Badnjak 1:00
Dva umorna čovjeka ogorčeno su gledali Antoniju Gallo neprijateljskim očima. Htjeli su kući, ali ona ih nije puštala. Bilo im je još gore, jer znali su da je u pravu. Sve troje nalazili su se u prostoru za osoblje Oxenford Medicala. Antonia, koju su oduvijek zvali Toni, bila je upraviteljica pogona, odgovorna za sigurnost. Oxenford, mali farmaceutski laboratorij, ono što su na burzi zvali butik kompanijom - bavio se is traţivanjem smrtonosnih virusa. Osiguranje je bilo smrtno ozbiljno.
Toni je usporedila zalihe sa stanjem u knjigama i otkrila da dvije doze lijeka u fazi istraţivanja nedostaju. Već to bilo je dovoljno loše: lijek, antivirusno sredstvo, bio je najčuvanija tajna, a vrijednost njegove formule neprocjenjiva. Moţda je ukraden zbog preprodaje konkurenciji. Ali druga, još gora mogućost bila je ono što je navuklo mračnu tjeskobu preko preko pjega na Toninu licu i ocrtalo tamne krugove oko njezinih zelenih očiju. Lopov je moţda uzeo lijek za osobnu upotrebu. A za to je mogao postojati samo jedan razlog: moguće moguće je da se netko zarazio zarazio jednim od smrtonosnih smrtonosnih virusa, koje koje su istraţivali istraţivali u Oxenfordovim laboratorijima.
Labos je bio smješten u prostranoj kući sagrađenoj u devetnaestome stoljeću kao škotski ljetnikovac milijunaša viktorijanskoga doba. Zbog dvostrukog ogradnog zida, bodljikave ţice, uniformiranih čuvara i vrhunske elektroničke zaštite dobio je naziv Kremlj. Ipak, izgledao je poput crkve, sa šiljastim lukovima skulptura čudovišta čudovišta na krovu. krovu. i torn jem te redovima skulptura Prostor za osoblje nalazio se u jednoj od većih, nekadašnjih spavaćih soba. Još uvijek je imala gotičke prozore i bila obloţena lanenim tapetama, ali sada su uredski ormari zamijenili one za odjeću, a stolovi s računalima stajali su na nekadašnjem mjestu damskih stolića s kristalnim bočicama i srebrom optočenim četkama. Toni i dva muškarca su telefonirali, nazivajući svakoga tko je imao pristup laboratoriju s najčuvanijim uzorcima. Postojale su četiri ra zine biološke sigurnosti. Na najvišoj, BSL4, znanstvenici su radili u svemirskim odijelima, baveći se virusima za koje ne postoji cjepivo ili protuotrov. Kako je to bilo najsigurnije mjesto u zgradi, tamo su se pohranjivali i lijekovi u eksperimentalnoj fazi.
Nije svatko mogao ući u BSL4. Potrebno je bilo proći obuku o biološkim opasnostima; čak i radnici koji bi došli zbog odrţavanja ventilacije ili uređaja, morali su proći obuku. I Toni je morala proći tu obuku, kako bi mogla ulaziti u laboratorije i provjeravati njihovu sigurnost.
Samo dvadeset i sedam od osamdesetero zaposlenih imali su pristup. Međutim, mnogi od njih već su otišli na boţični odmor i ponedjeljak je postao utorak, dok su njih troje odgovorno i tvrdoglavo zvali jednoga po jednoga. Toni je dobila Le Club Beach, odmaralište na Barbadosu, i nakon dugoga uvjeravanja nagovorila je zamjenika upravitelja da ode potraţiti mladu laboratorijsku tehničarku Jenny Crawford. Toni je pogledala u svoj odraz u ogledalu dok je čekala. Dobro se drţala, s obzirom na to koliko je bilo
sati. Njezino čokoladno smeđe odijelo s tankim bijelim prugicama djelovalo je poslovno, gusta kosa bila je uredna, a lice joj nije pretjerano odavalo odavalo umor. Otac Otac joj je bio Španjolac, Španjolac, ali blijedu koţu naslijedila je je s majčine, škotske strane, kao i plavocrvenu kosu. Bila je visoka i u dobroj kondiciji. Nije loše, pomislila je, za tridesetosmogodišnjakinju. tridesetosmogodišnjakinju. "Zar nije sada kod vas jako kasno!" rekla je Jenny kada je konačno stigla do telefona. "Otkrili smo nepodudarnosti u knjizi BSL4", objasnila ob jasnila je Toni. pijana. "Događalo se to to i prije", rekla je je bezbriţno. "Ali nitko nikada nije, ono, previše previše Jenny je bila malo pijana. dramio oko toga."
"Samo zato jer tada nisam ja radila", oštro je rekla Toni. "Kada si posljednji put bila u BSL4?" "U utorak, mislim. Zar to ne moţeš vidjeti u kompjuteru?"
Mogla je, ali Toni je zanimalo hoće li se Jennyna priča poklopiti s podacima u računalu. "A kada si posljednji put otvorila sef?" Sef je bio zaključani hladnjak u BSL4. Jenny je počela odgovarati odgovarati mrzovoljnije. "Stvarno "Stvarno se ne sjećam, sjećam, ali to se vidi na videosnimci." Sef se otvarao upisivanjem kombinacije na tipkovnici, koja bi aktivirala sigurnosnu kameru da snima cijelo vrijeme dok su vrata otvorena. "Sjećaš li se kada si posljednji put upotrijebila madobu-2?" "Bio je to virus na kojemu su znanstvenici upravo radili. Jenny se zaprepastila. "Dovraga "Dovraga i bestraga, pa nije valjda valjda to nestalo?" "Ne, nije. Ipak—" "Mislim da zapravo, nikada nisam ni dirala virus. Uglavnom radim U labosu s kulturama tkiva." To se poklapalo s podacima koje je Toni imala. "Jesi li primijetila da se neki od tvojih kolega posljednjih
tjedana ponašao čudno ili neuobičajeno?" "Ovo je poput jebenoga Gestapa", rekla je Jenny. "Bilo kako bilo, jesi li —" "Ne, nisam."
"Još samo jedno pitanje. Imaš li normalnu temperaturu?" "Jebem ti sve, ti misliš da bih mogla imati madobu-2?" "Jesi li prehlađena ili imaš temperaturu?" temperaturu?" "Ne!" "Tada je sve u redu. Napustila si zemlju prije jedanaest dana - da je nešto pošlo po zlu, do sada bi imala simptome slične gripi. Hvala, Jenny. Vjerojatno se radi samo o pogrešnome zapisu u knjigama, ali moramo biti sigurni." "Pa, meni si upropastila večer." Jenny je spustila slušalicu. slušalicu. "Šteta", rekla je Toni u mrtvu slušalicu. Poklopila je i ona, potom rekla: "Jenny Crawford je u redu. Koza,
ali čista." Upravitelj laboratorija bio je Howard McAl pine. Gusta sijeda brada rasla mu je visoko uz jagodične kosti,
pa mu je koţa oko očiju izgledala poput ruţičaste maske. Bio je pedantan, ali ne i gnjavator te je Toni uglavnom uţivala raditi s njim, ali sada je bio loše volje. Zavalio se u svojoj fotelji i sklopio ruke iza vrata. "Najvjerojatnije je ono što nedostaje netko potpuno ispravno upotrijebio i jednostavno zaboravio upisati u knjige." Glas mu je zvučao neraspoloţeno: već je dva puta prije rekao potpuno isto. "Nadam se da si u pravu", neuvjerljivo je odvratila Toni. Ustala je i otišla do prozora. Prostor za osoblje gledao je na produţetak zgrade u kojemu se nalazio BSL4 -laboratorij. Novo je krilo izgledalo poput ostatka Kremlja, s dimnjacima boje smeđega šećera i tornjem sa satom, pa nekome izvana ne bi bilo lako pogoditi, onako izdaleka, gdje bi se najčuvaniji dio mogao nalaziti. Ali prozori s lukovima bili su neprozirni, vrata od izrezbarene hrastovine nisu se mogla otvoriti, ot voriti, a kamere zatvorenoga televizijskoga sustava buljile su iz glava jednookih čudovišta. Bio je to betonski bunker prerušen u viktorijansko zdanje. Nova zgrada imala je tri razine. Labosi su bili u prizemlju. Tamo su bili prostor za istraţivanje i
skladište, kao i jedinica intenzivne njege, izolirana u slučaju da se netko zarazi opasnim virusom. Nikada nije bila upotrijebljena. Kat iznad bila je oprema za pročišćavanje zraka. U podrumu, brojni su uređaji sterilizirali sav otpad koji je zgrada proizvodila. Ništa ţivo osim ljudi nije izlazilo iz toga zdanja. "Ova nas je vjeţba mnogočemu poučila", rekla je Toni pomirljivo. Bila je u nezgodnu poloţaju, zabrinuto je pomislila. Oba su joj muškarca muškarca bili nadređeni, a i stariji stariji od nje - imali su pedesetak godina. Iako nije imala nikakvo pravo naređivat i im, ustrajala je na tome da se nepodudarnosti u knjigama smatraju kriznim stanjem. Obojici je bila draga, ali iskoristila je njihovu naklonost do krajnjih granica. I dalje je osjećala da tako mora nastaviti. Radilo se tu o zaštiti od moguće zaraze, -ugledu tvrtke i njezinoj karijeri.
"Ubuduće, uvijek moramo imati aţurirane telefonske brojeve na kojima će svi koji imaju pristup BSL4 biti dostupni, ma gdje bili, kako bi ih u slučaju nuţde brzo dobili. I moramo provjeravati knjige češće od jednom godišnje." McAlpine je zagunđao. Kao upravitelj laboratorija bio je odgovoran za knjige i pravi razlog njegova neraspoloţenja bila je činjenica što je tu grešku trebao otkriti on. Zbog Tonine učinkovitosti on je ispao nemaran.
Okrenula se ka drugome muškarcu, kadrovskome direktoru. "Dokle smo stigli prema tvojoj t vojoj listi, James?" James Elliot podigao je pogled s kompjuterskoga ekrana. ekrana. Odijevao se kao da je je burzovni posrednik,
odijelo na prugice i kravata na točkice, kao da se ţeli izdvojiti od znanstvenika odjevenih u tvid. Ĉinilo se da pravila sigurnosti drţi za zamorno robovanje propisima, moţda i zato jer nikada nije dolazio blizu
Mogla je, ali Toni je zanimalo hoće li se Jennyna priča poklopiti s podacima u računalu. "A kada si posljednji put otvorila sef?" Sef je bio zaključani hladnjak u BSL4. Jenny je počela odgovarati odgovarati mrzovoljnije. "Stvarno "Stvarno se ne sjećam, sjećam, ali to se vidi na videosnimci." Sef se otvarao upisivanjem kombinacije na tipkovnici, koja bi aktivirala sigurnosnu kameru da snima cijelo vrijeme dok su vrata otvorena. "Sjećaš li se kada si posljednji put upotrijebila madobu-2?" "Bio je to virus na kojemu su znanstvenici upravo radili. Jenny se zaprepastila. "Dovraga "Dovraga i bestraga, pa nije valjda valjda to nestalo?" "Ne, nije. Ipak—" "Mislim da zapravo, nikada nisam ni dirala virus. Uglavnom radim U labosu s kulturama tkiva." To se poklapalo s podacima koje je Toni imala. "Jesi li primijetila da se neki od tvojih kolega posljednjih
tjedana ponašao čudno ili neuobičajeno?" "Ovo je poput jebenoga Gestapa", rekla je Jenny. "Bilo kako bilo, jesi li —" "Ne, nisam."
"Još samo jedno pitanje. Imaš li normalnu temperaturu?" "Jebem ti sve, ti misliš da bih mogla imati madobu-2?" "Jesi li prehlađena ili imaš temperaturu?" temperaturu?" "Ne!" "Tada je sve u redu. Napustila si zemlju prije jedanaest dana - da je nešto pošlo po zlu, do sada bi imala simptome slične gripi. Hvala, Jenny. Vjerojatno se radi samo o pogrešnome zapisu u knjigama, ali moramo biti sigurni." "Pa, meni si upropastila večer." Jenny je spustila slušalicu. slušalicu. "Šteta", rekla je Toni u mrtvu slušalicu. Poklopila je i ona, potom rekla: "Jenny Crawford je u redu. Koza,
ali čista." Upravitelj laboratorija bio je Howard McAl pine. Gusta sijeda brada rasla mu je visoko uz jagodične kosti,
pa mu je koţa oko očiju izgledala poput ruţičaste maske. Bio je pedantan, ali ne i gnjavator te je Toni uglavnom uţivala raditi s njim, ali sada je bio loše volje. Zavalio se u svojoj fotelji i sklopio ruke iza vrata. "Najvjerojatnije je ono što nedostaje netko potpuno ispravno upotrijebio i jednostavno zaboravio upisati u knjige." Glas mu je zvučao neraspoloţeno: već je dva puta prije rekao potpuno isto. "Nadam se da si u pravu", neuvjerljivo je odvratila Toni. Ustala je i otišla do prozora. Prostor za osoblje gledao je na produţetak zgrade u kojemu se nalazio BSL4 -laboratorij. Novo je krilo izgledalo poput ostatka Kremlja, s dimnjacima boje smeđega šećera i tornjem sa satom, pa nekome izvana ne bi bilo lako pogoditi, onako izdaleka, gdje bi se najčuvaniji dio mogao nalaziti. Ali prozori s lukovima bili su neprozirni, vrata od izrezbarene hrastovine nisu se mogla otvoriti, ot voriti, a kamere zatvorenoga televizijskoga sustava buljile su iz glava jednookih čudovišta. Bio je to betonski bunker prerušen u viktorijansko zdanje. Nova zgrada imala je tri razine. Labosi su bili u prizemlju. Tamo su bili prostor za istraţivanje i
skladište, kao i jedinica intenzivne njege, izolirana u slučaju da se netko zarazi opasnim virusom. Nikada nije bila upotrijebljena. Kat iznad bila je oprema za pročišćavanje zraka. U podrumu, brojni su uređaji sterilizirali sav otpad koji je zgrada proizvodila. Ništa ţivo osim ljudi nije izlazilo iz toga zdanja. "Ova nas je vjeţba mnogočemu poučila", rekla je Toni pomirljivo. Bila je u nezgodnu poloţaju, zabrinuto je pomislila. Oba su joj muškarca muškarca bili nadređeni, a i stariji stariji od nje - imali su pedesetak godina. Iako nije imala nikakvo pravo naređivat i im, ustrajala je na tome da se nepodudarnosti u knjigama smatraju kriznim stanjem. Obojici je bila draga, ali iskoristila je njihovu naklonost do krajnjih granica. I dalje je osjećala da tako mora nastaviti. Radilo se tu o zaštiti od moguće zaraze, -ugledu tvrtke i njezinoj karijeri.
"Ubuduće, uvijek moramo imati aţurirane telefonske brojeve na kojima će svi koji imaju pristup BSL4 biti dostupni, ma gdje bili, kako bi ih u slučaju nuţde brzo dobili. I moramo provjeravati knjige češće od jednom godišnje." McAlpine je zagunđao. Kao upravitelj laboratorija bio je odgovoran za knjige i pravi razlog njegova neraspoloţenja bila je činjenica što je tu grešku trebao otkriti on. Zbog Tonine učinkovitosti on je ispao nemaran.
Okrenula se ka drugome muškarcu, kadrovskome direktoru. "Dokle smo stigli prema tvojoj t vojoj listi, James?" James Elliot podigao je pogled s kompjuterskoga ekrana. ekrana. Odijevao se kao da je je burzovni posrednik,
odijelo na prugice i kravata na točkice, kao da se ţeli izdvojiti od znanstvenika odjevenih u tvid. Ĉinilo se da pravila sigurnosti drţi za zamorno robovanje propisima, moţda i zato jer nikada nije dolazio blizu
virusima. Toni ga je smatrala napuhanim i blesavim. "Razgovarali smo sa svima, osim s jednim, od onih koji imaju pristup BSL4", rekao je. Go vorio je pretjerano precizno, poput umornoga učitelja koji nešto
objašnjava najglupljem najglupljem učeniku u razredu. "Svi su rekli istinu u vezi s posljednjim ulaskom u labos i otvaranjem sefa. Nitko nije primijetio da se neki od kolega ponašaju čudno. I nitko nema temperaturu." "Tko je preostao?" "Michael Ross, laboratorijski tehničar." "Poznajem Michaela", rekla je Toni. Bio je to srameţljiv, pametan mladić mladić desetak godina mladi od Toni. "Zapravo, jednom sam bila kod njega. Ţivi u kući oko dvadeset i pet kilometara odavde."
"On već osam godina ovdje o vdje radi bez najmanje zamjerke." McAlpine je prešao prstom po ispisu i rekao: "On je posljednji put ušao u labos u nedjelju, prije tri tjedna, zbog rutinske provjere ţivotinja." "Gdje je od tada?"
"Na godišnjem." "Koliko dugo - tri tjedna?" Elliot se ubacio: "Trebao se vratiti danas." Pogledao je na sat. "Zapravo, jučer. Ponedjeljak ujutro. Ali nije
došao." "Nije nazvao i prijavio bolest?" "Ne." Toni je podigla obrve. "I ne javlja se?"
"Ni na kućni, ni na mobilni telefon." "Ne čini li ti se da je to čudno?" "To što je neoţenjeni mladić produţio godišnji ne obavijestivši nadređene? Baš koliko i kiša u Glen Coeu." Toni se ponovno okrenula prema McAlpineu. "Ali, rekao si da prije nije bilo zamjerki." Upravitelj laboratorija doimao se zabrinutim. "On je vrlo savjestan. Iznenađuje me što je produţio odmor
bez dopuštenja." Toni je upitala: "Tko je bio s Michaelom kada je posljednji put ušao u labos?" Znala je da je netko morao biti s njim, jer je za BSL4 vrijedilo pravilo o ulasku u paru: zbog opasnosti, tamo nitko ne smije raditi sam.
McAlpine je provjerio na ispisu. "Doktor Ansari, biokemičar." "Mislim da njega ne znam."
"Nju. Riječ je o ţeni. Monici." Toni je podigla slušalicu. "Koji je njezin broj?" Monica Ansari govorila je edinbu rškim naglaskom i zvučala kao da je bila u dubokom snu. "Howard McAlpine me već zvao, znate." "Ţao mi je što vam ponovno smetam." "Je li se nešto dogodilo?" "Radi se o Michaelu Rossu. Ne moţemo ga pronaći. Mislim da ste bili s njim u BSL4 jedne nedjelje pr ije tri tjedna." "Da. Samo malo, čekajte da upalim svjetlo." Uslijedila je stanka.
"Boţe, zar je toliko sati?" Toni se nije dala. "Michael je otišao na godišnji godišnji idući dan."
"Rekao mi je kako će posjetiti majku u Devonu." Upalila joj se lampica. Toni se sje tila zašto je bila posjetila Michaela kod kuće. Prije otprilike šest mjeseci u nevezanom je razgovoru u kantini spomenula kako joj se sviđaju Rembrandtove slike ţena na kojima su s ljubavlju naslikani svaka bora i detalj. Moţe se vidjeti, rekla je, koliko je Rembrandt volio svoju majku. Michael se oduševio i otkrio kako ima reprodukcije nekoliko Rembrandtovih bakroreza izrezanih iz časopisa i kataloga aukcijskih kuća. Otišla je s njim nakon posla da ih vidi, a na svima su bile starice - s ukusom uramljene slike prekrivale su cijeli zid u njegovu malenom dnevnom boravku. Plašila se da bi je mogao pozvati da izađu zajedno - sviđao joj se, ali ne na taj način - ali, na njezinu radost, samo joj je htio pokazati svoju zbirku. Bio je mamin sin, zaključila je tada . "Pomogli ste nam", rekla je Toni Monici. "Pričekajte samo malo." Okrenula se Jamesu Elliotu. "Imamo li podatke o telefonu ili adresi njegove majke?" Elliot je pomaknuo miša i kliknuo. "Tu je, je, kao najbliţi rod." Podigao Podigao je slušalicu. slušalicu. Toni je opet razgovarala s Monicom. "Je li se Michael uobičajeno ponašao tog poslijepodneva?" poslijepodneva?" "Potpuno."
"Jeste li zajedno ušli u BSL4?"
"Da. Zatim smo otišli u odvojene svlačionice, naravno." "Kada ste ušli u labos, je li on već bio tamo?" "Da, presvukao se brţe od mene." "Jeste li radili jedno uz drugo?"
"Ne. Ja sam bila u prostoriji sa strane, baveći se kulturama tkiva. On je provjeravao ţivotinje." "Jeste li zajedno izašli?" "On je izašao nekoliko minuta prije mene." "Zvuči kao da je imao pristup sefu, a da vi to niste znali." "Vrlo lako."
"Što se vama čini, kakav je Michael?" "On je u redu... Nenapadan, mislim." "Da, ta ga riječ dobro opisuje. Znate li ima li djevojku?" "Ne bih rekla."
"Mislite li da je privlačan?" "Dobro izgleda, ali nije seksi."
Toni se nasmiješila. "Upravo tako. Iz vašega iskustva, ima li nešto Ĉudno s njim u vezi?" "Ne." Toni je osjetila oklijevanje i nastavila šutjeti dajući drugoj ţeni još vremena. Pokraj nje, Elliot je razgovarao s nekim, pitajući za Michaela Rossa ili njegovu majku. Nakon nekoliko trenutaka Monika je rekla: "Mislim, ako netko ţivi sam nije nuţno malo udaren, zar ne?" Pokraj Toni Elliot je govorio u slušalicu: "Kako izrazito čudno. Ţao mi je što sam vas uznemirio tako kasno." Toni je osjetila kako joj se budi radoznalo st nakon što je čula dio Elliotova razgovora. Završila je svoj poziv rekavši: "Još jednom hvala, Monica. Nadam se da ćete uspjeti ponovno zaspati večeras."
"Muţ mi je obiteljski liječnik", rekla je. "Navikli smo na telefonske pozive usred noći." Toni je sp ustila slušalicu. "Michael Ross imao je dovoljno vremena da otvori sef", rekla je. "I ţivi sam." Pogledala je Elliota. "Jesi li ti dobio kuću njegove majke?" "To je starački dom", rekao je Elliot. Izgledao je preplašeno. "A gospođa Ross umrla je prošle zime." "Sranje", rekla je Toni. 3:00
Moćna svjetla osvijetlila su kule i tornjiće Kremlja. Temperatura je bila pet stupnjeva ispod ništice, ali je nebo bilo vedro i nije padao snijeg. Zgrada je gledala na viktorijanski vrt s davno posađenim drvećem i grmljem. Tri četvrtine mjeseca bacale su sivo svjetlo na gole razigrane nimfe u fontani bez vode, čuvane kamenim zmajevima.
Tišinu je narušio zvuk motora dvaju kombiju koji su izišli iz garaţe. Oba su bila označena međunarodnim znakovima za biološku opasno st - četiri prekinuta crna kruga na jarko ţutoj podlozi. Ĉuvar na ulazu već je podigao rampu. Izvezli su se van posjeda i krenuli na jug opasnom brzinom. Toni Gallo vozila je prvi kombi, i to kao da je za volanom svog Porschea, koristeći se cijelom širinom ceste, opterećujući motor i dodajući gas u zavojima. Bojala se da je zakasnila. S njom su u vozilu bila trojica muškaraca odjevenih za dekontaminaciju. Drugo vozilo bilo je pokretna jedinica za izolaciju koje je vozio bolničar, a unutra je na suvozačevu sjedalu bila i liječnica, Ruth Solomon. Toni se plašila da je moţda pogriješila, ali pomisao da je u pravu uţasavala ju je. Pokrenula je crvenu uzbunu na osnovi gole sumnje. Moţda je lijek ispravno upotrijebljen, a neki znanstvenik je to zaboravio unijeti u knjige, kako je mislio Howard McAlpine. Michael Ross moţda je samo produţio godišnji bez dopuštenja; priča o njegovoj majci mogla je biti samo nesporazum. U tom slučaju, netko će sigurno reći kako je Toni pretjerala - poput tipične histerične ţene, dodao bi James Elliot. Moţda će pronaći Michaela Rossa kako mirno spava s isključenim telefonom, a nije ni ţeljela misliti što bi sljedeće jutro tada mogla reći svom gazdi Stanleyju Oxenfordu. Ali bit će mnogo gore ako se ispostavi da je bila u pravu. Jedan od zaposlenih neopravdano je izostao s posla, lagao je kamo će otići, uzorci novoga lijeka nestali su iz sefa. Je li Michael Ross učinio nešto što ga je izloţilo opasnosti od smrtonosne zaraze? Lijek je još bio na ispitivanju, i nije djelovao protiv svih virusa, ali za njega bi bio bolji od bilo čega drugog. Što god da je namjeravao, ţelio je biti siguran da ga nitko neće zvati doma nekoliko tjedana; tako se pretvarao da ide u Devon, u posjet majci koja više nije bila na ţivotu.
Monica Ansari je rekla : "Ako netko ţivi sam nije nuţno malo udaren, zar ne?" Bila je to jedna od onih
izjava koje znače upravo suprotno od rečenoga. Biokemičarka je osjetila nešto čudno u vezi s Michaelom, iako se kao racionalna znanstvenica ustručavala osloniti na goli predosjećaj. Toni je smatrala da se predosjećaje nikada ne smije zanemarivati. Teško joj je bilo i pomisliti na posljedice, ako je virus madoba nestao. Bio je vrlo zarazan, a širio se brzo kašljanjem i kihanjem. I bio je smrtonosan. Osjetila je drhtaj straha i jače pritisnula nogom na gas. Cesta je bila prazna i trebalo im je samo dvadeset minuta da stignu do usamljene kuće Michaela Rossa. Ulaz nije bio dobro označen, ali ona ga se sjećala. Skrenula je na kratki prilazni put koji je vodio do kamene kuće iza ograde vrta. Sve je bilo u tami. Toni je zaustavila automobil pokraj Volkswagen Golfa, vjerojatno Michaelova. Zatrubila je, dugo i glasno. Ništa se nije dogodilo. Nije se upalilo niti jedno svjetlo, nitko nije Otvorio vrata ili prozor. Toni je
isključila motor. Tišina. Ako je Michael otišao, zašto mu je automobil ovdje? "Gospodo, molila bih vas da odjenete svoja vesela odijelca", rekla je. Oni su se svi uvukli u narančasta svemirska odijela, uključujući liječničku ekipu iz drugog kombija. Bio je to gadan posao. Odijela su načinjena od teške plastike, i nisu se lako prilagođavala i savijala. Zatvarao ih je zrakonepropusni patentni zatvarač. Pomagali su jedni drugima da navuku rukavice i pričvrste ih za zglobove samoljepljivom trakom. Na kraju su uvukli svoja plastična stopala u gumene čizme. Odijela su bila potpuno nepropusna. U njima se disalo kroz HEPA- filtre - zračne filtre visoke učinkovitosti - a u pojasu odijela bile su baterije koje su pokretale električni ventilator. Filtar je zaustavljao sve čestice koje bi se mogle udahnuti i unijeti bacile ili viruse. Zaustavljao je i sve mirise, osim onih najsnaţnijih. Ventilator je stvarao stalni šušteći z vuk koji je mnogima smetao. Radiouređaji u kacigi omogućavali su im da međusobno razgov araju, kao i kontakt s centralom u Kremlju putem
šifrirane radioveze. Kada su bili spremni, Toni je ponovno pogledala kuću. Da sada netko pogleda kroz prozor i ugleda sedmero ljudi u narančastim svemirskim odijelima, pomislio bi kako vanzemaljci uistinu po stoje. Ako je netko i bio unutra, nije gledao kroz prozor. "Idem prva", rekla je Toni.
Popela se do ulaznih vrata ukočeno koračajući u nespretnom plastič nom odijelu. Pozvonila je istodobno lupivši po vratima. Nakon nekoliko trenutaka obišla je zgradu te k renula iza nje. Tamo je bio uredan vrt i drvena kućica. Straţnja vrata nisu bila zaključana, pa je ušla unutra. Sjećala se kako je bila u kuhinji dok je Michael pripremao čaj. Brzo je prošla kroz kuću paleći svjetla. Rembrandtove su reprodukcije još bile na zidu dnevna boravka. Sve je bilo čisto, uredno i prazno. Obratila se ostalima. "Nema nikoga kod kuće." Mogla je čuti snuţdenost u svome glasu. Zašto je ostavio nezaključanu kuću? Moţda se nije namjeravao vratiti. Bio je to promašaj. Da je Michael bio tu, tajna se mogla brzo rijeSiti. Sada treba nastaviti traţiti. Moţe biti bilo gdje na svijetu. Nemoguće je pretpostaviti koliko će trajati potraga za njim. Sa strahom je pomislila na sve te uznemirujuće dane, a moţda i tjedne, pune neizvjesnosti. Vratila se u vrt. Temeljitosti radi, provjerila je i kućicu u njemu. Ona je također bila nezaključana. Kada je otvorila vrata uhvatila je dašak određenoga mirisa, neugodnog, ali nekako poznatoga. Sigurno je vrlo jak, pomislila je, kada se probio kroz filtre. Krv, po mislila je. Kućica je vonjala na klaonicu. Promrmljala je: "O, moj Boţe." Ruth Solomon, liječnica, čula ju je: "Što je bilo?" "Samo malo." Unutrašnjost male drvene kolibe bila je mračna: nije imala prozora. Spoticala se u mraku i pronašla prekidač. Kada se upalilo svjetlo, iznenađeno je kriknula. "Brzo dođite!" rekla je. "U kućicu u vrtu. Najprije Ruth." Michael Ross leţao je na podu, licem prema gore. Krvario je iz svih otvora: očiju, nosa, usta, ušiju. Krv se slijevala iz njega na drveni pod. Toni nije tr ebala liječnika da shvati kako je riječ o ozbiljnom višestrukom iskrvarenju - klasičnom simptomu madobe -2 i sličnih zaraza. Bio je izuzetno opasan, njegovo je tijelo poput neeksplodirane bombe bilo prepuno smrtonosnih virusa. Ali bio je ţiv. Grudi su se di zale i spuštale, a slabašan pućkajući zvuk izišao je kroz usta. Sagnula se, klečeći u ljepljivoj lokvi svjeţe krvi i pogledala ga izbliza. "Michael!" rekla je vičući ne bi li je čuo kroz plastiku kacige. "Ja sam, Toni Gallo iz labosa!"
Tračak razumijevanja pojavio se u krvavim očima. Otvorio je usta i nešto promrmljao. "Molim?" zavikala je. Nagnula se bliţe.
"Nema lijeka", rekao je. Zatim je povratio. Mlaz crne tekućine izletio mu je iz usta, poprskavši vizir Tonine kacige. Trznula je unatrag i preplašeno povikala, iako je znala da je odijelo štiti. Nešto ju je gurnulo u stranu, a Ruth Solomon nagnula se nad Michaela. "Puls mu je vrlo slab", rekla je liječnica preko radija. Otvorila je Michaelova usta i prstima u rukavici očistila nešto od krvi i bljuvotine iz njih. "Treba mi laringoskop - brzo!" Nekoliko sekundi poslije bolničar je dotrčao s instrumentom. Ruth ga je gurnula u Michaelova usta, čisteći mu grlo da bi lakše disao.
"Donesite izolacijska nosila, što je prije moguće." Otvorila je svoju torbu i izvukla već napunjenu špricu - morfij i sredstvo za zgrušnjavanje krvi, pretpostavila je Toni. Ruth je Vabila iglu u Michaelov vrat i ubrizgala sadrţaj, Kada je izvukla iglu, Michael je obilno prokrvario iz malene rupe od uboda. Toni je osjetila kako je obuzima golema tuga. Pomislila je na Michaela kako šeće oko Kremlja, sjedi kod kuće uz čaj, uzbuđeno priča o bikrorezima; pogled na ovo uţasno oštećeno tijelo postao je još bolniji i tragičniji. "Dobro", rekla je Ruth. "Odvedimo ga odavde." Dva bolničara podigla su Michaela i iznijeli ga do nosila koja su se nalazila u prozirnom plastičnom šatoru. Gurnuli su pacijenta kroz ulazni Otvor na jednom kraju šatora, zatim ga zatvorili. Odgurali su kolica s nosilima preko Michaelova vrta. Prije nego što su ušli u kombije morali su dekontaminirati i sebe i nosila. Jedan od kolega iz Tonine grupe već je izišao iz plitke plastične kade koja je izgledala kao dječji bazen. Sada su na red došli doktorica Solomon i bolničari; stajali su u plastičnoj kadici dok su po njima prskali inaţno dezinfekcijsko sredstvo koje je un ištavalo viruse oksidirajući njihove proteine. Toni je čekala, svjesna da svaka sekunda odgode smanjuje mogućnost za Michaelovo preţivljavanje, no znajući da se dekontaminacijski postupak mora strogo provoditi kako bi se izbjegle nove smrti. Osjećala lie loše jer je smrtonosni virus izišao iz njezina laboratorija. Nikada prije U povijesti Oxenford Medicala to se nije dogodilo. Ĉinjenica što je bila U pravu kada je digla cijelu strku oko lijeka koji je nedostajao, a njezini kolege u krivu kada su sve pokušali smiriti, bila je slaba utjeha. Njezin je posao bio da spriječi takve stvari, a nije ga dobro obavila. Hoće li zbog toga jadni Michael umrijeti? Hoće li umrijeti još netko? Bolničari su ukrcali nosila u kombi. Doktorica Solomon uskočila je straga s pacijentom. Zalupili su
vratima i nestali u noći. Toni je rekla: "Javi mi kako ide, Ruth. Moţeš me dobiti preko radija." Ruthin je glas s udaljenošću bio sve slabiji. "Upao je u komu", rekla je. Još je nešto dodala, ali kako je bila izvan dometa riječi su joj postale nerazumljive, a zatim sasvim zamrle.
Toni se stresla ne bi li se riješila tupe ukočenosti. Pred njom je bilo mnogo posla. "Počistimo ovo", rekla je. Jedan od ljudi izvukao je traku na kojoj je napisao: "Biološka opasnost - ne idite dalje" i počeo je omotavati oko cijelog imanja, kuće, kolibe i vrta, oko Michaelova auta. Srećom, u blizini nije bilo drugih kuća zbog kojih bi se trebalo brinuti. Da je Michael Ţivio u nekoj stambenoj zgradi sa zajedničkom ventilacijom, već bi bilo prekasno za dekontaminaciju. Toni je s još jednim pomagačem obrisala Michaelovu crnu bljuvotinu sa svoga odijela i poprskala se sprejem. Morala je suzbijati ţelju da strgne zaprljano odijelo sa sebe. Dok su se ljudi čistili, pregledala je tlo u potrazi za tragovima onoga što se tu zbilo. Kao što se i plašila, Michael je ukrao eksperimentalni lijek jer je znao ili sumnjao da se zarazio madobom- 2. Ali što je napravio da bi se izloţio virusu? U kolibi je bila st aklena vitrina s uređajem za isisavanje zraka, nešto poput improviziranog, biološkog sigurnosnog spremnika. Prije ga gotovo nije ni pogledala, jer se bavila samo Michaelom, ali sada je vidjela mrtvog kunića u njoj. Ĉinilo se kao da je umro od iste bolesti koja je napala Michaela. Je li stigao iz laboratorija? Pokraj njega bila je posuda za vodu na kojoj je pisalo "Joe". To je bilo vaţno. Laboratorijski tehničari rijetko su davali imena ţivotinjama s kojima su radili. Bili su dobri prema subjektima svojih po kusa, ali nisu sebi dopuštali da se veţu za ţivotinje koje čeka smrt. Međutim, Michael je ovoj ţivotinji dao
identitet i drţao je kao kućnoga ljubimca. Je li osjećao krivnju zbog onoga što je radio? Izašla je van. Policijski patrolni auto dolazio je prema kombiju s oznakom biokemijske opasnosti. Toni ih je očekivala. Prema naputcima Plana za postupanje kod ozbiljnih opasnosti, koji je sama Toni napisala, čuvari iz Kremlja automatski su nazvali policijsku postaju u Inverburnu da je obavijeste o crvenoj uzbuni. Sada su stigli da vide koliko je ta opasnost zaista ozbiljna.
Toni je i sama radila u policiji cijeli ţivot, sve do prije dvije godine. Gotovo cijelu karijeru bila je zlatna djevojka - brzo je napredovala; uzorna moderna policajka za pokazivanje medijim a, i vjerovalo se da će
biti prva ţena u Škotskoj koja će postati viši inspektor. Onda se zakačila s nadređenim oko nezgodne stvari, rasizma u policiji. On je tvrdio kako sustavnoga rasizma u policiji nema. Ona je rekla kako se
rasistički incidenti u pravilu prikrivaju i pripisala to sustavu. Svađa je procurila u novine, a ona je odbila nijekati ono u što je vjerovala te su je prisilili da preda ostavku. U to je vrijeme ţivjela s Frankom Hackettom, također inspektorom. Bili su skupa osam godina, iako se nikada nisu vjenčali. Kada je pala u nemilost, napustio ju je. To ju je još uvijek boljelo. Dvoje mladih policajaca izišli su iz patrolnih kola, muškarac i ţena. Toni je poznavala većinu lokalnih policajaca iz svoje generacije, a neki od starijih sjećali su se njezina oca, poručnika Antonija Galla, neizbjeţno prozvanoga Tony Španjolac. Međutim, ovo dvoje nije poznavala. Rekla je preko radija: "Jonathane, stigla je policija. Moţeš li se, molim te, dekontaminirati i razgovarati s njima? Samo im reci kako smo potvrdili da je virus izišao iz labosa.. Oni će nazvati Jima Kincaida, pa ću mu ja sve objasniti kada dođe ovamo." Viši inspektor Kincaid bio je odgovoran za ono što su zvali KBNR - kemijske, biološke, nuklearne i radiološke probleme. Surađivao je s Toni kod izrade plana. Njih će dvoje incidentu pristupiti paţljivo, bez mnogo buke.
Dok Kincaid ne stigne, htjela je saznati još ponešto o Michaelu Rossu. Ušla je u kuću. Michael je drugu spavaću sobu pretvorio u svoj radni prostor. Na stoliću sa strane bile su tri uramljene fotografije njegove majke: mršava tinejdţerica u debelom dţemperu; sretna majka koja drţi bebu nalik Michaelu; u svojim šezdesetim godinama, s debelom crno-bijelom mačkom u krilu. Toni je sjela za njegov radni stol i počela čitati poruke elektronske pošte, nespretno baratajući računalom prstima u debelim rukavicama. Od Amazona je naručio knjigu Etika ţivotinja. Također se raspitivao o fakultetskim tečajevima iz filozofije morala. Pogledala je što je traţio po internetu i otkrila kako je nedavno bio na stranicama za zaštitu ţivotinjskih prava. Očito, počeo je sumnjati u moralnost onoga što je radio. Ali, činilo se kako nitko u Oxenford Medicalu nije primijetio njegovo nezadovoljstvo. Toni je suosjećala s njim. Svaki put kada bi pogledala psa ili hrčka kako leţe u kavezu, namjerno zaraţeni bolešću koju su znanstvenici proučavali, osjetila je laganu tugu. Ali onda bi se sjetila kako je njezin otac umro. Razbolio se od tumora na mozgu u svojim pedesetima i umro je zbunjen, poniţen i ispunjen bolju. Njegova će bolest jednom moţda biti izlječiva zahvaljujući istraţivanjima na mozgovima majmuna. Istraţivanja sa ţivotinjama bila su tuţna nuţnost, prema njezinu mišljenju. Michael je svoje dokumente čuvao u paţljivo obiljeţenim kartonskim fasciklima: računi, garancije, izvodi iz banke, uputstva za upotrebu. Pod članstvima Toni je pronašla prijavnicu za društvo po imenu "Ţivotinje su slobodne". Sve je postajalo jasnije. Posao ju je smirivao. Uvijek je bila dobra u detektivskom poslu. Izbacivanje iz policije bila je gorka pilula.
Godilo joj je upotrebljavati stare vještine, znajući da je u njima dobra. U ladici je na šla Michaelov adresar i popis sastanaka. U posljednja dva tjedna nije se vidio ni s kim. Dok je otvarala adresar, paţnju joj je privukao plavi bljesak iza stakla prozora, pa je pogledala van i ugledala sivi Volvo s policijskim svjetlom na krovu. To bi trebao biti Kineaid. Izašla je i jedan od njezinih ljudi dekontaminirao ju je. Potom je skinula kacigu kako bi razgovarala s višim inspektorom. Međutim, čovjek u Volvu nije bio Jim. Kada mu je mjesečina osvijetlila lice, Toni je vidjela da je to viši inspektor Frank Hackett - njezin bivši. Oneraspoloţila se. Iako je on bio taj koji je
prekinuo, uvijek se ponašao kao povrijeđena strana. Odlučila je biti mirna, ljubazna i poslovna. Izašao je iz auta i krenuo prema njoj. Rekla je: "Molim te, ne prelazi traku - ja ću izići." Odmah je shvatila da je učinila taktičku pogrešku. On je bio policajac, ona civil - on će ţeljeti naređivati, a ne slušati naređenja. Nezadovoljstvo na njegovu licu pokazalo joj je kako je to primijetio. Pokušala je biti ljubaznija i rekla: "Kako si, Frank?"
"Što se ovdje događa?" "Tehničar iz labosa je, čini se, zaraţen virusom. Upravo smo ga odvezli u izoliranu ambulantu. Sada dekontaminiramo njegovu kuću. Gdje je Jim Kincaid?" "On je na odmoru." "Gdje?" Toni se nadala da bi ga mogli nazvati i dovesti natrag zbog ovoga. "Portugal. Tamo je sa ţenom zakupio kućicu na određeno vrijeme." Šteta, pomislila je Toni. Kineaid se razumije u biološku opasnost, Frank ne. Ĉitajući joj misli Frank je rekao: "Ne brini." U ruci je drţao fotokopiju tri centimetra debelog dokumenta. "Imam pravilnik kod sebe." Bio je to plan koji je Toni dogovorila s Kincaidom. Frank ga je očito čitao u međuvremenu. "Moja je prva zadaća osigurati područje." Po gledao je oko sebe.
Toni je već osigurala područje, ali nije ništa rekla. Frank se morao nametnuti. Pozvao je dvoje uniformiranih iz patrolnog auta: "Vas dvoje! Pre mjestite taj auto na početak prilaznoga puta i ne puštajte nikoga dok mene ne pitate." "Dobra zamisao", rekla je Toni, iako se time zapravo ništa nije dobivalo. Frank je pogledao plan. "Potom se moramo pobrinuti da nitko ne ode odavde."
Toni je kimnula. "Ovdje nema nikoga osim mojih ljudi, a svi su u zaštitnim odijelima." "Ne sviđa mi se ovaj pravilnik - prema njemu civili imaju nadzor nad mjestom zločina." "Zašto misliš da je ovo mjesto zločina?" "Ukradene su doze lijeka." "Ali ne odavde." Frank je to odšutio. "Kako se taj tip uopće zarazio virusom? Svi vi u laboratoriju nosite odijela, zar ne?"
"To će morati istraţiti lokalne zdravstvene vlasti", rekla je Toni, izbjegavajući istinu. "Nema smisla nagađati." "Je li ovdje bilo kakvih ţivotinja kada si došla?" Toni je oklijevala. Franku je to bilo dovoljno, jer on kao dobar detektiv nije mnogo toga propuštao. "Dakle, neka je ţivotinja izašla van i zarazila tehničara koji na sebi nije imao odijelo?" "Ne znam što se dogodilo i ne ţelim puštati neprovjerene teorije u Optjecaj. Moţemo li se zadrţati na
zaštiti ljudi?" "Aha. Ali ne brineš se ti samo o ljudima. Ţeliš i zaštititi tvrtku svoga dragocjenog profesora Oxenforda." Toni se pitala zašto je rekao dragocjenog, ali prije nego je stigla odgo voriti čula je kako zvoni iz kacige. "Zovu me", rekla je Franku. "Oprosti." Izvukla je slušalice s mikrofonom iz kacige i stavila ih. Još se jednom čulo zvono, zatim šum uspostavljene veze, i čula je glas čuvara iz telefonske centrale u Kremlju. "Doktorica Solomon zove gospođu Gallo." Toni je rekla: "Halo?"
Liječnica je bila na vezi. "Michael je umro, Toni." Toni je zatvorila oči. "O, Ruth, tako mi je ţao." "Umro bi i da smo ga pronašli dvadeset i četiri sata rani je. Gotovo sam sigurna da je imao madobu-2." Tonin je glas drhtao od tuge. "Učinili smo što smo mogli." "Imaš li ikakvu ideju kako se to moglo dogoditi?" Toni nije htjela ništa reći pred Frankom. "Brinula ga je okrutnost prema ţivotinjama. A mislim da ga j e i prošlogodišnja smrt majke mogla izbaciti iz ravnoteţe." "Jadan mladić." "Ruth, ovdje je policija. Pričat ćemo kasnije." "Dobro." Veza se prekinula. Toni je skinula slušalice. Frank je rekao: "Dakle, umro je." "Zvao se Michael Ross i čini se da je bio zaraţen virusom madoba-2."
"Koja vrsta ţivotinje?" U tom trenutku Toni je odlučila postaviti Franku malu zamku. "Hrčak", rekla je. "Po imenu Fluffy." "Je li se još netko mogao zaraziti?" "To je pitanje broj jedan. Michael je ovdje ţivio sam, nije imao ni obitelj ni prijatelja. Tko god da je bio tu prije nego se razbolio nije u opasnosti, osim ako nisu podijelili nešto izuzetno osobno, poput igle od šprice. Da ga je netko posjetio nakon što se zarazio, sigurno bi pozvao liječnika. Tako da je prilično vjerojatno da nije nikome prenio virus." Toni je smirivala stanje. Da razgovara s Kincaidom, bila bi iskrenija, jer njemu bi vjerovala da neće dignuti paniku. Ali Frank je bio drukčiji. Zaključila je: "Ali očito
je da nam je prva zadaća doći do svakoga tko je mogao biti u kontaktu s Michaelom posljednjih šesnaest dana. Našla sam njegov adresar." Frank je pokušao novi pristup. "Ĉuo sam kako si rekla da ga je brinula okrutnost prema ţivotinjama. Je li bio član neke organizacije?" "Da - Ţivotinje su slobodne." "Kako znaš?" "Provjeravala sam njegove stvari." "To je policijski posao."
"Slaţem se. Ali ti ne moţeš u kuću." "Mogu staviti odijelo."
"Nije to samo odijelo, tu je i obuka o biološkoj opasnosti koju moraš proći prije nego smiješ koristiti odijelo." Frank je ponovno postajao ljut. "Onda mi iznesi te stvari van."
"Zašto netko od mojih ljudi ne bi sve to faksirao u tvoj ured? Mogli bi ti poslati i cijeli sadrţaj diska njegova kompjutera."
"Hoću originale! Što to kriješ tamo unutra?" "Ništa, vjeruj mi. Ali sve u kuć i treba dekontaminirati, ili dezin- fekcijskim sredstvom, ili parom pod visokim tlakom. Oba postupka uništavaju papir i mogu oštetiti računalo." "Promijenit ću ovaj pravilnik. Pitam se zna li šef policije što ti je sve Kincaid dopustio progurati u njega." Toni je osjetila umor. Bilo je gluho doba noći, pred njom su bile velike poteškoće, a morala je hodati na prstima kako ne bi povrijedila osjećaje bivšega dečka. "Frank, za ime Boga, moţda si u pravu, ali to je ono što imamo, dakle, moţemo li zaboraviti što je bilo i raditi zajedno?" "Tvoje mišljenje o zajedničkome radu temelji se na tome da sve mora biti kako ti kaţeš." Nasmijala se. "Pošteno. Što bismo prema tvojemu mišljenju trebali učiniti?" "Obavijestit ću zdravstvene vlasti. Oni su odgovorno tijelo, tako ovdje piše. Kada pronađu svoga stručnjaka za biološku opasnost, on će Zakazati sastanak sutra rano ujutro. U međuvremenu, mi ćemo početi traţiti sve one koji su mogli vidjeti Michaela Rossa. Nekoliko mojih detektiva nazivat će sve brojeve iz tog adresara. Predlaţem da ti ispitaš Sve zaposlene u Kremlju. Bilo bi korisno da se to dovrši prije nego se nađemo s onima iz zdravstva." "U redu." Toni je oklijevala. Nešto je morala pitati Franka. Njeg ov je najbolji prijatelj bio Carl Osborne, lokalni televizijski novinar kojemu je skandal bio vaţniji od istine. Ako se Carl dočepa ove priče mogao bi dignuti strku.
Znala je da kada nešto ţeli od Franka mora baratati golim činjenicama, ne zvučati kao da to traţi ili treba. "Moram spomenuti jednu stavku iz pravilnika", počela je. "O tome da se ne smije ništa izjaviti za medije dok se svi najprije ne dogovore, uključujući policiju, zdravstvene vlasti i tvrtku." "Nema problema." "Spominjem to zato jer od ovoga ne treba ispasti nešto što će uzne miriti javnost. Kako stvari stoje, nitko
nije ugroţen." "Dobro."
"Ne ţelimo ništa kriti, ali u javnost treba izlaziti mirno i odmjereno. Nikome ne treba panika." Frank se nacerio. "Plaši te ţuti tisak s člancima o hrčcima -ubojicama koji haraju škotskim livadama." "Duţan si mi, Frank. Nadam se da se toga sjećaš." Lice mu se smračilo. "Ja dugujem tebi?" Stišala je glas, iako nije bilo nikoga u blizini. "Sjeti se Farmera Johnnyja Kirka." Kirk je bio jak igra č u uvozu kokaina. Rođen u gadnom predgrađu Glasgowa, u ulici Garscube, nikada u ţivotu nije vidio farmu, a nadimak je dobio zbog prevelikih, zelenih gumenih čizama koje je nosio jer je imao bolne kurje oči na nogama. Frank je pribavio dokaze protiv Farmera Johnnyja. Za vrijeme suđenja Toni je slučajno naletjela na dokaze koji su mogli pomoći obrani. Rekla je Franku, ali o n nije obavijestio sud. Johnny je bio više nego kriv i Frank je uspio u tome da ga osude - ali, da je istina ikada izašla na vidjelo, njegova bi karijera bila gotova. Sada je Frank ljutito rekao: "Prijetiš li da ćeš progovoriti o tome ako ne učinim ono što hoćeš?"
"Ne, samo te podsjećam na vrijeme kada je tebi bilo potrebno da ja drţim jezik za zubima i bilo je tako." Raspoloţenje mu se ponovno promi jenilo. Na trenutak se prepao, ali vratio se starom, bahatom sebi. "Svi mi katkad zaobilazimo pravila. Ţivot je takav." "Da. I samo te molim da ne izlaneš ovu priču svojem prijatelju Carlu Osborneu ili bilo kome drugome iz medija." Frank se nacerio. "Daj, Toni," rekao je praveći se uvrijeđen, "pa ja nikada ne bih učinio nešto takvo."
7:00 Kit Oxenford se probudio rano, istovremeno oran i zabrinut. Bio je Danas će opljačkati Oxenford Medical.
to čudan osjećaj.
Ta ga je pomisao uzbuđivala. Bit će to najveća podvala ikad. O njoj će se pisati u knjigama s naslovima poput Savršen zločin. Još bolje, bit će to osveta ocu. Tvrtka će propasti, a Stanley Oxenford će biti financijski uništen. Ĉinjenica da stari nikada neće saznati tko mu je to učinio sve je činila još boljim. Bit će to tajno veselje u kojemu će Kit uţivati dok je ţiv.
Ali bio je zabrinut. To nije bilo uobičajeno. Nije spadao među one koji se mnogo brinu. U kakvoj god da se nevolji našao, izvukao bi se nekom pričom. Rijetko je bilo što planirao. Danas je imao plan. Moţda je to i bio problem.
Leţao je u krevetu zatvorenih očiju, razmišljajući o preprekama koje ga očekuju. Prvo, fizičke zapreke oko Kremlja: dvostruki zid, bodljikava ţica, osvjetljenje, alarmi. Ti su alarmi imali prekidače osjetljive na dodir, kretanje i bilo kakav prekid protoka električne energije. Bili su izravno spojeni s lokalnom policijom u Inverburnu telefonskom linijom koja se neprekidno provjeravala kako bi se potvrdila ispravnost sustava.
Ništa navedeno neće zaštititi to mjesto od Kita i njegovih pomagača. Zatim, tamo su i čuvari, koji nadgledaju vaţnija mjesta zatvorenim sustavom kamera, povremeno ih obilazeći. Njihovi su TV -prijemnici opremljeni visokoosjetljivim prekidačima koji bi otkrili pokušaj prevare, kada bi se, na primjer , signal iz kamere pokušao zamijeniti snimkom s videa. Kit je smislio rješenje i za to. Konačno, postojala je pomno smišljena zaštita ulaza: propusnice nalik plastičnim kreditnim karticama na kojima su bile fotografije korisnika, kao i podaci o njihovim otiscima prstiju pohranjenima u čipu. Pobijediti takav sustav bit će teško, ali Kit je znao kako to učiniti. Diplomirao je računalne znanosti i bio najbolji u svojoj generaciji, ali imao je jednu još vaţniju prednost. On je dizajnirao softver sustava koji je kontrolirao sve sigurnosne uređaje u Kremlju. Bila je to njegova beba. Napravio je sjajan posao za nezahvalnog oca, i sustav je bio doslovno nepobjediv za bilo koga izvana, ali Kit mu je znao tajne.
Oko ponoći te večeri ušetat će na najsvetije od svetih mjesta, BSL4 laboratorij, najčuvanije mjesto u Škotskoj. S njim će biti njegov partner, tihi opasni Londončanin po imenu Nigel Buchanan i dva pomagača. Kada jednom uđu, Kit će otvoriti sef u hladnjaku jednostavnom četve- roznamenkastom šifrom. Tada će Nigel ukrasti uzorke dragocjenog Oxen lordova novog antivirusnog lijeka. Neće dugo imati uzorke. Nigel je imao stroge rokove. Morao je predati uzorke do deset ujutro sljedećeg dana, na Boţić. Kit nije znao razlog za taj rok. Nije znao niti tko je pravi kupac, ali mogao je nagađati. Morala je to biti neka od multinacionalnih farmaceutskih tvrtki. Uzorci koji se mogu analizirati uštedjet će godine istraţivanja. Tvrtka će moći napraviti svoj lijek, umjesto da za licencu plaća milijune Oxenfordu. Bilo je to nečasno, naravno, ali razlozi za nečasno ponašanje lako se nađu kada je ulog dovoljno visok. Kit je mogao zamisliti uvaţenog predsjedniku uprave tvrtke, sa srebrnom kosom i odijelom na prugice, kako licemjerno govori: "Moţete li me kategorički uvjeriti du niti jedim od članova naše organizacije nije prekršio niti jedan zakon prilikom nabave tih uzoraka?" Najbolji dio Kitova plana, osjećao je to, bila je činjenica da provala neće biti otkrivena dugo nakon što on i Nigel napuste Kremlj. Danas je utorak, Badnjak. Sutra i dan nakon toga su praznici. Najranije, alarm će se oglasiti u petak, ako netko od prerevnosnih znanstvenika dođe na posao, ali vrlo je vjerojatno da krađa neće biti otkrivena ni tada, ni preko vikenda, što će Kitu i njegovima dati vremena do sljedećeg ponedjeljka da prikriju sve tragove. Bilo bi to više nego im je potrebno. Dakle, zašto se plašio? Lice Toni Gallo, šefice osiguranja njegova oca pojavilo mu se u mislima. Pjegava, crvenokosa, prilično zgodna, ako volite mišićave, iako prejaka ličnost z a Kitov ukus. Je li ona bila razlog za strah? Jednom davno ju je podcijenio - s uţasnim posljedicama. Ali njegov je plan bio sjajan. "Sjajan", glasno je rekao, pokušavajući se ohrabriti. "Što je?" rekla je ţena pokraj njega. Iznenađeno je zagunđao. Zaboravio je da nije sam. Otvorio je oči. Stan je bio u potpunom mraku. "Što je sjajno?" ponovila je.
"Način na koji plešeš", rekao je, vadeći se. Upoznao ju je u disku večer prije. "Nisi ni ti loš", rekla je snaţnim glasgowskim naglaskom. "Dobar rad nogu." Napregnuo je mozak ne bi li se sjetio njezina imena. "Maureen", rekao je. Sigurno je katolkinja s takvim
imenom. Okrenuo se i prebacio ruku preko nje, pokušavajući se sjetiti kako izgleda. Ĉinilo se da je lijepo zaobljena. Volio je kada djevojke nisu premršave. Spremno mu se primakla. Plavuša ili smeđa? Pitao se. Moglo bi biti uvrnuto zanimljivo seksati se s djevojkom ne znajući kako izgleda. Već je posegnuo za njezinim grudima kada se sjetio što ga čeka toga dana, i ljubavni se ţar ugasio. "Koliko je sati?" upi tao je. "Vrijeme za dobru ševu", rekla je Maureen ţeljno. Kit se otkotrljao dalje od nje. Digitalni sat na stereu pokazivao je 07:10. "Moram ustati", rekao je. "Imam posla." Htio je stići u očevu kuću na vrijeme za ručak. Tamo će otići toboţe zbog Boţića, a zapravo će ukrasti nešto što mu treba za večerašnju pljačku. "Kako moţeš imati posla na Badnjak?" "Moţda sam Djed Boţićnjak." Sjeo je na rub kreveta i upalio svjetlo.
Maureen je bila razočarana. "Pa, ovaj će mali sob još malo odspavati, ako Djed nema ništa protiv", rekla je mrzovoljno.
Pogledao ju je, ali navukla je pokrivač preko glave. Još nije znao kako izgleda. Gol je otišao u kuhinju i počeo kuhati kavu. Njegov je stan bio podijeljen na dvije velike prostorije. Dnevni borava k s otvorenom kuhinjom i spavaća soba. Dnevni boravak bio je prepun elektroničke opreme: veliki televizor ravnog ekrana, vrhunski stereo, brdo računala i opreme povezanih dţunglom kabela. Kit je o duvijek uţivao razbijati zaštitu tuđih kompjuterskih sustava. Jedini način da se postane stručnjak za zaštitu računala jest da najprije budeš haker.
Dok je radio za oca, projektirajući i izrađujući zaštitu laborato rija BSL4, izveo je jednu od najboljih prevara. Uz pomoć Ronnieja Sutherlanda, tada šefa sigurnosti u Oxenford Medicalu, smislio je način za ubiranje tvrtkina novca. Tako je namjestio računovodstvene programe da su, kada bi zbrajali račune koji su stizali od dobavljača, jednostavno uvećali rezultat za jedan posto, i taj iznos prebacivali na neki od Ronnie jevih računa ne navodeći tu transakciju niti u jednom izvještaju. Prevara se zasnivala na tome da nitko neće provjeravati kompjuterske račune - nikome to nije padalo na pamet, dok jednog dana Toni Gallo nije ugledala Ronniejevu ţenu kako parkira novi Merce des pred prodavaonicom Marks&Spencer u Inverburnu.
Kit je bio zapanjen i preplašen golemom upornošću kojom je Toni sve istraţila. Stvari nisu štimale i trebalo ih je objasniti. Jednostavno nije odustajala. Još gore, kada je shvatila što se zbiva, ništa na svijetu nije je moglo spriječiti da ne ode gazdi, Kitovu ocu. Molio ju je da ne razočarava starca. Pokušao ju je uvjeriti da će Stanley Oxenford u svome bijesu sigurno otpustiti nju, a ne Kita. Konačno je lagano spustio ruku na njezin bok, nasmiješio joj se svojim najboljim osmijehom zločestoga dečka i seksi glasom rekao: "Ti i ja trebali bismo biti prijatelji, a ne obrnuto." I ništa nije uspjelo. Kit se nije uspio zaposliti otkako ga je otac otpustio. Naţalost, nije prestao s kockanjem. Ronnie ga je uveo u ilegalni kasino gdje su mu dali kredit, bez sumnje zato jer mu je otac bio poznati znanstvenik i
milijunaš. Pokušavao je ne misliti na to koliko im novca duguje: od tog iznosa odmah bi se preplašio i sam sebi zgadio, toliko da bi se poţelio jednostavno ba citi s mosta Forth. Ali nagrada za noćašnji posao trebala bi pokriti cijeli taj iznos i osigurati mu novi početak. Odnio je kavu u kupaonicu i pogledao se u ogledalu. Nekada je bio u britanskome timu za zimsku
olimpijadu i svaki je vikend provodio skijajući ili trenirajući. Bio je tada mršav i u formi poput lovačkoga psa. Sada se u njegovu izgledu već nazirala mekoća. "Udebljao si se", rekao je. Ali još je imao gustu smeđu kosu koja mu je krasno padala na čelo. Lice mu je izgledalo izmučeno. Pokušao je namjestiti onaj Hugh Grant izraz, spustivši malo srameţljivo glavu, gledajući nagore uglovima svojih plavih očiju uz pobjednički smiješak. Da, moţe on to još uvijek. Toni Gallo moţda je bila imuna, ali Maureen je na to pala prošle noći. Dok se brijao upalio je televizor u kupaonici i namjestio na lokalne vijesti. Britanski premijer stigao je među svoje škotske birače za Boţić. Glasgow Rangersi platili su devet milijuna funti za n apadača po imenu Giovanni Santangelo. "Pravo, staro škotsko ime", rekao je za sebe Kit. Vrijeme će i dalje biti
hladno, ali vedro. Snaţna oluja nad Norveškim morem odmicala je na jug, ali očekuje se da će proći zapadno od Škotske. Zatim su uslijedile lokal ne vijesti od kojih mu se krv sledila. Ĉuo je poznati glas Carla Osbornea, škotske televizijske ličnosti poznate po mračnim temama. Gledajući ekran Kit je ugledao upravo onu zgradu koju je te večeri htio opljačkati. Osborne se javljao ispred kapije Oxenford Medicala. Bila je još noć, ali snaţni čuvarski reflektori osvjetljavali su viktorijansku arhitekturu. "Koji je ovo vrag?" zabrinuto se zapitao Kit. Osborne je rekao: "Znanstvenici eksperimentiraju s nekima od najopasnijih virusa na sv ijetu upravo ovdje, u Škotskoj, u zgradi iza mene, koju okolno stanovništvo naziva Frankenštajnovim dvorcem." Kit nikada nikoga nije čuo da spominje Frankenštajnov dvorac. Osborne je izmišljao. Nadimak je bio Kremlj. "Ali danas, neki bi rekli zbog odgovora Prirode na čovjekov o uplitanje, od jednoga od tih virusa umro je
mladi tehničar." Kit je spustio brijač. Odmah je shvatio da će ovo biti bolno loša reklama za Oxenford Medical. U normalnim okolnostima uţivao bi u nevoljama svoga oca, ali danas ga je više brinulo kako će to u tjecati na njegove planove.
"Michael Ross, u dobi od trideset i jedne godine, podlegao je virusu nazvanom ebola, prema afričkom
selu iz kojega je potekao. Ta uţasna zaraza izaziva bolne, gnojne čireve po cijelom tijelu ţrtve." Kit je bio prilično uvjeren d a Osborne navodi pogrešne podatke, ali gledatelji neće znati. Bila je to ţuta televizija. Ali, hoće li smrt Michaela Rossa ugroziti Kitovu planiranu pljačku? "Oxenford Medical uvijek je tvrdio da njegova istraţivanja ničime ne ugroţavaju okolno stanovništvo, no smrt Michaela Rossa baca sjenu o/biljne sumnje na takve tvrdnje." Osborne je nosio glomaznu vjetrovku i vunenu kapu, a izgledao je kao da se te noći nije naspavao. Netko ga je probudio rano ujutro s novostima, nagađao je Kit.
" Rossa je moţda ugrizla neka od ţivotinja koju je ukrao iz laboratorija i odnio je svojoj nekoliko kilometara udaljenoj kući", nastavljao je Osborne. "O, ne", rekao je Kit. Postajalo je sve gore i gore. Neće ga to valjda prisiliti da odustane od svoga velikog plana? Ne bi to mogao podnijeti. "Je li Michael Ross bio sam ili dio veće grupe koja je mogla pokušati iznijeti više zaraţenih ţivotinja iz Oxenford Medicalovih tajnih labora torija? Je li pred nama mogućnost da naizgled normalni psi ili zečevi
slobodno lutaju Škotskom, šireći smrtonosni virus na sve strane? Nitko ovdje ne ţeli ništa izjaviti." Što god oni mogli reći ili ne, Kit je točno znao čime se trenutno bave ljudi u Kremlju: pojačavaju mjere sigurnosti ono liko brzo koliko je to moguće. Toni Gallo već je tamo, pooštruje propise, provjerava alarme i snimke, upućuje čuvare. Za Kita nije moglo biti gore vijesti. Bio je bijesan. "Zašto me prati takva nesreća?" upitao je glasno. "Bilo kako bilo," rekao je Carl Osborne, "čini se da je Michael Ross preminuo zbog ljubavi prema hrčku po imenu Fluffy." Glas mu je bio tako tragičan da je Kit očekivao kako bi sada mogao gotovo obrisati suzu iz oka, no Osborne se ipak zaustavio.
Voditeljica u studiju, zgodna plavuša s nat apiranom kosom, postavila je pitanje: "Carl, je li Oxenford Medical uopće komentirao taj nezapamćeni događaj?" "Da." Carl je pogledao svoje bilješke. "Kaţu kako su oţalošćeni i pogođeni smrću Michaela Rossa, ali po svemu sudeći nitko drugi nije zaraţen vi rusom. Bez obzira na to, rado bi razgovarali s osobama koje su moţda vidjele Rossa u posljednjih šesnaest dana." "Odnosno, ako je netko bio s njime u dodiru, moţda je ipak pokupio virus." "Da, a moţda zarazio i druge. Tako da izjava kako nitko drugi nije zaraţen više sliči nadanju u Boţju milost, nego znanstvenome predviđanju." "Vrlo zabrinjavajuća priča", rekla je voditeljica u kameru. "Bio je to Carl Osborne. A sada nogomet." Bijesan, Kit je pritiskao daljinski pokušavajući ugasiti televiziju, no bio je tako uzbuđen da je stalno pogađao krivi gumb. Konačno je zgrabio kabel i istrgnuo utikač iz zida. Bio je u iskušenju da baci televizor kroz prozor. Katastrofa.
Osborneovo prizivanje Sudnjega dana zbog širenja virusa moţda nije točno, ali sigurna posljedica toga je da će osiguranje oko Kremlja biti nepropusno. Ta je večer bila najgora moguća za pokušaj pljačke. Kit će morati sve otkazati. On je bio kockar: s dobrim kartama uloţio bi sve, ali sada je znao da su karte protiv njega i da se mora povući. Ako ništa drugo, neću morati provesti Boţić s ocem, kiselo je pomislio. Moţda se posao moţe obaviti nekom drugom prilikom, kada se uzbuđenje smiri, a osiguranje vrati na uobičajenu razinu. Moţda se kupca moţe nagovoriti da produţi krajnji rok. Kit se stresao pri po misli na neplaćanje ogromnog duga. Ali nije imalo nikakva smisla nastavljati s tako izvjesnim lošim ishodom. Izišao je iz kupaonice. Sat na stereu pokazivao je 07:28. Bilo je prerano za telefoniranje, no ovo je bilo hitno. Podigao je slušalicu i okrenuo br oj. Odmah je dobio vezu. Muški je glas jednostavno rekao: "Da?" "Kit ovdje. Je li tamo?"
"Što ţeliš?" "Moram razgovarati s njim. Vaţno je." "Još se nije probudio." "Sranje." Kit nije ţelio ostavljati poruku. A kada bolje razmisli, nije htio da Maureen čuje ono što ima reći. "Reci mu da dolazim tamo", rekao je. Spustio je slušalicu ne čekajući odgovor.
7:30 Toni Gallo mislila je kako će ostati bez posla do RUĈKA.
Pogledala je po uredu. Nije dugo bila ovdje. Tek je počela prihvaćati mjesto kao svoje. Na s tolu je bila njezina slika s majkom i sestrom Bellom, snimljena prije nekoliko godina dok je majka bila zdrava. Pokraj nje leţao je raskupusani stari rječnik - nikada nije znala slovkati. Tek je prošloga tjedna objesila na zid svoju sliku u polici jskoj uniformi, snimljenu prije sedamnaest godina, na kojoj izgleda mlado i revno. Nije joj bilo lako povjerovati da je tako brzo izgubila i ovaj posao. Sada je znala što je učinio Michael Ross. Smislio je pametan i sloţen način da izbjegne sva njezina sigurnosna pravila. Pronašao je slabosti i iskoristio ih. Nikoga nije bilo moguće kriviti osim nju. Nije to znala prije dva sata kada je nazvala Stanleyja Oxenforda, predsjednika i glavnog dioničara u Oxenford Medicalu.
Plašila se tog poziva. Morala mu je prenijeti najgore moguće vijesti, i preuzeti krivnju. Već se pripremila za njegovu razočaranost, nevjericu, pa čak i bijes. On je upitao: "Jesi li dobro?"
Gotovo je zaplakala. Nije predvidjela da će prvo pomisliti na njezino slanje. Ne zasluţuje takvu ljubaznost. "Ja sam dobro", rekla je. "Svi smo odjenuli odijela prije nego što smo ušli u kuću." "Ali sigurno si iscrpljena." "Uhvatila sam jedan sat sna." "Dobro", rekao je Stanley i brzo nastavio: "Poznajem Michaela Rossa. Tih momak, oko trideset godina, s
nama je već neko vrijeme, iskusan tehničar. Kako se to dovraga dogodilo?" "Našla sam mrtvog kunića u kolibi u njegovu vrtu. Mislim da je donio ţivotinju iz laboratorija, a ona ga je ugrizla." "Sumnjam u to", suho je rekao Stanley. "Vjerojatnije je da se porezao zaraţenim noţem. Ĉak i oni iskusni katkad su neoprezni. Kunić je vjerojatno običan kućni ljubimac koji je izgladnio nakon što se Michael razbolio."
Toni je ţeljela u to povjerovati, ali morala je gazdi navesti činjenice. "Kunić je bio u improviziranome biološkom kavezu", dodala je. "Još uvijek sumnjam. Michael nije mogao biti sam u BSL4. Ĉak i kada onaj tko je s njim ne gleda, kamere su u svim sobama - nije mogao ukrasti kunića, a da se ne primijeti na monitorima. Zatim je morao proći pokraj nekoliko čuvara na pu tu prema izlazu - oni bi zamijetili da nosi kunića. Konačno, znanstvenici koji rade u labosu iduće bi jutro sasvim sigurno smjesta primijetili da jedna ţivotinja nedostaje. Moţda ne mogu razlikovati jednoga kunića od drugog, ali sigurno znaju koliko je njih uključeno u eksperiment." Ma koliko da je rano, njegov je mozak radio poput Ferrarijeva V12 motora koji je vozio, pomislila je 'Ioni. Ali nije bio u pravu. "Sve te sigurnosne prepreke sama sam postavila", rekla je. "I uvjeravam vas da ne
postoji savršena zaštita." "U pravu si, naravno." Ako mu se suprotstaviš dobrim razlozima, povući će se iznenađujuće brzo. "Pretpostavljam da imamo snimku posljednjeg ulaska Michaela u BSL4?"
"To je sljedeća stvar koju ću provjeriti." "Bit ću tamo oko osam. Do tada saznaj što više, molim te." "Još nešto. Ĉim ljudi počnu dolaziti, proširit će se glasine. Mogu li reći svima kako ćete im se vi obratiti priopćenjem?" "Dobra ideja. Obratit ću se svima u Velikoj dvorani u, recimo, devet i trideset." Velika ulazna dvorana zgrade bila je najveća prostorija, u njoj su se odrţavali veći sastanci. Toni je tada pozvala Susan Mackintosh, jednu od čuvarica, zgodnu djevojku dvadesetih godina ošišanu poput dječaka, s naušnicom u obrvi. Susan je odmah primijetila fotografiju na zidu. "Dobro izgledate u uniformi", rekla je.
"Hvala. Znam da si odradila svoju smjenu, ali za ovaj mi posao treba ţena." Susan je zavodnički podigla obrvu. "Znam taj osjećaj." Toni se sjećala boţične zabave prošloga petka. Susan se odjenula kao John Travolta iz filma Briljantin; sa zalizanom kosom, uskim trapericama i onim cipelama s ravnim potpeticama koje u Glasgowu zovu
obućom za javne kuće. Zamolila je Toni za ples. Ona joj se ljubazno nasmiješila i rekla: "Neće moći." Nešto kasnije, nakon nekoliko pića, Susan ju je pitala spava li s muškarcima. "Ne onoliko koliko bih htjela", odgovorila je Toni.
Toni je laskalo što je privukla nekoga tako mladog i zgodnog, ali pravila se da to ne primjećuje. "Ţeljela bih da zaustaviš svakog zaposlenog čim se pojavi. Postavi stol u Velikoj dvorani i nemoj dopustiti nikomu da produţi u ured ili labos dok ne porazgovara s tobom." "Što ću im reći?" "Reci im da su prekršeni propisi o sigurnosti rada s virusima, a profesor Oxenford sve će objasniti malo kasnije. Budi smirena i uvjerljiva, ali ne ulazi u pojedinosti - ostavi to Stanleyju." "Dobro." "Zatim ih pitaj kada su posljednji put vidjeli Michaela Rossa. Neki su na to već odgovorili noćas telefonski, ali samo oni koji imaju pristup u BSL4, a ne hi škodilo da ponove još jednom. Ako ga je bilo
tko vidio nakon što je otišao u nedjelju prije dva tjedna, smjesta me nazovi." "Dobro." Toni je morala postaviti jedno osjetljivo pitanje, pa je oklijevala, no potom je jednostavno izgovorila: "Misliš li da je Michael bio homoseksualac?" "Ne aktivan." "Jesi li sigurna?" "Inverburn je mali grad. Dva gay kafića, jedan klub, nekoliko resto rana, crkva... Poznajem sva ta mjesta i nikada ga nisam tamo vidjela." "Dobro. Nadam se da nećeš zamjeriti što sam pomislila kako bi mogla znati samo zato, jer ..." "Sve je u redu." Susan se nasmiješila i pogledala Toni ravno u oči. "Ako me ţelite uvrijediti, morat ćete se bolje potruditi." "Hvala." Iduća dva sata, Toni je provela pregledavajući snimku posljednjega ulaska Michaela Rossa u BSL4. Sada je imala odgovore koje je Stanley ţelio. Namjeravala mu je reći što se dogodilo, nakon čega će on vjero -
jatno zatraţiti njezinu ostavku. Sjetila se svoga prvog sastanka sa Stanleyjem. Osjećala se gore nego ikad u ţivotu. Pravila se da je nezavisni savjetnik za osiguranje, ali nikome nisu trebale njezine usluge. Poslije osam godina napustio ju je njezin momak, Frank. A majka joj je postajala senilnom. Toni se osjećala poput Joba nakon št o ga je Bog prokleo. Stanley ju je pozvao u svoj ured i ponudio kratkoročni ugovor. Otkrio je iznimno vrijedan lijek te ga je
plašila mogućnost industrijske špijunaţe. Htio je da ona sve provjeri. Nije mu rekla kako joj je to prvi takav posao.
Nakon što je pretraţila prostorije provjeravajući ima li uređaja za prisluškivanje, počela je traţiti znakove ţivota iznad novčanih mogućnosti kod vaţnijih uposlenika. Ispostavilo se da nitko nije pokušavao špijunirati Oxenford Medical, ali, na njezino zgraţanje, otk rila je da Stanleyjev sin Kit potkrada tvrtku. Bila je zapanjena. Kit je se dojmio kao šarmantan i odgovoran mladić, ali kakav je to čovjek koji potkrada oca? "Stari lupeţ neće ni osjetiti, ionako ima previše", rekao je Kit nehajno, a Toni je znala iz višegodišnjega policijskog iskustva, kako nema ničega uzvišenog u zlu - lopovi su prazni, pohlepni ljudi s lošim opravdanjima. Kit ju je pokušao nagovoriti da sve zataška. Obećavao je da se to neće nikada ponoviti ako taj put Toni odšuti. Bila je u iskušenju: nije ţeljela reći svjeţemu udovcu da mu je sin pokvaren. No šutjeti bi bilo nečasno. I tako je konačno, prilično prestrašena, sve ispričala Stanleyju. Nikada neće zaboraviti njegovo lice. P roblijedio je, nekako se iskri vivši, i odgovorio: "Aah", kao da je iznenada osjetio unutarnju bol. U tom trenu, dok se borio s najdubljim osjećajima, vidjela je istovremeno njegovu snagu i emotivnost, što ju je snaţno privuklo. Reći istinu bila je ispravna odluka. Njezino je poštenje nagrađeno. Stanley je otpustio Kita, a njoj dao stalan posao. Zbog toga će mu uvijek biti nepokolebljivo odana. Odlučila je u potpunosti opravdati njegovo povjerenje.
A ţivot se popravio. Stanley ju je ubrzo promaknuo sa šefice osiguranja na upraviteljicu pogona te joj povećao plaću. Kupila j e crveni Porsche. Kada je jednog dana spomenula da je igrala squash za nacionalnu policiju, Stanley ju je izazvao na
dvoboj na terenu u zgradi. Pobijedila ga je, ali jedva, i počeli su igrati jednom tjedno. Bio je u dobroj formi i imao duţe ruke, ali ona je bila dvadeset godina mlađa, s izoštrenim refleksima. Katkad bi dobio neku igru, kada bi joj popustila paţnja, ali uglavnom je ona pobjeđivala.
Usput ga je bolje upoznala. Igrao je ţestoko, riskirajući i često uspijevajući u tome. Bio je natjecateljski ti p, ali znao je i gubiti. Njezina brzina parirala je njegovu znanju i uţivala je u igri i povjerenju među njima. Što ga je bolje upoznavala, više joj se sviđao. Sve dok jednog dana nije shvatila kako joj nije samo drag. Osjećala je više od toga. Sada je osjećala kako će najgora posljedica gubitka posla biti to što ga više neće viđati. Htjela je krenuti prema Velikoj dvorani, kako bi ga srela na ulazu, kada je zazvonio telefon. Ţenski glas s juţnoengleskim naglaskom izgovorio je: "Bok, Toni, Odette je." "Hej!" razveselila se Toni. Odette Cressy bila je detektivka u Metropolitanskoj policiji u Londonu. Upoznale su se na tečaju u Hendo - nu prije pet godina. Bile su istih godina. Odette nije imala nikoga i, otkako je Toni prekinula s Frankom, provele su dva ljetovanja zajedno. Da nisu ţivjele tako daleko, bile
bi najbolje prijateljice. Ovako, čule su se telefonom svakih nekoliko tjedana. Odette je rekla: "Radi se o tvojoj ţrtvi virusa." "Kako da te to zanima?" Odette je bila u antiterorističkom timu, što je Toni znala. "Pretpostavljam da ne smijem ni pitati."
"Točno. Samo ću reći da je spominjanje madobe-2 ovdje izazvalo uzbunu i ostaviti ti da ostalo istraţiš sama."
Toni je zinula. Kao bivša policajka mogla je naslutiti što se zbiva. Odette je imala povjerljive podatke da se određena grupa zanima za virus madoba-2. Neki je osumnjičenik mogao to reći istraţitelju ili se virus spomenuo u nekom prisluškivanome razgovoru ili je netko, čije su linije bile nadgledane utipkao tu riječ u računalni pretraţivač. Nakon toga, čim se virus zagubi, antiterorističke jedinice pomislit će da su ga ukrali fanatici. "Ne mislim da je Michael Ross terorist", rekla je Toni. "Smatram da se jednostavno zbliţio s određenom laboratorijskom ţivotinjom." "A njegovi prijatelji?"
"Našla sam njegov adresar, a inverburnska ga policija upravo pro vjerava." "Jesi li zadrţala kopiju?" Bila joj je na stolu. "Mogu ti je odmah faksirati." "Hvala, uštedjet ćeš mi dosta vremena." Odette je izdiktirala broj koji je Toni zapisala. "Kako napreduješ
sa svojim zgodnim šefom?" Toni nikome nije rekla što osjeća prema Stanleyju, ali Odette je bila telepatkinja. "Ne odobravam seks na poslu, to znaš. Ionako mu je ţena tek nedavno umrla..." "Prije osamnaest mjeseci, koliko se sjećam." "Što nije dovoljno nakon gotovo četrdeset godina braka. A posvećen je svojoj djeci i unucima, koji bi vjerojatno mrzili svakoga tko pokuša zamijeniti njegovu pokojnu suprugu." "Znaš li što je dobro kod seksa sa starijim muškarcem? Toliko se brine što nije mlad i ţestok, da se dvostruko više trudi da te zadovolji." "Morat ću ti vjerovati na riječ." "I što još? E, da, skoro sam zaboravila, ha -ha, bogat je. Slušaj, ovo je sve što ću reći: ako odlučiš da ga ipak ne ţeliš, uzet ću ga ja. U međuvremenu, osobno me obavijesti ako saznaš bilo kakvu novost o Michaelu Rossu." "Naravno." Toni je prekinula vezu i pogledala kroz prozor. Tamno- plavi Ferrari F50 Stanleyja Oxenforda zaustavljao se na parkingu predsjednika tvrtke. Stavila je kopiju Michaelova adresara u faks i birala Odettin broj.
Tada, poput nekog kriminalca pred izricanje kazne, krenula je u susret svome šefu. 8:00
Velika dvorana bila je nalik crkvenoj lađi. Imala je visoke prozore s lukovima koji su propuštali zrake svjetla tako da oblikuju raznolike šare na kamenom popločanom podu. Cijelom duţinom stropa protezale su se moćne grede koje su nosile drveni strop. U sredini tog skladnog prostora uspješno se uklopila moderna ovalna recepcija s visokim pultovima. Uniformirani straţar sjedio je na stolcu unutar ovala. Stanley Oxenford ušao je na glavni ulaz. Bio je to visok šezdesetogodišnjak guste kose i plavih očiju. Nije izgledao poput znanstvenika - nije bio ćelav, pogrbljen, nije nosio naočale. Toni je više sličio glumcu u ulozi generala iz Drugoga svjetskog rata. Dobr o se odijevao i pritom nije djelovao ukočeno. Danas je nosio mekano sivo odijelo od tvida s prslukom, svijetloplavu košulju i - moţda zbog poštovanja prema mrtvima - crnu pletenu kravatu.
Susan Mackintosh smjestila je rasklopivi stol uz ulazna vrata. Po- razgovarala je sa Stanleyjem kada je ušao. On je kratko odgovorio i okrenuo se prema Toni. "Ovo je dobra zamisao - zaskočiti svakoga tko dođe i pitati kada su posljednji put vidjeli Michaela." "Hvala vam." Konačno sam nešto učinila kako treba, pomislila je Toni. Stanley je nastavio: "Što s onima koji su na dopustu?"
"Iz kadrovske će ih nazivati cijelo jutro." "Dobro. Jesi li otkrila što se dogodilo?" "Da. Bila sam u pravu, a vi u krivu. Bio je to kunić." Usprkos tragičnim okolnostima, nasmiješio se. Volio je kada bi mu se netko suprotstavio, posebno ako je to zgodna ţena. "Kako znaš?" "Videosnimka. Ţelite li je pogledati?" "Da."
Krenuli su širokim hodnikom prekrivenim orahovinom, pa skrenuli dolje u pokrajnji prolaz prema glavnoj nadzornoj postaji, obično zvanoj kontrolna soba. To je bilo središte osiguranja. Nekada je to bila sala za bilijar, ali prozori su zazidani iz sigurnosnih razloga, a strop spušten da se osigura prostor za zmijsko gnijezdo od kabela. Jedan zid bio je prekriven televizijskim ekranima na kojima su se vidjela
vaţnija mjesta na imanju, uključujući svaku sobu unutar BSL4 područja. Na dugom stolu nalazili su se ekrani na kojima se dodirom prsta rukovalo alarmima. Tisuće elektronički promatranih točaka pratile su temperaturu, vlagu i sustave ventilacije u svim laboratorijima - ako biste nešto duţe drţali otvorena vrata, oglasio bi se alarm. Ĉuvar u urednoj uniformi sjedio je za komandama središnjeg računala sigurnosnog sustava. Stanley je iznenađeno rekao: "Ovo je mjesto mnogo urednije nego kada sam tu bio posljednji put." Kada je Toni preuzela posao, kontrolna soba bila je u neredu, nakr cana prljavim šalicama kave, starim
novinama, polomljenim ladicama i polupraznim plastičnim posudama s jelom. Sada je bila čista i uredna, a na stolu nije bilo ničega osim izvještaja koji je čuvar čitao. Bilo joj je drago što je Stanley to primijetio. Bacio je pogled u pokrajnju sobu, krcatu opremom, gdje je nekada bila oruţarnica, a u kojoj je sada
između ostalog smještena glavna telefonska centrala. Bila je jarko osvijetljena. Tisuće kabela bili su jasno označeni pričvršćenim čitkim oznakama, tako da se u slučaju nekog kvara sve rješava brzo. Stanley je odobravajući kimnuo. Sve je išlo predobro, osjetila je Toni; ali Stanley je već otprije znao da je ona učinkovita kada treba nešto organizirati. Najvaţniji dio njezina posla bio je osigurati da ništa opasno ne iziđe iz BSL4 labosa - i u tome nije uspjela.
Katkad nije bila sigurna što Stanley misli i sada je bilo tako. Je li ţalio Michaela Rossa, plašio se za budućnost svoje tvrtke ili bio bijesan zbog sigurnosnog propusta? Hoće li se njegov gnjev usmjeriti n a nju, mrtvog Michaela ili Howarda McAlpinea? Kada mu Toni pokaţe što je Michael učinio, hoće li je Stanley pohvaliti, jer je tako brzo shvatila što se dogodilo ili otpustiti, jer je dopustila da se to dogodi? Sjedili su jedno do drugoga uz monitor, a Toni je pritiskala što je trebalo, kako bi dobila slike koje ţeli. Golema memorija računala čuvala je snimke dvadeset i osam dana prije nego ih izbriše. Poznavala je taj program i s lakoćom se njime sluţila. Sjedeći uz Stanleyja pomislila je - kakav apsurd - n a odlazak u kino s dečkom kada joj je bilo četrnaest godina, i kada mu je dopustila da joj zavuče ruku pod majicu. To ju je sjećanje zbunilo i osjetila je kako joj se vrat crveni. Nadala se da Stanley neće primijetiti. Pokazala mu je snimku Michaela kako ulazi kroz glavna vrata pokazujući svoju propusnicu. "Datum i vrijeme su na dnu ekrana", rekla je. "Osmog prosinca, četrnaest sati i dvadeset sedam minuta." Dodirnula je tipko vnicu, a na zaslonu se pojavio zeleni Volkswagen Golf koji se parkirao. Mršavi čovjek izišao je iz njega i izvukao platneni ruksak iz prtljaţnika. "Gledajte ruksak", rekla je Toni. "Zašto?" "U njemu je kunić." "Kako je to uspio?"
"Pretpostavljam da je uspavan i čvrsto vezan. Ne zaboravite, on godinama radi s laboratorijskim ţivotinjama. Zna kako ih umiriti." Sljedeća snimka prikazivala je Michaela kako na ulazu pokazuje svoju propusnicu. Zgodna Pakistanka četrdesetih godina ušla je u Veliku dvoranu. "To je Monica Ansari", rekao je Stanley.
"Ona je njegova partnerica. Trebala je nešto raditi na kulturama tkiva, a on je rutinski provjeravao ţivotinje, kao i svakoga vikenda." Hodali su niz hodnik istim putem kao Toni i Stanley, ali su prošli pokraj skretanja za kontrolnu sobu i nastavili prema vratima u dnu hodnika. Izgledala su kao i sva d ruga u zgradi, s četiri uvučena panela i mesinganom kuglom, samo što su bila od čelika. Na zidu pokraj vrata bio je crno -ţuti znak za biološku opasnost.
Doktorica Ansari provukla je plastičnu propusnicu pred čitačem, zatim stavila kaţiprst lijeve ruke na mali ekran. Uslijedila je stanka, dok je računalo provjeravalo odgovara li otisak njezina prsta onome pohranjenom u mikročipu na kartici. Na taj se način osiguravalo da izgubljene ili ukradene kartice ne moţe koristiti nitko bez odobrenja. Dok je čekala, podigla je pogled ka kameri i šaljivo salutirala. Tada su se vrata otvorila i ušla je. Michael je ušao za njom. Druga kamera prikazivala ih je u malenome predvorju. Red brojča nika na zidu pokazivao je tlak zraka u laboratoriju. Što ste dublje ulazili u BSL4, to je tlak bio niţi. Tako se osiguravalo da se zrak moţe kretati samo prema unutra, a nikako prema van. Iz predvorja su se uputili u odvojene muške i ţenske svlačionice. "Tada je izvadio kunića iz ruksaka", rekla je Toni. "Da mu je partner toga dana bio muškarac, plan mu ne bi uspio. Ali dobio je Monicu, a u svlačionici, naravno, nema kamera." "Dovraga, ne moţeš postaviti kamere u svlačionice", rekao je Stanley. "Nitko ne bi htio raditi za nas." "Točno", rekla je Toni. "Morat ćemo smisliti nešto drugo. Gle dajte ovo." Sljedeći snimak prikazivao je unutrašnjost laboratorija. Vidjeli su se uobičajeni redovi kaveza s kunićima ispod prozirnog plastičnog prekrivača. Toni je zamrzla sliku. "Moţete li mi objasniti što znanstvenici točno rade u ovom laboratoriju?" "Naravno. Naš je novi lijek uspješan protiv mnogih virusa, ali ne svih. U ovom pokusu testiramo ga na madobu-2, inačicu virusa ebole koji izaziva smrtonosnu groznicu s krvarenjem i kod kunića i kod ljudi. Dvije grupe kunića sukobljene su sa virusom." "Sukobljene?"
"Ispričavam se - to je riječ koju koristimo. Znači da su bili zaraţeni. A onda je jednoj grupi dan lijek." "Što ste otkrili?" "Lijek ne uništava madobu -2 kod kunića. Malo smo razočarani. Gotovo je sigurno da tu vrstu virusa ne bi izliječio ni kod l judi." "Ali prije šesnaest dana to niste znali." "Točno." "U tom slučaju, mislim da mi je jasno što je Michael htio." Dodirnula je tipkovnicu i slika se pokrenula. Lik u svijetloplavom svemirskom odijelu i prozirnoj kacigi stupio je pred kameru. Stao je pokraj vrata
kako bi gurnuo noge u gumene čizme. Tada je posegnuo prema gore i zgrabio savijenu cijev za zrak koja je visjela sa stropa. Spojio ju je na priključak na svojem pojasu. Zrak je ulazio unutra, a odijelo se napuhavalo, sve dok nije izgledao poput reklame za Michelinove gume. "To je Michael", rekla je Toni. "Presvukao se brţe od Monice, tako da je trenutno sam unutra." "To se ne bi smjelo dogoditi, ali događa se", rekao je Stanley. "Pravilo o dvoje ljudi se poštuje, ali ne u svakom trenutku. Merda." Stanley je često psovao na talijanskome, jer je naučio mnoge sočne izraze od
svoje ţene. Toni, koja je govorila španjolski, obično bi ga razumjela. Na ekranu je Michael otišao do kaveza, namjerno se sporo krećući u nespretnom kostimu. Leda je okrenuo kameri i nekoliko je trenutaka napumpano odijelo skrivalo ono što je radio. Tada je koraknuo u stranu i spustio nešto na laboratorijsku klupu od nehrđajućega čelika. "Jeste li nešto primijetili?" upitala je Toni. "Ne."
"Nisu ni čuvari koji su pratili monitore." Toni je štitila svoje ljude. Ako Stanley nije vidio što se zbilo, teško da će optuţiti čuvare zbog iste stvari. "Ali pogledajte ponovno." Vratila se nekoliko minuta unatrag i zamrznula sliku na kojoj Michael ulazi u kadar. "Jedan je kunić u kavezu gore desno." "Vidim." "Pogledajte malo bolje Michaela. Nešto mu je ispod ruke." "Da - zamotano u plavu plastičnu tkaninu." Premotala je snimku naprijed, zaustavivši kada se Michael ponovno odmakao od polica s kunićima. "Koliko je sada kunića u kavezu gore desno?"
"Prokletstvo, dva." Stanley je djelovao zbunjeno. "Mislio sam kako je prema tvojoj teoriji Michael iznio
kunića iz labosa. A sada si mi pokazala da ga je unio unutra!" "Zamjena. Inače bi znanstvenici primijetili da jedan nedostaje." "Koji je onda n jegov motiv? U ţelji da spasi jednog kunića, drugi će biti osuđen na smrt!" "Kako je dosada sve što je učinio bilo s dobrim razlozima, sigurna sam da je mislio kako je kunić kojega je spasio po nečemu poseban." "Za ime Boţje, svi su kunići isti!" "Ali ne i za Michaela, čini mi se." Stanley je kimnuo glavom. "U pravu si. Tko zna što je on tada mislio?" Toni je premotala snimku još naprijed. "Obavio je sve kao i obično, provjeravajući hranu i vodu u kavezima, jesu li ţivotinje ţive, sve prema popisu duţnosti koje je imao. Monica je ušla, no gotovo odmah otišla u labos sa strane, kako bi radila na kulturama tkiva, pa ga nije mogla vidjeti. Otišao je do sljedeće prostorije, većeg laboratorija, da se pobrine za makako majmune. Onda se vratio. Gledajte sada." Michael je odspojio cijev sa zrakom, što je bilo uobičajeno kada se išlo iz jedne sobe u drugu unutar labosa - u odijelu je bilo dovoljno zraka za tri ili četiri minute disanja, a prije nego bi nestalo zraka, vizir kacige bi se počeo magliti, upozoravajući osobu u odijelu. Ušao je u malu prostoriju u kojoj je bio sef, zaključan hladnjak s uzorcima ţivih virusa. Kako je to bilo najčuvanije mjesto u cijeloj zgradi, tamo je bila i cijela zaliha neprocjenjivog antivirusnog lijeka. Ukucao je kombinaciju brojeva na maloj tipkovnici.
Sigurnosna kamera unutar hladnjaka snimila je kako uzima dvije doze lijeka, već izmjerene i smještene u šprice. "Mala doza za kunića i velika, pretpostavljam, za njega", rekla je Toni. "Poput vas, očekivao je da će lijek djelovati protiv madobe-2. Namjeravao je izliječiti kunića, a sebe zaštititi." "Ĉuvari su morali vidjeti kako uzima lijek iz sefa." "No nije im to bilo sumnjivo. On je ovlašten za upotrebu tih sredstava." "Mogli su primijetiti kako ništa nije upisao u knjige." "Mogli su, al i ne zaboravite da svaki čuvar prati trideset i sedam ekrana, a nisu upoznati s laboratorijskim pravilima." Stanley je zagunđao. Toni je rekla: "Michael je računao na to da će se neslaganje otkriti tek na godišnjoj inventuri, a i tada će se vjerojatno pripisati činovničkoj pogrešci. Nije znao da ja planiram iznenadnu provjeru." Na ekranu je Michael zatvorio sef i vratio se u labos s kunićima, ponovno se spajajući na dovod zraka.
"Gotov je s poslom", objasnila je Toni. "Sada se vraća kunićima." Još jednom, Michaelova su leđa sakrila od kamere ono što je radio. "Sada vadi svog omiljenog kunića iz kaveza. Mislim kako ga smješta u za njega napravljeno mini odijelo, vjerojatno od starih i iznošenih dijelova." Michael je okrenuo lijevu stranu kamerama. Dok je išao prema izlazu doimalo se kao mu je nešto ispod desne ruke, no nisu u to bili posve sigurni.
Na izlazu iz BSL4 svatko mora proći kroz kemijski tuš koji će de kontaminirati odijelo, a zatim slijedi obično tuširanje prije ponovnoga odijevanja. "Odijelce će zaštititi kunića od kemijskoga tuša", rekla je Toni. "Mislim da je poslije toga odbacio odijelce u peć za spaljivanje. Tuširanje vodom nije naškodilo ţivotinji. U svlačionici je vratio kunića u ruksak. Kada je izlazio, čuvari su vidjeli da nosi isto što j e i unio i ništa nisu posumnjali." Stanley se zavalio u stolcu. "Pa, neka sam proklet", rekao je. "Zakleo bih se da je to nemoguće." "Odnio je kunića kući. Mislim da ga je ugrizao kada mu je ubrizgavao lijek. Ubrizgao ga je i sebi, misleći da je siguran. Ali bio je u krivu." Stanley je izgledao tuţno. "Jadan momak", rekao je. "Jadni luckasti momak."
"Sada znate sve što i ja", rekla je Toni. Promatrala ga je, čekajući presudu. Je li to razdoblje njezina ţivota gotovo? Hoće li na Boţić ostati bez posla? Pogledao ju je ravno u oči. "Sada je očita sigurnosna mjera koja nedostaje; da smo je provodili, ovo se ne bi dogodilo." "Znam", rekla je. "Pretres torbi za svakoga tko ulazi u BSL4." "Upravo to."
"Uvest ću je od sutra ujutro." "I tako zatvoriti vrata štale nakon što je konj pobjegao."
"Ţao mi je", rekla je. Ţelio je da ode, bila je sigurna. "Plaćate me da spriječim ovakve stvari. Nisam uspjela. Pretpostavljam da očekujete moju ostavku." Doimao se uznemirenim. "Ako te budem htio otpustiti, znat ćeš na vrijeme ." Piljila je u njega. Dobila je odgodu?
Izraz mu se smekšao. "Dobro, ti si savjesna osoba i osjećaš se krivom, iako ni ti, ni bilo tko drugi nije mogao predvidjeti što će se dogoditi." "Mogla sam uvesti pregled torbi." "Ja bih prijedlog vjerojatno odbio, misleći kako bi to uznemirilo ljude." "Oh."
"Ovo ću samo jednom reći. Otkako si došla, sigurnost je bolja nego ikada prije. Vraški si dobra i namjeravam te zadrţati. Dakle, dosta samosaţaljenja." Odjednom je osjetila olakšanje i slabost. "Hvala vam", rekla je. "A sada, čeka nas naporan dan - počnimo s poslom." Izašao je. S olakšanjem je zatvorila oči. Oprošteno joj je. Hvala ti, pomislila je. 8:30 Miranda Oxenford naručila je bečki kapučino, s piramidom od šlaga na vrhu. U posljednjem se trenutku
odlučila i za komad kolača od mrkve uz njega. Ugurala je vraćeni novac u dţep na suknji i odnijela doručak do stola za kojim je njezina mršava sestra Olga sjedila uz dupli espresso i cigaretu. Mjesto je bilo ukrašeno papirnatim vrpcama, boţično drvce svjetlucalo je iznad tostera, ali iz zvučnika se čuo izbor glazbe nekoga s dobrim smislom za humor: Beach Boysi su pjevali Surfin' USA. Miranda bi često sretala Olgu rano ujutro u tom kafiću u ulici Sauchie - hall, u središtu Glasgowa. Radile su u blizini: Miranda je bila izvršna direktorica zavoda za zapošljavanje koji se bavio informatičarima, a
Olga odvjetnica. Obje su voljele pet minuta prije početka posla provesti u sređivanju misli. Nisu izgledale kao sestre, pomislila je Miranda, uhvativši svoj odraz u ogledalu. Bila je niska, s kovrčavom plavom kosom i, recimo, kompakt nim tijelom. Olga je bila visoka na oca, ali s crnim obrvama pokojne majke, koja je podrijetlom bila Talijanka, svima poznata kao Mama Marta. Olga je za posao odjenula tamnosivo odijelo i špičaste cipele. Mogla bi igrati ulogu Cruele De Vil. Porotnici su je se
vjerojatno plašili. Miranda je skinula kaput i šal. Nosila je nabranu suknju i dţemper izvezen malim cvjetićima. Odijevala se da bi se svidjela, a ne dojmila. Dok je sjedala, Olga ju je upitala: "Radiš na Badnjak?" "Samo jedan sat", odgovorila je Miranda. "Ţelim biti sigurna da nema nedovršenih stvari pred praznike." "I ja isto."
"Jesi li slušala vijesti? Tehničar u Kremlju umro je od virusa." "O Boţe, to će nam uljepšati Boţić." Olga se moţda doimala hladnom, ali nije bila takva, pomislila je Miranda. "Bilo je na radiju. Nisam se još čula s tatom, ali čini se kako je jadnik zavolio pokusnog hrčka i odnio ga kući." "I što je onda s njim radio, seksao se?" "Vjerojatno ga je ugrizao. Ţivio je sam, nitko nije pozvao pomoć. Ali to barem znači da nije prenio virus nikome drugome. Bilo kako bilo, za tatu to mora biti uţasno. Neće on to pokazati, ali sigurno se osjeća odgovornim." "Trebao se baviti manje opasnom znanošću, moţda istraţivanjem atomskoga naoruţanja." Miranda se nasmiješila. Danas joj je bilo posebno drago vidjeti Olgu. Veselila se prilici da na miru popričaju. Cijela će se obitelj za Boţić skupiti u Steepfallu, očevoj kući. Ona će dovesti zaručnika, Neda Hanleyja, i ţeljela se pobrinuti da Olga prema njemu bude ljubazna. Ali načela je temu zaobilaznim
putem. "Nadam se da nam to neće pokvariti praznike. Toliko sam im se veselila. Znaš li da će i Kit doći?" "Vrlo sam dirnuta čašću koju će nam ukazati naš braco." "Nije namjeravao, ali ja sam ga nagovorila."
"Tati će biti drago." Olga je bila malo sarkastična. "I hoće, zapravo", prijekorno će Olga. "Znaš koliko mu je bilo teško otpustiti Kita." "Znam samo da ga nikada nisam vidjela toliko ljutog. Mislila sam da će nekoga ubiti." "A onda je zaplakao." "To nisam vidjela." "Nisam ni ja. Lori mi je rekla." Lori je bila Stanleyjeva domaćica. "Ali sada ţeli oprostiti i zaboraviti."
Olga je ugasila cigaretu . "Znam. Tatina je velikodušnost beskrajna. Ima li Kit kakav posao?" "Ne."
"Zar mu ne moţeš nešto pronaći? To je tvoje područje, a on je dobar." "Nema baš neke potraţnje, a ljudi znaju da ga je otpustio vlastiti otac." "Je li prestao kockati?" "Morao je. Obećao je tati da će prestati. A nema ni novca." "Tata je platio njegove dugove, zar ne?" "Mislim kako mi to ne bismo trebale znati." "Daj, Mandy." Olga je upotrijebila Mirandin nadimak iz djetinjstva. "Koliko je platio?" "Morala bih pitati tatu ili Kita."
"Više od deset tisuća funti?" Miranda je okrenula glavu.
"Još više? Dvadeset?" Miranda je prošaptala: "Pedeset." "Blagi Boţe! To je kopile profućkalo pedeset somova našeg naslijeđa? Ĉekaj da ga se dohvatim." "Dosta više o Kitu. Ovog ćeš Boţića bolje upoznati Neda. Voljela bih da se prema njemu ponašaš kao da pripada obitelji." "Ned je već trebao pripadati obitelji. Kada ćeš se vjenčati? Prestara si ti za duge zaruke. Oboje ste već bili u braku - ne morate baš čekati na savršenu vjenčanu haljinu." Miranda se nije nadala tim riječima. Htjela je zagrijati Olgu za Neda. "Ma, znaš kakav je Ned", pomirljivo je rekla. "Izgubljen u svom svijetu." Ned je bio urednik u cijenjenim kulturno- političkim novinama, Glasgow Review of Books, i nije bio praktičan tip.
"Ne znam kako to podnosiš. Ja ne trpim neodlučnost." Razgovor se nije odvijao kako je Miranda htjela. "Vjeruj mi, to je veliko olakšanje nakon Jaspera." Mirandin prvi muţ bio je nasilnik i tiranin. Ned je bio suprotnost, i to je bio jedan od razloga zašto ga je voljela. "Ned nikada neće znati kako mi zapovijedati - on gotovo nikada ne zna ni koji je dan." "Pa ipak, ti si se savršeno dobro snalazila bez muškaraca pet godina." "Jesam i ponosim se time, posebice jer nije bilo posla i prestala sam dobivati one velike bonuse."
"Dakle, što će ti novi muţ?" "Pa, znaš..." "Seks? Ma daj, nisi čula za vibratore?" Miranda se zahihotala. "Nije to isto."
"Zapravo i nije. Vibrator je veći, tvrđi i pouzdaniji, a kada si s njim gotova, samo ga pospremiš u ladicu i zaboraviš na njega." Miranda se osjetila kao da je na optuţeničkoj klupi, što se često događalo kada bi razgovarala sa sestrom. "Ned je jako dobar prema Tomu", rekla je. Tom je bio njezin jedanaestogodišnji sin. "Jasper s njim gotovo da i nije razgovarao, osim kako bi mu nešto naredio. Ned se njime bavi, ispituje ga, i sluša što mu on govori."
"Kad već spominjemo djecu iz drugih brakova, kako se Tom slaţe sa Sophie?" Ned je iz prvoga braka imao četrnaestogodišnju kćer. "I ona dolazi u Steepfall - pokupit ću je uskoro. Tom gleda u Sophie onako kako su Grci gledali svoje bogove, kao nadnaravno biće koje postaje opasno ako mu se stalno ne prinose ţrtve. Uvijek joj pokušava dati slatkiše. Ona bi radije cigarete. Tanka je kao štap i spremna umrijeti, samo da ostane takva." Miranda je značajno pogledala Olginu kutiju bijelog Maribora. "Svi imamo neku slabost", rekla je Olga. "Uzmi još malo kolača od mrkve." Miranda je spustila vilicu i otpila gutljaj kave. "Sophie zna biti tešk a, ali nije ona kriva. Njezina me majka ne voli, a djeca su sklona preuzimati stavove roditelja." "Kladim se da ti Ned oko toga ne pomaţe." "Nije me briga."
"Sada kada ţivi u tvom stanu, plaća li nešto?" "Ne moţe si on to priuštiti. Novine plaćaju malo. A još uvijek otplaćuje kredit za kuću u kojoj ţivi njegova bivša. Nije mu ugodno biti financijski ovisan, vjeruj mi." "Ne vidim što mu je tu neugodno. Moţe umočiti kad mu se prohtije, ima tebe da se brineš o njegovoj problematičnoj kćeri, i ţivi besplatno."
Mirandu je to pogodilo. "Malo si preoštra." "Nisi mu smjela dopustiti da se useli prije nego odredite datum vjenčanja." Miranda je pomislila na istu stvar, ali nije to ţeljela priznati. "On jednostavno smatra kako ljudima treba više vremena da se priviknu na pomisao o novome braku." "Tko su ti ljudi?" "Pa, Sophie, za početak."
"A ona je pokupila majčino ponašanje, to si već priznala. Dakle, upravo si mi rekla da se Ned neće oţeniti tobom dok mu to ne dopusti bivša ţena." "Olga, molim te, prestani biti odvj etnica kada pričaš sa mnom." "Netko ti mora sve to reći." "Ti sve pojednostavljuješ. Znam da ti je to posao, ali ja sam ti sestra, a ne protivnička svjedokinja." "Ţao mi je što sam uopće bilo što rekla." "Meni je drago, jer to su točno one stvari koje ne bih htjela da spominješ Nedu. On je čovjek kojega volim i ţelim se udati za njega, pa te molim da budeš ljubazna prema njemu za ovaj Boţić." "Dat ću sve od sebe", rekla je Olga brzo. Miranda je ţeljela da njezina sestra shvati koliko joj je to vaţno. "Htjela bih da osjeti kako on i ja moţemo zasnovati novu obitelj, za sebe i našu djecu. Od tebe traţim pomoć da ga uvjerim kako mi to moţemo." "Dobro. U redu."
"Ako ovi praznici dobro prođu, mislim da ćemo se sloţiti oko datuma vjenčanja." Olga je dodirnula Mirandinu ruku. "Shvatila sam. Znam koliko ti to znači. Bit ću dobra." Miranda je dobila što je htjela. Zadovoljna, krenula je prema drugom klizavom terenu. "Nadam se da će sve biti u redu između tate i Kita." "I ja, ali tu ne moţemo mnogo pomoći." "Kit mc nazvao prije nekoliko dana. Iz nekih je razloga zapeo da spava u kući za goste Steepfalla." Olga se narogušila. "Zašto bi dobio cijelu kuću samo za sebe? To znači da se ti i Ned, Hugo i ja, svi moramo zbiti u dvije male spavaće sobe u glavnoj kući!" Miranda je očekivala Olgin otpor. "Znam da je nerazumno, ali rekla sam mu da nemam ništa protiv. Već ga je bilo dovoljno teško nagovoriti da dođe - nisam htjela stvarati poteškoće." "On je malo sebično kopile. Kakvo ti je objašnjenje dao?" "Nisam ga ni traţila." "Pa, ja hoću." Olga je uzela svoj mobilni telefon iz aktovke i pri tisnula broj. "Ne pravi problem od toga", molila je Miranda. "Samo ga ţelim pitati." U telefon je rekla: "Kit - kakva je to priča o tvom spavanju u kući za goste? Ne čini li ti se to malo..." Zastala je. "Oh. Zašto ne? Shvaćam... ali zašto ne bi—" Naglo je zašutjela, kao da je on prekinuo vezu. Miranda je s tugom pomislila kako zna što je Kit rekao. "Što je bilo?"
Olga je vratila telefon u torbu. "Ne moramo se svađati oko kuće. Predomislio se. Uopće neće doći u Steepfall." 9:00 Oxhnford Medical bio je pod opsadom. Novinari, fotografi i televizijske ekipe nahrupili su pred glavni
ulaz, gnjaveći zaposlenike koji su dolazili na posao, guţvajući se oko njihovih automobila i bicikala, gurajući im kamere i mikrofone u lice, izvikujući pitanja. Ĉuvari su očajnički pokušavali maknuti ljude iz medija s puta i spriječiti nezgode, ali im novinari u tome nisu nimalo pomagali. Da bi sve bilo gore, grupa ljubitelja ţivotinja ugrabila je priliku za malo medijske paţnje, pa su demonstrirali pred ulazom, mašući plakatima i pjevajući protestne pjesme. Kako nisu imali š to drugo, mnoge su ih kamere snimale. Toni Gallo sve je to promatrala, ljuta i bespomoćna. Bila je u uredu Stanleyja Oxenforda, velikoj prostoriji na uglu koja je nekada bila glavna spavaća soba. Stanley je radio okruţen starim i novim stvarima: računalo s opremom bilo je na drvenom stolu koji je imao trideset godina, na stoliću sa strane bio je optički mikroskop iz šezdesetih kojim se povremeno volio posluţiti. Mikroskop je sada bio okruţen boţičnim čestitkama, od kojih je jedna bila Tonina. Na zidu je bio viktorijanski bakrorez s periodičnim sustavom elemenata obješen pokraj fotografije upadljive crnokose djevojke u vjenčanici - njegove pokojne ţene Marte. Stanley je često spominjao suprugu. "Hladno kao u crkvi, rekla bi Marta... Dok je Marta bila ţiva išl i smo u Italiju svake druge godine... Marta je voljela irise." Ali samo je jednom progovorio o svojim osjeća jima
prema njoj. Toni je rekla kako prekrasno Marta izgleda na onoj slici. "Bol je sve slabija, ali ne nestaje", rekao je Stanley. "Vjerujem kako ću tugovati za njom svakoga dana do kraja ţivota." Toni se pitala hoće li je ikada itko voljeti onako kako je Stanley volio Martu. Sada je Stanley stao uz prozor pokraj Toni, ramena su im se skoro dodirivala. Očajno su gledali kako
stiţu novi Subarui i Volvoi i parkiraju se na travnjak, a gomila postaje sve bučnija i agresivnija. "Tako mi je ţao zbog ovoga", rekla je Toni očajno. "Nije tvoja greška." "Znam da ste mi zabranili samosaţaljenje, ali kunić je pobjegao uza sve moje sigurnosne mjere, a potom je kopile od mojega bivšeg sve ispričalo Carlu Osborneu, televizijskom novinaru." "Ĉini mi se kako se baš ne slaţeš s bivšim." Nikad nije o tome iskreno razgovarala sa Stanleyjem, ali Frank se sada umiješao u njezin posao, pa je pozdravila priliku za objašnjenje. "Iskreno, ne znam zašto me Frank mrzi. Nikada ga nisam odbacila. On je mene napustio - i to u trenutku kada su mi itekako bili potrebni podrška i pomoć. Ĉovjek bi pomislio kako me već dovoljno kaznio za sve u čemu sam moţda pogriješila. A sada ovo." "Mogu to shvatiti. Ti si mu ţivi podsjetnik. Kad god te vidi, pomisli kako je bio kukavički slab kada si ga trebala."
Toni nikada nije razmišljala o Franku na takav način i sada joj je njegovo ponašanje bilo donekle objašnjivo. Osjetila je toplu zahvalnost. Pazeći da ne pokaţe previše osjećaja rekla je: "Jako pronicljivo." Slegnuo je ramenima. "Nikada ne opraštamo onima, kojima smo nanijeli zlo." Toni se nasmijala tom paradoksu. Stanley se razumio u ljude dobro kao i u viruse. Lagano je spustio ruku na njezino rame, kao da je ţeli razuvjeriti ili je tu bilo još nečega? Rijetko je
dodirivao ljude koji su radili za njega. Ona je osjetila njegov dodir točno tri puta u godini dana, koliko ga je poznavala. Rukovali su se kod potpisivanja prvoga ugovora, kada ju je uzeo za stalno i kada ju je promaknuo. Na boţičnoj zabavi plesao je sa svojom tajnicom Dorothy, krupnom sposobnom ţenom,
jakih materinskih nagona, poput neke briţne kvočke. Nije plesao ni sa kim drugim. Toni ga je ţeljela zamoliti za ples, ali plašila se da će njeni osjećaji postati preočiti. Kasnije je poţalila što nije bila izravnija, poput Susan Mackintosh. "Frank moţda nije otkrio priču samo da ti napakosti", rekao je Stanley. "Mislim da bi on to ionako učinio. Vjerojatno će Osborne uzvratiti povoljno izvješćujući o Inverburnskoj policiji, a posebno o višem inspektoru Franku Hackettu."
Njegova joj je ruka zagrijavala koţu ispod svilene bluze. Je li to bio slučajan dodir, nešto o čemu nije ni razmišljao? Mučila ju je poznata nedoumica, nije mogla pogoditi što on misli. Pitala se osjeća li naramenicu njezina grudnjaka. Nadala se kako ne moţe osjetiti koliko joj godi njegov dodir. Nije bila sigurna koliko je u pravu što se tiče Franka i Garla Osbornea. "Ljubazni ste što na to tako gledate", rekla je. Bilo kako bilo, odlučila je da će pronaći način da tvrtki ne naškodi ono što je Frank učinio. Netko je pokucao navrata i ušla je Cynthia Creighton, glasnogovornica tvrtke. Stanley je brzo maknuo ruku s Tonina ramena. Cynthia je bila mršava ţena pedesetih godina u suknji od tvida i pletenim čarapama. Bila je iskreno dobronamjerna osoba. Toni je jednom nasmijala Stanleyja rekavši kako je Cynthia jedna od onih koji sami prave svoj muesli. Obično vrlo suzdrţana, sada je bila na rubu histerije. Kosa joj je bila raščupana i govorila je prebrzo. "Ti su me ljudi gurnuli", rekla je. "To su zvijeri! Gdje je policija?"
"Patrolna kola su na putu ovamo", rekla je Toni. "Stiţu za deset do petnaest minuta." "Trebali bi uhititi mnogo njih." Toni je osjetila malodušnost, shvativši da se Cynthia neće moći nositi sa situacijom. Njezin je glavni
posao bio raspodjela nevelikog novca u dobrotvorne svrhe, poput stipendija školskim nogometnim momčadima ili ljudima koji su pješačili Škotskom, brinući se da se ime Oxenford Medicala dovoljno često pojavljuje u Inverburn Courieru u člancima koji neće spominjati viruse ili pokuse sa ţivotinjama. Bio je to vaţan posao; Toni je to znala, jer čitatelji vjeruju lokalnim novinama, a često sumnjaju u one nacionalne. Shodno tome, skromni publicitet koji je postizala Cynthia uspješno je parirao prodornim katastrofičnim pričama koje su stizale iz Fleet Streeta i ugroţavale sve znanstvene pothvate. No Cynthia se nikada nije susrela s čoporom hijena, kakvi britanski mediji postanu kad nanjuše krv, a i bila je previše zbunjena kako bi donosila ispravne odluke.
Stanley je mislio na istu stvar. "Cynthia, htio bih da na ovome radiš s Toni", re kao je. "Ona ima iskustva s medijima iz vremena kada je bila u policiji." Cynthia je zahvalno odahnula. "Stvarno?" "Provela sam godinu dana u Uredu za medije - iako se nikada nisam srela s nečime ovako gadnim."
"Što misliš da bismo trebali učiniti?" "Dakle." Toni se nije osjećala ovlaštenom da preuzme stvari u svoje ruke, ali ovo je bilo hitno i činilo se da nema bolje od nje u blizini. Vratila se na osnovno. "Jednostavno pravilo za obraćanje medijima." Za ovu je priliku moglo biti prejednostavno, pomislila je, ali nije rekla naglas. "Prvo, odluči se što ţeliš reći. Drugo, pobrini se da je to točno, tako da se nikada ne moraš ispravljati. Treće, samo to ponavljaj, uvijek ispočetka." "Hmm." Stanley je izgledao sumnjičavo, ali činilo se da niti on nema bolju zamisao. Cynthia je rekla: "Ne misliš da bismo se trebali ispričati?" "Ne", brzo je rekla Toni. "To bi se shvatilo kao da priznajemo, kako smo bili neoprezni, što nije istina. Nitko nije bezgrešan, ali naše je osiguranje vrhunsko." Stanley je rekao: "Je li to ono što ţelimo reći?" "Ne bih rekla. Previše defenzivno." Toni se nakratko zamislila. "Trebali bismo početi objašnjenjem da se ovdje radi posao bitan za budućnost ljudskoga roda. Ne, to je previše apokaliptično. Bavimo se istraţivanjima koja će spasiti mnoge ţivote - to je bolje. A ona kriju opasnosti, ali naše je osiguranje onoliko dobro koliko je to u ljudskoj moći. Jedino je sigurno da će mnogi nepotrebno umrijeti ako prekinemo."
"To mi se sviđa", rekao je Stanley. "Je li to istina?" "Bez sumnje. Svake se godine pojavi novi virus negdje u Kini i pobije tisuće ljudi. Naš bi im lijek spasio
ţivot." Toni je kimnula. "Savršeno. Jednostavno i rječito." Stanley se još brinuo. "Kako ćemo im to reći?" "Mislim kako bi trebalo organizirati konferenciju za novinare za nekoliko sati. Do podneva sve će
redakcije traţiti nešto novo i bit će im drago da to dobiju od nas. A većina ovih ljudi koji su sada vani nakon loga će otići. Znat će kako je malo vjerojatno da se ovdje još nešto dogodi, pa će htjeti biti doma za Boţić kao i svi ostali." "Nadam se da si u pravu", rekao je Stanley. "Cynthia, moţeš li to srediti, molim te?" Cynthia se još nije potpuno oporavila. "Ali, što trebam učiniti?" Toni je uskočila. "Odrţat ćemo konferenciju za novinare u Velikoj dvorani. To je jedina dovoljno velika prostorija, a stolice su već postavljene zbog obraćanja profesora Oxenforda zaposlenima u devet i trideset. Najprije moraš upozoriti one vani. Tako će imati što reći svojim urednicima, pa se moţda malo i smire. Zatim nazovi Ud ruţenje novinara i Reuters i zamoli ih da prenose konferenciju, tako da svi zainteresirani koji nisu ovdje mogu čuti." "Dobro", rekla je nesigurno Cynthia. "Dobro." Okrenula se prema i/lazu. Toni je pomislila kako će što prije morati provjeriti je li sve obavila kako treba. Kada je Cynthia izašla, Dorothy je rekla preko interkoma: "Laurence Mahoney iz Američkog veleposlanstva je na liniji jedan."
"Sjećam ga se", rekla je Toni. "Bio je ovdje prije nekoliko mjeseci. Vodila sam ga u obilazak." Američka vojska plaćala je mnoga Oxenfordova medicinska istraţivanja. Ministarstvo obrane bilo je vrlo zainteresirano za novi Stanleyjev antivirusni lijek, koji je obećavao da bi mogao postati moćno obrambeno oruţje u biološkom ratu. Stanley je morao posuđivati novac zbog dugog razdoblja ispitivanja, a američka je vlada rado ulagala. Mahoney je sve to nadgledao kao predstavnik Ministarstva obrane. "Samo trenutak, Dorothy." Stanley nije digao slušalicu. Rekao je I oni: "Mahoney nam je vaţniji nego svi britanski novinari za jedno. Ne ţelim ga se samo tako riješiti. Bitno mi je saznati što on misli, pa da se
odlučim kako ću se postaviti." "Ţelite li da ja s njim razgovaram?" "Ispipaj ga malo."
Toni je uzela slušalicu i pritisnula gumb. "Bog, Larry, Toni Gallo ovdje, upoznali smo se u rujnu. Kako si?"
Mahoney je bio mrzovoljni činovnik za odnose s javnošću, s glasom koji je Toni podsjećao na Patka
Paška. "Zabrinut sam", rekao je. "Reci mi zašto." "Mislio sam kako ću razgovarati s profesorom Oxenfordom", odgovorio je nešto oštrijim tonom. "I on jedva čeka da popriča s tobom, čim stigne", rekla je Toni ono liko iskreno koliko je mogla. "Trenutno je s direktorom laboratorija." Zapravo je sjedio na rubu svoga stola, promatrajući je s izrazom lica kao da mu se sviđa ili je samo bio zainteresiran. Uhvatila je njegov pogled i on je okrenuo glavu. "Nazvat će te čim sazna sve što moţe - što će sigurno biti prije podneva." "Kako si dovraga dopustila da se tako nešto dogodi?" "Mladić je prokrijumčario kunića iz laboratorija u svojem ruksaku. Već smo uveli obavezan pregled torbi na ulazu u BSL4, kako se to više nikada ne bi dogodilo." "Mene brine što će američka vlada u javnosti ispasti loše. Ne ţelimo da nas se optuţuje kako ugroţavamo stanovništvo Škotske smrtonosnim virusima." "Nema opasnosti od toga", rekla je Toni prekriţivši prste. "Je li itko od lokalnih reportera dosada spomenuo činjenicu da američka vlada plaća to istraţivanje?" "Ne."
"Saznat će prije ili kasnije." "A mi ćemo sasvim sigurno znati kako odgovoriti na pitanja u vezi s time." "Za nas bi najgore bilo - samim tim i za vas - kada bi netko izjavio kako se istraţivanja obavljaju ovdje, jer Amerikanci misle da bi u Sje dinjenim Drţavama to bilo preopasno." "Hvala na upozorenju. Mislim kako imamo vrlo uvjerljiv odgovor na sv e. Konačno, lijek je nastao ovdje, u Škotskoj, izmislio ga je profesor Oxenford, pa je prirodno da se tu i ispituje." "Samo ne ţelim doći u situaciju da nam kao jedino rješenje preostane prebacivanje istraţivanja u Fort Detrick."
Toni je zaprepašteno zašutjela. Fort Detrick u gradiću Frederick, u američkoj drţavi Maryland bio je Medicinski istraţivački vojni institut za zarazne bolesti. Kako bi se istraţivanje moglo tamo prebaciti? Značilo bi to kraj Kremlja. Nakon duţe stanke odgovorila je: "Nismo ni blizu takvoj situaciji, milijunima kilometara smo daleko." Voljela bi da je smislila neku još ţešću poredbu. "Nadam se da je tako. Neka me Stanley nazove." "Uvala, Larry." Spustila je slušalicu i rekla Stanleyju: "Oni ne mogu prebaciti vaša istraţivanja u Fort Detrick, zar ne?"
Problijedio je. "U ugovoru sigurno nema ničega što bi tome vodilo", rekao je. "Ali oni su najmoćnija vlada na svijetu i mogu što god poţele. Što bih ja mogao - tuţiti ih? Povlačio bih se po sudovima do kraja ţivota, čak i kada bih si to mogao priuštiti." Toni je potreslo kada je vidjela da Stanley moţe biti ranjiv. Uvijek je bio miran i uvjerljiv, imao rješenja za sve poteškoće. Sada je jednostavno izgledao obeshrabreno. Poţeljela je da ga moţe utješno zagrliti. "Hoće li to učiniti?" "Siguran sam da bi mikrobiolozi iz Fort Detricka više voljeli sami istraţivati, kada bi to mogli." "Što bi u tom slučaju bilo s vama?" "Bankrotirao bih." "Molim?" prestravila se Toni.
"Sve što imam uloţio sam u laboratorij", rekao je Stanley tmurno. "Osobno sam u dugu oko milijun funti. Naš ugovor s Ministarstvom obrane pokriva četiri godine troškova laboratorija. Ali ako se oni po vuku, ne mogu nikako platiti dugove - ni one tvrtkine, ni svoje." Toni to nije mogla progutati. Kako je cijela Stanleyjeva budućnost - i njezina također, mogla tako
odjednom doći u opasnost? "Ali novi lijek vrijedi milijune." "Vrijedit će, jednoga dana. Vjerujem u znanost - zato sam sa pouzdanjem posudio toliko novaca. Ali nisam mogao predvidjeti da bi sve moglo biti uništeno ako izađ e u javnost." Dodirnula mu je ruku. "A sve zbog toga jer glupe televizijske kuće trebaju zastrašujuću priču", rekla je. "Teško mi je u to povjerovati." Stanley je potapšao ruku poloţenu na svoju, a zatim se povukao i uspravio. "Nema svrhe ţaliti se. Moramo pronaći izlaz iz svega ovoga." "Da. Vrijeme je za obraćanje zaposlenima. Jeste li spremni?" "Da." Zajedno su izišli iz ureda. "To će biti dobra vjeţba za novinare nešto kasnije."
Dok su prolazili pokraj Dorothyna stola ona ih je zaustavila pokretom ruke. "Samo trenutak, molim vas", rekla je u slušalicu. Pritisnula je gumb i obratila se Stanleyju: "To je ministar za Škotsku", rekla je.
"Osobno", dodala je, očito impresionirana. "Treba vas." Stanley je rekao Toni: "Spusti se u dvoranu i smiri ih. Stiţem čim budem mogao." Vratio se u ured. 9:30 Kit Oxenford čekao je Harryja McGarryja više od sata. McGarry, poznat kao Harry Mac, bio je rodom iz radničke četvrti Glasgowa zvane Govan. Odrastao je u zgradama uz Ibrox Park, stadion Rangersa, gradskog protestantskog nogometnog kluba. Zarada od droge, ilegalnog kockanja, krade i prostitucije omogućila mu je da se preseli - samo dva kilometra daleko, ali socijalno mnogo više - u ulicu Paisley u Dumbrecku. Sada je ţivio u velikoj novoizgrađenoj
kući s bazenom. Kuća je bila uređena poput luksuznog hotela: namještaj je bio imi tacija starinskoga, na zidovima su visjele slike, ali sve je bilo hladno: bez obiteljskih fotografija, ukrasa, cvijeća ili kućnih ljubimaca. Kit je nervozno čekao u prostranome predvorju, piljeći u prugaste ţute zidne tapete i svinute noge stolića postavljenih uokolo, praćen pogledom tjelohranitelja u jeftinom crnom odijelu. Carstvo Harryja Maca pokrivalo je Škotsku i sjever Engleske. Radio je s kćerkom, Dianom, zvanom Daisy1. Nadimak je bio ironičan: bila je kriminalka i surova sadistica. Harry je bio vlasnik ilegalnog kasina u kojemu je Kit kockao. Registrirane kockarnice u Velikoj Britaniji bile su sputane svom silom raznih propisa koji su umanjivali z aradu: kuća nije dobivala svoj postotak,
igranje se nije naplaćivalo, nije bilo napojnica ni pića za stolom, a mogli su kockati samo oni koji su najmanje dvadeset i četiri sata bili članovi kluba. Harry se nije obazirao na zakone. Kitu se sviđao sumnjiv ugođaj zabranjenih igara. Većina kockara bili su glupi, vjerovao je Kit; ni oni koji su vodili kasina nisu bili mnogo pametniji. Bistar igrač trebao bi stalno dobivati. U igri Black Jack svako se dijeljenje moglo odigrati kako treba - po sustavu nazvanom Basic - i on ga je znao napamet. Zatim, šanse su mu rasle pamćenjem karata koje su već bile podijeljene iz šesterostrukog špila. Počevši od nule, dodavao je po jedan bod za svaku malu kartu dvojku, trojku, četvorku, peticu ili šesticu - a oduzimao po jedan za svaku veću - desetku, dečka, kraljicu, kralja ili asa. Sedmice, osmice i devetke je zanemarivao. Kada bi njegov zbroj bio pozitivan, ostatak špila sadrţavao je više velikih nego malih karata, pa je rasla vjerojatnost da će dobiti desetku. Negativni zbroj značio je veću mogućnost da će se okrenuti manja karta. Znajući to, procjenjivao je kada će ţestoko ulagati.
Ali pratila ga je stalna loša sreća, i kada se dug popeo na pedeset tisuća funti, Harry je zatraţio svoj novac.
Kit je otišao ocu, moliti ga za spas. Bilo je to poniţenje, naravno. Kada ga je Stanley otpustio, Kit ga je ogorčeno optuţio da se ne brine za njega. Sada je priznavao istinu: otac ga je volio i učinio bi za njega gotovo sve, što je Kit savršeno dobro znao. Sramotno je morao priznati poraz. Ali vrijedilo je. Stanley je platio.
Kit je obećao da više nikada neće kockati, što je i namjeravao, ali iskušenje je bilo prejako. Bilo je poput ludila; bilo je bolest; bilo je sramno i poniţavajuće, ali bila je to najuzbudljivija stvar na svijetu i nije mogao odoljeti. Kada mu je dug ponovno dosegao pedes et tisuća vratio se ocu, ali ovaj je put Stanley bio neumoljiv.
"Nemam toliko novaca", rekao je. "Moţda bih mogao posuditi, ali ima li to smisla? Ponovno ćeš izgubiti i vratiti se po još, dok obojica ne propadnemo." Kit ga je optuţio za bešćutnost i pohlep u, nazvao ga Shylockom i Scroogeom i jebenim Faginom, zakleo se da više nikada neće progovoriti s njim. Te su ga riječi povrijedile, uvijek je mogao povrijediti oca, znao je to, ali Stanley se nije predomislio. U tom trenutku Kitu bi bilo pametnije da je napustio zemlju.
Sanjao je o odlasku u Italiju i ţivotu u majčinu rodnome gradu Lucci. Kada je bio mali, cijela je obitelj nekoliko puta bila tamo, prije smrti djeda i bake. Bio je to lijep gradić unutar zidina, drevan i miran, s malenim trgovima pred kojim a ste u hladu mogli piti kavu. Znao je nešto talijanskoga - Mama Marta govorila je tim jezikom sa svom svojom djecom dok su bila mala. Mogao je iznajmiti sobu u nekoj od
1 Daisy - trantinčica, ivančica.
starih visokih zgrada i zaposliti se pomaţući ljudima pri poteškoćama s kompjuterima, lagan posao. Mislio je kako bi s takvim ţivotom mogao biti sretan. Ali, umjesto toga, pokušao je dobiti natrag sve što mu pripada. Dug mu se popeo na četvrt milijuna. Za takav novac Harry Mac bi ga gonio i do Sjevernog pola. Pomišljao je na samoubojstvo, gledajući visoke zgrade u središtu Glasgowa, pitajući se moţe li se popeti na neki od krovova i baciti se u smrt. Prije tri tjedna pozvali su ga u ovu kuću. Plašio se do boli. Bio je siguran da će ga tući. Kada su ga uveli u primaću sobu, s njezinim ţutim svilenim jastucima, pitao se kako će spriječiti da krv ne uprlja tkaninu. "Jedan gospodin ovdje htio bi te nešto pitati", rekao je Harry. Kit nije mogao zamisliti što ga bi bilo tko od Harryjevih prijatelja mogao pitati, osim gdje je jebeni novac? Gospodin je bio Nigel Buchanan, tihi tip četrdesetih godina u skupoj leţernoj odjeći: jakna od kašmira,
tamne hlače i košulja bez kravate. Govoreći mekim londonskim naglaskom rekao je: "Moţeš li me uvesti u laboratorij četvrte razine u Oxenford Medicalu?" U ţutoj primaćoj sobi bile su još dvije osobe. Jedna je bila Daisy, mišićava djevojka od dvadeset i pet godina sa slomljen im nosom, lošim tenom i prstenom provučenim kroz donju usnu. Nosila je koţne rukavice. Drugi je bio Elton, zgodan crnac njezinih godina, očito jedan od Nigelovih pomoćnika. Kitu je toliko laknulo što ga neće tući, da bi bio pristao na sve. Nigel mu je ponudio tri stotine tisuća funti za jednu noć posla. Kit je teško mogao povjerovati svojoj sreći. Bilo bi to dovoljno za otplatu duga, a još bi ostalo. Mogao bi napustiti zemlju. Mogao bi ostvariti san i otići u Luccu. Bio je presretan. Sve su njegove poteškoće odjednom nestale. Kasnije je Harry o Nigelu govorio s poštovanjem. Profesionalni lopov, Nigel je krao samo po narudţbi i za unaprijed dogovorenu cijenu. "Najbolji je", rekao je Harry. "Treba ti Michelangelova slika? Nema problema. Atomska bojna glava? Nabavit će ti je - ako si to moţeš priuštiti. Sjećaš li se Shergara, ukradenoga trkaćeg konja? To je bio Nigel." Dodao je: "On ţivi u Liechtensteinu", kao da je Liechtenstein neko mjesto nedostupnije od Marsa.
Kit je sljedeća tri tjedna proveo pripremajući kradu antivirusnoga lijeka. Povremeno bi osjetio griţnju savjesti dok je usavršavao plan pljačke svoga oca, ali uglavnom je bio oduševljen mišlju kako će se osvetiti tati koji ga je otpus tio, a zatim odbio spasiti od razbojnika. Bit će to gadan udarac i za Toni Gallo, također. Nigel je s njim temeljito pretresao svaku pojedinost, pitajući za svaku sitnicu. Povremeno bi se posavjetovao s Eltonom, koji je bio zaduţen za opremu, posebice vozila. Kitu se činilo da je Elton sposoban stručnjak koji je i prije surađivao s Nigelom. Prilikom provale trebala im se pridruţiti i Daisy, toboţe kao još jedan par ruku, iako je Kit pretpostavljao da je njezin pravi zadatak pokupiti 250.000 funti Ĉim ih on dobije. Kit je predloţio da se sastanu na napuštenom aerodromu kod Kremlja. Nigel je pogledao Eltona. "Super", rekao je Elton. Govorio je jakim londonskim naglaskom: "Tamo se kasnije moţemo naći s kupcem, on će moţda ţeljeti doći zračnim putem." Na kraju je Nigel plan ocijenio sjajnim, a Kit je blistao od sreće. Danas, sada, Kit mora reći Harryju kako sve otpada. Osjećao se grozno: razočaran, potišten i preplašen. Konačno su ga odveli pred Harryja. Nervozan, pratio je tjelohranitelja kroz praonicu u straţnji dio kuće do paviljona s bazenom. Sagrađen je u stilu staklenika za naranče iz vremena kralja Edwarda sa sjajnim podnim pločicama tamnih tonova, dok je sam bazen bio neke neugodno ta mnozelene boje. Neki je stručnjak za unutarnje uređenje to smislio, nagađao je Kit, a Harry se sloţio i ne pogledavši planove. Harry je bio nabijen čovjek pedesetih godina, koţe posivjele od dugogodišnjeg pušenja. Sjedio je za stolićem od kovanoga ţeljeza odjeven u ljubičasti kupaći ogrtač, pijući crnu kavu iz malene kineske šalice i čitajući Sun. Novine su bile otvorene na stranici s horoskopom. Daisy je bila u bazenu, neumorno plivajući. Kit se zapanjio vidjevši da na sebi nema ništa osim ronilačkih rukavica. Uvijek je nosila rukavice.
"Ne bih te trebao vidjeti, dečko", rekao je Harry. "Ne ţelim te vidjeti. Ne znam ništa o tebi ni o onome što ćeš noćas raditi. I nikada nisam sreo nikoga tko se zove Nigel Buchanan. Kuţiš li ti to?" Nije ponudio Kita kavom.
Zrak je bio vruć i vlaţan. Kit je obukao svoje najbolje odijelo, ponoćno plavi moher, s nezakopčanom bijelom košuljom. Tu nije bilo lako disati, a koţa mu je postala neugodno vlaţna ispod odijela. Shvatio je
kako je prekršio neko nepisano lopovsko pravilo kada je nazvao Harryja na dan p ljačke, ali nije imao izbora. "Moram razgovarati s tobom", rekao je Kit. "Zar nisi gledao vijesti?"
"Pa što ako jesam?" Kit je potisnuo navalu bijesa. Ljudi poput Harryja nikada neće priznati da nešto ne znaju, ma kako to bilo beznačajno. "Velika je guţva u Oxenford Medicalu", rekao je Kit. "Tehničara je ubio virus."
"I što bih ja onda trebao? Poslati cvijeće?" "Pojačat će osiguranje. Ovo je najgore moguće vrijeme za pljačku. Ionako je prilično teško. Imaju najsuvremeniji alarmni sustav. A ţena koja ga vodi ţilava je poput gumenog šnicla." "Kakav si ti cendravac."
Kitu nisu ponudili da sjedne, pa se naslonio na stolicu, očajno se osjećajući. "Moramo odustati." "Dopusti mi da ti nešto objasnim." Harry je izvadio cigaretu iz kutije na stolu, a zatim zakašljao kao okorjeli pušač, iz dubine pluća. Kada ga je prošlo, pljunuo je u bazen i otpio malo kave. Zatim je nastavio: "Kao prvo, rekao sam da će se to obaviti. Moţda tebi to nije jasno, s tvojim finim odgojem, ali kada čovjek kaţe da će se nešto obaviti i ne bude tako, ljudi ga počnu smatrati drkadţijom." "Da, ali—" "Nemoj ni pomišljati da me prekidaš." Kit je zamuknuo. "Kao drugo, Nigel Buchanan nije neki nafiksani klinac koji ţeli opljačkati Woolworth u Govan Crossu.
On je legenda, i što je još vaţnije, povezan je s nekim veoma cijenjenim ljudima u Londonu. Kada imaš posla s takvima, još manje ţeliš ispasti drkadţija." Zastao je, kao da izaziva Kita da nešto kaţe. Kit je šutio. Kako se našao među ovim ljudima? Ušetao je u vučji brlog i sada je paralizirano čekao da ga rastrgaju na komadiće. "I kao treće, duţan si mi četvrt milijuna funti. Nikada mi nitko nije du govao toliko i bio u stanju hodati bez štaka. Mislim da sam bio jasan." Kit je kimnuo bez riječi. Bio je toliko uplašen da se bojao da će povratiti. "Dakle, ne govori mi da moramo otkazati." Harry je uzeo Sun kao da je razgovor završen. Kit se prisilio da progovori. "Mislio sam odgoditi, ne otkazati", uspio je reći. "Moţemo to učiniti neki drugi dan, kada se guţva smiri." Harry nije digao pogled. "Dese t ujutro na Boţić, rekao je Nigel. A ja hoću svoj novac." "Nema smisla pokušavati, ako će nas uhvatiti!" Kit je bio očajan. Harry nije odgovorio. "Svatko moţe malo pričekati, zar nije tako?" Kao da je govorio zidu. "Bolje ikad nego nikad." Harry je pogledao prema bazenu i rukom domahnuo poziv. Daisy ga je sigurno stalno promatrala, jer se
istoga trena popela iz bazena. Nije skinula rukavico. Imala jc snaţna ramena i ruke. Male grudi jedva da su se i micale dok je hodala. Kit je vidio da na jednoj dojci ima tetovaţu, dok je kroz bradavicu druge bio provučen prsten. Kada se pribliţila, shvatio je da je potpuno izbrijana. Imala je ravan trbuh i vitka stegna, a Venerin brijeg joj je bio povelik. Mogao je vidjeti svaku sitnicu, baš kao i njezin otac, sa mo da je htio. Kit se čudno osjećao. Ĉinilo se da Harry ništa ne primjećuje. "Kit bi htio da malo pričekamo na naš novac, Daisy." Ustao je i pritegao pojas svog ogrtača. "Objasni mu što mi mislimo o tome - ja sam umoran." Stavio je novine pod ruku i odšet ao. Daisy je zgrabila Kita za revere njegova najboljeg odijela. "Slušaj", molio je on. "Samo ne ţelim da ovo za sve nas završi tragično." Tada ga je Daisy povukla u stranu. Izgubio je ravnoteţu i pao bi na pod, ali ona je zadrţala cijelu njegovu teţinu; zatim ga je bacila u bazen. Bio je to šok, ali ako je uništeno odijelo najgore što će mu se dogoditi, mogao se smatrati sretnim. Potom, kada je izvukao glavu iznad površine, ona je skočila na njega, koljenima mu se bolno zabivši u leđa, tako da je jauknuo i progutao vodu dok je još jednom tonuo. Bili su na plićem kraju. Kada su mu stopala dodirnula dno, borio se ne bi li se uspravio, ali Daisyna ruka zarobila mu je glavu, i ponovno je izgubio ravnoteţu. Drţala mu je glavu pod vodom. Zadrţao je dah, očekujući da će ga udariti ili nešto slično, ali ona je ostala mirna. Nestajalo mu je daha, pa se počeo otimati, pokušavajući oslabiti njezin stisak, ali bila je prejaka. Postajao je ljut i traljavo se bacakao rukama i nogama. Osjećao se poput zlovoljnog djeteta, be spomoćno se otimajući iz majčina zagrljaja.
Očajnički je trebao zrak i borio se protiv panike, odupirući se ţelji da otvori usta i udahne. Shvatio je da mu Daisy drţi glavu ispod lijevog pazuha i kleči na jednom koljenu, drţeći svoju glavu malo nad
vodom. Umirio se, tako da su mu stopala potonula. Moţda će pomisliti da je izgubio svijest. Nogama je dodirnuo dno. Njezin stisak nije popuštao. Ĉvrsto je stao, a zatim cijelom snagom tr gnuo tijelo nagore da razbije njezin zahvat. Jedva se i pomaknula, samo je m alo jače stisnula njegovu glavu. Ĉinilo se da mu je
lubanja u čeličnim kliještima. Otvorio je oči ispod vode. Obraz mu je bio pritisnut uz njezina koščata rebra. Malo je zakrenuo glavu, otvorio usta i ugrizao je. Zagrizao je do kraja, pokušavajući joj razderati koţu. Tada je osjetio njezinu ruku u rukavici na svojem licu i prste koji mu pritišću oči. Refleksno se pokušao odmaknuti i nesvjesno je otvorio usta, pa se izvukla iz njegova ugriza. Obuzela ga je panika. Više nije mogao bez zraka. "Cijelo koje je ostalo bez kisika prisililo ga je da udahne
i pluća su mu se napunila vodom. Osjetio je kako istovremeno kašlje i povraća. Nakon svakoga grča nova bi mu se voda slila kroz grlo. Shvatio je da će uskoro umrijeti ako se ovo nastavi. Potom se ona naoko opustil a. Izvukla mu je glavu iz vode. Otvorio je usta i uvlačio blaţeni čisti zrak.
Iskašljao je mlaz vode iz pluća. Onda, prije nego je ponovno stigao udahnuti, još jednom mu je gurnula glavu ispod površine i umjesto zraka udahnuo je vodu. Panika se pretvorila u nešto još gore. Lud od straha trzao se naokolo. Uţas mu je dao snagu i Daisy se borila da ga zadrţi, ali glavu nije uspijevao izvući van. Više nije niti pokušavao drţati zatvorena usta, pustio je vodu da ulazi u njega. Sto se prije udavi, prije će biti kraj toj agoniji. Daisy mu je ponovno izvukla glavu. Ispljunuo je vodu i udahnuo dragocjeni zrak. A onda mu je glava ponovno uronjena. Vrištao je, ali ništa se nije čulo. Borio se sve slabije. Znao je da Harry nije namjeravao dopustiti Daisy da ga ubije, jer tada ne bi bilo nikakve pljačke, ali Daisy nije bila baš sasvim normalna i činilo se kako bi
mogla malo pretjerati. Odlučio je da će umrijeti. Oči su mu bile otvorene i vidio je samo zelenu izmaglicu; zatim je sve počelo bivati tamnije, kao da se spušta noć. Konačno se onesvijestio. 10:00 Ned nije vozio, pa je Miranda sjela za volan Toyote Previe. Njezin sin Tom smjestio se na straţnjem sjedalu igrajući Game Boy. Straţnja su sjedala bila spuštena da naprave mjesta gomili poklona zamotanih u zlatni papir i vezanih zelenom vrpcom. Dok su se spuštali pokraj niza kuća iz vremena Georga Prvog pokraj ulice Great Western, gdje je ţivjela Miranda, počeo je padati slab snijeg. Sjeverno, na moru, bila je oluja, ali prognoze su najavljivale kako će zaobići Škotsku.
Osjećala se zadovoljnom, vozeći se uz dva muškarca svoga ţivota na putu ka očevoj kući, kako bi provela Boţić s obitelji. Sjetila se kako bi dolazila za praznike dok je studirala, veseleći se domaćoj hrani, čistim kupaonicama i izglačanim plahtama te osjećaju da te netko voli i hi ine o tebi. Uputila se prvo prema predgrađu u kojemu je ţivjela Nedova bivša ţena. Trebali su pokupiti njegovu kćer Sophie, prije nego produţe za Steepfall. Tomova igračka svirala je nekakvu završnu melodiju koja je zvučala kao da je upravo slupao svoj svemirski brod ili mu je neki gladijator odrubio glavu. Uzdahnuo je i rekao: "Vidio sam u nekom automobilskom časopisu oglas za stvarno super ekrane koji se ugrade straga u naslone za glavu, pa ljudi na straţnjim sj edalima mogu gledati filmove i te stvari." "Nešto što se mora imati", rekao je Ned sa smiješkom. '"Zvuči skupo", rekla je Miranda.
"Ne košta previše", rekao je Tom. Miranda ga je pogledala u retrovizoru: "Pa, koliko košta?" "Ne znam točno, ali nije izgledalo skupo, ako me razumiješ." "Saznaj cijenu, pa ćemo vidjeti moţemo li i mi to nabaviti." "Odlično, super! A ako tebi bude preskupo, pitat ću djeda." Miranda se nasmiješila. Uhvati djeda u pravom raspoloţenju i dat će ti što god zatraţiš. Miranda se uvijek nadala kako bi Tom mogao naslijediti djedovu znanstvenu genijalnost. Mišljenja o tome još su bila podijeljena. U školi je bio odličan, ali ne toliko da bi izazivao posebnu paţnju. Ona ionako nije bila sasvim sigurna u čemu je zapravo njezin otac bi o velik. Naravno, bio je sjajan mikrobiolog, ali ima tu još nečeg. Dijelom je to bila sposobnost da osjeti kuda će znanost krenuti, dijelom
način na koji je poticao i vodio tim znanstvenika da rade zajedno. Kako se moţe znati ima li neki jedanaestogodišnjak te sposobnosti? U međuvremenu, ništa nije moglo privući Tomovu paţnju uspješnije od nove kompjuterske igr ice. Uključila je radio. Zbor je pjevao boţićne pjesme. Ned je rekao: "Ako još jednom čujem Away in a Manger objesit ću se na prvo boţićno drvce." Miranda je promijenila postaju i našla Johna Lennona kako pjeva War is Over. Ned je zagunđao i rekao: "Shvaćaš li ti da ovaj radio iz pakla svira boţične pjesme cijelu godinu? To svi znaju." Miranda se nasmijala. Nakon još malo traţenja pronašla je stanicu s klasičnom glazbom na kojoj je svirao
klavirski trio. "Moţe ovo?" "Haydn - savršeno." Ned je bio čangrizalo kada se radilo o masovnoj kulturi. Bio je to dio njegova intelektualističkog drţanja, poput činjenice da ne zna voziti. Mirandi nije smetalo: ni ona nije voljela zabavnu glazbu, sapunice i jeftine reprodukcije slavnih slikara. Ali voljela je boţične pjesme. Sviđala joj se Nedova osobnost, ali i dalje ju je mučio razgovor s Olgom u kafiću. Je li Ned slabić? Katkad bi voljela da je poduzetniji. Njezi n bivši muţ Jasper bio je previše poduzetan. Ali ponekad bi se zaţeljela vođenja ljubavi kakvo joj je Jasper pruţao. U krevetu je bio sebičan, uzimajući je grubo, misleći samo na svoje osobno zadovoljstvo, a Miranda bi se, iako nevoljko, osjećala slobodnom i uţivala. Uzbuđenje se konačno potrošilo kada joj je dosadilo trpjeti njegovu sebičnost i neuviđavnost u svemu drugom. Ipak, voljela bi da je Ned makar katkad takav.
Misli su joj se okrenule Kitu. Bila je očajno razočarana njegovim otkazivanjem dolaska. Tako se trudila nagovoriti ga da se pridruţi obitelji za Boţić. Najprije je odbijao, zatim popustio, pa se nije ni trebala čuditi što se ponovno predomislio. Pa ipak, bio je to neugodan udarac, jer do boli je ţeljela da svi budu zajedno, kao nekada za Boţić, prije nego je mama umrla. Svađa između Kita i tate plašila ju je. Pojavila se tako brzo nakon mamine smrti i pokazala kako su krhke veze koje tu obitelj drţe na okupu. A ako ne moţe vjerovati u obitelj, što joj onda preostaje? Skrenula je u ulicu sa sta rim kamenim radničkim kućama i stala pred velikom zgradom koja je nekada moţda pripadala poslovođi. Ned je tu ţivio s Jennifer do prije dvije godine kada su se rastali. Prethodno su renovirali kuću, potrošivši gomilu novaca, a krediti su još opterećivali Neda. Svaki put kada bi prošla tom ulicom Miranda bi se ljutila zbog količine novca koju Ned plaća Jennifer. Miranda je povukla ručnu kočnicu, ali nije ugasila motor. Ona i Tom ostali su u autu dok se Ned zaputio puteljkom prema kući. Miranda tamo nikada nije ulazila. Iako je Ned napustio kuću prije nego je upoznao Mirandu, Jennifer je bila neprijateljski raspoloţena kao da je Miranda krivac za njihov razvod. Izbjegavala je susrete, hladno joj se obraćala preko telefona i - sudeći po lajavoj Sophie - govorila o njoj kao o onoj debeloj kurvi u razgovorima sa svojim prijateljicama. Jennifer je bila mršava kao ptičica, s nosom nalik na kljun. Vrata je otvorila Sophie, četrnaestogodišnjakinja u trapericama i preuskoj majici. Ned ju je poljubio i
ušao unutra. Radio u autu svirao je jedan od Dvorţakovih mađarskih plesova. Sa straţnjeg sjedala u nepravilnim se razmacima oglašavao Tomov G ame Boy. Snijeg je padao nošen vjetrom oko auta. Miranda je pojačala grijanje. Ned je izašao iz kuće djelujući zlovoljno. Došao je do Mirandina prozora. "Jennifer je vani", rekao je. "Sophie se nije ni počela spremati. Hoćeš li ući i pomoći joj da se spakira?" "Oh, Nede, mislim da to nije pametno", rekla je tuţno Miranda. Nije joj bilo ugodno ulaziti dok Jennifer nema. Ned je izgledao uspaničeno. "Iskreno govoreći, ja ne znam što bi djevojci moglo trebati." Mirandi je to bilo lako povjerovati. Ned je imao poteškoća i sa svojim stvarima. Dok je bio s Jennifer nikada se nije sam pakirao. Kada su on i Miranda trebali krenuti prvi put na putovanje zajedno - u posjet muzejima Firence - ona je iz principa odbila učiniti to umjesto njega, što ga je prisililo da se nauči. Ipak, na sljedećim putovanjima - vikend u Londonu, četiri dana u Beču - provjeravala je njegovu prtljagu, svaki put otkrivajući da je nešto vaţno zaboravio. Pakirati nekog drugog za njega je bilo previše.
Uzdahnula je i ugasila motor. "Tome, morat ćeš i ti doći." Kuća je bila lijepo namještena, pomislila je Miranda dok je ulazila u predvorje. Jennifer je imala dobro oko. Spojila je starinski rustikalni namještaj s tkaninama ţivih boja onako, kako bi to neka ponosna
poslovođina ţena učinila prije stotinu godina. Na polici iznad kamina bile su boţične čestitke, ali nije bilo drvca. Pomisao da je Ned tu ţivio bila je čudna. Svake je večeri dolazio doma u ovu kuću, kao što sada dolazi u
Mirandin stan. Slušao bi vijesti na radiju, sjeo večerati, čitao ruske romane, iz navike oprao zube, i ne misleći otišao u krevet zagrliti drugu ţenu. Sophie je bila u dnevnoj sobi i leţala na kauču pred televizorom. Imala je probušeni pupak s jeftinim dragim kamenom. Miranda je osjetila miris cigareta. Ned je rekao: "Hajde, Sophie, Miranda će ti pomoći da se spremiš, dobro, lutkice?" U glasu mu se osjećala molećivost koja je Mirandi zasmetal a. "Gledam film", zlovoljno je rekla Sophie. Miranda je znala da će Sophie prije poslušati ako joj se naredi, nego da je se moljaka. Uzela je daljinski upravljač i ugasila televizor. "Pokaţi mi gdje je tvoja soba, Sophie, molim te", oštro je rekla. Sophie je izgledala kao da bi se mogla usprotiviti.
"Poţuri, nemamo mnogo vremena." Sophie je ustala i polako izašla iz sobe. Miranda ju je pratila na kat. Ušle su u neurednu sobu ukrašenu posterima momaka s neobičnim frizurama i neopisivo vrećastim hlačama. "Bit ćemo u Steepfallu pet dana, dakle, treba ti najmanje deset pari gaćica, za početak." "Nemam ih toliko." Miranda joj nije povjerovala, ali je rekla: "Onda ćemo uzeti koliko imaš i moţeš ih prati." Sophie je stajala u sredini sobe s buntovnim izrazom na lijepome licu. "Ma daj", rekla je Miranda. "Neću ti biti sluškinja. Izvadi te gaćice." Zagledala se u djevojku. Sophie nije bila u stanju izdrţati njezin pogled. Oborila je oči, okre nula se, i otvorila gornju ladicu komode. Bila je puna donjega rublja. "Ubaci pet grudnjaka", rekla je Miranda. Sophie je počela vaditi stvari. Kriza prevladana, pomislila je Miranda. Otvorila je vrata ormara. "Trebat će ti nešto ozbiljnije za
navečer." Uzela je crvenu haljinu s tankim naramenicama, mnogo izazovniju nego što priliči četrnaesto godišnjakinji. "Ova je lijepa", slagala je. Sophie se malo smekšala. "Ta je nova." "Trebale bismo je umotati da se ne zguţva. Gdje drţite papir za umatanje?" "U ladici u kuhinji, mislim."
"Ja ću ga donijeti. Ti pronađi neke čiste traperice." Miranda se spustila u prizemlje osjećajući kako počinje nalaziti pravi omjer između zapovjednog i prijateljskog u odnosu prema Sophie... Ned i Tom u dnevnom su boravku gledali televiziju. Miranda je ušla u kuhinju i upitala: "Nede, znaš li gdje stoji papi r za umatanje?"
"Ne znam, ţao mi je." "Glupo pitanje", promrmljala je Miranda, otvarajući ladice. Na kraju je pronašla papir u dnu ormara s priborom za šivanje. Morala je kleknuti na popločani pod da bi ga izvukla ispod kutije s vrpcama. Nije bilo lako dohvatiti ga i osjećala je kako se zacrvenjela. Ovo je
glupo, pomislila je. Imam trideset pet godina, morala bih se saginjati s manje napora. Moram smršavjeti pet kilograma. Ništa od pečenog krumpira uz boţičnog purana. Dok je izvlačila omot papira za umatanje iz ormara, čula je kako se otvaraju straţnja vrata kuće, a zatim ţenske korake. Podigla je glavu i ugledala Jennifer. "Kojeg vraga ti tu radiš?" rekla je Jennifer. Bila je to mala ţena, ali uspijevala je izgledati upečatljivo, onako visokog čela i svinutog nosa. Bila je skladno odjevena u lijep kaput i čizme s visokom petom. Miranda se osovila na noge, teško dišući. Na svoj je uţas osjetila kako joj znoj klizi niz vrat. "Traţila sam papir za umatanje."
"To i sama vidim. Zanima me što uopće radiš u mojoj kući." Ned se pojavio na vratima. "Bog, Jenny. Nisam te čuo kada si ušla." "Očito, nisam ti dala vremena da oglasiš uzbunu", rekla je podrugljivo. "Ţao mi je," rekao je on, "pozvao sam Mirandu da uđe i— " "Pa, nisi trebao", prekinula ga je Jennifer. "Ne ţelim ovdje tvoje ţene." Zvučala je kao da Ned ima harem. Zapravo je izlazio sa samo dvije ţene nakon Jennifer. Prvu je vidio samo jednom, a druga je bila Miranda. Ali bilo bi poput dječje svađe sada to spominjati. Umjesto toga Miranda je rekla: "Samo sam htjela pomoći Sophie."
"Sophie je moja briga. Molim te, izađi iz moje kuće." Ned je rekao: "Ţao mi je ako smo te uplašili, Jenny, ali—" "Pusti sada isprike, samo mi je makni odavde." Miranda se ţestoko zacrvenjela. Nitko nikada nije bio tako bezobrazan prema njoj. "Najbolje je da odem", rekla je. "Upravo tako", rekla je Jennifer. Ned je rekao: "Dovest ću Sophie što je prije moguće." Mirandu je Ned ljutio koliko i Jennifer, iako tada baš i nije znala zašto. Krenula je prema hodniku. "Moţeš kroz straţnja vrata", rekla je Jennifer. Na svoju sramotu Miranda je zastala. Pogledala je Jennifer i na licu joj ugledala tragove smijuljenja. To je
Mirandi dalo malo hrabrosti. "Neće biti tako", tiho je rekla. Krenula je prema ulaznim vratima. "Tome, dođi sa mnom", pozvala je. "Samo malo", doviknuo je on.
Ušla je u dnevni boravak. Tom je gledao televiziju. Zgrabila ga je za ruku, potegla na noge i izvukla iz kuće. "To boli!" bunio se on.
Zalupila je ulaznim vratima. "Sljedeći put kada te pozovem, odmah dođi." Dok je ulazila u auto, mislila je da će zaplakati. Sada je morala čekati, poput sluškinje, dok je Ned u kući s bivšom ţenom. Je li Jennifer sve ovo unaprijed smislila kako bi ponizila Mirandu? Bilo je to moguće. Ned je izgubljen slučaj. Sada je znala zašto se tako naljutila na njega. Dopustio je da je Jennifer vrijeđa uopće ne prigovorivši. Samo se ispričavao. A zbog čega? Da je Jennifer spakirala svoju kćer, ili je čak natjerala da to sama učini, Miranda ne bi morala ulaziti u kuću. A tada, najgore od svega, Miranda je svoj bijes iskalila na sinu. Trebala je vikati na Jennifer, a ne na Toma. Pogledala ga je u retrovizoru. "Tommy, ţao mi je ako sam te po vrijedila", rekla je. "Nema veze", rekao je ne diţući pogled sa svojega Game Boya. "Meni je ţao što nisam došao kada si me pozvala."
"Sve je onda oprošteno", rekla je. Suza joj se zakotrljala niz obraz, pa ju je brzo obrisala. 11.00
"Virusi ubijaju tisuće ljudi svakoga dana", rekao je Stanley Oxenford. "Otprilike svakih deset godina epidemija gripe pobije oko dvadeset i pet tisuća ljudi samo u Velikoj Britaniji. 1918. godine od gripe je umrlo više ljudi nego tijekom cijelog Prvog svjetskog rata. 2002. godine u Aziji je od AIDS -a umrlo tri milijuna ljudi, jer ih je napao virus koji slabi imunološki obrambeni sustav. A virusi su umiješani i u deset posto oboljenja od raka."
Toni je paţljivo slušala sjedeći uz njega u Velikoj dvorani, ispod lakiranih greda laţnog srednjovjekovnog krova. Zvučao je mirno i staloţeno, ali dovoljno ga je poznavala da prepozn a jedva čujno, napeto podrhtavanje u glasu. Bio je potresen i obeshrabren prijetnjom Laurencea Mahoneyja, a strah da bi mogao sve izgubiti bio je samo prikriven njegovom uobičajenom vanjštinom. Promatrala je lica okupljenih novinara. Hoće li čuti što im s e govori i razumjeti koliko je njegov posao vrijedan? Poznavala je ona novina re. Neki su bili bistri, mnogi glupi. Malo ih je vjerovalo u iznošenje istine; velika većina napisala bi onoliko napuhanu priču, koliko je to moguće. Osjećala je gnjev, jer su u rukama drţali sudbinu čovjeka popul Stanleyja. Ipak, moć tabloida bila je surova istina suvremenoga svijeta. Ako se dovoljan broj ovih najamnika odluči opisati Stanleyja kno ludoga znanstvenika u Frankenštajnovu dvorcu, to Amerikancima moţe biti dovoljno da obustave plaćanje. Mila bi to tragedija - ne samo za Stanleyja, v eć za cijeli svijet. Istina, netko drugi mogao bi dovršiti ispitivanje novoga lijeka, ali stečajem uništeni Stanley više ne bi smišljao nove čudotvorne formule. Toni je ljutilo pomislila kako bi rado išamarala glupa novinarska lica i rekla im: "Probudite se - radi se i o vašoj budućnosti!" "Virusi su ţivotna činjenica, ali mi je ne moramo samo pasivno promatrati", nastavio je Stanley. Toni se divila načinu na koji je govorio. G las mu je bio odmjeren, ali opušten. Tim bi glasom govorio kada bi nešto objašnjavao mlađim kolegama. Ono što kaţe zvučalo bi poput razgovora. "Znanstvenici mogu pobijediti viruse. Prije AIDS-a, veliki ubojica bile su male boginje - sve dok znanstvenik Edward Jenner
nije izumio cjepivo 1796. godine. Danas malih boginja više nema u svijetu. Slično tome, dječja paraliza
pobijeđena je u mnogim dijelovima svijeta. S vremenom, pobijedit ćemo gripu i AIDS, pa čak i rak - a to će postići znanstvenici poput nas, radeći u labo ratorijima poput ovoga." Ţena je podigla ruku i povikala: "Što točno vi ovdje radite?" Toni je rekla: "Hoćete li se predstaviti, molim vas." "Edie McAllan, dopisnica za područje znanosti, Scotland on Sunday." Cynthia Creighton koja je sjedila Stanleyju s druge strane zapisala je podatak. Stanley je rekao: "Razvili smo antivirusni lijek. To nije čest slučaj. Postoje mnogi antibiotici koji ubijaju
bakterije, ali rijetko što napada viruse." Muškarac je rekao: "U čemu je razlika?" Dodao je: "Clive Brown, Daily Record." Record je bio tabloid. Toni je bila zadovoljna smjerom kojim su krenula pitanja. Htjela je da se mediji
uhvate prave znanosti. Što više budu shvatili, manje su šanse da će tiskati opasne gluposti. Stanley je rekao: "Bakterije ili bacili, mala su stvorenja vidljiva i običnim mikroskopom. Svatko od nas domaćin je milijunima bakterija. Neke su korisne, pomaţu kod probave, na primjer, ili u odbacivanju mrtvih stanica koţe. Neke izazivaju bolesti i mogu se liječiti antibioticima. Virusi su manji i jednostavniji od bakterija. Moţete ih vidjeti samo pod elektronskim mikroskopom. Virus se ne moţe razmnoţavati umjesto toga, on otima biokemijsku kontrolu ţive stanice i prisiljava je da pravi njegove kopije. Niti jedan poznati virus ne koristi ljudima. A m alo je lijekova kojima ih moţemo zaustaviti. Zato je novi antivirusni lijek dobra vijest za ljudski rod."
Edie McAllan je upitala: "Protiv kojih je virusa vaš lijek djelotvoran?" Još jedno znanstveno pitanje. Toni je počela vjerovati da će ova konferencija za novinare postići sve ono čemu su se ona i Stanley nadali. S naporom je savladavala optimizam. Znala je, iz svojeg policijskog iskustva s medijima, da su novinari u stanju postavljati ozbiljna i pametna pitanja, a zatim u redakciji napisati senzaciona lističko smeće. Ĉak i kada netko napiše nešto razumno, neupućeni i neodgovorni
urednik moţe sve promijeniti. Stanley je odgovorio: "Na to pitanje traţimo odgovor. Iskušavamo lijek na raznim virusima da mu odredimo učinkovitost." Clive Brown je upitao: "Ukl jučuje li to i opasne viruse?" Stanley je odgovorio: "Da. Nikoga ne zanimaju lijekovi protiv bezopasnih virusa."
Prisutni su se nasmijali. Bio je to duhovit odgovor na glupo pitanje. Ali činilo se kako je Brown pogođen i Toni se zabrinula. Poniţeni se novinar neće libiti ničega kako bi se osvetio. Brzo je uskočila: "Zahvaljujem na tom pitanju, Clive", rekla je nastojeći ga smekšati. "Ovdje u Oxenford Medicalu provodimo najstroţe sigurnosne standarde na mjestima gdje se koriste opasne tvari. U BSL4, što je skraćenica za četvrtu razinu biološke sigurnosti, alarm je izravno spojen s lokalnom policijom u Inverburnu. Ĉuvari rade dvadeset i četiri sata dnevno, a jutros sam udvostručila njihov broj. Kao dodatna mjera opreza, ni čuvar ne moţe u BSL4, već je nadgle da preko zatvorenog televizijskog sustava." Browna to nije zadovoljilo. "Ako imate savršenu sigurnost, kako je hrčak pobjegao?"
Toni je na to bila spremna. "Dopusti mi da iznesem tri činjenice. Prvo, nije riječ o hrčku. To si čuo od policije i to nije točno." Namjerno je Franku dala pogrešne podatke, a on je upao u klopku; tako je otkrila da je izvor priče koja je procurila u medije. "Molila bih da se za činjenice obraćate nama. Bio je to kunić i nije se zvao Fluffy."
Nasmijali su se na to, čak se i Brown nasmiješio. "Drugo, kunić je prokrijumčaren iz laboratorija u torbi, a mi smo od danas uveli obavezni pregled svih torbi na ulazu u BSL4, tako da se to ne moţe ponoviti. Treće, nisam rekla da imamo savršenu sigurnost. Rekla sam da imami) najstroţe sigurnosne standarde. Ljudi ne mogu više od toga." "Dakle, priznajete da je vaš laboratorij opasnost za neduţno stanovništvo Škotske." "Ne. Sigurniji si ovdje nego što ćeš biti na autoputu M8 ili ako letiš avionom. Virusi svakodnevno ubijaju mnoge ljude, ali samo je jedna jedina osoba ikada umrla od virusa iz našega laboratorija, a ona nije bila neduţni stanovnik Škotske - ona je ovdje rad ila i svjesno je prekršila propise, izloţivši se tako opasnosti." Sve skupa je išlo dobro, pomislila je Toni dok je gledala okolo čekajući sljedeće pitanje. Televizijske su kamere snimale, sijevale su bljeskalice, a Stanley je djelovao poput onoga što je stvarno i bio, sjajni znanstvenik s jakim osjećajem odgovornosti. Ali plašila se kako će televizijske vijesti odbaciti dosadne snimke s konferencije za novinare i uzeti one na kojima gomila klinaca pred kapijom pjeva pjesme o
pravima ţivotinja. Poţeljela je da moţe smisliti nešto što bi kamerama bilo zanimljivije.
Frankov prijatelj progovorio je prvi put. Bio je to zgodan muškarac, istih godina kao i Toni, koji je djelovao poput filmske zvijezde. Kosa mu je bila malo preţuta da bi bila prirodna. "Kakvu točno opasnost predstavlja taj kunić za okolno stanovništvo?" Odgovorio je Stanley: "Virus nije pretjerano zarazan i teško se prenosi. Smatramo da je kunić morao ugristi Michaela kako bi ga zarazio."
"A što da je kunić pobjegao?" Stanley je pogledao kroz prozor. Padao je slab snijeg. "Smrznuo bi se i uginuo."
"Pretpostavimo da ga je pojela neka druga ţivotinja. Bi li se lisica tako zarazila?" "Ne. Virusi se mogu prilagoditi na ograničen broj vrsta, obično jednu, dvije ili tri. Ovaj ne napada lisice, niti bilo ko ju drugu ţivotinju koja ţivi u Škotskoj, barem koliko mi znamo. Samo ljude, makako majmune i neke vrste kunića." "Ali Michael je mogao virus prenijeti na druge ljude."
"Kihanjem, da. Ta nas je mogućnost najviše plašila. Ipak, čini se da Michael nikoga nije vidio u opasnome razdoblju. Već smo ispitali njegove kolege i prijatelje. Bez obzira na to, bili bismo zahvalni ako upotrijebite svoje novine i programe da pozovete bilo koga tko ga je vidio da nam se odmah javi." "Mi ne pokušavamo zataškati stvari", brzo je uskočila Toni. "Veoma smo zabrinuti zbog toga što se
dogodilo i kao što sam već objasnila, već smo pojačali sigurnosne mjere. Ali, istovremeno moramo biti paţljivi, kako ne bismo pretjerali." Govoriti novinarima da ne pretjeruju isto je što i traţiti od odvjetnika da se ne prepiru, gorko je pomislila. "Istina je da javnost nije bila u opasnosti." Osborne još nije bio gotov. "Pretpostavimo da je Michael Ross virus prenio prijatelju, koji ga je prenio dalje... Koliko bi ljudi umrlo?"
Toni je odmah odgovorila. "Ne moţemo se baviti takvim nagađanjima. Virus se nije proširio. Jedna je osoba mrtva. I ta je jedna previše, ali to nije dovoljan razlog za spominjanje četiri jahača apokalipse." Ugrizla se za jezik. Bilo je glup o upotrijebiti taj izraz: netko će ga sigurno iskoristiti izvan konteksta i ispast će da stiţe Sudnji dan. Osborne je rekao: "Ĉujem da vaša istraţivanja plaća američka vojska." "Ministarstvo obrane, da", rekao je Stanley. "Prirodno je što se zanimaju za sr edstva kojima se mogu boriti protiv bioloških oruţja." "Je li istina da Amerikanci pokuse obavljaju u Škotskoj jer misle kako su preopasni za Sjedinjene Drţave?" "Sasvim suprotno. Veliki dio sličnih poslova obavlja se u Sjedinjenim Drţavama, u Centru za kontrolu zaraza koji se nalazi u Atlanti, Georgia, kao i u Institutu za medicinska istraţivanja američke vojske u Fort Dericku."
"A zbog čega je izabrana Škotska?" "Zato jer je lijek otkriven ovdje, u Oxenford Medicalu." Toni je o dlučila da je bolje stati dok je sve još dobro i dovršiti konferenciju. "Ne bih htjela ograničavati
pitanja, ali znam kako se nekima od vas ţuri predati materijale prije podneva", rekla je. "Za sve smo pripremili pisane podatke, Cynthia ima više primjerak a." "Samo još jedno pitanje", rekao je Clive Brown iz Recorda. "Kakav je vaš stav prema onim prosvjedima ispred instituta?"
Toni je shvatila kako još nije smislila nešto što bi na snimci zanimljivo izgledalo. Stanley je rekao: "Oni nude jednostavan odgovor na sloţeno etičko pitanje. Poput mnogih jednostavnih odgovora i njihov je pogrešan." Bilo je to točno, ali zvučao je pomalo bezdušno, pa je Toni dodala: "I nadamo se kako se tamo vani neće prehladiti." Dok su se prisutni smijali, Toni je ustala da hi ozna čila završetak konferencije. Tada joj je pala na pamet dobra zamisao. Nagnula se prema Cynthiji Creighton. Okrenuvši leda prisutnima, govorila je tihim
poţurujućim glasom: "Kreni odmah u kantinu, brzo", rekla je. "Neka nekoliko zaposlenih tamo nakrca posluţavnike šalicama tople kave i čaja i odnese ih prosvjednicima pred kapijom." "Kakva ljubazna gesta", rekla je Cynthia. Toni nije bila ljubazna - zapravo, bila je cinična - ali nije bilo vreme na za objašnjavanje. "To se mora učiniti u narednih nekoliko min uta", rekla je. "Brzo, brzo!" Cynthia je odjurila.
I oni se okrenula Stanleyju i rekla: "Dobro obavljeno. Odlično ste lo izveli."
On je izvukao rupčić s crvenim točkama iz dţepa jakne i diskretno obrisao lice. "Nadam se da će upaliti." "Znat ćemo kada vidi mo podnevne vijesti na televiziji. Sada se tre bale izvući, inače će vas svi pokušati privoljeti za ekskluzivni razgovor." Bio je pod stresom i htjela ga je zaštititi. "Dobra zamisao. Ionako moram kući." Ţivio je na farmi na litici, desetak kilometara od laboratorija. "Htio bih biti tamo kada mi stignu djeca."
To ju je razočaralo. Nadala se kako će skupa porazgovarati o kon ferenciji za novinare. "Dobro", rekla je. "Ja ću pratiti odjeke." "Barem me nitko nije pitao najgore pitanje." "A to je?" "Stopa preţivljavanja kod madobe-2."
"Što to znači?" "Ma kako smrtonosna bila zaraza, uvijek se nađe netko tko je preţivi. Stopa preţivljavanja mjeri koliko je pojedina zaraza opasna."
"A koja je stopa preţivljavanja kod madobe-2?" "Nula", rekao je Stanley. Toni je piljila u njega. Bilo joj je drago što to nije ranije saznala. Stanley je pokazao preko njezina ramena. "Stiţe Osborne." "Odvest ću ga do izlaza." Krenula je reporteru ususret, a Stanley je nestao kroz vrata sa strane. "Bok, Carl. Nadam se da si dobio s ve što si htio." "Mislim da jesam. Pitam se samo koji je bio prvi Stanleyjev uspjeh." "Bio je u timu koji je otkrio acyclovir." "A to bi bilo što?" "Mast kojom se maţeš kada imaš groznicu na usni. Prodaje se pod imenom Zovirax. Lijek protiv virusa." "Stvarno? Baš zanimljivo." Toni nije mislila da to Carla uistinu zanima. Pitala se što zapravo hoće. Rekla mu je: "Mogu li računati na
tebe da ćeš pošteno napisati izvještaj, poštovati činjenice i ne preuveličavati opasnost?" "Misliš, hoću li spominjati četiri jahača apokalipse?" Trgnula se. "Bilo je to glupo, reći točno ono što nisam htjela da itko pomisli." "Ne brini se, neću te citirati." "Hvala."
"Ne trebaš zahvaljivati meni. Rado bih to upotrijebio, ali moji gledatelji ne bi imali pojma o čemu se radi." Primijenio je pristup. "Gotovo da te nisam ni vidio otkako si prekinula s Frankom. Kada je to bilo?"
"Napustio me za Boţić prije dvije godine." "I, kako si?"
"Bilo je teško neko vrijeme, ako baš ţeliš znati. Ali stvari se popravljaju. Barem su se popravljale do danas."
"Mogli bi se naći i malo popričati." Nije imala ni najmanju ţelju provoditi vrijeme s Osborneom, ali ljubazno je rekla: "Naravno, zašto ne." Iznenadio ju je brzinom reakcije. "Jesi li za večeru?" "Večeru?" rekla je. "Da."
"Kao, izaći van s tobom?" "Ponovno, da."
Bilo je to posljednje što je očekivala. "Ne!" rekla je. Onda se sjetila kako taj tip moţe biti opasan, i pokušala malo popraviti stvar. "Ţao mi je, Carl, iznenadio se me. Znam te tako dugo da nikada nisam ni pomislila na nešto takvo. " "Mogao bih te navesti da se predomisliš." Izgledao je dječački ranjivo. "Ako mi daš priliku." Odgovor je i dalje bio ne, ali na trenutak je oklijevala. Carl je bio zgodan, šarmantan, dobro plaćen, lokalna zvijezda. Većina slobodnih ţena koje se pribliţavaju četrdesetoj zgrabile bi priliku. Ali nju nije ni najmanje privlačio. Ĉak i da nije srce dala Stanleyju, ne bi bila u iskušenju da izađe s Carlom. Zašto? Trebala joj je samo sekunda da nađe odgovor. Carl nije imao svoje ja. Netko tko će iskrivljavati istinu zbog senzacionalne priče ne moţe hiti bolji ni u drugim stvarima. Nije bio čudovište. Bilo ih je mnogo takvih, pa i među ţenama. Ali Toni nije mogla ni zamisliti da se upušta u intimnosti s nekim tako
plitkim. Kako bi poljubila, potpuno se prepu stila, povjerila tajne, dušu i tijelo nekome kome se ne moţe vjerovati? Pomisao je bila odbojna. o dbojna. "Polaskana sam", lagala je. "Ali ne." Nije bio spreman odustati. "Zapravo, "Zapravo, oduvijek si mi se sviđala, čak i dok si bila s Frankom. Morala si to osjetiti."
"Koketirao si sa mnom, ali i sa svim drugim ţenama." "Nije to bilo isto."
"Zar ne izlaziš s onom curom iz vremenske prognoze? Ĉini mi se kako se sjećam fotografije iz novina." "Mamie? S njom nikada nije bilo ozbiljno. Bilo je to uglavnom zbog reklame."
Ĉinilo se da ga smeta podsjećanje na taj slučaj, pa je Toni pomislila kako je Marnie ostavila njega. "Baš mi je ţao", sudionički je je rekla. "Pokaţi svoje osjećaje djelima, ne riječima. Izađi na večeru sa mnom, danas. Ĉak imam i rezerviran stol u La Chaumiereu."
Bio je to šminkerski restoran. Sigurno je prilično davno rezervirao stol - vjerojatno još za Marnie. "Zauzeta sam večeras." "Nisi i dalje luda za Frankom, zar ne?" Toni se gorko nasmijala. "I bila sam, luda kakva jesam, ali s tim je gotovo. Potpuno gotovo." "Onda je netko drugi u pitanju?"
"Ne viđam se ni sa kim." "Ali netko te zanima. Nije to valjda onaj stari profesor?" "Ne budi blesav", rekla je Toni. "Ma, jesi li ti to pocrvenjela?" "Nadam se da nisam, iako bi svaka ţena imala pravo pocrvenjeti nakon ovakvog rešetanja." "Mili Boţe, pa tebi se sviđa Stanley Oxenford." Carl nije dobro podnosio odbijanje, lice mu je dobilo
ruţan, uvrijeđeni izgled. "Naravno, Stanley je udovac, zar ne? S odraslom djecom. A tu je i s av taj novac koji vas dvoje moţete potrošiti." "To je stvarno uvredljivo, Carl." "Tako je to često s istinom. Tebi se baš sviđaju jaki igrači, zar ne? Najprije Frank, detektiv s najuspješnijom karijerom u povijesti škotske policije. A sada prebogati znanst venik i poduzetnik. Ti se
jebeš sa zvijezdama, zvijezdama, Toni!" Morala je s tim prekinuti prije nego izgubi kontrolu nad sobom. "Hvala što si bio na konferenciji za novinare", rekla je. Pruţila je ruku i on se automatski rukovao. "Zbogom." Okrenula se i otišla. Tresla se od bijesa. Uspio je postići da njezini najdublji osjećaji izgledaju bezvrijedni. Mogla bi ga zadaviti, a ne večerati s njim. Pokušala se smiriti. Imala je pred sobom mnogo posla i nije smjela dopustiti osjećajima da joj smetaju. Otišla je do recepcije i popričala s nadglednikom čuvara, Steveom Tremlettom. Tremlettom. "Budi tu dok svi ne odu i pobrini se da nitko ne pokuša neovlašteno šetati okolo." Uporan novinar mogao bi pokušati ući u zabranjena područja zalijepivši zalijepivši se nekome ovlaštenome uz leđa - čim taj prođe kroz vrata, provuci se za njim. "Prepusti to meni", rekao je Steve.
Počela se smirivati. Odjenula je kaput i izašla van. Padao je jači snijeg, ali još je mogla vidjeti prosvjednike. Odšetala je do čuvarske kućice na kapiji. Osoblje iz kantine, njih troje, dijelili su tople napitke. Prosvjednici su privremeno prekinuli pjesmu i mahanje zastavama, pa su pričali i smijali se. A sve su ih kamere snimale.
Sve je prošlo u najboljem redu, pomislila je. Zašto je onda tako potištena? Vratila se u svoj ured. Zatvorila je vrata i mirno sstajala, tajala, zahvalna na trenutnoj samoći. Dobro je vodila konferenciju za novinare, pomislila je. Zaštitila je svog šefa od Osbornea. A zamisao s dijeljenjem toplih napitaka prosvjednicima prosvjednicima upalila je poput čarolije. Bilo bi prerano slaviti prije nego to i stvarno vidi na televiziji, naravno, ali osjećala je da su svi potezi koje je povukla bili dobri. Zašto se onda ne osjeća bolje? Dijelom zbog Osbornea. Bilo kakav susret s njim moţe pokvariti raspoloţenje. Ali uglavnom, shvatila je, bilo je to zbog Stanleyja. Poslije svega što je za njega učinila toga jutra, nestao je bez riječi zahvale. To je lako kada je netko gazda, pretpostavila je. A već je dugo znala koliko mu znači obitelj. Ona je, za razliku od njih, bila samo netko s posla: cijenjena, poštovana, draga, ali ne i voljena.
Zazvonio je telefon. Trenutak ga je promatrala, smetala joj je vesela zvonjava, nije joj se pričalo. Potom je podigla slušalicu. Bio je to Stanley, zvao je iz auta."Moţeš li navratiti do mene, za otprilike sat vremena? Mogli bismo pogledati vijesti i zajedno dočekati sudbinu." Raspoloţenje joj se odmah popravilo. Ĉinilo joj se da je izašlo sunce. "Naravno", rekla je. "Bit će mi više nego drago."
"Ako nas pribiju na kriţ, bit ćemo zajedno." "Time bih bila počašćena." 12:00 Snijeg se pojačavao dok je Miranda vozila na sjever. velike bijele pahuljice plesale su po vjetrobranu Toyote Previe, dok su ih gurali veliki brisači. Morala je usporiti jer je
vidljivost bila sve slabija. Zbog snijega se činilo da je automobil zvučno izoliran i samo se šuštanje guma u pozadini natjecalo s klasičnom glazbom na radiju. U autu je bilo mirno. Straga je Sophie slušala neku svoju glazbu iz slušalica, a Tom se izgubio u svijetu Game Boya. Ned je bio tih, povremeno dirigirajući dirigirajući orkestru orkestru mašući mašući kaţiprstom. kaţiprstom. Dok je on piljio u snijeg i slušao Elgarov koncert za čelo, Miranda je gledala njegovo mirno bradato lice i shvatila da on nema pojma koliko se loše ponio prema njoj. Osjetio je njezino nezadov oljstvo. "Ţao mi je zbog onoga Jenniferina ispada", rekao rekao je. Miranda je pogledala u retrovizor i vidjela kako Sophie kima glavom u ritmu glazbe sa svojega iPoda. Zadovoljna što je djevojka ne moţe čuli, Miranda je rekla: "Jennifer je bila prokleto bezobrazna."
"Ţao mi je", ponovio je on. Očito nije osjećao potrebu da objasni svoje ponašanje ili da se ispriča zbog njega.
Morala je uništiti tu njegovu udobnu zabludu. "Ne brine mene Jenniferino ponašanje", rekla je, "već tvoje."
"Shvaćam kako je bilo pogrešno pozvati te u kuću prije nego to njoj kaţem." "Nije ni to. Svi mi griješimo." Izgledao je zbunjeno i ozlojađeno. "Pa što je onda?" "Oh, Nede! Nisi stao na moju stranu!" "Mislio sam kako si ti u stanju brinuti se za sebe." "Nije u tome stvar! Naravno da se mogu brinuti za sebe. Ne treba mi druga majka. Ali ti bi trebao biti moj
heroj zaštitnik." "Vitez u sjajnom oklopu." "Da!"
"Mislio sam kako je vaţnije smiriti situaciju." "Pa, mislio si pogrešno. Kada se pojavi neprijatelj, ne treba mi tvoja procjena situa cije - trebaš mi na mojoj strani."
"Bojim se da nisam baš borben." "To znam", rekla je i oboje su zašutjeli. Bili su na uskoj cesti uz morski zaljev. Prolazili su pokraj malih farmi na kojima su konji pokriveni toplim
prekrivačima grickali travu i vozili kroz sela s bijelo okrećenim crkvama i redovima kuća uz obalu. Miranda se osjetila potištenom. Ĉak i ako njezi na obitelj prihvati Neda, kako ih je zamolila, ţeli li se ona udati za takvo mrtvo puhalo? Ĉeznula je za nekim njeţnim, profinjenim i pametnim, ali sada je shvatila da joj treba i netko snaţan. Je li to bilo previše za očekivati? Pomislila je na svoga oca. Uvijek je bio ljubazan, rijetko se ljutio, nikada svađao, ali nitko nije ni pomislio da je slab. Raspoloţenje joj se popravilo kada su se pribliţili Steepfallu. Do kuće se dolazilo dugim prilaznim putem kroz šumu. Izlazeći između stabala cesta je skretala na visoravan, koja se strmo obrušavala prema moru. Najprije se ugleda garaţa. Stajala je sa strane ceste i nekada je bila staja za krave, sada preuređena, s troja vrata na podizanje. Miranda se provezla pokraj nje i ispred pročelja kuće. Pogled na staru k uću nad plaţom, s debelim kamenim zidovima, malim prozorima i strmim pločastim krovom preplavio ju je sjećanjima na djetinjstvo. Prvi put je je došla tu s pet godina, i svaki put kada bi se vratila na nekoliko bi trenutaka postajala djevojči ca u bijelim dokoljenkama koja sjedi na suncu pred ulazom, praveći se da je učiteljica razredu od tri lutke, dva zamorca u kavezima i pospanom starom psu.
Bio je to snaţan osjećaj, ali varljiv: odjednom se u potpunosti sjetila kako se osjećala kao petogodišnjakinja, ali zadrţati tu uspomenu bilo je teţe nego uhvatiti dim. Očev tamnoplavi Ferrari bio je ispred kuće, gdje bi ga on uvijek ostavio, a Luke, pomoćni radnik bi ga odvezao u garaţu. Auto je bio opasno brz, zavodljivo oblikovan i apsurdno skup, jer se koristio uglavnom samo za voţnju od deset kilometara dnevno. Parkiran tu na golom vrhu škotske stijene izgledao je poput kurtizane s cipelama visokih peta usred blata neke farme. Ali otac nije imao jahtu, ni vinski podrum, ni trkaće konje; nije odlazio na skijanje u Gst aad ili kockanje u Monte Carlo. Ferrari je
bila jedina stvar koju je sebi priuštio. Miranda je parkirala svoju Toyotu. Tom je uletio unutra. Sophie ga je polako slijedila; nije nikada bila tu, ali Stanleyja je već upoznala, upoznala, na Olginom rođendanu rođendanu prije nekoliko mjeseci. Miranda je odlučila zasada zasada zaboraviti Jennifer. Uzela je Neda za ruku i zajedno su krenuli u kuću.
Ušli su, kao i uvijek, kroz kuhinjska vrata sa strane kuće. Prošli su kroz predsoblje, gdje su u komodi stajale gumene čizme, a zatim kroz druga vrata ušli u prostranu kuhinju. Za Mirandu je to značilo doći kući. Poznati su joj mirisi ispunili nosnice: pečeno meso, kava i jabuke, kao i uporni miris francuskih cigareta koje je Mama Marta pušila. U Mirandinu srcu niti jedna druga kuća nije postala d om poput ovoga: ni stan u Camdenu gdje je provela ludu mladost, ni moderna kuća u predgrađu u kojoj je kratko ţivjela u braku s Jasperom Cassonom, ni stan u georgijanskom Glasgowu, u kojem je odgajala Toma, najprije sama, a sada s Nedom. Povelika, crna čis tokrvna pudlica po imenu Nellie mahala je cijelim tijelom od veselja i svakoga lizala. Lukea i Lori, filipinski bračni bračni par koji je je spremao ručak. ručak. Lori je rekla: "Vaš "Vaš je otac Miranda je pozdravila Lukea upravo stigao, u kupaonici je." Miranda je rekla Tomu i Sophie da postave stol. Nije htjela da se djeca uvale pred televizor i tako provedu poslijepodne. "Tome, pokaţi Sophie gdje što stoji." A radeći nešto Sophie će se lakše osjetiti kao dio obitelji. U hladnjaku je bilo nekoliko boca Mirandina omiljenog bijelog vina. v ina. Otac nije mnogo pio, ali mama je uvijek voljela vino, pa se tata pobrinuo da ga u kući bude dovoljno. Miranda je otvorila jednu bocu i
natočila Nedu čašu. Dobro je počelo, pomislila je Miranda: Sophie zadovoljno pomaţe Tomu postavljati noţeve i vilice , Ned s uţivanjem pijucka Sancerre. Moţda će to, a ne svađa s Jennifer, odrediti ugođaj praznika. Ako će Ned postati dio Mirandina ţivota, morat će voljeli ovu kuću i obitelj koja je u njoj odrasla. Bio je tu već prije, ali nikada sa Sophie i nikada nije prespavao, dakle, ovo je bio prvi ozbiljan posjet. Ţarko je ţeljela da se dobro provede i sa svima sloţi. Mirandin muţ Jasper nikada nije volio Steepfall. U početku se jako trudio svima se svidjeti, ali kasnije je bio povučen dok bi bili tu i ljut nakon što bi otišli. Ĉinilo se da ne voli Stanleyja, prigovarao mu je da svima zapovijeda, što je bilo čudno, jer Stanley je rijetko bilo kome go vorio što treba činiti - dok je Marta bila takva gazdarica, da su je katkad zvali Mama Mussolini. Kada sada razmišlja o tome, Mirandi se čini da je Jasperova moć nad njom bila ugroţena prisustvom drugoga muškarca koji je voli. Jasper se nije usuđivao poniţavati je pred ocem. Zazvonio je telefon. Miranda je podigla slušalicu slušalicu sa zida pokraj pokraj hladnjaka. "Halo?" "Halo?" "Miranda, Kit ovdje." To joj je bilo drago. "Hej, braco! Kako si?"
"Ne baš najbolje, zapravo." "Što se dogodilo?" "Upao sam u bazen. Duga je to priča. Kako ide tamo u Steepfallu?" "Sjedimo i pijemo tatino vino i ţao nam je što nisi tu." "Pa, na kraju ću ipak doći." "Odlično!" Odlučila je da neće ispitivati zbog čega se predomislio. Vjerojatno bi opet rekao duga je to priča. "Stiţem za oko sat vremena. Ali, slušaj, mogu li ipak dobiti kućicu?" "Sigurna sam da moţeš. Tata će odlučiti, ali ja ću ga nagovoriti." Dok je Miranda spuštala slušalicu ušao je otac. Nosio je jaknu i hlače od odijela, ali zavrnuo je rukave košulje. Rukovao se s Nedom, poljubio Mirandu i djecu. Izgledao je vrlo vitko, pomislila je Miranda. "Jesi li izgubio koju kilu?" pitala ga je. "Igrao sam squash. Tko je to zvao?"
"Kit. Na kraju će ipak doći." Gledala je očevo lice, znatiţeljna da vidi kako će reagirati.
"To ću povjerovati kada ga vidim." "O, tatice! Mogao bi se makar razveseliti."
Potapšao ju je po ruci. "Svi mi volimo Kita, ali znamo kakav je. Nadam se da će se pojaviti, ali ne računam na to." Govorio je leţerno, ali Miranda je mogla osjetiti kako je povrijeđen, a pokušava to sakriti. "On hi jako volio spavati u kući za goste." "Je li rekao zašto?" Tom se oglasio: "Sigurno dovodi curu i ne ţeli da je čujemo kako vrišti od zadovoljstva." Kuhinja je utihnula. Miranda je bila zapanjena. Odakle je to stiglo? l omu je bilo jedanaest i nikada nije spominjao seks. Trenutak kasnije svi su p ukli od smijeha. Tom je srameţljivo rekao: "To sam pročitao u knjizi." Vjerojatno se pokušavao praviti odraslim pred Sophie, zaključila je Miranda. On je još bio
dječačić, iako ne zadugo. Stanley je rekao: "Bilo kako bilo, nije me briga gdje će tko spavati, znate to." Zaokupljen drugim mislima, pogledao je na sat. "Morao bih pogledati podnevne televizijske vijesti." Miranda je rekla: "Ţao mi je zbog tehničara koji je umro. Što ga je navelo na tako nešto?"
"Svi mi katkad imamo čudne zamisli, ali kada je netko usamljen, nema mu tko reći da je poludio." Otvorila su se vrata i ušla je Olga. Kao i uvijek, nešto je govorila. "Ovo je noćna mora od vremena! Ljudi se kliţu na sve strane. Je li to vino u tvojoj čaši? Daj mi malo prije nego puknem. Nellie, molim te, nemoj me tu njuškati, među ljudima se to smatra nepristojnim. Hej, tata, kako si?" "Nella merda", rekao je. Miranda je prepoznala jedan od izraza svoje majke. Značio je u govnima. Mama Marta voljela je vjerovati da kada psuje na talijanskome, njezina djeca to neće shvatiti.
Olga je rekla: "Ĉula sam za onoga koji je umro. Je li to za tebe tako loše?" "Saznat ćemo kada pogledamo vijesti." Olgu je pratio njezin muţ Hugo, malen i vragolasto šarmantan čovjek. Kada je poljubio Mirandu, zadrţao je usne na njezinu o brazu trenutak predugo. Olga je upitala: "Gdje će Hugo staviti torbe?" "Na gornji kat", rekla je Miranda.
"Pretpostavljam kako si ti prva zauzela kuću za goste." "Ne, Kit će biti tamo." "Ma, daj", pobunila se Olga. "Veliki krevet za dvoje, lijepa kupaonica i kuhinjica, sve za jednu osobu, dok
nas četvoro dijelimo onu trošnu staru kupaonicu na katu?" "Izričito je traţio da bude tamo." "Pa, i ja izričito traţim isto." Mirandu je njezina sestra ljutila. "Za ime Boga, Olga, pomisli za promjenu na nekog osim na samu sebe.
Znaš da Kit nije bio ovdje još od... Cijele one zbrke. Samo ţelim da mu bude udobno." "Dakle, on dobiva najbolju sobu jer je krao od tate - to je tvoja logika?"
"Opet govoriš poput odvjetnice. Sačuvaj to za svoje učene prijatelje." "Dosta, vas dvije", rekao je njihov otac istim glasom kao kada su bile male. "U ovome slučaju, mislim kako je Olga u pravu. Sebično je od Kita da traţi cijelu kuću za sebe. Miranda i Ned će spavati tamo." Olga je rekla: "Tako da nitko ne dobije ono što ţeli." Miranda je uzdahnula. Zašto se Olga svađa? Svi su oni poznavali svoga oca. Gotovo uvijek dao bi ti sve što ţeliš, ali kada jednom nešto odbije, to je ostajalo tako. Svima je ugađao, ali nije ga se moglo natjerati ni na što. Sada je rekao: "To će vas naučiti da se ne svađate." "Ne, neće. Već trideset godina donosiš ta solomonska rješenja, a mi još nismo naučili." Stanley se nasmiješio. "U pravu si. Moj pristup odgoju oduvijek je bio pogrešan. Da probam ispočetka?" "Prekasno je."
"Hvala Bogu što je tako." Miranda se nadala kako Kit neće biti dovoljno uvrijeđen da se okrene i ode. Svađa je prekinuta kada su ušli Carolina i Craig, djeca Huga i Olge. Carolina, sedamnaestogodišnjakinja, nosila je kavez u kojemu je bilo nekoliko bijelih miševa. Nellie ih je uzbuđeno njuškala. Caroline se bavila ţivotinjama i tako izbjegavala ljude. Bila je to faza kroz koju prolaze mnoge djevojke, pomislila je Miranda, ali sa sedamnaest ju je već trebala proći.
Craig, petnaestogodišnjak, nosio je dvije velike plastične vrećice natrpane umot anim poklonima. Imao je isti zločesti smiješak kao i Hugo, iako je bio visok na Olgu. Spustio je vrećice, nemarno pozdravio obitelj i sjurio se ka Sophie. Već su se jednom sreli, sjetila se Miranda, na Olginu rođendanu. "Probušila si pupak!" rekao je Craig Sophie. "Super. Je li boljelo?" Miranda je postala svjesna prisutnosti stranca u prostoriji. Novopridošla ţena stajala je kod vrata od
hodnika, sigurno je ušla kroz glavni ulaz. Bila je visoka, izuzetno zgodna: visoke jagodične kosti, svinut nos, sjajna crvenoplava kosa i čudesne zelene oči. Nosila je smeđe odijelo s prljavo bijelim prugicama koje je bilo malo izguţvano, a njezina stručno nanesena šminka nije uspijevala sakriti tragove umora u očima. Sa zanimanjem je promatrala veselu scenu u natrpanoj kuhinji. Miranda se pitala koliko dugo je tako promatrala ne progovorivši. I ostali su je počeli primjećivati, pa je soba polako utihnula. Konačno, Stanley se okrenuo. "O, Toni!" rekao je, skočivši sa svoje stolice, a Mirandu je zapanjilo kada je vidjela koliko mu je bilo drago. "Lijepo od lebe što si navratila. Djeco, ovo je moja kolegica Antonia Gallo." Ţena se nasmiješila kao da je ništa na svijetu ne oduševljava više od velike obitelji koja se svađa. Imala je širok, iskren osmijeh i pune usne. Ovo je bila bivša policajka koja je uhvatila Kita u krađi tvrtkina novca, shvatila je Miranda. Usprkos tome, činilo se da je Stanleyju draga. Stanley ih je upoznao, a Miranda je primijetila ponos u njegovu glasu. "Toni, ovo je Olga, moja kćer, njezin muţ Hugo i njihova djeca, Caroline sa svojim ljubimcima mi ševima i onaj visoki je Craig. Moja druga kćer, Miranda, njezin sin Tom, zaručnik Ned i Nedova kćer Sophie." Toni je pogledala svakoga od članova obitelji, ljubazno kimajući glavom, doimajući se istinski zainteresiranom. Nije bilo lako odjednom zapamtiti osam imena, ali Mirandi se činilo da je Toni to uspjela. "Onaj koji guli mrkvu je Luke, a pokraj štednjaka je Lori. Nellie, gospođa ne ţeli zagristi tvoju koţnu kost, ma koliko da ju je dirnula tvoja velikodušnost." Toni je rekla: "Drago mi je što sam vas sve upoznala." Zvučalo je kao da to i misli, ali u isto se vrijeme osjetilo kako je napeta. Miranda je rekla: "Sigurno si imala teţak dan. Tako mi je ţao zbog tehničara koji je umro." Stanley je rekao: "Toni ga je pronašla."
"O Boţe!" Toni je potvrdila kimn uvši. "Prilično smo sigurni da nije zarazio nikog drugog, hvala nebesima. Sada se
samo nadamo da nas mediji neće razapeti." Stanley je pogledao na sat. "Ispričajte nas", rekao je obitelji. "Gledat ćemo vijesti u mojoj radnoj sobi." Pridrţao je vrata da Toni izađe. Djeca su opet počela razgovarati, a Hugo je nešto rekao Nedu o škotskoj ragbi momčadi. Miranda se okrenula Olgi. Njihova je svađa zaboravljena. "Zgodna ţena", rekla je zamišljeno. "Da", rekla je Olga. "Onako, mojih godina?" "Trideset i sedam ili osam, tako nekako. A tata je smršavio." "Primijetila sam."
"Zajedničke nevolje zbliţavaju ljude." "Nije li tako?" "Dakle, što misliš?" "Ono što i ti misliš." Miranda je iskapila svoju čašu vina. "I mislila sam da je tako." 13:00
Toni je bila oduševljena kuhinjskim prizorom: djeca i roditelji, posluga i domaće ţivotinje, pijuckanje vina i kuhanje ručka, svađanje i smijeh. Bilo je to kao da je ušetala na stvarno dobru zabavu, ne poznavajući nikoga. Htjela se pridruţiti, ali nije osjećala da im pripada. To j e Stanleyjev ţivot, pomislila je. On i njegova ţena stvorili su tu grupu, taj dom, tu toplinu. Divila mu se zbog svega i zavidjela na djeci. Vjerojatno nisu imali pojma koliko su sretni. Stajala je tako nekoliko minuta, smetena, ali
zadivljena. Nije ni čudno što je tako privrţen obitelji. To ju je uzbuđivalo i obeshrabrivalo. Mogla bi, kada bi si to dopustila, zamisliti sebe kao dio te cjeline, kako sjedi uz Stanleyja kao njegova ţena, voleći i njega i njegovu djecu, uţivajući u udobnosti zajedništva. Ali odbijala je sanjati o tome. Nije bilo moguće i ne ţeli se time opterećivati. Snaţna povezanost te obitelji gurala ju je van.
Kada su je konačno primijetili, obje su je kćerke dobro odmjerile, Olga i Miranda. Bilo je to temeljito ispitivanje: u tančine, be z pardo na neprijateljsko. Slično ju je pogledala i Lori, kuharica, iako manje napadno.
Razumjela je njihovo ponašanje. Trideset godina Marta je vladala kuhinjom. Osjećali bi se kao da je izdaju da je nisu neprijateljski dočekali. Svaka ţena koja se sviđala Stanleyju postajala je prijetnjom. Mogla bi utjecati na ponašanje njihova oca, usmjeriti njegovu ljubav u novome pravcu. Mogla bi mu roditi djecu, polubraću i polusestre, kojima povijest prvotne obitelji neće biti bitna, koje s njima neće povezivati spone zajedničkoga djetinjstva. Oduzela bi i dio njihova naslijeđa, moţda i sve. Je li Stanley primjećivao te skrivene misli? Dok je išla za njim u radnu sobu osjećala je izludujuću napetost, jer nije znala što on misli. Bila je to muška soba, s uzdignutim viktorijanskim pisaćim stolom, policom punom teških knjiga o mikrobiologiji i izlizanim koţnim naslonjačem ispred kamina. Pas ih je slijedio i smjestio se uz vatru poput čupavog crnog tepiha. Na polici nad kaminom bila je uraml jena fotografija tinejdţerke tamne kose u bijeloj teniskoj opravi - isto lice kao mladenka s fotografije na zidu ureda. Kratke hlače otkrivale su duge, lijepo građene noge. Naglašena šminka i traka oko glave ukazivali su da je snimka iz šezdesetih godina. "Je li i Marta bila znanstvenica?" upitala je Toni. "Ne. Studirala je engleski. Kada sam je upoznao, predavala je napredni talijanski u Cambridgeu." Toni se iznenadila. Mislila je da je Marta dijelila Stanleyjevu strast prema njegovu poslu. Dakle, pomislila
je, ne treba ti doktorat iz biologije da postaneš njegovom ţenom. "Bila je zgodna." "Zastrašujuće zgodna", odgovorio je Stanley. "Prekrasna, visoka, izazovna, strankinja, paklena igračica, svima je slomila srce. Kao da me je udario grom. Pet minuta nak on što sam je upoznao bio sam zaljubljen." "A ona u vas?"
"Za to je trebalo vremena. Bila je okruţena oboţavateljima. Lijepili su se na nju kao muhe. Nikada nisam shvatio zašto je na kraju izabrala mene. Obično je govorila kako je bila slaba na pametnjakoviće." Nema tu neke tajne, pomislila je Toni. Marti se svidjelo isto što i Toni: Stanleyjeva snaga. Odmah ste mogli reći da je to čovjek koji će ispuniti svako obećanje i biti onakav kakvim se predstavlja, netko kome se moţe vjerovati. I to nije bilo sve: bio je topla, pametna osoba, a čak mu je i odjeća bila odabrana sa ukusom.
Htjela je reći: Ali što osjećaš sada? Jesi li još u braku sa sjećanjima? Međutim, Stanley je bio njezin šef. Nije imala nikakvo pravo ispitivati ga o najdubljim osjećajima. A tamo iznad kamina bila je Marta, prijeteći teniskim reketom kao nekom toljagom. Sjedeći na kauču pokraj Stanleyja pokušala je zaboraviti osjećaje i usredotočiti se na poteškoće koje su
imali. "Jesi li nazvao američku ambasadu?" upitala ga je. "Da. Smirio sam Mahoneyja, za sada, ali i on će poput nas gledati vijesti." Mnogo je toga ovisilo o nekoliko narednih minuta, pomislila je Toni. Tvrtka moţe biti uništena ili spašena, Stanley moţe pasti u stečaj, ona moţe izgubiti posao, a svijet moţe ostati bez velikog znanstvenika. Ne paničari, rekla je sebi, budi praktična. Izvadila je prijenosno računalo iz torbe. Cynthia Craighton će u uredu snimiti vijesti na video, pa će ih Toni kasnije moći pogledati još jednom, ali htjela je sada zapisati ono što prvo pomisli. Vijesti iz Škotske krenule su prije onih iz Velike Britanije. Smrt Michaela Rossa i dalje je bila udarna tema, ali izvještaj je najavio voditelj, a ne Carl Osborne. To je bio dobar znak, ponadala se Toni. Nema više Car love smiješno netočne znanstvene priče. Vi rus je ispravno nazvan madoba- 2. Voditelj je obazrivo napomenuo kako će Michaelovu smrt istraţiti policija. "Do sada je dobro", promrmljao je Stanley.
Toni je rekla: "Meni se čini da je netko od vaţnijih urednika gledao onaj traljavi izvještaj Carla Osbornea u jutarnjim vijestima, pa se javio u redakciju sa zahtjevom da se to malo paţljivije prati." Slika se prebacila na kapiju Kremlja. "Borci za prava ţivotinja iskoristili su ovu tragediju da organiziraju prosvjed pred Oxenford Medicalom", rekao je voditel j. Toni je bila ugodno iznenađena. Ta je rečenica bila povoljnija za njih nego što se nadala. Upućivala je na to da su prosvjednici bezdušni manipulatori medijima.
Nakon kratke snimke prosvjeda, na slici se pokazala Velika dvorana. Toni je čula svoj vlasti ti glas, koji je zvučao više škotski nego što je očekivala, kako opisuje sigurnosni sustav laboratorija. To baš nije bilo dojmljivo, shvatila je: samo glas koji melje o alarmima i čuvarima. Bolje bi bilo da je kamera uhvatila zrakonepropusni ulaz u BSL4, sa sustavom za prepoznavanje otisaka prstiju i vratima poput onih na
podmornici. Slika je uvijek bolja od riječi.
Zatim je uslijedio Carl Osborne s pitanjem: " Kakvu točno opasnost predstavlja taj kunić za okolno
stanovništvo?" Toni se nagnula naprijed na kauču. Postajalo je škakljivo. Pustili su razgovor između Carla i Stanleyja, u kojemu Carl nabraja najgore scenarije, a Stanley
objašnjava kako su malo mogući. Toni je bilo jasno da to nije dobro. Javnost će zapamtiti spominjanje zaraze kod divljih ţivotin ja, iako je Stanley jasno kazao da je to nemoguće. Na ekranu, Carl je rekao: "Ali Michael je mogao virus prenijeti na druge ljude." Stanley ju ozbiljno odgovorio: "Kihanjem, da."
Na nesreću, tu je snimka završavala. Stanley je promrmljao: "Prokletstvo." "Još nije gotovo", rekla je Toni. Sve se moţe popraviti - ali i pogoršati.
I oni se nadala kako će prikazati njezinu brzu reakciju, kada je pokušala parirati dojmu samozadovoljstva, rekavši da Oxenford Medical ne pokušava zataškati stvari. Ali, umjesto toga, uslijedila je snimka Susan Mackintosh kako telefonira, dok glas novinara objašnjava kako je tvrtka nazvala sve zaposlene provjeravajući jesu li imali dodira s Michaelom Rossom. To je bilo dobro, s olakšanjem je pomislila Toni. Opasnost je otvoreno iznesena, ali tvrtka se trudi umanjiti je. Završni snimak s konferencije za novinare bio je krupni plan Stanleyja, koji odgovornoga izgleda govori: "S vremenom, pobijedit ćemo gripu i AIDS, pa čak i rak - a to će postići znanstvenici poput nas, radeći u laboratorijima poput ovoga." "Ovo je dobro", rekla je Toni.
"Hoće li to biti upečatljivije od razgovora s Osborneom o zarazi medu ţivotinjama?" "Nadam se. Djelovali ste uvjerljivo." Zatim je prikazan snimak radnika iz kantine kako dijele tople napitke prosvjednicima na snijegu. "Sjajno - pustili su to!" rekla je Toni. "Ovo nisam vidio", rekao je Stanley. "Ĉija je to bila zamisao?" "Moja." Carl Osborne gurnuo je mikrofon u lice jedne zaposlenice i rekao: "Ovi ljudi pro svjeduju protiv vaše
tvrtke. Zašto im dajete kavu?" "Zato jer je tu vani jako hladno", odgovorila je ţena. Toni i Stanley su se nasmijali oduševljeni ţeninom duhovitošću i povoljnim učinkom koji će to imati za tvrtku. Ponovno se pojavio voditelj i rekao: "Ministar za Škotsku ovoga je jutra dao izjavu u kojoj se kaže: Danas sam razgovarao s predstavnicima Oxenford Medicala, policije u Inverburnu i lokalnih zdravstvenih vlasti Inverburna, te sam se uvjerio da je učinjeno sve što se moglo u svrhu otklanjanja opasnosti za stanovništvo. A sada druge vijesti."
Toni je rekla: "Boţe moj, čini se da smo se izvukli." "Dijeliti tople napitke bila je sjajna zamisao - kada ti je to palo na pamet?" "U posljednji čas. Da vidimo što će biti u vijestima za Veliku Britaniju. " U vijestima za cijelu zemlju priča o Michaelu ROSNU bila je na drugome mjestu, poslije potresa u Rusiji. Izvještaj je koristio neke od već viđenih snimaka, ali bez Carla Osbornea, koji je nešto značio samo u Škotskoj. Prikazanje snimak Stanleyja kako govori: "Virus nije pretje rano zarazan i teško se prenosi. Smatramo da je kunić morao ugristi Michaela kako bi ga zarazio." Bila je tu i mlaka izjava Ministarstva okoliša iz Londona. Izvještaj se nastavio istim smirenim tonom kao i u škotskim vijestima. Toni je osjetila
golemo olakšanje. Stanley je rekao: "Lijepo je znati da nisu svi novinari poput Carla Osbornea."
"Pozvao me na večeru." Toni se pitala zašto to govori. Stanley je izgledao iznenađeno. "Ha la faccia peggio del c ulo!", rekao je. "Vraški odvaţno ." Nasmijala se. Zapravo je rekao: "Lice mu je ruţnije od guzice", vjerojatno još jedan od Martinih izraza. "On je zgodan muškarac", rekla je. "Ne misliš to stvarno, zar ne?" "Ipak, dobro izgleda." Shvatila je da ga pokušava učiniti ljubomornim. Ne igraj s e, rekla je sebi. On je upitao: "Što si mu odgovorila?" "Odbila sam ga, naravno."
"I ja sam mislio da hoćeš." Stanley je izgledao kao da mu je neugodno, pa je dodao: "Nije to moja stvar, ali nije te dostojan, nije ni blizu tome." Ponovno se okrenuo televiziji i prebacio na program koji stalno emitira vijesti.
Gledali su izvješća o ţrtvama potresa u Rusiji i spasilačkim ekipama nekoliko minuta. Toni se glupo osjećala jer je Stanleyju govorila o Osborneu, ali bilo joj je drago kako se ponio. Slijedila je priča o Michaelu Rossu i još jednom se baratalo samo hladnim činjenicama. Stanley je ugasio televizor. "Pa, nisu nas razapeli na televiziji."
"Sutra nema novina, Boţić je", primijetila je Toni. "Do utorka, bit će to stara priča. Mislim da smo na sigurnome - ako se ništa neočekivano ne dogodi." "Da. Ako pobjegne još neki kunić, ponovno bismo bili u teškoćama." "Više neće biti sigurnosnih propusta u labosu", čvrsto je rekla Toni. "Pobrinut ću se za to." Stanley je kimnuo. "Moram reći, sredila si cijelu ovu stvar izuzetno dobro. Jako sam ti zahvalan." Toni je sjala od sreće. "Rekli smo istinu i oni su povjerovali", rekla je. Nasmiješili su se jedno drugome. Bio je to trenutak zadovoljne bliskosti. Zatim je zazvonio telefon. Stanley je posegnuo ruko m preko stola i dohvatio slušalicu. "Oxenford", rekao je. "Da, spojite mi ga, molim vas." Pogledao je Toni i prošaptao: "Mahoney." Toni je uznemireno ustala. Ona i Stanley bili su uvjereni kako su dobro obavili medijski dio posla - ali hoće li se s time sloţiti američka vlada? Gledala je Stanleyjevo lice. Govorio je u slušalicu: "Još jednom te pozdravljam, Larry, jesi li gledao vijesti?... Drago mije što tako misliš... Izbjegli smo histeričnu reakciju kakve si se plašio... Znaš moju upraviteljicu pogona, An toniju Gallo - ona je sredila novinare... Sjajan posao, slaţem se... Sasvim si u pravu, moramo ubuduće jako paziti na sigurnost... Naravno. Lijepo od tebe što si se javio. Bok." Stanley je spustio slušalicu i nasmiješio se Toni. "Sve je u redu." Razdragano je ju je obujmio rukama i zagrlio. Pritisnula je lice na njegovo rame. Tvid njegova sakoa bio je izne nađujuće mekan. Udisala je topli blagi
miris i shvatila kako je davno bila tako blizu uz nekog muškarca. Zagrlila je i ona njega, osjećajući kako joj grudi pritišću njegova prsa. Ostala bi tako zauvijek, ali nakon nekoliko sekundi on se njeţno izvukao, doimljući se stidljivo. Kao da ţeli vratiti stvari na mjesto, rukovao se s njom. "Sve je tvoja zasluga", rekao je. Kratkotrajni fizički dodir ju je uzbudio. Boţe, pomislila je, ovlaţila sam se, kako se to moglo tako brzo dogoditi?
Rekao je: "Ţeliš li vidjeti kuću?" "Rado." Toni je bila zadovoljna. Muškarci rijetko pokazuju gostima kuće. Bila je to nova intimnost. Dvije je prostorije već vidjela, kuhinju i radnu sobu, obje su bile u straţnjem dijelu kuće i gledale u dvorište okruţeno vanjskim zgradama. Stanley je odveo Toni u prednji dio, gdje je bila blagovaonica s pogledom na more. Taj je dio izgledao kao novosagrađeni dodatak starom zdanju. U uglu je bio ormarić sa srebrnim vrčevima. "Martini teniski pokali", ponosno je rekao Stanley. "Imala je bekend kao iz topa." "Koliko je postigla u tenisu?" "Kvalificirala se za Wimbledon, ali nikada nije zaigrala jer je zatrudnjela s Olgom."
S druge strane hodnika, također s pogledom na more, bila je primaća soba s boţičnim drvcem. Darovi ispod drvca raširili su se po podu. Bila je tamo još jedna Martina slika, u prirodnoj veličini, kada je imala četrdesetak godina, punijeg tijela i oblije bra de. To je bila topla, ugodna prostorija, ali unutra nije bilo nikoga i Toni je pretpostavila da je srce kuće ipak kuhinja. Raspored je bio jednostavan: primaća soba i blagovaonica sprijeda, kuhinja i radna soba straga. "Na katu se baš i nema što vidjeti", rekao je Stanley, ali ipak je krenuo gore, a Toni ga je slijedila. Je li to bilo razgledavanje njezina budućeg doma, pitala se. Bila je to glupa maštarija i brzo ju je odbacila. On je samo ljubazan. Ali, zagrlio ju je.
U starome dijelu kuće, iznad radne i primaće sobe, bile su tri male spavaće sobe i kupaonica. Još su se vidjeli tragovi djece koja su tamo odrastala. Na jednom je zidu bio poster grupe Clash, iz ugla je virila stara palica za kriket, na polici su bile cijele Narnijske kronike. U novome dijelu kuće bila je velika spavaća soba s garderobom i kupaonicom. Golemi krevet bio je pospremljen i soba je bila vrlo uredna. Toni je osjećala uzbuđenje, ali i nelagodu u Stanleyjevoj spavaćoj sobi. Još jedna Martina slika bila je na noćnom ormariću, ovaj put fotografija u boji iz vremena kada je
imala pedeset godina. Kosa joj je bila prljavo sijeda, lice mršavo, bez sumnje zbog raka koji ju je ubio. Nije to bila slika za pokazivanje. Toni je pomislila koliko ju je Stanley morao voljeti,. kada čuva i nesretne uspomene.
Nije znala što slijedi. Hoće li nešto učiniti dok ga ţena gleda s noćnog stolića, a djeca su kat ispod? Osjetila je da to nije njegov način. Moţda misli na to, ali neće tako naglo skočiti na ţenu. On je vjerojatno od onih koji misle da se udvaranj e mora obaviti kako treba. Dovraga s večerama i kinom, poţeljela je reći; samo me zgrabi, tako ti Boga. Ali šutjela je, i nakon što joj je pokazao mramornu kupaonicu, odveo ju je natrag dolje.
Vidjeti kuću bila je čast, naravno, i to ju je trebalo pribliţi ti Stanleyju; ali ona se ipak osjećala isključenom, kao da kroz prozor promatra kako neka obitelj sjedi za stolom, zaokupljeni jedni drugima i sami sebi
dovoljni. Osjetila je kako ju uzbuđenje napušta. U hodniku je velika pudlica gurkala Stanleyja nosom. "Nellie bi htjela van", rekao je. Pogledao je kroz mali prozor pokraj vrata. "Prestalo je snijeţiti - jesi li za malo svjeţega zraka?" "Naravno." Toni je obukla svoju parku, a Stanley pokupio stari plavi mornarski kaput. Izašli su van u svijet koji je sasvim pobijelio. Porsche Boxster kojim je došla Toni stajao je uz Stanleyjevog ferrarija F50 i dva druga automobila, svi prekriveni snijegom poput kolača sa šlagom. Pas se uputio prema litici, očito uobičajenim putem. Stanley i Toni su ga slijedili. Toni je primijetila kako pas pomalo sliči pokojnoj Marti,
s tom čupavom crnom dlakom. Stopala su im upadala u mekani snijeg sve do ţilave trave kakva je rasla uz morsku obalu. Prešli su široko dvorište. Nekoliko poluţivih slabala raslo je iskrivljeno, pognuto zbog neumornog vjetra. Sreli su dvoje djece koja su se vraćala s litice: stariji dječak s privlačnim osmijehom i mrzovoljna djevojka probušenog pupka. Toni im se sjećala imena: Craig i Sophie. Kada ih je Stanley sve predstavio u kuhinji, ţeljno je upila svaku pojedinost. Craig se iz sve snage trudio svidjeti se Sophie, primijetila je Toni, ali djevojka je hodala uz njega s prekriţenim rukama gledajući u tlo. Toni im je zavidjela na jednostavnosti mogućnosti koje im se nude. Bili su mladi i sami, tek su postajali ljudi, i sve što su trebali bilo je prigrabiti zadovoljstva ţivota. Htjela je reći Sophie da se ne pravi kako je teško osvojiva. Uzmi ljubav dok moţeš; neće uvijek dolaziti tako lako. "Koji su tvoji planovi za Boţić?" upitao je Stanley. "Onoliko drukčiji od tvojih koliko je to moguće. Idem u termalne toplice s nekim prijateljima, svi bez djece i partnera, Boţić samo za odrasle. Bez purana, boţičnih kolača, čarapa s darovima i Djeda Boţićnjaka. Samo luksuzna njega i razgovor." "Sjajno zvuči. Mislio sam kako si obično s majkom." " I bila sam posljednjih nekoliko godina. Ali za ovaj je Boţić preuzima moja sestra Bella - što me zapravo iznenadilo." "Iznenadilo?" Toni je imala kiselo lice. "Bella ima troje djece i misli kako je to oslobađa svih drugih obaveza. Nisam
sigurna da je stvarno tako, ali volim svoju sestru i ţivim s tim." "Ţeliš li i ti djecu jednoga dana?" Zaustavila je dah. Bilo je to vrlo osobno pitanje. Pitala se koji bi odgovor on najradije čuo. Nije znala, pa je rekla istinu. "Moţda. Moja je sestra oduvijek samo to ţeljela. Ţelja za djecom usmjerila joj je ţivot, Ja nisam takva. Zavidim vam na obitelji - očito vas vole i drago im je bili tu. Ali ne ţelim nuţno ţrtvovati sve drugo u ţivotu da bih postala majkom." "Nisam siguran da baš sve drugo treba ţrtvovati", rekao je Stanley. Ti ne misliš tako, ali što je s Martinim Wimbledonom? Rekla je nešto drugo: "A vi? Vi biste mogli osnovati novu obitelj." "Ali ne", brzo je rekao. "Mojoj se djeci to nikako ne bi svidjelo."
Toni je bila razočarana njegovom odlučnošću po tom pitanju. Stigli su do litice. S lijeve strane visoravan se postupno spuštala prema plaţi, sada pokrivenoj snijegom. Zdesna se litica strmo obrušavala ka moru. Tamo je rub bio zaštićen čvrstom drvenom ogradom višom od metra, dovoljno velikom da zaustavi djecu, a ne smeta pogledu. Oboje su se naslonili na ogradu i
gledali valove tridesetak metara ispod sebe. More se u pravilnim razmacima dizalo i spuštalo poput disanja zaspaloga diva. "Kakvo divno mjesto", rekla je Toni.
"Prije četiri sata mislio sam kako ću ga izgubiti."
"Svoj dom?"
Kimnuo je glavom. "Morao sam ga zaloţiti kao jamčevinu za kredite koje sam dizao. Ako odem u stečaj, banka uzima sve."
"Ali vaša obitelj..." "Srce bi im puklo... A sada, kada više nema Marte, oni su jedino do čega mi je stvarno stalo." "Jedino?" Slegnuo je ramenima. "Na kraju, da."
Pogledala ga je. Izraz mu je bio ozbiljan i bezosjećajan. Zašto joj sve to govori? To je poruka, zaključila je Toni. Nisu djeca bila sve do čega mu je stalo - bio je duboko posvećen svomu poslu. Ali htio je da ona shvati koliko mu je vaţno obiteljsko zajedništvo. Otkako ih je vidjela skupa u kuhinji mogla je to razumjeti. Ali zašto je odabrao ovaj trenutak da bi to rekao? Moţda se bojao kako bi ona mogla nešto pogrešno shvatiti. Morala je saznati istinu. Strahovito mnogo toga zbilo se u posljednjih nekoliko sati, ali sve je bilo
neodređeno. Dodirnuo ju je, zagrlio, pokazao joj kuću, pitao je ţeli li djecu. Znači li to nešto ili ne? Morala je saznati. "Govoriš mi kako nikada nećeš napraviti ništa što bi ugrozilo ono što sam vidjela u kuhinji, zajedništvo tvoje obitelji?" "Da. Svi su snaţniji zbog toga, shvaćali to ili ne." Okrenula se prema njemu i pogledala ga ravno u oči. "I to ti je toliko vaţno da nikada nećeš osnovati novu obitelj?" "Da." Poruka je bila jasna, pomislila je Toni. Sviđala mu se, ali neće se maknuti dalje od toga. Zagrljaj u radnoj
sobi bio je spontani izljev sreće; pokazivanje kuće obična mala intimnost; i sada se povlači. Razum je prevladao. Osjetila je kako joj se o či pune suzama. Uţasnula ju je pomisao da će joj osjećaji izaći na vidjelo. Okrenula se i rekla: "Ovaj vjetar..."
Spasio ju je mladi Tom koji je dotrčao kroz snijeg vičući: "Djede! Djede! Ujak Kit je ovdje!" Vratili su se za dječakom u kuću, bez riječi, i oboma je bilo neugodno. Svjeţi trag kotača vodio je do crnog Peugeot dvosjeda. Nije to bio neki velik automobil, ali djelovao je baš kao Kit, kiselo je pomislila Toni. Nije ga htjela sresti. Ne bi joj se to svidjelo ni u nekom povoljnijem trenutku, a sad a je bila previše potresena da bi istrpjela neugodan susret. Ali njezina je torba bila u kući, pa je morala ući unutra za Stanleyjem. Kit je bio u kuhinji, a obitelj se s njim pozdravljala - poput povratka sina razmetnoga, pomislila je Toni. Miranda ga je zagrlila, Olga poljubila, Luke i Lori su sjali od sreće, a Nellie lajala ne bi li privukla paţnju. I oni je zastala na vratima kuhinje i gledala kako Stanley pozdravlja sina. Kit je djelovao iscrpljeno. Stanley je istovremeno izgledao tuţno i sretno, kao kada bi spominjao Martu. Kit je pruţio ruku, ali otac ga je zagrlio. "Drago mije što si tu, sine moj", rekao je Stanley. "Stvarno mi je drago."
Kit je rekao: "Idem onda po stvari iz auta. Ja sam u gostinjskoj kući, zar ne?" Miranda je uznemireno rekla: "Ne, gore si na katu." "Ali—" Olga ga je prekinula: "Ne pravi probleme - tata je odlučio, a kuća je njegova."
Toni je vidjela bljesak čistog bijesa u Kitovim očima, ali brzo ga je prikrio. "Nema veze", rekao je. Pokušavao je izgledati kao da ga nije briga, ali onaj je bljesak govorio suprotno i Toni je zabrinuto razmišljala kakve su to skrivene namjere zbog kojih tako ţarko ne ţeli spavati u kući s ostalima te noći. Ušuljala se u Stanleyjevu radnu sobu. Vratilo joj se snaţno sjećanje na onaj zagrljaj. To je najbliţe vođenju ljubavi što ću s njim ikada postići, pomislila je. Obrisala je oči rukavom. Njezino računalo i torba bili su na starom stolu, gdje ih je i ostavila. Gurnula je računalo u torbu, prebacila je preko ramena i vratila se u hodnik. Gledajući u kuh inju vidjela je kako Stanley nešto govori kuharici. Mahnula mu je. Prekinuo je razgovor i
došao k njoj. "Toni, hvala na svemu." "Sretan Boţić." "I tebi također." Brzo je izašla. Kit je bio vani i otvarao prtljaţnik svog automobila. Bacivši pogled unutra To ni je ugledala nekoliko sivih kutija, neku vrstu računalne opreme. Kit je bio informatički stručnjak, ali zašto bi nosio opremu za Boţić u očevu kuću?
Nadala se da će proći pokraj njega bez riječi, ali dok je otvarala vrata svoga auta podigao je glavu i uhvatio njezin pogled. "Sretan Boţić, Kit", ljubazno je rekla. Podigao je kovčeţić iz prtljaţnika i zalupio ga. "Gubi se, kučko", rekao je i ušao u kuću. 14:00
Craig je bio uzbuđen što opet vidi Sophie. Oduševila ga je još na proslavi rođendana njegove majke. Bila je zgodna, crnooka i crnokosa, a iako je bila mala i mršava, imala je meko zaokruţeno tijelo - ali njega nije začarao njezin izgled, već ponašanje. Nije ju bilo briga ni za što, to ga je oduševilo. Nju se nije moglo ničime dojmiti: ni djedovim Ferra rijem F50, ni Craigovom nogometnom vještinom - igrao je za škotski juniorski tim - ni činjenicom da mu je majka uvaţena odvjetnica. Sophie je nosila što je htjela, nije se obazirala na znakove zabrane pušenja, a kada bi joj netko bio dosadan, jednostavno bi otišla u pola rečenice. Na rođendanu se svađala s ocem oko bušenja pupka - što je on čvrsto zabranio - a evo je sada s ukrasom u njemu.
S njom se nije bilo lako druţiti. Dok joj je pokazivao Steepfall, Craig je shvatio da joj se ništa ne sviđa. Ĉinilo se kako je tišina najpohvalnije što se od nje moţe dobiti. Inače, promrmljala bi neki kratki izraz gnušanja: prestrasno, ili glupo ili tako čudno. Ali kako nije otišla, znao je da joj ne dosađuje. Odveo ju je u štalu. Bilo je to najstarije zdanje na imanju, sagrađeno u osamnaestome stoljeću. Djed je u njega uveo grijanje, rasvjetu i tekuću vodu, ali još su se vidjeli dijelovi izvorne drvenarije. Prizemlje je bila sala za igre s bilijarskim stolom, stolnim nogometom i velikim televizorom. "Ovo je dobro mjesto za ubijanje vremena", rekao je. "Prilično dobro", rekla je - najpohvalnije što je ikada izustila. Po kazala je prema uzdignutoj platformi. "Sto je ono?" "Pozornica."
"Što će vam pozornica?" "Mama i teta Miranda priređivale su predstave dok su bile dj evojke. Jednom su postavile Antonija i Kleopatru s četvoro glumaca u štali." "Ĉudno." Craig je pokazao na dva poljska leţaja. "Tom i ja ovdje spavamo", rekao je. "Dođi gore, pokazat ću ti spavaće sobe." Ljestve su vodile na sjenik, koji je cijeli bio jedna velika prostorija. Nije bilo zidova, samo drţači za ruke, za svaki slučaj. Dva kreveta bila su uredno namještena. Jedini namještaj bila je vješalica za odjeću i veliko samostojeće ogledalo. Carolinein kovčeg bio je otvoren na podu. "Nema baš neke privatnosti", rekla je Sophie. Craig je to već primijetio. Raspored spavanja njemu se činio vrlo obećavajućim. Njegova starija sestra Caroline i njegov mlađi rođak Tom, naravno, bit će u blizini, ali bez obzira na to uţivao je u slabašnom, no ipak uzbuđujućem osjećaju kako se svašta moţe dogoditi. "Evo." Razvukao je neki stari paravan. "Iza ovoga se moţeš skinuti, ako si srameţljiva." Iz njezinih je tamnih očiju bljesnulo neodobravanje. "Nisam ja sramežljiva", rekla je, kao da je sama pomisao na nešto takvo vrijeđa. Njezina kratkotrajna ljutnja čudno ga je uzbudila. "Samo pitam", rekao je. Sjeo je na jedan od kreveta. "Prilično je udoban — bolji od onih poljskih." Slegnula je ramenima.
U njegovoj mašti ona bi sada trebala sjesti na krevet pokraj njega. U jednoj bi ga verziji gurnula na leđa, praveći se da se hrvaju, a ono što bi tako započelo završilo bi poljupcima. Drugi scenarij počeo bi time što bi ga uzela za ruku, rekla mu koliko joj njihovo prijateljstvo znači i zatim ga poljubila. Ali sada, u stvarnome ţivotu, nije bila ni razigrana ni osjećajna. Okrenula se i ogledavala se po praznoj prostoriji s izrazom neslaganja, a znao je kako joj ljubljenje nije ni na kraj pameti. Tiho je pjevušila Ja sanjam usrani Božić, da opet dođe u moj kraj. "Kupaonica je ovdje dolje, u dnu pozornice. Nema kade, ali tuš dobro radi." "Kakav luksuz." Ustala je s kreveta i spustila se dolje niz ljestve, još uvijek pjevajući svoju bezobraznu verziju Hing Crosbyjeve boţične pjesme. Pa, pomislio je on, ovdje smo tek nekoliko sati, ostaje mi cijelih pet dana da je pridobijem. Spustio se za
njom. Postojalo je još nešto što ju je moglo iznenaditi. "Htio bih ti pokazati još nešto." Odveo ju je van.
Izašli su u veliko četverokutno dvorište s po jednom zgradom na svakome kraju: glavna kuća, kuća za goste, štala iz koje su upravo izašli i garaţa za tri automobila. Craig je poveo Sophie oko kuće do glavnoga ulaza, izbjegavajući kuhinju, jer tamo bi im mogli uvaliti neki posao. Kada su ušli, pri mijetio je kako se nekoliko pahuljica uhvatilo u njezinu sjajnu crnu kosu. Zastao je i zadivljeno piljio u njih.
Ona je upitala: "Što je?" "Snijeg u tvojoj kosi", rekao je. "Prekrasno izgleda." Nestrpljivo je zatresla glavom i pahuljice su nestale. "Ti si čudan", rekla je.
Dobro, pomislio je, ne voliš slušati komplimente. Poveo ju je uza stepenice. U starome dijelu kuće bile su tri male spavaće sobe i staromodna kupaonica. Djedove odaje bile su u novo sagrađenome dijelu. Craig je pokucao, za slučaj da je dj ed unutra. Nije bilo odgovora, pa je ušao. Brzo je hodao preko sobe, prošao pokraj velikoga dvostrukog kreveta u garderobu koja je bila straga. Otvorio je vrata ormara i odmaknuo na stranu red odijela - prugastih, na kvadratiće, od tvida, uglavnom sivih i plavih. Spustio se na koljena, posegnuo u ormar i gurnuo straţnju stjenku. Otvorila su se vrata na šarkama veličine oko šezdeset sa šezdeset centimetara. Craig se uvukao unutra. Sophie ga je slijedila. Craig je posegnuo natrag kroz otvor, zatvorio vrata or mara, zatim i vrata od prolaza. Pipajući u mraku
pronašao je prekidač i upalio svjetlo, jednu golu ţarulju koja je visjela s grede ispod stropa. Bili su u potkrovlju. Tamo se nalazio neki stari veliki kauč kojemu je iz poderane navlake izvirivalo punjenje. Iza njega bila je gomila albuma s fotografijama koje je napala plijesan. Nekoliko kartonskih
kutija i ormarić, koje je Craig otkrio još za svojih prijašnjih posjeta, bili su puni majčinih svjedodţbi, romana Enid Blyton na kojima je dječjom rukom pisalo Ova knjiga pripada Mirandi Oxenford, 9 1 /2 godina. Bila je tu i zbirka ruţnih pepeljara, zdjela i vaza, vjerojatno neţeljenih poklona i promašenih kupovina. Sophie je prstima prešla preko stare prašnjave gitare - nije bila naštimana. "Ovdje moţeš pušiti", re kao je Craig. Prazne kutije zaboravljenih vrsta cigareta - Woodbines, Players, Senior Service - navele su ga da po misli kako je ovisnost njegove majke počela na tom mjestu. Bili su tamo i omoti od čokolada: moţda je njih ostavila debeljuškasta teta Miranda. Pretpostavio je da je ujak Kit dovukao zbirku časopisa s naslovima poput Samo za muškarce, Igre s gaćicama i Gotovo zabranjeno. Craig se nadao da Sophie neće primijetiti časopise, ali odmah su joj upali u oko. Uzela je jednog. "Hej, vidi ovo, pornići!" rekla je, odjednom s više zanimanja nego što je pokazala cijelo jutro. Sjela je na kauč i počela listati. Craig je odvratio pogled. On je sve časopise već pregledao, iako to nije bio spreman priznati. Pornografija je bila za dečke, i to strogo kada su sami . Ali pred njim je Sophie čitala Hustler paţljivo ga proučavajući, kao da će kasnije morati polagati ispit na tu temu. Da bi joj privukao paţnju rekao je: "Cijeli je ovaj dio kuće bio mljekara, dok je tu bila farma. Djed je od mljekare napravio kuhinju, al i strop je bio previsok, pa ga je spustio i dobio ovu prostoriju za skladište." Nije ni podigla pogled s časopisa. "Sve su ove ţene izbrijane!" rekla je, još ga više dovodeći u neugodu. "Strava." "Odavde se vidi kuhinja", nastavljao je on. "Vidi, ovdje gdj e dimnjak od štednjaka izlazi na krov." Legao
je na pod i pogledao kroz široki razmak između dasaka i metalne cijevi. Mogao je vidjeti cijelu kuhinju: vrata prema hodniku i suprotni kraj, dugi izlizani stol od borovine, police s obje strane, vrata prema blagovaonici i praonici, kuhinjski dio na bliţem kraju te još dvoja vrata s te strane, jedna od velike smočnice, druga od predsoblja i ulaza sa strane. Većina obitelji bila je oko stola. Craigova sestra Carolina hranila je svoje miševe, Miranda je točila vino, Ned je čitao Guardian, Lori kuhala cijelog lososa u velikome loncu. "Mislim da će se teta Miranda napiti", rekao je Craig.
To je privuklo Sophienu paţnju. Odloţila je časopis i legla pokraj Craiga da pogleda. "Mogu li oni vidjeti nas?" tiho je upitala.
Promatrao ju je dok je virila kroz rupu. Kosa joj je bila gurnuta iza ušiju. Koţa na obrazima činila se nevjerojatno mekom. "Pogledaj kada sljedeći put budeš u kuhinji", rekao je. "Vidjet ćeš da je ţarulja na stropu točno pokraj rupe, pa ju je teško vidjeti i kada znaš da je tamo." "Onda, kao, nitko ne zna da smo mi tu?" "Pa, svi znaju da tavan postoji. Ali pazi na Nellie. Ona će pogledati prema gore i nakriviti glavu,
osluškujući, čim se pomakneš. Ona zna da smo ovdje, a svatko tko bude pogledao nju, također moţe shvatiti."
"Ipak, ovo je skroz dobro. Pogledaj moga oca. Pravi se da čita novine, ali stalno nešto očima pokazuje Mirandi. Ha." Okrenula se na bok, naslonila na lakat i iščeprkala kutiju cigareta iz dţepa traper jakne. "Hoćeš jednu?" Craig je odmah nuo glavom. "Nema pušenja ako nogomet shvaćaš ozbiljno." "Kako moţeš nogomet shvaćati ozbiljno. To je samo igra!" "Sport je zabavniji ako si u njemu dobar." "Aha, tu si u pravu." Ispustila je dim. Gledao joj je usne. "Valjda zato i ne volim sport. Ja sam kao oduzeta."
Craig je shvatio da se probio kroz njezinu prvu obranu. Konačno je razgovarala s njim, a ono što je govorila imalo je smisla. "U čemu si dobra?" pitao je. "U malo čemu." Oklijevao je, a zatim rekao: "Jednom, na nekom tulumu jedna mi je djevojka rekla da se dobro ljubim." Zaustavio je dah. Morao je nekako probiti led - ali je li ovo bilo prerano?
"Da?" Ĉinilo se da je to zanima s tehničke strane. "Kako to radiš?" "Mogu ti pokazati."
Na njezinu se licu pojavio paničan izraz. "Nema šanse!" Digla je ruku, kao da ga upozorava, iako se nije ni pomaknuo.
Shvatio je da je prenaglio. Poţelio je sam sebe pljusnuti. "Ne brini", rekao je sa smiješkom ne bi li prikrio razočaranje. "Neću učiniti ništa što ne ţeliš, obećajem." "To je samo zato jer imam tog de čka." "Da, shvaćam." "Da. Ali nemoj nikome reći." "Kakav je?"
"Moj dečko? On je student." Pogledala je na drugu stranu, stišćući oči zbog dima iz cigarete. "Na sveučilištu u Glasgowu?" "Da. Ima devetnaest godina. Misli da je meni sedamnaest." Craig nije bi o siguran moţe li joj povjerovati. "Što studira?"
"Nije me briga. Nešto dosadno. Pravo, mislim." Craig je ponovno pogledao kroz rupu. Lori je posipala nasjeckani peršin u zdjelu s krumpirima. Odjednom je osjetio glad. "Ručak je gotov", rekao je. "Pokazat ć u ti drugi izlaz." Otišao je do kuta tavana i otvorio velika vrata. Uski ispust nadvio se pet metara nad tlom. Iznad vrata, s vanjske strane zgrade, bilo je vitlo: tako su kauč i ormarić dospjeli gore. Sophie je rekla: "Ja odatle ne mogu skočiti." "Nema potrebe." Craig je obrisao snijeg s ispusta, a zatim odšetao preko njega i spustio se na kosi krov dograđenoga predsoblja. "Nije teško." Sophie ga je zabrinuto slijedila. Kada je došla do ruba ispusta, ponudio joj je ruku. Prihvatila je, steţući ga nepotrebno snaţno. Pomogao joj je da se spusti na dograđeni krov. On se vratio na ispust kako bi zatvorio velika vrata, a zatim otišao do Sophie. Paţljivo su se spuštali kliskim krovom. Craig je legao na prsa i prebacio se preko ruba, zatim skočio na tlo koje više nije bilo daleko. Sophie je učinila isto. Dok je leţala na krovu, s nogama koje su visjele preko ruba, Craig ju je objema rukama uhvatio oko pasa i spustio je dolje. Bila je lagana.
"Hvala", rekla je. Izgledala je ponosno, kao da je uspješno prošla kroz velika iskušenja. Nije bilo tako teško, pomislio je Craig dok su ulazili u kuću na ručak. Moţda ona i nije toliko sigurna u sebe kako izgleda.
15:00 Kremlj je izgledao lijepo. Snijeg je napadao po njegovim čudovištima i tornjićima, ispupčenim vratima i
prozorima, pa su svi viktorijanski ukrasi bili ocrtani bijelom bojom. Toni je parkirala i ušla. Sve je bilo tiho. Većina ljudi je otišla kućama, ne ţeleći da ih snijeg odsječe od svijeta - nikoga ionako nije trebalo nagovarati da ode ranije na Badnjak.
Osjećala se pogođenom i ranjivom. Preţivjela je emocionalnu pro metnu nezgodu. Morala je sve pomisli na ljubav izbaciti iz glave. Moţda kasnije, kada bude sama u svome krevetu, moţe se prepustiti sjećanjima na ono što je Stanley rekao ili učinio; sada je i mala posla.
Postigla je stvarno golem uspjeh - zato ju je Stanley zagrlio - ali bez obzira na sve, nešto ju je mučilo. Stanleyjeve su joj riječi odzvanjale u glavi: Ako pobjegne još neki kunić, ponovno smo u teškoćama. Bilo je to
točno. Još neki sličan događaj vratio bi priču u ţivot na deset puta gori način. Nikakvo pametno postupanje s medijima ne bi to uspjelo zataškati. "Više neće biti sigurnosnih propusta u labosu", rekla mu je. "Pobrinut ću se za to." Sada je morala ispuniti obećanje. Otišla je u svoj ured. Jedina opasnost koje se mogla sjetiti bili su aktivisti pokreta za prava ţivotinja. Smrt Michaela Rossa mogla bi ponukati druge na oslobađanje laboratorijskih ţivotinja. Ili, moţda je Michael već nešto bio dogovorio s nekime od njih. Moţda im je čak dao podatke uz čiju bi pomoć mogli pobijediti sigurnosni sustav.
Nazvala je lokalnu policiju u Inverburnu i traţila da je spoje s višim inspektorom Frankom Hackettom, njezinim bivšim. "Izvukla si se, je li?" rekao je on. "Vraška sreća. Trebalo vas je raza peti." "Rekli smo istinu, Frank. Iskrenost je najbolje oruţje, ti to znaš." "Meni nisi rekla istinu. Hrčak Fluffy! Ispao sam budala." "Nije to bilo lijepo, priznajem. Ali nisi trebao sve ispričati Carlu. Sada smo kvit, u redu?" "Što hoćeš?" "Misliš li da je još netko osim Michaela bio upleten u krađu kunića?" "Nemam podataka."
"Dala sam ti adresar. Pretpostavljam da si provjeravao ljude u njemu. Što je s onima iz udruge Ţivotinje su slobodne, na primjer - jesu li to mirni prosvjednici ili su sposobni za nešto opasnije?" "Istraga je još u tijeku." "Daj, Frank, trebam samo malo pomoći. Koliko bih se trebala plašiti još neke nezgode?" "Bojim se da ti ne mogu pomoći." "Frank, nekada smo voljeli jedno drugo. Bili smo zajedno osam godina. Mora li sada biti ovako?"
"Pozivaš li se ti to na naš bivši odnos kako bi me nagovorila da ti odam povjerljive podatke?" "Ne. Kvragu i podaci. Mogu ih saznati na drugome mjestu. Jedno stavno ne ţelim da se prema meni neprijateljski ponaša netko koga sam voljela. Postoji li neki zakon u kojemu piše da ne smijemo biti ljubazni jedno prema drugome?"
Nešto je kliknulo, a zatim se čuo zvuk slobodne lini je. Prekinuo je vezu. Uzdahnula je. Hoće li se ikada promijeniti? Poţeljela je da nade novu djevojku. To bi ga moglo smiriti. Nazvala je Odette Cressy, prijateljicu iz Scotland Yarda. "Vidjela sam te na televiziji", rekla je Odette. "Kako sam izgledala?" "Autoritativno." Odette se zahihotala. "Kao netko tko nikada ne bi izašao u noćni klub noseći prozirnu haljinu. Ali mene nisi prevarila."
"Nemoj nikome reći." "U svakome slučaju, čini se da tvoja nevolja s madobom -2 nema nikakve veze s... S onim čime se ja bavim."
Mislila je na terorizam. "Odlično", rekla je Toni. "Ali, reci mi nešto - onako čisto teoretski." "Naravno." "Teroristi mogu lako nabaviti viruse poput ebole u bilo kojoj bolnici centralne Afrike, gdje su jedini
čuvari sedamnaestogodišnji policajci koji čuče u hodniku pušeći cigarete. Zbog čega bi onda pokušali izuzetno teţak posao poput upada u dobro osigurani laboratorij?" "Dva su razloga. Prvi, jer ne znaju kako je jednostavno doći do ebole u Africi. Drugo, madoba -2 nije isto što i ebola. Gora je." Toni se sjetila što joj je Stanley rekao i zadrhtala. "Nulta stopa preţivljavanja." "Upravo tako."
"A što s udrugom Ţivotinje su slobodne? Jesi li ih provjerila?" "Naravno. Bezopasni su. Najgore što mogu napraviti jest zakrčiti cestu." "To su sjajne vijesti. Samo se ţelim osigurati da se ne dogodi ništa slično." "Meni to ne izgleda vjerojatno." "Hvala, Odette. Ti si mi prijateljica, što postaje rijetkost."
"Zvučiš malo neraspoloţeno." "Da, moj bivši me gnjavi." "Je li to sve? Pa već si navikla na njega. Je li se nešto dogodilo s profesorom?"
Toni nikada nije mogla prevariti Odette, čak ni preko telefona. "Rekao mi je da mu je obitelj najvaţnija stvar na svijetu i da nikada neće učiniti ništa što im se ne bi svidjelo." "Kreten."
"Ako ikada upoznaš nekog muškarca koji nije kreten, pitaj ga ima li brata." "Što ćeš za Boţić?" "Idem u toplice. Masaţe, čišćenje lica, manikiranje, duge šetnj e." "Sama?"
Toni se nasmiješila. "Lijepo je što se brineš za mene, ali nisam toliko loše." "S kim ideš?" "Cijela gomila. Bonnie Grant, stara prijateljica. Studirale smo skupa, jedine dvije cure na Tehničkom fakultetu. Nedavno se razvela. Charlesa i Damiena znaš. I dva para koja nisi upoznala." "Homići će te razveseliti." "U pravu si." Kada se Charlie i Damien opuste, u stanju su do plača nasmijati Toni. "A ti?" "Nisam sigurna. Znaš koliko mrzim planiranje." "Pa, uţivaj u svojoj spontanosti." "Sretan Boţić." Prekinule su vezu, pa je Toni pozvala Stevea Tremletta, nadzornika čuvara. S njim je riskirala. Bio je prijatelj Ronnieja Sutherlanda, bivšeg šefa sigurnosti koji se spetljao s Kitom Oxenfordom. Nije bilo dokaza da Steve nije znao za prevaru. Toni se plaš ila da bi joj mogao zamjeriti otpuštanje prijatelja. Odlučila je prepustiti razmišljanje njemu i posta vila ga za nadzornika. On je na njezino povjerenje odgovorio odano i vrijedno radeći. Došao je za minutu. Bio je to nizak, uredan čovjek koji je počeo gu biti kosu, ionako surovo kratko ošišanu, kakva je već bila moda. Nosio je kartonski fascikl. Toni mu je pokazala da sjedne, što je i sama učinila. "Policija ne misli da je Michael Ross imao pomagače", rekla je. "I ja sam ga smatrao usamljenikom." "Bez obzira na to moramo večeras sve dobro osigurati." "Nema problema."
"Provjerimo sve dva puta. Imaš kod sebe raspored duţnosti?" Steve joj je dodao list papira. Obično su tri čuvara ostajala preko noći, vikendom i praznicima. Jedan bi sjedio u kućici na kapiji, jedan na recepciji, a jedan u kontrolnoj sobi, pazeći na monitore. U slučaju da se moraju maknuti sa svojih mjesta nosili su telefone koji su bili beţični lokali telefonske centrale. Svakog sata čuvar s recepcije prošetao bi glavnom zgradom, a onaj s kapije obišao bi je izvana. Na početku je 'I'oni mislila kako je troje premalo za stvarno dobar nadzor, ali moderna oprema bila je pravi jamac
sigurnosti, ljudi su je samo provjeravali. Bez obzira na to udvostručila je broj čuvara za ovaj Boţić, pa će po dvojica ljudi biti na svakom poloţaju i ići u obilaske svakih pola sata. "Vidim da radiš noćas." "Trebaju mi prekovremeni."
"U redu." Ĉuvari su obično radili u smjenama od dvanaest sati i nije bilo čudno da ostaju cijelih dvadeset i četiri sata, kada je nedostajalo ljudi ili bi nešto hitno iskrsnulo, kao sada. "Daj da provjerim listu poziva za slučaj nuţde." Steve joj je dodao plastificirani list iz fascikla. Na njemu su bili bro jevi koji bi se nazivali u slučaju poţara, poplave, nestanka struje, pada kompjuters koga sustava, kvara na telefonima ili nečemu drugom. Toni je rekla: "Nazovi sve ove brojeve u sljedećih sat vremena. Samo ih pitaj hoće li raditi za Boţić." "U redu."
Vratila mu je listu. "Ne oklijevaj s pozivanjem policije u Inverburnu ako te bilo što imalo uznemiri." Kimnuo je. "Moj šurjak Jack večeras je tamo na duţnosti, slučajno znam. Ţena je odvela djecu kod njih za Boţić." "Koliko će ljudi biti u policiji večeras, znaš li i to?" "U noćnoj smjeni? Jedan inspektor, dva poručnika, šest policajaca. I još jedan viši inspektor mora biti dostupan ako ga se pozove."
Nije to bilo mnogo, ali jednom kada se kafići zatvore i pijanci odu kućama ionako neće biti previše posla. "Znaš li slučajno koji je viši inspektor večeras deţuran?" "Da. Tvoj Frank."
Toni nije ništa rekla. "Imat ću mobitel stalno uz sebe, danju i noću i ne mislim da ću se micati bilo gdje
izvan dometa. Nazovi me isti tren ako se bilo što neobično dogodi, bez obzira na vrijeme, dobro?" "Naravno."
"Meni ne smeta ako me se probudi usred noći." Spavat će sama, ali to nije rekla Steveu, kojega bi tolika prisnost mogla uznemiriti. "Shvaćam", rekao je, a moţda i jest uistinu shvatio.
"To je sve. Odlazim za nekoliko minuta." Pogledala je na sat: bilo je skoro četiri. "Sretan Boţić, Steve." "Tebi također." Steve je izašao. Spuštao se sumrak i Toni je u prozoru mogla vidjeti svoj odraz. Izgledala je izguţvano i umorno. Ugasila je svoje računalo i zaključala ormar za spise. Trebala je krenuti. Mora otići kući i presvući se, pa se odvesti u toplice udaljene sedamdeset kilometara. Što prije krene, to bolje: vrijeme se prema prognozi nije trebalo pogoršati, ali prognoze nisu uvijek točne. Nevoljko je odlazila iz Kremlja. Njegovo osiguranje je njezin posao. Poduzela je sve čega se sjetila, ali nije voljela drugima prepuštati od govornost. Prisilila se da ustane. Njezin posao je bio da upravlja pogonom, a ne čuvarima. Ako je napravila sve što se moglo da osigura zgrade, moţe otići. Ako nije, onda ne zna posao i mora dati ostavku. Osim toga, znala je pravi razlog z bog kojega je ţeljela ostati. Ĉim okrene leđa poslu, počet će misliti na Stanleyja.
Prebacila je torbu preko ramena i izašla iz zgrade. Snijeg je sve jače padao. 16:00 Kit je bio bijesan zbog rasporeda po sobama. Sjedio je u dnevnome boravku s ocem, nećakom Tomom, šurjakom Hugom i
Mirandinim zaručnikom Nedom. Mama Marta ih je gledala s portreta na zidu. Kitu se uvijek činilo kako na njemu izgleda nestrpljivo, kao da jedva čeka da izađe iz balske haljine, stavi pregaču i počne mijesiti lazanje. Ţene u obitelji su pripremale boţićni objed, a starija djeca su bila u štali. Muškarci su gledali film na televiziji. Junak kojega je glumio John Wayne bio je priglupi nasilnik, pomalo nalik Harryju Macu, pomislio je Kit. Nije uspijevao pratiti radnju. Bio je previše napet. Naglasio je Mirandi kako mu treba kuća za goste. Ona se toliko raznjeţila oko njegova povratka obitelji za Boţić da se gotovo spustila na koljena moleći ga da dođe. A onda, nakon što je pristao, nije uspjela ispuniti jedini uvjet koji je postavio. Tipično ţenski. Stari zato nije bio raznjeţen. Bio je meka srca koliko i glasgowski policajac u subotu navečer. Očito je presudio usprkos Mirandi, a uz Olginu potporu. Kit je pomislio kako bi se njegove sestre trebale zvati Goneril i Regan, prem a pohlepnim kćerima kralja Leara.
Kit je morao otići iz Steepfalla te noći i vratiti se ujutro, tako da nitko ne sazna da je izlazio. Smješten u kući za goste, to bi mnogo lakše izveo. Odglumio bi da ide u krevet, ugasio svjetla i zatim se tiho i/vukao van. Već je premjestio auto ispred garaţe, daleko od kuće, tako da nitko ne čuje kada upali motor. Vratio bi se sredinom jutra, kada ionako nitko ne bi očekivao da će ustati, pa bi se mirno uvukao u kuću i nevino legao u krevet.
Sada će sve biti mnogo teţe. Njegova soba je u starome dijelu kuće gdje sve škripi, odmah uz Olgu i Huga. Morat će čekati dok svi ne odu na spavanje. Kada se kuća stiša, morat će se išuljati iz sobe, na prstima spustiti niz stepenice i u potpunoj tišini izaći van. Ako netko otvori vrat a - Olga, na primjer, da bi preko hodnika otišla u kupaonicu - što bi on mogao reći? "Idem malo udahnuti svjeţeg zraka." Usred noći, po snijegu? A što će ujutro? Gotovo je sigurno da će ga netko vidjeti kada bude ulazio. Morat će reći da je išao prošetati ili provozati se autom. A onda, kasnije, kada policija počne postavljati pitanja, hoće li se netko sjetiti njegove neuobičajene jutarnje šetnje? Pokušao je ne misliti na to. Imao je vaţnijeg posla. Morao je ukrasti karticu koju njegov otac koristi za ulazak u BSL4.
Mogao je od proizvođača nabaviti bilo koju vrstu kartica, ali ova je imala poseban kod za mjesto i mogla je raditi na samo jednoj lokaciji. Bilo koja kartica koju bi negdje nabavio ne bi vrijedila u Kremlju. Nigel Buchanan uporno ga je ispitivao o krađi kartice. "Gdje ti je otac drţi?"
"Obično u dţepu sakoa." "A ako ne bude tamo?"
"U lisnici ili aktovci, mislim."
"Kako ćeš je uzeti da te nitko ne vidi?" "Velika je to kuća. Uzet ću je dok bude u kupaonici ili u šetnji." "Moţeš li biti siguran?" U tom se trenutku umiješao Elton. Svojim jakim juţnolondonskim naglaskom rekao je: "Prokletstvo, Nigel! Očekujemo od Kita da nas kroz supermoderne alarme uvede u strogi) čuvani laboratorij. Ako nije u stanju maznuti nešto od svog jebenog starog, imamo problem." Stanleyjeva kartica imat će dobar lokacijski kod, ali u njezinu čipu će biti pohranjen Stanleyjev otisak prsta, ne Kitov. Ipak, smislio je kako da to riješi. Film se pribliţavao vrhuncu. John Wayne spremao se početi pucati po neprijateljima. Bio je to dobar trenutak da Kit ostvari svoje podle namjere.
Ustao je, nešto promrmljao o kupaonici i izašao. Iz hodnika je pogledao u kuhinju. Olga je punila velikog purana, a Miranda je čistila prokulice. Uz jedan zid bila su dvoja vrata, jedna od praonice, druga od blagovaonice. Dok je gledao, Lori je izašla iz praonice noseći sloţeni stolnjak koji je unijela u blagovaonicu.
Kit je ušao u očevu radnu sobu i zatvorio vrata. Kartica je najvjerojatnije bila u nekom od dţepova sakoa, kako je i rekao Nigelu. Nadao se da će pronaći sako na vješalici iza vrata ili prebačen preko stolice kod radnog stola, ali odmah je vidio da nije u sobi. Odlučio je provjeriti neke druge mogućnosti dok je tamo. Bilo je opasno - netko je mogao ući, i što bi potom rekao? No morao je riskirati. Druga mogućnost je bila odustati od pljačke, od tri stotine tisuća funti, od karte za Luccu - i, najgore od svega, plaćanja duga Harryju Macu. Sjetio se što mu je tog jutra učinila Daisy i zadrhtao. Stari je aktovku ostavio na podu kod stola. Kit ju je brzo pregledao. U njoj su bili papiri s nekakvim grafikonima, Kitu potpuno nerazumljivi; današnji Times s napola riješenom kriţaljkom, pola čokoladice i mali koţni notes u koji je otac upisivao što mora učiniti. Stari ljudi uvijek prave liste, prim ijetio je Kit.
Zašto ih toliko uţasava da će nešto zaboraviti? Radna površina stola bila je uredna i Kit nije vidio ni karticu ni nešto što bi je moglo kriti: samo mala hrpa papira, kutijica za olovke i knjiga Sedmi izvještaj međunarodnog komiteta za klasi fikaciju virusa. Počeo je otvarati ladice. Teško je disao i puls mu se ubrzao. Pa što i da ga uhvate - hoće li pozvati policiju? Uvjeravao je samoga sebe da nema što izgubiti i nastavio; ali ruke su mu se tresle. Otac je upotrebljavao taj stol trideset god ina i u njemu se sakupila zapanjujuća količina nepotrebnih stvari: privjesci za ključeve, potrošene kemijske olovke, staromodni kalkulator, adresari sa starim poštanskim brojevima, bočice tinte, upute za zastarjele programe - kada je itko posljednji put upotrijebio PlanPerfect? Ali nije bilo kartice.
Kit je izašao iz sohe. Nitko ga nije vidio kada je ušao, nitko nije vidio kada je izašao. Brzo se popeo stubama. Njegov otac nije bio neuredan čovjek i rijetko je gubio stvari: ne bi neoprezno ostavio novčanik na nekom neuobičajenom mjestu poput ormara u hodniku. Ostala je samo spavaća soba.
Kit je ušao unutra i zatvorio vrata. Sve se manje osjećala prisutnost njegove majke. Kada je ovdje bio posljednji put njezine su stvari još bile razbacane naokolo: koţni omot za pisma, srebrna četka koja je pripadala njezinoj majci, Stanleyjeva fotografija u starom okviru. Sve je to nestalo. Ali zavjese i presvlake su bile iste, od plavo-bijele tkanine
čije su jake boje odavale majčinu ljubav prema dramatičnome. S obje stran e kreveta bili su viktorijanski noćni ormarići od teškoga mahagonija, koji su se koristili i kao stolovi. Njegov otac uvijek je spavao s desne strane velikog dvostrukog kreveta. Kit je otvorio ladice s te
strane. Našao je baterijsku svjetiljku za slučaj nestanka struje i poveću Proustovu knjigu, vjerojatno lijek protiv nesanice. Provjerio je i ladice s majčine strane kreveta, ali bile su prazne. Spavaonica se sastojala od tri sobe: prvo spavaća, pa garderoba i konačno kupaonica. Kit je ušao u garderobu, četvrtasti prostor okruţen vratima ormara, od kojih su neka bila obojena bijelo, a neka prekrivena ogledalima. Vani je bio sumrak, ali vidio je dovoljno dobro, pa nije palio svjetla. Otvorio je vrata ormara kojeg je koristio otac. Unutra je na vješalici bi lo odijelo koje je Stanley nosio toga
dana. Kit je posegnuo u unutarnji dţep i izvukao veliki crni koţni novčanik, star i izlizan. U njemu je bila manja količina novčanica i više kreditnih kartica. Među njima bila je kartica Kremlja. "Bingo", tiho je rekao Kit.
Otvorila su se vrata spavaće sobe. Kit nije zatvorio vrata garderobe i mogao je kroz njih vidjeti sestru Mirandu kako ulazi u sobu, noseći plastičnu košaru s posteljinom. Kit je bio u njezinu vidnom polju, stojeći uz otvorena vrata ormara, ali nije g a odmah primijetila u polumraku, pa se hitro sakrio iza vrata garderobe. Kada bi virnuo iza njih, mogao je vidjeti njezin odraz
u ogledalu na zidu spavaće sobe. Upalila je svjetla i počela skidati posteljinu s kreveta. Ona i Olga očito su preuzele neke od Lorinih duţnosti. Kit je odlučio čekati. Na trenutak se sam sebi gadio. Krije se, poput uljeza u svojoj obitelj skoj kući. Krade od oca i krije se od sestre. Kako je dotle dospio?
Znao je odgovor. Otac ga je razočarao. Kada mu je trebala pomoć, Stanley je rekao ne. To je bio uzrok svemu.
Pa, sve će ih napustiti. Neće im čak ni reći kamo ide. Počet će novi ţivot u drugoj zemlji. Izgubit će se u gradskoj svakodnevici Lucce, jesti tjesteninu s rajčicama, piti toskanska vina, navečer se kartati za male novce. Bit će poput nekog lika iz pozadine na velikoj slici, prolaznik koji ni ne gleda prema umirućem svecu. Ţivjet će mirno. Miranda je počela namještati čistu posteljinu na krevet, a tada je ušao Hugo. Presvukao se u crveni dţemper i zelene samtaste hlače, pa j e izgledao kao vilenjak. Zatvorio je vrata za sobom. Kit je zinuo. Postoji li neka tajna između Huga i sestre njegove ţene? Miranda je rekla: "Što ţeliš, Hugo?" Zvučala je sumnjičavo. Hugo se zavjerenički nasmiješio, ali rekao je samo: "Mislio sam kako bih ti mogao pomoći." Otišao je na suprotni kraj kreveta i počeo natezati plahte. Kit je stajao iza vrata garderobe s očevim novčanikom u jednoj i karticom Kremlja u drugoj ruci, a nije se smio micati da ga ne otkriju. Miranda je bacila čistu jastučnicu prek o kreveta. "Evo", rekla je.
Hugo je ugurao jastuk u nju. Zajedno su namjestili prekrivač. "Ĉini mi se kao da te godinama nisam vidio", rekao je. "Nedostaješ mi." "Ne govori gluposti", hladno je rekla Miranda.
Kit je bio zbunjen i zapanjen. Što se ovdje događa? Miranda je izravnala pokrivač. Hugo je obišao krevet. Ona je podigla košaru od posteljine i drţala je pred sobom poput štita. Hugo se ponovno mangupski nasmijao i rekao: "Samo jedan poljubac, za dobra stara vremena?" Kit je bio zbunjen. O kakvim je s tarim vremenima Hugo govorio? Bio je oţenjen za Olgu gotovo dvadeset
godina. Je li se ljubio s Mirandom dok je njoj bilo četrnaest? "Prekini s tim, odmah", čvrsto je rekla Miranda. Hugo je zgrabio košaru i gurnuo je. Miranda je straţnjim dijelom nogu nalet jela na rub kreveta. Morala je sjesti. Ispustila je košaru i rukama se pridrţala da ne legne. Hugo je maknuo košaru u stranu, nagnuo se nad nju i gurnuo je na leđa, kleknuvši na krevet i obujmivši je koljenima. Kit se zapanjio. Mislio je kako bi Hugo mogao biti neka vrsta zavodnika, zbog uobičajenog koketiranja s bilo kojom zgodnom ţenom; ali nikada ga nije zamišljao s Mirandom. Hugo je podigao njezinu široku, nabranu suknju. Imala je zamašne buline i bokove. Nosila je čipkane crne gaćice i pojas s podvezicama, šio je za Kita bilo još jedno nevjerojatno otkriće. "Miči se s mene", rekla je. Kit nije znao što da učini. Ovo ga se pije ticalo, pa se nije namjeravao umiješati; ali nije baš ni mogao ostati i gledati. Ĉak i kada bi se okrenuo, morao bi čuti što se događa. Moţe li se provući pokraj njih dok se hrvaju? Ne, soba je premalena. Sjetio se otvora u dnu ormara koji je vodio na tavan, ali nije mogao stići do njega bez opasnosti da ga ne ugledaju. Na kraju je samo oduzeto stajao i promatrao. "Jednu na brzaka ", rekao je Hugo. "Nitko neće znati." Miranda je zamahnula desnom rukom prema Hugovu licu, pogodivši ga ravno preko obraza snaţnom
pljuskom. Zatim je naglo podignula koljeno, udarivši ga negdje oko prepona. Izvinula se, zbacila ga i skočila na noge. Hugo je ostao leţati na krevetu. "To je boljelo!" bunio se. "Odlično", odgovorila je ona. "A sada me slušaj. Nikada više ne pokušavaj ništa slično." Zatvorio je patent na hlačama i ustao. "Zašto ne? Što ćeš učiniti tuţiti me Nedu?"
"Trebala bih mu reći, ali nema m hrabrosti. Jednom sam spavala s to bom, kada sam bila sama i potištena, ali gorko se kajem zbog toga." Dakle u tome je stvar, pomislio je Kit - Miranda je spavala s Olginim muţem. Bio je zapanjen. Nije ga iznenadilo Hugovo ponašanje - opaliti ţeninu sestru bilo je nešto što bi mnogi od takvih muškaraca rado učinili. Ali Miranda je bila strogo moralna u vezi s tim stvarima. Kit je mislio kako ona ne bi spavala s bilo kojim oženjenim muškarcem, a kamoli s muţem svoje sestre. Miranda je nastavila: "Bila je t o najbesramnija stvar koju sam u ţivotu učinila i ne ţelim da za nju Ned ikada sazna."
"Onda, čime mi prijetiš? Da ćeš reći Olgi?" "Ona bi se razvela i više ne bi s tobom progovorila ni riječi. To bi uništilo obitelj." Ne bi to ni bilo tako loše, pomislio je Kit; ali Miranda je uvijek ţeljela da obitelj bude na okupu. "Dakle, pomalo si bespomoćna, zar ne?" rekao je zadovoljno Hugo. "Ako ne moţemo biti neprijatelji, zašto me lijepo prijateljski ne poljubiš?" Mirandin je glas bio hladan. "Jer mi se gadiš." "Ah, tako." Hugo je zvučao razočarano, ali ne i posramljeno. "Onda me mrzi. A ja tebe ipak oboţavam." Nasmiješio se najšarmantnije što je mogao i izašao iz sobe malo šepajući. Kada su se vrata zatvorila, Miranda je rekla: "Jebeno kopile." Kit je nikada nije čuo da tako psuje.
Podigla je košaru za rublje, pa se umjesto da izađe, kako je očeki vao, okrenula prema njemu. Sigurno ima čiste ručnike za kupaonicu, shvatio je. Nije bilo vremena za bijeg. U tri koraka stigla je do ulaza u garderobu i upalila svjetlo.
Kit je samo stigao spremiti karticu u dţep od hlača. Trenutak kasnije ona ga je ugledala. Vrisnula je od iznenađenja. "Kit! Što ti ovdje radiš? Preplašio si me!" Problijedjela je i dodala: "Sigurno si sve čuo." "Ţao mi je." Slegnuo je ramenima. "Nisam to h tio." Sada se boja njezinih obraza promijenila u crvenu. "Nećeš nikome reći?" "Naravno da neću." "Ozbiljna sam, Kit. Nikada ne smiješ o tome pričati. Bilo bi to strašno. Moglo bi uništiti dva braka." "Znam, znam."
Vidjela je novčanik u njegovoj ruci. "A što ti radiš?" Zastao je, a onda se sjetio. "Trebalo mi je novaca." Pokazao joj je novčanice iz novčanika. "Oh, Kit!" Zabrinula se, ali nije ga osuđivala. "Zašto uvijek pokušavaš na lagan način doći do novca?" Progutao je gnjevan odgovor. Povjerovala je njegovoj priči, to je bilo bitno. Nije rekao ništa i pokušao je doimati se posramljenim.
Nastavila je: "Olga je uvijek govorila kako ćeš ti radije ukrasti funtu, nego pošteno zaraditi deset." "Dobro, shvatio sam."
"Ne smiješ krasti iz tatina novčanika - to je strašno!" "Pomalo sam očajan." "Ja ću ti dati novaca!" Spustila je košaru za rublje. Na prednjem dijelu njezine suknje bila su dva dţepa. Zavukla je ruku u jedan i izvukla sveţanj izguţvanih novčanica. Izvadila je dvije pedesetice, izravnala ih i dala Kitu. "Samo me pitaj - nikada ti nisam rekla ne." "Hvala, Mandy", rekao je, upotrijebivši njezin nadimak iz djetinjstva.
"Ali nikada ne smiješ krasti od tate." "Dobro."
"I, tako ti svega, nikada i nikome ne spominji mene i Huga." "Obećajem", rekao je. 17:00 Toni je čvrsto spavala sat vremena, a
zatim ju je probudila budilica. Shvatila je da leţi na krevetu potpuno odjevena. Bila je isuviše umorna, nije skinula ni cipele ni jaknu. Ali kratak san ju je okrijepio. Naviknula se na čudan ţivotni ritam još od noćnih smjena u policiji i mogla je odmah zaspati bilo gdje te se brzo probuditi.
Ţivjela je na jednome katu viktorijanske kuće pretvorene u više stanova. Imala je spavaću sobu, dnevni boravak, malu kuhinju i kupaonicu. Inverburn je bio trajektna luka, ali ona nije imala pogled na more.
Nije baš voljela svoj stan: bilo je to mjesto kamo je pobjegla nakon prekida s Frankom i u kojemu se malo toga lijepoga dogodilo. Bila je tu dvije godine, ali još je uvijek mjesto smatrala privremenim. Ustala je. Svukla je poslovno odijelo koje je nosila dva dana i bacila ga u košaru za odjeću pripremljenu za kemijsko čišćenje. Samo u ogrtaču i donjemu rublju brzo se kretala stanom, pakirajući kovčeg za pet noći u toplicama. Namjeravala je spremiti se još prošle večeri i kr enuti oko podneva, pa se morala poţuriti da sve stigne. Jedva je čekala da stigne u toplice. Baš joj je nešto takvo trebalo. Njezine će ţalopojke stišati masaţe; izbacit će otrove u sauni; obojit će nokte, ošišati se i uvinuti trepavice. Najbolje od svega, igrat će društvene igre i razmjenjivati priče sa starim prijateljima, zaboraviti na probleme. Do sada joj je majka već trebala stići kod Belle. Majka je bila pa metna ţena koja je gubila razum. Bila je profesorica matematike u srednjoj školi i uvijek je pomagala Toni u učenju, čak i kada je Toni bila na završnoj godini fakulteta. Sada nije mogla niti provjeriti jesu li joj točno vratili sitniš. Toni ju je veoma voljela i duboko je patila zbog njezine bolesti. Bella je bila pomalo nemarna. Ĉistila bi kuću kada bi za to bila raspoloţena, kuhala tek kada ogladni i
katkad zaboravljala poslati djecu u školu. Njezin muţ Bernie bio je frizer, ali nije stalno radio zbog povremene slabosti pluća. "Liječnik mi je dao još mjesec bolovanja", obično bi odgovorio na pitanje kako mu je. "A kako si ti?"
Toni se nadala da će kod Belle majci biti dobro. Bella je bila vedra šlampavica i majci to nikada nije smetalo. Majka je uvijek voljela posjetiti vjetrovitu okolicu Glasgowa i pojesti nedopečene krumpiriće s unucima. Ali sada je bila u početnome stadiju senilnosti. Hoće li moći stoički podnijeti nemarno Bellino vođenje kućanstva? Hoće li se Bella snaći s majkom koja sve više zaboravlja? Jednom je Toni nešto neoprezno rekla protiv Belle, a majka je suho odgovorila: "Ona se ne trudi kao ti i zato je sretnija." Majka moţda više nije imala takta, ali njezine su primjedbe često bile bolno točne. Nakon što se spakirala, oprala je kosu i spustila se u kadu da razmekša posljedice dva dana napetosti. Zaspala je u kadi. Probudila se t rgnuvši se, ali prošla je samo minuta - voda je još bila topla. Izašla je iz kade i ţustro se obrisala. Gledajući se u velikome ogledalu pomislila je: imam isto što i prije dvadeset godina - samo se spustilo deset centimetara. Jedna od dobrih stvari kod Fr anka, barem u početku, bilo je njegovo uţivanje u njezinu tijelu. "Imaš sjajne grudi", govorio je. Ona je mislila da su prevelike naspram tijela, ali on ih je oboţavao. "Nikada nisam vidio vjevericu ove boje", jednom je rekao leţeći joj između nogu. "Poput keksa od đumbira." Pitala se koliko će čekati dok netko drugi ne pohvali boju njezinih stidnih dlaka. Odjenula je svijetlosmeđe traperice i tamnozeleni dţemper. Dok je zatvarala kovčeg, zazvonio je telefon. Bila je to njezina sestra. "Hej, Bella", rekla je Toni. "Kako je majka?" "Nije ovdje." "Kako? Trebala si je pokupiti u jedan!"
"Znam, ali Bernie je uzeo auto, pa ja nisam mogla izaći." "I još nisi krenula?" Toni je pogledala na sat. Bilo je pet i pol. Zamislila je majku u domu kako sjedi u hodniku, u ka putu sa šeširom na glavi s kovčegom pokraj stolice, sat za satom i osjetila ljutnju. "Kako si samo mogla?" "Zapravo, vrijeme se pokvarilo."
"Pada snijeg u cijeloj Škotskoj, ali ne prejako." "Pa, Bernie ne bi htio da vozim po mraku sto kilometara." "Ne bi vozila po mraku da si je pokupila kada si joj obećala."
"Oh, draga, počinješ se ljutiti. Znala sam da će tako završiti." "Nisam ljuta..." Toni je zastala. Već prije ju je sestra varala na laj način. Uskoro bi pričale o tome kako Toni treba savladavati bije s, umjesto o Bellinu neispunjenom obećanju. "Nije vaţno kako se ja osjećam", rekla je Toni. "Što je s majkom? Ne misliš li da bi ona mogla biti razočarana?" "Naravno, ali ne mogu ja utjecati na vrijeme."
"I što namjeravaš učiniti?" "Ne mogu ja ništa učiniti." "Dakle, ostavit ćeš je u domu preko Boţića?" "Ako je ti ne uzmeš. Ti si samo petnaest kilometara odande." "Bella, rezervirala sam toplice! Sedmero prijatelja očekuje da im se pridruţim na pet dana. Platila sam polog od četiri stotine funti i jedva čeka m malo odmora."
"To mi zvuči malo sebično." "Samo malo. Ja sam se brinula o majci posljednja tri Boţića i ja sam sebična?" "Ne znaš ti kako je s troje djece i muţem prebolesnim za posao. Ti imaš dovoljno novaca i brineš samo za sebe." I nisam toliko glupa da se udam za lijenčinu i rodim mu troje djece, pomislila je Toni, ali to nije rekla.
Nije imalo nikakvoga smisla svađati se s Bellom. Njezin ţivot joj je bio dovoljna kazna. "Dakle, traţiš od mene da otkaţem odmor, odvezem se u dom, pokupim majku i brinem se za nju preko praznika." "Sama odluči", rekla je Bella patetičnim glasom. "Učini ono što ti savjest nalaţe." "Hvala na dobrom savjetu." Savjest će Toni natjerati da bude s majkom i Bella je to znala. Toni nije mogla dopustiti da majka provede Boţić u staračkome domu, sama u sobi ili jedući bezukusnu puretinu i mlake prokulice u kantini, ili da dobiva loše umotane, jeftine poklone od domara staračkoga doma odjevenog u Djeda Boţićnjaka. Toni uopće nije morala razmišljati. "Dobro, idem je sada pokupiti." "Samo mi je ţao, što nisi mogla biti malo ljubaznija", rekla je njezina sestra. "Ma, Bella, jebi se", rekla je Toni i prekinula vezu.
Tuţno je nazvala toplice i otkazala rezervaciju. Zatim je zamolila da je spoje s nekim iz njezine grupe. Poslije stanke Charlie je došao do telefona. Govorio Govorio je jakim naglaskom naglaskom Lancashirea. Lancashirea. "Gdje si ti?" rekao rekao je. "Svi smo u jacuzziju - propuštaš zabavu!" "Ne mogu doći", očajno je izustila i objasnila stvar. "Nije pošteno prema tebi", rekao je. "Treba "Treba ti predah." Charlie je bio bijesan. "Nije "Znam, ali ne mogu podnijeti pomisao na nju samu tamo, a svi su drugi s obiteljima."
"A još si imala i poteškoća na poslu danas." "Da. Tuţna stvar, ali mislim da će Oxenford Medical preţivjeti - ako se ništa novo ne dogodi." "Vidio sam te na televiziji." "Kako sam izgledala?" "Veličanstveno - ali meni se više svidio tvoj šef."
"I meni također, ali on ima troje odrasle djece koju ne ţeli uznemiravati, pa mislim da je izgubljen slučaj." "Tako mi svega, imala si gadan dan."
"Ţao mi je što sam vas sve razočarala." "Neće biti isto bez tebe." "Moram prekinuti, Charlie. Bolje mi je da pokupim majku što prije. Sretan Boţić." Spustila je slušalicu i ostala sjediti piljeći u telefon. "Kakav jadan ţivot", glasno je rekla. "Kakav prokleto jadan ţivot." 18:00 Craigov je odnos sa Sophie napredovao vrlo sporo.
Proveo je cijelo poslijepodne s njom. Pobijedio ju je u stolnome tenisu i izgubio na bilijaru. Sloţili su se oko glazbe - oboje su više voljeli gitarističke bendove nego one samo sa basom i bubnjevima. Oboje su čitali horore, iako se njoj više sviđao Stephen King, a njemu Anne Rice. Pričao joj je o braku svojih roditelja, koji je bio buran i pun strasti, a ona je njemu rekla kako je razvod Neda i Jennifer bio odvratan. Ali nije ga nimalo ohrabrivala. Ni je mu slučajno dodirivala dodirivala ruku, paţljivo ga promatrala promatrala dok bi govorio, govorio,
niti počinjala s romantičnim temama poput zajedničkih izlazaka ili ljubakanja. Umjesto toga govorila je o stvarima koje su ga isključivale, o svijetu noćnih klubova - kako je samo ušla u njih, s četrnaest godina? - i prijateljima koji su uzimali droge ili imali motore.
Kako se večera pribliţavala, postajao je sve očajniji. Nije ţelio potrošiti pet dana na nju, a na koncu dobiti samo jedan poljubac. Njegova je zamisao bila pridobiti je v eć prvoga dana i onda provesti praznike stvarno je upoznavajući. upoznavajući. Očito su njezine namjere bile bile drukčije. Traţio je neki prečac do njezina njezina srca. Ĉinilo se da uopće ne razmišlja o njemu na taj način. Brojne priče o starijima ukazivale su na to da ga smatra dječakom, iako je bio godinu i sedam mjeseci stariji. Morao je pronaći neki način da dokaţe kako je zreo i iskusan poput nje. Sophie ne bi bila prva djevojka koju je poljubio. Izlazio je s Caroline C aroline Stratton iz desetog razreda svoje škole šest tjedana, ali iako zgodna, bila mu je dosadna. Lindy Riley, debeljuškasta sestra prijatelja s
nogometa pruţala je više uzbuđenja i dopustila mu je neke stvari koje do tada nije radio, ali njezinu je paţnju uskoro privukao klavijaturist iz glasgowske rock-grupe. Bilo je još nekoliko djevojaka koje je jednom ili dva puta poljubio.
Ali ovo je bilo drukčije. Nakon što je upoznao Sophie na majčinom rođendanu četiri je mjeseca svaki dan mislio na nju. Prebacio je na ra čunalo jednu od fotografija koje je njegov otac snimio na rođendanu, na kojoj Craig maše rukama, a Sophie se smije. Koristio ju je kao podlogu na zaslonu. I dalje je gledao druge cure, ali uvijek bi ih uspoređivao sa Sophie, misleći kako je jedna isuviše blijeda, druga predebela, treća neupadljiva, a sve skupa pr eviše obične. Nije mu smetalo što s njom nije išlo lako - već je bio navikao na teškoće sa ţenama, počevši s majkom. Nešto kod Sophie pogodilo ga je ravno u srce. U šest popodne, leţeći na kauču u štali, odlučio je kako je vidio sas vim dovoljno MTV-a u jednome danu. "Hoćemo li preko do kuće?" "Zašto?" "Svi će biti u kuhinji." "I?"
Pa, pomislio je Craig, to je nekako lijepo. Kuhinja je topla, osjeća se miris večere, a otac priča smiješne priče, dok teta Miranda toči vino i sve skupa je dobro. Ali znao je kako to neće privući Sophie, pa je rekao: "Bit će nešto za piće." Ustala je. "Dobro. Ja ću koktel." Samo sanjaj, pomislio je Kit. Djed neće posluţiti alkohol nekome tko ima četrnaest godina. Ako piju šampanjac, moţda bi mogla dobiti pola čaše. Ali Craig ju n ije htio obeshrabriti. Odjenuli su kapute i izašli van. Sada se već sasvim smračilo, ali dvorište je bilo jarko osvijetljeno svjetiljkama postavljenima na zidove svih zgrada koje su ga okruţivale. Snijeg je gusto i vijugavo padao, a tlo je bilo klizavo pod nogama. Krenuli su ka glavnoj zgradi i prišli straţnjim vratima. Prije nego su ušli, Craig je pogledao iza ugla i vidio djedov Ferrari pred glavnim ulazom, a na njemu pet centimetara snijega koji je prekrio luk straţnjega spojlera. Luke je sigurno bio pre zaposlen da bi ga maknuo.
Craig je rekao: "Kada sam prošli put bio tu, djed mi je dao da odvezem njegov auto u garaţu." "Ne znaš ti voziti", nepovjerljivo je rekla Sophie. "Nemam dozvolu, ali to ne znači da ne znam voziti auto." Malo je pretjerao. Nekoliko je Nekoliko je puta vozio vozio očev Mercedes, jednom na plaţi, drugi put na napuštenoj aerodromskoj pisti, ali nikada po pravoj cesti. "Dobro, onda ga parkiraj sada", rekla je Sophie.
Craig je znao da bi morao traţiti dopuštenje. Ali ako to kaţe, ispast će da se pokušava izvući. Ionako bi ga djed mogao odbiti, pa bi Craig izgubio priliku pokazati se pred Sophie. Zato je rekao: "Baš bih mogao."
Auto je bio otključan, s ključem u kontakt bravi. Sophie se naslonila na zid kuće pokraj straţnjeg ulaza, ruku prekriţenih u poloţaju koji kao da je govorio: dobro, pokaţi mi. Craig joj to nije htio tek tako pustiti. "Zašto ne bi sjela sa mnom?" rekao je. "Strah te je?"
Oboje su ušli u auto. To nije bilo lako. Sjedala su bila niska, gotovo u razini s pragom vrata i Craig je morao prvo staviti jednu
nogu unutra i zatim kliznuti leđima preko izbočenog naslona za ruke. Zalupio je vrata. Mjenjač je bio surovo jednostavan, uspravna aluminijska palica s kuglom na vrhu. Craig je provjerio je li izvan brzine, zatim okrenuo ključ. Motor s e pokrenuo uz urlik nalik Boingu 747. Craig se pomalo nadao kako bi ta buka mogla dozvati Lukea da izjuri iz kuće, ljutito mašući rukama. Međutim, Ferrari je bio pred glavnim ulazom, a obitelj se okupila u kuhinji, u straţnjemu dijelu kuće koji je gledao na dvorište. Grmljavina motora nije se mogla probiti kroz debele kamene zidove stare kuće. Ĉinilo se da cijeli auto drhti, poput potresa, dok snaţni stroj pokazuje svoju lijenu moć. Craigovo je tijelo osjećalo podrhtavanje kroz crno koţno sjedalo. "Super!" uzbuđeno je rekla Sophie. Craig je upalio svjetla. Ispred automobila pojavile pojavile su se dvije zrake svjetlosti, svjetlosti, proteţući proteţući se preko preko dvorišta prekrivenog pahuljicama. Stavio je ruku na ručicu mjenjača, dodirnuo pedalu kvačila stopalom, pa pogledao iza sebe. Pri lazni se put protezao ravno do garaţe, skrećući nakon nje prema vrhu litice. "Hajde", rekla je Sophie. "Vozi."
Craig se pravio da je smiren ne bi li prikrio oklijevanje. "Opusti se", rekao je. "Uţivaj u voţnji." Pritisnuo Pritisnuo je kvačilo, pa prebacio prebacio ručicu mjenjača u poloţaj poloţaj za voţnju voţnju unatrag. Dodirnuo Dodirnuo je pedalu gasa onoliko njeţno koliko je mogao. Motor se prijeteći oglasio. Popuštao je kvačilo milimetar po milimetar. Auto se počeo micati unatrag.
Lagano je pridrţavao upravljač, upravljač, ne okrećući ga na niti u jednu stranu i auto je išao ravno natrag. Sada je potpuno otpustio kvačilo i ponovno dodirnuo gas. Auto je poletio unatrag, prošavši pokraj garaţe. Sophie je preplašeno kriknula. kriknula. Craig je prebacio prebacio nogu s gasa gasa na kočnicu. Auto je počeo kliziti kliziti po snijegu, ali na Craigovo olakšanje, nastavio je ići ravno. Kada se zaustavio, u posljednji tren sjetio se stisnuti kvačilo i spriječiti da se motor ugasi. Bio je zadovoljan sobom. Drţao je stvari pod kontrolom. Još bolje, Sophie se preplašila, dok je on ostao miran. Moţda se prema njemu više neće odnositi toliko svisoka. Garaţa je bila pod pravim kutem prema kući, tako da su sada vrata bila lijevo ispred Ferrarija. Kitov auto, crni Peugeot dvosjed, bio je ispred garaţe na njezinu daljem kraju. Craig je pronašao daljinski i spod Ferrarijeve upravljačke ploče i pritisnuo gumb. Najdalja od troja vrata garaţe su se otvorila. Beton pred garaţom bio je prekriven glatkim snjeţnim pokrovom. Uz bliţi rub bilo je neko grmlje, a malo dalje jedno veliko drvo. Craig je samo morao izbjeći te prepreke i uvesti auto u garaţu. Sada već s više pouzdanja prebacio je mjenjač u prvu brzinu, dodirnuo gas i pustio kvačilo. Auto je krenuo naprijed. Okrenuo je upravljač, upravljač, što je teško išlo pri tako maloj brzini, jer nije bilo servo -uređaja. Auto je poslušno skrenuo lijevo. Još je samo za jedan milimetar stisnuo gas i ubrzao, tek toliko da osjeti uzbuđenje. Skrenuo je desno, prema otvorenim vratima, ali išao je prebrzo. Dodirnuo je kočnicu. Tu je pogriješio. Auto je brzo išao po snijegu s kotačima zakrenutima desno. Ĉim je kočnica uhvatila, straţnji kotači izgubili su oslonac. Umjesto da nastavi desno prema otvorenim vratima garaţe, auto se zanio postrance po snijegu. Craig je znao što se zbiva, ali nije imao pojma što bi trebao učiniti. Oštrije je okr enuo upravljač nadesno, ali zbog toga je još jače proklizio i auto je neumoljivo plovio kliskom površinom poput broda tjeranog olujom. Craig je istovremeno stiskao kočnicu i kvačilo, ali nije pomagalo. Garaţa je nestala s desne strane prednjega stakla. Craig je mislio kako će udariti u Kitov Peugeot, ali na njegovo veliko olakšanje Ferrari je promašio drugi auto za desetak centimetara. Gubeći zamah usporio je. Na trenutak je pomislio da se izvukao. Ali samo malo prije nego se potpuno zaustavio, bliţim prednjim dijelom dodirnuo je veliko stablo. "Ovo je bilo odlično!" rekla je Sophie.
"Ne, prokletstvo, nije." Craig je ubacio mjenjač u neutralan poloţaj, pustio kvačilo i izletio iz auta. Obišao je prednji dio. Udarac Udarac se činio laganim, ali na svoj je uţas uţas pod svjetlima garaţe garaţe ugledao veliku, uočljivu udubinu na sjajnom plavom blatobranu. "Sranje", rekao je potišteno. pogledala. "Nije neka velika šteta", šteta", rekla je. Sophie je izašla i pogledala. "Ne govori gluposti." Veličina nije bila vaţna. Boja je oštećena i Craig je bio kriv. Osjetio je mučninu duboko u ţelucu. Kakav boţični poklon za djeda. "Moţda neće primijetiti", rekla je Sophie. "Prokleto sigurno će primijetiti", rekao je ljutito. "Ĉim pogleda auto, djed će vidjeti." "Pa, do tada bi moglo proći dosta vremena. Nije vjerojatno da će izlaziti po ovom nevremenu." "Što to mijenja na stvari?" nestrpljivo je rekao Craig. Znao je da zvuči razdraţljivo, ali nije ga bilo briga. "Morat ću priznati." "Bolje je da nisi tu kada dođe do sranja." "Ne shvaćam..." Zastao je. Shvatio je. Ako sada prizna, pokvarit će Boţić. Mama Marta rekla bi: "Bit će to bordello", misleći na guţvu. Ako sada prešuti, prizna kasnije, moţda će biti lakše. Nekoliko dana odlaganja priznanja bilo je veliko iskušenje. "Moram ga parkirati u garaţu", rekao je, razmišljajući naglas. "Postavi ga udubljenom stranom sasvim uza zid", predloţila je Sophie. "Tako nitko tko samo prolazi neće vidjeti."
Njezina je zamisao imala smisla, shvatio je Craig. U garaţi su bila dva druga automobila: velika Toyota Land Cruiser, terenac s pogonom na sva četiri kotača, kojim se djed koristio po vremenu poput ovoga, i stari Lukeov Ford Mondeo, kojim je vozio sebe i Lori do njihove nekoliko kilometara udaljene kuće. Luke će sigurno ulaziti u garaţu te večeri da uzme svoj auto i odveze se kući. Ako se vrijeme pogorša, moţda će posuditi veliku Toyotu i ostaviti Ford. U oba slučaja morat će ući u garaţu. Ali ako Ferrari bude sasvim do zida, udubina se neće vidjeti. Motor je još radio. Craig je sjeo na vozačevo mjesto. Ubacio Ubacio je u prvu br zinu i polako krenuo naprijed. stajala osvijetljena osvijetljena njegovim prednjim prednjim svjetlima. svjetlima. Dok je Craig ulazio, rukama rukama Sophie je utrčala u garaţu i stajala mu je pokazivala koliko ima mjesta do zida.
Nakon prvoga pokušaja bio je pola metra od zida. To nije bilo do voljno dobro. Morao je još jednom pokušati. S nelagodom je gledao u retrovizor, ali nikoga nije bilo u blizini. Bio je zahvalan lošem vremenu, zbog kojega nitko nije izlazio iz tople kuće. Iz trećega je pokušaja uspio smjestiti auto na samo desetak centi metara od zida. Izašao je i pogledao. Nije bilo moguće vidjeti udubinu, bez obzira na to odakle se gledalo. Zatvorio je vrata, pa su se on i Sophie uputili prema kuhinji. Craig je bio potresen i osjećao se krivim, ali Sophie je bila odlične volje. "To je bilo ludo", rekla je. Craig je shvatio kako ju je konačno zadivio. 19:00
Kit je smjestio računalo u malenoj prostoriji u koju se moglo ući samo iz njegove sobe. Uključio je laptop, skener otisaka prstiju i rabljeni čitač -pisač za kartice koji je kupio preko interneta za 270 funti. Ta je sobica oduvijek pripadala njemu. Kada je bio mali, imali su samo tri spavaće sobe: mama i tata u glavnoj, Olga i Miranda u drugoj i Kit u svojoj kolijevci, u ovoj sobici odmah do djevojačke. Kada je kuća dograđena, a Olga otišla na fakultet, Kit je dobio i cijelu spavaću sobu, ali sobica je ostala njegovo gnijezdo. Još je bila uređena poput sobe za učenje nekog školarca - s jeftinim stolom, policom za knjige, malenim televizorom i foteljom koju je zvao stolica za spavanje, koja se mogla rastegnuti u malen krevet za jednu
osobu, što su često koristili njegovi prijatelji koji bi ostajali preko noći. Sjedeći za stolom čeznutljivo se prisjećao dosadnih sati pisanja domaćih radova koje je tu proveo, zemljopisa i biologije, srednjovjekovnih kraljeva i nepravilnih glagola, Ave, Caesar! Toliko je toga naučio i sve zaboravio. Uzeo je propusnicu koju je ukrao ocu i ubacio je u čitač. Vrh je virio uz utora, jasno otkrivajući natpis Oxenford Medical. Nadao se da nitko neće ulaziti u sobu. S vi su bili u kuhinji. Lori je spremala koljenicu po maminu sjajnom receptu za osso bucco - Kit je mogao namirisati origano. Tata je otvorio bocu
šampanjca. Do sada su već počeli s pričama tipa: sjećaš li se kada smo...? Ĉip u kartici čuvao je podatke o oče vu otisku prsta. Nije to bila samo slika, jer nju bi bilo lako krivotvoriti - fotografija prsta prevarila bi običan čitač. Umjesto toga Kit je napravio uređaj koji je mjerio dvadeset i pet točaka na otisku prsta, koristeći neznatne razlike u električnom naponu između udubina i izbočina. Također je načinio i program koji je te podatke spremao na čip. U svojem je stanu imao nekoliko modela čitača otisaka, a normalno da je sačuvao i kopiju programa koji je izradio. Sada je podesio laptop da čita podatke s kart ice. Jedina opasnost mogla bi biti ako je netko u Oxenford Medicalu - na primjer, Toni Gallo - mijenjao softver, tako da Kitov program više ne radi; mogla bi se, eventualno, ubaciti neka zaporka bez koje kartica ne bi vrijedila. Nije bilo vjerojatno da bi se netko toliko
trudio i potrošio zbog zaštite od mogućnosti koja nije bila lako zamisliva, ali nikad se ne zna. A Nigelu o svemu tome nije ništa rekao. Ĉekao je nekoliko napetih trenutaka gledajući u ekran. Zaslon je konačno zatreperio i pokazao stranicu sa šiframa: detalji Stanleyjeva otiska prsta. Kit je s olakšanjem odahnuo i spremio podatke. Njegova nećakinja Caroline ušla je noseći miša. Odijevala se kao da je mnogo mlađa; haljina s cvjetnim uzorkom i bijele čarape. Miš je imao bijelo krzno i ruţičaste oči. Caroline je sjela na fotelju gladeći svoga ljubimca. Kit je suspregnuo psovku. Nije joj baš mogao reći kako radi nešto što nitko ne smije znati te da bi više volio biti sam. Ali nije mogao ni nastaviti dok je ona tamo. Uvijek je bila gnjavatorica. J oš od malih nogu oboţavala je mladoga ujaka Kita. Kao dječak brzo se
umorio od toga i smetalo mu je što ga svuda prati. Ipak, nije je bilo lako potjerati. Pokušao je biti ljubazan. "Kako je miš?" upitao je. "Zove se Leonard", odgovorila je blago prijekorno. "Leonard. Odakle ti?"
"Rajski ljubimci, u ulici Sauchiehall." Pustila je miša i on joj se popeo uz ruku, te smjestio na rame. Kit je pomislio kako je cura luda, noseći miša okolo poput bebe. Caroline je bila nalik na majku, Olgu, s dugom tamnom kosom i gustim obrvama, ali Olga je bila suha i tanka, a Caroline velika i raskošna. Bilo joj je tek sedamnaest, moţda će prerasti takve gluposti.
Nadao se kako je dovoljno zaokupljena sobom i ljubimcem da ne primijeti karticu koja viri iz čitača i natpis Oxenford Medical na njezinu vrhu. Ĉak bi i ona shvatila kako nije u redu da kod sebe ima propusnicu za Kremlj devet mjeseci nakon što je otpušten. "Što radiš?" pitala ga je. "Posao. Ovo moram danas dovršiti." Htio je izvući karticu iz čitača, ali plašio s e da bi joj tako na nju samo skrenuo paţnju. "Neću ti ja smetati, samo nastavi." "Dolje se ništa ne događa?" "Mama i teta Miranda vješaju čarape s poklonima u primaćoj sobi, pa su me otjerale van." "Ah." Okrenuo se računalu i podesio ga na učitavanje. Sljedeći je korak bio skenirati njegov otisak prsta, ali ona to nije smjela vidjeti. Sama ne bi mogla shvatiti značenje, no lako bi mogla spomenuti ne kome tko hoće. Pravio se da proučava ekran, pokušavajući smisliti način da je se oslobodi. Sinulo mu je p oslije jedne minute. Odglumio je kihanje. "Nazdravlje", rekla je.
"Hvala." Ponovno je kihnuo. "Znaš, mislim da mi je to zbog jadnog malog Leonarda." "Kako je to moguće?" pitala je s nevjericom. "Pomalo sam alergičan, a ova je soba tako mala." Ustala je. "M i ne ţelimo da ljudi zbog nas kišu, zar ne, Lennie?" Izišla je. Kit je zahvalno zatvorio vrata za njom, pa sjeo i pritisnuo kaţiprst desne ruke na staklo čitača. Program je izmjerio njegov otisak i digitalizirao podatke. Spremio ih je u memoriju.
Konačno, ubacio je podatke svoga otiska na karticu, preko onih očevih. Nitko drugi ne bi to mogao napraviti bez kopije Kitova programa i ukradene kartice s ispravnim kodovima. I kada bi ponovno izrađivao sličan sustav, ne bi se trudio zaštititi kartice od izmjena. Ipak, Toni Gallo je to mogla napraviti.
Zabrinuto je gledao u ekran, plašeći se da bi se mogla pojaviti poruka: NEOVLAŠTEN PRISTUP. Ništa slično nije se dogodilo. Ovaj put ga Toni nije nadmudrila. Još jednom je provjerio očitanja s kartice kako bi se uvjerio da je sve u redu. I bilo je: kartica je sada imala Kitov otisak umjesto Stanleyjeva. "To!" glasno je izrazio tihu pobjedu. Izvadio je karticu iz uređaja i spremio je u dţep. Sada ima pristup u BSL4. Kada karticom prođe ispred
čitača i pritisne kaţiprst na zaslon, računalo će pročitati podatke s čipa i usporediti ih s otiskom, otkriti da se podudaraju i otvoriti vrata. Kada se bude v raćao iz labosa, sve će činiti obrnutim redom - izbrisati svoj otisak s čipa i ubaciti Stanleyjev, pa vratiti karticu u očev novčanik prvom povoljnom prilikom. Računalo u Kremlju zabiljeţit će da je Stanley Oxenford ušao u BSL4 rano ujutro 25. prosinca. Stanley će se pobuniti i tvrditi da je tada bio kod kuće u krevetu, a Toni Gallo će reći policiji kako nitko drugi nije mogao koristiti Stanleyjevu
karticu zbog provjere otiska. "Zgodno", rekao je naglas. Bilo mu je ugodno zamišljati kako će svi biti zabezeknuti.
Neki sustavi zaštite putem otisaka provjeravali su odgovaraju li oni zapisima u glavnome računalu. Kada bi Kremlj imao nešto takvo, Kit bi morao ući u centralnu bazu podataka. Ali zaposlenici imaju neobjašnjiv strah od pohranjivanja svojih podataka u tvrtkina računala. Pogotovo znanstvenici često čitaju Guardian i potom počnu sitničavo braniti svoja građanska prava. Kit se odlučio za spremanje podataka o otisku na karticu, a ne u memoriju, kako bi novi sigurnosni sustav bio prihvatljiviji zaposlenima. Nije predvidio kako će jednoga dana sam probijati zaštitu koju je izradio. Bio je zadovoljan. Prva je faza bila završena. Imao je dobru propu snicu za BSL4. Ali prije nego ju
upotrijebi, treba ući u Kremlj. Izvadio je telefon iz dţepa. Okrenuo je broj Hamisha McKinnona, jednog od kremaljskih čuvara koji je te noći bio na duţnosti. Hamish je bio glavni raspačivač droge u tvrtki; nabavljao je marihuanu za mlađe znanstvenike i ecstasy za tajnice preko vikenda. Nije dilao heroin ili crack, znajući kako bi ga n eki ozbiljan ovisnik prije ili kasnije izdao. Kit je od n jega zatraţio da mu te noći bude pomoćnik iznutra, znajući da se Hamish neće usuditi progovoriti iz straha da se ne otkriju i njegove tajne. "Ja sam", rekao je Kit kada se Hamish javio. "Moţeš li pričati?" "Sretan Boţić i tebi, lan, staro momče", veselo je rekao Hamish. "Samo malo da iziđem... Sada je bolje." "Sve u redu?"
Hamishov je glas postao ozbiljan: "Aha, ali udvostručila je broj čuvara, pa će Willie Crawford biti sa mnom."
"Gdje ćete biti?" "Kućica na ulazu." "Savršeno. Je li sve mirno?" "Kao na groblju."
"Koliko ukupno ima straţara?" "Šest. Dvojica ovdje, dvojica na recepciji, a dvojica u kontrolnoj sobi." "Dobro. Riješit ćemo to. Javi mi ako se dogodi nešto neočekivano." "Dobro."
Kit je prekinuo vezu i okrenuo broj koji ga je povezao s računalom koje je upravljalo telefonima Kremlja. Njime se sluţio Hibernian Telecom, tvrtka koja je postavila telefonske linije radi otklanjanja kvarova na daljinu. Znao je broj i pristupnu šifru. Još jednom je bilo napeto, jer se brinuo da su je u posljednjih devet mjeseci promijenili. Ali nisu.
Njegov je mobilni telefon bio beţično povezan s laptopom, i to do udaljenosti od petnaest metara - čak i kroz zidove, što će kasnije moţda biti korisno. Sada je upotrijebio svoje računalo da uđe u glavnu memoriju sustava telefona u Kremlju. Postojali su detektori neovla štenoga pristupa, ali kada bi se koristile linija i šifra same tvrtke, nisu biljeţili ništa. Najprije je prekinuo sve telefonske linije osim one na recepciji.
Zatim je preusmjerio sve dolazne i odlazne pozive Kremlja na svoj mobilni telefon. Već je programirao svoje računalo da prepozna brojeve koji bi se najvjerojatnije mogli pojaviti, poput onoga Toni Gallo. Bit će u prilici sam odgovarati na njih ili puštati snimljenu poruku, pa čak preusmjeriti poziv i slušati razgovor.
Konačno, napravio je tako da svaki telefon u zgradi zazvoni na pet sekundi. To je bilo samo privlačenje paţnje čuvara. Zatim se odspojio i čekajući sjeo na rub stolice. Bio je prilično siguran u ono što slijedi. Ĉuvari su imali popis brojeva koje treba nazvati u različitim slučajevima. Sada će najprije nazvati telefonsku tvrtku. Nije morao dugo čekati. Njegov je mobilni telefon zazvonio. Nije ga dirao, već je gledao u računalo. Poslije nekog vremena na zaslonu se pojavila poruka: Kremlj zove Toni. Nije to očekivao. Trebali su najprije nazvati Hibernian. Bez obzira na to bio je spreman. Brzo je aktivirao snimljenu poruku. Ĉuvar koji je pokušavao nazvati Toni čuo je ţenski glas ko ji je rekao kako je telefon
moţda isključen ili izvan dometa te savjetovao da pokuša kasnije. Ĉuvar je prekinuo vezu. Kitov je telefon ponovno zazvonio gotovo istoga trena. Kit se nadao da čuvari sada zovu telefonsku tvrtku, ali još jednom je bio razočaran . Kremlj zove policiju. Ĉuvari su sada zvali policijsku postaju u Inverburnu. Kitu je bilo drago što će policija biti obaviještena. Preusmjerio je poziv na odgovarajući broj i slušao. "Ovdje Steven Tremlett, nadzornik čuvara u Oxenford Medicalu. Zovem da b ih prijavio jedan čudan događaj." "Što se dogodilo, gospodine Tremlett?" "Ništa strašno, ali imali smo poteškoća s telefonima, pa me brine radi li alarm." "Provjerit ću. Moţete li popraviti telefone?" "Nazvat ću ekipu za popravke, ali samo Bog zna kada će stići, ipak je Badnjak." "Ţelite li da vam pošaljemo patrolna kola?" "Ne bi škodilo, ako imaju vremena." Kit se nadao kako će policija posjetiti Kremlj. To neće omesti njegov plan. Policajac je rekao: "Imat će posla kasnije, kada se kafići zatvore, ali sada je prilično mirno." "Dobro. Recite im da ih čeka topli čaj." Prekinuli su vezu. Kitov je telefon zazvonio po treći put, a na za slonu je pisalo: Kremlj zove Hibernian Telecom. Konačno, pomislio je s olakšanjem. Na ovaj je poziv čekao. Pritisnuo je tipku i rekao u svoj mobitel: "Hibernian Telecom, izvolite." Steveov glas je rekao: "Oxenford Medical ovdje, imamo poteškoća s telefonima." Kit je još jače naglasio svoj Škotski naglasak kako bi izmijenio glas: "To je Greenmantle cesta u Inverburnu?" "Aha." "Što ne valja?"
"Telefoni ne rade, svi osim ovog jednog. Ovdje nema nikoga, narav no, ali stvar je u tome što se alarmom
sluţimo preko telefonske linije te moramo biti sigurni da i dalje radi kako treba." U tom je trenutku Kitov otac ušao u sobu. Kit se zaledi o oduzet od straha i uţasa, kao nekada kada je bio mali. Stanley je pogledao u računalo i mobitel te podignuo obrve. Kit je došao k sebi. Više nije bio klinac prestravljen od kazne. Pokušavajući zvučati pribrano, rekao je: "Nazvat ćemo vas za nekoliko minuta." Pritisnuo je tipku na računalu i zaslon se zacrnio.
"Radiš?" pitao je otac. "Moram nešto dovršiti." "Na Badnjak?"
"Obećao sam predati ovaj program do 24. prosinca." "Tvoj je kupac dosada već stigao kući, kao sav normalan svijet." "Ali na njegovu će se računalu vidjeti da sam mu poslao program prije ponoći na Badnjak, pa mi neće moći reći da sam zakasnio." Stanley se nasmiješio i kimnuo: "Pa, drago mi je što si savjestan." U tišini je stajao nekoliko trenutaka, očito ţeleći još nešto reći. Pravi znanstvenik, nije se obazirao na duge stanke u razgovoru. Najvaţnija je točnost. Kit je čekao, nastojeći prikriti paničnu nestrpljivost. Onda mu je zazvonio mobitel. "Sranje", rekao je. "Oprosti", rekao je ocu. Provjerio je poruku na ekranu. Ovo nije bio preusmjereni poziv
iz Kremlja, već ga je izravno zvao Hamish McKinnon, čuvar. Nije ga mogao zanemariti. Pritisnuo je telefon uz uho, kako njegov otac ništa ne bi čuo. "Da?" Hamish je uzbuđeno rekao: "Svi su telefoni riknuli!" "Dobro, to se moglo očekivati, to ide uz program." "Ali, rekao si ako se bilo što neočekivano—" "Da, i dobro je što ste se javili, ali sada moram prekinuti. Hvala vam." Prekinuo je vezu. Otac je progovorio: "Jesmo li sada gotovi s onom svađom?" Kit nije ţelio tako razgovarati. Na taj način obje strane ispadaju jednako krive. Ali kako se očajnički ţelio vratiti telefonu, rekao je: "Mislim da jesmo."
"Znam da misliš kako se prema tebi nisam pošteno ponio", rekao je otac, čitajući mu misli. "Ne smatram to logičnim, ali prihvaćam što tako misliš. I ja smatram kako nisam zasluţio ono što sam dobio. Ali moramo sve pokušati zaboraviti i ponovno biti prijatelji." "Kaţe Miranda." "Ne čini mi se da si spreman zaboraviti. Osjećam kako nešto kriješ." Kit je pokušao zadrţati nepromijenjen izraz, kako ničime ne bi pokazao krivnju. "Trudim se", rekao je. "Nije lako." Stanley se doimao zadovoljnim. "Pa, ne mogu ni traţiti više od tebe", rekao je. Stavio je ruku na Kitovo
rame, nagnuo se i poljubio mu glavu. "Došao sam ti reći kako je večera uskoro gotova." "I ja sam pri kraju. Stiţem za pet minuta." "Dobro." Stanley je izašao. Kit je odahnuo. Tresao se od mješavine srama i olakšanja. Njegov je otac bio pronicljiv i nije ga bilo lako prevariti, pa ipak je Kit preţivio ispitivanje. Ali bilo je gadno dok je trajalo. Kada su mu se ruke dovoljno smirile, nazvao je Kremlj.
Odmah su podigli slušalicu. Glas Stevea Tremletta je rekao: "Oxen- ford Medical." "Ovdje Hibernian Telecom." Kit se sjetio promijeniti glas. Nije dobro poznavao Tremletta i prošlo je devet mjeseci otkako je otišao iz Oxenford Medicala, tako da nije bilo vjerojatno da bi mu Steve mogao prepoznati glas; pa ipak, nije htio ,riskirati. "Ne mogu pristupiti vašoj centrali." "Ne čudi me. Sigurno je i ta linija u kvaru. Morat ćete poslati nekoga." To je bilo ono što je Kit htio, ali morao je paziti da se u njegovu glasu ne osjeti zadovoljstvo. "Neće biti lako skupiti ekipu na Badnjak."
"Ne zanima me." Steveov je glas odavao ljutnju. "Vi jamčite popravak bilo kakvoga kvara u roku od četiri sata, bilo kojega dan a u godini. Plaćeni ste za to. Sada je sedam pedeset i pet i to ću za pisati." "Dobro, dobro, samo polako. Poslat ću nekoga čim bude moguće." "Recite mi kada će to otprilike biti." "Potrudit ću se da netko stigne do ponoći."
"Hvala, čekat ćemo." Steve je spustio slušalicu. Kit je spustio mobilni telefon. Znojio se. Obrisao je lice rukavom. Do sada je sve bilo savršeno. 20:30
Za večerom je Stanley bacio bombu. Miranda je uţivala. Osso bucco je bio dobar i obilan, otac je uz njega otvorio dvije boce Brunella iz Montepulciana. Kit je bio nemiran i jurio na kat svaki put kada bi mu zazvonio mobitel, ali svi drugi bili su dobre volje. Ĉetvero najmlađih brzo su pojeli i odjurili u štalu gledati na DVD -u film Vrisak 2, ostavivši šestero odraslih za stolom u blagovaonici: Miranda i Ned, Olga i Hugo, tata na čelu stola i Kit
na suprotnome kraju. Lori je posluţila kavu dok je Luke u kuhinji punio perilicu posuđem. Tada je Stanley rekao: "Što biste rekli da ponovno počnem izlaziti s nekime?" Svi su ušutjeli. Ĉak je i Lori prestala točiti kavu i zapanjeno piljila u njega. Miranda je naslućivala, ali ipak ju je uznemirio tako otvorenim pristupom. Rekla je: "Pretpostavljam kako se radi o Toni Gallo."
Iznenađeno je pogledao i rekao: "Ne." Olga je rekla: "Ma, daj." Ni Miranda mu nije vjerovala, ali suzdrţala se i nije proturječila.
"Ne govorim ni o kome određenome, mislim onako čisto teoretski", nastavio je. "Mama Marta umrla je prije godinu i pol, neka joj je laka zemlja. Skoro četiri desetljeća bila je jedina ţena u mom ţivotu. Ali sada mi je šezdeset i vjerojatno ću ţivjeti još dvadeset ili trideset godina. Moţda ih ne ţelim provesti sam." Lori ga je uvrijeđeno pogledala. Nije on sam, htjela je reći; ima nju i Lukea. Olga je mrzovoljno odgovorila: "Zašto nas uopće pitaš? Ne treba ti naše dopuštenje da spavaš sa svojom tajnicom ili s bilo kime drugim."
"Ne traţim dopuštenje. Htio bih znati što biste mislili o tome, ako se dogodi. I to neće biti moja tajnica, kada smo već kod toga. Dorothy je u sretnome braku." Miranda se javila, kako hi spriječila Olgu da kaţe još nešto ne primjereno. "Mislim kako nam ne hi bilo lako vidjeti te u ovoj kući s drugom ţenom. Ali htjeli bismo da budeš sretan, pa ćemo učiniti sve što moţemo da lijepo dočekamo nekoga koga voliš." Kiselo ju je pogledao. "Nije baš ohrabrujuće, ali hvala što si barem pokušala." Olga je rekla: "Od mene nećeš dobiti ni toliko. Za ime Boţje, što bismo ti trebali reći? Misliš li se opet oţeniti? Ţeliš li još djece?" "Ne mislim se ţeniti", razdraţljivo je rekao. Olga ga je ljutila jer nije htjela razgovarati onako kako je on zamislio. Marta ga je uvijek bila u stanju naljutiti na potpuno isti način. Pa je dodao: "Ali ništa nije isključeno." "Nečuveno", razjarila se Olga. "Kada sam bila mala gotovo da te i nisam viđala . Uvijek si bio na poslu. Mama i ja bile smo kod kuće s malom Mandy od sedam ujutro do devet navečer. Imali smo samo jednoga roditelja, a sve zbog tvoga posla, kako bi mogao izmišljati antibiotike uskoga spektra ili lijek za čir ili nešto protiv kolesterola, kako bi postao slavan i bogat. Pa, hoću nagradu za svoje ţrtve." "Dobila si prilično skupo obrazovanje", rekao je Stanley. "To nije dovoljno. Ţelim da moja djeca naslijede novac koji si zaradio i ne ţelim da ga dijele s čoporom klinaca neke namiguše koja zna kako iskoristiti udovca." Miranda je neodobravajući uzviknula. Hugu je bilo neugodno, pa je rekao: "Ne okolišaj, Olga, draga, reci sve što misliš." Stanley se namrštio i rekao: "Nisam namjeravao izlaziti s nekom namigušom." Olga je shvatila kako j e pretjerala. Odgovorila je: "Nisam baš tako mislila." Za nju je to bilo ravno isprici. Kit je nemarno dobacio: "Neće biti neka velika razlika. Mama je bila visoka, više sportski nego intelektualni tip, i Talijanka. Toni Gallo je visoka, više sportski nego intelektualni tip, i Španjolka. Pitam se zna li kuhati?"
"Ne budi glup", rekla mu je Olga. "Razlika je u tome što posljednjih četrdeset godina Toni nije bila u obitelji, i nije jedna od nas, već strankinja." Kit se zainatio: "Ne zovi me glupanom, Olga. J a barem vidim što mi se događa pred nosom." Mirandi je zastao dah. O čemu on to govori? Isto je pomislila i Olga. "Što ja to ne vidim, a ispred nosa mi je?" Miranda je nekoliko puta pogledala prema Nedu. Plašila se da bi je on kasnije mogao pitati na što je Kit mislio. On je često primjećivao skrivena značenja.
Kit se povukao. "Daj, prestani me ispitivati, prava si gnjavatorica." "Zar tebi nije stalo do sigurne
budućnosti?" upitala je Olga Kita. "I tvoje je nasljedstvo ugroţeno poput mojega. Zar imaš toliko novaca da te nije briga?"
Kit se nasmijao na silu. "Baš tako." Miranda je rekla Olgi: "Ne misliš li previše na novac?" "Pa, tata nas je pitao." Stanley se ubacio: "Mislio sam kako bi vam bilo neugodno da netko novi zauzme mjesto vaše majke. Nikada mi nije palo na pamet da će vam prva briga biti moja oporuka." Miranda se osjetila povrijeđenom zbog oca. Ali više ju je brinuo Kit i ono što bi on mogao reći. Kao dijete
nikada nije znao čuvati tajne. Ona i Olga bile su prisiljene sve kriti od njega. Ako bi mu rekle nešto u povjerenju, za pet minuta sve bi izlajao mami. A sada je znao njezinu najmračniju tajnu. Više nije bio dijete, ali s druge strane, nikada nije ni sasvim odrastao. Bilo je to opasno. Srce joj je tuklo poput bubnja.
Moţda će uspjeti drţati razgovor pod kontrolom ako se i ona uključi. Obratila se Olgi: "Najvaţnije je da obitelj ostane zajedno. Što god tata učinio, ne smijemo dopustiti da nas to posvađa." "Ne drţi mi predavanja o obitelji", ljutito je rekla Olga. "Pričaj bratu o tome." Kit je ljuto dobacio: "Ostavi me na miru!" Stanley je rekao: "Ne bih ţelio ponovno o tome." Olga je bila uporna: "Ali on je bio taj koji je zamalo razorio obitelj." "Jebi se, Olga", rekao je Kit. "Polako", oštro je rekao Stanley. "Moţemo se svađati i bez uvreda i prostačenja."
"Ma daj, tata", rekla je Olga. Bila je bijesna, jer su joj rekli da previše misli na novac i morala je uzvratiti. "Što moţe biti gore za obitelj od toga da jedan član krade od drugoga?" Kit je pocrvenjeo od srama i bijesa. "Ja ću ti reći." Miranda je znala što slijedi. Uţasnuta, ispruţila je ruku prema Kitu nastojeći ga zaustaviti. "Kit, molim te, smiri se", panično je rekla. Nije ju slušao. "Ja ću ti reći što moţe hiti još gore za obitelj." Miranda je zavikala na njega: "Hoćeš li umuknuti!" Stanley je shvatio da tu postoji nešto o čemu on ništa ne zna, i zinuo je od zbunjenosti. "O čemu to vas dvoje pričate?" Kit je odgovorio: "Ja pričam o nekome— " Miranda je ustala: "Ne!" "Nekome tko spava..." Miranda je zgrabila čašu vode i sasula je Kitu u lice.
Iznenada se sve utišalo. Kit je obrisao lice ubrusom. Dok su ga svi zapanjeno gledali u tišini, rekao je: "... spava sa sestrinim muţem." Olga je bila zbunjena. "To nema nikakvoga smisla. Nisam nikada spavala s Jasperom ili Nedom." Miranda je rukama obuhvatila glavu. "Nisam mislio na tebe", rekao je Kit. Olga je pogledala Mirandu. Miranda je okrenula glavu.
Lori, koja je još stajala drţeći vrč s kavom, iznenada je shvatila, zapanjeno uzdahnuvši. Stanley je rekao: "Blagi Boţe! To nikada ne bih pomislio." Miranda je pogledala Neda. Bio je zgroţen. Rekao je: "Jesi li?" Nije odgovorila. Olga se okrenula Hugu. "Ti i moja sestra?"
Pokušao je sa svojim osmijehom zločestoga dječaka. Olga je zamah - nula i pljusnula ga. Zvučalo je prilično snaţno, više kao udarac. "Oh", zastenjao je on i zaljuljao se u stolcu. Olga je vikala: "Ti odvratni, laţljivi..." Ponestalo joj je riječi. "Crve. Svinjo. Prokleto kopile, smeće pokvareno!" Okrenula se Mirandi. "A ti!" Miranda je nije mogla pogledati u oči. Oborila je pogled prema stolu. Ispred nje bila je mala šalica s
kavom. Bila je to lijepa bijela porculanska šalica s plavim obrubom iz mamina omiljena servisa. "Kako si samo mogla?" upitala ju je Olga. "Kako si samo mogla?" Miranda će jednoga dana pokušati objasniti, ali sve što bi sada rekla zvučalo bi kao izvlačenje. Pa je samo zatresla glavom. Olga je ustala i napustila sobu.
Hugo je bio pokunjen. "Moţda je najbolje da ja..." Izašao je za njom. Stanley je iznenada shvatio da Lori stoji lamo slušajući svaku riječ. Sa zakašnjenjem je rekao: "Lori, moţda bi trebala pomoći Lukeu u kuhinji." Pogledala ga je kao da se budi. "Da, profesore Oxenford." Stanley je pogledao Kita. "To je bilo brutalno." Glas mu je podrhtavao od ljutnje. "Tako je, okrivi mene", nervozno je rekao Kit. "Nisam ja spavao s Hugom, je li tako?" Bacio je ubrus i
izašao. Ned je bio ukočen od nelagode. "Hm, ispričavam se", rekao je i izašao. Ostali su samo Miranda i njezin otac. Stanley je ustao i prišao joj. Stavio je ruku na njezino rame. "Svi će se oni smiriti, nakon nekog vremena", rekao je. "Nije dobro, ali će proći." Okrenula se prema njemu i pritisnula lice u mekanu tkaninu njegova sakoa. "Tata, tako mi je ţao", rekla je i počela plakati. 21:30
Vrijeme se kvarilo. Toni je vozila do staračkoga doma duţe nego se nadala, ali povratak je bio još sporiji. Na cesti je tanak sloj snijega bio čvrsto nabijen automobilskim gumama, presnaţno zaleđen da bi se pretvorio u bljuzgavicu. Oprezni vozači miljeli su putem, usporavajući sve ostale. Crveni Porsche koji je Toni vozila savršen je za pretjecanje sporijih automobila, ali nije bio najbolji za voţnju po klizavom i nije mogla nikako ubrzati svoje putovanje. Majka je zadovoljno sjedila pokraj nje u zelenom vu nenom kaputu i filcanoj kapi. Ni najmanje se nije
ljutila na Bellu. To je razočaralo Toni i sramila se zbog toga. Negdje duboko u sebi ţeljela je da se majka razbjesni zbog Belle, baš kao i ona. To bi je osvetilo. Ali činilo se kako majka misli da je Toni kriva za njezino dugo čekanje. Toni je ljutito rekla: "Shvaćaš li ti da te Bella trebala davno pokupiti?" "Da, draga, ali Bella mora voditi računa o svojoj obitelji." "A ja imam odgovoran posao."
"Znam, on ti nadomješta djecu." "Znači, Bella te moţe iznevjeriti, a ja ne." "Upravo tako, draga."
Toni je pokušala slijediti majčin primjer i hiti velikodušna. Ali stalno je mislila na svoje prijatelje u toplicama, kako sjede u jacuzziju, zezaju se, piju kavu uz vatru pokraj velikoga kamina. Charles i Damien bit će sve luđi kako večer bude odmicala, a oni se opuštali. Michael će pričati priče o svojoj irskoj majci, legendarnome zmaju iz njezina rodnoga Liverpoola. Bonnie će se prisjećati vremena sa studija,
svega onoga što su ona i Toni proţivjele kao jedine djevojke na fakultetu s tri stotine studenata. Svi će se jako dobro zabavljati, dok Toni vozi svoju majku kroz snijeg. Rekla je sebi da prestane misliti o tome. Odrasla sam, a odrasli ljudi imaju obaveze. Osim toga, majka
moţda neće još dugo biti ţiva, pa trebam uţivati u njezinu društvu dok to mogu. Malo je teţe bilo pronaći svjetliju stranu, no onda je počela razmišljati o Stanleyju. Bila mu je tako blizu toga jutra, a sada je jaz među njima bio veći nego ikada. Neprekidno se pitala je li moţda pretjerala. Je li ga ona navela da izabere između obitelji i nje? Da se povukla, moţda ne bi morao o tome odlučivati. Ali ipak, nije se bacila na njega, a ako ţena barem malo ne ohrabri muškarca, on nikada neće progovoriti. Nema smisla ţaliti, rekla je sebi. Izgubila ga je, i to je to. Ispred sebe vidjela je svjetla benzinske postaje. "Trebaš li na zahod, majko?" "Da, molim."
Toni je usporila i zaustavila se pred zgradom. Natočila je gorivo, pa uvela majku unutra. Majka je otišla u ţenski WC dok je Toni plaćala. Kada se Toni vratila u auto zazvonio joj je mobilni telefon. Pomislila je da je poziv iz Kremlja i ţurno je zgrabila telefon. "Toni Gallo." "Ovdje Stanley Oxenford." "Oh." Bila je iznenađena. To nije očekivala. "Nadam se da ne zovem u nezgodno vrijeme", pristojno je rekao.
"Ne, ne, ne", brzo je rekla, sjedajući za upravljač. "Pomislila sam da je poziv iz Kremlja i zabrinula se da je nešto krenulo loše." Zatvorila je vrata auta. "Sve je u redu, barem koliko ja znam. Kako je u toplicama?" "Nisam tamo." Objasnila mu je što se dogodilo.
"Kakvo uţasno razočaranje", rekao je.
Srce joj je jače udaralo, bez ikakvoga razloga. "Kako je kod vas, sve u redu?" Pitala se zašto ju je zvao. Istovremeno je promatrala jarko osvijetljenu naplatnu kućicu. Potrajat će dok joj se maj ka ne vrati. "Obiteljska večera završila je svađom. Ništa iznenađujuće - povremeno se time bavimo." "Oko čega ste se svađali?" "Mislim kako ti to ne bih trebao govoriti." Zašto si me onda nazvao, pomislila je. Stanley nikada nije zvao bez razloga. Obično bi bio tako
usredotočen da bi joj se činilo kako pred sobom ima popis stvari koje ţeli reći. "Ukratko, Kit je otkrio da je Miranda spavala s Hugom, sestrinim muţem." "Blagi Boţe!" Toni ih je pokušala zamisliti: zgodan i zlobni Kit, debeljuškasta, ljepuškasta Miranda, Hugo, minizavodnik, i opasna Olga. Bila je to stara priča, ali ono najčudnije je što je Stanley ponavlja njoj, Toni. Još jednom ponašao se prema njoj kao da su bliski prijatelji. Nije ţeljela povjerovati u to. Ako dopusti nadama da se obnove, o n će ih ponovno srušiti. Bez obzira na to nije htjela prekinuti razgovor. "Kako ste to primili?" upitala je.
"Pa, Hugo je oduvijek bio nestašan. Olga ga je valjda do sada upo znala, nakon dvadeset godina braka. Poniţena je i vraški ljuta - zapravo, upravo je čujem kako viče, ali mislim da će mu oprostiti. Miranda mi je objasnila kako se to dogodilo. Nije imala vezu s Hugom, samo je jednom s njim spavala kada je bila potištena poslije raspada braka; i srami se zbog toga cijelo vrijeme. Mislim da će Olga na k oncu i njoj
oprostiti. Kit je onaj koji me brine." Glas mu se rastuţio: "Oduvijek sam htio hrabroga i poštenoga sina, koji će postati ponosan i poštovan muškarac, ali on je podmukao i slab." Toni je nešto odjednom shvatila - Stanley je razgovarao s njom ka o da je ona Marta. Poslije svađa poput ove njih dvoje legli bi u krevet i raspravljali o svakome od svoje djece. Ţena mu je nedostajala i koristio je Toni kao zamjenu. Ali ta je pomisao više nije očaravala. Sasvim suprotno: odbijala ju je. Osjećala se iskorištenom. A morala je i provjeriti što joj majka tako dugo radi u WC -u na benzinskoj postaji. Upravo mu je to htjela reći, kada je on dodao: "Ali ne bih te trebao time opterećivati. Zvao sam zbog nečega drugog." To je već sličilo Stanleyju, pomislila je. A majka moţe pričekati još koju minutu. Nastavio je: "Poslije Boţića, bi li htjela jednom izaći sa mnom na večeru?" Što sada? pomislila je. Rekla je: "Naravno." Što to znači? "Znaš koliko ne volim ljude koji se upuštaju u vezu sa svojim podređenima. To zaposlene stavlja u veoma teţak poloţaj - moraju pomisliti kako im odbijanje moţe naškoditi poslu." "Ne brine me ništa slično", rekla je pomalo hladno. Ţeli li on to reći kako njegov poziv nije pokušaj zavođenja, pa ne mora brinuti? Ostala je bez daha i borila se da zvuči pribrano. "Bit će mi jako drago večerati s tobom." "Razmišljao sam o našem jutrošnjem razgovoru na litici." I ja sam, pomislila je ona...
Nastavio je: "Rekao sam nešto što sam istoga trena poţalio." "Što..." Jedva je disala. "Što je to bil o?" "Da nikada ne bih mogao ponovno zasnovati obitelj." "Nisi tako mislio?"
"Rekao sam to jer sam se... preplašio. Ĉudno, zar ne? U mojim godinama, preplašiti se." "Preplašio čega?" Uslijedila je duga stanka, a potom je odgovorio: "Svojih osjećaja." Toni je zamalo ispustila telefon. Osjetila je kako joj se crvenilo s grla širi na lice. "Osjećaja", ponovila je. "Ako ti je ovaj razgovor uţasno neugodan, trebaš samo reći i nikada to više neću spomenuti." "Nastavi." "Kada si mi rekla da te je Osborne pozvao van, shvatio sam kako nećeš zauvijek biti sama, vjerojatno ne
još dugo. Ako sada od sebe pravim potpunu budalu, molim te, reci mi odmah i izbavi me od jada." "Ne—", Toni je teško gutala. Njemu je ovo izuzetno teško, shvatila je. Prošlo je najmanje četrdese t godina otkako se na taj način obratio ţeni. Morala mu je pomoći. Morala mu je jasno dati do znanja da je ne vrijeđa. "Ne, ne praviš budalu od sebe, ni najmanje." "Jutros sam pomislio kako sam ti moţda drag i to me preplašilo. Jesam li u pravu kada to kaţ em? Volio bih ti sada vidjeti lice." "Jako mi je drago", rekla je tiho. "Jako sam sretna." "Stvarno?"
"Da."
"Kada te mogu vidjeti? Htio bih još pričati s tobom." "S majkom sam. Na benzinskoj postaji. Upravo izlazi iz WC- a. Vidim je." Toni je izašla iz auta, još uvijek
drţeći telefon na uhu. "Moţemo pričati sutra ujutro." "Nemoj još prekinuti. Toliko ti toga imam za reći." Toni je mahnula majci i pozvala je: "Ovamo!" Majka ju je vidjela i okrenula se. Toni je otvorila
suvozačeva vrata i pomogla joj govoreći: "Samo da završim ovaj razgovor." Stanley je rekao: "Gdje si"?
Zatvorila je majčina vrata. "Oko petnaest kilometara od Inverburna, ali napredujem jako sporo." "Htio bih te vidjeti sutra. Oboje imamo obiteljske obaveze, ali mo ţemo malo misliti i na sebe." "Nešto ćemo smisliti." Otvorila je vrata s vozačeve strane. "Moram krenuti - majci će biti hladno." "Doviđenja", rekao je. "Nazovi me kada god poţeliš. Bilo kada." "Doviđenja." Preklopila je telefon i ušla u auto. "To je lijep osmijeh", rekla je majka. "Razvedrila si se. Tko je to bio - netko zgodan?" "Da", rekla je Toni. "Netko uistinu zgodan."
22:30
Kit je čekao u svojoj sobi, nestrpljiv da se svi utišaju. Morao se izvući što je prije moguće, a sve će propasti ako ga netko vidi kada bude izlazio, pa se prisilio na čekanje. Sjedio je za starim stolom u sobici. Laptop je još bio priključen na električnu mreţu da se napune baterije: kasnije te noći još će mu trebati. Mobitel mu je bio u dţepu. Obradio je tri poziva iz Kremlja i za Kremlj. Dva su bila bezopasni osobni pozivi za čuvare, pa ih je propustio. Treći je bio iz Kremlja za Steepfall. Kit je nagađao kako je Steve Tremlett, nakon što nije uspio dobiti Toni Gallo, poţelio obavijestiti Stanleyja o poteškoćama s tele fonima. Pustio mu je snimljenu poruku da su linije u kvaru.
Dok je čekao, nemirno je osluškivao zvukove po kući. Ĉuo je kako se u sobi do njegove svađaju Hugo i Olga, tako da su njezina pitanja i pretpostavke prštale na sve strane. Hugo bi se povremeno čuo kako bijedno moli, nagovara, ruga se i ponovno moli. U prizemlju su Luke i Lori zveckali posuđem po kuhinji otprilike pola sata, a potom su se iza njih zatvorila ulazna vrata, kada su otišli u svoju nekoliko kilometara udaljenu k uću. Djeca su bila u štali, a Miranda i Ned su vjerojatno otišli u kuću za goste. Stanley je otišao u krevet posljednji. Otišao je u radnu sobu, zatvorio vrata, telefonirao - moglo se vidjeti kada netko u kući telefonira, jer bi se upalila ţaruljica s oznakom zauzeća na svim ostalim telefonima. Nakon nekoga vremena Kit ga je čuo kako se penje uz stepenice i zatvara vrata svoje spavaće sobe. Olga i Hugo su oboje bili u kupaonici i poslije toga se utišali; ili su se pomirili ili umorili. Pas, Nellie, bila je u kuhinji leţeći uz peć, na najtoplijem mjestu u kući. Kit je još malo čekao, dajući im svima vremena da zaspu. Ponovno mu se činilo da nisu bili pravedni prema njemu u onoj svađi. Mirandin nestašluk dokazao je kako on nije jedini obiteljski grešnik. Njega su krivili jer je otkrio tajnu, ali bolje je kada sve izađe na vidjelo. Zašto bi se njegov prekršaj neprekidno prepričavao, a njezin krio u tišini? Neka se ljute. Uţivao je kada je Olga udarila Huga. Moja starija sestra zna kako se tuče, zadovoljno je pom islio. Pitao se moţe li krenuti. Bio je spreman. Skinuo je svoj upadljivi prsten -pečatnjak i zamijenio lijepi Armanijev ručni sat običnim Swatchem. Odjenuo je traperice i topli crni dţemper; nosit će čizme, koje će obuti u prizemlju.
Ustao je i tada čuo kako se zatvaraju straţnja vrata. Ljutito je opsovao. Netko je ušao - jedno ili dvoje djece, vjerojatno napadajući hladnjak. Ĉekao je da ponovno čuje vrata, što bi značilo da su izašli; umjesto toga čuli su se koraci na stubama. Trenutak kasnije otvorila su se vrata njegove sobe i čuli koraci, a zatim je Miranda ušla u sobicu. Nosila je stare čizme i ogrtač preko noćne haljine, a u rukama je imala plahtu i jorgan. Bez riječi je otišla do fotelje i rasklopila je.
Kit je bio ljut. "Tako ti Boga, što hoćeš?" "Spavat ću ovdje", mirno je odgovorila. "Ne moţeš!" prestravljeno je rekao. "A zašto ne bih mogla?" "Trebala bi biti u gostinskoj kući."
"Posvađala sam se s Nedom zahvaljujući tvojoj priči za večerom, ti malo govno izdajničko." "Ne ţelim te ovdje!" "Baš me briga što ti ţeliš." Kit se pokušao smiriti. S gađenjem je gledao kako Miranda pretvara fotelju u krevet. Kako će se izvući iz sobe uz nju, tako blizu da sve moţe čuti? Bio je uznemiren, jer ona moţda satima neće zaspati. A potom, ujutro će se sigurno probuditi prije nego što se on vrati te primijetiti da ga nema. Alibi mu se rušio. Morao je krenuti. Pravit će se da je još ljući nego što je stvarno bio. "Jebi se", rekao je. Isključio je računalo i zatvorio poklopac. "Neću ostati s tobom." Ušao je u spavaću s obu. "A kamo ćeš?" S mjesta koje ona nije mogla vidjeti pokupio je čizme. "Gledat ću televiziju u primaćoj sobi." "Budi tih." Zalupila je vrata između dvije sobe. Kit je izašao. Na prstima je prešao mračni hodnik i spustio se niz stube. Drvo je škripalo, ali kuća se stalno slijegala i nitko se nije obazirao na takve zvukove. Blijedo svjetlo lampe na trijemu ulazilo je kroz mali prozor
pokraj prednjih vrata i plesalo oko vješalice za šešire, stupa na dnu stuba i hrpe telefonskih imenika na stoliću. Nellie je izišla iz kuhinje, stala pokraj vrata i mahala repom, nadajući se da bi joj se mogla posrećiti šetnja. Kit je sjeo na stepenice i obuo čizme, osluškujući da li se nad njim otvar aju vrata. Bio je to opasan trenutak i zadrhtao je od straha dok je petljao oko vezica. Uvijek je netko šetao usred noći: Olga bi poţeljela malo vode, Caroline došla iz štale po tabletu protiv glavobolje, Stanleyja bi uhvatilo znanstveno nadahnuće, pa bi upalio računalo. Svezao je vezice i odjenuo crnu skijašku jaknu. Bio je na izlazu. Ako ga sada netko vidi, jednostavno će otići. Nitko ga neće zaustaviti. Poteškoće će se pojaviti sutra. Znajući da je odlazio, moţda će pogoditi i gdje je bio, a njegov se plan zasnivao na tome da nitko ništa ne poveţe. Maknuo je Nellie s vrata i otvorio ih. Bilo je jako hladno, a snijeg je gusto padao. Gurnuo je Nellien nos
unutra i zatvorio za sobom vrata uz tihi škljocaj. Svjetla oko kuće upaljena su noću, ali usprkos tome jedva je vidio garaţu. Na tlu se skupilo desetak centimetara snijega. Za minutu su njegove čarape i nogavice pri dnu bile mokre. Poţalio je što nije obuo masivnije čizme. Auto mu je bio kod udaljenijeg ugla garaţe, prekriven plaštom snijega. Nadao se da će se motor pokrenuti. Ušao je i stavio kompjuter na sjedalo do sebe, tako da lako moţe odgovoriti na pozive iz Kremlja. Okrenuo je ključ. Motor je zakašljao, malo se mučio, ali poslije nekoliko sekundi je proradio. Kit se nadao kako to nitko nije čuo. Snijeg je padao tako gusto da ga je zasljepljivao. Morao je upaliti prednja svjetla i pomoliti se da nitko nije na prozoru.
Krenuo je. Auto se opasno zanosio po duboku snijegu. Milio je naprijed pazeći da ne pravi nagle pokrete upravljačem. Izašao je na prilazni put, oprezno zaokrenuo na visoravni i ušao u šumu, pa nastavio dalje prema glavnoj cesti.
Ovdje snijeg nije bio netaknut. Vidjeli su se tragovi kotača u oba smjera. Skrenuo je na sjever, suprotno od Kremlja i vozio ugaţenim tragovima. Poslije deset minuta skrenuo je na odvojak koji se zavlačio u brda. Tu nije bilo drugih tragova, pa je još više usporio ţaleći što nema pogon na sva četiri kotača. Konačno je stigao do znaka na kojem je pisalo Škola letenja Inverburn. Skrenuo je prema ulazu. Dvostruka vrata s rešetkama bila su otvorena. Ušao je unutra. Osvijetlio je hangar i kontrolni toranj. Mjesto je izgledalo pusto. Na trenutak, Kit se ponadao da se ostali neće pojaviti, pa će i on moći odustati. Pomisao na iznenadni prestanak uţasne napetosti bila je tako poţeljna da je postao bezvoljan i osjećao se još gore. Daj se smiri, pomislio je. Večeras je tvojim brigama kraj. Vrata hangara bila su dijelom otvorena. Kit se polako uvezao unutra. Nije bilo aviona - aerodrom je radio samo ljeti - ali odmah je ugledao svijetli Bentley Continental, za koji je znao da pripada Nigelu Buchananu. Pokraj njega stajao je kombi s oznakama Hibernian Telecom.
Nije vidio nikoga, ali slabo svjetlo dolazilo je sa stuba. Uzevši računalo sa sobom, Kit se počeo uspinjati na kontrolni toranj. Nigel je sjedio za stolom, odjeven u ruţičasti dţemper i sportsku jaknu, potpuno miran, drţeći mobitel uz uho. Elton je bio naslonjen na zid, u tamnome baloneru s podignutim ovratnikom. Uz noge mu je
stajala velika platnena torba. Daisy se raširila po stolici, s nogama ispruţenima na prozorskoj dasci.
Nosila je pripijene, svijetle koţne rukavice koje su izgledale neobično damski. Nigel je govorio u slušalicu svojim mekim londonskim naglaskom: "Ovdje snijeg prilično pada, ali prema prognozi najgora oluja će nas mimoići... Da, moći ćete letjeti sutra ujutro, nema problema... Bit ćemo ovdje prije deset... Ja ću biti u kontrolnome tornju, navodit ću vas kada se pribliţite... Neće biti nikakvih problema, ako imate novac, i to sve u pedeseticama, kao što smo se dogovorili." Razgovor o novcu uzbudio je Kita. Tri stotine tisuća funti u njegovim rukama za samo dvanaest sati i koju minutu. Istina, većinu će morati odmah dati Daisy, ali ostat će mu pedeset tisuća. Pitao se koliko mjesta zauzima pedeset tisuća u novčanicama od pedeset funti. Moţe li to stati u dţepove? Trebao je ponijeti neku torbu... "Hvala vama", rekao je Nigel. "Doviđenja." Okrenuo se. "Aha, Kit. Točno na vrijeme." Kit je rekao: "Tko je to bio - naš kupac?"
"Njegov pilot. Stiţu helikopterom." Kit je zinuo. "Što će napisati u plan leta?" "Kreće iz Aberdeena i slijeće u Londonu. Nitko neće znati da je malo skrenuo s puta i sletio u Školi letenja Inverburn."
"Odlično." "Drago mi je da se slaţeš", rekao je Nigel pomalo zajedljivo. Kit ga je stalno pitao o pojedinostima plana brinući se da Nigel, ma koliko bio iskusan, ipak nije obrazovan i pametan poput njega. Nigel bi mu odgovarao pretvarajući se da ga to zabavlja, očito misleći kako bi mu amater poput Kita trebao vjerovati. Elton je rekao: "Mičimo se odavde, hoćemo li?" Iz torbe je izvadio četiri kombinezona s natpisom Hibernian Telecom ispisanim na leđima. Svi su ih odjenuli. Kit je rekao Daisy: "Rukavice čudno izgledaju uz kombinezon." "Baš šteta", rekla je ona. Kit ju je gledao nekoliko trenutak a, a zatim oborio pogled. Ona moţe praviti poteškoće i draţe bi mu bilo da te večeri nije tu. Plašila ga je, a ujedno ju je mrzio i odlučio joj je pokazati, kako bi dokazao svoju nadmoć i osvetio se za ono što mu je napravila toga jutra. Uskoro će se morati sukobiti i on se toga plašio, ali i ţeljno čekao. Zatim im je Elton dao laţne propusnice na kojima je pisalo Hibernian Telecom - održavanje. Kitova propusnica imala je sliku nekog starijeg muškarca koji mu uopće nije bio nalik. Ĉovjek na slici imao je crnu kosu koja mu je prelazila preko ušiju, na način kako se nitko nije šišao otkako je Kit ţiv, k tomu još i goleme brkove i naočale. Elton je ponovno posegnuo u torbu i dodao Kilu crnu vlasulju, crne brkove i par naočala debelih okvira i zatamnjenih stakala. Dao mu je također ručno ogledalo i malu tubu s ljepilom. Kit je zalijepio brkove na gornju usnu i stavio periku. Njegova je kosa bila smećkasta, ošišana kratko i moderno. Pogledavši u ogledalo, sa zadovoljstvom je primijetio da tako prerušen izgleda potpuno drukčije. Elton je znao svoj posao.
Kit je vjerovao Eltonu. Njegova je neozbiljnost prikrivala sjajnu učinkovitost. On će učiniti sve što treba da se posao obavi, pomislio je Kit.
Te je večeri Kit namjeravao izbjegavati sve čuvare koji su radili u Kremlju kada je i on bio tamo zaposlen. Ipak, ako bude morao razgo varati s njima, bio je prilično uvjeren da ga neće prepoznati. Skinuo je sa se be prepoznatljiv nakit, a i izmijenit će glas. Elton je prerušio i Nigela, Daisy i sebe. Njih nitko iz Kremlja nije poznavao, pa nisu bili u opasnosti da ih se odmah prepozna; ali kasnije će čuvari policiji opisivati uljeze, pa će se prerušavanjem osigurat i da ti opisi nemaju veze s njihovim stvarnim izgledom. Kit je vidio kako je Nigel također dobio vlasulju. Nigelova prava kosa bila je boje pijeska, kratka, a sada je padala do visine brade i bila je prosijeda, pretvarajući elegantnoga Londončanina u ostar jeloga
Beatlesa. Također je nosio naočale sa staromodno velikim okvirima. Daisy je dobila dugu plavu vlasulju za svoju obrijanu glavu. Kontaktne leće promijenile su boju njezinih očiju iz smeđe u sjajno plave. Bila je još ruţnija nego prije. Kit se pitao kakav je njezin seksualni ţivot. Jednom je sreo nekoga tipa koji je tvrdio da je spavao s njom, ali sve što je rekao bilo je: "Još imam oţiljke." Dok ju je Kit gledao, skinula je čelične obruče koje je imala u obrvi, nosu i na donjoj usni. Sada je izgledala samo malo manje čudno.
Eltonovo je prerušavanje bilo najprofinjenije. Sve što je stavio bili su laţni zubi, koji su virili prema van ali s njima je bio potpuno drugačiji. Umjesto zgodnog tipa pojavio se nekakav štreber. Na kraju im je svima podijelio bejzbolske kape s natpisom Hibernian Telecom. "Većina sigurnosnih kamera postavljena je visoko", objasnio je. "Kapa s dugačkim šiltom spriječit će da nam se dobro vide lica."
Bili su spremni. Na trenutak je sve bilo tiho dok su se međusobno promatrali. A onda je Nigel rekao: "Predstava počinje." Izašli su iz kontrolnoga tornja i sišli stepenicama u hangar. Elton je sjeo za upravljač kombija. Daisy je uskočila na sjedalo do njega. Nigel je sjeo na treće. Sprijeda više nije bilo mjesta: Kit će morati sjesti straga, na pod medu alat.
Dok ih je gledao, ne znajući što učiniti, Daisy se pribila uz Eltona i stavila mu ruku na koljeno. "Sviđaju li ti se plavuše?" pitala je. Gledao je pred sebe ne mijenjajući izraz. "Oţenjen sam." Pomakla je ruku uz njegovu butinu. "Kladim se da ti se sviđaju bjelkinje, onako za promjenu, jesam li u pravu?"
"Oţenjen sam bjelkinjom." Uhvatio ju je za zglob i maknuo njezinu ruku sa svoje noge. Kit je odlučio kako je došao trenutak za obračun s njom. Dok mu je srce luđački tuklo rekao j e: "Daisy, pomakni se straga." "Odjebi", odgovorila je. "Nisam te zamolio, nego ti naredio. Makni se straga."
"Pokušaj me natjerati." "Dobro, hoću." "Samo naprijed", rekla je sa smiješkom. "Jedva čekam." "Otkazujem sve", rekao je Kit. Teško je disao od str aha, ali glas mu je bio miran. "Nigel, ţao mi je. Laku noć svima." Na drhtavim se nogama počeo udaljavati od kombija. Ušao je u svoj auto, upalio motor, zatim svjetla i čekao. Mogao je vidjeti kabinu kombija. Svađali su se. Daisy je mahala rukama. Poslije jedne minute Nigel je izašao iz kombija i pridrţao vrata. Daisy se još bunila. Otišao je straga i otvorio straţnja vrata i potom se vratio sprijeda. Na kraju je Daisy izašla. Stajala je gledajući s odbojnošću prema Kitu. Nigel joj je ponovno nešto rekao. Konačno je ušla straga u kombi i zalupila za sobom vrata. Kit se vratio do kombija i sjeo sprijeda. Elton je krenuo, izašao iz hangara i stao. Nigel je zatvorio velika vrata za njima i ušao u kombi. Elton je promrmljao: "Nadam se da je prognoza točna. Pogledaj kako samo jebeno pada." Krenuli su prema izlazu. Kitov mobitel je zazvonio. Podigao je poklopac računala. Na zaslonu je pisalo: Toni zove Kremlj.
23:30 Tonina majka zaspala je istoga trena kada su krenuli s benzinske postaje. Toni je zaustavila auto, spustila
naslon sjedala i napravila jastuk od svoga šala. Majka je spavala kao beba. Toni se to činilo čudnim, paziti na majku kao što bi pazila na dijete. Ĉudno se osjećala. Ali ništa joj nije moglo pokvariti raspoloţenje nakon razgovora sa Stanleyjem. Na svoj uobičajeno suzdrţan način otkrio je osjećaje. Ta ju je spoznaja grijala dok je vozila kroz snijeg, puţevim korakom kilometar po kilometar prema Inverburnu.
Majka je čvrsto spavala kada su stigle do predgrađa. Neki su još slavili. Na gradskim ulicama zbog prometa nije bilo snijega, pa je Toni mogla voziti ne plašeći se da će izgubiti kontrolu nad autom. Iskoristila je priliku i nazvala Kremlj, provjere radi. Javio se Steve Tremlett. "Oxenford Medical." "Toni ovdje. Kako ide?" "Bok, Toni. Imamo neke po teškoće, ali riješit ćemo ih."
Toni se ohladila. "Kakve poteškoće?" "Većina telefona ne radi. Samo ovaj na recepciji je u redu." "Kako se to dogodilo?" "Nemam pojma. Valjda zbog snijega."
Toni je zbunjeno zavrtjela glavom. "Plaćamo bogatstvo za telefon ski sustav. Ne bi se smio rušiti zbog lošega vremena. Moţemo li to popraviti?" popraviti?" "Da. Zvao sam ekipu Hibernian ekipu Hibernian Telecoma. Stiţu za nekoliko minuta." "Što je s alarmima?" "Ne znam rade li ili ne." "Prokletstvo. Jesi li rekao policiji?" "Jesam. Patrolna kola su bila tu. Policajci su malo pogledali okolo, nisu vidjeli ništa sumnjivo. Otišli su hvatati pijance po gradu."
Neki čovjek isteturao je pred Toni i jedva ga je zaobišla. "To mi je jasno." Uslijedila je stanka. "Gdje si ti?" "Inverburn." "Mislio sam da ideš u toplice."
"Trebala sam, ali uletjele su mi neke obiteljske obaveze. Javi mi što su otkrili telefonski tehničari, u redu? Nazovi me na mobitel." "Naravno." Toni je prekinula vezu. "Sranje", rekla je za sebe. Najprije majka, sada ovo.
Krivudala je uličicama dijela grada s obiteljskim kućama koje su se penjale na brdo nad lukom. Kada je došla do svoje zgrade parkirala je, ali nije izašla. Morala je otići u Kremlj. Da je u toplicama, povratak ne bi dolazio u obzir - bile su predaleko. Ali sada je u Inverburnu . Trebat će joj vremena da stigne tamo, zbog snijega - najmanje jedan sat, umjesto uobičajenih petnaest minuta - ali bilo je lako izvedivo. Jedini problem bila je majka. Toni je zatvorila oči. Mora li stvarno otići? Ĉak i da je Michael Ross nešto dogovorio s udrugom Ţivotinje su slobodne, nije bilo baš vjerojatno da bi oni prekinuli telefonske veze. Nije ih bilo lako pokvariti. S
druge strane, još jučer bi se zaklela da je nemoguće prošvercati kunića iz BSL4. Uzdahnula je. Mogla je donijeti samo jednu odlu ku. Konačno, ona je bila odgovorna za sigurnost laboratorija, nije mogla otići kući i uvući se u krevet dok se nešto čudno zbiva u Oxenford Medicalu. Majku nije mogla ostaviti samu, niti u to doba zamoliti susjede da je pripaze. Majka će jednostavno morati s njom do Kremlja.
Dok je ubacivala u prvu brzinu netko je izašao iz svijetlog Jaguara koji je bio zaustavljen desetak metara dalje, na zavoju. Nešto joj se na njemu činilo poznatim, pa je oklijevala s polaskom. Hodao je pločnikom prema njoj. Po načinu na koji je hodao činilo se da je pripit, ali samo malo. Došao je do njezina prozora i prepoznala je Carla Osbornea, televizijskoga novinara. Nosio je malen zaveţljaj. Ponovno je ubacila motor u prazni hod i spustila staklo. "Hej, Carl", rekla je. "Što ti radiš ovdje?" "Ĉekam te. I gotovo sam odustao." Majka se probudila i upitala: "Bok, je li to tvoj dečko?" "Ovo je Carl Osborne i on nije moj dečko." Sa svojom uobičajenom netaktičnom točnošću majka je rekla: "Ali bi moţda ţelio biti.".. Toni se okrenula Carlu, koji se smješkao. "Ovo je moja majka, Kathleen Gallo." "Ĉast mi je upoznati vas, gospodo Gallo." "Zašto si me čekao?" pitala je Toni. "Donio sam ti poklon", rekao je i pokazao joj što ima u rukama. Bilo je to štene. "Sretan Boţić", rekao je i spustio joj ga u krilo. "Carl, ne budi smiješan, za ime Boga!" Podigla je čupavo biće i pokušala mu ga vratiti.
On je zakoračio unatrag i podigao ruke. "Sada je tvoj." Mali pas bio je mekan i topao u njezinim rukama i dijelom ga je ţeljela priviti uz a sebe, iako je znala da ga se mora riješiti. Izašla je iz auta. "Ne treba mi ljubimac", čvrsto je rekla. "Ţivim sama, imam zahtjevan posao i staru majku i ne mogu se brinuti o psu onako kako bi trebalo." "Snaći ćeš se ti već. Kako ćeš ga zvati? Carl je lijepo ime."
Pogledala je u štene. Bio je to engleski ovčar, bijeli sa sivim mrljama, star oko osam tjedana. Gotovo da joj je mogao stati na dlan. dlan. Lizao ju je hrapavim hrapavim jezikom i zaljubljeno promatrao. promatrao. Ostala Ostala je čvrsta. Otišla je do njegova auta i njeţno spustila štene na prednje sjedalo. "Ti mu daj ime", rekla je. "Moram brinuti o previše stvari." "Pa, razmisli o tome", rekao je razočarano. "Zadrţat ću ga preko noći i javiti ti se sutra."
Vratila se u svoj auto. "Molim te, ne zovi me." Ubacila je u prvu brzinu. "Tvrda si srca", rekao je dok je odlazio.
Iz nekog razloga ta joj je primjedba zasmetala. Nisam ja tvrda srca, pomislila je. Neočekivano, oči su joj zasuzile. Morala sam se hrvati sa smrću Michaela Rossa i bijesnom gomilom novinara, Kit Oxenford me nazvao kučkom, sestra ostavila na cjedilu, otkazala sam odmor kojemu sam se veselila. Brinem se o sebi, o majci i Kremlju, ne mogu tome dodati još i psa, i točka. Tada se sjetila Stanleyja, i shvatila da ju uopće nije briga što Carl Osborne govori. Obrisala je oči nadlanicom i zagledala se pred sebe u vrtlog pahuljica. Dok je izlazila iz svoje viktorijanske ulice majka je rekla: "Carl zgodno izgleda."
"Nije on zgodan, majko. On je zapravo plitak i nepošten." "Nitko nije savršen. Nema baš previše dostupnih muškaraca tvojih godina." "Gotovo nijedan."
"Ne ţeliš ostati sama." Toni se nasmijala u sebi. "Nekako mislim da neću." Promet je slabio kako se udaljavala od gradskoga središta, a na cesti je bilo sve više snijega. Paţljivo vozeći vijugavim ulicama primije tila je da je jedan auto au to stalno iza nje. Pogledala je u retrovizor i prepoznala svijetli Jaguar. Carl Osborne ju je pratio. Zaustavila se uz rub, a on je stao odmah iza nje.
Izašla je i otišla do njegova prozora. "Što je sada?" "Ja sam novinar, Toni", rekao je. "Boţić samo što nije stigao, a ti paziš na svoju staru majku, no ipak si u autu i čini se da ideš prema Kremlju. Tu mora postojati neka priča." "Sranje", rekla je Toni.
Boţić 0:00 Kremu je izgledao kao iz bajke, a debeli sloj snijega prekrio je njegove osvijetljene krovove i tornjiće. Dok je kombi s natpisom Hibernian natpisom Hibernian Telecom prilazio Telecom prilazio glavnom ulazu, Kit je na trenutak zamislio sebe kao
crnoga viteza koji kreće u opsadu dvorca. Laknulo mu je kada su stigli. Nevrijeme se pretvaralo u pravu meća vu, usprkos prognozama, i trajalo je duţe nego što su računali da stignu s aerodroma. Kašnjenje ga je ispunilo strahom. Sa svakom izgubljenom minutom činilo se više mogućim da neka poteškoća ugrozi pomno pripremljen plan. Brinuo ga je telefonski poziv Toni Gallo. Spojio ju je sa Steveom Tremlettom, plašeći se da bi se uputila u Kremlj čim čuje snimljenu laţnu poruku. Ali nakon što je odslušao razgovor pomislio je kako je ipak trebao barem pokušati. Bila je prokleta nesreća što je u Inverburnu, umjesto u osamdeset kilometara udaljenim toplicama.
Nakon što se podigla prva od dvije prepreke na cesti, Elton je primakao kombi u razinu čuvarske kućice. Kao što je Kit očekivao, unutra su bila dva čuvara. Elton je spustio prozor. Ĉuvar se nagnuo naprijed i rekao: "Drago nam je što vas vidimo, dečki." Kit ga nije poznavao, ali prisjećajući se svoga razgovora s Hamishom, znao je da bi to trebao biti Willie Crawford. Pogledavši mimo njega, Kit je vidio i samoga Hamis ha. Willie je rekao: "Lijepo od vas što ste došli na Boţić." "Sve u rok sluţbe." "Trojica vas je, je li tako?"
"Imamo i plavušu straga." Prijeteći glas iz pozadine je rekao: "Pazi što govoriš, posranko." Kit je zatomio uzdah. Kako se mogu svađati u tako vaţnome trenutku? Nigel je promrmljao: "Prekinite, vas dvoje." Ĉinilo se da Willie nije čuo svađu. Rekao je: "Trebat će mi vaše isprave, molim vas."
Izvadili su svoje laţne propusnice. Elton ih je napravio prema Kitovu sjećanju na prave iskaznice Hibernian Telecom Telecoma. Telefonski sustav rijetko se kvario, pa je Kit računao na to da se niti jedan od straţara neće sjećati kako točno izgleda prava iskaznica. Sada, dok je čuvar proučavao iskaznice kao da su laţne novčanice, Kitu je zastao dah. Willie je zapisao ime na sa svake od iskaznica. Zatim ih je vratio bez riječi. Kit je pogledao na drugu stranu i ponovno počeo disati. "Vozite do glavnoga ulaza", rekao je Willie. "Najbolje je da stanete između ona dva rasvjetna stupa." Cesta pred njima se nije vidjela, potpun o je bila prekrivena snijegom. "Na recepciji će vas čekati gospodin Tremlett, koji će vam pokazati kamo morate otići." Podigla se i druga prepreka i Elton je krenuo naprijed.
Ušli su. Kitu je bilo mučno od straha. I prije je kršio zakon, uključujući uključujući prevaru zbog koje je dobio otkaz, ali to nije bila prava krađa, više je sličilo varanju na kartama, čime se bavio još od jedanaeste godine. Ovo je bila prava pljačka, nešto zbog čega se ide u zatvor. Teško je gutao i pokušavao se pribrati. Pomislio je na svoj ogromni dug prema Harryju Macu. Sjetio se čistoga uţasa koji je doţivio toga jutra, dok mu je Daisy drţala glavu pod vodom i kada je pomislio da će umrijeti. Morao je prekinuti sa svime time. Nigel je tiho rekao Eltonu: Eltonu: "Pokušaj ne ljutiti ljutiti Daisy." "Samo sam se šalio", branio se Elton. "Ona nema smisla za šalu." Ako je Daisy to čula, ništa nije rekla. Elton se zaustavio pred glavnim ulazom i izašli su van. Kit je nosio svoje prijenosno računalo. Nigel i Daisy uzeli su kutije s alatom iz straţnjega dijela kombija. Elton je imao crvenkastu crvenkastu koţnu aktovku aktovku koja je izgledala veoma skupo, onako onako tanka s mesinganom ko pčom - nešto što potpuno priliči njemu, ali ne i telefonskom serviseru, pomislio je Kit.
Prošli su uz kamene lavove pred ulazom i ušli u Veliku dvoranu. Slabo osvjetljenje za nuţdu unutar viktorijanskoga zdanja pojačavalo pojačavalo je sličnost s crkvom: prozori s vodoravnim prečkama, šiljasti lukovi, gusti raster drvenih krovnih greda. Polumrak nije smetao sigurnosnim kamerama koje su - kao što je Kit znao - koristile infracrveno svjetlo.
Na modernoj recepciji u sredini dvorane bila su još dvojica čuvara. Mladu, zgodnu ţenu Kit nije prepoznao, a uz nju je bio Steve Tremlett. Kit se malo povukao, nije htio da ga Steve vidi izbliza. "Vama treba pristup glavnom kompjuteru", rekao je Steve. Nigel je rekao: "Tamo ćemo početi." Steve je podigao obrve kada je čuo londonski naglasak, naglasak, ali nije ništa ništa rekao. "Susan će vas odvesti - ja moram ostati pokraj telefona." Susan je imala kratku kosu i probušenu probušenu obrvu. Nosila je košulju s epoletama, epoletama, kravatu, kravatu, tamne hlače od uniforme i crne cipele s visokim vezivanjem. Prijateljski im se n asmiješila i povela ih niz hodnik obloţen tamnim drvom.
Kit je odjednom bio čudno miran. Unutra je, vodi ga uniformirana čuvarica, čuvarica, i spreman je za pljačku. Prepustio se sudbini. Karte su podi jeljene, stavio je svoj svoj ulog i sada se nije nije moglo ništa osim odigrati do kraja - dobiti ili izgubiti.
Ušli su u kontrolnu sobu. Mjesto je bilo čišće i urednije nego što je Kitu ostalo u sjećanju, svi su kabeli bili pravilno sloţeni, knjige deţurstava poredane na polici. Pretpostavio je kako je to Toni sredila. I ovdje su bila dva čuvara umjesto jednoga. Sjedili su za za dugim stolom, gledajući gledajući u ekrane. Susan ih je predstavila kao Dona i Stua. Don je bio tamnoputi Indijac s jakim glasgowskim naglaskom, a Stu pjegav i crvenokos. Kit nije prepoznao
nijednog. Ĉuvar viška, pa što onda, rekao je Kit u sebi: samo još jedan par očiju od kojih nešto treba sakriti, još netko koga treba zbuniti, pa nakon toga prevariti. Susan je otvorila vrata sobe s uređajima. uređajima. "CPU je ovdje unutra."
Trenutak kasnije Kit je bio u svetoj unutrašnjosti. Tek tako, pomislio je, iako su mu trebali tjedni pripreme. Tu su bila računala i drugi uređaji koji su upravljali ne samo telefonima, već i rasvjetom, kamerama i alarmom. Sam ulazak ovamo bio je ravan pobjedi. Rekao je Susan: "Hvala najljepša - dalje moţemo sami."
"Ako vam išta zatreba, dođite do recepcije", rekla je i izašla. Kit je stavio svoje računalo na stol i spojio ga s onim koje je nadgle dalo sigurnosni sustav. Izvukao je stolicu i okrenuo zaslon svoga laptopa tako da ga nitko s vrata ne moţe vidjeti. Osjetio je da ga Daisy gleda, sumnjičavo i zlokobno. "Hajde u drugu sobu", rekao joj je. "Pripazi na čuvare." Na trenutak je buntovno podigla pogled, a zatim ga poslušala. Kit je duboko uzdahnuo. Točno je znao što treba uraditi. Morao je biti brz, ali oprezan. Najprije je pristupio programu koji nadgleda signal trideset i sedam Videokamera zatvorenoga
televizijskoga sustava. Promotrio je ulaz u BSL4, koji je izgledao uobičajeno. Prešao je na recepciju i tamo vidio Stevea, ali ne i Susan. Provjeravajući sliku ostalih kamera pronašao je Susan kako obilazi drugi dio zgrade. Zapisao je vrijeme.
Golema memorija računala čuvala je snimke četiri tjedna prije nego ih obriše. Kit se dobro snalazio s tim programom, jer ga je sam ugradio. Pronašao je snimke kamera iz BSL4 od prošle noći, u isto vrijeme. Provjerio ih je, nasumično premotavajući, da se uvjeri kako neki ludi znanstvenik nije radio u labosu usred noći; svugdje su bile samo slike praznih prostorija. Dobro. Nigel i Elton napeto su ga promat rali bez riječi. Ubacio je snimke od prošle noći na mjesto onih koje su čuvari upravo gledali. Sada netko moţe šetati po BSL4 i raditi što hoće, a da to nitko ne zna. Monitori su bili opremljeni detektorima koji bi reagirali na promjenu opreme, ako bi, na primjer, netko priključio svoj Videorekorder. Ali, kako ove snimke nisu dolazile od nekog izvora izvan sustava, već
ravno iz memorije računala, ništa neće pokrenuti alarm. Kit je ušao u glavnu kontrolnu sobu. Daisy se zavalila u stolici, odje- nuvši svoju koţnu jaknu pxeko Hibernian Telecom kombinezona. Kit je pogledao na zid s ekranima. Sve se doimalo uobičajenim. Tamnoputi čuvar, Don, pogledao ga je upitno. Da bi se opravdao, Kit je upitao: "Radi li bilo koji od ovih telefona?" "Niti jedan", rekao je Don.
Na donjem dijelu svakoga ekrana bili su ispisani točno vrijeme i datum. Vrijeme s jučerašnje snimke podudaralo se sa satom - za to se Kit pobrinuo. Ali datum je bio jučerašnji. Kit je računao na to da nitko nikada ne gleda datum. Ĉuvari su na ekranima pratili što se zbiva; nisu čitali tekst koji bi im pokazao ono što već znaju. Nadao se kako je bio u pravu.
Dona je zanimalo što to na ekranima tako privlači telefonskoga tehničara. "Mogu li nekako pomoći?" upitao je izazivački. Daisy je nešto progunđala i promeškoljila se u stolici, poput psa koji je osjetio sukob među ljudima. Zazvonio je Kitov mobitel.
Vratio se natrag u sobu s opremom. Poruka na njegovu računalu glasila je: Kremlj zove Toni. Pretpostavio je da Steve ţeli reći Toni za dolazak ekipe za popravak. Odlučio je propustiti poziv: moţda se Toni umiri i ne uputi u Kremlj. Pritisnuo je tipku i stavio svoj mobitel na uho. "Toni Gallo ovdje." Bila je u autu: Kit je čuo motor. "Ovdje Steve, iz Kremlja. Stigla je ekipa za popravke iz Hibernian Telecoma."
"Jesu li riješili problem?" "Tek su počeli raditi. Nadam se da te nisam probudio." "Ne, nisam u krevetu. Stiţem do vas." Kit je opsovao. Toga se i plašio. "Stvarno nisi trebala", rekao je Steve Toni.
Kit je pomislio: kako točno! "Vjerojatno nisam", odgovorila je. "Ali ovako sam mirnija."
Kit je pomislio: kada ćeš stići? Steveu je isto bilo na umu. "Gdje si sada?"
"Samo nekoliko kilometara daleko, ali ceste su uţasne i ne mogu voziti brţe od trideset na sat." "Jesi li u Porscheu?" "Da." "Ovo je Škotska, bilo bi ti bolje da si kupila Land Rover." "Trebala sam kupiti prokleti tenk."
Daj, pomislio je Kit, kada stiţeš? Toni je odgovorila na njegovo pitanje. "Trebat će mi najmanje pola sata, moţda i cijeli sat." Toni je prekinula, a Kit je još jednom opsovao u sebi. Uvjeravao se kako Toni ne moţe ništa pokvariti. Ništa joj neće ukazivati na pljačku u tijeku. Ništa neće nedostajati nekoliko dana. Izgledat će kao da su samo telefoni bili pokvareni, a serviseri su ih popravili. Sve dok se znanstvenici ne vrate na posao nitko neće shvatiti da je BSL4 opljačkan. Glavna je opasnost bila mogućnost da Toni prepozna Kita bez obzira na masku. Izgledao je sasvim drugačije; skinuo je upadljiv nakit i sat i lako je mogao mijenjati glas, pojačavajući škotski naglasak; ali ona je bila kuja oštroga oka i nije smio riskirati. Kada se pojavi, drţat će se onoliko daleko od nje koliko to bude moguće i pustiti da Nigel govori. Bez obzira na sve opasnost da nešto pode krivo bit će deset puta veća. Ali tu nije bilo pomoći, jedino je mogao poţuriti. Sljedeći njegov zadatak bio je ubaciti Nigela u labos tako da to nitko od čuvara ne primijeti. Glavna prepreka bile su ophodnje. Svakoga sata čuvar s recepcije obišao bi zgradu. Uvijek je išao istim putem, za što mu je trebalo dvadeset minuta. Nakon što bi prošao pokraj ulaza u BSL4 čuvar se tamo ne bi vraćao cijeli sat. Kit je vidio Susan u patroli prije nekoliko minuta, dok je priključivao svoj kompjuter. Sada je provjerio kameru na recepciji i vidio je kako sjedi sa Steveom za stolom, nak on što je prohodala svoj krug. Kit je provjerio vrijeme. Imao je dobrih pola sata prije nego ona opet krene. Kit je sredio kamere u BSL4 labosima, ali ostala je jedna ispred vrata, koja je snimala sam ulaz u BSL4. Našao je jučerašnju snimku i prevrtio je n aprijed dvostrukom brzinom. Stao je u trenutku kada se
pojavio čuvar u ophodnji. Počevši od mjesta gdje je čuvar izašao sa slike, ubacio je snimku na zaslon čuvara u susjednoj sobi. Don i Stu neće vidjeti ništa osim praznoga hodnika cijeli sljedeći sat, il i dok Kit ne vrati sve na staro. Na zaslonu će uz datum biti i vrijeme pogrešno, ali Kit se još jednom kladio na nepaţnju čuvara. Pogledao je Nigela. "Idemo." Elton je ostao u sobi s opremom, kako bi pazio da nitko ne dira Kitovo računalo. Prolazeći kroz kontrolnu sobu Kit je rekao Daisy: "Idemo po na- nometar u kombi. Ti budi tu." Nije
postojao nikakav nanometar, ali Don i Stu to neće znati. Daisy je zagunđala i pogledala u stranu. Nije baš dobro igrala svoju ulogu. Kit se nadao da će čuvari samo pomisliti kako je loše volje. Kit i Nigel brzo su krenuli prema BSL4. Kit je provukao očevu karticu ispred skenera, a zatim pritisnuo kaţiprst lijeve ruke na ekran. Ĉekao je dok je računalo uspoređivalo podatke s njegovog prsta i one na kartici. Primijetio je da Nigel nosi onu lijepu Eltonovu koţnu aktovku. Svjetlo nad vratima ostajalo je nepromijenjeno - crveno. Nigel je nestrpljivo pogledao Kita. Ovo mora raditi, govorio je Kit u sebi. Na kartici su bili podaci s njegova otiska - provjerio je. Što nije u redu? Tada je ţenski glas iza njih rekao: "Ţao mi je, ali tu ne smijete ući." Kit i Nigel su se okrenuli. Iza njih je stajala Susan. Nije djelovala neprijateljski, ali bila je uznemirena.
Trebala bi biti na recepciji, panično je pomislio Kit. Nije morala krenuti u ophodnju još pola sata... Osim ako Toni Gallo nije udvostručila ne samo broj ljudi, već i obilazaka. Začuo se zvuk poput zvona na vratima. Sve troje pogledali su u svjetlo nad ulazom. Bilo je zeleno i ugrađeni motor polako je otvarao teška vrata. Susan je rekla: "Kako ste otvorili ta vrata?" U glasu joj se sada osjećao strah.
Nevoljko, Kit je pogledao dolje prema ukradenoj kartici u svojoj ruci. Susan je slijedila njegov primjer. "Ne biste smjeli to imati!" rekla je s nevjericom. Nigel je krenuo prema njoj.
Okrenula se na petama i potrčala. Nigel je krenuo za njom, ali bio je dvostruko stariji. Nikada je neće uhvatiti, pomislio je Kit. Gnjevno je uzviknuo: "Kako se sve moglo lako brzo upropastiti?" Tada se u hodniku koji je vodio prema kontrolnoj sobi pojavila Daisy.
Kit nikada ne bi pomislio kako će mu biti drago vidjeti njezino ruţno lice. Nije izgledala iznenađena onime što vidi pred sobom: čuvarica koja trči prema njoj, Nigel iza nje, Kit ukopan na mjestu. Primijetila je kako Susan napušta recepciju i ide prema BSL4. Shvatila je opasnost i krenula za njom. Susan je vidjela Daisy i zastala, a zatim nastavila trčati, očito u ţelji da projuri pokraj nje. Nešto poput smiješka pojavilo se na Daisynim usnama. Zamahnula je i rukom u rukavici pogodila Susan u lice. Udarac je proizveo mukli zvuk, poput lubenice bačene na tvrdi pod. Susan se srušila kao da je naletjela na zid. Daisy je zadovoljno protrljala zglobove šake. Susan se podigla na koljena. Jecaji su izlazili u mjehurićima kroz krv koja joj je prekrila nos i usta. Daisy
je iz dţepa svoje jakne izvadila savitljivu cijev dugu tridesetak centimetara, za koju je Kit pretpostavljao da je načinjena od gume punjene olovom. Podigla je ruku. Kit je zavikao: "Ne!" Daisy je udarila Susan u glavu. Ĉuvarica se u tišini srušila. Kit je zavikao: "Ostavi je!" Daisy je podigla ruku za novi udarac, ali Nigel je koraknuo naprijed i uhvatio je za zglob. "Nije je potrebno ubiti", rekao je. Daisy je nevoljko odstupila. "Kozo luda!" povikao je Kit. "Sve će nas osuditi za ubojstvo!" Daisy je pogledala svijetlosmeđu koţu rukavice na svojoj desnoj ruci. Na zglobovima je bilo krvi.
Zamišljeno ju je polizala. Kit je piljio u onesviještenu ţenu na podu. Od pogleda na njezino zgrčeno tijelo bilo mu je slabo. "Ovo se nije trebalo dogoditi!" panično je povikao. "Što ćemo sada s njom?" Daisy je popravila svoju plavu periku. "Svezati je i skloniti nekamo."
Kitov je mozak ponovno počinjao raditi poslije prekida zbog iznenadnoga nasilja. "Točno", rekao je. "Stavit ćemo je u BSL4. Tamo čuvari ne smiju." Nigel je rekao Daisy: "Uvuci je unutra. Naći ću nešto čime ću je vezati." Ušao je u ured sa strane. Zazvonio je Kitov mobitel. Nije se obazirao. Kit je karticom ponovno otvorio vrata koja su se automatski zatvorila. Daisy je uzela crveni aparat za
gašenje poţara i njime zaglavila vrata. Kit je rekao: "Ne smiješ to raditi, podići ćeš uzbunu." Maknuo je aparat. Daisy ga je sumnjičavo pogledala. "Alarm se uključi ako su vrata otvorena?" "Da!" odgovorio je Kit nestrpljivo. "Ovdje se i zrak kontrolira. Valjda znam, sve sam to ja namjestio. Sada
umukni i radi što ti se kaţe!" Daisy je uhvatila Susan oko prsiju i vukla je po tepihu. Nigel je izašao iz ureda s dugim kabelom od
struje. Svi su ušli u BSL4. Vrata su se zatvorila za njima. Bili su u ma lenom predvorju iz kojega se ulazilo u svlačionice. Daisy je naslonila Susan uza zid ispod uređaja za sterilizaciju kroz koji bi se provlačilo sve što je izlazilo iz laboratorija. Nigel joj je vezao ruke i noge kabelom. Kitov je telefon prestao zvoniti. Svo troje su izašli. Za to nije trebala propusnica: vrata su se otvarala pritiskom na zeleni gumb na zidu.
Kit je očajnički pokušavao misliti unaprijed. Cijeli je plan bio uništen. Više nije bilo moguće prikriti pljačku. "Uskoro će početi traţiti
Susan", rekao je pokušavajući zvučati mirno. "Don i Stuart će primijetiti da je više nema na monitorima. Ĉak i ako ne primijete, Steve će se zabrinuti kada se ne vrati iz ophodnje. U oba slučaja nemamo vremena
ući u laboratorij i izaći van prije nego što se digne uzbuna. Sranje, ništa ne valja!" "Smiri se", rekao je Nigel. "Moţemo sve riješiti, samo ako si smiren. Dovoljno je srediti i druge čuvare, kao što smo i nju." Kitov je telefon ponovno zazvonio. Bez računala nije mogao znati tko je to. "Vjerojatno Toni Gallo", rekao je. "A što ćemo kada se ona pojavi? Ne moţemo se praviti da je sve u redu dok su svi čuvari vezani!" "I nju ćemo srediti kada se pojavi." Kitov telefon nije prestajao zvoniti. 0:30
Toni je vozila sporije od dvadeset na sat, naginjući se nad upravljačem ne bi li vidjela cestu kroz zasljepljujuću bjelinu snijega. Njezina su svjetla osvjetljavala samo oblak velikih mekih pahuljica, koje kao da su prekrile cijeli svijet. Gledala je tako usredotočeno da su je oči boljele, kao da joj je sapun ušao u njih.
Kada bi ubacila mobitel u za to predviđeni utor na komandnoj ploči svojega Porschea mogla je razgovarati ne drţeći telefon u ruci. Nazvala je Kremlj i slušala kako zvoni bez odgovora. "Tamo nema nikoga, mislim", rekla je majka. Serviseri su sigurno is ključili cijeli sustav, pomislila je Toni. Rade li alarmi? Što ako nešto ozbiljno pođe
po zlu dok su telefoni u kvaru? Osjećajući se nelagodno i nemoćno prekinula je poziv pritiskom na gumb. "Gdje smo?" pitala je majka. "Dobro pitanje." Toni je poznavala cestu, ali jedva ju je vidjela. Ĉinilo joj se da vozi cijelu vječnost.
Povremeno bi pogledala sa strane, traţeći nešto poznato. Učinilo joj se da je prepoznala kamenu kuću s upadljivim vratima od kovanoga ţeljeza. Bila je samo nekoliko kilometara od Kremlja, prisjetila se. To ju je ohrabrilo. "Tamo smo za petnaest minuta, majko", rekla je. Pogledala je u retrovizor i vidjela svjetla koja su je pratila od Inverburna: nametljivi Carl Osborne u
svome Jaguaru, slijedi je poput psa, vozeći jednako sporo. U nekim drugim okolnostima s uţivanjem bi mu pobjegla.
Je li sve bilo nepotrebno? Ništa joj ne bi bilo draţe od Kremlja u kojemu vlada potpuni mir: telefoni popravljeni, alarm radi, pospani čuvari se dosađuju. Potom bi se mogla vratiti kući, zavući u krevet i misliti na sutrašnji susret sa Stanleyjem. Ako ništa drugo, uţivala bi u pogledu na Carla Osbornea, kada shvati da je satima vozio kroz snijeg, na Badnjak, usred noći, da bi izvijestio o kvaru na telefonskim vezama. Ĉinilo se da vozi ravnim dijelom puta, pa je iskoristila prigodu i ubrzala. Ali nije dugo bilo tako, i gotovo odmah je naletjela na desni zavoj. Nije mogla kočiti zbog straha od proklizavanja, pa je ubacila u manju brzinu da uspori auto te drţala nepromijenjen gas dok je pokušavala skrenuti. Straţnji dio Porschea htio je produţiti ravno, osjećala je to, ali široke su straţnje gume drţale cestu. Pred njom su se pojavila automobilska svjetla i za promjenu je mogla vidjeti stotinjak metara ceste između dva vozila. Nije se imalo što gledati: napadalo je dvadesetak centimetara snijega, kameni zid s lijeva, bijeli brijeg s desna. Drugi auto dolazio joj je ususret prilično brzo, primijetila je s ne lagodom.
Prisjetila se toga dijela ceste. Bio je to dugi široki zavoj koji je obilazio podnoţje brda, skrećući pod pravim kütem. Drţala se svoje polovice ceste, ušavši u njega. Ali drugi auto nije. Vidjela je kako se zanosi prema sredini ceste i pomislila: budalo, stisnuo si kočnicu u zavoju i proklizao.
Sljedećeg trenutka uţasnuto je shvatila kako auto ide ravno na nju. Prešao je preko sredine i kretao se njezinom stranom ceste. Bio je to nabrijani sedan s četvoricom muškaraca. Smijali su se, i u onome djeliću seku nde u kojemu ih je mogla vidjeti, shvatila je da su to neki veseljaci, previše pijani kako bi shvatili u kakvoj su opasnosti. "Pazi!" uzalud je povikala.
Prednji dio Porschea trebao je udariti u klizeći bok dolazećeg vozila. Ne misleći trznula je upravljač em ulijevo. Skrenula je. Istovremeno je stisnula gas. Auto je poskočio i proklizao. Na trenutak je drugi auto bio uz nju, samo nekoliko centimetara daleko.
Porsche je bio okrenut nalijevo, ali je klizio ravno. Toni je okrenula upravljač udesno, ne bi li se ispravila i samo je lagano dotaknula gas. Auto se vratio u normalan poloţaj, a gume legle na cestu. Mislila je da će je sedan udariti u straţnji dio; zatim joj se učinilo da će se mimoići za dlaku; potom se začuo zveket, glasan, ali ne i jak i shvatila je da su joj pogodili branik. Nije bio neki udarac, ali ipak je izbacio Porsche s pravca, straţnji dio se zanio lijevo i izgubila je kontrolu. Toni je očajnički okretala volan lijevo, parirajući klizanju; ali prije nego je to dalo rezultata auto je udario u zid uz cestu. Ĉuo se snaţan udarac, praćen zvukom lomljenja stakla; zatim se auto zaustavio. Toni je zabrinuto pogledala majku. Gledala je pred sebe otvorenih usta, zbunjena, ali neozlijeđena. Toni je osjetila olakšanje - a onda se sjetila Osbornea. Sa strahom je pogledala u retrovizor misleći kako se onaj auto sigurno zabio u Osborneov Jaguar. Mogla je vidjeti straţnja svjetla sedana i bijele farove Jaguara. Sedanu je zadnji kraj plesao; Jaguar je skrenuo sasvim uz rub ceste; sedan se ispravio i prošao dal je. Jaguar se zaustavio, a auto pun pijanih klinaca nastavio je kroz noć. Vjerojatno su se još smijali. Majka je rekla drhtavim glasom: "Ĉula sam udarac - jesmo li se sudarili?" "Jesmo", rekla je Toni. "Ali smo se sretno izvukli." "Mislim da bi trebala paţ ljivije voziti", rekla je majka.
0:35 Kit se borio protiv panike. Njegov se sjajni plan potpuno raspao. Pljačka više nikako nije mogla proći kao što je zamislio - neprimijećeno sve dok se osoblje ne vrati na posao poslije praznika. U najboljem slučaju neće je otkriti do šest ujutro, kada čuvarima stiţe smjena. Ali ako je Toni Gallo i dalje na putu ovamo, preostalo je još manje vremena.
Da je sve išlo po planu, ne bi bilo nasilja. Ĉak i ovako, pomislio je s bespomoćnom nelagodom, ono nije bilo neophodno. Onu čuvaricu Susan moglo se uhvatiti i vezati neozlijeđenu. Naţalost, Daisy nije mogla odoljeti prigodi da bude surova. Kit se očajnički nadao kako će ostali čuvari biti zatočeni bez novih mučnih i krvavih scena. Sada, dok su trčali prema kontrolnoj sobi, i Daisy i Nigel izvukli su pištolje. Kit je bio uţasnut. "Dogovorili smo se bez oruţja!" pobunio se. "Sva sreća da te nismo poslušali", odgovorio je Nigel. Stigli su do vrata. Kit je zgranuto zurio u pištolje. Bili su to mali automatici s velikim drškama. "Sada je ovo oruţana pljačka, valjda vam je to jasno." "Samo ako nas uhvate." Nigel je dohvatio kvaku i naglo otvorio vrata. Daisy je uletjela u sobu vičući iz svega glasa: "Na pod! Odmah! Obojica!"
Oklijevali su samo trenutak: kod dvojice čuvara iznenađenje je iz zbunjenosti prešlo u strah; zatim su se bacili na pod.
Kit se osjećao bespomoćno. Namjeravao je prvi ući u sobu i reći: "Molim vas ostanite mirni i radite što vam se kaţe, pa nitko neće biti ozlijeđen." Ali više nije ništa odlučivao. Nije mogao ništa učiniti, samo gledati i potruditi se da sve ne postane još gore. Elton se pojavio na vratima sobe s opremom. Odmah je shvatio što se zbiva. Daisy je urlala na čuvare: "Lice prema podu, ruke na leđa, zatvaraj oči! Brzo, brzo, ili pucam u jaja!" Napravili su sve što im je rekla, pa ipak je udarila Dona teškom čizmom u glavu. Zajauknuo je i zgrčio se, ali nastavio je leţati. Kit je stao ispred Daisy. "Dosta!" zavikao je. Elton je začuđeno vrtio glavom: "Ova je luda sto posto." Izraz uţivanja u nasilju na Daisynu licu preplašio je Kita, ali prisilio se da ne skrene pogled s nje. Previše
je toga uloţio da bi zbog nje sve propalo. "Slušaj me!" zavikao je. "Još nisi u labosu i nećeš ni biti ako
ovako nastaviš. Ako ţeliš dočekati kupce praznih ruku u deset sati, samo nastavi kako si počela." Okrenula se od njegova ispruţenoga prsta, ali on je nastavio: "Dosta nasilja!" Nigel ga je podrţao. "Ohladi se, Daisy", rekao je. "Poslušaj ga. Probaj vezati ovu dvojicu, a da im ne otkineš glave." Kit je rekao: "Smjestit ćemo ih na isto mjesto kao i djevojku." Daisy im je vezala ruke električnim kabelom, a onda su ih ona i Nigel poveli prijeteći im pištoljima. Elton je ostao straga gledajući u monitore i pazeći na Stevea na recepciji. Kit je pratio zatvorenike do BSL4 i otvorio vrata. Smjestili su Dona i Stua na pod pokraj Susan i vezali im noge. Don je krvario iz gadne posjekotine na čelu. Susan je bila pri svijesti, ali ne sasvim. "Još jedan", rekao je Kit dok su izlazili. "Steve, u Velikoj dvorani. 1 bez nepotrebnog nasilja." Daisy je nezadovoljno zagunđala. Nigel je rekao: "Kit, pazi da više ne spominješ pred čuvarima kupca i dogovor u deset. Ako im kaţeš
previše, morat ćemo ih ubiti." Kit je zapanjeno shvatio što je učinio. Osjetio se kao budala. Zazvonio je telefon. "To bi mogla biti Toni", rekao je. "Provjerit ću." Otrčao je u sobu s opremom. Na ekranu njegova laptopa pisalo je: Toni zove Kremlj. Prebacio je poziv na telefon na recepciji i slušao. "Hej, Steve, Toni ovdje. Ima li što novo?"
"Serviseri su još ovdje." "Sve drugo je u redu?"
S mobitelom na uhu Kit je ušao u kontrolnu sobu i stao iza Eltona kako bi gledao Stevea na monitoru. "Da, čini mi se. Susan Mackintosh trebala se vratiti iz ophodnje, ali moţda je otišla na zahod." Kit je opsovao. Toni je zabrinuto pitala: "Koliko kasni?" Na monitoru je crno-bijeli Steve pogledao na svoj sat. "Pet minuta."
"Daj joj još pet, a potom je pođi potraţiti." "Dobro. Gdje si ti?"
"Nisam daleko, ali imala sam nezgodu. Auto pun pijanaca udario mi je u straţnji kraj Porschea." Kit je pomislio: da su te barem ubili. Steve je upitao: "Jesi li dobro?"
"Jesam, ali auto je oštećen. Srećom, netko je vozio iza mene i sada će me prebaciti do vas." A tko bi to, dovraga mogao biti? "Sranje", rekao je Kit naglas. "Ona i još neki tip." "Kada stiţete?" "Za dvadeset, moţda trideset minuta." Kit je osjetio slabost u koljenima. Zateturao je i sjeo u stolicu jednoga od čuvara. Dvadeset, najviše trideset minuta! Treba mu dvadeset minuta da se pripremi za BSL4! Toni se pozdravila i prekinula vezu. Kit je pretrčao kontrolnu sobu i uletio u hodnik. "Ona stiţe za dvadeset do trideset minuta", rekao je. "A netko je s njom, ne znam tko. Moramo biti brzi." Trčali su niz hodnik. Daisy je bila na čelu, uletjela je u Veliku dvoranu i zavikala: "Na pod - odmah!" Kit i Nigel stigli su iza nje i naglo zastali. Prostorija je bila prazna. "Sranje", rekao je Kit. Steve je bio za stolom prije dvadesetak sekundi. Nije mogao daleko odmaknuti. Kit se ogledao po
polumračnom prostoru, vidio stolce koje čekaju posjetitelje, stoliće sa znanstvenim časopisima, policu s prospektima Oxenford Medicala, modele sloţenih molekula. Pogledao je gore u mračnu mreţu krovnih drvenih greda, kao da bi se Steve mogao kriti tamo negdje. Nigel i Daisy trčali su okolo otvarajući vrata hodnika ko ji su vodili na sve strane.
Kitovu paţnju privukle su nalijepljene siluete muškarca i ţene na vratima: zahodi. Pretrčao je preko dvorane. Kratak hodnik vodio je do odvojenih muških i ţenskih WC -a. Kit je ušao u muški. Ĉinio se prazan. "Gospodine Tremlett?" Otvarao je vrata svih odjelja ka. Ĉuvar je sigurno u ţenskome zahodu - traţi Susan, shvatio je Kit.
Steve se okrenuo kada je čuo Kita. "Mene traţite?"
"Da." Kit je shvatio da ne moţe svladati Stevea bez pomoći. Kit je bio mladi i sportski tip, ali Steve je bio čovjek tridesetih godina u dobroj formi koji se neće predati bez borbe. "Nešto vas moram pitati", kupovao je vrijeme Kit. Govorio je neprirodno jakim škotskim naglaskom, kako bi bio siguran da Steveu njegov glas neće zvučati poznato. Steve je podigao pregradu i ušao iza recepcije. "Pitati me što?" "Samo trenutak." Kit se okrenuo i pozvao Nigela i Daisy. "Hej! Ovamo!" Steve je izgledao zabrinuto. "Što se događa? Vi ne biste trebali šetati okolo po zgradi."
"Odmah ću vam objasniti." Steve se zagledao u njega i namrštio se. "Jeste li već prije bili ovdje?" Kit je progutao knedlu. "Ne, nikad." "Nekako mi izgledate poznato."
Kitu su se osušila usta i nije mogao progovoriti. "Radim u ekipi za hitne popravke." Gdje su ostali? "Ovo mi se ne sviđa." Steve je podigao telefonsku slušalicu. Gdje su Nigel i Daisy? Kit je ponovno povikao: "Vraćajte se ovamo, vas dvoje!" Steve je nazvao, a zazvonio je mobitel u Kitovu dţepu. Steve je to čuo. Namrštio se, razmišljajući, a zatim mu se na licu pojavio izraz zapanjenoga razumijevanja. "Ti si sredio telefone!"
Kit je rekao: "Samo mirno i neće ti se ništa dogoditi." Ĉim je to izgovorio, shvatio je da je pogriješio: potvrdio je ono u što je Steve posumnjao. Steve je brzo reagirao. Ţustro je preskočio stol i potrčao prema vratima. Kit je zavikao: "Stani!" Steve se spotaknuo, pao, i ponovno se pridigao. Daisy je utrčala u dvoranu, vidjela Stevea i krenula prema glavnome ulazu, presjekavši mu put. Steve je shvatio da ne moţe stići do izlaza, pa se umjesto toga okrenuo prema hodniku koji je vodio u BSL4. Daisy i Kit trčali su za njim. Steve je jurio niz hodnik. U straţnjem dijelu zgrade bio je još jedan izlaz, sjetio se Kit. Ako Steve uspije
izaći, moţda ga više neće stići. Daisy je bila daleko ispred Kita, mašući rukama poput sprintera i Kit se sjetio njezinih snaţnih ramena u bazenu; ali Steve je trčao kao zec i udaljavao se od njih. Pobjeći će. Tada, dok se Steve pribliţavao mjestu gdje se ulazi u kontrolnu sobu ispred njega je stao Elton. Steve je trčao prebrzo da bi ga mogao izbjeći. Elton je ispruţio nogu i spotaknuo Stevea, koji je poletio u zrak. Dok je Steve udarao u pod licem prema dolje, Elton je skočio na njega, stao s oba koljena na njegova leda i prislonio mu cijev pištolja na obraz. "Ne miči se i neću ti probušiti r upu u glavi", rekao je. Glas mu je bio tih, ali uvjerljiv. Steve je mirno leţao. Elton se digao, drţeći pištolj uperen u Stevea. "Tako se to radi", rekao je Daisy. "Bez krvi." Izgledala je zgadeno. Dotrčao je Nigel. "Što se dogodilo?" "Nije vaţno!" povikao je Kit. "Nemamo vremena!" "Što je s dvojicom čuvara u kućici?" pitao je Nigel. "Zaboravi ih! Ne znaju što se ovdje događa, a i nije vjerojatno da će saznati - oni cijelu noć provedu vani." Pokazao je na Eltona. "Uzmi moj laptop iz sobe s opremom i čekaj n as u kombiju." Okrenuo se Daisy. "Uzmi Stevea, veţi ga i stavi u BSL4, pa idi u kombi. Mi moramo u laboratorij - odmah!"
0:45 U štali je Sophie izvadila bocu votke.
Craigova majka naredila je gašenje svjetala u ponoć, ali nije se vratila da provjeri, pa su najmlađi sjedili pred televizorom gledajući neki stari film strave i uţasa. Craigova blesava sestra, Caroline, gladila je
miša i pravila se kako film smatra smiješnim. Mali nećak Tom kljukao se čokoladicama i pokušavao ostati budan. Izazovna Sophie samo je pušila i nije govorila. Craig se naizmjenično brinuo zbog ulupljenoga Ferrarija i hvatanja prave prilike da poljubi Sophie. Nekako sve skupa nije bilo dovoljno
romantično. Ali hoće li se popraviti? Votka ga je iznenadila. Mislio je kako priča o koktelima samo da bi se pravila vaţna. Ali popela se uz ljestve do sjenika gdje su joj bile torbe i vratila s pola litre Smirnoffa u ruci. "Tko je za piće?" upitala je. Svi su pristali.
Jedine čaše koje su imali bile su plastične, sa slikama iz crtanih filmova. Tamo je bio i hladnjak s bezalkoholnim pićima i ledom. Tom i Caroline pomiješali su votku s Coca -Colom. Craig nije baš znao što bi, pa ju je pio čistu s ledom, kao i Sophie. Okus je bio ţestok, ali sviđala mu se toplina nakon što bi je progutao. Film je bio u fazi između napetih scena. Craig je pitao Sophie: "Znaš li što ćeš dobiti za Boţić?" "Miksetu i dva playera, da mogu biti D.J. A ti?" "Praznike na snijegu uz snowboard. Znam neke momke koji idu za Uskrs u Val d'Isere, ali nije preskupo.
Traţio sam da mi to plate. A ti voliš puštati glazbu?" "Mislim da će mi ići." "Misliš, ono, kao pravi posao?" "Ne znam." Sophie ga je prezirno pogledala. "A čime ćeš se ti baviti?" "Ne mogu se odlučiti. Volio bih profesionalno igrati nogomet. Ali onda si gotov prije četrdesete. A ionako moţda neću biti dovoljno dobar. Stvarno bih volio postati znanstvenik kao djed." "Malo dosadno."
"Nimalo. On otkriva fantastične nove lijekove, sam je sebi gazda, zarađuje gomilu novaca, i vozi Ferrari F50 - što je tu dosadno?" Slegnula je ramenima. "Auto nije loš." Zahihotala se. "Jedino što je ulupljen." Pomisao na štetu koju je napravio na djedovu autu više nije tištala Craiga. Osjećao se ugodno opušten i bezbriţan. Poigravao se mišlju da poljubi Sophie upravo tada, bez obzira na ostale. Sprječavala ga je pomisao da će ga ona odbiti ispred njegove sestre, što bi ga ponizilo. Poţelio je razumjeti djevojke. Nitko ti nikada ništa ne objasni. Njegov otac vjerojatno zna sve što treba. Ĉinilo se da ţene odmah zavole Huga, a Craig nije mogao shvatiti zašto, a kada ga je pitao, otac se samo nasmijao. U rijetkome trenutku bliskosti s majkom pitao ju je što djevojke privlači kod muškaraca. "Dobrota", rekla je. To je bila očita glupost. Kada su konobarice i prodavačice odgovarale njegovu ocu sa širokim osmijehom, pocrvenjevši, odlazeći vrteći straţnjicom, nisu to radile jer je bio ljubazan prema njima, za ime Boga. Ali u čemu je stvar? Svi Craigovi prijatelji imali su pouzdane teorije o seksipilu, ali sve su se razlikovale. Jedan je vjerovao kako cure vole kada je momak pravi gazda i naređuje im; drugi je govorio da ne treba obraćati paţnju na njih, pa će same doći; ostali su tvrdili kako djevojke privlače samo mišići, ili dobar izgled, ili novac. Craig je bio siguran da svi griješe, ali nije imao bolji odgovor. Sophie je ispraznila svoju čašu. "Još jednu?" Svi su natočili po još jednu. Craig je počeo primjećivati kako je film zapravo uţasno smiješan. "Dvorac je tako očito napravljen od šperploče", rekao je smijuljeći se. Sophie je rekla: "I svi su našminkani kao u šezdesetim godinama, takve su im i frizure, a radnja se događa u srednjem vijeku." Caroline je iznenada rekla: "Boţe, kako mi se spava." Ustala je, jedva se popela uz ljestve i nestala. Craig je pomislio: jedna manje, još samo jedan. Moţda sve i postane romantično. Stara vještica iz filma morala se okupati u krvi djevice kako bi se pomladila. Scena u kupaonici bila je ubitačna smjesa smiješnoga i odvratnoga, pa su se Craig i Sophie bespomoćno hihotali. "Pozlit će mi", rekao je Tom. "Oh, ne!" Craig je skočio na noge. Na trenutak mu se zavrtjelo, ali se oporavio. "Brzo, u kupaonicu", rekao je. Uzeo je Toma za ruku i odveo ga.
Tom je počeo bljuvati fatalni trenutak prije nego je stigao do zahoda.
Craig je zanemario bljuvotinu na podu i o dveo ga do školjke. Tom je povratio još malo. Craig je drţao
dječaka za ramena i pokušavao ne disati. Evo pravog romantičnog ugođaja, pomislio je. Sophie je došla do vrata. "Je li mu dobro?" "Aha." Craig je zauzeo pozu uobraţenog profesora. "Neumjerena konzumacija čokolade, votke i krvi djevice." Sophie se nasmijala. Tada, na Craigovo iznenađenje, zgrabila je rolu toaletnoga papira, spustila se na
koljena i počela čistiti popločani pod. Tom se uspravio. "Gotovo?" upitao ga je Craig. Tom je kimnuo. "Sigurno?" "Sigurno." Craig je potegao vodu. "Sada operi zube."
"Zašto?" "Da prestaneš tako smrdjeti." Tom je oprao zube. Sophie je bacila zguţvani papir u školjku i uzela još.
Craig je odveo Toma iz kupaonice do njegova poljskog kreveta na podu. "Svući se", rekao je. Otvorio je Tomov kovčeţić i našao pidţamu s nacrtanim čovjekom -paukom. Tom ju je obukao i uvukao se u krevet. Craig mu je sloţio odjeću. "Ţao mi je zbog ovoga", rekao je Tom. "Događa se i najboljima", rekao je Craig. "Zaboravi." Povukao mu je prekrivač do brade. "Lijepo sanjaj." Vratio se u kupaonicu. Sophie je sve očistila iznenađujuće dobro i sada je ulijevala sredstvo za dezinfekciju u školjku. Craig je oprao ruke, a ona je stajala uz njega pokraj umivaonika i radila isto. Poput starih prijatelja. Tihim, veselim glasom Sophie je rekla: "Kada si mu rekao da opere zube, pitao je zašto."
Craig joj se nasmiješio u ogledalu. "Pa, njemu nije bilo u planu ljubiti se s nekim večeras i zašto bi se mučio?" "Točno." Izgledala je ljepše nego u bilo kojem trenutku toga dana, pomislio je Craig dok mu se smiješila u ogledalu, s iskricama veselja u tamnim očima. Uzeo je ručnik i dodao joj jedan kraj. Brisali su ruke. Craig je povukao ručnik, privukao je k sebi i poljubio joj usne. Uzvratila mu je poljubac. Malo je razmaknuo usne i dodirnuo je vrhom jezika. Oklijevala je, nije bila
sigurna kako odgovoriti. Moţda se ona, usprkos svim onim pričama, i nije baš često ljubila? Promrmljao je: "A da se vratimo na kauč? Nikad nisam volio lju bakati se po zahodima." Zahihotala se i krenula van. Craig je pomislio: "Nisam ovako duhovit kada sam trijezan." Sjeo je pokraj Sophie na kauč i zagrlio je. Neko su vrijeme gledali film, pa ju je ponovno poljubio.
0:55
Hermetična podmornička vrata dijelila su svlačionicu od prostora s biološki opasnim tvarima. Kit je okrenuo kotač sličan brodskome kormilu sa četiri poluge i otvorio vrata. Ranije je bio u laboratoriju, prije nego je bio u uporabi, dok tamo još nije bilo opasnih virusa, ali nikada nije ušao u prostor BSL4 - nije prošao obuku za to. Osjećajući se kao da dovodi ţivot u opasnost ušao je u prostoriju s tušem. Nigel ga je slijedio, noseći Eltonovu crvenkastu aktovku. Elton i Daisy čekali su vani u kombiju. Kit je zatvorio vrata za sobom. Vrata su bila elektronički regulirana na taj način da se sljedeća ne mogu otvoriti dok se ne zatvore prethodna. U ušima mu je pucketalo. Tlak se postupno smanjivao kako se ulazilo u BSL4, tako da strujanje zraka moţe biti samo prema unutra, čime se onemogućava da nešto opasno pobjegne van.
Prošli su kroz još jedna vrata, li prostoriju gdje su plava svemirska odijela visjela na kukama. Kit je skinuo cipele. "Nadi neko svoje veličine i odjeni ga", rekao je Nigelu. "Morat ćemo malo ubrzati sigurnosne mjere."
"Ne sviđa mi se kako to zvuči." Ni Kitu se nije sviđalo, ali nisu imali izbora. "Uobičajeni postupak je predug", rekao je. "Moraš skinuti sve sa sebe, uključujući donje rublje, čak i nakit, i dobro se istrljati u kirurškim rukavicama, prije nego se odjeneš." Skinuo je odijelo s kuke i počeo se uvlačiti unutra. "Skidanje traje još duţe. Najprije se tuširaš u odijelu, prvo dezinficirajućom otopinom, zatim vodom, i to sve prema unaprijed određenom rasporedu koji traje pet minuta. Očistiš nokte, ispušeš nos, iskašljavaš se i pljuješ. Tada se odijevaš. Ako budemo sve to radili, prije nego izađemo ovdje će stići pola inverburnške policije. Preskočit ćemo tuširanje, skinuti odijela i nestati." Nigel je bio preneraţen. "Koliko je to opasno?" "Kao kad voziš dvjesto na sat - moţeš poginuti, ali vjerojatno nećeš ako to ne radiš prečesto. Poţuri, odjeni prokleto odijelo." Kit je zatvo rio svoju kacigu. Plastični vizir malo je iskrivljavao sliku. Zatvorio je
patentni zatvarač na odijelu, pa pomogao Nigelu. Odlučio je ne koristiti uobičajene kirurške rukavice. Ljepljivom trakom je pričvrstio Nigelove rukavice od odijela za krute okrugle krajeve rukava, a zatim je Nigel njemu učinio isto. Iz sobe s odijelima ušli su pod dekontaminacijski tuš, četverokutni prostor u kojemu su prskalice bile na stropu i na bočnim zidovima. Osjetili su da je tlak zraka još niţi - razlika je 25 ili 50 Pascala po svakoj sobi, prisjećao se Kit. Zatim su ušli u pravi laboratorij. Kit je doţivio trenutak čistoga straha. U zraku je moglo biti nešto što će ga ubiti. Ono njegovo leţerno brbljanje o preskakanju sigurnosnih mjera, i voţnji dvjesto na sat sada je izgledalo glupo. Mogu umrijeti, pomislio je. Mogu dobiti bolest od koje ću umrijeti tako da će mi krv teći iz ušiju i očiju i penisa. Što radim ovdje? Kako sam mogao biti tako glup? Polako je disao i smirivao se. Nisi izloţen zraku u laboratoriju, dišeš čisti zrak izvana, govorio je samome
sebi. Nijedan virus ne moţe ući u ovo odijelo. Sigurniji si od zaraze nego da sjediš u prepunom Boingu 747 za Orlando. Dođi k sebi. Spiralne ţute cijevi za zrak visjele su sa stropa. Kit je zgrabio jednu, spojio je na priključak na Nigelovu pojasu i vidio kako se njegovo odijelo počinje napuhavati. Isto je učinio i sebi, osluškujući zrak koji je ulazio unutra. Strah mu je popustio.
Red gumenih čizama stajao je uz vrata, ali Kit se nije obazirao na njih. Glavna svrha bila im je sačuvati stopala odijela da se ne pohabaju.
Ogledao se po laboratoriju, prisiljavajući se da misli na posao i zaboravi opasnost. Sve se sjajilo od epoksi premaza koji se koristio da zidovi ne bi propuštali zrak. Mikroskopi i računala stajali su na postoljima od nehrđajućeg čelika. Tamo je bio i faks, za slanje bilješki van - papir se nije mogao tuširati ni prolaziti kroz dekontaminator. Kit je opazio hladnjake za spremanje uzoraka, izolirane odjeljke za biološki opasne tvari, i policu s kavezima punim kunića pod plastičnim pokrovom. Crveno svjetlo nad vratima bi bljeskalo kada zazvoni telefon, jer nije bilo lako čuti ga u odijelu. Plavo svjetlo bilo je upozorenje za opasnost. Kamere zatvorenoga televizijskoga sustava pokrivale su svaki kut ak prostorije.
Kit je pokazao na vrata. "Mislim da je sef tamo." Prešao je preko sobe, a njegova se cijev za zrak istezala za njim. Otvorio je vrata prostorije malene poput ostave u kojoj je bio uspravni hladnjak s bravom koju je
otvarala kombinacija brojeva. Digitalni brojevi su bili tako programirani da se nasumično mijenjaju, pa je njihov redoslijed na tipkovnici uvijek bio drukčiji. Na taj način se šifra nije mogla otkriti gledajući u nečije prste kako upisuju brojeve. Ali Kit je postavio bravu i znao je kombinaciju - osim ako je nisu promijenili.
Ukucao je brojeve i povukao ručicu. Vrata su se otvorila. Nigel mu je gledao preko ramena.
Izmjerene količine lijeka protiv virusa čuvane su u špricama, već spremne za jednokratnu upotrebu. Šprice su bile spakirane u kartonskim kutijicama. Kit je pokazao na policu. Podigao je glas kako bi ga Nigel čuo kroz odijelo. "Ovo je lijek." Nigel je rekao: "Ne treba mi lijek."
Kit se pitao je li pogrešno čuo. "Mol im?" povikao je. "Ne treba mi lijek."
Kit je bio zapanjen. "O čemu to govoriš? Zašto smo onda ovdje?" Nigel nije odgovorio.
Na drugoj polici bili su uzorci različitih virusa pripremljeni za ubrizgavanje u laboratorijske ţivotinje. Nigel je paţljivo gledao natpise na njima, i odabrao uzorak madobe-2. Kit je rekao: "Kojeg ti to vraga treba?" Nigel nije odgovorio, već je samo pokupio preostale uzorke istoga virusa s police, ukupno dvanaest kutija. Jedna je bila dovoljna da nekoga ubije. Dvanaest bi moglo izazvati epidemiju. Kitu ne bi bilo drago ni dodirnuti te kutije, usprkos zaštit - nome odijelu. Što je Nigel namjeravao?
Kit je rekao: "Mislio sam da radiš za neku veliku farmaceutsku tvrtku." "Znam." Nigel je sebi mogao priuštiti da plati Kita tri stotine tisuća funti za jednu noć posla. Kit nije znao koliko dobivaju Elton i Daisy, ali čak i ako to nije bilo mnogo, Nigelov je trošak morao biti oko pola milijuna. Da bi sve skupa opravdalo njegov trud od kupca bi morao dobiti najmanje milijun, moţda dva. Lijek je lako mogao vrijediti toliko. Ali tko bi platio milijun funti za uzorak smrtonosnoga virusa?
Ĉim je sebi postavio to pitanje, Kit je znao odgovor. Nigel je ponio kutije s uzorcima preko laborat orija i smjestio ih u odjeljak za biološki opasne tvari. Radilo se o staklenoj kutiji s otvorom na prednjem dijelu kroz koji bi znanstvenici uvukli ruke kada bi izvodili pokuse. Priključena je bila pumpa, da bi zrak uvijek strujao prema unutra. Nije bila n eophodna potpuna izoliranost, jer su znanstvenici nosili odijela. Zatim je Nigel otvorio crvenkastu koţnu aktovku. Poklopac je bio obloţen plavim plastičnim
posudicama koje odrţavaju hladnoću. Uzorci virusa morali su se čuvati na niskim temperaturama, znao je Kit. Dno kovčeţića bilo je prekriveno bijelim komadićima stiropora kakvi se koriste kod pakiranja lomljivih stvari. Poloţena na njih, poput vrijednog dragulja, leţala je obična bočica za parfem s raspršivačem. Bila je marke Diablerie. Njegova sestra Olga koristila je takav. Nigel je stavio bočicu u odjeljak. Zamaglila se zbog kondenzacije. "Rekli su mi da uključim pumpu za zrak", rekao je. "Gdje je prekidač?" "Ĉekaj!" rekao je Kit. "Što to radiš? Moraš mi reći!" Nigel je pronašao prekidač i pritisnuo ga. "Kupac ţeli dobiti robu u upotrebljivom obliku", rekao je naglašeno strpljivo. "Prebacit ću uzorke u ovu bočicu, unutar odjeljka, jer bilo bi opasno to raditi bilo gdje drugdje." Skinuo je poklopac s bočice parfema, pa otvorio kutiju s uzorcima. Unutra je bila čista ampula s oznakama otisnutima bijelom bojom po svojoj duţini. Mučeći se u nezgrapnim rukavicama, Nigel je odvrnuo čep ampule i ulio tekućinu u bočicu Diablerie. Vratio je čep na ampulu i uzeo sljedeću. Kit je rekao: "Oni kojima to prodaješ - znaš li što namjeravaju?" "Naslućujem." "Ubijat će ljude - stotine, moţda tisuće ljudi." "Znam."
Bočica parfema bila je savršeni način isporuke. Vrlo jednostavno raspršivala je sadrţaj u kapljicama. Napunjena bezbojnom tekućinom u kojoj je virus djelovala je potpuno bezopasno, te će proći kroz bilo kakve pretrage neprimijećena. Ţena je moţe izvaditi iz torbice na bilo kojem javnom mjestu i nevino izgledati dok po zraku prska miris koji moţe biti smrtonosan za svakoga tko ga udahne. Ubit će i sebe kao što je uobičajeno kod terorista. Pobit će više ljudi od bilo kojeg bombaša -samoubojice. Uţasnut, Kit je rekao: "Govorimo o masovnome ubojstvu!"
"Da." Nigel se okrenuo i pogledao Kita. Njegove su plave oči bile neugodne, čak i kroz plastiku vizira. "A
ti si sada sudionik, kriv koliko i ostali, pa začepi usta i pusti me da se usredotočim." Kit je zastenjao. Nigel je bio u pravu. Kit nikada nije ni pomislio kako će se upetljati u nešto gore od pljačke. Uţasnuo se kada je Daisy udarila Susan. A ovo je tisuću puta gore - i nije bilo ničega što bi Kit mogao poduzeti. Kada bi sada pokušao zaustaviti pljačku, Nigel bi ga vjerojatno ubio - a ako nešto krene loše i kupac ne dobije virus, ubit će ga Harry McGarry zbog neplaćanja duga. M orao je nastaviti do kraja i pokupiti novac. Inače je mrtav. Morao se također pobrinuti da Nigel pravilno rukuje s virusom, jer u protivnome će isto tako biti mrtav. S rukama u sigurnosnom odjeljku Nigel je praznio sadrţaj svih uzoraka u bočicu od parfema i na kraju vratio njezin zatvarač s raspršivačem. Kit je znao da je bočica sada nesumnjivo zaraţena s vanjske strane - ali čini se da je netko to rekao i Nigelu, jer ju je gurnuo kroz ulazni otvor posude ispunjene tekućinom za dekontaminaciju i izvukao je na drugome kraju. Obrisao je bočicu, zatim iz aktovke izvadio dvije plastične vrećice za hranu sa zatvaranjem koje ne propušta zrak. Stavio je bočicu od parfema u jednu vrećicu, zatvorio je, zatim sve skupa stavio u drugu vrećicu. Konačno, stavio je dvostr uko zapakiranu bočicu u aktovku i zatvorio poklopac. "Gotovi smo", rekao je.
Izišli su iz laboratorija; Nigel s aktovkom u ruci. Prošli su ispod dekontaminacijskog tuša ne upotrijebivši ga - nisu imali vremena. U sobici s odijelima iskobeljali su se iz nezgrapnog svemirskog odijela i ponovno obuli cipelo. Kit se drţao Sto je dalje mogao od Nigelova odijela - rukavice su sigurno bile
zaraţene mikroskopskim česticama virusa. Prošli su ispod običnoga tuša ne koristeći se njime, pa kroz svlačionicu ušli u predvorje. Ĉetvero čuvara bili su vezani i naslonjeni uza zid.
Kit je pogledao na sat. Prošlo je trideset minuta otkako je prisluškivao razgovor Toni Gallo sa Steveom. "Nadam se da Toni nije ovdje."
"Ako jest, sredit ćemo je." "Ona je bila u policiji - neće biti jednostavno kao s ovim čuvarima. A ona me moţda prepozna, čak i uz prerušavanje." Pritisnuo je zeleni gumb za otvaranje vrata. On i Nigel potrčali su hodnikom do Velike dvorane. Na Kitovo golemo olakšanje bila je prazna: Toni Gallo još nije stigla. Uspjeli smo, pomislio je. Ali ona bi mogla stići svakoga trena. Kombi je bio pred glavnim ulazom s upaljenim motorom. Elton je sjedio za upravljačem, Daisy u straţnjemu dijelu. Nigel je uskočio unutra, a Kit ga je slijedio vičući: "Vozi! Vozi! Vozi!" Elton je krenuo prije nego što je Kit zatvorio vrata. Sve je bilo pod debelim snjeţnim pokrivačem. Kombi je odmah proklizao i bočno se zanio, ali Elton ga je brzo ispravio. Stali su na kapiji. Willie Crawford se nagnuo prema van. "Jeste li popravili?" upitao je. Elton je spustio prozor. "Pa baš i ne", rekao je. "Trebaju nam neki dijelovi. Vratit ćemo se."
"To će malo potrajati, po ovome vremenu", rekao je čuvar ţeljan razgovora. Kit je nešto nestrpljivo progunđao. Odostraga je Daisy tiho rekla: "Da upucam to kopile?" Elton je mirno rekao: "Vratit ćemo se što je prije moguće." Zatim je zatvorio prozor. Trenutak kasnije rampa se podigla i oni su se izvezli van.
Dok su izlazili bljesnula su svjetla. S juga se pribliţavao neki auto mobil. Kit je vidio da je to svijetli Jaguar. Elton je skrenuo na sjever i odjurio što dalje od Kremlja. Kit je pogledao u retrovizor i pratio svjetla onoga auta. Skrenula su prema kapiji Kremlja. Toni Gallo, pomislio je. Minutu prekasno.
1:15
Toni je sjedila na mjestu suvozača uz Carla Osbornea kada se on zaustavio na kapiji Kremlja. Majka joj je bila straga.
Dodala je Carlu svoju propusnicu i majčinu knjiţicu od mirovine. "Daj ovo čuvaru sa svojom novinarskom iskaznicom", rekla je. Svi posjetitelji moraju pokazati isprave. Carl je spustio prozorsko staklo i dodao dokumente.
Gledajući pokraj njega Toni je vidjela Hanisha McKinnona. "Bok, Hamish, to sam ja", doviknula mu je. "Dovodim dvoje posjetilaca." "Dobra večer, gospođice Gallo", rekao je čuvar. "Drţi li ta gospođa straga psa?" "Ne pitaj", rekla je. Hamish je prepisao imena i vratio novinarsku iskaznicu i majčinu knjiţicu. "Steve je na recepciji." "Rade li telefoni?" "Još ne. Serviseri su upravo otišli po rezervne dijelove." Podigao je rampu i Carl se uvezao unutra. Toni je potiskivala navalu ljutnje prema Hibernian Telecomu. Po ovakvoj noći stvarno su trebali sa sobom
imati sve što bi im moglo zatrebati. Vrijeme se i dalje pogoršavalo, a ceste će moţda uskoro postati neprohodne. Sumnjala je da će se vratiti prije jutra. To joj je pokvarilo mali plan. Nadala se nazvati Stanleyja ujutro i reći mu kako je bilo nekih manjih poteškoća u Kremlju preko noći, ali ih je ona riješila - a zatim se dogovoriti za susret kasnije tijekom dana. Sada se činilo kako njezin izvještaj neće tako dobro zvučati. Carl se zaustavio pred glavnim ulazom. "Pričekaj ovdje", rekla je Toni i istrčala van prije nego što se mogao pobuniti. Nije htjela da ulazi u zgradu ako to ikako bude moguće. Protrčala je stubama između kamenih lavova i gurnula vrata. Iznenadilo ju je što ne vidi nikoga na recepciji. Oklijevala je. Jedan čuvar je moţda u obilasku, ali nisu smjeli oboje otići. Mogli bi biti bilo gdje u zgradi, a nitko nije pazio na vrata.
Krenula je prema kontrolnoj sobi. Vidjet će gdje su čuvari kod monitora. Zapanjeno je shvatila da je kontrolna soba prazna.
Zazeblo ju je oko srca. Ovo je bilo jako loše. Nedostaju četiri čuvara - to nije neki bezazleni prekršaj. Nešto nije bilo kako treba. Pogledala je u monitore. Na svima su prostorije bile prazne. Ako je četvero čuvara u zgradi, neki od njih morao bi se pojaviti svake sekunde. Ali nigdje se ništa nije micalo. A onda joj je nešto privuklo paţnju. Bolje je pogledala na sliku iz BSL4. Pisalo je da je 24. prosinac. Provjerila je sat. Bilo je nešto iza jedan ujutro. Danas je Boţić, 25. prosinac. Gledala je staru snimku. Netko je petljao po nadzornim kamerama.
Sjela je za računalo i pristupila programu. Za tri minute ustanovila je da sve kamere koje pokrivaju BSL4 šalju jučerašnje snimke. Popravila je stvar i pogledala na ekrane. U predvorju pred svlačionicom četvero ljudi sjedilo je na podu. Prestravljeno je zurila u monitore. Boţe, ne dopusti da budu mrtvi. Jedan se pomaknuo.
Pogledala je bolje. Bili su to čuvari, svi u tamnim uniformama; ruke su im bile iza leda, kao da su vezane. "Ne, ne!" glasno je zavikala.
Ali nije se moglo pobjeći od mračnoga zaključka da je Kremlj opljačkan. Osjetila se prokletom. Najprije Michael Ross, sada ovo. Što je pogriješila? Učinila je sve što je mogla da sačuva to mjesto - i potpuno podbacila. Iznevjerila je Stanleyja. Okrenula se prema vratima i prva ţelja bila joj je pojuriti u BSL4 i odvezati zarobljenike. Tada se probudila njezina policijska obuka. Stani, procijeni stanje, smisli odgovor. Tko god da je ovo izveo, moţda je još u zgradi, iako je ona vjerovala da su lopovi serviseri Hibernian Telecoma koji su upravo otišli. Što je njezin najvaţniji zadatak? Pobrinuti se da ne bude jedina osoba koja zna što se dogodilo.
Podigla je slušalicu telefona na stolu. Nije radio, naravno. Kvar telefonskoga sustava vjerojatno je bio dio svega što se dogodilo, ma što to bilo. Izvadila je mobitel iz dţepa i nazvala policiju. "Ovdje Toni Gallo zaduţena za osiguranje Oxenford Medicala. Imali smo provalu. Ĉetvero čuvara je napadnuto."
"Jesu li počinitelji još u zgradi?" "Mislim da nisu, ali ne mogu hiti sigurna."
"Ima li ozlijeđenih?" "Ne znam. Ĉim završimo razgovor provjerit ću, ali htjela sam vam najprije javiti." "Pokušat ćemo vam poslati patrolna kola, iako su ceste uţasne." Zvučao je poput nesigurnog mladog pozornika.
Toni ga se pokušala dojmiti naglašavajući hitnost. "Ovo moţe značiti biološku opasnost. Jučer je jedan mladić umro od virusa koji je pobjegao odavde." "Učinit ćemo što moţemo." "Mislim da je Frank Hackett deţuran noćas. Vjerojatno nije u zgradi?" "Deţuran je." "Prilično sam sigurna da ga trebate nazvati kod kuće, probuditi i reći mu što se dogodilo." "Zapisat ću vaš prijedlog." "Ovdje nam ne rade telefoni, vjerojatno su ih pokvarili lopovi. Molim vas da zapišete broj moega mobitela." Pročitala mu ga je. "Zamolite Franka da me odmah nazove." "Primio sam poruku."
"Mogu li znati vaše ime?" "Pozornik David Reid."
"Hvala vam, pozorniče Reid. Ĉekat ćemo vaša patro lna kola." Toni je prekinula. Bila je sigurna da mladi policajac nije shvatio vaţnost njezina poziva, ali sigurno će obavijestiti nadređene. Ionako nije imala vremena za svađu. Poţurila je iz kontrolne sobe i potrčala hodnikom prema BSL4. Provukla je svoju propusnicu kroz čitač, zadrţala prst na skeneru i ušla unutra. Tamo su bili Steve, Susan, Don i Stu, poredani uza zid, vezanih nogu i ruku. Susan je izgledala kao da se sudarila sa zidom: nos joj je bio natečen, na bradi i grudima je bilo krvi. Don je im ao gadnu posjekotinu
na čelu. Toni je kleknula pokraj njih i počela ih odvezivati. "Što se, dovraga, ovdje dogodilo?" 1:30 Kombi H IBERNIAN T ELECOMA probijao se kroz trideset centimetara snijega. Elton je vozio sporije od dvadeset kilometara na sat, u drugoj brzini, kako ne bi proklizao. Velike pahuljice padale su po vozilu.
Sakupljale su se u dvije gomilice na dnu prednjega stakla, brisači su opisivali sve manji luk, dok na kraju Elton više nije vidio ništa ispred sebe, pa je morao stati i očistiti snijeg . Kit je bio potresen. Mislio je kako je upleten u krađu koja nikome neće previše nauditi. Njegov bi otac izgubio novac, ali s druge strane on bi platio dug Harryju Macu, ono što bi njegov otac ionako morao podmiriti, tako da tu i nije bilo neke nepravde. Ali ispalo je drukčije. Madoba -2 moţe posluţiti samo jednoj svrsi. Netko je ţelio ubiti mnogo ljudi. Kit nikada nije pomišljao da će biti kriv za nešto takvo. Pitao se koga zastupaju Nigelovi kupci: japanske fanatike, muslimanske fundamentaliste, neku frakciju IRA-e, samoubilačke Palestince ili skupinu paranoičnih Amerikanaca koji naoruţani modernim puškama ţive u kolibama negdje u planinama Montane? Nije bilo ni bitno. Tko god da dobije virus,
upotrijebit će ga i gomile ljudi umrijet će krvareći iz očiju. Ali što on tu moţe? Ako pokuša spriječiti pljačku i vratiti uzorke virusa natrag u labos, Nigel će ga ubiti, ili pustiti Daisy da to obavi. Pomišljao je na otvaranje vrata kombija i iskakanje. Vozili su se dovoljno sporo. Mogao bi nestati u nevremenu prije nego ga uhvate. Ali njima bi tako ipak ostao virus, a njemu dug prema Harryju od četvrt milijuna funti.
Mora ostati do kraja. Kada se sve završi, moţda moţe poslati anonimnu poruku policiji odajući Nigela i Daisy, te se nada ti da će pronaći virus prije nego se upotrijebi. Ili bi najpametnije bilo drţati se plana i samo nestati. Nitko neće poţeljeti širiti zarazu u Lucci. Moţda će upotrijebiti virus baš na njegovu letu za Italiju, pa će i on platiti svoje. To bi bilo pravedno.
Promatrajući snjeţnu oluju pred sobom opazio je osvijetljeni znak s natpisom Motel. Elton je skrenuo s ceste. Nad vratima je gorjelo svjetlo, a osam ili devet automobila ispunilo je parkiralište. Bilo je otvoreno. Kit se pitao tko to provodi Boţić u motelu. Hindusi, moţda, zalutali poslovni ljudi ili ljubavnici koji se kriju. Elton je parkirao pokraj Vauxhall 2 Astra karavana. "Prema planu ovdje se rješavamo kombija", rekao je.
"Previše je uočljiv. Trebali smo do aerodroma u toj Astri. Ali nisam siguran da se to moţe." Odostraga se javila Daisy: "Glupi klipane, zašto nisi nabavio Land Rover?" "Zato jer je Astra jedno od najčešćih i najmanje uočljivih vozila u Britaniji, a prema prognozi nije trebalo biti snijega, kravo ruţna." "Prekinite, vas dvoje", mirno je rekao Nigel. Skinuo je periku i očale. "Skinite maske. Ne znamo koliko će brzo oni čuvari dati naše opise policiji." Slijedili su njegov primjer. Elton je rekao: "Mogli bismo ostati ovdje, uzeti sobe i čekati." "Opasno je", odgovorio je Nigel. "Samo smo nekoliko kilometara daleko od labosa."
"Ako se mi ne moţemo micati, ne moţe ni policija. Ĉim se vrijeme smiri, krećemo." "Imamo dogovoren sastanak s kupcem."
"Ne moţe se letjeti helikopterom po ovom sranju." "Istina." Zazvonio je Kitov mobitel. Provjerio je na laptopu. Bio je to obi čan poziv, ne neki od onih preusmjerenih iz Kremlja. Odgovorio je: "Da?" "Ja sam." Kit je prepoznao glas Hamisha McKinnona. "Zovem s mobitela, nemam mnogo vremena, Willie je u zahodu."
"Što se događa?" "Stigla je čim ste otišli." "Vidio sam auto."
"Našla je ostale čuvare vezane i nazvala policiju." "Mogu li oni po ovakvu vremenu doći do vas?" "Rekli su da će pokušati. Samo je došla do naše kućice i rekla nam da ih očekujemo. Kada dođu - ţao mi je, moram prekinuti." Veza se prekinula. Kit je spremio mobitel u dţep. "Toni Gallo je našla čuvare", rekao je svima. "Pozvala je policiju i oni su krenuli." "Onda je stvar riješena", rekao je Nigel. "Upadajte u taj karavan."
1:45
Dok je Craig uvlačio ruku pod Sophien dţemper, začuo je korake. Izvukao se iz zagrljaja i osvrnuo oko sebe.
Njegova sestra silazila je dolje u spavaćici. "Nekako se čudno osjećam", rekla je odlazeći prema kupaonici.
Razočarani Craig počeo je gledati film na televiziji. Stara vještica se pretvorila u prekrasnu djevojku i zavodila zgodnoga viteza. Pojavila se Caroline govoreći: "Kupaonica smrdi po povraćanju." Popela se uz ljestve i vratila u krevet. "Ovdje nema mira", rekla je Sophie tiho. "Kao da pokušavaš voditi ljubav na glasgowskoj ţeljezničkoj stanici", rekao je Craig, ali ju je ponovno
poljubio. Ovaj put razmaknula je usne i jezikom dočekala njegov. Bilo mu je tako drago da je ushićeno zastenjao. Uvukao je ruku sasvim gore ispod njezin a dţempera i osjetio joj grudi. Bile su male i tople. Nosila je
nevelik pamučni grudnjak. Njeţno je stisnuo, a ona je nesvjesno uzdahnula od zadovoljstva. 2 Vauxhall Motors - britansko poduzeće u vlasništvu General Motorsa, proizvodi modele identične Opelovima ali prilagođene vožnji lijevom stranom.
Tom je zapiskutao: "Hoćete li vas dvoje prestati uzdisati? Ne mogu spavati!" Prekinuli su poljubac. C raig je izvadio ruku ispod njezina dţempera. Bio je na rubu pucanja od nemoći. "Ţao mi je", promrmljao je. Sophie je rekla: "Zašto ne odemo nekamo?" "Kao na primjer, kamo?" "Što je s onim tavanom koji si mi prije pokazao?" Craig se uzbudio. Bili bi potpuno sami, nitko im ne bi smetao. "Sjajno", rekao je i ustao.
Odjenuli su kapute i obuli čizme, a Sophie je stavila ruţičastu vunenu kapu s pomponom. U njoj je izgledala nevino i zgodno. "Prava divota", rekao je Craig. "Što to?" "Ti." Nasmiješila se. Ranije bi ga nazvala tako dosadnim kada bi rekao nešto slično. Njihov se odnos promijenio. Moţda zbog votke. Ali Craig je mislio kako se ključni trenutak zbio u kupaonici, kada su se zajedno brinuli o 'lomu. Moţda ih je Tom, bespomoćno dijete, prisilio da se ponaša ju odraslo. Nakon toga nije bilo lako ponovno se duriti i praviti vaţan. Craig nikada ne bi ni pomislio da put do djevojačkoga srca vodi preko čišćenja bljuvotine. Otvorio je vrata štale. Hladni vjetar nabacao je pregršt snjeţnih pahuljica po njima poput k onfeta. Craig je brzo izašao, pridrţao vrata Sophie i zatvorio ih. Steepfall je izgledao neopisivo romantično. Snijeg je pokrivao strmi krov, leţao u hrpicama pod prozorima i prekrio dvorište slojem od tridesetak centimetara. Svjetiljke na okolnim zidovima imale su auru od zlatnoga svjetla na kojemu su plesale pahuljice. Snijeg je okovao kolica, drva sloţena za potpalu i crijevo za zalijevanje, načinivši od njih ledene skulpture. Sophie je širom otvorila oči. "Kao na boţičnoj razglednici", rekla je. Craig ju je uzeo za ruku. Prešli su preko dvorišta u velikim skokovima, poput nekih ptica. Obišli su oko kuće i stigli do straţnjih vrata. Craig je skinuo sloj snijega s poklopca kante za smeće. Stao je na nju i podigao se na niski krov hodnika. Pogledao je dolje. Sophie je oklijevala. "Ovamo", prošaptao je. Ispruţio je ruku.
Zgrabila ju je i podigla se na kantu. Drugom rukom Craig se drţao ruba krova kako bi imao oslonac, a potom joj je pomogao da se popne do njega. Na trenutak su leţali jedno do drugoga u snijeg u, poput ljubavnika u krevetu. Zatim se Craig digao na noge.
Stao je na izboj koji je bio ispod vrata tavana, šutnuo dolje veći dio snijega i otvorio velika vrata. Potom se vratio po Sophie.
Podigla se na koljena i ruke, ali kada je pokušala ustati gumena čizma je kliznula i pala je. Izgledala je preplašeno. "Drţi se za mene", rekao je Craig i podigao je na noge. To što su radili nije bilo previše opasno i ona se plašila više nego što je bilo potrebno, ali njemu nije smetalo, jer davalo mu je priliku da bude snaţan zaštitnik. Craig je stao na izboj, još uvijek je drţeći za ruku. Ona je zakoračila pokraj njega i zgrabila ga oko pojasa. Volio bi da je mogao tako ostati, s njom čvrsto pripijenom uz sebe; ali nastavio je, hodajući postrance do otvorenih vrata i zatim joj pomogao da ude.
Zatvorio je vrata za sobom i upalio svjetlo. Ovo je savršeno, pomislio je Craig uzbuđeno. Bili su sami, usred noći i nitko ih neće uznemiravati. Mogu raditi što god poţele. Legao je i kroz rupu pogledao u kuhinju. Bilo je upaljeno samo jedno svjetlo, pred ulazom u hodnik. Nellie je leţala ispred peći, podignute glave i naćuljenih ušiju, osluškujući: ona je znala da su gore. "Samo ti spavaj", promrmljao je. Moţda ga je čula, moţda i nije, ali kuja je spustila glavu i zatvorila oč i. Sophie je sjedila na starome kauču i drhtala. "Noge mi se smrzavaju."
"Imaš snijega u čizmama." Kleknuo je pred nju i skinuo joj velike čizme. Ĉarape su joj bile mokre. Skinuo je i njih. Njezina su mala stopala bila hladna kao da ih je drţala u hladnjaku. Pokušao ih je zagrijati između dlanova. Potom se dosjetio, otkopčao kaput, podigao majicu i pritisnuo njezina stopala na svoja gola prsa.
Rekla je: "Boţe moj, kako je to dobro." Istu tu rečenicu često je izgovarala u njegovoj mašti, prisjetio se; iako ne baš u tim okolnostima.
2:00 Toni je sjedila u kontrolnoj sobi i gledala u monitore. Steve i čuvari ispričali su joj sve što se dogodilo, od ulaska servisera u Veliku dvoranu do trenutka kada su dvojica izašla iz BSL4 laboratorija, prošli kroz predvorje i nestali - jedan od njih nosio je crvenkastu koţnu aktovku. Dok mu je Steve pruţao prvu pomoć, Don joj je govorio kako je jedan od muškaraca
pokušavao spriječiti nasilje. Riječi koje je povikao usjekle su se Toni u pamćenje: Ako želiš dočekati kupce praznih ruku u deset sati, samo nastavi kako si počela. Očito je da su došli ukrasti nešto iz laboratorija; to su i odnijeli u onoj aktovci. Toni je imala uţasavajući osjećaj da zna o čemu se radi. Pregledavala je snimke iz BSL4 od 0:55 do 1:15 sati. Iako se tada nisu vidjele na monitorima, bile su
pohranjene u memoriju računala. Sada je gledala dvojicu muškaraca u zaštitnim odijelima unutar laboratorija. Zagrcnula se kada je vidjela jednoga od njih kako otvara vrata sobice u kojoj je sef. Ukucao je brojeve -
znao je kombinaciju! Otvorio je vrata hladnjaka, a zatim je onaj drugi počeo uzimati uzorke. Toni je zaledila sliku.
Kamera je bila iznad vrata, pa se preko muškarčevih ramena vidjela unutrašnjost hladnjaka. Ruke su mu bile pune bijelih kutijica. Tonini su prsti plesali tipkovnicom i crno- bijele su se slike povećale. Mogla je vidjeti međunarodni znak biološke opasnosti na kutijama. Krao je uzorke virusa. Još je više povećala sliku i pokrenula program za popravljanje prikaza. Polako su se pojavljivale riječi napisane na jednoj od kutija: madoba-2.
Toga se i plašila, ali potvrda ju je pogodila poput ledene smrtonosne jeze. Sjedila je piljeći u ekran, skamenjena od straha, dok joj je srce tuklo u ritmu pogrebnih zvona. Madoba-2 bio je najsmrtonosniji virus koji se moţe zamisliti, nešto tako zarazno da se čuvalo na sve moguće načine, a kojim su smjeli rukovati samo obučeni ljudi u zaštitnim odi jelima. A sada je bio u rukama bande lopova koji ga nose naokolo u prokletoj aktovci. Mogu se sudariti dok su u automobi lu; mogu se preplašiti i odbaciti aktovku; virus moţe doći u posjed nekome tko ne zna što je to - opasnosti su bile uţasavajuće. Pa čak i ako ga ne ispuste slučajno, njihov će kupac to učiniti namjerno. Netko kani upotrijebiti virus da bi pobio stotine i tisuće ljudi, i moţda izazvati
zarazu koja će desetkovati cijele narode. A smrtonosno oruţje ukrali su od nje. Očajna, nastavila je gledati snimku i uţasnuto promatrala kako uljez prazni sadrţaj ampula u bočicu parfema marke Diablerie. Očito je to bio način isporuke. Obična bočica parfema sada je postala oruţje masovnoga uništenja. Gledala je kako je paţljivo stavlja u dvije vrećice, pa zatim u aktovku poloţenu na komadiće stiropora za pakiranje. Dovoljno je vidjela. Znala je što se mora učiniti. Policija t reba pokrenuti golemu operaciju - i to smjesta. Ako budu dovoljno brzi, mogli bi uhvatiti lopove prije nego predaju virus kupcu.
Vratila je monitore u normalan rad i izašla iz kontrolne sobe. Ĉuvari su bili u Velikoj dvorani, sjedili na kaučima obično nam ijenjenima posjetiteljima, pijući čaj i misleći kako je opasnost prošla. Toni je morala vratiti svoje trupe u stanje pripravnosti. "Imamo vaţnoga posla", rekla je oštro. "Stu, vrati se na duţnost u kontrolnu sobu. Steve, sjedni za recepciju. Done, ostani tu." Don je imao improvizirani zavoj preko posjekotine na čelu. Susan Mackintosh koja je dobila udarac u glavu, leţala je na kauču za posjetitelje. S lica je oprala krv, ali tragovi su ostali. Toni je kleknula uz nju i poljubila je u čelo. "Jadnice", rekla je. "Kako se osjećaš?" "Prilično zbrkano." "Tako mi je ţao zbog svega." Susan se nekako nasmiješila: "Vrijedilo je zbog poljupca." Toni ju je potapšala po ramenu. "Već ti je bolje." Njezina majka sjedila je uz Dona. "Ovaj dragi momak Steven skuhao mi je šalicu čaja", rekla je. Štene je sjedilo na raširenim novinama pod njezinim nogama. Hranila ga je komadićima keksa. "Hvala, Steve", rekla je Toni.
Majka je rekla: "On je dobar momak za tebe."
"Oţenjen je", odgovorila je Toni. "Ĉini se da ovih dana to više nije tako vaţno." "Meni jest." Toni se okrenula prema Steveu. "Gdje je Carl Osborne?" "U zahodu." Toni je kimnula i izvadila svoj mobitel. Bilo je vrijeme da nazove policiju. Sjetila se što joj je Steve Tremlett rekao o deţurnoj ekipi u inver - burnškoj postaji te noći: jedan inspektor,
dva poručnika, šest pozornika plus viši inspektor kod kućnog telefona. To nije bilo ni izdaleka dovoljno za suprotstavljanje krizi ovih razmjera. Znala je što bi ona učinila da je na njihovu mjestu. Odmah bi pozvala dvades et ili trideset inspektora. Zatraţila bi snjeţne ralice, postavila zapreke na cestama i pripremila odred naoruţanih policajaca za uhićenje. I sve to što prije. Osjetila se punom elana. Uţas zbog onoga što se zbilo počeo se povlačiti pred usredotočenošću na zadatke pred njom. Posao bi je uvijek dignuo, a policijski posao je za to bio najbolji. Ponovno je dobila Davida Reida. Kada se predstavila, rekao je: "Poslali smo vam patrolu, ali vratili su se. Vrijeme—"
Bila je uţasnuta. Mislila je kako policija stiţe. "Jeste li vi normalni?" rekla je povišenim tonom. "Vidite li kakve su ceste? Posvuda su napušteni automobili. Nema smisla poslati patrolu da se negdje zaglavi."
"Isuse! Kakvi to slabići ovih dana rade u policiji?" "Nema potrebe za vrijeđanjem, gospodo." Toni se malo pribrala. "U pravu ste, ispričavam se." Prisjetila se svoje obuke, kada je naučila da je u većini slučajeva lošeg policijskog odgovora na krizu uzrok neprepoznavanje opasnosti u početnim minu tama, kada bi netko neiskusan poput pozornika Reida prvi saznao što se dogodilo. Njezin je najpreči zadatak bio pobrinuti se da proslijedi ključne podatke nadređenima. "Stvari stoje ovako. Prvo: lopovi su odnijeli znatnu količinu virusa po imenu madoba -2, smrtonosnoga za ljude, dakle, imamo biološku opasnost." "Biološku", rekao je, očito to zapisujući. "Počinitelji su trojica muškaraca - dvojica bijelaca, jedan crnac i jedna bjelkinja. Voze se u kombiju s oznakama Hibernian Telecom."
"Moţete li mi dati detaljniji opis?" "Nadglednik čuvara nazvat će vas za minutu s tim podacima - on ih je vidio, ja nisam. Treće: ovdje imamo dvoje ozlijeđenih, udarac u glavu i posjekotina na čelu." "Koliko su ozljede ozbiljne, prema vašemu mišljenju?" Mislila je da mu je to već rekla; izgleda da on postavlja pitanja prema nekom popisu. "Ĉuvarica koja je dobila udarac u glavu treba liječnika." "Dobro."
"Ĉetvrto: počinitelji su bili naoruţani." "Kojim oruţjem?" Toni se okrenula prema Steveu, koji je znao sve o pištoljima. "Jesi li im uspio vidjeti oruţje?" Steve je kimnuo. "Browning automatski pištolji od devet milimetara od one vrste s trinaest metaka u spremniku. Meni su izgledali kao da su nekada bili vojni." Toni je ponovila opis Reidu.
"Dakle, oruţana pljačka", rekao je. "Da - ali najvaţnije je da ne mogu biti daleko, a taj kombi je lako prepoznati. Ako se brzo krene, moţe ih se uhvatiti."
"Nitko se ove noći ne moţe brzo kretati." "Očito je da će vam trebati ralice." "Policija nema nikakve ralice."
"Sigurno ih ima nekoliko u blizini, ceste se čiste skoro cijelu zimu." "Ĉišćenje cesta od snijega nije posao policije, to je odgovornost lokalnih vlasti." Toni je htjela zaurlati od nemoći, ali ugrizla se za jezik. "Je li Frank Hackett tamo?"
"Viši inspektor Hackett trenutno nije dostupan." Znala je da je Frank deţuran uz telefon - Steve joj je rekao. "Ako ga vi nećete probuditi, ja hoću", rekla je. Prekinula je vezu i nazvala njegov kućni broj. On je bio savjestan, sigurno spava uz telefon. Podigao je slušalicu. "Hackett." "Toni. Oxenford Medical je opljačkan, odneseno je dosta madobe-2, virusa koji je ubio Michaela Rossa." "Kako si to mogla dopustiti?"
Bilo je to pitanje koje je već sebi postavila, ali boljelo je čuti ga od njega. Odvratila je: "Kada si tako pametan, smisli kako ćeš uhvatiti lopove prije nego pobjegnu." "Zar nismo poslali patrolu prije sat vremena?"
"Nije uopće stigla. Tvoji moćni momci vidjeli su snijeg i preplašili se." "Pa, ako smo zapeli mi, onda su i osumnjičeni." "Nisi zapeo, Frank. Moţeš doći ovamo s ralicom." "Nemam ralicu." "Imaju je lok alne vlasti, više njih - samo ih nazovi."
Uslijedila je duga stanka. "Ne bih se baš sloţio", konačno je rekao. Toni bi ga mogla zadaviti. Frank je uţivao pokazivati svoju moć na bilo koji način. Osjećao bi se vaţno. Naročito je volio nešto joj uskratiti - za njegov ukus je uvijek bila prezahtjevna. Kako je provela uz njega toliko vremena? Preskočila je zlobni odgovor koji joj je bio na vrhu jezika i rekla: "Što namjeravaš, Frank?"
"Ne mogu poslati nenaoruţane ljude na bandu s pištoljima. Morat ćemo sakupit i policajce koji imaju dozvolu za oruţje, odvesti ih u skladište, naoruţati ih i odjenuti u pancirke od kevlara. Za to treba nekoliko sati."
"Za to vrijeme lopovi bjeţe s virusom koji moţe ubiti tisuće!" "Izdat ću potjernicu za kombijem." "Mogu promijeniti vozilo. Moţda ih negdje čeka neki terenac." "Neće ni s njim daleko." "Što ako imaju helikopter?" "Toni, obuzdaj maštu. U Škotskoj lopovi nemaju helikoptere." Nisu ovo lokalni lupeţi koji bjeţe s nakitom ili novcem, ali Frank ionako nikada nije shvatio biološku opasnost. "Frank, upotrijebi svoju maštu. Ti ljudi ţele izazvati kugu!" "Ne govori mi što trebam raditi. Nisi više u policiji." "Frank—" Zaustavila se. Prekinula je vezu. "Frank, ti si glupo kopile", rekla je mrtvome telefonu, pa spustila slušalicu. Je li uvijek bio tako loš? Ĉinilo joj se da je bio razumniji dok su ţivjeli zajedno. Moţda je ona dobro utjecala na njega. Sasvim sigurno je bio spreman učiti od nje. Sjetila se slučaja Dicka Buchana, višestrukog silovatelja koji je odbijao reći Franku gdje su tijela, usprkos satima poniţavanja, vikanja i prijetnjama nasiljem. Toni je s njim mirno pričala o majci i slomila ga za pola sata. Nakon toga Frank ju je pitao za savjet kod bilo koje vaţnije istrage. Ali otkako su prekinuli, čini se kao da je oglupio. Piljila je u telefon, uţurbano razmišljajući. Kako potpaliti vatru pod Frankom? Nešto je imala u ruci priču o Farmeru Johnu Kirku. Ako baš dođe do najgorega, moţe ga njome ucijeniti. Ali prije toga moţe pokušati s još jednim pozivom. Šetala je kroz imenik u svojemu mobitelu i našla kućni broj Odette Cressy, prijateljice iz Scotland Yarda.
Dugo je čekala da netko odgovori. "Toni ovdje", rekla je. "Ţao mi je što sam te probudila." Odette se obratila nekom trećem. "Oprosti, srce, posao zove." Toni se iznenadila. "Nisam očekivala da ćeš biti s nekime." "To je Djed Boţićnjak. Što ima novo?" Toni joj je ispričala. Odette je rekla: "Isuse Kriste, toga smo se i plašili." "Ne mogu vjerovati da sam dopustila da se to dogodi." "Ima li bilo što, što bi nam dalo naslutiti gdje i kada namjeravaju upotrijebiti virus?"
"Dvije stvari", rekla je Toni. "Prva: nisu samo ukrali uzorke - ulili su ih u bočicu parfema. Spremna je za upotrebu. Virus se moţe raspršiti na bilo kojem mjestu s mnogo l judi - u kinu, avionu, robnoj kući. Nitko
neće ništa primijetiti." "Bočicu parfema?" "" Diablerie." "Odlično - barem znamo što traţimo. Što još?"
"Ĉuvar ih je čuo kada su spomenuli sastanak s kupcem u deset." "U deset. Brzi su."
"Upravo tako. Ako isporuče virus kupcu do deset ujutro, on navečer moţe biti u Londonu. Mogu ga upotrijebiti u Royal Albert Hallu već sutra." "Dobro obavljeno, Toni. Boţe moj, voljela bih da nikada nisi ni otišla iz policije." Toni se počela bolje osjećati. "Hvala." "Još nešto?" "Krenuli su odavde na sjever - vidjela sam im kombi. Ali vani je nevrijeme i ceste su neprohodne. Tako da vjerojatno nisu daleko od mjesta gdje sam sada."
"Što znači da imamo priliku uhvatiti ih prije isporuke." "Da - ali nisam bila u stanju uvjeriti lokalnu policiju da je stvar hitna."
"To prepusti meni. Terorizam spada u djelokrug Vlade. Tvoji seljačići uskoro će dobiti poziv iz Ureda predsjednika. Što ti treba - helikopteri? Ratni brod Gennet je samo sat daleko od vas." "Neka budu u pripravnosti. Mislim da helikopter ne moţe letjeti po ovakvoj oluji, a čak i da moţe, posada ne bi ništa vidjela ispod sebe. Meni trebaju ralice. One bi mogle očistiti snijeg od Inverburna do nas i policija bi mogla raditi odavde. Tada mogu u lov za bjeguncima." "Pobrinut ću se da bude tako. Nastavi me zvati, dobro?" "Hvala, Odette." Toni je prekinula. Okrenula se. Carl Osborne stajao je iza nje, hvatajući bilješke.
2:30 Elton je sporo vozio Astru karavan, probijajući se kroz više od trideset centimetara mekog, tek napadalog snijega. Nigel je sjedio do njega, drţeći čvrsto crvenkastu koţnu aktovku s njezinim smrtonosnim sadrţajem. Kit je bio straga s Daisy. Neprekidno je preko Nigelova ramena pogledavao
aktovku, zamišljajući sudar u kojemu se torba lomi, a bočica razbija, i tekućina raspršuje u zrak poput otrovnog pjenušca koji će ih sve ubiti. Izluđivala ga je nestrpljivost dok se njihova brzina smanjivala, pa su konačno vozili tempom bicikla. Htio je stići do aerodroma što je prije moguće i staviti aktovku na sigurno. Svaka minuta na otvorenoj cesti bila je opasna.
Ali nije bio siguran da će uopće stići. Nakon što su otišli s parkinga pred motelom Dew Drop nisu sreli nijedno vozilo u pokretu. Svakih nekoliko kilometara naišli bi na napušteni automobil ili kamion, od kojih su neki stajali uz rub, a neki na sredini ceste. Jedan je bio policijski Range Rover, prevrnut u stranu.
Iznenada je čovjek zakoračio pred njihova svjetla, luđački mašući. Nosio je poslovno odijelo s kravatom i bio bez kaputa i šešira. Elton je pogledao Nigela koje je promrmljao: "Ni ne pomišljaj zaustaviti se." Elton je vozio ravno na čovjeka koji je odskočio u posljednjem trenutku. Dok su prolazili, Kit je na trenutak ugledao ţenu u večernjoj haljini, kako se umata u tanki šal, stojeći pokraj velikoga Bentleyja, očajna. Prošli su odvojak za Steepfall i Kit je poţelio ponovno biti dječak, da leţi u krevetu u o čevoj kući, ne znajući ništa o virusima i kompjuterima i kartanju za novac. Snijeg je postao tako gust da se od njegove bjeline malo što vidjelo kroz prednje staklo. Elton je vozio skoro naslijepo, pogađajući pravac, nadajući se najboljem i pogledavajući kroz prozore sa strane. Brzina im se smanjila, prvo su išli poput dobroga trkača, a zatim usporili na brzi hod. Kit je čeznuo za boljim vozilom. U očevoj Toyoti Land Cruiser Amazon, koja je bila izazovno udaljena svega nekoliko kilometara od mjesta gdje su bili sada, imali bi bolje izglede.
Na brdu su gume počele klizati u snijegu. Auto je polako izgubio zamah kretanja prema naprijed. Zaustavio se, a zatim, na Kitov uţas počeo klizati natrag. Elton je pokušao kočiti, ali to je samo ubrzalo klizanje. Okrenuo je upravljač. Straţnji kraj zanio se lijevo. Elton je okrenuo upravljač na suprotnu stranu i auto se polako zaustavio postrance na cesti. Nigel je opsovao. Daisy se nagnula naprijed i rekla Eltonu: "Zašto si to učinio, bu dalo?" Elton je rekao: "Izađi i poguraj nas, Daisy." "Jebi se." "Ozbiljno mislim", rekao je. "Vrh brijega je samo stotinjak metara daleko. Mogao bih do tamo, samo ako netko pogura auto." Nigel je rekao: "Svi ćemo gurati." Nigel, Daisy i Kit su izašli. Bila je ljuta zima, a pahuljice su bole Kita u oči. Otišli su iza auta i naslonili se na njega. Samo je Daisy imala rukavice. Metal je bio bolno hladan u dodiru s Kitovim golim rukama. Elton je polako otpuštao kvačilo, a oni su navalili. Kitove su noge za nekoliko sekundi bile potpuno mokre. Ali gume su uhvatile podlogu. Elton je nastavio naprijed i odvezao se na vrh brijega.
Kaskali su za njim uzbrdo, kliţući po snijegu, teško dišući od napora, smrzavajući se. Hoće li to morati ponoviti na svakoj uzbrdici sljedećih dvadeset kilometara? I Nigel je pomislio isto. Kada su se vratili natrag u kola upitao je Eltona: "Moţe li nas ovaj auto dovesti do tamo?"
"Po ovakvoj cesti moţda bi i mogao", rekao je Elton. "Ali ima nešto manje od deset kilometara šumskoga puta prije aerodroma."
Kit se odlučio. "Znam gdje je jedan sportski opremljen terenac s pogonom na sva četiri - Toyota Land Cruiser." Daisy je rekla: "I u njemu se moţe zaglaviti - sjećaš li se onog policijskog Range Rovera od maloprije?" Nigel je rekao: "Mora biti bolji od Astre. Gdje je taj auto?"
"U očevoj kući. Da budem precizan u garaţi je, čija se vrata iz kuće ne vide." "Koliko daleko?"
"Oko dva kilometra natrag i još toliko od skretanja." "Što predlaţeš?" "Zaustavimo se u šumi pokraj kuće, posudimo Land Cruiser i od- vezemo se na aerodrom. Poslije toga Elton vraća Land Cruiser i uzima Astru." "Dotada će se razdaniti. Što ako ga netko vidi dok vraća auto u garaţu tvoga oca?" "Ne znam, morao bih nešto smisliti, ali ne moţe biti gore od toga da ovdje zaglavimo." Nigel je rekao: "Ima li netko neku bolju zamisao?" Nije je bilo. Elton je okrenuo auto i krenuo natrag vozeći u drugoj brzini. Nakon nekoliko minuta Kit je rekao: "Skreni na sporednu cestu." Elton je stao. "Nema šanse", rekao je. "Pogledaj snijeg na toj cesti - ima ga više od pola metra i satima
nitko nije prošao tuda. Nećemo proći ni pedeset metara." Kit je osjetio onaj osjećaj panike kao kada bi gubio na kocki, kada hi mu neka viša sila stalno davala pogrešne karte. Nigel je rekao: "Koliko smo daleko od kuće tvoga oca?" "Malo—" Kit je progutao. "Malo manje od dva kilometra." Daisy je rekla: "To je daleko po ovom jebenom vremenu." "Druga mogućnost", rekao je Nigel, "jest čekati ovdje dok netko ne naiđe i oteti mu vozilo." "Ĉekali bi prokleto dugo", rekao je Elton. "Nismo vidjeli ništa što se miče na ovoj cesti otkako smo otišli iz laboratorija." Kit je rekao: "Vas troje moţete ovdje pričekati dok ja ne odem po Land Cruiser." Nigel je odmahnuo glavom. "Nešto bi ti se moglo dogoditi. Moţeš zapeti u snijegu i mi te ne bismo mogli
pronaći. Bolje je da ostanemo zajedno."
Imao je još jedan razlog za to, nagađao je Kit: Nigel nije dovoljno vjerovao Kitu da bi ga ostavio samog. Vjerojatno se plašio da bi se Kit mogao predomisliti i pozvati policiju. To je bilo posljednje što bi on učinio, ali Nigel u to nije mogao biti siguran. Dugo su šutjeli. Mirno su sjedili, ne ţeleći napustiti toplinu koja je dolazila iz grijača automobila. Potom je Elton ugasio motor i izašli su van. Nigel je čvrsto drţao aktovku. Zbog nje sve to i rade. Kit je nosio svoje računalo. Još uvijek mu moţe koristiti prekidanje poziva u Kremlj i iz Kremlja. Elton je iz pretinca u autu izvadio baterijsku lampu i
dao je Kitu. "Ti znaš put", rekao je. Bez daljnje pri če Kit je krenuo naprijed, probijajući se kroz snijeg do koljena. Ĉuo je kako ostali stenju i psuju, ali nije se osvrtao. Ili će drţati njegov ritam ili ostati u snijegu. Bilo je bolno hladno. Nitko od njih nije bio odjeven za takav pothvat. Nigel je imao sportsku jaknu, Elton kišni ogrtač, a Daisy koţnu jaknu. Kit je bio najtoplije odjeven - u skijašku jaknu. Kit je nosio Timberland cipele, Daisy motociklističke čizme, ali Nigel i Elton su bili u običnim cipelama.
Uskoro je Kit počeo drhtati. Ruke su ga boljele, iako ih je pokušavao zagurati u dţepove. Snijeg mu je smočio hlače do koljena i topio se dolje u čizmama. Uši i nos pretvorili su se u led. Poznati prilaz, po kojemu je šetao i vozio bicikl tisućama puta u djetinjstvu bio je zakopan pod snijegom i nevidljiv i uskoro je počeo gubiti osjećaj gdje se nalazi. Bila je to visoravan u Škotskoj, nigdje nikakve ograde, ţivice, ili oznake uz rub puta, kao drugdje u Britaniji. Zemlja na obje strane nije se obrađivala i nikome nikada nije palo na pamet ograditi je.
Ĉinilo mu se da je odlutao s puta. Stao je, pa golim rukama počeo kopati pod sobom. "Što je sada?" zlovoljno je pitao Nigel. "Samo malo." Kit je stigao do zaleđene zemlje. Što znači da je skrenuo s asfaltirane ceste. Ali na koju stranu? Puhao je u svoje smr znute ruke, pokušavajući ih zagrijati. S njegove desne strane činilo se kako se tlo blago uzdiţe. Nagađao je da bi cesta morala biti u tom pravcu. Probio se nekoliko metara na tu stranu, pa opet kopao. Ovaj put naišao je na asfalt. "Ovamo", rekao je, zazvučavši sigurnije nego što se osjećao. Nakon nekog vremena rastopljeni snijeg koji je natopio njegove hlače i čarape počeo se ponovno zaleđivati, pa mu se led trljao o koţu. Nakon što su hodali pola sata, činilo mu se da se vrte u krugu. Izgubio je osj ećaj za pravac. U normalnoj noći svjetla na zgradama vidjela bi se izdaleka, ali te noći ništa se nije probijalo kroz snijeg da bi mu pokazalo put. Nije bilo ni zvukova, ni mirisa mora: moglo je biti
stotinu kilometara daleko. Shvatio je da će se smrznuti ako se izgube. Bio je istinski preplašen. Ostali su ga slijedili u tišini, iscrpljeni. Ĉak je i Daisy prestala psovati. Ostali su bez daha, smrzavali se, i nisu imali snage za prigovaranje.
Konačno je Kit osjetio da ga okruţuje veća tama. Ĉinilo se da snijeg više ne pada tako jako. Gotovo je naletio na deblo velikoga stabla. Stigao je do šume u blizini kuće. Osjetio je takvo olakšanje da je poţelio pasti na koljena i zahvaliti se Bogu. S tog je mjesta znao kamo dalje.
Dok je slijedio vijugavi put između stabala čuo je kako nečiji zubi cvokoću poput kastanjeta. Nadao se da su Daisyni.
Potpuno je izgubio osjećaj u prstima na rukama i nogama, ali još je mogao hodati. Snijeg više nije bio tako visok pod drvećem, pa su brţe napredovali. Blijedi odsjaj pred njima govorio mu je da se pribliţavaju svjetlima kuće. Konačno je izašao iz šume. Krenuo je prema svjetlu i stigao do garaţe. Velika vrata bila su zatvorena, ali ona sa strane nikada se nisu zaključavala. Kit ih je našao i ušao unutra. Ostalo troje ga je slijedilo.
"Hvala ti Boţe," rekao je Elton tmurno. "Mislio sam kako ću umrijeti u jebenoj Škotskoj." Kit je upalio bateriju. Tu je bio plavi Ferrari njegova oca, gadno ulupljen, uvučen sasvim blizu zida. Do njega je bio Lukeov prljavobijeli Ford Mondeo. To je bil o iznenađenje: Luke bi obično odvezao sebe i Lori kući na spavanje. Jesu li ostali ili...? Osvijetlio je udaljeni dio garaţe, gdje je obično stajala Toyota Land Cruiser. Mjesto je bilo prazno.
Kit je poţelio zavrištati.
Odmah je shvatio što se dogodilo. Luke i Lori ţivjeli su u kućici na kraju loše ceste, nekoliko kilometara daleko. Zbog vremena Stanley im je dopustio da uzmu auto s pogonom na sva četiri kotača. Ostavili su svoj Ford, koji po snijegu nije bio ništa bolji od Astre. "Sranje", rekao je Kit. Nigel je pitao: "Gdje je Toyota?" "Nije ovdje", rekao je Kit. "Isuse Kriste, sada smo u nevolji."
3:30 Carl Osborne govorio JE U SVOJ mobitel. "Ima li koga u redakciji
vijesti? Odlično - spojite me." Toni je prešla Veliku dvoranu i došla do mjesta gdje je on sjedio. "Pričekaj, molim te." Pokrio je telefon dlanom. "Molim?"
"Molim te, prekini i poslušaj me. Samo nakratko." Obratio se u telefon: "Pripremite se za snimanje glasa - javit ću se ponovno za nekoliko minuta." Prekinuo je vezu i nestrpljivo pogledao Toni. Bila je očajna. Carl bi mogao napraviti nepopravljivu štetu svojim paničnim izvještajem. Mrzila je moliti,
ali morala je pokušati zaustaviti ga. "To bi bio moj kraj", rekla je. "Dopustila sam Michaelu Rossu da ukrade kunića, a sada mi je banda lopova pobjegla s uzorcima smrtonosnog virusa." "Ţao mi je, Toni, ali ţivot je takav." "To bi moglo uništiti i ovu tvrtku, također", nastavljala je. Bila je iskrenija nego što je ţeljela, ali morala je to reci. "Loša slika u medijima mogla bi preplašiti naše... ulagače." Carlu nije promaklo značenje. "Misliš, Amerikance." "Nije vaţno koga. Bitno je da bi tvrtka mogla propasti." I Stanley s njom, pomislila je, ali nije rekla. Pokušavala je zvučati razumno i hladno, ali glas joj je bio blizu pucanja. "Nisu to zasluţili!" "Misliš, tvoj voljeni profesor Oxenford to nije zasluţio." "On pokušava pronaći lijek koji bi pomogao ljudima, Boga mu!" "A usput i nešto zaraditi." "Kao i ti, prenoseći istinu gledateljima Škotske televizije." Gledao ju je, ne znajući je li to bio sarkazam. Onda je niječno odmahnuo glavom. "Priča je priča. Osim toga, sigurno će se saznati. Ako ja to ne učinim, netko drugi hoće." "Znam." Pogledala je kroz prozor Velike dvorane. Vrijeme nije pokazivalo nikakve znakove
poboljšavanja. U najboljem slučaju jutro bi moglo malo popraviti stvari. "Daj mi samo tri sata", rekla je. "Objavi u sedam."
"U čemu je razlika?" Vjerojatno je neće ni biti, pomislila je, ali to joj je bila jedina prilika. "Dotada ćemo moţda moći o bjaviti da je policija uhvatila razbojnike ili barem da su im na tragu i očekuju uhićenje svakoga trenutka." Moţda bi tvrtka, kao i Stanley, mogli preţivjeti krizu ako se sve brzo riješi. "Nema pogađanja. Netko drugi moţe sve u međuvremenu objaviti. Ĉim je policija saznala, to je moguće. Ne mogu riskirati." Nazvao je.
Toni je zurila u njega. Istina je bila ruţna. Viđena kroz prizmu ţutog televizijskog izvještaja bit će katastrofična. "Snimajte ovo", rekao je Carl u mobitel. "Moţete to pustiti uz moju sliku kako drţim telefon. Spremni?" Toni ga je poţeljela ubiti. "Javljam se iz zgrade Oxenford Medicala, škotske farmaceutske kuće, gdje se već po drugi put u dva dana pojavila biološka opasnost." Je li ga mogla zaustaviti? Morala je pokušati. Pogledala je oko sebe. Steve je bio za recepcijom. Susan je leţala, blijeda, ali Don je bio uspravan. Njezina majka je spavala. Kao i štene. Imala je dvojicu na raspolaganju.
"Ispričavam se", rekla je Carlu. Pokušao ju je ignorirati. "Uzorci smrtonosnog virusa madobe -2—"
Toni je stavila ruku na njegov mobitel. "Ţao mi je, time se ovdje ne smijete koristiti." Okrenuo se i pokušao nastaviti. "Uzorci smrtonosnog—" Gurnula ga je i ponovno stavila ruku između njegovih usta i telefona. "Steve! Don! Ovamo, odmah!" Carl je rekao u telefon: "Pokušavaju me spriječiti u izvještavanju, snimate li to?"
Toni je govorila dovoljno glasno da se njezine riječi čuju preko lelefona: "Mobilni telefoni mogu utjecati na rad osjetljive elektroničke opreme u laboratorijima i zato se ovdje ne smiju u potrebljavati." To nije bila istina, ali će posluţiti. "Molim vas, ugasite ga." On je odmaknuo telefon od nje i glasno rekao: "Makni se od mene!"
Toni je dala znak Steveu, koji je zgrabio telefon iz Carlove ruke i isključio ga. "Ne moţeš to raditi!" rekao je Carl. "Naravno da mogu. Ti si ovdje gost, a ja sam zaduţena za sigurnost." "Sereš - sigurnost nema ništa s ovim." "Govori što te volja, ali ja određujem pravila." "Onda idem van."
"Umrijet ćeš od hladnoće." "Ne moţeš me zaustaviti." Toni je slegnula ram enima. "Točno. Ali neću ti vratiti mobitel." "To je krađa." "Oduzimam ga iz sigurnosnih razloga. Poslat ćemo ti ga poštom." "Naći ću govornicu." "Ţelim ti sreću." Nije bilo javne govornice bliţe od osam kilometara. Carl je odjenuo kaput i izašao. Toni i Steve gledali su ga kroz prozor. Ušao je u auto i upalio motor. Onda je ponovno izašao i sastrugao nekoliko centimetara snijega s vjetrobrana. Proradili su brisači. Carl je ušao u auto i krenuo. Steve je rekao: "Ostavio je psa."
Snijeg je padao nešto slabije. Toni je psovala sebi u bradu. Neće se valjda u najgorem trenutku vrijeme popraviti? Gomila snijega rasla je pred Jaguarom dok se penjao prema izlazu. Stotinu metara prije ulaza u posjed je stao. Steve se nasmiješio: "Ĉini se da nije daleko dospio."
Upalilo se svjetlo u unutrašnjosti auta. 'Toni se zabrinuto namrštila. Steve je rekao: "Moţda će se tamo duriti, s grijačem na najjače, dok mu ne nestane goriva." Toni je gledala kroz gusti snijeg trudeći se bolje vidjeti. "Što to radi?" pitao je Steve. "Ĉini se kao da priča sam sa sobom." Toni je shvatila što se zbiva i lađe su joj potonule. "Sranje", rekla je. "Priča - ali ne sa sobom." "Što?" "Ima drugi mobitel u autu. On je novinar, ima rezervnu opremu. Dovraga, toga se nisam sjetila." "Da otrčim tamo i zaustavim ga?"
"Sada je prekasno. Dok stigneš do njega već će reći dovoljno. Prokletstvo." Ništa nije išlo kako treba. Poţeljela je odustati, otići i pronaći neko tamno mjesto gdje bi legla i zatvorila oči. Umjesto toga se pribrala. "Kada se vrati, iskra di se van i vidi je li ostavio ključ u autu. Ako jest, uzmi ga - tako barem neće moći telefonirati još jednom." "Dobro." Mobitel joj je zazvonio i ona se javila. "Toni Gallo." "Odette je." Zvučala je uzdrmano.
"Što se dogodilo?" "Najnoviji podaci. Terorist ička grupa po imenu Scimitar u potrazi je za virusom madoba-2." "Scimitar? Arapi?" "Tako zvuči, ali nismo sigurni - ime moţda namjerno navodi u krivom smjeru. Ali mislimo da tvoji lopovi rade za njih."
"Moj Boţe. Znaš li još nešto?" "Namjeravaju ga upotrij ebiti sutra, na blagdan Sv. Stjepana, negdje na javnome mjestu u Britaniji, gdje će biti guţva." Toni je progutala knedlu. Ona i Odette mislile su da bi moglo biti tako, ali potvrda ju je pogodila. Ljudi bi
ostajali kod kuće na Boţić i onda izlazili na blagdan Sv. Stjepana. Po cijeloj Britaniji obitelji će ići na nogometne utakmice, konjske utrke, u kina, kazališta i kuglane. Mnogi će odletjeti na skijanje ili na karipske plaţe. Bit će nebrojeno mnogo prilika. "Ali gdje?" pitala je Toni. " Na kojem javnom m jestu?" "Ne znamo. Zato moramo uhvatiti lopove. Mjesna policija krenula je s ralicama prema vama." "To je sjajno!" Tonino se raspoloţenje popravilo. Ako bi uhvatili lopove, sve bi se promijenilo. Ne samo da bi povratili virus i spriječili opasnost, već bi i Oxenford Medical bolje ispao u medijima, a Stanley bi
bio spašen. Odette je nastavila: "Uzbunila sam i policiju u vašem susjedstvu, kao i onu u Glasgowu; ali mislim da će se sve bitno događati u Inverburnu. Tamo je glavni neki Frank Hackett. Ime mije poznato - to je tvoj bivši, je li tako?" "Da. I to je bio dio problema. Uţiva kada mi moţe reći ne." "Pa, vidjet ćeš da je to sada drugi čovjek. Nazvao ga je kancelar gro fovije Lancaster. Smiješno zvuči, ali on je na čelu tima za izvještavanje vlade o opa snostima od terorizma, zvanog COBRA. Drugim riječima, glavni antiterorist u zemlji. Tvoj bivši sigurno je izletio iz kreveta kao da mu ga je netko potpalio." "Ne troši suosjećanje na njega, ne zasluţuje ga." "Poslije toga nazvao ga je moj šef, što je još jedno neponovljivo iskustvo. Jadnik sada juri prema tebi na ralici."
"Više bih voljela samo ralicu, bez Franka." "Nije mu bilo lako, budi dobra prema njemu." "Aha, kako da ne", rekla je Toni.
3:45 Daisy se tako tresla da je jedva drţala ljestve. Elton se penjao po njima, steţući par vrtnih škara u
smrznutoj ruci. Kroz veo od snijega vidjela su se vanjska svjetla. Kit je gledao s vrata garaţe, dok su mu zubi cvokotali. Nigel je bio u garaţi, obujmivši rukama crvenkastu koţnu aktovku. Ljestve su bile nasl onjene uz zid Steepfalla. Telefonske ţice izlazile su iz ugla kuće i u visini krova vodile do garaţe. Odatle su se spajale, kako je Kit znao, s podzemnim kabelima koji su vodili prema glavnoj cesti. Kada se na tom mjestu presjeku ţice, cijelo će imanje bit i bez telefona. Bila je to samo predostroţnost, ali Nigel je inzistirao na njoj, pa je Kit našao ljestve i škare u garaţi. Kit se osjećao kao da je u noćnoj mori. Znao je da će te noći posao biti opasan, ali ni u najgorim snovima nije predvidio kako će sta jati pred obiteljskom kućom, dok jedan razbojnik sječe telefonske ţice, a glavni lopov drţi kovčeţić s virusom koji ih sve moţe ubiti. Elton je lijevu ruku odvojio od ljestava, oprezno odrţavajući ravnoteţu, i uzeo škare u obje ruke. Nagnuo se naprijed, u hvatio ţicu medu oštrice, stisnuo ručke i ispustio škare. Pale su vrhom nadolje, u snijeg samo pedalj daleko od Daisy, koja je iznenađeno uzviknula. "Tiho!" prošaptao je Kit. "Mogao me ubiti!" bunila se Daisy.
"Sve ćeš probuditi!" Elton se spustio niz ljestve, uzeo škare i ponovno se popeo. Moraju otići do Lukeove i Lorine kuće i uzeti Toyotu Land Cruiser, ali Kit je znao da ne mogu odmah
krenuti. Gotovo su popadali od umora. Još gore, Kit nije bio siguran da će pronaći Lukeovu kuću. Gotovo se izgubio t raţeći Steepfall. Snijeg je i dalje padao jednako gusto. Ako pokušaju krenuti odmah, izgubit će se, smrznuti ili oboje. Moraju pričekati dok se nevrijeme ne smiri ili dok im dnevno svjetlo ne olakša potragu. A kako bi se potpuno osigurali da nitko neće saznati da su bili ovdje, prekinut će telefonske veze.
Ovaj je put Elton uspio presjeći ţice. Dok se spuštao niz ljestve, Kit je pokupio prekinute krajeve, smotao
ih i stavio uza zid garaţe gdje su bili manje upadljivi. Elton je odnio škare u garaţu i ispustio ih. Zazveketale su na betonskome podu. "Probaj manje bučiti!" rekao je Kit. Nigel se ogledao po golim kamenim zidovima preuređene staje. "Ne moţemo ovdje ostati." Kit je rekao: "Bolje ovdje nego vani." "Hladno nam je, mokri smo, a ovdje nema grijanja. Mo ţemo umrijeti." Elton je rekao: "Prokleto točno."
"Moţemo upaliti motore automobila", rekao je Kit. "To će zagrijati ovo mjesto." "Ne budi glup", rekao je Elton. "Isparavanja će nas pogušiti puno prije nego nas toplina zagrije." "Moţemo izvesti Ford van i sjediti u njemu." Daisy je rekla: "Jebi se s tim. Hoću šalicu čaja i toplu hranu i neku ţesticu. Idem u kuću." "Ne!" Pomisao na ovo troje u obiteljskoj kući ispunila je Kita uţasom. Bilo bi to kao dovesti doma bijesnoga psa. A što s aktovkom i njezinim opasnim sadrţajem? Kako bi im mogao dopustiti daje unesu u kuhinju? Elton je rekao: "Slaţem se s njom. Idemo u kuću."
Kit je gorko poţalio što im je rekao kako prekinuti ţice. "Ali, što ću reći tko ste?" "Svi će spavati." "A ako snijeg još bude padao kada se probude?" Nigel je rekao: "Evo što ćeš reći. Ne poznaješ nas. Sreo si nas na cesti. Auto nam je zapeo u nanosu snijega nekoliko kilometara daleko. Saţalio si se i doveo nas kući." "Oni ne bi trebali znati da sam izlazio!"
"Reci da si otišao na piće." "Ili na sastanak s djevojkom." Daisy je rekla: "Koliko je tebi uopće godina? Moraš pitati taticu ako ţeliš navečer izaći van?" Kita je razbjesnjelo što ga ismijava propalica poput Daisy. "Pitanje je hoće li povjerovati, gorgono praznoglava. Tko bi bio toliko g lup da izlazi po snjeţnome nevremenu i vozi kilometrima zbog pića,
kada ga ionako u kući ima koliko hoćeš?" Odgovorila je: "Netko dovoljno glup da izgubi četvrt milijuna funti na kartama." "Ti ćeš već smisliti neku priču koja će proći, Kite", rekao je Nigel. "Idemo unutra, prije nego što nam otpadnu jebena stopala."
"Ostavili ste maske u kombiju. Obitelj će vidjeti kako stvarno iz gledate." "Nije vaţno. Mi smo samo zalutali vozači koje je napustila sreća. Bit će takvih na stotine, čut ćeš na vijestima. Tvoja obitelj nas neće povezati s onima koji su opljačkali laboratorij." "To mi se ne sviđa", rekao je Kit. Plašio se proturječiti takvim razbojnicima, ali bio je dovoljno očajan da ipak pokuša. "Neću vas uvesti u kuću." "Nismo ni traţili tvoje dopuštenje", re kao je Nigel prezirno. "Ako nas ne odvedeš, sami ćemo naći put." Oni ne shvaćaju, očajno je pomislio Kit, da su svi u njegovoj obitelji pametni. Nigel, Elton i Daisy teško će ih prevariti. "Vi ne izgledate poput nevinih zalutalih putnika." "Kako to misliš?" pitao je Nigel.
"Niste prosječna škotska obitelj", rekao im je Kit. "Ti si iz Londona, Elton je crnac, a Daisy je prokleta luđakinja. Moje bi sestre to mogle primijetiti." "Bit ćemo ljubazni i nećemo mnogo govoriti." "Nemojte uopće progovoriti, to bi bilo najbolje. Bilo kakva grubost i sve bi propalo." "Naravno. Ţelimo da pomisle kako smo bezopasni." "Posebno Daisy." Kit se okrenuo prema njoj. "Ruke k sebi." Nigel je podrţao Kita. "Ma da, Daisy, pokušaj nas ne odati. Ponašaj se kao prokleta djevojka ne koliko sati, u redu?" Rekla je: "Aha, aha", i okrenula se.
Kit je shvatio da je negdje u tom razgovoru popustio. "Sranje", rekao je. "Ne zaboravite da vam trebam pokazati gdje je Land Cruiser. Ako se bilo što dogodi mojoj obitelji, zaboravite ga." S fatalističkim osjećajem da bespomoćno klizi prema sve većim nevoljama poveo ih je oko kuće do straţnjih vrata. Kao i uvijek, nisu bila zaključana. Dok ih je otvarao rekao je: "Mirna, Nellie, to sam ja", kako pas ne bi zalajao. Kada je ušao u predsoblje, blaţeno ga je zapuhnuo topli zrak. Iza sebe čuo je kako Elton govori: "O, Boţe,
to je već bolje." Kit se okrenuo i prosiktao: "Tiho, molim vas." Osjećao se poput učitelja koji pokušava utišati neposlušnu djecu u muzeju. "Što se duţe ne probude, bit će nam lakše, z ar vam to nije jasno?" Odveo ih je kroz predvorje u kuhinju. "Dobra, Nellie", rekao je. "Ovo su prijatelji." Nigel je potapšao Nellie i ona je počela mahati repom. Skinuli su mokre kapute. Nigel je stavio kovčeţić na kuhinjski stol i rekao: "Pristavi čaj, Kite."
Kit je spustio svoje prijenosno računalo i upalio mali televizor na kuhinjskoj polici. Našao je program s vijestima, pa napunio čajnik. Zgodna voditeljica je govorila: "Neočekivana promjena smjera vjetra donijela je iznenađujuću oluju nad veći dio Škotske." Daisy je rekla: "Baš tako, curo." Voditeljica je govorila zavodljivim glasom, kao da poziva gledatelje da svrate do nje kući na piće prije spavanja. "Na nekim mjestima je napadalo tridesetak centimetara snijega u samo pola dana." "Dao bih ti ja tridesetak centimetara na neko mjesto", rekao je Elton. Opuštali su se, zabrinuto je primijetio Kit. Sada je bio još napetiji nego prije.
Voditeljica je govorila o automobilskim nesrećama, zakrčenim cestama i napuštenim vozilima. "Kvragu sa svim tim", uzrujano je rekao Kit. "Kada će već prestati!" "Napravi taj čaj, Kite", rekao je Nigel. Kit je izvadio šalice, posudu sa šećerom i vrč mlijeka. Nigel, Daisy i Elton sjedili su za stolom od uglačane borovine poput neke obitelji. Ĉajnik je zakuhao. Kit je napravio lončić čaja i nešto kave u drugoj posudi. Slika na televiziji se promijenila i meteorolog se pojavio pred zemljo vidom. Svi su se utišali. "Sutra ujutro
oluja će proći jednako brzo kako je i došla", rekao je. "To!" oduševljeno je rekao Nigel. "Topli vjetar zapuhat će prijepodne." "Budi određeniji!" podviknuo je Nigel ogorčeno. "U koliko sati prijepodne?" "Još moţemo stići", rekao je Elton. Ulio je čaj i dodao mlijeko i šećer. Kit je dijelio njegov optimizam. "Moramo krenuti u zoru", rekao je. Razveselili su ga dobri izgledi pred njima. "Nadam se da ćemo moći", rekao je Nigel. Elton je pijuckao čaj. "Tako mi svega, ovo je dobro. Ovako se vjerojatno osjećao Lazar kada je ustao iz mrtvih." Daisy je ustala. Otvorila je vrata blagovaonice i pogledala u mrak. "Kakva je ovo soba?" Kit je rekao: "Ma kamo si se ti to uputila?"
"Trebam nečime pojačati ovaj čaj." Upalila je svjetlo i ušla unutra. Trenutak kasnije pobjedonosno se oglasila i Kit je čuo kako otvara ormarić s pićima. Kitov otac ušetao je u kuhinju iz hodnika, u sivoj pidţami i crnom kućnom haljetku od kašmira. "Dobro jutro", rekao je. "Što se ovdje događa?" "Jutro, tata", rekao je Kit. "Sve ću ti objasniti." Daisy je ušla iz blagovaonice s punom bocom Glenmorangija u rukama. Stanley je podigao obrve prema njoj: "Ţelite li čašicu viskija?" rekao je. "Ne, hvala", odgovorila je. "Imam cijelu bocu."
4:15 Toni je nazvala Stanleyja
kod kuće čim je uhvatila slobodan trenutak. On nije mogao ničime pomoći, ali morao je znati što se dogodilo. A nije htjela da to sazna iz prvih jutarnjih vijesti. Bio je to razgovor kojega se plašila. Morala mu je priznati da je odgovorna za katastrofu koja mu moţe uništiti ţivot. Što će nakon toga osjećati prema njoj? Nazvala je njegov broj i čula zvuk neispravne linije. Telefon mu je sigurno u kvaru. Moţda je snijeg pokidao ţice. Bilo je to olakšanje - ne mora prenositi strašne vijesti. On nije nosio mobitel, ali je imao telefon u Ferrariju. Nazvala je taj broj i ostavila poruku. "Stanley, Toni ovdje. Loše vijesti - provala u labosu. Nazovi me na mobitel čim prije." Moţda ne dobije poruku dok ne
bude prekasno, ali barem je pokušala. Nestrpljivo je gledala kroz prozor Velike dvorane. Gdje je policija s ralicom? Doći će s juga, iz Inverburna, glavnom cestom. Nagađala je kako se ralica kreće brzinom od dvadesetak kilometara na sat, ovisno o dubini snijega koji treba očistiti. Trebali bi stići za dvadeset do trideset minuta. Već su trebali biti tu. Idemo, idemo!
Nadala se da će krenuti odavde istoga trena, slijedeći Telecomov kombi prema sjeveru. Kombi će lako primijetiti, s onim velikim bijelim slovima na tamnoj pozadini. Ali lopovi su mogli misliti na to, iznenada je shvatila. Vjerojatno su namjeravali zamijeniti vozilo negdje
blizu Kremlja. Tako bi to ona učinila. Izabrala bi neki neupadljivi auto, nešto poput Forda Fieste, jedne od mnogih i ostavila ga na parkingu ispred prodajnoga centra ili ţeljezničke postaje. Lopovi bi se odvezli ravno tamo i sjeli u sasvim druk čije vozilo, samo nekoliko minuta nakon napuštanja mjesta zločina. Oneraspoloţila se. Kako će onda policija prepoznati lopove? Morat će provjeravati svaki automobil i traţiti tri muškarca i ţenu. Ubrzano je razmišljala postoji li bilo što, što se moţe učiniti da se potraga olakša. Pod pretpostavkom da je banda zamijenila vozilo negdje u blizini, koje su im bile mogućnosti? Trebalo im je mjesto gdje mogu ostavili auto nekoliko sati, a da ne privuče ničiju paţnju. U blizini nije bilo prodajnih centara ni ţeljezničkih postaja. Što je u blizini? Otišla je do rec epcije, uzela papir i olovku. Sastavila je popis: Golf klub Inverburn Motel Dew Drop Happy Eater Vrtni centar Greenfinger Nakladnička kuća Williams Press Nije htjela da Carl Osborne shvati što radi. Carl se vratio iz auta u toplu zgradu i slušao je sve što se govori. Nije još shvatio da više ne moţe telefonirati iz auta - Steve se izvukao van i uzeo njegove
ključeve, ali bez obzira na to, Toni nije htjela riskirati. Tiho je rekla Steveu: "Malo ćemo se igrati detektiva." Dala mu je polovicu svoje liste. "Nazovi ova mjesta. Sva su zatvorena, ali naći ćeš nekog kućepazitelja ili čuvara. Reci im da smo opljačkani, ali ne govori što su nam ukrali. Reci im da su lopovi moţda ostavili vozilo na njihovu parkingu. P itaj ih vide li kombi Hibernian Telecoma pred zgradom." Steve je kimnuo. "Mudro - moţda im moţemo ući u trag i dati policiji korisne podatke." "Upravo tako. Ali nemoj zvati s recepcije, ne ţelim da Carl čuje. Otiđi na drugi kraj dvorane, gdje ne
moţe prisluškivati. Upotrijebi njegov mobitel." Toni se dobro odmaknula od Carla i uzela svoj mobitel. Nazvala je informacije i dobila broj golf kluba.
Nazvala je i čekala. Telefon je zvonio duţe od minute, a potom se javio pospani glas. "Da? Golf klub. Halo?" Toni se predstavila i ispričala svoju priču. "Pokušavam pronaći kombi s natpisom Hibernian Telecom sa
strane. Je li na vašem parkingu?" "Aha, skuţio sam, njime su kidnuli, ne?" Srce joj je poskočilo. "Je li tamo?"
"Ne, barem nije bio kada sam preuzeo duţnost. Ovdje je samo nekoliko automobila, znate, koje su ostavila gospoda, kojoj se jučer nakon ručka baš nije vozilo, ako shvaćate što ţelim reći." "Kada ste preuzeli duţnost?" "U sedam navečer." "Je li se kombi mogao parkirati poslije toga? Recimo oko dva ujutro?"
"Pa... Moţda. Ne mogu znati." "Moţete li pogledati?" "Aha, mogao bih!" To je rekao kao da je upravo čuo najbolju zamisao u ţivotu. "Ne prekidajte. Evo me za minutu." Ĉuo se zvuk spuštanja slušalice na stol. Toni je čekala. Koraci su se udaljili i zatim vratili. "Ne, mislim da nema kombija vani." "Dobro."
"Svi su auti pokriveni snijegom, znate, pa se baš i ne vide. Ne znam ni koji je moj!" "Da, hvala vam."
"Ali kombi, znate, on bi bio veći od ostalih, zar ne? Ne, nema kombija vani." "Bili ste jako ljubazni. Hvala vam."
"Što su vam ukrali?" Toni se pravila da nije čula pitanje i prekinula vezu. Steve je razgovarao, ali očito mu se još nije posrećilo. Nazvala je motel Dew Drop.
Odgovorio je veseli mlađi muški glas. "Vincent ovdje, mogu li vam pomoći?" Toni je pomislila da zvuči poput tipičnoga recepcionara, koji je ljubazan sve dok od njega nešto ne zatraţite. Ponovila je svoju priču. "Naš je parking pun automobila - otvoreni smo preko praznika", rekao joj je Vincent. "Gledam na monitoru sliku iz naših sigurnosnih kamera, ali ne vidim kombi. Naţalost, kamera ne pokriva cijelo par kiralište." "Moţete li molim vas otići do prozora i pogledati? Stvarno je vaţno." "Imam dosta drugog posla."
U ovo doba noći? Toni nije izgovorila što je pomislila. Pokušala je slatkim uviđavnim glasom: "Uštedjet ćete policiji posjet i razgovor s vama, znate." To je upalilo. Nije ţelio da mu mirnu noćnu smjenu pokvare patrolni automobili i detektivi. "Pričekajte trenutak." Otišao je i vratio se. "Da, tu je", rekao je. "Stvarno?" Toni nije mogla vjerovati. Ĉinilo joj se kako je sreća nije posluţila već prilično dugo. "Ford Transit, kombi s oznakama Hibernian Telecom napisanima velikim bijelim slovima sa strane. Nije ovdje dugo, jer na njemu je manje snijega nego na drugim autima - zato i mogu pročitati natpis." "Bili ste nam od ogromne pomoći, hvala vam. Pretpostavljam da niste primijetili koji auto nedostaje -
vjerojatno onaj u kojem su otišli?" "Ne, ţao mi je." "Dobro - još jednom hvala!" Prekinula je i pogledala preko dvorane prema Steveu. "Našla sam njihov kombi!" Kimnuo je glavom prema prozoru. "A stigla je i ralica."
4:30 Daisy je ispraznila svoju šalicu čaja i napunila je viskijem. Kit se osjećao nepodnošljivo napeto. Nigel i Elton moţda bi i mogli glumiti nevine zalutale putnike, ali Daisy je bila beznadeţna. Izgledala je kao razbojnica, ponašala se kao huliganka. Kada je spustila bocu na kuhinjski stol, Stanley ju je podigao. "Budi pristojna djevojka i nemoj se napiti", mirno je rekao i začepio bocu.
Daisy nije bila navikla da joj govore što će činiti. Uglavnom se nitko ne bi usudio. Pogledala je Stanleyja
kao da će ga ubiti. On je izgledao profinjeno ranjiv u svojoj sivoj pidţami i crnome ogrtaču. Kit je čekao erupciju. "Od malo viskija osjećaš se bolje, ali kada se pretjera bude još gore", rekao je Stanley. Stavio je bocu u ormar. "Tako je govorio moj otac, a on je volio viski." Daisy je potiskivala bijes. Kit je osjećao kako se trudi. Plašio se što će se dogoditi ako ne uspije. Ta da je napetost popustila, jer ušla je njegova sestra Miranda u ruţičastoj noćnoj haljini s cvjetnim uzorkom. Stanley je rekao: "Bok, draga, uranila si jutros." "Nisam mogla spavati. Legla sam u Kitovu staru sobicu. Ne pitaj me zašto." Pogledala je nepoznate.
"Malo je rano za čestitanje Boţića." "Ovo je moja kći Miranda", rekao je Stanley. "Mandy, upoznaj Nigela, Eltona i Daisy." Nekoliko minuta ranije Kit ih je upoznao s ocem i rekao njihova prava imena prije nego što je shvatio da je pogriješio. Miranda im je kimnula. "Je li vas donio Djed Boţićnjak?" veselo je upitala. Kit je objasnio: "Auto im je stao na glavnoj cesti, pokraj našeg odvojka. Pokupio sam ih, a onda je i moj auto zapeo, pa smo došli ovamo pješice." Hoće li povjerovati? I hoće li pitali za crvenkastu koţnu aktovku koja poput bombe stoji na stolu?
Nju je zanimalo nešto drugo iz te priče. "Nisam znala da si izlazio - gdje si, tako ti svega, išao usred noći, po ovome vremenu?"
"Ma, znaš već." Kit je razmislio o tome što će odgovoriti i krotko se nasmiješio. "Nisam mogao zaspati, bio sam usamljen, pa sam otišao bivšoj djevojci u Inverburn." "Kojoj? Većina djevojaka u Inverburnu su tvoje bivše." "Mislim da ovu ne znaš." Brzo je smislio ime. "Lisa Fremont." Umalo se ugrizao za jezik. Bio je to lik iz jednog Hitchcockova filma. Miranda nije prepoznala ime. "Je li joj bilo drago kada si se pojavio?" "Nije bila kod kuće." Miranda se okrenula i uzela vrč s kavom.
Kit se pitao je li mu povjerovala. Priča koju je izmislio nije bila baš najbolja. Ipak, Miranda nije mogla nikako pogoditi zašto laţe. Pretpo- stavit će da se spetljao s nekim za koga ne ţeli da se zna - vjerojatno s nečijom ţenom. Dok je Miranda ulijevala kavu, Stanley se obratio Nigelu: "Odakle ste? Ne zvučite kao Škot?" Zvučalo je kao nevezani razgovor, ali Kit je znao da njegov otac ispituje teren. Nigel je odgovorio jednako leţerno. "Ţivim u Surreyju, radim u Londonu. Ured mi je kod pristaništa Canary." "Bavite se financijama."
"Slaţem modernu tehnološku opremu za zemlje Trećeg svijeta, uglavnom na Srednjem Istoku. Mladi šeik poţeli disko-klub i ne zna gdje će nabaviti sve što je potrebno, pa dođe k meni i sve je sređeno." Zvučalo je prikladno. Miranda je donijela svoju kavu za stol i sjela nasuprot Daisy. "Kakve lijepe rukavice", rekla je. Daisy je
nosila skupocjene svijetlosmeđe rukavice od gamoša koje su izgledale potpuno mokre. "Zašto ih ne osušite?" Kit je postao napet. Svaki razgovor s Daisy je opasan. Daisy ju je mrko pogledala, ali Miranda to nije vidjela i nastavila je. "Trebate ih napuniti nečime, tako da
zadrţe oblik", rekla je. Uzela je rolu kuhinjskoga papira s police. "Evo, ovo će posluţiti." "Ne treba mi ništa", ljutilo je promrsila Daisy. Miranda je iznenađeno podignula obrve: "Jesam li rekla nešto uvredljivo?" Kit je pomislio: O Boţe, evo, počinje. Uskočio je Nigel. "Ne budi blesava, Daisy, ne ţeliš upropastiti ruka vice." U njegovu se glasu mogao osjetiti zahtjev, bila je to više naredba nego prijedlog. Bio je zabrinut kao i Kit. "Učini što ti je gospođa rekla, samo je bila ljubazna prema tebi."
Još jednom je Kit očekivao erupciju. Ali, na njegovo iznenađenje, Daisy je skinula rukavice. Kit je zapanjeno ugledao male, uredne ruke. To uopće nije prije primijetio. Sve drugo na njoj bilo je grubo: crna šminka, slomljeni nos, jakna sa zakovicama, čizme. Ali ruke su joj bile prekrasne, što je očito znala, jer bile su manikirane, s čistim noktima i ruţičastim lakom. Kit je bio zbunjen. Negdje u tome čudovištu krila se obična djevojka, shvatio je. Što joj se dogodilo? Odgojio ju je Harry Mac, i to je bilo to. Miranda joj je pomogla napuniti mokre rukavice kuhinjskim papirom. "Otkud vas troje zajedno?" pitala je Miranda Daisy. Glas joj je bio uobičajeno ljubazan, kao da je na nekoj zajedničkoj večeri, ali i ona je ispipavala stvari. Kao ni Stanley, pojma nije imala koliko je to opasno. Daisy se doimala uspaničenom. Kita je podsjetila na srednjoškolku koju traţe domaći rad koji je
zaboravila napisati. Kit je poţelio prekinuti neugodnu tišinu, ali bilo bi čudno da on odgovara umjesto nje. Odmah zatim progovorio je Nigel. "Daisyn otac moj je stari prijatelj." To je bilo dobro, pomislio je Ki t, iako će se Miranda pitati zašto Daisy nije mogla sama odgovoriti. Nigel je dodao: "A Elton radi za mene." Miranda se nasmiješila Eltonu: "Desna ruka?" "Vozač", odgovorio je osorno. Kit je pomislio kako je dobro što je Nigel spretan - morao je biti ljubazan za sve troje. Stanley je rekao: "Pa, ţao mi je što je nevrijeme tako pokvarilo vaš Boţić u Škotskoj." Nigel se nasmiješio: "Da sam se ţelio sunčati, otišao bih na Barbados." "Vi i Daisyn otac sigurno ste jako dobri kada ste proveli Boţić skupa." Nigel je kimnuo. "Odavno se poznajemo." Kitu je bilo očito da Nigel laţe. Je li to bilo zbog toga što je znao istinu? Ili je to bilo jasno i Stanleyju i Mirandi? Kit više nije mogao sjediti. Skočio je na noge. "Gladan sam", rekao je. "Tata, je li u redu ako napravim kajganu za sve?" "Naravno." "Pomoći ću ti", rekla je Miranda. Stavila je narezani kruh u toster. Stanley je rekao: "Pa, nadam se da će se vrijeme uskoro popraviti. Kada se vraćate u London?" Kit je izvadio slaninu iz hladnjaka. Je li njegov otac sumnjičav, ili samo radoznao? "Na blagdan Sv. Stjepana", rekao je Nigel. "Kratak boţični posjet", primijetio je Stanley, još uvijek ispipavajući. Nigel je slegnuo ramenima. "Što ćete, posao."
"Moţda ćete morati ostati duţe nego ste namjeravali. Nekako ne vjerujem da će do sutra očistiti ceste." Ĉini se da je ta misao zabrinula Nigela. Podigao je rukav ruţičastog dţempera i pogledao na sat. Kit je shvatio da mora učiniti nešto Što će ga odvojiti od Nigela i ostalo dvoje. Dok je pravio doručak odlučio je da neće više braniti neznance ili stajati na njihovu stranu. Nasuprot tome, mora ispitivati Nigela kao da mu ne vjeruje. Mora skinuti sumnju sa sebe pretvarajući se da i on misli da nešto s posjetiteljima nije kako treba. Ali, prije nego je stigao provesti nakanu u djelo, Elton se raspričao. "Kakav je bio vaš Boţić, profesore?" pitao je. Kit je predstavio oca kao profesora Oxenforda. "Ĉini se da ste sakupili cijelu obitelj. Imate dvoje djece?" "Troje."
"Sa ţenama i muţevima, naravno." "Kćeri imaju partnere, sin je samac." "A unuci?" "Da." "Koliko ih je? Ako smijem pitati."
"Naravno da smijete. Imam četvero unučadi." "I svi su ovdje?" "Da."
"Baš lijepo, zbog vas i vaše gospođe." "Moja je supruga naţalost umrla prije godinu i pol."
"Ţao mi je što to čujem." "Hvala vam."
Ĉemu je sluţilo ovo ispitivanje, pitao se Kit? Elton se smiješio i naginjao naprijed, kao da postavlja pitanja iz čiste prijateljske radoznalosti, ali Kit je vidio da je to varka i pitao se je li to bilo očito i njegovu ocu. Elton još nije bio gotov. "Ovo mora biti velika kuća kada u njoj spava vas, koliko, desetero?" "Imamo i druge zgrade vani."
"Ah, zgodno." Pogledao je kroz prozor, iako se od snijega skoro ništa nije vidjelo. "Kuće za goste, pretpostavljam."
"Jedna kuća i štala." "Baš lijepo. A osoblje također ima svoju kuću, pretpostavljam." "Imaju kuću oko dva kilometra daleko. Sumnjam da ćemo ih danas vidjeti." "Oh. Šteta." Elton je ponovno zašutio - nakon što je pomno ispitao koliko je ljudi na imanju. Kit se pitao je li to još netko primijetio. 5:00 Ralica je bio Mercedesov kamion s pločom za razgrtanje snijega pričvršćenom na prednji kraj. Na njemu je pisalo Pogon Inverburn i na krovu je imao bljeskajuće narančasto svjetlo, ali za Toni to su bile rajske
kočije. Ploča je bila nakošena, kako bi gurala snijeg u stranu. Ralica je brzo očistila prilaz od glavnoga ulaza do Kremlja, a ploča se automatski podigla da izbjegne leţeće policajce. Kada je stigla pred zgradu, Toni je već bila u kaputu, spremna za polazak. Razbojnici su otišli prije četiri sata, ali ako su zapeli u snijegu, još ih se moţe uhvatiti. Iza ralice bila su tri policijska automobila i hitna pomoć. Ekipa prve pomoći prva je ušla u zgradu. Stavili su Susan na nosila, iako je govorila kako moţe hodati. Don je odbio otići: "Ako bi Škoti išli u bolnicu svaki put kada dobiju po glavi, liječnici bi imali previše posla", rekao je. Ušao je Frank u tamnome odijelu s bijelom košuljom i kravatom. Ĉak se i stigao obrijati, vjerojatno u autu. Toni je vidjela njegovo mrko lice i razočarano shvatila tla se on sprema na svađu. Nesumnjivo ga je smetalo što su mu nadredeni naredili ono Što je Toni htjela. Rekla je samoj sebi da bude strpljiva i izbjegava sukob.
Tonina majka podigla je pogled sa šteneta koje je gladila i rekla: "Bok, Frank! Kakvog li iznenađenja. Jeste li se ti i Toni pomirili?" "Ne danas", promrsio je. "Sram vas bilo."
Franka su slijedila dva inspektora s velikim kovčezima - ekipa za očevid, pretpostavila je Toni. Frank je kimnuo Toni i rukovao se s Carlom Osborneom, ali obr atio se Steveu. "Vi ste nadzornik čuvara?" "Aha. Steve Tremlett. Vi ste Frank Hackett. Već smo se sreli." "Koliko znam, četvero je čuvara bilo napadnuto." "Ja i još troje, aha." "Jesu li se svi napadi dogodili na istome mjestu?" Što to Frank radi, pitala s e nestrpljivo Toni? Zašto pita nebitne stvari kada bi morali odmah krenuti? Steve je odgovorio: "Susan je napadnuta u hodniku. Mene su zasko čili na otprilike istome mjestu. Don i
Stu su pod prijetnjom pištolja vezani u kontrolnoj sobi." "Pokaţite mi oba mjesta." Toni je bila zapanjena. "Moramo krenuti za njima, Frank. Zašto to ne prepustiš svojim ljudima?"
"Ne govori mi kako ću obavljati svoj posao", odgovorio je. Ĉinilo se kako mu je drago što je dobio priliku omalovaţiti je. Uzdahnula je u sebi. To nije bilo pravo vrijeme za ponavljanje njihovih starih svađa. Okrenuo se Steveu i rekao: "Povedite nas." Toni je potisnula psovku i slijedila ih.
Inspektori su rastegli trake s natpisom mjesto zločina preko hodnika, na mjestu gdje su spotaknuli Stevea i udarili Susan. Potom su otišli u kontrolnu sobu, gdje je Stu nadgledao monitore. Frank je stavio traku preko ulaza. Steve je rekao: "Svo četvoro smo vezani i odvedeni u BSL4. Ne u sami laborätorij, već u njegovo predvorje."
"A tamo sam ih i našla", dodala je Toni. "Ali to je bilo prije četiri sata, a razbojnici su svakom minutom sve dalje."
"Pogledat ćemo to mjesto." "Ne, nećeš", rekla je Toni. " Tamo se ne smije. Moţeš ga vidjeti na monitoru devetnaest." "Ako nije baš sami laboratorij, pretpostavljam da nema opa snosti." Bio je u pravu, ali Toni mu nije namjeravala dopustiti da izgubi još više vremena. "Nitko ne smije kroz ta vrata dok ne prođe obuku o biološkoj opasnosti. Takva su pravila." "Dovraga s tvojim pravilima, ovdje ja zapovijedam." Toni je shvatila kako je nehotice učinila ono što nije namjeravala: zakačila se s Frankom. Pokušala je
zaobići sukob. "Odvest ću te do vrata." Otišli su do ulaza. Frank je pogledao na čitač kartica, a zatim rekao Steveu: "Naređujem vam da mi date svoju propusnicu." Steve je rekao: "Ja nemam propusnicu, čuvari ne smiju unutra." Frank se okrenuo prema Toni. "Imaš li ti propusnicu?"
"Ja sam prošla obuku." "Daj mi svoju propusnicu." Dodala mu je. Frank je provukao ispred skenera i gurnuo vrata. Ostala su zaključana. Pokazao je mali
ekran na zidu. "Što je to?" "Ĉitač otisaka. Propusnica ne vrijedi bez pravoga otiska prsta. To je sustav koji smo uveli da spriječi luđake koji bi pokušali ući s ukradenim karticama." "Ali ove noći nije zaustavio lopove, zar ne?" Nakon što je imao posljednju riječ Frank se okrenuo na peti. Toni ga je slijedila. U Velikoj dvorani su pušila dvojica ljudi u ţutim fluorescentnim jaknama i gumenim čizmama. Toni je najprije pomislila kako su to vozači ralice, ali kada ih je Frank obavijestio o svemu shvatila je da su iz policije. "Provjerite svako vozilo pokraj kojega prođete", rekao je. "Javite broj tablica i mi ćemo ispitati je li ukradeno. Recite nam ima li ljudi u vozilima. Znate što traţimo - tri muškarca i ţenu. Ni u kojem slučaju im se ne pribliţavajte. Oni su naoruţani, vi niste, dakle, sve što trebate učiniti jest prepoznati ih. Ako pronađemo počinitelje, uhvatit ćemo ih kasnije. Jasno?" Dvojica su kimnuli.
"Krenite na sjever i skrenite na prvome raskriţju. Mislim da su otišli na istok." Toni je znala da nije bilo tako. Oklijevala je ponovno se suprotstaviti Franku, ali nije mogla dopustiti da
ekipa za potjeru ode u krivome smjeru. On će pobjesnjeti, ali morala je to učiniti. "Lopovi nisu otišli na istok." Frank se nije obazirao na nju. "Tako ćete stići do glavne ceste za Glasgow."
Toni je ponovila: "Počinitelji nisu otišli tuda." Dvojica policajaca sa zanimanjem su slušali, gledajući Franka i Toni naizmjenično, kao na teniskome susretu. Frank se zacrvenjeo. "Nitko nije traţio tvoje mišljenje, Toni." "Nisu krenuli tuda", bila je uporna. "Nastavili su na sjever."
"Pretpostavljam da si do toga zaključka došla ţenskom intuicijom?" Jedan od policajaca se nasmijao.
Zašto si tako glup, pomislila je Toni. Mirno je rekla: "Vozilo kojim su pobjegli na parkiralištu je motela Dew Drop, osam kilometara sjeverno odavde." Frank je još više pocrvenjeo, jer je ona znala nešto što on nije. "A kako si došla do toga podatka?"
"Obavila sam detektivski posao." Bila sam uvijek bolja policajka od tebe, i još uvijek sam, pomislila je; ali zadrţala je tu misao za sebe. "Telefonirala sam svima u okolici. Bolje je od intuicije." Sam si to traţio, kopile jedno.
Policajac se ponovno nasmijao, ali brzo je ušutio kada ga je Frank pogledao. Toni je nastavila: "Lopovi su moţda u motelu, ali vjerojatnije je da su zamijenili vozilo i odvezli se dalje." Frank je potisnuo bijes. "Krenite u motel", rekao je policajcima. "Dat ću vam preciznija naređenja kada budete na cesti. Krenite."
Poţurili su van. Konačno, pomislila je Toni. Frank je pozvao ins pektora u običnome odijelu iz jednoga od automobila i rekao mu da prati ralicu do motela, provjeri kombi te pokuša saznati je li netko nešto vidio. Toni se odlučila na slijedeći korak. Htjela je biti što bliţe onim policajcima. Ali nije imala auto. A i ma jka je još bila tu. Vidjela je kako Carl Osborne tiho razgovara s Frankom. Carl je pokazao na svoj Jaguar, još uvijek zaglavljen na pola prilaznoga puta. Frank je kimnuo i nešto rekao uniformiranome policajcu, koji je izašao i obratio se vozačima ralice. Oslobodit će Carlov automobil, nagađala je Toni. Toni se obratila Carlu: "Ideš za ralicom?" Bio je zadovoljan. "Ovo je slobodna zemlja."
"Ne zaboravi uzeti štene." "Namjeravao sam ga ostaviti tebi." "Ja idem s tobom." "Ti nisi normalna." "Moram stići do Stanleyjeve kuće. Na ovoj je cesti, osam kilometara iza motela Dew Drop. Moţeš mene i majku ostaviti tamo." Nakon što kaţe Stanleyju što se dogodilo moţe od njega posuditi auto, ostaviti majku u Steepfallu i krenuti za ralicom. "Ţeliš da povedem i tvoju majku?" s nevjericom je upitao Carl. "Da." "Zaboravi."
Toni je kimnula glavom. "Ako se predomisliš, reci mi." Zinuo je, sumnjičav, jer je tako lako prihvatila njegovo odbijanje; ali nije više ništa rekao, već je odjenuo kaput. Steve Tremlett otvorio je usta kao da će progovoriti, ali Toni mu je rukom neupadljivo pokazala da šuti. Carl je krenuo prema vratima.
Toni je rekla: "Nemoj zaboraviti štene." Pokupio je psa i krenuo prema autu.
Toni je kroz prozor gledala kako se konvoj udaljava. Ralica je očistila nanos ispred Carlova Jaguara, a zatim se popela do čuvarske kućice. Slijedilo ju je jedno policijsko vozilo. Carl je sjeo u auto, zatim ponovno izašao i vratio se u Veliku dvoranu. "Gd je su mi ključevi?" ljutito je upitao. Toni se ljupko nasmiješila. "Jesi li se moţda predomislio u vezi s mojim prijevozom?" Steve je zazveckao ključevima u dţepu. Carl je imao kiselo lice. "Ulazi u prokleti auto", rekao je.
5:30 Miranda se osjećala neugodno u vezi s čudnom trojkom - Nigelom, Eltonom i Daisy. Jesu li bili ono što su
tvrdili da jesu? Nešto na njima navelo ju je da poţeli da nije u spavaćici. Imala je lošu noć. Neugodno smještena na fotelji u staroj Kitovoj sobi stalno je klizila između sna i jave sanjajući svoju glupu, sramotnu aferu s Hugom i budeći se ljuta na Neda, jer još jednom nije ustao u njezinu obranu. Trebala se ljutiti na Kita, koji je odao tajnu, ali umjesto toga tješila se mišlju da se sve tajne otkriju prije ili kasnije. Ponovili su svađu iz automobila, ranije toga istoga dana. Miranda se nadala
da će praznici biti prigoda za obitelj da prihvati Neda, ali počela je misliti kako bi mogli postati trenutak u kojemu ga je ona ostavila. Jednostavno je bio suviše slab. Kada je čula glasove iz prizemlja, osjetila je olakšanje, jer to je značilo da moţe ustati. Sada je bila uznemirena. Zar Nigel nije imao ţenu, obitelj ili makar djevojku s kojom bi poţelio provesti Boţić? I što je s Eltonom? Bila je prilično uvjerena kako Nigel i Elton nisu par homića: Nigel je pogledao njezinu spavaćicu proračunatim pogledom nekoga tko bi rado zavirio ispod. Daisy bi izgledala čudno bilo gdje. Po godinama je mogla biti Eltonova djevojka, ali činilo se kako se ne sviđaju jedno drugome. Što je ona radila s Nigelom i njegovim vozačem? Nigel nije Daisyn obiteljski prijatelj, shvatila je Miranda. Medu njima nije bilo topline. Bili su više poput ljudi koji nešto zajedno rade, iako se ne slaţu baš najbolje. Ali ako je tako, zašto su o tome lagali? Otac joj je također izgledao napeto. Pitala se sumnja li i on nešto. Kuhinja se ispunila krasnim mirisima: pečena šunka, svjeţa kava, prepečeni kruh. Kuhanje je bilo neš to u čemu je Kit bio dobar, razmišljala je Miranda: uvijek bi lijepo sloţio ono što je spremio. Znao je napraviti obične špagete, tako da izgledaju kao kraljevska gozba. Vanjski izgled bio je vaţan njezinu bratu. Nije znao zadrţati posao ili izvući tekući račun iz minusa, ali uvijek je bio lijepo odjeven i vozio zgodan auto, bez obzira na to koliko malo novaca je imao. Prema mišljenju njegova oca bio je mješavina beznačajnih postignuća i ozbiljnih slabosti. Sada je Kit svakome dodavao tanjur s hrskavom slaninom, nare zanom rajčicom, kajganom posutom začinskim travama i trokutima preprţenog kruha. Napetost U kuhinji je malo popustila. Moţda je Kit upravo to i htio, pomislila je Miranda. Ona nije bila stvarno gladna, ali uzela je zalogaj jaja. Začinio ih je s malo parmezana, i dobio krasan, poseban okus. Kit je vodio razgovor. "Onda, Daisy, čime se ti baviš?" Podario joj je jedan od svojih pobjedničkih osmijeha. Miranda je znala da je samo pristojan. Kit je volio zgodne cure, a Daisy je bila sve, samo ne to. Dugo joj je trebalo da odgovori. "Radim s ocem", rekla je.
"A što je on?" "Što?" "Mislim, kojim se poslom bavi?"
Ĉinilo se da ju je to pitanje zbunilo. Nigel se nasmijao i rekao: "Moj stari prijatelj Harry bavi se s toliko stvari da je teško reći što mu je zanimanje." Kit je iznenadio Mirandu, jer nije ţelio odustati. Izazivački je dobacio Daisy: "Pa, onda nam daj primjer
nečega čime se bavi." Ozarila se i kao da je dobila inspiraciju: "Nekretninama." Ĉinilo se da govori nešto što je negdje čula. "Dakle, voli posjedovati stvari." "Razvojem nekretnina."
"Nikada nisam bio siguran što, zapravo, znači razvoj nekretnina." Nije bilo nalik Kitu da nekoga tako napadno ispituje. Moţda se i njemu ono što su gosti ispričali o sebi činilo neuvjerljivim. Osjetila je olakšanje. To je dokazivalo da ih ne poznaje. Miranda se negdje u sebi plašila da je Kit upetljan u nekakav mutni posao s njima. A s njim se nikada ne zna. U Nigelovu se glasu osjetilo nestrpljenje kada je rekao: "Harry kupi neko staro skladište duhana, podnese zahtjev za građevinsku dozvolu da ga pretvori u skupe stanove, a zatim ga uz zaradu proda nekom građevinaru." Još jednom, shvatila je Miranda, Nigel je odgovarao umjesto Daisy. Kit je, izgleda, pomislio isto, jer je upitao: "A kako ti zapravo poma- ţeš ocu u tom poslu, Daisy? Ĉini mi se da bi mogla biti uspješna u prodaji." Daisy se doimala kao da bi joj više leţalo izbacivanje ljudi iz stanova. Neprijateljski je pogledala Kita. "Radini svašta", odgovorila je, a zatim nagnula glavu, kao da ga izaziv a da ospori njezin odgovor.
"I siguran sam da si pritom ljubazna i učinkovita", rekao je Kit.
Kitovo laskanje bilo je sarkastično, zabrinuto je primijetila Miranda. Daisy nije bila baš poznavateljica njegovih tonova, ali mogla bi osjetiti uvredu. Napetost je Mirandi pokvarila doručak. Morala je porazgovarati o svemu s ocem. Progutala je, zakašljala
se i odglumila da joj je nešto zapelo u grlu. Kašljući, podigla se od stola. "Ispričavam se", prokrkljala je. Njezin otac uzeo je čašu i napunio je odvrnuvši sla vinu. Još uvijek kašljući, Miranda je izašla iz sobe. Kao što je i htjela, otac je krenuo za njom u predsoblje. Zatvorila je kuhinjska vrata i pokazala prema njegovoj radnoj sobi. Ponovno je zakašljala, efekta radi, i ušla unutra. Ponudio joj je čašu, ali ona je odmahnula rukom. "Pretvarala sam se", rekla je. "Htjela sam razgovarati s tobom. Što misliš o našim gostima?" Spustio je čašu na zelenu koţnu površinu stola. "Ĉudna grupa. Pitao sam se jesu li to neki Kitovi tajni prijatelji, dok nije počeo ispitiva ti djevojku." "I ja također. Nešto laţu, sigurno." "Ali što? Ako nas namjeravaju opljačkati, zašto bi toliko odugovlačili? "Ne znam, ali plašim se." "Hoćeš li da pozovem policiju?" "To bi moţda bilo previše. Ali bilo bi mi drago da netko zna da su ovi ljud i u našoj kući." "Da razmislim - koga bismo mogli nazvati?"
"Što misliš o ujaku Normanu?" Brat njezina oca bio je knjiţničar na fakultetu i ţivio je u Edinburghu. Voljeli su se izdaleka, zadovoljni jednim susretom godišnje. "Da. Norman će shvatiti. Reći ću mu što se dogodilo i zamoliti ga da nas nazove za sat ili dva i provjeri je li sve u redu."
"Savršeno." Stanley je podigao slušalicu i stavio je na uho. Namrštio se, vratio slušalicu, te je ponovno podigao. "Nema signala", rekao je. Miranda je osjetila val straha. "Sada bih uistinu voljela da se nekomu javimo." Pokušao je s tipkovnicom na računalu. "Ne radi ni e -mail, također. Vjerojatno zbog vremena. Veliki snijeg katkad prekine veze." "Bez obzira na to..." "Gdje je tvoj mobitel?"
"U kući za goste. Zar ga ti nemaš?" "Samo u Ferrariju." "Olga ga sigurno ima." "Nema potrebe buditi je." Stanley je pogledao kroz prozor. "Nabacit ću kaput preko pidţame i otići do
garaţe." "Gdje su ključevi?" "U ormariću za ključeve." Ormarić za ključeve bio je na zidu u dograđenome hodniku. "Donijet ću ti ih." Ušli su u predsoblje. Stanley je otišao do ulaznih vrata i našao čizme. Miranda je stavila ruku na kvaku kuhinjskih vrata, a onda zastala. Ĉula je Olgin glas iz kuhinje. Miranda nije razgovarala sa sestrom od onoga trenutka protekle večeri kada je Kit izdajnički odao tajnu. Što bi ona mogla reći Olgi ili Olga njoj? Otvorila je vrata. Olga se naslanjala na kuhinjsku radnu površinu, odjevena u crni svileni ogrtač koji je Mirandu podsjetio na odvjetničku togu. Nigel, Elton i Daisy sjedili su za stolom, kao gosti u nekoj televizijskoj emisiji. Kit je stajao iza njih nelagodno se vrpoljeći. Olga je bila u pravom odvjetničkom raspoloţenju ispitujući neznance za stolom. Upitala je Nigela: "Što ste, tako vam svega, radili va ni tako kasno?" Ponašala se prema njemu kao prema maloljetnome delinkventu. Miranda je primijetila četverokutnu izbočinu na dţepu svilenoga ogrtača: Olga se nije razdvajala od svojega mobitela. Miranda se namje ravala okrenuti i reći ocu da se ne trudi obuvati čizme, ali ju je Olgina predstava na trenutak zaokupila. Nigel se nezadovoljno namrštio, ali svejedno je odgovorio. "Uputili smo se u Glasgow."
"Gdje ste bili? Nema mnogo toga sjeverno odavde."
"U velikoj kući na imanju." "Vjerojatno poznajemo vlasnike. Tko su oni?" "Zovu se Robinsonovi." Miranda je promatrala čekajući prigodu da neprimjetno posudi Olgin telefon. "Prezime Robinson ništa mi ne govori. Gotovo jednako često ime kao Smith ili Brown. Zašto ste tamo bili?" "Zabava." Olga je uzdigla svoje tamne obrve. "Došli ste u Škotsku kako biste proveli Boţić sa starim prijateljem, a
potom s njegovom kćeri otišli na zabavu i ostavili jadnoga čovjeka samog?" "Nije se osjećao baš najbolje." Olga je prebacila paţnju na Daisy. "Kakva ste vi to kći, ostaviti oca koji se ne osjeća najbolje samoga kod kuće na Boţić?" Daisy je odvratila pogled s nijemim bijesom. Miranda se odjednom preplašila kako bi Daisy mogla postati nasilna. Ĉini se da je isto pomislio i Kit jer je rekao: "Polako, Olga." Olga se nije obazirala na njega. "Onda?" rekla je Daisy. "Zar nemate ništa reći na to?" Daisy je uzela svoje rukavice. Iz nekih se razloga Mirandi to učinilo zloslutnim. Daisy je nadjenula rukavice i odgovorila: "Ne moram od govarati na vaša pitanja." "Mislim da morate." Olga je ponovno pogledala Nigela. "Vi troje potpuni ste neznanci, sjedite u kuhinji
moga oca i jedete, a ono što govorite ne moţe biti istina. Mislim da nam dugujete objašnjenje." Kit je uzrujano rekao: "Olga, je li to baš neophodno? Oni su samo zalutali— " "Jesi li siguran?" upitala je. Ponovno se zagledala u Nigela. Nigel se doimao opušten, ali sada je na površinu izbio bijes i rekao je: "Ne volim kada me se ispituje."
"Ako vam se ne sviđa, moţete otići", rekla je Olga. "Ali ako ţelite ostati u kući moga oca, morate ispričati nešto bolje od tih gluposti." "Ne moţemo otići", svadljivo je rekao Elton. "Pogledajte kroz prozor, vani je jebena mećava." "Molim vas da ne koristite tu riječ u ovoj kući. Moja je majka uvijek zabranjivala prostačenje, osim na stranim jez icima i mi se njezinih pravila drţimo i poslije njezine smrti." Olga je posegnula za kavom, a potom pokazala na crvenkastu aktovku na stolu. "Što je to?" "Nešto moje", rekao je Nigel. "Pa, ovdje se torbe ne ostavljaju na stolu." Posegnula je za njom i uzela je. "Prilično je lagana - joj!" Uzviknula je, jer ju je Nigel zgrabio za ruku. "To boli!" povikala je. Nestalo je Nigelove maske pristojnosti. Govorio je tiho, ali vrlo razgovijetno. "Spustite torbu. Odmah." Stanley se pojavio iza Mirande u kaputu, rukavicama i čizmama. "Kojeg vraga radite?" rekao je Nigelu.
"Miči ruke s moje kćeri!" Nellie je glasno zalajala. Brzim pokretom Elton je posegnuo naniţe i uhvatio psa za ogrlicu. Olga je t vrdoglavo drţala aktovku. Kit je rekao: "Spusti tu torbu, Olga." Daisy je zgrabila aktovku. Olga ju je pokušala zadrţati, ali ona se nekako otvorila. Komadići stiropora rasuli su se po kuhinjskome stolu. Kit je prestrašeno uzviknuo, a Miranda se istovremen o upitala što ga
je tako uplašilo. Iz torbe je ispala bočica parfema u najlonskoj vrećici. Slobodnom rukom Olga je pljusnula Nigela po licu. Nigel je uzvratio istom mjerom. Svi su istovremeno počeli vikati. Stanley je gnjevno uzviknuo, progurao se pokraj Mirande i krenuo na Nigela. Miranda je zavikala: "Ne —" Daisy je stala Stanleyju na put. Pokušao ju je gurnuti u strahu. Nešto se munjevito pomaknulo, a Stanley
je zajauknuo i pao unatrag, krvareći iz usta. Onda, odjednom, i Nigel i Daisy imali su pištolje. Svi su se utišali osim Nellie, koja je lajala iz sve snage. Elton je zavrnuo njezinom ogrlicom, pridavivši je, sve dok nije prestala. Soba je utihnula. Stanley je pogledao bočicu parfema na stolu i preplašeno upitao: "Zašto je ta boca u dvostrukoj vrećici?"
Miranda se iskrala van.
5:45
Kit je u strahu zurio u bočicu DIABLERIE mirisa na kuhinjskome stolu. Ali staklo se nije razbilo; zatvarač nije otpao; dvostruka plastična vrećica bila je netaknuta. Smrtonosna tekućina ostala je na sigurnome u krhkoj posudici. No sada kada su Nigel i Daisy izvukli pištolje više se nisu mogli pretvarati da su nevine ţrtve
nevremena. Ĉim se čuje za novosti iz laboratorija povezat će ih s krađom virusa. Nigel, Elton i Daisy mogu pobjeći, ali Kit je bio u drukčijem poloţaju. Nije bilo nikakve sumnje tko je on. Ĉak i kada bi danas pobjegao, bio bi bjegunac cijeli ţivot. Panično je razmišljao traţeći neki izlaz. Tada, dok su svi nepomično stajali gledajući opasne male, tamnosive pištolje, Nigel je pomaknuo svoj pištolj samo malo prema Kitu, a on je odjednom dobio nadahnuće. Još uvijek nije bilo razloga da obitelj posumnja u njega, shvatio je. Troje bjegunaca mogli su ga prevariti. Njegova priča da su potpuni neznanci mogla bi se odrţati. Ali kako to dokazati? Polako, podigao je ruke na način uobičajen kod predaje.
Svi su ga pogledali. U jednome je trenutku pomislio kako će ga banditi odati. Nigel se malo namrštio. Elton je bio vidljivo zapanjen. Daisy je frknula.
Kit je rekao: "Tata, tako mi je ţao što sam ove ljude doveo u kuću. Nisam imao pojma..." Otac ga je paţljivo pogledao i potom kimnuo. "Nije tvoja greška", rekao je. " Ne moţe se odbiti nepoznate u nevolji. Nisi nikako mogao znati..." Okrenuo se i s gnušanjem pogledao Nigela: "... kakvi su oni ljudi, u stvari." Nigel je smjesta sve povezao i poţurio se podrţati Kitovo pretvaranje. "Ţao mi je što ovako odgovaramo
na gostoprimstvo... Kite, je li tako? Spasio si nam ţivote u snijegu, a sada smo uperili pištolj u tebe. Nema pravde na ovome svijetu." Eltonov se izraz vra tio u normalu kada je shvatio što se zbiva. Nigel je nastavio: "Da tvoja radoznala sestra nije glumila šeficu, otišli bismo u miru i nikada ne biste ni shvatili kakvi smo mi to ljudi. Ali ona nije popuštala." Daisy je konačno shvatila i okrenula se s izrazom gađenja na licu. Kitu je palo na pamet kako Nigel i ostali mogu jednostavno pobiti njegovu obitelj. Bili su u stanju ukrasti virus koji će ubiti tisuće, zašto bi oklijevali pucati na Oxenfordove? Bilo je to drukčije, naravno: pomisao na ubijanje ti suća ljudi virusom bila je apstraktna, dok je hladnokrvno pucanje na djecu i odrasle mnogo
teţe. Ali oni bi to mogli učiniti ako budu prisiljeni. Mogli bi ubiti i njega, shvatio je zadrhtavši. Srećom, još im je bio potreban. Znao je put do Lukeove kućice i Land Cruisera. Bez njega ih nikada ne bi našli. Odlučio je kako mora podsjetiti Nigela na to prvom prigodom. "Ono što je u toj bočici vrijedi mnogo novaca, znate", dovršio je Nigel. Kako bi pojačao dojam, Kit je upitao: "Što je to?" "Ne ţeliš znati", odgovorio je Nigel. Zazvonio je Kitov mobitel.
Nije znao što bi. Zvao je vjerojatno Hamish. Nešto se sigurno dogodilo u Kremlju i njegov pomagač pomislio je kako bi to Kit trebao znati. Ali kako moţe razgovarati s Hamishom, a da se ne razotkrije pred obitelji? Stajao je kao oduzet dok su svi slušali zvuk iz njegova mobitela, Beethovenovu Devetu simfoniju. Nigel je riješio stvar. "Daj mi to", rekao je. Kit je dodao svoj mobitel, a Nigel se javio. "Da, Kit ovdje", rekao je, pristojno oponašajući škotski naglasak. Ĉinilo se kako mu osoba koja je nazvala vjeruje, jer je uslijedila tišina za vrijeme koje je Nigel slušao.
"Shvatio sam", rekao je. "Hvala." Prekinuo je vezu i spremio telefon u dţep. "Netko te htio upozoriti na troje opasnih razbojnika u susjedstvu", r ekao je. "Ĉini se da je policija krenula za njima s ralicom." Craig nije mogao shvatiti Sophie. U jednome bi trenutku bila srame ţljiva do boli, a u slijedećem tako smjela da bi mu bilo neugodno. Pustila ga je da joj gurne ruku pod majicu, čak je i sama sk inula grudnjak, kada je on počeo petljati s kopčama; pomislio je kako će umrijeti od zadovoljstva kada joj je uzeo obje dojke u ruku - ali zatim mu nije dopustila da ih pogleda na svjetlosti svijeća. Još se više uzbudio kada mu je otkopčala hlače, kao da je to radila stotinu puta; ali činilo se da ipak ne zna što dalje. Craig se pitao postoje li neka pravila ponašanja u tim prigodama o kojima on ništa ne zna. Ili je ona bila jednako neiskusna poput njega? Pa ipak, ljubila se sve bolje. U početku je oklijevala, kao da baš nije sigurna ţeli li to; ali nakon nekoliko sati vjeţbanja svidjelo joj se. Craig se osjećao poput mornara u oluji. Cijelu je noć jahao na valovima nade i očaja, ţelje i razočaranja, nelagode i ushićenja. U jednome je trenutku prošaptala: "Ti si tako dobar. Ja nisam dobra. Ja sam zla." A zatim, kada ju je ponovno poljubio, lice joj je bilo mokro od suza. Što bi trebao učiniti, pitao se, kada djevojka počne plakati dok joj uvlačiš ruku pod gaćice? Počeo je izvlačiti ruku, misleći kako ona to ne ţeli, ali zgrabila ga je za zglob i zadrţala ga. "Ja mislim da si li dobra", rekao je, ali to je zvučalo mlako, pa je dodao: "Mislim da si čudesna." Iako zbunjen, bio je i vrlo sretan. Nikada nije bio tako blizak s nekom curom. Pucao je od ljubavi,
njeţnosti i sreće. Kada je začuo zvukove iz kuhinje, upravo su pričali o tome koliko će daleko otići. Ona ga je upitala: "Ţeliš li ići do kraja?" "A ti?"
"Da, ako i ti to ţeliš." Craig je kimnuo. "Stvarno ţelim." "Imaš li gumicu?" "Da." Petljao je po dţepu na hlačama i izvukao paketić. "Dakle, ti si na ovo računao?" "Nisam imao plan." To je bilo napola istinito: nije baš imao neki plan. "Ali, nadao sam se. Od kada sam te prvi put vidio mislim na, ono, kada ću te ponovno vidjeti i to. A danas cijeli dan..." "Stalno si navaljivao."
"Samo sam htio na ovaj način biti s tobom." Nije baš bilo najljepše rečeno, ali činilo se kako je upravo to htjela čuti. "Dobro. Učinimo to." "Jesi li sigurna?" "Da. Sada. Brzo." "Dobro."
"O moj Boţe, što je to?" Craig je već primijetio da je netko u kuhinji ispod njih. Jednim je uhom čuo glasove, zveckanje posuđem, osjetio miris slanine. Nije bio siguran koliko je sati, ali činilo se prerano za doručak. Međutim, nije obraćao paţnju, siguran da ih nitko neće ometati na tavanu. Sada se glasovi više nisu mogli zanemariti. Najprije je djed zavikao, što je samo po sebi bilo jako neuobičajeno. Nellie je počela lajati kao luda; čuo se krik koji je zvučao poput Craigove majke; zatim je nekoliko muških glasova vikalo istovr emeno. Sophie je uplašeno pitala: "Je li to normalno?" "Ne", odgovorio je. "Znaju se posvađati, ali obično ne viču toliko." "Što se događa?" Oklijevao je. Dijelom je ţelio zaboraviti buku i ponašati se kao da su Sophie i on sami na svijetu, leţeći na starome kauču ispod svojih jakni. Mogao bi se praviti da ne primjećuje čak ni potres dok se bavi njezinom mekom koţom, vrućim dahom i slatkim usnama. Ali na neki način prekid mu je odgovarao. Gotovo su sve učinili: odgoditi konačni čin moglo bi čak biti lijepo, tako da se ima čemu nadati, očekujući nova ushićenja. Ispod njih buka u kuhinji je utihnula jednako naglo kao što je i počela. "Ĉudno", rekao je. "Sablasno."
Sophie je zvučala uplašeno i zbog toga se Craig odlučio. Poljubio ju je još jednom i ustao. Odjen uo je
traperice i prešao tavan do rupe u podu. Legao je i pogledao dolje kroz otvor. Vidio je svoju majku kako stoji otvorenih usta, zapanjena i prepla šena. Djed je brisao krv s brade. Ujak Kit drţao je podignute ruke. U sobi je bilo troje neznanaca. Najprije je pomislio kako su svi muškarci, a potom shvatio da je među njima i jedna ruţna djevojka obrijane glave. Mladi crnac drţao je Nellie za ogrlicu, jako je steţući. Stariji muškarac i djevojka imali su pištolje. Craig je promrmljao: "Pakla mu, što se dolje događa?" Sophie je legla pokraj njega. Odmah zatim zapanjeno je prošaptala: "Jesu li ono pištolji?" "Da."
"O moj Boţe, u nevolji smo." Craig je razmišljao. "Moramo pozvati policiju. Gdje je tvoj telefon?" "Ostao mi je u štali." "Prokletstvo."
"Boţe, što ćemo?" "Misli. Misli. Telefon. Treba nam telefon." Craig je oklijevao.
Bio je preplašen. Sve što je zapravo ţelio bilo je mirno leţati čvrsto zatvorenih očiju. Moţda bi to i učinio, da nije bilo djevojke pokraj njega. Nije znao sva pravila, ali znao je d a muškarac mora biti hrabar kada je ţena preplašena, posebice ako su ljubavnici ili gotovo ljubavnici. Ako se nije osjećao dovoljno hrabrim, morao se pretvarati.
Gdje je najbliţi telefon? "Djed ima telefon pokraj kreveta." Sophie je rekla: "Ne računaj na mene. Previše sam preplašena." "Bolje je da ti ostaneš ovdje." "Dobro." Craig je ustao. Zakopčao je traperice i stegnuo remen, te se spustio do niskih vrata. Udahnuo je, i otvorio ih. Na sve
četiri ušao je u djedov ormar, gurnuo vrata i izašao u garderobi. Svjetlo je bilo upaljeno. Tamnosmeđe staromodne djedove cipele leţale su na parketu jedna do druge, a plava košulja koju je jučer nosio bila je na vrhu hrpe odjeće u košari s rubljem za pranje. Craig je ušao u spavaću sobu. Krevet nije bio namješten, kao da je djed tek izašao iz njega. Na stoliću uz krevet bio je otvoreni primjerak nekog znanstvenoga časopisa i telefon. Craig nikada u ţivotu nije nazvao 112. Što bi im trebao reći? Vidio je na televiziji kako se to radi. Moraš reći kako se zoveš i gdje si, pomislio je. A onda? "Ljudi s pištoljima u su našoj kuhinji." Zvučalo je melodramatično, ali takvi su vjerojatno bili svi pozivi na 112. Podignuo je slušalicu. Nije bilo signala. Pokušao je lupkati po prekidaču veze, osluškujući. Ništa. Vratio je slušalicu. Zašto telefoni ne rade? Je li to samo kvar ili su neznanci presjekli ţice? Ima li djed mobitel? Craig je otvorio ladicu noćnoga stolića. Unutra su bile baterijska svjetiljka i knjiga, ali ne i telefon. Zatim se sjetio: djed je imao telefon u autu, ali nije ga nosio sa sobom. Ĉuo je zvukove iz garderobe. Sophie je preplašeno izvirila iz ormara. "Netko dolazi", prošaptala je.
Trenutak kasnije Craig je čuo teške korake na stubama. Pobjegao je u garderobu. Sophie se povukla na tavan. Craig je kleknuo i u natrag se uvukao kroz ormar u
trenutku kada je čuo otvaranje vrata spavaće sobe. Nije imao vremena zatvoriti ormar. Iskobeljao se kroz uski otvor, brzo se okrenuo i zatvorio ga za sobom. Sophie je rekla: "Onaj stariji rekao je djevojci da pretraţi kuću. Zove se Daisy."
"Ĉuo sam njezine čizme ispred sobe." "Jesi li dobio policiju?"
Niječno je odmahnuo. "Telefon ne radi." "Ne!" Ĉuo je Daisyne teške korake u garderobi. Vidjet će otvorena vrata od ormara. Hoće li primijetiti niska vrata ispod odijela? Samo ako paţl jivo pogleda.
Craig je osluškivao. Gleda li baš sada u otvoreni ormar? Zadrhtao je. Daisy nije bila visoka - pet do deset centimetara niţa od njega, pretpostavio je, ali zastrašujuće je izgledala. Tišina se oduţila. Ĉinilo mu se da je čuje kako ulazi u kupaonicu. Nakon kraće stanke koraci u čizmama čuli su se kako odmiču preko sobe i zatim utihnuli. Vrata spavaće sobe su se zatvorila. "O, Boţe, kako se bojim", rekla je Sophie. "Ja također", rekao je Craig. Miranda je bila u Olginoj spavaćoj sobi s Hugom.
Kada je izašla iz kuhinje nije znala što bi. Nije mogla van - bila je bosonoga, u spavaćici. Potrčala je uza stube, pomislivši kako bi se mogla zaključati u kupaonici, ali odmah je shvatila da bi to bilo beskorisno. Stajala je na katu, drhteći. Tako se plašila da se poţeljela ispovraćati. Mora nazvati policiju, to je najvaţnije. Olgin mobitel bio je u dţepu njezina svilenoga ogrtača, ali Hugo je vjerojatno imao svoj. Ma koliko bila preplašena, Miranda je djelić sekunde oklijevala pred vratima. Posljednja stvar koju bi poţeljela jest biti u spavaćoj sobi s Hugom. Tada je čula kako netko izlazi iz kuhinje u predsoblje. Brzo je otvorila Hugova vrata, uvukla se unutra i tiho ih zatvorila.
Hugo je stajao pokraj prozora, gledajući van. Bio je gol, leđima okrenut vratima. "Ma, vidi samo ovo prokleto vrijeme", rekao je, očito misleći da mu se ţena vratila. Miranda je istoga trena primijetila njegov opušteni glas. Očito su Olga i Hugo razriješili razmirice, nakon što su pola noći vikali jedno na drugo. Je li Olga već oprostila muţu seks sa svojom sestrom? Ĉinilo se brzo, ali moţda su već prije imali slične svađe, zbog drugih ţena. Miranda se oduvijek pitala kakav je odnos Olge i njezina muţa -zavodnika, ali Olga o tome nikada nije govorila. Moţda su imali ustaljeni re d: nevjera, otkriće, svađa, mirenje, pa opet sve ispočetka. "Ja sam", rekla je Miranda.
Okrenuo se, zapanjen, a onda nasmiješio. "I gotovo razodjevena - kakvo krasno iznenađenje! Idemo u krevet, brzo."
Ĉula je teške korake na stubama, a istovremeno primijetila kako je Hugov trbuh mnogo veći nego kada je spavala s njime - izgledao je poput kakvoga okruglog gnoma, te se pitala kako joj se ikada mogao
svidjeti. "Moraš odmah nazvati policiju", rekla je. "Gdje ti je mobitel?" "Evo ga", rekao je pokazujući na noćni stolić. "Što nije u redu?" "Ljudi s pištoljima su u kuhinji - zovi 112, brzo!" "Tko su oni?"
"Ma, jebe ti se!" Ĉula je teške korake pred vratima. Ukočila se, uţasnuta od pomisli da će se vrata otvoriti, ali koraci su produţili dalje. Glas joj se pretvorio u prigušeni vrisak. "Vjerojatno me traţe, nazovi već jednom!"
Hugo je došao k sebi. Zgrabio je telefon, ispustio ga na pod, podigao ga i pritisnuo gumb za uključivanje. "Treba mu prokleto dugo!" rekao je nemoćno. "Jesi li rekla pištolji?" "Da!" "Kako su ušli?" "Rekli su da su zalutali - što je s tim telefonom?"
"Traţi mreţu", rekao je. "Hajde, hajde!" Miranda je ponovno začula korake ispred sobe. Ovaj put bila je spremna. Bacila se na pod i kliznula pod bračni krevet kada su se vrata otvorila. Zatvorila je oči i pokušala biti što manja. Glupo se osjećajući, ponovno je otvorila oči. Vidjela je Hugove gole noge s dlakavim zglobovima i par crnih motociklističkih čizama s okovanim vrhom. Ĉula je kako Hugo govori: "Hej, ljepotice, kako si?" Njegov šarm nije upalio kod Daisy. Rekla je: "Daj mi taj telefon." "Samo sam—" "Odmah, budalo debela."
"Evo, uzmi ga."
"Sada dođi sa mnom." "Samo da nešto odjenem." "Ne boj se, neću ti odgristi taj kurčić." Miranda je vidjela kako se Hugo odmiče od Daisy. Ona je brz o krenula za njim, zatim se čuo zvuk udarca i on je bolno uzviknuo. Oba para nogu krenula su zajedno prema vratima. Izašli su iz Mirandina vidnoga polja i trenutak poslije čula ih je kako se spuštaju stubama. Miranda je rekla sebi u bradu: "Boţe, što ću sada?" 6:00 Craig i Sophie leţe na podu tavana jedno uz drugo i gledaju kroz otvor u kuhinju, u koju Daisy gologa Craigova oca.
dovlači
Craig je preneraţen i uznemiren. To je prizor iz noćne more ili neke stare slike na kojoj grešnika odvode u pakao. Teško mu je shvatiti da je taj poniţeni, bespomoćni lik njegov otac, glava kuće, jedina osoba dovoljno snaţna da se usprotivi dominirajućoj majci, čovjek koji mu je proteklih petnaest godina govorio što će raditi. Osjećao se zbrkano, lagano, kao da je netko isključio silu teţe i više se ne zna što je gore, a što dolje. Sophie je počela tiho plakati. "Ovo je strašno", prošaptala je. "Sve će nas pobiti."
Craigu je ţelja da je utješi vratila snagu. Obgrlio je njezina uska ramena. Drhtala je. "Strašno je, ali još nismo mrtvi", rekao je. "Moţemo dozvati pomoć." "Kako?"
"Gdje je točno tvoj telefon?" "Ostavila sam ga u štali, gore, uz krevet. Mislim da sam ga ubacila u kovčeg kada sam se presvlačila." "Moramo otići po njega i nazvati policiju." "Što ako nas ovi strašni ljudi vide?" "Drţat ćemo se podalje od kuhinjskih prozora." "Ne moţemo - vrata štali su ravno prekoputa!" Bila je u pravu, Craig je to znao, ali morali su pokušati. "Vjerojatno neće gledati van." "Ali, što ako ipak pogledaju?" "Ionako se teško bilo što moţe vidjeti u dvorištu, uza sav ovaj snijeg." "Sigurno će nas vidjeti!" Nije znao što bi joj još mogao reći. "Moramo pokušati." "Ja to ne mogu. Ostanimo ovdje."
Zvučalo je privlačno, ali Craig je znao da će se stidjeti ako se sakrije i ništa ne poduzme ka ko bi pomogao obitelji. "Ti bi mogla ostati, a ja ću otići do štale." "Ne - ne ostavljaj me samu!"
Mislio je da će to reći. "Onda ćeš morati sa mnom." "Ne bih." Stisnuo je njena ramena i poljubio je u obraz. "Ma, daj. Budi hrabra." Obrisala je nos o njegov rukav. "Pokušat ću." Ustao je i obuo čizme i odjenuo jaknu. Sophie je nepomično sjedila, promatrajući ga u svjetlosti svijeće.
Hodajući što je tiše mogao, u strahu da će ga dolje čuti, pronašao joj je čizme, pa kleknuo i obuo ih na njezine male noge. Odsu tno mu je pomagala, još uvijek u šoku. Njeţno ju je podigao i pomogao joj da odjene kaputić. Zatvorio je do vrha patent na prednjemu dijelu, stavio joj kapuljaču na glavu, pa nadlanicom pomaknuo kosu. S kapuljačom je nalikovala na neku skitnicu, a on je još jednom pomislio kako je lijepa.
Otvorio je velika vrata. Ledeni vjetar ubacio je gusti zapuh snijega na tavan. Svjetiljka nad straţnjim vratima pravila je maleni krug svjetla u kojemu se vidjelo kako je snijeg na tlu viši no ikada prije. Poklopac kante z a smeće izgledao je kao Ali Babin turban.
Kuća je na tom kraju imala dva prozora, jedan od smočnice, drugi od dograđenog predsoblja. Opasni neznanci bili su u kuhinji. Kada baš ne bi imali sreće, netko od njih mogao bi ući u smočnicu ili predsoblje u pogrešnome trenutku i vidjeti ih - no mislio je kako je vjerojatnije da se to neće dogoditi. "Idemo", rekao je. Sophie je stajala pokraj njega i gledala u snijeg. "Kreni prvi."
Provirio je van. U predsoblju je gorjelo svjetlo, ali ne i u smočnici. Hoće li ga it ko vidjeti? Da je sam, bio bi prestravljen, ali Sophien strah davao mu je hrabrost. Rukom je obrisao snijeg s izboja, a zatim prešao preko njega do nagnutoga krova predsoblja. Očistio je dio krova, a zatim se uspravio i pruţio ruke prema njoj. Drţao ju je za ruku dok je miljela po rubu. "Odlično ti ide", tiho je rekao. Nije bilo teško - rub je bio trideset centimetara širok, ali ona je drhtala. Konačno se spustila na kosi krov. "Dobro si to izvela", rekao je Craig. Potom se poskliznula. Noge su nestale pod njom. Craig ju je još uvijek drţao za ruku, ali nije ju mogao odrţati na nogama, pa je
sjela s takvim treskom koji je morao odjeknuti u kući. Nezgodno je pala i prevrnula se na leda, kliţući na straţnjici po zaleđenu krovu. Craig ju je zgrabio i čvrsto prihvatio za kaputić. Vukao je, pokušavajući je zaustaviti, ali i njemu su noge bile na jednako kliskoj podlozi, pa ga je povukla za sobom. Klizao se po krovu iza nje, pokušavajući ostati uspravan i usporiti je. Zaustavila se kada je nogama udarila oluk na kraju krova; ali stra ţnjica joj je već bila napola preko ruba.
Nagnula se na stranu. Craig je jače stisnuo kaputić i povukao, pokušavajući je privući k sebi u sigurnost, a onda je ponovno proklizao. Pustio je njezin kaput, mašući rukama ne bi li ostao uspr avan. Sophie je kriknula i pala s krova.
Pala je s visine od tri metra u duboki mekani snijeg pokraj kante za smeće. Craig se nagnuo preko ruba. Taj mračni kut bio je slabo osvijetljen i jedva ju je vidio. "Jesi li dobro?" upitao je. Nije bilo odgovora. Je li se onesvijestila? "Sophie!"
"Dobro sam", utučeno je odgovorila. Otvorila su se straţnja vrata. Craig se brzo spustio u sjedeći poloţaj. Izišao je jedan muškarac. Sve što je Craig vidio bila je glava s kratkom crnom kosom. Provirio je preko ruba. Dodatno svjetlo koje je dolazilo kroz otvorena vrata dijelom je otkrivalo Sophie. Ruţičasti kaputić nestao je u snijegu , ali vidjele su se tamne hlače. Leţala je nepokretno. Nije joj mogao vidjeti lice. Glas iznutra je zavikao: "Eltone! Tko je to tamo?" Elton je baterijskom svjetiljkom šarao amo-tamo, ali sve što je osvi jetlio bile su pahuljice snijega. Craig se priljubio uz krov. Elton se okrenuo desno, suprotno od Sophie, te napravio nekoliko koraka u oluju, svijetleći pred sobom. Craig se još više ispruţio u nadi kako Elton neće pogledati prema gore. Tada je shvatio da su vrata tavana i dalje širom otvorena. Ako Elton osvijetli u tom pravcu, to mu neće promaknuti, a sigurno će
bolje pogledati, što bi bilo pogubno. Craig je počeo polako puzati uz kosi krov. Ĉim se dovoljno popeo, dohvatio je donji dio vrata i lagano ih gurnuo. Ona su polako opisala luk. Craig ih je još ma lo pogurao i pustio, pa opet brzo legao. Vrata su se zatvorila uz glasan škljocaj. Elton se okrenuo. Craig je mirno leţao. Vidio je kako zraka svjetlosti pleše oko ugla kuće i vrata tavana. Opet se začuo glas iznutra: "Eltone?" Svjetlost se pomaknula dalje . "Ništa ne vidim", odgovorio je nervozno Elton. Craig se odvaţio pomaknuti glavu da bolje pogleda. Elton je hodao na drugu stranu, prema Sophie. Stao je kod kante za smeće. Ako zaviri iza ugla predsoblja i osvijetli u tom pravcu, vidjet će je. Kada se to dogodi, Craig je odlučio skočiti s krova na Eltonovu glavu. Vjerojatno će dobiti batine, ali Sophie će moţda pobjeći. Poslije nekoliko dugih sekundi Elton se okrenuo. "Nema ovdje ničega osim jebenog snijega", zavikao je, ušao u kuću i zalupio vratima.
Craig je s olakšanjem uzdahnuo. Primijetio je kako drhti. Pokušao se smiriti. Pomoglo je kada je pomislio na Sophie. Skočio je s krova i pao pokraj nje. Saginjući se, upitao ju je: "Jesi li se ozlijedila?"
Sjela je. "Ne, ali tako se plašim." "Dobro. Moţeš li ustati?" "Jesi li siguran da je otišao?" "Vidio sam kako ulazi i zatvara vrata. Vjerojatno su čuli kada si uzviknula ili udarac o krov, kada si se poskliznula, ali po ovome ne vremenu ne mogu biti sigurni ni u što." "Boţe moj, nadam se da je tako." Nekako s e podignula. Craig se namrštio i razmišljao. Banda je očito na oprezu. Ako on i Sophie krenu ravno preko dvorišta prema štali, netko ih moţe vidjeti kroz prozor kuhinje. Bolje će biti ako pođu prema vrtu, zaokruţe kuću za goste i priđu štali straga. Još uvijek će ih se moći vidjeti dok budu ulazili, ali okolni put će svesti njihovu izloţenost na najmanju mjeru. "Ovuda", rekao je. Uzeo ju je za ruku i ona ga je poslušno slijedila. Osjećali su kako vjetar sve jače puše. S mora je stizala oluja. Izvan zavjetrine iza kuće snijeg više nije padao u vijugavim nanosima, već je šibao dolje u nakošenim mlazovima, bockajući im lice i ulazeći u oči. Kada Craig više nije mogao vidjeti kuću, skrenuo je pod pravim kutem. Sporo su napredovali. Snijeg je bio viši od pola metra i nije bilo lako hodati. Nije vidio kuću za goste. Brojeći korake Craig je hodao koliko je mislio da iznosi širina dvorišta. Već potpuno zaslijepljen pomislio je kako je došao u razinu štale, pa je ponovno skrenuo. Brojio je korake čekajući kada će udar iti u drveni zid. Ali nije bilo ničega. Bio je siguran da nije mogao pogriješiti. Sve je paţljivo učinio. Krenuo je naprijed još pet koraka. Plašio se da se izgubio, ali nije htio da to Sophie shvati. Potiskujući paniku ponovno se okrenuo, krenuvši natrag prema glavnoj kući. U potpunom mraku Sophie nije mogla vidjeti njegovo lice, pa na sreću nije ni znala koliko se preplašio. Bili su vani manje od pet minuta, a ruke i noge već su mu bile hladne do bola. Craig je shvatio da su u ozbiljnoj pogibelji. Ako ne pronađu zaklon, smrznut će se i umrijeti. Sophie nije bila glupa. "Gdje smo?"
Craig je odgovorio uvjerenije nego se osjećao: "Upravo stiţemo do štale. Još nekoliko koraka." Nije trebao reći da će stići tako brzo. Nakon još deset koraka i dalje su bili u m raku. Pomislio je kako je otišao dalje od zgrada nego što je u početku mislio. Zato i povratak natrag nije bio dovoljan. Ponovno je skrenuo desno. Sada je već toliko puta skrenuo da više nije bio siguran kuda ide. Išao je naprijed još deset koraka i zausta vio se. "Jesmo li se izgubili?" pitala je Sophie jedva čujno. "Ne moţemo biti daleko od štale!" ljutito je rekao Craig. "Samo smo nekoliko koraka hodali vrtom." Obujmila ga je rukama i zagrlila ga. "Nisi ti kriv." Znao je da jest, ali joj je ipak bio zahvalan. "Mogli bismo vikati", predloţio je. "Caroline ili Tom mogli bi nas čuti, i doviknuti nam gdje su."
"Mogu nas čuti i oni ljudi iz kuhinje." "Još uvijek je bolje to nego smrznuti se." Bila je u pravu, ali Craig to nije htio priznati. Kako se moţe i zgubiti u samo nekoliko metara? Odbio je u to povjerovati.
Zagrlio ju je, ali osjećao se očajno. Mislio je kako je snaţniji od Sophie, jer se plašila više od njega i neko se vrijeme osjećao tako muţevno štiteći je; ali sada ih je oboje doveo u izgubljeni poloţaj. Kakav muškarac, pomislio je; kakav zaštitnik. Njezin dečko, student prava, sigurno bi bio bolji, samo kada bi postojao. Krajem oka ugledao je svjetlo.
Krenuo je u tom pravcu, ali nestalo je. Njegove su oči zurile u potpunu tamu. Je li mu se samo pričinilo? Sophie je osjetila njegovu napetost. "Što je?" "Učinilo mi se da vidim svjetlo." Kada je okrenuo lice prema njoj, svjetlo se ponovno pojavilo u uglu oka. Ali i ponovno je nestalo kada je pogledao u tom pravcu. Mutno se sjećao nečega iz prirode i društva o perifernome vidu koji moţe uhvatiti ono što se izravno ne
vidi. Postojao je neki razlog, povezan sa slijepom točkom na mreţnici. Ponovno se okrenuo prema
Sophie. I opet je vidio svjetlo. Ovaj put nije se okrenuo prema njemu, već se usredotočio na ono što moţe
razabrati ne mičući oči. Svjetlo je treperilo, ali bilo je tamo. Krenuo je u tom pravcu i ponovno je nestalo; ali znao je kamo treba ići. "Ovuda." Orali su kroz snijeg. Svjetlo se nije odmah ponovno pojavilo i Craig se pitao je li to bio samo privid, poput oaze u pustinji. Onda je zatreptalo pred njima i opet nestalo. "Vidjela sam ga!" viknula je Sophie. Prtili su dalje. Dvije sekunde poslije svjetlo se ponovno pojavilo i taj put ostalo vidljivim. Craig je osjetio navalu olakšanja i shvatio kako je maloprije uistinu pomislio da će umrijeti i povesti Sophie sa sobom.
Kada su došli bliţe svjetlu, shvatio je da je to ono iznad straţnjih vrata. Hodali su ukrug, i sada su bili tamo odakle su i krenuli.
6:15
Miranda je dugo leţala ne mičući se. Uţasavala se pomisli da će se Daisy vratiti, ali nije bila u stanju ništa poduzeti. Zamišljala je kako Daisy ulazi u sobu lupajući svojim motociklističkim čizmama, spušta se na koljena i zaviruje pod krevet. Miranda je mogla vidjeti Daisyno grubo lice, obrijanu glavu i slomljeni nos,
oči koje su se doimale kao u masnicama zbog crne šminke. Taj prizor bio je toliko zastrašujući da bi Miranda povremeno stiskala oči koliko je to bilo moguće, dok joj ne bi počelo svjetlucati iza zatvorenih kapaka.
Konačno ju je pokrenula pomisao na Toma. Morala je nekako zaštititi svoga jedanaestogodišnjega sina. Ali kako? Ništa nije mogla učiniti sama. Bila je pripravna staviti svoje tijelo između razbojnika i djece, ali time ništa ne bi postigla: odgurnuli bi je poput vreće krumpira. Pristojni ljudi ne znaju biti nasilni, baš zato jer su pristojni.
Odgovor je bio isti kao i prije. Morala je naći telefon i pozvati pomoć. To je značilo da mora otići u gostinsku kuću. Morat će ispuzati ispod kreveta, izaći iz spavaće sobe, odšuljati se u prizemlje nadajući se kako je nitko od razbojnika u kuhinji neće čuti, moleći se da nitko od njih ne iziđe i ugleda je. Morat će uzeti kaput i čizme, jer bila je bosa i gola ispod pamučne spavaćice i znala je da tako ne moţe napraviti ni tri koraka po nevremenu i duboku snijegu. Tada će morati obići kuću, drţeći se dalje od prozora i otići do druge kuće i telefona koji je ostavila u svojoj torbici na podu kod vrata.
Pokušala je skupiti hrabrost. Ĉega se plašila? Neizvjes nosti, pomislila je: odgovornost ju je skamenila. Ali neće dugo biti tako. Pola minute niz stube; minuta za odijevanje kaputa i obuvanje čizama; dvije minute, moţda tri, za probijanje kroz snijeg do kuće za goste. Sve u svemu, manje od pet minuta. Počela se ljutiti. Kako se samo usuđuju natjerati je da se boji šetnje oko očeve kuće? Gnjev joj je dao snagu.
Drhteći, izvukla se ispod kreveta. Vrata sobe bila su otvorena. Provirila je van, vidjela da je sve čisto i izašla u hodnik. Mogla je čuti glasove iz ku hinje. Pogledala je niz stube. Na njihovu dnu bio je stalak za šešire. Većina kaputa i čizama ostavljeni su u velikoj komodi u novome predsoblju, pokraj straţnjih vrata, ali tata je svoje uvijek drţao vani i mogla je vidjeti njegovu staru mornaričku jaknu kako visi sa stalka, a ispod nje gumene čizme iznutra podstavljene koţom, kako bi mu noge bile u toplome dok šeta Nellie. Trebale bi biti dovoljne da se ne smrzne dok se probija kroz snijeg do druge kuće. Trebat će joj samo nekoliko sekundi da ih obuje i iskrade se kroz straţnja vrata. Ako skupi hrabrost.
Počela se šuljati niz stube. Glasovi iz kuhinje postali su glasniji. Svađali su se. Ĉula je kako Nigel govori: "Pa, pogledaj onda još jedan prokleti put!" Je li to značilo da će netko pretraţivati kuću? Okrenula se i pobjegla natrag, preskačući po dvije stube. Kada je stigla na kat, čula je teške korake - Daisy. Nije imalo svrhe ponovno se sakriti ispod kreveta. Ako su poslali Daisy da ponovno sve pretraţi, sigurno će bolje pogledati . Miranda je ušla u očevu spavaću sobu. Postojalo je mjesto na kojemu se moţe
sakriti: tavan. Kada joj je bilo deset godina, to je bilo njezino gnijezdo. Svi su oni neko vrijeme odlazili tamo, ali ne istovremeno. Vrata garderobe bila su otvorena. Ĉula je Daisyne korake na hodniku. Kleknula je, uvukla se unutra i otvorila niska vrata tavana. Potom se okrenula i zatvorila vrata ormara za sobom. Uvukla se na tavan i zatvorila vrata. Odmah je shvatila kako je napravila grešku koja moţe postati kobna. Daisy je pretraţila kuću prije
petnaestak minuta. Morala je vidjeti da su vrata ormara otvorena. Hoće li se sada sjetiti toga i zaključiti da ih je netko u međuvremenu zatvorio? I hoće li biti dovoljno bistra da zaključi zašto? Miranda je čula korake u garderobi. Zadrţala je dah dok je Daisy otišla do kupaonice i natrag. Ĉula je zvuk otvaranja vrata ormara. Zagrizla je palac da ne bi zavrištala od straha. Ĉuo se zvuk premještanja odijela i košulja. Vrata nije bilo lako vidjeti, osim ako ne klekneš i pogledaš ispod obješene odjeće. Hoće li Daisy biti temeljita?
Uslijedila je duga tišina. Onda su se Daisyni koraci udaljili kroz sobu.
Mirandi je toliko laknulo da je htjela zaplakati. Zaustavila se: bila je tako hrabra. Što se događalo u kuhinji? Sjetila se rupe u podu. Otpuzala je do nje i pogledala.
Hugo je izgledao tako jadno da se Kit skoro saţalio nad njim. Bio je nizak i debeljuškast. Imao je mesnate grudi s dlakavim bradavicama, a trbuh mu je padao preko genitalija. Tanke noge ispod okrugloga tijela
činile su ga nalik loše napravljenom lutku. Još je tragičnije izgledao u usporedbi s njegovim uobičajenim ponašanjem. Obično bi bio siguran u sebe, drţao se vaţno, odjeven tako da popravi figuru, i pristupao ţenama samosvjesno kao da je neka zvijezda. Sada je izgledao glupo i prestravljeno. Obitelj su nagurali u jedan ugao kuhinje, uz vrata smočnice, daleko od svih izlaza: Kit, njegova sestra Olga u crnome svilenome ogrtaču, njegov otac s usnama natečenim od Daisyna udarca i Hugo, goli Olgin muţ. Stanley je sjedio, gladeći Nellie ne bi li je smirio, plašeći se da će pucati u nju ako napadne uljeze. Nigel i Elton sjedili su za drugim krajem stola, a Daisy je pretraţivala kat. Hugo je istupio. "Ima ručnika i sličnih stvari u praonici", rekao je. Praonica je bila uz kuhinju, s iste strane kao i blagovao nica. "Pustite me da uzmem nešto što ću omotati oko sebe." Daisy je to čula vrativši se u kuhinju. Uzela je kuhinjsku krpu i ošinula ga njome po preponama. Kit se sjećao koliko to moţe biti bolno još iz srednjoškolskih dana glupiranja pod tušem. Hugo je za jauknuo, iako nije htio. Okrenuo se oko sebe, ali ona je ponovno zamahnula, pogodivši ga preko leđa. Pobjegao je u kut, a Daisy se smijala. Hugo je bio sasvim poniţen. Nije to bilo ugodno gledati i Kitu je bilo pomalo mučno. "Prestani se glupirati", ljutito je rekao Nigel. "Ţelim znati gdje je druga sestra - Miranda. Pobjegla je iz kuhinje. Kamo je mogla otići?" Daisy je rekla. "Pregledala sam kuću dva puta. Nije u zgradi." "Moţda se sakrila." "A moţda je jebena nevidljiva ţena, ali ja ju ne mogu naći." Kit je znao gdje je. Prije jedne minute vidio je kako Nellie krivi glavu i diţe jedno crno uho. Netko je ušao na tavan i to je morala biti Miranda. Kit se pitao je li i otac primijetio Nellien pogled. Miranda nije bila neka opasnost, tamo gore, sama i bez telefona, u spavaćici. Pa ipak, Kit je razmišljao moţe li nekako upozoriti Nigela na nju. Elton je rekao: "Moţda je izašla van. Ona buka koju smo čuli, to je valjda bila ona." Nigelov odgovor odavao je bijes. "Pa kako je onda nisi vidio kada si išao pogledati?"
"Jer je jebeno mračno!" Eltonu je počeo smetati Nigelov povišeni ton. Kit je pretpostavljao da su buku koja se čula izazvali klinci, zezajući se na snijegu. Najprije udarac, pa krik, kao da je netko ili neka ţivotinja, udario u straţnja vrata. Mogao je to biti jelen, ali oni ne uzvikuju, nego muču poput stoke. Velika ptica mogla je naletjeti na vrata u oluji i ispustiti zvuk sličan jaukanju. Ipak, Kit je mislio kako je najvjerojatniji uzrok bio Mirandin sin Tom. Bilo mu je jedanaest godina, pravo vrijeme za noćno šuljanje i igranje komandosa.
Ako je Tom pogledao kroz prozor i vidio pištolje, što će učiniti? Najprije će potraţiti majku, ali neće je naći. Zatim će probuditi sestru ili Neda. U svakome slučaju, Nigelu nije preostajalo mnogo vremena. Mora pohvatati ostatak obitelji prije nego netko telefonira. Ali Kit nije mogao ništa učiniti bez otkrivanja svoje uloge, pa je samo sjedio i šutio. "Bila je samo u spavaćici", rekao je Nigel. "Nije mogla daleko stići." Elton je rekao: "Pa, izaći ću i pogledati uokolo, zar ne?" "Samo trenutak", Nigel je namršteno rekao, razmišljajući. "Pretresli smo sve sobe u kući, je li tako?" Daisy je rekla: "Aha, kao što sam i kazala." "Uzeli smo sve mobitele - od Kita, gologa patuljka i bezobrazne sestre. I sigurni smo da nema drugih u
kući." "Aha." Daisy je provjerila ima li telefona kada je pretraţivala kuću. "Onda je najbolje da pregledamo ostale zgrade." "Točno", rekao je Elton. "Kuća za goste, štala i garaţa, rekao je starac." "Najprije provjeri garaţu - u automobilima mogu biti telefoni. Zatim drugu kuću, pa štalu. Pokupi
ostatak obitelji i dovedi ih ovamo. Pobrini se da oduzmeš sve telefone. Onda ćemo ih ovdje čuvati još sat ili dva, pa ćemo zbrisati." Nije to bio loš plan, pomislio je Kit. Kada cijela obitelj bude na jednom mjestu neće moći ništa učiniti. Nitko neće doći ujutro na Boţić - ni mljekar, ni poštar, ni bilo kakva dostava, dakle, nema opasnosti da će netko izvana bilo što posumnjati. Razbojnici mogu mirno sjediti i čekati dan. Elton je odjenuo jaknu i pogleda o van u snijeg. Prateći njegov pogled Kit je uočio da su kuća i štala preko puta jedva vidljivi u snijegu, pod slabom svjetlošću vanjskih lampi. Nevrijeme još nije popuštalo. Daisy je rekla: "Ja ću provjeriti garaţu, a Elton moţe kuću." Elton je rekao: "Kr enimo što prije, jer već sada netko moţda zove 112." Daisy je spremila pištolj u dţep i zakopčala svoju koţnu jaknu. Nigel je rekao: "Prije nego krenete, zaključajmo ih sve negdje gdje neće moći praviti poteškoće." Tada je Hugo skočio na Nigela. Svi su bili potpuno iznenađeni. Kit je otpisao Huga, baš kao i razbojnici. Ali on je skočio, gonjen bijesom, udarajući Nigela iznova i iznova objema šakama. Dobro je izabrao trenutak, jer Daisy je sklonila oruţje, a Elton svoje nije nikada ni izvukao, pa je Nigel jedini drţao pištolj u ruci, ali imao je previše posla izbjegavajući udarce da bi ga upotrijebio. Nigel je zateturao unatrag, udarivši u kuhinjsku radnu plohu. Hugo ga je slijedio poput zvijeri, udarajući ga u lice i tijelo, vrišteći nešto nerazumljivo. Za nekoliko sekundi udario ga je mnogo puta, ali Nigel nije ispustio pištolj. Elton je brzo reagirao. Zgrabio je Huga i pokušao ga odvojiti. Ali kako je bio gol, Huga nije bilo lako uhvatiti, pa ga sekundu poslije Elton više nije drţao, jer ruke su mu skli znule s Hugovih ramena u pokretu. Stanley je pustio Nellie, koja je ţestoko lajala i ona se bacila na Eltona, grizući ga za noge. Bila je to stara
kuja, bez snage u zubima, ali bilo je dovoljno da odvrati paţnju. Daisy je posegnula za pištoljem. Ĉinilo se da je cijev zapela za postavu dţepa kada ga je pokušala izvući. Tada je Olga zgrabila tanjur i bacila ga na nju preko sobe. Daisy se sagnula, ali tanjur ju je okrznuo po ramenu. Kit je zakoraknuo da uhvati Huga, ali se zaustavio.
Posljednje što je htio bilo je da njegova obitelj svlada razbojnike. Iako ga je zapanjila prava svrha pljačke koju je izveo, u njegovim mislima i dalje je na prvome mjestu bilo kako izvući sebe. Prošlo je manje od dvadeset i četiri sata otkako ga je Daisy zamalo ubila u bazenu, i znao je, ako ne uspije platiti njezinu ocu, čeka ga smrt jednako ruţna poput one koju bi mu donio virus iz boce parfema. Stao bi na Nigelovu stranu, protiv svoje obitelji, ako bude neophodno, ali, je li bilo neophodno? I dalje je pokušavao zadrţati privid da nikada nije vidio Nigela prije te noći. I tako je bespomoćno stajao dok su se u njemu borili različiti porivi.
Elton je obuhvatio Huga objema rukama u snaţan zagrljaj. Hugo se hrabro borio, ali bio je manji i u lošijoj formi, pa se nije mogao osloboditi Eltona. Elton je podigao Huga s poda i zakoračio unatrag,
odvojivši ga od Nigela. Daisy je precizno šutnula Nellie u rebra teškom čizmom, pa je pas zacvilio i odletio u kut sobe. Nigel je krvario iz nosa i usta, a oko očiju je imao crvene ogrebotine. Ruţno je gledao Huga i podigao desnu ruku u kojoj je još bio pištolj. Olga je zakoračila naprijed, vičući: "Ne!" Nigel je odmah pomaknuo ruku i uperio pištolj u nju. Stanley ju je zgrabio i zadrţao, istovremeno rekavši: "Ne pucajte, molim vas, ne pucajte." Nigel je drţao pištolj uperen u Olgu i rekao: "Daisy, imaš li još onu cijev?" Daisy je sa zadovoljstvom izvadila svoje oruţje. Nigel je pokazao Huga: "Ozlijedi to kopile." Vidjevši što se sprema Hugo se počeo otimati, ali Elton ga je još jače stisnuo. Daisy je zamahnula desnom rukom i spustila cijev na Hugovo lice. Pogodila ga je u jagodicu uz odvratan zvuk. Ispustio je nešto između krika i uzdaha. Daisy ga je ponovno udarila, a krv je šiknula iz njegovih usta i potekla niz gola prsa. Pakleno se smiješeći Daisy mu je pogledala u genitalije, pa ga udarila u prepone. Udarila ga je još jednom, ovaj put po tjemenu, i on je pao u nesvijest. Ali za Daisy to nije bilo
vaţno. Udarila ga je ravno u nos, pa još jednom. Olga je zavrištala od boli i bijesa, oslobodila se očeva stiska i bacila na Daisy. Daisy je zamahnula palicom prema njoj, ali Olga je bila preblizu i udarac je prošao iza njezine glave. Elton je ispustio Huga koji se skljokao na podne pločice i pokušao uhvatiti Olgu. Olga je spustila ruke na Daisyno lice i zagrebala. Nigel je imao pištolj uperen prema Olgi, ali oklijevao je s pucanjem, nesumnjivo u strahu da bi mogao pogoditi Eltona ili Daisy, koji su se oboje borili s Olgom. Stanley se okrenuo prema štednjaku i podigao tešku tavu u kojoj je Kit isprţio dvanaest jaja. Podigao ju je visoko u zrak i zatim spustio dolje prema Nigelu, gađajući ga u glavu. U posljednji tren Nigel je to primijetio i izmaknuo se. Udarac ga je pogodio u rame. Bolno je uzviknuo, a pištolj mu je ispao iz ruke. Stanley je pokušao uhvatiti pištolj, ali ga je promašio. Pao je na kuhinjski stol, nekoliko centimetara od
bočice parfema. Odskočio je na stolac od borovine, okrenuo se, i pao na pod Kitu pod noge. Kit se sagnuo i podigao ga. Nigel i Stanley su ga pogledali. Osjetivši dramatičnu promjenu, Olga, Daisy i Elton prestali su se boriti i
okrenuli se prema Kitu koji je drţao pištolj. Kit je oklijevao, rastrzan nuţnošću donošenja odluke. Svi su ga dugo gledali u tiš ini. Konačno je okrenuo pištolj i drţeći ga za cijev vratio Nigelu. 6:30 Craig i Sophie konačno su našli štalu.
Pričekali su nekoliko minuta kod straţnjih vrata, oklijevajući, a potom shvatili da će se smrznuti nasmrt ako nastave tako stajati. Prikupili su hrabrost i prešli dvorište najkraćim putem, spuštenih glava, moleći se da nitko ne pogleda kroz prozor kuhinje. Dvadeset koraka s jednoga kraja na drugi činili su se kao vječnost u dubokome snijegu. Zatim su pratili prednji zid štale, stalno izloţeni pogledima iz kuhinje. Craig se nije usuđivao ni pogledati u tom pravcu: previše se plašio onoga što bi mogao vidjeti . Kada su konačno stigli do vrata, brzo je bacio pogled. U mraku se nije mogla vidjeti kuća, samo osvijetljeni prozori. Snijeg je još više smanjivao vidljivost i jedva je nazirao kako se neke prilike miču po kuhinji. Nije bilo nikakva znaka da je netko gle dao kroz prozor u pogrešno vrijeme. Otvorio je velika vrata. Ušli su unutra i s olakšanjem ih je zatvorio. Zapahnuo ih je topli zrak. Tresao se, a Sophieni su zubi cvokotali kao kastanjete. Odbacila je snijegom pokriveni kaputić i sjela na jedan od radijatora, nalik onima po bolnicama. Craig bi se rado i sam zagrijao, ali nije bilo vremena za to - trebalo
je brzo pozvati pomoć.
Prostorija je bila slabo osvijetljena noćnom lampom pokraj poljskoga kreveta na kojemu je leţao Tom. Craig je pogledao dječaka izbliza, pitajući se treba li ga probuditi. Ĉinilo se da se oporavio od Sophiene votke i mirno je spavao u svojoj pidţami s čovjekom -paukom. Craigov pogled pao je na nešto na podu uz jastuk. Bila je to foto grafija. Craig ju je podigao i pogledao na svjetlu. Bila je snimljena na rođendanu njegove majke i prikazivala Toma sa Sophie, koja ga je obgrlila preko ramena. Craig se nasmiješio u sebi. Nije samo mene očarala toga poslijepodneva, pomislio je. Vratio je sliku natrag, ništa ne govoreći Sophie. Nije imalo sm isla buditi Toma, odlučio je. Nije bilo ničega što bi dječak mogao učiniti, samo bi se preplašio. Bolje je da spava. Craig se brzo uspeo ljestvama na gornji sjenik. Na jednom od uskih kreveta mogao je vidjeti gomilu pokrivača ispod kojih je bila njegova se stra Caroline. Ĉinilo se da čvrsto spava. Kao i Tomu, bolje je za
nju da samo nastavi. Ako se probudi i sazna što se dogodilo, postat će histerična. Neće je ni pokušati probuditi.
U drugome krevetu nitko nije leţao. Na podu do njega vidio je obris otvorenoga kovčega. Sophie je rekla da je ubacila telefon u kovčeg, povrh odjeće. Craig je prešao prostoriju, paţljivo hodajući u polumraku. Kada se sagnuo začuo je u blizini tiho šuškanje i cijukanje nečega ţivoga, pa je zapanjeno opsovao dok mu je srce tuklo u grudima; potom je shvatio da se to prokleti Carolineini miševi šeću po kavezu. Maknuo je kavez u stranu i počeo traţiti po Sophienu kovčegu. Pipajući pretresao je sadrţaj. Na vrhu je bila plastična vrećica s poklonima. Ostalo su uglavnom bili odjevni predmeti, uredno sloţeni: netko je pomogao Sophie da se spakira, pomislio je, jer nije mu se doimala poput uredne osobe. Na trenutak ga je zaustavio svileni grudnjak, a potom mu se ruka sklopila oko ovalnoga oblika mobitela. Otvorio je poklopac, ali nije se upalilo nikakvo svjetlo. Nije vidio dovoljno
da prepozna gdje se uključuje. Poţurio je dolje niz ljestve s mobitelom u ruci. Uz policu s knjigama bila je obična svjetiljka. Upalio ju je i pogledao Sophien telefon na svjetlu. Našao je pravi gumb i pritisnuo ga, ali ništa se nije promijenilo. Došlo mu je da zaplače od jada. "Ne mogu uključiti prokletu spravu!" prošaputao je. Ispruţila je ruku, još uvijek sjedeći na radijatoru, i dao joj je telefon. Pritisnula je isti gumb, namrštila se, ponovno ga pritisnula, pa ga počela uţurbano i opetovano pritiskati. Konačno je rekla: "Ispraznile su se baterije."
"Sranje! Gdje ti je punjač?" "Ne znam."
"U tvojem kovčegu?" "Mislim da nije tamo."
Craig je postao ogorčen. "Kako je moguće da ne znaš gdje ti je punjač?" Sophie je stišala glas. "Mislim da mi je ostao kod kuće." "Isuse Kriste!" Craig je jedva obuzdavao bijes. Ţelio joj je reći da je glupa i budala, ali to ne bi pomoglo. Zašutio je na trenutak. Vratilo mu se sjećanje na njezine poljupce i više se nije mogao ljutiti. B ijes je ishlapio i obujmio ju je rukama. "Ma dobro", rekao je. "Nema veze."
Spustila mu je glavu na prsa. "Ţao mi je." "Smislimo nešto drugo." "Mora postojati još neki mobitel ili punjač koji će nam posluţiti." Odmahnuo je glavom. "Caroline i ja ne nosimo mobitele - ne da nam naša majka. Ona ne ide ni na zahod bez svojega, ali kaţe da nama ne trebaju." "Nema ga ni Tom. Miranda misli da je premalen." "Dovraga."
"Ĉekaj!" Odmaknula se od njega. "Zar nije bio jedan u autu tvojeg djeda?" Craig je pucnuo prstima. "Ferrari - tako je! A ostavio sam ključeve u njemu. Sve Sto trebamo učiniti jest otići u garaţu i moţemo nazvati policiju." "Ţeliš reći da ponovno moramo van?" "Ti moţeš ostati ovdje."
"Ne. Hoću ići." "Nećeš biti sama - tu su Tom i Caroline." "Ţelim biti s tobom." Craig je pokušao skriti koliko mu je to bilo drago. "Onda bolje odmah ponovno obuci kaput." Sophie se odmakla od radijatora. Craig je podigao njezin kaput s poda i pomogao joj da ga odjene. Pogledala ga je, a on se pokušao ohrabrujuće osmjehnuti. "Spremna?"
Vratio se djelić njezina starog ponašanja. "Aha. Kao, nešto nam se moţe dogoditi. Samo nas mogu ubiti, to je sve. Idemo."
Izašli su. I dalje je bilo mračno kao u rogu, a snijeg je gusto padao, iako više nalik na pregršt bockave sačme nego na oblak leptira. Još jednom Craig je s nelagodom pogledao prema kući, ali nije se vidjelo ništa više nego prije, što je značilo da će ih neznanci iz kuhinje teško opaziti. Uzeo je Sophie za ruku. Ravnajući se prema svjetlima iz dvorišta poveo ju je do ugla štale, a zatim dalje od kuće, pa prešao dvorište prema garaţi. Vrata sa strane kao i uvijek bila su otključana. Unutra je bilo jed nako hladno kao i vani. Nije bilo prozora, pa je Craig odlučio upaliti svjetlo. Djedov Ferrari bio je tamo gdje ga je Craig ostavio, uz sami zid, da se ne vidi kako je ulupljen. Munjevito
mu se vratio osjećaj stida i straha od prije dvanaest sati, kada je udario u drvo. Sada se to činilo čudnim, toliko se uzbuditi i preplašiti zbog nečega tako nebitnoga poput ulupljenoga blatobrana . Prisjetio se kako je ţarko ţelio zadiviti Sophie i natjerati je da joj se svidi. Nije to bilo prije mnogo vremena, ali činilo se jako davnim.
U garaţi je bio i Lukeov Ford Mondeo. Nije bilo Toyote Land Cruisera: sigurno ju je Luke posudio te noći. Otišao je do Ferrarija i uhvatio kvaku na vratima. Nisu se dala otvoriti. Opet je pokušao, ali vrata su bila zaključana. "Jebemu", sočno je izgovorio. "Što je bilo?" pitala je Sophie. "Auto je zaključan." "O, ne!"
Pogledao je unutra. "A nema ni ključeva." "Kako se to dogodilo?" Craig je nemoćno udario šakom po krovu auta. "Kada je sinoć odlazio, Luke je sigurno primijetio da je auto nezaključan. Sigurno je izvadio ključeve iz brave, zaključao auto i odnio ključeve natrag u djedovu kuću." "Sto je s drugim autom?"
Craig je otvorio vrata Forda i pogledao unutra. "Nema telefona." "Moţemo li ponovno uzeti ključeve Ferrarija?" Craig se namrštio. "Moţda." "Gdje stoje?" "U ormariću za ključeve, na zidu od predsoblja." "Iza kuhinje?" Craig je tmurno kimnuo. "Oko dva metra od onih ljudi s pištoljima." 6:45
Ralica se sporo kretala dvotračnom cestom u tami. Iza nje je bio Jaguar Carla Osbornea. Toni je bila za upravljačem, gledajući ispred sebe dok su se brisači borili ne bi li očistili snijeg koji je ţestoko padao. Prizor pred njom nije se mijenjao. Ravno naprijed bljeskajuća svjetlost ralice; s njezine bliţe strane svjeţe odgurnut snijeg; na drugoj strani djevičanski snijeg - na cesti i dalje preko ravnice, dokle god su dopirala automobilska svjetla.
Majka je spavala straga sa štenetom u krilu. Pokraj Toni tiho je sjedio Carl, drijemajući ili se dureći. Rekao je Toni kako mrzi kada netko drugi vozi njegov auto, ali ona je bila uporna i morao je popustiti, jer
ključevi su ionako bili kod nje. "Ti baš nikada nimalo ne popuštaš, je li?" promrmljao je prije nego je potpuno zamuknuo. "Zato sam bila tako dobra policajka", odgovorila je.
Majka se javila sa straţnjega sjedala: "Zato se nikada nisi udala."
Bilo je to prije više od jednoga sata. Sada se Toni borila protiv sna, opirući se hipnotičkim pokretima brisača, toplini od grijanja i monotoniji ispred sebe. Gotovo je zaţalila što nije pustila Carla da vozi. Ali
morala je zadrţati kontrolu. Pronašli su vozilo kojim su razbojnici pobjegli ispred motela Dew Drop. U njemu su bile perike, laţni brkovi, naočale s običnim staklima - očito su se time prerušili; ali nije bilo ničega što bi ukazivalo na to kamo su krenuli. Policijski automobil ostao je tamo dok su inspektori ispitivali Vincenta, mladoga
sluţbenika koji je razgovarao s Toni preko telefona. Prema Frankovu naređenju, ralica je nastavila na sjever.
Barem jednom se Toni sloţila s Frankom. Bilo je vjerojatnije da će razbojnici promijeniti vozila na mjestu koje im je usput, nego uspora vati bijeg zaobilaţenjem. Naravno, uvijek je ostajala mogućnost da su predvidjeli kako će policija razmišljati te su namjerno izabrali mjesto koje će pogrešno uputiti progonitelje. Ali Tonino iskustvo govorilo joj je da zločinci nisu tako profinjeni. Jednom kada stave ruke na pli jen, sve što ţele jest brzo pobjeći. Ralica ne bi usporavala kada bi naišli na zaustavljena vozila. Dva su policajca bila u kabini kamiona uz vozača, ali s naglašenim uputama da samo promatraju, jer nisu bili naoruţani, a razbojnici jesu. Neka su vozila bila napuštena, u nekima su bile jedna ili dvije osobe, ali do sada nigdje nisu naišli na tri muškarca i djevojku. Većina zaustavljenih automobila krenula bi za ralicom, vozeći stazom koju je pred sobom čistila. Sada se iza Jaguara nalazio malen konvoj. Toni je počela gubiti nadu. Vjerovala je kako će već stići razbojnike. Konačno, nakon što su lopovi otišli iz motela, ceste su bile gotovo neprohodne. Koliko su daleko dospjeli?
Imaju li neko skrovište u blizini? Nije se činilo vjerojatnim. Lopovi se ne vole p ritajiti u blizini mjesta zločina - sasvim suprotno od toga. Dok se konvoj kretao na sjever, Toni je sve više brinula da je pogrešno pretpostavila te da su lopovi moţda otišli na jug. Primijetila je poznati natpis na kojemu je pisalo Plaža i shvatila kako su blizu Steepfalla. Sada je bilo vrijeme za drugi dio njezina plana. Treba otići do kuće i obavijestiti Stanleyja. Uţasavala se toga. Njezin posao bio je spriječiti takve stvari. Ponešto je napravila kako treba: njezinom zaslugom krađa je otkrivena mnogo ranije; prisilila je policiju da ozbiljno shvati biološku opasnost i pokrene potjeru; a Stanleyja bi trebao zadiviti način na koji se probila do njega po takvoj oluji. Ali ţeljela je da moţe reći kako su počinitelji uhvaćeni, a uzbuna gotova. Umjesto toga, morat će mu priznati osobni neuspjeh. Neće to biti sretan susret, kakav je priţeljkivala. Frank je bio u Kremlju. Koristeći se Osborneovim telefonom u autu nazvala je njegov broj mobitela. Frankov glas začuo se iz Jaguarovih zvučnika. "Viši inspektor, de tektiv Hackett." "Toni ovdje. Ralica se pribliţava skretanju prema kući Stanleyja Oxenforda. Htjela bih mu reći što se dogodilo."
"Ne treba ti moje dopuštenje." "Ne mogu ga dobiti telefonom, a kuća je samo dva kilometra od glavne ceste— " "Zaboravi. Skupio sam naoruţani tim za hitne slučajeve opremljen do zuba i nestrpljiv da krene. Ne ţelim odgađati stizanje razbojnika." "Ralici bi trebalo pet do šest minuta da očisti put, a tako ćeš me se i osloboditi. I majke, također." "Ma koliko me to dovodilo u iskušenje, ne ţelim zadrţavati potjeru ni pet minuta." "Stanley bi mogao pomoći u istrazi. Ipak je on ţrtva." "Odgovor je - ne", rekao je Frank i prekinuo vezu. Osborne je čuo cijeli razgovor. "Ovo je moj auto", rekao je. "Ne idem u Steepfall - ţelim ostati uz ralicu.
Nešto bi mi moglo promaknuti." "Moţeš ostati uz nju. Ostavit ćeš mene i majku u kući i pratiti ralicu natrag na glavnu cestu. Kada obavijestimo Stanleyja, posudit ću auto i stići vas." "Pa, Frank to baš nije odobrio." "Još nisam odigrala sve karte." Ponovno je okrenula Frankov broj. Ovaj put dočekao ju je grubim pitanjem: "Što je?" "Sjeti se Johnnyja Farmera."
"Idi do vraga."
"Sluţim se telefonom u autu Carla Osbornea, koji je uz mene i sve čuje. Kamo si me ono točno poslao?" "Isključi jebene zvučnike." Toni je uzela slušalicu iz njezina leţišta i stavila je na uho, tako da Carl ne moţe čuti Franka. "Nazovi vozača ralice, Frank, molim te." "Kučko, stalno mi mašeš tim slučajem Johnnyja Farmera nad glavom. Znaš da je bio kriv." "Svi to znaju. Ali samo ti i ja znamo što si učinio da bi ga osudili." "Ne bi ti to rekla Carlu."
"Sluša sve što mu kaţem." Frankov je glas poprimio notu licemjerja. "Pretpostavljam kako mi neće pomoći ako te pozovem na lojalnost."
"Otkako si rekao Carlu za hrčka Fluffyja, s time je gotovo." Tu ga je pogodila. Prešao je u obranu. "Carl ne bi objavio priču o Johnnyju Farmeru. On mi je prijatelj." "Tvoje je povjerenje stvarno dirljivo - znajući kakav je on novinar i sve ostalo." Uslijedila je duga tišina. Toni je rekla: "Odluči se, Frank - odvojak je ispred nas. Ili će ralica skrenuti ili ću sljedeći sat pričati Carlu o Johnnyju Farmeru."
Ĉuo se klik i veza se prekinula. Toni je spustila slušalicu. Carl je upitao: "O čemu ste to pričali?" "Ako prođemo pokraj sljedećeg lijevoga skretanja, reći ću ti." Nekoliko trenutaka poslije ralica je skrenula na odvojak ceste prema Steepfallu.
7:00
Hugo je leţao na popločanome podu, u nesvijesti, ali ţiv. Olga je plakala. Grudi su joj se podizale kako su je stizali nekontrolirani jecaji. Bila je nadomak histerije. Stanleyju Oxenfordu lice je posivjelo od muke. Doimao se kao čovjek, kojemu su rekli da umire. Zurio je u Kita, a lice mu je odavalo očaj, ogorčenje i potisnuti bijes. Izraz mu je govorio: Kako si nam to mogao učiniti? Kit je pokušavao ne gledati ga. Kit je bio bijesan. Sve je krenulo naopako. Obitelj je saznala kako je u dogovoru s lopovima i o tome se
više nikako nije moglo lagati, što je značilo da će i policija doznati cijelu priču. Bio je osuđen na ţivot u bijegu pred zakonom. Teško je obuzdavao gnjev. Bio je i preplašen. Uzorak virusa leţao je u bočici parfema na kuhinjskome stolu, zaštićen samo dvjema plastičnim vrećicama. Kitov strah podgrijavao je njegov bijes. Nigel je naredio Stanleyju i Olgi da legnu licem nadolj e pokraj Huga, prijeteći im pištoljem. Toliko ga je naljutilo što je dobio batine od Huga, da bi jedva dočekao izgovor za povlačenje okidača. Kit ga ne bi pokušao zaustaviti. Kako se osjećao, mogao bi i on nekoga ubiti. Elton je potraţio nešto što će posluţiti kao konopac - kabele od struje, duţe krpe, klupko debeloga konopa. Daisy je vezala Olgu, onesviještenoga Huga i Stanleyja, sputavajući im noge jednu uz drugu i ruke iza leda. Ĉvrsto je zatezala konopac, tako da se urezuje u meso i trzala čvorovima kak o bi bila sigurna da
neće olabaviti. Na licu je imala ruţan smiješak koji se pokazivao kada bi nanosila bol. Kit je rekao Nigelu: "Trebam svoj telefon." Nigel je rekao: "Zašto?" Kit je odgovorio: "Ako netko nazove Kremlj, da se mogu ubaciti." Nigel je oklijevao.
Kit je rekao: "Za ime Boţje, pa dao sam ti pištolj!" Nigel je slegnuo ramenima i dodao mu telefon.
"Kako moţeš, Kite?" rekla je Olga, dok je Daisy klečala na leđima njihova oca. "Kako moţeš samo gledati dok se tako postupa prema tvojoj obitelji?' "Nisam ja kriv!" ljutito je odgovorio. "Da ste se vi bolje ponašali prema meni, ništa se od ovoga ne bi dogodilo." "Nisi ti kriv?" uzviknuo je njegov otac zapanjeno.
"Prvo si me otpustio, zatim mi odbio financijski pomoći i na koncu sam upao u dugove prema gangsterima." "Otpustio sam te jer si krao!" "Ja sam tvoj sin - trebao si mi oprostiti!" "I jesam, oprostio sam ti." "Prekasno."
"O, Boţe." "Bio sam prisiljen na ovo!" Stanley je progovorio svisoka, omalovaţavajući, takvoga ga je Kit pamtio iz djetinjstva. "Nikoga se na
nešto ovakvo ne moţe prisiliti." Kit je mrzio taj ton: obično bi se sluţio njime nakon neke njegove posebne gluposti. "Ti ne razumiješ." "Plašim se da razumijem predobro." Tako tipično za njega, pomislio je Kit. Uvijek je mislio kako zna najbolje. Pa, sada izgleda prilično glupo, dok mu Daisy veţe ruke iza leđa. "O čemu se ovdje uopće radi?" pitao je Stanley. "Začepi gubicu", rekla je Daisy. Nije se obazirao na nju. "Za ime Boga, što ti radiš s ovim ljudima, Kite? I što je u bočici parfema?" "Rekla sam ti da umukneš!" Daisy je udarila Stanleyja u lice. Zastenjao je od boli, a krv mu je potekla iz usta.
To će te naučiti, pomislio je divljački zadovoljno Kit. Nigel je rekao: "U ključi televizor, Kite. Da vidimo kada će stati ovaj prokleti snijeg." Gledali su reklame: siječanjske rasprodaje, ljetovanja, jeftini zaj movi. Elton je povukao Nellie za ogrlicu i zatvorio je u blagovaonicu. Hugo se promeškoljio, kao da dolazi k sebi i O lga mu se tiho obratila. Najavljivač se pojavio s kapom Djeda Mraza. Kit je ogorčeno pomislio na ostale obitelji koje se mirno bude toga prazničkoga jutra. "Divlja oluja pogodila je Škotsku prošle noći, donijevši neočekivani bijeli Boţić u veći dio zemlje ovoga jutra", govorio je voditelj. "Sranje", sočno je opsovao Nigel. "Koliko ćemo morati ostati ovdje?" "Oluja koja je zaustavila desetine vozača protekle noći, trebala bi popustiti u zoru, a otopljenje bi uslijedilo sredinom jutra."
Kit se razveselio. Još bi mogli i stići na sastanak. Nigel je pomislio isto. "Koliko je daleko onaj terenac, Kite?" "Manje od dva kilometra."
"Krećemo odavde s prvim svjetlom. Imaš li jučerašnje novine?" "Morale bi biti ovdje negdje - zašto?" "Provjeri kada izlazi sunce." Kit je otišao u očevu radnu sobu i našao Scotsman na stalku za novine. Donio ga je u kuhinju. "U osam i
četiri minute", rekao je. Nigel je pogledao na sat. "Za manje od jednoga sata." Doimao se zabrinutim. "Ali onda moramo pješačiti dva kilometra kroz snijeg i još voziti dvadeset. Jedva da ćemo stići." Izvadio je telefon iz dţepa i počeo birati broj, pa se zaustavio. "Istrošena baterija", rekao je. "lillone, dodaj mi svoj mobitel." Uzeo je Hltonov telefon i nazvao. "Da, ja sam, što sad s ovim vremenom?" Kit je pretpostavio kako razgovara s kupčevim pilotom. "Da, trebalo bi popustiti za sat ili dva... Ja mogu stići tamo, ali moţete li vi?" Nigel se pravio kako je sigurniji u sebe nego što je uistinu bio. Jednom kada snijeg stane, helikopter moţe poletjeti i stići bilo kamo, a njima neće biti lako putovati po cestama. "Dobro. Dakle, vidimo se u dogovoreno vrijeme." Spremio je telefon u dţep.
Voditelj je rekao: "Usred oluje lopovi su opljačkali laboratorij Oxen- ford Medicala pokraj Inverburna."
U kuhinji je utihnulo. To je bilo to, pomislio je Kit: već se saznalo. "Pobjegli su s uzorcima opasnoga virusa." Stanley je progovorio kroz razbijene us ne: "Dakle, to je u bočici parfema... Jeste li vi normalni?" "Carl Osborne javlja se s lica mjesta." Na zaslonu se pojavila fotografija Osbornea s telefonom na uhu, a glas mu je stizao telefonskom vezom. "Smrtonosni virus koji je jučer ubio laboratorijskoga tehničara Michaela Rossa sada je u rukama razbojnika." Stanley je bio zaprepašten. "Ali zašto? Mislite li da se to moţe prodati?" Nigel je rekao. "Znam da moţe." Na televizoru Osborne je nastavljao: "U pomno pripremljenome boţićnome napadu tri muškarca i
djevojka probili su najmodernije osiguranje i prodrli na četvrtu razinu biološke sigurnosti, gdje tvrtka čuva zalihe neizlječivih virusa u zaključanome hladnjaku." Stanley je rekao: "Ali Kite, ti im nisi u tome pomogao, zar ne?" Olga je progovorila: "Naravno da jest", rekla je zgađeno.
"Naoruţani razbojnici svladali su čuvare, ozlijedivši dvoje, od kojih ozbiljno jednu osobu. Ali još će mnogi umrijeti ako se virus madoba-2 pusti na javnome mjestu." Stanley se s naporom uspravio i sjeo. Lice mu je bilo natečeno, jedno oko se zatvaralo, a na prednjemu
dijelu pidţame bilo je krvi; pa ipak, još uvijek je izgledao kao najvaţnija osoba u prostoriji. "Slušaj što taj čovjek govori", rekao je. Daisy je krenula prema Stanleyju, ali Nigel ju je zaustavio podignutom rukom. "Ubit ćete i sebe", rekao je Stanley. "Ako stvarno imate madobu-2 u toj bočici na stolu, nema protuotrova.
Ako je ispustite, bočica se razbije i tekućina iscuri, mrtvi ste. Ĉak i ako je nekome prodate, a oni je otvore nakon što odete, širi se tako brzo da ćete je lako dobiti i umrijeti." Na ekranu Osborne je dalje govorio: "Madoba-2 smatra se opasnijom od crne kuge koja je u... Davna
vremena opustošila Britaniju." Stanley je nadglasao komentar: "U pravu je, iako ne zna o kojemu stoljeću govori. U četrnaestom stoljeću u Britaniji crna smrt ubila je svakoga trećeg čovjeka. Ovo bi moglo biti gore. Ima li novaca koji vrijede toga?" Nigel je rekao: "Neću biti u Britaniji kada ga upotrijebe." Kit je bio zapanjen. Nigel to prije nije spominjao. Je li i Elton na mjeravao pobjeći izvan zemlje? Što je s Daisy i Harryjem Macom? Kit je osobno namjeravao biti u Italiji, ali sada se pitao je li to dovoljno daleko. Stanley se okrenuo Kitu: "Ne misliš valjda da sve ovo ima smisla?" Bio je u pravu, pomislio je Kit . Sve skupa graničilo je s ludilom. Ali opet, svijet je poludio. "Ionako sam mrtav ako ne platim svoje dugove."
"Ma daj, neće te ubiti zbog duga." Daisy je rekla: "O da, hoćemo." "Koliko si duţan?" "Ĉetvrt milijuna funti." "Blagi Boţe!" "Rekao sam ti prije tri mjeseca da sam očajan, ali nisi me htio slušati, kopile jedno." "Kako si uspio dogurati do toliko prokleto visokoga duga - ne, nema veze, zaboravi da sam uopće pitao." "Kockajući na dug. Imam dobar sustav, samo me nikako nije htjela sreća." Olga je progovorila: "Sreća? Kite, probudi se - tebi su namjestili! Ti su ti ljudi posuđivali novac, a potom se pobrinuli da izgubiš, jer si im trebao da uđu u laboratorij!" Kit u to nije povjerovao. Prezirno je odgovorio: "Odakle bi ti mogla znati nešto takvo?" "Ja sam odvjetnica, srećem takve ljude, slušam njihove jadne izgovore kada ih uhvate. Znam više o njima nego što bih htjela." Stanley je ponovno progovorio. "Slušaj, Kite, siguran sam da se moţemo izvući iz svega bez ubijanja neduţnih ljudi."
"Sada je prekasno, donio sam odluku i moram ići do kraja."
"Ali razmisli malo, sine. Koliko ćeš ljudi ubiti? Desetine? Tisuće? Milijune?" "Vidim kako bi ti volio da i ja poginem. Ti bi radije zaštitio hrpu nepoznatih nego spasio mene." Stanley je zastenjao. "Samo Bog zna koliko te volim i ne ţelim da umreš, ali jesi li siguran kako ţeliš spašavati vlastiti ţivot po toj cijeni?" Kada je Kit htio odgovoriti, zazvonio mu je telefon. Vadeći ga iz dţepa pitao se hoće li mu Nigel dovoljno vjerovati i pustiti ga da se javi. No nitko se nije
pomaknuo, pa je primaknuo mobitel uhu. Ĉuo je glas Hamisha McKinnona. "Toni prati ralicu i nagovorila ih je da skrenu do tvoje kuće. Stiţu tamo svaki tren. A u kamionu su dva policajca." Kit je prekinuo vezu i pogledao Nigela. "Policija stiţe ovamo, sada." 7:15 Craig je otvorio vrata s bočne strane garaţe i provirio van.
Tri prozora uz ugao kuće bila su osvijetljena, ali s navučenim zavjesama, tako da ih nepaţljivi promatrač ne bi ni vidio. Pogledao je natrag na mjesto gdje je sjedila Sophie. Ugasio je svjetlo u garaţi, ali znao je da je na prednjemu sjedalu Lukeova Forda, s ruţičastim kaputićem čvrsto stegnutim oko sebe zbog hladnoće. Mahnuo je u njezinu pravcu, pa izašao. Hodao je što je brţe mogao, visoko diţući noge iz dubokoga snijega i išao uza zid garaţe dok nije stigao u razinu s prednjim dijelom kuće. Namjeravao je uzeti ključeve Ferrarija. Morat će se ušuljati u predsoblje iza kuhinje i uzeti ih iz ormarića za ključeve. Sophie je htjela ići s njim, ali uvjerio ju je kako je opasnije za dvoje nego za jednoga. Više se plašio bez nje. Za njezino dobro morao je biti hrabar i tako je uistinu postajao hrabriji. Ali sada je imao gadan napadaj nervoze. Dok je oklijevao uz ugao kuće, ruke su mu se tresle, a noge bile nekako slabe. Neznanci bi ga lako mogli uhvatiti, a zatim ne bi znao što učiniti. Nikada sc ni je stvarno tukao, još od osme godine. Znao je da se momci njegovih godina tuku - ispred kafića, obično subotom navečer - i svi takvi, bez izuzetaka, bili su budale. Tri neznanca u kuhinji nisu bili mnogo veći od Craiga, ali bez obzira na to plašio ih se. Ĉinilo mu se da oni znaju kako se tući, a on nije imao pojma. Ionako su imali pištolje. Mogli bi pucati u njega. Koliko bi to boljelo? Pogledao je u pročelje kuće. Morao je proći p okraj prozora dnevnoga boravka i blagovaonice, gdje nije bilo zavjesa. Snijeg nije padao gusto kao prije i ako netko pogleda van lako će ga vidjeti. Prisilio se da krene naprijed.
Stao je pokraj prvoga prozora i pogledao u dnevni boravak. Na boţićnome drvc u svijetlile su lampice, mutno osvjetljavajući poznati namještaj, stolove, televizor i četiri nabreknute dječje čarape ispred kamina, napunjene kutijama i paketićima. U sobi nije bilo nikoga.
Krenuo je dalje. Tu se snijeg činio dubljim, jer nanosio ga je v jetar s mora. Probijati se kroz njega bilo je iznenađujuće zamorno. Zamalo je poţelio leći. Shvatio je da je budan dvadeset i četiri sata. Trgnuo se i nastavio. Dok je prolazio pokraj prednjih vrata, gotovo je očekivao da će se otvoriti, a Londončanin u ruţičastome dţemperu će iskočiti i uhvatiti ga. Ali ništa se nije dogodilo. Kada je došao u razinu s mračnom blagovaonicom, iznenadio ga je tihi laveţ. Na trenutak mu se činilo da će mu srce iskočiti iz grudi, a potom je shvatio da je to samo Nellie. Sigurno su je tu zatvorili. Pas je prepoznao Craigov obris i zacviljeo kao da moli da ga izbavi van. "Tiho, Nellie, za ime Boga",
promrmljao je. Sumnjao je da ga kuja čuje, ali ipak se utišala. Prošao je pokraj Mirandine Toyote Previe i Hugova Mercedesa karavana. Njihove su stranice kao i krov bile sasvim bijele, tako da su izgledali kao da su cijeli načinjeni od snijega - snjeţni automobili za Snješka Bijelića. Obišao je ugao kuće. Kroz prozor predsoblja dopiralo je svjetlo. Oprezno je izvirio preko ruba prozorskoga okvira. Mogao je vidjeti veliku komodu u kojoj su bile vjetrovke i čizme. Tamo je bio i akvarel Steepfalla koji je naslikala teta Miranda, dvorišna metla naslonjena u uglu i čelični ormarić za ključeve, pričvršćen na zid.
Vrata iz predsoblja prema kuhi nji bila su zatvorena. Tu je imao sreće.
Slušao je, ali iz kuće se nije ništa čulo. Što se dogodi kada nekoga udariš? U filmovima se samo sruše, ali bio je prilično siguran da neće biti tako u stvarnome ţivotu. Još vaţnije, što kada netko udari tebe? Koliko to boli? Što ako to nastave raditi, opet i opet? A kako je to kada te pogodi metak? Negdje je čuo kako je najbolnija stvar na svijetu metak u trbuh. Bio je potpuno uţasnut, ali prisilio se na pokret. Posegnuo je za kvakom straţnjih vrata, okrenuo je onoliko njeţno koliko je bilo moguće i gurnuo. Vrata su se otvorila i ušao je unutra. Predsoblje je bila malena prostorija, dva metra duga, suţena ciglama velikoga dimnjaka i ugrađenim ormarom za kapute uz njega. Kutija s ključevima visjela je na zidu dimnjaka. Craig je posegnuo da je otvori. Unutra je bilo dvadeset kukica označenih brojevima; na nekima je bio jedan ključ, na nekima više njih, ali on je odmah prepoznao ključeve Ferrarija. Zgrabio ih je i podignuo, ali privjesak je zapeo za kuku. Potegao je , opirući se panici. Tada je netko uhvatio kvaku na vratima kuhinje.
Craigu je srce poskočilo u grudima. Netko je pokušavao otvoriti vrata između kuhinje i predsoblja. On ili ona stisnuo je kvaku, ali očito nije poznavao kuću, pa je gurao umjesto da povuče . Taj trenutak bio je dovoljan Craigu da uđe u plakar i zatvori vrata za sobom. Učinio je to ne razmišljajući, odustavši od ključeva. Ĉim je ušao shvatio je da je gotovo jednako brzo mogao izaći kroz straţnja vrata u vrt. Pokušao se sjetiti je li zatvorio straţnja vrata. Mislio je da nije. I je li svjeţi snijeg s njegovih čizama ostao na podu? To bi odalo da je netko bio tu prije nekoliko minuta, jer inače bi se otopio. A ostavio je i ormarić s ključevima otvoren. Netko s dobrim darom zapaţanja sve će to vi djeti i odmah shvatiti istinu. Zadrţao je dah i čekao. Miranda je vidjela kako njezin brat razgovara s Nigelom i čula riječi kojima ju je izdao. Prešla je tavan za tren i uvukla se u očev ormar za odijela. Teško je disala, srce joj je ubrzano tuklo, osjećala se osramoćeno, ali nije bila u panici, još ne. Iskočila je iz ormara u garderobu. Ĉula je kada je Kit rekao da dolazi policija i u jednome je kratkome trenutku radosno pomislila kako su spašeni. Sve što treba učiniti je mirno čekati dok ljudi u plavim odorama ne uđu na glavni ulaz i ne uhite lopove. Potom je uţasnuto slušala plan kojim se Nigel namjerava riješiti policije. Što će učiniti ako se policija okrene odlučivši se na odlazak, ne uhitivši nikoga? Odlučila je kako će otvoriti prozor kupaonice i početi vrištati. Sada je Kit pokvario taj plan. Bila je prestravljena od pomisli na novi susret s Daisy, ali uspjela se uvjeriti da ne smije odustati od svojih namjera. Moţe se sakriti u Kitovoj sobi, na drugoj strani, dok Daisy pretraţuje tavan. To neće zavarati Daisy duţe od nekoliko sekundi, ali moţe biti dovoljno da Miranda otvori prozor i pozove pomoć.
Protrčala je kroz spavaću sobu. Kada je uhvatila kvaku, čula je teške korake na stubama. Zakasnila je. Vrata su se otvorila. Miranda se sakrila iza njih. Daisy je projurila kroz sobu u garderobu ne osvrćući se. Miranda je kliznula kroz vrata. Prešla je hodnik i ušla u Kitovu sobu. Otrčala je do prozora i povukla zavjese, očekujući da će vidjeti policijska vozila s rotirajućim sv jetlima. Vani nije bilo nikoga.
Pogledala je u pravcu prilaznoga puta. Svitalo je i vidjela je drveće pokriveno snijegom na rubu šume, ali ne i dolazeće automobile. Gotovo je pala u očaj. Daisy će za nekoliko sekundi pregledati tavan i uvjeriti se da tamo nema nikoga. Zatim će provjeriti ostale sobe na katu. Mirandi je trebalo još vremena. Koliko daleko moţe biti policija? Postoji li način da zatvori Daisy na tavanu? Nije ni trenutak pomislila na opasnost. Otrčala je natrag u očevu sobu. Mogla je vidjeti ot vorena vrata ormara za odijela. Daisy je na tavanu upravo sada, ogledava se svojim zacrnjenim očima, pitajući se ima li tu kakvih skrovišta dovoljno prostranih da se u njih uvuče odrasla, krupnija ţena. Ne razmišljajući, Miranda je zatvorila vrata ormara.
Nisu imala bravu, ali bila su od punoga drva. Ako ih uspije zaglaviti, Daisy ih neće lako razvaliti,
posebice jer neće imati dovoljno mjesta za zalet unutar ormara. Na dnu vrata bio je uzak prorez. Kada bi tu nešto ugurala, vrata bi zapela, barem nakratko. Što moţe upotrijebiti? Treba joj komad drva, kartona, čak i običan papir. Otvorila je ladicu očeva noćnoga ormarića i našla Prousta. Počela je trgati stranice. Kit je čuo kako je kuja zalajala u susjednoj sobi. Bio je to glasan, ljutit laveţ, onako kako bi se oglasila kada bi neki stranac došao na vrata. Netko je dolazio. Kit je gurnuo vrata blagova onice. Pas je stajao s prednjim šapama na prozoru. Kit je otišao do prozora. Sni jeg je sada samo lagano padao. Pogledao je prema šumi i ugledao kako veliki kamion izlazi između stabala, s bljeskajućim narančastim svjetlom na vrhu i ralicom pred sobom. "Stiţu!" zaviknuo je. Ušao je Nigel. Pasje zareţao, a Kit rekao: "Šuti." Nellie se povukla u ugao. Nigel se prislonio na zid uz prozor i provirio van. Ralica je čistila stazu široku oko tri metra. Prošla je pokraj prednjega ulaza i pribliţila se koliko je mogla
parkiranim automobilima. U posljednjemu se trenutku okrenula, očistivši snijeg ispred Hugova Mercedesa i Mirandine Previe. Potom se unatrag vratila do ga raţe, pomakla s ceste i pomela betonirani prostor pred vratima garaţe. Dok je to radila, svijetli Jaguar prošao je pokraj nje, vozeći očišćenom stazom i zaustavio se ispred prednjih vrata.
Netko je izašao iz auta; visoka, vitka ţena kovrčave kose u koţnoj avijatičarskoj jakni podstavljenoj ovčjim krznom. Reflektirano svjetlo automobila bilo je dovoljno da Kit prepozna Toni Gallo. "Riješi je se", rekao je Nigel.
"Što se dogodilo s Daisy? Dugo joj treba —" "Ona će se pobrinuti za tvoju sestru." "Nadam se." "Više vjerujem Daisy nego tebi. Sada idi do vrata." Nigel se s Eltonom povukao u predsoblje.
Toni je pomagala nekome da izađe kroz straţnja vrata auta. Kit se namrštio. Bila je to neka starica u dugome vunenome kaputu i krznenoj kapi. Glasno je rekao: "Koji vrag...?"
Toni je uzela staricu za ruku i okrenula se. Tonino se lice namrštilo od razočaranja kada je vidjela tko je na vratima. "Bok, Kite", rekla je. Krenula je sa staricom prema kući. Kit je rekao: "Što hoćeš?" "Došla sam vidjeti tvoga oca. Nešto se dogodilo u laboratorijima." "Tata spava." "Zbog ovoga se treba probuditi, vjeruj mi." "Tko je ta starica?" "Ova gospođa je moja majka, Kathleen Gallo."
"Nisam ja starica", odgovorila je starica. "Imam sedamdeset i jednu godinu, u formi sam poput trkaćega psa i pazi kako se ponašaš." "Dobro, majko, nije on htio biti nepristojan." Kit se na to nije obazirao. "Što ona radi ovdje?"
"To ću objasniti tvome ocu." Ralica se okrenula ispred garaţe i vraćala se putem koji je raščistila, prema šumi i glavnoj cesti. Za njom je krenuo i Jaguar.
Kit se uspaničio. Što će sada? Vozila su odlazila, ali Toni je i dalje bila tu. Jaguar je naglo stao. Kit se nadao da vozač nije nešto posumnjao. Auto se vratio unatrag do kuće. Otvorila su se vozačeva vrata i maleno klupko palo je na snijeg. Izgleda gotovo poput šteneta, pomislio je Kit. Vrata su se zatvorila,, a auto krenuo naprijed.
Toni se vratila i podigla klupko. I bilo je to štene, sivo-bijeli engleski ovčar star oko dva mjeseca.
Kit je bio zapanjen, ali odlučio je ne postavljati pitanja. "Ne moţeš unutra", rekao je Toni. "Ne budi glup", odgovorila je. "Ovo nije tvoja kuća, već tvoga oca i on će me htjeti vidjeti." Nastavila je polako hodati prema njemu s majkom drţeći je za ruku i psićem noseći ga u drugoj ruci. Kit je bio u nezgodnu poloţaju. Očekivao je da će Toni biti u svome autu i namjeravao joj reći da se vrati kasnije. Na trenutak je pomislio zatrčati se za Jaguarom i reći vozaču da se vrati. Ali vozač bi se sigurno pitao što se događa. A i policija u ralici upitala bi se kakva je to guţva. Bilo bi preopasno. Kit nije učinio ništa. Toni je stajala ispred Kita, koji se ispriječio na ulazu. "Je li sve u redu?" pitala je. Nije imao kamo, shvatio je. Ako nastavi slušati Nigelova naređenja moţe navući policiju za vrat. Samu Toni ipak će lakše riješiti. "Bit će bolje da uđete unutra", rekao je. "Hvala. Onako usput, štene se zove Osborne." Toni je s majkom ušla u kuću. "Trebaš li na zahod, majko?" pitala je Toni. "Ovdje je jedan." Kit je gledao kako svjetla Jaguara i ralice nes taju u šumi. Malo se opustio. Natovario si je Toni, ali oslobodio se policije. Zatvorio je ulazna vrata.
Na katu se začuo tresak, kao kada čekić udari u zid. "Koji je to vrag?" pitala je Toni. *** Miranda je istrgla debeli snop stranica iz knjige i presavinula ih u klin koji je gurnula u procijep ispod vrata ormara. To neće dugo zadrţati Daisy. Trebala joj je čvršća prepreka. Uz krevet je bila starinska
komoda koja je sluţila kao stolić. Uz veliki napor odvukla ju je preko parketa, nagnula je pod kutem od četrdeset i pet stupnjeva i naslonila na vrata. Gotovo istovremeno čula je kako Daisy gura s druge strane. Kada guranjem nije ništa postigla, počela je lupati. Miranda je pretpostavila da Daisy leţi s glavom na tavanu i nogama u ormaru, udarajući vrata potplatima cipela. Vrata su se zatresla, ali ne i otvorila. Ipak, Daisy je bila tvrd orah, sjetit će se nečega. Bilo kako bilo, Miranda je dobila nekoliko dragocjenih sekundi.
Potrčala je do prozora. Na svoje razočaranje vidjela je dva vozila - kamion i luksuzni auto - kako odlaze od kuće. "Oh, ne!" glasno je rekla. Vozila su već bila predaleko da bi ljudi u njima čuli njezine povike. Je li bilo prekasno? Potrčala je iz spavaće sobe. Zaustavila se na vrhu stuba. Dolje kod ulaza bila je neka starija ţena koju nikada prije nije vidjela i ulazila u zahod.
Što se događa? Uz nju je prepoznala Toni Gallo koja je skidala svoju avijatičarsku jaknu i vješala je na stalak za šešire. Mali sivo-bijeli psić njuškao je kišobrane. Pojavio se Kit. Iz spavaće sobe začuo se još jedan udarac i Kit je rekao Toni: "Sigurno su se probudila djeca." Miranda je bila zapanjena. Kako je to moguće? Kit se pravio da je sve u redu... Sigurno zavarava Toni, shvatila je Miranda. Nadao se kako će ona pomisliti da je sve u redu. Potom će je ili nagovoriti da ode ili je svladati i vezati s ostalima.
U međuvremenu je policija odlazila. Toni je zatvorila vrata zahoda za svojom majkom. Još nitko nije primijetio Mirandu. Kit je rekao Toni: "Najbolje je da uđeš u kuhinju." Tamo će je zaskočiti, nagađala je Miranda. Nigel i Elton će je čekati i uhvatiti je iznenađenu. Ĉuo se tresak iz spavaće sobe: Daisy se probila iz ormara. Miranda je reagirala ne misleći. "Toni!" zavikala je. Toni je pogledala uza stube i opazila je. Kit je rekao: "Sranje, ne —" Miranda je vikala: "Lopovi su tu, vezali su tatu, imaju pištolje— " Daisy je izletjela iz spavaće sobe i
srušila Mirandu, gurnuvši je niza stube.
7:30 Samo na tren, Toni se zaledila.
Kit je stajao pokraj nje s gnjevnim izrazom na licu, gledajući uza stube. Usta su mu se iskrivila dok je govorio: "Zgrabi je, Daisy!" Miranda je padala niz stube, a ruţičasta spavaćica joj se zadigla i otkrila mesnata bijela bedra.
Za njom je jurila ruţna djevojka obrijane glave, napadno našminkana, odjevena u koţu. A majka je bila u zahodu.
Odjednom shvativši sve, Toni je povezala događaje. Tu su bili naoruţani lopovi, rekla je Miranda. Nemoguće da dvije bande budu u tom zabačenome kraju iste noći. To su sigurno oni isti ljudi koji su opljačkali Kremlj. Ćelava djevojka s vrha stuba morala je biti plavuša koju je Toni vidjela na snimkama sigurnosnih kamera - vlasulja je pronađena u kombiju kojim su pobjegli. Toni je brzo razmišljala: činilo se da je Kit s njima - što bi objasnilo kako su probili zaštitne mjere— Upravo kada joj je to palo na pamet, Kit ju je obuhvatio rukom oko vrata i povukao, pokušavajući je oboriti s nogu. Istovremeno je povikao: "Nigele!"
Snaţno ga je udarila laktom u rebra i imala zadovoljstvo čuti ga kako bolno ječi. Njegov stisak na njezinu vratu je popustio, pa se mo gla okrenuti i ponovno ga udariti, ovaj put u pleksus, lijevom šakom. Zamahnuo je prema njoj, ali lako je izbjegla taj pokušaj. Povukla je desnu ruku za udarac kojim bi ga srušila, ali prije nego što je to izvela Miranda je pala sa stuba i udarila Toni odostraga po nogama. Kako se Toni već nagnula unatrag da bi udarila Kita, pala je na leđa. Trenutak kasnije ţena odjevena u koţu spotaknula se preko Mirande i Toni, sudarila s Kitom, pa su sve četvero završili u gomili na popločanome podu. Toni je shvatila da u tuči ne moţe pobijediti. Protiv nje su bili Kit i ţena koju je nazvao Daisy, a uskoro bi ih moglo biti još. Morala je pobjeći od njih, doći do daha i smisliti kako to i zvesti. Iskobeljala se iz guţve i otkotrljala. Kit je leţao na leđima. Miranda se sklupčala, izgrebana i bez daha, ali bez ozbiljnijih ozljeda. Pred Toninim očima Daisy se podigla na koljena i očito bijesna udarala Mirandu, gađajući je šakama u neprimjerenim damskim rukavicama od gamoša. Toni je skočila na noge. Preskočila je Kita, stigla do ulaznih vrata i otvorila ih. Kit ju je rukom uhvatio za noţni zglob, zadrţavajući je. Okrenula se i drugom nogom ga udarila u ruku. Pogodila ga je u lakat. Bolno je zajauknuo i pustio je. Toni je iskočila pred kuću i zalupila za sobom vrata. Skrenula je desno i potrčala stazom koju je načinila ralica. Ĉula je pucanj, i zvuk razbijanja prozorskog stakla u njenoj blizini. Netko iz kuće je pucao na nju. Ali nije ju pogod io. Dotrčala je do garaţe i skrenula na betoniranu zaravan pred vratima, koju je očistila ralica. Sada ju je garaţa štitila od onoga s pištoljem. Kamion s dva policajca u kabini uobičajenom je brzinom otišao očišćenom cestom s podignutom ralicom. To je značilo da je sada već predaleko kako bi ga stigla pješke. Što će napraviti? Dok je na očišćenom putu, netko iz kuće je lako moţe slijediti. Ali gdje se moţe sakriti? Pogledala je prema šumi. Tamo je bilo zaklona koliko hoćeš, ali nije bila dobro odjevena - skinula je jaknu malo prije Mirandina upozorenja - na otvorenome neće dugo izdrţati. I garaţa je vjerojatno jednako hladna. Otrčala je do drugoga kraja zgrade i pogledala iza ugla. Nekoliko metara dalje vidjela su se vrata štale. Moţe li se usuditi prijeći dvorište, izloţena pogledima iz kuće? Nije imala drugoga izbora. Kada je htjela krenuti, otvorila su se vrata štale. Oklijevala je. Što sada? Izašao je dječačić s kaputom prebačenim preko pidţame s likom čovjeka -pauka u prevelikim gumenim čizmama. Toni je prepoznala Toma, Mirandina sina. Nije se obazirao, već krenuo lijevo probijajući se kroz duboki snijeg. Toni je pretpostavila da ide prema kući i pitala se treba li ga zaustaviti; ali uskoro je shvatila kako je pogriješila. Umjesto da prijeđe dvorište prema glavnoj kući, uputio se prema kući za goste. Toni ga je u mislima poţurivala - da se makne s puta prije nego počnu nevolje. Vjerojatno traţi mamu da je upita smije li otvoriti poklone. Zapravo, majka mu je bila u glavnoj kući, gdje ju je tukla
razbojnica u rukavicama od gamoša. Ali moţda je očuh u drugoj kući. Toni je zaključila kako je
pametnije pustiti dječaka da to sam otkrije. Vrata kuće za goste nisu bila zaključana i Tom je ušao unutra. Toni je još oklijevala. Je li netko tamo iza prozora kuće i pokriva dvorište Browning automatikom od devet milimetara? Uskoro će saznati. Krenula je trkom, ali čim je stigla do dubokoga snijega pala je. Leţala je sekundu, čekajući na pucanj, ali nije ga bilo. Podigla se na noge dok joj je hladni snijeg ulazio kroz tr aperice i majicu te nastavila, hodajući opreznije, ali i sporije. Sa strahom je gledala prema kući. Nije mogla vidjeti nikoga niti na jednom prozoru. Prelazak dvorišta ne bi trebao trajati duţe od minute, ali svaki se korak činio bolno dugim. Konačno je stigla do štale, ušla unutra i zatvorila vrata za sobom, drhteći od olakšanja što je još na ţivotu. Malena svjetiljka otkrivala je bilijarski stol, nekoliko starijih kauča, televizor s velikim ekranom i dva poljska kreveta, oba prazna. Ĉinilo se da u sobi ne ma nikoga, ali ljestve su vodile na sjenik. Toni je uspjela zaustaviti drhtanje i popela se ljestvama. Kada je bila na pola puta izvirila je preko ruba. Zaprepastilo ju je nekoliko pari malih crvenih očiju koje su je gledale: Carolineini miševi. Popela se do vrha. Tu su bila još dva kreveta. Pospano klupko na jednome bila je Caroline. U drugi nitko nije ni legao.
Bandi iz kuće neće trebati dugo da krenu za Toni. Mora brzo dozvati pomoć. Posegnula je za mobitelom. Potom je shvatila da ga nema.
Nemoćno je podigla stisnute šake. Telefon je bio u dţepu avijati - čarske jakne, koju je objesila u predsoblju.
Što će sada? "Moramo za njom", rekao je Nigel. "Moţda već telefonira policiji." "Stani", rekao je Kit. Otišao je do stalka za šešire. Trljao je lijevi lakat tamo gdje ga je Toni udarila, ali
prestao je kako bi pretraţio njezinu jaknu. Slavodobitno je iz jednoga od dţepova izvadio mobitel. "Ne moţe nazvati policiju." "Hvala Bogu na tome." Nigel se ogledao po predsoblju. Daisy je pritisnula Mirandino lice o pod, savinuvši joj ruku iza leđa. Elton je stajao na vratima kuhinje. Nigel je rekao: "Eltone, nađi još konopa da Daisy veţe ovu debelu kravu." Okrenuo se Kitu. "Baš su pravi prokleti par, te tvoje sestre." "Zaboravi na njih", rekao je Kit. "Sa da moţemo pobjeći, je li tako? Ne moramo čekati dan da bismo uzeli
terenac. Moţemo uzeti bilo koji auto i odvesti se cestom koju je očistila ralica." "Tvoj čovjek je rekao da su u toj ralici policajci." "Ako nekamo neće gledati, onda je to odmah iza sebe." Nigel je odvratio: "Mudro. Ali ralica ne ide sve do... Tamo kamo mi moramo stići. Što ćemo kada skrene s našega puta?" Kit je potiskivao nestrpljenje. Moraju otići iz Steepfalla na bilo koji način, ali Nigel to još nije shvatio. "Pogledaj kroz prozor", rekao je. "Snijeg je stao. Uskoro će se početi topiti, rekli su na prognozi." "Pa ponovno moţemo zapeti." "U većoj smo opasnosti ovdje, sada kada je cesta očišćena. Toni Gallo moţda neće biti jedina koja će se pojaviti." Elton se vratio s kabelom od struje . "Kit je u pravu", rekao je. "Mogli bismo lako stići tamo do deset sati, ako ne bude nezgoda." Dodao je kabel Daisy, koja je Mirandi svezala ruke iza leđa. "Dobro", rekao je Nigel. "Ali najprije moramo sve skupiti, uklju čujući i djecu, kako bismo bili si gurni da
nekoliko sljedećih sati nitko neće zvati pomoć." Daisy je odvukla Mirandu kroz kuhinju i gurnula je u smočnicu. Kit je rekao: "Mirandin telefon sigurno je u drugoj kući, inače bi ga već upotrijebila. Njezin dečko Ned je tamo." Nigel je rekao: "Eltone, idi do te kuće."
Kit je nastavio. "U Ferrariju je još jedan telefon. Predlaţem da Daisy ode u garaţu i pobrine se da ga nitko ne pokuša upotrijebiti." "Što je sa štalom?" "Ostavimo ga za kraj. Caroline, Craig i Tom nemaju telefone. Nisam siguran za Sophie, ali njoj je tek
četrnaest."
"Dobro", rekao je Nigel. "Napravimo to što je brţe moguće." Otvorila su se vrata zahoda i izašla je majka Toni Gallo, još uvijek u šeširu. Kit i Nigel na trenutak su zurili u nju. Kit ju je sasvim zaboravio. Onda je Nigel rekao: "Gurni je u smočnicu s ostalima."
"Ali ne", rekla je starica. "Ja ću radije sjesti uz boţićno drvce." Krenula je iz predsoblja i uputila se prema dnevnome boravku. Kit je pogledao u Nigela, koji je slegnuo ramenima.
Craig je samo malo otvorio vrata plakara. Vireći, ugledao je prazno predsoblje. Upravo je htio izaći kada je jedan od razbojnika, Elton, izašao iz kuhinje. Craig je povukao vrata prema sebi i zadrţao dah. Tako je to išlo petnaest minuta. Netko od razbojnika stalno je bio tamo. Plakar je imao pljesnivi miris vlaţnih kabanica i starih čizama. Brinuo se zbog Sophie, koja je sjedila u Lukeovu Fordu u garaţi, smrzavajući se. Pokušao je strpljivo čekati. Njegova se prilika mora pojaviti uskoro. Nekoliko minuta prije Nellie je zalajala, što je značilo da netko dolazi. Craig se ponadao najboljemu; ali Nigel i Elton stajali su samo centimetrima daleko od Craiga, šapućući nešto što on nije uspio ra zumjeti. Sigurno se kriju od posjetitelja, zaključio je Craig. Poţelio je iskočiti iz plakara i potrčati prema vratima vičući upomoć, ali znao je da bi ga uhvatili i utišali onoga trenutka kada bi se otkrio. Bio je luđački frustriran.
S kata se čulo lupanje, kao da netko pokušava razbiti vrata. Zatim se čuo drukčiji prasak, više kao petarda - ili moţda pucanj iz pištolja. Uslijedio je zvuk razbijenoga stakla. Craig je bio očajan i preplašen. Sve dotada razbojnici su samo prijetili pištoljima. Sada kada su počeli pecati, kako će to završiti? Obitelj je bila u strašnoj opasnosti. U vrijeme kada se čuo pucanj, Nigel i Elton su otišli, ali ostavili su otvorena vrata, a Elton se vidio u daljem uglu kuhinje, kako razgovara s nekime tko stoji u predvorju. Zatim se vratio, ali je izašao na straţnji izlaz, ostavivši širom otvorena vra ta. Konačno se Craig mogao neprimijećeno maknuti. Ostali su bili u predvorju. To je bila njegova prilika. Izašao je iz plakara. Otvorio je ormarić za ključeve i uzeo ključ od Ferrarija. Ovaj put nije nigdje zapeo. U dva koraka bio je na vratima. Snijeg je stao. Negdje iza oblaka pucala je zora i sve je bilo crno- -bijelo. S njegove lijeve strane bio je Elton, koji se probijao kroz snijeg u pravcu kuće za goste. Bio je okrenut leđima i nije vidio Craiga. Craig se uputio u suprotnome pravcu i skrenuo iza ugla , pa ga je kuća sakrila od Eltona. Zapanjio se kada je ugledao Daisy, udaljenu samo nekoliko metara.
Srećom, i ona je prema njemu bila okrenuta leđima. Očito je izašla na prednja vrata i udaljavala se od njega. Put je bio očišćen i shvatio je da je tu proš la ralica dok se on krio u plakaru. Daisy je išla prema garaţi - i Sophie. Sakrio se iza očeva Mercedesa. Prošao je ispred kuće najbrţe što je mogao. Išao je uz blagovaonicu, gdje je stajala Nellie, s prednjim šapama na prozoru; zatim pokraj prednjih vrata , koja su bila zatvorena; uz dnevni boravak u kojemu je svijetlilo boţično drvce. Zapanjio se kada je vidio staricu koja sjedi uz drvce sa štenetom u krilu. Nije zastao kako bi shvatio tko je to uopće bio. Stigao je do ugla i osvrnuo se. Daisy je išla ravno prema bočnim vratima garaţe. Ako tamo uđe, naći će Sophie kako sjedi u Lukeovu Fordu.
Posegnula je rukom u dţep crne koţne jakne i izvadila pištolj. Craig je bespomoćno gledao kako otvara vrata.
7:45 U smočnici je bilo hladno.
Boţićni puran prevelik da bi stao u kuhinjski hladnjak, leţao je na limu za pečenje na mramornoj polici, onako kako ga je Olga napunila i začinila, spreman za pećnicu. Miranda se nevoljko pitala hoće li poţivjeti da ga pojede. Bila je tamo s ocem, sestrom i Hug om, svi četvero zavezani kao pečenke i ugurani u prostor manji od četvornoga metra, okruţeni hranom: povrćem u košarama, tjesteninom na polici, kutijama ţitarica za doručak, limenkama tunjevine, pelata i graha. Hugo je bio u najlošijem stanju. Ĉinilo se da stalno pleše na granici svijesti. Naslanjao se na zid, a Olga se zbijala uz njegovo golo tijelo pokušavajući mu sačuvati toplinu. Stanleyjevo lice izgledalo je kao da se sudario s kamionom, ali drţao se uspravno i pomno pratio što se zbiva. Miranda se osjećala bespomoćno i jadno. Srce joj se slamalo pri pogledu na oca, inače tako dominantnoga, sada svezanoga i izubijanoga. Hugo je bio pokvaren, ali nije zasluţio to što je dobio: činilo se kako bi mu mogle ostati trajne posljedice. A Olga je bila junakinja, toliko se trudeći pomoći muţu koji ju je izdao. Svi su imali kuhinjske krpe zagurane u usta, ali Daisy to nije učinila Mirandi, vjerojatno zato jer više ne bi imalo smisla vikati nakon što je policija otišla. Miranda je shvatila, uz probuđenu nadu, da moţda i drugima moţe izvaditi krpe. "Tata, nagni se prema dolje", rekla je. On je poslušno savinuo svoje dugo tijelo preko nje, a kraj krpe visio mu je iz usta. Mogla ga je uhvatiti zubima. Povukla je, izvlačeći dio van; potom, na njezino razočaranje, krpa jo j je skliznula iz usta. Miranda je frustrirano uzdahnula. Otac se ponovno nagnuo, potičući je da pokuša još jednom. Ponovili su cijelu radnju i ovaj se put cijela krpa izvukla i pala na pod.
"Hvala ti", rekao je. "Mili Boţe, bilo je gadno." Miranda je isto učinila Olgi, koja je rekla: "Stalno mi se povraćalo, bojala sam se da ću se zagušiti." Olga je maknula Hugov povez na isti način. "Pokušaj ostati budan, Hugo", uţurbano je rekla. "Daj, drţi oči otvorene." Stanley je pitao Mirandu: "Što se tamo događa?" "Toni Gallo je došla s ralicom i policijom", objasnila je. "Kit je otvorio vrata i pravio se da je sve u redu, pa je policija otišla, ali Toni je uporno htjela ostati." "Ta je ţena nevjerojatna." se krila na tavanu. Uspjela sam upozoriti Toni." obro!" "Ona uţasna Daisy me gurnula niz stube, ali Toni je pobjegla. Ne znam gdje je sada."
"Ona će nazvati policiju." Miranda je odmahnula glavom. "Mobitel joj je ostao u dţepu jakne i Kit ga je uzeo." "Smislit će ona nešto - ona je izuzetno snalaţljiva. Dakle, ona nam je jedina nada. Nitko drugi nije na slobodi, osim djece, i naravno, Neda." "Bojim se da Ned neće biti od neke koristi", tmurno je rekla Miranda. "U ovakvim situacijama posljednje što ti treba je stručnjak za Shakespearea." Mislila je na to kako je krotak bio jučer pred svojom bivšom ţenom, Jennifer, kada ju je izbacila iz kuće. Kakve se nade mogu polagati u takvoga čovjeka protiv trojice profesionalnih razbojnika?
Pogledala je kroz prozor smočnice. Zora je svanula, a snijeg prestao padati, pa je mogla vidjeti kuću za goste u kojoj je spavao Ned i štalu gdje su bila djeca. Uţasnulo ju je kada je vidjela da Elton hoda preko dvorišta. "O Boţe", rekla je. "Ide prema drugoj kući." Njezin je otac pogledao van. "Skupit će nas sve na jednome mjestu", rekao je. "I sve nas svezati prije nego što odu. Ne smijemo im dopustiti da odnesu virus - ali kako ih zaustaviti?" Elton je ušao u kuću za goste. "Nadam se da je Ned dobro." Mirandi je iznenada bilo drago što Ned nije ratoboran tip. Elton je bio opak, bezobziran i naoruţan. Sve što Ned moţe je mirno poći s njim. "Moglo bi biti i gore", rekao je Stanley. "Onaj je tip razbojnik, ali nije sasvim psihotičan. Ţena jest."
"Griješi, jer nije normalna", rekla je Miranda. "U predsoblju, prije nekoliko minuta, udarala je po meni, a mogla je hvatati Toni. Zato je Toni pobjegla." "Zašto te Daisy udarala?" "Zatvorila sam je na tavanu." "Zatvorila si je na tavanu?"
"Otišla je tamo po mene, ali ja sam zatvorila vrata ormara iza nje i zaglavila ih. To ju je jako naljutilo." Njezin otac kao da se zagrcnuo. "Hrabra djevojka"., prošaptao je. "Nisam ja hrabra", rekla je Miranda. Sama je pomisao bila besmi slena. "Samo sam bila toliko uţasnuta da sam mogla učiniti bilo što." "Mislim da si bila hrabra." Oči su mu se ispunile suzama, pa se okrenuo. Ned je izašao iz druge kuće. Elton je bio odmah iza njega, drţeći pištolj na Nedovu zatiljku. Lijevom rukom Elton je drţao Toma za ruku. Miranda je šokirano uzdahnula. Mislila je kako je Tom u štali. Sigurno se probudio i krenuo traţiti majku. Nosio je svoju pidţamu s čovjekom-paukom. Miranda se borila da ne zaplače. Sva trojica išli su prema kući, ali začuo se uzvik, pa su se zaustavili. Trenutak kasnije pojavila se Daisy, vukući Sophie za kosu. Sophie se presavinula, tet urajući po snijegu, plačući od bola. Daisy je nešto rekla Eltonu, ali Miranda nije mogla čuti što. Potom se Tom izderao na Daisy: "Ostavi je na miru! To je boli!" Glas mu je dječački podrhtavao, još tanji od straha i bijesa. Miranda se prisjetila kako je Tom predpubertetski zaljubljen u Sophie. "Tiho, Tommy", preplašeno je šaputala, iako je on nije mogao čuti. "Nema veze ako joj iščupaju malo kose." Elton se nasmijao. Daisy se nacerila i još jače potegla Sophie za kosu. Toma je to što mu se smiju vjeroj atno gurnulo preko ruba. Odjednom je poludio. Istrgao je ruku iz Eltonove i bacio se na Daisy. Miranda je zavikala: "Ne!" Daisy je bila tako iznenađena kada je Tom skočio na nju da je pala na leda, ispustivši Sophienu kosu i sjela u snijeg. Tom je bio na n joj i udarao je svojim malim šakama. Miranda je shvatila da bespomoćno viče: "Stani! Stani!" Daisy je odgurnula Toma i podigla se na noge. Tom je skočio, ali Daisy ga je rukom u rukavici udarila u sljepoočnicu, pa je opet pao. Digla ga je s poda, i bijesno ga desnom rukom udarala u lice i tijelo, lijevom
ga drţeći uspravno. Miranda je vrištala. Iznenada se Ned pokrenuo.
Ne obazirući se na pištolj koji je Elton uperio u njega stao je između Daisy i Toma. Rekao je nešto što Miranda nije mogla čuti i stavio ru ku na Daisynu, zaustavljajući je. Miranda je bila zaprepaštena: slabi se Ned suprotstavio nasilnicima! Ne puštajući Toma, Daisy je udarila Neda u ţeludac. On se presavinuo, lica iskrivljena od boli. Ali, kada je Daisy zamahnula da ponovno udari Toma, Ned se uspravio i stao joj na put. PromijenivšiVmišljenje, u posljednjem trenu udarila je Neda umjesto Toma, pogodivši ga u usta. Ned je zajauknuo, podigao ruke na lice, ali nije se micao. Miranda je bila duboko zahvalna Nedu jer je odvratio Daisy od Toma, ali koliko dugo on moţe trpjeti batine? Nastavio je prkositi Daisy. Kada je maknuo ruke s lica, iz usta je šiknula krv. Dok je Miranda gledala, Daisy ga je udarila treći put. Miranda nije mogla vjerovati. Ned je bio poput zida. Jednostavno je stajao i primao udarce. I činio je to ne zbog svoga djeteta, već za Toma. Miranda se posramila što ga je smatrala slabićem. U tome se trenutku pokrenulo Nedovo dijete, Sophie. Ona je ne pomično stajala otkako joj je Daisy
pustila kosu, zapanjeno gledajući. Sada se okrenula i odmakla. Elton ju je pokušao uhvatiti, ali ona mu je iskliznula iz ruku. Za trenutak je izgubio ravnoteţu, a Sophie je počela trčati, skačući po duboku snijegu poput balerine.
Elton se naglo uspravio, ali Sophie je nestala. Elton je zgrabio Toma i viknuo Daisy: "Ne daj da ta cura pobjegne!" Daisy je izgledala kao da bi se rado svađala. Elton je viknuo: "Ja drţim ovu dvojicu. Kreni, kreni!" Bacivši gadan pogled na Neda i Toma, Daisy se okrenula i potrčala za Sophie.
8:00
Craig je okrenuo ključ u starteru Ferrarija. Iza njega veliki V12 motor smješten na straţnjemu kraju vozila se pokrenuo, pa ugasio.
Craig je zatvorio oči. "Ne sada", glasno je rekao. "Nemoj me sada iznevjeriti." Ponovno je okrenuo ključ. Motor se upalio, zapeo, pa riknuo kao ljutiti bik. Craig je dodavao gas, da bi bio siguran, a rika se pretvorila u urlikanje.
Pogledao je telefon. Pisalo je: "Traţim mreţu..." Pritisnuo je jedan - jedan-dva, iako je znao kako od toga neće biti koristi prije nego se telefon umreţi. "Hajde", poţurivao ga je."Nemam mnogo vremena..." Vrata sa strane su se otvorila i unutra je uteturala Sophie. Craig je bio iznenađen. Mislio je kako je Sophie u rukama strašne Daisy. Gledao je kako je Daisy izvlači iz garaţe. Očajnički ju je ţelio spasiti, ali nije imao šanse u tuči protiv Daisy, čak i kada ona ne bi imala pištolj. Borio se da ostane miran dok je gledao kako Daisy bezobzirno vuče Sophie za kosu. Ponavljao je u sebi kako je najbolje što moţe učiniti za Sophie ostati na slobodi i pozvati policiju. Sada se činilo da je pobjegla bez tuđe pomoći. Panično je disala i pretpostavio je kako je Daisy slijedi. Auto je bio tako blizu zidu da se suvozačeva vrata nisu mogla otvo riti. Craig je otvorio svoja vrata i rekao: "Brzo ulazi - popni se preko mene!"
Došepala je do auta i upala unutra. Craig je zalupio vratima. Nije znao kako ih zaključati, a previše mu se ţurilo da bi to istraţivao. Daisy nije mogla biti daleko, zaključio je dok se Sophie prebacivala preko njega. Nisu imali vremena za telefoniranje - morali su otići odatle. Dok se Sophie smještala na suvozačko sjedalo petljao je po kontrolnoj tabli i pronašao daljinski
upravljač kojim se otvaraju vrata garaţe. Pritisnuo ga je, i iza sebe začuo ka ko škripi nepodmazani metal uređaja za podizanje. Pogledao je u retrovizor i vidio kako se vrata polako pomiču nagore. Zatim je ušla Daisy. Lice joj je bilo crveno od napora, a oči bijesno raširene. U naborima njezine koţne jakne bilo je snijega. Zastala je na vratima, škiljeći u mračnu garaţu; potom je opazila Craiga za upravljačem auta. Pritisnuo je kvačilo i ubacio u poloţaj za voţnju unatrag. To s Ferrari - jevim mjenjačem sa šest brzina nikada nije bilo lako. Palica se opirala njegovu pritisku i čula se škripa; zatim je nešto sjelo na svoje mjesto. Daisy je protrčala ispred automobila i stigla do vozačevih vrata. Njezina ruka u rukavici uhvatila je kvaku. Vrata garaţe još nisu bila sasvim otvorena, ali Craig više nije smio čekati. Baš kada je Daisy otvorila
vrata, otpustio je kvačilo i stisnuo gas. Auto je skočio unatrag kao ispaljen iz praćke. Krovom je zapeo za donji dio aluminijskih garaţnih vrata i začuo se zveket. Sophie je prestrašeno uzviknula. Auto je izletio iz garaţe poput čepa s boce šampanjca. Craig je nagazio kočnicu. Ralica je očistila debeo sloj snijega koji je ispred garaţe napadao preko noći, ali od tada je palo još i betonirana površina bila je kliska. Ferrari se zanio idući unatrag i uz udarac zaustavio, uletjevši u snjeţni zid. Daisy je izašla iz garaţe. Craig ju je jasno vidio na sivome svjetlu svitanja. Oklijevala je. Iznenada se ţenskim glasom javio telefon u autu: "Imate jednu novu poruku." Craig je gurnuo mjenjač u poloţaj za koji se nadao da je prva brzina. Otpustio je kvačilo i na njegovo olakšanje gume su uhvatile, a auto krenuo naprijed. Okrenuo je volan u pravcu šume. Kada bi samo uspio stići do prilaznoga puta, mogao bi pobjeći sa Sophie i pozvati pomoć. Daisy je sigurno pomislila isto, jer je posegnula u dţep i iz jakne izvukla pištolj.
"Sagni se!" Craig je povikao Sophie. "Pucat će!" Dok je Daisy nišanila on je stisnuo gas i okrenuo upravljač, očajnički ţeleći što prije pobjeći.
Auto je proklizao zanoseći se preko zaleđenoga betona. Uza sav strah i paniku, Craig je osjet io već viđeno-, na istome mjestu mu je auto proklizao jučer, u nekome drugome ţivotu. Sada se borio da zadrţi kontrolu nad vozilom, ali tlo je bilo još klizavije nakon što je cijelu noć padao snijeg, uz temperaturu ispod nule.
Okrenuo je upravljač u pravcu klizanja i gume su na trenutak uhvatile, ali je pretjerao, pa je auto proklizao na drugu stranu i zavrtio se polukruţno oko svoje osi. Na suvozačevu sjedalu Sophie je letjela s jedne strane na drugu. Ĉekao je zvuk pucnja, ali nije ga bilo. Barem je nešto bilo dobro, shvatio je uţasnuti Craigov um, jer Daisy nije mogla naciljati vozilo koje se krivudavo kreće. Auto se zaustavio uz mnogo sreće nasred puta, ravno u pravcu suprotnome od kuće, prema cesti. Put pred Craigom očito je očistila ralica. Cesta prema slobodi bila je otvorena. Stisnuo je gas, ali ništa se nije dogodilo. Motor se ugasio. Krajem oka vidio je kako Daisy podiţe pištolj i paţljivo cilja u njega. Okrenuo je ključ i auto je poskočio naprijed; zaboravio ga je izbaciti iz brzine. Ta mu je greš ka spasila ţivot, jer u istome je trenu čuo prepoznatljiv zvuk pucnja iz pištolja, tek neznatno ublaţen zbog snijega koji je sve prekrivao; zatim je staklo na vratima zadrhtalo. Sophie je zavrištala. Craig je izbacio mjenjač iz brzine i ponovno okrenuo ključ. Vidio je kako Daisy iznova cilja i pritom je stiskao kvačilo i ubacivao u prvu brzinu. Nesvjesno se sagnuo dok je kretao, na svoju sreću, jer ovaj se put staklo rasprslo.
Zrno je također prošlo kroz prednje staklo, načinivši malenu okruglu rupu i mreţu naprsnuća svuda uokolo. Sada ispred sebe nije vidio ništa osim mutno -svijetlih i tamnih obrisa. Bez obzira na to stiskao je gas, trudeći se ostati na cesti koliko je to god mogao, znajući da će poginuti ako se ne makne od Daisy i njezina pištolja. Pokraj njega Sophie se sklupčala u loptu na suvozačevu sjedištu, rukama pokrivši glavu. Negdje na rubu vidnoga polja vidio je kako Daisy trči za autom. Ĉuo se još jedan pucanj. Iz telefona u autu se čulo: "Stanley, Toni ovdje. Loše vijesti - provala u labosu. Naz ovi me na mobitel čim prije." Craig je shvatio kako su ljudi s pištoljima sigurno povezani s pro valom, ali sada nije mogao misliti o tome. Pokušavao je upravljati gledajući kroz razbijeno prednje staklo, ali to nije bilo lako. Poslije nekoliko sekundi aut o je skrenuo s očišćene ceste i osjetio je kako ga nešto naglo usporava. U smrskanome staklu pojavio se obris stabla i Craig je stisnuo kočnicu, ali bilo je prekasno - auto je pogodio stablo uz strašan tresak. Craig je bio bačen naprijed. Glava mu je udari la u slomljeni vjetrobran, koji ga je porezao po čelu. Prsima je udario u upravljač. Sophie je poletjela na upravljačku ploču i pala straţnjicom na pod i s nogama na sjedalo, ali opsovala je i pokušavala se uspraviti, pa je znao da je s njome sve u redu. Motor se ponovno ugasio. Craig je pogledao u retrovizor. Daisy je bila deset metara iza njega, uporno hodajući po snijegu prema
autu, drţeći pištolj u ruci s navučenom rukavicom od gamoša. Nagonski je znao kako se pribliţava samo da bi mogla bolje naciljati. Namjerava ubiti njega i Sophie. Imao je jedan jedini izlaz. On je morao ubiti nju. Ponovno je upalio motor. Daisy, sada pet metara ravno iza auta, podigla je ruku s oruţjem. Craig je
ubacio mjenjač u poloţaj za voţnju unatrag i zatvorio oči. U trenutku kada je stisnuo gas, začuo je pucanj. Straţnje staklo se raspalo. Auto je poskočio unatrag, ravno na Daisy. Ĉuo se tupi udarac, kao da je netko ispustio vreću s krumpirima na poklopac motora. Craig je podigao nogu s gasa i auto se zaustavio. Gdje je Daisy? Gurnuo je slomljeno staklo vjetrobrana i
ugledao je. Udarac ju je odbacio na stranu i leţala je na zemlji s jednom nogom pod čudnim kutem. Uţasnuto je gledao svoje djelo. Potom se ona pokrenula. "Oh, ne!' uzviknuo je. "Umri već jednom!" Posegnula je rukom i podigla pištolj, leţeći u snijegu. Craig je ubacio u prvu brzinu.
Iz telefona se čulo: "Ako ţelite izbrisati poruku, stisnite tri." Daisy ga je pogledala u oči i uperila pištolj u njega. Otpustio je kvačilo i stisnuo gas. Ĉuo je pucanj kroz zvuk motora Ferrarija, ali pogodila je u prazno. Pritiskao je gas. Daisy se pokušala maknuti s puta, ali Craig je namjerno skrenuo prema njoj. Trenutak prije udarca vidio joj je lice, kako ga uţasnuto gleda, usta otvorena u krik koji nije stigao izaći. Zatim ju je aut o pogodio s troskom. Nestala je
pod zakrivljenim prednjim dijelom. Nisko postavljena karoserija zagrebala je preko meke izbočine. Craig je shvatio da ide ravno prema stablu koje je već jednom udario. Zakočio je, ali prekasno. Auto je još jednom udario u stablo.
Telefon iz auta mu je govorio kako moţe sačuvati poruku, ali prekinuo se u pola rečenice. Pokušao je upaliti motor, no ništa se nije dogodilo. Nije se čuo nikakav zvuk. Vidio je da ni telefon ne radi, a ugasila su se i sva svjetla na upravljačkoj ploči. Raspao se cijeli električni sustav. Nije ni čudno, nakon što je toliko puta udario autom.
Ali to je značilo da ne mogu koristiti telefon. I gdje je Daisy?
Izašao je iz auta. Na cesti iza njega bila je gomila potrgane crne koţe, bijeloga mesa i sjajne crvene krvi. Nije se micala. Sophie je izašla i stala pokraj njega. "Boţe, je li to ona?" Craigu je pozlilo. Nije mogao govoriti, pa je kimnuo. Sophie je prošaptala: "Misliš li da je mrtva?"
Craig je ponovno kimnuo i tada ga je mučnina svladala. Okrenuo s e i povratio u snijeg. 8:15
Kit je imao uţasavajući osjećaj da se sve raspada. Trebalo je to biti sasvim jednostavno, okorjelim kriminalcima poput Nigela, Eltona i Daisy, skupiti
nekoliko razbjeţalih članova pristojne obitelji. Ali ipak je sve neprekidno išlo pogrešno. Mali Tom samoubilački je napao Daisy; Ned je sve zapanjio ustavši u obranu Toma od Daisyne osvete; Sophie je u guţvi pobjegla. A Toni Gallo nije bilo nigdje na vidiku. Elton je uveo Neda i Toma u kuću prijeteći im pištoljem. Nedu je lice krvarilo na nekoliko mjesta, Tom je bio izgreben i plakao je, ali ravnomjerno su hodali i Ned je drţao Toma za ruku. Kit je računao tko je još na slobodi. Sophie je pobjegla, a Craig sigurno nije daleko od nje. Caroline vjerojatno još spava u štali. Zatim, tu je Toni Gallo. Ĉetvero, od toga troje djece - valjda neće dugo trebati da ih se pohvata? Ali vrijeme je istjecalo. Kit i ostali imali su manje od dva sata da stignu do aerodroma s virusom. Njihov kupac neće dugo čekati, pretpostavio je Kit. Ako bilo što krene po zlu, preplašit će se
klopke i otići. Elton je bacio Mirandin telefon na kuhinjski stol. "Našao sam ga u torbici u štali", rekao je. "Ĉini se da ovaj tip nema svoj." Telefon je pao blizu bočice s parfemom. Kit je čeznuo za trenutkom kada će bočica promijeniti vlasnika, kako je više nikada ne bi vidio i da dobije svoj novac. Nadao se da će glavne ceste biti očišćene od snijega do kraja dana. Namjeravao je odvesti se u London i smjestiti u neki manj i hotel, gdje će platiti gotovinom. Pritajit će se nekoliko tjedana, pa uhvatiti vlak za Pariz, s pedeset tisuća funti u dţepu. Odatle će polako putovati Europom, mijenjajući novac malo po malo, kako mu bude trebalo, te se zaustaviti u Lucci. Ali prije toga treba ovdje u Steepfallu sve pohvatati, kako bi usporili potjeru. A to se pokazalo
neobjašnjivo teškim. Elton je natjerao Neda da legne na pod, pa ga vezao. Ned je bio miran, ali pratio je što se zbiva. Nigel je vezao Toma, koji je još šmr cao. Kada je Elton otvorio vrata smočnice da ih ubaci unutra, Kit se iznenadio
vidjevši da su zatvorenici uspjeli skinuti poveze s usta.
Olga se prva javila: "Moraš odmah pustiti Huga odavde", rekla je. "Teško je ozlijeđen i veoma je hladan. Bojim se da će umrijeti. Sam o ga pusti da legne na pod u kuhinji, tamo je toplije." Kit je začuđeno vrtio glavom. Olgina privrţenost nevjernome muţu bila je neshvatljiva. Nigel je rekao: "Nije me trebao udarati po licu." Elton je gurnuo Neda i Toma u smočnicu s ostalima. Olga je rekla: "Molim vas, preklinjem vas!" Elton je zatvorio vrata. Kit nije ţelio misliti na Huga. "Moramo pronaći Toni Gallo, ona je opasna." Nigel je upitao: "Što misliš, gdje je?" "Pa, nije u kući, nije u drugoj kući, a nije ni u garaţi, jer Daisy je upravo bila tamo. Dakle, ili je vani, gdje
neće dugo izdrţati bez kaputa, ili u štali." auto pogodio s troskom. Nestala je pod zakrivljenim prednjim dijelom. Nisko postavljena karoserija zagrebala je preko meko izbočine. Craig je shvatio da ide ravno prema stablu koje je već jednom udario. Zakočio je, ali prekasno. Auto je još jednom udario u stablo. Telefon iz auta mu je govorio kako moţe sačuvati poruku, ali prekinuo se u pola rečenice. Pokušao je upaliti motor, no ništa se nije dogodilo. Nije se čuo nikakav zvuk. Vidio je da ni telefon ne radi, a ugasila su se i sva svjetla na upravljačkoj ploči. Raspao se cijeli električni sustav. Nije ni čudno, nakon što je toliko puta udario autom.
Ali to je značilo da ne mogu koristiti telefon. I gdje je Daisy? Izašao je iz auta.
Na cesti iza njega bila je gomila potrgane crne koţe, bijeloga mesa i sjajne crvene krvi. Nije se micala. Sophie je izašla i stala pokraj njega. "Boţe, je li to ona?" Craigu je pozlilo. Nije mogao govoriti, pa je kimnuo. Sophie je prošaptala: "Misliš li da je mrtva?"
Craig je ponovno kimnuo i tada ga je mučnina svladala. Okrenuo se i povratio u snijeg. 8:15
Kit je imao uţasavajući osjećaj da se sve raspada. Trebalo je to biti sasvim jednostavno, okorjelim kriminalcima poput Nigela, Eltona i Daisy, skupiti
nekoliko razbjeţalih članova pristojne obitelji. Ali ipak je sve neprekidno išlo pogrešno. Mali Tom samo ubilački je napao Daisy; Ned je sve zapanjio ustavši u obranu Toma od Daisyne osvete; Sophie je u guţvi pobjegla. A Toni Gallo nije bilo nigdje na vidiku. Elton je uveo Neda i Toma u kuću prijeteći im pištoljem. Nedu je lice krvarilo na nekoliko mjesta, Tom je bio izgreben i plakao je, ali ravnomjerno su hodali i Ned je drţao Toma za ruku. Kit je računao tko je još na slobodi. Sophie je pobjegla, a Craig sigurno nije daleko od nje. Caroline vjerojatno još spava u štali. Zatim, tu je Toni Gallo. Ĉetvero, od toga troje djece - valjda neće dugo trebati da ih se pohvata? Ali vrijeme je istjecalo. Kit i ostali imali su manje od dva sata da stignu do aerodroma s
virusom. Njihov kupac neće dugo čekati, pretpostavio je Kit. Ako bilo što krene po zlu, preplašit će se klopke i otići. Elton je bacio Mirandin telefon na kuhinjski stol. "Našao sam ga u torbici u štali", rekao je. "Ĉini se da ovaj tip nema svoj." Telefon je pao blizu bočice s parfemom. Kit je čeznuo za trenutkom kada će bočica promijeniti vlasnika, kako je više nikada ne bi vidio i da dobije svoj novac. Nadao se da će glavne ceste biti očišćene od snijega do kraja dana. Namjeravao je odvesti se u London i smjestiti u neki manji hotel, gdje će platiti gotovinom. Pritajit će se nekoliko tjedana, pa uhvatiti vlak za Pariz, s pedeset tisuća funti u dţepu. Odatle će polako putovati Europom, mijenjajući novac malo po malo, kako mu bude trebalo, te se zaustaviti u Lucci. Ali prije toga treba ovdje u Steepfallu sve pohvatati, kako bi usporili potjeru. A to se pokazalo
neobjašnjivo teškim.
Elton je natjerao Neda da legne na pod, pa ga vezao. Ned je bio miran, ali pratio je što se zbiva. Nigel je vezao Toma, koji je još šmr cao. Kada je Elton otvorio vrata smočnice da ih ubaci unutra, Kit se iznenadio
vidjevši da su zatvorenici uspjeli skinuti poveze s usta. Olga se prva javila: "Moraš odmah pustiti Huga odavde", rekla je. "Teško je ozlijeđen i ve oma je hladan. Bojim se da će umrijeti. Samo ga pusti da legne na pod u kuhinji, tamo je toplije." Kit je začuđeno vrtio glavom. Olgina privrţenost nevjernome muţu bila je neshvatljiva. Nigel je rekao: "Nije me trebao udarati po licu." Elton je gurnuo Neda i Toma u smočnicu s ostalima. Olga je rekla: "Molim vas, preklinjem vas!" Elton je zatvorio vrata. Kit nije ţelio misliti na Huga. "Moramo pronaći Toni Gallo, ona je opasna." Nigel je upitao: "Što misliš, gdje je?" "Pa, nije u kući, nije u drugoj kući, a nije ni u garaţi, jer Daisy je upravo bila tamo. Dakle, ili je vani, gdje
neće dugo izdrţati bez kaputa, ili u štali." ***
Toni je gledala kroz prozor štale. Sada je već znala troje od četvero ljudi koji su opljačkal i Kremlj, Jedan je, naravno, bio Kit. On je sve smislio, rekao ostalima kako probiti sigurnosni sustav. Zatim je tu bila ţena koju je Kit nazvao Daisy vjerojatno ironičan nadimak za nekoga koga bi se i vampir preplašio. Prije nekoliko minuta, prije sukoba u dvorištu, Daisy je mladoga crnca nazvala Eltonom, što moţe biti ime ili prezime. Toni još nije vidjela četvrtoga, ali znala je da se zove Nigel, jer Kit ga je tako zvao dok su bili kod ulaza. Bila je istovremeno preplašena i uzbuđena. Preplašena, jer očito je da su to bili iskusni i opasni kriminalci koji će je ubiti ako bude neophodno i zato jer su imali virus. Uzbuđena, jer i ona je bila opasna, a pruţala joj se prilika za iskupljenjem ako ih pohvata.
Ali kako? Najbolje bi bilo dozvati pomoć, ali nij e imala ni telefon ni auto. Telefoni na imanju nisu radili, vjerojatno su ih onesposobili lopovi. Bez sumnje su pokupili i sve mobitele na koje su naišli. Što je s autima? Toni je vidjela da su dva parkirana ispred kuće, a u garaţi mora biti još barem jeda n, ali nije imala pojma gdje bi mogli biti ključevi. Što je značilo da sama mora pohvatati lopove. Mislila je na scenu koju je vidjela u dvorištu. Daisy i Elton sakupljali su članove obitelji. Ali Sophie, izazovno obučena tinejdţerka, je pobjegla, a Daisy je krenula za njom. Toni je čula udaljenu buku iza garaţe - automobilski motor, razbijeno staklo, pucnjavu - ali nije mogla vidjeti što se događa i oklijevala je s provjerom kako se ne bi otkrila. Ako dopusti da je uhvate, sve su nade izgubljene. Pitala se je li još netko na slobodi. Bandi se vjerojatno ţuri, jer imaju sastanak u deset sati, ali ţeljet će
sakupiti sve prije nego krenu, tako da nitko ne moţe nazvati policiju. Moţda će se uspaničiti i početi griješiti. Toni se ţarko nadala da hoće. Njezine su šanse bile uţasno loše. Nije se mogla boriti s četvero razbojnika odjednom. Troje su bili naoruţani Browningovi automatici s trinaest metaka, rekao je Steve. Jedina prilika joj je da ih hvata jednoga po jednoga. Odakle početi? Kad-tad će morati krenuti u glavnu zgradu. Barem je znala raspored prostorija - pokazali
su joj ga slučajno upravo jučer. Ali nije znala gdje je tko u kući i oklijevala je pokušati nešto naslijepo. Očajnički joj je trebalo još podataka. Dok ih je pokušavala dokučiti izgubila je inic ijativu. Elton je izašao iz kuće i krenuo preko dvorišta prema štali. Bio je mladi od Toni, vjerojatno je imao oko dvadeset i pet godina. Bio je visok i izgledao kao da je u
dobroj formi. U desnoj ruci nosio je pištolj, uperen u tlo. lako je Toni bila uvjeţbana za borbu, znala je da on ne bi bio lak protivnik, čak ni bez pištolja. Ako to bude moguće, mora izbjeći izravan sukob s njime. Sa strahom se upitala moţe li se sakriti. Ogledala se po štali. Niti jedno mjesto nije se nametalo. Ionako ne bi imalo smis la. Mora se sukobiti s njima, tmurno je pomislila, što prije to bolje. Ovaj je dolazio po nju
sam, očito siguran da mu neće trebati pomoć oko jedne obične ţene. Moţda će se pokazati kako je to bila kobna greška. Na nesreću, Toni nije imala nikakvo oruţje. Imala je nekoliko sekundi da nešto pronađe. Brzo se ogledala oko sebe. Razmislila je o bilijarskome štapu, ali bio je prelagan. Udarac njime pakleno bi zabolio, ali ne bi čovjeka bacio u nesvijest, niti ga oborio na pod. Bilijarske kugle bile su mnogo opas nije: teške, tvrde i čvrste. Ugurala je dvije u dţepove traperica.
Poţeljela je da ima pištolj. Pogledala je gore na sjenik. Visina je uvijek prednost. Uspela se ljestvama. Caroline je čvrsto spavala. Na
podu između dva kreveta bio je otvoren kovčeg. Iznad odjeće nalazila se plastična vrećica. Uz kovčeg je bio kavez s bijelim miševima. Otvorila su se vrata štale, pa se Toni bacila na pod i priljubila uz njega. Ĉulo se neko petljanje, a potom su se upalila glavna svjetla. Toni nije mogla vidjeti prizemlje iz svoga leţećega poloţaja, pa nije točno znala gdje je Elton; ali ni on nije vidio nju, pa je bila u prednosti, jer ga je očekivala. Osluškivala je napeto, pokušavajući razabrati korake kroz lupanje srca. Ĉuo se neki čudan zvuk koji je poslije trenutka zbunjenosti protu mačila kao prevrtanje kreveta, Elton se uvjeravao da se nitko ne krije ispod njih. Zatim\ je otvorio vrata kupaonice. Tamo nije bilo nikoga - Toni je već provjerila. Više se nije imalo gdje pogledati osim na sjeniku. Počet će se penjati ljestvama svakoga trena. Što će učiniti? Toni je čula neugodan cijuk miševa i dobila ideju. I dalje leţeći nauznak posegnula je za plastičnom vrećicom iz otvorenoga kovčega i ispraznila njezin sadrţaj - lijepo upakirani paketić s natpisom Tatici, sretan Božić, voli te Sophie. Vratila je paketić u kovčeg. Potom je otvorila kavez s miševima. Njeţno je pokupila jednog po jednog miša i ubacila ih u plastičnu vrećicu. Bilo ih je pet. Osjetila je zlokobno ljuljanje poda koje joj je ukazivalo na to da se Elton počeo penjati ljestvama. Bilo je sada ili nikad. Ispruţila je obje ruke i ispraznila vrećicu preko vrha ljestava. Ĉula je kako Elton iznenađeno i zgađeno viče dok mu je pet miševa padalo na glavu. Njegov uzvik probudio je Caroline, koja se kriknuvši uspravila u sjedeći poloţaj. Ĉuo se udarac kada je Elton pao s ljestava na pod. Toni je skočila na noge i pogledala dolje. Elton je pao na leđa. Nije se doimao ozbiljno ozlijeđenim, ali panično je vikao i pokušavao otresti miševe s odjeće. Oni su bili preplašeni poput njega i očajnički se pokušavali uhvatiti za nešto. Toni nije vidjela njegov pištolj. Oklijevala je samo djelić sekunde, a zatim skočila sa sjenika. Skočila je s obje noge na Eltonova prsa. Ispustio je bolan uzvik, jer mu je izbila sav zrak. Toni je doskoč ila poput gimnastičarke, produţivši u kolut naprijed, ali su je noge zaboljele od udarca. Odozgo se začuo krik: "Bebice moje!" Podigavši glavu ugledala je Caroline na vrhu ljestava, u pidţami boje lavande s nacrtanim ţutim plišanim medvjedićima. Toni je bila sigurna da je zgnječila jednoga ili dva Carolineina ljubimca kada je skočila, ali miševi su se razbjeţali okolo, očito neozlijeđeni. Očajnički ţeleći zadrţati prednost, Toni se podigla na noge. Jedan zglob snaţno ju je zabolio, ali nije se obazirala na to.
Gdje je pištolj? Sigurno ga je ispustio. Elton je bio ozlijeđen, ali vjerojatno ne i nepokretan. Pokušala je iz traperica izvući bilijarsku kuglu, ali kliznula joj je kroz prste dok ju je izvlačila iz dţepa. Osjetila je trenutak čistoga uţasa, činilo j oj se da je potpuno bespomoćna, jer joj tijelo odbija slušati naređenja mozga. Zatim je upotrijebila obje ruke, jednu da izvana gurne kroz dţep, a drugu da uhvati kuglu kada se pojavi. Ali kratak predah omogućio je Eltonu da se pribere od iznenađenja s miš evima. Kada je Toni podignula ruku iznad glave, on se otkotrljao u stranu. Umjesto da ga teškom kuglom udari u glavu, u nadi da će ga onesvijestiti, morala se predomisliti u posljednjemu trenutku i baciti je na njega.
Nije to izvela previše snaţno, i iz nekoga dijela njezina mozga začuo se glas bivšega dečka, Franka, kako prezirno govori: "Ne bi ti znala baciti loptu ni da ti ţivot ovisi o tome." Sada joj je ţivot ovisio o tome, a
Frank je bio u pravu - bacila je preslabo. Pogodila je metu i jasno se čuo ud arac kada se bilijarska kugla
sudarila s Eltonovom lubanjom, izazvavši bolan urlik; ali nije se srušio onesviješten. Umjesto toga, podigao se na koljena, drţeći se jednom rukom za ozlijeđenu glavu i zatim se podigao na noge. Toni je uzela drugu kuglu. Elton je gledao po podu oko sebe, zbunjeno traţeći svoj pištolj. Caroline se spustila na pola ljestava i u trenu je skočila na pod. Zastala je i uzela jednog od miševa koji se krio iza noge bilijarskoga stola. Kada se okrenula da uzme drugoga, sudarila se s Eltonom. On ju je
zamijenio sa svojom protivnicom i udario je. Bio je to snaţan udarac koji ju je pogodio u glavu sa strane i pala je na pod. Ali zaboljelo je i njega, jer Toni mu je vidjela bolno iskrivljeno lice dok se rukom hvatao za prsa, pa je pretposta vila da mu je slomila nekoliko rebara kada je skočila na njega. Nešto je privuklo Tonin pogled kad je Caroline posezala ispod bilijarskoga stola za drugim mišem.
Pogledala je ponovno i vidjela pištolj, mutno siv na tamnoj drvenoj podlozi. Elton ga je istovremeno opazio. Bacio se na koljena. Dok je Elton posezao ispod stola, Toni je podigla ruku visoko iznad glave i spustila kuglu svom snagom
ravno na Eltonov potiljak. Skljokao se onesviješten. Toni je kleknula, fizički potrošena i emocionalno ispraţnjena. Na trenutak je zatvorila oči; ali bilo je previše posla da bi se mogla duţe odmarati. Podigla je pištolj. Steve je bio u pravu, bio je to Browning automatik, od one vrste koju britanska vojska daje posebnim jedinicama za posebne zadatke. Sigurnosna polugica bila je s lijeve strane, uz dršku. Stavila ju je u zakočen poloţaj, pa zataknula pištolj za pojas
svojih hlača. Isključila je televiziju i iščupala kabel iz straţnjega dijela uređaja, te ga upotrijebila da Eltonu veţe ruke iza leđa. Zatim ga je pretr aţila nadajući se telefonu; ali, na njezino golemo razočarenje, nije ga imao. 8:30
Craigu je trebalo dugo da skupi hrabrost i još jednom promotri nepomičan oblik koji je nekada bio Daisy. Pogled na njezino izobličeno tijelo tjerao ga je na povraćanje, čak i s udaljenosti. Kada više nije imalo što izaći iz njega, pokušao je očistiti usta puneći ih svjeţim snijegom. Tada mu je prišla Sophie i obgrlila ga oko struka, pa ju je zagrlio, leđima okrenut Daisy. Stajali su tako dok mučnina nije prošla i dok se nije osjetio sposobnim da se okrene i vidi što je učinio. Sophie je upitala: "Što ćemo sada?" Craig je progutao knedlu. Još nije bilo gotovo. Daisy je bila samo jedna od troje razbojnika - a onda, bio je tu i ujak Kit. "Najbolje je da joj uzmemo pištolj", rekao je. Njezin izraz pokazao je koliko joj se to ne sviđa. Upitala je: "Znaš li ga upotrijebiti?" "Koliko to moţe biti teško?" Nije izgledala sretno, ali je samo odgovorila: "Kako hoćeš." Craig je još malo oklijevao; potom ju je uzeo za ruku i krenuli su prema tijelu. Daisy je leţala licem nadolje, s rukama ispod sebe. Iako je pokušala ubiti Craiga, još uvijek mu je bilo uţasno gledati tako unakaţeno ljudsko biće. Najgore su bile noge. Njezine koţne hlače bile su razderane u dronjke. Jedna je noga bila ne prirodno okrenuta, druga rasječena i krvava. Koţna jakna kao da je zaštitila tijelo i ruke, ali obrijana glava bila je prekrivena krvlju. Lice joj je bilo skriveno, zakopano u snijeg.
Zastali su na dva metra udaljenosti. "Ne vidim pištolj", rekao je Craig. "Sigurno je ispod nje." Prišli su bliţe. Sophie je rekla: "Nikada nisam vidjela mrtvaca." "Ja sam vidio Mamu Martu u mrtvačnici." "Ţelim joj vidjeti lice." Pustivši Craigovu ruku Sophie se spustila na koljeno i posegnula prema krvavome tijelu. Brzo poput zmije Daisy je podigla glavu, zgrabila Sophie za ručni zglob i izvukla desnu ruku s pištoljem ispod sebe.
Sophie je uţasnuto zavrištala. Craigu je bilo kao da ga je udario grom. Povikao je: "Isuse!" i od skočio unatrag. Daisy je zabila cijev maloga sivog p ištolja u meki Sophien vrat. "Ne miči se, dečko!" povikala je. Craig se ukipio. Daisyna glava bila je prekrivena krvlju. Jedno uho bilo je skoro sasvim otrgnuto i groteskno je visjelo na
malo koţe. Na licu nije bilo ozljeda, samo izraz čiste mrţnje. "Zbog ovoga što si mi učinio trebala bih je upucati u trbuh i pustiti te da gledaš kako krvari do smrti, vrišteći od boli." Craig je s uţasom zatresao glavom. "Ali trebam tvoju pomoć", nastavila je Daisy. "Ako ţeliš spasiti ţivot svojoj maloj prijateljici, učinit ćeš sve što ti kaţem, i to odmah. Budeš li oklijevao, ona je mrtva." Craig je osjetio da stvarno tako misli. "Dolazi ovamo", rekla je.
Nije imao izbora. Prišao je bliţe. "Klekni." Craig je kleknuo pokraj nje.
Okrenula je oči pune mrţnje prema Sophie. "Sada, ti kurvice, pustit ću ti ruku, ali ne pokušavaj mi pobjeći, jer ću pucati u tebe, i pritom uţivati." Lijevom je rukom pustila Sophie, ali zadrţala je pištolj na njezinu mekom vratu. Potom je stavila lijevu ruku oko Craigovih ramena. "Uhvati me za zgl ob, momče", rekla je. Craig je zgrabio Daisynu ruku koja mu je visjela preko ramena.
"Ti, curo, podvući se pod moju drugu ruku." Sopie je polako mijenjala poloţaj, dok ju je Daisy desnom rukom hvatala preko ramena, uspijevajući stalno drţati pištolj uperen u Sop- hienu glavu. "Sada ćete me podići i odnijeti u kuću. Ali njeţno, jer mislim da mi je noga slomljena. Ako me budete tresli, moţe me zaboljeti, pa bih tada mogla slučajno povući okidač. Tako... Polako... Sada me dignite." Craig je pojačao stisak oko Daisyne ruke i podigao se iz klečećega poloţaja. Da bi smanjio teret na Sophie desnom je rukom uhvatio Daisy oko struka i preuzeo još njezine teţine. Njih troje polako se uspravilo. Daisy je stenjala od boli i bila je blijeda kao snijeg koji ih je okruţivao; ali kada je Craig pogledao u stranu i uhvatio joj pogled, vidio je da ga paţljivo promatra. Kada su se uspravili Daisy je rekla: "Naprijed, polako." Hodali su naprijed, vukući Daisy noge.
"Kladim se da ste se vas dvoje sinoć negdje sakrili", rekla je. "Što ste namjeravali, a?" Craig nije ništa rekao. Nije mogao vjerovati kako je u njoj ostalo dovoljno snage da i dalje diše i bude zlobna.
"Reci mi, momče", gnjavila je. "Jesi li gurnuo prst u njezinu pičkicu, a? Ti prljavo malo kopile, kladim se da jesi." Craig se osjećao prljavo kada je ona to izgovorila. Bila je u stanju okaljati i tako nevino iskustvo. Mrzio ju
je, jer pokvarila mu je sjećanja. Ĉeznuo je za tim da je ispusti na tlo, ali bio je siguran da bi povukla okidač. "Ĉekajte", rekla je. "Stanite." Zaustavili su se, a ona je malo opteretila lijevu nogu, onu koja je bila izokrenuta.
Craig je gledao njezino strašno lice. Od boli je na trenutak zatvorila jako našminkane oči. Rekla je: "Odmorit ćemo se ovdje jednu minutu, pa nastaviti." Toni je izašla iz štale. Sada su je mogli vidjeti. Po njezinu proračunu, dvojica su bili u kući - Nigel i Kit - i bilo tko od njih moţe pogledati kroz prozor bilo kada. Ali morala je pokušati. Ĉekajući smrtonosni pucanj hodala je što je brţe mogla, probijajući se kroz snijeg prema kući za goste. Stigla je do nje bez nezgoda i maknula se s pogleda iza ugla zgrade. Ostavila je Caroline da plačući traţi svoje ljubimce miševe. Elton je bio smješten ispod bilijarskoga stola, svezanih očiju i usta kako bi bila sigurna da neće nagovoriti Caroline da ga odveţe kada dođe k sebi.
Toni je obišla kuću za goste i prišla glavnoj zgradi sa strane. Straţnja su vrata bila otvorena, ali nije ušla. Morala je razmisliti. Šuljala se uz straţnji zid kuće i provirila kroz prvi prozor. Gledala je u smočnicu. Šestero ljudi bilo je nagurano unutra, zavezanih ruku i nogu, ali stojeći: Olga; Hugo, koji je, izgleda, bio gol; Miranda; njezin sin Tom; Ned; i Stanley. Toni je osjetila val zadovoljstva pri pogledu na Stanleyja. Shvatila je da se negdje n a rubu svjesnoga plašila da bi on mogao biti mrtav.
Zadrţala je dah kada je vidjela njegovo izudarano i krvavo lice. Tada ju je ugledao, a oči su mu se raširile od iznenađenja i zadovoljstva. Ĉinilo se da nije ozbiljnije ozlijeđen, primijetila je s olakša njem. Otvorio je usta kako bi nešto rekao. Toni je brzo podigla prst na usta da ga utiša. Stanley je zatvorio usta i kimnuo da je shvatio.
Toni se premjestila do sljedećeg prozora i pogledala u kuhinju. Dvojica su sjedila okrenuti joj leđima. Jedan je bio Kit. Toni je osje tila saţaljenje prema Stanleyju, zbog sina sposobnoga da učini nešto takvo svojoj obitelji. Drugi čovjek bio je u ruţičastome dţemperu. To je sigurno onaj kojega je Kit nazvao Nigelom. Gledali su u maleni televizor, na kojemu su bile vije sti. Vidjela se ralica kako čisti cestu u svjetlu ranoga jutra.
Toni je grickala usnu, razmišljajući. Sada je imala pištolj, pa ipak, neće biti lako s njima dvojicom. Ali nije imala izbora. Dok je oklijevala, Kit se podigao, pa se brzo maknula s prozora.
8:45 Nigel je rekao: "To je to. Raščišćuju ceste. Moramo krenuti SADA." "Brine me Toni Gallo", rekao je Kit.
"Baš šteta. Ako budemo još malo čekali, nećemo stići na spoj." Kit je pogledao na sat. Nigel je bio u pravu. "Sranje", rekao je.
"Uzet ćemo onaj Mercedes ispred kuće. Nađi ključeve." Kit je izašao iz kuhinje i krenuo na kat. U Olginoj spavaćoj sobi izvukao je ladice od oba noćna ormarića, ali nije našao ključeve. Podigao je Hugov kovčeg i ispraznio sadrţaj na pod, ali ništa nije zazveckalo. Teško dišući, učinio je isto s Olginim kovčegom. Potom je ugledao Hugovu jaknu prebačenu preko naslona stolice. Našao je ključeve Mercedesa u dţepu. Otrčao je natrag u kuhinju. Nigel je gledao kroz prozor. "Zašto se Elton toliko zadrţao?" upitao je Kit. I sam je mogao čuti kako mu je glas pomalo histeričan. "Ne znam", rekao je Nigel. "Probaj se smiriti. "A koji se vrag dogodio s Daisy?" "Iziđi i upali motor", rekao je Nigel. "Obriši snijeg s vjetrobrana." "Dobro." Kada se Kit okrenuo, pogled mu je pao na bočicu pa rfema u dvostrukoj vrećici koja je leţala na stolu.
Nagonski ju je podigao i strpao u dţep svoje jakne. Potom je izašao. Toni je virila iza ugla kuće i vidjela kako Kit izlazi na straţnja vrata. Krenuo je u suprotnome smjeru, prema pročelju kuće. Pratila ga je i vidjela da otključava vrata Mercedesova karavana. To je bila prilika za nju.
Izvadila je Eltonov pištolj i pomaknula polugicu na otkočen poloţaj. Spremnik u ručki bio je pun metaka - provjerila je. Drţala je pištolj uperen u nebo, kako su je naučil i. Disala je polako i mirno. Znala je kako se rade takve stvari. Srce joj je tuklo kao bubanj, ali ruke su bile
mirne. Utrčala je u kuću. Kroz straţnja vrata ulazilo se u maleno predsoblje. Druga vrata vodila su u kuhinju. Otvorila ih je i utrčala unutra. Nigel je bio uz prozor, gledajući van. "Ne miči se!" zavikala je. Okrenuo se.
Uperila je pištolj u njega. "Ruke u zrak!" Oklijevao je.
Pištolj mu je bio u dţepu od hlača - vidjela je veliku izbočinu koju je napravio, odgovarajućeg oblika za automatik poput onoga koji je drţala. "Ni ne pomišljaj posegnuti za pištoljem", rekla je. Polako je podigao ruke. "Na pod! Licem prema dolje! Odmah!"
Spustio se na koljena i dalje s podignutim rukama. Potom je legao raširenih ruku. Toni je morala uzeti njegov pištolj. Stala je nad njega, prebacila pištolj u lijevu ruku i zabila mu cijev u vrat. "Otkočen je, a ja sam nervozna", rekla je. Kleknula je na jedno koljeno i posegnula u dţep njegovih hlača. Pokrenuo se jako brzo.
Otkotrljao se, zamahnuvši rukom prema njoj. Djelić sekunde oklije vala je povući obarač, a zatim je bilo prekasno. Izbacio ju je iz ravnoteţe i pala je u stranu. Da bi ublaţila pad, spustila je lijevu ruku na pod, ispustivši pištolj. Udario ju jc nogom, širokim zamahom, pogodivši je u bok. Povratila je ravnoteţu i osovila se na noge, uspravivši se prije njega. Kada se pridigao na koljena udarila ga je nogom u lice. Pao je unatrag, ruke su mu poletjele prema obrazima, ali brzo se pribrao. Bijesno ju je pogledao, kao da ga je naljutilo što je uzvratila udarac.
Zgrabila je pištolj i uperila ga u njega, pa se zaledio. "Idemo ispočetka", rekla je. "Ovaj put, ti ćeš izvaditi pištolj. Polako." Posegnuo je u dţep. Toni je ispruţila ruku ispred sebe. "I molim te, daj mi povod da ti raznesem glavu." Izvadio je pištol j. "Spusti ga na pod."
Nasmiješio se. "Jesi li ikada pucala u čovjeka?" "Spusti ga - odmah!" "Mislim da nisi."
Dobro je mislio. Vjeţbala je s vatrenim oruţjem, nosila pištolj u ne kim akcijama, ali nikada nije pucala ni u što osim u metu. Sama pomisao na pravljenje rupe u drugome ljudskome biću bila joj je odbojna. "Nećeš pucati u mene", rekao je. "Pričekaj još samo sekundu i saznat ćeš." Ušla je njezina majka, noseći štene. Rekla je: "Ovaj jadni psić nije doručkovao." Nigel je podigao pištolj. Toni je pucala u njegovo desno rame.
Bila je samo dva metra udaljena, znala je pucati i nije bilo teško pogoditi ga točno kamo je htjela. Povukla je okidač dva puta, kako su je naučili. Dvostruki prasak zaglušio je kuhinju. Dvije okrugle rupe pojavile su se na ruţičastom dţemperu, jedna uz drugu, tamo gdje ruka postaje rame. Pištolj je Nigelu ispao iz ruke. Bolno je uzviknuo i zateturao natrag prema hladnjaku.
Toni je bila u šoku. Nije mogla povjerovati da je to mogla učiniti. Sam čin bio je odbojan. Bila je čudovište. Pozlilo joj je. Nigel se izderao: "Jebena kučko!" Kao nekom čarolijom njegove su joj riječi vratile prisebnost. "Budi zahvalan da te nisam pogodila u trbuh", rekla je. "A sada lezi."
Skljokao se na pod i prevrnuo na lice, još se drţeći za ranu. Majka je rekla: "Pristavit ću vodu za čuj." Toni je podigla pištolj koji je ispustio i zakočila ga. Zatakla je oba pištolja za pojas i otvorila vrata smočnice. Stanley je rekao: "Što se dogodilo? Je li netko pogođen?" "Nigel", mirno je rekla. Izvadila je kuhinjs ke škare iz ladice s noţevima i prerezala konop od rublja kojim su bile vezane Stanleyjeve ruke i noge. Kada se oslobodio, zagrlio ju je i snaţno stisnuo. "Hvala ti", prošaptao joj je u uho.
Zatvorila je oči. Noćna mora kroz koju je prolazila nekoliko pos ljednjih sati nije joj promijenila osjećaje. Snaţno ga je grlila cijelu jednu dragocjenu sekundu, poţeljevši da trenutak potraje duţe; potom se odmaknula od njega. Dodala mu je škare i rekla: "Oslobodi ostale." Izvukla je jedan od pištolja iz pojasa. "Kit nije daleko. Sigurno je čuo pucnjavu. Ima li on pištolj?" "Mislim da nema", odgovorio je Stanley.
Toni je laknulo. To će olakšati stvari. Olga je rekla: "Vadite nas iz ove ledene sobe, molim vas!" Stanley se okrenuo da joj prereţe spone.
Začuo se Kitov glas: "Neka se nitko ne miče!" Toni se okrenula diţući pištolj. Kit je stajao na vratima. Nije imao pištolj, već je drţao običnu bočicu parfema u ruci kao da je to neko oruţje. Toni je prepoznala bocu koju je vidjela, napunjenu madobom-2. Kit je rekao: "Unut ra je virus. Jedan mlaz će vas ubiti." Svi su stajali mirno.
Kit je gledao u Toni. Ona ga je drţala na nišanu, on je uperio sprej prema njoj. Rekao je: "Ako pucaš u mene, ispustit ću bocu i staklo će se razbiti na ovim pločicama." Ona je rekla: "Ako poprskaš nas time, ubit ćeš i sebe." "Onda ću umrijeti", rekao je. "Nije me briga. Sve sam uloţio u ovo. Smislio sam cijelu stvar, izdao obitelj, postao dio zavjere zbog koje će umrijeti stotine, moţda tisuće ljudi. Nakon svega, što mi moţe biti? Radije ću umrijeti." Dok je govorio i sam je shvaćao kako je to istina. Ĉak ni novac više nije bio toliko vaţan. Sve što je zapravo ţelio bila je pobjeda. Stanley je rekao: "Kako smo stigli ovako daleko, Kite?" Kit je odgovorio na očev pogled. Kao Sto je i očekivao, vidio je ljutnju, ali i bol. Stanley je izgledao kao
kada je Mama Marta umrla. Baš šteta, ljutito je pomislio Kit; sam je za sve kriv. "Kasno je za isprike", grubo je rekao.
"Nisam se ni mislio ispričavati", tuţno je rekao Stanley. Kit je pogledao u Nige la, koji je sjedio na podu, drţeći rame koje je krvarilo lijevom rukom. To je objasnilo dva pucnja zbog kojih se Kit naoruţao bočicom prije nego se vratio u kuhinju. Nigel se podigao na noge. "Jebemti, ovo boli", rekao je.
Kit je rekao: "Predaj pištolje, Toni. Brzo ili ću vas poprskati." Toni je oklijevala. Stanley je rekao: "Mislim da se Kit ne šali." "Na stol", rekao je Kit.
Stavila je pištolje na kuhinjski stol, pokraj aktovke u kojoj je donesena bočica parfema. Kit je rekao: "Nigele, pokupi ih." Lijevom rukom Nigel je uzeo pištolj i gurnuo ga u dţep. Uzeo je drugoga, podigao ga, i nenadano brzo njime udario Toni u lice. Jauknula je i pala unatrag.
Kit je bio bijesan na njega. "Ma, što radiš!" povikao je. "Nemamo vremena za to! Moramo krenuti!" "Nemoj mi ti naređivati", grubo je rekao Nigel. "Ta je krava pucala na mene." Kit je po izrazu Tonina lica zaključio da ona očekuje kako će je ubiti. Ali nije bilo vremena za uţivanje u osveti. "Ta je krava uništila i moj ţivot, ali neću se zadrţavati da bih je kaz nio", rekao je Kit. "Prekini!" Nigel je oklijevao, zlokobno gledajući Toni. Kit je povikao: "Idemo!" Konačno se Nigel okrenuo od Toni. "Što ćemo s Eltonom i Daisy?" "Neka idu dovraga." "Trebali bi vezati tvoga starog i ovu kurvu." "Budalo glupa, zar ne shvaćaš da kasnimo?" Nigel je ubilački pogledao Kita. "Kako si me to nazvao?" Nigel bi rado pucao u nekoga, shvatio je Kit, i
upravo sada razmišlja kako bi to mogao biti upravo on. Bio je to strašan trenutak. Kit je podigao bočicu parfema visoko u zrak i p ogledao ga, čekajući da mu se ţivot okonča. Onda je Nigel odvratio pogled i rekao: "Dobro, idemo odavde."
9:00 Kit je istrčao van. Motor Mercedesa tiho je brektao, a snijeg na poklopcu već se topio od topline. Vjetrobran i prozori sa strane bili su djelomi čno očišćeni na mjestima koja je na brzinu sastrugao rukama. Uskočio je unutra, gurnuvši bočicu parfema u dţep jakne. Nigel se ubacio na suvozačevo sjedalo,
stenjući od boli zbog rana od metaka. Kit je ubacio automatski mjenjač u poloţaj za voţnju i dodirnuo gas. Ĉinilo se da auto ţeli krenuti, ali nije se pomaknuo. Ralica je prošla oko pola metra dalje, i veliki nanos s nijega se nalazio ispred branika. Kit je dodavao gas dok se auto borio da makne snijeg s puta. "Hajde!" rekao je Kit. "Ovo je Mercedes, on bi
trebao gurnuti pola metra snijega! Koliko je uopće jak ovaj prokleti motor?" Još je više stisnuo papučicu, ali nije htio da kotači izgube oslonac i počnu se vrtjeti uprazno. Auto se pomaknuo naprijed desetak centimetara, činilo se da snjeţna gomila popušta i miče se u stranu. Kit je pogledao unatrag. Otac i Toni su bili pred kućom, gledajući. Neće prilaziti bliţe, pomislio je Kit, jer znaju da Nigel ima pištolje. Auto je naglo poskočio naprijed kada se oslobodio snijega. Kit je osjetio ushit dok je ubrza vao očišćenim prilaznim putem. Steepfall mu se činio poput zatvora iz kojeg nikada neće pobjeći, ali uspio je. Prošao je pokraj garaţe, i ugledao Daisy. Nagonski je zakočio. Nigel je rekao: "Koji je ovo vrag?" Daisy je hodala prema njima, a drţali su je s jedne strane Craig, a s druge Nedova mrzovoljna kći Sophie. Daisy je vukla beskorisne noge za sobom, a glava joj je bila sva u krvi. Iza njih je bio Stanleyjev Ferrari, čiji su zavodljivi oblici bili ulupljeni i iskrivljeni, a sjajni plavi lak ispucao i izgreban. Koji se tu vrag dogodio? "Stani i pokupi je", rekao je Nigel. Kit se sjetio kako ga je Daisy još jučer poniţavala i skoro udavila u bazenu svojeg oca. "Tko je jebe", rekao je. On je bio za volanom i nije namjeravao zbog nje usporavati bijeg. Stisnuo je gas. ***
Veliki zeleni poklopac Mercedesa poskočio je prema njima poput propetoga konja. Craig je imao samo sekundu na raspolaganju. Desnom je rukom uhvatio kapuljaču Sophienog kaputića i povukao je na stranu, i sam se maknuvši u istom pravcu. Kako su oboje drţali Daisy povukli su je za sobom, pa su svo troje pali u mekani snijeg pokraj puta, Daisy vrišteći od boli i bijesa. Auto je prošao pokraj njih, promašivši ih samo nekoliko centimetara, a Craig je vidio kako ujak Kit sjedi za upravljačem. Bio je zapanjen. Kit ga je gotovo ubio. Je li to bilo namjerno ili je Kit znao da Craig ima dovoljno vremena da se makne? "Kopile jedno!" vrištala je Daisy za autom, podiţući pištolj.
Kit je ubrzavao prolazeći pokraj slupanoga Ferrarija i zavoja na prilaznome putu koji je obil azio breţuljak. Craig je ukipljeno gledao kako Daisy cilja. Ruka joj je bila mirna usprkos boli koju je osjećala. Pritisnula je okidač i Craig je vidio kako se raspada straţnje staklo. Daisy je ispruţenom rukom slijedila auto koji je ubrzavao i nepre kidno pucala, dok su čahure iskakale iz proreza na pištolju. Sa strane automobila pojavila se crta koju su napravile rupe od metaka, a zatim se začuo drukčiji prasak. Pukla je prednja guma i kroz zrak je zaklepetala od nje otkinuta traka. Auto je još sekundu produţio ravno. Onda je usporio i zanio se u stranu, a prednji kraj je zaorao po snijegu nagomilanom sa strane, podiţući bijelu lepezu. Straţnji dio produţio je naprijed i udario u niski zid koji je pratio rub litice. Craig je čuo škripu metala koji se savij a. Auto je bočno klizio. Daisy je nastavila pucati i vjetrobran je naprsnuo. Auto se polako počeo okretati, naginjući se preko boka i činilo se kao da oklijeva, a potom se prevrnuo na krov. Klizio je nekoliko metara i zaustavio se. Daisy je prestala pucati i pala na leđa, zatvorenih očiju. Craig je zurio u nju. Pištolj joj je ispao iz ruke. Sophie je počela plakati.
Craig je posegnuo preko nje. Gledao joj je oči, u strahu da će se otvoriti svakoga trenutka. Ruka mu se sklopila preko toploga pištolja. Podiga o ga je.
Drţao ga je u desnoj ruci i stavio prst na okidač. Uperio ga je u mjesto točno između Daisynih očiju. Sve što je tada ţelio bilo je spriječiti to čudovište da ikada više ugrozi njega, Sophie ili njihove obitelji. Polako, —povukao je okidač. Pištol j je kliknuo u prazno, nije bilo metaka. ***
Kit je leţao ispruţen na unutarnjoj strani krova prevrnutoga automobila. Bio je sav izubijan, vrat ga je bolio kao da ga je iskrenuo, ali mogao je micati udovima. Uspio se pridignuti. Nigel je leţao pokraj njega, u nesvijesti, moţda mrtav. Kit je pokušao izaći. Povukao je kvaku i gurao vrata, ali nisu se micala. Nešto se u sudaru zaglavilo. Luđački je lupao šakama po vratima, bez rezultata. Pritisnuo je pokretač električnoga spuštanja prozora, ali ništa se nije dogodilo. Panično je razmišljao o tome kako će ostati zarobljen sve dok ne dođu vatrogasci i izreţu lim i zahvatili su ga panika i očaj. Onda je primijetio da je vjetrobran napukao. Udario ga je rukom i lako izbio veliki komad slomljenoga stakla. Ispuzao je kroz vjetrobran. Nije pazio na slomljeno staklo i jedan oštar komad bolno mu je razrezao dlan. Jauknuo je i posisao ranu, ali nije se zaustavljao. Izvukao se ispod karoserije auta i nekako podigao na noge. Vjetar s mora luđački mu je puhao u lice. Og ledao se oko sebe. Otac i Toni Gallo trčali su prilaznim putem prema njemu. Toni je zastala da bi pogledala Daisy. Ĉinilo se da je u potpunoj ne svijesti. Craig i Sophie izgledali su
uplašeni, ali neozlijeđeni. "Što se dogodilo?" Pitala je Toni. "Pucala je na nas", odgovorio je Craig. "Pa sam je pregazio." Toni je pogledala gdje i Craig i ugledala Stanleyjev Ferrari, ulupljen s oba kraja, bez ijednoga cijeloga stakla. Stanley je rekao: "Boţe blagi!" Toni je opipala puls na Daisynu vratu. Bio je prisutan, al i slabo. "Još je ţiva - jedva."
Djeca su bila u redu, zaključila je Toni. Pogledala je naprijed prema smrskanome Mercedesu. Kit je izlazio iz njega. Potrčala je prema njemu. Stanley je bio odmah iza nje. Kit je počeo bjeţati prilaznim putem, prema šumi; ali bio je izubijan i potresen od sudara, pa je trčao neravnomjerno. Neće dugo, vidjela je Toni. Nakon nekoliko koraka zateturao je i pao. Ĉini se da je shvatio da ne moţe pobjeći tim putem. Podigao se na noge, promijenio smjer i zaputio prema litici. Toni je bacila pogled na Mercedes dok je prolazila pokraj njega. Nigel je leţao sav zgrčen, s otvorenim
očima i ukočenim pogledom mrtvaca. Troje razbojnika je sređeno, pomislila je Toni: jedan zavezan, jedna u nesvijesti, jedan mrtav. Samo je Kit ostao. Kit se poskliznuo na zaleđenoj cesti, zateturao, povratio ravnoteţu i okrenuo. Izvadio je bočicu parfema
iz dţepa i uperio je kao pištolj. "Stanite ili ću nas sve pobiti", rekao je. Toni i Stanley su se zaustavili.
Kitovo je lice bilo grč boli i bijesa. Toni je gledala u čovjeka koji je izgubio dušu. Moţe učiniti bilo što: pobiti obitelj, ubiti sebe, uništiti svijet. Stanley je rekao: "Neće djelovati na otvorenome, Kit." Toni se pitala je li to istina. I Kit je pomislio isto, pa rekao: "Zašto ne?" "Vidiš li kako puše", rekao je Stanley. "Kapljice će se raspršiti prije nego ikome naškode." "Dovraga sa svim tim", rekao je Kit i bacio bočicu visoko u zrak. Onda se okrenuo, preskočio niski zid i punim trkom zaputio prema samo nekoliko metara udaljenom rubu litice. Stanley je skočio za njim.
Toni je uhvatila bočicu parfema prije nego je pala na tlo. Stanley je skočio naprijed, s rukama ispruţenima ispred sebe. Zamalo je uhvatio Kita za ramena, ali ruke su mu skliznule. Pao je na tlo i uspio mu uhvatiti nogu, koju je jako stegnuo. Kit je pao na zemlju, s glavom i ramenima iznad ruba provalije. Stanley je skočio na njega, pritiskujući ga svojom teţinom.
Toni je pogledala preko ruba, trideset metara niţe, gdje se more pjenilo među oštrim stijenama.
Kit se koprcao, ali otac ga je pritiskao te se nakon nekoga vremena umirio. Stanley se polako uspravio i povukao Kita na noge. Kitove su oči bile zatvorene. Tresao se od navale osjećaja, kao da je dobio padavicu. "Gotovo je", rekao je Stanley. Stavio je ruke na sina i drţao ga. "S ada je sve gotovo." Stajali su tako nad provalijom, vjetar im je mrsio kosu, i onda se Kit prestao tresti. Tada ga je Stanley njeţno okrenuo i poveo prema kući. Obitelj je bila u dnevnoj sobi, zapanjena i tiha, još uvijek se pitajući je li noćna mora završ ila. Stanley je Kitovim mobitelom razgovarao s prvom pomoći iz Inverburna, a Nellie mu je pokušavala lizati ruke. Hugo je leţao na kauču, prekriven dekama, dok mu je Olga čistila rane. Miranda je Tomu i Nedu radila isto. Kit je leţao na podu na leđima, zatvorenih očiju. Craig i Sophie tiho su razgovarali u kutu. Caroline je našla sve svoje miševe i sjedila je s kavezom na koljenima. Tonina majka je sjela do Caroline sa
štenetom u krilu. Iz ugla je treperilo boţično drvce. Toni je nazvala Odette. "Koliko si ono rekla da su oni helikopteri daleko?" "Jedan sat", odgovorila je Odette. "Ali to je bilo onda. Ĉim je snijeg prestao digla sam ih u zrak. Sada su u
Inverburnu, i čekaju dalje upute. Zašto?" "Uhvatila sam lopove, i virus je kod mene, ali —" "Što, ti sama?" Odette je bila zadivljena.
"Ma to nema veze. Bitan je kupac, onaj tko se ţeli ovoga dočepati da bi ubijao ljude. Njega moramo naći." "I ja bih to voljela."
"Mislim da je moguće, ako budemo brzi. Moţeš li mi poslati heli kopter?" "Gdje si?" "U kući Stanleyja Oxenforda, u Steepfallu. Nalazi se na litici, točno dvadeset i pet kilometara sjeverno od
Inverburna. Ĉetiri zgrade su raspoređene u četverokut, a pilot će vidjeti i dva slupana auta u blizini." "Boţe moj, ti si imala posla." "Helikopter mi treba donijeti bubu, minijaturni radio- uređaj, onakav kakav uvališ nekome koga ţeliš pratiti. Mora biti dovoljno malen da stane u poklopac bočice parfema." "Koliko dugo uređaj treba emitirati?" "Ĉetrdeset i osam sati." "Nema problema. Trebali bismo imati nešto takvo u policijskoj postaji u Inverburnu." "Još nešto. Trebat će mi bočica parfema - Diablerie." "To već neće imati u policijskoj postaji. Morat će provaliti u neku parfumeriju u glavnoj ulici." "Nemamo mnogo vremena... Ĉekaj." Olga je nešto govorila. Toni ju j e pogledala i rekla: "Molim?" "Mogu vam ja dati bočicu Diableria, istu kao što je ona na stolu. Taj miris koristim." "Hvala." Toni je nastavila u telefon. "Zaboravi parfem, imam ja bočicu. Koliko brzo helikopter moţe stići ovamo?" "Za deset minuta." Toni je pogledala na sat. "Moţda neće biti dovoljno brzo."
"Gdje će helikopter nastaviti nakon što te pokupi?" "Javit ću ti se u vezi s time", rekla je Toni i prekinula vezu. Kleknula je pokraj Kita. Bio je blijed. Oči su mu bile zatvorene, ali nije spavao: pli tko je disao i na mahove se tresao. "Kite", rekla je. Nije odgovorio. "Kite, moram te nešto pitati. Jako je vaţno." Otvorio je oči. "Trebali ste se naći s kupcem u deset sati, zar ne?" Napeta tišina spustila se nad prostoriju kada su svi ostali počeli slušati. Kit je pogledao Toni, ali nije ništa rekao. Ona je rekla: "Moram znati gdje ste se trebali susresti." Pogledao je u stranu. "Kit, molim te."
Usne su mu se razdvojile. Toni mu je prišla bliţe. Prošaptao je: "Ne." "Razmisli o tome", bila je uporna. "Jednom ćeš moţda zasluţiti pomilovanje." "Nikada."
"Naprotiv. Do sada nije bilo velike štete, iako su namjere bile daleko gore. Virus je vraćen." Oči su mu se micale sa strane na stranu dok je gledao jednog po jednog člana obitelji. Ĉitajući mu misli Toni je rekla: "Nanio si im veliku nepravdu, ali čini se kako te još nisu napustili. Svi su uz tebe."
Zatvorio je oči. Toni se nagnula još bliţe. "Moţeš se početi iskupljivati upravo sada." Stanley je otvorio usta kako bi nešto rekao, ali Miranda ga je zaustavila podignutom rukom. Ona je progovorila umjesto njega. "Kite, molim te", rekla je. "Učini barem jednu dobru stvar nakon svih ovih uţasa. Učini to sebe radi, da bi znao da nisi sasvim pokvaren. Reci joj što ţeli znati." Kit je čvrsto stisnuo oči i pojavile su se suze. Konačno je rekao: "Škola letenja u Inverburnu." "Hvala ti", prošaptala je Toni. 10:00 Toni je sjedila u kontrolnome tornju škole letenja. S njom su u maloj sobi bili Frank Hackett, Kit Oxenford i detektiv iz mjesne policije. U hangaru je bio sakriven vojni helikopter koji ih je dovezao. Bilo je gusto, ali stigli su nekoliko minuta prije zakazanoga roka.
Kit je drţao tamnocrvenu aktovku. Bio je blijed, bez izraza na licu. Slušao je što mu se govorilo poput robota. Svi su gledali kroz velike prozore. Razvedravalo se i na snijegom prekrivenoj pist i zasjalo je sunce. Nije bilo ni traga drugome helikopteru.
Toni je drţala mobitel Nigela Buchanana, čekajući da zazvoni. Tijekom noći ispraznile su se baterije, ali bio je isti model kao i Hugov, p a je uzela njegov punjač, koji je sada bio utaknut u zid. "Do sada se pilot već trebao javiti", zabrinuto je rekla. Frank je rekao: "Moţda malo kasni." Stisnula je gumb i pogledala koji je broj bio posljednji pozvan. Izgledao je kao broj mobitela, i to u 23:45
jučer navečer. "Kite", rekla je. "Je li Nigel zvao kupca nešto prije ponoći?" "Njegova pilota." Okrenula se prema Franku. "Ovo je taj broj. Mislim da ga trebamo nazvati." "Dobro." Pritisnula je drugi gumb i dodala telefon detektivu. Stavio ga je na uho. Nakon nekoliko trenutaka rekao je: "Da, ja sam, gdje ste?" Govorio je londonskim naglaskom sličnim Nigelovu, zbog čega ga je Frank i poveo s njima. "Tako blizu?" upitao je, gledajući kroz prozor u nebo. "Mi vas ne vidimo— " Dok je govorio helikopter se pojavio iz oblaka. Toni je postala napeta. Detektiv je prekinuo vezu. Toni je uzela svoj mobitel i nazvala Odettu, koja je sada bila u Scotland Yardu, odakle se pratila cijela operacija. "Kupac na vidiku." Odette nije mogla prikriti uzbuđenje u glasu. "Reci mi koji broj ima na repu." "Samo malo..." Toni je promatrala helikopter sve dok nije bila u stanju razabrati registracijsku oznaku, koju je pročitala Odette. Odette ju je ponovila i zatim prekinula vezu. Helikopter se spuštao. Njegove su elise podigle snijeg s piste poput oluje. Sletio je stotinu metara od kontrolnoga tornja. Frank je pogledao Kita i kimnuo: "Kreni." Kit je oklijevao.
Toni je rekla: "Samo učini sve kako je dogovoreno. Reci: Imali smo poteškoća s vremenom, ali na koncu je ispalo kako treba. Sve će dobro proći." Kit je krenuo dolje noseći aktovku. Toni nije imala pojma hoće li se on drţati dogovora. Bio je budan više od dvadeset i četiri sata, doţivio je sudar i bio emocionalno uništen. Moţe učiniti bilo što.
Na prednjemu sjedalu helikopte ra bila su dvojica muškaraca. Jedan od njih, vjerojatno kopilot, otvorio je
vrata i izišao, noseći veliki kovčeg. Bio je to čovjek čvrste građe i srednje visine sa sunčanim naočalama. Pognuvši glavu udaljio se od letjelice. Trenutak kasnije Kit se pojavio ispred tornja i krenuo preko snijega prema helikopteru. "Samo mirno, Kite", glasno je rekla Toni. Frank je zagunđao. Dva su se muškarca sreli na pola puta. Nešto su razgovarali. Je li kopilot pitao gdje je Nigel? Kit je pokazao na kontrolni toranj. Što je govorio? Nigel je mene poslao na razmjenu, vjerojatno. Ali lako je moglo biti i policija je tamo gore u kontrolnom tornju. Bilo je još pitanja, a Kit je slijegao ramenima. Zazvonio je Tonin mobitel. Bila je to Odette. "Helikopter je registriran na Adama Hallana, londonskoga bankara", rekla je. "Ali on nije u njemu."
"Šteta." "Ne brini, nisam ga ni očekivala. Pilot i kopilot rade za njega. Prijavili su let za Battersea heliodrom odmah s druge strane rijeke, preko puta kuće gospodina Hallana u Cheyne Walku." "Onda je on glavni?"
"Moţeš biti sigurna da je. Lovimo ga već dugo." Kopilot je pokazao na tamnocrvenu aktovku. Kit ju je otvorio i pokazao bočicu Diableria ušuškanu medu
komadićima stiropora. Kopilot je spustio svoj kovčeg na pod i otvorio ga, otkrivši snopove novčanica od pedeset funti, čvrsto povezane; najmanje milijun funti, pomislila je Toni, moţda i dva. Kao što mu je rečeno, Kit je uzeo jedan od snopov a i prolistao ga. Toni je rekla Odette: "Zamjena je izvršena. Kit provjerava novac." Dva čovjeka na pisti pogledali su jedan drugoga, kimnuli glavama i potom se rukovali. Kit je dodao tamnocrvenu aktovku, pa podigao kovčeg. Ĉinio se teţak. Kopilot je krenuo natrag u helikopter, a Kit se vratio u kontrolni toranj.
Ĉim je kopilot ušao u letjelicu, ona je uzletjela. Toni je još bila na vezi s Odette. "Hvatate li signal iz odašiljača na bočici?" "Glasno i jasno", rekla je Odette. "Sredili smo gadove."
Blagdan Sv. Stjepana 19:00
U Londonu je bilo hladno. Nije padao snijeg, ali ledeni vjetar šibao je stara zdanja i vijugave ulice, ljudi su pognutih ramena umatali vratove u šalove i ţurili se u toplinu kafića i restorana, hotela i kino dvorana. Toni Gallo sjedila je u straţnjem dijelu neupadljivog sivog Audija pokraj Odette Cressy. Odette je bila
plavuša istih godina kao i Toni, u tamnome poslovnome odijelu i grimiznoj majici. Ispred njih bila su dva inspektora, jedan je vozio, drugi pratio radio- uređaj za navođenje, govoreći kuda treba ići. Policija je pratila bočicu parfema već trideset i tri sata. Helikopter je sletio, kao što su i očekivali, u jugozapadnom Londonu. Pilot je ušao u automobil koji ga je čekao i krenuo preko mosta Batte rsea u kuću na obali koja je pripadala Adamu Hallanu. Cijelu proteklu noć odašiljač je emitirao s istoga mjesta, smješten negdje u lijepoj kući iz osamnaestog stoljeća. Odette nije još ţeljela uhititi Hallana. Htjela je svojom mreţom uhvatiti što više tero rista. Toni je većinu toga vremena prospavala. Kada je legla u svoj krevet na Boţić negdje oko podneva, činilo joj se da je prenapeta da bi zaspala. Njezine su misli letjele s helikopterom preko Britanije, i brinula se hoće li sićušni radio zakazati. Usprkos tome zaspala je za nekoliko sekundi. Navečer se odvezla do Stepfalla da vidi Stanleyja.
Drţali su se za ruke i pričali jedan sat u njegovoj radnoj sobi, a onda je ona odletjela u London. Ĉvrsto je spavala cijelu noć u Odettinu stanu u Camden Townu. Osim što je slijedila radio-signal, policija je nadzirala Adama Hallana, njegova pilota i kopilota. Idućeg jutra Toni i Odette pridruţile su se ekipi koja je pazila na kuću Adama Hallana. Toni je ostvarila glavni cilj. Uzorci smrtonosnoga virusa bili su u BSL4 laboratoriju u Kremlju. Ali
također se nadala i hvatanju ljudi odgovornih za pakao kroz koji je prošla. Traţila je pravdu. Toga dana Hallan je priređivao ručak za pedeset ljudi iz različitih dijelova svijeta, različite dobi, koji su stigli u kuću odjeveni u skupu, ali ne i svečanu odjeću. Jedan od gostiju izišao je s bočicom parfema. Toni i Odette krenule su s ekipom za praćenje radio -signala prema Bayswateru i cijelo poslijepodne provele nadzirući jedan studentski dom. U sedam poslijepodne signal se opet pokrenuo.
Mlada ţena izišla je iz zgrade. Na uličnome svjetlu Toni je mogla vidjeti njezinu krasnu crnu kosu, bogatu i sjajnu. Nosila je torbu preko ramena. Podigla je okovratnik svog kaputa i krenula niz ulicu. Inspektor u trapericama i toploj jakni izišao je iz automobila i krenuo za njom. "Mislim da je to ono što čekamo", rekla je Odette. "Zbog tuţiteljstva mi trebaju svjedoci pokušaja ubojstva." Toni i Odette izgubile su mladu ţenu iz vida kada je ušla u podzemnu ţeljeznicu. Radio-signal
zabrinjavajuće zabrinjavajuće je oslabio čim se spustila ispod površine. Neko je vrijeme ostao takav, a onda je krenuo, vjerojatno jer je ţena sjela u vlak. Pratili su slab signal, u strahu da će nestati, i da će se ona otresti inspektora koji ju je slijedio . Ali izišla je na Piccadillyju, a inspektor je još bio uz nju. Izgubili su je iz vida na minutu kada je ušla u jednosmjernu ulicu, ali zatim je inspektor nazvao Odettin mobitel i rekao da je ušla u kazalište. Toni je rekla: "Tu će upotrijebiti sprej." Neoznačena policijska vozila stigla su pred kazalište. Odette i Toni ušle su unutra, s dvojicom iz drugog auta. Predstava je bila horor mjuzikl, i bila je popularna među američkim turistima. Djevojka s krasnom kosom čekala je u redu za preuzimanje već plać enih ulaznica. Dok je čekala, iz torbice je izvadila bočicu parfema. Brzim pokre tom koji je izgledao potpuno prirodno poprskala je glavu i ramena. Posjetitelji kazališta u njezinoj blizini nisu obratili paţnju. Nesumnjivo ţeli lijepo mirisati čovjeku kojega će sresti, pomislili bi, ako bi uopće o tome i mislili. Tako krasna kosa treba lijepo mirisati. Bilo je čudno što se nije osjetio nikakav miris, ali nitko to nije primijetio. "To je bilo dobro", rekla je Odette. "Pustit ćemo je da sve ponovi." U bočici je bila obična voda, pa ipak, Toni je zadrhtala dok ju je udisala. Da nije zamijenila bočice sada bi u zraku bio raspršen virus madobe-2 i jedan udah bi donosio smrt. sm rt. Ţena je uzela ulaznicu i ušla. Odette se obratila čovjeku na ulazu i pokazala mu policijs ku iskaznicu, pa su s inspektorima ušli za ţenom. Otišla je na šank, gdje se još jednom namirisala. Isto je ponovila u ţenskom zahodu. Konačno je sjela na svoje mjesto i još jednom se poštrcala. Namjeravala je upotrijebiti sprej još nekoliko puta za vrijeme pauze, pomislila je Toni, i za kraj opet u guţvi kada. publika bude izlazila. Do konca večeri skoro svatko tko je bio u kazalištu udahnuo bi kapljice iz bočice. Promatrajući s dna gledališta Toni je slušala naglaske ljudi oko sebe: ţena s američkog juga koja je kupila najljepši mogući kašmirski šal; netko iz Bostona objašnjavao je gdje je parkirao; Njujorčanin koji je platio pet dolara pet dolara za šalicu kave. Da je u bočici bio virus kao što je bilo planirano, svi ti ljudi sada bi bili zaraţeni madobom-2. Odletjeli bi kući u zagrljaj svojim obiteljima, javili se susjedima i vratili na posao, pričajući okolo o svome provodu u Europi. Deset ili dvanaest dana kasnije, svi bi se razboljeli. "Uhvatio sam neku gadnu prehladu u Londonu",
govorili bi. Kišući bi zarazili svoju rodbinu, prijatelje i kolege. Simptomi bi postajali sve gori, a njihovi bi liječnici dijagnosticirali gripu. Kada bi počeli umirati, liječnici bi shvatili kako se radi o nečemu mnogo goremu od gripe. Dok bi se smrtonosna zaraza brzo širila iz ulice u ulicu, iz grada u grad, medicina bi tek počela shvaćati s čime je suočena; do tada bi već bilo prekasno. Sada se ništa od toga neće do goditi, ali Toni je zadrhtala na pomisao kako je sve bilo blizu. Pristupio im je uznemireni čovjek u fraku: "Ja sam direktor kazališta", rekao je. "Što se zbiva?"
"Uhitit ćemo nekoga", rekla mu je Odette. "Moţda biste trebali pričekati s podizanjem zavjese još malo." "Nadam se da neće biti guţve." "I ja, vjerujte mi." Gledatelji su sjedili na svojim mjestima. "Dobro", rekla je Odette inspektorima. "Vidjeli
smo dovoljno. Pokupite je, i to što neupadljivije." Dvojica iz drugog auta krenuli su naniţe i stali svaki s jedne strane reda u kojem je sjedila. Ţena s krasnom kosom pogledala je jednog, pa drugog. "Pođite s nama, gospođice, molim vas", rekao je bliţi od dvojice inspektora. Kazalište se utišalo, publika publika ih je gledala. Je li to dio predstave? Ţena je ostala sjediti, ali izvukla je bočicu parfema i još se jednom poprskala. Inspektor, nizak čovjek u teškome kaputu, uputio se niz red sjedala prema mjestu gdje je sjedila. "Molim vas, krenite odmah", rekao je. Ustala je, podigla bočicu i prskala oko sebe. "Ne trudite se", rekao je. "Unutra je samo voda." Potom ju je uzeo za ruku i poveo niz red prema prolazu te prema dnu dvorane.
Toni je gledala uhićenu. Bila je mlada i lijepa. I spremna na samoubojstvo. Toni se pitala zbog čega. Odette je uzela bočicu bočicu parfema od nje i spustila je u vrećicu za dokaze. "Diablerie", rekla "Diablerie", rekla je. "Francuska riječ. Znaš li što znači?" Ţena je odmahnula glavom. "Vraţja posla." Odette se okrenula inspektoru. "Stavite joj lisice i odvedite je."
Boţić Godinu dana poslije 5:50 Toni je izašla gola iz kupaonice i prešla preko hotelske sobe kako bi došla do telefona. Iz kreveta, Stanley je rekao: "O Boţe, kako kako dobro izgledaš." Nasmiješila se svome muţu. Nosio je plavi ogrtač koji mu je bio prekratak, pa su mu se vidjele duge,
mišićave noge. "Nisi ni ti loš", rekla je i podigla slušalicu. Bila je to njezina majka. "Sretan Boţić", rekla je. "Tvoj bivši dečko je na televiziji", rekla je majka. "Što radi, pjeva boţične pjesme u policijskome zboru?" "S njim razgovara onaj Carl Osborne. Priča kako je prošloga Boţića uhvatio neke teroriste." "On ih je uhvatio?" Toni se odmah naljutila, ali onda je pomislila: neka ide dovraga. "Pa, treba mu malo reklame - pred promaknućem je. Kako mi je ses tra?"
"Baš sprema večeru." Toni je pogledala na sat. Na Karibima je bilo nekoliko minuta prije šest popodne. Za majku, u Engleskoj, bilo je blizu deset navečer. Ali Bellina je hrana uvijek kasnila. kasnila. "Što si od nje nje dobila za Boţić?" "Kupit ćemo nešto na siječanjskim rasprodajama, rasprodajama, jeftinije je." "Je li ti se svidio moj poklon?" Toni je majci poklonila ruţičasti dţemper od kašmira. "Krasan je, draga, hvala ti." "Je li Osborne dobro?" Majka je uzela štene kod sebe, i sada je to bio veliki čupavi crno -bijeli pas s dlakom
preko očiju. "Lijepo se ponaša i nije ništa zabrljao još od jučer." "A unuci?"
"Trče okolo i razbijaju poklone koje su dobili. Sada moram prekinuti, kraljica je na televiziji." "Bok, majko. Hvala Sto si nazvala." Stanley je rekao: "Pretpostavljam "Pretpostavljam da nemamo nemamo vremena za malo, znaš već čega, čega, prije večere." večere."
Pravila se da je zapanjena. "Upravo smo malo znaš već stol"
"To je bilo prije nekoliko sati! Ali ako si umorna... Jasno mi je da ţena u određenim godinama— " "U određenim godinama?" Skočila je na krevet i zajahala preko njega. "Određenim godinama?" Uzela je jastuk i tukla ga njime.
Bespomoćno se smijao i molio za milost, pa je prestala i poljubila ga. Očekivala je da će Stanley biti prilično dobar u krevetu, ali iznenadilo ju je što je toliko revan. Nikada neće zaboraviti njihovo prvo putovanje. U apartmanu hotela Ritz u Parizu povezao joj je oči i svezao ruke za krevet. Dok je tako leţala, gola i bespomoćna, gladio joj je usne perom, zatim srebrnom ţličicom, pa jagodom. Nikada prije nije se tako usredotočila na tjelesne podraţaje. Mazio joj je grudi svilenom maramicom, šalom od kašmira, koţnim rukavicama. Osjećala se kao da pluta na moru, lagano se njišući na valovima zadovoljstva. Ljubio je straţnju stranu njezinih koljena, bedra iznutra, meku koţu pod pazuhom, njezin vrat. Sve je radio dugo i polako, dok nije gorjela od ţelje. Dodirivao joj je bradavice kockama leda, stavljao u nju topla ulja. Nastavio je sve dok ga nije preklinjala da uđe, pa ju je onda pustio da još malo čeka. Nakon svega rekla je: "Nisam ni znala, ali cijeli ţivot sam čekala da mi netko to učini." "Znam", rekao je.
Sada je bio zaigran. "Daj, jednom na brzinu. Pustit ću te da budeš gore." "Pa, dobro." Uzdahnula je, praveći se da mu čini uslugu, dok se namještala na njemu. "Što sve danas djevojke moraju raditi..."
Začulo se kucanje na vratima. Stanley je povikao: "Tko je?"
"Olga. Toni mi je obećala posuditi ogrlicu." Toni je vidjela kako će Stanley reći kćeri da ode, pa mu je rukom prekrila usta. "Samo trenutak, Olga", doviknula je. Odvojila se od Stanleyja. Olga i Miranda dobro su se nosile s činjenicom da imaju pomajku svojih
godina, ali Toni nije ţeljela to testirati. Bolje ih je ne podsjećati kako njihov otac uţiva u ludome vođenju ljubavi. Stanley se podigao s kreveta i krenuo u kupaonicu. Toni je navukla zeleni svileni ogrtač i otvorila vrata.
Olga je ušetala unutra, odjevena za večeru u crnu pamučnu haljinu s dubokim izrezom. "Obećala si mi posuditi onu crnu ogrlicu."
"Naravno. Ĉekaj da je iskopam ." Iz kupaonice se čula voda od tuširanja. Olga je tiho progovorila - nešto sasvim neočekivano. "Htjela sam te pitati - je li vidio Kita?" "Da. Posjetio je zatvor dan prije nego smo krenuli ovamo." "Kako je moj brat?" "Neudobno mu je, frustriran je i dosađuje se, kao što se moglo i očekivati, ali nisu ga ni istukli ni silovali i nije na heroinu." Toni je našla ogrlicu i stavila je Olgi oko vrata. "Tebi bolje stoji nego meni - crno nije
moja boja. Zašto ne pitaš izravno oca za Kita?" "Tako je sretan, ne ţelim mu kvariti raspoloţenje. Tebi ne smeta, zar ne?" "Ni najmanje." Naprotiv, Toni je bila počašćena. Olga joj s e obratila kao kći majci da provjeri kako je otac, ne smetajući njemu s takvim pitanjima. Toni je rekla: "Jesi li znala da su Elton i Hamish u istom zatvoru?" "Ne - kako strašno!" "Baš i nije. Kit pomaţe Eltonu da nauči čitati." "Elton ne zna čitati?" "Jedva. Zna neke riječi sa cestovnih znakova - autocesta, London, centar grada, zračna luka. Kit ga uči došla maca na vratanca." "Boţe moj, sve je moguće. Znaš li za Daisy?" "Ne."
"Ubila je zatvorenicu u ţenskome zatvoru i sudili su joj za ubojstvo. Branio ju je jedan moj mladi kolega, ali osudili su je. Dobila je doţivotnu plus ono što je imala od prije. Ostat će u zatvoru do svoje sedamdesete godine. Ĉovjek poţali što više nemamo smrtnu kaznu." Toni je razumjela Olginu mrţnju. Hugo se nikada nije potpuno oporavio od batina koje je dobio Daisynom palicom. Oslijepio je na jedno oko. Što je još gore, nikada nije povratio svoje staro ponašanje. Bio je tiši, mirniji, i ne više tako zabavan, a rijetko se mogao vidjeti onaj njegov zločesti osmijeh. "Šteta što joj je otac još na slobodi", rekla je Toni. Harry Mac je bio okrivljen kao sudionik, ali Kitovo svjedočenje nije bilo dovoljno da ga se osudi i porota ga je oslobodila. Odmah se vratio svojim mutnim poslovima.
Olga je rekla: "Imam vijesti i o njemu. Dobio je rak. Počelo je s plućima, ali raširio se posvuda. Daju mu još tri mjeseca ţivota." "Vidi, vidi", rekla je Toni. "Ima pravde na svijetu." Miranda je priredila Nedovu odjeću za tu večer, crne lanene hlače i kariranu košulju. On to nije
zahtijevao od nje, ali da je zaboravila, mogao bi onako rastresen odšetati dolje u kratkim hlačama i običnoj majici. Nije bio bespomoćan, već nepaţljiv. Navikla se na to. Navikla se na mnogo toga s njim. Shvatila je da će uvijek oklijevati prije nego uđe u sukob, čak i da bi nju zaštitio; ali zato je znala da će kada stvarno bude trebalo biti čvrst kao stijena. To je dokazivao način na koji je trpio udarac za udarcem od Daisy da bi zaštitio Toma. Ona je već bila odjevena u ruţičastu pamučnu bluzu i nabranu suknju. U njoj je izgledala široka u bokovima, ali ionako je bila široka u bokovima. Ned je rekao da mu se tako sviđa. Ušla je u kupaonicu. On je bio u kadi, čitajući Molierov ţivotopis na francuskome. Uzela mu je knjigu. "Sluga je ubojica."
"Sada si mi pokvarila uţitak." Ustao je. Dodala mu je ručnik. "Idem provjeriti djecu." Prije nego je izišla iz sobe uzela je malu kutiju s noćnoga ormarića i gurnula je u svoju torbicu. Hotelske sobe bile su odvojene kolibe na plaţi. Topli povjetarac gladio je Mirandine gole ruke dok je hodala prema kolibi koju je njezin sin Tom dijelio s Craigom. Craig je stavljao gel u kosu dok je Tom vezivao cipele. "Sve u redu, mo mci?" pitala je Miranda. Pitanje je bilo izlišno. Obojica su bili pre planuli i sretni nakon dana provedenoga u jedrenju na daskama i skijanju na vodi. Tom više nije bio dječačić. Naras tao je desetak centimetara u posljednjih pola godine i prestao se
povjeravati svojoj majci. To ju je rastuţilo. Dvanaest godina ona mu je bila sve u ţivotu. Ovisit će o njoj još nekoliko godina, ali odvajanje je počelo. Ostavila je dječake i krenula u sljedeću kolibu. Sophie ju je dijelila s Caroline, ali ona je već izišla i Sophie je bila sama. Stajala je u garde robi u donjemu rublju, birajući haljinu. Miranda je s neodobravanjem primijetila da nosi seksi crni grudnjak i odgovarajuće tanga gaćice. "Je li ti majka vidjela te stvari?" rekla je Miranda.
"Ona me pušta da odijevam što ţelim", namrgođeno je odgovorila Sophie. Miranda je sjela na stolicu. "Dođi bliţe, htjela bih razgovarati s tobom." Sophie je nevoljko sjela na krevet. Prekriţila je noge i pogledala u stranu. "Bilo bi mi draţe da to čuješ od svoje majke, ali ona nije ovdje, pa ću ti ja reći." "Reći što?" "Mislim kako si premlada za intimne odnose. Petnaest ti je godina. Craigu je samo šesnaest." "Skoro mu je sedamnaest." "Bez obzira na to, ono št o radite zapravo je protuzakonito." "Nije u ovoj zemlji." Miranda je zaboravila da nisu u Velikoj Britaniji. "Pa ipak, premladi ste." Sophie je imala gadljiv izraz i prevrtala je očima. "O, Boţe." "Znam da mi nećeš biti zahvalna, ali to je trebalo izgovor iti." "Pa, sada ste izgovorili", grubo je odvratila Sophie.
"Međutim, također znam da te ne mogu natjerati da radiš ono što ti kaţem." To je iznenadilo Sophie. Nije očekivala ustupke. Miranda je izvadila paketić iz svoje torbice. "Pa, ako se odlučite ne slušati me, barem upotrijebite ove kondome." Dala joj je paketić. Sophie ih je uzela bez riječi. Imala je potpuno zapanjen izraz. Miranda je ustala. "Ne bih htjela da zatrudniš dok se ja brinem o tebi." Krenula je prema vratima. Dok je izlazila, čula je kak o Sophie govori: "Hvala." Djed je rezervirao posebnu prostoriju u hotelskom restoranu za desetoro članova obitelji Oxenford. Konobar je hodao okolo točeći šampanjac. Sophie je kasnila. Ĉekali su je neko vrijeme, a onda je djed ustao i svi su utihnuli. "Imamo odrezak za večeru", rekao je. "Naručio sam purana, ali čini se da je pobjegao." Svi su se nasmijali.
Nastavio je ozbiljnijim tonom. "Prošle godine zapravo i nismo imali Boţić, pa sam pomislio kako bi ovaj trebao biti poseban." Miranda je rekla: "Hva la ti što si nas doveo ovamo, tata."
"Posljednjih dvanaest mjeseci bili su najgora, i najbolja godina u mome ţivotu", nastavio je. "Nitko od nas nikada neće sasvim zaboraviti ono što se dogodilo u Steepfallu prije točno godinu dana." Craig je pogledao oca. On se sigurno nikada neće oporaviti. Jedno mu je oko bilo stalno poluzatvoreno, a izraz na licu prijateljski, ali isprazan. U posljednje vrijeme često bi izgledao kao da se isključuje iz svega. Djed je nastavio. "Da nije bilo Toni, samo Bog zna kako bi sve završilo." Craig je pogledao Toni. Izgledala je izvanredno, u svili boje kestena koja je isticala njezinu crvenu kosu. Djed je poludio za njom. Sigurno se osjeća slično kao i ja u vezi sa Sophie, pomislio je Craig.
"Potom smo morali još dva puta preţivjeti cijelu tu noćnu moru", rekao je djed. "Najprije s policijom. Onako usput, Olga, zašto oni uzimaju izjave na takav način? Postavljaju ti pitanja, zapisuju odgovore; zatim napišu nešto što nema veze s onim što si rekao, prepuno grešaka, nešto što uopće ne izgleda ljudski, pa to nazovu tvojom izjavom."
Olga je rekla: "Tuţiteljstvo voli kada su stvari izraţene na određen način." "Moje je potonje kretanje bilo usmjereno na zapad, i tako dalje?" "Da." Djed je slegnuo ramenima. "Pa, tada smo sve još jednom proţivjeli na suđenju i morali smo sjediti i slušati kako smo mi krivi zbog ozljeda ljudi koji su došli u našu kuću, napali nas i vezali. Zatim smo morali čitati glupe insinuacije po novinama." Craig to neće nikada zaboraviti. Daisyn odvjetnik pokušao je dokazati da ju je Craig ţelio ubiti, jer ju je
pregazio dok je pucala u njega. Bilo je to apsurdno, ali u jednome trenutku na sudu je zvučalo gotovo istinito.
Djed je nastavio: "Cijela me ta noćna mora podsjetila na to da je ţivot kratak i shvatio sam da vam svima trebam reći što osjećam prema Toni ne gubeći vrijeme. Mislim da ne trebam govoriti koliko smo sretni. Tada je moj novi lijek uspješno iskušan na ljudima, tvrtka ima sigurnu budućnost, a ja sam si mogao priuštiti novi Ferrari - kao i plaćanje učitelja voţnje za Craiga." Svi su se nasmijali, a Craig se zacrvenjeo. Nikada nikomu nije rekao kako je prvi put ulupio auto. Znala je samo Sophie. Još je osjećao krivnju i nelagodu zbog toga. Mislio ja kako će sve priznati kada stvarno ostari, oko tridesete godine ili tu negdje.
"Dosta o prošlosti", rekao je djed. "Ispijmo zdravicu. Sretan Boţić, svima." Svi su rekli: "Sretan Boţić." Sophie je ušla kada se posluţivalo prvo jelo. Izgledala je krasno. Podigla je kosu i stavila malene naušnice koje su se njihale. Doimala se jako zrelo, kao da joj je barem dvadeset godina. Craigu su se usta osušila na pomisao da je to njegova djevojka.
Dok je prolazila pokraj njegove stolice zastala je i šapnula mu na uho: "Miranda mi je dala kondome." Bio je tako zaprepašten da je prolio svoj šampanjac. "Što?"