1
JOHN CONNOLLY
DUŠA U PLAMENU
S ENGLESKOGA PREVELA
Ana Gotovac
2
Za Joea Longa, tajnog agenta
3
Ulomci iz zbirke pjesama Danielle Pafunda Dead Girls Speak in Unison [Mrtve djevojke govore uglas] korišteni su uz ljubazno dopuštenje autorice.
4
I Uzmite slučaj, Pipe, da se u toj gomili namjerio na malu lijepu djevojčicu, koja je mogla biti spašena... a pravni je zastupnik nad majkom te djevojčice imao moć da joj kaže: »Znam, što ste učinili i kako ste učinili... Rastanite se s djetetom... Prepustite dijete meni.« Charles Dickens, Velika očekivanja
5
I
S
ivo more, sivo nebo, vatra u šumi, stabla u ognju. Bez vrućine, bez dima, drveće je gorjelo, okrunjeno crvenim i žutim i narančastim plamenovima; ledeni požar koji se širi s dolaskom jeseni, dok lišće ravnodušno opada. U zraku se osjećao dah smrtnosti nošen na krilima prvih hladnih povjetaraca koji su prijeteći nagovještavali zimu, a životinje su se pripremale za nadolazeći snijeg. Započelo je prikupljanje zaliha i punjenje želudaca prije razdoblja posta. Glad će tjerati ranjivija stvorenja da se izvrgavaju opasnosti ne bi li došla do hrane, a grabežljivci će ih čekati. Crni pauci šćućurili su se u kutovima svojih mreža, ali nisu spavali. Još uvijek je bilo zalutalih kukaca kojima su se mogli pogostiti i dodati nove trofeje zbirkama majušnih sasušenih oklopa. Zimsko krzno ili perje postupno je postajalo gušće i svjetlije kako bi se čim manje primjećivalo na snijegu. Jata gusaka, slična tragovima aviona, hitala su nebom – kao da se izbjeglice spašavaju od ratnog sukoba na pomolu i ostavljaju za sobom one koji su prisiljeni ostati i suočiti se sa svime što ih čeka. Gavrani se nisu micali. Mnoga njihova braća s daleka sjevera uputila su se prema jugu da izbjegnu najgoru zimu, no oni su ostali. Bili su ogromni, ali elegantnih linija i sjajna perja, a oči su im blistale nezemaljskom inteligencijom. Neki od ljudi koji su prolazili tom zabačenom cestom već su ih ranije primijetili i, ako su imali društvo u šetnji ili u vožnji automobilom, razgovarali su o čudnovatu izgledu i ponašanju ptičurina. Da, svi su se slagali, bile su veće od običnih gavrana i možda su čak izazivale nekakav osjećaj nelagode – ta zgurena stvorenja, te strpljive, podmukle uhode. Čučali su visoko u granama drevnoga hrasta, bića koje se približavalo kraju života; lišće mu je svake godine opadalo sve ranije, tako da bi do kraja rujna posve ogolio: pougljenjen posred plamenova, kao da ga je sveuništavajući požar prvoga progutao i ostavio za sobom tek zadimljene ostatke odavna napuštenih gnijezda. Stajao je uz rub rijetke šikare, kao najistaknutija točka na mjestu gdje se pojas šipražja lagano širio i oblikom slijedio zavoj ceste. Nekoć je tu bilo drugih hrastova poput njega, ali su ih ljudi koji su gradili cestu posjekli prije mnogo godina. Ostao je jedini od svoje vrste, a uskoro će i on nestati. Gavrani su se naselili na njemu, jer gavrani vole sve što umire. Manje ptice bježale su od njihova društva i iz skrovišta zimzelenih krošnji bojažljivo promatrale uljeze. Gavrani su ušutkali šumu koja se protezala iza njih. Tihi, kandži skvrčenih oko grana i kljunova oštrih poput noža, odisali su prijetnjom. Vrebali su, stražarili i čekali početak lova. Bili su tako ukipljeni, tako nepomični, da ih se lako moglo zamijeniti za izobličene izbojke na stablu – bolesne izrasline po granama. Bilo je neobično vidjeti ih u tolikom broju zajedno, 6
jer gavrani nisu druželjubive ptice; jedan par – da, ali ne šest gavrana, ne odjednom, ne bez hrane na vidiku. Hodaj, hodaj. Prođi pokraj njih, ali ne prije nego što si bacio posljednji uznemireni pogled prema njima; vidjeti gavrane značilo je prisjetiti se kako se osjećaš kad te progone, kad te prate iz visine dok lovci neumorno slijede tvoj trag. To gavrani čine: pokazuju vukovima put do plijena i uzimaju dio lovine kao naknadu za svoj trud. Želiš da se pomaknu. Želiš da odu. Čak i običan gavran može uznemiriti čovjeka, ali ovo nisu bili obični gavrani. Ne, ovo su bile potpuno neobične ptice. Spuštala se tama, a oni su i dalje čekali. Reklo bi se gotovo da su zadrijemali, no izblijedjela svjetlost ljeskala im se u crnim očima, a kad su se oblaci razmaknuli, zjenice su im uhvatile odraz mladoga mjeseca i zarobile ga u mraku. Kratkorepa lasica izviri iz trula panja u kojemu joj je bio dom i onjuši zrak. Njezino smeđe krzno već se mijenjalo: tamni tonovi postupno su iščezavali, pa se životinjica pretvarala u vlastitu sablast. Već je prije određena vremena opazila gavrane, ali bila je gladna i nestrpljivo je iščekivala lov. Potomstvo joj se nedavno razišlo, a novo će leglo stići tek iduće godine. Skrovište je obložila mišjim krznima za zaštitu od hladnoće, ali mala ostava u koju je spremala višak ubijenih glodavaca zjapila je prazna. Da bi preživjela, morala je svaki dan pojesti količinu hrane koja iznosi četrdeset posto njezine tjelesne težine – otprilike četiri miša – ali na putovima, kojima se redovito kretala, gotovo da više nije bilo nikakva plijena. Gavrani se naizgled nisu obazirali na njezinu prisutnost, ali lasica je bila odviše pametna a da bi stavila život na kocku samo zato što se oni ne miču. Okrenula se njuškicom prema skrovištu i kao mamac podignula rep čiji je vršak krasila crna mrlja, da vidi hoće li je ptičurine napasti. Ako je napadnu, promašit će joj tijelo jer će se ustremiti na rep, a ona će se povući na sigurno, u panj; gavrani je, međutim, nisu ni pogledali. Lasica nervozno trzne nosom. Najednom se začuje zvuk i zasja svjetlost. Okupani bljeskom automobilskih farova, gavrani konačno pomaknu glave i stanu pogledom slijediti snopove svjetla. Rastrgana između straha i gladi, lasica dopusti želucu da donese odluku. Kliznula je u šumu dok gavrani nisu pazili i ubrzo nestala u mraku. Automobil je krivudao po cesti: kretao se brže no što je razboritost nalagala i ulazio u zavoje oštrije nego što je smio, jer je na toj dionici bilo teško vidjeti vozila dok se približavaju iz suprotnog smjera; vozač koji dobro ne poznaje put mogao je začas uletjeti u izravni sudar ili sletjeti u grmlje koje je raslo uz cestu. Mogao je, da se nalazio na prometnici kojom se ljudi redovito voze, ali tuda su prolazili tek malobrojni putnici. Svratili bi u gradić čija bi ih očigledna nezanimljivost odvratila od daljnjeg istraživanja okolice i vratili se istim putem kojim su došli: preko mosta do ceste broj 1, pa na sjever, prema granici, ili na jug, prema autoputu za Augustu i Portland – velike gradove koje su stanovnici poluotoka svim silama izbjegavali. Dakle, turistima ni traga; samo bi se pokoji 7
zalutali namjernik katkad zaustavio da predahne na životnom putovanju; nakon nekog vremena, ako bi se pokazao podesnim, na poluotoku bi se za njega našlo mjesto i on bi postao dijelom zajednice koja je leđa okrenula kopnu, a lice moru. U ovoj je državi bilo mnogo takvih zajednica; privlačile su one koji su željeli pobjeći, one koji su tražili zaštitu granice. Još uvijek je to bila granična država, omeđena šumom i morem. Neki su stanovnici izabrali skrovit život u šumama, gdje je vjetar u krošnjama stvarao zvuk poput valova koji se razbijaju o obalu, poput odjeka oceanova pjeva koji putuje prema istoku. Ali ovdje, na ovome mjestu, susretali su se šuma i more; stijene su okruživale uvalu, a uska prevlaka na kojoj je bila cestica pružala se uz most te spajala s kopnom one koji su se odlučili odvojiti od kopna; gradić je imao samo jednu središnju ulicu i dovoljno novca da utemelji malu policijsku upravu. Poluotok je bio velik: po njemu su se, iza zgrada natisnutih oko Glavne ulice, na sve strane raštrkali stanovnici. Zbog davno zaboravljenih administrativnih i zemljopisnih razloga, područje grada Pastor’s Baya protezalo se preko nasipa i prema zapadu do kopna. Godinama je okružni šerif obavljao policijski posao u Pastor’s Bayu, a onda su građani zavirili u proračun i ustanovili da mogu uzdržavati vlastitu policiju, te da će time čak i uštedjeti novac: tako je utemeljena Policijska uprava Pastor’s Baya. Kad su mještani govorili o Pastor’s Bayu, mislili su na cijeli poluotok, a policija je bila njihova policija. Oni izvana često su ga nazivali »otokom«, premda je bio prirodnim putem povezan s kopnom. Ipak se glavnina prometa odvijala preko mosta, koji je bio dovoljno širok da se na njemu napravi pristojna dvosmjerna cesta i dovoljno visok da i za najgorega vremena osigura neprekinutu vezu zajednice s ostatkom svijeta. Unatoč tome, znalo se dogoditi da se valovi dignu i preplave cestu; na kopnu je stajao kameni križ podignut u spomen na čovjeka po imenu Maylock Wheeler, kojega je 1997. odnijelo more dok je šetao sa svojom kujicom Kayom. Kujica je preživjela, te je udomljena kod bračnog para na kopnu: Maylock Wheeler bio je, naime, zakleti neženja. Ali Kaya se uporno pokušavala vratiti na poluotok, kako to često čine oni koji su rođeni na sličnim mjestima; bračni par je naposljetku odustao od pokušaja da je zadrži na kopnu i prepustio ju je Groveru Corneauu, koji je u to vrijeme bio načelnik policije. Kaya je ostala s Groverom do njegova umirovljenja; na kraju su kujica i njezin vlasnik umrli u razmaku od sedam dana. Njihova zajednička fotografija krasila je zid u Policijskoj upravi Pastor’s Baya. Zahvaljujući toj fotografiji, Groverov nasljednik Kurt Allan s vremena na vrijeme je pomišljao kako bi mogao nabaviti psa, ali je ipak odustao: živio je sam i nije bio naviknut na životinje. Upravo je Allan vozio automobil koji je prošao ispod staroga hrasta i zaustavio se pred kućom na drugoj strani ceste. Pogledao je prema zapadu i dlanom zaklonio oči od posljednjih zraka sunca koje je, presječeno napola, tonulo na obzoru. Očekivao je dolazak drugih automobila. Rekao im je da dođu za njim. Ženi će trebati njihova pomoć. Detektivi iz državne policije Mainea također su se uputili prema Pastor’s Bayu nakon što su primili potvrdu o AMBER uzbuni, a 8
Centar za obavijesti o kriminalu automatski je upozoren na nestanak djeteta. U nekoliko sljedećih sati donijet će se odluka o tome hoće li se tražiti pomoć FBIja. Kuća je bila izgrađena u rančerskom stilu, lijepo uščuvana i svježe oličena. Suho lišće bilo je pograbljano i prikupljeno u hrpu na kompostištu sa stražnje strane kuće. S obzirom na to da nema muškarca koji bi joj pomagao i s obzirom na to da nije odavde, ova se žena sasvim dobro snalazi, pomisli Allan. Gavrani su promatrali kako Allan kuca na vrata, kako se vrata otvaraju i riječi izgovaraju, te kako on ulazi u kuću iz koje se neko vrijeme nije čuo nikakav zvuk, niti se vidjelo ikakvo kretanje. Stigla su još dva automobila. Iz prvoga je izišao postariji muškarac s iznošenom kožnatom liječničkom torbom. Drugi je automobil vozila žena starije srednje dobi u plavom kaputu čiji se rub uhvatio u vratima kad je htjela požuriti do kuće. Poderao se, ali ona nije ni na trenutak zastala da procijeni štetu – samo ga je iščupala iz vrata. Bilo je važnijih stvari o kojima se morala brinuti. Muškarac i žena zajedno su krenuli prema kući: kad su došli do pola dvorišta, kućna se vrata širom otvore i prema njima pojuri ženska osoba. Bila je u kasnim tridesetim godinama, malo preširoka struka i bedara, raščupane kose koja joj je lepršala oko glave. Pridošlice zastanu kao ukopani; sredovječna gospođa podigne ruke, kao da očekuje da će joj mlađa žena pasti u zagrljaj; umjesto toga ova se progura pokraj njih sudarivši se s liječnikom. Jedna joj cipela otpadne s noge, a bijeli kamenčići s kolnog prilaza urežu joj se u kožu tabana tako da su na stazi ostale krvave mrlje. Ona se spotakne i padne svom težinom; kad je uspjela ustati, traperice su joj bile poderane, koljena izgrebana i jedan nokat slomljen. Na kućnom pragu pojavi se Kurt Allan, ali žena je već bila na cesti, dlanove je savila oko usta i vrišteći dozivala ime, ponovo i ponovo i ponovo... – Anna! Anna! Anna! Briznula je u plač; htjela je potrčati, ali cesta se pružala i desno i lijevo, a ona nije znala na koju bi se stranu okrenula. Sredovječna gospođa došla je do nje i konačno je obgrlila unatoč njezinu opiranju. Liječnik i Allan približili su se upravo kad je opet stala vrištati ime. Ptice su se razletjele s okolnog drveća, a nevidljiva stvorenjca razbježala se kroz grmlje i raslinje, kao da su pohitala prenijeti poruku. Nestala je djevojčica, nestala je djevojčica. Samo su gavrani nepomično stajali. Obzor je konačno progutao sunce i počela se spuštati istinska tama. Gavrani su se stapali s mrakom: mrak ih je upijao i oni su upijali mrak, jer je njihovo perje bio crnje od najcrnje noći. Lasica se u međuvremenu vratila. Debelo tjelešce poljskog miša mlitavo joj je visjelo u zubima, a na njuškici je osjećala okus njegove krvi. Jedva se suzdržala da ga ne raskomada čim ga je uhvatila, ali instinkti su joj nalagali da obuzda proždrljivost. Samokontrola joj se na kraju isplatila: putem prema skrovištu 9
naletjela je na drugoga, manjeg miša, nahranila se i sakrila ostatke. Možda će se vratiti po njih kasnije, nakon što pohrani na sigurno veći plijen. Nije čula gavrana kako se približava. Primijetila ga je tek kad joj je zario kandže u leđa, parajući joj krzno i meso. Prikovao ju je na tlo i stao je polako kljucati, dubeći joj dugačkim, oštrim kljunom pravilne rupe u tijelu. Nije je uhvatio zato da je pojede. Naprosto ju je mrcvario do smrti i mirno uživao u njezinim mukama. Kad ju je pretvorio u hrpicu krvava krzna, ostavio je mrtvo tjelešce drugim strvinarima i vratio se svojim drugovima. Zajedno su čekali početak lova i bili su radoznali da vide kakav je lovac koji dolazi. Točnije rečeno, onaj koji je poslao gavrane bio je radoznao da vidi kakav je lovac, a gavrani su gledali u njegovo ime. Jer on bijaše najstrašniji od svih grabežljivaca.
10
II
P
ostoje istine koje su toliko užasne da ih se nikada ne bi smjelo izgovoriti naglas, toliko stravične da se samim priznavanjem njihova postojanja dovodimo u opasnost da žrtvujemo najvažniji dio svoje ljudskosti i nastavimo živjeti u hladnijem, okrutnijem svijetu nego prije. Paradoks je u tome što, ako ne želimo da se ovaj svijet pretvori u grobnicu, moraju postojati ljudi koji će prihvatiti te istine, ali će u svojim srcima i dušama ustrajno čuvati nadu da će im jednom, samo jednom, svijet možda pokloniti laž i da u tom trenutku Bog neće ni trepnuti. Evo jedne od tih istina: kad proteknu tri sata, otmica djeteta rutinski se obrađuje kao ubojstvo. Prvi problem s kojim su se susreli oni koji su počeli istragu o nestanku Anne Kore proizišao je iz zakašnjelog aktiviranja AMBER uzbune. Djevojčica je nestala iz malog, ali prometnog trgovačkog centra na kopnu, u kojem je bila sa školskom prijateljicom Helen Dubuque i s Heleninom majkom. Išla je u subotnju kupnju, ali je prije svega htjela preuzeti naručeni primjerak Velikog Gatsbyja za lektiru. Rastala se s majkom i kćeri Dubuque i ušla u knjižaru-antikvarijat, a one su otišle u »Sears« kupiti Helen cipele za školu. Kad im se Anna nakon dvadesetak minuta nije pridružila, nisu se previše zabrinule: ona je voljela knjižaru, pa su bite sigurne da se jednostavno ugnijezdila u kutu, počela čitati roman, začitala se i izgubila pojam o vremenu. Nisu je našle u knjižari. Prodavač je poznavao Annu i rekao je da se nije dugo zadržala: letimično je pregledala police, uzela svoju knjigu i otišla. Helen i njezina majka vratite su se do automobila, ali Anne ni tamo nije bilo. Pokušate su je nazvati na mobitel, no stalno im se javljala govorna pošta. Pretražite su trgovački centar, za što im nije trebalo mnogo vremena, a zatim su nazvale Anninu kuću da provjere nije li se slučajno vratila s nekim drugim i zaboravila ih o tome obavijestiti – premda bi to za nju bilo dosta neobično. Valerie Kore, Annina majka, nije bila kod kuće. Kasnije će se ustanoviti da je u to vrijeme bila na frizuri kod Louise Doucet, koja je vodila frizerski salon u stražnjem dijelu svoje kuće odmah pokraj Glavne ulice. Valerien mobitel je zvonio dok joj je frizerka prala kosu, pa ga nije mogla čuti od šuma vode. Naposljetku je gospođa Dubuque nazvala policiju – ali ne 911, nego Policijsku upravu Pastor’s Baya: moć navike i ništa drugo, posljedica života u gradiću koji ima vlastitu policiju. Međutim, to je dovelo do daljnjeg odugovlačenja, jer je načelnik Allan raspravljao o tome treba li ili ne treba 11
obavijestiti šerifov ured i državnu policiju, koja će pak obavijestiti svoj Odjel za kriminalističke istrage. Do trenutka kad je oglašena AMBER uzbuna proteklo je više od sata i četvrt – to jest, više od trećine trosatnog razdoblja koje se drži ključnim u svakom slučaju moguće otmice maloljetnika: nakon što isteknu tri sata, za potrebe istrage pretpostavlja se da je dijete mrtvo. No čim je uzbuna oglašena, svi nadležni brzo su reagirali. Država ima propisane postupke koji se u takvim slučajevima moraju slijediti i koji su smjesta bili aktivirani pod nadzorom IMAT-a, združenog organizacijskog tijela za upravljanje kriznim situacijama. Policijske patrole rasporedite su se čitavim područjem i krenule u kontrolu prometnica. U Pastor’s Bay je upućena ekipa zadužena za prikupljanje dokaza; odlučeno je da se forenzički obradi računalo Anne Kore, te da se od njezine majke zatraži pismeno dopuštenje za pregled Annina mobitela bez sudskog naloga. O slučaju je obaviještena telekomunikacijska mreža čijim se uslugama Anna koristila; stručnjaci su pokušali odrediti lokaciju Annina mobitela, no osoba koja ju je otela ne samo da je isključila mobitel, nego je iz aparata izvadila i bateriju, tako da mu je bilo nemoguće ući u trag pomoću signala s odašiljača. Podaci o žrtvi dojavljeni su Centru za obavijesti o kriminalu, nakon čega je Anna Kore i službeno postala »nestala ili ugrožena osoba«, što je pak rezultiralo automatskom dojavom Centru za nestalu i zlostavljanu djecu, te FBI-ju. Smjesta je pripremljena ekipa Adam, specijalizirana grupa Centra za nestalu djecu, a CART – FBI-jev regionalni Intervencijski tim za otmice djece, sa sjedištem u Bostonu – stavljen je u pripravnost slijedom formalne molbe za pomoć koju je uputila Državna policija Mainea. Lovočuvari su počeli s pripremama za temeljitu pretragu nenaseljenih krajeva u okolici područja navodne otmice. Čim su protekla tri sata, a Anna Kore još nije pronađena, u redove policijskih djelatnika uvukla se uznemirenost. Prešutno su priznali da se karakter istrage neizbježno mora promijeniti. Sastavljen je popis članova obitelji i bliskih prijatelja – prvih osumnjičenih čim se djetetu dogodi neko zlo. Svi su pristali na ispitivanje i na podvrgavanje detektoru laži. Prva je na redu za ispitivanje bila Valerie Kore. Pet minuta nakon početka obavijesnog razgovora, FBI je primio neočekivani telefonski poziv. Anna Kore je nestala prije više od sedamdeset i dva sata; bio je to čudan nestanak, ako se uopće može govoriti o tome da su okolnosti koje prate otmicu nekog djeteta čudnije od onih u drugim slučajevima. Točnije rečeno, najčudnije je bilo ono što se zbivalo kasnije: Valerie Kore, ucviljena majka, nije se ponašala na način koji bi se od nje očekivao u nastaloj situaciji. Isprva je izgledalo kao da je nesklona pojavljivanju pred kamerama. Ni u televizijskim izvještajima ni u tisku, barem isprva, nije bilo nikakvih izjava – niti njezinih, niti ijednoga člana rodbine. Nestanak njezine kćeri tek je postupno prerastao u javni spektakl i postao novim 12
činom predstave koja se odvijala bez kraja i konca, predstave koja je igrala na kartu sveopće opčinjenosti silovanjima, ubojstvima i svakovrsnim ljudskim tragedijama. Širenje informacija o djevojčici putem sredstava javnog priopćavanja prepušteno je policiji, kako državnoj tako i lokalnoj; u prvih dvanaest sati nakon oglašavanja AMBER uzbune objavljeni su tek vrlo oskudni podaci. Iskusni izvjestitelji osjećali su da nadležna tijela vlasti odašilju nejasne, proturječne poruke; njušili su da se iza šturih činjenica o nestanku djevojčice krije i neka druga priča, no svi pokušaji da privole na suradnju svoje policijske izvore neslavno su propali. Čak su i mještani Pastor’s Baya zbili redove, pa su novinari teškom mukom uspijevali pronaći bilo koga tko bi bio voljan makar i u najopćenitijim crtama prokomentirati slučaj; doduše, to se dalo protumačiti više kao izraz čudnovatosti tamošnjeg stanovništva, nego kao nekakva sveobuhvatna zavjera šutnje. Tri dana nakon što joj je kći nestala, Valerie Kore je pristala – ili dobila dopuštenje – da prvi put nastupi u javnom intervjuu u kojemu će zamoliti sve one koji imaju bilo kakvu obavijest o djevojčici da se oglase. Takvi apeli imali su i prednosti i mane. S jedne strane, privlačili su veću pozornost široke publike, pa su mogli navesti potencijalne svjedoke da ponude pomoć. S druge strane, postojala je opasnost da se javnim obraćanjem kod otmičara izazove neprijateljsko raspoloženje, što se često i događalo: čim je veći bio emocionalni pritisak usmjeren prema počinitelju u slučajevima poput ovoga, tim su viši bili zidovi koje bi on ili ona podignuli oko sebe. Unatoč tome, odlučeno je da bi Valerie trebala stati pred kamere. Tiskovna konferencija održana je u gradskoj vijećnici Pastor’s Baya: bila je to jednostavna drvena kuća odmah pokraj takozvane Glavne ulice koja se, ruku na srce, mogla zvati i Jedina ulica; naime, naziv Glavna ulica podrazumijevao bi da u gradiću postoje i druge ulice koje zaslužuju da ih se tako nazove, a Pastor’s Bay zapravo je iščezavao čim bi se čovjek udaljio pet koraka u bilo kojem smjeru od blještavo osvijetljene Glavne ulice. Tu su bile drogerija i trgovina mješovite robe (u vlasništvu iste obitelji i smještene jedna uz drugu), dvije kavane (od kojih je jedna služila i kao pizzeria), benzinska crpka, kuća bez ikakva natpisa (pansion u kojem se nudilo noćenje s doručkom), dvije crkvice (jedna baptistička i jedna katolička) bez pretjerano uočljivih izvanjskih oznaka, te mala knjižnica, također neoznačena. Vlasnici pansiona kao da su pošto-poto nastojali izbjeći »nepodobne« mušterije, te su se pri odabiru gostiju oslanjali isključivo na usmenu predaju i – kako se ponekad šuškalo – na zračenja njihovih duša. Knjižnica je bila otvorena samo prije podne, i to jedino ako knjižničarka nije imala nikakva drugog posla. Nakon što je medijskom cirkusu odobren strogo kontrolirani ulazak u grad, uslijedila je najveća poplava stranaca koju je Pastor’s Bay ikada doživio otkako je službeno utemeljen 1787. godine.
13
Pastor’s Bay dobio je ime zahvaljujući propovjedniku-laiku Jamesu Westonu Harrisu1 koji je stigao u taj kraj 1755., tijekom rata između Engleza i Francuza. Godinu ranije Harris je bio u skupini od četrdesetak muškaraca koju je vodio William Trent; skupina je bila zadužena za gradnju utvrde na ušću rijeka Allegheny i Monongahela u Pokrajini Ohio. Francuski zapovjednik Contrecœur pristigao je s pet stotina ljudi prije nego što je ograda od drvenih stupova bila dovršena, ali je naposljetku dopustio Trentonovoj družini da neometano ode; štoviše, otkupio je njihov građevinski alat i nastavio s izgradnjom utvrde, kasnije poznate kao Fort Duquesne. Harris, koji je bio uvjeren da mu je život u opasnosti, već pomiren sa smrću koja ga je imala snaći u francuskom zarobljeništvu, shvatio je oslobođenje kao znak da se mora ozbiljno posvetiti širenju riječi Božje; odveo je obitelj na vršak jednoga od mnoštva poluotoka u Novoj Engleskoj, gdje je nakanio osnovati naselje. Starosjedioci2 iz toga kraja u ratu su se borili na strani Francuzâ, djelomice i zbog vjekovječne netrpeljivosti prema Mohawkima koji su bili engleski saveznici. Posve nezainteresirani za Harrisovu duhovnu obnovu, sasjekli su ga na komadiće niti mjesec dana nakon dolaska. Ostali članovi obitelji ostali su pošteđeni; poslije okončanja ratnih sukoba vratili su se na poluotok i utemeljili naseobinu koja je s vremenom dobila ime Pastor’s Bay. Međutim, zla ih je sreća uporno pratila: smrt i skršeni snovi zajedničkim su djelovanjem naposljetku izbrisali svaki trag duha Harrisovih koji je lebdio nad Pastor’s Bayem. Bilo kako bilo, obitelj je u naslijeđe ostavila mali grad; ipak, vazda je bio onih koji su tvrdili da je Pastor’s Bay od začetka ukaljan umorstvom svog osnivača, te da zato nikada nije procvao. Preživljavao je – i to je bilo najbolje što se moglo reći. Nekoliko stoljeća kasnije, prvi put otkako je kamen temeljac grada bio položen u zemlju i poškropljen krvlju Westona Harrisa, Pastor’s Bay se odjednom našao u središtu sveopće pozornosti. Vozila televizijskih postaja bila su parkirana duž Glavne ulice, a novinari, iza čijih se leđa pružala široka prometnica, stajali su pred kamerama i izvještavali o boli i tjeskobi što su zavladale gradićem u Maineu. Gurali su mikrofone pod nos ljudima koji nisu imali nikakve želje da sami sebe gledaju na televiziji, niti da s tuđincima razgovaraju o nesreći koja je snašla jednu od domaćih duša. Premda su stigle »negdje otamo«, Valerie Kore i njezina kći skućile su se u Pastor’s Bayu, čiji su stanovnici sada zaštitnički zbili redove oko njih. U tome ih je podržavao načelnik policije, zbog čega su neki građani Pastor’s Baya, ali i novinari, šaputali da je uz nestanak Anne Kore možda vezano nešto više od onoga što se na prvi pogled vidjelo.
1
James Weston Harris je izmišljen, kao i gradić Pastor’s Bay. Ostatak priče o nastanku Port Duquesnea je istinit. (Nap. prev.) 2 Wabanaki (»Narod zemlje svitanja«), savez plemena koja su živjela na današnjem sjeveroistoku SAD-a i jugoistoku Kanade. Od preko dvadeset plemena u 16. stoljeću, danas ih je preostalo jedva pet. Pleme Mohawk (»Čuvari istočnih vrata«), istočni ogranak Irokeza, bilo je prošireno na gotovo istom području kao i Wabanaki, njihovi vječni suparnici. (Nap. prev.)
14
Stol s kavom i kolačićima za posjetitelje postavljen je uz jedan zid gradske vijećnice. Za posluženje okrepe brinule su se blizanke Ellie i Erin Houghton, usidjelice neodređene dobi. Erin je bila gradska knjižničarka, a sestra joj je vodila onaj tajanstveni, elitistički pansion; znalo se da, ovisno o raspoloženju, povremeno mijenjaju uloge. Budući da su bile navlas jednake, to nije imalo nikakva utjecaja na svakodnevni život zajednice. Posluživale su kavu isto onako kako su obavljale sve svoje poslove, bilo dobrovoljne, bilo redovne: s uljudnošću koja nije ostavljala mjesta nepriličnoj bliskosti i sa strogošću koja nije trpjela neposluh. Čim su se prvi novinari počeli gurati laktovima oko stola, zbog čega se prevrnula posudica s vrhnjem, sestre su načinom na koji su držale vrčeve za kavu jasno pokazale da neće dopustiti takvo glupiranje: okorjeli reporteri prihvatili su prijekor poput krotkih školaraca. Svi su se sa svojim pitanjima obraćali policijskom savjetniku Stephenu Loganu, šefu Odjela za kriminalističku istragu državne policije južnog Mainea. Ukoliko se pitanje odnosilo na činjenice od lokalnog značaja, Logan bi povremeno prepustio riječ načelniku policije Pastor’s Baya, Kurtu Allanu. Ako nikako ne bi mogao sam sročiti odgovor, Allan bi se okrenuo blijedoj ženi koja je sjedila pokraj njega da vidi je li ona u stanju išta reći. Kad god nije željela odgovoriti, žena bi jednostavno odmahnula glavom. Kad bi odgovarala, nastojala je izreći što je manje moguće riječi. Ne, nije imala pojma zašto bi netko htio oteti njezinu kćer. Ne, među njima nije bilo ni svađe, ni ičega što bi bilo neobično za odnos majke i svojeglave četrnaestogodišnje djevojčice. Djelovala je pribrano, no svatko tko bi je pažljivije promotrio vidio bi da se Valerie Kore jedva drži krajnjim naporom volje. Kao da gledate branu koja tek što se nije provalila i na čijoj je površini oštro oko moglo zamijetiti napukline kroz koje će svakoga časa nezadrživo nahrupiti rastuća bujica. Tek kad su je upitali za djevojčina oca, napukline su postale svima vidljive. Valerie je pokušala progovoriti, ali riječi su joj zastale u grlu i prvi su joj put potekle suze. Logan je morao uskočiti i objasniti da službenici policije tragaju za ocem, stanovitim Alekosom »Alexom« Koreom, rastavljenim od žene, u nadi da će im on možda pomoći u istrazi. Na pitanje je li Kore osumnjičen za nestanak svoje kćeri, Logan je odgovorio da policija ne odbacuje niti jednu mogućnost, te da nastoji čim prije isključiti Alekosa Korea iz daljnje istrage. Izvjestitelj jednih bostonskih novina požalio se zbog poteškoća pri dobivanju informacija i komentara od policije, a dvoranom se proširio žamor odobravanja. Allan je izbjegao izravan odgovor: stao je pripovijedati o takozvanim »osjetljivim obiteljskim situacijama«, no polovica stanovnika države Maine mogla je bolje odgovoriti na postavljeno pitanje i zadovoljiti očekivanja svakoga tko je znao imalo više od površnih činjenica o tom dijelu svijeta. Takav je bio Pastor’s Bay. Ljudi su tamo bili naprosto drugačiji. Ali to nije bila cijela istina. Ni blizu.
15
Gledao sam tiskovnu konferenciju na ranim večernjim vijestima. Stajao sam u dnevnom boravku, a Sam – moja kći – u kuhinji je pila mlijeko i jela sendvič. Rachel, Samina majka i moja bivša družica, sjedila je na rubu fotelje, očiju nepomično uprtih u ekran. Ona i Sam bile su na putu prema Bostonu odakle će letjeti do Los Angelesa, gdje je Rachel u okviru simpozija trebala održati predavanje o kliničkim istraživanjima na području kognitivne psihoterapije. Već mi je ranije pokušala objasniti bit tih istraživanja, no ja sam jedino uspio zaključiti da su sudionici kongresa pametniji od mene i da su u stanju dulje zadržati pozornost. Rachel je u okrugu Orange imala prijatelje kod kojih je namjeravala odsjesti; njihova je kći bila nekoliko mjeseci starija od Sam. Simpozij će trajati samo jedan dan, a ostatak boravka u Kaliforniji bio je predviđen za odavna obećane izlete u Disneyland i Universal Studios. Sam i Rachel živjele su na imanju Rachelinih roditelja u Burlingtonu, u Vermontu. Provodio sam vrijeme sa Sam što sam češće mogao, ali ne onoliko često koliko sam želio: situaciju je – ili sam barem ja sebe u to uvjeravao – otežavala činjenica da se Rachel već više od dvanaest mjeseci viđala s drugim muškarcem. Jeff Reid bio je čovjek u godinama, bivši voditelj odjela za tržišta kapitala u jednoj velikoj banci; otišao je u prijevremenu mirovinu i elegantno izbjegao kobne posljedice niza skandala i slomova kojima je po svoj prilici doprinio. Ja to nisam sa sigurnošću znao, ali sam ipak bio dovoljno sitna duša da mu zavidim zbog mjesta koje je imao u Rachelinu i Saminu životu. Jednom sam naletio na njega: došao sam kćeri čestitati rođendan, a on me skoro udavio pustom srdačnošću. Služio se svim trikovima osobe koja je provela velik dio života i karijere navodeći druge da mu – opravdano ili neopravdano – vjeruju: širok osmijeh, čvrst stisak ruke, lijevi dlan na mojoj nadlaktici kako bih osjetio da me cijeni. Tri sekunde nakon što smo se upoznali, pipao sam se da vidim nedostaju li mi novčanik i sat. Proučavao sam Rachel koja je pozorno pratila tiskovnu konferenciju. Dopustila je da joj se u crvenu kosu uvuče pokoja sijeda vlas, oko očiju i usta ocrtavale su joj se borice kojih se otprije nisam sjećao, ali je svejedno još uvijek bila prekrasna. Osjetio sam zbog nje bol u srcu, koju sam ublažio mišlju da je sve baš onako kako bi trebalo biti, koliko god mi njih dvije nedostajale. – Što ti se čini? – upitao sam. – Govor tijela joj nije ispravan – odgovori Rachel. – Ona uopće ne želi biti tamo, i to ne samo zato što se našla zarobljena u noćnoj mori svake majke. Izgleda mi preplašeno, ali ne bih rekla da se boji novinara. Usudila bih se nagađati da nešto krije. Jesi li ti čuo štogod o tom slučaju? – Ne, ali se nisam niti raspitivao. Prilog o tiskovnoj konferenciji je završio, a voditeljica je prešla na novosti o ratovima diljem svijeta. Začuo sam nekakav zvuk iza leđa: okrenuo sam se i vidio da Sam gleda vijesti iz predsoblja. Bila je visoka za svoju dob; imala je kosu nešto svjetliju od majčine i ozbiljne smeđe oči. 16
– Što se dogodilo toj curici? – upita ona ulazeći u sobu. Desnom je rukom držala ostatak sendviča i žvakala punih usta. Džemper joj je bio posut mrvicama, pa sam ih otresao. Činilo se da je zbog toga nezadovoljna. Možda je namjeravala sačuvati mrvice za kasnije. – Ne znaju – odgovorio sam. – Nestala je i sada je pokušavaju naći. – Je li pobjegla? Ljudi katkad pobjegnu. – Možda je, zlato. Uručila mi je ostatke sendviča. – Neću više. – Hvala – rekao sam. – Ovo ću uokviriti. Sam mi uputi čudan pogled, pa upita smije li izići pred kuću. – Naravno – reče Rachel. – Ali budi tamo gdje te možemo vidjeti. Ona krene, pa se zaustavi. – Tatice, ti pronalaziš ljude, zar ne? – Da, ja pronalazim ljude. – Trebao bi otići i pronaći tu curicu – dobaci mi, pa odskakuće. Par časaka kasnije, kad je počela pregledavati cvjetne lijehe, iza prozora se ukaže vrh njezine glavice. Tijekom posljednje posjete pomogla mi je popuniti sve gredice sadnicama domaćih trajnica: naime, nakon što su ona i njena majka otišle, malo sam zapustio vrt. Sada je oko kuće bilo kozje brade, plavih zvončića i drugih sjevernoameričkih cvjetnica; sve su bile pomno označene ceduljama s imenima, tako da ih Sam može raspoznati. još nije pao mrak, no svjetla pred kućom reagirala su na kretanje, pa je Sam plesala među njima i s užitkom ih palila. Rachel priđe prozoru i mahne joj. Isključio sam televizor i stao pokraj nje. – Ima trenutaka kad gledam u nju i vidim tebe – izusti Rachel. – Ili kad ona govori, a ja čujem tvoj glas. Čini mi se da više sliči tebi nego meni. Čudno, zar ne, s obzirom na to koliko te rijetko viđa? I nehotice sam se pobunio, a Rachel se smjesta ispričala. Desnom rukom me nježno uhvatila za nadlakticu. – Nisam baš tako mislila. Ne okrivljujem te. Samo sam izrekla činjenicu. – Ponovo se zagledala u kćer. – Znaš, ona voli biti s tobom. Jeff je dobar s njom, i razmazio ju je, ali ona se prema njemu uvijek drži pomalo suzdržano. Bravo, Sam, pomislio sam. Taj tip sigurno bi ti savjetovao kako da uložiš džeparac u trgovinu oružjem i duhansku industriju. – Ona je tako zatvoreno dijete – nastavi Rachel. – Ima ona prijatelje, i dobro se snalazi u maloj školi – više nego dobro: naprednija je od svog razreda u svakom mogućem pogledu – ali jedan dio svoje osobe, tajni dio, čuva za sebe i u sebi. To nije naslijedila od mene. To je tvoje. – Zvučiš mi kao da nisi baš sasvim sigurna je li to dobro. Ona se nasmiješi. – Ne znam što je, pa ne mogu ni reći je li dobro. 17
Još uvijek me dodirivala. Kao da je to tek tada primijetila, spustila je ruku, ali bez ikakve žurbe. Među nama je sada postojalo nešto drugo. Bilo je u tome tuge, žaljenja, ali ne i boli – barem ne toliko da bi utjecala na nas dok smo zajedno. – Pokušaj je malko više viđati – dometne. – Možemo to nekako organizirati. Nisam joj odgovorio. Pomislio sam na Valerie Kore i na njezinu kćer koja je nestala. Pomislio sam na svoju pokojnu ženu i na svoju prvu kćer, silom otrgnute iz ovoga života i osuđene na trajanje u drugom obliku. Svjedočio sam magljenju svjetova i gledao kako čestice onoga što je bilo i onoga što će biti malo-pomalo prodiru u sadašnjost poput crne tinte koja kapa u vodu. Znao sam za postojanje zla koje izmiče ljudskom shvaćanju, izvora s kojega se napajaju sva druga zla. I znao sam da sam obilježen, premda još nisam razumio zašto. U strahu da ne bih nešto navukao na nju, držao sam se podalje od vlastita djeteta. – Potrudit ću se – slagao sam. Rachel ponovo podigne ruku: ovaj put mi je dotaknula lice i prstima ocrtala obrise kostiju. Osjetio sam kako mi oči preplavljuje vrelina i načas sam ih zatvorio. Tog trenutka nalazio sam se u nekom drugom životu. – Znam da joj se ne približavaš zato što je pokušavaš zaštititi: često sam o tome razmišljala – progovori ona. – Na početku sam željela da nestaneš iz našeg života. Plašio si me – zbog svega što si bio spreman učiniti, zbog muškaraca i žena koji su te prisiljavali da činiš to što si činio. Ali u svemu mora postojati nekakva ravnoteža, a te ravnoteže sada i ovdje nema. Ti si joj otac: kad si daleko od nje, činiš joj nažao. Mi joj činimo nažao, jer sam i ja sudionik u svemu što se dogodilo. Oboje se moramo više potruditi za njezino dobro. Dakle, jesmo li to raščistili? – Jesmo – odgovorio sam. – Hvala ti. – Nećeš mi zahvaljivati kad te bude vukla naokolo po dućanu »American Girl«. Ni tvoj novčanik mi neće zahvaljivati. Sam je čučala pokraj grmlja, skupljala grane i grančice, i savijala ih u različitim oblicima. – Što nas je uopće dovelo do ovog razgovora? – Sam – odvrati Rachel. – Pitala me jesi li ti dobar čovjek zato što pronalaziš zločeste ljude i šalješ ih u zatvor. – I što si joj rekla? – Rekla sam joj istinu: da si dobar. No budući da zna što radiš, zabrinulo me povezuje li ona tvoj posao s opasnostima koje uz njega idu, pa sam je pitala boji li se za tebe. Odgovorila mi je da se ne boji i ja sam joj povjerovala. – Je li ti rekla zašto se ne boji? – Ne. – Rachel se namršti. – Jedino, rekla je nešto vrlo čudno – ne riječi, nego način kako ih je izgovorila. Rekla je da bi se zločesti ljudi trebali tebe bojati, ali pritom se nije ni šalila, ni pravila važna. Izgovorila je to vrlo svečano, s 18
dubokim uvjerenjem. I onda se samo okrenula i zaspala. To se dogodilo prije nekoliko večeri, nakon čega pak ja nisam mogla zaspati. Kao da sam razgovarala s proročicom: nadam se da ti ne zvuči blesavo. – Ako i jest proročica, ja bih na tvome mjestu šutio o tome. Pola Nove Engleske hodočastilo bi joj zbog brojeva za Powerball3, a Jeff bi po svoj prilici naplaćivao savjete deset dolara po glavi. Rachel me bubne u ruku i uputi se prema vratima. Bilo je vrijeme da krenu. – Nađi si curu – dobaci mi. – Još malo, i zaredit ćeš se. – Sad nije dobro doba godine – odgovorio sam. – Nikada ne valja početi s nekim hodati prije zime. Previše je slojeva odjeće. Dok ustanoviš što si dobio, već je prekasno. – Riječi pravoga cinika. – Svi cinici nekoć su bili romantici. Većina ih je i danas takva. – Bože, ovo je kao da ćaskam sa seoskim filozofom. Pomogao sam joj da obuče kaput, a ona me poljubi u obraz. – Sjeti se o čemu smo razgovarali. – Hoću. Pozvala je Sam, koja je sada sjedila na klupi. Krenula je prema kući držeći nešto ispod kaputića; kad smo se zagrlili, pažljivo je izvukla i predala mi ono što je krila. Bio je to križ. Načinila ga je od tankih grančica, koje je ispreplela na mjestima gdje je mogla, i učvrstila ih viticama bršljana. – Za onda kad dođu zločesti ljudi – objasnila je. Rachel i ja smo se pogledali, ali nismo ništa rekli: istom kad su njih dvije otišle, shvatio sam koliko su me zapanjile Samine neobične riječi. Nije mi dala križ zato da zadrži zlikovce podalje od mene, kako bi se očekivalo od djeteta. Ne, po njezinu mišljenju zločeste ljude nije bilo moguće zaustaviti. Oni su dolazili i s njima se tek trebalo suočiti.
3
Powerball – američka igra na sreću, slična našem TV-Bingu. (Nap. prev.)
19
III
P
rigušeni glasovi dopirali su odasvuda, jesenji vjetar žalosno je šaputao, a smeđe lišće plovilo žlijebovima uz rubove pločnika dok se s neba spuštala sitna kišica, iznenađujuće hladna na koži. Po ulicama Freeporta više nije bilo mnogo turista; većinom su dolazili vikendom, pa su toga turobnog dana trgovine bile takoreći prazne. Ljepuškasti mladići i djevojke u prodavaonici »Abercrombie & Fitch« slagali su i preslagivali odjeću da im vrijeme brže prođe. Pripremajući se za zimu, šačica mještana krstarila je kroz »L.L. Bean«, ali tek nakon što su obišli i tvornički dućan: kako kaže poslovica, ušteđeni novac dvaput je zarađen, a ovi su ljudi bili vrlo snalažljivi. Južni Freeport umnogome se razlikovao od svoga skorojevićkog, komercijaliziranog sjevernog brata. Bio je mirniji; unatoč blizini Portlanda, zapravo je imao seoski identitet, pa nije bilo baš lako odrediti gdje mu je središte. Upravo je zbog toga odvjetnica Aimee Price odlučila da će živjeti i raditi u južnom dijelu grada. Sjedila je u uredu na uglu Ulice Park i Ulice Freeport, i gledala kako kiša iscrtava po prozoru zamršeni splet žilica: staklo je izgledalo kao da pripada živom organizmu, poput kukčeva krila. Raspoloženje joj se pogoršavalo sa svakom kišnom kapi koja bi pala, sa svakim mrtvim listom koji bi proletio, sa svakim centimetrom ogoljele grane koji bi se ukazao dok je lišće nestajalo. Koliko je često razmišljala o tome da odseli iz države Maine? Svake jeseni zaključila bi jedno te isto: ovakve vremenske prilike bile su najbolje što je mogla očekivati sve do ožujka, ako ne i do travnja. Koliko god jesen bila tmurna, s raskvašenim lišćem, ledenim kišicama, mračnim jutrima i mračnim večerima, zima je bila puno gora. Da, znalo je zimi biti prekrasnih trenutaka: kad bi sunce posulo draguljima svježi snijeg, svijet bi za tih ranih jutarnjih sati izgledao očišćen od ružnoće, opran od grijeha. Nažalost, ubrzo bi se posvuda raširila prljavština, snijeg bi pocrnio, a potplati njezinih cipela i pod u automobilu napunili bi se krupnim zrnima soli i kamenčićima koje bi onda raznosila po kući. Tada bi se poželjela pretvoriti u neko od onih šćućurenih, usnulih stvorenja koja pronađu toplu, tamnu špilju ili šuplje deblo i tamo prespavaju zimske mjesece. Dok je ona mozgala o godišnjim dobima, pred uredom je, zadubljen u mračne misli, sjedio ubojica djeteta. Izgledao je posve obično, posve svakodnevno. Bio je prosječne visine i prosječna stasa, odjeven u odijelo prosječne cijene i obuven u prosječne cipele. Kravata mu nije bila ni odviše neupadljiva, ni odviše upadljiva s obzirom na boju i kroj, ni prejeftina, ni preskupa. Lice mu je bilo osrednje pristalo, ništa više od toga. Kad bi ona bila slobodna i kad bi ga uvečer negdje vidjela, možda bi porazgovarala s njim ako bi joj se on približio, ali se ne bi sama potrudila 20
zapodjenuti razgovor. Ako pak ne bi došlo do susreta, ne bi osjetila žaljenje, niti bi pomislila da je propustila ikakvu priliku. On se, na svoj način, kamuflirao jednako brižljivo kao kukci od onih vrsta koje izgledom oponašaju lišće. I kao što se događalo s takvim kukcima, sada je bio razotkriven jer je jesen poskidala mrtve listove s grana. Lagano je istegnula vrat. S mjesta na kojem je sjedila mogla je vidjeti njegov odraz u zrcalu na zidu čekaonice. Imao je kosu poput mokre slame i blage smeđe oči. Usta su mu bila prirodno napućena: mali ožiljak koji je prelazio lijevom stranom gornje usne spašavao ih je od ženskaste mekušnosti. Bio je glatko izbrijan, a snažna čeljust pridavala je crtama lica čvrstoću koja bi mu inače nedostajala. Na stoliću ispred njega bilo je časopisa i dnevnih novina, ali on ih nije ni pogledao. Sjedio je savršeno mirno, ruku položenih na bedra. Jedva da je kojiput i trepnuo, toliko je bio izgubljen u mislima. Sigurno je očekivao da su ga svi zaboravili – naposljetku, prevalio je vrlo dugačak put i jako se mnogo promijenio. Posjedovao je novi identitet i životnu priču koju je brižljivo sastavio i održavao. Nije u tome bilo ničega protuzakonitoga: sud mu je dodijelio identitet, a on ga je tijekom godina nadograđivao. Dječak, kojega jedva da se i sjećao, nije imao nijednu njegovu današnju osobinu, a ipak je prebivao negdje u njemu, zauvijek zamrznut u trenutku u kojem je postao ubojicom. Airnee se upitala koliko se često prisjećao onoga što je učinio. Na temelju vlastita iskustva (i to ne samo kad se susretala s tuđim zločinima, nego i kad se izvlačila iz brodoloma vlastitih pogrešaka i razočaranja) pretpostavljala je da bi katkada znalo proteći i po nekoliko dana a da se ne bi sjetio svojih grijeha, niti bi pomislio na to tko je on zapravo: inače bi mu život bio toliko nepodnošljiv da bi na kraju pokleknuo pod težinom samoobmane. Mogao je preživjeti jedino tako da samome sebi niječe sudioništvo u bilo kakvoj prijevari. On je bio ono što je postao i odbacio je sjećanje na ono što je bio – poput leptira koji je izišao iz kukuljice i napustio oblik gusjenice. Ali nešto iz tog predživota sigurno ostaje: nekakav kukčev san, sjećanje na doba kad nije mogao letjeti, kad je bio nešto drugo no što je sada. Svakoga prate njegovi grijesi. Ona je to znala i vjerovala je da i on to zna. A ako slučajno nije znao, ako je pokušavao nijekati njihovo stvarno postojanje, onda će mu onaj koji dolazi silom otvoriti oči. Čovjek koji će im se ubrzo pridružiti – tragač, lovac – znao je sve o grijesima i sablastima. Jedino se brinula da zbog vlastite boli ne okrene leđa i njoj i ovom čovjeku iz čekaonice koji joj se obratio za pomoć. Taj je istražitelj izgubio dijete. Rukom je dotaknuo razderanu kukuljicu tijela svoje prve kćeri. Postojala je mogućnost da takva osoba neće imati milosti prema nekome tko je oduzeo život ženskom djetetu, bez obzira na to koliko je tada bio star.
21
Sve će mu ona to kasnije ispričati. Ponovo je usmjerila pozornost prema muškarcu u čekaonici. Ubojica djeteta i dijete-ubojica: ubio je dijete, a i sâm je bio dijete kad ju je ubio. Dotada nije znala istinu o njemu, premda ga je već ranije bila zastupala: prvo u klimavoj tužbi za vožnju pod utjecajem alkohola, pa zatim u sporu oko međe sa susjedom, iz kojega se umalo izrodilo aktivno neprijateljstvo. Dakle, nije ni bilo razloga da joj govori o svojoj prošlosti; ipak, njegova tjeskobna zabrinutost zbog vlasničkog spora još joj se onda činila pretjeranom. Ono što joj je sada, tijekom popodneva, otkrio, razjasnilo je njegovo ponašanje. Taj se čovjek silno trudio da ne privuče bilo kakvu vrst pozornosti. Čak mu je i zanimanje jamčilo da ni sa kim neće morati voditi razgovore o privatnom životu. Radio je kao porezni računovođa za fizičke osobe i male lokalne tvrtke. Posao je uglavnom obavljao kod kuće. S klijentima je kontaktirao čim je manje bilo moguće, a razgovarao je gotovo isključivo o financijskim pitanjima. Kad mu je zatrebala pravna pomoć, odabrao je odvjetnicu čiji se ured nalazio razmjerno daleko od mjesta gdje je stanovao. Dakako, bilo je advokata bližih njegovoj kući kojima se mogao obratiti, ali je odlučio da neće. Njoj se to svojedobno učinilo pomalo neobičnim, no sada se više nije čudila. On je strahovao od slučajno izrečene suvišne riječi, od tajne koju bi mogao odati na jastuku, ih uz piće, strahovao je od onog jednog trenutka nepažnje koji bi ga mogao uništiti. Ti živiš u neprekidnom strahu, razmišljala je. Premda si se uistinu jako promijenio otkako je zločin bio počinjen, svejedno se bojiš drugog pogleda u kavani, bojiš se kobnog mimoilaženja, bojiš se trenutka kad će neki zatvorski stražar, ili bivši kažnjenik, ili posjetitelj kojemu te nekoć netko pokazao, posložiti kockice i spojiti tvoje lice s tvojom prošlošću. Doduše, ta bi osoba vjerojatno zatresla glavom i prošla pokraj tebe uvjerena da se zabunila, a ti bi brzo umaknuo čim bi na sebi osjetio vrelinu nečijeg pogleda. Ali što ako taj netko ne bi produžio svojim putem, ili – još gore – što kad bi se dogodila grozna nesreća da naleti na tebe u tvom novom zavičaju, ovdje gdje nitko ne zna ništa o tvojoj prošlosti? Što onda? Bi li se pokušao drsko izvući? Bi li se pomirio sa sudbinom? Ili bi pobjegao? Bi li skupio stvari, uskočio u automobil i nestao? Bi li pokušao početi iznova? Ili bi ti dječačić koji prebiva u tebi, sada oboružan snagom odrasla muškarca, savjetovao drugačiji izlaz? Naposljetku, već si jedanput ubio. Koliko bi teško bilo ubiti još jednom? Pogledala je na ručni sat. Istražitelj je rijetko kasnio, a rekao joj je da će doći u roku od jednog sata. Nešto promakne ispred prozora; u sobu se nakratko uvuče sjena, prijeđe joj preko tijela i nestane. Začuje se lepet krila: gotovo je mogla osjetiti dodir perja. Ugleda gavrana kako sjeda na granu breze čija se krošnja širila nad malim parkiralištem. Gavrani su kod nje izazivali zebnju. Uznemiravali su je mračnim izgledom, inteligencijom i načinom na koji su znali voditi vukove i pse prema 22
lovini. Otpadnici od ptičjega roda koji su čoporu progonitelja instinktivno odavali položaj slabih, ranjivih stvorenja. Međutim, ovaj nije bio sâm: iznad njega je čučao još jedan. Nije ga odmah vidjela među isprepletenim granama drveta. Uto je došao i treći. Sletio je na stup ograde, načas rastegnuo krila, pa se potpuno umirio. Sva tri gavrana bila su nepomična poput kipova, sva tri su gledala prema ulici. Čudno. No u sljedećem ih je trenutku privremeno smetnula s uma. Na ulici se pojavio stari Mustang. Automobili je nikada nisu baš previše zanimali i nije znala međusobno razlikovati stare modele, ali pogled na ovo vozilo izmamio joj je na lice prvi osmijeh toga poslijepodneva. Istražitelj i njegova igračka. Izišao je iz auta. Kao i uvijek, promatrala ga je s velikom radoznalošću. Na svoj je način izazivao kod nje isti nemir kao i crne ptice koje su se okupile blizu prozora: njegova inteligencija i instinkti bili su joj čudni poput njihovih. Na sebi je imao tamno odijelo i tanku crnu kravatu. Neuobičajeno za njega – inače je uvijek nosio udobnu, ležernu odjeću – ali mu je dobro pristajalo. Sako je bio jednoredan, krojen uz tijelo, a hlače uske, osobito pri dnu nogavica. Blijeda lica, tamne kose lagano prošarane sjedinama, izgledao je poput crno-bijele prikaze – kao lik sa stare fotografije, iz nekog davnog vremena, zalutao u jesenski krajolik. Tijekom godina njihova poznanstva često je razmišljala o tome zašto je on toliko uznemiruje. Razlog je djelomice bio u njegovoj sklonosti nasilju. Ne, nije bila poštena: tu bi osobinu bilo bolje opisati kao spremnost na uporabu sile kojoj je pristupao s očiglednom ležernošću. Ubijao je, a ona je znala da će opet ubijati. Okolnosti su ga na to prisiljavale, jer su zli muškarci i žene išli za njim; kad mu ne bi preostala nikakva druga mogućnost, smaknuo bi ih. Slutila je da on to kojiput učini i onda kad mu preostane poneka mogućnost. Nije joj bilo jasno čime privlači zlikovce, no kad bi o tome umovala, kroz misli bi joj prolazili nasumični izrazi: trojanski konj, Judin poljubac. Mamac. Ponekad je djelovao gotovo nezemaljski – u takvim bi se trenucima osjećala kao da predvečer stoji na crkvenom groblju i gleda nejasne obrise lika koji se polako stapa sa sumrakom dok se udaljava, pa nije sigurna je li susrela tek žalobnika na odlasku, ili nekakvo bestjelesno biće. Možda je bilo nemoguće vidjeti toliku količinu boli i smrti koliku je taj čovjek vidio, a da pritom drugi svijet ne ostavi nekakav pečat na vama – uz uvjet da vjerujete u postojanje svijeta onkraj ovoga. Ona je vjerovala, a tijekom susreta s istražiteljem ništa je nije ponukalo da posumnja u svoju vjeru. Poslije brijanja je koristio losion s mirisom tamjana – posve prikladno, po njezinu mišljenju. S druge pak strane, znao se stopiti s okolinom. Drugačije ni ne bi mogao obavljati posao koji je odabrao. Nije nosio krinku normalnosti: normalnost je kod njega postojala usporedo s neobičnošću. Čak je i sada, odjeven u otmjeno crno odijelo, držao u lijevoj ruci smeđu papirnatu vrećicu. U vrećici su, znala je, bili 23
muffini. Muffini su bili njezina slabost. Za pravi muffin u pravome trenutku možda bi i prevarila zaručnika, kojega je doista iskreno voljela. Primijetila je da se poigrava sa zaručničkim prstenom: povlačila ga je goredolje po prstu i nije se mogla sjetiti je li ga počela okretati kad je pomislila na Brennana – čovjeka koji joj je dao prsten – ili kad se pojavio istražitelj. Zaključila je da se ne želi baviti mislima koje će ionako u nekom drugom trenutku, na nekom drugom mjestu, također ispričati istražitelju. Prešao je preko parkirališta i stupio na vlažni popločani puteljak koji je vodio do njezine zgrade. Činilo joj se da se glave crnih ptica okreću i prate ga dok hoda: možda ih je privukla crna boja odijela, pa su pomislile da je jedan od njih. Poželjela je da odu. Namjestila je rolete na prozorima tako da ih ne vidi, no svejedno je znala da su ondje. To su samo ptice, pomisli: crne ptičurine. Ovo nije film. Ti nisi Tippi Hedren4. Odlučila je istjerati ptice iz misli. Možda joj je njihova prisutnost služila za odvraćanje pozornosti, za odlaganje razgovora koji je uskoro trebao početi. Nije htjela da on odbije pomoć bilo njoj, bilo njezinom klijentu. Kad bi se to dogodilo, razumjela bi ga i ne bi o njemu imala ništa lošije mišljenje, ali joj je bilo važno da on pristane na suradnju. Jednom joj je rekao da ga slučajnosti uzrujavaju. Ovaj je slučaj vrvio slučajnostima. Pripremila se da ga dočeka. Kucnuo je čas. Prošao sam kroz čekaonicu, usput bacio pogled na muškarca koji je ondje sjedio, i ušao u Aimeein ured. Stavio sam vrećicu pred nju i otvorio je tako da može zaviriti unutra. – Charlie Parkeru, zbilja si pravi đavao – reče izvlačeći jedan od kolačića iz vrećice. – Breskva? Nije bilo maline? – Bilo je maline, ali onaj tko plaća pekaru, bira okus. – Hoćeš mi reći da ne voliš malinu? – Ništa ja tebi neću reći. Ovo je muffin. Punjenje breskvama. Pomiri se s time. Znaš, jasno mi je zašto Brennanu treba toliko vremena da pridoda zlatni kolutić tom prstenu s kojim se igraš. Ponekad se valjda pita je li sačuvao račun. Primijetio sam da je brzo maknula ruku s prstena. Ne bi li je zaposlila nečim drugim, stala je prčkati po muffinu, premda sam joj po izrazu lica vidio da baš nije ushićena. Inače je bila u stanju progutati muffin u bilo koje doba dana ili noći, ali sada joj je nešto pokvarilo tek. Progutala je komadić koji joj je bio u ustima i nije pojela više ni zalogaja. Činilo se da je kolačić odviše suh za njen ukus. Zakašljala je i posegnula za bocom vode koju je uvijek držala na stolu.
4
Tippi Hedren (rođena 1930.) – američka glumica, najpoznatija po ulogama u legendarnim filmovima Alfreda Hitchcocka »Ptice« i »Marnie«. (Nap. prev.)
24
– Otkrijem li da je sačuvao račun, ubit ću ga – procijedi, nakon što je ovlažila grlo. – Psihologa bi moglo zanimati zbog čega se tako često igraš prstenom. Ona pocrveni. – Ne igram se. – Znači, zabunio sam se. – Jesi. Njezin zaručnik Brennan, tupan krupnoga rasta, obožavao je i tlo po kojemu je ona hodala; bili su zaručeni već toliko dugo da je svećenik, koji je bio određen da vodi obred vjenčanja, u međuvremenu umro. U toj je vezi netko vukao noge putem prema oltaru, a nisam baš bio siguran da se radi o Brennanu. – Ne jedeš. Očekivao sam da će dosad od muffina ostati samo par mrvica. – Pojest ću ga kasnije. – No, dobro. Možda sam ipak trebao kupiti malinu. Zašutio sam i čekao da ona progovori. – Zašto si u odijelu? – upita. – Bio sam svjedok. – U crkvi? – Duhovito. Na sudu. Slučaj Dennyja Krausa. Denny Kraus je prije osamnaest mjeseci, u žaru svađe oko psa, ubio čovjeka na parkiralištu pokraj Avenije Forest. Po svemu sudeći, žrtva ubojstva, Philip Espvall, prodao je Dennyju Krausu psa za kojega je tvrdio da je čistokrvni poenter, uzgojen za lov. Međutim, prvi put kad je Denny opalio iz puške u blizini psa, ovaj je strugnuo uz brdo i više ga nikada nitko nije vidio. Dennyja je to poprilično razljutilo, pa je došao tražiti Espvalla u »Great Lost Bear«5. Pukim slučajem to je kafić u kojem povremeno radim – kad mi se smanje zalihe novca, ili kad me uhvati takvo raspoloženje; upravo sam te večeri, kad je Denny došao, posluživao za šankom. Pale su teške riječi, naposljetku smo obojicu izbacili iz kafića, a ja sam za svaki slučaj pozvao policiju. Dok su policajci stigli, Espvall je već ležao na cesti s rupom u prsima, a Denny je stajao iznad njega, mahao pištoljem i drečao nešto o debilnom psu. – Zaboravila sam da si imao veze s tim slučajem – reče Aimee. – Te večeri bio sam zadužen za šank. Srećom nismo Dennyju poslužili nikakav alkohol. – Meni se taj slučaj čini prilično jasan. Odvjetnik bi mu trebao reći da prizna krivnju u zamjenu za lakšu kaznu. – Situacija je zamršena. Denny želi dokazati da je bio izazvan, a njegov vlastiti odvjetnik nastoji ga proglasiti neuračunljivim i nesposobnim za suđenje. Denny pak ne misli da je lud, i tako ja sjedim u odijelu dok odvjetnik pokušava 5
U prijevodu: »Veliki izgubljeni medvjed«. (Nap. prev.)
25
uvjeriti suca u jedno, a njegov klijent – u nešto posve drugo. Prema onome što sam čuo, mislim da je Denny lud kao čarapa. Tužiteljstvo igra oštro, ali je činjenica da on posljednjih deset godina svako malo boravi u Zavodu za mentalno zdravlje u Bangoru. – I unatoč tome je imao pištolj. – Kupio ga je prije nego što se uključio u državni sustav za zaštitu mentalnog zdravlja. Sigurno nije ušao u trgovinu oružjem i počeo psovati i vrištati o psima. Aimee se osvrnula jer joj je pozornost privuklo lepetanje krila. Gavran je pokušao sletjeti na prozorsku dasku, ali nije uspio uhvatiti ravnotežu. Vratio se k ostalima koji su sjedili na brezi. Sada ih je bilo četiri. – Ne volim ih – reče. – A ovi su stvarno ogromni. Jesi li ikada vidio ovolike gavrane? Ustao sam i prišao prozoru. Jedva sam ih vidio kroz prorez na roletama, ali se nisam potrudio prstima proširiti otvor. Na cesti iza parkirališta vidjeli su se automobili: u svakome je sjedilo barem po jedno dijete, jer su svi dolazili iz L’École Française de Maine6 koja se nalazila malo dalje uz ulicu. Jedan od gavrana okrenuo je glavu i grakćući prigovorio zbog pojačana prometa. – Koliko su već dugo ovdje? – Ne predugo: došli su malo prije tebe. Znam da su to samo obične ptice, ali gavrani su zbilja pametni. Životinje nemaju prava biti tako pametne: ovi ovdje, na primjer, kao da nešto čekaju. Još sam na trenutak gledao u gavrane, a onda sara se okrenuo i opet sjeo. – Samo obične ptice – ponovio sam njezine riječi. Uspravila se i sjela na rub stolice. Kucnuo je čas da se pozabavimo poslom. – Jesi li vidio onoga čovjeka u čekaonici? – Jesam. – Jesi li primijetio išta posebno? Odvagnuo sam pitanje. – Nervozan je, ali pokušava to prikriti. Ništa neobično za osobu koja nije pravnik – barem meni ne miriše na pravnika – a nalazi se u odvjetničkom uredu. Sve u svemu, ipak se dobro drži. Nema lupkanja nogom, nema tikova, nema prtljanja rukama. Bilo zbog poslovnih, bilo zbog privatnih razloga, usavršio se u prikrivanju onoga što osjeća. Ali nečega tu ima. Nešto mu je u očima. – To si sve skupio od bivše partnerice? – Ponešto. Ona me naučila riječima opisivati dojmove. – Dakle, oboje ste se iskazali. Taj čovjek već jako dugo taji istinu o sebi. Voljela bih da čuješ njegovu životnu priču. – Uvijek rado slušam priče. 6
Francuska škola u Maineu. (Nap. prev.)
26
– Postoji jedna poteškoća. Ja sam ga već ranije zastupala – ništa ozbiljno, tužba za vožnju pod utjecajem alkohola koja je poništena, i beznačajan spor sa susjedom – pa sam ga pristala i sada zastupati, u onoj mjeri u kojoj mi je to moguće, ali trebam osobu tvojega iskustva i sposobnosti za terenski rad. – No, dobro – poslušat ću priču, pa ću odlučiti hoću li uzeti taj posao. – Želim da odlučiš prije nego što čuješ priču. – Tako ja ne radim. Zašto uopće tražiš to od mene? – Zato što želim da budeš vezan istom dužnošću čuvanja povjerljivosti podataka kao i ja. – Znači, ne vjeruješ mi? – Ama vjerujem ja tebi. Samo nisam sigurna kako ćeš reagirati na neke dijelove njegove priče. A ako se upetlja policija, moraš biti voljan reći da radiš za mene, što uključuje i zaštitu tajnosti podataka. – Ali ako odbijem uzeti slučaj, u čemu je problem? Kako će policajci išta saznati? Malo je počekala prije nego što mi je odgovorila. – Zato što bi mogao osjetiti da ti je dužnost prenijeti im ono što si ovdje doznao. Sada sam pak ja pričekao s odgovorom. – Ne, to nije moj stil – izustio sam naposljetku. – Vjeruješ li ti meni? – Da. – Htjet ćeš uzeti ovaj slučaj. Možda će ti klijent biti odbojan, ali htjet ćeš uzeti slučaj. Ono što je učinio, učinio je davno, ali bi taj čin mogao imati utjecaja na jednu istragu koja je upravo u tijeku. – Što je učinio? – Hoćeš li uzeti slučaj? – Što je učinio? Ona napravi grimasu i zavali se natrag u stolicu. – Ubio je djevojčicu.
27
IV
U
šao je lagano pogurena tijela, kao da je napet jer odnekud očekuje udarac, a u držanju mu je bilo nečega gotovo dječjega. Podsjetio me na nestašna dječaka kojega su pozvali u ravnateljev ured da se opravda za počinjene nepodopštine, a on nije siguran ima li ikakvu uvjerljivu ispriku. Često sam viđao takve muškarce i žene; viđala ih je i Aimee Price. Odvjetnički uredi donekle su slični ispovjedaonicama: u njima se otkrivaju istine, nude opravdanja i određuju pokore. Nosio je neznatno zatamnjene naočale crnih okvira. Stakla nisu bila debela, pa su mu oči izgledale jedva primjetno veće. Učinilo mi se da su mu te naočale svojevrstan štit – dio arsenala obrambenog oružja. Predstavio se kao Randall Haight. To je ime pisalo na njegovoj posjetnici, pod tim je imenom bio poznat susjedima s kojima je mahom održavao suzdržano srdačne odnose. Jedina je iznimka bio Arthur Holden, protivna stranka u starom sporu oko međe nakon kojeg je nad oba dvorišta, poput otrovnog močvarnog isparenja, ostala lebdjeti gorčina. Aimee mi je rekla da je Haight odustao prije nego što je predmet dospio na sud i pretvorio se u zamršenu, skupu, javnu parnicu. Javnost: važna riječ, jer je Randall Haight bio krajnje povučen čovjek. Sjeo je pokraj mene, no najprije se sa mnom oprezno rukovao. Tijelo mu se otklanjalo od mojega čak i u trenutku dok mi je pružao ruku: valjda se bojao da bih ja mogao biti onaj koji će mu uputiti dugo očekivani udarac. Znao je da mi je Aimee rekla dovoljno činjenica na temelju kojih sam mogao steći nepovoljno mišljenje o njemu – uz uvjet da uopće odlučim stvoriti ikakvo mišljenje. Pokušao sam zadržati neodređen izraz lica, jer zapravo nisam bio siguran kakve mi osjećaje pobuđuje Haight. Želio sam ga čuti prije nego što donesem bilo kakve zaključke, ali sam u sebi, unatoč nastojanju da ga nepristrano prosudim, već otkrio mješavinu znatiželje i netrpeljivosti: nešto od toga je jamačno i on osjetio. Primijetio sam da me ne gleda ravno u oči, nego skreće pogled uvis i postrance. U njemu su se za prevlast borili dostojanstvo i sram, ispod kojih su kiptjeli bijes i grizodušje. Sve sam ja to osjetio, sve sam vidio i upitao se što je još sakriveno u zaključanoj škrinji njegova srca. Za bijes sam bio siguran: oćutio sam ga isto onako kako životinje umiju nanjušiti bolest u čovjeku. Dobro mi je išlo njušenje otrova u ljudima: Haightov je bijes bio poput nečisti u krvi koja mu je zagađivala tijelo. Vječito je bio u njemu, čekao trenutak kad će navrijeti, tražio odušak: sveprisutno, mnogoglavo čudovište, nalik Hidri7. Bijes na sama sebe zbog onoga što je učinio, 7
Hidra – u grčkoj mitologiji, neman iz Lernejske močvare na Peloponezu. Imala je pseće tijelo, osam zmijskih glava i smrtonosno otrovan dah; na mjestu svake odrubljene glave izrasle bi dvije nove. Ubio ju je Heraklo. (Nap. prev.)
28
pothranjivan samosažaljenjem; bijes na djevojčicu koja je umrla, jer njezina uloga nije bila pasivna, a umiranje je samo po sebi djelatan čin; bijes na pravni sustav koji ga je kaznio i lišio ga budućnosti; bijes na sudionika u ubojstvu – naime, Aimee mi je rekla da Randall Haight nije bio jedini počinitelj zločina. Onoga dana kad je djevojčica umrla s njim je bio još netko, a prema Aimeeinu je mišljenju njegov odnos s tom osobom bio duboko konfliktan. Bijes, bijes, bijes. On ga je nastojao obuzdati, izolirati: stvorio je oko sebe osobu čiji način života nije pružao prilike za bijesne ispade. Međutim, time ga je učinio opasnijim i nepredvidljivijim, jer mu je zapriječio izlaz. Možda je toga bio svjestan, možda i nije, no svakako je odlučio da će tako izaći na kraj sa svim svojim emocijama. Bojao se da će – dopusti li ikakvom istinskom osjećaju da se i načas pojavi – cijela njegova patvorena osobnost nestati u nezaustavljivoj bujici čuvstava. O svemu sam tome razmišljao dok je on sjedao pokraj mene, obavljen daškom mirisa sapuna i jeftine kolonjske vode, spreman da se razotkrije pred dvama šutljivim sucima. – Ja sam gospodinu Parkeru prenijela samo mali dio onoga što ste mi ispričali – progovori Airnee. – Smatrala sam da bi bilo bolje kad bi on to čuo izravno od vas. Haight proguta knedlu. U uredu je bilo toplo: lice mu se presijavalo od znoja. Načinio je pokret kao da će skinuti sako, no čim ga je spustio s ramenâ primijetio je mrlje od znoja ispod pazuha i ponovo ga ogrnuo. Nije se želio osjećati još ranjivijim nego dotada, pa je – čak i po cijenu vlastite udobnosti – odolio prigodi da se malo opusti. Pokraj metalnog ormarića za spise stajao je mali hladnjak. Airnee izvadi dvije boce vode i pruži jednu Haightu. Ja sam uzeo drugu, premda nisam bio žedan. Haight stane željno gutati vodu: nije se zaustavio sve dok nije opazio da ni Aimee ni ja ne pijemo. Na licu mu se vidjelo da je istodobno zahvalan Airnee zato što mu je pokušala olakšati tjeskobu i posramljen zato što je, makar i ovako neznatnim znakom, pokazao svoju slabost. Par kapi vode skotrljalo mu se niz bradu; on ih obriše lijevom rukom, mršteći se usput i sebi i nama. Još mi jednom dobaci letimičan pogled sa strane. Znao je da ga pažljivo odmjeravam i da primjećujem svaku sitnicu. – Baš sam nespretan – promrmlja. Iz kožnate torbe izvukao je čvrstu svijetlosmeđu papirnatu omotnicu podstavljenu plastičnim mjehurićima. U omotnici se nalazilo nekoliko fotografija, vjerojatno otisnutih na kućnom računalnom pisaču. Poslagao ih je po stolu – bilo ih je ukupno pet – tako da se sve slike mogu dobro vidjeti. Tema im je svima bila zajednička, premda je prikazani predmet na svakoj bio drugačiji. Sve su prikazivale vrata štaglja. Dvoja vrata su bila crvena, jedna zelena, jedna crna, a peta slika bila je zapravo kopija crno-bijele fotografije iz novina: vrata su izgledala tako trošna i stara da je bilo nemoguće zaključiti jesu li ikada i 29
bila oličena. Zrnata tekstura kopije podsjetila me na izboranu kožu; dojam su upotpunjavale dvije rupe pri vrhu vrata i zasun koji je visio na jednu stranu kao usta iskrivljena u poluosmijeh, tako da je sve zajedno izgledalo poput staračkoga lica. Haight je tu fotografiju vršcima prstiju gurnuo malo podalje od ostalih. Činilo se da mu je pogled na nju osobito mučan. – Počelo je prije četiri dana – protisne. – Prvo su stigla crvena vrata, pa zelena. Trećega dana nije bilo ničega, a onda su došla još jedna crvena i crna, svaka u zasebnoj omotnici. Ova – pokaže na bezbojna vrata – ova su stigla jutros. – Poštom ili pouzećem? – upitao sam. – Poštom. Sačuvao sam omotnice. – Žigovi? – Bangor i Augusta. – Pretpostavljam da te slike imaju za vas nekakvo značenje? Haight se ukoči. Posegne za bocom i otpije još malo vode. Kad je stao govoriti, govorio je polagano – ali ne zadugo. Priča je imala vlastitu silu ubrzanja: čim je počeo pripovijedati o onome što je učinio, riječi su pošle mimo njegove kontrole, gotovo kao i ubojstvo koje je opisivao. – Godine 1982., kad mi je bilo četrnaest godina, Lonny Midas i ja odveli smo djevojčicu po imenu Selina Day do jednog štaglja u Drake Creeku, u Sjevernoj Dakoti. I ona je imala četrnaest godina, mala crnkinja. Nosila je bijelu košuljicu i crveno-crnu kariranu suknjicu; kosa joj je bila počešljana u sitne pletenice priljubljene uz glavu. Lonny i ja već smo je ranije bili primijetili i znali smo je povremeno spominjati u razgovoru. Na kraju grada nalazila se crkvica, jedva malo veća od obične kuće, a svi vjernici koji su se u njoj okupljali bili su crnci. Ponekad bismo Lonny i ja odlazili onamo i promatrali ih kroz prozor. Održavali su bogoslužja i preko tjedna, a mi bismo ih slušali kako govore da je Isus njihov Gospodin i Spasitelj i pjevaju »amen« i »aleluja«. Lonny je rekao da je smiješno što svi ti crnci vjeruju kako će ih spasiti bijelac, ali ja uopće nisam mislio da je to smiješno. Majka me učila da Isus voli sve ljude, bez obzira na boju njihove kože. Nato prekine s pripovijedanjem, naškubi usta kao stara frajla i pogleda nas tražeći odobravanje. Vidite? Ja nisam rasist, ja znam razliku između dobra i zla. Znao sam je onda, znam je i danas. Ono što se dogodilo, ono što sam učinio, bilo je odstupanje od uobičajenog ponašanja. Ne bi me trebalo osuđivati samo na temelju toga, zar ne? Budući da mu mi nismo ništa odgovorili, jer nam je pitanje postavio samo očima, on nastavi s pričom. – Ja nikada dotad nisam ni poljubio djevojku. Lonny – da. jedanput je bio otišao u šumu s jednom od sestara Beale, pa mi je kasnije rekao kako mu je dopustila da joj dotakne dojku, samo što ih on nije zvao »dojke«, naravno. Zvao ih je »dude«. 30
Opet naškubi usta i uputi nam onaj izvještačeni pogled. Zločesti stari Lonny Midas, sa svojim prostim jezikom i Isusom za bijelce. – Ali ni on ni ja nikada nismo vidjeli golu djevojku, pa smo bili radoznali, a svi su govorili da Selina Day ispod odjeće ne nosi ništa. I tako smo je dočekali kad je išla kući iz škole za siromašnu djecu, neko vrijeme smo zajedno hodali, i onda smo je odveli u štagalj. To nije bilo teško izvesti. Rekli smo joj da je u štaglju mačka koja se omacila i da idemo vidjeti mačiće i možda im dati nešto za jelo. Samo smo je upitali želi li ići s nama, kao da nam je sasvim svejedno hoće li doći ih neće, ona je razmislila i došla je. Kad smo stigli do štaglja počela se pribojavati, ali smo joj rekli da je sve u redu, a ona nam je povjerovala. – Kad je shvatila što mi hoćemo počela se odupirati, pa smo morali leći na nju da ne ustane i da nam ne pobjegne. Čitavo smo je vrijeme pipali, a ona je govorila kako će reći policiji što smo joj učinili, i svojim ujacima – jer nije imala oca, otac joj je umro – i kako će nas ti ujaci i njihovi prijatelji uloviti i odrezati nam jaja. Počela je vrištati, a Lonny joj je rukom začepio usta. Stvarno ju je jako pritisnuo, tako da su joj i nosnice bile pokrivene. Rekao sam Lonnyju da je moramo pustiti. Vidio sam kako joj se oči sve više šire i kako sve teže diše, ali Lonny me nije htio slušati kad sam mu rekao neka makne ruku. Pokušao sam ga povući s nje, ali on je bio veći i jači od mene. Onda se Selina počela koprcati; Lonny joj je sjeo na prsa i nakon toga se potpuno prestala micati, premda su joj oči i dalje bile širom otvorene, tako da sam joj u zjenicama vidio svoj odraz. – Zaplakao sam, ali mi je Lonny rekao da prekinem, pa sam prekinuo. Pokrili smo je trulom slamom i ostavili je. Bio je to nekakav stari štagalj na napuštenom imanju. Računali smo da će proći dosta vremena prije nego što je pronađu. Zakleli smo se, Lonny i ja, da nikome nećemo reći što smo učinili, nikada, čak ni ako nas policajci uhite i zatvore u odvojene sobe i podvrgnu nas ispitivanju, onako kao u televizijskim serijama. Budemo li složni i budemo li šutjeli, neće nam moći ništa. Samo smo se trebali držati zajedničke priče: nikada nismo vidjeli Selinu Day i nemamo pojma ni o kakvom starom štaglju. Sve je ovo izletjelo iz njega poput gnoja iz upaljene rane. Govorio je glasom odrasla čovjeka, ali riječi i ritam rečenica bili su kao u djeteta koje pripovijeda. – Ipak nas je netko vidio zajedno s njom. Nekakav nadničar iz druge države, putujući zemljoradnik. Čuo je da je nestala crna djevojčica i prisjetio se da je istoga dana vidio dvojicu dječaka s crnom djevojčicom, i da je crna djevojčica bila u crveno-crnoj kariranoj suknjici, baš kao u opisu koji je policija dijelila naokolo. Otišao je policajcima i rekao im što je vidio. Imao je oštro oko: zapamtio je kako smo izgledali, kako smo bili obučeni, sve. Drake Creek nije bio veliki grad, pa su pogodili tko smo i prije nego što je nadničar stigao do kraja reći svoje. Priveli su nas i zatvorili nas u odvojene sobe, baš kao u onim serijama, i onda mi je neki veliki detektiv rekao da je Lonny svalio krivicu na mene i kazao mu da je sve to bila moja zamisao, i da sam ja pokušao silovati Selinu Day a on me htio spriječiti, i da sam ja bio taj koji ju je zadavio. Rekao mi je da će mi suditi kao 31
odraslome i da će tražiti smrtnu kaznu. Rekao mi je da ću, za to što sam napravio, dobiti injekciju, i neka ne mislim da će mi biti kao da idem spavati, jer neće. Sve ću osjetiti – otrov koji mi polako kapa u vene, bol kad mi organi počnu otkazivati – a neću moći ni govoriti ni vikati zato što ću od drugih lijekova biti nepokretan. I tamo ću biti samo ja, potpuno sam, bez mame i tate. I rekao mi je da ponekad oni namjerno naprave nešto s tim lijekovima tako da te još više boli, i da će možda to učiniti meni da me kazne zato što sam pokušao silovati djevojčicu i zato što sam je ubio kad mi se oduprla. – Ali to nije bila istina. Sve je otpočetka bilo Lonnyjeva zamisao i on je bio taj koji je pokušao otići predaleko, i on joj je zatvorio nosnice i čvrsto joj pritisnuo usta tako da nije mogla disati. Ja sam je htio pustiti, ali on se bojao što će ona reći, bojao se da će ostati bez jaja. Haight se potpuno vratio u djetinjstvo. Utanjio je glas i spuznuo naniže u stolici, te se činilo kao da se smanjio. Čak mu je i odijelo izgledalo preveliko. Oči su mu bile pune suza koje nije ni pokušao obrisati kad su mu se počele kotrljati niz obraze. Nepomično se zagledao u vlastitu nutrinu: bio sam uvjeren da je posve zaboravio na našu nazočnost u uredu – štoviše, da je zaboravio i na ured i na razlog zbog kojega se ondje nalazio. Ponovo mu je bilo četrnaest godina i opet je sjedio u prostoriji koja zaudara po znoju, mokraći i bljuvotini, dok mu krupni policijski službenik s kravatom umrljanom od hrane potiho priča o boli koju će podnositi kad mu budu davali smrtonosnu injekciju. – Toliko sam se užasno bojao smrti, te sam zaboravio da je Sjeverna Dakota još 1973. godine ukinula smrtnu kaznu. – Na usnama mu se ocrtao nagovještaj smiješka koji je brzo sakrio natrag na mjesto gdje je čuvao sve duhove iz prošlosti. – I tako sam mu priznao što smo napravili, ali sam mu htio objasniti da sve to nije bila moja zamisao. Najprije sam slijedio Lonnyja, a onda mi je bilo žao. Nisam smio učiniti ništa od toga i želio sam da je Selina Day još živa. Rekao sam mu da sam nastojao spriječiti Lonnyja. Čak sam mu pokazivao kako sam zgrabio Lonnyjeva zapešća dok sam ga pokušavao odvući s nje. Sjećam se da me detektiv potapšao po leđima i donio mi sok nakon što sam mu sve ispričao. Onda je došao odvjetnik i pitao jesu li mi pročitali moja prava; ja se nisam mogao sjetiti, pa su on i detektiv porazgovarali, i poslije toga više nitko nije spominjao nikakva prava. Dopustili su mi da vidim mamu i tatu, i mama me zagrlila. Tata se jedva uspio prisiliti da me pogleda, iako sam mu rekao da nisam kriv i da je nisam ja ubio. Tada je već bio bolestan. Morao je hodati sa štapom i koža mu je posivjela. Živio je još samo tri ili četiri godine, ali ionako sam oduvijek bio bliži s mamom. Haight otpije ostatak vode i pažljivo vrati čep na mjesto. Držao je praznu bocu među koljenima i vršcima prstiju tiskao čep kao da je dugme pritiskom na koje može poništiti prošlost i izbrisati sva sjećanja, sve grijehe. – Lonnyju i meni suđeno je kao odraslima; obojica smo proveli po osamnaest godina u odvojenim zatvorskim ustanovama, prvo u zatvoru za maloljetnike, pa u kaznionici za punoljetne. Sudac je odredio da svi zapisnici sa suđenja budu 32
zapečaćeni, tako da možemo započeti novi život nakon odsluženja kazne, ali i zbog naše osobne sigurnosti: govorkalo se da su ujaci Seline Day pripadnici Crnačke oslobodilačke vojske8, premda nisam siguran koliko je u tome bilo istine. Gledajući unatrag, mislim da je taj podatak bio ubačen u kombinaciju za svaki slučaj, kako bi tužitelj imao pokriće ukoliko išta krene po zlu. Bilo kako bilo, postignut je dogovor prema kojem je bilo predviđeno da tijekom izdržavanja kazne obojica dobijemo novi identitet, te da taj identitet bude poznat tek šačici ljudi; mi smo za to doznali tek kasnije. Pamtim suca koji nam je rekao da smo učinili nešto stravično, ali da on vjeruje kako svatko – a osobito dijete – u sebi nosi mogućnost otkupljenja. Rekao je kako će nama biti pružena prilika da to i dokažemo nakon što odslužimo kaznu. – Poslije dvanaest godina premjestili su nas u kaznionice izvan područja Sjeverne Dakote, s namjerom da nam olakšaju promjenu identiteta. Rođen sam kao William Lagenheimer, ali sam prilikom prelaska iz državnog zatvora u Bismarcku u Northern State Correctional Facility u Newportu, u Vermontu, postao Randall Haight. Kad je proteklo još nekoliko godina, preselili su me u Berlin u New Hampshireu, gdje sam proveo posljednju zatvorsku godinu. Nisu mi rekli Lonnyjevo novo ime, no ja ga ionako nisam želio znati. Nakon sve nesreće koju je navukao na nas, nisam ga htio više nikada vidjeti. Naposljetku sam došao u Maine. Haight pokaže fotografiju trošnih vrata. – To je štagalj u kojem je umrla Selina Day. Sliku su tada bili objavili u nekim novinama. Za ove ostale ne znam, ali ovaj se nalazi – ili se nalazio – u Drake Creeku. Još ga i danas viđam u snovima. Pogleda u svoju odvjetnicu, tražeći od nje nekakav odgovor na drugi put ispričanu pripovijest. Aimee mu pokuša uputiti ohrabrujući osmijeh koji je ispao više nalik grimasi. On se okrene prema meni, otvori usta i raširi ruke, kao da za kraj želi nadodati još nešto – ispriku, ili objašnjenje iz kojega bi bilo razvidno kako sve što je ispričao pripada prošlosti i kako je danas potpuno drugačija osoba – ali je shvatio da se o tome više ništa ne može reći. Zatvori usta, prekriži ruke i ostane šutjeti, čekajući da čuje naše primjedbe. – Dakle, netko je otkrio tko ste zapravo? – započnem. – Da. Ne znam tko, ne znam kako, ali da, tako je. – To bi mogla biti najava ucjene – reče Aimee. – Je li dosad već bilo ucjenjivačkih prijetnji? – upitam. – Ne još – odgovori Aimee. Slegnuo sam ramenima. Svjetlost zalazećeg sunca ljeskala se u staklima Haightovih naočala, pa mu nisam mogao vidjeti oči.
8
Crnačka oslobodilačka vojska – izvorno: Black Liberation Army – militantna organizacija koja je djelovala u SAD-u od 1970. do 1981. godine, sastavljena većim dijelom od bivših Crnih pantera. (Nap. prev.)
33
– Kako sada stvari stoje, čini mi se da gospodin Haight ima dva izbora – rekao sam. – Može ostati tu gdje jest i suočiti se s onim što će se dogoditi odluči li ta osoba pustiti u javnost podatke kojima on ili ona raspolaže, ili može otići iz kuće i preseliti se negdje drugdje. Možda bi mogao stupiti u vezu s nadležnim tijelima vlasti Sjeverne Dakote i vidjeti hoće li mu dati novi identitet. Doduše, pretpostavljam da bi morao dokazati kako mu prijeti nekakva opasnost kao posljedica mogućeg razotkrivanja u javnosti, no čak i u takvim situacijama dobivanje novog identiteta ne ide baš jednostavno. Gledaj, na kraju krajeva, kakvo god bilo njegovo nedjelo, on je svoju kaznu odslužio. U vrijeme kad je Selina Day ubijena bio je dijete, a ne odrastao čovjek. Osim toga, pristupimo li slučaju bez emocija, radi se o zločinu počinjenom prije mnogo vremena i u drugoj državi. Ako njegov pravi identitet bude otkriven, vjerojatno će određeni broj građana Mainea gadno reagirati, ali bi se jednako tako mogao i iznenaditi kad vidi koliko su ljudi spremni na razumijevanje. – Sve je to istina – odgovori Aimee. – Međutim, postoji jedna sitnica koju ti gospodin Haight još nije priopćio. U pitanju je njegovo prebivalište. Zašto ne kažete gospodinu Parkeru gdje ste se nastanili? Odmah sam shvatio da je to bio mamac u klopci, pojedinost koju mi je namjerno prešutjela; čim je Haight otvorio usta, osjetio sam kako se zupci uz škljocanje zatvaraju oko mene i bilo mi je jasno da se neću moći okrenuti i otići. – Živim tri kilometra od kuće Anne Kore – izgovori Haight. – Živim u Pastor’s Bayu.
34
V
R
andall Haight ponovo je sjedio u čekaonici. Službenica na prijemnom pultu koja je, osim za Aimeein, radila i za ostale urede u zgradi, otišla je kući, tako da je ostao sam s vlastitim mislima. Dok je izlazio iz sobe, izgledao je nezadovoljno. Vidjelo se to po njegovu držanju i po zastajanju prije nego što je zatvorio vrata za sobom: htio nam je poručiti da smo mogli reći još nešto – odnosno, da smo morali reći još nešto – mi, a ne on. Naš odgovor – ili, točnije rečeno, moj odgovor – na njegovu pripovijest nije ga zadovoljio. Mislim da je možda tražio da ga nekako umirim i utješim, ne zbog problema s fotografijama, nego zbog onoga što se zbivalo u njemu. Vani je već bilo sumračno, a kiša je i dalje padala. Svjetla automobila koji su prolazili obasjavala su malo parkiralište i bacala nove oblike sjena po uredu u kojem smo Aimee i ja sjedili. Crne mrlje još uvijek su se nazirale na granama breze. Gavrani se nisu micali, nisu se glasali. Osjetio sam potrebu da uzmem šaku kamenja i otjeram ih s njihova odmorišta. Izdajničke ptice. Otpadnici. – Dakle? – oglasi se Aimee. Nismo izustili ni riječi otkako je Haight na Aimeein zahtjev izišao iz ureda i ostavio nas da nasamo porazgovaramo o svemu što nam je rekao. Slike vrata ostale su na stolu. Stao sam ih micati amo-tamo kažiprstom desne ruke i razmještati ih na razne načine – kao da boje predstavljaju nekakvu šifru koju moram odgonetnuti, jer ako je odgonetnem doći ću do otkrića, do pouzdanog objašnjenja kojemu težim. Razmišljao sam o tome gdje je laž. Moguće je da sam tijekom godina postao ciničan, ili da se probudio moj atavistički nagon koji sam naučio ne ignorirati, no negdje u svjedočanstvu Randalla Haighta nalazila se skrivena laž. Možda je ta laž zapravo bila prijevara, možda prešućivanje, ali je sigurno postojala. Znao sam da laž uvijek negdje postoji. Čak će i čovjek poput Haighta, koji je u mladosti bio sudionik jeziva zločina i koji se upravo ispovjedio potpunim neznancima te se pred njima ponizio, zadržati za sebe barem jednu ključnu činjenicu. Ako zbog ničega drugoga, onda zato što je ljudska priroda takva. Nikada ne otkrivaš sve: otkriješ li sve, ne ostaje ti ništa. Neki drže da čin ispovijedi donosi oslobođenje, ali to su uglavnom oni koji slušaju, a ne oni koji se ispovijedaju. Jedine potpune ispovijedi događaju se na samrtnoj postelji: sve ostale su djelomične, prilagođene. Haight je po svoj prilici vježbao laganje kao dio priče: prepravljanje ili ispuštanje pojedinosti zadobilo je odlučujuću važnost u njegovu opisu događaja, do te mjere da možda ni sam više nije znao što je laž. U pripovijesti je postojao element uvježbanosti, no nisam bio posve siguran je li se tamo našao samo zbog nas. 35
– Laže – progovorim konačno. – O čemu? – Ne znam. Promatrao sam ga dok je govorio i nešto mi je djelovalo sumnjivo u načinu na koji pripovijeda. Priča mu je bila previše ulaštena, kao da ju je godinama pripremao u glavi i čekao priliku za izvedbu. – Možda ju je doista pripremao. Za njega je taj čin bio životna prekretnica – najgora stvar koju je ikada učinio. Ne bi me čudilo da joj se opetovano vraćao, te da je na kraju stvorio vlastitu verziju pripovijesti o zločinu i o svemu što je kasnije uslijedilo. Uostalom, sigurno ju je godinama pokušavao objasniti samome sebi, osim što ju je objašnjavao policajcima i psihoterapeutima. – Verzija – ponovio sam. – Molim? – Rekla si »verzija«. Njegova priča je upravo to. Randall Haight, Lonny Midas i Selina Day su jedini koji uistinu znaju što se dogodilo u štaglju; mi smo čuli samo Randalla Haighta, koji kaže da krivnja nije na njemu i da je pokušao spriječiti ubojstvo, ali je Lonny Midas bio odviše jak. – Prihvaćamo li pretpostavku da o njemu razmišljamo kao o Randallu Haightu, a ne Williamu Lagenheimeru? – Zanimljivo pitanje. Kako on razmišlja o sebi? – Primijetila sam da nisi postavio to pitanje. – Nisam ga postavio zbog toga što smatram da odgovor zasada nije važan. U tvom uredu i u očima sugrađana on je Randall Haight. Rekao bih da i on uglavnom, tako misli. Već je odavno morao prihvatiti stvarnost novoga identiteta i izmišljenu životnu priču koja ga prati, jer inače ne bi preživio. Zapisala je bilješku u blok i privremeno okončala temu. – Možda govori istinu o onome što se dogodilo u štaglju – pripomene. – Ti propituješ pojedinosti, a ne bit. Randall Haight ne poriče djelomičnu krivicu za smrt Seline Day. – Naravno, možda govori istinu, ali da sam ja upetljan u smrt mlade djevojke i da mogu dio krivnje prebaciti na tuđa ramena, sigurno bih to učinio. – Ne, ti ne bi to učinio – otpovrne Aimee. – Netko drugi valjda bi, ali ti ne. – Zašto si to rekla? Ne smatram se baš toliko časnim. – Čast je samo djelomičan razlog. Tu je i grižnja savjesti. Smiješila se dok je govorila, ali je bilo jasno da misli sasvim ozbiljno. Bože me sačuvaj petparačkih psihologa, osobito onih prerušenih u odvjetnike. – Imao je četrnaest godina – nastavio sam. – ja nisam nikoga ubio kad mi je bilo četrnaest godina. Da jesam, ne znam kako bih se kasnije ponašao. – Sada uopće nije riječ o tome. – Nije? 36
– Znaš da nije. Netko se okrutno poigrava Randallom Haightom, netko tko zna što je ovaj učinio kao dječak. Istodobno je iz Pastor’s Baya nestala četrnaestogodišnja djevojčica. Uznemirujuća podudarnost. Prisjetio sam se kako me kći promatrala i kako mi je rekla da bih trebao pronaći Annu Kore. Pogledao sam u dlanove u kojima se načas ukazala slika križa ispletenog od grančica i vitica. Oko vrata mi je visila manja inačica istoga znaka: brončani bizantinski hodočasnički križ. Ponekad se moramo podsjećati na obveze prema drugima, pa bilo to i na vlastitu štetu. – Naime – nadovežem se – da je onome tko je otkrio identitet Randalla Haighta stalo do Anne Kore koliko je crno pod noktom, otišao bi na policiju s obavijestima kojima raspolaže: osuđeni ubojica četrnaestogodišnje djevojčice živi u istom gradu iz kojega je upravo nestala druga četrnaestogodišnja djevojčica. Umjesto toga šalje Randallu fotografije vrata sa štagljeva i čeka da vidi što će ovaj učiniti. – Još uvijek vjerujem da se možda radi o nagovještaju ucjene. – U tom bi slučaju morao otići na policiju. – Ako ode na policiju, proglasit će ga osumnjičenikom. – Ili će ga isključiti iz istrage, uz uvjet da odgovori na sva njihova pitanja, i uz uvjet da ništa nije učinio. Aimee se namrštila oba puta kad sam izgovorio »uz uvjet«. – No, hajde – rekao sam. – Valjda si pomislila i na tu mogućnost. – Uzmimo da mi je pala na pamet, ali zar zbilja misliš da je on mogao oteti Annu Kore? – Ne, osim ako igra vrlo opasnu igru u koju je uključio i nas, a to bi značilo da je ili nevjerojatno domišljat, ili lud. – Čini mi se da nije ni jedno ni drugo. Bistar je, a ako je lud, dobro to prikriva. Stoje? Nisam uspio sakriti sumnjičav izraz lica. – »Lud« je možda prejaka riječ, ali ipak je on čovjek koji živi sa spoznajom da je jednom davno ubio dijete. Nasilu je preuzeo novi identitet i živi u izoliranoj društvenoj zajednici daleko od zavičaja. Nalazi se pod golemim emocionalnim i psihološkim opterećenjem. Doslovce škripi od prenapregnutosti. Znaš li održava li on bilo kakav oblik veze s obitelji? – Kaže da ne održava. Znamo da mu je otac umro. Ne zna gdje mu je majka. Rekao mi je da je nakon što je izišao iz Berlina, neko vrijeme živio s njom, ali je osjećao kako ga njezina prisutnost guši. Osim toga je smatrao da bi zbog uvjerljivosti novog identiteta bilo bolje prekinuti održavanje obiteljskih veza. To nije nimalo neobično. Kroz dugi niz godina naučio je živjeti bez njih: mnogi se kažnjenici po izlasku iz zatvora teško privikavaju na obiteljske odnose. Randallu je vjerojatno bilo još teže budući da službeno više nije ni bio član svoje obitelji. 37
– Nad njim i Lonnyjem Midasom proveden je zbilja uspješan društveni eksperiment, nema šta. – Ne odobravaš taj postupak? – Nisam to rekao. Samo ne razumijem do kraja o čemu su razmišljali oni koji su ga proveli. – Morali bismo doznati više o tome. – Hoćemo. – Nadalje, ustanovili smo da nije lud, nego da je pod pritiskom od kojega bi se mogao slomiti. – Slažem se – nevoljko sam potvrdio. – Ako ode na policiju, s njegovim je dosadašnjim životom u Pastor’s Bayu gotovo. On to ne želi. On želi ostati na istom mjestu i tamo živjeti do smrti. Kao što si i ti rekao, odslužio je svoje. Što se njegova slučaja tiče, ni zakon ni društvo nemaju s njime više nikakva posla. – Dakle, neka mirno sjedi i nada se da će djevojčica biti pronađena? – To bih mu ja zasada savjetovala. U međuvremenu ćeš ti istražiti tko bi mu mogao slati te fotografije, budući da ti je jasno što znače. Uhvatila me u škripac. Randall Haight nije u državi Maine počinio nijedan zločin za koji bismo mi znali. Haight je bio Aimeein klijent, a ja sam pristao privremeno raditi za nju u Haightovu korist. Do određene sam mjere podlijegao obvezi čuvanja povjerljivog odnosa s klijentom, što me donekle štitilo od dužnosti da policiji otkrijem pojedinosti o svom udjelu u zbivanjima – ako do toga ikada dođe. Svejedno mi se nije sviđao položaj u koji smo se doveli. Premda nije bilo dokaza koji bi upućivali na izravnu vezu između Haighta i zločina u Pastor’s Bayu (izuzmemo li činjenicu da on živi blizu mjesta otmice, te približno istu dob obiju djevojčica), mi smo se zbog Haightove zaštite spremali zatajiti podatke koji bi mogli biti tijesno povezani s istragom o nestanku Anne Kore. Nalazili smo se u najtamnijem zakutku sive zone i imao sam osjećaj da Aimee to koristi. – Smeta li ti? – upita. – Ono što je Randall učinio, smeta li ti? – Naravno da mi smeta. – Više nego što bi trebalo? Osjećaš li prema njemu osobnu netrpeljivost zbog gubitka vlastita djeteta? Moram te to pitati. Shvaćaš, zar ne? – Shvaćam. Ne, ne osjećam nikakvu osobitu netrpeljivost prema njemu. Ubio je dijete još dok je i sam bio dijete; stekao sam dojam da je pomalo ljigav, iako ne znam reći zašto. Jasno ti je da mogu ovoga časa išetati odavde? Ne obvezuje me ništa od onoga na što sam u ovom uredu pristao. – Jasno mi je. A jasno mi je i da nećeš išetati. – Ako je tako, bi li mi htjela reći zašto? – Zato što je u pitanju i drugo dijete. Zato što je Anna Kore bogzna gdje i možda je još uvijek živa. Dokle god za nju ima nade, nećeš išetati. Znam, nije ti 38
ugodno pri pomisli da nećeš otići na policiju. Potrudit ću se oko Randalla, pa ću vidjeti mogu li ga nagovoriti da promijeni stav i dobrovoljno se prijavi. A pronađeš li jedan jedini čvrsti dokaz o vezi između onoga što se događa našem klijentu i nestanka Anne Kore, ja ću osobno nazvati policiju i stražarit ću nad njim dok ne dođu. Dok sam je pokušavao zamisliti kako stražari nad Haightom, ona doda: – To je zapravo drugi razlog zbog kojega ćeš preuzeti ovaj slučaj: ti se, isto kao i ja, pitaš postoji li mogućnost da je osoba koja muči Randalla Haighta ista osoba koja je otela Annu Kore. Vraćao sam se prema Scarboroughu i pokušavao pogledom prodrijeti kroz kišu koja je šibala po vjetrobranskom staklu. Svjetla mog Mustanga nisu baš bila od osobite koristi po lošem vremenu; doduše, ranije tijekom dana ipak nije bilo tako ružno, a ja sam s užitkom vozio taj automobil kad god sam mogao. Bio je to hir, ugađanje samome sebi, no tješio sam se mišlju da razmjerno rijetko udovoljavam svojim mušicama. Na suvozačkom sjedalu bio je popis imena svih osoba uključenih u istragu i kazneni progon u slučaju Seline Day kojih se Haight uspio sjetiti. Za neka od imena nije bio siguran kako se pišu, te je tvrdio da nema pojma gdje se ti ljudi sada nalaze. Kad sam ga upitao je li ikada bio u iskušenju da dozna nešto o njima, odgovorio mi je da bi William Lagenheimer možda bio u takvom iskušenju, ali Randall Haight ne bi. Haightov me slučaj uznemirio, no čak i kad ne bi bilo Anne Kore o kojoj sam morao voditi računa, svejedno bih ga preuzeo. Ako ništa drugo, novac će mi dobro doći, a rješavanje slučaja moglo bi biti zanimljivo. U posljednje vrijeme nije baš bilo puno posla. Ni tvrtke ni pojedinci nisu imali gotovine koju bi trošili na privatne istražitelje, osim kad bi se na kocki našli golemi novčani iznosi ili ugled osoba najvišeg društvenog položaja, a u tim bi se situacijama ionako obratili nekoj od većih agencija. Presušio je i rad na bračnim nevjerama, koji je nekoć donosio skroman ali redovit prihod. Bračni drugovi koji su sumnjali u svoje partnere i vjerovali da ih ovi varaju provodili su vlastite istrage: provjeravali su ispise poziva na mobitelima, račune s kreditnih kartica, hotelske rezervacije. Štoviše, sami su uhodili svoje muževe i žene, ili bi za to zadužili nekog prijatelja – ukoliko bi uspjeli naći prijatelja kojemu dovoljno vjeruju i za kojega su sigurni da nije treća strana u pretpostavljenom preljubničkom odnosu. Osim toga, mnogima nije bilo druge nego živjeti sa sumnjama, jer čak i kad bi dokazali da imaju pravo, što su mogli učiniti? Ljudi su jedva spajali kraj s krajem. Bilo je poprilično teško održavati ijedan krov nad glavom: malotko si je mogao priuštiti drugi. Ponekad je novčana situacija bila dovoljna da odvrati muškarce i žene od izvanbračnih izleta, ili da ih prisili na zajednički život unatoč dvojbama. Dakle, prihvaćao sam poslove gdje god sam mogao – uglavnom slučajeve vezane uz osiguranje, ili obavljanje nadzora za tvrtke u kojima bi djelatnosti pojedinih zaposlenika izazivale zabrinutost. Jedno sam se vrijeme bavio čak i 39
pronalaženjem ukradene imovine: naporan način da se zaradi novac, koji me doveo na korak do toga da postanem najodvratnija vrsta pljenitelja. U najboljem slučaju, kružio sam po zalagaonicama, tražio prodanu robu i, kad bih je našao, obavještavao zalagaoničara da mora otkazati svoj poslovni dogovor – naravno, uz uvjet da je vlasnik zalagaonice uživao određeni ugled i da sam mu mogao dokazati kako prodaje ukradene predmete. U najgorem slučaju, obijao sam pragove narkomana, probisvijeta i profesionalnih lopova, od kojih je većina smatrala suradnju izlazom za nuždu onda kada laganje, zastrašivanje i dobra stara fizička sila ne bi polučili rezultate. Na koncu, čovjek se ne može baš predugo vucarati po sumnjivim četvrtima a da i sam ne postane vucibatina. Čim smo se dogovorili da ću preuzeti Haightov slučaj, Aimee me, po svom uvriježenom običaju, pokušala oderati za honorar: nasmijao sam se i pričekao da se uozbilji. Ponudila je da će izvidjeti što može naći u sudskim dokumentima vezanim uz ubojstvo Seline Day. Budu li zapečaćeni, kako je tvrdio Randall Haight, malo će joj toga biti dostupno. Haight se u međuvremenu zaputio natrag prema Pastor’s Bayu. Kad dođe kući, sjedit će u radnoj sobi i sastavljati popis svih ljudi koje poznaje u gradu i okolici, uključujući sve poslovne kontakte i sva poznanstva, ma koliko površna bila; pritom će posebno istaknuti osobe koje su se nedavno doselile, kao i nove klijente. Ja ću za dan-dva otići do njega na razgovor. Pokušat ću ustanoviti je li se itko u gradu počeo drugačije ponašati prema njemu, te postoji li ijedan pridošlica koji bi mogao imati ikakve veze sa Sjevernom Dakotom – bilo sa zatvorom za maloljetnike u kojemu je Haight služio prvi dio kazne, bilo s državnom kaznionicom. Morat ću istražiti i moguće dodirne točke između zatvora u Newportu i Berlinu, premda je postojanje slabe karike na tom mjestu bilo malo vjerojatno – pretpostavi li se da je premještaj pod novim identitetom glatko protekao. Nakon toga čekalo me kopanje po javnim i privatnim dokumentima, na temelju kojih ću utvrditi gdje su sve te osobe tijekom godina boravile i je li tko od njih slučajno dospio do istočnog Mainea i nabasao na Randalla Haighta. Vozio sam i razmišljao o tome kakvu bi svrhu moglo imati mučenje Haighta. Ucjena se nametala kao očigledan odgovor, no to bi značilo da ucjenjivač nije odgovoran za nestanak Anne Kore. Zašto bi privlačio pozornost na sebe ako je već počinio ozbiljan zločin otevši djevojčicu? Drugo je objašnjenje bilo sadizam. Netko je uživao gledajući Haighta kako se grči od straha – ili iz čiste osvetoljubivosti, ili zbog toga što je i sam u sličnim okolnostima izgubio dijete; mučenje bilo kojeg čovjeka koji je kriv za zločin nad djetetom gotovo je jednako dobro kao i mučenje čovjeka odgovornog za zločin nad tvojim djetetom. Treća mi je mogućnost bila najzanimljivija, no ipak sam se trudio da se ne uhvatim prečvrsto za nju: stvorim li preuranjene zaključke, moglo bi mi se dogoditi da previdim ključne dokaze koji upućuju u drugom pravcu. Dakle, kako je i Aimee utvrdila, postojala je mogućnost da se na Randalla Haighta okomila 40
upravo osoba koja je otela Annu Kore i koja ga vjerojatno kani iskoristiti kao žrtvenog jarca. U tom slučaju će se on uspaničiti i pobjeći, podaci o njegovoj prošlosti bit će anonimno dojavljeni policiji i tisku, a tijek istrage skrenut će od osobe odgovorne za Annin nestanak prema njemu. S druge pak strane, ako Haight i ne pobjegne, podaci bi svejedno mogli procuriti, a istraga bi ionako krenula novim pravcem. Ili bi se mogao naći u situaciji da ne može izdržati pritisak pa bi se, po savjetu odvjetnice, prijavio policiji i ispovjedio istinu o svojoj prošlosti te tako uklonio jedino oružje kojim se mučitelj mogao poslužiti protiv njega: tajnovitost davno počinjena zločina. Haight, međutim, nije imao alibi za dan kad je Anna Kore nestala, što je bio ozbiljan problem. Nama je rekao da je bio kod kuće i pregledavao računovodstvene knjige tvrtke za proizvodnju namještaja iz Northporta. Papiri su bili u potpunom neredu, pa je namjeravao provesti čitav dan pokušavajući ih nekako složiti. Nažalost ga je uhvatila jaka viroza, od koje je mogao samo povraćati i u bijednom stanju ležati na kauču. Štoviše, nije se priključio na računalo i nije se poslužio ni telefonom ni internetom. Nitko ga nije posjetio, a ono malo što je pojeo uzeo je iz hladnjaka. Niti jedna služba za dostavu hrane nije mogla potvrditi da je bio kod kuće. Ukratko, Randall Haight bi nakon razgovora s policijom postao osumnjičenik. Čak i kad bi bio potpuno nevin, život bi mu se promijenio zbog onoga što je slijedilo, a on je pod svaku cijenu želio nastaviti sa svojim dotadašnjim životom. Shvatio je da mu više nitko neće pokloniti novi identitet, a internet je imao moć zahvaljujući kojoj će ga – kad se jednom razotkrije – istina o prošlosti pratiti zauvijek: barem je tako on vjerovao. Randall Haight je bio izmučena duša. Aimee ga je pokušala uvjeriti da ćemo ona i ja učiniti sve što možemo da ga zaštitimo, ali sam mu u očima vidio da nam ne vjeruje. Njegov brižljivo izgrađen život se raspadao; ispod maske koju je nosio i koja se ljuštila, ljuskala i otpadala, iznova se ukazalo lice ubojice, lice Williama Lagenheimera.
41
VI
K
iša, mrak, toplina kafića i gostionica što sirenskim zovom vabe muškarce i žene koji prolaze mokrim, sjajnim ulicama; doduše, oni koje je zov privukao već su i sami pronašli put do takvih mjesta, ili barem do mjesta sličnih jednoj birtiji u Woburnu. Muškarci i žene koji su se ondje okupljali nisu baš odveć marili za vlastiti dom, a oni koji su taj dom s nekim dijelili, znali su da kod kuće nitko s radošću ne iščekuje njihov povratak. Birtija se zvala »Lutalica«; najtočnije bi bilo reći da je – na određeni način – evoluirala, premda bi se razvitak takve prčvarnice moglo usporediti s razvitkom neke primitivne životinjske vrste koja je škrge zamijenila plućima, ispuzala iz mora na obalu, ali se dalje nije pomakla: ostala je na razini neznatno višoj od one prvobitne i odbacila svaku mogućnost daljnjeg napretka. Evolucija spomenutog ugostiteljskog objekta odvijala se kako slijedi: pijanac dijeli bocu s drugim pijancem; dva pijanca nađu klupu na koju će staviti bocu; dolazi treći pijanac, nešto manje pijan od prve dvojice, i pomaže im točiti piće; netko ih ogradi zidom kako bi se imali na što nasloniti dok se truju alkoholom; netko doda krov da im kiša ne pada u čaše; na vanjskome zidu osvane natpis kojim se svekoliko pučanstvo obavještava da je »Lutalica« krenuo s poslovanjem. Kraj priče. Pod je bio prekriven jeftinim zelenim pločicama koje su podsjećale na bolničku menzu i prepun crnih mrlja od opušaka koji su se godinama gasili po njemu. U stražnjem kutu stajao je džuboks, ali se nitko živ nije sjećao je li ikada zasvirao. Neprekidno je bio uključen i naizgled spreman za rad, no jedino su ga totalno pijani ili novopridošli gosti pokušavali pokrenuti; umjesto da odsvira pjesmu, jednostavno bi im progutao novac i dalje šutio. Na pritužbe u vezi s tvrdoglavim džuboksom šanker je uvijek odgovarao sliježući ramenima. Obavijestio bi oštećenoga da je džuboks unajmljen, da spada u nadležnost tvrtke koja ga je iznajmila i da samo osoblje rečene tvrtke smije prčkati po unutrašnjosti aparata. Sve su to, dakako, bile tako bezočne laži te je pravo čudo što mu se jezik nije osušio i otpao iz usta prije nego što ih je dokraja izgovorio. Međutim, ako je baš toliko zapeo za tih pedeset centi, nastavio bi šanker, oštećenik može napisati pismo – naravno, uz uvjet da uspije iskopati ime tvrtke (što bi bilo poprilično teško, budući da nije ni postojala). Džuboks je bio vlasništvo lokala sve otkako je poduzeće koje ga je postavilo prestalo s poslovanjem. Kovanice od četvrt dolara, koje su se zahvaljujući budalama malo-pomalo prikupljale, nisu šankerima donosile bogzna kakvu zaradu, ali su ih donekle uveseljavale. S vremena na vrijeme poneki bi gost pokušao udarcima navesti džuboks da zasvira, ili barem da mu vrati novac. Ako je imao sreće, smjesta bi ga upozorili na ponašanje; ako je imao manje sreće, izbacili bi ga. Ako pak nije imao nimalo sreće, to jest ako se 42
ponašao kao kreten i prije nego što je navalio na džuboks, izbacili bi ga kroz stražnja vrata: bilo je vjerojatno da će tamo usput posrnuti, zviznuti glavom i ozlijediti se, zbog čega nikome (osim njemu samome) ne bi bilo osobito žao. Međutim, takve su mjere rijetko kada bile potrebne. Gosti iz kvarta uglavnom su shvaćali pravila lokala, a drugi su ga rijetko i posjećivah. Ime mu je zapravo pristajalo jer se nije odlikovao nikakvim određenim identitetom, pa je privlačio one koji nisu osjećali ni nacionalnu, ni sportsku ni rasnu pripadnost oko koje bi se bilo vrijedno uzrujavati. Vlasnik »Lutalice« bio je Poljak, upravitelj – Talijan, dok su šankeri odreda bili mješovitih nacionalnosti: zajednička im je bila jedino bijela boja kože. U Woburnu, država Massachusetts, živjelo je devedeset posto bijelaca, pet posto Azijaca i pet posto svega ostaloga, a onih deset posto nebijelaca zaobilazilo je »Lutalicu« u širokom luku. Takvo je bilo činjenično stanje, o kojemu se nitko nije trudio raspravljati. Unutrašnje uređenje »Lutalice« odlikovalo se nenametljivošću dekorativnih elemenata – ponajviše zato što ih zapravo nije ni bilo, osim ako se računa jedno jedino napuknuto zrcalo s reklamom za Budweiser. Stolice su bile rasparene i rasklimane. Crni i crveni stolovi imali su ploče od lažnog mramora. Barske sjedalice poredane uz šank, od najobičnijeg čelika sa sjedalima presvučenima crnim vinilom, posljednji su put bile tapecirane tamo negdje 1988. – u vrijeme kad su se Red Soxi, još uvijek pod vodstvom Johna McNamare, šeprtljavo provlačili kroz prvenstvo s izjednačenim brojem pobjeda i poraza, da bi iste godine, čim ih je preuzeo Joe Morgan, dobili devetnaest od dvadeset utakmica i osvojili naslov prvaka Istočnoameričke lige. Budući da lokal ni tada, a ni kasnije, nije imao televizor, taj je pothvat prošao relativno nezapaženo. U »Lutalici« zapravo nije vladalo nikakvo osobito zanimanje za sport, ali ni za politiku, umjetnost, kulturu, film – ukratko, ni za jedno područje života koje nije bilo vezano uz točenje pića i uzvratno uzimanje novca. Redovite goste šankeri bi – kad im se dalo – pozdravili oslovivši ih po imenu, no nikome od njih nije bilo ni nakraj pameti da se raspituje o životnim okolnostima posjetitelja. Oni koji su dolazili u »Lutalicu« uglavnom su htjeli da ih se ostavi na miru. Nisu se odviše brinuli za druge; doduše, nisu se odviše brinuli ni za sebe, pa su barem u tome bili dosljedni. Birtija se uspjela održati u poslu više od četrdeset godina upravo zato što se točno znalo kakva klijentela u nju zalazi. Bili su to pijanci i zlostavljači žena. Bile su to žene na pola koraka od profesionalne prostitucije, koje su se već toliko dugo prodavale u zamjenu za piće, društvo ili boravak u nečijem krevetu, da su same sebe uspijevale uvjeriti kako se svi ti kratkoročni dogovori mogu smatrati pravim vezama. Bili su to ljudi koji su tek stigli u grad, nadajući se da će preko nekog poznanika (kojemu znaju samo ime) naći posao, pri čemu im je bilo svejedno o kakvom se poslu radi, traži li se na tom poslu broj zdravstvene iskaznice i je li posao posve zakonit. Bili su to radnici u razgaženim čizmama i kockastim košuljama, koji su iza šanka ostavljali poruke drugim radnicima. Bili su to poslovni ljudi u jeftinim odijelima i košuljama bez kravata koji su tobože usput 43
navratili prije odlaska na Drugo Mjesto, ili prije sastanka s Jednim Čovjekom, ili bi smislili neko slično, maglovito objašnjenje za privremeni boravak u »Lutalici«. Bili su to likovi poput dvojice muškaraca što su sjedili uz šank pokraj džuboksa, leđima okrenuti nezastrtim prozorima kroz koje se vidjela Winn Street. Premda je u lokalu bilo toplo, a oni su ispijali već drugo pivo, patentni zatvarači na jaknama bili su im potegnuti do vrata. Ispred jednoga od njih ležao je presavijeni primjerak Boston Heraida koji očigledno nitko nije čitao. Ni jedan ni drugi nisu bili krupnoga stasa, a unatoč tome što ih je razdvajala dobna razlika od desetak godina, u crtama lica nazirale su im se jednaka tvrdoća i iscrpljenost. Mlađi je imao svijetlu, kovrčavu kosu i nije nosio nikakav nakit: ni prstenje, ni lance, ni sat. Bio je odjeven u kratku jaknu od smeđe kože skrojenu po modi osamdesetih, ali kupljenu mnogo kasnije, i blijedoplave traperice poprskane lažnim tragovima boje. Iako ih je krasio glasoviti znak u obliku kvačice, tenisice nikada nisu ni primirisale tvornicu »Nike«. Pred njim je stajala boca Budweisera koju gotovo da nije taknuo. Njegov je kompanjon bio čvršće građe. Duga, crna, nauljena kosa bila mu je začešljana unatrag od čela i posve kratko šišana iznad ušiju i iznad vrata, što mu je davalo nekakav neodređeno urođenički izgled. Imao je dvodnevnu bradu. Desnom rukom neumorno je prevrtao kutiju cigareta »Camel«: vrh, strana, dno, strana, vrh, strana, dno, strana. Na toj su mu ruci bila dva zlatna prstena; trećim je okitio mali prst lijeve ruke. Jedan debeli zlatni lanac obavijao mu je zglob desne ruke, a oko vrata mu je visio drugi, na kojem se njihao križ od zlata. Na objema je rukama imao tetovaže koje su uglavnom bile skrivene ispod rukava crne kožnate jakne, ali su tamni rubovi umjetničkog rada na leđima bili vidljivi pri dnu šije. Nosio je »Timberland« čizme, poprilično oguljene, i tamnoplave Levisice. Oko palca i kažiprsta desne ruke vidjeli su mu se ožiljci koji su izgledali kao ostaci stare opekline. Već je gotovo dokrajčio drugo pivo i upravo je raspravljao o tome isplati li mu se naručiti još jedno. Zvao se Martin Dempsey: po njegovu se naglasku čulo da je život proveo lutajući. Kad bi se našao u irskim krčmama, okružen useljenicima, mnoge godine koje je proveo s one strane Atlantika jasno bi mu se razabirale u glasu. Ovdje je to bilo manje primjetno, ali ipak prisutno u ritmu govora. Drugome je muškarcu ime bilo Francis Ryan: imao je bostonski irski naglasak, s jedva čujnim tračkom još nečega u pozadini. Nisu bili stalni gosti »Lutalice« i nitko od njihovih poznanika nije onamo zalazio. Dempsey je znao da se Irci ne ubrajaju među redovite posjetitelje, i to mu je bilo dovoljno. Lokal se nalazio izvan grada, izvan utabanih staza. Nalazio se Tamo-Negdje. Upravo su ga zbog toga i odabrali: u posljednje je vrijeme bilo malo uistinu sigurnih mjesta na kojima su njih dvojica mogli pokazati svoje njuške. Umor oko očiju, crte napetosti oko usta – sve se to pojavilo odnedavna. Njih dvojica su bili progonjeni ljudi. – Budeš još jedno? – upita Dempsey. 44
– Ma kakvi, mislim da neću izić’ nakraj ni s ovim. – Pa zašt’ si ga onda naručio? – Pristojnost. Nisam te htio gledat’ kak’ piješ sam. – Al’ ionak’ pijem sam, jer ti ‘opće ne piješ. Šta te spopalo? – Ne volim preveć pit prije posla. – Kol’ko ja vidim, ti ne voliš pit’ ni poslje posla. Ne voliš pit’, i točka. – Ne mogu ja to podnijet’ onak’ k’o ti. Nikad nisam. Kad sam cugoš, to me ubija. – Nemreš bit’ cugoš od dva piva. Ni klinac se nemre nacugat’ od dva piva. – Svejedno, imamo posla. – Posla? Nemamo mi nikakvoga posla. Mi smo sam’ dečki koji nose poruku. Pos’o je neš’ drugo. Pos’o ima svrhu, i zaradu koju mo’š opipat’. Pos’o na kraju donosi nagradu. Ovo je traćenje mojih sposobnosti. Pardon, naših sposobnosti – odmah se ispravi. – Daj si jednu popuši. Proć’ će ti vrijeme. – Probavam prestat’. – A zašt’ onda stalno nosaš sa sobom kutiju »Camela«? – Rek’o sam da probavam prestat’. Nisam rek’o da sam prest’o. A jel’ me ti ‘opće vidiš da pušim? Ne. Ja ne pušim. Ja se sam’ igram s kutijom. – To ti je jedna, znaš, jedna zamjenska aktivnost. – Otkud si, jebate, pokupio takve riječi – »zamjenska aktivnost« ? – Ja se nastojim poboljšat’. – Ma, poboljšaćeš ti sebi onu stvar. – Daj sam’ zapali jednu, dobro? Prestani se igrat’ s njima. – Sori – ispriča se Dempsey iskreno i nastavi prevrtati kutiju. Ryan pogleda na sat iznad šanka. – Jel’ misliš da ovaj sat ide dobro? – Ak’ ide, onda je to jedina stvar koja ovdje štima. I džuboks im je u komi, a u cijeloj birtiji nema jednog ravnog zida. Ofucani ćumez, eto šta je ovo. – Pa stara je. – Nije stara. Dvorci su stari. Francuska je stara. Ova straćara nije stara. Sam’ je loše napravljena. Rupčaga. Gore od rupčage. Rupčaga je barem prazna. Ovo je rupčaga krcata dreka koji se u njoj naslag’o, a po zidovima joj gmižu paraziti bez prebijene pare… – Stara je za ovaj kvart – dometne Ryan. – Jel’ ti tu imaš dionice? – Ne. – Jel’ ti stari tu radi? 45
– Ne. – Jel’ ti se stara ševi u muškom zahodu? – Ne. Ona ne bi mogla zaradit’ ni za taksi. – Pa šta onda to tebi znači da ja kritiziram, specijalno ak’ je sve istina? – Meni niš’ ne znači. Djevojka i mladić u kasnim dvadesetim godinama, koji su sjedili za stolom iza njih, glasno su se smijali i šalili se na račun Harvarda i MIT-a9. Bili su predobro odjeveni za »Lutalicu«, te je – bez obzira na predmet šale – bilo jasno da su te večeri iz čiste radoznalosti zabasali u takvu vrst lokala. Žena nije loše izgledala, premda joj je lice bilo malo predugo, a u ustima je imala malo previše prevelikih bijelih zubiju. Muškarac je nosio »Ralph Lauren« polo-majicu na crte i žućkastosmeđe platnene hlače. Kosa mu je bila pretjerano uredna i učvršćena proizvodom za koji je Ryan sumnjao da nije namijenjen muškom rodu. Po Ryanovu je mišljenju momak izgledao kao kreten. Iako je po godinama bio mlađi od Dempseya, Ryanov odnos prema svijetu bio je manje ratoboran: naučio je da će – dopusti li sebi da ga iznervira svaki kreten kojeg sretne u životu – umrijeti od izljeva krvi u mozak prije tridesete. Dempsey se namršti na odraz mladoga para u zrcalu iza šanka, a Ryan osjeti kako mu se želudac steže. Ponekad nije bilo moguće reći kako će Dempsey reagirati čak i u najbezazlenijim situacijama. Zasada je bio zadovoljan time što im dobacuje stroge poglede. – Eto, i sam si rek’o: ništa – oglasi se Dempsey. – Oni nama nisu ništa. Ovo nije naš kvart. Ovo nije naša škvadra. Možemo o njima govorit’ šta god ‘oćemo. – Znam – reče Ryan. – Jel’ misliš da sat ide dobro? – Ne mijenjaj temu. Gde si se ti rodio? – U Champaignu, u državi Illinois. – Jel’ si se ikad tamo vratio? – Ne. Stari mi je tamo radio kad sam se ja rodio. Ostali smo možda jedan mjesec, pa smo se preselili u Southie10. Više nikad nisam tam’ otiš’o. – Fino. Nemoj bit’ sentimentalan zbog nekog mjesta iz kojeg si otiš’o kad si bio klinjo. Zapamti si šta je rek’o Oscar Wilde. – A ‘ko ti je taj Oscar Wilde? – Isuse. On je bio pisac. – Nikad čuo za njega. Ovaj sat ziher ide dobro. Tak’ se čini. – On je rek’o, »Zapravo je sentimentalnost tek blagdan cinizma«. – Ne kužim šta to znači. 9
Harvard – najstarije sveučilište u SAD-u, osnovano 1636. godine, jedno od najpoznatijih u svijetu; MIT (Massachusetts Institute of Technology) – glasovito sveučilište tehničkog usmjerenja, osnovano 1861. godine. Oba sveučilišta nalaze se u Cambridgeu, gradu nazvanom u čast sveučilišta Cambridge u Engleskoj. (Nap. prev.) 10 Southie – naziv od milja za južni Boston (od »south« = jug). (Nap. prev.)
46
– To znači da ak’ si sentimentalan da si zapravo duboko u sebi cinik. Ti mi nisi kit koji želi bit’ cinik. Da jesi, ja b’ to znao. – Pa nisam sentimentalan. Sam’ mislim da ima gorih mjesta neg’ šta je ovo. – Kam’ god kreneš, svugdje ima gorih mjesta. To baš ništ’ ne znači, osim ak’ živiš na najgorem mjestu na svijetu, jer ti onda može bit’ sam’ bolje. – Afrika. – Ha? – Zamišljam si da je to najgore mjesto tam’ negde u Africi, u nekoj od onih država gde umiru od gladi i ratuju i režu si noge i ruke. Gled’o sam slike: ženske bez ruku, klinci. Stvarno su životinje. – No dobro. Imamo i mi tu naših životinja. Ne moramo ić’ u Afriku da ih vidimo. – Jel’ mogu pogledat’ na tvoju čuku? Hoću provjerit’ jel’ onaj sat ide dobro. – Daj više prestani s tim satom. Šta se tol’ko bojiš? – Ne bi rado da ga profulamo. – Nećemo ga profulat’. Defakto, šta ga dulje čekamo, manje su šanse da ga profulamo. – Hej! – Ryan mahne rukom i prizove šankera. – Ovaj sat ide dobro? Šanker im polagano priđe otirući ruke kuhinjskom krpom koja mir je, zakvačena za pojas, visila preko prepona. Bio je mršav i ćelav, pokvarenih zubiju, i radio je za šankom u »Lutalici« gotovo dva desetljeća. Neki su tvrdili da se sjećao čak i vremena kad je džuboks radio. Nosio je zelenu majicu kratkih rukava s imenom lokala otisnutim na lijevoj strani prednjice. Majice nisu bile na prodaju. Doduše, nitko ih nikada nije ni pokušao kupiti. – Da, ja se brinem za to. Ne želim provesti ovdje ni minutu dulje nego što moram. – Tak’ treba – reče Dempsey. – Nek’ se gosti osjećaju dobrodošli. – Ako im pokažem da su dobrodošli, htjet će ostati – odvrati šanker. – Probat će razgovarati sa mnom. Ne želim da gosti razgovaraju sa mnom. – Čak ni s menom? – Čak ni s tobom. – Svak’ bi si pomislio da ti ‘opće ne želiš zaradit’ lovu – primijeti Dempsey. – Eh, da, štedio sam da si od napojnica kupim jahtu, ali taj san je umro. – Sat ide dobro – javi se Ryan. – Morali bi ić’. – Da, da, okej. Isuse, stvarno si k’o stara baba. Par koji je sjedio iza njih opet se smijao, ovaj put još glasnije. Dempsey im uputi pogled preko ramena. Smijeh se utiša, no uto žena prigušeno zahihoće nakon što joj je muškarac nešto rekao. Dempsey uzme cigaretu iz kutije i utakne je između usana, ali je ne zapali. 47
– Poznaš ove? – upita šankera. – Ne – odgovori ovaj. – Ali ne poznaju ni oni tebe. – Mor’o bi pažljivije birat’ mušterije. – Ovdje vlada prirodna selekcija. – Zbilja? E, sa’š vidit’ darvinizam u praksi! Prije nego što se Ryan uspio snaći, Dempsey je navalio na mladića. Dok je Ryan stigao do stola, Dempsey je već jadniku nabio podlakticu ispod brade i koljeno u prepone, pritisnuvši ga svom težinom kao da ga pokušava protjerati kroz zid. – Jel si ti možda rek’o nešt’ o meni? – upita. – Onda, jesi il’ nisi? Kapljice pljuvačke poprskale su mladića po licu koje je brzo mijenjalo boju u tamnocrvenu. Pokušavao je zatresti glavom, ali jedva da ju je mogao pomaknuti. Iz usta mu dopre krkljanje. Žena se nagne kao da će povući Dempseya za ruku. On okrene glavu prema njoj i odreže: – Nemoj. – Molim vas – zacvili ona. – Šta me moliš? – Molim vas, pustite ga. – A sad se više ne cerekaš, jel’ da, kurvo s glavom kobile? – zagrmi Dempsey. – Odgovori mi! Odgovori mi! – Ne, više se ne cerekam. Kao da želi potkrijepiti tvrdnju, stane plakati. Ryan bojažljivo dotakne Dempseya po ramenu. – Daj, pusti to. Tu više nemamo ništa za radit’. Dempsey polako popusti stisak kojim je držao muškarca. – Aj’ se vrati na jebeni Cambridge, kud’ i spadaš – obrati mu se. – Ak’ te sam’ još jednom vidim, nju ću silovat’, a ti ‘š morat’ gledat’. Uspravi se i odmakne, teško dišući. Čovjek kojega je napao bio je toliko prestravljen da se nije ni pomaknuo. Tako je to išlo sa slabima: ako si brzo navalio na njih i dovoljno ih zastrašio, nisi im uopće trebao nanijeti nikakve ozbiljne povrede. Šanker je pozorno promatrao Dempseya. Nije načinio ni najmanji napor da spriječi ono što se dogodilo: naime, takve su mu situacije bile i predobro poznate, pa je bio pripravan pustiti da se stvari do neke granice odvijaju svojim tokom prije nego što se umiješa. Nije izgledao nimalo uzbuđeno. Ta dvojica više neće biti dobrodošli u lokal; doduše, sigurno se nisu ni namjeravali vraćati. Dempsey gurne na šank novčanicu od dvadeset dolara. – Evo ti, za jahtu – pripomene šankeru. – Nazvat ću je po tebi – odgovori ovaj. – »Idiot« se piše s »j« ili bez »j« ? 48
– Mo’š slobodno napisat’ »Idijot«. Tako ćemo znat’ da je tvoja kad je budemo zapalili. Pokupi kutiju cigareta i ubaci je u džep jakne. – No, idemo već jednom – reče Ryanu. – ‘Ajmo to završit’.
49
VII
K
uća je bila u svakom pogledu nezanimljiva: najobičnija bezlična prigradska kutija u ulici izgrađenoj od navlas istih prigradskih kutija u predgrađu Bedforda. Pred svakom kućom na kolnom je prilazu stajao automobil, a iz dnevnih boravaka dopiralo je svjetlucanje televizora. Naokolo je još bilo ukrasa preostalih od Noći vještica: nadgrobnih spomenika, strašila za ptice, bundeva koje su počele trunuti i privlačiti noćne kukce. Ryan je zbog piva osjećao pritisak u mokraćnom mjehuru. Da nije bilo Dempseya i njegove predstave, mogao je lijepo otići na zahod u »Lutalici«. Sada je opet slušao kako Dempsey pljuje po životima ljudi koje uopće nije poznavao – kao da je njegov život vrijedio išta više od pišljiva boba. – Gledaj sva ova govna po travnjacima – reče dok je parkirao auto. – Šta misliš, kol’ko od ovih ljudi za zbiljam imaju svoju djecu? – Kak’ to misliš? – Jel’ ti ne izgleda k’o da nešt’ ne štima s osamljenim starkeljama koji stavljaju ovo smeće za Noć vještica da privuku djecu? – Ne, ja mislim da nema ništ’ loše – započne Ryan, ali se natjera da zašuti prije nego što je nastavio. Činilo mu se da nije pametno tvrditi kako nema ničega lošeg u korištenju ukrasa za privlačenje djece tijekom Noći vještica, jer bi se tada zapodjela rasprava o tome zbog čega bi itko zapravo pokušavao dovabiti djecu. Krenuo je drugim putem. – Kad to tak’ veliš, zvuči gore neg’ šta je. Nije to tako. Ljudi sam’ ‘oče uć’ u blagdanski duh, k’o i za Božić. – Ne počinji mi sad s Božićem – odreže Dempsey. – Znaš, ti si baš pravi pravcati jadnik. – A ti si previše naivan. Jednom će te to doć’ glave. Dempsey je u tom času provjeravao pištolj, pa nije vidio kakav mu je pogled Ryan uputio. Da ga je primijetio, možda bi porazmislio o svom odnosu s mlađim partnerom. Ovako, međutim, nije opazio ništa. Kad je podignuo glavu, na Ryanovu se čelu nazirala tek jedva primjetna bora. – Trebamo sam’ porazgovarat’ s njime – primijeti Ryan. – Pa i ‘oćemo porazgovarat’ s njime. Sam’ ‘oćemo da nas pažljivo sluša. A kad si ti to postao tak’ osjetljiv? – Pa nije on nikakav snagator. Sreo sam ja njega već. – Oš probat’ nešto? Evo, sad ću ti pokazat’. Zatvori oči.
50
Ryan nije zatvorio oči. Nije htio. Nije se htio zatvorenih očiju nalaziti u Dempseyevoj blizini. Zaključio je da se ne želi nalaziti u Dempseyevoj blizini ni širom otvorenih očiju. – Zašto da zatvorim oči? – Vidićeš. ‘Ajde, zatvori ih. Ryan zatvori oči i pričeka. Prošlo je pet sekundi, a onda se Dempsey oglasi: – Okej, sad i’ opet otvori. Ryan ugleda otvor cijevi pištolja na milimetar od lica. Premda je očekivao nešto slično, šok je bio toliko jak da mu je mjehur skoro popustio: trebao ga je snažno stisnuti da ne izgubi kontrolu i ne osramoti se. – Jes’ vidio? – upita Dempsey. – Bio snagator il’ ne bio, ova rupa privlači pažnju. Ryan teškom mukom proguta slinu. Progovorio je tek kad je bio siguran da su mu se usta i grlo dovoljno ovlažili. – Si gotov? – procijedi. – Ama, sam’ se šalim s tebom – reče Dempsey i spusti pištolj. – Za zbiljam si previše osjetljiv. Ryan zatrese glavom. Želio je nekoliko puta duboko udahnuti. Želio je nasloniti glavu na hladan prozor i pričekati da ga valovi straha prestanu zapljuskivati. Želio je prestati bježati i skrivati se. Sve je više vjerovao da je strah od onoga što bi ga moglo snaći gori od ičega što bi se zaista dogodilo. – Ne tresi tom glavom prema meni – okosi se Dempsey. – Šta je? – Ništa. – Hej, sori, u redu? – Da. – ‘Ajd’, ne budi takav. – Zbog tebe sam se skoro upiš’o. Dempsey se prigušeno zacereka. – Baš sam pokvaren. – To je zbog sve one pive koju si mi dao pit’. – Zbog one jedne flaše? – Piva sam’ prolazi kroz mene. Nemam pojma šta je to. Možda imam alergiju. Dempsey iziđe iz automobila s pištoljem skrivenim ispod jakne, a za njim i Ryan. Nigdje nije bilo nikoga, ulicom nisu prolazila nikakva vozila. Ryan je bio donekle zadovoljan što se nalazi daleko od Bostona. Posljednji posao sličan ovome obavljali su u Everettu, koji je nekoć davno spadao pod Charlestown; čak bi ga i pomisao na povijesne veze Everetta s njihovim nekadašnjim teritorijem nagnala da se preznoji. Pokažu li više ikada svoje njuške u središtu Charlestowna, bit će mrtvi prije nego što se na najbližem semaforu promijeni svjetlo. 51
Dok su hodali kratkim kolnim prilazom prema vratima, Dempsey je gledao neuređenu travu i korov u cvjetnim gredicama. – Ovo je sramota – reče. – Pa dolazi zima – odgovori Ryan. – Korov će pocrkavat’. Trava neće ni rast’. Šta to sad ima veze? – To pokaziva u kakvom si stanju. Il’ se brineš za sve svoje stvari, il’ se ne brineš za ništa. Zato je ovaj ovdje i up’o u nevolje. – Zato šta nije pokosijo travu? – Da, zato šta nije pokosijo travu. Koji je tebi vrag večeras? – Dempsey je pritisnuo zvonce na vratima, ali pogled mu je bio uprt u partnera. – Igra se utakmica. Rađe bi sad gled’o utakmicu. – Ma nemoj! I ovdje se isto igra utakmica. A s ovim si plaćaš račune. I trebaš tu pazit’ na gol. Ak’ ne paziš, praviš greške. – Ovaj tip vozi taksi na crno. Šta će nam napravit’? Previše nam zaračunat’? Iza mliječnog stakla pojavi se sjena: Dempseyu je ostalo vremena tek da podigne kažiprst u znak upozorenja prije nego što se kroz odškrinuta vrata ukazalo žensko lice. Ryan je primijetio da je sigurnosni lanac zakvačen, ali naizgled dosta klimav; zaključio je da se muž vjerojatno još nije vratio kući, jer žena inače ne bi navukla lanac i ne bi sama otvarala vrata nakon sumraka. Sada će se Dempsey opet imati na što žaliti, osobito zato jer ga je on ranije požurivao da krenu iz kafića. – Gospođo Napier? – prozbori Dempsey. Žena kimne glavom. Doimala se umorno i poprilično ofucano, a takva joj je bila i odjeća; Ryan ipak pomisli kako bi se mogla sasvim lijepo urediti. Onaj mali dio njezina tijela koji je uspio vidjeti učinio mu se pristojno uščuvanim. – Tražimo vašeg supruga – nastavi Dempsey. – Na poslu je – odgovori ona. Ryan ju je promatrao kako pokušava procijeniti situaciju. Prošlo je osam sati, a na vratima su stajala dva neznanca koja su upravo doznala da glava obitelji nije kod kuće. Mogla je birati između dvaju rješenja: prvo – izjaviti da se osim nje u kući nalazi još netko, ili – Odlučila se za ono drugo. – Doduše, očekujem da će se skoro vratiti. Ako želite, mogu mu prenijeti poruku. – Nama bi bilo draže pričekat’ ga pa ćemo mu sami prenjet’ tu poruku, ak’ je vami svejedno – spremno će Dempsey. Gospođa Napier otvori i zatvori usta. Ryan je vidio kako je obuzima strah. Možda je znala za suprugov dodatni posao, a možda je samo nešto nagađala otkako je novac počeo pritjecati u većim količinama. Zapitao se je li ona tip žene koji postavlja pitanja. Ako je i bila, muž joj sigurno nije bio tip muškarca koji bi na ta pitanja odgovarao. Ryanu je taj čovjek oduvijek djelovao kao mrzovoljna i 52
šutljiva osoba, čijoj se supruzi na licu vidjelo da je on baš ne obasipa bračnim nježnostima. Što god da je znala ili naslućivala, bilo je dovoljno da uspije dovesti u vezu dolazak nepoznatih ljudi na njen kućni prag i sve one dvojbe koje su je možda salijetale zbog sumnjive prirode muževljevih poslova. Ryan je rado pomišljao na to kako bi bilo moguće utopiti se u mnoštvu i izgledati kao običan, dobar momak, ali Dempsey je za sobom neprekidno vukao vonj ulice. U najboljem slučaju mogli su očekivati da će ona nazvati muža i upozoriti ga. U najboljem slučaju. – Zapravo, nisam sigurna kad će doći kući. – Skoro – odvrati Dempsey. – Vi ste nam rekla da će se vratit’ skoro. – To se mijenja. Nikad točno ne znam. On vozi taksi. Ako mu navečer posao dobro krene, ponekad ostane vani dokasna. – Večeras je mirno k’o na groblju – primijeti Dempsey. – Nekak’ mi se čini da neće ostat’ dugo. – Naravno, vi ga slobodno pričekajte u autu – predloži gospođa Napier. – Hladno je. Ja ću sada zatvoriti vrata. Pokušala ih je prikučiti, no Dempseyevo je stopalo već stajalo uz dovratak. Ryan je vidio kako joj se bljedilo širi licem. – Molim vas, maknite nogu – reče ona. – Mi b’ volili čekat’ unutra. I sama ste rekla da je vani zima. – Ako ne maknete nogu, zvat ću policiju. – Dogovoreno! – zaključi Dempsey. Rukom sune kroz uski otvor, zgrabi gospođu Napier za kosu i privuče joj glavu tako da joj je lice bilo ukliješteno između vrata i dovratka. Izvuče pištolj i pokaže joj ga. – Skini lanac. – Molim vas – On joj snažno pritisne cijev pištolja na čelo. – Neću te pitat’ drugi put. – Ne mogu skinuti lanac a da ne zatvorim vrata. – Ne moraš i’ zatvorit’ do kraja. – Moram ih zatvoriti bar malo. – Aj’, dobro. Daj mi lijevu ruku. Oklijevala je. Dempsey joj još jače pritisne pištolj uz lubanju. Ona skvikne od boli. – Polako – izlane Ryan nehotice, a Dempsey mu uputi osmijeh upozorenja iskezivši zube. – Daj ruku – ponovi. Ona ga posluša. Zapešće joj je bilo tanušno, kostiju krhkih kao u ptice. Dempsey joj okrene ruku tako da su joj se ispruženi prsti priljubili uz dovratak. Doda Ryanu pištolj i iz džepa izvuče nož. Pritiskom na oprugu oslobodi oštricu i 53
čvrsto je prisloni ispod gornjih članaka na prstima gospođe Napier. Par sekundi kasnije ispod oštrice poteče krv. – Ak’ me budeš zajebavala, odrežem ti vrhove prstiju – obavijesti je Dempsey. – Privuci vrata do ruke i skin’ taj lanac. Ona polako pritvori vrata. Čulo se kako petlja po lancu. – Svejedno se ne može otvoriti – reče ona, pa zajeca. – Onda upri jače. Ona gurne vrata, pokušavajući ih još malo približiti dovratku. Zbog pritiska joj iz prstiju počne brže teći krv. – Boli me – zacvili ona. – A ti mo’š učinit’ da prestane. – Dempsey je postajao nervozan. Ulica je sve dotada bila prazna, no Ryan je opazio siluetu koja se približavala s istočne strane: neki je muškarac vodio psa u šetnju prije spavanja. Lanac se konačno oslobodio. Vrata se otvore. Njih dvojica zakorače u kuću. – Zgodno. Jel’ ti muž to kupio? Dempsey je stajao ispred plazma-televizora, jednoga od onih s toliko velikim ekranom da morate okretati glavu amo-tamo kako biste pogledom obuhvatili sliku. Izgledao je kao da je tek nedavno raspakiran. Ispod televizora bili su postavljeni Blu-ray uređaj, prijemnik za kablovsku televiziju i pojačalo za kućno kino. Bila je to lijepa aparatura: dojam je donekle kvarilo rublje koje je iza televizora visilo na sušilu pokraj radijatora. Gospođa Napier kinine. Još je bila blijeda i drhtala je od šoka. Ryan je u kuhinji pronašao čistu krpu i donio joj je da povije povrijeđenu ruku. Oštrici noža nije bilo potreban osobito jak pritisak da probije kožu, pa je krv obilato natapala tkaninu. – Jel’ to novo? Izgleda novo. – Prilično novo – jedva protisne gospođa Napier. – Vožnja taksija kanda se bolje isplati neg’ sam ja mislio – nastavi Dempsey. Da sam ja znao kol’ko se love može s time namlatit’, i ja b’ ga vozio. Šta se tebi čini? Jel’ b’ nas dva mogli počet’ radit’ k’o taksisti? Ryan ne odgovori. Činilo mu se da gospođa Napier tek što nije povratila. Prizemlje kuće bilo je otvoren prostor, u kojemu je samo dekorativni luk odvajao kuhinju od dnevnog boravka. Ryan krene prema sudoperu. – Kud’ ćeš ti? – Žena je u šoku. Idem joj donijet’ čašu vode. Dempsey pogleda gospođu Napier. – Jes’ ti u šoku?
54
Isprva je šutjela, no nakon par časaka progovori: – Ne znam. Osjećam mučninu. – E, onda si u šoku. Na sušilu za posuđe bilo je nekoliko šalica. Ryan napuni jednu vodom i donese je gospođi Napier. Ona uzme šalicu, ali ne zahvali. Ryan to zapravo nije od nje ni očekivao, no svejedno bi bilo pristojno da mu je rekla »Hvala«. – A zašto s’ ti uopće šokirata? – upita je Dempsey. – Jesi l’ šokirata zato jer te boli? Jesi l’ šokirata zato jer smo nas dva ovdje? Il’ si šokirata zato jer tvoj muž, koji vozi taksi, očito može sebi priuštit’ kućno kino k’o da je Donald Trump? Gospođa Napier pijuckala je vodu i gledala u pod. – Kak’ se zoveš? – Helen. – Daklem, Helen, jel’ tvoj muž kupov’o još nešto za šta bi mi morali znat’? Jesi l’ u zadnje vrijeme dobila kakvu novu haljinu? Il’ možda idete jest’ u finije lokale? Nama mo’š reć. Mi bi baš volili znat’. – Samo televizor. – Samo televizor? – Dempsey se naduši smijati. Primakne se policama za knjige na kojima je tek tu i tamo stajala pokoja knjiga – nekoliko petparačkih romana u mekom uvezu, priručnik za kućne financije i komplet svezaka enciklopedije, toliko stare da su se u njoj valjda nalazile slike aviona s propelerima – ali je zato jedna cijela polica bila popunjena novim Blu-ray diskovima koji su većinom još bili u neotvorenim najlonskim omotima. Pregledao je naslove prelazeći prstima preko hrptova plastičnih kutija, a zatim je prešao u kuhinju. Kad je proučio kućanske aparate i pootvarao sve ladice reče Ryanu da pripazi na ženu dok je on na katu. Ubrzo se začuje lupanje vrata na ormarima i zveket stakla, kao da se razbilo nešto malo i krhko. Helen Napier pokuša ustati, no Ryan joj položi ruku na rame i gurne je natrag na stolicu. – Zašto to radite? – upita ona. – Žao mi je. – Ne, nije vam žao. Pokušavala se suzdržati da ne zaplače, i nekako uspijevala. Dok ju je gledao, Ryan se s nelagodom prisjetio žene iz »Lutalice«. Zbog takvih se stvari osjećao loše u vlastitoj koži. Dempsey se vrati u prizemlje držeći u ruci kutiju za cipele. Čučne ispred gospođe Napier i pokaže joj sadržaj kutije. Novčanice su bile uredno poslagane i zavezane: samo dvadesetice. Ryan je nagađao da se u kutiji nalazi po prilici dvije do tri tisuće dolara. – Vi ne vjerujete bankama? – upita Dempsey. – Ne znam što je ovo – odgovori gospođa Napier; Ryan joj je vjerovao. – Ovo je lova, eto šta je. 55
– Nisam znala da je tamo gore. – Muž pred tobom krije tajne? To ne valja. Čim počnu laži, to je smrt za brak. – Nagne se naprijed, tako da mu se lice našlo tik uz njezino. – ‘Oćeš znat’ kak’ je ovo došlo tamo gore? Ja ću ti reć’. Tvoj muž ne razvozi samo mušterije na sve strane. On isto tako skuplja i dostavlja pakete. On ti je redovni dostavljač love od reketarenja, kokaina, marihuane, mož’ bit’ pomalo i heroina. Nije diler, al’ radi za dilera. E, a naš problem je taj šta tvoj muž u zadnje vrijeme umišlja da je ipak pomalo i diler – k’o neki samostalni poduzetnik. Samo pomalo. – On približi palac i kažiprst. – Ovolicno. I otkad mu je to u pameti, on pomalo kraducka od tih proizvoda. To je dovoljno da može sebi maznit’ kešovine sa strane, al’ i da iznervira ljude koji su platili punu težinu robe, a ne skorom punu težinu. Jer da su htjeli kupit’ štirku i talk, onda bi išli u »Walmart«. Daklem, to znači da mi moramo s njime porazgovorit’ i ustanovit’ kol’ko je zamračio i kol’ko je zaradio, tako da se možemo dogovorit’ oko povrata. Kužiš? – Moj suprug ne koristi droge – progovori gospođa Napier. – Šta? – Dempsey je izgledao iskreno zbunjen. – Rekla sam da moj suprug ne koristi droge. – Pa ‘ko je rek’o išta o korištenju droga? Tvoj muž prevozi drogu. Korištenje s tim nema blage veze. Kad bi on krao drogu i onda je uzim’o, to b’ značilo da je još gluplji neg’ šta je sada, a ti b’ gledala Američkog idola na crno-bijeloj televiziji s vješal’com mjesto sobne antene. Znaš, ne izgledaš ti baš tak’ pametna. To je zbiljam šteta, jer kol’ko sam se ja dosad uvjerio, glupe krave su te koje vuku muževe nizbrdo, a ne obrnuto. Jel’ tvoja krivica da se sve ovo dogodilo? Može bit’ da s’ ti htjela fini televizor, i ljepše krpice, i putovanja na Floridu da osunčaš ten. Jel’ tako? – Ne. ja ne želim ništa od svega toga. – Nego, šta ti želiš? Ona s mukom proguta slinu. – Želim da se ovo riješi kako treba. Dempsey je potapše po goloj nozi i zadrži ruku na istom mjestu nekoliko sekundi predugo. – Možda ti ipak nisi tak’ blesava. Pogleda na sat. – Nazovi muža. Vidi ‘di je. Gospođa Napier zatrese glavom. – Vi ćete ga ozlijediti. – Ne, nećemo. Mi smo ovdje sam’ zato da mu damo par packi. – A zašto onda imate pištolj? – Isuse, sad i ti. Udala si se za krivog tipa. – Dempsey pokaže palcem na Ryana. – Vas dvoje možete pod ruku. Ja imam pištolj zato šta se ljudi često znaju uzrujat’, a ustanovio sam da kad vide pljucu, to im pomogne da se smire, imaš i drugi slučaj: ljudi nekad neće shvatit’ kol’ko je situacija ozbiljna, pa pištolj
56
posluži kao super sredstvo da se skoncentriraju. Napravi onako kak’ sam ti rek’o: nazovi muža i sve će bit’ brzo gotovo. Gospođa Napier ustane brišući suze. Dempsey ju je pratio u stopu dok nije došla do torbice i uzela iz nje mobitel. – Šta ćeš mu reć’? – upita je. – Ne znam. Što vi želite da mu kažem? Dempsey se nasmiješi. – E, sad si shvatila kako treba. Pitaj ga kad će doć’ kući. Reci mu – njegov se smiješak proširi – reci da mu je novi televizor riknuo. Ti s’ ga upalila, odostrag’ je počeo izlazit’ dim, pa s’ ga opet ugasila i sad se brineš. je l’ jasno? – Da, razumijem. Kako bi bio siguran da je doista razumjela, Dempsey joj opet pokaže nož, u čijoj je oštrici ugledala svoj odraz. Već je iskusila što nož može učiniti i što je on spreman učiniti s nožem. Kod nje je nož izazivao veći strah od prijetnje pištoljem. Pištolj je bio posljednje rješenje, ali sječivo se odlikovalo mogućnošću nanošenja raznovrsnih povreda. Gospođa Napier pritisne tipku za brzo biranje i na zaslonu se pojavi muževljevo ime. Dempsey je približio glavu tik do njezine tako da može čuti oba kraja linije, no poziv je odmah preusmjeren na govornu poštu. On je gurne laktom u rebra, a ona – uz povremena zastajkivanja – izgovori laž o televizoru, te poruči mužu da je nazove i kaže joj kad bi otprilike mogao doći kući. Kad je to obavila, vrati se na svoju stolicu. Ryan je otišao u kuhinju i napravio lončić kave, pa su sve troje sjedili u nelagodnoj tišini i čekali povratak neuhvatljivog Harryja Napiera. Nakon pola sata Dempsey se stao vrpoljiti. Šetao je amo-tamo po sobi, razgledavao uokvirene fotografije, prebirao papire po ladicama i ormarima; čitavo to vrijeme pratile su ga oči gospođe Napier, pune bijesa i poniženosti. Dempsey je pronašao fotoalbum i počeo ga prelistavati. Zastao je kad je ugledao fotografiju gospođe Napier u kupaćem kostimu. Na snimci, vjerojatno načinjenoj prije četiri-pet godina, tijelo joj je izgledalo vrlo dobro. – Nemate djece, je l’ tako? Prije nego što je odgovorila, u očima joj se tek letimice, poput načas vidljive rane, ukazala tamna sjena koju je Ryan ipak uspio primijetiti. – Ne, nemamo djece. Dempsey izvadi fotografiju iz albuma i pokaže je gospođi Napier. – To znači da ti i sad izgledaš ovako, je l’ da? – Isuse – prozbori Ryan. – Zar ćeš –? – Začepi – odreže Dempsey ni ne trepnuvši prema Ryanu. Netremice je gledao u oči gospođu Napier. – Nešt’ sam te pitao. Je l’ još uvijek izgledaš ovako? – Ne znam. To je snimljeno jako davno. 57
– Kol’ko davno? – Prije deset godina? – To je pitanje il’ tvrdnja? – Tvrdnja. – Lažeš. Ova fotka nije stara deset godina. Možda pet, al’ ne deset. – Ne sjećam se. Ne pregledavam baš često stare slike. Dempsey odloži album na stolicu, ali zadrži u ruci fotografiju. Ponovo čučne ispred gospođe Napier, gledajući naizmjence u fotografiju, pa u nju. – Sjećaš se zašto smo mi došli ‘vamo, gospođo Napier? Il’ Helen? Mogu l’ te zvat’ Helen? Gospođa Napier ne odgovori na drugo pitanje, nego samo na prvo. – Rekli ste da ste došli dati mom mužu packe. – Ryan primijeti kako se žustro češe po lijevoj nozi tik iznad koljena, na mjestu gdje se nalazila žarkocrvena mrlja. Upitao se ima li ona kakvu kožnu bolest, ili je češanje posljedica nervoze. – Tako je – odgovori Dempsey. – Mi smo došli prenijet’ mu poruku o tomu kako je loše krast’ i pobrinut’ se da on shvati posljedice toga šta radi. Znam ja, ti misliš da ga mi ‘oćemo ubit’, al’ nećemo. Ubijanje je loše za biznis. Ubijanje privlači pažnju. Ak’ mi njega ubijemo, onda moramo ubit’ i tebe, i eto nas najedanput u potrazi za plahtama i vrećama, i u noćnim vožnjama po močvarama i šumama – a zbiljam nemamo tol’ko vremena na raspolaganju. Osim toga, već mi je dosadilo čučat’ i čekat’ u tvojoj slatkoj, al’ dosadnoj kući. Nas dva moramo prenijet’ tu poruku tvom mužu, al’ možda mu je ti mo’š prenijet’ u naše ime. Il’ bolje rečeno, u moje ime. Dempsey pogleda u Ryana. Ryan zatrese glavom. – Ne. – Nisam te tražio dozvolu. Sam’ ti dajem do znanja da odeš van i pričekaš me. – Ma daj, čovječe, to nije u redu. Već je ionak’ dovoljno preplašena. Napier će platit’ odštetu. Nema izbora. – Frankie, čekaj me u autu. – Ryan je čuo upozorenje u glasu: znao je da će, bude li dalje ustrajao, Dempsey skočiti na njega i da će doći do sukoba koji bi iziskivao ozbiljne poteze. Nije bilo pravo vrijeme za to, još ne. Gospođa Napier iskrivi usta nadolje i stane se tresti. – Molim vas – protisne. – Učinila sam sve što ste htjeli. Pogleda u Ryana tražeći pomoć, ali Ryan joj nije namjeravao pomoći. Želio je, doista je želio, ali nije mogao. – Žao mi je – reče ponovo. – Ne! – zacvili ona. – Ne, ne, ne... – Dempsey se uspravi. Ispruži ruku i pogladi gospođu Napier po kosi. 58
– Zatvori za sobom vrata, Frankie – pripomene. Posljednje što je Ryan vidio bilo je kako je Dempsey uzima za ruku i vodi je prema kauču, dok ona vuče noge pokušavajući mu se oduprijeti. Licem je bila okrenuta od Dempseya, a oči su joj još uvijek preklinjale Ryana za pomoć koju joj on neće pružiti. Ryan zatvori vrata i uputi se prema automobilu, s rukama u džepovima i spuštene glave. To nije moglo još dugo potrajati. Sve se raspadalo. Bio je uvjeren da će uskoro morati ubiti Martina Dempseya.
59
VIII
J
oš nije bilo devet sati. Sjedio sam kod kuće, u radnoj sobi, i slušao neočekivano utješan zvuk kiše koja pada po krovu. Oblaci su zakrili mjesec, a kroz prozor se nije vidio nikakav umjetni izvor svjetla koji bi raspršio tamu. Nazirale su se jedino različite nijanse crnih sjenki: drveća iznad trave, zemlje koja graniči s mračnom vodom i mora koje je čekalo u daljini. Preda mnom su stajali lončić kave i popis imena povezanih s njegovim sudskim procesom, koji mi je pribavio Randall Haight. Zatekao sam se kako razmišljam o Selini Day. Htio sam vidjeti njezinu sliku, jer u svemu što se zbivalo ona nipošto nije bila zaboravljena. Za Haighta je bila duh iz prošlosti, nesretnim slučajem prizvan u sadašnjost jer ga je netko drugi uznemirio. Priča njezina života bila je napisana i dobila je završetak. Ako je uopće imala ikakva značenja, imala ga je zato što je bila iste dobi kao i Anna Kore; mogli smo se samo nadati da Annu ipak neće snaći ista sudbina. Dakle, počeo sam češljati internet u potrazi za pojedinostima u vezi s ubojstvom Seline Day. Pronašao sam manje informacija nego što sam se nadao – prije svega zato što je umrla u ono prekrasno doba kad se na Internetu još nije nalazilo ama baš sve živo i mrtvo, bilo provjereno, bilo neprovjereno. Naposljetku sam prikupio i na pisaču otisnuo hrpicu stranica, uglavnom iz arhiva lokalnog glasila Beacon & Explainer, koje je podrobno izvještavalo o pronalasku tijela Seline Day, početku istrage, zaključnom ispitivanju, podizanju optužnice i izricanju presude dvojici neimenovanih maloljetnika povezanih sa zločinom. U napisima se neizostavno spominjala rasna pripadnost ubijene djevojčice, a priča se počela seliti prema naslovnici novina tek kada se počelo govoriti o dobi dječaka koji su počinili ubojstvo. Ipak sam našao ono što sam tražio: fotografiju žrtve. Na toj je slici vjerojatno imala tri-četiri godine manje nego u vrijeme kad je ubijena. Kosa joj je bila sva u sitnim pletenicama, a između dva gornja prednja zuba bio je vidljiv široki razmak, koji bi se jednoga dana jamačno bio ispravio uz nošenje ortodontskog aparatića. Na sebi je imala kockastu haljinicu s čipkastim ovratnikom. Fotografija je bila snimljena tako da je Selina stajala u profilu, s glavom napola okrenutom prema fotoaparatu. Očigledno se radilo o neformalnoj pozi, a ona se doimala sretna i opuštena. Izgledala je upravo onako kako je trebala: ljupka djevojčica koja će jednom postati mlada žena. U prvi sam se čas zapitao zbog čega nisu objavili neku noviju fotografiju, no onda sam shvatio da to mora biti slika koju je odabrala njezina majka. Ona je htjela da joj kći bude upamćena baš tako: kao njezina curica pred kojom je stajao čitav život. Nisam mogao gledati u tu sliku a da ne osjetim žaljenje prema onima koji su ostali tugujući za njom i bijes pri pomisli na način na koji je završio Selinin život. 60
Među popratnim člancima nije bilo napisa koji se uvijek pojavljuju uz ovakve slučajeve, i od kojih se čovjeku diže kosa na glavi, a redovito zastupaju dva oprečna stanovišta: »Što se zbiva s našom djecom i što mi možemo poduzeti da ih učinimo boljim ljudima, manje sklonima ubijanju tinejdžerica?«, te »Što se zbiva s našom djecom i možemo li ih mi učiniti boljim ljudima tako da ih doživotno strpamo u zatvor ili da im sudimo kao odraslima i dosudimo im smrtnu kaznu?«. Naprotiv, izvještaji su se sustavno držali činjenica, čak i nakon što je obojici dječaka izrečena minimalna zatvorska kazna od osamnaest godina. Štoviše, istoga trenutka kad je sudski postupak okončan, kao da je potpuno iščeznulo svako zanimanje za taj slučaj. Vjerojatno se tome i ne treba čuditi. Mala društvena zajednica nije željela da se takva ružna rana opetovano otvara: dva naizgled obična dječaka, odrasla u istom susjedstvu, usmrtila su crnu djevojčicu koja, doduše, zbog boje kože nije pripadala toj zajednici, ali je prije svega bila samo djevojčica. Okolnosti su bile još zamršenije zato što je u tom dijelu Sjeverne Dakote crnačko i bjelačko stanovništvo bilo povezano posredstvom bejzbola. Sjeverna Dakota se, uz Minnesotu, ubrajala među rijetke savezne države u kojima su crnci i bijelci oduvijek igrali zajedno bez osobitih problema. Freddie Sims i Chappie Gray bili su prvi crni sportaši koji su u Sjevernoj Dakoti igrali poluprofesionalni bejzbol, a ubrzo nakon njih pojavili su se Art Hancock, poznat pod nadimkom »crni Babe Ruth«, i njegov brat Charlie. Naposljetku je gradska momčad Bismarcka pridobila velikog Satchela Paigea, koji je upravo u Sjevernoj Dakoti prvi put zaigrao rame uz rame s bijelcima. Nakon što su se povukli iz sporta, brojni su crni igrači odlučili provesti ostatak života u Drake Creeku, gdje i danas postoji mali muzej posvećen njihovim postignućima. Drugim riječima, ubojstvo iz seksualnih pobuda što su ga dva bijela dječaka počinila nad crnom djevojčicom prijetilo je da naruši krhku ravnotežu među rasama koja se prilično dugo uspijevala održati u tom dijelu Sjeverne Dakote. Dakle, bolje je bilo riješiti zločin, zatim sve što se dogodilo gurnuti u zapećak i proglasiti iznimkom, pa krenuti dalje. Oni koji su razmišljali na taj način možda su bili u pravu: djeca koja ubijaju djecu doista jesu stravična iznimka – odnosno, tako je bilo dok članovi bandi i neuki tipovi nisu počeli veličati kodeks po kojem se u sirotinjskim stambenim naseljima i getima živi i umire od oružja. Svaki slučaj zaslužuje da bude istražen – ako ni zbog čega drugoga, onda zato da se barem donekle shvate njegove pojedinačne okolnosti – no unatoč svemu, bilo je malo vjerojatno da je društvo u cjelini izvuklo ikakvu pouku iz događaja kakav je bio ubojstvo Seline Day. Na kraju sam ipak uspio pronaći nekoliko imena s Haightova popisa: dvoje branitelja dodijeljenih dječacima po službenoj dužnosti, javnog tužitelja (istoga za obojicu) i suca. Budući da su dječaci priznali zločin još prije početka sudske istrage, iskazi svjedoka bili su vrlo oskudni, a jedini predmet rasprave zapravo je bilo izricanje presude. Nigdje nije bilo ni spomena o nagodbi koja je, prema riječima Randalla Haighta, tada sklopljena: ta je nagodba bila društveni eksperiment koji je u konačnici trebao omogućiti Haightu i Midasu da – barem 61
što se tiče javnosti – umaknu neotklonjivoj sjenci svog zločina. Doduše, takav postupak nije bio posve neuobičajen, a njegova je provedba unekoliko ovisila o napretku što bi ga dječaci ostvarili tijekom izdržavanja zatvorske kazne. Unatoč tome, niti jedan tužitelj ili branitelj pri zdravoj pameti i nijedan sudac koji se nada napredovanju u pravosudnom sustavu ne bi dobrovoljno pristao da se, neposredno nakon završetka suđenja, javno očituje kao stranka u takvoj vrsti dogovora. Počeo sam prikupljati podatke vezane uz ta četiri imena. Braniteljica Larraine Walker bila je pokojna: poginula je u motociklističkom udesu 1996. godine. Branitelj Cory Felder kao da je iščeznuo s lica zemlje: nakon 1998. nisam o njemu našao više nikakva traga. Tužitelj je bio R. Dean Bailey. To mi je ime odnekud zvučalo poznato. Kliknuo sam mišem još nekoliko puta i ustanovio da je R. Dean Bailey bio opetovano neuspješni kandidat za zastupnika republikanaca u Kongresu. Baileyevi stavovi o imigraciji, socijalnoj politici, te o upravljanju državom općenito, bili su – blago rečeno – osebujni, čak i po mjerilima nekolicine najzadrtijih žučljivaca koji su se redovito pojavljivali na krajnje konzervativnom krilu Republikanske stranke. Zapravo bi se njegovo poimanje savezne vlasti, kao i kod većine političara njegova soja, najbolje moglo sažeti ovim riječima: »Neka tijela savezne vlasti budu što je moguće manja, osim onda kad meni i mojim prijateljima odgovara drugačije, i neka potraju onoliko dugo koliko ja budem mogao čučati u njima i grabiti iz državnih jasli«; ili, ukratko rečeno, sve od čega ja nemam koristi bespotrebno je razbacivanje sredstava. Ktome su njegova stajališta o rasama, o svim religijama koje ne uključuju Krista, o svima čiji materinji jezik nije engleski, i o sirotinji općenito, bila takva da bi ga valjda poprijeko pogledavali i na skupštini kakve nacističke stranke. Srećom je među članstvom republikanskog Nacionalnog odbora ipak prevladavao zdrav razum, pa su odlučili uskratiti Baileyu mogućnost da pred najširom javnošću nastupa na način koji graniči s govorom mržnje i ugrožavanjem sigurnosti države. Nisam mogao ni zamisliti koliki je put prešao od tužitelja koji je bio spreman pružiti priliku dvojici dječaka osuđenih za ubojstvo bez predumišljaja da prožive normalan život, do odvjetnika koji zastupa mišljenje da sirotinju treba pustiti neka skapa od gladi i koji predlaže ograničavanje prava na slobodu vjeroispovijesti. Po svoj prilici ne bi bio izvan sebe od sreće da ga netko podsjeti na slučaj Seline Day. Posljednjih je godina radio kao partner u odvjetničkom uredu Young Grantham Bailey. Brzom pretragom došao sam do popisa sudskih sporova u kojima su (isključivo bogati i utjecajni) poslovni klijenti tog ureda redovito odmjeravali snage sa zajednicama i pojedincima čiju su kvalitetu života svojom djelatnošću navodno narušili, a katkad i doveli do smrtnih slučajeva. Takvim su tipovima Bailey i njegovi partneri služili kao glasnogovornici, vatrogasci i batinaši. Po svemu što sam vidio bili su osobito vješti u korištenju taktike odugovlačenja: parnice bi se godinama vukle po sudovima, iscrpljujući do krajnjih granica novac i energiju protivnika; u nekim osobito odvratnim slučajevima tužitelji su naposljetku umrli pa je i njihova tužba nestala zajedno s njima. Napisao sam zabilješku da sutra ujutro nazovem Young 62
Grantam Bailey – samo zato da vidim kako će Bailey reagirati – ali sam je malo kasnije prekrižio. Randall Haight je ionako imao dovoljno problema i nije mu bilo potrebno da na sebe privlači pozornost čovjeka poput R. Deana Baileya, koji je tijekom vremena doživio svojevrsno obrnuto damaščansko obraćenje11. Preostao mi je sudac, Maurice P. Bowens. Po Haightovim riječima, Bowens je prvi iznio prijedlog da se dječacima prije izlaska iz zatvora dade novi identitet. Na internetu sam pronašao kratak Bowensov životopis, sastavljen nakon njegova umirovljenja. Pravničku je karijeru započeo u Pennsylvaniji, no kasnije se preselio u Sjevernu Dakotu i na kraju postao sudac saveznog suda. Otišao je u mirovinu 2005. godine, sa željom da do kraja života ostane u svom domu nadomak Bismarcka, odakle može gledati »moćni Missouri koji teče pokraj mog kućnog praga«, kako je sam napisao. U telefonskom imeniku Bismarcka bio je naveden samo jedan Maurice P. Bowens. Budući da nisam imao pametnijeg posla, nazvao sam nađeni broj; nakon što je telefon triput zazvonio, javio se ženski glas. Predstavio sam se, rekao kojim se poslom bavim i upitao je li na liniji netko iz kuće umirovljenoga suca. Žena mi je odgovorila potvrdno. – Ja sam njegova kći, Anita – rekla je. – Da li bih možda mogao razgovarati s vašim ocem? Zanima me nešto vezano uz jedan od njegovih starih slučajeva. – Bojim se da ne. Otac je u posljednjih osamnaest mjeseci pretrpio niz moždanih udara. Vrlo je slab i jako teško govori. Ja se sada brinem o njegovim poslovima. – Žao mi je što čujem da je bolestan. Bio bih vam zahvalan ako biste mu spomenuli da sam zvao. Riječ je o Randallu Haightu, odnosno Williamu Lagenhimeru, ovisno o tome pod kojim ga imenom vaš otac bolje pamti. Ja zastupam gospodina Haighta. Molim vas, recite ocu da – koliko je meni poznato – gospodin Haight nije učinio ništa loše, ali da se nalazi u teškoj situaciji i da bi nam pomogla svaka informacija koju bi mi vaš otac uspio dati. – Koju vrstu informacija tražite? – upita ona. Rekao sam joj da se radi o slučaju Seline Day i o nagodbi sklopljenoj s R. Deanom Baileyjem. Zatražio sam barem osnovne činjenice u vezi s nagodbom kojih bi se sudac uspio sjetiti, ili kakve god druge pojedinosti za koje misli da bi mogle biti korisne. Iskreno govoreći, nagađao sam naslijepo: trenutačno bi mi bio dobrodošao i najslabiji tračak svjetlosti koji bi obasjao tu mračnu priču. Ako su imena koja sam naveo nešto i značila Aniti, ničim to nije otkrila. Pristala je zapisati brojeve mog faksa i telefona, te adresu elektroničke pošte. Dao sam joj također podatke o Aimeei Price i upozorio je da me ona zaposlila u 11
Damaščansko obraćenje – Savao (Tarz, 5. – Rim, 65.), vatreni progonitelj Isusovih sljedbenika, na putu prema Damasku doživio je mistični susret s uskrslim Kristom, te se obratio na kršćanstvo i uzeo ime Pavao. Uz Svetog Petra, jedan od najvećih kršćanskih svetaca. (Nap. prev.)
63
Haightovo ime, te da sam stoga vezan pravilima o povjerljivosti odnosa s klijentom. Rekla mi je da joj otac spava, no da će mu, čim se probudi, spomenuti moj poziv. Zahvalio sam joj, spustio slušalicu i nazvao Aimee Price kako bih je obavijestio da sam uspostavio kakvu-takvu vezu s obitelji Bowens. Budući da u tom trenutku više ništa nisam mogao učiniti, priredio sam jednostavan objed – penne s pestom12 – i pojeo ga dok sam gledao vijesti na portabl televizoru u kuhinji. Nestanak Anne Kore bio je druga vijest, odmah poslije velike avionske nesreće sjeverno od Auguste; unatoč tome, bilo mi je jasno da su televizijske postaje već počele gubiti zanimanje za nju. Istini za volju, nije ni bilo baš previše načina da se priopći kako u istrazi nije postignut nikakav napredak. Anna Kore će se vratiti na prvo mjesto u novostima tek ako je pronađu, živu ili mrtvu. Kad su vijesti završile, uzeo sam roman Willyja Vlautina13, vratio se u radnu sobu i legao na pohabani stari kauč; počeo sam čitati, ali pred očima mi je neprestano bila slika Seline Day i ometala mi koncentraciju. Dok sam u mislima prebirao pojedinosti iz priče Randalla Haighta, vjerojatno sam na neko vrijeme zadrijemao. Stvarnost se zamaglila onako kako se to događa kad čovjek iznenada zapadne u san: učinilo mi se da vidim Haighta kako stoji vani, iza prozora, i zuri u mene. Koža mu je bila strašno blijeda, a po tjemenu i obrazima vidjeli su se nabori koje ranije nisam primijetio – kao da mu se lubanja počela smanjivati. Podignuo je desnu ruku, zario prste u vlastito meso i sljuštio lice. Ispod je ostalo nešto slično krvavoj voštanoj maski, ali još uvijek razaznatljivo. Nastavio je uporno, naizmjence jednom pa drugom rukom, skidati slojeve i bacati ih na tlo, poput pauka koji svlači vanjski sloj kože u razdoblju rasta. Naposljetku su sve crte lica nestale, a preostala je samo bezoblična obrazina s praznim očnim dupljama iz kojih su nekim čudom curile suze. Pijukanje koje je dopiralo iz računala prizvalo me svijesti. U ulaznom sandučiću čekala me pošiljka od Anite Bowens – kratka poruka i privitak. Poruka je glasila: Moj otac se nada da je Randall – naime, sada razmišlja o njemu pod tim imenom (a nada se da i Randall pod tim imenom razmišlja o sebi) – dakle, da je Randall dobro, da je iskoristio priliku i ostavio prošlost iza sebe, ali da i dalje žali zbog onoga što je učinio, te mu šalje najsrdačnije pozdrave. Ipak moli da mu se ni Randall ni vi ubuduće ne javljate u vezi s ovim predmetom. Sve što bi moglo biti od ikakve važnosti za vašu istragu nalazi se u popratnim dokumentima. S poštovanjem, Anita Bowens P.S. I ja znam nešto malo o pozadini ovog slučaja, jer je otac nekoć spominjao »manjkavi sporazum« koji je bio sklopljen s tužiteljem, gosp. Baileyem. Priloženi dokumenti razjasnit će vam razloge očeva nezadovoljstva. Zasada je dovoljno utvrditi da je on htio suditi dječacima kao maloljetnicima, a ne kao odraslima. 12 13
Penne s pestom – makaroni sa zelenim talijanskim umakom od bosiljka. (Nap. prev.) Willy Vlautin (rođen 1965.) – američki romanopisac, pjevač i skladatelj. (Nap. prev.)
64
Usprotivili su mu se i državni tužitelj i okružni javni tužitelj, a i gosp. Bailey, pa su diskrecijske ovlasti tužiteljstva prevagnule. Ipak je pristao na suđenje, radije nego da ih u potpunosti ostavi na milost i nemilost sustava, a njegova je cijena bila novi početak za dječake nakon odsluženja zatvorske kazne. Slutim da je otac još i danas uvjeren kako je prejeftino prodao svoja načela. A.B.
Otvorio sam privitak u kojem su se nalazila dva dokumenta: skenirana kopija pisma što ga je Maurice Bowens uputio Vrhovnom sudu Pennsylvanije, i članak koji je objavio u jednom pravnom časopisu. U pismu je Bowens obrazložio svoju odluku o prestanku obavljanja sudačke profesije na području te države kao znak prosvjeda protiv čvrsto ukorijenjene prakse da se djeci sudi kao odraslima i da im se dosuđuju kazne doživotnog zatvora bez prava na uvjetni otpust. Istu je temu opširnije obradio u članku, popraćenom bilješkama novijeg datuma u kojima su neki podaci i statistike bili ažurirani. Pročitao sam da je Pennsylvania jedna od dvadeset i dvije savezne države – uključujući Distrikt Columbiju – u kojima je dopušteno djeci već od sedme godine suditi kao odraslima, te jedna od četrdeset i dvije države u kojima je dopušteno djecu već za prvi zločin osuditi na doživotni zatvor bez prava na uvjetni otpust. Prema procjenama, samo se u Pennsylvaniji nalazilo više od 20% američke djece koja imaju izgleda da, budu li osuđena, umru iza rešetaka. U Bowensovu su članku bili izneseni dokazi za to da je država koja »žustro« osuđuje djecu od trinaestčetrnaest godina, ili mlađu, na smrt u zatvoru – bilo zbog ubojstva, bilo zbog drugih zločina – kriva za »okrutan i neuobičajen način kažnjavanja«. Nadalje, takva država krši Osmi amandman Ustava, međunarodno pravo i, teoretski, Konvenciju o pravima djeteta. Bowens je istaknuo da Sjedinjene Države, što je vrlo značajno, uopće nisu ratificirale Konvenciju, te da su, uz Somaliju, jedina zemlja koja je odbila ratifikaciju. Ustvrdio je da zakonodavstvo poput američkoga ne vodi računa ni o ranjivosti djece, ni o razvojnim i pravnim razlikama između djece i odraslih, niti o sposobnosti djece za rast, promjenu, otkupljenje i izbavljenje. »Dopuštajući utamničenje djece bez nade u uvjetni otpust pokazali smo se nedostojnima povjerenja i odgovornosti koje smo kao zakonodavci preuzeli,« zaključio je Bowens. »Pobrkali smo kaznu s osvetom i žrtvovali pravdu u korist nepravde. No najgore je od svega što smo pristali na to da našim postupcima upravljaju okrutnost i načelo ekspeditivnosti, i dopustili da naša čovječnost nestane. Država koja na ovakav način postupa prema najranjivijima od svojih mladih građana ne zaslužuje se zvati civiliziranom. Nismo izvršili svoju dužnost ni kao zakonodavci, ni kao roditelji, ni kao zaštitnici djece, ni kao ljudska bića.« Proslijedio sam pošiljku Aimeei, a potom sam sučevo pismo i članak otisnuo na pisaču te ih uložio u korice priređene za novi spis. Nisam znao da stvar tako stoje s Konvencijom o pravima djeteta: nalaziti se u istom košu sa Somalijom nije mi baš izgledalo kao nešto čime bih se mogao ponositi. Bilo je lako dokučiti zašto 65
su Somalijci odbili potpisivanje Konvencije: niti jedna država u kojoj se redovi vojnih postrojbi popunjavaju djecom-vojnicima nije u stanju potpisati bilo što osim narudžbe za oružje. S druge pak strane, oružane snage Sjedinjenih Država barem mi se dosada nisu činile toliko prorijeđenima da bi morale regrutirati nove kadrove po osnovnim školama. Dakle, bilo je očito da je netko negdje u vladi SAD-a progurao argument protiv potpisivanja povelje o zaštiti djece. Tko god to bio, uvjeren sam da su mu vlastita djeca bila ponosna na njega, a Somalijci mu slali čestitke za Božić. Bowens je u međuvremenu otišao iz Pennsylvanije, izgradio karijeru uspinjući se u redovima sudbene vlasti Sjeverne Dakote, te se naposljetku našao pred slučajem koji je ponovo stavio na kušnju njegova načela. No umjesto da se opet povuče pred tvrdokornom nepopustljivošću tužiteljstva, sklopio je nagodbu koja je dječacima jamčila novi početak. Premda je to značilo da će morati odstupiti od svojih moralnih principa, i mala pobjeda bila je bolja od nikakve. A ako je bilo vjerovati riječima njegove kćeri, sjećanje na taj čin trajno ga je progonilo. Još jednom sam preletio Bowensovo pismo. Bilo mi je žao što nisam uspio porazgovarati s njim osobno, te što je svaka daljnja komunikacija među nama očito bila nepoželjna. Da sam imao priliku, bio bih ga zamolio da mi kaže nešto o trećoj osobi upletenoj u to ubojstvo otprije nekoliko desetljeća, o trećem kutu trokuta koji je povezivao tri života – o Lonnyju Midasu. Haight je predstavio Midasa kao začetnika svega što se dogodilo; međutim, kako sam napomenuo i Aimeei, možda je on naprosto odlučio tako prikazati događaje. Ponovo sam se sjetio kako je, dok je opisivao ubojstvo i sve što je kasnije uslijedilo, s vremena na vrijeme zapadao u iritantno stanje infantilnosti. Ponašao se kao dijete stjerano u kut koje očekuje kaznu zbog nepodopštine pa nastoji prebaciti krivicu na nekoga drugoga. Želio sam doznati više o Lonnyju Midasu, no to bi bilo moguće jedino da sam ga pronašao i licem u lice ga ispitao o smrti Seline Day; ovako sam se morao zadovoljiti svjedočanstvom Randalla Haighta. On je u najboljem slučaju snalažljivo igrao svoju ulogu, a u najgorem je bio potencijalni lažljivac. Kako sam razmišljao, tako sam počeo rastreseno črčkati po papiru; prestao sam kad sam primijetio da se črčkarija pretvorila u nevješto iscrtan obris djevojčine glave uokvirene sitnim pletenicama s mašnicama. Lažljivac: stalno sam se vraćao na tu riječ. Zašto sam bio tako čvrsto uvjeren da Haight u svojem opisu ubojstva nije jednostavno navodio činjenice, nego ih je mjestimice svjesno prikrivao? Doduše, što je u toj priči i bilo vrijedno prikrivanja? On je priznao sudioništvo u groznom zločinu. Tvrdio je da je Lonny Midas zadavio Selinu, ali taj je podatak bio važan jedino kao kulminacija slijeda događaja u kojima je sudjelovao i za koje su on i Midas bili jednako krivi. Možda se na koncu pograbio s Midasom, no je li ga doista pokušao odvući kad je počelo silovanje Seline? Je li mu se i sam pridružio? U kojem je točno trenutku shvatio da je stvar otišla predaleko – ako je uopće i došao do te spoznaje?
66
Znao sam da moj problem s Randallom Haightom nije nastao samo zato što nisam dokraja vjerovao njegovoj priči, nego i zato jer mi se on nije sviđao. Nisam bio siguran je li mi mrzak zbog onoga što je učinio, ili me podsjetio na smrt mog vlastitog djeteta, no ako sam kanio dalje raditi kao njegov zastupnik, takve sam misli morao izbaciti iz glave. A možda je u pitanju bila neka vrst duboke odbojnosti, osjećaj da je on ukaljana duša koja se krije iza privida normalnosti. Zaspao sam i sanjao ljude bez lica.
67
IX
R
yanu nije bilo drago samome sjediti u automobilu. Nalazio se u susjedstvu u kojem bi nekome iz čista mira moglo pasti napamet da pozove policiju zato što nekakav muškarac nešto čeka u nepoznatom automobilu u mirnoj ulici, gdje neuobičajena vozila privlače pozornost; ili to, ili bi taj netko mogao zaključiti da nema potrebe za policajcima, te će se stvar razjasniti tako da mu pokuca na prozor i upita ga je li sve u redu, po mogućnosti u pratnji dvojice-trojice kompića koji stoje u pozadini za slučaj da nešto pođe po krivu. Pokuša se sjetiti kada je posljednji put jeo: ne u trku dograbljen komad pizze, ili nekakav odurno masni pomfrit u birtiji čijeg se imena nakon jednog sata ne bi uspio sjetiti, nego čestiti obrok koji je pojeo sam ili ga podijelio s prijateljima. Otada je prošlo najmanje sedam dana. Više nije bio siguran ima li uopće ikakvih prijatelja. Najpristojniji među njima nisu ga ni htjeli viđati: naime, sve dok se držao podalje od njih, oni nisu mogli – u slučaju da im bilo tko pristupi s radoznalim pitanjima – govoriti o stvarima o kojima ništa ne znaju. Svi ostali otkucali bi ga ne trepnuvši okom. Naravno, mogao je jednostavno otići. Uvijek je postojala ta mogućnost. Međutim, imao je zadanu ulogu u svemu što se zbivalo i tu je ulogu htio odigrati do kraja. Koliko god bilo čudno, Dempsey je za njega trenutačno bio osoba najsličnija prijatelju. Njih dvojica nisu bili pretjerano bliski – čak se nisu ni osobito sviđali jedan drugome – ali su jedan o drugome ovisili. Nužda ih je spojila, no dokle će ta veza potrajati? Pijesak je polagano sipio kroz grlo pješčane ure, a Ryan nije znao koliko je još zrnaca preostalo. Pogleda prema kući Napierovih. Kroz navučene zavjese nije uspio razabrati ni najmanji znak kretanja. Raspali dlanom po ploči s instrumentima i nastavi udarati sve dok se auto nije počeo njihati, a ruka mu odrvenila od boli. Nije smio ostaviti tu ženu. Znao je što će Dempsey učiniti, no svejedno je okrenuo leđa i zatvorio za sobom vrata, dopustivši mu da se poigra njime kao krpenom lutkom, isto onako kako se upravo poigravao gospođom Napier negdje u kući. Prigne se i podigne nogavicu. Mali revolver ležao je udobno smješten u koricama. On ga izvuče i položi na bedro, pa se netremice zagleda u minijaturni komad oružja. Odnedavna ga je počeo nositi, premda je već imao pištolj koji je držao zataknut za remen na hlačama. Nitko nije znao za taj revolver, a pogotovo ne Dempsey. Zapravo ga je i nosio prije svega zbog Dempseya. Dempseyevo ponašanje postajalo je u sve većoj mjeri nepouzdano. Prema Ryanovu dotadašnjem iskustvu, samo su se narkomani i alkoholičari ponašali na takav način – časovi to bi mijenjali raspoloženje od prijateljskoga do prijetećega, a nepredvidljivost im je bila jedina predvidljiva osobina – no Dempsey nije bio ni ovisnik o drogi, ni pijanac. Kad bi sjeo za šank, zaustavio bi se nakon par piva, a koliko je Ryan 68
vidio, nikada nije potegnuo niti jedan dim iz džointa. Možda mu je bilo potrebno liječenje, ali Ryanu nije bilo ni nakraj pameti da mu preporuči posjet psihoterapeutu. Zatvori oči, i brzo ih otvori jer mu se u mislima ponovo ukazala cijev Dempseyeva pištolja. Onoga trenutka kad je pogledao u to crno, ukočeno oko, shvatio je konačnost vlastita života, a u svijest mu se urezala spoznaja o smrtnosti. Upitao se hoće li vidjeti metak koji će ga ubiti i hoće li, u posljednjem djeliću sekunde, crno oko postati srebrnosivo: punjenje i pražnjenje cijevi, ulazak i izlazak zrna koje odnosi njegov život. – Ama, sam’ se šalim s tebom. Tako je Dempsey rekao, ali se zapravo nije šalio. Kao da je pogledao duboko u Ryanovo srce i vidio skrivenu pomisao na izdaju. Pištolj je bio opomena. Gle, Frankie, ja sam stariji neg’ ti – stariji, i tvrđi, i pametniji. Znam kak’ ti razmišljaš jer sam davno prije bio k’o i ti. Eto ti razlike među nama: ja sam jednom bio k’o ti, al’ ti nikad nisi bio k’o ja. To je mala prednost koju nose godine – utješna nagrada: sporije trčiš, al’ zato brže reagiraš. Znaš kak’ žutokljunci razmišljaju, al’ oni ne znaju kak’ ti razmišljaš. Za ljude k’o šta sam ja to je jako važno. Uvijek si par koraka ispred mlađarije, pa kad neki od njih krene na tebe, kad se uvati tog pištolja, ti već držiš pljucu u ruci jer si već očekiv’o šta će se dogodit’. Znam ja tebe, Frankie. Znam te. Ryan zadršće. Glas je zvučao tako jasno kao da Dempsey sjedi pokraj njega s pištoljem u ruci. Ali Dempsey nije bio toliko pametan koliko je mislio, a Ryan nije bio toliko mlad i zelen koliko se Dempseyu činilo. Naposljetku će se on sam morati pozabaviti rješavanjem psiholoških smetnji od kojih je Dempsey patio (kakve god bile), nastavi li ovaj izvoditi slične govnarije kao ranije te večeri kad se igrao pištoljem. Stao je razmišljati o tome da se vrati u kuću, pritisne revolver Dempseyu na šiju dok se još valja po Napierici, i povuče otponac. Pomisao je bila toliko primamljiva da je osjetio kako mu prst klizi preko osigurača, savija se oko otponca i instinktivno pojačava pritisak. Kad je zazvonio mobitel, od straha je umalo okinuo. Nije morao ni gledati tko zove. Jednako kao Dempsey, i Ryan je stalno nosio dva mobitela: jedan je služio za osobnu upotrebu i za diskretno obavljanje raznovrsnih tekućih poslića, a drugi se mijenjao svaki tjedan. Pozivi na drugi mobitel dolazili su uvijek s istoga broja. Ryan se javio nakon što se zvono oglasilo drugi put. – Gdje ste? Glas je bio prepoznatljivo hrapav: bio je to glas čovjeka zbog kojega su se nalazili u škripcu, čovjeka koji ih je pretvorio u lovinu. Njihove su sudbine bile povezane s njegovom; postojano su čekali da on smisli način na koji će opet postati uspješni kao nekoć. Ni Ryan ni Dempsey nikada to nisu naglas izgovorili, 69
no obojica su se već počela pribojavati da će umrijeti prije negoli takvo što dočekaju. – Pos’o s taksistom. Još se nije pojavio. Al’ smo našli kešovinu. – Keš? Fino. – Na to su se sveli: pabirčili su gdje su stigli ne bi li prikupili dovoljno gotovine da ostanu u pokretu i prežive. – Zaboravite taksista. Pozabavit ćemo se njime drugi put. Znaš li za Brattle Street Theater14? – Ono kino? Jasno da znam. – Pronađite mjesto za parkiranje čim bliže možete. – Sada? – Ne, idući mjesec. Daj mi Dempseya. – On nije ovdje. Ja sam u autu. On je unutri. – Zašto? – Za slučaj, znate, da se tip vrati. – Tko je s njim u kući? – Ženska. Žena od tipa. Na drugoj strani linije zavlada tišina: Ryan je znao da njegov sugovornik slaže kockice. Oduvijek je dobro procjenjivao ljude – ili se barem tako činilo. Međutim, kad god je trebalo procijeniti neprijatelje, jednostavno bi izgubio taj dar. – Izvuci ga otamo. Ovo je važno. Razgovor je završio. Ryan je u jednoj ruci držao oružje, u drugoj mobitel. Vrati revolver u korice pričvršćene uz nožni članak, gurne mobitel u džep, pa se žurno uputi preko ulice. Prošao je pokraj muškarca koji je pod pazuhom nosio novine, a u ruci limenku piva omotanu smeđom papirnatom vrećicom. Prolaznik mu kimne, Ryan otpozdravi kimanjem. Držao ga je na oku sve dok nije došao do kućnog praga Napierovih, ali se čovjek nije ni osvrnuo. Budući da prethodno pri izlasku iz kuće nije zaključao ulazna vrata, Ryan ih u žurbi otvori tako naglo te su tresnula o zid. Za svaki slučaj – da se Dempsey ne bi uspaničio i dojurio mašući pištoljem ili nožem – dovikne iz predsoblja: – To sam ja! Moramo ić’! Prvo je pokucao, pa tek onda ušao u dnevni boravak. Dempsey je upravo zakopčavao traperice. Helen Napier klečala je na kauču. Čarape i gaćice ležale su smotane na podu. Leđa okrenutih prema vratima namještala je haljinu i povlačila je nadolje da pokrije bedra. Ramena su joj se tresla. Nije se ni okrenula da ga pogleda. – Jel’ ona dobro? – upita Ryan.
14
Brattle Street Theatre – otvoren u Cambridgeu 1890. godine, a od 1955. neprekinuto djeluje kao kinematograf s nezavisnim repertoarom; jedna od najpoznatijih kino-dvorana u SAD-u, kultno okupljalište filmofila. (Nap. prev.)
70
– A šta misliš? Ak’ ti je to neka utjeha, bio sam nježan. Nego, stvarno ti moram reć’ da imaš dobar osjećaj za vrijeme. Da s’ doš’o pet minuta ranije, vjerojatno bi’ se uzruj’o zato jer me ometaš. Dempsey pregleda sobu da provjeri je li išta ostavio, pa se obrati gospođi Napier. – Helen! Ona se ukoči ne okrećući glavu prema njemu. – Imaš izbor – nastavi on. – Mo’š reć’ svom mužu šta se večeras desilo. Po svem’ šta sam ja čuo, on je tip kojem bi zbog nečeg’ ovakvog lako mogla počet’ izlazit’ para iz ušiju, pa bi on mož’bit’ krenio mene tražit’. Ak’ me nađe, ja ću ga ubit’. On te i je usosio svojim glupostima, al’ on neće shvatit’ da je to tako. A pravo da ti rečem, ionak’ ti ne bi pomoglo. Poznav’o sam čovca čiju su žensku silovali. Više ju nikad nije mog’o pogledat’ k’o prije toga. Valjda je mislio da je odma’ postala fuksa. U svakom slučaju, prekinuli su. Kraj priče. Promisli si malo o tome prije neg’ kreneš kokodakat’ pred mužem. Da sam ja ti, ja bi’ mu sam’ rek’o da smo nas dva svratili, da smo ti utjerali strah u kosti, i da mu je bolje da se sredi prije neg’ mi opet svratimo. – Podigne kutiju za cipele u kojoj je bio novac. – U međuvremenu ću ja uzet’ ovu lovu k’o dio naknade za ono šta je nestalo. Mi sad idemo. A ti se malo uredi. Nećeš valjda da te on takvu vidi kad dođe kući. Putem prema vratima očeše se o Ryana. – Jer ideš? Ryan je još uvijek zurio u gospođu Napier. – Oš’ joj se opet ispričat’? – upita Dempsey. – Možeš, ak’ misliš da će joj to pomoć’. Ryan samo zatrese glavom. Nešto nije bilo na svom mjestu u prizoru koji je upravo gledao: osim sama Dempseyeva čina, bilo je tu još nečega što mu se činilo pogrešno. Pokušavao je odrediti o čemu se radi, no Dempsey ga je već odvukao iz kuće i već su hodali prema automobilu, a on je privremeno potisnuo misli o silovanju dok je prepričavao telefonski razgovor. – Uobičajeni poziv hitnoj službi – reče Dempsey. Brojao je novac iz kutije prevrćući prstom svezane novčanice. Izdvojio je četiristo dolara u novčanicama od dvadeset, podijelio svežanj na dva jednaka dijela, pa gurnuo dvjesto dolara sebi u novčanik, a dvjesto Ryanu u džep na jakni. – Džeparac. Ak’ ti on da još, sam’ uzmi i da nisi pisnuo. – Kol’ko je tu bilo? – upita Ryan. – Sad ima dva i pol soma, i nešt’ sitnoga. Ryan se nasmije. Mogao se jedino nasmijati, ili zaustaviti automobil uz rub ulice i u nemoćnom bijesu šakama izudarati pločnik. – I sve ono za pišljivih tri soma? 71
– Ej, pa ja sam se dobro zabavio! Nato Ryan zaustavi automobil izazvavši protestno trubljenje vozača koji se nalazio iza njega. Okrene se na sjedalu spreman otkopčati sigurnosni pojas i iščupati Dempseyu grkljan, no Dempsey je već desnom rukom uhvatio dršku pištolja. Lijevu je ruku podignuo i ispružio kažiprst u znak upozorenja. – Šta? Oš’ me ubit’? – prkosno će Ryan. – Oš’ ovaj put potegnut’ obarač? – Ne, al’ ću ti pljucom razbit’ nos, a ak’ me budeš izazivao, još nešta. Jel’ ti ‘oćeš da ti ja to napravim? – Silovao si žensku zbog tri soma. – Ne, nisam. I bez toga bi’ uzeo ta tri soma. Ryan je umalo opet izgubio kontrolu, ali ga je pogled na pištolj prizvao pameti. Objesi ramena i prisloni čelo na volan. Osjećao je mučninu. Lice mu se ovlažilo od topla, ljepljiva znoja. – Tri soma – prošapće. – Tri soma, i nešt’ sitnoga. – Možda ti ne pratiš najnovije događaje, Frankie, al’ gospon Morris je u komi. Dva soma tu, som tamo, par stotina od narkića – sve se to zbraja. Ta lova održava njega u biznisu, a nas u službi. Bolje rečeno, drži nas na životu. Ovaj čas nam ugled nije baš na visokim granama, a mušterije nam zatvaraju vrata u facu. – On se utapa – prozbori Ryan. – On tone. – Ja to nisam rek’o, a da sam ja ti, ne bi’ uopće naglas govorio takve stvari. Moglo bi se pro tumačit’ da nisi lojalan. To ti je k’o na klackalici. S ovakvom ekonomijom svi su u komi. Doć’ će on opet k sebi. Samo mu treba vremena. Ryan podigne glavu. Dempseyevo lice bilo je posve bezizražajno – nije uspio razabrati vjeruje li on ma i jednoj riječi koju je izgovorio. – Sad ćeš ti, Frankie, opet pokrenut’ auto, okej? – Okej. – Smo mi u redu? Ryan kimne. – ‘Oću čut’ da to kažeš. – U redu smo. – Dobro. Ajmo sad vidjet’ šta on ‘oće. Vozili su se u tišini prema Cambridgeu. Dempsey je naposljetku naslonio glavu na prozor, pogleda uperena prema svjetlima u daljini. Ryan je pušio i razmišljao o dječaku po imenu Josh Tyler, kojeg je nekoć poznavao, i koji je poginuo u nekakvom ljetnom kampu u New Hampshireu kad mu se prevrnuo kanu. Josh je znao plivati, ali drugi dječak iz kanua bio je neplivač, ili loš plivač. Uspaničio se i povukao Josha pod vodu. Kako se klinac koprcao, tako je udario Josha u sljepoočnicu i onesvijestio ga. Nekako se uspio dočepati kanua i zadržati se na površini, no Josh Tyler je u međuvremenu već umro. Ako im dopustiš, 72
utopljenici će te povući za sobom, pomisli Ryan. Želiš li preživjeti, ponekad ih moraš pustiti da potonu. Pronašli su parkirno mjesto nedaleko od ulaza u Brattle Street Theater, zavalili se u sjedala i stali čekati. – Šta igra? – oglasi se Ryan. – Prijatelji Eddieja Coylea – odgovori Dempsey. – Pročit’o sam u novinama. – Ne poznajem ga. – Kak’ to misliš, ne poznaješ ga? – Rek’o sam da ne poznajem taj film. Nikad ga nisam vidio, nikad nisam ni čuo za njega. Ziher je nov. – Ne nije nov. Stari je. Iz sedamdeset treće. Robert Mitchum i onaj lik, onaj iz Svi vole Raymonda. Boyle, Peter Boyle. On je već umro. Zbiljam je dobar u tom filmu. Ne mogu vjerovat’ da nikad nisi čuo za taj film, a odras’o si u Bostonu i sve to. – Nisam baš puno iš’o u kino k’o klinac. – Svejedno bi’ ga treb’o znat’. – O čem’ se radi? – O cinkeru. Dempsey zašuti. Premda je na sebi osjećao njegov pogled, Ryan je također šutio i čekao. Na kraju Dempsey nastavi: – Eddie – to jest Mitchum – odluči cinkat’ svoje kompiće jer ne želi odgulit’ kaznu. Star je i ne da mu se ić’ nazad u ćuzu. – I? – I šta? – Kak’ završi? – Neću ti reć’ kak’ završi. Posudi si ga negdje. – Neću ga posudit’. – Dobro, a ja ti neću reć’ kak’ završi. – Super. – Da, super. Baš si kreten, sam’ da znaš. – Ti si kreten, jer mi nećeš reć’ kak’ završi. – Oš’ da ti kažem kak’ završi? – Ne. – ‘Oćeš doznat’? Znam da ‘oćeš doznat’. – Dobro, reci mi. – Završi tak’ da je tip svezan na stolici, a drugi tip ga sili da gleda usrani film, eto kak’ završi. Ryan odluči ne odgovoriti na grubu šalu. 73
– Ja mislim da tak’ ne završi. Prvi put te večeri Dempsey se nasmiješi nečemu što nije imalo veze s tuđom nevoljom. – Kretenčino. – Ma nemoj. – Ryan se prisjeti zbog čega mu katkad nije smetalo druženje s Dempseyem. To nije značilo da ga jednoga dana neće ubiti, ali ako dođe taj trenutak, vjerojatno će ga ubiti brzo. – Ak’ je sve to sad tak’ jako važno, šta onda on radi u kinu? – Voli filmove. Veli da mu pomažu bolje razmišljat’. Obavezno ide u kino kad ga pere neki problem. Film završi, a njemu sijevne rješenje. Valjda to ima neke veze s tim da sjediš u mraku i pustiš da ti se slikice vrte pred očima. A čak i da ne dođe do rješenja, mora provest’ neko vrijeme skriven u mraku. To mu je lakše neg’ se skrivat’ po danu. – Tu si u pravu. – Da. Zgodne neke ženskice prolaze ovuda. – Cure s faksa. – Takve nemaju vremena za frajere k’o šta smo mi, osim ak’ ih uhvatiš pijane. Te su riječi prizvale Ryanu u sjećanje izraz straha na licu one djevojke i način na koji je Dempsey odlučio poniziti muškarca s kojim je bila u društvu: stavio ga je pred izbor koji zapravo i nije bio izbor. Da ga je mladić udario, Dempsey bi ga bio premlatio kao mačku; umjesto toga, progutao je Dempseyev otrov i otišao netaknuta tijela, ali skršena ponosa. Njegova je djevojka bila prisiljena moliti Dempseya da ih ostavi na miru. Ryan je dotada već mnogo puta nazočio sličnim događajima, i često je znao primijetiti kako se nešto gasi u očima žene koja je shvatila da je njezin muškarac bio slab i da je ta slabost razotkrivena u javnosti. Negdje u dubini duše žena uvijek želi da on prihvati izazov, bilo da pobijedi, ili da podnese batine. Pobjeda u tučnjavi jest dokaz snage, ali snagu možeš pokazati i tako da ne pristaneš na kukavičko uzmicanje pred onim drugim, neovisno o mogućem ishodu, i ne dopustiš mu da te gazi ih da bez posljedica vrijeđa tvoju odabranicu. Ono što je Dempsey učinio u »Lutalici« pripremilo ga je za ono što je kasnije učinio Heleni Napier. Krv mu je uzavrela i zbog toga je ona nastradala. – Evo ga, izlazi – objavi Dempsey. Ryan pogleda u istom pravcu i ugleda Tommyja Morrisa kako se spuštene glave i kose prekrivene vunenom kapom iskrada iz kino-dvorane. Tommy Morris, oko kojega je lebdio vonj propasti, vonj smrti. Tommy Morris, utopljenik.
74
U obitelji Tommyja Morrisa oduvijek su smatrali da pripadaju finijem soju bostonskih Iraca. Težili su boljem životu, i zbog toga su napustili četvrt socijalnih stanova West Broadway u D ulici u Southieju. Ne obazirući se na poruge susjeda, odselili su u podneblje koje su držali zdravijim – to jest u Somerville, u naselje udobnih obiteljskih kuća. Irska radnička klasa u Bostonu s nepovjerenjem je gledala na uspjeh – osim političkog uspjeha, jer je politika, prema nauku bostonske škole, ionako bila kriminalna djelatnost pod drugim imenom. Uspjeh na svim ostalim područjima za njih je bio tek razlogom da se osjećaju loše zbog vlastita položaja: naime, njihova težnja za boljitkom nije dosezala dalje od želje da osvoje zgoditak na ilegalnoj lutriji. Zbog toga se, dakle, o obitelji Morris govorilo s potcjenjivanjem: oni jednostavno nisu htjeli ostati zakopani u blatu na dnu ribnjaka. Kad je Tommyjev otac, vlasnik cvjećarnice, kupio novi kombi za dostavu, nije prošao ni čitav tjedan, a netko je već zalio vozilo crnom bojom. Tommy to nikada nije zaboravio. Godinama kasnije dočekao je da se na svoj način osveti južnom Bostonu: pomogao je Whiteyu Bulgeru15 da preplavi kokainom i tu četvrt i ostatak grada. Pričalo se da Tommy mrzi svoje sunarodnjake, što je uvijek osobina čovjeka koji potajno mrzi sebe sama. Premda su ga te emocije činile ranjivim, odlučio je ne obazirati se na vlastitu slabost; naprotiv, vjerovao je da će učvršćenjem položaja i promišljenim djelovanjem nekako premostiti pukotinu koja je zjapila ispod temelja njegova života. Tommy je, kao i većina njegove subraće, počeo s krađama i pljačkanjem kamiona, pa je uznapredovao do »bankarskih poslova«. Ubrzo je, međutim, shvatio da su ucjene i iznude lakše izvedive i teže dokazive, te je manje izgledno da će zbog takvih djelatnosti zaraditi ozbiljnu zatvorsku kaznu ili ostati bez glave. Tommy Morris, znali su reći, uvijek je bio jako pametan. Nije nimalo sličio ostalim propalicama iz sirotinjskih naselja. No pravi vukovi, oni poput Whiteya i njegova pobočnika Stevieja Flemmija, stalno su mu se izrugivali. Zvali su ga »Tommy-truba«, a katkada i »Mary Morris«, zato što nije bio sklon nasilju. Upravo je zahvaljujući toj osobini, zbog koje se doimao prilično bezopasnim, preživio nesmiljene čistke u kojima je Whitey mecima u glavu ili polaganim davljenjem posmicao suparnike i zasjeo na vrh hijerarhijske ljestvice. Morrisu je pripomoglo i to što je za trajanja najžešćih obračuna služio petogodišnju zatvorsku kaznu u Cedar Junctionu, gdje je čitavo vrijeme držao glavu među ramenima i jezik za zubima. Međutim, do trenutka kad je Tommy izišao iz zatvora, DEA je već gotovo uništila Whiteyevu trgovinu kokainom: otkriveno je da su desetljećima postojali tajni dogovori između korumpiranih agenata FBI-ja i Whiteya, a toliki su se sumnjivi tipovi preobraćali u savezne svjedoke da je zavladala nestašica magnetofona za snimanje iskaza. Od Talijana je također preostala tek blijeda sjena 15
Whitey Bulger (rođen 1929.) – jedan od najpoznatijih američkih kriminalaca. Prvi put osuđen 1956., a posljednji put– 2013.(!), uhićen nakon što je proveo 16 godina u bijegu. (Nap. prev.)
75
nekadašnje moći: uništile su ih međusobne čarke i Whiteyeva spremnost da ih proda FBI-jevcima. Tommy Caci i Al Z, u međuvremenu preminuli ugledni pripadnici bostonske mafije, pokušavali su obnoviti posao, no na tržištu je svejedno ostala praznina, prostor koji je trebalo popuniti. Tommy i njegovi ortaci uspjeli su iskoristiti situaciju – osobito nakon što je Whitey, suočen s mogućom optužnicom, pobjegao izvan dosega sudske vlasti. Čvrst, oprezan, pouzdan – Tommy je napredovao. Dok su njega pomalo sustizale godine, stasao je novi naraštaj nezasitnih mladića, koji su osjetili da je došlo njihovo vrijeme; predvodio ih je Oweny Farrell, najnemilosrdniji među njima. Odjednom, tako brzo te nije ni primijetio da mu prijeti neposredna opasnost, Tommyjevo se poslovno carstvo počelo raspadati. Ona stara pukotina, čije je postojanje predugo nijekao, prometnula se u ponor u koji se urušio njegov svijet. Našao se posve sam, a ljudi su počeli šaputati. Tommy Morris više nije čvrst. Tommy Morris više nije pouzdan. Tommy Morris je opasan jer previše zna. Ljudi kojima je vjerovao počeli su ga izbjegavati: nisu htjeli da ih pogodi zalutali metak kad kucne čas posljednjeg obračuna. Novac je nestao, a s novcem i saveznici. Tommy je pamtio povijest. Sjećao se Donalda Killeena koji je bio glavna faca u Southieju, sve dok 1972. godine Whitey nije odlučio da je Killeenovoj vladavini došao kraj i dao ga ustrijeliti dok je uvečer slavio četvrti rođendan svog sina. Kao da želi istaknuti prirodnost tranzicije i osjećaj kontinuiteta, Whitey je usput prisvojio Killeenov stožer – »Transit Café« – i preimenovao ga u »Triple O’s«. Tommy nije imao nikakve namjere skončati kao Killeen. Svi su ga neprekidno malo-pomalo glockali – policajci, FBI-jevci, njegovi vlastiti ljudi. Bio je prisiljen zatražiti sazivanje sastanka na kojem bi pokušao pronaći rješenje svojih problema; susret je dogovoren u Chelseaju, u jednom lokalu nakon završetka radnog vremena. Na dan kad je sastanak trebao biti održan, Tommya je netko putem anonimnog telefonskog poziva upozorio da ne dolazi. Istoga je dana Tommy Morris nestao s lica zemlje. Tommy se uvuče na stražnje sjedalo automobila. – Vozi – zapovjedi. – Kamo da vozim? – upita Ryan. – Nije važno. Samo vozi. Ryan pokrene automobil i uputi se prema izlazu iz grada. Dempsey doda Morrisu kutiju za cipele. On prebroji novac, pa tutne jednome i drugome po dvjesto dolara. – Ovo dodajte onome što ste već uzeli – zaključi. – Tommy, ja sam povrijeđen – oglasi se Dempsey. 76
– I bit ćeš povrijeđen uhvatim li te još jedanput s prstima u blagajni. – Umjesto odgovora, Dempsey značajno pogleda Ryana i podigne jednu obrvu. – Imaš li kakvih novosti? – upita zatim Morrisa. – Da, imam novosti. – O Owenyju? – Ne – odgovori Tommy. Izgledao je odsutan, smeten. – Možda. Ne znam. Dempsey pogleda u retrovizor, u kojem se vidjelo lice starijeg muškarca. – O čemu se radi, Tommy? – U glasu mu se čula iskrena zabrinutost. – O nečemu osobnom – izgovori on nakon kraćeg oklijevanja. – O obitelji.
77
II Ne pitaj nas kako je U času kad tijelo isklizne iz tog glupog krotkog kalupa od daha. Ovdje dolje, nitko ne pita. Sve smo mi umrle s čizmom na grlu. Sve smo izdahnule Vrišteći neko prokleto ime. Danielle Pafunda, iz zbirke Mrtve djevojke govore uglas
78
X
N
a obali Mainea postoje mjesta od čije vam ljepote zastaje dah: slikovita poput razglednica, privlače turiste i vikendaše. Predjeli uz more načičkani su raskošnim vilama koje vlasnici, prenemažući se, proglašavaju ladanjskim kućicama, U obližnjim gradićima u kojima se opslužuje turiste naći ćete trgovine s ponudom najfinijih delikatesa i otmjene restorane s osobljem koje vam daje do znanja da, dok vas dvori, ulaže goleme napore i iskazuje vam nezasluženu naklonost. Ali postoje i mjesta koja svjedoče o nesmiljenosti mora, mjesta gdje se sve što je živo zaklanja iza stupovlja od crnih stijena. Ondje valovi poput osvajačkih vojski jurišaju na plaže prekrivene krupnim oblucima: stoljećima, tisućljećima potkopavaju obrambene bedeme, puni pouzdanja da će na kraju ocean pobijediti i preplaviti kopno. Na tim su mjestima stabla povijena kao živi dokaz silovitosti vjetrova, a kuće nagrižene vremenskim nepogodama; premda svrsishodne, odbojna su izgleda i prepuštene vlastitoj sudbini, baš kao i psi koji tumaraju oko njih. Stanovnici tamošnjih gradića ne dočekuju turiste srdačnom dobrodošlicom, jer nemaju što ponuditi, a turiste – koji im nemaju za što uzvratiti – gledaju jedino kao neugodan podsjetnik na vlastite neuspjehe. Njihov je život težak i siromašan. Mladi i ambiciozni odlaze, a oni koji imaju samo mladost bez ambicija, ostaju. Katkad se na neko vrijeme izgube, ali se opet vrate: mali gradovi imaju privlačnu moć i znaju zarinuti kuke duboko u kožu, meso i dušu. Pa ipak, u njima ima svojevrsne ravnoteže koju je potrebno održavati, i snage zajedništva. Pridošlice se prihvaćaju uz uvjet da preuzmu svoju ulogu u sveobuhvatnoj shemi svakodnevice i pronađu prikladno mjesto u složenom mehanizmu koji pokreće život gradića. Spočetka se moraju trsiti dovoljno da pokažu dobru volju, ali ne previše, kako ne bi izgledalo da se ulaguju. Moraju slušati više negoli govoriti i ne smiju izražavati neslaganje: naime, neslaganje bi se moglo protumačiti kao znak neugodne naravi, a pravo na neugodnu narav stječe se postupno, nakon dugogodišnjeg sudjelovanja u suzdržanim, konvencionalnim, doličnim raspravama. Naposljetku, pridošlice moraju shvatiti da je mali grad istodobno čvrsta cjelina i promjenjiv oblik, tvorevina koja ima biti otvorena prema sitnim promjenama – rođenjima i vjenčanjima, tuzi i smrti – da bi u konačnici ostala ista. Tako su se, dakle, duž obale Mainea redala naselja poput Pastor’s Baya, međusobno različita, a opet slična. Jedino po čemu se Pastor’s Bay donekle isticao bio je nedostatak ljepote, kako prirodne tako i svake druge. Gradić nije imao plažu, već samo šljunčanu obalu. Istočni kraj poluotoka bio je opkoljen izlomljenim pojasom nazubljenih morskih grebena, zbog kojih je pristajanje 79
brodom bilo pogibeljno svakome tko nije dobro poznavao mijene plime i oseke. Otamo je cesta vodila kroz šumovit predio u kojem su se miješala stara i mlada stabla, pa pokraj starih kuća i novih kuća, napuštenih kuća i obnovljenih kuća. (U jednoj obnovljenoj kući sjedila je majka Anne Kore, crvenih očiju i sablasno, zastrašujuće mirna, dok joj se glavom rojio beskonačan niz slika njezina mrtva djeteta i prizora djetetova sigurna povratka, kao mogući završeci priče koji se nadmeću za prevlast.) Prolazila je kroz središte mjesta u kojemu su zgrade bile gotovo pogrbljene nad glavnom ulicom, kapci na prozorima dopola spušteni poput bolnih vjeđa, a tmasto nebo otežalo od oblaka: nestanak jedne djevojčice na sve je bacio tamnu sjenu. Izišavši iz gradića, dalje je krivudala preko neravnog, krševitog tla i naposljetku stizala do mosta koji je spajao poluotok s kopnom. Most je ležao par stotina metara južno od nasipa navrh kojega se protezala staza puna kamenja, blata i busenja trave. Prije izgradnje prvoga mosta nasip je bio jedini put za sve one koji su željeli otići, bilo zauvijek bilo privremeno, a nije im se dalo plaćati kartu za trajekt. Taj stari drveni most izgradila je 1885. godine obitelj Hearding novcem od poreza nametnutog tamošnjem stanovništvu. Izgledalo je da će trajekt zauvijek izići iz upotrebe, ali su Heardingovi neispravno ukopali potporne stupove, pa je velika oluja 1886. poljuljala čitavu konstrukciju. Čim su ljudi čuli kako most stenje i škripi, opet su počeli koristiti stazu za pješački promet i trajekt za prijevoz svakovrsne robe i domaćih životinja. Heardingovi su se morali iznova pozabaviti mostom, a dok su se obavljali popravci, trajekt je stalno plovio. Kad su konačno uspjeli drugi put ukopati potpornje i uvjeriti stanovnike u sigurnost mosta, posao im je već bio propao jer su izgubili povjerenje svih susjeda. Zatvorili su skladište drvne građe, odselili u Bangor i pokrenuli ispočetka posao pod novim imenom. Odlučno su nijekali bilo kakvu vezu s mostogradnjom, nesolidnim potpornjima, ili Pastor’s Bayom. Unatoč svemu, Heardingov most stajao je osamdeset godina, sve dok prometovanje kamiona i automobila nije na njemu počelo ostavljati traga. Stenjao je i škripio kao nekoć, a uz njega je malo-pomalo rastao novi most. Naposljetku su od staroga mosta preostali jedino potporni stupovi – ako ništa drugo, kao spomen na Heardingove koji su prvi put pokvarili posao, ali su ga drugi put obavili kako valja. Imali su nesreću što su živjeli u gradiću gdje ljudi vole da stvari budu otpočetka dobro napravljene, osobito ako se radi o njihovoj osobnoj sigurnosti, a iznad svega kad su u pitanju mostovi i voda; njihov strah od utapanja posljedica je života uz more. Randall Haight živio je jugoistočno od središta gradića. Dao mi je jasne upute, a i ja sam upamtio automobil kojim se dovezao do Aimeeina ureda. Čim sam skrenuo u njegovo dvorište, otvorio je vrata. Na sebi je imao blijedoružičastu košulju raskopčanu oko vrata i elastične naramenice koje je nosio umjesto remena. Hlače su mu bile podignute visoko iznad struka i sužavale su se prema dnu nogavica ispod kojih su se vidjele tanke žućkastosmeđe čarape. U njegovu se izgledu primjećivao dašak nenamještene staromodnosti. Nije to bilo prenemaganje: Randall Haight jednostavno je bio čovjek koji se ugodno osjećao 80
u starijoj odjeći. Nije izišao u dvorište, nego je čekao da ja dođem do vrata. Tek je tada izvadio ruke iz džepova i rukovao se sa mnom. Nervozno je grickao unutrašnju stranu donje usnice, a ruku je u hipu trgnuo natrag odmah nakon što sam je uhvatio. Nevoljkost kojom me primao u kuću bila je opipljiva, ali je još očitija bila potištenost zbog svega što mu se događalo. – Nešto nije u redu, gospodine Haight? – Opet sam dobio pošiljku. Jutros sam je našao u sandučiću. – Fotografija? – Ne, nešto drugo, još gore. Čekao sam da me pozove u kuću, no on je šutio i dalje stajao na vratima. – Hoćete li mi pokazati što ste dobili? – upitao sam. S naporom je pokušavao smisliti nešto prikladno što bi rekao. – Ne primam često posjetitelje – na koncu progovori. – Ja čuvam svoju privatnost. – Razumijem. Učinilo mi se da će još nešto reći. Međutim, on zakorači ustranu i ispruži lijevu ruku ukočeno poput robota pokazujući mi slobodan prolaz. – No, onda uđite, molim vas. Izgovorio je tu rečenicu rezignirano i bez trunke dobrodošlice. Ako je Haight doista, kako je rekao, čuvao svoju privatnost, po svemu sudeći nije baš imao bogznašto čuvati. Dom mu je bio uređen poput ogledne kuće za pokazivanje: ukusan, ali bezličan namještaj, drveni podovi prekriveni sagovima koji bi možda mogli biti perzijski (ali vjerojatno nisu bili), police od tamna drveta koje nisu bile kupljene u »Home Depotu« nego u nekom od trgovačkih centara više srednje klase – vjerojatno na istom mjestu gdje je nabavio kauč, naslonjače i ormarić. U ormariću se kočoperio televizor »Sony« , golemo sivo čudovište ispod kojega su bili smješteni uređaj za reprodukciju DVD-a i prijemnik za kablovsku televiziju. Dvije slike na zidovima bile su jedini trag osobnosti u tom prostoru. Neobične, apstraktne kompozicije crvenih, crnih i sivih tonova kao da su prikazivale dvorište klaonice. Jedna je bila obješena iznad kauča, a druga iznad kamina, tako da ste morali gledati u jednu od njih ma gdje sjedili. Haight je slijedio moj pogled i opazio mi na licu nehotičan izraz odvratnosti. – Nisu po svačijem ukusu – primijeti. – U svakom slučaju, prenose određenu poruku – odgovorim, pa nastavim u sebi: a poruka glasi: »Policajče, ubio sam ga i razmazao mu crijeva po platnu«. – Te slike su jedino u ovoj kući što je posljednjih godina dobilo na vrijednosti. Sve drugo je palo do dna. – I vi ste mi neki računovođa. Očekivao bih da ste se bolje pripremili za recesiju. 81
– Valjda je tako i s liječnicima koji pokušavaju dijagnosticirati vlastite bolesti. Lakše je naći pogreške kod drugoga negoli otkriti što ne valja kod tebe samoga. Mogu li vam ponuditi piće, ili kavu? – Ne, hvala. Prešao sam pogledom preko knjiga na polici. Uglavnom su spadale u publicistiku, a najviše ih je bilo s područja europske povijesti. – Jeste li možda neostvareni povjesničar? – upitao sam. – To je bijeg od posla kojim zarađujem za život. Zanimaju me strategija i sposobnost vođenja. Iskreno govoreći, u današnjem poslovnom svijetu ne vidim mnogo stvarnih primjera ni zajedno, ni za drugo. Izvolite, sjednite. Kad sam se uputio prema kauču koji se nalazio nasuprot televizoru, on se sav nekako usplahirio; predložio mi je da sjednem u jedan od naslonjača i čekao dok se nisam smjestio, pa se i sâm spustio u drugi. Ta njegova fotelja bila je jedini komad pokućstva na kojemu se vidjelo da je uopće korišten. Primijetio sam tragove šalica i čaša na desnom naslonu za ruku, te lagano potamnjelu tkaninu na mjestu gdje je godinama počivala Haightova glava. Nekoliko smo trenutaka sjedili u tišini. Imao sam neugodan osjećaj da se nalazim u društvu čovjeka koji je nedavno pretrpio gubitak. Nešto je u toj kući nedostajalo, a ja nisam mogao odrediti radi li se o dojmu što ga stvara prostor bez osobnih obilježja, ili o nečemu ozbiljnijem. Doduše, u tom prostoru zapravo nitko nije ni živio: kuća je bila vlasništvo Randalla Haighta koji je vješao po zidovima loše slike, ali Randall Haight je bio umjetna tvorevina. Možda bi William Lagenheimer pokatkad prošetao kroz sobe, ali ni William Lagenheimer nije postojao. Nestao je s ovoga svijeta i pretvorio se u puko sjećanje. Čitavo sam vrijeme bio svjestan Haightove nervoze, premda ju je on pokušavao prikriti. Ruke su mu se tresle, a kad je isprepleo prste da spriječi drhtanje, napetost mu se preselila u desnu nogu kojom je stao lupkati po sagu. Da sam ja jednom davno ubio dijete, i da osjećam kako se netko okomio na mene nakon nestanka drugoga djeteta, vjerojatno bih i sam bio nervozan. Haight mi pruži papir s otipkanim popisom imena svih osoba za koje je odnedavna počeo raditi kao računovođa i svih u posljednje vrijeme pridošlih stanovnika Pastor’s Baya. Bacio sam pogled na papir i odložio ga. U tom trenutku mi imena s popisa još ništa nisu značila. – Kakvu ste pošiljku primili, gospodine Haight? – upitao sam. On proguta knedlu, pa pomakne otrcanu likovnu monografiju koja je stajala na stoliću između nas. Ispod knjige je stajala smeđa omotnica podstavljena plastičnim mjehurićima s adresom otisnutom na naljepnici. – Unutra je bio disk. Ostavio sam ga u prijenosnom računalu tako da ga možete pogledati, premda to nije najgore što sam primio. Vršcima prstiju gurne omotnicu prema meni. Napola sam je otvorio vrhom olovke, da ne bih već postojećim otiscima pridodao svoje, ako je ikada itko bude 82
koristio kao dokaz u istrazi. U omotnici su se nalazili komadi papira, većinom glatkoga i sjajnoga, različitih veličina. Izgledali su mi kao nekakve fotografije. – Vraćam se odmah – rekao sam. Otišao sam do automobila i iz prtljažnika uzeo kutiju plastičnih rukavica za jednokratnu uporabu. Dok mene nije bilo Haight se nije ni pomaknuo. Kako su oblaci otplovili nebom, tako se u sobi malko promijenilo svjetlo, pa sam opazio da mu je lice mrtvački blijedo. Izgledao je kao da će se svakog časa rasplakati. Posegnuo sam u omotnicu i izvukao fotografije. Sve su bile slične: prikazivale su djevojčice, od kojih nijedna nije imala više od četrnaest – petnaest godina, a bilo ih je i znatno mlađih. Fotografirane su nage, na krevetima, na tepisima ili na golom podu. Neke su se pokušavale smiješiti. Većina nije. Fotografski papir bio je standardni »Kodak«. Možda bi nekakav stručnjak za računala uspio otkriti na kakvom su pisaču slike otisnute, ali taj bi podatak bio koristan jedino u slučaju da dođe do istrage, uz uvjet da se pisač pronađe kod osobe odgovorne za izradu slika. – Ja ne volim takve stvari – prozbori Haight. – Ja sam heteroseksualan, ali one su još djeca. Ne želim gledati obnaženu djecu. U glasu sam mu čuo isto što i prošli put: lažnu skromnost, potrebu da uvjeri slušatelja kako je ubojstvo djevojčice bilo privremeno odstupanje od uobičajenoga. On nije prenio pubertetsku žudnju za djevojčicama u zrelu dob. On je bio normalan čovjek, s normalnim seksualnim sklonostima. – A disk? – podsjetio sam ga. – Stigao je u istoj omotnici, umotan u tanki papir. Prijenosno računalo stajalo je na podu pokraj njegova naslonjača, već uključeno u struju i spremno. Nekoliko sekundi kasnije gledao sam u snimku starih vrata štaglja, ali ne onih koja sam već vidio. Ova vrata bila su oličena žarkocrveno. Kad im se kamera približila, kroz kadar se pružila ruka u rukavici i otvorila ih. Unutrašnjost štaglja bila je mračna dok se na kameri nije upalilo svjetlo. Kameni pod bio je prekriven slamom, a sa strana su se nazirale prazne pregrade za sitnu stoku. Kamera se zaustavila na pola puta niz središnji prolaz i okrenula se udesno. Na podu jedne od pregrada bila je izložena odjeća za djevojčicu: bijela košulja, crveno-crna karirana suknja, bijele čarape i crne cipele. Komadi odjeće bili su postavljeni tako da su otprilike odgovarali veličini tijela – kao kad roditelj unaprijed pripremi sve što će dijete odjenuti. Prizor je istodobno stvarao neugodan dojam da je djevojčica koja je nosila tu odjeću nekim čudom nestala, u času isparila, pretvorila se u zrak dok je ležala na tlu štaglja i promatrala drvene grede, paukove mreže, golubove ili grlice; zapravo, na snimci ih se čulo kako tiho guguču u pozadini. Zaslon se zamrači. To je bilo sve. – Gospodine Haight, što je Selina Day nosila na dan kad je ubijena? 83
Kratko je oklijevao prije odgovora. – Bijelu košuljicu, crveno-crnu kariranu suknjicu, bijele čarapice, crne cipelice. Pojedinosti o njezinoj odjeći vjerojatno su bile navedene u novinskim izvještajima. Čak i da nisu, svi ljudi iz okolice znali bi kako je bila odjevena, budući da je umrla u školskoj uniformi. Dakle, svatko tko bi obavio kratko istraživanje bez poteškoća bi mogao doznati što je Selina Day tog dana nosila i načiniti snimku. Za to mu ne bi trebalo nikakvo osobito poznavanje lokalnih prilika. – Znate što, mislim da ću ipak popiti šalicu kave – odlučio sam. Upitao me kakvu kavu pijem; zamolio sam da je pripravi s mlijekom, bez šećera. Dok je on bio u kuhinji, ponovo sam pogledao snimku. Pokušao sam ustanoviti jesam li previdio ikakav trag koji bi mi otkrio gdje se nalazi taj štagalj: vrećicu za namirnice iz obližnje trgovine, komadić papira s nekakvom adresom koji bi bilo moguće uvećati – bilo što – ali nisam pronašao ništa. Štagalj je bio pozornica bez glumca. Haight se vratio i donio meni kavu a sebi nešto što je mirisalo kao čaj od mente. – Gospodine Haight, pričajte mi o Lonnyju Midasu – predložio sam. Pijuckao je čaj pažljivo, čak profinjeno. Pokreti su mu bili proračunato ženskasti. Pri svemu što je dotada u mojoj nazočnosti radio pokušavao je stvoriti dojam da je slab i beznačajan, te da od njega nikome ne prijeti opasnost. Činio je sve što je mogao da se stopi s okolinom kako ne bi privlačio pažnju drugih ljudi, no ipak nije pretjerivao, pazeći da želja za neprimjetnošću ne bi postala prejaka i time ga odala. Mladi grabežljivac pretvorio se u ostarjelu lovinu. Naime, poslije svega što je uslijedilo, poslije svega što mi je ispričao tog poslijepodneva, ostala je neporeciva činjenica da su on i Lonny Midas djelovali zajednički kad su slijedili i potom ubili Selinu Day. Midas možda jest bio pokretač, ali Haight je ostao uz njega do samoga kraja. – Lonny nije bio loš dječak – započne Haight. – Ljudi su govorili da je loš, ali nije bio loš, zapravo nije. Mama i tata su mu već bili stari kad se on rodio. Dakle, kad kažem »stari«, želim reći da je mama bila u kasnim tridesetima, a tata u kasnim četrdesetim godinama. Njegov brat Jerry bio je deset godina stariji pa ga se ne sjećam baš najbolje. On je dotada već bio otišao od kuće – odnosno, otišao je prije nego što se sve ono ružno dogodilo. Doduše, Lonnyjevi mama i tata nisu bili samo stari, nego i staromodni. Otac mu je htio postati propovjednik, no mislim da nije bio dovoljno pametan. Ne mora čovjek biti osobito pametan da bi postao propovjednik, ali mora biti sposoban povući ljude za sobom, uvjeriti ih da je vrijedan njihova povjerenja i slušanja – a Lonnyjev se otac nije znao približiti običnim ljudima. Stoga je radio u nekakvom skladištu, a uvečer bi čitao Bibliju. Lonnyjeva mama bila je nezamjetna: stalno je kuhala, čistila ili šivala. Ali je 84
stvarno obožavala Lonnyja. Stariji sin joj je otišao, muž joj se zakopao u Sveto pismo – Lonny je valjda bio sve što joj je ostalo; pružila mu je ljubav i privrženost za kojima je vjerojatno i sama čeznula. Po tome je bila vrlo slična mojoj majci, premda je mnogo teže podnijela ono što smo nas dvojica učinili: u njoj je bilo mnogo manje sklonosti opraštanju. Da je poživjela, ne znam koliko bi srdačno dočekala sina nakon odsluženja kazne. Držim da je za njega bilo bolje što su mu oba roditelja umrla dok je bio u zatvoru. – Uvijek je bila jako zahvalna kad bih se ja došao igrati s Lonnyjem i sretna kad bi nas vidjela zajedno na cesti. Lice bi joj se razvedrilo jer je vidjela da postoji još netko kome je stalo do Lonnyja gotovo jednako kao njoj. – Želite li reći da je bilo onih koji baš nisu voljeli Lonnyja? – upitao sam. – Ha, kad ste mladi, uvijek ima vršnjaka s kojima se slažete i onih s kojima se ne slažete. Što se Lonnyja tiče, moglo bi se reći da je bilo više onih s kojima se nije slagao. Imao je naglu ćud, a usto je bio inteligentan. To je loša kombinacija. Bio je znatiželjan i odvažan, no ako biste mu stali na put, ili ga pokušali spriječiti da dobije ono što želi, smjesta bi se okomio na vas. Znao mi je reći da ga otac običava mlatiti i zbog najsitnijeg prijestupa, no on mu je zbog toga samo još više prkosio. Otac nije mogao kontrolirati Lonnyja. Nije ni majka. Na koncu mi se čini da ni Lonny nije mogao kontrolirati samoga sebe. – Ja nisam bio takav. Ja sam se nastojao ponašati prema pravilima. Zapravo, nije točno: nagonski sam se ponašao prema pravilima, ali sam – kao mnoga mirna, stidljiva djeca – potajno zavidio svima koji su bili poput Lonnyja Midasa. Još im i danas zavidim. Mislim da smo se nas dvojica sprijateljili zato što sam bio potpuno različit od njega u postupcima, a pomalo sličan u duši: tako sam barem vjerovao. On je mene izvlačio iz okova bojažljivosti, ja sam njega nastojao obuzdati: kojiput, kad je izgledalo da će zbog svoje jezičine i mahanja pesnicama upasti u nevolju, uspio bih ga umiriti razgovorom. Čovječe, ne znam koliko sam se puta zahvaljujući njemu našao u nebranom grožđu, s tim da su moji roditelji bili drugačiji od njegovih. Nisu bili puno mlađi, ali u usporedbi s njima bili su nekako opušteniji. Lonnyja bi tata izmlatio za svaku pogrešku, dok je moj tata uvijek bio u maminoj sjeni. Nakon što sam ja počeo izvoditi gluposti, ona je prionula čitanju priručnika za roditelje – kao da su oni nešto skrivili, a ne ja. Smatrali su da Lonny loše utječe na mene, ali to nije bilo tako jednostavno. Nikad nije jednostavno. – Koliko ste se dugo poznavali prije nego što ste ubili Selinu Day? Prvi put se nije lecnuo na spomen njezina imena. Bio je napola odsutan, utonuo u snatrenje o prošlosti. Vidio sam mu to u očima i na licu. Čak se počeo pomalo opuštati u naslonjaču. Vratio se u ono vrijeme kad još nije bio ubojica, u vrijeme dok su on i Lonny Midas bili obični dječaci koji prave iste nepodopštine kao naraštaji djece prije njih. – Bili smo prijatelji od osnovne škole. Bili smo nerazdvojni. Bili smo braća. Nasmiješio se, oči su mu se ovlažile. William i Lonny, ubojiti klinci. 85
– A djevojke? – zanimalo me. – Je li se koji od vas dvojice viđao s nekom curom? – Imao sam četrnaest godina. Mogao sam samo sanjati o djevojkama. – A Lonny? Porazmislio je o pitanju. – Djevojkama se on sviđao više nego ja. Nije se radilo o tome da je bio zgodniji od mene: jednostavno je imao nešto u sebi. Ako se ne varam, ranije sam vam u uredu gospođe Price rekao da je poljubio par djevojaka i možda koju pipnuo jedanput– dvaput, ali ništa ozbiljnije od toga. – A je li prije Seline Day koji od vas dvojice ikada predložio da nađete djevojčicu i nekamo je odvedete? – Ne, nikada. – Dakle, zašto Selina Day? Ponovo je stao pijuckati čaj, odlažući odgovor. Negdje na katu ura je otkucala pola sata. Vani se svjetlost počela mijenjati, a u sobu se uvukao mrak. Promjena je bila tako iznenadna te mi se na sekundu-dvije pričinilo da mi je Randall Haight iščeznuo ispred očiju – kao na onoj snimci na kojoj je netko pokušavao namjestiti kameru u mračnom štaglju. Tog trena sam s hladnom izvjesnošću spoznao da se preda mnom odvija igra i da je ta igra drukčija nego što sam ranije pretpostavljao. Apsolutna istina ne postoji, osobito kad je riječ o čovjeku koji je u mladosti ubio dijete, a Haight je svjesno konstruirao priču za koju je vjerovao da će me zadovoljiti. No njegova je priča u svakom trenutku bila podložna izmjenama i preinakama: držao se onih pojedinosti iz djetinjstva koje je mogao iskoristiti za ulogu odrasle osobe, jer mu je ta uloga omogućila da se stopi s okolinom i postane Randall Haight. – Zato što je bila različita – progovori konačno. Načas sam mu u glasu uhvatio tračak prkosne odlučnosti kojom je jamačno kao dječak privukao Lonnyja Midasa, nagovještaj mogućnosti da su njih dvojica u dubini duše bili isti. – Crnkinja. U našoj školi nije bilo crnih cura, a neki su dečki govorili da su crne cure radodajke i da je Selina Day još veća radodajka od drugih. Lonny mi je ispričao da njegov brat poznaje dečka koji je silovao crnu djevojku i izvukao se bez ikakvih posljedica. Možda su ona vremena bila drugačija, ali ne puno drugačija od današnjih. Pred zakonom smo svi bili jednaki, ali neki su bili jednakiji. – Istina, Lonny je to prvi predložio, no ja sam pristao. Na početku sam ga nastojao odgovoriti od toga. Bio sam uplašen, ali i uzbuđen: kad smo je počeli dodirivati, kao da mi je krv preplavila um i samo sam joj želio strgnuti odjeću i trljati se uz nju i pronaći njezino skrovito mjesto. Jeste li to htjeli čuti, gospodine Parker? Da mi se sviđalo? E, pa evo vam istine: da, sviđalo mi se, sve do trenutka kad joj je Lonny prekrio nos i usta da ne vrišti. Doduše, nije bio osobito vješt. Čuo sam je preko njegove ruke – poput mačića koji mijauče; tada se krv počela povlačiti i sve se iz crvenoga pretvorilo u bijelo. Pokušao sam odvući Lonnyja s 86
nje, ali me on odgurnuo, ja sam se spotaknuo, pao i udario se u glavu. Ostao sam ležati zatvorenih očiju, jer je bio lakše ležati nego se tući s njime; bilo je lakše ležati nego gledati nju kako se izbuljenih očiju propinje, grebe i rita nogama; bilo je lakše ležati dok se nije prestala micati i dok nisam osjetio miris onoga što je učinio, na što ju je prisilio. – Zapravo mi je bilo drago kad su došli po mene. Ionako bih na kraju bio sve priznao. Jednoga bih dana putem od škole do kuće ušao u policijsku postaju, oni bi mi dali sok, a ja bih im ispričao što smo učinili. Ne bi mi morali ni prijetiti. Bilo bi dovoljno samo da me slušaju i da ne viču na mene. Nisam to mogao držati u sebi. Vjerujem da je Lonny shvatio. Još onda, kad smo je prekrili u kutu štaglja i kad je iz mene izvukao obećanje da neću nikome ništa reći, znao je da ću ga izdati. Da je bio stariji, vjerojatno bi me ubio i pokušao se spasiti bijegom – no bilo mu je samo četrnaest godina, a kamo je i mogao pobjeći? Tada smo posljednji put razgovarali. Nismo razgovarali čak ni tijekom suđenja. Na kraju krajeva, što smo imali reći jedan drugome? – Mislite li da vas je Lonny okrivljavao zbog toga što ste priznali? – On ne bi bio ništa rekao, nikada. Priznao je tek kad sam nas ja obojicu odao. – No sve i da vas nitko nije vidio, na mjestu zločina bi ostali nekakvi dokazi. Naposljetku bi vas ipak otkrili. – Možda. Ne znam. Lonny je mislio da će okriviti nekog crnca. Rekao mi je da crnci uvijek ubijaju crnkinje. Njemu je to rekao njegov tata. Oni su živjeli teže nego mi. Bio je siguran da ćemo se izvući budemo li se pritajili i šutjeli. Imali smo četrnaest godina. Četrnaestogodišnjaci ne ubijaju djevojčice. Odrasli muškarci ubijaju djevojčice. Takvoga su počinitelja trebali tražiti: odrasla muškarca sa sklonošću prema djevojčicama. Poput onoga koji mi je poslao fotografije. Kava mi se ohladila. Ionako je nisam htio piti. Samo sam pokušavao navesti Haighta da se opusti i otvori. Donekle sam u tome i uspio, premda me nakon njegove priče obuzela neodoljiva želja da odem i ostavim ga u problemima. Pred očima mi je bila slika Seline Day koja umire na prljavom podu štaglja, a doista mi u glavi nisu trebali novi prizori umiruće djece. – I otada više nikad niste vidjeli Lonnyja? – Rekao sam vam: sudski spisi su bili zapečaćeni. Njemu su promijenili ime. Nisam siguran da bih ga uopće i prepoznao. – Što se dogodilo s vašim roditeljima? Znam da vam je otac umro dok ste bili u zatvoru, a majka? – Nakon što sam izišao iz zatvora, mama mi je pronašla smještaj i još je neko vrijeme održavala sa mnom vezu, ali ja nisam mogao podnijeti način na koji me gledala. Okrenuo sam joj leđa i otišao. Koliko znam, umrla je. Sada sam ostao sam. Nemam više nikoga. – Kako vi razmišljate o sebi, gospodine Haight? 87
– Ne razumijem. Pitate li me što o sebi mislim u moralnom pogledu, u svjetlu posljedica onoga što smo učinili? – Ne. Pitam vas pod kojim imenom se prepoznajete? Jeste li William Lagenheimer ili Randall Haight? Ponovo mu je trebalo vremena za odgovor. – Ja sam – ne znam. Prije mnogo godina sam izbacio iz glave Williama Lagenheimera. Tako mi je valjda bilo lakše. William je počinio ono grozno zlodjelo, a ne Randall Haight. Randall Haight je običan računovođa koji živi u nekakvom gradiću i nikada nije učinio ništa loše. Jednostavnije je voditi život s njegovom osobnošću. – A William? – Njega više nema. Postoji samo Randall. – No ako načas razmislite, ni Randall Haight zapravo ne postoji. Zagledao se u mene; osjećao sam kako me iznova procjenjuje jer je uvidio da sam, iako mi pravila nisu još sasvim jasna, barem shvatio bit igre. – Ne, ne postoji. Ponekad nisam siguran tko sam, i jesam li uopće itko. Ne želim biti William zato što je William ubio djevojčicu. Ne želim biti Randall Haight zato što se Randall boji vlastite sjene, zato što Randall noću ne spava baš dobro, zato što Randall čitav život čeka da netko zbroji dva i dva i natjera ga u bijeg. Kad god pogledam u zrcalo, očekujem da će biti zatamnjeno, ili prazno. Svaki put se iznenadim pri pogledu na svoje lice, jer to nije lice koje prepoznajem. Nutrina i vanjština nisu u skladu i nikada neće ni biti. Namrštio se. Po svoj prilici je rekao više nego što je namjeravao, ili je bio toliko nenavikao pripovijedati o svom bivšem životu i osobnosti da ga je naš razgovor zbunio i ojadio. – Gospodine Haight, što biste željeli da učinim za vas? On mahne rukom prema računalu i prema fotografijama. – Želim da zaustavite sve ovo. Želim da pronađete onoga tko to radi i da ga zaustavite. – Njega? – Njega, nju – nije važno. Samo želim da se to okonča. – A što mi predlažete da učinim? Pogledao me, najprije iznenađeno, pa ljutito. – Kako to mislite? ja sam vas unajmio jer hoću da to nestane. – A ja vam kažem da to neće nestati. Ako pronađem onoga tko vam to radi, kako bih trebao postupiti? Prijetiti? Ubiti tu osobu? Želite li nešto takvo? – Ako će mi to omogućiti da dalje živim u miru, onda želim. – Gospodine Haight, ja se ne bavim takvim poslovima. On se nagne naprijed i stane odrješito upirati prstom u mene. 88
– Naprotiv, gospodine Parker, vi se bavite upravo takvim poslovima. Vi sada znate puno toga o meni, ali i ja sam štošta doznao o vama. Vi ste ubijali ljude. Pročitao sam njihova imena. – Trudim se ne proširivati postojeći popis. Kanite li vi ozbiljno razgovarati, gospodine Haight? Ako ne, ja mogu otići i ostaviti vas da dalje jedrite na krilima mašte. On ustane. – Ne možete sa mnom tako razgovarati. – Sjednite. – Ovo je moja kuća i – – Sjednite. Počekao je par sekundi, dostojanstva radi, pa sjeo. – Molim vas da pažljivo promislite o ovome što ću vam reći – nastavio sam. – Ili vas muči netko kome se čini da je zabavno gledati vas kako se preznojavate, ili vam prijeti ucjena. Osoba koja se na vas namjerila ima samo jednu kartu na koju igra, samo jedno oružje koje može upotrijebiti protiv vas: činjenicu da ste jako dugo tajili svoju prošlost. Najučinkovitiji način za otklanjanje prijetnje jest da odete na policiju... – Ne. – ...da odete na policiju, ispričate im sve što vam se dogodilo i pustite ih da se oni dalje time bave. – Ali ne radi se tu samo o policiji – upadne Haight. – Zamislite da se toj osobi prohtije poslati novinama podatke o meni? Zamislite da odluči oblijepiti cijeli Pastor’s Bay oglasima s obaviješću da usred grada živi djecoubojica? A čak i da se ništa od toga ne dogodi, vjerujete li da bi lokalna policija uspjela sačuvati tajnu, uz uvjet da to uopće želi? Ovo je mali grad. Ovdje ujutro dobijete kaznu za parkiranje, a u podne se svi šale na vaš račun u poštanskom uredu. Život bi mi bio uništen i ne bi bilo dovoljno da odem iz Pastor’s Baya, ili iz Mainea. Moje ime i slika našli bi se na internetu. Više ne bih mogao ni raditi, ni živjeti u miru. Vi od mene tražite da izvršim poslovno samoubojstvo, poslije kojega se slobodno mogu ubiti. Zario je lice u dlanove i ostao u tom položaju. – Na nešto ste zaboravili – prozborim. – Na što? – Na odabir trenutka. Spustio je ruke do hrpta nosa, pa su mu oči izvirile iznad piramide koju su tvorile šake. – Mislite na Annu Kore – promumlja. – Da. Ako sve ovo iziđe u javnost, postat ćete osumnjičenik. Vratimo se još jedanput do dana kad je nestala. Čega se možete sjetiti? – Zašto? 89
– Zato jer želim biti upućen. Krenite od početka. – Toga sam jutra bio izvan grada. Otišao sam malo poslije devet sati. – Imali ste sastanke? – Samo jedan, u Northportu. To već znate. – Što ste radili nakon toga? – Ručao sam, vratio se kući. I to sam vam rekao kad smo se prvi put sreli. – Jeste li ikoga susreli, je li vas itko posjetio, jeste li s ikim razgovarali telefonom? – Ne. Već sam vam rekao: legao sam na kauč. Zaspao sam. – Kad ste se probudili? – Ne sjećam se. – Jeste li proveli čitavu noć na kauču? – Ne, otišao sam u krevet. – Je li tada već pao mrak? – Čini mi se da jest. Ne znam. Prestanite, molim vas! – To su pitanja koja će vam postavljati na policiji, gospodine Haight, ako se dozna za vašu prošlost. Bilo bi vam bolje da i za njih pripremite uvjerljive odgovore, osobito ako im netko pošalje anonimnu dojavu da je mjesni računovođa zapravo osuđeni djecoubojica. – Bože. Isuse Bože. On se zavali u naslonjač zatvorenih očiju. – Kažete mi da bih trebao preduhitriti nešto što se možda neće ni dogoditi – pokuša se usprotiviti. – Vas progoni netko tko zna za Selinu Day. Ta je osoba već krenula u ozbiljan napad: primili ste pošiljku pornografskih fotografija djece, čije se posjedovanje smatra kažnjivim djelom. Ne vjerujem da će tu biti kraj. Idući bi korak mogao biti da se među vašim sugrađanima počnu širiti aluzije na račun vaše prošlosti. – Trebam razmisliti o svemu tome – naposljetku će on. – Samo izvolite, ali ja na vašem mjestu ne bih predugo razmišljao. Međutim, ima još jedna stvar. – Koja? – Zvučao je klonulo. – Morali biste razmotriti mogućnost da vas ta osoba ne ucjenjuje i ne muči samo zbog zločina iz prošlosti. – Nego zbog čega? – Možda netko pokušava svaliti na vas krivicu za nestanak Anne Kore. Rekavši to, ostavio sam ga da razmišlja o budućnosti, odnosno o onome što mu je od budućnosti ostalo. 90
XI
P
olicijska uprava Pastor’s Baya zauzimala je dio općinske zgrade; sudeći po natpisu na vratima i letimičnom pogledu što sam ga u prolazu bacio kroz prozore, u istoj su se zgradi natisnuli ured javnog bilježnika, sjedište vatrogasne brigade i ured za javno zdravstvo, zatim niz većih i manjih prostorija za sastanke, sobičaka i stolova zatrpanih hrpama papira, te – po svoj prilici – gradsko sabiralište kostima za Noć vještica, kapa i brada Svetog Nikole i Djeda Mraza, i prepariranih životinjskih glava. Zbog nestanka Anne Kore u zgradi je vladala znatno veća živost nego inače. Na parkiralištu su (pokraj jedinog automobila Policijske uprave Pastor’s Baya – trošnog i mjestimice ulubljenog Explorera stajala raznovrsna vozila državne policije, tamni terenci bez registarskih oznaka i pokretni laboratorij ekipe za očevid. Bio je tu i Winnebago 16 koji je Kriminalistička policija povremeno koristila kao pokretno zapovjedno mjesto, ali nisam oko njega vidio nikakve znakove aktivnosti. Htio sam vidjeti Randalla Haighta u njegovu domu, jer sam mislio da ću ga tako uspjeti bolje shvatiti. Međutim, nakon našeg susreta zaključio sam jedino to da je Haight izgubljena duša, vrlo zbunjen čovjek pun proturječnosti. Sve mi se više činilo da je društveni eksperiment suca Bowensa, koliko god bio utemeljen na dobrim namjerama, ostavio duboke egzistencijalne posljedice na mladom čovjeku kojem se pokušalo pomoći. Zbog toga mi se samo po sebi nametalo pitanje je li i Lonny Midas proživljavao sličnu krizu identiteta. U Pastor’s Bayu nije bilo mnogo sadržaja za ljude s viškom slobodnog vremena: par trgovina, nekoliko kafića, banka i poštanski ured. Gradska ljekarna, koja nije pripadala nijednom trgovačkom lancu, nalazila se u staroj zgradi od crvene cigle na zapadnom kraju Glavne ulice. Na vratima je stajao rukom ispisan oglas: NE DRŽIMO OXYCONTIN. Čitava je država bila zahvaćena poplavom provala u ljekarne; počinitelji su uglavnom bili znojni, živčani žutokljunci kojima je najčešće bilo samo do toga da zadovolje svoju ovisnost i nagutaju se Oxycodona, Vicodina ili Xanaxa. Većinom su se radije služili noževima nego pištoljima, ali su bili dovoljno očajni da napadnu kupce ili ljekarnike koji bi im se pokušali oduprijeti. Ipak bi samo zadnjim glupanima palo na pamet da krenu u pljačku čak do Pastor’s Baya. Sve i kad bi uspjeli pobjeći iz središta gradića, čekalo ih je nekih osam kilometara uske dvosmjerne ceste prije nego što bi se domogli glavnog prometnog pravca: to znači da bi ih bilo lako uhvatiti čim se oglasi uzbuna.
16
Winnebago – najpoznatija američka marka kuća na kotačima (kampera). (Nap. prev.)
91
Došetao sam natrag do općinske zgrade. Explorera više nije bilo, a nisam ni primijetio kad je otišao. I ti si mi nekakav detektiv, rekoh samome sebi. Još uvijek nisam stekao pravi dojam o tome kakvo je mjesto Pastor’s Bay i zapravo nisam imao pojma s koje ću strane pristupiti rješavanju Haightova problema. Budem li se dovoljno dugo motao naokolo, možda će netko osjetiti potrebu da mi se ispovjedi. Na drugoj strani ulice nalazio se kafić »Posvećeno tlo«; budući da nisam imao ništa pametnije u planu, ušao sam i naručio sendvič Turkey Nudo i bocu vode. – U gradu imate problema s krađama u ljekarni? – upitao sam momka na šanku koji je primio narudžbu. – Još ne – odgovori on. – Planirate pljačku? – Opazio sam na vratima ljekarne obavijest da ne drže OxyContin. – Taktika prevencije. Mislim da ćete svoju potrebu za opijatima morati zadovoljiti na nekom drugom mjestu. – Duhovito – procijedim. – Poškakljaj me da se nasmijem. Dok sam čekao da mi donese sendvič, sjeo sam pokraj prozora i gledao ljude kako hodaju uz ulicu i niz ulicu. Mladac je mogao imati malo više od dvadeset godina, a već je bio iskićen mnoštvom piercinga i tetovaža. Bilo je očito da svoje tijelo smatra umjetničkim djelom u nastajanju – svojevrsnom podlogom za poprilično banalnu zbirku crtanja vezanih uz maorsku kulturu, budizam i keltsku mitologiju. Zaključio sam da voli i skandinavski death metal 17, jer je na majici kratkih rukava imao sliku sljedbenika Kissa koji je (ako sam točno upamtio) dospio u zatvor zato što je ubio drugog sljedbenika Kissa i usput valjda zapalio jednu do dvije crkve. Možete vi o Geneu Simmonsu18 govoriti što hoćete, ali najgore zlodjelo koje bi on bio sposoban napraviti jest da počne hodati s vašom kćeri. Iz zvučnika su dopirali prigušeni zvuci inače strahovito glasne glazbe, a barmen je u ritmu mahao masnom kosom iznad kave i peciva. Turkey Nudo je bio već složen i čvrsto zamotan, pa sam u tom pogledu bio miran – osim ako ga šaljivčina nije već ranije vlastoručno pripremio. Zapitao sam se vodi li on računa o tome da će mu, kako godine budu prolazile, sila teža sve jače utjecati na napetost kože i mišića. Dok dočeka pedesetu, neke od tetovaža spast će mu do koljena. Dovraga, pomislim, pa i ja ću uskoro napuniti pedeset godina, a gunđam kao kakav starkelja. Neka se klinjo zabavlja. Da je Jennifer živa, sada bi bila nadomak tinejdžerske dobi, ja bih se brinuo zbog piercinga i izlazaka s dečkima, i započinjao bih rečenice riječima: »Moja kći neće van iz kuće obučena kao...« Ali ona nije živa, a proteći će još nekoliko godina prije nego što se budem morao na takav način brinuti za Sam. Možda će me ona održati mladim, no dotada 17
Death metal – ekstremna podvrsta rock-glazbe iznimno agresivna zvuka; death-metal sastavi odlikuju se živopisno-provokativnim izgledom i scenskim nastupom te šokantnim tekstovima pjesama u kojima prevladava okultno i morbidno (doduše, te tekstove nitko živ ne razumije zbog neartikulirane izvedbe). (Nap. prev.) 18 Gene Simmons (rođen 1949.) – rock basist, pjevač, glumac i zvijezda reality-showa o vlastitoj obitelji. (Nap. prev.)
92
mi sigurno neće pomoći to što u sebi sipam otrovne primjedbe na račun dječaka iz pišljivog Pastor’s Baya: on se samo bori da ne padne u depresiju zbog mjesta u kojem živi. Završit ću kao otac Lonnyja Midasa: ništa neću razumjeti i ništa neću htjeti razumjeti. Donio mi je sendvič i vodu, i dodao besplatnu vrećicu pomfrita. – Sve je to dio usluge – reče. – Dok vi niste sretni, ni ja nisam sretan. Zbog njegove ljubaznosti obuzeo me još jači osjećaj krivnje. Da stvar bude gora, i glazba se promijenila. Umjesto gitara začuo se klavir, a ženski glas sa stranim naglaskom započeo je pjevati preradbu pjesme koja mi je odnekud zvučala poznato: trebalo mi je par časaka da se prisjetim. Osvrnuo sam se prema šanku, gdje se mali – doduše, suzdržanije – i dalje drmusao. – Hej, je li to... Abba? – upitao sam. – Ne bih rekao – odgegao se do stereo uređaja i uzeo omot CD-a. – Susanna, ovaj, mislim da se izgovara »Wallumrød«, s onom čudnom crticom preko slova »o«. Uzeo sam ovaj CD od cure, ali ga smijem puštati samo u određeno doba dana, obično kad u kafiću vlada zatišje. To vam je poslovna politika. Neki ljudi misle da je ta glazba nekako depresivna.« Nije bila depresivna. Bila je nježna, tužna, upečatljiva, ali ne i depresivna. – Slušamo preradbu pjesme koju je izvodila Abba. »Lay All Your Love on Me.« I molim vas, nemojte me pitati otkuda to znam. – Da? Abba? Mislim da nisam čuo za njih. – Šveđani. Iz otprilike istog kraja svijeta kao i taj norveški Grof Kakolisevećzove s tvoje majice. Samo što se nisu iskazali u spaljivanju crkava, barem koliko se ja mogu sjetiti. – Da, Grof je zbilja odvratni gad. Meni se sviđa samo njegova muzika. Muzika je muzika, znate. Bila tiha, bila glasna, muzika je ili dobra ih loša. – Zamijenio je filter na aparatu za kavu i stao puniti vrč. – Ste vi policajac? – upita. – Ni slučajno. – FBI-jevac? – Nipošto. – Novinar? – Ni u snu. – Rumpelštilski19? – Možda. On se nasmije. – Ja sam privatni istražitelj – predstavim se. 19
Rumpelštilski – pakosni patuljak, odnosno vilenjak koji se pojavljuje u bajkama diljem svijeta; kod nas je poznat i kao Cvilidreta u istoimenoj bajci braće Grimm, u kojoj za sretan završetak treba pogoditi njegovo ime. (Nap. prev.)
93
– Zaozbiljno? Ste tu radi male Koreove? – Ne, samo nekakav dosadan poslić za klijenta. Zašto? Poznaješ je? – Poznavao sam je iz viđenja. – Odmah se ispravi: – Poznajem je iz viđenja. Čini se u redu. Druži se s mlađom ekipom, ali ovdje ionako nema toliko klinaca da ih ne biste sve znali po imenu. – Nagađaš li što joj se moglo dogoditi? – Ma kakvi. Da je malo starija, rekao bih da je zbrisala u grad. Boston, možda New York, nikako Bangor ili Portland. U Bangoru i Portlandu zapravo nije ništa bolje nego ovdje – samo su veći. Ako ćeš bježati, bježi daleko, jer će te inače ovo mjesto brzo privući natrag. – Ti si još ovdje. – Ja pokušavam promijeniti sustav iznutra, borim se za pravu stvar, i slična sranja. – Ako nećeš ti, tko će? – Upravo tako. – Dakle, ne misliš da je Anna Kore pobjegla? – Jok. Ne da cure njezinih godina ne bježe, ali čini mi se da ona nije od tih. Svi kažu da je mala u redu. – To ne zvuči dobro po nju. – Ne, pretpostavljam da ne. Zašutio je. Susanna Wallumrød pjevala je o svojim malim ljubavnim jadima. Zvučala je kao da joj je dosta svega. – Je li imala dečka? – Koliko se sjećam, rekli ste da niste ovdje radi nje. – I nisam. Samo sam profesionalno radoznao. – Načelnik Allan je rekao da mu javim ako se itko dođe raspitivati za nju. – Naravno. Računam na to da ću uskoro razgovarati s njime. Dakle, je li imala dečka? – Ne. Njezina mama je imala – ima – poprilično zaštitnički odnos prema njoj – tako sam barem čuo. Anna je odgajala čvrstom rukom, znate, zato što je bila samohrana majka i sve to. Vjerojatno bi na kraju ipak postala popustljivija. – Da. No, bude li sreće, imat će još prilike za to. – Iz vaših usta u Božje uši. Okrenuo mi je leđa i počeo preslagivati preostale pite i savijače. Ja sam nastavio jesti i promatrati stanovnike Pastor’s Baya kako hodaju naokolo, svatko za svojim poslom. Premda je nastava u školi završila, po ulicama nije bilo djece. – Hvala za sendvič – rekao sam. – Vidimo se. – Svakako. Do viđenja. 94
Vozio sam se prema mostu; sunce je već odavno prešlo zenit. Razmišljao sam o Selini Day i Lonnyju Midasu. Pitao sam se gdje je Lonny sada. Haight mi je rekao da su Lonnyjevi roditelji umrli dok je on bio u zatvoru, ali nisam smio zaboraviti na njegova starijeg brata, Jerryja. Možda je Lonny, otkako je izišao iz zatvora, bio s njime u vezi? U drugu ruku, sve da je i bio, kakve koristi od toga? Bi li mi Lonny Midas mogao reći išta što mi Haight već nije ispričao? Nadalje, ja sam krenuo od pretpostavke da je Haight jedini čija je tajna bila razotkrivena. Ako su povjerljivi podaci potekli od nekoga tko je bio u doticaju s obojicom mladića u vrijeme dok su se pripremali za izlazak iz zatvora, onda je i Midas lako mogao postati prikladna meta. No Haight mi je otkrio još nešto vrijedno pozornosti: prema njegovu uvjerenju, da je on u vrijeme ubojstva bio stariji, Lonny Midas bi ga vjerojatno ubio da nikada ne progovori o onome što su učinili. Možda je Lonny Midas tijekom boravka iza rešetaka pothranjivao u sebi kivnju prema Haightu, pa je – čim se našao na slobodi – odlučio da će ga pronaći i upropastiti mu novostvoreni život. Je li Lonny Midas zbog ostvarenja svog cilja bio sposoban čak i za otmicu Anne Kore? Zapleo sam se u dalekosežna nagađanja kao pile u kučine: simptomatično za stanje nemoćne ljutnje u koje sam zapao. Gotovo sam poželio odšetati i ostaviti Randalla Haighta da potone ili otpliva, ovisno o tome kako se situacija bude razvijala. Premda još nisam uspio naći nikakvu dodirnu točku između dvaju događaja, neznatna mogućnost da je nestanak Anne Kore nekako povezan s Haightovom prošlošću bila je jedini razlog zbog kojega nisam otišao do Aimee Price i vratio joj slučaj. Ugledao sam most: potporni stupovi preostali od nekadašnjeg mosta polako su trunuli uz bok današnjega. Već sam ga dopola prešao kad je crno-bijeli Explorer uz bljeskanje rotirajućih svjetala izronio iz guštika na drugoj obali i blokirao cestu. Očekivao sam da ću naići na taj automobil čim je mladac iz kafića spomenuo nalog načelnika policije. Bila je to moja greška: prekoračio sam granicu. Nastavio sam voziti do kraja mosta, a onda sam stao uz cestu i položio obje ruke na volan. Muškarac u kasnim tridesetim godinama, niži od mene ali građen kao plivač ili veslač, izvukao se s vozačkog sjedišta Explorera i s rukom na pištolju stao iza svog vozila. Imao je crnu kosu i brkove. Načelnik Allan uživo je izgledao starije nego na televiziji, a ni brkovi ga baš nisu osobito uljepšavali. Polako je krenuo prema meni. Čekao sam dok se nije približio toliko da mi vidi cijelo tijelo, a onda sam pažljivo pomaknuo lijevu ruku i spustio prozor. – Vozačku i prometnu, molim – reče službenim tonom. Ruka mu se nije pomakla s drške pištolja. Nije izgledao nervozan, ali s tim policajcima iz malih gradova nikada niste bili načisto. Predao sam mu isprave. Letimično ih je pogledao, ali nije nazvao centralu radi provjere. – Kojim ste poslom ovdje, gospodine Parker? 95
– Ja sam privatni istražitelj – odgovorim. U očima sam mu uhvatio bljesak prepoznavanja. Iako zauzima velik zemljopisni prostor, Maine je država s malim brojem stanovnika; budući da sam ja posvuda zabadao nos, bio sam – makar i površno – poznat većini pripadnika policijskih i pravosudnih tijela. – Tko vam je klijent? – Radim za odvjetnicu Aimee Price. Imate li bilo kakvih pitanja, morat ćete se obratiti njoj. – Koliko ste dugo u gradu? – Nekoliko sati. – Trebali ste nam se prijaviti. – Nisam znao da sam to dužan učiniti. – S obzirom na okolnosti, mogli ste se javiti iz pristojnosti. Znate gdje je policijska uprava? – Da, ondje gdje i sve ostalo. Skrenem lijevo kod ureda za javno zdravstvo, pa desno kod javnobilježničkog ureda, pa samo ravno do besvijesti. – Zapravo je desno kod ureda za javno zdravstvo, ali dosta ste se dobro snašli. Sada ćete se lijepo odvesti natrag onamo i pričekati me. – Smijem li pitati zašto? – Smijete vi pitati, ali jedini odgovor koji ćete dobiti jest da vam ja tako kažem. A postoji i mogućnost da vas ja smjestim na stražnje sjedalo svog automobila i sâm vas odvezem do tamo. – Kladim se da vaše lisice štipaju. – I zahrđale su. Moglo bi potrajati dok ih otključam. – Ako je tako, odoh ja u grad svojim autom. – Bit ću odmah iza vas. – Odmah se osjećam sigurnije. Čekao je da se ja okrenem i tek kad sam se vratio na most sjeo je u Explorer. Cijelim putem me slijedio na maloj udaljenosti, ali je barem bio toliko ljubazan da ugasi rotirajuća svjetla. Dok sam ulazio na gradsko parkiralište vidio sam istetoviranog klinca kako stoji na vratima kafića. Mahnuo sam mu, a on je slegnuo ramenima. Ne zamjeram ti, pomislio sam. Dobro si postupio. Načelnik se parkirao pokraj mene. Izišao sam iz auta i pričekao ga. Pokazao mi je da uđem u zgradu. Odmah pokraj vrata za pultom je sjedila žena živahna izgleda od svojih šezdesetak godina, oko koje su stajali kupovi uredno posloženih spisa, dva računala i dispečerski radio-uređaj. Uljudno mi se nasmiješila čim sam ušao i ponudila me kolačićem s tanjura na pultu. Činilo mi se nepristojnim odbiti, pa sam se poslužio. – Oružje? – upita Allan. 96
– S lijeve strane. – Skinite ga i ostavite kod gospođe Shaye. Stavio sam kolačić među zube, skinuo sako i predao gospođi pištolj u koricama koji sam nosio ispod pazuha. Ona omota remenje oko korica i spremi pištolj u kartonsku kutiju. Prikvači na kutiju igraću kartu, devetku tref, i pruži mi drugu devetku tref. – Pazite da je ne izgubite – upozori me. – Vi također – uzvratim. – Uzmite još jedan kolačić – ponudi mi. – Za svaki slučaj. – Za kakav slučaj? – Nije mi stigla odgovoriti. Allan mi je već pokazivao da krenem nalijevo, premda se njegov ured nalazio na desnoj strani. Odveo me do jedne od gradskih prostorija za sastanke: sobica je bila toliko mala da je postala pretrpana čim sam ja ušao. – Raskomotite se – reče. – Zamolit ću gospođu Shaye da vam donese kavu. Zatvorio je za sobom vrata, a onda ih i zaključao. Sjeo sam, sažvakao do kraja prvi kolačić i stavio drugi na stol. Kroz prozor, okrenut prema stražnjem dvorištu, vidio sam čovjeka odjevena u radne hlače s naramenicama kako nešto radi na drugom vozilu policijske uprave. Bio je to Crown Vic: po tragovima na vratima s kojih su bile skinute naljepnice, očito je bio kupljen kao rabljeni automobil od neke druge policijske uprave. Teška vremena u gradu, teška vremena na moru. Gospođa Shaye donijela je kavu, šećer i još jedan kolačić, premda sam još imao onaj drugi. Protekao je jedan sat, beskonačno dug. Sunce je zalazilo nad Pastor’s Bayern. Randall Haight je sjedio za kuhinjskim stolom dlanova položenih na jeftino drvo i nepomično gledao svoj odraz u prozorskom staklu. Nije znao ništa o čovjeku kojeg je vidio pred sobom. Nije znao ništa o Randallu Haightu, jer nije bilo ničega što bi se o njemu moglo znati. Nije znao ništa ni o Williamu Lagenheimeru, jer je William bio izbrisan iz njegova života. Lice u staklu bilo je lice Drugoga – blijede spodobe ostavljene u mraku – i pokazivalo je Drugost – prostor napučen dušama koje nisu sputavale nikakve veze. Sunce na zalasku palilo je vatre po nebu oko obrisa njegove glave. Pred njim je stajao dnevnik, čije su stranice bile ispunjene sićušnim, gotovo nečitljivim rukopisom. Počeo je zapisivati svoje misli nedugo nakon što je izišao iz zatvora. Shvatio je da je to jedini način na koji može održati duševno zdravlje i zadržati svoje dvije osobnosti odvojene. Držao je dnevnik sakriven iza drvene oplate pri dnu ugrađenog ormara u spavaćoj sobi. U zatvoru je naučio koliko je važno imati skrovišta. Na prozorima i na vratima nalazile su se zaključane brave. Već je trebao početi kuhati večeru, ali nije imao teka. Sva su se njegova sitna zadovoljstva rasplinula otkako su počele stizati one slike, a od posljednje mu se pošiljke 97
okrenuo želudac. Kakav mora biti čovjek koji djetetu čini te stvari? Bio je zahvalan istražitelju što ih je odnio. Nije ih želio u svojoj kući. Djevojčica bi mogla steći krivo mišljenje o njemu, a on nikako nije htio da se to dogodi. I ovako je ravnoteža među njima bila prilično krhka. Randall je sada razumio zašto je istražitelj tako snažno reagirao na njega u odvjetničkom uredu. Nije mu se svidio osjećaj odvratnosti koji je istražitelj pokazao prema njemu na tom prvom sastanku i nedostatak suosjećanja u vezi s porukama koje su prijetile Randallovu duševnom miru i njegovu životu u Pastor’s Bayu. To ga je navelo da potraži dodatne informacije o njemu; ono što je otkrio bilo je i zanimljivo i, po njegovu mišljenju, dirljivo. Ubojica je oduzeo život istražiteljevu djetetu, a on, eto, sada radi za čovjeka koji je ubio dijete. Randall je pokušavao zamisliti da se nalazi u njegovu položaju. Zašto je uopće preuzeo taj posao? Iz osjećaja dužnosti? Ali detektiv nije imao nikakve dužnosti ni prema Randallu, ni prema odvjetnici. Iz radoznalosti? Zbog želje da ispravi ono što je krivo? Zbog pravde? Na koncu mu je sijevnulo: zbog Anne Kore. Pileća prsa odmrzavala su se na tanjuru pokraj sudopera. Bez obzira na nedostatak teka, morao je jesti. Inače će oslabiti i razboljeti se, a morao je sačuvati snagu. Što je bilo još važnije, morao je sačuvati bistru glavu. Nad život mu se nadvila prijetnja. Postojala je opasnost da njegove tajne budu razotkrivene. Sve tajne. Odostraga, iz dnevnog boravka, zvrndao je televizor. Crtani filmovi, uvijek samo crtani filmovi. To je bilo jedino što ju je smirivalo. Začuo je zvuk iza leđa, ali se nije okrenuo. – Odlazi – rekao je. – Idi gledaj crtiće. I djevojčica ga je poslušala.
98
XII
K
ojiput se onima koji čekaju dogode dobre stvari. No ne i ovaj put. Malo prije osam uvečer, nakon što sam toliko dugo čekao da su mi noge utrnule, začujem kako se vrata otključavaju i ugledam ogromna čovjeka kako ulazi u sobicu. Zvao se Gordon Walsh, i bio je vrhunski stručnjak za ubojstva u Kriminalističkoj policiji. Premda su nam se u prošlosti putevi susretali, još uvijek nisam uspio kod njega pobuditi netrpeljivost, što je bilo čudo ravno Lazarevu uskrsnuću. Prije je radio u Bangoru, u donedavno jednom od tri odjela Kriminalističke policije na području države Maine. Nakon reorganizacije službe ostala su dva odjela – u Grayu i Bangoru. Čuo sam da se Walsh preselio u Gray i da radi u Uredu okružnog tužitelja Androscoggina. Za njega to nije bio pretežak teret. Živio je u Oaklandu, praktički jednako udaljenom od Graya i od Bangora. Budući da se nalazio u sjevernom dijelu okruga Knox, Pastor’s Bay potpadao je pod nadležnost Kriminalističke policije u Grayu. Međutim, u slučajevima poput ovoga teritorijalne granice nisu se strogo poštivale, pa se šesnaestorici detektiva iz odjela u Grayu po potrebi moglo pridružiti nekoliko kolega iz Bangora. Preda mnom je, dakle, stajao Walsh. Izgledao je kao da se upravo probudio iz najdubljeg sna jer mora spasiti s drveta mačku koja mu usto ide na živce. Prijeđe pogledom preko mog crnog odijela i tamne kravate, pa prozbori: – Telefonirao je pogrebnik. Želi da mu vratiš odjeću. – Detektive Walsh – uzvratim. – Još uvijek ispitujete rastezljivost i izdržljivost poliesterske tkanine u svakodnevnoj uporabi? – Ja sam pošteni državni službenik. Nosim ono što si mogu priuštiti. – Protrlja rub sakoa među prstima pa se blago namršti. – Statički elektricitet? – Aha. – Ima ga u zraku. I dalje je stajao naslonivši se na zid, a raspoloženje mu se očito nije popravljalo. Štoviše, iz sekunde u sekundu izgledao je sve nezadovoljnije. Walsh nije bio osoba koja sakriva osjećaje. Vjerojatno je plakao nad kalendarima sa slikama štenaca i zavijao na mjesec kad bi Red Soxi izgubili utakmicu. – Poslali su te da me smekšaš? – upitam. – Da. Nadamo se da ćeš pozitivno reagirati na blagi pristup. – Hoćeš kolačić? Fini su. 99
– Već sam pojeo jedan. Stvarno su fini. Nažalost, moram paziti na kilažu. Moja žena želi da poživim onoliko dugo koliko treba da pokupi moju penziju. Ne duže od toga. Samo dok ne stigne prvi ček. Uspravi se netom prije nego što je zid počeo popuštati pod pritiskom njegove težine, pa se sruši na stolicu s druge strane stolića. Vani je čovjek u radnim hlačama završio s popravkom Crown Vica. Radio je i nakon što je pao mrak: upalio je svjetla u garaži da uspije dovršiti posao. Upravo je spremao alat i gasio svjetla kad se pojavio Allan i zapodjenuo s njime razgovor. Mehaničar je iz džepa na hlačama izvukao kutiju cigareta pa su on i Allan zapalili. Šetali su u krug dok je mehaničar po svoj prilici pokazivao načelniku sve nedostatke automobila. Ubrzo ću se i ja osjećati slično kao ta krntija, pomislim. – Kakav ti se čini? – upita Walsh. – Allan? Ne znam ništa o njemu. – On bi trebao biti negdje drugdje, umjesto da čuči u ovoj vukojebini. Pametan je i posvećen poslu. Dosada se pokazao dobar u svemu ovome s Annom Kore. Ostavio je ime da visi poput udice. Nisam zagrizao, ili barem ne tako jako da se udica zakvači. – Ti si glavni? – upitam. – Tako je. Ako si se već obukao za sprovod, uranio si. – Tko je detektiv narednik? U svakoj istrazi je glavni detektiv odgovarao detektivu naredniku, koji je imao nadzorne ovlasti. – Matt Prager. Poznavao sam Pragera. Bio je dobar, unatoč potpuno neobjašnjivoj sklonosti prema revijalnoj glazbi i mjuziklima. Činilo se logičnim da on i Walsh zajedno rade na slučaju Koreove. Njih dvojica ubrajali su se među kriminalističke službenike najvišeg ranga u Državnoj policiji Mainea i u pravilu su dobro surađivali sa svima ostalima. – Dakle – nastavi on – siguran sam da te obuzima plemeniti gnjev zato što si prisiljen sjediti ovdje i gledati kako se na zemlju spušta mrak, a za to si vrijeme mogao biti bogzna gdje i dijeliti ono što ti smatraš pravdom, ili pak čistiti šank u kafiću u kojem radiš kad dođu tegobna vremena i svijet se privremeno zasiti junaka. Unatoč tome, moraš priznati da se nalaziš u središtu aktivne istrage nestanka djevojčice, te da je Allan bio u pravu što te priveo i ostavio te da se malo krčkaš. – Uopće mu ne zamjeram što je to učinio. – Dobro. Vratimo se načas odijelu. Pretpostavljam da ti je to odijelo za posao? – Povremeno. 100
– Moramo znati tko ti je klijent. – Nazovite Aimee Price i uputite joj zahtjev. Ja radim za nju. Ne smijem vam ništa reći bez njezina prethodnog dopuštenja. – Već smo razgovarali. U usporedbi s njom ti si oličenje razuma. – Ona je odvjetnica. Odvjetnici su razumni jedino pod vlastitim uvjetima. – No, onda vam je to zajednička osobina. Znam ja tebe: čim negdje nastane gužva i ti se pojaviš, znači da si umiješan. Kad se o tebi radi, slučajnosti iščezavaju. Nemam pojma zašto je tako, a da sam na tvom mjestu zabrinuo bih se zbog toga. Sada, na primjer, zaključujem da se razlog zbog kojega si ovdje vjerojatno u nekoj točki dodiruje sa slučajem Anne Kore i želim od tebe čuti gdje se ta točka nalazi. – Ovo je kao da igramo ping-pong. Ja radim za Aimee Price, što znači da su sve informacije o klijentu zaštićene. – Na kocki je život djevojčice. – Ja to razumijem, ali – – Nema »ali«! Govorimo o djetetu! Povisio je glas. Pred vratima se začuje komešanje, ali nitko nije ušao. – Slušaj, Walsh: isto kao ti, i ja žarko želim da se Anna Kore sretno vrati kući. U ovom trenutku ne vjerujem da moj klijent ima ikakve veze s njezinim nestankom; štoviše, nisam pronašao nikakav dokaz koji bi povezivao istraživanje što ga obavljam za klijenta i tvoju istragu. To je sve što ti mogu reći. – Nije dovoljno. Ne možeš ti o tome odlučivati. – Meni su ruke vezane. Aimee je pouzdana, ja je volim i vjerujem joj, ali prekršim li pravila o čuvanju povjerljivosti podataka o klijentu, znam da će me živa oderati – a da ne spominjem daljnje korake koje bi njezin klijent mogao poduzeti. Opet ti kažem: prema mojim saznanjima, klijentov slučaj ni na koji način nije povezan s nestankom Anne Kore, ali sam mu svejedno savjetovao da se obrati policiji zbog problema kojim se bavimo i tako izbjegne bilo kakav nesporazum. – I kako je klijent reagirao na tu tvoju velikodušnu gestu? – Klijent razmišlja o prijedlogu. Walsh teatralno podigne ruke. – No, to je zbilja prekrasno. Sad sam potpuno miran. Tvoj će klijent razmisliti o dužnosti da izvijesti policiju o stvarima koje su možda važne za aktivnu istragu. U međuvremenu imamo iščezlu četrnaestogodišnju djevojčicu, a iz iskustva znam da onome tko otme četrnaestogodišnju djevojčicu nije baš osobito stalo do njezine dobrobiti. A ti, gade jedan ljigavi, prebacuješ vlastitu moralnu odgovornost na odvjetnicu. Stvarno si dotaknuo dno kaljuže, Parkeru, i valjaš se u blatu zajedno s ljudskim korovom i parazitima. Barem bi ti, od svih ljudi, morao znati što ti je činiti. Jesi li gledao vijesti? Jesi li vidio Valerie Kore 101
kako plače za svojim djetetom? Dobro znaš kako joj je, a bit će joj još i gore ako joj ne nađemo kćer na vrijeme. I ti to želiš na svojoj savjesti – čovjek koji je izgubio vlastito dijete, koji razumije – Eksplodirao sam na spomen Jenniferina imena – zbog nje, ali i zato što sam znao da je Walsh u pravu. Istog trena sam skočio na noge, a skočio je i Walsh. Čuo sam se kako nekontrolirano urlam na njega, potpuno nesvjestan riječi koje izgovaram. Walsh je urlao na mene i mahao mi prstom pred nosom, dok su mu iz usta prskale kapljice pljuvačke. Iza nas se otvore vrata i Allan uđe u sobicu s jednim starijim pozornikom kojega dotada nisam vidio. Iz pozadine su virila lica ljudi koji su zurili u nas: gospođa Shaye, automehaničar, Walshov partner Soames, dva policajca i dvojica muškaraca u odijelu. Čak i zaslijepljen gnjevom i samosažaljenjem, u pravedničkom zanosu kojim sam prikrivao sram, prepoznao sam jednoga od onih u odijelu i shvatio da je igra krenula drugim smjerom. Povukao sam se korak unazad od Walsha, i od svojih najgorih nagona. – Želim telefonirati – rekao sam. – Želim nazvati odvjetnicu. Vrata su ponovo bila zaključana, ja sam opet ostao sâm. Nisam bio uhićen, nisam bio optužen ni za kakvo kazneno djelo. Telefon se još nije pojavio. Postojala je mogućnost da me zadrže zbog ometanja pravde, ali Aimee bi to riješila malim prstom lijeve noge, pritom ne trepnuvši okom. Sjedio sam i pjenio se od bijesa i žderao se zato što sam u Walshovim riječima čuo istinu. Ponio sam se na način koji mi doista nije služio na čast, tim više što sam, kamo god pošao, nosio u sebi sjećanje na mrtvo dijete. Težina gubitka teško mi je pritiskala srce: nisam ni htio ni mogao nikome poželjeti takvu bol. Zakonski sam imao pravo zadržati za sebe ono što sam znao o Randallu Haigtu; moralno sam bio vrijedan najgoreg prezira, jer je pravo djeteta na život bilo važnije od Haightova prava na zaštitu privatnosti. Premda sam osjećao da Haight lažno prikazuje činjenice i manipulira istinom kako njemu odgovara, ipak nisam vjerovao da je ikako upleten u ono što je zadesilo Annu Kore. S druge strane, unatoč onome u što sam uvjeravao Walsha, nisam mogao sa sigurnošću tvrditi da Haightovi problemi i nestanak djevojčice nisu povezani samo zbog toga jer ja još nisam pronašao nikakav dokaz koji bi to potkrijepio. A ako je veza i postojala, bilo je malo vjerojatno da bi osoba koja je Haightu slala fotografije i diskove bila neoprezna te ostavila tragove na sadržaju omotnica, ili na samim omotnicama. No ja to ionako nisam mogao utvrditi. Nisam imao sudsko-medicinski laboratorij u podrumu, a kad bi se te omotnice i njihov sadržaj pregledali, tko zna kakvi bi se otisci ili tragovi DNK pronašli? Osim svega, zabrinuo me i čovjek kojeg sam primijetio dok je buljio u mene iz hodnika pred sobicom. Nikada se nismo sreli, ali mi je njegovo lice bilo poznato: vidio sam ga početkom godine u Augusti kako se vrzma naokolo tijekom sudskog postupka vezanog uz Zakon o suzbijanju utjecaja organiziranog kriminala na poduzetništvo, i još jedanput, kad su me ispitivali nakon akcije protiv 102
krijumčara koja je ljetos punila novine. Zvao se Robert Engel i imao je nebuloznu titulu zamjenika voditelja operacija u jedinici za suzbijanje organiziranog kriminaliteta bostonskog ureda FBI-ja. Zapravo je imao značajne ovlasti i raznovrsna zaduženja kao koordinator informacija i ljudstva između ureda u Novoj Engleskoj i triju odjela Uprave za suzbijanje organiziranog kriminaliteta u središnjici FBI-ja u Washingtonu (Cosa Nostra i iznuđivanje, Euroazijski i bliskoistočni kriminal, Azijski i afrički zločinački pokreti). Surađivao je i sa Združenim antiterorističkim jedinicama na otkrivanju mogućih izvora financiranja terorizma preko organizirane kriminalne aktivnosti. Engel je bio vješt diplomat: oprezno se kretao kroz nesmiljeni svijet FBI-ja u kojem su se neprekidno vodili ratovi do istrebljenja i svađe sa sestrinskim agencijama – osobito s Uredom za alkohol, duhan i vatreno oružje. Uza sve to, brinuo se za vraćanje ugleda bostonskom uredu FBI-ja nakon što je bilo otkriveno da su neki savezni agenti šurovali s vodećim ličnostima organiziranog kriminala u gradu. Nije bilo nikakva očigledna razloga zbog kojega bi se Engel nalazio u policijskoj upravi Bogu iza nogu tijekom istrage nestanka djevojčice. No zbog nečega je ipak došao: njegova se nazočnost poklapala s nekim neobičnim obilježjima slučaja – na primjer, s duljinom vremena koje je proteklo prije nego što se majka Anne Kore obratila javnosti. Te su neobičnosti ukazivale na sukob mišljenja, a Engelova je prisutnost značila da su u slučaj Koreove uključena barem dva FBI-jeva odjela. Na koncu, ako se Engel upetljao u istragu, savezni agenti jamačno su znali za nekakvu organiziranu zločinačku djelatnost u Pastor’s Bayu, ili su pozorno pratili nekoga u okolici, nekoga čije su veze sezale daleko izvan područja gradića. Morao sam porazgovarati s Aimee, i za njeno i za moje dobro. Od najveće je važnosti bilo uvjeriti Randalla Haighta da bezuvjetno mora otići na policiju i otkriti kakve mu pošiljke stižu i zašto mu stižu, čak i pod cijenu raspada njegova brižljivo zaštićena života. Jedna je stvar ozlovoljiti državnu policiju Mainea. (Ja sam se iz opravdanih razloga trudio da to činim što je moguće rjeđe. Naime, proteklih mi je godina dozvola za obavljanje djelatnosti privatnog istražitelja bila u više navrata opozvana kad bih razljutio državnu policiju, pa je svaka ubuduće poduzeta mjera protiv mene mogla rezultirati trajnim oduzimanjem dozvole). Zajebavati se s FBI-jem – e, to je nešto sasvim drugo. Policajci su me morali za nešto optužiti ih me pustiti, ali savezni agenti su me mogli držati iza rešetaka koliko ih je god volja. Aimee bi se vjerojatno izvukla, jer čak i FBI nerado trpa u zatvor odvjetnike a da za to nema stvarno dobro obrazloženje. Ja sam pak bio samo običan privatni istražitelj. (Doduše, znao sam da u FBI-ju ima ljudi koji se zanimaju za mene i koji bi me, zbog nekih vlastitih razloga, bili spremni donekle zaštititi – naravno, ne zahvaljujući velikoj ljubavi, nego iz nekakvog osjećaja dužnosti. No možda bi im se svidjela pomisao da odgulim smjenu u zatvoru – bilo okružnom, bilo nekom malo ozbiljnijem – te se na primjeren način podsjetim da i njihova tolerancija ima granica). 103
Nakon što je protekao gotovo još čitav sat, vrata su se opet otključala. Ušao je samo Allan, a vrata su ostala otvorena. U zgradi je bilo prilično mirno. Engel i njegovi sljedbenici, Walsh i državni policajci bili su nekamo otišli. Osim Allana vidio sam jedino onog starijeg policajca s kapom pod rukom i zgodnu mladu ženu u donjem dijelu trenirke i staroj majici kratkih rukava sa znakom Black Bearsa20: vjerojatno je prije nekog vremena zamijenila gospođu Shaye, ali je upravo navlačila kaput i spremala se za odlazak. – Možete ići – progovori Allan. Nije izgledao nimalo zadovoljno. – To je to? – To je to. Nisam ja odlučivao. Da je bilo po mome, već bi nam vi dosada rekli sve što znate. – Nećete mi vjerovati, ali ne bih vam bio zamjerio da ste me čvrsto pritisnuli. – Poštedite me. Ionako ćemo doznati s kim ste razgovarali. Već smo se počeli raspitivati o vašem automobilu. Ovo je mali grad, a sada su svi na oprezu. Sigurno vas je netko vidio kad ste se parkirali i otuda ćemo početi. Ne zaboravite to prenijeti vašem »klijentu«. Možete preuzeti pištolj i mobitel kod Becky. Dao sam Becky igraću kartu. Ona nije bila prijateljski raspoložena poput gospođe Shaye i nije izgledala kao da jede puno kolačića, ali sam joj svejedno zahvalio. Čim sam sjeo u auto, uključio sam mobitel i nazvao Aimee. Javila se isti čas. – Hvala što si mi pohitala upomoć – rekao sam. – Mislila sam da bi to mogao shvatiti kao ugrožavanje tvoje muškosti. Jesu li te pustili? – Jesu, nerado. Ne želim o ovome razgovarati preko telefona, a preumoran sam za razgovor uživo. Možeš li sutra ujutro odvojiti malo vremena za mene? – Prvi si na redu. Bit ću u uredu od osam. U međuvremenu sam popričala s našim klijentom. – I? – Čini mi se da mu se poslije razgovora s tobom počelo bistriti u glavi, ali još uvijek se skanjuje oko odlaska na policiju. – Nagazi ga. Ili će se uskoro prijaviti policiji, ili ću ga ja prijaviti. Prekinuo sam vezu. Svladan umorom, skoro sam ozbiljno razmotrio mogućnost da probam naći prenoćište u Pastor’s Bayu: predomislio sam se čim sam bacio pogled niz opustjelu glavnu ulicu. Ako ništa drugo, mogao sam odsjesti negdje u bližoj okolici, ali nisam imao nikakve želje ostati u gradu. Valjda sam bio iscrpljen višesatnim boravkom u onoj sobici, a zbog nestanka Anne Kore kao da je čitav gradić bio zastrt tamnim velom. No iskreno govoreći, i da se nije dogodila ta strahota, svejedno bih jedva čekao da odem iz Pastor’s Baya. 20
Black Bears – (Crni medvjedi) – sportske momčadi Sveučilišta Maine: hokej na ledu, bejzbol, košarka, američki nogomet. (Nap. prev.)
104
Gledajući ga onako ispražnjena, bez žive duše na cesti, osjećao sam da nešto u njemu ne valja. Na tom mjestu nije smio izrasti gradić – ili barem ne taj gradić. Prvi kamen temeljac krivo je postavljen, prva kuća izgrađena je na lošem mjestu i negostoljubivo je izgledala... Od samoga početka sve je krenulo pogrešno, vrludavim i nesigurnim putem. Umorstvo Jamesa Westona Harrisa koje su počinili starosjedioci trebalo je poslužiti kao opomena za budućnost, ali tada je već bilo prekasno za popravljanje štete, prekasno za novi početak. Otada su se svi stanovnici Pastor’s Baya morali miriti s njegovim nedokučivim nedostacima (ili ih u potpunosti zanemarivati) i živjeti neprestano se pitajući zašto ni za njih ni za gradić nikako nema istinskog napretka. Mobitel se oglasio zvučnim signalom. Dobio sam poruku koja je bila poslana s blokiranog broja, no ipak sam je otvorio. Na zaslonu je pisalo: NAČELNIK ALLAN LAŽE. Zatvorio sam mobitel i ponovo se ogledao po mračnoj, ružnoj ulici, u nadi da će se pošiljatelj poruke ukazati kao sjenka među još tamnijim sjenama, ali nigdje se ništa nije micalo. Prokleti umor. Želja da odem iz Pastor’s Baya postala je neodoljiva. Okrenem ključ u kontakt-bravi i začujem samrtnički hropac. Pokušam ponovo: drugi put se nije čulo čak ni škrebetanje. Crknuo je akumulator. Prije nego što sam počeo proklinjati Boga što me uopće doveo do mjesta na kojem se nalazim, netko mi pokuca po prozoru. Pokraj auta je stajao mehaničar s cigaretom u ustima. Spustim staklo. – Trebate pomoć? – upita. – U svakom pogledu – odgovorim. On ode do svog nedaleko parkiranog kamioneta i vrati se s baterijom za napajanje akumulatora. Podigne poklopac motora, pričvrsti štipaljke kablova i dovikne mi da probam pokrenuti motor. Auto se upali isti čas. Držao sam nogu na papučici za gas dok sam po lisnici tražio novčanicu od dvadeset dolara. Kad je vidio što radim, on zatrese glavom. – Nemojte se zamarati – reče. – Možda će vas ovo i mamini kolačići navesti da ne mislite najlošije o nama kad odete. – Gospođa Shaye je vaša majka? – Aha, i ona vam ne dijeli te kolačiće baš svakome. Ja sam Patrick Shaye, ali ovdje me svi zovu Pat. I znam tko ste vi: dosad je vjerojatno cijeli grad doznao. Nakon što smo se rukovali, on skine bateriju za napajanje s Mustangova akumulatora. – Krasna pila – primijeti. – Sami ga održavate? – Donekle.
105
– Ja volim te stare aute. Ako se na njima bilo šta pokvari, sve možete lako popraviti. Ne trebaju vam kompjuteri, nego samo sredstvo za podmazivanje i tehnička vještina. – Vidio sam vas u stražnjem dvorištu kako radite na onom Crown Vicu. Pretpostavljam da imate ugovor o održavanju vozila u vlasništvu grada? – Aha, a ako bude sreće, imat ću ga i sutra nakon što šef čuje da sam vam pomogao. Ne oprašta on samo tako. Nije pametno njemu se zamjerati. Rekao je to vedrim glasom u kojem se osjećala i natruha oštrine. Nisam ga htio dalje gnjaviti oko toga. On mi reče »Doviđenja«, pa doda: – Pretpostavljam da ćemo vas još viđati ovdje, jel’da? – Zbog čega to kažete? – Zato jer mi ne izgledate kao tip koji strugne čim pas zalaje na njega, čak i kad pas ima zube kao šef. – Imam dojam da on dobro obavlja svoj posao. – Obavlja, ali ne’š ti šta je teško održavati red u malom gradu s malim problemčićima. – Otvori vrata kamioneta. – Međutim, sada imamo veći problem. – Anna Kore. – Tako je. – Ne mislite da ju je on sposoban pronaći? – Nije na meni da to govorim. – Je li zbog toga FBI ovdje? On zatrese glavom i naceri se. – Lijep pokušaj, gospon Parker. Ja samo popravljam aute. Vozio sam za njim kojih dva-tri kilometra; prije nego što je skrenuo s glavne ceste, načas je upalio sva četiri žmigavca. Nastavio sam voziti i razmišljati o poruci na mobitelu. Allan jedva da je progovorio sa mnom, a u ono malo riječi koje smo razmijenili nisam otkrio ništa čudno ni sumnjivo. Dakle, onaj tko mi je poslao anonimnu poruku, vjerojatno preko posredničke web-stranice, mislio je na nešto izvan sfere mojih dotadašnjih spoznaja. S druge strane, možda je posrijedi bio tek pokušaj stvaranja pomutnje – kao i slanje pošiljaka Randallu Haightu – za koji je u oba slučaja mogla biti odgovorna ista osoba, ili ista skupina ljudi. Poželio sam da mi se Aimee Price nikada nije javila i da nikada nisam upoznao Randalla Haighta – ne računajući dodatne komplikacije na koje je upućivala prisutnost FBI-jeva agenta Engela. Engel je bio ozbiljan igrač. Ako je on izišao iz svog bostonskog brloga i pojavio se u Pastor’s Bayu, to je značilo da među okolnostima djevojčina nestanka ima nečega što mu se čini zanimljivim. No budući da se Engel ozbiljno zanimao isključivo za organizirani kriminal i za terorizam, nisam imao nikakve namjere sudarati se s mafijašima ili teroristima, i to bez ičije pomoći.
106
Zaustavio sam se na benzinskoj postaji i obavio još jedan telefonski razgovor, ovaj put s telefonske govornice. Naime, gospoda koju sam zvao u New York nisu voljela da ih se zove s mobitela. A ruku na srce, ta gospoda iz New Yorka uopće nisu bila gospoda.
107
XIII
S
tan se nalazio na drugom katu sumorne zgrade u Četvrtoj aveniji u Brooklynu. Cijeli blok kuća nije bio baš najružniji na aveniji, ali nije bio ni daleko od toga. Urbanistički plan četvrti izmijenjen je 2003. godine s namjerom da Brooklyn dobije svoju Park aveniju, u kojoj će otmjeni i skupi stambeni objekti zamijeniti autolimarske radionice. Nažalost, na samom početku provedbe projekta, Gradski ured za urbanizam srezao je proračun, pa su u prizemlju novoizgrađenih zgrada umjesto dućančića i izloga osvanuli ventilacijski odvodi i garaže. Projektanti su na koncu uvidjeli da su pogriješili, no bilo je prekasno da se već učinjena šteta popravi. Tako se Četvrta avenija pretvorila u neskladnu mješavinu trgovina, restorana i odbojnih brutalističkih21 pročelja. Muškarcu, koji je pred vratima zgrade pregledavao brojeve zvonaca na ploči s parlafonom, činilo se da su prometom zagušene kolničke trake jedino što je zajedničko Četvrtoj aveniji i njegovoj ljubljenoj Park aveniji. Najradije bi bio podbrusio pete i začas se našao negdje na Petoj ili Sedmoj aveniji, tamo dalje prema Slopeu. No to bi ipak značilo da ga život u Brooklynu barem donekle zanima, što ni slučajno nije bilo točno. Mogli su ljudi naklapati do mile volje o tome kako se taj dio grada pretvorio u novu boemsku četvrt, ali on nije nasjedao na takve priče: uostalom, nikada ga nisu zanimale ni stare boemske četvrti, a sve što je njemu bilo potrebno nalazilo se na otoku Manhattanu. Da se njega pitalo, preostala četiri gradska okruga22 glatko su mogla biti odrezana nekakvim golemim sječivom i otegljena do Grenlanda – osim komadića Queensa gdje se nalazio JFK, prema kojemu bi putnike prevozili trajekti. Voda je, također s razlogom, odvajala i Jersey od Manhattana. Kad je bio izrazito loše volje, njegovi su planovi za uspostavu novih odnosa između Manhattana i New Jerseya uključivali zatrpavanje tunela, miniranje mosta Georgea Washingtona, te usmjeravanje cijevi teške artiljerije prema zapadu, tek toliko da oni koji su ostali na drugoj obali ne bi počeli smišljati gluposti. Doduše, u tom bi se slučaju moralo pronaći neko drugo mjesto za ukapanje mrtvaca, no i najsavršeniji plan uvijek ima pokoji sitni nedostatak. Na ploči postavljenoj pokraj glavnog ulaza u zgradu nije bilo kamere, a uz zvonca nisu bila ispisana imena. On pritisne dugme s brojem koji je ranije dobio; ženski glas ga upita kako se zove, a on izgovori svoje ime – to jest, ime. U toj vrsti posla od nikoga se, na koncu, nije očekivalo da se služi pravim imenom – ni od posrednika, ni od korisnika usluga, a pogotovo ne od djevojaka. Njegovo osobno 21
Brutalizam – stil u modernoj arhitekturi koji je cvjetao od 1954. do 1970. godine; naziv je izveden iz francuskog pridjeva »brut« (grub, sirov), kojom se označavao lijevani beton s vidljivim tragovima oplate. (Nap. prev.) 22 Osim Manhattana, gradski okruzi su Bronx, Brooklyn, Queens i Staten Island. (Nap. prev.
108
iskustvo u takvim je stvarima bilo ograničeno, ali ne zbog nedostatka životnog iskustva, nego zahvaljujući vlastitom izboru i načinu razmišljanja. Parlafon zazuji; on uđe, zaobiđe lift i krene stubama prema stanu. Dok se penjao, na stubištu su se postupno palila svjetla: neznatni ustupak ekološkoj osviještenosti u zgradi koja je bila tako loše građena da je kroz spojeve među zidnim blokovima gotovo vidio kako se pred kućom mijenjaju svjetla na semaforu. U većini stanova pokraj kojih je prošao vladala je tišina. Prethodnom provjerom dokumentacije ustanovio je da je naseljeno otprilike šezdeset posto zgrade; na tapisonima i svemu ostalome već su se vidjeli znaci pohabanosti i zapuštenosti. Stan koji je tražio nalazio se na kraju hodnika. On pokuca na vrata; opazio je kako se špijunka načas zatamnila. Žena koja mu je otvorila imala je na sebi crvenu pletenu haljinu i tamnomodre traperice. Bila je bosa i smrdila je po cigaretama. Platinasto obojena kosa bila joj je prošarana crvenim pramenovima – kao da je pred kratko vrijeme pretrpjela udarac u glavu, ali se još nije dovoljno pribrala da spere sa sebe krv. Procijenio je da bi mogla imati oko trideset pet godina i da se zbog teška života prerano postarala. Takav je bio posao kojim se bavila: istrošio ju je, U međuvremenu se možda uspela na ljestvici do položaja svodilje, ili je pak, uz određenu novčanu naknadu, preuzela ulogu spremačice. – Bok, zlato – reče. – Samo uđi, ovuda. S lijeve strane vidjela se kupaonica, uz koju su bila još jedna zatvorena vrata; žena ga povede nadesno, do dnevnog boravka. U boravku su se također nalazila dvoja vrata – jedna otvorena, jedna zatvorena. Ona otvorena vodila su u tijesnu kuhinjicu. Na pultu je, uz paketić tortilla čipsa i napola pojedeni sendvič, stajala čaša umrljana tragovima mlijeka. Iza zatvorenih vrata dopirali su prigušeni zvukovi: učinilo mu se da čuje još jedan televizor, osim onoga u boravku. – Jesi li pripadnik ikakve službe odgovorne za provođenje zakona? – upita ga ona. – Ne, nisam. – Moram pitati. – Da, znam kako to ide. Prema općeprihvaćenom uvjerenju, prikriveni operativac bio je dužan otkriti svoj identitet ako tkogod od njega zatraži da se predstavi. Premda je svakome sa zrnom soli u glavi bilo jasno da bi pridržavanje takve odredbe učinilo besmislenim sam pojam tajne operacije, uvijek ga je iznenađivalo kako mnogi koji su se bavili istom vrstom posla kao i žena što je s njim upravo razgovarala uporno vjeruju u tu priču. Formalno uzevši, odvjetnik bi prigodice mogao tvrditi da se radi o navođenju na počinjenje kaznenoga djela, no i sama definicija »navođenja na počinjenje« bila je ponešto maglovita – osobito u slučajevima poput ovoga, u kojem je od početka postojala očita namjera da se kazneno djelo počini. Uostalom, sve je to na koncu bilo diskutabilno. On je došao do zaključka da je kriminologija 109
kao znanost zapravo manjkava: kriminalci su uglavnom bili tupoglavci, a najveći dio znanstvenih teorija zasnivao se na proučavanju počinitelja koji su uhvaćeni – dakle, ili su bili glupi, ili nisu imali sreće. Naprotiv, mnogo je manje bilo studija o počiniteljima koji nisu uhvaćeni – dakle, bili su pametni i imali su malo, ali zaista malo sreće. Sreća se mijenjala, pamet je ostajala za cijeli život. Iščeprka omotnicu iz džepa na kaputu i položi je na stol, upravo onako kako su mu rekli da učini kad je prvi put telefonirao. Žena zaviri u omotnicu, prstima hitro prebere novčanice, pa spremi novac u ladicu ispod televizora. – Nemaš ništa protiv da te pretresem? On podigne obrvu. – A zašto bi me pretresala? – Svojedobno je znalo biti nevolja – ne kod nas, ni slučajno, nego kod drugih koji se bave istim poslom. Pojavljivali su im se tipovi koji bi vadili noževe i užad. Mi se brinemo za sigurnost, kako tvoju tako i našu. Nije baš bio uvjeren u njezinu zabrinutost, no svejedno joj je dopustio da ga nevješto isprepipa. – Hvala na razumijevanju – reče ona. – Fino ćeš se zabaviti. – Mogu li sada vidjeti djevojku? – Naravno. Eno je tamo. Svidjet će ti se. Baš onakva kakvu si naručio. Pošao je za ženom kroz predsoblje do zatvorenih vrata pokraj kupaonice. Ona pokuca i u isti mah otvori vrata iza kojih se ukaže udobno namještena, prigušeno osvijetljena spavaća soba. I u toj se sobi nalazio televizor preko čijeg je ekrana poskakivao znak za uključeni DVD uređaj. Prostoriju je ispunjavao težak miris, ali ne dovoljan da prikrije ustajali vonj seksa. Djevojčuljak na krevetu bio je odjeven u baby-doll spavaćicu. Ni šminka nije mogla prikriti njezinu dob: donedavna se valjda i sama igrala s bebama. Dvanaesttrinaest godina, pomisli on. U plavo obojenoj kosi nazirao se tamni izrast. – Ovo je Anja – prozbori žena. – Anja, pozdravi Fredericka. – Bok – izusti Anja; čak se i u toj kratkoj riječi razabirao strani naglasak. Jedan joj se kraj usana uzvine, no nikome ne bi palo na um da to nazove smiješkom. – Bok – odvrati klijent glasom koji je odavao sumnjičavost. – Nešto nije kako treba? – upita žena. – To nije ono što sam naručio. Ton ženina glasa u hipu se promijeni, ali je ipak nastojala i dalje ostati uljudna. – Razgovarali smo telefonom. Ja sam osobno zapisala sve pojedinosti narudžbe. Tražio si plavušu. – Ovo nije plavuša. Vidim joj izrast. Anja je pomicala oči od lica do lica i pokušavala pratiti razgovor. Shvatila je da je muškarac nezadovoljan, ali ništa više od toga. Nije voljela kad bi klijenti već na početku bili nezadovoljni. Ono što je slijedilo obično bi tada bilo mnogo teže. 110
Privuče noge uz tijelo i obgrli ih rukama. Nasloni bradu na koljena: u tom je položaju izgledala još mlađa. Pokraj nje su na noćnom ormariću stajali prezervativi i kutija papirnatih maramica. – Žao mi je – nastavi žena – ali mi smo se dogovorili. Ma gledaj, kad se svjetla još malo priguše skoro da i nećeš primijetiti razliku, a osobito ne tamo gdje je najvažnije. – Razvratno se naceri. – Dakle, ako se budeš htio tuširati – – Neću se tuširati – prekine je on. – Hoću nazad svoj novac. Više nije ni pokušavala izigravati pristojnost. Gornja joj se usna nehotično nabrala kao u životinje koja se sprema zarežati – poput psa koji objavljuje posljednje upozorenje prije nego što ugrize. – Ne dolazi u obzir. Platio si za jedan sat. Možeš s njom igrati i »Čovječe, ne ljuti se« ako te volja, ili razgovarati o tome kako si proveo dan, ili možeš jednostavno odšetati do vrata i otići negdje drugdje. Učini što god želiš, ali novac ostaje ovdje. – Uložila je posljednji napor ne bi li pokazala pomirljivost. – Vidi, zlato, zašto bismo se svađali i upropastili prekrasan susret? Fino ćeš se zabaviti. – To si mi već rekla. – Cura je slatka. Svidjet će ti se. – Što se mene tiče mogla bi biti i američka miss turizma. To nije ono što sam naručio. – On izvadi mobitel. – Možda bi bilo dobro da nazovem policiju. Žena se odmakne od njega. – Rudy! – poviče. – Imamo problema! Kad su se vrata na drugom kraju predsoblja otvorila, do njega dopre razgovjetniji zvuk televizora. Upravo se prikazivala hokejaška utakmica. Nije znao tko igra. Hokej ga uopće nije zanimao. Samo su bijelci uistinu cijenili hokej, i to samo zato jer nisu znali za ništa bolje. Na vratima se pojavi muškarac u donjem dijelu trenirke, tenisicama i ogromnoj majici Yankeesa23. Imao je između dvadeset pet i trideset godina. Tijela isklesana u teretani i tamne, uredno podšišane kose, izgledao je kao student na proljetnim praznicima – samo što mu je u hlače bila zataknuta Llama. Pištolj je imao sedefastu dršku s kromiranim obrubom koji je odražavao svjetlost. Rudy se dovuče kroz predsoblje i zastane na vratima kupaonice. Zakvačio je palac desne ruke za elastični pojas trenirke, tik uz kundak pištolja, i naslonio se na dovratak. Izgledao je kao da se dosađuje. Klijent je zaključio da Rudy nije baš previše pametan. Pametan bi čovjek bio na oprezu pred mogućom opasnošću. Rudy je, međutim, bio naviknut na to da redovito zastrašuje maloljetne djevojčice i pretile klijente. Ovaj klijent pak nije spadao ni u jednu od dviju skupina. – O čemu se radi? – prozbori Rudy. Oči mu se lijeno okrenu prema ženi. – On kaže da djevojka ne odgovara njegovoj narudžbi. Želi povrat novca.
23
Yankees – profesionalna bejzbolska momčad iz New Yorka, četvrti najbogatiji sportski klub na svijetu. (Nap. prev.)
111
Rudy prasne u smijeh i usmjeri pozornost prema klijentu. – Čovječe, pa jel’ ti misliš da je ovo »Sears«? Mi ne zamjenjujemo robu i ne vraćamo novac. Dakle, možeš ostati i zabaviti se s Anjom, ili sjesti u taksi, otići do Hunts Pointa i vidjeti imaju li tamo to što ti tražiš. U svakom slučaju, lova ostaje kod nas. – Hoću svoj novac. Rudy promijeni ploču. – Kakav novac? Ja ovdje ne vidim nikakav novac. Je li na tom novcu bilo napisano tvoje ime? Jesu li ga u Narodnoj banci izdali posebno za tebe? Mislim, ja tu imam nekakvu kintu, ali sumnjam da je tvoja. Ti nisi sa sobom donio nikakve novce. Ti si nas došao posjetiti i malo se zabaviti. Ja se ne sjećam da je ikakav novac prešao iz ruke u ruku. Dragoviću moj, mijenjati šušku za piću – to je nezakonito. Morao bi paziti što govoriš. Nego, sat ti otkucava. Da sam na tvojem mjestu, ostatak vremena bih se pravio da ne razlikujem boje i jednostavno bih uživao. Ha, šta kažeš? Klijent se načas zamisli. – Ipak mislim da bih trebao nekoga nazvati – progovori naposljetku. – Ovo stvarno nije ni najmanje u redu. – Prstom je gotovo doticao tipke glomaznog crnog mobitela. Žena se odmakne još dalje od njega i stane iza Rudyja. – Dupeglavac! – reče ona. – Stvarno si kretenčina, znaš? Dolaziš ovamo i tratiš nam vrijeme. Zaslužuješ poštene batine. – Upozoravam te! – nastavi Rudy. – Bolje ti je da spremiš taj mobitel i smjesta se izgubiš odavde! On primakne ruku bliže dršci pištolja, ali ga ipak ne izvuče. Možda ipak nije tako nesposoban, pomisli klijent. Kroz glavu mu sijevne drevni aksiom: nikada ne poteži oružje ako ga ne kaniš upotrijebiti. Dakle, ili je Rudy bio pripravan ubiti ga (u kojem je slučaju njegovo oklijevanje bilo uvjetovano shvaćanjem o konačnosti tog čina), ili pak nije bio spreman zapucati (u kojem je slučaju oklijevao zato jer se bojao). Klijentu je druga mogućnost izgledala vjerojatnija – premda je, ukaže li se potreba, bio pripremljen i za onu prvu. – Znaš li što je general Patton rekao o sedefastim drškama? – upita klijent. – Rekao je da samo svodnici iz New Orleansa nose pištolje sa sedefastim drškama. Čini se da je bio u krivu. Očito ih nose i usrani makroi iz New Yorka. U tom trenutku Rudy doista posegne za pištoljem, a klijent pomakne mobitel koji je držao u ruci. Dvije nazubljene strelice na žici izlete iz vrha uređaja, probiju Rudyjevu košulju i lagano mu se zakvače za kožu na prsima, provodeći mu u tijelo električnu struju snage pedeset tisuća volti. Rudy se složi na pod divlje se grčeći. Dok je klijent uzimao Rudyjev svodnički pištolj, žena pobjegne u dnevni boravak vrišteći upomoć. Na vratima spavaće sobe ukaže se drugi muškarac, krupniji od Rudyja i jednako odjeven. Kosa mu je bila obrijana tik uz tjeme; imao je tupaste slavenske crte lica. Za razliku od Rudyja bio je dovoljno oprezan da unaprijed uzme pištolj u ruku, ali ne i dovoljno uvježban da izbjegne metke. Dva hica iz Ryanova pištolja 112
pogodila su ga u prsa. On se uhvati za dovratak i sruši se na koljena. Ponovo podigne oružje, no treći ga hitac odbaci unazad; potkoljenice su mu ostale zarobljene ispod tijela koje se grčilo jednako kao Rudyjevo, ali s drugačijim ishodom. Klijent odgurne nogom njegov pištolj i iziđe iz sobe. Dnevni boravak je bio prazan, a iz kuhinje su dopirali nekakvi zvukovi. Kad je došao do kuhinjskih vrata, on ugleda ženu kako prevrće po ladici s priborom za jelo. Udarcem noge pokušao joj je zatvoriti ladicu preko ruke, no ona je bila izuzetno brza. Nasrnula je na njega s velikim nožem za meso; rukuje, međutim, podignula previsoko, tako da joj se oštrica noža, vrška okrenuta nadolje, nalazila u ravnini s glavom. On zakorači prema njoj, dovoljno blizu da ga je mogla dohvatiti; lijevom podlakticom prikuje joj ruku uza zid, a desnom je rukom udari pištoljem postrance po glavi. Udario ju je dvaput i pustio je da stenjući spuzne na pod. Nakon što je pregledao stan i ustanovio da više nigdje nema nikoga, vratio se u predsoblje te usput opazio da se Rudy uvukao u kupaonicu. Polako se približio otvorenim vratima. Do trenutka kad je zastao na pragu, Rudy je već ispod umivaonika izvukao drugi pištolj kalibra 0,38. – Nemoj – upozori ga klijent. Rudy opali, premda se još uvijek tresao od električnog udara. Metak otkine komadić žbuke pedalj udesno od klijenta; ovaj zauzvrat pogodi Rudyja s dva hica iz Llame, baci pištolj, pa zakorači u spavaću sobu. Djevojčica po imenu Anja šćućurila se u kutu pokraj prozora rukama prekrivajući uši. – Odjensja – izgovori on. – Bistro. Djevojčica se ne pomakne. Drhtala je cijelim tijelom i zurila u njega ne trepćući: valjda se bojala da će je on ubiti čim načas sklopi oči. Klijent se pokušavao sjetiti kako se na ruskom kaže »prijatelj«; naposljetku je uspio izvući nešto iz sjećanja. – Drug – reče, pa se ispravi: – Druzja. Riječ je očito polučila željeni učinak. Iako je i dalje izgledala prestravljeno, djevojčica je prestala drhtati. On joj još jednom ponovi da se brzo odjene. Djevojčica kimne, ustane i iz zidnog ormara izvuče traperice i majicu dugih rukava ukrašenu mačkom od šljokica. Gledao ju je dok se oblačila, no njoj to kao da nije smetalo. Pomislio je kako joj, nakon svega što je preživjela, činjenica da stoji polugola pred neznancem ne može biti osobito neugodna. Na kraju je obula tenisice bez vezica. On joj pokaže da iziđe iz sobe, te se uputi za njom kroz dnevni boravak. Učinilo mu se da iz hodnika pred stanom čuje zvuk vrata koja se otvaraju i odmah brzo zatvaraju. Pucnjevi su bili nezgodni, ali ne i neočekivani: zbog toga klijent nije ni paničario. Pretražio je stan i pronašao dva iPhonea, jedan BlackBerry i 4000 dolara u gotovini, ne računajući vlastitih tisuću. Žena je prestala stenjati i onesvijestila se. Disanje joj je bilo plitko, koža plavičasta, a iz 113
uha joj je curila krv. Nije bio siguran da će preživjeti, no to mu je zapravo i odgovaralo. Uzeo je djevojčicu za ruku i odvukao je u kupaonicu, prisilivši je da prekorači preko Rudyjeva tijela. Dok je otvarao prozor okrenut prema požarnim stubama, začuo je policijske sirene kako se približavaju. Pomogne djevojčici da iziđe prva, pa i sam zakorači na stube. Na uglu ulice zaustavi se Lexus; on najprije smjesti malenu otraga, a zatim sjedne na suvozačko mjesto. – Onda, kako je bilo? – upita ga vozač. Bio je to nizak, tamnokos muškarac u starim trapericama i otrcanoj kožnoj jakni. Nije izgledao kao čovjek koji bi vozio Lexus, osim ako ga je ukrao. Ime mu je bilo Angel. – Bučno. Neuredno – odgovori mu partner, kako poslovni, tako i privatni. Zvao se Louis; bio je odjeven kao direktor jedne od onih tajnovitih, diskretnih tvrtki koje premeću tuđi novac, i to uspješno. Kosa mu je bila podšišana posve kratko uz glavu crnu poput ebanovine, a na koži mu se gotovo uopće nisu primjećivale bore. Da nije bilo sijede brade koju je odnedavna njegovao, čovjek bi mu teško odredio godine. Kozja bradica kombinirana s odvojenim brkovima bila je u frizersko-brijačkoj struci poznata pod imenom »balbo«24, no njegov ju je partner nazivao »one jebene dlake koje ti rastu po licu«. – Gadno? – zanimalo je Angela. – Dvojica mrtvih, jedna polumrtva. – Jesi li ozlijeđen? – Ne. Louis izvadi iz džepa mobitele i BlackBerry, pa stane pregledavati brojeve i imena. – Ovdje ima puno dobrih stvari – zaključi. – Puno ljudi. – izvuče ispod sjedala malo prijenosno računalo, uključi ga i počne prenositi podatke s triju mobilnih uređaja. – Znaš – oglasi se Angel – moram te pitati jesmo li mi na nekakvom križarskom pohodu? – Da, osim ako imaš na umu neko prikladnije ime – odvrati Louis. – S vremena na vrijeme poželim da me nikada nisi upoznao s Charliejem Parkerom. Bojim se da me možda zarazio idealizmom. – I ti misliš da si prešao dug put. Ja sam nekoć bio običan kradljivac. – Angel pogleda u retrovizor. Djevojčica je netremice buljila u njega. Oči su joj izgledale kao u vojnika ošamućena topovskom paljbom. – Mila, jesi li dobro? – upita je. – Mislim da baš i ne govori engleski – primijeti Louis. Upne se da iscijedi iz sjećanja ono malo ruskoga što ga je nekad znao. 24
Balbo – brada je dobila ime po Italu Balbu (1896. – 1940.), jednom od najistaknutijih talijanskih fašista, koji je za Mussolinijeve vladavine bio ministar zrakoplovstva te guverner Libije. (Nap. prev.)
114
– Harašo? Djevojčica kimne glavom. – Ti v bezopasnosti. Druzjci. – Što si joj rekao? – Rekao sam joj da je izvan opasnosti i da smo joj mi prijatelji. To je sve čega se sjećam. Za bilo što drugo morat ćemo se zaustaviti u Brighton Beachu25 i pozvati nekog konobara da nam prevodi. Osjeti pritisak na ruci. Djevojčina bijela ručica počivala mu je na podlaktici. – Dina – progovori ona. – Ne Anja. Dina. – Dina – ponovi Louis. Uhvatio joj je ruku i zadržao je u svojoj. Sklonište se nalazilo u Canarsieju, gotovo nadomak Jamaica Baya. Kad su stigli do susjednog bloka kuća, Angel je nazvao s jednoga od ukradenih mobitela. Javila mu se ženska osoba, kojoj je rekao da dovode djevojčicu – žrtvu trgovaca seksualnim robljem, te da uz nju šalju mobitele kojima su se koristili počinitelji. Ugasili su svjetla na automobilu i pokazali djevojčici zgradu skloništa. Predali su joj mobitele i novac. – Pazit ćemo na tebe, Dina – reče Louis. S dva prsta dotakne svoje oči, potom okrene prste prema njoj, pa prema skloništu. – Ja tvoj drug. Angel joj otvori vrata. Djevojčica iskorači jednom nogom iz automobila i zastane. – Ja ničevo ne videla. Louis nemoćno digne ruke i zatrese glavom. – Žao mi je, ne razumijem. Ona se namršti i ponovi rečenicu, ali na engleskom. – Ja ništ’ vid’la – izgovori pažljivo, i ode. Obojica su je gledala kako se udaljava i pogledom traži sumnjive prolaznike na cesti. Kad se približila skloništu, vrata se otvore, a na pragu se ukaže ženski lik. Žena nježno položi ruku na Dinino rame i uvede je u sigurnu kuću. Dina se nije osvrnula; dvojica njujorških džentlmena odvezla su se na svoju stranu.
25
Brighton Beach – četvrt na obali oceana u južnom Brooklynu, poznata po velikom broju stanovnika kojima je ruski bio materinji jezik; prvi val doseljenika – većinom Židova iz Odese – stigao je četrdesetih i pedesetih godina, pa je četvrt prozvana »Mala Odesa«. (Nap. prev.)
115
XIV
D
empsey i Ryan sjedili su u bezličnom kafiću na bostonskom Scollay Squareu. Ako je u Bostonu i postojalo nezanimljivije mjesto od Scollay Squarea, Dempsey ga još nije pronašao. Da, neke su četvrti bile odvratnije i zapuštenije – naselja socijalnih stanova, pustopoljine i smetlišta – ali Scollay Square nalazio se u srcu grada: gomila neoprostivo ružnih betonskih gromada tvorila je takozvano Upravno središte kojim su dominirale gradska vijećnica i zgrada »John Fitzgerald Kennedy« s uredima tijela savezne vlasti. Nekoć davno, još u 18. stoljeću, Scollay je bio dom bostonske elite. Tijekom 19. stoljeća ondje su se gradile kuće s pročeljima ukrašenima polukružnim istakama i raskošne kuće u nizu. Kasnije su se naselili imigranti, elita se odselila, a Scollay je postao središte trgovačkih djelatnosti i zabavnog života. Zabavni sadržaji najvećim su se dijelom odvijali u veličanstvenoj građevini Howard Athenaeuma, kasnije poznatoga pod imenom Old Howard. Međutim, šezdesetih godina prošloga stoljeća odlučeno je da je staro loše, a ružno dobro, pa je određeno da se Scollay ima srušiti. Old Howard je predstavljao jedinu ozbiljnu prepreku ostvarenju plana, tim više što se mnoštvo zabrinutih građana zalagalo za njegovu obnovu. Kampanja je neslavno završila kad je 1961. godine Howard izgorio do temelja; nitko nije uspio otkriti uzrok požara, no mnogi su ljudi spremno nagađali što je posrijedi. Kao što je i Dempsey dobro znao, u Bostonu nije nedostajalo tipova koji su bili spretni sa šibicama. Nakon uništenja starog Scollaya, na Lower Washingtonu je otvoren niz striptiz-klubova i pornokina, no ekscesi iz Ratne zone26 uglavnom su već bili stvar prošlosti. Dakle, Scollay Square je bio bezopasno područje, koliko je u njihovu trenutačnom položaju uopće bilo moguće pronaći sigurno mjesto: samo bi luđaku palo na pamet da pokuša nekoga ucmekati na dva koraka od gradske vijećnice i od zgrade koja je bila puna saveznih agenata kao šipak koštica. Dempsey još uvijek nije pouzdano znao jesu li im svoj trojici glave ucijenjene, zbog čega je sastanak i bio ugovoren. Slutio je da Ryan dijeli njegovo mišljenje, premda ga pred njim nije naglas izgovorio: bilo je samo pitanje vremena kada će pasti konačna presuda, ako već i nije bila izrečena u njihovoj odsutnosti. Svako je ubojstvo moralo biti odobreno; neodobrena ubojstva povlačila su za sobom neodgodivu smrtnu kaznu nad počiniteljima – tako je barem bilo u teoriji. U praksi bi – osim u izuzetnim okolnostima – presuda obično bila izvršena samo nad osobom koja je povukla otponac, a ne i nad nalogodavcem koji je počinitelju 26
Ratna zona – četvrt u centru Bostona, poznata po mnoštvu striptiz-klubova i javnih kuća. Naziv ima dvostruko značenje: s jedne strane, područje je bilo poznato po kriminalu i nasilju, a s druge strane, uvijek je bilo prepuno vojnika i mornara u uniformama. (Nap. prev.)
116
pokazao u koga da uperi oružje. Međutim, ako je donešena odluka da se Tommyja Morrisa spremi pod ledinu, dodatni utrošak od nekoliko metaka za ljude koji su mu do kraja ostali odani vjerojatno ne bi odveć uzrujao naručitelje smaknuća. Kao svaki dobar kockar, Dempsey je htio ustanoviti u kolikoj se opasnosti nalaze prije nego što odigra sljedeći potez. Naoko su dokono sjedili uz kavu, promatrajući turiste i poslovne ljude koji su prolazili ispred njih. Iz jednog od obližnjih restorana izbacili su hrpu pljesnivih krafni i peciva da ih pojedu ptice, pa su se galebovi i golubovi međusobno otimali za otpatke. Dempsey je naručio kavu za Ryana koji je sumnjičavo gledao u šalicu. – Šta je ovo? – upita. – Latte. – A čeg’ ima unutra? – Kave. To je kava. Ti s’ naručio kavu. – Da, al’ običnu kavu. – To ti je obična kava. Sam’ u nju metnu mlijeka. – Ja volim sam sebi dodat’ mlijeko. – ‘Ajde, pij. Moraš proširit’ horizonte. Ryan oprezno otpije gutljaj. – Ima okus po mlijeku. – Tako mi svega, baš me briga kol’ko se cajkana ovud’ šeta: pusti’ću te da iskrvariš na podu ak’ ne umukneš i ne popiješ tu kavu. Ryan se uvrijeđeno namršti. Počela je sipiti kišica, toliko sitna te se vidjelo da pada jedino po presijavanju asfalta i po tome što su svi prolaznici hodali s »bostonskom kišnom facom«, kako je Ryan nazivao izraz lica koji je odražavao duboko nezadovoljstvo Bogom i vremenskim prilikama. Dempsey je ispio kavu. Bilo je trenutaka kad bi poželio da još uvijek puši, umjesto što nosa naokolo sa sobom kutiju »Camela« kao podsjetnik na naviku koju treba izbjegavati: samome je sebi priznavao da je to nastrano. Cigareta je donekle ublažavala napetost, ali je određena razdražljivost ostajala. U krilu mu je ležao presavijeni primjerak Boston Phoenixa. Desnom je rukom čvrsto držao pištolj koji je bio sakriven ispod novina. Tek kad se pojavio Joey Tuna s rukama zabijenima duboko u džepove ogrtača, Dempsey se malko opustio. Joey je bio vlasnik ribarnice u Dorchesteru, od koje je zarađivao dobro, a sa strane se bavio poslićem od kojega je zarađivao još bolje: ta je dodatna djelatnost uključivala drogu, oružje, naplaćivanje zaštitarine, prostituciju i zelenašenje; usto je imao veze uzduž i poprijeko Sjeveroistoka. Joeyev ujak, mlađi od Joeya (što Dempsey nikad nije uspio shvatiti) i s još boljim vezama (što je itekako shvaćao), gulio je desetogodišnju kaznu u zatvoru Cedar Junction, koji su svi iz Joeyeve generacije i dalje zvali Walpole. Joey je bio pravi tip za sastanke na kojima je povjerenje bilo od presudne važnosti, jer se podrazumijevalo da je u blizini Joeya Tune jedina osoba koja poteže oružje sam Joey Tuna. Premda je Joey bio jamac sigurnosti tijekom sastanka, Dempsey je svejedno bio oprezan: nije mu 117
se sviđala pomisao na to da bi netko mogao pričekati Joeyev odlazak, pa se okušati u malo drugačijoj vrsti ponašanja. Stoga je bilo pametno sastati se na mjestu koje je bilo zaštićeno, javno i prepuno policajaca – uz uvjet da ti isti čuvari reda i zakona ne gledaju odviše pozorno kroz zatamnjena stakla kafića. Joeyevo pravo ime bilo je Joey Toomey, no gotovo za sve koji su ga poznavali zvao se Joey Tuna. Među ništarijama niže kategorije bio je poznat pod još jednim imenom, koje nitko nikada nije izrekao naglas u njegovoj prisutnosti, a i inače se izgovaralo samo šapatom. Zvali su ga Joey Tumuli27. Ušao je u kafić, odmaknuo stolicu od stola i sjeo. Moglo mu je biti blizu sedamdeset godina, ali se dobro držao. Kosa mu je posijedila negdje nakon tridesete (ljudi su se – dakako, iza njegovih leđa – šalili da se to dogodilo kad je jednom neki klijent od njega zatražio zajam); preuranjene sjedine pridavale su njegovu izgledu svojevrsnu otmjenost, koja nimalo nije naškodila usponu do iznimno utjecajnog položaja na kojemu se nalazio. Odlikovao se čvrstom građom svojstvenom ljudima koji su se većinu života bavili teškim fizičkim poslovima. Žene određene dobi još su ga uvijek smatrale privlačnim muškarcem – sve dok ne bi otvorio usta: Joey Tuna nije nimalo mario za popravljanje zubi koji su mu, kad bi se nasmiješio, izgledali poput polomljena drvenog plota. Dempsey je znao da Tuna ima ženu, premda je nikada nitko nije vidio. Poput njezina supruga, ni ona nije bila sklona bespotrebnom druženju s ljudima. – Očajno vrime – prozbori Joey. Puste godine koje je proveo u Bostonu jedva da su ostavile ikakva traga na njegovu naglasku – kao da je upravo sišao s broda s vrećom na leđima. Dempsey nije bio jedini koji bi povremeno jedva razumio što Tuna govori. – Nisan kiše ni vidija, a mokar san k’a miš. Joey se rukuje s Dempseyem, a Ryana nagradi dobrohotnim kimanjem. – Šta vam mogu don’jet, gos’n Toomey? – upita Ryan. Dempsey je primijetio kako je Ryan uvijek pristojan u nazočnosti starijih ljudi. Pametan mladić. Pun poštovanja. Da su se stvari drugačije odvijale, mogao je daleko dogurati. – Misliš da ovdi imaju čaja? Ja nika’ ne dolazin na ovak’a mista. Moga’ bi kupit’ bokun plantaže za ono koliko ti naplatu ćikaricu kafe. – Imaju oni čaja, sam’ se tebi ne b’ svidio – reče Dempsey. – Koriste vodu iz aparata. Neće ti imat’ pravi okus. Nije to prava temperatura za čaj. Joey prevrne očima. Nalazio se na mjestu gdje se nije osjećao ugodno, baš kako je Dempsey htio. Joey Tuna je volio restorane u kojima je njegovo ime bilo svima poznato i u kojima se jelovnici ispisani na pločicama nisu promijenili od Dana pobjede nad Japanom. Joey Tuna nije pio, nije se drogirao i nije zalazio u noćne lokale. Šest dana tjedno jeo je sendviče na prljavom stolu u uredu koji je 27
Joey Tumuli – pokušaj prenošenja igre riječi: Joeya Tunu zvali su i Joey Tombs (=grobovi); »tumul« je u hrvatskom jeziku naziv za grobnu humku (pretežno se koristi u povijesti i arheologiji). (Nap. prev.)
118
smrdio po ribi i pio prokuhani čaj iz otučena metalnog lončića, zagrijana na malom električnom rešou. Joey Tuna je bio tradicionalist, pripadnik stare škole od glave do pete, vičan tapšanju po leđima i rukovanju. Joey Tuna je bio čovjek od lažnih osmijeha, časni mešetar za nečasne ljude, arhivar starih, prašnjavih dugova i nerazboritih, u žurbi izrečenih obećanja. Joey Tuna je bio hladna, nemilosrdna prazna ljuštura: ribe s kamenih stolova u ribarnici bile su toplije od njega. – A onda kafu, kafu! – prihvati. – Crnu s teke mlika. Nemoj mi ono niko govno – mocha, ih kako se zove. Ryan ustane i ode obaviti narudžbu. – Kako si, Joey? – upita Dempsey. Sjedio je leđima okrenut zidu, a desna mu je ruka još uvijek bila sakrivena ispod novina. – Dobro. Doduše, artritis mi se probudija. To ti je do vrimena, i do stađuna. Bi’ću raspet k’a Krist na križu o’sad pa do aprila. Izvadi maramicu iz džepa i usekne se. – Oli ti je nešto s rukon, Martine? – Ama baš ništa, mogu reć’ sa zadovoljstvom. Brzo reagira na podražaje. – Onda nan se triba nadat’ da ni’ko neće razbit’ ćikaru. – Ovo su opasna vremena, Joey. – A jesu li vrimena ikada drugačija? – Joey spremi maramicu, polagano i pazeći da mu samo vrhovi prstiju uđu u džep. – Nisi moga’ izabrat’ neko misto ‘di je još više vruće, a? Federalci nas neće ni tribat’ vodit’ nigdi dalje ako dođu po nas. Mogu lipo zakračunat’ vrata i ostavit’ nas ovdi. – Ima tu puno zle krvi. Pomislio sam da ne b’ škodilo imat’ snage reda i zakona u blizini. – Oli mi ne viruješ? – Ma ja teb’ vjerujem – reče Dempsey, pazeći da mu se na licu ne primijeti kako laže. – Za one druge nisam baš tak’ siguran, a ne mogu se c’jeli dan skrivat’ pod tvojim kaputom. Joey skrene pogled. – Nu, kako stvari stoje, triba b’ ti ostat’ pod mojin kaputon i malo dulje. – E, zato i jesmo ovdje. Tommy je zabrinut. – Pa i triba bit’ zabrinut. Svi smo zabrinuti. – Daklem, šta poduzet’? – On bi triba’ jednostavno otić’ ća. Ja san mu to već rek’a. – Ne može on sebi dozvolit’ da ode. On ‘oće gradit’ ispočetka. – Sve je propalo, il’ ka da i je. Oni će ga pokopat’ pod ruševinan’ onoga šta je još ostalo. – Eh, vidiš, Joey, on pokušava pojmit’ gdje je sve to pošlo ukrivo. On misli da ak’ mu to uspije, onda će moć’ ispravit’ stvari. 119
– Loša ulaganja. Loša srića. To se moglo dogodit’ svakomu. Kad nešta krene nizbrdo, brzo se smandrlja. To ti je k’a stina koja se kotrlja niza stranu. Ako je dosta velika i ako u’vati dosta brzine, ne mo’š je zaustavit’. Okriće se i privrće, i gnječi sve šta jon se nađe na putu. Ja san mu to pokuša’ reć’, ali me on nije ‘tija slušat’. – Ha, al’ Tommyju se čini da su se možda neki udružili da zakotrljaju tu stijenu baš u njegovom pravcu. Namjestili su mu zamku da propadne, tako on misli. – Martine, loš pitur uvik govori da su mu krivi pineli. To znaš i ti. On je pravija pogreške, a sa’ traži nekoga drugoga na koga će prebaci’ odgovornost. Čovik ga može razumit, al’ to isto nije u redu. Ima dugova koji se moradu platit’. Osin ako ne osvoji glavni zgoditak na lutriji, mora’će smanjit’ udjele u zaradi od biznisa da podmiri obaveze. – Ti udjeli su sve šta on ima, Joey. Nek’ ode, ništ’ mu neće ostat’. – Osta’će mu život. – Kol’ko dugo? – Šta si s tin ‘tija reć’? – Znaš ti šta. – Ne, ne znan. – ‘Ajde, Joey, prestar si da b’ se igrao junferice. Ryan se pojavi s kavom. – Ima li mlika? – upita Joey. – Pa vi ste rekli da ‘oćete crnu. – Crnu, pa onda mliko. Nisan ‘tija da mi je sjebu tamo iza šanka, da mi sipaju po njoj niko govno. – Donesem vam vrčić. – Ma ne, ti uspi mliko. Nemoj previše. Samo joj dodaj teke kolura u obraze. Ryan pogleda u Dempseya. Nije imao pojma što to znači. – Nek’ malo posmeđi. K’o cura iz Azije. Ryan se udalji, još smeteniji nego dotada. – Prestar da bi se igra’ junferice, a? – nastavi Joey. – Bome, imaš jezičinu k’a krava rep. Mora’ bi mi pokazivat’ više rišpeta. – Ipak se usput nacerio. Ryan se vrati s kavom. Joey je pogleda, kuša, pa kimne glavom. – Dobar si ti momak. ‘Aj sa’ lipo vanka jedan minut, molin te. U’vati teke zraka. – Pada kiša – primijeti Ryan. – To ti je zdravo za kožu. ‘Ajde ća.
120
Ryan uzdahne i iziđe sa svojom kavom. Stajao je leđima okrenut kafiću; jednom je rukom držao šalicu, a drugom pištolj sakriven u džepu crne kožne jakne. Posebno je za tu svrhu oparao podstavu – trik kojem ga je naučio Dempsey. – Mali je dobar. Mog’o si ga pustit’ da ostane – reče Dempsey. – Mlad je, a ja nišan siguran koliko zna ih ne zna. Zatin, on pažljivo sluša, a ja ne volin da judi slušadu osin kad in ja dozvolin. Nije mi drago izdavat’ tuđe povjerenje. Nego, šta se tiče Tommyja i njegovi’ problema, sve ti je onako kako san ti reka’. Bolje ti je da dalje ne kompliciraš. – Tommy se boji da se stvar već zakomplicirala. – Misliš na curicu. – Tako je. To nije u redu. – Ta mala nema nikakve veze sa svin ovin. – Mi i jesmo ovdje zbog djevojčice. Tommy ‘oče bit’ siguran da ona nije kod Owenyja. – Nije. Ja san ga pita’. Mala nije kod njega. Tako mi je reka’. – Uza svo dužno poštovanje, šta bi ti drugo i rek’o. – Pazi se, Martine – Joey zamaše žuljevitim prstom prema njemu. Uvik san prema tebi bija puno tolerantan. Ti si pametniji nego desetorica njih skupa, ali me isto zbog toga ne smiš podcjenjivat’. Lipo ti govorin, curica nije kod Owenyja. Da je, ti bi za to dozna’ već otkad. Kakvoga bi smisla imalo otet’ je i onda je ne iskoristit’ ka’ sredstvo pritiska? Tako ti Isusa, on valjda nije ni zna’ za tu malu dok je ti nisi meni spomenija. – Joey srkne kavu. – Neloša je ova kafa. Drago mi je da je ja ne plaćan, ali nije loša. Zahvaljujući kavi naizgled se donekle opustio, ili je – kako je Dempsey pretpostavio – iskoristio kratak predah da promijeni pristup i zaogrne novu krinku. Da na kocki nije bio toliko visok ulog, Dempsey bi možda i uživao u predstavi. – To je strašno – nastavi Joey. – Mlada curica, pa tako oteta. U šta se ovi svit pretvara, Martine moj? U sljedećem trenutku, kad je Joey opet zamijenio masku, kod Dempseya je nestao i posljednji ostatak poštovanja koje je osjećao za starog mahera – kao da mu je s očiju spala gusta mrena. – ‘Ko zna šta je sve podnila – znaš na šta mislin? Ima nastrani’ tipova koji bi se ka’ od šale iživljavali na ditetu, silovali je i ostavili da umre u jarku. Da je to moje dite, ne znan šta bi’ učinija. Valjda bi’ učinija sve, sve šta postoji, da jon pokušan pomoć’. Sklopio je ruke i namjestio palce u križ, upravo onako kako ih je držao svake nedjelje dok bi pognute glave i zatvorenih očiju klečao i molio na misi u jedanaest sati u crkvi Svetoga Franje Saleškoga, kao da se Bogu hoće slušati molitve takvih kakav je on.
121
– Mi gori poznamo jude, Martine. Imamo veza. Ako Tommy postupi kako je pravo, mi možemo nešto učinit’ za njega. Posla’ćemo i’ da temeljito pretražu šikaru. Pritisni’ćemo sve perverznjake odavde do Kanade. Mi mu možemo pomoć’, Martine, samo ako on bude ‘tija pomoć’ sam sebi. Dempsey se zapitao drže li oni ipak djevojčicu i je li sve to dio igre: namamiti Tommyja u stupicu dok je slab i dokrajčiti ga prije nego što oslobode curicu. Jer će je oni nesumnjivo pustiti: čak ni ljudska olupina pocrnjela srca poput Joeya Tune ne bi htjela imati na duši smrt djeteta. – Svakako ću mu to prenesti – izgovori on naglas. – Ti napravi šta god ‘oćeš. Ja san ovdi da pomognen ako bude tribat’. – No čak i ak’ mala nije kod njega – nastavi Dempsey – Tommy želi da se Oweny povuče. Oweny se ponaša k’o da Tommy već leži u grobu i k’o da je sve oporučno ostavio baš njemu. – Tommy umire, Martine. On samo neće to priznat’. Ka’ čovik umire, lešinari počinju kružit’ naokolo. – Oweny ne kruži, Joey. On otkida meso s Tommyjevih kostiju dok je ovaj još živ. Nije da Tommy umire: Oweny ga ubija. – Ima tu i drugi’ problema, Martine. I ti si to sam reka’. Nisi ni ti više junferica. Ako je Tommy očajan, onda je i opasan. On je već dugo vrimena u điru. Zna’ bi navest’ puno imena. Moga’ bi povridit’ puno judi. U prošlosti nan je bilo dosta takvi’ stvari. – Tommy nije takav, Joey. Ti to znaš. Pouzdan je. – Jesi li ikad bija u saveznon pržunu, Martine? – Ne. – E, pa, da si bija, zna’ bi da je polovica momaka dospila unutra zato šta su virovali nekomen za koga su mislili da je pouzdan. Sva’ko je pouzdan dok ne dođe vrime da prestane bit: ka’ mu je na kocki opstanak i ka’ mora sklopi’ nagodbu da ostane živ. Da san ja Tommy, ja bi’ sad sebi tražija izlaz. Jedan izlaz je na pljucomet odavde. – Palcem pokaže iza leđa, u smjeru u kojem se nalazilo gnijezdo predstavnika zakona. – Ja b’ to znao, Joey. Da on razmišlja na takav način, ja b’ to znao. – Ne budi blesav. Nećeš ti ništa ni znat’ dok ti ne zakucaju na vrata sa saveznin uhidbenin nalogon. Onda ćeš doznat, ali će bit prekasno da išta napraviš. U ovomen gradu ima judi koji nemadu namjere umrit u pržunu, a ja san jedan od nji’. Nemoj mislit’ da si ti siguran. On će te otkucat’ skupa s namin ostaliman. Tako oni radu, ti kurbini sinovi. ‘Oče čut’ sve, svako ime koje moš’ iscidit’ iz sebe, svakoga muškoga i svaku žensku koji su ti ika’ u životu učinili uslugu. S njima ti je sve oli ništa, sve oli ništa. – Kažem ti, Tommy ne pokušava sklopit’ nagodbu.
122
– Ah, ti kažeš, ti kažeš. – prekine ga Joey odmahnuvši rukom. – Slušaj ti mene: jedino šta ti tribaš kazat’ je da kažeš Tommyju neka dođe k namin. Organizira’ćemo zasjedanje. Na’ćemo rješenje. Ako je pouzdan kako ti govoriš da je, onda mu se ne triba ničega bojat’. Joey položi svoju mesnatu šapu na Dempseyev zglavak i stisne ga tako jako da su vršcima Dempseyevih prstiju stali prolaziti trnci. Na Joeyevim usnama sjale su kapljice pljuvačke; Dempsey je njušio ustajali vonj ribe koji je uvijek lebdio oko njega. – Razumiš li ti mene, Martine? – Smrad je preplavio Dempseya, a koža ga je pekla kao da je alergičan na tog odvratnog čovjeka. – Kaži mu da dođe, ili bi me ti moga’ nazvat’ i reć’ mi di ga moremo nać’. To je sve šta tribaš učinit’. Mi ćemo se pobrinit’ i za tebe i za njega. To ti obećavan. Sve će bit’ sređeno kako valja. Obojica su znali o čemu je zapravo riječ. Govorilo se o činu izdaje, nakon kojega su preostajala samo dva izlaza: otići u izgnanstvo, ili se pretvarati da je život u Bostonu ipak moguć i prihvaćati svaki posao koji ti daju – sve dok te naposljetku ne odluče dokrajčiti metkom, jer se čovjeku koji je izdao svog šefa ne može vjerovati. Dempsey povuče ruku i pogleda na sat. Owenyjev izaslanik kasnio je već petnaest minuta. Sastanak je bio isplaniran tako da Joey dođe prvi: njegova je prisutnost trebala osigurati da razmjena informacija ostane u granicama pristojnosti. Međutim, Owenyjev se čovjek još nije pojavio. Ryan je ispred kafića već popio kavu i nemirno se premještao s noge na nogu. – Owenyjev momak je već mor’o stić’ – započne Dempsey, no Joey ustane i počne zakopčavati kaput. – Kuda ćeš? – upita Dempsey. – Zasjedanje još nije održano. – Je, održano je – odvrati Joey, a Dempsey osjeti kako ostaje bez zraka, kao da ga je netko udario u želudac. Owenyjev momak neće doći. Nije ni bilo predviđeno da dođe. Joey je govorio u Owenyjevo ime. Joey je govorio u ime svih njih i svakoga ponaosob, u ime svakog čovjeka koji nije bio Tommy Morris i koji nije bio povezan s Tommyjem Morrisom, u ime svakog čovjeka koji je želio ušutkati Tommyja metkom u potiljak, preliti njegovo tijelo vapnom od kojega peku oči, pa uzeti čekić koji je unaprijed pripremio i na kraju mu izbiti zube. Presuda je već bila donešena. Preostalo je samo izvršenje. – A djevojčica? – pokuša Dempsey. – Kaži mi istinu. On ‘oče znat’. Ti si rek’o da nije kod Owenyja. A jel’ možda kod tebe? Jel’ ona sredstvo pritiska u svemu ovome? Međutim, Joey je u mislima već bio na nekom drugom mjestu, samo što mu tijelo još onamo nije stiglo. – Kaži mu da dođe k namin, Martine. Nemoj da ga mi moramo ić’ tražit’. Ti mi se sviđaš. Sviđa mi se i mali koji stoji vanka. Ne bi’ ‘tija da se ijednome od 123
vas dvojice ništo dogodi. Razgovaraj s Tommyjen. Urazumi ga. Ti si pametan momak. Zna’ćeš nać’ prave riči. Aj’, čuvaj se. Izišao je iz kafića i usput potapšao Ryana po leđima. Ryan ga je gledao kako se udaljava, potom se okrenuo i sav zblenut zabuljio u Dempseya; jednom je rukom načinio pokret kao da pita »Koji je ovo k....?«, a drugom je još uvijek držao pištolj u džepu. Dobar dečko, pomisli Dempsey. Samo ti čvrsto drži taj pištolj. Zahvalio je nebesima što je ugovorio neuspjeli sastanak na sigurnom mjestu, a ne negdje u Dorchesteru ili Charlestownu, kako je Joey isprva htio. Da je pristao na njegov prijedlog, već bi ležao na podu u nekom skladištu, a netko bi mu zabijao čavle u dlanove i stopala ne bi li ga natjerao da progovori. Došao je do vrata brižljivo pridržavajući novine omotane oko pištolja. Neka je žena upravo ulazila u kafić; on klizne pokraj nje i u prolazu je gurne. Nešto mu je dobacila, ali je nije čuo. Usredotočio se na to da pogledom pretraži okolinu: trg koji je odjednom izgledao prazniji nego prije, lica koja su odjednom izgledala nekako poznata i prijeteća. Od trenutka kad je zakoračio u kafić, njegov se životni prostor preobrazio u samotno, okrutno mjesto. Zapovjedio je Ryanu da se mrdne, pa su se zajedno otisnuli u neprijateljski raspoloženi svijet.
124
XV
A
irnee je morala otkazati naš jutarnji sastanak zbog slučaja »obiteljskog nasilja u kojemu je četrdesetogodišnji muškarac završio sa slomljenom rukom, napuknutom lubanjom i nizom polomljenih rebara. Napala ga je njegova četrdesettrogodišnja žena koja je zajedno s krevetom težila jedva četrdeset kilograma i govorila tako tiho da su je čuli samo šišmiši. Ustanovljeno je da ju je muž tukao prvih devetnaest godina braka, pa je odlučila obilježiti dvadesetu obljetnicu zajedničkog života i potaknuti ga da okrene novi list uz pomoć bata, kojim se razborito poslužila dok je ovaj spavao nakon pijančevanja. Aimee su iz skloništa čijim je štićenicama pružala besplatnu pravnu pomoć nazvali da dođe porazgovarati sa ženom te je stoga odgodila naš susret za poslijepodne. Kad sam prispio na misu koja se služila u osam sati, tek se šačica vjernika okupila u crkvi Svetog Maksimilijana Kolbea u Scarboroughu. Uvukao sam se u jednu od zadnjih klupa i čitavo sam vrijeme držao spuštenu glavu. Nisam više toliko često odlazio u crkvu; došao bih kad bi mi zatrebala utjeha, ih samo prostor u kojem bih na neko vrijeme odahnuo. U crkvi sam nalazio mir – mir koji nastaje kad se čovjek makar nakratko udalji od svakodnevice i prigrli mogućnost postojanja spokoja onkraj ovoga svijeta. Nikada nisam znao u kojem će me trenutku obuzeti neodoljiva potreba da potražim takvo mjesto: osjetio sam je upravo toga jutra, nakon što je Aimee odgodila sastanak, i nisam joj se odupirao. Louis me jednom upitao vjerujem li još u Boga poslije svega što sam vidio i preživio, a osobito nakon gubitka Sušan i Jennifer. Dao sam mu tri odgovora – vjerojatno najmanje dva više nego što je očekivao. Rekao sam mu da sam ustanovio kako mi je lakše vjerovati nego ne vjerovati: naime, kad ne bih u ništa vjerovao, Susanina i Jenniferina smrt bile bi potpuno besmislene, a meni je bilo draže nadati se da je njihov nestanak dio plana koji ja zasada ne razumijem. Rekao sam mu da Bog u kojega ja vjerujem povremeno odvraća pogled na drugu stranu. Taj Bog je rastresen, zatrpan našim molitvama, a mi smo tako strašno sićušni i tako nas je strašno mnogo. Rekao sam mu da razumijem kako je to moguće. Moj Bog je poput roditelja koji neprestano pazi na svoju djecu, ali ma koliko se silno trudio, ne možeš djeci uvijek biti na pomoć. Ja nisam bio pokraj Jennifer onda kad me najviše trebala i odbijao sam zbog toga optuživati svog Boga. I rekao sam mu da vjerujem u Boga zato što sam vidio Njegovu suprotnost. Vidio sam sve što nije On i osjetio kako me to dodiruje: dakle, nisam mogao nijekati mogućnost postojanja najvišega dobra suprotstavljenoga najgoroj izopačenosti, kao što ne mogu zanijekati da poslije tame dolazi svjetlo i poslije noći sviće dan. Nakon što sam mu sve to rekao, utonuo je u šutnju. 125
Kad je misa završila, odvezao sam se do zalogajnice »Palače« u Biddefordu i pojeo doručak. Neki će možda reći da sam prevalio predugi put zbog običnog doručka, ali ti sigurno nikada nisu jeli u »Palaceu«. Dugo sam ispijao kavu, čitao sam novine, i baš kad sam se lijepo opustio i pripremio se da se suočim s ostatkom dana, mobitel mi je signalizirao da sam dobio poruku. Pročitao sam je, spremio i primijetio kako me dobro raspoloženje naglo napušta. Vratio sam se kući i bacio se na obrađivanje popisa imena koji mi je dao Randall Haight. Koristio sam se razlikovnim podacima kako bih utvrdio kretanje tih ljudi tijekom godina, za slučaj da je itko od njih bio zaposlen na mjestu na kojem je mogao održavati veze sa zatvorima, te sam uspoređivao imena i adrese sa zatvorskim kartotekama nastojeći utvrditi je li itko iz Pastor’s Baya služio kaznu u Sjevernoj Dakoti, Vermontu i New Hampshireu, ili je imao bliske rođake koji su robijali u tim državama. Nisam došao ni do kakvih rezultata, no to je bio tek početak po svoj prilici dugotrajnog, zamornog rasplitanja niti desetaka života od kojih su neki možda bili međusobno povezani. Malo iza trinaest sati odvezao sam se u južni Freeport i ostavio automobil na parkiralištu pokraj Aimeeine zgrade. Na stablima više nije bilo gavranova. Otišli su negdje drugdje, i to mi je bilo baš po volji. Jednom sam davno vidio velike crne gavrane kako čuče na zidovima starog zatvora u Thomastonu: izgledali su mi kao čudovišne ptice, ali i kao nešto više – bića koja se preobražavaju dok ih promatram, izaslanici svijeta još mračnijega nego što je ovaj. Ta mi je slika zauvijek ostala urezana u pamćenje, i kad sam ih ponovo vidio, zapitao sam se kakva je njihova prava narav i koji je pravi smisao njihova postojanja. Čim sam ušao u ured, namirisao sam svježe skuhanu kavu i čuo Aimeein glas kad mi je doviknula pozdrav iz kuhinjice pokraj čekaonice. Par časaka kasnije pojavila se s pladnjem na kojem je nosila lonac kave, dva savitka s piletinom i dva grimizna cvijeta zvjezdana u vazi. – Kao prava domaćica – primijetio sam. – Možda te onaj tvoj ipak oženi. – Tvoje silno zanimanje za moje bračno stanje nikako me ne prestaje čuditi – odvrati ona. – Da te ne poznajem, posumnjala bih da si ljubomoran i da želiš zauzeti njegovo mjesto. – Samo razmišljam o besplatnoj pravnoj pomoći. – Hvala. Nastaviš li upadati u pritvor zbog postavljanja nezgodnih pitanja, morat ćeš se vozikati naokolo sa stalnim pravnim savjetnikom na suvozačkom mjestu one tvoje muške igračke. – Ono je običan auto. – Camry je običan auto. Ono je kriza srednjih godina na kotačima. Sjeo sam pokraj pisaćeg stola. Natočila je kavu, ja sam uzeo savitak i krenuli smo na posao. – Dakle, gdje smo? – upita. – Nigdje. 126
Prepričao sam joj razgovor s Randallom Haightom, susret s Allanom i diskusiju s Gordonom Walshom. Nisam joj spomenuo da se Walsh poslužio sjećanjem na ubojstvo moje kćeri ne bi li kod mene izazvao grižnju savjesti, a prešutio sam i provalu bijesa koja je potom uslijedila. Samome sebi sam rekao da to nije važno, što je tek djelomice bilo točno. Naposljetku sam joj pokazao najnoviju pošiljku koju je Haight primio. Dok je pregledavala fotografije, lice joj nije odavalo nikakve osjećaje. Nije komentirala ni kratki film s odjećom izloženom u štaglju – odgledala ga je u tišini. – Stvar eskalira – zaključi kratko. – Da. – Jesi li imao ove slike sa sobom kad su te policajci pritvorili? – Bile su u prtljažniku. – Sreća tvoja da ti nisu pretražili auto. Mogao si se naći u nevolji do guše. Do daljnjega ću ih ja zadržati ovdje i označiti ih kao dokazni materijal. – Ona stavi omotnicu u plastičnu vrećicu, zapečati vrećicu i spremi je u sef. – Još nešto? – upita. – Počeo sam pročešljavati popis imena koji mi je Haight dao; nadao sam se da ću naići na bilo kakvu vezu, ali zasada još nisam ništa pronašao. Ako ubrzo ne naletim na nekakav nepobitni dokaz, čeka nas mukotrpno pretraživanje života svih tih ljudi, što bi moglo potrajati tjednima, pa i mjesecima. Ali ako se ispostavi da je otmica Anne Kore – – Uz uvjet da se radi o otmici – prekine me Aimee. – Znaš da djeca u toj dobi često bježe od kuće. – Nisam stekao dojam da je ona takvo dijete. Ni Walsh, čini se, ne misli da je u pitanju bijeg. Oni su zabrinuti. Prihvatimo pretpostavku da je odvedena protiv svoje volje. – Slažem se. Nerado. – Dakle, preostaje nam sljedeći problem: zasada još nema načina da doznamo jesu li Haightove nevolje povezane s njezinim nestankom. – No to je ionako neizvjesno nagađanje. – Gledaj, reći ću ti iskreno. Razgovor s Walshom probudio mi je grižnju savjesti. Bio je to neugodan razgovor tijekom kojega su pale i teške riječi, ali on je bio u pravu a ja u krivu. Nisam siguran smijemo li mi odlučivati o tome je li Haightov problem ikako povezan s istragom o Anni Kore. Meni se osobno i dalje ne sviđa to naoko slučajno podudaranje događaja. Jedna djevojčica nestane, a čovjek koji je bio u zatvoru zbog ubojstva druge djevojčice otprilike istih godina postane metom prijetnji upućenih iz nepoznata izvora. Jer to jesu prijetnje: prijetnja otkrivanjem, prijetnja ucjenom, možda i prijetnja tjelesnim ozljeđivanjem u nekom budućem trenutku. Čak i ako sve to zanemarimo, naša je dužnost reći policiji ono što znamo. Mi zadržavamo dokaze koji su možda vezani uz počinjenje zločina. E, sad, meni je jasno da se zakonski nalazimo u sivoj zoni 127
i da zbog toga najvjerojatnije ni ti ni ja nećemo završiti iza rešetaka, ali ne želim imati na savjesti ubijenu djevojčicu, a ne želiš ni ti. Aimee je već pojela polovicu savitka i bacila se na drugu. Ja sam odgrizao tek dva-tri zalogaja od svojega jer sam pazio da ne govorim punih usta. Aimee se oko toga nimalo nije brinula. Nekom prilikom mi je opisala jednu od poteškoća koje se postavljaju pred odvjetnika: ili mora izgovoriti previše riječi u premalo vremena, ili s premalo riječi treba ispuniti previše vremena. – Razgovarala sam s Hiaghtom prije jedan sat – promumlja žvačući. – I? – Predložio je kompromis. – Kakav? – Preko mene će predati policiji sve što je dosada dobio poštom, ali ja neću otkriti od koga sam dobila materijale. Razmislio sam o tome. – Oni takvo što neće prihvatiti. Najprije ćeš im morati objasniti značenje fotografija i diska. Kad to učiniš, htjet će ga ispitati, nakon čega će ga staviti na popis osumnjičenika jer – kao što znamo – nema alibi za vrijeme tijekom kojega je Anna nestala. Čak i kad bi se nekim čudom ustanovilo da nije sumnjiv, svejedno bi se morao javiti da mu uzmu otiske prstiju i uzorke DNK kako bi se njegovi tragovi odvojili od ostalih forenzičnih dokaza nađenih na omotnicama ili fotografijama. – Nisam ni ja mislila da će to upaliti – složila se. – On zna da su mu mogućnosti sve skučenije, no ne vjerujem da će se slomiti sve dok ne bude stjeran u kut. Ti ozbiljno kažeš da ćeš se obratiti policiji ako se on ne urazumi? – Ne želim čovjeku uništiti život, ali nekako mi se čini da posljedice susreta s policajcima možda neće biti tako užasne kako on zamišlja. – Ne? – U glasu joj se čula skepsa. – Oni će biti grubi, ali ljudi su preživjeli i gore stvari. – Trebat će mu zaštita – pridometne. – Razmišljao sam i o tome. Mogli bismo poslati Fulcijeve da paze na kuću. Blago je problijedila. – Ne misliš valjda ozbiljno? Oni su – Pokušavala je pronaći pravu riječ, no izbor je bio prevelik. Na kraju se odlučila za – ludi. – Oni nisu ludi. Oni su pod lijekovima. Lijekovi ih drže na granici zdrava razuma. Da ne uzimaju lijekove još bih i mogao prihvatiti tvoju dijagnozu, ali – uz dužno poštovanje – medicina nije tvoja struka. Ne bih ti savjetovao da se tako olako razbacuješ riječima poput »ludi«, osobito kad su posrijedi Fulcijevi. Oni su jako osjetljivi muškarci. Štoviše, jako veliki i jako osjetljivi muškarci. – Je li istina da je jedan od njih napao suca, i to sučevim drvenim batićem? – Ne. 128
– Hvala Bogu. – Napao je odvjetnika. Njihova odvjetnika. No bilo je to davno, dok su još bili mladi i blesavi. A taj odvjetnik ionako nije bio bogzna čemu, jer u protivnom ne bi ni dobio batićem po glavi. Gledaj, ako i nisu osobito bistri, zasigurno će znati obeshrabriti svakog idiota koji je popio par čašica i odlučio da Haightu treba pokazati čvrstu ruku pravde. Budemo li mu morali ograničiti kretanje, Haight vjerojatno može kod kuće obavljati dobar dio svog posla. Možda čak odluči da želi na neko vrijeme otići iz grada. U tom slučaju naći ćemo mu smještaj. Ne mora to biti motelska soba. Možemo mu pronaći neko zgodno mjestašce. Čini mi se da se gospodin Haight ne bi rado odrekao određenog stupnja udobnosti. – Dakle, mi smo takoreći odlučili da će se on prijaviti policiji, premda on i dalje tvrdi da neće. – To je samo pitanje vremena. Čak i ako se Anna Kore pojavi živa i zdrava, time se Haightov problem neće riješiti. Jučer sam mu ponešto od toga pokušao objasniti, ali on je čudan čovjek, a usto i sebičan. – Kako to misliš? – Jedino što njega brine jest hoće li moći i dalje živjeti kao Randall Haight. Činjenica da se nekakva djevojčica možda nalazi u pogibelji uopće mu nije pala na um. – Nisu svi tako požrtvovni kao ti. – Poštedi me sarkazma. – Nisam bila sarkastična – odvrati ona, pa nastavi nakon par sekundi. – Imaš li poteškoća u ophođenju s našim klijentom? Ne treba ti se on sviđati, ali moraš biti u stanju izići s njime na kraj a da se pritom ne primijeti odbojnost koju osjećaš prema njemu. – Mogu ja s njime izići na kraj i mogu prikriti sve negativne osjećaje koje mi on izaziva. Međutim, tebi mora biti jasno do koje je mjere on koristoljubiv: jedini način na koji ćemo ga navesti da učini ono što mi hoćemo jest da ga uvjerimo kako njegovi postupci služe njegovim vlastitim ciljevima. Želimo li da se obrati policiji, trebamo mu objasniti sljedeće: ako se nešto loše dogodi djevojčici i istraga se pretvori u istragu ubojstva, vrlo je vjerojatno da će policajci ustanoviti tko je on i što je napravio, a u tom će se slučaju otkriti i sve ostalo. Ukoliko su ta dva slučaja zaista povezana, najbolje – najbolje od najboljega – čemu se može nadati jest da će ga svi pamtiti kao čovjeka koji je dopustio da djevojčica umre premda je bio u prilici ustupiti policiji dokaze koji su je mogli spasiti. A mogao bi završiti i u zatvoru, što za njega ne bi bilo baš zgodno. Kao prethodno osuđeni ubojica djeteta, povezan s još jednim ubojstvom djeteta, služio bi kaznu strogog zatvora. Ne bi preživio ni prvu godinu. Ona kimne. – Rekla sam mu da ćemo se ti i ja sastati i da ću ga nazvati kad sastanak bude gotov. Prijetnja povratka u zatvor, koliko god malo vjerojatna, možda će dostajati da ga natjera na razgovor s policijom. To je valjda jedino čega 129
se boji više nego otkrivanja njegove prošlosti. Ima li još nečega što bih trebala znati? – Kako se uzme. Ono što bi trebala znati sigurno te neće usrećiti. Situacija je zamršenija nego što se isprva činilo. – To mi je stvarno teško povjerovati. – Dogodile su se dvije stvari: prvo, dok sam čučao u spremištu za metle u Pastor’s Bayu vidio sam saveznog agenta po imenu Robert Engel kako se mota u pozadini. – Pa? Državna policija zatražila je pomoć FBI-ja. Ništa neobično u slučajevima poput ovoga. – Otmice djece nisu Engelov posao. On se bavi organiziranim kriminalom: Talijanima, Rusima, Ircima. Naravno, to ne znači da se nitko među njima ne bi upustio u kidnapiranje, ali zbog čega bi nekakvi kriminalci otimali djevojčicu iz Pastor’s Baya? – Što znamo o obitelji Anne Kore? – Ne mnogo, ali namjeravam doznati više. – A druga stvar? Pokazao sam joj mobitel s anonimnom porukom o načelniku policije Allanu. – Sranje – procijedi Aimee. – Pastor’s Bay je najobičnije zmijsko leglo. Zar ih nitko nije naučio da je tračanje nezdravo za dušu? O čemu, dakle, načelnik Allan laže, ako uopće laže? – Zato moraš vidjeti drugu poruku. Došla mi je dok sam dovršavao doručak. Dodao sam joj mobitel. Poruka je sadržavala osam riječi: NAČELNIK ALLAN JE PEDOPIL. ON FATA MLADE DJEVOJKE. – Bože – dahne. Odgurne mobitel kao da je kužan. Vidio sam kako u glavi jednu za drugom vrti različite kombinacije i odmjerava mogućnosti. I ja sam to već ranije obavio, no niti jedan me rezultat nije zadovoljio. – Možda je to mještanin koji ima nešto protiv njega – pripomenem. – On je načelnik policije u malom gradu: dakle, možeš biti sigurna da je tijekom službovanja uspio ponekoga razljutiti. Napisao je kaznu za parkiranje pogrešnom tipu, natjerao vlasnika da usmrti psa koji je nekoga ugrizao, uhitio nekoga zbog posjedovanja droge umjesto da zažmiri na jedno oko... Ne treba puno da se zamjeriš ljudima. – Ali što ako je istina? Bože moj, četrnaestogodišnja djevojčica nestala je s područja u njegovoj nadležnosti! Ako je on u to upetljan, znači da manipulira istragom u čijem se središtu možda nalazi! 130
– Nemojmo trčati pred rudo – prekinem je. – Ja svakako želim pomoć, i to ne od Fulcijevih. Trebao bih pratiti Allana, ali me on već poznaje; s druge strane, kad se Haight pojavi na policiji, čuvarima reda bit ću barem neko vrijeme simpatičan poput žohara u svadbenoj torti. Nadalje, brine me Engel. On se bavi zbilja neugodnom vrstom ljudi, a ako je u ovoj istrazi prisutan nekakav mafijaški element, morat ćemo biti vrlo oprezni, za vlastito i za Haightovo dobro. – Što predlažeš? – Pomoć je već na putu. Zamolio sam neke prijatelje da dođu iz New Yorka. Sutra stižu. Aimee je znala’ o kome govorim. Čula je priče. – Znaš, jako sam radoznala da upoznam te tvoje prijatelje. Telefonirao sam Haightu nedugo nakon što je Aimee, drugi put toga dana, završila razgovor s njime. Zvučao je smeteno i manje uvjereno u ispravnost odluke da zadrži za sebe ono što mu se događalo: znao sam da ćemo se uskoro suočiti s policijom u sobi za ispitivanje. Možda Haight još nije shvatio, ali u zadanim okolnostima to je bio valjda najbolji potez koji je mogao povući. Jedino što ga je zbunilo tijekom razgovora bilo je moje posljednje pitanje. – Gospodine Haight, jeste li se ikada u poslu susreli sa zločinačkim organizacijama? – Što pod time mislite? – upita on. – Na što ciljate? – Ne ciljam ja ni na što. Samo pitam jeste li, znajući ili ne znajući, i u jednom trenutku došli u doticaj s tvrtkama koje su bile povezane s organiziranim kriminalom? Spomenut ću, na primjer, striptiz-klubove, kockarnice, zelenaške kreditne udruge, ili naoko zakonite djelatnosti koje, nakon što ste im pregledali poslovne knjige, više nisu izgledale posve zakonite? – Ne – odgovori on odlučnim glasom. – Ja poslujem uglavnom s malim tvrtkama od kojih mi nikada niti jedna nije dala nikakva ozbiljna razloga za zabrinutost. Osim toga, nitko nije toliko blesav da od mene traži suradnju u prikrivanju nezakonitih radnji. – Vrlo dobro, gospodine Haight. Samo sam htio biti siguran. – Ja volim ono što radim – nastavi on. – Neki to možda smatraju dosadnim, ali ja ne. Volim taj osjećaj reda. Gospodine Parker, ja ne želim ostati bez posla. Ne želim ostati bez klijenata, niti bez prijatelja. Ne želim ostati bez ovoga života. – Razumijem. – Ne. Vi mislite da razumijete, ali zapravo uopće ne razumijete. Rekavši to, spusti slušalicu.
131
XVI
J
oseph Anthony Toomey– ili Joey Tuna, kako je bio poznat među kupcima na Centralnoj ribljoj tržnici u Dorchesteru (naziv iz kojega bi se dalo zaključiti da se broj ribljih tržnica u Dorchesteru smanjuje, kao da izlaze iz mode) – sjedio je u svom uredu, obračunavao dnevni utržak i pripremao narudžbe za idući tjedan. Posvuda oko njega tržnicom je vladao mir. Sav posao za taj dan bio je završen do sedam sati uvečer, pa iako nije bilo razloga da ostaje poslije radnog vremena, Joey je uživao u tišini stare zgrade koju je prekidalo tek prigušeno brujanje hladnjakâ i kapanje vode. Svaki dio dana imao je vlastiti ritam, protjecao vlastitom brzinom: nakon tolikih godina provedenih na tržnici i Joeyjevo je tijelo bilo savršeno usklađeno s cikličkim kretanjem posla. Znao je da nikada neće moći otići u mirovinu: spona čvrsta poput pupčane vrpce vezala ga je uz prostor u kojem je radio i bez kojega bi uvenuo i umro. Volio je tržnicu, volio je ćutjeti kako zvuči, kako miriše. Nosio je taj miris u srcu, u mislima, na odjeći, na koži. Njegova žena, njegova ljubljena Eileen, rado je u šali znala reći da ni stvorenja koja žive u moru ne vonjaju po soli i ribi tako jako kao njen Joey. Pa što ako je i vonjao? Svi smo mi ionako potekli iz mora, čiji okus još uvijek osjećamo u vlastitu znoju. More je Joeyu dalo život i oduvijek ga je uzdržavalo. Nastojao je nikada se ne udaljavati od obale i stanovati samo na onim mjestima do kojih je dopirao zvuk uzburkanih valova. Svako jutro dolazio je na posao s prvim radnicima iz ekipe za obradu, koja je već u šest sati počinjala rezati ribu – uglavnom bakalare, tune i sabljarke. Čitavoga dana njegova je prisutnost obično bila nenametljiva: pouzdavao se u svoje zaposlenike jer je znao da će oni obaviti sve što je potrebno da bi posao glatko tekao. Uostalom, većina ih je radila za njega dugi niz godina, tijekom kojih se uvjerio da im i najobzirnije uplitanje njihova poslodavca u ono čime se bave poprilično smeta. Svatko od njih imao je vlastiti djelokrug, dobro su surađivali, a kad god bi Joey zabadao nos u njihove posle, samo bi stvorio opću pometnju. Najbolje je bilo kad se jednostavno brinuo za to da imaju ribu koju će ujutro prodavati, sef u koji će uvečer spremiti novac i dovoljno gotovine da se krajem tjedna svima podijele plaće. Dakle, u 7.45 obavio bi letimičnu kontrolu, a zatim bi krenuo u šetnju sa šalicom čaja u ruci: ćaskao je s kupcima, provjeravao jesu li zadovoljni, raspitivao se za uspjeh njihovih poslova i zdravlje obitelji, nudio pomoć ondje gdje je bila potrebna i brižljivo bilježio svako prihvaćanje usluge u zamišljenu knjigu dužnika i vjerovnika – jer nije se svaki dug mogao isplatiti u dolarima i centima. Joey je poimence poznavao svaku znamenitu mušku ili žensku osobu koja bi prešla prag Centralne riblje tržnice, a znao je i imena mnoštva ne osobito znamenitih ljudi. 132
Na temelju učestalosti i vrste narudžbi umio je uočiti i najsitnije promjene u financijskom stanju restorana. Budno je pratio znakove opadanja posla, jer je htio na vrijeme osigurati da, dođe li do najgorega i lokal se zatvori, njegovi računi ne budu među onima nepodmirenima; osim toga, rukovodio se mišlju da, dok jednome ne omrkne, drugome ne osvane. Onima koji su bili u stisci davali su se krediti, s njima su se potpisivali ugovori, udjeli u njihovu poslovanju otkupljivali su se budzašto; jednom kad bi Joey i njegovi pajdaši zasjeli za nečiji stol, samo su grabili i grabili i grabili. Ruka pomoćnica koju je Joey Tuna nudio satirala je nezaštićene i nesnalažljive poput zloćudne bolesti. Nakon što bi se dostavni kamioni zaputili prema restoranima, Joey bi često nestao na nekoliko sati: za to vrijeme bavio se stvarima koje nisu imale veze s nabavom ili prodajom ribe i plodova mora. Vratio bi se kasno poslijepodne da sredi poslovne knjige, prebroji gotovinu i riješi manje probleme koji su se eventualno pojavili tijekom dana. Problemi su se sve češće odnosili na produljenje rokova otplate kredita, te na neuredno plaćanje računa: ti su računi međutim bili druge vrste od onih koji bi naveli Joeya i njemu slične da se zainteresiraju za nečije poslovanje. Obično se radilo o privremenim financijskim poteškoćama ljudi koji su se već desetljećima nalazili na Joeyjevu popisu; svi su oni dobro znali kakvi su Joeyjevi običaji, ali su ga poznavali i kao poštena trgovca koji drži zadanu riječ i ne guli čestite mušterije. Istinabog, neke je strane njegove osobnosti bilo bolje izbjegavati, ali po tome se zapravo i nije osobito razlikovao od većine ljudi; dapače, neki od njegovih klijenata bili su u najmanju ruku jednako neugodni kao i on. Međutim, Joey nije varao. Nije miješao zamrznute jastoge sa svježima. Nije preko noći namakao Jakovljeve kapice u vodi da od kilograma dobije dva (isto se moglo napraviti i s bakalarima, premda nisu upijali toliko vode koliko školjke). Ako je baš morao zamrznuti ribu, zamrzavao bi samo masnije vrste – tunu, sabljarku i lososa – obavijestio bi kupca da riba neće imati najfiniji okus zato što je bila zamrznuta, a usto bi i spustio cijenu. S Joeyjem Tunom znali ste što dobivate. Recesija je svima teško padala: Joey je suosjećao s ljudima, ali nije dopuštao osjećajima da mu nadvladaju zdrav razum, jer bi inače i on i muškarci i žene koji su za njega radili završili na popisu korisnika socijalne pomoći. Sve je to bilo pitanje ravnoteže. Joey je, kao i svatko drugi, imao konkurente koji bi bili najsretniji da mu otmu iz ruku nezadovoljne kupce. U gradu Bostonu neprekidno se živjelo prema zakonu džungle: jedan sat nakon što bi netko napomenuo da je nezadovoljan cijenom, mogli ste se okladiti da će uslijediti telefonski poziv i povoljnija ponuda. Ako se Joey nije libio vabiti kupce, zašto bi se bilo tko drugi ustručavao? Međutim, Joey nije volio gubiti mušterije: od proteklog je ljeta već triput morao na blag način obeshrabrivati par vlasnika restorana koji su razmišljali o promjeni dobavljača, pri čemu je prijetnje učinio opipljivijima začinivši ih određenim jednokratnim mjerama. Loša vremena za poštene ljude, ali i za neke nepoštene. 133
Te je večeri u Joeyjevu uredu svijetlila samo stolna lampa. Čaj je u lončiću na električnom kuhalu ključao sve dok nije dobio tamnu žutosmeđu boju, a okus mu je bio toliko jak te bi se čovjeku činilo da siše listove čajevca, ali Joeyju se to sviđalo. Držao je šalicu u desnoj ruci i napitkom grijao kosti. Joey nije pio alkohol. Nije bio zadrti antialkoholičar i nije mu smetalo kad su drugi pili, no vidio je koliko je štete ta navika prouzročila kod njegovih prijatelja i obitelji, pa je odlučio da piće nije za njega. Naučio je lekciju iz pogrešaka bande s Winter Hilla, čije je članove gledao kako podliježu istim porocima na koje su poticali druge ljude. Osim toga, dobro je poznavao vlastitu narav: slutio je da ima prirođenu sklonost prema ovisništvu, te se pribojavao da, počne li piti, kockati ili se kurvati, više neće moći prekinuti. Zato je pio čaj, nije pratio konjske utrke i bio je vjeran svojoj ženi. Onaj tko bi o njemu sudio samo na temelju vanjskog dojma, i tko bi ga čuo kako se šali na račun straha od ovisnosti, jamačno bi se upitao ima li taj čovjek – tako samosvjestan, tako kritičan prema svojim manama – ikakva stvarnog razloga da se brine hoće li, kad se jednom u nešto upusti, biti sposoban načiniti korak unatrag. Ali onaj tko bi se takvo što upitao nikada nije vidio Joeyjeve šake na djelu: naime, Joey Tuna je volio ručni rad. Kad bi počeo nekoga mlatiti nije prestajao, nije mogao prestati jer bi mu se zacrnilo pred očima i jedino što je osjećao bio je ritam sudaranja tkiva s tkivom, uporan, pravilan i bezuman, ritam kojim je, udarac za udarcem, istiskivao život iz tijela. Tek kad bi se svjetlo naposljetku počelo probijati kroz tamu – crvena zraka, poput one što u osvit budi pastira – vidio bi što su učinile njegove ruke; čitavo bi ga tijelo boljelo, a trbušni i leđni mišići gotovo mu pucali. O mesu koje je pred njim ležalo nije razmišljao ni časka dulje negoli o ribi izvađene utrobe ili škampu otkinute glave. Zbog toga je Joey Tuna mlaćenje prepustio drugima, te je nastojao osigurati da se batine dijele samo onda kad je to bilo neophodno. I kazne druge vrste, one konačne, također su bile pod strogim nadzorom – vjerojatno strožim no ikada – nakon što je Whitey završio pod ledinom. Naravno da se potreba za takvim kaznama ukazivala rjeđe nego prije, a njihovo se izvršenje nije preporučivalo čak ni u krajnjoj nuždi. No, da, uvijek je bilo klinaca usijanih glava koji su bez razmišljanja mahali pljucom ljudima pred nosom i koji su voljeli osjetiti da im je pištolj zataknut za pojas: muškarčine iz kvarta koji su htjeli »prekaliti kosti«, kako bi rekli Meksikanci, time što će nekom jadniku smjestiti metak iza uha. Međutim, većina takvih mladića nije doživjela starost, a od onih koji su preživjeli mnogi su starjeli okruženi uvijek istim skučenim vidokrugom isprekidanim okomitim linijama zatvorskih rešetaka. I Joey je, u doba kad je bio klinac usijane glave i bez pameti, odslužio svoje. S godinama se donekle smirio i iz zatvora izišao kao drugačija osoba. Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi koji uče iz vlastitih grešaka i ne ponavljaju ih. Dapače, bio je kriminalac koji razmišlja na takav način, što je bilo još rjeđe. Tu je osobinu dijelio sa svojim štićenikom Tommyjem Morrisom, koji je kao i on bio čistokrvni Irac, te su ih zbog podrijetla obojicu dugo smatrali uljezima. U bostonskim kriminalnim krugovima, u kojima su se oni kretali, prevladavali su ljudi miješanih nacionalnosti. 134
Joey se inače veselio tišini svog ureda. Uživao je u bavljenju knjigovodstvom i u spoznaji da mu posao teče glatko i uspješno. Silno je volio red – odavna, još od dječje dobi. Bio je uredan i nikada ništa nije gubio. Držao je sve na svojem mjestu i imao mjesto za sve. Međutim, te je večeri bio rastresen. Zbog problema s Tommyjem Morrisom proradio mu je čir na želucu, no mogao je i očekivati da Tommy neće tek tako leći i umrijeti. Uporno je pokušavao odrediti kad je točno Tommy počeo gubiti kontrolu nad svojim poslovima, i zašto; na prvi znak da nešto nije kako valja sjatili su se svi oni koji su bili spremni iskoristiti njegovu slabost, a Joey ih je – isprva prešutno, potom otvoreno – u tome ohrabrivao. U poslovnom svijetu nije bilo mjesta za sentimentalnost, no Joey je ipak žalio što se njegov i Tommyjev odnos nije drugačije okončao. Oduvijek je bio slab na Tommyja, ali sada se morao brinuti za vlastite interese, a utrka za zaradom već se zahuktala. Na kraju će pobijediti Oweny Farrell, jer ta je utrka otpočetka bila namještena. Tommyja je trebalo brzo ukloniti, pa makar staza ostala posuta mrtvacima. Možda bi ga već i uspjeli smaknuti da nije bilo Martina Dempseya. Taj je bio hladnokrvan i nije griješio. Joeyju bi bilo gotovo žao kad bi i on zaglavio. Dakle, Tommy Morris. Što učiniti s Tommyjem Morrisom? Kao da ga je prizvao iz mraka, Tommy se javi. – Kako si, Joey? Joey podigne pogled s papira. Na lijevoj strani ureda nalazilo se spremište. Ondje je držao poslovne knjige, pakete papira za printanje, nerabljeni kancelarijski pribor i ostale sitnice za koje nije htio da ih zahvati vlaga ili vonj iz prizemlja. Vrata spremišta uvijek su bila otvorena jer zaposlenicima nije padalo na pamet ulaziti onamo bez njegova dopuštenja, pa je zaključavao samo vrata ureda. Tommy Morris izroni iz spremišta: ono malo preostale kose bilo mu je kratko podšišano, lice neobrijano, a trbuh mu se poput široka blijeda jezika ovjesio preko pojasa na hlačama i izvirio ispod ruba polo majice, dlakav i nekako skaredan. Preko odjeće je navukao modri kombinezon raskopčan skroz do rasporka. U spremištu je po svoj prilici proveo gotovo čitav sat strpljivo čekajući da u opustjeloj tržnici ostanu samo njih dvojica. – Tommy – progovori Joey. – Nasmrt si me preplašija. Oštija, a šta činiš, šta se skrivaš u toj kapunjeri? Oli si se zajubija u me, Tommy? Oli si posta’ topli brat? Nasmiješi se svojoj šali, a Tommy mu uzvrati osmijeh. Činilo se da ima više bora nego prije, a neobrijana brada bila mu je potpuno sijeda. Propast tako djeluje na čovjeka, pomisli Joey. Propast i spoznaja o neminovnosti vlastite smrti. Samo što Tommy nije bio jedini koji je ćutio dah Crnoga kosca. U desnoj je ruci držao pištolj. Zbog prigušivača je oružje izgledalo u isti mah i elegantnije i ružnije no što je bilo. Prigušivač mu zapravo i nije trebao. Nije bilo nikoga tko bi čuo pucnjeve, stakla i zidovi bili su debeli. Ali Tommyju je bilo svojstveno da se 135
brine oko sitnica, a ne vodi računa o cjelini. Zbog toga je propao i postao bjegunac, zbog toga su uz njega ostali jedino Ryan i Dempsey. – Dovoljno me dobro poznaješ, Joey. Znaš da sam uvijek gledao samo cure. To je bilo točno. Tommy je običavao hodati s nekoliko žena istovremeno. Joey se vraški namučio pronalazeći za njega djevojke u svojoj ergeli, jer se nadao da će ga neka od njih uspjeti uloviti na prepad. – Treba’ si se sredit’ ka’ i ja – napomene Joey. – Ako to učiniš kako Bog zapovida, više ni nemaš potribu za tin glupostiman, ili bar za većinon njih. Šta ne uzmeš katrigu i ne sidneš da odmoriš noge? Tommy je dalje stajao na istom mjestu. Pištolj se također nije pomaknuo. Još je uvijek bio uperen u Joeya koji nije imao oružja. U ladici stola nije držao pištolj. Nije imao zašto. On je bio Joey Tuna, posrednik. Kad bi se ukazala potreba postajao je Joey Tumuli, djelitelj pravde, ali tu bi pravdu unaprijed odredile i zajednički skrojile mudre glave. Takva je pravda uvijek bila ispravna. – Ovo se mjesto uopće nije promijenilo – primijeti Tommy. – Valjda ti i na stolu stoje uvijek isti papiri. – Ne triba minjat’ ono šta je uvik bilo dobro, Tommy. Ja zarađujen šolde. Dok nije počeja ovi ekonomski pad, čak smo se svake godine pomalo i širili. Mi ovdi radimo kako vaja. Pazimo na svaku točkicu i svaku crticu. Tako smo čisti da su oni iz Porezne uprave sigurni da smo šporki. Tako je bilo kad san ja preuzima’ posal od svojega ujaka, a tako će, uz Božju pomoć, i ostat’ dok ja ne umren. Nije ni trepnuo izgovarajući posljednje riječi. Nije htio Tommyju pružiti to zadovoljstvo. Uostalom, nije sve bilo gotovo. Možda ga je još mogao nadmudriti kroz razgovor. – Sićaš li se ka’ san ti da’ prvi posal u peškariji? – Sjećam se – odgovori Tommy. – Čišćenje utroba, krljušti i sluzi. Mrzio sam taj smrad. Nikad ga nisam uspijevao sprati s ruku. – Čist posal uvik smrdi. Pošteni posal. – Ponekadi i prljavi posao smrdi. Smrdi po krvi i govnima. Smrdi kao ovo mjesto. A ti sjediš ovdje već tako dugo da ti se sve pobrkalo. Više nisi u stanju razlikovati stvari. Joey je imao uvrijeđen izraz lica. – Znaš, ti si uvik bija lina guzica. Ni’ ti se sviđala teška rađa. – Nisam ja imao problema s teškim poslom, Joey. Moj stari je gradio pristaništa, a stara je čistila urede. Njih dvoje su me naučili vrijednosti poštenoga rada. Ti si bio taj koji mi je mahao pred nosom slatkim obećanjima i mamio me pričama o lakoj zaradi. – Znači, sa’ mene kriviš za to šta si posta’? Govoriš k’a najgora kukavica koju san ikada čuja.
136
– Ne, ne krivim ja tebe. Nije važno tko me prvi nagovorio – ja bih ionako krenuo stranputicom. Bio sam klinac. Pljačkanje kamiona, provaljivanje u skladišta – sve mi je to bilo gotovo prirođeno. Ipak, ti si mi otvorio vrata. Ti si mi pokazao put. Bilo mi je suđeno da propadnem, ali ti si me prvi gurnuo. Joey se zacrveni. Obliže usne, osjetivši želju za udaranjem. U drugim bi okolnostima već zasukao rukave i čvrsto stisnuo svoje mesnate šake. – Ja san se i brinija za te. Nemoj to zaboravit’. Ka’ bi ti prekoračija crtu, ka’ bi se previše razmava’, ja san i’ zaustavlja’ da ti ne naškodu. Bilo je judi koji su ‘tili lomit’ ruke i noge. Oni kurbin sin Brogan ‘tija ti je oči izvadit’ zato šta si radija na svoju ruku, ali san se ja zauzeja za te. Reka’ san in da si ambicijozan i da bi uz pravo vodstvo moga’ nešto učini’ o’ sebe. Lišo si proša’: dobija si malo po sebi, a moglo je bi’ puno gore. A ka’ su oni završili, ja san ti da’ prostora za rad. To je bija početak tvog uspjeha. Ja san bija početak tvog uspjeha. Ka’ je ono Whitey zapilija da si ti neka opasnost, ja san ga smirija. Da nije mene, već bi ti trunija tamo negdi na Tenean Beachu, ih u plitkomen grobu kraj Neponset Rivera. Ja san mu reka’ da si pouzdan. Svima san njiman reka’ da si pouzdan. Za to san in da’ svoju rič, a čovik ne može tražit’ ništa više o’ riči Joeyja Tune. Ta je rič uvik bila pouzdana. Čovika procjenjivaš po tomen koliko je pouzdan, Tommy. To i ti znaš. – A brineš li se i sada za mene, Joey? Je li ti na srcu moja dobrobit? – Ti si u govniman. Ranjiv si. A ka’je čovik ranjiv, onda je podložan iskušenjiman. Neki se judi želu uvjerit’ da si pouzdan, i to je sve. Pouzdan čovik ne mora od ničega imat’ straja. Zato su došli meni. Svi uvik dolazu Joeyju Tuni. Ja neman ništa proti’ nikoga, i ni’ko nema ništa proti’ mene. Sve strane mogu sist’ mirno i sigurno čim je tu Joey Tuna. Tako je već četrdese’ godin’. – Kao što si rekao, ne treba mijenjati ono što je uvijek bilo dobro, je li tako? – Tako je. Živa istina. – Pa zašto se sada promijenilo? Ovdje ne vidim niti jednu nepristranu osobu. – Meni je na duši svačija dobrobit, Tommy. Sve šta smo mi ‘tili je porazgovarat’ s tebon, raščistit’ ariju. – Zato me, dakle, Owenyjevi dečki traže – da raščistimo zrak? Nikad ih baš nisam doživljavao kao ljude od razgovora. Većina ih nije u stanju sastaviti dvije rečenice bez zapinjanja ili psovanja. – Ti si se pritajija, Tommy. Judi su se zabrinili. Nisu znali ‘di si. Moga’ si tako i ležat’ mrtav u jarku kraj ceste. – Misliš, mogao sam sjediti u Kennedyjevoj zgradi i prosipati utrobu kao riba na nekoj od tvojih klupa za čišćenje. – Judi su se zabrinili. Samo su ‘tili bit’ sigurni. – Da sam ja pouzdan.
137
– Baš tako, da si pouzdan. Ja san zna’ da jesi, Tommy. Svima san in to reka’. Lipo san in reka’: »Tommy Morris je pouzdan. Ja ću van to dokazat’. Dovešću van ga, pa ćemo popričat’, pa ćete onda vidit’ kakav je on čovik: pouzdan.« Ja san te tražija na sve strane, Tommy, ali te nišan moga’ nać. A ka’ se tako šta dogodi, bogati, ne mo’š nikoga krivit’ ako se zabrine. – Dakle, ti si unajmio Owenyjeve dečke da ti pomognu. – Oweny te ima nešta svoje za pitat’. On želi preuzet’ tvoj posal i isplatit’ te. I želi to učinit’ kako triba. – Ma nemoj, molim te? – A znaš kako je. I Oweny je isto pouzdan. Uvik je bija. Ka’ i ti. Dva pouzdana čovika. – Oweny, pouzdan? Da je Oweny riba, ti ga ne bi ni pticama dao za hranu. Oduvijek je bio malo izdajničko govno. Znaš li ti da su njegovi dečki razvalili vrata jednoj mojoj prijateljici? To je bilo preksinoć. Izmlatili su ženu. Izbili joj zube. Htjeli su doznati gdje sam, ali im ona nije znala reći jer je nisam posjetio već par tjedana. Držao sam se podalje od nje da je zaštitim, i pogledaj što se dogodilo. – Ža’ mi je šta to čujen. Čovik bi smija dić’ ruku na ženu samo u krajnjen slučaju. – Najsmješnije je to što mi se čini da Oweny nije ni znao za nju, jer sam bio vrlo oprezan. Međutim, kladio bih se da si ti znao. Ti znaš sve o svima. Zbog toga i jesi čovjek kojemu se svi obraćaju: uvijek u svemu imaš prste. Joey upre kažiprst o stol – jedan od prstiju koje je u svemu imao – i stane snažno kuckati po drvenoj ploči naglašavajući svaku izgovorenu riječ: – Judi – su – se – zabrinili! Ti se nika’ ne bi pojavija o’ svoje volje. Morali su te prisilit’ da se javiš. – Jesu li mi zato oteli nećakinju? – Neman pojma o čemu govoriš. To san reka’ i tvon momku, Martinu. – Ona je kći moje sestre. Živi u mirnom gradiću, daleko od svega ovoga. Jesi li je ti pronašao? Ili je to bio Oweny? Dok je govorio o nećakinji, u Tommyjevu je glasu bilo nečega – prizvuka nekakve mahnitosti zbog kojega je Joey osjetio grč straha u želucu. Svjestan da je osuđen na propast, Tommy se očito držao te djevojčice kao jedinog spasenja. Joey je to i prije znao viđati kod ljudi koji su iščekivali smrt. Utonuli bi u opsesivno razmišljanje o nekom prijatelju ili članu obitelji, uhvatili bi se fotografije iz novčanika, Čudotvorne medaljice28 – sve samo da odagnaju pomisao na ono što im se sprema. – Mi ne kidnapiramo male curice, Tommy. Nije nan običaj. 28
Čudotvorna medaljica – ovalna medaljica s likom Blažene Djevice Marije i kršćanskim simbolima; točan izgled medaljice, koja joj se ukazala u snu, odredila je Sveta Catherine Labouré 1830. godine. (Nap. prev.)
138
– Da? Otkada? – Isuse, Tommy, pa šta ti misliš da smo mi – pedofili? Pervertiti? Oweny je nije oteja. Judi, pouzdani judi, to ne čine, ne svojiman bližnjiman. Samo su ‘tili razgovarat’. Da je curica bila kod nekoga od nji’, oni bi ti to rekli. Poslali bi ti poruku, pa ka’ bi se ti pojavija, ona bi lipo mogla otić’ kući. Naši se judi ne bi ponili nikako drugačije. Mi nismo ka’ Rusi. Nismo životinje. Tommy kimne. Pištolj mu se zanjiše u ruci. Joeyu se učini da je na dobrom putu, pa brzo nastavi. – ‘Ajde, Tommy, Gospe ti. Spremi taj pištolj i zaboravi’ćemo na ovo. Ja ću učinit’ par telefonata. Sve ću obavijestit’ da mogu kalmat’. Re’ću in da je Tommy Morris pouzdan ka’ šta je i uvik bija. Čvrst ka’ stina, a, Tommy? Čvrst ka’ stina. Tommy se stane zakopčavati. Kombinezon mu je bio pretijesan pa se mučio s gumbima, ali nije skidao pogled s Joeya. – A sastanak? Dogovor na koji Oweny nije došao, ali ti jesi? Martin misli da je to bila poruka. – Poruka? Jasno, Tommy, uvik postoji nekakva poruka. Ova ti poruka glasi da bi se mora’ pojavit’, raščistit’ stvari i umirit’ jude. Eto, sa’ si je čuja iz prve ruke. – Ne – usprotivi se Tommy. – Martin je uopće nije tako shvatio. – E, onda se on privarija, Tommy. Moja savjest je mirna. – Fino – prihvati Tommy. – Neka ti onda i tijelo bude mirno. Ispalio je hitac držeći pištolj nisko, prislonjen uz trbuh, tako da je kombinezon ublažio povratni trzaj. Prvi metak završio je u Joeyjevu trbuhu. – Ajme – izusti Joey. Zvučao je razočarano, kao da je uhvatio Tommyja kako čini nešto nepristojno. Pridržao se za stol, a Tommy ga pogodi još jednom. Joey se stropošta na pod, povukavši za sobom hrpicu računa. Šalica tresne sa stola i razbije se. Ležao je okružen krhotinama porculana, dok je čaj kapao kroz pukotine među daskama. Disao je kratko, hropćući, a usta su mu se punila krvlju. Ruke je držao iznad rana, jer se nekako nije mogao prisiliti da ih dotakne. Neprestano je treptao, kao netko tko se boji pogledati u jarko svjetlo. – Ajme – ponovi. – Ajme, ne. Tommy stane iznad njega. – Ionako mi se nikad nisi sviđao – reče. – Nikada nisi bio pouzdan. Ostavio je Joeya Tunu da umre na mjestu gdje je pao, s licem prislonjenim na hladne daske i okusom krvi koji mu je prožimao posljednje udisaje: bio je to njegov dar starom razbojniku koji ga je stvorio.
139
XVII
H
ladna noć u Bostonu, s kišom koja nesmiljeno lijeva. Čitav je dan padala bez prekida – sad slabije, sad jače – kao da je Onaj odozgor odlučio temeljito isprati svijet. Činilo se da svjetla visokih zgrada koje su neumjesno stršale po Graškogradu29 dopiru do niskih oblaka i probijaju ih, puštajući kišu da se izlijeva kroz rupe. Te noći Boston je bio grad promočene odjeće, sumnjive obuće koja propušta vlagu, naherenih frizura s kosom koja se kovrča i strši, hladnih kišnih kapi što poput poljubaca klize niz vrat i grudi, žmirkavih neonskih reklama koje se odražavaju u lokvama kao vrtlog boja, gmižućeg prometa i nestrpljivih pješaka koji nesmotreno skakuću između kotača i odbojnika ne obazirući se na trubljenje automobila i bljeskanje farova. Čak su i djevojke koje su se zaputile prema klubovima i kafićima bile prisiljene umotati noge i ruke, u strahu da će im se koža naježiti kao kuhanim kokošima: na licima im se jasno vidjelo koliko su bijesne. Kasnije će one koje nisu pronašle partnera za cjelonoćni provod odustati od borbe i pustiti da im kiša do kraja upropasti frizuru i razmaže maskaru; psovat će i hihotati dok budu pokušavale uhvatiti taksi, a taksisti će te noći masno zaraditi. A tek hladnoća! Najgora od svega bila je hladnoća. Ujedala je i grickala, bijeli su joj zubi zagrizali prste na rukama i nogama, nos i uši, poput lešinara koji kljuca mrtvo tijelo u snijegu. Zima je bila nešto drugo: bijelo, snježno tlo i vedro, plavo nebo. Sa zimom je čovjek znao na čemu je; od ovako odvratnog vremena nije se imalo kamo pobjeći. Najbolje bi bilo uopće ne izlaziti, ali to bi značilo da ste se predali, dopustili nepogodi da zagospodari gradom i žrtvovali večernji izlazak zato što su se prirodne sile urotile protiv vas: tim gore ako ste bili mladi, slobodni i s novcem u džepu. Možda će vam jednoga dana, kad budete stariji i kad vas prođe volja za traženjem i dokazivanjem, vremenske prilike moći poslužiti kao isprika – ali ne sada. Ne, upravo su takve večeri bile dragocjene i teško zarađene. Neka kiša pada, neka hladnoća ujeda! Toplina i društvo bit će još ugodniji nakon napora koje ste uložili da ih se domognete; gotovo da nema ništa ljepše od udobne sjedalice iz koje, s čašom u ruci, gledate kišu kako pada kroz mrak, dok vam nečiji glas nježno šapuće u uho riječi od kojih se smiješite. Dempsey i Ryan sjedili su u autu na East Broadwayu u Southieju, čekali pogodan trenutak i promatrali klince iz kvarta koji su prolazili pokraj njih. Bili su zahvalni nebu zbog kiše, jer su svi prolaznici hodali spuštene glave, a izvana se kroz mokro vjetrobransko staklo gotovo ništa nije vidjelo. Obojici je glava bila pokrivena: Dempsey je imao crni vuneni šešir, a Ryan – kapu Celticsa, s kojom je izgledao kao bilo koji od hrpe krelaca što su se gegali gore-dolje glavnom 29
Graškograd – serija britanskih crtanih filmova, vrlo omiljenih i kod nas, ujedno i približan prijevod nadimka »Beantown« koji je Boston dobio zahvaljujući lokalnom specijalitetu – zapečenom grahu. (Nap. prev.)
140
ulicom izigravajući opasne gorile. Svi su bili kao naštancani: istetovirani momci u prevelikim majicama, s potpuno bezrazložnim osjećajima prema nekakvom otoku koji im u stvarnom životu nije značio ama baš ništa, a na zemljopisnoj karti mogli su ga prepoznati jedino zbog oblika. Dempsey i Ryan dobro su poznavali takve tipove. Ljudi tog soja njegovali su kivnju koju su im usadili roditelji i koja se od pamtivijeka prenosila s koljena na koljeno. Rasizam je kod njih bio duboko ukorijenjen, ali nedosljedan. Mrzili su crnce, a navijali za Celticse u čijoj momčadi gotovo da nije bilo niti jednoga bijelog lica. Njihova starija braća još su se uvijek sjećala projekta autobusnog prijevoza djece u škole udaljene od mjesta stanovanja, kojim se željelo potaknuti međurasnu integraciju. Kada je projekt započet sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Garrity30 i njegovi takozvani stručnjaci oglušili su se o upozorenja (kako iz Južnog Bostona, tako i iz ostalih dijelova grada) i združili siromašni bjelački Southie sa siromašnim crnačkim Roxburyjem – dvije skupine unutar bostonske doseljeničke zajednice koje su, više od svih ostalih, trpjele posljedice loše urbanističke politike. Tvrdokorni Bostonski odbor za školstvo, sastavljen od samih bijelaca, igrao je na kartu straha od integracije i stvarno postojeće getoizacije, omogućene, između ostaloga, zahvaljujući krajnje sumnjivom poduhvatu bankovnog konzorcija BBURG31 koji je bivše židovske četvrti North Dorchester, Roxbury i Mattapan masovno naselio crnačkim stanovništvom. Dakako da je rasista i vjerskih licemjera bilo i u Southieju i u centru grada, jer rasista i vjerskih licemjera ima posvuda, ali projekt školskog autobusnog prijevoza došao je kao naručen najgorima od njih: štoviše, uspio je ujediniti dotada vječito zaraćene Irce i Talijane u borbi protiv zajedničkog neprijatelja drugačije boje kože. Kvragu, čak je i Ryanov stari (pametniji od većine susjeda zajedno, član bostonskog ogranka Međunarodne socijalističke organizacije) bio izvrgnut prijetnjama od seronja iz interventne policije zato što je oformio vijeće za promicanje sigurnosti crnih učenika u srednjoj školi koju mu je sin pohađao. U to vrijeme Ryan baš nije bio presretan zbog njegovih liberalnih nazora, jer je redovito dobivao batine na račun oca »ljubitelja crnčuga«, no sada ga je, kao odrastao, poštovao zbog svega što je učinio. Godine su izmijenile Ryana, ali je on mnoge od tih promjena držao u tajnosti. Sjedio je za volanom i razmišljao o onome što su se Dempsey i on spremali učiniti. Pokraj Dempseyjevih nogu ležala je kutija od cipela koju su uzeli iz kuće Napierovih, samo što više nije bila napunjena novcem. U kutiji je bila eksplozivna naprava, jednostavna ali učinkovita: detonator tek nešto malo napredniji od onih s olovnim azidom32 i gotovo dva kilograma pentaeritritol-tetranitrata, to jest PETN-a. Ubojitost eksploziva pojačana je tapetarskim čavlićima koje je Dempsey 30
Garrity – Wendell Arthur Garrity Jr. (1920. – 1999.), savezni sudac SAD-a, inicijator projekta autobusnog prijevoza. (Nap. prev.) 31 B-BURG – Boston Banks Urban Renewal Group (Grupa bostonskih banaka za obnovu grada). (Nap. prev.) 32 Olovni azid – azidi su soli dušikovodične kiseline; olovni azid u obliku bijelog praha koristio se kao jedna od prvih vrsta inicijalnog eksploziva. (Nap. prev.)
141
obilato nasuo u smjesu. Ryan ga je zaprepašteno gledao dok je, ranije toga dana, sastavljao pakleni stroj. – Šta će ti čavlići? – upitao ga je. – Dodana vrijednost. – Al’ oni će... Nije dovršio rečenicu. Usta su mu se potpuno osušila. To je bilo krivo. To je trebalo spriječiti. – Al’ oni će šta? Ozljedit’ ljude? Ostavit’ im ožiljke? A šta ti misliš da je svrha ovoga, Francis? Ryan uspije prikupiti nešto pljuvačke. – Likvidirat’ Owenyja Farrella. – Ne, nego likvidirat’ Owenyja Farrella i sve oko njega. Ne ostavit’ na životu nikoga iz njegovog najužeg kruga. Poslat’ poruku da Tommy Morris nije gotov i da nije isp’o iz igre i da njegove prihode ne može grabit’ svak’ ‘ko se sjeti. – Oni neće pustit’ da to sam’ tak’ prođe. Ne mogu. – ‘Oče ako im on ne da izbora. Sjedili su i čekali da vide šta će Oweny napravit’ i kako će Tommy na to odogovorit’. E, ovo je Tommyjev odgovor. Ovako on uzvraća. Ryan mu okrene leđa. Ruke su mu se tresle. Zapali cigaretu da se smiri. – Martine, to nije u redu. Mi nismo takvi. Tamo će bit’ ljudi koji s ovim nemaju nikakve veze. Pokuša zamisliti kolike će ozljede prouzročiti kiša čavlića u zatvorenu prostoru i osjeti kako mu se želudac diže u grlo. Je li Tommy rekao Dempseyju da pridoda čavliće, ili je to bila Dempseyjeva zamisao? Tommy je, doduše, izdavao naredbe samo Dempseyju, osim ako je ovaj – kao u slučaju Helen Napier – bio trenutačno zauzet. Ryan je jedino mogao samoga sebe uvjeravati da mu Dempsey vjerno prenosi Tommyjeve riječi. Ako je Tommy doista podupirao ovakvu akciju, onda je sve bilo izgubljeno, i u onome što su činili nije više bilo ni trunke pravičnosti. – Gle – reče Dempsey – il’ to, il’ će se Tommy izvrnut’ na leđa i otegnut’ papke. Sekunde su otkucavale. – Možda bi tak’ bilo i najbolje – protisne Ryan. Izgovorio je to tako polako i tiho te se Dempsey morao nagnuti prema njemu da bude siguran je li ga dobro čuo. Ryan je još uvijek bio licem okrenut od njega. U lijevoj je ruci držao cigaretu, a desna mu se nije vidjela. Prema kutu pod kojim je stajala nadlaktica dalo se zaključiti da mu je šaka negdje u visini pojasa. Dempsey se lagano uspravi. Naoko slučajno nasloni ruku pokraj pištolja koji je ležao na stolu. – Mislio sam si da smo već obavili ovaj razgovor, Francis. – Zvučao je toliko opušteno da se i sam iznenadio. Lagano prijeđe prstima preko drške pištolja. 142
Ryanu su se ramena tresla. Dempseyu se učinilo da je na rubu suza. Kad je opet progovorio, u glasu mu se osjetilo podrhtavanje. – Ama, pogledaj nas! Pravimo bombu! Ubija’ćemo i sakatit’! Ja nisam k’o ti, Martine. Možda nisam tak’ opasan k’o ti. Tuk’o sam se s najboljima, al’ nikad nisam ubio. Ne želim ubit’ nikog’, pa ni Owenyja Farrella. – A kako si ti mislio da će sve to završit’? – Šta ja znam: možda nekakvim skupom na kojem će svi pomalo popustit’. Mislio sam da će Joey Tuna vidjet’ da smo u pravu. Mislio sam... – Ma šta si mislio – da imaš posla s razumnim ljudima? – U Dempseyjevu glasu nije bilo podsmijeha. Zvučao je tek umorno i zgroženo nad onim u što se po vlastitoj volji pretvorio. – Ne – odvrati Ryan. – Samo s ljudima. S običnim ljudima. – Oni nikad nisu bili obični, Francis. Obični ljudi žive obične živote, al’ oni ne. Oni svi imaju krvave ruke i krvave duše. I mi smo se zasrali tom krvlju, sam’ zato šta smo bili blizu njih. – Si ti ikad ubio, Martine? Okrene se i pogleda starijeg partnera. Čuo je priče o tome kako je Dempsey radio sam, i kako se ljudi za koje se on pobrinuo više nikada nisu pojavili. Ma gdje se nalazili, bili su duboko zakopani. Ipak je htio čuti potvrdu iz Dempseyevih usta. – Jesam – odgovori Dempsey. Pogled mu je bio prazan. – Za Tommyja? – I prije Tommyja. – Kog’ si ubio, Martine? Kog’ si prije ubio? – Nije važno. Bilo je važno. Ryanu je bilo važno. Dempsey je rođen u Behnontu, ali je došao odnekud iz inozemstva. Govorkalo se da je bio stručnjak za izradu bombi koje je u Sjevernoj Irskoj postavljao za Provisionalse, i u Madridu za baskijsku ETA-u33. Više se nije smio vratiti u Europu jer je tamo, unatoč kakvom-takvom primirju uspostavljenom na oba spomenuta mjesta, bilo ljudi koji su dobro pamtili prošlost i nenaplaćene dugove. Tommy mu je pružio dom i osigurao mu posao po mjeri: kad god bi se pojavili problemi, koje je trebalo riješiti, unaprijed se znalo za Dempseyevu reputaciju. Prije nego što je Ryan uspio postaviti sljedeće pitanje, Dempsey ponovo progovori. – Kažeš da nikad nisi ubio, Francis. Kažeš da ti to ne možeš. Al’ prije neg’ se sve ovo završi, možda ćeš se nać’ u položaju da moraš povuć’ okidač na nekog’ da spasiš sebe. Si ikad o tom’ razmišlj’o? 33
Provisionals – skraćeno ime za Provisional Irish Republican Army (Privremena irska republikanska armija); ETA – Euskadi Ta Askatasuna (Baskija i sloboda). (Nap. prev.)
143
– Jesam – odgovori Ryan. – Razmišlj’o sam. Čak o tom’ i sanjam. – I jel’ u tim snovima povučeš okidač? Dempsey je čekao odgovor. U sobi je gorjela jedino stolna lampa, pod čijim su jarkim svjetlom svjetlucali oštri vršci čavlića. – Da – protisne najzad Ryan. – Povučem okidač. – E, pa, onda bi možda ipak mog’o ubit’. A kog’ ubijaš u tim tvojim snovima? – Ljude bez lica. Ne znam ‘ko su. – Al’ ih svejedno kokneš? – Da. – A šta sa mnom? Je’ bi u snu i mene koknuo? Jel’ me ubiješ u snu? Ryan je doveo razgovor do točke s koje mu nije bilo povratka. – Razmišlj’o sam o tom’. – Ne da si sanj’o, neg’ si razmišlj’o? – Da. Dempsey opazi da je Ryanova ruka nadomak pojasa, za koji je možda bio zataknut pištolj; Ryanove riječi visjele su u zraku između njih dvojice poput bijela rupčića u ruci sekundanta koji čeka da ga ispusti na mjestu dvoboja. – Sve okej, Francis. Znam ja za to. Vidio sam ti u očima. – Lijevom rukom lagano pomakne kutiju za cipele da zakrije desnu. – Al’ nisam ti ja neprijatelj. Šta god ti o meni mislio, mene se ne moraš boj at’. Ak’ se mi sad okrenemo jedan protiv drugoga, sam’ ćemo obavit njihov posao. Moramo si vjerovat’ jer nemamo nikog’ drugog’. Ryan je, još uvijek nesiguran, probavljao njegove riječi. – Kojiput me plašiš, Martine. Odeš predaleko. Ona ženska pred neku večer, ona nije zaslužila to šta si joj napravio. Nijedna ženska to ne zaslužuje. – Al’ ti me nisi prob’o zaustavit’. – Treb’o sam. Bio sam slabić. – Ne, nisi ti slabić. Ak’ izbjegavaš borbu u kojoj ne mo’š pobijedit’, to nije slabost. To je čist’ zdrav razum. A i šta je ona tebi? Ništ’. Ni’ko. Čovjek se brine za svoje, a za sve druge mu se živo fućka. Ryanova ruka se još uvijek nije vidjela. – Onda, šta ćemo nas dvojica, Francis? – upita Dempsey. – Na čem’ smo? Cigareta poskoči Ryanu među prstima. Hrpica užarena pepela padne na sag. To ga je prenulo iz razmišljanja. Nagonski se pomaknuo i ispružio nogu da zgnječi žar. Dempsey mu ugleda desnu ruku u kojoj nije bilo pištolja. Baci pogled ustranu i opazi pištolj na sudoperu, gdje ga je Ryan odložio dok je prao čaše iz kojih su ranije pili. 144
Ryan pogleda prema Dempseyju. Primijetio je pištolj na stolu, i Dempseyjeve prste kako dodiruju dršku od uglačana čelika, i hladan sjaj u Dempseyjevim očima. – Isuse – procijedi. – Nije to niš’ osobno, Francis. Sam’ si zvučao malko čudno. Ryan ispusti dug, isprekidan uzdah. – Pa sam’ sam prič’o. – Nisam ti im’o pogled na ruku. – Iš’o si me koknut’! – Da sam htio, onda bi’ te koknuo. Ja tebe ne želim ubit’, Francis. Drag si mi. I već sam ti rek’o da se moramo držat’ skupa, za naše i za Tommyjevo dobro. Ak’ mi ovo ne napravimo, oni će napast’. Nemoj mislit’ da ćeš moć’ s njima sklopit’ nagodbu, jer nećeš. Previše smo mi vremena proveli s Tommyjem. Zato oni nikad neće bit’ u stanju opustit’ se, nit’ nam okrenut’ leđa. Vječno će sumnjat’, nagađat’, i na kraju će si skinut’ tu brigu s vrata jer će im tako bit’ lakše. Sad idemo na sve il’ ništa. Ak’ im pošaljemo dovoljno snažnu poruku, natjera’ćemo ih da malo mučnu glavom. Mrknemo Owenyja, mrknemo njegovu ekipu, i u sekundi se sve mijenja. – Oni će se htjet’ osvetit’ – napomene Ryan. – Ak’ popuši sam’ Oweny i njegova škvadra, onda neće. Skuži’će da su zabrljali i da su trebali stat’ iza Tommyja a ne iza njega. Sad se mora pokazat’ snaga. To mora bit’ brutalno, i mora bit’ konačno. Ryan priđe stolu i pogleda u napravu. Odabere jedan čavlić i prinese ga svjetlu, pa ga stane proučavati poput entomologa koji pregledava neku nepoznatu, ali očigledno opasnu vrstu kukca. – Joey Tuna mi je ponudio izlaz – nastavi Martin. – Jutros kad smo razgovarali, tražio je od mene da cinkam Tommyja. Rek’o mi je da mogu slobodno otić’ ak’ ih nazovem i kažem im gdje mogu pronać’ Tommyja. – A ja? – Tebe nije spomenuo, Francis. Ryan kimne. Razumio je. Njega bi za svaku sigurnost ubili. – I šta si ti njemu rek’o? – Niš’. Pa jel’ nisam ovdje? Ja sam s Tommyjem, i s tobom. Mi jesmo različiti, ti i ja, al’ u ovome se moramo držat’ skupa. I zapamti, ti nikog’ nećeš ubit. Ja sam napravio bombu, ja ću je postavit’. Krv će bit’ na mojim rukama, i pečat će bit’ na mojoj duši. Ryan još jednom okrene čavlić u prstima, pa ga ubaci u kutiju. – Ne – usprotivi se. – Pečat će bit’ i na mojoj duši. I tako su sjedili u mraku da ih nitko izvana ne vidi, dok je kiša bubnjala po krovu automobila, s bombom ispod Dempseyjevih nogu. Ryan se nije mogao oteti razmišljanju o paklenom stroju kao o živom biću, o čudovištu koje čeka da ga 145
puste iz kutije. Trebali su na poklopcu izbušiti rupe za disanje. Gotovo da mu je čuo otkucaje srca. U idealnoj situaciji Dempsey bi već ranije bio postavio bombu, no kafić je bio Owenyjeva baza, u koju nije imao pristupa. Lokal je bio malen, što je značilo da će zadržati udarni val. U skučenom prostoru eksplozija će imati najgore moguće posljedice. Jedini je problem bio unijeti bombu u kafić. Dempsey je rekao Ryanu da je isplanirao jednostavno rješenje. U jednoj ruci držat će ciglu, a u drugoj bombu. Ciglom će razbiti prozor, nakon čega će ubaciti bombu. – Kol’ko je vrijeme odgode? – upitao je Ryan, na što je Dempsey iznenađeno zastao. – Otkud ti znaš za vrijeme odgode? – Sazn’o sam na istom mjestu gdje i za sve drugo – na telki. – Pet il’ šest sekundi. – Nije puno. Pazi da se ne popikneš i nemoj čekat’ da bljesne kad je ubaciš. – Nisam im’o u planu pomagat’ nikom’ od onih prek’ puta. Ryan je čak i kroz staklo mokro od kiše vidio veliku glavu Owenyja Farrella na drugoj strani ulice. Prepoznao je još neke od prisutnih. Među njima je bilo i par žena. Toplo se nadao da će sve one zajedno otići do toaleta prije nego što se Dempsey uputi onamo. U tom bi mu slučaju kasnije možda bilo lakše živjeti sa sjećanjem na događaj koji je predstojao. – Čim ja iziđem iz auta, taj čas ga upali – naputi ga Dempsey. – Budi spreman kad grune, pusti da prođe udarni val i odma’ kreni. Ne gledaj prema tamo i nemoj se zadreljit’ u birtiju kad eksplodira. Neće ti bit’ dobro da vidiš taj darmar, a ja neću da mi se tu ukočiš. – Kužim, Martine. – Okej. Dempsey uzme kutiju i ciglu i smjesti ih u pregib lakta. Ispod kaputa je nosio majicu s kapuljačom koju je podignuo dok je izlazio iz automobila. Ryan udahne da mu poželi sreću, ali ne progovori. Jedna od cura u kafiću smijala se širom otvorenih usta i glave zabačene unatrag. Bila je zgodna, ali ne na vulgaran način poput većine žena koje su se družile s Owenyjem i njegovim momcima. Djelovala je krhko, blijede puti, finih crta lica. Kosa joj je bila vrlo tamna. Nije joj bilo više od devetnaest-dvadeset godina. U većini lokala u Bostonu jamačno bi zatražili da pokaže osobnu iskaznicu i smjesta je potjerali – ali ne ovdje, ne kod Owenyja. Vidio je kako Dempsey, čim je izišao na hladni noćni zrak, odiže rub poklopca da pokrene napravu. Kutiju je skoro čitavu bio omotao ljepljivom vrpcom, ali je ostavio jedan ugao na poklopcu savijen i neoblijepljen, da može lako doći do fitilja koji će zapaliti eksplozivnu smjesu. Namjestio je prste iznad otvora na kutiji i krenuo prema kafiću. Odjednom se u Ryanovu retrovizoru ukažu svjetla, začuju se sirene, a Dempsey požuri natrag prema automobilu; bomba mu je još bila u ruci, ciglu je bacio na cestu. Ryan upali motor i izvuče se iza kamiona 146
za prijevoz pića upravo u času kad se prvo od policijskih vozila sa škripom zaustavilo ispred kafića; za njim su dolazili drugi automobili, a veliki crni kombi specijalne policije vozio je usred kolone, poput matice okružene pčelama. – Čovječe – progovori Ryan. – Ovo je loše. Ovo je jako loše. – Sam’ vozi. Ne traže oni nas. Nisu mogli znat’. Ryan je vozio ravno sve dok nisu stigli do kružnog toka na obali. Tamo su skrenuli nalijevo pa se provezli pokraj spomenika Farragutu34 i uz klizalište Francisa Murphyja35. Tek kad su se našli na praznom parkiralištu Castle Islanda, Ryan shvati da više nemaju kuda. Opsuje i nespretno krene u rikverc, no Dempsey ga smiri. – Polako. Udahni. Okej smo. Ryan ga posluša. Duboko udahne jednom, dvaput. Osjećao je kako se čudovište migolji u kutiji pod Dempseyevim nogama. Valjda je i Dempsey to osjetio, jer je otvorio vrata automobila, otišao do ruba parkirališta i bacio kutiju u vodu. Vratili su se do kružnog toka, krenuli Prvom ulicom i odvezli se iz Southieja. – Zašt’ su bili tamo? – ponavljao je Ryan. – Zašt’ su došli? Odgovor su dobili tek kasnije, kad je Tommy nazvao Dempseya i priopćio mu da je Joey Tuna mrtav.
34
Farragut – David Farragut (1801. – 1870.) – započeo mornaričku karijeru kao zastavnik u Američkom građanskom ratu; bio je prvi viceadmiral i prvi admiral u mornarici Sjedinjenih Država. (Nap. prev.) 35 Francis L. Murphy (1922. – 1964.) – bostonski vatrogasac, jedan od petorice poginulih u požaru u ruševnoj zgradi nekadašnje tvornice igračaka. (Nap. prev.)
147
III Kad vam zbog nas korak škripi, kad vam zbog nas staklo cikne, kad čujete kuc, kuc, kuc to je kost to sve je što imamo premda jako blistamo i pune smo buba. Načinjene smo od same kosti. Danielle Pafunda, iz zbirke Mrtve djevojke govore uglas
148
XVIII
R
andall Haight osjetio je promjenu u kući čim se vratio iz trgovine – otprilike kao da je došlo do pražnjenja statičkog elektriciteta koji se inače stvarao u tepisima i posoblju. Stajao je u hodniku s papirnatom vrećicom koju je obgrlio lijevom rukom; hladnoća sladoleda iz vrećice probijala mu se kroz tkanje džempera. Donio je i čokoladu, i gazirani sok, i bombone s cimetom. Ona je voljela sve te mirise koji su na nju djelovali umirujuće: suprotno nego na većinu djece, pomisli on, ali ona je ionako bila potpuno drugačija od sve ostale djece. Odlazak u grad završio je uznemirujućim doživljajem. Na ulici je vidio Valerie Kore u društvu muškarca kojega nije poznavao, no koji je – sudeći po stasu i držanju – vjerojatno bio neka vrst policajca. S njom je razgovarala gospođa Kendall, koja je inače radila sa skraćenim radnim vremenom u trgovini mješovitom robom: desnu je ruku položila na Valerieno rame i primaknula joj se dok je izgovarala, kako je Randall pretpostavljao, riječi nade i utjehe. Onda je Danny, čudnovat ali pristojan mladac koji je vodio kafić »Hallowed Grounds«, izišao iz lokala i dao Valerie bijelu papirnatu vrećicu punu peciva i kolačića. Na taj mali, neočekivani znak pažnje kao da se nešto u njoj slomilo: smjesta je pošla dalje, a policajac se odvukao za njom prateći je u stopu. Randall ju je gledao kako se udaljava i pokušavao odrediti vlastite osjećaje prema njoj. Žalost. Suosjećanje. Krivnja? Policajac je uhvatio njegov pogled, no Randall se suzdržao od pretjerane reakcije. Samo se tužno nasmiješio, jer je držao da bi tako učinila bilo koja obična osoba, normalna osoba. On je bio glumac koji se uživljavao u ulogu, i to uspješno, ali čim mu je Valerie nestala iz vida, izbacio ju je iz misli. Stao je zagledati u lica ljudi s kojima se mimoilazio – pa i onih s kojima se usput ljubazno pozdravljao – i zuriti u izloge duž Glavne ulice, čekajući hoće li se tkogod osvrnuti, hoće li časak predugo zadržati na njemu pogled i odati se. Koji od vas je taj? Koji od vas zna, ili misli da zna? Nije pronašao ni odgovor na pitanja, ni potvrdu za sumnje; u tišini je vozio prema kući, razmišljao o tome je li poštar već došao i sa strahom se pitao što će zateći u sandučiću. Laknulo mu je kad je vidio da su stigli samo računi i novi broj časopisa National Geographic na koji je bio pretplaćen. Nije bilo nikakvih fotografija, ni filmova, ni slika obnažene djece. Pokušao je sama sebe uvjeriti da je možda svemu kraj, premda mu je bilo jasno da se radi tek o kratkom predahu. No čim se opet našao siguran u svoja četiri zida, Randall je osjetio neuobičajenu prazninu, nepostojanje. Hodao je iz sobe u sobu, zavirivao u ormare i pod krevete. Pregledao je svoju spavaću sobu i gostinjsku kupaonicu koja nikada 149
nije bila korištena. Naposljetku je došao do ulaza u podrum i zastao pred vratima. Ona je voljela podrum jer je bio mračan i prohladan. S vremena na vrijeme bi je čuo kako tamo dolje pjevuši sama za se. Kad je bio ljut, ili kad bi radio, doviknuo bi joj neka se utiša, ali ga ona nikada ne bi poslušala. Pjevala je melodije iz televizijskih reklama, stare šlagere za koje je skoro zaboravio da postoje – i pjesmice koje je sama smišljala, s neskladnim, posve nasumično sklepanim stihovima što su mu se uvlačili u glavu i plašili ga. Međutim, podrum je bio njezino sklonište, pribježište koje joj je on drage volje prepustio. Kad bi boravila ondje nije je ni pokušavao uznemiravati, jer se nikad nije znalo kako će reagirati. Jednom se u napadaju bijesa okomila na njega i pokušala mu zariti nokte ravno u oči, ali većinom bi samo vrištala i vrištala, zaglušujući ga zvukom koji se odbijao od kamenih zidova. Morao je vidjeti gdje je ona. Uvijek je držao prozore i vanjska vrata zaključane (više zato da zadrži druge ljude izvan kuće, negoli nju u kući), jer se vječito bojao da bi mu netko mogao zadrijeti u život. Djevojčica nikada ničim nije pokazivala da namjerava otići od njega. Znao je mozgati o tome je li se njezina mržnja pretvorila u neku vrst ljubavi, a ovisnost o njemu u sponu što je vezivala ta dva oprečna osjećaja. Bila mu je gotovo poput kćeri – jogunasto, naporno, zahtjevno dijete – a on joj je bio otac, jer je on od nje napravio to što je bila. U protekla dva dana skoro da je uopće nije vidio. Sakrila se kad je došao onaj detektiv, kao što se uvijek sakrivala pred stranim osobama. Dok je ranije toga prijepodneva radio na računalu, krajičkom oka ju je vidio kako prolazi kuhinjom. Nije volio da televizor bude upaljen kad se pokušavao usredotočiti na posao. Brzo je to shvatila i, dok ne bi prošlo pet sati poslijepodne, držala se podalje od dnevnog boravka. Zapravo je zadnji put s njom razgovarao uvečer nakon što je detektiv otišao, kad joj je rekao da se može vratiti pred televizor. On pokuca na vrata podruma. Odozdo se nije čuo nikakav odgovor. – Hej! – podvikne. – Jesi dolje? Otvori vrata i stane govoriti u mrak. Ona nije voljela nagle ulaske i neočekivane zvukove. – Evo, sada možeš gledati što god želiš. Za danas sam završio s poslom. Ako hoćeš, sjedit ću s tobom. Vidio je svjetlo noćne lampe namještene uza zid nasuprot ulazu. U kutu je stajala hrpica još nepročitanih knjiga i uz njih plišana životinja koju joj je kupio u trgovini »Treehouse Toys« kad je po nekom poslu bio u Portlandu. Zakorači na prvu stubu ne usuđujući se ući bez njezina dopuštenja. Jednom prilikom (bilo je to prije nego što je on shvatio njezine navade i ona njegove) pokušala ga je srušiti udarcem po nogama dok je silazio u podrum; jedva je uspio zgrabiti rukohvat i izbjeći da slomi vrat na stubama. Otkrhnuti komad drveta zario mu se u dlan; iako je sam uspio izvaditi veći dio špranje, nekoliko je komadićaka prodrlo duboko u meso i počelo se gnojiti, te je na koncu morao otići kod liječnika koji mu ih je povadio pod lokalnom anestezijom. Poslije toga je zaključao vrata 150
podruma i oduzeo joj kabel za televizor. Zabrana gledanja televizije njoj je bila najgora moguća kazna, nakon koje bi redovito uslijedilo međusobno natezanje i nadmudrivanje. On je naučio da mora spremati kabel u sef, jer bi ga ona inače pronašla. Ukratko, razdoblja u kojima ona nije imala nadzor nad televizorom bila su najgora i za nju i za njega. Ona se osvećivala i činila sve što je mogla da ga iznervira: noću, kad bi on pokušavao zaspati, kuckala bi po zidu, ili bi mu ispremiješala papire tako da bi pogubio konce u poslovnim knjigama, ili bi dok njega nije bilo kod kuće prolila mlijeko po hladnjaku i isključila motor, pa bi on morao isprazniti čitav hladnjak i oprati ga da ukloni kiselkasti vonj. Naposljetku bi ipak, uz obostrane ustupke, došli do kakvog-takvog sporazuma, no te bi svađe uvijek ostavile traga i na njemu i na njoj. Konačno su oboje shvatili da je najbolje pod svaku cijenu izbjegavati sukobe. Međutim, njihov odnos nije uvijek bio neprijateljski. Kojiput – osobito za hladnih noći kad bi stara kuća škripala i cviljela, vjetar se provlačio kroz pukotine među daskama i ispod vrata, a grane pucketale pod teretom snijega i leda – ona bi se nepozvana uvukla k njemu u krevet, stisnula se uz njega i grijala se na njegovoj toplini, poput sna koji je postao stvarnost. On siđe niz par stuba, čučne na mjestu odakle je vidio cijeli podrum, i oćuti kako ga obuzimaju panika, strah i osjećaj gubitka. No jače od svega, preplavi ga neka vrst olakšanja. Ona je nestala.
151
XIX
B
ila je hladna, vlažna noć nakon dugog, neveselog dana. Ponovo su me pozvali kao svjedoka obrane u slučaju Dennyja Krausa, pa sam se morao satima motati oko zgrade suda u Saveznoj ulici dok je Dennyjev odvjetnik pokušavao zadržati posebnost i istodobno pregovarati s tužiteljem koji je bio odlučan u namjeri da dokaže kako je Denny uračunljiv i sposoban za suđenje, s čime se i Denny više puta zaredom složio. Odvjetnik je bio mlad i dodijeljen Dennyju po službenoj dužnosti, no svejedno je morao prisiliti Dennyja da drži jezik za zubima; s druge strane, krivica nije ležala samo na njemu. Država je htjela osuditi Dennyja za ubojstvo zbog razloga koje nisam mogao dokučiti, a koji su vjerojatno bili uvjetovani politikom, ambicijom i nečijom željom da se na kraju godine pohvali visokim brojem osuda. Odvjetnik iskusniji od Dennyjeva našao bi načina da postigne nagodbu kojom bi svi bili zadovoljni – osim možda Dennyja – no nikoga ionako nije bilo briga za Dennyjeve želje. Trebao je dvaput promisliti o planovima za budućnost prije nego što je zbog psa ubio čovjeka. Dok sam se tako premještao s noge na nogu i čekao svoj trenutak slave na klupi za svjedoke, usput sam prekopavao po osobnim podacima ljudi s Haightova popisa novih klijenata i onih koji su nedavno pristigli u Pastor’s Bay, sve uvjereniji da se nalazim u slijepoj ulici. Bez obzira na to dužnost mi je bila nastaviti s pretragom, ali se nisam mogao oteti snažnom dojmu da se iza tih imena ne krije ništa i da neću pronaći ništa korisno. S druge je strane rasla vjerojatnost da je osoba koja progoni Randalla Haighta vrlo dugo bila pritajena, te je čekala zgodnu priliku da iskoristi Haightovu prošlost protiv njega. U tom bih se slučaju našao pred gotovo nemogućim zadatkom da istražim svako odraslo stvorenje koje je ikada srelo Randalla Haighta. Jednako je tako bilo moguće da je netko iz njegova prošlog života opazio Randalla na ulicama Belfasta36, ili Portlanda, ili Auguste, ili u samome Pastor’s Bayu, pa se domogao njegove adrese i okomio se na njega a da nikada u životu nije s njim progovorio ni riječi. Na kraju sam došao barem do jednog zaključka: ako do sljedećeg jutra ne dobijem od Aimee potvrdu da je Haight spreman na razgovor s policijom, nazvat ću Gordona Walsha i savjetovati mu da ispita Haighta – čak i po cijenu da upropastim odnos s Aimee i izložim se mogućoj optužbi i zatvorskoj kazni zbog kršenja obveze čuvanja povjerljivosti prema klijentu. Konačnu odluku sam donio kad mi je na pamet palo nešto o čemu sam trebao promisliti čim mi je Haight pokazao fotografije obnažene djece. Onaj tko posjeduje seksualno poticajne slike maloljetnika lako je mogao biti sposoban oteti dijete kako bi zadovoljio svoje 36
Belfast – gradić u državi Maine, dakako, ne u Irskoj. (Nap. prev.)
152
potrebe. To je bila poveznica koja mi je dobro došla da umirim savjest budem li morao izdati Aimeeino ili Haightovo povjerenje. Prozvali su me nedugo poslije tri poslijepodne, a trajanje unakrsnog ispitivanja moglo se izmjeriti stotinkama sekundi. Čak je i sudac očigledno izgubio volju za životom nakon čitava dana provedena u ispitivanjima koja su samo potvrdila ono što su svi već znali: Denny Kraus je bio lud, jer bi u položaju poput njegova samo luđak uporno tvrdio da nije lud. Nakon što sam završio sa sudom, otišao sam do »Nosha« u Kongresnoj ulici i malo proćaskao s Mattom, jednim od suvlasnika lokala. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao kako je Portlandu potrebna još jedna zalogajnica u kojoj se prodaju hamburgeri, nasmijao bih mu se u lice, a moj bi se smijeh čuo glasnije od smijeha svih ostalih ljudi koji bi se također uglas smijali. Onda se otvorio »Nosh«, narod je počeo kušati njihove hamburgere, i na kraju su se svi složili da nam je ipak trebao još taj jedan lokal s hamburgerima, jer je hrana u njemu bila zbilja dobra. Budući da sam smatrao kako to samome sebi dugujem zbog napornog dana, uz hamburger sam pojeo i pomfrit posut komadićima slanine, te sam se bacio u trošak i naručio tamni »Clown Shoes«; pijuckao sam pivo, a dan se malopomalo činio sve podnošljiviji. Dok sam vozio prema kući, kanali što presijecaju slane močvare oko Scarborougha tek su se nazirali poput uskih traka najtamnijeg crnila u visokoj travuljini: kao da je netko s neba pobacao dugačke crne vrpce. Skrenuo sam na svoj kolni prilaz; prednja svjetla automobila zrcalila su se u prozorima prazne kuće. Ušao sam kroz stražnja vrata koja vode u kuhinju i upalio svjetlo. Veliki prozor okrenut prema sjeveru bio je prekriven izmaglicom vlage. Netko je pisao prstom po staklu vukući brižljive, duge poteze preko kondenzirane pare. Riječi su bile ispisane dječjom rukom, rukom koju sam dobro poznavao jer mi je već jednom ostavila poruku u prašini na tavanu. Bilo je to davno. Mislio sam da su otišle, ali kako bi zapravo i mogle zauvijek otići? Sada se jedna od njih vratila – odjek moje mrtve kćeri – a kud god je ona hodila, išla je i njena majka – čudnije, još maglovitije obličje. Ako je moja kći bila majušna, hladna zvijezda, onda je njezina majka bila noćno nebo na kojem je počivala. Na staklu je pisalo: DJEVOJČICA JE SRDITA Približio sam se prozoru. Slova su bila napisana prije kratkog vremena: iz njih su curkali potočići vode, kao da su riječi rane urezane u meso iz kojih se slijeva krvava poruka. Kroz nezamagljene linije slova vidio sam šumu. Izišao sam pred kuću i stajao u dvorištu napeto gledajući prema drveću u nadi da će se one pojaviti, ali nisu se pokazale. Možda više nisu ni bile ondje, ali je uokolo vladao noćni muk, nagovještaj budnosti: čak je i močvarna trava prestala 153
šaputati. Onda se odjednom vjetar vratio s mora, uskomešao travu i krošnje i otpuhao dio sjenki. Obrisao sam riječi vrhovima prstiju, dodirujući mjesta koja je ona dodirivala, i razmišljao o tome kako čovjeka mogu progoniti bića kojih se istodobno boji i voli ih. Stajao sam pokraj prozora, gledao kako noć postaje sve mračnija i zamišljao glas moje izgubljene kćeri kako mi govori te riječi; zamišljao sam njen mah, blijedi lik kako prolazi ispod drveća, a ogoljele grane obasjane mjesečinom bacaju po njoj zamršene sjene obavijajući je vrpcama od tame. Sjetio sam se one stare, jezovite pripovijesti o majmunovoj šapi37, bračnog para koji zaželi da im se vrati mrtvi sin, njihova užasa kad shvate da im se želja doslovno ispunila. I upitao sam se, ne prvi put, je li ih moja bol prizvala nazad na ovaj svijet. Otišao sam spavati u ponoć, poslije oduljeg premišljanja o značenju riječi na staklu. Izgledale su mi kao nekakvo upozorenje, ali nisam bio siguran na što me upozoravaju. Koja je to djevojčica bila? Nekim čudom sam utonuo u san i čvrsto spavao do tri u noći. Kad bih morao objasniti psihijatru kako sam mogao zaspati nakon što mi je mrtvo dijete napisalo poruku na staklu, vjerojatno bih mu za početak rekao da, ako se netko susreće s mnoštvom neobičnosti, ono što je neobično naposljetku mu postane blisko. Um se s vremenom može priviknuti gotovo na sve: na tugu, bol, gubitak, pa čak i na mogućnost da mrtvi razgovaraju sa živima. Osim toga, shvaćao sam da je sve to dio nekakvog većeg plana, znak na putu čije mi konačno odredište nije poznato. Pomirio sam se s onim što je imalo doći, ma što to bilo, i to mi je mirenje donijelo svojevrstan spokoj. Dakle, spavao sam i bio sam zahvalan za san. Kad više ne bih mogao zaspati, znao bih da me hvata ludilo. Probudio sam se minutu poslije tri. Odnekud ispod spavaće sobe dopirali su zvukovi: lupanje, treskanje, čerupanje žica. Trebalo mi je par časaka prije nego što sam shvatio da je televizor upaljen. Ja nisam gledao televiziju prije odlaska u krevet, a da i jesam, nikada ne bih ostavio upaljen televizor. Dohvatio sam pištolj i izvukao se iz kreveta što sam tiše mogao. U sobi je bilo hladno. Bio sam gol do pasa i osjećao kao da mi se koža stisnula na ledenom zraku. Vrata sobe bila su otvorena, u hodniku je bio mrak, ali kad sam došao do stuba vidio sam kako se svjetlost koju su odašiljale slike s televizijskog ekrana plešući odražava na zidu. Pokušavao sam kontrolirati disanje dok mi je krv tutnjala u ušima. Stupici na ogradi stubišta bili su široko razmaknuti, tako da bih se izložio pogledu iz prizemlja čim bih sišao do treće stube od vrha. Ako mi je netko postavio klopku, polagano i oprezno kretanje nije mi bilo ni od kakve koristi. Samo bih se pretvorio u još lakšu metu. 37
Majmunova šapa – istoimena kratka priča Williama Wymarka Jacobsa (1863. – 1943.), engleskog književnika; čudotvorna majmunova šapa ispunjava vlasniku tri želje, ali na nastran način i s užasnim posljedicama. (Nap. prev.)
154
Iz televizora je odjeknuo još jedan niz eksplozija, čiji mi je zvuk poslužio za nečujni silazak. Sjurio sam se niz stube držeći se zida: u desnoj sam ruci držao pištolj prislonjen uz tijelo, a lijevom sam održavao ravnotežu. Nitko nije iz sjene nasrnuo na mene, nisu se začuli pucnjevi. Lanac na ulaznim vratima bio je navučen kako treba. Lijevo od stubišta bila je radna soba, no vrata su bila zatvorena kao i onda kad sam otišao u krevet. Ispred mene pružao se dnevni boravak, a kroz otvorena vrata vidio sam televizor. Ekranom su jurili Ptica Trkačica i Mirko S. Zlikovski. Stajao sam pred jedinim ulazom u sobu i nisam imao izbora. Dnevni boravak je bio prazan. Nitko nije sjedio na kauču, ni na foteljama ispred televizora. Daljinski upravljač ležao je u lijevom kutu kauča, blizu naslonjača za ruku. Ostavio sam televizor upaljen i vratio se u glavni hodnik. Najprije sam provjerio kuhinju, ali je i kuhinja bila prazna, a stražnja vrata zaključana. Zatim sam došao do radne sobe. Zgrabio sam kvaku, naglim pokretom gurnuo vrata i pričekao, no iznutra se ništa nije čulo. Navirio sam se kroz prorez između vrata i dovratka, ali ništa nisam vidio. Nije mi preostalo drugo doli zakoračiti unutra s podignutim pištoljem. Soba je izgledala navlas isto kao što sam je ostavio dan ranije: majica, koju sam još prije par dana bacio na stol kad sam se vratio iz kupnje namirnica, bila je netaknuta. Unatoč hladnoj noći, kupao sam se u znoju. Na brzinu sam za svaki slučaj pregledao prostorije na katu i ustanovio da je kuća zaista prazna. Vratio sam se do dnevnog boravka i zabuljio se u televizor. Ptica Trkačica je nestala, a zamijenio ju je Zekoslav Mrkva. Podivljali kauboj Jura upravo ga je natjeravao svojom ogromnom pucaljkom. Pomislio sam da je možda došlo do naglog porasta električnog napona. Pritisnuo sam tipku za isključivanje na kućištu aparata i za svaki slučaj isključio dovod struje na utičnici. Bio sam na pola stubišta kad je iz televizora ponovo zagrmjelo. Vratio sam se u boravak s pištoljem u ruci. Soba je i dalje bila prazna, daljinski upravljač nalazio se na istom mjestu, ali je prekidač na utičnici bio pomaknut. Kapljica znoja skotrljala mi se niz leđa. U zraku je lebdio miris kojega ranije nije bilo, ili ga ja nisam osjetio zbog straha i navale adrenalina. Bio je to dašak parfema, jeftinog i odbojno slatkastog, parfema kakav odrasla žena nikada ne bi nanijela – djevojčica je srdita Riječi nisu bile izrečene naglas, ali sam ih ja čuo u glavi – ponavljanje poruke s prozora. moraš biti oprezan tatice moraš biti oprezan »Tatice«. Bože moj, Bože moj, Bože moj. 155
Oko mene nije bilo ničega, ili barem ničega što sam mogao vidjeti. Stavio sam ruku na televizor i polako pritisnuo tipku za isključivanje. Ekran se zamračio, kontrolna lampica promijenila je boju iz zelene u crvenu. Zakoračio sam unatrag i pričekao. Jedva sam u sebi nabrojao do pet prije nego što se televizor opet uključio upravo u trenutku kad je Zekoslav izletio kroz kožu velikog bubnja i žvačući mrkvu objavio: »I to je kraj.« Ipak nije, jer je logotip televizijske postaje bljesnuo, a u idućem trenutku Zekoslav se vratio. Taj mi je crtić čak bio poznat: »Hare Brush«38. Pamtio sam ga iz djetinjstva. Zekoslav i lovac Elmer zamijene uloge; na kraju pobjeđuje Elmer koji se, da bi ostvario svoj naum, morao prerušiti u zeca. Uvijek sam im se smijao do besvijesti. Čak i u tinejdžersko doba, nakon očeve smrti, smijao sam se kad god bih gledao njih dvojicu. Bio je to bijeg iz svijeta crnila, sivila i jarkog, jarkog crvenila – bijeg od čemera i žalosti, od sjećanja na bol: bol zbog gubitka oca, bol zbog majčine tuge... Bol zbog dječaka koji ti jednu ruku drži preko usta dok ti drugom prtlja ispod suknje, a drugi se dječak za to vrijeme povlači jer je shvatio što je učinio i što će se uskoro dogoditi, ali je preslab da to spriječi. Bol u grlu i u plućima, bol u leđima i iza očiju, bol koja raste i raste sve dok ti tijelo ne postane premaleno da zadrži svu tu bol koja mora prsnuti iz tebe kao zrak iz probušenog balona, kao plamen zvijezde koja se pretvara u crvenog diva, jer kad dođe kraj, sve će biti u crvenome: crvenilo iza očiju, crvenilo koje ti istječe iz usta i nosa. I to je kraj, ali ipak nije, ne za tebe, zato što ti nikada nisi otišla, zato što si ti srdita djevojčica i ljudi moraju paziti kad se nađu blizu srditih djevojčica. Srdite djevojčice trgaju stvari i oštećuju stvari i čekaju svoju priliku. I srdite djevojčice gledaju crtane filmove da na neko vrijeme umaknu svom bjesnilu. Prišao sam kauču i posegnuo za daljinskim upravljačem. Sladunjavi miris se pojačao, no uspio sam nanjušiti još nešto, prikriveno: nije to bio vonj raspadanja, nego krvi i tjelesnih izlučevina. Štogod se u sobi nalazilo, bilo je u istom stanju kao u trenutku smrti. To je bila djevojčica i nije bila djevojčica. Najbolji dio toga bića prebivao je negdje drugdje, usnuo, obavijen oblakom zaborava. Ovdje je ostalo sve nepotrebno. oprezan tatice oprezan oprezan Bila je na kauču, gotovo opipljiva. Nisam je mogao vidjeti, nisam je mogao čuti, ali sam znao da je ondje. Očekivao sam da će se njena ruka obaviti oko moje kad uhvatim daljinski upravljač, ali me nije ni dotaknula. Daljinac je bio vlažan na dodir. Površina mu je bila orošena kapljicama vode, za što nije bilo nikakva razloga. Odmaknuo sam se od kauča s daljincem u ruci, a miris je odlebdio sa mnom. Oklijevajući, podignuo sam ruku i osjetio kako plastika vonja po njoj. 38
Hare Brush(1955) – jedan od najpoznatijih filmova o Zekoslavu Mrkvi, u kojem se izvrgavaju ruglu frojdovska psihoanaliza i psihijatrija. I samo ime filma je igra riječi: »brush« znači »četka«, no »hare« (=zec) i »hair« (=kosa) se jednako izgovaraju. (Nap. prev.)
156
Bacio sam pogled prema televizoru. Slika je zatreperila dok se kadar mijenjao, a meni se učinilo da sam, osim slike, na ekranu uhvatio letimičan odraz lica. Zaobišao sam kauč pazeći da mu se previše ne približim. Kad sam stao iza naslona, usmjerio sam daljinac i ugasio televizor. ne tatice ne njoj se to neće svidjeti Tog trena sam je ugledao kako lebdi u tami ekrana poput duše uhvaćene u praznini ništa vila: crna djevojčica u poderanoj bijeloj košulji sjedila je na kauču; ruke s dlanovima okrenutim nagore ispružila je uz tijelo; koljena su joj bila izranjena, brada i usne krvave; iz kutova očiju spuštale su joj se linije iscrtane sasušenom krvlju, poput tragova crvenih suza. Otvorila je usta i nečujno zavrištala, a čitavo joj se tijelo treslo od siline gnjeva: dijete prevareno i nesretno, dijete kojemu je oduzeto sve što je željelo, dijete koje je iz svijeta svjetlosti odvučeno u svijet boli. Idućeg trena je nestala; u praznoj sobi ostao je samo moj odraz. Posljednji put sam ugasio televizor i te noći više nisam zaspao. Čak ni kad sam brižljivo sakrio televizijski kabel u noćni ormarić.
157
XX
B
io je mjesec studeni, sezona lova tek što nije počela. Ne bih ni sam znao reći otkuda zapravo proistječe odbojnost koju osjećam prema većini aktivnosti što se ubrajaju u lovstvo. Možda iz činjenice da sam gradski dečko od glave do pete. Moj otac, koji je proveo čitav život obilazeći New York uzduž i poprijeko, povremeno bi se tijekom vikenda zaputio daleko u netaknutu prirodu da iščisti pluća i zamijeni pogled na visoke zgrade pogledom na visoko drveće, ali nekako mislim da je te izlete shvaćao više kao obvezu nego kao užitak. Smatrao je da s vremena na vrijeme mora pod nogama osjetiti travu a da pritom nije prisiljen gaziti preko smeća, igala i iskorištenih kondoma, što se ljudima redovito događalo u parkovima. Ipak, ruku na srce, bio je najsretniji u gradu. Kad bi se vratio s tih pohoda, najčešće je izgledao poput pacijenta kojemu je laknulo jer je upravo obavio uspješan i ne odveć bolan posjet zubaru. Moj djed, koji je bio policajac u Maineu, također nije lovio. Zaključio je da mu meso divljači nije potrebno, a praćenje i prikradanje životinjama nije ga nimalo veselilo. Savjesno je provodio državne zakone o lovstvu, ali je ipak znao zažmiriti na kršenje zabrane lova nedjeljom, ako bi prijestup počinili stanovnici koji su prekovremeno radili da spoje kraj s krajem i kojima su te nedjelje bile jedina prilika za nadopunjavanje obiteljskog jelovnika. U siromašnijim dijelovima Mainea jedan je odrasli jelen, čije bi se meso što zamrznulo, što preradilo, značio za obitelj uštedu od četiri do pet stotina dolara, a oni koji su lovili za hranu još su pripadali nekakvom starom sustavu vrijednosti. Istina, uživali su u lovu, ali je taj užitak bio u službi svrsishodnosti i praktičnosti vrijedne divljenja. Ubijene su životinje iskorištavali tako da se ništa nije bacalo, a ako su bili osobito sretne ruke, lovinu su dijelili s onima koji su bili manje uspješni. Međutim, lov na losove zbog trofejnih rogova bio mi je odbojan, a još nikada nisam sreo nikoga tko bi uživao u okusu medvjeđeg mesa. Nije mi se sviđalo ponašanje ljudi koji su iz gradova dolazili u lov: razmetljivost, lažno mužjaštvo, ružna preobrazba koju bi zahvaljujući oružju i maskirnoj opremi doživjeli inače bezlični muškarci (koliko je meni bilo poznato, samo su se muškarci bavili lovom na takav način). Doduše, donosili su državi novac, a vođenje lovaca bilo je dobrodošao izvor prihoda za sve one koji su siromašno živjeli u Countyju i u sjeni Velikih sjevernih šuma. No i vodiči su dobar dio tih lovaca smatrali budalama najgore vrste, to jest naoružanim budalama, a na ostale su gledali s tek nešto više od blage snošljivosti. Njihov je novac bio dobrodošao, njihova prisutnost baš i nije. Kako, dakle, objasniti činjenicu da ja ne želim loviti životinje, ali sam lovio ljude? Da nisam htio uperiti oružje u jelena ih medvjeda, ali sam vidio kako ljudi 158
ginu od moje ruke? Iskreno govoreći, nisam o tome previše razmišljao. Život mi je tako bio jednostavniji. A život je bio jednostavniji i kad čovjek nije predugo mozgao o odrazima mrtvih djevojčica u tamnim televizijskim ekranima. Da se u dnevnom boravku još nije osjećao jedva primjetan dašak njezina mirisa, i da se na kuhinjskom prozoru nije vidio trag moga dlana kojim sam izbrisao kćerinu poruku, gotovo bih bio pomislio da sam sanjao sve što se dogodilo prošle noći. Izišao sam sa šalicom kave u ruci, sjeo na stubu pred stražnjim ulazom i zagledao se u šumu i udaljenu močvaru. One su više voljele noć, moja sjena od žene i moje lutajuće dijete; obje ih je iz ovozemaljskog života ugrabio onaj koji je sebe nazivao vječitim putnikom. Još uvijek nisam znao koje bi ime za njih bilo prikladno: možda tragovi, ili odjeci. Pomisao na moju kćer koja ide kroz mjesečinom obasjanu šumu, ponekad iz tame promatra oca i ostavlja mu poruke na prozorskim staklima (to je radila i dok je bila živa – kad nisam bio u blizini, crtala bi mi srčeka, face i psiće po prozorima automobila, kao znak da misli na mene) istodobno mi je donosila utjehu i duboku, pogubnu tugu. No barem se nisam bojao za nju dok je putovala između svjetova. Uz nju je hodila njezina majka koja je bila zaogrnuta drugačijom krinkom, jer ma što da ju je dovelo k meni, nije bilo tek ljubav. Ako je moja kći bila duh, moja mrtva žena bila je sjenka. Bacio sam se na istraživanje obitelji Kore ne bih li pronašao i najmanju sitnicu zbog koje bi se njima bavili Engel i FBI: sigurno ih je zanimalo još nešto osim navodne otmice Anne Kore. Annina majka Valerie rođena je kao Valerie Mary Morris u Dorchesteru, u državi Massachusetts. S dvadeset i devet godina, 8. lipnja 2007., udala se za Alekosa Korea u grčkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi Svetog Georgija u Philadelphiji. Anna Kore rođena je 28. studenoga 1995.: dakle, ili je majka dugo čekala da se uda za oca, ili Alekos Kore nije imao rodbinske veze s Annom. Gdje je nestao i, ako on nije bio Annin otac, tko jest? Prema službenim izvještajima, policija je pokušavala stupiti u kontakt s Alekosom, premda ga još nisu označili kao osumnjičenika u slučaju Annina nestanka. Nastavio sam kopati: na ostavinskom sudu okruga Knox podnesen je 1. kolovoza 2007. zahtjev za promjenu imena Anne Mary Morris (oznaka CN-2). Zahtjevu je bila priložena pisana izjava pod prisegom o temeljitoj potrazi, kao potvrda da se svim dostupnim sredstvima pokušalo ući u trag djetetovu drugom biološkom roditelju, Ronaldu Dohenyju. Sudac začudo nije zatražio ni posebnu objavu oglasa o nestanku osobe, ni potragu koju bi provelo pet grana oružanih snaga39, što je inače bilo uobičajeno u takvim okolnostima. Očigledno se dotični sudac zadovoljio činjenicom da su se raniji pokušaji pronalaženja Dohenyja pokazali bezuspješnima. To je bilo vrlo zanimljivo. Čovjeku se nametao zaključak da je sucu netko nešto prišapnuo u vezi s Dohenyjem. Kad sam iščitao ono što se dalo naslutiti između redaka, bio sam se spreman okladiti za dobar novac da su 39
Pet grana oružanih snaga – u Sjedinjenim Državama to su: kopnena vojska, mornaričko pješaštvo, mornarica, vojno zrakoplovstvo, obalna straža. (Nap. prev.)
159
Ronalda Dohenyja ionako već smatrali mrtvim. Ako je doista bilo tako, a nije postojao formalni dokaz o njegovoj smrti, onda je sudac bio dužan zahtijevati nešto više od riječi Valerie Kore ili njezinih pravnih zastupnika – uz uvjet da je ona uopće tražila pravnu pomoć koja, tehnički uzevši, nije ni bila potrebna za promjenu imena. Znači, ako nije bilo tijela, a nitko nije zatražio formalno-pravnu objavu smrti (iako je navodno prošlo sedam godina otkako se Ronald Doheny prestao javljati na telefon), što je bilo potrebno kako bi se suca uvjerilo da ne čačka mečku i ne budi mrtve? Bila bi potrebna riječ policajca, i to policajca na visokom položaju. Kopao sam dalje: Anna Mary Morris također je rođena u Dorchesteru, u državi Massachusetts. Dao sam se u potragu za Ronaldom Dohenyjem koji ima veze s Massachusettsom. Prekrižio sam osamdesetogodišnjaka preminulog od raka nakon dugog i sretnog života sa suprugom s kojom je proveo u braku pedeset i osam godina. Prekrižio sam srednjoškolsku nogometnu zvijezdu, klinca koji se autom omotao oko stabla dvije godine prije Annina rođenja. Prekrižio sam pretilog prodavača rabljenih automobila (Ronnie vam daje priliku života!) i čudesno nadarenog osmogodišnjeg violinista. Preostao je Ronald Doheny iz Somerviliea u Massachusettsu. Imao je dvadeset i jednu godinu kad se u prosincu 1997. nakon plaćanja jamčevine nije pojavio na sudu: bio je optužen za posjedovanje opojne droge skupine A (što je potkraj devedesetih u Massachusettsu po svoj prilici značilo heroin) u svrhu prodaje ili raspačavanja. Kopaj, kopaj, kopaj. Ronald Doheny bio je jedan od trojice muškaraca zatečenih s tri kilograma heroina u stanu na Winter Hillu u Sommervilleu. Dohenyju je zbog toga prijetila obvezna kazna zatvora u trajanju od petnaest godina: teška kazna za svakoga, a kamoli ne za mladića koji tek što je postao punoljetan. Pojam »Winter Hill« vezivao se uz bandu s Winter Hilla, kako su je nazivali u novinama: slobodno udruženje uglavnom irsko-američkih kriminalaca, s ponekim Talijanom ubačenim zbog poboljšanja prosjeka. Spočetka su Buddy McClean i Howie Winter bili velike njuške; nakon što je McClean ustrijeljen 1965. godine, Winter je preuzeo cjelokupni nadzor nad poslovima i zadržao ga sve do kraja sedamdesetih kad je, zahvaljujući nizu saveznih optužnica za namještanje konjskih utrka, vodstvo bande ozbiljno uzdrmano, a Winter i većina njegovih suradnika završili u zatvoru. Priliku je iskoristio tip po imenu James »Whitey« Bulger, koji je na čelnoj poziciji ostao do 1994., pa pobjegao prije podizanja savezne optužnice. Njegov pomoćnik Kevin Weeks preobratio se 2000. godine u svjedoka koji surađuje s policijom, ali je banda s Winter Hilla preživjela sve nepogode i nastavila djelovati kao dio bostonskog podzemlja. Tražeći poveznicu između prezimena Morris i Winter Hilla naišao sam na Tommyja »Pepeljastog« Morrisa: nekoliko uhićenja i boravak u Old Colonyju sredinom osamdesetih (kad se ta ustanova još zvala Bridgewater) zbog posjedovanja nekoliko komada napunjenog i neprijavljenog vatrenog oružja, te 160
stanovite količine kokaina. Poslije toga je desetljećima bio čist, a to je značilo ih da je Tommy Morris okrenuo novi list u životu – što se činilo malo vjerojatnim – ih da je jednostavno postao mnogo vještiji kriminalac. Daljnja pretraga nije me dovela do izravne veze između Valerie Mary Morris i osamnaest godina starijega Tommyja »Pepeljastog« Morrisa. Jesu li bili rođaci, ili nešto bliže? Na temelju prisutnosti specijalnog agenta Engela u Pastor’s Bayu zaključio sam da su nešto bliže. Kopaj, kopaj, kopaj. Imena i priče, mjesta i izvještaji sa sudskih rasprava. Kopaj, kopaj, kopaj. Telefonski pozivi u Boston, ostavljene poruke, traženje usluga i obećavanje usluga. Kopaj, kopaj, kopaj, pa čekaj. U podne mi je na računalo stigla poruka od jednog bivšeg djelatnika Bostonske policijske uprave koji se preselio u Fitchburg i postao privatni istražitelj; poruku mi je poslao s internetske adrese koju više nikada nitko neće koristiti. Tommy Morris je bio stariji brat Valerie Kore. Poruka je upućivala na mnoštvo članaka, od kojih je najnoviji izvještavao o ubojstvu stanovitog Joeyja »Tune« Toomeyja, irsko-američkog poslovnog čovjeka i omiljenog nasljednika tradicije bostonskih trgovaca ribom. Taj je napis pak bio vezan uz prilog iz nedjeljnog magazina pod naslovom »Upoznajte starog šefa, isti je kao novi šef«. U prilogu se razmatralo trenutačno stanje organiziranog kriminala u gradu: spominjale su se borbe za prevlast u bostonskom podzemlju, a osobito među pripadnicima irsko-američkih skupina koje su neprekidno nastojale popuniti prazninu nastalu zbog prisilne odsutnosti Whiteya Bulgera. Na kraju poruke moj mi je informator napisao samo jednu rečenicu: »Tommy Morris je gotov.« Ulozi su se iznenada povisili: bilo mi je drago da Angel i Louis uskoro stižu. Odmah sam nazvao Aimee i ispričao joj što sam pronašao. Postalo je još važnije zaštititi Randalla Haighta ako i kada se javi policiji, jer sam imao osjećaj da će se netko uskoro početi pozivati na načelo krvne veze. Engel se nalazio u Pastor’s Bayu zato što je vjerovao da je nestanak Anne Kore moguća posljedica zločinačkih djelatnosti njezina ujaka – a čak i da nije, očekivao je da će se ujak svejedno pokušati umiješati u slučaj. Bilo je to načelo krvne veze: krv je važnija od svega. Nadalje, s obzirom na pedofilski značaj fotografija koje je Haight primio i na starosnu dob Anne Kore, ponovio sam Aimeei ranije postavljeni ultimatum: Haight nam je morao potvrditi da je voljan razgovarati s policijom, i to vrlo brzo. Aimee se razbjesnila jer je osjetila da sam je stjerao u kut. Tražila je da pričekam nekoliko sati i ja sam pristao. – A što je s onim porukama na mobitelu? – upitala me. – Nije bilo novih – odgovorim. – Hoćeš li ih pokazati policiji? Te poruke sadrže ozbiljne optužbe na račun jedne od glavnih osoba u istrazi. Primijetio sam da brižljivo izbjegava spomenuti ime. – Ne još. 161
– Jedno pravilo vrijedi za našeg klijenta, a drugo za tebe, je li? – odreže ona i spusti slušalicu. Nakon što je ubio Joeyja Tunu, Tommy Morris sjeo je na autobus u zračnoj luci Logan i prenoćio u svratištu u Newburyportu. Večerao je u sobi, gledao televiziju i razmišljao o tome što je učinio Joeyju, što je naredio da se učini Owenyju Farrellu, i zašto je akcija propala. Nije mu bilo jasno kako su policajci onako brzo stigli do Owenyja, ali to više nije ni bilo važno. Joey Tuna je bio mrtav i Tommy je tek u miru i tišini svratišne sobe počeo shvaćati kakve će nesagledive posljedice proisteći iz njegova čina. Za njega više neće biti oprosta, ni mogućnosti pomirbe. Bio je osuđen na propast: svi će se udružiti da ga pronađu i ulove. Joeyjev ujak će to tražiti. Čast će to nalagati. Utemeljeni običaj će to zahtijevati. A njegovoj nećakinji još uvijek ni traga. S njom je nekako sve i počelo. Ne samo da mu je propao posao i da ga je čekalo neprijateljsko preuzimanje svega što je još imao od strane konkurenta, nego nije bio u stanju ni zaštititi vlastitu obitelj. Sestra je pobjegla od njega. On ju je otjerao. Premda ju je volio, natjerao ju je da ode od njega. Ona i njena kći bile su jedini preživjeli krvni rod do kojega mu je uopće bilo stalo. Odlučio je da potragu za izgubljenom djevojčicom, neće prepustiti policajcima i mrskim saveznim agentima. Na koncu je ipak doznao da Joey i Oweny nisu bili odgovorni za njezin nestanak. Anna nije bila pijun u partiji šaha koju su oni igrali. Tommy je volio šah, pa mu se svidjela ta podudarnost. Na ploči su mu preostale još samo tri figure, ali su mu protivničke snage u potpunosti onemogućile kretanje. Imao je skakača Dempseya, imao je kulu Ryana, a on je bio zarobljeni kralj. Budući da je posvuda nosio sa sobom mali putni šahovski komplet, započeo je isprobavati kombinacije poteza kojima je samome sebi postupno uzimao sve figure osim kralja, skakača i kule: nemogućnost ostvarenja pobjede nije shvaćao kao poraz, nego kao izazov. Ostao je budan čitavu noć, vukao poteze i razmišljao; tek je u zoru dopustio sebi malo sna. Imao je jednokratni mobitel putem kojega je bio u kontaktu s Dempseyem. Nije mu rekao gdje je, nego mu je samo savjetovao da zajedno s Ryanom ode iz grada. Trebalo mu je još vremena za razmišljanje, za igranje šaha, za isprobavanje poteza. Kasnije uvečer pozvao je Dempseyja i Ryana k sebi, a potom su se sva trojica zaputili prema sjeveru. U isto vrijeme dvojica su se muškaraca također približavali odredištu na sjeveru. U automobilu je svirala glazba – klasična skladba suzdržana ali zakučasta izričaja; pri prvom je slušanju zvučala kao da je sačinjena od tek jedne dugačke fraze koja se neprestano ponavlja, no pažljivijem uhu postupno su se otkrivale sitne ali značajne promjene i progresije. Bila je to pjesma o poniznosti pred čudesnim, oda bez riječi u čast Svevišnjemu. 162
– Koliko još? – upita suvozač. U Angelovoj tamnoj, kovrčavoj kosi bilo je manje sjedina, a na licu manje bora nego što bi se očekivalo nakon godina koje je prešao i nedaća koje je pretrpio. Bio je odjeven u majicu kratkih rukava Big Bam Boom iz kolekcije Halla i Oatesa40, traperice blagog trapez kroja koje su mu bile broj prevelike, i dizajnerske žuto-tirkizne tenisice koje je gotovo besplatno dobio u tvorničkom dućanu. Tenisice su, kao raritet, imale određenu vrijednost – prije svega zato što su u tvrtki koja je bila zaslužna za njihov dizajn shvatili kakvu su užasnu grešku počinili čim je prva serija ugledala svjetlo dana. Zaustavili su proizvodnju jer je bilo jasno da bi takvu obuću kupovali jedino duševno bolesni ili slijepi ljudi s okrutnim prijateljima. Šteta što nisu uspjeli upoznati njega, imenom i prezimenom, čovjeka koji nije bio ni duševno bolestan ni slijep, nego samo po mnogočemu neobičan. Za volanom je sjedio Louis i vozio jedva otvorenih očiju; on je već dugo glatko izbrijavao svoje prosijede kovrče, ali ne zato što je nastojao prikriti starenje: o njegovoj dobi svjedočila je brada. Na sebi je imao sivo odijelo, bijelu košulju i pletenu crnu kravatu. Cipele su mu blistale. – Koliko još? – ponovi Angel. Louis baci pogled na ploču s instrumentima. – Još jedan sat. – Još jedan sat ovoga? Sigurno se šališ. Melodija se nije promijenila otkad je stvar počela. Zvuči kao vrlo tihi auto-alarm za živčane ljude. – Ne, još jedan sat do Bostona. – Divno. Možemo u međuvremenu slušati nešto drugo? – Ne. – Dosadno mi je. – Pa dobro, koliko je tebi godina? Devet? Začepi gubicu. Spavaj. – Već sam spavao. Ovo me uspavalo. Onda sam se probudio, a ovo još uvijek traje. Pomislio sam da sam umro i da sjedim u čekaonici ispred pakla. – Ovo nije ista kompozicija. – Meni zvuči potpuno jednako. Taj tvoj Arthur Part je najobičniji prevarant. – Zove se Arvo Pärt. Stvarno si ograničen, čovječe. – Ah, da, Mađar. – Estonac. – Samo ga ugasi. Kunem ti se da je i ono narodnjačko smeće bolje od ovoga. – Žalio si se da i narodnjaci svi isto zvuče. – Da, ali te pjesme barem imaju riječi i previše me nerviraju a da bi bile dosadne. Budem li slušao još ovoga, morat ćemo u auto ugraditi dizalo. 40
Hall & Oates – Daryl Franklin Hall i Johna William Oates osnovali su glazbeni duo u Philadelphiji 1970. godine, a aktivni su još i danas. Smatraju se jednim od najuspješnijih sastava u povijesti popularne glazbe; u travnju 2014. ušli su u Dvoranu slavnih rock and rolla. (Nap. prev.)
163
– I možda postaviti neke od onih nadahnutih postera kakve drže po uredima tvrtki koje su na rubu propasti – nadoveže se Louis. – Znaš, ono: »Dajte mašti krila« s fotografijom orla, ili »Timski rad« s onim merkatima koji izgledaju kao štakori. – Govnovalj – nastavi Angel. – Slika govnovalja i natpis: »Jedite govna: upravo ste izmješteni.« Mrzim tu riječ: »izmješteni«. »Suvišni« je barem pošteno. »Otpušteni« je pošteno. »Najureni« je pošteno. »Izmješteni« je samo slatka riječ kojom se prikriva gorka stvarnost – kao pogrebnici koji ne žele izgovoriti riječ »smrt« nego stalno spominju »odlazak«, ili doktori koji ti kažu da imaš »zdravstveno stanje«, a zapravo misle da te požderao rak. – Taj izraz potječe iz francuskoga – poučno će Louis. »Retrenching« je ponovno kopanje rovova na drugoj liniji obrane. Što znači da si opet potpuno odsječen, samo na drugom mjestu. – A kakve to veze ima s dobivanjem otkaza? – Doslovno? Koliko ja znam, nikakve. – Eto, vidiš? – Ne vidim. Možda se brineš za svoju budućnost? – Da, svaki dan je sve kraća. Premda se zahvaljujući ovoj jebenoj muzici čini dulja. – Skoro je gotova. – Skladba je uto završila. – Jesam ti rekao? Želiš mi još nešto upropastiti? – Zašto, zar imaš još nešto vrijedno upropaštavanja? – Prije polaska sam stavio hrpu diskova u plejer. – Što je iduće na redu? – Brian Eno, Glazba za aerodrome41. – Nije mi poznato. Je li glasno? – Glasnije od Arva Pärta. – I tišina je glasnija od Arva Pärta. Nakratko su se vozili u tišini. Začuli su se prvi taktovi kompozicije. Nije bila glasna. Nije bila nimalo glasna. – Ubijaš me – zastenje Angel. – Ubijaš me nježno... Lovci su se okupljali. Bostonski rat selio se prema sjeveru. Sezona lova tek što nije počela.
41
Brian Eno(rođen 1848.) – jedan od pionira elektronske glazbe; smatra se da je upravo on osmislio izraz »ambijentalna glazba« i istoimeni glazbeni stil. (Nap. prev.)
164
XXI
L
ouis i Angel su ušli u »Medvjeda« nedugo prije zatvaranja. Nakon nekog vremena opet sam počeo tamo raditi i ustanovio da se Dave Evans – vlasnik – očigledno sasvim lijepo snalazio i bez mene: nastojao sam to ne uzeti previše k srcu. S druge strane, Aimee me dobro plaćala pa sam kao marljiva vjeverica brižljivo skupljao zalihe lješnjaka da mi potraju cijelu zimu i još dulje. Moram priznati da sam volio taj živahni lokal i nikada nisam držao da je rad za šankom nečasno zanimanje, osobito na mjestu poput »Medvjeda« gdje se na kretene nije gledalo nimalo blagonaklono. Uostalom, među stalnim gostima bilo je dovoljno policajaca i ovrhovoditelja te se na svaku pojavu nepristojna vladanja gledalo prijekim okom, a ako bi tkogod ustrajao u takvu ponašanju aktivno ga se obeshrabrivalo. No čak i bez prisutnosti predstavnika zakona, u »Medvjedu« su bili sposobni riješiti neprilike do kojih bi tu i tamo došlo. »Medvjed« je bio kvartovski lokal, utočište u kojemu je čovjek mogao sat-dva predahnuti: pravila su, premda nepisana, bila jasna gotovo svima. – Kako ide ona stvar s Dennyjem Krausom? – upita me Dave dok sam pokušavao jednu po jednu obračunati narudžbe grupe genijalaca iz New Yorka koji kao da su zaboravili tablicu množenja čim su prešli državnu granicu. – On još uvijek tvrdi da nije lud. – Pa upoznali su ga, zar ne? Denny Kraus je izišao iz majčine utrobe s rupom viška u glavi. Kad stane na propuh, možeš čuti kako mu vjetar zviždi između ušiju. – Sudac zna da je lud. Tužilaštvo zna da je lud. Čak i njegov odvjetnik zna da je lud. – Što si im rekao? – Da je lud. – Dakle, svi mislite isto. – Svi osim Dennyja. – A što on zna? On je lud. Bogu hvala da nije nikoga ustrijelio ovdje unutra. – Želiš biti prvi koji će to učiniti? – Apsolutno. Na dan kad odem u mirovinu ucmekat ću par kuhara. Konobare ću poštedjeti. Oni su mi oduvijek bili dragi. – Gledao mi je preko ramena kako slažem račune. – Odvojeno plaćanje? – Da. Njih petero. – Zbroj je sto dolara. Možeš ga podijeliti na jednake iznose. – Znam. 165
Dave se namršti prema Njujorčanima. – Morali bismo više paziti koga puštamo kroz vrata – reče, pa se odgega da vidi treba li ikoga od kuhinjskog osoblja podsjetiti na to kako je naumio proslaviti svoje umirovljenje. Aimee mi je na mobitelu ostavila poruku u kojoj me obavijestila da je Randall Haight konačno odlučio ispričati policiji sve o svojoj prošlosti koja mu se u zao čas uvukla u novi život. On će se sutra pojaviti u Aimeeinu uredu, a ona je odlučila da će prije nego što ode kući obavijestiti državnu policiju o namjeri svog klijenta, ali im neće unaprijed reći njegovo ime. Odgovorio sam joj i složio se da bismo se nakon zatvaranja »Medvjeda« morali sastati i prodiskutirati o sutrašnjem događaju. I dalje sam smatrao da je Haight donio pravilnu odluku o razgovoru s policijom, bez obzira na slučaj Anne Kore. Budući da sam radio samostalno, nisam imao ni mogućnosti ni sredstava da učinim ono što je on od mene htio – barem ne u zadanim okolnostima. Zbog sveopće uzbune oko Anne nisam se mogao baviti onime čime bih se inače bavio: razgovaranjem s ljudima, krajnje opreznim ispitivanjem Haightovih klijenata, mještana, pa čak i policajaca. Sve se to dalo izvesti tako da nikome ne otkrijem o čemu je točno riječ, i s vremenom bih sigurno pronašao osobu ili osobe odgovorne za zastrašivanje Haighta. Međutim, kako je pokazao moj doživljaj nakon posjete onom kafiću, zbog Annina je nestanka svatko tko je zabadao nos po Pastor’s Bayu smjesta privlačio pozornost policije koja nije dopuštala nikakve neovisne istrage. No postojala je mogućnost da mi upravo Haightov razgovor s policijom oslobodi prostor za djelotvorniju istragu o njegovom problemu, uz uvjet da se uspijem nagoditi s predstavnicima zakona koji će mi dati da njuškam naokolo tako dugo dok im dojavljujem svaki iole važan podatak. Angel i Louis pojavili su se malo nakon što smo primili posljednje narudžbe. Najavio sam Daveu da će mi kasno uvečer doći prijatelji, a on je obećao da će sigurno biti posluženi. Ipak je, kad su stigli, izgledao pomalo zatečen: možda zbog Angelovih tenisica, možda zbog Louisove brade, možda zbog jednoga i drugoga, načas se ukočio – kao da ga je netko zadužio za doček prvih svemiraca u posjetu Zemlji, pa je odjednom shvatio kakve bi posljedice taj susret mogao imati po njega. Angel me pozdravi podignutom rukom; upravo u trenutku kad sam mu se spremao odzdraviti, jedan se čovjek pojavio u lokalu. Zaustavio sam ruku na pola puta i s dva prsta pokazao prema ramenu. Taj smo znak Angel, Louis i ja dogovorili ubrzo nakon što su mi njih dvojica počela pomagati: ne približavaj se. Nestali su u jednom od stražnjih odjeljaka, ali je prije toga Angel nešto promrmljao Daveu u uho – vjerojatno mu je rekao neka me ne upozorava na njihov dolazak i neka im donese pivo. Uz šank su se oslobodile tri stolice, a na srednju je smjesta sjeo specijalni agent Robert Engel. Bio je odjeven u jaknu, traperice i blještavu bijelu košulju otkopčanu oko vrata. – Dan ležernog odijevanja u Center Plazi, agente Engel? – primijetim. 166
– Pokušavam se uklopiti među domaće stanovništvo. – Mogu ti ja kupiti majicu Portland Piratesa42, ili šešir sa sobovskim rogovima. – Ili mi samo možeš dati piće. Dewai’s s ledom. Obilato sam mu natočio, a on na šank položi novčanicu od dvadeset dolara. – Ja častim – rekao sam. – Da se prisjetiš kako izgleda priprosta gostoljubivost. – Još osjećaš bol zbog boravka u apartmanu za goste u Pastor’s Bayu? – Duševnu i tjelesnu. One stolice su napravljene da budu neudobne. – Moglo je biti i gore, premda sam čuo da je okružni zatvor zgodan. – Možda bismo mogli organizirati obilazak. – I bez obilaska ti jamčim da je bolji od saveznog pritvora. – Je li to prijetnja, agente Engel? – Više volim da me oslovljavaš »specijalni agent Engel«, iako priznajem da je dugo za izgovaranje. I ne, nije prijetnja. Mislim da ti ne reagiraš dobro na prijetnje. Kod tebe, čini mi se, pale samo mrkve, nikakve batine. Možemo li negdje razgovarati? Kimnuo sam Daveu u znak da sam završio s poslom. Gosti su se ionako već počeli pomalo razilaziti. Pokazao sam rukom prema odjeljku u kutu, najudaljenijem od Angela i Louisa, natočio sebi šalicu kave iz vrča i pridružio se Engelu. Vjerojatno je bio mojih godina, ali lice mu je bilo bez bora, a ako mu se u plavoj kosi i našla pokoja sijeda vlas, ta je bila dobro sakrivena. Usta su mu bila vrlo tanka, poput vodoravnog proreza na licu, oči isprane sivoplave boje. Kad bi se našao licem u lice s protivnikom, sigurno bi ostavljao dojam opasna čovjeka. Slutio sam da nema baš puno prijatelja. Šmrc, buhuhu. – Dakle – započne on – unatoč tome što si se vozikao supernabrijanim autom po gradiću u državi Maine, čini se da načelnik Allan još nije otkrio identitet tvog klijenta. Ali on je uporan. Ubrzo će na koljenima i laktovima proučavati tragove guma. Mogao sam mu tada i ondje reći da se Randall Haight sprema otići na policiju, ali od toga ne bih imao nikakve koristi. Bolje je bilo slušati, čekati i vidjeti što ću iz njega izvući uz malu ili nikakvu cijenu. – Tada nisam imao razloga vjerovati da su problemi mog klijenta vezani uz slučaj Anne Kore. To sam objasnio u razgovoru s detektivom Walshom, a siguran sam da ti je on prenio sve pojedinosti.
42
Portland Pirates (Portlandski gusari)– hokejaška momčad. (Nap. prev.)
167
– Većinu. Bio je vidljivo uzdrman kad je odlazio. Stekao sam dojam da ti je možda rekao nešto zbog čega je odmah potom zažalio. Moram ti priznati da zbilja znaš razbjesniti ljude. Pretpostavljam da si zbog toga dobar u svom poslu, vjerojatno uz određeni sigurnosni rizik. Kladim se da si u karijeri zaradio lijep broj raznovrsnih ozljeda. – Na meni sve brzo zaraste. – Blago tebi. Neki od onih koje si usput sreo nisu bili te sreće. Znaš li da si posebno označen u našem sustavu? – Da, znam. A ti znaš da ja znam, jer me inače ne bi ni pitao. – Vrlo zanimljivo. Stvarno si imao sretan život. – Ma nemoj? Znaš, meni se katkad ne čini tako, a FBI nije bez krivnje u tome. Engel brižljivo presloži crte lica u izraz nečega nalik žaljenju. – Ovo je bio neumjestan izbor riječi; ispričavam se. I zanemarimo li načas tvoju s vremena na vrijeme bezakonju sklonu narav i povremene loše prosudbe, iskreno priznajem da su tvoja djela većinom doprinijela uklanjanju stanovitih nepoželjnih elemenata iz našeg društva. To nam je zajedničko, a zajedničke su nam i bezakonju sklona narav i pogrešne prosudbe. Imam za tebe nekoliko pitanja. Općenita su, pa ne bi trebala zadirati u povjerljivost na koju si se obvezao klijentu, ali će nam omogućiti napredak u razgovoru i, štoviše, napredak u našem uzajamnom odnosu. – Tako pričaš svakoj ženi s kojom iziđeš na spoj? – Da. – I kako ti ide na spojevima? – Ne baš najbolje. – Naprosto nevjerojatno. – Zar ne? On otpije gutljaj viskija pa iskesi zube zadovoljan okusom; podsjetio me na štakora koji njuši zrak. – Je li tvoja istraga u tijeku? – počne. – Jest. – Je li vjerojatno da ćeš se slijedom toga dulje zadržati u Pastor’s Bayu? – Vjerojatno. – Do koje si mjere uvjeren da problemi tvog klijenta nisu vezani uz slučaj Anne Kore? Zastao sam. Cjenkanje je upravo počelo. – Nisam siguran. – To nije isto što si rekao detektivu Walshu. – Skoro mi je zamahao kažiprstom pred nosom i dodao: »No, no! Zločesti dečko!« 168
– Odonda sam promijenio mišljenje. Zato sam, kad si ranije to spomenuo, upotrijebio prošlo glagolsko vrijeme. Tada nisam imao razloga vjerovati da postoji ikakva veza. U međuvremenu sam ponešto proširio vidokrug. – Na temelju čega? – Pastor’s Bay je majušan grad. Nevolje mog klijenta više su, recimo, osobne nego profesionalne naravi. Tiču se jednog nemilog događaja iz njegova djetinjstva. Sve sam čvršće uvjeren da bi mu bilo pametno otići na razgovor s policijom. Ako to učini, barem će isključiti jedan dio istrage kao nepotreban, a možda vas i usmjeriti u dobrom pravcu. No moje se mišljenje temelji isključivo na nesklonosti prema slučajnostima i ni na čemu drugome. – Jesi li sa svojim mišljenjem upoznao klijenta i, dakako, njegovu odvjetnicu? – Moja promjena stanovišta relativno je nedavna, ali imam osjećaj da bi me i klijent i odvjetnica bili skloni saslušati i djelovati u skladu s mojim savjetom, ako im ga izložim. – Previše sam se družio s Aimee Price. Blebetao sam kao advokat. – Osim toga, treba voditi računa o poštivanju klijentova prava na povjerljivost, kao i o njegovoj sigurnosti. – Zašto bi njegova sigurnost bila upitna? – Nestala je djevojčica. Posvuda su novinski reporteri i televizijske kamere. Ljudi ponekad stvaraju zaključke naprečac. – Mi stalno razgovaramo s ljudima. Njihova se lica nikad ne pojave ni na televiziji, ni u novinama. Ništa im se loše ne dogodi. Ovdje smo već ispitali određen broj stanovnika grada i okolice, ali ih susjedi zbog toga nisu počeli sumnjičiti. – Može biti da mene ne brinu mještani. Engel opet iskesi zube, ovaj put bez viskija. – Što si dosada saznao? – Saznao sam da postoji veza između Anne Kore i Tommyja Morrisa, bivšeg stanovnika Somervillea i, pretpostavlja se, člana bande s Winter Hilla. – Gle, gle! Bio si vrijedan. – Ti si me na to naveo svojom prisutnošću u Pastor’s Bayu. Trebao si se zamaskirati. – Primio na znanje – složi se Engel. – Anna je njegova nećakinja, kao što već znaš, ili možda još ne znaš. Valerie Kore, rođena Morris, Tommyjeva je znatno mlađa sestra i jedina od najbližeg mu srodstva. Nakon što su im roditelji poginuli u automobilskoj nesreći kad je njoj bilo četiri godine, on se uz pomoć tetaka i ostale rodbine brinuo o njoj. Unatoč tome, već su se odavno otuđili jedno od drugoga. – Misliš, otkako je netko poslao Ronalda Dohenyja pod ledinu i potom zaboravio gdje ga je zakopao? 169
Engel slegne ramenima. – Doheny je bio Morrisov potrčko koji se pokušavao izboriti za mjesto pod suncem nakon što je Whitey pobjegao. Međutim, sjebao je samoga sebe. Bio je lajav, zamjerio se kupcu, a uvrijeđeni kupac prodao ga je policiji. Prijetila mu je duga zatvorska kazna, a i pritisnuli su ga da sklopi nagodbu i postane doušnik. Pušten je uz jamčevinu i poslije toga nestao. Nikad ga nisu pronašli – vjerojatno je završio kao hrana ribama. – Je li Morris znao da mu se Doheny sastaje sa sestrom? – Isprva nije, ali mu nije dugo trebalo da shvati tko je zaslužan za njezinu trudnoću. U tom ga je trenutku valjda htio ubiti, ali bi ga po svoj prilici bio poštedio uz uvjet da Doheny učini ono što se u takvoj situaciji očekivalo. – I onda su Dohenyja ukebali, a netko je odlučio da je on nepouzdan i da ga treba ušutkati. – Tommy Morris ga je ubio, ih je naložio da ga ubiju. Tako smo mi čuli, premda je to ubojstvo moralo biti odobreno odozgo. Nedugo nakon toga njegova je sestra otišla iz Bostona. Lutala je naokolo, ali je čestito živjela. Po svemu što znamo, ona je poštena građanka. Ne drogira se, ne pije, ne održava veze s bratom i njegovim ortacima. Neko vrijeme je radila u Philadelphiji, tamo je srela nekog tipa i potajno se za njega udala. Brat joj to nije ni znao. – Alekos Kore. – Upravo tako. Sada žive odvojeno, ali ona nije zatražila rastavu. – Htjela je zadržati njegovo prezime. Ako se brat upusti u potragu za njom, ona je Valerie Kore a ne Valerie Morris. Da on počne ozbiljno kopati to je ne bi spasilo, ali joj pomaže da izbjegne rutinska istraživanja. – No čak i da je pronađe – a mi mislimo da ju je nadzirao i pratio – ona je zauvijek ostavila u prošlosti prezime Morris. – A ti znaš tko je ona bila zato što ste je vi čitavo to vrijeme nadzirali i pratili. – Tako je. – Zna li njezin brat da mu je nećakinja nestala? – Njezin brat je u nevolji. Donio je neke loše poslovne odluke, a i nama se posrećilo s nekim akcijama koje smo poduzeli protiv njega. Dani su mu odbrojani. – Nisi mi odgovorio na pitanje. Da li Tommy Morris zna? Jasno sam osjetio da Engel želi skrenuti pogled, ali ga je uspio zadržati na meni. Odavale su ga jedva primjetne, nesvjesne kretnje i promjene u izrazu lica. Engel je prikrivao činjenice. – Nastojali smo zadržati u tajnosti Anninu rodbinsku vezu s Tommyjem, a njena majka tvrdi da nije s njim bila u kontaktu. – Vjerujete joj? – Na početku smo joj vjerovali. Sada više nismo tako sigurni. Ona je očajna, možda dovoljno očajna da se obrati bratu za pomoć. – Dakle, on zna? 170
– Zna. Čitaš li ti novine? Čovjek po imenu Joseph Toomey, među prijateljima poznat kao Joey Tuna, jučer je pronađen mrtav – ustrijeljen – na ribljoj tržnici u Dorchesteru. Jedan od njegovih zaposlenika ostavio je na poslu ključeve od auta, vratio se po njih i vidio da je u uredu upaljeno svjetlo. Bilo je puno krvi. Dva smrtonosna pogotka koja ga nisu ubila na mjestu: ostavljen je da umre. Joey je bio veleposlanik Irske mafije u Bostonu. Posrednik, osoba od utjecaja, rješavač problema. Bio je nedodirljiv. Izvana se pravio nepristran, a zapravo se uvijek priklanjao trenutačnom stanju. Jedino mu je važno bilo da se posao nesmetano odvija, jer je to dobro za sve. Tommy Morris je postao nezgodno opterećenje, a time i prijetnja općoj stabilnosti. Odlučeno je da bi bilo najbolje kad bi se pridružio Ronaldu Dohenyju, ali Tommy kao da je u zemlju propao. Većina ljudi ga je napustila, no još uvijek ima dvojicu vjernih sljedbenika. Oni su se sastali s Joeyjem na dan kad je ubijen. Po svemu sudeći, htjeli su doznati je li on odobrio otmicu Anne Kore kako bi izmamio iz skloništa njezina ujaka. Joey je to zanijekao. I onda je ubijen. – Znate li tko je povukao okidač? – Službeno, ne. Neslužbeno, vjerujemo da je to učinio upravo Tommy Morris. – Neobično. Čovjek bi očekivao da će takvu vrst posla uvaliti svojim dečkima. Ovaj put odgovor mu je zatreperio u očima. Kao časovito mreškanje na inače savršeno glatkoj površini jezera ispod koje je neko nevidljivo biće zamahnulo perajom. Nešto se tu krilo, nešto zanimljivo. – Rekao sam ti da mu nije ostalo baš puno ljudi – ponovi Engel. – Moguće je da se radilo o nečemu osobnom. Oni koji su dugo u tom poslu nauče duboko zakopati osjećaje. Dobro pamte sve kivnje i uvrede, i čekaju na trenutak u kojem će izvršiti opravdanu osvetu. – Čini se da si temeljito upućen. Imate negdje prisluškivač? – Imamo mi gomile prisluškivača. Zato se i zovemo Savezni istražni ured, a ne Mjesni pogađački ured. – Opet je bio smiren. Onaj kratki treptaj nesigurnosti je iščeznuo. – Dakle, ako si zabrinut za sigurnost svog klijenta, mi ti možemo jamčiti da ćemo se pobrinuti za njega. Možemo ga staviti pod zaštitu, ili ga na neko vrijeme odvesti iz grada. Radi se o muškom klijentu, zar ne? Malo sam se prenavljao: napuhao sam obraze i pravio se da odvagujem ozbiljne posljedice koje bi moje riječi mogle imati, pa sam na koncu priznao da je moj klijent uistinu muškog roda. – On ne želi otići iz grada – nastavim. Zapravo, to je za njega najvažniji uvjet. U Pastor’s Bayu živi lijepim životom kojega se ne želi odreći. A ja ne želim da mu savezni agenti budu za petama. Ovdje je valjda polovica ljudi nanjušila da si predstavnik zakona čim si zakoračio u lokal, a druga polovica nije ni trebala njušiti jer su i sami iz policije. Ako se ovuda počne šuljati netko poput Tommyja 171
Morrisa želim da naš klijent privlači što manje pozornosti. Bude li potrebno, sam ću se pobrinuti za njegovu zaštitu. – Jesi li baš siguran u to? Vodoravna crta rastegnula se u uski nazubljeni otvor: mogli ste to nazvati smiješkom jedino ako u osmijehu niste tražili toplinu, ohrabrenje ili bilo što nalik dobrostivim ljudskim osjećajima. – Reci. Slušam te. – Tommy Morris je izišao iz svog rezervata i vjerujemo da je krenuo ovamo. – Razlog više da zadržim svog klijenta u sigurnom zakutku. – Kako god hoćeš. Kad možemo očekivati razgovor s tim tajnovitim gospodinom? – Želim još nešto. – Ma zbilja? – Želim slobodu pri obavljanju istrage koja se tiče njega. Zauzvrat ću proslijediti Walshu svaku informaciju vrijednu pažnje. – Neće biti oduševljen da se vrzmaš po njegovom teritoriju. A neće ni Allan. – Morat će jednostavno začepiti nosove. – Popričat ću s njima i vidjeti što mogu učiniti. – Siguran sam da ćeš ih ti uspjeti nagovoriti, vraže jedan slatkorječivi. – A zauzvrat dobivamo pristup tvom klijentu? – Kontaktirat ću s njegovom odvjetnicom. – To ti ne bi trebalo biti teško, jer je upravo ušla kroz vrata. Okrenuo sam se i opazio Aimee. Zastala je kad je vidjela da sam s nekim u društvu. Mahnuo sam joj da priđe i upoznao je sa svojim sugovornikom. – Aimee, ovo je specijalni agent Robert Engel iz FBI-jeva područnog ureda u Bostonu. Specijalni agente Engel, ovo je Aimee Price. Aimee, specijalni agent Engel voli da ga se oslovljava »specijalni agent Engel«. To je pitanje nekakvog ponosa. Aimee je bila vidno zbunjena, ali nije ništa govorila. Specijalni agent Engel smješkao se onako kako bi se krvnik valjda nasmiješio osuđenikovoj posljednjoj šali prije nego što zamahne sjekirom. – Specijalni agent Engel i ja raspravljali smo o klijentovoj sigurnosti i upravo smo završili – nastavim. Engel ustane i zahvali mi na piću. – Prepustit ću vas razgovoru – reče. – Nadam se da ćete mi se oboje ubrzo javiti. Ostavio je na šanku čašu u kojoj je ostalo više od pola viskija i uputio se prema vratima. – Nije dovršio piće – primijeti Aimee. – Mislim da ga je naručio samo zato da bude sličniji ljudskom biću. 172
– Sigurno je da bi mu nekakvo piće dobro došlo. – Slažem se. Kad se pogleda u zrcalo, valjda ga i vlastiti odraz želi zveknuti šakom u nos. – O čemu ste razgovarali? – Pustio sam ga da me gnjavi do trenutka kad sam mu rekao kako mislim da će se naš klijent eventualno pojaviti na razgovoru s policijom; on mi je zauzvrat otkrio više nego što sam dosad znao, a vjerojatno i više nego što je htio da doznam, zato što je čitavo vrijeme vjerovao da je u povoljnijem pregovaračkom položaju. Možda nagovori Walsha i Allana, pa mi oni dopuste da dalje istražujem za Haighta, ili mi barem daju malo prostora za disanje. – Dakle, ti nisi smatrao potrebnim reći mu da je Haight već donio odluku? To je gotovo – ne baš sasvim – nepošteno. Siguran si da nisi studirao za odvjetnika? – Pao bih na ispitu iz dvoličnosti. Lokal se već skoro potpuno ispraznio, a preostale se goste poticalo da se zapute kući, ili odu bilo kuda iz »Medvjeda«. Natočio sam Aimeei čašu bijelog vina koju sam stavio na svoj račun, i rekao: – Častim te pićem. Što nam nedostaje? – Dobro društvo. – Dobro društvo. Upravo tako! – Rukom sam je lagano gurnuo u križa i upravio je prema stražnjem dijelu prostorije. – Međutim, kad već nemamo dobro društvo, ovdje su neki ljudi za koje bi mi bilo drago da ih upoznaš. Nisam ih vidio već nekoliko mjeseci. Morao sam priznati da je Louisova nova brada stvarno upečatljiva. Kad smo im se približili, obojica su ustala. – Aimee Price, predstavljam ti Angela. A ovo je njegov bliski prijatelj, utjelovljenje vremena koje teče...
173
XXII
P
rijavili su se na recepciji motela za samoubojice malo izvan Belfasta. Bilo je to jedno od onakvih svratišta kakva je Dempsey uvijek povezivao s rastavljenim očevima, trgovačkim putnicima koji rade na proviziju, i prostitutkama koje do kraja prigušuju svjetlo da im mušterije ne bi jasno vidjele lice. Motel je vjerojatno bio građen pedesetih godina, ali je izgledao odveć ružno i oronulo da bi zaslužio pridjevak »retro«. Umjesto obnavljanja zgrade, jedino što je imalo smisla bilo je obnavljanje prvobitnog stanja nekoć praznog terena. Dempsey je zgroženo razmišljao o tome kako se sve više privikava na boravak u sličnim ćumezima i na obroke tijekom kojih ne gleda što jede zato što mu oči neprekidno traže poznata lica na nepoznatim mjestima, nadziru automobil čiji vozač s upaljenim motorom čeka suputnika koji je izišao, ispituju pogled koji se časak predugo zadržao na njemu, vrebaju pokret rukom osobe koja se približava, iščekuju bljesak pištolja koji će mu prije ili kasnije okončati život. Nije bilo ni čudno što su ga vječito mučili bolovi u želucu i gadni zastoji probave. Jedva da se i mogao prisjetiti vremena kad nije živio u strahu, kad nije bio na oprezu. Morao se naprezati da prizove u sjećanje poslijepodneva uz pivo u »Murphyjevu zakonu« na križanju Ulice Summer i Prve ulice u sjeni velike električne centrale, filadelfijske proljetne rolice s govedinom u »Warrenovoj taverni« u Charlestownu, ili sjedenje uz kavu i novine kod »Buddyja« u Washingtonovoj ulici u Somervilleu, na povišenoj terasi stare zalogajnice koja mu je pružala osjećaj nepovredivosti i sigurnosti. Sve je to za njega nestalo, sve, i više se nikada neće vratiti. Bio je osuđen na bezlične sobe u sumnjivim prenoćištima, koje su uvijek smrdjele po dimu unatoč natpisima »Zabranjeno pušenje«, i na hranu koja se jede iz papira i plastike, i na neprekidnu, nesmiljenu bol u utrobi. Polovica automobila i kamiona na parkiralištu doprinosila je proizvodnji »Bonda«43, a ostali su bili u takvom stanju da im ni »Bondo« nije mogao pomoći. Dempsey je pokušavao zamisliti što svi ti ljudi uopće rade u motelu. Jesu li, poput njega, osobe bez korijena, lutalice? Starica na recepciji nosila je naočale obješene o zlatni lanac; dok je hodala, njezine su naslage sala proizvodile zvuk sličan grgoljenju nekakve tekuće tvari. Imala je toliko tanke nožice da Dempseyu nije bilo jasno kako uspijeva stajati na njima. Uvjerila ih je da će vrlo rado uzeti gotovinu za dvije sobe, jer »u tim sobama ionako nikada nije bilo ničega što bi se isplatilo ukrasti«, te je stoga sigurnosni polog sve u svemu suvišan. Od sedam do devet ujutro mogu se poslužiti kavom, rekla im je; Dempsey jednim pogledom 43
Bondo – najpopularnija marka kita za popravke na automobilima, zahvaljujući kojoj se za svaki kit može reći »Bondo« (slično kao kod nas s pastom za zube i »Kalodontom«), (Nap. prev.)
174
obuhvati vrč pun kamenca, prašnjave plastične čaše, vrećice s vrhnjem u prahu, i odluči da će se strpiti dok negdje ne pronađu privlačniji način za jutarnje razbuđivanje. Tommy je platio za dvije noći i rekao ženi da će možda ostati i dulje, »ovisno o tome kakav će biti lov«. – Mi vam nikad nismo puni – odgovori ona. – Kod nas uvijek ima mjesta. Dempsey drugim pogledom obuhvati boju koja se ljuštila u predvorju, zasniježeni ekran portabl televizora na kojem se prikazivala neobjašnjivo popularna komedija (namijenjena ljudima koji smatraju da je zajednički život odrasla muškarca i njegove majke vrhunac humora), staričino lice iscrtano šminkom i bačvasto tijelo (kao oživjela drvena ruska babuška u kojoj se krije mnoštvo sve manjih i manjih ali jednako odbojnih kopija njezina lika), i odluči da neće komentirati naizgled beskonačni smještajni kapacitet motela. Iz lokala koji se nalazio pokraj motela dopirala je glazba. Dempsey upita ima li ikakvih izgleda da tamo dobiju nekakvu hranu, a žena prezirno otpuhne. – Oni vam drže ukiseljeno povrće, al’ ja to bome ne bi jela. Dempsey zaključi da će i on preskočiti ukiseljeno povrće. Na pultu je stajala hrpa letaka s jelovnicima restorana za dostavu brze hrane; on pokupi par komada i uputi se prema sobama u prizemlju. Jednu sobu su dijelili on i Ryan, a u susjednoj se smjestio Tommy. – Tommy, jel’ mogu minutu popričat’ s tebom? – promrmlja Dempsey nakon što je propustio Ryana u sobu. Tommy kimne i zapali cigaretu. Dempsey mu dade znak da želi prošetati do parkirališta, malo dalje od zgrade. Nad njima nije bilo zvijezda; Dempseyu se činilo kao da su oblaci otežali, kao da ih sâmo nebo pritišće. Kao nikad dotada osjećao se sapet, stjeran u tjesnac i ljudskim i prirodnim silama. Tommy ih nije obavijestio o svojim planovima kad su došli po njega u Newburyport, ali Dempsey je pogodio o čemu je riječ čim im je rekao da krenu prema sjeveru. Najveći dio puta proveli su u tišini: nisu uključivali ni radio da im na neko vrijeme skrene misli. Ryan je sjedio na suvozačkom sjedalu, a Tommy se ispružio odostraga; povremeno bi zadrijemao, no uglavnom je samo buljio pred sebe. Sada su se već nalazili nadomak Pastor’s Baya. – Nisi htio razgovarati pred Francisom? – oglasi se Tommy. Dempsey osjeti zadah njegova ustajala znoja i opazi mu mrlje po hlačama. Tommy je prije uvijek bio elegantan. Čak je i u najgorim trenucima držao do čistoće i urednosti. Njegov kiselkast vonj, zgužvana odjeća i neobrijana brada brinuli su Dempseva više nego ono što je Tommy učinio s Joeyjem, više nego propali napad na Owenyjevu družinu. – Nisam – odgovori Dempsey. – Mislio sam da budemo sam’ nas dva. – Jesi li mu dopustio da sjedi na sastanku s Joeyjem Tunom? – Ne. – Čovjek bi pomislio da mu ne vjeruješ. Želiš mi nešto o tome reći? 175
Dempsey je po tko zna koji put požalio što više ne puši. Nedostajao mu je čitav taj ritual – nije znao kuda bi s rukama, nije imao ništa čime bi ih zaposlio. Gurnuo ih je duboko u džepove jer je strepio da će ga odati, da će kretnjama pokazati strah koji je jedva savladavao. – Puno mi je tog’ na pameti. Nemam pojma ‘di bi’ počeo. – Samo polako. Imamo cijelu noć. Ja ionako ne spavam baš dobro, a bojim se početi gutati tablete. Tommy povuče dugačak dim, pa stane proučavati užareni vrh cigarete. Zaboravivši na sugovornika zurio je u istu točku kao hipnotiziran, ne trepćući, lica posivjela od stresa i iscrpljenosti. Dempsey se zapita koliko je vremena prošlo otkako je Tommy Morris zadnji put uživao u nepomućenu snu. Neudobno leži glava44, i sve to. Jedina glava koja je ležala neudobnije bila je ona koja će uskoro biti odvojena od tijela kojem je pripadala. – Kak’ je došlo do ovoga, Tommy? – upita naglas. – Ha? – izroni Tommy iz svoje omaglice. – Došlo do čega? – Do tog’ da se nalazimo ovdje i živimo od love koju smo maznuli iz kutije za cipele. Si ikad razmišlj’o o tom’ kak’ se sve na brzaka raspalo? – Da, razmišljao sam o tome. – Si smislio nekakve odgovore? – Samo nova pitanja. Nikakvih odgovora. A ti? Dempsey je pomno birao riječi. – Nakon sastanka s Joeyem počeo sam mislit’ da su oni svi tebe imali na zubu, ne sam’ Oweny. Mislim, kol’ko nas je dugo Joey vuk’o za nos i pravio se da je posrednik, a potajno je bio na Owenyjevoj strani? A ak’ je Joey potiho kenjao Owenyju na uho, onda je to radio zato šta su tak’ odobrile vel’ke face i nije s tim počeo ni prošli tjedan, ni prošli mjesec. Svi su se oni o tom’ dogovorili. Mi smo si mislili kak’ nemamo sreće, al’ šta više o tom’ mozgam, sve mi se više čini da je ne’ko pružio jezičinu k’o krava rep. – Pred policajcima? Pred saveznim agentima? – Ne mora bit’. Sve šta je taj ne’ko treb’o napravit’ je da se izbrblja pred Joeyjem. Mi smo mu vjerovali. Mislili smo da je neutralac. Al’ nije bio, nikad, ne za istač. Joey je mog’o radit’ s tim informacijama šta je htio: anonimna dojava pajkanima, riječ-dvije Owenyju. Daj se sjeti: konji koji su bili za otpast’ ne otpadnu k’o šta su trebali: Joey to okrene na zajebanciju i kaže nam da se takva sranja dešavaju i da su svi popušili s tom utrkom. Naše dostavljače i dilere ukebaju: Joey nam kaže da su FBI-jevci imali cinkera na Floridi, i da će on doznat’ ‘koje taj cinker, i da nismo sam’ mi najebali. Ne’ko nam javi za carinsko skladište, a kad upadnemo unutra, nađemo desetinu od onog’ šta nam je rečeno da će bit’, i 44
»Neudobno leži glava koju kruna krasi« – William Shakespeare, Henrik IV, II dio, III čin, I prizor, stih 31 (preveo Mate Maras). (Nap. prev.)
176
još nas drotovi zaskoče prije neg’ šta smo uspjeli izić’ kroz vrata s kamionom: Joey nam objasni da nam je informacija bila za posrat’ i da su Digići na istu foru skoro izgubili ekipu. Ja malo pitam okolo ljude i ispadne da ni’ko nema blage veze o tom’ da je Digićima prop’o nekakav pos’o sa skladištem. Onda nas još zaobiđu kod dogovora koji su trebali bit’ zajednički, u vezi s građevinskim papirima i papirima za koncesije. Poslovi se obavljaju na sve strane, a mi za njih doznamo tek kad je sve gotovo. Gledam sad unatrag i vidim kak’ su se te sitnice slagale jedna na drugu – k’o da je ne’ko pomalo kljucao po nama, k’o da nas je polako žive jeo. Svi drugi su zarađivali lovu, sam’ mi nismo. Tommy je saslušao sve što je Dempsey izgovorio, povremeno uvlačeći dim cigarete. Srednjak i kažiprst desne ruke bili su mu smećkasto-narančaste boje poput zamućena sunčeva zalaska. – Dakle, tko je bio taj cinker? Dempsey slegne ramenima. – Ja sam’ tak’ kažem. Možda imam krivo. – Misliš da je Francis? Dempsey žustro zavrti glavom. – Ne, on je dobar klinac. Sam’ šta je mlad, eto. A kužiš, tol’ko ima tipova koji su zglajzali. Može bit’ bilo koji od njih, il’ mož’ bit’ i Joey koji radi na tom’ da te škartira, tak’ da Oweny može zauzet’ tvoje mjesto. – Ako je ikada i postojao cinker. – Ak’ je i postoj’o – složi se Dempsey. – Dobro, što još? – Joey. Moram ti reć’ Tommy, nisam to očekiv’o. Nisam si nikad mislio da bi ga ti koknuo. – To se moralo obaviti. – Jel’ stvarno? – Morao sam doznati. Morao sam biti siguran da je oni ne drže. Ali nisi ti njega zato ubio, pomisli Dempsey. Zato si ga posjetio, ali ga nisi zato ustrijelio. Oduvijek sam slutio da ga mrziš. Samo nisam znao koliko. Tommy mu je jednom ispričao kako je Joey htio da Ronald Doheny bude ubijen. Tommy ga je pokušao nagovoriti da poštedi momka, jer premda je bio hvalisavac, budala i razvratni mali gad koji nije znao držati onu stvar u hlačama, ipak je bio otac djeteta Tommyjeve sestre. Međutim, Joey nije htio ni čuti. Uostalom, nije bio jedini koji je htio da Doheny nestane. Ako Tommy nije spreman, zadatak će preuzeti netko drugi, ali će to biti loše za Tommyja jer će neki ljudi – važni ljudi – možda početi sumnjati u njegovu posvećenost zajedničkim ciljevima. Možda će čak posumnjati da ih Tommy (kao i Whitey prije njega) otkucava saveznim agentima, da prodaje svoje saveznike kako bi osigurao vlastiti položaj. Možda će zaključiti da Tommy nije pouzdan. Joey je Tommyju sve to zorno prikazao jednoga dana nakon radnog vremena u ribarnici. Pokazao mu je novi, odozdo osvijetljeni stol u prostoriji za obradu ribe i oštre noževe, oprane i obješene na 177
mjesto, pripremljene za uporabu idućega jutra. Objasnio mu je kako se riblji fileti stavljaju na osvijetljenu površinu na kojoj se vidi ima li u mesu parazita koji se potom uklanjaju. – I mi radimo istu stvar – rekao mu je Joey. – Odstranjujemo parazite. Izvadimo ih nožem i nakon toga je meso, naše meso, čisto. Ako je netko sumnjiv, Tommy, ukloniš ga. To je novo pravilo. Ne daj nikome razloga da posumnja u tebe, to ti je moj savjet. I tako je Tommy ubio Ronalda Dohenyja: zadavio ga je u nekom podrumu u Revereu. Sestra ga je zbog toga zamrzila, a on je čekao priliku da se osveti Joeyju Tuni. – Gle, Tommy, ja mu nikad nisam vjerov’o – odgovori Dempsey. – On i taj njegov smrad, i to kak’ govori tebi, a ne razgovara s tebom, k’o da uv’jek zna više od tebe. Da ga je strefio kamion, posl’o bi’ šoferu košaru voća. Da ga je spržila struja, napis’o bi’ pismo zahvale »Elektri«. Al’ nisam mislio da ćeš ga ti koknut’, jer oni to ne mogu dozvolit’. Sad će nas progonit’ dok nas ne srede do kraja. A zbog toga šta si napravio nemamo više nijednog asa u rukavu. Tommy je dopušio cigaretu i kvrcnuo je prstom prema cesti; pratio ju je pogledom dok je kratko treperila u zraku prije no što se žar rasuo po tlu, izblijedio i ugasnuo. – Ako želiš otići, shvaćam te – progovori. – Neću ti zamjeriti. – Ja ne želim otić’. Al’ ne želim ni odapet’. – Dakle, što preostaje? – Ti njima niš’ nisi dužan, Tommy. Nikom’ od njih nisi niš’ dužan. Gledali su jedan u drugoga; Dempseyu je palo na pamet da već drugi put u posljednjih nekoliko dana spominje mogućnost strašnog čina izdaje, čina jednaka onome što ga je neizravno naveo kao uzrok Tommyjeva pada. Napeo je mišiće očekujući udarac u trbuh, ili ruku koja će ga stisnuti oko vrata, ili pištolj ispod brade i zaborav koji slijedi. Za proteklih tjedana i mjeseci ponekad je pomišljao na to da bi se možda i obradovao miru koji bi mu metak donio. Međutim, Tommy se nije ni pomaknuo: nije izgledao ljutito, pa čak ni iznenađeno. Činilo se, štoviše, kao da nakratko razmatra sugestiju i odmah je zatim odbacuje. U tom času Dempsey je shvatio da se Tommy pomirio s onim što ga čeka. Smećem posuto, korovom obraslo parkiralište na kojem su stajali bilo je njegov Getsemanski vrt45. Samo ga je pomisao na nećakinju sprečavala da se izravno suoči s neprijateljima i prihvati njihovu konačnu presudu. – Martine, ja to ne mogu učiniti. Znaš da ne mogu. – Lagano položi ruku Dempseyu na prsa i nekoliko ga puta kucne prstom u ritmu otkucaja srca. – A ne možeš ni ti. Kad bi nešto takvo napravio, pobrinuo bih se da poživim dovoljno dugo da te ubijem svojom rukom. Mi nismo cinkeri, Martine. To nikada. 45
Getsemanski vrt – u Jeruzalemu, podno Maslinske gore, vrt u kojem su Isus i njegovi učenici proboravili zadnju noć prije raspeća. (Nap. prev.)
178
Dempsey tužno zaklima glavom. – Imaš pravo. Nemam pojma šta sam mislio. Valjda me ćopila trta. – Ne moraš se bojati. Još ćemo se mi možda izvući iz svega ovoga. A ako se ne izvučemo, bit ću s tobom do samoga kraja. Znaš to, zar ne? Pomaknuo je ruku s Dempseyjevih prsiju i širokim dlanom zaštitnički mu obgrlio stražnji dio vrata. U njegovoj kretnji nije bilo ničega prijetećeg. Bio je to trenutak zajedništva između oca i voljenog, iako katkad problematičnog sina, trenutak u kojemu stariji muškarac daje mlađemu do znanja da će ga voditi pravim putem. Dempsey je dobro poznavao Tommyja: naučio je prepoznavati njegova raspoloženja, tumačiti njegovu šutnju, osluškivati ritam njegovih rečenica i pronalaziti skriveno značenje kratkih stanki u njegovu govoru. Zatvori oči, osjeti kako mu lice zapahuje Tommyjev dah, i vonj znoja još od putovanja, i zadah dima iz kose i s odjeće. Pomisli na svog oca. Koliko je vremena prošlo otkako ga nije vidio? Šest, sedam godina? Nikada nisu bili osobito bliski, a ni majčina smrt nije nimalo pomogla zbližavanju. Otac je živio negdje u Phoenixu, u kući koju je kupio novcem od osiguranja druge supruge. Starac je nadživio dvije žene, a Dempsey je bio uvjeren da bi mogao nadživjeti još jednu-dvije. Bio je grub i osoran, ali je svejedno privlačio žene: privlačio ih i zatim gnječio bez milosti. Dempsey nikad nije bio u Phoenixu. Zapitao se hoće li više ikada imati priliku. Tommy spusti ruku s Dempseyjeve šije i potapša ga po leđima. – Idemo unutra. Ovdje je hladno. – Mislio sam naručit’ pizzu. Nisam niš’ klopao od jutros. ‘Oćeš ti nešto? – Ne, ne treba. – Tommy, moraš jest’. Nije ti dobro da krepavaš od gladi. Treba’će ti snaga. Nama će trebat’ tvoja snaga. – Imaš pravo. Pozovi me kad stigne. Možda ti ukradem komad. Odšetali su nazad do zgrade. Ryan je stajao na otvorenim vratima sobe. Kad je vidio da dolaze, okrenuo se i ušao. Dempsey tek tada primijeti kako je noć mirna i tiha. Njihovi su glasovi vjerojatno doprli do Ryana. Oduvijek radoznao, taj Ryan. Uvijek je prisluškivao. Tko li je to jedanput rekao Dempseyju? Sijevne mu: Joey Tuna. Stari Joey kojemu su svi vjerovali – to jest, za kojega se govorilo da mu svi vjeruju – a koji nije vjerovao nikome. Gospodin Potrebica. Svačiji prijatelj. Više nije bio među živima, ali njegova će ih osveta stići iz groba. Drugi će ih ljudi ubiti u njegovo ime, ljudi koji ga javno oplakuju a privatno su sretni i zadovoljni što je umro, jer čovjek koji je svačiji prijatelj zapravo nema niti jednog prijatelja. – Kol’ko ćemo dugo tu ostat’? – upita Dempsey Tommyja na rastanku. – Ne dugo. Pričekat ćemo, pa krećemo. – A šta čekamo? – Poziv. Samo jedan telefonski poziv. 179
Tommy uđe u sobu i zatvori za sobom vrata. Dempsey se pridruži Ryanu koji je ležao na jednom od dvaju kreveta i pretraživao televizijske kanale. Soba je bila čišća nego što je očekivao. Sve je izgledalo pohabano, ali znao je on odsjedati i u sobama raznih hotelskih lanaca koje su bile u gorem stanju od ove. Kao da su i recepcija i starica bile svojevrstan ispit: onaj tko je uspješno savladao kušnju i nije se dao prevariti njihovim izvanjskim izgledom za nagrađuje dobivao sobu. Ryan je šutio. Možda se duri, pomisli Dempsey. – Idem naručit’ pizzu. Si gladan? Ryan zatrese glavom. Pronašao je na programu istu komediju koju je gledala žena na recepciji. Te su serije bile poput začaranog kruga: uvijek isti kućni pakao ozvučen unaprijed snimljenim smijehom. Dempsey nije imao vremena za takve stvari. S telefona u sobi bez naplate su se mogli obavljati jedino mjesni pozivi. Dempsey naruči jumbo-pizzu Margherita, uvjeren da će, kad se hrana pojavi, Ryan i Tommy pojesti svaki svoj dio. Pizza je stigla, ali Ryan je dotad već zaspao, a Tommyjeva soba bila je u mraku. Dempsey lagano pokuca na vrata, no iznutra se ništa nije čulo. Dok se na televiziji i dalje prikazivala ista komedija s do kraja utišanim tonom, on je jeo sam, izgubljen u mislima o besmislenosti svega oko sebe. Kad se nasitio, klizne iz sobe i odšeće do bara. Lokal je bio sličan motelu: izvana odbojan, iznutra jednostavan i udoban. Desno od vrata nalazio se bilijarski stol, a nalijevo je stajao CD-džuboks na kojem je svirala glazba s albuma Waiting for Columbas46. Svi su stolovi bili prazni, za šankom su sjedila tri muškarca i žena. Žena je držala ruke na bedrima dvaju muškaraca, a treći je držao koljeno njoj među nogama. Čim je Dempsey ušao ona mu se nasmiješi, kao da ga poziva da im se pridruži; on joj uzvrati smiješak i odmah zauzme mjesto najudaljenije od društvanca, iza stupa koji im je priječio pogled na njega. Šanker mu priopći da se lokal ubrzo zatvara, ali se očito nikome nije žurilo otići: ljubavnici su imali pred sobom postrojenu malu vojsku čašica žestokih pića i boca pive, još vlažnih iz hladnjaka. – Sam’ jednu putnu – reče Dempsey. Položi na šank jednu novčanicu od deset i jednu od pet dolara, naruči beton47 i reče šankeru neka zadrži ostatak novca za svoj trud. On krene prema odjeljku u kojem je držao jeftina žestoka pića, no Dempsey ga zaustavi i zatraži Jack’s koji je stajao na polici sa skupljim vrstama alkohola. – Pa svejedno vam je ako ga ulijete u pivo – primijeti šanker. – Meni nije svejedno. – Novac je vaš. – Sori šta vam oduzimam od napojnice. 46
Waiting for Columbus (Čekajući Kolumba) – kultni album iznimno dugovječna, zanimljiva i omiljena američkog sastava »Little Feet«, osnovanog 1969.; album je objavljen 1978. godine. (Nap. prev.) 47 Beton – kombinacija piva i žestokog pića, u ovom slučaju viskija »Jack Daniels«, skraćeno »Jack’s«. (Nap. prev.)
180
– Nema veze. Lokal je ionako moj. Moglo mu je biti nešto više od šezdeset godina. Dva identična ožiljka protezala su mu se čitavom dužinom obiju podlaktica, od lakta do zglavka. Vidio je da ih Dempsey gleda, pa reče: – Motor. – Mislio sam si da su uspomena na propali pokušaj samoubojstva, al’ ću progutat’ i verziju s motorom. Šanker zahihoće. Zvučalo je poput blata koje brboće u termalnom izvoru. – Odsjeli ste u motelu? – Tako je. – Upoznali ste Brendu? Pitanje je izazvalo salvu smijeha kod društva na drugom kraju šanka. – Ne znam. Kak’ ta Brenda izgleda? – Stara koka na recepciji. Naočale. Pozamašna ženska, pozamašna. – Da, upozn’o sam je. Rekla mi je da imate ukiseljeno povrće, al’ da ga ne bi’ smio jest’. Šanker opet stane hihotati, a ljubavnici se smijati kao ludi. – Ajoj, da, kiselo povrće – izusti otirući suze. – Ah, ta Brenda! S tim se riječima udalji i ostavi ga da u miru pije. Dempseya je lagano nerviralo što nigdje ne vidi ni traga ukiseljenu povrću. Nakon pjesme »Old Folks Boogie« slijedila je »Time Loves a Hero«. Šanker je razgovarao s veselom četvorkom. Oni su naručili novu rundu, iako im je otprije ostalo još dosta pića, a on ih je poslužio: očito su svi zaboravili na upozorenje o skorom zatvaranju lokala. Poslali su i Dempseyu jedan »beton«; istegnuvši vrat iza stupa, izmijenio je s njima, reda radi, nekoliko pristojnih rečenica. Vidjeli su da mu baš nije do razgovora, ali su se predobro zabavljali a da bi mu to zamjerili. Počela je pjesma »Mercenary Territory«: Lowell George je pjevao o tome kako je kad nemaš savjesti i kad toneš. Dempsey je osjetio da mu drugi »beton« ostavlja gorak okus u ustima, premda je vidio kako ga šanker miješa i znao da je s pićem sve u redu. Otišao je u zahod, a kad se vratio, uz šank je stajao Ryan. Iz njega je isijavala napetost koju su primijetili svi prisutni: razgovor je utihnuo, a žena i trojica muškaraca više se nisu nalazili u onako bliskom položaju kao ranije. Dempsey ugleda obrise pištolja ispod Ryanove košulje. Nije bio siguran jesu li ih i ostali vidjeli. Glupan. Glupan, glupan, glupan. – Zicni se – reče mu naglas. – Platim ti cugu. – Pozove šankera. – Jel’ može još jedno za mog frenda? Šanker napadno pogleda u svoj ručni sat, ali nije odbio narudžbu. Ryan privuče stolicu ni ne pogledavši Dempseya. Uporno je zurio pred sebe. – Šta radiš? – upita Ryan. – A šta ti se čini da radim? Cugam. – Zbudio sam se, a tebe nije bilo. 181
– Pa jel’ smo mi možda oženjeni? – Nastavi pijuckati nastojeći izgledati bezbrižno, ali mu je ruka podrhtavala. – Si uzeo mobitele sa sobom? – Ne, ostavio sam ih u sobi. A šta to tebe briga? Kad je šanker donio »beton«, Dempsey izvadi novčanicu od pedeset dolara i zamoli ga da počasti sve, uključujući i sebe, još jednom rundom. On naplati samo Ryanovo piće i vrati Dempseyu ostatak novca. – Upravo zatvaram blagajnu – objasni. – Nećemo mi dugo – reče Dempsey. – Ponekad ovamo navrate policajci – odvrati on: vidio je Ryanov pištolj, pomisli Dempsey. – Kužim. Fala za obavj’est. Šanker se polagano udalji. Ryan nije pomiješao viski i pivo, nego ih je pio odvojeno. – Si telefonir’o odavde? – upita on. – Pa dobro, šta je tebi? Kakvo je to pitanje? Ryan je sjedio ravno kao da je progutao metlu. Još uvijek nije pogledao prema Dempseyu. – Neš’ sam te pit’o. Si telefonir’o? – Ne, nisam telefonir’o. Oš’ provjerit’ kod šankera? Oš’ posut’ telefon praškom za uzimanje otisaka? Isuse, Frankie, koji ti je vrag? Nato se Ryan malo opusti; Dempsey tek tada shvati da on zapravo nije bijesan, nego uplašen. Osjetio je kako drhti kad ga je uhvatio za nadlakticu: – Daj, pričaj s menom – reče mu. – Mislio sam da si pobjeg’o od mene – odgovori Ryan. – Mislio sam si da si nas prod’o. – Šta? Kak’ si to mog’o pomislit’? Ja ti ziher nisam dao razloga da tak’ nešta misliš. – Čuo sam te kak’ pričaš s Tommyjem. Nisam čuo sve, neg’ sam’ nešto. Pričali ste o nekakvom cinkeru, i kak’ se Joeyu Tuni nije sviđalo da se ja motam okolo. K’o da mi ne vjerujete, k’o da ja nisam pouzdan. Dempsey se zapita kako je moguće da se njihov razgovor čuo tako daleko. I koliko je toga Ryan načuo u posljednje vrijeme? – Ja znam da s’ ti pouzdan, Frankie. Uv’jek si bio okej tip. Znam da se nismo baš uv’jek slagali, al’ nikad nisam posumnj’o u tebe. – Nisam ja bio cinker, Martine, kunem se. – Pa ja nikad nisam ni mislio da jesi. Gle, ja ‘opće ni ne znam jel’ postoj’o nekakav cinker. Sam’ sam naglas razmišlj’o. 182
Ryan se konačno okrene prema njemu. Izgleda kao dijete, pomisli Dempsey, dijete s pištoljem koje mašta o ubijanju druge djece. – Martine, jel’ te mogu neš’ pitat’, al’ da ne popizdiš? – Jasno da možeš. – I nemoj to shvatit’ osobno, i nemoj mi lagat’. – Evo, obećavam, neću. – Si ti bio taj koji je prič’o s Owenyjem i s Joeyem Tunom? Dempsey je umalo pao na leđa kad je čuo pitanje. Nije uopće mogao zamisliti otkud je Ryan skupio hrabrosti da nešto slično izgovori. Upravo ga je upitao je li ih on izdao Owenyju i Joeyu. A da je rekao »Jesam«, što onda? Bi li Ryan izvukao pištolj i ubio ga? O čemu je taj mali razmišljao? Znao je o čemu Ryan razmišlja. Znao je zato što je i sam bio pod istim pritiskom i došao je do istih zaključaka. Tommy je ubio svu trojicu kad je ubio Joeya. Budu li se držali zajedno, nijedan od njih neće se uspjeti izvući, ali onaj koji bi ih izdao Owenyju i ostalima možda bi poživio malo dulje. Trebalo je samo obaviti jedan telefonski poziv: kad kucne čas, kad se vrata motelske sobe s treskom otvore, kad zagrme pištolji i poteče krv, možda će se onda oni sjetiti tko je bio taj koji je prodao Tommyja Morrisa, možda će se sjetiti dogovora. Možda. – Ne, Frankie, nikad u životu nisam s njima prič’o. Stara mi je umrla, al’ se kunem životom svog starog i svojim životom. Nikad im niš’ nisam rek’o. Ryan mu se zagleda duboko u oči, i opet se okrene ustranu. – Vjerujem ti – reče. – Znao bi’ da lažeš. Dempsey primijeti da je čitavo vrijeme grčevito stiskao čašu, spreman da je razbije na Ryanovoj glavi pokaže li se da mu je strah oduzeo sposobnost rasuđivanja. – Mor’o sam pitat’ – doda Ryan. Premda je Dempseya smatrao životinjom, bilo mu je jasno da uz njega i on i Tommy imaju najviše izgleda za preživljavanje. Ljudi koji ih budu progonili bit će gori čak i od Martina. Jedino je važno bilo da je on pouzdan. – Dovrši cugu – upozori ga Dempsey. Sjedili su u tišini jedan uz drugoga; svjetla su se prigušila, bar se ispraznio, vlasnik nestao. Ostala su samo njih dvojica i Lowell George koji je pjevao »Willin« – pjesmu o čovjeku koji je, kao i oni, provodio noći na cesti i čekao znak da krene dalje. Kad su konačno izišli iz lokala, promet je već bio rijedak. Nisu se ogledavali naokolo, pa nisu opazili ni automobil parkiran u mraku na drugoj strani ceste, ni one koji su sjedili u vozilu: djevojku i mladića u kasnim dvadesetim godinama. Djevojka konjska lica sjedila je na vozačkom mjestu, ali nije bila uplakana i uplašena kao onomad u »Lutalici«. Njezin pratilac bio je odjeven u 183
žućkastosmeđe platnene hlače i polo-majicu; iz savršeno zalizane kose nije mu stršala ni jedna jedina vlas. Oboje su bezizražajnim pogledom pratili dvojicu muškaraca kako hodaju cestom.
184
XXIII
R
andall se opet probudio, a u kući je i dalje vladala tišina. Bio je zabrinut. Nije mu bilo jasno. Djevojčica se još nije vratila. Kamo je otišla? Osluškivao je, napola očekujući da će odozdo čuti zvuk televizora. Premda joj nije dopuštao da gleda televiziju nakon deset sati navečer, kojiput bi prekršila dogovor: ako nije bio zle volje, nije se s njom oko toga svađao. Međutim, niotkuda se nije čulo ništa osim njegova vlastita disanja. Nekoć je običavao kasno uvečer slušati glazbu: Schumanna, Čajkovskog, Chopina. Imao je kolekciju ploča i dobar gramofon. Držao je da osobito klasična glazba bolje zvuči na vinilnim pločama: toplije, ljudskije. Oduvijek je želio biti pijanist, ali se na ono malo satova glasovira koje je platio nakon izlaska iz zatvora pokazao njegov posvemašnji nedostatak talenta i marljivosti. Možda je i mogao ustrajati, ali čemu? Ionako se nikada ni za koračić ne bi približio genijalnom Aškenaziju48 ili Zimermanu, velikom tumaču Chopina, boljem i od Rubinsteina. Dakle, pronašao je zadovoljstvo u divljenju veličini drugih, a i djevojčica je smjela slušati ako je htjela. No ona bi najčešće šmugnula. Ljutili su je njegovi užici, ljutilo ju je sve što je njemu donosilo mir ili zadovoljstvo. On joj je ipak opraštao kad bi se mušičavo ponašala, jer je istodobno bila jako mlada i jako stara. Kamo je otišla? Želio je znati. Nije očekivao da će se s njom rastati na takav način. Djevojčica se prvi put pojavila dok je sjedio u policijskoj postaji, u jednoj od ćelija za zadržavanje. Zbog sigurnosti je bio odvojen od ostalih pritvorenika. Sljedećeg dana je trebao biti prebačen u zatvor za maloljetnike i tamo ostati do početka suđenja. Nije bilo govora o traženju oslobađanja uz jamčevinu. Osim što je priroda zločina priječila takav zahtjev, smatralo se da će dječaci biti sigurniji podalje od doma. Premda identitet ubojica Seline Day još nije bio ustanovljen, i ptice na grani su znale njihova imena. Jedna od Selininih tetaka rekla je u intervjuu na televiziji da u svom srcu ne može pronaći oprost za one koji su njezinoj nećakinji oduzeli život, iako su i sami bili djeca. Kad su je upitali govori li uime čitave Selinine obitelji, s gorčinom je odvratila da govori uime »svih dobrih ljudi«. Selinina majka nije rekla ni riječi kad su uhvaćeni ubojice njezine kćeri. To joj ionako nije moglo vratiti djevojčicu, a dob uhićenih dječaka samo je još uvećavala užas počinjena zlodjela. Crnačka zajednica zaštitnički se zbila oko obitelji Day i nastojala osujetiti pokušaje predstavnika sredstava javnog 48
Vladimir Davidovič Aškenazi (Rusija, 1937.), Krystian Zimerman (Poljska, 1956.), Arthur Rubinstein (Poljska, 1887. – Švicarska, 1982.). (Nap. prev.)
185
priopćavanja da se približe žrtvinoj majci. Stoga nije bilo kamera koje bi snimile sredovječnu ženu kako dolazi do kuće Dayovih i kuca na vrata. Nije bilo mikrofona koji bi zabilježili njene riječi dok se predstavljala kao majka Williama Lagenheimera. Nije bilo reportera koji bi s notesom u ruci čekali da zapišu svoje dojmove o prizoru u kojem majka Seline Day pruža ruke prema starijoj ženi i polagano je, nježno grli: dvije majke sjedinjene u boli jer su obje izgubile dijete. Nakon početnog šoka zbog otkrića i priznanja, dječak je prihvatio svoj položaj staloženo, čak i stoički. Psiholozi i socijalni radnici kasnije su se tome čudili i na temelju takva ponašanja gradili pretpostavke o njegovu karakteru, no sva su njihova razmišljanja bila pogrešna. Jednako kao što se, kad je odrastao, bez tuge pomirio sa svojim pijanističkim ograničenjima i nije proklinjao Suđenice zato jer mu nisu dale darove za kojima je čeznuo, tako je i nakon smrti djevojčice pronašao u sebi snagu. Uvidio je da je žaljenje beskoristan osjećaj, bijedni srodnik krivnje. Dok je bio posve mlad, nije znao riječima izraziti svoje stanovište, ali je nagonski shvaćao da je ispravno. Ako i jest žalio zbog onoga što su učinili djevojčici, zapravo je žalio jedino zbog svega što je iz tog čina proisteklo. Ćelija je bila vrlo topla, krevet tvrd. Pijanac iz susjedne ćelije urlao je na njega sve dok mu jedan od policajaca nije naredio da umukne. Zatim je policajac provjerio kako je on. Uzeli su mu vezice s cipela i remen. Nije mu bilo jasno zašto, tada još ne. Policajac ga je upitao je li dobro, on je odgovorio da jest. Zatražio je vode, pa su mu je donijeli u kartonskoj čaši. Nakon toga su ga ostavili na miru i u svim je ćelijama zavladala tišina. Upravo je pokušavao zaspati, glave okrenute prema zidu, kad ju je namirisao. Znao je da je to ona jer je trag njezina vonja još uvijek bio na njemu. Pokušavao ga je isprati s ruku, ali je ostao: jeftini parfem iz dućana, sladunjav i gadljiv. Zbog tog mirisa nije mogao jesti zatvorsku hranu koja je njime bila prožeta. Ona ga je zagadila svojom smrću. Miris je postajao sve jači i oštriji; na leđima je osjetio ruku koja ga je gurala, tražila njegovu pozornost. Nipošto je nije htio pogledati. Da ju je pogledao, priznao bi stvarnost njezine prisutnosti i dao joj moć nad sobom, a to nije želio. Zato je čvrsto zatvorio oči, pravio se da spava i nadao se da će ona otići. Nije otišla. Stala ga je ubadati prstima. Dodirivala mu je oči i uši, pa ga protrljala po obrazu prije no što mu je silom otvorila usta. Pokušao je zadržati stisnute zube, ali želudac mu se dizao i gušio ga. Gurnula mu je ruku duboko u usta, klizeći mu vršcima prstiju po jeziku. Ugrizao ju je za prste, a ona mu je sve jače stiskala jezik; davio se u vlastitoj bljuvotini i njezinom slatko-kiselkastom smradu. Jednom ga je rukom čvrsto držala za kosu, drugom za jezik, i prisilila ga je da pogleda u nju, da pogleda što su joj učinili. Nikada nije rekla ni riječi. Nije mogla, zato što je prije smrti sama sebi izgrizla najveći dio jezika. Dok ju je netremice gledao u oči, ona je ušla u njega, upravo onako kako su se njih dvojica nadala da će ući u nju. Tog je trenutka bio oslobođen i izgubljen. 186
Popustila je stisak, poljubila ga, a on je osjetio okus krvi. Obuzelo ga je posvemašnje mrtvilo i zapao je u dubok san. Kad se ujutro probudio nje više nije bilo, ali se vratila te noći, i sljedeće, i svake noći poslije toga. Budući da je jedino tijekom saslušanja imao mira od nje, počeo je s radošću iščekivati jednolična ročišta, iznošenje dokaza i protudokaza, iskaze vještaka, i mlijeko, sendviče i kolačiće koje su mu donosili za ručak. Želio je samo da mu roditelji nisu prisutni. Od njih mu nije bilo nikakve utjehe, jer je osjećao koliko se srame zbog toga što im se sa sinom dogodilo. Navečer su ga vraćali u novu ćeliju u maloljetničkom zatvoru. Premda su ih zvali »sobe«, ipak su na koncu bile ćelije. Iz sobe čovjek može izići kad god zaželi, iz ćelije ne može. Ponekad ga je znala dočekati u ćeliji. Osjetio bi njezin miris dok se približavao ćeliji i odmah usporio korake, pa ga je stražar morao gurati uhvativši ga jednom rukom oko nadlaktice, a drugu mu položivši na leđa. Ponekad bi opet došla tek kad bi pala noć, a on se već pitao gdje je. Nisu mu dopuštali razgovore sa suoptuženikom, pa ga nije mogao pitati da li se i njemu pojavljuje djevojčica, raspoređuje li vrijeme provedeno s jednim i drugim kao jedna od onih droljastih cura koje se ne mogu odlučiti koji joj je najdraži među dečkima. Ali ne, kako bi bilo moguće da bude s obojicom? Svaku je noć provodila s njime. Kad bi se god probudio, bila je uz njega. Neprekidno je bila uz njega. Nedugo prije osamnaestog rođendana prebacili su ga u drugi zatvor, a ona je pošla za njim. Na neko su ga vrijeme smjestili u ćeliju zajedno s jednim tipom, ali je taj raspored kratko potrajao. Kažnjenik s kojim je dijelio ćeliju bio je deset godina stariji od njega i smrdio je po ukiseljenu mlijeku. Jedno mu je oko bilo manje od drugoga, s trepavicama slijepljenima skorenom sluzi. Na rukama je imao iskrivljene nokte koji su podsjećali na izdanke trnovita grmlja. Nikada nije govorio. K tome nikada nije ni spavao: kad bi se dječak noću probudio iz nemirna sna, vidio bi obris njegove glave spuštene preko ruba gornjeg kreveta i znao bi da ga promatra. Treće noći ga je napao u snu. Dječak je znao što stariji muškarac želi i pokušao mu se oduprijeti. Naposljetku je vrištanjem dozvao stražara; idućeg dana su ga premjestili u drugu ćeliju i u drugo zatvorsko krilo, a kažnjenik je završio u samici. Djevojčica ga je tješila. Grlila ga je u mraku. Njemu nitko nije smio činiti nažao. Nitko osim nje. Tri dana kasnije zlostavljač je u samici počinio samoubojstvo: zahrđalim je čavlom razderao lijevu ruku, otvorio žilu i iskrvario. Kad ga je te noći posjetila, djevojčica je drugačije vonjala. Smrdila je po ukiseljenu mlijeku. Nikada je nije spomenuo ni psihijatrima, ni stražarima, niti ikome drugome. O njoj se nije smjelo govoriti. On je pripadao njoj, ona je pripadala njemu. Premda je strahovao od nje, zamišljao je kako bije mogao gotovo i voljeti. 187
Godinama kasnije, u drugoj prostoriji, u drugoj državi, željno je čekao da se ona pojavi i potvrdi mu da je konačno gotovo. Kao da mu je uslišila želju, on odjednom osjeti njen miris. Okrene se u krevetu i opazi je kako čuči u mraku i promatra ga. Od prepasti je ispustio krik. Već dugo nije to napravila. Ako bi noću i ušla u njegovu sobu, obično bi se uvukla ispod pokrivača u podnožju kreveta i polako se penjala dok se ne bi priljubila uz njega. Ako bi pak bila loše volje, nije mu dala spavati: svlačila je s njega posteljinu ili noktima grebla po prozorskim staklima. Inače je uglavnom boravila na mjestima koja je smatrala svojima, najčešće u podrumu. Međutim, otkako ga je posjetio onaj privatni istražitelj, ponašala se drugačije; bio je siguran da je njezina odsutnost nekako povezana s tim čovjekom. U drugu ruku, ni on se nije mogao sjetiti kad je posljednji put ikoga primio u kuću. Randallovo ponašanje nikome se u Pastor’s Bayu nije činilo neobično. Čim ste dalje putovali prema sjeveru države, tim je bilo vjerojatnije da ćete naići na obitelji ili pojedince koji nisu željeli da itko remeti njihov mir i koji su se najradije klonili društva. Maine – država raštrkanih kuća, raštrkanih gradića i raštrkanih ljudi. Ako ste htjeli da vam susjedi stanuju tako blizu da vas čuju kako se češete, više su vam odgovarali veliki gradovi. Ako ste se htjeli češati u miru, Maine je bio kao stvoren za vas. Stoga su čak i klijenti iz Pastor’s Baya rijetko zalazili dalje od Randallova predsoblja kad bi navratili da mu ostave papire ili razjasne neku pojedinost u vezi s poslom. On bi im iz pristojnosti redovito ponudio kavu ili ih zamolio da sjednu, no oni bi gotovo uvijek otklonili poziv; od vremena do vremena ponetko bi prihvatio gostoprimstvo, ali djevojčica nije pokazivala osobito zanimanje za goste. Oboje su na svoj način bili usamljeničke duše: dvije istovjetne tamne zvijezde, čvrsto povezane gravitacijskom silom prošlosti. Randall ipak nije bio pustinjak. Odlazio je na sastanke gradskog vijeća i besplatno vodio poslovne knjige gradske uprave. Sudjelovao je u dobrotvornim priredbama, zimi je lopatom razgrtao snijeg i čistio staze za starije građane. Čak je – doduše, vrlo kratko – izlazio sa ženom koja se nakon razvoda doselila iz Québeca u Pastor’s Bay, gdje je slikala pejzaže i volontirala u knjižnici. Njihova stidljiva veza izazvala je ponešto tračanja po gradu, pretežno zato što je prema općem mišljenju Randall Haight bio homoseksualac. Oni koji su smatrali da računovođa-homoseksualac – makar i prikriveni – unosi prijeko potrebnu živost u društvenu strukturu Pastor’s Baya, bili su razočarani, te su dali sve od sebe ne bi li pronašli drugu osobu homoseksualne orijentacije koja bi ponovo uspostavila narušenu ravnotežu. Veza zapravo nije ružno završila. Nije bilo ni žučnih svađa, ni međusobnih optužbi za obmanjivanje. Randall je jednostavno prestao telefonirati, pa je zatim nestao iz grada na par tjedana a da prethodno nije obavijestio partnericu ni kamo ide ni koliko će dugo izbivati. Kad se konačno vratio, žena je već spakirala imovinu i spremila se za novu selidbu. Zaključila je da slikati može i u nekom drugom gradiću u kojem postoji više od dva kafića i više od dvojice slobodnih 188
muškaraca. No Randall joj se unatoč svemu sviđao. Prijateljima je rekla da ne razumije zbog čega se odjednom ohladio prema njoj. Djevojčica je dobro znala zašto je Randall prestao telefonirati. Djevojčica mu je naslikala sliku. Upotrijebila je puno crvene boje, a nije zaboravila ni zahrđali čavao, za slučaj da Randall malo sporije shvaća. On je pripadao njoj i samo njoj. Bili su zajedno toliko dugo da nije htjela ni čuti za treću osobu koja bi stala između njih. Uostalom, oba puta kad je bio u krevetu sa ženom iz Québeca, u njezinoj neurednoj spavaćoj sobi pretrpanoj napola dovršenim platnima, ošamućen mirisom boje i špirita, Randall je iskusio snažan osjećaj krivice zbog nevjere. Čak i dok su se kretali u zajedničkom ritmu, dok mu je ženino lice bilo priljubljeno uz prsi, uhvatio je samoga sebe kako traži dašak poznata mirisa začinjena krvlju; a kad je zatvorio oči i pokušao se prepustiti činu, pred sobom je vidio lice djevojčice. Sjeo je u krevetu. Sat je pokazivao 4 i 13 ujutro. – Gdje si bila? – upita je, ali ona mu ne odgovori jer nije mogla. Samo je mirovala šćućurena u kutu, ruku sklopljenih u krilu. – Hoćeš li da ti čitam? Ona zatrese glavom. – Sutra stvarno imam puno posla. Trebat će mi bistra glava. Moram se odmoriti, a znaš da ne mogu spavati dok me ti gledaš. Djevojčica ustane i priđe krevetu. Usne su joj se pomicale, a jezik joj u ustima palucao poput zmijskoga. Nešto mu je govorila, ali on nije uspijevao shvatiti riječi što su ih njezina usta oblikovala. Učinilo mu se da joj u pogledu ima nekakve nježnosti. Još ga nikad dotada nije gledala očima u kojima je vidio samilost. Ispruži ruku i dotakne mu obraz. On zadrhti od tog dodira. – Što je? Što želiš? Ona se nasmiješi, a on osjeti kako mu mir ulazi u srce. Za svih godina što su ih zajedno proveli nikada mu se nije nasmiješila. Strah koji je oduvijek osjećao pred njom, i koji je nastojao sakriti i od sebe i od nje, taj strah je iščeznuo. Njezin je dodir bio tako hladan da mu je pržio kožu i širio mu se s lica na sve strane poput otrova koji kola žilama, sve dok mu i zadnji komadić tijela nije zahvatio ledeni oganj. Ona povuče ruku i iziđe iz sobe. Pokušao je poći za njom, no udovi su mu otkazali poslušnost. Klonuo je nazad na jastuk i zaspao istoga časa. Kad se idućeg jutra probudio, lijevi mu je obraz bio bolan i crven, a djevojčica je zauvijek otišla iz njegove kuće.
189
XXIV
T
reća anonimna poruka dočekala me čim sam ujutro uključio mobitel. Poruka je glasila: NAČELNIK ALLAN, PEDOPIL, POSTAJE ANKSIOZAN. FALI MU NJEGOVA FUKSA.
Buljio sam u tekst. Nije mi trebalo dugo da shvatim što me smeta – naravno, osim sadržaja. Smetao me pravopis. Riječ »pedofil« bila je već drugi put krivo napisana, a uz nju je u prošloj poruci pogrešno pisalo »fata«. Ovdje se pak isticao pojam »anksiozan«, ali samo zato što je bio točno napisan. Možda sam pokušavao ustanoviti postojanje nekakva namjernog uzorka tamo gdje ga nije bilo, no činjenica je da riječ »anksiozan« nije baš jednostavna. Netko tko ne zna kako se kaže »pedofil«, i tko umjesto »hvata« piše »fata«, vrlo bi vjerojatno pogriješio pišući »anksiozan«, ili uopće ne bi upotrijebio tu riječ. Dakle, postojala je mogućnost da se netko tko je pametan pravi glup i nepismen kako bi oklevetao Kurta Allana – ali zašto? Kad sam se malo prije podneva dovezao na parkiralište ispred Aimeeina ureda, pokraj zgrade se – koje li slučajnosti! – našao Allan glavom i bradom. Stajao je iza drveta, pio kavu i pušio ručno motanu cigaretu. Službena košulja bila mu je savršeno izglačana, cipele svježe ulaštene: ručno motana cigareta nikako nije pristajala uz tako urednu vanjštinu. Dok sam išao prema ulazu, kimnuo sam mu glavom i pokazao mu da sam ga primijetio, ali nisam imao namjere s njim razgovarati; on mi je pak domahnuo i upitao me imam li malo vremena. – Vaš tajnoviti klijent još se nije pojavio – progovori. – Zapravo, vi i ja smo stigli prvi, ako izuzmemo gospođu Price. Otvori tabakeru i ponudi me već smotanim cigaretama. – Pušite? – Ne. – Jeste li ikada pušili? – Par komada u srednjoj školi. Nikad nisam u tome vidio nikakva smisla. Radije sam trošio novac na pivo kad god bih mogao doći do njega. – Da sam bar ja bio tako pametan. Pokušavao sam prestati, ali nema ničega što se dade usporediti s prvom jutarnjom cigaretom uz šalicu kave – osim možda druge. 190
Unatoč vitku, mišićavu stasu, Allan nije odavao dojam osobe dobra zdravlja. Imao je porezotinu od brijanja na vratu i vrećice ispod očiju. Gledani izbliza, brkovi su mu bili čupavi i neuredno podrezani. Slučaj nestala djeteta svakako izmori čovjeka, pomislio sam, ali i nečista savjest mogla bi imati slične posljedice. Bilo to pravo ili ne, bio sam svjestan da promatram Allanov karakter u svjetlu anonimnih poruka. Već sam poduzeo i određene korake kako bih istražio sadržaj tajanstvenih optužbi protiv njega. – Jeste li htjeli sa mnom o nečemu porazgovarati, načelniče? Volio bih se nakratko posavjetovati s gospođom Price prije nego što dođe naš klijent. – Svakako, razumijem. Samo sam vam se želio ispričati zbog načina na koji smo prema vama postupali u postaji. Čini mi se da smo nekako loše započeli i još lošije nastavili naše poznanstvo. Mogli smo – ja sam mogao – biti uljudniji. Nadam se da shvaćate: svi mi naprosto želimo pronaći Annu Kore. Zvučao je iskreno. Izgledao je iskreno. Možda je čak i bio iskren, premda iskrenost nije nužno povezana s izvanjskim dojmom. – Doživio sam ja i gore. – Pat Shaye mi je ispričao da ste imali problema s autom. Rekao mi je da vam je pomogao. Bilo mi je drago to čuti. Allan kao da mi se silno želio umiliti. Nisam mogao dokučiti zašto, no njegovo je pitanje sve razjasnilo. – Jeste li vidjeli jutrošnje novine? Jesam. U novinama iz Portlanda i Bangora objavljeni su kritički intonirani napisi o tome kako se istraga otpočetka vodila. Osobito su oštri bili prigovori zbog neadekvatne reakcije Policijske uprave Pastor’s Baya nakon prve dojave o Anninu nestanku, te je naglašeno da službena tijela ne izvještavaju novinare u dovoljnoj mjeri o napretku u istrazi – ako je ikakva napretka uopće bilo. Drugim riječima, novinari su davali oduška ljutnji kojoj je dijelom doprinijela čvrsto zatvorena društvena zajednica Pastor’s Baya. Allan se zdušno branio od kritika iznesenih u člancima, te je nastojao prebaciti na druge odgovornost za sve ranije propuste tvrdeći kako je Odjel za kriminalističke istrage odmah preuzeo nadzor nad istraživanjem. Nije Allan bio kriv što Anna Kore još uvijek nije pronađena, no budući da ljudi ne vole otmice djevojčica, bilo je normalno da će tražiti nekoga na koga će svaliti krivicu. Allanu je trebao predah i nadao se da ćemo mu ga Aimee i ja omogućiti. – To vam je frustracija – objasnio sam mu. – Svi žele sretan završetak, ali osjećaju da ga u ovom slučaju neće dočekati. Nemojte to shvaćati osobno. – Ali to jest osobno – odvrati Allan. – Ja poznajem Annu Kore. Poznajem njezinu majku. – Dobro ih znate? – Pazio sam da izgovorim riječi čim ležernije, no Allan je svejedno u mom glasu čuo prizvuk koji mu se nije svidio. Vidio sam mu na licu 191
kako razmišlja o pitanju. Razmatrao ga je kao da u ustima drži zalogaj hrane prije nego što ga proguta, jer nije siguran prija li mu. – Pastor’s Bay je mali grad – prozbori naposljetku. – Dio mog posla je da poznajem njegove stanovnike. Odustao sam od zapitkivanja o tome koliko dobro načelnik poznaje obitelj Kore. Nije se isplatilo dalje insistirati, barem ne u taj čas. – Ne pronađu li djevojčicu to će jako pogoditi cijeli grad – pripomenuo sam. – Gore nego da je nađu mrtvu? – Možda. – Ozbiljno? – Ako joj pronađu tijelo moći će se održati pogreb i započeti razdoblje žalovanja. Osim toga, ukazat će se mogućnost da se uhvati počinitelj, jer tijelo nosi dokaze. Ako je ne pronađu, njezina će sudbina trajno obilježiti grad, a njezina majka više nikada neće noću mirno zaspati. – Vi govorite o konačnom razrješenju? – Ne. To ne postoji. Na trenutak mi se učinilo da će mi se usprotiviti, ali se ipak predomislio: nisam bio siguran je li ga zaustavila pomisao na vlastiti gubitak i bol, ili je znao za moje iskustvo. – Shvaćam – odgovori. – Bolje je znati nego ne znati. – Ja bih želio znati. On samo promrmlja – Da – i zamukne. – Koliko ste dugo načelnik policije? – upitam ga nakon kraće šutnje. – Načelnik? – čupne komadić duhana s usne, pa se zagleda u nj, kao da taj trunak ima nekakvo dublje značenje u njegovu životu. – Bili ste u pravu kad smo se prvi put sreli. Dijelim radni prostor s gradskim smetlarskim kamionom i s takozvanom vatrogasnom brigadom. Da izbije požar, prije bih ga gasio pljuvačkom i dekicom nego što bih se pouzdao u njih. Ubaci ostatak cigarete u šalicu za kavu; opušak zašišti poput razdražene zmije. – Ja sam vam »načelnik« pet godina. Moja žena – bivša žena – htjela se preseliti iz Bostona. Bolovala je od astme, pa su joj liječnici rekli da gradski zrak nije dobar za nju. Budući da je ona odrasla na obali Marylanda, a ja u pustopoljinama Michigana, povukli smo na zemljopisnoj karti crtu prema sjeveru od njezina zavičaja i prema istoku od moga, a ovdje im je bilo križište. Zapravo, to je priča za javnost. Istina nije bila tako romantična. Već se u Bostonu nismo slagali, ja sam vidio natječaj za službu u Pastor’s Bayu i prihvatio namještenje jer sam se nadao da će nam odlazak iz grada pomoći. Nije nam pomogao. Sada mi taj posao ispunjava vrijeme i omogućuje plaćanje alimentacije. – Koliko ste dugo razvedeni? 192
– Malo više od godine, ali smo i prije rastave bili razdvojeni gotovo cijelu godinu. Pričekao sam da vidim hoće li štogod dodati, ali nije više ništa rekao. – Djeca? – Ne, nemamo djece. – Pretpostavljam da je to olakšalo stvari. – Donekle. Crni terenac zaustavio se preko puta ulaza na parkiralište, propuštajući vozila iz suprotnog smjera. Engel je sjedio na suvozačkom mjestu, a za volanom je bila meni nepoznata agentica. Gotovo u istom trenutku stigli su Gordon Walsh i njegov partner Soames. – Izgleda da se skupila cijela klapa – primijeti Allan. – Sad još samo čekamo počasnog gosta. Ispričao sam mu se i krenuo u ured provjeriti je li Aimee spremna. U sobi za sastanke bio je postavljen Olympusov digitalni snimač povezan s parom mikrofona. Aimee je pristala da se razgovor snima uz uvjet da otpočetka bude jasno kako je njen klijent dobrovoljno pristao na suradnju. Nadalje je naglasila da će prekinuti razgovor čim vidi da bilo tko od sugovornika gnjavi klijenta ili ga pokušava – izravno ili neizravno – povezati s nestankom Anne Kore. On je došao na razgovor, ne na ispitivanje. Aimee je obukla crno odijelo i jednostavnu bijelu košulju. Ozbiljna odjeća, ozbiljno lice, ozbiljno držanje. U sličnim bi me prilikama uvijek podsjetila na to koliko je zapravo dobra odvjetnica. Zatvorio sam za sobom vrata da budem siguran kako nas nitko ne sluša. – Dobio sam još jednu poruku od obožavatelja načelnika Allana – obavijestio sam je. – Zanimljiv odabir trenutka. Mogu vidjeti? Dodao sam joj mobitel. – »Fuksa« – pročita ona. – Mrzim tu riječ. Pada li ti napamet kakve sve to ima veze? – Najprije netko muči Randalla Haighta zbog Seline Day, zatim netko blati Kurta Allana. Čovjek se pita koliko potencijalnih ucjenjivača može živjeti u jednom gradiću. – Misliš da se radi o istoj osobi? – Moguće. – A ako je ta osoba bila u pravu u vezi s Randallom... – ...onda bi moglo biti istine i u ovome što govori o Allanu. – Svejedno ga ne možemo tek tako posjesti i pitati ga je li pedofil – upozori Aimee. – To bi bilo nepristojno. Mogli bismo obavijestiti Walsha, ili Engela. – Mogli bismo, ali gdje je tu zabava?
193
– Čudnovat način poimanja zabave. Dakle, budući da prva mogućnost ne dolazi u obzir, a druga se tebi baš ne mili, što nam preostaje? – Ne želiš znati. – Stvarno? – Pažljivo me pogledala u lice. – U redu, imaš pravo: ne želim. Zbilja, zbilja ne želim znati. Uto je nazvala tajnica s prijemnog pulta i obavijestila nas da je Engel s društvom u predvorju. Izišli smo iz sobe za sastanke: Aimee je otišla pozdraviti glavne igrače i dovesti ih do sobe, a ja – pred zgradu, dočekati Randalla Haighta. Dok sam stajao vani, poslao sam s mobitela elektroničku poruku. Poruka je bila bez teksta, upućena na privremenu Yahoo adresu. Deset minuta kasnije Angel i Louis su provalili u kuću načelnika Allana i postavili mu na kamionet LoJack uređaj za praćenje. Randall Haight stigao je odjeven upravo onako kako bi čovjek očekivao od računovođe iz maloga grada koji dolazi na neugodan sastanak. Nosio je modro odijelo za koje se ne bi moglo odrediti je li mornarski modro ili nije, i na koje bi se čak i oni iz »Men’s Wearhousea« namrštili zbog odveć konzervativna kroja; bijela košulja mu se objesila preko remena na hlačama kao da se ispuhao otkako ju je obukao; kravata s modrim i sivim crtama bila je točno ispod čvora urešena nekakvim bezveznim grbom. Bio je znojan i očigledno nesretan. Neodlučno je stajao pokraj automobila, uz otvorena vozačeva vrata, kao da se sprema opet uskočiti na sjedalo i odjuriti prema kanadskoj granici. Shvaćao sam da se skanjuje oko predstojećeg razgovora, i to ne samo zbog toga što će pogledu stranaca morati otkriti nešto sakriveno i sramotno o sebi. Haightovo prethodno iskustvo s predstavnicima zakona bilo je tako traumatično i tako mu je korjenito izmijenilo život da su mu, u trenutku kad se našao na lišćem posutom parkiralištu, navrla sjećanja na događaje iz mladosti. Ponovo je bio dječak u nevolji, dijete s okrvavljenim rukama. Prišao sam mu. – Kako ste, Randalle? – Ne baš sjajno. Ne mogu zaustaviti drhtanje ruku, i osjećam bol u trbušnoj šupljini. Nisam smio doći. Nisam uopće smio pristati na ovo. – Tjeskoba je prešla u ljutnju, glas mu se podignuo. – Ja sam došao gospođi Price zato što mi je bila potrebna pomoć. Vi i ona ste mi trebali pomoći, a sada sam u većoj nevolji nego prije! Mislim, vi ste trebali biti na mojoj strani! Drhtanje se s ruku proširilo na čitavo tijelo. Obuzet strahom i bijesom, vibrirao je poput napete spirale. Uto gavran sleti na granu iznad njegove glave, otvori kljun i podrugljivo grakne, kao da ga prekorava zbog slabosti. Da je ušao u sobu za sastanke u stanju u kojem se tog trenutka nalazio, Haight se ne bi dobro proveo. Nisam bio siguran kako bi reagirao kad bi ga počeli zasipati neugodnim pitanjima – a to su bez sumnje namjeravali, bez obzira na Aimeeine 194
opomene i zabrane. Zabrazde li predaleko, ona će pokušati zaustaviti ispitivanje – možda će i uspjeti – ali će sastanak neizbježno završiti tako da će oni otići razmišljajući o tome što je još Randall Haight uspio sakriti od njih. Trebali smo ga pripremiti za ispitivanje: kad mi je rekla da je konačno pristao na razgovor s policijom, i Aimee je priznala da sam u pravu. Međutim, Haight se nakon toga zatvorio kao školjka i nije više pristao ni na kakvo savjetovanje s njom. Aimee mi je rekla kako se brine da se on, unatoč svim obećanjima, možda uopće neće pojaviti na razgovoru. Već je njegov dolazak bio veliki uspjeh. Još ga je samo trebalo donekle umiriti. – Idemo se kratko prošetati – predložio sam. – Uhvatit ćemo malo zraka. Gurnuo je ruke duboko u džepove, pa smo krenuli niz Park Street. – Morate nešto imati na umu, Randalle. Vi u ovom slučaju niste učinili ništa loše. Dapače, vi ste žrtva. Netko vas muči zbog vaše prošlosti, ali što god da ste učinili kao dijete, vi ste za to platili cijenu. Odslužili ste kaznu koju je zakon za vas tražio i odonda ste nastojali biti najbolji čovjek što ste mogli. To je nešto što svi mi činimo. Aimee i ja sigurno nećemo dopustiti da vas oni tamo ispreskaču, ili da vas bez veze strpaju u zatvor, ali i vi možete sebi pomoći tako da shvatite taj razgovor kao sredstvo za stjecanje prednosti. Čim ispričate policiji što vam se događalo, i njima će – ništa manje nego vama – biti stalo da nađu onoga tko je za to odgovoran, zato što će i oni doći do zaključaka do kojih sam ja došao. Zapitat će se je li osoba koja vas maltretira upetljana i u nestanak Anne Kore. Uzet će one omotnice, fotografije i onaj disk, i pomno ih istražiti na način za koji ja nisam osposobljen. U međuvremenu ćemo Aimee i ja dalje raditi za vas: naime, kao što ima poslova koje policija može obaviti a ja ne mogu, tako ima i stvari koje ja mogu učiniti a oni – iz različitih razloga – ne mogu. Sve što trebate napraviti jest ući u tu sobu i reći istinu. Haight zamahne nogom da šutne žir koji je ležao na pločniku, i promaši. Potom uzdahne, kao da taj promašeni udarac simbolizira njegovu životnu priču. – Sve će to ipak izići u javnost, zar ne? Čim više od jedne osobe nešto zna, to više nije tajna. – Zvučao je poput dječarca. – Na koncu možda i hoće. Kad se to dogodi, mi ćemo vam pomoći. U prvo vrijeme vam neće biti lako, ali vjerujem da ćete se iznenaditi kad vidite koliko prijatelja imate u Pastor’s Bayu. Idete li u crkvu? – Ne redovito. Ako idem, onda u baptističku. – Počne li vaša prošlost izlaziti na vidjelo, crkva je pravo mjesto da sve javno priznate. Ne želim biti ciničan – no, dobro, barem ne do kraja – ali ništa ne čini zajednicu vjernika sretnijom od grešnika koji priznaje svoje slabosti i traži oprost. Vi ćete morati iznova graditi reputaciju i vaš će se društveni položaj vjerojatno promijeniti, ali ipak ćete i dalje imati mjesto u društvu. A mi ćemo za to vrijeme imati ljude koji će, zlu ne trebalo, paziti na vas.
195
Pokraj nas je prolazio školski autobus krcat dječice koja su krenula na izlet. Dvoje nam stanu mahati. Čim sam im odmahnuo, čitav se autobus razmahao. Kad su nestali u smjeru autoputa, Haight progovori: – Još uvijek nemam alibi za vrijeme nestanka Anne Kore. – Randalle, pola Pastor’s Baya nema alibi za vrijeme njezina nestanka. Gledali ste previše repriza Columba. Neću vam lagati: čim otkrijete policiji tko ste, oni će vas svakako pobliže istražiti. Mi ćemo se pobrinuti da pritom budu diskretni, ali njihovo zanimanje ne mora nužno uroditi negativnim posljedicama. Negdje u vašoj nedavnoj prošlosti leži trenutak vašeg susreta s osobom koja vam šalje one poruke. Nadmoćan položaj koji ta osoba ima u odnosu na vas ubrzo će postati ozbiljno ugrožen. Ja bih rekao da će kroz dvadeset i četiri sata on ili ona početi paničariti. – Znači li to da će taj netko sve pustiti u javnost i razotkriti me? – Upravo suprotno, čini mi se. Privremeno će se povući i možda pokušati prikriti tragove, ali će upravo time privući na sebe pozornost. – Zvučite kao da ste prilično sigurni u to. Zvučao sam sigurnije nego što sam stvarno bio u vezi s gotovo svime što sam napričao Haightu, ali tog jutra jedina mi je namjera bila pomoći mu da se predstavi u najboljem mogućem svjetlu kad se nađe s predstavnicima zakona u sobi za sastanke. Ipak sam bio uvjeren da sam u pravu što se tiče psihologije osobe koja je vrebala i zastrašivala Haighta – a njega je zaista netko vrebao i zastrašivao na vrlo podmukao način. Dio zadovoljstva pri mučenju kakvom je Haight bio podvrgnut sastojao se u tome da ga se izolira, osobito stoga jer je u njegovu slučaju postojala mogućnost ucjene. Vrebači vole promatrati kako se žrtva koprca. Čak i oni koji djeluju preko interneta, pa su prostorno odvojeni od svojih žrtava, uživaju u reakciji koju su izazvali: bijesu, očaju i, naposljetku, preklinjanju. U tom trenutku mi je sijevnula misao, tako iznenadna i prodorna da sam stao kao ukopan. Toliko sam pozornosti pridavao raznim drugim pojedinostima – Anni Kore, porukama o načelniku Allanu, vezama s Tommyjem Morrisom i Bostonom – da se nisam sjetio postaviti vrlo jednostavno pitanje: kada i gdje je vrebač uopće imao prilike uživati u mučenju Randalla Haighta? On je obavljao najveći dio posla od kuće i posjećivao klijente jedino kad je to bilo nužno. Koliko sam uspio doznati, gotovo da nije imao nikakva društvenog života, a ono malo doticaja s ljudima što ih je održavao bilo je ograničeno na Pastor’s Bay. Bio sam potpuno siguran da osoba koja muči Randalla Haighta živi ili radi u Pastor’s Bayu. – Što je? – upita Randall. – Ma ništa. Samo sam se nečega sjetio. Sada bismo se već morali uputiti natrag. On rezignirano kimne, no ipak je djelovao manje uznemireno nego maloprije. Pomislio sam da bismo se još mogli provući kroz ono što nas čeka, pa 196
čak i izići sa sastanka u položaju povoljnijem od trenutačnog. Dok smo ulazili u zgradu nije zastao da se u zadnji čas još malo pribere, nego je uspravno, mirno i samopouzdano koračao prema sobi za sastanke, gdje će se suočiti s vlastitom prošlošću i promijeniti svoju budućnost.
197
XXV
D
empsey je vozio okolicom Pastor’s Baya. Na suvozačkom sjedalu ležala je auto-karta koju gotovo uopće nije gledao. Već je ranije proučio područje preko Googlea i bio je siguran kuda ide. Imao je izvanrednu sposobnost pamćenja fotografija, brojeva i najsitnijih pojedinosti razgovora. Ipak je rijetko pokazivao tu svoju odliku: previše je vremena proveo okružen ljudima kojima se ta osobina mogla učiniti dovoljno zabrinjavajućom da ga zbog nje smaknu. Kad su se Ryan i on toga jutra probudili, Tommy je već bio izišao iz sobe, a na parkiralištu nije bilo njegova automobila. Naškrabao je Tommyju poruku da su njih dvojica otišli potražiti doručak i gurnuo mu je ispod vrata. Ogromna, salasta žena nestala je s recepcije. Zamijenio ju je žilavi muškarac, tanak i povijen poput mahune, s blještavo bijelim umjetnim zubalom; on ih je uputio u zalogajnicu koja se nalazila petstotinjak metara zapadno od motela. Oblaci su se djelomice razišli i otkrili krpice plavog neba, no još je uvijek bilo neuobičajeno hladno za to doba godine, a vjetar im je puhao ravno u lice dok su hodali. Smjestili su se u odjeljak u kutu zalogajnice; Ryan je naručio najveći doručak koji je našao na jelovniku, a Dempsey je ostao samo pri kavi i pecivu. Nikada se nije volio najesti odmah ujutro, a i nije mu baš bilo dobro u želucu. Dok je Ryan jeo, on je čitao lokalne novine koje su izlazile u Bangoru i u kojima nije bilo ničega što bi ga zanimalo. Najviše je bilo vijesti o izborima na pola mandata: obuzet vlastitim nevoljama, gotovo je zaboravio da se izbori održavaju. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put glasovao i zbog toga je osjetio krivnju. Bila je to jedna od posljedica gubitka kontrole nad vlastitim životom i podložnosti tuđim planovima i pobudama. Obećao je samome sebi da će, ako preživi, ponovo početi glasovati. Dugoročno gledano, skroman i dostižan cilj – glasovanje, ne preživljavanje. Čuvanje žive glave u posljednje mu je vrijeme bio svakodnevni posao. Ryan se ispričao i krenuo prema toaletu. Uz prozore se polako provezao policijski automobil, no Dempsey nije okrenuo glavu da vidi kuda je otišao. Pogledom je obuhvatio ostale goste u zalogajnici. Uglavnom su to bili stariji ljudi, a konobarica ih je očito sve poimence poznavala. Ustanovio je da je Ryan daleko najmlađi u sali, dobrih deset godina mlađi od prve iduće osobe. Zatvori oči i pomisli kako bi bilo lijepo naprosto sjediti par sati u društvu prijatelja, bez ikakvih obaveza za ostatak dana, osim ćaskanja i planiranja skorašnjeg objeda. Nije morao zamišljati kako izgleda starost: već se osjećao star, a smrt mu se činila bliža nego najstarijemu od vremešnih gostiju zalogajnice. Kad je opet otvorio oči, pred njim je stajao Tommy Morris. – Gotovi? – upita Tommy. 198
– Skoro. ‘Oćeš uzest’ nešto? – Ne, hvala. Dempsey zatraži račun upravo dok je Ryan izlazio iz toaleta: prije nego što je on uspio prijeći salu, konobarica je položila papirić na stol. – Šta sam dužan? – upita Ryan. – Ja te častim – reče mu Dempsey. Izvadi novac iz džepa i stane brojati novčanice. Svežnjić se ozbiljno stanjio. – Ma kakvi – usprotivi se Ryan. – Ja ću ovo platit’. – Si ziher? – Aha. Ti si častio sinoć, pa smo kvit. Tommy ga radoznalo pogleda. – O’šli smo na cugu – objasni Ryan. Vidjelo se da mu je neugodno. Vjerojatno se pita jesmo li trebali pozvati Tommyja da nam se pridruži, a istodobno je zahvalan nebesima što nisu, s obzirom na neke dijelove sinoćnjeg razgovora, pomisli Dempsey. – Dobro ste učinili – zaključi Tommy. Glava mu se jedva primjetno trzala, a palac desne ruke neumorno trljao jagodice ostalih prstiju. Dempsey prepozna jedan od Tommyjevih tikova – znak da mu je na umu posao i da je spreman za pokret. U očima mu se vidio sjaj kojega već dugo nije bilo. Auto je bio parkiran iza zalogajnice. Tommy je išao prvi, vrteći ključeve oko desnog kažiprsta i zviždučući sebi u bradu. – Jer te zvrcnuo taj neki kog’ si ček’o? – upita ga Dempsey. – Ne, nije još. Nazvat će on već. A dotada imamo posla. – Kakvog posla? – Moramo ukrasti auto. I tako se Dempsey zatekao za volanom žućkastosmeđe Impale, u kojoj je upravo izišao iz Pastor’s Baya i krenuo prema moru. Prošao je pokraj kuće Valerie Kore, ali nije ni pogledao na tu stranu. Na kolnom prilazu je, uz staru zelenu Toyotu Tacomu, stajao crni Chevy Suburban, a na cesti je bilo parkirano patrolno vozilo šerifove uprave. U retrovizoru je vidio kako se šerifov pomoćnik naginje nad prijenosno računalo postavljeno u kabini. Policajci su vjerojatno rutinski provjeravali registarske tablice svakog automobila koji je onuda prolazio, no Dempsey se nije zabrinuo. Dok se Impala pojavi u sustavu proteći će još najmanje jedan sat. Kad je cesta došla do oceana, skrenuo je prema jugu i neko vrijeme vozio uz obalu. Nigdje ni traga nikakvoj plaži – samo crne stijene nalik na polomljene trule zube o koje su se razbijali sivi valovi. Dempseyu nije bilo jasno kako netko može odlučiti da živi u gradu na obali bez pijeska po kojem bi prošetao, lišenoj ljepote koju bi s divljenjem promatrao. Priroda je ondje bila neprijateljska sila u vječitom ratu protiv same sebe. Vjetar je savijao stabla i sprječavao im rast, a more izjedalo 199
zemlju. Dempseya je odjednom obuzela želja za sigurnošću velikoga grada. Nalazio se u predjelu u kojem se osjećao ogoljen, izložen dušom i tijelom. Odvojak na koji je skrenuo bio je neznatno bolji od zemljane ceste. Vratio se od mora prema unutrašnjosti putem koji je vodio kroz gušće pošumljen kraj, i zaustavio se nadomak kuće Valerie Kore. Pritisnuo je dugme za otvaranje prtljažnika; dok je ugasio motor i izišao iz auta, Tommy je već stajao uz cesticu i istezao leđa. – Si dobro? – upita ga Dempsey. Naime, zaključili su da će jedan čovjek u automobilu privući manje pozornosti nego dvojica. – Preživjet ću. Dempsey je u ruci držao Tommyjev pištolj. Pruži mu ga, a Tommy ga nakon kratka oklijevanja uzme. Zaklonjeni šumom, promotrili su stražnji dio kuće, ali nisu opazili nikakav znak koji bi upućivao na prisutnost policije. Tommy je svejedno bio uvjeren da se u kući s njegovom sestrom nalazi barem jedan policajac. – Si siguran da ‘oš to napravit’? – prozbori Dempsey. – Moram porazgovarati s njom – odvrati Tommy. Dempsey je u njemu ponovo vidio onaj osobit spoj fatalizma i nade, svojstven ljudima koji znaju da im se život primiče kraju i žele urediti sve svoje poslove prije nego što bude prekasno. Nestanak njegove nećakinje, koliko god užasan bio, pružio je Tommyju izliku da se približi sestri koja se od njega otuđila i da učini za nju tu jednu, posljednju stvar. – Onda ‘ajmo razgovarat’ – priklopi Dempsey. Baš kad je htio krenuti, Tommy ga zgrabi za lakat. Dempsey se brzo ogleda da vidi tko im se približava, ali nigdje se ništa nije micalo. – Šta je? Tommy kao da je s mukom tražio riječi. Netremice je gledao Dempseya u lice. Naposljetku izgovori: – Hvala ti. – Za šta? – Zato što si uz mene. – Smisli’ćemo mi neki izlaz, Tommy. Sve ćemo mi sredit’. – Ne – odreže Tommy. – Ne, nećemo. Kad kucne čas, pokušaj ostati na životu. Povedi Francisa, uzmi sav preostali novac i sakrij se. Njima će možda biti dovoljna moja glava. Ako mi daju priliku, reći ću im da im ti nisi nikakva prijetnja. I ne osvećuj se, Martine. Jasno? Dempsey kimne. – Jasno. Tommy mu još jednom čvršće stisne ruku i zatim je pusti. – Više nećemo govoriti o tome. Skrivajući se iza drveća i trkom prelazeći čistine, stigli su do stražnjeg dvorišta. Dok su se šuljali prema kući, Dempsey opazi ženu kako prolazi uz 200
kuhinjski prostor. Crvenkasto-smeđa kosa bila joj je strogo odmaknuta s lica i čvrsto vezana gumicom. Upravo je ulijevala vodu u lonac za kavu. Ostavio je Tommyja priljubljena uz sjeverni zid i uputio se u obilazak, nastojeći pregledati što veći dio prizemnice a da se ne otkrije pogledu šerifova pomoćnika s ceste. U kući su bile tri sobe: jedna s bračnim krevetom, puna ženske odjeće razasute po stolicama i podu; druga, manja, s francuskim krevetom i zidovima koje su krasili posteri rock-sastava čija su imena i lica Dempseyju bila potpuno nepoznata; treća, s krevetom za jednu osobu, natrpana različitim kutijama i sanducima. Pokraj te sobe bio je mali prozor s mliječnim staklom: kupaonica. Na drugoj pak strani, vrata su iz kuhinje vodila u veliki dnevni boravak koji je zapremao gotovo čitavu širinu kuće. Muškarac u polo majici i platnenim hlačama sjedio je za jeftinim stolom i čitao nekakvu džepnu knjigu. Dempsey je pogledom zaokružio po sobi tražeći uređaj za nadzor ili snimanje, ali nije ništa opazio. Nakon par trenutaka pojavio se drugi muškarac. Bio je odjeven u crne hlače i modru košulju dugih rukava. Obojica su za pojasom imala Glock 22. To nisu bili policajci, nego agenti FBI-a. Na koncu je u sobu ušla Valerie Kore i dala im po šalicu kave. Oni su joj zahvalili, ona je izišla. Vidio ju je kako se udaljava hodnikom. Više se nije vratila. Došao je nazad do Tommyja. – Dva FBI-jevca čuvaju telefon u boravku. – Savezni agenti? Siguran si? – Imaju Glockove. Standardne pljuce za FBI. – Jebiga. – ‘Oš da se vratimo? – Ni slučajno. Tommy okrene kvaku na kuhinjskim vratima. Vrata se bešumno otvore i Dempsey i on uvuku se u kuću. Dempsey na prste odbroji »tri-dva-jedan«, na što obojica istodobno nagrnu u dnevni boravak. Jedan od agenata tako se naglo prenuo da je prolio po sebi kavu i opsovao, ali su i on i njegov kolega podigli ruke a da im nitko ništa nije rekao. – Tommy Morris – protisne onaj u polo majici. – Ma nemoj me zafrkavati. Tommy im naredi da umuknu i legnu na pod. Držao ih je na nišanu dok im je Dempsey vezivao ruke na leđima plastičnim uzicama koje je kupio u Home Depotu. Uto se začuje zvuk vodokotlića. Tommy stane pokraj vrata i kad mu je sestra ušla u sobu, rukom joj prekrije usta. Vidjela je agente na podu i stala se koprcati, no Tommy joj pritisne cijev pištolja na obraz i ona se umiri. On je polagano okrene prema sebi. Čim ga je prepoznala, pokušala se istrgnuti. – Valerie, želim samo razgovarati – reče, i dalje joj držeći ruku preko usta. – Mogu ti pomoći da nađeš Annu. Istoga se časa prestala otimati. 201
– Sada ću ti osloboditi usta, u redu? Ona kimne, a Dempsey je tada prvi put dobro pogleda. Imala je prirodno blijedu kožu lica, posutu mnoštvom sićušnih pjegica, i velike smeđe oči. Čuo je priče o tome kako je nekoć bila prava ljepotica, osobito kad bi se malo našminkala. Vidio je, međutim, kako su joj oči duboko upale, odozdo obrubljene sivo-crnim vrećicama, i kako su joj po koži izbile mrlje. Vjerojatno joj je liječnik prepisao lijekove za smirenje i za spavanje, no Dempsey je pretpostavio da ih ona ne uzima. Koliko joj god bilo mučno noću ležati bez sna, još se više bojala da ne zaspi. Dok je god bila budna, mogla je kćeri biti od koristi: prepuštanje privremenom zaboravu bilo bi znak sebičnosti. Što ako onaj koji drži njezinu kćer nazove? Što ako ona u tom trenutku bude spavala, što ako zbog toga propusti priliku da vrati Annu živu i zdravu? – Zašto si došao ovamo? – upita ona. – Ionako imam dosta briga. – Rekao sam ti, želim pomoći. Hajde, idemo u drugu sobu gdje možemo nasamo razgovarati. Odvela ga je u jednu od spavaćih soba, odakle je Dempsey ubrzo začuo tihi mrmor njihovih glasova. Primaknuo se prozoru s kojega je imao pogled na prednje dvorište. Šerifov zamjenik nije se ni pomaknuo iz vozila, a cestom više uopće nisu prolazili automobili. Jedan od agenata obrati se Dempseyju. – Zbog tebe sam opekao jaja. – E, to je baš tužno. Možda ti nabubre pa budu normalne veličine. Agent ispusti uzdah u tepih. – Ne znam tko je luđi, ti ili Morris. – Ja – potvrdi Dempsey. – Definitivno ja. Valerie je sjedila na kćerinu krevetu. Tommy je stajao naslonjen na zid i pogledom prelazio preko slika po zidovima i fotografija svoje nećakinje koju odavna nije vidio. – Kako si me pronašao? – upita Valerie. – Vidio si me na televiziji? – Znao sam i prije toga. Već dugo znam gdje živiš. – FBI kaže da bi ovo moglo imati nekakve veze s tobom. Je li to istina? – Ne. – Kako možeš biti siguran? – Zato što sam pitao. I poslije mnogo godina još se sjećala tog prizvuka u glasu. – Jesi li pitao Joeyja Toomeyja? – Razgovarali smo. – FBI smatra da si ga ti ubio. 202
– Ja sam pomislio isto što i ti: da je Annin nestanak možda poslužio kao sredstvo kojim bi se došlo do mene. Morao sam se uvjeriti da nije tako. – I kad si ga ubio, jesi li se uvjerio? – Ne. Kad sam ga ubio samo sam se bolje osjećao. Na licu joj se pojavi izraz gađenja, ali pomiješan s još jednim osjećajem. Možda njenim žilama još uvijek teče malo stare krvi, pomisli Tommy. – Kažu da si u nevoljama. – Tko kaže? – FBI. Kažu da je Oweny Farrell ucijenio tvoju glavu. – Oweny Farrell si ne može priuštiti da plati ni za jednu dlaku s moje glave – odreže on s razmetljivošću koja je i njemu samome šuplje zazvučala. – Zašto si pobjegla od mene? – nastavi. – Zašto si pobjegla od vlastite obitelji? – Jesi li ti lud? Jesi li ti stvarno popizdio? – Ne razgovaraj tako sa mnom. – A kako bih trebala razgovarati s čovjekom koji je ubio oca moje novorođene djevojčice? – Nisam znao. Kunem se da nisam znao. – Nisi znao što? Da je on njezin otac, ili da će biti ubijen? Što nisi znao? Odgovori mi! Što od toga nisi znao? On ne odgovori ništa. – Nisi znao – ispljune ona zadnju riječ. – Ne vjerujem ti. Nisam ti vjerovala onda, ne vjerujem ti ni sada. Tommy je morao okrenuti pogled pred gnjevom kojim su se žarile njezine oči. – Trebala si se vratiti. Da si se vratila i dopustila mi da se pobrinem za tebe, možda se ovo – Ona uperi prema njemu kažiprst s iskrzanim i izgriženim noktom. – Da nisi to izgovorio! Da se nisi usudio to izgovoriti! Kunem se, oči ću ti iskopati ovim noktima ako se samo pokušaš tako igrati sa mnom! Tommy zamukne. – Oprosti – promrmlja naposljetku. – Imaš pravo. Nije bilo u redu. Šutjela je. – Ti i Anna ste jedina obitelj koju još imam. Ja – Ona ga prekine. To mu se nije svidjelo. Predugo je živjela daleko od muškaraca, pomisli. Zaboravila je kako se treba ponašati. – Mi nismo tvoja obitelj, Tommy. S tim smo završili kad si spremio Ronnieja pod ledinu. Bogu hvala, Anna se ne sjeća svog ranog djetinjstva, a ja joj nikada 203
nisam rekla ni riječi da je podsjetim. Što se nje tiče, ona nema ujaka, nema rođaka, nema nikoga. I prihvatila je da je to tako. Tommy prešu ti odgovor. – Ništa od ovoga neće je vratiti – izgovori naglas. Valerie odjednom brižne u plač. To je iznenadilo nju samu gotovo jednako koliko je uznemirilo Tommyja. Bila je uvjerena da više nema niti jedne suze koju bi isplakala. On joj priđe, pogladi je po kosi, a ona mu dopusti da joj pritisne glavu uz svoj trbuh. – Reci mi. Reci mi sve što si njima rekla. Kad se Tommy pojavio Dempsey je i dalje stražario pokraj prozora. – Gotovo? – dobaci. – Gotovo. Tommy čučne ispred agenata i izvuče iz džepa kolut ljepljive vrpce. – Dečki, žao mi je zbog ovoga – reče im. – Nemojte mi zamjeriti. – Predaj se, Tommy – oglasi se onaj u polo majici. – Predaj se i porazgovaraj s nama. Mi smo ti sada najbolja prilika. – Nadam se da nije tako – odgovori Tommy. – A ako je, onda sam u gorim govnima nego što sam mislio. Zalijepio im je vrpcu preko usta i oko nogu. Na sličan je način onesposobio i sestru, samo što je njoj ostavio slobodna usta i škarice za nokte nadohvat ruke. Ona mu je obećala da će im ostaviti koliko god bude mogla vremena prije nego što oslobodi sebe i agente. – Si šta dozn’o? – upita Dempsey dok su se vraćali kroz šumu. – Bilo mi je dovoljno da sam je vidio i pokazao joj da sam na njenoj strani. Želim to za nju učiniti. Želim pronaći svoju nećakinju. Martine, moram pokušati ispraviti stvari prije kraja. Dempsey nije ništa rekao, jer se i nije imalo što reći. Usput su nazvali Ryana i ostavili Impalu na parkiralištu ispred trgovačkog centra uz cestu. Automobil su ukrali ispred kina Colonial49 u Belfastu čim su vidjeli kako par koji je iz njega izišao kupuje ulaznice za filmsku matineju i daje ih biljeteru. Film je vjerojatno već završio, i oni su ustanovili da im je auto nestao. Ryan je pokupio Tommyja i Dempseya, pa su se vratili u motel. Tommy je nakon tko zna koliko vremena bio bolje volje. Dempsey je primijetio da mu se vratilo nešto od negdašnje poletnosti i zaključio da je živnuo zahvaljujući susretu sa sestrom. 49
Colonial movie theater otvorenje 12. travnja 1912. godine, na isti dan kad je »Titanic« krenuo preko oceana! (Nap. prev.)
204
Bio je tek djelomično u pravu. Istina, Tommyjevo se raspoloženje popravilo kad je poslije mnogo godina vidio Valerie, ali uz to je nestrpljivo iščekivao priliku da izravno doprinese potrazi za nećakinjom. Tommy Morris upravo je doznao ime.
205
XXVI
R
andall Haight i ja stajali smo pred vratima sobe za sastanke. Iznutra su se čuli muški glasovi: učinilo mi se da raspoznajem milozvučni glasić Gordona Walsha. – Jeste li spremni za ovo, Randalle? – upitao sam ga. – Jesam, hvala. Lijevom rukom sam otvorio vrata, a desnom potapšao Haighta po ramenu: gesta ohrabrenja, ali i način da ga, za svaki slučaj, dodatno malko pogurnem preko praga. Kad je Haight ušao u sobu, načelnik Allan prigušeno zagunđa, što je bio jedini zvuk koji je itko ispustio. Haight se smjestio pokraj Aimee sjedne strane stola, nasuprot Allanu, Gordonu Walshu i Soamesu. Engel i njegov kolega odnijeli su dvije stolice do prozora, malo dalje od ostalih. Ja sam sjeo uza zid i slušao. Walsh je prvo predstavio sebe i ostale sudionike sastanka, pa zatim gurnuo snimač bliže Haightu koji je za snimku izgovorio svoje ime. Mala prijenosna računala bila su otvorena i spremna. Nakon što se Haight udobno smjestio, Aimee ga je zamolila da svojim riječima i brzinom koja mu odgovara ispriča svima prisutnima zašto je došao. Počeo je oklijevajući, ali što je dalje govorio bio je sve sigurniji i manje je zamuckivao. Pred sobom je držao sklopljene ruke isprepletenih prstiju i micao ih jedino kad bi s vremena na vrijeme uzeo čašu da otpije gutljaj vode. Pričao je najprije o okolnostima koje su dovele do smrti Seline Day, potom o suđenju i odsluženju kazne, te konačno o preseljenju u Pastor’s Bay. U njegovu izlaganju nije bilo ničega što već nisam čuo; prekinuli su ga samo dvaput – jednom Walsh, jednom Allan – zbog razjašnjenja nekakvih sitnica. Na kraju je opisao niz pošiljki koje je primio i koje su ga dovele do sobe za sastanke. Kad je rekao sve što je imao, Aimee je donijela snop zapečaćenih plastičnih vrećica i predala ih Walshu: u svakoj je vrećici bila po jedna omotnica zajedno sa sadržajem. Engel se jedini doimao nezainteresiran za sve što smo čuli. Primijetio sam kako se isključio nedugo nakon što je Haight počeo govoriti. Ta priča nije Engelu bila od nikakve koristi. Njega nije zanimalo nekakvo staro ubojstvo koje se zbilo negdje daleko od Sjeveroistoka. Nije ga zanimao čak ni siguran povratak Anne Kore. Engel je želio Tommyja Morrisa, a ništa od onoga što je Randall Haight iznio na vidjelo nije ga približilo ispunjenju te želje. Walsh je upitao mogu li se on i njegovi kolege nakratko povući da se posavjetuju, na što je Aimee ponudila da će odvesti Haighta i mene u svoj ured, 206
gdje ćemo pričekati dok oni ne budu spremni za nastavak razgovora. Haight se uputio u toalet; čim je otišao, Aimee podigne jednu obrvu i prozbori: – Onda? – Bio je onoliko dobar koliko se moglo očekivati, a oni su ga pustili da govori. Ono što slijedi bit će teže za njega. – Znam. Unatoč svim unaprijed izrečenim upozorenjima, Aimee je znala da ćemo morati barem donekle izložiti Haighta agresivnom ispitivanju. Bilo je to poput čišćenja rane: bolje je sve obaviti odjednom nego malo po malo, u bolnim nastavcima. Haight se vratio. – Kakav sam bio? – upita. – Bili ste jako dobri, Randalle – odgovori mu Aimee. – Nas oboje to mislimo. Laknulo mu je, i to ne samo zato što smo nas dvoje mislili da je prvi dio razgovora dobro prošao. U njemu je bilo nešto od one lepršavosti kakvu u duši osjeća pokajnik koji je nedavno ispovjedio grijehe i dobio odrješenje. Ispričao je svoju priču, a nitko od prisutnih nije pokazao ni gađenje ni ljutnju. Nisu ga vezali lisicama, nisu ga obasuli pogrdama. Suočio se s onim čega se najviše bojao i preživio je. – Čovjek iz FBI-ja, gospodin Engel, bio je u toaletu kad sam ja ušao – saopći Haight. – Je li razgovarao s vama? – upitam. – Ne, samo mi je kimnuo glavom. Nisam mogao ne primijetiti da nije baš bio zainteresiran za ono što sam govorio. – Zvučao je trunku uvrijeđeno. – Možda vi niste bili ono što je očekivao – primijeti Aimee. – Pa što je on očekivao? – Na te Haightove riječi lagano sam podigao ruku u znak upozorenja Aimeei. Zašli smo u područje koje nismo trebali istraživati s našim klijentom – barem ne još, ne prije nego što sljedeća faza postupka ispitivanja bude zaključena. No Haight nije bio glup: naslutio je da postoji nekakav nesklad između onoga što mi znamo i onoga što smo mu rekli. Spasilo nas je kucanje na vrata. Aimeein pomoćnik se naviri u ured i obavijesti nas da su oni tamo spremni. – O toj temi ćemo razgovarati kasnije – obećam Haightu. – Jamčim vam da nema nikakve veze s vama, te da neće utjecati ni na što od onoga o čemu je u susjednoj sobi bilo riječi, niti na pitanja koja će vam biti postavljena. Čim budemo gotovi, bez žurbe ćemo ponovo razmotriti sve važne pojedinosti, u redu? Nije mu preostalo drugo nego da pristane: već je prešao predalek put. Doduše, mogao je zasjesti u Aimeeinu uredu i ne izići dok mu ne ispričamo sve (uključujući istinu o NLO-ima i o tome tko je ubio Kennedyja) – ali je ipak odlučio da neće, uglavnom zato što smo ga Aimee i ja gurkali u leđa. Onog
207
trenutka kad smo ušli u sobu za sastanke, bilo je prekasno da učini išta osim da sjedne i čeka pitanja. Walsh je vodio drugi dio razgovora. Bio je pažljiv, dosljedan i isprva proračunato nepristran. Prošao je još jednom kroz Haightovu priču i postavio mu gotovo ista pitanja koja smo mu Aimee i ja postavljali. Razjasnio je pojedinosti Haightova kretanja nakon odsluženja zatvorske kazne i zaustavio se na Lonnyju Midasu. – Vi ne znate ništa o trenutačnom boravištu Lonnyja Midasa? – upita Haighta. – On se više tako ne zove. Lonny Midas ne postoji, jednako kao što William Lagenheimer ne postoji. Obojici su nam dali nove identitete, tako da ne možemo jedan s drugim stupiti u vezu sve i da hoćemo. – Dakle, nemate razloga pomišljati da vas je Lonny Midas možda pronašao? – Ne, nikakva razloga. – Jeste li ga se bojali, gospodine Haight? – Malo. – Bojite li ga se i sada? Haight uze čeprkati po komadiću koji se odvojio od ostatka nokta, pokušavajući ga otkinuti. Vidio sam što radi s mjesta na kojem sam sjedio. Tako ga je zdušno povlačio da sam primijetio kako mu se lice iskrivilo od boli koju je sam sebi nanosio. – William Lagenheimer ga se bojao – odgovori na koncu – ali Randall Haight ga se ne boji. Shvaćate li razliku, gospodine Walsh? Zato i nisam želio danas doći ovamo. Htio sam ostati sakriven. Sve dok sam sakriven, nitko me ne može pronaći. – Ali netko vas je pronašao, gospodine Haight. Netko zna tko ste vi. Šteta je već počinjena. – Da. Da, pretpostavljam da imate pravo. – Pada li vam na pamet tko bi to mogao biti? – Ne. – Bi li to mogao biti Lonny Midas? Haight odrečno zatrese glavom, ali odgovor nije bio u skladu s kretnjom. – Lonny je uvijek na nekoga bio kivan. Lonny nikada nije opraštao onome tko bi mu se zamjerio. – I kivan je na Williama Lagenheimera jer je William ispričao policajcima što se dogodilo sa Selinom Day? – Mislim da Lonny vjerojatno mrzi Williama. Po svoj prilici ga sada mrzi još više nego onoga dana kad je progovorio pred policijom. Lonny je bio mračnjak. 208
– Bi li Lonny mogao oteti Annu Kore da vam napakosti? – Bi – reče Haight tiho. – Lonny bi to bio u stanju napraviti. Walsh se nije dalje zadržavao na toj temi. Prešao je na rutinska pitanja koja su se uglavnom odnosila na razjašnjavanje nekakvih sitnica. Haight je glatko odgovarao: uočio sam da se opet počeo opuštati. Sve je više brbljao i davao Walshu opširnije odgovore nego što su pitanja zahtijevala. Walsh je čak smislio malu šalu – nešto na račun školovanja za knjigovodstvo i zatvorenika-pravnih savjetnika – a Haight mu je uzvratio smiješkom. Svi su se tako lijepo složili da ih je bila milina vidjeti. Uhvatio sam Aimeein pogled i polako zavrtio glavom, na što je ona prekinula Walsha usred pitanja. – Oprostite, trebam samo jedan časak s klijentom. Walsh nije bio osobito sretan, ali nije imao zbog čega prigovoriti. Zadovoljio se time da mi uputi bijesan pogled. Znao sam što radi i uhvatio sam ga na djelu. Igrao je jednu od inačica predstave »dobri policajac – zločesti policajac«, u kojoj se upravo spremao iz jedne uloge uskočiti u drugu. Aimee je nešto mrmljala Haightu na uho. Dok je ona govorila pogledao je prema Walshu, a na licu mu se pojavio uvrijeđen izraz. Kad se razgovor nastavio, on je bio primjetno suzdržaniji u davanju odgovora. – Kažite mi nešto o Anni Kore – reče mu Walsh. – Jeste li je poznavali? – Ne, nisam. – Ali viđali ste je po gradu? Na koncu konca, Pastor’s Bay je mali grad. Svatko svakoga pozna, zar ne? – Vjerojatno sam je viđao. – Jeste li je znali po imenu? – Ne, nikada nisam s njom razgovarao. – Nisam vas to pitao. Jeste li je znali po imenu? – Pa da. Kao što ste rekli, Pastor’s Bay je mali grad. – Dakle, poznavali ste je? Haight se usplahirio. – Da. To jest, ne, ne onako kako vi mislite. – A kako ja mislim? Uto se Aimee umiješala. – Gospodine Walsh, dopustite mi da vas podsjetim: ovo nije ispitivanje. Gospodin Haight je ovdje dobrovoljno. Pružio vam je informacije koje bi se mogle pokazati korisnima za vašu istragu, pri čemu je on sâm žrtva osobito podmukla oblika zastrašivanja. Nemojmo dolijevati ulje na vatru, u redu? Walsh podigne ruke kao da se u šali predaje, pa nastavi s ispitivanjem. – Jeste li ikada susreli majku Anne Kore? – Jesam. Tijekom prve polovice ove godini došla je na nekoliko sastanaka gradskog vijeća. Željela je razgovarati o stablima. 209
– O stablima? – O stablima koja rastu uz Bay Road. Bila je oluja i na cestu je popadalo nekoliko golemih grana. Brinula se za sigurnost svoje kćeri i svoje imovine. – To mi zvuči kao prilično nevažan problem. – Ako se na vas stropošta stablo, onda nije nevažan – primijeti Haight razborito. – Hoću reći, iznenađen sam da ga se tako jasno sjećate – ispravi se Walsh. – Na tim sastancima se sigurno raspravlja o mnogim stvarima, a vi ste se odmah sjetili problema koji je iznijela Valerie Kore. Našli su se na terenu na kojem se Haight osjećao kao kod kuće. – Ja sam knjigovođa: proveo sam dobar dio života pamteći sitnice. Ne odlazim na sve sastanke gradskog vijeća, zato što ne moram, ali vam mogu izrecitirati od vrha do dna sve podatke koji su važni za gradski proračun: čistoća, obrezivanje drveća, bojanje ograda, zamjena raznih strojeva i uređaja, zamjena vozila. Dakle, da, sjećam se prijedloga Valerie Kore, ali se jednako tako sjećam da je prije nje načelnik Allan govorio o kupnji rabljene Crown Victorie kojom bi popunio svoj vozni park. Na istom je sastanku Vernon Tuttle prosvjedovao jer je bio prijavljen zbog odlaganja otpada na javnoj površini, nakon što je šest mjeseci tražio da se pokraj njegova dućana u Glavnoj ulici postavi kontejner za smeće. Načelnik Allan se promeškolji na stolici. Od trenutka kad smo nastavili sastanak nije progovorio ni riječi, a očigledno nije ni izgarao od želje da se uključi u razgovor, no budući da ga je Haight spomenuo, nije imao kuda. – Znate, to je istina, detektive Walsh – potvrdi on. – Gospodin Haight nepogrešivo pamti svaku sitnicu. Walsh nije dalje insistirao. Vratio se na temu Haightova poznanstva s obitelji Kore, bez osobitih rezultata. Ipak je malo živnuo čim mu je Haight rekao da nema alibi za dan Annina nestanka. Upravo kad se htio temeljito pozabaviti tim pitanjem, Haightu je pomoć stigla s neočekivane strane. Allan se opet promeškolji na stolici, i to s vidljivom nelagodom. Taj put ga je Walsh primijetio i razdraženo ga prostrijelio pogledom. Allan mu nato priopći da mu ima nešto reći u četiri oka, te su njih dvojica ustala i nekoliko časaka tiho razgovarala. Kad su se vratili za stol, Walsh nas obavijesti da je završio s ispitivanjem, osim ako netko drugi želi nešto dodati. Čak je i Engel bio dovoljno iznenađen da se nakratko prene iz stanja obamrlosti, ali nije ništa rekao. Svi smo poustajali. Walsh je dao Aimeei potvrdu za zapečaćene vrećice s omotnicama i obavijestio Haighta da će tijekom idućih dana trebati detaljniju izjavu o njihovu sadržaju. Dok su oni razgovarali, ja sam se uputio za Allanom koji je stajao pred zgradom i pipao se po džepovima tražeći cigarete. – Smijem li vas upitati što se maloprije dogodilo? 210
– Randall Haight ima alibi za dan kad je nestala Anna Kore. Ja sam mu alibi. Oko tri popodne sam navratio do njega da mu donesem na uvid neke ponude za onu kupnju automobila koju vam je spomenuo. Spavao je na kauču, pod pokrivačem, pa sam odlučio da ga neću buditi. Vratio sam se kratko prije nego što je došao poziv u vezi s Annom Kore, a on je još uvijek bio na kauču. Nije se ni pomaknuo. Sljedećeg dana, kad sam ga sreo na ulici, imao je nos kao Rudolf50. On nije oteo Annu. Samo bismo dalje gubili vrijeme u onoj sobi. – Hvala vam – rekao sam mu. – Ne morate mi zahvaljivati. To je istina. – Imate li kakvo mišljenje o svemu ostalome što je ispričao? – Ne. – Upalio je cigaretu, povukao dugi dim i zadržao ga duboko u plućima, uživajući u njemu. – Zašto? Očekujete da ću reći da ne izgleda kao takav tip i da nikad ne znate? Samo sam iznenađen što je uspio tako dugo ostati sakriven. U današnje vrijeme to je zbilja teško. Netko vas uvijek otkrije. – Njega je netko otkrio. – Jeste li išta nanjušili? – Ne, nisam još. – Pretpostavljam da će Walsh za svaki slučaj dati pregledati te omotnice jer želi biti siguran jesu li ikako povezane s Annom. Državna policija i FBI mogu za dvadeset i četiri sata pronaći bilo čiji DNK, tako da ćemo vrlo brzo znati ima li na omotnicama ikakvih tragova. Osim toga, morat ćemo otpečatiti sudske spise iz Sjeverne Dakote. – Smijete to učiniti? – Naravno. Možda će potrajati par dana, ali čim se uputi formalni zahtjev za pomoć, oni će nam morati dati sve što imaju. – Uključujući novi identitet Lonnyja Midasa? – Po svoj prilici da. Obuzela me znatiželja da doznam je li Lonny Midas također bio žrtva zastrašivanja. Ako jest, možda se još pokaže da sam bio u krivu kad sam zaključio da osoba koja muči Randalla Haighta živi u Pastor’s Bayu ili okolici. – U međuvremenu bi nam bilo drago kad biste Haightovu priču zadržali u tajnosti – napomenuo sam. – Potrudit ćemo se. Ne bismo htjeli da ljudima padaju na pamet svakojake gluposti u vezi s njim. Naslonio se leđima na zid, te palcem i kažiprstom stisnuo hrbat nosa.
50
Rudolf– jedan od sobova koji vuku saonice Djeda Mraza; odlikuje se crvenim nosom koji sjaji. (Nap. prev.)
211
– Moram se odmoriti – reče. – Otkako je Anna nestala, svake noći odspavam sat-dva. Sutra ću uzeti slobodan dan da poplaćam račune i malo dođem k sebi. Bit ću stalno dostupan, ali ću ipak predahnuti. Ostavio sam ga da u miru popuši cigaretu. Uostalom, bilo je i drugih ljudi koje sam mogao gnjaviti – na primjer, Engela koji je pred ulazom čekao prijevoz. – Vaš nedostatak zanimanja za ispitivanje bio je primijećen, specijalni agente Engel – obratio sam mu se. – Možda ste se nadali da ću vam dovesti Whiteyja Bulgera glavom i bradom? Očigledno je razmišljao o tome je li mu pametnije razgovarati sa mnom ili se napušiti cracka51. Ipak se odlučio za razgovor kao neznatno bolju od dviju mogućnosti. – Imate zanimljivog klijenta, gospodine Parker. Samo što meni, eto, nije baš jako zanimljiv. – Zato što se nije odmah uhvatio za prijedlog pet-K? »Prijedlog pet-K« odnosi se na prijedlog koji se spominje u poglavlju 5 (Određivanje presude), dio K(Odstupanja), stavak 5K1.1. (Značajna pomoć) Saveznog priručnika za provođenje politike kažnjavanja. Tužitelj, naime, može predložiti kraću kaznu od preporučene u zamjenu za »značajnu pomoć i suradnju« od strane optuženika. Taj stavak iz Priručnika bio je doušničko Sveto pismo, ali i omiljeno oružje tužitelj – stava tijekom suđenja za organizirani kriminal, čiji je ishod vrlo često ovisio o iskazima članova bandi koji su se okrenuli protiv svojih sudrugova. Engel se nadao da će gost iznenađenja na sastanku biti netko povezan s Tommyjem Morrisom, te da će on uspjeti iskoristiti tu vezu. Stoga je bio razočaran. – Tvoj klijent je u stanju cinkati jedino samoga sebe, i upravo je to učinio – odgovori Engel. – Zato mi je bilo važno da nekako privučem tvoju pozornost. Ako ijedna riječ od ovoga što je on danas ispričao procuri, mogao bi se naći u opasnosti. – Zato što bijesni, uplašeni ljudi nemaju običaj pažljivo razmatrati sitne razlike, zar ne? Zato što je jedan djecoubojica isti kao i svi drugi? Rekao sam ti, nas on uopće ne zanima, ali i sam znaš da će to dospjeti u javnost. Državna policija će morati istražiti njegovu priču, a u istragu će uvući i Allana. Bit će tu telefonskih poziva, hrpe papira. Nadam se da ste ga pripremili na najgore. U Pastor’s Bayu će njegovo ime ubrzo postati sinonim za najgore smeće. – Ne brinu mene ovdašnji stanovnici. Engelov se terenac zaustavi pokraj nas. Vozač dobaci upitan pogled Engelu koji je upravo zakoraknuo. Uhvatio sam ga za nadlakticu da ga zaustavim. – Što ti pada na pamet? – otrese se on na mene. – Točno sam to i ja tebe htio pitati. 51
Crack – kondenzirani kokain. (Nap. prev.)
212
– Oprosti mi, molim te, ali ja nisam vidovit, pa nemam pojma o čemu govoriš. A sad spusti tu ruku ih ću te dati uhititi. – Ne, nećeš. Ti si iskoristio priliku koja ti se pružila zato što je nestala jedna djevojčica da namamiš na sjever opasna čovjeka, jer se nadaš da ćeš ga stjerati u kut i nagovoriti ga da postane svjedok u saveznoj istrazi. Pritom te osobito ne zanima ni sigurnost Anne Kore, ni bilo čija sigurnost. Važno ti je jedino to da strpaš Tommyja Morrisa u nekakav sobičak i sklopiš s njim nagodbu, a dotada ćeš ga pustiti da slobodno šeće naokolo. – Gospodine Parker, vi nemate blagog pojma o čemu govorite. U isti mah kad mi je odgurnuo ruku zazvoni mobitel i njemu, i drugom agentu. Engel se javi dok je ulazio u automobil, a izraz zaprepaštenja preplavi mu lice, inače uvijek ravnodušno. – On je šta? – Bile su to jedine riječi koje sam čuo prije nego što je zatvorio vrata i odjurio u terencu. Provjerio sam svoj mobitel. Dobio sam elektroničku poruku s Yahoo adrese. U poruci je bio samo smješko. Posao u Allanovoj kući bio je obavljen. Izbrisao sam poruku upravo u trenutku kad je Gordon Walsh prošao kraj mene i tresnuo me po ramenu. Soames se šuljao iza njega, usta stisnutih u tanku crtu s izrazom neodobravanja, poput vjeroučitelja koji je naletio na gradskog pijanca. – Ti i ja ćemo kasnije porazgovarati, jel’ jasno? – priprijeti Walsh. – Jasno. I piće ću platiti. Sve samo da ne dovedeš prijatelja. Baš mi se ne čini kao zabavan tip. Soames me mrko pogleda. Doduše, on je svakoga mrko gledao. Nije se tu radilo toliko o pokušaju zastrašivanja, koliko o trajnom duševnom nedostatku. Prije nego što je ijedan od njih dvojice uspio išta reći, na parkiralište se dovalja čudovišno veliki kamion pokraj kojega su sva ostala vozila izgledala poput igračaka. Bas zvučnik je ispuštao toliku količinu decibela da je tlo podrhtavalo. Budući da je kamion bio previše glomazan za bilo koje slobodno parkirno mjesto, vozač ga jednostavno zaustavi tik ispred zgrade i ugasi motor. Vozačeva i suvozačeva vrata se otvore, a dva navlas ista muškarca izvire iz kabine i oprezno skoče na zemlju. Izgledali su kao da ih je netko sastavio od betonskih blokova u boji ljudske puti. Odjeća im je bila odabrana s ciljem da izazove najveće moguće čuđenje, divljenje i strahopoštovanje: divovske hlače od modrog poliestera i tamnomodre sportske majice koje su im bile toliko tijesne te će ih kasnije valjda morati razrezati da ih skinu. Oko vrata su nosili jednake zlatne lance koji su mogli poslužiti za vezanje broda. Soames se čak na trenutak prestao mrštiti jer je zinuo od čuda. Tony i Paulie Fuici, u svom svojem sjaju potpomognutom teškim lijekovima, doista su predstavljali prizor vrijedan pamćenja. Walsh je, naprotiv, izgledao manje zadivljen a više kao netko koga taj prizor zabavlja.
213
– Pa to su famozna nefrčkava braća Freak!52 Što se dogodilo? Cirkus je otišao iz grada bez vas? – Detektive Walsh – oglasi se Paulie s izrazom povrijeđena dostojanstva. – Vrlo je lijepo ponovo vas sresti. Tony i Paulie poznavali su većinu viših kriminalističkih službenika u državi, što osobno, što po čuvenju. Njih su pak poznavali mnogi predstavnici zakona, i to ne samo u državi Maine. – Ä što je s tobom, Tony? – upita Walsh. – Jesi li i ti sretan što me opet vidiš? – Ne – odreže Tony, kojemu je nedostajalo bratove fino izbrušene diplomatske vještine. Walsh se okrene prema meni. – Da pogodim: ova dva tikvana rade za tebe. – Tikvani d.o.o., to smo mi – potvrdim. – No, drži ih na uzdi i ne daj im da išta razbijaju – namještaj, kuće, ljude. Oni su, naime, osuđivani kriminalci: čujem li da nose makar i pištolj na vodu, strpat ću ih iza rešetaka. – A lûk? – upita Paulie. – Jel’ ti to pokušavaš biti duhovit? – Ne. imamo lukove. Za lov. Imamo i dozvole. Tony svečano kimne u znak suglasnosti. – Imamo ih sa sobom. – Dozvole ili lukove? – Walsh je i protiv svoje volje bio znatiželjan. – Oboje – objasni Tony. – i strijele. Walsh ih je obojicu pažljivo gledao. Kad su u pitanju bila braća Fulci, često nije bilo jasno da li se šale. Louis je jednom izjavio da nije siguran jesu li mrtvi hladni ili moždano mrtvi. – Isuse – progovori Walsh. Lukovi i strijele. E, pa, zapamtite: vrh strijele uperite dalje od lica. Ali možete ga slobodno uperiti i u suprotnom smjeru ako vam dođe. Soames i on se upute prema automobilu. Fulcijevi su ih promatrali kako se udaljavaju. – Lagao sam – reče Paulie. – Nije bilo lijepo ponovo ga sresti. – Ni meni – nadoda Tony. – Samo bez laganja.
52
Braća Freak – Fabulous Furry Freak Brothers (Famozna frčkava braća Freak) – trojka iz subverzivnog američkog stripa; prvi su se put pojavili 1968. godine. Glavno zanimanje braće Freak jest nabavljanje i uživanje lakih droga, te izbjegavanje beskrupuloznih dilera i policije. (Nap. prev.)
214
XXVII
R
andall Haight nije dobro primio vijest da je ujak Anne Kore bostonski mafijaš kojega progone i ortaci i FBI, i koji će se gotovo sigurno pokušati uključiti u potragu za nestalom nećakinjom. Bio je svjestan da mu, iziđe li njegova prošlost na vidjelo, prijeti opasnost od Tommyja Morrisa. Morrisa će biti baš briga što je Haighta policija već ispitala i u potpunosti oslobodila svih sumnji za umiješanost u nestanak njegove nećakinje. On je bio djecoubojica i Morris će nagonski pretpostaviti da zna više nego što je otkrio. Po kratkom je postupku otpustio Aimee, a posredno i mene. Ipak se predomislio kad je shvatio da će bez nas zapasti u još veću nevolju od one u kojoj je već bio. Osim toga, upoznao sam ga s Fulcijevima koji su ga istodobno umirili i uplašili. To me podsjetilo na priču o vojvodi od Wellingtona53: on je navodno u svojim bilješkama zapisao da nije siguran u to kakav dojam njegovi vojnici ostavljaju na neprijatelje, ali da njega dozlaboga plaše. Doduše, Wellington je svoje ljude nazivao »najgorim šljamom na svijetu«, što se za Fulcijeve ipak nije moglo reći. Oni su imali vlastiti kodeks časti, osobito kad su u pitanju bile žene. Uvrede u koje su bile uključene majke nisu im dobro sjedale. Premda sam bio uvjeren da ima i drugih oblika ponašanja na koje oni primjenjuju svoje poimanje časti, taj čas se nisam mogao prisjetiti nijednoga. Haight nije bio baš ushićen prijedlogom da mu se Fulcijevi vrzmaju po kući, osim u slučaju prijeke potrebe. Istini za volju, čudovišni kamion parkiran u njegovu dvorištu sigurno bi privukao popriličnu pozornost. Osim toga, još se nije znalo kakve će posljedice imati njegov razgovor s policijom. Bio sam siguran da će nas Walsh i Allan obavijestiti bude li išta ukazivalo na to da bi se Haightova priča mogla proširiti u javnosti, tim više što je i njima, jednako kao nama, bilo stalo da je zadrže u tajnosti. Zadnje što im je trebalo bila su neumjesna i nepromišljena nagađanja medija o mogućem osumnjičeniku, zbog čega bi njihovo ljudstvo bilo pod još većim pritiskom. Bez obzira na sve, bilo bi mi draže da je Haight pristao na naš zahtjev i pustio Fulcije da spavaju kod njega, no što smo ga više nagovarali, on je pokazivao manje volje da razmotri tu mogućnost. Konačno smo ga uspjeli privoljeti na ustupak: dočujemo li da činjenice iz Haightove prošlosti više neće moći ostati sakrivene, Fulcijevi će ga početi potajno pratiti u stopu. Ovisno o situaciji, mogli su birati: ili će se kao dva debla ukopati u njegovom dvorištu, ili će ga prebaciti na sigurno mjesto. Ja sam već ranije dogovorio da ga, bude li potrebno, potiho smjestim u »Koloniju« blizu jezera Sebago. »Kolonija« je bila utočište za ljude s problemima, pretežno za ovisnike 53
Vojvoda od Wellingtona – Arthur Wellesley (1769. – 1852.), pobijedio Napoleona u bitki kod Waterlooa. (Nap. prev.)
215
ili osobe s različitim poteškoćama u društvenoj prilagodbi. Društvo možda ne bi bilo po Haightovu ukusu, ali ljudi koji su sjedili u upravi »Kolonije« bili su izuzetno diskretni i sigurno ga ne bi osuđivali. Nakon još malo durenja i nešto utješnih riječi od Aimee i mene, Haight se vratio u Pastor’s Bay. Dao sam mu prednost od pola sata, pa krenuo za njim na sjever. Angel i Louis odsjeli su u svratištu koje se zvalo »Vedar duh«, udaljenom nekih šest i po kilometara od Pastor’s Baya. Svratište je vodio postariji bračni par – Harveyjevi – čije je prvo pitanje bilo: – Jeste vi homoseksualci? – Bi li to bio problem? – odvrati Louis. – Ma ne – reče gospođa Harvey koja je bila gotovo napola presavijena od artritisa, ali se kretala zapanjujuće brzo – kao zec s nekakvom lakšom tjelesnom manom. – Mi volimo homoseksualce. Oni su jako uredni. Njen suprug je ushićeno klimao glavom, premda mu je smiješak vidljivo izblijedio dok je pokušavao uskladiti čvrstu vjeru u urednost svih homoseksualaca s Angelovom pojavom na recepciji. Dali su Angelu i Louisu veliku sobu na drugom katu s pogledom prema ljupkom vrtu iza kuće. Harveyjevi su imali samo dvije sobe za iznajmljivanje, a druga je trenutno bila slobodna. Po Angelovu mišljenju, kričavi cvjetni uzorci posoblja pomalo su prelazili granicu kičastoga, no inače je smještaj bio potpuno prihvatljiv. – Dakle, pričajte mi o Kurtu Allanu – započeo sam kad smo sjeli u dnevni boravak svratišta, kroz čiju se staklenu stijenu pružao pogled na majušni ribnjak i nekoliko crnih jasenova koji su već izgubili većinu lišća. Harveyjevi su nam donijeli čaj, poslužen na srebrnom pladnju s čajnikom i šalicama od finog porculana, i slasne kolačiće kakvima su nekoć djevojčice hranile lutke kad bi se igrale gostiju. – Ako je pedofil, onda to vješto krije – progovori Angel. – Pregledao sam mu sve dokumente na računalu, knjižnicu, pa čak i tavan. Našao sam jedan porno časopis, ali standardnog sadržaja. Ista stvar i s porno stranicama kojima je pristupao na internetu. Elektronička pošta mu je tako nezanimljiva da sam skoro zahrkao čitajući je. Ima kućnu telefonsku liniju, ali izgleda da je ne koristi baš često: telefon mu je sav prekriven prašinom. Ukratko, uglavnom se čini čist. Ostavio je posljednju rečenicu da visi u zraku. – A to znači? – Njegova osnovna plaća iznosi pedeset tisuća dolara godišnje. Tijekom prošle godine uspio je nešto dodatno zaraditi zahvaljujući prekovremenim satima, ali to mu je povećalo prihod za svega pet tisuća. Svaki mjesec troši tisuću na alimentaciju; štoviše, reklo bi se da je otprve pristao na taj iznos i da se nije bunio. 216
Tisuću dolara mjesečno bio je velik izdatak za plaću od pedeset tisuća. To je morao biti nekakav kazneni iznos. – Ikakve naznake o tome zašto je pristao? – Na računalu ima spremljenu prepisku u vezi s brakorazvodnim postupkom, ali se u dokumentima vrlo brižljivo izbjegava navođenje konkretnih pojedinosti. Kao osnova za razvod navedene su »nepomirljive razlike«. – »Nepomirljive razlike«: vrlo rastezljiv pojam – primijetim. – Obuhvaća sve, od pljačke banke do zviždukanja »Dixieja« za vrijeme snošaja. Očito nisu htjeli da pravi razlog razvoda bude zabilježen u dokumentima. – U pismima koja je odvjetnik njegove bivše žene slao njegovu odvjetniku, na nekoliko se mjesta spominje »zabrinjavajuća priroda« Allanova ponašanja – ali to je sve. – Gdje je ona sada? – Alimentacija se uplaćuje preko bankovne poslovnice u Seattleu: znači, otišla je od bivšeg muža najdalje što je mogla a da se ne odseli u Rusiju. U kući nema nikakvog dokaza o tome da su Allan i ona ostali u kontaktu. – Znači, načelnik Allan živi na krumpiru i zelju zato da može kupovati šutnju bivše žene? – Tako bi čovjek pomislio. Ima dvije tisuće i tristo dolara na tekućem računu i uplaćuje minimalni doprinos u mirovinski fond. Međutim, do prošle je godine plaćao gomilu računa gotovinom: čak mi je i letimični pregled otkrio da mu izdaci i primanja nisu uravnoteženi. Razlika nije jako velika, ali postoji. – Kolika je ta razlika? – Pa, petsto dolara mjesečno, katkad malo više. Ja bih rekao da je do unatrag nekoliko mjeseci dobivao nekakav novac sa strane – tek toliko da ublaži učinak perušanja zvanog alimentacija – i da je to odnedavna prestalo. Možda je bilo mito, ili je možda usput obavljao još neki posao: zaštita, praćenje poslovnih ljudi u banke, skupljanje boca za kauciju. Nije to bio veliki gotovinski iznos, ali je dolazio, i to redovito. – Jeste li mu stavili na kamionet uređaj za praćenje? – Aha, iza stražnjeg odbojnika. Mali je i s ograničenim trajanjem napajanja. Mogli smo ga spojiti na njegov akumulator, ali taj kamionet je hrpa smeća. Ako se dogodi ikakav kvar i Allan digne poklopac, opazit će uređaj prije nego što se motor ohladi. Moći ćemo ga koristiti najviše par dana, a onda ćemo ga morati zamijeniti. – Sutra je uzeo slobodan dan. Ako kani raditi nešto što ne bi smio, sigurno neće uzeti vozilo Policijske uprave Pastor’s Baya. Bit će najbolje da se ja držim podalje od njega, tako da ćete ga vi pratiti. Učini li išta zanimljivo, javite mi, pa mogu doći pogledati.
217
Popili smo još malo čaja, a ja sam im ukratko prepričao sve što se dogodilo u Aimeeinu uredu. – Ako su se policajci toga dohvatili, čini mi se da ćeš ostati bez posla – primijeti Louis. – Ne mogu se baš pohvaliti da sam bio nadomak konačnom rješenju slučaja prije nego što su se oni uključili – priznao sam. – Ali sam znatiželjan u vezi s Lonnyjem Midasom. Haight je, naime, još jednom natuknuo da je moguće kako mu Lonny Midas ne može oprostiti jer je priznao policiji što su učinili Selini Day. I dalje sam vjerovao da Haight prešućuje neke dijelove priče, uključujući točan prikaz uloge koju je odigrao u ubojstvu. Na koncu, ostao je tamo do samoga svršetka, a mogao se povući u bilo kojem trenutku. Možda jest bio podložan Midasu, kako je tvrdio, ali je ipak priznao da je i njega djevojčica donekle zanimala u seksualnom pogledu. Midasa je svakako trebalo smatrati inicijatorom napada, ali sam opet imao samo Haightovo svjedočanstvo o tome koliko je Midas u mladosti navodno bio poremećen. Ako je zaista bio sposoban odabrati djevojčicu i namamiti je u štagalj, znači da je već onda pokazivao znakove poremećene seksualnosti. Za boravka u istražnom zatvoru Haight je prošao stručno savjetovanje i terapiju, što znači da je i Lonny Midas imao isti tretman. Otvaranje zapečaćenih spisa moralo bi pridonijeti boljem razumijevanju njihovih osobnosti i razmjera Midasove kivnje na prijatelja koji je policiji priznao njihov zločin. Osim toga, dozna li policija Midasov novi identitet, moći će početi pratiti njegovo kretanje i ustanoviti je li dospio do države Maine. No ukoliko je Midas bio upleten, vjerojatno nije djelovao sam. Nije smio dopustiti da ga Haight vidi – osim ako nije temeljito promijenio izgled – pa je trebao nekoga iz Pastor’s Baya ili okolice tko će ga moći izvještavati o Haightovom ponašanju. Ukratko, sve su niti vodile do ubojstva počinjenog prije trideset godina u malom gradu Sjeverne Dakote. – Jesi li ikad bio u Sjevernoj Dakoti? – upitani Louisa. – Da. Poslije Aljaske, najhladnija država u Americi. Znaš koja je treća najhladnija država? – Da pogodim: Maine. – Dajte ovom čovjeku vunene rukavice bez prstiju. – Jesi li ikad bio na Aljasci? – Da. – Svaka čast. Upotpunjavaš zbirku. Na vratima se začuje tiho kucanje i gospođa Harvey dotapka u sobu da uzme pladanj. – Dobar dan – reče. – I vi ste isto homoseksualac? – Ne – odvratim. – Ne još. 218
– Oh. – Pokušala je sakriti razočaranje, ali se učas razvedrila. – Ipak, nikad ne znate! – zaključi, uzme pladanj i otklipše. – Tolerantna – prozborim. – Liberalna – doda Louis. – Senilna – priklopi Angel.
219
XXVIII
O
statak dana bio je čisti gubitak. Tvrtka koja mi je pružala internetske usluge kao da je iznenada doživjela potpuni slom, pa sam se bio prisiljen preseliti u kafić i gnjaviti se sa slabašnim signalom, nedovoljnim za vrstu istraživanja koju sam trebao obaviti, jedina zanimljiva vijest stigla mi je od Aimee Price koja je iz raznih tračerskih izvora doznala zašto je R. Dean Bailey (bič Božji za homoseksualce, useljenike, nezaposlene, osiromašene, i druge opasne elemente koji su predstavljali prijetnju vladavini desnice u Sjevernoj Dakoti) pristao podržati prijedlog suca Bowensa da se Lonnyju Midasu i Williamu Lagenheimeru nakon izlaska iz zatvora osigura novi identitet. Po svemu sudeći, Bailey nije previše ljubio ni ljude druge boje kože, te je zauzeo stanovište da je Selina Day »sama to tražila« (opće raširena i omiljena fraza ženomrzaca iz birtija) jer je otišla u štagalj s dvojicom bijelih dječaka. Našao se na sto muka. S jedne strane nastojao je djelovati kao neumoljivi borac protiv zločina i ne izazivati bijes crnačke zajednice, a osobito onih njezinih pripadnika koji su mogli imati i najmanje veze s teroristima. S druge pak strane nije htio osuditi na doživotni zatvor dvojicu bijelih klinaca kojima su, po njegovu mišljenju, samo malo podivljali hormoni. Sudac Bowens nadmudrio je Baileya obećavši mu da će ubuduće diskretno podržavati sve njegove političke ambicije: kasnije se pokazalo da se ta podrška svela na posvemašnju šutnju. Kako bi olakšao stvaranje novih identiteta, Bowens je stupio u vezu sa svojim istomišljenicima u redovima uglednih pravosudnih djelatnika iz drugih država. Ne otkrivajući previše pojedinosti o Lagenheimeru i Midasu, organizirao je zamršeni slijed međudržavnih premještaja zatvorenika (opravdanih različitim političkim i ljudskim razlozima), kao ulični prevarant koji miješa karte izvodeći podvale. Pao je mrak i došlo je vrijeme za sastanak s Walshom. On mi je na mobitelu ostavio poruku sa zahtjevom da se pojavim u »Ed’s Villeu«, skromnoj ali ugodnoj birtiji koja se nalazila sjeverozapadno od Camdena na državnoj cesti 52. Lokal je dobio ime zahvaljujući stražnjoj polovici Coup de Villea iz 1958. godine, umetnutoj u bočni zid kuće. S obzirom na broj prometnih nesreća uzrokovanih alkoholom koje su se dogodile zbog opijanja kod Eda, taj se ukras mogao smatrati pomalo neumjesnim. Većina ljudi ipak ga je doživljavala kao izraz crnog humora, zbog čega nitko od okolnog stanovništva nikada nije izgovorio pravo ime dotičnog ugostiteljskog objekta: svi koji su živjeli u Camdenu i okolici zvali su ga »Deadville«54. Premda se u zalogajnici posluživalo dobro pivo i još bolja hrana, 54
Deadville (dead = mrtav) – igra riječi u odnosu na Coupe de Ville (nekoć luksuzniji oblik automobila s otvorenim prednjim dijelom za vozača i zatvorenim stražnjim dijelom za putnike). (Nap. prev.)
220
policajci nisu često onamo zalazili: zato je Walsh vjerojatno i odabrao to mjesto za sastanak. Kad sam stigao, on je već bio skoro gotov s bocom Belfast Bay Lobster Alea. Zapravo, moram se ispraviti: iz njegova staklasta pogleda dalo se zaključiti da je prvu bocu popio tko zna kad i da je negdje na pola puta do čestita pijanstva. Sjedio je u zasebnom odjeljku, zavaljen duž jedne klupe, s raskopčanim prvim gumbom na košulji i olabavljenom kravatom. Goleme su mu noge, ispružene i prekrižene u gležnjevima, stršale preko ruba odjeljka. Cipele su mu izgledale kao dječji grobeki. – Kasniš – javi se. – Jel’ mi hodamo? Da sam znao, više bih se potrudio. – Ne bih s tobom hodao ni da smo u zatvoru; doduše, iznajmljivao bih te u zamjenu za cigarete. Sjedni. Plašiš me takav trijezan. Uvukao sam se između klupe i stola nasuprot njemu, ali nisam skidao jaknu niti raskopčavao košulju. – Težak dan u uredu? – upitam ga. – Znaš ti dobro da je bio težak. Ti si tome doprinio. – S tobom nikako na zelenu granu. Nisam valjao zato što ti nisam htio predvesti klijenta, sad ne valjam zato što sam ga predveo. – Klijent ti je pravo govno. – Ne, moj klijent je bio pravo govno kad je imao četrnaest godina. Sada je knjigovođa u nekakvom gradiću i jedino želi nastaviti sa svojim životom. – Za razliku od djevojčice koju je ubio. Kako je ona nastavila sa svojim životom? Uf, čekaj, pa ona nema života zato što je mrtva! – Zbilja ćemo ovo raditi? Jer ako hoćemo, prvo moram nadoknaditi zaostatak u cugi prije nego što ti se pridružim u supijanom pravedništvu. – Ne treba tebi cuga da bi bio pravednik. Kladim se da si izišao iz majčine utrobe zaogrnut plaštem pravednosti. Babica te samo trebala jače pljesnuti i odmah te dati na posvajanje u neku obitelj vjerskih fanatika. Konobarica nam je prišla oklijevajući. Bilo je očigledno da se još uvijek ne zabavljamo, a nije bila sigurna hoće li dodatne količine alkohola popraviti naše raspoloženje. – On će isto što i ja – izjavi Walsh. – I ja ću također isto što i ja. On se nasmije. Konobarica se ne nasmije. – Sve je u redu – nastavi on. – Ja sam policijski službenik. – Stane šeprtljavo pipati po jakni, izvuče značku i pokaže joj. – Vidite, ja sam policajac. Ovakve značke daju samo detektivima. – Jako lijepo – odvrati ona. – Već se osjećam sigurnije. Želite li pogledati jelovnike? 221
– Ne – odbije on. – Da – priklopim ja. – Potrebna mu je hrana. Zašto nam jednostavno ne biste donijeli najveće hamburgere koje imate? – Jeste li i vi policajac? – upita ona. – Ne, on je križar – dobaci Walsh. – On je bijeli vitez. – Na prvi pogled se vidi da sam bijeli vitez – objasnim joj. – Nemojte se žuriti s pivama. Ona se udalji s očiglednim olakšanjem. Walsh uzdahne i spremi značku. – Moja žena ne voli kad razgovaram s konobaricama. – Čini mi se da ni konobarice ne vole kad razgovaraš s konobaricama. – Ona misli da sam svakoj ženi poželjan koliko i njoj. Ili me Walsh ignorirao, ili je bio toliko izgubljen u mislima o suprugama i konobaricama te je nakratko zaboravio na moju nazočnost. – Daj mi njezin broj telefona, pa ću je ja umiriti – ponudim. – Sjajna žena. Svidjela bi ti se. Ti se njoj ne bi svidio, ali tebi bi se ona svidjela. ispije ostatak piva i tresne čašom o stol tako snažno da je bilo čudo kako se ni čaša ni stol nisu razbili. – Dakle, zašto si me zvao, detektive? – upitam. On zatvori oči na nekoliko sekundi; kad ih je otvorio, primijetio sam da je staklasti pogled iščeznuo i da su mu oči bistre. Nije bio pijan – samo se jako, jako želio napiti, a bio je dovoljno umoran da to i postigne uz još par piva. – Znaš li ti koliko smo bliže pronalaženju Anne Kore nego što smo bili na početku istrage? – započne. – Ni milimetra. Nismo napredovali ni milimetra. Nitko ništa nije vidio. Na parkiralištu ispred onog malog trgovačkog centra odakle je nestala nema kamera. Uspjeli smo sastaviti samo djelomični popis vozila koja su u to vrijeme bila ondje parkirana. Od deset automobila kojima smo ušli u trag osam su vozile žene, a dva starci. Nitko od njih nije sumnjiv, ali svejedno ćemo ih sutra opet posjetiti, za slučaj da smo nešto propustili. Eto na što smo spali: na pročešljavanje tragova koji nikamo ne vode. – A otac? – Alekos? Danas smo ga pronašli. On već četiri godine živi u budističkom samostanu u Oregonu. Ne čita novine, ne gleda televiziju, ne služi se internetom. Savezni agenti su ga ispitali i vjeruju da je čist. Popodne su mu čak dopustili da telefonski razgovara s Valerie. On je potpuno izvan svega ovoga. – Još uvijek vam preostaje Randall Haight. Imate one omotnice i njegovu priču. – Allan je danas popodne uzeo Haightove otiske. Poslužit će nam u postupku eliminacije. Na nekim fotografijama ima otisaka, ali se kladim da su njegovi. Što se samih fotografija tiče, nijedna nije original, a to znači da ih pošiljalac vjerojatno nije ni snimio. Ispitat ćemo ljepilo na omotnicama u nadi da ćemo pronaći tragove 222
sline. S papira i s unutrašnjosti omotnica mogli bismo skinuti epitelne stanice. Ako nam se baš posreći, možda naiđemo na kakvu vlas ili trepavicu: međutim, ukoliko DNK nije evidentiran u sustavu, bit će nam od koristi jedino ako uhvatimo sumnjivca. Naljepnice s adresom otisnute su na pisaču, tako da analiza rukopisa otpada. Zasada je ta čaša napola prazna, prijatelju moj, a i to uz uvjet da je osoba koja je uzela na zub tvog klijenta ista ona koja je otela Annu Kore. – Što je s Lonnyjem Midasom? – Tajnoviti, iščezli sukrivac? Već smo stupili u vezu sa Sjevernom Dakotom i oni će nam dati preslike spisa. Dokumenti bi trebali stići u ponedjeljak. Zapitao sam se bih li mogao nagovoriti Walsha da mi dopusti zaviriti u te spise. – Čujem kako ti se kotačići okreću u glavi – upozori me on. – Odgovor je: ne. Ne, ne možeš pogledati spise. – Ovo je bilo dojmljivo. Morao bi nastupati kao ulični vrač pogađač. Jesu li oni iz Sjeverne Dakote pratili Midasovo i Haightovo kretanje nakon izlaska iz zatvora? – Sve što zasada znamo jest da im se Haight još neko vrijeme javljao, a Midas nije. Sve ostale pojedinosti saznat ćemo kad dobijemo spise. – Dakle, oni ne znaju gdje je Midas? – Po svemu sudeći, nemaju blagog pojma. Stiglo je pivo. Ja sam svoje polagano pijuckao, a i Walsh se poveo za mojim primjerom. Privremeno je prestao glumiti da je pijan. – Jedina svijetla točka u danu – progovori on – bio je Tommy Morris. Da, i ja sam bio jednako iznenađen na spomen njegova imena kao što si ti sada. – Jesu li ga FBI-jevci uhvatili? – Ma kakvi, on je uhvatio njih. Ovo će ti se svidjeti: Tommy Morris je, zajedno sa svojom desnom rukom, glasovitim revolverašem po imenu Martin Dempsey, ušetao u kuću Valerie Kore i držao na nišanu dvojicu agenata dok je šerifov pomoćnik vani brojao oblake. Tommy je htio razgovarati sa sestrom – pa što da čovjek radi? U slučajevima nestanka djeteta bilo je uobičajeno da dva policijska službenika (ili katkad, ako bi se u istragu uključio FBI, dva savezna agenta) neprestano budu s obitelji. Uglavnom se na taj način ukućanima pružala pomoć i podrška, ali su i agenti mogli steći bolji uvid u obiteljske prilike. Budući da je Valerie Kore bila sestra Tommyja Morrisa, njezine su obiteljske prilike bile osobito zanimljive. – Jesu li to bili Engelovi agenti? – Aha. Oni su zaduženi za vezu s FBI-jevim regionalnim Intervencijskim timom za otmice djece, ali zapravo nisu imali baš puno posla. Uostalom, tamo su prvenstveno zbog Tommyja Morrisa, a na zbog Anne Kore. 223
– Je li Valerie Kore ispričala o čemu je razgovarala s bratom? – Samo to da je Tommy bio zabrinut za sigurnost svoje nećakinje i da je htio saznati kako napreduje istraga. Ona mu nije mogla bogzna što reći. Svezao ju je, više forme radi nego zaozbiljno, ostavio agente na podu, vezane i začepljenih usta, i nestao bestraga. Auto u kojem su se dovezli ukrali su ispred kina i kasnije ga ostavili ispred trgovačkog centra uz cestu. Prodavačica iz dućana s pleteninom vidjela je kako Tommy i Dempsey ulaze u auto koji je došao po njih. Ispostavilo se da je i taj drugi automobil ukraden, ali mu još nismo ušli u trag. Pretpostavljamo da su ga također negdje ostavili i uskočili u treće vozilo od jutros. – Zaskočiti dva savezna agenta – to je zbilja dojmljivo. – Engel nije bio tog mišljenja. Oba su agenta valjda već na pola puta za Boise. Smiješi im se karijera lovaca na krijumčare krumpira. Šalu na stranu, iz Bostona je stigla vijest da su petorica momaka Owenyja Farrella propala u zemlju. Trojica od njih su prekaljeni igrači, a dvojica nadareni novaci. Engel je već promukao od urlikanja, a Pastor’s Bay počinje podsjećati na Tombstone55 večer uoči velikog revolveraškog obračuna. – Engel je čudan svat – primijetio sam. – Stavlja puno toga na kocku koristeći slučaj Kore kao mamac za Tommyja Morrisa. – Kao što su pokazali današnji događaji. – Ipak, Engel nije glup. – Ne, nije. Walsh me promatrao i čekao da vidi u kojem će me pravcu odvesti tijek misli. Ili je znao više od mene o Engelovoj igri, ili je došao do istoga zaključka kojem sam se i ja približavao. – Glupan bi pustio podivljaloga Tommyja Morrisa da trči naokolo i nadao se da će sreća ili zdrav razum dovesti do sretnog završetka – razmišljao sam naglas. – Pametan čovjek bi učinio da to tako izgleda. Walsh je i dalje šutio, ali je u znak ohrabrenja podigao lijevu obrvu. Kad sam dokraja izrekao što sam imao, nagradio me kratkim, ironičnim pljeskom. – On je na tragu Tommyju Morrisu. Netko obavještava FBI.
55
Tombstone – povijesni gradić u Arizoni (tombstone = nadgrobni kamen!) najpoznatiji po obračunu kod OK korala između braće Earp – predstavnika zakona – i trojice odmetnika. (Nap. prev.)
224
XXIX
K
ad smo Walsh i ja konačno izišli iz »Ed’s Villea«, dočekalo nas je vedro noćno nebo. On nije ni jednom riječju komentirao moj zaključak da Engel dobiva informacije iz Bostona (ili od nekoga iz sve manjeg kruga ljudi oko Tommyja Morrisa, ili od nekoga tko je blizak onima koji ga žele ubiti), a ja ga nisam htio dalje gnjaviti tom temom. Vratili smo se na slučaj Anne Kore: kroz razgovor sam uvidio da je Walsh, koji nije imao vlastite djece, shvaćao njezin nestanak kao osobnu stvar, te da je bio sve nezadovoljniji Engelovom proračunatošću i ravnodušnošću prema njenoj sudbini. Dok me zadirkivao da sam križar i bijeli vitez, zapravo je govorio o sebi i u isti mah podbadao mene. Upitao me što namjeravam učiniti sada kad se Randall Haight »oslobodio tereta prošlosti«. Odgovorio sam mu kako ne vjerujem da Haight može tek tako skinuti taj teret i odložiti ga sa strane. – On je pun gnjeva – rekao sam. – Zašto? – Zato što je uvjeren da ga je kao osobu odredilo jedno jedino loše djelo i da od tog određenja ne može pobjeći. – Pa nitko živ nije ni znao što je on učinio sve dok nije došao k tebi i Aimee Price. – On je znao. On je gomila proturječnosti, zbrka identiteta. Jedino što pouzdano zna o sebi samome jest činjenica da je bio na mjestu na kojem je umrla Selina Day, ali čak ni kad je riječ o tom događaju nije siguran do koje je mjere u njemu sudjelovao. – On je dio društvenog eksperimenta – zaključi Walsh. – Samo nitko nije vodio računa o pokusnim jedinkama nakon što su ih pustili u divljinu. Pronašao sam malobrojne primjere sličnih postupaka. Dvojici desetogodišnjaka, koji su 1993. u Engleskoj ubili dvogodišnjeg Jamesa Bulgera, nakon odsluženja zatvorske kazne dodijeljen je novi identitet. Doduše, Jon Venables je kasnije bio osuđen zbog posjedovanja dječje pornografije i vraćen u zatvor na još dvije godine. Drugi sudionik ubojstva, Robert Thompson, po svemu sudeći više nije upadao u nevolje. Svim medijima bilo je zabranjeno otkrivanje podataka o novom identitetu dvojice mladića. Sudac Bowen očito je bio ispred svoga vremena po tome što je predvidio neke od problema s kojima su se Lonny Midas i William Lagenheimer mogli susresti poslije izlaska iz zatvora. Nažalost, nije računao s psihološkim poteškoćama pri navikavanju na novi identitet, osobito nakon počinjenja zločina nad djetetom u kojem su i počinitelji bili djeca. – Čini mi se da te Lonny Midas jako zanima – primijetio sam. 225
– I ti i ja se već dugo bavimo ovim poslom – rekao je Walsh. – Strpaj iza rešetaka čovjeka koji u sebi pothranjuje kivnju i takav će možda naći načina da se osveti kad ga puste na slobodu. Čim dobijemo te spise iz Sjeverne Dakote znat ćemo više o Midasu i moći ćemo ga dodati popisu, ili ga prekrižiti. Ja nipošto ne kanim pustiti Valerie Kore da se godinama muči živeći u neizvjesnosti. Želim joj pronaći kćer, po mogućnosti živu. Međutim, u cijeloj toj stvari ima nečega sumnjivoga, a ono što je Haight danas ispričao samo mi je potvrdilo sumnju. Netko se poigrava sa svima nama, ne samo s Randallom Haightom. Nakon što je to rekao zatražio je račun, ali me naveo da ga ja platim. Čim smo izišli nad nas se nadvila tama kasne jeseni istočkana svjetlima mrtvih zvijezda. Moj je djed znao ponešto o noćnom nebu i pokušao mi je prenijeti to znanje. Po sjećanju sam uspio naći zviježđa – Vodenjak i Pegaz, Ribe i Kit – usred kojih je bio Jupiter. Venera je ubrzo trebala postati vidljiva ispod srpolika Mjeseca u opadanju koji se nalazio nisko na jugoistoku neba. Kako je odmicao studeni, tako je Mjesec postajao sve manji i sjajniji dok se udaljavao od Zemlje i približavao Suncu. Astronomi iz Nove Engleske obećali su da će tijekom studenoga biti vidljive dvije kiše meteora: Tauridi iz kometa Encke i Leonidi iz kometa Tempel-Tuttle. Tauridi su bili svjetliji, Leonidi obilniji. Oni koji su ih vidjeli podsjetili su se na neprekidno, munjevito brzo obrtanje Zemlje oko Sunca, na kretanje našeg planeta kroz svemir i – ako su bili dovoljno pametni – na vlastitu beznačajnost. Walsh je zurio uvis, uzdrhtao pod neizmjernom veličinom neba. Premda se nije napio onoliko koliko je želio, trideset i šest sati bez sna do kraja ga je skršilo: bio sam spreman na natezanje oko ključeva automobila. – Ona je kao jedna od ovih zvijezda – prozbori. – Tko? Tvoja žena? – Ma ne. Nisam to mislio. Anna Kore je kao jedna od ovih zvijezda. Izgubljena je tko zna gdje, a mi ne znamo je li živa ili mrtva. Moramo se samo nadati da će njezino svjetlo sjati dok ne dođemo do nje. – Walsh, ti moraš ići kući. Hoćeš da te odvezem? – Predaleko je za vožnju. Spavat ću u autu. Uostalom, ni u krajnjem očaju ne bih htio da me ti voziš. Ne želim biti usputna žrtva u trenutku kad te tvoja kleta sudba konačno sustigne. – Znaš, ti si pjesnički raspoložen skoro-pa-pijanac. To mi se kod tebe sviđa. – Nisi ni ti skroz naskroz loš. Žao mi je zbog onoga što sam u Pastor’s Bayu rekao o tvojoj djevojčici. To nije bilo u redu. To je bilo – ne znam što je to bilo. Izraz očaja. – Nisam osobno shvatio ono što si rekao. On se zanjiše od iscrpljenosti. Da je pao, bilo bi to kao da se srušila zgrada. – Anna Kore je mrtva – izusti. – Mi to ne znamo. Počneš li tako razmišljati, znaš da će to odrediti tvoj pristup istrazi. Ako vjeruješ da je možda još uvijek živa, imaš poticaj. 226
– Pravilo o tri sata, čovječe. Ako ih se ne pronađe – – Znam za pravilo. Mi živimo za iznimke. – Pustili smo majku na televiziju. Uputili smo pozive javnosti. Da je nekakav luđak, ili bi je pustio, ili bi je ubio. A nije je pustio... On podigne ruke, pa ih pusti da nemoćno padnu. – Nemam pojma što propuštamo – nastavi. – Poslije ti sve bude jasno, kao onom liku iz South Parka56, jebenom kapetanu Hindsightu, i pomisliš: da, to je bilo to. Ili ga ščepaš u pravi čas, i onda si junak, ili ga primijetiš tek kasnije – taj najvažniji ključ za rješenje koji si trebao pronaći, a ti ga ugledaš u trenutku kad svi već traže nekoga na koga će prebaciti krivicu i kad se magla već raščistila. Ako si pametan, onda šutiš. Ako si glupi idealist, onda se ispovjediš, a netko drugi ti kaže da ušutiš. Ishod je na kraju isti – mrtvo dijete – ali ako se na vrijeme snađeš, ne dovodiš u pitanje ničiju mirovinu. – Vozim te kući – rekao sam i uhvatio ga za ruku. – Hajde. – Skidaj ruke s mene! Neću ići kući. Moja žena mrzi kad dođem doma pijan. Ne, ona mrzi kad dođem doma cmizdravo pijan. Nitko ne voli cvilidrete. Uto se otvore glavna vrata zalogajnice na kojima se pojavi naša konobarica. Držala je ključeve automobila u ruci i namještala kaput na ramena. Kad nas je vidjela, nakanila je poći svojim putem i gledati svoja posla, a onda se ipak predomislila, prišla nam i upitala je li sve u redu. – Dobro smo – reče Walsh, – ja samo moram pronaći svoj auto. Prvo pravilo o piću i vožnji: uvijek zapamti gdje si parkirao. – Ne bojte se – umirio sam je. – Neće se on nikamo voziti. Ja ću ga strpati u svoj auto i odvesti ga do motela. – Pa zar mi hodamo? – upita on, vraćajući mi mojom rečenicom otprije. – Jer ja se ne sjećam da sam te pozvao na spoj. Vozi se sam, pizdeku! Tina stane pred njega s rukama na bokovima. Bilo je očito da joj nije prvi put da ima posla s napornim gostom i da se ne boji ni Walsha, ni mene. – Slušajte vi, gospodine – započne. – Večeras sam vas posluživala, a posluživala sam vas zato što sam mislila da ste pametniji od ostalih idiota koji piju dok im oči ne poplivaju u glavi, a to sam mislila zato što imate značku. Ne dopuštamo ljudima da spavaju na parkiralištu, a vi sada niste u stanju voziti ni romobil. Poslušajte prijatelja i pustite ga da vas odveze nekamo gdje ćete se naspavati i otrijezniti. – Nije on moj prijatelj. – Pokušao je to izgovoriti dostojanstveno i uvrijeđeno, a ispalo je djetinjasto i prkosno. – U usporedbi sa mnom, on vam je Isus glavom i bradom – odreže Tina. – Prestanite se ponašati kao balavac i učinite ono što vam se kaže. 56
South Park – američka animirana serija za odrasle; emitira se od 1997. godine. Odlikuje se briljantnim crnim humorom i bespoštednim satiričkim stilom kojim izruguje ljudske odnose i društvena zbivanja. (Nap. prev.)
227
Walsh se opet malo zaljulja, pa se ljutito zabulji u Tinu. – Vi ste opaki – protisne. – Provela sam sedam sati na nogama, imam i drugi posao koji počinje u devet ujutro, a kod kuće me čeka osmomjesečna beba koja će početi plakati za tri sata. Ako se smjesta ne priberete, zviznut ću vas tako da ćete se složiti na pod, a vašim ću jajima nahraniti vjeverice, jeste li me razumjeli? Doista je imala načina s ljudima. Nije to bila baš stroga ljubav 57, ali bilo je strogo. Walsh je smjesta postao smjeran i krotak. – Razumijem, gospođo. – Vi na ovome prstu vidite nekakav prsten? Jel’ ja imam pedeset godina? Jel’ ja vama izgledam kao »gospođa«? – Ne, gospođo – gospođice. – Znate, kojiput zbilja mrzim ovaj posao – zaključi ona. – Dajte mi pomozite s njim. Pridržavajući ga, ona s jedne strane a ja s druge, odveli smo Walsha do mog automobila i polegnuli ga na stražnje sjedište. On promumlja nešto slično isprici, uputi Tini kompliment da je bolja no što ijedan muškarac zaslužuje, i isti čas zahrče. – Proživio je grozan tjedan – objasnim joj. – Ma znam. Čula sam vas kako razgovarate o onoj djevojčici koja je nestala. Hoćete se pobrinuti za njega? – Osigurat ću mu ležaj za ovu noć. – I bolje vam je. I da ste mu pomogli pronaći tu djevojčicu. Okrenula se na petama i odmarširala prema autu. Neko sam vrijeme slijedio svjetla njezina automobila na cesti obrubljenoj ogoljelim drvećem: njezina mi je prisutnost djelovala nekako utješno, a onda je u jednom trenutku skrenula prema zapadu i izgubila mi se iz vida. Sa stražnjeg sam sjedala začuo kako Walsh šapće: – Žao mi je – ali nisam znao kome se obraća. Randail Haight je sjedio u istoj odjeći koju je nosio toga jutra na razgovoru s policijom. Pokraj njega je stajala boca škotskog viskija koju mu je neki klijent poklonio za Božić prije četiri godine i koju nije otvorio sve do te večeri. Randall gotovo nikada nije puno pio, a kad se radilo o odabiru pića najviše je volio vino. Pritom se uglavnom nastojao ograničiti na jednu ili dvije čaše. Djevojčica nije voljela kad bi popio više od toga. Ali djevojčice više nije bilo. Bez nje se osjećao izgubljen u vlastitoj kući. Ona je bila uz njega toliko dugo da se naviknu o na njezinu prisutnost. Strah od nje postao je sastavnim dijelom 57
Stroga ljubav – metoda odgoja djece po kojoj se, umjesto pretjerane popustljivosti, primjenjuje postavljanje čvrstih granica dopuštenoga. (Nap. prev.)
228
njegova života. Štoviše, pružao mu je svojevrstan odmak, skretanje misli s drugih, apstraktnijih strahova: od otkrivanja, od povratka u zatvor, od raspadanja mreže poluistina kojom je osigurao svoju osobnost. Bez nje je provodio previše vremena sam sa sobom. Osim toga, bojao se dopustiti samome sebi da ustanovi kako je mučenju kojem ga je podvrgavala doista došao kraj. Možda su se i bića poput nje mogla s vremenom umoriti od igre. Nije se mogao navesti da je naziva duhom jer nije vjerovao u duhove: čudnovata logika za koju je i sam priznavao da ne bi podnijela pobliže razumsko ispitivanje. Ipak mu je ta logika omogućavala da razmišlja o djevojčici kao o osobitom pojavnom obliku praiskonske energije, iste energije koja je desetljeća ranije pokrenula smrtonosni napad na nju. Znao je da postoje ljudi koji se bave takvim stvarima, no kad bi im priznao da u kući s njim boravi utvara mrtve djevojčice, oni bi se odmah spustili na razinu Psihologije 10158 i stali ga ispitivati o tome osjeća li krivnju i grižnju savjesti. U tom slučaju bi im Randall bio prisiljen lagati, upravo onako kako je lagao za trajanja zatvorske kazne i tijekom godina nakon izlaska iz zatvora. Randall je bio dobar lažljivac, što ga je činilo još boljim glumcem. Bio je u stanju odglumiti čitavu skalu emocija – kajanje, poniznost, pa čak i ljubav – tako uvjerljivo da ponekad ni sam nije uspijevao razlučiti iskazuje li lažni ili pravi osjećaj. No bio je posve siguran u istinitost onoga što je osjećao dok je sjedio u svojoj omiljenoj fotelji: bio je razjaren. Bio je razjaren na odvjetnicu i na privatnog istražitelja. Bio je razjaren zbog toga što se bio prisiljen razotkriti i zbog toga što su mu zatajili moguću opasnost koja mu je prijetila od mafijaša-ujaka Anne Kore. Bio je razjaren na onoga tko ga je mučio koristeći se pritom njegovom prošlošću. Bio je razjaren na grad Pastor’s Bay jer ga nije zaštitio od zlokobna pogleda njegova neprijatelja. I bio je razjaren na djevojčicu: razjaren zato što ga je tako dugo progonila, i zato što ga je na koncu ostavila. Popio je još malo viskija. Nije uživao u piću, ali mu se činilo da je viski primjereniji od vina s obzirom na raspoloženje u kojem se nalazio. U želucu mu je kruljilo. Već dugo nije ništa pojeo, ali bilo mu je više do pića nego do hrane. Idućega će jutra ispaštati zbog toga. Posegne za telefonom i otipka odvjetničin broj. Čitav dan je razmišljao o svom odnosu prema njoj i sam sa sobom raspravljao bez kraja i konca o posljedicama svojih postupaka, uz piće kao jezičac na vagi. Bilo mu je jasno da mu ponestaje vremena. Ubrzo će morati odbaciti dotadašnji identitet i preuzeti novi. Odvjetnica i privatni istražitelj samo bi mu otežali život svojom prisutnošću. Ostavio je odvjetnici poruku u kojoj ju je obavijestio da mu ni njezine, ni istražiteljeve usluge više neće biti potrebne. Neće mu trebati niti sumnjiva zaštita onih dvaju idiota koji su ga navodno trebali braniti u slučaju nužde – uz uvjet da 58
Psihologija 101 – uvod u psihologiju, temeljni pojmovi iz psihologije. (Nap. prev.)
229
uspiju na vrijeme dovući svoje debele guzice. S hladnom uljudnošću je zahvalio odvjetnici na svemu što je učinila za njega, zatražio da mu pošalje završni račun kad joj bude zgodno, i spustio slušalicu obuzet osjećajem nadmoći. Već je ranije, čim su uznemirujuće pošiljke počele stizati, krenuo povlačiti sav novac sa svojih računa, te je imao pri ruci petnaest tisuća dolara u gotovini. Nije bilo mnogo, ali je za početak bilo dovoljno. Kuću će privremeno morati napustiti, a kasnije će smisliti što će s njom. Morat će obavijesti ti načelnika Allana o svom odlasku, tako da bude načisto sa zakonom. Allan i on uvijek su imali srdačan, profesionalan odnos. Reći će mu da se boji i da se želi udaljiti iz Pastor’s Baya dok se slučaj Anne Kore ne zaključi (ako do toga ikada dođe). Možda čak provede nekoliko noći u nekom lijepom svratištu prije nego što se mirno uputi nekamo: u Kanadu, na primjer. Za promjenu će se pokušati izgubiti u velikom gradu. Kucanje na stražnjim vratima toliko ga je uplašilo da je skočio i prevrnuo stolić, a viski se iz boce počeo izlijevati po sagu. On brzo podigne bocu da spriječi veću štetu, zavrne čep, pa uhvati bocu za grlić i zavitla je par puta kao palicu za golf. Opet se začuje kucanje. – Tko je? – zavikne, ali mu nitko ne odgovori. Ode u kuhinju, gdje je na zaključanim vratima bilo stakleno okno. Vani nikoga nije vidio, a ni senzor pokreta koji je palio svjetlo iznad vrata nije se aktivirao. U tom trenutku poželi da ima pištolj, no zakoni o oružju bili su takvi da on ionako ne bi mogao bez poteškoća kupiti komad oružja; s druge strane, nikada nije imao razloga da ga pokuša nabaviti ilegalno. Odloži bocu i uzme sa stalka dugački nož za rezanje pečenke. Poviri kroz kuhinjski prozor i ugleda na tratini obličje djevojčice. Unatoč svjetlosti srpolika Mjeseca u opadanju nije bacala sjenu, jer je i sama bila tek nešto više od sjene. Ona podigne desnu ruku i kažiprstom mu dade znak da joj priđe. Upravo je htio otvoriti vrata, kadli opazi još jedan lik. Iza djevojčice, između dviju žalosnih vrba u dnu vrta, stajao je muškarac. Gotovo gole grane vrba tako su nisko visjele da su im se obrisi stopili s njegovima, tvoreći lik koji kao da je bio načinjen od kore drveta, grančica i smeđeg, gotovo mrtvog lišća. Muškarac se nije micao, pa mu Randall nije mogao razaznati lice, ali je svejedno znao tko je to. Na kraju krajeva, obojica su imala prste u smrti Seline Day. Randall ustukne od vrata. Djevojčica je nestala s tratine, ali kucanje se ponovo začuje. Kuc-kuc-kuc! Opet je bila pred vratima. Iziđi! Iziđi, iziđi, jer vremena je malo i prijatelj je stigao, a ti si oduvijek znao da će jednom doći. Ne možeš se sakriti od njega, baš kao što se ne možeš sakriti ni od mene. Bježanje ti neće pomoći, ne sada. Bliži se kraj, bliži se trenutak obračuna! Kuc-kuc-kuc l 230
Iziđi! Nemoj da mi moramo dolaziti po tebe! Kuc-kuc-KUC! Dok se povlačio prema dnevnom boravku gledao je lik muškarca koji se pojavio iza stakla, a uz njega djevojčica. Kvaka se okrene – jedanput, dvaput – ali svjetlo iznad vrata i dalje se nije palilo. Randall dograbi telefon i pokuša nazvati policiju, no iz slušalice se čuo samo nekakav šuplji, šištavi šum, poput divljeg vjetra koji huji preko golih planinskih vrhunaca. To nije bio zvuk pokvarene instalacije. Veza je bila uspostavljena, samo što je na drugoj strani linije bilo neko drugo mjesto, duboko i mračno i jako daleko. Obrisi muškarca i djevojčice odjednom nestanu, veza se raščisti. Glas dežurnoga u telefonskoj centrali za hitne slučajeve upita ga kako mu može pomoći, no on mu ništa ne odgovori. Nakon par sekundi spusti slušalicu i polagano spuzne na pod. Djevojčica je mogla ući da je htjela. Njoj nisu trebala ni vrata ni prozori. Zašto nije ušla? Odgovor je bio taj da je djevojčica imala novog prijatelja, posebnog prijatelja. Randall podigne pogled prema noćnom nebu na kojem su treperile od davnina mrtve zvijezde.
231
IV Mi krpamo sve tvoje fine greške. Mi krpamo i lice tvoje majke. Mi tebi ćemo sašit’ novo lice. Mi žuriti se nećemo pri tome. Danielle Pafunda iz zbirke Mrtve djevojke govore uglas
232
XXX
N
ije me trebalo podsjećati da taj dan moram pratiti Allana, no za svaki slučaj me, čim sam se probudio, na mobitelu dočekala još jedna poruka: NAČELNIK ALLAN PEDOPIL DANAS JE USPALJENI JARAC.
U dnu grla sam osjećao okus piva i, premda sam čvrsto prespavao čitavu noć, nisam se odmorio. Dugo nakon pogibije Susan i Jennifer nisam ni taknuo alkohol. Nikada nisam bio alkoholičar, ali sam znao pretjerivati s pićem, a pio sam i one noći kad su njih dvije umrle. Takvih se uspomena nije lako otresti. U posljednje sam vrijeme tu i tamo znao popiti pivo ili čašu vina, ali me želja za iole većim količinama pića uglavnom napustila. Iako me Walsh protekle večeri uvelike nadmašio, ipak sam popio više nego što sam običavao, zbog čega su mi se bunile i glava i jetra. Javio sam se Angelu i Louisu: Allanovo vozilo još uvijek je stajalo u dvorištu. Uređaj za praćenje na Allanovu kamionetu bio je sličan onome koji je jednom bio pričvršćen za moj automobil. Računalo je pratilo kretanje vozila s pomoću iste onakve tehnologije kakva putem satelitskih navigacijskih sustava pokazuje vozačima put do odredišta. Ta vrsta uređaja bila je zgodna zato što oni koji su ga koristili nisu morali neprestano držati na oku praćeno vozilo. U našem slučaju ta je pogodnost bila ponešto umanjena, jer nam je bilo važno doznati ne samo kamo Allan ide, nego i s kime se viđa. Od rana jutra nije napravio ništa zanimljivo. Izišao je iz kuće malo prije osam sati, iznio motornu pilu i stao potkresivati grane na drveću u dvorištu. Radio je do podneva: odstranjene dijelove granja ispilio je u cjepanice za loženje i složio ih da se suše. Angel ga je nadgledao iz obližnjeg šumarka, smrznut i crkavajući od dosade. U idealnim okolnostima bili bismo nadzirali i Allanov mobitel, no to je bio vrlo zahtjevan posao koji bi se isplatio jedino onda kad bi Allan – uz uvjet da se bavi nečim nevaljalim – bio toliko glup da sa službenog telefona obavlja pozive vezane uz tu sumnjivu djelatnost. Ukoliko nam cjelodnevni nadzor ne bi ništa otkrio, imali smo na raspolaganju i druge mogućnosti, no nadao sam se da ih nećemo morati iskoristiti. Ako je u onim anonimnim porukama bilo ikakve istine, Allan je svoje veze jamačno održavao uživo, a ne elektroničkim putem. Naposljetku je ipak, svježe otuširan i preodjeven u čistu odjeću, sjeo u kamionet i zaputio se prema Pastor’s Bayu, a nadgledanje je prešlo u ozbiljno praćenje. 233
Dok je Angel uvijao u valjak plastičnu ceradu na kojoj je dotada ležao i razmišljao o tome kako ga je tijek života doveo do ovoga trenutka, a Louis pratio Allanovo kretanje iz svog toplog automobila, ja sam razgovarao s Aimee Price koja me nazvala i obavijestila me o poruci koju joj je Randall Haight ostavio na telefonskoj sekretarici. Svratio sam do njezina ureda na putu prema Pastor’s Bayu: htio sam biti u blizini ako se – i kada – Allan sastane sa svojom »fuksom«. Za promjenu nije bilo ni kave, ni muffina. Aimee se pripremala za raspravu o određivanju jamčevine ženi po imenu Marie Borden, koja je čekićem izrazila neslaganje sa suprugovim opetovanim tjelesnim zlostavljanjem. – Borden59? To joj je prezime? Sva sreća da nije sredila svoju majku. – Ne misliš valjda da si prvi koji se sjetio izvaliti dosjetku na tu temu? – Vjerojatno nisam. Što ćemo s Randallom Haightom? – On više nije moj problem, ili se dao u potragu za novim pravnim zastupnikom, ili namjerava biti sam kad bude išao na poligraf. – Uz uvjet da pristane na ispitivanje. – I, prije svega, ako to bude imalo ikakva smisla. Državni stručnjaci za poligrafe su dobri, ali ne vole postavljati pitanja naslijepo. Jedino ukoliko još postoje nekakve dvojbe oko jučerašnje izjave načelnika Allana, mogli bi Haighta nepobitno osloboditi od sumnje: inače ne znam kako bi im poligraf pomogao. Randall se, kako izgleda, lijepo izvukao. Dvaput hura za njega. – Čini mi se da nisi previše žalosna što si izgubila klijenta. – Ne znam koliko bismo mi još uopće uspjeli učiniti za njega. Nisam provela sve one puste godine na pravnom fakultetu zato da bih se bavila nečijom zaštitom i usput se poigravala svojim moralnim i pravnim obvezama. Osim toga, on mi se ne sviđa, samo što sam vještije od tebe krila osjećaje. Od tog tipa me podilaze srsi. Pripremi mi račun za vrijeme koje si utrošio, da te mogu isplatiti. – Zato sam zapravo i došao. – Povisuješ cijenu usluga? Pa o tome smo se dogovorili. – Ne, nego si ti zamislila da smo se dogovorili. Cijena moje satnice nije bila navedena u ugovoru koji si mi dala da potpišem. S obzirom na to da si odvjetnica, vrlo si lakovjerna. – A ti si pritajeni moralist, vješto zaogrnut plaštem cinika. Znam da ću požaliti što ti dopuštam dalje govoriti, ali hajde, nastavi. Slušam. – Jasno mi je da sam završio s poslom, ali trebam mali dodatak honoraru. Samo za troškove: meni, Angelu i Louisu. – Tvoje troškove mogu podnijeti. Za njihove nisam sigurna. – Zadržat ćemo ih u razumnim granicama. 59
Borden – Lizzie Borden iz gradića Fall Rivera u Massachusettsu bila je 1893. godine optužena da je sjekirom zatukla oca i pomajku, te nakon sudskog procesa (jednoga od najpoznatijih u povijesti američkog sudstva) oslobođena krivnje. (Nap. prev.)
234
– Koliko dugo? – Par dana. – A zašto bih ja na to pristala? – Jer želiš doznati što nam je Randall Haight zatajio i što Kurt Allan radi u slobodno vrijeme, i jer se negdje u toj zavrzlami možda krije rješenje slučaja Anne Kore. – Možeš jednostavno prenijeti policiji sve što znaš. – Mogu, ali zasada imam samo nekoliko anonimnih poruka na račun Allana i vlastitu nezasitnu znatiželju vezanu uz tuđe živote. U svakom slučaju, ovo je zabavnije i pruža mi više zadovoljstva. – Dajem ti dva dana. I hoću račune. I bez prethodnog odobrenja nema troškova većih od petsto dolara, i ako me bilo tko bude išta pitao, ih ako te ulove da radiš nešto što ne bi smio, reći ću da o ničemu od ovoga nemam pojma. – A ako nađemo nešto korisno za policajce? – Onda im možeš reći da sam čvrstom rukom, ali diskretno, vodila svaki tvoj korak. – Zvuči prljavo kad tako kažeš. – I jest prljavo. Pritom ne mislim na nepristojnost. Odvezao sam se dalje prema Pastor’s Bayu i usput obavio nekoliko telefonskih poziva. Prema Haightovim riječima, Lonny Midas je imao starijeg brata Jerryja, no nisam našao ni traga nikakvom Jerryju Midasu u Drake Creeku i okolici. Nisam uspio pronaći niti broj socijalnog osiguranja dodijeljen Jerryju Midasu iz Sjeverne Dakote. Iako nisam vjerovao da ću išta obaviti, osobito zato što je bila nedjelja, nazvao sam šerifovu upravu u Drake Creeku. Prije nego što su me konačno spojili sa šerifom Douglasom Peckom, neko sam vrijeme čekao na liniji i slušao neprekidno ponavljanje par istih taktova Pachelbelova Kanona60, koji su zvučali kao da ih netko svira na dječjem ksilofonu. Šerifa Douglasa Pecka spominjalo se u novinskim člancima nakon ubojstva Seline Day. Otada su prošla tri desetljeća: ili je počeo raditi jako mlad, ili je u tom kraju provođenje reda i zakona bilo obiteljski posao. – Kako vam mogu pomoći, gospodine? – javi se on. – Zovem se Charlie Parker – odgovorim. – Privatni sam istražitelj ovdje gore, u Maineu. – Čestitam. – Nije više ni zucnuo, pa sam zaključio da šerif Peck ima smisla za humor, i to zajedljivi. – Jeste li vi možda isti onaj Douglas Peck koji je radio na slučaju ubojstva Seline Day?
60
Johann Pachelbel (1653. – 1706.), veliki njemački skladatelj i orguljaš; melodija njegova kanona u D-duru i danas je vrlo popularna, te se često (zlo) upotrebljava u najrazličitijim prigodama. (Nap. prev.)
235
– Ja sam Douglas Peck treći. Moj otac, Douglas Peck Drugi, bio je u to je vrijeme šerif. Moj djed, obični stari Douglas Peck, nije nikada i nigdje bio šerif. Ako me pitate za ubojstvo Dayove, ne znam vam reći ništa više od onoga što i sami možete naći na internetu. – Ne znate, ili nećete? – Oboje. – Možda bih mogao porazgovarati s vašim ocem? – Jedino ako poznajete nekoga od onih medija. Otac mi je mrtav već pet godina. – Žao mi je što to čujem. – Niste ga poznavali, pa vam nema zašto biti žao. Nego, jesmo li završili? Ne želim biti neuljudan, ali makar ja ne htio da pada kiša, to ne znači da se neću smočiti čim iziđem iz kuće – ako razumijete što mislim. Nisam baš bio siguran da razumijem. – Radim za čovjeka kojega je vaš otac jamačno poznavao kao Williama Lagenheimera. – Pričekajte trenutak – prekine me Peck. Čuo sam kako spušta slušalicu na stol i kako se buka iz pozadine stišala kad je zatvorio vrata. – Ponovite što ste rekli – javi se ponovo. – Radim za Williama Lagenheimera, koji sada živi pod drugim imenom. – Hoćete li mi vi reći u kojem svojstvu radite za njega, ili moram pogađati? – Počeo je poštom dobivati uznemirujuće poruke od nekoga tko je otkrio njegovu prošlost i njegov prethodni identitet. Htio je da otkrijem tko mu to radi. – I jeste li otkrili? – Nisam. U međuvremenu mi se zahvalio na uslugama. – Nije ni čudo, ako mu niste uspjeli ponoći. – Nastojim ne shvaćati osobno takve stvari. I nastojim spriječiti da mi se nađu na putu dok se bavim istragom. – Zašto? Vi ste nekakav dobročinitelj? Sigurno jeste, ako vam se sviđa raditi za čavle. – Jednostavno mi se ne sviđa ostavljati nezavršene poslove. Osim toga, ne sviđa mi se što je četrnaestogodišnja djevojčica nestala iz istog gradića u kojemu Lagenheimer sada živi. – Mislite da on ima ikakve veze s time? – Ima alibi. Mislim da je čist. Međutim, zanima me Lonny Midas. – A gdje je u svemu tome policija? – Policija je pismenim putem zatražila od Ureda državnog tužitelja Sjeverne Dakote podatke iz zapečaćenih spisa koji se odnose na izdržavanje zatvorske kazne i kasnije otpuštanje Lonnyja Midasa i Williama Lagenheimera. 236
– Dakle? Državni tužitelj će im izići u susret i dati im te podatke, no budući da vi niste policijski službenik, nemate pravo uvida u spise. To bi bilo sve? – Jerry Midas. – Što s njim? – Ne možete mi reći ništa o Lonnyju Midasu, ali mi možete reći kako da stupim u vezu s njegovim bratom. – A zašto bih to učinio, čak i da znam išta o njemu? – Zato što je djevojčica nestala, a ja je želim naći isto kao i policija. Potražite moje ime, šerife Peck. Treba li vam netko tko će jamčiti za mene, obratite se detektivu Gordonu Walshu iz Državne policije Mainea. Ako imate olovku, dat ću vam njegov broj telefona. Nisam bio sto posto siguran da će Walsh jamčiti za mene, ali sam računao da mi duguje uslugu zbog onoga sinoć. A čak i ako nije smatrao da mi se treba odužiti, moje zanimanje za Jerryja moglo bi potaknuti njegovo, pa bih ga već nekako uspio natjerati da mi ispriča što je otkrio. – Recite mi taj broj – reče Peck. Izdiktirao sam mu i Walshov i svoj broj. – Dajte mi malo vremena. Javit ću vam se – okonča on razgovor. Sat kasnije nalazio sam se u Pastor’s Bayu i opet stajao u kafiću »Posvećeno tlo«. Isti istetovirani mladac vrzmao se iza šanka, samo što je ovaj put bio odjeven u izblijedjelu majicu kratkih rukava sa znakom Ramonesa61, a glazba koja je svirala bila je preradba pjesme Carpentersa »Goodbye to love« u izvedbi American Music Cluba. Imao sam taj album, izdan u čast Carpentersa. Kvragu, čini mi se da sam negdje imao i originalni album s tom pjesmom. – Dobro jutro, tužibabo – pozdravim ga. – Maloprije sam vidio neku stariju gospođu kako nepropisno prelazi ulicu. Nisam je pitao kako se zove, ali sigurno nije daleko odmakla. Možda bi mogao nazvati nekoga da je dođe pokupiti. On se potegne za lijevo uho koje je krasila povelika rupa nastala umetanjem okruglog predmeta u ušnu resicu. Kroz toliki bih otvor sigurno uspio provući prst. Primamljiva slika, nema što. – Jeste je dobro pogledali? – odvrati on. – Ovdje imamo puno starih gospođa. Ne bih htio biti odgovoran za kršenje pravde. – Cinker sa savješću. Još ću u srcu pronaći snage i da ti oprostim. – Hej, čovječe, nemoj se ljutiti. Samo sam radio ono što je ispravno.
61
Ramones – utjecajni rock-sastav iz New Yorka; djelovali od 1974. do 1996. Carpenters – sestra i brat (Karen i Richard) Carpenter koji su nastupali kao duo od 1969. do Karenine smrti 1983. godine. Iznimno popularni i uspješni glazbenici stvorili su mnoštvo hitova: do danas je prodano preko 100 milijuna nosača zvuka s njihovim pjesmama. American Music Club – dugovječni sastav iz San Francisca u čijem je radu sudjelovalo mnoštvo glazbenika. (Nap. prev.)
237
– Aha, ti i Joe McCarthy62, ruku pod ruku. Ma, sve u redu. Da sam bio u tvojem položaju, vjerojatno bih jednako postupio. A za neugodnosti koje si mi prouzročio možeš se iskupiti tako da mi prigotoviš svježu kavu. Onaj vrč zaudara kao da u njemu iskuhavaš kosti. On se naceri i pokaže mi srednji prst: primjer uslužnosti u državi Maine. – Usput budi rečeno, zovem se Danny. – Charlie Parker. I nemoj misliti da smo sad odmah prijatelji. Uzeo sam s police nekoliko džepnih knjiga i prelistao ih. Premda su bile označene kao »malo rabljene«, valjda su i umirovljene kurve bile manje rabljene nego te knjige. Neke su bile tako stare da bi se na njima našlo i otisaka Caxtonovih63 prstiju. Ulazna vrata se otvore i u kafić uđe gospođa Shaye, iza koje je vedro koračao njezin sin Patrick. Izgledali su kao da su se uredili za odlazak u crkvu. – Danny, jesi li pripremio one sendviče koje sam naručila? – Naravno, gospođo Shaye. Samo trenutak. – I trebat će nam dvije ledene kave, i onoliko krafni koliko ti bude stalo u vrećicu. Danny namjesti vrč za kavu da se puni, pa odjuri ispuniti do kraja narudžbu gospođe Shaye. – Ja sam pomoćna radna snaga – objavi Pat. – Čak me natjerala da operem ruke. – Ispruži ih prema meni kao dokaz. – Besprijekorno su čiste. Mjestimično. – Ne razgovaraj sa strancima, Pat – upozori ga gospođa Shaye. – Gospodine Parker, hoćete li nam se pridružiti za ručkom? – upita s kiselim osmijehom. – Nadam se da neću, gospođo Shaye. Ostali ste bez kolačića? – Ovih dana ostajem na poslu toliko dugo da ih ne stignem ispeći. No, to je dobro za Dannyja. Znate li da je ovo njegov lokal? Prije nego što je on počeo raditi, morali smo se snalaziti s gotovim jelima iz dućana. Podigao sam jednu obrvu i značajno pogledao Dannyja, koji se upravo pojavio s pladnjem sendviča umotanih u plastičnu foliju, tražeći usput vrećicu za krafne. – Tako, dakle; a meni je tumačio kako uprava lokala ne voli kad on pušta depresivnu glazbu. 62
Joe McCarthy (1908. – 1957.) – ozloglašeni republikanski senator iz države Wisconsin; od 1950. vodio bespoštednu kampanju protiv »nelojalnih građana« svih vrsta – komunista, simpatizera komunizma, sovjetskih špijuna, homoseksualaca – koje je pronalazio u svim društvenim slojevima i zanimanjima. Od njegova je prezimena skovana riječ »makartizam«, koja označava neopravdano optuživanje i proganjanje ideoloških neistomišljenika. (Nap. prev.) 63 William Caxton (1415. – 1492.) – engleski trgovac, diplomat, pisac i tiskar. Smatra se da je bio prvi Englez koji je radio kao tiskar, prvi koji je uveo u Englesku tiskarski stro j i prvi Englez koji je prodavao tiskane knjige. (Nap. prev.)
238
– Uprava lokala zbilja to ne voli – odgovori Danny. – Ljubitelj glazbe voli, ali vlasnik mora misliti na posao. Gospođa Shaye preda Patu pladanj, naslaže povrh sendviča pet-šest boca hladnoga čaja, potpiše račun i uzme vrećicu s krafnama. Pridržao sam im vrata dok su izlazili. – Doviđenja, gospodine Parker – pozdravi me ona. – Čuvajte se neprilika. – Dobar savjet – nadoda Pat. Prišao sam prozoru da pogledam što se zbiva na ulici, i opazio nešto zanimljivo. Ispred dućana je stajala skupina djevojčica. Moglo im je biti četrnaestpetnaest godina i već su se počele pretvarati u privlačne mlade žene. Budući da, nažalost, još nisu dosegle taj stupanj razvoja, pokušao sam naći nešto prikladnije na čemu bih zaustavio pogled. Načelnik Allan po svemu sudeći nije imao takvih problema. Sjedio je u svom kamionetu s druge strane ulice, pijuckao sok i netremice zurio u djevojačka tijela. Jedna od njih kupila je nekakav časopis, pa su se sve natiskale oko nje i hihoćući nešto pokazivale. One nisu primijetile Allana, ali gospođa Shaye jest. Vidio sam kako odmjerava prvo njega, a zatim pravac u kojem je gledao. Čim su ona i sin prešli cestu, potjerala je djevojčice. – Hej, dječurlijo, idite za svojim poslom! Stojite nasred puta kao jato kokošiju! Djevojčice se upute uz Glavnu ulicu prema istoku. Allan upali kamionet i krene. Gospođa Shaye otvori vrata općinske zgrade i pridrži ih dok je Pat ulazio; prije nego što je i ona ušla za njim, brzo okrene glavu da vidi kamo je otišao Allan. A ja sam se upitao kako gospođa Shaye stoji s pravopisom. Walsh me nazvao kad sam bio pri kraju s kavom. – Ja sam ti sada nekakav jamac? – napao me. – Šta to izvodiš? Daješ moje ime šerifima iz selendri i pozivaš se na mene? – Nadam se da si mu rekao sve najljepše o meni. – Tek sam dobio poruku. Nisam ga nazvao. – Primjećujem da u rečenici nedostaje riječ »još«. Nisi ga još nazvao. – Možda ga nikada ne nazovem. – Nakon svega što sam za tebe učinio? Kako ti je glava? – Iznenađujuće bistra i bez ikakva osjećaja obveze prema tebi. Ne sjećam se baš svega od sinoć, ali pamtim da sam rekao kako ti neću dopustiti uvid u one zapečaćene spise. Zato sad okušavaš sreću u Sjevernoj Dakoti. Stvarno ne znaš kad je dosta. – Zanima me brat Lonnyja Midasa. Nisam mislio da su ti zapečaćeni spisi ikako povezani s njime. 239
– Tražiš brata zato što vjeruješ da bi on mogao znati gdje je Lonny. A ti zapečaćeni spisi su itekako povezani s Lonnyjem Midasom. – Ma daj, Walsh, samo želim porazgovarati s njegovim bratom. Ako me i otpili, svejedno ćemo imati kakve-takve podatke iz spisa od kojih ćemo moći krenuti dalje. – Ja ću imati kakve-takve podatke iz spisa. Ti nećeš imati ništa. Pravio sam se da ga ne čujem. – A ako njegov brat nešto zna, ja ću ti to prenijeti, pa ćeš biti u prednosti. Dakle, ili ćeš napredovati s istragom, ili ćeš ostati tu gdje jesi, ali ni u kojem slučaju nećeš biti na gubitku. Daj, nazovi tog šerifa. Na drugoj strani linije zavlada kratka tišina. – Je li mi konobarica sinoć prijetila? – upita on. – Obećala ti je da će tvojim jajima nahraniti vjeverice nastaviš li je živcirati. – I mislio sam si da je upravo to rekla. – A rekla nam je i da izvolimo pronaći Annu Kore. – Čini mi se da se i toga sjećam – potvrdi Walsh. – Sranje. – Na trenutak je razmišljao. – Engel kaže da si zaslužio jednu uslugu zbog Randalla Haighta, ali ovo ne može biti ta usluga. Preosjetljivo je. Mi smo također ispružili ticala u potrazi za Jerryjem Midasom i neću da nam se ti pleteš pod nogama. Ovo ćeš morati propustiti. Jesi li me razumio? – Da, jesam. – Razumio sam: šerif Peck me neće nazvati. – U redu. Još jednom ti hvala za sinoćnju vožnju. – De nada64. – Dobro. Más tarde. Rekavši to, prekine vezu. Budući da je u kafiću postojao besplatni pristup bežičnom internetu, otvorio sam svoje prijenosno računalo i pregledao prikupljene novinske članke o ubojstvu Seline Day. Beacon & Explainer još je uvijek dobro poslovao. Pronašao sam telefonski broj redakcije i došao do urednika po imenu Everett Danning IV. Beacon-Advertiser očito je također bio obiteljski posao, kao i provođenje reda i zakona, samo što je Danning bio ponešto susretljiviji od šerifa Pecka. Nije mi znao baš puno reći, ali mi je potvrdio da je Lonny Midas uistinu imao starijeg brata Jerryja, koji se zapravo nije tako zvao. – Kršten je kao Nahum Jeremija Midas, a imena je dobio po starozavjetnim prorocima – objasnio mi je Danning. – To vam se dogodi kad imate za oca zadrtog sljedbenika Biblije. Mlađi brat je bolje prošao: čak ni stari Eric Midas nije mogao ne primijetiti koliko je često njegov prvorođeni sin upadao u tučnjave zahvaljujući imenima koja mu je nadjenuo. Lonnyja je nazvao po svome ocu – Leonard – a biblijsko je naslijeđe sačuvao za dječakovo drugo ime, Amos. Ne pitajte me kako je Leonard postao Lonny umjesto Lenny: zapravo, mislim da se to dogodilo zato što su u školi bila još dva Leonarda, pa ih je nekako trebalo međusobno 64
De nada – španjolski: Nema na čemu; Más tarde – Kasnije (se vidimo/čujemo). (Nap. prev.)
240
razlikovati. Jerry Midas dosta je rano odbacio ono »Nahum« – odnosno, barem je pokušao. Bio je par razreda ispred mene, ali su ga dugo pamtili zbog tog imena. – Živi li Jerry Midas još uvijek u Drake Creeku? – Ne, ovdje više nema nikoga od obitelji Midas. – Znate li možda kamo je otišao? – Nemam pojma. Zahvalio sam mu. Zauzvrat sam mu ukratko opisao događaje iz Pastor’s Baya, ali sam se nastojao ograničiti na što općenitije podatke; rekao sam mu jedino da bivši William Lagenheimer sada živi u Maineu. Na kraju sam mu obećao da ću ga o svemu opširnije obavijestiti ako mi to u nekom budućem trenutku bude moguće. Pet minuta kasnije, zahvaljujući čudesima Googlea, pronašao sam Jerryja Midasa.
241
XXXI
P
okazalo se da je Jerry Midas oduvijek imao smisla za umjetnost. Počeo je crtati još u dječjoj dobi, a kasnije je svoju nadarenost usmjerio na književne ilustracije, grafički dizajn i, posljednjih dvadesetak godina, na računalne igre: oblikovao je portrete likova i scenografije za tvrtke koje su se dičile dubinom i ljepotom svojih virtualnih svjetova. Onima koji su ga tražili zbog njegova umijeća bio je poznat pod inicijalima N.J.M. – jer je tako potpisivao radove – ili po imenu Nate. Sve mi je to ispričao kad sam ga dobio na telefon u njegovu domu u San Mateu, u Kaliforniji, nakon što sam uspio nagovoriti njegovu suprugu da mi dopusti razgovarati s njime. Glas mu je zvučao promuklo, kao da mu govorenje pričinja bol. – Rak grla – objasnio mi je. – Simptomi su se povukli, ali to je prokleta bolest. A znate što? Nikada nisam pušio. Čak i ne pijem bogzna koliko. Stalno to ponavljam, jer ljudi naprečac donose zaključke, znate? – Nastojat ću vas poštediti preduga razgovora. – No, to je ljubazno od vas, ali jedno sam vrijeme bio u strahu da više nikada neću progovoriti. Otada ne uzimam taj dar zdravo za gotovo. Žena mi je rekla da ste privatni istražitelj i da želite sa mnom razgovarati o mom bratu? – Tako je. – Zašto? – Donedavna sam nešto radio za Williama Lagenheimera. Na drugom kraju linije začuje se prezrivo pljuckanje. – Dakle, eto imena iz prošlosti. Mali William. Lonny mi je pričao kako je mrzio kad bi ga zvali Billy i kako je uvijek inzistirao na imenu William. Ne znam zašto, ali tako je bilo. Naravno da su ga svi zvali Billy samo zato da ga gledaju kako se pjeni. – On zaškripi, kao da mu je dah zapeo u grlu. – Prokletstvo. – Lagenheimer ima novi identitet i živi u državi Maine. Odavde je nestala jedna djevojčica. – Već sam mu otkrio više nego što sam namjeravao o Haightu, ali nisam imao drugoga izbora. – Čini mi se da sam čitao o tome. Anna – nešto. – Anna Kore. – Neobično ime. Štoviše, ironično. – Po čemu? – Kora je drugo ime za Perzefonu. U grčkoj mitologiji Perzefona je kći Zeusa i Demetre koju je Had oteo i odveo u podzemni svijet. Blagodati amaterske 242
klasične naobrazbe, mogli biste reći. A gdje se Lonny uklapa u sve to? Pokušavaju mu prišiti krivicu za djevojčin nestanak? – Čim je djevojčica nestala, Lagenheimer se zabrinuo za sebe iz istoga razloga koji ste upravo naveli u vezi s vašim bratom. Bio je uvjeren da bi ga zbog njegove prošlosti mogli osumnjičiti za zločin koji nije počinio, pa je otišao na policiju i ispričao im sve o sebi, što znači da im je pričao i o Lonnyju. Ako vam se već nisu javili, ubrzo hoće. – Ali vi ste me prvi pronašli. – To mi je posao. – Možda bi vas policija mogla iskoristiti da im pomognete naći tu djevojčicu. – Ja vodim neslužbenu istragu, ali s istim ciljem. – Ako me kanite pitati gdje je Lonny – ne znam. Nisam se čuo s njim već dugi niz godina: jedini me put nazvao neposredno nakon izlaska iz zatvora, samo da me obavijesti da je živ i na slobodi. Dok je bio u prvom zatvoru znao mi je pisati, a ja bih mu tu i tamo otpisao, ili mu poslao božićnu čestitku. Zapravo nikada nismo bili bliski. Dosta smo se dobro slagali, ali nas je razdvajala prevelika razlika u godinama. – Niste li, kao stariji brat, imali prema njemu zaštitničkih osjećaja? – Zaštitničkih osjećaja prema Lonnyju? Lonnyju nije trebala zaštita. Drugim ljudima je trebala zaštita od Lonnyja. Bio je divljak. No kad je ubio onu djevojčicu... Utihnuo je. Ja sam čekao. – To nas je sve obilježilo, znate? Naše je prezime postalo povezano s tim zločinom. Zato sam ga ja pokušao svesti na jedno slovo. Valjda sam se svih ovih godina krio od vlastite obitelji, od sebe samoga, možda i od Lonnyja. – Ali vaši su roditelji ostali u Drake Creeku? – Moj otac je bio zaluđeni vjerski fanatik, a majka je živjela u njegovoj sjeni. Lonnyjev grijeh je za oca imao značenje križa: on je nosio taj križ i silio majku da s njime dijeli teret. Dapače, pronašao je načina da za sve okrivi nju. Budući da je bio bogobojazan čovjek, krivica je morala biti na njoj ab ovo65, od začetka. On ju je satirao, no ona se nikada nije žalila. Srce joj je ionako bilo slomljeno zbog Lonnyja. Doduše, ja sam do tog vremena već odavna napustio roditeljski dom i nije mi se baš mililo vraćati, premda sam majci za ljubav u par navrata doputovao kući. Drake Creek nije bio velik, a ja nisam volio slušati kako mi ljudi šapuću iza leđa dok hodam ulicom. Čak i da Lonny nije učinio to što je učinio, svejedno ne bih htio ondje živjeti. Gradićem je vladao malograđanski mentalitet u najgorem smislu riječi. – Je li nakon ubojstva Seline Day bilo snažne netrpeljivosti prema vašoj obitelji? 65
Ab ovo – latinski, doslovno: od jajeta. (Nap. prev.)
243
– Ponešto jest. Crnci su nam porazbijali prozore na kući ne znam koliko puta, no naposljetku su prestali. Bilo bi gore da je ubijena bijela djevojčica. Nemojte me krivo shvatiti: ja nisam rasist, ali to vam je živa istina. Ljudima je najviše smetala činjenica da su se dječaci petljali s njom prije nego što je umrla. To nisu mogli progutati. Da su je samo silovali i ostavili, svi bi odmahnuli rukom na svinjariju dvojice razularenih dječaka, ali kombinacija seksualnog napada i ubojstva nije im se nimalo svidjela. Takvo je barem moje tumačenje događaja, no moje mišljenje o svemu tome prilično je otrovno. Moje mišljenje o Williamu Lagenheimeru također je prilično otrovno. – Zašto? – Zato jer su svi do jednoga krivili Lonnyja za sve što se dogodilo, kao da je on jedini bio tamo. Čak su ga i tijekom suđenja prikazivali kao zlog dječaka koji je zaveo na krivi put bezazlenog malog Billyja, no stvar je bila puno složenija. Lonny i Billy su jedan drugoga poticali, shvaćate? Kao da je obojici nedostajao po jedan dio osobnosti koji su jedan drugome nadoknađivali. Bili su poput luka i strijele, poput metka i pištolja. Bez jednoga je onaj drugi bio manje-više nizašto. Ne vjerujem da bi Lonny nasrnuo na tu djevojčicu da je bio sam, a ne bi ni Billy. Ali Billy Lagenheimer je na neki način bio gori od Lonnyja. Lonny je bio posve izravan. Čim ste ga pogledali, znali ste da je divljak. Billy se prikrivao. Bio je podmukao. Ako ste razljutili Lonnyja, on bi vas na to itekako podsjetio. Dijelio je batine, ali ih je i primao. Billy je, s druge strane, bio tip koji bi vam se prikrao odostraga, zario vam nož u leđa i još ga za svaku sigurnost okrenuo. U tom samozadovoljnom malom pizdeku bilo je nečega zbilja pokvarenoga. Znao je kako će huckati mog brata, kako će ga gurati, izazivati. Ako je Lonny i ubio tu djevojčicu kao što su svi govorili, ako joj je stavio ruku preko usta i ugušio je, Billy Lagenheimer je sigurno stajao iza njega i vrišteći ga hrabrio. Nije on njega pokušao zaustaviti, ne onako kako je tvrdio. Za ubojstvo su bila potrebna obojica, bez obzira na to čija je ruka zaustavila njezin posljednji dah. Slušajući ga prisjetio sam se Randalla Haighta kako priča svoju priču, prvo Airneei, zatim njoj i meni zajedno, i naposljetku mrkim agentima i detektivima u Aimeeinoj sobi za sastanke. Pripovijedanje je svaki put bilo isto, uvježbano. No dok je govorio Jerry Midas, u čijem se glasu osjećala i tjelesna i duševna bol, prepoznavao sam iskrenost vjerodostojnog osobnog pogleda na doživljeno. Godinama je držao u sebi razmišljanja koja je rijetko izgovarao naglas: možda pred psihoterapeutom, ili pred ženom, kad bi ga preplavila sjećanja i pokvarila mu raspoloženje, ali ne pred potpunim strancem. Kasnije će se možda pitati je li trebao biti toliko otvoren, a policija će, kad dođe do njega, dobiti drugačiju verziju priče. Također istinitu, ali škrtiju. – I otkako je Lonny pušten više se nikada niste s njim čuli? – Ne. Čekajte, nije istina. Nazvao me poslije izlaska, ali nismo dugo razgovarali. Rekao sam mu da me tu i tamo dođe posjetiti, ali nije došao nijednom. Tada sam ga posljednji put čuo. Ne znam čak ni pod kojim imenom živi. 244
– A vaši roditelji? – Otac mi je umro kad je istekla negdje polovica Lonnyjeve zatvorske kazne. Srčani udar. Umro je za volanom svog automobila na putu prema crkvi. Majka je umrla par godina prije nego što je Lonny trebao biti pušten. Sve dok ga nisu premjestili u Washington, običavala je jednom mjesečno sjesti na Greyhound autobus i otići mu u posjet. – U Washington? – Da, kaznionica Washington u okrugu Mason. Bio je neko vrijeme tamo, a kad su ga ponovo preselili izgubio sam mu trag. – Preselili su ga pod njegovim imenom? – Koliko se sjećam, da. Valjda je uskoro nakon premještaja ostvarena sentimentalna zamisao staroga Bowena, jer sam ja u to vrijeme izgubio svaku vezu s bratom, a majka je dotada već bila umrla. Bila je stara i umorna. Znam da je Billyjeva mama na kraju prodala kuću u Drake Creeku, tako da može biti s njim kad iziđe iz zatvora. Svojedobno sam čuo glasine o tome kako je život gospođe Lagenheimer stao s Billyjevim odlaskom u zatvor. Neprestano je govorila o njemu kao o svom dječačiću, čak i kad je već bio odrastao muškarac. Naprosto je stavila njegovo djetinjstvo na poček, da mogu nastaviti tamo gdje su stali čim on bude pušten. Zanimljivo. – Znate li kamo se preselila? – Pokušala je zatajiti odredište, ali je morala ostaviti adresu na koju su joj prosljeđivali poštu. Naravno, u Drake Creeku niste mogli ni prdnuti u vlastitu krevetu a da se pola grada ne požali na smrad. Otišla je nekamo u New Hampshire. U Berlin ili okolicu, pomislim. Tamo se nalazila posljednja kaznionica u kojoj je boravio Randall Haight. Bio je to najnoviji zatvor u New Hampshireu, otvoren 2000. godine za zatvorenike koji potpadaju pod režim srednje do minimalne sigurnosti: idealno mjesto za završetak eksperimenta, za kraj putovanja tijekom kojega je William Lagenheimer postao Randall Haight. Zahvalio sam Jerryju Midasu na pomoći; bilo mi je žao što ga nisam uspio osobno susresti. Samo mi jedna malenkost u njegovoj priči nije zvučala istinito. Govorio je s toliko strasti o svom bratu te mu nisam do kraja povjerovao kad mi je rekao da nije s njim progovorio ni riječi otkako je ovaj izišao iz zatvora, izuzme li se onaj jedan telefonski poziv, Jerry je bio jedini preostali Lonnyjev srodnik i Lonny mu se javio čim se našao na slobodi. Njih dvojica su bili obitelj, a Jerry mi nije ničim dao do znanja da su u nekakvoj svađi i da ih razdvaja bilo što osim zemljopisne udaljenosti. Ne bi li čovjek koji je proveo u zatvoru gotovo dvadeset godina, i čiji je prvi poriv bio da nazove brata, pokušao obnoviti njihov međusobni odnos? I ne bi li stariji brat, koji očigledno jako dobro poznaje mlađega, nastojao ostati s njim u vezi? 245
Midas je, međutim, nakanio reći još nešto: kao da je pogodio o čemu razmišljam. – Gospodine Parker, moj brat i Billy počinili su strašno nedjelo koje će ih pratiti do kraja života, ali unatoč tome zaslužuju priliku da postanu bolji ljudi. Volio bih znati da je Lonny dobro. Ako uspijete otkriti gdje se nalazi, recite mu da sam pitao za njega; ako je negdje započeo novi život, onda mu samo poželite sreću. U vrijeme kad je izvršio zločin bio je dječak. Sada je odrastao muškarac, a nadam se da je i dobar čovjek. – Ja se također nadam, gospodine Midas. – A Billy? Kako je on? Znam da ga je Lonny krivio zato što se izblebetao policajcima, pa je možda i to utjecalo na moje mišljenje o njemu. Billy nikada nije bio osobito čvrst, ne kao Lonny. U školi su ga dosta zlostavljali. Lonny se brinuo o njemu. Bez Lonnyja u blizini Billy nije bio isto dijete. No rekao bih da ni Billy nije bio tako loš za Lonnyja. Na kraju se valjda sve nekako izjednači. – Zašto su Williama zlostavljali? – Bio je usporen. Ne, loš odabir riječi. Zapravo je bio pametan, ali je imao nekakav poremećaj. Na nastavi se morao stvarno mučiti da shvati riječi i brojeve jer su mu se vječito miješali u glavi. Čime se sada bavi? – Po zanimanju je računovođa. – Riječi su mi izletile iz usta prije nego što sam shvatio da ih izgovaram. – Računovođa? – ponovi Midas. – Dakle, tko bi to rekao? Izgleda da se ljudi ipak mijenjaju, jer Billy Lagenheimer nikada nije bio sposoban zbrojiti dva i dva.
246
XXXII
L
ouis i Angel postajali su nestrpljivi. Praćenje ljudi im baš nije išlo od ruke. U poslu im je draži bio izravniji pristup. Strašno ih je živcirao Allan, koji je naizgled bio zaokupljen isključivo beznačajnim dužnostima kakve čekaju svakoga tko radi po cijele dane, te u slobodno vrijeme mora obavljati poslove nužne za održavanje kućanstva. Otišao je do banke u Rockportu, zatim u željezariju. Prezalogajio je u sendvič-baru, a onda se bacio na kupovinu jeftinih kućanskih potrepština i još jeftinije hrane u diskontnoj prodavaonici kroz koju se za njim vukao očajni Angel. Angelu je bilo toliko dosadno da je tek s malim zakašnjenjem opazio kako se Allan zaustavlja kraj police s proizvodima za bebe i trpa divovski paket pelena u kolica puna konzervi i komada piletine. K tome je uzeo još i dječju hranu uvezenu iz Azije, od one vrste za koju bi se trebalo provjeravati sadrži li formaldehid i komadiće stakla prije nego što je se djetetu stavi u usta. Angel ostavi košaricu s kutijom keksa sumnjiva podrijetla i paketićem kave čiji je rok trajanja gotovo istekao, pa se vrati do automobila. Louis je pokušavao smiriti živce slušajući – opet – glazbu Arva Pärta, koju je Angel dokraja utišao čim je za sobom zatvorio vrata. Angel je inače odlučio da će mu, kad jednom bude ustoličen za vladara svijeta, prva stvar biti da uperi američko nuklearno naoružanje prema Estoniji i zaprijeti joj uništenjem ako mu ne izruči Arva Pärta. – Stišao si Pärta – pobuni se Louis. – Kako si uopće primijetio? Uostalom, zaboravi na to. Gledaj onamo. Allan je upravo izlazio iz prodavaonice s kolicima pretrpanim vrećicama. – Pogodi što ima u vrećicama? – upita Angel. – Jeftini šrot. – Jeftini šrot za bebe. Louis se malko prene iz stanja posvemašnje ravnodušnosti. – Zbilja? – Uzbudljivo, ha? To je ono što ljudi u našem poslu zovu »ključ«. – Dopustite da dovršim vašu misao, gospodine Holmes. Ti misliš da on nema dijete. – Koliko mi znamo. – Ja mislim da on ima sestru. – Za koju mi ne znamo. – Točno. I možda ona ima dijete. 247
Angelov ushit donekle se raspršio, no ipak je progutao razočarenje i s Louisom se okladio u dolar da Allan nema sestru. Louis je prihvatio izazov i povisio ulog za još deset dolara, uz okladu da će Allanova kupovina ostati najuzbudljiviji događaj toga dana. Kako se kasnije pokazalo, Louis je prije večeri izgubio jedanaest dolara. Allan se odvezao u sjeverno predgrađe Lincolnvillea, do stambene zgrade čiji su zidovi bili obloženi drvenom oplatom. Na parkiralištu pred zgradom stajala su tri automobila, sva tri starija od deset godina. Dok se Allan parkirao, na prvom se katu pomakne zavjesa na prozoru. Par časaka kasnije na ulaznim se vratima pojavi djevojka. Odjevena u preveliku ružičastu mušku košulju i tamnomodre traperice, izgledala je vrlo mršava. Crna, raspuštena kosa djelimice joj je zakrivala nježne crte lica, ali se svejedno vidjelo da je vrlo mlada. Bila je bosa i u desnoj je ruci držala cigaretu. Allan izvuče iz prtljažnika najveći dio vrećica sa stvarima kupljenim u trgovini, donese ih do nje i pozdravi je. Ona se propne na vrške prstiju da ga poljubi: ruke mu je obavila oko vrata, širom rastvorila usta i pripila se uz njega. Angel i Louis su ih gledali iz paralelne ulice kroz razmak između dviju susjednih kuća. – Eto njegove sestre – prozbori Angel. – Bogme su bliski, nema šta – dometne Louis. – Zovi Parkera. Zgrada je bila u vlasništvu tvrtke »Ascent Property Services« d.o.o., koja se brinula i o održavanju, jedan od automobila, Subaru iz 1997. godine, bio je registriran na Mary Ellen Schrock. Mary Ellen Schrock imala je devetnaest godina i deset mjeseci. Daljnjom istragom utvrđeno je da je Mary Ellen Schrock prije trinaest mjeseci rodila djevojčicu Summer Marylin Schrock. Mary Ellen Schrock nije htjela navesti ime oca u rodnom listu. Sve sam to ispričao Angelu i Louisu sa stražnjeg sjedišta njihova automobila dok smo promatrali zgradu. – Koja je u ovoj državi minimalna dob za pristanak na spolni odnos? – upita Angel. – Šesnaest godina, ali ako je ona mlađa od osamnaest a partner iznad dvadeset i jedne, to se smatra seksualnim zlostavljanjem maloljetnice. – Dakle, ovo dvoje su unutar granica zakona. – Bili su, i to jedva, kad je dijete začeto – odgovorim. – Nažalost, nema nikakva načina da saznamo kada se Allan počeo s njom sastajati. – Uz pretpostavku da je on otac. – A mi to pretpostavljamo – potvrdim. – Zato što jest – zaključi Angel. Allan mi je rekao da je rastavljen godinu dana, ali brak je već bio okončan neko vrijeme prije razvoda. Možda mu je žena otkrila da održava vanbračnu vezu, ili je on osjetio potrebu da joj sve prizna nakon što je djevojka zatrudnjela. Bio je policijski načelnik u vrlo malom gradu i zarađivao dovoljno za sebe i ženu, no 248
njihov je život bio daleko od raskošnoga. Nikako ne bi mogao prikriti novac koji bi morao isplaćivati majci svojega djeteta. Budući da ona očito nije živjela s roditeljima, jamačno je bio pod pritiskom obveze da se brine za nju i za dijete. Priznaj ili budi otkriven. Nije tu bilo mnogo izbora. Žena mu je – bilo iz samilosti, bilo u želji da se čim prije riješi zabludjela supruga – dopustila da kupi njezinu šutnju i ostavila ga s nezakonitim djetetom, djetetovom majkom koju je valjalo uzdržavati, i s poslom od kojega je prihodio jedva toliko da uzmogne držati glavu iznad vode. No ako bi itko doznao za dijete, a osobito za majčinu dob, Allan bi ostao bez posla i suočio se s neugodnim pitanjima o djevojčinoj dobi u vrijeme početka njihove veze. Čak i u slučaju da su vezu započeli nakon što je ona navršila osamnaest godina (ili je on uspije nagovoriti da tako kaže), reputacija bi mu bila uništena bez obzira na to sadrži li njegov ugovor s Policijskom upravom Pastor’s Baya odredbu o moralnoj iskvarenosti. Međutim, netko je ipak otkrio njegovu mladu djevojku, a nakon prizora kojemu sam toga jutra svjedočio ispred kafića »Posvećeno tlo«, bio sam spreman pogađati tko bi to mogao biti. Vjerojatno je bilo teško išta sakriti od gospođe Shaye: imao sam dojam da ona zna vrijednost prikupljanja i čuvanja tajni u malome gradu. Jamačno je htjela zadržati radno mjesto, no kad bi odlučila razotkriti u javnosti privatni život svog poslodavca, njegov bi nasljednik gotovo sigurno pronašao kakvu god izliku da je se riješi, i to u najkraćem mogućem roku, a da pritom ne izvrgne Upravu pravnom osporavanju. Na kraju krajeva, nitko ne voli cinkere. Stoga je bilo bolje čekati pravu priliku i podmetati informacije pod zaštitom anonimnosti. Nestanak Anne Kore stvorio je i priliku i poticaj za djelovanje. Činjenica da Kurt Allan ima mladu djevojku nije nužno podrazumijevala da je pedofil, niti da je povezan s ičim što se Anni dogodilo, ali sve zajedno nije dobro izgledalo. – Što ćemo sada? – upita Angel. Nisam ga čuo jer sam upravo pokušavao sa svog mobitela pomoću interneta pronaći majku Williama Lagenheimera u Berlinu, u New Hampshireu. Jerry Midas mi je rekao da je gospođa Lagenheimer svojedobno kupila – ne unajmila – nekretninu u New Hampshireu, pa sam pretpostavio da bi se ta nekretnina mogla nalaziti blizu zatvora u Berlinu. Kartoteka vlasničkih listova okruga Coos nalazila se u Lancasteru, ali tamošnji službenici nisu odgovarali na pitanja upućena telefonom ili elektroničkom poštom. Stranke su mogle dobiti obavijesti jedino ako osobno dođu u ured, što je bilo moguće učiniti tek u ponedjeljak ujutro. Stoga sam nazvao kućni broj znanca iz Dovera koji je radio kao posrednik za prodaju nekretnina i zamolio ga da potraži vlasničke dokumente Marybeth Lagenheimer u New Hampshireu, vjerojatno u okolici Berlina. Rekao je da će mi se javiti za nekoliko minuta. – Hej! Ponovo pitam; što ćemo sada? – ponovi Angel. – Jeste li slikali njega i djevojku? – Pa nismo valjda idioti! Naravno da smo ih slikali. 249
– Nastavite ga pratiti. Što god da je učinio ili nije učinio, mislim da se njegovoj karijeri načelnika bliži kraj. Kad se lijepo opet ušuška kod kuće, porazgovarat ćemo o slanju tih fotografija Gordonu Walshu u Odjel za kriminalističke istrage Mainea, Dao sam im Walshovu elektroničku adresu koju sam znao napamet, za slučaj da ga bude potrebno ranije o nečemu obavijestiti. – Nakon što završite s Allanom, pripazite na Randalla Haighta. Zazvonio mi je mobitel. Bio je to moj posrednik. Dobio sam adresu nekretnine u vlasništvu M. Lagenheimer u Gorhamu, na rubu Državne šume White Mountain. Telefonskog broja nije bilo. – Moram ići – rekao sam Angelu i Louisu. – Vratit ću se za četiri-pet sati. Upamtite: prvo Allan, onda Haight. – Misliš da bi Haight mogao biti u opasnosti? – Ne samo to – mislim da se možda sprema na bijeg.
250
XXXIII
D
o Gorhama je bilo tri sata vožnje, no ja sam stigao za dva i po jer sam usporavao jedino dok sam prolazio kroz naselja. Nakon što sam izišao iz Graya i uputio se državnom cestom 26, promet se prorijedio. Veliki tegljači koji su nedjeljom prevozili trupce išli su prema jugu, a još veći standardni kamioni potpuno su nestali čim sam prošao South Paris. Nitko se ne bi mogao zabuniti toliko da proglasi Gorham ljupkim, unatoč tome što je bio smješten u veličanstvenom okružju Washington Valleya. Gradić je stajao na sjevernom ulazu u White Mountains, pa su njegovi stanovnici ujesen zarađivali od lovaca, zimi od vozača motornih saonica i ljubitelja zimskih sportova, a ljeti od splavara, kajakaša, planinara i izletnika koji su logorovali po šumama. U mjestu je bilo par pristojnih restorana, te nekoliko zalogajnica i pizzerija; restorani brze prehrane načičkali su se na sjevernom kraju gradića, tamo gdje se cesta nastavljala prema Berlinu i prema zatvoru iz kojega je svojedobno izronio Randall Haight. Unatoč imenu (koje se u tom kraju svijeta izgovaralo Berlin, a ne Ber-lin), u gradu se osjećao snažan francuski utjecaj, a stanovništvo su sačinjavali uglavnom tvornički radnici. Nekoć je zahvaljujući tvornicama papira taj dio države poprilično gadno zaudarao: zato je grad Lincoln još uvijek bio općepoznat pod imenom »Stinkin’ Lincoln«. Zatvaranje velike tvornice papira u Berlinu 2007. godine zadalo je ozbiljan udarac tamošnjem gospodarstvu. Bez kaznionice Northern NH Correctional Facility grad bi poput isprebijana boksača posrtao na nesigurnim nogama iščekujući da sudac označi kraj borbe. Rentabilnost zatvorskog sustava spasila je Berlin i okolicu. Zatvor je možda bio loš za dušu grada, ali je blagotvorno djelovao na gradski proračun. Marybeth Wilson Lagenheimer kupila je kuću na Little Pond Lanen, dva-tri kilometra sjeverno od Gorhama, na mjestu odakle je automobilom bilo lako doći do zatvora. Internetsko pretraživanje pokazalo je da su svi porezi uredno poplaćani i da na nekretnini nema nikakvih neriješenih tereta. Osim što na tom kućnom broju Little Pond Lanea nije postojala telefonska linija, niti u jednoj internetskoj bazi podataka (od onih kojima sam imao pristupa) nije bio zabilježen broj mobitela za koji bi se računi slali na tu adresu. Ni komunalna poduzeća, kako se činilo, nisu imala nikakve veze s nekretninom. Nije bilo nikakvih obračuna za potrošnju plina, nafte ili struje. Gospođa Lagenheimer nije imala kreditnu karticu, bankovni joj je račun bio neaktivan, a opet su sve njezine porezne obveze prema gradu bile podmirene. Nisam uspio pronaći ni izvod iz matice umrlih za Marybeth Wilson Lagenheimer. Pokušao sam s imenima Marybeth Wilson i Marybeth Lagenheimer, te sam za drugo ime našao nekoliko izvoda. Nažalost, obje žene koje su preminule tijekom meni zanimljivog razdoblja nakon 2000. godine imale 251
su u vrijeme smrti između trideset i četrdeset godina, zbog čega sam ih automatski prekrižio. Po svemu sudeći, majka Randalla Haighta bila je prava pravcata pustinjakinja. Možda je živjela izvan energetskog sustava, zakopana u Gorhamu s generatorom, sačmaricom i kivnjom prema Ujedinjenim narodima. Randall Haight je rekao da više nije u vezi s majkom. Obiteljski odnosi uvijek su me nanovo iznenađivali, no Haightov mi se slučaj činio zaista neobičan: jedna je žena bila toliko odana sinu te se preselila na drugi kraj države samo zato da mu bude blizu, a kad je ostarila, taj ju je isti sin otpilio. Dakako, to nije bilo nemoguće: ako je Jerry Midas govorio istinu, sinovljev zločin i zatvorska kazna ostavili su na Marybeth Lagenheimer nesagledive posljedice. Ukoliko je ona stvarno pokušavala obnoviti njihov uzajamni odnos polazeći od točke u kojoj je bio prekinut, od vremena u kojem je ona bila mama a on dječačić, onda je vjerojatno da je sin – već odrastao muškarac – smatrao njezinu prisutnost nepodnošljivo napornom. Postojao je još jedan mogući razlog zbog kojega nije bilo ni traga ni glasa gospođi Lagenheimer: diskalkulija. Poremećaj koji mi je opisao Jerry Midas bio je manje poznata vrsta disleksije, vezana uz brojeve. Uz odgovarajuću terapiju i poticanje stanje se tijekom vremena moglo popraviti, čak i ako bi se liječenje provodilo u okvirima zatvorskog sustava. Međutim, bilo je posve nerealno očekivati da bi itko pogođen takvim poremećajem uspio poboljšati svoje matematičke vještine do te mjere da od njih može zarađivati za život. Dok sam vozio prema zapadu, u mislima mi se počela oblikovati slika. Kad sam se uputio na sjever, prema izlazu iz Gorhama, tmasti oblaci stali su se gomilati na nebu koje je proteklih nekoliko dana bilo vedro. Sa sjevera se spuštala olujna fronta, pa su za nizinska područja bile najavljene poplave. Čuo sam se s Louisom i Angelom: Allan još nije izišao iz kuće svoje djevojke. Načelnik Allan je uspaljeni jarac. Čudna rečenica. Svaki put kad bih je se prisjetio, čuo bih ženski glas kako je izgovara i pomislio bih na gospođu Shave koja rastjeruje djevojčice kao golubove, i na pogled koji je bacila u pravcu svog poslodavca. Ali »fuksa«? Bi li žena poput gospođe Shaye upotrijebila takvu riječ? Tamo se negdje šuljao i Tommy Morris, a Engel je kružio oko njega ne približavajući mu se i čekao njegov sljedeći potez. Nakon predstave koju je izveo u sestrinoj kući, agenti su trebali prevrnuti svaki kamen u državi Maine da ga pronađu, ali nisu učinili ništa. Štoviše, vijest o tom događaju nije ni stigla do sredstava javnog priopćavanja. Vjerojatno je Engel pokušavao sačuvati FBI-jev obraz, što mu čovjek nije mogao zamjeriti, no ta se odluka uklapala u ustaljeni način njegova rada koji se temeljio na skrovitosti i kockarskim trikovima. A iza svega, poput traga na zidu gdje je nekoć visjela slika, ili komada čista prostora na prašnjavoj polici kao dokaza o odsutnosti, nazirao se nestanak Anne Kore. Allanova veza s neobično mladom ženom, Haightova zbrka istina, poluistina i, sasvim moguće, notornih laži, Engelova želja da namami u klopku Tommyja Morrisa, Morrisovo nastojanje da pobjegne neprijateljima i možda se 252
iskupi pomažući sestri – sve je to bilo ništavno u odnosu na sudbinu izgubljene djevojčice. Pred očima mi je bio Gordon Walsh, uokviren tamom i zvijezdama, i opet mi govorio kako misli da je Anna Kore mrtva. Možda je on htio vjerovati u drugo, ali opći tijek njegove istrage temeljio se na pretpostavci da je ona već postala žrtvom ubojstva. Bilo mu je teško držati u glavi dvije suprotstavljene mogućnosti – život i smrt. Okolnosti su govorile u korist smrti i plitkoga groba negdje u šumi. Lovočuvari su već pretraživali šumske predjele imajući to na umu: znali su koliko je važno pronaći djevojčino posljednje počivalište prije nego što padne prvi snijeg. Zima će izmijeniti krajobraz i zauvijek izbrisati sve tragove kopanja i sakrivanja, a oni neće uspjeti pregledati svaku stopu velike države kakva je Maine. Ako je tijelo Anne Kore bilo premješteno imalo dalje od Pastor’s Baya, možda nikada neće biti pronađeno. Ali ja sam želio da ona bude živa. Bilo mi je potrebno da bude živa. Nisam se htio naći u položaju da moram reći svojoj kćeri kako je ona djevojčica s televizije silom odvedena u podzemni svijet i kako je zauvijek nestala bez ikakva traga, ili kako se dio nje vratio na ovaj svijet: dio uništen, raspadnut i bez duše. Prema mojoj auto karti – New Hampshire Atlas Gazetteer – Little Pond Lane nalazio se odmah pokraj Jimtown Roada, na samom rubu državnog parka Moose Brook. Što zbog doba dana, što zbog nakupljenih oblaka, danje je svjetlo već iščezavalo kad sam pronašao odvojak. Na kraju slijepe ulice stajale su samo dvije kuće – jedna osvijetljena, druga neosvijetljena. Ona bez svjetala nalazila se na mjestu gdje je ulica ulazila u šumu i nestajala. Bila je to industrijski proizvedena kuća, oličena u sivo i bijelo, s krovom na dvije vode; prednjom stranom kuće protezao se trijem zaštićen mrežama protiv kukaca. Tlo je bilo prekriveno debelim slojem lišća otpalog s visokih stabala koja su okruživala dvorište. Sa stražnje strane blaga se nizbrdica spuštala do jezerca za koje sam pretpostavio da je Little Pond: veličina mu je u potpunosti odgovarala imenu. Moglo je imati svojih petnaestak metara u promjeru, a površinu mu je prekrivala bjelkasta pjenušava skrama. Reda radi, pokucao sam na žičana vrata: naravno, nitko se nije pojavio. Vrata su se otvorila čim sam ih dodirnuo, no i prednji i stražnji ulaz u kuću bili su zaključani, a prozori učvršćeni. Budući da se u montažnu kuću može provaliti bez po muke, jedno razbijeno prozorsko okno bilo mi je dovoljno za ulazak. Osim nekoliko komada jeftina pokućstva i par sintetičkih sagova, kuća je bila potpuno prazna. Nisam pronašao ni odjeću, ni slike – ukratko, nikakav znak da u tom prostoru netko živi. Tanak sloj prašine prekrivao je sve površine, ali to je bila količina koja se nakupi u nekoliko mjeseci, ne u nekoliko godina. Kupaonica je izgledala čisto, s madraca u dvjema spavaćim sobama bila je svučena sva posteljina. Plahte su bile uredno složene i spremljene u originalne omote s patentnim zatvaračem koji su ih štitili od vlage, a jastuci i pokrivači zavezani u velikim plastičnim vrećama iz Walmarta. Nigdje nije bilo nikakvih papira, isprava, tiskovina, fotografija, knjiga. Sve ladice i ormari bili su ispražnjeni. 253
Vratio sam se pred kuću. Sunce na zalasku, gotovo posve zakriveno oblacima, obasjavalo je blijedožutom svjetlošću prljavu površinu jezerca. Obišao sam dvorište i nisam pronašao ništa neuobičajeno osim hrpice ostataka razbijenih građevnih blokova od betona, po kojima se stvorila naslaga plijesni, lišća i paukovih mreža. Pomaknuo sam jednu krhotinu i stao promatrati kukce kako uspaničeno trčkaraju po goloj zemlji. Osvrnuo sam se prema kući, na kojoj nisam vidio ništa što bi bilo građeno od blokova. Oko kuće također nije bilo tragova bilo kakve konstrukcije – čak ni roštilja. Uputio sam se prema kući koja je stajala s druge strane ulice. U njoj je očito netko živio i dobro je održavao: stabla vještičje lijeske u cvatu, dječji bicikl i ofucani obruč bez mreže za igranje košarke odali su mi da se nalazim pred obiteljskim domom. Nakon što sam pokucao, neka mi žena otvori vrata. Moglo joj je biti tridesetak godina i izgledala je sasvim prosječno. U ruci je držala nož za guljenje povrća. Dječačić od dvije-tri godine virio joj je iza suknje i grickao sirovu mrkvu. Pokazao sam joj osobnu iskaznicu i objasnio joj da tražim vlasnike kuće na kraju ulice. – Oh, nikada ih nismo stigli zapravo upoznati – odgovori ona. – Oni su se odselili u isto vrijeme kad smo se mi doselili. Samo smo ih jedanput sreli. – Sjećate li se ičega u vezi s njima? – Ma kakvi. Žena je bila stara. Čini mi se da se zvala Beth ili nešto slično. Sin joj je živio s njom. On je bio nekako stidljiv. Mi smo im se predstavili čim smo kupili kuću, ali se nismo mogli odmah useliti. Kuća je godinama bila prazna, pa joj je trebalo puno popravaka. Moj muž je sam napravio većinu toga. Redovito je pozdravljao staru gospođu dok je dolazio raditi na kući, ali tijekom zime je morao prekinuti s radovima, a kad se vratio da nastavi s poslom, njih više nije bilo. – Koliko je vremena otada prošlo? – Dakle, mi smo ovdje više od deset godina, a to se događalo odmah na početku. – Tko se sada brine za kuću? – Neki rođak. Koliko se meni čini, rekao je da je rođak, ili nećak. Staroj gospođi, Beth, zime su ovdje bile preoštre, rekao je, pa se preselila dolje, na Floridu. U Tampu, ako se dobro sjećam. On dođe nekoliko puta godišnje. Ponekad prespava, jer vidimo svjetlo upaljene lampe – tamo nema struje – ali se drži za sebe. Nama to ne smeta. Ovdje to nije neobično. – Rođak? Ne sin? – Ne, ali mu sliči. Kosa mu je jednako ošišana, nosi iste naočale, ali to nije njezin sin. Ja dobro pamtim lica. Imena ne tako dobro, ali lica nikada ne zaboravljam.
254
Zahvalio sam joj, no baš kad sam se spremao otići, pogled mi zapne za gomilu kolaca s urezanim oznakama koji su ležali pokraj vrata garaže. Bilo ih je različitih duljina, otprilike od jednog do dva metra. – Suprug mi je građevinar – objasni ona, pa doda: – Ubrzo se vraća kući – za slučaj da meni padne na um kakva nepodopština. – Znam da će čudno zvučati – odgovorim – ali ako nemate ništa protiv, bih li mogao posuditi jedan kolac na par minuta? Vratit ću vam ga. Zbunjeno me gledala. – A što će vam kolac? – Želim ispitati tlo. Još se više zbunila, ali je pristala na posudbu. Odabrao sam kolac koji je bio nešto duži od metra i uputio se natrag prema drugoj kući. Zahvaljujući obilnim kišama, tlo u blizini jezerca je omekšalo, no svejedno je bilo teško zatjerati drvenu motku u zemlju. Krenuo sam od hrpice razbijenih blokova i, korak po korak, počeo sondirati teren. Zabadao sam kolac što sam dublje mogao i pritom se nastojao držati zamišljene geometrijske mreže koju su činili kvadrati površine od približno dva kvadratna metra. Nakon pet minuta spustila se kiša, a nakon još pet minuta u dvorište je ušao kamionet. Na vratima mu je bilo otisnuto ime tvrtke: »Ron Carroll – samostalni građevinski poduzetnik«. Iz kamioneta iskorači krupan čovjek u žućkastosmeđim radnim čizmama, starim trapericama i crvenoj vjetrovki. – Bog daj! – pozdravi me. – Nemojte zamjeriti, ali moram vas pitati što radite. – Gospodine Carroll? – upitam, pokušavajući dobiti na vremenu dok sam i dalje zabadao kolac u blato. Kiša mi je curila niz leđa, odjeća mi se prilijepila uz tijelo, ali nisam imao nikakve namjere stati, osim ako me tkogod ne prisili. – Tako je. – Mislim da sam maloprije upoznao vašu suprugu. – Mislim da jeste. Rekla mi je da ste istražitelj i da ste joj spomenuli nešto o nekakvom ispitivanju tla. – Točno. Ja – Kolac udari u nešto tvrdo. Izvukao sam ga, malo se premjestio i ponovo ga zabio u zemlju. – Imate li još koji ovakav kolac otraga u kamionetu? – dosjetim se. Vjetar je puhao brzinom jamačno većom od šezdeset kilometara na sat, pa sam se već pomalo počinjao tresti. Velika oluja sa sjeveroistoka koju su najavili bila je od onih što znaju donijeti snijeg u planine, a kad bi se slabija stabla stala rušiti, katkad bi pokidala žice dalekovoda: u Gorhamu je ipak padala samo ledena kiša. Policajci će čitavu noć biti zauzeti prometnim nesrećama i prekidima u opskrbi električnom energijom, a to je za mene u neku ruku bilo dobro. Htio sam ustanoviti jesam li točno pogodio što leži zakopano meni pod nogama. 255
– Što ste našli? – upita Carroll. – Porazbijane betonske blokove. – Zašto bi netko zakapao betonske blokove? Prišao mi je pogrbljenih ramena po kojima je pljuštala kiša. Izvukao sam kolac i pomaknuo ga pedalj udesno. Zatjerao sam ga duboko bez problema. Zatim sam ga premjestio pola metra ulijevo. Ušao je u zemlju jedva pet centimetara i opet udario u tvrdu prepreku. – Zato jer je htio spriječiti da životinje iskopaju nešto zakopano – odgovorim. – Sjećate li se gospođe Lagenheimer? Vaša supruga ju je poznavala po imenu, Beth. – Aha, žena koja je živjela ovdje sa svojim sinom. Odselila se prije dosta godina. Oslonio sam se o kolac. Leđa su me boljela od guranja, dlanovi su mi bili raskrvavljeni. – Ne – rekao sam. – Ja mislim da nikada nije otišla odavde. Nakon što smo zajedničkim snagama prionuli na posao i iskoristili kolce s Carrollova kamioneta, nije nam trebalo dugo da omeđimo komadić zemlje ispod kojega se, bio sam uvjeren, nalazio grob. Iskolčili smo pravokutnik gotovo dva metra dug i šezdesetak centimetara širok. Kad smo završili, dao sam Carrollu svoju posjetnicu i obećao mu da ću se vratiti čim budem mogao. – Zar ne bismo morali pozvati policiju? – upita on. – Večeras ionako neće doći – ne po ovakvome vremenu. A čak i da dođu, ne bi mogli početi s iskopavanjem dok se opet ne razdani. Osim toga, tu možda i nema ničega osim razbijenih betonskih blokova. – Aha, mo’š mislit’. – Carroll nije baš zvučao kao da vjeruje mojim riječima. Jedva sam ga čuo od bujanja vjetra i pljuštanja kiše. – Gledajte, ja ću ih nazvati kad krenem natrag, dobro? – pokušao sam ga smekšati. Bio je zaista grdosija od čovjeka, pa ga nisam htio navesti da pokuša spriječiti moj odlazak. Doduše, to mu ne bi uspjelo, ali da je došlo do fizičkog obračuna nastradao bi jedan od nas, ili obojica. – Ne razumijem zašto ih jednostavno odmah ne nazovete? – nastavi on. – A možda biste trebali i ostati u blizini, znate? Ne čini mi se u redu s vaše strane da samo odete, ako ste u pravu i ako je tu zbilja zakopano nečije tijelo. Tijela, pomislio sam, ali nisam izgovorio. – Imate moju posjetnicu – rekao sam naglas. – Tko god ili što god tu leži, nikamo neće otići. – Zatim sam mu ispričao istinu, odnosno dio istine. – A mislim da znam tko je to učinio i želim mu vidjeti izraz lica kad mu kažem da sam bio ovdje. 256
Dok nam se kiša slijevala niz lica, Carroll me pažljivo promatrao tražeći nekakav znak da mu lažem, ali ga očito nije našao. – Ako se policija ne pojavi za jedan sat, sam ću ih nazvati – progovori naposljetku. Zahvalio sam mu. Pozvao me da dovezem auto pred njegovu kuću i dao mi ručnik kojim sam se obrisao i malu termos-bocu kave da me grije po putu. Ubrzo nakon što sam krenuo, nazvao sam Randalla Haighta. – Gospodine Haight, ovdje Charlie Parker. Nije zvučao baš sretno što me čuje. Nije me bilo briga. – O čemu se radi, gospodine Parker? Vi više ne radite za mene. – Tommy Morris – slagao sam. – Mislimo da će ubrzo nešto poduzeti. – Jesam li ja u opasnosti? – Ne znam, ali bih vas volio odvesti nekamo iz vaše kuće. Spremite nešto odjeće i ne mičite se dok ne dođem po vas, u redu? – Da, svakako – odgovori on, smjesta prikladno zanemarivši da me netom otpustio. – Koliko će vam trebati? Bio je iskreno uplašen. – Ne dugo. Stvarno, ne dugo. Morate biti oprezni kad lažete. Morate biti oprezni, jer ako vaše laži čuju bogovi podzemnoga svijeta mogli bi vam se narugati i pretvoriti ih u istinu.
257
XXXIV
B
io sam na pola sata od Pastor’s Baya kad me nazvao Angel. – Allan je opet u pokretu. – Ide kući? – Valjda. Prešao je dio puta, pa se zaustavio na benzinskoj postaji i nekome telefonirao. Sada sjedi u svom kamionetu i puši, ali ne kao da uživa u cigareti. Izgleda tako napeto da i mene čini nervoznim. Zašto bi netko tko ima mobitel telefonirao s govornice? – Zato što ne želi da itko zabilježi poziv. – Točno. – Zapiši vrijeme poziva i ostani uz njega. – Jesi li siguran? Što s Haightom? – Neće nikamo pobjeći prije nego što ja dođem k njemu. On misli da ga dolazim zaštititi. – A ne dolaziš? – Hoću samo porazgovarati s njime. Budem li trebao, držat ću pištolj uperen u njega, ali nadam se da do toga neće doći. Bio sam blizu odgonetke: postupno sam počeo shvaćati narav čovjeka koji je sebe nazivao Randall Haight. Bio sam uvjeren da je Marybeth Lagenheimer, majka Randalla Haighta, zakopana u svom dvorištu nadomak Gorhama u New Hampshireu. Premda nisam pouzdano znao, slutio sam da u grobu ima društvo. Onamo ju je zakopao čovjek koji stanuje u čistoj, urednoj, bezličnoj kući s ružnim slikama po zidovima. Napredovao je od ubojstva djeteta do ubojstva odrasle osobe. Slagao je laž na laž, identitet na identitet, i stvarao niz novih osoba a da se pritom nikada nije slomio i odao istinu o svojim prevarama. Tek je djelovanje izvanjske sile, to jest bezimena mučitelja, naposljetku dovelo u opasnost njegovu egzistenciju. On je bio ubojica koji je oduzeo najmanje dva života; premda razdvojene desetljećima, te su dvije smrti bile povezane krvlju što je strujala između jednog i drugog ubojstva. Pa ipak je Randall Haight – ili muškarac koji je tvrdio da je Randall Haight – imao alibi za vrijeme nestanka Anne Kore. Alibi mu je pružio načelnik Kurt Allan koji je, kako se činilo, i sam bio grabežljivi mužjak sa sklonošću prema vrlo mladim ženama. Ako su njih dvojica djelovala zajedno, onda je bilo logično da Allan osigura Haightu alibi. Ako pak nisu imali veze, onda sam jednostavno zamijenio tajnu sudbine Anne Kore (za koju nisam imao rješenje) drugom tajnom (za koju sam vjerovao da imam rješenje). 258
Cesta po kojoj sam vozio bila je mračna i prazna. Premda je kiša očigledno padala posvuda, oluja sa sjevera najjače je pogodila New Hampshire i dobar dio Vermonta. Na obalnom području Mainea nevrijeme se jedva osjetilo. Pastor’s Bay je bio normalno rasvijetljen, pa sam kroz prozore policijske uprave vidio ljude kako se kreću prostorijama. Winnebago u vlasništvu Državne policije još uvijek je stajao na parkiralištu, no kroz stakla nije dopiralo nikakvo svjetlo. Nije bilo traga ni velikim terenskim vozilima koja su Engel i njegovi agenti toliko voljeli. Randall Haight navukao je zavjese na prozorima dnevne sobe, ali se kroz jedan prorez vidio tračak svjetla. Provirio sam u kuću i ugledao ga kako sjedi za kuhinjskim stolom okrenut mi leđima. Pokraj njega su na podu stajale tri kartonske kutije složene jedna povrh druge. Pozvonio sam na ulaznim vratima. Držao sam pištolj uz bok, ali sam se okrenuo ustranu od vrata da ga Haight odmah ne opazi. – Tko je? – javi se on. – Tko je tamo? Vikao je iz dnevne sobe. U glasu sam mu čuo prizvuk straha. Upitao sam se ima li i on možda pištolj. – Ja sam, Charlie Parker, gospodine Haight! Koraci se približe vratima i začuje se zveckanje sigurnosnog lanca. Kad je otvorio vrata, primijetio sam da je praznih ruku i da u hodniku stoje dva kovčega. – Vidim da planirate putovanje – rekao sam. – I prije nego što ste vi nazvali shvatio sam da bi za mene bilo sigurnije na neko vrijeme otići iz grada. Namjeravao sam o tome obavijestiti policiju sutra ujutro. Rezervirao sam sobu u hotelu u Bar Harboru. Pripremio sam za policiju kopiju potvrde o rezervaciji. Uto ugleda pištolj u mojoj raci. – Gospodine Parker, jesam li u opasnosti? – Ne, Lonny. – Podignuo sam pištolj i uperio ga u njega. – A jesam li ja u opasnosti? Lonny Midas nije pokazao nikakvu reakciju. Nije ga obuzeo ni strah, ni gnjev. Izgledao je naprosto zbunjen. Zapravo mi se učinilo da ni on sam više ne zna tko je. – Bilo bi bolje da uđete – pozove me. – Držim da nemamo još puno vremena. Zakoračio je unatrag. Ušao sam u kuću i zatvorio vrata za sobom. – Zašto ste to rekli? – Ovo je znak. Vaš dolazak je znak. Ubrzo će doći oni drugi i onda će sve biti svršeno. Već je počelo. – Koji drugi, Lonny? On samo zatrese glavom. Oči su mu bile staklaste, a smiješio se poput osuđenika što je kroz prozorčić svoje ćelije načas vidio giljotinu i osjetio prvi dodir ludila koje će mu zamagliti strah i pomoći mu da lakše podnese kraj. Hodao 259
je natraške prema dnevnoj sobi uzdignutih ruku s dlanovima okrenutima nagore. Na sebi je imao čistu, besprijekorno izglačanu košulju i blijedoružičastu kravatu. Vidio sam da nije naoružan, ali sam ga svejedno prislonio uza zid i za svaku sigurnost pretresao ga s leđa. Nije se bunio. Samo je upitao: – Jeste li je vidjeli? – Koga? Annu Kore? Odmaknuo sam se, a on se polako okrenuo prema meni. – Vi joj se sviđate – nastavi kao da me nije čuo. – Bilo mi je jasno već prvi put kad ste došli ovamo. Poslije toga me samo još jednom posjetila, i ja sam shvatio. Je li otišla k vama? Je li me zato ostavila? – Nemam pojma o čemu govorite, Lonny. – Mislim da znate. Ne govorim o Anni. Nikada se nije ni radilo o Anni. Govorim o Selini Day. Hoćete li joj reći da mi je žao? – Ja mislim da biste vi trebali sjesti – rekao sam mu i dao mu na znanje da od mene neće čuti ništa čime bih potkrijepio bilo njegova uvjerenja, bilo strahove. – Nema veze – zaključi on. – Kad dođe, ja ću joj sam reći. Zapravo je oduvijek namjeravao ubiti Williama Lagenheimera. Izmišljao je svakojake razloge zbog kojih ga je navodno želio pronaći, ali je duboko u sebi znao kako će neizbježno završiti njihov sastanak. Za sve je bio kriv William: za godine provedene u zatvoru, za bol koju su mu drugi nanosili, za opsjednutost Selinom Day koja će se s vremenom pretvoriti u nešto drugo, složenije i neizrecivo (a to će se otkriti tek kasnije, nakon pronalaska njegova dnevnika). Za sve je bio kriv William koji je bio slab i nije znao držati jezik za zubima. William i Lonny su bili prijatelji, a prijatelji bi morali paziti jedan na drugoga. Prijatelji nisu odavali. Prijatelji su čuvali tajne. On je upozorio Williama na to čas prije nego što su svladali Selinu Day i počeli je pipati. – Ne smiješ nas odati, Williame. Što god se dogodilo, ne smiješ nas odati. – Katkad je zvao Williama »Billy« samo da ga iživcira, ali taj put nije. Trenutak je bio preozbiljan za takve stvari. Upravo su se spremali učiniti nešto Jako Loše. – Neću odati – rekao je William, a Lonny mu je želio vjerovati. Tako mu je silno želio vjerovati da je potisnuo sve svoje sumnje i pravio se da ne primjećuje kako ga William izbjegava pogledati ravno u oči. Usta su mu bila suha, krv mu je potmulo udarala u glavi. Gotovo da je osjećao djevojčicu ispod sebe, njezinu toplinu, njezin miris. Trebao je Williama da mu pomogne, da omogući izvršenje njihova nauma. Obojica su htjeli učiniti isto. Naravno da William nije tako rekao kad su ga natjerali u plač govoreći mu da će ga poslati u zatvor daleko od mamice na jako puno godina, da će ga poslati u zatvor daleko i smjestiti ga među odrasle muškarce, a ne želiš znati što će odrasli muškarci s tobom raditi. Sjećaš li se što si htio učiniti Selini Day, Bill? E, oni će to isto učiniti tebi, samo što će više boljeti. Radit će to opet i opet, dok bol ne postane tako jaka da ćeš poželjeti umrijeti. 260
Dozivat ćeš svoju mamicu, ali nje neće biti tamo da ti pomogne. Sada smo mi jedini koji ti možemo pomoći, Billy, i zato bi ti bilo bolje da nam počneš govoriti istinu, jer se nedaleko odavde nalazi tvoj prijatelj Lonny kojemu nudimo jednaku pogodbu, a onaj tko prvi prizna osvojit će utješnu nagradu. Pobrinut ćemo se za njega i vodit ćemo ga doktorima koji će mu pokušati pomoći da postane bolja osoba, a odrasli muškarci ga neće ni prstom pipnuti. Onoga drugoga, onoga koji ne progovori na vrijeme, njega ćemo baciti vukovima. To je pogodba. Tako se te stvari rješavaju. Dakle, bolje poeni govoriti prije nego što tvoj prijatelj progovori. No Lonny nije progovorio. Lonny nikada ništa nije odao. Sjedio je prekriženih ruku i nije plakao, čak ni onda kad ga je jedan od policajaca tako jako zveknuo u potiljak da mu se zacrnilo pred očima i ugrizao se za unutrašnju stranu obraza i morao je ispljunuti krv. Svaki put kad su ga pitali zašto je ubio djevojčicu, on bi samo zatresao glavom. Jedino što bi rekao bilo je da ništa nije učinio i da nema pojma o čemu oni govore. A dok bi to izgovarao znao je da u drugoj sobi postavljaju Williamu ista pitanja i usrdno se molio da William barem jednom bude jak, da održi obećanje i prešuti njihovu tajnu. Odbijao je pomisao na bilo kakav drugačiji ishod – kao da je čistom snagom volje, kojom je održavao sebe, mogao sačuvati Williama da se ne slomi. Ali William se slomio i zbog toga su okrivili Lonnyja za sve što se dogodilo. Zločesti dječak zaveo je na krivi put jadnog malog Williama Lagenheimera. Williamu je bilo iskreno žao zbog sudbine koja je snašla Selinu Day; on je pokušavao zaustaviti Lonnyja, ali Lonny je bio prejak za njega. Dakako, William nije rekao policiji da je i on pipao djevojčicu i da joj je, kad se počela bacakati i ritati, pritisnuo noge da ne zbaci Lonnyja. O, da, usput je plakao, ali mu Lonny nije morao ni reći da je uhvati. On je znao što treba. Svejedno je Lonny bio taj koji ju je zadavio, pa su Lonnyja opisivali kao vođu, začetnika, »alfu« (kako ga je nazvao jedan psihijatar). Kasnije je zbog toga onaj odrasli muškarac dobio priliku da se igra s Lonnyjem – baš kao što su mu bili obećali – premda nije stigao dugo uživati u igri. Djevojčica se za to pobrinula. Poslije izlaska iz zatvora nije mu bilo teško doznati gdje William živi. Uostalom, ni majka mu se nije pretjerano trudila zamesti vlastite tragove. Oduvijek je bila glupa krava, zaljubljena u svog sinčića. Zanimalo ju je jedino to kako će se opet brinuti za njega: kuhati mu, prati mu odjeću, paziti da ima čist krevet i sigurno boravište kad ga puste iz zatvora. Povjerila je nekim ljudima da joj šalju poštu u poštanski pretinac u Berlinu (kao da je tih petnaestak kilometara između pretinca i njezine kuće išta značilo) i pritom joj nije palo na pamet da bi mogla bespovratno upropastiti sve napore uložene u stvaranje novih identiteta za dvojicu mladića. Čak ni crnci više nisu spominjali ubojstvo Seline Day, niti su govorili o tome što će učiniti dječacima koji su je ubili. Ona je otišla na bolji svijet i skoro svi su je zaboravili. Samo što je dio Seline Day ostao – onaj gnjevni, osvetoljubivi dio – koji nije dao Lonnyju da je zaboravi. Ona ga je šapatom uvjeravala da ga čeka nedovršen 261
posao sa starim prijateljem, te bi ga trebao posjetiti kad opet bude slobodan čovjek. Zato je Lonny obavio nekoliko telefonskih poziva; nazvao je među ostalima i svog brata Jerryja, koji mu je ispričao sve što je znao o gospođi Lagenheimer. Naime, Jerry je bio prisiljen otići par puta u Drake Creek da sredi ostavštinu njihove majke, a ljudi su raspredali priče onako kako već znaju po malim mjestima. Lonny nije rekao Jerryju što namjerava učiniti i nije znao sluti li Jerry nešto. No ako je i imao sumnji, Jerry je bio prepametan da ga išta pita. Više nikada nisu razgovarali, i to je bila Lonnyjeva odluka. Tako mu je bilo lakše. On i William izišli su iz zatvora u razmaku od nekoliko mjeseci – William prvi, Lonny nakon njega. Lonny se bojao da će se William i njegova majka možda nekamo odseliti prije nego što on uspije doći do New Hampshirea. William je, međutim, patio od duboke depresije, a zahvaljujući lijekovima propisanima da mu pomognu u borbi protiv bolesti bio je još manje nego inače otporan na ljubav kojom ga je majka gušila. Lonny je pronašao Williama kako šeće po šumi kraj bijedne montažne kućice koju je njegova majka kupila – kupila! Bila je toliko blesava da nije unajmila stambeni prostor – kao da bi čovjek pušten iz zatvora u nepoznatoj mu državi želio ostati živjeti na par kilometara udaljenosti od svoje posljednje kaznionice. William je pak bio odviše izmožden i podložne naravi a da bi nakon izlaska na slobodu bilo što za sebe poduzeo. Nesposobni kakvi su bili, ostali bi živjeti na zemljanoj cesti uz smrdljivo jezerce dok jedno od njih, ili oboje, ne bi snašla smrt. Dakle, William je šetao s rukama u džepovima. Čitavo mu je tijelo bilo lagano pogureno jer je godinama pokušavao izbjeći pozornosti muških grabežljivaca pretvarajući se da je još manji i neugledniji no što je bio. Lonny mu je prišao odostraga, kad se William zaustavio i zagledao u svoj odraz u prljavom jezercu, te se Lonnyjev odraz malo-pomalo ukazao pokraj Williamova. Vrijeme koje su proveli iza rešetaka povećalo je, umjesto da ih izbriše, sličnosti koje su oduvijek postojale među njima. Obojica su se udebljali od loše zatvorske hrane, lica su im prerano ostarjela i imala su nezdravu boju. Lonny, čija je kosa bila svjetlija i duža, ipak se držao uspravnije od Williama. Osim toga, William je nosio naočale jeftinih metalnih okvira, zbog kojih je izgledao još tužnije i ranjivije. Nekoliko je trenutaka William nepomično zurio u dva odraza, kao da nije siguran gleda li u živo biće ili u prikazu koju je prizvao svojim bolesnim umom. Onda je lik izgovorio njegovo ime: kad ga je čuo, William je znao da je ono što vidi stvarno. Polako se okrenuo, i odjednom su opet imali četrnaest godina; William se vratio u staru ulogu podređenoga, ali mu se u držanju i govoru opažala rezignacija koje nekoć nije bilo. I on je, isto kao Lonny, sve vrijeme znao da će se njih dvojica ponovo sresti. Možda se zbog toga nije protivio majčinim manevrima i nije se ni pokušao odseliti daleko od zatvora. Čekao je: čekao je da dođe Lonny. – Kako si, Lonny? – progovori naposljetku. – Ja sam dobro. Ti, Williame? 262
– Valjda dobro. Kad si izišao? – Prije par tjedana. Lijepo je biti opet na slobodi, jel’da? – Aha. William trepne pa gurne naočale naviše, premda Lonny nije primijetio da su mu kliznule niz nos otkako su počeli razgovarati. Izgledalo je kao da ima nervni tik. Jezikom je prešao preko malog ožiljka na lijevoj strani gornje usne. Lonny ga je opazio: dok su se kao dječaci družili, tog ožiljka nije bilo na Williamovu licu. – Kako si me pronašao? – upita William. – Tvoja mama. Njezina pošta. Nije bilo teško. – Lijepo je ovdje. Mirno. Hoćeš ući u kuću, popiti sok ili nešto drugo? – Imaš nešto jače? – Ne, na lijekovima sam. Ne bih smio piti alkohol. A nije mi baš ni stalo do toga. Kad sam izišao, probao sam piti, ali mi se okus nije svidio. – Možda si probao krivu vrstu pića. – Bio je viski. Ne sjećam se imena. Otišao sam u neku birtiju. Mislio sam da se to mora napraviti, ono, kad iziđeš. Svi živi su pričali o tome kako će se napiti. Zvuči tako nedoraslo, pomisli Lonny. Kao da mu se svijest zamrznula u četrnaestoj godini, pa mu je tijelo ostarjelo a duh ostao isti. – To sam i ja napravio – reče. – Meni se okus činio sasvim dobar. Osim svega, uz piće sam došao i do pice. William se zacrveni. – Joj, Lonny! Daj, nemoj! Ti djetešce, pomisli Lonny. Ti slabašni dječačiću. – Kako te sada zovu, Williame? – Randall. Randall Haight. Nemam pojma zašto su odabrali to ime. Tako, dali su mi ga. A kako se ti zoveš? – Daniel Ross. Ni ja ne znam zašto. – To je dobro ime. – Da, u redu je. Idemo unutra, »Randalle«. Zima je. Rame uz rame odšetali su prema kući. – Mama je vani – stane objašnjavati William. – Svaki petak igra tombolu u Američkoj legiji66. Prije toga večera u restoranu i čita one svoje časopise. Nekoliko sam puta išao s njom, ali mi se čini da joj je draže kad je sama. – Stigli su nadomak kućice. – Čuo sam da su ti mama i tata umrli – nastavi William. – Žao mi je. – Aha. Šta se može. Lonny je zaostao par koraka. Nije mu se dalo o tome razgovarati. Umrli su, i završena priča. 66
Američka legija – organizacija američkih veterana iz II svjetskog rata. (Nap. prev.)
263
Unutrašnjost kuće vonjala je po vlažnoj odjeći i lošoj kuhinji. Dok je William izvadio iz hladnjaka dvije limenke Coca-Cole, Lonny je već pronašao bocu votke u jednom od kuhinjskih ormarića. – Zar nisi rekao da nemaš ništa jače? – Ali to je mamino! – cikne William zaprepašteno. – Neće se ljutiti – odgovori Lonny. – Hoće! To je njezino! Ona će primijetiti da je netko otpio iz boce! – Neće, Williame. Vjeruj mi. Ja ću s njom sve urediti. – Ne, ne smiješ biti ovdje kad se ona vrati! Njoj to neće biti drago. – A zašto? William stisne usta. Nije želio razglabati o toj temi. – Zato što sam ja onaj zločesti, je li tako? Zato što sam naveo njezinog sinčića da učini nešto loše? William je šutio kao zaliven, ali Lonny je znao da je u pravu. – Znam da ona to misli – nastavi Lonny. – Znam, zato jer svi to misle. Pronašao je dvije čaše, natočio u njih obilatu količinu votke i dodao CocaCole iz limenke. Pruži jednu čašu Williamu. – Uzmi. – Ne želim. – Uzmi, Williame, i pij. Vjeruj mi. Na kraju će ti biti lakše. William uzme čašu. Gucne piće, ali mu se okus nije svidio. Stane plakati. – Popij to, Williame. – Žao mi je, Lonny, strašno mi je žao. Lonny mu prisloni čašu uz usta i prisili ga da pije. Kad je čaša ostala prazna, ponovo je napuni. – Pij. – Neću više. – Daj. Za mene. Kucne svojom čašom o Williamovu i ispije je nadušak dugim gutljajima. William je već izgledao pomalo smušeno. Držao je čašu objema rukama i pio. Više se nije toliko grstio na piće, no i dalje je plakao. Iz nosa su mu kapali šmrklji a tanki curak pljuvačke visio mu je između usta i čaše. – Nisi smio progovoriti – nastavi Lonny. – Nipošto nisi smio progovoriti. William je samo zurio u pod, dok mu se tijelo trzalo od grčevitih jecaja. Lonny odloži svoju čašu u sudoper. Nije htio za sobom ostaviti nered. Zbog nereda bi ga vjerojatno lakše uhvatili. Izvadi uže iz džepa kaputa. Rekao je samome sebi da će mu uže poslužiti samo kako bi uplašio Williama, ili ga zavezao 264
bude li potrebno. Bila je to laž, tek jedna u dugom nizu laži koje će biti prisiljen izgovarati i s njima živjeti. – Žao mi je, Lonny – ponovi William: glas mu je u tom času drugačije zvučao. Jecanje je odjednom prestalo. – Ali i tebi bi trebalo biti žao zbog onoga što smo učinili Selini Day. Progutao je ostatak votke s Coca-Colom, okrenuo Lonnyju leđa i kleknuo na pod. Lonny je stajao kao skamenjen. Očekivao je barem objašnjenja, ih izlike, a ne glatku, kukavnu predaju. – Nemoj učiniti nažao mojoj mami – doda William. – Ona je fina žena. Tih nekoliko riječi probudilo je Lonnya iz obamrlosti i pokrenulo sve buduće događaje. Lonny je šutke prebacio uže preko Williamova vrata, koljenom mu pritisnuo leđa i polagano ga udavio. A kad je Williamova mama došla kući, i s njom je učinio isto. Te noći okončanje život Williama Lagenheimera, ali ne i Randalla Haighta. Čovjek koji je nekoć bio Lonny Midas, zatim nakratko Daniel Ross, i naposljetku Randall Haight, sjedne za kuhinjski stol i gurne naočale naviše, prema korijenu nosa. Zapravo mu uopće nisu trebale – u okvirima se nalazilo obično staklo – ali su, uz pripadajući tik, bile dio osobe koju je predstavljao. Vidio je kako William popravlja naočale i usvojio tu kretnju. Uostalom, nije se imao na bogzna što osloniti pri stvaranju lika, pa je dobro upamtio svaku sitnicu koju je mogao o Randallu Haightu. Vraški ga je boljelo kad se razrezao žiletom da dobije onaj ožiljak iznad usne. Sve ostalo je sam izmislio. – Za sve su okrivili Lonnyja – protisne. – William je bio nedužan, Lonny je bio kriv. Pretvoriti se u Williama izgledalo je kao savršeno rješenje. – Lonny, gdje je Anna Kore? – Već sam vam rekao: ne znam. Ni Selina nije znala. Da je Anna mrtva, Selina bi mi to bila rekla. Možda bi je čak bila dovela sa sobom da mi je pokaže. Mrtvi poznaju mrtve. No bila ona mrtva ili živa, ja nisam imao nikakve veze s njezinim nestankom. Uto začujem glas koji nije bio moj: – Ja ti ne vjerujem. – Pokušao sam se okrenuti, ali bio sam prespor. Dok sam ustajao krajičkom oka ugledao sam trojicu muškaraca, a sljedećeg časa glavu mi je proparala užasna bol. Nakon što sam primio još tri-četiri udarca, one ostale više nisam ni osjećao.
265
XXXV
K
urt Allan zaustavi kamionet odmah pokraj ulaza u zgradu policijske uprave, pa ugasi motor. Na parkiralištu je stajao Explorer – službeno vozilo uprave – što je značilo da se Ken Foster, Allanov stariji kolega, nalazi u zgradi. Koliko je poznavao Fostera, taj je po svoj prilici u jednoj ruci držao šalicu kave, a drugom prekopavao ured u potrazi za kakvim slatkim zalogajem. Allan je bio u pravu. Kad je ušao u sobu, Fosterova široka stražnjica bila je okrenuta prema vratima, a on je čeprkao po ormariću pokraj aparata za kavu. – Mirna večer? – upita Allan. – Gladna večer – odjekne Fosterov glas iz unutrašnjosti ormarića. – A državnjaci su nas opelješili. izgleda da su pojeli i žohare. – Zašto si nisi spakirao sendvič? – Spakirao sam si sendvič. I ostavio ga na kuhinjskom stolu. Allan je volio Fostera. Kvragu, Allan je zaposlio Fostera i pritom je valjda znao što radi. Premda nije bilo vjerojatno da će Foster u bližoj budućnosti riješiti koju značajnu zagonetku, bio je čestita i dobra srca. Nesposobnost za podnošenje bilo čijih gluposti uspijevao je uskladiti s obzirnim ponašanjem, i to bez ikakvih podlih smicalica. Ljudina izroni iz ormarića nakon bezuspješne pretrage i sjedne iza praznog prijemnog pulta. – Kasno je, a ti si još vani – primijeti. – U posljednje vrijeme teško mi se opustiti. – Aha, i meni isto. – Foster se igrao šalicom za kavu i gledao Allana kako skuplja papire iz svog pretinca. – Ostavio ti ih je detektiv Walsh – doda. Bio je to izvještaj o obradi tragova s omotnica koje su stizale na adresu Randalla Haighta. Koliko je Allan razumio, u izvještaju nije bilo ničega osobitoga: nisu pronađene ni vlasi, ni slina, ni DNK. Spominjala se, doduše, nekakva organska tvar, ali je analiza bila previše komplicirana, a Allan previše rastresen da bi se udubio u sadržaj. Uostalom, da se radilo o nečemu stvarno važnom, ionako bi ga netko bio nazvao. – Ima li išta? – upita Foster. – Ništa. – Šefe, misliš li ti da je mala još živa? Foster uru je prvi put postavio takvo pitanje. Allan je znao da on o tome razmišlja, jer su svi o tome razmišljali. Gospođu Shaye je zatekao kako na internetu pregledava novinske članke o djevojčicama koje su godinama i godinama smatrane nestalima, a onda su iznenada pronađene – poput djevojke iz 266
podruma u Austriji, ili djevojčice koja je živjela u skloništu sklepanom od šatora i dasaka u stražnjem dvorištu svojih otmičara. One su, međutim, spadale među iznimke, premda je ono što su proživljavale tijekom zatočeništva bilo nezamislivo. Daleko bi se najčešće na koncu otkrilo tek mrtvo tijelo otete djevojčice – i to samo ako bi otmičar bio nepažljiv, ili ako bi ga napustila sreća, ili ako bi mu se naprosto živo fućkalo hoće li za sobom ostaviti tragove. Oni pametni pobrinuli bi se za to da nitko nikada ne pronađe njihove žrtve. – Još je živa – odgovori Allan. – Živa je sve dok je ne pronađemo i vidimo da nije. Čuj, zašto ne odeš nešto pojesti? Kod Buddyja još uvijek poslužuju hranu, zar ne? – Da, nekakve čalabrčke. – Idi jesti. Ja ću čuvati ured. – Sigurno? – Ionako nemam pametnijega posla. Ovako se barem neću morati brinuti za tvoje slabačko tijelo. Foster se nije dalje opirao. Allan ga je gledao kako odlazi u automobilu. Kad je bio siguran da je Foster odmaknuo na sigurnu udaljenost, on provjeri koliko je sati. Mobitel mu dvaput zazvoni, prestane, pa opet dvaput zazvoni. Broj pozivatelja bio je blokiran i nije se vidio na zaslonu. Allan se zavali u stolicu. Počelo je. Angel i Louis nadgledali su zgradu policijske uprave iz mračne sporedne uličice koja je izlazila na Glavnu ulicu. Obojica su imali neugodan osjećaj u vezi s Allanom, no nisu bili sigurni što bi još mogli učiniti osim pratiti ga u stopu. Ako je Allan i oteo Annu Kore, nije je držao kod svoje kuće. U stanu njegove djevojke (pretraženom za vrijeme dok je Allan malo niže u ulici kupovao sladoled njoj i djetetu) također nije pronađen nikakav trag. Ukoliko je on bio umiješan u njezin nestanak, to je moglo značiti ili da Annu čuva netko treći, ili da je mrtva. Randall Haight je možda već imao rješenje zagonetke, ali Parker ih nije nazvao, a kad su ga pokušali dobiti na mobitel, nije im se javljao. – Što misliš? – upita Angel. – Mislim da će Allan ostati tamo dok se debeljko ne vrati – odgovori Louis. – Prikačili smo mu uređaj za praćenje. – Jesmo. – Dakle, ako se makne, znat ćemo kamo je otišao. – Hoćemo. – Ne bi škodilo da svratimo do Randalla Haighta, tek toliko da se uvjerimo je li sve kako treba. – Ne bi uopće škodilo. 267
Louis upali auto i napravi polukružni zaokret da izbjegne vožnju Glavnom ulicom. Uputili su se prema istoku. Kojih pola kilometra prije Haightove kuće opazili su skupinu lovaca kako pod okriljem mraka ulaze u šumu. Trojica od petorice muškaraca nosila su dvocijevke u rukama. Takav prizor nije bio neuobičajen tijekom sezone lova. Samo što je bila nedjelja, a u državi Maine lov je nedjeljom bio zakonom zabranjen. Ni u jednom trenutku nisam dokraja izgubio svijest. Razabirao sam zvuk pesnica koje udaraju po mesu, kratke odlomke pitanja i komadiće odgovora. Nakon nekog vremena uspio sam okrenuti glavu, no vid mi je bio zamućen, pa sam jedva razaznao lik Lonnyja Midasa koji je sjedio na stolici. Pouzdano sam vidio krv, jer su mu i lice i košulja bili umazani crvenom bojom. Kasnije me netko osovio na noge. Jedva sam stajao. Glava me luđački boljela, osjećao sam vrtoglavicu i mučninu. Činilo mi se da sam oglušio na desno uho. Ponovo sam spuznuo na pod. Netko me zgrabio za noge i stao me vući. Udario sam glavom o stepenicu na kuhinjskim vratima, a zatim mi se pod leđima našla vlažna trava; odozgo su me zvijezde hladno gledale kroz pukotine u oblacima. Trava se pretvorila u zemlju posutu lišćem, a granje ogoljela drveća ispresijecalo je nebo. Noćna hladnoća i vlaga donekle su raspršile maglu koja mi je zastirala um. Ležao sam na boku i gledao što se zbiva, nemoćan da spriječim tijek događaja. Lonny Midas je klečao na čistini. Lice mu je bilo pretvoreno u kašu. Nisam bio siguran može li više išta vidjeti. Iz usta mu je visio dugački curak krvi pomiješane sa slinom, a dah mu je zviždao kroz smrskani nos. Nad njim su stajala dvojica muškaraca – jedan mlad i crvenokos, drugi stariji, s dugom crnom kosom. Treći muškarac, od svojih šezdesetak godina, stajao je sa strane i promatrao ih. Bio je ćelav i zdepast. Palo mi je na pamet da bi to mogao biti Tommy Morris: vidio sam nekoliko njegovih slika iz mladih dana u dokumentima koje mi je poslao znanac iz Bostona. – Pitaj ga ponovo – procijedi najstariji od trojice. – Niš’ on ne zna, Tommy – reče tamnokosi. – Martine, rekao sam ti da ga ponovo pitaš. – Muškarac po imenu Martin sagne se i obrati se Lonnyju Midasu. – On sam’ ‘oće znat’ ‘di je curica. Reci mu i on će te pustit’. Lonny zatrese glavom, ali ne progovori. – Ovaj je u totalnoj komi – reče Martin, no Morris je šutio. Martin pokuša još jednom. – Ak’ znaš ‘di je, sam’ kimni glavom. Mi ćemo ti pomoć’ da se središ, i onda ćemo otić’ i nać’je. Tako će bit’ najbolje. Lonny samo opet zatrese glavom. 268
– Tommy, kunem ti se da niš’ ne zna. Da zna, već bi nam dosad rek’o. Ni ja ne b’ mog’o izdržat’ ovol’ko mučenja. – A što s njim? – upita Tommy pokazujući na mene. – Njega još nisi pitao što zna. – Pa on je privatni detektiv, Tommy. Nije on oteo tvoju nećakinju. – Možda zna gdje je ona. Tommy Morris je govorio nekako mehanički. Kad sam se kasnije toga prisjetio, zaključio sam da tada nije bio u stanju misliti ni o čemu osim o Anni Kore, jer je ona bila jedino što ga je još držalo na životu. – Tommy – započne Martin najljubaznije što je mogao – da on zna ‘di je mala, već bi rek’o drotovima. Čuo sam ja za tog tipa. Taj se ne zajebava. Crvenokosi mladić izvuče pištolj i uperi ga Lonnyju Midasu u potiljak. – Frankie – okrene se Martin prema njemu – šta to radiš? – On je ubio malu curicu – napola zajeca Frankie stisnuta grla. – To je bilo strašno davno – odvrati Martin. – On je to napravio dok je bio klinjo. – Nema veze – presiječe Frankie. – Niš’ to nema veze. Ja samo ‘oću da sve već je’nput završi. – Ima pravo – pristane Morris. – Ubij ga. Ubij ih obojicu. Martin izvuče pištolj ispod kaputa. Par časaka zamišljeno ga je gledao, a onda ga uperio u mladića po imenu Frankie. – Francis, spusti oružje. – Šta? – Spusti pištolj. Polagano. – Al’ on ubija djecu! On je obično smeće! Nikom’ neće falit’! Nikom’! Martin se malko pomakne, tako da mu i Frankie i Tommy Morris budu na nišanu. – Martine, o čemu se radi? – upita Tommy. – Gotovo je, Tommy, eto o čemu se radi. ja sam savezni agent. Tommy u prvi čas nije pokazao nikakvu reakciju. Zatim mu se licem polagano raširi smiješak. – Ne, nisi. – Francis, ozbiljno mislim. Spusti oružje. Tommy, ti drži ruke tako da ih mogu vidjeti. – Nisi ti nikakav savezni agent. Ti si jedan od nas. S nama si pio, s nama si mlatio ljude. I ubijao si za nas. – Nikada nisam nikoga ubio za tebe, Tommy. Svi oni ljudi koje si me poslao smaknuti – svi su nestali, ali ne onako kako si ti mislio. Čak su i Napierovi sada pod saveznom zaštitom. 269
– Hulahupke – umiješa se Frankie. Govorio je kao da se prisjeća sna. – Gospođa Napier. Ja sam mislio da s’ ti nju silovao, al’ kad smo joj mi ušli u kuću, ona nije nosila nikak’e hulahupke, a posije su na podu bile hulahupke. Ti nju nis’ ni tak’o. To je sve bila namještaljka. – Ja nisam silovatelj, Francis, a nisam ni ubojica, ali sada te posljednji put upozoravam. Spusti – Ali Frankie nije slušao. Podignuo je cijev pištolja s Lonnyjeve glave, na što ga je Martin dvaput pogodio u gornji dio tijela. – O, Isuse – izusti Tommy. Trenutak kasnije spazio sam neke ljude kako se kreću u mraku iza njega i pomislio: lovci odjeveni u sivo – ovdje nešto ne štima. Šuma je odjednom eksplodirala u unakrsnoj vatri. Hici su dopirali meni s leđa, zdesna i slijeva. Potrčao sam prema zaklonu teturajući poput pijanca. Kad mi je metak prozujao pokraj glave i zabio se u deblo iz kojega se razletjelo iverje i komadići kore, bacio sam se na tlo. Pričinilo mi se da čujem kako netko trči kroz obližnje grmlje, ali nisam jasno vidio tko je. Niti sam imao pištolj, niti sam bio u prilici doći do oružja. Šćućurio sam se iza jednog velikog drveta i pokrio se otpalom granom koju sam pokupio sa zemlje. I to je bilo – jedva – bolje od ničega. Nakon nekog vremena, koje mi se činilo dugim kao vječnost, pucnjava je prestala i začuo sam poznati glas kako me doziva. – Gotovo je – reče mi Angel. – Gotovo je. Odmah nakon prvog hica Lonny se svalio na tlo. U zatvoru je naučio da je, kad počne gužva, najbolje spustiti glavu čim niže, jer ćeš inače ostati bez nje. Dok se pucnjava nastavljala, on je puzao po blatu i otpalu lišću poput ranjene životinje, što je i bio; naposljetku je naišao na udubljenje u zemlji i ondje se uvukao. Oči su mu bile gotovo posve zatvorene od oteklina, ali je ipak vidio i – još važnije – čuo dovoljno dobro da se ukloni s vatrene linije. Na poprištu su prve metke ispalili ljudi u maskirnim odijelima. Onda su se iz šume pojavili, usput pucajući, crni muškarac i oniži bijeli muškarac, pod čijim su hicima pala tri lovca. Tada je Lonny pobjegao. Nije imao pojma tko puca na koga, i zašto. Znao je samo da se već nalazio na rubu ponora i da mu je upravo pružena prilika za spas. Kad je bio siguran da ga nitko ne primjećuje, iskrao se iz šume. Zvukovi paljbe postupno su slabili dok je trčao pod okriljem noći. Shvatio je da se zaputio prema istoku, dalje od svoje kuće i prema glavnoj cesti. Trebao je pomoć: oni su ga tipovi gadno izubijali. Nakon početne navale adrenalina, zahvaljujući kojoj se udaljio od pucnjave, usporio je korak; do svijesti mu je doprla strahovita bol u licu i u utrobi. Nešto su mu unutra slomili – možda koje rebro. Uspijevao se nekako zadržati u pokretu, premda je osjećao da ga snaga izdaje, pa je nastojao hodati čim pažljivije. Bojao se da, ako padne, više nikada neće ustati.
270
Došao je do ceste i skrenuo lijevo, prema gradu. U blizini se nalazilo nekoliko kuća. Njegovi najbliži susjedi, Rowleyevi, uvijek su držali svjetlo upaljeno cijelu noć: još malo pa će ga ugledati između drveća. Posrćući išao je dalje; desnu je ruku opružio i čvrsto pritisnuo ukoso preko trbuha, kao da tim položajem pokušava spriječiti fizički i mentalni raspad. Začuo je da se približava neko vozilo i, u smućenu stanju u kakvom je bio, probao odrediti s koje strane stiže. Ako je prilazilo odostraga, to su mogli biti muškarci koji su ga mučili i koji dolaze dovršiti posao. Ako je dolazilo iz grada, u vozilu je možda bio netko tko bi mu bio voljan pomoći. Utroba ga je sve jače boljela. Nisu mu bila slomljena samo rebra. Negdje u unutrašnjosti tijela probili su mu nešto mekano i od životne važnosti, iz čega se sadržaj izlijevao naokolo. Kad su svjetla obasjala drveće ispred njega, rasplakao se od olakšanja: dopirala su iz smjera Pastor’s Baya. Čim se kamionet pojavio iza zavoja, stao je mahati lijevom rukom da ga prizove, a vozač je odmah usporio. Lonny se pomaknuo uz rub ceste dok se vozilo zaustavljalo pokraj njega. Prepoznao je vozača i prije no što se prozor spustio. – O, hvala Bogu – zastenje Lonny. – Hvala Bogu da ste vi. Noćni zrak zatreperi ocrtavajući likove djevojčice i muškarca. Držali su se za ruke: lijevu ruku Seline Day čvrsto je obujmila desna ruka Williama Lagenheimera. Selina ispruži desnu ruku i dade Lonnyju znak da im se pridruži. On nije želio poći s njom. Znao je kamo će ga ona odvesti. Došlo je vrijeme da napuste ovaj svijet, svo troje. Upravo kad je htio izgovoriti svoje posljednje riječi, načelnik Allan ga ustrijeli u prsa. Mladić po imenu Frankie još nije bio mrtav. Ležao je na tlu dok je život istjecao iz njega u crvenim mjehurićima. Onaj dragi, Martin, klečao je kraj njega i nježno ga gladio po glavi. Zadnji izdisaji s mukom su se probijali iz Frankiejeva tijela; usta su mu se otvorila kao da želi nešto reći o prizoru koji je samo on vidio i pred kojim su mu se oči raširile od čuđenja čas prije nego što je život u njima zauvijek ugasnuo. Tommy Morris je poput vreće sjedio udno stabla; jedan mu je obraz bio priljubljen uz deblo, a drugi mu je raznio jedan od metaka koji su ga ubili. Nedaleko od njega ležala su još tri muškarca u lovačkim odijelima prekrivenima tamnim mrljama krvi i sjena ogoljelih krošnji. Četvrti je bio pogođen u utrobu i u noge. Imao je izgleda da preživi ukaže li mu se pomoć na vrijeme. Peti je pobjegao s poprišta, a Angel i Louis su ga pustili. Martin je bio ranjen. Lijeva ruka beživotno mu je visila niz tijelo: sačma iz dvocijevke smrskala mu je palčanu i lakatnu kost. Premda mu je lice bilo okamenjeno od tuge, nije zaplakao nad tijelom mladića kojega je ubio. Ustao je, i tek je tada prvi put pogledao Angela i Louisa. 271
– Oni su sa mnom – rekao sam mu. – Morat ćemo odgovoriti na neka pitanja – upozori Martin. – Njih dvojica neće – uzvratim. – Onda im reci da se izgube odavde. Toliko im dugujem, i ništa više. Angel i Louis su otišli bez riječi. Rubovi vidnog polja još su mi bili zamućeni, no ravnoteža mi se popravljala. Bol u uhu više nije bila toliko žestoka, pa sam mogao stajati gotov bez njihanja. – Koji me od vas tukao? – upitam. – Sva trojica. – A bogme si lijepo obradio i Lonnyja Midasa. – Učinio sam ono što sam morao. I mislio sam da se zove Randall Hight. – Randall Haight je mrtav. Čovjek po imenu Lonny Midas ubio ga je i zauzeo njegovo mjesto. – Zašto? – Zato što više nije htio biti onaj koji je bio. Zato što više nije znao tko je. – Pronaći će ga – reče on, i odmah se ispravi: – Pronaći ćemo ga. – Pod pretpostavkom da će ostati živ nakon onog premlaćivanja. – Učinio sam ono što sam morao – ponovi Martin. – Zbog čega? Zbog toga jer si mislio da je oteo djevojčicu, ili samo zato jer ti je Tommy Morris tako naredio? Razmišljao je o pitanju. Oči su mu bile bezizražajne. – Ne znam. – Je li Martin uopće tvoje pravo ime? – Je li to važno? Gledao sam ga kako uzima mobitel iz džepa i ukucava broj. – Idem potražiti Lonnyja – rekao sam mu. – Ne, ostani ovdje. – Idi dođavola – odgovorio sam i krenuo svojim putem. – Rekao sam ti da ostaneš ovdje. – Ton kojim mi se obratio natjerao me da se okrenem, Mobitel je – nespretno, zbog bolova – držao u lijevoj ruci, a u desnoj mu je bio pištolj. – Previše si vremena proveo u tami, Martine. Pištolj se zaljuljao, pa se spustio. – Ime mi nije Martin. – Baš me briga – odgovorio sam i prepustio ga sjenama. Pronašao sam Lonnyja Midasa u jarku pokraj ceste: drugo mrtvo tijelo na koje sam naišao. Najprije sam ugledao lovca koji je ranije pobjegao. Ležao je tek nekoliko metara od Midasa, na samom rubu šume. Lonny je bio ustrijeljen iz 272
neposredne blizine u srce, a lovac u prsa i u glavu. Nedaleko od lovčeva tijela na zemlji sam vidio jeftini Colt Commander od matiranog ugljičnog čelika. Lovac je svoj pištolj držao u ruci. Sjeo sam, naslonio leđa na hrapavu koru drveta i čekao zajedno s njima dok se s juga nisu pojavila svjetla.
273
V I u najgorim ljudima postoji trunka dobroga koja ih može uništiti. William Rose (1914. – 1987.)
274
XXXVI
P
roveo sam besanu noć u Policijskoj upravi Pastor’s Baya. Mjesni liječnik (stariji gospodin koji je izgledao kao da je diplomirao medicinu s Hipokratom osobno) na brzinu me pregledao i zaključio da sam pretrpio puknuće bubnjića i blagi potres mozga. Možda sam se trebao pobuniti protiv pridjeva »blagi«, ali mi se nije činilo vrijednim truda. Savjetovao mi je da još neko vrijeme ne spavam, no budući da je bilo postavljeno mnoštvo pitanja na koja je odgovor mogla dati tek šačica živih ljudi, spavanje ionako nije dolazilo u obzir. Noć se već pretvorila u jutro, a pitanja su i dalje stizala. Na neka od njih sam znao odgovor, na neka nisam. Tu i tamo sam naprosto lagao. Čim se razdanilo, državna policija New Hampshirea počela je s iskapanjem u dvorištu nekadašnje kuće Randalla Haighta. Došli su na poziv Rona Carrolla, a ja sam im potvrdio pojedinosti u vezi s mojim posjetom Gorhamu dok sam se istodobno pokušavao snaći u pitanjima o potpuno drugoj skupini mrtvaca. Nije im trebalo dugo da dopru do betonskih blokova ispod kojih su se nalazili Randall Haight i njegova majka. Raspadanje tijela u hladnoj i vlažnoj zemlji bilo je usporeno zbog saponifikacije. Kad su otkriveni, posmrtni ostaci bili su presvučeni slojem grobnog voska – adipocere – koji nastaje od tjelesnih bjelančevina i masti. Izgledali su poput kukaca učahurenih u kukuljicu koje je netko zamrznuo. Zatim su stigli sudski dokumenti iz Sjeverne Dakote, pa su svi primijetili kako su William Lagenheimer i Lonny Midas još u dječačkoj dobi sličili jedan drugome. Nisam uspio doznati pravo ime FBI-jeva čovjeka kojega su Tommy Morris i njegovi kompanjoni poznavali pod imenom Martin Dempsey. U roku od par sati nestao je iz Pastor’s Baya, a u kasnijim izvještajima ga se spominjalo jedino kao »prikrivenog operativca«. Ostavio me da se izvlačim iz još veće hrpe laži. Walshu sam rekao da nemam pojma tko su bila dvojica muškaraca koji su se umiješali u okršaj i spasili Dempseya od ljudi Owenyja Farrella. U sveopćoj zbrci oko netom završenih događaja i oko svega što se dalje zbivalo, to mu se valjda nije ni činilo važnim. S druge strane, bilo je moguće da Engel (koji bi se svako toliko pojavio, neko vrijeme slušao razgovor, pa se opet izgubio) već zna ili naslućuje odgovor na to pitanje, ali je zaključio da bi istina samo zakomplicirala ionako neugodnu situaciju. Dempsey je ostao živ jedino zahvaljujući Louisovoj i Angelovoj intervenciji, a jedino što je moglo do kraja zagorčati Engelov trenutačno neveseo život bilo bi tijelo mrtvog agenta FBI-ja u Pastor’s Bayu.
275
Naposljetku je postavljanje pitanja privremeno obustavljeno. Liječnik se vratio i ponovo me pregledao. Dao mi je još tableta protiv bolova i priopćio mi da, po njegovu mišljenju, nadalje smijem spavati bez bojazni. Rekao sam mu da bih ja tako i tako otišao na spavanje, smatrao on to uputnim ili ne, jer više nisam u stanju biti budan, a ako se više nikada i ne probudim, ne bi mi bilo žao. Da Engel nije ušao za njim u sobu bio bih se istoga časa sklupčao nasred poda s jaknom ispod glave. Umjesto toga sam izvukao iz sebe zadnji trunak energije da uzmognem zadržati bistru glavu. Engel je imao izmožden izraz čovjeka koji je malo predugo zadržavao svoje vrijednosnice te na koncu gledao kako im vrijednost strmoglavce pada baš u trenutku kad se ponadao da će ih unovčiti. Preostao mu je samo stari papir. Tommy Morris je bio mrtav, a s njim je umrlo i sve što je znao. Engelov prikriveni agent ispao je iz igre i k tome ga je čekalo dugotrajno razdoblje liječenja. Da me glava nije onako strašno boljela, bio bih se umalo sažalio nad Engelom, no istini za volju taj je prikriveni agent i bio jedan od razloga moje glavobolje. Budući da njega nije bilo u blizini, sa zadovoljstvom sam prebacio krivicu na Engelova leđa. – Koji grozomorni nered će sada trebati počistiti! – započnem. – Imam već puno iskustva – odgovori on, pa nadoda: – Sretan si što si ostao živ. – I ja imam već puno iskustva. Engel izvadi notes iz džepa i otvori ga na čistoj stranici. Pokraj notesa položi na stol zlatno naliv-pero. – Obavio sam početni razgovor radi prikupljanja podataka od Martina Dempseya – napomene. – Nadam se da si mu oduzeo pištolj. Čini mi se da nije baš siguran kuda ga treba uperiti. – Dugo je živio u najvećoj tajnosti. Da bi u tom poslu bio dobar, moraš potpuno podrediti svoju osobnost novom identitetu. Kojiput zna biti teško iznova je pronaći, ali sam siguran da će on uspjeti. – Je li to dio tvog govora za tiskovnu konferenciju? Zvuči dovoljno šuplje. – Kad god poželiš možeš tužiti saveznu vladu zbog povreda koje si pretrpio. – Dodat ću te povrede na popis. FBI mi ionako već duguje obitelj. Uz kretnju koja je vjerojatno trebala pokazati kajanje, Engel zatvori notes a da nije zapisao ni riječi. – U samom sukobu poginulo je šest ljudi: petorica na licu mjesta i još jedan putem do bolnice. Dempsey je ubio Francisa Ryana prije nego što je počela ozbiljna pucnjava i, po vlastitim riječima, smrtno ranio jednoga od napadača, Ti nisi imao oružje. Tommy Morris pao je od ruke Farrellovih ubojica. Dakle, za trojicu ne znamo tko ih je ubio. Dempsey mi je rekao da nikoga nije jasno vidio, ali je primijetio kako se šumom kreću nekakvi likovi za koje dakle možemo pretpostaviti da su posmicali preostale strijelce. Imaš li tome što dodati? 276
– Ništa osim izraza zahvalnosti sudionicima. – I mislio sam si da ćeš to reći. Poruči svojim unajmljenim revolverašima da se neko vrijeme ne pojavljuju u ovoj državi. Također bih im savjetovao da se klone lokala u Dorchesteru, Somervilleu i Charlestonu. Nikad ne znaš kojim se putem vijesti šire nakon ovakvih događaja. – Što nas dovodi do zanimljiva pitanja – nadovežem se. – Kako je Tommy Morris doznao za Randalla Haighta – odnosno, po novome, za Tonnyja Midasa? Netko mu je prenio kratki sadržaj onog razgovora iz ureda odvjetnice, jer inače on i tvoj smućeni operativac ne bi izmrcvarili Haighta u stolici. Jeste li vi za to odgovorni? Je li to bila proračunata igra smišljena kako bi Tommy još više vjerovao Dempseyu? – Nismo bili mi. – Jesi li siguran? – Nemam ti razloga lagati. Operacija je završena. – Nije dovoljno uvjerljivo. Netko od prisutnih u onoj sobi se izbrbljao. Slučajno ili namjerno, informacije o ispovijesti Randalla Haighta prenesene su Morrisu. Ja to nisam učinio. Nije ni Aimee. Znači, morao je biti netko s tvoje strane: jedan od policajaca ih agenata, ili netko tko je kasnije doznao o čemu se tamo govorilo. – Odgovor bi mogao iskrsnuti u sljedećoj fazi istrage, u kojoj se postavlja drugo pitanje: Tko je ubio Midasa i posljednjeg revolveraša? Obojica su ustrijeljeni iz istog oružja ostavljenog na mjestu zločina. Radi se o neregistriranom oružju, no mi ćemo na tom pištolju provesti balističko vještačenje da vidimo je li kad ranije korišten. Moram te upitati: Jesu li tvoji sumnjivi anđeli u to umiješani? – Ne. – Oni ti ne bi lagali? – Ne, ne bi. Osim toga, baš ne vole ostavljati pištolje da leže naokolo. Kako god okreneš, oružje je dokaz. – Možda je Farrell za svaki slučaj poslao pojačanje. Malo ćemo se raspitati. Zasad stvari stoje tako da se operacija započeta prije pola desetljeća pretvorila u prah i pepeo: godine truda utrošene ni za što. Da ti nisi izigravao vuka samotnjaka, možda smo mogli na vrijeme doći do Lonnyja Midasa i iskoristiti ga kao mamac. Mogli smo dočekati Morrisa kad se pojavio. – Zaboravljaš da ste vi čitavo vrijeme imali agenta na terenu. Čini mi se malo prestrogim svaljivati krivicu na moja leđa, a Dempseyjeva je jedina dužnost bila da podigne slušalicu i nazove vas. – Morris mu sve do zadnjeg časa nije ništa rekao o ovome. – Možda mu ipak nije bezgranično vjerovao. – Nikada nećemo doznati. 277
– Točno. A Anne Kore još nema. Nju si zaboravio spomenuti, jer ti ona zapravo nije ni bila najveća briga, zar ne? – Pretražit ćemo kuću i okućnicu Randalla Haighta – pardon, kuću i okućnicu Lonnyja Midasa – zbog svega što smo o njemu doznali. Možda je imao pomagača. To je u ovom trenutku najbolji trag koji imamo. – Allan mu je pružio alibi – podsjetim ga. – Znam. Imaš li ikakva razloga za sumnju u njegov iskaz? Dohvatio sam svoj mobitel, otvorio spremljene poruke i pokazao Engelu anonimne dojave o načelniku Allanu. On ih je pročitao i vratio mi mobitel. – Zašto nisi ovo ranije spomenuo? – Zato što nastojim biti oprezan čim se radi o mogućim klevetama. Volim istražiti ima li u njima istine prije nego što odlučim razglasiti njihov sadržaj. – I što si otkrio? – Načelnik Allan ima djevojku u Lincolnvilleu. Djevojka je veoma mlada i ima dijete. Ako je Allan otac djeteta, znači da je ona jedva dosegnula minimalnu zakonsku dob u trenutku kad je zatrudnjela. A ako je s njim imala spolne odnose neko vrijeme prije začeća – kraće ili dulje, svejedno – onda je sigurno bila maloljetna. – Kada si sve to otkrio? – Tek jučer, ali jučerašnji je dan obilovao otkrićima za sve nas. – Znaš li kako se djevojka zove? Izdiktirao sam mu ime, zajedno s adresom i brojem registarskih pločica automobila. – Dakle, po tvom je mišljenju načelnik Allan muškarac sa sklonošću prema vrlo mladim ženama, u gradiću iz kojega je nestala vrlo mlada žena? – To je mišljenje osobe koja mi je slala poruke. – Stvarno si pun iznenađenja, zar ne? Porazgovarat ćemo s Allanom. Pribavit ćemo i nalog za pretragu njegove kuće. – Ona nije u njegovoj kući. Engel podigne obrvu u znak čuđenja. – Sumnjivi anđeli – objasnim mu. – Ako ju je Allan oteo, drži je negdje drugdje. Kratko je razmišljao. – U redu. Kad se već rješavaš tereta tajni, imaš li još nešto? – Još jednu stvar: Allan je jučer u 20 sati i 34 minute telefonirao s govornice na benzinskoj postaji u Glavnoj ulici u Lincolnvilleu. – Točno prije nego što je gomila naoružanih ljudi nahrupila u Pastor’s Bay – primijeti Engel. – Bilo bi zanimljivo doznati koga je zvao. 278
– Zar ne bi? Znaš, da si bio ustrajan, da si imao samodiscipline i volje da ukrotiš svoj ego, od tebe bi bio dobar policajac. Umjesto toga, ti si plaćenik koji prešućuje informacije i stvara krive prosudbe. Uto je u sobu ušla žena konjskog lica u modroj FBI-jevoj vjetrovki; iza nje se s pištoljem za pojasom navirivao mlađi muškarac, koji je izgledao poput učenika otmjene privatne srednje škole. Engel im kimne i ustane. Pogleda prema meni, pa prezrivo iskrivi usta. – Trebao bi otići dok još možeš, gospodine Parker, prije nego što nekome padne na pamet da te uhapsi. Nisi se baš lijepo ponio u svemu ovome. Nitko se od nas nije lijepo ponio, ali ti zbilja nisi učinio ništa da popraviš svoju reputaciju. Nisam mu proturječio.
279
XXXVIII
N
ačelnik Allan nestao je bez traga. Mobitel mu je zvonio unedogled, a kad su mu Engel, Gordon Walsh i dva državna policajca pokucali na vrata, nisu ga zatekli kod kuće. Ni kamionet mu nije bio parkiran na kolnom prilazu, pa su broj registarskih pločica i opis vozila dojavljeni mjesnoj i državnoj policiji, policiji u susjednim saveznim državama, graničnoj patroli te kanadskoj policiji. Walsh je, u pratnji državne policajke po imenu Abelena Forbes, posjetio stambenu zgradu u Lincoinvilleu. Mary Ellen Schrock je priznala da se sastaje s Allanom. Walshu i Forbesovoj je najprije rekla da joj je bilo osamnaest, a potom – nakon što je malo razmislila – sedamnaest godina kad se s njim upustila u seksualni odnos. Forbesova ju je pitala je li sigurna u svoju izjavu; ona je rekla da jest, ali su i policajka i Walsh bili uvjereni da djevojka laže. Mary Ellen se, međutim, čvrsto držala svoje priče: Allan je zaustavio automobil u kojem se ona vozila na suvozačkom mjestu. Vozač je bio njezin prijatelj koji je imao dvadeset i dvije godine, čime je neznatno prelazio zakonsku starosnu granicu u odnosu na nju. Allan ga je pustio uz opomenu i ponudio joj da je odveze kući. Premda se nije mogla sjetiti datuma toga navodnog događaja, navela je da su tjedan kasnije započeli vezu. Kad su je upitali zna li išta o ikakvim sličnim Allanovim vezama (bilo tada, bilo ranije), uznemirila se i rekla da ne zna. Ponovo su bili sigurni da laže. Kad su je upitali je li joj Allan ikada spominjao Annu Kore, rekla im je da odu. Na izlasku joj je Forbesova savjetovala da nađe nekoga tko će joj čuvati dijete, jer će se Walsh i ona vratiti s nalogom za uhićenje i odvesti je u Gray na ispitivanje. Walsh je odigrao ulogu dobrog policajca: vidio je da je Mary Ellen mlada djevojka koja bolje reagira na muške službene osobe, a osobito na starije muškarce. Rekao joj je da je ne namjeravaju uvući u nikakve nevolje, nego samo žele porazgovarati s Allanom, te da im mora reći ako joj se javio. Podsjetio ju je na otetu djevojčicu koja možda upravo tog trenutka trpi teške muke, vjerojatno silno prestrašena i u smrtnoj opasnosti. Zamolio ju je da im pomogne kako god može. Mary Ellen se rasplakala. Na kraju krajeva, i ona je sama bila tek malo starija od djeteta. Ispričala im je kako se Allan, kad ju je posjećivao, kojiput služio njezinim mobitelom i za primanje i za obavljanje poziva, ali bi uvijek izbrisao brojeve prije nego što bi joj vratio mobitel. Ona nije imala internetski pristup svom računu, jer je po potrebi jednostavno nadoplaćivala bon u gotovini. Čim je rekla da je Allan dan ranije koristio mobitel, Walsh je od njezine telekomunikacijske tvrtke zatražio i dobio dopuštenje za pregled ispisa poziva. Budući da su agenti FBI-ja mogli brže od bilo koga izvući i obraditi bitne 280
informacije, Forbesova je u vezi s ispisom poziva telefonirala Engelu; za to je vrijeme Walsh u kuhinjici pripremio kavu. Dok su sjedili na neudobnim naslonjačima, pili jeftinu kavu i gledali u gole zidove musavog, mračnog stana, beba je počela plakati. Prestala je tek kad se Walsh s njom malo prošetao i začas mu je zaspala u naručju. Mary Ellen Schrock naposljetku je priznala da joj je bilo petnaest godina kad je prvi put spavala s Allanom. Oba broja koja je Allan zvao, i s kojih je primao pozive (uključujući posljednji poziv s benzinske postaje prethodne večeri), povezana su s mobitelima za jednokratnu upotrebu. Mobiteli su kupljeni u Massachusettsu, odnosno Rhode Islandu, ali nisu bili bačeni nakon obavljenih razgovora. Jedan je pronađen u džepu Tommyja Morrisa, a drugi u automobilu kojim su se lažni lovci, dovezli do Pastor’s Baya. Allan, dakle, nije samo prodao čovjeka za kojega je mislio da je Randall Haight: prodao je i Tommyja Morrisa njegovim neprijateljima. Stambena zgrada u Lincolnvilleu donedavna je bila vlasništvo registrirane ali neaktivne tvrtke iz Bostona – UIPC Strategies, d.o.o. Zgradu je održavala tvrtka za upravljanje nekretninama sa sjedištem u Belfastu. U međuvremenu su djelatnici tvrtke iz Belfasta, koja se i dalje brinula o zgradi, obavijestili državnu policiju o tome da je prije tri mjeseca banka iz Bostona prodala dotičnu zgradu zato što joj je tvrtka-vlasnica – UIPC – prestala otplaćivati zajam. A UIPC je zapravo bila fasadna tvrtka za Morrissova ulaganja u nekretnine. Trag je postajao sve jasniji: Allan je nekoć u Bostonu bio jedan od Morrisovih plaćenih policajaca, te je ostao s njim u vezi i nakon preseljenja u Maine. Pazio je na Morrisovu sestru koja se od njega otuđila, dojavljivao mu informacije koje su mu mogle biti korisne, te mu po potrebi olakšavao promet droge, oružja i druge krijumčarene robe. Sve u svemu, vjerojatno je bila upravo Morrisova zamisao da se Allan zaposli u Pastor’s Bayu. Zauzvrat je Morris Allanu plaćao naknadu i kasnije je njegovoj djevojci i djetetu ustupio stambeni prostor. No kako su se Morrisovi problemi gomilali, tako je dotok gotovine za Allana presušio, a ni njegova nova obitelj više nije mogla stanovati besplatno, ili uz minimalnu stanarinu, na Morrisov račun. Nestanak Anne Kore pružio je Allanu priliku da nekako unovči glavu Tommyja Morrisa. Najprije ga je navabio u Pastor’s Bay, iskoristivši Randalla Haighta kao mamac za stupicu, a zatim je obavijestio družinu Owenyja Farrella o tome gdje mogu pronaći Morrisa. Smjesta je zatražen sudski nalog za pregled ispisa poziva na Allanovu mobitelu. Prethodne večeri je, kratko nakon 21 sat, primio poziv s dotada nepoznatog broja. Foster, policajac iz Pastor’s Baya koji je te večeri bio na službenoj dužnosti, potvrdio je da Allana nije bilo u postaji kad se on vratio u 21 i 10. Mobitel s kojega je Allan primio poziv nije pronađen, ali je postupkom triangulacije područje odakle je poziv upućen suženo na šumu pokraj kuće Lonnyja Midasa. Pokušaji da se Allanu uđe u trag uz pomoć signala s njegova 281
mobitela pokazali su se bezuspješnima, kao i s mobitelom Anne Kore. Ako je Allan još uopće imao kod sebe mobitel, jamačno ga je isključio i izvadio mu bateriju. Allanov kamionet nisu pronašli ni državni policajci, ni savezni agenti, nego šesnaestogodišnji mladac i njegova petnaestogodišnja djevojka. Njih dvoje su se vozili prema vidikovcu na obali zvanom Frever’s Point, s namjerom da promatraju zalazak sunca i uživaju u zajedničkim romantičnim trenucima. Dok su se približavali vidikovcu u šumi su primijetili vozilo te su se odlučili vratiti i potražiti neko skrovitije mjesto gdje ih nitko neće gledati kako razmjenjuju nježnosti. Dečko je vidio da su vozačeva vrata otvorena. Zabrinuo se, otišao izbliza pogledati o čemu se radi, i s gotovo potpunom sigurnošću prepoznao kamionet načelnika Allana. Budući da su se po Pastor’s Bayu i okolici već počele širiti glasine o načelnikovu nestanku, mladac je nazvao broj hitnih službi. Kad su državni policajci i savezni agenti stigli, u pretincu ispred suvozačkog sjedala pronašli su dva mobitela: Allanov i onaj s kojega je primio poziv iz šume. Isprva su zaključili da je Allan pobjegao, no nakon što su ispod rezervne gume izvadili 10 000 dolara u novčanicama od 20 i 50 dolara, počeli su se predomišljati. Osim novca i mobitela, u kamionetu su otkrili košulju, suknju i donje rublje Anne Kore; sva je odjeća bila svježe oprana i zavezana u plavoj plastičnoj vrećici.
282
XXXVIII
P
ropustio sam opću strku koja je nastala nakon pronalaska Allanova kamioneta. Čim su mi Engel i Walsh sporazumno dopustili da odem iz policijske postaje (ali ne i iz Pastor’s Baya), uputio sam se u zabrinjavajuće neupadljivo svratište pokraj Glavne ulice kojim su upravljale blizanke neodređene dobi, i unajmio sobu. Nisam bio u stanju voziti. Premda su mučnina i vrtoglavica gotovo posve nestale, još sam osjećao bol u uhu zbog napuknuta bubnjića. Bio sam iscrpljen i mučila me jaka glavobolja. Kad sam u odjeći skorenoj od sasušena blata stao na prag svratišta, očekivao sam ljubaznu preporuku da nađem neki motel u kojem je koješta dopušteno, ili da prespavam u svom automobilu. Umjesto toga vrata su mi otvorile dvije sestre odjevene u potpuno jednake blijedoplave haljine, i odvele me u najveću sobu »zato što ima kupaonicu«. Pokazale su mi kupaći ogrtač u ormaru i rekle mi da ostavim prljavu odjeću u vreći pred vratima. Upitale su me želim li štogod pojesti, ili popiti šalicu kave, ali ja sam samo htio spavati. Iskazivale su mi pažnju bez smiješka, na praktičan način, što je njihovu prijaznost činilo upravo dirljivom. Spavao sam od podneva do poslije 16 sati. Kad sam se probudio, na mobitelu su me dočekale tri poruke. Prva je bila od Angela koji me vrlo uvijeno, ne spominjući ničija imena, upozorio da nisu uspjeli skinuti uređaj za praćenje s Allanova kamioneta prije nego što su otišli iz grada, te da bih možda ja bio voljan pozabaviti se rješavanjem tog problema. Napomenuo mi je i da provjerim elektroničku poštu. Drugu poruku ostavio mi je odvjetnik Dennyja Krausa: obavijestio me da je sudac maloprije proglasio Dennyja neuračunljivim – dakle, nesposobnim za suđenje – i to na temelju Dennyjeva prijedloga za rješenje cjelokupnog pitanja ubojstva Philipa Espvalla. – Gledajte – Denny je ujutro rekao sucu s izrazom najbistrije razboritosti na licu – ja ću lijepo nabaviti drugog psa... Treća poruka, koja je donekle umanjila blagotvorni učinak odmora, stigla je od Gordona Walsha, s naredbom da ga smjesta nazovem, ili se pripremim na vrlo ozbiljne posljedice. Budući da mi nije ostavio mnogo izbora, utipkao sam njegov broj i pustio da se na mene izlije bujica gnjeva. Osim što mi je izdijelio sva pogrdna imena pod kapom nebeskom, ukratko mi je prepričao razgovor s Allanovom djevojkom i rekao mi da je pronađen Allanov kamionet, zajedno s novcem i odjećom sličnom onoj koju je Anna Kore nosila kad je nestala. Policajci su daljnju istragu privremeno utemeljili na pretpostavci da je Allan (osim što je prevario Tommy]a Morrisa i prodao ga neprijateljima) pružio lažni alibi Lonnyju Midasu. Njih su dvojica u tajnom dosluhu oteli Annu Kore, a s obzirom na to da 283
Tommy Morris nije uspio obaviti posao umjesto njega, Allan je postao i glavni sumnjivac za Midasovo ubojstvo. Smaknuo je Midasa da prikrije tragove, te zatim za svaku sigurnost ubio i posljednjeg preživjelog revolveraša iz grupe Owenyja Farrella. Kamionet je već bio u postupku forenzičke obrade: pretraže li ga zbilja temeljito pronaći će uređaj za praćenje, poslije čega će mi neugodnosti koje su me već snašle izgledati zanemarive u usporedbi sa sranjem koje me tek čekalo. Napomenuo je da forenzičari također skidaju otiske prstiju iz Midasove i Allanove kuće. Nakon što me još par puta nazvao seronjom i pizdom, Walsh me obavijestio i o tome kako je gospođa Shaye priznala da je poslala niz anonimnih poruka o Allanu na moj mobitel. Ispričala je policajcima da je već dulje vrijeme znala za njegovu vezu sa Schrockovom, jer je prisluškivala razgovore između Allana i njegove tadašnje žene, a kasnije između Allana i djevojke. Rekla je da, doduše, nije izravno povezala Allana s nestankom Anne Kore, ali da misli kako on nije podoban za sudjelovanje u istrazi, a još manje za položaj načelnika policije. Moj dolazak joj se učinio zgodnom prilikom da nekoga upozori na neprilično ponašanje svog šefa, pa je tu priliku spremno iskoristila. Ispričala se zbog smetnji koje je usput prouzročila i zbog toga što nije odmah bila otvorenija prema istražiteljima. Ponudila je ostavku na svoje mjesto u policijskoj upravi, no ponuda je otklonjena, barem za trajanja istrage Annina slučaja. Walsh me još jednom nazvao idiotom, za slučaj da ga dotada nisam pažljivo slušao, i upozorio me da ne smijem otići iz Pastor’s Baya dok on ne nađe vremena da me još malo ispsuje uživo i razmisli o tome hoće li mi trajno oduzeti dozvolu za rad. – Kretenčino – rekao je naposljetku i poklopio slušalicu. Čak i nakon čitava razgovora koji se vodio u sličnom tonu, uspio je tu zadnju pogrdu izgovoriti tako da zvuči svježe. Pred vratima sobe dočekala me košara u kojoj je bila moja odjeća, čista i izglačana, te dvije svježe pogačice od dizanog tijesta zamotane u salvetu. Ponovo sam se istuširao i pojeo jednu pogačicu dok sam se oblačio. Uključio sam prijenosno računalo, ali je pristup internetu u svratištu bio zaštićen lozinkom. Kad sam sišao u prizemlje, nigdje nije bilo nikoga, pa sam ostavio cedulju s porukom da se još ne odjavljujem i zaključao za sobom ulazna vrata drugim ključem koji je visio na privjesku s brojem sobe. Kamioni televizijskih postaja – ne samo lokalnih – potpuno su zakrčili Glavnu ulicu, a parkiralište ispred općinske zgrade bilo je pretrpano službenim vozilima. Danny je još uvijek stajao iza šanka u »Posvećenom tlu«. Puštao je glazbu s posljednjeg CD-a Roxy Musica, zbog čega bi bilo primjerenije da je na sebi imao smoking s razvezanom leptir-mašnom, umjesto majice kratkih rukava na kojoj je bila otisnuta originalna naslovnica Fahrenheita 451 Raya Bradburyja. – Ne izgledate baš super – oslovi me. 284
– U ovom slučaju izgled ne vara. Mogu li provjeriti poštu na računalu? – Samo izvolite. Upravo se spremam zatvoriti, ali se vi ne morate žuriti. Moram još dosta toga obaviti, tako da ću visiti ovdje još neko vrijeme. Sjeo sam za stol u uglu. Danny mi bez pitanja donese kavu. – Kuća časti – pripomene. – Čujem da ste bili upetljani u sinoćnje događaje. – Tako je. – Još uvijek ni traga Anni Kore? – Koliko ja znam, ne. – Kažu da ju je možda oteo načelnik Allan. – To je u vijestima? – Ne gledam vijesti, al’ kad ljudi o nečemu pričaju, onda će to uskoro bit’ u vijestima. Zaključao je prednja vrata, okrenuo pločicu na stranu gdje piše ZATVORENO, i počeo čistiti iza šanka. Pregledao sam internetske stanice s lokalnim vijestima: na svima je bila objavljena Allanova fotografija. Službeno je proglašen osumnjičenikom u slučaju nestanka Anne Kore, uz brojna nagađanja o tome da je možda počinio samoubojstvo ili namjestio da izgleda kao da se ubio. Otvorio sam stranicu sa svojom poštom. Preko Yahooa mi je stigla poruka s Angelovom prepoznatljivom oznakom »777« na privremenoj adresi. Poslao mi je novi broj mobitela i dvije riječi: »nužno zlo«. Nazvao sam ga sa svog mobitela. Nisam se bojao da će itko uz pomoć broja uspjeti doći do Angela i Louisa. Taj će mobitel do večeri već biti rastavljen u sto komada. – Si skinuo uređaj s kamioneta? – upita. – Si vidio vijesti? – Zato smo i zabrinuti. Šteta. Bio je to krasan komad opreme. Izbrisat ćemo sve i očistiti tragove. – Najprije mi pošalji zapis Allanovog kretanja – odgovorim. Satelitski navigacijski sustav automatski je bilježio put kojim se kreće praćeno vozilo. Vrijeme kretanja također se bilježilo, tako da je bilo moguće odrediti koliko se dugo osoba zadržala na određenom mjestu. – Ako nabave nalog za tvoj kompjutor, to će se računati kao priznavanje krivice. Bez tog zapisa imaš mogućnost poricanja. – Svejedno ga pošalji. Tu sam mogućnost profućkao već odavno. Nakon petnaestak minuta zapis s uređaja za praćenje stigao je u obliku niza zemljopisnih karata. Angel je odvojio svaku Allanovu vožnju u zaseban dokument s ubilježenim datumima i vremenima. Put kojim se kretao bio je prikazan kao crvena linija na karti. Ako ništa drugo, zapis je potvrđivao da je Allan ubio Lonnyja Midasa i nepoznatog kriminalca. Vidjelo se da je otišao iz zgrade Policijske uprave Pastor’s 285
Baya u 21.08 i odvezao se do mjesta na kojem su kasnije pronađena tijela. Zatim se uputio u okolicu grada, gdje je čekao da se digne uzbuna. Allanova posljednja vožnja, na koju je krenuo iste večeri malo prije 23 sata, vodila je od općinske zgrade u Pastor’s Bayu prema zapadnom izlazu iz grada, iako se njegova kuća nalazi na jugu, iza nasipa s cestom. Prema zabilješci, kamionet se zaustavio na cesti Red Leaf i ondje ostao dva sata prije nego što se uputio na jugoistok, do posljednjeg počivališta pokraj Freyer’s Pointa. Otvorio sam stranice telefonskog imenika i potražio imena pretplatnika na cesti Red Leaf. Dobio sam tri imena, od kojih su mi dva bila nepoznata, a treće poznato. Kliknuo sam na ime, pogledao kućni broj i otvorio Googleov program za određivanje zemljopisnog položaja dotične adrese. Kad sam dobio prikaz, usporedio sam ga s točkom na kojoj je Allanov kamionet stajao dva sata. Mjesta na kartama su se poklapala. Allan se na svojoj posljednjoj vožnji zaustavio pred kućom Ruth i Patricka Shayea.
286
XXXIX
D
rvored visokih breza, grana ogoljelih od jesenskih vjetrova, odvajao je dom Shayeovih od ceste. Bila je to prostrana trokatnica, nedavno (vjerojatno proteklog ljeta) oličena prljavobijelom bojom. Na svim prozorskim pragovima stajali su drveni sandučići s ukrasnim grmolikim biljkama otpornima na hladnoću, a vrt je bio zasađen zimskim cvijećem i trajnicama: crvenim sjevernoameričkim lobelijama i kokotićima, gavezom i poslušnicama. Na travnjaku su se vidjeli tragovi krpanja, ali razlika između stare i nove trave ionako se brzo izgubi. Rubovi gredica bili su označeni u bijelo obojenim ciglama, a kolni prilaz posut svježim šljunkom. Sve je djelovalo vrlo ljupko i uredno: zbog takve se kuće susjedi osjećaju ponukani da se potrude oko svojih domova i ne dopuste da im dvorišta izgledaju zapušteno. Prije nego što sam otišao iz Pastor’s Baya, provjerio sam jesu li gospođa Shaye i njezin sin još uvijek u općinskoj zgradi. Oboje su bili tamo: Patricka sam vidio na parkiralištu, a gospođa Shaye je radila iza prijemnog pulta. Putem sam nazvao Walsha, no telefon mu je nekoliko puta zazvonio pa se prebacio na govornu poštu. Zaključio sam da se nije htio javiti kad je vidio broj. Ostavio sam mu poruku, rekao mu što sam doznao (da se Allan zaustavio kod Shayeovih sat prije nego što je nestao) i isključio zvuk na mobitelu. Dok sam slušao samoga sebe kako naglas izgovaram novosti za Walsha, pomislio sam da se ne mora nužno raditi ni o čemu važnom. Bilo je mnogo razloga zbog kojih je Allan možda posjetio Shayeove. Nakon svega što se dogodilo večer prije, valjda su svi osjećali potrebu da s nekim o tome popričaju. Ipak, dva sata je mnogo, osobito uzme li se u obzir da je u isto vrijeme gomila mrtvih tijela bila na putu prema uredu sudskog medicinara u Augusti. Parkirao sam auto na cesti, ispod drveća, umjesto da se dovezeni ravno pred ulaz. Iz kuće se ništa nije čulo kad sam, uz glasnu škripu šljunka pod cipelama, ušao u prazno prednje dvorište. Nisam pozvonio na vratima, nego sam krenuo nalijevo, uskim puteljkom koji je vodio između visoke zelene živice i bočne strane kuće. Na tom su zidu bila dva prozora – dnevnog boravka i kuhinje – kroz koje nisam nikoga vidio. Crvena vrata na puteljku priječila su prilaz stražnjem dvorištu. Bila su zatvorena, ali ne i zaključana. Okrenuo sam kvaku i lagano ih otvorio. Stražnje dvorište izgledalo je potpuno različito od prednjega. Ondje nije bilo trave, a prostor ispred kuhinje bio je nemarno popločan kvadratima od grubog betona, na kojima su stajale dvije željezne vrtne stolice i željezni stol s kojih se požutjela boja ljuštila i otkrivala tamnosivi metal. Odmah iza betonskih ploča tlo je bilo golo, blatnjavo i puno rupa u kojima su blistale lokve kišnice pomiješane 287
s motornim uljem što se prelijevalo na površini vode kao male, prljave duge. Dva automobila i kamionet u različitim stadijima raspadnutosti stajala su ispod iskrivljena krova dugačke prizemnice koja je služila kao garaža. Prljavština i zapuštenost zahvatile su i čitav stražnji zid kuće, koji nije bio oličen zajedno s pročeljem i bočnim stranama i s kojeg su se krpe bijele boje ljuštile poput bolesne kože. Svi su prozori bili zastrti zavjesama osim kuhinjskoga, kroz koji se vidio sudoper zatrpan visokom hrpom prljava posuđa. Preko dvorišta su u svim smjerovima bili razapeti konopci za sušenje rublja s kojih su visile plahte brižljivo namještene tako da se ne vuku po blatu i blago se njihale na povjetarcu. Bezuspješno sam pokušao otvoriti kuhinjska vrata. Premda je u kući vladala posvemašnja tišina, ustručavao sam se proizvesti bilo kakav nepotreban zvuk – kao da bih, poput lika iz drevne bajke, svojom neopreznošću mogao probuditi neko uspavano nadnaravno biće. Krenuo sam prema garaži, usput izbjegavajući lokve. Garaža je zapravo tvorila stražnji zid okućnice. Gusta živica protezala se s obiju strana dvorišta tik do garaže i već je pružala grane tražeći uporište na njenim zidovima. Dva automobila bila su razmjerno nova, ili sam barem primijetio da se s njih još mogu poskidati dijelovi koji nešto vrijede, ali kamionet je bio prava olupina. Prednje staklo je nedostajalo, stakla na vratima porazbijana. Poklopac motora bio je podignut, pa se vidjelo da je najveći dio motora zahrđao, te da onih dijelova koji nisu zahrđali uglavnom nema. Odostraga je imao ulubljeni metalni pokrov, a bio je parkiran tako da mu je stražnji kraj bio priljubljen uza zid. Ipak su mu gume začudo bile napunjene zrakom, a na betonskom podu vidjeli su se tragovi nedavnog pomicanja. Nekoć je garaža možda služila kao staja za domaće životinje: naime, tri su vozila međusobno bila odvojena drvenim pregradama, premda su odjeljci izgledali preveliki i za krupnu stoku. Htio sam pobliže pogledati stražnji zid, da vidim ima li na njemu tragova uklanjanja pregrada zbog proširivanja odjeljaka. Provukao sam se pokraj kamioneta i zapeo jaknom o zahrđali metal i raspucalo drvo. Čak i prije nego što sam se približio zidu, uočio sam da je noviji od ostatka građevine. U nekom je trenutku sigurno bio popravljen ili zamijenjen. Izišao sam u dvorište i pokušao odmjeriti udaljenost između unutarnjeg zida i vanjskih zidova. Premda mi je zbog kuta gledanja bilo teže procijeniti, učinilo mi se da s dimenzijama nešto nije u redu. Iza novog zida bilo je prostora. Taj prostor je bio tijesan, vjerojatno jedva dovoljan da se čovjek okrene, ali je bio tamo. Opet sam pažljivo pregledao kamionet i otkrio da mu je ručna kočnica podignuta. Upravo kad sam otvarao vrata da je spustim, opazio sam krajičkom oka nešto ružičasto na podu iza prednjeg lijevog kotača. Bio je to komadić staklene vune koja se koristi u građevinarstvu kao zvučni i toplinski izolator. Izvukao sam iz džepa malu Maglite svjetiljku i uperio je prvo u pod pa u stražnji dio kamioneta. Tamo je bilo još staklene vune uvijene u bale; na svim se omotima isticala oznaka visokog koeficijenta toplinske vodljivosti. Viši koeficijent značio 288
je veću moć izolacije, a vrsta koju sam pronašao imala je gotovo najviši mogući koeficijent. Spustio sam ručnu kočnicu i gurnuo kamionet naprijed. Bio je težak, ali se lako kretao zahvaljujući gumama. Pomaknuo sam ga oko dva metra, podignuo ručnu kočnicu i vratio se do stražnjeg zida. Čelična vrata, niti metar široka, bila su majstorski obojena i ugrađena na mjestu gdje se kamionet oslanjao o zid, te ih je bilo skoro jednako teško razlikovati od okolnih cigli kao stare i nove komade travnjaka u prednjem dvorištu. Na polovici visine vrata s lijeve je strane bila umetnuta pločica. Ispod pločice koju sam nekako uspio podići nalazila se kvaka. Ključa nije bilo. Nije bio ni potreban. Kome bi palo na pamet da iz čista mira miče raspadnuti kamionet koji stoji u ruševnoj staji? Čim sam otvorio vrata ugledao sam ljestve prislonjene uz unutrašnji zid. Pokraj ljestvi je u pod bio uglavljen čelični poklopac sličnih dimenzija kao vrata u zidu. Bio je učvršćen samo teškim lancem i lokotom. S druge strane poklopca vidio sam dva mala otvora za zračenje. Veći otvor na krovu propuštao je svjetlo i zrak. – Hej! – povikao sam. – Da li me itko čuje? Nakon par sekundi odnekud ispod mojih nogu dopre prigušeni ženski glas. – Čujem vas! Molim vas, pomozite mi! Molim vas! Kleknuo sam pored otvora. – Anna? – Da, ja sam Anna! Ja sam Anna! – Zovem se Charlie Parker. Ja sam privatni istražitelj. Izvući ću te odavde, u redu? – Da! Nemojte me ostaviti! Molim vas, nemojte me ostaviti! – Neću! Samo moram potražiti nešto da razbijem lanac. Neću otići bez tebe, obećavam. Samo trenutak! – Brzo, samo brzo! Vratio sam se u garažu, našao željeznu polugu i bacio se na posao. Trebalo mi je nekoliko minuta, no naposljetku sam slomio lanac i otvorio poklopac. Ćelija je bila oko dva metra duboka i kvadratnog oblika. Anna Kore je bila prikovana lancem uz istočni zid. Tlo ispod nje bilo je prekriveno prozirnom plastičnom folijom, u kutu je stajalo vjedro za obavljanje nužde. Bila je odjevena u tenisice, prevelike traperice i muški džemper; gornji dio tijela je zamotala u vuneni pokrivač, jer su hladnoća i vlaga prodirale u ćeliju unatoč slojevima staklene vune postavljene na zidove i na pod ispod plastičnog pokrova. Imala je malu baterijsku svjetiljku, a oko nje su bili rasuti razni časopisi i džepne knjige. Podignula je ruke prema meni. – Izvucite me! Okrenuo sam se da dohvatim ljestve i u taj mah začuo izvana zvuk vozila koje se približava. Zatim se motor ugasio i opet je zavladala tišina. 289
– Što je? – poviče djevojčica. – Zašto ne dolazite po mene? Vratio sam se do ruba otvora. – Anna, moraš biti tiho. Mislim da su se vratili. Ona zacvili od straha. – Ne, nemojte ići! Uzmite ljestve! To će ići začas! Molim vas! Ako odete, nećete se vratiti i ja ću ostati ovdje! Nisam mogao ostati. Oni su dolazili. Čim sam se odmaknuo od otvora, Anna Kore stane vrištati. Dok je vrisak navirao iz podzemlja i odbijao se od zidova, učinio sam nešto zbog čega mi je prepuklo srce: zatvorio sam joj poklopac nad glavom. Vrištanje je postalo prigušeno, a kad sam ušao nazad u garažu više je uopće nisam čuo. Vjetrić se pojačao, plahte su se nadimale i lepršale, pa nisam jasno vidio dvorište. Ponadao sam se da je povratak gospođe Shaye ili njezina sina slučajan, no dok sam prolazio kroz vrata opazio sam mali bežični senzor pokraj donje šarke. Ja sam ga aktivirao kad sam otvorio vrata. Senzor je vjerojatno odaslao signal (na jedan ili na oba njihova mobitela) i upozorio ih da je netko u njihovoj garaži. Upravo sam se došuljao do podignuta poklopca na kamionetu kad se začuo prvi pucanj koji je probio rupu kroz plahtu na sušilu i izrešetao sačmom zid meni slijeva. Drugi pucanj pogodio je poklopac i izbio šipku koja ga je držala. Primijetio sam muški lik u radnim hlačama s naramenicama kako se kreće među plahtama, a načas sam uspio vidjeti i lice Pata Shayea dok je repetirao dvocijevku i nišanio za treći hitac. Bacio sam se na zemlju i počeo pucati. Metak je pogodio Shayea u desno bedro. Posrnuo je i zapleo se u plahtu, tako da sam vidio obris njegova tijela priljubljena uz platno. Ponovo sam zapucao, a na bijeloj se pozadini rascvjetala crvena mrlja. Treći hitac oborio ga je na koljena: povukao je plahtu za sobom i, dok se rušio na tlo, omotao je oko sebe kao mrtvački pokrov. Sačmarica je ležala u lokvi pokraj njega, on se nemoćno pokušavao izvući iz plahte, krv i masna voda širile su se bjelinom platna. Čuo sam ženu kako vrišti. Gospođa Shaye pojavila se iza kuće, a onda sam je izgubio iz vida među uzbibanim plahtama. Kao u filmu koji se prikazuje na pokvarenom projektoru gledao sam kadar isprekidan treptajima bjeline: ona hoda od ugla do sredine dvorišta, načas zastaje pri pogledu na sina koji se migolji u svojoj čahuri, i zatim – još jedan bijeli bljesak, još jedan prekid – poseže za dvocijevkom. Nisam joj dao nikakav znak upozorenja. Metak je udario u kuću iza nje, no kad sam htio opet zapucati pištolj mi se zaglavio, a ona tek što nije dohvatila pušku. Već sam se ogledao tražeći zaklon, kadli se iza kuće pojavi Gordon Walsh s uperenim pištoljem. – Policija! – poviče on. – Ruke uvis! Gospođa Shaye se zaustavi kao ukopana. Podigne ruke i skljoka se na koljena, ne pokazujući više nikakvo zanimanje za oružje. Krenula je na koljenima preko dvorišta i dovukla se, pedalj po pedalj, do svog umirućeg sina. Obgrlila ga
290
je i držala ga u naručju dok je podrhtavao u samrtnoj muci. Walsh je nije pokušao zaustaviti. Počela je plakati tek kad joj se sin prestao micati. Walsh je pazio na gospođu Shaye, a ja sam podignuo poklopac i spustio ljestve u ćeliju. Budući da je gospođa Shaye klimanjem glave potvrdila da su i ona i sin imali ključeve za sve brave, uzeo sam njezin komplet ključeva i Annu oslobodio lanca. Popela se iz rupe, žmirkajući izronila na danje svjetlo koje je već pomalo blijedilo, i smjesta se ustremila na gospođu Shaye. Prije nego što smo je Walsh i ja stigli odvući, lijevom rukom istrgnula joj je pramen kose, a desnom joj urezala četiri usporedne crte po obrazu. Dok sam vodio Annu kroz dvorište, pogled joj je pao na umotano tijelo Patricka Shayea. – Je li mrtav? – upita. – Da. Nato mi je nešto rekla, ali nisam razumio ni riječi. – Što si rekla? – Nemojte je ostaviti ondje dolje – ponovi ona. – Drugu djevojčicu. Molim vas, nemojte je ostaviti ondje dolje. – Koju drugu djevojčicu? – Ona je u rupi. Vidjela sam njezine kosti. Gospođa Shaye na to nije rekla ništa: šutjela je sve dok nisu došli i odveli je.
291
XL
N
a kraju smo sastavili cijelu priču, nadopunivši ono što smo znali onime što nam je ispripovjedila Anna Kore. Njezin dio priče temeljio se na slučajno uhvaćenim riječima, nehotičnim rečenicama, i na riječima koje joj je Pat Shaye šaptao dok bi je dirao tijekom noćnih posjeta. Oteo ju je s parkirališta ispred trgovačkog centra: bilo je to tipično situacijsko kazneno djelo, čije je izvršenje olakšala činjenica što je poznavala počinitelja. Majka mu je spremno osigurala alibi još na početku, kad je policija ispitivala sve i svakoga. No, prema Anninim riječima, majka je bila bijesna na njega. Te prve noći držali su je u kući, pa ih je čula kako se svađaju. – Ne možeš srati po vlastitom kućnom pragu! – rekla je gospođa Shaye svom sinu. – Ljudi će postavljati pitanja! Svi će je tražiti! Ali Pata je preplavila želja zato što je ona druga djevojčica umrla. Anna nije doznala kako se zvala, niti odakle je bila. Znala je jedino da su je dugo imali: čitavu godinu, možda i malo dulje. Tako su oni funkcionirali – tako je to funkcioniralo, jer je Pat Shave imao određene potrebe. Pat Shaye je volio male djevojčice, i zato je njegova majka smislila rješenje: nemoj zlostavljati djevojčice u velikom broju, jer će te naposljetku uloviti. Umjesto toga uzmi samo jednu, koristi se njome dok ne postane prestara za tvoj ukus, a onda nađi drugu. A što s onom djevojčicom koja je previše ostarila? Ha, s njom učiniš isto što bi učinio s bilo kojom stvari koju treba zamijeniti jer je prestara. Baciš je, ili je zakopaš. Samo što je ta djevojčica umrla prije vremena. Anna nije znala kako, ni zašto. Gospođa Shaye je savjetovala sinu da se na neko vrijeme primiri, da se posluži pornografijom ili kakvim drugim prikladnim sredstvom. Bojala se da ne stvore uzorak, da ne ostave trag koji će biti moguće pratiti. Zato su uvijek i držali djevojčice tako dugo. Ali Pat je ugledao Annu Kore i želja se pretvorila u djelovanje. Toliko su velike bile njegove potrebe, toliko velike. Pokušao ju je silovati već te prve noći, ali ona se borila kao mahnita. Tako se bespoštedno borila da ga je ozlijedila, i to gadno ozlijedila. Tome ju je naučila njezina majka, koja je nekoć živjela okružena nasilnim muškarcima. Rekla joj je da – ako ikada do toga dođe – mora biti nezamislivo okrutna i nemilosrdna. Oči su najbolje, upozorila ju je. Nastoj oslijepiti napadača. No Anna nije uspjela doći do Patovih očiju, pa se ustremila na sljedeću najbolju stvar. Zgrabila ga je za testise, zavrnula ih i zarila u njih nokte: povrijedila ga je tako da je ostao zgrčen, vrišteći u najgorim mukama. Majka mu je morala pomoći da iziđe iz sobe, a Annu 292
su za kaznu smjestili u rupu, tamo dolje gdje je ležala mrtva djevojčica. Rupa već neko vrijeme nije bila u upotrebi i izolacija je bila loša, ali oni su joj htjeli dati do znanja da je pogriješila, te da pogreške za sobom povlače posljedice. I tako se Pat Shaye bacio na popravljanje izolacije, a dok je radio, pričao joj je o stvarima koje će joj činiti čim se oporavi, o tome kako će je danima silovati čim mu bol umine, i kako će je možda silovati do smrti i onda naći drugu djevojčicu, jer će uvijek biti novih djevojčica. Onda se nešto dogodilo. Kad ju je Pat onoga posljednjeg dana sišao nahraniti, djelovao je zabrinuto. Unatoč tome, smogao je snage da je barem još malo muči. – Umalo si bila spašena, slatkice – rekao joj je. – Došao je načelnik Allan i našao sam ga kako njuška naokolo. Da se nisam vratio na vrijeme, eh, tko zna? Možda bi već bila vani. Tako blizu, ha, slatkice? Tako blizu! U drugu ruku, moguće je da bi nam se načelnik pridružio, jer i on voli mlade cure. Kako god bilo, nikada nećemo doznati. Stajao je iznad nje i dodirivao se. – Skoro sam ozdravio – pohvalio se. – Još jedan dan i bit ću kao nov; a onda ćemo se moći bolje upoznati. Nažalost, to neće dugo potrajati. Postala si nezgodno opterećenje, pa ću se morati pobrinuti da bude posebno dok traje. A što je dovelo Allana do kuće Shayeovih? Mrvice dokaza. Mrvice u doslovnom smislu riječi. U dvjema omotnicama od onih što ih je Randall Haight primio bili su pronađeni tragovi mrvica nekakvih kolačića, kojih je bilo i na ljepilu uz rub preklopa. Na posljednjoj stranici izvještaja, koju je Allan valjda pročitao nakon što je ubijanje te večeri već odavna završilo, spominjali su se kolačići ili nekakvo sasušeno slatko tijesto kao mogući izvor organske tvari u omotnicama. Bez vlasi, bez stanica kože, bez sline, bez DNK: Pat Shaye je naprosto bio lakomi dječak koji je grickao mamine kolačiće dok je radio. Allan nije došao kod Shayeovih u potrazi za Annom Kore; doduše, možda se ponadao da bi onaj koji je slao Randallu Haightu slike obnažene djece i vrata štagljeva mogao biti odgovoran i za otmicu. Možda se, pak, zbog sumnjivih mrvica njegova dugo potiskivana sumnja u vezi s Patom Shayeom pretvorila u čvršće uvjerenje: konačno, njih su dvojica u neku ruku imala sličan ukus. Dakle, otišao je do kuće Shayeovih, a budući da je bio bistar čovjek, možda je zavirio u napušteni kamionet, opazio napuhane gume i tragove iza njih, pa se zamislio. Tada ga je Pat Shaye zatekao i kasnije zakopao njegove posmrtne ostatke u plitki grob. Posljednji komad slagalice sjeo je na mjesto kasnije, kad je započela ozbiljna istraga Shayeovih. Oni su, kako se pokazalo, bili svojevrsni nomadi. Nastojali su ne boraviti na jednom mjestu dulje od tri-četiri godine, pa nisu ni trebali otimati više od jedne djevojčice na određenom zemljopisnom području, zbog čega je bilo vrlo teško povezati s njima slučajeve nestalih djevojčica. S vremena na vrijeme su mijenjali imena: gospođa Shaye koristila je svoje djevojačko prezime Handley, a Patrick bi se služio svojim drugim imenom David, imali su svaki po nekoliko 293
osobnih identifikacijskih brojeva koji su pripadali različitim identitetima. Te je brojeve još trebalo istražiti, u slučaju da Shayeovi, kao mjeru zaštite, tijekom godina nisu ubijali samo djevojčice, već i odrasle osobe. Naposljetku su stigli u Pastor’s Bay i ustanovili da im se sviđa zabačen položaj gradića, ali da će zato morati biti spremni hvatati žrtve po široj okolici. U jednom je razdoblju gospođa Shave (tada kao Ruthie Handley) honorarno radila za trgovce nekretninama i vodila kupce u razgledavanje kuća. Među tim trgovcima bio je i onaj koji je prodao kuću majci Williama Lagenheimera. Prije nego što je prodaja zaključena, njezin sin je čak pomogao pri popravku pukotine na drvenom pročelju. Gospođa Shaye i gospođa Lagenheimer tom su se prigodom zavezle u razgovor i, eto, na vidjelo su izišle neke male tajne: gospođa Lagenheimer bila je silno usamljena, jako žalosna i duševno prilično nestabilna. Kad se poslije nekoliko godina u Pastor’s Bayu pojavio čovjek pod imenom Randall Haight, naravno da su Shayeovi bili vrlo radoznali. Promatrali su ga, slijedili su ga, a Pat je i otišao do prazne kuće u Gorhamu, u kojoj je njegova majka jednom sjedila s gospođom Lagenheimer. Brižljivo su pohranili sve što su znali o Randallu Haightu čekajući trenutak kad će im ti podaci dobro doći da ih upotrijebe protiv njega, isprva su razmišljali o ucjeni, jer čovjek ne zna kad će mu zatrebati malo novca sa strane. Ali kad su želje nadvladale Pata i kad je dovukao u svoj osobni Had malu Annu Kore – djevojčicu iz grada, ne nekakvu skitnicu ili bjegunku, nego dijete čiji će nestanak svi primijetiti – njegova je majka smislila mnogo bolji način na koji će iskoristiti lažnog Randalla Haighta. Stvari koje je znala o načelniku Allanu poslužile su joj da stvori dodatnu zbrku. Bila je pripravna na sve, ama baš sve, samo da njezin sin, njezin ljubljeni sin koji je imao neobične potrebe, ostane čist od bilo kakvih sumnji. Prilikom potrage za otiscima prstiju, u kući Lonnyja Midasa pronađena je omotnica koja nije dospjela do Airnee Price. Po poštanskom žigu se vidjelo da je to posljednja pošiljka koju je primio, poslana tri dana prije, a dospjela dan prije njegove smrti. Jamačno je bilo predviđeno da ga konačno natjera u bijeg i odvuče policiju za njim. Omotnica je pronađena iza pomične daske u zidnom ormaru, zajedno s bankovnim izvodima, potvrdama o otkupljenim dionicama, novcem što ga je Lonny prikupio da uzmogne nestati, i debelim dnevnikom ispunjenim sićušnim, gotovo nečitljivim rukopisom. Bila je to ispovijest Lonnyja Midasa, osobni pokušaj da zadrži svoj identitet i zdrav razum. Nakon što je sadržaj dnevnika pažljivo pregledan, nametnuo se zaključak da Midasu nije uspjelo nijedno, ni drugo. Na kraju krajeva, bio je uvjeren da ga progoni utvara djevojčice koja je umrla od njegove ruke. Zar to nije dovoljan dokaz ludila? Ta posljednja omotnica sadržavala je fotografiju kuće u Gorhamu, novinski isječak s napisom o slučaju Seline Day, i otisnutu poruku. Poruka je glasila; RANDALL HAIGHT LAŽE. TKO SI TI? 294
VI Jer mrtva je duša koja spava... Prah si, i u prah ćeš se pretvoriti, Ne bijaše rečeno o duši. Henry Wadsworth Longfellow iz Psalma životu
295
XLI
O
tišao sam iz Pastor’s Baya s jedva sačuvanom dozvolom za rad i s ozbiljno načetom reputacijom. Engel me promatrao pri odlasku. Sjeo sam u automobil i krenuo, a on je držao nešto u desnoj ruci: uređaj za praćenje s Allanova kamioneta. Rekao sam mu da sam ga ja podmetnuo. Nisam bio siguran je li mi povjerovao. To na kraju nije ni bilo važno. Dodao sam još jedan uteg na pliticu vage koja je sve više pretežak meni na štetu. Anna Kore je preživjela, no možda bi bila pronađena ranije da nije bilo moje arogancije i da sam prije progovorio. S druge strane, Louis me kasnije upozorio kako vjerojatno ne bi bila pronađena uopće, ili barem ne živa, da ja nisam postupio onako kao što jesam. Unatoč tome osjećao sam se šuplje kad me Valerie Kore zagrlila i poljubila u obraz. Pokušao sam joj se ispričati, reći joj da mi je žao, ali ona je zatresla glavom i ušutkala me položivši mi kažiprst na usta. – Vratila se – prošaptala je. – Jedino je to važno. Rane će zacijeliti. Ja ću se pobrinuti da opet bude dobro. Eto istine, istine prema kojoj treba živjeti: postoji nada. Uvijek postoji nada. Odlučimo li je napustiti, duše će nam se pretvoriti u pepeo i iščeznuti. Ali duša može gorjeti i ne biti prokleta. Duša može gorjeti jasnim plamenom i nikada se ne pretvoriti u pepeo. Šest gavrana letjelo je nisko nad Pastor’s Bayern, jedva se izdižući iznad ogoljela drveća. Visoko na vedrom plavom nebu posljednje su guske hitale prema jugu. Gavrani su krenuli na sjever, prema šumama i planinama, prema ledu i snijegu. Letjeli su brzo i sigurno prema tami koja se spuštala, da stignu ispripovjediti sve što su vidjeli vuku koji ih je čekao.
296
ZAHVALE Mnogi su mi ljudi pružili pomoć i savjet dok sam pisao ovu knjigu. Bez njihove ljubaznosti i nesebičnosti djelo bi jamačno bilo slabije. Zahvaljujem poručniku Brianu T. McDonoughu, zapovjedniku I jedinice Odjela za kriminalističke istrage u državnoj policiji Mainea, koji je pronašao vremena da mi objasni način rada svoje jedinice, a osobito postupanje u slučajevima otete djece; Johnu Purcellu iz odvjetničkog ureda Purcell, Krug & Haller u Harrisburgu u Pennsylvaniji, koji se ljubazno pobrinuo da pravni aspekti priče budu što je moguće uvjerljiviji; Shaneu Phalenu, koji je pazio da Parkerove metode barem donekle sliče metodama stvarnog privatnog istražitelja; Vladimiru Doudki i Marku Dunneu za pomoć u prevođenju; Benu Alfierou i svima iz prekrasne Lučke riblje tržnice u Portlandu u Maineu (www.harborfish.com) koji su bijelim mesom presvukli kosti Joeya Tune; mojem kolegi piscu i prijatelju Chrisu Mooneyu (www.chrismooneybooks.com) koji me pustio da uživam u njegovoj knjižnici i podijelio sa mnom sve što zna o Bostonu. On je sjajan pisac i još sjajniji prijatelj. Duboko sam zahvalan svima navedenima; sve pogreške su isključivo moje, kao i sva izrečena mišljenja. Neizmjerno sam zahvalan dr. Danielle Pafunda za dopuštenje da citiram izvatke iz njezina izvanredna pjesničkog projekta, odnosno djela u nastajanju Mrtve djevojke govore uglas. Susret s djelom posve drugačije umjetničke vrste, asketskog izričaja i iznimne ljepote, koje je na potpuno istoj valnoj dužini kao i vaše djelo, neobično je iskustvo koje vas ispunjava poniznošću. Knjiga Braća Bulger Howieja Carra (Grand Central Publishing, 2006.) bila mi je od velike koristi pri oslikavanju pozadine za djelatnosti Tommyja Morrisa i njegovih suradnika. Čudne li podudarnosti: upravo dok sam radio na knjizi, Whitey Bulger je uhićen nakon što je šesnaest godina bio u bijegu, čime je okončano zasebno poglavlje povijesti zločina u Bostonu. Kao i obično, kvaliteti knjige znatno su doprinijele moje urednice, Sue Fletcher iz izdavačke kuće Hodder & Stoughton, te Emily Bestler iz Atria Books. Njima dvjema, i svim djelatnicima obiju kuća koje već jako dugo podržavaju moj rad, upućujem izraze ljubavi i zahvalnosti. Zahvaljujem svom dragom agentu Darleyu Andersonu i svima koji s njim rade. Oni su udomili moje čudne knjige, pa bez njih ne bih nikada ništa ni objavio. U međuvremenu Clair Lamb, Madeira James i Jayne Doherty budno nadgledaju www.johnconnellybooks.com i čuvaju me da ne pravim preveliku budalu od sebe, na čemu sam im jako zahvalan. Naposljetku, puno ljubavi za Jennie, Cameron i Alistaira.
297
