Istra Iz Pera Nobilea

 | 1

Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske Marijan Bradanović

Istra iz putnih mapa Pietra Nobilea

2

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, Svezak 15 The Preservation of Cultural Heritage in Croatia Annual, Special Edition Vol. 15 Izdavač: Ministarstvo kulture Uprava za zaštitu kulturne baštine Publisher: Ministry of Culture Department for the Protection of the Cultural Heritage Za izdavača / for the Publisher: Andrea Zlatar Violić Uredništvo/Editorial Board: Biserka Bilušić Dumbović Vanja Kovačić Zrinka Paladino Martina Juranović -Tonejc Ivan Alduk Glavna i odgovorna urednica / Editor-in-Chief: Sanja Šaban Tajnica i izvršna urednica / Managing Editor: Gordana Jerabek Lektor / Language Editor: Tomislav Salopek Prijevod na engleski / English Translation: Vesna Racković Grafičko oblikovanje / Graphic design: Mateo Matijašević Adresa uredništva / Editorial Address: Ministarstvo kulture Uprava za zaštitu kulturne baštine HR – 10 000 Zagreb, Runjaninova 2 Tisak / Printed by: Printera grupa Tiskanje dovršeno / Printing completed: 2013. ISBN 978-953-312-022-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 834361

 | 3

Marijan Bradanović

Istra iz putnih mapa Pietra Nobilea

Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske ISSN 1333-4190

4

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Sadržaj

5 Uvod 6

Životni put Pietra Nobilea, arhitekta, pedagoga i konzervatora

12

Nobileov »Put Istrom« u Državnom arhivu u Rijeci 12  Povijest čuvanja, istraživanja i izlaganja riječke zbirke

16

Topografija putovanja 16  Crteži Pule 28  Crteži Rovinja 34 Vrsar 36  Crteži Poreča 40  Tarska vala 42 Novigrad 44  Crteži Umaga 44  Crteži Pirana 48 Izola 48  Crteži Kopra 50  Crteži Milja 50 Vodnjan 54  Crteži Bala 54  Crteži Svetvinčenta 58  Crteži Kanfanara i Dvigrad 58 Kringa 60  Crteži Tinjana 60  Crteži Pazina 63  Crteži Lupoglava 66 Draguć 68 Muntić 68  Crteži Motovuna 70  Toplice sv. Stjepana 70  Crteži Vižinade 74  Krajolik s Grožnjanom i Motovunom 74 Buje 74  Crteži Kaštela nad Dragonjom i okolice 78  Crteži Labina 80  Crteži Rapca 80  Crteži Plomina 82 Lovran 82 Mošćenice 86  Brsečki i premanturski portreti

86

Riječki crteži istarskih motiva i njihov autor 86  Pretpostavke o datiranju i funkciji crteža 89  Graditeljska djelatnost u Istri 91  Prvi konzervator na istočnoj jadranskoj obali

 | 5

Uvod Arhivsko istraživanje može se činiti monotonom i mukotrpnom aktivnošću, no mnogi ga, kao i ja, doživljavaju uzbudljivim i kreativnim poslom, ne samo zbog nalaza koji iz njega proizlaze nego često i zbog istraživačkog postupka koji im je prethodio. Primjerice, kada traženu građu domišljanjem pronalazimo pod na prvi pogled neočekivanim nazivima, barokne nacrte kompleksa starog riječkog lazareta u fondu Regulacija vodotoka, a raritetne i podjednako rane vedute istarskih gradova u fondu pod nazivom Kartografska zbirka. Ima ono i svojih zamki jer, kada jednom postane navikom, teško mu se othrvati, pa tako otkrića ne moraju biti u užoj vezi s temom istraživanja, već nas poput sporednoga rukavca vode u nekom sasvim neželjenom, no neodoljivo privlačnom, tajnovitom pravcu. Nerijetki su izvanredno zanimljivi nalazi koji nemaju praktičnu primjenjivost, a nekom bi drugom istraživaču, zaokupljenom drukčijim temama ili geografskim područjem, upravo takvi zlata vrijedili. Jedan je kolega konzervator znao taj osjećaj sažeti u još depresivniju misao da će, bude li uporno tražio, sigurno, pronaći važan arhivski podatak o nekom spomeniku, no uvijek trenutak prekasno, netom nakon svršetka njegove obnove. Tijekom konzervatorskoga rada dužnost mi je bila rješavati svakodnevne zadatke koji su uključivali redovito i temeljito razglédanje područja za koje sam bio zadužen, povremena putovanja u druge dijelove tada vrlo velike zone pod ingerencijom riječke konzervatorske službe, istraživanja, izradbu elaborata i poprilično administrativnih poslova, pa je vrijeme koje sam uspijevao izdvojiti za arhivski rad bilo dragocjeno i valjalo ga je racionalno iskoristiti. Primjerice, tragom konzervatorskoga problema na terenu, pokušavao bih pronaći podatke o graditeljskoj aktivnosti neke istarske patricijske obitelji, no, namjesto slojeva izgradnje na njihovim istarskim rezidencijama, pronalazio bih neočekivano iscrpne podatke o njihovim udaljenim, furlanskim posjedima. Ne samo uobičajenu statistiku proizvodnje i distribucije poljodjelskih proizvoda nego opise i nacrte tamošnjih kuća. Tada bih, naravno, na tren pomislio o odlasku na neko ladanje u Friuliju, tragom dobrih nacrta skladne i prostrane renesansne kuće, očito izrađenih tren prije njezine radikalne neoklasicističke pregradnje, u doba zamaha nakon duže stanke, izazvane napoleonskim ratovima. Ipak bih se zatim vratio u realnost svojih konzervatorskih dužnosti. Uz nacrte nekoga kaštela, trebalo se zadubiti i u popratne

tekstualne opise, pa bih se začas našao u napasti s velikim zanimanjem i sućutno pratiti žustra i uporna nastojanja njegova osiromašenoga vlasnika, da ga proda istarskim pokrajinskim vlastima ili neku sličnu sagu koju je urednim otpisivanjem, na životu uporno održavalo pedantno cislajtanijsko činovništvo. Kada spominjem arhivska istraživanja vezana uz Istru, logično se nameće ponajprije pomisliti na važnost i matičnost Državnoga arhiva u Pazinu, a može se razmišljati i o dragocjenoj građi koja se čuva u Veneciji, Rimu, Udinama, Trstu i u Beču. Upućenijima je ipak vrlo dobro poznata činjenica da se, stjecajem povijesnih okolnosti, velik dio vrlo atraktivne, starije arhivske građe istarske provenijencije čuva u Državnom arhivu u Rijeci. Kako je ova institucija bila udaljena samo nekoliko minuta hoda od mojega tadanjega radnoga mjesta, sjedišta riječke podružnice konzervatorske službe, ondje sam proboravio mnoge istraživačke sate, dodatno potican susretljivošću njezina osoblja. Kada sam jednom tako gotovo slučajno naručio crteže istarskih veduta glasovitoga tršćanskoga arhitekta Pietra Nobilea, odmah mi je bilo jasno da je riječ o stručnjacima dotad gotovo nepoznatoj građi, od iznimne važnosti za istraživanje urbane topografije niza istarskih naselja, te sam idućih godina crteže manjim dijelom publicirao, u nizu navrata koristio se njima pri monografskim obradbama pojedinih istarskih spomenika i konzervatorskim istraživanjima te upozorio kolege istraživače istarske baštine na njihovo postojanje. Neki od amblematskih spomenika istarske graditeljske baštine poput Kaštela Grimani-Morosini u Savičenti ili kaštela Soardo-Bembo obnavljani su i obnavljat će se s pomoću crteža na kojima je Nobile dokumentirao danas nepostojeće detalje. Na isti bi način crteži konzervatorima mogli poslužiti pri popravku, istraživanju i prezentaciji niza istarskih spomenika od Milja, Pirana i Umaga do Pule, Labina, Plomina i Lovrana. Logično je da me je počeo zanimati i kontekst postanka zbirke, kao i sam autor crteža, koji u tršćanskoj znanstvenoj javnosti već odavno uživa gotovo kultni status, a u Hrvatskoj i Sloveniji još je uvijek relativno slabo poznat i priznat, premda je bio vrlo povezan s krajevima uzduž istočne obale Jadrana, ponajprije Istrom, ali u pojedinim epizodama svoje plodne karijere i s Rijekom te dalmatinskim gradovima. Osobito je njegova rana profesionalna djelatnost, ona s kraja prvoga i gotovo cjelokupnoga

6

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

drugoga desetljeća 19. Stoljeća, bila karakterističan primjer velikoga osobnog zalaganja u uvođenju naprednih europskih ideja i metodologije stručnoga arhitektonskoga, a napose konzervatorskoga rada u tada uspavane krajeve duž istočne obale Jadrana. Nedavno provedenoj digitalizaciji crteža možemo zahvaliti niz novih zapažanja o detaljima pojedinih crteža, naravno i mnogo kvalitetnije mogućnosti reproduciranja. Velikom čašću doživljavam to što mi je omogućeno tekstom popratiti prvu cjelovitu objavu svih riječkih crteža Pietra Nobilea, kojom će se ova zbirka Državnog arhiva u Rijeci kvalitetno približiti zainteresiranoj javnosti. Objava će zacijelo potaknuti daljnja istraživanja arhitektonskih veduta dokumentiranih riječkom zbirkom crteža, kao i cjelokupne arhitektove djelatnosti u Istri, jer talijanski, austrijski, švicarski i hrvatski arhivi zacijelo čuvaju još mnoge važne njezine tragove. Koristim se ovom prigodom da zahvalimi Marinu Budicinu, Rinu Ciguiju, Goranu Crnkoviću, Edviliju Gardini, Attiliju Krizmaniću, Deanu Krmcu, Ivanu Matejčiću, Robertu Matijašiću, Nataši Nefat, Tajani Ujčić i drugim istraživačima istarske prošlosti na pomoći koju su mi pružili u raznim fazama dugogodišnjega rada na ovom istraživanju. ŽIVOTNI PUT PIETRA NOBILEA, ARHITEKTA, PEDAGOGA I KONZERVATORA Pietro Nobile rođen je 10. listopada 1776. u Campestru, selu švicarskoga kantona Ticino, kao prvo dijete iz braka Marianne i Stefana Nobilea.1 Obitelj mu je bila dobrostojeća, a kuća jedna od ljepših i znatnijih u selu. Ipak je njegov otac, zanimanjem graditeljski poduzetnik, odabrao stoljećima ugaženi put kojim su tamošnji gorštaci nadu u bolji život tražili, a najčešće i pronalazili iseljavanjem u razvijenije urbane sredine. Stefano Nobile poput niza je svojih sunarodnjaka, graditelja, zidara i klesara, posao pronašao u radovima na urbanoj infrastrukturi Trsta, koji se tada intenzivno gradio i modernizirao. Ondje je najprije sezonski boravio, a zatim se i stalno naselio, već osamdesetih godina 18. stoljeća za sobom povukavši i obitelj. Pietrovo je djetinjstvo zacijelo obilježila selidba iz alpske Arkadije u urbanu vrevu lučkoga, jadranskoga, ali i srednjoeuropskoga grada i rano sazrijevanje svojstveno najstarijoj djeci brojnih obitelji, jer u Campestru je dobio brata, a u ranim tršćanskim godinama četiri sestre i još jednoga brata, najmlađega člana obitelji. Uz pohađanje 1  Biografski podaci u ovom radu ponajprije počivaju na opsežnom i dugogodišnjem arhivskom radu G. Pavana, tršćanskoga istraživača i zaslužnog konzervatora, zacijelo najvećega poznavatelja i promicatelja opusa Pietra Nobilea. Usp. Pavan, G. (1989.): Pietro Nobile architetto. Vita ed opere, Archeografo Triestino, 4 (49): 373-432., Trieste; Pavan, G. (1998.): Pietro Nobile: architetto (1776-1854) – studi e documenti, Trieste. Temelje se i na članku: Matijašić, R. (1999.): Arhitekt Pietro Nobile i njegova djelatnost zaštite spomenika u Hrvatskoj, Prilozi za proučavanje društvenih, kulturnih, znanstvenih i inih veza Hrvatske i Švicarske, 2.: 7-28., Bern, te na članku: Špikić, M. (2007.): Od arheologije do kulturne politike: Pietro Nobile i dalmatinski spomenici, Peristil, 50: 195-208., Split. Detalje životopisa Pietra Nobilea te općenito razdoblja i širokoga prostora na kojemu je djelovao izvrsno otkriva i knjiga: Pavan, G. (2002.): Lettere da Vienna di Pietro Nobile (dal 1816 al 1854), Extra serie n. 1. di Archeografo Triestino, Trieste.

privatnih, a zatim i javnih škola pridonosio je kućnom budžetu pomažući ocu u graditeljskom poslu. Lako ga je zamisliti kao znatiželjna mladića koji je zavirujući u izvedbenu projektnu dokumentaciju upijao iskustva svojih ticinskih zemljaka, iskusnih voditelja tršćanskih gradilišta, u praksi dopunjujući znanja o projektiranju, građenju, proporcioniranju i kadriranju. Već oko godine 1794. smisao za likovnost mladog Nobilea prepoznata je i priznata korištenjem njegovom vedutom Trga sv. Petra, tada znanog i kao Piazza Grande (tj. i danas amblematske tršćanske gradske vedute Piazze dell’Unità d’Italia) kao predloškom bakrorezu. U tipičnoj maniri kasnobaroknoga klasicizma, uz uporabu pseudoantičkih detalja, trg je prikazao i potpisima pomodnom latinštinom opisao, kao živahno poslovno-trgovačko stjecište, ali i nedovršeno gradilište.2 Godina 1797. jedna je od važnijih godina Pietrova života. Izradio je niz akvarela s motivima tršćanskih trgova. Primorska Civitas Nova predočena je prospektima trgova i riva obrubljenih palačama. One su Nobileu poslužile kao scenografija prikaza sudbonosnih pokreta austrijskih i francuskih trupa, koje su u tom burnom razdoblju naizmjenično gospodarile gradom. Te se godine arhivskim podatkom spominje i kao suradnik poznatoga, tada već ostarjeloga arhitekta Uldarica Mora.3 Čini se da je Nobile sudjelovao u nekim radovima na njegovoj, već dovršenoj palači Plenario (poslije Pitteri). Ovo je impresivno zdanje do danas sačuvano kao najstarija zgrada na već spominjanom, najreprezentativnijemu tršćanskom trgu. Uz ekskluzivnost lokacije treba naglasiti da je Moro uz još pomalo tajanstvenog Francuza Championa zacijelo bio među ponajboljim arhitektima koji su djelovali na području Trsta posljednjih desetljeća 18. stoljeća, a realizacijama je anticipirao predstojeću, za urbanu sliku ovoga grada ključnu, eru neoklasicizma.4 Odmak od kruga poslovično pouzdanih, no skromnih ticinskih zidara i suradnja s poznatim arhitektom zacijelo su bili golem korak u karijeri mladoga Pietra, no ključ njegova daljnjega razvoja bio je dovršetak tršćanskoga studija nautike i odlazak u Rim. Ondje je, ponajprije uz pomoć i dalje važeće »nautičke« stipendije, mudrih tršćanskih gradskih vlasti sve do 1807. godine (uz prekide) pohađao studij arhitekture u sklopu glasovite Akademije sv. Luke. To nije bilo ništa čudno jer pri tršćanskoj je Nautičkoj akademiji u drugom desetljeću 19. stoljeća zaista i uspostavljen studij graditeljstva. 2  Povijesni presjek razvoja najreprezentativnijega tršćanskoga trga Pavan, G. (1999.): Il palazzo della Giunta regionale a Trieste, Trieste, 9-41. 3  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 19. 4  Zanimljivo, ali ne i neobično, Uldarico Moro, koji je bio aktivan na širem području Veneta, Trsta i njegova zaleđa, desetak je godina prije u Rijeci projektirao jedno nikad izvedeno kazalište. Usp. Palinić, N. (2009.): Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile – najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Prostor, 17 (1): 52-63., Zagreb. O preludiju tršćanskoga neoklasicizma vidi: De Vecchi, F. et. al. (1989.): Trieste: l’architettura neoclassica: guida tematica, Trieste: 46, u kontekstu Istre usp: Bradanović, M. – Jakovčić, J. – Oštrić, R. (2009.): Dajla, u: Cvetnić, S.; Pelc, M.; Premerl, D. (ur.), Sic ars deprenditur arte. Zbornik u čast Vladimira Markovića, Zagreb, 81-102. O Moru usp. također Firmiani, F. (1990.): L’architetto Uldarico Moro (1737-1804), documenti, inediti, proposti, interrogativi, u: Caputo F.; Masiero, R.(ur.) Neoclassico, la ragione, la memoria, una città: Trieste, Padova: 182-189.

   | 7

Rimska je Akademija sv. Luke, utemeljena 1593. godine, na prijelazu 18. u 19. stoljeće, a i u desetljećima koja su slijedila, bila jedno od najvažnijih žarišta europskoga neoklasicizma i najvažnije središte formiranja moderne metodologije zaštite kulturnih dobara. Nobile se dakle iz jednog brzo napredujućeg regionalnog, no u europskim relacijama ipak perifernoga kulturnog središta, našao u jednoj od tradicionalnih matica europske umjetničke proizvodnje. Ondje je mogao učiti od velikana tadašnje konzervatorske misli, koji su upravo tada formirali temelje europske teorije i prakse zaštite kulturnih dobara. 5 Jedan od ljudi koji su ondje utjecali na upornoga i radišnog dvadesetogodišnjaka bio je Carlo Fea, tadašnji papin povjerenik za starine i ravnatelj Kapitolinskih muzeja. Fea je u za razdoblje tipičnom slavljenju djela klasične antike, objavio Vitruvijevih Deset knjiga o arhitekturi, publicirao je brojna putopisna i monografska djela o Rimu i okolici te sudjelovao na arheološkim iskapanjima, no najvažnija je bila njegova uža specijalnost, pravnoga stručnjaka koji je rimske spomenike tumačio kao državno vlasništvo, nastojeći sankcionirati i dalje raširenu pojavu njihova devastiranja u aranžmanu privatnih poduzetnika. Fea je bio autor papinskoga edikta o zaštiti spomenika iz 1802. godine, zakona od presudnoga utjecaja za modernu europsku praksu zaštite kulturnih dobara, čije temeljne odrednice praktično i danas čine nezaobilazni dio zakonskih normi o zaštiti spomenika. Jedan od nastavnika na Akademiji sv. Luke bio je i Giuseppe Camporese, nositelj naslova papinskoga arhitekta. U vrijeme Nobileova boravka u Rimu radio je na restauraciji Bramanteova Tempietta te na iskapanju i prezentaciji Septimijeva slavoluka. Sličan je zahvat arhitekt Zappati proveo na Konstantinovu slavoluku. Camporese je u suradnji s G. Palazzijem i R. Sternom, nakon pomnih priprema 1807. godine proveo konsolidaciju Koloseja, vrlo bitnu zbog ostvarenih zamisli očuvanja izvornih struktura i izvedbe potpornja u materijalu različitom od izvornog. Giuseppe Valadier, jedan od Nobileovih nastavnika, uz iskapanja Koloseuma, radio je na Panteonu i restauraciji Milvijskoga mosta. Poseban, prijateljski odnos Nobile je ostvario s glasovitim mletačkim kiparom Antoniom Canovom, papinim nadzornikom lijepih umjetnosti, članom i ravnateljem Akademije sv. Luke, s kojim ga je vjerojatno dodatno zbližila geografska blizina zavičaja i kulturnih središta iz kojih su potekli.6 Kako je dolazio iz poduzetničkoga, natjecateljskoga miljea i u Rimu je zacijelo bio željan dokazivanja. Već 1800. godine Akademija ga je nagradila za izrazito politizirani, no za vrijeme postanka uobičajeno koncipirani projekt koji je slavio petoricu vladara, pobjednika nad Napoleonom. Iste je godine 5  O zaštiti spomenika u Rimu toga razdoblja usp. Jokilehto, J. (1999.): A History of Architectural Conservation, Oxford: 75-79., 82-87.; Špikić M. (2009.): Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine, Zagreb: 47-75. 6  Usporedi Matijašić, R. (1999.): nav. dj.: 10.

iz Rima otišao u Beč na studij arhitekture. Ondje se približio dvorskim krugovima pa mu je iduće, 1801. godine ministar vanjskih poslova grof Ludwig von Cobenzl pomogao da caru Franji II., tada još uvijek vladaru Svetoga Rimskog Carstva, predstavi svoj projekt Trijumfalnog Kapitola. Počašćen je članstvom u Bečkoj akademiji i titulom dvorskoga inženjera. Ubrzo se uz putnu stipendiju bečkoga dvora vratio rimskome školovanju. Uz svjedočenje opsežnim iskapanjima i restauracijskim zahvatima Nobile je u Rimu, poput drugih studenata, proučavao arhitekturu i ruine, te usavršavao crtačke i slikarske tehnike, izvedbom velikoga broja radova, u širokoj skali od karakterističnih krajolika s antičkim ruševinama, preko preciznijih arhitektonskih kompozicija, studija arhitektonske dekorativne plastike, perspektive, figure, anatomskih detalja i portreta. Uz podlogu rimskih arhitektonskih, kiparskih, pa i numizmatičkih spomenika iz vremena antike, ali i renesanse, u tim su radovima osjetni i utjecaji grafičkih listova, osobito onih iz tada vrlo popularnoga opusa 1778. godine preminuloga Giovannija Battiste Piranesija. Uslijedili su problemi s vidom, možda izazvani pretjeranim radom, pa je 1805. i 1806. boravio u Trstu, prema preporuci liječnika odmarajući se zatvoren u izolaciji sobe i dopisujući se s Canovom i prijateljima koje je stekao tijekom studija na Akademiji sv. Luke. Godine 1807. nalazimo ga u Beču u državnoj službi, a svojeg nastavnika i prijatelja Canovu tada je zamolio da mu iz Rima pošalje potvrdnicu o završenom studiju. Potkraj godine već je na službi u Trstu, austrijske su ga vlasti imenovale inženjerom Ureda za javno graditeljstvo, mjerodavnoga za veliko područje Trsta, Istre Akvileje i Gorice. Godine 1808. izrađuje prve studije za crkvu sv. Antuna u Trstu, a uskoro pobjeđuje i na natječaju za njezinu izgradnju, smještajući je u os plovnog Canala Grande, zasnovanoga u drugoj polovini 18. stoljeća. Kanal je vodio do središta Borga Teresiana, novoga trgovačkog dijela grada, simbola urbanoga procvata habsburške luke, nakon proglašenja Trsta slobodnom carskom lukom.7 Političke su prilike i dalje bile vrlo turbulentne. Iduće, 1809. godine Trst opet zaposjedaju francuske trupe, Nobile ostaje na dužnosti i arhivske vijesti otkrivaju nam kako tada počinje putovati Istrom, poslom iznalaženja najpogodnijega smjera pružanja obalne ceste prema Puli, tako tipičnom aktivnošću koju su poduzimale francuske vlasti, svjesne svojih slabosti na moru kojim je gospodarilo englesko brodovlje i presudne važnosti brzog prebacivanja trupa kopnom. Sukladno funkciji koju je obnašao, svojim sposobnostima i ambicijama, ali i objektivnim potrebama uspavane i desetljećima stagnirajuće pokrajine, u kojoj su 7  Sam početak izgradnje oduljio se na dva desetljeća. 1823. njegov je projekt još jednom izabran između devet. U razradi idejnog projekta izradio je i maketu. Na izvedbenim projektima nastavili su raditi njegovi učenici Sforzi i Kilian, kamen temeljac postavljen je 1828. godine. Radovima je rukovodio V. Valle (čovjek koji je izvodio restauratorske radove na pulskom amfiteatru gdje je pogriješio pri obnovi dva luka, no bez obzira na to ostao je glavni izvođač Nobileovih tršćanskih realizacija) a crkva je napokon posvećena tek 1849. Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 43, 46-47, 65.

8

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

rijetki veći javni graditeljski pothvati iz doba kasne Mletačke Republike, poput izgradnje niza kasnobaroknih crkava, ostali nedovršeni zbog neimaštine komunalnih vlasti, njegove su aktivnosti zacijelo morale biti mnogo šire. Tek u posljednje vrijeme, povezujući vijesti iz različitih arhiva s terenskim stanjem, počeli smo im naslućivati raspon i važnost. Već tada je Nobile, u skladu s praksom kojoj su ga naučili njegovi rimski profesori, vjerojatno počeo raditi crteže s nakanom dokumentiranja istarskih krajolika i arhitektonskih veduta. Iz niza je njegovih poteza izvirivala želja praktične primjene u Rimu stečenih znanja o antičkim spomenicima. Važno je istaknuti da nije u tim svojim nastojanjima bio osamljen, već je imao podršku učenoga kruga Tršćana na čelu s Domenicom Rossetijem, s kojim 1810. godine osniva Minervino društvo, jednu od najstarijih takvih talijanskih institucija za promicanje kulture, umjetnosti i istraživanja prošlosti. Prigodom osnivačke skupštine Nobile je održao podulji, nadahnuti govor. Hvalio je pritom Napoleona, preporod Italije i spomenike Ilirskih pokrajina. Trst definirajući gospodarskim i kulturnim središtem rastućim u gotovo stotinjak godina proteklih od proglašenja slobodne luke, uz brojne je poveznice grčke i rimske kulture sa suvremenom, jasno naglasio očekivanja okupljenih, potvrdu statusa njihova grada unutar novoga europskoga poretka.8 U širem političkom smislu bilo je to doba nakon bitke kod Wagrama i osnivanja Ilirskih pokrajina sa sjedištem u Ljubljani, kojima je za guvernera postavljen tada upravo promaknuti maršal Auguste Marmont, vojvoda od Raguze, tj. Dubrovnika. Pod francuskom upravom stvoreno je tako neobično upravno područje koje se prostiralo od Koruške i Kranjske preko Gorice, Trsta i Istre, civilne i vojne Hrvatske južno od Kupe, do Dalmacije s Bokom, a nakratko je njime upravljao taj u modernizaciji Dalmacije organizacijski već dokazani francuski časnik, kako nam otkrivaju njegovi memoari, upravo opsjednut izgradnjom cesta, osuvremenjivanjem i integracijom raznorodnoga teritorija dodijeljenoga mu na upravu.9 Jedan od nekoliko ključnih trenutaka u karijeri našega arhitekta vjerojatno je bilo Canovino pismo preporuke maršalu Marmontu, u kojem je ugledni i utjecajni umjetnik nahvalio svojega mladog štićenika Pietra Nobilea. Zbog svojih sposobnosti, poznanstava, ali i spletom opisanih političkih okolnosti, Nobile nedugo nakon Canovina pisma naoko napreduje za jednu, ali u stvarnosti preskače nekoliko velikih stuba u napredovanju, postavši upraviteljem tršćanske službe u kojoj je bio zaposlen. Kao što su Francuzi u Trstu logično uspostavili jedan od četiriju trgovačkih sudova Ilirskih pokrajina, tako su ingerencije regionalne tehničke službe naprednoga grada, s područja Trsta i okolice s Istrom, 8  Govor donosi Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 116-121. 9  Usp. Kaštela, S. – Dadić, I. – Vidović, K. (2010.): La contribution de l’administration française a la construction de voies de communication sur le territorie croate, u: Šanjek, F. (ur.): Hrvati i Ilirske pokrajine, Zagreb.

proširili i na Dalmaciju, Hrvatsku te dio hrvatske Vojne krajine pod njihovom upravom, možda potaknuti i uvjerenjem o iznimnosti talenta i radišnosti našeg arhitekta. Kao svaki ambiciozni i savjesni službenik Nobile je u svojstvu Glavnog inženjera za graditeljstvo, ceste i mostove Ilirskog primorja, krenuo na upoznavanje terena, još jednom pohodivši Istru, ali i Dalmaciju. Na osnovi njegovih sačuvanih studija splitskih spomenika antike, južnog pročelja Palače i Peristila, možemo zaključiti da je poput drugih tadanjih učenih posjetitelja Splita i on bio pod jakim utjecajem djela Roberta Adama, tj. njegove publicirane i vrlo poznate studije o Palači.10 Otprve se to primjećuje, jer Nobile slijedi Adamovo kadriranje.11 Južni frons Palače crtao je iz tehnički teško ostvarive perspektive, koju je tada priječio veliki, izduljeni kompleks splitskoga lazareta.12 K tomu, kućerci podno palače doista nisu mogli biti tako maleni i u tome je Nobile slijedio Adama, tj. Clérisseaua, no općenito njegov je prikaz vjerniji. U elavaciji nad južnim fronsom izviruju kuće, što kod uzora, koji je, dokumentirajući antiku, u pravilu, izbjegavao prikazati dodatke kasnijih razdoblja, nije bio slučaj. No stoga su izostavljene ljudske figure odjevene u slikovite nošnje, koje su inače bile neizostavne kod prethodne generacije putnika – dokumentarista spomenika istočne jadranske obale. Godine 1811. Nobileu umire otac Stefano, a dvije godine poslije i nekoliko godina mlađi brat Francesco, inače liječnik koji se također školovao potporom tršćanske komune, a glave ga je stajala avantura zaposlenja u sjevernoj Grčkoj, tada još dijelu Otomanskoga Carstva, na dvoru mjesnoga plemića, paše od Seresa. Pietro je tada dosta boravio u rodnom Campestru, kamo se vratio veći dio njegove obitelji. Početkom 1813. godine još jednom je studijski boravio u Dalmaciji, očito s nakanom sastavljanja cjelovite slike onoga što bi valjalo učiniti, jer već u ožujku prema francuskim vlastima istupa s 10  Adam, R. (1764.): Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia, London. Uz presudnu pomoć slikara C. L. Clérisseaua te još dvaju slikara zaduženih za tehničke detalje A. Brunaisa i L. B. Deweza ovaj je škotski arhitekt u samo pet ljetnih tjedana 1757. godine uspio dokumentirati ostatke Dioklecijanove palače te izraditi plan grada s okolicom. Bio je praćen sumnjičavošću mletačkih vlasti, osobito generalnog providura iz Zadra, koji mu je zabranio kopati ili crtati utvrde, ali i razumijevanjem mjesnoga mletačkog zapovjednika, ljubitelja starina, kneza Antuna Markovića. Na put u Split Adam je krenuo brodom iz Venecije, zaustavivši se u Puli na nekoliko dana, gdje su Clérisseau i on dokumentirali spomenike. Usp. Kečkemet, D. (2003.): Robert Adam. Dioklecijanova palača i klasicizam, Zagreb: 87-89. O u nas nedovoljno valoriziranom francuskom slikaru i arhitektonskom crtaču dinamičnoga životnog puta (čiji je rad ostao u sjeni R. Adama), po svoj prilici za svoje vrijeme najpreciznijem dokumentaristu antičkih, ali i srednjovjekovnih spomenika Pule i Dalmacije usp. McCormick, T. (1990.): Charles-Louis Clérisseau and the Genesis of Neo-Classicism, Cambridge – London. Zanimljivo je da je njegov crtački opus dalmatinskih i istarskih spomenika antike utjecao na arhitekte i dekoratere i općenito genezu neoklasicizma u Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Rusiji. 11  G. Pavan crteže datira u 1810. Špikić koji ih objavljuje i tumači uvjetno prihvaća Pavanovo mišljenje, uz ogradu da su mogli nastati i 1813. godine, prilikom drugoga arhitektova boravka u Dalmaciji. Usp. Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 26; Špikić, M. (2007.): nav. dj.: 195-208. Na pomoći u tumačenju crteža zahvaljujem Goranu Nikšiću. 12  O splitskom lazaretu usp. Fisković, C. (1953.), Splitski lazaret, u: Fisković, C. et al., Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, IV, Split: 5-37.; Kečkemet, D. (1975.): Prilozi opisu i povijesti splitskog lazareta, Pomorski zbornik, 13: 377-400., Rijeka. O izgledu tadanjega Splita okruženoga baroknim fortifikacijama usp. Duplančić, A. (2007.): Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću, Zagreb.

   | 9

dokumentom pod imenom Projet relatif aux Antiquitees Architectoniques d’Illyrie, tj. nacrtom koji se odnosio na arhitektonske starine Ilirije. Iako su ovi krajevi, osobito Dalmacija i Istra, imali dugu pretpovijest zanimanja za starine i pokušaja skrbi o njima, riječ je bila o nečemu sasvim novom, neobično zrelo, precizno i racionalno elaboriranom dokumentu, tipično arhitektonski promišljenom projektnom zadatku o nužnim aktivnostima na polju zaštite spomenika te ljudskim i materijalnim resursima koje je za taj cilj potrebno angažirati. U borbama pri povlačenju francuskih trupa potkraj 1813. godine oštećen je krov tršćanske katedrale sv. Justa, a radove popravka Nobile je, tipičnim razmišljanjem konzervatora, iskoristio za iskapanja uokolo katedrale i podno zvonika. Ona su rezultirala otkrićem ostataka kapitolinskog hrama koje je ispravno prepoznao, štoviše i dokumentirao, na papiru se pozabavivši i projekcijom njegova izgleda. Tada pronađena antička skulptura i danas se čuva u tršćanskome Gradskom muzeju. Odlaskom Francuza intenzivirao je svoje aktivnosti. U Trstu je istraživao antički teatar (za koji je poput ostalih suvremenika tad još mislio da je amfiteatar) i tzv. Rikardov luk, tj. antički slavoluk. K tomu je publicirao i izvješća o istraživanjima, zatim istraživao na trasi rimskog akvedukta nadomak Trstu (Val Rosandra/Dolina Glinščice), ali se bavio i projektiranjem javnih spomenika koji su trebali obilježiti nadolazeće doba mira, kako se mislilo, kao i pobjedu ujedinjene Europe, kako se onda predočivala protunapoleonska koalicija.13 S konzervatorskog je aspekta osobito zanimljivo njegovo istraživanje spomenutoga akvedukta, popraćeno grafičkom rekonstrukcijom trase i izgleda njegovih dijelova te popratnom raspravom s pretpostavkama na koji je način tekla njegova regulacija u samom Trstu.14 Tu karakterističnu temeljitost uskoro će očitovati i u istraživanju pulskih spomenika antike. Arhivski podaci pokazuju da je zbog posla nadzora nad izgradnjom cesta već tada intenzivno pohodio Istru i Rijeku.15 Godine 1815. projektirao je novo krovište na Teatro Vecchio u Trstu i most na Soči, te upravljao melioracijom močvara uokolo Akvileje, zahvatom koji je također koristio za arheološka istraživanja. Putovao je u Istru sa zadatkom verifikacije projekta obalne ceste Kopar – Pula, izgradnje lazareta16 i sličnih planova ambiciozne austrijske uprave, ali i istraživanja pulskih starina koje je iskapao, mjerio i crtao, prema svemu sudeći, gotovo isključivo na vlastitu inicijativu. Njegova tadanja zapažanja i razmišljanja dobrim su dijelom dokumentirana zbirkom crteža s istarskim motivima koja 13  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 30. 14  Dellantonio, S. (1999.): Pietro Nobile archeologo, u: Pavan G. (ur.): L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7-8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 4 (59): 339-370., Trieste: 358-360.; De Vecchi, F. (1991.): Pietro Nobile funzionario presso la Direzione delle Fabbriche a Trieste, Atti e memorie SIASP, 91 (n.s. 39): 53-78., Parenzo – Trieste. 15  De Vecchi, F. (1991.): nav. dj.: 53-78. 16  Podatak o planovima izgradnje lazareta pokraj Pule i Rovinja te u Tarskoj vali 1815. godine u kojima je po službenoj dužnosti sudjelovao Nobile ljubazno mi je iz svojih, još nepubliciranih arhivskih istraživanja, ustupio kolega Rino Cigui, na čemu mu i ovom prigodom srdačno zahvaljujem.

je predmet istraživanja ovoga rada. Te je godine sastavio čak dva izvješća o pulskim starinama koje su ga u tom razdoblju sve više zaokupljale. Novi, sudbonosni trenutak u njegovoj karijeri donosi svibanj 1816. godine, kada je u pratnji cara Franje I., na putu po Istri, nakon duljih priprema dobio priliku prezentirati svoju tad već temeljnu preokupaciju, problem zaštite rimskih spomenika Pule. Predstavio je i dulje vrijeme prioritetnu zamisao tršćanskih pomoraca, trgovaca i općenito poduzetnika. Riječ je bila o nužnosti izgradnje dvaju svjetionika (pokraj Savudrije i Premanture) koji bi učinili sigurnijim brzo rastući pomorski promet prema tršćanskoj luci.17 Nastavio je zatim s istraživanjima u Akvileji, a u Gradisci d’Isonzo (Gradišče ob Soči) projektirao je zatvor. Iduće je godine na temelju onoga što je prezentirao caru, dovršio izvedbeni projekt savudrijskoga svjetionika, te izradio projekt adaptacije jedne zgrade za potrebe tršćanske Nautičke akademije, vjerojatno i projekt piranske crkve sv. Petra. U ljeto 1818. godine nadzirao je restauratorske radove koje mu je graditelj i klesar Valentino Valle izvodio na pulskom amfiteatru. U istraživanjima pulske antike tada su mu već asistirali arhitekt-vježbenik Bruyn i vježbenik Perissutti. Sjedinjujući prethodne zamisli s novim zapažanjima, sastavio je zaključno opsežno izvješće o pulskim spomenicima antike. Uslijedio je konkretni dokaz povoljnoga dojma koji je ostavio pri carevu boravka u Istri. Imenovan je na ispražnjeno mjesto upravitelja Arhitektonske akademije pri Akademiji lijepih umjetnosti. K tomu, obnašao je i dužnost savjetnika Dvorskog vijeća za graditeljstvo. Sve više zaokupljen obrazovnim radom, dvorskim, općenito metropolskim i državnim graditeljskim pothvatima, pokojom privatnom narudžbom (vila Hudelist u Badenu) sve manje je imao vremena za nekadanje preokupacije. Objektivno, nije više imao ni ingerencija, no njegovi stari prijatelji, ljudi poput Rossettija, i dalje su ga molili za pomoć i savjet. Primjerice, tada je pokrenuta inicijativa podizanja kenotafa Johannu Joachimu Winckelmannu, glasovitomu njemačkom povjesničaru umjetnosti i arheologu, smrtno stradalom u razbojstvu u jednome tršćanskom svratištu. I idućih će godina Rossetti praktično kod svih važnijih tršćanskih graditeljskih projekata tražiti mišljenje Pietra Nobilea, katkad ga i osobno posjećujući u Beču, a slično će prakticirati i neki od njegovih bečkih učenika, osobito oni tršćanskoga podrijetla. Iduće, 1819. godine Nobile je već postao ravnatelj Akademije lijepih umjetnosti, ali je i na planu arhitektonskoga projektiranja i dalje bio vrlo aktivan. Izradio je tako projekt sanacije u požaru stradaloga carskog dvorca Mirabell u Salzburgu, zatim je, za poljskoga grofa Ossolinskog, jednoga od brojnih uglednika s kojima se družio i dopisivao, projektirao zgradu za smještaj zakladne biblioteke u Lavovu, tadanjem 17  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 32. O Nobileu kao savjesnome tršćanskom službeniku uz obilje arhivskog materijala usp. Guidi, N. (2001.): Pietro Nobile: L’uomo e il professionista, Atti e memorie SIASP, 101 (n.s.49): 331-380., Parenzo-Trieste.

10

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Lembergu (zapadna Ukrajina – Galicija), a s Antoniom Canovom započinje rad na višegodišnjem projektu izgradnje Tezejeva hrama. Zamisao je bila arhitektonski inspirirana atenskim Tezeionom, no bečka je replika toga hrama u naravi trebala biti nekom vrstom muzeja za jedan eksponat, Canovinu skulpturu Tezej u borbi s kentaurom. Ovoj, izvorno Napoleonovoj narudžbi, sada je bila namijenjena funkcija simbola pobjede Franjine Austrije nad njim.18 Ubrzo je uslijedio rad na gradskim vratima – Burgtor, još jednom prestižnom metropolskom projektu, sličnih konotacija pobjede nad mrskim Bonaparteom. Na carev zahtjev preuzeo ga je od Luigija Cagnole, u pismu Canovi ističući da gradska vrata zamišlja poput atenskih Propileja.19 Stala su pristizati brojna priznanja, tih je godina redovito priman u članstvo niza europskih umjetničkih akademija, osobito onih na tlu Italije. Nije spavao na lovorikama, nego je, sad već kao ugledni bečki arhitekt, blizak dvorskim krugovima, projektirao niz javnih građevina, palače i mostove. Malo je toga u naravi izvedeno, u usporedbi s brojem projekata koji se spominju u njegovoj korespondenciji, među ostalim u drugoj polovini 19. stoljeća porušena bečka vila, projektirana za svemoćnog Metternicha. Među realizacijama, najčešće su posrijedi bile adaptacije postojećih zgrada. Povezanost s Trstom zadržao je kroz dobrim dijelom dopisni nadzor nad izgradnjom crkve sv. Antuna, projekta do kojega mu je, vidljivo je to iz dopisivanja, bilo iznimno stalo, te pokoji projekt za obiteljsku kuću ili nadgrobni spomenik. Na isti način saznajemo da je u Beču imao i uglednicima rado prezentirao drvenu maketu pulskoga amfiteatra, koju je dao izraditi nakon novih nalaza supstrukcija o kojima ga je izvijestio arhitekt Francesco Bruyn, njegov nasljednik u istraživanju amfitatara uz pulskoga arheologa Giovannija Carraru. O povjerenju koje je imao na dvoru svjedoči i to da mu je bio povjeren zadatak poučavanja arhitekturi, i to na talijanskom jeziku, dvadesetogodišnjega sina Marije Lujze i Napoleona, Françoisea Charlesa Josepha Bonapartea, s kojim je u kratkom razdoblju do mladićeve smrti razvio blizak odnos. Nobile u tridesetim godinama 19. stoljeća, praktično u svojstvu kancelareva osobnoga arhitekta, projektira i adaptira niz prestižnih zgrada za brojna Metternichova imanja. Još je bilo vrlo živo sjećanje na velike klaonice napoleonskih ratova. U nekadanjem Kulmu (Chlumec) u sjevernoj Češkoj projektirao je spomenik pobjedi koju je 1813. 18  Hüttl-Hubert, E. (1999.): Nobile a Vienna, Archeografo Triestino, 4 (59): 131-156., Trieste. Autorica drži da je korespondencija Nobile – Ossolinski tipično svjedočanstvo nadnacionalne suradnje carske administracije Metternichova razdoblja. O austrijskoj neoklasicističkoj arhitekutri usp. Plassmeyer, P. (2007.): Neoclassical and Romantic Architecture in Austria and Hungary, u: Toman, R. (ur.): Neoclassicism and Romanticism, Cologne: 209. 19  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 39-42. Ističe teškoće transporta Canovine skulpture od Rima do Beča: Tiberom prema moru, zatim iz Civitavecchie morem uokolo Apeninskoga poluotoka u Jadran, do Trsta, a zatim i Rijeke. Odatle kopnom do Karlovca, Kupom i Savom do Beograda pa Dunavom do Beča, putovao je Tezej pobjeđujući kentaura.

godine rusko-prusko-austrijska koalicija ondje izvojevala nad Napoleonovim trupama. Prigodom otvaranja ruski ga je car Nikola I. proglasio Vitezom Reda sv. Vladimira. Tih je godina dosta putovao i radio širom Monarhije, primjerice u Krakovu, Marienbadu, ali i Pragu, Königswarteu (Lázně Kynžvart) u Češkoj i Wiesbadenu, u njemačkoj pokrajini Hessen. Dizajnirao je sarkofag za tijelo cara Franje I. (1835.) u kripti bečke kapucinske crkve, ali i preuređenje neoklasicističke Kraljevske palače u Milanu za potrebe krunidbe Ferdinanda I. Nakon savudrijskoga pripisuje mu se i projekt svjetionika na hridi Porer ispred Premanture.20 Njegovo primarnim obrazovanjem logično zanimanje za pomorsko graditeljstvo nastavilo se savjetodavnim radom u planiranju tršćanske, kasnije i nove riječke luke ispred grada, namjesto one u delti Rječine, često zatrpavane nanosima mulja. Uz rijetke posjete Trstu putovao je i u rodni kraj, sve više se angažirajući i oko pomoći Švicarskoj i Švicarcima, osobito svojem kantonu Ticino, lobiranjem na dvoru, osnivanjem škole crtanja u Tessereteu, selu u neposrednom susjedstvu njegova rodnog Campestra i zamislima o osnivanju arhitektonske škole višega ranga u Luganu. Ondje je projektirao hotel i gradsku vijećnicu. Četrdesetih godina 19. stoljeća Nobile je bio u šezdesetim godinama životnoga vijeka. Počeo je pobolijevati i liječiti se u toplicama, nastavio je projektirati, najčešće manje adaptacijske i dekorativne zahvate, premda je i tu aktivnost sve češće zamjenjivao sudjelovanjem u savjetodavnim i prosudbenim povjerenstvima. Car Ferdinand udijelio mu je odličje Viteza Reda željezne krune, kojim je primljen u redove austrijskoga plemstva. To je bilo važno priznanje za predstavnika građanskoga sloja podrijetlom iz dobrostojeće, no skromne obitelji seoskoga podrijetla, koja se na društvenoj ljestvici uzdigla isključivo napornim radom svojih članova. Vrijeme je to sve većega interesa za srednjovjekovne arhitektonske stilove, pa je Nobile svojim klasicističkim stavom sve teže dopirao do studenata, što je vidljivo iz njegovih tadanjih epistolarnih lamentacija nad slabim zanimanjem studenata za Vignolu i Palladia. Prirodno, počeo je tada razmišljati i o rekapitulaciji karijere, dao je tiskati dio svojih crteža, dok je velik broj drugih, ugledajući se na svoje klasične uzore, prikupljao i sistematizirao s nakanom izdavanja traktata o arhitekturi.21 Nakon što je 1842. godine umro njegov veliki prijatelj i pobornik Domenico Rossetti, vezu s Trstom Nobile je nastavio održavati ponajviše dopisivanjem s mlađim bratom Antoniom (Carlantonio) i nećakom Carlettom. O ugledu koji je imao svjedoče njegove tadanje savjetodavne aktivnosti. Primjerice, bivši učenici i kolege zahvaljivali su mu 20  Pavan, G. (1998.): nav. dj. 53. 21  Isto: 297-301.; Fabiani, R. (1999.): Materia e forma nei disegni di Pietro Nobile, u: Pavan G. (ur.): L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7-8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 4 (59): 121-129., Trieste: 126.

    | 11

Karl Jakob Theodor Leybold, Pietro Nobile, portretiran u ranim četrdesetim godinama, G. Pavan, Lettere…, Trieste, 2002. Karl Jakob Theodor Leybold, Pietro Nobile, a portrait from the early 1840s, G. Pavan, Lettere…, Trieste, 2002

na pomoći koju im je pružao u dvojbama oko dovršetka arhitektonskih projekata za nove crkve. Sve više zaokupljen lukama raspravljao je o novim graditeljskim tehnologijama. Tada se, osobito u pomorskom graditeljstvu, počelo eksperimentirati s tehnikama zidanja koje je poznavala još antika. Naime, kao vezivo se u kombinaciji s vapnom široko počela primjenjivati santorinska zemlja, kao i druge vrste pucolana, tj. eruptivnog pepela. Svojeg učenika Pavla Bionija savjetovao je o velikim radovima koje je taj Šibenčanin provodio na šibenskoj katedrali.22 22  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 62-64. Na važnost ovoga velikog, slabo istraženog i nedovoljno poznatog zahvata nedavno je upozorio Marković, P. (2010.): Katedrala sv. Jakova u Šibeniku – prvih 105 godina, Zagreb: 31-36.

Posve svjestan korjenitih promjena koje je donijela 1848. godina u pismima je jasno izražavao osjećaj osobnoga razočaranja. Primanjem u redove austrijskoga plemstva, nakon desetljeća iznimnih napora, doživio je puno priznanje, no baš u tom času čitav se poredak Metternichove Europe nakon Napoleona I. urušio pod naletima nacionalnih revolucija. Umanjio mu se i utjecaj na Akademiji pa je počeo pripreme za umirovljenje, koje je realizirao 1850. godine, spremno se titulirajući novim naslovom zaslužnoga ravnatelja Akademije lijepih umjetnosti, dvorskoga savjetnika, viteza redova Željezne krune i Sv. Vladimira. Svoju veliku knjižnicu darovao je Akademiji koju je vodio puna tri desetljeća. Neke mladenačke crteže Istre i Dalmacije poklonio

12

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

je prijateljima, primjerice Petru Kabogi podrijetlom iz Dubrovnika. Prijatelj ga je savjetovao da se doseli u Veneciju, jer tako bi bio blizu voljenom Trstu i rodnom Campestru. Vođen svojim neobično širokim interesima, a rasterećen svakodnevnih dužnosti najprije je, po umirovljenju, krenuo intenzivno putovati zapadnom Europom, posjetivši tako London, Pariz, Njemačku i niz gradova na području sjeverne Italije. Družio se i prijateljevao s Venecijancem Francescom Hayezom, vodećim slikarom talijanskog romantizma kao i Gaspare Fossatijem, zemljakom iz Ticina i kolegom koji je radio na petrogradskom dvoru, a zatim se diljem Europe osobito pročuo restauratorskim radovima na carigradskoj Aji Sofiji. Tako su u Padovi Nobile i Hayez zajedno razgledali izložbu Fossatijevih perspektivnih crteža glasovite crkve justinijanskoga razdoblja, nakon pada Carigrada pretvorene u džamiju. Uz antičke spomenike, sada već i kasne antike, npr. u Ravenni, obilazio je muzeje, zanimao se za slikarstvo, kiparstvo, surađivao s umjetnicima, a s druge su ga strane zanimala gradilišta lučke infrastrukture, osobito velikih lukobrana i tehnologija velikih jaružara koja se ondje primjenjivala. Prirodno, imao je tada ambicija više se posvetiti Trstu, istraživanjima antičkih spomenika grada svoje mladosti i Istre, osobito pulskoga amfiteatra, no bio je razočaran ignoriranjem i hladnim odnosom najvećega autoriteta, povjesničara, uskoro i počasnoga konzervatora Pietra Kandlera, kojeg je cijenio i s kojim je u više navrata pokušavao uspostaviti stručni kontakt. Zakidan vijestima o napretku u istraživanju starina, zanimao se za planirane tršćanske novogradnje, konkretno projekt nove franjevačke crkve, o čemu ga je izvijestio Karl Rösner, jedan od njegovih sve utjecajnijih i širom Monarhije sve aktivnijih (baš poput Nobilea nekoć) nekadanjih studenata.23 Prema podacima iz obiteljskog arhiva, vraćajući se svim mladenačkim preokupacijama, zanimao se i za radove na obnovi akvilejske bazilike, u koje je svojedobno bio uključen i na koje je prijedlozima utjecao.24 Činjenica jest da je ključnih prvih godina djelovanja glasovitoga bečkoga Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika (osnovanog 1850. godine) ipak ostao po strani, što zbog umirovljenja i poznih godina, ali vjerojatno i stoga što tada u Beču više nisu bile prepoznavane ili su već bile zaboravljene, njegove zasluge u zaštiti starina. Sve više pobolijevajući, sve češće je potkraj života metropolu zamjenjivao ugarskim toplicama i okolnim ladanjem. Umro je u Beču, 7. studenoga 1854., nešto manje od mjesec dana nakon što je navršio sedamdeset i osam godina. Pokopan je na napuštenom groblju St-Marx.25 23  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 75. Uskoro će Rösner za nadbiskupa Strossmayera izraditi prvi projekt đakovačke katedrale. Usp. Damjanović, D. (2009.): Đakovačka katedrala, Zagreb: 99-122. O Nobileovim učenicima usp. Pavan, G. (2002.): nav. dj.: 9-20. 24  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 75. Premda taj Nobileov akvilejski angažman još nije iscrpnije istražen. Usp. Cassan, D. (2001.): La basilica di Aquileia: cronaca di un restauro tra Ottocento e Novecento, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, 101 (n.s. 49): 271-329., Parenzo – Trieste. 25  Hüttl-Hubert, E. (1999.): nav. dj.: 140.; Špikić, M. (2007.): nav. dj.: 198.

NOBILEOV »PUT ISTROM« U DRŽAVNOM ARHIVU U RIJECI Povijest čuvanja, istraživanja i izlaganja riječke zbirke crteža Zbirka crteža Pietra Nobilea u Državnom arhivu u Rijeci sadržava sedamdeset i devet prikaza istarskih gradova, krajolika i istaknutih spomenika, te tri crteža pojedinačnih i skupnih portreta.26 Preciznije i redoslijedom davno provedene arhivističke paginacije: šesnaest veduta i skica spomenika Pule, pet Rovinja, jednu Vrsara, sedam Poreča, jednu Tara, jednu Novigrada, dvije Umaga, dvije Pirana, jednu Izole, dvije Kopra, dvije Milja, jednu Vodnjana, dvije Bala, dvije Svetvinčenta, jednu Kanfanara, jednu Dvigrada, jednu Kringe, dvije Tinjana (obje s netočnim potpisom Kringa), tri Pazina, dvije Lupoglava, jednu neidentificiranu (na poleđini potpisanu kao Vranja), jednu Muntića, tri Motovuna, jednu Istarskih toplica, dvije Vižinade, jednu Grožnjana i Motovuna (teško raspoznatljivih u panoramskom zahvatu), jednu Buja, jednu Kaštela nad Dragonjom, dvije predjela pokraj Kaštela nad Dragonjom potpisanih kao Belle Grotte, tri Labina, dvije Rapca, tri Plomina, jednu Lovrana, jednu Mošćenica, portret brsečkog kanonika Valčića, zajednički portret premanturskoga svećenika i zdravstvenog povjerenika Nikole Mihovilovića te Giovannija Rossande, lučkog kapetana, i na kraju zajednički portret premanturske obitelji Mezulić. Iz samog je popisa vidljivo da je ta riječka arhivska zbirka dragocjeni izvor za povijesna, povijesnoumjetnička, arheološka, etnološka i konzervatorska istraživanja, baš poput svojih mnogo poznatijih, mnogostruko korištenih, višestruko publiciranih i poodavno populariziranih parnjaka, od ilustracija Valvasorova djela do onih Selba i Tischbeina. U pregledu sadržaja zbirke još jednom se i iscrpnije posvećujem nekim detaljima pojedinih crteža, podsjećajući i na potrebu širega, interdisciplinarnoga pristupa njezinu istraživanju. Poput niza drugih istarskih arhivalija pa i čitavih biblioteka, Zbirka »P. Nobile« u riječki je Državni arhiv dospjela nakon Drugoga svjetskog rata iz Pule.27 Ondje je vjerojatno 26  Državni arhiv u Rijeci – DAR, Zbirka arhivskog gradiva Gradskog muzeja u Puli, 14. – 20. st, Nobile Pietro (1774. – 1854.), crteži u tehnici olovkom, pod nazivom Viaggio artistico attraverso L’Istria 1815. godina. Na njezino postojanje prvi sam se put osvrnuo u radu koji je objavljen u prigodnome broju tršćanskoga časopisa Archeografo Triestino, posvećenog P. Nobileu. Temi sam se posredno vraćao pri monografskim obradbama pojedinih istarskih spomenika, pregledu povijesti zaštite kulturnih dobara na sjevernom Jadranu te još jednom sintetski, donoseći nove spoznaje do kojih sam u međuvremenu došao. Usp. Bradanović, M. (1999.): Viaggio artistico attraverso l’Istria di Pietro Nobile, u: G. Pavan (ur.) L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7 – 8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 5 (59): 83-119., Trieste; Bradanović, M. (2001.): Tradicija osnutak i djelovanje konzervatorske službe u Rijeci, Sveti Vid, 4: 127-146., Rijeka; Bradanović, M. (2007.): Zbirka »Pietro Nobile« Državnog arhiva u Rijeci kao izvor za proučavanje izgleda istarskih naselja početkom 19. stoljeća, Annale – anali za istrske in mediteranske študije, 2 (17): 291-304., Koper. 27  Vrlo je poznata arhivska građa poput statuta istarskih gradova ili fonda Istarskoga pokrajinskog sabora, ali mnogo manje bibliotečna građa koja se dijelom također čuva i koristi u Državnom arhivu u Rijeci, a dijelom u riječkoj Sveučilišnoj knjižnici. Primjerice, mnogo sam puta, čitajući knjige iz njezina fonda nailazio na ex libris De Franceschi – Seghetto, dakle pripadale su knjižnici ladanjske rezidencije umaškoga ogranka obitelji.

    | 13

bila dijelom fonda Povijesnog arhiva i Pokrajinske knjižnice, a za njih ih je, između dvaju svjetskih ratova i tijekom Drugoga svjetskog rata, po svoj prilici pribavio voditelj, tj. tajnik tih ustanova Camillo De Franceschi.28 Možda je upravo ovaj istarski povjesničar, uz već po­sto­jeće opise, od kojih je dobar dio ispisao sam njihov autor, crteže opremio ponekim dodatnim potpisom pri dnu, a ponegdje i na poleđini. Njihov je zadatak bio upozoriti na to o kojem je naselju za­pravo riječ. On ih je vjerojatno numerirao u lijevom gornjem kutu, a možda i označio malim pečatom na poleđini. Uokolo istarskoga grba na pečatu teče natpis Archivio storico dell’Istria Pola. Naknadno pisane legende dijelom se nalaze i na poleđini, a ondje je otisnut i pečat na dobrom dijelu crteža, u pravilu po sredini, tako da je, zbog tankoga papira, nažalost, izrazito vidljiv i na aversu. Crteži Zbirke u De Franceschijevo vrijeme, a i poslije, u sad već dugim desetljećima njezina riječkoga života bili su ovijeni do danas sačuvanom arkom pakirnoga papira, na čijem je aversu zalijepljena markica s oznakom Povijesnog arhiva Istre. Na ovitku je De Franceschi napisao naziv zbirke Viaggio artistico attraverso l’Istria, broj crte­ža, kao autora je naveo Pietra Nobilea, a kao godinu nastan­ka 1815. Tomu je glavni argument datiranje jednoga crteža, por­treta brsečkoga kanonika Valčića, izvršeno rukopisom drukčijim od onoga koji se pojavljuje na manjem dijelu ostalih crteža, te je vjerojatno da je posrijedi autorov originalni rukopis.29 Na koricama je precizi­rana godina akvizicije pojedinih dijelova zbirke i ispla­ćeni iznos vlasnicima, Polesiniju 1934. godine 250 lira i Sabi 1941. godine 350 lira.30 Na kraju je natpisa s prednje stane ovitka De France­schijev paraf. Standardna je veličina crteža oko 39 x 25 cm, dok su dva s piranskim motivima većega formata, 45 x 30 i 50 x 33 28  Ovaj plodni istarski povjesničar rođen je u Poreču 1868., a umro je u Veneciji 1953. godine. Pokopan je na glasovitome mletačkom otočiću – groblju San Michele in Isola. Napisao je niz povijesnih studija i za objavu priredio statute istarskih gradova, a najpoznatiji je po do danas ključnoj sintezi o Pazinskoj knežiji (Storia documentata della Contea di Pisino), temi koju je kontinuirano istraživao od mladenačkih dana i djelu koje mu je sin Carlo uredio i objavio u Veneciji 1964. godine. Usp. Bertoša, M. (2005.): De Franceschi, Camillo, u: Bertoša, M.; Matijašić, R.(ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 172. Svakako mu dugujemo zahvalnost da je dragocjenu kolekciju istarskih veduta, krajolika i portreta iz sfere privatnog prenio u sferu javnog, stvorivši preduvjete za njeno istraživanje i znanstvenu obradbu. 29  Državni arhiv u Rijeci (DAR), Zbirka arhivskog gradiva Gradskog muzeja u Puli, 14. – 20 st, Nobile Pietro, crtež br. 80. To je ujedno i jedini datirani crtež u zbirci. Identičnim su rukopisom karakteristično naglašenih velikih slova potpisani portreti dvaju muškaraca u Premanturi, kao i većina crteža, npr. vrlo je karakteristično veliko trbušasto slovo P na dijelu prikaza Pule, Pirana, koparskoga i motovunskoga trga, ali i splitskoga Peristila. G. Pavan potvrdio mi je istovjetnost rukopisu Nobileovih pisama koja se čuvaju u arhivu Soprintedenze per i Beni ambientali e architettonici, archeologici, artistici e storici del Friuli-Venezia Giulia-Trieste i u drugim tršćanskim arhivima. 30  Prvo od dvaju zabilježenih prezimena upućuje na uglednu porečko-motovunsku plemićku obitelj, iz koje su potjecali porečki biskup Francesco (1729. – 1819.), prvi predsjednik Pokrajinskog sabora Markgrofovije Istre Gian Paolo (1818. – 1882.) te braća Benedetto (1861. – 1952.) i Giorgio (1864. – 1926.) Polesini. Potkraj Drugoga svjetskog rata obitelj se odselila u Italiju, a s njom i obiteljski arhiv važan za mjesnu povijest, kao i zbirka rijetkih knjiga, vezana uz markiza Benedetta, poznatoga istarskog mecenu. Usp. R. (2005.): Polesini de, u: Bertoša, M.– Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 606.. Kod drugoga, vjerojatno je riječ o Umbertu Sabi (1883. – 1957.), glasovitom talijanskom pjesniku i domoljubu koji je između dvaju svjetskih ratova u Trstu vodio knjižaru-antikvarijat (ex Mayländer) koja i danas u Ul. San Nicolò na kućnom broju 30 posluje pod njegovim imenom.

cm. Riječki arhivisti crteže čuvaju u originalnom ovitku i u čvrstoj kartonskoj kutiji, a prije nekoliko godina dodatno su svaki posebno zaštitili folijom.31 Osvrnimo se i na kratku povijest istraživanja i izlaganja zbirke. Riječka Moderna galerija 1966. godine priređuje izložbu dijela cr­teža zbirke. Tom je prigodom tiskan i skromni katalog s predgovorom Borisa Vižintina. Autor kataloga, ponavljajući zabilježene godine otkupa 1934. i 1941., kao otkupljivača netočno navodi Državni arhiv u Rijeci, koji je, doduše, u to vrijeme postojao, no tek kao podružnica Državnog arhiva u Trstu. Opisana oprema crteža, kao i šutnja tršćanskih i riječkih arhivskih inventara u pitanju zbirke, u ovoj ga tvrdnji demantiraju.32 Nedugo nakon riječke izložbe dva piranska i jedan crtež Izole, u svojoj analizi urbanističkoga razvoja Kopra, Izole i Pirana donosi i opsežno opisuje Stane Bernik, a nakon toga zbirka, barem što se publiciranja tiče, pada u zaborav.33 Nobileovim crtežom glavnoga labinskog trga iz ove zbirke ilustrirana je knjiga labinskoga povjesničara-amatera H. Stembergera, no crtež je pogrešno pripisan G. Calioniju.34 Ni Attilio Krizmanić nije znao za postojanje riječke Zbirke »Nobile«, tj. da je sačuvana mapa koja sadržava niz pulskih crteža, kada je u opširnoj raspravi iz 1988. godine o komunalnoj palači u Puli, u kojoj je posve ispravno veliku pažnju posvetio pulskoj djelatnosti Pietra Nobilea, o arhitektovoj ostavštini prenio zapažanja Livije Rusconi iznesena u članku pod naslovom »Pietro Nobile e i monumenti romani di Pola«.35 Za riječku zbirku nisu znali ni Attilio Krizmanić, Jerko i Duško Marasović, kada su na temelju Nobileove korespondencije koju je publicirala L. Rusconi, prepoznali, detaljno komentirali i visoko valorizirali njegovu analizu pulskoga amfiteatra.36 U rečenom članku 1926. godine objavljenom u »Archeografu Triestinu«, autorica spominje izgublje­ne Nobileove nacrte i preostale skice pulskih spomenika, da­tirajući ih u 1809. godinu, te svezak skica s arhitektova puta Istrom i Dalmacijom iz 1810. godine.37 31  Temeljno o povijesti prikupljanja i čuvanja građe istarskoga podrijetla Državnog arhiva u Rijeci vidi u: Stulli, B. (1980.): Pregled povijesnog razvitka zaštite arhivalija na područjima historijskih arhiva u Pazinu i Rijeci, VHARP, 23: 11-44., Pazin-Rijeka; Petrović, Lj. (1980.): Razvoj i perspektive Historijskog arhiva Rijeka, VHARP, 23: 55-62., PazinRijeka; Crnković, N. – Hinić, M. – Krota, I. – Zurak, I. (1980.): Arhivski fondovi i zbirke u Historijskom arhivu Rijeka, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu (VHARP), 23: 103-196., Pazin-Rijeka. O riječkoj zbirci crteža P. Nobilea usp. Greblo, Z. (1999.): Analitički inventar zbirke arhivskog gradiva Gradskog muzeja u Puli. 14.–20. st., Rijeka: Državni arhiv u Rijeci. 32  Vižintin, B. (1966.): Pietro Nobile, Rijeka. Tom je prilikom izloženo 46 crteža dok su u skromnom katalogu izložbe publicirana samo tri, Muntić, Motovun i Piran. 33  Bernik, S. (1968.): Organizem slovenskih obmorskih mest: Koper, Izola, Piran, Ljubljana – Piran: 103, 152, 161. Berniku treba odati priznanje kao prvom istraživaču koji je shvatio važnost riječke zbirke »P Nobile« u smislu njezine uporabe pri urbanističkim analizama. Na zbirku me upozorio Ivan Peranić iz Državnog arhiva u Rijeci, na čemu mu i ovoga puta srdačno zahvaljujem. 34  Stemberger, H. (1983.): Labinska povijesna kronika. Povijesne skice Kožljaka, Čepića, Kršana, Šumbera, Labin: 53. 35  Krizmanić, A. (1988.): Komunalna palača Pula. Razvitak gradskog središta kroz dvadeset jedno stoljeće, Pula: 231-232. 36  Marasović, J.– Krizmanić, A.– Marasović, D. (1988.): Amfiteatar u urbanoj strukturi Pule, Pogledi, 18: 875-906., Split. 37  Rusconi, L. (1926.): Pietro Nobile e i monumenti romani di Pola, Archeografo Triestino, 3 (13): 343-358., Trieste: 343.

14

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Gino Pavan je kao vrsni znalac Nobileova ukupnog opusa konkretizirao misteriozni nestanak zbirke crte­ža, još uvijek ne znajući gdje se ona nalazi, citiranjem biografskog zapisa Carla Nobilea, arhitektova nasljednika, prema kojemu je, jedan prekrasan svezak s istar­skim krajolicima i portretima, neki antikvar De Marchi nepažnjom predao osobi nedostojnoj povjerenja.38 Dr. Carlo Nobile živio je u Lazaretu pokraj Kopra, a ondje se, u njegovoj kući, sve do nakon Drugoga svjetskog rata nalazila i prethodno spomenuta velika ostavština P. Nobilea, koja se ponajviše zalaganjem tršćanskih konzervatora Fausta Franca i Gina Pavana danas čuva u tršćanskoj Sopritendenzi.39 Nekoliko predmeta iz te ostavštine (među ostalim, čak i Canovino poprsje Napoleona, kiparev dar Nobileu) bilo je izloženo na Istarskoj pokrajinskoj izložbi u Kopru 1910. godine. U njezinoj organizaciji, kao ugledni koparski građani sudjelovali su Carlo i Renato, članovi obitelji Nobile.40 Zasad nismo povezali sve detalje povijesnoga hoda riječke kolekcije Nobile, no logično je pretpostaviti da su ta 82 crteža bila dio ostavštine koju su nasljednici čuvali u Kopru, a da ih je De Franceschi u dva navrata, 1934. i 1941. godine, otkupio za Pokrajinsku knjižnicu kao javnu ustanovu. Prije toga nisu mogli mnogo kružiti malim istarskim antikvarnim tržištem. Zainteresirani su mogli biti članovi Istarskoga društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società Istriana di Archeologia e storia Patria). Sudeći po dvama crtežima porečkih glavnih gradskih vrata i pripadajućih istočnih gradskih zidina objavljenih kod Borrija, možemo zaključiti i da De Franceschi nije uspio otkupiti sve crteže toga Nobileova istarskoga ciklusa te da ih se barem još dio nalazi 38  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 90. 39  Sedamdeset svezaka kataloški sistematizirane, vrlo raznovrsne građe, od prikaza rimskih starina, sveska posvećenog arhitekturi Bolonje, milanskih i splitskih veduta, zatim sveska s tipološki grupiranim nacrtima bolnica, vojarni, zatvora, crkava i oltara, studija arhitektonskih detalja; stupova, kapitela, građevnih redova, pročelja, portala, prozorskih otvora, studija anatomskih detalja, mitoloških figura, dekorativnih detalja vijenaca, kandelabara, kamina, stropnih dekoracija, sepulkralne arhitekture, mauzoleja i sl., izvedbeni projekti (npr. niza Metternichovih vila, bečkih gradskih vrata Burgtor, spomenika bitke kod Kulma), 544 pisma i druga građa od ranih pedesetih godina, kada je preuzeta od nasljednika čuva se u tršćanskoj Sopritendenzi per i Beni ambientali e architettonici, archeologici, artistici e storici del Friuli-Venezia Giulia. Usp. Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 20, 79-100, 123-126, 231 (detaljno navodeći i druge zbirke u kojima se čuva građa P. Nobilea). 40  Loza Nobile u Kopru potekla je od rano preminuloga Pietrova brata, liječnika Francesca (prvoga nakon prvorođenoga Pietra). Ondje je živio njegov unuk Rinaldo (1851. – 1931.) inženjer i njegov sin Carlo (1880. –1968), agronom. Pavan donosi i ogorčeno pismo spomenutoga nasljednika zbirke dr. Carla Nobilea, upućeno tršćanskoj Sopritendenzi o problemima koje je zbog nakane izvoza iz tadanje Zone B Slobodnog teritorija Trsta 1947. godine imao s jugoslavenskim vlastima i pomoći koju mu je pružila švicarska diplomacija, ponajviše konzul tršćanskoga konzulata Bonzanigo koji se potrudio animirati i vlasti u Bernu. Kada je nasljednik zbog teške materijalne situacije u kojoj se našao kao izbjeglica zbirku htio prodati švicarskoj vladi, Pavan se po službenoj dužnosti kao konzervator založio za to da je otkupi tršćanska konzervatorska služba, zacijelo otprve prepoznavši njezinu važnost u kontekstu kulturne povijesti Trsta, grada kojem je P. Nobile posvetio dobar dio svojih aktivnosti. U kratkom, no vrlo zanimljivom pismu dr. C. Nobile spominje i pregovore o otkupu koje je već vodio s državnim arhivom u Bellinzoni pa to možda upućuje na okolnost da se i sva građa tamošnjega fonda »P. Nobile« nekoć nalazila u obiteljskoj ostavštini u Trstu i Kopru. Pavan, G. (2002.): nav. dj.: 27-43. Možda će se svemu tome naći nekakav trag i u slovenskim arhivima, npr. u pismohrani Spomeniške komisije Koparskoga gradskog muzeja ili nekog sličnog tijela. Na podacima o Istarskoj pokrajinskoj izložbi zahvaljujem Deanu Krmcu i Tajani Ujčić.

u privatnim kolekcijama poput arhiva obitelji Polesini.41 U međuvremenu, slabo poznatu zbirku u nas su ipak sporadično koristili tek poneki, specijalizirani i dobro upućeni hrvatski istraživači.42 Na zapretenu kolekciju istarskih veduta upozorio sam 1999. godine, u prigodnom broju tršćanskoga časopisa »Archeografo Triestino« i 2007. u časopisu »Annales«. U oba je slučaja pri objavi dijela crteža do izražaja došao problem slabe čitljivosti mekih poteza olovkom na požutjelom papiru, osobito stoga što je bila riječ o crno-bijelim reprodukcijama, koje su rezultirale slabim kontrastom dviju nijansi sive boje (crteža i pozadine). Crteži ili njihovi preslici u međuvremenu su bili izlagani u sklopu šire koncipiranih izložbi »Iz likovne riznice Državnog arhiva u Rijeci«, 2004. godine i »Pietra d’Istria«, 2005. godine.43 Objave pojedinih crteža iz zbirke još uvijek su prava rijetkost, no sa zadovoljstvom mogu istaknuti da se posljednjih godina sve više istraživača, osobito istarskih konzervatora, pojedinim crtežima koristi pri povijesnim urbanističkim analizama i istraživanjima.44 Digitalizacijom cjelokupne zbirke, koja je nedavno izvršena u Državnom arhivu u Rijeci, omogućen je sasvim novi uvid u detalje Nobileovih crteža. Vrijeme je da i ova zbirka poput onih koje najčešće pojednostavnjeno nazivamo »Petroniom«, »Valvasorom« i »Cassasom« postane standardni dio urbanističkih analiza istarskih naselja. 41  Usp. bilj. 27, Borri, G. (1967.): Parenzo nelle vedute di cinque secoli, Trieste: 9. i sl., prilozi 19 i 20; Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 90, 123-126, 231, 392; Pavan, G. (1989.): nav. dj.: 427. O ostavštini Pietra Nobilea u arhivima usp. također: Rossela Fabiani, Formazione della Raccolta, u: Fabiani, R. – De Vecchi, F. – Perusini, G. (1997.): Pagine architettoniche. I disegni di Pietro Nobile dopo il restauro, Udine: 15-21, 155. Fabiani navodi i kako je arhivsku ostavštinu Pietra Nobilea nakon njegove smrti 1854. iz Beča u Trst prenio njegov nećak Carletto. Do smrti Pietrova najmlađega brata Antonija (Carlantonio) 1860. godine nalazila se u prostorima Stare burze (Borsa Vecchia) jer je on bio zaposlenik Burze, a kasnije u tršćanskom domu spomenutoga Rinalda Nobilea u Ulici Geppa, što je po nasljednoj liniji bilo logično. Dragocjene novosti o građi iz arhiva u Bellinzoni donose: Blecič, B. – Galli, M. (1999.): Il fondo Nobile all’Archivio di Stato di Bellinzona, u: G. Pavan (ur.): L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7 – 8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 4 (59): 229256., Trieste. Usp. Andrey, M. – Galli, M. (2000.): Pietro Nobile e il rilievo dell’Arena di Pola, Archeografo triestino, 4 (60): 129-156., Trieste. 42  Davor Velnić, arhitekt-konzervator Hrvatskoga restauratorskog zavoda, polovinom devedesetih godina prošloga stoljeća koristio se crtežima Pazinskog kaštela pri zaštitnom zahvatu na ovom spomeniku. Robertu Matijašiću koristili su pri zaštitnim arheološkim istraživanjima na pulskom Trgu Portarata. Inače je slaba istraženost posljedica općenito maloga broja istraživača koji su proučavali problematiku urbanističkog razvoja istarskih gradova, kao i relativno perifernoga smještaja arhiva koji čuva građu, u odnosu na središta djelovanja potencijalnih istraživača. Tomu naprotiv, grafička građa riječkih arhivskih fondova tipa »Tehnički uredi grada Rijeke« dobro je istražena i publicirana. Slabo je poznata i druga istarska slikovna građa koja se nalazi u različitim fondovima Državnog arhiva u Rijeci, a da to nije iznimka svjedoči slično stanje istraženosti građe koja se odnosi na Istru i sjevernojadranske otoke, a čuva se u Državnom arhivu u Trstu. Problem lakše dostupnosti građe zainteresiranim istraživačima u posljednje se vrijeme sve uspješnije rješava suradnjom između arhiva i primjenom suvremenih metoda digitaliziranja. 43  Bradanović, M. (1999.): nav. dj.; Bradanović, M. (2007.): nav. dj.; De Canziani-Jakšić, T. (2004.): Iz likovne riznice Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka (izloženi su originali, a u popratnom su katalogu reproducirana dva crteža, kaštela i trga u Savičenti), Lago, L. et. al. (2005.), Pietra d’Istria –Architetture e tettitorio – Le Casite, Trieste. (izloženi su preslici). Tijekom rada u konzervatorskoj službi snimke pojedinih crteža dostavljao sam zainteresiranim istraživačima. 44  Kada se i pojave, u pravilu je riječ o reprodukciji c/b preslika. Usp. Krizmanić, A. (2005.): Prostorni razvitak austrijske Pule, u: Cvek E. (ur.): Pula – Tri tisuće mita i stvarnosti, Pula: 122. (donosi crtež pročelja pulske vijećnice).

    | 15

1  Pula, pogled s kaštela na amfiteatar. Podno kaštela vide se ostaci antičke arhitekture. Pula, view of the amphitheatre from the castellum. Remains of ancient architecture can be seen below the citadel.

2  Pula, pogled na obzidani grad i kaštel na uzvisini te južni plašt amfiteatra i zaljev. Prizemni lukovi amfiteatra još su bili poluukopani. Pula, view of the walled city and castellum on the elevation and the south side of the amphitheatre and bay. The ground level amphitheatre columns were still semi-buried.

16

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

TOPOGRAFIJA PUTOVANJA Crteži Pule Nekad pulska, a sada riječka arhivska zbirka istarskih crteža P. Nobilea započinje s grupom od šesnaest crteža pulskih spomenika, od kojih je čak polovina posvećena amfiteatru. Svi su, kao i preostalih 66 crteža, numerirani u lijevom gornjem kutu. Među crtežima amfiteatra koji će se u bogatom nizu njegovih prikaza nametnuti dokumentarnošću funkcionalnog kadriranja segmenata i skicoznom tehnikom, ističu se prve dvije romantične panorame, premda je sasvim jasno da nisu svi oni tek larpurlartistička djela, nego i konkretne studije potaknute potrebom njegove restauracije i prezentacije.45 Ako su prioritet konzervatorske djelatnosti P. Nobilea bili pulski spomenici, među njima ga je, tijekom cijeloga života, ponajviše zanimao amfiteatar. Proučavao ga je već 1809. godine, kada je Pulu posjetio poslom iznalaženja trase za obalnu cestu koja je stoljećima umrtvljeni grad trebala povezati s Koprom. S obzirom na trud kojim je francusku upravu uvjeravao u potrebu uspostave muzejske i konzervatorske službe može se slutiti da je možda i utjecao na Marmontova iskapanja i mjerenja pulskoga amfiteatra 1810. godine, premda za to nema arhivske potvrde.46 Epizodu Marmontova istraživanja spomenuo je sam Nobile, ali i još jedan suvremenik događaja, barbanski kanonik Pietro Stancovich, jedan od Nobileovih nasljednika u istraživanju Arene.47 Nobile amfiteatar istražuje 1815. i sastavlja izvješća o pulskim starinama, a iduće godine u pratnji cara Franje I. posjećuje pulske spomenike, vjerojatno pritom vodeći glavnu riječ i lobirajući za njihovu obnovu i dostojnu 45  O Nobileovu istraživačkom i konzervatorskom radu na pulskom amfiteatru usp: Rusconi, L. (1926.): nav. dj.: 344-346, 351-356; Mlakar, Š. (1957.): Amfiteatar u Puli, Pula: 24.: Marasović, J.– Krizmanić, A.– Marasović, D. (1988.): nav. dj.: 875-906., Pavan, G. (1998.): nav. dj. 377-416. Krizmanić i Marasović, u sklopu pregleda prijašnjih istraživanja, prvi su u nas zapazili, detaljno analizirali i visoko valorizirali važnost Nobileova istraživanja pulskoga amfiteatra. Najprije Rusconi, a zatim Pavan najopsežnije se osvrću na ovu temu, donoseći dokumente iz tršćanskih arhiva, Nobileova izvješća i naputke izvođačima. O pulskom amfiteatru usp. Girardi-Jurkić, V. (1997.): Korištenje kamena u gradnji amfiteatra u Puli, Histria Antiqua, 3: 21-28., Pula. Usp. Matijašić, R. (2005.): Od iskona do prevlasti Serenissime, u: Cvek, E. (ur.): Pula – Tri tisuće mita i stvarnosti, Pula: 9-46, kao sintezu o pulskim spomenicima antike obogaćenu spoznajama poslije novih arheoloških istraživanja. 46  Na ovu me je mogućnost, koja bi bila sasvim u skladu s tadanjim Nobileovim modelom djelovanja i stalnom inicijativom, upozorio A. Krizmanić. Ovdje mu zahvaljujem i na svesrdnoj pomoći koju mi je pružio pri tumačenju pulskih i drugih crteža riječke kolekcije. 47  Usp. Rusconi, L. (1926.): nav. dj.: 345; Stancovich, P. (1822.): Dello Anfiteatro di Pola, Venezia: 11. Usprkos dijelu pogrešnih zaključaka Stancovichevo djelo, koje se moralo oslanjati i na istraživački rad P. Nobilea i njegovoga nasljednika F. Bruyna, jedno je od temeljnih i do danas nedovoljno valoriziranih pokušaja znanstvenoga pristupa analizi pulskoga amfiteatra. Inače se Stancovicheva vijest o ovim iskapanjima rijetko spominje u literaturi. Vrlo je zanimljiv i De Villeov (također slabo citirani), s obzirom na ostatak teksta, poduži opis pulskoga amfiteatra. Usp. De Ville Antoine, vitez galski (1991.): Nadasve pomnim bakropisima pojašnjeni zanimljivi opis starina u luci i gradu Puli kao i lova na tune, Istra, 119 (29:1/2): 18-23., Pula. (u članku je pretisak izvornika iz 1633. s crtežom detalja zidnoga plašta i prijevodom M. Križmana). O pulskom amfiteatru i drugim pulskim spomenicima antike usp. također: Carli-Rubbi, G. (1750.): Relazione delle scoperte fatte nell’ Anfiteatro di Pola nel mese di Giugno del MDCCL, Venezia. (s crtežima Francesca Monaca). Carlijevo se istraživanje također zasnivalo na, za svoje vrijeme uzornom znanstvenoistraživačkom pristupu koji je uključivao iskope, nužne radi sagledavanja zemljanim nasipima skrivenih dijelova arhitekture amfiteatra, nastojanje preciznoga iscrtavanja (tlocrt, presjek, pročelje), kao i komparativnu analizu, osobito prema veronskom amfiteatru. Kraći osvrt na istraživanja donio je i Mlakar, Š. (1957.): nav. dj.: 24, 1996., 22-26. (dopunjeno izdanje s redakturom R. Matijašića).

prezentaciju. Idućih će nekoliko godina biti posvećen pulskim spomenicima, ne samo mjerenjima nego i iskapanjima, obnovom i prezentacijom. Prva veduta potpisana je kao Pola u lijevome donjem kutu, a prikazuje pogled na amfiteatar s mletačke utvrde, preko ruševnih lučnih konstrukcija, vjerojatnih ostataka arhitekture antičke cisterne u prvome planu. U srednjem vijeku cisterna se nalazila u okviru kaštela. U podnožju crteža je jugoistočni bastion Canal. Njegovim lijevim dijelom pruža se skriveni put i prsobran istočne kurtine, te sjeveroistočni bastion Priuli, plašta istaknutog iscrtanim rasterom klesanaca i s postoljem stražarnice na vrhu. U pustome krajoliku desne strane crteža ucrtana je tek Stancija Simonelli. U središtu je prikazan amfiteatar okružen putovima, zatrpanih prizemnih dijelova. Broj i raspored otvora na njegovu plaštu detaljno je prikazan, što je i inače obilježje izvježbanoga Nobileova crteža, od prvih tršćanskih veduta do studija rimskih spomenika, no nisu naznačene pojedinosti oblikovanja arhitektonske dekorativne plastike. Za razliku od ranijih komparativnih grafika koje su redom dokumentirale viši, primorski dio plašta, ova je pažljivo odabrana vizura vjerojatno imala zadatak naznačiti specifičnosti pulskoga amfiteatra, pa su nacrtane čak tri, od ukupno četiri stubišne kule.48 Iz ove se pozicije dobro uočava prilagodba arhitekture amfiteatra konfiguraciji tla, još jedna posebnost koja je zarana počela zaokupljati istraživače (DAR, »Nobile P.«, sl. 1). Druga, također pejzažna, predočuje pogled preko maslinika na zaljev s otocima, od kojih je onaj sv. Katarine predstavljen ne samo šarom s jasno označenom istoimenom crkvom već i potpisom iznad njega (Catterina), dok su druga dva predočena slovnim oznakama a i b. Na Sv. Andriji, otoku ispod kojega je upisano slovo b, naznačena je i kontura niske zemljane utvrde uspostavljene u vrijeme francuske uprave.49 Iza njega vidljiv je i otok Sv. Petra, a ispred se jedva nazire i otočić Ulika. Desno od otoka Sv. Katarine pruža se poluotok Mulimenti. Ova veduta prikazuje i istočni pravac gradskih zidina s kulama i Dvojnim vratima, vertikalom Zvonika sv. Mikule koja izviruje iz pozadine i mletačkom utvrdom na padini gologa, neizgrađenoga brijega, još neiskopanih ostataka maloga rimskoga kazališta. Potpisana je u polju ispod okvira crteža, a potpisu je dodano i tumačenje slovnih oznaka (a Scojo degli ulivi – Uljanik, b Scojo grande – Sv. Andrija). Dio amfiteatra prikazan je u desnom dijelu kadra. Na njemu su iscrtani (još poluukopani) donji i gornji lukovi. Ovoga je puta prikazana i profilacija stubova, lukova i pilastara arkatura, a samo je okvirno naznačena četvrta etaža, čak bez ucrtavanja pravokutnih otvora. Podno amfiteatra iza 48  Komparativne analize olakšavaju posljednjih godina učestali reprinti klasičnih izdanja s grafičkim prikazima Pule i sve više građe dostupno na internetu, a bogat slikovni materijal sabran je i u izdanjima poput: Cvek, E. (ur.) (2005.): Pula – Tri tisuće mita i stvarnosti, Pula; usp. također, Girardi-Jurkić, V. (1981.): Spomenici Istre, Pula; Matijašić, R. – Buršić-Matijašić, K. (1996.): Antička Pula s okolicom, Pula. 49  Usp. Krizmanić, A. (2005.): nav. dj.: 119. Autor pretpostavlja da je utvrda podignuta 1807. godine.

    | 17

3  Pula, sjeverni plašt i sjeverozapadni toranj amfiteatra. Vidljivi su još urušeni lukovi neposredno nakon restaurirani na poticaj P. Nobilea, visoki zemljani nasipi izvana i u unutrašnjosti amfiteatra te obrisi grada u pozadini prikaza. Pula, north side of the amphitheatre and the north-west tower. The caved in arches that were restored henceforth at the initiative of P. Nobile can be seen as well as the high earthworks in the exterior and interior of the amphitheatre and the outlines of the city in the background.

4  Pula, južni plašt i jugoistočni stubišni toranj amfiteatra s obrisima grada i kaštela u pozadini. Toranj je zatrpan i ruševan. Pula, south side and south-east stair tower of the amphitheatre with outlines of the city and citadel in the background. The tower buried and in ruins.

18

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

grmlja u prvom planu nazire se i mala zgrada nad izvorom vode Nimfejem, kojemu je Nobile prepoznao antičko podrijetlo regulacije i uvrstio ga u svoje najopsežnije izvješće o pulskim spomenicima. Nad vodocrpilištem je 1833. godine podignuta zgrada pročelja karakterističnoga za neoklasicističku maniru tršćanskoga graditeljskoga kruga koju su nakon Nobilea zastupali arhitekti poput Francesca Bruyna, Mattea Pertscha i Antonija Buttazzonija (sl. 2).50 Treća prikazuje pogled s vanjske strane amfiteatra, a zabilježila je i njegova dva urušena luka te obrise dijela grada s mletačkom utvrdom u pozadini. To je već uobičajena slika vanjštine amfiteatralnoga plašta pa se odabirom kadra približava mnogo poznatijemu nizu svojih prethodnica koje potpisuju A. Palladio, G. R. Carli (tj. njegov crtač Francesco Monaco, G. B. Piranesi, F. L. Cassas i drugi). Kod Nobilea naglasak je na realnom stanju pa je na ovom, kao i na drugim crtežima pulskoga amfiteatra izrazito vidljiv zemljani nasip koji je prekrivao prizemne zone, kao i korov kojim je bilo obraslo ziđe. Nobile je katnomu luku iznad onoga prvog, urušenog, iznimno nacrtao i uslojenost kamenih blokova u presjeku, kao da je trebao poslužiti za podsjetnik, predložak ili inicijalnu studiju projekta obnove njegova donjega parnjaka. Zbog perspektivnoga skraćenja slabije je vidljiv sjeverniji, urušeni luk. U obrisu se vrlo nejasno raspoznaje zabat i zvonik neke crkve, sa zgradom dulje fasade ispred njih. Arhitektonski kroki ne pruža dovoljno informacija i nije realni perspektivni prikaz, no zdanje s vertikalnim naglaskom piramidalnoga svršetka na povišenom je položaju, pa je možda riječ o crkvi sv. Nikole, premda bi u pitanju mogao biti i zvonik ženskoga benediktinskog samostana sv. Teodora, tj. upravo te spomenute zgrade koja se otkriva duljom, bočnom fasadom. Desna od dviju viših, nedalekih zgrada u desnom dijelu vedute, prema položaju i obliku mogla bi biti katedrala, iako nisu naznačena krovišta pobočnih brodova, a lijeva ima obrise gradske vijećnice, no ona ne može biti na tom mjestu. U desnom se kutu vidi otočić Ulika. Veduta je dvaput sličnim rukopisom potpisana imenom grada (sl. 3).51 Četvrta je gotovo posve posvećena amfiteatru prikazanom iz smjera juga. On dominira na dvjema trećinama crteža, dok je na preostalom dijelu prikazan obris mletačke utvrde i sjeverozapadnog dijela grada podno padine. Dijelovi jugoistočnoga stubišnoga tornja (s nasutim izvornim razinama ulaza), arkada četvrte etaže s pravokutnim otvorima i olučnim vijencem pažljivo su iscrtani, dok je ostatak struktura samo naznačen ili skicozno prikazan. Naglašavanje detalja poput presjeka olučnoga vijenca odaje inženjersku zadivljenost ljepotom i složenošću antičke konstrukcije, osobito uočljivu još na Palladijevoj studiji pulskoga amfiteatra, a zatim i kod De Villea, Carlija i Clérisseaua. Načinom kadriranja bliska je jednomu

Clérisseauvu crtežu iz ermitaške grupe pulskih veduta, koji dokumentira dijelove jugoistočnoga stubišnoga tornja i vanjskoga plašta amfiteatra u nastavku prema zapadu, mletačku utvrdu i obris sjevernog dijela grada.52 Na prikazu grada kod Nobilea je istaknut zvonik s piramidalnim svršetkom i jednim otvorom lože. S obzirom na povišeni smještaj možda je riječ o zvoniku crkve sv. Nikole koji danas ima niski četverostrešni krov. Nazire se i začelje ove ranokršćanske crkve pregrađene u razdoblju romanike. Crkva je prije nosila titular sv. Katarine, a zaštitniku pomoraca posvetili su je Grci, izbjeglice s Cipra i Peloponeza, kojima je 1580. godine predana na upravljanje u sklopu potpore koju su im u kolonizaciji južne Istre pružale mletačke vlasti. Danas je pod upravom Srpske pravoslavne crkve. Desno od zvonika s piramidalnim vrhom vidi se i vertikala katedralnoga zvonika s niskim krovištem, kakvo je i danas. Pokraj nje su stolna crkva i biskupski dvor, koji je dijelom već bio ruševan, a posve je srušen polovinom 19. stoljeća. Potpisana je imenom grada (sl. 4).53 Peta sumarno dokumentira ostatke jugoistočnoga stubišnoga tornja, a u drugome planu, krokijem zidnoga plašta orijentiranoga prema moru, usprkos udaljenosti i vizualnoj prepreci nasipa u unutrašnjosti amfiteatra, ipak donosi važne detalje poput južnog od urušenih lukova i urušene dijelove završnoga vijenca. U prvome su planu pažljivo iscrtani klesanci tornja i oštećenja dekorativne arhitektonske plastike. I ona je potpisana imenom grada (sl. 5). Na šestoj je karakteristični dio sjevernoga plašta amfiteatra prikazan iz unutrašnjosti. Vjerojatno je trebala služiti kao podsjetnik za restauratorski projekt, a možda i kao grafički opis problema koji treba riješiti, izrađen tako da ga i laici lako razumiju. Jedan je od dvaju crteža u riječkoj zbirci koji su oblikovani okomicom po duljoj strani pravokutnoga formata papira. Kako je Nobile običavao, dio koji ga je zanimao iscrtao je do detalja, prikazujući svaki kameni blok, uključujući ležišta stopa nedostajućih lukova, klesance lukova i zona između etaža, okvire pravokutnih otvora završne etaže i detalje vijenca. Ne zamarajući se repeticijom, samo je konturama naznačio zone izvan fokusa njegova zanimanja, poput jednoga luka drugoga reda arkadnoga kata u lijevom dijelu kompozicije i međuzone između njega i završne etaže s četvrtastim otvorima. U desnom dijelu istoga prikaza najveći je dio plašta prikazao samo u osnovnim crtama. U prvom se planu vide ziđe i opločeni put koji se postupno gube pod nasipom zemlje. Vjerojatno je riječ o iskopu iz godine 1810. koji se pripisuje maršalu Marmontu, kada su otkriveni unutarnji cirkularni hodnik i raspored ziđa koje je nosilo gledalište, a prvi put i nekoliko izvornih sjedišta gledališta. Sve to bilo je prvo ozbiljno istraživanje nakon djelatnosti Gianrinalda Carlija, te uvertira u opsežnije zahvate

50  Usp. Isto: 124. Autor pretpostavlja da ju je projektirao sam P. Nobile. 51  Usp. Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): Memorie di un Viaggio Pittorico nel Littorale Austriaco, Trieste. Ili novo izdanje (1997.) Uspomene sa slikarskog putovanja Austrijskim primorjem, Pula: 88-189.

52  Usp. Krizmanić, A. (2005.): Clérisseau, Charles Louis, u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 139. 53  Usp. Kandler, P. (1845.): Cenni al Forestiero che visita Pola, Trieste: 36.; Benussi, B. (2002.): Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Pula: 347-357.

    | 19

5  Pula, jugoistočni stubišni toranj i dio unutarnjega plašta amfiteatra. Pažljivo su iscrtani klesanci tornja i oštećenja dekorativne arhitektonske plastike. Pula, south-east stair tower and part of the interior side of the amphitheatre. The dressed stones of the tower and damages to the decorative architectural plastic art are carefully drawn.

6  Pula, unutarnje lice sjevernoga dijela plašta amfiteatra s dva urušena luka u razini borilišta i iskop u unutrašnjosti. Dio je zidnog plašta Nobile u konturama samo naznačio, a dio posebno pažljivo dokumentirao, pripremajući se za projekt restauracije. Pula, interior face of the northern part of the amphitheatre cover with two caved in arches at the level of the arena and excavation in the interior. Nobile illustrated one part of the wall cover only in contour while documenting the other part with particular care in preparation for the restoration project.

20

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

koje je vodio P. Nobile, provedene u drugoj polovini drugoga desetljeća 19. stoljeća, opsežnije iskope u čitavoj unutrašnjosti koji su urodili otkrivanjem izvornih ulaza u amfiteatar do razine prvoga cirkularnog hodnika i borilišta te kanalizacije ispod podija gledališta, napokon, i početak restauratorskih zahvata. S obzirom na očište, ovaj je crtež očito bio priprema za restauraciju dvaju srušenih lukova razine borilišta i drugoga cirkularnog hodnika po dužoj osi sjevernog dijela plašta.54 Crtež je u podnožju lijevo potpisan kao Arena – Interno, a desno piše Pola (sl. 6). Sedma, nepotpisana, koncentrira se na par lukova istočne strane plašta i dio jugoistočnoga stubišnog tornja na koji se nadovezuju. Taj je dio amfiteatra bio zatrpan iznad razine izvornih ulaza drugoga cirkularnog hodnika.Tehnika je ista, brza, ali i vrlo deskriptivna terenska skica koja, kada se pažljivije promotri, dokumentira čak i detalje poput oštećenja bridova pojedinih kamenih blokova ili rupe prouzročene davnim vađenjem metalnih spona radi ponovne upotrebe, svaki kameni blok, čak i korov koji je izrastao iz sljubnica. U pozadini se Nobile potrudio iscrtati unutarnje lice zapadnoga dijela amfiteatarskoga plašta, uključujući ruševne i polomljene dijelove završnoga vijenca (sl. 7). Osmi crtež, potpisan imenom grada rudimentarna je skica dijela unutarnjega lica istočnoga plašta s ostacima izvornoga stubišta u prvome planu. Ono se s razine drugoga cirkularnoga hodnika spuštalo do unutarnjega cirkularnoga hodnika. Zatim je manje stubište vodilo na vomitorij istočnoga gledališta. Takvih je stubišta na istočnoj strani bilo položeno pet, a sve ih je iskopao P. Nobile (sl. 8).55 Slika pulske Komunalne palače s kasnobaroknom atikom gradskoga sata koju je krunila preslica nije nepoznata. Nešto prije Nobileova crteža bila su obnovljena dva reda prilaznih stuba ispred njezina pročelja. Tada je u njoj bilo sjedište oblasne uprave, a u prizemlju se nalazio Caffè Comunale.56 U pozadini se vidi predvorje Augustova hrama i kontrafor koji se prislanjao uz neuglednu prizemnicu općinskoga zatvora. Pažnju na ovom crtežu privlači bilježenje izgleda pročelja crkvice sv. Marka, inače dokumentirane u tlorisu na prvoj austrijskoj izmjeri, te na dvama Clerisséauovim crtežima, ali samo detaljem dijela

54  Stancovich, P. (1822.): nav. dj.: 11. Riječ je bila o pozicijama 36-37 i 37-38. (prvu numeraciju lukova izradio je Carli, a Nobile ju je modificirao). Usp. Marasović, J.– Krizmanić, A.– Marasović, D. (1988.): nav. dj.: 881-883. Na pomoći u tumačenju struktura amfiteatra zahvaljujem A. Krizmaniću. 55  Prema mišljenju A. Krizmanića, ovaj je crtež povezan s kampanjom iskapanja 1816. godine. 56  Nadgradnje sa satom još nema kod Clerisséaua 1760. Godine, što u svojoj grafički i tekstualno iscrpnoj studiji o ovom spomeniku zapaža Krizmanić, A. (1988.): nav. dj.: 155. Ondje također iscrpno o Nobileovim zaštitnim zahvatima na Augustovu hramu i komunalnoj palači te regulaciji čitavog područja: str. 73, 84 (sl. 22), 155-156, 163, 229. Usp. Pavan, G. (1952.): Il Tempio d’ Augusto a Pola. La Porta Orientale, 5-6, Trieste: 129139; Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 377-431, uz obilje grafičke dokumentacije, studija, ali i izvedbenih projekata.

začelja.57 Naziru se detalji arhitektonske dekoracije crkvice poput nečega nalik šiljastom, gotičkom portalu s lunetom, pravokutnoga prozora pokraj njega i polukružnoga prozorskoga otvora bočnoga pročelja. Luk toga otvora naglašen je dodatnim valovitim profilom koji nam može sugerirati da je bila riječ o bogatom lisnatom ukrasu, tipičnom za mletačku cvjetnu gotiku. Prag se nalazi previsoko u odnosu na crtu podnožja pročelja, što može sugerirati da se radi o prozorskom otvoru ili je pak riječ o Nobileovoj korekciji crteža, povlačenjem donje crte u suodnosu s uglom komunalne palače. Preslica nije bila centrirana nad sljemenom zabata već nad desnim uglom fasade koja izgleda poput pročelja. Crkvica je srušena u vrijeme Nobileova zahvata konsolidacije hramova, u sklopu kojeg je u skladu s tadanjim shvaćanjima provedena i djelomična izolacija cijeloga kompleksa.58 Sve su zgrade na crtežu prikazane prepoznatljivim, izrazito skicoznim načinom. Dekorativna plastika poput kapitela i zabatnoga friza Augustova hrama te kapitela i prozorskih okvira komunalne palače, zabilježena je samo konturom, ne i detaljima svoje reljefne obradbe.59 Trg je bio znatno manji, danas više nema kuća koje su ga obrubljivale s jugozapadne strane. Od pročelja kuća na trgu Nobile je iscrtao samo raščlambu onoga na prvoj kući do komunalne palače, koju je zabilježio kao nižu katnicu s dvama ulazima, od kojih se jedan širio u otvor na koljeno, parom prizemnih prozorskih otvora i trima katnim, ukrašenim ranobaroknim vijencima, klupčicama i konzolama. Slične prozorske otvore prvoga kata i sličan raspored otvora prizemlja ima do danas sačuvana dvokatnica, naknadno nadograđenoga drugoga kata, smještena u jugozapadnome dijelu trga. Sljedeću kuću u donjem, zapadnom nizu prikazao je samo obrisom koji naznačuje gabarit, a isto je postupio i kod nasuprotne kuće, koja je flankirala sjeveroistočni ugao trga (sl. 9).60 Crtež je potpisan u dnu i po sredini, podno okvira kao Pola (Foro). Slijedi karakterom drukčiji, detaljima dorađeniji, prikaz glavnoga i istočnoga pročelja Augustova hrama s dijelom zapadne 57  Usp. s prikazom vijećnice u Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): nav. dj.; 1842. godine koji, za razliku od Nobilea, donosi i njezino istočno pročelje. Clerisséaua donosi Krizmanić, A. (1988.): nav. dj.: 79, sl. 13-14. O pulskom forumu usp. Girardi-Jurkić, V. (1999.): Periodizacija izgradnje antičkog foruma u Puli, Histria Antiqua, 5: 11-19., Pula.; Matijašić, R.(1999.): Neka topografska pitanja pulskog foruma, Histria antiqua, 5: 21-28., Pula. 58  Zahvat detaljno opisuje Krizmanić, A. (1988.): nav. dj.: 153-162. Pritom treba imati u vidu da nije raspolagao dobrim dijelom dokumentacije za koju danas znamo, od riječkih crteža do u međuvremenu publicirane Nobileove korespondencije. Crkvu on smatra baroknom realizacijom iz razdoblja zapuštenosti prostora oko Augustova hrama i ističe da je ona onemogućila pristup s ulice stražnjem dvorištu komunalne palače. Po uvidu u crteže istakao je da bi otvor gotičke profilacije mogao biti spolij, ništa čudno u gradu koji je u baroknom razdoblju stagnirao, a da je izvorni ulaz u crkvu bio sa sjeverne strane. Jedini jasnom grafikom stilski preciziran detalj crkve sv. Marka jest polukružni barokni otvor zapadne fasade zabilježen kod Clerisséaua. 59  O hramu usp. Pavan, G. (1971.): Il rilievo del Tempio d’Augusto di Pola, Atti e memoria SIASP, 71 (n. s. 19): 5-76., Trieste; Krizmanić, A. (1988.): nav. dj.; Matijašić, R. – BuršićMatijašić, K. (1996.): nav. dj.: 67-99; Pavan, G. (1997.): Il restauro del tempio d’Augusto a Pola (1946-1947) a cinquant’anni dai lavori, Archeografo Triestino, 4 (57): 115-148., Trieste; Džin, K.(1998.): Dekoracija Augustovog hrama u Puli, Histria Antiqua, 4: 139-146., Pula; Starac, A. (2004.): Augustov hram, Pula. Prije Nobilea najuvjerljiviju dokumentaciju hrama izradio je Clérisseau. Riječ je o crtežima koji se čuvaju u Ermitažu, vidi: bilj. 12 i McCormick, T. (1990.): nav. dj.: 59-60. 60  Usp. Krizmanić, A. (2005.): nav. dj.: 120., donosi precrt Katastra Franje I. iz 1820. godine.

    | 21

7  Pula, pažljivo iscrtan način konstrukcije, razgranani korov i oštećenja kamenih blokova lukova jugoistočnoga dijela plašta i dijela jugoistočnoga stubišnoga tornja amfiteatra. U pozadini je unutarnje lice zapadnog dijela plašta s dokumentiranim oštećenjima olučnoga vijenca. Pula, a precise sketch of the construction method, widespread vegetation and damaged stone blocks of the arches from the south-east part of the cover and part of the south-east amphitheatre tower stairway. The interior face of the western part of the cover is in the background with documented damages to the gutter parapet.

8  Pula, dio unutarnjega lica istočnoga plašta amfiteatra i iskopani ostatak jednog od izvornih stubišta koje je povezivalo cirkularne hodnike. Iskop je proveo P. Nobile planirajući restauraciju amfiteatra i njegovo očuvanje privođenjem sajmenoj funkciji. Pula, part of the interior face of the eastern cover of the amphitheatre and excavated remains of one of the original stairwells which connected the circular hallways. Excavations carried out by P. Nobile who planned to restore the amphitheatre and its preservation by transforming it into a market place.

22

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

fasade Komunalne palače. Dokumentirani su detalji stanja hrama, poput spojeva tambura stupova, reljefa kapitela, oštećenja vijenca i kanalica koja u prepustu izviruju preko stražnjega dijela krovišta. Interkolumnij više nije bio djelomično zatvoren niskim pregradama, ostatkom zida koji je izveden kada se polovinom 18. stoljeća pulska općina Hramom koristila kao skladištem žita. Do pronaosa je vodilo usko stubište u širini interkolumnija para središnjih stupova, možda izvedeno 1802. godine, kada je u Hramu uspostavljena zbirka arheoloških nalaza.61 Ulazna stijena koja se nazire u pozadini bila je ona od kamena lomljenca uspostavljena 1766. godine, kada je cela za potrebe smještaja općinskoga arhiva adaptirana i pregrađena međukatnim konstrukcijama.62 Raspoznatljivi su njezin karakteristični barokni portal i okvir u kojem se nalazio reljef krilatog lava sv. Marka, a nisu vidljivi parovi prozorskih otvora koji su proviđali prizemlje i prvi kat ulazne stijene. Višekratno naglašavana dokumentarnost Nobileova crteža može se potvrditi i detaljem bačve u pronaosu. Prikazivanjem vegetacije koja izbija iz sljubnica kvadara kamenoga ziđa htio je naglasiti sliku zapuštenosti i ruševnosti pulskih antičkih spomenika. Mala zgrada jednostrešnoga krovišta, s vratašcima u prizemlju i rustično oblikovanim prozorskim otvorom na katu, poduprta masivnim potpornim zidom, smještena između komunalne palače i hrama tadašnji je zatvor, koji je bio improviziran od ostataka gotičke lože i tzv. treće romaničke kuće. Potporni se zid nalazio na mjestu nekadanjega monumentalnoga stubišta koje je, polazeći od razine trga i zakrećući pod pravim kutom, vodilo do prvoga kata Komunalne palače. Stubište je dokumentirano na prikazima iz 18. stoljeća, osobito dobro kod Clerisséaua. Ono se, polazeći od trga, uzdizalo do prvoga kata Komunalne palače. Između zatvora i predvorja Augustova hrama jasno se uočava rupa u tlu. Vjerojatno je posrijedi bio iskop koji je pri istraživanjima kompleksa proveo sam Nobile. Crtež je potpisan imenom grada u lijevome kutu podno prikaza Augustova hrama (sl. 10).63 Iznimnu dokumentarnu vrijednost zbirke potvrđuje prikaz začelja forumskih hramova i Komunalne palače, crtan iz pozicije relativno bliske jednom Piranesijevu i Cassasovu bakropisu te jednom od petrogradskih Clérisseauovih crteža. Piranesi je uobičajeno barokno dramatičan, a kod Cassasa je prikaz obogaćen kostimiranim likovima u pseudoorijentalnim nošnjama. Često oni na ramenu nose kremenjače poput stanovnika dalmatinskoga zaleđa. Kao i u prikazima arhitekture Clerisséau je realniji u prikazima likova kojima dinamizira scenu, jer oni su odjeveni u jednostavnu pučku nošnju, a nađe se i pokoji vojnik sa sabljom i pod trorogim šeširom te Turčin s turbanom. Jasna je razlika između idealizirajućega pristupa, opterećenoga naknadnom obradbom i, nasuprot tomu, 61  O razvoju zbirke usp. Starac, A. (2004.): nav. dj.: 21-41. 62  Isto: 11-12. 63  Usp. Krizmanić, A. (1988.): nav. dj.: 76-78, sl. 5-7, 10-12, str. 82, sl. 19, str. 83, sl. 19 b i sl. 21, str. 84, sl. 22. O gradnjama u vrijeme romanike, uključujući grafičke rekonstrukcije 117-126. O opsežnim gotičkim zahvatima 127-142.

neposrednoga Nobileova načina. U središtu kompozicije kod Nobilea je sjeverozapadni kontrafor Augustova hrama, prizidan u ljeti 1752. godine. Naime, u razdoblju degradacije čitavog kompleksa u vrijeme baroka Augustov je hram bio nesolidno nadograđen za jedan kat, što je, uz neodržavanje, pospješilo urušavanje njegove zapadne fasade 1751. godine. Nešto više od godinu dana nakon toga mletački je senat pulskom knezu poslao sredstva za sanaciju štete. Na loše građevno stanje ne samo komunalne palače nego i većine pulskih kuća, više od stoljeća prije upozoravao je i francuski inženjer u mletačkoj službi Antoine De Ville, donoseći i crtež pročelja Augustova hrama i tekstualni opis ostataka obaju forumskih hramova.64 Kod Nobilea su prikazani i detalji u zaraslom dvorištu, poput krune cisterne, dvorišnih vrata i ostataka zahoda Komunalne palače. Čini se da se naziru ostaci potkrovne lože Komunalne palače, koji se dobro vide i kod Clérisseaua, ali i nadogradnja potkrovlja nad njom, te kupe krovišta u prepustu. Više nije bilo drevnoga, nekoliko puta adaptiranoga stubišta s balustradom koje je vodilo do kneževa stana u sklopu Komunalne palače. Nacrtani su zidovi koji obrubljuju stražnje dvorište Palače, poput onoga koji je, započinjući od dna pronaosa i crte pročelja, razdvajao prostor začelja hrama od foruma i onoga ruševnoga istočnoga, koji je priječio izlaz na ulicu i skrivao pogled na crkvu sv. Marka. Detalji antičke dekorativne plastike sumarno su prikazani. Možda je crtež zapuštena stanja prostora trebao poslužiti za pridobivanje investitora na ulaganje u sanaciju i izolaciju hramskih ostataka koja je, prema Nobileovu projektu ubrzo i uslijedila. Crtež je u lijevom dijelu podnožja potpisan kao Pola, a u nastavku se po sredini pruža natpis Tempio di Augusto e Tempio di Roma. Nobile je u svojim izvješćima Augustov hram nazivao upravo tako ili pak posve ispravno Hramom Augusta i Rome, dok je njegov parnjak nazivao takozvanim Dijaninim hramom (sl. 11). 65 Arhivskom numeracijom slijedi još jedna veduta crtana s pulskoga kaštela, tj. mletačke utvrde, točnije, njezinoga jugoistočnoga bastiona Canal. Od utvrde se u prvome planu naziru samo prsobran i postolje nekadašnje stražarnice. Crtež skicozno sažima jugoistočni pravac pružanja gradskih zidina. U lijevom su kutu prikazani tada još znatni ostaci trobrodne bazilike sv. Stjepana koja se nalazila kod današnjega Kina Valli. Raspoznaju se već sniženo obodno ziđe prednjeg dijela crkve, sačuvani zabatni zid začelja, kao i obrisi trijumfalnih lukova 64  »Knežev dvor, odnosno Vijećnica prijeti da će se svakog trenutka srušiti na svoje stanovnike ako se tomu hitno ne nađe lijeka. Slično je s većinom, gotovo sa svim kućama u osobnom vlasništvu: zanemarivane su dugo vrijeme, prokišnjavaju, grede su im i stropovi istrunuli, ziđe visi nagrizeno, polurazvaljeno. Odatle onaj kužni zadah zraka što ljude koji ga udišu obhrvava dugotrajnim boleštinama, pogotovu ljeti kad ga sunčana vrelina žešće uspaljuje: tjelesa tada kroz otvore na koži upijaju gnjile isparine razrijeđene žegom – jer zrak se zatvoren u smradne zakutke, lako kvari čim ga vjetrovi ili propuh ne razgibavaju i obnavljaju, te zbog svoje tančine prodire u najdublju nutrinu tijela, od čega krv gnjije a mozak se kvari…« Usp. De Ville Antoine, vitez galski (1991.): nav. dj.: 18-20. 65  Usp. Lavallee, J. – Cassas, L. F. (1802.): Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, Paris: 27; Krizmanić, A. (1988.): nav. dj.: 76. sl. 5, str. 80, sl. 16, str. 81., sl. 17, 83, sl. 20, 143-162 (opsežno o urušavanjima, sanacijskim i rekonstrukcijskim zahvatima na Komunalnoj palači i Augustovu hramu tijekom razdoblja renesanse i baroka).

    | 23

9  Pula, Komunalna palača i kuće na zapadnom rubu Trga Forum. U pozadini je prikazano predvorje Augustova hrama i crkva sv. Marka. Pula, Municipal palace and edifices on the western edge of Forum Square. The anteroom of Augustus’s Temple and St Mark’s Church are shown in the background.

10  Pula, pročelje Augustova hrama i potleušice općinskoga zatvora, prislonjene uz bočni zid Komunalne palače. Korov u koji je obraslo predvorje hrama iscrtan je kao podsjetnik pisanom izvješću kao apelu za obnovu. Pula, facade of Augustus’s Temple and huts of the municipal prison leaning on the lateral wall of the Municipal palace. Temple anteroom overgrown with weeds was drawn as a memo to the written report and as an appeal for reconstruction.

24

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

triju apsida. Vide se i neki niski zidovi na padini podno kaštela. Od ostataka zidina najbolje je vidljiv vrh više pravokutne kule između Portarate i crkve sv. Stjepana. U središtu je prikazan masiv para ruševnih tornjeva Portarate i njezin spoj sa Slavolukom Sergijevaca, a u nastavku su kuće koje su se pružale smjerom dekumana, današnje Ulice Sergijevaca. U pozadini se naziru i vrhovi južnih gradskih zidina. U krajoliku, otprilike iznad apsida i začeljnoga zabata crkve sv. Stjepana, Nobile je jačim pritiskom olovke naglasio obrise crkve sv. Mihovila na Vrhu, iznad nje dodajući i natpis objašnjenja, S. Michele (sl. 12). Crtež je potpisan podno okvira – Pola (Veduta dal Castello).66 Arhitekt pokazuje znatan interes za fortifikacije i gradska vrata, osobito dijelove za koje pretpostavlja da su antičkoga podrijetla. Izrazito je bitan prikaz zidina i kula Portarate, srušenih ubrzo nakon nastanka crteža, a nacrtanih frontalno, s pozicije zanemarene u većine ranijih istraživača, odreda koncentriranih na unutarnji dio, u spoju sa (i upravo zbog) Slavoluka Sergijevaca .67 Crtež treba promatrati u kombinaciji s prethodnim, crtanim s kaštela, koji istu situaciju prikazuje sa suprotne strane. Uz glavni kolni portal prikazan je i istočni, pješački, dok je njegov zapadni parnjak, koji je vjerojatno bio zazidan, skriven krošnjom drveta. I kod vidljivoga pješačkoga portala crtež pokazuje da je tada mogao biti zazidan. Oba vidljiva portala lučno su zaključena, a glavni ima vrlo izraženi zaglavni kamen. Istočnomu bočnom portalu ucrtani su radijalno složeni klesanci luka. Urušen je dio nadgrađa portala, što omogućuje pogled na dio trabeacije Slavoluka Sergijevaca. Na istom su crtežu zabilježene i ruševne gradske zidine s kulama na području Giardina, sjeverno od Zlatnih vrata, do mjesta na kojemu mijenjaju smjer pružanja (na mjestu stambenoposlovne izgradnje u nizu s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća – kina Valli ex Zagreb) kod crkve sv. Stjepana, čiji se ruševni ostaci izdižu u drugome planu. Crkvi. sv. Stjepana djelomično je bilo urušeno krovište i dio perimetralnoga ziđa tako da se izdvajao zabat začelja.68 Jasno je iscrtan pravokutni srednjovjekovni, izgledom trečentistički istočni toranj gradskih vrata. Iako već ruševna, ova je kula tad još bila očuvana u punoj visini, sve do zone prsobrana, u kojoj su se još raspoznavali pojedini zupci. Precizno su prikazani i prorezi triju strijelnica na kuli. Ostatke raspolovljene kule sa zapadne, suprotne strane vrata krije bujna vegetacija. Istočnija, niža pravokutna kula, čiji je vrh vidljiv i na prethodnom crtežu, također je bila očuvana do visine prsobrana, a dvije su još niže kule u nastavku naznačene tek obrisima. Prikazana je i drevna cesta, okomita na Zlatna vrata, kao i put koji se protezao podno zidina, dijeleći ih od velike vrtne parcele ograđene suhozidom. Veduta je potpisana kao Pola 66  Otprilike zrcalna situacija zabilježena je kod Cassasa. Usp. Lavallee, J. – Cassas, L. F. (1802.): nav. dj.: 23. 67  Kandler, P. (1845.): nav. dj.: 40-41.; ukratko ih opisuje zaključujući da više ne postoje. 68  Isto: 43. Spominje tradiciju o zidnim slikama i mramornim stupovima crkve sv. Stjepana.

(Porta Rata). U usporedbi s dobrih tridesetak godina ranijim Cassasovim ctežima iz 1782. godine, koji su 1804. publicirani, primjetno je znatno lošije stanje zidina, jer su u Nobileovo doba ostaci većine kula već bili mnogo niži, a zidinama su nedostajala kruništa. Nobileov je crtež crtan iz neposredne blizine pa donosi mnogo više preciznih podataka o detaljima izgleda ovoga dijela zidina.69 Pomalo začuđuje da u riječkoj Zbirci Nobile nema crteža Slavoluka Sergijevaca, tog još od razdoblja renesanse popularnog motiva i uzora nizu umjetnika i ilustratora (sl. 13).70 Slijedi crtež još potpuno zatrpanih Dvojnih vrata i pripadajućih zidina. Vidljiv je dio in situ sačuvana vijenca Dvojnih vrata, dok su u prvome planu skicirani ostaci antičkoga vijenca ukrašena motivom pasjega skoka. U kasnoj antici pulske su zidine bile ojačane, a u srednjem su vijeku bile povisivane. Potkraj 16. i u 17. stoljeću, za dugotrajnih mletačko-austrijskih (uskočkih) i mletačko-turskih sukoba zidine se zbog napretka topništva snizuju i ojačavaju zemljanim nasipima, ponegdje iznutra, a drugdje pak izvana. Radi lakše obrane i nadzora bila je zatrpana većina kopnenih ulaza. Potkraj vladavine Mletačke Republike fortifikacije su bile ruševne, obrasle vegetacijom i posve zapuštene pa je Nobile zatekao i dokumentirao upravo takvu situaciju, moguće s mišlju da je prezentira mjerodavnima i tako ishodi novac za prezentaciju i sanaciju antičkih vrata. Zidine i kule u nastavku, u smjeru sjeverozapada, prikazane su tek u obrisima, a pažljivije su dokumentirana sama vrata i njihova dekorativna plastika. U prvome planu jugoistočno pokraj vrata paralelnim je crtama naznačio ruševne ostatke poligonalne kule, a u posljednjem, iza zidina, more i suprotnu obalu zaljeva. Pri dnu lijevo crtež je u dva retka potpisan kao Pola (Porta Gemina). Godine 1816. ovu je situaciju na istovjetni način, ali iz suprotnoga smjera, sjeveroistoka, nacrtao Englez Thomas Allason, dodavši joj dodatnu poruku o zapuštenosti dodavanjem pastira i stada koza koje počivaju pokraj spomenika i uspinju se nasipom kojim su Dvojna vrata bila zatrpana (sl. 14). Vrlo skicozno prikazane su kule i zidine pokraj Herkulovih vrata, a crtež je potpisan kao Pola Mura presso Porta Ercole. Nešto pažljivije Nobile je nacrtao zaglavno kamenje gotovo posve zatrpanoga izvornog portala, na kojem je označio 69  Usp. s Lavallee, J. – Cassas, L. F. (1802.): nav. dj.: sl. 20, 21, 22, 23. Caprin, G. (1905.): L’Istria nobilissima, vol. I, Trieste: 161-163. O arheološkoj slojevitosti i modifikacijama pulskih fortifikacija, uz obilje komparativnoga grafičkog materijala vidi: Matijašić, R. – Buršić-Matijašić, K. (1996.): nav. dj.: 53-64. Temeljnu stratigrafiju donosi i Girardi-Jurkić, V. (2000.): Kontinuitet utvrđivanja u Istri, Histria antiqua, 6: 9-20., Pula. Usp. također Matijašić, R. (2005.): nav. dj.: 30 (donosi tehnički crtež glavnih pulskih antičkih vrata G. De Franceschija za koji je moguće da ga je ovaj slikar i ilustrator Caprinovih djela radio znajući Nobileov crtež). 70  Usp. Caprin, G. (1905.): nav. dj.: 19-22; Kečkemet, D. (1969.): Antički spomenici Pule na slikama i u opisima stranih autora od 16. do 19. stoljeća, Jadranski zbornik, 7: 549590., Rijeka-Pula; Mutnjaković, A. (ur.) (1989.): Slavoluk Sergijevaca, Pula. Među mnogima crtali su ga fra Giovanni Gicondo, Michelangelo, Sebastiano Serlio (on ga je i iscrpno tekstualno opisao), Giovanni Maria Falconetto i Andrea Palladio, Giovanni Battista, a po svoj prilici i Bastiano da Sangallo, Antoine de Ville, Giovanni Battista Piranesi, Gian Rinaldo Carli, tj. njegov crtač Francesco Monaco, Robert Adam, Charles Louis Clerisséau, Louis François Cassas, Thomas Allason, Luigi Rossini…

    | 25

Pula, Katastar Franje I., 1820., ucrtani su obrisi kula i zidina oko Slavoluka Sergijevaca kao i kuće vidljive na Nobielovom crtežu crtanom s kaštela Pula, the cadastre of Franz I, 1820, the outlines of the towers and walls around the Sergii triumphal arch as well as houses visible on Nobile’s drawing sketched from the castellum

26

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

11  Pula, začelje nekadanjih forumskih hramova i Komunalne palače. Nobile je ovdje proveo arheološko istraživanje, isplanirao restauraciju te izolaciju i prezentaciju antičkoga arhitektonskoga sloja. Pula, back side of the former forum temples and Municipal palace. Nobile undertook an archaeological exploration here, planned its restoration and isolation including the presentation of the ancient archaeological layer.

12  Pula, pogled s kaštela na Slavoluk Sergijevaca u spoju s antičkim predvratima, obližnje kuće, vrhove zidina i kula koje su okruživale grad i ostatke crkve sv. Stjepana. U pozadini je naznačena crkva sv. Mihovila na Vrhu. Pula, view from the citadel of the Sergii triumphal arch together with the ancient ante-gate, nearby houses, tops of walls and the tower which surrounded the city as well as the remains of St Stephen’s Church. The Church of St Mihovil na Vrhu is indicated in the background.

    | 27

13  Pula, jedinstven prikaz pročelja Portarate – predvrata Slavoluka Sergijevaca (koji izviruje iz pozadine). Ruševne gradske zidine nadvisuje podjednako ruševna crkva sv. Stjepana. Pula, unique presentation of the Portarate facade – ante-gate of the Sergii triumphal arch (which protrudes from the background). The dilapidated Church of St Stjepan towers above the equally dilapidated city walls.

14  Pula, zatrpana Dvojna vrata s dijelom in situ sačuvana vijenca, ruševne kule i sjeveroistočne gradske zidine. U prvom su planu skicirani ostaci antičkoga vijenca ukrašena motivom pasjega skoka. Pula, the buried Twin Gate with part of the in situ preserved cornice, ruinous tower and north-east city walls. In the forefront is a sketch of the remains of an ancient cornice decorated with the motif of a jumping dog.

28

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Herkulove simbole. U prednjem planu vidljiv je vanjski luk Herkulovih vrata, izveden u razdoblju kasnoantičkih ojačanja pulskih fortifikacija. Desno od vrata izdiže se kasnoantička poligonalna kula. Danas ondje imamo bitno različitu situaciju, jer, za razliku od relativno suzdržanih zahvata u doba austrijske uprave, u razdoblju između dvaju svjetskih ratova provedena su istraživanja popraćena svojevrsnom purifikacijom, tj. prezentacijom odabranih očuvanih slojeva na čitavome pripadajućem dijelu zidina, od Dvojnih do Herkulovih vrata. Dobrim su dijelom uklonjena kasnoantička ojačanja zidina koja su još bila vidljiva na dokumentaciji iz razdoblja između dvaju svjetskih ratova (sl. 15).71 Istraživačima relacija kasnoantičke i ranosrednjovjekovne graditeljske baštine na istarskome tlu bit će zanimljiv relativno precizni prikaz tipološki vrlo zanimljive crkve sv. Katarine. Na već uobičajeni način, primjerice kao kod prikaza detalja plašta pulskoga amfiteatra, Nobile je crkvu prikazao detaljnije, iz neposredne blizine u kutu crteža, dok je širi panoramski prikaz naznačio sumarno. Tako je, čak i u Puli, pokazao zanimanje za odmak od njegovu vremenu karakteristične isključivosti favoriziranja klasične antike.72 Dok se ne pronađu neki drugi, još nepoznati Nobileovi crteži Pule, možemo pretpostavljati da nije nacrtao ostatke tada, a i danas mnogo poznatije ranobizantske bazilike sv. Marije Formoze, koje je oko 1760. godine dokumentirao C. L. Clérisseau. Ne treba se tomu čuditi jer iz svega je vidljivo da je, posve u skladu s tadanjim stajalištima, favorizirao ranu antiku. Sam posjet Sv. Katarini vjerojatno je ipak bio povezan s konkretnim Nobileovim inženjerskim zadacima, jer, kako znamo, sudjelovao je u projektiranju obalne ceste te projektiranju, ali i odabiru lokacije prvih modernih istočnojadranskih svjetionika pa je i ovdje možda posrijedi neki takav, inženjerski izvid, poput problema jačanja pomorske obrane ili planiranja izgradnje lazareta. U tom ključu prospekt Pule s mora možemo tumačiti kao zrcalnu sliku onih početnih, na kojima je s kopna prikazan Pulski zaljev, što je tendencija uočljiva i na drugim primjerima iz ove kolekcije. Zanimljivo, relativno mala i neugledna crkva, koja je, sudeći po onome što je nacrtao Nobile, imala centralni tlocrt, nekoliko je desetljeća prije pobudila zanimanje 71  Usp. Caprin, G. (1905.): nav. dj.: 160., prenosi Allasonov prikaz Dvojnih vrata, *** (1911.): Pola, Porta Ercole, Restaurierung, Mitteilungen der k.k. Zentralkomission für Erforschzung und Erhaltung der Kunst – und historischen Denkmale, Wien: 181; Tamaro B. (1925.): Pola. I monumenti romani, Trieste.; Forlati Tamaro, B. (1932.): Cenni preliminari sulle recenti scoperte archeologice a Pola e Trieste, Atti e memorie SIASP, 44: 323-324., Parenzo – Trieste, Planoteka AMI, Pula, Rilievo scavi Viale Carrara (na potonju objavu i nacrt s njom u vezi upozorio me je Robert Matijašić, na čemu mu i ovom prilikom srdačno zahvaljujem). 72  O ovoj i drugim pulskim srednjovjekovnim i ranokršćanskim crkvama usp. Ujčić, Ž. (1998.): Pola paleocristiana alla luce del Catasto austriaco dell’anno 1820, u: Cambi, N.– Marin, E. (ur.): Acta XIII Congressus internationalis archaeologiae christianae (Split 25. settembre – 1 ottobre 1994.), 3.: 743-758., Citta del Vaticano – Split. Zanimljivo, ova prva austrijska izmjera za Pulu, nije sačuvana u Trstu (Archivio di Stato) poput goleme većine ostalih koje se odnose na izmjeru Austrijskog primorja, već se čuva u Arhivu mapa Državnoga arhiva u Splitu. O crkvi sv. Katarine usp. s Kandler, P. (1845.): nav. dj.: 121, 122, Gerber, W. (1912.): Altchristliche Kultbauten Istriens und Dalmatiens, Dresden: 61-63, sl. 69. Marušić, B. (1967.): Kasnoantička i bizantinska Pula, Pula: 26, 32, 33, prilog 3, sl. 2.

europskih znanstvenika, pa je zalaganjem glasovitoga Serouxa d’Agincourta već postojala snimka njezina pročelja i presjeka.73 Nobile je crkvu zatekao u lošem stanju, obraslu vegetacijom, djelomično urušenih krovišta i dijelova ziđa. Njegov neposredni dokumentarni način znatno dopunjuje spoznaje nekoliko desetljeća ranije snimke. Potvrđuje važne detalje oblikovanja, poput pravokutnoga portala sastavljenog od monolitnih greda, reljefnoga ukrasa nadvratnika (prikazanog šarom), heksagonalnoga tambura, svake druge stranice proviđene relativno velikim prozorskim otvorom, zidanim radijalno postavljenim, bolje obrađenim, malim kamenim kvadrima ili opekom. Zatim, karakteristične kutne istake, koji su korespondirali s trompama u unutrašnjosti i prozorski otvor nad poprečnim krakom, kojemu je zbog ruševnosti toga dijela već nedostajao završni, lučni dio. Ne dokumentira neke važne, stilske detalje, koje prikazuje arhitektonska snimka iz Tajnoga vatikanskog arhiva, poput gljivastih rasteretnih lukova pročelja, izvedenih sječimice postavljenim tegulama i lunetne zone, vjerojatno ispunjene tubul(us)ima. Sam otočić zbog industrijske izgradnje i nasipanja, nedvojbeno je danas najviše promijenjeni dio istarskoga tla, prikazan u ovoj seriji veduta. U pozadini je točkasto naznačen otočić Ulika te obrisi amfiteatra, mletačke utvrde i grada. U desnom se dijelu crteža vidi niska zemljana utvrda na susjednom otočiću Sv. Andrije, izvedena u vrijeme francuske uprave. Pod njom se kriju ostaci istoimene crkve i samostana.74 Crtež je potpisan kao Pola, a nad crkvom je i natpis S. Catterina (sl. 16). Crteži Rovinja U rovinjskoj grupi crteža vrijedi se podsjeti­ti na neznatnost utjecaja koje su poluotočno povijesno središte izvršila posljednja stoljeća, za razliku od u prvoj polovini 19. st. već živnule izgradnje na pravcu od prevlake prema unutrašnjosti kopna. Rovinj je naselje relativno bogate ikonografije. Grad bez preostataka starina iz klasične antike zaobišli su klasicistički istraživači, no kao relativno živahno lučko središte crtali su ga mletački inženjeri i kartografi, tako da postoji dosta materijala pogodnoga za usporedbu s Nobileovim crtežima. Prvu vedutu Nobile je vjerojatno crtao stojeći negdje 73  Ivanu Matejčiću zahvaljujem na ustupanju ove snimke, koja se čuva u Tajnom Vatikanskom arhivu, a znatno je informativnija od objavljenih reprodukcija. Ujčić prenosi rezultate Gnirsova istraživanja koje upućuje na mogućnost drukčije, longitudinalne faze prema kojoj bi ono što je prikazao Nobile bilo redukcija prvotnoga križnoga tlocrta, no možda je samo riječ o nalazu ranije arhitekture koja nije imala veze s ranokršćanskim zdanjem. Usp. Matijašić, R. – Ujčić, Ž. (2005.): Pula antički grad, Pula: 78; Seroux D’Agincourt, J. B. L. G. (1825.): Histoire de l’art par les monuments, depuis sa décadence au IVme siècle jusqu’ à son renouvellement au XVIme, Paris. 74  Kandler, P. (1845.): nav. dj.: 13; Krizmanić, A. (2005.): nav. dj.: 121. Inače je na ovom otoku već u doba mletačke uprave planirana izgradnja fortifikacije koja je trebala zaokružiti obranu grada i luke. Ideju da se ona izvede uporabom građe pulskoga amfiteatra osudio je i spriječio onaj koji ju je trebao provesti u djelo, francuski inženjer A. De Ville, graditelj mletačke fortifikacije na mjestu srednjovjekovnoga pulskoga kaštela. De Ville je, zacijelo boraveći na pulskim otočićima poslom planiranja nove utvrde, bio impresioniran sezonskim ribolovom na tune koji se obavljao u vodama oko Andriji susjednoga otoka Sv. Petra. Tom je ribolovu posvetio posebno poglavlje svoje studije o Puli i njenim starinama ističući ga i u naslovu djela. Usp. De Ville Antoine, vitez galski (1991.): nav. dj.: 21, 23.

    | 29

15  Pula, ruševne istočne gradske zidine i kule obrasle korovom, sa zatrpanim Herkulovim vratima. Na skicoznom crtežu naglašeno je zaglavno kamenje s reljefnim prikazom Herkulovih simbola. Pula, the ruinous eastern city walls and towers overgrown with weeds with the buried Hercules Gate. The keystones with a relief presentation of Hercules symbols are emphasized in the sketch.

16  Pula, crkva sv. Katarine na istoimenom otoku s panoramom grada u pozadini. U desnom je dijelu prikazan otok Sv. Andrije sa zemljanom utvrdom iz doba francuske uprave. Pula, St Catherine’s Church on the island of the same name with the panorama of the city in the background. To the right the island of St Andrew is shown with earthen fortifications from the time of the French rule.

30

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

iznad uvale Lone, pokraj Zlatnog rta ili Punte Corrente, dakle iz ishodišta razvedenoga poluotoka koji s južne strane zaključuje rovinjski zaljev. U njezinu se središtu nalazi silueta otoka Sv. Katarina, slijeva je sam vršak poluotoka, nadomak kojemu se potrudio doći Nobile, a Rovinj se proteže desnim dijelom obrubljenoga crteža. Podno donjega ruba po sredini se proteže natpis Rovigno. U svjetlu novih arhivskih istraživanja R. Ciguia možemo zaključiti da se Nobile ondje našao zbog planirane izgradnje lazareta (sl. 17). Mnogo detaljnija, druga, crtana je iz veće blizine i s izrazito povišene točke, vjerojatno uzvisine iznad današnje nautičke luke i hotela »Park«, pa donosi precizniju sliku napredujućega grada, koji je već odavno iskoračio izvan prvotnoga područja uzvisine i srednjovjekovnih zidina. U prvom je planu prikazana niska vegetacija padine podno uzvisine, a u lijevom kutu crteža otok Sv. Katarine, na kojem se od arhitekture jasno vidi samo crkva sa zvonikom. Za usporedbu, na akvareliranome perspektivnom crtežu Rovinja iz 1753. godine ta je crkva topografski slično, no detaljnije, prikazana na najvišem dijelu otoka, sa zvonikom smještenim uz zid okrenut prema pučini te odvojenom samostanskom zgradom.75 Barokni ilustrator otok je prikazao kultiviran čempresima i maslinicima, dok se Nobile ovdje nije zamarao detaljima vegetacije, ali je ispred otoka prikazao jedrenjak s dva jarbola, koji se ondje zatekao na sidru. U središtu je ovoga crteža grad na poluotoku i prevlaci. Od kuća izniklih nad gradskim zidinama i hridima, preko onih koje se uzdižu uz padine, znatnijih preostataka fortifikacija koje su tad već bile adaptirane za stanovanje, luke s brojnim jarbolima usidrenih brodova, a iza njih i reprezentativnoga trga Velike rive, sa stupom na kojem se vijorila zastava. Na južnom rubu gradske luke prikazan je škver s jednim brodom u gradnji na žalu i nekoliko većih zgrada, vjerojatno u funkciji brodogradilišta. Ovaj detalj potvrđuje i Tischbeinova nekoliko desetljeća kasnija veduta Rovinja koja nad kosinom žala pogodnoga za porinuće bilježi zgrade u formi arsenala s velikim otvorom na zabatnome pročelju.76 Ovdje na rubu grada pokraj škverova nalazila se crkva sv. Nikole, pa je to i naznačeno na crtežu potezom olovke koji vodi u more zaljeva, do legende Sn (San Nicolo). U manjoj, sada najvećim dijelom nasutoj, južnijoj uvali (izvorno Val del Laco) Nobile je prikazao splet nižih, vjerojatno gospodarskih prizemnica s nadstrešnicama, a dulja kuća pokraj njih možda je bila klaonica koja se, prema mišljenju Marina Budicina, velikoga znalca rovinjske urbane topografije i toponomastike, negdje u to vrijeme ondje nalazila. Klaonice su posvud u našim obalnim gradovima bile smještene na prilazu gradova i na samoj obali, a isto na svojoj veduti Rovinja dokumentira i 75  Budicin, M. (1998.): Aspetti storico-urbani nell’Istria Veneta, Trieste – Rovigno: 162. Crtež se odlikuje minucioznim prikazom detalja pojedinih pročelja. Povijesne podatke o crkvi donosi Benussi, B. (1888.): Storia documentata di Rovigno, Trieste: 293-294. 76  Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): nav. dj.: 150-151.

Tischbein.77 Gusto nanizane kuće okruživale su luku, prorjeđujući se u pozadini, prema tad još uvijek osamljenoj franjevačkoj crkvi, podno koje je na jugoistočnim padinama posve prevladavala vegetacija. Brežuljak na kojem je tijekom prve polovine 18. stoljeća podignuta franjevačka crkva sa samostanom, prvotno je u izvorima nosio naziv Sv. Petra, prema srednjovjekovnoj crkvi koja se ovdje nalazila, no toponim je dolaskom franjevaca postupno pao u zaborav.78 Ostaci crkve sv. Petra Apostola možda su zabilježeni kao ruševina koja se jedva nazire između franjevačke crkve i jedne kućice smještene jugoistočno. Crkvi sv. Franje Nobile je jasno razlučio okomicu zvonika u pozadini, spojenog sa sjevernim zidom svetišta, južni zid broda s tri polukružna otvora i niže svetište.79 Nad crkvom je potegnuta crta koja vodi do vrlo nečitljiovog natpisa (Sn Francesco?). Dublje u kopnu istočnije od crkve sv. Franje još je samo pokoja zgrada provirivala među drvećem i vrtovima. Najistočnija građevina u krajoliku naznačena je mrljom i dvjema okomitim crticama te crtom koja vodi do nečitljivoga natpisa (Grazie?). Riječ je o Gospi od Milosti (Madonna delle Grazie), većoj baroknoj crkvi s karakterističnim elegantnim trijemom. Novoj urbanističkoj slici rovinjskih predgrađa izrazito je pridonijelo zatrpavanje kanala koji je dijelio otok s naseljem od obližnjega kopna, provedeno oko pola stoljeća prije Nobileova crteža.80 Desni ugao kompozicije zaključuju veliki uslojeni klesanci neke ruševine koja se nalazila na samoj uzvisini, možda ostatak vjetrenjača po kojima je uzvisina s koje je Nobile skicirao vedutu Rovinja i dobila ime. U pozadini su nacrtani obrisi područja uvale Valdibora, Montepozza, rta Sv. Pelagija i otoka Figarola. U sredini podno crteža natpis je Rovigno, a lijevo od njega kratica, S. Catt., podsjeća na ime otoka nacrtanog u tom dijelu crteža (sl. 18). U desnom dijelu vedute iz smjera zaravni ispred crkve sv. Eufemije prema franjevačkom samostanu vjerno su reproducirani elementi arhitektonskoga oblikovanja zvonika i vanjštine sjevernoga broda rovinjske župne crkve. Sumarnije je iscrtano sjeverno, a detaljnije zapadno pročelje zvonika; podstoj, kordonski vijenci, pilastri i arkade, otvori donjih katova, loža i balustri njezine ograde, tambur, piramida i skulptura sv. Eufemije. Detaljnije je iscrtana i sjeverna fasada bočnoga broda, s perspektivno skraćenim baroknim polukružnim prozorskim otvorima. Djelomično je vidljiv i izgled pročelja sjevernoga broda, koje je prethodilo sadašnjem, 77  Usp. Tadić B. (1982.): Rovinj – razvoj naselja, Zagreb.; Budicin, M. (1992.): Lo sviluppo del’abitato di Rovigno oltre il canale sulla terraferma (secoli XVII e XVIII), Atti del CRSRV, 22: 107-147., Rovigno: 107-147. Autor u članku opsežno analizira razvoj rovinjskih predgrađa donoseći i vrlo preciznu kartu s povijesnom toponimijom. Ovdje mu zahvaljujem i na velikoj pomoći u interpretaciji svih rovinjskih crteža riječke Zbirke Nobile kojima se zajednički bavimo već dulje od desetljeća. 78  Budicin, M. (1992.): nav. dj.: 122, i prilog 5 koji prikazuje ubikaciju rovinjskih crkava na kopnenom području istočno od kanala. 79  O arhitekturi rovinjske crkve sv. Franje usp. Marković, V. (2004.): Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil, Zagreb: 52-54. 80  Usp. Budicin, M. (2005.): Rovinj (Rovigno), u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 704.

    | 31

17  Rovinj i otok Sv. Katarine iz smjera juga, iz uvale Lone. Grad nadvisuju crkve sv. Eufemije i sv. Franje, a u otočnoj panorami jasno se ističe tamošnja crkva sa zvonikom. Rovinj and the island of St Catherine from the direction of the south, namely, Lone bay. The churches of St Euphemia and St Francis tower over the city while St Catherine’s Church with its bell tower dominates the island panorama.

18  Rovinj i otok Sv. Katarine crtani s uzvisine Monte Mulini. U prvome planu vjerojatno su ostaci mlina – vjetrenjače po kojoj je brdo dobilo ime. Rovinj and St Catherine’s island from the elevation of Monte Mulini. In the forefront are most probably the remains of a windmill after which the hill got its name.

32

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

19  Rovinj, župna crkva i zvonik sv. Eufemije. U pozadini novi dio grada podno franjevačkoga samostana i iznad Trga Valdibora. Rovinj, parish church and tower bell of St Euphemia. The new part of the city, below the Franciscan monastery and above Veldibore Square, are in the forefront.

20  Rovinj, Velika riva, stendardac, stup s kipom sv. Eufemije i drugi, nad kojim se uzdizao krilati lav sv. Marka. Desno je Balbijev luk, a u pozadini su kuće u predjelu Sottolatine i otok Sv. Katarine. Rovinj, Velika riva, flagpole, column with a sculpture of St Euphemia and others over which the winged lion of St Mark hovered. Balbi’s arch is to the right and in the background houses in the Sottolatine district and St Catherine’s island.

    | 33

21  Rovinj, nekadanja lučka sanitetska stanica i dio pročelja Pretorske palače. U pozadini je otok Sv. Katarine. Rovinj, former port sanitary station and part of the Praetorian Palace facade. The island of St Catherine is in the background.

22  Vrsar, luka, crkva sv. Marije od Mora s ostacima samostana i naselje zbijeno na vrhu uzvisine nad kojim je još dominiralo zupčasto krunište biskupskoga ljetnikovca – Kaštela Vergottini. Crkva sv. Antuna Padovanskoga s karakterističnim trijemom još je bila osamljena gradnja orijentirana prema pristupnom putu iz luke. Vrsar, port, Church of St Maria of the Sea with the remains of the monastery and settlement pressed against the top of the elevation over which the indented crenellation of the Bishop’s summer house – the Vergottini Castellum dominated. The Church of St Anthony of Padua with the characteristic portico was then still an isolated edifice oriented toward the access road from the port.

34

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

dovršenom tek u drugoj polovini 19. stoljeća.81 Tako se na rubu kadra nazire dio neizmijenjenoga pristupnoga stubišta i glatkoga pročelja, na kojem još nije bilo pilastara. Zanimljiva je danas nepostojeća kartuša nad nadvratnikom portala pobočnoga broda, a vidi se i dio danas istoga polukružnoga prozorskoga otvora i okulusa iznad njega, te karakteristična barokna, dekorativna krivulja zabata pobočnoga broda, koja je zamijenjena ravnim, klasicistički inspiriranim zabatom. Obris i raščlamba bazilikalnih otvora sjeverne fasade središnjega broda naznačeni su mekšim, jedva vidljivim potezima olovke. U drugom planu slijede kuće na padini podno crkve, a zatim, preko nasutoga područja nekadašnjega kanala već gusta izgradnja novoga dijela grada. Za razliku od sjeveroistočne padine franjevačkoga brežuljka, s dijelom još i danas sačuvanim vrtovima, jugozapadni je prilaz franjevačkoj crkvi već izrazito bio ispunjen kućama. One se uspinju prema pročelju crkve franjevačkoga samostana, ulicom koja danas nosi ime Edmonda de Amicisa. U njoj se isticala i danas sačuvana, u ono vrijeme visinom dominirajuća kuća s ložom u krovištu. Kompoziciju kruni dugo zapadno samostansko pročelje, s tek naznačenom raščlambom otvora i nešto detaljniji prikaz zapadnoga i sjevernoga pročelja crkve sv. Franje. Vidi se portal i izvorno oblikovanje polukružnoga otvora u zabatu pročelja, koji je sada reduciran na pravokutnik, te polukružni otvori sjevernoga pročelja i specifični, vitki zvonik. Nije posve jasno oblikovanje pobočnih prozorskih otvora pročelja, jer namjesto sadašnjih pravokutnih, kod Nobilea se čini da oni imaju lučni oblik, a ne vidi se ni velika niša za skulpturu nad portalom, već je ondje prikazana neka manja, crna mrlja. Sjeverozapadnom padinom podno crkve protezali su se maslinici, a ondje su se dobrim dijelom i danas održale zelene površine. Crtež je poput drugih iz rovinjske grupe potpisan imenom grada (sl. 19). Slijedi prikaz trga rovinjske Velike rive crtan iz dotad rijetke, suprotne vizure, od kopna prema moru. S lijeve se strane vidi dio dvokatnice s vrlo jednostavnim drvenim trijemom na južnom obodu trga. U njoj se nalazio zatvor, a kasnije mesnica. Ova je kuća dio niza koji je bio prizidan unutarnjem licu plašta vanjskih gradskih zidina koje su se protezale nad otočnom stranom kanala.82 U njezinoj su pozadini kuće u predjelu Sottolatine, južnoga oboda rovinjske luke sv. Katarine. U sredini je prikaza rovinjski stendardac na kojem se vijori zastava. Na stupu koji ga je flankirao s desne strane, naravno, više nije bilo krilatoga lava sv. Marka. Na lijevom stupu, sudeći prema jedva naznačenom obrisu, još je stajao kip sv. Eufemije. Nije bio popločen cijeli trg, nego samo prostor uokolo stupova. Prikazan je rub rive s tri bitve za vezivanje brodova 81  Horvat, A. – Matejčić, R. – Prijatelj, K. (1982.): Barok u Hrvatskoj, Zagreb: 436; Tamaro M. (1893.): Le città e le castella dell’Istria: Rovigno – Dignano, sv. II, Parenzo: 224. Opsežno o tijeku baroknoga zahvata i oblikovanju vidi u: Marković, V. (2004.): nav. dj.: 110-118. 82  Usp. Tadić B. (1982.): nav. dj.: 14. Donosi degli Oddijev shematski prikaz Rovinja iz 1584. godine, na kojem je veduta grada uglavnom svedena na dominante župne crkve i dvostrukog prstena zidina prema prevlaci. Izgled vanjskih zidina i Velike rive potvrđeni su na nizu nacrta 17. i 18. st. iz Državnog arhiva u Mlecima koje donosi Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 104-125.

i usidrene batane u luci sv. Katarine. U pozadini je istoimeni otok. U desnom dijelu crteža Nobile je vjerno nacrtao Balbijev luk, do danas intaktno sačuvan u svojemu kasnobaroknom obličju. Na njega se nadovezuje Pretorska palača, koja je u mletačkom razdoblju imala prizemlje raščlanjeno trijemom. Prema nacrtu iz 1757. godine tada se ovdje još nije bila proširila Pretorska palača, niti bilo kakva druga izgradnja, nego se između Balbijeva luka i trijema palače protezao još slobodni dio gradskoga zida s gibelinskim kruništem.83 Nobile je ovo sporedno pročelje pokraj Balbijeva luka dokumentirao u specifičnom trenutku, između dviju karakterističnih građevnih faza. Treba istaknuti potpuni suodnos prozorskih otvora drugog kata kuće s crteža, s onima danas postojećega prvog kata. To su isti otvori naglašenih vijenaca, te elegantnih klasicističkih formi i proporcija, koji se u svemu podudaraju s danas postojećima, uključujući i odnos njihove visine prema Balbijevu luku. Donji su otvori naknadno sjedinjeni izvedbom velikih lukova, možda kao historicističkoj reminiscenciji na izvorni trijem Pretorske palače. Crtež je potpisan imenom grada (sl. 20). U lijevom kutu posljednje u nizu veduta sa signaturom Rovinja dominira poput lože arkadno rastvorena sanitetska stanica ili kontumacijska zgrada, koja je imala malo, vlastito pristanište, a dokumentiraju je akvarelirani crteži iz kasnoga mletačkoga razdoblja, osobito onaj vrlo detaljni, koji je 1753. godine potpisao Giuseppe di Francesco Marangon. Iza nje se preko jarbola i jedrilja usidrenih jedrenjaka uzdižu razvedene obale otoka Sv. Katarine.84 U desnom kutu prikazano je krajnje zapadno krilo Pretorske palače podignute s vanjske strane nekadašnjih gradskih zidina. U zoni potkrovlja, iznad prvoga kata, ona je bila raščlanjena visokim lukovima potkrovne galerije, što dokumentira nacrt iz 1757. godine. Na takav su način često bile izvedene galerije na porečkim kasnobaroknim kućama izniklima nad zidinama.85 S obzirom na to da je riječ o krilu javne građevine, možda krug koji je Nobile prikazao na pročelju između prizemlja i prvoga kata predočuje neki grb. Podno crteža potpis je s imenom grada (sl. 21). Vrsar Vrsar je, za razliku od dinamičnoga Rovinja, Nobile zatekao još uspavan u prošlom vremenu. Dokumentirao nam je njegov izgled trenutak prije burnih urbanističkih promjena koje je naselje doživjelo rastom i spuštanjem niz padine brijega prema mo­ru. Lijevim dijelom kompozicije i cjelokupnim pustim krajolikom uvale dominirala je trobrodna, izvorno benediktinska bazilika sv. Marije od Mora, s prostranim ograđenim prostorom ispred pročelja i samostanom prigrađenim uz začelje, u razdoblju kada su ugasli kompleks preuzeli franjevci. Romanička je bazilika, poput drugih svojih benediktinskih 83  Usp. Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 84-85., 164. 84  Usp. Isto: 76-77, 84-85, 87. 85  Usp. Isto: 84-85, 164.

    | 35

23  Poreč, pogled na sjevernu obalu poluotoka i otok Sv. Nikole sa samostanom i istoimenim srednjovjekovnim svjetionikom kojega su u prethodnim stoljećima održavali redovnici. Na prilazu naselju dominirala je još posve osamljena barokna crkva Gospe od Anđela, a nad gradom su se uzdizali zvonici katedrale i nekadanje franjevačke crkve, od kojih je potonji naše vrijeme dočekao u izmijenjenu obliku. Poreč, view of the north coast of the peninsula and the island of St Nicholas with the monastery and medieval lighthouse maintained in the previous centuries by the monks. Along the approach road to the settlement the baroque church of the Lady of Angels, then quite isolated, completely dominated the area while the bell towers of the cathedral and former Franciscan church of which the later reached our times in changed form hovers above the city.

24  Poreč, ruševne gradske zidine i u korov posve obrasli ostaci forumskih adjacencija na sjeverozapadnom rubu poluotoka. U pozadini su kuće zapadno od Trga Marafor. Poreč, dilapilated city walls and remains of structures adjacent to the forum at the north-western edge of the peninsula, completely covered with growth. Edifices west of Marafor Square are in the background.

36

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

sestara, bila crkva kontinuiteta, podignuta nad ostacima svoje ranokršćanske prethodnice. Prije desetak godina sanirano je njezino konstrukcijski vrlo ugroženo pročelje, pa je do danas ona ostala gotovo intaktno sačuvana, no urušili su se ili su adaptirani dijelovi sa­mostana. Nobile je prikazao karakteristični samostanski portal, a na crkvi veliki okulus pročelja i danas nepostojeći detalj franjevačke preslice nad začeljem. Preslica je statički ugrožavala izvornu polukalotu svetišta, pa je demontirana pri posljednjoj sanaciji. Na moru ispred crkve mekšim je potezom naznačio brodicu s jedrom i još nekoliko takvih na sidru uz obalu. U uvali je podno naselja vidljiva samo jedna kućica. Do danas sačuvan put strminom brda gotovo pravocrtno pruža se izravno prema Vrsaru. Sada ga obrubljuju kuće, a u Nobileovo doba tu su bila samo obrađena polja i maslinici. Prolazeći tik pokraj lopice (trijema) tada još osamljene ranobarokne crkve sv. Antuna Padovanskoga, koja je danas potpuno uklopljena u gusto urbano tkivo podgrađa, dolazimo do renesansnih malih gradskih vrata. Nobile siluetu naselja ocrtava prikazujući kuće podignute na smjeru pružanja zidina. Stambena je izgradnja tad već posve izmijenila čvrstu strukturu obrambenoga prstena, kakva je zabilježena kod nešto manje od stoljeća i pol ranijega Petronija.86 Dobro se raspoznaje velika kula na sjevernom dijelu zidina. Nobile je zabilježio i lukove karakteristične, do danas sačuvane galerije, koja kruni dio zidina pokraj crkve sv. Antuna. Za razliku od spomenutih primjera kontinuiteta, cjelina vrsarske župne crkve i zvonika u međuvremenu se posve izmijenila, što je rijetkost u istarskim okvirima. Umjesto sadašnjega zvonika župne crkve podignuta početkom devedesetih godina 20. stoljeća, koji je projektirao arhitekt Eligio Legović, tada je nad krovištima kuća izvirivao onaj prijašnji, romanički, porušen 1941. godine. Tadašnja se župna crkva sv. Martina, usprkos neizgrađenosti padina brijega, nije isticala u vizuri s mora. Sadašnja je dovršena i posvećena 1935. godine.87 Iz drugoga plana nad gradom su dominirala još postojeća zupčasta kruništa srednjovjekovnoga biskupskoga ljetnikovca, kasnije kaštela Vergottini. Nestala su iz vizura naselja tijekom 19. stoljeća, po pregradnjama krovišta palasa utvrđene biskupske rezidencije. Zupci se ne vide na shematskom prikazu Vrsara iz pera P. Petronija, premda su i u drugoj polovini 17. stoljeća trebala postojati, no vjerodostojnost ovoga grafičkog izvora, od naselja do naselja, znatno varira. Međutim, zupce kruništa kaštela svojim akvareliranim crtežom 1778. godine potvrđuje jedan profesionalac, mjernik Lorenzo Riboni. Štoviše, mletački mjernik donosi precizne nacrte tlorisa i renesansnoga pročelja sa satnim tornjem, koji posve odgovaraju rijetkim, intaktno sačuvanim dijelovima kaštela.88 Nakon nedavne adaptacije i pretvaranja kaštela u hotel dijelovi njegove romaničke 86  Usp. Isto: 130. kat. jed. br. 57. 87  Bartolić, M. – Grah, I. (ur.) (1991.): Crkva u Istri: osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije (stanje 1. siječnja 1991. godine), Pazin: 146.; Baldini, M. (2005.): Vrsar, u: Bertoša, M.; Matijašić, R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 892-894. 88  Usp. Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 130-131, kataloške jedinice 57 i 58.

faze teško su uočljivi, no sačuvano je na vrsarskim kućama nešto spolija iz toga razdoblja, npr. nekoliko zoomorfnih vodoriga nalik dijelu skulpturalnog ukrasa pulske Komunalne palače. U literaturi se, u pravilu, ne spominje na predziđu i satnom tornju i danas dobro uočljiva renesansna faza kaštela. Zanimljivo je da se pozicija s koje je jedi­no moguća prikazana vizura, nalazi točno na lukobranu iz 19. stoljeća, koji je omogućio razvoj moderne vrsarske luke, pa je i ovdje realno pretpostaviti da je Nobile crtao pri projektiranju, nadzo­ru nad radovima ili nekim sličnim aktivnostima. Podno crteža je natpis Orsera (sl. 22). Crteži Poreča Prvu porečku vedutu Nobile je crtao s mora ili vjerojatnije sa sjeverne obale uvale Peškera, tako da mu se poluotok otvarao svojom punom duljinom. Po svoj prilici nalazio se negdje blizu maloga rta, podno nekadašnjega zaselka, a današnjega porečkoga predgrađa Špadići, na mjestu gdje je u doba kasne Austrije izgrađena vila Materada, a sada se uzdiže veliki hotel Laguna Materada. Na kopnenom prilazu ispred gradskih zidina ističe se kasnobarokna crkva Gospe od Anđela. Ta velika jednobrodna crkva sa zvonikom koji se uzdiže uz sjeverni zid svetišta, tipičan je predstavnik tzv. kasnopaladijevskoga tipa crkava, na području Istre i kvarnerskih otoka građenih od druge četvrtine, pa gotovo do kraja 18. stoljeća.89 Na tada još posve goloj poljani bez drugih zgrada, tijekom 19. i 20. stoljeća razvio se trg (današnji Trg slobode) koji je ubrzo prerastao u urbano težište novoga dijela grada na prilazu povijesnom središtu, zbijenom na poluotoku. Na samoj obali Peškere, podno zidina, već tad se nalazila mala kućica, koja je donedavno ondje bila sačuvana. Zidine su već bile snižene tako da nedostaju kruništa, no duljinom su gotovo u potpunosti sačuvane do danas, duž čitavoga sjevernog pravca koji je prikazan. Raspoznaje se još sačuvana forma ugaone sjeveroistočne kule kojoj je, uporabom klesanaca pri izgradnji okolnih kuća, plašt ogoljen tijekom 19. stoljeća. Dvije kuće koje su na istočnom dijelu sjevernih zidina u vrijeme kasnoga baroka nasjele na zidine, tamo su i danas, a lako je prepoznatljiva ona s arkadno raščlanjenim potkrovljem. Uočljiv je prolaz kroz zidine prema moru, pokraj kompleksa Eufrazijane. Naravno, nije bilo obalne šetnice. Ona je podno zidina izgrađena u drugoj polovini 20. stoljeća. Gradom dominiraju zvonici katedrale i franjevačkoga samostana. Potonji je podignut početkom 18. stoljeća. Danas završava ložom, a nedostaju mu završni tambur i krovište. Kod Nobilea je prikazan kao da je u to vrijeme nad ložom i niskim tamburom imao baroknu lukovičastu kupolu, a ne nisko četverostrešno krovište. Rub poluotoka, kao i u naravi – s točke na kojoj se nalazio Nobile, stapa se sa sjevernom obalom otoka Sv. Nikole. Na njemu se u vrijeme Mletačke Republike prema potrebi uspostavljala pomorska 89  Usp. Marković, V. (2004.): nav. dj.: 40-60.

    | 37

25  Poreč, kuće podignute nad ostacima forumskoga hrama koje je Nobile pažljivo dokumentirao. U lijevom dijelu crteža prikazao je ženu koja radoznalo proviruje sa svojega kućnog praga. Poreč, houses built over the remains of the forum temple that were carefully documented by Nobile. In the left part of the drawing he shows a woman who is curiously looking on from her house threshold.

26  Poreč, zapadne gradske zidine s ostacima začelja forumskoga hrama. Iz korova izviruju veliki antički blokovi. Poreč, western city walls with the remains of the back side of a forum temple. Large ancient blocks can be seen peeking out of the weeds.

38

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

karantena. Na otoku se raspoznaje obris benediktinskoga samostana i svjetionika podignutog početkom 15. stoljeća, koji je do danas ondje sačuvan.90 Na moru je u prednjem planu mekom i elegantnom šarom dodao jednu ribarsku brodicu s opuštenim jedrom i dvama jarbolima. Veduta je potpisana u dnu i po sredini, tako da kitnjasto početno P iz imena grada prelazi rubnu crtu, što je karakteristično za Nobilea (sl. 23).91 Ako i porečka grupa crteža započinje panoramskim prikazom s mora, izbor pojedinačnih motiva, u pravilu, podsjeća na temeljni i s obzirom na razdoblje, posve razumljivi autorov interes u bilježenju prošlosti, a to je preokupacija razdobljem rane antike. Samo tako se u obilju mogućih motiva porečke kulturne baštine može protumačiti idući njegov odabir. Zavukao se Nobile u zapušteni i zarasli prostor porečkoga podziđa kako bi prikazao ostatke tzv. Neptunova hrama, dijelove kaneliranog stupa i stuba, odnosno vjerojatne forumske perime­tralne adjacencije, jasno uočljive ispred sjevernoga, u međuvremenu dobrim dijelom destruiranoga ruba grad­skih zidina, koji se danas prepoznaje u vezi s ostacima kule, podzidima i na pravcu sjeverno od Vile Polesini, historicističkoga zdanja koje danas dominira vrhom porečkoga poluotoka. Ostaci zidina i ruba antičkoga foruma obrasli su vegetacijom, što crta Nobile, kao da želi naglasiti teško stanje antičkih spomenika. U pozadini prikazuje i kuće zapadno od trga Marafor. Crtež je potpisan kao Parenzo Tepmio di Nettuno. U međuvremenu je izvršena purifikacija tako da je antička dekorativna plastika očišćena od ziđa gradskih zidina koje ju je obuhvaćalo, no intaktni su ostali detalji poput ložišta i dimnjaka istaknutoga na pročelju kuće (sl. 24).92 Zatim se Nobile posve usredotočio na ostatke porečkoga forumskoga hrama. Nije se pozabavio vjerojatno i tada dijelom vidljivim dijelovima dekorativne plastike hrama, ili ti crteži nisu dospjeli u ovu zbirku. Zanimao ga je perimetar hrama i in situ sačuvani ostaci njegove arhitekture. Stoga na sljedećem crtežu prikazuje još jedan, do danas gotovo posve nepromijenjen motiv, dio južne krepidome hrama u suodnosu sa srednjovjekovnom kućom. Veliki antički blokovi i profili dozidani su malim kvadrima kasnijega ziđa (ponovna upotreba materijala gradskih zidina) do visine parapeta. Zabatno pročelje srednjovjekovne kuće prilično je detaljno iscrtano. Naznačeni su profili na prozorskoj osi i detalji krovne strehe na jednostavnim rogovima, djelomično i građa ziđa pa čak i kućni broj šezdeset i tri. Kuća u lijevom kutu isticala se dubljom krovnom strehom koja je počivala na baroknim, 90  Usp. Bradanović, M. (2006.): Marginalije uz povijest izgradnje naših najstarijih svjetionika, u: Kozličić, M. (ur.), Luke istočnog Jadrana, Orebić: 279-293. 91  Usp. Prelog, M. (1957.):, Poreč grad i spomenici, Beograd: 29, 30, 34 ili zagrebačko izdanje iz 2007., 68-69, 71-73, 78-79, osobito prikaze Poreča na litografiji iz 1861. godine, fotografijama ranog 20. st., drvorezima B. Breydenbacha i G. Braun-F. Hogenberga (prema Breydenbachu), veduti A. degli Oddija (kraj 16. st.) i G. della Valle iz 1775. 92  Usp Caprin, G. (1905.): nav. dj.: 29. Donosi krupniji kadar istoga motiva iz pera G. De Franceschija, također i Prelog, M. (1957.): nav. dj.: 47, sl. 61. Prelogova, u mnogim elementima i postavljenim standardima do danas nedostignuta studija porečkih spomenika izvrstan je komparativni materijal za analizu porečke grupe crteža.

profiliranim rogovima u prepustu. Crtež je dokumentaran, ali sadržava i za urbane kadrove ove zbirke prepoznatljiv genre motiv žene, koja pozira znatiželjno provirujući sa svojega kućnoga praga. Potpisan je kao Parenzo (sl. 25).93 Bitno je drukčiji prizor začelja forumskoga hra­ma, koji se u Nobileovo vrijeme tek nazirao u temeljima ove zone još visokih zapadnih gradskih zidina. Nestala je tad već ruševna, sudeći po fasadnim otvorima, pučka gotička kuća, koja se izdizala nad tim dijelom hrama. Nema ni jednostrešne kuće slijeva, kao ni veće dvokatnice iz desnoga kuta crteža. U dnu i po sredini natpis je Parenzo (sl. 26). Radikalno je drukčiji prizor po davno provedenom, purifikatorskom uklanjanju kuća izgrađenih na sjevernoj krepidomi. Praktično isti kadar, tad još tek neznatno pročišćenijeg motiva, potkraj stoljeća ponovio je ilustrator, dokumentarist spomenika, Giulio De Franceschi. Začudo, kasniji je prikaz u pogledu antičkih ostataka na ovom primjeru mnogo informativniji, a njihova komparativna analiza otkriva nam neke intrigantne pojedinosti. Veliki antički klesanci, profili i ploče koje tek naziremo u podstoju kuća na Nobileovom prikazu, pažljivo su i tehnički dorađenije iscrtani kod De Franceschija. Nobile je samo naznačio profilaciju krepidome, dok ju je De Franceschi pažljivo iscrtao. Kod De Franceschija nije vidljivo pročelje s vanjskim stubištem, a na idućoj kući u nizu nema drvene prigradnje koja počiva na gredama, koju je nacrtao Nobile. Kod njega još nije bilo dviju stuba priljubljenih uz krepidomu, podno praga ove kuće. Idućoj kući u središtu prikaza, u razdoblju od gotovo jednoga stoljeća između dvaju crteža tek neznatno je, dodavanjem otvora nadsvjetla nad sjevernim vratima, bilo izmijenjeno pročelje. No drugi otvor ima manji broj stuba na ranijem crtežu. Podnožje je hrama na idućoj višoj kući jednoslivnoga krovišta zbog, u Nobileovo doba više razine ulice, bilo samo djelomično vidljivo. U nastavku se posve gubi zbog uspona razine ulice, kojeg je Nobile iscrtao kao da je sebe želio podsjetiti ili nadređene uvjeriti u potrebu njegova spuštanja.94 Uz dokumentiranje antičkoga sloja i njegovo jasno lučenje od dodataka kasnijih razdoblja, očita je nakana bila prikazati u odnosu na tadanja klasicistička nastojanja izrazit stupanj degradacije čitavoga prostora, ispunjenoga skromnim pučkim nastambama i još neuglednijim prigradnjama. Crtež je potpisan imenom grada u podnožju, no karakterističnim je Nobileovim rukopisom na pročelju kuće u lijevom kutu i malo 93  Gotovo na isti način kadrirana je ova nedvojbeno srednjovjekovna kuća uz južnu stranu ostataka hrama i na fotografiji kod M. Preloga, iako on i njegov tim nisu poznavali riječku Zbirku Nobile, što samo potvrđuje da su istraživači različitih razdoblja bili preokupirani istim problemima. Usp. Prelog, M. (1957.): nav. dj.: 46, sl. 60. 94  Usp. Caprin, G. (1905.): nav. dj.: 30. Izbor kadra je logičan, no ipak se, kao i kod pulske Portarate i prikaza tzv. Neptunova hrama u Poreču, otvara pitanje mogućnosti da je G. De Franceschi raspolagao Nobileovim crtežima. De Franceschija Prenosi Prelog, M. (1957.): nav. dj.: 46. O ovom dokumentaristu istarskih spomenika potkraj 19. i početkom 20. st. usp. Matijašić, R. (2005.): De Franceschi Giulio, u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 173. Njegova se djela čuvaju u Museo civico di storia d’arte u Trstu, no gotovo je nepoznato da se jedna serija njegovih publiciranih, ali i nepubliciranih originalnih crteža čuva u riječkom Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kulturne baštine, Ministarstva kulture RH.

    | 39

27  Poreč, kuće nad ostacima sjevernoga ruba forumskoga hrama. Uz dokumentiranje antičkoga sloja i njegovo jasno lučenje od dodataka kasnijih razdoblja, očita je nakana bila prikazati stupanj degradacije cijeloga prostora ispunjena skromnim pučkim nastambama i još neuglednijim prigradnjama. Poreč, houses over the remains of the northern edge of the forum temple. Along with documenting the ancient layer and its clear distinction from the expansion from later periods, the obvious intention was to show to level of degradation of the entire space housed with modest peasant huts and even more modest lean-tos.

28  Poreč, nedovršeni tlocrt i poprečni presjek Eufrazijeve bazilike. Tlocrtno je prikazan i atrij s krstionicom i krstioničkim bazenom. Poreč, unfinished plan and cross section of Euphrasius Basilica. The atrium with the baptistery and baptistery font are shown in the plan.

40

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

skošeno, prateći kosinu njezina vanjskoga stubišta, dopisano pojašnjenje Tempio di Marafore forum Martii (sl. 27). Numeracijom slijedi odmak od tema iz razdoblja klasične antike. Napravio je poprečni presjek i tlocrt Eufrazijeve bazilike s atrijem i krstionicom. Crteže Eufrazijeve bazilike nije dovršio, no možemo ih proglasiti jednim od ranijih pokušaja znanstvenoistraživačkoga pristupa kompleksu Eufrazijane, a možda i ranijih planova stručne arhitektonske sanacije, koja se počela provoditi nekoliko desetljeća kasnije. Naime, Eufrazijeva se bazilika znanstveno istraživala u doba Nobileova suvremenika, porečkoga biskupa F. Polesinija (1778. – 1819.), no i desetljećima ranije, u vrijeme biskupa G. Negrija (1742. – 1778), otkada nam je sačuvana prva arhitektonska dokumentacija. Nacrti su možda bili povezani s planiranjem obnove, jer u to vrijeme Nobilea su crkve uglavnom zaokupljale kada je bio zadužen za njihov popravak ili projektiranje. Na ovom je crtežu zanimljiva naznačena tlocrtna situacija apside u sjeverozapadnom kutu atrija, usporediva s poznatom Tischbeinovom litografijom koja prikazuje ruševno zapadno krilo atrija, krstionicu ruševnoga krovišta, a u kutu apsidu i dio ziđa kapele. Crtež je potpisan kao a Parenzo, dakle onako kako je imao običaj legendirati neke složenije prikaze na kojima je sebe, a i druge trebao podsjetiti na ime nekoga toponima. U ovom slučaju vjerojatno stoga što su ga trebali slijediti neki drugi, komparativni primjeri ili vjerojatnije nastavak arhitektonskoga dokumentiranja, presjeci, detalji i sl. Nema sumnje da je tada bio posve zaokupljen klasičnom antikom, ali ipak je bio svjestan potrebe prepoznavanja i inventarizacije kasnoantičkih spomenika. Ne bi bilo neobično da ga je donekle zaokupljala i sa stajališta zaštite spomenika, kao i tršćanska te vjerojatno i akvilejska katedrala (sl. 28).95 Nobile u Poreču pruža i inačice svojega viđenja rekonstrukcije većeg forumskog i pretpostavljenog manjeg, tzv. Neptuno­va hrama (slične je studije radio i za tršćanski kapitolij). Oba ih crta s prednjim i stražnjim trijemom, pronaosom i opistodomom (sl. 29). Kod porečke grupe crteža Pietra Nobilea zaključno treba spomenuti dva crteža istočnih zidina i kula s gradskim vratima, te samih vrata, koji sasvim podsjećaju na način crtanja kakav je Nobile primjenjivao na grupi veduta koje se danas čuvaju u Rijeci. Na prvom su crtežu prikazane jugoistočna cilindrična kula podignuta 1475. godine, u vrijeme podestata P. de Mule i peterokutna kula iz 1447. godine, kada je gradom upravljao N. Lion. Prikazane su s pripadajućim zidinama koje su ih povezivale. Nad dijelom zidina uzdiže se za Poreč karakteristična kasnobarokna galerija raščlanjena lučnim otvorima. Što je još važnije, na crtežu su dokumentirana i danas nepostojeća 95  Usp. Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): nav. dj.: 15, stanje atrija dokumentiraju neposredno prije zahvata restauracije. Usp. također s Prelog, M. (1957.): nav. dj.: 96, 120, 187, 188. Presjek ranijih istraživanja Eufrazijeve bazilike donose Terry, A. – Eaves Gilmore, F. (2001.): Retrieving the Record. A Century of Archaeology at Poreč (1847-1947), Zagreb-Motovun. Autorice naglašavaju problem nedostajuće karike u poznavanju ranih istraživačkih napora na Eufrazijani, zbog nepristupačnosti arhiva porečke obitelji Polesini nakon Drugoga svjetskog rata, nav. dj., str.: 21-22.

kopnena, višestruka gradska vrata s propugnakulom, za koja se pretpostavlja da su bila antičkoga podrijetla.96 Ispred njih je u doba ovih Nobileovih crteža, koji nisu dio riječke zbirke, već bio nasut teren. Stoga nisu bili vidljivi jarak i most koji se u razdoblju baroka nalazio ispred vrata.97 Za kasnogotičku kulu porečkih kopnenih gradskih vrata zahvaljujući provedenom arheološkom i konzervatorskom istraživanju danas znamo da je nastala na temeljima svojih ranijih prethodnica, koje su korespondirale sa složenim zapornim sustavom gradskih vrata. Vjerno je prikazana vanjština ove peterokutne kule sa skošenim podnožjem, dvama pravokutnim otvorima na istočnoj stranici plašta te podestatovim grbom i reljefom krilatog lava sv. Marka pri samom vrhu. Danas je u podnožju kule zelena površina, a na brojnim fotografijama i razglednicama Poreča s kraja 19. i iz prvih desetljeća 20. stoljeća vidi se uz istočno lice kule prislonjena prizemnica, koja je brzo i pomodno mijenjala vanjsko oblikovanje. Konzervatori planiraju spuštanjem nasipa uz podnožje kule u profilu prezentirati nalaz mosta kojim se prilazilo glavnim gradskim vratima. U nastavku prikaza prema jugu još je u kontinuitetu prema sjeveru postojala depresija podno zidina, koju su mletački inženjeri htjeli regulirati tako da je pretvore u kanal. Drugi crtež u krupnom kadru detaljno prikazuje sama vrata s trostrukim zapornim sustavom. Osobito je detaljno prikazan vanjski luk s bazom zidanom od blokova koji ne bi trebali ostaviti mjesta sumnji da je bila riječ o antici. Slični se javljaju i u podstoju propugnakula. Sve upućuje na to da je i Nobile bio posve svjestan da je riječ o portalu iz razdoblja antike, pa mu je stoga i posvetio toliku pažnju, baš kao i hramskim ostacima pokraj Marafora. Na crtežu su vidljive i kuće južnog niza Dekumanske ulice. Prema crtežu, središnja su vrata trostrukoga zapornog sustava, kao i ona treća, tj. njihovo lice okrenuto prema gradu, također bila izvedena u formi luka. Tarska vala Na prvi pogled ovo je jedan od tipičnih prikaza, nastalih usput, u predahu za vrijeme rekognosciranja trase obalne ceste ili verifikacije njezina projekta. Nema ovdje antičkih ruševina a ni drugih starina. No vijest o planiranju izgradnje lazareta u Tarskoj vali 1815. godine još preciznije konkretizira povod nastanka crteža. Vjerojatno je riječ o osobnom podsjetniku na konfiguraciju terena, pomagalu za kasnije kabinetski rađene tehničke crteže, koje je izvodio u suradnji s geometrima koji su mu na istarskim putovanjima i u njegovom tršćanskom uredu 96  Giaconi, H. – Matejčić, I. (1995.): Konzervatorska podloga prostora uz istočni gradski bedem u Poreču. Elaborat, Rijeka. Isto potvrđuje Baldini. Usp. Baldini, M. (1999.): Parentium – Contributi alla lettura della cronologia urbana e l’episodio romano del martirio di S. Mauro, Atti del Centro di ricerche storiche – Rovigno, 29: 87-88., Rovigno. Oba su crteža objavljena u Borrijevoj monografiji tiskanoj u privatnoj nakladi. Usp. Borri, G. (1967.): 20, 21; autor ih pripisuje Nobileu i datira u 1801. godinu. Crtež šireg kadra bez navođenja izvora donosi Orlić, D. (1997.): Srdačno Vaš Poreč, Poreč: 148. 97  Mosta nema na katastru iz 1820. godine kao ni na ovom crtežu P. Nobilea. No bio je ucrtan na akvareliranom crtežu iz 1681. godine. Crtež predočuje projekt izvedbe morskoga kanala duž cjelokupnih istočnih gradskih zidina, kojim bi se Poreč pretvorio u otok. Usp. Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 134, kat. 64. Prije nekoliko godina most je potvrđen zaštitnim arheološkim istraživanjem koje su proveli konzervatori M. Barada i M. Uhač.

    | 41

29  Poreč, studija tlocrta i pročelja, pretpostavljenoga izgleda forumskoga i tzv. Neptunova hrama. Sličnu je studiju Nobile izradio za tršćanski kapitolij. Poreč, study of the ground plan and facade of the presumed appearance of the forum, and so called Neptune’s temple. Nobile prepared a similar study for the Trieste capitolium.

30  Tarska vala, pogled iz dna uvale prema Antenalu. Vjerojatno pripremna studija za planiranu, a nikad realiziranu izgradnju lazareta. Žalo je prepuno trupaca spremnih za ukrcaj. Tarska vala, view from the end of the bay toward Antenale. Probably the preparatory study for the planned and never realized construction of a quarantine hospital. The beach is full of logs ready for loading.

42

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Katastarska karta Poreča, Katastar Franje I., 1820., ucrtana su još sačuvana kopnena gradska vrata Cadastre map of Poreč, cadastre of Franz I, 1820, the still preserved inland city gate is plotted

bili na raspolaganju. U Tarskoj vali čak se i ribarske koće danas sidre na približno istim mjestima gdje se to činilo i početkom 19. stoljeća. Već je postojala osamljena kuća podno koje je kolni put vodio do dna uvale s pristaništem. Ondje, pokraj nešto većega jedrenjaka, nacrtao je hrpu balvana. Čekali su na transport u Mletke ili neku drugu tradicionalnu odrednicu drvene građe iz Motovunske šume i šireg porječja srednjega i donjega toka rijeke Mirne. U krajoliku, preciznije u kadru koji je odabrao, kroz protekla se stoljeća gotovo ništa nije ni promijenilo, izuzmemo li današnji izgled kamenoloma na području Antenala, premda se i onda s tih pozicija vadio kamen. Crtež je potpisan kao Val di Torre (sl. 30). Novigrad Nobile je vođen svojim poslovnim aktivnostima, ponajprije trasiranjem obalne ceste Kopar – Pula, za razliku od svojih prethodnika, koji putuju uzduž obala Istre potkraj 18. stoljeća, ali i suvremenika iz prvih desetljeća 19. stoljeća, možda prvi nakon baroknih vedutista 17. st. prikazao i manje gradove, bez bitnijih rimskih starina. Poučno je usporediti vedutu Novigrada koju donosi Prospero Petronio, prepunu karakterističnih pojednostavnjenja, naivne perspektive i pretjerivanja, s Nobileo­vom pa­noramom crtanom s povišenoga,

negdje iz pravca Brtonigle. Kod Nobilea se us­prkos znatnoj udaljenosti uočavaju točni međuodnosi dijelova grada, još uvijek strogo limitiranoga srednjovjekovnim i renesansnim zidinama. Veduta dokumentira cilindrične renesansne kule sjevernoga i sjeveroistočnoga dijela gradskih zidina, dijelom destruirane već u vrijeme izradbe katastarske izmjere 1820. godine i kasnije tijekom 19. stoljeća. Nad gradom je dominirala palača grofova Rigo i katedrala sv. Pelagija, te izvorni zvonik katedrale. Franjevačka trećoredska crkva Bl. Dj. Marije od Karmela (iz koje su fratri bili otišli otprilike početkom 19. stoljeća) ocrtava se kao velika zgrada u nizinskom području prevlake ispred gradskih zidina. Crkvi sv. Agate smještenoj daleko u polju nadomak gradu, prikazao je i zvonik na preslicu. Na rubu prvoga plana novigradske vedute, lakim su potezima olovke naznačena dva sjedeća ljudska lika i jedan koji spava okrenut leđima i ležeći na boku, glavu sklonivši u hladovinu niskoga grmlja. U pozadini je prikazao konture obale koja se pruža prema jugoistoku, Tarsku valu i Tar na uzvisini. Crtež je potpisan imenom grada (sl. 31).98 98  Usp. Petronio, P. (1968.): Memorie sacre e profane dell’Istria, Trieste: 413, 414; Parentin, L. (1974.): Cittanova d’Istria, Trieste. O gradskim zidinama usp. Bradanović, M. (2009.): Konzervatorske uspomene. Jedan zaštitni zahvat na novigradskim zidinama, u: Vujić, Ž. – Špikić, M. (ur.): Ivi Maroeviću baštinici u spomen, Zagreb: 217-243.

    | 43

Pietro Nobile, Poreč - Kopnena vrata, G. Borri, Parenzo…, 1968., Pietro Nobile, Poreč – Inland gate, G. Borri, Parenzo…, 1968.

Pietro Nobile, Poreč –Kopnena vrata i istočne gradske zidine, G. Borri, Parenzo..., Pietro Nobile, Poreč – Inland gate and east city walls, g. Borri, Parenzo…

44

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Crteži Umaga U Umagu ga je privukao motiv glavnoga gradskoga trga s danas nepostojećim, a u konzervatorskom smislu i izrazito nedostajućim nizom kuća nasuprot nedovršenom pročelju umaške župne crkve Uznesenja Bl. Dj. Marije.99 Osobito je zanimljiva općinska palača, ako tako možemo zvati skromnu katnicu dvostrešnoga krovišta, skrivena povišenim zabatom, ispred koje se tad pružala još skromnija drvena nadstrešnica. Na veduti Nobile vjerno prikazuje poznate i fotografski in situ dokumentirane detalje, poput grbova i renesansnog reljefa lava sv. Marka, koji je sad uzidan na zvoniku, a nekoć se nalazio visoko na karakterističnom zabatu komunalne zgrade. Na istočnoj fasadi palače uočava se detalj baroknoga portala, izlaza na pobočnu terasu. Kada je ta terasa s pripadajućim ogradnim zidom porušena, portal je namjesto teških baroknih vratnica dobio kapke, pa je tako pretvoren u prozor. Tada zacijelo još dobro očuvane gotičke kuće u Riječkoj i Slijepoj ulici Nobilea nisu zanimale. Sačuvana je velika dvokatnica, koju je postavio u središte prikaza, čak su i dimenzije katnih otvora ostale iste, nema više krovne kućice a pročelje je historicistički redizajnirano. Crtež je potpisan imenom grada, kao i u slučaju Novigrada naziv je podcrtan krivuljom (sl. 32).100 Još jedan dokaz pouzdanosti podataka koje nam kat­ kad tek u obrisu pružaju Nobileovi potezi olovke, njego­v je, također imenom grada opremljen crtež ulaza u Umag, na kojem u prvome planu donosi jedva vidljive konture zubaca na zidinama koje su s obiju strana bra­nile uski pri­ lazni nasip, u drugom, ostatke ulaznoga tornja gradskih vrata, a u pozadini i danas postojeću renesansnu kulu juž­noga pravca fortifikacija. Zidine su se izdizale izravno s morskih hridi i iz pličina, što je vidljivo i na nizu fotografija Umaga s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Većina je kuća još uvijek respektirala zidine, iako su se nalazile u neposrednoj blizini, izvirujući iz drugoga plana. Jedna je, iz kadra koji je odabrao Nobile, već bila nasjela na same zidine, otvarajući se pročeljem prema moru. Bio je to dio procesa koji je u istarskim gradovima započeo već u drugoj polovini 18. stoljeća, jer napretkom su ratne tehnike srednjovjekovne i ranonovovjeke gradske zidine izgubile važnost. Ipak, takva je izgradnja, praktično uzurpacija kula i zidina, kao dotadašnjih svetinja u čije se je održavanje ulagalo, morala imati odobrenje mletačkih vlasti. Ove prikaze Umaga treba usporediti s jednim akvareliranim crtežom, Topograf­skim prikazom umaške općine iz 99  O crkvi koju autor uz župne crkve u Buzetu, Grožnjanu, Završju, Velom Lošinju te crkvu Gospe od Anđela ispred porečkih gradskih zidina svrstava u grupu kasnopaladijevskoga tipa usp. Marković, V. (2004.): nav. dj.: 40-45. 100  Fotografiju porušenih zgrada niza s općinskom palačom, stradaloj u požaru 1924. donosi Martinello, G. (1965.): Umago d’Istria – notizie storiche, Trieste: 24. Prisjećanje je i prilog kritici sadašnjega prevelikoga rastvorenoga platoa u središtu poluotoka, bez adekvatnoga prijelaza i spoja s gotičko-renesan­snim dijelom povijesnoga središta naselja. Usp. Fachin, N. (2002.): Umag – Savudrija. Povijest i kultura, Umag.

1765. godine, s minuciozno naslikanim detaljem snažno utvrđenoga grada na poluotoku. Njegov se original čuva u Kartografskoj zbirci Državnoga arhiva u Rijeci (sl. 33).101 Crteži Pirana Veduta vanjskog oboda piranskoga poluotoka, omiljeni motiv putnika koji su plovili duž istočne jadranske obale, sa središnjom dominantom klifa i podzida platoa crkve sv. Jurja, zvonika i oktogonalnog baptisterija te cjelokupnog platoa nekadanjega groblja, ujedno je i jedini crtež tušem u cjelokupnoj zbirci. U lijevom dijelu impresivne vedute crtane s broda vidi se krunište gradskih zidina koje je prikazao shematski, ne prikazujući njegov karakteristični gibelinski akcent. Slijedi zvonik franjevačke crkve, te visoke kule i zidine na Mogoronu, a u desnom dijelu crteža iza Pusterle, Punte i crkve sv. Klementa (Gospe od Zdravlja) izviruju obrisi grada na poluotoku. Crkva sv. Klementa je srednjovjekovna, opsežno barokizirana gradnja, a njezin zvonik također je bio višekratno obnavljan sve do u 19. stoljeće. Današnji zvonik – lanterna, crkve sv. Klementa, nema veze s tadanjim, jer rezultat je zahvata s polovine 19. stoljeća. Riječ je o historicističkom (neogotičkom) redizajnu unutarnjega dijela postojećeg sklopa utvrde koja je branila prilaz gradu i vanjskoj luci. Od fortifikacije najbolje je sačuvana niska vanjska kula – rondel, izvedena kamenom – pješčenjakom i prema načelima renesansne fortifikacijske izgradnje. Crtež je potpisan slovima Pir (sl. 34).102 Na crtežu nekadanjega piranskoga mandraća (današnjeg Tartinijeva trga) unutarnje luke i građevina koje su je obrubljivale, čestu autorovu neposrednu vezu s motivom možemo potvrditi barem u detalju prikaza izvornoga gotičkog pročelja crkve sv. Petra, koja je 1818. godine radikalno rekonstruirana prema projektu samog Nobilea.103 Ranogotička općinska palača srušena 1877. godine naznačena je skicozno, naspram dovršenosti njezina prikaza na Tischbeinovoj litografiji.104 Usporedba s ovim četvrt stoljeća kasnijim izvorom, podsjeća na još jednu neoklasicističku intervenciju u povijesnome gradskom tkivu, zamjenu gradske lože i kuće na koju se naslanjala novom palačom »Kazine«. Budući da je Tischbeinu prenošenje ugođaja bilo važnije od podataka 101 Detalj je publiciran u precrtu kod Martinello, G. (1965.): nav. dj.: 15, bez navođenja izvora. Njega je preuzeo i Cigui, R. (1994.): Contributo all’ araldica di Umago, Atti del CRSRV, 24: 241-282., Rovigno: 245. Originalna je karta u riječki Državni arhiv možda dospjela s ostavštinom De Franceschijevih iz Segeta. 102  Crtež je s komentarom reproduciran u Bernik, S. (1968.): nav. dj.: 152, 153. 103  Crtež je reproduciran u Bernik, S. (1968.): nav. dj.: 161. Nobileov zahvat na crkvi sv. Petra analizira Hoyer, S. A. (1999.): Il neoclassicismo triestino e lo storicismo a Pirano, Archeografo triestino, 4 (59): 325-338., Trieste. 104  Iscrpnu komparativnu analizu raspoložive grafičke dokumentacije izvršio je Bernik, S. (1968.): nav. dj.: 162-164, na str. 163. cit. djela donosi i fotografiju vijećnice. Usp. Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): nav. dj.: 15 ili reprint cit. izdanja, Pula, 1997., 90-91; Caprin, G. (1905.): nav. dj.: 204, 205. Vijećnicu opisuje Kandler, P. (1879.): Pirano. Monografia storica, Parenzo: 45-47. Usp. također Tamaro A. (1910.): Pirano, Trieste. O urbanističkom razvoju Tartinijeva trga usp. Hoyer, S. A. (1992.): Hiša Tartini v Piranu. Zgodovinski razvoj in likovna oprema, Piran: 32-36.

    | 45

31  Novigrad, pogled na poluotok s obzidanim gradom crtan je iz smjera Brtonigle. U prvome planu umorni Nobileovi suputnici sjede ili izvaljeni leže u hladu niskoga raslinja, a u pozadini se vide Tar i Tarska vala. Novigrad, view of the peninsula with walled city drawn from the direction of Brtonigle. In the forefront Nobile’s tired fellow-travellers sitting or stretched out in the shade of the low greenery and Tar and Tarska vala can be seen in the background.

32  Umag, trg pred župnom crkvom, povijesno središte grada. Porušen je niz zgrada s komunalnom palačom, koji je trg rubio sučelice pročelju župne crkve Uznesenja Bl. Dj. Marije. Umag, the square in front of the parish church, the historic centre of the town. A series of edifices with the municipal palace which bordered the square opposite the facade of the parish church of the Assumption of the Holy Virgin Mary.

46

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Umag, 1765., detalj zemljovida. Umag, 1765, map detail.

o izgledu građevina, njegovim prikazom dominiraju jedra peliga i bracera usidrenih u mandraću. Nobile pak, skicozno, no ipak precizno, dokumentira stambeno-poslovni dio kasnosrednjovjekovnoga grada, donoseći nam dragocjeni dokument o izgledu četvrti Campo, kućama koje je bogati piranski patricijat podizao tijekom 15. i ranog 16. stoljeća (sl. 35).105 Samo dio ih je tada bio barokiziran, poput Kuće Tartini smještene sučelice sjevernoj, bočnoj fasadi spomenute crkvice sv. Petra, kao i one nešto južnije, krunjene slikovitim baroknim akroterijima s volutama, koja je nalik na urbanu inačicu novigradske ladanjske palače grofova Rigo, iz 1765. godine. I na njima je prizemnim zonama vidljiv drukčiji, kasnosrednjovjekovni i ranorenesansni građevni slog, kao i karakteristični otvori iz razdoblja 15. i 16. stoljeća. Još su bili sačuvani i slikoviti javni prolazi proviđeni šiljastim gotičkim lukovima, izvorno zamišljeni kako bi se u njima smjestili lokali za najam plemićkih kuća živoga, trgovačkoga i obrtničkoga središta. Na mnogim se pročeljima lako raspoznaju kićene kasnogotičke i ranorenesansne monofore, nastajale prema uzoru na graditeljstvo Mletaka. Naravno, paralele uvijek treba tražiti u bližem okruženju pa je taj odnos javnoga 105  Kako na Nobileovu crtežu »Kazina« još nema karakteristični polukružni zabat koji skriva dvostrešno krovište, moguće je da Nobile prikazuje nedovršenu zgradu. Usp. Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): nav. dj.: 15. Iscrpnije o supstituciji gradske lože »Kazinom« vidi u Bernik, S. (1968.): nav. dj.: 165, 171.

i privatnoga graditeljstva Pirana razdoblja 13. do ranog 16. stoljeća, uz već spomenuti mletački uzor, lako povezati i s obližnjom Izolom. Ipak, također treba spomenuti da je takav piranski urbanistički razvoj u okvirima sjevernoga Jadrana vrlo nalik onom rapskom. I ondje se javna arhitektura rano koncentrirala na prostoru luke, a zatim su je u 15. i ranom 16. stoljeću tamo pratile patricijske kuće. Kako upozorava Edvilijo Gardina, ova je slika Pirana bila plod već znatno izmijenjene situacije, nakon zahvata čišćenja mandraća provođenoga u posljednjem desetljeću postojanja Mletačke Republike. Tom je prilikom bio reguliran prostor ispred općinske palače, gdje su izvorno bila dva stendarca, jedan sa sv. Jurjem, gradskim zaštitnikom, a drugi s krilatim lavom sv. Marka. Desno od stendarca prikazana je glasovita »Mlečanka«, la »Veneziana«, kuća izvedena u maniri mletačke kasne gotike čiji je reprezentativni prvi kat bio proviđen jednom triforom i kutnom biforom, a drugi još kićenijim monoforama. Vedutu grada kao slikovita kulisa uokvirivao je kasnogotički sustav kula i zidina na Mogoronu. Ovdje su im jasno naznačena i karakteristična gibelinska kruništa koja su utjecala na slična fortifikacijska rješenja niza istarskih obalnih gradova. Crtež je imenovan nazivom grada (sl. 36).106 106  Na pomoći u analizi piranskih crteža i drugim savjetima koje mi je davao tijekom naše dugogodišnje suradnje zahvaljujem kolegi Edviliju Gardini, kustosu Pokrajinskoga muzeja u Kopru.

    | 47

33  Umag, uska, nasuta prevlaka kojom se prilazilo gradu na poluotoku, bila je s obiju strana obzidana zupčastim kruništem. Od prohodne kule glavnih gradskih vrata tada su bili preostali tek skromni ostaci, dok je istočno ishodište južnih gradskih zidina bilo dobro očuvano. Umag, narrow, land-filled isthmus leading to the city on the peninsula was walled on both sides by a dented battlement. The remains of the passable tower of the main city gate were quite modest whereas the eastern gate of the south city walls remained well preserved.

34  Piran, župna crkva sv. Jurja sa zvonikom, krstionicom i baroknim, lučno zaključenim podzidima. Lijevo se izdiže Mogoron i izvire zvonik franjevačke crkve, a desno se pružaju sjeverozapadni rubovi grada na poluotoku. Piran, parish church of St Jurja with the bell tower, baptistery and baroque arched sub-walls. Mogoron protrudes from the left as well as the bell tower of the Franciscan church while the north-east edges of the peninsula city stretch out to the right.

48

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Izola Svoje mjesto u zbirci našla je i do danas vrlo dobro očuvana veduta mandraća i Velikog trga u Izoli, toga tipičnog gradića sjeverne i sjeverozapadne obale, koji je, baš poput neke minijaturne replike Venecije, svoj postanak dugovao za obranu pogodnoj situaciji. Naime, takvi su otočići na kojima su u klasičnoj antici postojali tek ladanjski sklopovi rustičnih vila na važnosti dobili u nestabilnim vremenima kasne antike. Napuštanje obalnih lokaliteta značilo je početke urbanizacije ovakvih lokacija. U kasnome srednjem i u prvim stoljećima novoga vijeka život naselja bio je organiziran oko pristaništa. Nobile je njegovo slikovito obličje gotovo posve zatvorenoga kruga, kao i u njemu usidrene brodove, naznačio mekim potezima olovke, kako bi naglasak mogao dati na vedutu naselja. Samo je naznačio otvore pročelja, često u formi proreza, čak udvojenoga proreza nalik romaničkim biforama, što možemo samo slutiti, ili pak brzim potezom, ponegdje nalik na stilizirani prikaz kasnogotičke monofore. Komunalna kuća također je bila kasnogotičkoga postanka, o čemu najbolje svjedoči monofora na bočnoj, južnoj fasadi. Tada je već, naravno, imala do danas sačuvani barokni raster otvora pročelja s jakim središnjim akcentom prvoga kata. Imala je i karakteristični trokutasti zabat, koji je već bio izveden u duhu neoklasicizma, čini se ne i raščlambu pročelja lezenama. S lijeve strane kompoziciju kruni zvonik župne crkve sv. Maura, manjim dijelom još jedna od skromnih istarskih replika kampanila sv. Marka, izvedena, naravno, kamenom, a većim pak, za regiju karakteristična gradnja (slična zvoniku župne crkve u Bujama), koja je mnogo dugovala ponajprije zvoniku koparske katedrale i na razini oblikovanja, ali i prvotne, ne samo sakralne nego i izvidničke i općenito obrambene funkcije. S desne je strane tik iza općinske kuće crkva sv. Marije Aletske, čiji je zvonik tada, umjesto sadašnjega piramidalnog, imao tipično zrelobarokni, lukovičasti krov, dakle relativno nalik vršku zvonika Sv. Katarine, na periferiji Izole izgrađene tek potkraj 19. stoljeća. Lukovičasto akcentuirani barokni zvonici nisu bili obilježje isključivo kontinentalnoga baroka. Bilo ih je i uzduž jadranske obale, a prirodno su se slijedom stilskih mijena razvili iz kupolica obujmljenih gibelinskim kruništima, uobičajenih vršaka zvonika u mletačkoj renesansi. Karakterističan je sačuvani primjer na zvoniku krčke katedrale, no u vrijeme historicizma često su lukovice zamjenjivane piramidama. Crtež je imenovan nazivom grada (sl. 36).107 Crteži Kopra Kaštel Leone još je jedna fortifikacija koju Nobile prikazuje neposredno prije njezina rušenja. Nije to bila nikakva pogodna ptičja perspektiva, već realna radna skica. Čini se kao da je crtana iz pravca grada, s pozicije ispred gradskih 107  Reproducirana u Bernik, S. (1968.): nav. dj.: 103, s komentarom na str. 112. Autor je istakao gotičko podrijetlo kuća obalnoga fronsa.

vrata – Porta della Muda. Riječ je bila o glasovitoj mletačkoj utvrdi koja se počela podizati iste, 1278. godine, kada je Kopar pao pod mletačku vlast, podjednako jakih zidina i prema gradu i prema kopnu, te sukladno tomu s tipično dvojakom ulogom obrane grada, ali i njegove blokade, padne li u neprijateljske ruke zbog pobune ili vanjskoga napada. Nalazila se nasred drvenoga, a poslije i skladnoga kamenoga mosta, kojim je grad na otoku bio spojen s nasipom koji je vodio do kopna.108 Oblikovanje koje je zatekao Nobile historiografski se tradicionalno povezuje uz obnovu u prvoj polovini 17. stoljeća. Kaštel je bolje dokumentiran u prethodnim razdobljima, a osobito je to slikovito napravio koparski inženjer Nicolò De Belli u drugoj polovini 18. stoljeća, kada je trebalo ilustrirati veće oštećenje mosta između kaštela i Porte della Muda. Karakteristična zbijena forma, još uvijek relativno visoke zidine i kule cilindričnih formi, natkrivene krovištima i položene na visokim, zakošenim bazama, prijelaz iz kosine u okomicu naglašen jednostavnim oblim vijencem, sve to upućuje na razdoblje renesanse, i to najkasnije prvih desetljeća 16. stoljeća. Uzevši u obzir političku i gospodarsku važnost Kopra u to vrijeme, takvo bi se datiranje moglo pomaknuti i više desetljeća unatrag. Mlečani bi, da su kaštel znatnije rekonstruirali u ranom 17. stoljeću, ipak izveli nižu, bastionsku gradnju, kao što bi i gradnja s polovine 16. stoljeća također izgledala posve drukčije, primjerice bila bi mnogo niža i položenija, vjerojatno izvedena opekom i uz jaku rustiku podstoja. Možda su ovdje renesansni graditelji bili pribjegli ojačanju i modernizaciji vanjskoga oplošja srednjovjekovnoga kaštela koji nije rušen, već je bio sačuvan u jezgri, pa je i to moglo diktirati oblikovanje. Potpisana je netočno kao Porta di Capodistria, premda objektivno naziv nije bio daleko od istine, jer radilo se o ključnoj točki obrane grada. Nobile je realno prikazao dvije relativno visoke kule koje su flankirale ulaz, tada već bez krovišta, još posve sačuvanih na spomenutom prikazu iz 18. stoljeća. Dimenzije i raspored otvora odgovaraju onima na akvarelu Kopranina De Bellija, koji, iako iskosa, također prikazuje ovo sjeverozapadno pročelje kaštela, okrenuto prema gradu. Jasno je Nobile naznačio i niski pravokutnik jugozapadnoga dodatka utvrde, smješten po strani. Na njemu se u vrijeme Mletačke Republike nalazila baterija topova. Ako se u čemu nije zabunio, čini se da je podnožje nekadanjega mosta već bilo nasuto (sl. 37).109 Za razliku od potpuno uništene tvrđave na prilazu Kopru, glavni mjesni trg (Platea Communis) ostao je, izuzevši detalje, gotovo nedirnut od toga vremena, no već je nedostajao stendardac iz mletačkog razdoblja. Nobile ga je vjerojatno crtao stojeći na podestu vanjskoga stubišta Pretorske palače. 108  Isto: 16. 109  Među brojnim prikazima ove utvrde ističu se oni reproducirani kod Caprin, G. (1905.): nav. dj.: 94-95, 104-105; Semi, F. (1975.), Capris Iustinopolis Capodistria, Trieste: 316, 317. i Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 64-65. Danas se na mjestu kaštela nalazi veliko parkiralište.

    | 49

35  Piran, područje unutarnje luke–mandraća, Općinska palača, četvrt Campo i crkvica sv. Petra prije pregradnje izvršene prema projektu P. Nobilea. Iz pozadine se izdižu kompleks župne crkve sv. Jurja te kule i zidine Mogorona. Piran, area of the tiny inner port – mandrać, Municipal Palace, the Campo district and small church of St Petar prior to the partitioning carried out according to P. Nobile’s project. The complex of the parish church of St George and Mogorona tower and walls stand out in the background.

36  Izola, mandrać i Veliki trg s okolnim kućama. Lijevo, iz pozadine dominira zvonik župne crkve sv. Maura, a desno je, iza komunalne kuće, crkva sv. Marije Aletske čiji je zvonik tada imao barokni, lukovičasti vrh. Izola, mandrać and the Large Square with surrounding houses. To the left the tower of the parish church of St Mauro dominates in the background while the church of St Mary of Alet whose bell tower had a baroque arched top is to the right behind the municipal house.

50

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Kadar zapadno ne obuhvaća zgradu Foresterije, nego započinje s tada transformiranom zgradom nekadašnjega skladišta streljiva – Armerije. Poput drugih zgrada na trgu i ona ima korijene u 15. stoljeću, no danas na njoj nalazimo isključivo detalje oblikovanja dekorativne arhitektonske plastike renesanse i baroka. Ipak treba spomenuti podatak o dovršenju njezine transformacije 1821. godine, dakle neposredno nakon nastanka ovoga crteža, koji još uvijek prikazuje i reljef krilatoga lava sv. Marka nad portalom Armerije, demontiran 1814. godine. Kuće u produžetku Verdijeve ulice znatno su transformirane, dok je kasnogotička gradska loža, potkraj 17. stoljeća nadograđena katom gotovo istovjetna, uključujući isti ritam od tri grba nad lukovima i jednog centriranog među prozorima gornjega kata. Uz dodatak kata uslijedile su brojne preinake, među ostalim, zatvaranje lukova prema Verdijevoj ulici, ali i veći restauratorski zahvat 1935. godine, kojim se u prizemlju nastojalo revalorizirati kasnogotičku fazu.110 Pročelje katedrale Uznesenja Marijina istovjetno je današnjemu stanju, a mala se promjena zbila na zvoniku, jer portal je u međuvremenu spušten na razinu trga, što se i danas jasno nazire u poremećenom slogu ziđa, na povišenom mjestu gdje se izvorno nalazio. Nema više ni mrežastog rastera opločenja koji je dokumentirao Nobile. Crtež je potpisan kao Piazza di Capodistria (sl. 38). Crteži Milja Nobile je prvi crtež koji se odnosi na Milje crtao negdje blizu obale, iz smjera sjeverozapada, obuhvativši tako već ruševne sjeverne i zapadne gradske zidine. Osobito je već bio porušen primorski dio zidina prema Vratima sv. Roka. Stoga je u lijevom kutu crteža vidljiv i gradski trg s vijećnicom, župnom crkvom sv. Ivana i Pavla i njezinim zvonikom. Obrisima je naznačio karakteristično povišeno, kasnogotičko trolisno pročelje župne crkve. Prikaz jasno dokumentira tadanji karakter uspavanoga istarskoga gradića čija je gospodarstvo temeljeno na solanama odavno bilo posrnulo, ne samo zbog ukupnoga smiraja Prejasne već i pred usponom habsburškoga Trsta u neposrednom susjedstvu. Prikazom dominiraju već ruševne karakteristične kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne zidine koje su, pravocrtno se pružajući, uobičajeno obuhvaćale mnogo širi prostor od onog ispunjenog građevinama. Jasno se razaznaje za priobalne gradove sjeverne i zapadne Istre vrlo karakteristično gibelinsko 110  Usp. Bernik, S. (1968.): nav. dj.: 32, 34, 40. Reljef se i danas nalazi pred ulazom u trsatski kaštel – tzv. Gradinu, no i ondje već u sekundarnoj poziciji. Na Trsat ga je dopremio austrijski feldmaršal Laval Nugent (koji je oslobodio Rijeku od Francuza, a zatim ih istjerao i iz Istre), namijenivši mu, u suradnji s kiparom Paronuzzijem koji mu je vodio radove, istaknutu ulogu u romantičnoj obnovi trsatskog kaštela. Krilatog mletačkog lava postavili su na središnju poziciju platoa ispred mauzoleja, dakle usred jednog pomalo bizarnog projekta, opterećenog za razdoblje karakterističnim, simboličnim porukama. Vjerojatno to nije imalo nikakve veze s veličanjem Mletačke Republike, već je Nugent lava možda postavio u kontekstu frankopanskoga grba, dakle hrvatske plemićke obitelji čijom je poviješću bio posve opčinjen. Usp. Rizzi A. (1991.): «Pax in hac civitate et in omnibus abitantibus in ea» I rilievi marciani di Capodistria, Atti dell’Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti, 149: 175-208., Venezia: 185.

krunište. Do danas relativno opsežno sačuvani preostaci zidina dobrim su dijelom utopljeni i skriveni urbanom strukturom sadašnjega naselja (izgradnjom 19. i 20. st.), a umjesto slikovitih zubaca njihova su kruništa poravnana. Na povišenom platou jasno se raspoznaje zatvorena struktura visokoga ziđa i sad dobro očuvanog kaštela iz kojega je tada provirivao stup za zastavu. Nobile je stajao prenisko da bi mogao vidjeti i niski renesansni peterokutni bastion koji se nalazi južnije na uzvisini, u produžetku zidina. Crtež je potpisan kao Muja (sl. 39). Idući crtež dokumentira karakteristični ljevkasti kanal koji je vodio do mandraća. Naglašena je ruševnost zidanih obala, kao da je prikaz trebao poslužiti kao apel za obnovu ili naglasiti loše stanje mjesne lučke infrastrukture. Uz usidreni brod s druge su strane kanala prikazani ostaci ranonovovjeke fortifikacije, karakteristično zakošena podnožja. Na vrhu ostatka utvrde jedva se nazire reljef s krilatim lavom sv. Marka. Zgrada čiji je dio vidljiv u prvome planu možda je bila lučko skladište za sol koje je bilo ovdje u blizini Vrata sv. Roka. U pozadini su prikazane tada puste obale današnje industrijske zone južno od Trsta i naselje Servola (tj. Škedenj ili Ščedna), s okomicom do danas sačuvanoga baroknog zvonika župne crkve sv. Lovre. Stara je crkva u 19. stoljeću zamijenjena novim, neoklasicističkim zdanjem. I ovaj je crtež potpisan poput prethodnoga (sl. 40). Vodnjan Slijedi crtež Vodnjana. Iako je riječ o karakterističnoj veduti crtanoj iz velike udaljenosti, s tek naznačenim obrisima zgrada i, da nije potpisan (Dignano), ne bi bilo osobito teško prepoznati siluetu izduljena nizinskog naselja. Moguće je da je Vodnjan Nobile crtao iz ograđenoga dvorišta ispred crkve Gospe od Zdravlja na Gusanu, koja se nalazi otprilike četiri kilometra sjeverozapadno, na staroj cesti za Bale, kilometar prije skretanja za Gajanu. Zanimljiv je postupak kojim se pritom možda poslužio. Da bi slici grada dao ljepši okvir, zakrenuo je orijentaciju crkve pokraj koje se nalazio i pridodao je prikazu. Tako je u lijevom kutu nacrtao pročelje crkve, tj. jedan pravokutni prozorski otvor i dio portala, a preko cijeloga prvog plana prikazao je do danas sačuvani crkveni trijem, znatno mu proširivši zapadnu stijenu kako bi obuhvatio cijelu vedutu. Dokaz tome su stubovi trijema (na crtežu to nije posve jasno, ali je riječ o nosačima četvrtastoga presjeka) koji su naknadno docrtani preko vedute grada, a ona nesmetano kontinuira iza njih, kao da su prozirni. Jednostavne, klasicizirajuće baze i kapiteli stubova više ili manje odgovaraju onima na crkvenoj lopici. Iz trijema Gospe od Zdravlja nije bio posve moguć ovakav pogled, no moguć je s pozicije ispred danas ruševne romaničke crkve sv. Franje, ali na njezinu pročelju nema tragova trijema. Moguće su i druge kandidatkinje među brojnim sakralnim zdanjima Vodnjanštine, poput crkve sv. Margarete koja se

    | 51

37  Kopar, Kaštel Leone iz smjera grada, Porte della Muda. Desno se vidi ostatak nižeg dijela utvrde na kojem se nalazila baterija topova. Kopar, castellum Leone from the direction of the city, Porte della Muda. The lower part of the fort with a battery of guns can be seen to the right.

38  Kopar, glavni gradski trg s javnim zgradama, Armerijom, ložom, katedralom i katedralnim zvonikom crtan je s terase Pretorske palače. Dokumentirano je tadanje opločenje s karakterističnim rasterom, kao i tadanji povišeni položaj ulaza u zvonik. Kopar, the main city square with public buildings, Armoury. Loggia, cathedral and cathedral bell tower drawn from the terrace of the Praetorian Palace. The paving, with the structural pattern characteristic of the time, as well as the elevated position of the entrance to the bell tower is documented.

52

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

39  Milje, pogled sa sjeverozapada na ruševne zapadne i ostatke primorskih, sjevernih zidina, luku i središte naselja sa župnom crkvom sv. Ivana i Pavla. Na zidinama je tada još bilo izvrsno očuvano karakteristično gibelinsko krunište. Milje, north-west view of the ruinous western walls and remains of the coastal, northern walls, the port and centre of the settlement with the parish church of St John and St Paul. The well preserved characteristic Ghibelline crenellation still existed on the walls at that time.

40  Milje, mandrać s ostacima renesansnih fortifikacija koje kruni jedva vidljivi reljef krilatog lava sv. Marka. U pozadini je tada pusta obala južno od Trsta i naselje Servola (Škedenj) s okomicom baroknoga zvonika župne crkve sv. Lovre. Milje, mandrać with the remains of the Renaissance fortification crenellated with the barely visible relief of the St Mark winged lion. The then bare coast south of Trieste and the settlement of Servola (Škedenj) with the vertical line of the baroque bell tower of the parish church of St Laurel is in the background.

    | 53

41  Vodnjan iz smjera sjevera, možda je crtan iz lopice crkve Gospe od Zdravlja na Gusanu. Već nije bilo kaštela koji je stoljećima dominirao središtem naselja, no prikazano je začelje tek izgrađene župne crkve, kao i okomica njezina zvonika u gradnji. Vodnjan seen from the north, perhaps drawn from the loggia of the church of the Lady of Health on Gusan. The castellum which dominated the centre of the settlement was no longer there but the back side of the newly built parish church and vertical line of its bell tower under construction are shown.

42  Bale, gotovo neizmijenjena, zapadna vizura na zbijeno povijesno središte naselja. Mnoge su kuće s ovoga prikaza do danas intaktno sačuvane, a kao i danas naseljem je dominirala velika masa kaštela Soardo-Bembo. Bale, the almost unchanged western view of the densely built historic centre of the settlement. Many houses from the picture have remained intact to this day and, just like today, the large mass of the Soardo-Bembo castellum dominates the settlement.

54

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

nalazi nešto sjevernije od one sv. Franje. U silueti grada više nema kaštela, ali stvorila se druga dominanta. Ističe se visoko začelje upravo tada dovršene crkve sv. Blaža, s tek naznačenom vertikalom nedovršena zvonika, koji se počeo graditi 1815. godine (sl. 41).111 Crtež je zanimljivo usporediti s ne baš pouzdanim Petronijem, koji je 1681. godine Vodnjan prikazao iz jugozapadnoga smjera. Kod Petronija se u središtu ovoga, za razliku od Pule tada cvatućega naselja, isticao kaštel, a na zapadnome rubu grada pročelje tadanje trobrodne župne crkve sa zvonikom pokraj začelja.112 Crteži Bala Usprkos kasnijem širenju naselja s položaja odakle je Nobile iz smjera jugozapada skicirao Bale i danas je ostala otvorena, neizgrađena vizura preko polja, vrtova i voćnjaka na zbijeno povijesno središte naselja. Štoviše, intaktne su i prikazane zgrade, i to ne samo zvonik, satni tornjić, dio zupčastoga prsobrana pokraj nje i velika masa Kaštela Soardo-Bembo koja natkriljuje cjelovito naselje, već do detalja i čitavi nizovi kuća, njihovi gabariti, geometrija krovišta, raspored i veličina prozorskih otvora. Crtež je potpisan na uobičajenu mjestu u dnu i po sredini papira – Valle (sl. 42). I glavni trg u Balama malo se promijenio u posljednje dvije stotine godina, pa ipak njegov prikaz otvara niz pitanja i mogućnosti konzervatorsko-istraživačkih i prezentacijskih zahvata. U lijevom dijelu Nobile je započeo kompoziciju s do danas dobro sačuvanom kućom u jugoistočnom ishodištu trga. Slijedi bočna, južna fasada gradske vijećnice, jedine zgrade koja je doživjela radikalnu rekonstrukciju u neogotičkim oblicima. Prije toga adaptirana je i rekonstruirana u 18. stoljeću, kada je u nju inkorporirana gradska loža. Zanimljiv je i detalj jednog fragmenta većega stupa s kapitelom, osovljenog uz ugao Vijećnice. Do danas su ostala intaktna pročelja manjih dvokatnica na zapadnome rubu trga. Kući koja je uskim zabatnim pročeljem orijentirana prema trgu posve su sačuvani svi gotičko-renesansni otvori, veći pravokutni u prizemlju, kićena kasnogotička bifora u zoni prvoga kata, decentrirani prozorčić u zoni potkrovlja, pa čak i dimnjak. Iza nje Nobile je prikazao prizemnicu poput lože rastvorenoga pročelja. Zanimljiva je i zgrada u nasuprotnom nizu koji je iznikao na zidinama. Već odavno je taj dio fortifikacija bio adaptiran za stanovanje pa se tada, kao i danas, nad njezinim krovištem izdizalo krunište zidina, a u podnožju se jasno uočavalo skošenje. Prozori koji se nižu po okomici, a orijentirani su prema trgu, danas imaju oblik jednostavnih pravokutnika, a onda su klupčice koje su počivale na konzolama nosile vitke renesansne monofore. Zbunjujuće je da bi se s točke odakle je Nobile crtao morao vidjeti i tornjić renesansnoga gradskog sata koji iz pozadine 111  Usp. Tamaro M. (1893.): nav. dj.: 578, 587. Na pomoći u interpretaciji ovoga crteža zahvaljujem A. Krizmaniću. 112  Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 119.

natkriljuje kuću s prsobranima. Možda ga je Nobile u putnoj žurbi ispustio, jer prikazan je u prethodnoj vizuri, s ceste podno Bala. Tadašnji i današnji kaštel Soardo-Bembo gotovo su istovjetni. Pažljivo je Nobile naznačio i ispravno uočio karakteristične sedlaste lukove kvadrifore, koje su mnoge nakon njega nagnale da kaštel datiraju čitavo stoljeće prije njegova stvarnoga postanka, na prijelazu kasnog srednjeg u rani novi vijek. Na prohodnoj kuli Nobile nije prikazao postojeći sunčani sat nad reljefom krilatoga lava, a u nedavnome konzervatorskom zahvatu restaurirane su središnje gotičke monofore, čiji se otisak nazirao u građi ziđa, premda se to ne vidi kod Nobilea, jer se takvim detaljima nije zamarao, osim kod spomenika s kontinuitetom iz antike. Zanimljiv je detalj predmeta koji visi pokraj portala kule. Možda je riječ o berlini kojom su se okivali prijestupnici. Gotovo je istovjetna i kuća koja se s jugoistoka prislanja na prohodnu kulu. Otvoru na koljeno sada je zazidan prozor, a nedostaje grb koji se nalazio iznad njega, pa ga je naznačio Nobile. Iscrtao je kamene konzole njezina potkrovnoga vijenca, koje zbog sjenovitoga položaja redom zanemaruju objektivi fotoaparata. Iznad krovišta izviruje stožasti vršak kampanila. Na kući koja s desne strane zaokružuje kompoziciju, prikazano je čak i gotičko uho u visini prvoga kata.113 Na uglu ove kuće smještene na jugostočnom uglu trga, Nobile se otkriva uobičajenim genre detaljem »prozirne« sjedeće figure, mekim, danas jedva vidljivim potezima naznačene preko već iscrtane arhitekture i bez brisanja ranije povučenih crta kojima je bio iscrtan ugao zgrade. Crtež je potpisan karakteristično ovalno podcrtanim imenom naselja čije prvo slovo prelazi crtu ruba crteža (sl. 43). Crteži Savičente Na primjeru Savičente još se jednom možemo uvjeriti u pouzdanost podataka koje otkrivaju Nobileove skice, iako je u njih katkad teško povjerovati, jer današnja situacija prikazuje nešto drukčiju sliku. Tako na prvi pogled slika središta planiranoga renesansnog naselja do detalja odgo­vara današnjoj situaciji, no uočavaju se i neke razlike. Očito ponesen prizorom skladnoga renesansnoga urbanizma Nobile se potrudio dokumentirati prizor s povišenoga mjesta na zapadnom rubu Place. Gradska loža u desnom kutu crteža danas ima trostrešni, a ne dvostrešni krov, a lukovi obiju ko­lonada tjemenima su iznivelirani. Nobile, kao i Tischbein tridesetak godina poslije, nad stubovima prema trgu prikazuje krovište. Ono je postavljeno pod­rožnom gredom na uzdužne profilirane drvene podvlake nad kapitelima. Kako su stubovi počivali na niskome obodnom parapetu jednake visine na obama pročeljima, evidentno je da su bili dulji na strani lože okrenutoj prema trgu. Dakle, na tom pročelju loža nije imala arkaturu, već je ona posljedica restauratorskoga 113  A. Krizmanić pretpostavlja da je to bila zgrada fontika.

    | 55

43  Bale, trg s kaštelom Soardo-Bembo i bočnim zidom općinske vijećnice. Usprkos relativnoj istovjetnosti prikaza s današnjim stanjem, otkriva se niz zanimljivih detalja poput berline za okivanje prijestupnika i renesansnih monofora, koja je tada imala kuća u nizu sjeverno od kaštela. Bale, the square with the Soardo-Bembo castellum and lateral wall of the Town Hall. In spite of the presentation which is almost identical with today’s state, a number of interesting details can be depicted such as the pillory for studding offenders and Renaissance monofora on the house north of the castel.

44  Svetvinčenat, vizura na trg obrubljen renesansnim zdanjima, kaštelom, ložom, župnom crkvom i kućama. Loža je imala drukčije krovište, palas kaštela ukrasno gibelinsko krunište, a najvažnije je da crtež, uz onaj Petronijev, potvrđuje renesansni postanak javne cisterne na trgu, za koju se mislilo da je iz 19. stoljeća. Svetvinčenat, view of the square bordered by Renaissance edifices, the caste, loggia, parish church and houses. The loggia had a different roof, the castellum palace a decorative Ghibelline crenellation and was is most important the drawing, along with Petronije’s, confirms that the square cistern is of Renaissance origin and not from the 19th century as was believed.

56

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Placa u Savičenti, A. Selb. A. Tischbein, 1842. Square in Savičenti, A. Selb. A. Tischbein, 1842

zahvata iz razdoblja djelatnosti Antona Gnirsa i bečkoga Središnjega povjerenstva za spomenike, početkom 20. stoljeća.114 Vrijedan je detalj ukrasnih gibelina glavnoga tornja, tj. palasa kaštela Grimani-Morosini, kojih kod Tischbeina već nema. To je još jedan dokaz da su se gibelinska kruništa u Istri izvodila i u razdoblju renesanse. Komparativna analiza upućuje i na promjene završnoga kata glavnoga tornja. Nedostaje veliki grb koji se nalazio u središtu između parova prozorskih otvora završnoga kata. Sjeverozapadna je kula tada još bila pod krovom. Prepoznatljivo skicozno, no minuciozno prikazani su detalji zidnoga plašta kaštela, prozorski otvori i strijelnice, skošena podnožja, sunčani sat na jugoistočnoj kuli, preslica i sustav za podizanje pokretnoga mosta nad ulazom. Iako samo u obrisima, detaljno je prikazana i cisterna na središtu Place, ograda, vršak grla i jedan stup nad uglom ograde. Stup je inače nosio oluk koji je u cisternu dovodio vodu s krovišta lože i renesansnoga 114  Krizmanić pretpostavlja da je na pročelju prema trgu, prije Gnirsova zahvata (1912./13.) bila sačuvana gotička faza lože, dok je zabatna fasada prema ulici pretrpjela renesansnu transformaciju. Evidentno je da je pred Prvi svjetski rat došlo do pogrešne interpretacije izvornoga stanja i pogrešne transformacije, kojoj su se priklanjali svi kasniji konzervatori koji su između dvaju svjetskih ratova i nakon Drugoga svjetskog rata popravljali ložu. Ipak, teško je prikloniti se Krizmanićevu tumačenju o dvjema fazama, jer kapiteli su stilski ujednačeni, renesansni.

kućnog niza koji se nastavljao na nju. Sudeći prema dataciji na grlu, cisterna je otprilike nekoliko godina prije negoli je nastao ovaj crtež bila opsežnije rekonstruirana. No kao dokaz da se ondje i prije nalazila te da je vjerojatno bila dijelom izvornoga koncepta može poslužiti njezin prikaz kod Petronija.115 Na renesansnom nizu kuća u produžetku lože Nobile je brzim pokretima samo naznačio raščlambu pročelja, no ipak se može zaključiti da je ono intaktno sačuvano, uključujući čak i detalje poput para dimnjaka na krovištima i jednoga balkona koji je već tada postojao na kući bližoj crkvenom pročelju. Intaktni su i skladno renesansno pročelje župne crkve sv. Vincenta te loža tambur i piramida zvonika koji izviruju iz pozadine. Samostojeća kuća usporedna s crkvenim pročeljem, koju je renesansni arhitekt vjerojatno predvidio za smještaj župnika, nekada je nad velikom terasom orijentiranom prema crkvi imala skladan trijem, čije je krovište počivalo na stubovima. Sada je trijem zazidan, no svi su njegovi gradbeni elementi još posve sačuvani. Crtež je potpisan kao Piazza a St. Vincenti. Samo je ime naselja pritom ovalno podcrtano (sl. 44). Nobile dokumentira i s vremenom propale detalje unutrašnjega uređenja kaš­tela, 115  Usp. Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 167.

    | 57

45  Savičenta, unutrašnjost kaštela sa štalama i balustradom parapeta stubišta koje je vodilo na stražarski ophod. Kule su bile prekrivene četverostrešnim krovištima, a kod portala je bio vidljiv konstrukcijski detalj koji je potvrđivao postojanje pokretnoga mosta. Savičenta, interior of the castellum with stables and a stairwell balustrade parapet which led to the guard ambulatory. The towers were covered with four-eave roofs while a construction detail near the portal confirms the existence of a movable bridge.

46  Kanfanar, iz nekog kućnog trijema dokumentiran je ambijent tipično novovjekovnoga naselja, razvučena uz cestu. U pozadini su vidljivi zvonik i župna crkva sv. Silvestra. Kanfanar, the ambience of a typical new era settlement stretched out along the road is documented from a house portico. The bell tower and the parish church of St Silvester can be seen in the background.

58

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

poput stubišta s balustradom koje vodi na stražarski ophod. Kako su balustri dijelom sačuvani, a dokumentirana je njihova pozicija, crtež može poslužiti kao podloga za obnovu. Kaštel je izvorno bio sastavni dio zamišljenoga modela idealnoga renesansnoga grada, no također i dio obrambenoga sustava koji je imao bitnu ulogu kao protuteža habsburškom Žminju. U Nobileovo doba još posve očuvane bile su i visoke štale sa sjenicima uzduž unutarnjih lica zidnoga plašta. One su potkraj prošloga stoljeća i fotografski dokumentirane, a danas se naziru u jasnim preostalim tragovima kosine nasipa, zidnih konzola i rupa za grede.116 Prikaz unutrašnjosti važan je zbog dokumentiranja izgleda sjeveroistočne kule koja se ne vidi na prethodnom crtežu vanjštine Kaštela. I ona je tada još bila prekrivena krovištem. Crtež je potpisan kao Castello a St. Vincenti (sl. 45). Crteži Kanfanara i Dvigrad U Kanfanaru (Canfanar) Nobile crta pogled iz nekakvoga trijema. Trijem je prikazan u izgradnji, jer nad parapetnim se zidom uzdižu stupovi, postavljene su grede, ali krovišta kao da još nema. Nije jasno je li riječ o crkvenom trijemu ili nečem drugom, a skošeni parapet ulaza u trijem upućuje na to da je riječ o nekakvoj katnoj terasi kojoj se prilazilo vanjskim stubištem. Iz stražnjega plana izviruje zvonik župne crkve sv. Silvestra biskupa, a ispred se nalazi nekoliko kuća i ogradnih zidova. Ako je riječ o crkvenome trijemu, u obzir bi mogla doći samo barokna crkvica sv. Valentina mučenika, no na njoj nema traga takve gradnje, a i premala je da bi nosila konstrukciju koju crta Nobile (sl. 46). Na idućem je, jednako potpisanom crtežu natpis dodatno naglašen podcrtavanjem karakterističnom krivuljom. Prikazano je jednostavno pročelje župne crkve s portalom kakav je i danas i bez postojeće velike niše u obliku okulusa. U karakterističnoj maniri Nobile lakim potezima naznačuje veliku ladonju pred pročeljem župne crkve, kako bi dobro mogao prikazati zvonik, iako ne crta ložu za zvona. No zato je dokumentirao njegov vrh u sumarnim potezima naznačujući sve karakteristične detalje, ukrasne konzole nad ložom, izvrsno sačuvane detalje tambura s malim okulusima i ugaonim klesancima te visoku piramidu. Prikazano je i nekoliko kuća sa suprotne strane ceste (sl. 47). Dvigrad (Due Castelli), glasovito srednjovjekovno napušteno naselje koje je prethodilo Kanfanaru, prikazan je kao mrlja u krajoliku Limske drage. Teško je precizno prosuditi, no prema konturama ostataka zidina, kula, osobito one koja je branila glavni ulaz u grad i ruševine crkve sv. Sofije, Nobile je krajolik vjerojatno crtao sa sjevera, negdje iz smjera Ladića, tako da okomica na uzvisini u lijevom dijelu crteža predočuje zvonik same kanfanarske župne crkve. Pogledu 116  Fotografije koje su vjerojatno snimljene za potrebe austrijskog konzervatora mjerodavnoga za Istru, Antona Gnirsa, danas se čuvaju u riječkome Konzervatorskom odjelu Uprave za zaštitu kuturne baštine.

mu se otvarala ruševina najpoznatijega istarskoga napuštenoga grada u srednjovjekovnom smislu idelno smještenoga na izdvojenom, lako branjivom jezičcu koji je prepriječio dolinu. U nastavku je prikazao Kaštel Parentin, još jednu nekoć naseljenu gradinu i druge, mnogo više uzvisine, dobrim dijelom prapovijesne lokalitete, sve tamo do gradine Mrvazin, Rovinjskoga sela i Limske gradine, dakle vizuru kojom danas dominira vijadukt »Lim«, jedan od najraspoznatljivijih dijelova nove prometnice – Istarskoga ipsilona. Čini se da je ovdje Nobilea, kao i kod Dragonje i Mirne, ponajprije zanimala konfiguracija u prometnom smislu zanimljiva terena uzduž doline i na padinama susjednih obronaka (sl. 48). Kringa Slijedi nekoliko crteža koji su istovjetnim rukopisom potpisani kao Kringa (Coridico – s jednim r). Na prvom, crtanom iz smjera jugozapada, ona je zaista i prikazana u širem kadru koji bilježi i okolni kultivirani i prirodni krajolik, polja i vrtove obrubljene suhozidom. U prvom se planu ističe osamljena poljska kuća s dvorištem obzidanim visokim zidom, rastvorenim pravokutnim, kolnim portalom. Središte današnjega naselja već je tada uglavnom bilo definirano, izdižući se nad obrađenim i još posve neizgrađenim padinama brijega. Veduta otvara niz pitanja, iako se prepoznaje sadašnja župna crkva sv. Petra i Pavla apostola, crkvica sv. Ane i nekoliko kuća zapadno od crkve. Visoki zvonik koji crta Nobile ne može biti ovaj današnji, iako mu obrisima nalikuje, jer on je podignut tek 1888. godine, kao kruna velikoga historicističkoga zahvata na sklopu župne crkve.117 Današnji je zvonik također samostojeći, no, za razliku od prikazanoga, nalazi se u neposrednoj blizini pročelja župne crkve. Kod Valvasora raniji je zvonik bio bliži začelju i povezan s lateralnim crkvenim zidom, dok ga je obično manje pouzdani i shematiziranju skloni Petronio prikazao samostojećeg i pokraj crkvenoga pročelja.118 Nobile je preciznije prikazao smještaj tadanjeg, vjerojatno baroknog zvonika, kao samostojeće građevine iza začelja župne crkve. Teško je zaključivati na temelju sitnih detalja na panoramskom crtežu, od kojih su neki naznačeni tek krivuljom ili ravnom crtom, no čini se da je Nobile na tadašnjoj župnoj crkvi prikazao i detalje koji su nestali ili su znatno izmijenjeni historicističkom pregradnjom poput baroknih, polukružnih prozorskih otvora na bočnom zidu i većega okulusa na pročelju, koji je prikazao i Petronio. Čini se da je podno okulusa prikazao i karakteristični veliki prozorski otvor i danas očuvan nad 117  O baroknoj fazi ove crkve i specifičnostima historicističke pregradnje usp. Marković, V. (2004.): nav. dj.: 103-107. Ivetac donosi dataciju postojećega zvonika, usp. Ivetac, J. (1996.): Istarski uskličnici, Pula: 60. Crkvu opisuje i Šiklić, J. (2005.): Crkve na području općine Tinjan, u: Šiklić J. (ur.): Tinjanski zbornik, Zbornik radova sa stručnoznanstvenog skupa «Tinjan i okolica od prapovijesti do danas», Tinjan, 290-292. 118  Valvasor, J. W. von (1689.): Die Ehre dess Hertzogthums Crain, Laibach: 318; Petronio, P. (1968.): nav. dj.: 239.

    | 59

47  Kanfanar, pogled sa zapada na zvonik i pročelje župne crkve te obližnje kuće uz rub ceste. Nobile je iznad krošnje ladonje precizno nacrtao detalje oblikovanja tambura i piramide baroknoga zvonika. Kanfanar,view from the west of the bell tower and facade of the parish church and nearby house along the edge of the road. Above the crown of the honeyberry Nobile drew precise details of the shape of the tambour and pyramids of the baroque bell tower.

48  Dvigrad i Limska draga vjerojatno su crtani iz smjera Ladića na sjeveru. Okomica u lijevom dijelu crteža zvonik je kanfanarske župne crkve sv. Silvestra. Dvigrad and Limska draga were probably drawn from the direction of Ladić in the north. The vertical line in the left part of the drawing is the bell tower of the Kanfanar parish church of St Silvester.

60

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Valvasor, Die Ehre…, Laibach, 1689., Kringa Valvasor, Die Ehre…,Laibach, 1689, Kringa

portalom župne crkve u Kringi (sl. 49).119 U pozadini ovoga crteža Nobile crta konturu zvonika, crkve i samostana Sv. Petar u Šumi, a sklop je naznačen i natpisom (S. P in Selve). Crteži Tinjana Tinjan s lako prepoznat­ljivim skladnim baroknim pročeljem župne crkve sv. Šimuna i Jude, raščlanjenim parovima pilastara i još prepoznatljivijim zvonikom, tambura bez završne piramide,120 jedan od pi­saca opisa pod crtežima proglašava Kringom (Coridico). Zidine su bile već djelomično porušene, osobito probijanjem novoga, širokoga prilaza prema glavnom trgu ispred crkvenog pročelja, a opstale su (i to do danas) u onim dijelovima gdje su inkorporirane u pročelja kuća i gospodarskih zgrada.121 Usprkos preinakama prepoznaje se dio kuća izniklih na jugozapadnom smjeru pružanja gradskih zidina i osobito nad zapadnim dijelom zidina pokraj crkve i podno zvonika. Izvrsno se raspoznaje pravokutna prohodna kula glavnoga ulaza u grad, danas sačuvana samo u tragovima (sl. 50). To malo, ali strateški važno utvrđeno naselje koje se vjerojatno razvilo na mjestu histarske gradine, stoljećima se nalazilo na granici između austrijske i mletačke Istre, pa je njegov izgled dokumentiran u objema baroknim zbirkama veduta istarskih naselja, kod Petronija i kod Valvasora. Barokni su ga vedutisti prikazali u široj i karakterističnoj brežuljkastoj panorami, dok ga Nobile crta sa samog puta jugozapadno od naselja. Nobile na obama svojim tinjanskim 119  Iscrpno o crkvi: Marković, V. (2004.): nav. dj.: 102-105. 120  O crkvi, Isto: 106-108. 121  O naselju usp. Horvat-Levaj, K. (2005.): Tinjan – građevni razvoj, u: Šiklić, J. (ur.): Tinjanski zbornik, Zbornik radova sa stručno-znanstvenog skupa «Tinjan i okolica od prapovijesti do danas», Tinjan, 261-278.

Valvasor, Die Ehre…, 1689., Tinjan, južne zidine i kula glavnih gradskih vrata Valvasor, Die Ehre…,1689, Tinjan, south walls and tower of the main city gate

crtežima potvrđuje važan dio Petronijeva i Valvasorova shematskog prikaza Tinjana, a to je u njegovo vrijeme još uvijek očuvana pravokutna (kasnosrednjovjekovna?) prohodna kula nad nekadanjim glavnim ulazom u grad. Od kule, kada analiziramo u okvirima nekadanje habsburške Istre, vjerojatno donekle usporedive s onom nad brsečkim glavnim vratima, da­nas je preostao samo zidić u parapetnoj visini. Na drugome tinjanskom crtežu, također potpisanom imenom Kringe, Nobile je brzim potezima samo naznačio konture donjeg dijela kule glavnih gradskih vrata, polukružni portal i veće klesance podstoja kule, naznačene vodoravnim crtama. Gornji je dio zakriven krošnjom stabla. U središtu je prikaza poljana uokvirena nizom stabala. Ondje je i danas postojeći županski stol. Očito je poslužio kao mjesto odmora i okrjepe umornih Nobileovih suputnika. Tek se naziru obrisi triju sjedećih figura oko stola i četvrte, stojeće. Na stolu je jačim pritiskom olovke nacrtani vinski bocun i čaša. Zanimljivo, uokolo stola ne vide se karakteristični kameni stolci, već ljudi sjede na nečemu što poput zidića ili klupe prati krivulju stola (sl. 51).122 Crteži Pazina Budući da je to već razdoblje nadolazećeg romantizma nezaobilazan je bio i prikaz Pazinske jame, jednostavno potpisan imenom naselja (sl. 52). Sjeverni trakt Pazinskog kaštela u 122  Županski stolovi postavljani su na poljanama, sjecištima javnoga života, pokraj ulaza u utvrđena naselja, no najčešće s unutrašnje strane zidina, a sastavni dio dekora takvoga urbanog središta koje je zamjenjivalo place razvijenijih urbanih cjelina bila je i ladonja velike, sjenovite krošnje. O tinjanskom usp. Fučić, B. (1997.): Terra incognita, Zagreb: 235-236. i Milićević, J. (2005.): Etnografske crtice s Tinjanštine, u: Šiklić J. (ur.): Tinjanski zbornik, Zbornik radova sa stručno-znanstvenog skupa «Tinjan i okolica od prapovijesti do danas», Tinjan: 297-300.

    | 61

49  Kringa, pogled na naselje s jugozapada, preko do danas očuvanih polja i pašnjaka. Nekadanji zvonik, za razliku od današnjega, nalazio se iza začelja župne crkve sv. Petra i Pavla. Kringa, view of the settlement from the south-east over fields and pastures that have remained to this day. The former bell tower, as opposed to the present day one, was located behind the back of the parish church of St Peter and Paul.

50  Tinjan, pogled sa zapada. Iako je kroz zidine već bio probijen novi put do župne crkve sv. Šimuna i Jude apostola, istočnije je još bila sačuvana i kula glavnih gradskih vrata. Tinjan, view from the west. Although a new road had already been built leading to the parish church of the apostles of St Simon and Judah, the tower of the main town gate, farther to the east, was still preserved.

62

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Tinjan, Katastar Franje I., 1820. Tinjan, cadastre of Franz I, 1820

vlas je is­ti kao i u vrijeme kada ga crta Nobile, osim nadogradnje koju je naznačio isključivo nad zapadnim, ne i nad sjevernim potezom vanjske šetnice uzduž kruništa zidina. Pažljivo je dokumentirao i građu ziđa, karakteristične renesansne, četvrtaste i kruškolike forme puškarnica, kao i konzole stražarskoga ophoda. Obrambeni su opkopi u njegovo vrijeme već bili zatrpani, a u međuvremenu je srušeno karakteristično predziđe ispred ulaza u kaštel. Njegovo dokumentiranje na ovom crtežu od posebnoga je značaja jer ono je, poput niza drugih elemenata pazinskoga kaštela, vjerojatno poslužilo kao predložak niza sličnih konstrukcija na području habsburške Istre. Na kući podno kaštela naznačio je odreda do danas sačuvane detalje poput baroknoga portala, kao i istaka u formi renesansnoga mašikula na konzolama. Nobile u drugom planu lakim potezima skicira barokni zvonik i pročelje župne crkve sv. Niko­le, na koje je pogled danas zastrt novoizgrađenom kućom. I ovaj je crtež, iako se odnosi na detalje kaštela, jednostavno potpisan imenom grada, a takav je slučaj i sa sljedećom pazinskom

vedutom (sl. 53). Zgrada gimnazije, kasnije njezina internata na prijelazu 19. u 20. stoljeće zastrla je vizuru od trga ispred franjevačke crkve prema središtu grada, koje se ovdje počelo formirati u kasnom 18. i 19. stoljeću. Tipično klasicistički spome­nik, piramidu u čast pobjede Austrije i ustanka protiv Francuza 1813. godine, podignutu u vrijeme nastanka crteža, uklonile su talijanske vlasti nakon Prvoga svjetskog rata. U podnožju spomenika jasno se vide topovske kugle koje su, prema tradiciji, vojnici pod francuskom zastavom pobacali u Pazinsku jamu pri napuštanju grada. Spomenik je jedan od važnih orijentira za datiranje, jer podignut je 1816. godine. Ispod baroknoga polukružnoga prozora na pročelju franjevačke crkve Marijina Pohođenja pažnju će privući par da­nas nevidljivih, kasnogotički oblikovanih pravokutnih prozora. Do danas je sačuvan portal s renesansnim gređem. Pažljivo je iscrtan prohodni zvonik krunjen karakterističnom baroknom lukovi­com, umjesto današnje piramide, a u drugome planu vidljivo je krovište samostanskoga krila, s konzolama potkrovnoga vijenca. U prvome planu prikaz

    | 63

Pazin, Katastar Franje I, 1820. Pazin, cadastre of Franz I, 1820

obrubljuju katnica daščanoga potkrovnoga vijenca koji počiva na konzolama i nekakva skromna drvena konstrukcija sklepana od granja. Cijela je površina pred franjevačkim samostanom već bila okružena niskim kamenim zidom s poklopnicom koji je kontinuirao u podzid, a prikazan je i vrh silaznoga stubišta. Dio Pazina podno uzvisine franjevačkoga samostana već tada je prikazan kao izrazito gusto izgrađeno i urbanizirano gradsko područje s nizovima viših kuća, mahom dvokatnica (sl. 54). Crteži Lupoglava Ranobaroknom lupoglavskom kaštelu tršćanske obitelji Brigido u 19. je stoljeću uz plašt istočnih zidina prigrađena štala za, tom prigodom, posebno uvezeno stado merino ovaca. Tek nakon Drugoga svjetskog ra­ta pretrpio je veću devastaciju rušenjem glavnog portala s grbom, a zatim nedavno, potkraj prošloga stoljeća, adaptacijom za stambene potrebe i povećanjem gabarita dotadašnje štale, dok su ostali dijelovi, doduše, ruševni, opstali nedirnuti od Nobileova vremena.

U širem zahvatu arhitekt je naznačio i masiv Ćićarije u pozadini, kao i pozi­ciju ostataka staroga, srednjovjekovnoga kaštela Lupoglava (Mahrenfelsa) na brijegu, s crkvom Bl. Dj. Marije u Gorenjoj Vasi. Srednjovjekovni lupoglavski kaštel koji je prethodio utvrđenom dvorcu obitelji Brigido i crkva sv. Stjepana u njegovu podgrađu nešto manje od dva stoljeća ranije prikazani su u Valvasorovu djelu. Za razliku od mnogih crteža Motovuna, Vižinade, Tinjana i Mošćenica s gustim i razlistalim ljetnim krošnjama, ovdje prvim planom dominira zimsko, ogoljelo granje stabala. Između drveća i pročelja kaštela u pozadini, nižu se jednostavne seoske prizemnice dvostrešnih krovišta. Nalaze se na mjestu gdje se i danas prostiru njihove znatno veće nasljednice. Crtež potpisan kao Mahrenfels o Lupoglav crtan je s padine podno kaštela (sl. 55).123 Drugi crtež, prikaz je glavnoga pročelja kaštela crtanog izbliza, premda se i na njemu vide ogoljelo drveće pred samim kaštelom i padine 123 Valvasor, J. W. von (1689.): nav. dj.: 355.

64

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

51  Tinjan, predah uz bocun vina za županskim stolom, podno krošnji i ispred kule nekadanjih glavnih gradskih vrata. Četvorica za stolom, brzo skicirana u konturama, vjerojatno su bili Nobileovi suputnici pri izvidima istarskih cesta. Tinjan, a short break with a demijohn of wine at the prefect’s table under canopies and in front of the former main town gate. The four people at the table, quickly sketched in contours were probably Nobile’s fellow travellers on his investigations along Istrian roads.

52  Pazin, Jama i kuće nad njezinom ponorom, u to vrijeme već nezaobilazan motiv rijetkih istraživača unutarnje Istre Pazin, Jama and houses above its abyss and at that time the unavoidable motif of the rare researchers exploring interior Istria.

    | 65

53  Pazin, sjeverozapadno krilo kaštela, kuće najstarijega podgrađa i tada posve slobodna vizura na zvonik i pročelje župne crkve sv. Nikole. Dokumentiran je danas nepostojeći dio zida predziđa pred ulazom u kaštel. Pazin, northwest wing of the castellum, houses in the oldest suburb and at that time the completely unhindered panorama of the bell tower and facade of the parish church of St. Nicolas. The antemural wall in front of the entrance to the castellum which does not exist today.

54  Pazin, pročelje franjevačke crkve s austrijskim spomenikom podignutim u spomen pobjede nad francuskom vojskom 1813. godine. U pozadini se pružaju urbane višekatnice gradskoga središta i zvonik župne crkve. Pazin, facade of the Franciscan church with the Austrian monument erected in memory of the victory over the French army in 1813. Urban multistorey houses in the city centre and the bell tower of the parish church are in the background.

66

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Učke u pozadini. Detaljno je iscrtan neožbukani, vanjski obrambeni zid kaštela proviđen danas nepostojećim, no i fotografski dokumentiranim baroknim portalom (koji je stradao kako bi se u dvorište moglo ulaziti automobilom i traktorom). Polukružno zaključeni portal bio je akcentuiran povišenim i ožbukanim dijelom zida. Zanimljiva je, već u Nobileovo doba provedena adaptacija jugoistočne kule za stanovanje, na koju upućuje veći prozorski otvor pri njezinu vrhu. Obje južne kule imale su krovišta. Iza zida izviruje dvostrešno krovište i gornji red prozorskih otvora dvokatne stambene zgrade kaštela s gospodarskim prizemljem. Crtež je jednostavno potpisan kao Lupoglav, jer, za razliku od prethodnoga, nije obuhvaćao širi okoliš, s pozicijom njegova srednjovjekovnoga prethodnika (sl. 56).124 Draguć U nizu slijedi vrlo zanimljiv prikaz središta manjeg naselja. U usporedbi s drugim crtežima iz riječke Zbirke, ovaj je prepun ljudi, i to ne samo suputnika koji se Nobileu često pojavljuju u kadru nego i mještana. Lijevom stranom dominira dio crkvenoga pročelja koje se izdiže nad skiciranim stubištem ili rampom kojom se prilazilo njezinu portalu. Vidi se pravokutni portal, a takav je i prozor. Prikazan je samo dio crkvenoga pročelja. Iznad portala je okulus, a crkveni zabat kruni preslica s dvama lukovima i parom zvona s čijih klatna sve do portala visi par konopaca. Ispred pročelja je visoko drvo razvijene krošnje, bez lišća. Zaravan pred crkvom djelomično je popločana, uokvirena je kućama, a posred nje prolazi i put. Pod drvom su dvojica viših i vitkih muškaraca okrenutih nam profilom. Pokraj njih poredano je petero nižih ljudi. Izgledaju kao znatiželjnici koji promatraju konjsku zapregu i kočiju koja prazna stoji nasred puta. Slična je grupa naznačena sa suprotne strane puta. Pokraj bližih nam »znatiželjnika« jedna figura sjedi okrenuta u suprotnome smjeru, prema crkvenome pročelju, a ispred nje je nešto poput stalka za crtanje. Možda je riječ o autoportretu. Niže desno putem čavrlja nekoliko ljudi sa šeširima širokoga i uskoga oboda, nalik onima koji se kao pratnja P. Nobilea pojavljuju na više crteža. Blizu je još jedna takva figura i nekoliko sumarnih obrisa životinja nalik magarcima. U drugom je planu niz karakterističnih katnica, prvu do crkve karakteriziraju okrugli otvori potkrovnoga dijela pročelja, drugu polukružno oblikovani i bačvasto svođeni kolni prolaz u zoni prizemlja i potkrovni trijem velikoga, dvostrukoga otvora razdijeljena jednim, vitkijim nosačem. Sljedeća ima nešto manji dvojni otvor razdijeljen masivnim stubom u zoni kata i mali, kvadratični prozorčić potkrovlja. Nosač dvojnoga otvora zacijelo je kameni, a ono što pridržava vjerojatno

je drvena greda usađena u ziđe. Zatim slijedi jedna kuća s većim vanjskim stubištem, na čijem se podestu također sjatilo nekoliko znatiželjnika, nalakćenih nad kamenim parapetom. Podest baladura ima kraću nadstrešnicu, a krovnu strehu pridržavaju nekakve konzole, vjerojatno je samo riječ o drvenim rogovima u prepustu krovne konstrukcije. Pred jednom od kuća koja na desnoj strani crteža uokviruje trg uzdiže se zidani dvorišni, lučno zaključeni portal. Nastavak sličnih građevina u drugom planu izviruje iza pročelja crkve i sa suprotne strane niza. Ožbukano je tek pročelje crkve i poneka kuća poput one s okruglim prozorčićima, premda i ona škrto, jer na rubu njezina pročelja Nobile crta ugaone klesance. Neožbukane kuće zidane su od lako obradivoga, dobro uslojenoga kamena. Na poleđini je crtež opisan, posve sigurno, naknadno nastalim natpisom Vragna dis. Orig. Di Pietro Nobile (sl. 57). Otprve je bilo jasno da nije riječ o Vranji jer u pitanju je sasvim drukčija, zgusnuta organizacija prostora.125 Zbog niza mijena koje su zahvatile zgrade prikazane ovom arhitektonskom vedutom bilo je teško dokazati da je crtež potpisan kao Vranja zapravo – Draguć. Na pročelju župne sv. Križa danas nedostaju prozorski otvor i preslica, a sačuvan je okulus. Nobile nije prikazao cjelovito pročelje jer je, sudeći prema katastru iz 1821. godine, ondje bila uz njega prislonjena kuća. Ni portal nije više onaj koji je vidio Nobile, jer sada se on sastoji od tipskih, štokanjem obrađenih greda koje počivaju na kockastim bazama, dakle riječ je o oblikovanju s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Dio starog portala ukrašen kasnogotičkim motivom užeta nespretno je sekundarno iskorišten kao neka vrsta dodatnoga, ukrasnoga vijenca. Nekoć opločeni prostor sada je nasut i posut šljunkom, pa nema više ni spomenute prilazne rampe ili stubišta. I sam se portal rijetko otvara, a njegovu je funkciju gotovo posve preuzeo onaj na južnom, bočnom zidu župne crkve. Nasuprot glavnomu crkvenom portalu zapadnoga pročelja on je prikazao prizemnicu, a sada se ondje nalazi za tamošnje prilike velika stambena dvokatnica klasicističkoga portala, datiranog u 1841. godinu. Ona je suzila nekadanji trg pred crkvenim pročeljem, iako je i u Nobileovo vrijeme riječ bila o urbaniziranome prostoru, posve obrubljenom zgradama, osim na istočnoj strani, prema tadanjoj poljani, danas glavnom trgu naselja, na kojoj su okomito završavale karakteristične paralelne ulice koje su se izdizale iz podgrađa. Nobile je crtao s povišena mjesta, vjerojatno sa sjeverozapadnoga dijela obrambenih zidina, tj. središta mletačkoga kaštela koji se, sudeći po ostacima na terenu i katastarskoj izmjeri 1821. Godine, ondje nalazio. Na desnom rubu prikaza obuhvatio je prostor sve do crkvice sv. Roka koju je oslikao pučki majstor renesansnoga razdoblja Anton

124  Detaljnu deskripciju mijena novog lupoglavskog kaštela omogućila mi je upravo građa riječkog arhivskog fonda, Zemaljski sabor Markgrofovije Istre. Usp. Bradanović, M. (2006.): Nekoliko primjera ladanja mletačke i austrijske Istre, u: Grujić, N. (ur.): Kultura ladanja, zbornik radova sa znanstvenih skupova «Dani Cvita Fiskovića» održanih 2001. i 2002. godine, Zagreb: 183-194.

125  Prostor Vranje funkcionirao je na sasvim drukčiji način, kao niz raštrkanih zaselaka formiranih na širokom prostoru uokolo župne crkve sv. Petra i Pavla. Pokraj nje, kao i danas, tada se prostiralo samo groblje, a jedina građevina u njezinoj blizini bio je župnikov dvor, »faroš«, kako se on ovdje na području nekadanje Knežije i danas naziva. Riječ je o kasnobaroknome zdanju udaljenom dobrih trideset metara od crkvenoga pročelja.

    | 67

55  Lupoglav, ranobarokni utvrđeni dvorac koji je podigla obitelj Brigido. U pozadini su obronci Ćićarije s naznačenim ruševinama napuštenoga srednjovjekovnoga lupoglavskoga kaštela (Mahrenfels) i Gorenja Vas. Lupoglav, early baroque fortified castle built by the Brigido family. The slopes of Ćićarija with marked ruins of the deserted medieval Lupoglava castellum (Mahrenfels) and Gorenja Vas are in the background.

56  Lupoglav, prikaz pročelja utvrđenoga dvorca; obrambenoga ziđa, dvorišnoga portala, para južnih kula, prozorskih otvora drugoga kata i krovišta. Lučni dvorišni portal porušen je tek u 20. stoljeću. Lupoglav, presentation of the facade of the fortified castle; defensive walls, courtyard portal, a pair of south towers, window opening on the second floor and roof. The arched courtyard portal was demolished as late as the 20th century.

68

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

s Padove, tj. obližnje Kašćerge. Prikazano je njezino začelje na padini podno zapadnoga ruba naselja, s koje se pruža glasoviti pogled. Ovu je vizuru s lakoćom mogao dobiti jer tad nije bilo traga većemu stambeno-gospodarskom sklopu s unutarnjim dvorištem tijekom 19. stoljeća izniklom na sjeverozapadnom uglu zidina. Najveća se preobrazba dogodila na kućnom nizu u središtu prikaza. Prema fototeci Konzervatorskoga odjela u Rijeci u glavnim je crtama ipak bio sačuvan sve do polovine 20. stoljeća, premda je već tada zapadnija katnica bila snižena do razine prizemlja, a veliki baladur razgrađen, pa opet izgrađen u skromijem obliku i u suprotnoj orijentaciji. U trećoj četvrtini 20. stoljeća uslijedila su daljnja rušenja, pa su zatim neposredno nakon toga na tom mjestu podignute garaže. Ironično, rušenja su pogledu otkrila preslicu u funkciji zvona gradskih vrata nad polukružnim otvorom, zapravo, gradskim vratima u zidu pokraj kojih je sačuvana i puškarnica, kao i jasne ostatke zupčasta kruništa, odreda jasne dokaze da su stambene zgrade u kasnome 17. ili ranijemu 18. stoljeću bile jednostavno prizidane uz obrambene zidine. Na ove kuće i lođu nad gradskim vratima danas tako podsjećaju tek utori za grede koje su nekoć nosile njihove međukatne konstrukcije i krovišta. Kuća do gradskih vrata u međuvremenu je povišena, pa je izgubila dva svoja karakteristična, okrugla prozorčića na potkrovlju. U nastavku prema lijevom rubu crteža i u drugom planu iza crkvenog pročelja Nobile je u perspektivnom skraćenju prikazao i čitav niz kuća do južne kule, koje i danas obrubljuju zapadni obod glavnog trga u Draguću, zbog čijeg je razvoja već tijekom 19. stoljeća postupno zapušteno, a naposljetku u naše doba i potpuno degradirano opisano ranije povijesno središte. U pozadini je prikazao karakterističnu konfiguraciju dominantnih brdskih vrhova uokolo Grimalde. Sve to nije mogao nacrtati otprve, bez mijenjanja položaja, čemu je i inače pribjegavao pri izradbi ovakvih arhitektonskih veduta naselja.126 Muntić Slijedi slučaj s crtežom potpisanim kao Muntrilj, Montreo ili pak Montico. Jedva se nazire, ali izgleda kao da je to učinjeno dva puta, jednim preko drugoga natpisa i većim slovima, kao da je netko naknadno samo htio potvrditi izvorni potpis. Prikazano je ladanjsko gospodarstvo, niz od nekoliko katnica, raščlanjenoga »T« tlorisa. Stražnja je kuća opremljena dugačkim vanjskim stubištem, svi portali imaju vijence nad nadvratnicima, a svi potkrovni vijenci fino obrađene kamene konzole. Ispred kuće u prvom se planu nalaze dugačke kamene klupe, a uz pročelje je prislonjena velika kamena ploča. Pokraj sklopa nalazi se zasebna krušna peć i kućica 126  Na pomoći pri interpretaciji ovoga crteža zahvljujem konzervatorici Nataši Nefat i Giuseppeu Zanelliju, vlasniku spomenute klasicističke kuće, polovinom 19. stoljeća podignute sučelice pročelju župne crkve.

s kosim krovištem prekrivenim daskom. Pokraj te kućice niskim je suhozidom ograđen vrt. Višim je suhozidom ograđeno veliko gospodarsko dvorište. U prednjem planu raste visoko drvo, a podno njega na tlu je položen veliki drveni križ raspela. U lijevom se kutu pojavljuje jedan od tipično Nobileovih, danas jedva vidljivih genre likova, konjanik naznačen laganim potezima olovke. Blizu krušne peći nazire se još jedna ljudska figura. Pouzdano nije riječ o Muntrilju u općini Tinjan, nego o pulskom Muntiću. To je sklop kuća koji se ponešto izmijenjen i danas nalazi na placi nasuprot župnoj crkvi koja se pak razvila na prostoru nekadanjega župnoga groblja, a sve to objašnjava i križ koji su mještani, u doba kad je Nobile bio ondje, valjda pripremali za podizanje. Možda je naš arhitekt ondje i boravio službeno, vezano uz reguliranje poljane, bivšeg groblja i zabranu ukapanja u naseljima. Prednji dio stambenoga sklopa i danas je sačuvan, uključujući izvorni raster para portala i prizemnih prostora, kao i niz od četiriju prozorskih otvora na katu. Nad kućom je podignut jedan kat s četiri prozorska otvora u osi s postojećima, pritom su izgubljene konzole potkrovnoga vijenca, izvorno je ziđe i danas neožbukano, a nadogradnja je žbukana i ličena u zemljanom tonalitetu. Stražnja kuća s baladurom radikalno je prezidana. Do danas je sačuvana ladonja prikazana na crtežu (sl. 58).127 Crteži Motovuna Vješto komponirajući prikaze utvrđenih gradova na uzvisinama s ljepotama krajolika i konturama figu­ra svojih suputnika, najčešće prikazanih kako u dokolici lješkare zavaljeni uz neko deblo, Nobile se nizom crteža, postignutom atmosferom udaljavao od egzaktnosti ar­hi­tektonskog pogleda na svijet, nostalgičnim ugođajem anticipirajući duh nadolazeće epohe romantizma. Osjećaju se i odjeci njegova rimskog školovanja, osobito studija kompozicije Poussinovih arkadijskih krajolika.128 Čini se da je u osnovi takvih pri­ka­za bila i svijest o potrebi dokumentiranja slike vremena koje prolazi, iako su dobrim dijelom upra­vo ovi motivi uspjeli nekim čudom ostati dosad gotovo netaknuti, pretvarajući se u najznačajniju baštinu istarskog poluotoka. No jasna je i posve praktična pobuda izradbe terenskih skica, podsjetnika, jer već je na terenu sam Nobile neke točke u krajoliku sebi pojasnio i kratkim, kurzivnim, danas teško čitljivim natpisima, mekoga poteza olovke. Među primjercima ovog tipa crteža osobito prednjače krajolici s gradićima nad Mirnom, a naglasak je pritom na Motovunu, prikazanom iz različitih pozicija i u različitim kombinacijama. Nobile se vjerojatno onuda kretao ponajprije zbog posla osuvremenjivanja ili projektiranja cesta, jer preko Oprtlja je do Motovuna vodila 127  Na dragocjenoj pomoći u lociranju ove vedute i tumačenju prošlosti mikrolokacije zahvaljujem Mauru Bortolettu iz Muntića, studentu preddiplomskoga studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci. 128  Utjecaj Nicolasa Poussina na Nobileovu opusu Fabiani, R. (1980.): L’architetto Pietro Nobile, Arte in Friuli – Arte a Trieste, 4: 77-89., Trieste: 78.

    | 69

57  Draguć, trg pred pročeljem župne crkve sv. Križa prije većih mijena koje su se na tom prostoru dogodile tijekom 19. i prve polovine 20. stoljeća. Crtež se izdvaja prikazom većega broja ljudi, a na poleđini je, rukopisom različitim od Nobileova, potpisan kao Vranja. Draguć, square in front of the parish church of the Holy Cross prior to the extensive changes that took place there in the course of the 19th and first half of the 20th centuries. The drawing differs because it presents a larger number of people and is signed Vranje on the back side. The signature is not the same as Nobile’s.

58  Muntić, središnja kuća ovoga sklopa u blizini župne crkve do danas je sačuvana, a nedavno je nadograđena za jedan kat. Lijevo od stabla pokraj na tlo položenog križa u prvome planu, jedva je vidljiv prikaz konjanika. Muntić, the central structure of this complex in the vicinity of the parish church has been preserved to this day and was recently expanded by one storey. To the left of the tree, next to the cross placed on the ground in the forefront, is the barely visible outline of a horseman.

70

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

cesta iz Kopra. Ne smije se zanemariti ni posao regulacije Mirne, u smislu pokušaja uspostave plovnosti, tj. takvih planova koje je Austrija naslijedila od Mletačke Republike.129 Prvi u ovom nizu krajolika pogled je na Motovun skiciran iz smjera sjeverozapada, sa šireg područja tzv. motovunskog dijela, tj. srednjeg toka doline Mirne. U veduti naselja raspoznaju se središnji dio i mlađe podgrađe Gradiziol, posve rubno i ono starije, Borgo, formirano već u doba razvijenoga srednjega vijeka. Grupa ljudi prikazana je u trenutku odmora na neznatno povišenoj poziciji u dolini. U prvome planu desno, naslonjen na deblo velikog stabla Motovunske šume, sjedi čovjek sa šeširom užega oboda; upoznali smo ga već na sličnom prikazu vedute Novigrada, a viđat ćemo ga i na nekim crtežima koji će uslijediti u ovom nizu. Lijevu je nogu savio u koljenu, a desnu ispružio. Licem je okrenut prema Motovunu na uzvisini i prizoru ispred sebe. Nekoliko metara dalje leđima su mu okrenuta dvojica s glavama pod putnim šeširima široka oboda. Jedan sjedi, a drugi se zavalio u poluležećem položaju. Pokraj njih stoji par konja od kojih je jedan osedlan. Još dva zakrivena vegetacijom naziru se nešto dalje. Prizor uokviruju krošnje stabala, niža vegetacija u dolini podno mjesta na kojem se odmarala skupina, te brežuljci koji se nižu jugozapadno od Motuvuna. Crtež je potpisan kao Montona (sl. 59). Sljedeća u nizu, crtana s neke znatno više uzvisine, također prikazuje Motovun, što je i naznačeno istovjetnim potpisom. Prema orijentaciji župne crkve sv. Stjepana Prvomučenika, kojoj je vidljiva bočna, južna fasada i odnosu zvonika prema njoj, premda Nobile katkad zna »zakrenuti« neku zgradu, izgleda kao da je veduta crtana iz smjera jugozapada. U desnom dijelu nečitljivim su kratkim natpisima označene dvije lokacije (sl. 60). Dosta nam podataka otkriva prikaz središnjega, unutarnjega motovunskoga trga nad javnom cisternom. U prvom su planu nakrivljeni stup za zastavu i kruna cisterne. Ostaci arhitektonske plastike tad još posve očuvanoga renesansnoga pročelja zgrade do zvonika danas su prezentirani, premda su polukružno zaključeni, vjerojatno renesansni otvori kata u 19. stoljeću zamijenjeni širima. Slijedi zvonik s karakterističnim gibelinskim kruništem te pročelje župne crkve sv. Stjepana i današnjeg hotela, nekoć najveće mjesne barokne palače.130 Na donjoj je strani trga samo naznačena danas nepostojeća katna prigradnja, prolaz s katnim trijemom raščlanjenim stupovima na poziciji s unutarnje 129  O Motovunu i njegovu području usp. Morteani, L. (1895.): Storia di Montona, Trieste. Ponajviše zbog eksploatacije šume ovdje je i u doba Mletaka postojao sustav lokalnih cesta i šumskih putova; k tomu, kasna je Mletačka Republika proizvela niz planova za regulaciju korita Mirne, a sve je to moglo biti podloga Nobileovim aktivnostima na ovom području, jer isušivanja i regulacije vodotoka također su bili u njegovoj nadležnosti. U tom se smislu i spominje jedan njegov plan regulacije Mirne iz 1818. godine. Na Motovunštini je tijekom 19. stoljeća izgrađeno i modernizirano nekoliko važnih komunikacija, poznajući dugoročnost i temeljitost planiranja austrijske uprave možemo slutiti da je dio tih komunikacija predložilo Nobile. Uz spomenutu cestu i niz lokalnih putova, ubrzo su profunkcionirale i ona od Motovuna do Poreča, kao i cesta Kopar – Buje – Vižinada. Usp. Morteani, L. (1895.): nav. dj.: 315, 437. 130  O župnoj crkvi sv. Stjepana usp. Marković, V. (2004.): nav. dj.: 79-80.

strane gradskih vrata. Njezin se položaj i danas raspoznaje s unutarnje strane gotičkih gradskih vrata, dakle pri samom ulazu na unutarnji trg i u prvoj katastarskoj izmjeri iz 1821. godine. Riječ je bila o građevini javne funkcije koja je činila jedinstveni dio sa susjednom zgradom nekadanjega kaštela. Izvorni romanički kaštel kasnije je proširivan kako bi zadovoljio razvijene motovunske komunalne potrebe, pa se tu pružala komunalna palača s općinskom kancelarijom i fontikom te pretorskom rezidencijom. U Nobileovo se vrijeme nisu mogli vidjeti arhitektonski detalji primarnoga građevnoga sloja. Riječ je o romaničkim biforama danas vidljivima na fasadi općinske palače, orijentiranoj prema vanjskom trgu, formiranom po renesansnoj regulaciji, izgradnji prohodne renesansne kule Novih gradskih vrata, kao i novoj loži, smještenoj podno unutarnjih, gotičkih gradskih vrata. Nobile je skicozno prikazao raspored novovjekovnih, renesansnih i baroknih otvora južnoga pročelja komunalne palače i konzole potkrovnoga vijenca. Crtež je potpisan kao Piazza di Montona s karakteristično podcrtanim imenom mjesta (sl. 61). Toplice sv. Stjepana Sljedeći je u nizu crtež Toplica sv. Stjepana potpisanih kao Bagno a Pinguente (S. Stefano). Nobile je ondje bio impresioniran strmom liticom nad kojom se i danas uzdižu ostaci romaničke crkvice toga titulara. U kanjonu je prikazao prizemnicu podno litice, a nešto dalje uzvodno još jednu sličnu kućicu, vjerojatno mlin, jer uzvodno su se nizale vodenice od kojih je najpoznatija bila ona u Rušnjaku (sl. 62). Crteži Vižinade Na idućem je crtežu potpisanom kao Visinada e Montona prikazan put obrubljen drvećem iza čijih se krošnji naziru kuće. Uski zabat jedne među razlistalim krošnjama samo je nalik na zvonik. Neposredno desno, vrhom brežuljka prostire se zbijeno naselje s jednom izdvojenijom kućom i zvonikom koji ima visoki tambur nad lođom za zvona, nalik današnjem zvoniku župne crkve u Vižinadi. Crkva se ne vidi. To nije mogla biti ona današnja, podignuta polovinom 19. stoljeća, koja izgleda kao da je projektirana na crtaćem stolu nekoga od Nobileovih učenika. Naselje je označeno kraticom, slovom V s točkom. Dalje u brežuljkastom krajoliku naselje na vrhu uzvisine strmijih padina označeno je slovom M s točkom, dok najvišu uzvisinu u pozadini kruni natpis Monte Maggiore. Prema opisu trebao bi to biti put koji Vižinadi prilazi s juga, iz smjera Baderne, pa se na taj način otvara vizura na ucrtana naselja iz smjera jugozapada. Vanjski su obrisi Vižinade iz toga smjera ostali poprilično neizmijenjeni, osim nove školske zgrade i školskoga igrališta na južnom rubu središta naselja (sl. 63). Prikaz središta Vižinade, s nedavno srušenim nizom kuća koje su s juga flankirale središnji trg dobro je fotografski,

    | 71

59  Motovun crtan iz doline Mirne, pravca sjeverozapada. U prvom se planu odmaraju Nobileovi suputnici, stručnjaci za cestogradnju i njihovi konji. Motovun drawn from the Mirna valley, from the south-west. Nobile’s fellow travellers, experts for road building and their horses can be seen resting in the forefront.

60  Motuvun iz smjera jugozapada. Župnoj crkvi sv. Stjepana Prvomučenika vidljiva je bočna, južna fasada. Motovun from the south-west. The lateral, south facade of the parish church of St Stephen the Martyr can be seen.

72

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

61  Motovun, glavni trg, nakrivljeni stup za zastavu, kruna cisterne i pogled prema jugu. Nije sačuvana prigradnja s katnim trijemom koja se nalazila s unutarnje strane unutarnjih, srednjovjekovnih gradskih vrata. Motovun, the main square, the slanted flagpole, cistern crown and view to the west. The lean-to with the storey portico located in the interior of the inner medieval city gate has not been preserved.

62  Toplice sv. Stjepana, slikovita stijena nad kojom se i danas uzdižu ostaci romaničke crkvice sv. Stjepana i pogled na dolinu Mirne u smjeru Rušnjaka i Buzeta na sjeveroistoku. Kućica u desnom dijelu prikaza vjerojatno je vodenica. Još jedan prikaz prometno važne doline rijeke. St Stephen’s spring, picturesque rock above which the remains of the Romanesque church of St Stephen still hover and view of the Mirna valley in the direction of Rušnjak and Buzet to the north-east. The small structure to the right is most probably a watermill. Another illustration of the river valley as an important traffic way.

    | 73

63  Vižinada, Motovun i Učka, pogled s jugozapada. Nekoliko desetljeća poslije u Vižinadi je izgrađena nova župna crkva, no barokni zvonik koji se izdizao nad naseljem sačuvan je do danas. Vižinada, Motovun and Učka, view from the south-west. A few decades later a new parish church was built in Vižinada, however the baroque bell tower which dominated over the settlement has been preserved to the present.

64  Središte Vižinade s javnom cisternom, zgradom fontika do danas ukrašenom krilatim lavom sv. Marka, vijećnicom, bivšom palačom Grimani i drugim patricijskim kućama. Cisternu je, kao gradnju od posebnoga interesa, Nobile posebno pažljivo iscrtao. The centre of Vižinada with the public cistern, fondaco building whose decoration of the winged lion of St Mark can still be seen, city hall, former Grimani palace and other patrician houses. The cistern as a structure of special interest was particularly carefully drawn by Nobile.

74

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

pa čak i filmski dokumentiran. Upozorava nas na stupanj uništenja i devastacija, koje su se u središtu naselja uglavnom odigravale u drugoj polovini 20. sto­ljeća. Riječ je o općinskom sjedištu, ranije palači Grimani, koja se prepoznaje po grbu i prilazu glavnom portalu preko vanjskoga stubišta. Do danas su preostali ostaci njezina zapadnoga krila, podno kojega je bio reguliran javni prolaz s polukružnim kolnim otvorima. Uz baroknu javnu cisternu, pripisanu rovinjskom graditelju S. Battistelli, s dvije poligonalne krune uzdignute na povišenom, ograđenom i stupovima ukrašenom platou, očito središnjem motivu prikaza, posebno su naglašeni klesanci, otvori prizemlja i vanjsko stubište gotičko-renesansnog dijela zidnoga sloga kuće s jednostrešnim krovištem i reljefom mletačkoga krilatog lava. U toj je kući bio smješten fontik. Nedavno je, potkraj prošloga stoljeća, radikalno i nespretno nadograđena, a zatim, početkom ovoga, konzervatorskim uvjetima uređenja zahvat je korigiran. Usprkos svim mijenama kuća je još uvijek, barem u tragovima, uspjela očuvati i danas prepoznatljive stilske detalje kojima se posebno posvetio Nobile. Na njoj je danas, podno reljefa krilatoga lava sv. Marka, koji upućuje na prvotnu javnu funkciju zdanja, još dobro sačuvana, zazidana renesansna bifora, koju Nobile nije prikazao. Možda je u njegovo vrijeme bila prežbukana, ili ju je u brzini izostavio, kao što smo već uočili s tornjem gradskog sata na prikazu trga u Balama. Crtež je potpisan imenom naselja. Pulski su se konzervatori njime koristili pri nedavnome konzervatorskom zahvatu na cisterni (sl. 64). Grožnjan i Motovun Slijedi crtež potpisan kao Grisignana e Montona. Nobile se nalazio na povišenom proplanku podno kojega se u lijevom kutu prostirao zaselak s nekoliko kuća i pripadajućih gospodarskih potleušica. Gradići na uzvisinama obuhvaćeni su širokim panoramskim zahvatom kojim posve dominira krajolik u prvome planu. Riječ je o padinama koje izgledaju kao pašnjaci razdijeljeni ziđem, s osamljenim stablima, koja se izmjenjuju s onima u paru i onima zasađenima u drvoredu. Nad Grožnjanom je upisano njegovo ime i nekakav dodatni paraf, a nad Motovunom je natpis šara koju možemo odgonetnuti kao Mont. Nobile se nalazio negdje na poziciji Bijelih zemalja, svojevrsnom prijevoju zapadno od Grožnjana i Motovuna, pa to opet možemo protumačiti nimalo slučajnim odabirom mjesta, preko kojega je iz smjera Kopra i Buja prema Vižinadi uskoro bila izvedena moderna prometnica (sl. 65). Buje Buje su, crtane iz smjera sjeveroistoka, u potpunosti zadržale osnovnu konturu utvrđenoga grada na uzvisini, no nad istočnim su zidinama tad već počele izrastati kuće. Naseljem u Nobileovo vrijeme dominira relativno nova, kasnobarokna

župna crkva sv. Servula graditelja Giovannija Dongettija i Antonija Naibera.131 Stara je trobrodna crkva bila porušena, a nova je, dvoranska, zbog nedostatka prostora u povijesnome središtu naselja promijenila orijentaciju u smjeru sjever – jug. Vidljiva je cjelokupna njezina bočna, istočna fasada s naznačenim rasporedom prozorskih otvora. Zapadnije, pokraj povijesne renesansne gradske vijećnice, koja je prethodila onoj klasicističkoj podignutoj na mjestu nekadanje palače novigradskih biskupa, smješten je zvonik župne crkve, gotičko-renesansnih donjih i baroknih završnih etaža. Nobile je u nekoliko poteza izlučio tambur s piramidom od tijela zvonika. Iz podgrađa na suprotnoj strani uzvisine na crtežu izvire niži i manji zvonik crkve Marije Milosrdnice s piramidnim svršetkom. Padine podno naselja bile su posve obrađene. U dolini gdje se danas nalazi raskrižje iz koje je Nobile crtao Buje, u prvom mu je planu tad bila lokva sa šumarkom. Lijevo je prikazao brdo Sv. Margarete gdje se danas nalazi škola. Crtež je potpisan kao Buje, a isti se natpis ponavlja i nad samim gradom (sl. 66). Kaštel nad Dragonjom Kaštelu kod Buja (Castel Venere) prikazanom s jugozapada, iz smjera tamošnjega sela Vižanade, naziru se nešto očuvanije zidine i krovišta kuća, dok uz crkvu sv. Sabe u podnožju brijega još nije bio izgrađen odvojeni zvonik, nego se na njegovu mjestu pred pročeljem uzdizalo jedno više drvo. Na desnom rubu crteža prikazane su kuće zaselka Vrh – Monte, a zgrada koja se u daljini nazire na lijevom brdu vjerojatno je crkva sv. Onofrija u Krogu nad Sečovljem (sl. 67). Idući crtež istu panoramu donosi iz suprotnoga smjera, a potpisan je kao Belle grotte. K tomu, naselje na uzvisini označeno je slovom a, a ispod potpisa napisana je i legenda koja tumači značenje oznake – a Castel Venere. U desnome kutu sjede već poznata nam trojica, zdepasti čovjek sa šeširom uska oboda pažljivije je nacrtan u prvome planu, a iza njega naslućuju se obrisi još dvojice njih koji, kao i u Motovunskoj šumi, sjede jedan pokraj drugoga. Ljudi sjede podno slikovitih visokih stijena povijenih vrhova (današnji toponim – Stene), karakterističnih za taj dio doline Dragonje. Te su stijene i danas bogate fosilima, jednom od izrazitih preokupacija gotovo svih tadanjih učenih putnika, no Nobileovi su motivi boravka na ovome mjestu vjerojatno ipak bili infrastrukturni.132 U prvom je planu pred putnicima prikazano usko korito Dragonje obrubljeno višim drvećem i niža vegetacija kakva je i danas ondje sačuvana na dijelu zemljišta koji nije pretvoren u poljodjelske površine. Ovdje je zaista i izvedena cesta, a i nedaleki stari most nad Dragonjom datira otprilike iz doba Pietra Nobilea. U pozadini je prikazan nastavak doline u smjeru Sečovlja, a obris zgrada na uzvisini odnosi 131  Marković, V. (2004.): nav. dj.: 130-131. 132  Usp. Fortis, A. (1771.): Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Osero, Venezia: 90-115.

    | 75

65  Grožnjan i Motovun iz smjera sjeverozapada, Krasice i Buja. Daljnje povezivanje motovunskog područja kao prometnoga čvorišta, otkriva se kao jedan od ciljeva Nobileova boravka na ovom području. Grožnjan and Motovun from the north-west, Krasice and Buje. The further connection of the Motovun area as a traffic junction was one of the goals of Nobile’s visit to this area.

66  Buje iz doline na sjeverozapadu podno grada. Iz podgrađa proviruje barokni zvonik crkve sv. Marije Milosrdnice, no kao i danas obzidanim gradom dominirao je masiv kasnobarokne župne crkve sv. Servula i njezina zvonika, započetog u kasnogotičkom, a dovršenog u baroknom razdoblju. Buje from the valley to the north-east below the city. The baroque bell tower of the church of St Mary the Merciful protrudes from the area below the city, however, today as was the case at that time, the massif of the late baroque parish church of St Servul and its bell tower, began in the high Gothic period and completed during the baroque period, dominates the city.

76

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

67  Kaštel kod Buja prikazan s jugozapada, iz smjera Vižinade. Ispred župne crkve sv. Sabe u podnožju uzvisine na mjestu kasnije podignutog zvonika bilo je drvo. The castellum near Buje shown from the south-east side, from the direction of Vižinade. In front of the parish church of St Saba at the bottom of hill, there was a tree in the spot where a bell tower was later constructed.

68  Putnici se odmaraju pod slikovitim stijenama u dolini Dragonje. Pogled prema Kaštelu s crkvom sv. Sabe u podnožju brijega i nastavku doline prema Sečovlju. Passengers resting under the picturesque rocks in the Dragonja valley. View of the Castellum with the church of St Saba at the foot of the hill and the rest of the valley in the direction of Sečovje.

    | 77

69  Belle grotte, stjenovit krajolik u dolini Dragonje. Riječne doline Nobileu su bile važne kao pogodni pravci budućih prometnica. Belle grotte, rocky landscape in the Dragonja valley. River valleys were important to Nobile as suitable routes of future communication lines.

70  Labin, pogled na obzidani grad sa zapada. Južno od kule Torjon vide se tad još sačuvana vanjska gradska vrata, a podno njih podgrađe Borgo ili Crć. Labin, view of the walled city from the west. South of the Torjon tower the exterior city gate still preserved at that time can be seen and below them the suburbium Borgo or Crć.

78

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Labin, Katastar Franje I., 1820., na čestici 2287 ucrtana su vanjska gradska vrata s pripadajućim zidinama Labin, cadastre of Franz I, 1820, the outer city gate with the accompanying walls are plotted on lot 2287

se možda na Krog, napoličarske kuće i samostanske zgrade benediktinskoga samostana sv. Onofrija, razvijenoga na podlozi srednjovjekovnoga sela, antičkoga naselja i prapovijesne gradine (sl. 68). Na sljedećem crtežu, također potpisanom kao Belle grotte, prikazan je isti krajolik uske riječne doline među stjenovitim i brežuljkastim uzvisinama, no posve je izostala arhitektura, osim ako se na nju ne odnosi nekoliko crta na uzvisini koje formiraju pravokutnike u desnom kutu uokvirujući prizor. Riječ je o približno istoj poziciji i suprotnoj vizuri doline Dragonje prema sjeveroistoku, pa bi spomenute kuće mogle predočivati Merišće, selo koje se nalazi sjeverozapadno od Momjana i u ovoj vizuri bližu, seosku crkvu sv. Ivana, osamljenu na izdvojenome brdskom hrptu. Prikazi istoga motiva s različitih strana, a, k tomu i slovne oznake kao pomagala u snalaženju potvrđuju pretpostavku da nije bila riječ isključivo o impresijama istarskim krajolikom, nego da su skice imale i dodatnu praktičnu funkciju (sl. 69). Crteži Labina Serija labinskih crteža započinje uobičajenom panoramom utvrđenoga grada na uzvisini potpisanom imenom grada. Iako su krovišta i zidine skicirani prepoznatljivim, brzim potezima olovke, dobro se razaznaju i poneki karakteristični detalji tadašnje siluete grada, poput snižene kule adaptirane za stanovanje nadogradnjom trijema na završnoj terasi, cilindrične kule Torjon i vanjskih, danas nepostojećih gradskih vrata (ispred do danas sačuvanih Vrata sv. Flora) pokraj gradske lože i na crti vanjskih, renesansnih zidina koje su sa spomenutom kulom činile jedinstvenu cjelinu.

Vidljive su i katnice s potkrovljem i dvokatnice baroknoga podgrađa, Borga ili Crća, te nizovi krovišta nižih kuća koje su se redale uz prilazne putove. Nad gradom je dominirao zvonik sv. Justa, kojemu literatura spominje izgradnju 1623. godine, no prijelazne romaničko-gotičke forme donjih zona njegova ziđa upućuju na mnogo raniji postanak. Na isti se način mogu datirati i ruševni ostaci istoimene crkve, prvotno vjerojatno jednobrodne građevine zaključene trima upisanim apsidama (sl. 70).133 S manjim preinakama sačuvani su svi osnovni elementi dani na prikazu crtanom s padine ispod crkve sv. Antuna, prema baroknom nizu kuća izraslom na perimetru srednjovjekovnih gradskih zidina i kula. Nobile je dokumentirao prilazno stubište i karakterističnu preslicu crkve sv. Antuna. Također je prikazana kula čiji je vrh vjerojatno bio snižen, pa izvedbom krovne lože adaptiran za stanovanje. Bio je to dio uobičajenih procesa, napredovalih u drugoj polovini 18. stoljeća u prosperitetnijim gradovima mletačke Istre, kad je minula ratna opasnost i kada srednjovjekovne zidine nisu više imale važniju obrambenu zadaću. Tada građani uz dopusnicu državnih vlasti počinju adaptirati zidine za stambene potrebe, najčešće rastvaranjem ovakvih i sličnih loža ili šetnica usmjerenih prema okolnome krajoliku i, što im se činilo važnijim, svježemu zraku izvan gradskih zidina.134 Izravna vizura s donje strane prilazne ceste tridesetih je godina prošloga stoljeća zastrta izgradnjom većih stambenih višekatnica. I ova je veduta poput prethodne potpisana imenom grada (sl. 71). Na danas tek djelomično očuvanom vanjskome ob­ram­ be­nom zidu, a ispred glavnih Vrata sv. Flora, koja se nalaze na crti unutarnjih, izvorno srednjovjekovnih zidina, Nobile bilježi i izgled lučno oblikovanih vanjskih gradskih vrata, ukrašenih polustupovima, od kojih je danas preostao samo donji dio lijevog dovratnika s ba­zom. Ispred tih vrata pružala se povišena platforma koja je olakšavala kolni prilaz.135 Uz katastarsku izmjeru 1821. godine, ovo je jedini poznati grafički izvor za spomenuta vanjska gradska vrata. Usporedi li se Nobileov crtež, izgled donjeg dijela sačuvanoga dovratnika, s uresom unutarnjega portala, opravdano je pretpostavljati da je riječ o jedinstvenome graditeljskom zahvatu iz druge polovine 16. stoljeća, svakako jednom od najvećih toga tipa, koji su iz toga razdoblja sačuvani u Istri. K tomu, reljef krilatoga lava s unutarnjega portala vrlo je blizak onomu s pročelja župne crkve.136 Dio gradskoga 133  Bartolić, M. – Grah, I. (ur.) (1991.): nav. dj.: 81. 134  Možda je riječ o istoj onoj kuli kojoj je sačuvan projekt takve adaptacije investitora markiza Tommasa Manzinija. Usp. Budicin, M. (1998.): nav. dj.: 70-71. 135  Prema potpisu ovog crteža reproduciranog u izdanju Stembergerove Labinske povijesne kronike, radilo se o pomičnim vratima, tj. pomičnom mostu, no na crtežu portala nisu više bili vidljivi tragovi takve konstrukcije. Usp. Stemberger, H. (1983.): nav. dj.: 53. 136  O renesansnoj pregradnji župne crkve 1582. usp. Marković, V. (2004.): nav. dj.: 86., Pelc, M. (2007.): Renesansa, Zagreb: 229-230. Godina je uz ime podestata Marca Molina zabilježena na pročelju.

    | 79

73  Cesta za Rabac s crkvicom sv. Hadrijana i zapadnom obalom otoka Cresa u pozadini. Jedan od karakterističnih Nobileovih crteža na kojima se uz ljepotu krajolika donosi i topografija prometno važnih pravaca. Road to Rabac with the small church of St Hadrian and west coast of the island of Cres in the background. One of Nobile’s characteristic drawings showing not only the beauty of the landscape but also the topography of important communication lines.

74  Pusta Rabačka uvala karakteristični je, inverzni prikaz, situacije prikazane i na crtežu broj 73. U pozadini se vide: Labin, gradina Gračišće – Kunci i uzvisine južno od Ripende. The deserted Rab alcove is a characteristic inverse illustration of the state also shown on drawing number 73. Labin, ruins of the castle Gračišće – Kunci and the hills south of Ripenda.

80

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

zida pokraj okrugle renesansne kule već je bio urušen, a dojam zapuštenosti pojačava vegetacija kojom su obrasle kula i zidine. Cijeli sklop kuća u drugome planu još jasnije otkriva svoje temeljenje na srednjovjekovnim gradskim zidinama, dok je satni toranj naknadno dobio klasicističku nadogradnju s kupolom. Cilindrična ku­la sačuvana je u istom obliku, no Nobile je prikazuje zapuštenom i zaraslom u vegetaciju, a pripadajući dio zidina već tada dijelom ruševnim. Dokumentirao je i pročelja dijela kasnobaroknoga kućnoga niza podgrađa, okomito položenog u odnosu na cilindričnu kulu. Izgled visokorenesansne gradske lože gotovo je istovjetan današnjemu, čak i u specifičnom detalju spoja krovne konstrukcije sa stupovima, pa se može samo čestitati talijanskim konzervatorima koji su ložu obnavljali između dvaju svjetskih ratova. Nedostaju klupe koje, stilski analizirano, izgledaju kao dio barokne adaptacije.137 To se može protumačiti time da ih Nobile nije nacrtao, ili pak da su one pročelju lože pridodane naknadno. I ovaj je crtež potpisan kao Albona (sl. 72). Crteži Rapca Nobile je s društvom zastao i na putu u Rabac. Nije se usredotočio na slikoviti kanjon, nego ga je, kao i uvijek u prikazima krajolika, zanimao širi kadar, krševite padine obrasle rijetkom i niskom vegetacijom, uvala, more i creske obale u pozadini, ukratko predio kojim se pružala cesta. Crtež je podno okvira potpisan kao Strada di Albona sopra Rabaz. U desnom dijelu kompozicije nacrtao je malu crkvicu s preslicom iznad pročelja. Možda je riječ o romaničkoj crkvi sv. Hadrijana nad Rapcem koja danas više nema ni pročelja, a kamoli preslice, no u tom bi se slučaju na crtežu trebao vidjeti djelić njezine polukružne apside.138 U prvome planu prikazao je i jedva vidljive obrise svojega suputnika koji mu je pozirao sjedeći (sl. 73). Prikazana je i zrcalna slika, rabačka uvala sa siluetom Labina u pozadini. U neizbježnoj usporedbi s današnjim stanjem, to je ujedno i primjer u međuvremenu potpuno izmijenjena krajolika, jer tada je u uvali zabilježio samo jednu oveću dvokatnicu i nešto dalje od nje malu prizemnicu. Crtež je potpisan kao Rabaz, unutar okvira i na praznome prostoru »površine mora u uvali« (sl. 74). Crteži Plomina Pogled na Plomin s masivom Učke u pozadini crtan je s ceste iz smjera Labina. Unutar grada zbijenoga u zidinama Nobile je označio zvonik župne crkve i dvije niže okomice koje su se izdizale iz grada. Jedna je zvonik crkve sv. Jurja »starog«, a druga možda jedna od kula, tada još sačuvana u znatnijoj visini. Na rubu padine naziru se i mlinovi u podgrađu 137  Milevoj, M. – Strenja, E. (1999.): Labin tragom vjekova, Labin: 77. (donose podatak o obnovi lože 1932. godine). 138  O crkvi sv. Hadrijana iznad Rapca usp. Fučić, B. (1953.): Izvještaj o putu po Istri 1949. godine (Labinski kotar i Kras), Ljetopis JAZU, 57 (1949.-1950.): 67-140., Zagreb: 107-108.

naselja, skupina kuća niže na padini, kao i ona zapadnija u podnožju brijega. Na suprotnoj strani prikazao je kuće u pristaništu, plominskoj luci s usidrenim jedrenjacima, a između i nedavno srušeni kompleks Kuće Depangher, koji se nalazio na poziciji sadašnjega deponija termoelektrane. Dobro je to podsjećanje na nekoć gotovo posve neizgrađeni prostor u dnu Plominskoga zaljeva. Upravo ondje i na nižim padinama neposredno iznad prostirala se rimska Flanona. Crtež je potpisan kao Fianona (sl. 75). Do danas nepokvarenu vizuru sjeverozapadnoga poteza plominskih fortifikacija, s kulom koja je branila ulazak u grad, župnom crkvom kao sastavnim dijelom gradskoga obrambenog sustava, zvonikom župne crkve i zvonikom crkve sv. Jurja »starog«, Nobile je skicirao iz hladovine i danas dijelom postojećih ruševnih vodenica ispod grada. Uz posljednju kućicu u desnom dijelu prikaza jasno je uočljivo vodenično kolo. Lijevim dijelom crteža dominira lučna konstrukcija s ogradnim zidom obzidanoga vodotoka. Crtež je potpisao natpisom Strada di Fianona. Cesta je jasno uočljiva u središtu prikaza, otkrivajući planiranje modernizacije prometnica, kao temeljnu službenu preokupaciju Nobileovih putovanja Istrom. Riječ je bila o poziciji u blizini naselja i podno današnje ceste prema Vozilićima, gdje su i inače zabilježeni antički nalazi koji samo potvrđuju postanak te komunikacije još u antici (sl. 76). Pogled na velikim dijelom očuvan jugozapadni po­tez zidina iznad Plominskog zaljeva, danas je narušen recentnom izgradnjom. U prvom je planu prikazana nekoć snažna renesansna pravokutna kula na kojoj se nalazio reljef krilatog lava sv. Marka, a danas je ondje preostao njegov otisak u ziđu i vijenac koji ga je krunio. Zakošeno podnožje kule završava oblim razdjelnim vijencem iznad kojega se izdiže niski okomiti dio, koji je tada već bio ruševan. Iza njega izviruje zvonik crkve sv. Jurja »starog« pažljivo iscrtane romaničke bifore i ruševnoga vrha. Pred stijenom podno ugaone kule jedva se nazire prikaz stojećega ljudskog lika. Nobile ga je ondje vjerojatno postavio kao orijentir pri proporcioniranju. Prema istoku vjerno su prikazane zidine koje kontinuiraju, njihov istak, kao i tzv. kosturnica, zapravo, sniženi preostatak ranije kule, recentno prozvan tako jer su ondje deponirane kosti s groblja koje se prostiralo uokolo crkve sv. Jurja »starog«. Prema sjeverozapadu, u međuvremenu je srušen dio starijeg, dijelom unutarnjega prstena zidina, iznad maloga romaničkog portala koji se nazire na prikazu, dok je sačuvan sada zazidani portal, pokraj kojega danas prolazi nasipanjem izvedeni obodni put. U funkciji vrtnog podzida sačuvan je i donji dio pripadajućih zidina. Portalu se prilazilo preko četiri-pet stuba. Iznad toga, zapadnoga dijela zidina izdiže se zabat začelja župne crkve i zvonik zaključen lođom s biforama i piramidalnim vrškom. U pozadini je prizor krune visoke litice. Crtež je potpisan imenom naselja (sl. 77).

    | 81

75  Plomin na uzvisini i Plomin Luka s usidrenim brodovima u podnožju. Prikaz iz labinskoga smjera uokviren je Učkom u pozadini. Plomin on the hill and Port Plomin with anchored boats at the foothill. Illustration from the direction of Labin bordered by Učka in the background.

76  Plomin, cesta i obzidani vodotok u prvome su planu crteža. U pozadini se pruža pogled na naselje sa sjeverozapada, gdje u prvome planu dominiraju kula pokraj glavnih gradskih vrata, župna crkva i njezin zvonik, dok im se iz pozadine pridružuje i zvonik crkve sv. Jurja „starog“. Plomin, road and walled stream in the forefront of the drawing. View of the settlement from the north-west is seen in the background in which the tower in the vicinity of the main city gate, parish church and its bell tower dominate and further in the background the tower of the church of St Juraj “the old”.

82

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Lovran, Katastar Franje I., 1819. Lovran, cadastre of Franz I, 1819

Lovran U Lovranu je Nobile mogao birati atraktivne vedute poput one gradskoga trga s baroknim pročeljima župne crkve, gradske vijećnice i drugih zgrada koje su ga uokvirivale ili tada zacijelo još uvijek vrlo slikoviti, a danas nepostojeći prizor glavnih gradskih vrata s ložom i županskim stolom te gotičkim tornjem koji se izdizao iz drugoga plana.139 Ipak u skladu sa svojim infrastrukturnim interesima i zaduženjima odabrao je prikaz do danas sačuvanoga lukobrana lovranske lučice. Usporedba Nobileova crteža lovranske luke s Valvasorovom grafikom čiji je predložak crtan iz suprotnoga pravca, korisna je zbog uvida u sasvim različito pozicionirana pristaništa. Izgradnjom lukobrana težište lučice preselilo se na južnu stranu uvale. Stube koje se na dvama mjestima spuštaju prema obali sjeverne strane i danas se ondje nalaze, naravno, proširene i poboljšane. Usporedba omogućuje precizniju rekonstrukciju obrisa na 139  Usp. Bradanović, M. (2010.): Graditeljstvo Lovrana u kasnom srednjem i ranijem novom vijeku, u: I. Eterović (ur.): Zbornik Lovranšćine, 1: 215-254., Lovran.

crtežu, vjerojatno nastalom 1815. godine. Tako se potvrđuje da je tada, uz i danas očuvanu crkvu sv. Trojstva koja je kod Nobilea zakrivena drvećem, no jasno je vidljiv njezin veliki trijem – lopica, na obali još uvijek stajala i crkva sv. Sebastijana. Potonja se otkriva kao uski zabat (začelja?) smješten na tadanjem rtu, istočno od crkve Sv. Trojstva. Za razliku od pažljivo prikazane luke, usidrenih brodova, karakteristično zakrivljenoga lukobrana, detalja njezina uređenja, crkava i drveća koje ju je okruživalo, lovranske su zidine iznad pristaništa na brzinu zabilježene s nekoliko poteza olovkom. Prikazana je kula Stubica i dio zgrade u njezinu nastavku. Zanimljivo crtež je potpisan doslovno kao (Bersez) Lovran (sl. 78). Mošćenice Masivna pravokutna kula skošenoga podnožja pred ulazom u Mošćenice, već je u Nobileovo vrijeme doživjela adaptaciju, koja je nastavljena i naknadno, tijekom 19. stoljeća, probi­ja­njem prizemnih i novih, većih otvora prvog kata.

    | 83

77  Plomin, zidine i kule na jugozapadnom rubu naselja nadvisuju zvonici. Na stijeni podno ugaone renesansne kule, na kojoj se nalazio reljef krilatog lava sv. Marka, jedva je vidljiv obris čovjeka koji je vjerojatno pozirao kao pomoć pri proporcioniranju. Plomin, bell towers hovering over the walls and towers at the south-west edge of the settlement. On the rock below the corner Renaissance tower on which there was a relief of St Mark’s winged lion, an outline of a man who probably posed to help set the proportions is barely visible.

78  Lovran, mandrać s karakterističnim i danas sačuvanim povijenim lukobranom. Prikaz uokviruju crkve Sv. Trojstva i sv. Sebastijana, kuće podignute nad zidinama jugoistočnoga ruba naselja i kula Stubica. Lovran, the tiny port (mandrać) with the characteristic curved breakwater preserved to this day. The illustration borders the churches of St Trinity and St Sebastian, houses built above the walls of the south-east edge of the settlement and the Stubica tower.

84

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

79  Mošćenice, prilaz glavnom ulazu u grad skrivenom iza krošnje drveta i barokna loža. Kuće na jugoistočnom rubu naselja izrasle su nad fortifikacijama. Mošćenice, access to the main city entrance hidden behind the tree canopy and baroque loggia. Houses on the south-east edge of the settlement were built above the fortifications.

80  Portret brsečkog kanonika Valčića, lipanj 1815. godine. Autograf Pietra Nobilea, važan podatak u datiranju crteža zbirke. Portrait of the canon Valčić from Brseč, June 1815. Pietro Nobile’s signature is an important detail in the dating of the drawing collection.

    | 85

81  Portret don Nikole Mihovilovića, lučkoga zdravstvenog povjerenika i Giovannija Rossande premanturskoga lučkog kapetana. Portrait of Don Nikola Mihovilović, the port health commissioner and Giovanni Rossande harbour master in Premantura.

82  Portret premanturske obitelji Mezolić (Mezulić). Žena, muškarac i djeca portretirani su u narodnoj nošnji. Portrait of the Mezolić (Mezulić) family from Premantura. The woman, man and children are portrayed in national costumes.

86

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Zidine su već odavno služile za stambenu izgradnju. Nekoć, u drugoj polovini 17. i u počecima 18. stoljeća kao pretežno zatvorena začelja prigrađenih kuća, pročelja orijentiranih prema unutrašnjosti grada. Nakon toga sve su se češće i opsežnije probijale prozorskim otvorima. Mjestimično se već bilo izašlo iz tlocrta naselja ograničena zidinama, kao što je to bio slučaj s jednostrešnom prizemnom prigradnjom u lijevome dijelu crteža. Osnovni motiv crteža zapravo je trg, nekadanja poljana ispred utvrđenoga naselja, kojim dominira bogata kro­š­nja nedavno posječenoga kestena. U pozadini se naziru stupovi i ograda barokne lože. Ovaj javni prostor pred gradskim vratima već je bio reguliran podzidom i ogradnim zidom. Uglovnica u produžetku prema zapadu imala je karakterističnu kasnobaroknu krovnu kućicu povijena zabata. Sumarno je u njezinu nastavku prikazan početak niza kuća nad nekadanjim istočnim gradskim zidinama. Crtež je potpisan kao Moschienize (sl. 79). Brsečki i premanturski portreti Slijedi portret brsečkog kanonika Valčića nacrtan na desnoj polovini papira standardnoga formata. U lijevom kutu te desne polovine arapskim je brojem napisano osamdeset. Podno poluprofila svećenika prikazana u visini poprsja, odjevena u skromno građansko odijelo teče kitnjastim slovima naglašeni natpis Sig. Canonico Valcich di Bersetz »giug.« 1815. Na lijevoj je polovini već spomenuti pečat s istarskim grbom uokolo kojeg teče natpis Archivio storico dell’ Istria Pola. Podno pečata olovkom je De Franceschi ili netko drugi pridodao natpis disegno orig. di Pietro Nobile (sl. 80). U Premanturi se Nobile našao zbog izgradnje ceste ili planiranja izgradnje svjetionika, koji će na hridi Porer tek 1833. godine ostvariti njegov učenik Giuseppe Sforzi.140 Možda je bila riječ o objema aktivnostima, jer u doba kada je Nobile boravio u Premanturi trasirala se cesta, ali i planiralo postavljanje probnoga obalnog svjetla na rtu Kamenjaku. U riječkoj kolekciji nema vedute ovoga naselja, no sačuvana su dva skupna portreta tamošnjih ljudi koje je nacrtao i kitnjastim potpisima s njihovim imenima i dužnostima opremio Pietro Nobile, sve na način kako smo već vidjeli kod portreta kanonika Valčića. Na prvom, poprsjima su prikazani mlađi muškarac s visokim ovratnikom i šiški počešljanih prema naprijed, dakle s frizurom i odjećom tipičnom za razdoblje, te stariji, odjeven sličnije spomenutom brsečkom svećeniku. Starijemu je muškarcu jedan od revera prikazan tako da dijelom izreza tvori slovo M. Podno crteža pruža se natpis Don Nicolò Micovilovich di Promontore / D d. Sanità. / Gio. Rossanda Cap. del Porto. Iz svega što danas znamo o tada prioritetnom zadatku osvjetljavanja pomorskog puta prema Trstu i ulozi koju je u tome imao Nobile, nije slučajno da je jedan od ljudi s kojima se on ondje družio bio lučki kapetan. 140  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 45. i reprodukcije studija svjetionika 262-269.

Drugi je bio svećenik, a ujedno valjda i lučki zdravstveni povjerenik – Deputato della Sanità (sl. 81). Završni crtež riječke zbirke crteža Pietra Nobilea grupni je portret šesteročlane obitelji Mezolić, možda ljudi kod kojih je odsjeo pri posjetu Premanturi. Današnji je oblik prezimena Mezulić, no moguće je da je Nobile jednostavno krivo čuo i zapisao prezime premanturske obitelji, za prigodu portretiranja odjevene u svečanu pučku nošnju. Dvije djevojke imale su u struku utegnute suknje, glave prekrivene rupcima, vratove ukrašene dvostrukim niskama, jedna i naušnicu te ukrašeni prsluk. Dječak s kapom i mladić gole glave odjeveni su u košulje i prsluke slično ocu koji ima pokrivalo za glavu, rubac ili kapu i naušnicu. Majka je poput oca prikazana poprsjem u profilu, također joj se vidi jedna naušnica, preko košulje izvezena ovratnika nosi tamni prsluk, a glava joj je bila prekrivena manjim i jednostavnijim rupcem (sl. 82). RIJEČKI CRTEŽI ISTARSKIH MOTIVA I NJIHOV AUTOR Pretpostavke o datiranju i funkciji crteža U prethodnom je tekstu dokazana, u kontekstu skicoznih prikaza katkad pomalo i neobična preciznost arhitektonskih veduta riječke arhivske zbirke crteža Pietra Nobilea. Opisani su dosad nepoznati, u međuvremenu nestali, detalji tadanje urbanističke slike istarskih gradova, među kojima se nalaze i oni koji nemaju drugih poznatih ilustracija. Istaknuta je činjenica do posljednjih godina vrlo rijetke njihovoge uporabe u urbanističkim analizama istarskih gradova, kao i mogućnost da je barem neke od njih, krajem 19. ili početkom 20. st. poznavao i koristio se njima poznati ilustrator istarskih spomenika Giulio de Franceschi. Istaknuta je i jedinstvenost tako ranoga dokumentiranja pojedinih kuća u istarskim gradićima, pa čak i u selima poput Muntića. Točnost prikaza dokazana je i usporednim analizama raspoložive grafičke građe te terenskim istraživanjima. Riječku zbirku crteža možemo definirati kao, nakon nekoliko godina kasnijega Katastra Franje I., najopsežniji dosad poznati, slikovni izvor izgleda istarskih naselja, graditeljskih sklopova i pojedinih građevina prve polovine 19. stoljeća. Uz nabrajanje mogućih namjena crteža i detalja koji su ih otkrivali, treba spomenuti da je, osobito kod krajolika, ipak riječ o slikarski koncipiranim kompozicijama, jer arhitekt bi se pri isključivo problemskom postavljanju stvari na mnogim mjestima praktičnije mogao izraziti tlocrtom. Iz arhivskih je vijesti jasno da za to najčešće i nije imao potrebe, jer je u timu imao specijalizirane inženjere i mjernike. Jasno je da je Nobile često crtao iz užitka, a i navike koju je razvio još tijekom ranih godina tršćanskoga školovanja, a osobito produbio za školovanja u Rimu. Vidi se to po pažljivo izrađenim portretima ljudi koji su ga zbog nečega privukli, kao i u brzo crtanim prizorima poput onoga tinjanskog veselog druženja uokolo bocuna

    | 87

s vinom na županskom stolu, gdje su konture četvorice ljudi samo naznačene s nekoliko ekspresivnih poteza, jer praktičnijoj je svrsi bolje mogao poslužiti onaj drugi, širi kadar Tinjana. Osjećaj za slikovito vidljiv je i kod ostalih arhitektonskih veduta i krajolika. Uspoređujući ih s prije spomenutim Nobileovim splitskim crtežima, nailazimo na niz tehničkih podudarnosti. Napokon, često su i potpisani rukopisom kakav susrećemo i na splitskim crtežima, no, ako nije riječ o pročelju Augustova hrama ili nekom trgu kojem se dulje posvetio, istarski se od splitskih, u pravilu, razlikuju bržom tehnikom rada. Na crtežima se primjećuju odjeci autorova školovanja na rimskoj Akademiji sv. Luke, od proučavanja Poussinova i Lorrainova stvaralaštva, preko studija Piranesija i drugih koji su kao motive odabirali antičke spomenike, do utjecaja talijanskih vedutista 18. stoljeća. Ipak, posebnu uvjerljivost i kvalitetu pridaje im taj rutinirani, brzi, realistični način dokumentiranja prizora, primjeren skicama rađenima u formi podsjetnika za osobnu uporabu.141 Iz neposrednosti pojedinih crteža naslućujemo atmosferu ljetnoga putovanja, u kojem nije nedostajalo pošalice, jasno to dolazi do izražaja kod novigradskoga krajolika, gdje u prvome planu kadar rube stražnjica i noge usnuloga putnika koji je glavu sklonio u hlad nižega grma. Možemo zaključiti i da je Nobile odmakom od isključivoga interesa za antičke starine, jer dokumentirao je podosta gotičkih, renesansnih i baroknih arhitektonskih sklopova, tematski anticipirao razdoblje romantizma (sl. 31).142 Ipak, oslanjajući se na arhivske podatke i slijedeći trag Nobileovih putovanja, u pitanje dolazi slika o isključivo larpurlatistič­kom putovanju Istrom očuvana u samom, po svoj prilici naknadno danom, nazivu zbirke. Ovdje treba podsjetiti da je na ovim prostorima postojala i dulja tradicija izradbe arhitektonskih veduta, od Valvasorovih ilustratora preko niza austrijskih i mletačkih vojnih i civilnih inženjera. Kako zbirka nije sačuvana u kontekstu popratnih, dnevničkih ili sličnih zapisa, vjerojatno nikad nećemo moći precizirati koje je godine nastao svaki pojedini njezin crtež. Već prema nekim detaljima, poput zimskoga lupoglavskog ugođaja u kontrastu s nizom ljetnih prizora, možemo zaključiti da svi crteži nisu nastali namah, pri jednome Nobileovom putovanju. Ipak možemo pretpostavljati da je zbirka mogla nastajati u relativno kraćem vremenu, a pritom mislim na okvir od nekoliko godina, što se može zaključiti po relativnoj ujednačenosti kvalitete i formata papira, kao i vrsti uporabljene olovke, sudeći po detaljima crteža, dijelom u vremenu nakon stabilizacije stanja i konačne uspostave austrijske vlasti u Istri. Na temelju zasad 141  Matijašić dobro primjećuje da je taj običaj izrade velikog broja skica u naše vrijeme zamijenjen korištenjem fotoaparata i kamera. Usp. Matijašić, R. (1999.): nav. dj.: 10. 142  O umjetničkom aspektu ukupnoga crtačkoga opusa Pietra Nobilea usp. Fabiani, R. (1999.): nav. dj.: 121-129.

poznatih biografskih podataka o autoru vrijeme nastanka crteža zbirke hipotetski možemo suziti na razdoblje od 1809. do 1818. godine. Važan je orijentir i datiranje u lipanj 1815. godine, koje je sam Nobile izvršio uz portret brsečkoga župnika Valčića. To se poklapa s biografskim podacima koje nam donosi G. Pavan, a upravo te godine Nobile za austrijsku upravu izrađuje jedno preliminarno i jedno detaljno izvješće o rimskim starinama Pule. Početkom 1816. godine razbolio se prateći iskapanja u Akvileji, ali potkraj zime i u rano proljeće u očekivanju careva posjeta Istri intenzivno se kroz izvješća i praktičnu pripremu dugo namjeravanoga početka restauracije amfiteatra opet bavio problematikom pulskih starina.143 Tomu treba dodati i niz prethodno već spomenutih detalja crteža poput zvonika vodnjanske župne crkve kojega je Nobile već dokumentirao kao objekt u izgradnji, dobar dio nalaza u unutrašnjosti amfiteatra, koji se povezuju tek s njegovim iskapanjima iz 1815. godine, jasno vidljiv iskop pred Augustovim hramom, koji upućuje na okolnost da je crtež nastao upravo tijekom istraživanja koje je spominjao u svojim izvješćima, kao i pazinski spomenik austrijskoj pobjedi, tj. ustanku protiv Francuza godine 1813., podignut 1816. godine. Godišnje doba otkriva opći ugođaj dobroga dijela veduta, na kojima se putnici odmaraju od puta i ljetne žege, sklanjajući se pod guste krošnje drveća u porječju Mirne ili pred ulazom u Tinjan. Bujne krošnje posve zakrivaju pogled na gradska vrata u Mošćenicama, gradske su zidine Labina prikazane obrasle korovom, a isti je slučaj bio i s Augustovim hramom. Ljudski likovi koji upotpunjuju kompoziciju na grupi crteža naglašenije pejzažnoga ugođaja, u pravilu, nisu mještani, iako ima i takvih prizora, poput porečke žene na svojemu kućnom pragu u predjelu Marafora ili sličnih dragućkih znatiželjnica. Svakako nisu ukočene figure koje poziraju u orijentalnim ili morlačkim nošnjama, kao što je to bilo kod Cassasa. Tek ponekad podsjećaju na etnografske studije nošnji kakve ćemo susretati kod Selba i Tischbeina ili Yriartea. Obično je riječ o trojici ili negdje i četvorici ljudi, Nobileovoj stvarnoj pratnji, među kojima se najčešće ističe jedan nešto krupniji, urbano odjeveni muški lik sa šeširom uska oboda. Karakteristična je hijerarhija na prizoru Motovuna, crtanom iz smjera Motovunske šume. Spomenuti lik prikazan je u profilu kako opušteno sjedi naslonjen na drvo u prvome planu. Ostali u pozadini sjede u blizini konja, a Nobileu su okrenuti leđima, pa dakle samo statiraju uokvirujući prizor (sl. 59). Čini se da je isti čovjek vrlo slično prikazan i u prizoru Kaštela nad Dragonjom (sl. 68). Logično bi bilo takvog, Nobileu očito važnog suputnika, poistovjetiti s nekim poput baruna Humbrachta, inače višega austrijskog dužnosnika, jedno vrijeme komesara riječkoga okruženja. Humbracht je s njim putovao 1815. 143  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 32, 393

88

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

godine, što je Nobile istaknuo u uvodnom dijelu jednoga od svojih izvješća o pulskim starinama.144 Ipak je to samo nagađanje. Na takva dulja putovanja kopnom izvan većih naselja, ne samo zbog prirode posla koji je iziskivao timski rad već i zbog sigurnosnih razloga, u to vrijeme uvijek se polazilo u grupi, a, k tomu, tradicionalno su se odabirali pogodniji ljetni mjeseci.145 Dio je crteža vjerojatno nastao i prije, već u vrijeme Nobileovih boravaka u Istri, 1809. i 1810. godine. Bilo bi logično uz to razdoblje ponajprije povezati vedute obalnih naselja zapadne Istre, jer tada je već, u francuskoj službi, tragao za najpovoljnijim pravcem obalne ceste od Kopra do Pule, no teško je na samim crtežima za to pronaći neposredne dokaze. Tomu u prilog može ići tek dio crteža amfiteatra ili reljef krilatoga lava kojega je Nobile zabilježio na koparskoj Armeriji. Upravo to razdoblje u svojoj pionirskoj studiji navodi Livia Rusconi, pritom vjerojatno okvirno opisujući upravo ove (ili neke vrlo slične) Nobileove crteže, posebno ističući one amfiteatra, Augustova hrama i pulskih zidina, sve zajedno ih već tada smatrajući zauvijek izgubljenima.146 Prilikom objave dvaju Nobileovih crteža porečkih Kopnenih vrata, koji nisu dio riječke arhivske zbirke, Borri ih je datirao čak u 1801. godinu, navevši da nisu mogli nastati nakon 1806., tj. godine njihova rušenja. Podatak o rušenju trebalo bi provjeriti, jer teško je zamisliti da ih je Nobile mogao crtati prije kraja 1807. godine, kada se zaposlio u tršćanskom uredu za javno graditeljstvo nadležnom i nad Istrom.147 Na prvi pogled dramatično »piranesijevski« kadrirani crteži pulskoga amfiteatra nastajali su u vezi s problemima njegova istraživanja, arhitektonskoga snimanja, prezentacije, tj. iskapanja zatrpanih zona i restauracije urušenih dijelova. Vidljivo je to ne samo iz odabranih vizura nego i iz Nobileovih apela za njegovom prezentacijom, restauracijom i revitalizacijom, kasnije korespondencije te upornoga rada na dokumentiranju ovoga spomenika, koji je rezultirao izradbom velikoga akvareliranog crteža zidnoga plašta obrasla korovom te, napokon, i izradbom drvenih maketa. Šesnaest od osamdeset i dva crteža Istre iz ovoga ciklusa posvećena su Puli, a polovina pulskih amfiteatru, pa su i iz tih brojeva jasni Nobileovi prioriteti. Iako se spominje trasiranje obalne ceste Kopar – Pula, pa je dakle logična pojava doline podno Kaštela nad Dragonjom i Novigrada, jasno je da se i brojni drugi crteži mogu povezati s infrastrukturnom problematikom, ponajprije očajnim stanjem istarskih cesta početkom 19. stoljeća 144  Rusconi, L. (1926.): nav. dj.: 344. 145  P. Kandler je još četrdesetih godina 19. stoljeća rado angažirao vojnika kao pratitelja u putovanjima po unutarnjoj Istri, a, kada to nije bio u prilici, vojničkom je kapom nastojao sugerirati da se bavi poslom mjeriteljstva za vojne potrebe. Usp. De Franceschi, C. (1989.): Uspomene, Pula – Rijeka. 146  Rusconi, L. (1926.): nav. dj.: 343-344. 147  Borri, G. (1967.): nav. dj.: 9, slike 19 i 20.

(koje su na nizu crteža smještene u samo središte prikaza), što je nastojala ispravljati francuska i nastavila austrijska uprava, a u najužemu smislu ticalo se Nobileove funkcije civilnoga inženjera s nadležnošću nad pokrajinskom javnom infrastrukturom. Kada je riječ o vrlo malim naseljima, ipak su posrijedi bila prometna raskrižja ili važne postaje na putovima pokraj prijevoja i sl. Posebno se to odnosi na čvorišno važno motovunsko područje, gdje su se pružale zapuštene i posve zastarjele prometnice iz doba Prejasne, veza s Oprtljem prema administrativnom središtu Kopru, kao i prema Poreštini i Buzeštini. Na Motovunštini katkad su točke u krajoliku dodatno bile rastumačene kratkim natpisima u funkciji podsjetnika. Možemo slutiti možemo da se pritom, uz modernizaciju postojećih i planiranje novih cestovnih trasa moralo razmišljati i o gospodarskom potencijalu Motovunske šume i o problemu regulacije korita Mirne. Suputnici i asistenti koje je Nobile spomenuo u jednom izvješću o pulskim spomenicima bili su mu Giovanni Balsano, inženjer specijaliziran za regulaciju vodotoka, i Matteo Blaserna koji je tada bio specijaliziran za cestogradnju, a poslije je također slovio kao specijalist vodnoga inženjerstva.148 Vodnjan je također bio prometno važan zbog veze prema Labinu, Plominu i liburnijskoj Istri. U sličnom prometnom ključu možemo tumačiti prikaze Kanfanara i Limske drage, područja između Labina i Rapca te Plomina i okolice, uz napomenu da se cestovnoj komponenti ondje pridružila i ona lučka, pomorska. Dobar se dio crteža tako može svrstati u grupe povezane s prometnim pravcima. Lučka infrastruktura ili njezina nedostatnost važne su u prikazima Milja i Lovrana (premda se i ondje vjerojatno našao ponajprije zbog posla cestogradnje), dok se kod Vrsara možda razmišljalo o potencijalu luke, Pule, Rovinja i Tarske vale, uz to i o izgradnji lazareta, a kod Kopra o nasipanju, ali i rušenju kaštela koji se ispriječio na prilazu gradu. I velika javna cisterna u Vižinadi bila je važna činjenica za tršćanski građevni ured koju je trebalo zabilježiti, jer ipak je to bilo vrijeme koje je neposredno prethodilo Katastru Franje I. Pogotovo sve treba promatrati u kontekstu nedostatka grafičke dokumentacije koje je Nobileov ured morao posebno osjećati za područja koja su se nalazila pod mletačkom upravom. Labinsko renesansno predziđe i vanjski portal s prilaznom rampom, povezan s kulom Torjon, kako nam ih je dokumentirao Nobile, iz naše se perspektive danas mogu činiti dragocjenim dokazom složenijih fortifikacijsko-urbanističkih zahvata iz razdoblja renesanse, no u to su doba bili relikt prošlosti. Relativno visoke srednjovjekovne, ali i renesansne gradske fortifikacije smetale su u komunikaciji obzidanih naselja, a smatrale su se i faktorom zdravstvenoga rizika, zbog, prema općem uvjerenju, nezdravoga, ustajaloga zraka koji su zadržavale. 148  Usp. Dorsi, P. (1990.): L’imperial regia direzione delle fabbriche, u: F. Caputo (ur.), Neoclassico – arte, architettura e cultura a Trieste 1790-1840, Venezia: 435-439.

    | 89

Stoga ih je Nobile možda skicirao u skladu sa svojim dužnostima, kako bi ih dokumentirao prije rušenja. Važno je tu bilo i njegovo rimsko školovanje, navika dokumentiranja, jer je vjerojatno bio svjestan da će gradići uspavane pokrajine uskoro započeti iskorak iz srednjovjekovnih zidina. U cjelini promatrano, možemo zaključiti da su rijetka naselja poput Rovinja koji se znatno razvijao tijekom 18. stoljeća i Vodnjana u kojem je kaštel već bio srušen, a na zapadnom je rubu naselja bilo aktivno jedno od najvećih gradilišta u pokrajini, odskakala od opće slike zapuštenosti, jasno uočljive, osobito u prikazima Pule, Milja i Umaga. Zbirka crteža koja se čuva u riječkom arhivu, poglavito je zbog primijenjenoga načina i tehnike, a riječ je o terenskim skicama bez uljepšavanja i naknadnih dorada po sjećanju, od velike važnosti za današnje istraživače, jer Nobile je prvi autor većega broja istarskih veduta, uključujući naselja u unutrašnjosti Istre, u čijim prikazima nema idealizacije, koja bi išla na štetu realnoga prikaza arhitekture. Zbirka je dragocjeno vrelo za komparativne analize povijesne grafičke dokumentacije i postojećega stanja graditeljskog fonda istarskih gradova. Pogotovo se to odnosi na sadašnji trenutak, kada se otvorila mogućnost mnogo šireg uvida, jer je uz već dobro poznate grupe povijesnih veduta naših naselja, poput onih pomorsko-putopisnih i kartografskih (npr. B. von Breydenbach, A. Degli Oddi), vedutista baroka (npr. ilustratori Valvasorova djela, P. Petronio), klasicizma (Cassas) i romantizma (Selb i Tischbein) postao široko dostupan i čitav niz kvalitetno reproduciranih planova i projekata iz razdoblja kasnije mletačke uprave, potonje posebno zahvaljujući sintezi M. Budicina.149 Tu je i lijep broj novih znanstvenih monografija koje istražuju i arhitektonska te urbanistička pitanja, a pridružuju im se korisne popularnoznanstvene sinteze. Ne treba zaboraviti brojne mjesne monografije koje donose obilje povijesnoga slikovnog materijala. Sve su dostupnije i veće fototeke u kojima se sustavno prikupljala fotografska građa koja se odnosi na Istru prethodnoga stoljeća, poput one Konzervatorskog odjela u Rijeci ili Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Sve se više materijala digitalizira i objavljuje na internetu. Riječka je zbirka poprilično određena skicoznim karakterom crteža, rađenih u predasima putovanja ili pri žurnim, zgusnutim istraživanjima pulskih spomenika. Zanimljivo, karakterom nije znatnije različita od terenskih skica Valvasorovih izdanja, no različita je stilom, ne samo od spomenutih stoljeća i po starijih baroknih veduta nego i od niza svojih klasicističkih, neposrednih prethodnica.150 Od njih se izdvaja ne samo neposrednošću tehnike rada nego i neusiljenim genre detaljima, koji izrazito pridonose

dokumentarnosti prikaza. Podsjeća na još ni približno iscrpljenu mogućnost novih arhivskih priloga poznavanju naše urbanističke baštine, kao i na znanstvenu potrebu sustavnijega publiciranja ovoga tipa arhivske građe. Njezina svestranog autora možemo definirati i prvim modernim ilustratorom istarskih spomenika i arhitektonskih veduta, čiji je interes za starine prešao okvire spomenika klasične antike. Koliko god detaljno popisivali rušenja i druge promjene koje su se zbile u gotovo dva stoljeća od nastanka crteža, ipak treba naglasiti i suprotne primjere, niza mijenama neznatno pogođenih pojedinih spomenika pa i čitavih dijelova naselja. Tako nas crteži podsjećaju na očuvanost vizura i povijesnih graditeljskih struktura mnogih istarskih naselja, kao rezultata raznih, za istarske žitelje prethodnih dvaju stoljeća nerijetko i nepovoljnih povijesnih okolnosti, zbog kojih je odgovornost naše generacije u njihovu očuvanju još i veća.

149  Usp. Budicin, M. (1998.): nav. dj. 150  Usp. Rupel, M. (1969.): Valvasorjevo berilo, Ljubljana, donosi crteže perom i crvenom kredom iz Knjige skica za Topogr. Archiduc. Carinthiae uspoređujući ih s izgledom istih veduta na bakrorezima, 525-545.

151  Usp. Hoyer, S. A. (1999.): nav. dj.: 325-329. 152  Gudelj, J. (2006.): Turanj pod Labinom i Sveti Ivan od Šterne – dva primjera istarskog ladanja, u: Grujić, N. (ur.): Kultura ladanja, zbornik radova sa znanstvenih skupova «Dani Cvita Fiskovića» održanih 2001. i 2002. godine, Zagreb: 195-202.

Graditeljska djelatnost u Istri Piranska crkva sv. Petra podignuta godine 1818., pripisana Pietru Nobileu, skladno je dvoransko zdanje pročelja izvedenog velikim klesancima, dok je ostatak obodnoga ziđa ožbukan. Crkva je sačuvala orijentaciju svoje srednjovjekovne prethodnice čije je pročelje Nobile dokumentirao na veduti piranskoga mandraća (sl. 35). Njezin je portal uokviren dorskim polustupovima na kojima počiva jaki vijenac. Između nadvratnika portala i vijenca smješten je reljef s motivom Krista koji predaje ključeve sv. Petru, pripisan Antoniju Bosi. Donjim dijelom vijenca teče natpis DIVO PETRO PIETAS PYRRHANENSIS RESTITUIT A.D. MDCCCXVIII. Iznad vijenca je karakteristični polukružni otvor, a pročelje kruni trokutasti zabat ukrašen velikim zupcima.151 Bočna fasada orijentirana prema Kući Tartini proviđena je trima visoko posavljenim polukružnim prozorskim otvorima. Uz Vilu Polesini u Sv. Ivanu od Šterne podignutu u prvom desetljeću 19. stoljeća152 i savudrijski svjetionik, riječ je o vrlo ranim primjerima neoklasicizma u istarskome graditeljstvu, uz napomenu da Nobileova ostvarenja izrazito prednjače u dosljednom i programatskom vladanju stilom. Nameću se razmišljanja o mogućemu arhitektovu autorstvu nekih drugih, dosad nespominjanih građevina, premda je manje vjerojatno da to ne bi bilo zabilježeno u zaista bogatoj, dosad poznatoj arhivskoj građi o Nobileu, ili mjesnoj tradiciji istarskih gradića, jer takvim se zvučnim imenima obično pripisuje i više od onoga što su zaista ostvarili. Ne valja se zalijetati u pojednostavnjenim usporedbama, pogotovo s obzirom na arhitektov ugled i utjecaj, pedagoški

90

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

rad, učenike ali i sljedbenike, širi krug tršćanskih neoklasicističkih graditelja. Najnovija istraživanja upozoravaju na njegovo sudjelovanje u planiranju izgradnje lazareta u Rovinju, Puli i u Tarskoj vali 1815. godine. Zbog tih su potreba iz Nobileova tršćanskoga ureda proizašli precizni prikazi obalnoga područja Rovinja, Pule i Tarske vale s ušćem Mirne.153 Što se tiče župne crkve u Višnja­nu, dovršene 1833. godine, stilska jasnoća i monumentalnost pročelja u formi pronaosa grčkog hrama, ovdje je, na tlu Istre, lako mogla proizaći iz nadahnuća opusom P. Nobilea, osobito njegovim bečkim ostvarenjem u formi dorskoga hrama, izvedenim za smještaj Canovine skulpture. U svakom slučaju, ostaje infrastrukturna baština, rad na modernizaciji postojećih i trasiranju novih cesta, možda i s tim povezanoj mostogradnji, vjerojatno i planiranju regulacije Mirne, a u tršćanskim arhivskim fondovima realno je očekivati potvrdu još takvih zahvata, poput onoga, tako karakterističnoga za to razdoblje, koje je provodio na isušivanju močvarnoga područja uokolo Akvileje. U širem kontekstu valja sagledati povijesno značenje projekta i izgradnje za svoje vrijeme jednog od najmodernijih svjetionika na Sredozemlju, puštenoga u rad pokraj Savudrije, u proljeće 1818. godine. Nobielovo autorstvo kod ovog se dijela vrhunske tehnologije obično spominje na razini kurioziteta. Uvidom u arhitektovu ostavštinu, uz poznavanje njegova interesa za pomorsku arhitekturu (posve razumljivoga u tršćanskoj sredini u kojoj se formirao) osobito ambiciozno zamišljene studije svjetioničkih tornjeva, postaje jasnije da je izgradnja bila kruna njegova višegodišnjega proučavanja ove problematike. Sačuvane studije, dijelom slijedeći one terezijanskoga tršćanskoga svjetionika, složenije su i kićenije, no ipak je jasno da su poslužile kao izvorište savudrijskoj realizaciji, temeljenoj na jednostavnoj zamisli stupa dorske glavice koji proizlazi iz kvadratnoga podnožja. Zbog rasvjete izgaranjem plina Nobile je podno tipično klasicističkoga, zabatnoga pročelja prizemnice u nastavku baze tornja, smjestio posebnu, dijelom svođenu konstrukciju. Ondje se nalazila peć za destiliranje plina, koji se dobivao iz ugljena raških ugljenokopa. Plin koji se razvijao zidanim se kanalom kroz tijelo tornja uzdizao do platforme s lučima na njegovu vrhu. Projektiranim načinom zidanja rustikom u prizemlju i klesancima plašta tornja uz vijence od masivna kamena, bilo je jasno da je bila riječ o arhitekturi predviđenoj za 153  U prvoj se polovini 19. stoljeća duž istočne obale Jadrana odvijao posljednji val izgradnje lazareta, tog nužnog preduvjeta za ozbiljniji razvoj međunarodne pomorske trgovine. Na habsburškom i osobito na nekadanjem mletačkom području povijesni su lazareti, obično smješteni nadomak gradovima, zbog nagloga urbanističkog razvoja i iskoraka gradova iz svojih povijesnih zidina postali nefunkcionalni, pa se tada odabiru nove lokacije, u pravilu, osamljeni i pusti zaljevi s dobrim mogućnostima za dulji boravak brodova na sidru, kao i izgradnje, obično, prostranih lazaretskih kompleksa, koji su se tada još uvijek sastojali od velikih dvorišta obzidanih viskokim ziđem i brojnih zgrada namijenjenih skladištenju i ispiranju robe te boravku brodskih posada.

dugi vijek trajanja, usprkos izloženosti ekstremnim atmosferskim uvjetima morskih vjetrova i djelovanja posolice. Posebno je zanimljivo bilo do danas izvrsno sačuvano rješenje krovnoga pokrova, specifičnim, mehanički obrađenim kamenim pločama, slaganim poput riblje krljušti. Pročelje savudrijskoga svjetionika u prizemlju je proviđeno malim pravokutnim portalom i stilskim polukružnim otvorima, dok okomicu tornja škrto rastvara jedna os nevelikih otvora u formi strijelnica, što nije bila jedina reminiscencija na fortifikacijsku arhitekturu. Cisterna podno svjetionika s krunom koja se nalazila u unutrašnjosti zdanja, još je jedan prilog ovome trendu, a, kako je to na savudrijskom prototipu zacrtao Nobile, u pravilu je bilo ponavljano tijekom cijeloga 19. stoljeća.154 Pročelje je ukrašeno velikim posvetnim natpisom CURSIBUS – NAVIGANTIUM NOCTURNIS DIRIGENDIS – FRANCISCUS I – E.I. – MDCCCXVIII. Car je osobno podržavao projekt, posve uvjeren Nobileovim argumentima pri posjetu Istri 1816. godine, kao što je osobno nadzirao postavljanje pokusnih svjetala na krajnjem jugu istarskoga poluotoka, rtu Kamenjaku, hridi Poreru i otoku Fenoligi.155 Ipak treba naglasiti da je izgradnja svjetionika na poslovično malaričnoj savudrijskoj Punti delle mosche bila više od desetljeća stara zamisao tršćanske pomorske i trgovačke elite okupljene u Zastupništvu burze, kao svojevrsne tadanje gospodarske komore. I izbor ubrzo napuštenoga nepraktičnog sustava plinske rasvjete vjerojatno je bio motiviran pitanjem prestiža, jer projekt je simbolizirao težnje jednoga cvatućeg grada, a ujedno i napokon posve razmahane pomorske ambicije jednog carstva, stoljećima blokirane mletačkom prevlašću na Jadranu. Savudrijski je svjetionik dobar primjer činjenice tršćanskog (i Nobileova) neoklasicizma, koji je daleko prelazio mjesne, pa i pokrajinske dosege. Kolokvijalno često nazivana graditeljstvom »stare Austrije«, ta karakteristična manira tipskih građevina kamenih pročelja, svjetionika, svjetioničarskih zgrada, lučkih kapetanija i pomorskih zdravstvenih ureda uskoro se proširila duž istočne jadranske obale. Izvorište joj ne treba tražiti doslovno u Beču (premda bi nas i ondje dočekala pedagoška djelatnost našeg arhitekta koji je odgojio generacije austrijskih arhitekata, pa i tršćanske učenike koji su nastavili s projektima izgradnje svjetionika), već u arhitekturi tršćanskoga neoklasicističkoga kruga. Jednom usvojena, s malim je varijacijama potrajala tijekom cijeloga 19. i početkom 20. stoljeća, a sve do polovine prošloga stoljeća kadšto su je, osobito na lučkim zgradama podizanima duž istočne obale Jadrana, 154  Bradanović, M. (2006.): nav. dj.: 279-293. 155  I paljenju savudrijskih svjetala 17. travnja 1818. navodno je svjedočio sam car koji je tada boravio u Trstu. Svakako je otvaranju nazočio guverner Cotek. Usp. Maurel, S. (1997.): Contributo del Ceto Mercantile alla costruzione dei Fari in Adriatico (Dall’Archivio storico della Camera di Commercio di Rieste), Trieste economica, 12.: 1-8., Trieste; Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 34; Fachin, N. (2002.): nav. dj.: 48

    | 91

Pietro Nobile, Savudrijski svjetionik, pročelje

Pietro Nobile, Savudrijski svjetionik, poprečni presjek

Pietro Nobile, Savudrija lighthouse, facade

Pietro Nobile, Savudrija lighthouse, cross section

oponašali projektanti država sljednica Austro-Ugarske Monarhije. U povijesti umjetnosti dosad nije opsežnije analizirana ta uloga Trsta kao svojevrsne Venecije 19. stoljeća, iz koje su se graditeljski utjecaji Jadranom širili sve do Boke. S Nobileom su povezana još dva svjetionička zdanja iz tridesetih godina 19. stoljeća. Prema projektu Mattea Pertscha, ali prema Nobileovu odobrenju i pod otprve vidljivim, jakim utjecajem njegovih studija, podignut je svjetionik na tršćanskom lukobranu. Giuseppe Sforzi, Tršćanin i Nobileov bečki učenik te suradnik na projektu tršćanske crkve sv. Ante, vodio je gradnju premanturskoga svjetionika na hridi Porer.156 Svjetionički je program, naravno, bio samo jedan aspekt utjecaja tršćanskoga neoklasicističkoga kruga na graditeljstvo šire regije. Jednom usvojeni stil novoga kulturnoga središta, desetljećima je,

s manjim varijacijama i uz postupno uvođenje historicističkoga ornamentalnog repertoara, opstojao u perifernim sredinama duž istočne jadranske obale. Utjecaj tršćanskih arhitekata, uobičajen u Rijeci, Senju i Karlobagu 18. stoljeća, u idućem se stoljeću tako proširio obalnim područjem od Istre do Boke.157

156  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 33. Tršćanska je realizacija primjereno reprezentativna gradu – središtu projekta. Iako i kod Porera možemo pratiti gotovo sve prethodno spomenute odlike ranoga austrijskog (ili tršćanskog) svjetioničkog programa, koncentriranog na osiguranje vanjskoga plovnoga puta duž istočne jadranske obale, ipak je ondje već vidljivo odstupanje od Nobileova savudrijskog prototipa. Gradilo se jednostavnije, osobito u smislu kvalitete, preciznosti i variranja obradbe kamena, te izostanka dobrog dijela arhitektonske dekorativne plastike, sve vjerojatno radi pojeftinjenja projekta.

Prvi konzervator na istočnoj jadranskoj obali Vratimo li se arhitektovoj djelatnosti na polju zaštite spomenika, podsjećajući da nije bila riječ o hobiju, nego o profe­ sionalnoj obvezi, ali i o posebno izraženom zanimanju, koje je uključivalo nadzor nad širo­kim spektrom poslova od arheoloških istraživanja u Akvileji, Trstu i Val Rosandri (Dolini Glinščice) do istraživačkih i sanacijsko-prezentacijskih radova na pulskoj Areni i Augustovu hramu, sve prema tada najsuvremenijim metodama, uočit ćemo zapo­stavljenost njegova pionirskog konzervatorskog rada u našim krajevima. Treba naglasiti da se on nije isključivo temeljio na Nobileovu rimskom iskustvu, nego i na kulturnom ozračju 157  Usp. Hoyer, S. A. (1999.): nav. dj.: 335-338. (raspravlja o utjecaju tršćanskoga neoklasicizma na piranska historicistička ostvarenja).

92

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Pietro Nobile, južno pročelje Dioklecijanove palače Pietro Nobile, south facade of the Dioclecian palace

Trsta s početka 19. stoljeća, probuđenom interesu za starine, u kojem je vodeću ulogu uz Nobilea imala djelatnost D. Rossetija, te utjecaj Winckelmannova djela. Težnja za praktičnom primjenom znanja o antičkim starinama, naučenih na rimskoj Akademiji sv. Luke, vidljiva je već od njegovih istarskih i dalmatinskih putovanja 1809. i 1810. godine. Dugoročne ciljeve svojih putovanja posve je razjasnio u ožujku 1813. godine, kada je vlastima Ilirskih pokrajina predložio u sedamnaest točaka razrađeni program zaštite arhitektonskih starina. Ukratko, njime je predvidio inženjerima civilne gradnje u državnoj službi povjeriti zadatke čuvanja i restauracije antičkih spomenika. Prema Nobileovoj zamisli, svatko je od njih na području svojega djelokruga trebao izraditi popis antičkih spomenika razdijeljen na dva dijela, arheološke i arhitektonske spomenike, danas bismo ih definirali nepokretnom baštinom, te skulpturu, natpise i dijelove arhitekture, tj. pokretnu baštinu. Popis je trebao biti popraćen izvješćem s iscrpnijim opisima pojedinih spomenika, kao i detaljno razrađenim troškovnikom radova u skali od onih nužnih za održavanje postojećega stanja, preko troškova rekompozicije i restauracije, do onih za arheološka istraživanja te rušenja zgrada radi prezentacije spomenika. Predvidio je i trošak transporta pokretnih spomenika od mjesta nalaza do gradova u kojima će biti muzealizirani. Zaključujući da na području Ilirskih pokrajina Istra i Dalmacija imaju najveći broj spomenika, za sjedišta glavnih, pokrajinskih muzeja predvidio je Trst i Zadar, kao njihova tadanja upravna središta. Nadalje, predvidio je inventarne listove za pokretnu kulturnu baštinu, preporučio da se svaki muzej nalazi u zgradi koja će biti u općinskom ili državnom

vlasništvu, a da njime upravlja kulturna udruga (u Trstu je konkretno pomišljao na Minervino društvo koje je nekoliko godina prije bio osnovao s Rossettijem) ili mjesni profesor gimnazije. Detaljno je u okviru postojećega administrativnoga sustava precizirao hijerarhiju odgovornosti i ovlasti, kao i financiranje poslova održavanja i restauracije spomenika putem posebnog prireza i iz okvira zemljišnoga poreza.158 Potkraj 1814. godine, novoj je austrijskoj upravi Nobile predložio još razrađeniju zamisao osnivanja Arheološkoga društva na području od Akvileje, Trsta i Istre do Dalmacije, Dubrovnika i Kotora. Sjedište društva trebalo se nalaziti u Minervinu kabinetu u Trstu, gdje se trebala prikupljati dokumentacija o spomenicima. Društvo je trebalo biti podijeljeno u dva razreda. Znalce koji će dokumentirati spomenike i one koji će ih historiografski protumačiti. Između njih trebalo se odabrati nekoliko konzervatora, operativnih voditelja poslova na osnivanju i vođenju muzeja, dokumentiranju i zaštiti arhitektonskih spomenika. Počasni članovi trebali su olakšavati otkup ili iskapanja na privatnim zemljištima. Za bogatije općine predvidio je namicanje potrebnih sredstava iz vlastitih prihoda, a za druge državni novac. Ukratko je opisao spomenike Akvileje, Trsta, Pule, Zadra (uz potrebu nastavka istraživanja u Ninu), Splita, Salone, Dubrovnika (za posljednjeg u tipično klasicističkom duhu naglasivši da nema znanih očuvanih starina ali da ga treba povijesno istražiti) i Kotora, sasvim konkretno ili općenitije iznijevši što je potrebno poduzeti u smislu njihova proučavanja, zaštite i prezentacije. U Puli je želio provesti ozbiljno istraživanje 158  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 377-390.; Špikić, M. (2007.): nav. dj.: 195-208. Oba autora donose prijevode dokumenta pisanog na francuskom jeziku i opširno ga komentiraju.

    | 93

Pietro Nobile, Peristil Pietro Nobile, Peristyle

amfiteatra, izoliranje forumskih hramova od neuglednih prigradnji, a zatim i njihovu restauraciju, te spriječiti rušenje slavoluka Sergijevaca. Također je ondje htio osnovati muzej u kojemu će prikupiti pokretnu baštinu razasutu diljem Istre. Predvidio je i publiciranje istraživanja i sasvim konkretno od Akvileje do Kotora nabrojio učene ljude na koje je računao kao buduće suradnike, odreda dobro upućene starinare i inženjere u javnoj službi.159 Iz današnje perspektive možemo zaključiti da su se ovi neobično iscrpno razrađeni prijedlozi organizacije sustava skrbi nad starinama duž istočne jadranske obale počeli ostvarivati tek 1850. godine, osnivanjem Središnjega povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču. Nobileova izvješća austrijskim vlastima o pulskim starinama također su posve prožeta jasnim, zaokruženim pristupom zaštiti antičkih spomenika. Premda se odnose na starine samo jednoga grada, poput prethodnih su prijedloga izrazito važna u povijesti zaštite kulturnih dobara cijele istočne obale Jadrana.160 Godine 1815. istraživao je i izvješćem obradio najvažnije: amfiteatar, Augustov hram i 159  Dellantonio, S. (1999.): nav. dj.: 339-370. Špikić, M. (2007.): nav. dj.: 195-208. Potonji donosi prijevod na hrvatski s opsežnim tumačenjem. Za Istru to su trebali biti: Ceruti (vjerojatno Matteo Pietro, prevoditelj s latinskog), dr. Costatini, profesor Lugnani (vjerojatno Kopranin Giuseppe, inženjer koji je graditeljstvo diplomirao u Padovi, povjesničar, pjesnik te nastavnik matematike i fizike u Kopru i Trstu) Benedetto Petronio (Kopranin, inženjer, pokrajinski djelatnik tršćanskog građevnog ureda i član pokrajinske vlade ali i veliki meštar mjesne masonske lože, posjedovao je zbirku starina u vrtovima svoje ankaranske vile). Usp. Krmac, D. (2005.): Lugnani, Giuseppe de, u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 456; Žitko, S. (2005.):. Petronio, piranska i koparska plemićka obitelj, u: Bertoša, M.; Matijašić, R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 584-585. 160  Dva karakteristična izvješća objavila je Rusconi, L. (1926.): nav. dj.: 343-350. Opsežno ih komentira Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 31-32, 387-435. Usp. Matijašić, R. (1999.): nav. dj.: 15-20.

Zlatna vrata, tj. Slavoluk Sergijevaca, već uvodno ih, kao i sam grad Pulu, predstavljajući uzvišenim riječima. Kod amfiteatra je spomenuo Marmontova iskapanja istaknuvši da su bila potaknuta znatiželjom, što je efektno suprotstavio opisom svojih težnji za cjelovitim istraživanjem, izmjerom, popravkom te provedbom nužnih restauratorskih radova, a zatim i osiguranjem budućnosti privođenjem novoj funkciji, javne tržnice ili sajmišta, kako je predlagao. Istaknuo je da treba počistiti sav korov koji korijenjem ugrožava zidnu konstrukciju, iskopati razinu borilišta, tj. arene, restaurirati dva urušena luka, a neposredni prilaz zatvoriti živicom kako bi se spriječilo neovlašteno ulaženje i otuđivanje kamena. U izvješću je donio i kratku povijest prethodnih istraživanja, upozoravajući da su obrađeni blokovi iskopani tijekom Marmontova istraživanja već nestali i da je to samo nastavak prakse korištenja ostacima amfiteatra kao javnim kamenolomom. Kod Augustova hrama za koji je naglasio neprimjerenu funkciju skladišta za žito opisao je zapušteno stanje odmah ističući bijedne prigradnje poput nekadanjega komunalnog zatvora. Upravo tu, kako je isticao, tada posve beskorisnu zatvorsku zgradu detaljno je u cjelini s hramom prikazao na crtežu pod brojem deset iz riječke zbirke. Kritizirao je strance koji su u Englesku i Francusku odnijeli dijelove hramske dekorativne arhitektonske plastike. Iskapao je u podnožju Slavoluka Sergijevaca kako bi mu otkrio bazu i dokazao da je prvotno bila riječ o slobodnostojećoj konstrukciji nevezanoj uz sustav zidina. Zaključno je spomenuo i preporuke koje je u vezi s očuvanjem starina dao mjesnim pulskim službenicima, oblasnom povjereniku i općinskom načelniku. Kako je uvijek nastojao angažirati i tehnički educirane pomoćnike,

94

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

posebno je naglasio ulogu agilnoga i u građevno stanje pulskih starina upućenoga mjesnog cestarskog nadzornika Angela Bonassina, kojem je osobito preporučio budnost u pogledu nakana stranaca. Bonassin je tako počeo funkcionirati kao čuvar pulskih starina, što se održalo i u godinama kada je Nobile već bio u Beču. Pripreme za dolazak cara Franje I. 1816. godine, kao i izrazito povoljni dojam koji je Nobile toga proljeća ostavio na cara, zacijelo su rezultirali odobravanjem izdašnijih sredstava za istraživanje i obnovu pulskih starina.161 Rezultatima svega toga, kao i zaključcima donesenim tijekom posjeta Puli u lipnju 1818. prožeto je njegovo nedugo kasnije napisano, srpanjsko izvješće. U gradu koji ga je toliko privlačio tada je boravio s vježbenicima Bruynom i Perissuttijem te kamenoklesarom Valentinom Valleom. Ponajprije je izvijestio o radovima koje je obavio i s kojima je potrebno nastaviti na kompleksu pulskih forumskih hramova, ovoga puta uključujući i problematiku tzv. Dijanina hrama, obuhvaćena arhitekturom pulske komunalne palače. Proveo je ondje mjerenja, izradio topografski plan cjeline, iskapao, izvijestio o nalazu, kao i o potrebi uklanjanja prigradnji te regulaciji ulice na prostoru uz začelje nekadanjih forumskih hramova, što je uključivalo pregovore s mjesnim vlastima te vlasnicima kuća i vrtova koji su se ondje prostirali. Kod samog Slavoluka Sergijevaca predvidio je izvršiti restauratorski zahvat, nakon provedenoga istraživanja, ali i analize konstrukcije oprezno korigirajući svoje prethodne zaključke i zaključujući da je ziđe propugnakula s kojim je bio spojen po svoj prilici antičkoga podrijetla, dokazujući pretpostavku opisom opusa, te praktično predlažući da je najrazumnije ruševni spomenik sanirati poštovanjem zatečena stanja, uključujući očuvanje kontrafora, uz daljnja iskapanja radi djelomične prezentacije i regulacije dijela okolnoga prostora, otkup te uklanjanje zemlje iz okolnih vrtova, s ogradnog ziđa, nadstrešnica i kuća, svemu prilažući i izračun procijenjenih troškova. Kod pulskoga amfiteatra najprije je izrazio razočaranje pogreškama koje je prethodne, 1817. godine klesarski poslovođa V. Valle počinio pri restauraciji dvaju urušenih lukova plašta. Valle je namjesto polukružnih izveo segmentne lukove, što je Nobileu, naravno, bilo posve neprihvatljivo.162 Zatim se osobito temeljito posvetio tumačenju izvornoga izgleda amfiteatra precizno navodeći što je sve dosad iskopano i što je još potrebno osloboditi od zemljanih nasipa, istražiti, privremeno poduprijeti i restaurirati. Zaključno je na već raspoznatljivi način posebno inzistirao na nužnosti izradbe cjelokupne i detaljne arhitektonske snimke za koju je, kao i za nadzor nad daljnjim istražnim i sanacijskim radovima 161  Dobro se to uklapalo u tada upravo formirajuću novu carsku jadransku politiku u kojoj je značajno mjesto zauzimalo promicanje antičkih starina Špikić M. (2009.): nav. dj.: 81-91. 162  Pogrešku je ispravio tek 1821. godine. Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 393. Zanimljivo, na Nobileovom prikazu amfiteatralnoga plašta koji se čuva u arhivu u Bellinzoni dokumentirana je upravo ta pogrešna restauracija što je omogućilo njegovo datiranje u razdoblje od 1817. do 1821. godine. Usp. Andrey, M. – Galli, M. (2000.): nav. dj.: 129-156.

zadužio Bruyna, naglašavajući da će se, kada mu vježbenik u Beč dostavi tu dokumentaciju, moći posvetiti izradbi cjelovitoga akademskog rada o izvornom izgledu amfiteatra. Opisao je zatim nalaze iskapanja koja je 1818. godine proveo na Herkulovim vratima, spominjući prethodno otkriće njihova luka 1816. godine, što se možda može dovesti u vezu s petnaestim crtežom riječke zbirke. Istaknuo je da konstrukcija otkrivenih vrata izvrsno sačuvana, precizirajući da je riječ o velikim, rustikom klesanim kamenim blokovima i da se na paru njih uočavaju u visokom reljefu isklesana ljudska glava i toljaga. Donio je i prijedlog čitanja njihova glasovitog natpisa koji spominje duovire Lucija Kasija Longina i Lucija Kalpurnija Pisona.163 Zaključio je da je vjerojatno riječ o gradskim vratima zapažajući da poštuju smjer glavne osi od amfiteatra prema naselju. Ukratko je spomenuo i Dvojna vrata, opisujući vidljive dijelove i potrebu njihova iskapanja. Zatim se pozabavio Nimfejem, drevnim slatkovodnim izvorom smještenim pokraj mora i u neposrednoj blizini amfiteatra. Prepoznajući antičko podrijetlo polukružne konstrukcije njegova bazena s ispustom, pretpostavio je da su se njime koristili gladijatori, sve uspoređujući sa sličnim stanjem pokraj rimskog Koloseja. Zaključno je kritizirao i mjesne vlasti zbog rušenja antičke kule i korištenja njezinim kamenom za izgradnju pristana i rive. U izvješću se učestalo i vrlo detaljno pozivao na priloženu arhitektonsku dokumentaciju opremljenu slovnim oznakama (kao i kod ponekih njegovih riječkih crteža) koje je uz opsežna tekstualna obrazloženja o tome što valja u pojedinom slučaju učiniti ponavljao u tekstu, ne propuštajući isticati da su nacrte izradili vježbenici Bruyn i Perissutti, osobito hvaleći prvoga koji je, prema njemu, mnoge dane tad posvetio savjesnom crtanju spomenika.164 Njihove je radove u dokumentu katkad nazivao topografskim situacijama i geometrijskim crtežima, dodajući da je sam izrađivao perspektivne prikaze, u kojima također možda možemo prepoznati dio crteža riječke zbirke. Iz konteksta izvješća posve je jasno da je barem do careva dolaska na proljeće 1816. godine, dobar dio konzervatorskih aktivnosti poduzimao na vlastitu inicijativu, vješto se koristeći svojim položajem, ljudske i materijalne resurse koji su mu u njegovu tršćanskom uredu bili na raspologanju. Uz europski poznate pulske starine prepoznao je i valorizirao i one dotad zapretene i potpuno nepoznate, vješto ih opisujući i kao školovani arhitekt izvrsnoga prostornoga zora postupno nam predočujući cjelovitiju urbanističku sliku antičke Pule.165 Iz naloga koje 163  Rusconi, L. (1926.): nav. dj.: 357; Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 394. (dopunjuje prijepis pogreškom ispuštenim odlomkom u kojem je Nobile donio svoje čitanje natpisa). 164  G. Pavan je tragom citiranih dvaju našao i druga Nobielova izvješća o pulskim starinama, kao i crteže vježbenika na koje se Nobile referirao. Usp. Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 391-435. 165  Posve drukčije od često citirana, gotovo tri desetljeća kasnijega Kandlerova opisa pulskih starina. Usp. Kandler, P. (1845.): nav. dj. Kao što je u prvim desetljećima nakon Nobileova odlaska u Puli prevladavao odviše tehnički, inženjerski pristup zaštiti spomenika, tako će u drugoj polovini i početkom 20. stoljeća problem donekle biti na drugoj strani, pa će se u kapilarnom djelovanju diljem pokrajine postizati sjajni rezultati, a stagnacija pa i nazadak osjećat će se upravo u istraživanjima složenih arhitektonskih cjelina poput amfiteatra.

    | 95

je zadao Bruynu, Perissuttijevih tlocrta amfiteatra i osobne dugogodišnje posvećenosti tomu zadatku vjerojatno je proizišao veliki prikaz cjelokupnoga amfiteatralnoga plašta koji se danas čuva u Bellinzoni, a zatim, nakon daljnjih Bruynovih istraživanja, i maketa amfiteatra, kakvim ga je vidio Nobile. Za povijest zaštite spomenika duž istočne obale izvanredno je važan taj oko pet i pol metara dugačak i oko pola metra širok, minuciozno akvarelirani crtež sastavljen od osam listova na kojem je, čini se upravo na prepoznatljiv Nobileov način, uz prikaz oštećenja, ali i bujnoga korova prikazan plašt pulskoga amfiteatra. Vjerojatno je poslužio pri izradbi spomenute bečke makete.166 Sva ta iskustva zacijelo su trebala naći mjesta i u o traktatu o arhitekturi za koji je prikupljao građu u svojim bečkim godinama.167 Interes za pitanja obnove spomenika Nobilea ne napušta ni u kasnim godinama njegova života, pa tako 1846. i sljedeće, 1847. godine savjetuje Paola Bionija pri obnovi šibenske katedrale. Projekt koji je osmislio i vodio ovaj njegov učenik i za Nobilea je morao biti zanimljiv, ponajprije zbog specifične konstrukcije kupole i svodova te tehnološki sofisticiranoga postupka konsolidacije konstrukcije tijekom radova, izradbom složene drvene konstrukcije teške zaštitne skele i željeznih omči.168 Sagledamo li situaciju duž cijele istočne jadranske obale, s naglaskom na Istri i Dalmaciji, kao što je to i Nobile logično činio u svojem planiranju zaštite antičkih starina, njegovu djelatnost kronološki možemo usporediti s djelatnošću Trogiranina Luke Garagnina (1764. – 1841.), tj. ambiciozno zamišljenoga, no kratkotrajnoga i ne osobito uspješnog pokušaja francuskih vlasti da u Dalmaciji početkom 19. stoljeća uspostavi službu zaštite spomenika.169 Usporedimo li Nobilea sa Splićaninom (rođenim u Trogiru) Vickom Andrićem (1793. – 1866.), nešto mlađim ocem hrvatske konzervatorske struke, 166  Valjalo bi istražiti i pretpostavku Deana Krmca da je velika maketa pulskoga amfiteatra koja je bila izložena na istarskoj Pokrajinskoj izložbi u Kopru (za tu prigodu nabavljena iz Veneta, privatne kolekcije obitelji Lischi-Franzoia iz Colmirana-Belluno) možda bila upravo ona koja je prema Nobileovoj uputi bila izrađena u Beču. Tomu u prilog ide već spomenuta okolnost velikoga angažmana članova obitelji Nobile u organizaciji Pokrajinske izložbe 1910. godine, na kojoj su bili izloženi predmeti iz ostavštine Pietra Nobilea. Idući korak dalje možemo nagađati da je obitelj izložbom htjela pripremati svojevrsnu »rehabilitaciju« nepravedno zapostavljene i zaboravljene djelatnosti istraživača istarskih starina. Ne posve razjašnjeno podrijetlo arhivske građe fonda »Nobile« iz Državnog arhiva u Bellinzoni, također u duhu vijesti koje nam donosi Pavan, možda ipak valja povezati s ostavštinom koju su nasljednici iz Beča prenijeli najprije u Trst, a zatim u Kopar. O fondu »Nobile« u Bellinzoni koji se vezuje uz ime ljekarnika Ignazija Nobilea iz Tesseretea i pretpostavljenom njegovu podrijetlu povezanom s tamošnjom školom crtanja koju je podupirao Nobile ili arhitektovom roditeljskom kućom usp. Blecič, B. – Galli, M. (1999.): nav. dj.: 229-256. O velikome akvareliranom crtežu pulskog amfiteatra iz Bellinzone kao mogućoj pripremi za izradbu makete i samoj maketi usp. Andrey, M. – Galli, M. (2000.): nav. dj.: 129-156. Usp također bilj. 7 i Pavan, G. (1998.): nav dj.: 47; Pavan, G. (2002.): nav. dj.: 27-41. 167  Njegovi najbliži neposredni suradnici dobrim dijelom upravo zahvaljujući mentorovu povjerenju, pohvalama i preporukama ostvarili su zapažene karijere. Tako se Tršćanin belgijskih korijena Bruyn posvetio radu na novoosnovanoj katedri za civilnu arhitekturu tršćanske nautike, za čije se otvaranje Nobile zalagao. U Trstu je ostao poznat ponajviše po Palači Tergesteo na Trgu Burze koju je projektirao. Udinski kamenorezac Valle postao je jedan od poznatijih tršćanskih graditeljskih poduzetnika. Usp. Pavan, G. (1989.): nav. dj.: 393-394, 399. 168  Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 62-63; Marković, P. (2010.): nav. dj.: 31-36. 169  Božić-Bužančić, D. (1970.): Počeci zaštite spomenika i sabiranja umjetnina u Dalmaciji, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 18: 145-159., Split: 154-157.

uvidjet ćemo niz podudarnosti u njihovu djelovanju. Dobrim dijelom one izviru iz njihova zajedničkog iskustva školovanja na Akademiji sv. Luke. Tako je npr. studija perspektive V. Andrića usporediva sa sličnom Nobileovom vježbom iz rimskoga razdoblja.170 Usporedivo je i njihovo inzistiranje na preciznim mjerenjima spomenika, jer Andrićev je rad na izradbi snimke Dioklecijanove palače vrlo nalik Nobileovoj djelatnosti u Puli. Posve je istovjetno i uvjerenje da se veliki spomenici efikasno mogu prezentirati i čuvati privođenjem nekoj funkciji, pa je tako Nobile pisao o potrebi iskopa do razine borilišta kako bi se u amfiteatru uspostavila tržnica ili održavali sajmovi, dok je Andrić uvjeravao da bi se supstrukcije palače mogle pretvoriti u najveći vinski podrum u Dalmaciji, a nadgrađe u hotel. Karakteristično je i shvaćanje spomenika kao javnih dobara, kao i težnja da oni budu u državnom vlasništvu, za što se zalagao njihov rimski učitelj Carlo Fea, povjerenik za starine pape Pija VII. 171 Napustimo li temu obrazovanja i usvojene doktrine djelovanja, sličnosti donekle prestaju jer Nobile je zaštitu kulturnih dobara intenzivno i vrlo angažirano prakticirao u mlađim i srednjim godinama, po povratku iz Rima, uz značajnu podršku austrijskih vlasti, koje je uvjerljivošću i uspijevao pridobiti. Andriću se zamjerala prevelika usmjerenost na Dioklecijanovu palaču. Nobileov je amfiteatar bio tip projekta kojemu je bio posvećen, no iscrpno se bavio i drugim spomenicima, a učinkoviti je sustav zaštite spomenika htio uspostaviti na jadranskom području od Akvileje do Kotora. Nobileov je autoritet dijelom proizlazio iz njegova umijeća pridobivanja nadređenih, utjecaja, upravnih ingerencija koje su bile mnogo šire od problematike zaštite starina, ali i podrške koje je u svojim tršćanskim godinama imao među tršćanskom kulturnom i gospodarsko-političkom elitom, kao i u dvorskim krugovima. Karijera ga je zatim uputila izravno prema carskom dvoru i životu u metropoli, udaljila od neposrednih konzervatorskih 170  Usp. Kečkemet, D. (1993.): Vicko Andrić: arhitekt i konzervator: 1793-1866, Split. K tomu, Andrićeva studija kružnoga hrama u arkadnom dvorištu gotovo u vlas je ista realizaciji reprezentativnoga dijela novoga riječkoga lazareta u Martinšćici iz 1833. godine, no upravo zbog općih mjesta neoklasicističkoga oblikovanja nije poželjno posezati za atribucijama isključivo na temelju komparativne analize. Usp. Bradanović, M. (2001.): Riječki lazareti, Zbornik Luka-Rijeka, 89-106., Rijeka. 171  Andrić je prepušten sam sebi pribjegavao pravnim doskočicama npr. dokazujući izravni kontinuitet državne vlasti nad Palačom od Dioklecijana do mletačke i austrijske vlasti. Nobile je često isticao zaštitu starina kao javni interes, za koji fiskalnu odgovornost moraju snositi općinske i državne vlasti. Andrić je baš poput Nobilea počeo s inženjerskim javnim radovima, od projektiranja infrastrukture do isušivanja močvara. Njegov se izrazito konzervatorski angažman odvijao, mnogo kasnije od Nobileova, u umirovljeničkim godinama njegova života. Davno usvojen klasicistički svjetonazor (kojega se Nobile protokom vremena i izložen novim metropolskim iskustvima i utjecajima nije slijepo pridržavao) i život u izoliranoj, perifernoj sredini, Andrića je priječio da sljedeći razvoj struke evoluira u smislu uravnoteženijega pristupa, koji bi valorizirao i srednjovjekovnu baštinu. Dok je Nobilea poticao niz prijatelja i istomišljenika koji su početkom 19. stoljeća na podlozi nagloga gospodarskog razvoja Trst pretvorili u jedno od znatnijih žarišta klasicističkoga duha, Andrića su ograničavale skromne gospodarske prilike još uspavanoga srednjodalmatinskoga središta. One su ga dodatno antagonizirale s interesima jakih aktera mjesne društvene scene, od popularnog gradonačelnika Bajamontija do ravnatelja arheološkog muzeja Francesca Carrare. Za razliku od Nobileova koncepta čuvanja pokretnih spomenika u lokalnim muzejima, kod splitskog je ravnatelja Carrare bila izražena praksa darivanja arheoloških nalaza bečkim uglednicima. Usp. Špikić, M. (2000.): Francesco Carrara polihistor, antikvar i konzervator (1812.-1854.), Split: 125-127.

96

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

i infrastrukturnih, a približila nastavničkim, savjetničkim i biranim projektantskim poslovima, koji su sve rjeđe imali veze sa zaštitom spomenika. Ipak, već i iz samog njegova daljnjeg studija pulskoga amfiteatra jasno je bilo da su mu istraživanje i prezentacija spomenika (osobito onih pulskih) bili nešto mnogo više od službenoga zaduženja, jednoga od mnogih i u jednom relativno kraćem razdoblju profesionalne djelatnosti. Ne spominjem ovdje iscrpnije Nobileovu drugdje opsežno valoriziranu bečku i sveaustrijsku arhitektonsku djelatnost, koja je možda i najplodnija bila njegovih prvih bečkih godina, dakle u kasnome drugom desetljeću i ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća. Važno je, pritom, istaknuti utjecaj Nobileovih istarskih iskustava, konkretno, studija arhitekture pulskoga amfiteatra, uočljiv na nizu njegovih najpoznatijih realizacija, od fasadnih otvora Palače Constanzi u Trstu do bečkoga Burgtora. Pritom nije riječ samo o studiju proporcija lukova, kapitela, stupaca i zidne rustike, već i nizu funkcionalnih detalja poput olučnih vijenaca pulskoga amfiteatra čije ne tako daleke odjeke pratimo na desecima istočnojadranskih svjetionika, rađenima prema uzoru na nekoliko spomenutih prototipova, koje je Nobile oblikovao ili utjecao na njihovo oblikovanje. Dok je Andrić silnu energiju godinama trošio pokušavajući napredno djelovati u voljenom Splitu, Nobile je prošao put od švicarskoga sela do bečkoga dvora. Zanimljivo je usporediti i njihovu konzervatorsku ostavštinu. U Istri je Nobile ostvario preduvjete za nastavak restauracije i prezentacije pulskih spomenika. U godinama nakon njegova odlaska iz Pule, tempo koji je on nametao prirodno je opao, no ljudi kojima je Nobile podijelio zaduženja i sastavio program rada dobrim su ga dijelom i izvršili, postupno iskopavajući, konsolidirajući i izolirajući pulske antičke starine.172 Da je Nobile imao prigodu osobno se neposrednije angažirati, istraživanje i prezentacija pulskih arhitektonskih spomenika antike vjerojatno bi se odvijali s većom opreznošću, uz manje rušenja i znatno više dokumentiranja. Tomu nasuprot, u kontekstu budućega naglog razvoja grada na podlozi ratne luke možemo zaključiti da je veliko pitanje što bi se od spomenika uspjelo spasiti da nije bilo prethodnih, opsežnih Nobielovih istraživačkih i prezentacijskih aktivnosti. Arheolog Giovanni Carrara (1806. – 1850.) koji je Nobilea naslijedio u znanstvenom interesu za pulske starine umro je mlad u epidemiji kolere.173 U Splitu su važnu ulogu u kasnijem razvoju, ponajprije temeljitoj izmjeni pristupa od ekskluzivno klasicističkog prema onom koji je valorizirao i srednjovjekovne razvojne faze Palače imali bečki stručnjaci, osobito Alois Hauser. Od polovine 19. stoljeća, u razdoblju kada je konzervator za Dalmaciju postao Vicko Andrić, tu je ulogu za Istru obnašao Pietro Kandler. Uz 172  Usp., Pavan, G. (1989.): nav. dj.: 391-435. 173  Matijašić, R. (1999.): nav. dj.: 26; Orbanich, G. (2005.): Cararra Giovani, u: Bertoša, M.; Matijašić, R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 129.

puno uvažavanje njegova velikog historiografskoga djela, ipak treba naglasiti da je bila riječ o kabinetskom tipu znanstvenika koji je pretežno boravio u Trstu, a s terenom je, usprkos tituli počasnoga konzervatora, komunicirao ponajviše posredno, korespondencijom s brojnim istarskim suradnicima i uz poneki izlet.174 Nositelji istraživačkoga rada uz studijska putovanja bečkih istraživača bili su članovi Istarskoga društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società Istriana di Archeologia e Storia patria), osnovanoga u Poreču 1884. godine, čija se aktivnost može usporediti s onom splitskoga Društva »Bihać« (1894.) usredotočenoga na istraživanje hrvatske srednjovjekovne povijesti. Uz čestu nazočnost Aloisa Hausera (aktivnoga i u Istri, osobito na Eufrazijevoj bazilici), djelatnošću don Frane Bulića dolazi do pune afirmacije konzervatorske službe u Dalmaciji, a ovoga puta kronološki usporedno gotovo isti proces zbiva se i u Istri.175 Naravno, postojale su i razlike jer Gnirs se s Bulićem nije mogao uspoređivati u ugledu koji je dalmatinski svećenik uživao u međunarodnoj znanstvenoj zajednici kao promicatelj istraživanja salonitanskoga ranoga kršćanstava, no ni Bulić s Gnirsom u bliskoj, gotovo prijateljskoj podršci prestolonasljednika Franje Ferdinada.176 Uz sve bure svjetskih ratova, okupacije, izmjene državnih granica, režima i društvenih poredaka u Dalmaciji je od Vicka Andrića postojao kontinuitet konzervatorskoga djelovanja, dok su se u Istri nacionalna previranja i politički rezovi dramatičnije odražavali na procese istraživanja i zaštite spomenika.177 Stabilan razvoj konzervatorske službe tijekom 20. stoljeća Dalmacija dobrim dijelom može zahvaliti i osobnom utjecaju Ljube Karamana, predstavnika bečke škole povijesti umjetnosti, kao i njegova nasljednika Cvite Fiskovića. Ostaje činjenica slabog poznavanja i priznavanja zasluga Pietra Nobilea u valorizaciji, restauraciji i prezentaciji pulskih antičkih spomenika. Sam je arhitekt za života već zapažao da se njegovu djelu u Trstu, a time i u Istri ne priznaju zasluge kakve je očekivao.178 Između dvaju svjetskih ratova konzervatorski rad valorizirala mu je Livia Rusconi, a zatim je trebalo pričekati još više od pola stoljeća na opsežne studije G. Pavana, R. Fabiani i drugih, u pravilu, talijanskih, uz ponekog hrvatskog i slovenskog istraživača. U Hrvatskoj je, u posljednje vrijeme, zabilježeno nekoliko 174  Matijašić, R. (1999.): nav. dj.: 26 175  Usp. Piplović, S. (2002.): Alois Hauser u Dalmaciji, Split. 176  O utjecaju F. Ferdinanda na Gnirsa i zaštitu spomenika na sjevernom Jadranu usp. Mader, B. (2000.): Sfinga z Belvederja, Koper. Nadvojvoda Franc Ferdinand in spomeniško varstvo v Istri, Koper. 177  U jednom sam radu donio usporedni pregled djelovanja konzervatorskih službi na području Istre u 20. stoljeću. Usp. Bradanović, M. (2001.): nav. dj.: 127-145. 178  Osobito ga je pogađalo Kandlerovo ignoriranje njegovih dostignuća u valorizaciji antičkih spomenika Pule i Trsta, što je pripisivao lošem utjecaju povjesničareva oca. Usp. Pavan, G. (1998.): nav. dj.: 70., Matijašić, R. (1999.): nav. dj.: 26. Mnogo toga o međusobnim odnosima istarskih istraživača otkrivaju uspomene dobro upućenoga C. de Franceschija koji je isticao obostranu nesnošljivost i sukobe oko primata P. Stancovicha i P. Kandlera i kasnije Kandlerove sukobe s drugima, npr. poznatim arhitektom A. Buttazzonijem. Usp. De Franceschi, C. (1989.): nav. dj.: 132. U okvirima tih okolnosti može se sagledati i nešto što iz današnje perspektive ipak nalikuje tendenciji prešućivanja Nobileova doprinosa, a ta se crta naslućuje već kod Stancovicheve monografije o pulskom amfiteatru.

    | 97

primjera vrednovanja njegove djelatnosti, no ona još nije postala općim mjestom lokalne konzervatorske povjesnice, ponajprije u Puli, koju je toliko zadužio, a zatim i u drugim dijelovima Istre. Ostavimo li po strani strelovito brzi put od širokoga poštovanja do zaborava koji je njegova sjevernojadranska ostavština pretrpjela tijekom 19. stoljeća, slaba zastupljenost ove i sličnih tema u našim istraživačkim naporima ponajprije se čini odrazom širega problema, dugotrajno slabijega intenziteta istraživanja istarske baštine u odnosu na onu dalmatinsku. Već u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata vodeći su se slovenski i hrvatski povjesničari umjetnosti Ljubo Karaman, France Stelè i Milan Prelog, kao i mladi, vrlo nadareni povjesničar umjetnosti-konzervator Branko Fučić te arheolog-konzervator Štefan Mlakar, posvetili istarskim temama te organizaciji konzervatorske i

muzejske službe u Istri, no realne su istraživačke i konzervatorske potrebe bile mnogo veće, osobito u glavnim obalnim urbanim središtima, teško stradalima u bombardiranjima i naglo opustjelim zbog egzodusa talijanskoga pučanstva. Tek u posljednjih nekoliko desetljeća istraživanja na polju povijesti umjetnosti znatno su se intenzivirala, pa se može reći da je posljednjih godina dobrim dijelom nadoknađeno zaostajanje. Kada snažnije integriramo istarsku djelatnost Pietra Nobilea u sliku povijesti zaštite kulturnih dobara duž istočne obale Jadrana, moći ćemo očekivati da njegova konzervatorska aktivnost, osobito ono što je tako napredno, vješto i predano isplanirao i dobrim dijelom proveo u Puli tijekom drugog desetljeća 19. stoljeća, dobije zasluženo mjesto i u europskim sintezama povijesti zaštite kulturnih dobara.

SUMMARY Istria in the Travel Maps of Pietro Nobile After World War II a little known and insufficiently researched collection of 82 drawings showing Istrian motifs by the well-known architect from Trieste and Vienna, Pietro Nobile (Campestre,Ticino 1776 – Vienna 1854) arrived from Pula to the National Archives in Rijeka. He drew them in the 1820’s, in his late thirties and early forties, namely, at a time when he was employed as engineer in the Trieste Office for Public Works, and immediately before he embarked on his Viennese career as professor, designer and court employee. With the exception of three portrait drawings of people he stayed with or who accompanied him on his travels through Istria, as a rule the motifs on his drawings are panoramas of Istrian towns or specific significant buildings. The previous historical meandering of this collection of drawings is not as yet clear, but on the basis of the modest accompanying archival material, it is presumed that the Istrian historian, Camillo De Franceschi acquired it in 1934 and 1941, as acquisitions from the Istrian and Trieste antique markets, for the Historical Archives of Istria and Provincial Library in Pula as director and secretary of these institutions. It is also assumed that the drawings, undoubtedly by Pietro Nobile, were part the architectural legacy that arrived after his death from Vienna to Trieste and later to the family home of his inheritors, in Lazaret near Kopar. By a comparative analysis of the drawings and published and unpublished archival materials kept in Austrian, Croatian, Swiss and Italian archives as well as family collections, it is evident that part of Nobile’s Istrian drawings have been singled out before they reached the public institutions in Pula and later Rijeka. Therefore in the coming years more drawings from this collection can be expected, primarily from family archives. The Pietro Nobile drawings from Rijeka depict to the greater part antiquity monuments from Pula: the Amphitheatre, Augustus’s Temple, the City Gate and should be viewed in the same context with his written reports on the status and measures which

he not only suggested but partly succeeded implementing in the sense of their improvement. Although he left a mark by his activities as a Trieste civil engineer, from Aquileia, where he reclaimed land to the surroundings of Rijeka where he participated in the construction of roads, the antique monuments in Pula and later in the many decades of his incomparably more well-known and architecturally more representative Vienna, or more precisely, all-Austrian career, remained at the centre of his attention. It stemmed not only from his work as a civil engineer which included the protection of cultural monuments, but from his Roman education at the St. Luke Academy which he attended at the end of the 18th and early 19th centuries, having thus the opportunity to learn in one of the centres of European classicism from Antonio Canova and others, precisely in the formative period of the modern theory of monument protection. Attempts particularly focused on conservation, namely, persistent commitment to the idea of applying the experience gained during his Roman education to antique monuments under his authority are quite clear from his reports on the state of the monuments, a manifest that called upon his superiors to establish a single conservation service along the eastern coast of the Adriatic and from the expansive and preserved correspondence brought to light by the long-standing researcher of Nobile’s activities, the conservatorarchitect Gino Pavan. From all we know of Nobile today, and particularly from the Rijeka collection drawings, it is quite evident that after the first Trieste conservation undertakings, he recognized precisely in the degraded and neglected Pula monument, in the first place the Amphitheatre, the heritage he wanted to research in detail and then restore. The same applies to the Poreč series of drawings from the Rijeka collection, mainly devoted to the area of Marafora on the west fringes of the city and the remains of representative antique structures there. Having

98

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

been educated at the source of the European classicistic thought and monument protection methodology, he acquired, among other things, the habit of documenting the heritage he saw graphically, so his Rijeka drawings should primarily be viewed in that context since they served in the first place as field memos for the later, cabinet elaboration of studies. This can be observed not only in relation to the antique monuments from Pula, in regard to which he clearly instructed in his written reports the employees of the Trieste Office whose superior he was to undertake geodesic measurements while he devoted his time and attention to drawing perspective studies, but also in regard to other drawings from the Rijeka collection. Consequently, in his seemingly art-for-art’s sake, romantic panoramas of Tarska vala and the Rovinj and Pula bays, we can assume they were connected with the plans of building quarantine hospitals envisaged by the Austrian administration. The same applies to panoramas of Novigrad, valleys of the Dragonja i Mirna rivers, passes and elevations above them and landscapes in the Pula, Rovinj and Labin regions where we can depict works which brought Nobile to these parts

stage. We also find in this series of illustrations a number of squares in Instrian settlements, their ports, communal buildings, city and country citadels, the layout of the Eusphrasian Basilica in Poreč, all illustrations that were to serve as reminders for activities of the Trieste Construction Works headed by Nobile himself, at that time traditionally present in the region of Hapsburg Istria and Rijeka which due to specific historical circumstances suddenly expanded its scope beyond the previously Venetian Istria. That they served primarily as sketches for personal use in his formal capacity is confirmed by the anecdotal scenes in which Nobile portrays his travel companions, resting under tree crowns of the Motovun forest or having a bottle of wine at the governor’s table in front of the Tinjan town gate. One of the fundamental characteristics is the preciseness of the immediate illustrations which rank this group of drawings, along with the Cadastre if Francis I, as the most important source of insight into Istrian settlements in the first half of the 19th century. A large part of the study focuses therefore on the relevance of specific drawings in the context of the knowledge on Istrian settlements and comparative

as a civil engineer of the French and Austrian administrations, and which pertained to infrastructural works, the construction of new or modernization of existing roads and accompanying structures, such as bridges. Nobile documented in this series of drawings a number of fortifications, particularly walls of Istrian fortified settlements, from Milja and Kopar to Mošćenica and Lovran, many of them, if we bear in mind his work assignments, prior to being demolished at a later

analysis of Nobile’s drawings with other, to date unknown or almost unknown, illustrations of them. Along with the already mentioned shedding of light on conservation activities, attention is also drawn on the insufficiently researched Istrian building activities of Nobile the architect, particularly the construction of the first lighthouse on the eastern Adriatic coast as well as the impact of Istrian experiences on his later design activities.

LITERATURA I IZVORI Državni arhiv u Rijeci (DAR): zbirka »P. Nobile«, fond Obitelj de Franceschi iz Šegeta, Kartografska zbirka, fond Zemaljski sabor Markgrofovije Istre. Arheološki muzej Istre (AMI), Pula, Rilievo scavi Viale Carrara, planoteka. *** (1911.): Pola, Porta Ercole, Restaurierung, Mitteilungen der k.k. Zentralkomission für Erforschzung und Erhaltung der Kunst – und historischen Denkmale, Wien: 182. Adam, R. (1764.): Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia, London Andrey, M. – Galli, M. (2000.): Pietro Nobile e il rilievo dell’Arena di Pola, Archeografo triestino, 4 (60): 129-156., Trieste Baldini, M. (1999.): Parentium – Contributi alla lettura della cronologia urbana e l’episodio romano del martirio di S. Mauro, Atti del Centro di ricerche storiche – Rovigno, 29: 8788., Rovigno Baldini, M. (2005.): Vrsar, u: Bertoša, M.; Matijašić, R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 892-894. Bartolić, M. – Grah, I. (ur.) (1991.): Crkva u Istri: osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije (stanje 1. siječnja 1991. godine), Pazin Benussi, B. (1888.): Storia documentata di Rovigno, Trieste Benussi, B. (2002.): Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Pula

Bernik, S. (1968.): Organizem slovenskih obmorskih mest: Koper, Izola, Piran, Ljubljana – Piran Bernik, S. (2000.): Urbanesimo nel gotico a Capodistria, Isola e Pirano, u: Štefanac, S. (ur.), Dioecesis Justinopolitana: L’arte gotica nel territorio della diocesi di Capodistria, Koper: 38-51. Bertoša, M. (2005.): De Franceschi, Camillo, u: Bertoša, M.; Matijašić, R.(ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 172. Blecič, B. – Galli, M. (1999.): Il fondo Nobile all’Archivio di Stato di Bellinzona, u: G. Pavan (ur.): L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7 – 8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 4 (59): 229-256., Trieste Borri, G. (1967.): Parenzo nelle vedute di cinque secoli, Trieste Božić-Bužančić, D. (1970.): Počeci zaštite spomenika i sabiranja umjetnina u Dalmaciji, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 18: 145-159., Split Bradanović, M. (1999.): Viaggio artistico attraverso l’Istria di Pietro Nobile, u: G. Pavan (ur.) L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7 – 8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 5 (59): 83-119., Trieste Bradanović, M. (2001.): Riječki lazareti, Zbornik Luka-Rijeka, 89-106., Rijeka Bradanović, M. (2001.): Tradicija osnutak i djelovanje konzervatorske službe u Rijeci, Sveti Vid, 4: 127-146., Rijeka

    | 99

Bradanović, M. (2003.): Istočnojadranski svjetionici (postanak, korijeni oblikovanja), Industrijska baština – zbornik, 89-106., Rijeka Bradanović, M. (2006.): Nekoliko primjera ladanja mletačke i austrijske Istre, u: Grujić, N. (ur.): Kultura ladanja, zbornik radova sa znanstvenih skupova «Dani Cvita Fiskovića» održanih 2001. i 2002. godine, Zagreb: 183-194. Bradanović, M. (2006.): Marginalije uz povijest izgradnje naših najstarijih svjetionika, u: Kozličić, M. (ur.), Luke istočnog Jadrana, Orebić: 279-293. Bradanović, M. (2007.): Zbirka »Pietro Nobile« Državnog arhiva u Rijeci kao izvor za proučavanje izgleda istarskih naselja početkom 19. stoljeća, Annale – anali za istrske in mediteranske študije, 2 (17): 291-304., Koper Bradanović, M. (2009.): Konzervatorske uspomene. Jedan zaštitni zahvat na novigradskim zidinama, u: Vujić, Ž. – Špikić, M. (ur.): Ivi Maroeviću baštinici u spomen, Zagreb: 217-243. Bradanović, M. (2010.): Graditeljstvo Lovrana u kasnom srednjem i ranijem novom vijeku, u: I. Eterović (ur.): Zbornik Lovranšćine, 1: 215-254., Lovran Bradanović, M. – Jakovčić, J. – Oštrić, R. (2009.): Dajla, u: Cvetnić, S.; Pelc, M.; Premerl, D. (ur.), Sic ars deprenditur arte. Zbornik u čast Vladimira Markovića, Zagreb: 81-102. Budicin, M. (1992.): Lo sviluppo del’abitato di Rovigno oltre il canale sulla terraferma (secoli XVII e XVIII), Atti del CRSRV, 22: 107-147., Rovigno Budicin, M. (1998.): Aspetti storico-urbani nell’Istria Veneta, Trieste – Rovigno Budicin, M. (2005.): Rovinj (Rovigno), u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 704. Caprin, G. (1905.): L’Istria nobilissima, vol. I, Trieste Carli-Rubbi, G. (1750.): Relazione delle scoperte fatte nell’ Anfiteatro di Pola nel mese di Giugno del MDCCL, Venezia Cassan, D. (2001.): La basilica di Aquileia: cronaca di un restauro tra Ottocento e Novecento, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, 101 (n.s. 49): 271-329., Parenzo – Trieste Cigui, R. (1994.): Contributo all’ araldica di Umago, Atti del CRSRV, 24: 241-282., Rovigno Crnković, N. – Hinić, M. – Krota, I. – Zurak, I. (1980.): Arhivski fondovi i zbirke u Historijskom arhivu Rijeka, Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu (VHARP), 23: 103-196., Pazin-Rijeka Cvek, E. (ur.) (2005.): Pula – Tri tisuće mita i stvarnosti, Pula Damjanović, D. (2009.): Đakovačka katedrala, Zagreb De Canziani-Jakšić, T. (2004.): Iz likovne riznice Državnog arhiva u Rijeci, Rijeka De Franceschi, C. (1989.): Uspomene, Pula – Rijeka De Vecchi, F. et. al. (1989.): Trieste: l’architettura neoclassica: guida tematica, Trieste De Vecchi, F. (1991.): Pietro Nobile funzionario presso la

Direzione delle Fabbriche a Trieste, Atti e memorie SIASP, 91 (n.s. 39): 53-78., Parenzo – Trieste De Ville A., vitez galski (1991.): Nadasve pomnim bakropisima pojašnjeni zanimljivi opis starina u luci i gradu Puli kao i lova na tune, Istra, 119 (29:1/2): 18-23., Pula Dellantonio, S. (1999.): Pietro Nobile archeologo, u: Pavan G. (ur.): L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7-8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 4 (59): 339-370., Trieste Dorsi, P. (1990.): L’imperial regia direzione delle fabbriche, u: F. Caputo (ur.), Neoclassico – arte, architettura e cultura a Trieste 1790-1840, Venezia: 435-439. Duplančić, A. (2007.): Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću, Zagreb Džin, K.(1998.): Dekoracija Augustovog hrama u Puli, Histria Antiqua, 4: 139-146., Pula Fabiani, R. (1980.): L’architetto Pietro Nobile, Arte in Friuli – Arte a Trieste, 4: 77-89., Trieste Fabiani, R. (1999.): Materia e forma nei disegni di Pietro Nobile, u: Pavan G. (ur.): L’architetto Pietro Nobile (1776 – 1854) e il suo tempo. Atti del convegno internazionale di studio (Trieste, 7-8 maggio 1999.), Archeografo triestino, 4 (59): 121-129., Trieste Fabiani, R. – De Vecchi, F. – Perusini, G. (1997.): Pagine architettoniche. I disegni di Pietro Nobile dopo il restauro, Udine Fachin, N. (2002.): Umag – Savudrija. Povijest i kultura, Umag Firmiani, F. (1990.): L’architetto Uldarico Moro (1737-1804), documenti, inediti, proposti, interrogativi, u: Caputo F.; Masiero R.(ur.) Neoclassico, la ragione, la memoria, una città: Trieste, Padova: 182-189. Fisković, C. (1953.), Splitski lazaret, u: Fisković, C. et al., Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, IV, Split: 5-37. Forlati Tamaro, B. (1932.): Cenni preliminari sulle recenti scoperte archeologice a Pola e Trieste, Atti e memorie SIASP, 44: 323-324., Parenzo – Trieste Fortis, A. (1771.): Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Osero, Venezia Foscan, L. (1992.): I castelli medioevali dell’Istria, Trieste Foscan, L. (2003.): Porte e mura delle città, terre e castella della Carsia e dell’Istria, Rovigno-Trieste Fučić, B. (1953.): Izvještaj o putu po Istri 1949. godine (Labinski kotar i Kras), Ljetopis JAZU, 57 (1949.-1950.): 67140., Zagreb Fučić, B. (1997.): Terra incognita, Zagreb Gerber, W. (1912.): Altchristliche Kultbauten Istriens und Dalmatiens, Dresden Giaconi, H. – Matejčić, I. (1995.): Konzervatorska podloga prostora uz istočni gradski bedem u Poreču. Elaborat, Rijeka Girardi-Jurkić, V. (1981.): Spomenici Istre, Pula Girardi-Jurkić, V. (1997.): Korištenje kamena u gradnji amfiteatra u Puli, Histria Antiqua, 3: 21-28., Pula Girardi-Jurkić, V. (1999.): Periodizacija izgradnje antičkog foruma u Puli, Histria Antiqua, 5: 11-19., Pula

100

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.

Girardi-Jurkić, V. (2000.): Kontinuitet utvrđivanja u Istri, Histria antiqua, 6: 9-20., Pula Greblo, Z. (1999.): Analitički inventar zbirke arhivskog gradiva Gradskog muzeja u Puli. 14.–20. st., Rijeka: Državni arhiv u Rijeci Grujić, N. (2000.): Edilizia civile delle città costiere, u: Štefanac, S. (ur.), Dioecesis Justinopolitana: L’arte gotica nel territorio della diocesi di Capodistria, Koper Gudelj, J. (2006.): Turanj pod Labinom i Sveti Ivan od Šterne – dva primjera istarskog ladanja, u: Grujić, N. (ur.): Kultura ladanja, zbornik radova sa znanstvenih skupova «Dani Cvita Fiskovića» održanih 2001. i 2002. godine, Zagreb: 195-202. Guidi, N. (2001.): Pietro Nobile: L’uomo e il professionista, Atti e memorie SIASP, 101 (n.s.49): 331-380., Parenzo-Trieste Horvat-Levaj, K. (2005.): Tinjan – građevni razvoj, u: Šiklić, J. (ur.): Tinjanski zbornik, Zbornik radova sa stručno-znanstvenog skupa «Tinjan i okolica od prapovijesti do danas», Tinjan: 261-278. Horvat, A. – Matejčić, R. – Prijatelj, K. (1982.): Barok u Hrvatskoj, Zagreb Hoyer, S. A. (1992.): Hiša Tartini v Piranu. Zgodovinski razvoj in likovna oprema, Piran Hoyer, S. A. (1999.): Il neoclassicismo triestino e lo storicismo a Pirano, Archeografo triestino, 4 (59): 325-338., Trieste Hüttl-Hubert, E. (1999.): Nobile a Vienna, Archeografo Triestino, 4 (59): 131-156., Trieste Ivetac, J. (1996.): Istarski uskličnici, Pula Jokilehto, J. (1999.): A History of Architectural Conservation, Oxford Kandler, P. (1845.): Cenni al Forestiero che visita Pola, Trieste Kandler, P. (1879.): Pirano. Monografia storica, Parenzo Kaštela, S. – Dadić, I. – Vidović, K. (2010.): La contribution de l’administration française a la construction de voies de communication sur le territorie croate, u: Šanjek, F. (ur.): Hrvati i Ilirske pokrajine, Zagreb Kečkemet, D. (1969.): Antički spomenici Pule na slikama i u opisima stranih autora od 16. do 19. stoljeća, Jadranski zbornik, 7: 549-590., Rijeka-Pula Kečkemet, D. (1975.): Prilozi opisu i povijesti splitskog lazareta, Pomorski zbornik, 13: 377-400., Rijeka Kečkemet, D. (1993.): Vicko Andrić: arhitekt i konzervator: 1793-1866, Split Kečkemet, D. (2003.): Robert Adam. Dioklecijanova palača i klasicizam, Zagreb Krizmanić, A. (1988.): Komunalna palača Pula. Razvitak gradskog središta kroz dvadeset jedno stoljeće, Pula Krizmanić, A. (2005.): Prostorni razvitak austrijske Pule, u: Cvek E. (ur.): Pula – Tri tisuće mita i stvarnosti, Pula Krizmanić, A. (2005.): Clérisseau, Charles Louis, u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 139. Krmac, D. (2005.): Lugnani, Giuseppe de, u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 456.

Lago, L. et. al. (2005.), Pietra d’Istria –Architetture e tettitorio – Le Casite, Trieste Lavallee, J. – Cassas, L. F. (1802.): Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, Paris Mader, B. (2000.): Sfinga z Belvederja, Koper. Nadvojvoda Franc Ferdinand in spomeniško varstvo v Istri, Koper Marasović, J.– Krizmanić, A.– Marasović, D. (1988.): Amfiteatar u urbanoj strukturi Pule, Pogledi, 18: 875-906., Split Marković, P. (2010.): Katedrala sv. Jakova u Šibeniku – prvih 105 godina, Zagreb Marković, V. (2004.): Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil, Zagreb Martinello, G. (1965.): Umago d’Istria – notizie storiche, Trieste Marušić, B. (1967.): Kasnoantička i bizantinska Pula, Pula Matijašić, R.(1999.): Neka topografska pitanja pulskog foruma, Histria antiqua, 5: 21-28., Pula Matijašić, R. (1999.): Arhitekt Pietro Nobile i njegova djelatnost zaštite spomenika u Hrvatskoj, Prilozi za proučavanje društvenih, kulturnih, znanstvenih i inih veza Hrvatske i Švicarske, 2.: 7-28., Bern Matijašić, R. (2005.): Od iskona do prevlasti Serenissime, u: Cvek E. (ur.): Pula – Tri tisuće mita i stvarnosti, Pula Matijašić, R. (2005.): De Franceschi Giulio, u: Bertoša M.; Matijašić R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 173. Matijašić, R. – Buršić-Matijašić, K. (1996.): Antička Pula s okolicom, Pula Matijašić, R. – Ujčić, Ž. (2005.): Pula antički grad, Pula Maurel, S. (1997.): Contributo del Ceto Mercantile alla costruzione dei Fari in Adriatico (Dall’Archivio storico della Camera di Commercio di Rieste), Trieste economica, 12.: 1-8., Trieste McCormick, T. (1990.): Charles-Louis Clérisseau and the Genesis of Neo-Classicism, Cambridge – London Milevoj, M. – Strenja, E. (1999.): Labin tragom vjekova, Labin Milićević, J. (2005.): Etnografske crtice s Tinjanštine, u: Šiklić J. (ur.): Tinjanski zbornik, Zbornik radova sa stručno-znanstvenog skupa «Tinjan i okolica od prapovijesti do danas», Tinjan: 297-300. Mlakar, Š. (1957.): Amfiteatar u Puli, Pula Morteani, L. (1895.): Storia di Montona, Trieste Mutnjaković, A. (ur.) (1989.): Slavoluk Sergijevaca, Pula Orbanich, G. (2005.): Cararra Giovani, u: Bertoša, M.; Matijašić, R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 129. Orlić, D. (1997.): Srdačno Vaš Poreč, Poreč Palinić, N. (2009.): Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile – najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Prostor, 17 (1): 52-63., Zagreb Parentin, L. (1974.): Cittanova d’Istria, Trieste Pavan, G. (1952.): Il Tempio d’ Augusto a Pola. La Porta Orientale, 5-6, Trieste Pavan, G. (1971.): Il rilievo del Tempio d’Augusto di Pola, Atti e memoria SIASP, 71 (n. s. 19): 5-76., Trieste Pavan, G. (1989.): Pietro Nobile architetto. Vita ed opere,

    | 101

Archeografo Triestino, 4 (49): 373-432., Trieste Pavan, G. (1997.): Il restauro del tempio d’Augusto a Pola (1946-1947) a cinquant’anni dai lavori, Archeografo Triestino, 4 (57): 115-148., Trieste Pavan, G. (1998.): Pietro Nobile: architetto (1776-1854) – studi e documenti, Trieste Pavan, G. (1999.): Il palazzo della Giunta regionale a Trieste, Trieste Pavan, G. (2002.): Lettere da Vienna di Pietro Nobile (dal 1816 al 1854), Extra serie n. 1. di Archeografo Triestino, Trieste Pelc, M. (2007.): Renesansa, Zagreb Petronio, P. (1968.): Memorie sacre e profane dell’Istria, Trieste Petrović, Lj. (1980.): Razvoj i perspektive Historijskog arhiva Rijeka, VHARP, 23: 55-62., Pazin-Rijeka Piplović, S. (2002.): Alois Hauser u Dalmaciji, Split Plassmeyer, P. (2007.): Neoclassical and Romantic Architecture in Austria and Hungary, u: Toman, R. (ur.): Neoclassicism and Romanticism, Cologne Prelog, M. (1957.):, Poreč grad i spomenici, Beograd R., Polesini de, u: M. Bertoša – R. Matijašić (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb, LZMK, 2005: 606. Rizzi A. (1991.): «Pax in hac civitate et in omnibus abitantibus in ea» I rilievi marciani di Capodistria, Atti dell’Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti, 149: 175-208., Venezia, Rupel, M. (1969.): Valvasorjevo berilo, Ljubljana Rusconi, L. (1926.): Pietro Nobile e i monumenti romani di Pola, Archeografo Triestino, 3 (13): 343-358., Trieste Selb, A. – Tischbein, A. (1842.): Memorie di un Viaggio Pittorico nel Littorale Austriaco, Trieste Semi, F. (1975.), Capris Iustinopolis Capodistria, Trieste Seroux D’Agincourt, J. B. L. G. (1825.): Histoire de l’art par les monuments, depuis sa décadence au IVme siècle jusqu’ à son renouvellement au XVIme, Paris Stancovich, P. (1822.): Dello Anfiteatro di Pola, Venezia Starac, A. (2004.): Augustov hram, Pula Stemberger, H. (1983.): Labinska povijesna kronika. Povijesne skice Kožljaka, Čepića, Kršana, Šumbera, Labin Stulli, B. (1980.): Pregled povijesnog razvitka zaštite arhivalija na područjima historijskih arhiva u Pazinu i Rijeci, VHARP, 23: 11-44., Pazin-Rijeka Suić, M. (1976.): Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb Šiklić, J. (2005.): Crkve na području općine Tinjan, u: Šiklić J. (ur.): Tinjanski zbornik, Zbornik radova sa stručno-znanstvenog skupa «Tinjan i okolica od prapovijesti do danas», Tinjan: 290-292. Špikić, M. (2000.): Francesco Carrara polihistor, antikvar i konzervator (1812.-1854.), Split Špikić, M. (2007.): Od arheologije do kulturne politike: Pietro Nobile i dalmatinski spomenici, Peristil, 50: 195-208., Split Špikić M. (2009.): Konzerviranje europskih spomenika od 1800. do 1850. godine, Zagreb Tadić B. (1982.): Rovinj – razvoj naselja, Zagreb

Tamaro A. (1910.): Pirano, Trieste Tamaro B. (1925.): Pola. I monumenti romani, Trieste Tamaro M. (1893.): Le città e le castella dell’Istria: Rovigno – Dignano, sv. II, Parenzo Terry, A. – Eaves Gilmore, F. (2001.): Retrieving the Record. A Century of Archaeology at Poreč (1847-1947), Zagreb-Motovun Ujčić, Ž. (1998.): Pola paleocristiana alla luce del Catasto austriaco dell’anno 1820, u: Cambi, N.– Marin, E. (ur.): Acta XIII Congressus internationalis archaeologiae christianae (Split 25. settembre – 1 ottobre 1994.), 3.: 743-758., Citta del Vaticano – Split Valvasor, J. W. von (1689.): Die Ehre dess Hertzogthums Crain, Laibach Vižintin, B. (1966.): Pietro Nobile, Rijeka Žitko, S. (2005.): Petronio, piranska i koparska plemićka obitelj, u: Bertoša, M.; Matijašić, R. (ur.): Istarska enciklopedija, Zagreb: 584-585.

102

|  Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske 15_2013.