SVEUČILIŠTE U MOSTARU FILOZOFSKI FAKULTET STUDIJ POVIJESTI
Ivica Šantić
SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ (1875.-1936.) Seminarski rad
Mentor: prof. dr. sc. Božo Goluža
Mostar, 2009.
SADRŽAJ UVOD............................................................................2 1. RAZDOBLJE DO STVARANJA KRALJEVINE SRBA,....................................4 HRVATA I SLOVENACA.............................................................................................4 1.1. Kratka biografija.....................................................................................................4 1.2. Politička stajališta i djelovanje Svetozara Pribićevića...........................................5 1.3. Osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije......................................................................5 2. SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ NA VLASTI..................................................9 2.1. Pribićevićeva uloga u stvaranju Kraljevine SHS....................................................9 2.2. Pribićevićev politički angažman u novoj državi...................................................12 3. SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ U OPORBI....................................................15 3.1. Sporazum Svetozara Pribićevića i Stjepana Radića.............................................15 3.2. Pribićević u emigraciji..........................................................................................18 ZAKLJUČAK.........................................................................20 POPIS KRATICA.....................................................................21 LITERATURA......................................................................22
UVOD
2
U ovom seminarskom radu pokušat će se prikazati život i djelo Svetozara Pribićevića, političara iz Hrvatske, za kojeg se može reći da je bio stvarni vođa hrvatskih Srba u vremenu Austro-Ugarske Monarhije i prva dva desetljeća novostvorene države i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koja je stvorena ponajviše njegovom zaslugom. Seminarski rad koncipiran je u tri poglavlja. U prvom poglavlju urađen je kratak uvod u život Svetozara Pribićevića u razdoblju prije stvaranja Kraljevine SHS, kroz kratku biografiju, njegova politička stajališta i političko djelovanje te stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. Drugo poglavlje opisuje njegovu tragičnu ulogu u stvaranju nove države i razdoblje dok je obnašao ministarske funkcije u raznim vladama do 1925. god. kada prelazi u oporbu. Zadnje poglavlje donosi njegov sporazum sa Stjepanom Radićem i osnivanje Seljačko-demokratske koalicije, te polagano revidiranje njegovih političkih stavova koje će kuluminirati nakon atentata na Stjepana Radića, uvođenja Šestosiječanjske diktature i pogotovo nakon odlaska u emigraciju gdje piše knjigu "Dikatatura kralja Aleksandra", u kojoj za sve probleme okrivljuje osobu iz naslova svoje knjige. U svom ″Pismu Srbima″ poništava svoja stajališta iz 1918. god. kada je na prijevaru odvukao Hrvatsku u zajednicu iz koje se nije izvukla sljedeće 74 godine.
3
1. RAZDOBLJE DO STVARANJA KRALJEVINE SRBA, HRVATA I SLOVENACA 1.1. Kratka biografija Svetozar Pribićević, hrvatsko-srpski političar, rođen je u Hrvatskoj Kostajnici, 26. listopada 1875., a umro je u Pragu 15. rujna 1936. Pribićević kao student u Zagrebu pripada krugu napredne omladine. Svoje političke stavove iznio je 1897. god. u programskom članku "Misao vodilja Srba i Hrvata" (u almanahu Narodna misao). Od 1902. god. urednik je Novog Srbobrana, organa Srpske samostalne stranke. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatsko-srpske koalicije (1905.), te postaje vođa njenog srpskog krila. Poslije istupanja Franje Supila iz koalicije, Pribićević je njezin stvarni vođa.1 U vrijeme Prvog svjetskog rata Pribićević vodi oportunističku politiku, ali pred slom Austro-Ugarske Monarhije pristupa Narodnom vijeću Srba, Hrvata i Slovenaca i postaje njegov potpredsjednik. Pribićević igra značajnu ulogu u danima stvaranja Kraljevine SHS. U izaslanstvu Narodnog vijeća SHS s regentom Aleksandrom 1. prosinca 1918. potpisao je u Beogradu akt o ujedinjenju.2 Na koncepcijama jugoslavenskog unitarizma vodio je odlučnu borbu protiv federalističkih snaga, posebno protiv Stjepana Radića i njegove Hrvatske republikanske seljačke stranke. U Kraljevini SHS bio je ministar unutarnjih poslova (1919.-1920.), te ministar prosvjete (1920.-1922. i 1924.-1925.). Zbog neslaganja s dijelom vodstva Demokratske stranke istupio je iz nje (1924.) i sa 14 poslanika utemeljio Samostalnu demokratsku stranku (SDS).3 Tada je s Nikolom Pašićem utemeljio vladu Nacionalnog bloka. Kada je Pašić zaključio sporazum sa Stjepanom Radićem (1925.), Pribićević je prešao u oporbu. Poslije skupštinskih izbora 1927. god. s Radićem je stvorio Seljačkodemokratsku koaliciju (SDK). Tada počinje njegova transformacija, tj. od pobornika centralizma postaje njegov protivnik. U vrijeme Šestosiječanjske diktature interniran je u Brus (Srbija), a zatim (1931.) odlazi u inozemstvo, gdje ostaje do kraja života.4
1
http://sr.wikipedia.org/sr, Svetozar Pribićević, (15.03. 2008.). ''Svetozar Pribićević'', u: Hrvatska enciklopedija, IX., Zagreb, 2007., str. 1. 3 http://sr.wikipedia.org/sr, Svetozar Pribićević, (15.03. 2008.). 4 ''Svetozar Pribićević'', u: Hrvatska enciklopedija, IX., Zagreb, 2007., str. 1. 2
4
1.2. Politička stajališta i djelovanje Svetozara Pribićevića Kao unitarist, Pribićević je uvijek iznosio svoje političko načelo kako između Hrvata i Srba ne može biti sloge, već samo jedinstva, smatrajući da su oni jedan narod i da nema potrebe ničim uvjetovati njihovo ujedinjenje. Kad god su Srbi govorili o jednom južnoslavenskom narodu s tri vjere, uvijek su mislili na narod pod srpskim imenom. Tako je mislio i Svetozar Pribićević, što je Hrvatima i te kako bilo jasno, iako su stjecajem okolnosti morali s njim raditi.5 Svetozar Pribićević nije podnosio neslaganja sa svojim mišljenjem, pa su njegovi politički protivnici u tome nazirali "diktatorske instinkte". 6 Ljudi iz Pribićevićeve okoline doživljavali su ga kao čovjeka jake volje i isticali su njegovo osobno poštenje i nepotkupljivost kao glavne sastavnice njegova karaktera. Nije imao osobnih sklonosti za materijalno bogaćenje, niti mu je politika bila sredstvo za uvećanje osobne imovine.7 Pribićević je kao potpredsjednik u Predsjedništvu Narodnog vijeća SHS imao u svemu odlučujuću riječ jer je predsjednik Anton Korošec vrlo malo boravio u Zagrebu (nalazio se ili u Ljubljani ili u inozemstvu). Koristeći se takvim položajem, Pribićević je veličao Srbiju i srbijanskog kralja, te je tražio što brže ujedinjenje sa Srbijom. Istodobno je progonio Hrvate koji su imali drugačije poglede na način toga ujedinjenja ili koji su bili protiv toga ujedinjenja. Djelujući tako, onemogućio je primanje Hrvatske stranke prava u Narodno vijeće SHS, jer nije želio da u tome vijeću ojačaju izrazitiji Hrvati.8
1.3. Osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije Potpisivanjem Riječke i Zadarske rezolucije stvoren je preduvjet za zajedničko istupanje hrvatskih i srpskih političara. Naime, u Riječkoj rezoluciji, potpisanoj 3. listopada 1905., podržava se odcjepljenje Mađarske od Austrije, a kao uvjet za hrvatsku potporu mađarskoj opoziciji traži se ujedinjenje hrvatskih zemalja i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatskoj. Zadarska rezolucija, potpisana 17. listopada 1905., samo je srpska dopuna Riječke rezolucije, u kojoj je vodeću ulogu imao Svetozar Pribićević. 5
ANTE ŽUŽUL, Povijest Hrvata od 1918. do danas, Školska knjiga, Zagreb, 2007., str. 6. SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, Golden marketing - Narodne novine, Zagreb, 2000., str. 47. 7 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 48. 8 A. ŽUŽUL, Povijest Hrvata od 1918. do danas, str. 6. 6
5
Već u prosincu 1905. god. osnovana je Hrvatsko-srpska koalicija, čiji osnivački Manifest sadržava osnovne stavove izražene u dvjema navedenim rezolucijama. Opća ideologija ove stranke u većini se poklapa sa stavovima Svetozara Pribićevića, koji sudjeluje u stvaranju Koalicije kao predstavnik Srpske samostalne stranke.9 Hrvatsko-srpsku koaliciju formirale su Hrvatska stranka prava i Srpska samostalna stranka, kojoj se kasnije pridružio samostalni klub, u koji su ušli i stranački neopredjeljeni javni radnici kao što su Miroslav pl. Kulmer, dr. Vladimir pl. Nikolić, dr. Milan Rojc, dr. Aleksandar Badaj, Franjo Supilo, te kasnije i grof Teodor Pejačević. 10 Pored njih koaliciji su pristupili Hrvatska napredna stranka i Srpska narodna radikalna stranka. Praktični program te koalicije težio je proširenju hrvatske autonomije revizijom hrvatsko-mađarske Nagodbe iz 1868. god., a idealni ujedinjenju i nezavisnosti cijeloga naroda. Taktika u borbi za praktičan program nikad nije smjela zanemariti idealni program. Stvarni program tog "idealnog programa" za Pribićevića je "ujedinjenje i nezavisnost" cijeloga naroda.11 Na izborima za Hrvatski sabor 1906. god. Hrvatsko-srpska koalicija je pobijedila, pa je od njezinih članova sastavljena nova hrvatska vlada. Narodna stranka, koja se u vrijeme Khuenove vladavine izrodila u mađaronsku stranku, bila je raspuštena, a njen vođa dr. Tomašić javlja da se povlači iz politike. 12 Koalicija, kao stranka na vlasti, najavila je podržavanje mađarske oporbe, što je bilo i navedeno u Riječkoj rezoluciji. Međutim, u proljeće 1906. god. mađarska je oporba pristala na kompromis s bečkim vladajućim krugovima koji su nastojali razbiti suradnju mađarskih i hrvatskih političara. Tako je, umjesto suradnje Koalicije s novom mađarskom vladom, došlo do oštrih sučeljavanja i pada Koalicije s vlasti.13 Od stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije bečka je vlada strahovala od njezinih eventualnih veza s vladom Kraljevine Srbije. Zbog toga je u Zagrebu pripremljen tzv. Veleizdajnički proces u kojem su optužena 53 Srbina, pripadnika Pribićevićeve Srpske samostalne stranke. Iako se izravno nije sudilo Svetozaru Pribićeviću, jer je imao zastupnički imunitet, ipak je bilo posve jasno da se sudi politici kojoj je on bio glavni inspirator i protagonist. U prosincu iste godine, 1909., u Beču je održan tzv. Friedjungov proces. Naime, prof. Friedjung je na temelju krivotvorenih dokumenata 9
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 22-23. JOSIP HORVAT, Politička povijest Hrvatske, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 276. 11 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 24. 12 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 25. 13 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, str. 278-282. 10
6
dokazivao da srpska vlada financira Hrvatsko-srpsku koaliciju u svrhu podupiranja njezine aktivnosti za rušenje Habsburške Monarhije. Posebno je naveden Supilo kao osoba koja je primila velika financijska sredstava iz Beograda. Proces je na kraju završio nagodbom: Friedjung je povukao navedene dokumente kao dokaze, a Hrvatskosrpska koalicija je odustala od tužbe. Poslije toga, Supilo je procijenio da će biti bolje da dragovoljno napusti Hrvatsko-srpsku koaliciju koju je do tada predvodio i djeluje kao nezavisni političar. Ovo je otvorilo put dolasku Svetozara Pribićevića na čelno mjesto Hrvatsko-srpske koalicije.14 Kao odlučujući činitelj u vodstvu Hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević smatra da Koalicija mora doći do predaha, pa makar i privremenim sporazumom s Khuenom, odnosno s njegovim predstavnikom u Hrvatskoj, banom Nikolom Tomašićem. Ovaj pakt Koalicije i Pribićevića s banom Tomašićem za Supila je značio slabost i kratkovidnost, pa čak i egoistični srpski ekskluzivizam. Ono čega se Supilo najviše pribojavao, a to je izdizanje srpskih partikularističkih interesa nad hrvatskim i njihovo uvrštavanje u prvi plan hrvatske politike. 15 Sporazum nije dugo potrajao, jer ban Tomašić pokušava razbiti Koaliciju privlačenjem srpskog krila, ali to Pribićević odbija. On očekuje rješenje srpskog pitanja samo u zajednici i suradnji s Hrvatima i nipošto ne prihvaća napuštanje zajedničke politike.16 Na novim izborima 1913. god. za Hrvatski sabor, Hrvatsko-srpska koalicija dobila je 47 zastupničkih mjesta, pa je Svetozar Pribićević postao predvodnik uvjerljive saborske većine. Koalicija je sada nastojala spriječiti produženje apsolutizma, te ponovno uspostaviti parlamentarni režim. Ali je Pribićević, kao srpski političar u Hrvatskoj koji mnogo očekuje od Srbije koja je sada pod Karađorđevićima, za realizaciju svoje ideje o ujedinjenju i narodnom jedinstvu, itekako vodio računa o vanjskopolitičkoj orijentaciji Kraljevine Srbije i Beograda.17 Izbijanje rata, 28. srpnja 1914., između Austro-Ugarske i Srbije dovelo je Svetozara Pribićevića u delikatan položaj. Na sjednicama Hrvatskog sabora (1915. i 1916.) on nije sudjelovao zbog verbalnih napada, pa je upućen u Budimpeštu u internaciju, gdje je ostao do jeseni 1917. god. Kad se u jesen 1917. god. vratio iz budimpeštanske internacije, Pribićević je prvi put istupio u Hrvatskom saboru na 14
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 25. S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 26. 16 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 26-27. 17 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 27. 15
7
sjednici održanoj sredinom prosinca iste godine, a sudjelovao je u raspravi o osnovi zakona o izbornom redu.18
18
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 29.
8
2. SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ NA VLASTI 2.1. Pribićevićeva uloga u stvaranju Kraljevine SHS Političko okupljanje južnoslavenskih zemlja iz Austro-Ugarske započelo je Svibanjskom deklaracijom Jugoslavenskog kluba u Beču (1917.), a nastavljeno Zagrebačkom deklaracijom (ožujak 1918.) i Deklaracijom Narodnog vijeća SHS (od 19. listopada 1918.), a zaključeno je odlukom Hrvatskog sabora o raskidu državopravnih odnosa s Austrijom i Ugarskom (29. listopada 1918.) i stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Formirano je Predsjedništvo Narodnog vijeća SHS, koje je bilo kolektivni poglavar Države SHS, a sastojalo se od Predsjednika (Anton Korošec), dvojice potpredsjednika (Ante Pavelić, zubar, i Svetozar Pribićević) i trojice tajnika.19 Samo stanje u Državi SHS bilo je u znaku previranja, jer se Svetozar Pribićević i njegova skupina političkih suradnika zalagala se za centralističko uređenje države, i zbog vanjskopolitičkog položaja Države SHS, bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. S tim ciljem on je održavao vezu s delegacijom srpske Vrhovne komande u Zagrebu, sa zadaćom provedbe razgovora o načinu ujedinjenja. Sa svojom skupinom on se zalagao za direktne pregovore između Zagreba i Beograda, te je osporavao pravo sklapanja ugovora s antantinim vlastima i izaslanicima Narodnog vijeća u ime samog Vijeća. Druga skupina Narodnog vijeća SHS bila je sklonija postupnim pregovorima sa Srbijom i preporučivala je da se ujedinjenje ne ostvaruje prebrzo i ne bez ikakvih uvjeta. Među njima se posebno isticao Stjepan Radić.20 Na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora, 29. listopada 1918., Svetozar Pribićević imao je glavnu riječ. Upravo je on u ime skupine saborskih zastupnika podnio prijedlog o raskidanju svih državnopravnih veza s Austrijom i Ugarskom, te o proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom posve nezavisnom državom koja stupa u zajedničku narodnu, suverenu Državu SHS. Također, Pribićević se izjasnio za jednakopravnost Hrvata, Srba i Slovenaca, bez majorizacije ijednog naroda, što je Hrvatski sabor jednoglasno prihvatio. Tako je Hrvatska postala dio nove Države SHS, kojoj je na čelu bilo Predsjedništvo Narodnog vijeća kao nositelj vrhovne vlasti, a kako 19 20
A. ŽUŽUL, Povijest Hrvata od 1918. do danas, str. 3. FERDO ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva rata, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1961., str.
34.
9
je u tom vijeću glavnu riječ imao Pribićević, to je stvarna vlast u ovoj državi bila u njegovim rukama.21 Pribićevićeva aktivnost u početku studenoga 1918. god. usmjerena je na uspostavljanje veze s regentom Aleksandrom, Vrhovnom komandom srpske vojske i članovima srpske vlade u Beogradu. Tako je uputio tročlanu delegaciju Narodnog vijeća sa zadaćom informiranja regenta i članova srpske vlade o političkoj situaciji u Državi SHS i dogovaranje o daljnjim smjernicama za ujedinjenje u zajedničku državu. Delegaciju Narodnog vijeća činili su: dr. Lazo Popović, Dragutin Perak i Svetozarov brat, Valerijan Pribićević.22 Potpisivanjem Ženevske deklaracije (6. do 9. studenog 1918.) pokušalo se spriječiti ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, prema velikosrpskom konceptu i uspostaviti dvojni suverenitet. To nije odgovaralo Nikoli Pašiću, a i Pribićevićevo stajalište o stvaranju jugoslavenske države razlikovalo se od stajališta Jugoslavenskog odbora, a podudaralo se s onim srpske vlade. Zbog toga je, ponajviše zaslugom Svetozara Pribićevića, došlo do prvoprosinačkog akta. 23 Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća, 23. i 24. studenog 1918., raspravljalo se o pitanju ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije, i kako se većina složila da se treba provesti ujedinjenje bez odlaganja, izabrana je delegacija od 28 članova koja će otputovati u Beograd na pregovore. Samo je Stjepan Radić bio protiv ovoga. Međutim, Pribićević je požurivao odlazak u Beograd, jer se pribojavao da Trumbić i Korošec ne nametnu neka nova rješenja, pa je tako krnji Središnji odbor, u kojem su bili pristaše Svetozara Pribićevića, odlučio da se u Beograd krene 27. studenog posebnim vlakom.24 Kad je delegacija Narodnog vijeća stigla u Beograd, izabrala je Odbor petorice sa zadaćom da izradi tekst "Adrese" koju će podnijeti regentu Aleksandru. Tada je došlo do spora između Pribićevića i Ante Pavelića starijeg. Naime, Pavelić je tražio da se u "Adresi" naglasi poštivanje državnopravnih povijesnih individualiteta, odnosno da se poštivaju teritorijale granice pokrajina i njihova autonomna prava. Pribićević se tome usprotivio, te je tražio da se najprije provede ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom 21
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 33. HRVOJE MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Monografije, Sveučilište u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972., str. 22. 23 H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 25. 24 H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 26. 22
10
Srbijom i Crnom Gorom, pa da se o svemu ostalom poslije raspravlja. Do svečanog proglašenja ujedinjenja došlo je, 1. prosinca 1918., u privremenoj rezidenciji regenta Aleksandra.25 Zaključak i Naputak Središnjega odbora Narodnog vijeća o ujedinjenju sa Srbijom, koji su izglasani 24. studenog 1918., predviđali su da konačnu organizaciju buduće države treba donijeti ustavotvorna skupština dvotrećinskom većinom i da, do tada, vladar bude regent Aleksandar (1888.-1934.). Protiv zaključka o odlasku delegacije bio je Stjepan Radić, koji je upozorio izaslanstvo poznatom rečenicom: "Ne srljajte kao guske u maglu",26 kojom je izrazio protivljenje ujedinjenju Države SHS sa Srbijom. Po dolasku u Beograd, Pribićević je posjetio regenta Aleksandra koji je želio ujedinjenje provesti sam, bez Pašića, koji je također bio u inozemstvu. Pavelić se pozivao na Naputak Narodnoga vijeća, ali je Pribićević tvrdio da Naputak sadrži samo želje, ali ne i zahtjeve. Nedugo zatim, stiglo je pismo Jugoslavenskog odbora u kojem se tražilo da se što prije provede ujedinjenje. 27 U Beogradu je, 1. prosinca 1918., navečer u Krsmanovićevoj kući došlo do sastanka predstavnika Srbije, na čelu s regentom Aleksandarom Karađorđevićem, i delegacije Narodnog vijeća, na čelu s potpredsjednicima dr. Antom Pavelićem starijim i Svetozarom Pribićevićem. Tom prilikom je Ante Pavelić, u ime Delegacije Narodnog vijeća, pročitao pripremljenu Adresu. U svom odgovoru regent je prihvatio želje delegacije i odmah, u ime kralja Petra, proglasio ujedinjenje samostalne Države SHS s Kraljevinom Srbijom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.28 O značaju prvoprosinačkog akta postojala su različita i međusobno suprostavljena mišljenja. Jedni su isticali njegov državno-pravni značaj, pripisujući mu karakter neprikosnovenosti, a drugi su insistirali u podcjenjivanju tog akta smatrajući ga više ili manje političkim manifestom odričući mu bilo kakav državno-pravni značaj. To se posebno odnosi na oporbene snage u Hrvatskoj. 29 Uloga Svetozara Pribićevića u prijelomnim danima 1918. god. bila je presudna za Hrvatsku zbog potpunog podudaranja s politikom srpske vlade. Pribićević, povezivanje s Kraljevinom Srbijom, vidi kao ostvarenje jugoslavenstva u smislu 25
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 36. IVO GOLDSTEIN, Hrvatska povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2008., str. 322. 27 H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 27. 28 F. ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva rata, str. 143-146. 29 F. ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva rata, str. 147. 26
11
nacionalnog stapanja, dok velikosrpski krugovi to vide kao prevlast najbrojnije nacije u državi. On se odlučno protivio i ujedinjenju na temelju dualizma, jer je za njega to bio pokušaj stvaranja fronte prema Srbiji, a on je upravo htio čvrsto jedinstvo sa Srbijom kao pretpostavkom za ostvarenje jugoslavenskog unitarizma. Za Pribićevića je Država SHS bila samo provizorij, koji je trebalo što prije dokrajčiti. Provodeći u život svoje koncepcije, Pribićević je iskazao veliku upornost i bezobzirnost, ali je na sebe preuzeo i povijesnu odgovornost. On je tada bio uvjeren u ispravnost svoje politike i dugoročnih ciljeva, da bi kasnije priznao svoju grešku.30
2.2. Pribićevićev politički angažman u novoj državi Poslije proglašenja ujedinjenja Svetozar Pribićević je ostao i dalje središnja politička osoba u novoj državi. Njegova politička grupacija bila je najupornija u stvaranju nove države na centralističkim principima.31 Vlast Narodnog vijeća u Zagrebu prestala je funkcionirati 3. prosinca, a 20. prosinca 1918. sastavljena je prva vlada Države SHS pod predsjedanjem Stojana Protića. U vladu su ušle sve političke grupacije osim Hrvatske seljačke strane i skupine srbijanskih republikanaca. Devet dana poslije raspuštena su sva narodna vijeća u zemlji. Privremeno narodno predstavništvo prvi put sastalo se 1. ožujka 1919., a svoju posljednju sjednicu održalo je, 27. studenog 1920., uoči izbora za Konstituantu. Većina članova Privremenog narodnog predstavništva je svoje mandate stekla na izborima prije rata. Politička zbivanja između 1918. i 1920. god. djelovala su na članove Privremenog narodnog predstavništva u pravcu novih stranačkih pregrupiranja i to posebno u područjima bivših zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Sukladno tome i Svetozar Pribićević planirao je osnivanje nove stranke koja bi djelovala na centralističkim principima, a u koju bi ušli predstavnici sva tri naroda.32 U prvoj zajedničkoj vladi, koju su formirali radikali, predstavnici srbijanske oporbe i delegati narodnog vijeća, Svetozar Pribićević je obnašao dužnost ministra unutarnjih poslova, kao osoba koja je dobro poznavala stanje u zemljama koje su bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. To je odgovaralo njegovim ambicijama iz razloga što kao ministar može kontrolirati hrvatskog bana. S njegovim imenovanjem su se 30
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 37. H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 30. 32 J. HORVAT, Politička povijest Hrvatske, str. 338-339. 31
12
složili i Protić i Pašić, dok se tome protivio Davidović jer je smatrao da će Pribićević voditi državu pod utjecajem radikala, što bi za novu državu bilo pogubno. Prilikom izbora hrvatskog bana podržao je dr. Ivana Palačeka koji je prilikom uvođenja u bansku čast dao izjavu da će sve raditi po uputama ministarstva iz Beograda, što je Pribićeviću i te kako odgovaralo. Svoju moć, kao ministar, demonstrirao je uvođenjem cenzure u BiH, zbog raspirivanja mržnje u srpskim i muslimanskim listovima.33 Sredinom veljače 1919. god. Pribićević je sazvao veliki sabor u Sarajevu kako bi osnovao državotvornu stranku s ciljem suzbijanja pokret srpskih radikala s programom Velike Srbije. Pripremama za Sabor rukovodio je predsjednik Zemaljske vlade u Sarajevu Atanasije Šola. Jezgru sarajevskog skupa činili su pristalice Svetozara Pribićevića iz Hrvatsko-srpske koalicije, a pridružili su im se jugoslavenski orijentirani pojedinci i skupine iz svih zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije. Na sarajevskom skupu Pribićević je jasno iznio svoje stavove i koncepcije, te nagovijestio borbu svima onima koji nisu mislili kao on. Temeljne Pribićevićeve misli su pretočene u rezoluciju koja je na kraju skupa i prihvaćena. Na sarajevskom skupu je pozvao sve stranke u Srbiji i Crnoj Gori da se rasformiraju i stupe u novoformiranu stranku. Pozivu su se odazvale pojedine oporbene stranke koje su pristupile Pribićevićevoj Demokratskoj stranci i svoje stavove izložili u devet točaka koje su potpisali predstavnici Demokratskog, Samostalno-radikalnog i Narodnjačkog kluba i na taj način stvorili najprije Demokratsku zajednicu, a zatim i Demokratsku stranku čiji je šef postao Ljuba Davidović, jer se u prvi plan htjelo istaći Srbina s ciljem pridobivanja biračkog tijela iz Srbije koja se do tada smatrala dominionom Radikalne stranke.34 Nakon prvih izbora u Kraljevini SHS, koji su održani u studenom 1920. god., Demokratska stranka dobila je 92 zastupnička mjesta, dok su radikali imali jedno mjesto manje. Već početkom iduće godine, 1. siječnja 1921., Svetozar Pribićević napušta mjesto ministra unutarnjih poslova, a preuzima resor ministra prosvjete. Pri donošenju Vidovdanskog ustava, 28. lipnja 1921., Pribićević je tijesno surađivao s radikalima s kojima je pravio nacrt centralističkog uređenja Kraljevine SHS. Ovim postupkom Svetozar Pribićević je ubilježio još jedan uspjeh, jer je takav ustav za njega bio potvrda jedinstvene vlasti u jedinstvenoj državi.35
33
H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 32-33. H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 40. 35 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 40. 34
13
Ubrzo dolazi i do previranja u Demokratskoj stranci, u kojoj se sve više osjeća razlika između Pribićevićevih i Davidovićevih sljedbenika. Tako se skupina oko Pribićevića zalagala za bezuvjetno provođenje centralizma, dok je Davidović sa svojim istomišljenicima pokazivao sklonost prema oporbi u Hrvatskoj. Početak raskola u stranci došao je nakon održavanja Kongresa javnih radnika, koji je održan u Zagrebu u rujnu 1922. god., a na kojem je sudjelovao i Ljuba Davidović, čime je rušio politiku Demokratske stranke. Konačni raskol stranke dogodio se u proljeće 1924. god., kada je Davidović radio na formiranju Opozicijskog bloka sa Slovenskom ljudskom strankom, Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, Savezom zemljoradnika i Radićevom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom, što je Pribićević odlučno pobijao. Sa skupinom od 14 demokratskih zastupnika, pretežito iz prečanskih krajeva, osnovao je novu Samostalnu demokratsku stranku (SDS), koja je u cijelosti zadržala stari program Demokratske stanke temeljen na unitarizmu i centralizmu.36
36
H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 55-64.
14
3. SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ U OPORBI 3.1. Sporazum Svetozara Pribićevića i Stjepana Radića Kada je u proljeće 1925. god. Stjepan Radić izveo svoj veliki zaokret te započeo pregovore s Radikalnom strankom, Svetozar Pribićević je, s očitim negodovanjem, pratio razvoj događaja. Dok su radikali uz podršku dvora radili na realizaciji nove političke formule, Pribićević je čekao ishod te akcije s nevjericom. Ali kad je sporazum postignut, sredinom srpnja 1925. god. i kad je osnovana nova radikalsko-radićevska vlada (R-R vlada), Pribićević je bio izguran u oporbu.37 U povezivanju Radićeva hrvatstva i Pašićeva velikosrpstva, Pribićević vidi veliku opasnost za jugoslavenstvo. Tako je on postao najglasniji opozicionar i najneugodniji kritičar R-R vlade. Međutim, ubrzo je došlo do narušavanja odnosa u R-R vladi, jer su radikali odugovlačili s provođenjem dogovorenih utanačenja, što je izazivalo negodovanje radićevaca.38 Oblasni izbori koji su održani u Kraljevini SHS 1927. god. rasplinuli su ideju o stvaranju jedne jake državotvorne stranke koja je trebala imati općejugoslavenski karakter, a kojoj bi okosnica bila Pribićevićeva Samostalna demokratska stranka. Njegov pokušaj da preotme jedan dio glasača od radikala, završio je neuspjehom a njegovo nastojanje da razbije hrvatski front nestalo je poput sapunice. Vidjevši da je njegova ideja, o njemu kao predvodniku jugoslavenske nacije na cijelom državotvornom teritoriju, postala nerealna, Pribićević je odlučio da se osami na oporbenoj političkoj sceni. Međutim, Stjepan Radić je od ljeta 1927. god. počeo vući poteze koji su išli u prilog približavanju samostalcima. To približavanje počelo je, konačno, u drugoj polovici 1927. god. "rađati" plodom. Borba protiv korupcije, koju su tada započeli obojica, sada im je pružala priliku da se ujedine u oporbi postojećoj vlasti koja je predstavljala kraljevu kombinaciju sastavljenu od radikala, demokrata dr. Voje Marinkovića, SLJS i JMO. Polazeći s namjerom približavanja Pribićeviću, Radić je svoje izjave o njemu proširio i na borbu protiv nedemokratskih metoda i protiv narušavanja temeljnih građanskih sloboda. To je i razumljivo, jer se dodirne točke između njih dvojice nisu 37 38
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 55. S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 55-56.
15
mogle naći u političkim programima, pošto je Pribićevićev unitarizam bio direktna negacija Radićevog nacionalnog programa.39 Seljačko-demokratska koalicija, odnosno savez HSS-a i SDS-a, stvorena je 11. studenog 1927., a imala je dva predsjednika, Pribićevića i Radića. Savez je vrlo brzo naišao na oštre kritike, kako radikala tako i federalista koji su se bojali tog novog saveza, jer je on za radikale značio da je stvoren "prečanski" front i to kao oporba njihovoj vlasti, a za federaliste je taj novi savez bio neugodan jer ih je osamio na hrvatskoj političkoj sceni oduzimajući im i najmanju šansu da budu začetnici nekog novog prečanskog fronta. Nakon sporazuma, Radić se vratio na pozicije iz 1924. god., postavljajući gotovo isti program i 1928. god. On nije nastojao samo vratiti povjerenje birača i ojačati pozicije Koalicije na predstojećim izborima, već se ponovno vratio svojoj ideji o stvaranju neovisne hrvatske države koja bi trebala imati republikansko uređenje. Na taj način Radić se počeo vraćati svom republikanskom ustavu iz 1921. god. S druge strane, Pribićević nije razmišljao o potpunoj promjeni ustava poput Radića, već je tvrdio: "Mi smo SDK stvorili uglavnom zato, da provedemo načelo jednakosti i ravnopravnosti u našoj državi. Potpuna depolitizacija državne uprave je jedan od najvažnijih zahtjeva naših, ako se traži da mi u vladu uđemo, a drugi je taj da se garantiraju proširene lokalne autonomije, u kojima bi narod mogao razviti svoje energije i koje bi imale za život dovoljno svojih vlastitih financijskih sredstava".40 U vrijeme stvaranja SDK Svetozar Pribićević i dalje ostaje na pozicijama unitarizma, ali atentat u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928., je označio početak oštrije radikalizacije u istupanjima Svetozara Pribićevića i početak napuštanja dotadašnjih čvrstih programskih stavova. U govoru koji je održao nad odrom ubijenih hrvatskih narodnih zastupnika Pavla Radića i Đure Basaričeka, Pribićević iznosi posve novi izraz u svojoj retorici, koji obilježava i novi element u njegovoj političkoj orijentaciji. Naime, on ističe hrvatsku državnost i ističe da se prema njoj trebaju urediti odnosi u zajedničkoj državi. Ova njegova izjava je značajna iz razloga toga što on tada po prvi put iznosi državnopravni čin kao politički argument, dok je do tada postavljao težište na načelu narodnog jedinstva, demokracije i građanskih sloboda. Ovaj proces transformacije Pribićevićevih stavova išao je postupno. Najprije se počeo oslobađati centralističkog 39
http://www.centerforhistory.net, Svetozar Pribićević i Stjepan Radić u Seljačko-demokratskoj koaliciji, (20.rujan 2008.). 40 http://www.centerforhistory.net, Svetozar Pribićević i Stjepan Radić u Seljačko-demokratskoj koaliciji, (20.rujan 2008.).
16
modela državnog uređenja. Od navedenog atentata Pribićević jasno govori o hrvatskom, odnosno o srpskom narodu, tj. navodi ih kao posebne narode, a ne dijelove jedinstvenog naroda.41 Nakon atentata, Vukičevićeva vlada je odstupila, a novu vladu formirao je tadašnji ministar unutarnjih poslova, Anton Korošec, na što se usprotivio Pribićević. Kad se, 1. kolovoza 1928., u Beogradu sastala Narodna skupština, istoga dana su se u Zagrebu u zgradi Hrvatskog sabora sastali zastupnici SDK-a, koji nisu htjeli sudjelovati u radu Narodne skupštine u kojoj je prolivena krv hrvatskih zastupnika. Pribićević se energično suprotstavlja srbijanskoj hegemoniji i ustaje u obranu srpstva, koje za njega nema isto (hegemonističko) značenje kao u Beogradu, pri čemu sve određenije istupa kao glavni predstavnik Srba u prečanskim krajevima. Štoviše, Pribićević smatra da upravo o prečanskim Srbima ovisi ishod velike borbe za ravnopravnost, i on kao vođa tih Srba preuzima na sebe punu odgovornost.42 Rezolucijom od 1. kolovoza SDK-a potvrđuje nastavak suradnje dviju stranaka, koje se kao jedinstveni politički faktor izjašnjavaju za određeni program. Rezolucija je odredila smjer djelovanja koalicije prema preuređenju države na temelju ravnopravnosti svih individualiteta i bila je kompromis različitih stavova HSS-a i SDS-a, kao i različitih stavova unutar SDS-a koji su se pojavili u stranci nakon Pribićevićevih istupa poslije atentata.43 Proglašenjem Šestosiječanjske diktature 1929. god. Narodna skupština je raspuštena i rad stranaka zabranjen. Pribićević je u svibnju 1929. god. uhićen. Prvo je interniran u jedno selo u središnjoj Srbiji podno Durmitora, a 1931. god. protjeran. HSS i SDS obnavljaju svoju djelatnost 1932. god. Početkom studenoga 1932. god. SDK-a objavljuje Zagrebačke punktacije koje su trebale biti smjernice za političko djelovanje među biračima u uvjetima kad je političkim strankama bio zabranjen rad i djelovanje. Punkatacije su imale jak odjek u cijeloj zemlji jer su ukazivale na konstruktivnu politiku seljačko-demokratske koalicije i pobile argumente vladajućih krugova o tome da je "prečanska" oporba separatistička i antidržavna.44 Maček u svojim memoarima kaže da se bojao da će se nakon odlaska Pribićevića, njenog osnivača i neprikosnovenog vođe, Srbi iz SDS-a vratiti na 41
S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 57-58. S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 59-60. 43 H. MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka..., str. 229. 44 F. ČULINOVIĆ, Jugoslavija između dva rata, str. 56-59. 42
17
unitarističke pozicije koje je Pribićević zastupao do 1927. god., ali to se nije dogodilo. Ostali su vjerni saveznici sve do 1941. god. Nakon ponovnog raspisivanja izbora, 1935. god., SDK-a nastupa zajedno s Demokratskom strankom i još nekoliko stranaka, kao ujedinjena oporba. Jednako je bilo i 1938. god. Nakon Sporazuma Cvetković-Maček i predstavnici SDS-a ulaze u vladu.45
3.2. Pribićević u emigraciji Odlaskom u emigraciju Pribićević pravi potpuni zaokret u svojim stajalištima, radikalizira ih i sve oštrije se obračunava sa shvaćanjima koja je prije zastupao. Iz Praga je otišao u Pariz 1931. god., gdje se zadržao nekoliko godina. U svojim javnim istupima, on se potpuno opredijelio za federalizam, u uvjerenju da se samo na tom temelju može učvrstiti jugoslavenska država i riješiti hrvatsko pitanje.46 Budući da je bio izvan zemlje, Pribićević nije bio nazočan na sastanku vodstva SDK-a u studenom 1932. god., na kojemu su prihvaćene Zagrebačke punktacije, koje je podržao i sam Pribićević. U ovo vrijeme, Pribićević je dovršio pisanje svoje knjige "Diktatura kralja Aleksandra". On u kralju vidi isključivog krivca za stanje u državi. Također, u knjizi se odlučno zalaže za federalizam, iako u svojim stavovima ide još dalje, traži uklanjanje monarhije te se opredjeljuje za republikanizam. U traganju za najprikladnijim modelom jugoslavenske državne zajednice Pribićević iznosi misao da bi se ona mogla sastojati od posebnih država kao ravnopravnih faktora. Motiv za stvaranje zajednice jugoslavenskih država Pribićević nalazi u opasnosti razjedinjenja. U neprestanom kontaktu s prijateljima u zemlji, Pribićević je nastojao utjecati na politiku SDS-a i SDK-a. Među brojnim porukama posebno se ističe njegovo "Pismo Srbima", napisano uoči 1934. god. U njemu on poziva Srbe da ustanu protiv nedostojnog režima kako bi spasili čast svoga imena, a također objašnjava odnos Srba prema Hrvatima za koji kaže da Srbi nemaju nikakvog prava vladati nad Hrvatima. 47 U ljeto 1936. god. Pribićević je napustio Pariz, te se vratio u Prag teško bolestan. U sanatoriju u Pragu s bolesničkog kreveta Pribićević je, 6. rujna 1936., Hinku Krizmanu izdiktirao svoju Političku oporuku, u kojoj je naveo da je zajednička 45
http://wikipedia.org, Sporazum Cvetković-Maček, (24. 06. 2008.). S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 64. 47 S. PRIBIĆEVIĆ, Izabrani politički spisi, str. 65. 46
18
jugoslavenska država nastala ne samo zbog etničke srodnosti, nego i zbog načela života i zajedničkoga povijesnog djelovanja. Posebno je naglasio da jugoslavenska država nema budućnosti, ako hrvatski narod nije u njoj jednak i ravnopravan konstitutivni faktor kao što je i srpski. U Pragu su se zadržali do 7. rujna, a osam dana nakon njihovog odlaska, 15. rujna 1936., Svetozar Pribićević je umro.48
48
''Svetozar Pribićević'', u: Enciklopedija leksikografskog zavoda,V., Zagreb, 1969., str. 283.
19
ZAKLJUČAK Politička su razmišljanja i djelovanja hrvatskih Srba potkraj 19. st., te sve do kraja tridesetih godina 20. st. na određeni način sažeta u životu njihova najistaknutijeg predstavnika toga vremena - Svetozara Pribićevića. On je, pak, u korijene svoga osnovnog političkog koncepta borbe za emancipaciju Srba unio veoma problematičnu tezu o njihovoj neravnopravnosti u Hrvatskoj. No, on je, za razliku od ostalih srpskih političara toga vremena, iako nikada nije ispuštao interese svojih sunarodnjaka iz vida, evoluirao i u drugome pravcu. Inače, ideja narodnog jedinstva Srba i Hrvata je, prema njemu, predstavljala najbolji način zaštite prava Srba u Hrvatskoj, a kasnije je razvio i misao o njihovu povezivanju sa Srbima izvan granica Austro-Ugarske Monarhije. No, Pribićević i njegovi sunarodnjaci iz Hrvatske nisu mogli ni zamisliti kako u hrvatskim očima izgleda bezgranično veličanje srbijanskih ustanova, u prvome redu monarhije. A upravo se i sama ideja narodnog jedinstva Srba i Hrvata u velikoj mjeri temeljila na srpskima nacionalnim simbolima te je, kao takva, bila izrazito nepopularna u hrvatskim redovima. I dok je Pribićević još nepokolebljivo vjerovao u dogmu o narodnom jedinstvu, u Kraljevini SHS nacionalne su netrpeljivosti dosezale vrhunac. A kada je i on shvatio da borba za interese hrvatskih Srba nikada ne smije biti vođena protivno interesima njihovih susjeda Hrvata, jer pritom najviše štete imaju upravo oni, bilo je već kasno. Nacionalni su antagonizmi u tolikoj mjeri zatrovali svakodnevnicu jugoslavenske države međuratnoga razdoblja, najavljujući ne samo njezin neslavan kraj, nego i mnogo teže posljedice, ne samo za Srbe u Hrvatskoj. U emigraciji svoje stavove radikalno mijenja i prihvaća federalističke i republikanske ciljeve i ustroj države s minimumom zajedničkih poslova. U njegovoj transformaciji valja uočiti i stav da Srbi nemaju nikakvo pravo prisiljavati Hrvate da žive s njima u zajednici, ako oni to neće.
20
POPIS KRATICA dr.
- drugi
Država SHS
- Država Slovenaca, Hrvata i Srba
god.
- godina(e)
HSS
- Hrvatska seljačka stranka
JMO
- Jugoslavenska muslimanska organizacija
Kraljevina SHS
- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
R–R
- radikalsko – radićevska
SDS
- Samostalna demokratska stranka
SDK
- Seljačko-demokratska koalicija
SLJS
- Slovenska ljudska stranka
st.
- stoljeća(e)
str.
- stranica(e)
tzv.
- takozvani
21
LITERATURA ČULINOVIĆ, FERDO, Jugoslavija između dva rata, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1961. GOLDSTEIN, IVO, Hrvatska povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2008. HORVAT, JOSIP, Politička povijest Hrvatske, August Cesarec, Zagreb, 1990. http://wikipedija.org, Seljačko-demokratska koalicija, (24. 07. 2008.). http://wikipedija.org, Sporazum Cvetković-Maček, (24. 07. 2008.). http://sr.wikipedia.org/sr, Svetozar Pribićević, (15. 03. 2008.). http://www.centerforhistory.net, Svetozar Pribićević i Stjepan Radić u Seljačkodemokratskoj koaliciji, (20.rujan 2008.). MATKOVIĆ, HRVOJE, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Monografije, Sveučilišta u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972. PRIBIĆEVIĆ, SVETOZAR, Izabrani politički spisi, Golden Marketing - Narodne novine, Zagreb, 2000. ''Svetozar Pribićević'', u: Enciklopedija leksikografskog zavoda, V., Zagreb, 1969., str. 283. ''Svetozar Pribićević'', u: Hrvatska enciklopedija, IX., Zagreb, 2007., str. 1. ŽUŽUL, ANTE, Povijest Hrvata od 1918. do danas, Školska knjiga, Zagreb, 2007.
22
