ISTOCNO PITANJE

ISTOČNO PITANJE obuhvata kompleks problema i događaja u međunarodnim odnosima u Evropi od kraja XVIII do početka XX st. izazvanih borbom velikih sila - Austrije, Rusije, Francuske, Velike Britanije i Njemačke za

prevlast u onim zemljama

Balkanskog poluostrva i Srednjeg istoka koje su se nalazile pod osmanskom upravom. Stalno slabljenje državne organizacije, zaostalost feudalnog društvenog uređenja i razbuktavanje oslobodilačkih pokreta bili su glavni uzroci propadanja nekada moćnog Osmanskog carstva i što je bilo dobra prilika za evropske države da ostvare svoje ekspanzionističke težnje na račun »bolesnika na Bosporu«. Termin Istočno pitanje počeo se upotrebljavati poslije izbijanja grčkog ustanka (1821). Od zauzimanja Carigrada (1453) do Kučuk-Kainardžijskog mira (1774) Osmansko carstvo je prolazila kroz faze uspona i opadanja, ali je uglavnom zadržalo stečene pozicije na jugoistoku Evrope. Pred osmanskim prodorom mnogi su se Grci iselili u južnu Italiju, na Siciliju i mletačka ostrva. U grčke plodne doline naseljavali su se osmanski Juruci i zemljoradnici iz Male Azije, dok su imanja

kršćana ostala ograničena na planinska

područja Makedonije, Tesalije, Epira, centralne Grčke i Peloponeza. Masa seljaka, bezemljaša i stočara, bila je izvrgnuta eksploataciji i osmanskih i domaćih zemljovlasnika, kao i samovolji

osmanskih upravnih vlasti. Mnogi Grci su bježali u planine i tamo

organizovali hajdučke družine (klefti). Na drugoj strani neki Grci su postali istaknuti trgovci u Osmanskom carstvu trgujući žitom, vunom i kožom iz Makedonije, Epira i Tesalije, a drugi su - naročito stanovnici carigradske četvrti Fanara - zauzimali visoke položaje u osmanskoj upravi. Hajdučija, crkva i škole održavale su živom narodnu svijest, a sve jače pritisak osmanske uprave uzrokovao je niz buna i u XVIII st. sve jači pokret za oslobođenjem. Za vrijeme rata Rusije i Osmanskog carstva 1768-74, na poticaj Rusije, izbio je 1770. ustanak na Peloponezu. Iako je bio krvavo ugušen, grčki otpor nije bio slomljeni. Nakon mira 1774. koji je Rusiji dao pravo plovidbe trgovačkih brodova na Crnom moru i Dunavu i pravo pokroviteljstva nad pravoslavnim narodima Osmanskog carstva, ova počinje da gubi pozicije, a velike sile od tada primjenjuju na Istoku politički sistem ravnoteže snaga. U periodu 1787-92. Austrija i Rusija su vodile rat protiv Osmanskog carstva da bi ga rasparčale, međutim uslijed jake diplomatske akcije Velike Britanije i izbijanja Francuske revolucije bile su prinuđene da zaključe, bez naročitih dobiti, mirovne ugovore (Austrije i 1

Osmanskog carstva u Svištovu 4. VIII 1791 i Rusije i Osmanskog carstva u Jašiju 9. I 1792). Rusija je stekla prvenstvo u rješavanju Istočnog pitanja. Francuska invazija na Egipat (1798) približila je Osmansko carstvo Velikoj Britaniji, Rusiji i Austriji. Bečki kongres (1815) potvrdio je faktičko stanje: Rusi su se učvrstili na donjem Dunavu, a Britanci su zadržali Maltu i Jonske ostrva. Balkansko pitanje postalo je glavni politički problem Evrope: na početku XIX stoljeća pojavili su se na Balkanu oslobodilački pokreti. Srpski ustanci 1804-13. i I815. omogućili su jednom dijelu srpskog naroda da stekne autonomnu upravu, a ostalim su narodima dali podstreka za slične pokrete. U okviru pokreta za oslobođenje od osmanske uprave u Odesi je 1814. osnovano revolucionarno društvo Philike Hetairia (Heterija). Njegov predsjednik

Alexandros

Ypsilantis upao je sa 2.000 ljudi u martu 1821. iz Rusije u Moldaviju, podigao ustanak u Iaşiju, ali je doživio neuspjeh. Međutim, već u

aprilu iste godine pod vodstvom

arhiepiskopa Germanosa izbio je ustanak na Peloponezu, a dižu se i ostali krajevi Grčke. Ubrzo je oslobođena čitava srednja i južna Grčka. Time je započeo prvi period rata za nezavisnost (1821- 24), u kojem ustanici, uz pomoć evropskih dobrovoljaca i podršku velikih sila,

nižu uspjehe, te u januaru 1822, na skupštini u Epidauru proglašavaju

nezavisnost Grčke, donose prvi ustav i osnivaju vladu. Međutim, političke razmirice i nedisciplina u redovima ustanika, a posebno izvježbana vojska egipatskog paše Mehmed Alija, koja je pritekla u pomoć Osmanlijama, u drugom su razdoblju rata (1824-27) posve promijenile položaj na frontovima. Nakon 12 mjeseci opsade pada Misolungi (1825-26), Osmanlije ulaze u Atenu; čitava kopnena Grčka je bila u njihovim rukama. Nastaje treće razdoblje (1827-29). Uz podršku velikih sila narodna skupština u Trezenu, u martu 1827, izabrala je za predsjednika vlade grofa Capodistriju i izglasala nov ustav. Kako je Osmansko carstvo odbilo zahtjev Rusije, Velike Britanije i Francuske da odobri Grčkoj autonomiju,

saveznička flota porazila je 20. X 1827. osmansku i egipatsku

mornaricu u luci Navarino. Poraženo zatim u ratu s Rusijom, Osmansko carstvo je moralo mirom u Jedrenu 1829. priznati nezavisnost Grčke. Londonskim ugovorom u maju 1832. Grčka je proglašena kraljevinom, a kraljem je postao bavarski princ Otto von Wittelsbach. God. 1833. Atena postaje prijestolnicom nove države.

2

Za vladavine Otona I (1832 - 62) nastavljene su unutrašnje političke borbe, poticane od velikih sila. Nakon septembarskog ustanka u Ateni 1843, kralj je bio prisiljen donijeti novi ustav, kojim se uvodi dvodomni parlamentarni sistem. Grčki ustanak (1821-30) završio se

stvaranjem prve nezavisne države u procesu

raspadanja Osmanskog carstva. Velike sile prikrivale su prave ciljeve svoje politike, koja je dijelom bila rezultat i njihovih međusobnih odnosa, pa su svoju ekspanzionističku politiku na Bliskom istoku vodile pod izgovorom zaštite podjarmljenih naroda. Osmansko carstvo ugroženo egipatskom krizom i egipatsko-osmanskim ratom (1831-33), prihvatila je neku vrstu ruskog pokroviteljstva ugovorom u Unkiar-Skelessiju (8. VII 1833), kojim se ruskim ratnim brodovima dozvoljavao prolaz kroz Dardanele, ali je ponovno došla u kritičan položaj 1839. zbog nastojanja egipatskog kediva Mehmed Alija da se proglasi nezavisnim. Zalaganjem Velike Britanije, koja je očuvanjem integriteta Osmanskog carstva nastojala oslabiti ruski utjecaj u moreuzima, njen je međunarodni položaj nešto ojačan: evropske sile su se obavezale da će poštovati integritet Osmanskog carstva (I londonska konvencija, 15. jula 1840), a Dardanelskim ugovorom (II londonska konvencija, 13. jula 1841) obećale su da će poštovati sultanovo pravo zatvaranja tjesnaca stranim ratnim brodovima dokle god je Osmansko carstvo u miru. Tim konvencijama Velika Britanija se

zapravo nametnula

protektorom Osmanskog carstva i mogla je kontrolirati razvoj političke situacije na Balkanu i Bliskom istoku. Bajazit I je 1393. Pokorio Bugarsku. Krajem XVIII i početkom XIX stoljeća u Bugarskoj jača pokret za oslobođenje od osmanske vladavine. Bugarski dobrovoljci sudjeluju u velikom broju u ratovima između Rusije i Osmanskog carstva (1806—12, 1826—29), u Prvom srpskom ustanku (1804—13) te u borbama za oslobođenje Grčke (1821—29). Uslijed represalija osmanskih vlasti, narod masovno seli u Srbiju, Vlašku i Rusiju. Feudalna eksploatacija dovela je do mnogobrojnih seljačkih ustanaka: 1835, 1837, 1841, 1850. Na čelu bugarske nacionalnorevolucionarne borbe nalazi se G. S. Rakovski, organizator ustanka 1841, te osnivač bugarske legija u Beogradu 1862. i 1867. Njegov su rad nastavili Lj. Karavelov i V. Levski, koji su u Bukureštu osnovali Bugarski revolucionarni komitet 1869. Nakon smrti Levskoga 1873, na čelu revolucionarno-demokratskog krila oslobodilačkog pokreta stajao je H. Botev, koji je bio pristaša općeg narodnog ustanka, dok je Lj. Karavelov

3

sa strujom liberalnih demokrata bio za kompromisnije stavove (autonomija u okviru Osmanskog carstva.). U XVIII i XIX st., u toku ratova evropskih država protiv Osmanskog carstva, kneževine Vlaška i Moldavija gotovo stalno bile pod okupacijom austrijske, odnosno ruske vojske.

Međutim, ruski utjecaj na tom području bio je sve jači. Mirom u Kučuk-

Kajnardžiju 1774, po završetku rusko-osmanskog rata-1768-74. Rusija je stekla

pravo

zaštite pravoslavnog stanovništva u Vlaškoj i Moldaviji i pravo da te kneževine (koje su ostale i dalje pod osmanskim suverenitetom) diplomatski zastupa kod Porte. Brojni seljački ustanci u XVIII st. dostigli su vrhunac 1784-85. u Transilvaniji u velikom ustanku koji su predvodili N. Horia, J. Cloşca i G. Crişan, a izbio je protiv nasilja ugarskog i erdeljskog plemstva.

Porta je sve više sužavala autonomiju Dunavskih kneževina čija je vojska

raspuštena, tvrđave razrušene, trgovine podređene interesima monopola Osmanskog carstva Knezove Vlaške i Moldavije (hospodare) postavljali su osmanski sultani iz fanariota. Takvo stanje znatno je usporilo proces nastanka rumunskog

redova

građanstva i

rumunske nacionalne svijesti. Ranokapitalistički proizvodni odnosi javljaju se tek u drugoj pol. XVIII st., kada su zabilježeni i prvi pokušaji da

se historijskim i literarnim

argumentima dokaže kontinuitet i jedinstvo rumunskog naroda. Inspirisani Francuskom revolucijom, rumunski nacionalisti na čelu s T.

Vladimirescuom 1821. podižu veliki

protuosmanski i protufeudalni ustanak, koji je zahvatio široke slojeve naroda i, premda ugušen vojnom silom, urodio ukidanjem vlasti fanariota u ovim kneževinama. Nakon rata Rusije i Osmanskog carstva 1828- 29. mirom u Edirneu ove kneževine su dobile neku vrstu ustava: tzv. Organskim regulamentima stekle su pravo da biraju svoje gospodare. Težnja za nacionalnom slobodom i ujedinjenjem bila je imperativ i građansko-demokratske revolucije 1848. u Rumuniji. Dok je ustanak u Vlaškoj savladan brzo, u Moldaviji je pod vodstvom revolucionara N. Bălcescua, nakon uspjeha postignutih u samom početku ustanak bio svladan tek kasnije posredovanjem osmanske i ruske carske vojske. Ni u Dunavskim kneževinama a ni u Transilvaniji poslije revolucionarne 1848. nisu mogli biti uspostavljeni stari društveni odnosi.

4

Rusija je za vrijeme cara Nikole I, pokušavala da sama riješi Istočno pitanje i ostvari vjekovnu težnju svoje vanjske politike: izlazak na toplo otvoreno more

preko

Carigrada i moreuza. Međutim taj korak doveo ju je u opasnu izolaciju, zbog koje je izgubila Krimski rat (1853-56). Uzroci Krimskog rata bili su u diobi Osmanskog carstva, tj. u nesporazumu oko toga između Rusije i zapadnoevropskih zemalja. Rusija je od 1774. stekla pravo da bude pitana za stvari vezane za kršćane u Osmanskom carstvu i to je dalje išlo i kroz ratove 18061812, 1828-1829. Rusija je težila sporazumu sa jednom zapadnom zemljom, najčešće sa Austrijom, nudeći joj veliki dio Balkana, ali je Austrija doživjela slom 1848. pa je ta namjera propala. Francuska je željela da se vrati na položaj evropskog hegemona, koji je imala do 1815., i to da se vrati jednim velikim kongresom. Ali, shvatila je da to ne može sama, pa je 1831-1846. bila u srdačnom savezu sa Velikom Britanijom, što je prekinuto francuskom intervencijom u Alžiru. Od 2. decembra 1852. Napoleon III je vladao Drugim carstvom koje se do 1860. nalazilo u svojoj autoritativnoj fazi, a od 1860 je bilo liberalnije. Drugo carstvo je radilo na tome da se Francuska prizna kao velika sila ali Napoleon III nije bio priznat od Rusije, a ni Austrije kao monarh.

Austrija je težila

onemogučavanju dizanja revolucije u Srbiji a istovremeno podržava pravoslavnu crkvu, sve u cilju onemogućavanja revolucije na Balkanu jer bi se nakon Srba pobunili i Hrvati a zatim i Mađari, što bi dovelo do raspada Monarhije. Rusija nije priznavala nacionalni pokret na Balkanu, podržavajući njegovu fragmentaciju. Godine 1852. je došlo do sukoba sa Francuskom. Vodio se sukob oko zaštite svetih mjesta u Palestini, jer i jedni i drugi imaju ugovore sa Osmanskim carstvom oko tog pitanja. Krajem juna 1853. godine ruska vojska je ušla u Moldaviju i Vlašku, porazila osmansku flotu kod Sinope a onda su se iz straha da Rusi ne uđu u Carigrad Francuska i Velika Britanija uključile u rat, 1854. Rat se pretvorio u veliki poraz Osmanskog carstva, iako je njegovu vojsku vodio veoma sposobni Omer paša Latas. Britanija je u rat ušla 27. marta 1854, a dan kasnije i Francuska zbog opasnosti od dubokog ruskog prodora. Ruski car je tada poslao emisare u mnoge evropske države. Orlov je u Beču nudio Austriji protektorat nad Srbijom, a od Srba i Crnogoraca se tražilo da ne dižu ustanak protiv Osmanskog carstva. S druge strane od Grka i Bugara se upravo to tražilo. Izbio je ustanak u Grčkoj, u Makedoniji i u Tesaliji. Francuska i Britanija su stvorile bazu kod Skadra, a zatim i u 5

Bugarskoj. Opsjedali su rusku luku Sevastopolj u kojoj su Rusi potopili svoju flotu i onemogućili Francuskoj i Britaniji da priđu sa svojom flotom. Onda su saveznici uspjeli iskrcati 120.000 vojnika, bolje naoružanih od 110.000 ruskih. Ruska vojska je poražena kod Crne Rijeke, Nekermana, Balaklave. U rat 1855. je ušao i Pijemont, radi mogućnosti podsticanja pitanja talijanskog ujedinjenja na budućem mirovnom kongresu. Sevastopolj je pao 10. septembra 1855. a Nikola I je umro pa su Rusi tražili primirje. Mir je potpisan u Parizu 30. marta 1856. Njegove odredbe su bile: 1.

neutralizacija Crnog mora, što je značilo da države koje izlaze na Crno more

prihvataju obavezu da neće držati flotu, utvrde, vojne baze i arsenale na njemu. 2.

Potvrđen je protektorat sila ugovornih država nad kršćanima u Osmanskom carstvu.

Sultan je 1856. proglasio Hatihumajun, po kome su kršćani izjednačeni sa muslimanima u svim pravima i obavezama. Da bi sproveo reforme sultan je morao povećati poreze, što nije išlo zbog nezadovoljstva naroda, pa je uzimao zajmove od Francuske i velike Britanije pa i od pape. Zapadni saveznici su prisilili sultana da im daje na upravu Egipat u slučaju da ne bude mogao vratiti zajam. Tako je Egipat 1872. postao britanska kolonija a Tunis Francuska. Sultan je mogao povećati desetinu i dati je u zakup. Poslije je ona postala osmina, pa je u nekim oblastima od polovine postala dvotrećina iako joj je ostalo ime desetine. Dozvoljena je slobodna plovidba Dunavom. Osnovana je Podunavska komisija koja je to nadgledala. Od Rusije je oduzeta primorska oblast Besarabije i Rusija je prestala biti podunavska zemlja. Potvrđene su odredbe o moreuzima, s tim što nije priznato pravo Rusiji da u eventualnom budućem ratu sa Osmanskim carstvom nameče mirovne obaveze u slučaju pobjede. Odredba o neutralizaciji je ukinuta 1871. na Londonskoj konferenciji i to na inicijativu Francuske. Protektorat Rusa nad kršćanima u Osmanskom carstvu je samo odložen a to pitanje nije riješeno pariškim mirom. Ovaj mir je otvorio dva pitanja: pitanje Rumunije i Italije. Pariskim mirovnim ugovorom 1856. uz garanciju država potpisnica obje

kneževine

zadržavaju svoje povlastice pod suverenitetom Osmanskog carstva. Moldavija je dobila od 6

Rusije južnu Besarabiju. God. 1859. skupštine obiju kneževina izabrale su za zajedničkog vladara moldavskog kneza Aleksandra

Kuzu (1859-66). Time je de facto stvorena

jedinstvena rumunska država, a to su stanje 1861. priznale velike sile i Osmansko carstvo. Pod Kuzinom upravom proveden je niz reformi, koje su išle za likvidacijom feudalnog nasljeđa; ukinuto je školstvo,

kmetstvo (1864), provedena izborna reforma, reorganizovano je

osnovani su univerziteti u Iaşiu i Bukureštu. Te reforme su pobudile otpor

boljara, koji su prisilili Kuzu da 1866. abdicira. Za kneza je izabran Karlo I (1866-1914) iz dinastije Hohenzollern-Sigmaringen. Po novom ustavu uveden je parlament ali je vladar imao pravo apsolutnog veta nad zakonodavstvom, a samo kršćani su mogli postati rumunski građani. Nakon rusko- osmanskog rata 1877-78. Rumunija je Berlinskim ugovorom 1878. dobila potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva. Južnu Besarabiju morala je odstupiti Rusiji a za to je kao odštetu dobila sjevernu Dobrudžu s lukom Constancom. Aneksija južne Besarabije izazvala je jako neprijateljstvo prema Rusiji te zbližavanje Rumunije s AustroUgarskom i Njemačkom s kojima je Rumunija 1883. sklopila tajni savez. Osamdesetih godina u Rumuniji je uspostavljeno jedinstveno

tržište i uklonjeni posljednji ostaci

feudalizma, počela je izgradnja industrije, željezničke mreže i lučkih postrojenja, pri čemu je angažiran znatan strani kapital. God. 1881. Rumunija je proglašena kraljevinom. Pariskim ugovorom (30. III 1856) pet velikih sila (Velika Britanija, Francuska, Austrija, Pruska i Rusija) i Sardinija garantovalo je Osmanskom carstvu nezavisnost i teritorijalni integritet, neutralisano Crno more i preuzelo zajedničko pokroviteljstvo nad Srbijom, Vlaškom i Moldavijom. Time je uspostavljen dominantan francusko-britanski utjecaj u Osmanskom carstvu i istočnom Sredozemlju. Zainteresirane za Istočno pitanje posebno nakon otvaranja Sueskog kanala 1869, velike sile nastavile su svoju imperijalističku politiku. Međutim, pod parolom »Balkan balkanskim narodima« vršile su se 1860-68. pripreme za okupljanje tih naroda u prvi balkanski savez. U tim akcijama osobito se isticala Srbija. Cilj im je bio rušenje

Osmanskog carstva i povezivanje novostvorenih država

federativnim uređenjem. Toj politici protivile su se sve sile osim Rusije, koja je vjerovala da će tim putem ostvariti svoje težnje u vezi s Carigradom, moreuzima i Balkanom. Godine 1862. nastaje vojna pobuna u Grčkoj u Návplionu i drugim mjestima, što je izazvalo promjene na prijestolju. Kraljem je postao britanski kandidat, Georg I (1863-1913), sin danskog kralja Kristijana, a Britanija je predala Grčkoj otoke u Jonskom moru, koje je 7

držala još od vremena napoleonskih ratova. Izvršene su političke reforme uvođenjem novog ustava (1864) i uspostavljanjem skupštine. Godine 1866. izbio je ustanak na Kreti, u koji se htjela umiješati i

Grčka, ali je na zahtjev Britanije i Francuske morala odustati od

intervencije. Od sredine XIX stoljeća kada je pitanje raspada Osmanskog carstva ušlo u akutnu fazu, porastao je interes evropskih država za Bosnu i Hercegovinu.

Posljedica te nove politike

bilo je otvaranje konzulata evropskih država u Bosanskom ejaletu: Austrije 1850., Francuske 1853., Engleske 1856., Rusije 1857., Italije 1862. i Pruske 1864. godine. Poseban interes za Bosnu i Hercegovinu pokazivala je Austrija, koja je u Sarajevu otvorila generalni konzulat, a u Banja Luci, Brčkom i Mostaru vice konzulate. Od tada u Bosnu i Hercegovinu upučuju se vojni i politički stručnjaci, novinari, putpoisci, uhode… Poraz Austrije u ratu sa Francuskom (1859.) i Pruskom (1866.) preorijentisao je politiku Habsburgovaca na istok. Posljedica te političke preorijentacije bio je Šenbrunski sporazum, kojim je Rusija 1873. priznala Austro-Ugarskoj da ima vitalnih interesa u Bosni i Hercegovini. Austro-Ugarska je smatrala da zaposjedanjem BiH ostvaruje značajne ciljeve: •

u strateškom smislu osigurava posjedovanje Istre i Dalmacije,

•

poduzima značajan korak u ekonomskom i politièkom prodoru na jugoistok,

•

spriječava stvaranje velike države na južnim granicama,

•

osigurava svom kapitalu znaèajno privredno podruèje,

•

zaposjedanjem Bosne i Hercegovine bilo bi nepotrebno održavanje Vojne Krajine, jer bi ona tada preuzela njenu pograničnu ulogu. Ona bi bila vraćena Hrvatskoj, koja bi se povećala i ojačala pa bi mogla tražiti ujedinjenje hrvatskih zemalja. Tako proširena Hrvatska bi bila protuteža Srbiji i Crnoj Gori i predstraža Monarhije na istoku.

Car Franjo Josif, iako pod utjecajem vojne stranke, bio je protiv svih tendencija u istočnoj politici Monarhije. Takav stav zastupao je i ministar spoljnih poslova Gyula Andrassy. Svoj stav prema istočnom pitanju ispoljio je na sjednici krunskog vijeća 29. januara 1875. On smatra da Osmansko carstvo za Austro-Ugarsku posjeduje dar proviđenja, jer održava status quo malih balkanskih država i sprječava njihove nacionalne aspiracije. Da nije nje, sve ove aspiracije bi se sručile na glave Monarhije. On smatra da ako bi Bosna i Hercegovina pripala

8

Srbiji ili Crnoj Gori, ili ako bi se tamo obrazovala neka nova država, tada bi AustroUgarska propala i preuzela ulogu bolesnika. Strah od stvaranja nacionalnih država na Balkanu pojačan je i željom za ekonomskom ekspanziujom Monarhije. Ustanak u ljeto 1875. u BiH vladajući krugovi Monarhije shvatili su kao direktan povod da istaknu kandidaturu za ulogu pacifikatora i administratora zemlje. Prvi korak u tom pravcu poduzet je 30 decembra 1875.

upučivanjem note velikih silama u kojoj se od Porte

zahtjevalo da sprovede bar neke osnovne reforme reforme, kao što su vjerska jednakost, ukidanje zakupa poreza, da se sredstva od poreza koriste isključivo u pokrajinama, da se poboljša mpoložaj seljaštva... Taj korak poduzet je sa ciljem da se bosansko pitanje izoluje i da se tako otkloni mogućnost da se Rusija angažuje kao zaštitnik interesa hrišćanskih Slavena. Nota nije postigla svoj cilj zbog protivljenja Velike Britanije. U maju 1876. sastali su se u Berlinu Bismarck, Gorčakov i Andrassy, koji su usvojili plan o intervenciji 6 velikih sila u Istanbulu, radi sprovođenja reformi u Bosni i Hercegovini. Krajem juna 1876. zaratile su Srbija i Crna Gora protiv Osmanskog carstva. U takvoj situaciji sastali su se 8. jula u Reichstadtu Franjo Josip i Aleksandar II u pratnji svojih ministara Andrassyja i Gorčakova. Na sastanku je postignut dogovor da u slučaju pobjede Osmanskog carstva Srbija i Crna Gora trebaju biti spašene i održan status quo. U slučaju poraza Osmanskog carstva Srbija i Crna Gora bi proširile i sastale bi se na Limu. Bosna i Hercegovina bi pripala Austro-Ugarskoj a Rusija bi dobila Besarabiju i neke posjede u Maloj Aziji. Bugarska, Rumelija i Albanija bi postale autonomne države, a Istanbul slobodan grad dok bi se Tesalija i Krit sjednili sa Grčkom. Nakon što je Osmansko carstvo potvrdilo svoju nadmoćnost nad Srbijom i Crnom Gorom, poduzeta je akcija da se održi status quo na Ba lkanu. Rusija je ultimatumom Porti osigurala Srbiji primirje a zatim je uspjela privoljeti velike sile da se u Istanbulu sazove evropska konferencija koja bi Osmanskom carstvu nametnula reforme u Bosni i Hercegovini i drugim njenim evropskim pokrajinama. Ambasadorska konferencija održana je u Istanbulu od 12. do 20. decembra 1876. Mladi nacionalistički krugovi u Osmanskom carstvu koje je vodio Modhat paša pokušali su izbjeći diktat velikih sila svečanim proglašenjem ustava za cijelu zemlju, 23. decembra 1876. Nova 9

osmanska vlada insistirala je da se projekat reformi

mora podnijeti na odobrenje

ustavotvornojn skupštini, koja se nije uspjela sastati. Rusija je tada odlučila da stupi u rat kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno se dokopala Istanbula i moreuza. Prije toga, nastojala je da se osigura obnavlajnjem Reichstadtskog sporazuma sa Austro-Ugarskom. Tako je 15. januara 1877. u Budimpešti sklopljena konvencija da bi se izbjegla kolizija austrijskih i ruskih interesa u istočnom pitanju. Austro-Ugarska se obavezala na neutralnost u ratu Rusije i Osmanskog carstva, a za uzvrat je dobila pravo da izabere momenat i način okupacije Bosne i Hercegovine. Dogovoreno je da se o teritoriji Novopazarskog sandžaka odluči naknadni i da u slučaju raspada Osmanskog carstva na Balkanu neće stvarati nikakva balkanska država. Pošto je osigurala neutralnost Austro-Ugarske Rusija je u

aprilu 1877. objavila rat

Osmanskom carstvu. Kada je nakon višemjesečne opsade pala Plevna ruska i osmanska vojska podjednako su bile iscrpljene. Rusi nisu bili sposobni za daljnje ofanzivne operacije, pa su prihvatili dac se u Jedrenu 13. januara 1878. sklopi primirje. Sanstefanskim preliminarnim mirovnim ugovorom (3.III 1878), za Bosnu i Hercegovinu je bila predviđena neka vrsta autonomije u okviru Osmanskog Carstva. Budući da u ugovoru nisu pominjani njeni zahtjevi za Bosnu i Hercegovinu, Monarhija je izašla iz saveza sa Rusijom. Tako je bila neizbježna revizija Sanstefanskog ugovora i sazivanje kongresa velikih sila u Berlinu, 13.VI do 13.VII 1878. Povoljna međunarodna situacija pred Berlinski kongres davala je Austro-Ugarskoj garancije da će njene namjere prema Bosni i Hercegovini biti podržane. Odluka o sudbini Bosne i Hercegovine predstavljala je pored bugarskog probleka najvažniji zadatak kongresa. To pitanje postavljeno je na dnevni red na osmoj sjednici Kongresa, 28. juna 1878. U svom istupu na kongresu austrijski ministar grog Andrassy je naglasio da je pitanje Bosne i Hercegovine od evropskog interesa i da su posljednji događaji pokazali da Osmansko carstvo nije bilo u stanju suzbiti nemire. Sanstefanskim mirom predviđena autonomija BiH ne bi umirila vjerske sukobe i socijalne nemire. U cilju stvaranja mira ministar Andrassy je tražio da se jednim formalnim ugovorom BiH povjeri Austro-Ugarskoj. Taj zadatak preuzeo je na sebe britanski predstavnik na kongresu lord Solsberi. On je istakao da je bosanskohercegovačko pitanje evropski problem za čije rješenje Osmansko carstvo, 10

oslabljeno ratom, nije sposobno. Stoga je on podnio formalni prijedlog da se AustroUgarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Sa tim britanskim prijedlogom složile su se sve evropske sile, osim Osmanskog carstva. Iako se V. Britanija obavezala da će u svakoj formi podržati prikljkučenje BiH AustroUgarskoj, britanski prijedlog nije značio potpunu aneksiju nego samo “okupaciju i upravu”. Takva formula odgovarala je ministru Andrassyju prije svega iz unutrašnjopolitičkih razloga. Parlament i vlada nisu bili skloni na direktno prikčjučenje BiH a vodeći ugarski krugovi kao i Nijemci u Austriji smatrali su da bi priključrnjrm došlo do porasta 2neprijateljskih elemenata u Monarhiji. Njemačka i Velika Britanija su vršile pritisak na osmanske delegate da prihvate odluke kongresa. Na sjednici od 4. jula osmanki delegati su pročitali izjavu da je “carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povračaj mira u BiH i da ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se u tom pogledu sporazumije sa bečkom vladom.” Ministar Andrassy je bio zadovoljan ovom izjavom , pa je njemački kancelar Bismarck kao predsjedavajući objavio da je AustroUgarska dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. jula 1878. osmanski delegati su dobili od austrougarskih predstavnika pismenu izjavu da “suverena prava sultana na pokrajine BiH neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije, i da će se okupacija smatrati privremenom. Članom 25. Berlinskog ugovora Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.Ujedno je određeno da Austro-Ugarska ima pravo da u području Novopazarskog sandžaka drži svoje garnizone, o čemu će se naknadno sporazumjeti sa Portom. Sporazumom zaključenim u Istanbulu 21. aprila 1879. Austro-Ugarska je uvela svoje garnizone u Sandžak a Porti ostavila upravu i administraciju. Berlinski kongres, kao i neposredne poslijekongresne promjene bile su od presudnog značaja na tok evropskog političkog života najmanje do aneksione krize, 1908. Osmanlije su tokom 1875—76. svladali bugarske ustanke (Starozagorski i Aprilski). Bugarski dobrovoljci sudjeluju u ratu Srbije i Osmanskog carstva1876. i Rusko-turskom 1877—78. Nakon poraza osmanskih trupa (Šipka, Plevna), Sanstefanskim mirovnim ugovorom od 3. 11

III 1878. stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove ist. Srbije, Albanije i Makedoniju. Ovo su, međutim, revidirale velike sile na Berlinskom kongresu 13. jula 1878, ostavivši nebugarske krajeve i dalje pod Osmanskim carstvom. Na područja između Dunava i Balkana stvorena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija, obje pod osmanskim suverenitetom. U februaru 1879. Veliko sobranje usvojilo je Trnovski ustav, a u aprilu iste godine izabran je Aleksandar Hessen-Battenberg za kneza (1879—86). Plovdivskim prevratom u septembru 1885. izvršeno je ujedinjenje s Istočnom Rumelijom. To je dovelo do vojnog konflikta sa Srbijom, jer je kralj Milan smatrao da je narušena ravnoteža na Balkanu. Srpsko-bugarski rat 1885—86. završio je srp. porazom na Slivnici, ali je već u februarru 1886. došlo do primirja, te II mirovnog ugovora u Bukureštu na bazi »status quoa« (3. III 1886). Dana 9. VIII 1886. kneza Battenberga oborili su s vlasti rusofilski oficiri. Unatoč protestu Rusije, za kneza je izabran Nijemac Ferdinand I iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha (1887—1918). God. 1893. formirana je VMRO koja je imala za cilj oslobođenje mak. Slavena od osmanske uprave. God. 1903. osmanske trupe su ugušile Ilindenski ustanak u Makedoniji i Preobraženski ustanak u okolici Jedrena (Odrinsko). Posljedice bosanske krize (Bosansko-hercegovački ustanak, 1875-78), srpsko-tur. rat (187677) i rusko-tur. rat (1877-78) omogućili su djelomično ostvarenje ciljeva oslobodilačke borbe: Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile su na Berlinskom kongresu (1878) priznanje nezavisnosti, Bugarska autonomiju, ali Bosna i Hercegovina su okupacijom potpale pod upravu Austro-Ugarske. Tajnim ugovorom Osmansko carstvo je Velikoj Britaniji 1878. odstupilo Cipar, 1881. Francuska je proglasila protektorat nad Tunisom, a Egipat je 1882. došao pod kontrolu Velike Britanije. Ujedinjenje

Bugarske s Istočnom Rumelijom

proglašeno je 1885. Osmansko carstvo se sve više približavalo Njemačkoj; njem. kapital plasirao se u privredu Osmanskog carstva (Deutsche Bank dobila je 1902. koncesiju za izgradnju Bagdadske željeznice (kojom je ostvarena direktna veza Carigrad-Perzijski zaljev) i tako ugrozila britanske interese u Perziji. Od kršćanskog naroda jedino su Makedonci ostali pod osmanskom upravom. Kod makedonskih intelektualaca javio se krajem XIX stoljeća pokret za ostvarenje nacionalnih težnji. Nakon Ilindenskog ustanka u Makedoniji (1903), velike sile počele su se zauzimati za provođenje reformi na tom području. Njihova je akcija 12

zaustavljena dolaskom na vlast Mladoturaka (1908) i aneksijom Bosne i Hercegovine (u oktobru 1908) od strane Austro-Ugarske. Oslabljena porazom na Dalekom istoku (u ratu s Japanom, 1904-05) i revolucijom (1905), Rusija je prepustila Balkan utjecaju AustroUgarske. U rješavanje Istočnog pitanja uključila se tada i Italija, koja je za talijansko-tur. rata 1911-12 okupirala Tripoli, Cirenaiku i Dodekanez. Mladoturska revolucija 1908. Lanac revolucija početkom XX stoljeća zahvatio je i Osmansko carstvo koje se cijelo prethodno stoljeće nalazilo u dubokoj krizi. Još 60-ih godina XIX stoljeća u redovima inteligencije školovane na zapadu javlja se ideja revolucije, u čijem širenju su značajnu ulogu imali književnici i publicisti. Revolucionarni ideolozi su vjerovali da se duboka kriza može riješiti modernizacijom države, tj. da Osmansko carstvo dobije ustavni poredak. Oni osnivaju 1865. opozicionu struju “Novi Osmani” na čijem čelu su bili Ibrahim Šinasi, Namik Kemal, Zija paša. Zajedno sa još nekim državnicima oni su bili preteče osmanskog nacionalizma. I velike sile vrše pritisak na Osmansko carstvo da poboljša položaj kršćana. Ova zavjera je 1867. otkrivena, pa Namik i Zija bježe u Evropu gdje osnivaju društvo “Mlada Turska”. Njihovi zahtjevi su bili potpuna nezavisnost Osmanskog carstva, dakle, bez miješanja velikih sila, bili su protiv kapitulacija, protiv potčinjavanja stranom kapitalu. Državni dug je bio visok, pa su uzimani strani zajmovi, što je vodilo politićkoj potčinjenosti. “Mladoturci” traže oslonac na Englesku, da se ne bi Rusiji dozvolio izlazak na topla mora. Zajedno sa Midhat pašom oni dovode na prijesto sultana Murata V 1876. godine, koji se ranije ispoljio kao pobornik ustavnosti. U toku istočne krize 1875-1878. zamijenio ga je Abdul Hamid II, koji 1876. uvodi Ustav, ali ne radi toga što je želio da Osmansko carstvo postane ustavna monarhija, nego da bi osujetio odluku Carigradske konferencije o reformama u njemu. Ustav će predstavljati osnovu mladoturskog programa. Predviđao je stvaranje parlamenta, koji bi se sastojao iz zastupničke komore i senata. Članove Senata postavljao je sultan. Bez obzira na vjeru i naciju, svi podanici su se nazivali Osmanlije. što je predstavljalo uvođenje vještaćke nacije. Uvedena je i sloboda vjeroispovjesti, ali je islam deklarisan kao državna religija. I sloboda štampe data je u određenim zakonskim okvirima. Škola je stavljena pod nadzor države, a turski jezik je proglašen zvaničnim. Cilj je bio da se osigura čvrsta 13

integracija okolnih provincija sa Anadolijom. Protiv ovog Ustava bile su Rusija, Austrija, Njemačka. Ali, ni sam sultan i njegova okolina svakako nisu mislili ostavitii ovaj Ustav na snazi. Rusija je 1877. stupila u rat protiv Osmanskog carstva, što je sultanu poslužilo kao povod za ukidanje Ustava i zavođenje apsolutizma. “Mladoturci” pružaju otpor, pa 1879. pet učenika medicinske škole osnivaju “Osmansko jedinstvo”, mladotursku organizaciju, a ostali rodoljubi, pristalice “Mladoturaka” su emigriirali. Oni su i u inostranstvu razvili određenu političku aktivnost. Društvo se 1891. u Ženevi prozvalo Jedinstvo i napredak. I Riza-bey se našao u Parizu, gdje je izdavao list “Mešvet” u kojem je 1895. izlazio program pokreta. Program je obećavao zemlju seljacima, ukidanje desetine i zakupa, ravnopravnost neturskim narodima. Ipak, sve je ostalo na propagandi, a na konkretnom sprovođenju nije ništa urađeno. Od sultana se nije moglo očekivati da sam odustane od vlasti. Od 1890-1900. djelujurazne grupe “Mladoturaka” u Rumuniji, Bugarskoj..., a u Parizu je održan I Kongres “Mladoturaka”.Tu su do izražaja došle dvije struje. Neturski pripadnici pokreta su težili sprovođenju reformi, uz utjecaj velikih sila, jer su smatrali sultana nedovoljno pouzdanom osobom. Turski pripadnici su bili protiv toga. Ipak su bilii dovoljno jediinstveni u traženju Ustava iz 1876. Mladoturski pokret je djelovao i unutar Osmanskog carstva, putem stvaranja tajnih organizacija, naročito u Makedoniji, koja je bila vrlo izložena prema Evropi, a tu su često izbijali nemiri. Tu su se nalazile jedinice III korpusa, manje kontrolisanog od Porte, pa je to bilo pogodno za širenje mladoturske ideje. I derviški redovi i slobodni zidari su im pružali podršku. Pokret je uhvatio korijen među oficirima. Godine 1907. održan je kongres “Mladoosmana” u Parizu, gdje je donesena odluka o oružanoj borbi, alii tek za avgust 1909. Razvoj događaja je ubrzao borbu. Austrija je 1907. zatražila koncesiju za gradnju željeznice preko Sandžaka, da se poveže sa Mitrovicom i dalje u pravcu Spluna. Mladoturci su u ovome vidjeli opasnost za Makedoniju, pogotovo kada je sultan prihvatio zahtjev. Zbog ovoga dolazi do približavanja V. Britanije i Rusije, pa su Edward VII i Nikola II u Revalu razmatrali pitanje Osmanskog carstva. Ovaj sastanak 1908. zabrinuo je Mladoturke, jer su u ovome vidjeli eventualnu opasnost . Radnici nekih državnih firmi digli sub štrajk, što je izazvalo nemire i među ostalim stanovništvom. Ustanak je počeo 3. jula 1908. u Resnu, gdje su oficiri, po nalogu organizacije Jedinstvo i nepredak izveli četu vojnika iz grada da počnu oružanu borbu. Drugu grupu je izveo Enver14

bey 6. jula u rejonu Demir-Hisara. Izdali su proglase ii objasnili narodu da je njihov cilj vraćanje Ustava iz 1876. Sultan je uputio neke jedinice koje su poražene, jer su se i neke druge pridružile Enver-beyu. Vojne snage iz Anadolije su odrekle sultanu poslušnost, pa je on 24. jula 1908. izdao ukaz ovraćanju na snagu Ustava iz 1876. Proglašena je vjerska i nacionalna jednakost, uvedena je sloboda štampe, a iz zatvora su pušteni politički zatvorenici. Mladoturci nisu ušli u vladu, ali su kontroliisali njen rad. Kao predstavnici gornjeg sloja građanstva, a uz to još i veleposjednici, “Mladoturci” su se bojali radikalniih promjena u društveniim odnosima, pa su počeli donositi zakone kojima su gušili pokrete neturskih naroda. Oružanim jedinicama kršćana naređeno je da predaju svo oružje. U programu razvoja, koji su uskoro objavili nije ništa bilo predviđeno za poboljšanje položaja socijalno ugroženih masa, pa su se protivrječnosti još više zaoštrile. To su iskoristili najreakcionarnijii elementi, i 13. aprila 1909. diglii bunu u Carigradu protiv “Madoturaka”, sa parolom da je ugrožena vjera Muhamedova. Pobuna je izbila u jednom bataljonu. Komandant III sa u Solunu, Mehmed Šefket-paša počeo je odmah pripremati napad na Carigrad, gdje su pobunenici uzeli vlast u svoje ruke. I II korpus u Jedrenu je pripremao napad, da bi 24. aprila pao Carigrad, a sultan Abdul Hamid bio zbačen sa prijestolja. Za novog sultana proglašen je njegov brat Mehned V. Ipak, “Mladoturci” ovim nisu riješili osnovne klasne i nacionalne suprotnosti u zemlji. Potaknut teškom ekon. situacijom seljaštva, a pod jakim utjecajem rus. revolucije 1905-07, u Moldaviji i Vlaškoj buknuo je 1907-08. veliki seljački ustanak u kojem je pobijeno oko 11 000 seljaka. Reforme donesene, nakon ustanka jedva su popravile položaj seljačkih masa. Slijedećih decenija na vlasti se smjenjuju konzervativci i

liberali. Međutim,

Rumunija nije odustala od svojih pretenzija na Bukovinu i Transilvaniju, koje su se nalazile u sastavu Austro-Ugarske. To razjašnjava njenu dvostruku igru u vanjskoj politici uoči I svj. rata. Za Drugog balkanskog rata 1913. Rumunija je iznenada napala Bugarsku te je mirom u Bukureštu prisilila da se odrekne južne Dobrudže. Za vrijeme mladotur. revolucije, Bugarska se 1908. proglasila nezavisnom kraljevinom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom, Bugarska je sudjelovala u Prvom balkanskom ratu (1912—13). Poraženo Osmansko carstvo moralo je po Londonskom ugovoru (30. V 1913) odstupiti saveznicima sve zemlje na zapadu od linije Enos-Midia. 15

Osim već zaposjednute Odrinske oblasti, zapadne i istočne Trakije, Bugari su zahtijevali i veći dio Egejske i Vardarske Makedonije, koju su zaposjele srbijanske i grčke trupe. Podstrekivana od centralnih sila, Bugarska je oružjem pokušala riješiti pitanje granica, ali je 9. VII 1913. potučena od Srba (Bregalnička bitka); istodobno zaraćena s Grčkom, napadnuta od Rumuna i Osmanskog carstva morala je kapitulirati. Po mirovnom ugovoru u Bukureštu 10. VIII 1913 (s bivšim saveznicima) i po Carigradskom mirovnom ugovoru (16. IX 1913, s Osmanskim carstvom), izgubila je južnu Dobrudžu u korist Rumunije, Odrinsku oblast u korist Osmanskog carstva a zadržala samo Pirinsku Makedoniju i istočnu Trakiju. Na početku I svjetskog rata Bugarska je objavila neutralnost, ali je u oktobru 1915. zaratila sa Srbijom, a 1916. i s Rumunijom i osvojila cijelu Dobrudžu. Proboj Solunskog fronta 1918, kao i utjecaj Oktobarske revolucije u Rusiji, te teška ekonomska situacija u zemlji, doveli su do pobune u vojsci; ustanici su u Radomiru proglasili republiku, ali su zatim poraženi pred Sofijom. Pošto je Ferdinand I abdicirao vlast je preuzeo njegov sin Boris III (1918—43). Mirovnim ugovorom u Neuillyju 29. XI 1919. Bugarska je morala odstupiti južnu Dobrudžu Rumuniji, Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod Kraljevini SHS, a primorje u Trakiji Grčkoj. Poč. 1914. Rumunija obnavlja svoj savez s Centralnim silama, međutim kada je izbio I svj. rat, proglasila je svoju neutralnost. Nakon smrti Karla I na prijestolje dolazi 1914. Ferdinand I (1914-27). U augustu 1916. Rumunija je stupila u rat na strani Antante, koja joj je jamčila pripajanje svih teritorija što ih je potraživala od Austro-Ugarske i Bugarske (to su dio Bukovine, Transilvanija, istočni Banat i sjeverna Dobrudža). Vojne operacije završile su se neuspješno po Rumuniju, te snage Centralnih sila, zauzevši najveći dio zemlje, ulaze 6. XII u Bukurešt. God. 1918 (7. V) Rumunija je morala sklopiti s Centralnim silama separatni mir u Bukureštu, odstupiti izvore nafte Njemačkoj, Dobrudžu Bugarskoj i ispraviti granice u korist Austro-Ugarske. Poslije pobjede Antante 1918. Rumunija je vratila te teritorije i Austro- Ugarskoj uzela Transilvaniju, Bukovinu, istočni Banat i Maramareş, a Rusiji Besarabiju. To je stanje sankcionirano mirovnim ugovorima u Trianonu

(1920) i St.

Germainu (1919). Rumunske granice prema Bugarskoj utvrđene su mirovnim ugovorom u Neuillyu (1919).

16

REVOLUCIJA 1848-49, niz revolucionarnih zbivanja u industrijski razvijenijim zemljama Evrope. Obično se nazivaju proljeće naroda, a označavaju trijumf nacionalnih pokreta. Obuhvataju uglavno srednju Evropu, a djelimično i zapadnu, gdje poslije 1815. nije riljšeno pitanje ustrojstva države na zadovoljavajući način. U Habsburškoj Monarhiji i nekim njemačkim državama parlament se nije uvodio odmah poslije Bečkog kongresa. Nacionalni pokreti su težili stvaranju demokratske države na principu suvereniteta naroda. Ti pokreti su u početku malobrojni, pa tako do 1848. postoji elitni nacionalizam, a od tada “masovno političko tržište” . Te revolucije su ponikle iz dubokih suprotnosti između tradicionalnih, preživjelih feudalno-apsolutističkih formi vladajućih evr. režima i u njima izraslih novih, suvremenih kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ekonomski

jako građanstvo traži afirmaciju i na

društvenom i na polit. polju. Revolucije 1848-49. u cjelini išle su za uklanjanjem prepreka razvoju kapitalizma. Neposredni ciljevi tih revolucija u pojedinim državama zavisili su o specifičnostima njihovog historijskog razvoja. U Francuskoj, to je bio prenos vlasti s finansijske aristokratije na građanstvo. U Njemačkoj i Italiji revolucija je trebala ujediniti feudalne, međusobno rascjepkane države i likvidirati feudalni

apsolutistički sistem. U Austrijskom Carstvu, osim za rušenjem

feudalnog apsolutističkog državnog uređenja, išlo se i za nacionalnim oslobođenjem naroda koje je podvlastila dinastija Habsburgovaca. U većini tih revolucija pokretačke snage bile su proletarijat, široke seljačke mase i gradska sirotinja. Zbog slabosti i neorganiziranosti radništva vodeću ulogu u revolucijama 1848-49. u većini zemalja imala je građanstvo, a u Ugarskoj srednje plemstvo. Međutim, u toku revolucija zaoštrili su se stari i pojavili novi antagonizmi između građanstva i proletarijata, koji je uglavnom istupao

s vlastitim

programima. Izbijanju tih revolucija pridonijela je ekon. kriza 1847, a neposredan povod bila im je Februarska revolucija u Parizu 1848. Francuska. Razvitak kapitalizma za Julske monarhije (1830-48) znatno je pogoršao položaj radništva, seljaštva i sitnog građanstva, a gušenje polit. sloboda izazvalo je ogorčenje širokih slojeva naroda. Nerodica 1845. i 1846. te industr. kriza 1847, uzrokovale su u gradovima i selima Francuske pobunu koju je vlada surovo ugušila. Budući da je krajem marta 1847. parlament odbacio zahtjev liberalne opozicije da se proširi pravo glasa, borba

17

za izbornu reformu prenesena je u masovne skupove pristalica reforme, na tzv. bankete (franc. banquet) koji su se 1847. proširili po cijeloj Francuskoj. Kada je vlada kralja Luja Filipa zabranila banket zakazan u Parizu za 19. I 1848. i obznanila da će silom spriječiti sve daljnje demonstracije, podignute su u Parizu barikade i 22. februara otpočele ulične borbe između policije i demonstranata. Istog dana Luj Filip otpustio je predsjednika vlade Guizota, međutim borbe su ipak nastavljene, a 24. februara ujutro puk je zauzeo kasarne i ostale važnije zgrade u gradu. Na to se kralj odrekao prijestolja i pobjegao iz Pariza. Uveče istoga dana stvorena je privremena vlada, a 25. februara proglašena (Druga) Republika. Pobjeda Februarske revolucije u Parizu presudno je djelovala na izbijanje revoluc. pokreta u Njemačkoj i u Austrijskome Carstvu, a ojačala je i ustaničke borbe u Italiji. Privremena vlada isprva je činila neke koncesije radničkoj klasi: donijela je dekret o pravu na rad (kojim se svakom radniku garantuje da može živjeti od svoga rada), osnovala stalnu vladinu komisiju za radnička pitanja, uspostavila narodne radionice, skratila radni dan (na 10 sati u Parizu, a na 11 u provinciji), uvela opće pravo glasa i slobodu zbora i omogućila nesmetan rad polit. pa i radničko-socijalist. klubova. Tim mjerama vlada je pokušala spriječiti širenje revolucije, međutim istodobno je dobar dio donesenih dekreta ostavila samo na papiru. Stoga se u martu i

aprilu nastavljaju

demonstracije radništva razočaranog rezultatima Februarske revolucije. Ustavotvorna skupština formirala je 10. maja novu vladu, koja je svojom reakcionarnom politikom ogorčila proletarijat, pa su

radnici 15. maja prodrli u parlament, raspustili

Ustavotvornu skupštinu i izabrali novu, Revolucionarnu vladu. Ali je Nacionalna garda istoga dana

svladala pobunjenike i uspostavila vlast skupštine i vlade. Zatvoreni su

najistaknutiji revolucionarni vode A. Barbes, F. V. Raspail i A. Blanqui. Nakon vladine odluke od 22. juna o raspuštanju narodnih radionica, izbio je 23. VI junski ustanak pariskog proletarijata. Oko pedeset hiljada pobunjenih

radnika borilo se protiv pet puta jačeg

neprijatelja. Glavni cilj ustanka bio je rušenje kapitalističkog sistema i osnivanje socijalne republike. Već 24. juna vlada je dala neograničenu diktatorsku vlast vojnom ministru generalu G. Cavaignacu, koji je artiljerijom i trupama dovedenim iz unutrašnjosti ugušio junski ustanak. U represalijama koje su uslijedile, do decembra 1848. pobijeno je preko 11 000 ljudi, a pohapšeno oko 25 000. Poslije junskog ustanka vlada je definitivno raspustila narodne 18

radionice, ukinula slobodu štampe, onemogućila rad revolucionarnim -klubovima i ukinula skraćenje radnog dana. Početkom novembra donesen je novi ustav, kojim se sva izvršna vlast predaje predsjedniku republike.

Ukinuta je diktatura generala Cavaignaca. Na

izborima 10. XII 1848. izabran je za predsjednika republike princ Charles Louis Napoleon Bonaparte (nećak Napoleona I), koji je tri godine kasnije izvršio državni udar (2. XII 1851) i dao se proglasiti carem - Napoleonom III. Njemačka. Revolucija 1848-49, izrasla je iz suprotnosti novonastalih proizvodnih snaga i kapitalističkih odnosa s postojećim feudalno- junkerskim proizvodnim odnosima i polufeudalnim vladajućim državnim demokratskog građanskog

uređenjem. Išlo se ne samo za uspostavom

poretka, nego i za uklanjanjem državne rascjepkanosti

Njemačkog saveza i stvaranjem jedinstvene građanske, demokratske, nacionalne države. Nosioci

ovih ideja, osim mlade njem. sitnog građanstva, bili su seljaci i radništvo.

Neposredno potaknuta francuskom Februarskom revolucijom, revolucija 1848-49.

u

Njemačkoj započela je 27. II 1848. u Badenu i ubrzo se proširila na mnoge njemačke zemlje, čiji su vladari morali formirati nove vlade liberalnog građanstva i uvesti naprednije ustave. Pokret je dosegao svoj vrhunac u Pruskoj: u Berlinu je 18. III 1848. izbio oružani sukob između radništva, studenata i sitnog građanstva na jednoj i kraljeve vojske na drugoj strani. U ovim sukobima mlada njemačka radnička klasa prvi put je istupila kao borac za demokr. i društveni napredak. Borba se završila 19. III pobjedom ustanika, pa je kralj morao povući vojsku i imenovati novu liberalnu vladu. U daljnjim revoluc. pokušajima od kraja marta do kraja juna revolucionari nastoje očuvati stečene rezultate revolucije i izboriti od vlade nove demokratske mjere; za potpunim ukidanjem feudalnih odnosa idu i seljački ustanci u Šleskoj te republikanski ustanak u Badenu. Prestrašeno revolucionarnim pokretima proletarijata, liberalno građanstvo se priklonilo kralju i feudalnoj reakciji, i s pomoću stare vojske i birokracije počela suzbijati borbu radnika i seljaka za politićko i socijalno oslobođenje. Ugušivši u aprilu 1848. poljski ustanak u Posenu (Poznanu), pruska je reakcija spriječila 14. VI pokušaj radnika da zauzmu arsenal u Berlinu. Revolucionarne akcije lijevo orijentisanih narodnih pokreta, građanstvo je uspjelo kanalisati u parlamentarnu borbu. Dana 18. V 1848. počelo je zasjedanje svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu na Majni (→ FRANKFURTSKI PARLAMENT). Poraz pariskih radnika u junskom ustanku (23-26. VI 1848) prekretnica je za revolucionarna zbivanja u čitavoj Evropi. Pruska reakcija 19

krenula je u konačno likvidiranje revolucije u

Njemačkoj, odmah nakon ugušenja

oktobarske revolucije u Beču (31. X 1848). Pruski kralj Fridrih Vilhelm IV imenovao je u novembru novu vladu iz koje su bili isključeni predstavnici liberalnog građanstvba. Ta je vlada ugušila revolucionarne nemire u Berlinu, zavela opsadno stanje (12. XI) i Prusku skupštinu premjestila iz Berlina u Brandenburg, gdje ju je sredinom novembra rastjerala vojnom silom. Oportunističku politiku vodio je i parlament u Frankfurtu, čiji je osnovni zadatak bio ujedinjenje Njemačke ukidanjem

zastarjelog feudalnog partikularizma.

Međutim, liberalna građanska većina Frankfurtskog parlamenta pribjegla je dugim jalovim diskusijama o nacrtu budućeg ustava. ( Marx parlament nazvao »brbljaonicom«. Kada su nezadovoljne mase radnika, studenata i gradskog puka podigle 18. i

19. IX 1848. u

Frankfurtu ustanak, ta ga je skupština uz pomoć pruske vojske ubrzo svladala. U martu 1849. Frankfurtska je skupština napokon donijela

ustav i izabrala za cara ujedinjene

Njemačke glavnog nosioca reakcije pruskog kralja Fridriha Vilhelma IV. Međutim, on je odbio primiti carsku krunu od građanskog parlamenta, koji je programatski zahtijevao uvođenje ustavne vladavine u cijeloj Njemačkoj. Raspuštene su skupštine onih njemačkih država koje su prihvatile ustav. Početkom maja 1849. došlo je do novih ustanaka i do oružanih borbi u Rajnskoj oblasti, u Dresdenu, Berlinu, Königsbergu i

drugdje. Ali

nadmoćne i bolje organizirane sile reakcije uz pomoć pruske vojske uspjele su ugušiti i te posljednje revolucionarne proplamsaje u Njemačkoj.

Prestrašeni novom revolucijom,

narodni zastupnici Frankfurtske skupštine najvećim su se dijelom razbježali, dok se manji broj poslanika povukao u Stuttgart, gdje su bili silom rastjerani. U vezi s revolucijom 184849. u Njemačkoj značajna je djelatnost Marxa i Engelsa, koji su u početku pokreta u Kölnu pokrenuli Nove rajnske novine. Putem svog Radničkog saveza oni nastoje usmjeriti ustaničku horbu u pravcu stvaranja jedinstvene demokr. njemačke republike i ukidanja svih preostalih feud. prava bez ikakve naknade plemstvu. Izvrgavajući kritici hegemonističku nacionalnu politiku njem. građanstva protiv Poljaka i drugih slav. naroda, Marx i Engels isticali su da je uzrok poraza revolucije, s jedne strane, u oportunističkom držanju liberalne njem. građanstva koje je propustilo da pridobije seljaštvo ukidanjem svih feudalnih obveza bez naknade, i čak prestrašena proletarijatom, stupilo u savez s dvorsko-feud. reakcijom, i s druge strane, u nesposobnosti sitnograđanskih elemenata koji su, zbog neorganiziranosti proletarijata, preuzeli vodstvo pojedinih ustanaka. 20

Italija. Još znatno prije izbijanja revolucije 1848. u Italiji se zaoštrila borba između pristalica talijanskog ujedinjenja (Mazzinijev pokret Mlada Italija) i branilaca postojećeg poretka feudalne zaostalosti i rascjepkanosti. Glavni protivnik tal. oslobođenja i ujedinjenja bila je u to vrijeme Austrija, koja je pod svojom vlašću držala veliki dio tal. teritorija i koja je sprečavala svaku znatniju polit. i soc. promjenu u ostalim dijelovima Italije. Prvo je 12. I 1848. - izbio ustanak u Palermu protiv despotske vladavine Ferdinanda II na Siciliji. Poslije dvotjednih teških borbi ustanici su pobijedili, a kralj je 28. I morao objaviti ustav i formirati liberalnu vladu. U februaru i martu ustancima su zahvaćeni Napuljsko i Sardinsko Kraljevstvo, Veliko toskansko vojvodstvo i Papinska država. Pod utjecajem Februarske revolucije u Francuskoj (22-25. II) i martovske u Beču (13-15. III) izbio je 18. III ustanak i na tal. teritoriju pod Austrijom. Poslije petodnevnih borbi u Milanu ustanici su primorali austrijskog generala Radetzkog da se sa svojom

vojskom povuče iz grada.

Pobunjenici su uspjeli protjerati predstavnike civilne i vojne austr. vlasti iz Lombardije i mletačke oblasti pa je u oslobođenoj Veneciji 23. III proglašena republika. Oslobodilački pokret nar. masa prisilio je sardinskog kralja Karla Alberta da krajem marta 1848. otpočne rat protiv Austrije. Tom ratu pridružile su se i ostale talijanske države. Međutim, Karlo Alberto je strahovao da se pobjedonosna revolucija protiv Austrije ne završi rušenjem monarhističke vlasti u Pijemontu, pa je rat vodio neodlučno. Uspjesi austrijske vojske na talijanskom ratištu ohrabrili su reakciju da u Napulju 15. V rastjera parlament. Kad je 25. VII 1848. Austrija kod Custozze porazila najprije pijemontsku, a zatim i vojsku drugih tal. država, Karlo Alberto sklopio je u augustu primirje s Austrijom te je pristao da joj vrati Lombardiju i Veneciju. Međutim, Venecija je uz pomoć dobrovoljaca nastavila borbu protiv Austrije. Do augusta

Garibaldijevih

1848. revoluciju u Italiji

predvodilo je liberalno građanstvo koje je ujedinjenje Italije željelo postići dinastičkim putem, preko savojske dinastije. U augustu ograničena samo na Veneciju i

1848. vodstvo revolucije (koja je bila

Papinsku državu) preuzeli su revolucionarni krugovi

talijanskog građanstva okupljenog oko Mazzinija i Garibaldija. Oni traže demokratsko ujedinjenje zemlje, rat protiv Austrije i saziv općetalijanske ustavotvorne skupštine koja će odlučiti o budućem polit. uređenju Italije. Nakon poraza što ga je sjev. Italija pretrpjela u ratu protiv Austrije, i poslije kontrarevoluc. pobjede Ferdinanda II na jugu, revoluc. pokret prenosi se u srednju Italiju. Vrhunac revolucije u ovom razdoblju zbio se u Papinskoj državi 21

u kojoj je gradski puk doveo na vlast Mazzinijeve demokrate, pa je 9. II 1849. nakon papina bijega; Ustavotvorna skupština ukinula svjetovnu vlast pape i proglasila Rimsku republiku. U isto doba i u Toskani su pobijedili demokrati, koji su proglasili republiku. U proljeće 1849. novi pokret pijemontskih nar. masa primorao je Karla Alberta da 20. III ponovno otpočne rat protiv Austrije. Slabo vođena pijemontska vojska i ovoga je puta bila poražena (kod Novare, 23. III 1849), na što je Karlo Alberto abdicirao u korist svoga sina Viktora Emanuela i pobjegao iz Italije. Pijemont je ubrzo zatim sklopio mir s Austrijom pod teškim uvjetima. Nakon bijega iz Rima papa je zatražio protiv Rimske republike stranu vojnu intervenciju, kojoj su se odazvale napuljska (Ferdinand II), franc., španj. i austr. vlada. U maju 1849. predala se Firenca. U Rimu je, međutim, Garibaldi uspio odbiti prve navale franc. i

napuljske vojske ali su nove intervencionističke snage ubrzo svladale otpor

republikanaca; poč. jula 1849. franc. Trupe ušle su u Rim i vratile grad papi Piju IX. Poslije uporne borbe posljednja je svladana Venecija, koju je Radetzky zauzeo 22. augusta 1849. Uz opću pobjedu evropske kontrarevolucije, porazu tal. revolucije pridonijela je i politika Mazzinijevih buržoaskih demokrata, koji nisu znali rješenjem agrarnoga pitanja (dioba zemlje siromašnim seljacima i bezemljašima) privući seljake na stranu revolucije. Austrijsko Carstvo. Februarska pariska revolucija (22-25. II 1848) bila je i u Austriji signal za provalu nezadovoljstva polit. obespravljenih i socijalno ugnjetenih društvenih klasa protiv omrznute Metternichove vladavine. Sve

zemlje Habsburške Monarhije, od tal.

provincija Carstva preko uže Austrije, Češke, Slovačke, Galicije, Ugarske, Hrvatske do Vojvodine i Erdelja bile su obuhvaćene demokratskim oslobodilačkim pokretima. Ustanak radnika, studenata i slobodoljubivog građanstva u Beču 13. i 14. marta, koji je srušio Metternicha, i radikalno-demokr. pokret Petöfijeve revolucionarne omladine 15. marta u Pešti izazvali su kod svih austrijskih naroda nepodijeljeno oduševljenje i nadu da će ti martovski dani svima njima donijeti slobodu i

ravnopravnost. Ali ta martovska

protumeternihovska solidarnost potlačenih naroda i klasa, koja je bila obezglavila bečku reakciju, dvorsko-feud. kamarilu i vojničko-birokratske vrhove, ubrzo je razbijena pojavom nacionalnih suprotnosti između vladajuće njemačke i madž. nacije te nenjem. i nemadžarskih naroda Habsburške Monarhije. Te suprotnosti pretvorit će se u teške sukobe i otvorene nacionalne ratove već na početku ljeta 1848. i neće prestati sve do kraja revolucije u augustu 1849. Građanstvo, koje je zbog slabosti i neorganiziranosti radničke klase i 22

ostalih demokr. snaga u Austriji ubrzo ovladalo protuapsolutističkim pokretom, odlučno se suprotstavilo

borbi nenjemačkih, posebno slavenskih naroda za nacionalnu slobodu i

ravnopravnost, i nastojalo je da i poslije svrgavanja Metternichova sistema održi njemačku naciju kao vladajuću. Budući da su Nijemci u austrijskoj polovici Carstva bili u manjini prema nenjemačkim narodima, njemačka prevlast mogla

se ostvariti samo nasilnim

ugušivanjem demokratskih oslobodilačkih nacionalnih

pokreta. Zbog toga je i

protumeternihovsko njemačko građanstvo stalo na stranu bečke reakcije, i time u znatnoj mjeri pomoglo da Radetzkyjeva i Windischgrätzova vojska svlada i junski ustanak čeških radikalnih demokrata u Pragu a i talijanske protuaustrijske pokrete. Osim nacionalnohegemonističkih, njemačko građanstvo su u tabor kontrarevolucije nagonili i klasni interesi. Posljednji proplamsaj revolucionarne borbe u Austriji - herojska,

požrtvovna borba

radništva, omladine i ostalog puka u bečkoj oktobarskoj revoluciji - bila je dobrim dijelom svladana upravo takvim oportunističkim držanjem njemačkog građanstva. U ugarskoj polovici Carstva, zbog nepostojanja razvijenog madžarskog građanstva nosilac nacionalnog pokreta do 1848. bilo je madžarsko srednje

plemstvo, organizovano u

plemićkoj Reformnoj stranci Lájosa Kossutha. To plemstvo je vodilo dvostruku politiku: prema apsolutističkoj vladavini Beča to je oslobodilačka, liberalna politika koja se zalaže za što veću samostalnost Ugarske prema Austriji, a prema seljaštvu i nemadžarskim narodima Ugarske ta politika ima antidemokratsko, ugnjetačko obilježje. Usprkos

tome što je

Reformna stranka predstavljala veliku većinu madž. plemstva, u feud. ugarskoj državi, sve do marta 1848. svu vlast je držalo malobrojno više

plemstvo, okupljeno u dvorskoj,

austrofilskoj Konzervativnoj stranci. Nacionalna politika Reformne stranke bila je određena narodnosnim i klasnim sastavom stanovništva Ugarske. Prema statistici iz 1809. od ukupno 10 mil. stanovnika Ugarska ima 3 mil. Madžara, a 7 mil. nemadž. naroda (Ukrajinaca, Slovaka, Južnih Slavena, Rumunja, Nijemaca i dr.). I u

razdoblju 1809-48. omjer

nacionalne pripadnosti bio je otprilike jedna trećina Madžara prema dvije trećine nemadž. naroda. S obzirom na klasnu pripadnost omjer je sasvim drugačiji. Najveći dio plemstva u Ugarskoj

sačinjavali su madž. feudalci, prema kojima su pripadnici feud. klase

nemadžarskih naroda i po broju i po ekon. snazi predstavljali neznatnu manjinu, pa je i sama hrvatska feud. klasa, uspoređena s madžarskom, supremacija privilegiranog madž. plemstva nad

posve beznačajna. Ta klasna

neplemićkim masama ostalih naroda 23

stvorila je od Madžara vladajuću naciju i davala madž. karakter ugarskoj državi. Madž. Srednje plemstvo bilo je na čistu da madžarstvo mnogonacionalne ugarske države ovisi o održanju feud. privilegija, i da demokr. rješenje nacionalnog pitanja znači u krajnjoj liniji uništenje madž. obilježja Ugarske, koja bi se, afirmacijom demokr. prava na dvije trećine svoga teritorija, pretvorila u nemadžarsku, slav. i rum. državnu formaciju. S izbijanjem revolucije u

martu 1848. u Ugarskoj su se morale razriješiti tri osnovne suprotnosti:

madžarsko-austrijska suprotnost, koja se do marta manifestirala u obliku stranačko-polit. sukoba između vladine Konzervativne i opozicijske Reformne stranke; klasna suprotnost, sukob između vladajuće feud. klase i ugnjetavanih društvenih klasa (uglavnom seljaštva i građanstva); nacionalna nemadžarskih naroda

suprotnost između vladajuće madž. nacije i potlačenih Ugarske. - Suprotnost između Madžarske i Austrije bila je,

privremeno, riješena mirnim putem: zadržavši vodstvo madž. nacionalnog pokreta i poslije marta 1848, opozicijska reformna stranka srednjega plemstva, iskoristivši revoluc. pokrete u Evropi i u Austrijskom Carstvu, zamijenila je na vlasti Konzervativnu stranku i ishodila od bečkog dvora potvrdu prve nezavisne plemićke vlade grofa Batthyányja. Ta vlada sve do septembra 1848. vodi lojalnu politiku prema Habsburškoj dinastiji i savezu s Austrijom: ona pomaže ugušivanje tal. revolucije, uz uvjet da joj carsko- austr. vojska u Ugarskoj bude stavljena na raspolaganje radi ugušivanja

revolucionarno-oslobodilačkih pokreta

nemadžarskih naroda i antifeud. buna madž. seljaštva. Međutim, takvu politiku madž. plemićke vlade odbacila je bečka reakcija onoga trenutka kada je prestala njena ugroženost od revoluc. pokreta. Udružene kontrarevoluc. snage (madž. i hrv,

konzervativci, dio

dvorske kamarile i soldateska) već 11. IX organiziraju Jelačićev pohod protiv Ugarske, koji je pretrpio potpuni poraz zahvaljujući graničarskoj vojsci koja nije htjela da se za tuđi račun tuče u tuđoj zemlji. revolucije

Pobjedonosna carska vojska nakon ugušivanja bečke oktobarske

provaljuje 13. XII 1848, pod komandom Windischgrätza, u Ugarsku radi

povratka starog, predmartovskog centralističko-apsolutističkog poretka. Usprkos herojskoj borbi madž. naroda u opravdanom protuaustr. ratu za slobodu i usprkos čitavom nizu izvojevanih pobjeda u proljeće 1849, austr. kontrarevolucija, dobivši u junu znatnu pomoć carske rus. vojske, definitivno pobjeduje madž. vojsku 13. VIII 1849. - Klasnu i nacionalnu suprotnost reformno madž. srednje plemstvo nastojalo je po svom dolasku na vlast riješiti održanjem pod svaku cijenu supremacije madž. plemstva i

kao vladajuće klase i kao 24

vladajuće nacije. Donošenjem polovičnih zakona o oslobođenju kmetova po kojima je samo 20% zemljišnoga posjeda prešlo u vlasništvo jednog manjeg dijela kmetova, a 80% i dalje ostalo u rukama feudalaca; formiranjem prve vlade isključivo od plemića; plemićkom većinom u saboru poslije marta i zadržavanjem plemićke vladavine u županijama - madž. plemstvo je uspjelo i socijalno-ekon. a i polit. vlast zadržati u svojim rukama. S tih pozicija plemićki vlastodršci ugušivali su bune madž. seljaštva, provodili dosljedno svoj reformni program pretvaranja mnogonacionalne Ugarske u jedinstvenu, centraliziranu svemadžarsku nacionalnu državu. Zato su poveli otvoreni rat protiv oslobodilačkih pokreta nemadžarskih naroda: protiv Srba (ustanak vojvođanskih Srba 1848), Slovaka, Rumunja i Ukrajinaca, osporavajući i Hrvatima pravo na nacionalnu i polit. slobodu. Taj rat imao je dobrim dijelom i karakter klasne borbe, jer je posrijedi bio sukob madž. plemićke vlade s pretežno seljačkim narodima Ugarske. Borbu protiv nemadž. naroda službena plemićka Ugarska nastavila je i poslije izbijanja austro-madž. rata u septembru 1848, odbijajući posljednje pokušaje demokr. predstavnika tih naroda da ostvare savez s Madžarima radi zajedničke borbe protiv austr. neprijatelja. Taj međusobni razdor potlačenih naroda umnogome je pridonio pobjedi kontrarevolucije u Podunavlju 1849.

25

PREGLED GLAVNIH REVOLUCIONARNIH ZBIVANJA U AUSTRIJSKOM CARSTVU 1848 Prvi nagovještaj burnih događaja 1848. bio je nastup L. Kossutha u ugarskom saboru u Pešti 3. III. U svom saborskom govoru on traži ukidanje feud. odnosa, samostalnu vladu za Ugarsku i ustavno uređenje za čitavu Austriju. 11. III u Pragu na prvoj velikoj građanskoj nar. skupštini češki radikali postavljaju svoj prvi nacionalno-polit.

program:

državnopravno

ujedinjenje

čeških

zemalja,

potpunu

ravnopravnost češkog i njemačkog jezika, opće polit., građanske i ekon. slobode. Bečkim ustankom 13-15. III srušen je Metternichov režim i formirana nova austr. vlada sastavljena od predstavnika dvorskog plemstva i liberalne buržoazije. Buržoazija osniva odrede nacionalne garde i naoružanih studenata. U Pešti je 15. III počela buržoaska revolucija u Ugarskoj. U njoj je važnu ulogu odigrao pokret radikalno-demokratske revoluc. omladine oko S. Petőfija. Pod prijetnjom ustanka u Beču i pokreta u Pešti Habsburška dinastija odobrila je 17. III novu madž. vladu liberalnog srednjeg plemstva pod predsjedništvom Batthyányja. U Hrvatskoj 25. III u Zagrebu Velika narodna skupština Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije usvojila je Narodna zahtijevanja u kojima Hrvati traže: polit. samostalnost za Hrvatsku, pripojenje Hrvatskoj Dalmacije i Vojne krajine, uvođenje hrvatskog jezika kao službenog, građanske i polit. slobode, ukidanje privilegiranih staleža, oslobođenje kmetova, hrv. narodnu vojsku. U Pragu 29. III skupština radikala traži za Češku osnivanje odgovornog ministarstva unutrašnjih poslova. Formira se Narodni odbor skupštine koji je odbio da sudjeluje na izborima za svenjemački Frankfurtski parlament. F. Palacky razvija ideju o federativnom preuređenju Austrije (→ AUSTROSLAVIZAM). U aprilu 1848. revoluc. pokret zahvatio je gotovo sve dijelove Habsburške Monarhije (Češku, Madžarsku, Hrvatsku, Vojvodinu, Galiciju, Veneciju, Lombardiju). U Beču predstavnici buržoazije osnivaju Kemitet društvene sigurnosti koji je neko vrijeme bio neslužbeni organ vlasti buržoazije. 25. IV u Beču vlada plemstva i buržoazije donosi novi nedemokr., oktroirani austr. ustav. Austr. buržoazija s nepovjerenjem i nesimpatijama gleda na demokr. pokrete slav. naroda u Austriji.

26

26. IV ugušen je ustanak u Krakovu gdje je uveden vojni režim. U istom mjesecu digla se i Galicija. Kraj aprila obilježen je jačim nastupom kontrarevolucije. U Ugarskoj Batthyjányeva vlada provodi niz reformi. Zakoni o oslobođenju kmetova polovični su i obuhvatili su samo kmetove na urbarijalnom zemljištu. Vlada se neprijateljski odnosi prema nacionalno-oslobodilačkim težnjama slav. naroda na tlu Ugarske. Raspoloženje demokr. krugova u Hrvatskoj uglavnom je na liniji austroslavizma. Hrvatski sabor 12. V traži preuređenje Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda kojima bi zajednički bili vanjski poslovi, vojska, financije i trgovina. Hrvatska bi

u

federaciju ušla u zajednici s Vojvodinom i Slovenijom. I u Vojvodini je nezadovoljstvo naroda nakon martovskog bečkog i peštanskog ustanka poprimilo revoluc. razmjere. Na tzv. Majskoj skupštini, 13. i 15. maja Srpski narodni sabor u Sremskim Karlovcima odupro se hegemonističkim nastojanjima peštanske vlade prema Vojvodini. Tada je istaknuto i pravo srp. naroda u Austriji i Ugarskoj na autonomni polit. i kult. razvoj i zatraženo je osnivanje Srpske Vojvodine u koju bi ušli Banat, Bačka, Baranja i Srijem. Skupština je proklamirala polit. savez između Srpske Vojvodine i Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. 15. i 26. V ponovno su buknuli ustanci u Beču, pa je bečka vlada primorana da povuče ustav oktroiran 25. IV i da raspiše izbore za Konstituantu. U Hrvatskoj 18. V ban Jelačić oktroira novi Izborni red za Hrvatsku, na osnovi kojeg se 5. VI sastao novi Hrvatski sabor sastavljen od konzervativno-feud, i demokr. elemenata. Sabor je odredio svoj državnopravni odnos prema Ugarskoj i Austriji i potvrdio stav Sabora od 12. V 1848. U međuvremenu liberali u Češkoj organiziraju sastanak Sveslavenskog kongresa u Pragu (212. VI) na kojem nastupaju s programom austroslavizma. Rastjerivanje kongresa voj. silom pokrenulo je Pražane na ustanak (12-17. VI). Nakon petodnevne herojske obrane grada ustanici su podlegli topovima Windischgrätzove vojske a u Češkoj je bio uspostavljen vojni režim. To je kraj revolucije u Češkoj. 12. VI uslijedio je napad madž. vojske na Sremske Karlovce i taj događaj se smatra početkom madžarsko-srp. rata 1848. 22. VI započelo je zasjedanje austr. Reichstaga, koji se odlučuje za ukidanje feud. posjeda ali uz otkup. Austr. liberalna buržoazija protivi se pravu za samoodređenje nenjemačkih naroda

27

u Habsburškoj Monarhiji i podržava kontrarevoluc. akcije austr. vojske u sjev. Italiji i Ugarskoj. Krajem jula hegemonistički stav peštanske vlade prema slav. narodima u Ugarskoj olakšao je bečkoj vladi da se poveže s hrvatskim plemstvom. 7. IX austr. car objavljuje ukinuće feud. odnosa. Istog dana Jelačić najavljuje rat peštanskoj vladi (austro-madž. rat 1848-49); 11. IX započela je austr. vojna intervencija. Jelačić prelazi Dravu i kreće prema Pešti, ali je postigao samo neodlučan ishod bitaka kod Pákozda i Velencze (29. IX). 6. X izbila je u Beču oktobarska revolucija koja predstavlja vrhunac revolucije 1848- 49. u Austriji. Buržoazija nije podržala demokr. težnje naroda koji se ogorčeno brani od Windischgrätzove i Jelačićeve vojske sve do 31. X. O ishodu ustanka odlučila je bitka kod Schwechata (30. X) u kojoj je Jelačić razbio madž. nacionalnu vojsku, koja je pošla u pomoć ustanicima. Porazom bečkog ustanka učvršćene su pozicije bečke reakcije. Ona je započela svoj konačni obračun s revolucijom. 1-2. XI skršeni su i ustanci u Lavovu i čitavoj Galiciji. Preostao je još samo napad na Ugarsku. Početkom 1849. austr. vojska poduzima pobjedonosan pohod na Budim i Peštu. Reakcija u Beču, ojačana uspjesima na madž. fronti, rastjerala je Konstituantu koja je radila na pripremi demokr. ustava. Zemlji je vraćen raniji nedemokratski ustav. U martu 1849. madž. vojska poduzima veliku ofenzivu i nizom pobjeda baca austr. vojsku iz Ugarske. 14. IV u Debrecinu L. Kossuth proglašava detronizaciju Habsburgovaca. U kritičnoj situaciji Austrija traži pomoć carske Rusije radi ugušenja madž. revolucije. Zajedničkim istupanjem austr. i carske rus. vojske, madž. domobranske trupe pobijeđene su 13. VIII 1849. kod Világosa. Suzbijanjem i posljednjeg otpora u septembru likvidirana je madž. revolucija kao posljednja u nizu revolucija 1848-49. u Austrijskom Carstvu. Time je pripremljen teren za povratak predrevolucionarnog apsolutističkog režima.

28

Ujedinjenje Njemačke Nakon završetka revolucije 1848.

/1849. Talijani i Nijemci su ostali i dalje

razjedinjeni i podjeljeni na više država. Oko prevlasti na prostoru Njemačke borile su se dvije države, Austrija i Pruska. Do 1866. godine hegemoniju u Konfederaciji njemačkih država imala je Austrija, ali je vojnički snažna Pruska vršila

sve da ujedinjenje

njemačkih zemalja izvede pod svojim vođstvom. Njemačke zemlje su bile industrijski razvijene, te je ujedinjenje u jednu državu bilo i historijska neminovnost.

Nakon

revolucije 1848/49 reakcija je preuzela na sebe rješavanje političkih pitanja i motiva kad već to nije uspjela njemačka demokratija. Okvir njemačkog ujedinjenja su evropski ratovi: austrijsko-pruski, austrijsko/pruskodanski, austrijsko-talijanski, i konačmo njemačko-francuski. Posljedica ovih ratova bila je militarizacija duha. Način ujedinjenja Njemačke je bio nedemokratski. Glavna prepreka ujedinjenju njemačkih zemalja u veliku državu pod vođstvom Pruske bili su Rusija i Francuska, koje nisu bile željele da na svojim granicama dobiju moćnog susjeda. Pruski kancelar Otto Bismarck je razradio ratni plan ( “politiku željeza i krvi”), po kojem je Pruska morala pobjediti Austriju, pa zatim i Francusku. Rat je izazvalo pitanje Schleswiga i Holsteina. Austrija i Pruska su 1864. djelujući u ime Njemačkog saveza zaratile sa Danskom, porazile je i preuzele upravu nad dva vojvodstva. Kad je Auistrija pokušala voditi posebnu politiku u Holsteinu, i lišiti Prusku njenih njenih prava prema tradicionalnom dvojnom poretku, Pruska je poduzela pripreme za rat sa Austrijom. Nakon što se osigurala od intervencije Francuske, Pruska je 1866. objavila rat Austriji i pobjedila njenu vojsku kod Sadove 3. JULA 1866. POŠTO SE PRIBOJAVAO MOGUĆE INTERVENCIJE FRANCUSKE, i pošto nije želio da pregazi Austriju, on je završio rat što je prije mogao. Mirom u Pragu 23. avgusta Austrija gubi samo Holštajn i Veneciju, koju je ustupila Napoleonu III, s tim da je on preda Talijanima. Austrija se odrekla svih prava u Njemačkoj, i saglasila se da novoosnovani Sjevernonjemački savez bude pod hegemonijom Pruske. Status četiri njemačke države uz francusku granicu ostao

29

je i dalje neizmjenjen. Tako je stvorena Mala Njemačka, tj. izvršeno je ujedinjenje oko Pruske. Ujedinjenje Njemačke još nije bilo dovršeno. Južne države, Bavarska, Virtenberg, Baden i Hesen –Darmštat ostaju nezavisne. Njima su poznati planovi planovi Napoleona III koji se odnose na eventualnu konfederaciju južnih država i strahuju da ne postanu moneta za potkusurivanje. koju bi Francuska mogla da zahtijeva od Pruske. Stoga Bizmark shvata kakvu korist može izvući iz ovog nepovjerenja i nastoji da u ovim državama pojača neprijateljstvo prema Francuzima. Kada se Pruska dobro pripremila za rat, počela je sa provokacijama protiv Francuske. Trećeg jula 1870. proširila se vijest da jedan pruski princ Leopold Hoencolern treba da dođe na španski prijesto, što je Francuska shvatila kao kao manevar opkoljavanja, pa protestvuje kod pruskog kralja. Kada je izgledalo da će doći do rata, 11. jula uvečer kandidatura je povućena. To je za Francusku velika diplomatska pobjeda. Tada ministar spoljnih poslova Francuske Gramon želi da se značaj ovog uspjeha precizira, pa od pruskog kralja traži 13. jula da se pridruži ovom povlačenju svojom izjavom, što Vilhelm I učtivo odbija. On je istoga dana u Emsu ( emska depeša) sastavio telegram za Bismarka, koji je sadržaj teksta sažeo u tekst koji je i kod Nijemaca i Francuza izazvao ogorčenje. Francuska je 19. jula 1870. objavila rat Pruskoj, upravo kako je to Bizmark i priželjkivao. Pruska vojska je prekaljena u ratovima sa Austrijom. Francuska vojska još nije bila provela reorganizaciju, tako da se naspram 450.000 Prusa našlo 265.000 Francuza. Odmah su usklijedili jedan za drugim porazi francuske vojske. Prusi su 6. avgusta prodrli u Alzas i Loren. Nakon što su Nijemci napali Francuze kod Sedana, prinudili su nih na bezuvjetnu kapitulaciju 2. septembra 1870. Iako ovaj poraz dovodi do propasti Carstva, on nije okončao rat. Francuska pretvorena u republiku nastavlja da se brani. Pariške trupe uzalud su pokušavale da se oslobode okruženje, pa je 28. januara 1871. primoran na kapitulaciju. Primirje od tri sedmice trebalo je da omogući Francuskoj da izabere skupštinu koja bi mogla ratifikovati ugovor o miru. Ovaj ugovor jr potpisan 10. maja u Frankfurtu On je bio strog za Francuskugubitak Alzasa i sjevernog Lorena s Mecom i okupacija jednog dijela francuske teritorije sve do isplate ratne odštete od 5 milijardi zlatnih franaka. 30

Pobjeda omogućava Nijemcima da dovrše ujedinjenje- zemlje pobjednice, Saksonija, Baden, Virtenberg stvarno ulaze u Savez. I Bavarska se miri stim i prihvata Bizmarkove uvjete. Njemačka postaje savezna država sa 41 milion stanovnika, opremljena izvrsnom vojskom i uskoro pretvorena u carstvo.Od tada se u berlinu odlučuje o sudbini Evroope. Ujedinjenje Italije Macinijevi planovi o stvaranju talijanske republike 1848./49. nisu uspjeli i inicijativu za ujedinjenje Italije preuzima Pijemont. Međutim, njegove snage su bile slabe da bi same mogle ostvariti ovaj cilj. Predsjednik vlade Kamilo Kavur sklopio je savez s Francuskom protiv Austrije. U Pijemontu se priprema vojska. Austrija 26. aprila 1859. objavljuje rat Pijemontu, kada je ovaj odbio da izvrši demobilizaciju. Od kraja krimskog rata i Francuska se približava

Pijemontu. U bici kod Solferina Austrijanci su poraženi od saveznika.

Zaključenim mirom, Francuska je predala Lombardiju Pijemontu za Nicu i Savoju. Ovo nije dovelo do ujedinjenja. Talijanska vojvodstva Legacija, Romanja i Toskana su se izjasnile za ujedinjenje sa Pijemontom. Nakon ove etape oslobođenja talijanskih zemalja, oslobodilački pokreti su se nastavili i u ostalim državama Italije. U Palermu 4. aprila 1860. izbija ustanak protiv Burbona. Čuveni narodni junak i vojskovođa Đuzepe Garibaldi iskrcao se sa hiljadu dobrovoljaca na Siciliji i potukao vojsku burbonskog kralja. Oslobodivši Siciliju, krenuo je u Kalabriju i 7. septembra ulazi u Napulj. Pijemontski ministar Kavur je zazirao od narodne revolucije, polažući nade uglavnom u Napoleona III. Papska vojska je poražena kod Kastelfidarda 18. septembra, Kraljevina Napulj je zatim proglasila ujedinjenje sa Pijemontom, pa je u Torinu 17. februara 1861. proglašena kraljevina Italija. Dalje etape ujedinjenja talijanskih zemalja bilo je priključenje oblasti Venecije Italiji. Veneciju je Italija dobila ugovorom o učešću u ratu na strani Pruske protiv Austrije 1866. Porazom kod Sadove Austrija je izgubila i Veneciju.

31

Papa je svoju državu sačuvao pod zaštitom francuskih trupa, ali je ona uglavnom bila svedena na Lacio. Pruska i Italija su zaključile vojni savez protiv Austrije. Talijani su pretrpjeli poraz kod Kustoce, ali je Austrija poražena kod Kenigreca. Mirom u Beču Italija je dobila Veneciju. Nakon ovoga talijanske težnje su bile usmjerene prema Papskoj državi. Garibaldi je 1867. prešao granicu ali francuske i papske trupe su bile jače. Garibaldi je uhapšen a papska država je pala 1870. kad su Francuzi morali otići zbog rata sa Njemačkom. Rim se predao 20. septembra 1870.

32

ROMANTIZAM (franc. romantisme), književni i umjetnički pokret potkraj XVIII i poč. XIX st. (poslije se značenje pojma proširilo, pa se govori i o romantizmu ili »romantici« u filozofiji, politici i dr.). Sam termin izvodi se iz roman; još u XVII st, pridjevom romantički (engl. romantic) označavaju se pripovjedačka djela u kojima se zbiva nešto nestvarno ili se opisuju krajolici s melankoličnim ugođajem. R. je kao pokret karakterističan za razdoblje velikih revoluc. društvenih promjena i nacionalnih pokreta između 1798. i 1848. Osnovne su mu odlike: odbacivanje klasicizma, otpor prema racionalizmu prethodnog razdoblja, isticanje snage ljudskih nasuprot razumu, naglašavanje iracionalnoga, kult prirode (što ga

emocija već ističe

predromantik J. J. Rousseau) i individualizam, interes za egzotiku i srednji vijek, a osobito osjećaj »svjetske boli« (franc. mal du siècle, njem. Weltschmerz). R. je obraćao znatnu pažnju nacionalnim jezicima i folkloru. Budeći zanimanje za nar. blago, poticao je razvitak jezika i književnosti evr.

naroda koji su tek stjecali nacionalnu svijest

(»nacionalni romantizam« u južnih Slavena). Terminu romantizma često se pridaje i izvan vremensko značenje. Dok

neki

anglosaski kritičari vide u povijesti književnosti i umjetnosti stalnu smjenu dvaju stilskih tipova (romantizam i klasicizam), sovj. su teoretičari skloni da u razvitku uz realizam razlikuju i romantizam kao »metodu« koja je svojstvena svim hist. razdobljima, pa govore o romantizmu i u suvremenoj umjetnosti. Posebno npr. ističu »romantizam« u djelima Maksima Gorkog ili suvremene sovjetske književnosti. Unutar romantizma sovj. teoretičari, slijedeći misao Gorkoga, razlikuju »reakcionarni« ili »konzervativni« r. (u djelima njem. romantičara, Chateaubrianda, Žukovskog i dr.), od »revolucionarnoga« romantizma (u djelima G. Byrona, V. Hugoa, A. S. Puškina, M. Ljermontova i dr.). I neki se sovj. autori, međutim, odnose kritički prema toj tipologiji, iako se njome u praksi služe mnogi kritičari na Zapadu i na Istoku. Romantizam u književnosti razvio se najprije u Njemačkoj. Teoriju

romantizma

razvila su braća A. W. i F. Schlegel, a poetski su predstavnici Novalis C. v. Brentano, A, von Arnim, E. T. A. Hoffmann, L. Tieck, H. Heine. Iz Njemačke pokret se proširio i našao svoje srodnike u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji i dr. U Engleskoj najvažniji su predstavnici S. T. Coleridge i W. Wordsworth, pa Byron, J. Keats, P. B. Shelley; W. Scott; u Francuskoj F. R. Chateaubriand, A. de Lamartine, V. Hugo, A. de Vigny i A. de 33

Musset; u Rusiji V. A. Žukovski, A. Puškin i M. Ljermontov; u Poljskoj A. Mickiewicz i J. Slowacki; u Madžarskoj S. Petőfi; u Italiji G. Leopardi; u Austriji N. Lenau; u Hrvatskoj I. Mažuranić, S. Vraz, P. Preradović i A. Šenoa; u Srbiji B. Radičević, J. Jovanović-Zmaj, Đ. Jakšić (pjesnik i slikar) i L. Kostić; u Sloveniji F. Prešeren i J. Cigler. Kako se r. formirao u sukobu s vladajućim klasicizmom, to su se za

njegovu

karakterizaciju najčešće koristile negativne odredbe. U osnovi leži težnja za razbijanjem klasicističkih normi i kanona, za oslobođenjem oblika od kalupa (V. Hugo definira r. kao »liberalizam u književnosti«) i za nastankom novih, koji pogoduju razvitku emocija i odgovaraju bogatstvu

čovječjeg unutrašnjeg svijeta. Nasuprot klasicističkoj logičnoj

»jasnoći«, r. uvodi smisaonu eliptičnost i aluziju, kompozicijsku rascjepkanost djela, nasuprot strogoj podjeli na rodove i vrste, razvija »mješovite« oblike (romantički ep s lirskim elementima balada, roman u stihovima; lirske digresije u epskim djelima), a u drami razbija »tri jedinstva« i razdiobu na pet činova. Pojedine motive, posebno one iz prirode, podređuje r.

emocionalnom intenzitetu djela, on razvija zvukovnu

instrumentaciju stiha, unosi hiperbolu u izricanju osjećaja, a osobito je karakteristična njegova težnja za lirskom poistovjećenošću autora s junakom djela, naglašena sklonost prema lirskoj poeziji, u kojoj provodi pravu revoluciju, osposobljujući je za izricanje najintimnijih osjećaja. Pjesnik-romantičar vjeruje da svojim osjećajem može preobraziti svijet, pa je i društvena

funkcija književnosti i umjetnosti u romantizmu pretežno

emocionalno- estetska. Oblici koje je u književnosti stvorio romantizam raznovrsni su i ponekad je teško pronaći njihovo stilsko jedinstvo; osim toga pojedini oblici nose obilježja nacionalne historijske situacije u kojoj su nastali. Posebno se izdvajaju oni oblici što su nastali u nacionalnim sredinama koje su književnosti namjenjivale

znatnu ulogu u razvitku

nacionalne svijesti. Nacionalno-didaktički i prosvjetiteljski elementi u njima posebno su naglašeni, a to je utjecalo i na specifičnost umjetničkuh struktura, koje su često samo genetski povezane s romantičarskim uzorima. Romantizam u likovnim umjetnostima unosi naglašivanje pokreta

(nasuprot

klasicističkoj statici), smionije kontraste svjetla i sjene, te ražličitih boja, izražajnost kolorita i plastičnost, razvija pristupačne oblike grafike (ilustracija, karikatura). 34

Najčešće se obrađuju historijske teme i pejzaži te

različiti orijentalni i egzotični

motivi. Najistaknutiji su slikari romantičari u Francuskoj E. Delacroix i Th. Gericault; u Njemačkoj C. D. Friedrich i F. Overbeck; u britaniji J. Constable, W. Turner i D. G. Rossetti. Romantizam u muzici proširio se oko 1800. i prevladava otprilike do 1910. zahvativši čitavo XIX st. Nadovezuje se izravno na klasiku i s obzirom da zadržava i razrađuje u osnovi iste elementarne i formalne obrasce, nije njezina suprotnost već nastavak te skupa s klasikom čini cjelovito ritmika) te zakoni

razdoblje. Osnovna glazb. sredstva (melodika, harmonija,

forma ostaju od doba klasike u biti neizmijenjeni samo se kod

romantičara bitno mijenja sadržaj i izražaj. Umjesto klasične ravnoteže prevlast nad formom i građom dobivaju kompozitorova subjektivna raspoloženja i emocije. U klasične se oblike - sonatu, simfoniju, koncert, kvartet - unose, umjesto dramatskih i herojskih, lirski, poetski ili slikoviti sadržaji, a intenziviraju: melodije se kromatiziraju, narušavaju, ritmika se diferencira a

izražajna se sredstva produbljuju i

harmonijske se funkcije razlabavljuju i

instrumentalne se boje slažu na nov način. U

kompoziciji se daje primat melodiji i melodijskom nadahnuću kao i u doba klasike, ali u oblikovanju muzičkih motiva i tematike dolazi do bitnih promjena: teme instrumentalnih kompozicija, od sonate i simfonije do malih formi, oblikuju se kao melodije pjesama, u širokom luku, pjevno, i taj pjesmeni tip melodija prevladava u čitavoj instrumentalnoj muzici romantičara počevši od rane i prve faze (F. Schumann, F. Chopin) do visokog i kasnog

Schubert, F. Mendelssohn, R.

romantizma (F. Liszt, J. Brahms, A.

Bruckner, C. Franck, A. Dvořák, P. I. Čajkovski, R. Strauss). Zbog takvog pjesmenog tipa tematike dobiva čitava instrumentalna muzika XIX st. izrazito lirski karakter. U harmonijskoj se građi ne napuštaju klasični tonalni okviri ali se zamagljuju i proširuju do krajnjih granica sve češćom upotrebom kromatike, alteriranih akorda, modulacija u daleke tonalitete. Sva se ta sredstva pronalaze i iskorišćuju da bi se pojačala osjetilna komponenta muzike. Tragajući za novim, kolorističkim učinkom zvuka orkestar novim kombinacijama pa i novim razmjera (H. Berlioz, R. Wagner, N.

romantičari su obogatili

instrumentima i proširili ga do velikih

A. Rimski-Korsakov, G. Mahler, Čajkovski,

Bruckner). 35

Od solističkih instrumenata u središte stvaralačkih interesa dolazi klavir koji postaje prototip romantičarskog instrumrnta. Općenito se instrumentalne vrste i oblici njeguju više od vokalnih kao i u doba klasike, ali se ne teži toliko za izgrađivanjem čvrstih oblika već se daje prednost slobodnijem

improviziranju i fantaziranju. Najveći procvat

doživljuju lirska minijatura i solo-pjesma. Lirske minijature za klavir (rjeđe koji drugi instrument ili sastav) razvile su se tipično u romantički oblik - ozvučenje trenutnog raspoloženja, osjećaja ili ugođaja te se javlja pod najrazličitijim imenima impromptu, intermezzo, elegija, humoreska, nokturno, bagatelle minijaturu oživljuje interes za plesne oblike, izvedene iz

(balada,

itd.). Uz lirsku

folklornih ili pomodnih

društvenih plesova. Kao suprotnost tim oblicima intimnijeg značaja, doživljuju velik procvat i koncertne kompozicije za klavir, violinu ili koji drugi solistički instrument. Prototipom romantičke solo-pjesme postaje njem. Lied koji je odlučujuće djelovao na razvitak vokalne lirike u Francuskoj, Britaniji, skandinavskim zemljama, Rusiji i dr. Glavnim velikim oblicima instrumentalne muzike ostaju i dalje klasična simfonija i sonata (za klavir ili koji drugi instrument ili za komorni četverostavačna formalna okosnica ne mijenja bitno naslijeđena forma samo kao okvir za izlaganje

ansambl). Njihova se

ali većini kompozitora služi izražajno i koloristički bogato

iznijansiranih zvučnih ploha. Stavci se proširuju i prožimlju najčešće kontemplativnim lirskim izrazom ili čak

opisnim, slikovitim sadržajem te gube klasičnu ravnotežu.

Sklonost romantičara opisnoj sadržajno determiniranoj muzici dovela je ne samo do narušavanja tradicionalnih klasičnih oblika (H. Berlioz, »Fantastična simfonija«), već i do stvaranja nove simfonijske forme - simfonijske pjesme u kojoj se formalna građa oslobađa krutih višestavačnih kalupa da bi se posve podredila nekom izvanmuzičkom sadržaju ili poticaju

(literarnom, likovnom itd.). B. Smetana, M. P. Musorgski, R.

Strauss, Liszt, Franck, Rimski-Korsakov, Čajkovski i na stotine drugih prihvaćaju taj formalno nevezan, slobodniji oblik koji se pojavio kao orkestralni pandan

lirske

klavirske minijature. Dok u instrumentalnoj muzici i solo-pjesmi dominantnu ulogu u doba romantizma imaju kompozitori iz njemačkih zemalja, na opernoj pozornici su se afirmirale i suočile različite ličnosti i utjecaji. U prvoj polovini stoljeća evropske scene i dalje osvajaju

36

najviše Talijani operom buffo (G. Rossini) i »ozbiljnom«

operom obojenom

sentimentalnim akcentima (G. Donizetti, V. Bellini). U Francuskoj se nakon revolucionarskih opernih tipova razvija poseban tip francuske romantičarske »velike opere« (D. F. E. Auber, G. Meyerbeer, J. F. F. Halévy), koja također stječe poklonike i sljedbenike širom Evrope.

Istovremeno se u Njemačkoj

javljaju pokušaji stvaranja nacionalne opere (E. T. A. Hoffmann, C. M. Weber, L. Spohr, A. Lortzing, F. von Flotow i dr.). Rađa se i opereta (J. Offenbach, J. Strauss ml.) i romantički balet (A. Adam). Oko sredine stoljeća stupa na scenu Richard Wagner koji svojom muzičkom dramom oživotvoruje težnje romantičkih ideologa za sjedinjavanjem svih umjetnosti, što djeluje presudno na dalji razvoj opere. Wagneru se suprotstavlja kao ravnopravna protuteža Gusepe Verdi svojom izrazito tal.

romantičkom operom, a uza nj i kompozitori

francuske lirske drame (Ch. Gounod, A. Thomas, J. Massenet, G. Bizet). Ovim se središnjim i vodećim evropskim zemljama pridružuju u doba romantizma i manje zemlje i narodi koji također postaju uskoro važni faktori evropskih muzičkih zbivanja. U razdoblju nacionalnog preporoda pojedini narodi, dotad podložni jačim utjecajima, osamostaljuju se i izgrađuju vlastite muzičke idiome. Crpeći iz vlastitog nasljeđa i živih narodskih izvora razvili su svoj nacionalni muzički izraz ponajprije ruski kompozitori - M. I.. Glinka, M. A. Balakirev, A. P. Borodin, Musorgski, RimskiKorsakov,

Čajkovski te njihovi nasljednici sve do A. N. Skrjabina. U Poljskoj

nacionalni glazb. jezik stvaraju najprije S. Moniuszko i Chopin, u Češkoj Smetana i Dvořák, u Ugarskoj F. Erkel, M. Mosonyi, K. Ábrányi, u skandinavskim zemljama E. Grieg, N. Gade, H. Kjerulf, u Hrvatskoj V. Lisinski i I. Zajc, u Sloveniji B. Ipavec, A. Foerester, F. Gerbič i u Srbiji K. Stanković i J. Marinković.

37