J
A N E
A
U S T E N
OPATIJA NORTHANGER
Naslov izvornika: Jane Austen NORTHANGER ABBEY
*2*
J
A N E
A
U S T E N
OPATIJA NORTHANGER
Naslov izvornika: Jane Austen NORTHANGER ABBEY
*2*
Roman Opatija Northanger Jane Austen je počela pisati 1798, je njezin trei roman, a pr!i put je o"ja!ljen go#inu i pol na$on njezine smrti, $rajem prosin%a 1817& 'njiga go!ori o jazu izme(u st!arnosti i ma)te, iz"or o#go!arajueg partnera, o prijateljst!u, o su$o"u izme(u lju"a!i i "ra$a iz iz $oristi, ali ta$o(er #otiče temu pro%jenji!anja $ara$tera& e#amnaestogo#i)njoj lju"itelji%i gotič$ih romana, +atherine orlan#, nu#i se pre$rasna prili$a #a i#e s o"iteljs$im prijateljima prijateljima na ne$oli$o tje#ana u -ath pa& .u upoznaje /sa"elle .horpe, $oja joj postaje #o"ra prijatelji%a& /#e na "alo!e i $azali)te, u )etnje i ra#i s!e )to nemo0e $o# $ue& /sa"ellin "rat John, glasni i pomalo gru" mla#i zainteresira se za nju, ali njoj se !i)e s!i(a pristojni i mirni enr .ilne& Njezin "ora!a$ u -athu pre$i#a pozi! enr!a o%a, generala .ilnea #a im se ne$o n e$o !rijeme pri#ru0i u s!ojoj $ui, u Northangers$oj opatiji& +atherin se !eseli pozi!u i ne mo0e !jero!ati #a e 0i!jeti u starom #!or%u, za $oji, po# utje%ajem romana $oje čita, oče$uje #a e "iti pun misterija i jezi!& a$o se sprijateljuje s 4leanor .ilne, enre!om je mla(om sestrom, a i u "lizini je enr, $oji joj je s!a$i #an s!e !i)e #rag& Ali slije#i razočaranje& &
*3*
Riječ Autori%e
O
vo je maleno djelo završeno godine 1803. i trebalo je biti odmah objavljeno. Poslano je izdavaču, čak je i reklamirano, a zašto se na tome stalo, autorica nikad nije uspjela saznati. Čini se veoma neobičnim da bi bilo koji izdavač smatrao isplativim kupiti nešto što nije smatrao isplativim objaviti. No time se ni autorica ni čitatelji ne moraju zamarati, osim što treba imati na umu da se u djelu nalaze neki dijelovi koji se nakon trinaest godina doimaju relativno zastarjelima. Molim čitatelje da imaju na umu kako je prošlo trinaest godina otkako je djelo dovršeno, i još mnogo više otkako je započeto, te da je tijekom tog razdoblja došlo do znatnih promjena mjesta, ponašanja, knjiga i stavova.
*5*
r!o ogla!lje itko od onih koji su ikad vidjeli Catherine Morland u doba njezina djetinjstva ne bi očekivao da je rođena za heroinu. Njezina životna situacija, osobnost njezina oca i majke, njezina vlastita osobnost i narav, sve je to bilo protiv nje. Njezin je otac bio svećenik, ni nemaran ni siromašan, i veoma ugledan čovjek, premda se zvao Richard i nikad nije bio privla čan. Imao je znatnu vlastitu imovinu, uz dva dobra prihoda, i uopće nije bio sklon obuzdavanju svojih kćeri. Njezina je majka bila žena korisna zdrava razuma, dobre naravi i, što je još važnije, dobre konstitucije. Imala je tri sina prije Catherinina rođenja; i umjesto da umre prilikom donošenja djevojčice na svijet, što bi svatko mogao očekivati, nastavila je živjeti - živjeti i roditi još šestero djece - gledati ih kako rastu oko nje i uživati u svom izvrsnom zdravlju. Obitelj s desetero djece uvijek se može smatrati lijepom obitelji, s mnoštvom glava, ruku i nogu; no na Morlande se ta rije č inače nije mogla primijeniti jer su općenito bili sasvim obični, a Catherine je, tijekom mnogih godina svoga života, bila jednako obična. Bila je mršava i nezgrapna, blijede bezbojne kože, tanine ravne kose i snažnih crta lica; toliko o njezinu izgledu, a ni njezin se um nije činio ništa više pogodnim za heroinu. Voljela je sve dje čačke igre, a najviše kriket kojemu je davala prednost ne samo pred lutkama, ve ć i pred drugim blagodatima djetinjstva, primjerice pred njegovanjem puha, hranjenjem kanarinca ili zalijevanjem ruža. Zapravo uopće nije uživala u vrtu, a ako je brala cvije će, to je činila kako bi uživala u nestašluku, barem se tako moglo zaklju čiti po tome što je uvijek uzimala zabranjeno cvijeće. Takve su bile njezine sklonosti; njezine su sposobnosti bile jednako neobične. Nikad nije mogla nešto naučiti ili razumjeti prije nego ju je netko tome pou čio, a katkad čak ni tada, jer često nije pazila, a povremeno se doimala i glupom. Njezina se majka tri mjeseca mu čila ne bi li je naučila samo da ponovi »Prosjakovu molbu«, a ipak ju je njezina mla đa sestra Sally mogla recitirati bolje od nje. Nije rije č o tome da je Catherine uvijek bila glupa; nikako; bajku »Zec i mnogi prijatelji« naučila je jednako brzo kao i bilo koja djevoj čica u Engleskoj. Njezina je majka željela da Catherine u či glazbu, a ona je bila sigurna da bi joj se to trebalo sviđati jer je jako rado prebirala po tipkama starog napuštenog spineta, i tako je po čela kad joj je bilo osam godina. Učila je godinu dana i nije to mogla podnositi; gospođa Morland, koja nije inzistirala na tome da njezine k ćeri ostvare neka postignuća unatoč nesposobnosti ili nesklonosti, dopustila joj je da odustane. Dan kad je otkazano učitelju glazbe bio je jedan od najsretnijih u Catherininu životu. Njezina sklonost crtanju nije bila nimalo ja ča; iako je u
*6*
tome davala sve od sebe jer, kad god bi se domogla nekog komada papira, crtala je ku će i stabla, kokoši i piliće, a sve veoma slično jedno drugome. Otac ju je pou čavao pisanju i računanju; majka ju je učila francuski. Ni u čemu nije bila posebno uspješna, a izbjegavala je lekcije kad god je mogla. Kako čudno neobjašnjiva osobnost, jer uza sve te simptome razuzdanosti u dobi od deset godina nije imala ni zlo srce ni lošu narav, rijetko je bila tvrdoglava, gotovo nikad svadljiva i veoma ljubazna prema malenima, uz samo poneki znak tiranije. Bila je, štoviše, bučna i divlja, mrzila je ograni čenja i urednost, a najviše od svega voljela je kotrljanje niz zelenu padinu iza kuće. Takva je bila Catherine Morland u dobi od deset godina. U petnaestoj su se izgledi poboljšali; počela je uvijati kosu i čeznuti za balovima, njezin se ten popravio, punašnost i boja ublažile su njezine crte lica, o či su joj postale vatrenije, a tijelo zaobljenije. Njezino uživanje u blatu ustupilo je mjesto sklonosti lijepoj odjeći, te se istodobno razvijala njezina urednost i njezin um; katkad je imala prilike uživati u o čevim i majčinim primjedbama o njezinom osobnom napredovanju. »Catherine se razvija u sasvim privla čnu djevojku; danas je gotovo lijepa«, bile su riječi što su joj s vremena na vrijeme dopirale do ušiju; a kako joj je to godilo! Izgledati gotovo lijepo značilo je mnogo više djevojci koja je prvih petnaest godina života izgledala obično no što bi bilo kakav kompliment mogao značiti nekome tko je od rođenja smatran lijepim. Gospođa je Morland bila veoma dobra žena i željela je doživjeti da njezina djeca budu sve ono što bi trebala biti: no njezino je vrijeme bilo toliko zaokupljeno porodima i poučavanjem malenih, da su njezine starije k ćeri neminovno bile prepuštene same sebi; te uopće nije čudno da je Catherine, koja po prirodi u sebi nije imala ništa od heroine, u dobi od četrnaest godina više voljela kriket, bejzbol, jahanje i jurnjavu naokolo nego knjige, ili barem knjige s informacijama, jer, pod uvjetom da se iz njih nije moglo dobiti ništa sli čno korisnom znanju, pod uvjetom da su bile samo priče bez razmišljanja, nikad nije imala baš ništa protiv knjiga. No od petnaeste do sedamnaeste obu čavala se za heroinu; pročitala je sva ona djela što ih heroine moraju pro čitati kako bi svoj um opskrbile onim citatima koji tako dobro dođu i tako su umirujući u nestalnosti njihovih doživljajima bogatih života. Pope ju je nauč io osuđ ivati one koji »nose sa sobom lažan jad.« Gray joj je ukazao: »Mnogi se cvijet rađ a da rumeni nevidljiv, i trati svoju ljepotu na pustinjski zrak.« Thomson je rekao da je »Velič anstven zadatak... nauč iti novu ideju da nikne.« A od Shakespearea je prikupila obilje informacija: izmeđ u ostaloga:
**
»malenkosti lagane poput zraka, za ljubomorne su snažne potvrde kao i dokazi Svetog pisma.« Kao i: »Siroti kukac kojega gazimo, u tjelesnoj patnji osjeća bol jednako velik kao i kad umire div.« Te da mlada zaljubljena žena uvijek izgleda »kao Strpljenje na spomeniku Smiješak upućen Žalosti.«
Zasad je njezino napredovanje bilo dostatno, a i u mnogim drugim pitanjima veoma se dobro snalazila; jer iako nije znala pisati sonete, natjerala se da ih čita; premda nije bilo baš velikih izgleda da će cijelo društvo dovesti u zanos preludijem na glasoviru što ga je sama skladala, mogla je strpljivo slušati izvedbe drugih ljudi. Njezin najve ći nedostatak bio je onaj povezan s olovkom - uopće nije imala dara za crtanje - čak ni toliko da bi pokušala skicirati profil svog udvarača. Tu je doista bijedno zakazala kad je rije č o osobinama heroine. Trenutno nije ni znala koliko je siromašna, jer nije imala udvara ča kojega bi mogla portretirati. Navršila je sedamnaest godina, a nije vidjela niti jednog ljubaznog mladi ća koji bi mogao probuditi njezine osjećaje; nitko u njoj nije nadahnuo niti jednu pravu strast, nije osjetila čak ni divljenje, već samo nešto umjereno i prolazno. To je doista bilo neobi čno! No neobičnosti se često mogu objasniti ako se njihov uzrok temeljito istraži. U susjedstvu nije bilo niti jednog plemića; ne, čak ni baroneta. Među njihovim poznanicima nije bilo niti jedne obitelji koja je odgojila i uzdržavala momka kojeg su slučajno našli na svom pragu; nije bilo niti jednog mladića nepoznata podrijetla. Njezin otac nije imao šti ćenika, a vlastelin župe nije imao djece. No kad mlada dama treba postati heroina, nastranost četrdeset okolnih obitelji ne može je u tome spriječiti. Nešto se mora i hoće dogoditi da joj na put dovede jednog heroja. Gospodin Allen, vlasnik većeg dijela imanja oko Fullertona, sela u Wiltshireu gdje su Morlandi živjeli, morao je po ći u Bath radi lije čenja; a njegova gospođa, žena dobre ćudi, kojoj je gospođica Morland bila draga i koja je vjerojatno znala da mlada žena mora potražiti pustolovine negdje drugdje ukoliko ih neće doživjeti u vlastitom selu, pozvala ju je da pođe s njima. Gospodin i gospođa Morland spremno su pristali, a Catherine je blistala od sreće.
*7*
rugo ogla!lje
ovrh svega što je već rečeno o osobnim i mentalnim darovitostima Catherine Morland, prije nego dospije u sve teškoće i opasnosti šestotjednog boravka u Bathu, možda bi trebalo reći, radi boljeg informiranja čitatelja, za slučaj da sljedeće stranice inače daju nepotpunu sliku njezine osobnosti, da je imala dobrodušno srce, vedru i otvorenu narav, bez bilo kakve taštine ili prenemaganja; njezino je ponašanje tek uspjelo svladati nezgrapnost i sramežljivost djevojčice; bila je ugodna i zgodna^ kad bi se dotjerala; a kad je riječ o njezinu umu, znala je malo i bila slabo informirana, što je obi čno slučaj sa svakim ženskim umom od sedamnaest godina. Kako se približavao trenutak polaska, bilo je normalno o čekivati da će jačati majčinska tjeskoba gospođe Morland. Tisuću zastrašujućih slutnji o zlu što prijeti njezinoj voljenoj Catherine zbog ovog rastanka zasigurno joj žaloš ću pritišće srce i utapa je u suzama tijekom posljednjih zajedno provedenih dan ili dva; najvažniji i najkorisniji savjeti moraju, naravno, poteći s njezinih mudrih usana kad u njezinoj sobi budu imale sastanak prije odlaska. Upozorenja o nasilnosti takvih plemića i baroneta koji silom odvlače mlade dame do neke udaljene seoske ku će moraju, u takvom trenutku, olakšati težinu u njezinu srcu. Tko to ne bi pomislio? No gospođa je Morland znala tako malo o lordovima i baronetima da nije imala pojma o njihovim nestašlucima, te uop će nije pomišljala na opasnost koja njezinoj kćeri prijeti od njihovih makinacija. Njezina su se upozorenja ograničila na sljedeća pitanja: - Molim te, Catherine, kad uve čer iziđeš iz sobe, uvijek se toplo omotaj oko vrata; voljela bih da pokušaš voditi ra čuna o novcu što ga potrošiš; u tu svrhu dat ću ti ovu malenu knjižicu. Sally, ili bolje rečeno Sarah (jer koja će mlada dama otmjenija roda sti ći do dobi od šesnaest godina bez da promijeni ime koliko god može?), morala bi u ovom trenutku i situaciji biti intimna prijateljica i pouzdanica svoje sestre. Međutim, neobično je što nije inzistirala da joj Catherine piše sa svake postaje, niti je izmamila njezino obe ćanje da će joj podrobno opisati osobnost svakog novog poznanika, niti pojedinosti svakog zanimljivog razgovora do kojeg bi moglo doći u Bathu. Zapravo je sve u vezi s tim važnim putovanjem sa strane obitelji Morland učinjeno umjereno i staloženo, što se činilo prilično u skladu s običnim osjećajima svakodnevnog života, ali ne i s rafiniranom tankoćutnošću - nježnim emocijama što bi ih uvijek trebao izazivati prvi rastanak heroine od njezine obitelji. Njezin otac, umjesto da joj dade neograničeni pristup svom bankovnom računu, ili čak da joj u ruke
*8*
stavi novčanicu od stotinu funti, dao joj je samo deset gvineja i obe ćao joj više ako joj zatreba. Pod takvim neobećavajućim pokroviteljstvom došlo je do rastanka i putovanje je počelo. Obavljeno je s odgovarajućom smirenošću i sigurnošću bez ikakvih zanimljivih doživljaja. Nisu se susreli ni s pljačkašima ni s olujama, nije bilo niti jednog sretnog prevrata koji bi ih upoznao s junakom. Nije se dogodilo ništa uznemiruju će, osim bojazni gospođe Allen da je jednom u kona čištu ostavila cokule, ali to se srećom pokazalo netočnim. Stigli su u Bath. Catherine se sva pretvorila u željno ushi ćenje; oči su joj bile ovdje, tamo, svuda, dok su se približavali urednim i prelijepim predgra đima, a kasnije se vozili ulicama prema hotelu. Došla je da bi bila sretna, i ve ć se osjećala sretnom. Uskoro su se smjestili u udobnim prostorijama u Ulici Pulteney. Sada bi trebalo malo opisati gospo đu Allen kako bi čitatelj mogao procijeniti na koji će na čin njezini daljnji postupci utjecati na opće nevolje i kako će ona vjerojatno doprinijeti pretvaranju sirote Catherine u jad i o čaj - bilo njezinom nerazboritošću, vulgarnošću ili ljubomorom - presretanjem njezinih pisama, uništavanjem njezine osobnosti ili izbacivanjem na cestu. Gospođa Allen ubrajala se me đu brojne osobe ženskoga roda čije društvo ne može izazvati drugi osjećaj do iznenađenja ako na svijetu postoji neki muškarac kojemu bi se toliko sviđale da bi ih želio oženiti. Nije posjedovala ni ljepotu, ni pamet, ni postignu ća, ni ponašanje. Otmjeno držanje, naj češće šutnja, pasivna dobra narav i malo razuma jedino je što može objasniti da ju je izabrao uviđavni, inteligentni muškarac kakav je gospodin Allen. U jednom je smislu doista bila prava osoba za uvo đenje mlade žene u društvo, jer je i sama voljela poći svakamo i vidjeti sve, baš kao neka mlada dama. Odijevanje je bilo njezina strast. Oduševljavala se elegancijom; uvođenje naše heroine u život nije se moglo dogoditi sve dok se tri ili četiri dana nisu provela u učenju što se najviše nosi i dok njezina pokroviteljica nije nabavila haljinu po najnovijoj modi. Catherine je također nešto kupila, a kad je sve to sređeno, stigla je važna večer kad ju je trebalo uvesti u Gornju dvoranu. Kosu joj je podrezala i počešljala najbolja ruka, odjeću je pomno dotjerala, a gospo đa Allen i njezina sluškinja rekle su da izgleda baš onako kako treba. Uz takvo ohrabrenje Catherine se nadala da će barem neopaženo pro ći kroz mnoštvo; što se tiče divljenja, uvijek je bilo dobrodošlo ako ga je bilo, ali nije ovisila o tome. Gospođa se Allen tako dugo pripremala da su tek jako kasno ušle u plesnu dvoranu. Budući da je sezona bila u punom jeku, prostorija je bila pretrpana, a dvije su se dame ugurale unutra kako su najbolje znale i mogle. Što se ti če gospodina Allena, on je odmah skrenuo u prostoriju za kartanje, a njih ostavio da same uživaju u gužvi. Više vode ći računa o sigurnosti svoje nove haljine nego o udobnosti svoje šti ćenice, gospođa se Allen zaputila kroz mnoštvo muškaraca kraj vrata, onako brzo kako je to dopuštao nužan oprez; no Catherine se držala tik uz nju, čvrsto je uhvativši za ruku kako je nikakvo guranje ne bi moglo odvojiti. Ali je na svoje posvemašnje zaprepaštenje otkrila da to što su ušle dublje u
*9*
prostoriju ni u kojem slučaju ne znači oslobađanje od gužve; zapravo se činilo da se povećava dok su hodale dalje; zamišljala je da će, kad prođu mnoštvo na ulazu, lako na ći mjesta za sjedenje i moći gledati ples iz savršene udobnosti. No uop će nije bilo tako; te iako su neumornom marljivošću stigle do sredine prostorije, njihova je situacija ostala ista; od plesača su vidjele samo visoka pera nekih dama. Nastavile su dalje: još uvijek su mogle na ći nešto bolje; stalnim ulaganjem napora i dovitljivosti, konačno su se našle u prolazu iza najviše klupe. Ovdje je bilo malo manje gužve nego dolje; odatle je gospođica Morland imala sveobuhvatni pogled na cijelo društvo ispod sebe, i na sve opasnosti nedavnog prolaženja kroz mnoštvo. To je bio veličanstven prizor, a ona je po čela, prvi put te ve čeri, osjećati da se nalazi na balu: žarko je željela plesati, ali nije imala niti jednog poznanika u dvorani. Gospođa je Allen činila sve što je mogla činiti u takvom slučaju, s vremena na vrijeme tiho govoreći: - Voljela bih da možeš plesati, draga moja; voljela bih da možeš na ći partnera. - Neko je vrijeme njezina mlada prijateljica osje ćala zahvalnost zbog tih želja, ali tako ih je često ponavljala i pokazale su se sasvim neu činkovitima, da se Catherine na koncu umorila i više joj nije zahvaljivala. Međutim, nisu mogle dugo uživati u spokoju što su ga tako mukotrpno stekle. Uskoro su svi krenuli po čaj, a one su se morale gurati poput ostalih. Catherine je po čela osjećati nešto slično razočaranju: umorila se od stalnoga guranja uz druge ljude, čija lica općenito nisu pokazivala ništa zanimljivo i među kojima baš nikoga nije poznavala pa zamor što ga je osjećala nije mogla ublažiti ni razmjenjivanjem poneke rije či s drugim zarobljenicima gužve; kad su napokon stigle u prostoriju za čaj, osjećala se još neugodnije jer se nisu imale kome pridružiti, nisu imale poznanika, niti jednog džentlmena koji bi im pomogao. Nisu vidjele ni traga gospodinu Allenu, te su, nakon što su se uzalud osvrtale naokolo u potrazi za prikladnijom situacijom, morale sjesti na kraju jednog stola za kojim je već sjedilo veliko društvo. Ondje nisu imale što raditi ni s kim razgovarati, osim jedna s drugom. Gospođa Allen je sama sebi čestitala, čim su se smjestile, što je uspjela sačuvati svoju haljinu. - Bilo bi veoma neugodno da sam je poderala - rekla je - zar ne? Ovo je tako osjetljiv muselin. Što se mene ti če, u cijeloj prostoriji nisam vidjela ništa što mi se toliko sviđa, uvjeravam te. — Kako je neugodno - šapnula je Catherine - što ovdje nemamo niti jednog poznanika! — Da, draga moja - savršeno je spokojno odgovorila gospo đa Allen - veoma je neugodno, doista. — Što ćemo učiniti? Gospoda i dame za ovim stolom izgledaju kao da se pitaju zašto smo došle ovamo; čini se kao da se name ćemo njihovom društvu. — Da, istina je. To je veoma neprikladno. Voljela bih da ovdje imamo mnogo poznatih. — Ja bih voljela da imamo barem nekoga; mogle bismo se nekome pridružiti. — Prava istina, draga moja; kad bismo nekoga poznavale, odmah bismo mu se
* 1: *
pridružile. Obitelj Skinner je prošle godine bila ovdje; voljela bih da su i sada ovdje. — Zar ne bi bilo bolje da odemo kad je ovako? Ovdje nema pribora za čaj za nas, vidite. — Više ga nema, doista. Kako to razdražuje! Ali mislim da je bolje ostati ovdje jer se ljudi tako guraju u ovoj gužvi. Kakva mi je glava, draga moja? Netko me je žestoko gurnuo, bojim se. — Ne, doista, veoma lijepo izgleda. Ali, draga gospo đo Allen, jeste li sigurni da baš nikoga ne poznajete među ovoliko mnogo ljudi? Mislim da biste morali nekoga poznavati. — Ne poznajem, dajem ti rije č; voljela bih da poznajem. Svim bih srcem željela da ovdje imam mnogo znanaca, a tada bih ti našla partnera. Bilo bi mi tako drago da plešeš. Ondje je jedna žena neobična izgleda! Kako čudnu haljinu ima! Kako je staromodna! Pogledaj joj leđa. Nakon nekog vremena jedan od njihovih susjeda ponudio im je čaj; sa zahvalnošću su ga prihvatile, a potom je uslijedio lagani razgovor s gospodinom koji ga je ponudio, što je bio jedini put da im se tijekom cijele ve čeri netko obratio, sve dok ih po završetku plesa nije pronašao i pridružio im se gospodin Allen. — Pa, gospođice Morland - obratio joj se - nadam se da ste proveli ugodnu ve čer na balu. — Veoma ugodnu, doista - odgovorila je nastojeći prikriti zijevanje. — Voljela bih da je mogla plesati - rekla je njegova žena. - Voljela bih da smo joj mogli naći partnera. Govorila sam kako bi mi bilo drago da je obitelj Skinner ovdje ove zime umjesto prošle; ili da je došla obitelj Parry, kako su jednom pri čali, mogla je plesati s Georgeom Parryjem. Tako mi je žao da nije imala partnera. — Bit će bolje neke druge večeri, nadam se - tješio ju je gospodin Allen. Društvo se počelo razilaziti kad je ples završio. Ostalo je dovoljno mjesta da oni koji su još ostali mogu donekle ugodno hodati naokolo; stigao je trenutak da je netko zapazi i divi se heroini, koja u događajima te večeri nije odigrala naro čito važnu ulogu. Svakih pet minuta, odlaskom dijela mnoštva, njezine su čari postajale vidljivije. Sad ju je vidjelo mnogo mladih ljudi koji ranije nisu bili u njezinoj blizini. Međutim, niti jedan joj se nije počeo ushićeno diviti, prostorijom nije prošao šapat željnih upita, niti ju je bilo tko nazvao božanstvenom. Ipak, Catherine je veoma dobro izgledala, a da ju je društvo barem vidjelo prije tri godine, sada bi je smatralo iznimno privlačnom. No netko ju je promatrao, i to s divljenjem; jer je vlastitim ušima čula kako su je dva gospodina proglasila zgodnom djevojkom. Te su riječi ostvarile svoj učinak: odmah je zaključila da je ve čer ugodnija, njezina skromna taština bila je zadovoljna; dvojici je mladića bila zahvalnija za ovu jednostavnu pohvalu no što bi prava heroina bila za petnaest soneta kojima se slave njezine čari, te je pošla do svoje stolice dobro raspoložena prema svima i savršeno zadovoljna svojim dijelom javne pozornosti.
* 11 *
.ree ogla!lje
ada je svako jutro donosilo svoje redovite obveze; trebalo je posjetiti prodavaonice, razgledati neki novi dio grada, otići u dvoranu u kojoj se pije mineralna voda, gdje su sat vremena paradirale gore-dolje, gledaju ći sve i svakoga, ali ni s kim ne razgovarajući. Zelja za brojnim poznanstvima i dalje je bila prva na popisu gospođe Allen, a ponavljala ju je nakon svakog novog dokaza, što ga je donosilo svako jutro, da ne poznaje baš nikoga. Pošle su i u Donju dvoranu, a ovdje je sudbina bila sklonija našoj heroini. Meštar ceremonija upoznao ju je s mladi ćem džentlmenska ponašanja koji joj je trebao biti partner; zvao se Tilney. Činilo se da mu je oko dvadeset četiri ili dvadeset pet godina, bio je prilično visok, imao je ugodno lice, veoma inteligentne i živahne o či, te je bio veoma blizu tome da bude privlačan. Lijepo se ponašao, a Catherine se smatrala vrlo sretnom. Dok su plesali, nisu imali prilike za razgovor, ali kad su sjedili i pili čaj, otkrila je da je doista onako ugodan kakvim joj se učinio. Govorio je tečno i nadahnuto, a u njegovu je ponašanju bilo obješenjaštva i duhovitosti, što je nju zanimalo premda ga nije baš u potpunosti razumjela. Nakon što su neko vrijeme čavrljali o temama što prirodno izviru iz situacije u kojoj su se nalazili, on joj se odjednom obratio riječima: - Do ovog sam časa bio veoma površan, gospođo, kad je riječ o prikladnim pažnjama partnera. Još vas nisam pitao koliko se dugo nalazite u Bathu, jeste li ikad ranije bili ovdje, jeste li bili u Gornjoj dvorani, kazalištu, na koncertu, te kako vam se op ćenito sviđa ovo mjesto. Bio sam veoma nemaran, ali jeste li sada raspoloženi za razgovor o tim stvarima? Ako jeste, odmah ću početi. — Ne morate se time zamarati, gospodine. — Nije to zamaranje, uvjeravam vas, gospo đo. - Zatim je na lice navukao namješteni osmijeh i izvještačeno ublažio svoj glas, te je, budalasto se krevelje ći, dodao: - Jeste li već dugo u Bathu, gospođo? — Oko tjedan dana, gospodine - odgovorila je Catherine nastoje ći potisnuti smijeh. — Doista! - s hinjenim zaprepaštenjem. — Zašto bi vas to čudilo, gospodine? — Zašto doista? - rekao je prirodnim glasom. - No neka se emocija mora pojaviti nakon vašeg odgovora, a iznenađenje se lakše odglumi nego nešto drugo, i sasvim je razumljivo. Sada možemo nastaviti. Zar nikad ranije niste bili ovdje, gospo đo?
* 12 *
— Nikada, gospodine. — Doista! Jeste li već posjetili Gornju dvoranu?
— Da, gospodine. Bila sam ondje prošli ponedjeljak. — Jeste li bili u kazalištu? — Da, gospodine. Gledala sam predstavu u utorak. — Na koncertu? — Da, gospodine, u srijedu. — I jeste li općenito zadovoljni Bathom? — Da, veoma mi se svi đa. — Sada se moram sladunjavo osmjehnuti, a zatim opet možemo biti razumni. Catherine je okrenula glavu jer nije znala smije li se nasmijati. — Vidim što mislite o meni - ozbiljno će on. - Sutra ću ispasti jadan lik u vašem dnevniku. — U mojem dnevniku! — Da. Točno znam što ćete napisati: »Petak, bila sam u Donjoj dvorani; nosila sam haljinu od muselina ukrašenog grančicama s plavim obrubima i obične crne cipele; veoma sam lijepo izgledala, ali me je neobično opsjedao čudan budalasti čovjek koji me je tjerao da s njim plešem i uznemiravao me svojim besmislicama.« — Sigurno neću napisati ništa slično tome. — Hoću li vam re ći što biste trebali napisati? — Ako želite. — Plesala sam s veoma ugodnim mladim čovjekom s kojim me je upoznao gospodin King; mnogo sam s njim razgovarala; doima se poput izvanredno umne osobe; nadam se da ću ga bolje upoznati. To je, gospođo, ono što bih ja želio da napišete. — Ali možda ja ne vodim dnevnik. — Možda vi ne sjedite u ovoj prostoriji i ja ne sjedim kraj vas. To su pitanja u koja je moguće jednako sumnjati. Ne vodite dnevnik! Kako će vaše odsutne rođakinje moći shvatiti sadržaj vašeg života u Bathu ako ga ne vodite? Kako će se pravilno prenijeti uljudnosti i komplimenti svakoga dana osim ako se svake večeri ne zabilježe u dnevnik? Kako će vaše različite haljine ostati u sjećanju, određeno stanje vašega tena, kako će se opisati raznovrsnost uvojaka u vašoj kosi bez stalne pomoći dnevnika? Moja draga gospođo, nisam takva neznalica kad je rije č o postupcima mladih djevojaka kakvim biste me vi željeli smatrati. Upravo je ta krasna navika vo đenja dnevnika ono što uvelike doprinosi oblikovanju jednostavnog stila pisanja po čemu su dame tako hvaljene. Svi se slažu u tome da je dar za pisanje ljubaznih i ugodnih pisama izrazito ženska osobina. Priroda je tu možda nešto učinila, ali siguran sam da veliku ulogu igra praksa vo đenja dnevnika. — Katkad sam se pitala - sumnji čavo je rekla Catherine - pišu li dame doista toliko
* 13 *
bolja pisma od gospode. Ne bih rekla da je superiornost uvijek bila na našoj strani. — Koliko sam ja imao priliku prosuditi, čini mi se da je uobi čajeni stil pisanja pisama među ženama bez greške, osim u tri pojedinosti. — A koje su to? — Općenita manjkavost tema, posvemašnje zanemarivanje to čaka i često nepoznavanje gramatike. ko mplimenta! Nemate baš visoko — Tako mi svega, nisam se morala odricati komplimenta! mišljenje o nama kad je o tome rije č. — Ne bih mogao re ći da je op ćenito pravilo da žene pišu bolja pisma nego muškarci, niti da bolje pjevaju duete ili ljepše crtaju krajolike. U svakoj sposobnosti za koju je temelj ukus, darovitost je prilično ravnomjerno podijeljena između spolova. Prekinula ih je gospođa Allen. - Moja draga Catherine - rekla je - molim te, izvadi ovu iglu iz mog rukava. Bojim se da je ve ć napravila rupicu. Bit će mi jako žao ako jest jer mi je ovo omiljena haljina, premda je cijena metra bila samo devet šilinga. — Točno bih tako i pretpostavio, gospođo - rekao je gospodin Tinley prou čavajući muselin. — Razumijete li se u materijale, gospodine? — Prilično dobro; uvijek kupujem vlastite kravate i mogu biti izvrstan sudac; moja mi je sestra često povjeravala izbor haljine. Neki dan sam joj jednu kupio, a svaka dama koja ju je vidjela proglasila ju je izvrsnom kupovinom. Dao sam samo pet šilinga za metar, pravi indijski muselin. Gospođa Allen bila je krajnje iznenađena njegovim poznavanjem teme. - Muškarci obično jedva zamjećuju takve stvari - rekla je. - Nikako mi ne uspijeva da gospodin Allen razlikuje jednu moju haljinu od druge. Zacijelo ste velika pomoć svojoj sestri, gospodine. — Nadam se da jesam, gospo đo. — I molim vas, gospodine, što mislite o haljini gospođice Morland? — Veoma je lijepa, gospo đo - rekao je pomno prou čavajući haljinu - ali mislim da se neće dobro prati. Bojim se da će se izlizati. — Kako možete - nasmijala se Catherine - biti tako ...? - umalo je rekla » čudni«. — Posve se slažem s vašim mišljenjem, gospodine - odgovorila je gospođa Allen. - To sam i rekla gospođici Morland kad ju je kupila. — No vi znate, gospođo, muselin se uvijek može ovako ili onako iskoristiti. Gospo đica Morland će ga imati dovoljno za rup čić, ili kapu, ili šal. Za muselin se nikad ne može re ći da je uludo ba čeni novac. Čuo sam sestru kako to kaže barem četrdeset puta, kad je pretjerala i kupila ga više no što je željela ili ga je neoprezno porezala na komade. — Bath je o čaravajuće mjesto, gospodine; ovdje ima tako mnogo dobrih dućana. Mi smo nažalost na selu; premda imamo dobrih dućana u Salisburyju, ali je to prili čno daleko; trinaest kilometara je dalek put. Gospodin Allen kaže da je četrnaest, izmjerio je četrnaest,
* 15 *
ali sigurna sam da ne može biti više od trinaest; i to je tako naporno, uvijek se vra ćam mrtva umorna. Ali ovdje čovjek može izići i za pet minuta nabaviti ono što mu je potrebno. Gospodin Tilney je bio dovoljno pristojan da se doima zainteresiranim za ono što je govorila, a držala ga je na temi muselina sve dok ponovno nije po čeo ples. Dok je slušala njihovu raspravu, Catherine se bojala da se on malo previše upušta u slabosti drugih ljudi. O čemu tako usrdno razmišljate? - pitao je dok su hodali prema plesnoj dvorani. - Ne o svom partneru, nadam se, jer po odmahivanju vaše glave zaklju čujem da vaši zaključci nisu zadovoljavajući. Catherine je porumenjela i rekla: - Ni o čemu nisam razmišljala. — To je dosjetljivo i mudro, sigurno, ali ja bih više volio da mi odmah kažete da mi nećete reći. — Pa, onda, ne ću vam reći. — Hvala vam, jer sada ćemo se uskoro bolje upoznati budući da sam ovlašten zadirkivati vas o toj temi kad god se sretnemo, a ništa na svijetu ne može tako ubrzati prisnost. Ponovno su plesali, a kad je ples završio, rastali su se s ozbiljnom nakanom da se poznanstvo nastavi, barem što se ti če ženske strane. Je li joj se on tako svi đao, dok je pila toplo vino i vodu i pripremala se za spavanje, da bi o njemu sanjala kad legne, ne može se sa sigurnošću znati, ali nadam se da to nije bilo ništa više od laganog drijemeža ili najviše u jutarnjem polusnu; jer ako je istina, kako je slavni pisac ustvrdio, da se ne može opravdati zaljubljivanje niti jedne mlade dame prije nego joj gospodin izjavi svoju ljubav, zacijelo je veoma neprikladno da mlada dama sanja o gospodinu prije nego se zna da je gospodin prvi sanjao o njoj. Koliko prikladan bi gospodin Tilney mogao biti kao sanjar ili kao udvarač, možda još nije doprlo u glavu gospodina Allena, ali da mu se ništa ne može zamjeriti kao običnom poznaniku njegove mlade štićenice, u to se uvjerio zahvaljujući raspitivanju; jer se rano uvečer potrudio saznati tko je njezin partner, te su ga uvjerili da je gospodin Tilney svećenik i potječe iz veoma ugledne obitelji iz Gloucestershirea.
* 16 *
;et!rto ogla!lje
/
dućeg je dana Catherine s više od uobi čajene gorljivosti žurila u prostoriju u kojoj se pije mineralna voda, u sebi sigurna da će vidjeti gospodina Tilneyja i spremna sresti ga sa smiješkom, ali smiješak nije bio potreban - gospodin Tilney se nije pojavio. Sva stvorenja u Bathu, osim njega, moglo se vidjeti u prostoriji u razli čitim trenucima jutarnjih sati; gomile ljudi ulazile su i izlazile, uza stube i niza stube; ljudi do kojih nikome nije stalo i koje nitko nije želio vidjeti, a samo je on bio odsutan. — Kako je Bath krasno mjesto - rekla je gospo đa Allen kad su sjele blizu velike ure, nakon što su šetale prostorijom sve dok se nisu umorile. - I kako bi bilo ugodno kad bismo ovdje imale neke poznanike. Ovu je želju tako često uzalud ponavljala da gospođa Allen nije imala nikakva posebna razloga nadati se da će joj se sada ostvariti. No re čeno nam je da »ne o čajavamo zbog nečega što ćemo postići« jer će »neumoran trud ostvariti našu želju«, a neumoran trud kojim je svakoga dana željela isto uskoro će biti nagrađen. Nije sjedila ni deset minuta prije nego joj se dama otprilike njezinih godina, koja je sjedila kraj nje i nekoliko je minuta pozorno promatrala, veoma ljubazno obratila ovim riječima: - Mislim, gospo đo, da nisam pogriješila; prošlo je mnogo vremena otkako sam imala zadovoljstvo vidjeti vas, ali nije li vaše ime Allen? - Nakon što je odgovoreno na to pitanje, što je spremno u činjeno, neznanka se predstavila kao gospođa Thorpe, a gospođa je Allen odmah prepoznala lice bivše suučenice i prijateljice, koju je vidjela samo jednom nakon što su se obje udale, a i to je bilo prije mnogo godina. Njihova je radost zbog susreta bila veoma velika, što je sasvim razumljivo, jer tijekom posljednjih petnaest godina ništa nisu znale jedna o drugoj. Zatim su uslijedili komplimenti o dobrom izgledu, a nakon primjedbi o tome kako je vrijeme brzo prošlo otkad su zadnji put bile zajedno, kako im nije bilo ni na kraj pameti da će se sresti u Bathu i kako je ugodno vidjeti staru prijateljicu, nastavile su s raspitivanjem i davanjem obavijesti o svojim obiteljima, sestrama i ro đacima. Obje su istodobno govorile, daleko spremnije davati nego primati informacije, a svaka je jako malo čula od onoga što je druga govorila. Međutim, gospođa je Thorpe imala jednu veliku prednost u odnosu na gospo đu Allen, jer je imala obitelj s mnogo djece. Dok je pri čala o darovitosti svojih sinova i ljepoti svojih kćeri, dok je govorila o njihovim razli čitim životnim situacijama i stavovima, da je John na Oxfordu, Edward se bavi trgovinom i William je na moru, a svi su voljeniji i cjenjeniji no što su bilo koja tri bića ikad bila, gospođa Allen nije imala sličnih informacija,
* 1 *
nikakvih sličnih uspjeha u koje bi uvjeravala prijateljicu koja nije spremna i ne želi joj vjerovati. Bila je prisiljena sjediti i doimati se da sluša sve te maj činske izljeve, tješeći se, međutim, otkrićem do kojeg su njezine oštre oči uskoro došle, da čipka na ogrtaču gospođe Thorpe nije ni upola tako lijepa kao na njezinom. — Eno, dolaze moje drage djevojke - uzviknula je gospo đa Thorpe i pokazala prema tri elegantne mlade dame koje su se, rukom pod ruku, približavale k njoj. — Draga gospođo Allen, jedva čekam da vam ih predstavim. Bit će im tako drago da vas vide. Najviša je Isabella, moja najstarija; nije li krasna mlada žena? Drugima se tako đer uvelike dive, ali mislim da je Isabella najljepša. Gospođice Thorpe su predstavljene, a tada je predstavljena i gospo đica Morland, koja je na kratko vrijeme bila zaboravljena. Činilo se da je njezino ime na sve njih ostavilo dubok dojam. Nakon što su veoma uljudno s njom razgovarale, najstarija mlada dama glasno je rekla ostalima: - Kako je gospođica Morland slična bratu! — Njegova slika i prilika, doista! - uzviknula je majka, a sve su dva ili tri puta ponovile riječi: »Mogla bih je svugdje prepoznati kao njegovu sestru!« Catherine je na trenutak ostala iznenađena, ali gospođa Thorpe i njezine kćeri tek su počele pričati o svom poznanstvu s gospodinom Jamesom Morlandom kad se sjetila da je njezin najstariji brat nedavno na fakultetu sklopio prijateljstvo s mladićem po imenu Thorpe, te da je posljednji tjedan božićnih blagdana proveo s njegovom obitelji blizu Londona. Kad se sve to objasnilo, gospođice Thorpe mnogim su riječima izrazile svoju želju da je bolje upoznaju, da je ve ć smatraju prijateljicom zahvaljujući prijateljstvu njihove braće, i tako dalje, što je Catherine sa zadovoljstvom slušala i odgovarala svim lijepim izrazima kojih se mogla domisliti. Kao prvi dokaz prijateljstva, najstarija gospo đica Thorpe uskoro ju je pozvala da je uhvati pod ruku i prošeta s njom kroz prostoriju. Catherine je bila oduševljena takvim razvojem poznanstva i gotovo je zaboravila gospodina Tilneyja dok je razgovarala s gospođicom Thorpe. Prijateljstvo je svakako najbolji balzam za razo čaranje u ljubavi. Njihov se razgovor okrenuo na teme o kojima se moglo uvelike raspravljati prilikom sklapanja novog prijateljstva dviju mladih dama: odijevanje, balovi, udvaranje i čudaci. No gospođica je Thorpe, četiri godine starija od gospođice Morland i barem četiri godine bolje informirana, imala veliku prednost kad se o tome raspravljalo. Mogla je uspore đivati balove u Bathu s onima u Tunbridgeu; njegovu modu s modom u Londonu; mogla je ispraviti mišljenje svoje nove prijateljice u mnogim pitanjima ukusnog odijevanja; mogla je otkriti očijukanje između bilo kojeg džentlmena i dame koji bi se samo osmjehnuli jedno drugome; ukazati na čudaka u gužvi mnoštva. Catherine je tim sposobnostima ukazala dužno divljenje jer njoj je sve to bilo posve novo. Poštovanje što ga je to u njoj sasvim prirodno izazivalo moglo je biti previše veliko za prisnost, ali su ležerna vedrina ponašanja gospo đice Thorpe i njezini česti izrazi oduševljenja novim poznanstvom ublažili svaki osjećaj strahopoštovanja, ostavljajući samo nježnu sklonost. Njihova sve veća povezanost nije bila zadovoljena s nekoliko šetnji prostorijom, već je iziskivala, kad su svi zajedno odande otišli, da gospo đica
* 17 *
Thorpe otprati gospođicu Morland do samih vrata boravišta gospođe Allen, te da se ondje rastanu veoma srdačnim i dugotrajnim stiskom ruke, nakon što su saznale, na uzajamno olakšanje, da će se te večeri vidjeti u kazalištu i idućeg se jutra pomoliti u istoj crkvi. Catherine je tada potr čala ravno gore i s prozora salona promatrala kako se gospo đica Thorpe udaljava ulicom, divila se otmjenoj produhovljenosti njezina hoda, modernom držanju njezina tijela i odjeće, te se osjetila zahvalnom, kako i treba, za priliku koja joj je osigurala takvu prijateljicu. Gospođa Thorpe bila je udovica, i to ne baš imu ćna; bila je žena ugodne naravi i dobra srca, i veoma popustljiva majka. Njezina je najstarija k ći posjedovala veliku osobnu ljepotu, a mlađe su, pretvarajući se da su lijepe poput svoje sestre, oponašaju ći njezino držanje i odijevajući se u istom stilu, sasvim dobro napredovale. Ova kratka priča o obitelji pobija potrebu da gospođa Thorpe nadugo i podrobno priča o tome, o svojim prošlim doživljajima i patnjama, što bi ina če moglo ispuniti tri ili četiri naredna poglavlja u kojima bi se mogla isticati nevrijednost vlastelina i pravnih zastupnika, a razgovori obavljeni prije dvadeset godina ponavljati od riječi do riječi.
* 18 *
eto ogla!lje
.
e večeri u kazalištu Catherine nije bila toliko zaokupljena uzvra ćanjem pozdrava i osmijeha gospođici Thorpe, premda su iziskivali mnogo njezina vremena, da bi zaboravila upitnim pogledom tražiti gospodina Tilneyja u svakoj loži u koju je mogla zaviriti, ali tražila je uzalud. Gospodina Tilneya predstava nije zanimala ništa više nego prostorija za to čenje mineralne vode. Nadala se da će idućega dana imati više sreće, a kad su njezine želje uslišane i svanulo je prelijepo jutro, uop će nije sumnjala u to; jer lijepa nedjelja u Bathu izvuče sve žitelje iz kuća i cijeli se svijet pojavljuje u takvoj prilici, šeće naokolo i govori svojim poznanicima kako je divan dan. Čim je završila božja služba, obitelji Thorpe i Allen željno su se udružile i, nakon što su u prostoriji za točenje mineralne vode ostali dovoljno dugo da otkriju kako je gužva nepodnošljiva, te da nema niti jednog otmjenog lica, što svatko otkriva svake nedjelje tijekom cijele sezone, požurili su u Crescent kako bi udisali svježi zrak boljega društva. Ovdje su Catherine i Isabella, rukom pod ruku, ponovno okusile čari prijateljstva u slobodnom razgovoru. Govorile su mnogo i uživale u tome, ali Catherine se opet razo čarala u nadi da će ponovno vidjeti svoga partnera. Nigdje ga se nije moglo sresti; svaka je potraga za njim bila jednako neuspješna, u jutarnjim boravištima ili na ve černjim druženjima, niti u Gornjoj ni u Donjoj dvorani, na otmjenim ili običnim balovima, ni među šetačima, ni jahačima, ni onima koji su se tog jutra vozili u lakim kočijama. Njegovog imena nije bilo u knjizi točionice mineralne vode, a znatiželja joj više nije pomagala. Zacijelo je otišao iz Batha; ipak, nije spomenuo da će njegov boravak biti tako kratak. Ova vrsta tajanstvenosti, koja uvijek tako dobro pristaje junaku, prema Catherininu je mišljenju, pružala novu otmjenost njegovoj osobnosti i držanju, a povećala je njezinu želju da sazna više o njemu. Od Thorpeovih nije mogla ništa saznati jer su u Bathu bili samo dva dana prije nego su sreli gospođu Allen. Međutim, o toj je temi često razgovarala sa svojom prijateljicom koja ju je na sve moguće načine ohrabrivala neka i dalje misli o njemu, te stoga njegov dojam na njezinu maštu nije oslabio. Isabella je bila veoma sigurna da je on zacijelo šarmantan mladić, a bila je jednako sigurna da se oduševio njezinom dragom Catherine te će se stoga uskoro vratiti. Još joj se više sviđao jer je bio sve ćenik »jer mora priznati da je veoma sklona toj profesiji«, a nešto slično uzdahu začulo se dok je to govorila. Možda je Catherine pogriješila jer nije tražila da joj kaže koji je uzrok te nježne emocije, ali nije imala dovoljno iskustva u finesama ljubavi, ili dužnostima prijateljstva, da bi znala kad je potrebno blago
* 19 *
zadirkivanje ili kada treba inzistirati na povjeravanju. Gospođa Allen je sada bila sasvim sretna, posve zadovoljna Bathom. Našla je poznanike; zapravo je imala toliko sreće da se radilo o obitelji stare prijateljice; a najve ća je sreća bila u tome što ti prijatelji nisu bili onako skupo odjeveni kao ona. Njezine svakodnevne primjedbe više nisu bile »voljela bih da u Bathu imamo neke poznanike«. Promijenile su se u »kako mi je drago da smo srele gospo đu Thorpe«, a jednako je usrdno željela da se dvije obitelji druže kao i njezina mlada šti ćenica i Isabella; nikad nije bila zadovoljna danom ukoliko njegov veći dio nije provela uz gospođu Thorpe u onome što su one zvale razgovorom, ali u čemu se rijetko kada razmjenjivalo neko mišljenje, niti su razgovarale o različitim temama jer je gospođa Thorpe uglavnom pričala o svojoj djeci, a gospođa Allen o svojim haljinama. Prijateljstvo između Catherine i Isabelle brzo se razvijalo, baš kao što je po četak istoga bio topao, a tako su žurno prolazile kroza sve stupnjeve sve veće nježnosti, da uskoro više nisu imale novih dokaza koje bi mogle pružiti svojim prijateljima ili sebi. Obra ćale su se jedna drugoj po krsnom imenu, uvijek su šetale rukom pod ruku, pričvršćivale su jedna drugoj povlaku prije plesa i nisu dopustile da ih razdvajaju. Ako bi im kišno jutro onemogućilo druge užitke, ipak su bile odlučne u nakani da će se naći, usprkos kiši i blatu, te bi se zatvarale i zajedno čitale romane. Da, romane; jer ne ću prihvatiti onaj neplemenit i nerazborit običaj, tako čest u romanopisaca, prezirnog cenzuriranja i time ponižavanja baš onih djela čiji broj i sami povećavaju; udruživanja s njihovim najvećim neprijateljima i obasipanju takvih djela najoštrijim epitetima; jedva ikad dopuštaju da ih čita njihova heroina koja će, ako slučajno uzme roman u ruke, s gnušanjem okretati njegove neukusne stranice. Žalosno! Ako heroini jednog romana neće pomagati heroina drugoga, od koga može očekivati zaštitu i poštovanje? Ne mogu to odobravati. Prepustimo kritičarima neka bez žurbe napadaju takve izljeve mašte, neka o svakom novom romanu otrcanim frazama govore o ki ču pod kojim sada stenje izdavaštvo. Nemojmo napustiti jedni druge; mi smo ozlijeđeno tijelo. Premda su naša djela pružila više sveobuhvatnog i nepatvorenog zadovoljstva od onih iz bilo kojeg drugog literarnog udruženja na svijetu, nijedna vrsta stvaralaštva nije dovedena na tako zao glas. Zbog ponosa, neznanja ili mode, naši su neprijatelji gotovo jednako brojni kao i naši čitatelji. I dok tisuće pera veličaju sposobnosti devetstotog povjesničara koji piše sažetak engleske prošlosti, ili čovjeka koji skuplja i objavljuje u jednoj knjizi po desetak stihova Miltona, Popea i Priora, uz kritiku iz Spectator a i poglavlje Sternea, čini se da postoji opća želja da se ponizi i omalovaži rad romanopisca, prezru djela što ih preporu čuju jedino um, duhovitost i ukus. »Ne čitam romane; rijetko kada pogledam roman; nemoj misliti da često čitam romane; to je uistinu veoma dobro za jedan roman.« To su uobi čajene uzrečice. »Što to čitate, gospođice ...?« »Oh! To je samo roman!«, odgovara mlada dama i odlaže svoju knjigu s afektiranom ravnodušnošću ili osjećajem stida. »To je samo Cecilia, ili Camilla, ili Belinda«, ili ukratko rečeno, samo neko djelo u kojem su prikazane najveće moći uma, u kojem se svijetu najbolje izabranim riječima prenosi najpotpunije poznavanje ljudske
* 2: *
prirode, najbolji opisi njezine raznovrsnosti, najživahniji izljevi duhovitosti i humora. Dakle, da je ista mlada dama bila zaokupljena izdanjem Spectatora, a ne takvim djelom, kako bi ponosno pokazala knjigu i izgovorila njezin naziv! Premda nema baš mnogo izgleda da će je zaokupiti bilo koji dio te opsežne publikacije, čija se tema i na čin pisanja ne bi gadili mladoj osobi koja ima ukusa; sadržaj tih stranica tako se često sastoji od rečenica o malo vjerojatnim okolnostima, neprirodnim likovima i temama razgovora, koje se više ne tiču niti jedne žive osobe; a njihov je jezik, tako đer, često tako običan te ne stvara povoljan dojam o dobu koje bi ga moglo podnijeti.
* 21 *
ljedeći razgovor koji se jednog jutra odvijao izme đu dviju prijateljica u prostoriji za točenje mineralne vode, nakon poznanstva od osam ili devet dana, naveden je kao primjer veoma tople povezanosti, te istan čanosti, diskrecije, originalnosti misli i literarnog ukusa, što je obilježavalo opravdanost te povezanosti. Našle su se prema dogovoru, a kako je Isabella stigla gotovo pet minuta prije svoje prijateljice, njezine prve riječi bile su: - Draga moja, što te je natjeralo da toliko zakasniš? Čekam te već cijelu vječnost! — Zar doista? Jako mi je žao, ali zapravo sam mislila da dolazim na vrijeme. Tek sam malo zakasnila. Nadam se da nisi ve ć dugo ovdje? — Oh! Veoma dugo. Sigurna sam da sam ovdje ve ć pola sata. Ali sada po đimo i sjednimo na drugom kraju dvorane i uživajmo. Moram ti re ći stotinu stvari. Kao prvo, tako sam se bojala da će jutros padati kiša baš kad sam trebala krenuti. Izgledalo je veoma tmurno, a to bi me bacilo u agoniju! Znaš li da sam baš sada vidjela najljepši šešir što ga možeš zamisliti u izlogu u Ulici Milsom; veoma sli čan tvojemu, ali s drugom bojom vrpca. Tako sam ga zaželjela. Ali, najdraža Catherine, što si radila cijelo jutro? Jesi li nastavila čitati Udolpho? — Da, čitala sam ga otkako sam se probudila i stigla sam do crnog vela. — Jesi li, doista? Kako krasno! Oh! Ni za što na svijetu ne bih ti rekla što je iza crnog vela! Zar ne želiš svim srcem znati? — Oh! Da, sigurno, što bi moglo biti? Ali nemoj mi re ći; nikako ne želim da mi kažeš. Znam da mora biti kostur; sigurna sam da je Laurentinin kostur. Oh! Oduševljena sam knjigom! Rado bih cijeli život provela čitajući je, uvjeravam te. Da se nisam morala na ći s tobom, ni za što na svijetu ne bih se odvojila od knjige. — Drago stvorenje, kako sam ti zahvalna, a kad završiš s Udolphom, zajedno ćemo čitati Talijana, i napravila sam popis od još deset ili dvanaest romana iste vrste za tebe. — Jesi li, doista? Kako mi je drago! Koji su to? — Odmah ću ti pročitati njihove nazive; imam ih ovdje u džepu. Dvorac Wolfenbach, Clermont, Tajanstvena upozorenja, Nekromant iz Crne šume, Ponoćno zvono, Siroč e s Rajne i Strašne zagonetke. To će nam biti dovoljno za neko vrijeme.
* 22 *
— Da, veoma dobro, ali jesu li svi strašni? Jesi li sigurna da su svi strašni? — Da, posve sigurna, jer je jedna moja prijateljica, gospođica Andrews, draga
djevojka, jedno od najsimpatičnijih stvorenja na svijetu, pročitala sve to. Voljela bih da upoznaš gospođicu Andrews, oduševila bi se njome. Sama za sebe plete najsla đi ogrtač što ga možeš zamisliti. Smatram je lijepom poput an đela i tako se ljutim na muškarce jer joj se ne dive! Neobično ih grdim zbog toga. — Grdiš ih! Grdiš ih zato jer joj se ne dive? — Da, tako je. Nema ni čega što ne bih učinila za one koji su mi pravi prijatelji. Ne razumijem kako se ljude može voljeti djelomično; to nije u mojoj prirodi. Moje su privrženosti uvijek neobično snažne. Rekla sam kapetanu Huntu, na jednom od naših druženja ove zime, da neću s njim plesati ako me kani cijele ve čeri zadirkivati, osim ukoliko ne prizna da je gospođica Andrews ljupka poput anđela. Muškarci nas smatraju nesposobnima za pravo prijateljstvo, znaš, a ja sam čvrsto odlučila da ću ih uvjeriti kako su u zabludi. Dakle, ako bih nekoga čula da s omalovažavanjem govori o tebi, u trenutku bih planula, ali to uopće nije vjerojatno jer ti si baš onakva djevojka koja je omiljena me đu muškarcima. — O, Bože! - uzviknula je Catherine, porumenjevši - kako to možeš znati? — Jako te dobro poznajem; posjeduješ tako mnogo svježine, što je upravo ono što nedostaje gospođici Andrews; moram priznati da u njoj ima ne čega nevjerojatno dosadnog. Oh! Moram ti reći da sam, baš nakon što smo se ju čer rastale, vidjela jednog mladog čovjeka koji te tako usrdno promatrao; sigurna sam da je zaljubljen u tebe. - Catherine je porumenjela i opet se pobunila. Isabella se nasmijala. - Istina je, tako mi časti, ali vidim kako stoje stvari: ravnodušna si na svačije divljenje, osim na ono jednoga gospodina, koji će ostati bezimen. Ne, ne mogu ti zamjeriti - rekla je ozbiljnijim tonom - tvoje je osje ćaje lako razumjeti. Kad je srce doista zauzeto, jako dobro znam kako malo zadovoljstva može pružiti pažnja bilo koga drugoga. Sve je tako dosadno, tako nezanimljivo, ako se ne odnosi na predmet ljubavi! Savršeno razumijem tvoje osjećaje. — Ali ne bi me smjela nagovarati da tako mnogo mislim na gospodina Tilneyja jer ga možda više nikad neću vidjeti. — Nećeš ga više vidjeti! Najdraže moje stvorenje, nemoj o tome govoriti. Sigurna sam da bi bila nesretna kad bi tako mislila. — Ne, doista, ne bih. Ne mogu re ći da nisam bila jako zadovoljna njime, ali dok imam Udolpha za čitanje, osjećam da bi me svatko mogao u činiti nesretnom. Oh! Onaj užasni crni veo! Draga moja Isabella, sigurna sam da iza njega mora biti Laurentinin kostur. — Meni je tako neobično da nikad ranije nisi čitala Udolpha, ali pretpostavljam da gospođa Morland ne odobrava romane. — Nije tako. Ona veoma često i sama čita Sir Charlesa Grandisona, ali nije lako nabaviti nove knjige. — Sir Charles Grandison! To je nevjerojatno strašna knjiga, nije li? Sje ćam se da
* 23 *
gospođica Andrews nije uspjela pročitati prvi dio. — Uopće nije slično Udolphu, ali ipak mislim da je veoma zabavna. — Zar doista? Iznenađuješ me, mislila sam da nije bila čitljiva. Ali, najdraža Catherine, jesi li odlučila što ćeš večeras nositi na glavi? Čvrsto sam odlučila da ću se odjenuti točno onako kao i ti. Muškarci katkad to zapažaju, znaš. — Ali to ništa ne znači, ako i zapaze - veoma je nedužno rekla Catherine. — Znači! O, nebesa! Držim se pravila da nikad ne obra ćam pozornost na ono što kažu. Često su neobično drski ako se prema njima ne ophodiš kako treba i natjeraš ih da se drže podalje. — Jesu li? Pa, nikad to nisam primijetila. Prema meni se uvijek veoma pristojno ponašaju. — Oh! Tako si umišljaju sve i svašta. Oni su najtaštija stvorenja na svijetu i smatraju se tako važnima! Usput rečeno, premda sam već sto puta pomišljala na to, uvijek te zaboravim pitati kakvi ti se muškarci sviđaju. Voliš li više tamnopute ili one svjetlijeg tena? — Ne bih znala. Nikad nisam baš razmišljala o tome. Nešto u sredini, rekla bih; sme đi, ne svijetli i ne jako tamni. — Veoma dobro, Catherine. To je to čno on. Nisam zaboravila tvoj opis gospodina Tilneyja: »smeđa koža, tamne o či i prilično tamna kosa«. Pa, moj je ukus druk čiji. Više volim svijetle oči, a što se ti če tena, znaš li da najviše volim blijeda lica? Ne smiješ me odati ako se ikad sretneš s nekim tvojim poznanikom koji odgovara tom opisu. — Odati te! Kako to misliš? — Ne, nemoj me uzrujavati. Mislim da sam previše rekla. Prije đimo na drugu temu. Catherine joj je, pomalo začuđeno, udovoljila, a nakon što je nekoliko trenutaka šutjela, baš se kanila vratiti na ono što ju je tada zanimalo više od svega na svijetu, Laurentinin kostur, kad ju je prijateljica preduhitrila rekavši: - Za Boga miloga! Maknimo se s ovog kraja prostorije. Znaš li da su ondje dva odvratna mlada čovjeka koji već pola sata zure u mene? Doista su me sasvim zbunili. Po đimo pogledati tko je još stigao. Teško da će nas onamo slijediti. Pošle su prema knjizi, a dok je Isabella prou čavala imena, Catherine je dobila zadatak paziti na postupke zabrinjavajućih mladih ljudi. — Ne dolaze ovamo, je li? Nadam se da nisu toliko drski da bi nas slijedili. Molim te, reci mi ako dolaze. Odlu čila sam da ne ću podići glavu. Catherine ju je za nekoliko trenutaka s iskrenim zadovoljstvom uvjerila da se više ne mora osjećati nelagodno jer su gospoda upravo otišla iz prostorije. — U kojem su smjeru otišli? - pitala je Isabella i žurno se okretala naokolo. - Jedan je bio veoma privlačan mladić. — Pošli su prema crkvi. — Pa, neobično mi je drago da sam ih se riješila. A sada, što misliš o tome da sa
* 25 *
mnom pođeš do Edgar’s Buildingsa i pogledaš moj novi šešir? Rekla si da bi ga rado vidjela. Catherine je spremno pristala. - Samo - dodala je - možda ćemo preteći dvojicu mladih ljudi. — O, nije važno. Ako požurimo, začas ćemo proći kraj njih, a ja jedva čekam da ti pokažem svoj šešir. — No ako pri čekamo samo nekoliko minuta, uopće neće biti opasnosti da ih vidimo. — Neću se tako opterećivati njima, uvjeravam te. Nemam namjeru s takvim se poštovanjem odnositi prema muškarcima. To je način da ih se razmazi. Catherine nije imala što prigovoriti takvom razmišljanju i stoga su, kako bi pokazale neovisnost gospođice Thorpe i njezinu odluku da omalovažava muški rod, odmah krenule, što su brže mogle, za dvojicom mladića.
* 26 *
e#mo ogla!lje
ola minute trebalo im je da prođu dvorištem i stignu do nadsvođenog prolaza nasuprot Union Passageu, ali ondje su morale stati. Svatko tko poznaje Bath može se sjetiti poteškoća prilikom prelaženja Ulice Cheap na ovome mjestu; to je tako naporna ulica, tako nesretno povezana s velikim cestama za London i Oxford i glavni ulaz u grad, tako da ne pro đe niti jedan dan u kojem skupine dama, bez obzira na važnost njihova posla, žure li za kolačima, kitničarskom robom ili čak (kao u ovom slučaju) za mladićima, ne moraju čekati na jednoj ili drugoj strani jer im kočije, jahači ili kola ne dopuštaju da prijeđu na drugu stranu. O tom je zlu Isabella govorila barem tri puta na dan otkako je stigla u Bath; sad ju je to ponovno ometalo i opet se mogla žaliti; jer baš u trenutku kad su stigle nasuprot Union Passageu, nadomak dvojici džentlmena koji su nastavili hodati kroz mnoštvo i provlačiti se kroz tu zanimljivu uli čicu, nisu mogle prijeći na suprotnu stranu jer su se približavala jednoprežna kola na dva kota ča, a njima je kočijaš važna izraza lica upravljao takvom žestinom koja je ugrožavala njegov život, živote njegovih putnika i njegova konja. — Oh! Ova mrska kola! - rekla je Isabella i podigla glavu. - Kako ih mrzim! - No ta je mržnja, premda sasvim opravdana, kratko trajala jer je ponovno pogledala i uskliknula: Sjajno! Gospodin Morland i moj brat! — Nebesa! To je James! - u istom je trenutku promrmljala Catherine, a kad su ih mladići ugledali, konj je smjesta tako silovito zaustavljen da je gotovo pao, a ko čijaš je jedva zadržao ravnotežu. Mladići su iskočili, a kola su prepuštena njegovoj skrbi. Catherine, koja ni u snu nije očekivala ovaj susret, sa živahnim je zadovoljstvom dočekala svoga brata, a on, budu ći da je bio veoma srda čne naravi i iskreno privržen sestri, pružio je sve dokaze o podjednakom zadovoljstvu što je vidi, što je mogao činiti bez žurbe dok su žarke oči gospođice Thorpe neprestano izazivale njegovu pozornost. Njoj je ukazao dužno poštovanje, uz mješavinu radosti i nelagode koja bi možda upozorila Catherine, da je bila veći stručnjak za razvoj osjećaja drugih ljudi i manje zaokupljena svojima, da njezin brat Isabelle smatra jednako lijepom kao i ona. John Thorpe, koji je u međuvremenu davao naredbe u vezi s konjem, uskoro im se pridružio, a od njega je odmah primila po časti što ih je i zasluživala; dok je tek neznatno i nemarno dotaknuo Isabellinu ruku, nad njezinom se duboko naklonio. Bio je krupan mlad
* 2 *
čovjek srednje visine, obična lica i neotmjena držanja, a čini se da se bojao da će biti previše privlačan ako ne nosi odjeću konjušara, i previše džentlmen ako ne bude lakomislen. Izvadio je sat. - Što mislite koliko smo se vozili od Tetburyja, gospo đice Morland?
— Ne znam kolika je udaljenost. - Brat joj je rekao da je udaljenost trideset sedam kilometara. — Trideset sedam ! - uzviknuo je Thorpe. - Nije ni centimetra manje od četrdeset. Morland je dokazivao, pozivao se na cestovne knjige, gostioničare i obilježja uz ceste, ali njegov je prijatelj sve to odbacio; on je imao to čniji pokazatelj udaljenosti. - Znam da mora biti četrdeset - rekao je - po vremenu koliko smo se vozili. Sad je jedan i pol; iz dvorišta u Tetburyju krenuli smo kad je na gradskoj uri odbilo jedanaest, a ja bih se kladio s bilo kojim čovjekom u Engleskoj da moji konji ne idu manje od šesnaest kilometara na sat; tako dobivamo točno četrdeset. — Izgubio si jedan sat - rekao je Morland - bilo je tek deset sati kad smo krenuli iz Tetburyja. — Deset sati! Bilo je jedanaest, duše mi! Brojio sam svaki udarac. Ovaj vaš brat uvjerio bi me da nisam pri sebi, gospođice Morland. Pogledajte moga konja; jeste li ikad u životu vidjeli životinju tako građenu za brzinu? (Sluga se upravo popeo na kola i potjerao konja.) - Takva vru ća krv! Tri sata i pol, doista, za samo trideset sedam kilometara! Pogledajte to stvorenje i smatrajte to mogućim, ako možete. — Doista izgleda da mu je veoma vruće, svakako! — Vruće! Nije bilo ni traga umoru sve dok nismo stigli do crkve u Walcotu, ali pogledajte mu čelo; pogledajte mu slabine; samo pogledajte kako se kre će; taj konj ne može ići manje od šesnaest kilometara na sat; vežite mu noge, a on će napredovati. Što mislite o mojoj kočiji, gospođice Morland? Zgodna je, zar ne? Dobra ravnoteža; napravljena u gradu. Imam je manje od mjesec dana. Bila je napravljena za čovjeka iz kršćanske crkve, moga prijatelja, veoma dobar momak. Služio se njome nekoliko tjedana dok mu nije odgovaralo da je proda. Slu čajno sam baš tada tražio neka slična lagana kola, premda sam se bio odlučio za dvoprežna kola. No slu čajno sam ga sreo na Magdalen Bridgeu dok se vozio u Oxford tijekom prošlog semestra. »Ah! Thorpe«, rekao je, »želiš li slučajno ovako malena kola? Vrhunska su za tu vrstu, ah meni ih je ve ć dosta.« »O, dovraga - rekao sam ja - ja sam tvoj čovjek; koliko tražiš?« I što mislite koliko je tražio, gospo đice Morland? — Sigurna sam da to nikako ne mogu pogoditi. — Ravnoteža kao u dvoprežne, vidite; sjedalo, sanduk, spremište za ma čeve, zaštita od prskanja, lampe, srebrni ukrasi, sve, kao što vidite, u kompletu; željezarija kao nova, ili bolja. Tražio je pedeset gvineja. Odmah sam sklopio posao, dao mu novac i ko čija je postala moja. — Sigurna sam - rekla je Catherine - da premalo znam o tim stvarima, pa ne mogu procijeniti je li to bilo jeftino ili skupo. — Ni jedno ni drugo. Mogao sam je dobiti za manje, usu đujem se reći, ali mrzim
* 27 *
cjenkanje, a siroti je Freeman želio gotovinu. — To je bilo veoma lijepo od vas - rekla je Catherine, sasvim zadovoljna. — Oh! Dovraga, kad netko ima mogu ćnosti učiniti uslugu prijatelju, mrzim biti sitničav. Potom su se raspitali kamo su se mlade dame zaputile, a kad su saznali kamo idu, odlučeno je da će ih gospoda pratiti do Edgar’s Buildingsa i pozdraviti gospođu Thorpe. James i Isabella su pošli naprijed, a ona je bila tako sretna pa se potrudila osigurati ugodnu šetnju njemu, koji je ujedno bio prijatelj njezina brata i brat njezine prijateljice, tako su čisti i besprijekorni bili njezini osjećaji da, premda su u Ulici Milsom prošli kraj dvojice drznika, više uopće nije pokušavala privući njihovu pozornost pa je pogledala natrag prema njima samo tri puta. John Thorpe je, naravno, hodao uz Catherine, a nakon nekoliko minuta tišine opet se vratio na razgovor o svojim kolima. - No vidjet ćete, gospođice Morland, da bi neki ljudi to smatrali jeftinim, jer sam je idu ćega dana mogao prodati za deset gvineja više; Jackson iz Oriela odmah mi je ponudio šezdeset; Morland je tada bio sa mnom. — Da - rekao je Morland koji je čuo njegove riječi - ali zaboravljaš da je u tu cijenu bio uključen i tvoj konj. — Moj konj! O, dovraga! Svoga konja ne bih prodao ni za stotinu. Svi đa li vam se otvorena kočija, gospođice Morland? — Da, veoma. Rijetko imam priliku voziti se u takvoj kočiji, ali posebno mi se sviđaju. — Drago mi je. Vozit ću vas u svojoj svakoga dana. — Hvala vam - malo je uznemireno rekla Catherine jer nije znala je li pristojno prihvatiti takvu ponudu. — Sutra ću vas odvesti na Lansdown Hill. — Hvala vam, ali zar se vaš konj ne bi trebao odmoriti? — Odmoriti! Danas je prešao samo trideset sedam kilometara. To su besmislice; ništa ne uništava konje kao odmaranje; ništa ih tako brzo ne sredi. Ne, ne; moj će svakoga dana vježbati četiri sata dok sam ovdje. — Zar doista? - veoma ozbiljno re če Catherine. - To će biti šezdeset četiri kilometra na dan. — Šezdeset četiri! Da, može i osamdeset, što se mene ti če. Pa, sutra ću vas odvesti do Lansdowna; pazite, obvezao sam se. — Kako će to biti lijepo! - usklikne Isabella okrenuvši se. - Moja najdraža Catherine, prilično ti zavidim, ali bojim se, brate, da ne ćeš imati mjesta za tre ću osobu. — Treću, doista! Ne, ne, nisam došao u Bath da bih naokolo vozikao svoje sestre. To bi bilo smiješno, vjere mi! Morland se mora pobrinuti za tebe. To je izazvalo uljudan dijalog između drugo dvoje, ali Catherine nije čula ni pojedinosti ni rezultat. Razgovor njezina pratitelja sada je iz živahna predavanja prešao na
* 28 *
tek poneku kratku, presudnu rečenicu pohvale ili pokude lica svake žene koju su sreli. Catherine je slušala i slagala se što je dulje mogla, uza svu uljudnost i poštovanje mladog ženskog uma, bojeći se izraziti svoje mišljenje suprotno onome samouvjerenog muškarca, pogotovo ako je riječ o ljepoti njezina vlastita spola, te je na koncu odlu čila pokušati promijeniti temu pitanjem koje joj je već dugo bilo na pameti. To je bilo: - Jeste li ikada čitali roman Udolpho, gospodine Thorpe? — Udolpho! O, Bože! Ja ne, nikad ne čitam romane. Imam pametnijeg posla. Catherine, skrušena i posramljena, kanila se ispri čati zbog svoga pitanja, ali ju je on spriječio riječima: - Romani su tako puni besmislica i sli čnih stvari! Nije izišao niti jedan podnošljivo pristojan još od Toma Jonesa, osim Redovnika; to sam neki dan pro čitao, ali što se tiče svih ostalih, to su najgluplja ostvarenja. — Mislim da bi vam se sigurno svidio Udolpho kad biste ga pročitali. Tako je zanimljiv. — Ne meni, vjere mi! Ne, ako bilo koji pro čitam, bit će od gospođe Radcliffe. Njezini su romani dovoljno zabavni; vrijedi ih pročitati; u njima ima malo zanimljivoga i prirodnoga. — Gospođa je Radcliffe napisala roman Udolpho - rekla je Catherine, pomalo oklijevajući od straha da će ga posramiti. — Ne, sigurno, zar doista? Da, sje ćam se, tako je; mislio sam na onu drugu glupu knjigu što ju je napisala ona žena oko koje dižu takvu buku, ona koja se udala za francuskog emigranta. — Pretpostavljam da mislite na Camillu! — Da, to je ta knjiga; tako neprirodne stvari! Starac koji se igra na klackalici. Jednom sam uzeo u ruke prvu knjigu, prolistao je, ali sam uskoro shvatio da to neće ići. Zapravo, pogodio sam kakva će vrsta to biti prije nego sam je vidio; čim sam čuo da se udala za emigranta, bio sam siguran da to nikada neću uspjeti pročitati. — Ja to nisam čitala. — Ništa niste izgubili, uvjeravam vas. To su najgore besmislice što ih možete zamisliti; ondje nema ničega osim starca koji se igra na klackalici i u či latinski; tako mi duše, nema ničega. Ova kritika, čiju opravdanost Catherine nažalost nije shvatila, dovela ih je do vrata boravišta gospođe Thorpe, a osjećaji razboritog čitatelja Camille, bez predrasuda, ustupili su mjesto osjećajima poslušnog i brižnog sina kad su stigli do gospo đe Thorpe koja ih je opazila odozgo, iz hodnika. - Ah, majko, kako si? - rekao je i srda čno joj stisnuo ruku. Gdje si nabavila to čudo od šešira? Izgledaš poput stare vještice s tim na glavi. Ovdje je Morland, a ja sam došao provesti nekoliko dana s tobom, pa negdje u blizini moraš potražiti dva dobra kreveta. - Činilo se da su te rije či zadovoljile sve želje majčina srca jer ga je primila s oduševljenjem i radosnom ljubavlju. Zatim je svojim dvjema mlađim sestrama uputio jednaki dio bratske nježnosti jer je svaku pitao kako je i primijetio da obje veoma
* 29 *
ružno izgledaju. Takvo ponašanje nije se sviđalo Catherine, ali on je bio Jamesov prijatelj i Isabellin brat. Njezina se prosudba nadalje ublažila Isabellinim uvjeravanjem, kad su se povukle kako bi vidjele njezin novi šešir, da je John smatra najčarobnijom djevojkom na svijetu, te Johnovom ponudom da joj bude partner prije nego su te večeri pošli na ples. Da je bila starija ili taštija, takvi bi napadi imali slabog uspjeha, ali kad se ujedine mladost i plahost, potreban je staložen um da bi se odoljelo ugodi što je donosi epitet naj čarobnije djevojke na svijetu i tako usrdna ponuda partnera za ples. Slijedom toga, kad su brat i sestra Morland, nakon sat vremena sjedenja s Thorpeovima, pošli natrag do gospo đe Allen i James ju je pitao: - Pa, Catherine, kako ti se svi đa moj prijatelj Thorpe? - umjesto da odgovori, što bi vjerojatno učinila da se nije radilo o prijateljstvu i laskanju, »Uopće mi se ne sviđa«, ona je odmah rekla: - Veoma mi se svi đa, čini se jako ljubaznim. — On je dobrodušan momak, kakav samo može biti; malo je brbljav, ali vjerujem da se to sviđa tvojem spolu. A kako ti se sviđa ostatak obitelji? — Veoma, veoma mnogo, doista; pogotovo Isabella. — Jako mi je drago da to kažeš. Ona je baš onakva mlada žena kakvu bih želio za tvoju prijateljicu; ima tako mnogo zdravog razuma, posve je jednostavna i ljubazna. Uvijek sam želio da je upoznaš, a čini se da se i ti njoj jako svi đaš. Lijepim te je riječima nadasve hvalila, a pohvala takve djevojke kakva je gospo đica Thorpe, čak i tebe, Catherine - s ljubavlju ju je uhvatio za ruku - može činiti ponosnom. — Doista jesam - odgovorila je - jako je volim i ushi ćena sam da se i tebi sviđa. Jedva si je kojom riječ ju spomenuo kad si mi pisao nakon što si ih posjetio. — Jer sam mislio da ćemo se uskoro vidjeti. Nadam se da ćete u Bathu mnogo vremena zajedno provesti. Ona je uistinu veoma srda čna djevojka; ima tako mnogo razumijevanja! Kako je cijela obitelj voli; ona je o čito miljenica, i kako joj se zacijelo dive na ovakvome mjestu. Nije li tako? — Da, veoma mnogo, doista, mislim. Gospodin Allen smatra je najzgodnijom djevojkom u Bathu. — Usuđujem se reći da je tako, a ne poznajem niti jednog čovjeka koji bolje od gospodina Allena može procijeniti ljepotu. Ne moram te ni pitati jesi li ovdje sretna, draga moja Catherine. Uz takvu družicu i prijateljicu kao što je Isabella Thorpe, bilo bi nemogu će da je drukčije. Siguran sam da su i Alleni veoma dobri prema tebi. — Da, veoma su ljubazni. Nikad ranije nisam bila tako sretna, a sad kad si i ti stigao, bit će ljepše nego ikad. Kako je lijepo od tebe što si došao ovako daleko da bi vidio mene. James je prihvatio njezinu zahvalnost, a svoju je savjest također umirio sasvim iskreno rekavši: - Doista, Catherine, veoma te volim. Potom su uslijedili upiti i obavijesti o braći i sestrama, situaciji nekih, rastu ostalih, te drugim obiteljskim pitanjima, a to se nastavljalo, uz jednu malu digresiju s Jamesove strane, kad je veličao gospođicu Thorpe, sve dok nisu stigli u Ulicu Pulteney gdje su ga gospodin i
* 3: *
gospođa Allen veoma ljubazno dočekah. Gospodin Allen pozvao ga je da s njima ve čera, a gospođa Allen tražila je da pogodi cijenu i procijeni vrijednost novog mufa i krznenog ovratnika. Raniji dogovor u Edgar’s Buildingsu onemogućio mu je prihvaćanje poziva i obvezao ga da požuri natrag čim je zadovoljio zahtjev gospođe Allen. Točno je dogovoreno vrijeme u koje će se dvije grupe na ći u Osmerokutnoj dvorani i Catherine je tada prepuštena uživanju u napetoj, nemirnoj i prestrašenoj mašti nad stranicama Udolpha, izgubljena za sve svjetovne brige oko odijevanja i večere, nesposobna umiriti bojazni gospođe Allen o kašnjenju očekivane krojačice, a samo je jednu minutu od šezdeset razmišljala o vlastitoj sreći jer za tu ve čer već ima partnera.
* 31 *
Osmo ogla!lje
eđutim, unatoč Udolphu i krojačici, društvo iz Ulice Pulteney na vrijeme je stiglo do Gornje dvorane. Obitelj Thorpe i James Morland stigli su samo dvije minute prije njih. Nakon što je Isabella prošla uobičajenu ceremoniju susreta s prijateljicom, uz osmijehe i srdačnu žurbu, diveći se njezinoj odjeći i zavideći na uvojcima u njezinoj kosi, rukom pod ruku pošle su za svojim gardedamama u plesnu dvoranu, šap ćući jedna drugoj kad god bi im nešto palo na pamet, te dopunjujući mnoge ideje stiskom ruke ili smiješkom. Ples je počeo nekoliko minuta nakon što su se smjestili, a James, koji se obvezao za plesnog partnera onda kad se John ponudio Catherine, veoma je nametljivo tražio da Isabella ustane. No John je otišao u prostoriju za kartanje kako bi razgovarao s prijateljem, a Isabella je ustvrdila da je ništa ne može natjerati na plesni podij ako ne može po ći i njezina draga Catherine. - Uvjeravam te - rekla je - ne bih ustala bez tvoje drage sestre ni za cijeli svijet; jer kad bih to u činila, sigurno bismo cijelu večer bile razdvojene. - Catherine je sa zahvalnošću prihvatila tu ljubaznost, te su još tri minute nastavili jednako sjediti kad se Isabella, koja je s druge strane razgovarala s Jamesom, ponovno okrenula k njegovoj sestri i šapnula: - Draga moja, bojim se da te moram napustiti jer je tvoj brat tako nevjerojatno nestrpljiv. Znam da mi nećeš zamjeriti što idem, a vjerujem da će se John začas vratiti i tada ćeš me lako naći. - Premda je Catherine bila malo razo čarana, njezina dobrodušnost nije joj dopustila da se pobuni. Dok su ustajali, Isabella je imala vremena samo stisnuti prijatelji činu ruku i reći: - Doviđenja, draga prijateljice. - Tada su se žurno udaljili. Mla đe gospođice Thorpe također su plesale, a Catherine je ostala prepuštena gospo đi Thorpe i gospođi Allen, između kojih je sada ostala. Nije uspijevala potisnuti razdraženost zbog nepojavljivanja gospodina Thorpea, jer ne samo što je čeznula za plesom, ve ć je isto tako bila svjesna, budući da se njezina prava situacija nije mogla poznavati, da sa svim mladim damama koje još uvijek sjede dijeli sramotu što je donosi nepostojanje partnera. Biti osramoćena pred očima svijeta, doimati se ne časno dok joj je srce sama čistoća, njezini postupci posve nedužni, a loše ponašanje nekog drugog je pravi uzrok njezina poniženja, jedna je od onih okolnosti koje se na neobičan način uklapaju u život heroine, a njezina snaga u tome je ono što posebno ističe njezinu osobnost. Catherine je tako đer imala snage; patila je, ali iz njezinih se usta nije začula nikakva pritužba. Iz tog stanja poniženja izvukao ju je, deset minuta kasnije, ugodan osje ćaj kad je
* 32 *
ugledala, ne gospodina Thorpea, već gospodina Tilneyja, ni tri metra od mjesta na kojem su sjedile. Činilo se da ide prema njima, ali nije ju vidio pa su stoga osmijeh i rumenilo, što ih je njegovo neočekivano pojavljivanje izazvalo u Catherine, prošli nezapaženo i nisu umanjili njezinu važnost heroine. Izgledao je privla čno i živahno kao uvijek, a zainteresirano je razgovarao s modernom mladom ženom ugodna izgleda koja se oslanjala na njegovu ruku i za koju je Catherine odmah pogodila da mu je sestra. Tako je nesvjesno odbacila mogućnost da je on za nju zauvijek izgubljen jer je ve ć oženjen. No, vođena samo onim što je jednostavno i vjerojatno, nikad joj nije palo na pamet da bi gospodin Tilney mogao biti oženjen; nije se ponašao, nije govorio poput oženjenih muškaraca na koje je navikla; nikad nije spomenuo ženu, a rekao je da ima sestru. Iz toga je trenutno zaklju čila da je sada uz njega njegova sestra i stoga je, umjesto da smrtno problijedi i brizne u plač zagnjurivši lice na prsa gospođe Allen, Catherine uspravno sjedila, posve vladaju ći svojim osjetilima, s obrazima samo malo rumenijima nego ina če. Ispred gospodina Tilneyja i njegove družice, koji su se polako nastavili približavati, hodala je jedna dama, poznanica gospođe Thorpe. Ta se dama zaustavila da bi s njom popričala, a oni su, kao da joj pripadaju, tako đer stali. Catherine je uhvatila pogled gospodina Tilneyja i odmah od njega primila osmijeh prepoznavanja. Sa zadovoljstvom mu je uzvratila na isti način, a tada su se još više približili i on se obratio njoj i gospođi Allen koja ga je uljudno pozdravila. - Veoma mi je drago da vas opet vidim, gospodine, doista; bojala sam se da ste otišli iz Batha. - Zahvalio joj je na brizi i rekao da je na tjedan dana otišao baš onog jutra nakon što je imao zadovoljstvo upoznati ih. — Pa, gospodine, usuđujem se reći da niste požalili što ste se vratili, jer ovo je baš mjesto za mlade ljude; i doista, za sve ostale, tako đer. Govorim gospodinu Allenu, kad prigovara da mu je ve ć dosta, kako sam sigurna da se ne bi trebao žaliti jer je ovo veoma ugodno mjesto, da je mnogo bolje biti ovdje nego kod kuće u ovo dosadno doba godine. Govorim mu da je imao sre će što su ga radi zdravlja poslali ovamo. — Nadam se, gospođo, da će gospodin Allen morati zavoljeti ovo mjesto jer će mu zacijelo koristiti. — Hvala vam, gospodine. Uopće ne sumnjam da hoće. Jedan naš susjed, dr. Skinner, bio je prošle zime ovdje radi zdravlja i vratio se mnogo zdraviji. — Ta okolnost zasigurno pruža veliko ohrabrenje. — Da, gospodine, a dr. Skinner i njegova obitelj bili su ovdje tri mjeseca i zato kažem gospodinu Allenu da ne smije žuriti s odlaskom. Ovdje ih je prekinula gospođa Thorpe zatraživši od gospođe Allen da se malo pomakne kako bi gospođa Hughes i gospođica Tilney mogle sjesti jer su pristale pridružiti se njihovom društvu. To je obavljeno, a gospodin Tilney je i dalje stajao pred njima. Nakon nekoliko minuta promišljanja, zamolio ja Catherine za ples. Taj ju je kompliment, iako je u njoj izazvao ushićenje, doveo u veoma neugodnu situaciju. Dok ga je odbijala, tako je iskreno izražavala svoje žaljenje zbog toga da bi gospodin Thorpe, koji im se pridružio
* 33 *
odmah nakon toga, da je stigao pola minute ranije, njezinu patnju mogao smatrati previše otvorenom. Veoma ležeran način na koji joj je tada rekao da ju je pustio čekati nije joj, ni u kojem slučaju olakšao situaciju; niti su je pojedinosti o kojima je govorio dok su stajali, o konjima i psima prijatelja s kojim je upravo razgovarao, te o predloženoj razmjeni terijera među njima, toliko zanimale da bi je sprije čile u tome da veoma često pogledava prema dijelu prostorije u kojem je ostavila gospodina Tilneyja. Svoju dragu Isabellu, kojoj je žarko željela pokazati doti čnoga gospodina, nigdje nije vidjela. Nalazile su se u razli čitim grupama. Bila je odvojena od cijelog svog društva, daleko od svih poznanika; jedna je muka smjenjivala drugu, a iz svega je toga izvukla koristan zaključak, da poći na bal unaprijed se obvezujući nekom partneru ne mora pove ćati ni dostojanstvo ni užitak mlade dame. Iz takvog ju je razmišljanja odjednom trgnuo dodir ruke na ramenu. Okrenula se i točno iza sebe ugledala gospođu Hughes uz koju su se nalazili gospođica Tilney i jedan gospodin. - Molim vas da mi oprostite, gospođice Morland - rekla je - zbog ove slobode, ali nikako ne mogu na ći gospođicu Thorpe, a gospođa je Thorpe rekla kako je sigurna da vi ne ćete imati ništa protiv ako vama povjerim ovu mladu damu. - Gospođa Hughes nije se mogla obratiti niti jednom drugom stvorenju u dvorani koje bi joj spremnije udovoljilo nego Catherine. Mlade su se dame upoznale, a gospo đica Tilney je izrazila zahvalnost na takvoj dobroti. Gospođica Morland je, s istinskom nježnošću velikodušna uma, obvezu vedro prihvatila, a gospo đa se Hughes, zadovoljna što je tako ugodno zbrinula svoju mladu štićenicu, vratila svome društvu. Gospođica je Tilney imala dobro tijelo, zgodno lice i veoma ugodnu narav, a njezino je držanje, premda nije zra čilo jasnom pretencioznošću i izrazitom otmjenošću gospođice Thorpe, posjedovalo više prave elegancije. Njezino je ponašanje pokazivalo zdrav razum i dobar odgoj; nije bila ni plaha ni izvještačeno otvorena; doimala se sposobnom da bude mlada, privlačna i na plesu bez želje da privu če pozornost svakog muškarca u svojoj blizini, te bez pretjeranih osjećaja ushićenog oduševljenja ili nezamislivog uzrujavanja nad svakim nevažnim događajem. Catherine je, koju je odmah zainteresirala njezina pojava i njezina veza s gospodinom Tilneyjem, željela joj postati prijateljicom, te je stoga spremno govorila kad god bi uspijevala smisliti neku temu, i kad je imala hrabrosti i vremena to re ći. No zapreka bačena na put veoma brze prisnosti zbog čestog pomanjkanja nečega od navedenog, onemogućila je sve osim osnova upoznavanja, informiranja o tome koliko im se svi đa Bath, kako se dive građevinama i okolnom kraju; bave li se crtanjem, sviranjem ili pjevanjem, te vole li jahati. Dva su plesa tek završila kad je Catherine osjetila kako joj ruku nježno stiš će njezina odana Isabella koja je uzbuđeno uzviknula: - Napokon sam te našla. Najdraža moja, ve ć te sat vremena tražim. Što te je navelo da do đeš u ovu grupu kad si znala da sam ja u drugoj? Bila sam veoma potištena bez tebe. — Moja draga Isabella, kako sam mogla do ći do tebe? Nisam čak ni vidjela gdje si. — To sam cijelo vrijeme govorila tvom bratu, ali mi on nije vjerovao. Pođite je potražiti, gospodine Morland, govorila sam, ali sve uzalud, nije se ni pomaknuo. Nije li tako
* 35 *
bilo, gospodine Morland? No vi muškarci svi ste neumjereno lijeni! Tako sam ga grdila, draga moja, da bi se ti zaprepastila. Znaš da nikad ne okolišam s takvim ljudima. — Pogledaj onu mladu damu s bijelim ukrasom oko glave - šapnula je Catherine odvukavši prijateljicu od Jamesa. - To je sestra gospodina Tilneyja. — O, nebesa! Nemoj mi re ći! Dopusti da je pogledam. Kako krasna djevojka! Nikad nisam vidjela nekoga tako lijepog! Ali gdje je njezin brat osvajač? Je li u dvorani? Odmah mi ga pokaži ako jest, umirem od želje da ga vidim. Gospodine Morland, vi ne smijete slušati; ne govorimo o vama. Ali kakvo je ovo šaptanje? Što se događa? — Eto sada, znala sam kako će biti! Vi muškarci tako ste znatiželjni! Kad se govori o ženskoj znatiželji, doista! To nije ništa. No budite zadovoljni jer baš ništa nećete saznati o tome. — Mislite li da ću time biti zadovoljan? — Dakle, tvrdim da nikad nisam poznavala nekoga poput vas. Zašto je vama važno o čemu mi razgovaramo? Možda govorimo o vama; stoga bih vam savjetovala da ne slušate ili biste mogli čuti nešto što vam neće baš goditi. U ovakvom besmislenom čavrljanju, koje je potrajalo neko vrijeme, činilo se da je sasvim zaboravljena prvobitna tema. Premda je Catherine bila veoma zadovoljna da su načas prestale o tome razgovarati, nije mogla potisnuti malenu sumnju da Isabellina nestrpljiva želja da vidi gospodina Tilneyja uopće postoji. Kad je orkestar zasvirao novi ples, James bi bio odveo svoju partnericu, ali se ona oduprla. - Kažem vam, gospodine Morland - uzviknula je - ni za što na svijetu ne bih tako nešto u činila! Kako me možete tako zadirkivati? Samo zamisli, draga moja Catherine, što tvoj brat želi od mene. Želi da ponovno s njim plešem premda mu govorim da to nije prikladno, i sasvim se protivi pravilima. Postali bismo predmet ogovaranja kad ne bismo promijenili partnere. — Tako mi časti - reče James - na ovim se javnim mjestima to može i ne mora činiti. — Besmislice, kako to možete re ći? No kad vi muškarci želite nešto dokazati, nikad niste dosljedni. Slatka moja Catherine, podrži me; objasni svom bratu kako je to nemogu će. Reci mu da bi te šokiralo kad bih tako nešto učinila, ne bi li? — Ne, ni najmanje; no ako misliš da je to pogrešno, bolje je da promijeniš partnera. — Eto - uzvikne Isabella - čuli ste što kaže vaša sestra, a ipak je ne ćete slušati. Pa, imajte na umu da nije moja krivnja ako uzbudimo sve stare dame u Bathu. Do đi, najdraža Catherine, za Boga miloga, budi uz mene. - Krenule su i vratile se na svoja prijašnja mjesta. John Thorpe se u međuvremenu udaljio, a Catherine se, veoma spremna gospodinu Tilneyju pružiti priliku da ponovi svoju ugodnu molbu kojom joj je ve ć jednom polaskao, što je brže mogla zaputila do gospođe Allen i gospođe Thorpe, nadajući se da će ga još uvijek ondje naći, no kad se ta nada pokazala uzaludnom, osjetila je da je bila veoma nerazumna. - Pa, draga moja - rekla je gospo đa Thorpe, nestrpljivo čekajući pohvalu na račun svoga sina nadam se da ste imali ugodnog partnera.
* 36 *
— Veoma ugodnog, gospođo. — Drago mi je. John ima o čaravajući duh, nije li tako? — Jesi li srela gospodina Tilneyja, draga? - upita gospo đa Allen. — Ne, gdje je? — Maločas je bio s nama, a rekao je da se umorio od sjedenja pa je čvrsto odlučio poći
i plesati. Mislila sam da će možda zamoliti tebe, ako se sretnete. — Gdje bi mogao biti? - reče Catherine gledajući naokolo; ali nije dugo gledala prije nego ga je vidjela kako jednu mladu damu vodi na ples. — Ah, našao je partnericu; voljela bih da je tebe pozvao - reče gospođa Allen i nakon kratke stanke doda: - On je veoma ugodan mladi čovjek. — Doista jest, gospođo Allen - reče gospođa Thorpe samodopadno se smiješe ći moram to re ći, premda jesam njegova majka, da na svijetu ne postoji ugodniji mladić. Ovakav bi odgovor mogao mnoge zbuniti, ali to nije bio slu čaj s gospođom Allen; jer je, nakon samo trenutka promišljanja, šaptom rekla Catherine: - Usuđujem se reći da je mislila kako govorim o njezinu sinu. Catherine je bila razočarana i uzrujana. Činilo se da joj je za dlaku izmaknuo onaj kojega je imala u vidu, a to uvjerenje nije ju navelo da bude posebno ljubazna kad se malo kasnije pojavio John Thorpe i rekao: - Pa, gospo đice Morland, pretpostavljam da bismo vi i ja trebali ustati i ponovno zajedno zaplesati? — O, ne! Veoma sam vam zahvalna, ali naša su dva plesa završila; osim toga, umorna sam i više ne kanim plesati. — Zar doista? Onda po đimo promatrati ljude. Dođite sa mnom pa ću vam pokazati četiri najveća čudaka u ovoj prostoriji; moje dvije mla đe sestre i njihove partnere. Ve ć se pola sata smijem oko njih. Catherine se ponovno ispričala, te je na koncu sam otišao ismijavati svoje sestre. Ostatak večeri činio joj se veoma dosadnim; gospodin Tilney udaljio se iz njihova društva i pošao na čaj s društvom svoje partnerice; gospođica Tilney je ostala, ali nije sjedila kraj nje, a James i Isabella bili su tako zaokupljeni svojim razgovorom da joj je prijateljica uputila tek jedan smiješak, jedan stisak ruke i jedno »najdraža Catherine«.
* 3 *
e!eto ogla!lje
+
atherinin jad na sljedeći je način napredovao od događaja te večeri: Najprije se pojavilo opće nezadovoljstvo svima oko nje, dok je još boravila u dvorani, što je brzo izazvalo znatan umor i snažnu želju da po đe kući. Po dolasku u Ulicu Pulteney to je prešlo u nevjerojatan osjećaj gladi, a kad je to zadovoljeno, promijenilo se u čežnju da bude u krevetu. To je bila krajnja to čka njezina nemira, jer kad se ondje našla, odmah je utonula u dubok san koji je trajao devet sati. Probudila se savršeno odmorena, izvrsno raspoložena, s novim nadama i novim planovima. Prva želja njezina srca bila je unaprijediti poznanstvo s gospođicom Tilney, a slijedom toga i njezina prva odluka da je u podne potraži u prostoriji za mineralnu vodu. Ondje se mora sresti nekoga tko je tek stigao u Bath; a za tu je zgradu ve ć znala da je pogodna za otkrivanje ženskih vrlina i stvaranje ženske prisnosti, tako divno prikladna za tajne razgovore i neograni čena povjeravanja da je s pravom očekivala kako će unutar tih zidova naći još jednu prijateljicu. Nakon što je razradila plan za to jutro, nakon doručka je mirno sjela uza svoju knjigu, odlučivši da će ostati na istome mjestu i pri istom poslu dok ura ne odbije jedan. Iz navike su je vrlo malo inkomodirale primjedbe i uzvici gospođe Allen, čija je ispraznost uma i nesposobnost razmišljanja bila takva da, budući da nikad nije mnogo govorila, nikad nije mogla biti ni posve tiha; stoga bi, dok bi sjedila za svojim ru čnim radom, ako bi izgubila iglu ili prekinula konac, ako bi čula kočiju na ulici ili vidjela mrljicu na svojoj haljini, morala o tome glasno pričati, bez obzira je li netko bio raspoložen da joj odgovori ili nije. Oko dvanaest i trideset začulo se neobično glasno kucanje, pa je ona žurno prišla prozoru i jedva je imala vremena upozoriti Catherine da su pred vratima dvije otvorene ko čije, u prvoj samo sluga, a u drugoj njezin brat s gospođicom Thorpe, prije no što je John Thorpe dotrčao uza stube i doviknuo: Pa, gospođice Morland, evo me. Jeste li dugo čekali? Nismo mogli ranije stići jer je starom vragu koji izrađuje kočije trebala cijela vječnost da nađe nešto prikladno za vožnju, a sad je deset tisuća prema jedan da će se raspasti prije nego izi đemo iz ulice. Kako ste, gospođo Allen? Krasan ples sinoć, zar ne? Hajde, gospo đice Morland, požurite jer ostali jedva čekaju da krenu. Postaju nestrpljivi. — Kako to mislite? - upita Catherine. - Kamo svi idete? — Kamo idemo! Zaboga, niste valjda zaboravih na naš dogovor? Nismo li se složili da ćemo jutros poći na vožnju? Kakvu glavu imate! Idemo gore do Claverton Downa. — Nešto je rečeno o tome, sje ćam se - rekla je Catherine i pogledala gospo đu Allen ne
* 37 *
bi li čula njezino mišljenje. - Ali zapravo vas nisam očekivala. — Niste me o čekivali! Ta je dobra! A kakvu biste prašinu podigli da nisam došao! U međuvremenu je Catherinina tiha molba posve odba čena, jer gospođa Allen, koja uopće nije imala naviku pogledom nešto izražavati, nije bila svjesna činjenice da bi to mogao pokušati netko drugi. Stoga je Catherine, čija se želja da ponovno vidi gospođicu Tilney mogla nakratko odgoditi u korist vožnje, i koja je mislila da ne može biti ničeg nepristojnog u tome da pođe s gospodinom Thorpeom budući da Isabella istodobno ide s Jamesom, morala govoriti jasnije: - Pa, gospođo, što vi kažete na to? Možete li bez mene sat ili dva? — Učini onako kako želiš, draga moja - odgovorila je gospo đa Allen s izrazom spokojne ravnodušnosti. Catherine je poslušala njezin savjet i potrčala se spremiti. Pojavila se za samo nekoliko minuta, jedva im pruživši vremena da izgovore nekoliko re čenica pohvale o njoj, nakon što je Thorpe izmamio divljenje gospođe Allen za svoju kočiju. Gospođa Allen im je zaželjela ugodnu zabavu pa su požurili dolje. - Moje najdraže stvorenje - uzviknula je Isabella; dužnost prijateljstva odmah ju je uputila k njoj, prije nego se uspela u ko čiju. - Spremala si se barem tri sata. Pobojala sam se da si se razboljela. Kako je sino ć bio divan bal! Imam ti reći tisuću stvari, ali požuri i ukrcaj se jer jedva čekam da krenemo. Catherine ju je poslušala i okrenula se, ali ne prije nego je čula kako njezina prijateljica glasno govori Jamesu: - Kako je to slatka djevojka! Ludo je volim! — Nećete se bojati, gospođice Morland - rekao je Thorpe dok joj je pomagao da se uspne u kočiju - ako moj konj malo poskakuje naokolo prije nego krenemo. Najvjerojatnije će se trgnuti jednom ili dvaput i možda će se malo odmarati, ali uskoro će shvatiti tko je glavni. Pun je duha, posve zaigran, ali nema u njemu zla. Catherine to nije smatrala posebno privlačnom slikom, ali bilo je prekasno za povlačenje, a bila je premlada da bi priznala kako se boji; tako se prepustila sudbini i vjerujući da će se životinja pokoriti vlasniku, mirno je sjela i gledala kako Thorpe sjeda kraj nje. Kad je sve tako sre đeno, slugi kraj konjske glave važnim je glasom re čeno neka ga pusti, te su krenuli na najtiši mogući način, bez trzanja ili poskakivanja, ili bilo čega sličnoga. Catherine se oduševila tako sretnim po četkom, pa je glasno i sa zahvalnim iznenađenjem izrazila svoje zadovoljstvo. Njezin je pratilac odmah pojednostavnio stvar uvjeravajući je da je za to zaslužna isklju čivo njegova neobična vještina kojom je držao uzde i jedinstvena razboritost i spretnost rukovanja bičem. Premda se Catherine morala zapitati zašto je držao potrebnim prestrašiti je ako tako savršeno vlada svojim konjem, ipak si je iskreno čestitala što ima sreću voziti se s tako vještim ko čijašem. Opažajući da životinja nastavlja na jednako miran način, bez i najmanjeg znaka sklonosti prema neugodnoj živahnosti i (s obzirom da je njezina brzina šesnaest kilometara na sat) neprimjerenoj brzini, prepustila se uživanju u okrepljujućoj vožnji tog lijepog, mirnog dana veljače, uvjerena da nema nikakve opasnosti. Nakon prvog kratkog dijaloga uslijedilo je nekoliko minuta tišine. Prekinuo ju je Thorpe kad je veoma naglo rekao: - Stari je Allen bogat poput Židova, nije li? - Catherine ga nije razumjela, pa je ponovio pitanje i dodao
* 38 *
objašnjenje: - Stari Allen, čovjek s kojim ste ovdje. — Oh! Mislite, gospodin Allen. Da, vjerujem da je veoma bogat. — I uopće nema djece? — Ne, nema djece. — Izvrsna stvar za njegove nasljednike. On jest vaš kum, nije li? — Moj kum! Ne. — Ali uvijek ste mnogo u njihovom društvu? — Da, veoma mnogo. — Da, to sam mislio. Čini se dobrim starim momkom, a usu đujem se reći da je dobro proživio; ne pati od uloga, nikako. Pije li sada svoju bocu na dan? — Bocu na dan! Ne. Zašto biste mislili tako nešto? On je veoma umjeren čovjek, a sinoć ga niste mogli vidjeti da je pod utjecajem pi ća, zar ne? — Bože, pomozi mi! Vi žene uvijek mislite da su muškarci pod utjecajem pi ća. Valjda ne mislite da bi jedna boca mogla oboriti čovjeka? Siguran sam u ovo, kad bi svatko popio bocu na dan, bilo bi upola manje nereda u svijetu. To bi bilo jako dobro za sve nas. — To ne mogu vjerovati. — O, Bože, to bi bio spas za tisu će. U ovoj se zemlji ne popije ni stoti dio vina što bi ga trebalo popiti. Naša maglovita klima treba pomoć. — Ipak, čula sam da se u Oxfordu pije mnogo vina. — Oxford! Sada se na Oxfordu ne pije, uvjeravam vas. Ondje nitko ne pije. Teško ćete sresti čovjeka koji popije više od četiri politre. Dakle, na primjer, smatralo se velikim uspjehom kad se na zadnjoj zabavi u mojim sobama u prosjeku popilo pet politri po glavi. O tome se govorilo kao o neobičnosti. Moje je vino poznato kao izuzetno dobro, sigurno. Na Oxfordu nećete često naići na nešto slično, i možda je to objašnjenje. No to bi vam trebalo dati opću sliku o tome koliko se ondje pije. — Da, daje mi sliku - uzbuđeno će Catherine - to jest, da svi vi pijete mnogo više vina no što sam ja mislila. Međutim, sigurna sam da James ne pije toliko. Ta je tvrdnja izazvala glasni i uglavnom smušeni odgovor, te je razabrala samo česte uzvike, gotovo psovke, a na koncu je Catherine ostala u uvjerenju da se u Oxfordu pije mnogo vina, ali je zadržala i sretno vjerovanje da je njezin brat trezvenjak. Thorpeove su se misli potom vratile na njegovu ko čiju, te se morala diviti duhu i slobodi kojom se njegov konj kretao putem, zatim ugodnoj vožnji u ko čiji zahvaljujući lakoći njegova koraka i izvrsnim oprugama. Divila se koliko god je mogla. Nije bilo moguće učiniti nešto više ili nešto manje. Njegovo poznavanje i njezino nepoznavanje teme, brzina kojom se izražavao i njezina nesigurnost sprečavali su je u tome; nije mogla dodati ništa novo, ali je spremno potvrđivala sve što je on ustvrdio, te su se kona čno suglasili, bez ikakvih teškoća, da su ova jednoprežna kola najbolja te vrste u Engleskoj, njegova ko čija najurednija, njegov konj najbrži, a on sam je najbolji ko čijaš. - Valjda uistinu ne mislite,
* 39 *
gospodine Thorpe - rekla je Catherine, nakon nekog vremena zaklju čivši da je to pitanje zaključeno i odlučivši malo promijeniti temu - da će se Jamesova kola pokvariti? — Pokvariti! O, Bože! Jeste li ikad u životu vidjeli tako malenu skakutavu stvar? Ondje nema niti jednog čvrstog komada željeza. Kotači su se dobro istrošili tijekom najmanje deset godina; a što se tiče gornjeg dijela, tako mi duše, vi biste je mogli samo dodirom pretvoriti u komadiće. To je najtraljaviji rad što sam ga ikad vidio! Hvala Bogu, mi imamo bolje. Da mi netko ponudi pedeset tisuća funti, ne bih pristao prijeći ni tri kilometra u onome. — Za Boga miloga! - prestrašeno je uzviknula Catherine. - Onda vas molim, vratimo se; sigurno će doživjeti nesreću ako pođemo dalje. Molim vas, po đimo natrag, gospodine Thorpe; stanite i razgovarajte s mojim bratom, recite mu kako je to veoma opasno. — Opasno! O, Bože! Što im se može dogoditi? Samo će se malo valjati ako se nešto slomi. Ima dovoljno blata, pa će to biti izvrstan pad. O, dovraga! Ko čija je dovoljno sigurna ako čovjek zna njome upravljati. Stvar te vrste u dobrim će rukama potrajati više od dvadeset godina, čak i nakon što se dobro istroši. Bog vas blagoslovio! Za pet funti vozio bih je do Yorka i natrag, a ne bih izgubio niti jedan čavao. Catherine je zapanjeno slušala. Nije znala kako bi mogla pomiriti dva toliko razli čita prikaza iste stvari; jer nije odgojena tako da bi razumjela sklonost brbljanju, niti da bi znala do koliko će nepromišljenih tvrdnji i bezočnih izmišljotina dovesti umišljenost. Njezina se obitelj sastoji od običnih jednostavnih ljudi koji su rijetko pokušavali biti na bilo koji način duhoviti; njezin se otac katkad zadovoljavao dosjetkom, a majka poslovicom; dakle, nisu imah naviku izgovarati laži kako bi pove ćali svoju važnost, ih u jednom trenutku tvrditi nešto što će u idućem pobiti. Neko je vrijeme veoma zbunjeno razmišljala o tome, te je više nego jednom poželjela zamoliti gospodina Thorpea da joj jasnije iznese svoje mišljenje o temi, ali je odustala od toga jer joj se činilo da on baš nije vješt u iznošenju jasnih misli, u objašnjavanju onih stvari što ih je ranije učinio dvosmislenim, a tome je dodala zaključak da zapravo ne bi sestru i prijatelja prepustio opasnosti koje bi ih lako mogao poštedjeti, te je na koncu zaključila kako on sigurno zna da je kočija posve bezopasna i stoga se više ne mora zabrinjavati. Činilo se da je on posve zaboravio na cijelo to pitanje, a cijeli ostatak razgovora, ili bolje rečeno govora, počinjao je i završavao s njim i njegovim problemima. Pričao joj je o konjima koje je kupio za sitnicu i prodao za goleme svote; o utrkama u kojima je, zahvaljujući svojoj nepogrešivoj prosudbi, uvijek predvidio pobjednika; o lovu u kojem je ubio više ptica (premda nije imao dobru pušku) nego svi iz njegovoga društva zajedno; opisao joj je slavne dane lova na lisice, kad je njegova promišljenost i vještina upravljanja psima popravila greške najiskusnijih lovaca, te kad je njegovo neustrašivo jahanje, premda to ni na trenutak nije ugrozilo njegov život, neprestano ostale uvaljivalo u nevolje što je, mirno je zaključio, mnogima slomilo vrat. Iako Catherine nije imala naviku sama prosu đivati, i bez obzira koliko su neodre đene bile njezine općenite zamisli o tome kakvi bi muškarci trebah biti, nije mogla sasvim potisnuti sumnju, dok je slušala izljeve njegove beskrajne samodopadnosti, da on baš nije
* 5: *
sasvim ugodan. To je bio hrabar zaklju čak, jer on je bio Isabellin brat, a James ju je uvjeravao da bi se njegovo ponašanje svi đalo svim pripadnicama njezina spola; ali unatoč tome, krajnji zamor što ga je osje ćala u njegovu društvu prije isteka jednog sata, koji je postajao sve naglašeniji sve dok nisu ponovno stali u Ulici Pulteney, naveo ju je da se donekle odupre tako visokom autoritetu i zaključi da gospodin Thorpe ipak ne može pružati tako univerzalno zadovoljstvo. Kad su stigli do vrata gospođe Allen, Isabella je jedva izrazila svoje zaprepaštenje kad je otkrila da je prekasno da pođu s prijateljicom u kuću: - Prošla su tri sata! - To je bilo nezamislivo, nevjerojatno, nemoguće, a ona nije htjela vjerovati ni vlastitom satu, ni bratovu, ni slugi, nije htjela vjerovati nikakvom uvjeravanju temeljenom na razumu ili stvarnosti, sve dok Morland nije izvadio svoj sat i potvrdio činjenicu; da je tada još samo trenutak sumnjala, to bi bilo jednako nezamislivo, nevjerojatno i nemogu će, te je mogla samo neprestano ponavljati da joj dva i pol sata nikad ranije nisu tako brzo prošla, što je tražila da Catherine potvrdi. Catherine nije mogla izgovoriti laž čak ni da bi udovoljila Isabelli, ali nije morala razočarati prijateljicu jer ona nije čekala njezin odgovor. Bila je sasvim zaokupljena vlastitim osjećajima; njezina je potištenost bila najiskrenija kad je shvatila da mora poći ravno kući. Prošla je cijela vje čnost otkako je mogla na trenutak razgovarati sa svojom najdražom Catherine i premda joj mora re ći tisuću stvari, činilo se da više nikad neće biti zajedno; tako je s najžalosnijim osmijehom i o čajničkim pogledom pozdravila svoju prijateljicu i udaljila se. Catherine je našla gospođu Allen koja se upravo vratila iz jutarnjeg obilaska i odmah je dočekala riječima: - Pa, draga moja, tu si! - Istina koju nije mogla niti željela pobijati. Nadam se da si se ugodno provela na zraku? — Da, gospođo, hvala vam. Nismo mogli imati bolje vrijeme. — To je rekla i gospođa Thorpe. Bila je jako zadovoljna što ste svi pošli. — Znači, vidjeli ste gospođu Thorpe? — Da, pošla sam u prostoriju za to čenje mineralne vode čim ste vi otišli i ondje sam je srela. Mnogo smo razgovarale. Kaže da se jutros na tržnici jedva mogla na ći teletina, tako je nevjerojatno malo ima. — Jeste li vidjeli još nekog poznatog? — Da, pošle smo prošetati Crescentom, a ondje smo srele gospo đu Hughes, gospodina i gospođu Tilney. — Jeste li, doista? Jeste li razgovarali s njima? — Jesmo; pola sata smo zajedno šetali Crescentom. Doimaju se kao veoma ugodni ljudi. Gospođica Tilney imala je na sebi veoma lijep muselin na to čkice, a meni se čini, po onome što vidim, da se uvijek veoma elegantno odijeva. Gospo đa Hughes mi je mnogo pričala o obitelji. — I što vam je rekla o njima? — O, jako mnogo, doista; jedva je govorila o bilo čemu drugome.
* 51 *
— Je li vam rekla iz kojeg su dijela Gloucestershirea? — Da, rekla mi je, ali sad se ne mogu sjetiti. Ali to su veoma dobri ljudi, i veoma
bogati. Gospođa Tilney je bila gospo đica Drummond, a ona i gospo đa Hughes zajedno su pohađale školu. Gospođica Drummond je imala veliki imetak, a kad se udala, otac joj je dao dvadeset tisuća funti, i pet stotina za kupovinu vjenčanice. Gospođa Hughes je svu tu odjeću vidjela nakon što je stigla iz skladišta. — Jesu li gospodin i gospođa Tilney također u Bathu? — Da, pretpostavljam da jesu, ali nisam posve sigurna. Kad malo razmislim, me đutim, čini mi se da su oboje mrtvi; barem majka jest; da, sigurna sam da je gospo đa Tilney umrla jer mi je gospođa Hughes rekla da postoji veoma lijepa niska bisera što ju je gospodin Drummond dao svojoj kćeri na dan vjenčanja, te da ih sada ima gospođica Tilney jer ih je naslijedila kad joj je majka umrla. — Je li gospodin Tilney, moj partner, jedini sin? — U to ne mogu biti sasvim sigurna, draga moja; nekako mi se čini da jest; no, međutim, on je veoma fin mladi ć, kaže gospođa Hughes, i vjerojatno će uspjeti u životu. Catherine više ništa nije pitala; čula je dovoljno da zaključi kako gospođa Allen zapravo nema pravih podataka, te da je ona sama posebno nesretna jer je propustila takav susret s bratom i sestrom. Da je mogla predvidjeti takve okolnosti, ništa je ne bi moglo natjerati da pođe s ostalima, a ovako samo može kuditi svoju zlu sre ću i razmišljati o onome što je izgubila. Polako joj je postalo jasno da vožnja ni u kojem slučaju nije bila posebno ugodna, a John Thorpe je zapravo veoma neugodna osoba.
* 52 *
eseto ogla!lje
O
bitelji Allen, Thorpe i Morland sastale su se uve čer u kazalištu, a kako su Catherine i Isabella zajedno sjedile, ova druga je tada imala priliku izgovoriti nekoliko od tisuću stvari što su se nakupljale u njoj tijekom beskrajno dugog razdoblja koliko su bile odvojene. — O, nebesa, moja voljena Catherine, jesam li te kona čno dočekala? - bile su njezine rije či kad je Catherine ušla u ložu i sjela kraj nje. - Dakle, gospodine Morland - jer on se nalazio kraj nje s druge strane - ne ću vam se obratiti niti jednom riječ ju do kraja večeri, pa vam kažem da to ne o čekujete. Slatka moja Catherine, kako ti je bilo cijelu ovu vje čnost? No ne moram te pitati jer izvrsno izgledaš. Doista si uredila kosu božanstvenije nego ikad; ti nestašno stvorenje, zar svakoga želiš privući? Uvjeravam te, moj se brat ve ć zaljubio u tebe, a što se tiče gospodina Tilneyja, to je gotova stvar, čak ni tvoja skromnost više ne može sumnjati da ga privlačiš, njegov povratak u Bath to jasno govori. Oh, što ne bih dala da ga vidim! Doista sam mahnita od nestrpljenja. Moja majka kaže da je naj čarobniji mladić na svijetu. Vidjela ga je jutros, znaš. Moraš me upoznati s njim. Je li sada ovdje? Pogledaj naokolo, za ime božje! Uvjeravam te da ću jedva preživjeti dok ga ne vidim. — Ne - re če Catherine - nije ovdje. Nigdje ga ne vidim. — O, strašno! Zar ga nikad ne ću upoznati? Kako ti se sviđa moja haljina? Mislim da ne izgleda loše; rukave sam posve sama smislila. Znaš li, katkad mi tako dojadi Bath! Tvoj brat i ja smo se jutros složili da, premda je krasno ovdje boraviti nekoliko tjedana, ni za što na svijetu ne bismo živjeli ovdje. Uskoro smo otkrili da su naši ukusi posve jednaki kad je riječ o tome da više volimo selo od bilo kojeg drugog mjesta; naša su mišljenja doista bila tako jednaka da je to bilo smiješno! Nije bilo niti jednog pitanja u kojem smo se razlikovali. Ni za što na svijetu ne bih voljela da si bila s nama; ti si tako nestašna, sigurna sam da bi o tome stavila neku šaljivu primjedbu. — Ne, doista, ne bih. — O, da, sigurno bi. Poznajem te bolje no što ti samu sebe poznaješ. Bila bi nam rekla kako se čini da smo rođeni jedno za drugo, ili neku takvu besmislicu koja bi me nezamislivo uzrujala; moji bi obrazi bih crveni poput tvojih ruža; ni za što na svijetu ne bih voljela da si bila s nama. — Doista, činiš mi nepravdu; ni u kojem slu čaju ne bih stavila tako neprikladnu
* 53 *
primjedbu, a osim toga, sigurna sam da mi to nikad ne bi palo na pamet. Isabella se s nevjericom nasmiješila i ostatak ve čeri razgovarala s Jamesom. Catherinina odluka da se ponovno pokuša sresti s gospođicom Tilney postala je još čvršća idućeg jutra, a do uobičajenog trenutka odlaska u prostoriju za to čenje mineralne vode, pomalo se panično bojala da je opet nešto ne spriječi u tome. Ali ništa se slično nije dogodilo, nisu se pojavili nikakvi gosti koji bi ih zadržali, te je sve troje na vrijeme krenulo onamo gdje su se zbivali uobičajeni događaji i vodili uobičajeni razgovori. Gospodin Allen je popio čašu mineralne vode i pridružio se nekoj gospodi kako bi razgovarali o politici i uspoređivali napise u svojim novinama, a dame su zajedno šetale naokolo, opažaju ći svako novo lice i gotovo svaki novi šeširić u prostoriji. Ženski dio obitelji Thorpe, u pratnji Jamesa Morlanda, pojavio se u društvu za manje od četvrt sata, a Catherine je odmah zauzela svoje uobičajeno mjesto kraj prijateljice. James, koji je sada bio stalna pratnja, zadržao je sli čan položaj, te su se odvojili od ostatka društva i tako neko vrijeme šetali dok Catherine nije počela sumnjati u radost takve situacije, jer je bila upućena samo na svoju prijateljicu i brata, a i jedno i drugo obra ćalo joj je jako malo pozornosti. Uvijek su bili zaokupljeni nekim sentimentalnim razgovorom ili živahnom raspravom, ali svoje su misli izražavali tako tihim glasovima, a živahnost pratili s tako mnogo smijeha, da Catherine nikad nije mogla dati svoje mišljenje, premda su ga katkad tražili, jer nije čula ni riječi od onoga što su govorili. Međutim, uskoro je smogla snage odvojiti se od prijateljice zbog potrebe da razgovara s gospođicom Tilney, koju je veoma radosno ugledala kako upravo ulazi u prostoriju s gospođom Hughes. Odmah joj se pridružila, odlučnija u svojoj nakani da sklopi prijateljstvo upravo zahvaljujući jučerašnjem razočaranju. Gospođica Tilney dočekala ju je veoma uljudno i jednako srdačno odgovarala na njezine primjedbe, te su nastavile razgovarati sve dok su oba društva ostala u prostoriji. Premda je najvjerojatnije da su izgovarale primjedbe i koristile izraze kakvi su se ve ć tisuće puta koristili pod tim krovom, tijekom svake sezone u Bathu, ipak bi se posebnom mogla smatrati činjenica da su govorile jednostavno i iskreno, i bez taštine. — Kako dobro vaš brat pleše! - glasio je nespretan Catherinin uzvik pri kraju njihova razgovora, što je odmah iznenadilo i zabavilo njezinu družicu. — Henry! - odgovorila je uz osmijeh. - Da, doista veoma dobro pleše. — Zasigurno je smatrao veoma čudnim kad me je čuo kako neku večer kažem da sam zauzeta, a vidio me je da sjedim. No doista me je toga dana gospodin Thorpe obvezao da plešem s njim. - Gospođica Tilney samo je mogla lagano kimnuti. - Ne možete zamisliti dodala je Catherine nakon trenutka tišine - kako sam se iznenadila kad sam ga ponovno vidjela. Bila sam sigurna da je otišao. — Kad je Henry imao zadovoljstvo upoznati vas, bio je u Bathu samo dva dana. Došao je samo naći boravište za nas. — To mi nikad nije palo na pamet, a naravno, kako ga nigdje nisam vidjela, pomislila sam da je otišao. Nije li mlada dama s kojom je u ponedjeljak plesao neka gospo đica Smith?
* 55 *
— Da, poznanica gospođe Hughes. — Usuđujem se reći da joj je bilo jako drago što pleše. Smatrate li je lijepom? — Ne baš. — On nikad ne dolazi u prostoriju u kojoj se pije mineralna voda, pretpostavljam? — Da, katkad, ali jutros je otišao na vožnju s mojim ocem.
Sad im se pridružila gospođa Hughes i pitala gospođicu Tilney je li spremna za odlazak. - Nadam se da ću uskoro imati zadovoljstvo ponovno vas vidjeti - reče Catherine. Hoćete li sutra biti na svečanom balu? — Možda mi... da, mislim da ho ćemo. — Drago mi je, jer mi ćemo svi biti ondje. - Na ovu je uljudnost prikladno odgovoreno; gospođica Tilney je donekle upoznala osjećaje svoje nove poznanice, a Catherine nije imala pojma da ih je objasnila. Pošla je kući veoma sretna. Jutro je ispunilo sve njezine nade, a ve čer sljedećega dana postala je predmetom očekivanja - buduće dobrobiti. Njezina glavna briga postala je nedoumica koju haljinu odjenuti i što staviti na glavu. Za to nema opravdanja. Odijevanje je u svakom trenutku frivolno isticanje, a prekomjerna brižnost posvećena tome često uništava cilj. Catherine je sve to veoma dobro znala; njezina joj je prateta o tome održala predavanje prošlog Božića, a ipak je u srijedu uve čer deset minuta ležala budna i premišljala se izme đu točkastog i vezenog muselina; samo ju je pomanjkanje vremena sprije čilo da za tu večer kupi novu haljinu. To bi bila pogrešna prosudba, velika premda ne rijetka, na koju bi je mogao upozoriti netko drugog spola, brat prije nego prateta, jer samo muškarac može biti svjestan neosjetljivosti muškarca prema novoj haljini. Povrijedilo bi osjećaje mnogih dama kad bi mogle shvatiti kako malo skupa ili nova odjeća djeluje na muško srce; kako ih malo privlači tekstura njihova muselina, te kako uopće ne opažaju uzorke to čkica ili grančica, finoću ili vrstu tkanine. Žena je elegantna isključivo radi vlastitog zadovoljstva. Niti jedan muškarac neće joj se zbog toga više diviti, niti jednoj se ženi neće više sviđati. Prvima je dovoljna urednost i moda, a druge će prije očarati malo pohabanosti ili neprikladnosti. No niti jedno od takvih razmišljanja nije uznemirilo Catherinin spokoj. U četvrtak je ušla u dvoranu obuzeta osjećajima koji su se uvelike razlikovali od onih u ponedjeljak. Tada je bila ushićena obvezom prema Thorpeu, a sada ga je svim silama željela izbjegavati, bojeći se da bi opet mogao tražiti da pleše s njim; jer premda nije mogla, nije se usuđivala očekivati da će je gospodin Tilney po treći put zamoliti za ples, njezine želje, nade i planovi, sve se vrtjelo baš oko toga. Svaka mlada dama može u ovom kriti čnom trenutku suosjećati s mojom heroinom, jer je svaka mlada dama barem jednom u životu upoznala istu strepnju. Sve su bile, ili su barem sve vjerovale da im prijeti opasnost od proganjanja osobe koju su željele izbje ći, i sve su tjeskobno žudjele za pažnjom osobe koju su željele očarati. Čim su im se Thorpeovi pridružili, počela je Catherinina agonija; vrpoljila se ako bi se John Thorpe zaputio prema njoj, skrivala se njegovom pogledu koliko god je mogla, a kad bi joj se obratio, pretvarala se da ga ne čuje. Svečani je prvi ples završio,
* 56 *
običan je ples počinjao, a ona još nije vidjela Tilneyje. - Nemoj se bojati, draga Catherine šapnula je Isabella - ali doista ću ponovno plesati s tvojim bratom. Iskreno tvrdim da je to prilično skandalozno. Kažem mu da bi se trebao stidjeti, ali ti i John morate nas podržati. Požuri, drago stvorenje, i dođite za nama. John se upravo udaljio, ali za čas će se vratiti. Catherine nije imala ni vremena ni volje odgovoriti. Ostali su se udaljili. John Thorpe je još uvijek bio na vidiku, a ona se pomirila s činjenicom da je izgubljena. Međutim, kako ne bi izgledalo da ga promatra ili o čekuje, prikovala je pogled na svoju lepezu. Korila je samu sebe zbog lude pretpostavke da će u takvoj gužvi u dogledno vrijeme uop će sresti Tilneyje, a tada joj se odjednom obratio i zamolio je za ples gospodin Tilney osobno. Može se lako zamisliti kako je spremno i s kakvim sjajem u o čima udovoljila njegovoj molbi, te kako joj je srce treperilo u prsima! Pobjeći, kako je vjerovala, pobjeći za dlaku Johnu Thorpeu, a gospodin Tilney ju je tako brzo po dolasku zamolio za ples, kao da ju je namjerno potražio! Nije vjerovala da joj život može pružiti više sre će. Tek što su našli mirno mjesto, njezinu je pozornost zaokupio John Thorpe koji je stajao iza nje. - Hej, gospođice Morland! - rekao je. - Što ovo zna či? Mislio sam da ćemo vi i ja zajedno plesati. — Čudi me zašto tako mislite jer me niste zamolili za ples. — Ta vam je dobra, tako mi svega! Pitao sam vas čim sam ušao u dvoranu, a upravo sam vas kanio ponovno pitati, ali kad sam se okrenuo, vi ste nestali! Ovo je prokleto otrcani trik! Došao sam samo radi plesa s vama, a čvrsto vjerujem da ste mi obećali još u ponedjeljak. Da, sjećam se, pitao sam vas dok ste u predvorju čekali svoj ogrtač; i još sam svim svojim znancima pričao kako ću plesati s najljepšom djevojkom u dvorani; kad vide kako ustajete s nekim drugim, izludjet će me zadirkivanjem. — O, ne, nikad ne bi pomislili na mene nakon takvog opisa. — Nebesa! Ako ne pomisle, izbacit ću ih odavde kao budale. Koga to imate ovdje? Catherine je udovoljila njegovoj znatiželji. - Tilney - ponovio je - hm; ne poznajem ga. Čovjek dobro izgleda; čini se u redu. Želi li konja? Jedan moj prijatelj, Sam Fletcher, ima na prodaju jednoga koji bi svakome odgovarao. Izvrsna životinja za putovanja; samo četrdeset gvineja. Kanio sam ga i sam kupiti, jer je jedna od mojih maksima da uvijek kupim dobroga konja ako na njega naiđem, ali ne bi odgovarao mojim potrebama, ne bi bio dobar za polje. Dao bih koliko god treba za doista dobrog lovca. Sad imam tri, najbolji koji se mogu na ći. Ne bih ih prodao ni za osamsto gvineja. Fletcher i ja kanimo unajmiti ku ću u Leicestershireu za iduću sezonu. Tako je prokleto neudobno živjeti u svratištu. To je bila posljednja re čenica kojom je zamarao Catherininu pozornost jer ga je upravo gurnuo niz dama u prolazu. Njezin joj se partner sada primaknuo i rekao: - Taj bi gospodin potrošio sve moje strpljenje da je ostao uz vas još samo pola minute. Ne smije od mene odvlačiti pozornost moje partnerice. Sklopili smo dogovor za ovu ve čer, a sva naša ugoda za to vrijeme pripada samo nama. Nitko ne može zaokupiti pozornost jednoga bez da povrijedi prava drugoga. Obvezu plesa smatram simbolom braka. Vjernost i susretljivost glavne su
* 5 *
obveze jednog i drugog, a oni muškarci koji sami ne žele plesati ili sklopiti brak ne smiju imati nikakva posla s partnericama ili ženama svojih susjeda. — Ali to su tako različite stvari! — Mislite da se ne mogu uspoređivati? — Sigurno ne. Ljudi koji se vjenčaju nikad se ne mogu rastati, već moraju poći i zajedno živjeti. Ljudi koji plešu samo pola sata stoje jedno nasuprot drugome u duga čkoj dvorani. — Takva je vaša definicija braka i plesa. Ako se tako gleda, naravno, njihova sli čnost nije naročita, ali mislim da ih i tako mogu usporediti. Dopustit ćete da u jednom i drugom muškarac ima prednost izbora, žena jedino mo ć odbijanja; u oba slučaja postoji obveza između muškarca i žene, što je prednost za oboje; te kad je jednom prihvate, pripadaju isključivo jedno drugome do trenutka razvrgnuća; njihova je dužnost nastojati da onom drugom ne pruže nikakav razlog iz kojeg bi poželio da se obvezao negdje drugdje, a u njihovom je najboljem interesu da spriječe skretanje svoje mašte na razmišljanje o susjedima, ili zamišljanje da bi im bilo bolje s nekim drugim. Dopuštate da je sve to to čno? — Da, svakako, kad ovako govorite, sve to veoma dobro zvu či, ali ipak se tako razlikuju. Uopće ih ne mogu promatrati u istom svjetlu, niti mislim da podrazumijevaju iste dužnosti. — U jednom smislu, doista postoji razlika. U braku bi se muškarac trebao pobrinuti za uzdržavanje žene; žena bi dom trebala u činiti ugodnim za muškarca; on treba opskrbljivati, a ona se treba smiješiti. No u plesu, njihove su dužnosti to čno suprotne; susretljivost, uslužnost, očekuju se od njega, a ona se bavi lepezom i vodicom od lavande. Pretpostavljam da su to razlike koje vam ne dopuštaju usporedbu. — Ne, doista, to mi nikad nije palo na pamet. — Onda sam posve zbunjen. Me đutim, moram primijetiti jedno. Ovaj vaš stav prili čno je zabrinjavajući. Uopće ne dopuštate sličnost u obvezama; mogu li tada zaključiti da je vaše mišljenje o dužnostima u plesu manje strogo no što bi vaš partner želio? Nemam li razloga za strah da vas, kad bi se vratio gospodin koji je malo čas s vama razgovarao, ili kad bi vam se bilo koji gospodin obratio, ništa ne bi sprije čilo u tome da s njim razgovarate koliko god želite? — Gospodin Thorpe je veoma dobar prijatelj moga brata, pa ako mi se obrati, moram ponovno razgovarati s njim, ali u dvorani nema baš mnogo mladih ljudi koje poznajem. — I to bi trebala biti moja jedina sigurnost? Jao! Jao! — No, sigurna sam da ne možete biti sigurniji, jer ako nikoga ne poznajem, nemogu će je da razgovaram s njima, a osim toga, ne želim ni s kim razgovarati. — Sad ste mi pružili sigurnost koju vrijedi imati, a ja ću hrabro nastaviti. Čini li vam se Bath još uvijek onako ugodnim kao i onda kad sam imao čast prvi put to pitati? — Da, doista, još više, zapravo.
* 57 *
— Još više! Pazite jer ćete zaboraviti u pravom trenutku re ći da vas zamara. Trebao bi
vas zamarati po isteku šest tjedana. — Mislim da me ne bi zamarao ni kad bih ovdje ostala šest mjeseci. i ma malo raznovrsnosti, što svi svake godine go dine — Bath, u usporedbi s Londonom, ima otkrivaju. Za šest tjedana, dopuštam, Bath je dovoljno ugodan, ali više od toga, to je najzamornije mjesto na svijetu. To će vam govoriti svi mogući ljudi koji redovito dolaze svake zime, produljuju svoj boravak na deset ili dvanaest tjedana, a na koncu odlaze jer si ne mogu priuštiti da još ostanu. — Pa, drugi ljudi moraju sami procijeniti, a onima koji idu u London Bath se može činiti nikakvim. Ali ja koja živim u malenom zabačenom selu, na ovakvome mjestu nikad neću na ći ve ću jednoličnost od one što je imam kod kuće; jer ovdje ima mnogo zabave, niz stvari kojima se čovjek cijeloga dana može baviti, a ondje i ne znamo o tome. — Ne volite selo. — Da, volim. Oduvijek živim ondje i uvijek sam bila veoma sretna. No sigurno ima mnogo više jednoličnosti u seoskom životu nego ako se živi u Bathu. Jedan dan na selu posve je jednak drugome. — No vrijeme na selu provodite mnogo razumnije. — Zar doista? — Nije li tako? — Ne vjerujem da ima velike razlike. — Ovdje cijeloga dana tražite razonodu. — Jednako kao i kod ku će, ali je toliko ne nalazim. Še ćem naokolo ovdje, a to činim i ondje; ali ovdje vidim razne ljude u svakoj ulici, a ondje mogu posjetiti jedino gospo đu Allen. Gospodina Tilneyja to je veoma zabavljalo. - Možete posjetiti samo gospo đu Allen! ponovio je. - Kakva slika intelektualnog siromaštva! Međutim, kad ponovno utonete u taj ponor, imat ćete o čemu pričati. Moći ćete razgovarati o Bathu i o svemu što ste ovdje činile. — O, da; više mi nikad neće nedostajati tema za razgovor s gospo đom Allen, ili s bilo kim drugim. Doista vjerujem da ću uvijek pričati o Bathu, kad se opet vratim kući; doista mi se veoma sviđa. Kad bi ovdje mogli biti tata i mama, i ostali, pretpostavljam da bih bila previše sretna! Jamesov dolazak (moj najstariji brat) posve me je oduševio; pogotovo jer se pokazalo da je obitelj s kojom smo se upravo sprijateljili već u prijateljskim odnosima s njim. Oh! Tko se ikad može umoriti od Batha? — Ne oni koji donose tako različite osjećaje svježine kao vi. No tate i mame, bra ća i intimne prijateljice, sve je to uglavnom nezanimljivo ve ćini posjetitelja Batha; njima više nisu zanimljivi ni balovi ni predstave, kao ni svakodnevne šetnje i susreti. Tu je njihov razgovor završio; zahtjevi plesa postali su previše nametljivi da bi
* 58 *
dopustili podijeljenu pozornost. Uskoro nakon što su stigli do kraja reda, Catherine je opazila da je pomno promatra gospodin koji je stajao među gledateljima, odmah iza njezina partnera. Bio je veoma privlačan muškarac, zapovjedna držanja, ne više u cvijetu mladosti, ali još uvijek pun života; dok je i dalje gledao ravno u nju, vidjela je kako se gospodinu Tilneyju obra ća povjerljivim šaptom. Smućena njegovom pažnjom i porumenjevši od straha da je to izazvalo nešto loše u njezinom izgledu, okrenula je glavu. No dok je to činila, gospodin se povukao, a njezin je partner prišao bliže i rekao: - Vidim da ste pogodili što je upravo zatraženo od mene. Taj gospodin zna vaše ime i vi imate pravo znati njegovo. To je general Tilney, moj otac. Catherine je odgovorila samo: - Oh! - No taj je »Oh!« izražavao sve potrebno: pozornost posvećenu njegovim riječima i posvemašnje oslanjanje na istinitost istih. Sad je s pravim zanimanjem i snažnim divljenjem pogledom slijedila generala dok se kretao kroz mnoštvo, a u sebi je tiho primijetila: »Kako je to lijepa obitelj!« U čavrljanju s gospođicom Tilney prije kraja večeri našla je novi izvor sreće. Otkako je stigla u Bath, niti jednom nije prošetala krajem oko gradića. Gospođica Tilney, koja je poznavala sve najčešće posjećivane krajeve izvan gradi ća, govorila je o tome takvim riječima da je i Catherine jedva čekala da ih upozna. Otvoreno je izrazila bojazan da možda neće naći nikoga tko bi pošao s njom; brat i sestra su predložili da jednog jutra zajedno po đu u šetnju. - To će mi se sviđati - uzviknula je - više od svega na svijetu, i nemojmo odga đati; pođimo sutra. - To je spremno prihva ćeno, uz jedan uvjet gospođice Tilney, da ne pada kiša, a Catherine je bila sigurna da neće. Dogovoreno je da će u dvanaest sati doći po nju u Ulicu Pulteney, a »nemojte zaboraviti, u dvanaest sati« bile su njezine pozdravne rije či novoj prijateljici. Svoju drugu, stariju i čvršću prijateljicu, Isabellu, čiju je odanost i valjanost uživala dva tjedna, jedva da je te večeri uopće vidjela. Ipak, premda je čeznula da je upozna sa svojom srećom, vedro se pokorila želji gospodina Allena koji ih je prili čno rano poveo kući, a u njoj je sve plesalo dok je i sama plesala na svom sjedalu na povratku.
* 59 *
Je#anaesto ogla!lje
utradan je svanulo veoma tmurno jutro, sunce se jedva probijalo kroz oblake, a Catherine ga je preklinjala da joj ispuni želje. Vedro jutro u to doba godine, razmišljala je, moglo bi se pretvoriti u kišni dan, ali oblačno je jutro obećavalo bolje vrijeme kasnije. Obratila se gospodinu Allenu kako bi potvrdio opravdanost njezinih nadanja, ali budući da gospodin Allen nije uza se imao vlastiti barometar, nije joj mogao obećati sunčan dan. Obratila se gospođi Allen, a njezino je mišljenje bilo pozitivnije. Uop će nije sumnjala da će biti lijep dan ako sunce rastjera oblake. Međutim, oko jedanaest sati nekoliko je si ćušnih kapi kiše na prozorima zapelo za Catherinino oko, te: - O, Bože! Doista mislim da će padati - izgovorila je o čajničkim tonom. — Mislila sam da će tako biti - rekla je gospo đa Allen. — Danas nema šetnje za mene - uzdahnula je Catherine - ali možda to ne će biti ništa, ili će prestati prije dvanaest. — Možda hoće, ali tada će sve biti tako prljavo, draga moja. — O, to nije važno; meni nikad ne smeta blato. — Ne - veoma je blago odgovorila gospođa Allen - znam da ti nikad ne smeta blato. Nakon kratke stanke: - Pada sve ja če i jače - rekla je Catherine dok je stajala i gledala kroz prozor. — Pada, doista. Ako nastavi tako, sve će ulice biti jako mokre. — Već vidim četiri kišobrana. Kako mrzim vidjeti kišobrane! — Veoma su nezgodni za nošenje. Radije bih ponijela stolicu. — Bilo je tako lijepo jutro! Bila sam tako uvjerena da će biti suho! — Svatko bi to pomislio, doista. Bit će jako malo ljudi u prostoriji za mineralnu vodu, bude li cijelo jutro padala kiša. Nadam se da će gospodin Allen odjenuti kaput kada pođe, ali usuđujem se reći da neće jer bi radije u činio bilo što samo da ne mora izići u kaputu. Čudi me zašto ga ne voli, zacijelo je tako udoban. Kiša je i dalje padala, uporno premda ne obilno. Catherine je svakih pet minuta prilazila uri, pri svakom povratku prijeteći da će, bude li padalo još pet minuta, odustati od šetnje kao beznadne. Ura je odbila dvanaest sati, a kiša je još uvijek padala. - Ne ćeš moći poći, draga moja.
* 6: *
— Još nisam očajna. Neću odustati do dvanaest i petnaest. Ovo je baš doba dana kad bi
se moglo razvedriti, a doista mislim da izgleda malo manje tmurno. Evo, sad je dvanaest i dvadeset i sad ću posve odustati. Oh! Kad bismo ovdje imah onakvo vrijeme kao u Udolphu, ili barem u Toskani i na jugu Francuske! One no ći kad je siroti sv. Aubin umro, tako divno vrijeme! U dvanaest i trideset, kad je Catherine prestala tjeskobno proučavati vrijeme i više nije mogla očekivati korist od njegova poboljšanja, nebo se počelo razvedravati. Zraka sunca sasvim ju je iznenadila. Okrenula se i vidjela da se oblaci razilaze, te se odmah vratila do prozora kako bi motrila i ohrabrivala radosnu pojavu. Nakon deset minuta bilo je sigurno da će uslijediti vedro poslijepodne, što je opravdalo mišljenje gospođe Allen koja je »uvijek mislila da će se razvedriti«. No može li Catherine još uvijek o čekivati svoje prijatelje, je li to bilo previše kiše da bi se gospođica Tilney ipak odlučila za šetnju, to je još uvijek ostalo pod znakom pitanja. Bilo je previše prljavo da bi gospo đa Allen pratila svog muža do prostorije za to čenje mineralne vode; stoga je on pošao sam, a Catherine je gledala kako se udaljava ulicom kad je opazila da se približavaju dvije iste otvorene ko čije i u njima isto troje ljudi koji su je tako iznenadili prije nekoliko dana. — Isabella, moj brat i gospodin Thorpe, vidim! Možda dolaze po mene, ali ja ne ću poći. Doista ne mogu poći jer, znate, gospođica Tilney bi još uvijek mogla doći po mene. Gospođa se Allen složila s njom. John Thorpe se uskoro pojavio kod njih, a njegov su glas čule još ranije jer je sa stubišta dovikivao gospođici Morland neka se požuri. - Požurite! Požurite! - naglo je otvorio vrata. - Odmah stavite svoj šešir, nemamo vremena za gubljenje; idemo u Bristol. Kako ste, gospođo Allen? — U Bristol! Nije li to jako daleko? No, svejedno, danas ne mogu po ći s vama jer sam zauzeta; u svakom trenutku očekujem neke prijatelje. - To je, naravno, odba čeno kao nikakav razlog. Pozvao je gospo đu Allen da ga podrži, a ušli su i ostali kako bi mu pomogli. - Slatka moja Catherine, nije li to krasno? Imat ćemo božanstvenu vožnju. Na tome moraš zahvaliti svom bratu i meni; palo nam je na pamet za doru čkom, doista vjerujem u istom trenutku; i trebah smo krenuti prije dva sata, da nije bilo ove odvratne kiše. Ali nije važno, uvečer je mjesečina i bit će nam krasno. Oh, tako sam ushi ćena pri pomisli na malo svježeg zraka i tišine! Mnogo bolje od odlaska u Donju dvoranu. Odvest ćemo se ravno u Clifton i ondje večerati, a čim pojedemo, ako za to bude vremena, poći ćemo do Kingswestona. — Sumnjam da ćemo moći toliko učiniti - reče Morland. — Ti, zloguko momče! - uzvikne Thorpe. - Mo ći ćemo učiniti deset puta više. Kingsweston, da, i Blaize Castle tako đer, i sve drugo što nam padne na pamet; no tvoja sestra kaže da ne će ići. — Blaize Castle! - usklikne Catherine. - Što je to? — Najljepše mjesto u Engleskoj; u svako se doba isplati prijeći osamdeset kilometara da bi ga se vidjelo.
* 61 *
— Što, je li to doista dvorac, stari dvorac? — Najstariji u kraljevstvu. — No je li poput onih o kojima čovjek čita? — Baš takav; posve isti. — Ali doista, ima li tornjeva i dugačkih galerija? — Na desetke. — Onda bih ga voljela vidjeti, ali ne mogu, ne mogu poći. — Ne možeš po ći! Voljeno moje stvorenje, kako to misliš? — Ne mogu poći jer - spustila je pogled dok je govorila jer je strepjela od Isabellinog
osmijeha - očekujem da će gospođica Tilney i njezin brat doći po mene pa ćemo poći u šetnju. Obećali su da će doći u dvanaest, ali je padala kiša; ali sada, budu ći da se razvedrilo, usuđujem se reći da će uskoro doći. — Oni neće, doista - uzvikne Thorpe - jer sam ih vidio kad smo skrenuli u Ulicu Broad. Nema li on ko čiju s dva riđana? — Ne znam, doista. — Da, znam da ima; vidio sam ga. Govorite o čovjeku s kojim ste sinoć plesali, zar ne? — Da. — Pa, maločas sam ga vidio kako skre će na Lansdown Road i vozi jednu elegantnu djevojku. — Jeste li, doista? — Jesam, tako mi duše. Odmah sam ga prepoznao; čini se da ima jako dobre konje. — To je veoma čudno! No pretpostavljam da su mislili kako će biti previše blata za šetnju. — I s pravom, jer nikad u životu nisam vidio toliko blata. Šetnja! Ne biste mogli šetati baš kao što ne biste mogli ni letjeti! Cijele zime nije bilo tako blatnjavo; svuda ima blata do gležnjeva. Isabella je to potvrdila: - Najdraža Catherine, ne možeš ni zamisliti koliko ima blata. Hajde, moraš poći, sad nas ne možeš odbiti. — Voljela bih vidjeti dvorac, ali možemo li ga cijeloga pro ći? Smijemo li se penjati svim stubištima i ući u sve prostorije? — Da, da, u svaku udubinu i kutak. — No s druge strane, ako se budu vozili samo jedan sat dok se sve malo ne osuši, a tada dođu po mene? — Umirite se, nema opasnosti od toga; jer čuo sam kako Tilney dovikuje čovjeku koji je kraj njega projahao kako idu čak do Wick Rocksa. — Onda hoću. Da pođem, gospođo Allen?
* 62 *
— Kako god želiš, draga moja. — Gospođo Allen, morate je nagovoriti da po đe - svi su uzviknuli. Gospođa Allen nije
se oglušila na to. — Pa, draga moja - rekla je - pretpostavljam da bi trebala po ći. - I za dvije su minute krenuli. Catherinini su osjećaji, dok se penjala u ko čiju, bili veoma uznemireni; podijeljeni između žaljenja za gubitkom jednog velikog užitka i nade da će uskoro doživjeti drugi, gotovo jednak po stupnju, premda veoma različit po vrsti. Nije smatrala da su se Tilneyjevi baš lijepo ponijeli prema njoj, budući da su tako spremno odustali od njihova dogovora, bez da su joj poslali poruku s isprikom. Već je sat vremena prošlo od dogovorenog po četka šetnje; i unatoč onome što je čula o obilnom nakupljanju blata tijekom tog sata, ipak nije mogla potisnuti pomisao da su mogli poći bez većih problema. Bilo je veoma bolno osjećati se odbačenom s njihove strane. S druge strane, užitak istraživanja gra đevine poput Udolpha, kako je u svojoj mašti zamislila Blaize Castle, bio je tako dobra protuteža koja bi joj gotovo za sve bila utjeha. Žustro su prošli Ulicom Pulteney i kroz Laura Place, bez razmjenjivanja mnogih rije či. Thorpe je govorio svom konju, a ona je razmišljala o prekršenim obe ćanjima i razbijenim lukovima, dvoprežnim kočijama i lažnim draperijama, Tilneyjevima i zaklopnim vratima. Međutim, dok su ulazili u Argyle Buildings, iz misli su je trgnule sljede će riječi njezina pratitelja: - Tko je ona djevojka koja vas je onako pozorno promatrala kad je prošla? — Tko? Gdje? — Na pločniku s desne strane; sad se ve ć gotovo izgubila iz vida. - Catherine se osvrnula i vidjela gospođicu Tilney kako se oslanja na bratovu ruku i polako hoda ulicom. Vidjela je da oboje gledaju prema njoj. - Stanite, stanite, gospodine Thorpe - nestrpljivo će ona - to je gospođica Tilney; doista jest. Kako ste mi mogli re ći da su otišli? Stanite, stanite, odmah ću sići i poći k njima. - No čemu je uopće govorila? Thorpe je samo ošinuo svoga konja i natjerao ga u žustriji galop. Brat i sestra Tilney više nisu gledali za njom i uskoro su nestali iza ugla Laura Placea, a u idu ćem je trenutku Catherine ve ć bila na Market Placeu. Međutim, ipak ga je još uvijek, i duž cijele naredne ulice, preklinjala da stane. - Molim vas, molim vas, stanite, gospodine Thorpe. Ne mogu i ći dalje; neću ići dalje; moram se vratiti do gospođice Tilney. - No gospodin Thorpe se samo nasmijao, pucnuo bi čem, ohrabrio svoga konja, stvarao čudne zvukove i vozio dalje. Catherine je, ljutita i uzrujana, morala odustati i pokoriti se jer nije imala snage oduprijeti se. No nije ga poštedjela prijekora. - Kako ste me mogli tako prevariti, gospodine Thorpe? Kako ste mogli reći da ste ih vidjeli kako se voze Lansdown Roadom? Ni za što na svijetu ne bih dopustila da se ovako nešto dogodi. Sigurno misle da je s moje strane veoma čudno, veoma nepristojno, da ih ovako iznevjerim, bez riječi! Ne znate kako sam uzrujana. Ne će mi biti lijepo u Cliftonu, niti bilo gdje drugdje. Radije bih, deset tisuća puta bih radije sada izišla i hodala natrag do njih. Kako ste mogli reći da ste ih vidjeli kako odlaze u ko čiji? - Thorpe se tvrdoglavo branio, tvrdeći da nikad u životu nije vidio dva tako slična muškarca, te je još uvijek tvrdio da je ono morao biti
* 63 *
Tilney. Njihova vožnja, čak i kad su završili s tom temom, nije mogla biti naro čito ugodna. Catherine više nije bila onako ljubazna kao prilikom prve vožnje. Nevoljko je slušala i kratko odgovarala. Blaize Castle ostao je njezina jedina utjeha; tome se i dalje katkad radovala, premda bi spremno odustala od užitka razgledavanja njegovih zidova kad bi mogla vratiti vrijeme unatrag i po ći na obećanu šetnju, a pogotovo kad bi mogla biti sigurna da brat i sestra Tilney ne misle ružno o njoj. Odustala bi od sreće uživanja u hodanju kroz dugi niz visokih prostorija u kojima su izloženi ostaci veličanstvenog namještaja, već mnogo godina napuštenog; šetnje duž uskih nadsvođenih hodnika što završavaju niskim, škripavim vratima; ili čak doživljaja da nalet vjetra ugasi njihovu svjetiljku, njihovu jedinu svjetiljku, tako da ostanu u potpunom mraku. U me đuvremenu su nastavili putovanje bez ikakvih doživljaja, a stigli su nadomak Keynshama kad je Morlandov povik, koji je bio iza njih, natjerao njegovog prijatelja da zaustavi konje kako bi saznao što se doga đa. Druga im se kočija približila toliko da bi mogli razgovarati i Morland je rekao: - Bit će bolje da se vratimo, Thorpe; prekasno je da danas nastavimo dalje; tvoja se sestra slaže sa mnom. Ve ć se točno sat vremena vozimo od Ulice Pulteney, a prošli smo malo više od jedanaest kilometara; pretpostavljam da moramo prijeći još barem trinaest. To nećemo uspjeti. Prekasno smo krenuli. Bit će mnogo bolje da ovo odgodimo za neki drugi dan i vratimo se. — Meni je svejedno - odgovorio je Thorpe, prilično ljutito. Odmah je okrenuo konja pa su se po čeli vraćati u Bath. — Da vaš brat nema tako prokleto lošu životinju - uskoro je rekao - mogli smo bez problema uspjeli. Moj bi konj za sat vremena stigao do Cliftona, da je bio sam, a ja sam gotovo slomio ruku dok sam ga potezao ne bi li usporio. Morland je budala jer nema vlastitog konja i kočiju. — Ne, nije - toplo će Catherine - jer sam sigurna da si to ne može priuštiti. — A zašto si to ne može priuštiti? — Jer nema dovoljno novaca. — A tko je za to kriv? — Nitko, koliko ja znam. - Thorpe je tada rekao nešto na svoj glasni, nerazumljivi način kojem je često pribjegavao, o tome kako je prokleta stvar biti škrt; te da ako si ljudi koji se valjaju u novcu ne mogu priuštiti stvari, on ne zna tko može, što Catherine nije ni pokušala shvatiti. Razočarana onim što je trebalo biti utjeha za njezino prvo razo čaranje, bila je sve manje spremna sama se ponašati ljubazno, ili svoga pratitelja smatrati ugodnim. Vratili su se u Ulicu Pulteney, a ona cijelim putem nije izgovorila više od dvadeset rije či. Kad je ušla u kuću, lakaj joj je rekao da su svratili jedan gospodin i dama, nekoliko minuta nakon što je otišla, i pitah za nju; kad im je rekao da je otišla s gospodinom Thorpeom, dama je pitala je li za nju ostavila poruku. On joj je rekao da nije, a ona je potražila karticu, ali je nije imala uza se, pa su otišli. Razmišljaju ći o tim mučnim događajima, Catherine je polako pošla stubama. Na vrhu stubišta do čekala ju je gospođa
* 65 *
Allen koja je, nakon što je čula razlog za njihov povratak, rekla: - Drago mi je da tvoj brat ima toliko razuma; drago mi je da ste se vratili. To je bio neobi čno ludi plan. Večer su svi zajedno proveli kod Thorpeovih. Catherine je bila uznemirena i bezvoljna, ali se činilo da se Isabella jako dobro zabavlja, uglavnom se družeći isključivo s Morlandom, što je njoj bila veoma dobra zamjena za tišinu i svježi zrak gostionice u Cliftonu. Također je više puta izrazila svoje zadovoljstvo što nisu pošli u Donju dvoranu. Kako žalim sirota stvorenja koja idu onamo! Kako mi je drago da nisam me đu njima! Pitam se hoće li to biti cijeli bal ili ne! Još nisu po čeli plesati. Ni za što na svijetu ne bih bila ondje. Tako je krasno katkad imati večer samo za sebe. Usu đujem se reći da to neće biti baš dobar bal. Znam da Mitchelli neće biti ondje. Sigurna sam da žalim sve one koji jesu. No usuđujem se reći, gospodine Morland, vi želite biti ondje, zar ne? Sigurna sam da želite. Pa, molim vas, nemojte dopustiti da vas netko ovdje sprečava u tome. Usuđujem se reći da bismo se sasvim dobro snašli i bez vas, ali vi se muškarci smatrate tako važnima. Catherine je gotovo mogla optužiti Isabellu da ne obra ća pozornost na nju i njezinu žalost jer se činilo da joj to uopće nije na pameti, a utjeha što ju je ponudila bila je posve neprikladna. - Nemoj biti tako mrzovoljna, najdraže stvorenje - šapnula je. - Slomit ćeš mi srce. To je bilo veoma neugodno, sigurno, ali krivi su isklju čivo Tilneyjevi. Zašto nisu došli na vrijeme? Bilo je prljavo, doista, ali što je to zna čilo? Sigurna sam da Johnu i meni ne bi smetalo. Nikad mi ne smeta proći kroz bilo što ako je rije č o prijateljici; takva je moja narav, a John je posve isti; ima neobično snažne osjećaje. Nebesa! Kako izvrsne karte imaš! Kraljevi, zaboga! Nikad u životu nisam bila tako sretna! Pedeset puta više volim da ih imaš ti, a ne ja. Sada svoju heroinu mogu prepustiti besanom kauču što je pravo mjesto za nju; jastuku mokrom od suza. I može se smatrati sretnom ako se tijekom idu ća tri mjeseca još jednom dobro naspava.
* 66 *
!anaesto ogla!lje
=
ospođo Allen - idućeg jutra reče Catherine - hoće li biti neprikladno ako danas posjetim gospođicu Tilney? Neću se umiriti dok sve ne objasnim. — Pođi, svakako, draga moja; samo odjeni bijelu haljinu. Gospo đica Tilney uvijek nosi bijelo. Catherine ju je radosno poslušala. Kad se pravilno opremila, nestrpljivo je čekala da stigne u prostoriju za točenje mineralne vode kako bi ondje saznala gdje boravi obitelj generala Tilneyja. Premda je vjerovala da su u Ulici Milsom, nije bila sigurna u kojoj su kući, a kolebljiva uvjerenja gospođe Allen samo su je još više zbunjivala. Uputili su je Ulicu Milsom, a kad je saznala ku ćni broj, željnim se koracima i uzbuđenim srcem žurno uputila onamo kako bi objasnila svoje ponašanje i dobila oprost. Brzo kora čajući kroz groblje i odlučno skrećući pogled kako ne bi morala vidjeti svoju voljenu Isabellu i njezinu obitelj koji su, imala je razloga vjerovati, negdje u blizini. Stigla je do ku će bez ikakvih zapreka, pogledala broj, pokucala na vrata i pitala za gospo đicu Tilney. Čovjek je mislio da je gospođica Tilney kod kuće, ali nije bio posve siguran. Ho će li, zamolio ju je, dati svoje ime? Dala mu je svoju karticu. Sluga se za nekoliko minuta vratio te je, s izrazom lica koji nije potvrđivao njegove riječi, rekao da je pogriješio jer je gospo đica Tilney izišla. Catherine je porumenjela od postiđenosti i otišla. Dok je odlazila, bila je gotovo sigurna da gospo đica Tilney jest kod kuće, ali je previše uvrijeđena da bi je primila. Udaljavajući se ulicom, osvrnula se prema prozorima očekujući da će je ondje vidjeti, ali na njima se nitko nije pojavio. Međutim, na kraju ulice se još jednom okrenula, a tada je, ne na prozoru nego na vratima, vidjela osobno gospođicu Tilney. Pratio ju je gospodin za kojeg je Catherine vjerovala da je njezin otac, te su skrenuli prema Edgar’s Buildingsu. Catherine je, duboko ponižena, nastavila svojim putem. Gotovo se i sama mogla naljutiti zbog takve neuljudnosti, ali je potisnula taj osjećaj sjetivši se vlastitog neznanja. Nije znala kako bi pravila ponašanja mogla klasificirati njezin prekršaj, do koje bi mjere njezina pogreška mogla biti neoprostiva, niti kakve nepristojnosti može za uzvrat očekivati. Odbačena i ponižena, čak je razmišljala da te večeri ne pođe u kazalište s ostalima, ali mora se priznati da takva razmišljanja nisu dugo trajala jer je uskoro zaključila da, u prvom redu, nema nikakva razloga što ga može navesti za ostanak kod kuće; i drugo, riječ je o predstavi koju je jako željela vidjeti. Stoga su svi pošli u kazalište. Nije se pojavio niti jedan član obitelji Tilney da je proganja ili usreći; bojala se da ljubav prema kazalištu nije jedna od osobina obitelji, ali možda je tome razlog
* 6 *
činjenica
da su navikli na bolje izvedbe u Londonu, a po Isabellinim je rije čima znala da je u usporedbi s time sve ostalo »posve grozno«. Nije se razo čarala predstavom jer je komedija uspješno potisnula njezine brige, a oni koji su je vidjeli tijekom prva četiri čina nikad ne bi pomislili da je nesretna. Međutim, na početku petog čina odjednom je ugledala gospodina Henryja Tilneyja i njegovog oca kako se pridružuju ljudima u nasuprotnoj loži, a to je u njoj ponovno izazvalo tjeskobu i uzrujanost. Pozornica joj više nije mogla pružiti istinsku vedrinu, više nije uspijevala zaokupiti svu njezinu pozornost. Svaki drugi pogled upućivala je prema loži na suprotnoj strani, te je tijekom cijela dva prizora promatrala Henryja Tilneyja, ali niti jednom nije uspjela uhvatiti njegov pogled. Više ga se nije moglo optužiti da je ravnodušan prema kazališnoj predstavi; njegova pozornost uop će nije skretala s pozornice. Međutim, na koncu je ipak pogledao prema njoj i naklonio se, ali kakav je to naklon bio! Bez osmijeha, bez zadržavanja pogleda na njoj; njegove su se o či odmah vratile na pozornicu. Catherine se osje ćala jadno i uznemireno; gotovo je poželjela potr čati naokolo do lože u kojoj je sjedio i prisiliti ga da čuje njezino objašnjenje. Obuzeli su je sasvim prirodni osjećaji, neprikladni za heroinu. Umjesto da uzme u obzir vlastiti ponos povrije đen takvom osudom; umjesto da se dostojanstveno prepusti svijesti o svojoj nedužnosti, pokaže svoju osudu njegove spremnosti da u to posumnja, njemu prepusti trud oko traženja objašnjenja, te da ga uznemiri time što će ga izbjegavati ili očijukati s nekim drugim, preuzela je na sebe svu sramotu neprikladnog ponašanja, ili barem dojma takvog ponašanja, i samo je željela dobiti priliku za objašnjavanje uzroka svega toga. Predstava je završila, zastor se spustio. Henry Tilney više nije bio ondje gdje je do maločas sjedio, ali je njegov otac ostao, a možda se on sada približava njihovoj loži. Imala je pravo; pojavio se za nekoliko minuta te se mirno i uljudno obratio gospođi Allen i njezinoj štićenici. Ova druga mu je bez takve smirenosti odgovorila: - O, gospodine Tilney, silno sam željela razgovarati s vama i ispri čati se. Zasigurno ste me smatrali veoma nepristojnom, ali doista nije bila moja krivnja. Zar ne, gospo đo Allen? Nisu li mi rekli da su se gospodin Tilney i njegova sestra izvezli u kočiji? Što sam tada mogla u činiti? No radije bih bila pošla s vama, deset tisuća puta. Nije li tako, gospođo Allen? — Draga moja, gužvaš mi haljinu - glasio je odgovor gospođe Allen. Njezina uvjeravanja, premda bez podrške, ipak nisu odba čena; izazvala su ljubazniji, prirodniji smiješak, te je odgovorio tonom u kojem se osjećalo tek malo afektirane rezerviranosti. - U svakom slu čaju, bili smo vam veoma zahvalni kad ste nam zaželjeli ugodnu šetnju nakon što ste u Ulici Argyle prošli kraj nas. Bilo je tako ljubazno od vas što ste se okrenuli prema nama. — Ali doista, nisam vam zaželjela ugodnu šetnju, to mi uop će nije palo na pamet; ali usrdno sam gospodina Thorpea preklinjala da stane. Doviknula sam mu čim sam vas vidjela. Dakle, gospođo Allen, nisam li... Oh! Vi niste bih ondje. Ali, doista, jesam. Da je gospodin Thorpe barem htio stati, ja bih iskočila i potrčala za vama. Postoji li neki Henry na svijetu koji bi mogao ostati neosjetljiv na takvu izjavu? Henry
* 67 *
Tilney nije bio. Uz još ljubazniji osmijeh, rekao je sve što je trebao re ći o zabrinutosti svoje sestre, njezinu žaljenu i pouzdavanju u Catherininu čast. - O, nemojte govoriti da se gospođica Tilney nije naljutila - uzviknula je Catherine - jer znam da jest, jer me nije htjela primiti kad sam je jutros posjetila. Vidjela sam je kako minutu nakon mojeg odlaska izlazi iz kuće. Bila sam povrije đena, ali me to nije uvrijedilo. Možda vi niste znali da sam bila ondje. — Tada nisam bio kod ku će, ali sam čuo o tome od Eleanor, a ona vas otad želi vidjeti, kako bi objasnila razlog za takvu neuljudnost. No možda to i ja mogu u činiti. Radilo se samo o tome da je moj otac... Baš su se pripremili za odlazak, a njemu se žurilo i nije želio odgađati, te je rekao sluzi neka kaže da je nema. To je bilo sve, uvjeravam vas. Ona se veoma uzrujala i kanila se što prije ispričati. Ta je informacija uvelike ublažila Catherininu patnju, a ipak je ostalo malo zabrinutosti iz koje je niknulo sljedeće pitanje, posve nespretno samo po sebi, premda veoma uznemirujuće za gospodina: - Ali, gospodine Tilney, zašto ste vi bili manje velikodušni od svoje sestre? Ako je ona imala toliko povjerenja u moje dobre namjere, te je mogla pretpostaviti da je to samo nesporazum, zašto ste vi tako spremni uvrijediti se? — Ja! Uvrijediti se! — No, sigurna sam po vašem pogledu, kad ste ušli u ložu, da ste bili ljutiti. — Ja ljutit! Nisam imao nikakvo pravo! — Pa, nitko od onih koji su vidjeli vaše lice ne bi pomislio da niste imali nikakvo pravo. Odgovorio je tako da ju je zamolio neka mu napravi malo mjesta pa su razgovarali o predstavi. Neko je vrijeme ostao s njima i bio je krajnje srda čan tako da je Catherine ostala zadovoljna kad je otišao. Međutim, prije nego su se rastali, dogovoreno je da će se planirana šetnja ostvariti što je moguće prije; premda joj je bilo žao kad je otišao iz njihove lože, Catherine se ipak osjećala kao najsretnije stvorenje na svijetu. Dok su oni razgovarali, Catherine je pomalo začuđeno opazila da John Thorpe, koji se nikad nigdje nije zadržavao više od deset minuta, razgovara s generalom Tilneyjem. Osjetila je i nešto više od iznenađenja kad joj se učinilo da je ona predmet njihove pozornosti i razgovora. Što bi oni mogli govoriti o njoj? Bojala se da se generalu Tilneyju ne svi đa njezin izgled. Smatrala je da je to nagovijestio kad je spriječio njezin posjet svojoj kćeri, umjesto da vlastitu šetnju odgodi za nekoliko minuta. — Kako je gospodin Thorpe upoznao vašeg oca? - tjeskobno je pitala kad ih je pokazala Henryju. On o tome nije ništa znao; no njegov je otac, poput svakog čovjeka iz vojske, poznavao mnogo ljudi. Kad je predstava završila, Thorpe je došao po njih. Catherine je posvetio ve ći dio svoje pozornosti. Dok su u predvorju čekali kočiju, preduhitrio je njezino pitanje, koje joj je iz srca stiglo gotovo do vrha jezika, tako što je važno pitao je li ga vidjela kako je razgovarao s generalom Tilneyjem. - On je dobar stari momak, tako mi duše! Čvrst, aktivan; izgleda
* 68 *
mlado poput svog sina. Veoma ga cijenim, uvjeravam vas. Pravi džentlmen, malo mu je ravnih. — Ali kako ste ga upoznali? — Upoznao! Malo je ljudi u ovom gradiću koje ja ne poznajem. Upoznao sam ga u Bedfordu, a danas sam ga odmah prepoznao, čim je ušao u prostoriju za bilijar. Jedan od najboljih igrača koje imamo, usput re čeno, te smo se malo nadmetali, premda sam ga se u početku gotovo bojao. Šanse su bile pet prema četiri u njegovu korist i, da nisam izveo možda najbolji udarac ikad učinjen na svijetu, točno sam pokupio njegovu kuglu, ali to vam ne mogu objasniti bez stola; međutim, pobijedio sam ga. Veoma fin momak; bogat poput Židova. Volio bih večerati kod njega. Usuđujem se reći da priređuje sjajne večere. Ali što mislite, o čemu smo razgovarali? O vama. Da, tako mi svega, i general misli da ste najljepša djevojka u Bathu. — O, besmislice! Kako to možete re ći? — A što mislite, što sam ja rekao? - spustio je glas. - »Bravo, generale«, rekao sam, »sasvim se slažem s vama«. U tom je trenutku gospođa Allen pozvala Catherine, što je njoj sasvim odgovaralo jer ju je mnogo manje zanimalo Thorpeovo divljenje od onoga što je rekao general Tilney. No Thorpe ju je pratio do kočije i nastavio joj je laskati sve dok nije ušla, unatoč tome što mu je govorila neka prestane. Oduševilo ju je što joj se general Tilney divi, a ona se bojala da mu se ne svi đa; s radošću je mislila da sad u obitelji nema nikoga s kim bi se bojala sresti. Ve čer je za nju učinila više, mnogo više, od onoga što je mogla očekivati.
* 69 *
.rinaesto ogla!lje
onedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota dosad su prikazani čitatelju; događaji svakoga dana, nade i bojazni, poniženja i zadovoljstva, zasebno su opisani, te još treba opisati nedjelju i tako zaključiti tjedan. Plan o odlasku u Clifton samo je odgođen, ali ne i otkazan, te je poslijepodne toga dana ponovno spomenut. U privatnom dogovoru Jamesa i Isabelle, koja je posebno željela po ći, a James joj je svim srcem želio udovoljiti, odlučeno je da će, ukoliko vrijeme dopusti, krenuti idućeg jutra. Trebali su poći veoma rano kako bi se na vrijeme vratili kući. Kad su tako odlučili i dobili Thorpeovu podršku, s time je još samo trebalo upoznati Catherine. Udaljila se od njih na nekoliko minuta kako bi razgovarala s gospođicom Tilney. Za to je vrijeme plan dogotovljen, a čim se Catherine vratila, zahtijevali su njezin pristanak. No umjesto radosnog pristanka što ga je Isabella očekivala, Catherine je ostala ozbiljna, bilo joj je jako žao, ali ne može poći. Dogovor koji ju je trebao spriječiti da im se pridruži u prvom pokušaju sad joj onemogućava da pođe s njima. Upravo se dogovorila s gospođicom Tilney da na obećanu šetnju pođu sutra. Odlučeno je i ona neće, baš nikako, odustati. No da mora i treba odustati odmah su uzviknuli brat i sestra Thorpe; moraju sutra po ći u Clifton, neće poći bez nje, nije važno ako se obična šetnja odgodi za još jedan dan, i oni ne žele ni čuti o njezinom odbijanju. Catherine je bila uzrujana, ali ne i potištena. - Nemoj me nagovarati, Isabella. Dogovorila sam se s gospođicom Tilney. Ne mogu po ći. - To joj ništa nije vrijedilo. Ponovno je slušala ista uvjeravanja; mora poći, treba poći, i oni ne žele čuti njezino odbijanje. - Bilo bi tako lako reći gospođici Tilney da smo te upravo podsjetili na prijašnji dogovor, pa šetnju moraš samo odgoditi do utorka. — Ne, ne bi bilo lako. Ne bih to mogla u činiti. Nije bilo nikakvog prijašnjeg dogovora. - No Isabella je postajala sve usrdnija i uvjerljivija; obra ćala joj se na veoma srda čan način; obraćala joj se laskavim riječima. Bila je sigurna da njezina najdraža, najsla đa Catherine ne bi doista odbila tako sitnu molbu prijateljici koja je toliko voli. Znala je da njezina voljena Catherine ima tako nježno srce, tako dragu narav, da će je lako nagovoriti oni koje voli. No sve je bilo uzalud; Catherine je osje ćala da je u pravu, i premda ju je optere ćivalo tako nježno, tako laskavo preklinjanje, nije mogla dopustiti da je to pokoleba. Isabella je tada pokušala na drugi način. Predbacivala joj je da više voli gospo đicu Tilney, premda je poznaje tako kratko, nego svoje najbolje i najstarije prijatelje; da postaje hladna i ravnodušna, ukratko, prema njoj. - Ne mogu potisnuti osjećaj ljubomore, Catherine, kad
* : *
vidim kako me odbacuješ radi stranaca; mene, koja te tako silno volim! Kad ja nekome poklonim svoje osjećaje, ništa ih ne može promijeniti. No vjerujem da su moji osje ćaji jači od osjećaja bilo koga; sigurna sam da su previše jaki za moje vlastito dobro; vidjeti da me iz tvog srca istiskuju stranci veoma me boli, doista. Čini se da ti Tilneyji sve gutaju. Catherine je ovo predbacivanje smatrala podjednako neobi čnim i neljubaznim. Zar bi prijateljica trebala tako razotkrivati svoje osje ćaje pred drugima? Isabella joj se činila sebičnom i nimalo velikodušnom, ni na što se nije obazirala, osim na vlastito zadovoljstvo. Te su joj bolne misli proletjele glavom, ali ništa nije rekla. Isabella je u me đuvremenu prinijela rupčić očima, a Morland, kojega je taj prizor rastužio, morao je re ći: - Ne, Catherine, mislim da više ne možeš odbijati. Žrtva nije velika, i to da bi udovoljila takvoj prijateljici; smatrat ću te veoma neljubaznom budeš li i dalje odbijala. To je bio prvi put da je njezin brat otvoreno protiv nje; žele ći izbjeći njegovo nezadovoljstvo, predložila je kompromis. Kad bi oni barem odgodili svoj plan za utorak, što bi lako mogli učiniti jer to ovisi samo o njima, mogla bi po ći s njima i tada bi svi bih zadovoljni. - Ne, ne, ne - odmah je glasio odgovor - to nije mogu će jer Thorpe ne zna hoće li u utorak biti slobodan. — Catherine je rekla da joj je žao, ali više ništa ne može u činiti. Uslijedila je kratka tišina, a prekinula ju je Isabella koja je hladnim glasom rekla: - Dobro, onda nema ništa od toga. Ako Catherine ne ide, ni ja ne mogu po ći. Ne mogu biti jedina žena. Ni za što na svijetu ne bih učinila nešto tako neprikladno. — Catherine, moraš po ći - reče James. — Ali zašto gospodin Thorpe ne bi mogao povesti jednu od svojih sestara? Usu đujem se reći da bi bilo koja od njih rado pošla. — Hvala lijepa - uzvikne Thorpe - ali nisam došao u Bath da bih naokolo vozio svoje sestre i doimao se poput budale. Ne, ako vi ne idete, nek sam proklet ako ja po đem. Idem samo zato da bih mogao vas voziti. — To je kompliment koji mi ne pruža nikakvo zadovoljstvo. - No njezine rije či nisu djelovale na Thorpea koji se naglo okrenuo od njih. Njih je troje nastavilo razgovarati, veoma se neugodnim tonom obra ćajući Catherine; katkad ne bi ništa govorili, a katkad bi je napadali molbama i prijekorima. Njezina je ruka još uvijek bila provučena kroz Isabellinu, premda su njihova srca zaratila. U jednom bi trenutku omekšala, u drugom bi se razdražila; uvijek uznemirena, ali nikad pokolebana. — Nisam mislio da si tako tvrdoglava, Catherine - rekao je James. - Nekad te nije bilo tako teško nagovoriti, nekoć si bila najljubaznija, najsrdačnija od mojih sestara. — Nadam se da je ostalo tako - osje ćajno je odgovorila - ali doista ne mogu po ći. Ako griješim, činim ono što vjerujem da je ispravno. — Pretpostavljam - tihim je glasom primijetila Isabella - da se ne mučiš baš previše. Catherinino je srce poskočilo; povukla je ruku, a Isabella se nije pobunila. Tako je prošlo dugih deset minuta dok im se ponovno nije pridružio Thorpe koji ih je veselije
* 1 *
promatrao i rekao: - Pa, sredio sam stvar i sada svi možemo mirne savjesti po ći sutra na izlet. Bio sam do gospođice Tilney i ispričao se u vaše ime. — Niste valjda! - kriknula je Catherine. — Jesam, tako mi duše. Ovog sam trenutka otišao od nje. Rekao sam joj da ste me poslali da joj kažem kako ste se upravo sjetili prijašnjeg dogovora o sutrašnjem odlasku u Clifton s nama pa ne možete imati zadovoljstvo po ći s njom u šetnju sve do utorka. Rekla je u redu, da joj utorak jednako odgovara; dakle, tu je kraj svih naših problema. Dobro sam se sjetio, je li? Isabellino se držanje ponovno promijenilo u blistave osmijehe i dobro raspoloženje, a James je također ponovno djelovao sretno. — Veličanstvena misao, doista! No, slatka moja Catherine, sve su naše nevolje prošle, ti si se časno izvukla i mi ćemo sutra imati krasan izlet. — To neće i ći - rekla je Catherine - ne mogu na to pristati. Moram odmah potr čati za gospođicom Tilney i reći joj istinu. Međutim, Isabella ju je uhvatila za jednu ruku, Thorpe za drugu, a sve troje ju je počelo grditi. Čak je i James bio veoma ljutit. Kad je sve dogovoreno, kad je gospo đica Tilney sama rekla da joj utorak sasvim odgovara, posve je smiješno, posve apsurdno, dalje se buniti. — Nije me briga. Gospodin Thorpe nije smio izmisliti takvu poruku. Da sam smatrala ispravnim odgoditi šetnju, ja bih sama razgovarala s gospo đicom Tilney. Ovo je samo nepristojniji način; i kako ja mogu znati da je gospodin Thorpe... Možda je ponovno pogriješio. Svojom me je greškom u petak naveo na jedan nepristojni postupak. Pustite me, gospodine Thorpe; Isabella, nemoj me držati. Thorpe joj je rekao da bi bilo uzalud po ći za Tilneyjevima; skrenuli su za ugao u Ulicu Brook kad ih je sustigao, a sad su već vjerojatno kod kuće. — Onda ću poći za njima - rekla je Catherine - bez obzira gdje su, po ći ću za njima. Nema smisla govoriti. Ako me niste mogli nagovoriti da u činim nešto što sam smatrala pogrešnim, ni trikom me na to ne ćete navesti. - Rekavši to, otrgnula se od njih i žurno udaljila. Thorpe bi bio potrčao za njom, ali ga je Morland zadržao. — Pusti je, pusti je, ako tako želi otići. Tvrdoglava je poput... Morland nije završio poredbu jer sigurno ne bi bila baš prikladna. Catherine je veoma uzrujano hodala, brzinom kojom joj je dopuštala gužva, boje ći se da će po ći za njom, a ipak odlučna da ustraje. Dok je hodala, razmišljala je o onome što se dogodilo. Bilo joj je bolno razo čarati ih i izazvati njihovo nezadovoljstvo, pogotovo svoga brata, ali nije se mogla kajati zbog svog otpora. Bez obzira na vlastite želje, da je i po drugi put iznevjerila dogovor s gospođicom Tilney, da je povukla obećanje dano samo pet minuta ranije, i to s lažnim isprikama, to bi sigurno bilo pogrešno. Nije im se suprotstavila samo iz sebičnih razloga, nije mislila isključivo na svoje zadovoljstvo; to bi jednim dijelom mogla imati i na samom izletu, kad bi vidjela Blaize Castle; ne, povela se za onim što je dugovala
* 2 *
drugima, kao i svojoj osobnosti kako je oni doživljavaju. Međutim, njezino uvjerenje da je u pravu nije bilo dovoljno da joj vrati samopouzdanje. Dok ne bude razgovarala s gospođicom Tilney, neće se moći smiriti. Ubrzala je kad se udaljila s Crescenta, pa je gotovo pretr čala ostatak puta do početka Ulice Milsom. Tako se brzo kretala da su Tilneyjevi, unato č prednosti što su je imali, baš skretali prema svom boravištu kad ih je ugledala. Sluga je još uvijek stajao na otvorenim vratima pa je samo rekla da mora smjesta razgovarati s gospođicom Tilney i požurila kraj njega uza stube. Tada je otvorila prva vrata na koja je naišla, slučajno ona prava, i odmah se našla u dnevnom boravku s generalom Tilneyjem, njegovim sinom i kćerkom. Odmah je dala svoje objašnjenje kojemu je manjkalo jedino to što zapravo, zbog uzrujanosti i zadihanosti, uopće nije bilo objašnjenje. - Došla sam veoma brzo; sve je to bila greška; nikad nisam obećala da ću poći; odmah sam im rekla da ne mogu poći; brzo sam pobjegla kako bih objasnila; nije me bilo briga što ćete misliti o meni; nisam stala kod sluge. No cijela je stvar, premda ne baš razjašnjena tim govorom, uskoro postala jasna. Catherine je saznala da John Thorpe jest predao poruku, a gospođica Tilney nije krila svoje veliko iznenađenje. No je li njezin brat time bio jednako iznena đen, Catherine nije mogla znati, premda se nagonski obraćala podjednako jednome i drugome. Bez obzira što su možda osjećali prije njezina dolaska, njezine iskrene tvrdnje odmah su sve poglede i rečenice pretvorile u onoliko prijateljske koliko je to mogla poželjeti. Kad je to pitanje riješeno, gospođica Tilney upoznala ju je sa svojim ocem, a on ju je primio s tako spremnom i brižnom uljudnošću da se sjetila Thorpeovih riječi i sa zadovoljstvom pomislila da se na njega katkad ipak može osloniti. General je bio toliko uljudan da se, ne znajući kako je žurno ušla u kuću, prilično ljutio na slugu zbog čijeg je nemara sama morala otvoriti vrata stana. - Što je William mislio? Svakako treba istražiti taj slučaj. - Catherine ga je najtoplijim riječima uzela u obranu jer se činilo vjerojatnim da će William zauvijek izgubiti naklonost svoga gospodara, ako ne i radno mjesto, zbog njezine žurbe. Nakon što je s njima sjedila četvrt sata, ustala je da pođe, a tada ju je general Tilney veoma ugodno iznenadio kad ju je pitao ho će li njegovoj kćeri ukazati čast te s njom večerati i ostatak dana provesti u njezinu društvu. Gospođica Tilney je i sama izrazila takvu želju. Catherine im je bila veoma zahvalna, ali to nije bilo u njezinoj mo ći jer gospodin i gospođa Allen očekuju da će se svakog trenutka vratiti. General je ustvrdio da protiv toga ništa ne može; gospodin i gospođa Allen svakako imaju prednost, ali jednog drugog dana, vjerovao je, kad ih bude mogla unaprijed obavijestiti, zasigurno će biti voljni prepustiti je prijateljici. »O, da. Catherine je bila sigurna da oni neće imati baš ništa protiv, a ona će veoma rado doći.« General ju je osobno ispratio do ulaznih vrata, udvorno s njom razgovarajući dok su silazili stubama, diveći se gipkosti njezina hoda, što je to čno odgovaralo načinu na koji pleše, a na koncu joj se veoma otmjeno naklonio kad su se rastali. Catherine je bila oduševljena svime što se događalo, te je veselo nastavila put do Ulice Pulteney hodajući, zaključila je, veoma gipko, premda nikad ranije nije na to pomislila.
* 3 *
Stigla je kući bez da je vidjela bilo koga iz uvrije đenoga društva, a sad kad je izvojevala pobjedu, postupila po vlastitom uvjerenju i osjećala se sigurnom u svom hodu, počela je (kako se uzbuđenje smirivalo) sumnjati u to da je bila baš sasvim u pravu. Žrtvovanje je uvijek plemenito, a da je popustila pred njihovim molbama, ne bi se morala optere ćivati mučnim mislima o nezadovoljnoj prijateljici, ljutitom bratu i uništenim planovima za veliku sreću njih dvoje, možda zbog njezinih postupaka. Kako bi olakšala dušu, i kako bi osoba bez predrasuda rekla kakvo je njezino ponašanje doista bilo, iskoristila je priliku da pred gospodinom Allenom spomene napola dogovoreni plan svoga brata i Thorpeovih za sljedeći dan. Gospodin Allen je odmah prešao na stvar. - Pa - rekao je - misliš li i ti po ći? — Ne, upravo sam se dogovorila za šetnju s gospo đicom Tilney prije nego su mi rekli o tome. Stoga, znate, nisam mogla po ći s njima, zar ne? — Ne, sigurno da ne, i meni je drago što ti ne ideš. Ti planovi nisu baš prikladni. Mladi muškarci i žene voze se naokolo u otvorenim ko čijama! Katkad je to u redu, ali odlaziti u gostionice i na javna mjesta zajedno! To nije u redu, i čudim se da to gospođa Thorpe dopušta. Drago mi je da ne kaniš ići. Siguran sam da gospođi Morland to ne bi bilo pravo. Gospođo Allen, ne misliš li i ti tako? Ne smatraš li takve stvari neprikladnima? — Da, veoma, doista. Otvorene ko čije su neugodne stvari. Čista haljina se u njima za pet minuta zaprlja. Prska blato kad ulaziš i izlaziš, a vjetar ti nosi kosu i šeširi ć na sve strane. Ja mrzim otvorene ko čije. — Znam da mrziš, ali nije o tome rije č. Ne čini li ti se da neobi čno izgleda ako se mlade dame često voze s mladim muškarcima s kojima nisu čak ni u rodu? — Da, dragi moj, veoma neobi čno, doista. Ne mogu to podnijeti. — Draga gospođo - uskliknula je Catherine - zašto mi to onda niste ranije rekli? Sigurna sam da uopće ne bih pošla s gospodinom Thorpeom da sam znala kako je to neprikladno, ali uvijek sam se nadala da ćete mi reći ako mislite da pogrešno postupam. — I ho ću, draga moja, možeš se osloniti na to. Jer kao što sam rekla gospo đi Morland na rastanku, uvijek ću učiniti za tebe sve što je u mojoj mo ći. No čovjek ne smije biti previše strog. Mladi ljudi jesu mladi ljudi, kao što kaže i tvoja dobra majka. Znaš da nisam željela, čim smo stigle ovamo, da kupiš onaj muselin s uzorkom grančica, ali ti si ga ipak kupila. Mladi ljudi ne vole da im se uvijek mrsi račune. — Ali ovo je bilo nešto doista važno, a mislim da biste me lako uvjerili. — Zasad nije počinjena nikakva šteta - rekao je gospodin Allen - a ja bih ti samo savjetovao, draga moja, da više ne izlaziš s gospodinom Thorpeom. — Baš sam to i ja htjela re ći - dodala je njegova žena. Catherine je osjetila olakšanje za sebe, ali tjeskobu za Isabellu. Nakon trenutka razmišljanja pitala je gospodina Allena bi li bilo prikladno i ljubazno da piše gospođici Thorpe i objasni joj neumjesnost koje zasigurno ni ona nije svjesna, jer je mislila da bi Isabella možda ipak mogla po ći u Clifton idućega dana, unatoč svemu što se dogodilo. No gospodin Allen ju je od toga odgovorio. - Bit će bolje da je ostaviš na miru, draga moja, ona
* 5 *
je dovoljno stara da zna što radi. Ako nije, ima majku koja je može savjetovati. Nema sumnje da je gospođa Thorpe previše popustljiva, ali ipak je bolje da se ne miješaš. Ako su ona i tvoj brat odlučili poći, samo će ti zamjeriti. Catherine se pokorila. Premda joj je bilo žao što Isabella čini nešto neprikladno, osjećala je veliko olakšanje jer je gospodin Allen odobravao njezino ponašanje. Istinski se radovala što ju je njegov savjet poštedio opasnosti da i sama počini takvu grešku. Njezin bijeg od toga da bude u društvu koje ide u Clifton sada je doista postao bijeg; jer što bi obitelj Tilney mislila o njoj da je prekršila obe ćanje što im ga je dala kako bi učinila nešto samo po sebi pogrešno, da je po činila jednu nepristojnost samo da bi mogla počiniti još jednu?
* 6 *
;etrnaesto ogla!lje
rugog je dana svanulo lijepo jutro, a Catherine je gotovo o čekivala novi napad društva. Uz podršku gospodina Allena, nije strepjela pred tom mogućnošću, ali voljela bi biti pošteđena natjecanja u kojem je i sama pobjeda bolna, te se stoga svim srcem radovala što ih nije ni čula ni vidjela. Brat i sestra Tilney došli su po nju u dogovoreno vrijeme; nije bilo nikakvih novih poteškoća, nikakvog iznenadnog sjećanja, nikakvih neočekivanih poziva, nikakve drske upadice koja bi poremetila njezine nakane, moja je heroina za divno čudo mogla održati dogovor, premda je u njemu sudjelovao i sam glavni junak. Odlučili su se za šetnju oko Beechen Cliffa, onog prelijepog brijega čije zelenilo i viseće grmlje privlači poglede s gotovo svakog mjesta u Bathu. — Nikad ga ne pogledam - rekla je Catherine dok su hodah obalom rijeke - a da ne pomislim na jug Francuske. — Znači, bili ste u inozemstvu? - pomalo iznena đeno upita Henry. — O, ne, mislim samo na ono o čemu sam čitala. Uvijek me podsjeti na krajeve kroz koje su putovali Emily i njezin otac u romanu Zagonetke Udolpha. Ali vi nikad ne čitate romane, usuđujem se reći? — Zašto ne? — Jer nisu dovoljno pametni za vas; gospoda čitaju bolje knjige. — Osoba, bez obzira je li riječ o gospodinu ili dami, koja ne uživa u dobrom romanu, zasigurno je nepodnošljivo glupa. Pročitao sam sva djela gospođe Radcliffe, i većinu s velikim užitkom. Kad sam počeo čitati Zagonetke Udolpha, nisam mogao prestati. Sjećam se da sam knjigu pročitao u dva dana, a cijelo sam vrijeme napeto iš čekivao što će se dalje događati. — Da - doda gospo đica Tilney - i sje ćam se da si mi to glasno čitao, a kad su me pozvali na samo pet minuta, da odgovorim na jednu poruku, umjesto da me čekaš, ponio si knjigu u Hermitage Walk, a ja sam morala čekati dok nisi završio. — Hvala, Eleanor; to je pravo svjedo čanstvo. Vidite, gospođice Morland, kako su nepravedne vaše sumnje. Tako sam bio nestrpljiv da ni pet minuta nisam htio čekati sestru, prekršio sam obećanje da ću glasno čitati i držao sam je u neizvjesnosti na najzanimljivijem dijelu tako što sam pobjegao s knjigom, koja je, morate znati, bila njezina, baš njezina. Ponosan sam kad se toga sjetim, i mislim da ćete popraviti svoje mišljenje o meni.
* *
— Veoma mi je drago to čuti; više se neću stidjeti što se i meni tako sviđa Udolpho.
No ranije sam doista mislila da mladi muškarci čudesno preziru romane. — To je doista č udesno udesno, jer znam da čitaju gotovo jednako kao i žene. Ja sam ih osobno pročitao na stotine. Nemojte misliti da se sa mnom možete natjecati kad je rije č o poznavanju Julija i Louisa. Nastavimo li s pojedinost ima i prijeđemo na beskrajna pitanja »Jeste li pročitali ovo?« i »Jeste li čitali ono?«, sjetite se koliko prednosti imam u odnosu na vas. Počeo sam studirati na Oxfordu kad ste vi još bili dobra djevojčica i bavili se ru čnim radom kod kuće! — Ne baš posebno dobra, bojim se. No, doista, ne smatrate li da je Udolpho najljepša knjiga na svijetu? — Najljepša, a time mislite da je najurednija, pretpostavljam. To zasigurno ovisi o uvezu. — Henry - reče gospođica Tilney - veoma si bezobrazan. Gospo đice Morland, ponaša se prema vama točno onako kao i prema svojoj sestri. Uvijek mi pronalazi neke greške u načinu izražavanja, a sad si je uzeo istu slobodu s vama. Rije č »najljepša«, kako ste je vi upotrijebili, nije mu se svidjela. Bit će bolje da je što prije promijenite, ili će nas ostatak dana poučavati jeziku. — Sigurna sam - uzvikne Catherine - da nisam kanila re ći ništa pogrešno, ali to jest lijepa knjiga, i zašto ne bih tako rekla? — Sasvim točno - reče Henry - i ovo je veoma lijep dan, mi uživamo u veoma lijepoj šetnji, a vas dvije ste veoma lijepe mlade dame. O, ovo je veoma lijep svijet, doista! Vrijedi za sve. Možda se u po četku primijenjivala samo za izražavanje urednosti, pristojnosti, nježnosti ili profinjenosti; ljudi su se lijepo odijevali, lijepo su se osjećali. No sada se svaka pohvala o svakoj temi sastoji od jedne riječi. — Dok bi se, zapravo - primijeti njegova sestra - trebala primijeniti samo na tebe, bez ikakve preporuke. Više si lijep nego mudar. Do đite, gospođice Morland, prepustimo ga razmišljanju o našim pogreškama u pravilnom izražavanju, a mi ćemo hvaliti Udolpha izrazima koji nam se najviše svi đaju. To je veoma zanimljivo djelo. Svi đa vam se takvo štivo? — Iskreno govoreći, ništa drugo mi se baš ne sviđa previše. — Doista! — To jest, mogu čitati poeziju i drame, takve stvari, a svi đaju mi se i putopisi. No povijest, prava ozbiljna povijest, to me ne zanima. Zanima li vas? — Da, volim čitati o povijesti. — Voljela bih da se i meni svi đa. Nešto malo čitam, više iz osjećaja dužnosti, ali ne otkriva mi ništa što me ne uzrujava ili umara. Svađe papa i kraljeva, s ratovima i pošastima na svakoj stranici; muškarci ni za što nisu dobri, a žena gotovo uop će nema; sve me to jako zamara. Ipak, često mislim da je neobično što je tako dosadno jer mnogo toga mora biti izmišljeno. Govori što se stavljaju u usta junacima, njihove misli i planovi, ve ćina toga mora
* 7 *
biti izmišljeno, a baš me to oduševljava u drugim knjigama. — Mislite da povjesničari - reče gospođica Tilney - nisu baš maštoviti. Čak ni onim što izmisli njihova mašta ne mogu pobuditi zanimanje. Meni se sviđa povijest, te spremno prihvaćam izmišljeno i istinito. Za osnovne činjenice imaju izvor podataka u bivšim zapisima i bilješkama, na što se čovjek može osloniti, zaključujem, kao i na sve što vlastitim očima ne vidi. Što se ti če malenih ukrašavanja o kojima govorite, to su tek ukrasi i meni se kao takvi sviđaju. Ako je neki govor dobro sastavljen, čitam ga sa zadovoljstvom, bez obzira tko ga je održao; vjerojatno s većim užitkom ako su ga sastavili gospodin Hume ili gospodin Robertson nego da su to doista riječi Caractacusa, Agricole ili Alfreda Velikog. — Vi volite povijest! Jednako kao gospodin Allen i moj otac, a imam i dva brata kojima se sviđa. Tako mnogo primjera u mojem malenom krugu prijatelja! Kad je tako, više neću žaliti one koji pišu o prošlosti. Ako ljudi vole čitati njihove knjige, to je sasvim u redu, ali toliko se truditi oko pisanja ogromnih knjiga što ih, kako sam nekoć mislila, nitko neće svojevoljno pročitati, mukotrpno raditi samo da bi se moglo mu čiti dječake i djevojčice, uvijek mi se činilo teškim zadatkom. Premda znam da je sve to veoma dobro i potrebno, često sam se čudila hrabrosti neke osobe koja je mogla sjesti i posvetiti se tome. — Da dječake i djevojčice treba mučiti - reče Henry - činjenica je što je nitko od onih koji malo poznaju ljudsku prirodu ne može zanijekati, no u ime naših najistaknutijih povjesničara moram primijetiti da bi se mogli uvrijediti kad bi se pretpostavilo da nemaju nikakav viši cilj, te da su zahvaljuju ći svojoj metodičnosti i stilu sasvim osposobljeni za mučenje čitatelja naprednijih razuma i zrelije dobi. Koristim se glagolom »mu čiti« jer sam opazio da se vi njime služite, umjesto »pou čavati«, a pretpostavljam da se to sada može smatrati sinonimima. — Smatrate me glupom jer sam pou čavanje nazvala mu čenjem, ali da ste kao ja slušali kako su jadna malena djeca najprije u čila slova i zatim čitanje riječi, da ste ikad vidjeli kako se cijelo jutro mogu mu čiti i kako je moja sirota majka na kraju toga umorna, što gotovo cijelog života gledam kod kuće, dopustili biste da muč iti iti i pouč avati avati katkad mogu biti sinonimi. — Veoma vjerojatno. No povjesničari nisu odgovorni za poteškoće učenja čitanja, a čak ćete i vi, premda niste baš skloni veoma strogom i intenzivnom pou čavanju, možda priznati da se doista isplati dvije ili tri godine podnositi mučenje kako bi se ostatak života znalo čitati. Zamislite, da nitko nije učio čitati, gospođa bi Radcliffe uzalud pisala, ili možda uopće ne bi pisala. Catherine se složila, a razgovor o toj temi završen je njezinim toplim hvalospjevom djelima te dame. Tilneyjevi su uskoro prešli na drugu temu, a tu ona nije imala što re ći. Promatrali su krajolik očima osoba naviklih na crtanje, te su zaklju čili da se sve može pretočiti u slike, govoreći s pravim razumijevanjem. Tu je Catherine bila posve izgubljena. Ništa nije znala o crtanju, nije se razumjela u slikarstvo, te ih je pozorno slušala, ali to joj je malo koristilo jer su u razgovoru koristili izraze koje nije razumjela. Međutim, ono malo što je ipak razumjela kao da je proturječilo onome što je ranije o tome mislila. Činilo se da se
* 8 *
dobar pogled više ne pruža s vrha visokog brda, te da vedro plavo nebo više nije dokaz da će biti lijep dan. Iskreno se stidjela svojeg neznanja - sasvim nepotrebno. Ako ljudi žele ste ći nečiju naklonost, uvijek bi trebali biti neznalice. Dođu li dobro upućeni u sve, zna či da neće moći ugoditi taštini ostalih, što bi razumna osoba uvijek trebala izbjegavati. Pogotovo bi žena, ako ima tu nesre ću da nešto zna, to uvijek trebala što bolje prikriti. Prednosti prirođene gluposti u lijepe djevojke već je svojim perom istaknula vrsna spisateljica, a njezinoj obradi teme samo ću dodati, kako se muškarcima ne bi činila potpuna nepravda, da postoji određeni broj muškaraca koji su previše razumni i predobro informirani da bi od žena tražili nešto više od neznanja, premda ve ći i površniji dio muškog roda slaboumnost smatra sjajnom osobinom žena. No Catherine nije bila svjesna svojih prednosti; nije znala da privlačna djevojka dobra srca i bez mnogo znanja u glavi svakako može privući pametnog mladog čovjeka, osim ako okolnosti nisu posebno nepovoljne. U ovom je slučaju priznala i žalila zbog pomanjkanja svog znanja, ustvrdila je da bi dala sve na svijetu samo da može crtati, a odmah je uslijedila lekcija o slikovitosti pri čemu su njegove upute bile tako jasne da je uskoro po čela vidjeti ljepotu u svemu čemu se on divio. Tako je usrdno upijala sve što joj je govorio da je zaklju čio kako ima mnogo prirodnog ukusa. Pričao je o prednjem planu, daljini i srednjoj daljini, perspektivi, svjetlu i sjeni, a Catherine je bila tako marljiva u čenica da je, kad su stigli na vrh Beechen Cliffa, odbacila cijeli gradić Bath kao nedostojan da bude dio krajolika. Oduševljen njezinim napredovanjem i bojeći se da je ne umori s previše mudrosti odjednom, Henry je polako mijenjao temu, prešavši s opisa jedne stijene i starog hrasta blizu vrha na hrastove op ćenito šume, njihov okoliš, pustare, krunske zemlje i vladu - uskoro se našao u politici, a od politike je bio samo jedan korak do tišine. Stanku što je uslijedila nakon njegovoga kratkoga razlaganja o stanju u državi prekinula je Catherine koja je, prili čno svečanim tonom glasa, izustila ove riječi: - Čula sam da će se u Londonu uskoro pojaviti nešto veoma šokantno. Gospođica Tilney, kojoj su ove rije či bile uglavnom upućene, iznenadila se i žurno odgovorila: - Doista! A koje prirode? — To ne znam, niti tko je autor. Samo sam čula da će biti užasnije od svega s čime smo se do sada sreli. — Nebesa! Gdje ste mogli čuti tako nešto? — Jedna je moja prijateljica jučer dobila obavijest o tome, u pismu iz Londona. Bit će neuobičajeno strašno. Očekivat ću umorstva i sve tome sli čno. — Vi govorite zapanjujuće pribrano. Ali nadam se da je vaša prijateljica pretjerala, te ako se za tako nešto unaprijed zna, nema sumnje da bi vlada trebala poduzeti odgovaraju će mjere kako bi sprije čila ostvarivanje događaja. — Vlada - re če Henry nastojeći prikrili osmijeh - niti želi niti se usuđuje upletati u takve stvari. Mora biti umorstava, a vladu nije briga za to. Dame su zurile u njega. Nasmijao se i dodao: - Hajde, ho ću li se pobrinuti da razumijete jedna drugu ili ću pustiti da i dalje same tražite objašnjenje? Ne, bit ću plemenit.
* 9 *
Dokazat ću da sam čovjek velikodušne duše i bistra uma. Nemam strpljenja za one pripadnike moga spola koji se s prezirom odnose prema mogu ćnostima shvaćanja vašega. Možda sposobnosti žena nisu razboritost ni oštroumnost, niti odlučnost ni gorljivost. Možda im nedostaje moć opažanja, razbor, prosu đivanje, žestina, umna sposobnost i domišljatost. — Gospođice Morland, ne obraćajte pozornost na ono što on govori, ve ć budite tako dobri i recite mi o tim strašnim neredima. — Neredima! Kakvim neredima? — Draga moja Eleanor, neredi su samo u tvome mozgu. Ondje je smu ćenost skandalozna. Gospođica Morland nije govorila ni o čemu strašnijem od novog izdanja što će uskoro biti objavljeno, u tri džepne knjige, dvjesto sedamdeset šest stranica u svakoj, s naslovnom stranicom u prvoj, o dva nadgrobna spomenika i fenjeru, razumiješ li? A vi, gospođice Morland, moja budalasta sestra pogrešno je shvatila sve vaše najjasnije izraze. Govorili ste o očekivanim užasima u Londonu, te umjesto da odmah zaklju či, što bi učinilo svako razumno stvorenje, da se takve rije či mogu odnositi jedino na književno djelo, odmah je u glavi zamislila rulju od tri tisuće muškaraca kako se okuplja u St. George’s Fieldsu; napad na banku, prijetnju Toweru, ulice Londona pune krvi, detašman 12. lake konjice (nacionalna nada) pozvan iz Northamptona kako bi ugušio ustanak, a galantni kapetan Frederick Tilney, u trenutku juriša na čelu svoje trupe, pogođen je ciglom u glavu i zbačen s konja. Oprostite joj njezinu glupost. Bojazan sestre spojio se sa slaboš ću žene, ali ona inače doista nije budalasta. Catherine je izgledala zabrinuto. - A sada, Henry - re če gospođica Tilney - kad si nam pomogao da razumijemo jedna drugu, bit će bolje da u činiš nešto kako bi gospođica Morland razumjela tebe, osim ako ne želiš da te smatra nepodnošljivo nepristojnim prema vlastitoj sestri, kao i pravim nečovjekom kad je riječ o tvom mišljenju o ženama op ćenito. Gospođica Morland nije navikla na tvoje neobi čnosti. — Veoma ću je rado bolje upoznati s njima. — Nema sumnje, ali to ne objašnjava sadašnju situaciju. — Što bih trebao učiniti? — Znaš što bi trebao učiniti. Osvjetlaj svoju osobnost pred njom. Reci joj da imaš veoma visoko mišljenje o sposobnosti shvaćanja u žena. — Gospođice Morland, imam veoma visoko mišljenje o sposobnostima shvaćanja u svih žena na svijetu, pogotovo onih, bez obzira tko su, koje se slu čajno nalaze u mojem društvu. — To nije dovoljno. Budi ozbiljniji. — Gospođice Morland, nitko ne može imati bolje mišljenje o ženskom razumu od mene. Po mojem mišljenju, priroda im ga je dala toliko da nikad ne smatraju potrebnim služiti se s više od polovice. — Od njega više nećemo čuti ništa ozbiljno, gospođice Morland. Nije u takvom raspoloženju. No uvjeravam vas da ga zasigurno posve pogrešno shvaćaju ako se ikad
* 7: *
doima kao da govori nešto nepravedno o bilo kojoj ženi, ili nešto neljubazno o meni. Catherine je spremno vjerovala da Henry Tilney nikad ne bi mogao biti u krivu. Njegovo ponašanje katkad može iznenaditi, ali njegove namjere uvijek moraju biti valjane; bila je gotovo spremna jednako se diviti onome što nije razumjela kao i onome što jest. Cijeli je razgovor bio prekrasan, a premda je prerano završio, zaklju čak je također bio prekrasan. Dopratili su je do kuće, a prije nego su se rastali, gospo đica se Tilney s poštovanjem obratila gospođi Allen, kao i Catherine, i zamolila dopuštenje da Catherine prekosutra pođe s njima na ve čeru. Gospođa Allen nije stvarala nikakve poteškoće, a Catherine je jedino imala problema s prikrivanjem prekomjernog zadovoljstva. Jutro je prošlo u tako ugodnom raspoloženju da se uop će nije sjetila prijateljstva i bratske ljubavi; jer tijekom šetnje niti jednom nije pomislila na Isabellu ili Jamesa. Kad su Tilneyjevi otišli, opet je postala srdačna, ali joj to nije donijelo nikakvu korist; gospođa Allen nije joj znala reći ništa što bi ublažilo njezinu tjeskobu jer nije ništa nije čula o bilo kome od njih. Međutim, pri kraju jutra Catherine je morala nabaviti metar trake, što je trebalo kupiti bez trenutka odgađanja, te je pošla u gradi ć i u Ulici Bond srela drugu gospođicu Thorpe, koja je polako hodala prema Edgar’s Buildingsu izme đu dvije najslađe djevojke na svijetu, u čijem je društvu provela cijelo jutro. Od nje je uskoro saznala da je društvo ipak pošlo u Clifton. - Krenuli su jutros u osam - rekla je gospo đica Anne - a sigurno je da im ne zavidim na vožnji. Mislim da smo se vi i ja sretno izvukle. To mora biti najdosadnija stvar na svijetu, jer u ovo doba godine u Cliftonu nema ni žive duše. Belle je pošla s vašim bratom, a John je vozio Mariju. Catherine je izrazila svoje iskreno zadovoljstvo kad je saznala za taj dogovor. — O, da! - rekla je djevojka. - Maria je pošla. Doista je željela po ći. Mislila je da će to biti nešto doista lijepo. Ne mogu reći da razumijem njezin ukus; što se mene ti če, od početka sam odlučila da neću poći, bez obzira na njihov pritisak. Catherine je pomalo sumnjala u to, pa je odgovorila: - Voljela bih da ste i vi mogli poći. Šteta što svi niste pošli. — Hvala vam, ali meni je to sasvim svejedno. Doista, ni za što na svijetu ne bih pošla. Baš sam to govorila Emily i Sophiji kad ste nas sustigli. Catherine još uvijek nije bila uvjerena, ali joj je bilo drago što Anne ima prijateljstvo Emily i Sophije kako bi se utješila. Pozdravila ju je i vratila se ku ći, zadovoljna što njezino odbijanje nije onemogućilo ostvarenje njihovoga plana, i svim se srcem nadala da će provesti veoma ugodan dan pa se James i Isabella više neće ljutiti na nju.
* 71 *
etnaesto ogla!lje
R
ano idućega dana Catherine je primila Isabellinu poruku, a u svakoj se re čenici osjećala nježnost i želja za pomirenjem, kojom ju je molila da odmah do đe k njoj zbog neke veoma važne stvari, te je požurila do Edgar’s Buildingsa, u radosnom stanju iščekivanja i radoznalosti. Dvije mlađe gospođice Thorpe bile su same u salonu, a kad je Anne pošla pozvati svoju sestru, Catherine je iskoristila priliku da Mariju pita kako je bilo na jučerašnjem izletu. Maria je jedva čekala da o tome govori, te je Catherine odmah saznala kako je to bio najbolji plan na svijetu, da nitko ne bi mogao zamisliti kako je bilo lijepo, te da je bilo ljepše no što bi itko mogao očekivati. Takve je informacije dobivala prvih pet minuta; tijekom drugih pet minuta saznala je da su se odvezli ravno u hotel York, pojeli malo juhe, naru čili ranu večeru, prošetali do prostorije za to čenje mineralne vode, kušah je i potrošili nekoliko šilinga na sitnice, zatim su jeli sladoled u slastičarnici, brzo se vratili u hotel, žurno pojeli večeru kako ih ne bi uhvatio mrak, te uživali u prekrasnoj vožnji natrag, samo što mjesec nije izišao, malo je padala kiša, a konj gospodina Morlanda bio je tako umoran da se jedva vukao. Catherine je slušala s iskrenim zadovoljstvom. Činilo se da uopće nisu ni pomislili na Blaize Castle, a što se ti če svega ostaloga, ni za čim nije mogla žaliti. Marijin je izvještaj završio nježnim izražavanjem žaljenja prema sestri Anne, za koju je rekla da je neopisivo ljutita jer nije bila uključena u društvo. — Nikad mi neće oprostiti, sigurna sam, ali znate, što sam mogla u činiti? John je želio da pođem ja, zarekao se da nju ne će voziti jer ima tako debele gležnjeve. Usu đujem se reći da ovog mjeseca više neće biti dobro raspoložena, ali ja sam čvrsto odlučila da se neću ljutiti; neće mi neka sitnica pokvariti raspoloženje. Isabella je sada ušla u prostoriju tako žustrim korakom i s izrazom tako radosne važnosti, da je zaokupila svu Catherininu pozornost. Mariju je bez okolišanja poslala iz salona, te je zagrlila Catherine i rekla: - Da, draga moja Catherine, doista je tako; tvoja te pronicavost nije prevarila. O, taj tvoj lukavi pogled! Sve može prozrijeti. Catherine joj je odgovorila samo začuđenim i upitnim pogledom. — No, moja voljena, najsla đa prijateljice - nastavila je Isabella - priberi se. Ja sam nevjerojatno uzbuđena, kao što vidiš. Sjednimo pa ćemo mirno razgovarati. Dakle, pogodila
* 72 *
si čim si primila moju poruku? Prepredeno stvorenje! O, draga moja Catherine, samo ti koja poznaješ moje srce možeš procijeniti koliko sam sretna. Tvoj je brat najšarmantniji muškarac. Samo bih željela da sam ga dostojnija. Ali što će reći tvoji divni otac i majka? O, nebesa! Kad pomislim na njih, tako se uzrujam! Catherine je napokon počela shvaćati; odjednom joj je palo na pamet o čemu je riječ. Porumenjela je pri pomisli na tako novu emociju i uzviknula: - Za Boga miloga! Draga moja Isabella, što želiš re ći? Zar si... zar si doista zaljubljena u Jamesa? Premda je donijela smjeli zaklju čak, uskoro je saznala da je razumjela samo polovicu činjenice. Isabella ju je optužila da je neprestano promatrala tjeskobnu ljubav u svakom njezinom pogledu i činu, no srećom, tijekom jučerašnjeg izleta primila je predivno priznanje jednake ljubavi. James joj je uzvraćao ljubav i vjeru. Catherine nikad nije slušala nešto tako zanimljivo, čudesno i radosno. Njezin brat i njezina prijateljica su zaru čeni! Takve su joj okolnosti bile sasvim nove, činilo joj se da imaju neizrecivo veliku važnost, pa je to doživjela kao jedan od onih veličanstvenih događaja što ih običan tijek života teško može ponoviti. Nije mogla izraziti jačinu svojih osjećaja, no njezina je prijateljica bila zadovoljna njihovom prirodom. Radost što će dobiti takvu sestru bila je prva što ju je izrazila, a dvije su se dame prepustile zagrljaju i suzama radosnicama. Međutim, premda se Catherine iskreno oduševljavala njihovom budu ćom vezom, treba reći da ju je Isabella uvelike nadmašila u nježnim iš čekivanjima. - Bit ćeš mi mnogo draža, draga moja Catherine, od Anne ili Marije. Osje ćam da ću biti mnogo privrženija dragoj obitelji Morland nego svojoj vlastitoj. To je bilo malo previše za Catherine. — Ti si tako slična svom dragom bratu - nastavila je Isabella - da sam te zavoljela čim sam te prvi put vidjela. Ali tako je uvijek sa mnom, prvi trenutak sve riješi. Onoga prvoga dana kad je Morland došao k nama za prošli Boži ć, od prvog trenutka kad sam ga ugledala, moje je srce bilo izgubljeno. Sje ćam se da sam nosila svoju žutu haljinu, a kosa mi je bila spletena u pletenice. Kad sam došla u dnevnu sobu i John me upoznao s njim, pomislila sam da nikad ranije nisam vidjela nekoga tako privlačnog. Ovdje je Catherine u sebi priznala da ljubav ima veliku mo ć; jer premda je veoma voljela svoga brata i bila pristrana kad je rije č o njegovim vrlinama, nikad ga u životu nije smatrala privlačnim. — Također se sjećam, gospođica Andrews je te večeri s nama pila čaj, nosila je crvenkastosmeđu haljinu od svilenkastog florentinskog tafta, a izgledala je tako božanstveno da sam mislila kako će se tvoj brat zasigurno zaljubiti u nju. Cijele no ći nisam ni oka sklopila razmišljajući o tome. O, Catherine, koliko sam besanih no ći provela zbog tvoga brata! Ne bih željela da propatiš ni polovicu onoga što sam ja propatila! Strašno sam smršavjela, znam, ali neću te opterećivati opisivanjem svoje tjeskobe, dovoljno si i sama vidjela. Osjećam da sam se pred tobom stalno razotkrivala, ali sam uvijek bila sigurna da je moja tajna kod tebe sigurna.
* 73 *
Catherine je pomislila da ništa nije moglo biti sigurnije, ali posramljena zbog pomanjkanja dara zapažanja, više se nije usu đivala proturječiti, niti tvrditi da nije bila tako pronicava i suosjećajna kakvom ju je Isabella odlu čila smatrati. Saznala je da se njezin brat sprema žurno otputovati u Fullerton kako bi objasnio situaciju i zatražio pristanak, a to je bio izvor stvarne uzrujanosti za Isabellu. Catherine ju je nastojala uvjeriti, kako je i sama bila uvjerena, da se njezini otac i majka nikad ne bi usprotivili sinovljevim željama. Nemoguće je - rekla je - da roditelji budu susretljiviji ili da više žele sre ću svojoj djeci. Uopće ne sumnjam da će odmah dati svoj pristanak. — Morland kaže posve isto - odgovorila je Isabella - a ipak, ja se ne usu đujem to očekivati. Moj će miraz biti tako malen, nikako neće moći pristati na to. Tvoj brat, koji bi mogao oženiti koga god hoće! Ovdje je Catherine ponovno prepoznala moć ljubavi. — Doista, Isabella, previše si skromna. Miraz tu ništa ne može zna čiti. — O, slatka moja Catherine, znam da u tvojem velikodušnom srcu to ništa ne bi značilo, ali takvu nezainteresiranost ne smijemo o čekivati od mnogih. Što se mene ti če, samo bih željela da su naše situacije obrnute. Kad bih ja na raspolaganju imala milijune, kad bih ja bila gospodarica cijeloga svijeta, tvoj bi brat bio moj jedini izbor. Ova šarmantna izjava podsjetila je Catherine na sve heroine koje je poznavala, a činilo joj se da njezina prijateljica nikad nije djelovala ljupkije nego kad je izgovarala te riječi. Sigurna sam da će dati svoj pristanak - često je ponavljala. - Sigurna sam da će biti oduševljeni tobom. — Što se mene ti če - rekla je Isabella - moje su želje tako umjerene da bi za mene i najmanji prihod bio dovoljan. Kad se ljudi doista vole, siromaštvo postaje bogatstvo; prezirem sjaj; ni za što na svijetu ne bih živjela u Londonu. Koliba u nekom zaba čenom selu bila bi prava ekstaza. Ima nekoliko o čaravajućih malenih vila oko Richmonda. — Richmond! - uzvikne Catherine. - Morate se nastaniti blizu Fullertona. Morate biti u našoj blizini. — Sigurna sam da ću biti nesretna ako ne bude tako. Kad bih mogla biti blizu tebe, bila bih zadovoljna. Ali to je samo brbljanje! Ne ću si dopustiti razmišljanje o takvim stvarima sve dok ne dobijemo odgovor tvog oca. Morland kaže da bismo ga mogli dobiti sutra ako ga večeras pošalje u Salisbury. Sutra! Znam da nikako ne ću smoći hrabrosti za otvaranje pisma. Znam da će me to ubiti. Nakon te je izjave uslijedila tišina, a kad je Isabella ponovno progovorila, tema je bila njezina vjenčana haljina. Njihov je razgovor prekinuo tjeskobni mladi zaru čnik osobno, koji je došao uzdahnuti na rastanku prije odlaska za Wiltshire. Catherine mu je željela čestitati, ali nije znala što bi rekla pa je govorila samo očima. No iz njih je zra čilo dovoljno želja, a James ih je lako shvatio. Nestrpljivo iščekujući ostvarenje svega onoga čemu se nadao kod kuće, nije se dugo opraštao, a to bi trajalo još kraće da ga njegova buduća nije često zadržavala usrdnim
* 75 *
molbama da pođe što prije. Dvaput ga je svojom željom da što prije krene zaustavila gotovo na vratima. - Doista, Morlande, moram te otjerati. Sjeti se koliko daleko moraš putovati. Ne mogu podnijeti da toliko odugovlačiš. Za Boga miloga, nemoj tratiti vrijeme. Hajde, po đi, pođi, inzistiram. Dvije su prijateljice, sada s ujedinjenim srcima kao nikad ranije, cijeli dan bile nerazdvojne, a sati su letjeli u planiranju sestrinske sre će. Gospođa Thorpe i njezin sin, kojima je sve bilo poznato i činilo se kako samo žele da gospodin Morland Isabelline zaruke smatra najvećom mogućom srećom za svoju obitelj, smijeh su se pridružiti njihovim savjetovanjima te dodati svoj dio značajnih pogleda i zagonetnih izraza, što je samo još više povećavalo radoznalost neprivilegiranih mlađih sestara. Catherininoj jednostavnosti takvo se ponašanje činilo neljubaznim i nedosljednim, te bi zacijelo bila ukazala na neljubaznost da nije shvatila kako je mlađim sestrama sve jasno. Anne i Maria uskoro su je umirile svojim »znam o čemu se radi«, a ve čer je prošla u nekoj vrsti rata dosjetkama, prikazom obiteljske dovitljivosti; s jedne strane zagonetnost navodne tajne, a s druge nedefiniranog otkrića, sve podjednako oštroumno. Catherine je idući dan ponovno provela s prijateljicom, nastojeći joj pružiti podršku i olakšati mnoge mučne sate dok ne stigne pošta; to je doista bilo potrebno, jer kako se primicalo vrijeme za dostavu pošte, Isabella je postajala sve uznemirenija, a prije nego je pismo stiglo, dovela se u stanje prave tjeskobe. No kad je ipak stiglo, kamo je nestala tjeskoba? Nisam imao nikakvih poteškoća u dobivanju pristanka mojih dragih roditelja i obećali su mi da će uč initi sve što je u njihovoj moći kako bi osigurali moju sreću, glasile su prve riječi te se u jednom trenutku sve pretvorilo u radosnu sigurnost. Isabellinim se licem trenutno razlio blistavi sjaj, činilo se da su nestale sve brige i tjeskoba, njezino je ushićenje postalo takvo da ga je bilo teško kontrolirati, te se bez ikakva ustezanja proglasila najsretnijim smrtnikom. Gospođa je Thorpe, sa suzama radosnicama u o čima, zagrlila svoju kćer, svoga sina, mladu gošću, a mogla bi sa zadovoljstvom zagrliti pola stanovnika Batha. Srce joj je bilo prepuno emocija. Svaki je čas govorila »dragi John« i »draga Catherine«; »draga Anne i draga Maria« moraju odmah saznati za veliku sre ću, a dvije »drage« odjednom prije Isabellina imena bile su doista ono što je to voljeno dijete zavrijedilo. Čak ni John nije krio svoju radost. Ne samo što je gospodina Morlanda hvalio kao jednog od najboljih ljudi na svijetu, ve ć je mnogim rečenicama hvalio sve njegove osobine. Pismo koje je donijelo toliko sreće bilo je kratko i sadržavalo tek nešto više od uvjeravanja u taj uspjeh. Na ostale će pojedinosti trebati čekati dok James ponovno ne bude pisao. No Isabella je sada mogla čekati pojedinosti. Ono bitno nalazilo se u obe ćanju gospodina Morlanda; svojom je čašću preuzeo obvezu da sve u čini jednostavnim. Na koji će način ostvarivati svoj prihod, hoće li dobiti zemlju na korištenje ili će mu biti dodijeljena određena svota novca, to više nije bila njezina briga. Znala je dovoljno da bi se osje ćala sigurnom u časni i brzo osnovani dom, a njezina je mašta ve ć hitro oslikala buduću sreću.
* 76 *
Vidjela je sebe, po isteku nekoliko tjedana, kao predmet divljenja svakog novog poznanika u Fullertonu, zavisti svakog starog prijatelja i prijateljice u Putneyju, s ko čijom na raspolaganju, novim imenom na karticama i blistavom zbirkom prstenja na ruci. Kad su bili sigurni u sadržaj pisma, John Thorpe, koji je samo čekao dolazak pisma da bi krenuo na svoje putovanje u London, pripremio se za polazak. - Pa, gospo đice Morland rekao je kad ju je našao samu u salonu - došao sam se pozdraviti s vama. - Catherine mu je zaželjela sretan put. Činilo se da je nije čuo, prišao je prozoru, vrpoljio se, pjevušio neki napjev i djelovao posve zaokupljen samim sobom. — Zar nećete zakasniti? - rekla je Catherine. Nije odgovorio, ali je nakon minute šutnje naglo rekao: - Baš je dobar ovaj plan o vjen čanju, tako mi duše! Pametna ideja Morlanda i Belle. Što mislite o tome, gospođice Morland? Ja kažem da to uop će nije loše. — Sigurno je da i ja to smatram veoma dobrim. — Doista? To je iskreno, tako mi svega! Drago mi je da niste neprijatelj braka. Jeste li ikad čuli staru pjesmu Jedno vjenč anje priziva drugo? Čujte, doći ćete na Bellino vjenčanje, nadam se? — Da. Obećala sam vašoj sestri da ću biti uz nju, ako bude moguće. — I tada, znate - okrenuo se i silom se glupavo nasmijao - kažem, tada bismo, znate, mogli provjeriti istinitost one pjesme. — Bismo li? Ali ja nikad ne pjevam. Pa, želim vam ugodno putovanje. Danas idem na večeru kod gospođice Tilney i sad moram poći kući. — No, nema razloga za takvu žurbu. Tko zna kad ćemo opet biti zajedno! Ovamo ću doći tek za dva tjedna, a to će mi biti vraški duga dva tjedna. — Zašto onda toliko ostajete? - rekla je Catherine jer je shvatila da on očekuje odgovor. — To je ljubazno od vas, ljubazno i dobronamjerno. Ne ću to brzo zaboraviti. Ali vi imate više dobrote, i svega toga, nego bilo koje živo biće, vjerujem. Golemu dobrotu, i to nije samo dobrota, već imate toliko... toliko svega; a zatim imate tako... tako mi duše, ne poznajem nikoga poput vas. — O, Bože! Ima jako mnogo ljudi poput mene, rekla bih, samo mnogo boljih. Pozdravljam vas. — Ali kažem, gospođice Morland, uskoro ću doći i izraziti svoje poštovanje u Fullertonu, ako vam to neće smetati. — Molim vas, dođite, moji otac i majka rado će vas primiti. — I nadam se, nadam se, gospo đice Morland, da ćete me i vi rado primiti. — O, Bože, svakako! Gotovo sve ljude rado primam. Društvo je uvijek veselo. — Baš tako i ja mislim. Dajte mi samo malo veselog društva, dopustite mi da budem među ljudima koje volim, pustite me da budem ondje gdje mi se sviđa i s onima koji mi se sviđaju, a nek vrag nosi sve ostalo, kažem ja. Veoma mi je drago kad čujem da vi kažete
* 7 *
isto. No čini mi se, gospođice Morland, da vi i ja imamo jednako mišljenje o ve ćini stvari. — Možda je tako, ali to je više od onoga o čemu sam razmišljala. Što se ti če većine stvari, iskreno rečeno, ima mnogo toga o čemu čak niti ne znam svoje mišljenje. — Tako mi svega, ne znam ni ja! Nemam obi čaj opterećivati se onim što me se ne ti če. Moje je mišljenje o stvarima veoma jednostavno. Želim samo imati djevojku koja mi se sviđa, kažem ja, uz udoban krov nad glavom, i što me je briga za sve ostalo? Bogatstvo nije važno. Siguran sam u dobar vlastiti prihod, a ako ona nema ni čega, tim bolje. — Veoma točno. Tu se slažem s vama. Ako s jedne strane postoji imetak, nema potrebe da bude i s druge. Nije važno tko ga ima, glavno da bude dovoljno. Mrzim pomisao da jedno veliko bogatstvo traži drugo, a brak iz interesa smatram jednom od najgorih stvari koja postoji. Želim vam ugodan dan. Bit će nam veoma drago vidjeti vas u Fullertonu kad god vam odgovara. - Tada je otišla. Više je ni na koji na čin nije uspijevao zadržati. Uz vijesti što ih je imala prenijeti i posjet za koji se trebala pripremiti, ništa nije moglo odgoditi njezin odlazak. Žurno se udaljila i prepustila ga razmišljanju o njegovim vlastitim sretno izabranim riječima i njezinom jasnom ohrabrenju. Uzbuđenje što ga je sama osjetila kad je prvi put saznala za zaruke svoga brata navelo ju je da očekuje jednake emocije u gospodina i gospođe Allen kad ih obavijesti o sretnom događaju. Kako se razočarala! Važan doga đaj, što ga je najavila mnogim rije čima, oni su očekivali još od dolaska njezina brata, a sve što su rekli sastojalo se od želje da mladi ljudi budu sretni, uz gospodinovu primjedbu o Isabellinoj ljepoti i gospođinu o njezinoj velikoj sreći. Za Catherine je to bila veoma neobi čna bezosjećajnost. Međutim, kad je rekla da je James prethodnoga dana otputovao u Fullerton, ipak je pobudila neke emocije u gospo đe Allen. To nije mogla savršeno mirno slušati, već je neprestano ponavljala da to nije trebalo skrivati, žalila je što nije znala za njegovu namjeru, voljela bi da ga je vidjela prije polaska jer bi svakako poslala pozdrave njegovom ocu i majci, kao i najljepše želje svim Skinnerima.
* 77 *
+
atherine je očekivala golemo zadovoljstvo od posjeta u Ulici Milsom, da je razočaranje bilo neminovno. Premda ju je general Tilney veoma ljubazno primio i njegova je kći bila doista srdačna; premda je Henry bio kod kuće i ona je bila jedini gost, po povratku kući shvatila je, bez da je satima prou čavala svoje osjećaje, da je otišla u posjet pripremajući se za sre ću koju nije našla. Umjesto da se njezino poznanstvo s gospođicom Tilney učvrsti, činilo se da nisu ni izbliza onako prisne kao ranije. Umjesto da Henryja Tilneyja vidi u boljem izdanju nego ikad, opuštenog u krugu obitelji, nikad nije tako malo govorio niti je bio tako malo susretljiv. Unato č uljudnosti njihova oca prema njoj, unatoč njegovim zahvaljivanjima, pozivima i komplimentima, laknulo joj je kad je otišla od njega. Nije sve to znala objasniti. To nije mogla biti krivnja generala Tilneyja. Nije bilo nikakve sumnje da je savršeno ljubazan i dobronamjeran, op ćenito veoma šarmantan muškarac, jer bio je visok i privla čan, i Henryjev otac. On nije mogao biti odgovoran za loše raspoloženje svoje djece, niti za to što ona nije uživala u njegovu društvu. Na koncu se ponadala da je ovo prvo bilo slu čajno, a drugo je mogla pripisati samo vlastitoj gluposti. Kad je Isabella čula o pojedinostima posjeta, drukčije je to objasnila. Sve je to bio ponos, ponos; nepodnošljiva uznositost i ponos. Odavno je sumnjala da je obitelj veoma uznosita, a ovo je samo potvrda. Za tako bezobrazno ponašanje kakvo je ono gospo đice Tilney nikad u životu nije čula! Ne osvjetlati čast svoje kuće običnim dobrim odgojem! Tako se oholo odnositi prema svojoj gošći! Jedva uopće razgovarati s njom! — Ali nije bilo tako loše, Isabella. Nije bilo oholosti; bila je veoma uljudna. — O, nemoj je braniti! A zatim i njezin brat, koji se činio tako privrženim tebi! Nebesa! Pa, osjećaji nekih ljudi jednostavno su neshvatljivi. Znači, jedva te je pogledao za cijelo to vrijeme? — Nisam to rekla, ali činilo se da nije dobro raspoložen. — Kako podlo! Od svega na svijetu najviše mrzim kolebljivost. Molim te da više nikad ne pomisliš na njega, draga Catherine. Doista, nije te vrijedan. — Nije me vrijedan! Ne vjerujem da ikad pomisli na mene. — Upravo to kažem; nikad ne misli na tebe. Takva neodlučnost! O, kako se razlikuje od tvog i mog brata! Doista vjerujem da John ima najpostojanije srce. — No što se tiče generala Tilneyja, uvjeravam te da se nitko prema meni ne bi mogao
* 78 *
ponašati uljudnije i pažljivije. Činilo se da mu je jedina briga mene zabaviti i usre ćiti. — O, ne znam ništa loše o njemu; ne optužujem ga za uznositost. Vjerujem da je pravi džentlmen. John ima jako dobro mišljenje o njemu, a Johnova prosudba... — Pa, vidjet ću kako će se večeras ponašati prema meni. Srest ćemo se u dvorani. — Zar moram i ja po ći? — Nisi li namjeravala? Mislila sam da je sve dogovoreno. — No, budući da to toliko želiš, ne mogu ti odbiti. Ali nemoj o čekivati da ću biti naročito srdačna jer će moje srce, znaš, biti nekih šezdesetak kilometara daleko. Što se ti če plesanja, nemoj ga ni spominjati, molim te; to ne dolazi u obzir. Charles Hodges će me progoniti, usuđujem se reći, ali ja ću ga kratko odbiti. Deset prema jedan da će pogoditi razlog, a baš to želim izbje ći pa ću inzistirati da svoj zaključak zadrži za sebe. Isabellino mišljenje o obitelji Tilney nije utjecalo na njezinu prijateljicu; bila je sigurna da ponašanje brata i sestre nije bilo uvredljivo i nije vjerovala da u njihovim srcima ima uznositosti. Večer je opravdala njezino povjerenje; ona ju je dočekala s istom srdačnošću, a on joj je posvetio jednaku pozornost kao i do tada. Gospo đica Tilney svim se silama trudila da bude uz nju, a Henry ju je zamolio za ples. Budući da je dan ranije u Ulici Milsom čula da se očekuje dolazak njihova starijeg brata, kapetana Tilneyja, pogodila je tko je veoma privla čan mladić moderna izgleda kojega nikad ranije nije vidjela, a koji je sada o čito bio s njima u društvu. Promatrala ga je s osjećajem velikog divljenja, i čak je smatrala mogu ćim da bi ga netko mogao držati ljepšim od njegova brata, premda je u njezinim o čima njegovo držanje bilo oholije i lice manje privlačno. Njegov ukus i ponašanje zasigurno su bili manje privlačni, jer je sama čula kako odbacuje svaku pomisao na to da bi i sam mogao zaplesati, i čak se otvoreno smije Henryju jer to smatra mogućim. Iz toga bi se moglo zaključiti da, bez obzira kakvo je mišljenje naše heroine o njemu, njegovo divljenje prema njoj nije bilo nimalo opasno; nije bilo vjerojatno da će izazvati suparništvo među braćom, niti uznemiravanje dame. On ne može biti odgovoran za postupak trojice nitkova u kočijaškim kaputima koji će je uskoro silom ugurati u kočiju i velikom brzinom odvesti. Catherine je u me đuvremenu, nesvjesna prijetnje takvog zla, ili bilo kakvog zla, osim što ju je mu čila kratkoća plesa, uživala u svojoj uobičajenoj sreći s Henryjem Tilneyjem, blistavih očiju slušajući sve što je govorio, te je, smatrajući ga neodoljivim, i sama postala neodoljiva. Na kraju prvoga plesa kapetan Tilney je ponovno pošao prema njima i, na Catherinino nezadovoljstvo, povukao svoga brata sa sobom. Nešto su zajedno šaptali i, premda njezina senzibilnost nije odmah izazvala paniku, zaključila je da je kapetan Tilney zacijelo čuo nešto loše o njoj i sad je to žurno prenosio svome bratu u nadi da će ih zauvijek rastaviti, te nije uspijevala otrgnuti pogled sa svoga partnera bez veoma nelagodnih osje ćaja. Njezina je tjeskoba trajala punih pet minuta, a ona je to doživjela kao dugotrajnih četvrt sata, kad su se obojica vratila. Tada je dobila objašnjenje jer je Henry želio znati misli li da će njezina prijateljica, gospođica Thorpe, imati nešto protiv plesanja jer bi se njegov brat veoma rado s
* 79 *
njom upoznao. Catherine je bez oklijevanja odgovorila kako je sigurna da gospođica Thorpe uopće ne kani plesati. Okrutan je odgovor odmah prenio svome bratu, a on je smjesta otišao. — Tvoj se brat neće ljutiti, znam - rekla je - jer sam ga čula kako ranije govori da mrzi plesanje, ali bilo je veoma lijepo s njegove strane da se toga sjeti. Pretpostavljam da je vidio Isabellu kako sjedi pa je pomislio da možda želi partnera, ali sasvim je u krivu jer ona ni za što na svijetu ne bi plesala. Henry se nasmiješio i rekao: - Kako se malo optere ćujete nastojanjem da shvatite motive postupaka drugih ljudi. — Zašto? Kako to mislite? — Kod vas to nije pitanje kako će to utjecati na takvu osobu, koji bi motiv imala takva osoba s obzirom na osjećaje, dob, situaciju i vjerojatne životne navike. Vi polazite od toga kako bi to utjecalo na vas, te što bi bih vaši motivi za taj i taj postupak. — Ne razumijem vas. — Onda smo u veoma neravnopravnom položaju, jer ja vas savršeno dobro razumijem. — Mene? Da, ne znam se dovoljno dobro izražavati da bih bila nerazumljiva. — Bravo! Izvrsna satira na ra čun suvremenog jezika. — Molim vas, recite mi što time mislite. — Hoću li, doista? Zar to uistinu želite? No vi niste svjesni posljedica; to bi u vama izazvalo veoma okrutnu nelagodu, i sigurno bi među nama došlo do nesuglasica. — Ne, ne, neće se dogoditi ni jedno ni drugo; ja se ne bojim. — Pa, onda, samo sam mislio da vaše pripisivanje želje moga brata da pleše s gospođicom Thorpe isključivo dobroti njegova srca uvjerilo me da vi sami imate mnogo bolje srce od svih ostalih na svijetu. Catherine je porumenjela i usprotivila se, a to je samo potvrdilo njegovo mišljenje. Međutim, u njegovim je riječima bilo nečega što joj je nadoknadilo nelagodu zbunjenosti, a to nešto toliko je zaokupilo njezine misli da se na neko vrijeme povukla u sebe, zaboravljajući govoriti ili slušati, i gotovo zaboravljajući gdje se nalazi, sve dok je nije trgnuo Isabellin glas. Podigla je pogled i vidjela kako se priprema za ples s kapetanom Tilneyjem. Isabella je slegnula ramenima i nasmiješila se, što je u tom trenutku moglo biti jedino dano objašnjenje, no kako to nije bilo dovoljno da bi je Catherine razumjela, veoma je jasno izrazila svoje zaprepaštenje. — Ne shvaćam kako se to moglo dogoditi! Isabella je bila tako odlu čna da neće plesati. — Zar se Isabella nikad ranije nije predomislila? — O, ali zato ... I vaš brat! Nakon onoga što ste mu rekli, kako ju je uop će mogao pozvati? — Ne mogu se iznenaditi po tom pitanju. Vi kažete da bih trebao biti iznena đen kad je
* 8: *
riječ o vašoj prijateljici, pa stoga i jesam, ali što se ti če moga brata, moram priznati da me njegovo ponašanje uopće ne čudi. Privukla ga je ljepota vaše prijateljice. Njezinu odlu čnost, znate, može shvatiti jedino ona sama. — Vi se smijete, ali uvjeravam vas, Isabella je op ćenito veoma odlučna. — To je najviše što bi trebalo za bilo koga re ći. Biti uvijek odlučan mora značiti biti često tvrdoglav. Kad je pravilno se opustiti predmet je prosudbe i, bez obzira na moga brata, doista mislim da gospođica Thorpe nije loše izabrala u ovom trenutku. Prijateljice se nisu mogle naći na povjerljivom razgovoru sve dok ples nije završio, ali tada, dok su hodale rukom pod ruku po prostoriji, Isabella je ovako objasnila svoj postupak: - Ne čudi me tvoje iznenađenje, i doista sam smrtno umorna. On je takav brbljavac! Dovoljno zabavan, ako nisam mislila na ono što govori, ali dala bih sve na svijetu da sam mogla mirno sjediti. — Onda zašto nisi? — O, draga moja, to bi izgledalo tako neobi čno, a znaš kako mi je to mrsko. Odbijala sam ga koliko god sam mogla, ali on to nije želio prihvatiti. Nemaš pojma kakav je pritisak vršio. Preklinjala sam ga da me ispri ča i nađe si drugu partnericu, ali ne, on ne; nakon što se odlučio za mene, u dvorani nije vidio nikoga na koga bi uop će mogao pomisliti. Nije rije č samo o tome da je želio plesati, želio je biti sa mnom. O, kakve besmislice! Rekla sam mu da je odabrao veoma neprikladan na čin da djeluje na mene, jer od svega na svijetu najviše mrzim uglađeni govor i komplimente. I tako sam... tako sam shvatila da ne ću imati mira ako ne ustanem. Osim toga, mislila sam da bi se gospo đa Hughes, koja nas je upoznala, mogla uvrijediti ako to ne učinim. A tvoj dragi brat, sigurna sam da bi bio žalostan da sam cijelu večer sjedila. Tako mi je drago da je gotovo! Posve sam iscrpljena od slušanja njegovih besmislica, a povrh toga, budući da je tako otmjen mladić, vidjela sam da nas svi gledaju. — Doista je veoma privlačan. — Privlačan! Da, pretpostavljam da jest. Usu đujem se reći da mu se ljudi op ćenito dive, ali uopće nije moj tip ljepote. Mrzim rumene obraze i tamne o či u muškarca. Međutim, sasvim je u redu. Neobi čno sujetan, sigurno. Spustila sam ga na zemlju nekoliko puta, znaš, na svoj način. Kad su se mlade dame sljede ći put srele, imale su daleko zanimljiviju temu razgovora. Tada je već stiglo drugo pismo Jamesa Morlanda u kojem su u potpunosti objašnjene ljubazne namjere njegova oca. Nadarbina, čiji je korisnik gospodin Morland osobno, od otprilike četiristo funti godišnje, bit će prepuštena njegovom sinu čim on bude dovoljno star; to nije bio neznatan dio obiteljskih prihoda, niti škrti dar jednom od desetero djece. Štoviše, imanje barem jednake vrijednosti bit će zasigurno njegovo buduće naslijeđe. James je izrazio svoju zahvalnost na tome, a potrebu da se s vjen čanjem čeka od dvije do tri godine, premda mu to nije odgovaralo, ali ju je očekivao, prihvatio je bez pogovora. Catherine, čija su očekivanja bila jednako neodređena kao i njezino poimanje o čeva dohotka, i čija je prosudba bila sasvim pod bratovim utjecajem, osjećala se jednako
* 81 *
zadovoljnom, te je srdačno čestitala Isabelli jer se sve tako lijepo sredilo. — To je veoma lijepo, doista - rekla je Isabella ozbiljna lica. — Gospodin Morland doista se ponio veoma velikodušno - rekla je blaga gospođa Thorpe tjeskobno promatrajući svoju kćer. - Samo bih željela da i ja toliko mogu u činiti. Čovjek ne može od njega više o čekivati, znaš. Ako on misli da može učiniti više, usput rečeno, zacijelo će to učiniti jer sam sigurna da je on divan čovjek dobra srca. Četiristo funti je doista malen prihod za po četak, ali tvoje su želje, draga moja Isabella, tako umjerene da niti ne razmišljaš o tome kako si uvijek skromna. — Ne želim više zbog sebe, ali ne mogu podnijeti pomisao da će dragi Morland zbog mene patiti jer će morati živjeti od prihoda koji je jedva dovoljan za svakodnevni život. Što se mene tiče, nije važno, nikad ne mislim na sebe. — Znam da nikad ne misliš na sebe, draga moja, a nagradu za to uvijek ćeš naći u ljubavi što je zbog toga svi osje ćaju prema tebi. Nikad nije postojala mlada žena koju tako vole svi koji je poznaju. Usu đujem se reći, kada te gospodin Morland vidi, drago moje dijete, ali nemojmo uznemiravati Catherine razgovorom o takvim stvarima. Gospodin Morland ponio se veoma velikodušno, znaš. Uvijek sam čula da je on doista krasan čovjek. I znaš, draga moja, ne bismo smjele misliti da bi dao nešto više kad bi ti imala odgovaraju ći miraz, jer sam sigurna da je on čovjek veoma liberalnih nazora. — Nitko ne može imati bolje mišljenje o gospodinu Morlandu nego ja, sigurna sam. No svatko ima svoju manu, znaš, i svatko ima pravo sa svojim novcem činiti ono što ga je volja. Catherine je bila veoma povrije đena tim insinuacijama. - Sigurna sam - rekla je - da je moj otac obećao učiniti sve što je u njegovoj moći. Isabella se pribrala. - Što se toga ti če, slatka moja Catherine, ne može biti nikakve sumnje, a poznaješ me dovoljno dobro da bi bila sigurna kako bi mene zadovoljio i mnogo manji prihod. Za moje sadašnje malo lošije raspoloženje nije kriva želja za više novca. Mrzim novac, a kad bi se sada mogla osnovati naša zajednica sa samo pedeset funti godišnje, bile bi ispunjene sve moje želje. Ah, moja Catherine, otkrila si me. U tome je problem. Duge, duge, beskrajne dvije i pol godine koje će proći prije nego tvoj brat bude mogao osnovati obitelj. — Da, da, draga moja Isabella - rekla je gospo đa Thorpe - možemo vidjeti što se zbiva u tvome srcu. Ništa ne možeš sakriti. Savršeno smo razumjele što te mu či, a svi te zasigurno još više vole zbog tako plemenite, iskrene ljubavi. Catherinini osjećaji nelagode počeli su se ublažavati. Nastojala je vjerovati da je odgađanje vjenčanja bilo jedini razlog Isabellina žaljenja, a kad ju je prilikom sljede ćeg susreta vidjela vedru i srdačnu kao uvijek, trudila se zaboraviti da je ikad mislila druk čije. James je stigao brzo nakon pisma, a primili su ga s najsrdačnijom ljubaznošću.
* 82 *
e#amnaesto ogla!lje
očinjao je šesti tjedan boravka bra čnog para Allen u Bathu. Ho će li to biti i posljednji tjedan, neko se vrijeme nije znalo, a Catherine je uznemirena srca čekala odluku. Kad bi njezino poznanstvo s Tilneyjevima tako brzo završilo, ništa je ne bi moglo utješiti. Činilo se da je sva njezina sreća na kocki dok se o tome razmišljalo, a sve se riješilo kad je odlučeno da se boravak produlji za još dva tjedna. Što će joj donijeti tih dodatnih četrnaest dana, osim zadovoljstva da katkad vidi Henryja Tilneyja, činilo je tek maleni dio Catherininih nagađanja. Jednom ili dvaput je doista, otkako su je Jamesove zaruke nau čile što bi se moglo dogoditi, dospjela tako daleko da se prepustila tajnome »možda«, ali općenito ju je zaokupljala sre ća što sada može biti s njim; sada se sastojalo od još tri tjedna; budući da je u tom razdoblju njezina sre ća bila osigurana, ostatak života bio je tako daleko da je u njoj budio malo zanimanja. Tijekom jutra kad je to dogovoreno, posjetila je gospođicu Tilney i povjerila joj svoje radosne osjećaje. No to je bio dan iskušenja. Tek što je izrazila svoje ushićenje zbog produljenog boravka gospodina Allena, gospođica Tilney rekla joj je da je njezin otac upravo odlu čio otići iz Batha krajem idućega tjedna. Kakav udarac! Neizvjesnost jutra bila je sitnica u odnosu na sadašnje razočaranje. Catherinino se lice snuždilo te je glasom najiskrenije zabrinutosti ponovila posljednje riječi gospođice Tilney: - Krajem idućeg tjedna! — Da, mog se oca rijetko kada može nagovoriti da toplicama pruži ono što ja držim poštenom prilikom. Razočarao se jer ne će doći neki njegovi prijatelji koje je očekivao, a sad mu je dosta dobro pa mu se žuri kući. — To mi je jako žao - poraženo je rekla Catherine. - Da sam to ranije znala ... — Možda - s nelagodom je rekla gospo đica Tilney - biste bili tako dobri... jako bi me usrećilo kad biste... Dolazak njezina oca prekinuo je uljudnost za koju se Catherine po čela nadati da bi mogla biti želja za njihovim dopisivanjem. Nakon što joj se obratio na svoj uobi čajeni pristojni način, okrenuo se svojoj kćeri i rekao: - Dakle, Eleanor, smijem li ti čestitati da si dobila potvrdan odgovor na svoju molbu? — Baš sam po čela postavljati pitanje, gospodine, kad ste vi ušli. — Pa, nastavi, svakako. Znam koliko tvoje srce to želi. Moja k ći, gospođice Morland nastavio je bez da je svojoj k ćeri dao priliku za objašnjenje - ima veoma smjelu želju.
* 83 *
Odlazimo iz Batha, kao što vam je možda rekla, sljede će subote. Pismo moga posilnoga kaže mi da je moja nazo čnost potrebna kod kuće, a budući da sam se razo čarao u nadi da ću ovdje vidjeti markiza Longtowna i generala Courtenaya, moje stare prijatelje, više me ništa ne zadržava u Bathu. Uspijemo li ostvariti svoju sebi čnu želju kad je riječ o vama, otišli smo bez žaljenja. Ukratko re čeno, može li vas se nagovoriti da odete iz ove zabavne sredine i razveselite svoju prijateljicu Eleanor tako da joj pravite društvo u Gloucestershireu? Gotovo se sramim izgovoriti tu molbu, premda bi se njezina drskost sigurno svakom stvorenju u Bathu činila većom nego vama zbog skromnosti kakva je vaša, ali ni za što na svijetu ne bih je opterećivao otvorenom hvalom. Ako nas možete po častiti svojim posjetom, beskrajno biste nas usrećili. Istina je da vam ne možemo ponuditi ništa sli čno razonodi u ovom živahnom mjestu; ne možemo vas privu ći ni zabavama ni veli čajnošću, jer je naš na čin života, kao što vidite, jednostavan i nepretenciozan. Ipak, svim ćemo silama nastojati da vam u Opatiji Northanger bude barem donekle ugodno. Opatija Northanger! To su bile uzbudljive riječi, a Catherinine su osje ćaje dovele do točke ekstaze. Njezino zahvalno i zadovoljno srce jedva je uspijevalo obuzdati izraze ushićenja u okvire donekle smirenoga govorenja. Primiti tako laskavi poziv! Da netko tako želi njezino društvo! Sve časno i umirujuće, svaki sadašnji užitak i svaka buduća nada nalazila se u tome, a ona je željno dala svoj pristanak, uz uvjet da njezini majka i otac pristanu. - Odmah ću im poslati pismo - rekla je - i ako oni nemaju ništa protiv, a usu đujem se reći da neće imati... General Tilney bio je jednako optimističan, jer je već razgovarao s njezinim prijateljima u Ulici Pulteney i dobio njihovo odobrenje. - Budući da oni mogu pristati na rastanak s vama - rekao je - možemo isto o čekivati od cijeloga svijeta. Gospođica Tilney također je uljudno i usrdno, premda na blaži način, potvrdila očeve riječi, te je sve gotovo dogovoreno za samo nekoliko minuta, a ovisilo je samo o pristanku iz Fullertona. To je jutro Catherininim osjećajima donijelo razne stupnjeve napetosti, sigurnosti i razočaranja, ali sad su se ispunili blaženstvom, te je u ushi ćenom raspoloženju, s Henryjem u srcu i Opatijom Northanger na usnama, požurila ku ći kako bi napisala pismo. Gospodin i gospođa Morland, oslanjajući se na diskreciju prijatelja kojima su ve ć povjerili svoju kćer, nisu sumnjali u prikladnost poznanstva sklopljenog pred njihovim očima, te su stoga poštom poslali svoje dopuštenje da posjeti Gloucestershire. Ta je popustljivost, premda joj se Catherine nadala, učvrstila njezino uvjerenje da ima sre će više od svih drugih ljudskih stvorenja, kad je riječ o prijateljima, okolnostima i sudbini. Činilo se da sve ide njoj u prilog. Zahvaljujući ljubaznosti svojih prvih prijatelja, bračnog para Allen, uvedena je u krugove u kojima je našla zadovoljstva svih vrsta. Njezini osje ćaji, njezine želje, sve je upoznalo sreću. Gdje god je osjetila povezanost, mogla ju je ostvariti. Ljubav Isabelle bit će joj osigurana u sestrinskom obliku. Obitelj Tilney, za koju je najviše željela da o njoj ima lijepo mišljenje, nadmašila je čak i njezine želje svojim laskavim mjerama zahvaljuju ći kojima će se njihova prisnost nastaviti. Ona će biti njihov odabrani posjetitelj, bit će
* 85 *
tjednima pod istim krovom s osobom čije je društvo najviše cijenila, a povrh svega toga, to će biti krov jedne opatije! Njezina strast za drevnim gra đevinama bila je samo za stupanj slabija od njezine strasti za Henryjem Tilneyjem, a dvorci i opatije obi čno su ispunjavali ona sanjarenja u kojima nije bio samo on. Vidjeti i istraživati bedeme i tvr đave jednoga ili trijemove drugoga, to je ve ć niz tjedana bila njezina velika želja, premda su se izgledi da bude nešto više od običnog posjetitelja u obilasku na sat vremena doimali gotovo nemogućim, a ipak će se to dogoditi. Uza sve izglede da će Northanger biti kuća, dvorana, mjesto, park ili koliba, pokazalo se da je to opatija, a ona će ondje boraviti. Dugački, vlažni hodnici, tijesne ćelije i ruševna kapelica, sve će joj to svakodnevno biti nadohvat ruke, te nije uspijevala posve potisnuti nadu da će čuti neke legende, neka tužna sjećanja na povrijeđenu i zlosretnu opaticu. Bilo je divno što su se njezini prijatelji doimali tako ravnodušnima prema posjedovanju takvoga doma, da se time gotovo uopće ne ponose. Opravdanje za to može biti jedino činjenica da su se odmalena na to navikli. Posebnost što je imaju od rođenja nije u njima izazvala ponos. Njihova superiornost po pitanju mjesta u kojem žive za njih nije bila nimalo veća od superiornosti što je imaju kao osobe. Mnoga je pitanja željela postaviti gospo đici Tilney, ali njezine su misli bile tako aktivne pa kad je dobila odgovore, jedva je bila više uvjerena nego ranije da je Opatija Northanger bila bogato opremljeni samostan u vrijeme reformacije, da je dospjela u ruke Tilneyjevih predaka kad se samostan zatvorio, da veliki dio drevne gra đevine još uvijek čini dio sadašnje zgrade, iako je ostatak propao, te da se nalazi nisko u dolini, sa sjevera i istoka zaštićena gustim hrastovim šumama.
* 86 *
Osamnaesto ogla!lje
.
ako obuzeta srećom, Catherine je jedva bila svjesna da su prošla dva ih tri dana, a ona je sve zajedno vidjela Isabellu na samo nekoliko minuta. Prvi je put toga postala svjesna, i poželjela razgovor s njom, dok je jednog jutra šetala prostorijom za točenje mineralne vode u društvu gospođe Allen, a nije imala što re ći ni što čuti. Tek što je pet minuta čeznula za prijateljicom, kad se ona pojavila, pozvala je na tajni razgovor i povela je do sjedala. - Ovo je moje omiljeno mjesto - rekla je kad su sjele na klupu između vrata i odakle su imale dobar pogled na svakoga tko ulazi kroz jedan ili drugi ulaz - jer tu nas nitko neće vidjeti. Catherine je opazila da su Isabelline o či neprestano uperene u jedna ili druga vrata, kao da nekoga željno o čekuje, i sjetila se kako ju je često neopravdano optuživala da je prepredena, pa je zaključila kako je ovo dobra prilika da to doista bude i stoga je vedro rekla: - Nemoj biti nervozna, Isabella. James će uskoro biti ovdje. — Ha, drago moje stvorenje - odgovorila je - nemoj me smatrati takvom jadnicom da ću ga uvijek željeti imati uza se. Bilo bi grozno kad bismo uvijek bili zajedno; postali bismo predmet zadirkivanja cijeloga mjesta. I tako ti ideš u Northanger! Neobi čno mi je drago. To je jedna od najljepših starina u Engleskoj, koliko sam shvatila. Morat ćeš mi sve potanko opisati. — Ti ćeš zasigurno dobiti najbolji opis što ga mogu dati. Ali koga tražiš? Dolaze li tvoje sestre? — Nikoga ne tražim. Čovjek mora nekamo gledati, a znaš kako se ja glupo zagledam u jedno mjesto kad sam u mislima jako daleko. Neobično sam odsutna duhom; vjerujem da sam po tome najgora na svijetu. Tilney kaže da je uvijek tako s umovima posebnih zna čajki. — No mislila sam, Isabella, da mi želiš reći nešto određeno? — O, da, imam. No eto dokaza za ovo što sam rekla. Moja sirota glava! Sasvim sam zaboravila. Pa, riječ je o ovome: upravo sam primila pismo od Johna. Možeš pogoditi što piše. — Ne, doista, ne mogu. — Draga moja, nemoj biti tako odvratno izvještačena. O čemu bi mogao pisati ako ne o tebi? Znaš da je preko ušiju zaljubljen u tebe.
* 8 *
— U mene, draga Isabella? — No, najslađa moja Catherine, ovo je posve apsurdno. Skromnost, i sve to, dobro je
na svoj način, ali malo obične iskrenosti katkad je jednako privlačno. To me već zamara. Kao da tražiš komplimente. Posve ćivao ti je takvu pažnju da je i dijete moralo opaziti, a samo pola sata prije njegova odlaska iz Batha dala si mu najpozitivnije ohrabrenje. On tako kaže u svom pismu; kaže da ti je gotovo dao ponudu, a ti si na najljubazniji na čin primila njegovo udvaranje te sada želi da ga ja zagovaram kod tebe i kažem ti sve mogu će lijepe stvari. Stoga uzalud glumiš neznanje. Catherine je sa svom usrdnoš ću istine izrazila zaprepaštenje nad takvom pomisli, tvrdila je da joj nije bilo ni na kraj pameti da je gospodin Thorpe zaljubljen u nju, a slijedom toga nije ga nikad ni kanila ohrabrivati. - Što se ti če bilo kakvog udvaranja s njegove strane, zalažem svoju čast da to ni u jednom trenutku nisam opazila, osim što me je zamolio za ples prvoga dana kad je došao. To da mi je dao ponudu, ili nešto tome sli čno, zacijelo je došlo do neke neobjašnjive greške. Tako nešto nisam mogla pogrešno shvatiti, znaš, i svim srcem želim da mi vjeruješ kada tvrdim da niti jedna rije č takve prirode nikad među nama nije izgovorena. Posljednjih pola sata prije nego je otišao! Sve to mora biti velika pogreška jer ga cijelo jutro uopće nisam vidjela. — Ali sigurno jesi, jer si cijelo jutro provela u Edgar’s Buildingsu. Tog je dana stigao pristanak tvog oca, a ja sam prili čno sigurna da ste ti i John neko vrijeme bili sami u salonu prije no što si otišla iz kuće. — Jesi li? Pa, ako ti tako kažeš, onda je tako i bilo, ali ja se toga ne mogu sjetiti, tako mi svega. Sjećam se da sam bila s tobom, te da sam vidjela njega kao i ostale, ali da smo bili sami pet minuta... Međutim, ne vrijedi se oko toga prepirati, jer bez obzira što on kaže, po tome kako se ja uopće ne sjećam toga, moraš shvatiti da ja nikad nisam pomislila, niti očekivala, niti željela bilo što slično od njega. Beskrajno mi je žao ako on bilo što osje ća prema meni, ali to je doista bilo sasvim nenamjerno s moje strane; nikad nisam uop će pomislila na tako nešto. Molim te, objasni mu to što prije možeš i reci mu kako ga molim da mi oprosti; to jest ... ne znam što bih trebala re ći ... no potrudi se na najprikladniji način da on to shvati. Nikad ne bih loše govorila o nekom od tvoje bra će, Isabella, sigurna sam, ali ti vrlo dobro znaš da kad bih o jednom muškarcu mogla misliti više nego o drugom, on nije ta osoba. - Isabella je šutjela. - Draga moja prijateljice, ne smiješ se ljutiti na mene. Nisam mogla pretpostaviti da je tvom bratu toliko stalo do mene, i znaš, ipak ćemo biti sestre. — Da, da - porumenjela je - možemo postati sestre na više na čina. No o čemu ja razmišljam? Dakle, draga moja Catherine, čini se da si čvrsto odlučila na štetu sirotog Johna, nije li tako? — Sigurno je da mu ne mogu uzvratiti osje ćaje, i sigurno ga nikad nisam kanila ohrabrivati. — Ako je tako, sigurno te više ne ću time opterećivati. John je želio da s tobom razgovaram o tome, pa sam to i u činila. No priznajem, čim sam pročitala njegovo pismo,
* 87 *
pomislila sam da je to veoma glupa, nerazumna zamisao koja ni jednome od vas ne bi donijela ništa dobroga; jer od čega biste živjeli, pod pretpostavkom da se vjen čate? Oboje imate nešto malo, sigurno, ali u današnje vrijeme nije dovoljna sitnica da bi obitelj preživjela, a bez obzira na sve što kažu pisci romanti čnih priča, nema sreće bez novca. Samo se pitam kako je to Johnu moglo pasti na pamet; još će on mene čuti. — Znači, oslobađaš me svake optužbe da sam u činila nešto loše? Uvjerena si da nikad nisam kanila prevariti tvoga brata, nikad nisam pomislila da mu se svi đam, sve do ovoga trenutka? — O, što se toga ti če - nasmijano je odgovorila Isabella - ne mogu se pretvarati da točno znam kakve su tvoje misli i planovi u prošlosti mogli biti. To najbolje ti sama znaš. Može doći do malo bezopasnog očijukanja, ili tako nešto, a čovjek često pruži više ohrabrenja no što želi. No možeš biti sigurna da sam ja posljednja osoba na svijetu koja bi ti strogo sudila. Sve te stvari trebaju biti dopuštene u mladosti i dobrom raspoloženju. Ono što čovjek misli jednoga dana, znaš, idućega možda ne će misliti. Okolnosti se mijenjaju, mišljenja također. — Ali moje se mišljenje o tvom bratu nikad nije mijenjalo; uvijek je bilo jednako. Opisuješ ono što se nikad nije dogodilo. — Najdraža moja Catherine - nastavila je Isabella uop će je ne slušaju ći - ni za što na svijetu ne bih te požurivala da se zaru čiš prije nego shvatiš što zapravo želiš. Mislim da ne bi bilo opravdanja za mene kad bih željela da žrtvuješ svu svoju sre ću samo da bi udovoljila mojemu bratu, jer on jest moj brat, i koji bi možda, na kraju krajeva, znaš, mogao biti jednako sretan i bez tebe; jer ljudi rijetko kada znaju što doista žele, pogotovo mladi muškarci, oni su tako promjenjivi i nestalni. Zapravo pokušavam re ći, zašto bi mi trebala biti važnija bratova sreća od prijateljičine? Znaš da su moja shva ćanja prijateljstva veoma visoka. No najvažnije od svega je, draga moja Catherine, da ne žuriš. Vjeruj mi na rije č, ako previše žuriš, sigurno ćeš požaliti. Tilney kaže da se ljudi najčešće prevare kad je rije č o njihovim osjećajima, a ja vjerujem da je sasvim u pravu. Ah, eno ga; nije važno, ne će nas vidjeti, sigurna sam. Catherine je podigla glavu i opazila kapetana Tilneyja, a Isabella, koja ga je netremice promatrala dok je govorila, uskoro je privukla njegovu pozornost. Odmah im je prišao i sjeo na mjesto na koje su ga pozvali njezini pokreti. Catherine se trgnula kad je čula njegove prve riječi. Premda je govorio tiho, jasno je razabrala: — Što, uvijek treba paziti na vas, osobno ih preko posrednika! — Ha, besmislice! - glasio je Isabellin odgovor, tako đer izgovoren tihim glasom. Zašto mi stavljate takve ideje u glavu? Kad bih to mogla vjerovati! Moj je duh, znate, prilično neovisan. — Volio bih da je vaše srce neovisno. To bi za mene bilo dovoljno. — Moje srce, doista! Kakve veze sa srcima vi možete imati? Niti jedan od vas muškaraca uopće nema srca.
* 88 *
— Ako nemamo srca, imamo o či, a one nas dovoljno muče. — Zar doista? Žao mi je zbog toga; žao mi je što na meni nalaze nešto tako neugodno.
Okrenut ću se na drugu stranu. Nadam se da ćete sada biti zadovoljni. - Okrenula mu je leđa. - Nadam se da vas o či više ne mu če. — Nikad više nego sada, jer rub rumenog obraza još uvijek se vidi; istodobno previše i premalo. Catherine je sve to čula, sasvim se smutila, i više nije mogla slušati. Čudeći se što Isabella to može podnijeti, ustala je, rekla da bi se trebala pridružiti gospo đi Allen i predložila da pođu prošetati. No Isabella nije pokazivala nikakvu želju za tim. Bila je tako neobično umorna, a tako je naporno paradirati prostorijom; ako se makne s mjesta, ne će vidjeti kad uđu njezine sestre; očekuje ih svakog trenutka pa je najdraža Catherine mora ispričati i mora mirno ponovno sjesti. No i Catherine je mogla biti tvrdoglava, a gospo đa Allen je upravo došla k njima i predložila da pođu kući, te joj se pridružila i izišla iz prostorije za točenje mineralne vode, ostavivši Isabellu da i dalje sjedi s kapetanom Tilneyjem. Osjećala se veoma nelagodno kad ih je tako ostavila. Činilo joj se da se kapetan Tilney zaljubljuje u Isabellu, a Isabella ga je nesvjesno ohrabrivala; zasigurno to čini nesvjesno, jer je njezina ljubav prema Jamesu jednako sigurna i priznata kao i njezine zaruke. Bilo je nemogu će sumnjati u njezinu iskrenost i dobronamjernost, a ipak se, tijekom cijelog njihovog razgovora, tako neobično ponašala. Voljela bi da je Isabella više govorila kao i inače, a ne toliko o novcu; i da nije izgledala onako zadovoljno kad je ugledala kapetana Tilneyja. Kako je neobično da nije opazila njegovo divljenje! Catherine joj je silno željela ukazati na to, upozoriti je, sprije čiti svu bol što bi je njezino neozbiljno ponašanje inače moglo stvoriti i njemu i njezinom bratu. Kompliment što ga je dobila izjavom Johna Thorpea nije opravdavao nepromišljenost njegove sestre. Nije vjerovala da je njegova izjava o ljubavi iskrena, gotovo jednako kao što nije željela da bude iskrena, jer nije zaboravila da on može pogriješiti; njegova tvrdnja da je dao ponudu, kao i da ga je ona ohrabrila, uvjerila ju je da njegove pogreške katkad mogu biti doista pretjerane. Stoga je njezina taština dobila veoma malo, a najviše se zapravo čudila. Živo ju je zaprepastila činjenica da je on smatrao isplativim osjećati se zaljubljenim u nju. Isabella je govorila o njegovom udvaranju; ona to nikad nije opazila, ali Isabella je rekla mnoge stvari za koje se nadala da ih je izgovorila bez razmišljanja i da ih više nikad neće ponoviti. Catherine se tada prepustila osje ćajima opuštenosti i ugode.
* 89 *
e!etnaesto ogla!lje
rošlo je nekoliko dana, a Catherine je pozorno motrila na svoju prijateljicu, premda si nije dopustila da sumnja u nju. Rezultat njezinih promatranja nije bio ugodan. Isabella se doimala posve drukčijom. Kad bi je vidjela u krugu prijatelja u Edgar’s Buildingsu ili u Ulici Pulteney, njezino držanje bilo je tek neznatno druk čije pa možda ništa ne bi ni opazila da se radilo samo o tome. Katkad bi je obuzelo nešto poput mlitave ravnodušnosti, ili one proklamirane odsutnosti duha o kojoj Catherine nikad ranije nije čula, ali da se ništa gore nije dogodilo, to bi možda samo dodalo malo otmjenosti i pobudilo toplije zanimanje. No kad ju je Catherine vidjela u javnosti, kako udvaranje kapetana Tilneyja prihvaća jednako spremno kako ga je on nudio, poklanjaju ći mu gotovo jednaki dio osmijeha i pozornosti kao i Jamesu, promjena je postala previše očita da bi se zanemarila. Nikako nije mogla shvatiti što bi trebalo značiti tako nestalno ponašanje, što njezina prijateljica smjera. Isabella ne može biti svjesna boli što je nanosi, ali Catherine nije mogla a da joj ne zamjeri odre đeni stupanj namjerne nepažljivosti. James je bio onaj koji pati. Vidjela ga je ozbiljna i zabrinuta, jer bez obzira koliko žena koja mu je poklonila srce ne vodi računa o njegovim osjećajima, nju je to uvijek brinulo. Također se veoma zabrinjavala za sirotog kapetana Tilneyja. Premda joj se nije svi đao njegov izgled, njegovo je ime bilo putovnica za njezinu sreću, te je s iskrenim suosjećanjem mislila na razočaranje što će ga on uskoro doživjeti. Bez obzira na ono što joj se učinilo da je čula u prostoriji za točenje mineralne vode, njegovo ponašanje bilo je posve u suprotnosti sa sviješ ću o Isabellinim zarukama, pa kad je bolje razmislila, nikako nije mogla vjerovati da on za to zna. Možda je ljubomoran na njezina brata kao na suparnika, no ako su one rije či značile nešto više, to je ona zacijelo pogrešno shvatila. Željela je blagim prijekorom podsjetiti Isabellu na njezinu situaciju i ukazati joj na tu dvostruku neljubaznost, no za takav je prijekor uvijek nešto bilo protiv nje, bilo prilika ih razumijevanje. Ako bi uspjela ubaciti neki nagovještaj, Isabella ga nikad nije razumjela. Tako uznemirenu najviše ju je tješio skori odlazak obitelji Tilney; njihovo putovanje u Gloucestershire bilo je predvi đeno za nekoliko dana, a odlazak kapetana Tilneyja barem će vratiti mir u sva srca, osim u njegovo. No kapetan Tilney zasad nije imao namjeru oti ći; on se nije trebao vratiti u Northanger, ve ć nastaviti svoj boravak u Bathu. Kad je Catherine to saznala, donijela je odluku. Razgovarala je o temi s Henryjem Tilneyjem, izrazivši žaljenje zbog očite naklonosti njegova brata prema gospođici Thorpe i zamolivši ga da mu kaže za njezine zaruke.
* 9: *
— Moj brat zna za to - glasio je Henryjev odgovor. — Doista? Onda zašto ostaje ovdje?
Nije odgovorio i počeo je govoriti o nečem drugom, ali je ona uporno nastavila: Zašto ga niste nagovorili da ode? Što dulje ostane, to će kasnije biti gore za njega. Molim vas, savjetujte ga radi njega samoga, i radi dobrobiti svih ostalih, da odmah ode iz Batha. Daljina će mu s vremenom pomo ći, ali ovdje ne može imati nikakve nade, a ostaje samo da bi bio nesretan. Henry se nasmiješi i reče: - Siguran sam da moj brat to ne bi želio. — Onda ćete ga nagovoriti da ode. — Nagovaranje nije rješenje, ali oprostit ćete mi ako čak ne mogu ni pokušati s nagovaranjem. Osobno sam mu rekao da je gospo đica Thorpe zaručena. On zna što radi i mora sam upravljati svojom sudbinom. — Ne, on ne zna što radi - uzvikne Catherine. - Ne zna kakvu bol zadaje mojem bratu. James mi nikad ništa nije rekao, ali sigurna sam da mu je veoma neugodno. — A jeste li sigurni da je moj brat za to kriv? — Da, veoma sigurna. — Je li udvaranje moga brata gospođici Thorpe ili njezino prihvaćanje njegova udvaranja ono što zadaje bol? — Zar to nije isto? — Mislim da bi gospodin Morland u tome vidio razliku. Niti jedan muškarac ne će se uvrijediti ako se drugi muškarac divi ženi koju on voli; samo žena od toga može napraviti mučenje. Catherine je porumenjela zbog svoje prijateljice i rekla: - Isabella griješi, ali sigurna sam da ga ne mu či namjerno jer je veoma vezana za moga brata. Zaljubljena je u njega otkako su se upoznali, a dok se nije znalo ho će li moj otac dati svoj pristanak, tako je strepjela da se zamalo razboljela. Znate da ga sigurno voli. — Razumijem: zaljubljena je u Jamesa, ali o čijuka s Frederickom. — O ne, ne o čijuka! Žena zaljubljena u jednog muškarca ne može očijukati s drugim. — Vjerojatno je da neće ni tako dobro ljubiti ni tako dobro očijukati kao što bi činila kad bi se bavila samo jednim. Obojica gospode moraju se odreći dijela njezine pažnje. Nakon kratke stanke Catherine je po čela riječima: - Znači, ne vjerujete da je Isabella baš tako jako vezana za moga brata? — Ne mogu imati nikakvo mišljenje o toj temi. — Ali što vaš brat misli? Ako zna za njezine zaruke, što on misli posti ći svojim ponašanjem? — Vi postavljate vrlo pronicava pitanja. — Zar? Pitam samo ono što želim znati.
* 91 *
— No pitate li samo ono na što možete očekivati moj odgovor? — Da, mislim, jer vi zasigurno poznajete srce svoga brata. — Srce moga brata, kako vi kažete, u sadašnjem slu čaju, uvjeravam vas da mogu samo
nagađati što je u njemu. — Dakle? — Dakle! Ne, ako ćemo nagađati, onda neka svatko nagađa za sebe. Jadno je biti vođen tuđim nagađanjima. Premise su pred vama. Moj je brat vatren, i katkad nepromišljen mladi čovjek. Otprilike tjedan dana poznaje vašu prijateljicu, a zna za njezine zaruke gotovo jednako dugo. — Pa - rekla je Catherine nakon nekoliko trenutaka razmišljanja - vi možda iz svega toga možete pogoditi kakve su namjere vašega brata, ali ja sigurno ne mogu. No zar vašem ocu nije neugodno zbog toga? Zar on ne želi da kapetan Tilney ode? Sigurno bi to u činio kad bi vaš otac s njim razgovarao. — Draga moja gospođice Morland - re če Henry - u ovoj ljubaznoj zabrinutosti za dobrobit vašega brata, niste li možda malo pogriješili? Niste li se malo previše zanijeli? Bi li vam on zahvalio, u svoje ime ili u ime gospo đice Thorpe, na pretpostavci da se njezina ljubav, ili barem njezino dobro ponašanje, može osigurati jedino ako uop će ne vidi kapetana Tilneyja? Je li on siguran jedino u osami? Ili mu je njezino srce odano samo ako ga nitko drugi ne opsjeda? On to ne može misliti, a možete biti sigurni kako ne bi želio ni da vi to mislite. Neću vam reći da se ne brinete, jer znam da ste u ovom trenutku zabrinuti, ali nastojte da toga bude što manje. Uopće ne sumnjate u uzajamnu ljubav vašega brata i vaše prijateljice, te se stoga pouzdajte u to da među njima ne može biti prave ljubomore, vjerujte da nikakve nesuglasice među njima ne mogu dugo trajati. Njihova su srca otvorena jedno drugome, kao što niti jedno ne može biti otvoreno vama; oni točno znaju što je potrebno i što se može dogoditi, a možete biti sigurni da jedno nikad ne će izazivati drugo više no što može biti ugodno. Opazivši da ona još uvijek izgleda sumnji čavo i zabrinuto, dodao je: - Premda Frederick ne odlazi iz Batha s nama, vjerojatno će ostati još jako kratko vrijeme, možda samo nekoliko dana iza nas. Uskoro će završiti njegov dopust i morat će se vratiti u svoju pukovniju. Kakvo će tada biti njihovo poznanstvo? U kantini će se dva tjedna piti u čast Isabelle Thorpe, a ona će se mjesec dana s vašim bratom smijati na ra čun strasti jadnoga Tilneyja. Catherine se više nije odupirala ugodi. Za cijelo vrijeme njegova govorenja uspijevala je odoljeti, ali sad se predala. Henry Tilney zasigurno najbolje zna. Okrivila je sebe za prekomjerni strah i odlučila da više nikad neće tako ozbiljno razmišljati o toj temi. Njezina je odluka dobila podršku u Isabellinom ponašanju kad su razgovarale pred rastanak. Thorpeovi su posljednju večer Catherinina boravka u Bathu proveli u Ulici Pulteney, a među zaručnicima se nije dogodilo ništa što bi izazvalo njezinu tjeskobu ili zabrinutost. James je bio izvrsno raspoložen, a Isabella veoma tiha. Činilo se da je njezina
* 92 *
nježnost spram prijateljice prvi osjećaj u njezinu srcu, ali to se u takvom trenutku moglo dopustiti; jednom je glatko proturječila svom izabraniku i jednom je povukla ruku, ali se Catherine sjetila Henryjevih riječi i sve to pripisala normalnom ponašanju zaljubljenih. Možete zamisliti zagrljaje, suze i obe ćanja što su ih razmijenili na rastanku.
* 93 *
!a#eseto ogla!lje
=
ospodinu i gospođi Allen bilo je žao što odlazi njihova mlada prijateljica koju je njezino dobro raspoloženje i vedrina činilo izvrsnom družicom, a dok su se brinuli da se ona dobro zabavlja, i njihov se užitak uvelike povećao. Međutim, njezina sreća zbog odlaska s gospođicom Tilney potisnula je njihovu želju da bude drukčije, a budući da su u Bathu trebali ostati još samo tjedan dana, ne će dugo osjećati prazninu zbog njezina odlaska. Gospodin Allen otpratio ju je do Ulice Milsom, gdje je trebala doručkovati, te je vidio kako je njezini novi prijatelji do čekuju s najljubaznijom dobrodošlicom. No ona je bila tako uzrujana kad se našla u njihovoj sredini, i tako se bojala da neće u činiti baš sve kako treba te neće uspjeti očuvati njihovo dobro mišljenje o njoj, da je tijekom nelagode u prvih pet minuta gotovo poželjela vratiti se s njim u Ulicu Pulteney. Ponašanje gospođice Tilney i Henryjev smiješak uskoro su suzbili dio njezine nelagode, ali još uvijek se nije opustila, niti ju je neprekidna pažnja samoga generala mogla umiriti. Premda se to činilo perverznim, vjerovala je da bi joj bilo lakše kad bi joj posvećivao manje pozornosti. Njegova briga za njezinu udobnost, neprestano poticanje na jelo i često izražavana bojazan da ona ne vidi ništa po svom ukusu, premda nikad u životu nije vidjela ni upola toliko raznovrsnih jela na stolu za doručak, sve joj je to onemogućavalo da makar i na trenutak zaboravi da je gost. Osje ćala se posve nevrijednom takvog poštovanja i nije znala kako bi na to odgovorila. Njezinu tjeskobu nije umanjilo generalovo nestrpljenje zbog nedolaska njegova najstarijeg sina, niti nezadovoljstvo zbog njegove lijenosti što ga je izrazio kad je kapetan Tilney napokon sišao. Mu čila ju je strogost očeva prijekora, jer se činilo da nije u skladu s prekršajem, a njezina se muka uvelike pove ćala kad je shvatila da je ona sama glavni uzrok lekcije, te da mu za kašnjenje najviše zamjera zato što je time pokazao pomanjkanje poštovanja prema njoj. To ju je dovelo u veoma neugodnu situaciju, te je suosjećala s kapetanom Tilneyjem, ali se nije mogla nadati njegovoj dobrohotnosti. U tišini je slušao svog oca i nije se ni pokušao braniti, a to je potvrdilo njezinu bojazan da je možda izgubio spokoj zbog Isabelle, što ga je držalo budnim duboko u no ć, pa je to zapravo razlog njegova kašnjenja. To je bio prvi put da se doista nalazi u njegovu društvu, pa se nadala da će sada moći stvoriti mišljenje o njemu, no jedva je čula njegov glas dok mu je otac bio u prostoriji; čak je i kasnije bio tako potišten da je uspjela razabrati samo riječi što ih je šaptom izgovorio Eleanor: - Kako će mi biti drago kad svi odete!
* 95 *
Gužva oko odlaska nije bila ugodna. Ura je odbila deset sati dok su škrinje nosili dolje, a general je odredio taj sat za odlazak iz Ulice Milsom. Umjesto da mu donesu zimski ogrtač kako bi ga stavio na sebe, raširili su ga u otvorenoj ko čiji u kojoj se trebao voziti sa svojim sinom. Srednje sjedalo u drugoj kočiji nije bilo izvučeno, premda su se ondje trebale voziti tri osobe, a sluškinja njegove kćeri tako je sve zatrpala paketima da gospo đica Morland neće imati gdje sjediti. Toliko ga je to zabrinjavalo dok joj je pomagao da se popne u kočiju da je jedva uspjela sačuvati vlastiti novi pisaći stol jer ga je zamalo bacio na ulicu. No na koncu su se ipak zatvorila vrata za trima ženama te su krenuli umjerenom brzinom kojom krasna, dobro uhranjena četiri konja obično prelaze put od pedeset kilometara; tolika je udaljenost od Batha do Northangera koja se sada trebala podijeliti na dvije jednake etape. Catherinino se raspoloženje popravilo kad su krenuh jer se uz gospo đicu Tilney nije osjećala sputanom, a uz zanimljivo, posve novo putovanje pred sobom, opatiju što je očekuje i otvorenu kočiju iza sebe, bez žaljenja je posljednji put pogledala Bath. Potom je uslijedila dugočasnost od dva sata čekanja u Petty Franceu, gdje se nije imalo što raditi, osim jesti bez da si gladan i šetati naokolo bez da se ima što vidjeti. Njezino divljenje na činu na koji su putovali, modernoj kočiji i četvorici jahača u otmjenim odorama na konjima zaprege, koji su se tako ravnomjerno uzdizali u svojim stremenima, te brojnim jaha čima u pratnji, malo se umanjilo u tim nepovoljnim uvjetima. Da je njihovo društvo bilo savršeno ugodno, zastoj ne bi ništa značio, ali činilo se da general Tilney, inače tako šarmantan muškarac, uvijek djeluje na raspoloženje svoje djece, te je uglavnom samo on govorio. Bio je nezadovoljan svime što je gostionica nudila, nestrpljivo se ljutio na konobare, a zbog svega je toga Catherine prema njemu osjećala sve veće strahopoštovanje, te se činilo da su se dva sata produžila na četiri. No konačno je odobren nastavak putovanja, a Catherine se veoma iznenadila kad je general predložio da ona do kraja putovanja zauzme njegovo mjesto u otvorenoj kočiji njegova sina. Rekao je da je dan lijep pa želi da ona vidi što više krajeva kojima prolaze. Sjećanje na mišljenje gospodina Allena o otvorenim kočijama mladih muškaraca navelo ju je da porumeni pri spominjanju takvoga plana, pa je najprije pomislila odbiti, ali je tada zaključila da general Tilney zasigurno zna procijeniti: ne bi mogao predložiti ništa neprikladno za nju. Tako se za nekoliko minuta našla s Henryjem u otvorenoj ko čiji, najsretnije biće koje je ikad postojalo. Nakon veoma kratkotrajne vožnje zaklju čila je da je kočija najljepša na svijetu; velika zatvorena ko čija s četiri konja bila je veličanstvena, nema sumnje, ali teška i problemati čna, a nije mogla zaboraviti ni da su zbog nje dva sata stajali u Petty Franceu. Za otvorenu bi ko čiju bilo dovoljno pola tog vremena, a lagani su se konji žustro kretali te bi s lakoćom za pola minute pretekli generala da on nije odlu čio biti na čelu. No zasluga za tako ugodno putovanje nije pripadala samo konjima; Henry je tako dobro upravljao, tako mirno, bez ikakvog uznemiravanja, ne prave ći se važan pred njom, bez vikanja na konje; toliko drukčije od jedinog džentlmena kočijaša s kojim ga je mogla uspoređivati! No i šešir mu je tako dobro stajao, a brojni nabori njegovog zimskog ogrta ča doimali su se tako privlačno važnima! Voziti se u kočiji kojom on upravlja, ako se izuzme
* 96 *
plesanje s njim, zasigurno je najveća sreća na svijetu. Povrh svih ostalih ushi ćenja, sad je imala i zadovoljstvo slušati njegove pohvale, barem joj je zahvalio u ime svoje sestre jer je ljubazno pristala biti njezina gošća, čula je kako to smatra pravim prijateljstvom i opisuje kako to iziskuje istinsku zahvalnost. Njegova sestra, rekao je, živi u nepovoljnim okolnostima; nema ženske družice, a budući da je njegov otac često odsutan, katkad uopće nema nikakvog društva. — Ali kako je to moguće? - reče Catherine. - Niste li vi s njom? — Northanger je samo napola moj dom. Stanujem u vlastitoj ku ći u Woodstonu, a to je gotovo trideset šest kilometara daleko od o čeve kuće, te neko vrijeme moram ondje provoditi. — Kako vam je sigurno žao zbog toga! — Uvijek mi je žao kad moram ostaviti Eleanor. — Da, ali osim vaše ljubavi prema njoj, sigurno jako volite Opatiju! Nakon što ste se navikli na dom kao što je Opatija, obična kuća zacijelo je veoma neugodna. Nasmiješio se i rekao: - Stvorili ste veoma povoljnu sliku o Opatiji. — Jesam, sigurno. Nije li to lijepo staro mjesto, baš kao ona o kojima čovjek čita u romanima? — Jeste li spremni suočiti se sa svim užasima što ih građevina ’o kojima čovjek čita’ može skrivati? Imate li čvrsto srce? Živce spremne na tajne prolaze i skrivene komore? — O, da, ne vjerujem da ću se lako uplašiti jer će u kući biti tako mnogo ljudi. Osim toga, nikad nije bila nenastanjena i godinama prazna, a zatim dolazi obitelj nesvjesna mogućih problema, što se obično događa. — Ne, sigurno. Nećemo morati istraživati hodnik slabo osvijetljen ostacima vatre u kaminu, niti ćemo biti prisiljeni rasprostrti krevet na podu sobe bez prozora, vrata ili namještaja. No morate biti svjesni da se mlada žena koja, iz bilo kojeg razloga, dolazi u tu vrstu građevine uvijek smješta odvojeno od ostatka obitelji. Dok se oni udobno povla če u svoj dio kuće, nju vodi Dorothy, stara domaćica, uz druge stube i duž mnogih mra čnih hodnika u prostorije što se nikad nisu koristile otkako je neki rođak ondje umro prije otprilike dvadeset godina. Možete li podnijeti takav postupak? Ne će li vas um zavarati kad se nađete u tmurnoj sobi, previše visokoj i prostranoj za vas, sa samo slabašnim zrakama svjetlosti jedne jedine lampe, sa zidovima prekrivenim tapiserijama što prikazuju ljude u prirodnoj veličini i krevetom pokrivenim tamnozelenim materijalom ili grimiznim baršunom, što čak može podsjećati na posmrtno počivalište. Neće li se vaše srce stisnuti od toga? — O, ali to se meni ne će dogoditi, sigurna sam. — S koliko ćete truda pregledavati namještaj u svojim prostorijama? I što ćete otkriti? Ne stolove, toaletne stoliće, ormare ili ladice, već na jednoj strani možda ostatke razbijene lutnje, na drugoj tešku komodu što je ni uz najveće napore ne možete otvoriti, a iznad kamina portret nekog privlačnog ratnika čije će vas lice tako op činiti da s njega nećete moći
* 9 *
otrgnuti pogleda. U međuvremenu će vas Dorothy, na koju će vaš izgled ostaviti dubok dojam, uznemireno promatrati i izustiti nekoliko nerazumljivih rije či. Štoviše, kako bi vam popravila raspoloženje, daje vam razloga da pretpostavite kako je taj dio Opatije zasigurno opsjednut duhovima i kaže vam da niti jedan ukucan ne će biti dovoljno blizu da biste ga mogli dozvati. Uz te ljubazne rije či ona se nakloni, a vi slušate kako se njezini koraci udaljavaju sve dok njihov odjek dopire do vas; kad tako malodušni pokušate zaklju čati svoja vrata, sa sve većim osjećajem panike otkrivate da nema brave. — O, gospodine Tilney, kako zastrašujuće! Ovo je baš kao u knjizi! Ali to se zapravo ne može meni dogoditi. Sigurna sam da se vaša doma ćica ne zove Dorothy. Dakle, što tada? — Možda se prve noći neće dogoditi više ništa strašno. Nakon što prevladate svoj nesavladivi strah od kreveta, povu ći ćete se na počinak i provesti nekoliko sati nemirna sna. Ali druge, ili najkasnije treće noći po vašem dolasku, vjerojatno ćete doživjeti silnu oluju. Prasak gromova tako glasan da će se činiti kako se građevina iz temelja trese valjat će se po okolnim planinama, a tijekom zastrašujućih udara vjetra zacijelo će vam se činiti da opažate (jer vaša lampa nije ugašena) kako se jedan dio tapiserije trese silovitije od ostalih. Naravno, u tako povoljnom trenutku nećete moći obuzdati svoju radoznalost pa ćete odmah ustati, ogrnuti se kućnom haljinom i poći istražiti zagonetku. Nakon veoma kratke potrage otkrit ćete otvor u tapiseriji tako vješto napravljen da bi izdržao i najpomniju inspekciju, a kad je razmaknete, odmah će se pojaviti vrata osigurana samo zasunom i lokotom. Malo ćete se potruditi i uspjeti ih otvoriti, te ćete s lampom u ruci ući u malenu nadsvođenu komoru. — Ne, doista, bila bih previše uplašena da tako nešto u činim. — Što? Ne nakon što vam je Dorothy dala do znanja da postoji podzemni prolaz između vaših prostorija i kapelice sv. Antona, samo tri kilometra dalje. Biste li se mogli oduprijeti tako jednostavnoj pustolovini? Ne, ne, ući ćete u tu nadsvođenu prostoriju, a zatim i u nekoliko ostalih, ali nigdje nećete naći ništa posebno zanimljivo. U jednoj će možda biti bodež, u drugoj nekoliko kapi krvi, a u tre ćoj ostaci nekog sredstva za mu čenje, no budući da sve to nije nimalo neobično, a vaša je lampa gotovo na izdisaju, vratit ćete se prema svojoj sobi. Me đutim, kad budete ponovno prolazili kroz nadsvođenu komoru, vaš će pogled privući veliki, starinski ormar od ebanovine i zlata koji ranije niste opazili, premda ste pomno proučili namještaj. Vođeni neodoljivom slutnjom željno ćete mu prići, otključati vrata i pretražiti svaku ladicu, ali neko vrijeme ne ćete otkriti ništa važno, možda ništa osim poveće hrpe dijamanata. No na koncu ćete dotaknuti tajnu oprugu, otvorit će se unutrašnji pretinac i pojavit će se smotak papira. Vi ćete ga uzeti, a sadrži mnoge stranice rukopisa; s dragocjenim bogatstvom žurno se vraćate u vlastitu sobu, ali tek što ste uspjeli odgonetnuti »O, ti, tko god jesi, u čije su ruke dospjele ovi memoari nesretne Matilde«, vaša se lampa odjednom gasi i vi ostajete u mrklome mraku. — O, ne, ne! Nemojte to govoriti. Pa, nastavite. No Henryja je previše zabavljalo zanimanje što ga je pobudio da bi mogao nastaviti; više nije mogao zadržati ozbiljnost teme ni glasa, te ju je morao zamoliti neka sama upotrijebi maštu i zamisli koje su nevolje mogle zadesiti Matildu. Catherine se pribrala i
* 97 *
postidjela svoje gorljivosti, te ga je počela usrdno uvjeravati da ga je slušala bez i najmanje zebnje da bi se to doista njoj moglo dogoditi. Bila je sigurna da je gospo đica Tilney nikad ne bi smjestila u sobu kakvu je on opisao. Uopće se nije bojala. Kako se bližio kraj njihova putovanja, njezina se nestrpljivost da vidi Opatiju, na neko vrijeme potisnuta zahvaljujući njegovom razgovoru o veoma razli čitim temama, svom silinom vratila, a nakon svakog zavoja na cesti sa strahopoštovanjem je o čekivala da će ugledati masivne zidove od sivog kamena kako se uzdižu usred šume drevnih hrastova dok posljednje zrake sunca veličanstveno poigravaju po visokim gotičkim prozorima. No građevina je bila tako nisko da su prošli kroz kapiju uz vratarnicu i ušli na zemljište Northangera, a ona nije razabrala čak ni jedan antikni dimnjak. Nije znala ima li pravo biti iznena đena, ali bilo je nečega u ovom na činu pristupa što sigurno nije očekivala. Proći između vratarnica tako moderna izgleda, tako se lako na ći na samom zemljištu Opatije i voziti se takvom brzinom duž glatke, ravne ceste od finog šljunka, bez zapreka, panike ili bilo kakvog svečanog osjećaja, činilo joj se neobičnim i neskladnim. Međutim, nije imala mnogo vremena za takva razmišljanja. Iznenadna kiša koja joj je svom silinom udarala po licu onemogućila joj je da vidi bilo što dalje, a sve je njezine misli usredotočila na dobrobit njezina novog slamnatog šeširića. Našla se pod zidovima Opatije, uz Henryjevu je pomo ć iskočila iz kočije, sklonila se pod nadstrešnicu staroga trijema, i čak je prešla u predvorje, gdje su je čekali prijateljica i general kako bi joj zaželjeli dobrodošlicu, bez da je ijednom pomislila na strašne opasnosti što je u budu ćnosti očekuju, ili na trenutak posumnjala da je u ovoj gra đevini u prošlosti bilo nekih prizora užasa. Činilo se da joj povjetarac ne donosi uzdahe ubojice; donio je samo gustu sitnu kišicu, a kad je dobro protresla svoju odjeću, bila je spremna ući u sobu za primanje i sposobna shvatiti gdje se nalazi. Opatija! Da, bilo je krasno doista se nalaziti u jednoj opatiji! No sumnjala je, dok se osvrtala po prostoriji, da bi joj nešto od onoga što je vidjela reklo gdje se zapravo nalazi. Namještaj je bio udoban i elegantan, u skladu s modernim ukusom. O čekivala je kamin pun nezgrapnih rezbarija iz prošlih vremena, ali su ga preina čili pa je sad bio od komada običnog, premda lijepog, mramora, a ukrasi na plo či iznad kamina bili su od najljepšeg engleskog porculana. Prozore je promatrala s posebnim pouzdanjem jer je čula kako general govori da ih je veoma pomno sačuvao u gotičkom obliku, ali su oni bili još manje sli čni onome što je njezina mašta zamislila. Šiljasti je luk doista bio o čuvan, imali su gotički oblik, možda su se čak otvarali prema van, ali sva su okna bila tako velika, tako bistra, tako svijetla! Mašti koja se nadala najmanjim podjelama i najtežim kamenim ukrasima, obojenom staklu, blatu i paučini, razlika je bila veoma uznemirujuća. General je opazio njezine poglede pa je po čeo govoriti o tome kako je prostorija malena i namještaj jednostavan, da je sve za svakodnevnu upotrebu, namijenjeno isklju čivo udobnosti, i tome slično. Međutim, spomenuo je da ima nekih prostorija u Opatiji koje zaslužuju njezinu pozornost, te je nastavio govoriti o skupoj pozlati jedne takve sobe, kad je, izvadivši sat, naglo stao i iznenađeno izjavio da je već prošlo dvadeset do pet! Činilo se da
* 98 *
je to znak za rastanak, a gospođica Tilney je požurivala Catherine na način koji ju je uvjerio da se u Northangeru o čekuje najstroža točnost. Vrativši se kroz prostrano i visoko predvorje, uspele su se stubištem od blistave hrastovine koje ih je, nakon mnogo nizova stuba i mnogo odmorišta, dovelo do duga čke i široke galerije. S jedne strane nalazio se niz vrata, a s druge je dopirala svjetlost kroz prozore, a Catherine je stigla samo vidjeti da gledaju na unutrašnje dvorište prije nego ju je gospođica Tilney uvela u jednu sobu. Žurno je rekla kako se nada da će joj biti udobno i izišla uz tjeskobnu molbu da se što brže spremi i siđe.
* 99 *
!a#eset r!o ogla!lje
amo jedan pogled uvjerio je Catherine da njezina soba uop će nije bila slična onoj što ju je Henry opisao kako bi je uplašio. Ni po kojim mjerilima nije bila prevelika, a nije sadržavala ni tapiserije ni baršun. Zidovi su bili obloženi papirom, na podu se nalazio sag, prozori nisu bili manje savršeni niti mra čniji od onih u sobi za primanje u prizemlju; premda namještaj nije bio najmoderniji, ipak je djelovao lijepo i udobno, a opći ugođaj u sobi bio je prili čno vedar. To ju je odmah umirilo pa je odlu čila da neće gubiti vrijeme na pomnije pregledavanje bilo čega jer je uvelike strepjela od toga da kašnjenjem naljuti generala. Stoga je na brzinu zbacila haljinu i baš je kanila otvoriti paket u kojem se nalazila druga haljina, kad joj je pogled odjednom pao na veliku škrinju što se nalazila u dubokim sjenkama s jedne strane kamina. Trgnula se kad ju je ugledala i, zaboravivši na sve ostalo, stajala je i zurila u nepomi čnom čudu dok su joj glavom prolazile sljedeće misli: »Ovo je doista neobično! Nisam očekivala da ću ovako nešto vidjeti! Golema teška škrinja! Što bi se moglo u njoj nalaziti? Zašto je ovdje smještena? Gurnuta unatrag, tako đer, kao da se ne bi trebala vidjeti! Pogledat ću što je unutra; bez obzira koliko me to stajalo, pogledat ću unutra, i odmah sada, po danu. Ako čekam do večeri, moja se svijeća može ugasiti.« Pošla je naprijed i pomno je proučila; bila je od cedrovine, s neobičnim intarzijama od nekog tamnijeg drveta, podignuta oko trideset centimetara od poda na izrezbarenom stalku od istog materijala. Brava je bila srebrna, premda potamnjela od starosti; na svakom kraju nalazili su se ostaci ru čki, također od srebra, možda prerano slomljenih uslijed nekog neobičnog nasilja, a na sredini poklopca bio je zagonetni natpis od istog metala. Catherine se napeto sagnula nad poklopcem, ali ništa nije uspjela sa sigurnoš ću razabrati. Nije mogla, bez obzira s koje strane gledala, vjerovati da je posljednje slovo T , a ipak bilo bi veoma neobično da je u ovoj ku ći nešto drugo. Ako ne pripada njima od po četka, kakvi su je čudni događaji doveli u ruke obitelji Tilney? Njezina je radoznalost postajala sve veća, te je drhtavim rukama uhvatila lokot i odlučila pod svaku cijenu pogledati što je unutra. Morala je uložiti veliki napor, jer se činilo da se nešto odupire njezinim pokušajima, pa je nekoliko centimetara podigla poklopac, ali u tom se trenutku začulo kucanje na vratima, a ona se trgnula, povukla ruke i poklopac se bučno zatvorio. Nezvani uljez bila je sluškinja gospođice Tilney koju je gospodarica poslala da pomogne gospođici Morland. Premda ju je Catherine odmah poslala iz sobe, to ju je
* 1:: *
podsjetilo na ono što bi trebala raditi i prisililo je, unato č silnoj želji da odgonetne tajnu, da bez odlaganja nastavi s odijevanjem. Nije baš brzo napredovala jer su joj misli i pogledi još uvijek bili okrenuti na predmet što je izazivao takvo zanimanje i bojazan. Premda se nije usuđivala još jednom pokušati, ostala je na samo nekoliko koraka od škrinje. Me đutim, uskoro je zavukla jednu ruku u haljinu pa se činilo da je gotovo spremna, te je pomislila da može bez opasnosti udovoljiti svojoj radoznalosti. Trenutak zasigurno može odvojiti, a očajnička želja dala joj je snagu pa će sigurno uspjeti otvoriti poklopac, osim ako nije učvršćen neprirodnim sredstvima. Uz takvu je odlučnost skočila naprijed i njezino je samopouzdanje nije iznevjerilo. Odlučnim je pokretom podigla poklopac, a njezine su zapanjene oči ugledale bijeli pamučni pokrivač za krevet, uredno složen, kako po čiva na jednom kraju škrinje! Zurila je u to s prvim rumenilom iznena đenja na obrazima kad je gospo đica Tilney, bojeći se da njezina prijateljica nije spremna, ušla u sobu. Sve ve ćoj postiđenosti zbog apsurdnih očekivanja kojima se nekoliko minuta prepustila sad je dodana i sramota jer je uhvaćena u takvom pretraživanju. - To je neobi čna stara škrinja, zar ne? - rekla je gospo đica Tilney dok je Catherine žurno zatvarala poklopac i okretala se prema zrcalu. - Nemogu će je reći koliko je generacija već ovdje. Ne znam kako je uop će dospjela u ovu sobu, ali nisam je dala maknuti jer sam mislila da će katkad koristiti za šešire i takve stvari. Najgore je što je tako teška pa ju je teško otvoriti. No u tom kutu barem nikome ne smeta. Catherine nije imala vremena za razgovor jer je istodobno rumenjela, vezivala svoju haljinu i velikom brzinom donosila mudre odluke. Gospođica Tilney je blago dala naslutiti svoju bojazan da će zakasniti, te su za pola minute zajedno potr čale niza stube, u strahu koji nije bio posve bezrazložan jer je general Tilney šetkao sobom za primanje, s urom u ruci, a baš u trenutku kad su one ušle, silovito je povukao zvono i naredio: - Večera mora biti na stolu, smjesta! Catherine je zadrhtala od ljutnje u njegovu glasu, te je sjela blijeda i bez daha, u veoma poniznom raspoloženju, zabrinuta za njegovu djecu i preziru ći stare škrinje. General se pribrao i opet postao ljubazan kad ju je pogledao, pa je ostatak vremena proveo kore ći svoju kćer jer je tako budalasto požurivala prijateljicu, koja je ostala sasvim bez daha od žurbe, a nema ni najmanjeg razloga za takvu užurbanost, ali Catherine se nikako nije mogla osloboditi dvostruke krivnje, jer je njezina prijateljica zbog nje dobila lekciju, a i ona sama je veoma glupava. No vratio joj se mir kad su svi sjedili za stolom i general se sav pretvorio u samodopadne osmijehe, a ona je imala izvrstan apetit. Blagovaonica je bila elegantna prostorija, veličinom prikladna za mnogo veću sobu za primanje od one što se upotrebljava, a namještena raskošno i skupo, što Catherinino nevješto oko gotovo nije zamjećivalo jer ona je vidjela tek malo više od prostranosti i broja poslužitelja. Glasno je izrazila svoje divljenje nad veličinom prostorije, a general je veoma ljubazno potvrdio da je blagovaonica doista velika, a nadalje je priznao da, premda o tim stvarima ne vodi onako mnogo ra čuna kao većina ljudi, dovoljno veliku blagovaonicu smatra jednom od nužnosti u životu; no pretpostavio je »da je ona zasigurno navikla na mnogo ve će prostorije kod gospodina
* 1:1 *
Allena?« — Ne, doista - iskreno ga je uvjeravala Catherine - blagovaonica gospodina Allena nije ni upola ovako velika. - Nikad u životu nije vidjela ovako veliku prostoriju. Generalovo se dobro raspoloženje popravilo. Zašto ne bi iskoristio takve prostorije ako ih ima, ali, tako mu časti, vjeruje da bi bilo udobnije u upola manjim sobama. Ku ća gospodina Allena, bio je siguran, zacijelo je baš onako velika kako to iziskuje potreba za udobnoš ću. Večer je prošla bez daljnjih uznemiravanja, a raspoloženje je bilo mnogo vedrije kad bi se general Tilney povremeno maknuo od stola. Samo je u njegovoj nazo čnosti Catherine osjećala lagani umor od putovanja, a čak je i tada, u trenucima snenosti ili povu čenosti, prevladavao osjećaj sveopće sreće, te je na prijatelje u Bathu mogla misliti bez i najmanje želje da bude s njima. Večer je bila olujna; vjetar se u intervalima poja čavao tijekom cijelog poslijepodneva, a kad se društvo razišlo, žestoko je puhalo i kišilo. Dok je prolazila predvorjem, Catherine je sa strahopoštovanjem slušala divljanje nevremena, a kad je čula kako zavija oko ugla drevne građevine i naglo lupa udaljenim vratima, prvi put je osjetila da se doista nalazi u opatiji. Da, to su karakteristi čni zvukovi; dozvali su joj u sjećanje nebrojenu raznovrsnost zastrašujućih situacija i užasnih prizora što su ih takve građevine vidjele i takve oluje donijele, te se svim srcem prepustila vedrijim okolnostima koje su je dovele unutar ovih zidova. Ona se ne mora bojati pono ćnih ubojica ili pijanih kavalira. Henry se sigurno samo šalio kad joj je jutros sve ono pričao. U kući tako lijepo namještenoj i tako dobro čuvanoj ne može imati što istraživati niti od čega patiti, te u svoju sobu može po ći bez straha, kao da je riječ o kući u Fullertonu. Tako se mudro ohrabrujući, dok se penjala stubama, mogla je prilično sigurno ući u svoju sobu, pogotovo kad je shvatila da gospođica Tilney spava samo dvaju vrata dalje, a njezinom dobrom raspoloženju odmah je doprinijelo i veselo pucketanje vatre u kaminu. - Koliko je ovo bolje - rekla je dok je prilazila ogradi ispred kamina - koliko je bolje naći upaljenu vatru, nego čekati i drhtati od hladnoće dok svi ne odu na spavanje, što tako mnogo djevojaka mora činiti, a zatim te prestraši odana stara sluškinja koja ulazi s naramkom pruća! Kako mi je drago da je Northanger ovo što jest! Kad bi bio poput nekih drugih mjesta, ne znam bih li mogla, u ovakvoj no ći, skupiti svoju hrabrost, ali sada me sigurno ništa ne može prestrašiti. Osvrnula se po sobi. Činilo se da se zavjese na prozorima mi ču. Razlog tome jedino može biti silina vjetra što prodire kroz pukotine; hrabro je koraknula naprijed, bezbrižno pjevušeći, kako bi se uvjerila da je doista tako, zavirila je iza zavjese na svakom prozoru, nije vidjela ništa što bi je uplašilo, a zatim je stavila ruku na škure i osjetila snagu vjetra. Pogledala je staru škrinju dok se okretala od prozora, te se prekorila zbog bezrazložnog straha besposlene mašte i po čela se zadovoljno pripremati za spavanje. »Treba se pripremati polako; ne treba žuriti; svejedno joj je ako je posljednja osoba na nogama u kući. Ali neće podsticati svoju vatru: to bi se činilo kukavičkim, kao da želi zaštitu svjetlosti nakon što legne u krevet.« Stoga se vatra ugasila, a Catherine je po čela razmišljati o odlasku u krevet, nakon što je gotovo sat vremena provela u pripremama, kad je, još se jednom osvrnuvši po
* 1:2 *
sobi, odjednom opazila visok, starinski ormar što ga dosad nije primijetila premda se nalazi na vidljivom mjestu. Odmah su joj glavom proletjele Henryjeve rije či, opis ormara od ebanovine koji joj je u početku trebao promaknuti; premda ondje doista nije moglo biti ničega, bilo je nečeg ekscentričnog u svemu tome, posebno nevjerojatna slu čajnost! Uzela je svijeću i pozornije se zagledala u ormar. Nije bio od ebanovine i zlata, ali bio je iz Japana, crno i žuto iz Japana najfinije izrade, a dok je držala svije ću, žuto je doista djelovalo poput zlata. Ključ je bio u vratima, a ona je osjetila neobi čan poriv da pogleda unutra, premda uopće nije očekivala da će nešto naći, ali ipak je to tako neobi čno, nakon onoga što je Henry pričao. Ukratko, ne bi mogla zaspati ako ga ne pregleda. Tako je oprezno spustila svije ću na stolicu, drhtavom je rukom uhvatila ključ i pokušala ga okrenuti, ali se on opirao njezinim naporima. Obuzela ju je panika, ali se nije obeshrabrila pa je pokušala na drugu stranu; začuo se škljocaj i ona je povjerovala da je uspjela; ali kako neobi čno zagonetno! Vrata se još uvijek nisu mogla pomaknuti. Trenutak je bez daha zastala u čudu. Vjetar je urlao niz dimnjak, kiša je lijevala po prozorima i činilo se da sve ukazuje na strahotu situacije. Međutim, bilo bi uzalud da tako nezadovoljna pođe u krevet jer joj san zasigurno ne će doći na oči dok bude svjesna ormara tako zagonetno zatvorenog u svojoj neposrednoj blizini. Stoga se ponovno posvetila ključu, i nakon što ga je nekoliko trenutaka pomicala u svim mogućim smjerovima, uz odlučnu brzinu posljednjeg napora nade, vrata su odjednom popustila. Srce joj je poskočilo od ushićenja nad takvom pobjedom, te nakon što je širom otvorila oba krila vrata, drugo je bilo učvršćeno samo manje kompliciranim zasunima, njezine oči nisu razabrale ništa neobično. Na vidiku se pojavio dvostruki niz malenih ladica, uz nekoliko većih ladica iznad i ispod niza, a u sredini, malena vrata, tako đer zatvorena bravom i ključem, najvjerojatnije su čuvala neko važno skrovište. Catherinino je srce brzo tuklo, ali je hrabrost nije iznevjerila. Obraza rumenih od nade i očiju napregnutih od radoznalosti, prstima je obujmila ru čku ladice i povukla je. Bila je posve prazna. S manje straha i više želje otvorila je drugu, tre ću, četvrtu - sve su bile jednako prazne. Niti jednu nije ostavila nepretraženu, ali niti u jednoj nije ništa našla. Budući da je mnogo čitala o umijeću skrivanja blaga, nije joj promaknula mogućnost lažnoga dna na ladicama, te je sve dobro opipala, ali uzalud. Neistraženo je ostalo samo mjesto u sredini, i premda joj »od samog po četka uopće nije padalo na pamet da bi u bilo kojem dijelu ormara mogla na ći nešto važno, i ni najmanje nije bila razočarana dosadašnjim neuspjehom, bilo bi glupo da ga temeljito ne pregleda kad je ve ć po čela«. Međutim, prošlo je dosta vremena dok nije uspjela otključati vrata, a s unutrašnjom bravom imala je isti problem kao i s vanjskom, ali se na koncu ipak otvorila. Njezina potraga nije bila uzaludna jer joj je pogled pao ravno na svitak papira gurnut u udaljeni dio šupljine, očito kako bi ga se sakrilo, a njezini su osjećaji u tom trenutku bili neopisivi. Srce joj je treperilo, koljena klecala, a obrazi problijedjeli. Nesigurnom je rukom dohvatila dragocjeni rukopis, jer je samo letimičnim pogledom ustanovila da postoje slova, a dok se zaprepašteno čudila neobičnom obistinjavanju onoga što je Henry pri čao, odmah je odlu čila da neće ni pokušati
* 1:3 *
usnuti prije nego pročita svaku rečenicu. Slaba svjetlost svijeće navela ju je da se uspaničeno okrene prema stolici, ali nije prijetila opasnost da će se odjednom ugasiti; još je nekoliko sati mogla gorjeti; a kako ne bi imala poteškoća s čitanjem, brzo ju je prigušila. Jao! Dok ju je prigušivala, svije ća se ugasila. Lampa se nije mogla ugasiti sa strašnijim učinkom. Catherine se na nekoliko trenutaka ukočila od užasa. Posve ju je ugasila; nije ostao ni tračak svjetla na stijenju koji bi pružao nadu za ponovnim paljenjem. Neprobojna i nepomi čna tama ispunila je prostoriju. Nagli nalet vjetra, što se podigao s iznenadnim bijesom, dodao je novu stravu trenutku. Catherine se tresla od glave do pete. U tišini što je uslijedila njezino je uho uhvatilo zvuk sličan koracima koji se udaljavaju i zatvaranje udaljenih vrata, a to je poja čalo njezin strah. Ljudska priroda više nije mogla izdržati. Hladan joj je znoj oblio čelo, rukopis je ispao iz njezine ruke, a ona je pipaju ći potražila krevet, žurno se zavukla pod pokrivače i potražila malo sigurnosti pokrivši se preko glave. Osjećala je kako te noći uopće nema izgleda da će usnuti. Uz tako opravdano razbuđenu radoznalost i osjećaje uznemirene na sve mogu će načine, apsolutno je nemoguće zaspati. Oluja je tako đer bila tako užasna! Ranije se nikad nije bojala vjetra, ali se sada činilo da svaki zapuh obiluje prijetnjama. Rukopis što ga je tako divno našla, što se tako slaže s jutarnjim predvi đanjima, kako ga se može objasniti? Što bi mogao sadržavati? Na koga bi se mogao odnositi? Na koji je na čin bio tako dugo skriven? I kako je neobično da ga je baš ona otkrila! Me đutim, dok se ne upozna sa sadržajem, neće se moći ni odmoriti ni umiriti, te je čvrsto odlučila da će ga proučiti čim se pojave prve zrake sunca. No do tada ima još mnogo mukotrpnih sati. Drhtala je, vrtjela se po krevetu i zavidjela svakome tko mirno spava. Oluja je i dalje bjesnjela, a do njezina su uha povremeno dopirali raznovrsni zvukovi, užasniji čak i od vjetra. U jednom joj se trenutku učinilo da se miču čak i zastori oko njezina kreveta, a u drugom da se okre će kvaka na njezinim vratima, kao da netko pokušava ući. Činilo joj se da se galerijom šulja jezovito mrmljanje, a više nego jednom krv joj se zaledila od zvuka udaljenih uzdisaja. Prolazio je sat za satom, a umorna je Catherine čula kako sve ure u kući odbijaju tri u noći, prije nego se nevrijeme smirilo, ili je ona nesvjesno utonula u san.
* 1:5 *
!a#eset rugo ogla!lje
+
atherine je probudio zvuk otvaranja škura, što je sobarica u činila u osam ujutro. Otvorila je oči, čudeći se što ih je uop će uspjela sklopiti, i ugledala vedrinu oko sebe; u kaminu je već gorjela vatra, a lijepo je jutro svanulo nakon no ćne oluje. Čim se razbudila, vratilo joj se sje ćanje na rukopis; skočila je iz kreveta baš kad je sobarica za sobom zatvorila vrata, te je željno pokupila sve razbacane listove papira što su se rasuli kad joj je svitak pao iz ruke, a zatim se vratila u toplinu kreveta kako bi na jastuku uživala u proučavanju blaga. Sad je jasno vidjela da ne smije o čekivati rukopis jednake duljine kao što su oni nad kojima je drhtala u knjigama, jer je cijeli svitak, naoko sastavljen od malenih odvojenih stranica, bio veoma malen, mnogo manji od onoga što je u početku očekivala. Njezin je pohlepni pogled hitro preletio jednu stranicu. Trgnula se kad je shvatila što čita. Je li to mogu će, ili se njezina osjetila njome poigravaju? Popis posteljine i rublja, napisan velikim i modernim slovima, bio je sve što je imala u rukama! Ako se može vjerovati dokazu vida, pred sobom je imala ra čun za pranje. Uzela je drugi list i ugledala iste podatke uz malene razlike; treći, četvrti i peti nisu donijeli ništa novo. Košulje, čarape, kravate i prsluci, na svakom listu papira. Na druge dvije stranice, napisane istom rukom, nalazili su se podaci o troškovima tek malo zanimljivijima, za pisma, prašak za kosu, vezice za cipele i pojas za hlače. Veća stranica, u koju su bile umotane ostale, bila je ra čun farmera! To se vidjelo po prvoj rečenici: »Ljekovita mast za riđu kobilu«. Dakle, to je bila zbirka papira (što ju je možda, koliko je ona mogla pretpostaviti, nemarni sluga ostavio na mjestu gdje ju je ona našla) koja ju je ispunila očekivanjima i panikom, i odnijela joj pola mirnog noćnog odmora! Osjećala se krajnje posramljenom. Zar je pustolovina sa škrinjom nije mogla naučiti pameti? Krajičkom oka opazila je kut škrinje, a činilo joj se da se uzdiže i s pravom je osuđuje. Sada ništa ne bi moglo biti jasnije od apsurdnosti njezinih nedavnih maštarija. Pretpostaviti da bi rukopis star nekoliko generacija mogao u ovako modernoj prostoriji ostati neotkriven! Ih da bi ona mogla biti prva koja posjeduje vještinu za otključavanje ormara čiji je ključ bio svima na raspolaganju. Kako je mogla biti tako umišljena? Ne daj Bože da Henry Tilney ikad sazna za njezinu glupost! To je u velikoj mjeri on skrivio jer, da se ormar nije pojavio to čno u skladu s njegovim opisom njezinih pustolovina, ona nikad ne bi osjetila ni najmanju radoznalost. To joj je bila jedina utjeha. Jedva čekajući da se riješi tih mrskih dokaza svoje gluposti, tih odvratnih papira sada rasutih po krevetu, odmah je ustala, smotala ih što sli čnije onome
* 1:6 *
kako ih je našla i vratila ih na isto mjesto u ormaru, uz veoma usrdnu želju da ih nikakav nesretni slučaj više ne izvuče na svjetlo dana. Međutim, još uvijek je ostalo zagonetno pitanje zašto je sinoć bilo tako teško otvoriti brave jer ih je sada bez ikakvog problema otvorila. U tome je zacijelo bilo ne čeg tajanstvenog, te se pola minute prepustila mašti dok joj nije palo na pamet da su vrata možda u početku bila otključana, a ona ih je sama zaklju čala, što je ponovno izazvalo rumenilo njezinih obraza. Izišla je što je brže mogla iz sobe u kojoj je njezino ponašanje izazivalo tako nelagodne misli, te je brzo našla put u blagovaonicu za doru čak koju joj je prethodne večeri pokazala gospođica Tilney. Ondje je bio samo Henry, a on je odmah izrazio nadu da joj noćašnja oluja nije uznemiravala san, uz opasku o obilježjima gra đevine u kojoj borave, što je u njoj izazvalo priličnu nelagodu. Ni za što na svijetu ne bi željela da posumnja u njezinu slabost, a ipak je, budući da nije bila vična laganju, morala priznati da ju je vjetar neko vrijeme držao budnom. - Ali danas imamo prelijepo jutro - dodala je, žele ći promijeniti temu - a oluje i nesanica su prošle i zaboravljene. Kako lijepi zumbuli! Upravo sam nau čila voljeti zumbule. — Kako ste to mogli naučiti? Slučajno ili kroz raspravu? — Vaša me je sestra nau čila; ne znam kako. Gospođa Allen se iz godine u godinu trudila ne bi li me navela da ih zavolim, ali nisam mogla sve dok ih neki dan nisam vidjela u Ulici Milsom; po prirodi sam ravnodušna prema cvijeću. — Ali sada volite zumbule. Tim bolje. Stekli ste novi izvor užitka, a dobro je imati što više razloga za sre ću. Osim toga, ukus za cvijeće uvijek je poželjan za vaš spol, kao sredstvo koje će vas izvući iz kuće i navesti na malo više kretanja. Premda ljubav prema zumbulima može biti prilično vezana za kuću, tko zna, kad se taj osje ćaj jednom razbudi, možda ćete s vremenom zavoljeti ruže? — Ali ja ne želim ništa tome sli čno da bi me izvuklo iz ku će. Meni je dovoljan užitak u šetnji na svježem zraku, a kad je lijepo vrijeme, uglavnom ga provodim vani. Mama kaže da me nikad nema u ku ći. — No, u svakom slučaju, drago mi je da ste nau čili voljeti zumbule. Bitno je samo naučiti voljeti, a mogućnost da se mladu damu nauči nešto voljeti pravi je blagoslov. Ima li moja sestra ugodan način poučavanja? Catherine je bila pošteđena nelagode da pokuša odgovoriti jer je ušao general čiji su nasmiješeni komplimenti najavili dobro raspoloženje, ali čije aluzije o ranom ustajanju nisu popravile njezinu pribranost. Otmjenost posuđa za doručak sama se nametnula Catherininoj pozornosti kad su sjeli za stol, a sre ćom, to je bio generalov izbor. »Bio je o čaran njezinim pohvalama njegovom ukusu, priznao je da je sve uredno i jednostavno, smatrao je ispravnim poticanje proizvodnje u vlastitoj zemlji; a što se njega tiče, za njegov skromni ukus, čaj je jednako dobar u porculanu iz Staffordshirea kao i u onome iz Dresdena ili Sevresa. No ovo je prili čno stari
* 1: *
komplet, kupljen prije dvije godine. Proizvodnja se otad uvelike poboljšala; vidio je nekoliko prekrasnih primjeraka kad je zadnji put bio u gradu te bi, da nije posve lišen taštine takve vrste, možda došao u iskušenje naru čiti novi komplet. Međutim, vjerovao je da će uskoro biti prilike za biranje takvoga kompleta, premda ne za njega.« Catherine je vjerojatno bila jedina koja ga nije razumjela. Uskoro nakon doručka Henry je otputovao u Woodston gdje će ga posao zadržati dva ih tri dana. Svi su pošli u predvorje i gledali kako se penje na konja, a čim su se vratili u blagovaonicu, Catherine je prišla prozoru u nadi da će ga još jednom vidjeti. - Ovo je prilično naporno za tvoga brata - general se obratio Eleanor. - Woodston će danas biti tmuran. — Je li to lijepo mjesto? - upita Catherine. — Što ti kažeš, Eleanor? Reci svoje mišljenje, jer dame najbolje poznaju ukus drugih dama kad je riječ o mjestima kao i o muškarcima. Mislim da bi nepristrana osoba morala priznati da ima mnogo pogodnosti. Kuća se nalazi me đu lijepim livadama okrenutim prema jugoistoku, a ima izvrstan povrtnjak s iste strane; okolne zidove osobno sam izgradio prije deset godina, radi dobrobiti svog sina. To je obiteljska ku ća, gospođice Morland, a posjedi u tome mjestu uglavnom su moji, pa možete vjerovati da ću se pobrinuti da ne budu loši. Kad bi Henryjev prihod ovisio samo o tome, uop će mu ne bi bilo loše. Možda se čini neobičnim da, uz samo dvoje mlađe djece, razmišljam o profesiji nužnoj za njega, i doista ima trenutaka kad bismo svi mogli poželjeti da je posve oslobo đen svih poslovnih obveza. No premda možda neću uspjeti preobratiti vas mlade dame, siguran sam da bi se vaš otac, gospođice Morland, složio sa mnom kako je korisno da svaki mladi čovjek ima neki posao. Novac nije važan, to je predmet, ali posao jest. Čak i Frederick, moj stariji sin, vidite, koji će naslijediti golemo imanje, ima svoje zvanje. Dubok dojam što su ga ostavile njegove posljednje riječi bio je točno ono što je želio. Šutnja dame dokazala je da na to nema odgovora. Prethodne su večeri rekli nešto o tome kako će joj pokazati kuću, a sad se on ponudio za njezina vodiča. Premda se Catherine nadala da će je istraživati samo u pratnji njegove kćeri, to je bila ponuda sama po sebi veoma primamljiva, te bi je pod bilo kakvim uvjetima rado prihvatila; jer je u Opatiji provela već osamnaest sati, a vidjela je samo nekoliko prostorija. S radosnom je užurbanoš ću zatvorila kutiju za vezenje što ju je malo čas počela proučavati i već je bila spremna po ći u obilazak. Kad obi đu kuću, obećao je, priuštit će sebi zadovoljstvo da je povede kroz vrt i okolno zelenilo. Lagano se naklonila u znak pristanka. No možda bi ona više voljela najprije to vidjeti. Vrijeme je sada lijepo, a u ovo doba godine uopće nije sigurno hoće li tako ostati. Što bi više voljela? On joj stoji na raspolaganju. Što misli njegova kći, što bi njezina prijateljica više voljela? No zaključio je da to i sam vidi. Da, u očima gospođice Morland zasigurno se vidi opravdana želja da se iskoristi sadašnje lijepo vrijeme. Ta kako bi mogla pogrešno procijeniti? Opatija će uvijek biti sigurna i suha. Stoga će odmah poći po svoj šešir i pridružiti im se. Izišao je iz prostorije, a Catherine je, s razočaranim i tjeskobnim izrazom lica, po čela govoriti o tome kako ne želi da ih on vodi
* 1:7 *
van protiv vlastite želje, pogrešno uvjeren da njoj čini zadovoljstvo, ali gospođica Tilney ju je prekinula pomalo zbunjeno rekavši: - Vjerujem da je najpametnije iskoristiti jutro dok je lijepo, i neka vam ne bude nelagodno zbog mog oca; on uvijek izlazi u šetnju u ovo doba dana. Catherine nije točno znala kako bi to trebalo razumjeti. Zašto je gospo đici Tilney nelagodno? Možda joj general zbog nečega ne želi pokazati Opatiju? Sam je dao prijedlog. I nije li neobično da uvijek tako rano ide u šetnju? Ni njezin otac ni gospodin Allen to nisu činili. To je doista bilo veoma uznemiruju će. Gorjela je od nestrpljenja da vidi ku ću, a okolno ju je zemljište jedva zanimalo. Kad bi Henry bio s njima, doista, ali sada ne će znati što je slikovito kada to vidi. Tako je razmišljala, ali je svoje misli zadržala za sebe i stavila šeširić obuzeta strpljivim nezadovoljstvom. Međutim, zapanjila ju je grandioznost Opatije kad ju je prvi put vidjela s tratine. Cijela je građevina zatvarala veliko unutrašnje dvorište, a s dvije su se strane vidjeli goti čki ukrasi vrijedni divljenja. Ostatak je bio skriven iza krošanja starih stabala ih raskošnih biljaka, a strma pošumljena brda što su se uzdizala iza zgrade i pružala joj zaštitu bila su prekrasna čak i u ožujku kad su krošnje još bez liš ća. Catherine nije vidjela ništa s čime bi to mogla usporediti, a njezini su osjećaji ushićenja bih tako snažni da je bez čekanja na stručnije mišljenje hrabro izrazila svoje divljenje i hvalu. General je slušao s odobravajućom zahvalnošću, a činilo se kao da je do toga trenutka njegova vlastita ocjena Northangera bila neodređena. Zatim se trebalo diviti povrtnjaku, te ih je poveo preko malenog dijela parka. Broj jutara što ih je zauzimao taj vrt bio je tako velik da se Catherine obeshrabrila jer je to bilo više nego dvostruko više od svega što su imah gospodin Allen i njezin otac, uključujući crkveno zemljište i voćnjak. Činilo se da ima bezbroj zidova, beskrajne duljine; cijelo naselje staklenika uzdizalo se me đu njima i kao da je cijela župa ondje radila. General je bio polaskan njezinim izrazom iznena đenja koji mu je gotovo jednako jasno rekao ono što ju je uskoro prisilio da izrazi riječima, a to je da nikad ranije nije vidjela vrtove sli čne tome. Zatim je skromno priznao da »bez ikakvih ambicija s njegove strane, bez pretjerivanja, doista vjeruje da im u cijelom kraljevstvu nema ravnih. Kad bi imao neku omiljenu temu, onda je to to. Volio je vrt. Premda mu nije naro čito važno što jede, ipak voli dobro voće; ili ga vole njegovi prijatelji i djeca. Me đutim, veoma je mukotrpno obrađivati ovakav vrt. Najveća njega ne može uvijek osigurati najbolje plodove. Urod nije uvijek onakav kakav se očekuje. Pretpostavljao je da gospodin Allen zacijelo i sam ima takvih problema. — Ne, ni slučajno. Gospodina Allena nije briga za vrt i nikad onamo ne ulazi. Uz pobjednički smiješak samozadovoljstva general je poželio da i on može tako postupati, jer nikad nije ušao u svoj vrt, a da se zbog ne čega nije uzrujao, jer nešto nije bilo u skladu s njegovim planovima. — Kako se radi u staklenicima gospodina Allena? - pitao je opisuju ći svoje dok su onamo ulazili.
* 1:8 *
— Gospodin Allen ima samo jedan maleni staklenik što ga gospođa Allen zimi koristi
za svoje biljke, a katkad u njemu gori vatra. — On je sretan čovjek! - rekao je general s izrazom veoma zadovoljnog prezira. Nakon što ju je poveo u svaki staklenik i ispod svakog zida, dok se nije sasvim umorila od gledanja i čuđenja, napokon im je dopustio da izi đu iz vrta, a zatim je izrazio želju da pregleda u činak nekih nedavnih promjena u čajani i predložio im da to bude nastavak njihove šetnje, ako gospođica Morland nije previše umorna. - Ali kamo ideš, Eleanor? Zašto si izabrala tu hladnu, vlažnu stazu? Gospođica Morland će se smočiti. Najbolji put vodi kroz park. — Ovo je moje omiljeno mjesto za šetnju - rekla je gospo đica Tilney - pa ga uvijek smatram najboljim i najbližim putem. No možda je vlažno. To je bila uska, zavojita staza kroz gusti šumarak starih jela, a Catherine je, kojoj se sviđao mračni ugođaj i željela je poći onamo, unatoč generalovu neodobravanju, tamo i koraknula. Opazio je njezinu želju, te je još jednom uzalud govorio o zdravlju, ali se ipak više nije protivio. Međutim, ispričao se i rekao da ne će poći s njima. Zrake sunca nisu previše jake za njega, te će se naći na drugoj strani. Okrenuo se, a Catherine se šokirala kad je shvatila koliko joj je laknulo kad su se razdvojili. Šok je, međutim, bio manje stvaran od olakšanja, pa se nije loše osje ćala. Počela je pričati s laganom vedrinom predivne sjete što ju je budio takav šumarak. — Posebno volim ovo mjesto - uz uzdah je rekla njezina družica. - Tu je moja majka najradije šetala. Catherine nikad ranije nije čula da se u obitelji spominje gospo đa Tilney, a zanimanje što ga je pobudilo ovo nježno sjećanje odmah se pokazalo u promjeni njezina držanja i pozornom čekanju da čuje još nešto. — Ovuda sam tako često običavala šetati s njom - dodala je Eleanor - premda tada to nisam toliko voljela kao sada. Zapravo sam se u ono vrijeme pitala zašto je izabrala baš ovo mjesto. No uspomena na nju sada mi je učinila dragom ovu stazu. — Zar je ne bi trebala - glasno je razmišljala Catherine - u činiti dragom i njezinu mužu? Ipak, general nije htio poći ovim putem. - Gospođica Tilney je i dalje šutjela, a Catherine se odvažila reći: - Njezina je smrt zasigurno bila težak udarac. —Težak i sve teži - tihim je glasom odgovorila Eleanor. - Imala sam samo trinaest godina kad se to dogodilo; premda sam tada osje ćala gubitak onako kako ga može osje ćati netko tako mlad, nisam znala i nisam mogla znati kakav je to bio gubitak. - Zastala je na trenutak, a potom je dodala: - Nemam sestre, znate, i premda je Henry... premda su moja braća veoma nježna, a Henry mnogo vremena provodi ovdje, na čemu sam posebno zahvalna, ipak sam često usamljena. — Sigurno vam veoma nedostaje. — Majka bi uvijek bila tu; majka bi bila stalna prijateljica; njezin bi utjecaj bio ja či od svih ostalih.
* 1:9 *
— Je li bila veoma draga žena? Je li bila lijepa? Postoji li neka njezina slika u Opatiji?
Zašto je tako voljela ovaj gaj? Je li razlog potištenost? - Ta je pitanja Catherine izgovarala jedno za drugim. Na prva tri dobila je potvrdan odgovor, a na druga dva ga uopće nije dobila. Catherinino zanimanje za pokojnu gospođu Tilney raslo je sa svakim pitanjem, bez obzira je li na njega dobila odgovor ili nije. Bila je uvjerena da nije imala sretan brak. General je sigurno bio neljubazan muž. Nije volio njezino šetalište, dakle, je li mogao voljeti nju? Osim toga, premda je bio privla čan, nešto u njegovom izrazu lica govorilo je da se prema njoj nije lijepo ponašao. — Njezina slika, pretpostavljam - pitala je porumenjevši - visi u sobi vašeg oca? — Ne, njezin je portret napravljen za sobu za primanje, ali moj otac nije bio zadovoljan slikarevim radom pa neko vrijeme nije imala svoga mjesta. Brzo nakon njezine smrti dobila sam je ja i stavila na zid u svoju spava ću sobu. Rado ću vam je pokazati; veoma joj sliči. - To je bio još jedan dokaz. Veoma vjeran portret pokojne žene, a muž ga ne cijeni. Zasigurno je bio užasno okrutan prema njoj. Catherine više nije pred sobom pokušavala skrivati prirodu svojih osje ćaja što ih je general, unatoč svojim ljubaznostima, već ranije pobudio. Ono što je ranije bio strah i antipatija, sad se pretvorilo u posvemašnju averziju. Da, averziju! Postao joj je mrzak zbog okrutnosti prema tako dragoj ženi. Često je čitala o takvim likovima koje je gospodin Allen običavao nazvati neprirodnima i pretjeranima, ali ovdje je dokaz da doista postoje. Baš je to zaključila kad ih je kraj staze doveo to čno do generala te je, unato č svom opravdanom ogorčenju, ponovno morala šetati s njim, slušati ga, i čak se smiješiti kad se on smiješio. Međutim, više nije mogla uživati u okolnim ljepotama pa je uskoro počela umorno hodati; general je to opazio te je, izrazivši zabrinutost za njezino zdravlje, što se doimalo kao prijekor njezinom mišljenju o njemu, zatražio da se odmah s njegovom k ćeri vrati u kuću. On će za četvrt sata doći za njima. Opet su se rastali, ali je on za pola minute pozvao Eleanor natrag i strogo joj zabranio da vodi prijateljicu kroz Opatiju dok se on ne vrati. To je bio drugi primjer njegove želje da odgodi ono što je Catherine toliko željela, što joj se činilo veoma neobičnim.
* 11: *
!a#eset .ree ogla!lje rošao je sat vremena prije nego se general vratio u ku ću, a tijekom tog sata njegova je mlada gošća o njemu razmišljala na izrazito nepovoljan na čin. »Ova dugotrajna odsutnost, ova samotna lutanja, to ne ukazuje na smiren um ili osobu kojoj se ništa ne može zamjeriti.« Na koncu se ipak pojavio, a bez obzira kakve su ga
* 111 *
malenu mračnu sobu u kojoj se osjećala Henryjeva nazo čnost jer je ondje vidjela njegove knjige, pištolje i zimske ogrtače. Iz blagovaonice, gdje se general nije mogao odre ći zadovoljstva da je prijeđu uzduž i poprijeko kako bi gospođica Morland baš sve upoznala, premda ju je ve ć vidjela i redovito će je viđati svakoga dana u pet sati, nastavili su prema kuhinji - drevnoj kuhinji samostana, s masivnim zidovima i dimom iz nekadašnjih vremena, te sa štednjacima i pe ćnicama sadašnjosti. Generalova poboljšanja nisu ni ovdje zakazala: nabavljen je svaki moderni izum za olakšavanje rada u kuhinji, a ondje gdje je zakazala dovitljivost ostalih, on je osobno stvorio željeno savršenstvo. Samo način na koji je poboljšao ovo mjesto mogao bi ga u bilo kojem trenutku svrstati među dobročinitelje samostana. Sa zidovima kuhinje završavao je sav antikni ugo đaj Opatije; četvrtu je stranu građevine, zbog ruševnog stanja, dao srušiti generalov otac, a na njezinom se mjestu izgradio novi dio. Sve što je bilo staro i zanimljivo, tu je završavalo. Novi dio gra đevine nije bio samo novi, već se takvim i prikazivao; bio je namijenjen samo za poslovni prostor, a straga zatvoren konjušnicama, pa se nije smatralo potrebnim držati se pravila nekadašnje arhitekture. Catherine je zamjerala ruci koja je uništila ono što je zasigurno bilo vrednije od svega ostaloga, samo radi obične kućanske ekonomije, te bi se rado odrekla šetnje kroz taj dio građevine da je general to dopustio. No ako se ne čim ponosio, onda su to bili njegovi uredi, a kako je bio uvjeren da za nekoga poput gospođice Morland pogled na pogodnosti i udobnost namijenjenu olakšavanju rada podčinjenih uvijek mora izazvati zadovoljstvo, nije mu padalo ni na kraj pameti da prekine obilazak. Prošli su svim prostorijama, a Catherine je bila impresionirana, iznad o čekivanja, njihovim brojem i udobnostima. U Fullertonu su se za te svrhe smatrale dovoljnima sku čene smočnice i neudobna praonica suđa, a ovdje su se nalazile odgovarajuće prostorije, udobne i prostrane. Brojni sluge i sluškinje koji su se neprestano pojavljivali zapanjili su je jednako kao i broj njihovih radnih prostorija. Kamo god bi pošli, neka bi se djevojka zaustavila i naklonila ili bi se neki neuredni lakaj odšuljao izvan pogleda. Ipak, ovo je Opatija! Kako je nevjerojatno druk čija s ovako uređenim prostorima i organizacijom rada od onih o kojima je čitala; od opatija i dvoraca u kojima, premda su sigurno veći od Northangera, sav prljavi posao obavljaju najviše dva para ženskih ruku. Gospođa se Allen često čudila kako su mogle sve to obaviti, a kad je Catherine vidjela što sve ovdje treba raditi, počela se i sama čuditi. Vratili su se u predvorje kako bi se mogli popeti glavnim stubištem i diviti se ljepoti drvenarije i bogatih rezbarija. Kad su stigli na vrh, skrenuli su u suprotnom pravcu od galerije s koje se ulazilo u njezinu sobu. Uskoro su ušli u sli čnu sobu, ali dulju i širu. Odavde su je poveli u još tri velike spavaće sobe, zajedno s garderobama, potpuno i lijepo namještene: sve što se moglo u činiti novcem i ukusom, kako bi se sobama pružilo udobnost i eleganciju, učinjeno je ovdje. Budući da su zgotovljene tijekom posljednjih pet godina, bile su savršene u svemu što bi op ćenito pružilo zadovoljstvo, ali im je nedostajalo sve što bi moglo zadovoljiti Catherine. Dok su obilazili posljednju, general se, nakon što je naveo nekoliko uglednih osoba koje su tu sobu počastile svojom nazočnošću, nasmiješena izraza
* 112 *
lica okrenuo prema Catherine i izrazio nadu da će neki od sljedećih gostiju biti »naši prijatelji iz Fullertona«. Dirnuo ju je neo čekivani kompliment i duboko je žalila što ne može lijepo misliti o čovjeku koji je tako ljubazan prema njoj i tako uljudan prema cijeloj njezinoj obitelji. Galerija je završavala sklopivim vratima što ih je gospođica Tilney otvorila, prošla na drugu stranu i činilo se da je baš kanila otvoriti prva vrata lijevo, kad je general stupio naprijed i žurno je pozvao natrag, a Catherine se u činilo da je to učinio prilično ljutito, pitajući je kamo ide? I što se još ima vidjeti? Nije li gospođica Morland već vidjela sve vrijedno njezine pozornosti? Te ne čini li joj se da bi njezinoj prijateljici prijalo malo osvježenja nakon toliko kretanja? Gospođica Tilney se odmah povukla natrag, a teška su se vrata zatvorila pred Catherine koja je, samo na čas opazivši uski hodnik, još brojnih otvora i znakove zavojitog stubišta, povjerovala da je napokon nadomak ne čemu vrijednom njezine pozornosti. Osjećala je da bi radije istražila taj dio ku će nego vidjela svu otmjenost ostatka. Generalova očita želja da to sprije či samo je bila dodatni poticaj. Nešto je svakako trebalo sakriti; njezina je mašta tu nije varala, premda ju je jednom ili dvaput povela na pogrešni put, a o čemu je riječ naslutila je po kratkoj rečenici gospođice Tilney dok su slijedile generala u prizemlje. - Kanila sam vas odvesti u sobu što je neko ć pripadala mojoj majci, sobu u kojoj je umrla - glasile su njezine riječi, ali i ta je kratka informacija mnogo otkrivala Catherine. Uopće nije čudno što general izbjegava vidjeti predmete što se zasigurno nalaze u toj sobi; u sobi u koju najvjerojatnije nikad nije ušao otkako je ondje umrla njegova žena, a njemu je ostala uznemirena savjest. Odvažila se, kad je sljedeći put bila sama s Eleanor, izraziti želju da joj dopusti pogledati tu sobu, kao i ostatak toga dijela ku će, a Eleanor je obe ćala da će je onamo povesti kad budu imale dovoljno vremena. Catherine ju je razumjela: general mora izi ći iz kuće prije nego mogu ući u tu sobu. - Ondje se ništa nije promijenilo, pretpostavljam? - rekla je obuzeta emocijama. — Ne, sve je isto. — A koliko je vremena prošlo otkako vam je majka umrla? - Umrla je prije devet godina. - A Catherine je znala da je devet godina sitnica u usporedbi s onim što se događalo nakon smrti žene, te je normalno da ta soba još nije dostupna. — Vi ste bili s njom, pretpostavljam, do posljednjeg trenutka? — Ne - uzdahnula je gospo đica Tilney - nažalost, nisam bila kod ku će. Njezina je bolest bila nagla i kratka, i sve je bilo gotovo prije moga povratka. Catherine se zaledila krv u žilama od užasnih sugestija koje su prirodno izvirale iz tih riječi. Je li to mogu će? Je li Henryjev otac mogao ... ? A ipak, koliko ima primjera koji opravdavaju čak i najcrnje sumnje! Kad ga je te ve čeri vidjela, dok je radila sa svojom prijateljicom, kako polako sat vremena hoda sobom za primanje, zamišljen, spuštena pogleda i skupljenih obrva, bila je sigurna da mu nije činila krivo. To je bilo držanje i stav
* 113 *
Montonija! Što bi moglo jasnije govoriti o mra čnim razmišljanjima uma, koji nije posve mrtav za ljudske osjećaje, dok se prisjeća zastrašujućih prizora krivnje! Nesretan čovjek! Tjeskobni su je osjećaji navodili da često upravlja pogled prema njemu pa je gospo đica Tilney to opazila. - Moj otac - šapnula je - često ovako hoda ovom prostorijom; to nije ništa neobično. Tim gore, pomislila je Catherine; takvo je nemirno kretanje bilo u neobi čnom skladu s njegovim ranim jutarnjim šetnjama, te nije ukazivalo ni na što dobro. Pri kraju večeri, čija je monotonija i duljina učinila posebno osjetljivom na važnost što ju je Henry imao među njima, svim se srcem radovala kad je smjela oti ći; premda je generalov pogled, što ga ona nije trebala vidjeti, naredio kćeri da povuče zvono. Međutim, kad je batler krenuo zapaliti gospodarevu svije ću, on mu je to zabranio. Nije se još kanio povući na počinak. - Moram još dovršiti mnogo pamfleta - rekao je Catherine - prije nego sklopim oči, a možda ću proučavati poslove nacije još satima nakon što vi zaspite. Može li jedna od vas biti tako prikladno zaposlena? Moje će se oči umarati radi dobrobiti drugih, a vaše će se odmarati i pripremati za budu će nestašluke. No niti spomenuti poslovi, niti lijepi kompliment nisu Catherine uvjerili da on ne odgađa odmor zbog nekih veoma druk čijih razloga. Nije baš vjerojatno da će ga nekakvi glupi pamfleti satima držati budnim, nakon što ostali pođu na počinak. Mora postojati neki dublji razlog: treba učiniti nešto što se može učiniti samo kad ostali ukućani spavaju, a mogućnost da je gospođa Tilney još uvijek živa, zatvorena iz nepoznatih razloga, te da svake večeri iz nemilosrdnih ruku svoga muža prima malo hrane, bio je zaklju čak što je nužno uslijedio. Premda je to bila šokantna pomisao, ipak je bila bolja od nasilne smrti, jer bi naskoro ponovno trebala steći slobodu. Naglost njezine navodne bolesti, odsutnost njezine kćeri, i vjerojatno sve djece, u ono vrijeme, sve je govorilo u prilog pretpostavke da je zatvorena. Uzrok tome, možda ljubomora ili divlja okrutnost, tek treba otkriti. Razmišljajući o tome dok se razodijevala, odjednom joj je palo na pamet da je tog jutra možda prošla veoma blizu mjesta na kojem je ta nesretna žena zatvorena; možda je bila na nekoliko koraka od ćelije u kojoj je provodila mukotrpne dane; jer koji bi dio Opatije mogao biti prikladniji za tu svrhu od onoga gdje se još uvijek vide ostaci samostanskih prostorija? U visoko nadsvođenom prolazu, popločenom kamenom, kuda je ve ć hodala obuzeta neobičnim strahopoštovanjem, bilo je vrata što ih general nije niti spomenuo. Kamo bi mogla voditi ta vrata? Vjerojatnost te pretpostavke nadalje je potvr đena kad se sjetila da se zabranjena galerija iz koje se ulazi u prostorije nesretne gospo đe Tilney zasigurno nalazi, ukoliko je sjećanje ne vara, to čno iznad niza ćelija, a stubište kraj tih prostorija, što ga je načas ugledala, na neki je tajni način spojeno s tim ćelijama i tako koristi barbarskim postupcima njezina muža. Vjerojatno ju je poveo niz to stubište nakon što ju je doveo u neko stanje omamljenosti. Catherine se katkad čudila smjelosti svojih zaključaka, a katkad se nadala ili se bojala da je pošla previše daleko, ali nije ih mogla odbaciti jer je mnogo toga govorilo u prilog takvim pretpostavkama.
* 115 *
Budući da je dio gra đevine, za koji je pretpostavila da je mjesto događaja, prema njezinom vjerovanju, bio točno nasuprot galeriji iz koje se ulazilo u njezinu sobu, palo joj je na pamet da bi, bude li pozorno gledala, kroz donje prozore mogla doprijeti poneka zraka svjetlosti generalove lampe dok on ide prema zatvoru svoje žene. Prije nego je pošla u krevet, dvaput se iskrala iz sobe i prišla prozoru na galeriji kako bi vidjela ho će li se pojaviti svjetlost, ali svuda je vladao mrak, i zasigurno je još previše rano. Raznovrsni su je zvukovi iz prizemlja uvjerili da je posluga još na nogama. Zaklju čila je da bi bilo uzaludno promatrati sve do ponoći, ali tada, kad odbije ponoć i sve utihne, ona će se još jednom iskrasti iz sobe i promatrati suprotni dio gra đevine. Odbila je ponoć, a Catherine je ve ć pola sata spavala.
* 116 *
!a#eset ;et!rto ogla!lje
/
dućeg se dana nije pružila prilika za istraživanje tajanstvenih prostorija. Bila je nedjelja, a general je cijelo vrijeme, od jutarnje do poslijepodnevne službe božje, inzistirao na šetnjama ili jedenju hladnog mesa kod kuće. Bez obzira koliko je jaka bila Catherinina radoznalost, njezina hrabrost nije bila jednaka želji za istraživanjem nakon večere, bilo na slaboj dnevnoj svjetlosti između šest i sedam, ih uz ja ču ali nesigurniju svjetlost lampe. Stoga dan nije bio obilježen ničim što bi zainteresiralo njezinu maštu, ako se izuzme veoma elegantni spomenik u čast sjećanja na gospođu Tilney što se nalazio tik ispred obiteljske klupe. To je odmah uhvatilo njezin pogled i dugo ga zadržalo, a dok je čitala veoma neprirodan epitaf u kojem je sve njezine vrline spominjao neutješni suprug, koji je zasigurno na ovaj ih onaj na čin skrivio njezinu nesreću, u očima su joj se pojavile suze. Možda nije bilo naročito čudno da je general mogao gledati taj spomenik što ga je sam podigao, a ipak, činjenica da je mogao tako pribrano sjediti pred njim, držati se tako uznosito, tako neustrašivo gledati naokolo, zapravo, da je uop će ušao u crkvu, veoma se dojmila Catherine. No sjetila se mnogih primjera u kojima su ljudi bili jednako otvrdnuli uslijed krivnje. Mogla ih se sjetiti na desetke koji su se odali svim mogu ćim porocima, upadali iz zločina u zločin, ubijali koga god su htjeli bez ikakvih osje ćaja ljudskosti ili kajanja, sve dok nasilna smrt ili vjersko preobra ćenje ne bi okončalo njihovu crnu karijeru. Samo podizanje spomenika uopće nije utjecalo na njezine sumnje o navodnoj bolesti gospođe Tilney. Kad bi čak sišla u obiteljsku grobnicu gdje se navodno nalaze njezini posmrtni ostaci, kad bi ugledala lijes u kojem počiva, što bi to značilo u ovakvom slučaju? Catherine je previše čitala da ne bi bila savršeno svjesna mogućnosti stavljanja u lijes voštane figure i obavljanja lažnog pokopa. Naredno je jutro obećavalo nešto bolje. Ovdje joj je išla u prilog generalova ranojutarnja šetnja, premda je u svakom drugom pogledu bila neprikladna, a kad je bila sigurna da je izišao, odmah je predložila gospođici Tilney da ispuni svoje obećanje. Eleanor joj je bila spremna udovoljiti, a Catherine ju je usput podsjetila na još jedno obećanje, te su najprije pošle do portreta u njezinoj spava ćoj sobi. Prikazivao je veoma ljupku ženu blaga i zamišljena izraza lica, što je zasad opravdavalo o čekivanja mlade gošće, ali nisu se sva ispunila jer Catherine je vjerovala da će ugledati crte lica, držanje, put koji će biti slika i prilika ako ne Henryja, onda Eleanor; jer je oduvijek mislila da portreti moraju prikazivati
* 11 *
sličnost majke i djeteta. Lice koje se jednom uzme, uzima se za sve generacije. No ovdje je morala gledati, razmišljati i tražiti sli čnost. No ipak je s mnogo emocija promatrala portret, unatoč tom nedostatku, te bi se nevoljko udaljila da nije bilo ja čeg motiva. Dok su ulazile u veliku galeriju, bila je tako uzrujana da nije ni pokušala razgovarati; mogla je samo gledali svoju družicu. Eleanorino je lice bilo snuždeno, a ipak smireno; njezina je pribranost govorila da je otvrdnula na sve one bolne uspomene kojima su se primicale. Ponovno je prošla kroz sklopiva vrata, opet se njezina ruka nalazila na važnoj bravi, a Catherine se, koja je jedva mogla disati, okrenula kako bi oprezno zatvorila prva vrata, kad se pred njom na drugom kraju galerije pojavio general osobno! U istom je trenutku glasno viknuo »Eleanor«, što je odjeknulo cijelom kućom i upozorilo Eleanor na njegovu nazočnost, a Catherine je pretrnula od straha. Čim ga je opazila, njezin prvi poriv bio je da se sakrije, a ipak se nije mogla nadati da će pobjeći njegovu pogledu. Kad je njezina prijateljica uz pogled ispričavanja žurno prošla kraj nje, pridružila se ocu i otišla s njim, Catherine je potr čala u sigurnost svoje sobe, zaključala se i pomislila da više nikad neće skupiti hrabrosti i ponovno sići. Ondje je ostala barem sat vremena, veoma uzrujana, duboko suosjećajući sa svojom sirotom prijateljicom i očekujući da će ljutiti general i nju pozvati u svoje prostorije. Međutim, nije stigao nikakav poziv, a kad je napokon vidjela kako neka kočija stiže do Opatije, skupila je hrabrost za silazak i susret s njim pod zaštitom posjetitelja. U blagovaonici za doručak nalazilo se veselo društvo, a general ju je predstavio kao prijateljicu svoje kćeri, na uljudan način kojim je tako vješto prikrivao svoj gnjev, pa se barem zasad osjećala sigurnom. Eleanor se držala veoma pribrano i čim joj se pružila prilika, rekla joj je: - Moj je otac samo želio da odgovorim na jednu poruku. - Catherine se počela nadati da je general uop će nije vidio, ili joj iz nekih svojih razloga dopušta da se olako izvuče. Vjerujući u to, usudila se ostati u njegovoj nazočnosti i nakon što je društvo otišlo, i ništa se nije dogodilo. Kad je dobro promislila o događajima tog jutra, odlučila je da će idući put sama pokušati ući kroz zabranjena vrata. U svakom bi smislu bilo mnogo bolje da Eleanor o tome ništa ne zna. Sigurno ne bi bilo lijepo da je upli će u još jednu opasnost otkrivanja, niti da je odvlači u prostorije u kojima joj je teško pri srcu. General ne će moći iskaliti svoj bijes na gošći onako kako bi ga iskalio na k ćeri, a osim toga, smatrala je da bi joj istraživanje pružilo više zadovoljstva ako bi ga obavila sama. Bilo bi nemogu će Eleanor objasniti sumnje jer ona zasigurno ništa ne sluti o tome, te stoga u njezinoj nazo čnosti ne bi mogla tražiti dokaze o generalovoj okrutnosti. Bez obzira na to kako su dosad ostali neotkriveni, bila je sigurna da će nešto naći, možda u obliku nekog dnevnika vo đenog do posljednjeg daha. Sad je savršeno dobro poznavala put do prostorija, a kako je to željela obaviti prije Henryjeva povratka, kojeg su sutradan očekivali, nije imala vremena za gubljenje. Bio je lijep dan, a ona je osjećala veliku hrabrost; u četiri sata sunce je imalo još dva sata do zalaska, a ona se samo morala radi preodijevanja povući pola sata ranije nego inače. Učinila je tako i Catherine se našla sama u galeriji prije nego su ure utihnule. Nije bilo vremena za razmišljanje; žurno je napredovala, tiho je kliznula kroz sklopiva vrata i bez
* 117 *
zastajkivanja jurnula prema zabranjenoj sobi. Brava je popustila pod njezinom rukom, srećom bez ikakve buke koja bi mogla upozoriti neko drugo ljudsko bi će. Ušla je na prstima; soba je bila pred njom; no prošlo je nekoliko minuta prije nego je uspjela koraknuti dalje. Zurila je u ono što ju je prikovalo na mjestu i uznemirilo sve osje ćaje. Vidjela je veliku, dobro osmišljenu prostoriju, lijepi pamučni pokrivač na krevetu, namještenom kao da ga nitko ne koristi, blistavu pe ć, ormare od mahagonija i uredno obojene stolice po kojima su poigravale tople zrake sunca što su dopirale kroz dva prozora. Catherine je očekivala da će prizor djelovati na njezine osjećaje, a to se i dogodilo. Najprije ju je obuzelo zaprepaštenje i sumnja, a odmah potom malo je zdravog razuma dodalo gorke emocije posramljenosti. Nije mogla pogriješiti sobu, ali kako je strašno pogriješila u svemu ostalome, u onome što je gospo đica Tilney željela reći, u svojim vlastitim zamislima! Ova soba, što ju je smjestila u tako drevno vrijeme, dala joj tako strašno zna čenje, nalazila se u jednom kraju onoga što je izgradio generalov otac. U prostoriji su bila još dvoja vrata, vjerojatno za garderobe, ali nije željela otvoriti niti jedna. Zar bi ondje ostao šal što ga je gospođa Tilney nosila tijekom posljednje šetnje, ili knjiga što ju je zadnju čitala, zar bi joj to reklo ono što nitko drugi nije smio ni šapnuti? Ne; bez obzira kakve je zlo čine general možda počinio, sigurno je bio previše pametan da bi ostavio traga. Bilo joj je dosta istraživanja i željela je jedino poći u sigurnost svoje sobe, tako da samo njezino srce zna koliko je bila glupa, te je upravo krenula natrag jednako tiho kao što je i došla, kad ju je zvuk koraka, nije znala odakle, naveo da stane i zadrhti. Bilo bi neugodno kad bi je ovdje našao čak i neki sluga, ali bilo bi još gore kad bi je našao general (a uvijek se činilo da se on pojavljuje ondje gdje ga najmanje žele). Osluškivala je, zvuk se izgubio, a ona je zaklju čila da više ne smije gubiti ni trenutka pa je izišla i zatvorila vrata. U tom su se trenutku ispod nje žurno otvorila neka vrata, a netko se brzim koracima uspinjao stubama kraj kojih je još morala proći kako bi stigla do galerije. Nije imala snage pomaknuti se. S osje ćajem ne baš razumljivog užasa, prikovala je pogled za stubište, a ondje se začas pojavio Henry. — Gospodine Tilney? - uskliknula je glasom punim neobi čnog zaprepaštenja. - On se također doimao zapanjenim. - Dobri Bože! - nastavila je ne čekajući njegov odgovor. Kako ste došli ovamo? Kako ste se uspeli tim stubištem? — Kako sam se uspio ovim stubištem? - iznena đeno je odgovorio. - Jer je to najkra ći put od konjušnice do moje sobe; i zašto ne bih došao ovim putem? Catherine se pribrala, obrazi su joj porumenjeli i više ništa nije mogla izustiti. Činilo se da na njezinu licu traži objašnjenje što mu ga nisu mogle dati njezine usne. Pošla je prema galeriji. - Smijem li sada ja - rekao je dok je otvarao sklopiva vrata - pitati kako ste vi dospjeli ovamo? Ovaj je hodnik barem toliko neobičan put od blagovaonice za doručak do vaše sobe koliko i ono stubište od konjušnica do moje. — Bila sam - re če Catherine spustivši pogled - pogledati sobu vaše majke. — Sobu moje majke! Zar se ondje može vidjeti nešto posebno? — Ne, baš ništa. Mislila sam da se tek sutra kanite vratiti.
* 118 *
— Kad sam odlazio, nisam očekivao da ću se moći ranije vratiti, ali sam prije tri sata
sa zadovoljstvom utvrdio da me više ništa ne zadržava. Blijedi ste. Bojim se da sam vas prestrašio kad sam onako brzo dotrčao stubama. Možda niste znali... niste bili svjesni da vode od poslovnih prostorija? — Ne, nisam. Imali ste veoma lijep dan za jahanje? — Veoma. Zar vas Eleanor ostavlja da sami pronalazite put u sve prostorije u ovoj kući? — O, ne! U subotu mi je pokazala veći dio kuće, a stigli smo i do ovih soba, ali samo spustila je glas - vaš je otac bio s nama. — I to vas je sprije čilo - rekao je Henry pozorno je promatraju ći. - Jeste li pogledali sve sobe u tom hodniku? — Ne, samo sam željela vidjeti... Nije li već jako kasno? Moram po ći i odjenuti se. — Tek je petnaest minuta iza četiri - pokazao je svoj sat - i sada niste u Bathu. Nema kazališta, nema dvorana za koje se treba pripremati. U Northangeru je pola sata sigurno dovoljno. Nije mu mogla proturječiti i stoga je dopustila da je zadrži, premda je strepjela od daljnjih pitanja, što je bio razlog da prvi put otkako se poznaju poželi oti ći od njega. Polako su hodali galerijom. - Jeste li primili kakvo pismo iz Batha otkako sam otišao? — Ne, i to me veoma čudi. Isabella je tako odano obećala da će mi odmah pisati. — Tako je odano obećala! Odano obećanje! To me zbunjuje. Čuo sam za odano ponašanje, ali odano obećanje... vjernost obećanja! No to, čini se, nije ništa naro čito kad vas ovako može iznevjeriti i razočarati. Soba moje majke veoma je udobna, zar ne? Velika i vedra, a garderobe tako dobro opremljene. To mi se uvijek čini najudobnijim prostorom u kući, a prilično me čudi zašto se Eleanor nije onamo preselila. Ona vas je poslala da pogledate sobu, pretpostavljam? — Nije. — To je bila isključivo vaša zamisao? - Catherine ništa nije rekla. Nakon kratke tišine tijekom koje ju je pozorno promatrao, on doda: - Kako u sobi nema ničega što bi samo po sebi pobuđivalo radoznalost, to je zacijelo proisteklo iz osje ćaja poštovanja za osobnost moje majke, kako ju je opisala Eleanor, što služi na čast njezinoj uspomeni. Vjerujem da svijet nikad nije vidio bolju ženu. No ne događa se često da vrline mogu pobuditi takvo zanimanje. Kućanske, skromne zasluge nikad upoznate osobe ne stvaraju često tu vrstu vatrenog obožavanja koje bi potaknulo na obilazak kao što je vaš. Pretpostavljam da je Eleanor mnogo o njoj govorila? — Da, mnogo. To jest, ne, ne baš toliko, ali ono što jest rekla, bilo je veoma zanimljivo. Njezina tako nagla smrt - to je izgovorila polako i s oklijevanjem - a vi... nitko od vas nije bio kod kuće; a vaš otac, mislila sam da je možda nije baš jako volio. I po tim ste okolnostima - rekao je, prodorno je promatraju ći - možda zaključili da je
* 119 *
postojala mogućnost nekog nemara... neke ... - nesvjesno je odmahnula glavom - ih možda nečeg još manje oprostivog. - Podigla je oči prema njemu i pogledala ga otvorenije nego ikad ranije. - Bolest moje majke - nastavio je - napadaj koji je završio njezinom smr ću, bio je iznenadan. Od same je bolesti često patila: žučna groznica; znači da je uzrok poznat. Ukratko, trećega ju je dana, čim se je dala nagovoriti, posjetio liječnik; veoma ugledan čovjek u kojeg je uvijek imala veliko povjerenje. Kad je izrazio bojazan da joj je život u opasnosti, sljedećeg su dana pozvana još dva liječnika, te su je gotovo neprestano nadzirali, dvadeset četiri sata. Petog je dana umrla. Tijekom napredovanja bolesti, Frederick i ja (obojica smo bili kod kuće) redovito smo je posjećivali; vlastitim smo očima vidjeh da je primala svu moguću pažnju što je proizlazila iz ljubavi onih oko nje, i njegu što je može osigurati njezina životna situacija. Sirota je Eleanor doista bila odsutna, a bila je tako daleko da je, kad se uspjela vratiti, majku mogla vidjeti samo u lijesu. — Ali vaš otac - re če Catherine - je li on bio ožalošćen? — Neko vrijeme, veoma. Pogriješili ste kad ste pretpostavili da joj nije bio privržen. Uvjeren sam da ju je volio koliko god mu je to bilo mogu će. Nemamo svi, znate, jednako nježnu narav, i neću se pretvarati da za života nije morala mnogo toga pretrpjeti, ali premda ju je njegova narav znala povrijediti, nikad nije bio nepravedan. Iskreno ju je cijenio; tada je doista bio ožalošćen. — To mi je jako drago - reče Catherine. - Bilo bi veoma šokantno... — Ako sam vas dobro shvatio, stvorili ste pretpostavku takvog užasa da uop će nemam riječi za... Draga gospo đice Morland, razmislite o strašnoj prirodi sumnji što ste ih gajili. Što vas je navelo na to? Sjetite se u kojoj zemlji i dobu živimo. Sjetite se da smo Englezi, da smo kršćani. Savjetujte se s vlastitim razumom, s vlastitim osje ćajem vjerojatnosti, s vlastitim opažanjima onoga što se oko vas događa. Zar nas naše obrazovanje priprema za takve grozote? Zar naši zakoni pred time zatvaraju o či? Zar bi se mogli počiniti u ovakvoj zemlji bez da se to otkrije, gdje je društveno i kulturno me đudjelovanje na tako visokoj razini, gdje je svaki čovjek okružen vojskom dobrovoljnih špijuna i gdje ceste i novine sve razotkrivaju? Najdraža gospođice Morland, kakvim ste se to idejama bavili? Stigli su do kraja galerije; Catherine su potekle suze posramljenosti te je potr čala u svoju sobu.
* 12: *
!a#eset eto ogla!lje
R
omantična su maštanja završila. Catherine se sasvim osvijestila. Henryjeve su joj riječi, premda nije mnogo rekao, jasnije ukazale na nevjerojatnost njezinih zamisli nego sva dotadašnja razočaranja. Osjećala se strašno poniženom. Veoma je gorko plakala. Nije razo čarala samo sebe, već i Henryja. Njezina je ludost, koja se sada doimala čak kriminalnom, razotkrivena pred njim, i zasigurno će je uvijek prezirati. Sloboda što ju je sebi dopustila, njezina mašta kad je rije č o osobnosti njegova oca, može li joj to ikad oprostiti? Apsurdnost njezine radoznalosti i njezinih strahova, može li se to ikad zaboraviti? Mrzila je sebe više no što je mogla rije čima izraziti. On je jednom ili dvaput prije ovog fatalnog dana pokazao, barem joj se činilo da je pokazao, nešto slično naklonosti prema njoj. Ali sada... ukratko, pola sata je samu sebe korila i osje ćala se krajnje bijedno, a kad je odbilo pet sati, slomljena je srca sišla na večeru. Jedva je uspijevala suvislo odgovoriti kad ju je Eleanor pitala osjeća li se dobro. Henry je uskoro također stigao u blagovaonicu, a jedina razlika u njegovom ponašanju prema njoj bila je ta da joj je posvećivao više pozornosti nego inače. Catherine je trebala utjehu kao nikad ranije, a činilo se da je on toga svjestan. Večer je prolazila, a njegova umiruju ća ljubaznost nije se mijenjala. Njezino se raspoloženje postupno mijenjalo do skromne smirenosti. Nije o čekivala da će se prošlost zaboraviti niti moći obraniti, ali se nadala da neće imati posljedica i izazvati potpuni gubitak Henryjeva poštovanja. Njezine su se misli još uvijek uglavnom bavile onime što je uz tako bezrazložni strah osjećala i činila, a uskoro joj je postalo jasno da je sve to bila obmana što ju je sama stvorila; svakoj nevažnoj okolnosti mašta sklona panici pružala je važnost, a um koji je, prije dolaska u Opatiju, žudio za tim da bude prestrašen sve je iskrivio u jednom cilju. Sjećala se s kakvim se osje ćajima pripremala za upoznavanje Northangera. Shvatila je da je slijepa zanesenost stvorena mnogo prije odlaska iz Batha, a činilo se da je sve bilo pod utjecajem onih vrsta romana što ih je ondje željno čitala. Bez obzira koliko su zanimljiva djela gospođe Radcliffe, pa čak i djela njezinih imitatora, možda ne treba u njima tražiti ljudsku prirodu, barem ne u središnjim dijelovima Engleske. Možda točno opisuju Alpe i Pirineje s njihovim borovim šumama i porocima, a Italija, Švicarska i južna Francuska mogu doista obilovati užasima o kakvima je ondje riječ. Catherine se nije usuđivala sumnjati da to postoji izvan njezine zemlje, a čak i tu nije bila sigurna za
* 121 *
krajeve na krajnjem sjeveru ili zapadu. No u središnjem dijelu Engleske zacijelo postoji nekakva sigurnost čak i za nevoljene žene, zahvaljuju ći zakonima zemlje i civilizaciji doba u kojem žive. Umorstvo se ne tolerira, sluge nisu robovi, a ni otrovi ni sredstva za uspavljivanje ne mogu se nabaviti kod svakog ljekarnika. Mada u Alpama i Pirinejima postoje raznorazni karakteri. Ondje, u divljini, mogu postojati ljudi sotonskih osobina. Ali u Engleskoj nije tako; među Englezima, vjerovala je, u njihovim srcima i navikama postoji opća premda nejednaka mješavina dobra i zla. Iz tog se razloga ne bi čudila ni kad bi se u Henryja i Eleanor Tilney kasnije pojavila neka neznatna nesavršenost; iz tog razloga ne treba se bojati pomisli da u osobnosti njihova oca doista ima nekih mana; premda ga je oslobodila veoma nepravednih sumnji zbog kojih se uvijek mora zarumenjeti od stida, ipak je vjerovala da nije baš sasvim ugodan čovjek. Kad je došla do tih zaključaka i odlučila da će ubuduće uvijek prosuđivati i djelovati u skladu sa zdravim razumom, još je samo morala oprostiti sebi i biti sretnija nego ikad; milosrdno joj je vrijeme uvelike pomoglo svojim postupnim prijelazima tijekom idućega dana. Henryjeva nevjerojatna velikodušnost i plemenito ponašanje, jer niti jednom aluzijom nije spomenuo ono što se dogodilo, najviše su joj pomogli. Prije no što je to smatrala mogućim, počela se sasvim ugodno osjećati, a sve što je on rekao samo je nadalje popravljalo njezino raspoloženje. Još uvijek su postojale neke teme, doista, pri kojima bi, vjerovala je, uvijek morala zadrhtati; spominjanje škrinje ili ormara, na primjer, i nigdje nije željela vidjeti namještaj lakiran u japanskom stilu; no čak je i ona morala priznati da bi joj povremeno spominjanje prošlih ludosti, bez obzira koliko je to bolno, ipak moglo koristiti. Brige svakodnevnog života uskoro su počele istiskivati strepnje romantičnih sanja. Njezina je želja da joj se Isabella javi iz dana u dan rasla. Nestrpljivo je željela znati što se događa u Bathu i kako su posje ćene dvorane; posebno je htjela znati je li Isabella nabavila neki fini konac za vezenje, te o njezinom dobrom slaganju s Jamesom. Oslanjala se na Isabellu kad je riječ o bilo kakvim informacijama. James je rekao da joj ne će pisati sve dok se ne vrati u Oxford, a gospo đa Allen će joj se javiti tek po povratku u Fullerton. No Isabella je obećavala i obećavala, a kad ona nešto obeća, svakako to mora izvršiti. Zato je ovo bilo tako neobično! Devet jutara za redom Catherine se čudila razočaranju koje je iz dana u dan postajalo sve izraženije, ali desetog je jutra, kad je ušla u blagovaonicu za doru čak, najprije ugledala pismo što joj ga je Henry spremno pružio. Srda čno mu je zahvalila kao da ga je on sam napisao. Pogledala ga je i rekla: - To je samo od Jamesa. - Otvorila ga je; stiglo je iz Oxforda, a sadržaj je glasio: Draga Catherine, premda uopće nemam želje za pisanjem, smatram svojom dužnoš ću obavijestiti te da je izmeđ u gospođ ice Thorpe i mene sve gotovo. Ju č er sam otišao iz Batha, a ona je ostala ondje i više je nikada neću vidjeti. Neću ulaziti u pojedinosti jer bi ti to zadalo još više boli. Uskoro ćeš č uti i drugu stranu pa ćeš znati tko snosi krivnju, a nadam se da tada svoga brata nećeš ni za što okrivljavati osim za ludost jer je previše lako
* 122 *
povjerovao da mu je ljubav uzvraćena. Hvala Bogu! Na vrijeme sam shvatio! No to je težak udarac! Nakon što je moj otac tako ljubazno dao svoj pristanak, ali nećemo više o tome. Unesrećila me je zauvijek! Javi mi se uskoro, draga Catherine; ti si moja jedina prijateljica: na tvoju se ljubav uvijek mogu osloniti. Volio bih da tvoj posjet Northangeru završi prije nego kapetan Tilney objavi svoje zaruke, jer ćeš se inač e naći u neugodnim okolnostima. Siroti je Thorpe u gradu; strepim od susreta s njim; njegovo će iskreno srce patiti. Pisao sam njemu i našem ocu. Njezina me dvolič nost najviše povrijedila. Do samoga kraja, ako bih razgovarao s njom, tvrdila je da je i dalje zaljubljena u mene i smijala se mojim bojaznima. Sramim se pri pomisli koliko sam dugo to trpio, ali ako je neki muškarac ikad imao razloga vjerovati da ga žena voli, onda sam to bio ja. Ne mogu razumjeti, č ak ni sada, što joj je to trebalo, jer se nije morala poigravati mnome samo da bi lakše privukla Tilneyja. Na koncu smo se rastali. Kamo sreće da se uopće nismo sreli! Ne mogu oč ekivati da ću ikad više upoznati takvu ženu! Najdraža Catherine, pazi kome poklanjaš svoje srce. Vjeruj mi, itd.
Catherine nije pročitala ni tri rečenice, a već se njezin izraz lica naglo promijenio; kratki uzvici žalosnog čuđenja jasno su pokazivali da je primila neugodne vijesti, a Henry ju je zabrinuto promatrao dok je čitala i odmah shvatio da pismo nije nimalo bolje završavalo. Međutim, dolazak njegova oca spriječio je bilo kakvu reakciju. Odmah su po čeli doručkovati, ali je Catherine jedva mogla jesti. Suze su joj ispunile o či i čak potekle niz obraze dok je sjedila. Pismo je u jednom trenutku bilo u njezinoj ruci, zatim u krilu, pa u džepu, a ona je izgledala kao da ne zna što čini. General je bio zaokupljen jelom i novinama, pa srećom nije imao vremena za nju, ali je drugo dvoje jasno vidjelo njezinu tjeskobu. Čim se usudila ustati od stola, požurila je u svoju sobu, ali ondje su radile sobarice pa se opet morala vratiti dolje. Pošla je u sobu za primanje kako bi imala mira, ali Henry i Eleanor su se također onamo povukli, a trenutno su bili zaokupljeni razgovorom o njoj. Pokušala je izići i ispričati se, ali su je oni nježno i odlučno prisilili da se vrati, a oni su izišli nakon što je Eleanor ljubazno izrazila želju da joj pomogne i utješi je. Nakon pola sata prepuštanja tuzi i razmišljanju, Catherine se osjetila sposobnom suočiti se s prijateljima, no hoće li im objasniti o čemu je riječ, to još nije odlučila. Možda će im, ako je izri čito pitaju, samo nagovijestiti o čemu je riječ, ali ništa više. Ne može razotkriti prijateljicu, takvu prijateljicu kakva je Isabella njoj, a njihov je brat tako tijesno povezan sa svime! Vjerovala je da mora posve zaboraviti na tu temu. Henry i Eleanor bili su sami u blagovaonici za doru čak, a oboje su je zabrinuto pogledali kad je ušla. Catherine je zauzela svoje mjesto za stolom, a Eleanor je nakon kratke tišine rekla: - Nadam se da nisu loše vijesti iz Fullertona? Gospodin i gospođa Morland, vaša bra ća i sestre, nadam se da nitko nije bolestan? — Ne, zahvaljujem vam - uzdahnula je Catherine - svi su dobro. Pismo je od moga brata iz Oxforda.
* 123 *
Nekoliko minuta nitko nije govorio, a zatim je Catherine kroz suze dodala: - Mislim da više nikad neću željeti dobiti pismo! — Žao mi je - rekao je Henry zatvorivši knjigu što ju je upravo otvorio. - Da sam znao da pismo sadrži nešto neugodno, možda bih ga uručio u drugom trenutku. —Sadrži nešto gore od bilo čega što biste mogli pretpostaviti! Siroti je James tako nesretan! Uskoro ćete znati zašto. —Činjenica da ima tako nježnu sestru punu ljubavi toplo će Henry - zacijelo mu je velika utjeha u bilo kakvoj patnji. — Moram vas zamoliti za jednu uslugu - uzrujano je rekla Catherine malo kasnije. Ako vaš brat kani doći ovamo, obavijestite me unaprijed kako bih mogla otići. — Naš brat! Frederick! — Da, sigurno će mi biti jako žao tako brzo oti ći, ali dogodilo se nešto zbog čega bi mi bilo veoma mučno boraviti u istoj kući s kapetanom Tilneyjem. Eleanor je prestala raditi na svom ru čnom radu dok je sa zaprepaštenjem zurila u Catherine, ali Henry je po čeo nagađati istinu te je tiho izustio nešto u čemu je spomenuo gospođicu Thorpe. — Kako vi brzo shva ćate! - uzvikne Catherine. - Pogodili ste! A ipak, kad smo o tome razgovarali u Bathu, niste vjerovali da će tako završiti. Isabella, sad se ne čudim što mi nije pisala, Isabella je napustila moga brata i trebala bi se udati za vašega! Možete li vjerovati da na svijetu ima takve nestalnosti i kolebljivosti, svega što je loše? — Nadam se, barem što se ti če moga brata, da ste pogriješili. Nadam se da on nije krivac za razo čaranje gospodina Morlanda. Nije vjerojatno da će on oženiti gospođicu Thorpe. Mislim da se u tome varate. Veoma mi je žao zbog gospodina Morlanda; žao mi je da je nesretan netko koga vi volite, ali više bi me čudilo da se Frederick njome oženi nego bilo što drugo. — Međutim, to je istina; možete sami pro čitati Jamesovo pismo. Čekajte, ima jedan dio - porumenjela je sjetivši se posljednje rečenice. — Hoćete li nam vi pro čitati dijelove koji se odnose na moga brata? — Ne, pročitajte sami - reče Catherine kad je bolje promislila. - Ne znam što sam mislila. - Ponovno je porumenjela. - James mi samo želi dati dobar savjet. Spremno je uzeo pismo. Kad ga je pozorno pro čitao, vratio joj ga je i rekao: - Pa, ako je tako, mogu samo reći da mi je žao. Frederick ne će biti prvi čovjek koji je izabrao ženu kakvoj se njegova obitelj nije nadala. Ne zavidim mu na situaciji u kojoj će se naći, ni kao zaručnik ni kao sin. Catherine je pružila pismo gospođici Tilney, pa je i ona pro čitala pismo. Izrazivši svoju zabrinutost i iznenađenje, počela se raspitivati o poznanstvima i imetku gospo đice Thorpe. — Njezina je majka veoma dobra žena - glasio je Catherinin odgovor.
* 125 *
— Što je bio njezin otac? — Odvjetnik, vjerujem. Žive u Putneyju. — Jesu li imućna obitelj? — Ne, ne naročito. Mislim da Isabella uop će nema miraza, ali to ne će biti važno u
vašoj obitelji. Vaš je otac tako liberalnih nazora! Neki dan mi je rekao da cijeni novac samo utoliko koliko mu dopušta da poboljša sreću svoje djece. Brat i sestra su se pogledali. - Ali - re če Eleanor nakon kratke stanke - zar bi to koristilo njegovoj sreći kad bi mu omogućio ženidbu s takvom djevojkom? Zasigurno je vjerolomna kad je tako iskoristila vašega brata. I kako se Frederick neobi čno zanio njome! Djevojka koja je pred njegovim o čima iznevjerila muškarca s kojim se svojevoljno zaru čila! Nije li to nezamislivo, Henry? I to Frederick, koji je uvijek bio tako ponosan! Kojemu nijedna žena nije bila dovoljno dobra da je zavoli. — To je veoma bezizgledna okolnost, najja či pokazatelj protiv njega. Kad se sjetim njegovih nekadašnjih tvrdnji, gubim nadu. Štoviše, imam previše dobro mišljenje o mudrosti gospođice Thorpe da bih pretpostavio da bi se rastala od jednoga gospodina prije nego bi osigurala drugoga. Gotovo je s Frederickom, doista! On je preminuo čovjek; umro mu je razum. Pripremi se za šurjakinju, Eleanor, takvu koja će te oduševiti. Otvorenu, iskrenu, neizvještačenu, prostodušnu, jakih osjećaja, ali jednostavnu, bez prenemaganja, koja se ne zna prikrivati. - Takva bi me šurjakinja, Henry, doista oduševila - nasmiješeno će Eleanor. — No možda će - primijeti Catherine - premda se tako ružno ponijela prema našoj obitelji, biti bolja prema vašoj. Sad kad je doista osvojila čovjeka koji joj se sviđa, možda će ostati vjerna. — Doista, bojim se da hoće - odgovori Henry - bojim se da će biti vjerna, osim ako ne naiđe neki baronet; to je Frederickova jedina šansa. Nabavit ću novine iz Batha i pregledati popis pridošlica. — Znači, vi mislite da je to sve ambicija? Tako mi svega, ima nekih stvari koje na to ukazuju. Ne mogu zaboraviti da je, kad je prvi put saznala što je moj otac spreman za njih učiniti, bila prilično razočarana da to nije više. Nikad ranije nije me tako prevarila ne čija osobnost. — Među toliko raznovrsnih ljudi koje ste upoznali i proučili. — Moje vlastito razočaranje i gubitak veoma su veliki, ali što se ti če sirotog Jamesa, pretpostavljam da se nikad neće oporaviti. — Vašeg brata sada doista treba žaliti, ali ne smijemo, u našoj zabrinutosti zbog njegove patnje, podcijeniti vašu. Pretpostavljam da gubeći Isabellu osjećate kao da gubite polovicu sebe; osjećate prazninu u srcu koju ništa drugo ne može ispuniti. Društvo postaje zamorno, a što se ti če zabava što ste ih dijelile u Bathu, sama pomisao na to bez nje izaziva odvratnost. Na primjer, sada ni za što na svijetu ne biste pošli na ples. Osje ćate da više nemate prijateljice s kojom možete slobodno razgovarati, na koju se možete osloniti, ili u
* 126 *
čiji se savjet, u bilo kakvoj teškoći, možete osloniti. Osjećate li sve to?
— Ne - rekla je Catherine nakon nekoliko trenutaka razmišljanja - ne osje ćam... Zar
bih trebala? Iskreno govoreći, premda mi je žao što je više ne mogu voljeti, da se više nikad neću čuti s njom, možda je više nikad ne ću vidjeti, ne osjećam se tako povrijeđenom kako bi čovjek očekivao. — Osjećate, kao i uvijek, ono što najviše služi na čast ljudskoj prirodi. Takve bi osjećaje trebalo istražiti kako bi sami sebe upoznali. Catherine je otkrila da joj je taj razgovor na neki na čin donio veliko olakšanje, te nije mogla žaliti što su je naveli, premda nesvjesno, da spomene okolnosti koje su je uznemirile.
* 12 *
!a#eset
* 127 *
što ugodnije osjeća u Northangeru. Često je govorio kako se boji da će joj se zbog jednoličnosti svakodnevnog druženja i razonode zamjeriti Northanger, te kako mu je žao što gospođe Frasers nisu kod kuće. S vremena na vrijeme bi spominjao pozivanje velikog društva na večeru, a jednom ili dvaput čak je počeo brojiti koliko mladih ljudi prikladnih za ples ima u susjedstvu. »Ali ovo je tako mrtvo doba godine, nema pernate divlja či, nema lova, a gospođe Frasers nisu u zemlji.« Na koncu je sve završilo tako da je jednog jutra rekao Henryju da će ga, kad ponovno ode u Woodston, jednoga dana iznenaditi i jesti ovčetinu u njegovu društvu. Henry je bio veoma počašćen i zadovoljan, a Catherine se oduševila idejom. - Što mislite, gospodine, kad se mogu nadati tom zadovoljstvu? U ponedjeljak moram biti u Woodstonu, radi sastanka u župi, te ću vjerojatno morati ostati dva ili tri dana. — No, dakle, iskoristit ćemo jedan od tih dana. Ne moramo to čno odrediti vrijeme. Ti se uopće ne moraš posebno truditi zbog nas. Bit će dovoljno ono što tada budeš imao u ku ći. Mislim da slobodno mogu reći da će mlade dame imati razumijevanja za neženju. Da vidimo, u ponedjeljak ćeš biti prilično zauzet; nećemo doći u ponedjeljak; a u utorak ću ja biti zauzet. Ujutro očekujem nadzornika iz Brockhama koji će mi donijeti izvještaj o poslovanju, a kasnije iz pristojnosti ne mogu izostati iz kluba. Doista se ne bih mogao suočiti sa svojim poznanicima ako se ondje ne bih pojavio. Budući da se zna da sam na imanju, to bi bilo veoma neuljudno, a moje je pravilo, gospo đice Morland, da nikad ne uvrijedim nekoga od svojih susjeda ako to mogu spriječiti žrtvovanjem malo vremena i pažnje. To je skupina veoma vrijednih ljudi. Dvaput godišnje dobiju pola srndaća s Northangera, a ja ve čeram s njima kad god mogu. Dakle, možemo re ći da utorak ne dolazi u obzir. No mislim, Henry, da nas u srijedu možeš o čekivati; doći ćemo rano kako bismo imali vremena za malo razgledavanja. Pretpostavljam da ćemo do Woodstona stići za dva sata i četrdeset pet minuta; krenut ćemo u deset, a to zna či da nas možeš o čekivati u četvrt do jedan u srijedu. Čak ni bal ne bi mogao više oduševiti Catherine od ovog malenog izleta, tako je silno željela upoznati Woodston. Srce joj se još uvijek nadimalo od radosti kad je Henry, u čizmama i zimskom ogrtaču, sat vremena kasnije ušao u prostoriju u kojoj su ona i Eleanor sjedile, te je rekao: - Došao sam, mlade dame, primijetiti da uvijek treba platiti za zadovoljstva ovog svijeta, te da ih često kupujemo uz velika odricanja, ostavljamo postojeću, stvarnu sreću radi plana u budućnosti koji se možda neće ostvariti. Pogledajte mene u sadašnjem trenutku. Budući da se moram nadati da ću u srijedu imati zadovoljstvo vidjeti vas u Woodstonu, što može spriječiti loše vrijeme ili dvadeset drugih razloga, odmah moram otići, dva dana ranije no što sam planirao. — Otići - veoma potišteno upita Catherine - a zašto? — Zašto! Kako možete postaviti to pitanje? Jer ne smijem gubiti vrijeme i čekati prije nego utjeram strah u kosti mojoj staroj domaćici; jer moram po ći i pripremiti večeru za vas, to je sigurno. — O, šalite se!
* 128 *
— Ne, i žalim zbog toga, jer bih mnogo radije ostao ovdje. — Ali kako možete pomisliti tako nešto nakon onoga što je general rekao? Posebno je
naglasio da se ne morate posebno truditi zbog nas jer će nam bilo što odgovarati. Henry se samo nasmiješio. - Sigurna sam da je to posve nepotrebno, ako mislite na svoju sestru i mene. Vi to sigurno znate, a general je izri čito rekao da ne morate pripremati ništa posebno. Osim toga, čak i da nije sve to rekao, kod ku će uvijek ima izvrsnu ve čeru pa mu ništa neće značiti ako jednom sjedne za malo oskudniji stol. — Volio bih da mogu tako razmišljati, radi njega i radi sebe. Zbogom. Kako je sutra nedjelja, Eleanor, neću se vratiti. Otišao je, a budući da je Catherine uvijek spremnije sumnjala u vlastitu prosudbu nego u Henryjevu, uskoro je morala priznati da je on u pravu, bez obzira koliko joj je bilo žao zbog njegova odlaska. No uvelike ju je mu čila neobjašnjivost generalova ponašanja. Vlastitim je promatranjem već otkrila da mnogo pozornosti daje onome što jede, ali zašto bi s takvom sigurnošću tvrdio jedno i cijelo vrijeme mislio drugo, to nikako nije mogla shvatiti! Kako se u tom slu čaju može razumjeti ljude? Tko bi, osim Henryja, mogao biti svjestan želje njegova oca? Međutim, od subote do srijede bit će bez Henryjeva društva. S tom je žalosnom spoznajom završavalo svako njezino razmišljanje. Pismo kapetana Tilneyja će sigurno doći dok njega ne bude, a u srijedu će najvjerojatnije padati kiša. Prošlost, sadašnjost i budućnost, sve je bilo podjednako tmurno. Njezin je brat tako nesretan, a ona je tako đer snažno osjećala gubitak Isabelle; istodobno je Henryjeva odsutnost uvijek nepovoljno djelovala na Eleanorino raspoloženje. Što bi je moglo zanimati ili zabaviti? Ve ć se umorila od šuma i grmlja, uvijek tako urednih i tako suhih, a sama Opatija sada joj nije zna čila ništa više od obične kuće. Bolno sjećanje na ludost kojoj je doprinijela bila je jedina emocija što ju je izazivalo razmišljanje o kući. Kakva revolucija u njezinim idejama! Ona, koja je tako čeznula za boravkom u nekoj opatiji. Sada u njezinoj mašti nije bilo ni čega tako lijepog kao što je skromna udobnost župnog dvora, nešto poput Fullertona, ali malo bolje. Fullerton ima svoje mane, ali Woodston ih zacijelo nema. Kad bi barem stigla ta srijeda! Doista je stigla, točno onda kad se moglo očekivati da će stići. Stigla je, bilo je lijepo vrijeme, a Catherine je više lebdjela nego hodala. U deset je sati krenula ko čija iz Opatije, a nakon ugodne vožnje od gotovo trideset šest kilometara ušli su u Woodston, veliko i gusto nastanjeno selo smješteno u ugodnom okruženju. Catherine se stidjela re ći kako ga smatra lijepim jer se činilo da general smatra potrebnim ispričati se zbog ravnog krajolika i veličine sela, ali njoj se mjesto više svi đalo od bilo kojeg drugog u kojem je ikad bila, te je s divljenjem promatrala svaku kuću malo ljepšu od kolibe, kao i sve malene prodavaonice sitničarske robe kraj kojih su prolazili. Na udaljenom kraju sela, izdvojen od ostalih ku ća, nalazio se župni dvor, novoizgrađena kamena kuća s polukružnim prilazom i zelenom kapijom. Dok su se vozili do ulaznih vrata, ondje je čekao Henry s velikim štenetom novofundlanca i dva ili tri terijera, spreman da ih dočeka i primjereno ugosti.
* 129 *
Kad je ušla u kuću, Catherine je bila previše uzbuđena da bi nešto vidjela ili rekla, a sve dok general nije zatražio njezino mišljenje, gotovo nije ni opazila sobu u kojoj je sjedila. Tada se osvrnula naokolo i odmah primijetila da je to najudobnija soba na svijetu, ali je bila previše oprezna da bi to rekla, te ga je razo čarala hladnoća njezine pohvale. — Ne smatramo je posebno dobrom kućom - rekao je. - Ne uspore đujemo je s Fullertonom i Northangerom. Ovo je tek župni dvor, premda malen i sku čen, ali možda pogodan za pristojno stanovanje, te op ćenito nije manje vrijedan od ostalih; ili, drugim riječima, vjerujem da u Engleskoj ima malo seoskih župnih dvorova koji su upola tako dobri. Međutim, možda bi bila potrebna neka poboljšanja. Nikako ne bih želio tvrditi suprotno, a bilo što razumno, možda malena dogradnja; premda, me đu nama rečeno, ako prema nečemu imam averziju, onda su to kasnije dogradnje. Catherine nije čula dovoljno toga govora da bi ga razumjela ih da bi je povrijedio; Henry je mudro prešao na druge teme, a istodobno je stigao pladanj pun osvježavajućih napitaka. General je ponovno postao uobičajeno uljudan, a Catherine dobro raspoložena. Soba u kojoj su se nalazili bila je ugodne veličine i otmjeno namještena kao blagovaonica. Kad su izišli iz sobe i pošli u obilazak, najprije su ušli u manju prostoriju namijenjenu gospodaru kuće, i neobično uređenu za ovu priliku, a kasnije u ono što će biti soba za primanje. Premda nije bila namještena, Catherine se toliko oduševila njezinim izgledom da je to čak i generala zadovoljilo. Prostorija je imala lijep oblik, prozori su bili do poda i kroz njih se pružao lijep pogled, premda samo na zelene livade; u tom je trenutku s iskrenom jednostavnošću izrazila svoje divljenje: - O, zašto ne stavite namještaj u ovu sobu, gospodine Tilney? Kakva šteta što nije namještena! To je najljepša soba koju sam ikad vidjela; to je najljepša soba na cijelom svijetu! — Vjerujem - reče general uz veoma zadovoljan osmijeh - da će uskoro biti namještena; čeka samo ukus neke dame. — Pa, da je to moja kuća, nikad ne bih drugdje sjedila. O, kako je slatka ona malena koliba među stablima; i to su voćke jabuke! To je najljepša koliba... — Sviđa vam se; cijenite je kao objekt; to je dovoljno. Henry, sjeti se Robinsonu re ći o tome. Koliba ostaje. Takav je kompliment osvijestio Catherine i odmah je ušutkao. Premda ju je general uporno pitao koju bi boju zidnih tapeta i tapiserija ona izabrala, više se iz nje nije moglo izvući nikakvo mišljenje o toj temi. Međutim, utjecaj novih objekata i svježeg zraka uvelike je pridonio njezinom opuštanju, a kad su stigli do uređenog dijela zemljišta koji se sastojao od staze oko dvaju strana tratine, što je Henry počeo uređivati prije otprilike pola godine, dovoljno se oporavila da je to mogla smatrati najljepše uređenim okolišem što ga je ikad vidjela, premda ondje nije bilo niti jednoga grma višeg od zelene klupe u kutu. Uslijedila je šetnja drugim livadama i dijelom sela, uz obilazak konjušnice kako bi se pregledala neka poboljšanja, te ugodna igra s leglom štenaca koji su se tek mogli valjati po tlu, a Catherine se iznenadila da su ve ć četiri sata jer je vjerovala da još nije ni tri. U četiri
* 13: *
su trebali večerati, a u šest krenuti natrag. Još nikada joj dan nije tako brzo prošao! Opazila je da obilna i raskošna ve čera uopće nije iznenadila generala, ne, čak je pogledavao na sporedni stolić tražeći hladno meso kojeg nije bilo. Njegovi sin i k ći opazili su nešto drugo. Rijetko su ga kada vidjeli da s takvim užitkom jede bilo gdje osim kod ku će; i nikad ranije nisu doživjeli da tako ležerno prije đe preko činjenice da u rastopljenom maslacu ima previše ulja. U šest sati, nakon što je general popio kavu, ponovno su se našli u ko čiji. Za cijelo vrijeme posjeta ponašao se tako ugodno da se Catherine osje ćala sigurnom kad je riječ o njegovim očekivanjima, te bi, da je bila jednako sigurna u želje njegova sina, otišla iz Woodstona bez tjeskobnih razmišljanja o tome kako ili kada bi se mogla onamo vratiti.
* 131 *
!a#eset e#mo ogla!lje
/
duće je jutro donijelo veoma neočekivano pismo od Isabelle:
Bath, - travnja Najdraža Catherine, s velikim sam ushićenjem primila tvoja dva pisma i tisuću se puta isprič avam što ti nisam ranije odgovorila. Doista se stidim svoje dokonosti, ali u ovom strašnom mjestu č ovjek ni za što ne može naći vremena. Gotovo svakoga dana otkako si otišla iz Batha imala sam u ruci pero kako bih ti poč ela pisati pismo, ali uvijek me je u tome spriječ ila neka glupa sitnica. Molim te, brzo mi piši, a pismo pošalji na moju kuću. Hvala Bogu! Sutra odlazimo iz ovog ogavnog mjesta. Otkako si ti otišla, ovdje mi uopće nije bilo lijepo; prašina je neizdržljiva, a svi do kojih mi je stalo više nisu ovdje. Vjerujem da me ne bi bilo briga za ostale kad bih mogla tebe vidjeti jer nitko ne može zamisliti koliko si mi ti draga. Veoma sam zabrinuta za tvog dragog brata jer mi se nije javio otkako je otišao u Oxford, i bojim se nekakvog nesporazuma. Tvoj će ljubazni utjecaj popraviti situaciju; on je jedini muškarac kojeg sam ikad voljela ili kojega bih mogla voljeti, a vjerujem da ćeš ga ti u to uvjeriti. Proljetna je moda pomalo neobič na, a šeširi tako strašni da to ne možeš ni zamisliti. Nadam se da si ugodno provela vrijeme, ali se bojim da nikad ne misliš na mene. Neću reći sve što bih mogla o obitelji kod koje boraviš jer ne želim biti neplemenita, ili te okrenuti protiv onih koje cijeniš, ali veoma je teško znati kome se može vjerovati, a mladi muškarci nikad dva dana za redom nemaju jednako mišljenje. Drago mi je što mogu reći da je mladi č ovjek, koji mi je posebno mrzak, otišao iz Batha. Iz ovih ćeš riječ i zacijelo znati da mislim na kapetana Tilneyja koji me je, kako se sjećaš, neobič no uporno slijedio i zadirkivao prije nego si otišla. Kasnije je postao još gori i pretvorio se u moju sjenu. Mnoge bi mu djevojke možda nasjele da ih je tako obasipao pažnjom, ali ja previše dobro poznajem prevrtljivi spol. Otišao je u svoju pukovniju prije dva dana, a ja se nadam da me više nikad neće tako opsjedati. On je najveća tašta budala koju sam ikad vidjela, i veoma je neugodan. Posljednja je dva dana neprestano bio uz Charlotte Davis; žalila sam njegov ukus, ali nisam obraćala pozornost na njega. Posljednji smo se put sreli u Ulici Bath, a ja sam odmah skrenula u jednu prodavaonicu kako mi se ne bi obratio; nisam ga željela ni pogledati. Kasnije je otišao u prostoriju za toč enje mineralne vode, ali ne bih ga bila slijedila ni za što
* 132 *
na svijetu. Takva suprotnost tvome bratu! Molim te, pošalji mi neke vijesti o njemu; veoma sam nesretna zbog njega jer se doimao vrlo neraspoloženim kad je otišao; možda je patio od prehlade ili neč ega što je utjecalo na njegovu dobru volju. Pisala bih mu sama, ali sam negdje zametnuta njegovu adresu i, kao što sam ranije spomenula, bojim se da je nešto u mojem ponašanju pogrešno shvatio. Molim te, objasni mu sve tako da bude zadovoljan; ili, ako još uvijek gaji neke sumnje, neka mi pošalje pismo ili me posjeti u Putneyju kad sljedeći put bude ondje, pa će se možda sve srediti. Već dugo nisam bila u Dvoranama, niti u kazalištu, osim što sam sinoć pošla s obitelji Hodges, na neku komediju, u pola cijene. Nagovorili su me da pođ em, a ja sam č vrsto odluč ila da im neću dopustiti da pomisle kako sam se zatvorila jer je Tilney otišao. Sjedili smo kraj Mitchellovih, a oni su se pretvarali da su jako iznenađ eni što me vide vani. Poznajem njihovu pakost; ranije nisu znali biti uljudni prema meni, a sad su mi veliki prijatelji, ali nisam tako glupa da bi me mogli prevariti. Znaš da imam dovoljno duha u sebi. Anne Mitchell je pokušala staviti turban poput mojega, što sam ga nosila tjedan ranije na koncertu, ali joj to uopće nije uspjelo. Pristajao je mojem neobič nom licu, vjerujem, ili mi je barem Tilney tada tako rekao, a tvrdio je i da me svi gledaju; no on je posljednji č ovjek kojemu bih vjerovala. Sada nosim samo grimiznu boju; znam da u tome grozno izgledam, ali nije važno; to je najdraža boja tvoga dragog brata. Nemoj gubiti vrijeme, najdraža, najslađ a Catherine, odmah piši njemu i meni. Zauvijek tvoja, Isabella
Takav pokušaj prozirnih smicalica nije mogao djelovati čak ni na Catherine. Odmah je uočila nedosljednost, kontradikcije i izmišljotine. Stidjela se Isabelle, i stidjela se što ju je ikad voljela. Njezine tvrdnje o ljubavi sad su bile jednako odvratne kao što su isprike bile isprazne, a zahtjevi bezočni. »Pisati Jamesu zbog nje! Ne! James više nikada ne će čuti da ona spominje njezino ime.« Kad je Henry stigao iz Woodstona, obavijestila je njega i Eleanor o sigurnosti njihova brata, iskreno im čestitala na tome i glasno pro čitala najvažnije dijelove pisma, osje ćajući snažno ogorčenje. Kad je završila s čitanjem, rekla je: - Toliko o Isabelli i svoj našoj prisnosti! Zasigurno me smatra idiotom, jer ina če ne bi mogla tako pisati, ali možda je ovo doprinijelo tome da ja njezinu osobnost upoznam bolje nego ona moju. Shvaćam što je radila. Ona je tašta koketa, a njezini trikovi nisu djelovali. Mislim da nikad nije voljela ni Jamesa ni mene, i željela bih da je nikad nisam upoznala. — Uskoro će biti kao da je doista nikad niste poznavali - re če Henry. — Ima jedna stvar koju ne mogu razumjeti. Shva ćam da je za kapetana Tilneyja imala planove koji su se izjalovili, ali ne razumijem što je kapetan Tilney cijelo vrijeme radio. Zašto joj je toliko udvarao i naveo je da se posva đa s mojim bratom, a zatim je i sam pobjegao? — Mogu jako malo reći kad je riječ o Frederickovim motivima, kakvima ih ja smatram. On ima svoju taštinu, jednako kao i gospođica Thorpe, a najveća je razlika u tome
* 133 *
što je on mudriji pa još nije sebi naudio. Ako ga uč inak njegova ponašanja ne opravdava pred vama, možda je bolje da ne tražimo uzrok. — Znači, ne vjerujete da mu je ikad bilo doista stalo do nje? — Uvjeren sam da mu nikad nije bilo stalo do nje. — I samo je to pokazivao kako bi se zabavljao? Henry je spustio glavu u znak potvrde. — Pa, onda moram re ći da mi se on uopće ne sviđa. Premda je sve dobro završilo za nas, uopće mi se ne svi đa. Ovako nije po činjeno nikakvo zlo, jer ne vjerujem da Isabella ima srca koje može biti povrijeđeno. Ali što bi bilo da se je ona veoma zaljubila u njega? — No najprije moramo pretpostaviti da Isabella ima srce koje može biti povrije đeno, a slijedom toga bila bi posve drukčija; u tom bi se slučaju ljudi drukčije ophodili prema njoj. — Veoma je pravilno da stanete na stranu svoga brata. — Kad biste vi stali na stranu svojega, ne biste se previše uznemiravali zbog razočaranja u gospođici Thorpe. No vaš je um zadojen priro đenim načelom općeg poštenja i stoga ne može prihvatiti hladno rezoniranje obiteljske pristranosti ili želju za osvetom. Catherine je taj kompliment oslobodio daljnje gor čine. Frederick ne može biti neoprostivo kriv dok je Henry tako ljubazan. Odlučila je da ne će odgovoriti na Isabellino pismo i nastojala je više ne misliti na to.
* 135 *
!a#eset Osmo ogla!lje
>
skoro nakon opisanih događaja general je morao na tjedan dana otputovati u London. Otišao je iz Northangera iskreno žaleći što mu bilo kakva obveza krade, makar i na sat vremena, društvo gospo đice Morland, te je svojoj djeci svim srcem preporučio neka im glavna briga bude njezina udobnost i razonoda. Po njegovom je odlasku Catherine prvi put shvatila kako gubitak katkad može biti i dobitak. Zadovoljstvo u kojem su sada provodili vrijeme, obavljali svaki zadatak, iskreno se smijali, svaki je obrok bio prizor ležernosti i dobrog raspoloženja, šetali su gdje su htjeli i kad su htjeli, upravljali su svojim satima, užicima i umorom; sve joj je to jasno pokazalo kakva ograničenja nameće generalova nazočnost, te je sa zahvalnošću osjećala sadašnje oslobođenje od toga. Takvo raspoloženje i takvi užici naveli su je da iz dana u dan sve više voli to mjesto i te ljude. Da nije bilo strepnje pred skorim odlaskom i straha da oni prema njoj ne osjećaju isto, bila bi savršeno sretna u svakom trenutku svakoga dana, ali sad je ve ć prolazio četvrti tjedan njezina posjeta. Prije generalova povratka pro ći će i taj četvrti tjedan, te bi možda bilo nepristojno ostati mnogo dulje. Bilo joj je bolno misliti o tome, te je uskoro odlučila odmah o tome razgovarati s Eleanor, re ći kako misli da bi uskoro trebala oti ći, a tada će po njezinoj reakciji vidjeti kako bi se trebala ponašati. Svjesna činjenice da će joj biti teško načeti tako neugodnu temu ako bude previše odgađala, iskoristila je prvu priliku kad je odjednom ostala sama s Eleanor. Ona je govorila o nekoj drugoj temi, ali ju je Catherine prekinula i počela govoriti o svojoj obvezi da se uskoro vrati kući. Eleanor je izgledala veoma zabrinuto, a to je i rekla. »Nadala se da će mnogo dulje moći uživati u njezinu društvu; pogrešno je pretpostavila (možda jer je tako željela) da je obećan mnogo dulji posjet, te nije mogla potisnuti pomisao da je gospodin i gospođa Morland ne bi požurivali da se vrati ku ći kad bi znali kakvo joj zadovoljstvo pričinjava njezin boravak ovdje.« Catherine je objasnila. »O, što se toga ti če, tata i mama je uopće ne požuruju. Sve dok je ona sretna, oni će biti zadovoljni.« — Onda zašto se, ako smijem pitati, tebi toliko žuri oti ći kući? — O, zato što sam ve ć tako dugo ovdje. — Ne, ako možeš upotrijebiti takvu riječ, ja te više ne mogu nagovarati. Ako ti misliš da je predugo... — O, ne! Doista ne mislim. Što se mene ti če, mogla bih još toliko ovdje ostati. - Tako
* 136 *
su se dogovorile da se više uopće neće razmišljati o njezinom odlasku sve dok ne bude morala otići. Nakon što su tako ugodno uklonile taj uzrok nelagode, drugi su uzroci tako đer oslabili. Ljubaznost i usrdnost Eleanorina ponašanja dok je tražila da ostane, i Henryjev zadovoljni pogled kad su mu rekle da će još ostati bili su tako slatki dokazi o tome koliko im je važna, te joj je ostalo tek toliko dvojbi bez koje ljudski um ne može postojati. Gotovo je uvijek vjerovala da je Henry voli, i da je vole njegovi otac i sestra, te čak žele da im pripada. Vjerujući u to, njezine sumnje i tjeskobe bile su samo povremene neugodne smetnje. Henry nije mogao poslušati očevu izričitu naredbu da stalno boravi u Northangeru i bude na usluzi damama dok je on u Londonu jer su ga obveze u Woodstonu prisilile da u subotu ode i ondje provede dvije noći. Sada taj gubitak nisu osjećale kao onda kad je general bio kod kuće; bilo je malo manje veselja, ali je udobnost ostala ista, a dvije su se djevojke još više zbližile i lijepo se same zabavljale pa su na dan Henryjeva odlaska prilično kasno, u jedanaest sati, otišle na po činak. Baš su stigle do vrha stubišta kad im se u činilo, koliko im je debljina zidova dopuštala da čuju, kako se pred vratima zaustavlja ko čija, a u idućem su trenutku dobile potvrdu da je doista tako jer se za čula glasna zvonjava. Nakon što je minulo prvo iznenađenje, uzviknule su: - Nebesa! Što se moglo dogoditi? - No Eleanor je brzo zaključila da je to njezin stariji brat, čiji je dolazak često bio tako iznenadan, premda ne u tako nemoguće vrijeme, te je požurila dolje kako bi ga pozdravila. Catherine je nastavila hodati prema svojoj sobi, zaključivši da će se njezino poznanstvo s kapetanom Tilneyjem ipak morati nastaviti, pod neugodnim dojmom što ga je njegovo ponašanje ostavilo na nju i uvjerena da je on previše otmjeni gospodin da bi nju prihvatio, te je odlučila da bi se ipak trebali sresti u prikladnijim okolnostima. Nadala se da uopće neće spominjati gospođicu Thorpe, a budući da se sad već mora stidjeti svoje uloge u svemu tome, doista nema opasnosti od toga; sve dok se bude izbjegavalo svako spominjanje Batha, vjerovala je da se prema njemu može odnositi veoma uljudno. Vrijeme joj je prolazilo u takvim razmišljanjima, a doista mu je išla u prilog činjenica da se Eleanor tako raduje što ga vidi i da imaju tako mnogo re ći jedno drugome, jer prošlo je gotovo pola sata od njegova dolaska, a Eleanor još nije došla gore. U tom se trenutku Catherine učinilo da čuje njezine korake u galeriji, te je pozorno osluškivala, ali je sve bilo tiho. Međutim, tek što se uvjerila da je pogriješila, trgnuo ju je zvuk nečega što se micalo blizu njezinih vrata; činilo se da netko dodiruje sama vrata, a u idućem je trenutku pomicanje kvake dokazalo da je ne čija ruka doista na njoj. Zadrhtala je pri pomisli na nekoga tko se tako oprezno približava, ali je odlu čila da više neće dopustiti pojavljivanje neopravdane panike ili divljanje svoje mašte, te je tiho koraknula naprijed i otvorila vrata. Ondje je stajala samo Eleanor. Me đutim, Catherine se samo na trenutak umirila jer su Eleanorini obrazi bili blijedi, a držanje veoma uzrujano. Premda je o čito kanila ući, činilo se da za to mora uložiti napor, a još se više morala pomu čiti kako bi progovorila. Catherine je pretpostavila da je riječ o nečemu neugodnom povezanom s kapetanom Tilneyjem, pa je svoju zabrinutost mogla izraziti samo smirenom pozornoš ću;
* 13 *
pozvala ju je da sjedne, masirala joj sljepoočnice lavandinom vodicom i tjeskobno stajala nad njom. - Draga moja Catherine, ne smiješ, doista ne smiješ... - bile su Eleanorine prve suvisle riječi. - Meni je sasvim dobro. Ova me ljubaznost tako uznemiruje. Ne mogu to podnijeti. Dolazim k tebi s neugodnim zadatkom. — Sa zadatkom! K meni! — Kako ću ti reći? O, kako ću ti reći? Nova se misao pojavila u Catherininoj glavi, te je problijedjela jednako kao i njezina prijateljica i uzviknula: - Stigla je poruka iz Woodstona! — Griješiš, doista - odgovorila je Eleanor suosjećajno je promatrajući - nije došao nitko iz Woodstona. Stigao je moj otac. - Glas joj je zadrhtao i spustila je pogled dok je to izgovarala. Njegov neočekivani povratak bio je sam po sebi dovoljan da se Catherine snuždi, te nekoliko trenutaka nije očekivala da može čuti još nešto gore. Ništa nije rekla, a Eleanor je uskoro nastavila, nastoje ći se pribrati i govoriti čvrstim glasom, ali još uvijek oborena pogleda. - Ti si previše dobra, sigurna sam, da bi o meni ružno mislila zbog uloge što sam je morala prihvatiti. Ja sam doista samo nesretni glasnik. Nakon onoga što je nedavno dogovoreno među nama, tako radosno i zahvalno s moje strane, o tvom boravku ovdje, kako sam se nadala, još mnogo tjedana, kako ti mogu re ći da se tvoja ljubaznost neće prihvatiti, te da će se radost što si nam je pružala svojim društvom uzvratiti... ali ne smijem se prepuštati osjećajima. Draga moja Catherine, moramo se rastati. Moj je otac sklopio neki dogovor zbog kojega cijela naša obitelj mora u ponedjeljak oti ći; dva ćemo tjedna biti kod lorda Longtowna, blizu Hereforda. Objašnjenje i isprika jednako su nemogući. Ne mogu pokušati ni jedno ni drugo. — Draga moja Eleanor - uzviknula je Catherine nastoje ći potisnuti svoje osjećaje nemoj se uzrujavati. Obveze traže da odustanemo od našeg dogovora. Neizrecivo mi je žao što ćemo se tako brzo rastati, i još tako iznenada, ali nisam uvrije đena, doista nisam. Moj posjet tebi može bilo kada završiti, znaš, i nadam se da ćeš ti doći k meni. Možeš li, kad se vratiš s tog putovanja, doći u Fullerton? — To neće biti u mojoj moći, Catherine. — Onda dođi kad budeš mogla. Eleanor nije odgovorila, a Catherinine su se misli vratile na nešto neposrednije pa je dodala, glasno razmišljajući: - Ponedjeljak, tako brzo; i svi idete! Pa, sigurna sam... mo ći ću otići ... ne moram oti ći prije nego vi pođete, znaš. Nemoj se uzrujavati, Eleanor. Bez problema mogu otići u ponedjeljak. Nije posebno važno što moj otac i majka nisu o tome obaviješteni. Usuđujem se reći da će general poslati slugu sa mnom, do polovice puta, a tada ću uskoro stići u Salisbury pa će mi preostati četrnaest kilometara do kuće. — Ah, Catherine! Kad bi moglo tako biti, bilo bi malo podnošljivije, premda bi na taj način primila samo pola od onoga što zaslužuješ. Ali, kako ti mogu re ći? Dogovoreno je da kreneš sutra ujutro, a čak ni sat odlaska ne možeš sama birati; naru čena je kočija i bit će ovdje u sedam sati, a neće ti za pratnju ponuditi niti jednog slugu.
* 137 *
Catherine je sjela jer je ostala bez daha i bez rije či. - Jedva sam mogla povjerovati vlastitim ušima kad sam to čula, a nikakvo nezadovoljstvo ili ogorčenje što ga u ovom trenutku osjećaš, bez obzira kako opravdano i snažno, ne može biti jače od onoga što sam ja... ali ne smijem govoriti o onome što sam ja osjećala. O, kad bih mogla predložiti nešto blaže! Dobri Bože! Što će reći tvoji otac i majka? Nakon što smo te odvukli od zaštite pravih prijatelja u ovo, gotovo dvostruko dalje od tvoga doma, a sada te tjeramo iz kuće bez razmišljanja o najosnovnijoj uljudnosti! Draga, draga Catherine, budu ći da sam donositeljica takve poruke, čini se da sam ja kriva za takvu uvredu; ipak, nadam se da ćeš mi oprostiti, jer si zacijelo dovoljno dugo boravila u ovoj ku ći da bi shvatila kako ja nisam prava gospodarica, da zapravo nemam nikakvu mo ć. — Jesam li uvrijedila generala? - drhtavim glasom upita Catherine. — Nažalost, kao njegova kći ja samo znam da mu nisi pružila nikakav razlog da se uvrijedi. Doista je veoma, veoma uzrujan; rijetko sam ga vidjela takvog. On nema naro čito ugodnu narav, a sad se dogodilo nešto što ga je neobi čno uzrujalo; neko razočaranje, neka briga, što se baš u ovom trenutku čini važnim; ali teško mogu pretpostaviti da ti imaš bilo kakve veze s time, jer kako bi to bilo moguće? Catherine je s mukom govorila, a učinila je to samo radi Eleanor. - Sigurna sam - rekla je - da mi je jako žao ako sam ga uvrijedila. To je posljednje što bih svjesno učinila. Ali nemoj biti nesretna, Eleanor. Dogovor se, znaš, mora poštivati. Samo mi je žao što se to ranije nije znalo jer bih u tom slučaju mogla pisati kući. Ali to doista nije naročito važno. — Nadam se, svim se srcem nadam, da to ne će biti važno za tvoju sigurnost, ali je jako važno za sve ostalo; za udobnost, dojam, pristojnost, za tvoju obitelj, za cijeli svijet. Da su tvoji prijatelji, bračni par Allen, još uvijek u Bathu, relativno bi lako mogla po ći k njima; onamo bi stigla za nekoliko sati, ali putovanje od sto deset kilometara, na koje moraš sama krenuti, u tvojim godinama, bez pratnje! — O, putovanje nije ništa. Nemoj misliti na to. A ako se moramo rastati, nekoliko sati prije ili kasnije, znaš, zapravo je svejedno. Mogu biti spremna u sedam. Neka me na vrijeme pozovu. - Eleanor je shvatila da Catherine želi biti sama. Vjerujući da bi za obje bilo bolje kad bi izbjegavale daljnji razgovor, ustala je i rekla: - Vidjet ćemo se ujutro. Catherininu je srcu trebalo olakšanje. U Eleanorinoj nazočnosti prijateljstvo i ponos obuzdavali su njezine suze, ali tek što je ona izišla, navrle su u bujicama. Izba čena iz kuće, i još na takav način! Bez ikakva razloga koji bi to mogao opravdati, bez isprike koja bi mogla ublažiti naglost, neuljudnost, čak drskost takvog postupka. Henry je daleko; ne će ga čak moći ni pozdraviti. Svaka je nada, sva su o čekivanja u najboljem slučaju odgođena, i tko zna do kada? Tko može re ći kad će se ponovno sresti? A sve je to učinio general Tilney; tako ljubazan, tako dobro odgojen i dosad tako sklon njoj! Bilo je podjednako neshvatljivo, ponižavajuće i žalosno. Jednako su je zbunjivala i plašila pitanja što bi tome mogao biti uzrok i kako će sve završiti. Način na koji je to učinjeno tako je krajnje neuljudan; žurno je
* 138 *
tjera bez obaziranja na njezine potrebe, čak joj ne dopušta da barem izgleda kako ima mogućnost izbora kad je riječ o vremenu i na činu putovanja; od dva moguća dana izabrao je sam početak prvoga, kao da je čvrsto odlučio da će ona otići prije nego se on ujutro probudi, kako je ne bi morao čak ni vidjeti. Što bi sve to moglo značiti, osim namjerne uvrede? Na ovaj ili onaj način zasigurno ga je nečim uvrijedila. Eleanor ju je željela poštedjeti tako bolnih razmišljanja, ali Catherine nije mogla vjerovati da bi bilo kakva uvreda ili neki nesretni slučaj mogao izazvati takvo neprijateljstvo spram osobe koja s time nije povezana, ili se barem pretpostavlja da nije povezana. Noć je teško prolazila. San, ili barem nekakav odmor koji bi se mogao smatrati snom, nije dolazio u obzir. Ta soba u kojoj ju je odmah po dolasku mu čila njezina neobuzdana mašta, opet je postala mjesto uzrujavanja i nemirnog drijemanja. Ipak, kako je izvor njezina nemira sada drukčiji od onoga što je bilo tada; kako žalosno stvarniji i ozbiljniji! Njezina se tjeskoba sada temelji na činjenicama, a strahovi na vjerojatnosti. Bila je tako zaokupljena razmišljanjem o stvarnom i prirodnom zlu, da uop će nije obraćala pozornost na samotnost svoje situacije, na mrak u svojoj sobi, na starost zgrade. Premda je vjetar bio jak i često je stvarao neobične i iznenadne zvukove po cijeloj ku ći, sve je to čula dok je sat za satom ležala budna, bez ikakve radoznalosti ih straha. Eleanor je odmah iza šest ujutro ušla u njezinu sobu, spremna obasuti je pažnjom ili joj pomoći kako god bude mogla, ali trebalo je u činiti još jako malo. Catherine nije gubila vrijeme; bila je gotovo odjevena i ve ć je skoro sve spakirala. Kad se Eleanor pojavila, pala joj je na pamet mogućnost da joj general šalje neku pomirbenu poruku. Što bi moglo biti prirodnije od toga da ljutnja prođe, a zamijeni je kajanje? Samo je željela znati na koji bi način, nakon onoga što se dogodilo, trebala prihvatiti ispriku. No uzalud se time opterećivala jer na kušnju nije stavljena ni njezina milostivost ni dostojanstvo; Eleanor nije donijela nikakvu poruku. Razmijenile su tek nekoliko rije či; obje su se najsigurnije osjećale u šutnji, te su u sobi izgovorile samo poneku trivijalnu rečenicu. Catherine je žurno i uzrujano dovršavala odijevanje, a Eleanor je, s više dobronamjernosti nego iskustva, pokušavala napuniti škrinju. Kad je sve bilo obavljeno, izišle su iz sobe, a Catherine se zadržala pola minute iza prijateljice kako bi se pogledom oprostila sa svim dobro poznatim i dragim predmetima. Zatim je sišla u blagovaonicu gdje je ve ć bio pripremljen doručak. Pokušala je jesti kako je Eleanor ne bi morala nagovarati, kao i da bi joj udovoljila, ali nije imala teka i nije mogla progutati mnogo zalogaja. Razlika izme đu ovog i jučerašnjeg doručka u toj prostoriji izazvala je novu žalost i još joj više smanjila tek. Prije manje od dvadeset četiri sata također su ovdje jeli, ali u koliko drukčijim okolnostima! S kako je vedrom opuštenošću, kako sretnom, premda lažnom, sigurnoš ću tada gledala oko sebe, uživajući u svemu, uopće ne strepeći pred budućnošću, ako se izuzme Henryjev odlazak u Woodston! Sretan, sretan doručak; jer Henry je bio ondje; Henry je sjedio kraj nje i pomagao joj. Dugo je bila prepuštena tim razmišljanjima jer je i njezina prijateljica bila duboko zamišljena, a pojava kočije bilo je prvo što ih je trgnulo i dozvalo natrag u sadašnjost. Catherinini su obrazi porumenjeli kad ju je vidjela, i u tom je trenutku silovito
* 139 *
osjetila poniženje što ga je doživjela, te je nakratko osje ćala samo ogorčenje. Činilo se da je Eleanor sada dobila dar govora. — Moraš mi pisati, Catherine - uzviknula je - moraš mi se što prije javiti. Dok ne budem znala da si sigurno stigla kući, neću imati ni trenutka mira. Bez obzira na sve opasnosti, na sav rizik, moram te preklinjati za jedno pismo. Omogući mi zadovoljstvo spoznaje da si bez opasnosti stigla u Fullerton i da je tvoja obitelj dobro, a tada, dok ne zatražim dopisivanje s tobom kako se pristoji, više ne ću očekivati. Pošalji mi ga kod lorda Longtowna i, moram te to zamoliti, na ime Alice. — Ne, Eleanor, ako ne smiješ primiti pismo od mene, sigurno uop će ne bih smjela pisati. Sigurno ću stići kući, u to nema nikakve sumnje. Eleanor je samo odgovorila: - Ne mogu se čuditi tvojim osjećajima. Neću navaljivati. Vjerovat ću dobroti tvoga srca kad budem daleko od tebe. - No to je, popra ćeno žalosnim pogledom, bilo dovoljno da u trenutku rastopi Catherinin ponos i ona je odmah rekla: - O, Eleanor, pisat ću ti, doista! Gospođica Tilney je usrdno željela još nešto riješiti, premda joj je bilo pomalo nelagodno govoriti o tome. Palo joj je na pamet da, nakon tako dugotrajnog boravka daleko od kuće, Catherine možda nema dovoljno novca za putovanje, a kad joj je to veoma ljubazno spomenula i ponudila joj pomoć, pokazalo se da je to čno procijenila. Catherine do toga trenutka uopće nije razmišljala o tome, ali kad je pregledala torbicu, shvatila je da je mogla biti izbačena iz kuće bez sredstava za povratak u vlastiti dom, ali je ljubaznost prijateljice to onemogućila. Nelagoda u kojoj se tada zasigurno našla opterećivala je obje, pa su tijekom preostalog vremena što su ga zajedno provele jedva izgovorile koju rije č. No to je bilo jako kratko vrijeme. Uskoro je objavljeno da je kočija spremna; Catherine je odmah ustala, a dugi i nježni zagrljaj zamijenio je riječi u pozdravu. Kad su ušle u predvorje, Catherine nije mogla otići iz kuće bez da spomene onoga čije ime nije izgovorila ni jedna od njih, te je na trenutak zastala i drhtavim usnama izustila da ostavlja »ljubazni pozdrav za svog odsutnog prijatelja«. No tu više nije mogla obuzdavati svoje osje ćaje pa je, skrivaju ći lice rupčićem, potrčala preko predvorja i uskočila u kočiju koja se odmah udaljila od ulaznih vrata.
* 15: *
!a#eset e!eto ogla!lje
+
atherine je bila previše nesretna da bi se bojala. Samo putovanje nije u njoj izazivalo nikakav strah, te ga je počela bez strepnje zbog duljine ili osje ćaja usamljenosti. Naslonivši se u jednom kutu kočije, prepustila se žestokom napadaju plača, te se nekoliko kilometara udaljila od Opatije prije nego je podigla glavu, pa se čak i najviši dio zemljišta u parku gotovo izgubio iz vida prije nego je uspjela pogledati onamo. Nažalost, cesta kojom je sada putovala bila je ona ista kojom se prije samo deset dana tako sretno vozila prilikom odlaska u Woodston i natrag; tijekom ta dvadeset dva kilometra sve što je prvi put vidjela pod onako druk čijim dojmom sad je samo poja čavalo svaki gorki osjećaj. Svaki je kilometar, kako se približavala Woodstonu, naglašavao njezinu patnju, a kad su na udaljenosti od osam kilometara prošli kraj skretanja koje je onamo vodilo, kad je pomislila na Henryja, koji je tako blizu i tako nesvjestan onoga što se doga đa, njezina žalost i bol postali su neizdržljivi. Dan što ga je ondje provela bio je jedan od najsretnijih u njezinu životu. Toga je dana general ondje govorio o Henryju i njoj, koristio je izraze i doimao se tako da je ona zaključila kako doista želi njihov brak. Da, prije samo deset dana izazvao je ushi ćenje u njoj svojim naglašenim pažnjama, čak ju je zbunio svojim znakovitim primjedbama! A sada, što li je učinila, ili što je zaboravila učiniti, da bi zavrijedila ovakav postupak? Jedina uvreda koju mu je nanijela, za što je samu sebe mogla optužiti, veoma je teško mogla doprijeti do njegovih ušiju. Samo su Henry i ona sama znali za šokantne sumnje što ih je tako neozbiljno gajila, a vjerovala je da je njezina tajna kod njega sigurna. Barem je vjerovala da je Henry namjerno nije mogao izdati. Ako je doista, nekim nesretnim slu čajem, njegov otac doznao što se ona usudila misliti i tražiti, za njezine bezrazložne fantazije i uvredljiva istraživanja, tada se ne bi čudila nikakvom stupnju njegova gnjeva. Ukoliko je svjestan činjenice da je o njemu razmišljala kao o ubojici, ne može se čuditi čak ni tome da ju je izbacio iz kuće. No vjerovala je da razlog za njegov čin nije tako opravdan. Premda je o svemu tome tjeskobno razmišljala, to ipak nije bila njezina glavna briga. Postojala je još jedna misao, važnija, ona koja je izazivala još ve ću tjeskobu; što će Henry misliti i osjećati, kako će izgledati kad se sutradan vrati u Northanger i čuje za njezin odlazak, bilo je pitanje snažnije i zanimljivije od bilo kojeg drugog; nikad nije nestajalo, a naizmjence ju je uzbu đivalo i umirivalo: katkad je ukazivalo na strepnju od njegova spokojnog prihvaćanja činjenice, a katkad je odgovor bio njegovo povjerenje, žaljenje i
* 151 *
ogorčenje. Naravno, neće se usuditi proturječiti generalu, ali što bi o njoj mogao reći svojoj sestri, Eleanor? U tom neprestanom ponavljanju sumnji i upita, dok se njezin um nije mogao ni na trenutak opustiti, prolazili su sati, a putovanje je prolazilo mnogo brže nego se nadala. Tjeskobne misli nisu joj dopuštale opažanje bilo čega oko sebe, a kad su prošli kraj oko Woodstona, nije uopće primjećivala kako napreduju; premda ništa na putu nije ni na trenutak moglo zaokupiti njezinu pozornost, putovanje joj nije bilo naporno. Još ju je jedan razlog poštedio toga: nije željno iš čekivala kraj putovanja, jer takav povratak u Fullerton gotovo je uništavao zadovoljstvo susreta s onima koje najviše voli, čak i nakon tako dugotrajnog boravka daleko od doma, jedanaest tjedana. Što bi mogla re ći, a da ne ponizi sebe i uzruja svoju obitelj, što neće povećati njezin jad, pojačati beskorisno ogorčenje, te možda pomiješati nevine i krive u pogrešnom razlu čivanju pakosti? Nikad ne bi mogla dovoljno naglasiti zahvalnost spram Henryja i Eleanor; ne bi znala izraziti svoje snažne osjećaje, a ukoliko netko njima zamjeri, ako se o njima bude ružno mislilo zbog njihova oca, to bi joj slomilo srce. Obuzeta takvim osjećajima, više je strepjela no što je tražila dobro poznati zvonik koji bi joj rekao da je na trideset kilometara od ku će. Znala je da iz Northangera ide u Salisbury, ali nakon prve etape putovanja morala se oslanjati na upravitelje pošta kad je rije č o nazivima mjesta kroz koja mora pro ći da bi onamo stigla; tako je slabo poznavala put. Međutim, nije naišla na nešto što bi je uznemirilo ili uplašilo. Njezina mladost, uljudno ponašanje i otvorenost osigurali su joj svu pozornost što je putnik poput nje može očekivati. Zaustavljah su se samo radi izmjene konja, te je otprilike jedanaest sati putovala bez ikakvog uznemiravanja; između šest i sedam sati uvečer našla se na ulazu u Fullerton. Heroina koja se pri kraju svoje karijere vra ća u rodno selo, u trijumfu ste čenog ugleda i s dostojanstvom grofice, s velikom pratnjom otmjenih rođaka u njihovim lakim kočijama i tri sluškinje koje putuju u kočiji iza nje, to je doga đaj o kojem bi se s ushi ćenjem pisalo; omogućuje svaki zaključak i autor bi zasigurno dijelio slavu što je ona velikodušno širi oko sebe. No moja je pri ča sasvim drukčija; heroinu vraćam kući usamljenu i poniženu, a nikakvo me ushićenje ne može navesti na opisivanje pojedinosti. Heroina u najamnoj poštanskoj kočiji takav je udarac raspoloženju što ga nikakav pokušaj grandioznosti ili patosa ne može podnijeti. Stoga je njezin ko čijaš brzo vozio kroz selo, pod pogledima nedjeljnih izletnika, i ona se žurno iskrcala. No bez obzira koliko je Catherinin um bio opterećen mučnim mislima dok se približavala župnom dvoru, i bez obzira na osje ćaj poniženja što ga je imao pisac, pripremala je nesvakidašnji užitak onima kojima je dolazila; najprije dolaskom kočije, a zatim i kad se sama pojavila. Putni čka se kočija rijetko mogla vidjeti u Fullertonu pa je cijela obitelj začas bila na prozorima, a činjenica da se zaustavila pred njihovom kapijom unijela je vedrinu u svako oko i zaokupila sva čiju maštu; sasvim neočekivano zadovoljstvo za sve osim dvoje najmla đih, dječaka i djevojčice od šest i četiri godine, koji su u svakoj kočiji očekivali brata ili sestru. Radostan je pogled koji je prvi opazio Catherine! Radostan
* 152 *
glas koji je najavio otkriće! No je li ta sreća pripadala Georgeu ili Harriet, to se nikad nije točno saznalo. Njezini otac, majka, Sarah, George i Harriet, svi su se okupili na vratima kako bi je srdačno dočekali, što je u Catherininu srcu razbudilo najljepše osje ćaje, a kad su je jedan za drugim zagrlili, shvatila je da je to umiruje iznad svih očekivanja. Tako okružena, tako voljena, bila je čak sretna! U radosti obiteljske ljubavi nakratko je sve ostalo potisnuto; zadovoljstvo što je vide u početku nije ostavljalo mjesta za smirenu radoznalost, te su svi sjedili za stolom i pili čaj, što ga je gospođa Morland žurno pripravila radi udobnosti sirote putnice čije je blijede i upale obraze brzo uo čila, prije nego joj je postavljeno izravno pitanje na koje je trebalo odgovoriti. Nevoljko i uz mnogo oklijevanja Catherine je zapo čela ono što bi se nakon pola sata, ljubaznošću onih koji su je slušali, možda moglo smatrati objašnjenjem; ali u to vrijeme su jedva mogli otkriti uzrok ili shvatiti pojedinosti njezina iznenadnog povratka. Oni ni slučajno nisu bili razdražljivi ljudi; nisu se lako vrije đali niti su odmah s gorčinom doživljavali uvrede, ali ovdje je, kad se sve razotkrilo, bila uvreda koju ne treba zanemariti, niti, u prvih pola sata, lako oprostiti. Bez pretjerivanja u romanti čnoj usplahirenosti kad je riječ o dugom i samotnom putovanju njihove k ćeri, gospodin i gospođa Morland ipak su osjećali da joj je moglo donijeti mnoge neugodnosti, da nikad ne bi to dopustili, te da je general Tilney, prisilivši je na tako nešto, postupio nečasno i bezosjećajno, i kao gospodin i kao roditelj. Zašto je to u činio, što ga je moglo navesti na takvo kršenje pravila gostoprimstva i tako naglo okrenuti njegovo poštovanje spram njihove kćeri u zlovolju, bilo je pitanje na koje nisu mogli naći odgovor, baš kao ni Catherine. No to ih nikako nije previše dugo opterećivalo i, nakon određenog razdoblja beskorisnih nagađanja, kako je to »neobičan događaj i da je on zacijelo čudan čovjek«, njihovo je ogorčenje i čuđenje počelo jenjavati. Premda se je Sarah još uvijek prepuštala usklicima i nagađanjima sa svim svojim mladenačkim žarom, njezina je majka na koncu rekla: - Draga moja, samu sebe optere ćuješ bespotrebnim mukama; vjeruj mi, to je nešto oko čega se uopće ne treba truditi. — Mogu shvatiti što je želio da Catherine ode ako je imao taj dogovor - re če Sarah ali zašto to nije učinio na uljudniji način? — Žao mi je mladih ljudi - re če gospođa Morland - zasigurno im je bilo teško, ali što se tiče svega ostaloga, to sad više nije važno. Catherine je sigurno stigla ku ći, a naša dobrobit ne ovisi o generalu Tilneyju. - Catherine je uzdahnula. - Pa - filozofski nastavi njezina majka - drago mi je da ranije nisam znala za tvoje putovanje, ali sad kad je sve prošlo, vjerojatno nije počinjeno nikakvo zlo. Uvijek je dobro da se mladi ljudi moraju malo pomučiti, i znaš, draga moja Catherine, ti si oduvijek bila pomalo smušeno stvorenje, ali sad si bila prisiljena trezveno razmišljati, uz toliko mijenjanja ko čija i tome slično, i nadam se da nigdje nisi ništa zaboravila. Catherine se također tome nadala i pokušala se zainteresirati za vlastiti napredak, ali bila je prilično potištena te je jedino željela šutjeti i biti sama. Stoga je spremno prihvatila majčin savjet da rano po đe u krevet. Roditelji su u njezinoj snuždenosti i uzrujanosti vidjeli
* 153 *
samo prirodne posljedice poniženih osjećaja i neobičnog napora i umora takvog putovanja, te su se rastali bez ikakvih sumnji da će miran san sve to izliječiti. Premda idućeg jutra njezin oporavak nije bio onakav kakvom su se nadali, još uvijek im ni na kraj pameti nije bio neki dublji razlog. Niti u jednom trenutku nisu pomislili na njezino srce, što je za roditelje mlade dame od sedamnaest godina, koja se upravo vratila sa svog prvog boravka daleko od kuće, bilo prilično neobično! Čim je završila s doru čkom, Catherine je sjela kako bi ispunila obe ćanje dano gospođici Tilney, čije se povjerenje u u činak vremena i udaljenosti na prijateljičino raspoloženje već pokazalo opravdanim, jer si je Catherine ve ć predbacivala zbog onako hladnog rastanka od Eleanor, zbog toga što nikad nije dovoljno cijenila njezine zasluge i ljubaznost, te nije dovoljno suosjećala s njom zbog onoga što je ju čer morala izdržati. Međutim, jačina tih osjećaja nimalo nije pomogla njezinom peru, i nikad joj nije bilo teže pisati nego dok se obraćala Eleanor Tilney. Sastaviti pismo koje bi istodobno točno opisivalo njezine osjećaje i situaciju, izrazilo zahvalnost bez servilnog žaljenja, bilo suzdržano ali ne hladno i iskreno ali ne ogor čeno; pismo koje ne bi povrijedilo Eleanor dok ga čita, i povrh svega, nad kojim ona sama ne bi porumenjela ako bi ga Henry slu čajno vidio, to je bio zadatak što ga od strepnje nije mogla obaviti. Nakon dugotrajnog razmišljanja i mnogo zbunjenosti, zaključila je da bez ikakvih opasnosti može napisati samo kratku poruku. Stoga je priložila novac, što joj ga je Eleanor pozajmila, izrazila svoju zahvalnost i tisuću dobrih želja svoga srca. — To je bilo neobično poznanstvo - primijetila je gospođa Morland kad je pismo bilo gotovo - brzo je sklopljeno i brzo je završeno. Žao mi je što se tako dogodilo jer ih je gospođa Allen smatrala veoma dragim mladim ljudima, a ti nažalost nisi imala sre će ni s Isabellom. Ah, siroti James! Pa, moramo živjeti i u čiti; nadam se da će sljedeći novi prijatelji koje stekneš zavrijediti da to i ostanu. Catherine je porumenjela dok je toplo odgovarala: - Nijedna prijateljica ne može više od Eleanor zavrijediti da to i ostane. — Ako je tako, draga moja, usu đujem se reći da ćete se prije ili kasnije ponovno sresti; nemoj biti nesretna. Izgledi su deset prema jedan da će vas život ponovno spojiti već za koju godinu; a tada, kakvo će to zadovoljstvo biti! Gospođa Morland nije bila uspješna u svom pokušaju tješenja. Nada da će se sresti za koju godinu samo je navela Catherine na razmišljanje o tome što bi se u me đuvremenu moglo dogoditi i takav susret učiniti strašnim za nju. Nikad ne bi mogla zaboraviti Henryja Tilneyja, ili misliti na njega s manje nježnosti nego u ovom trenutku, ali on bi mogao zaboraviti nju i u tom slučaju sresti... ! O či su joj se ispunile suzama dok je to zamišljala. Njezina je majka shvatila da joj ne uspijeva utješiti k ćer, te je predložila novi pokušaj vraćanja dobrog raspoloženja, to jest, posjet gospođi Allen. Udaljenost između dviju kuća bila je samo četiristo metara, a dok su hodale, gospođa Morland je brzo iznijela sve što je osje ćala po pitanju Jamesova razo čaranja. - Žao nam je zbog njega - rekla je - ali inače nema nikakva zla u razvrgavanju zaruka; jer ne može biti
* 155 *
poželjno da se veže uz djevojku koju jedva poznaje, i koja uop će nema miraza. Sada, nakon takvog ponašanja, uopće ne možemo lijepo misliti o njoj. Sada je to teško za sirotog Jamesa, ali to neće zauvijek trajati, i usu đujem se reći da će ubuduće biti oprezniji, zahvaljujući gluposti prvog izbora. To je bio tako sažet prikaz događaja da ga je Catherine jedva mogla slušati; još jedna rečenica ugrozila bi njezinu ljubaznost i navela je na nerazuman odgovor. Uskoro su sve njezine misli bile zaokupljene promjenom vlastitih osjećaja i raspoloženja otkako je zadnji put hodala tom dobro poznatom cestom. Nisu prošla ni tri mjeseca od trenutka kad je, mahnita od radosnih iščekivanja, desetak puta na dan tr čala od jedne do druge ku će, lagana, vesela i slobodna srca, radujući se nepoznatim i nepatvorenim zadovoljstvima, bez ikakvih strepnji od zla, jer ga nije ni poznavala. Prije tri mjeseca bila je takva, a kako se promijenjeno biće vratilo! Gospodin i gospođa Allen primili su je nadasve ljubazno i srda čno, kako se od njih moglo i očekivati. Uvelike su se čudili i izrazili svoje nezadovoljstvo kad su čuli kako su se prema njoj ponijeli, premda pri ča gospođe Morland nije bila nimalo pretjerana, nije namjerno željela izazvati njihovo negodovanje. - Catherine nas je sino ć sasvim iznenadila rekla je. - Cijeli je put prešla sama u poštanskim ko čijama, a do subote uvečer uopće nije znala da će otputovati. Generalu Tilneyju je, iz nekog nepoznatog razloga, odjednom dojadio njezin boravak ondje pa ju je gotovo izbacio iz ku će. Nimalo prijateljski, sigurno, a on je zasigurno veoma čudan čovjek, ali nama je tako drago da je Catherine opet s nama! I veoma je ugodna spoznaja da ona nije siroto bespomo ćno stvorenje, već se veoma dobro sama snalazi. Gospodin Allen je izrazio shvatljivo ogorčenje razumnog prijatelja, a gospođa je Allen njegove riječi smatrala veoma prikladnima pa ih je i sama ponovila. Njegovo čuđenje, njegova nagađanja i njegova objašnjenja odmah su postali i njezini, uz dodatak samo jedne primjedbe: - Doista nemam nikakvog strpljenja za generala. - Time je ispunjavala svaku slučajnu stanku, a »Doista nemam nikakvog strpljenja za generala« ponovila je još dva puta nakon što je gospodin Allen izišao iz sobe, bez ikakvog opuštanja gnjeva ili korisne digresije misli. Kod trećeg se ponavljanja osjetio malo veći stupanj čuđenja, a nakon četvrtog odmah je dodala: - Samo pomisli, draga moja, kako sam uspjela osigurati popravljanje one grozne poderotine na mojoj najboljoj čipki iz Mechlina, prije nego sam otišla iz Batha, da čovjek uopće ne može vidjeti gdje je bila. Moram ti je pokazati jednog od ovih dana. Bath je lijepo mjesto, Catherine, uvjeravam te da mi nije bilo previše drago kad smo se vratili. Činjenica da je gospođa Thorpe bila ondje tako nam je odgovarala, zar ne? Znaš, ti i ja smo u po četku bile posve usamljene. — Da, ali to nije dugo trajalo - rekla je Catherine, a o či su joj se razvedrile pri sje ćanju na ono što joj se prvo dogodilo u Bathu. — Veoma točno; uskoro smo srele gospođu Thorpe, a tada nam više ništa nije nedostajalo. Draga moja, ne misliš li da su ove svilene rukavice veoma ugodne za nošenje? Prvi put sam ih stavila kad smo pošle u Donju dvoranu, znaš, a otad ih veoma često nosim.
* 156 *
Sjećaš li se te večeri? — Sjećam li se! O, savršeno. — Bilo je veoma ugodno, zar ne? Gospodin Tilney je pio čaj s nama, a uvijek sam ga smatrala veoma ugodnim. Čini mi se da si plesala s njim, ali nisam sasvim sigurna. Sje ćam se da sam tada nosila svoju omiljenu haljinu. Catherine nije mogla odgovoriti, a nakon kratkog bavljenja drugim temama gospo đa će Allen opet: - Doista nemam nikakvog strpljenja za generala! Činio se tako ugodnim čovjekom! Ne bih rekla, gospođo Morland, da ste ikad u životu vidjeli bolje odgojenog čovjeka. Čim je otišao, netko drugi je zauzeo njegove prostorije. Ali nije ni čudo; Ulica Milsom, znaš. Dok su se vraćale kući, gospođa Morland je pokušala uvjeriti svoju kćer kako je sretna što ima tako dobronamjerne prijatelje kakvi su gospodin i gospođa Allen, te da se ne bi trebala previše opterećivati zanemarivanjem ili neljubaznošću Tilneyjevih koje tako kratko poznaje dok može zadržati lijepo mišljenje i sklonost najstarijih prijatelja. Sve je to imalo smisla, ali u ljudskom umu ima nekih situacija do kojih smisao ne dopire, a Catherinini osjećaji suprotstavljali su se gotovo svim majčinim stavovima. Sva je njezina sre ća ovisila upravo o ponašanju tih novih poznanika, a dok je gospođa Morland uspješno potvrđivala svoje mišljenje vlastitim primjerima, Catherine je u sebi zamišljala kako je Henry sada zasigurno stigao u Northanger; sada je zacijelo čuo o njezinom odlasku, a sada možda kreću za Hereford.
* 15 *
.ri#eseto ogla!lje
+
atherine po prirodi nije bila sklona prekomjernom sjedenju, niti je imala posebno marljive navike, no kakvi god su bili njezini dotadašnji nedostaci u tom smislu, njezina je majka opazila da su samo postali još naglašeniji. Nije mogla deset minuta mirno sjediti niti se posvetiti nekom poslu, neprestano je šetala vrtom i vo ćnjakom, kao da joj je samo kretanje odgovaralo, a činilo se da bi čak i po kući radije hodala nego sjedila u salonu. Još veća promjena bio je njezin gubitak duha. Dok je tako lunjala naokolo i besposleno provodila sate, mogla je samo biti karikatura sebe same, ali uz šutnju i tugu postala je suprotnost onome što je bila prije. Gospođa Morland prva dva dana nije ništa spominjala, ali kad se ni nakon treće noći nije vratila njezina vedrina, nije došlo do poboljšanja njezinih korisnih aktivnosti, niti je pokazivala veću sklonost vezenju, više se nije mogla suzdržavati pa ju je blago prekorila: Draga moja Catherine, bojim se da postaješ previše fina dama. Ne znam kad bi bile gotove kravate sirotog Richarda kad ne bi imao nikoga osim tebe. Previše razmišljaš o Bathu, ali postoji vrijeme za sve; vrijeme za balove i kazališne predstave, i vrijeme za rad. Imala si mnogo vremena za razonodu, a sad moraš nastojati biti korisna. Catherine je odmah prionula poslu, a potištenim je glasom rekla da »ne razmišlja o Bathu... previše«. — Onda se uzrujavaš zbog generala Tilneyja, a to je veoma glupo, jer ga najvjerojatnije više nikad nećeš vidjeti. Nikad se ne smiješ uzbuđivati zbog sitnica. - Nakon kratke tišine: - Nadam se, moja Catherine, da nisi nezadovoljna svojim domom jer nije tako otmjen kao Northanger. To bi doista bila loša posljedica tvojega posjeta. Gdje god se nalaziš, uvijek bi trebala biti zadovoljna, ali naročito kod kuće jer ondje moraš provesti najveći dio vremena. Nije mi se baš svi đalo, za doručkom, kad si onako mnogo govorila o francuskom kruhu u Northangeru. — Sigurno mi kruh nije važan. Svejedno mi je što jedem. — U jednoj knjizi na katu nalazi se veoma mudar esej o sli čnoj temi, o mladim djevojkama koje više nisu bile zadovoljne domom nakon upoznavanja s otmjenim ljudima; Zrcalo, mislim. Potražit ću ga jednog od ovih dana jer sam sigurna da će ti koristiti. Catherine više ništa nije rekla, ve ć je nastojala pravilno postupati pa je prionula poslu, ali nakon nekoliko minuta ponovno je utonula, a da ni sama nije bila toga svjesna, u tromost
* 157 *
i bezvoljnost; mnogo se više meškoljila na stolici no što je micala svoju iglu. Gospo đa Morland promatrala je što se doga đa, a u odsutnom i nezadovoljnom pogledu svoje kćeri vidjela je dokaz mrzovolje kojoj je sada po čela pripisivati pomanjkanje vedrine, te je žurno izišla kako bi potražila spomenutu knjigu, želeći bez odlaganja suzbiti tako strašnu bolest. Prošlo je neko vrijeme dok nije uspjela na ći ono što je tražila, a bilo je i drugih obiteljskih pitanja kojima se morala posvetiti, te je prošlo četvrt sata prije nego se vratila u prizemlje s knjigom u koju je polagala velike nade. Dok je bila na katu nije čula nikakve zvukove osim onih što ih je sama stvarala, pa nije znala da je tijekom posljednjih nekoliko minuta stigao posjetitelj, a kad je ušla u salon, prvo što je ugledala bio je mladi čovjek kojeg nikad ranije nije vidjela. On je odmah s poštovanjem ustao, a smućena ga je Catherine predstavila kao gospodina Henryja Tilneyja. S velikom se nelagodom po čeo ispričavati zbog svog dolaska, shvaćajući da teško može očekivati dobrodošlicu u Fullertonu nakon onoga što se dogodilo, tvrdeći da je razlog njegova dolaska želja da se uvjeri kako je gospo đica Morland sigurno stigla kući. Nije se obraćao tvrdom srcu ili strogom sucu. Gospođa Morland nikad nije njega i njegovu sestru smatrala odgovornima za ponašanje njihova oca i uvijek ih je smatrala dragim mladim ljudima, te ga je odmah, zadovoljna njegovim dolaskom, primila s jednostavnim izrazima iskrene blagonaklonosti. Zahvalila mu je na takvoj brizi za njezinu kćer, uvjeravala ga da su prijatelji njezine djece uvijek dobrodošli i zamolila ga da više ne spominje ono što je prošlo. Spremno je udovoljio toj njezinoj molbi; premda mu je uvelike laknulo zbog takve neočekivane ljubaznosti, u tom trenutku nije mogao re ći ništa o razlozima onakvog postupka. Stoga se je u tišini vratio do svoje stolice i nekoliko minuta veoma uljudno odgovarao na uobičajene primjedbe gospođe Morland o vremenu i cestama. U međuvremenu Catherine, tjeskobna, uzbuđena, sretna, grozničava Catherine, nije izustila ni riječi, ali rumeni obrazi i blistave oči uvjerile su njezinu majku da će dobronamjerni posjet barem na neko vrijeme umiriti Catherinino srce. Stoga je odložila knjigu Zrcalo za neki budući trenutak. Želeći pomoć gospodina Morlanda, kad je riječ o ohrabrenju i o pronalaženju tema za razgovor s neočekivanim gostom, zbog čije ga je nelagode izazvane o čevim postupkom iskreno žalila, gospođa Morland je po njega brzo poslala jedno od svoje djece, ali gospodin Morland nije bio kod kuće. Budući da nije imala nikakvu podršku, po isteku četvrt sata više nije imala što reći. Nakon nekoliko minuta tišine Henry se, prvi put nakon dolaska njezine majke, okrenuo prema Catherine i neobi čno ju je živahno upitao jesu li gospodin i gospođa Allen sada u Fullertonu. Iz mnoštva njezinih zbrkanih riječi kojima mu je pokušala odgovoriti, shvatio je da jesu pa je odmah izrazio želju da ih posjeti, a zatim je porumenio i pitao je hoće li biti tako dobra i pokazati mu put. - S ovog prozora možete vidjeti ku ću, gospodine - dobio je informaciju od Sarah, a na tome joj je zahvalio samo laganim naklonom glave dok joj je majka dala znak neka šuti; jer gospo đa je Morland smatrala vjerojatnim da, osim namjere da posjeti njihove susjede, možda želi objasniti ponašanje svog oca, što će mu zasigurno biti lakše reći samo Catherine, pa joj nije kanila braniti da ga
* 158 *
onamo otprati. Zaputili su se onamo, a gospođa Morland nije bila sasvim u krivu. Morao je dati neko objašnjenje o ponašanju svog oca, ali najprije je želio objasniti sebe; prije nego su stigli do imanja gospodina Allena, učinio je to tako dobro da Catherine nije vjerovala da se to može često ponavljati. Uvjerio ju je u svoju ljubav, koju mu je ona uzvra ćala, jer su oboje prilično dobro znali da njezino srce posve pripada njemu. Premda ju je Henry iskreno zavolio, premda se ushićivao svim vrlinama njezine osobnosti i doista je uživao u njezinu društvu, moram priznati da njegova ljubav izvire samo iz zahvalnosti; ili, drugim rije čima, uvjerenje u njezinu osobitu sklonost prema njemu bilo je jedini razlog iz kojeg je po čeo ozbiljno o njoj razmišljati. To je nova okolnost u ljubavi, priznajem, i strahovito štetna za dostojanstvo heroine; no ako je jednako nova u svakodnevnom životu, to samo govori u prilog mojoj neobuzdanoj mašti. Nakon veoma kratkog posjeta gospođi Allen, tijekom kojeg je Henry nesuvislo govorio, bez ikakva smisla ili povezanosti, a Catherine je, obuzeta razmišljanjem o svojoj neizrecivoj sreći, jedva otvorila usta, ponovno su se našli nasamo. Catherine je za to vrijeme mogla procijeniti koliko je on pod utjecajem roditeljskog autoriteta. Po povratku iz Woodstona, prije dva dana, blizu Opatije ga je do čekao njegov nestrpljivi otac, žurno ga obavijestio o odlasku gospođice Morland i naredio mu da više ne misli na nju. U takvoj joj je situaciji sada ponudio svoju ruku. Prestrašena Catherine, usred svih bojazni iščekivanja, dok je slušala tu priču, ipak se radovala ljubaznom oprezu kojim ju je Henry poštedio savjesnog odbijanja tako što je dobio priznanje njezine ljubavi prije nego je spomenuo tu bolnu temu. Dok joj je iznosio pojedinosti i objašnjavao motive o čeva ponašanja, njezini su osjećaji uskoro očvrsnuli u nešto slično pobjedničkom ushićenju. General je nije imao za što optužiti, ništa joj nije mogao predbacivati, jer ona je bila nesvjesni objekt prijevare koju njegov ponos nije mogao oprostiti, a koju bi se bolji ponos stidio priznati. Bila je kriva jedino za to što je bila manje bogata no što je on pretpostavljao. Pod lažnim dojmom o njezinom imetku podržavao je poznanstvo s njom u Bathu, spremno prihvatio njezin posjet Northangeru i odredio je za svoju snahu. Kad je otkrio svoju grešku, izbacivanje iz kuće činilo mu se najboljim, premda za njega nedovoljnim dokazom njegove ljutnje na nju i prezira spram njezine obitelji. John Thorpe ga je prvi zavarao. General je jedne ve čeri u kazalištu opazio da njegov sin znatnu pozornost posvećuje gospođici Morland, te je slu čajno pitao Thorpea zna li o njoj nešto više osim samog imena. Thorpe je bio veoma sretan što može razgovarati s tako važnim čovjek kao što je general Tilney, pa je bio radosno i ponosno komunikativan; u to je vrijeme svakodnevno očekivao objavljivanje Morlandovih zaruka s Isabellom, ali je isto tako već odlučio da će on oženiti Catherine, pa ga je taština navela da obitelj prikaže bogatijom čak i od onoga kakvom ju je on, zahvaljuju ći svojoj pohlepi, smatrao. Bez obzira u čijem se društvu nalazio, ili s kim će vjerojatno doći u neku vezu, Thorpeova je taština zahtijevala da njihov društveni položaj bude visok; kako je rasla njegova prisnost s bilo kojim poznanikom, tako je rastao i njegov imetak. Stoga su o čekivanja što ih je imao kad je riječ o Morlandu, od početka pretjerana, postupno rasla nakon njegovog upoznavanja s
* 159 *
Isabellom. Zbog veličanstvenosti trenutka samo je udvostručio ono što je odlučio smatrati imanjem gospodina Morlanda, utrostručio njegovu osobnu imovinu, dodao bogatu tetu i potopio pola djece, te je generalu predstavio cijelu obitelj u veoma lijepom svjetlu. Međutim, za Catherine, posebni objekt generalove znatiželje i njegovih vlastitih planova, imao je još nešto u rukavu; deset ili petnaest tisuća funti što joj ih otac može dati bit će lijep dodatak imanju gospodina Allena. Zbog njezine prisnosti s njima čvrsto je odlučio da će naslijediti njihovo imanje, a zatim je prirodno uslijedio razgovor o njoj kao o najbogatijoj nasljednici u Fullertonu. General je dalje postupao u skladu s tim informacijama jer mu nikad nije palo na pamet da sumnja u njihovu to čnost. Thorpeovo zanimanje za obitelj, veza njegove sestre s jednim članom te obitelji, te njegovi vlastiti planovi za drugog (o čemu se gotovo jednako otvoreno hvalisao), doimali su se dovoljnim jamcima da govori istinu, a tome su dodane nepobitne činjenice da je bra čni par Allen bogat i bez djece, da je gospo đica Morland njihova štićenica i, čim mu je poznanstvo s njima omogućilo prosudbu, da se prema njoj ophode s roditeljskom ljubaznoš ću. Uskoro je donio odluku. U držanju svog sina već je opazio sklonost spram gospođice Morland, a zahvaljuju ći hvalisanju gospodina Thorpea, gotovo je odmah odlučio da neće žaliti truda kako bi oslabio njegov utjecaj i uništio njegove najveće nade. U ono vrijeme Catherine i njegova djeca ništa nisu znali o njegovim planovima. Henry i Eleanor, koji u njezinoj situaciji nisu vidjeli ništa što bi moglo pobuditi zanimanje njihova oca, zapanjeno su gledali kako joj on naglo po činje posvećivati veliku pozornost; premda je kasnije, po nekim nagovještajima što su pratili gotovo izričitu zapovijed sinu da čini sve što je u njegovoj moći da je privuče, Henry bio uvjeren kako njegov otac vjeruje da je to veza koja će im donijeti korist, tek je prilikom posljednjeg boravka u Northangeru shvatio kakvi su ga pogrešni proračuni naveli na takvu žurbu. Da su bili pogrešni, general je saznao baš od osobe koja ga je navela na takve zaklju čke, od Thorpea osobno, kojeg je slučajno ponovno sreo u gradu i koji je, pod utjecajem upravo suprotnih osjećaja, razdražen Catherininim odbijanjem, a još više neuspjehom nedavnog pokušaja pomirenja između Morlanda i Isabelle, uvjeren da su se zauvijek rastali i odbacujući prijateljstvo koje mu više ne može koristiti, žurno pobijao sve ono što je ranije govorio u prilog obitelji Morland: priznao je da je imao posve pogrešno mišljenje o njihovoj situaciji i značenju, zavelo ga je prijateljevo hvalisanje pa je povjerovao da je njegov otac važan i imućan čovjek, dok su događaji u protekla dva ili tri tjedna pokazali da nije ni jedno ni drugo; jer nakon što je došlo do zaruka članova dvaju obitelji, morao je priznati da mladim ljudima ne može osigurati čak ni pristojnu potporu. Oni su, zapravo, siromašna obitelj; brojna također, gotovo nevjerojatno; uopće nisu cijenjeni u vlastitom susjedstvu, što je u posljednje vrijeme imao prilike otkriti; žude za načinom života što im ga njihov imetak ne može pružiti; pokušavaju se probiti u bolje društvo sklapanjem imu ćnih veza; pretenciozna, hvalisava, prepredena obitelj. Užasnuti je general uz upitni pogled izgovorio ime Allen, a Thorpe je i tu priznao svoju grešku. Vjerovao je da je bra čni par Allen previše dugo živio blizu njih, a on je saznao koji će mladi čovjek naslijediti njihovo imanje. Generalu ništa drugo nije trebalo. Bijesan na gotovo svako živo biće osim na sebe, već je idućega dana krenuo natrag u Opatiju, a znamo
* 16: *
što se tada dogodilo. Pronicavosti čitatelja prepuštam zaključak o tome koji dio svega ovoga je Henry tada uspio ispričati Catherine; koliko je mogao saznati od svog oca, pri čemu su mu mogla pomoći vlastita nagađanja, te što još treba saznati iz Jamesova pisma. Sve sam to objedinila radi jednostavnosti. Catherine je u svakom slu čaju čula dovoljno da bi osjećala kako uopće nije griješila dušu niti uvećala njegovu okrutnost kad je posumnjala da je general Tilney ubio ili zatvorio svoju ženu. Henryju je bilo veoma teško dok je morao iznositi takve stvari o svom ocu. Porumenio je zbog uskogrudnosti što ju je morao razotkriti. Razgovor među njima u Northangeru bio je veoma neprijateljski. Henryjevo ogorčenje kad je saznao kako su se ponijeli prema Catherine i kad je shvatio očeve stavove, i još mu je general naredio da im se pokori, bilo je otvoreno i smjelo. General, koji je navikao da u svakoj prilici bude zakon u svojoj kući, nije bio spreman popustiti, nije podnosio suprotstavljanje izraženo riječima, nije tolerirao protivljenje svoga sina, smireno koliko je to dopuštao razum i diktirala savjest. No premda je to zapanjujuće, njegov gnjev nije mogao zastrašiti Henryja koji je bio dosljedan u svojoj namjeri jer je vjerovao u njezinu pravdu. Osjećao se vezanim za gospo đicu Morland, čašću i ljubavlju, i vjerovao je da mu pripada njezino srce koje je po nare đenju osvajao, te nikakvo nevrijedno povlačenje od prešutnog sporazuma, nikakva suprotna naredba izazvana neopravdanim gnjevom nije mogla uzdrmati njegovu odanost ili utjecati na odluke što ih je izazvala. Odlučno je odbijao pratiti oca u Herefordshire, zbog dogovora sklopljenog gotovo trenutačno, samo da bi se ubrzalo izbacivanje Catherine, i uporno je tvrdio da će joj ponuditi svoju ruku. General je bio bijesan, pa su se rastali u strahovitoj sva đi. Henry je proveo mnoge samotne sate i sve se više uzrujavao, te se odmah vratio u Woodston. Idu ćega dana poslije podne počeo je svoje putovanje u Fullerton.
* 161 *
.ri#eset r!o ogla!lje
=
ospodin i gospođa Morland su nekoliko minuta bili veoma iznena đeni kad je gospodin Tilney zatražio pristanak da oženi njihovu kćer; nikad im nije palo na pamet da posumnjaju u takvu vezu bilo s koje strane; no kako ništa, na kraju krajeva, ne bi moglo biti prirodnije od ljubavi prema Catherine, uskoro su o tome počeli razmišljati samo s radosnim uzbuđenjem opravdanog ponosa; što se njih tiče, nisu imali ništa protiv toga braka. Njegovo uljudno ponašanje i zdrav razum bile su preporuke same po sebi, a budući da o njemu nikad ništa loše nisu čuli, nisu vjerovah da bi se o njemu moglo ružno pričati. Dobronamjernost je zamijenila iskustvo, te nije trebalo svjedočiti o njegovom karakteru. - Catherine će biti jadna, nemarna mlada doma ćica, sigurno - glasila je zloslutna primjedba njezine majke, ali je brzo uslijedila utjeha kad je dodala da se praksom sve može naučiti. Postojala je samo jedna prepreka što je treba spomenuti, ali dok se to ne ukloni, nisu mogli ozakoniti svoju vezu. Oboje su bili blagih osobnosti, ali čvrstih načela, te dok je njegov otac tako izričito branio tu vezu, nisu si mogli dopustiti ohrabrivanje u tom smislu. Nisu mogli očekivati da će general tražiti sklapanje braka, niti da će ga čak iskreno odobravati, ali morali su dobiti barem nešto što izgleda kao njegov pristanak, a kada ga dobiju; svim su srcem vjerovali da im to ne će dugo uskraćivati, odmah će uslijediti ozakonjivanje njihove veze. Željeli su jedino njegov pristanak. Nisu željeli, niti su imali pravo tražiti njegov novac. Njegov je sin i sam imao znatan imetak te će imati sigurnu budućnost; njegov sadašnji prihod osiguravao mu je neovisnost i udobnost; što se ti če novčanih pitanja, to će biti brak daleko iznad očekivanja njihove kćeri. Mladi se ljudi nisu mogli čuditi takvoj odluci. Bilo im je teško, ali im to nisu mogli zamjeriti. Rastali su se, usuđujući se nadati da će brzo doći do takve promjene kod generala, što su oboje smatrali gotovo nemogućim, te da će se uskoro sjediniti u punini ozakonjene ljubavi. Henry se vratio u ku ću koja mu je sada bila jedini dom, kako bi nadzirao nova polja i unio poboljšanja radi nje, tjeskobno se nadajući da će mu ona uskoro pomagati u tome, a Catherine je ostala u Fullertonu i plakala. Nemojmo se pitati je li muka rastanka ublažena tajnim dopisivanjem. Gospodin i gospođa Morland to nisu činili; bili su previše suosjećajni da bi tražili bilo kakvo obećanje, a kad god bi Catherine primila pismo, što se tada prilično često događalo, uvijek su gledali na drugu stranu. Bojim se da tjeskoba što je na ovom stupnju njihove veze zacijelo mu čila Henryja i
* 162 *
Catherine, kao i sve one koji su ih voljeli, jedva može doprijeti do srca mojih čitatelja koji su na prethodnim stranicama shvatili da svi zajedno žurimo prema savršenoj sre ći. Kad je riječ o mogućnosti ranog sklapanja njihova braka jedino ostaje pitanje: koja bi okolnost mogla utjecati na čovjeka kao što je general? Okolnost koja je prevladala bila je udaja njegove kćeri za bogatog i otmjenog čovjeka, što se dogodilo tijekom ljeta; dobitak na ugledu koji je u njemu izazvao dobro raspoloženje, te ga je Eleanor uspjela nagovoriti da oprosti Henryju i dopusti mu »da bude budala ako to želi«. Braku Eleanor Tilney, njezinom odlasku od svih neugodnosti doma kakav je Northanger, doprinijelo je Henryjevo protjerivanje, te je preselila u dom po svom izboru i udala se za muškarca kojeg je željela; što je doga đaj koji će zacijelo izazvati opće zadovoljstvo među svim njezinim poznanicima. Moja vlastita radost zbog toga je veoma iskrena. Ne poznajem nikoga tko bi to više zavrijedio, ili tko bi nakon dugotrajne patnje bio spremniji za primanje i uživanje u sre ći. Njezina sklonost tom gospodinu nije nova, a on dugo nije mogao zatražiti njezinu ruku jer ga je u tome spre čavalo loše imovinsko stanje. Neočekivano je naslijedio naslov i imetak, a to je uklonilo sve poteško će; general nikad nije tako volio svoju kćer, tijekom svih dana što ih je s njim provela, korisna u ku ći i strpljivo podnoseći njegove hirove, kao kad joj se prvi put obratio rije čima »Vaše gospodstvo!«. Njezin je muž doista bio vrijedan nje, neovisan po položaju, imetku i vezama, do posljednje pojedinosti najšarmantniji mladi čovjek na svijetu. Svako daljnje opisivanje njegovih zasluga sigurno je nepotrebno: najšarmantniji mladi čovjek na svijetu odmah se pojavljuje u mašti svih nas. Kad je riječ o njemu, moram dodati (svjesna da mi pravila pisanja zabranjuju uvođenje lika koji nije povezan s mojom pri čom) da je to baš onaj gospodin čiji je nemarni sluga zaboravio zbirku računa iz praonice nakon dugotrajnog posjeta Northangeru, što je moju heroinu uvuklo u jednu od njezinih uzbudljivih pustolovina. Utjecaju vikonta i vikontese u Henryjevu korist pomoglo je pravilno razumijevanje situacije gospodina Morlanda koju su mu, čim je general dopustio da ga informiraju, spremno iznijeli. Shvatio je da ga je Thorpeovo prvo hvalisanje obiteljskim bogatstvom tek malo više zavaralo nego kasnija pakosna suprotna pri ča; da ni u kojem slu čaju nisu potrebiti ili siromašni, te da će Catherine dobiti tri tisuće funti. To je bilo takvo materijalno poboljšanje u odnosu na ono što je očekivao, te je uvelike ublažilo činjenicu da je morao progutati ponos; svakako su utjecaja imale i informacije, što ih se potrudio krišom prikupiti, o tome da je imanje u Fullertonu posve na raspolaganju sadašnjem vlasniku, a slijedom toga i otvoreno za svako pohlepno nagađanje. Pod utjecajem svega navedenog general je, uskoro nakon Eleanorina vjen čanja, dopustio sinu da se vrati u Northanger i tada mu je dao svoj pristanak, veoma ljubazno sastavljen na stranici punoj praznih fraza, što ga je odnio gospodinu Morlandu. Uskoro je uslijedio događaj koji je time odobren: Henry i Catherine su se vjen čah, zvona su zvonila i svi su se smiješili. Budući da se to dogodilo unutar godine dana od njihova prvog susreta, neće se činiti, nakon svih užasnih odgađanja izazvanih generalovom okrutnošću, da im je to previše naškodilo. Početi zajedničku sreću u dobi od dvadeset šest i osamnaest godina uop će
* 163 *
nije loše; štoviše, uvjerena sam da je generalovo nepravedno uplitanje, daleko od toga da je bilo pogubno, možda prilično pridonijelo njihovoj sreći, jer su imali priliku bolje se upoznati i ojačati svoju vezu. Prepuštam onima kojih se to ti če da sami zaključe je li težnja ovoga djela preporučiti roditeljsku tiraniju ili nagraditi neposlušnost potomaka.
'RAJ " Janja
* 165 *
Jane Austen
>
svoje doba nije bila me đu najpopularnijim i najcjenjenijim autorima, što nije ni čudo ako se zna da dobre kritike romani tada gotovo nisu dobivali. Tu tradiciju prekinuo je sir Walter Scott koji joj je 1816., pišući o njezinu romanu Emma, iznimno polaskao. No nije ostao samo na laskanju. Deset godina kasnije napisao je da ta »mlada dama ima najveći i najljepši talent za opisivanje odnosa i osjećaja ljudi i njihovog stvarnog života«. Što se pak drugih ondašnjih uglednih romanopisaca tiče, pouzdano se zna da je Charlotte Brontë nije nimalo voljela, štoviše smatrala ju je namaštovitom, a Ralph Waldo Emerson njezine je romane smatrao vulgarnom i lošom literaturom. Mark Twain ju je volio, a Anthony Trollop zapisao je da je »ono što je činila, činila savršeno - njezin rad bio je bezgrešan.« Jane Austen umrla je 1817. godine, a gotovo dvjesto godina nakon smrti njezina se djela čitaju u cijelom svijetu. Englezi je slave kao »proznog Shakespearea«, a ostatak svijeta je zna kao autoricu po čijim se romanima snimaju iznimno uspješni filmovi i televizijske serije, pa stoga nije čudno što je ugledni britanski časopis Vanity Fair naziva zanimljivijim autorom bestselera i od Johna Grishama i od Michaela Crichtona!
* 166 *