Ko je bio Pavle Đurišić, “oslobodilac” Berana? Portal Analitika, 22. maj 2015. Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ Baš uoči 9. maja, kada se slavi dan pobjede nad fašizmom, mitropolit Amfilohije afirmiše Pavla Đurišića, čovjeka koji je cijelog sebe ugradio u Musolinijeve i Hitlerove projekte, tvrdeći da je Đurišić oslobodio Berane?!! Radi mlađih generacija, i onih koji to ne znaju, valja podśetiti na neka istorijska fakta.
Baš prije godinu dana (12. maja 2014.) na Analitici sam objavio tekst „Lažni antifašisti“, povodom toga što su se episkop Joanikije Mićović i mitropolit Amfilohije Radović 9. maja 2014. poklonili sjenima partizana, na Gorici, na spomeniku Partizanu borcu. Naravno, samo zato jer su ih pozvala dva Rusa – ambasador i jedan ruski episkop koji je bio u pośeti. Amfilohije, da se ne bi zamjerio dvojici visokih ruskih ličnosti, progutao je knedlu i otišao na Goricu, iako prezire antifašiste iz II svjetskog rata, što je mnogo puta pokazao. E, ove se godine „popravio“, vratio na stare staze. Štaviše, napravio je novi “iskorak” i javno pohvalio osvjedočenog fašistu i zločinca iz II svjetskog rata – Pavla Đurišića. I to samo dan prije 9. maja, kada se slavi dan pobjede nad fašizmom, Amfilohije afirmiše čovjeka koji je cijelog sebe ugradio u Musolinijeve i Hitlerove projekte. Tako je Amfilohije izgovorio i da je Pavle Đurišić oslobodio Berane?!! E, takva tvrdnja je isto kao kad bi za Anta Pavelića kazali da je bio dobar pravnik-advokat, a da ostalo prećutimo!
Pavle Đurišić, potpuno u službi fašizma: Pavle Đurišić je rođen 1908. godine. Prije II svjetskog rata je završio vojnu akademiju i rat je dočekao kao kapetan Vojske kraljevine Jugoslavije. Učestvovao je u 13-julskom ustanku 1941, jedinom opštenarodnom ustanku u porobljenoj fašističkoj Evropi. Poslije propasti crnogorskog ustanka, Pavle Đurišić u decembru 1941. pristupa četničkom pokretu Draže Mihailovića kao jedan od komandanata tog pokreta za Crnu Goru. Ispočetka tajno, a poslije otvoreno sarađuje sa Italijanima. Svi podaci o Đurišiću u ovom tekstu, su iz knjige „Pavle Đurišić“ dr Radoja Pajovića. Profesor Radoje Pajović je najbolji poznavalac II svjetskog rata kod nas. Dr Pajović piše: „U prvo vrijeme Đurišić je nastojao da svoju saradnju sa okupatorom prikrije od javnosti po svaku cijenu, jer se plašio da to narod ne bi odobrio niti bi podržao Đurišićevu borbu protiv NOP-a. Kada je uspio da od okupatora dobije naoružanje, hranu, platu, da učvrsti svoju organizaciju i protjera partizane, saradnja sa njim se više nije mogla prikrivati ali to tada za Đurišića nije bilo ni važno, jer je on uspio da postigne cilj i da ispuni očekivanja i Draže Mihailovića i italijanskog okupatora.“ (Radoje Pajović, Pavle Đurišić, Podgorica 2005, str 30). Saradnju sa Italijanima Đurišić je otpočeo početkom 1942. Na njegov zahtjev tada je održao nekoliko tajnih sastanaka sa italijanskim fašistima. Ponudio je Italijanima da formira vojsku koja bi se borila protiv partizana i komunista, a da ga Italijani opreme oružjem, da ga snabdijevaju hranom i da daju plate njegovoj vojsci. Poslije par mjeseci tajnih pregovora potpisan je sporazum između italijanskih fašista i Đurišića. Italijani su ovako snabdijeli Đurišića, piše dr Pajović: „ – dva topa kalibra 65/17, – 964 puške preko komande divizije Pusterija, – 99.000 metaka puščane municije, – 20 šmajsera (automata) breda 37, – 80.000 metaka za šmajsere, – 20 minobacača 81
mm, – 1000 bombi. Osim naoružanja, predviđena je i isporuka po 20 kvintala (2.000 kilograma) namirnica svakoga dana, a plate su isplaćivane posebno za oficire, posebno za podoficire, posebno za borce.“ (ista knjiga, str 35) Na krilima ovakve podrške Đurišić je formirao vojsku od 15.000 boraca i sa takvom vojskom tokom cijelog rata se žestoko, a često i uspješno obračunavao sa partizanima i komunistima – jedinim istinskim borcima protiv fašizma u okupiranoj Jugoslaviji. Dr Pajović piše kakva je uputstva Pavle Đurišić dao svojim četnicima kako da se obračunavaju sa antifašistima: „Kada je otpočela hajka protiv partizanskih grupa Đurišić je svojim jedinicima izdao konkretna naređenja u kojima je stajalo: »svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu. Ukoliko bi se uhvatio sa tačnim i osvedočenim dokazima, koji komunistički jatak, bez razmišljanja ga ubiti.« Prilikom izvođenja jedne akcije krajem novembra 1942. Đurišić je naredio: »Svakog komunistu – partizana na koga se naiđe ili se u borbi uhvati, likvidirati po kratkom postupku.«“ (ista knjiga, strane 53 i 54)
Đurišić je u Kolašinu koji mu je bio baza, imao i svoj zatvor u kom je skončalo mnogo partizana. Đurišić je vršio etnička čišćenja po programima Moljevića i instrukcijama Draže: U Nikšiću, u junu 1941. srpski advokat Stevan Moljević napisao je program „Homogena Srbija“ koji je predviđao stvaranje Velike Srbije u okviru zajednice sa Hrvatima i Slovencima. Granica „Homogene Srbije“ na śeverozapadu je trebalo da bude otprilike onamo đe ju je kasnije i Šešelj povukao, na liniji Karlobag – Karlovac – Virovotica. Sam naziv „Homogena Srbija“ sugeriše kakva je ta Srbija trebala biti – etnički očišćena od svih nacionalnih manjina! Moljević je jedan od prvih propagatora etničkog čišćenja, u istoriji se stvari ne dešavaju slučajno, pa je tako ideja o etničkom čišćenju u praksi dobila zamaha devedesetih godina 20. vijeka.
Draža Mihailović je na osnovu ovog Moljevićevog programa 20. decembra 1941. dao Instrukcijesvojim komandantima u Crnoj Gori. Evo nekih Dražinih instrukcija, iz knjige dr Pajovića: „– Čišćenje državne teritorije od svih ‘narodnih manjina i nenacionalnih elemenata’, – Stvaranje neposrednih zajedničkih granica između Srbije i Crne Gore… čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa.“ (ista knjiga, strana 26) Po Dražinom naređenju Đurišić je sa svojom vojskom napao Foču u avgustu 1942. U skladu sa Moljevićevim (i Dražinim) programom jednako su mu na meti bili i naoružani protivnici i civili – žene, đeca, starci. Naravno, akcija je bila uperena samo na muslimane i katolike. U Foči su tada izvršeni veliki zločini od strane četnika. Akciju je naredio lično Draža Mihailović.
U januaru 1943. Đurišićeve jedinice napale su i uništile 33 muslimanska sela u bjelopoljskom srezu. Tom prilikom ubili su oko 400 naoružanih ljudi i oko 1000 žena i đece. U februaru 1943., sve radeći po Moljevićevom i Dražinom programu za stvaranje Velike Srbije, Đurišićeve snage su napale muslimanska sela u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu i tom prilikom je ubijeno 1.200 odraslih muškaraca (od kojih je jedan dio bio naoružan) i 8.000 žena, đece i staraca. Đurišić je bez ustezanja izvijestio Dražu o tome kako je masakrirao civilno stanovništvo, taj dokument je sačuvan. U julu 1944. četnici su u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Izvršili su raciju i pohapsili veći broj omladinaca, dakle, neboračku omladinu. Radoje Pajović u tekstu „Osnovni podaci o zločinima Pavla Đurišića“, piše: „U julu 1944. godine, na Lazinama kod Danilovgrada, Đurišićev sud osudio je na smrt 50 omladinaca rodoljuba, koji su svi strijeljani bez prava žalbe. Možda bi ih bilo strijeljano i više, ali se umiješala Njemačka komanda u Danilovgradu, koja je zabranila dalja strijeljanja.“ (www.montenegrina.net) Ispada da su nacisti obuzdavali Đurišićeve zločine!
Bitka na Neretvi, hapšenje Đurišića od strane Njemaca, pa saradnja sa Njemcima: Odmah poslije velikog pokolja muslimanskog stanovništva četnici Pavla Đurišića priključili su se Italijanima i Njemcima u velikoj ofanzivi protiv partizana koja je poznata kao Bitka na Neretvi – to je zajednički naziv za seriju bitaka. U borbi protiv antifašista na Neretvi, četnici su pretrpjeli težak poraz od koga se nijesu oporavili. U maju 1943. Njemci su u Kolašinu uhapsili Đurišića, jer mu očigledno tada nijesu vjerovali, pa su ga internirali u jedan logor u Poljskoj. Iz tog logora Đurišić je sa grupom zatvorenika navodno uspio da pobjegne, te se dokopao Beograda. U Beogradu je uhapšen, ali ga je poslije 40 dana na intervenciju Milana Nedića puštio specijalni njemački izaslanik Herman Nojbaher. Odmah pošto je pušten na slobodu Đurišića je primio isti Nojbaher koji je izjavio da je Đurišić nepravedno uhapšen. Zatim se Đurišić poslije kapitulacije Italije stavio u službu Njemaca na zajedničkom poslu – borbi protiv partizana. Đurišić je u Beogradu opet boravio u maju 1944. kada je pośetio Nedića, Nojbahera i druge visokorangirane fašiste. Sa njima je dogovorio da po ugledu na nacistički Srpski dobrovoljački korpus organizuje Crnogorski dobrovoljački korpus jačine 5.000 ljudi. Tom prilikom u Beogradu je i odlikovan. Dr Pajović piše: „Na prijedlog njemačke komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta.“ (ista knjiga, strana 80) Slom četničkog pokreta u Crnoj Gori, stavljanje pod komandu Sekule Drljevića i smrt Đurišića: Plašeći se odmazde partizana, u decembru 1944. četnici Pavla Đurišića, njih oko 7.000 kao i nekih 3.000 žena i đece, krenuli su u zbijeg prema istočnoj Bosni. Prije toga su razmatrali da li da idu za Grčku, kako je željela većina crnogorskih četnika. Ipak, presudio je poziv Draže Mihailovića da se svi četnici okupe na prostoru Goražde – Foča – Kalinovik, a odluka da se posluša Draža Mihailović ispostavila se kao katastrofalna po ovaj nesrećni zbijeg. Nekoliko dana prije nove 1945. godine četnički zbijeg je stigao u Rudo, a iz Rudog je 10. januara krenuo prema Trebavi. U uslovima surove zime, gladi, iscrpljenosti i epidemije tifusa dosta učesnika zbijega je umrlo. Kad su stigli u Trebavu Đurišić se sastao sa Dražom Mihailovićem koji mu je poslije svega predložio da se svi vrate u Srbiju i Crnu Goru i tamo organizuju gerilski otpor novim vlastima. To je Đurišić odlučno odbio, organizovao je konferenciju svog oficirskog kadra i četničkih intelektualaca, na kojoj je odlučeno da se ide za Sloveniju. Poslije te odluke uspostavljen je kontakt sa Sekulom Drljevićem. Sekula Drljević se iz Zemuna (đe je živio tokom rata) brzo poslije teškog savezničkog bombardovanja Beograda u proljeće 1944. preselio u Zagreb i tamo osnovao nekakvo imaginarno Crnogorsko državno vijeće, a sebe ustoličio za preśednika tog vijeća. Đurišić je dakle stupio u kontakt sa Drljevićem, imao je namjeru da mu Drljević, koji je bio u dobrim odnosima sa ustašama, obezbijedi preko teritorije NDH siguran prolazak do Slovenije. Na to je Drljević od Đurišića tražio da ga prizna za vrhovnog komandanta, a da Đurišićeva vojska bude proglašena za Crnogorsku narodnu vojsku. Đurišić je pristao i 22. marta 1945. sklopljen je sporazum po kojem je Sekula Drljević postao vrhovni komandant Đurišićeve vojske. Postupajući po jednoj od odredbi sporazuma 2700 ranjenika i tifusara iz četničkog zbijega odmah je prebačeno na lijevu obalu Save đe su smješteni i zbrinuti u Staroj Gradiški i tako su privremeno spašeni (kasnije su i oni otišli za Sloveniju).
Čim je čuo za sporazum sa Drljevićem Draža Mihailović je odmah krenuo u propagandnu akciju protiv Đurišića i već 23. marta 1945. raspisao svim četničkim komandantima da je Đurišić izvršio izdaju, da će mu biti suđeno i da će saveznici saznati za njegovu izdaju. Što se potom desilo, dr Pajović piše: „Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića, koji se uplašio od neželjenih posljedica. Čim je saznao za raspis, Đurišić je svojim jedinicama, koje su se, navodno kao vojska Sekule Drljevića, četiri dana odmarale u rejonu Bosanskog Broda, naredio pokret desnom obalom Save u pravcu Motajice i Lijevča polja. Time je praktično prekršio sporazum s Drljevićem.“ (ista knjiga, strane 97 i 98). U fusnoti dr Pajović je dao izjave četnika u emigraciji koji su u Glasniku SKD „Njegoš“ tvrdili da je Đurišić izigrao sporazum sa Sekulom. Kad je uvidio da je Đurišić krenuo sa vojskom drugim pravcem u odnosu na dogovorenu rutu kretanja, Drljević je o tome obavijestio ustaško rukovodstvo koje je poslalo svoje jedinice da spriječe dalji prodor četnika i da ih napadnu. Pokušavajući da se probiju prema Sloveniji četnici su na Lijevča Polju pretrpjeli veliki poraz. Potom su ih ustaški avioni zasipali lecima u kojima je Sekula Drljević tražio od njih da se predaju da ne bi „ludo izgubili glave.“ Velika većina Đurišićevih četnika se predala 8. aprila, sprovedeni su u kasarnu u Staru Gradišku, oružje im nije oduzeto. Đurišić se tada nije predao već desetak dana kasnije. Radoje Pajović piše: „Za razliku od ostalih četničkih jedinica koje su neposredno poslije poraza na Lijevče polju prišle Sekuli Drljeviću, ustaše su četničku grupu na čelu s Pavlom Đurišićem, koja se kasnije predala, odmah razoružale. Svakako su to uradile sa znanjem Sekule Drljevića, a – kako izgleda – i na njegovu sugestiju.“ (ista knjiga, strana 103) Pavla Đurišića i skoro kompletan njegov oficirski kadar i rukovodstvo, njih oko 150, ustaše su tada sprovele u Jasenovac đe su ih pobili. Nekoliko hiljada četnika koji su se predali 8. aprila i koji nijesu razoružani i koje je, kako ja razumijem ta dešavanja, privremeno od ustaša spasio Sekula Drljević, završilo je kasnije u Sloveniji đe su komunisti veliku većinu njih poslije završetka rata postrijeljali. Od komunista ih Sekula nije mogao spasiti.
Mitropolit Amfilohije prezire antifašizam: Tako je završio Pavle Đurišić koji je, eto, kako episkop Amfilohije reče „oslobodio Berane“, ali episkop ne pomenu Đurišićeva stostruko veća nedjela i nesreće koje je donio Crnogorcima skupa sa Srpskom crkvom i Joanikijem Lipovcem, o kojem sam na Analitici već par puta pisao. U završnom poglavlju knjige dr Pajović ovako piše: „…on je postao najveći ratni zločinac na prostoru Crne Gore i Sandžaka, odgovoran je i za stradanje nekoliko hiljada pripadnika NOP-a i za masakr oko petnaest hiljada muslimana, uglavnom neboračkog stanovništva. Na kraju, odgovoran je i za stradanje desetak hiljada sopstvenih četnika i izbjeglica koje je poveo iz Crne Gore u pravcu Bosne.“ (ista knjiga, strana 293) Sve što sam predstavio u ovom tekstu je dobro poznato ne malom broju ljudi u Crnoj Gori, ali nije baš bilo za očekivati da će Amfilohije Radović otići tako daleko i početi otvoreno da veliča zločince i fašiste kakav je bio Đurišić.
