-Mighty-
IRA LEVIN ROSEMARYNA BEBA BU&CW
1
-Mighty-
PRVI DIO
BU&CW
2
-Mighty-
1
ROSEMARY i Guy Woodhouse bili su već potpisali ugovor o najmu peterosobnog stana u jednoj bijeloj geometričnoj kući na Prvoj aveniji, kad su primili obavijest od gospođe Cortez da im četverosobni stan u Bramfordu stoji na raspolaganju. Bramford je stara, crna i nezgrapna stambena zgrada gdje se stanovi cijene po svojim kaminima i viktorijanskim detaljima. Rosemary i Guy bili su na listi čekanja za stan još otkad su se vjenčali, ali konačno su odustali. Guy je prenio vijesti Rosemary, naslonivši telefonsku slušalicu na svoja prsa. Rosemary promrmlja: “Oh, ne!” i pogleda ga kao da će zaplakati. “Prekasno je”, reče Guy u telefon. “Jučer smo potpisali ugovor o najmu.” Rosemary ga uhvati za ruku. “Ne možemo li se izvući iz toga?” upita ga. “Da im kažeš nešto?” “Možete li pričekati na trenutak, gospođo Cortez?” Guy je ponovo pritisnuo telefon. “Što da im kažem?” upita. Rosemary je ostala bez riječi i samo bespomoćno podigne ruke. “Ne znam, možda istinu. Da imamo priliku useliti se u Bramford.” “Draga”, reče Guy, “oni zaista neće mariti za to.” “Smisli nešto, Guy. Pogledat ćemo, samo to. Reci joj da ćemo doći pogledati. Molim te. Prije nego što spusti slušalicu.” “Potpisali smo ugovor o najmu, Ro; sad smo zapeli.” “Molim te! Prekinut će vezu!” Cvileći s tobožnjom strepnjom Rosemary je vrebala telefon pritisnut uz Guyeva prsa i pokušala ga je približiti njegovim ustima. Guy se nasmije i zaista prinese telefon uhu. “Gospođo Cortez? Čini se da postoji mogućnost da se izvučemo iz toga zato što još nismo potpisali ugovor o najmu. Nisu imali potrebne formulare, tako da smo samo potpisali potvrdu o suglasnosti. Možemo li doći pogledati stan?” Gospođa Cortez im je dala detaljne upute: neka odu u Bramford između 11 i 11.30 h, zatim neka pronađu gospodina Micklasa ili Jeromea, i kojeg god od njih dvojice nađu neka kažu da su oni ti ljudi koje je poslala da razgledaju stan sedam E. Onda je moraju nazvati. Dala je Guyu svoj broj. “Vidiš kako se možeš dosjetiti stvari?” reče Rosemary obuvajući cipele. “Stvarno izvanredno lažeš.” Guy, koji je stajao pored ogledala, reče: “Isuse, bubuljica.” “Nemoj je stiskati.” “Tamo su samo četiri sobe, znaš. A čak nema ni dječje sobe.” “Draže su mi četiri sobe u Bramfordu”, reče Rosemary, “nego čitav kat u tom - bloku ćelija.” “A jučer si bila oduševljena.” “Stan mi se sviđao. Nikada nisam bila oduševljena njime. Kladim se da čak ni arhitekt nije oduševljen. U dnevnoj sobi ćemo napraviti prostor za ručanje. Na taj način ćemo dobiti lijepu dječju sobu. Naravno, kad bude BU&CW
3
-Mightypotrebno.” “Uskoro”, reče Guy. Svojim električnim aparatom za brijanje prešao je preko gornje usne, gledajući se pritom velikim smeđim očima. Rosemary odjene žutu haljinu i izvine se potegnuvši patentni zatvarač na leđima. Živjeli su u jednoj sobi - Guyevom momačkom stanu. Na zidovima su stajali plakati Pariza i Verone, a tu je bio i veliki sklopivi krevet, koji je istovremeno služio i kao trosjed, te mala čajna kuhinja. Bio je utorak trećeg kolovoza.
Gospodin Micklas je bio malen i okretan, ali su mu na obje ruke nedostajali pojedini prsti. To je bilo prilično neugodno kod rukovanja, iako se činilo da on ne misli tako. “Oh, glumac”, reče, pozvonivši na lift sa srednjim prstom. “Omiljeni smo kod glumaca.” Spomene četvero vrlo poznatih glumaca koji su u ovom trenutku živjeli u Bramfordu. “Jesam li vas gledao u nekoj predstavi?” “Da razmislim”, reče Guy. “Nedavno sam igrao u Hamletu, zar ne Liz? A onda smo radili Sandpipera...” “Šali se”, reče Rosemary, “glumio je u Lutheru i u Nobody Loves an Albatross, te u nekoliko televizijskih drama i reklama.” “Tu je pravi novac, zar ne?” upita gospodin Micklas; “u reklamama.” “Da”, odgovori Rosemary, a Guy doda, “a ima i pravog umjetničkog uzbuđenja.” Rosemary ga molećivo pogleda; on joj uzvrati jednim od onih pogleda punih bezazlenosti i nevinosti, a zatim iznad glave gospodina Micklasa napravi zlobnu vampirsku grimasu. Liftom obloženim hrastovinom, sa sjajnim mjedenim držačem za ruke, upravljao je mladi crnac odjeven u uniformu i sa smiješkom čovjeka koji je naviknut na život unutar ta četiri zida. “Sedmi”, reče mu gospodin Micklas. Rosemary i Guyu, pak, reče sljedeće: “Ovaj stan ima četiri sobe, dvije kupaonice i pet manjih prostorijica. Zgrada se prvotno sastojala samo od velikih stanova - najmanji je bio devcterosobni - ali sada su gotovo svi podijeljeni na četverosobne, peterosobne i šesterosobne. Sedam E je četverosobni stan koji je nekad bio stražnji dio deseterosobnog. Zadržao je nekadašnju kuhinju i glavnu kupaonicu koje su ogromne, u što ćete se uskoro i sami uvjeriti. Nekadašnja glavna spavaća soba je sada dnevna soba, druga spavaća soba i sada je to, a dvije djevojačke sobe su spojene uz blagavaonicu ili drugu spavaću sobu. Imate li djece?” “Namjeravamo ih imati”, odgovori Rosemary. “To je, dakle, idealna dječja soba s kompletnom kupaonicom i velikim ormarom. Čitav je razmještaj soba namijenjen upravo za ovakav mladi bračni par kao što ste vi.” Lift se zaustavi i crni ga dječak s osmijehom potjera gore, pa dolje, pa opet gore da bi ga bolje poravnao s ogradom kata vani; i još uvijek s osmijehom povuče unutarnja mjedena vrata i vanjska pomična rebrasta vrata. Gospodin Micklas stane sa strane, a Rosemary i Guy izađu zakoračivši u slabo osvijetljeno predsoblje sa zidovima i tapetama u tamnozelenoj boji. Čovjek koji
BU&CW
4
-Mightyje radio na izrezbarenim zelenim vratima na kojima je stajala oznaka sedam B baci pogled na njih i vrati se postavljanju špijunke u zato predviđenu šupljinu. Gospodin Micklas ih povede najprije udesno pa nalijevo kroz kratke ogranke tamnozelenog hodnika. Rosemary i Guy, prateći ga, ugledaju očišćena mjesta na tapeti i pukotinu gdje se ona podigla i svijala prema unutra; vidjeli su izgorenu žarulju u kristalnom zidnom svijećnjaku i zakrpano mjesto svijetlozelenom zakrpom na tamnozelenom sagu. Guy pogleda Rosemary. Zakrpani sag? Ona skrene pogled i veselo se nasmiješi: Jako mi se dopada; sve je prekrasno! “Bivša stanarka, gospođa Gardenia”, reče gospodin Micklas, ne gledajući ih, “preminula je prije nekoliko dana i još ništa nije odnijeto iz stana. Njezin sin me je zamolio da kažem svakome tko dođe pogledati stan da se mali sagovi, klima uređaj i neki komadi namještaja mogu kupiti na traženje.” Skrene u jedan drugi ogranak hodnika u kojem su tapete sa zelenim i zlatnim prugama izgledale potpuno novo. “Je li preminula u svom stanu?” upita Rosemary. “Ne da je to...” “Oh, ne. Umrla je u bolnici”, odgovori gospodin Micklas. “Tjednima je bila u komi. Bila je vrlo stara i prije smrti uopće nije došla svijesti. Bio bih zahvalan da i ja tako odem kad dođe vrijeme za to. Bila je puna života sve do kraja; sama je kuhala, odlazila u kupovinu... Bila je jedna od prvih žena odvjetnika u državi New York.” Sada su stigli do stubišta kojim je završavao hodnik. Lijevo od stubišta nalazila su se vrata stana sedam E; vrata bez izrezbarenih girlanda, mnogo uža od ostalih vrata pored kojih su prošli. Gospodin Micklas pritisne biserno dugme zvonca - iznad njega je bijelim slovima na crnoj plastici bilo pričvršćeno L. Gardenia - i okrene ključ u bravi. Usprkos prstima koji su mu nedostajali, okrene okruglu ručicu i spretno otvori vrata. “Poslije vas, molim”, reče naginjući se naprijed na prstima i držeći vrata otvorena koliko mu je to dopuštala dužina ispružene ruke.
Četiri sobe stana bile su podijeljene po dvije sa svake strane uskog središnjeg hodnika koji se pružao u ravnoj liniji sve od ulaznih vrata. Prva prostorija s desne strane bila je kuhinja i kad ju se Rosemary ugledala, nije mogla suspregnuti smijeh jer bila je velika, ako ne i veća, od čitavog stana u kojem su dotad živjeli. U njoj se nalazio veliki plinski štednjak sa šest plamenika i dvije pećnice, ogroman hladnjak i monumentalni slivnik; imala je mnoštvo ormarića s ladicama, prozor koji je gledao na Sedmu aveniju, visoki, visoki strop, a čak je i imala - predočavajući si kad se, naravno, odnesu žuti stol i stolice gospođe Gardenije i zavezani paketi revija Fortune i Musical America - divno mjesto za nešto kao plavo-bijeli komplet za kutić za doručak, koji je izrezala iz prošlomjesečnog broja House Beautifula. Nasuprot kuhinji nalazila se blagavaonica ili druga spavaća soba, koju je gospođa Gardenia očito koristila kao kombinaciju radne sobe i staklenika. Stotine malih biljaka, uvenulih ili mrtvih, stajale su na nesolidno građenim policama ispod spirala neupaljenih flourescentnih cijevi, a usred njih pisaći stol s rebrastim pomičnim poklopcem ispunjen knjigama i papirima. Pisaći stol je bio lijep, širok, pokazujući svoju starost. Rosemary ostavi Guya i BU&CW
5
-Mightygospodina Micklasa razgovarati na vratima, a ona se uputi do pisaćeg stola prekoračivši policu s uvelom smeđom paprati. Stolovi poput ovog mogli su se vidjeti u izlozima trgovina antikvitetima; Rosemary se pitala, dodirujući ga je li i stol bio jedan od onih komada namještaja koje je mogla dobiti gotovo besplatno. Graciozni plavi rukopis na papiru svijetloljubičaste boje kazivao je: nego samo zanimljiva zabava koju sam smatrala takvom. Više se ne mogu družiti - i uhvati se kako njuška i pogleda prema gospodinu Micklasu koji se okrenuo od Guya. “Je li ovaj pisaći stol jedna od onih stvari koje sin gospođe Gardenije želi prodati?” upita. “Ne znam”, reče gospodin Micklas. “Ipak, mogao bih to doznati.” “Prekrasan je”, reče Guy. Rosemary reče: “Zar ne?” i s osmijehom pogleda uokolo prozore i zidove. Prostorija će gotovo savršeno odgovarati za dječju sobu koju je zamislila. Bila je pomalo tamna - prozori su bili okrenuti prema uskom dvorištu - ali bijelo-žute tapete će je odmah oživjeti. Kupaonica je bila mala, a dodatna prostorijica pored nje, ispunjena sadnicama koje su, čini se, uspijevale, bila je dobra. Krenuli su prema vratima i Guy upita: “Što je sve ovo?” “Trave, uglavnom”, reče Rosemary. “Metvica i bosiljak... Ne znam što je ovo.” Malo dalje niz hodnik, s lijeve strane, nalazila se gostinjska sobica, a s desne široki nadsvođeni prolaz koji je vodio u dnevnu sobu. Veliki izbočeni prozori stajali su nasuprot, dva od njih imala su romboidna prozorska stakla i trostrane klupice uz njih. Tu se nalazio i mali kamin u zidu, s bijelim mramornim okvirom, te visoke hrastove police za knjige. “Oh, Guy”, reče Rosemary stiskajući njegovu ruku. Guy odvrati s neodređenim “Mmm”, ali joj svejedno uzvrati stisak. Gospodin Micklas je stajao pored njega. “Kamin, naravno, radi”, reče gospodin Micklas. Spavaća soba iza njih bila je upravo savršeno prikladna - oko dvanaest s osam, s prozorima okrenutim na ono isto usko dvorište kao što su bili i prozori blagavaonice-druge spavaće sobe-dječje sobe. Kupaonica, iza dnevne sobe, bila je velika i puna dijelova pokućstva s okruglim ručkama od mjedi. “Stan je prekrasan!” reče Rosemary kad su se opet našli u dnevnoj sobi. Zavrtjela se oko sebe raširenih ruku, kao da ga želi zagrliti. “Obožavam ga!” “To vas ona pokušava nagovoriti da smanjite stanarinu.” Gospodin Micklas se nasmijao. “Povisili bismo je kad bismo smjeli”, odgovori. “Iznad, naravno, povećanja od petnaest posto. Tako kvalitetni i osobiti stanovi su danas prava rijetkost. Novi...” Zastane gledajući prema pisaćem stolu od mahagonija koji se nalazio na vrhu središnjeg hodnika. “To je čudno”, reče. “iza tog stola nalazi se još jedna sobica, siguran sam. Ukupno ih je pet: dvije u spavaćoj sobi, jedna u drugoj spavaćoj sobi i dvije u hodniku, ovdje i ondje.” Približi se stolu. Guy se podigne na prste i reče: “Imate pravo. Vidim uglove vrata.” “Pomaknula ga je”, reče Rosemary. “Stol, mislim. Nekad je stajao ondje.” Pokazala je prstom na obrise ostavljene na zidu blizu vrata spavaće sobe i
BU&CW
6
-Mightyduboke otiske četiriju okruglih nogu na tepihu. Nejasni tragovi povlačenja vijugali su i prelazili od četiri otiska do nogu pisaćeg stola gdje je sada stajao uza zid. “Pomozite mi, molim vas”, gospodin Micklas se obrati Guyu. S mukom su počeli pomicati stol na njegovo prijašnje mjesto. “Sad mi je jasno zašto je pala u komu”, reče Guy, gurajući. “Nije ga mogla pomaknuti sama”, odgovori gospodin Micklas; “pa imala je osamdeset i devet godina.” Rosemary sumnjičavo pogleda prema vratima sobe koju su upravo otkrili. “Da ih otvorimo?” upita. “Možda bi to trebao učiniti njen sin.” Stol je lijepo sjeo u svoja četiri otiska. Gospodin Micklas je masirao svoje ruke bez prstiju. “Ja imam dozvolu da vam pokažem stan”, reče i uputi se do vrata i otvori ih. Soba je bila gotovo prazna; usisavač je stajao na jednoj strani, a na drugoj su, uza zid, bile položene tri ili četiri drvene daske. Na polici iznad glave bili su uredno složeni plavi i zeleni ručnici. “Koga god da je unutra zaključala, sigurno je izašao”, reče Guy. Gospodin Micklas doda, “Vjerojatno nije trebala svih pet sobica.” “Ali zašto bi skrivala unutra usisavač i ručnike?” upita Rosemary. Gospodin Micklas slegne ramenima. “Pretpostavljam da to nikada nećemo saznati. Možda je napokon postala senilna.” Nasmiješi se. “Ima li još nešto što vam mogu pokazati ili reći?” “Da”, reče Rosemary. “Što je s pranjem rublja? Ima li dolje perilica?”
Zahvalili su gospodinu Micklasu, koji ih je otpratio sve do ulice, a onda su posve polagano krenuli prema gradu Sedmom avenijom. “Jeftiniji je od onog drugog”, reče Rosemary, pretvarajući se kao da su joj prvo na pamet pale praktične misli. “Ali jedna je soba manje, draga”, reče Guy. Rosemary je nekoliko trenutaka šutjela, a zatim reče: “No, lokacija je bolja.” “Da, stvarno jest”, reče Guy. “Mogao bih pješice do svih kazališta.” Rosemary, ohrabrena ovim, preskoči praktičnost. “Oh, Guy, uzmimo ga! Molim te! To je tako prekrasan stan! Gospođa Gardenia nije ga nimalo uništila. Dnevna soba bi mogla biti prekrasna, i topla, i - oh, molim te, uzmimo ga, Guy, u redu?” “Pa naravno”, odvrati Guy, smiješeći se. “Ako se uspijemo riješiti drugog.” Rosemary ga radosno uhvati za lakat. “Hoćemo!” uzvikne. “Već ćeš smisliti nešto, znam da hoćeš!” Guy je telefonirao gospođi Cortez iz govornice dok je Rosemary, koja se nalazila vani, pokušala odgonetnuti o čemu razgovaraju čitajući mu s usana. Gospođa Cortez je rekla da će im dati vremena do tri sata; ako joj se ne jave do tada, pozvat će ljude koji su sljedeći na listi čekanja. Otišli su do ruske čajane i naručili koktele te sendviče od pileće salate BU&CW
7
-Mightyna crnom kruhu. “Mogao bi im reći da sam bolesna i da moram ići u bolnicu”, reče Rosemary. Ali to nije bilo ni uvjerljivo niti bi ih prisililo. Umjesto toga Guy je izmislio priču o tome kako su ga zvali da se priključi trupi koja izvodi komad Come Blow Your Horn i koja odlazi na četveromjesečnu turneju po Vijetnamu i Dalekom istoku. Glumac koji igra Alana slomio je kuk i ako on, Guy, koji je vježbao ulogu, ne uskoči i zamijeni ga, turneja će vjerojatno biti odgođena za najmanje dva tjedna, što bi bila velika sramota kad se pomisli kako su se oni momci tamo preko borili. Njegova će žena morati ostati sa svojima u Omahi... Priču je dvaput ponovio, a onda otišao pronaći telefon. Rosemary je pijuckala svoje piće držeći figu lijevom rukom ispod stola. Pomisli na stan na Prvoj aveniji kojeg nije željela, no svejedno u svojoj glavi sastavi popis stvari zbog kojih je bio dobar: svijetla nova kuhinja, slivnik, pogled na East River, klima... Konobarica je donijela sendviče. Pokraj nje prođe trudnica u širokoj mornarsko plavoj haljini. Rosemary ju je promatrala. Sigurno je bila u šestom ili sedmom mjesecu trudnoće; razgovarala je preko ramena sa starijom ženom, vjerojatno majkom, koja je nosila pakete. Netko joj mahne sa suprotne strane - crvenokosa djevojka koja je stigla na CBS nekoliko tjedana prije nego što je Rosemary otišla. Rosemary joj mahne natrag. Djevojka reče nešto mičući ustima, ali Rosemary je nije razumjela. Čovjek koji je bio okrenut prema djevojci okrene se da vidi Rosemary; bio je to čovjek izgladnjela izgleda i voštanog lica. A tada je došao Guy, visok i zgodan, suzdržavajući osmijeh, a lice mu je sjalo pokazujući da je odgovor potvrdan. “Da?” upita Rosemary kad je sjeo nasuprot nje. “Da”, odgovori joj. “Ugovor je poništen; polog će nam vratiti. Gospođa Cortez nas očekuje u dva sata.” “Zvao si je?” “Zvao sam je.” Crvenokosa djevojka se odjednom našla uz njih, zajapurena i sjajnih očiju. “Doista! Brak vam stvarno godi, izgledate prekrasno , reče. Rosemary, tražeći po pamćenju djevojčino ime, nasmiješi se i reče, “Hvala! Baš slavimo. Upravo smo iznajmili stan u Bramfordu!” “Bram?” reče djevojka. “Strašno mi se dopada. Ako ga ikada poželite dati u podnajam, bit ću prva koja će ga uzeti. Sve one neobične oluke s figurama i stvorenjima koja se penju i spuštaju između prozora!”
BU&CW
8
-Mighty-
2
IZNENADILI su se kad ih je Hutch pokušao nagovoriti da odustanu od Bramforda tvrdeći da je zemljište na kojem se zgrada nalazi “opasna zona”. Kad je Rosemary prvi put stigla u New York, u lipnju 1962., pridružila se jednoj djevojci iz Omahe i dvjema djevojkama iz Atlante koje su već živjele u stanu u donjem dijelu Lexington avenije. Hutch je živio u stanu pored njih i premda nije namjeravao biti zamjena za oca što su djevojke zapravo već od njega načinile - već je podigao svoje dvije kćeri i to je bilo, hvala Bogu, posve dostatno - ipak je bio od pomoći u hitnim slučajevima poput one noći kad se netko nalazio na pomoćnim stepenicama, ili onda kad se Jean gotovo ugušila. Pravo mu je ime bilo Edward Hutchins, bio je Englez, imao je pedeset i tri godine. Pisao je tri različite serije knjiga o dječjim pustolovinama pod tri različita pseudonima. Rosemary je pružio drukčiju vrstu pomoći. Ona je bila najmlađa od šestero djece od kojih se petero već oženilo i poudavalo i izgradilo svoje domove u blizini roditelja. U Omahi je ostavila iza sebe ljutitog sumnjičavog oca, šutljivu majku i petero kivne braće i sestara. (Jedini joj je Brian, drugi po starosti, koji se borio s alkoholizmom, rekao: “Hajde, Rosie, napravi ono što želiš”, i metnuo joj je u ruku torbu s osamdeset i pet dolara.) Rosemary je u New Yorku pratio osjećaj krivnje i sebičnosti, a Hutch ju je ohrabrivao čajem i razgovorima o roditeljima i djeci i o dužnosti čovjeka prema samome sebi. Ispitivala ga je o stvarima o kojima se u katoličkoj gimnaziji nije smjelo govoriti; on ju je poslao na večernji tečaj filozofije na njujorškom sveučilištu. “Napravit ću vojvotkinju iz te obične prodavačice cvijeća”, rekao je. Sada su skoro svaki mjesec Rosemary i Guy večerali s Hutchom ili u njihovom stanu ili, kad bi bio red na njemu, u restoranu. Guy je držao Hutcha pomalo dosadnim, ali je uvijek bio ljubazan prema njemu; njegova bivša žena bila je rođakinja dramatičara Terencea Rattigana, a Hutch i Rattigan su se dopisivali. Guy je, naime, dobro shvaćao da su u kazalištu poznanstva od presudne važnosti, pa čak i ona iz druge ruke. Onog četvrtka su Rosemary i Guy, nakon razgledavanja stana, večerali s Hutchom u Klubesu, malom njemačkom restoranu u 23. ulici. U utorak popodne su gospođi Cortez predali Hutchovo ime kao jedno od tri preporuke koje je zatražila, a on je već primio i odgovorio na njezino pismo, u kojem ga je zamolila za informacije o njima. “Umalo da nisam došao u iskušenje da napišem da ste ovisnici o drogama”, reče, “ili nešto što bi jednako odbilo upravitelje stambenih zgrada.” Upitali su ga zašto. “Ne znam znate li ili ne”, reče, mažući na žemlju maslac, “ali Bramford je početkom stoljeća bio na prilično zlom glasu.” Pogleda ih, shvati da ne znaju i nastavi. (Imao je široko sjajno lice, plave oči, koje su zaneseno gledale uokolo i nekoliko pramenova vodom zalizane crne kose koja je bila na tjemenu poprečno počešljana.) “Uz Isadoru Duncan i Theodorea Dreisersa”, reče, “u Bramfordu je boravio i znatan broj ne tako privlačnih osoba. Ondje su sestre BU&CW
9
-MightyTrench izvodile svoje male prehrambene eksperimente, ondje je i Keith Kennedy održavao svoje zabave. I Adrian Marcato je ondje stanovao, a i Pearl Ames.” “Tko su bile sestre Trench?” upita Guy, a Rosemary doda, “Tko je bio Adrian Marcato?” “Sestre Trench su bile”, reče Hutch, “dvije prave viktorijanske dame s povremenim kanibalističkim sklonostima. Skuhale su i pojele nekoliko male djece, uključujući i svoju nećakinju.” “Divno”, primijeti sarkastično Guy. Hutch se obrati Rosemary: “Adrian Marcato se bavio čarobnjaštvom”, reče on. “Izazvao je pravu senzaciju devedesetih godina prošlog stoljeća, obznanivši da je uspio dozvati živog Sotonu. Pokaživao je čuperak kose i nešto odrezanih pandži, a ljudi su mu očito vjerovali; bilo je dovoljno da se skupi gomila koja je nasrnula na njega i umalo ga ubila u predvorju Bramforda.” “Šalite se”, reče Rosemary. “Ne, ovo je prava istina. Nekoliko godina kasnije počelo je s Keithom Kennedyjem, a dvadesetih godina je kuća bila poluprazna.” Guy reče: “Čuo sam za Keitha Kennedyja i Pearla Amesa, ali nisam imao pojma da je Adrian Marcato živio ondje.” “I one sestre”, doda Rosemary zadrhtavši. “Tek su Drugi svjetski rat i manjak stanova”, reče Hutch, “ponovo napunili zgradu i sad je na glasu kao kuća sa starim otmjenim stanovima, ali su je dvadesetih godina nazivali Crni Bramford, a razumni ljudi su se držali podalje od nje. Dinja je za damu, zar ne, Rosemary?” Konobar stavi predjelo na stol. Rosemary upitno pogleda Guya, on se namršti i brzo kimne glavom: Nije to ništa, ne daj se zastrašiti. Konobar je otišao. “Tijekom godina se u Bramfordu”, reče Hutch, “desilo mnogo više od onih ružnih i odvratnih zbivanja. A dosta njih u ne tako dalekoj prošlosti. Godine 1959. je u podrumu pronađeno mrtvo novorođenče zamotano u novine.” Rosemary reče: “No, strašne se stvari zasigurno događaju u svakoj zgradi.” “Tu i tamo”, reče Hutch. “Međutim, radi se o tome da se u Bramfordu događaju mnogo češće nego 'tu i tamo'. Ima također manje fantastičnih odstupanja. Ondje je bilo više samoubojstava, na primjer, nego u kućama približno iste veličine i starosti.” “Što je odgovor na to, Hutch?” upita Guy pretvarajući se kao da ga se to ozbiljno tiče. “Sigurno postoji neko objašnjenje.” Hutch ga pogleda nakratko. “Ne znam”, odgovori. “Možda jednostavno stoga što ozloglašenost sestara Trench privlači jednog Adriana Marcata, a njegova ozloglašenost jednog Keitha Kennedyja i na kraju kuća postaje neka vrsta sastajališta za ljude koji su skloniji određenom tipu ponašanja. Ili možda postoje stvari koje još ne znamo: magnetska polja, elektroni ili nešto treće što utječe da jedno mjesto postane, sasvim doslovno, zloćudno. Ipak, jedno znam: Bramford nije ni u kom slučaju jedinstven. U Londonu je u ulici Praed postojala zgrada u kojoj se u razdoblju od šezdeset godina dogodilo pet BU&CW
10
-Mightyodvojenih okrutnih zločina. Nijedan od njih nije bio povezan s bilo kojim drugim, ubojice nisu bile u srodstvu a niti žrtve, niti su zločini počinjeni radi istog mjesečevog kamena ili Malteškog sokola. A ipak su se dogodili. I to u maloj kući s trgovinom koja je gledala na ulicu i stanom iznad. Srušena je 1954. bez ikakvog osobito neodgodivog razloga budući da je, koliko mi je poznato, mjesto napušteno.” Rosemary je prešla žlicom po dinji. “Možda ima i dobrih kuća”, reče, “kuća gdje se ljudi stalno zaljubljuju, vjenčaju i imaju djecu.” “I postaju zvijezde”, reče Guy. “Vjerojatno ima”, uključi se Hutch. “Samo što čovjek nikad ne čuje za njih. Govori se samo o smrdljivim jazbinama.” Nasmiješi se Rosemary i Guyu. “Želio bih da vas dvoje potražite neku dobru kuću umjesto Bramforda”, reče. Rosemary zaustavi žlicu dinje na pola puta od usta. “Vi nas zaista pokušavate odgovoriti od toga?” upita. “Draga djevojko”, reče Hutch, “večeras sam imao dogovor s jednom dražesnom ženom i otkazao sam ga samo da se nađem s vama i da kažem što moram reći. Zaista vas pokušavam odvratiti od njega.” “Hutch, za ime Boga , počeo je Guy. “Ne tvrdim da ćete ući u Bramford”, reče Hutch, “i da će vas klavirom udariti po glavi, da će vas pojesti usidjelice ili da će vas pretvoriti u kamen. Jednostavno kažem da postoje zapisi i da se oni moraju uzeti u obzir zajedno s umjerenom stanarinom i kaminom u dobrom stanju. U kući se dogodio velik broj neugodnih stvari. Zašto namjerno ulazite u opasnu zonu? Idite u Dakotu i Osborne ako vam je baš toliko stalo do sjaja devetnaestog stoljeća.” “Dakota je u državnom vlasništvu”, reče Rosemary, “a Osborne će rušiti.” “Ne pretjerujete li malo, Hutch?” zapita Guy. “Je li bilo drugih neugodnih događaja u proteklih nekoliko godina? Osim onog djeteta u podrumu?” “Prošle zime je ubijen liftboj”, odvrati Hutch. “U vrlo čudnoj nesreći. Danas sam bio u knjižnici i pregledavao Times i mnoštvo mikrofilmova, zanimaju li vas detalji?” Rosemary pogleda Guya, on odloži vilicu i obriše usta. “Glupo”, reče on. “U redu, u kući su se dogodile mnoge neugodne stvari. To ne znači da će se i dalje događati. Ne shvaćam zašto je Bramford više 'opasna zona' od bilo koje druge zgrade u gradu. Baci novčić u zrak i možeš dobiti glavu pet puta za redom; to ne znači da će i u sljedećih pet bacanja također ispasti glava, a i ne znači da je novčić drukčiji od bilo kojeg drugog novčića. Jednostavna slučajnost i to je sve.” “Da stvarno nešto i nije bilo u redu”, reče Rosemary, “zar ne bi bio srušen kao kuća u Londonu?” “Kuću u Londonu”, reče Hutch, “posjedovala je obitelj onoga koji je tamo posljednji ubijen. Bramford je u vlasništvu crkve u susjedstvu.” “Evo”, reče Guy, paleći cigaretu, “imamo božansku zaštitu.” “Do sada nije djelovala”, ironično doda Hutch. Konobar podigne i ukloni tanjure. BU&CW
11
-MightyRosemary reče: “Nisam znala da je u posjedu crkve”, a Guy reče: “Pa cijeli je grad, draga.” “Jeste li pokušali u Wyomingu?” upita Hutch. “Mislim da je u istom bloku.” “Hutch”, reče Rosemary, “svugdje smo pokušali. Nema ništa, apsolutno ništa osim novih zgrada s urednim četvrtastim sobama, koje su sve potpuno jednake i s televizijskim kamerama u liftovima.” “Je li to tako strašno?” upita Hutch s osmijehom. “Da”, reče Rosemary, a Guy doda: “Već smo odlučili useliti se u jednu, ali smo se povukli kako bi uzeli ovu.” Hutch ih je motrio jedan trenutak, zatim sjedne natrag i udari po stolu raširenim dlanovima. “Dosta”, reče. “Gledat ću svoj posao kao što sam to trebao činiti od početka. Zapalite sebi vatru u svom kaminu. Dat ću vam lokot za vrata i od danas nadalje više neću progovoriti. Ja sam idiot; oprostite mi.” Rosemary se nasmiješi. “Vrata već imaju lokot”, reče, “i jedan od onih lanaca i špijunku.” “Dobro, ali pazite da upotrebljavate svo troje”, reče Hutch. “I ne lutajte kroz hodnike predstavljajući se svima i svakome. Niste u Iowi.” “Omahi.” Konobar donese glavna jela.
Sljedećeg ponedjeljka poslijepodne Rosemary i Guy potpisali su dvogodišnji ugovor o najmu stana sedam E u Bramfordu. Gospođi Cortez su dali ček na petsto i osamdeset tri dolara - mjesečnu stanarinu unaprijed i mjesečnu svotu kao jamstvo - i rečeno im je da ako žele mogu preuzeti stan već od prvog rujna, jer će biti ispražnjen krajem tjedna, a ličioci mogu doći u srijedu osamnaestog. U ponedjeljak nešto kasnije telefonirao im je Martin Gardenia, sin bivše stanarke. Dogovorili su se da će se s njim sresti u utorak navečer u osam. Kad su se upoznali, ustanovili su da je on visok muškarac šezdesetih godina, veselog i otvorenog ponašanja. Spomenuo je stvari koje želi prodati i rekao cijene koje su bile privlačno niske. Rosemary i Guy su se međusobno posavjetovali, pregledali i kupili dva aparata za klimu, toaletni stolić od palisandrovine s klupicom, perzijski tepih za dnevnu sobu, metalne držače drva u kaminu, štit ispred peći i alat. Pisaći stol gospođe Gardcnije s rebrastim pomičnim poklopcem nije, na njihovu žalost, bio na prodaju. Dok je Guy napisao ček i pomogao da se završe pojedinosti, Rosemary je izmjerila dnevnu i spavaću sobu metrom koji je kupila tog jutra. Prošlog ožujka Guy je imao ulogu u Another Worldu, seriji koja se svakodnevno prikazivala na televiziji. Njegov se lik na tri dana vratio u seriju tako da je ostatak tjedna Guy bio zaposlen. Rosemary je pronašla prospekte za dekoracije koje je skupljala još od srednje škole i našla je dva za koja se činilo da će odgovarati za stan. Dekorativne materijale pošla je pogledati s Joanom Jellico, jednom od djevojaka iz Atlante s kojom je dijelila sobu kad je stigla u New York. Joan je imala posjetnicu dekoratera koja im je predstavljala
BU&CW
12
-Mightyulaznicu u robne kuće i izložbene prostore svih vrsta. Rosemary je pažljivo gledala i pisala kratke zabilješke, pravila skice da ih odnese Guyu, požurila kući natovarena uzorcima materijala i tapeta da bi ga uhvatila na vrijeme u Another Worldu i zatim opet istrčala van kupiti namirnice za večeru. Propustila je predavanje iz kiparstva i otkazala zubara. U petak navečer stan je bio njihov: praznina »visokih stropova i neobična tama u koju su došli sa svjetiljkom i vrećicama iz kupovine i izrazitom jekom iz najdaljih soba. Uključili su aparat za klimu, divili se tepihu i kaminu i Rosemarynom toaletnom stoliću; divili su se kadi i kvakama na vratima, reljefnim ukrasima na zidu, podovima, peći, hladnjaku, isturenim prozorima i pogledu. Večerali su kao da su na pikniku, na tepihu sendviče od tune, pivu, i pravili planove za podove svih četiriju soba. Guy je mjerio, a Rosemary crtala. Na tepihu su opet isključili svjetiljku, skinuli se i vodili ljubav u noćnom sjaju prozora bez zavjesa. “Ššš...”, Guy je zasiktao poslije, širom otvorenih očiju od straha. “Čujem kako sestre Trench žvaču!” Rosemary ga je jako udarila po glavi. Kupili su fotelju i veliki krevet, kuhinjski stol i dvije stolice. Nazvali su ličioce i telefonsku kompaniju, i trgovine i radnike i tapetare. Ličioci su došli po dogovoru u srijedu, osamnaestog, pokrpali su, izgladili, obojali temeljnom bojom, oličili, i u petak dvadesetog otišli ostavivši boje vrlo slične Rosemarynim uzorcima. Usamljeni Ijepilac tapeta je došao, gunđao i obložio spavaću sobu tapetama. Nazvali su dućane i radnike i Guyevu majku u Montrealu. Kupili su ormar i stol za blagavaonicu, radio i gramofon, novo posuđe i srebrninu. Bili su bogato opskrbljeni. 1964. godine Guy je napravio seriju reklama s kojima je, budući da su ponovo prikazivane, zaradio osamnaest tisuća dolara i još su mu donosile poprilične tantijeme. Objesili su zavjese i police pokrili papirom, gledali kako se skida tepih u spavaćoj sobi, a bijeli vinil u hodniku. Dobili su telefon koji se može priključiti sa tri utikača, platili račune i ostavili obavijest na pošti. U petak, dvadeset i sedmog kolovoza, uselili su se. Joan i Dick Jellico su im poslali veliku biljku u loncu, a Guyev menadžer je poslao malu. Hutch je pak poslao telegram: Bramford će se iz loše kuće pretvoriti u dobru, kad na jednini od njegovih vrata bude napisano Rosemary i Guy Woodhouse.
BU&CW
13
-Mighty-
3
NAKON toga se Rosemary dala na posao i bila je sretna. Kupila je i objesila zavjese, pronašla viktorijansku staklenu svjetiljku za dnevnu sobu, objesila lonce i tave na kuhinjski zid. Jednog dana je shvatila da su četiri daske u sobi hodnika zapravo police koje pristaju na drvene prečke što su visjele iz zidova sa strane. Pokrila ih je prugastim ljepljivim papirom i kad je Guy došao kući pokazala mu je uredno ispunjenu veš-kuhinju. Pronašla je supermarket na Šestoj aveniji i kinesku praonicu rublja u 55. ulici; za plahte i Guyevc košulje. Guy je poput drugih muževa svaki dan bio odsutan. Kad je prošao Blagdan rada, vratio se njegov učitelj pjevanja; Guy je s njim radio svako jutro, a većinu popodneva išao na audicije za drame i reklame. Za doručkom je bio razdražljiv čitajući kazališnu stranicu - svi drugi glumci bili su izvan grada na gostovanjima s predstavama Skyscraper ili Drat! The Cat! ili The Impossible Years ili Hot September; jedino je on ostao u New Yorku. Međutim, Rosemary je znala da će Guy uskoro dobiti neku dobru ulogu i mirno pred njega postavi tavu i smireno uzme drugi dio novina za sebe. Dječja soba je zasada bila prostorija s izblijedjelim zidovima i namještajem iz starog stana. Čiste i svježe bijelo-žute tapete će doći kasnije. U knjizi Picasso s Picassos Rosemary je imala spremljen uzorak tapeta zajedno s reklamom koji je prikazivao dječji krevet i komodu. Pisala je svom bratu Brianu kako bi i on s njom podijelio njezinu sreću. Nitko drugi u obitelji ne bi to odobravao; prema njoj su se svi odnosili neprijateljski - roditelji, braća, sestre - ne opraštajući joj što se, prvo, udala za protestanta, drugo, sklopila samo građanski brak i treće, što ima svekrvu koja se dvaput rastavila, a sada je bila udana za Židova u Kanadi. Guyu je pripremila pile Marengo i vitello tonnato, te ispekla tortu od keksa i kave.
Minnie Caslevet su čuli prije no što su je uživo susreli. Čuli su je kroz zid spavaće sobe kako viče hrapavim i promuklim srednjozapadnjačkim naglaskom: “Romane, dođi u krevet! Jedanaest i trideset je!” I pet minuta kasnije: “Romane? Donesi mi pivo kad dođeš!” “Nisam znao da još uvijek snimaju filmove o primitivcima”, reče Guy, a Rosemary se neodređeno nasmije. Bila je devet godina mlađa od Guya i nije shvaćala sve njegove aluzije. Susreli su Gouldove iz sedam F, koji su bili ugodan stariji bračni par i Bruhnove s njemačkim naglaskom i njihovog sina Waltera iz sedam C. U hodniku su se nasmiješili i kimnuli glavom Kelloggovima, sedam G, gospodinu Steinu, sedam H i gospodi Dubin i DeVore, sedam B. (Rosemary je odmah saznala za prezime svakog od njih s natpisa na vratima i s omotnica pisama ostavljenih na otiračima koje je bez ustručavanja pročitala.) Kappovi iz sedam D koje još nisu vidjeli i koji nisu imali pošte, bili su očito na ljetovanju, a BU&CW
14
-MightyCastevetovi iz sedam A koje su čuli, (“Romane! Gdje je Terry?”), a koje nisu vidjeli, bili su ili pustinjaci ili ljudi koji su dolazili i odlazili u kasne sate. Njihova su vrata bila nasuprot liftu, a njihov otirač izvanredno čitljiv. Dobivali su avionska pisma iz zapanjujuće različitih mjesta: Hawick, Škotska; Langeac, Francuska; Vitoria, Brazil; Cessnock, Australija. Bili su pretplaćeni i na Life i Look. Rosemary i Guy nisu pronašli nikakav trag o sestrama Trench, Adrianu Marcatu, Keithu Kennedyju, Pearlu Amesu niti njima sličnima. Dubin i DeVore bili su homoseksualci; a svi ostali su izgledali potpuno obični. Srednjozapadnjački naglasak se mogao čuti gotovo svake noći iz stana koji je, Rosemary i Guy su to shvatili, bio prvobitno veći prednji dio njihovog vlastitog stana. “Ali nemoguće je biti sto posto siguran!” žena je dokazivala, i, “ako želiš moje mišljenje, ne bismo joj trebali uopće reći, to je moje mišljenje!” Jedne subote navečer Castevetovi su priredili zabavu za nekih dvanaestak ljudi koji su razgovarali i pjevali. Guy je lako zaspao, ali je Rosemary ležala budna sve do poslije dva slušajući bezizražajno nemuzikalno pjevanje i flautu ili klarinet koji je uz to pištao.
Rosemary se prisjećala Hutchovih zlih slutnji i zbog njih se nelagodno osjećala jedino kad bi svakog četvrtog dana silazila u podrum kako bi oprala rublje. Pomoćni lift je sam po sebi bio nesiguran - malen, slab i sklon iznenadnom škripanju i podrhtavanju a podrum je bio jezovito mjesto davno ožbukalih hodnika od cigle, gdje su koraci tiho odjekivali u daljini, a nevidljiva vrata su lupala zatvarajući se; gdje su napušteni hladnjaci stajali uza zid pod svjetlom sjajnih žarulja u žicanim mrežama. Baš ovdje, Rosemary bi se prisjetila, nedavno je pronađeno mrtvo novorođenče zamotano u novinski papir. Čije je to bilo dijete i kako je umrlo? Tko ga je pronašao? Je li osoba koja ga je ostavila bila uhvaćena i kažnjena? Razmišljala je da ode u knjižnicu i da kao i Hutch u starim novinama pročita priču, ali to bi događaj učinilo još stvarnijim no što je bio kad bi saznala za mjesto gdje je dijete ležalo i kad bi možda morala na putu u praonicu rublja i natrag do lifta proći pored njega. To ne bi mogla podnijeti. Djelomično neznanje bilo je, razmišljala je, i djelomično veselje. Nek idu k vragu Hutch i njegove dobre namjere! Praonica rublja bi izvrsno pristajala u zatvor: zidovi od cigle puni pare, još više žarulja u mrežicama i niz dubokih dvostrukih slivnika u mrežastim odjeljcima. Bilo je strojeva za pranje i sušenje, koji su radili na principu ubacivanja novčića, a u većini lokotom zaključanih odjeljaka nalazili su se strojevi. Rosemary je silazila u praonicu krajem tjedna ili poslije pet; prije pet sati tijekom tjedna nekoliko crnih pralja glačalo je i čavrljalo, a kad bi ona ušla nenajavljena, naglo bi zašutjele. Svima se smiješila i pokušavala da je ne primijete, ali one nisu progovorile ni riječi i ona se osjećala neugodno, kao da je crnkinje tjeraju. Jednog popodneva, kad su ona i Guy već stanovali u Bramfordu punih petnaest dana, Rosemary je sjedila u praonici u 17:15 h čitajući The New Yorker. Čekala je da doda omekšivač u vodu za ispiranje, kad uđe djevojka njenih godina tamne kose i lica poput kamelije koja je, Rosemary sa BU&CW
15
-Mightyzaprepaštenjem zaključi, bila Anna Maria Alberghetti. Nosila je bijele sandale, crne kratke hlače, svilenu bluzu boje marelice i držala je u ruci žutu plastičnu košaru za rublje. Kimnuvši Rosemary, a zatim ne pogledavši je uputi se prema jednom od strojeva za pranje, otvori ga i počne u njega stavljati prljavo rublje. Koliko je Rosemary bila upoznata, Anna Maria Alberghetti nije živjela u Bramfordu, ali je možda nekog posjećivala i pomagala u poslu. Kad je ipak malo bolje pogledala, shvatila je da se prevarila: nos ove djevojke je bio predug i oštar, a bilo je i drugih nekako očitih razlika u izrazu lica i držanju. Sličnost je ipak bila znatna - i odjednom Rosemary opazi kako je djevojka gleda upitno, zbunjeno se smiješeći pokraj stroja koji se već punio. “Oprostite”, reče Rosemary, “mislila sam da ste Maria Alberghetti, zato sam tako u vas buljila, ispričavam se.” Djevojka porumcni, nasmiješi se i obori pogled na pod. “To se često događa”, reče. “Ne morate se ispričavati. Ljudi misle da sam ja Anna Maria još otkad sam bila dijete, kad sam prvi put počela igrati u komadu Here Comes The Groom.” Pogleda Rosemary još uvijek se crveneći, ali bez osmijeha. “Ja uopće ne vidim sličnosti”, doda. “Moji su roditelji Talijani kao i njezini, ali među nama nema fizičke sličnosti.” “Postoji velika sličnost”, istakne Rosemary. “Izgleda da je ipak tako”, doda djevojka; “svi su mi to uvijek govorili, premda je ja ne vidim. Vjerujte, voljela bih da je mogu vidjeti.” “Poznajete li je?” upita Rosemary. “Ne.” “Kad ste rekli 'Anna Maria', mislila sam...” “A, ne, ja je samo tako zovem. Mislim da je to od toga što sam sa svima o njoj razgovarala.” Obriše ruku o kratke hlače i zakorači naprijed pružajući je i smiješeći se. “Zovem se Terry Gionoffrio”, reče, “i ne mogu sricati svoje ime pa nemojte ni vi pokušati.” Rosemary se nasmiješi i rukuje. “Ja sam Rosemary Woodhouse”, reče. “Mi smo ovdje novi stanari. Živite li ovdje dugo?” “Ja nisam stanar. Samo živim s gospodinom i gospođom Castevet, gore na sedmom katu. Njihov sam gost od lipnja. Vi ih poznajete?” “Ne”, odgovori Rosemary s osmijehom, ali naš je stan upravo iza njihovog, a nekad je bio njegov stražnji dio.” “Ah, zaboga”, reče djevojka, “vi ste ljudi koji ste unajmili stan stare dame! Stare dame koja je umrla!” “Gardenia.” “Tako je. Ona je bila dobra prijateljica Castevetovih. Uzgajala je biljke i druge stvari i donosila ih gospođi Castevet da ih skuha.” Rosemary kimne glavom. “Kad smo prvi put išli pogledati stan”, reče ona, “jedna je soba bila puna biljaka.” “Sada kad je mrtva”, reče Terry, “gospođa Castevet je nabavila minijaturni staklenik u kuhinji i sama uzgaja biljke.” “Oprostite, moram staviti omekšivač”, reče Rosemary. Ustane i uzme bocu iz torbe za rublje koja je bila na stroju.
BU&CW
16
-Mighty“Znate li na koga vi sličite?” upita je Terry, a Rosemary reče odvijajući poklopac: “Ne. Na koga?” “Na Piper Laurie.” Rosemary se nasmije. “Ah, ne”, odvrati. “Smiješno je što to kažete, jer je moj muž nekad izlazio s Piper Laune prije nego što se udala.” “Šalite se? U Hollywoodu?” “Ne, ovdje”, Rosemary istrese količinu poklopca omekšivača. Terry otvori vrata stroja, Rosemary joj zahvali i ubaci omekšivač unutra. “Je li vaš suprug glumac?” upita Terry. Rosemary kimne sa zadovoljstvom, zatvarajući bocu. “Ma nemojte! Kako se zove?” “Guy Woodhouse”, reče Rosemary. “Igrao je u Lutheru i Nobody Loves an Albatross i dosta radi na televiziji.” “Isuse, ja gledam televiziju po cijeli dan”, reče Terry. “Kladim se da sam ga vidjela.” Negdje u podrumu je prasnulo staklo: razbila se boca ili prozorsko okno. “Jao”, reče Terry. Rosemary uvuče ramena i nelagodno pogleda u pravcu vrata praonice. “Mrzim ovaj podrum”, reče. “Ja također”, uzvrati Terry. “Drago mi je da ste ovdje, da sam sama, ukočila bih se od straha.” “Možda je dostavljač ispustio bocu”, primijeti Rosemary. Terry reče: “Slušajte, mogle bismo ovamo dolje dolaziti zajedno. Vaša vrata su uz lift, zar ne? Ja bih vam mogla pozvoniti i mogle bismo otići zajedno. Možemo se prvo čuti telefonom.” “To bi bilo izvrsno”, odgovori Rosemary. “Mrzim sama dolaziti ovamo.” Terry se nasmije sa zadovoljstvom, izgledalo je da traži riječi, a zatim još uvijek smijući se reče: “Imam amajliju koja donosi sreću, koja možda može djelovati za nas obje!” Onda razmakne ovratnik svoje bluze, izvuče srebrni lančić i na njegovom kraju pokaže Rosemary srebrnu filigransku kuglicu. “Oh, kako je to lijepo”, reče Rosemary. “Stvarno?” upita Terry. “Gospođa Castevet mi ju je dala prekjučer. Stara je tri stotine godina. Ona je, u svom malenom stakleniku, uzgajala ono što se u njemu nalazi. To je za sreću ili se u svakom slučaju očekuje da to bude.” Rosemary detaljnije pogleda amajliju koju je Terry držala između palca i kažiprsta. Bila je napunjena zelenkasto-smeđom spužvastom tvari koja je pritiskivala uz srebrni ukrasni rad s rupicama. Gorki miris je natjerao Rosemary da se pomakne unatrag. Terry se nasmije. “Taj miris mi i nije tako ružan”, reče. “Nadam se da djeluje!” “Amajlija je lijepa”, reče Rosemary, “Ovako nešto nisam nikad vidjela.” “Iz Europe je”, odvrati Terry. Naslonila se bokom na stroj za pranje i promatrala je kuglicu s divljenjem okrećući je amo-tamo. “Castevetovi su najdivniji ljudi na svijetu, oboje”, reče. “Pokupili su me s pločnika - mislim to doslovno; pošla sam krivim putem na Osmoj aveniji i oni su me doveli ovamo. Posvojili su me kao majka i otac. Ili kao baka i djed, mislim.” BU&CW
17
-Mighty“Bili ste bolesni?” upita Rosemary. “Recimo da je bilo tako”, reče Terry, “gladovala sam, bila pod utjecajem droge i bavila se mnogim drugim stvarima kojih se tako stidim da bih mogla povraćati kad na njih pomislim. Castevetovi su me potpuno izliječili. Riješili su me droge, nahranili me i obukli u čisto; ništa nije dovoljno dobro kad sam ja u pitanju. Daju mi svakakvu zdravu hranu i vitamine, čak zovu i liječnika koji me redovito pregledava! Oni to rade jer nemaju djece. Znate, ja sam im kao kći koju nikada nisu imali.” Rosemary kimne. “Najprije sam mislila da postoji neki skriveni motiv”, nastavi Terry. “Možda bi htjeli da radim nešto seksualno, ili s njim ili s njom. Ali stvarno su se odnosili kao pravi djed i baka. Ništa od onoga. Uskoro će me poslati u školu za tajnice i kasnije ću im ja to otplatiti. Imam samo tri godine srednje škole, ali to je način da nadoknadim.” Ona spusti filigransku kuglicu natrag u bluzu. Rosemary reče: “Lijepo je znati da ima i takvih ljudi.” “Malo je takvih poput Castevetovih”, ponovi Terry. “Da nije bilo njih, bila bih mrtva. To je sigurno. Pod zemljom ili u zatvoru.” “Zar nemate nikoga od obitelji tko bi vam mogao pomoći?” “Samo brata koji je u mornarici. Što se manje zna o njemu, to bolje.” Rosemary prebaci svoje oprano rublje u sušilicu i pričeka da Terryno rublje bude gotovo. Razgovarale su o Guyevoj ulozi u seriji Another World (“Dakako da se sjećam! Vi ste udani za njega?”), o prošlosti Bramforda (o kojoj Terry ništa nije znala) i o predstojećem posjetu pape Pavla New Yorku. Terry je kao i Rosemary bila katolkinja, ali ne više tako revna; svejedno je pod bilo koju cijenu željela nabaviti kartu za papinsku misu, koja će se održati na Yankee stadionu. Kad je njeno rublje bilo gotovo i nakon što se osušilo, dvije žene zajedno odu do lifta i popnu se na sedmi kat. Rosemary pozove Terry da pogleda stan, ali Terry odbije poziv: Castevetovi jedu u šest i ne voli kasniti. Rekla je da će nazvati Rosemary kasnije navečer. Tako da mogu zajedno sići dolje da pokupe suho rublje.
Guy je bio kod kuće, jeo je iz vrećice čips i gledao film s Grace Kelly. “Ono je sigurno čista odjeća”, reče. Rosemary mu ispriča o Terry i Castevetovima i kako ga se Terry sjetila po ulozi u Another Worldu. Tome nije pridavao neki značaj, ali mu je bilo drago. Bio je potišten, jer je čuo da postoji mogućnost da glumac po imenu Donald Baumgart istisne iz uloge u novoj komediji za koju su obojica bili na audiciji tog poslijepodneva. “Isuse”, reče Rosemary, “kakvo je to ime Donald Baumgart?” “Prije nego je promijenio ime zapravo se zvao Sherman Peden.” Rosemary i Terry su pokupile svoje rublje u osam sati, pa je Terry s Rosemary došla upoznati Guya i razgledati stan. Pocrvenjela je i Guy ju je smeo, što ga je potaklo da joj podijeli niz komplimenata i donese pepeljaru i zapali šibicu. Terry nikad prije nije vidjela stan; gospođa Gardenia i Castevetovi su se međusobno posvađali par dana nakon njezinog dolaska, a ubrzo nakon toga je gospođa Gardenia pala u komu iz koje se više nikad nije probudila. “Stanje divan”, istakne Terry. BU&CW
18
-Mighty“Tek će biti”, reče Rosemary. “Još nismo ni polovicu namjestili.” “Sad mi je sinulo!” povikne Guy i pljesne rukama. Pobjednički upre prst u Terry. “Anna Maria Alberghetti!”
BU&CW
19
-Mighty-
4
IZ Bonniersa je stigao Hutchov paket: visoki kabao za led sa sjajnim narančastim obrubom. Rosemary ga odmah nazove kako bi mu zahvalila. Vidio je stan nakon što su ličioci otišli, ali ga nije vidio otkako su se ona i Guy uselili; ispričala mu je o stolicama koje su zakasnile tjedan dana i fotelji koja će stići tek sljedeći mjesec. “Za Boga miloga, nemoj još razmišljati o tome da zoveš u goste”, reče Hutch. “Reci mi kako sve izgleda.” Rosemary mu opširno ispriča, nije izostavila niti jedan detalj. “Osim toga izgleda da susjedi nisu abnormalni”, reče. “Osim normalno abnormalnih kao što su homoseksualci; dvojica su, a u hodniku nasuprot nas nalazi se simpatičan stari bračni par po imenu Gould koji posjeduje imanje u Pennsylvaniji gdje se bave uzgojem perzijskih mačaka. Jedna je naša kad god to zaželimo.” “One se linjaju”, primijeti Hutch. “Tu je još jedan stariji bračni par, kojeg zapravo još nismo upoznali. Oni su se pobrinuli za onu djevojku koja je imala problema s drogom. Potpuno su je izliječili i upisali u školu za tajnice.” “Izgleda kao da ste se uselili u kuću iz bajke”, reče Hutch. “Oduševljen sam.” “A podrum je strašan”, nastavi Rosemary. “Proklinjem te svaki put kad idem dolje.” “Zašto baš mene?” “Zbog tvojih priča.” “Ako misliš na one koje pišem, zbog njih sam sebe proklinjem, ako pak misliš na one koje sam ti ispričao, mogla bi jednako tako iz istog razloga proklinjati vatrogasnu sirenu zbog vatre i meteorološki zavod zbog tornada.” Rosemary, malko prestrašena, reče: “Od sada više neće biti tako grozno. Djevojka koju sam ti spomenula ubuduće će odlaziti u podrum sa mnom.” Hutch doda: “Čini se da si izvršila zdravi utjecaj koji sam prorekao pa kuća više nije kuća užasa. Neka ti kabao za led dobro posluži i pozdravi Guya.”
Kappovi iz stana sedam B napokon su se pojavili: radilo se o krupnom bračnom paru u srednjim tridesetima koji su imali vrlo znatiželjnu dvogodišnju kćer po imenu Lisa. “Kako se zoveš?” upita Lisa, sjedeći u kolicima. “Jesi li pojela jaje? Jesi li pojela kapetana Cruncha?” “Zovem se Rosemary”, odvrati Rosemary. “Pojela sam jaje, ali nisam nikad čula za kapetana Cruncha. Tko je on?”
U petak navečer, sedamnaestog rujna, Rosemary i Guy su zajedno s još dva bračna para otišli u kazalište gdje se prikazivala drama Mrs. Dally, a BU&CW
20
-Mightynakon predstave na zabavu koju je priredio fotograf Dee Bertillonu svom ateljeu u 48. ulici. Guy i Bertillon su se upustili u raspravu o politici glumačkog udruženja kojom se nastojalo spriječiti upošljavanje stranih glumaca. Guy je tvrdio da je to u redu, a Bertillon je to smatrao pogrešnim i premda su drugi prisutni gosti prešli preko tog razmimoilaženja kroz šalu i ogovaranja, Guy povede Rosemary brzo poslije toga kući. Noć je bila blaga i puna mirisa. Šetali su i, kako su se približili tamnoj gromadi Bramforda, na pločniku ispred njega primijete grupu od dvadesetak ljudi kako stoje u polukrugu kraj parkiranog automobila. Dva policijska automobila su čekala parkirana jedan uz drugoga, a njihova signalna svjetla na krovu okretala su se treptajući crveno. Rosemary i Guy ubrzaju korak držeći se rukom pod ruku. Sva su im osjetila bila izoštrena. Automobili su znatiželjno usporavali, prozori na Bramfordu su se sa škripom otvarali i glave su izvirivale. Noćni vratar Toby izađe iz zgrade noseći žuto-smeđi pokrivač koji policajac uzme od njega. Krov automobila, Volkswagena, bio je zgnječen na jednu stranu, vjetrobran je bio posut s tisuću napuklina. “Mrtva je”, netko reče, a drugi glas pridoda, “Pogledam i pomislim da se to neka velika ptica strmoglavila dolje, poput orla ili tako nešto.” Rosemary i Guy stanu na prste i ispruže vrat iznad ramena ljudi. “Odmaknite se, hoćete li?”, reče policajac u sredini. Ramena su se razmaknula, leđa u sportskoj košulji se pomaknu. Na pločniku je ležala Terry gledajući nebo jednim okom dok joj se pola lica pretvorilo u bezličnu crvenu masu. Preko nje su prebacili žuto-smeđi pokrivač. Kako je pao na nju, poprimio je crvene mrlje najprije najednom, a zatim na drugom mjestu. Rosemary se naglo okrene, zatvorenih očiju, a desnom rukom se automatski prekriži. Čvrsto stisne usta plašeći se da ne povrati. Guy se trgne, udahne zrak kroz zube. “Isuse”, reče i zastenje. “O, Bože moj.” Policajac grubo upita: “Hoćete li se odmaknuti?” “Poznajemo je”, reče Guy. Drugi se policajac okrene i upita: “Kako se zove?” “Terry.” “Terry, kako još?” Imao je četrdesetak godina i znojio se. Oči su mu bile plave i lijepe s gustim crnim trepavicama. Guy reče: “Ro? Kako se preživala? Terry...?” Rosemary otvori oči i proguta slinu. “Ovog se trenutka ne mogu sjetiti”, reče. “Neko talijansko, sa G, dugo prezime. Pravila je šale na račun sricanja prezimena. Da je to neizvedivo.” Guy reče plavookom policajcu: “Stanovalaje kod ljudi po imenu Castevet u stanu sedam A.” “To smo saznali”, uzvrati policajac. Približi im se policajac držeći list blijedožutog papira. Gospodin Micklas je stajao iza njega, stisnutih usta, u kišnom ogrtaču prebačenom preko prugaste pidžame. “Kratko i ugodno”, reče policajac onome s plavim očima i pruži mu žuti papir. “Zalijepila ga je na prozorsku dasku ljepljivom vrpcom BU&CW
21
-Mightytako dane odleti.” “Ima li koga tamo?” Drugi zavrti niječno glavom. Plavooki policajac pročita ono što je bilo napisano na listu papira, zamišljeno pušući kroz prednje zube. “Theresa Gionoffrio.” Izgovorio je ime kao što bi to učinio Talijan. Rosemary kimne glavom. Guy reče: “Još prije dvije večeri ne biste ni sanjali da joj se ovakve turobne misli motaju po glavi.” “Turobne misli”, reče policajac otvarajući svoj notes. Stavi papir unutra i zatvori notes tako da je žuto provirivalo van. “Jeste li je poznavali?” upita Micklas Rosemary. “Prilično slabo”, odgovori. “Ah, da, naravno, vi ste također na sedmom”, reče Micklas. Guy se obrati Roscmary: “Hajde, draga, krenimo gore.” Policajac reče: “Možete li mi reći gdje mogu pronaći te Castevetove?” “Ne, ne možemo”, reče Guy. “Ni sami ih još nismo sreli.” “Oni su u ovo vrijeme kod kuće”, reče Rosemary. “Čujemo ih kroz zid. Naša spavaća soba je smještena tik do njihove.” Guy položi ruku na Rosemaryna leđa. “Hajde, draga”, reče. Kimnu policajcu i Micklasu i krenu prema zgradi. “Evo ih, stižu”, reče Micklas. Rosemary i Guy zastanu i okrenu se. Iz pravca grada, odakle su i sami maloprije stigli, dolazili su visoka, sijeda žena i visoki, mršavi muškarac, koji je teško hodao. “To su Castevetovi?” upita Rosemary. Gospodin Micklas im kimne potvrdno. Gospoda Castevetje bila umotana u svijetloplavu odjeću sa snježnobijelim rukavicama, torbicom i šeširom. Podupirala je podlakticu svog muža poput bolničarke. On je bio kričavo odjeven u šareni kaput od pamučne tkanine, crvene hlače, ružičastu kravatu i sivi mekani šešir s ružičastom vrpcom. Imao je sedamdeset i pet godina ili nešto više; ona je bila šest ili sedam godina mlađa. Približili su se mladenački živo, smiješeći se podrugljivo ljubazno. Policajac im se uputi ususret, a njihov osmijeh im zastane na licu i nestane. Gospođa Castevet reče nešto zabrinuto, njezin suprug se namršti i zatrese niječno glavom. Njegova široka usta tankih usana bila su ružičasta kao da su namazana crvenilom; obrazi su mu bili bijeli poput krede, a oči malene, svijetle i duboko usađene. Ona je imala dugi nos s neugodno mesnatom donjom usnom. Nosila je ružičasto obrubljene naočale na lančiću koji je padao iza običnih bisernih naušnica. Policajac upita: “Jeste li vi bračni par Castevet sa sedmog kata?” “Jesmo”, odvrati gospodin Castevet suhim, jedva čujnim glasom. “Živi li s vama mlada žena po imenu Theresa Gionoffrio?” “Da”, reče gospodin Castevet. “Što se dogodilo? Zar se desila neka nesreća?” “Najbolje da se pripremite na loše vijesti”, upozori policajac. Pričeka promatrajući ih naizmjence i zatim reče: “Ona je mrtva. Ubila se.” Podigne ruku, palcem pokazujući preko ramena. “Skočila je kroz prozor.” BU&CW
22
-MightyPogledali su ga a da im se uopće nije promijenio izraz lica, kao da još nije ništa rekao; onda se gospođa Castevet nagne na stranu, pogleda iznad njega u crveno umrljani pokrivač, opet se uspravi i zagleda u njegove oči. “To nije moguće”, reče svojim prodornim zapovjedničkim glasom. “Sigurno se radi o nekoj pogrešci. Riječ je o nekom drugom.” Policajac odvrati ne maknuvši pogled s nje: “Artie, hoćeš li im, molim te, dopustiti da pogledaju?” Gospođa Castevet prođe pored njega stisnute vilice. Gospodin Castevet ostane stajati na istom mjestu. “Znao sam da će se to dogoditi”, reče. “Posljednja tri tjedna bila je izrazito depresivna. Primijetio sam to i rekao svojoj ženi, ali mi je prezrivo odgovorila. Ona je optimist koji odbija priznati da sve ne završava onako kako ona želi.” Gospođa Castevet se vratila. “To ne znači da se ona ubila”, reče. “Bila je vrlo sretna djevojka bez ikakvog razloga za samoubojstvo. Sigurno se radi o nesreći. Možda je prala prozore i izgubila oslonac. Neprestano nas je iznenađivala čisteći stvari i obavljajući za nas poslove.” “Nije prala prozore u ponoć”, reče gospodin Castevet. “Zašto ne?” upita gospođa Castevet ljutito. “Možda je čistila!” Policajac joj preda blijedožuti papir nakon što ga je izvadio iz notesa. Gospođa Castevet je oklijevala, zatim ga uzme, okrene i pročita. Gospodin Castevet nagne glavu preko njene ruke i isto tako krene čitati, dok su se njegove tanke usne micale. “Je li to njen rukopis?” upita policajac. Gospođa Castevet kimne glavom. Gospodin Castevet reče: “U svakom slučaju!” Policajac ispruži ruku i gospođa Castevet mu preda papir. Reče: “Hvala. Nastojat ću da ga dobijete kad budemo gotovi sa svime.” Gospođa Castavet skine naočale i ispusti ih na njihovom lančiću, pokrije oči vrhovima prstiju u bijelim rukavicama. “Ne vjerujem”, reče, “činila se tako sretnom, svi njeni problemi bili su za njom.” Gospodin Castevet položi ruku na njeno rame, zagleda se u zemlju i zatrese glavom. “Poznajete li koga od njene rodbine?” upita policajac. “Nije imala nikoga”, odgovori gospođa Castevet. “Bila je potpuno sama. Nije imala nikoga, samo nas.” “Zar nije imala brata?” upita Rosemary. Gospoda Castevet stavi naočale i pogleda je. Gospodin Castevet podigne pogled sa zemlje, a njegove duboke usađene oči bijesnu pod obodom šešira. “Je li?” upita policajac. “Rekla je da ima”, reče Rosemary. “U mornarici.” Policajac ponovo pogleda bračni par Castevet. “Prvi put to čujem”, reče gospođa Castevet, a njezin suprug doda: “I ja također.” Policajac upita Rosemary: “Znate li što je po činu ili gdje služi?” “Ne, ne znam”, reče, a Castevetovima, “neki dan mi je pričala o njemu u praonici rublja. Ja sam Rosemary Woodhouse.” BU&CW
23
-MightyGuy reče: “Stanujemo u sedam E.” “Osjećam se isto kao i vi, gospođo Castevet”, nastavi Rosemary, “Djelovala je tako sretno i puna lijepih osjećaja u vezi s budućnošću. Ispričala mi je divne stvari o vama i vašem suprugu; kako je bila zahvalna za svu pomoć koju ste joj pružali.” “Hvala”, reče gospođa Castevet. “Baš lijepo od vas da ste nam to rekli. Nekako se odmah bolje osjećamo.” Policajac upita: “Nije vam poznato ništa drugo o tom bratu osim da služi u mornarici?” “To je sve”, reče Rosemary. “Mislim da ga nije baš voljela.” “Možda ga ne bi trebalo biti teško pronaći s tako neuobičajenim imenom, Gionoffrio”, primijeti gospodin Castevet. Guy ponovo položi ruku na Rosemaryno rame i oni krenuše prema zgradi. “Tako sam zbunjena i strašno mi je žao”, reče Rosemary Castevetovima; a Guy doda: “Kakva šteta, baš jest...” Gospođa Castevet odvrati: “Hvala”, a gospodin Castevet doda nešto dugo i piskavo od čega se moglo razaznati samo “njezini posljednji dani”.
Odvezli su se gore (“Oh, Bože moj”, reče noćni liftboj Diego, “o, Bože”), pogledaju sa žaljenjem od sada ukleta vrata stana sedam A i prođu kroz hodnik do svog stana. Gospodin Kellogg iz sedam G proviri iza lancem zatvorenih vrata i upita što se to dolje dešava. Ispričaju mu. Smjestili su se na rub kreveta i razmišljali nekoliko trenutaka o razlogu zbog kojeg je Terry počinila samoubojstvo. Zaključili su da će samo ako im bračni par Castevet kaže što se nalazilo u oproštajnom pismu koje je ostavila saznati što ju je natjeralo na tako iznenadnu smrt, kojoj su zamalo i sami svjedočili. No, čak kad bi i znali sadržaj pisma, istaknuo je Guy, možda još uvijek ne bi znali potpuni odgovor, jer je dio toga bio vjerojatno i iznad Terryne moći rasuđivanja. Nešto ju je navelo na droge, a nešto ju je natjeralo i u smrt; što je to bilo. sad je bilo prekasno da saznaju. “Sjećaš li se što je Hutch rekao?” upita Rosemary. “O tome da se ovdje dešava više samoubojstava nego u drugim zgradama?” “Ah, Ro”, reče Guy, “to su gluposti, draga, te priče o 'opasnoj zoni'.” “Hutch vjeruje u to.” “Pa ipak su to gluposti.” “Mogu mislili što će reći kad čuje za ovo.” “Nemoj mu reći”, reče Guy. “A posve sigurno neće pročitati u novinama.” Tog jutra je baš bio počeo štrajk njujorških novinara, a govorilo se da bi mogao potrajati mjesec dana, možda i duže. Svukli su se, istuširali, nastavili prekinutu partiju Scrabblea, prestali igrati, vodili ljubav, našli mlijeka i zdjelu hladnih špageta u hladnjaku. Trenutak prije nego što su ugasili svjetla u 2.30 h, Guy se prisjeti provjeriti svoje poruke na telefonskoj centrali: ustanovi da je dobio ulogu u radio-reklami za vina Cresta Blanca.
BU&CW
24
-MightyNije mu trebalo mnogo da zaspi, no Rosemary je ležala pokraj njega budna, vidjevši pred sobom Terryno izobličeno lice i njeno jedno oko uprto u nebo. Trenutak kasnije našla se u svojoj osnovnoj školi kod časnih sestara. Sestra Agnes je mahala šakom prema njoj smjenjujući je s mjesta vođe redara na drugom katu. Buka s onu stranu zida probudi Rosemary, a gospođa Castevet reče: “I molim te, nemoj mi pričati što je rekla Laura-Louise, jer me ne zanima!” Rosemary se okrene na dragu stranu i zagnjuri glavu u jastuk. Sestra Agnes je bila bijesna. Njene svinjeće oči su se stegle u pukotine, a nozdrve su se nadimale kao i obično u takvim trenucima. Zbog Rosemary je trebalo zazidati sve prozore i onda je škola Our Lady ispala iz natjecanja škola u ljepoti koje je vodio časopis World Herald. “Da ste mene slušali, ne bismo to morali učiniti!” vikala je sestra Agnes svojim grubim glasom. “Mogli smo sudjelovati odmah. Ne bismo trebali počinjati sve iz početka!” Ujak Mike ju je pokušao stišati. On je bio direktor škole koja je bila povezana prolazom s njegovom trgovinom u južnoj Omahi. “Rekla sam vam da joj ništa ne govorite unaprijed”, nastavila je sestra Agnes tiše, sijevajući prema Rosemary s mržnjom u svinjećim očima. “Rekla sam vam da ona neće biti iskrena. Bilo je dosta vremena da je se s tim upozna kasnije.” (Rosemary je rekla sestri Veroniki za prozore koji su zazidani i sestra Veronika je povukla školu iz natjecanja, inače to ne bi nitko zapazio i pobijedili bi. Svejedno je bilo pravilno da kaže, bez obzira na sestru Agnes. Katolička škola ne bi smjela pobijediti prijevarom.) “Bilo tko! Bilo tko!” reče sestra Agnes. “Jedino što mora biti mlada, zdrava i nikako ne smije biti djevica. Ona ne mora biti pokvarena kurva, ovisnica o drogama, koja je stigla iz bijede. Nisam li ti to rekla na početku? Bilo tko. Dok god je mlada, zdrava i nije djevica.” Što nije imalo nikakvog smisla čak ni za ujaka Mika; i Rosemary se okrene u krevetu i bila je subota poslije podne, a Brian, Eddie i Jean bili su kod blagajne gdje se prodaju slatkiši u Orpheumu, upravo namjeravajući pogledati Garyja Coopera i Patriciju Neal u filmu The Fountainhead, samo što je to bilo uživo, a ne film.
BU&CW
25
-Mighty-
5
IDUĆEG ponedjeljka Rosemary je upravo stavljala na stol posljednji zamotuljak s kupljenim namirnicama, kad se oglasi kućno zvono. Kroz špijunku ugleda gospođu Castevet, bijelu kosu u viklerima ispod plavo-bijele marame kako gleda ozbiljno ravno preda se kao da se priprema za snimanje fotografije za putovnicu. Rosemary otvori vrata i upita: “Zdravo, kako ste?” Gospođa Castevet se turobno nasmiješi. “Fino”, odvrati. “Mogu li ući na trenutak?” “Da, naravno, izvolite.” Rosemary se pomakne uza zid i širom otvori vrata. Kako je gospođa Castevet ušla, zapuhne je slabi opori miris, miris Terryne srebrne amajlije koja donosi sreću, ispunjene spužvastom zelenkasto-smeđom tvari. Gospođa Castevet je nosila hlače što i nije trebala jer su joj bokovi i bedra bili krupni, obloženi širokim obručem masti. Hlače su bile zelene ispod plave bluze, a iz džepa sa strane joj je virila oštrica odvijača. Zaustavila se između praga male sobice i kuhinje, okrene se i stavi naočale vezane lančićem oko vrata i uputi smiješak Rosemary. San koji je Rosemary sanjala jednu ili dvije noći ranije sad joj padne na pamet - nešto povezano sa sestrom Agnes koja je vikala na nju zbog zazidavanja prozora - otrese ga iz misli i nasmiješi se s puno pažnje, spremna da čuje što joj gospođa Castevet ima reći. “Došla sam vam se zahvaliti”, reče gospođa Castevet, “što ste neku večer tako lijepo govorili o nama, da vam je sirota Terry pričala kako nam je bila zahvalna za ono što smo za nju učinili. Nemate pojma kako je bilo utješno čuti tako nešto u tom strašnom trenutku, jer smo oboje pomislili da smo je možda mi razočarali na neki način i nagnali na ono, premda je i iz pisma bilo savršeno jasno da je, naravno, to učinila svojevoljno. Međutim, neovisno od toga, bilo je lijepo čuti riječi koje je izgovorio onako glasno netko kome se Terry povjerila neposredno prije smrti.” “Molim vas, zaista mi ne morate zahvaljivati”, reče Rosemary. “Samo sam prenijela ono što je ona meni rekla.” “Većina se ne bi potrudila učiniti isto”, reče gospoda Castevet. “Jednostavno bi prošli dalje ne želeći niti otvoriti usta. Kad postanete stariji, shvatit ćete da u ovom našem svijetu ima vrlo malo ljubaznosti i da se rijetko događaju. Zato vam i zahvaljujem, a jednako tako i Roman. Roman je moj muž.” Rosemary se nasmiješi i reče: “Drago mi je da sam mogla pomoći.” “Jučer je spaljena u krematoriju bez ceremonija”, nastavi gospođa Castevet. “To joj je bila želja. Sad moramo pokušati zaboraviti sve i nastaviti dalje sa životom. Sigurno neće biti lako. Uživali smo u njenom društvu pošto nemamo vlastite djece. Imate li ih vi?” “Ne, još nemamo”, odgovori Rosemary. Gospođa Castevet baci pogled u kuhinju. “Vrlo zgodno”, reče. “tava visi BU&CW
26
-Mightyonako na zidu. I kako ste samo stavili stol, vrlo zanimljivo.” “To smo vidjeli u nekom časopisu”, reče Rosemary. “U svakom slučaju, ličioci su svoj posao odlično napravili”, reče gospođa Castevet procjenjivački opipavajući okvir vrata. “Sigurno ste bili vrlo velikodušni prema njima; nama nisu ovako napravili.” “Platili smo svakome od njih po pet dolara”, reče Rosemary. “I to je sve?” gospođa Castevet se okrene i proviri u sobu. “Krasno”, reče, “soba za televiziju.” “Samo privremeno”, reče Rosemary. “Barem se nadam. To ce biti dječja soba.” “Jeste li trudni?” upita gospođa Castevet promatrajući je. “Još ne”, odgovori Rosemary, “ali se nadam da ću biti čim opremimo stan do kraja.” “Divno”, reče gospođa Castevet. “Mladi ste i zdravi; trebali biste imati mnogo djece.” “Planiramo troje”, reče Rosemary. “Hoćete li razgledati i ostatak stana?” “Naravno”, reče gospođa Castevet. “Strašno me zanima da vidim što ste u njemu još napravili. Nekad sam ovamo dolazila svakodnevno. Žena koja je tu živjela bila je moja draga prijateljica.” “Znam”, reče Rosemary, kliznuvši pokraj gospođe Castevet kako bi joj pokazala put. “Terry mi je rekla.” “Je li?” upita gospođa Castevet, hodajući za njom. “Izgleda da ste se vas dvije prilično narazgovarale dolje u praonici.” “Ne, radilo se samo o jednom razgovoru”, odvrati Rosemary. Dnevna soba je osobito ugodno iznenadila gospođu Castevet. “Bože moj!” usklikne, “kakve li promjene. Ovako se doima mnogo svjetlije; a tek onaj naslonjač, nije li divan?” “Stigao je tek u petak”, reče Rosemary. “Koliko stoji takav naslonjač?” Rosemary, malo zbunjena, odgovori: “Nisam sigurna. Mislim da se radi o svoti od dvjesto dolara.” “Ne smeta vam što vas to pitam, zar ne?” reče gospođa Castevet, i dotakne nos, “zato i imam tako veliki nos, jer sam strašno radoznala.” Rosemary se nasmije i odgovori: “Ne, sve je u redu, ne smeta mi!” Gospođa Castevet je razgledala dnevnu sobu, spavaću sobu i kupaonicu, raspitujući se koliko im je sin gospođe Gardenije naplatio za sag i toaletni stolić, gdje su nabavili svjetiljke za noćne ormariće, koliko zapravo Rosemary ima godina i je li električna četkica za zube doista bolja od obične. Rosemary shvati kako uživa u društvu te otvorene starice prodornog glasa koja je postavljala nezgrapna pitanja. Ponudila joj je kavu i kolač. “Čime se bavi vaš muž?” upita gospođa Castevet, sjedeći za kuhinjskim stolom i provjeravajući cijene na limenkama juhe i ostriga. Rosemary joj odgovori. “Znala sam!” usklikne gospođa Castevet. “Jučer sam rekla Romanu: 'On je tako zgodan da je najvjerojatnije filmski glumac'. U kojim je filmovima glumio?” BU&CW
27
-Mighty“Nije glumio u filmovima”, reče Rosemary, “nastupao je u dvije drame po imenu Luther i Nobody Loves an Albatross. Osim toga, puno radi na televiziji i radiju.” Kavu i kolač su pojeli u kuhinji. Gospođa Castevet nije dopustila da zbog nje naprave nered u dnevnoj sobi. “Slušajte, Rosemary”, reče progutavši odjednom kolač i kavu. “Imam tri centimetra debeli goveđi bubrežnjak koji se upravo odmrzava, a polovicu ćemo zasigurno morati na kraju i baciti ako ga samo Roman i ja budemo jeli. Zašto vi i Guy ne svratite k nama na večeru?” “Ali ne, ne možemo”, reče Rosemary. “Naravno da možete. Zašto ne?” “Doista ne, uvjerena sam da ne želite...” “Stvarno biste nas obradovali da dođete”, reče gospođa Castevet. Pogleda u svoje krilo, zatim u Rosemary s osmijehom koji je bilo teško izdržati. “Jučer i u subotu su kod nas bili prijatelji”, reče, “ali ovo će biti prva večer da smo sami od - one noći.” Rosemary se nagne prema njoj suosjećajući. “Ako ste sigurni da vam neće pričinjavati teškoće”, reče. “Draga, kad bi to bilo tako, ne bih vas pozivala”, reče gospođa Castevet. “Vjerujte mi, jako sam sebična.” Rosemary se nasmiješi: “To nije ono što mi je Terry ispričala.” “Dakle”, gospođa Castevet nastavi sa zadovoljnim osmijehom, “Terry nije znala što govori.” “Morat ću još provjeriti može h Guy doći”, reče Rosemary, “ali svejedno računajte s nama.” Gospođa Castevet reče veselo: “Slušajte! Poručite mu da ne prihvaćam ne kao odgovor! Htjela bih se pohvaliti prijateljima da sam ga upoznala!” Jele su kolače i kavu, raspredajući o uzbudljivom životu glumaca, o novim televizijskim emisijama te sezone i kako su loše, i o štrajku novina, kojem se još nije nazirao kraj. “Hoće li vam u šest i trideset biti prerano?” upita gospođa Castevet na vratima. “Ne, to nam potpuno odgovara”, reče Rosemary. “Roman ne voli jesti kasnije”, reče gospođa Castevet. “Muče ga neke probavne smetnje i ako jede prekasno, ne može zaspati. Znate gdje smo, zar ne? Sedam A, u šest i trideset. Veselimo se vašem dolasku. Ah, da, evo vaše pošte, draga; ja ću vam je uzeti. Oglasi, no, bolje nego ništa, zar ne?”
Guy se vratio kući u 14.30 h loše raspoložen; od svog agenta saznao je da je, kao što je i strahovao, Donald Baumgart, glumac grotesknog imena, dobio ulogu za koju se i on natjecao. Rosemary ga poljubi i smjesti ga u njegov naslonjač donijevši mu sendvič s topljenim sirom i čašu piva. Ona je pročitala rukopis drame i nije joj se dopao. Utješila je Guya riječima da će predstava zasigurno propasti negdje u provinciji i da se o Donaldu Baumgartu više neće čuti.
BU&CW
28
-Mighty“Čak ako i ne doživi uspjeh”, reče Guy, “radi se o takvoj vrsti uloge koja se primjećuje. Vidjet ćeš; on će dobiti nešto drugo odmah nakon toga.” Otvori sendvič najednom kraju, pogleda ga ljutilo, zaklopi i počne jesti. “Jutros je ovamo navratila gospođa Castevet”, reče Rosemary. “Da mi zahvali što sam rekla kako im je Terry bila zahvalna. Imam dojam da je samo htjela vidjeti stan. Ona je bez sumnje najznatiželjnija žena koju sam dosad upoznala. Čak se raspitivala i za cijene namještaja.” “Šališ se”, reče Guy. “Došla je i odmah priznala da je znatiželjna i tako umjesto da me zagnjavila, bila je zabavna i moglo joj se oprostiti. Bacila je pogled i u ormarić za lijekove.” “Samo tako?” “Samo tako. I pogodi što je imala na sebi.” “Pillsbury ogrtač s tri X na njemu.” “Ne. Usko pripijene hlače.” “Usko pripijene hlače?” “Zelenkaste.” “Bože dragi.” Kleknuvši na pod između dva izbočena prozora Rosemary povuče olovkom i ravnalom crtu na smeđem papiru i zatim izmjeri duljinu sjedala uz prozore. “Pozvala nas je na večeru kod njih”, reče i pogleda Guya. “Rekla sam joj da najprije moram pitati tebe, ali da će vjerojatno biti u redu.” “Isuse, Ro”, odvrati Guy, “mi to ne želimo, zar ne?” “Mislim da su usamljeni”, reče Rosemary. “Zbog Terry.” “Draga”, reče Guy, “ako se sprijateljimo s ovako starim parom nećemo ih se nikada više moći riješiti. Stanujemo na istom katu, zvonit će nam šest puta na dan. Osobito ako je tako znatiželjna.” “Rekla sam joj da može računati na nas”, reče Rosemary. “Mislio sam da si joj rekla da ćeš me najprije pitati.” “Jesam, ali sam joj također rekla da je to gotovo sigurna stvar.” Rosemary pogleda Guya bespomoćno. “Silno je željela da dođemo.” “Pa danas baš i nisam raspoložen za druženje s njima. Žao mi je, draga, nazovi je i reci joj da ne možemo doći.” “U redu, hoću”, reče Rosemary i povuče još jednu crtu s olovkom i ravnalom. Guy pojede sendvič. “Ne moraš se odmah naljutiti zbog toga”, reče. “Nisam ljuta”, odvrati Rosemary. “Potpuno razumijem što misliš kad kažeš da su s nama na istom katu. To je dobar razlog i sigurno si u pravu. Uopće se nisam razljutila.” “Ah, draga”, reče Guy, “ići ćemo.” “Ne, ne, zašto? Pa ne moramo. Kupila sam večeru prije nego je ona došla, lako da to nije problem.” “Idemo”, reče Guy. “Ne moramo ako ne želiš. To zvuči lažno, ali doista to mislim.” BU&CW
29
-Mighty“Otići ćemo. To će biti moje dobro djelo danas.” “U redu, ali samo ako želiš. I dat ćemo im jasno na znanje da je to samo ovaj put i da s time ništa ne počinjemo. U redu?” “U redu.”
BU&CW
30
-Mighty-
6
NEKOLIKO minuta nakon 18:30 h Rosemary i Guy izađu iz stana i krenu kroz tamnozeleni hodnik do stana Castevetovih. Kad je Guy pozvonio na vratima, iza njih se otvore vrata lifta i gospodin Dubin ili gospodin DeVore (nisu znali koji je koji) izađe noseći u rukama odijelo umotano u najlon kemijske čistionice. Nasmiješi se i otključavajući vrata sedam B blizu njih, reče: “Na pogrešnom ste mjestu, zar ne?” Rosemary i Guy se ljubazno nasmiju, a on uđe i uzvikne: “Ja sam!” U trenutku su mogli vidjeti crni ormar i crvenozlatne tapete na zidu. Vrata Castevetovih se otvore, gospođa Castevet se pojavi napudrana i našminkana lica razvučenog u osmijeh, odjevena u svijetlozelenu svilu s kričavom ružičastom pregačom. “Točno na vrijeme!” reče. “Uđite, Roman baš pravi koktele. Izuzetno mi je drago da ste došli, Guy! Namjeravam svima reći da sam vas upoznala! Guy Woodhouse je jeo upravo iz ovog tanjura. Kad završite s večerom, neću ga oprati; ostavit ću ga uprljanog!” Guy i Rosemary se nasmiju i pogledaju jedno u drugo: tvoja prijateljica, reče njegov pogled, a njezin, što mogu? Našli su se u predsoblju u kojem je bio postavljen pravokutan stol za četvero s izvezenim bijelim stolnjakom, tanjurima koji nisu bili svi jednaki i sjajnim redovima ukrašenog srebrnog pribora. S lijeve se strane predsoblje nastavljalo u dnevnu sobu koja je bila dvostruko veća od one Rosemary i Guya, ali inače vrlo slična. Imala je jedan veliki izbočeni prozor umjesto dva mala, ogroman okvir kamina od ružičastog mramora isklesan u raskošnim spiralnim rezbarijama. Soba je bila neobično namještena: na kraju kamina nalazila se fotelja i stol sa svjetiljkom i nekoliko stolica, a na suprotnom kraju ormar s ladicama, stolovi za bridž pretrpani novinama, pune police s knjigama i pisaći stroj na metalnom postolju. Između ta dva kraja sobe nalazio se lijepi smeđi sag dug šest metara koji se prostirao od zida do zida, na kojem su se vidjeli tragovi usisavača za prašinu. U sredini saga stajao je potpuno sam mali okrugli stol s revijama Life i Look i Scientific American. Gospođa Castevet ih povede preko smeđeg saga i posjedne na fotelju; nakon što su sjeli, ušao je gospodin Castevet držeći mali pladanj objema rukama na kojem su se nalazile koktel čaše pune bistre ružičaste tekućine. Gledajući pažljivo rubove čaša vukao je noge preko saga i činilo se kao da će se svaki trenutak spotaknuti i tresnuti na pod. “Izgleda da sam previše nalio u vaše čaše”, reče, “ne, nemojte, molim vas, ustajati. Obično pogodim točnu mjeru; poput barmena, zar ne, Minnie? Gospoda Castevet reče: “Samo pripazi na sag.” “Ali večeras”, nastavi gospodin Castevet, približivši se, “malo sam previše stavio, radije nego da ostatak ostavim u posudi za miješanje. Bojim se da sam mislio... Evo. Sjednite. Gospođo Woodhouse?” Rosemary prihvati čašu, zahvali mu i sjedne. Gospođa Castevet brzo stavi papirnati ubrus u krilo. “Gospodin Woodhouse? Votka Blush. Jeste li ikad kušali taj koktel?” BU&CW
31
-Mighty“Ne”, odgovori Guy, uzevši ga i sjedajući. “Minnie”, reče gospodin Castevet. “Krasno izgleda”, reče Rosemary, široko se osmjehnuvši dok je promatrala dno čaše. “U Australiji su veoma popularni”, reče gospodin Castevet. Uzme posljednju čašu i podigne je u zdravlje Rosemary i Guya. “Za naše goste”, reče. “Dobro došli u naš dom.” On popije i kritički nagne glavu, djelomično zatvorivši oko, dok je s pladnja kapalo na sag. Gospoda Castevet zakašlje. Umalo se nije zagrcnula. “Sag!” Gušila se pokazujući prstom. Gospodin Castevet pogleda dolje. “Zaboga”, reče držeći nesigurno pladanj. Gospođa Castevet spusti naglo svoje piće, padne na koljena, i pažljivo položi papirnati ubrus preko mokrog mjesta. “Potpuno novi sag”, reče. “Potpuno novi, ovaj čovjek je tako nespretan!” Koktel je bio oštar i sasvim dobar. Nakon što je mrlja sa saga upijena, pladanj sigurno spremljen u kuhinju, i kad su se Castevetovi smjestili u stolice s visokim naslonom, Rosemary upita: “Potječete li vi iz Australije?” “A, ne”, odgovori gospodin Castevet. “Ja sam upravo iz New Yorka. lako sam bio tamo. Bio sam svugdje. Doslovce.” Srkao je koktel sjedeći prekriženih nogu i s rukom na koljenu. Nosio je crne mokasine, sive ravne hlače i maramu-kravatu s plavozlatnim prugama. “Na svim kontinentima, svim zemljama”, nastavi. “U svakom većem gradu. Samo kažite ime mjesta i ja sam tamo bio. Hajde. Kažite neko ime.” Guy razmisli: “Fairbanks, Aljaska.” “Bio sam tamo”, reče gospodin Castevet. “Bio sam po čitavoj Aljasci: Fairbanks, Juneau, Anchorage, Nome, Seward; tamo sam 1938. proveo četiri mjeseca, a u Fairbanksu i Anchorageu sam se mnogo puta zaustavio na putu za gradove Dalekog istoka. Na Aljasci sam bio i u malim gradovima: Dillinghamu i Akularaku.” “A odakle ste vi?” upita gospođa Castevet namještajući nabore haljine na svojim grudima. “Ja sam iz Omahe”, reče Rosemary, “a Guy je iz Baltimorea.” “Omaha je krasan grad”, zaključi gospodin Castevet. “Baltimore također.” “Putovali ste poslovno?” upita ga znatiželjno. “Zbog posla i zbog užitka”, odgovori. “Imam sedamdeset i devet godina i putujem uokolo od svoje desete godine. Vi samo recite ime i ja sam tamo bio.” “Kakvim ste se poslom bavili?” upita Guy. “Svakojakim”, odvrati gospodin Castevet, “vuna, šećer, igračke, dijelovi strojeva, pomorsko osiguranje, nafta...” Iz kuhinje se začulo zvono. “Biftek je gotov”, reče gospođa Castevet, ustavši s čašom u ruci. “Nemojte ih sad na brzinu popiti nego ih ponesite k stolu. Romane, uzmi svoju pilulu.” BU&CW
32
-Mighty-
“Završit će trećeg listopada”, reče gospodin Castevet; “dan prije nego dođe Papa. Ni jedan papa ne stiže u grad u kojem su novine u štrajku.” “Na televiziji je rečeno da će posjet odgoditi dok ne završi štrajk”, reče gospođa Castevet. Guy se nasmiješi. “Pa to je sve jedna velika predstava.” Gospodin i gospođa Castevet se nasmiju i Guy zajedno s njima. Rosemary se nasmiješi i stane rezati svoj biftek. Bio je prepečen i suh, s graškom i pire krumpirom u soku od pečenke koji je bio pun zaprške. Gospodin Castevet prokomentira ne praštajući se smijati: “Tako je, upravo je to - velika predstava!” “Možete to ponoviti”, reče Guy. “Kostimi, obredi”, reče gospodin Castevet, “svaka vjera, a ne samo katolička su raskošne predstave za neuke.” Gospođa Castevet primijeti: “Mislim da vrijeđate Rosemary.” “Ne, uopće ne”, reče Rosemary. “Vi niste religiozni, draga, zar ne?” upita gospodin Castevet. “Odgojena sam u tom duhu”, reče Rosemary, “ali sada sam ateist. Doista me nije povrijedilo, doista.” “A vi, Guy?” upita gospodin Castevet. “Zar ste i vi ateist?” “Mislim da jesam”, reče Guy. “Ne shvaćam kako čovjek može biti bilo što drugo. Mislim da ne postoji apsolutni dokaz ni za jedno ni za drugo, zar ne?” “Ne, ne postoji”, odgovori gospodin Castevet. Gospođa Castevet reče promatrajući Rosemary: “Maločas, kad smo se smijali Guyevoj šali o Papi, činilo se da se nelagodno osjećate.” “Ipak je on Papa”, reče Rosemary. “Pretpostavljam da sam bila predodređena da ga poštujem i još uvijek ga poštujem čak i ako mislim da više nije svet.” “Ako mislite da nije svet”, reče gospodin Castevet, “ne biste prema njemu trebali osjećati nikakvo poštovanje, jer on putuje svijetom i vara ljude glumeći da je svet.” “Dobro ste to rekli”, primijeti Guy. “Kad se samo sjetim koliko troši na odore i nakit”, nadoda gospođa Castevet. “U Lutheru je dobro prikazana slika licemjerja iza organizirane religije”, reče gospodin Castevet. “Jeste li ikad igrali glavnu ulogu, Guy?” “Ja? Ne.” “Niste li vi bili zamjena za Alberta Finneva?” upita gospodin Castevet. “Ne, ja sam samo pokrivao dvije manje uloge.” “To je neobično”, reče gospodin Castevet. “Bio sam uvjeren da ste vi bili njegova zamjena. Sjećam se da me iznenadila kretnja koju ste napravili i da sam u programu provjerio što glumite; i mogao bih se zakleti da ste bili navedeni kao Finneveva zamjena.” BU&CW
33
-Mighty“Na kakvu kretnju mislite?” upita Guy. “Nisam više siguran; pokret vaše...” “Obično sam radio jednu gestu rukama kad je Luther imao napad, nešto kao nehotično posezanje...” “Upravo tako”, reče gospodin Castevet. “Na to sam i mislio. Bila je prekrasno autentična. Toliko različito od svega onoga, ako smijem primijetiti, što je gospodin Finney radio.” “Pa, nemojte sada”, reče Guy. “Smatrao sam da je njegova izvedba bila znatno precijenjena”, reče gospodin Castevet. “Baš me zanima što biste vi napravili od te uloge.” Guy reče smijući se: “Niste sami u tome”, i dobaci blistav pogled Rosemary. Ona uzvrati osmijehom, sretna što je Guya ovo oraspoložilo. Sad joj barem neće prigovarati za jednu propuštenu večer koju su proveli družeći se s običnim starim bračnim parom. “Moj je otac bio kazališni producent, znate”, reče gospodin Castevet, “i ja sam proveo svoju mladost u društvu takvih imena kao što su Fiske i Forbes-Robertson, Otis Skinner i Modjeska. Zato i nastojim pronaći u glumcu nešto više od same glume. Vi, Guy, u sebi imate vrlo zanimljivu kvalitetu. To se vidi i u vašim nastupima na televiziji. Zaista bi vas trebalo daleko odvesti; naravno uz uvjet da na početku imate i sreće o kojoj do neke mjere ovise čak i najveći glumci. Spremate li se sada za neku ulogu?” “Za nekoliko”, odvrati Guy. “Siguran sam da ćete ih dobiti”, reče gospodin Castevet. “Ja ne vjerujem”, naglasi Guy. Gospodin Castevet ga je strogo pogledao. “Mislite li ozbiljno?” upita. Za desert su imali domaću bostonsku krempitu koja se, makar je bila bolja od bifteka i povrća, Rosemary učinila čudnom i neugodno slatkom. Guy ju je, međutim, hvalio i pojeo je i drugu porciju. Rosemary padne na um da on to samo glumi, uzvraćajući na komplimente komplimentima.
Poslije večere Rosemary ponudi da će pomoći u raspremanju stola. Gospođa Castevet prihvati i istog trenutka dvije žene počnu čistiti stol dok su se Guy i gospodin Castevet uputili u dnevnu sobu. Kuhinja je, otvarajući se prema predvorju, bila malena, a još manjom ju je činio minijaturni staklenik o kojem je Terry govorila. Bio je visok jedan metar i nalazi se na širokom bijelom stolu uz jedini prozor sobe. Svjetiljke u obliku guščjeg vrata naginjale su se uz sam staklenik, a njihove žarulje su se reflektirale u staklu, zbog čega je on više zasljepljivao bjelinom no što je bio proziran. U preostalom prostoru stajali su slivnik, peć i hladnjak zajedno s ormarićima koji su iznad njih stršali na sve strane. Rosemary je brisala suđe s gospođom Castevet, radeći marljivo i savjesno u sretnom saznanju da je njena kuhinja veća i bolje opremljena. “Terry mi je spomenula taj staklenik”, reče. “Da”, odvrati gospođa Castevet. “Zgodan hobi. I vi biste se mogli time baviti.” “Jednog dana bih željela imati povrtnjak”, napomene Rosemary. “Izvan BU&CW
34
-Mightygrada, dakako. Ako Guy ikada dobije ponudu za film, prihvatit ćemo je i otići živjeti u Los Angeles. Ja sam u srcu provincijalka.” “Dolazite li iz velike obitelji?” upita gospođa Castevet. “Da”, reče Rosemary, “imam tri brata i dvije sestre, ja sam najmlađa.” “Jesu li vaše sestre udane?” “Jesu.” Gospođa Castevet je prelazila spužvom punom sapunice gore-dolje po čaši. “Imaju li djece?” upita. “Jedna ima dvoje, a druga četvero”, odgovori Rosemary. “To je zadnje što sam čula. Sad ih možda već imaju tri ili pet.” “Pa to je dobar znak za vas”, reče gospođa Castevet, i dalje sapunajući čašu. Prala je polako i temeljito. “Ako vaše sestre imaju mnogo djece, velika je mogućnost da ćete i vi. Takve stvari se događaju u obiteljima.” “O, da, mi smo plodni”, reče Rosemary, čekajući čašu s krpom u ruci. “Moj brat Eddie ih ima šestero, a tek mu je dvadeset i sedam godina.” “Za Boga miloga!” uzvikne gospođa Castevet. Ispere čašu i pruži je Rosemary. “Rekli su mi da imam dvadeset nećakinja i nećaka”, reče Rosemary. “Ni polovicu još nisam vidjela.” “Odlazite li katkad kući?” upita gospođa Castevet. “Ne, ne odlazim”, reče Rosemary. “Nisam baš u najboljim odnosima sa svojom obitelji, osim s jednim bratom. Smatraju me svojevrsnom crnom ovcom.” “Stvarno? Zašto?” “Zato što Guy nije katolik i što nismo imali crkveno vjenčanje.” “Hm”, reče gospođa Castevet, “nije li to nešto zbog čega se ljudi uzbuđuju kad je u pitanju religija? Pa to je njihov gubitak, a ne vaš; neka vas to ne zabrinjava.” “Svakako je lakše reći nego učiniti”, reče Rosemary stavljajući čaše na policu. “Želite li da ja malo perem a vi da brišete?” “Ne, ovako je u redu”, odgovori gospođa Castevet. Rosemary proviri kroz vrata. Mogla je vidjeti samo djelić dnevne sobe gdje su se nalazili stolovi za bridž i ormari s ladicama; Guy i gospodin Castevet su bili na drugom kraju. Plosnati oblak plavog dima cigarete lebdio je nepomično u zraku. “Rosemary?” Ona se okrene. Gospođa Castevet joj s osmijehom preda mokri tanjur držeći ga u ruci u zelenoj gumenoj rukavici.
Trebalo im je gotovo sat vremena da operu suđe, tave i srebrninu, iako je Rosemary osjećala da bi to ona sama mogla napraviti u dvostruko kraćem vremenu. Kad su ona i gospođa Castevet izašle iz kuhinje i došle u dnevnu sobu, Guy i gospodin Castevet su sjedili jedan do drugoga na dvosjedu. Gospodin Castevet pričao mu je nešto, neprestance udarajući kažiprstom BU&CW
35
-Mightyodlan. “Romane, sada prestani dosađivati Guyu s pričama o Modjeski”, reče gospođa Castevet. “On sluša samo zato što je pristojan.” “Naprotiv, vrlo je zanimljivo, gospođo Castevet”, reče Guy. “Vidiš?” istakne gospodin Castevet. “Minnie”, gospođa Castevet reče Guyu. “Ja sam Minnie, a on je Roman, slažete se?” Ona pogleda Rosemary tobože izazovno. Guy se nasmije: “OK, Minnie”, doda. Razgovarali su o Gouldovima i Bruhnovima i o Dubinu i DeVoru, o Terrynom bratu pomorcu kojeg su pronašli u civilnoj bolnici u Sajgonu; i jer je gospodin Castevet čitao knjigu koja je kritički govorila o Warrenovom izvještaju, dotaknuli su se i Kennedyjeva ubojstva. Rosemary se, sjedeći u jednoj od stolica s visokim naslonom, osjećala čudno izvan događaja, kao da su Castevetovi i Guy stari prijatelji kojima je ona upravo bila predstavljena. “Mislite li da je riječ o nekoj zavjeri?” upita je gospodin Castevet. Ona nespretno odgovori svjesna da pažljivi domaćin uvodi zaboravljenog gosta u razgovor. Ispriča se i slijedeći upute gospođe Castevet ode u kupaonicu gdje su bili papirnati ručnici s cvjetićima i s natpisom Za goste i knjiga Šale za zahod koja nije bila osobito smiješna. Oprostili su se s njima u 22:30 h, rekavši zbogom Romanu i hvala Minnie, rukovavši se s oduševljenim obećanjem za više ovakvih zajedničkih večeri, a što je, s Rosemaryne strane, bilo posve lažno. Kad su zaobišli prvu okuku u hodniku i kad su čuli da su se za njima zatvorila vrata, Rosemary odahne i zadovoljno se naceri Guyu vidjevši da je i on učinio isto. “Sada, Romane”, reče on, nabravši komično obrve, “prestani dosađivati Guyu s tim tvojim pričama o Modjeski!” Rosemary se prigne i smijući se ušutka ga, i oni tiho potrče do svojih vrata, na prstima, držeći se pod ruku. Otključaju ih, otvore, zalupe, zaključaju, stave zasun i lanac; Guy zakuje zamišljene grede, gurne tri zamišljene stijene, podigne zamišljeni most, obriše čelo i počne dahtati dok se Rosemary smijala prekrivši usta rukom. “Onaj biftek”, reče Guy. “O, Bože”, reče Rosemary. “A tek krempita! Kako si uspio pojesti dva komada? Bila je užasna!” “Draga”, reče Guy, “to je bio čin nadčovječanske hrabrosti i samopožrtvovnosti. Rekao sam sebi: 'Bogovi, kladim se da nitko nikada nije ovog starog šišmiša tražio repete u čitavom njegovom životu.' I onda sam ja to učinio.” Mahnuo je rukom značajno. “Povremeno mi dolaze ti plemeniti porivi.” Uputili su se u spavaću sobu. “Ona uzgaja trave i mirodije”, reče Rosemary, “i kad narastu, baca ih kroz prozor.” “Ššš, zidovi imaju uši”, tiho reče Guy. “Hej, a onaj srebrni pribor?” “Zar to nije smiješno?” reče Rosemary, dok je skidala cipele, “samo tri tanjura za večeru koji si međusobno odgovaraju, a imaju ono krasno srebro.” “Budimo ljubazni s njima, možda nam ga u oporuci ostave.” “Budimo nepristojni i kupimo naš vlastiti. Jesi li bio u kupaonici?”
BU&CW
36
-Mighty“Tamo? Ne.” “Pogodi što imaju u njoj.” “Bide.” “Ne, Šale za zahod.” “Ma nemoj!” Rosemary skine haljinu. “Knjigu obješenu na kuki”, reče. “Desno od toaleta.” Gay se nasmije i zavrti glavom. Krenuo je skidati dugmad s manšeta, stojeći pokraj ormara. “Zapravo su one Romanove priče ipak bile vrlo interesantne. Čak nikad prije nisam čuo o Forbes-Robertsonu, u njegovo je vrijeme bilo velikih zvijezda.” Petljao je oko drugog dugmeta. “Sutra navečer idem opet tamo preko da još o tome čujem”, reče. Rosemary mu uputi začuđen pogled. “Da, zamolio me.” Ispruži ruku prema njoj. “Možeš li mi to skinuti?” Ona mu priđe i pokušavajući skinuti dugme osjeti se izgubljenom i u neizvjesnosti. “Mislila sam da ćemo se naći s Jimmyjem i Tiger”, reče. “Je li to bio definitivan dogovor?” upita Guy. Upre svoj pogled u nju. “Mislio sam da ćemo ih samo posjetiti.” “Nije bio definitivan”, reče Rosemary. On slegne ramenima. “Vidjet ćemo se s njima u srijedu ili četvrtak.” Ona izvadi dugme i zadrži ga na dlanu. On ga uzme. “Hvala”, reče, “ne moraš ići sa mnom ako ne želiš, možeš ostati ovdje.” “Mislim da ću ostati ovdje.” Ode do kreveta i sjedne. “Poznavao je i Henryja Irvinga”, reče Guy. “Priče su mu doista zanimljive.” Rosemary otkopča čarape. “Zašto su maknuli slike?” upita. “Na što misliš?” “Njihove slike; maknuli su ih. U dnevnoj sobi i hodniku koji vodi u kupaonicu. Na zidu su kuke i prazni prostor. A slika koja ondje visi, iznad ruba kamina, ne pristaje. Na obje strane ostaje još pet centimetara praznog prostora.” Guy je pogleda. “Nisam zapazio”, reče. “I zašto drže sve one fascikle i stvari u dnevnoj sobi?” upita Rosemary. “To mi je otkrio”, reče Guy svlačeći košulju. “Dopisuje se s filatelistima po cijelom svijetu. Otuda i sva ona silna pošta iz inozemstva.” “Da, ali zašto u dnevnoj sobi?” upita Rosemary. “Imaju tri ili četiri druge sobe. Sve su zatvorene. Zašto ne koriste jednu od njih?” Guy joj priđe, s košuljom u ruci, i pritisne joj nos vrhom prsta. “Postaješ znatiželjnija od Minnie”, reče, pošalje joj poljubac kroz zrak i pođe u kupaonicu.
Nakon deset ili petnaest minuta, postavljajući lončić za kavu, Rosemary osjeti oštru bol u trbuhu što je noć ranije bio znak za njenu menstruaciju. BU&CW
37
-MightyOdmori se naslonivši se jednom rukom o kut peći, pričeka da bol prođe i onda izvadi limenku s kavom, osjećajući se razočarana i jadna. Imala je dvadeset i četiri godine i željeli su troje djece u razmaku od dvije godine; ali Guy “nije još bio spreman” - strahovala je da nikada i neće biti, dok ne postane slavan kao Marlon Brando i Richard Burton zajedno. Zar nije znao kako je zgodan i nadaren, nije li bio siguran da će uspjeti? Stoga je planirala da zatrudni “slučajno”; od pilula je imala glavobolju, rekla je, a gumena pomagala su bila odbojna. Guy je rekao kako je ona podsvjesno još uvijek dobar katolik, dok je Rosemary dovoljno protestirala da podrži to mišljenje. On je popustljivo pogledao u kalendar izbjegavajući “opasne dane”, a ona reče: “Ne, dragi, danas je sigurno; uvjerena sam da je tako.” I iznova je Guy odnio pobjedu, a Rosemary izgubila. U tom neplemenitom natjecanju za koje on čak nije ni znao da su umiješani. “K vragu!” uzvikne ona i spusti s treskom limenku s kavom na peć. Guy se javi iz sobe, “Što se dogodilo?” “Udarila sam se u lakat!” odvrati mu glasno. Sad je barem znala razlog svoje potištenosti tijekom te večeri. Dvaput k vragu! Da nisu živjeli zajedno i da nisu bili u braku, ona bi već dosad najmanje pedeset puta zatrudnjela.
BU&CW
38
-Mighty-
7
SLJEDEĆEG je dana Guy poslije večere otišao Castevetovima. Rosemary je spremila kuhinju i razmišljala treba li raditi jastučić za sjedalo uz prozor ili da se ispruži u krevetu s knjigom Manchild in The Promised Land, kad se oglasi zvono na vratima. Bila je to gospođa Castevet, a pratila ju je mala debela žena s osmijehom na licu i sa značkom “Buckleya za gradonačelnika” na reveru zelene haljine. “Zdravo, draga, nadam se da vas ne smetamo?” upita gospođa Castevet kad je Rosemary otvorila vrata. “Ovo je moja draga prijateljica Laura-Louise McBurney koja živi na dvanaestom katu. Laura-Louise, ovo je Guyeva žena Rosemary.” “Zdravo, Rosemary. Dobro došli u Bram!” “Laura-Louise je upravo upoznala Guya kod nas pa je željela i vas upoznati. Stoga smo došle ovamo. Guy je rekao da ne radite ništa važno. Možemo li ući?” Rosemary ih pomalo nevoljko uvede u dnevnu sobu. “O, pa imate nove stolice”, primijeti gospođa Castevet. “Krasne su!” “Jutros su stigle”, odvrati Rosemary. “Kako se osjećaš danas, draga? Doimaš se umorno.” “Dobro sam”, reče Rosemary i nasmiješi se. “Prvi je dan moje menstruacije.” “A vi ste na nogama i krećete se?” upita Laura-Louise sjedajući. “Ja sam znala osjećati takvu bol da se nisam mogla kretati, jesti, ili bilo što drugo. Dan mi je običavao davati džin na slamku kako bih neutralizirala bolove, a tada smo se sto posto suzdržavali od pića, osim ove iznimke.” “Današnje djevojke lakše prolaze te stvari nego što je to bio slučaj s nama”, primijeti gospođa Castevet također sjedajući. “Mnogo su zdravije zahvaljujući svim tim vitaminima i napretku medicine.” Obje su žene donijele iste torbe za šivanje i, na Rosemaryno iznenađenje, otvorile ih. Laura-Louise je izvadila pribor za pletenje, a gospođa Castavet za krpanje. Bile su spremne da cijelu večer provedu u poslu i razgovoru. “Što je ono tamo?” upita gospođa Castevet. “Navlake za sjedala?” “Jastuci za sjedala do prozora”, odgovori Rosemary i pomisli o, da, i ja ću. Ode, donese svoj rad i pridruži im se. Laura-Louise reče: “Sigurno ste jako promijenili stan, Rosemary.” “A, da, da ne zaboravim”, uskoči u razgovor gospođa Castevet: “Ovo je za tebe. Od Romana i mene.” Položi u Rosemarynu ruku paketić umotan u ružičasti svileni papir u kojem se nalazilo nešto tvrdo. “Za mene?” upita Rosemary. “Ne razumijem.” “To je samo mali dar”, reče gospođa Castevet, odagnavši Rosemarynu zbunjenost brzim mlataranjem rukama. “Za useljenje.” “Ali, niste trebali...” Rosemary odmota listove već korištenog svilenog BU&CW
39
-Mightypapira; u njemu se nalazila srebrna filigranska amajlija i lančić. Miris onoga što je bilo u kuglici natjerao je Rosemary da trgne glavom u stranu. “Doista je stara”, reče gospođa Castevet. “Više od tristo godina.” “Lijepa je”, istakne Rosemary motreći kuglicu i premišljajući se treba li reći da ju joj je Terry već pokazala. Trenutak za to već je prošao. “Zelena tvar koja se nalazi unutra zove se korijen tanisa”, reče gospođa Castevet. “Donosi sreću.” Ali nije donijela Terry, pomisli Rosemary i reče: “Lijepa je, no ne mogu prihvatiti takav...” “Već jesi”, reče gospođa Castevet, krpajući smeđu čarapu i ne gledajući Rosemary. “Stavi je.” Laura-Louise se uključi: “Priviknut ćete se na miris, a nećete ni biti svjesni.” “Samo dajte”, reče gospođa Castevet. “Onda, hvala”, uzvrati Rosemary i nesigurno prebaci lančić preko glave i metne kuglicu u ovratnik haljine. Padne joj između grudi, hladna i nametljiva. Skinut ću je kad odu, pomisli. Laura-Louise reče: “Lančić je ručni rad našeg prijatelja, zubara u penziji i koji kao hobi izrađuje nakit iz srebra i zlata. Upoznat ćete ga kod Romana i Minnie, uvjerena sam, jer njima stalno dolaze gosti. Sigurno ćete upoznati sve njihove prijatelje, sve naše prijatelje.” Rosemary podigne pogled s rada i primijeti kako je Laura-Louise porumenjela od nelagode koja je ubrzala njezine posljednje riječi. Minnie je bila zaokupljena krpanjem, i nije to spazila. Laura-Louise se nasmiješi, a Rosemary joj uzvrati smiješak. “Sami pravite svoju odjeću?” upita Laura-Louise. “Ne”, odvrati Rosemary pustivši da se tema razgovora promijeni. “Tu i tamo pokušam nešto, ali nikad mi ništa ne ispadne dobro.” Na kraju je to ipak ispala vrlo ugodna večer. Minnie je ispričala nekoliko zabavnih dogodovština iz djetinjstva provedenog u Oklahomi, a Laura-Louise je pokazala Rosemary dva korisna poteza u šivanju i nastojala je uvjeriti kako Buckley, konzervativni kandidat za gradonačelnika, može pobijediti na predstojećim izborima usprkos vodstvu koje imaju drugi pred njim. Guy se vratio u 23 h, miran i čudno suzdržan. Pozdravio je gošće, a kod Rosemaryne stolice se sagne i poljubi je u obraz. Minnie reče: “Jedanaest? Zamisli! Krenimo, Laura-Louise.” Laura-Louise reče: “Posjetite me kad želite, Rosemary; ja sam u dvanaest F.” Dvije žene zatvore svoje torbe za šivanje i brzo nestanu iz stana. “Jesu li njegove priče bile jednako tako interesantne kao i sinoć?” zapita Rosemary. “Da”, reče Guy. “Jesi li se lijepo provela?” “Da, čak sam i napravila nešto.” “Primijetio sam.” “Dobila sam i poklon.” Pokaže inu amajliju. “Pripadala je Terry”, reče. “Poklonili su joj je; BU&CW
40
-Mightypokazala mi ju je. Sigurno ju je policija vratila.” “Možda je čak nije ni nosila”, reče Guy. “Uvjerena sam da jest. Ponosila se amajlijom kao da se radi o prvom daru koji je ikad dobila.” Rosemary podigne lančić preko glave, zadrži i lančić i amajliju na dlanu lagano ih tresući i promatrajući. “Zar je nećeš nositi?” upita Guy. “Smrdi”, odgovori ona. “Unutra se nalazi tvar zvana korijen tanisa.” Rosemary ispruži ruku. “Stiže iz poznatog nam staklenika.” Guy je pomiriše i slegne ramenima. “Nije tako strašno”, ustvrdi. Rosemary ode u spavaću sobu, otvori ladicu u toaletnom stoliću u kojem je držala limenu kutiju punu raznih sitnica. “Tanis?” upita se u ogledalu i metne amajliju u kutiju, zatvori nju, pa ladicu. Guy reče na pragu: “Ako si je uzela, trebala bi je i nositi.”
Te se noći Rosemary probudi i zatekne Guya kako sjedi i puši u mraku. Upita ga što je. “Ništa”, dobi odgovor. “Nesanica, to je sve.” Rosemary se sjeti kako su ga Romanove priče o zvijezdama prošlih vremena uznemirile podsjećajući ga da je njegova karijera zaostajala za karijerom Henrvja Irvinga i Forbesa. Njegov odlazak da čuje još priča bio je možda oblik mazohizma. Dotakne mu ruku i reče da ne brine. “Za što?” “Ni za što.” “U redu”, reče, “neću.” “Ti si najveći”, reče Rosemary. “Znaš da jesi. I sve će dobro završiti. Još ćeš morati naučiti karate da se riješiš fotografa.” On se nasmiješi u svjetlu cigarete. “Ubrzo”, reče. “Dobit ćeš neku veliku ulogu. Nešto što je vrijedno tebe.” “Znam”, odgovori Guy. “Pođi na spavanje, draga.” “U redu. Pazi na cigaretu.” “Hoću.” “Probudi me, ako ne možeš spavati.” “Sigurno.” “Volim te.” “I ja volim tebe, Ro.”
Dan ili dva nakon te večeri Guy je donio kući dvije karte za predstavu The Fantasticks u subotu navečer koje mu je, pojasnio je, dao Dominick, njegov učitelj pjevanja. Guy je vidio predstavu prije nekoliko sezona kad se premijerno prikazivala. “Pođi s Hutchom”, reče Guy; “tako ću moći vježbati za
BU&CW
41
-Mightyulogu u drami Wait Until Dark.” No, i Hutch je već gledao predstavu pa je Rosemary na kraju otišla s Joanom Jellico, koja joj je povjerila tijekom večere u restoranu da se ona i Dick razvode, jer više nemaju ništa zajedničko osim adrese. Vijest je neugodno uznemirila Rosemary. Guy je bio danima povučen i zaposlen, zaokupljen nečim što nije mogao ni staviti na stranu, a niti podijeliti s njom. Je li na taj način počelo i udaljavanje Joane i Dicka? Razljutila se na Joanu koja je bila previše našminkana i koja je u malom kazalištu preglasno pljeskala. Nije ni čudo da ona i Dick nisu mogli naći ništa zajedničko: bila je bučna i prosta, a Dick je bio povučen i osjetljiv. U svakom slučaju, nisu ni trebali sklopiti brak. Kad se Rosemary vratila kući, Guy je izlazio iz kupaonice zadovoljniji nego što je bio čitav tjedan. I njeno se raspoloženje odmah popravilo. Kazala mu je da je predstava bila čak i bolja nego što je očekivala i obavijestila ga da se Joana i Dick rastaju. Oni su bili dva potpuno različita tipa, zar ne? Kako je išlo s ulogom Wait Until Dark? Savršeno. Izrekao je to prilično hladno. “K vragu i taj korijen tanisa”, reče Rosemary. Cijela spavaća soba je zaudarala. Teški, prodorni neugodni miris uvukao se i u kupaonicu. Ona iz kuhinje uzme aluminijsku foliju i umota amajliju u čvrsti trostruki omot zavrnuvši krajeve da ga učvrsti. “Sigurno će za nekoliko dana oslabiti njegova snaga”, reče Guy. “Trebala bi”, reče Rosemary prskajući zrak sprejom. “Ako ne, bacit ću amajliju i reći Minnie da sam je izgubila.” Vodili su ljubav. Guy je bio divlji i nasrtljiv. Poslije je Rosemary kroz zid čula kako se zabava kod Minnie i Romana pretvara u isto onakvo zamorno neskladno pjevanje koje je prošli puta čula, gotovo kao crkveno pjevanje, i kako ista flauta ili klarinet raspliće svoju melodiju uz tu pjesmu.
Guya je njegovo dobro raspoloženje držalo i cijelu nedjelju; postavio je police i prečke za cipele u ormaru spavaće sobe, pozvao društvo iz predstave Luther na proslavu useljenja, u ponedjeljak je obojao police i prečke za cipele i zamrljao klupu koju je Rosemary našla u dućanu s jeftinim stvarima, otkazao sastanak s Dominickom i napeto pazio na zvonjavu telefona koji je svaki put uhvatio kad je prvo zvonjenje završilo. U tri poslije podne opet se začulo zvono i Rosemary je, iskušavajući drukčiji raspored stolica u dnevnoj sobi, čula kako govori: “Zaboga, ne, jadan čovjek.” Otišla je u spavaću sobu. “O, Bože”, reče Guy. Sjedio je na krevetu držeći telefon u jednoj ruci i limenku sredstva za uklanjanje mrlja boje u drugoj. Nije ju gledao. “I oni ne znaju što je to uzrokovalo?” upita uzrujano. “Bože, to je baš strašno.” On je slušao i ispravio se sjedeći. “Da, jesam”, reče. A zatim: “Da, bih. Ne dopada mi se što je dobijam na ovakav način, ali ja...” Opet je slušao. “Dakle, trebali biste popričati s Allanom o tom kraju”, reče, Alanom Stoneom, njegovim menadžerom, “ali sam siguran da neće biti poteškoća, gospodine Weiss, ne, što se mene tiče.” Dobio je. Ono nešto veliko! Rosemary pomisli u sebi i zadrži dah čekajući nastavak. BU&CW
42
-Mighty“Hvala vama, gospodine Weiss”, reče Guy. “Molim vas javite mi ako doznate nešto novo. Hvala.” Spusti slušalicu i zaklopi oči. Sjedio je nepomično, rukom na telefonu. Bioje blijed poput lutke, kao voštani kip spravom odjećom, okolinom, pravim telefonom, pravom limenkom čistača mrlja. “Guy?” reče Rosemary. On otvori oči i pogleda je. “Što je?” upita Rosemary. Zažmirkao je i vratio se u sadašnjost. “Donald Baumgart je oslijepio”, odgovori. “Jučer se probudio i više nije vidio.” “Zaboga, nije moguće”, usklikne iznenađeno Rosemary. “Jutros se pokušao objesiti. Sada je u bolnici Bellevue. Dali su mu sredstva za smirenje.” Pogledaše jedno drugo. “Dobio sam ulogu”, reče Guy. “Vražji način za dobivanje uloge.” Pogleda na čistač mrlja u raci i stavi ga na noćni ormarić. “Slušaj”, reče, “moram izaći i prošetati.” Digne se. “Oprosti, moram izaći van i razmisliti o svemu.” “Razumijem te, samo idi”, reče Rosemary maknuvši se s praga. I onakav kakav je bio, krene niz hodnik i izađe kroz vrata puštajući da se za njim lagano zalupe. Rosemary se uputi u dnevnu sobu razmišljajući o jadnom Donaldu Baumgartu i sretnom Guyu. Koja sreća za nju i Guya koji je sad dobio dobru ulogu s kojom će privući pažnju čak ako se i predstava pretvori u promašaj. Dovest će ih do sljedećih uloga, možda i filma, kuće u Los Angelesu, povrtnjaka, troje djece s međusobnom razlikom od dvije godine. Siroti Donald Baumgart s nezgrapnim imenom koje nije promijenio. Vjerojatno je bio dobar glumac kad je nadmašio Guya, a sad se nalazio u bolnici Bellevue, slijep, i pod djelovanjem anestetika nakon što se pokušao ubiti. Kleknuvši na stolicu uz prozor, Rosemary je gledala izvan njegovog ruba i motrila ulazna vrata, čekajući da se Guy pojavi na njima. Pitala se kad bi trebalo započeti s probama? Ona bi ga, naravno, pratila na turnejama. Kako bi to bilo zabavno! Boston? Philadelphia? U Washingtonu bi bilo uzbudljivo. Još nikad nije bila ondje. Dok bi Guy odlazio na probe u popodnevnim satima, ona bi odlazila u razgledavanje, a navečer bi se poslije predstave svi našli u restoranu ili klubu kako bi ogovarali i da čuju novosti iz glumačkog svijeta. Čekala je i gledala, ali on nije izašao. Sigurno je upotrijebio vrata koja vode na 55. ulicu.
Sada kad je na njemu bio red da bude sretan, bio je ozbiljan i uznemiren; sjedio je, a da mu se ništa nije pomicalo osim cigaršpica i očiju. Njegove oči su je slijedile po stanu, napeto, kao da je opasna. “Što se dogodilo?” pitala ga je deset puta. “Ništa”, odgovori. “Zar nemaš danas sat iz kiparstva?” “Ne idem tamo već dva mjeseca.”
BU&CW
43
-Mighty“Zašto ne ideš?” Otišla je, otkinula je komad starog plastelina, postavila stalak i počela ispočetka praveći novi model među novim studentima. “Gdje ste bili?” upita je profesor. Imao je naočale i Adamovu jabučicu i radio je minijature njezinog torza, a da nije pogledao svoje rake. “U Zanzibaru”, odgovori Rosemary. “Više nije Zanzibar”, reče nervozno se smiješeći. “Sad je Tanzanija.” Jednog poslijepodneva otišla je dolje do Gimblesa, i kad se vratila kući, naišla je na ruže u kuhinji, ruže u dnevnoj sobi, a Guy je upravo izlazio iz spavaće sobe s ružom i osmijehom moleći oprost kao što je nekad za nju odglumio ulogu Chancea Waynea u Sweet Bird. “Ja sam živo govno”, reče. “Zato što sjedim ovdje nadajući se da se Baumgartu neće vratiti vid, evo kakav sam gad.” “To je posve prirodno”, odvrati ona. “I moraš se osjećati dvojako uvezi s...” “Slušaj”, reče Guy, metnuvši joj ružu pod nos, “pa ako ovo i ne uspije, čak i ako ja budem glumio Charleyja Cresta Blanca, čitav svoj život, prestat ću te zanemarivati.” “Pa, nisi...” “Jesam. Toliko sam poludio baveći se svojom karijerom da nisam vodio računa o tvojoj. Hajde, imajmo dijete, slažeš se? Troje, jedno po jedno.” Ona ga pogleda. “Bebu”, reče Guy, “znaš, gu, gu? Pelene? Va, va?” “Misliš li to ozbiljno?” upita. “Naravno. Čak sam smislio i kad trebamo početi. Sljedeći ponedjeljak ili utorak. Crveni kružići na kalendaru, molim.” “Jesi li zaista ozbiljan, Guy?” upita Rosemary suznih očiju. “Ne šalim se”, odgovori. “Naravno da mislim. Hajde, ljubavi, za Boga miloga, ne plači, sve je u redu? Molim te, ako zaplačeš, to će me jako uzbuditi, zato odmah prestani, dobro?” “U redu. Neću plakati.” “Stvarno sam poludio za ružama, zar ne?” reče Guy veselo se ogledavajući. “I u spavaćoj sobi je jedan buket cvijeća.”
BU&CW
44
-Mighty-
8
ROSEMARY se uputila na gornji Broadway po ribu sabljarku i u Lexington aveniju po sireve. Ne zato što nije mogla naći ribu negdje u blizini svog stana, nego jednostavno stoga što je tog svježeg plavetnog jutra željela proći pješke čitav grad. Kaput joj se vijorio dok je hodala privlačeći poglede svojom ljupkošću, iznenađujući tvrdoglave trgovce preciznošću i načinom narudžbi. Bio je ponedjeljak, četvrti listopada, dan kada je Papa posjetio grad i kada su ljudi postali otvoreniji i pristupačniji nego obično, pri pomisli da će svi prisustvovati događaju. Divno je, pomisli Rosemary, da je cijeli grad sretan onda kad sam i ja tako sretna. Tijekom popodneva je na televiziji pratila Papin obilazak grada. Televizor je okrenula tako da je mogla gledati iz kuhinje dok je spremala ribu, povrće i zelenu salatu. Bila je ganuta njegovim govorom u UN-u, i bila je uvjerena da će olakšati vijetnamsku situaciju. “Nikad više rata”, rekao je: ne bi li te riječi potaknule na razmišljanje čak i najzadrtijeg političara? U 15:30 h, dok je postavljala stol ispred kamina, zazvoni telefon. “Rosemary? Kako si?” “Dobro”, odgovori. “Kako si ti?” S druge strane linije bila je Margaret, starija od njezine dvije sestre. “Gdje si sada?” “U Omahi.” Nikad nisu bile u najboljim odnosima. Margaret je bila mrzovoljna i ogorčena djevojka kojoj je majka stalno naređivala da pazi na braću i sestre. Bilo je čudno i pomalo zastrašujuće što ju je ovako iznenada nazvala. “Jesu li svi dobro?” upita Rosemary. Netko je umro, pomisli. Tko? Mama? Tata? Brian? “Da, svi su dobro.” “Doista?” “Da, a ti?” “Da, rekla sam da jesam.” “Čitav dan me prati neki čudan osjećaj, Rosemary. Da ti se nešto dogodilo. Kao neka nezgoda ili slično. Da si ozlijeđena. Možda u bolnici.” “Eto, nisam”, reče Rosemary i nasmiješi se. “Dobro sam. Doista jesam.” “Bio je to tako snažan osjećaj”, reče Margaret. “Bila sam uvjerena da se nešto zbilo. Na kraju me je Gene natjerao da te nazovem i provjerim.” “Kako je on?” “Dobro.” “A djeca?” “Ah, obične sitnice, ništa strašno. Na putu je još jedno, znaš?” “Ne, nisam znala. Divno, kad trebaš roditi?” I mi ćemo ubrzo imati jedno na putu. BU&CW
45
-Mighty“Krajem ožujka. Kako je tvoj suprug, Rosemary?” “Dobro je. Dobio je važnu ulogu u novoj drami. Uskoro kreće s probama.” “Reci, jesi li pogledala Papu?” upita Margaret. “Tamo kod vas sigurno vlada veliko uzbuđenje.” “Da”, odvrati Rosemary. “Gledam to na televiziji. I u Omahi se također vidi, zar ne?” “Nisi ga vidjela osobno? Nisi izašla na ulicu da ga vidiš uživo?” “Ne, nisam.” “Doista?” “Doista.” “Za Boga miloga, Rosemary”, reče Margaret. “Znaš li da su mama i tata trebali odletjeti tamo da ga vide, ali nisu mogli zbog štrajka protiv izbora, a tata podupire pokret? Mnogi su ipak svejedno otišli: Donovanovi, Dot i Sandy Wallingford; a ti si baš ondje, živiš ondje, a nisi izašla da ga vidiš uživo?” “Crkva mi sad ne znači onoliko kao nekad kod kuće”, odgovori Rosemary. “Pa”, reče Margaret, “mislim da je to neizbježno.” I Rosemary je čula, neizrečeno, kad si udana za protestanta. “Lijepo je od tebe što si me nazvala, Margaret. Ne moraš se uopće brinuti. Nikad se nisam osjećala zdravije i sretnije.” “Bio je to tako snažan osjećaj”, reče Margaret, “od trenutka kad sam ustala iz kreveta. Ušlo mi je u naviku brinuti se za vas, male balavce...” “Pozdravi sve, hoćeš li? I poruči Brianu da mi odgovori na pismo.” “Hoću. Rosemary?” “Molim?” “Još uvijek imam taj osjećaj. Ostani večeras kod kuće, hoćeš li?” “To baš i planiramo”, odvrati Rosemary, bacajući pogled na djelomično postavljen stol. “Dobro”, reče Margaret na kraju. “Čuvaj se.” “Hoću”, odgovori Rosemary. “I ti također, Margaret.” “Hoću, zbogom.” “Zbogom.” Rosemary se vrati postavljanju stola, osjećajući se ugodno tužna i nostalgična za Margaret, Brianom i drugom djecom, za Omahom i nepovratnom prošlošću. Nakon što je postavila stol, otišla se okupati. Potom se napudrala i namirisala, uredila oči, usne i kosu i obukla svilenu pidžamu koju je dobila za Božić od Guya.
Stigao je kasno, poslije šest. “Mmm”, reče, poljubivši je. “Mogao bih te pojesti. Hoćemo li?.Oh, k vragu!” “Što je?” BU&CW
46
-Mighty“Zaboravio sam pitu.” Javio joj je da ne radi desert, da će putem do kuće kupiti svoju omiljenu pitu od tikve. “Mogao bih se istući”, reče. “Prošao sam pored dvije slastičarnice; ne jedne nego dvije.” “Ništa zato”, utješi ga Rosemary. “Zadovoljit ćemo se s voćem i sirom. To je ionako najbolji desert.” “Nije, nego pita od tikve.” Guy se krene umiti, a Rosemary stavi pladanj nadjevenih gljiva u pećnicu i promiješa začin za salatu. Nekoliko minuta kasnije Guy se pojavi na kuhinjskim vratima, zakopčavajući ovratnik plave baršunaste košulje. Oči su mu se sjale i bio je spreman, onakav kakav je bio kad su prvi put vodili ljubav, kad je znao da će se to dogoditi. Rosemary je bilo drago vidjeti ga ovakva. “Papa je danas napravio pravu zbrku u prometu”, reče. “Jesi li uspio vidjeti što na televiziji?” upita Rosemary. “Osiguranje je bilo fantastično.” “Malo sam gledao kod Allana”, odgovori. “Čaše su u hladnjaku?” “Da. Održao je divan govoru UN-u. 'Nikad više rata!', rekao im je.” “Neka mu je sa srećom. Hej, sjajno izgledaju.” U dnevnoj su sobi večerali nadjevene gljive. Guy stavi izgužvani papir i trijeske na rešetku kamina i dva velika komada ugljena. “Ovdje ništa ne stane”, reče, kresne šibicom i zapali papir koji je plamtio i zahvatio trijeske. Tamni dim se stao razlijevati preko prednjeg dijela ruba kamina prema stropu. “Zaboga”, uzvikne Guy, i počne pipati unutar kamina. “Boja, boja!” vikne Rosemary. Otvorio je dimnjak kamina, a klima-uređaj, uključen do kraja, povuče dim van. “Nitko, baš nitko večeras nema vatru”, reče Guy. Rosemary, kleknuvši s pićem u ruci i promatrajući ugljen obavijen plamenom reče: “Zar nije prekrasno? Nadam se da ćemo imati najhladniju zimu u posljednjih osamdeset godina.” Guy stavi ploču Elle Fitzgerald s pjesmama Colea Portera. Skoro su bili pojeli ribu kad se oglasi zvono na vratima. “Sranje”, reče Guy. Ustane, baci ubrus i krene prema vratima. Rosemary nakrivi glavu i stane pažljivo slušati. Vrata se otvore i Minnie reče: “Zdravo Guy!” i još nešto što nije razumjela. A, ne, pomisli Rosemary, nemoj je pustiti unutra. Ne sada, večeras. Guy je govorio, a zatim opet Minnie:”... viška. Ne trebamo ih.” I opet Guy i opet Minnie. Rosemary pusti dah: izgledalo je da neće ući, hvala Bogu. Zatvorio je vrata i stavio lanac (Dobro!) i zasun (Dobro!). Rosemary je gledala i čekala. Guy je ušao postrance u nadsvođen prolaz, zadovoljno se smiješeći i držeći obje ruke iza leđa. “Tko kaže da telepatija ne djeluje?” reče, i prišavši stolu ispruži ruke s dvije bijele zdjelice čokoladne kreme koje su ležale na svakom dlanu. “Madame i monsieur će na kraju imati i desert”, reče postavljajući jednu zdjelicu uz Rosemarynu vinsku čašu, a drugu uz svoju. BU&CW
47
-Mighty“Mousse au chocolat”, reče, “ili 'čokoladni miš' kako ga Minnie zove. Naravno, kod nje bi se moglo raditi o čokoladnom mišu, zato pazi kako jedeš.” Rosemary se živahno nasmiješi. “Krasno”, reče, “upravo sam to ja namjeravala napraviti.” “Vidiš?” reče Guy, sjedajući. “Telepatija.” Iznova stavi svoj ubrus i natoči još vina. “Strahovala sam da će ući unutra i zadržati se čitavu večer”, reče Rosemary, nabadajući vilicom mrkvu. “Ne”, reče Guy, “samo je htjela da kušamo njezin čokoladni miš, budući da je to jedan od njezinih specijaliteta.” “Izgleda lijepo.” “Stvarno, zar ne?” Zdjelice su bile napunjene izdignutim spiralama čokolade. Guyeva krema je na vrhu bila posuta mrvicama isjeckanih oraha, a Rosemaryna je imala na vrhu pola oraha. “Zaista, izuzetno ljubazno od nje”, reče Rosemary. “Ne bismo joj se trebali rugati.” “U pravu si”, reče Guy, “u pravu si.”
Krema je bila odlična, ali je imala okus krede koji je podsjetio Rosemary na ploču i na osnovnu školu. Guy se trudio, ali nije mogao otkriti nikakav strani okus, kredast ili kakav drugi. Rosemary spusti žlicu nakon dva zalogaja. Guy reče: “Nećeš pojesti do kraja? Smiješno, draga, ali ne primjećujem nikakav strani okus.” Rosemary ne prihvati Guyeve riječi. “Hajde”, doda Guy, “stari šišmiš je čitav dan proveo uz vruću peć; pojedi je.” “Ali ne dopada mi se”, reče Rosemary. “Slatka je.” “Onda pojedi moju.” Guy se namršti. “U redu, onda je nemoj pojesti”, reče, “ne nosiš amajliju koju ti je dala, zašto bi onda pojela njezin kolač.” Rosemary upita zbunjena: “Kako su te dvije stvari povezane?” “Oboje su primjeri - pa, neljubaznosti, to je sve”, odvrati Guy. “Samo par minuta prije rekla si kako bismo je trebali prestati podcjenjivati. I to je vrsta podcjenjivanja, primiš nešto, a zatim ne koristiš.” “Ah...” Rosemary uzme žlicu. “Ako će ovo prerasti u veliku scenu...” Uzme punu žlicu kreme i stavi je u usta. “Neće prerasti u veliku scenu”, reče Guy. “Ako ne možeš podnijeti kremu, nemoj je jesti.” “Dobro”, primijeti Rošemary punim ustima i uzme još jednu žlicu, “uopće se ne osjeća nikakav strani okus. Okreni ploču.” Guy ustane i krene do gramofona. Rosemary presavije ubrus u krilu i u
BU&CW
48
-Mightynjega stavi dvije žlice kreme. Složi ubrus i zatim upadljivo ostruže dno zdjelice i proguta mrvice kad se Guy vratio za stol. “Evo, tatice”, reče, okrenuvši zdjelicu prema njemu. “Hoću li dobiti zlatnu zvjezdicu? “Dvije”, reče. “Oprosti ako sam bio neugodan.” “Bio si.” “Žao mi je”, odvrati i nasmiješi se. Rosemary se smekša. “Oprošteno ti je. Lijepo je što si pažljiv prema starim damama. To znači da ćeš biti pažljiv i prema meni kad dođem u njene godine.” Popili su kavu i liker od mentola. “Margaret je nazvala popodne”, reče Rosemary. “Margaret?” “Moja sestra.” “Da? Sve je u redu?” “Da. Bojala se da mi se nešto dogodilo. Imala je predosjećaj.” “Zaista?” “Večeras ćemo ostati kod kuće.” “K vragu, a ja sam rezervirao mjesta u Nedicku. U Orange Roomu.” “Morat ćeš otkazati.” “Kako da si ti uspjela ostala zdrava kad je tvoja obitelj luda?”
Početak vrtoglavice zatekao je Rosemary kod slivnika u kuhinji dok je strugala nepojedenu kremu s ubrusa u odvod. Za trenutak se zanjiše, žmirne očima i namršti se. Guy u sobici reče naglas: “Isuse, još nije stigao. Koje li gomile. Papa na Yankee stadionu.” “Evo me za čas”, reče Rosemary. Zatrese glavom da je razbistri, zamota ubruse u stolnjak i stavi na stranu za košaru s rubljem. Stavi čep u odvod, otvori vruću vodu i ispusti malo deterdženta i počne u slivnik stavljati suđe, lonce i tave. Ujutro će ih oprati, neka se preko noći namoče. Nastavak vrtoglavice dogodio se kad je vješala krpu za suđe. Sada je trajala duže i ovog puta se soba polako okrenula, a noge su joj se ispod nje izmaknule. Uhvatila se za rub slivnika. Kad je prošlo, reče: “O, Bože” i doda dvije čaše vina (ili možda tri?) i liker od mentola. Krenula je polako prema vratima sobe i uspjela se održati na nogama kroz naredni val držeći se za kvaku jednom rukom, a za do vratnik drugom. “Što je?” upita Guy ustavši zabrinuto. “Vrti mi se u glavi”, reče Rosemary i nasmiješi se. Guy ugasi televizor i priđe joj, uzme je pod ruku i pridrži je čvrsto oko pasa. “Nije čudo”, reče, “sav taj alkohol. Vjerojatno si imala prazan želudac.” Pomogne joj da dođe do spavaće sobe, a kad su joj noge omlitavjele, uhvati je i ponese. Položi je na krevet i sjedne pokraj nje, uzme joj ruku i BU&CW
49
-Mightypomiluje po čelu suosjećajno. Rosemary zatvori oči. Krevet je bila splav koja je plutala na nježnim valovima ugodno se njišući. “Kako je lijepo”, reče. “Potreban ti je san”, reče Guy, milujući je po čelu. “Jedan dobar san.” “Moramo raditi na bebi.” “Hoćemo. Sutra. Imamo još mnogo vremena.” “Propusti! ćemo misu.” “Spavaj, čvrsto zaspi. Hajde...” “Samo da pridrijemam”, reče Rosemary i odjednom je sjedila s pićem u ruci na jahti predsjednika Kennedyja. Bilo je sunčano i povjetarac je puhao, savršen dan za jedrenje. Predsjednik je proučavao veliku kartu i davao detaljne upute crnom časniku. Guy joj skine gornji dio pidžame. “Zašto ga skidaš?” upita. “Da se osjećaš udobnije”, reče. “Udobno mi je.” “Spavaj, Ro.” On joj otkopča zapore sa strane i polako svuče donji dio. Mislio je da ona spava i da ne zna. Sada nije imala ništa na sebi osim crvenog bikinija, ali druge žene na jahti.....Jackie Kennedy, Pat Lawford i Sarah Churchill - su također nosile bikini i zato je, hvala Bogu, bilo u redu. Predsjednik je bio u mornaričkoj uniformi. Potpuno se oporavio od ubojstva i izgledao je bolje nego ikada. Hutch je stajao na doku s meteorološkom opremom. “Hutch ne ide s nama?” upita Rosemary predsjednika. “Samo katolici”, odvrati predsjednik smiješeći se. “Kamo sreće da nismo vezani predrasudama, ali na nesreću jesmo.” “A što je sa Sarah Churchill?” upita Rosemary, Okrene se da je pokaže prstom, ali Sarah Churchill je otišla. Na njeno mjesto je došla čitava obitelj: mama, tata, i svi, s muževima, ženama i djecom. Margaret je bila trudna, a također i Jean, Dodie i Ernestine. Guy joj je skidao vjenčani prsten. Ona se strašno iznenadi, ali je bila preiscrpljena da pita. “San”, reče i zaspi. Sikstinska kapela je bila prvi put otvorena za javnost i ona je pomno promatrala strop s novog lifta koji je posjetitelje nosio vodoravno kroz kapelicu i tako omogućavao da se vide freske točno onako kako ih je Michelangelo vidio slikajući ih. Kako su bile veličanstvene! Vidjela je kako je Bog uperio prst prema Adamu dajući mu božansku iskru života; i donji dio police djelomično pokrivene prugastim papirom dok su je nosili natraške kroz sobicu za rublje. “Polako”, reče Guy, a drugi čovjek doda: “Držiš je previsoko.” “Tornado!” Hutch poviče s doka stojeći usred meteorološke opreme. “Tornado! U Londonu je ubio pedeset i pet ljudi i napreduje ovim putem.” Rosemary je znala da Hutch ima pravo. Morala je upozoriti predsjednika. Brod je jurio u propast. Ali predsjednik je otišao. Svi su otišli. Paluba je bila beskrajna i pusta osim što je u daljini crni časnik neumorno držao kormilo na svom kursu. Rosemary ode do njega i odmah shvati kako on mrzi sve bijelce, uključujući i nju. “Bilo bi bolje da siđete dolje, gospođice”, reče s mržnjom, ali
BU&CW
50
-Mightypristojnim tonom, a da nije ni pričekao da čuje upozorenje koje je donijela. Dolje se nalazila velika plesna dvorana gdje je na jednoj strani gorjela crkva, a na drugoj je stajao čovjek s crnom bradom i buljio u nju. U sredini se nalazio krevet. Otišla je do njega i legla i odjednom ju je okružilo deset ili dvanaest golih muškaraca i žena, a i Guy je bio među njima. Svi su bili stariji od nje, žene groteskne i mlitavih grudi. Minnie i njezina prijateljica Laura-Louise su bile tamo, i Roman u crnoj mitri i crnom svilenom talaru. Tankim crnim štapićem je po njenom tijelu crtao figure umačući vrh štapića u šalicu crvenila koju mu je pružio suncem opaljen muškarac s bijelim brkovima. Vrh se pomicao natrag i naprijed po njenom trbuhu i dalje, škakljajući je prema unutarnjem dijelu njezinih bedara. Goli ljudi su pjevali monotone neskladne slogove s prizvukom stranog jezika, a pratila ih je flauta ili klarinet. “Ona je budna, ona gleda!” Guy prošapne Minnie. Oči su mu bile široke i bio je napet. “Ona ne vidi”, reče Minnie. “Čim je pojela kremu, ne može ni vidjeti ni čuti. Sad je kao mrtva. A sad pjevajte!” Jackie Kennedy je ušla u plesnu dvoranu u haljini od bjelokosnog atlasa izvezenoj biserima. “Žao mi je što se ne osjećaš dobro”, reče pojurivši do Rosemary. Rosemary joj objasni slučaj s mišjim ugrizom, ublažavajući ga da se Jackie ne bi zabrinula. “Bolje bi bilo da dozvoliš da ti zavežu noge”, reče Jackie, “u slučaju grčeva.” “Da, pretpostavljam da bi bilo bolje”, odgovori Rosemary. “Uvijek postoji mogućnost da miš bude bijesan.” Sa zanimanjem je gledala kako su joj stažisti u bijelim ogrtačima zavezali noge i ruke za četiri strane kreveta. “Ako ti smeta glazba”, reče Jackie, “samo reci i zaustavit ću je.” “Ne”, reče Rosemary, “molim te, nemoj zbog mene mijenjati program, uopće mi ne smeta, stvarno.” Jackie joj se nasmiješi. “Pokušaj zaspati”, reče. “Čekat ćemo te gore na palubi.” Ona se povuče, dok joj je haljina zašuštila. Rosemary je nakratko zaspala. Onda je stigao Guy i počeo voditi ljubav s njom. Milovao ju je s obje ruke - dugim ugodnim milovanjem koje je počelo kod zavezanih zglobova, skliznule preko ruku, grudi i slabina i postalo razbludno maženje među nogama. Ponavljao je to uzbudljivo milovanje više puta, vrućih ruku i oštrih nokata i zatim kad je bila spremna, više nego spremna, skliznuo je ruku ispod njenih butina, podigao ih, smjestio svoj uzdignuti, tvrdi ud uz nju i gurnuo ga snažno unutra. Bio je veći nego inače, bolno, divno velik. Guy je ležao na njoj naprijed dok mu se druga ruka podvukla pod njena leđa da je pridrži, njegova široka prsa su pritiskala njene grudi. (Budući da je to bila kostimirana zabava, on je nosio kožnu ratničku opremu.) Brutalno ritmički je tjerao svoj veliki ud u nju. Ona otvori oči i zagleda se u užarene oči, osjeti miris sumpora i korijena tanisa, vlažan dah na ustima, i pohotno stenjanje i disanje gledatelja. Ovo nije san, pomisli, to je stvarnost, ovo se događa. Protest joj se probudi u očima i grlu, ali je nešto pokrilo njeno lice gušeći je u slatkom smradu. Penis je ulazio u nju, a kožnato tijelo je neprestano o nju udaralo. BU&CW
51
-Mighty-
Papa je ušao s kovčegom u ruci i kaputom preko ruke. “Jackie mi kaže da te ugrizao miš”, reče. “Da”, odvrati Rosemary. “Zato vas nisam došla vidjeti.” Govorila je tiho, tako da on ne bi mogao naslutiti kako je upravo doživjela orgazam. “U redu je”, reče. “Ne bismo htjeli ugroziti tvoje zdravlje.” “Je li mi oprošteno, oče?” upita ona. “U cijelosti”, reče. Papa ispruži ruku da ona poljubi prsten. Kamen prstena je bio srebrna filigranska kuglica ne veća od dva i pol centimetra u promjeru; unutra ju je čekala vrlo sitna Anna Maria Alberghetti. Rosemary ga poljubi, a Papa požuri kako bi uhvatio avion.
BU&CW
52
-Mighty-
9
“HEJ, već je devet sati”, reče Guy prodrmavši je za rame. Rosemary odgurne njegovu ruku i okrene se na trbuh. “Pet minuta”, reče uronjena u jastuk. “Ne”, reče kategorički i povuče je za kosu. “U deset trebam biti kod Dominicka.” “Jedi vani.” “Vraga hoću.” Udari je nježno otraga preko pokrivača. Svega se prisjetila: snova, pića, Minniene čokoladne kreme, Pape, onog strašnog trenutka kad nije sanjala. Okrene se na leđa i podigne na ruke promatrajući Guya. On je pripaljivao cigaretu još razbarušen od spavanja i neobrijan. Bio je odjeven u pidžamu, a ona je bila potpuno naga. “Koliko je sati?” upita Rosemary. “Devet i deset.” “Kad sam otišla na spavanje?” Podigne se i sjedne u krevetu. “Oko osam i trideset”, reče Guy. “Nisi otišla na spavanje, draga. Izgubila si svijest. Od sada nadalje pit ćeš koktele ili vino, a ne koktele i vino.” “Ono što sam sanjala”, reče trljajući čelo i zaklopivši oči. “Predsjednika Kennedyja, Papu, Minnie, Romana...” Otvori oči i spazi ogrebotinu na lijevoj dojki: dva usporedna poteza crvenog sve do bradavice. Bedra su je probadala; ona odmakne s njih pokrivač i ugleda još više ogrebotina, sedam ili osam u raznim pravcima. “Samo nemoj vikati”, reče Guy. “Već sam ih isturpijao.” Pokaže kratke glatke nokte. Rosemary ga pogleda ne shvaćajući ništa. “Nisam htio propustiti noć pravljenja bebe”, reče Guy. “Dakle, ti si...” “Imao sam nekoliko neravnih nokata.” “Dok sam ja bila - bez svijesti?” Guy kimne i nasmije se: “Bilo je zabavno”, reče, “na nekrofilan način.” Ona spusti pogled povukavši rukom pokrivač natrag preko bedara. “Sanjala sam da me je netko - silovao”, reče. “Ne znam tko. Netko nečovječan.” “Baš ti hvala”, reče Guy. “I ti si bio tamo, i Minnie i Roman i mnogi drugi ljudi. Radilo se o nekakvoj svečanosti.” “Pokušavao sam te probuditi”, odgovori Guy, “ali si se ugasila kao svjetlo.” Rosemary se još okrene i prebaci noge van na drugu stranu kreveta. “Što je?” upita Guy. “Ništa”, odgovori sjedeći i ne gledajući ga. “Osjećam se pomalo čudno što BU&CW
53
-Mightysi to napravio na taj način, dok ja nisam bila pri svijesti.” “Nisam želio propustiti noć”, uzvrati Guy. “Mogli smo to učiniti jutros ili večeras. Prošla noć nije bita jedini trenutak u cijelom mjesecu. A da i je bilo tako...” “Mislio sam da si željela da to učinim”, reče Guy, i prođe prstom uz njena leda. Rosemary se savije kako bi ga izbjegla. “Očekuje se da to podijelimo, a ne da jedan bude budan, a drugi spava”, reče mu. I doda: “Oh, baš sam glupa.” Ustane i krene do sobe po kućnu haljinu. “Doista žalim što sam te ogrebao”, reče Guy. “I meni je piće malo udarilo u glavu.” Rosemary pripremi doručak i, kad je Guy otišao, opere pun slivnik košulja i spremi kuhinju. Otvori prozore u dnevnoj i spavaćoj sobi - miris vatre od prošle noći još se zadržao u stanu - napravi krevet, krene se istuširati, dugo, najprije toplom a zatim hladnom vodom. Stajala je bez kape, nepomična, pod mlazom, čekajući da joj se raščisti glava i da joj misli nađu red i zaključak. Je li prošla noć zaista bila noć pravljenja bebe, kao što je Guy tvrdio? Je li ona sada, u ovom trenutku, bila u drugom stanju? Začudo, nije marila za to. Bila je nesretna - premda nije znala je li to glupo ili ne. Guy ju je uzeo bez njezina znanja, vodio je s njom ljubav kao s bezumnim tijelom (“neka vrsta zabave na nekrofilan način”) radije nego s potpunom osobom s umom i tijelom kakva je ona bila, a, što je najgore, to je učinio s divljačkim užitkom koji je rezultirao ogrebotinama, bolnom osjetljivošću i tako stvarnom i intenzivnom morom, da je na svom trbuhu gotovo mogla vidjeti figure koje je Roman nacrtao svojim u crveno umočenim štapićem. Trljala se snažno i ljutito sapunom. Istina, on je to učinio radi najljepšeg motiva na svijetu, da napravi bebu, a jednako tako je istina da je popio koliko i ona; ali je zaželjela da mu nikakav motiv i nikakav broj pića nije omogućio da je na taj način uzme, da joj uzme samo tijelo bez duše ili nju samu bez ženstvenosti. Sada, kad se osvrnula unazad na nekoliko prošlih tjedana i mjeseci, osjetila je uznemirujuću prisutnost znakova koje je previdjela, znakova slabosti njegove ljubavi prema njoj, različitosti između onoga što je govorio i onoga što je radio. Guy je bio glumac, je li itko mogao znati kad je glumac iskren i kad? Da bi isprala te misli, trebalo joj je puno više od jednog tuširanja. Zatvori vodu i objema rukama ožme kosu koja joj je padala niz ramena. Kad je izlazila u kupovinu, pozvoni na vratima Castevetovih i vrati zdjelice od kreme. “Je li vam bilo ukusno, draga?” upita Minnie. “Mislim da sam stavila malo previše kakaa.” “Bila je odlična”, odgovori Rosemary. “Morat ćete mi dati recept.” “Naravno, rado ću to učiniti. Idete u kupovinu? Mogu li vas zamoliti za malu uslugu? Šest jaja i instant kavu Sanka; platit ću vam kasnije. Nerado izlazim zbog jedne ili dvije stvari.”
Sada je između nje i Guya narasla udaljenost, ali on toga, izgleda, nije bio svjestan. Probe za njegovu dramu trebale su započeti prvog studenog - Don
BU&CW
54
-Mighty't I Know You From Somewhere? bio joj je naslov - i provodio je mnogo vremena proučavajući svoju ulogu, vježbajući uporabu štaka i proteza što je uloga zahtijevala, i u posjetu četvrti Highbridge u Bronxu, gdje je bilo i mjesto odvijanja drame. Više večeri su provodili s prijateljima nego što su bili sami; kad nisu bili s prijateljima, njihov nonnalni razgovor ticao se isključivo namještaja, štrajka novinara koji će za koji dan završiti i novosti iz svijeta. Išli su na pretpremijeru novog mjuzikla i projekciju novog filma, na zabave i otvorenje prijateljeve izložbe metalnih konstrukcija. Osjećala je da je Guy više uopće ne gleda, uvijek bi se zagledao u rukopis ili televiziju ili u nekog drugog. Odlazio je u krevet prije nje. Kad bi mu se pridružila, on bi već spavao. Jedne je večeri otišao do Castevetovih kako bi čuo još Romanovih priča iz svijeta kazališta, a ona je ostala u stanu i gledala na televiziji Funny Face. “Ne misliš li da bismo trebali porazgovarati o tome?” upita Rosemary. narednog jutra za doručkom. “O čemu?” Ona ga pogleda; izgledalo je da doista ne zna. “O razgovorima koje vodimo”, reče. “Što time misliš reći?” “Da me uopće ne gledaš.” “Što to govoriš? Pa, gledao sam te.” “Ne, nisi.” “Jesam. Što je, draga? Što se zbiva?” “Ništa, nije važno.” “Nemoj sad. Što je? Što te muči?” “Ništa.” “Slušaj, draga, znam da sam bio prilično zauzet ulogom i štakama i ostalim, je li to? Pa, Ro, to je važno, znaš. Ali ne znači da te ne volim zato što te čitavo vrijeme ne promatram strastveno. Moram voditi i računa o praktičnim stvarima.” Rekao je to nespretno, dražesno i iskreno, kao kad je glumio kauboja u Bus Stop. “U redu”, reče Rosemary. “Oprosti što te gnjavim.” “Ti? Ne bi me mogla gnjaviti da i hoćeš.” Guy se nagne preko stola i poljubi je.
Hutch je imao kućicu blizu Brewstera kamo je povremeno odlazio za vikend. Rosemary ga nazove i zamoli bi li se mogla poslužiti njome tri ili četiri dana, a možda i cijeli tjedan. “Guy radi na svojoj novoj ulozi”, objasnila mu je, “i zaista mislim da će mu biti lakše ako ga ne smetam.” “Tvoja je”, reče Hutch, nakon čega se Rosemary uputi u njegov stan na uglu Lexington avenije i 24. ulice kako bi uzela ključ. Međutim, prije toga ode do dućana s delikatesama gdje su joj prodavači bili prijatelji još iz vremena kad je živjela u susjedstvu, a zatim u Hutchov stan koji je bio malen i mračan, ali besprijekorno čist, s potpisanom fotografijom Winstona Churchilla, sa sofom koja je pripadala Madame Pompadour. Hutch BU&CW
55
-Mightyje sjedio bos između stolova za bridž, na svakom od njih se nalazila pisaća mašina i gomila papira. Imao je običaj da piše dvije knjige odjednom: započeo bi drugu kad je zapeo na prvoj, i vratio bi se na prvu kad je zapeo na drugoj. “Stvarno se već unaprijed veselim”, reče Rosemary, sjedajući na sofu Madame Pompadour. “Neki sam dan iznenada došla do zaključka da u čitavom svom životu nisam nikada bila sama – to jest ne više od nekoliko sati. Ideja da budem tri ili četiri dana sama je božanstvena.” “Prilika da na miru razmisliš i saznaš tko si, dokle si došla i kuda ideš.” “Upravo tako.” “U redu, možeš prestati s tim usiljenim smiješkom”, reče Hutch. “Udario te je svjetiljkom?” “Ničim me nije udario”, odgovori Rosemary. “To je vrlo teška uloga, dječak bogalj koji se pretvara da se priviknuo na svoju osakaćenost. Mora raditi sa - štakama i protezama i normalno je da je zauzet i pa, zauzet je.” “Vidim”, reče Hutch. “Razgovarat ćemo o nečem drugom. News su neki dan donijele čitavu gomilu senzacionalnih događaja koje smo propustili tijekom štrajka. Zašto mi nisi rekla da ste tamo gore u Sretnoj kući imali još jedno samoubojstvo?” “Oh, zar nisam?” upita Rosemary. “Ne, nisi”, odvrati Hutch. “Radilo se o osobi koju smo poznavali. Djevojka o kojoj sam ti pričala; ona koja se drogirala i za koju su se Castevetovi brinuli. To su oni ljudi koji žive na našem katu. Uvjerena sam da sam ti to ispričala.” “Djevojka koja je s tobom išla u podrum.” “Tako je.” “Izgleda da je nisu baš uspješno izliječili. Je li živjela s njima?” “Da”, odgovori Rosemary. “Od tog događaja, prilično dobro smo ih upoznali. Guy tu i tamo ode preko kod njih da posluša priče o kazalištu. Otac gospodina Casteveta je bio producent.” “Nisam mislio da to zanima Guya”, reče Hutch. “Postariji par, pretpostavljam?” “On ima sedamdeset i devet godina, a ona oko sedamdeset.” “Čudno ime”, reče Hutch. “Kako se sriče?” Rosemary mu sroči ime. “Nikad prije nisam čuo za nj”, reče. “Sigurno je francusko.” “Možda ime, ali oni nisu”, reče Rosemary. “On je baš odavde, a ona potječe iz mjesta po imenu - vjerovali ili ne - Bushyhead, Oklahoma.” “Blagi Bože”, reče Hutch. “Iskoristit ću ga u knjizi. Onoj tamo. Znam točno gdje da ga stavim. Reci mi kako planiraš doći do kolibe? Trebat će ti auto, znaš.” “Iznajmit ću ga.” “Uzmi moj.” “A, ne. Hutch, nije zgodno.” “Uzmi, molim te”, reče Hutch. “Sve što ja činim s njim je to da ga samo BU&CW
56
-Mightypremještam s jednog kraja ulice na drugi. Molim te, uštedjet ćeš mi poprilično muke.” Rosemary se nasmiješi. “U redu”, odvrati. “Učinit ću ti uslugu i uzeti tvoj auto.” Hutch joj preda ključeve automobila i kolibe, kartu puta i poveći popis uputa u vezi s pumpom, hladnjakom i različitim mogućim hitnim slučajevima. Onda obuče cipele i kaput i isprati je dolje do mjesta gdje je bio parkiran auto, stari svijetloplavi Oldsmobile. “Dokumenti su u odjeljku za rukavice”, reče, “molim te osjećaj se slobodna i ostani koliko god zaželiš. Nemam nikakvih planova ni s autom ni s kućicom.” “Sigurna sam da se neću zadržati dulje od tjedan dana”, reče Rosemary. “Možda Guy ne želi da ostanem tako dugo.” Kad se smjestila u auto, Hutch se nasloni na prozor i reče: “Mogao bih ti dati gomilu raznih savjeta, ali ću gledati svoja posla, pa makar me to ubilo.” Rosemary ga poljubi. “Hvala ti”, reče mu. “Za ono, za ovo i za sve.”
Krenula je u subotu ujutro, šesnaestog listopada, i zadržala se u kući pet dana. Prva dva dana nije nijednom pomislila na Guya - prava osveta za radost s kojom se on složio da ona ode. Je li doista izgledala kao da joj treba odmor? Dobro, imat će ga, i to dugi odmor, a da neće uopće ni pomisliti na njega. Šetala je kroz žuto-narančaste šume, odlazila rano na spavanje i budila se kasno, čitala je knjige, pripremala obilne obroke na plinskom kuhalu. Nijednom nije pomislila na njega. Trećeg dana je počela misliti o njemu. On je bio tašt, egocentričan, površan i prijetvoran. Oženio ju je kako bi stekao publiku, a ne životnu suputnicu. (Kako je mala gospođica koja je došla iz Omahe bila naivna! “Oh, poznajem ja glumce; ovdje sam već gotovo godinu dana.” I samo ga je slijedila po studiju poput vjernog psa.) Pružit će mu godinu dana da se pokaže i postane dobar muž; ako u tome ne uspije, ona će ga napustiti bez ikakvih religioznih obzira. A u međuvremenu će se vratiti na posao i steći opet onaj osjećaj neovisnosti i samostalnosti kojeg se tako željela riješiti. Bit će jaka, ponosna i spremna da ode, ako on ne uspije zadovoljiti njene zahtjeve. Ti obroci - velike limenke goveđeg gulaša i čilija s mesom - počeli su joj škoditi, tog trećeg dana imala je blagu mučninu i mogla je jesti samo juhu i krekere. Četvrtog dana se probudila osjećajući da joj Guy nedostaje i počela je plakati. Što radi ovdje sama u toj hladnoj, staroj kućici? Što je Guy tako užasno napravio? Napio se i zgrabio je, a da nije pitao smije li. Dakle, to je bila doista grozna uvreda, zar ne? Guy je sada tamo, pred najvećom prilikom u svojoj karijeri, a ona je - umjesto da mu bude od pomoći, da ga potiče i hrabri - bila daleko usred divljine, jedući toliko da se razboljela i žaleći samu sebe. Zasigurno, Guy je tašt i egocentričan, ali je glumac, zar ne? Laurence Olivier je vjerojatno bio također tašt i egocentričan. I, da, on je možda lagao tu i tamo, i nije li to bilo upravo ono što ju je privuklo njemu i što je još privlači? Ta sloboda i nehajnost tako različita od njene vlastite zatvorene prirode? Rosemary se odveze u Brewster i nazove ga. Javila se djevojka s BU&CW
57
-Mightycentrale, ljubazno: “O, zdravo, draga, vratili ste se sa sela? A da, Guy je vani, draga. Može li vas nazvati? Vi ćete njega nazvati u pet. U redu. Sigurno imate lijepo vrijeme. Uživate li? Dobro.” Do 17 h se još nije vratio, njezina poruka ga je čekala. Objedovala je u malom restoranu i otišla u kino. U 21 h Guy još uvijek nije stigao kuci, a na centrali je bio netko novi: automatski joj je ponovio poruku - mora ga nazvati iduće jutro prije osam ili navečer poslije šest. Sljedećeg dana stigla je do onoga što je izgledalo kao razuman i realističan pogled na stvari. Oboje je nosilo određenu krivnju; on zato što je bio nepažljiv, baveći se samo svojim stvarima, a ona što nije uspjela izraziti i objasniti svoje nezadovoljstvo. Od njega se jedva moglo očekivati da se promijeni dok mu ona ne pokaže da je promjena bila potrebna. Ona je samo trebala razgovarati - ne, oni su samo trebali razgovarati, jer možda i on u sebi skriva slično nezadovoljstvo, kojeg opet slično, nije bio svjestan - stvari su se morale popraviti. Kao i mnoga nezadovoljstva, ovo je počelo šutnjom umjesto iskrenog otvorenog razgovora. U 18 h Rosemary ode u Brewster i nazove ga. Guy se odmah javio na telefon. “Zdravo, draga”, reče. “Kako si?” “Dobro. A ti?” “Isto tako. Nedostaješ mi.” Rosemary se nasmije. “Ti meni nedostaješ”, reče mu. “Sutra se vraćam kući.” “Dobro, to je prekrasno”, odvrati Guy. “Ovdje se svašta događa. Probe su otkazane do siječnja.” “Zašto?” “Nisu mogli pronaći nikoga za ulogu djevojčice. Ipak, to je veliki pomak za mene. Sljedeći ću mjesec nastupiti u jednoj pilot seriji. Riječ je o polusatnoj komediji.” “Doista?” “Pala mi je ravno u krilo, Ro. I stvarno izgleda dobro. ABC je oduševljen idejom. Zove se Greenwich Village; snimat će se ovdje, a ja glumim ekscentričnog pisca. Radi se praktično o glavnoj ulozi.” “Guy, to je sjajno!” “Allan kaže da sam trenutno vrlo popularan i tražen.” “To je prekrasno!” “Slušaj, moram se istuširati i obrijati; vodi me na neku projekciju na kojoj će biti prisutan i Stanley Kubrick. Kad stižeš kući?” “Najvjerojatnije oko podneva, a možda i ranije.” “Čekat ću te. Volim te.” “I ja tebe.” Nazvala je Hutcha koji nije bio kod kuće; ostavila mu je poruku na centrali da će vratiti auto sutra poslijepodne. Idućeg jutra je počistila kućicu, zatvorila je i zaključala, i odvezla se natrag u grad. Promet na Saw Mill River Parkwayu bio je usporen zbog trostrukog sudara. Tek je oko jedan parkirala auto u blizini autobusne stanice BU&CW
58
-Mightyispred Bramforda. S malim koferom u ruci požuri prema ulazu u zgradu. Liftboj nije poveo Guya dolje, ali ionako nije bio na dužnosti od 11:15 h do 12 h. Ipak, bio je tamo. Čula je glazbu. Otvorila je usta kako bi ga zazvala, a on je izašao iz spavaće sobe u novoj košulji i kravati i uputio se prema kuhinji sa šalicom kave u ruci. Poljubili su se, zaljubljeno i dugo, on ju je zagrlio samo s jednom rukom zato što je u drugoj držao šalicu. “Je li ti bilo zabavno?” “Nikako. Bilo je užasno. Tako si mi nedostajao.” “Kako si?” “Dobro. Kakav je bio Stanley Kubrick?” “Nije se pojavio. Izdajica.” Opet se poljube. Ona donese svoj kovčeg u spavaću sobu i otvori ga na krevetu. On uđe s dvije šalice kave, pruži njoj jednu i sjedne na klupicu uz toaletni stolić dok je ona raspakiravala stvari. Ispriča mu o žuto-narančastim šumama i mirnim noćima. On joj ispripovijedi o Greenwich Villageu, tko još u njemu glumi i tko su producenti, pisci i redatelj. Kad je prazni kovčeg zatvorila patentnim zatvaračem, upita je: “Stvarno se osjećaš dobro?” Nije shvaćala. “U utorak si trebala dobiti mjesečnicu”, reče Guy. “Doista?” On kimne. “Pa, tek su prošla dva dana”, odgovori polako i promišljeno kao da joj srce nije brzo lupalo, tako reći skakalo. “Sigurno zbog promjene vode ili hrane koju sam tamo pojela.” “Još nikad nije zakasnila”, reče Guy. “Vjerojatno ću je dobiti večeras ili sutra.” “Hoćeš li se kladiti?” “Da.” “Za dvadeset i pet centi.” “U redu.” “Izgubit ćeš. Ro.” “Šuti. Postajem nervozna. Prošla su samo dva dana. Vidjet ćeš, dobit ću je večeras.”
BU&CW
59
-Mighty-
10
NIJE je dobila ni te noći ni narednog dana. Ni dan kasnije, ili onaj nakon toga. Rosemary se kretala pažljivo, koračala je polako da ne bi izbacila ono što je vjerojatno u njoj počelo živjeti. Da ispriča Guyu? Ne, to može pričekati. Sve može pričekati. Čistila je, odlazila u kupovinu, kuhala i pažljivo disala. Jednog jutra je navratila Laura-Louise i zamolila je da glasa za Buckleyja. Odgovorila je da hoće, samo kako bi je se riješila. “Daj mi mojih dvadeset i pet centi”, reče Guy. “Šuti”, reče ona, udarivši ga po ruci. Zakazala je pregled kod ginekologa i u četvrtak, dvadeset i osmog listopada, otišla je k njemu. Zvao se dr. Hill. Preporučila ga joj je prijateljica Elise Dunstan kojoj je pomogao u dvije trudnoće i imala je veliko povjerenje u njega. Ordinacija mu se nalazila u 72. ulici. Bio je mlađi nego što je Rosemary očekivala - otprilike kao Guy, možda čak i mlađi - i izgledom je podsjećao na dr. Kildarea s televizije. Dopao joj se. Pitanja joj je postavljao polagano i sa zanimanjem, pregledao ju je i poslao u laboratorij u 60. ulicu gdje joj je sestra uzela krv iz desne ruke. Nazvao je idućeg poslijepodneva u 15:30 h. “Gospođa Woodhouse?” “Doktor Hill?” “Da. Čestitam.” “Stvarno?” “Stvarno.” Sjela je na rub kreveta, smiješeći se kraj telefona. Stvarno, stvarno, stvarno, stvarno, stvarno. “Jeste li još na telefonu?” “Što će biti sada?” upita. “Zapravo ništa posebno. Dođite na pregled sljedeći mjesec, kupite Natalin pilule i počnite ih uzimati. Jednu na dan. I popunite neke papire koje ću vam poslati - za bolnicu; najbolje je što prije rezervirati mjesto.” “Kad će to biti?” upita znatiželjno Rosemary. “Ako ste posljednju mjesečnicu dobili dvadeset prvog rujna”, reče dr. Hill, “termin vam je oko dvadeset osmog lipnja.” “To mi se čini tako daleko.” “I jest. O, da, još nešto, gospođo Woodhouse. Laboratorij bi želio uzeti još jedan uzorak krvi. Možete li navratiti onamo sutra ili u ponedjeljak?” “Da, svakako”, odvrati Rosemary. “Zašto?” “Sestra nije uzela koliko je trebala.”
BU&CW
60
-Mighty“Ali - ja sam trudna, zar ne?” “Da, oni su obavili taj test”, odgovori dr Hill, “ali ja uvijek naručim da naprave još nekoliko uz ovaj - krv, šećer itd. - a sestra nije znala i uzela je samo za taj jedan. Ne morate se brinuti. Vi ste trudni. Dajem vam svoju riječ.” “U redu”, reče Rosemary, “otići ću sutra ujutro.” “Sjećate li se adrese?” “Da, još imam posjetnicu.” “Poslat ću vam one papire poštom i želio bih da opet dođete na pregled posljednji tjedan u studenom.” Dogovorili su se za pregled za dvadeset i devetog studenog u 13 h. Nakon toga Rosemary spusti slušalicu sa snažnim osjećajem da nešto nije u redu. Imala je dojam da sestra u laboratoriju točno zna što radi, a neusiljenost dr. Hilla dok je o njoj govorio nije zvučala posve istinito. Jesu li se bojali da su napravili pogrešku? Da su bočice s krvlju pomiješane i krivo imenovane? I je li još uvijek postojala mogućnost da nije trudna? Ali, ne bi li joj dr. Hill tako rekao i ne bi li bio tako određen? Pokušala je ne misliti na to. Dakako da je trudna, mora biti, kad joj mjesečnica toliko kasni. Ode u kuhinju gdje je visio kalendar i u kvadratić za sljedeći dan napiše laboratorij, a u onaj za dvadeset deveti studeni: dr. Hill.
Kad se Guy vratio kući, priđe mu bez riječi i dade mu dvadeset pet centi. “Čemu to?” upita, i onda shvati. “O, divno, draga. Pređivno!”i uhvativši je za ramena poljubi je dvaput, a zatim i treći put. “Zar ne?” upita Rosemary. “Naravno, tako sam sretan.” “Otac.” “Majka.” “Slušaj me, Guy”, reče, i zagleda mu se ozbiljno u oči. “Neka ovo bude naš novi početak, u redu? Da počnemo razgovarati na nov i otvoren način. Stoga što u posljednje vrijeme nismo bili iskreni jedan prema drugome. Ti si tako zauzet predstavom i probnim snimanjima i prilikama koje su se ukazivale - ne kažem da ne bi trebao biti; bilo bi nenormalno da nisi, ali zato sam i otišla van grada, Guy. Da pokušam shvatiti što nije bilo u redu između nas. Krivo je upravo to: nedostatak iskrenosti. I s moje strane. Jednako s moje, kao i s tvoje strane.” “Istina je”, složi se Guy, uhvativši je rukama za ramena i gledajući je u oči. “Istina. I ja sam to osjećao. Ipak ne na način kao ti. Ja sam tako prokleto egocentričan, Ro. O tome se radi. Mislim da je velik dio toga povezan i s ovom mojom profesijom. Znaš da te ipak volim, zar ne? Volim te, Ro. Odsad ću se potruditi biti iskreniji. Zaklinjem se. Bit ću otvoren kao...” “I ja sam jednako kriva...” “Glupost. Ja sam kriv. Ja i moja egocentričnost. Budi strpljiva sa mnom, Ro. Hoćeš li? Trudit ću se biti bolji.” “Oh, Guy”, reče u plimi grižnje savjesti, ljubavi i opraštanja. Njene usne
BU&CW
61
-Mightyse susretnu s njegovim u vatrenom poljupcu. “Krasno ponašanje budućih roditelja”, primijeti Guy. Rosemary se nasmije vlažnih očiju. “Hej, draga”, reče Guy, “znaš li što bih volio učiniti?” “Što?” “Reći Minnie i Romanu.” Podigne ruku. “Znam, znam: sada bismo to trebali držati za sebe. Ali rekao sam im da radimo na bebi. Bilo bi im drago, pa, budući da su ljudi u godinama” Guy tužno raširi ruke.....”ako budemo predugo čekali, možda oni nikad neće ni saznati.” “Reci im onda”, reče Rosemary, grleći ga. Guy je poljubi u nos. “Vraćam se za dvije minute”, reče. okrene se i požuri k vratima. Promatrajući ga kako izlazi, Rosemary shvati kako su mu Minnie i Roman postali vrlo važni. To zapravo nije bilo čudno. Guyeva majka bila je zaposlena, brbljava žena koja je pričala samo o sebi, a nijedan od njegovih očeva nije bio istinski otac. Castevetovi su ispunjavali tu Guyevu potrebu koje ni on sam vjerojatno nije bio svjestan. Bila im je zahvalna i obeća sebi kako će ubuduće biti ljubaznija s njima. Pođe u kupaonicu i poprska se hladnom vodom po očima, uredi kosu i namaže usne. “Ti si trudna”, reče sebi u ogledalo. (Ali laboratorij hoće drugi uzorak krvi. Zašto?) Kad se vratila, primijetila je kako su stigli Minnie, u kućnoj haljini, i Roman, držeći bocu vina objema rukama, a iza njih Guy crven, s osmijehom na licu. “To ja zovem dobrim vijestima!” usklikne Minnie. “Česti-ta-mo!” Krene prema Rosemary, uhvati je za ramena i poljubi je u obraz, snažno i glasno. “Želimo ti sve najbolje, Rosemary”, reče Roman, položivši svoje usne na njen drugi obraz. “Neizmjerno nam je drago zbog vas. Nemam šampanjca pri ruci, ali će ovaj Saint Julien iz 1961. poslužiti jednako dobro za nazdravljanje.” Rosemary im zahvali. “Kad trebaš roditi, draga?” upita Minnie. “Dvadeset i osmog lipnja.” “Pa, bit će vrlo uzbudljivo do tada”, reče Minnie. “Umjesto tebe ćemo odlaziti u trgovinu”, reče Roman. “A, ne”, reče Rosemary. “Zaista nije potrebno.” Guy donese čaše i vadičep, a Roman se s njim baci na otvaranje boce. Minnie primi Rosemary pod ruku i zajedno se upute u dnevnu sobu. “Slušaj, draga”, upita Minnie, “imaš li dobrog ginekologa?” “Da, vrlo dobrog.” “Jedan od najboljih ginekologa u New Yorku je naš dragi prijatelj”, reče Minnie. “Abe Sapirstein. Židov. On porađa skoro svu bogatašku djecu. Sigurno bi primio i tebe kad bismo ga zamolili. I učinio bi to jeftino, tako da bi uštedjela Guyu nešto njegovog teško zarađenog novca.” “Abe Sapirstein?” uključi se Roman iz susjedne sobe. “On je jedan od najvrsnijih ginekologa u zemlji, Rosemary. Čula si za njega, zar ne?” “Čini mi se da jesam”, odvrati Rosemary, prisjećajući se imena iz nekog članka u novinama. BU&CW
62
-Mighty“Ja, jesam”; reče Guy. “Nije li on gostovao na Open Endu prije nekoliko godina?” “Tako je”, odgovori Roman. “Čovjek je stvarno jedan od najboljih u svojoj profesiji.” “Ro?” nadoveže se Guy na Romana. “A što ćemo s dr. Hillom?” upita Rosemary. “Ne brini, nešto ću mu već reći”, reče Guy. “Znaš ti mene.” Rosemary se prisjeti dr. Hilla tako mladog, tako nalik Kildareu, s laboratorijem koji je trebao više krvi zato što je sestra zabrljala ili je tehničar pogriješio ili je netko pogriješio nepotrebno uzrokujući njezino uzrujavanje i brigu. Minnie zaključi raspravu: “Neću te pustiti nikakvom dr. Hillu za kojeg nitko nije čuo! Mlada gospođo, vi morate imati najboljeg, a najbolji je Abe Sapirstein!” Rosemary im se nasmiješi sa zahvalnošću, potvrdivši tako svoju odluku. “Ako ste uvjereni da me može uzeti za pacijenticu”, reče. “Možda ima previše posla.” “Uzet će te”, reče Minnie, “Odmah ću ga nazvati. Gdje je telefon?” “U spavaćoj sobi”, reče Guy. Minnie pođe telefonirati. Roman nalije vina u čaše. “On je fantastičan liječnik!” reče. Doda čaše Rosemary i Guyu. “Pričekajmo Minnie”, reče. Stajali su nepokretno držeći svaki punu čašu vina, a Roman je držao dvije. Guy reče: “Sjedni, draga”, ali Rosemary odmahne glavom i ostane stajati. Minnie u spavaćoj sobi reče: “Abe? Minnie ovdje. Dobro. Slušaj, jedna naša draga prijateljica je danas doznala da je trudna. Da, zar ne? Sada sam u njenom stanu. Rekli smo joj da bi ti bilo drago da preuzmeš brigu za nju i da nećeš zaračunati niti jednu od tvojih neumjerenih cijena koje naplaćuješ bogatašima.” Minnie zašuti i zatim doda: “Pričekaj”, i podigne glas. “Rosemary? Možeš li mu doći na pregled sutra ujutro u jedanaest?” “Mogu, to mi odgovara”, odvrati Rosemary. Roman reče: “Vidiš?” “Može u jedanaest, Abe”, reče Minnie. “Da, ti također. Ne, nikako. Nadajmo se. Zbogom.” Minnie se vrati u dnevnu sobu. “Evo”, reče. “Napisat ću ti njegovu adresu. On je na uglu 79. ulice i Park avenije.” “Hvala vam tisuću puta, Minnie”, doda Guy, a Rosemary reče: “Ne znam kako da vam zahvalim.” Minnie uzme čašu vina koju joj je Roman pružio. “Lako je”, reče. “Samo učini sve što ti Abe kaže i rodi lijepu zdravu bebu. To je sva hvala koju ćemo ikad zatražiti.” Roman podigne čašu. “U zdravlje lijepe, zdrave bebe”, reče. “Bravo, bravo”, uključi se Guy. I on i svi ostali ispiju; Guy, Minnie, Rosemary, Roman. “Mmm”, reče Guy. “Izvrsno.” “Zar ne?” upita Roman. “A uopće nije skupo.” BU&CW
63
-Mighty“Oh”, reče Minnie, “ne mogu dočekati da kažem vijesti Laura-Louisi.” Rosemary reče: “Molim vas, nemojte nikome drugome reći. Još ne, još je rano.” “Tako je”, složi se Roman. “Ima dovoljno vremena za priopćavanje dobrih vijesti.” “Želi li netko sira i krekera?” upita Rosemary. “Sjedi, draga”, reče Guy. “Ja ću.”
Te je noći Rosemary previše gorjela od radosti i radoznalosti da bi brzo zaspala. U njoj, pod rukama koje su pozorno ležale na trbuhu bilo je oplođeno sitno jajašce sitnim sjemenom. Čudesno, ono će izrasti u Andrewa ili Susan! (Odlučila se za “Andrewa”; “Susan” je ostavila otvoreno da raspravi s Guyem.) Što je sada bilo Andrew ili Susan, točka kao vrh pribadače? Ne, sigurno je bilo više od toga; nije li ona napokon bila već u drugom mjesecu? Zaista je bila. Vjerojatno je stiglo do stadija punoglavca. Morat će pronaći tabelu ili knjigu u kojoj točno piše što se događa mjesec po mjesec. Dr. Sapirstein sigurno zna za takvu. Začuju se vatrogasna kola i njihova zavijajuća sirena. Guy se pomakne i promrmlja nešto, a s onu stranu zida zaškripi krevet Romana i Minnie. Naredni mjeseci donosili su toliko opasnosti zbog kojih se morala zabrinuti. Požari, predmeti koji mogu pasti, automobili bez kontrole; opasnosti koje nikad prije nisu bile opasnosti, ali su to postale sada, kad je začeto Andrew ili Susan bilo živo. (Da, živo!) Ona će, naravno, prestati pušiti. Dogovorit će se s dr. Sapirsteinom o koktelima. Da je bar mogla moliti! Kako bi bilo lijepo opet držati raspelo i obratiti se Bogu; zamoliti ga da sigurno prođe nešto više od osam mjeseci, da ne dobije rubeolu, da nema novih lijekova s popratnim efektom. Molim, osam dobrih mjeseci, bez problema ili bolesti, pune željeza, mlijeka i sunca. Rosemary se odjednom sjeti amajlije za sreću, kuglice korijena tanisa; bilo to glupo ili ne zaželjela ju je – ne, zatrebala joj je - da je stavi oko vrata. Spuzne s kreveta, uputi se do toaletnog stolića na prstima i izvadi je iz kutije i oslobodi je omota od aluminijske folije. Miris korijena tanisa se promijenio; bio je još uvijek jak, ali ne više tako odbojan. Ona prebaci lančić preko glave. Dok ju je kuglica škakljala između dojki, ona se na prstima vrati natrag u krevet i popne se u nj. Povuče pokrivač i zatvarajući oči položi glavu duboko u jastuk. Ležala je duboko dišući, i uskoro utone u san s rukama na trbuhu štiteći embrio u njoj.
BU&CW
64
-Mighty-
DRUGI DIO
BU&CW
65
-Mighty-
1
ROSEMARY se sada osjećala živom kao nikada prije. Odavala je dojam kako je napokon postala potpuna žena. Naravno, radila je ono što je radila i dotad - kuhala, čistila, glačala, spremala krevet, kupovala, nosila rublje u podrum, odlazila na satove kiparstva - ali je sve radila u novom i vedrijem saznanju da je svakim danom u njoj Andrew ili Susan (ili Melinda) bilo veće nego što je bilo dan ranije, za sitnicu jasnije određeno i spremnije. Dr. Sapirstein je bio sjajan; visok, suncem opaljen čovjek sijede kose i čupavih bijelih brkova (ona ga je već prije negdje vidjela, ali se nije mogla sjetiti gdje; možda u onoj emisiji na televiziji), koji je, unatoč stolici u kojoj je sjedio i hladnim mramornim stolovima svoje čekaonice, bio umirujuće staromodan i izravan. “Molim vas, nemojte čitati knjige”, reče odmah. “Svaka trudnoća je drukčija i knjiga koja vam kaže što ćete osjetiti u trećem tjednu trećeg mjeseca samo će vas natjerati na brigu. Nijedna trudnoća nije potpuno jednaka onoj opisanoj u knjizi. Jednako tako, ne slušajte što vam prijateljice govore. One su sigurno imale drukčija iskustva od vašeg i one će biti apsolutno uvjerene da je njihova trudnoća bila normalna, a da vaša nije.” Upita ga za vitaminske pilule koje joj je dr. Hill propisao. “Kakve pilule”, reče. “Minnie Castevet ima herbarij i posudu za miješanje. Naložit ću joj da vam napravi dnevni napitak koji će biti svježiji, sigurniji i bogatiji vitaminima od bilo kakve pilule na tržištu. I još jedna stvar: nemojte se bojati da zadovoljite svoje želje. Današnja teorija kaže da trudne žene izmišljaju želje, jer osjećaju da se to od njih očekuje. Ne slažem se s tim. Kažem vam, ako se zaželite povrća u octu usred noći, neka vaš muž ode i nabavi ga, baš kao u starim vicevima. Što god zaželite, pobrinite se da to dobijete. Iznenadit ćete se kad vaše tijelo u ovih nekoliko sljedećih mjeseci zatraži neke posve čudne stvari. Ako budete imali bilo kakvo pitanje, zovite me noću i danju. Zovite mene, ne svoju mamu ili tetku Fanny. Zato i jesam ovdje.” Trebala je dolaziti jednom tjedno, što je bila sigurno veća pažnja nego što ju je dr. Hill pružao svojim pacijentima. Dr. Sapirstein će izvršiti rezervaciju u bolnici. Ona se neće trebati opterećivati popunjavanjem raznih formulara. Sve je bilo u redu. Jasno i divno. Otišla je frizeru, završila sa zubarem, glasala na dan izbora (za Lindsaya kao gradonačelnika) i otišla u Greenwich Village promatrati snimanje eksterijera Guyevog probnog filma. Između snimanja kadrova - kako Guy juri s ukradenim kolicima prodavača kobasica niz ulicu Sullivan - ona bi čučnula i razgovarala s malom djecom i smiješila se trudnim ženama s izrazom I ja sam isto.
Utvrdila je da joj je i nekoliko zrnaca soli ogadilo hranu. “To je posve uobičajeno”, objasni joj dr. Sapirstein za vrijeme drugog pregleda. “Kad vam je organizam zatreba, gađenje će nestati. U međuvremenu, ne uzimajte sol. Pouzdajte se isto tako u averzije kao i u želje.” Međutim, nije imala nekih osobitih želja. U stvari, imala je dojam da ima BU&CW
66
-Mightymanje apetita nego obično. Za doručak su joj bili dovoljni kava i prepečeni kruh, a za večeru povrće i rijetko mali komadić mesa. Minnie joj je svako jutro u jedanaest sati donosila nešto što je izgledalo kao vodenasta mješavina pistacija i mlijeka. Bila je hladna i kisela. “Što je unutra?” upita. “Razne trave, tako da bude dječak”, odgovori Minnie s osmijehom. Rosemary se također nasmije. “U redu”, reče. “a ako želimo kćer?” “Želiš li?” “Pa, uzet ćemo što dobijemo, ali bi bilo lijepo da prvo bude dječak.” “Izvoli”, reče Minnie. Kad je popila, Rosemary upita: “Stvarno, što je unutra?” “Sirovo jaje, želatina, trave...” “Korijen tanisa?” “Nešto toga, a nešto drugih tvari.” Minnie joj je svakodnevno donosila napitak u istoj velikoj čaši s plavim i zelenim prugama i stajala čekajući dok je Rosemary ne bi popila do kraja.
Jednog dana kod lifta Rosemary je započela razgovor s Phyllis Kapp, majkom male Lise. Na kraju razgovora gđa Kapp je pozvala Guya i nju da dođu sljedeće nedjelje prije podne u posjet, ali, kad mu je to Rosemary ispričala, Guy odbije. Objasnio je da će po svoj prilici biti na nedjeljnom snimanju, a ako ne, da će dan iskoristiti za odmor i učenje. U to su se vrijeme malo družili s drugima. Guy je otkazao večeru i kazalište za koje su se dogovorili s Jimmyjcm i Tiger Haenigsen prije nekoliko tjedana. Osim toga, zamolio je Rosemary da odgodi dolazak Hutcha na večeru zbog pilota serije čije se snimanje oduljilo više nego što se mislilo. Međutim, dogodilo se da joj je to baš odgovaralo, jer je počela osjećati opasno jake bolove u trbuhu. Nazvala je dr. Sapirsteina koji joj je rekao da dođe odmah k njemu. Kad ju je pregledao, reče da se ne treba zabrinjavati i da su bolovi posljedica potpuno normalnog širenja zdjelice. Za dan-dva će nestati, a u međuvremenu ih može smanjiti običnim dozama aspirina. Rosemary reče s olakšanjem, “Bojala sam se da se možda radi o izvanmateričnoj trudnoći.” “Izvanmateričnoj trudnoći?” upita dr. Sapirstein, i sumnjičavo je pogleda. Rosemary se zarumeni. On reče: “Mislio sam da nećete čitati knjige, Rosemary.” “Zapela mi je za oko u ljekarni”, odgovori. “I samo vas je zabrinula. Molim vas, pođite kući i bacite je.” “Hoću, obećavam vam.” “Bolovi će prestati za dva dana”, ponovio je. “Izvanmaterična trudnoća.” Odmahne glavom. Ali bolovi nisu prestali za dva dana. Naprotiv, samo su se pojačali. Kao da je u njoj bilo nešto omotano žicom koja je stezala čvršće i jače da bi to isto nešto presjekla na dvoje. Boljelo ju je neprekidno satima, a zatim bi bol BU&CW
67
-Mightyprestala nekoliko minuta pripremajući se za novi napad. Aspirin je malo pomagao, a ona se bojala da previše uzme. San, kad bi joj konačno došao na oči, donio je Rosemary mučne snove u kojima se borila protiv golemih paukova koji su je satjerali u kut kupaonice, ili se očajnički borila s crnim grmom koji je pustio korijen usred tepiha u dnevnoj sobi i povlačio je za sobom. Budila se iscrpljena kako bi dočekala još oštriju bol. “To se zna povremeno događati”, umirivao ju je dr. Sapirstein. “Prestat će ubrzo. Jeste li sigurni da niste lagali o svojim godinama? Obično starije žene sa slabo elastičnim zglobovima pate od takvih problema.” Minnie reče donoseći piće: “Jadnice mala, nemoj se uznemiravati .Moja nećakinja u Toledu je imala iste takve bolove, i još druge dvije žene za koje znam. A, na kraju, njihovi su porodi prošli bez problema i dobile su divnu zdravu djecu.” “Hvala”, odvrati Rosemary. Minnie se namršti. “Što misliš reći? To je prava istina, Rosemary!” Njeno lice se zgrčilo, problijedjelo i potamnjelo; izgledala je strašno. Ali Guy je uporno tvrdio drukčije. “Kakve to gluposti pričaš?” reče. “Divno izgledaš. Ta frizura užasno izgleda, ako baš želiš znati istinu, draga. To je tvoja najveća greška koju si počinila u cijelom životu.”
Bol ja postala njena stalna pratiteljica i bila neprestano prisutna. Nije joj dozvoljavala nikakvo privremeno olakšanje i predah. Rosemary je patila i živjela s boli, spavajući svega nekoliko sati i uzimajući jedan aspirin tamo gdje je dr. Sapirstein prepisao dva. Nije dolazilo u obzir da izađe s Joanom ili Elisom, ili da ode na sat kiparstva ili u kupovinu. Naručivala je hranu i ostale potrepštine telefonom, ostajala u stanu, praveći zastore za dječju sobu i počela konačno čitati knjigu Slabljenje i propast Rimskog Carstva. Povremeno su u popodnevnim satima dolazili Minnie i Roman kako bi popričali i provjerili treba li joj što. Jednom je Laura-Louise donijela pladanj pun kolača. Još nije znala da je Rosemary trudna. “Oho, ova frizura mi se zaista sviđa, Rosemary”, reče. “Izgledaš tako lijepo i moderno.” Iznenadila se kad je saznala da se Rosemary ne osjeća dobro. Nakon što je pilot serija konačno bila snimljena, Guy je glavninu vremena ostajao kod kuće. Prestao je učiti s Dominickom, učiteljem pjevanja, i više nije provodio poslijepodneva na audicijama i da bi se pokazivo radi svoje popularnosti. Imao je pripremljene dvije dobre reklame - za Pall Mall i Texaco a probe komada Don't I Know You From Somewhere? su bile planirane da počnu sredinom siječnja. Pomagao je Rosemary u čišćenju i igrali su Scrabble. Javljao se na telefone, a kad je bilo za Rosemary, uvjerljivo ju je ispričavao. Imala je namjeru prirediti večeru na Dan zahvalnosti za zajedničke prijatelje, koji su kao i oni, bili daleko od obitelji. Ipak je zbog čestih bolova i brige je li sve u redu s Andrewom ili Melindom odlučila da ih ne pozove. Sve je završilo tako da su umjesto toga otišli kod Minnie i Romana.
BU&CW
68
-Mighty-
BU&CW
69
-Mighty-
2
TOG prosinačkog popodneva u vrijeme kad je Guy snimao reklamu za Pall Mall, nazove Hutch. “Upravo sam u blizini, u centru Cityja, i podižem karte za Marcela Marceaua”, reče. “Možete li ti i Guy svratiti do mene u petak navečer?” “Bojim se da ne, Hutch. U posljednje se vrijeme ne osjećam baš najbolje, a Guy ovaj tjedan snima dvije reklame.” “Što ti je?” “Ništa, zapravo. Samo sam postala malo boležljivija nego dosad.” “Mogu li svratiti na trenutak?” “Dođi, voljela bih te vidjeti.” Rosemary požuri obući hlače i majicu, našminka usta i uredi kosu. Bolovi su postali jači - ona se ukoči na trenutak sa zatvorenim očima i stisnutih zuba - nakon čega popuste na svoju standardnu jačinu, pa zahvalno uzdahne i nastavi se češljati. Kad je Hutch ugleda, zagleda se i reče: “Moj Bože.” “To je frizura Vidal Sassoon, vrlo je moderna”, odgovori mu Rosemary. “Što se događa s tobom?”, upita. “Ne govorim pritom o tvojoj kosi.” “Zar tako loše izgledam?” Rosemary uzme njegov kaput i šešir i objesi ih, s napetim smiješkom. “Strašno izgledaš”, reče Hutch. “Tko zna koliko si kila izgubila. Imaš kolobare oko očiju na kojima bi ti i panda mogla zavidjeti. Nisi valjda na jednoj od onih 'Zen dijeta'?” “Nisam.” “Što se onda događa? Jesi li bila kod liječnika?” “Mislim da ti mogu reći istinu”, reče Rosemary. “Trudna sam. U trećem mjesecu.” Hutch je pogleda, sumnjičavo. “Smiješno”, reče. “Trudne žene dobivaju kilograme, a ne gube ih. I izgledaju zdrave, a ne...” “Postoji mala komplikacija”, pokuša objasniti Rosemary, vodeći Hutcha u dnevnu sobu. “Imam ukočene zglobove ili tako nešto, tako da imam bolove koji mi ne daju spavati. U stvari, riječ je o jednoj boli; ona se samo nastavlja. Ipak, nije ozbiljno. Ubrzo će prestati.” “Nisam nikad čuo da su 'ukočeni zglobovi' problem”, reče Hutch. “Ukočeni zglobovi zdjelice. To je prilično često.” Hutch sjedne u Guyev naslonjač: “Pa, onda čestitam”, reče nesigurno. “Sigurno si vrlo sretna.” “Jesam”, istakne Rosemary. “Oboje smo sretni.” “Tko ti je ginekolog?” “Zove se Abraham Sapirstein. On je...”
BU&CW
70
-Mighty“Znam ga”, reče Hutch. “Ili znam za njega. Porodio je dvije Dorisine bebe.” Doris je bila Hutchova starija kći. “Jedan je od najboljih u gradu”, doda Rosemary. “Kad si posljednji put bila kod njega?” “Prekjučer. I rekao je upravo ono što sam i tebi rekla: to je prilično čest slučaj i vjerojatno će uskoro prestati. Dakako, on to govori otkad je počelo.” “Koliko si izgubila na težini?” “Samo kilogram i pol. Čini se...” “Glupost! Izgubila si daleko više od toga!” Rosemary se nasmiješi. “Govoriš kao naša vaga u kupaonici”, reče mu. “Guy ju je naposljetku morao baciti, tako me je plašila. Ne, izgubila sam samo kilogram i pol, možda nešto malo više od toga. Osim toga, znaš i sam da je normalno izgubiti nešto tijekom prvih nekoliko mjeseci. Kasnije ću dobivati.” “Stvarno se tome nadam”, uzvrati Hutch. “Izgledaš kao da ti je vampir ispio krv. Sigurna si da nema znakova ugriza?” Rosemary se opet nasmiješi. “Onda”, nastavi Hutch, naslonivši se s osmijehom na licu, “pretpostavit ćemo da dr. Sapirstein zna o čemu govori. Bog zna da bi trebao; on je skup ginekolog. Guy vjerojatno odlično zarađuje.” “Zarađuje”, reče Rosemary. “Ali nam daje popust. Naši susjedi, bračni par Castevet, doktorovi su veliki prijatelji; oni su me poslali k njemu i on nam zaračunava posebne cijene.” “Znači li to da su Doris i Axel bogataši?” upita naglas Hutch. “Bit će oduševljeni kad to čuju.” Začuje se zvono na vratima. Hutch se ponudi da ih otvori, ali mu Rosemary nije dozvolila. “Manje me boli dok se krećem”, reče izlazeći iz sobe. Uputi se prema vratima trudeći se prisjetiti je li još nešto naručila, a nije još bilo dostavljeno. Bio je to Roman, malo zadihan. Rosemary se nasmiješi i izusti: “Spomenula sam vaše ime prije dvije sekunde.” “Nadam se u dobrom kontekstu”, reče. “Treba li ti nešto izvana? Minnie će uskoro izaći, a naš kućni telefon, čini se, ne radi.” “Ne, ništa”, odgovori Rosemary. “Hvala vam na brizi. Još jutros sam naručila stvari telefonom.” Roman se zagleda iza nje, a zatim sa smiješkom upita je li Guy već stigao kući. “Ne, neće se vratiti do šest”, reče Rosemary, a budući da je Romanovo blijedo lice stajalo nepomično s upitnim smiješkom, doda: “Jedan naš prijatelj je svratio.” Upitni smiješak je ostao na licu pa Rosemary upita: “Biste li ga željeli upoznati?” “Da, volio bih”, reče Roman. “Ako ne stižem u nezgodan trenutak.” “Naravno da ne.” Rosemary ga uvede. Nosio je crno-bijeli karirani kaput preko plave košulje i šarene kravate. Prođe pokraj nje i po prvi put opazi da su mu uši probušene - lijevo u svakom slučaju. Pratila ga je do ulaza u dnevnu sobu. “Ovo je Edward Hutchins”, reče, a Hutchu koji se digao s osmijehom: “Ovo je Roman Castevet, susjed o kojem BU&CW
71
-Mightysam upravo pričala.” Razjasni Romanu: “Pričala sam Hutchu da ste me vi i Minnie poslali dr. Sapirsteinu.” Dva muškarca se rukuju i pozdrave. Hutch reče: “Jedna od mojih kćeri je bila pacijent dr. Sapirsteina.” “On je izvanredan čovjek”, reče Roman. “Upoznali smo ga tek prošlog proljeća, ali nam je postao jedan od najboljih prijatelja.” “Sjedite, molim vas!” pozove ih Rosemary. Muškarci sjednu, a Rosemary se smjesti pokraj Hutcha. Roman reče: “Rosemary vam je, dakle, priopćila sretnu vijest, zar ne?” “Da, jest”, odgovori Hutch. “Moramo paziti da se mnogo odmara”, doda Roman, “i da bude potpuno bez briga i straha.” Rosemary reče: “To bi bilo izvrsno.” “Malo me zabrinuo njezin izgled”, reče Hutch, promatrajući Rosemary dok je vadio lulu. “Je li?” “Ali sada kad znam da dr. Sapirstein vodi brigu o njoj, osjećam se puno mirnije.” “Izgubila je samo kilogram ili kilogram i pol”, naglasi Roman. “Je li tako, Rosemary?” “Tako je”, odgovori mu. “To je u prvim mjesecima trudnoće posve uobičajeno”, reče Roman. “Kasnije će vjerojatno dobiti puno više.” “To i ja mislim”, reče Hutch puneći lulu. “Gospođa Castevet svaki dan za mene pravi vitaminski napitak od sirovog jaja, mlijeka i svježih trava koje uzgaja”, nastavi Rosemary. “Naravno, sve prema uputama dr. Sapirsteina”, doda Roman. “On nema povjerenja u komercijalno pripremljene vitaminske pilule.” “Stvarno?” upita Hutch, svladavši se. “Mislim da nema te stvari u koju bih manje sumnjao; sigurno ih proizvode pod vrlo preciznim jamstvom.” Kresne s dvije šibice kao jednom i usiše plamen u lulu, otpuhujući male mirisne bijele dimove. Rosemary položi pepeljaru ispred njega. “To je istina”, reče Roman, “ali te pilule mogu stajati mjesecima na polici robne kuće ili ljekarne i izgubiti mnogo od svoje prvobitne moći.” “Da, o tome nisam razmišljao”, reče Hutch, “očito da mogu.” Rosemary reče: “Volim da sve bude svježe i prirodno. Kladim se da su buduće majke žvakale komadiće korijena tanisa prije stotine i stotine godina kad nitko nije ni čuo za vitamine.” “Korijen tanisa?” upita Hutch. “To je jedna od trava u tom napitku”, reče Rosemary. “Je li to trava?” Pogleda Romana. “Može li korijen biti trava?” Ali Roman je znatiželjno gledao Hutcha i prečuo je pitanje. “Tanis?” reče Hutch. “Nikad nisam za to čuo. Jesi li sigurna da se ne radi o anisu ili korijenu orrisa?” Roman kratko odgovori: “Tanis.”
BU&CW
72
-Mighty“Evo”, reče Rosemary, izvadivši amajliju. “Donosi sreću, teoretski. Pripremi se: treba se priviknuti na miris.” Ispruži amajliju nagnuvši se naprijed kako bi je približila Hutchu. Hutch je pomiriši i trgne se s grimasom. “Rekao bih da treba.” Uzme kuglicu na lančiću između dva prsta i pogleda je pažljivo iz daljine. “Uopće ne izgleda kao korijen”, reče, “izgleda više kao neka vrst plijesni ili gljiva.” Pogleda Romana. “Postoji li neko drugo ime za nj?” upita. “Koliko znam, ne postoji”, odvrati Roman. “Pogledat ću u enciklopediju i pronaći sve o njemu”, reče Hutch. “Tanis. Kakve li lijepe kutijice ili amajlije ili što god to već je. Gdje si to dobila?” Rosemary reče, nasmiješivši se Romanu: “Castevetovi su mi je dali.” Ona stavi amajliju natrag u majicu. Hutch reče Romanu: “Imam dojam da se vi i vaša supruga bolje brinete o Rosemary nego što bi to činili njezini roditelji.” Roman odgovori: “Jako je volimo, a i Guya također.” Odgurne se od naslona stolice i ustane. “Ispričajte me sad, moram ići. Žena me čeka”, reče. “Naravno”, složi se Hutch ustajući. “Drago mi je što smo se upoznali.” “Siguran sam da ćemo se još vidjeti”, reče Roman. “Nemoj se truditi, Rosemary.” Otprati ga do vanjskih vrata. Primijetila je da mu je i desno uho također probušeno i da na vratu ima mnogo malih jedva vidljivih ožiljaka. “Još jednom hvala što ste navratili”, reče. “Nema na čemu”, reče Roman. “Sviđa mi se tvoj prijatelj Hutch, čini se vrlo inteligentan.” Otvarajući vrata Rosemary potvrdi: “I jest.” “Drago mi je da sam ga upoznao”, ponovi Roman. Krene niz hodnik nasmijan i mahne rukom. “Zbogom”, reče Rosemary odmahnuvši mu.
Hutch je stajao kraj police s knjigama. “Soba je fantastična”, reče. “Sjajno si je uredila.” “Hvala”, odgovori Rosemary. “Radila sam dok me zdjelica nije onemogućila u tome. Roman ima probušene uši. Tek sam to sada prvi put zapazila.” “Probušene uši i prodorne oči”, reče Hutch. “Što je bio prije nego je otišao u penziju?” “Svašta. Putovao je posvuda po svijetu. Stvarno posvuda.” “Glupost; nitko nije bio posvuda. Zašto je pozvonio na vratima, ako nisam previše znatiželjan?” “Da provjeri trebam li štogod iz trgovine. Kućni telefon mu ne radi. Divni su susjedi. Oni bi čak i pospremili stan kad bih im dopustila.” “Kakva je ona?” Rosemary odgovori: “Guy se jako s njima sprijateljio. Mislim da su za njega postali neka vrsta zamjene za roditelje.” BU&CW
73
-Mighty“A ti?” “Nisam sigurna. Ponekad sam im tako zahvalna da bih ih mogla poljubiti, a drugi put imam osjećaj da me guše svojom ljubaznošću i iritiraju svojim inzistiranjem na pomoći. Ipak, kako se mogu žaliti? Sjećaš li se kad je nestalo struje u čitavom gradu?” “Nikad neću zaboraviti. Baš sam se zatekao u liftu.” “Nisi valjda.” “Jesam, pet sati u potpunom mraku s tri žene i prijateljem. Svi su bili uvjereni da je pala bomba.” “Strašno.” “Što si htjela reći?” “Bili smo ovdje, Guy i ja, i dvije minute nakon što je nestalo struje, Minnie je bila na vratima s pregršt svijeća.” Mahne rukom prema okviru kamina. “Kako se mogu požaliti na takve susjede?” “Očito ne možeš”, odgovori Hutch, i stane promatrati okvir kamina. “Jesu li to one?” upita. Dva kositrena svijećnjaka stajala su između lonca od izglačanog kamena i mikroskopa; u njima su bile crne svijeće duge pet centimetara i naborane od kapanja. “Posljednje preživjele”, reče Rosemary. “Donijela ih je dovoljno za čitav mjesec. Što je?” “Sve su bile crne?” upita Hutch. “Da. Zašto?” “Čudno.” Okrene se od okvira kamina smiješeći joj se. “Hoćeš li mi napraviti kavu? i ispripovijedaj mi sve što znaš o gospođi Castevet. Gdje uzgaja te svoje trave? U kutijama na prozoru?”
Deset minuta kasnije, dok su njih dvoje sjedili za kuhinjskim stolom uz šalice kave, otključaju se ulazna vrata i Guy uđe unutra. “Hej, kakvo iznenađenje”, reče, dođe i prihvati Hutchovu ruku prije nego je ovaj mogao ustati. “Kako si, Hutch? Lijepo što te vidim.” Obujmi Rosemarynu glavu drugom rukom, sagne se i poljubi je u obraz i usne. “Kako si, draga?” Na licu je još uvijek imao tragove šminke; obrazi su mu bili narančasti, oči velike s crnim trepavicama. “To je iznenađenje”, reče Rosemary, “što se dogodilo da si se već vratio?” “Ah, stali smo usred probe da bi nešto nadopisali, glupani. Počinjemo opet ujutro.” Pođe do ormara i spremi kaput. “Hoćeš li kave?” Rosemary upita. “Da, kako ne!” Rosemary ustane, natoči šalicu i opet napuni Hutchovu i svoju šalicu. Hutch je pušio lulu gledajući zamišljeno ispred sebe. Guy se vrati s punim rukama paketa Pall Mall cigareta. “Opljačkano”, reče, bacivši ih na stol. “Hutch?” “Ne, hvala.” Guy podere paketić, stisne cigarete i izvadi, jednu. Namigne Rosemary kad je opet sjela. BU&CW
74
-MightyHutch izusti: “Čini se da ima razloga za čestitanje.” Guy ozaren reče: “Rosemary ti je rekla? Sjajno, zar ne? Oduševljeni smo. Naravno, ja ću biti loš otac, ali Rosemary će biti tako divna majka da se stvar mnogo ne mijenja.” “Kad je termin?” upita Hutch. Rosemary mu reče i kaže Guyu da je dr. Sapirstein porodio dvoje Hutchovih unuka. “Upoznao sam vašeg susjeda Romana Casteveta”, primijeti Hutch. “Je li?” odvrati Guy. “Smiješni stari patak, zar ne? Ali ipak zna zanimljive priče o Otisu Skinneru i Modjeski. Odlično poznaje kazalište.” “Jesi li ikad zapazio da ima probušene uši?” upita Rosemary. “Šališ se”, reče Guy. “Ni slučajno, vidjela sam.” Pili su kavu, pričajući o Guyevim novim angažmanima i Hutchovom putu u Grčku i Tursku kojeg je planirao za proljeće. “Žao mi je što se u posljednje vrijeme nismo više viđali”, reče Guy, nakon što se Hutch ispričao i ustao. “Pošto sam ja tako zaposlen, a Ro ovakva kakva je, nismo nikoga posjećivali.” “Možemo uskoro organizirati zajedničku večeru”, predloži Hutch. Guy se složi i pođe po njegov kaput. Rosemary doda: “Nemoj zaboraviti potražiti u rječniku korijen tanisa.” “Neću”, odvrati Hutch. “I reci dr. Sapirsteinu da provjeri svoju vagu. Još uvijek mislim da si izgubila više od kilograma i pol.” “Nemoj biti smiješan”, reče Rosemary. “Doktorske vage su ispravne.” Guy reče pridržavajući kaput. “Nije moj, vjerojatno je tvoj.” “I jest”, reče Hutch. Okrene se i stane ga oblačiti. “Jeste li već razmišljali o imenima?” upita Rosemary, “ili je još prerano?” “Andrew ili Douglas ako bude dječak”, reče Rosemary, “a Melinda ili Sarah ako bude djevojčica.” “Sarah?” upita Guy. “A što je sa Susan?” Pruži Hutchu šešir. Rosemary ponudi Hutchu obraz za poljubac. “Nadam se da će bol ubrzo prestati”, reče pri izlasku. “Hoće”, odvrati mu s osmijehom. “Ne brini.” “To je posve normalno stanje”, primijeti Guy. Hutch opipa svoje džepove. “Nije li jedna takva tu negdje?” upita i pokaže im smeđu rukavicu podstavljenu krznom i opet opipa džepove. Rosemary pogleda okolo po podu, a Guy ode u sobicu i pretraži po podu i gore na polici. “Ne vidim je, Hutch”, reče. “Nezgodno”, odgovori Hutch, “najvjerojatnije sam je izgubio u centra Cityja. Navratit ću tamo na povratku. Onda, ići ćemo na večeru, zar ne?” “Naravno”, reče Guy. Rosemary doda: “Sljedeći tjedan.” Promatrali su ga kako zaokreće iza prvog ugla hodnika, a zatim uđu unutra i zatvore vrata. “To je bilo ugodno iznenađenje”, reče Guy. “Je li bio dugo ovdje?”
BU&CW
75
-Mighty“Ne baš”, reče Rosemary. “Pogodi što je rekao.” “Što?” “Da strašno izgledam.” “Dobri stari Hutch”, reče Guy, “širi veselje gdje god dođe.” Rosemary ga pogleda upitno. “On je profesionalni pesimist, draga. Sjeti se kako nas je pokušao odgovoriti od toga da se uselimo ovamo.” “Hutch nije profesionalni pesimist”, istakne Rosemary, pošavši u kuhinju pospremiti stol. Guy se nasloni na dovratak. “Onda je sigurno jedan od najobećavajućih diletanata”, reče sarkastično. Nekoliko minuta kasnije Guy obuče kaput i izađe kupiti sutrašnje novine.
U 22.30 h iste večeri, kad je Rosemary već ležala u krevetu i čitala, a Guy u maloj sobi gledao televiziju, zazvoni telefon. Guy digne slušalicu i minutu kasnije dođe s telefonom u spavaću sobu. “Hutch želi s tobom razgovarati”, reče položivši ga na krevet i sagne se da ga priključi. “Rekao sam mu da se odmaraš, ali je napomenuo da je hitno.” Rosemary prihvati slušalicu. “Hutch?” “Halo, Rosemary”, reče Hutch. “Reci, mi, draga, jesi li sutra namjeravala izlaziti ili čitav dan ostaješ u stanu?” “Pa, nisam namjeravala”, reče promatrajući Guya, “ali bih mogla.” Guy je namršteno pogleda. “Želio bih razgovarati s tobom”, doda Hutch. “Možeš li me čekati sutra ujutro u jedanaest ispred zgrade Seagram?” “Da, ako želiš. Što je? Ne možeš li mi sada reći?” “Radije ne bih. Nije ništa strašno važno, tako da ne moraš zbog toga razbijati glavu. Možemo imati kasni doručak ili samo ručati, ako želiš”, odvrati Hutch. “To bi bilo zgodno.” “Dobro. Onda, u jedanaest, ispred zgrade Seagram.” “U redu. Jesi li pronašao rukavicu?” “Ne, nisu je imali. No, u svakom slučaju, vrijeme je da kupim nove. Laku noć, Rosemary, spavaj dobro.” “I ti također. Laku noć.” Rosemary spusti slušalicu. “Što je to bilo?” “Želi da se vidimo sutra ujutro. Htio bi razgovarati sa mnom.” “Nije rekao o čemu?” “Ni riječi.” Guy zavrti glavom, smiješeći se. “Mislim da su mu te dječačke pustolovine udarile u glavu”, reče. “Gdje ćete se naći?” “U jedanaest sati ispred zgrade Seagram,” BU&CW
76
-MightyGuy je isključio telefon i ode s njim u sobu; ipak, gotovo istog se trenutka vratio. “Ti si trudna, a ja imam osobite želje”, reče utaknuvši telefonski utikač natrag i stavivši ga na noćni ormarić. “Idem van po sladoled. Hoćeš li i ti jedan?” “OK”, odgovori Rosemary. “Vaniliju?” “Može.” “Brzo ću se vratiti.” Guy izađe, a Rosemary se nasloni na jastuke zagledavši se u jednom pravcu i zaboravivši na knjigu koja joj je ležala u krilu. O čemu je to Hutch htio razgovarati? Ništa strašno važno, rekao je. Vjerojatno je ipak nešto važno, inače je ne bi bio zvao. Je li to bilo nešto o Joani? Ili o jednoj od djevojaka koje su živjele u istom stanu. U daljini je čula kako je zvono na vratima Castevetovih kratko zazvonilo. Vjerojatno Guy, koji je pitao hoće li sladoled ili večernje novine. Lijepo od njega. Bol se u njoj pojačala.
BU&CW
77
-Mighty-
3
IDUĆE jutro Rosemary nazove Minnie i zamoli je da danas ne donosi napitak u jedanaest sati, jer upravo izlazi i vratit će se kući tek za dva-tri sata. “Dobro, draga”, reče Minnie. “Ne brini, ne moraš ga piti stalno u isto vrijeme; samo ga uzmi u neko doba dana. To je sve, a sada izađi. Dan je lijep i koristit će ti da udahneš malo svježeg zraka. Pozvoni mi kad se vratiš da ti onda donesem napitak.” Dan je bio lijep; sunčan, hladan, bistar i osvježavajući. Rosemary je hodala polagano, spremna na smiješak, kao da u sebi ne nosi bol. Djedovi Božićnjaci nalazili su se na svakom uglu, tresući zvončićima odjeveni u kostime koji nikoga nisu mogli prevariti. Svi izlozi trgovina bili su ukrašeni u duhu predstojećeg blagdana. Duž Park avenije smjestio se niz jelki. Stigla je do zgrade Seagram u 10:45 h i, budući da je uranila, a Hutcha još nije bilo na vidiku, sjedne na trenutak na niski zid uz rub vanjskog dvorišta zgrade, izloživši lice suncu i radosno slušajući korake, dijelove razgovora, automobile, kamione i buku helikoptera. Haljina joj je ispod kaputa po prvi puta bila dovoljno udobna preko trbuha; možda se poslije ručka uputi u robnu kuću Bloomingsdale's i pogleda trudničke haljine. Bilo joj je drago što ju je Hutch ovako pozvao (samo, o čemu je htio razgovarati?); čak i neprestana bol nije bila razlog da ostaje u kući onoliko koliko je ostajala. Odsad će se protiv boli boriti pomoću zraka, sunca i aktivnosti, neće joj se pokoriti u tami Bramforda gdje su joj dobronamjerno ugađali Minnie, Guy i Roman. O, boli odlazi! pomisli. Neću te više! Međutim, bol je i dalje bila otporna. U 10:55 h Rosemary stane pored staklenih vrata zgrade, na rubu guste rijeke prometa. Hutch će vjerojatno doći iznutra, pomisli, s nekog važnog sastanka. Zašto bi inače izabrao za njihov dogovor baš ovo a ne neko drugo mjesto? Gledala je što je pažljivije mogla lica koja su ulazila. Vidjela ga je, ali se prevarila. Zatim je ugledala čovjeka s kojim je izlazila prije nego što je upoznala Guya. Nastavila je s promatranjem, povremeno se dignuvši na prste. Nije bila zabrinuta jer je znala da ako ga i ne ugleda, da će Hutch vidjeti. Nije se pojavio ni do jedanaest i pet, niti do jedanaest i deset. U jedanaest i četvrt Rosemary ode pogledati u adresar zgrade misleći da će tamo naći ime koje je on svojevremeno spomenuo, na koje bi se mogla pozvati i raspitati se. Ispalo je da je adresar prevelik i da ima mnogo imena da bi se mogao u cijelosti pročitati; ona letimično pregleda pune stupce i kako nije vidjela nikakvo poznato ime, opet izađe. Vrati se do niskog zida, sjedne tamo gdje je i prije sjedila. No, za promjenu je ovaj put odlučila promatrati prednji dio zgrade, bacajući povremeno pogled na niske stepenice koje su s pločnika vodile prema gore. Ljudi su se stalno izmjenjivali, ali Huteha, koji je vrlo rijetko ili nikad kasnio, nije bilo. U jedanaest i pedeset Rosemary se vrati u zgradu gdje se na kraju bijelog hodnika nalazila soba za odmor s crnim modernim stolicama, apstraktno oslikanim zidom i telefonskom govornicom. Neka je crnokosa djevojka bila BU&CW
78
-Mightyunutra, ali je brzo završila razgovor i izašla s ljubaznim osmijehom. Rosemary uđe u govornicu i nazove broj svog stana. Nakon pet poziva javi se centrala; za Rosemary nije bilo poruke, a jedina poruka za Guya bila je od nekog Rudyja Horna, a ne od gospodina Hutchinsa. U džepu je imala još jednu kovanicu od deset centi koju iskoristi da nazove Hutchov broj, držeći da bi njegova centrala mogla znati gdje je ili postoji li njegova poruka. Na prvu zvonjavu telefona javi se zabrinuti glas: “Da?” “Je li to stan gospodina Edwarda Hutchinsa?” upita Rosemary. “Da. Tko je tamo, molim?” Činilo se kao glas neke žene, ni mlade ni stare, možda četrdesetih godina. Rosemary odgovori: “Zovem se Rosemary Woodhouse. Imala sam zakazan sastanak s gospodinom Hutchinsom, ali on još nije stigao. Znate li hoće li doći ili ne?” Nastala je dulja tišina. “Halo?” reče Rosemary. “Hutch mi je pričao o vama, Rosemary”, odgovori žena. “Zovem se Grace Cardiff. Ja sam njegova prijateljica. Sinoć mu je pozlilo. Ili točnije, rano jutros.” Rosemaryno srce klone: “Pozlilo?” upita zbunjeno. “Nažalost, da. U dubokoj je komi. Liječnici nisu mogli utvrditi razlog. Nalazi se u bolnici St. Vincent.” “Oh, to je strašno”, reče Rosemary. “Sinoć sam telefonom čula s njim oko deset i trideset i izgledao mi je dobro.” “Ni ja nisam mnogo kasnije razgovarala”, reče Grace Cardiff, “i meni je izgledao zdrav. Ali kad je ujutro stigla spremačica, našla ga je u nesvijesti na podu spavaće sobe.” “Liječnici ne znaju što mu je?” “Još ne. No, još je rano i sigurna sam da će uskoro ustanoviti. A kad ustanove, moći će ga liječiti. Hutch sada uopće ne reagira.” “Strašno”, reče Rosemary. “I nikad mu se to prije nije događalo?” “Nikada”, odgovori Grace Cardiff. “Sad se vraćam u bolnicu, a vi mi dajte broj gdje vas mogu dobiti. Javit ću vam kad dođe do bilo kakve promjene.” “Oh, hvala vam”, reče Rosemary. Dala je telefonski broj stana i zatim upita bi li možda mogla ikako pomoći. “Ne, zaista”, odvrati Grace Cardiff. “Maloprije sam nazvala njegove kćeri, a to je, čini se, sve što se može učiniti dok ne izađe iz kome. Ako bude još nešto, javit ću vam.”
Rosemary izađe iz zgrade Seagram i prođe preko vanjskog dvorišta niz stepenice i uputi se na sjever do ugla 53. ulice. Pređe preko Park avenije i polako se odšeće prema Madisonu, pitajući se hoće li Hutch preživjeti ili ne. Ako umre, hoće li ona (koje li sebičnosti!) ikad opet imati nekoga na koga će se moći osloniti. Pitala se i za Grace Cardiff koja joj se preko telefona učinila privlačna; jesu li ona i Hutch proživljavali lijepu ljubav? Nadala se da je tako. Možda će taj dodir sa smrću - da, dodir sa smrću, a ne sama smrt, nikako nije smjela biti smrt - možda će ih taj dodir sa smrću potaknuti na vjenčanje i da će BU&CW
79
-Mightyse to na kraju pretvoriti u blagoslov. Možda. Pređe Madison i negdje prije Pete avenije zatekne se kako gleda u izlog u kojem su bile osvijetljene male jaslice s prekrasnim porculanskim figurama Marije, Djeteta i Josipa, Tri kralja i pastira, životinja i staje. Nasmiješi se na nježan prizor pun simbolike i osjećaja koji su preživjeli njezin agnosticizam. Zatim u staklu ugleda, kao veo obješen ispred Kristova rođenja, odraz svog vlastitog lica sa smiješkom, s obrazima kao u kostura i očima s crnim kolobarima koji su jučer uznemirili Hutcha, a sada i nju. “Eto što ja zovem rukom slučajnosti!” uzvikne Minnie, i, kad se Rosemary okrenula, priđe joj sa smiješkom u bijelom kaputu, crvenom šeširu i naočalama na lančiću. “Rekla sam sama sebi: 'Dok je Rosemary vani, mogu i ja izaći i obaviti posljednju božičnu kupnju.' I evo, našle smo se. Izgleda kao da smo dvije slične osobe koje odlaze na ista mjesta i rade iste stvari. No, što ti je, draga? Doimaš se tako tužna i zabrinuta.” “Saznala sam vrlo lošu vijest”, odgovori Rosemary. “Jedan moj prijatelj je teško bolestan. U bolnici je.” “Oh, ne. Tko?” “Ime mu je Edward Hutchins.” “Onaj koga je Roman upoznao jučer popodne kod vas? Pričao mi je sat vremena kako je to zanimljiv čovjek! Kakva šteta! Što mu se dogodilo?” Rosemary joj ispriča. “Zaboga”, reče Minnie. “Nadam se da se neće završiti poput jadne Lily Gardenije! A liječnici čak i ne znaju? Bar to priznaju; obično sakriju što ne znaju s mnogo latinskih izraza. Kad bi se novac, koji se troši da se pošalju oni astronauti tamo gore gdje su sada, potrošio na medicinska istraživanja ovdje dolje, bilo bi nam svima bolje, ako želiš moje mišljenje. Osjećaš li se dobro, Rosemary?” “Bol se pojačala”, odgovori Rosemary. “Jadnice, znaš što mislim, mislim da bismo trebale ići kući. Što kažeš na to?” “Ne, ne, pa vi morate završiti božičnu kupnju.” “Ah, k vragu i kupnje”, reče Minnie. “Ostala su čitava dva tjedna do Božića. Pokrij uši.” Ona prinese zaglavak ruke ustima i snažno i prodorno zazviždi kroz pištaljku na narukvici sa zlatnim lančićem. Taksi skrene prema njima. “Kako ti se sviđa ovo”, upita. “K tome još i veliki i lijepi taksi.” Ubrzo se Rosemary ponovo našla u svom stanu. Popila je hladni, kiseli napitak iz plavo-zelene čaše s prugama dok ju je Minnie s odobravanjem promatrala.
BU&CW
80
-Mighty-
4
RANIJE je rijetko jela meso; sada ga je jela gotovo sirovo, tj. kuhano samo toliko da nestane s njega hladnoća i miris hladnjaka. Tjedan dana prije blagdana i sami blagdani bili su vrlo turobni. Bol se pojačavala, mučila ju je tako da je u Rosemary nešto prestalo funkcionirati jedan centar otpora prestao je raditi, zaboravila je što znači biti zdrav prestala je reagirati, prestala spominjati bol dr. Sapirsteinu, prestala čak i u mislima upozoravati samu sebe na bol. Do sada je bol bila u njoj, a sada je ona bila u boli. Bol su bile vremenske prilike oko nje, vrijeme, cijeli svijet. Neosjetljiva od boli, iscrpljena, počela je više spavati i više jesti - više gotovo sirovog mesa. Radila je što je morala: kuhala je, pospremala, pisala božične čestitke obitelji - nije imala srca odgovarati na telefonske pozive - i stavljala je novac u omotnice za liftboje, vratare, nosače i gospodina Micklasa. Čitala je novine i pokušavala se zainteresirati za studente koji su spalili svoje pozive za regrutaciju, za prijetnju štrajkom gradskog prijevoza. Ali to su bile vijesti iz svijeta mašte, za nju nije bilo ništa realno osim njenog svijeta boli. Guy je kupio božične darove za Minnie i Romana, zajednički su se dogovorili da sebi međusobno ne kupe ništa. Minnie i Roman su im darovali podmetače za čaše. Nekoliko puta su otišli u kino u susjedstvu, ali su većinu večeri boravili u svom stanu ili su posjećivali Minnie i Romana, gdje su upoznali bračne parove Fountain, Gilmore i Wees, gospođu Sabatini, koja je uvijek sa sobom imala mačku i dr. Shanda, zubara u mirovini koji je napravio lančić za Rosemarynu amajliju s tanisom. To su sve bili stariji ljudi koji su se prema Rosemary odnosili ljubazno i brižno, očito primijetivši da se osjećala vrlo loše. Laura-Louise je također dolazila, a katkad bi im se pridružio i dr. Sapirstein. Roman, kao pažljivi domaćin, stalno je punio čaše i pronalazio nove teme. Na Silvestrovo je predložio zdravicu - “1966-oj, prvoj godini” - što je smelo Rosemary, iako je izgledalo da svatko razumije i odobrava. Osjećala se kao da joj nedostaje literarne ili političke podloge. Ona i Guy su druženja obično napuštali prvi, i Guy bi otpratio Rosemary na spavanje i vratio bi se natrag. Bio je miljenik žena koje su se oko njega skupljale i smijale njegovim doskočicama. Hutch je i dalje bio u dubokoj komi koja ju je zbunjivala. Grace Cardiff bi joj jednom tjedno telefonirala. “Nema promjene, nikakve promjene”, rekla bi. “Još uvijek se ništa ne zna. Može se sutra probuditi ili još dublje utonuti i više se nikad ne probuditi.” Rosemary je dvaput otišla u bolnicu St. Vincent kako bi sjela uz Hutchov krevet i bespomoćno promatrala zatvorene oči i jedva primjetno disanje. Drugi put, početkom siječnja, zatekla je ondje i njegovu kćer Doris, kako sjedi uz prozor. Rosemary ju je upoznala prije godinu dana u Hutchovom stanu; niska, lijepa žena tridesetih godina udana za psihijatra, porijeklom Šveđanina. Doris nije prepoznala Rosemary, a kad se Rosemary ponovo predstavila, BU&CW
81
-Mightyispričala se tužno. “Nemojte, molim vas”, reče Rosemary sa smiješkom. “Znam. Užasno izgledam.” “Ne, niste se uopće promijenili”, reče Doris, “što se tiče lica, slabo ih pamtim. Zaboravljam čak i svoju djecu, zaista.” Rosemary privuče drugu stolicu i sjedne pokraj nje. Razgovarale su o Hutchu i gledale kako bolničarka ulazi i mijenja bocu infuzije koja ga je hranila kroz zamotanu ruku. “Imamo zajedničkog ginekologa”, reče Rosemary, kad je bolničarka otišla. Nastavile su razgovarati o Rosemarynoj trudnoći, o znanju i slavi dr. Sapirsteina. Doris se iznenadila kad je čula da Rosemary ide na preglede svaki tjedan. “Mene je pregledavao samo jednom mjesečno”, reče. “Skoro do kraja, naravno. A onda svaka dva tjedna, zatim svaki tjedan, ali samo posljednji mjesec. Mislila sam da je to uobičajeno.” Rosemary nije znala što bi odgovorila. Doris je odjednom opet poprimila tužan izgled. “Ali, znam da svaka trudnoća ima svoje specifičnosti”, reče s osmijehom kojim je željela popraviti netaktičnost. “To je i meni rekao”, reče Rosemary. Te večeri reče Guyu da je dr. Sapirstein pregledavao Doris samo jednom mjesečno. “Nešto nije sa mnom u redu”, istakne. “Ion je to znao odmah od početka.” “Ne budi glupa”, odgovori Guy. “On bi ti rekao. A i kad ne bi, sigurno bi rekao meni.” “A je li? Je li ti rekao nešto?” “Apsolutno ne, Ro. Tako mi Boga.” “Zašto onda moram ići na pregled svaki tjedan?” “Možda on sada tako radi. Ili možda pažljivije prati tvoju trudnoću jer si prijateljica Minnie i Romana.” “Ne.” “Onda ne znam, pitaj njega”, reče Guy. “Možda je zanimljivije tebe pregledavati nego što je bilo nju.”
Dva dana kasnije Rosemary upita dr. Sapirsteina. “Rosemary”, reče joj, “što sam vam rekao o razgovorima s vašim prijateljicama? Nisam li rekao kako je svaka trudnoća drukčija?” “Da, ali...” “I postupak također mora biti drukčiji. Doris Allert je imala dva poroda prije nego mi je postala pacijentica i nije bilo nikakvih komplikacija. Ona nije zahtijevala veliku pažnju koja je potrebna prvorodilji.” “Pregledavate li prvorodilje svaki tjedan?” “Trudim se”, odgovori. “Ponekad ne mogu. Sve je uredu s vama, Rosemary. Bol će uskoro prestati.” “Jedem sirovo meso”, reče. “Samo malo podgrijano.” “Još nešto izvan uobičajenog?” BU&CW
82
-Mighty“Ne”, reče, osupnuto. “Zar to nije dovoljno?” “Jedite što god želite”, odvrati dr. Sapirstein. “Naglasio sam vam da ćete osjećati potrebu za čudnim stvarima. Imao sam žena koje su jele papir. I prestanite se zabrinjavati. Ja ne skrivam stvari od mojih pacijenata; to samo zbunjuje. Govorim vam istinu. Je li sada u redu?” Rosemary kimne glavom. “Pozdravite Minnie i Romana”, reče na kraju. “I Guya također.” Počela je čitati drugi svezak Slabljenja i propasti, i plesti crveno-narančasti prugasti šal za Guya. Najavljeni štrajk javnog prijevoza je održan, ali su ga njih dvoje malo osjetili budući da su bili uglavnom kod kuće. Kasno poslijepodne, sa svojih izbočenih prozora promatrali su dolje mnoštvo koje se polagano kretalo. “Hodajte, vi seljaci!”, reče Guy.” Idite kući, i požurite se!” Nedugo nakon što je rekla dr. Sapirsteinu o sirovom mesu, Rosemary se jedne noći u pet sati zatekne u kuhinji kako zvače krvavo pileće srce. Pogleda sa strane u toster gdje je opazila odraz u pokretu i zatim pogleda ruku, dio srca koji još nije pojela, a koji je držala prstima crvenim od krvi. Trenutak kasnije baci srce u smeće, otvori vodu i ispere ruku. Zatim, dok je još voda tekla, nagne se nad slivnik i počne povraćati. Kad je završila, popije vode, opere lice i ruke i očisti unutrašnji dio slivnika. Isključi vodu, obriše se i stane na trenutak razmišljajući; zatim iz jedne od ladica uzme bilježnicu-podsjetnik, priđe stolu, sjedne i krene pisati.
Nešto prije sedam Guy uđe u pidžami. Rosemary je imala otvorenu kuharicu iz časopisa Life i iz nje prepisivala recept. “Što radiš?” upita Guy. Ona ga pogleda. “Planiram jelovnik”, reče. “Za zabavu koju priređujem dvadeset drugog siječnja.” Probere između nekoliko listova na stolu i jedan izvadi. “Pozivamo Elisu Dunstan i njenog muža”, reče. “Joanu i momka, Jimmyja i Tiger, Allana i djevojku, Lou i Claudiju, Chenove, Wendellove, Dee Bertillona i djevojku, osim ako ga ne želiš, Mikea i Pedra, Boba i Theu Goodman, Kappove - pokaže prstom u pravcu Kappovih - i Doris i Axela Allert, ako dođu. To je Hutchova kći.” “Znam”, odgovori Guy. Rosemary spusti papir. “Minnie i Roman nisu pozvani”, doda. “Niti Laura-Louise, ni bračni parovi Fountain, Gilmore i Wess. Niti dr. Sapirstein. Ovo je posebna zabava. Moraš biti mlađi od šezdeset da bi bio pozvan.” “Uh”, reče Guy. “Za trenutak sam pomislio da neće biti mjesta za mene.” “O, da, bit će”, reče Rosemary. “Ti si barmen.” “Krasno”, reče Guy. “Zaista misliš da je to tako dobra ideja?” “Mislim da je to najbolja ideja koja mi je pala na pamet posljednjih nekoliko mjeseci.” “Ne misliš li da bi se najprije trebala dogovoriti s dr. Sapirsteinom?” “Zašto? Samo priređujem zabavu. Neću preplivati kanal La Manche ili se popeti na Annapurnu.”
BU&CW
83
-MightyGuy pođe do slivnika i otvori vodu. Ispod slavine je držao čašu. “Bit ću tada na probi, znaš”, reče. “Počinjemo sedamnaestog.” “Nećeš morati ništa raditi”, doda Rosemary. “Samo dođi kući i budi dobre volje.” “I poslužuj.” Isključi vodu, podigne čašu i ispije. “Unajmit ćemo barmena”, reče Rosemary. “Onoga koga su Joan i Dick nekada imali. A kad ti se bude spavalo, sve ću ih istjerati.” Guy se okrene i pogleda je. “Ja ih želim vidjeti. Ne Minnie i Romana. Umorna sam od Minnie i Romana.” On skrene pogled s nje na pod, zatim je opet pogleda u oči. “Još uvijek te boli?” Ona se suho nasmiješi. “Zar nisi čuo?” upita ga. “Prestat će za dva dana. To mi je dr. Sapirstein rekao.
Svi pozvani potvrdili su svoj dolazak, osim Allertovih koji nisu mogli doći zbog Hutchovog stanja i obitelji Chen koja će tada biti na snimanju u Londonu. Barmen nije bio slobodan, ali je znao jednog koji će ga bez problema zamijeniti. Rosemary je odnijela na kemijsko čišćenje prostranu smeđu baršunastu kućnu haljinu, dogovorila se za frizuru, naručila vino, likere i kocke leda i sastojke za čileansko pomorsko jelo pod imenom chupe. U četvrtak ujutro, dok je čistila rakovicu i jastogove repove, prije zabave došla je Minnie s napitkom. “Vrlo zanimljivo”, reče Minnie, bacivši pogledu kuhinju. “Što je to?” Stojeći na vanjskim vratima s prugastom čašom u ruci Rosemary reče: “To ću smrznuti i ispeći u subotu navečer. Imat ćemo goste.” “Ti se osjećaš sposobnom za goste?” upita Minnie. “Da, osjećam”, odgovori Rosemary. “To su moji stari prijatelji koje nisam dugo vidjela. Neki od njih ni ne znaju da sam trudna.” “Bit će mi drago pomoći ti, ako želiš”, reče Minnie. “Hvala, lijepo od vas”, reče Rosemary, “ali ja ću se doista sama snaći.” “Mogla bih pridržavati kapute.” “Stvarno, nije potrebno, Minnie, vi već ionako dosta radite za nas, zaista.” “U redu, javi mi ako se predomisliš. Sada popij svoj napitak”, reče Minnie. Rosemary pogleda času u ruci. “Radije ne bih”, odgovori i pogleda Minnie, “ne sada. Popit ću ga malo kasnije i vratiti vam čašu.” “Ne vrijedi kad stoji”, istakne Minnie. “Neće dugo čekati”, reče Rosemary. “Slobodno se vratite, a čašu ću vam donijeti kasnije.” “Pričekat ću i uštedjeti ti hodanje.” “Ne treba”, reče Rosemary. “Postajem nervozna ako me netko gleda dok
BU&CW
84
-Mightykuham. Kasnije ionako idem van i moram proći pored vaših vrata.” “Ideš van?” “Kupovati. Ispričavam se, ali žurim. Jako ste ljubazni prema meni, zaista jeste.” Minnie pođe natrag. “Nemoj dugo čekati. Izgubit će vitamine.” Rosemary zatvori vrata, pođe u kuhinju, stane na trenutak s čašom u ruci, a zatim pođe do slivnika i istrese napitak. Dovrši chupe, pjevušeći i osjećajući se zadovoljna samom sobom. Kad je jelo bilo pokriveno i spremljeno u ledenicu, napravi sebi napitak od mlijeka, jednog jaja, šećera i sherryja. Kad ga je promiješala u pokrivenoj posudi, izlije van žuto-smeđu tekućinu koja je slasno izgledala. “Drž' se dobro, Davide ili Amanda”, reče, proba ga i zaključi da je sjajan.
BU&CW
85
-Mighty-
5
U POLA deset činilo se da nitko neće doći. Guy stavi još jedan komad ugljena na vatru i obriše ruke maramicom; Rosemary izađe iz kuhinje, zastane nepokretna u svojoj boli, uređenoj kosi i haljini od smeđeg baršuna; barmen, kraj vrata spavaće sobe radio je nešto s korom od limuna, ubrusima, čašama i bocama. Porijeklom je bio Talijan i izgledao je kao da dolazi iz dobrostojeće obitelji, ime mu je bilo Renato i odavao je dojam da se ovim poslom bavi zbog zabave i da će otići ako mu bude dosadnije nego što je očekivao. Tada su stigli Wendellovi - Ted i Carol - a koju minutu kasnije Elise Dunstan i njezin muž Hugh koji je malo šepao. Zatim Allan Stone, Guyev menadžer s lijepom crnkinjom, manekenkom po imenu Rain Morgan, pa Jimmy i Tiger, Lou i Claudia Comfort i Claudijin brat Scott. Guy odloži kapute na krevet. Renato je brzo pravio koktele odavajući dojam kao da se manje dosađuje. Rosemary je pritom pokazivala i govorila imena: “Jimmy, Tiger, Rain, Allan, Elise, Hugh, Carole, Ted i Claudia i Lou i Scott.” Bob i Thea Goodman sa sobom su doveli još jedan par, Peggy i Stana Keelera. “Naravno da je u redu”, reče Rosemary, “ne budi smiješan, što nas je više, to će biti veselije!” Kappovi su došli bez kaputa. “Kakvo putovanje!” reče gospodin Kapp. “Autobus, tri vlaka i trajekt. Krenuli smo prije pet sati!” “Mogu li razgledati stan?” upita Claudia. “Ako je i ostatak ovako lijep, poput ovog, ubit ću se od zavisti.” Mike i Pedro su donijeli buket sjajnih crvenih ruža. Pedro je promrmljao uz Rosemaryn obraz: “Neka te hrani, draga, izgledaš kao boca joda.” Rosemary reče: “Phyllis, Bernard, Peggy, Stan, Thea, Bob, Con, Scott, Carole...” Odnese ruže u kuhinju. Elise krene za njom s pićem i lažnom cigaretom kojom se pokušala riješiti loše navike. “Tako si sretna”, reče joj, “to je najljepši stan koji sam imala prilike vidjeti. Pogledaj samo ovu kuhinju? Jesi li dobro, Rosie? Izgledaš mi umorna.” “To si preblago rekla”, odvrati Rosemary. “Nisam dobro, ali ću biti. Trudna sam.” “Nisi valjda! Divno! Kad?” “Dvadeset osmog lipnja. U petak ulazim u peti mjesec.” “To je fantastično”, reče Elise. “Kako ti se sviđa C. C. Hill? Nije li on čovjek snova?” “Da, ali ne idem k njemu”, odgovori Rosemary. “Ne!” “Imam drugog ginekologa, dr. Sapirsteina.” “Zašto? Ne može biti bolji od Hilla!” “Prilično je poznat, a i prijatelj je nekih naših prijatelja.” Guy proviri unutra. BU&CW
86
-MightyElise reče: “Onda, red je za čestitke, tata!” “Hvala”, reče Guy. “Hoćeš da donesem umak, Ro?” “Da, molim te, vidi ove ruže! Mike i Pedro su ih donijeli.” Guy uzme sa stola pladanj s krekerima i zdjelu blijedoružičastog umaka. “Hoćeš li uzeti drugu?” zamoli Elisu. “Svakako”, reče Elise. Uzme drugu zdjelu i pođe za njim. “Ja ću doći za časak”, poviče Rosemary. Dee Bertillon je doveo Portiju Haynes, glumicu, a Joan je nazvala i obavijestila da su se ona i njezin momak zadržali na jednoj drugoj zabavi i da će stići za pola sata. Tiger reče: “Ti podmukli čuvaru tajne!” Zgrabi Rosemary i poljubi je. “Tko je trudan?” netko iz društva upita, a drugi glas odgovori: “Rosemary.” Stavi jednu vazu s ružama na okvir kamina - “Čestitam”, reče Rain Morgan, “čujem da ste trudni” - a drugu u spavaću sobu na toaletni stolić. Kad je izašla, Renato joj napravi viski s vodom. “Prvi su mi kokteli jaki”, reče. “Da se ljudi razvesele. Onda pređem na blage i tako zapravo kompenziram.” Mike dade znak preko glave i ustima izgovori: Čestitam. Ona se nasmiješi i ustima odgovori: Hvala. “Ovdje su živjele sestre Trench”, netko reče; a Bernard Kapp doda: “Također i Adrian Marcato i Keith Kennedy.” “I Pearl Ames”, uključi se Phyllis Kapp. . “Sestre Trent?” upita Jimmy. “Trench”, reče Phyllis, “one su jele djecu.” “Ona ne misli reći da su ih hranile”, reče Pedro. “Misli reći da su ih doista jele.” Rosemary zatvori oči i zadrži dah kako ju je bol čvršće stezala. Možda zato što nije popila napitak. “Loše ti je?” upita je Claudia. “Nije...”, odgovori Rosemary i nasmiješi se. “Na trenutak me je uhvatio grč.” Guy je pričao s Tiger, Portijom Haynes i Deejem. “Jošje rano išta reći”, reče, “probe traju tek šest dana. Naravno, mnogo se bolje igra nego što se čita.” “Ne bi se smjelo glumiti mnogo gore”, reče Tiger. “Hej, što se desilo s onim drugim momkom? Je li još uvijek slijep?” “Ne znam”, reče Guy. Portia reče: “Donald Baumgart? Znaš, tko je on. Tiger, to je momak s kojim živi Zoe Piper.” “Oh, pa to je taj?” reče Tiger. “Bože, nisam znala da je to netko koga poznajem.” “On piše veliku dramu”, reče Portia. “Barem su prve dvije scene velike. Zaista užasna ljutnja, kao Osbome prije nego je uspio.” “Je li još uvijek slijep?” upita Rosemary. “O, da”, odvrati Portia. “Gotovo su već izgubili svaku nadu. Strašno se BU&CW
87
-Mightymuči kako bi se priviknuo na situaciju. No, na tome nastaje velika drama. On diktira, a Zoe piše.” Stigla je Joan. Njezin je pratitelj imao više od pedeset godina. Prihvati Rosemary pod ruku i povuče je u stranu, promatrajući je uplašeno. “Što je to s tobom?” upita. “Nešto nije u redul” “Sve je u redu”, reče Rosemary. “Trudna sam. To je sve.”
S Tiger se nalazila u kuhinji, miješajući salatu, kad su ušle Joan i Elise i zatvorile iza sebe vrata. Elise upita: “Što si rekla kako se zove taj ginekolog?” “Dr. Sapirstein”, odvrati Rosemary. “I njega ne zabrinjava tvoje stanje?” upita Joan. Rosemary zavrti glavom. “Claudia je rekla da te maloprije uhvatio grč.” “Boli me”, prizna. “Ali, ubrzo će prestati; nije ništa neuobičajeno.” Tiger upita: “Kakva vrsta boli?” “Bol. Jaka bol, to je sve. Zato što se moja zdjelica širi, a moji zglobovi su dosta ukočeni.” Elise reče: “Rosie, imala sam to - dvaput – sve je trajalo nekoliko dana, kao grč mišića, bol kroz cijeli taj dio.” “Svatko je drukčiji”, reče Rosemary i podigne salatu s dvije drvene žlice i spusti je natrag u zdjelu. “Svaka je trudnoća drukčija.” “Ne toliko drukčija”, reče Joan. “Izgledaš mi kao ovogodišnja Miss koncentracijskog logora. Sigurna si da ovaj ginekolog zna što radi?” Rosemary počne plakati, tiho, svladana osjećajima, držeći žlice u salati, dok su joj suze tekle niz obraze. “O, Bože”, reče Joan, tražeći pomoć s pogledom u Tiger, koja dotakne Rosemaryno rame i reče: “Ššš, ne plači, Rosemary, ššš.” “To je dobro”, reče Elise. “Tako je najbolje. Pusti je. Cijelu večer je bila napeta kao - kao ne znam što.” Rosemary je i dalje plakala, a crne pruge su joj zamastile obraze. Elise je smjesti na stolicu. Tiger joj uzme žlice iz ruku i makne zdjele sa salatom na udaljeni kraj stola. Vrata su se počela otvarati, a Joan pritrči, stane i zatvori ih. Bio je Guy. “Hej, pustite me unutra”, reče on. “Oprosti”, reče Joan, “samo djevojke.” “Pustite me da razgovaram s Rosemary.” “Ne može; zaposlena je.” “Slušajte”, bio je uporan, “moram oprati čaše.” “Operi ih u kupaonici”, Joan podupre zatvorena vrata ramenom i nasloni se na njih. “Do vraga, otvorite vrata”, poviče Guy izvana.
BU&CW
88
-MightyRosemary je nastavila plakati, pognute glave, dok su joj se ramena dizala, a ruke ležale opuštene u krilu. Elise joj je čučeći svako malo brisala obraze krajem ručnika. Tiger ju je gladila po kosi i nastojala joj umiriti ramena. Suze su prestajale. “Tako me boli”, prizna Rosemary i digne lice prema njima. “I tako se bojim da će mi dijete umrijeti.” “Poduzima li ginekolog išta da ti bude bolje?” upita Elise. “Je li ti prepisao neki lijek, liječi li te?” “Ništa, ništa.” “Kad je to počelo?” upita Tiger. Rosemary još jače zajeca. Elise ponovi: “Kad je počela bol, Rosie?” “Prije Dana zahvalnosti”, reče. “U studenom.” Elise reče: U studenom?” A Joan kod vrata reče: “Što?” Tiger reče: “Osjećaš bolove od studenog i tvoj ginekolog ništa ne poduzima?” “Stalno priča da će prestati.” “Zar nije doveo drugog liječnika da te pregleda?” upita Joan. Rosemary ponovo zavrti glavom. “Dr. Sapirstein je vrlo dobar liječnik”. Elise joj je brisala obraze. “Poznat je. Na televiziji je prikazan intervju s njim.” Tiger reče: “Meni izgleda kao najveći sadistički glupan, Rosemary!” Elise doda: “Ovakva bol je upozorenje da nešto nije u redu. Ne bih te htjela uplašiti, Rosie, ali pođi posjetiti dr. Hilla. Posjeti nekoga osim...” “Tog glupana”, nadoveže se Tiger. Elise reče: “On ne može biti u pravu, kad te pušta da samo patiš.” “Neću napraviti pobačaj”, reče Rosemary. Joan se nagne naprijed, podalje od vrata i šapne: “Nitko ne kaže da moraš pobaciti. Jednostavno zakaži pregled kod drugog ginekologa, to je sve!” Rosemary uzme ručnik od Elise i pritisne ga naizmjence na svako oko. “Rekao je da će se to desiti”, reče promatrajući tragove maškare za oči na ručniku. “Da će moje prijateljice misliti da je njihova trudnoća bila normalna, a da moja nije.” “Što misliš time reći?” upita Tiger. Rosemary usmjeri svoj pogled prema njoj. “Rekao mi je da ne slušam što bi mi mogle reći. moje prijateljice”, odvrati. Tiger kaže: “I ti slušaš! Kakav je to liječnik koji ti daje takav podli savjet?” Elise reče: “Ono što ti govorimo jest da provjeriš kod drugog liječnika. Mislim da se nijedan uvaženi ginekolog ne može protiviti tome, ako bi to pomoglo smiriti njegovog pacijenta.” “Napravi to”, reče Joan, “kao prvu stvar, u ponedjeljak ujutro.” “Hoću”, reče Rosemary. “Obećaješ?” upita Elise.
BU&CW
89
-MightyRosemary kinine potvrdno. “Obećajem.” Ona se onda nasmiješi Elisi, Tiger i Joani. “Puno se bolje osjećam”, reče. “Hvala vam.” “Izgledaš mnogo gore”, reče Tiger, otvarajući torbicu. “Namazi oči, našminkaj se.” Položi pred Rosemary na stol veliki i mali toaletni pribor, dvije duge tube i jednu kratku. “Pogledaj mi haljinu”, reče Rosemary. “Jako je vlažna”, reče Elise, uzme ručnik i pode s njim do slivnika. “Kruh s češnjakom”, poviče Rosemary. “Unutra ili van?” upita Joan. “Unutra.” Rosemary pokaže četkicom od maškare na dvije štruce na vrhu hladnjaka umotane u foliju. Tiger počne tresti salatu, a Elise očisti srednji dio Rosemaryne kućne haljine. “Sljedeći put kad planiraš plakati, nemoj nositi baršun”, reče. Guy ude unutra i pogleda ih. Tiger reče: “Izmjenjujemo tajne ljepote. Želiš li i ti jednu?” “Jesi li dobro?” upita Rosemary. “Da, fino”, odvrati sa smiješkom. “Malo prolivenog začina za salatu”, reče Elise. Joan reče: “Što mislite, bi li kuhinjsko osoblje moglo dobiti jednu rundu pića?”
Chupeje bio veliki uspjeh, a jednako tako i salata. Tiger šapne Rosemary: “Suze mu upravo daju poseban okus.” Renato pohvali vino, otvori ga i svečano posluži. U radnoj sobi Claudijin brat Scott, s tanjurom na koljenu, reče: “Zove se Altizer, i mislim da živi dolje u Atlanti. Tvrdi da je smrt Boga specifični povijesni događaj koji se desio upravo sada u naše vrijeme. Da je Bog doslovno umro.” Bračni par Kapp, Rain Morgan i Bob Goodman sjedili su i slušali jedući. Jimmy, stojeći kod prozora dnevne sobe, reče: “Hej, počeo je padati snijeg!” Stan Keeler je ispričao niz nemoralnih šala kojima se Rosemary glasno smijala. “Pazi na piće”, promrmlja joj Guy uz rame. Ona se okrene i pokaže mu čašu i reče, smijući se i dalje: “To je samo piće od džumbira!” Joanin pratilac sjedio je na podu uz njezinu stolicu, milujući joj stopala i gležnjeve. Nešto joj je ozbiljno govorio. Elise je pričala s Pedrom; on je kimao glavom gledajući Mikea i Allana na drugoj strani sobe. Claudia je počela čitati iz dlanova. Još im je bilo ostalo malo viskija, ali je, sve u svemu, atmosfera bila vrlo ugodna. Rosemary je poslužila kavu, praznila pepeljare i prala čaše. Tiger i Carole Wendell su joj pomagale. Kasnije je sjela u udubljenje u zidu s Hughom Dunstanom, pijući kavu i
BU&CW
90
-Mightypromatrajući kroz prozor čitavu vojsku debelih, mokrih snježnih pahuljica kako krče svoj put padajući. Među njima bi se tu i tamo pojavio vođa koji bi udario o jedan od malih prozorskih stakala, skliznuo i rastopio se. “Svake godine se zakunem da ću otići iz grada”, reče I lugh Dunstan, “da ću pobjeći od zločina, gužve i ostalog. I svake godine pada snijeg ili The New Yorker priređuje reviju Bogartovih filmova, i ja sam još uvijek ovdje.” Rosemary se nasmiješila i dalje promatrala snijeg. “Zato sam i željela ovaj stan”, reče, “da sjedim ovdje i gledam snijeg dok vatra polako gori.” Hugh je pogleda i uzvrati: “Kladim se da još čitate i Dickensa.” “Naravno da čitam”, odgovori. “Dickensa se uvijek može čitati.” Guy dođe po nju. “Bob i Thea odlaze”, reče.
Do dva sata svi su otišli. Njih dvoje su ostali sami u dnevnoj sobi, a oko njih prljave čaše, prljavi ubrusi i prepune pepeljare. (“Ne zaboravi”, šapnula joj je Elise na odlasku. Vrlo je vjerojatno da neće.) “Sad se treba dati na posao”, reče Guy. “Guy.” “Molim?” “U ponedjeljak ujutro idem dr. Hillu.” On ne reče ništa, gledajući je. “Želim da me on pregleda”, doda. “Dr. Sapirstein ili laže ili je - ne znam, lud. Bolovi koje trpim su upozorenje da nešto nije u redu.” “Rosemary”, Guy podigne ton. “I više ne pijem Minniein napitak”, nastavi Rosemary. “Želim vitamine u pilulama poput svih drugih. Nisam ga pila već tri dana. Rekla sam joj da ga ostavi ovdje i bacila sam ga.” “Ti si...” “Napravila sam svoj vlastiti napitak”, reče. Guy skupi svo svoje iznenađenje i ljutnju, pokaže prstom preko ramena prema kuhinji i vikne na nju: “Znači, o tome su ti one kurve pričale tamo unutra? To je njihova ideja? Da promijeniš ginekologa?” “One su moje prijateljice”, uzvrati Rosemary, “ne nazivaj ih kurvama.” “One su grupa ne baš pametnih kurvi koje bi trebale gledati samo svoj vlastiti prokleti posao.” “Samo su rekle da doznam još jednu dijagnozu.” “Imaš najboljeg ginekologa u New Yorku, Rosemary. Znaš li što je dr. Hill? Nitko i ništa, eto što je on.” “Već sam umorna od stalnog slušanja o slavi dr. Sapirsteina”, uzvrati Rosemary na rubu suza, “kad osjećam te bolove od prije Dana zahvalnosti, a on samo govori da će proći.” “Ti nećeš promijeniti ginekologa”, reče Guy. “Morat ćemo platiti i Sapirsteina i Hilla. O tome nema govora.” “Neću ga promijeniti”, reče Rosemary, “samo ću ići da me dr. Hill BU&CW
91
-Mightypregleda i da mi kaže svoje mišljenje o svemu tome.” “Neću te pustiti”, reče Guy. “To nije pošteno prema dr. Sapirsteinu.” “Nije pošteno prema - što to govoriš? A što je pošteno prema meni?” “Želiš još jedno mišljenje? U redu. Reci dr. Sapirsteinu; neka on predloži nekoga tko će ti dati to mišljenje. Imaj barem toliko pristojnosti prema vrhunskom čovjeku u svojoj struci.” “Ja želim dr. Hilla”, ponovo istakne Rosemary. “Ako ti nećeš, ja ću platiti svojim...” naglo zastane i ostane nepokretna, paralizirana, a da joj se niti jedan dio tijela nije pomakao. Suza joj sklizne zavojitom stazom prema uglu usta. “Ro?” upita Guy. Bolovi su prestali. Prošli. Kao automobilska truba koja je dugo tulila i napokon popravljena prestala. Kao nešto što prestaje i odlazi zauvijek i neće se vratiti, hvala dragome Bogu. Otišli i prestali i oh, kako bi se mogla dobro osjećati čim uhvati dah! “Ro?” reče Guy, i zakorakne zabrinuto prema njoj. “Prestali su”, reče. “Bolovi.” “Prestali?” “Upravo sada.” Uspije mu se nekako nasmiješiti. “Prestali su. Samo tako.” Ona zatvori oči i udahne i još dublje, dublje nego što joj je bilo dopušteno disati godinama. Od prije Dana zahvalnosti. Nakon što je otvorila oči, Guy ju je još uvijek zabrinuto promatrao. “Što je bilo u napitku koji si napravila?” Srce joj klone. Ubila je bebu sa sherryjem. Ili pokvarenim jajem ili s oboje. Beba je umrla. Bolovi su prestali. Bolovi su bili beba i ona ju je ubila svojom arogancijom. “Jaje”, reče. “Mlijeko, šećer.” Zažmiri, obriše obraz i pogleda ga. “Sherrv”, reče trudeći se da ne zvuči otrovno. “Koliko sherrvja?” Nešto se u njoj pomaklo. “Mnogo?” Opet se pomaklo, tamo gdje se nikad prije nije. Mreškajući mali pritisak. Zacerekala se. “Rosemary, za ime Božje, koliko?” “Živa je”, reče i iznova se nasmiješi. “Pomiče se. Sve je u redu; nije mrtvo. Miče se.” Pogleda dolje u svoj trbuh, položi rake na njega i pritisne ga nježno. Sada su se pomicale dvije stvari, dvije ruke ili noge; jedna na ovu stranu, druga na onu. Posegne za Guyevom rukom, ne gledajući u njega. On se približi i pruži joj je. Stavila ju je na trbuh i držala je ondje. Pokret se ponovio. “Osjećaš li?” upita Guya. “Evo, opet, jesi li osjetio?” Odmaknuo je ruku, blijed u licu. “Da”, reče. “Da, osjetio sam. “To nije nešto čega se moraš bojati”, reče nm Ro smiješeći se. “Neće te ugristi.” “Prekrasno je”, reče Guy. BU&CW
92
-Mighty“Zar ne?” Ponovo se uhvati za trbuh. “Živo je. Udara. Unutra je.” “Pospremit ću nešto od ovog nereda”, reče Guy i podigne pepeljaru i dvije čaše. “U redu je, Davide - ili - Amanda”, reče Rosemary, “dokazali ste svoju prisutnost, pa dopustite sada mamici da se primi čišćenja.” Nasmije se. “Bože”, reče, “tako je živahno! To znači da je dječak, zar ne?” Rosemary reče, “Ti unutra, smiri se. Pred tobom je još pet mjeseci pa bolje čuvaj svoju energiju.” A Guyu doda, smiješeći se, “Razgovaraj s njim, Guy; ti si njegov otac. Reci mu dane bude tako nestrpljiv.” I stane se smijati i plakati ne odvajajući ruke od trbuha.
BU&CW
93
-Mighty-
6
KAO što joj je ranije bilo loše, tako joj je sada bilo dobro. Nakon što su bolovi prestali, stigao je san, dugački desetsatni san bez snova. Sa snom je pristigla i glad za kuhanim, a ne sirovim mesom, za jajima, povrćem, sirom, voćem i mlijekom. Za nekoliko dana Rosemaryno je lice poput lica lubanje izgubilo svoje rubove i ispunilo se novim mesom. Za nekoliko tjedana Rosemary je izgledala onako kako trebaju izgledati trudne žene: blistava, zdrava, ponosna, ljepša nego ikada. Pila je Minniein napitak čim ga je dobila i ispila ga do zadnje kapi, otjeravši kao nekim obredom osjećaj krivice što joj je palo na pamet da je ubila svoju bebu. S napitkom je stigao i kolač od bijele slatke tvari nalik na marcipan. To je također odmah pojela, koliko zbog uživanja u njegovom okusu bombona, toliko zbog odluke da bude najsavjesnija buduća majka na svijetu. Dr. Sapirstein je trebao biti zadovoljan što su bolovi nestali, ali nije se tako ponašao, blagoslovljen bio. Samo je rekao: “Vrijeme je”, i stavio svoj stetoskop na Rosemaryn trbuh koji je već lijepo pokazivao da u njemu raste novi život. Slušajući micanje bebe pokazao je uzbuđenje neočekivano za ginekologa koji se brinuo za stotine i stotine trudnica. To je bilo prvotno nepomućeno uzbuđenje, pomislila je Rosemary, koje je vjerojatno predstavljalo razliku između velikog i samo dobrog ginekologa. Kupila je odjeću za trudnice; dvodijelnu crnu haljinu, bež kostim i crvenu haljinu. Dva tjedna nakon zabave, ona i Guy su otišli na zabavu koju su priredili Lou i Claudia Comfort. “Ne mogu doći k sebi koliko si se promijenila! reče Claudia, držeći Rosemary za obje ruke. “Izgledaš sto posto bolje, Rosemary. Tisuću posto!” I gospođa Gould doda: “Znaš, prije nekoliko tjedana jako smo se zabrinuli za tebe. Izgledala si umorna i tužna, a sada uistinu izgledaš kao posve druga osoba. Arthur je sinoć zamijetio promjenu.” “Sada se osjećam mnogo bolje”, istakne Rosemary, “neke trudnoće krenu loše da bi završile dobro, a druge opet obrnuto. Drago mi je da sam najprije prošla ono loše i riješila se toga.” Sada je bila svjesna manjih bolova koje su nadvladali jači bolovi u leđnim mišićima i oteklim grudima, ali te su nelagodnosti bile navedene u knjizi koju je bacila na nagovor dr. Sapirsteina. Ona ih je i osjećala kao tipične i oni su više pojačali nego smanjili njezin osjećaj dobrog zdravlja. Sol joj je uzrokovala mučninu, ali što je, konačno, bila sol? Premijera nove Guyeve predstave, nakon što su se izmijenila dva redatelja, a sam naslov triput, održana je u Philadelphiji polovicom veljače. Dr. Sapirstein nije dopustio Rosemary da prati Guya na turneji pa su se na dan premijere ona, Minnie, Roman, Jimmy i Tiger odvezli u Philadelphiju u Jimniyjevom starom Packardu. Vožnja je bila sve samo ne vesela. Rosemary, Jimmy i Tiger su vidjeli dijelove predstave na probama u New Yorku i nisu vjerovali u uspjeh. Gajili su nade da će Guya izdvojiti pohvalama jedan ili nekoliko kritičara, što je i Roman poticao navodeći primjere velikih glumaca BU&CW
94
-Mightykoji su bili zapaženi u dramama male ili nikakve vrijednosti. Bez obzira na svu scenografiju, kostime i rasvjetu predstava je ipak bila dosadna i predugačka. Društvo se nakon završetka razdvojilo u male odvojene grupice poprilično potištene. Guyeva majka, koja je doletjela iz Montreala, inzistirala je da je Guy bio odličan i da je predstava odlična. Malena, plavokosa i puna života prenosila je svoje uvjerenje Rosemary i Allanu Stoneu, Jimmyju i Tiger i samom Guyu, Minnie i Romanu. Minnie i Roman su se smješkali, a drugi su sjedili i zabrinjavali se. Rosemary je bila uvjerena kako je Guy bio i više nego odličan, a isto je mišljenje imala i onda kad ga je vidjela u Lutheru i Nobody Loves an Albatross. Međutim, ni u jednoj od tih predstava nije privukao pažnju kritičara. Poslije ponoći su izašle dvije kritike, obje su donijele nepovoljnu ocjenu drame, ali su obasula Guya oduševljenim pohvalama. U jednom slučaju radilo se čak o dva solidna odlomka u tekstu. Treća kritika, koja je izašla sljedećeg jutra, bila je naslovljena kao Blještava predstava rasplamsala novu dramu-komediju. U njoj je kritičar pisao o Guyu kao o “zapravo nepoznatom mladom glumcu poletne snage koji će sigurno dogurati i do većih i boljih izvedbi”. Vožnja natrag u New York bila je mnogo ugodnija nego vožnja iz njega. Rosemary je pronašla sebi poprilično posla dok je Guy bio na gostovanjima. Trebalo je napokon naručiti bijelo-žute tapete za dječju sobu, kolijevku, komodu i kadicu za dijete. Trebalo je napisati dugo odgađana pisma, izvijestiti obitelj o svim novostima, trebalo je otići u kupovinu dječje odjeće i nabaviti još trudničkih haljina. Trebalo je donijeti već određene odluke o obavijestima o rođenju, hranjenju dojenjem ili na bočicu i o imenu Andrew ili Douglas ili David, odnosno Amanda ili Jenny ili Hope. Trebala je vježbati ujutro i navečer jer je odlučila roditi dijete na prirodan način. Tome je pridavala osobitu važnost, a dr. Sapirstein ju je u tome iskreno podržao. On će joj dati anesteziju jedino ako je bude u krajnjim bolovima zatražila. Rosemary je, ležeći na podu, dizala noge u zrak i držala ih tako brojivši do deset; vježbala je kratko disanje i dahtanje, zamišljajući trenutak kad bude vidjela ono koje god bilo njegovo ime, kako centimetar po centimetar izlazi iz njezinog tijela koje će mu učinkovito pomagati. Večeri je provodila kod Minnie i Romana, jednu kod bračnog para Kapp, drugu kod Hugha i Elise Dunstan. (“Još nemaš njegovateljice?” upita Elise. “To si morala već urediti; sad će one biti rezervirane.” No, kad je sljedeći dan nazvala dr. Sapirsteina u vezi s tim, rekao joj je da je odredio jednu odlični njegovateljicu koja će s njom ostati poslije poroda koliko joj god bude trebala. Nije li je već prije spomenuo? Gospođica Fitzpatrick jedna od najboljih.) Guy je nazivao svake druge ili treće večeri poslij; predstave. Pričao je Rosemary o napravljenim izmjenama, kakvu je bujicu oduševljenja doživio u Varietyju; ona mu je pak ispripovijedala o gospođici Fitzpatrick, o tapetama i o loše ispletenim vunenim dječjim cipelicama koje je isplela Laura-Louise. Predstava je definitivno propala poslije petnaest izvedbi Guy se nakratko vratio kući, a onda je dva dana kasnije otputovat u Kalifomiju na pokusno snimanje za producentsku kuću Warner Brothers. Iz Kalifornije se vratio kući s ugovorom za dvije uloge za iduću sezonu po vlastitom izboru. Beba se izuzetno snažno koprcala. Rosemary joj je poručila da prestane BU&CW
95
-Mightyjer će joj inače vratiti. Muž njezine sestre Margaret nazvao je kako bi je obavijestio o rođenju dječaka od tri kilograma i osamsto grama, Kevina Michaela. Kasnije je stiglo dražesno priopćenje - o rođenju nevjerojatno ružičaste bebe, njeno ime, datum rođenja, težina i dužina. (Guy reče, “Što, a krvna grupa?”) Rosemary je odlučila da će njeno priopćenje sadržavati samo ime djeteta, njihova imena i datum. I definitivno će biti Andrew John ii Jennifer Susan. Dojit će ga, a neće ga hraniti na bočicu. Televizor su prenijeli u dnevnu sobu, a ostatak namještaji iz sobice razdijelili su prijateljima. Tapete su stigle, bile su odličis i stavili su ih na zid; došli su kolijevka i ormar i kadica. Najprije su ih postavili na jedan način, a zatim na drugi. Rosemary je u ormar položila male pokrivače, pelene kao i dječje košuljice ali se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije kad je jednu raširila i digla u zrak. “Andrew John Woodhouse”, reče. “Prestani! Još ima čitava dva mjeseca!” Proslavili su svoju drugu godišnjicu braka, Guyev trideset treći rođendan, priredili su još jednu večeru za Dunstanove, Chenove, Jimmyja i Tiger. Gledali su Morgan! i premijeru Mame. Rosemary je bivala sve deblja, njene grudi su se dizale sa kao bubanj napetog trbuha koji se nadimao, namreškao i tu i tamo izbočio zbog micanja djeteta, dok joj se pupak spljoštio. Vježbala je ujutro i navečer, dižući noge, sjedeći na petama, kratko i duboko dišući. Krajem svibnja, kad je ušla u deveti mjesec, spremila je kovčežić sa stvarima koje će joj zatrebati u bolnici: spavaćice, grudnjake za dojenje, novi kućni ogrtač i ostalo, i smjestila ga uz vrata spavaće sobe.
U petak, trećeg lipnja, umro je Hutch u svom krevetu u bolnici St. Vincent. Njegov zet Axel Allert je nazvao Rosemary u subotu ujutro i prenio joj tužne vijesti. Rekao je da će se u utorak ujutro u jedanaest sati održati komemoracija u Centru za etičku kulturu u 64. ulici. Rosemary je plakala ne samo zato što je Hutch umro, nego dijelom i zato što ga je proteklih mjeseci gotovo zaboravila. Osjećala se kao da je ubrzala njegovu smrt. Grace Cardiff je jednom ili dva puta nazvala, a jednom je Rosemary zvala Doris Allert. No nije otišla posjetiti Hutcha, smatrala je da nema smisla kad je on bio ionako još uvijek u komi. Budući da je u međuvremenu i sama ozdravila, nije željela biti blizu nekoga tko je bio bolestan, kao da su beba i ona u njegovoj prisutnosti mogli biti u opasnosti. Kad je Guy čuo vijest, postao je beskrvno siv, šutljiv i zatvoren u sebe satima. Rosemary je ostala iznenađena dubinom njegove reakcije. Sama je otišla na komemoraciju. Guy je snimao i nije mogao dobiti slobodno. Joan se ispričala da ne može doći zbog bolesti. Ondje se, u lijepo ukrašenoj prostoriji, našlo pedesetak ljudi. Komemoracija je počela odmah poslije jedanaest i trajala je vrlo kratko. Govorio je Axel Allert i još jedan čovjek koji je Hutcha očito poznavao duži niz godina. Nakon toga je Rosemary slijedila druge i izrazila saučešće Allertovima i Hutchovoj drugoj kćeri Edni i njenom BU&CW
96
-Mightymužu. Jedna elegantno odjevena žena u ranim pedesetim godinama, sijede kose i izuzetno finog lica dotakne joj ruku i reče: “Ja sam Grace Cardiff.” Rosemary prihvati ruku, pozdravi je i zahvali joj za telefonske pozive. “Upravo sam vam večeras namjeravala ovo poslati”, reče Grace Cardiff, držeći paket zamotan u smeđi papir veličine knjige, “i onda sam shvatila da ćete vjerojatno doći na komemoraciju.” Pruži paket Rosemary. Rosemary primijeti na paketu naštampano njeno ime i adresu, i ime pošiljaoca: Grace Cardiff. “Što je to?” upita. “To je knjiga koju vam je Hutch namjeravao dati. Izuzetno je inzistirao na tome.” Rosemary nije shvaćala. “Pred samu smrt je bio nekolfko minuta pri svijesti”, objasni Grace Cardiff. “Nisam bila tamo, ali je bolničarki rekao da mi kaže da knjigu koja se nalazi u njegovom pisaćem stolu predam vama. Očito da ju je čitao one večeri kad ga je udarila kap. Inzistirao je, rekla je bolničarka, dva ili tri puta, i natjerao je da mu obeća da neće zaboraviti. A ja vam moram reći da je 'naziv premještaljka'.” “Naziv knjige?” “Očigledno. No, buncao je tako da je teško biti siguran. Čini se da se borio da izađe iz kome i da je tada umro od napora. Najprije je mislio da je to sljedeće jutro, jutro nakon što je počela koma, i govorio je da se mora naći s vama u jedanaest sati.” “Da, zakazali smo sastanak”, reče Rosemary. “I zatim je, čini se, shvatio što se dogodilo i počeo je govoriti sestri da vam moram dati knjigu. Nekoliko puta je to ponovio i to je bio kraj,” Grace Cardiff se nasmiješi kao da vodi uobičajenu dnevnu konverzaciju. “Radi se o nekoj engleskoj knjizi o čarobnjaštvu”, doda. Rosemary, promatrajući sumnjičavo paket, reče: “Nemam pojma zašto je želio da dobijem tu knjigu.” “Ipak je želio i zato izvolite. A naziv je premještaljka. Dragi Hutch. Svemu je davao elemente mladenačke avanture, zar ne?” Zajednički su izašle na ulicu. “Uputila sam se u grad, mogu li vas negdje povesti?” upita Grace Cardiff. “Ne, hvala”, odgovori Rosemary. “Idem kući.” Otišle su do ugla. Drugi sudionici komemoracije zaustavljali su taksije. Jedan zakoči i dva muškarca koji su ga pozvali ponude ga Rosemary. Pokušala je odbiti, a kako su bili uporni, ponudi ga Grace Cardiff koja također nije htjela. “Naravno ne”, reče. “Iskoristite potpuno vaše blaženo stanje. Kad trebate roditi?” “Dvadeset osmog lipnja”, reče Rosemary i uđe u taksi zahvalivši se muškarcima. Bio je malen i prilično se teško popela u njega. “Sretno”, reče Grace Cardiff, zatvarajući vrata. “Hvala”, odvrati Rosemary, “i hvala na knjizi.” Reče vozaču: “U Bramford, molim”, i kroz. otvoreni prozor nasmiješi se Grace Cardiff dok je BU&CW
97
-Mightytaksi kretao.
BU&CW
98
-Mighty-
7
NAMJERAVALA je odmotati knjigu još u automobilu, ali radilo se o taksiju koji je njegov vozač opremio s pepeljarama, ogledalima i rukom napisanim molbama za čistoću i obzir, pa bi uzica i papir previše smetali. Zato je najprije otišla kući, izula cipele, skinula haljinu, pojas, obukla papuče i novu veliku prugastu košulju. Čuvši zvono na vratima, Rosemary ih ode otvoriti držeći u ruci neotvoreni paket. Bila je Minnie s napitkom i malim bijelim kolačem. “Čula sam da si stigla”, reče. “Nije dugo trajalo.” “Bilo je lijepo”, odvrati Rosemary i uzme čašu. “Njegov zet i još jedan čovjek govorili su kakav je bio, zašto će im nedostajati, u tom smislu.” Popije malo rijetkog blijedozelenog napitka. “Već ti je došla pošta?” upita Minnie. “Ne, netko mi je dao ovaj paket”, reče Rosemary i opet popije, odlučivši da neće otkriti tko ni zašto, niti čitavu priču o tome kako se Hutch osvijestio. “Evo, ja ću ga pridržati”, reče Minnie i uzme paket. “Oh, hvala”, reče Rosemary tako daje mogla uzeti bijeli kolač sa stola. Rosemary je jela i pila. “Knjiga?” Minnie upita važući paket u ruci. “Mm-hmm. Prijateljica ga je namjeravala poslati poštom, ali se sjetila đa će me sresti.” Minnie pročita adresu pošiljaoca. “Oh, znam tu kuću”, reče. “Bračni par Gilmore je tamo živio prije nego su se preselili na sadašnju adresu.” “Da?” “Bila sam kod njih mnogo puta. 'Grace'. To je jedno od mojih omiljenih imena. Ne poznajem tu tvoju prijateljicu?” “Ne”, odgovori Rosemary. To je bilo lakše nego objašnjavati, a doista nije bilo ni važno. Pojede kolač do kraja, popije napitak, uzme paket od Minnie i vrati joj čašu. “Hvala”, reče s osmijehom. “Slušaj”, reče Minnie, “Roman ide dolje u čistionu za koju minutu. Trebaš li nešto poslati ili podići?” “Ne, ništa, hvala. Hoćemo li se kasnije vidjeti?” “Sigurno. Odspavaj malo.” “Hoću.” Zatvori vrata i uputi se u kuhinju. Odreže uzicu paketa i odmota smeđi papir. Radilo se o knjizi Čarobnjaci1. R. Hansleta. Bila je to crna knjiga, ne novo izdanje. Zlatna slova su već izblijedjela. Na prvom čistom listu knjige bio je Hutchov potpis, a ispod njega natpis Torquay, 1934. Na dnu unutarnje strane korica nalazila se naljepnica J. Waghorn i sin, knjižari. 1
All Of Them Witches (Eng.)
BU&CW
99
-MightyRosemary odnese knjigu u dnevnu sobu naslijepo okrećući stranice. Povremeno je nailazila na fotografije viktorijanaca otmjenog izgleda, a u tekstu je bilo nekoliko mjesta koje je Hutch podcrtao i sa strane zabilježio svoje komentare. Rosemary ih je prepoznala iz knjiga koje joj je posudio još iz vremena odnosa Higgins-Eliza njihovog prijateljstva. Jedna podcrtana fraza bila je “gljiva koju nazivaju 'Ðavolov papar'“. Sjedne uz jedan od izbočenih prozora i pažljivije pogleda sadržaj. Ime Adrian Marcato joj zapne za oko; to je bio naslov čitavog poglavlja. Ostala poglavlja su govorila o drugim ljudima - koji su svi bili, moglo se pretpostaviti po naslovu knjige - čarobnjaci: Gilles de Rais, Jane Wenham, Aleister Crowley, Thomas Weir. Posljednja poglavlja su bila Čarobnjačke vještine, Čarobnjaštvo i Sotonizam. Okrećući stranice Rosemary djelomično pregleda otprilike dvadesetak stranica. Marcato je bio rođen 1846. u Glasgowu, uskoro je doveden u New York (podvučeno), a umro je na otoku Krfu 1922. U knjizi je bio opisan i događaj iz 1896. godine kad je tvrdio da je zazvao Sotonu i kad ga je rulja napala ispred Bramforda (ne u predvorju, kao što je Hutch rekao) i slični događaji 1898. godine u Stockholmu i 1899. u Parizu. Bio je crnobradi muškarac hipnotičkog pogleda koji joj se na portretu u knjizi doimao nekako poznat. Na drugoj strani lista nalazila se neslužbena fotografija njega, žene Hessije i njegovog sina Stevena (podvučeno) kako sjede za stolom pariške kavane. Je li zato Hutch želio da ona ima u rukama tu knjigu: da može u detalje pročitati o Adrianu Marcatu? Ali zašto? Nije li on već davno iznio svoja upozorenja i kasnije priznao da nisu bila opravdana? Preletjela je ostatak knjige zaustavivši se pred kraj kako bi pročitala druga podvučena mjesta. “Tvrdokorna činjenica ostaje”, pisalo je, “da, vjerovali mi ili ne, oni sigurno vjeruju.” I nekoliko stranica kasnije: “Općenito prihvaćeno vjerovanje u moć svježe krvi.” I “Okruženi svijećama za koje je nepotrebno reći da su također crne”. Crne svijeće je donijela Minnie one noći kad je nestalo struje. Hutcha su one zapanjile i počeo je zapitkivati o Minnie i Romanu. Je li to bilo značenje te knjige: da su njih dvoje čarobnjaci? Minnie sa svojim travama i tanis amajlijom, Roman sa svojim prodornim očima? Međutim, čarobnjaci ne postoje, zar ne? Zaista ne. Zatim se sjeti drugog dijela Hutchove poruke da je naziv knjige premještaljka. All Of Them Witches. Ona pokuša u glavi žonglirati slovima, prebacujući ih u nešto što ima značenje, što otkriva. Nije mogla. Bilo ih je previše da ih može pratiti. Trebala joj je olovka i papir ili još bolje, ploča Scrabblea. Donese je iz spavaće sobe i opet sjedne u udubljenje u zidu, stavi neotvorenu ploču na koljena i izvadi iz kutije slova da bi mogla složiti All Of Them Witches. Beba u njoj, mirna čitavo jutro, počela se micati. Bit ćeš rođeni igrač Scrabblea, pomisli s osmijehom. Beba se ponovo pomakne. “Hej, polako”, reče Rosemary. Kad je stavila All Of Them Witches na ploču, skakala je sa slovima, promiješala ih, zatim potražila da vidi što bi se još iz njih moglo napraviti. Našla je comes with the fall (dolaziš jeseni) i nakon što je preslagala plosnate BU&CW
100
-Mightydrvene pločice nekoliko minuta, how is hell fact met (kako se prihvaća činjenica u paklu). Nijedno od toga, čini se, nije imalo nikakvo značenje. Glupost. Kako je mogao naslov knjige sakriti anagramsku poruku za nju i to samo za nju. Hutch je onda buncao; nije li tako rekla Grace Cardiff? Gubljenje vremena. Elf shot lame witch (patuljak je ustrijelio šepavu vješticu). Ali možda je premještaljka bila ime autora, a ne knjige. Možda je J. R. Hanslet bio pseudonim; nije izgledao kao pravi kad je čovjek počeo razmišljati o njemu. Uzela je nova slova. J. R. Hanslet bio je Jan Shrelt. Ili J. H. Snartle. Sada je to tek stvarno imalo smisao. Jadni Hutch. Rosemary uzme ploču i nagne je i istrese slova natrag u kutiju. Knjiga, koja je ležala otvorena na klupi uz prozor s onu stranu kutije rastvorila se na stranici sa slikom Adriana Marcata, njegove žene i sina. Možda je ondje Hutch jako pritisnuo držeći je otvorenom dok je podvukao “Steven”. Beba je u njoj ležala mirno, nije se micala. Stavi ploču opet na koljena i iz kutije uzme slova Steven Marcato. Kad se sročeno ime nalazilo pred njom, pogleda ga na trenutak i onda počne premetati slova. Bez krivih poteza i bez pogrešne kretnje ona ih složi u Roman Castevet. A zatim opet u Steven Marcato. I opet u Roman Castevet. Beba se lagano promeškoljila.
Rosemary pročita poglavlje o Adrianu Marcatu i poglavlje čiji je naziv bio Čarobnjačke vještine. Zatim pođe u kuhinju, pojede salatu od tunjevine, zelene salate i rajčice razmišljajući o onome što je pročitala. Upravo je počinjala čitati poglavlje Čarobnjaštvo i Sotonizam, kad su se vanjska vrata otključala i kad je lanac zaustavio njihovo otvaranje. Zvono je zazvonilo upravo kad je pošla vidjeti tko je. Bio je Guy. “Što je s tim lancem?” upita nakon što ga je pustila unutra. Rosemary ne odgovori ništa, zatvarajući vrata i opet stavljajući lanac. “Što se dogodilo?” Imao je stručak tratinčica i kutiju Bronzinija. “Reći ću ti unutra”, odgovori Rosemary kad joj je dao tratinčice i poljubac. “Jesi li dobro?” upita je. “Jesam”, odvrati, i ode u kuhinju. “Kako je bilo na komemoraciji?” “Lijepo. Vrlo kratko.” “Kupio sam košulju koju su reklamirali u The New Yorkeru” reče Guy, uputivši se u kupaonicu. “Hej”, vikne, “On A Clear Day i Skyscraper se prestaju prikazivati.” Rosemary stavi tratinčice u plavi zemljani vrč i donese ih u dnevnu
BU&CW
101
-Mightysobu. Guy uđe i pokaže joj košulju. Ona se iznenadi. Zatim upita; “Znaš li tko je zapravo Roman?” Guy je pogleda, zažmiri i namršti se. “Sto hoćeš reći, draga?” reče. “Roman je Roman.” “On je sin Adriana Marcata”, reče Rosemary. “Čovjeka koji je rekao da je dozvao Sotonu i kojeg je dolje napala gomila. Roman je njegov sin Steven. 'Roman Castevet' se premještanjem slova pretvara u 'Steven Marcato'.” Guy upita; “Tko ti je to rekao?” “Hutch”, reče Rosemary. Ispriča Guyu o knjizi Čarobnjaci i Hutchovoj poruci. Pokaže mu knjigu, on odloži košulju, uzme je i pogleda je, baci pogled na naslovnu stranicu i sadržaj i onda prelista stranice pod palcem, gledajući u sve njih. “Ovo je on s trinaest godina”, reče Rosemary. “Vidiš li te oči?” “To bi mogla biti i puka slučajnost”, reče Guy. “I još jedna slučajnost da on ovdje živi? U istoj kući u kojoj je odrastao i Steven Marcato?” Rosemary odmahne glavom. “Godine se također poklapaju”, reče ona. “Steven Marcato je rođen u kolovozu 1886., što bi značilo da sada ima sedamdeset devet. Toliko ima i Roman. To nije slučajnost.” “Ne, pretpostavljam da nije”, reče Guy, prelistavši još nekoliko stranica. “Mislim da je on svakako Steven Marcato. Jadnik. Nije ni čudo što je promijenio svoje ime premetanjem, kakvog je ludog oca imao.” Rosemary ga pogleda s nevjericom i doda: “Misliš da on nije poput svog oca?” “Što misliš time reći?” upita Guy i nasmiješi joj se. “Čarobnjak, obožavatelj đavla?” Rosemary kinine. “Ro”, reče Guy. “Ti se šališ! Ti stvarno...” Nasmije se i vrati joj knjigu. “Ah, Ro, draga”, reče on. “To je religija”, reče Rosemary. “Jedna stara religija koja je potisnuta u pozadinu.” “U redu”, reče Guy, “ali danas?” “Njegov otac je bio mučenik za tu istu religiju. Tako to vjerojatno njemu izgleda. Znaš li gdje je umro Adrian Marcato? U staji. Na Krfu. Jer ga nisu htjeli pustiti u hotel. A on je bio s njim. Roman. Misliš li da je poslije toga odustao?” “Draga, pa sada je 1966. godina”, reče Guy. “Ova knjiga je objavljena 1933.”, reče Rosemary. “Bilo je sekti u Europi tako se nazivaju grupe, kongregacije, savezi - u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, u Australiji; misliš li da su svi izumrli u samo trideset i tri godine? Oni ovdje imaju sektu, Minnie i Roman, Laura-Louise i parovi Fountain, Glimore i Wees, one zabave sa flautom i pjevanjem: to su sabbate ili esbate, ili kako se sve već ne zovu!” “Mila”, započne Guy, “nemoj se uzbuđivati. Hajde...” “Pročitaj što rade, Guy”, reče ona, držeći knjigu pred njim i nabadajući stranicu kažiprstom. “U svojim obredima koriste krv, jer krv ima moć, a krv BU&CW
102
-Mightykoja ima najjaču moć je krv djeteta, djeteta koje nije kršteno. Oni upotrebljavaju i nešto više od krvi, koriste se i ljudskim mesom! “ “Bože, Rosemary!” “Zašto su tako ljubazni s nama?” upita. “Jer su ljubazni po svojoj prirodi! Misliš da su luđaci?” “Da! Da. Luđaci koji misle da imaju magičnu moć, koji misle da su pravi čarobnjaci iz priče, koji izvode svakakve lude obrede i lopovštine jer su bolesni i luđaci!” “Draga...” “Crne svijeće koje nam je Minnie donijela bile su sa crne mise! Tako je i Hutch shvatio. A njihova dnevna soba je prazna u sredini tako da imaju prostora.” “Draga”, reče Guy, “oni su stari ljudi i imaju nekoliko starih prijatelja, a dr. Shand slučajno svira blok-flautu. Crne svijeće se mogu dobiti tu dolje u željezari i crvene, zelene i plave. A njihova dnevna soba je prazna jer je Minnie vrlo loš dekorater. Romanov otac je očito bio lud, ali to nije razlog da misliš da je i Roman takav.” “Oni neće nikad više kročiti nogom u naš stan”, reče Rosemary. “Nitko od njih. Niti Laura-Louise, niti bilo koji od ostalih. I neće prići bebi bliže od petnaest metara.” “To što je Roman promijenio ime samo dokazuje da nije poput svog oca”, reče Guy. “Kad bi bio ponosan imenom, mislim da bi ga i zadržao.” “On ga i je zadržao”, reče Rosemary. “Samo je ispremetao slova, ali ga nije zamijenio nekim drugim imenom. Ovako on može ući u svaki hotel.” Ode od Guya prema prozoru gdje je ležao Scrabble. “Neću im više dopustiti da uđu”, ponovi. “I čim dijete bude malo naraslo, stan ćemo dati u najam i iseliti se. Ne želim im biti blizu. Hutch je imao pravo, mi se nismo nikad trebali ovamo useliti.” Pogleda kroz prozor stegnuvši knjigu rukama i drhtajući. Guy ju je trenutak gledao. “A što je s dr. Sapirsteinom?” upita. “Je li i on u sekti?” Ona se okrene i pogleda ga. “Uostalom, bilo je ginekologa manijaka, zar ne? Njegova je namjera vjerojatno da u kućne posjete odlazi na metli.” Rosemary se opet okrene prema prozoru, smirena lica. “Ne, mislim da on nije jedan od njih”, reče. “On je prepametan za to.” “Osim toga, on je i Židov”, doda Guy i nasmije se. “Pa, drago mi je da si nekoga izuzela iz svoje klevetničke kampanje McCarthyjevog tipa. Ti pričaš o lovu na vještice, sjajno! I o krivici zbog udruživanja.” “Ne kažem da su stvarno čarobnjaci”, reče Rosemary. “Znam da nemaju stvarnu moć. Ali ima ljudi koji zaista vjeruju, čak i ako mi ne vjerujemo, isto tako kao što moja obitelj vjeruje da Bog čuje molitve i da je hostija pravo tijelo Isusa. Minnie i Roman vjeruju u svoju religiju, vjeruju u nju i postupaju po njoj; znam da to rade, i ja neću ništa riskirati sa sigurnošću bebe.” “Mi nećemo dati stan u najam i nećemo se iseliti”, naglasi Guy. “Hoćemo”, reče Rosemary, okrenuvši se prema njemu.
BU&CW
103
-Mighty“O tome ćemo kasnije razgovarati”, reče ljutito Guy. “On ti je lagao”, odvrati Rosemary. “Njegov otac nije bio producent. Uopće nije imao nikakve veze s kazalištem.” “U redu, Roman brblja gluposti”, reče Guy. “Ali, reci mi, tko to ne čini?” Uputi se u spavaću sobu. Rosemary sjedne uz kutiju Scrabblea. Zatvori je i trenutak kasnije otvori knjigu i počne iznova čitati posljednje poglavlje Čarobnjaštvo i Sotonizam. “Mislim da ne bi trebala više čitati”, reče Guy. “Hoću samo pročitati ovo posljednje poglavlje”, odgovori Rosemary. “Ne danas, draga”, reče Guy, prišavši joj, “dosta si uzrujana i ovako. To nije za tebe dobro, a ni za našu bebu.” Ispruži ruku čekajući da mu ona pruži knjigu. “Nisam uzrujana”, reče mu. “Drhturiš”, primijeti Guy. “Treseš se već pet minuta. I hajde, daj mi je. Čitat ćeš je sutra.” “Guy...” “Ne”, reče. “Mislim ozbiljno, hajde, daj mi je.” Ona reče: “Oh”, i dade mu je. Guy pođe do police za knjige, istegnese i stavi je što je mogao više. “Sutra ćeš je pročitati”, reče. “Danas si imala i previše uzbuđenja s komemoracijom i svim ostalim.”
BU&CW
104
-Mighty-
8
DR. SAPIRSTEIN je bio iskreno iznenađen. “Fantastično”, reče. “Apsolutno fantastično. Koje ste ono ime rekli, 'Machado'?” “Marcato”, odgovori Rosemary. “Fantastično”, ponovi dr. Sapirstein. “Nisam imao pojma. Čini mi se da mi je jednom prilikom rekao kako mu je otac trgovac s kavom. Da, sjećam se da mi je pričao o raznim vrstama i načinima mljevenja zrnja.” “Guyu je rekao da mu je otac bio producent.” Dr. Sapirstein zavrti glavom. “Nije čudo da se stidi istine”, reče. “I nije čudo da ste uzbuđeni zato što ste to otkrili. Uvjeren sam da se Roman ne slaže s nijednim od užasnih vjerovanja svog oca, ali u potpunosti razumijem vašu uznemirenost kad znate da vam je on najbliži susjed.” “Ne želim s njim niti s Minnie imati više bilo kakve veze”, reče Rosemary. “Možda nisam poštena, ali ne želim nimalo riskirati kad se radi o sigurnosti djeteta.” “U pravu ste”, reče dr. Sapirstein. “Tako bi postupila svaka majka.” Rosemary se nagne naprijed. “Postoji li sumnja da je Minnie u napitak ili u one kolačiće stavila nešto štetno?” upita. Dr. Sapirstein se nasmije. “Oprostite, draga”, reče. “Ne mislim vam se smijati, ali Minnie je doista tako ljubazna starica i toliko se brine za dobrobit djeteta... Ne, uopće nema sumnje da vam je dala nešto štetno. Ja bih već primijetio tragove toga kod vas ili kod djeteta.” “Nazvala sam je na telefon i ispričala se da se ne osjećam dobro. I da više neću ništa od nje uzimati.” “Nećete trebati”, reče dr. Sapirstein. “Dat ću vam pilule koje su najbolje za ove zadnje tjedne. To će biti na neki način i odgovor na problem Minnie i Romana.” “Kako to mislite?” “Žele otići”, reče dr. Sapirstein, “i to prilično skoro. Roman je bolestan, znate. Zapravo, u strogom povjerenju, ne preostaje mu više od mjesec ili dva života. Stoga želi zadnji put posjetiti neke od svojih najdražih gradova. Znate, oni su strahovali da ćete se možda uvrijediti ako odu uoči djetetova rođenja. Načeli su tu temu preksinoć, htjeli su znati što mislim kako će to na vas djelovati. Ne žele vas uzrujavati i reći vam pravi razlog putovanja.” “Žao mi je da je Roman teško bolestan”, reče Rosemary. “Ali ne osjećate se loše pri pomisli da odlazi?” Dr. Sapirstein se nasmiješi. “Savršeno logična reakcija”, reče, “kad se sve uzme u obzir. Učinit ćemo ovo, Rosemary. Reći ću im da sam vas upitao za vaše mišljenje i da se uopće ne vrijeđate njihovom namjerom da odu; a dok ne otputuju - spominjali su nedjelju - nastavite kao i dosad, ne otkrivajući da ste saznali Romanov pravi identitet. Uvjeren sam da bi mu bilo neugodno i da bi bio nesretan kad bi to znao. Uznemirio bi se, a radi se samo još o tri ili četiri dana.” BU&CW
105
-MightyRosemary je na trenutak šutjela, a zatim upita: “Jeste li sigurni da će u nedjelju otići?” “Znam da bi to željeli”, odgovori dr. Sapirstein. Rosemary je razmišljala. “U redu, nastavit ću kao dosad, ali samo do nedjelje.” “Ako želite”, nastavi dr. Sapirstein, “već ujutro ću vam poslati one pilule. Recite Minnie da vam ostavi napitak i kolač, a vi ih bacite i uzmite pilulu umjesto toga.” “To bi bilo divno”, reče Rosemary. “S pilulama ću biti sretnija.” “To je i najhitnija stvar u ovom trenutku”, naglasi dr. Sapirstein, “da budete sretni.” Rosemary se nasmiješi. “Ako bude dječak”, reče. “mogu ga nazvati Abraham Sapirstein Woodhouse.” Kad je Guy čuo vijesti, bilo mu je jednako drago kao i Rosemary. “Zao mi je da je Roman na kraju života”, reče. “No zbog tebe mi je drago što odlaze. Siguran sam da ćeš se sada osjećati bolje.” “Oh, hoću”, reče Rosemary, “osjećam se bolje već samo zato što to znam.”
Dr. Sapirstein očigledno nije gubio vrijeme pričajući Romanu o Rosemarynim tobožnjim osjećajima, jer su te iste večeri Minnie i Roman navratili i objavili vijest kako putuju u Europu. “U nedjelju u deset ujutro”, reče Roman, “letimo direktno za Pariz. Tamo mislimo ostati tjedan dana, a zatim idemo u Zurich, Veneciju i u najljepši grad na svijetu, Dubrovnik, u Jugoslaviji.” “Sav sam pozelenio od zavisti”, reče Guy. Roman se obrati Rosemary: “Mislim da to nije grom iz vedra neba, zar ne, draga?” Zavjerenički sjaj sjevne iz njegovih duboko usađenih očiju. “Dr. Sapirstein je spomenuo da namjeravate otići na put”, reče Rosemary. Minnie doda: “Rado bismo ostali dok se dijete ne rodi...” “Bili biste glupi”, reče Rosemary, “sada kad je postalo tako vruće.” “Poslat ćemo vam fotografije”, Guy se uključi u razgovor. “Ali kad Romana uhvati želja za lutanjima, ne može ga se zadržati”, doda Minnie. “Istina je, istina”, reče Roman. “Kako sam cijeli život proveo putujući, čini mi se uopće nemogućim ostati u jednom gradu duže od godine dana, a sada je već prošlo četrnaest mjeseci kako smo se vratili iz Japana i Filipina.” Pripovijedao im je o osobitim dražima Dubrovnika, Madrida i otoka Skye. Rosemary ga je gledala pitajući se što je on zapravo bio: ljubazni stari brbljavac ili ludi sin ludog oca. Idućeg se dana Minnie uopće nije uzbuđivala zato što je ostavila napitak i kolač; otišla je u grad s velikim popisom poslova koje mora obaviti u vezi s putovanjem. Rosemary se ponudi da joj podigne haljinu iz čistione, kupi pastu BU&CW
106
-Mightyza zube i tablete protiv morske bolesti. Nakon što je bacila napitak i kolač i uzela jednu od velikih bijelih kapsula koje joj je dr. Sapirstein poslao, osjetila se nekako smiješnom. U subotu ujutro Minnie iznenada upita: “Ti znaš tko je bio Romanov otac, zar ne?” Rosemary iznenađena kimne potvrdno. “Mogla sam shvatiti po tome što si se ohladila prema nama”, reče Minnie. “No ne moraš se ispričavati, nisi prva, a nećeš biti ni posljednja. Ne kažem da te okrivljujem. Oh, mogla bih ubiti tog ludog starca da već nije mrtav! On je predstavljao elementarnu nepogodu u Romanovom životu! Zato i voli toliko putovati, uvijek želi otputovati iz mjesta prije nego ljudi doznaju tko je. Nemoj mu dati na znanje da znaš! Roman toliko voli tebe i Guya da bi mu srce puklo. Želim da ode na putovanje veseo, jer ih vjerojatno neće biti mnogo više. Putovanja, mislim. Hoćeš li staviti pokvarljivu robu u moj hladnjak? Pošalji Guya kasnije i ja ću ga opskrbiti.”
Laura-Louise je priredila oproštajnu zabavu u subotu navečer u svom malom mračnom stanu koji je mirisao na tanis, a nalazio se na dvanaestom katu. Došli su parovi Wees i Gilmore, gospođa Sabatini s mačkom Flash i dr. Shand. (Kako je Guy znao da je upravo dr. Shand svirao na blok-flauti? Rosemary se upita. I da je to bila blok-flauta, a ne klarinet? Morat će ga pitati.) Roman im je pričao o predviđenom planu putovanja, iznenadivši gospođu Sabatini koja nije mogla vjerovati da će samo proći, a ne se i zadržati u Rimu i Firenci. Laura-Louise je na meniju imala domaća jela i blago alkoholni voćni punč. Razgovor je skrenuo na tornade i građanska prava. Gledajući, i slušajući te ljude koji su veoma sličili njezinim stričevima u Omahi, Rosemaryje teško mogla povjerovati da su oni zapravo članovi sekte čarobnjaka! Mali gospodin Wees koji je slušao Guya kako priča o Martinu Lutheru Kingu: je li mogla tako slabašnog starca čak i u svojim najluđim snovima zamisliti kao opčinitelja, tvorca čarolija? Ili neotmjene starice kao što su Laura-Louise, Minnie i Helen Wees, je li ih se moglo natjerati da skakuću gole u pseudo-religioznim orgijama? (Ipak, nije li ih ona takvima vidjela, posve gole? Ne, ne... To je bio san, ružan san koji je sanjala prije dugo, dugo vremena.) Fountainovi su telefonirali, zaželjevši sretan put Minnie i Romanu. Isto je učinio dr. Sapirstein i dvoje ili troje drugih ljudi čija imena Rosemary nisu bila poznata. Laura-Louise je donijela poklon kojeg su svi zajednički kupili: tranzistorski radio u navlaci od svinjeće kože. Roman ga je primio održavši zahvalni govor dok mu se glas kidao. Svjestan je da će brzo umrijeti, pomisli Rosemary. Iskreno ga je žalila. Guy je inzistirao da im sljedeće jutro pomogne usprkos Romanovim protestima. Navio je budilicu u 8.30 h i kad je zazvonila, na brzinu je obukao traperice i košulju i otišao do Minnieinih i Romanovih vrata. Rosemary je pošla s njim u zelenoj prugastoj haljini. Bilo je malo prtljage: dva kovčega i kutija za šešire. Minnie je nosila kameru, a Roman svoj novi radio. “Svatko tko treba više od jednog kovčega je turist, a ne putnik”, istakne Roman. Dok je vratar pokušao zaustaviti taksi, Roman provjeri karte, putovnice, BU&CW
107
-Mightyputne čekove, francusku valutu. Minnie uhvati Rosemary za ramena. “Bez obzira gdje smo, naše misli će biti s tobom svaku minutu, draga, dok ne budeš potpuno sretna i dok opet ne smršaviš, s tvojim slatkim malim dječakom ili djevojčicom koje će sigurno ležati na tvojim rukama.” “Hvala vam”, reče Rosemary i poljubi Minnie u obraz. “Hvala na svemu.” “Natjeraj Guya da nam pošalje mnogo fotografija, čuješ?” Minnie reče uzvraćajući poljubac Rosemary. “Hoću, hoću”, uzvrati Rosemary. Minnie se okrene prema Guyu. Roman uzme Rosemarynu ruku. “Neću ti zaželjeli sreću”, reče, “jer je nećeš trebati. Imat ćeš sretan život.” Rosemary ga poljubi. “Putujte sretno”, reče, “i vratite se zdravo.” “Možda”, istakne Roman s osmijehom. “Ili možda ostanem u Dubrovniku, Pescari ili na Mallorci. Vidjet ćemo, vidjet ćemo...” “Vratite se”, reče Rosemary i bude zatečena željom da se to doista ostvari. Opet ga poljubi. Stigao je taksi, Guy i vratar su stavili kovčege pokraj vozača. Minnie skupi ramena i uđe gunđajući, znojeći se ispod ruku svoje bijele haljine. Roman se smjesti pored nje. “Aerodrom Kennedy”, reče. “Zgrada TWA.” Kroz otvorene prozore još su pozdravljali i slali poljupce, a zatim su Rosemary i Guy ostali mašući taksiju koji je odjurio dok su s obje strane virile ruke bez rukavica i u bijelim rukavicama. Rosemary se osjećala manje sretna nego što je očekivala.
Tog poslijepodneva ponovo je potražila knjigu Čarobnjaci kako bi opet pročitala neke dijelove i da možda shvati kako je glupa i smiješna. Knjige nije bilo. Nije bila povrh Kinseyjevih “Izvještaja” niti bilo gdje drugdje gdje ju je mogla vidjeti. Upita Guya, a on joj reče da ju je u četvrtak ujutro bacio u smeće. “Žao mi je, draga”, reče, “ali nisam želo da više čitaš te stvari i da se uznemiruješ.” Bila je iznenađena. “Guy”, reče mu Ijutito, “Hutch mi je dao tu knjigu. On ju je meni ostavio.” “Nisam na to mislio”, odgovori Guy. “Samo nisam želio da se uzbuđuješ. Žao mi je.” “Učinio si groznu stvar.” “Žao mi je. Nisam mislio na Hutcha.” “Čak i da mi je nije dao, ne smiješ bacati tuđe knjige. Ako nešto želim čitati, želim to svakako pročitati.” “Oprosti”, reče Guy. To ju je mučilo čitav dan. I zaboravila ga je nešto pitati što je namjeravala. I to ju je mučilo. Toga se sjeti tek navečer dok su se vraćali natrag iz restorana La Scala, nedaleko kuće. “Kako si znao da dr. Shand svira na BU&CW
108
-Mightyblok-flauti?” upita Rosemary. Guy nije razumio pitanje. “Neki dan, kad sam čitala knjigu i kad smo o njoj raspravljali, rekao si da je dr. Shand svirao na blok-flauti. Kako si to znao?” “Ah”, reče Guy. “Rekao mi je jednom. Ja sam rekao da smo čuli flautu ili neki sličan instrument jednom ili dvaput kroz zid i on je rekao da je to bio on. Što si ti mislila kako ja znam?” “Nisam mislila”, odgovori Rosemary. “Samo sam se pitala, to je sve.”
Nije mogla spavati. Ležala je budna na leđima i zurila u strop. Beba je u trbuhu dobro spavala, ali ona nije mogla. Osjećala se uznemireno i zabrinuto, ali nije znala točno zbog čega. Naravno zbog bebe i hoće li sve proteći onako kako treba. U posljednje vrijeme je varala u vježbama. Ali više neće, svečano obeća sama sebi. Već je bio ponedjeljak, trinaesti. Još petnaest dana. Dva tjedna. Vjerojatno su se sve žene osjećale dva tjedna prije poroda uznemireno i razdražljivo. I nisu mogle spavati zbog toga što ih je hvatala muka i što su bile umorne od spavanja na leđima! Prvo što će učiniti kad sve bude gotovo, spavat će punih dvadeset i četiri sata na trbuhu duboko zagnjurivši lice u jastuk, milujući ga. Čula je zvuk u Minnieinom i Romanovom stanu, ali vjerojatno je to bilo s gornjeg ili donjeg kata. Zvukovi su bili prikriveni i miješali su se s radom klitna-uređaja. Oni su već bili u Parizu. Koji sretnici. Jednog dana će ona i Guy otići onamo s njihovo troje ljupke djece. Beba se probudila i počela micati.
BU&CW
109
-Mighty-
9
KUPILA je paketiće pamuka, kipiće za upijanje vlage, puder i dječji losion. Angažirala je servis za pelene i drukčije rasporedila bebinu odjeću u ladicama ormara. Naručila je kartice za obavijesti o rođenju - Guy će im kasnije javiti ime i datum, napisala adrese i zalijepila marke na poveći broj kuverti. Pročitala je knjigu pod nazivom Summerhill koja je govorila o tobože nepobitnom načinu kako uspješno odgojiti dijete. Kasnije je o tome diskutirala u Sardi's Eastu s Elisom i Joanom. Počela je dobivati grčeve; jedan prvog dana, jedan narednog, zatim ništa i onda opet dva četvrti dan. Iz Pariza im je stigla razglednica s fotografijom Slavoluka pobjede i uredno napisanom porukom: Mislimo na vas oboje. Lijepo vrijeme, odlična hrana. Let preko oceana je prošao bez problema. Pozdrav, Minnie. Beba se u njoj spustila, spremna da se rodi.
Dvadeset četvrtog lipnja, u petak rano popodne, za blagajnom papirnice kod Tiffanvja kamo je otišla kupiti još dvadeset i pet kuverti, Rosemary je srela Dominicka Pozza, nekadašnjeg Guyevog učitelja pjevanja. Malen, crnomanjast, pogrbljen čovjek kreštavog i neugodnog glasa uhvati Rosemary za ruku i čestita joj na izgledu i Guyevoj sreći u posljednje vrijeme. Rosemary mu je ispričala o drami za koju je Guy potpisao ugovor i o najnovijoj ponudi filmske kompanije Warner Brothers. Dominick je oduševljeno izjavio kako je sada stigao trenutak kad će Guy napokon imati koristi od svoje upornosti i glumačkog dara. Objasnio je razloge i nagovorio Rosemary da obeća da će ga Guy nazvati. Zaželjevši joj sve najbolje, pođe prema liftu. Rosemary ga zaustavi. “Nisam vam uopće zahvalila za karte za The Fantasticks”, reče. “Predstava mi se jako dopala. Neće sići s programa kao ni Mišolovka u Londonu.” “The Fantasticks?” upita Dominick. “Dali ste Guyu dvije karte. Dosta davno, prošle jeseni. Išla sam s prijateljicom jer ju je Guy već gledao.” “Nikad nisam Guyu dao karte za The Fantasticks”, odgovori iznenađeno Dominick. “Jeste, prošle jeseni.” “Nisam, draga. Ja nikad nikome nisam dao karte za tu predstavu jer ih nisam ni imao. Vi ste se prevarili.” “Sigurna sam da je Guy rekao kako ih je dobio upravo od vas”, reče Rosemary. “Onda se prevario”, odvrati Dominick. “Reći ćete mu da me nazove?” “Da, da, hoću.” Sve je to bilo čudno, razmišljala je Rosemary dok je čekala da pređe Petu
BU&CW
110
-Mightyaveniju. Guy je rekao da mu je Dominick dao karte, bila je uvjerena u to. Sjetila se kako nije znala da li da Dominicku pismeno zahvali ili ne. Na krajnje odlučila da nije potrebno. Nije mogla biti u krivu. Pješaci, pokazao je semafor i ona je prešla na drugu stranu. Ali ni Guy se nije mogao prevariti. On je rijetko dobivao besplatne karte; morao se sjećati tko mu ih je dao. Je li joj namjerno lagao? Možda nije ni dobio karte, nego ih je negdje našao. Ne, onda bi možda došlo do scene u kazalištu; nebi je tome izložio. Hodala je 57. ulicom u smjeru zapada; hodala je vrlo polako, a leđa su je boljela od težine bebe u trbuhu. Dan je bio vruć i sparan. Termometar je već pokazivao trideset i tri stupnja, a živa se u njemu i dalje penjala. Išla je vrlo sporo. Jeli ju htio iz nekog razloga izvući iz stana te večeri? Je li on sišao dolje i sam kupio karte? Da bi bio slobodan učiti ulogu za koju se spremao? Ali ne bi bilo nikakve potrebe za varkom, da je to slučaj; on ju je još u starom jednosobnom stanu više puta molio da izađe na nekoliko sati i ona je to rado činila. Ipak je uglavnom želio da ostane, da bude njegov šaptač, njegova publika. Je li to bilo zbog neke djevojke? Možda se radilo o jednoj od njegovih starih ljubavi za koju nekoliko sati nije bilo dosta i čiji je parfem ispirao tušem kad se vratio kući? Ne, stanje mirisao po korijenu tanisa, a ne po parfemu; zato je i morala zamotati amajliju u foliju. Guy je bio previše zaljubljen da bi jedan dio noći proveo s nekom drugom. Prilično žestoko su vodili ljubav, sjećala se, a kasnije, dok je spavao, čula je flautu i pjevanje kod Minnic i Romana. Ne, ne flautu. Blok-flautu dr. Shanda. Je li tako Guy saznao o tome? Je li bio tamo one večeri? Na sabbati... Zaustavila se i bacila pogled u izloge trgovina jer više nije željela razmišljati o čarobnjacima, sektama, dječjoj krvi. Zašto je srela tog glupog Dominicka? Uopće nije trebala izlaziti. Bilo je prevruće i odvratno. U izlogu je primijetila krasnu haljinu boje maline koju će, poslije utorka, nakon što opet povrati svoj nekadašnji oblik, možda kupiti. I par žutih gaćica i bluzu boje maline... Na kraju je ipak morala nastaviti put. Nastavila je hodati, i misliti dok se beba u njoj meškoljila. Knjiga (koju je Guy bacio u smeće) govorila je o uvodnim ceremonijama, o tome kako sekte primaju nove članove sa zakletvom i krštenjem, pomazanjem i urezivanjem “čarobnjačkog znaka”. Je li bilo moguće (tuširao se kako bi isprao miris tanisa) kako je Guy postao članom sekte? Da je on (ne, nije bilo moguće) bio jedan od njih s tajnim znakom negdje na tijelu? Na njegovom se ramenu nalazio flaster boje tijela. Primijetila ga je u njegovoj garderobi u Philadelphiji (“Taj prokleti prišt”, rekao je kad ga je upitala), a bio je tamo i nekoliko mjeseci prije toga (“Ne onaj isti!” rekla je). Zar ga je još uvijek imao? Nije znala. Više nije spavao gol. Nekad je to činio, osobito kad je bilo vrlo vruće, ali više ne. Sada je svaku noć nosio pidžamu. Kad ga je posljednji put
BU&CW
111
-Mightyvidjela golog? Dok je prelazila Šestu aveniju, jedan joj auto zatrubi. “Za Boga miloga, gospođo”, reče neki čovjek iza nje. Ali zašto, zašto? On je bio Guy, a ne ludi starac koji nema što pametnije raditi, koji ne može nikako drukčije naći svrhu u životu i samopoštovanje! Imao je glumačku karijeru, uzbudljivu karijeru u kojoj je svakim danom napredovao! Nije se trebao petljati s čarobnim štapićima, čarobnjačkim noževima i -starcima; s parovima Wees, Gilmore i s Minnie i Romanom? Što su mu oni mogli pružiti? Znala je odgovor i prije nego što je postavila pitanje. Sljepoća Donalda Baumgarta. Kad bi čovjek povjerovao. Ali ona nije. Nije vjerovala. Međutim, Donald Baumgart je oslijepio, samo dan-dva nakon one subote. Kad je Guy ostao kod kuće uzimajući slušalicu svaki put kad bi zazvonio telefon. Očekivao je vijesti. Sljepoća Donalda Baumgarta. Iz koje je sve proizašlo: drama, kritike, nova drama, ponuda za film... Možda bi i Guyeva uloga u Greenwich Villageu također pripala Donaldu Baumgartu da ovaj nije na neobjašnjiv način postao slijep dan-dva nakon što je Guy (možda) pristupio (možda) sekti (možda) čarobnjaka. Knjiga je govorila i p tome kako postoje čarolije kojima se neprijatelju oduzima vid i sluh. Čarobnjaci. (Ne Guy!) Zajednička sila čitave sekte i usmjerena artiljerijska vatra zlonamjernih sila mogla je oslijepiti, oglušiti, paralizirati i, na kraju, ubiti izabranu žrtvu. “Hutch?” upita glasno, stojeći nepomično ispred Carnegie Halla. Djevojčica je pogleda prislonivši se uz ruku svoje majke. Hutch je one noći čitao knjigu i zatražio da se sastanu sljedećeg jutra. Da joj kaže kako je Roman zapravo Steven Marcato. Guy je znao za njihov dogovor i stoga je izašao po - što ono, sladoled? - i potom otišao kod Minnie i Romana. Jesu li sazvali hitan sastanak Zajedničke sile?... Ali kako su oni saznali što će joj Hutch ispričati? Ni sama nije znala; jedino je Hutch znao. Recimo, ipak, da “korijen tanisa” uopće nije bio “korijen tanisa”. Hutch nije čuo za to, zar ne? Recimo da je to bila - ona druga stvar koju je podcrtao u knjizi - đavolja gljiva ili tako nešto. Rekao je Romanu da će potražiti njeno značenje. Nije li to bilo dovoljno da Roman postane zabrinut? I upravo tada i tamo Roman je uzeo jednu od Hutchovih rukavica, jer se žrtvu ne može opčiniti bez jedne od njenih osobnih stvari! I onda, kad im je Guy rekao za sastanak zakazan za sljedeće jutro, nisu htjeli ništa prepustiti slučaju i bacili su se na posao. Ali ne! Roman nije mogao uzeti Hutchovu rukavicu; ona ga je uvela unutra i ispratila. Guy je uzeo rukavicu. Dojurio je kući sa šminkom na licu - što nikada nije činio - i otišao u malu sobu. Vjerojatno ga je Roman nazvao i rekao: “Ovaj Hutch postaje sumnjičav prema 'korijenu tanisa'; pođi kući i nabavi jednu od njegovih osobnih stvari, za svaki slučaj!” I Guy je poslušao. Da Donald BU&CW
112
-MightyBaumgart postane slijep. Čekajući na semaforu u 55. ulici, Rosemary stavi torbicu pod ruku, otkopča lančić, izvuče amajliju iz haljine i spusti je kroz rešetku kanalizacije. Eto toliko za “korijen tanisa”. Ðavolju gljivu. Bila je tako uplašena da je poželjela zaplakati. Zato što je znala što im Guy daje u zamjenu za njegov uspjeh. Bebu! Da je iskoriste u svojim obredima. Guy zapravo nije ni želio dijete do trenutka kad je Donald Baumgart iznenada oslijepio. Nije htio opipati kako se miče u njoj, nije volio razgovarati o njoj, ponašao se rezervirano i uvijek zaposleno, kao da se uopće nije radilo o njegovom djetetu. Jer je znao što oni namjeravaju učiniti s njim čim im ga preda.
U stanu, u blaženo hladnom zamračenom stanu, pokušala je sebe uvjeriti da je luda. Za četiri, ili čak i manje, dana imat ćeš svoju bebu, luda djevojko. Sva si napeta i luckasta. Izmislila si čitavo luđačko proganjanje na temelju nekoliko potpuno nepovezanih slučajnosti. U stvarnosti nema čarobnjaka. Nema čarolija. Hutch je umro prirodnom smrću, makar joj liječnici nisu mogli dati objašnjenje. Isto vrijedi i za sljepoću Donalda Baumgarta. A kako je, pobogu, Guy došao do jedne od osobnih stvari Donalda Baumgarta da bi ga mogli začarati? Vidiš li, luda djevojko? Sve to pada u vodu kad čovjek počne kopkati po tome. Ali, zašto je lagao za karte? Skinula se i dugo se vremena tuširala hladnom vodom. Nespretno se okretala oko sebe, a zatim gurnula lice pod tuš, pokušavajući razumno i razborito razmišljati. Sigurno postoji još neki razlog zašto je Guy lagao. Možda je protratio dan motajući se po Downeysu, da, i dobio karte od nekog poznanika kojeg je slučajno susreo. Rekao bi da mu ih je dao Dominick, samo da ona ne sazna da je pogriješio. Naravno da bi rekao. Evo, vidiš, luda djevojko? Ali, zašto ga onda već mjesecima nije vidjela golog? U svakom slučaju, bilo joj je drago što je bacila onu prokletu amajliju. Trebala je to već davno učiniti. Najprije, nije ju ni smjela prihvatiti od Minnie. Kakav je bio užitak riješiti se njenog strašnog mirisa! Obriše se i poprska s mnogo, mnogo parfema. Nije ga vidjela golog jer je imao neku vrstu osipa i zbog toga mu je bilo neugodno. Glumci su tašti, zar ne? U osnovi. Ipak, zašto je bacio knjigu? I proveo toliko vremena kod Minnie i Romana i čekao vijest o sljepoći Donalda Baumgarta? I dojurio kući sa šminkom na licu upravo prije nego je Hutchu nestala rukavica? Počešlja se, obuče grudnjak i gaćice, pa krene u kuhinju i popije dvije čaše hladnog mlijeka. Nije mogla shvatiti. BU&CW
113
-MightyKrene do dječje sobe, odmakne od zida malu kadu, čavlima pričvrsti plastičnu ploču preko tapete da je zaštiti kad beba bude prskala dok se kupa. Nije znala. Nije znala hoće li poludjeti ili ozdraviti, žele li čarobnjaci samo imati moć ili je zaista posjeduju, je li Guy njen voljeni muž ili izdajnički neprijatelj bebe i uje same. Skoro su bila četiri sata. Guy će se vratiti kući za sat vremena.
Rosemary nazove Udruženje glumaca i dobije telefonski broj Donalda Baumgarta. Slušalica se digla na prvo zvonjenje. “Je li to Donald Baumgart?” “Da.” “Ovdje Rosemary Woodhouse”, reče, “supruga Guya Woodhousea.” “Oh?” “Željela sam...” “Bože moj, ovih ste dana sretna mlada dama! Čujem da živite u grofovskom okruženju u Bramu i pijete plemenito vino iz kristalnih pehara s mnogobrojnom uniformiranom poslugom koja samo čeka vaš znak.” “Željela sam znati kako ste, ima li kakvog poboljšanja”, nastavi Rosemary. On se nasmije. “Ah, ženo Guya Woodhousea”, reče, “divno mi je, krasno! Stanje se poprilično poboljšalo. Danas sam razbio samo šest časa, pao niz troje stepenice i umalo me nisu pregazila dva vatrogasna vozila! Svaki dan mi je u svakom pogledu sve bolje i bolje.” “Guy i ja smo vrlo nesretni zbog ove situacije.” Donald Baumgart utihne na trenutak, a zatim reče: “Ah, k vragu, tako to ide. Jedan uspije, a drugi propada. Guy bi u svakom slučaju uspio. Da vam kažem istinu, poslije one druge audicije koju smo imali za Two Hours of Solid Crap, bio sam uvjeren kako će on dobiti ulogu. Bio je sjajan.” “On je mislio da ćete je vi dobiti”, reče Rosemary. “I bio je u pravu.” “Kratko vrijeme.” “Žao mi je što nisam došla onog dana kad vas je došao posjetiti”, reče Rosemary. “Zamolio me, ali nisam mogla.” “Da me posjetite? Mislite onog dana kad smo se našli na piću?” “Da”, reče. “To sam mislila.” “Dobro da niste došli. Ne dopuštaju ulaz ženama, zar ne? Ne, poslije četiri dopuštaju, tako je; i bilo je poslije četiri. Bilo je to jako dobronamjerno od Guya. Većina ljudi ne bi imala - pa, tu vrlinu, mislim. Ja je ne bih imao, to vam mogu priznati.” “Onaj koji gubi, zove pobjednika na piće”, reče Rosemary. “A nismo ni znali da će tjedan dana kasnije - zapravo manje od tjedan...” “Tako je”, reče Rosemary. “Bilo je samo nekoliko dana prije nego ste vi...” “... Oslijepio. Da. Bila je to srijeda ili četvrtak, ja sam tada bio na BU&CW
114
-Mightyjutamjoj predstavi - srijeda, mislim - i sljedeće nedjelje se to dogodilo. Hej” nasmije se - “Guy nije ništa stavio u ono piće, zar ne?” “Ne, nije”, odgovori Rosemary. Glas joj je podrhtavao. “Usput”, doda, “Guy ima nešto vaše, znate.” “Što?” “Zar ne znate?” “Ne”, odvrati Donald. “Nije li vam nešto nedostajalo tog dana?” “Nije, koliko se sjećam.” “Sigurni ste?” “Ne mislite valjda na moju kravatu?” “Da”, odgovori Rosemary. “Guy ima moju, a ja njegovu. Želi li svoju natrag? Nema problema; meni je svejedno kakvu kravatu nosim i da li je uopće nosim.” “Ne, ne želi je”, reče Rosemary. “Nisam shvatila. Mislila sam da ju je samo posudio.” “Ne, to je bila zamjena. Zvučali ste kao da mislite da ju je Guy ukrao.” “Nažalost, moram završiti razgovor”, reče Rosemary. “Samo sam željela znati je li vam bolje.” “Ne, nije. No, lijepo je od vas što ste zvali.” Rosemary spusti slušalicu. Bilo je 16:09 h. Obuče haljinu i sandale. Uzme novac koji je Guy čuvao za crne dane, nevelik svežanj novčanica. Stavi ga u torbicu, uzme i svoj adresar te bočicu vitaminskih kapsula. Grčenje se ponovilo, drugo tog dana. Uzme kovčeg koji je stajao uz vrata spavaće sobe, prođe kroz hodnik i izađe iz stana. Na pola puta do lifta okrene se i potrči natrag u stan. Sišla je u liftu za poslugu zajedno s dva dostavljača. Na 55. ulici uzme taksi.
Gospođica Lark, tajnica dr. Sapirsteina, pogleda kovčeg i upita s osmijehom: “Niste dobili trudove, zar ne?” “Ne”, odgovori Rosemary, “ali trebala bih vidjeti doktora. Izuzetno je važno.” Gospođica Lark pogleda na sat. “U pet završava”, reče, “a još je ovdje gospođa Byron” - pogleda ženu koja je sjedila i zatim se nasmiješi Rosemary“ali sigurna sam da će vas primiti. Sjednite. Javit ću mu da ste ovdje, čim bude slobodan.” “Hvala”, zahvali se Rosemary. Stavi kovčeg pored najbliže stolice i sjedne. Bijela lakirana kopča njene torbice bila je vlažna pod njenim rukama. Otvori je, izvadi svileni papir, obriše dlanove, gornju usnu i sljepoočnice. Srce joj je udaralo sve brže.
BU&CW
115
-Mighty“Kako je vani?” upita gospođica Lark. “Strašno”, reče Rosemary, “trideset i pet stupnjeva.” Gospođica Lark uzdahne. Jedna žena izađe iz ordinacije dr. Sapirsteina, žena u petom ili šestom mjesecu trudnoće koju je Rosemary već prije vidjela. Kimnule su glavom jedna drugoj. Gospođica Lark uđe. “Vi ćete roditi za koji dan, zar ne?” upita žena zastajući uz pisaći stol. “U utorak”, reče Rosemary. “Sretno”, reče žena. “Pametno da s tim svršite prije srpnja.” Gospođica Lark opet izađe. “Gospođa Bvron”, reče, a onda se obrati Rosemary, “a vas će primiti odmah iza nje.” “Hvala.” Gospođa Byron uđe u ordinaciju dr. Sapirsteina i zatvori vrata. Žena uz pisaći stol se dogovorila s gospođicom Lark o sljedećem pregledu i zatim izađe, pozdravivši se s Rosemary i opet joj zaželi sreću. Gospođica Lark je pisala. Rosemary uzme primjerak Timea koji se nalazio na stolu. Je li Bog mrtav? pitalo se crvenim slovima na crnoj pozadini. Nađe sadržaj i okrene na kazališnu i filmsku stranu. Pokuša čitati članak o Barbri Streisand. “Lijepo miriše”, reče gospođica Lark, njušeći u pravcu Rosemary. “Što je to?” “Zove se 'Detchema'“, odvrati Rosemary. “To je veliko poboljšanje prema vašem redovitom parfemu, ako smijem primijetiti.” “To nije bio parfem”, reče Rosemary. “To je bila amajlija za sreću. Bacila sam je.” “Dobro”, primijeti gospođica Lark. “Možda će i doktor slijediti vaš primjer.” Rosemary upita nakon jednog časka. “Dr. Sapirstein?” “Mm-hmm”, reče gospođica Lark, “stavlja parfem poslije brijanja. Ali to nije to, zar ne? Zatim ima amajliju za sreću. Ipak, on nije praznovjeran. Mislim da nije. U svakom slučaju, s vremena na vrijeme ima isti miris, što god to bilo, a kad ga ima, ne mogu mu se približiti niti na metar i pol. Mnogo je jači nego šio je bio vaš. Niste nikad zamijetili?” “Ne”, odvrati Rosemary. “Mislim da niste bili ovdje u prave dane”, reče gospođica Lark. “Ili ste mislili da je on mirisao po vašem. Što je to, neka kemijska tvar?” Rosemary ustane, odloži Time i pokupi svoj kovčeg. “Moj muž je vani. Moram mu nešto reći”, reče. “Vratit ću se za časak.” “Možete ostaviti kovčeg”, doda gospođica Lark. Rosemary ga ipak uzme.
BU&CW
116
-Mighty-
10
UPUTILA se Park avenijom do 81. ulice gdje je pronašla telefonsku govornicu. Nazove dr. Hilla. U kabini je bilo vrlo vruće. Javi se centrala. Rosemary ostavi ime i telefonski broj. “Molim vas, zamolite ga da me odmah nazove”, reče. “Hitan je slučaj, a ja sam u telefonskoj govornici.” “U redu”, reče žena i prekine vezu. Rosemary objesi slušalicu a zatim je opet digne, no potajno zadrži prst na kuki prekidača. Držala je slušalicu na uhu kao da sluša, tako da je nitko ne može zamoliti da izađe van i prepusti telefon nekom drugom. Beba se u njoj ritne i izvine. Znojila se. Molim vas, brzo, dr. Hill. Nazovite me. Spasite me. Svi oni, svi oni... Svi su oni bili umiješani. Guy, dr. Sapirstein, Minnie, Roman. Svi čarobnjaci. Čarobnjaci. Koristeći nju da za njih rodi bebu da je mogu uzeti i - ne brini, Andy - ili - Jennv, ubit ću ih prije nego im dopustim da te taknu! Telefon zazvoni. Rosemary digne prst s kuke: “Molim?” “Je li to gospođa Woodhouse?” Opet se javila centrala. “Gdje je dr. Hill?” upita. “Jesam li dobro upamtila ime?” čulo se s druge strane. “Je li to Rosemary Woodhouse?” “Da!” “Vi ste pacijentica dr. Hilla?” Objasni da je bila najednom pregledu prošle jeseni. “Molim vas”, reče ona, “on mora sa mnom razgovarati! Važno je! Molim vas. Recite mu da me nazove” “U redu”, odgovori žena. Držeći opet kuku prekidača, Rosemary obriše čelo drugom stranom ruke. Molim vas, dr. Hill. Otvori vrata kako bi uhvatila malo zraka, zatim ih gurne i opet zatvori kad priđe jedna žena i stane čekati. “Ah, nisam znala”, reče Rosemary u mikrofon slušalice, s prstom na prekidaču. “Stvarno? Što je još rekao?” Znoj joj je kapao niz leđa i ispod pazuha. Beba se okrene i prevrne. Bila je pogreška telefonirati tako blizu ordinacije dr. Sapirsteina. Morala je otići do Madisona ili Lexingtona. “Divno! Je li rekao još nešto?” Upravo tog trenutka on bi mogao biti vani, tražiti je i ne bi li baš najbliža telefonska govornica bila prvo mjesto na koje bi pogledao. Morala je odmah uzeti taksi i odvesti se što dalje. Okrene leđa koliko god je mogla u pravcu odakle bi došao, kad bi došao. Žena vani je, hvala Bogu, odlazila. A sada se i Guy vjerojatno vraća kući. Vidjet će da nema kovčega i zvat će dr. Sapirsteina, misleći da je ona u bolnici. Uskoro će je obojica tražiti. I svi drugi. “Weesovi... “Molim?” javi se kad je zazvonilo. “Gospođa Woodhouse?” Bio je dr. I lili. Dr. Spasitelj! Osloboditelj! Kildare! Divni Hill! “Hvala”, BU&CW
117
-Mightyreče, “hvala što ste zvali.” “Mislio sam da ste u Kaliforniji.” “Ne. Otišla sam drugom liječniku, jednom kojem su me poslali neki prijatelji. On nije dobar, dr. Hill. Lagao mi je i davao mi neobične vrste napitaka i kapsula. Dijete se treba roditi u utorak - sjećate se, vi ste mi rekli, dvadeset osmog lipnja - ja želim da me vi porodite. Platit ću vam koliko god želite, bit će kao da sam čitavo vrijeme dolazila k vama.” “Gospođo Woodhouse...” “Molim vas, pustite me da s vama razgovaram”, reče, čuvši odbijanje. “Dopustite da dođem k vama i da vam objasnim što mi se događa. Ne mogu više ostati na ovom mjestu. Moj suprug, taj liječnik i ljudi koji su me k njemu poslali umiješani su u spletke. Znam da to zvuči ludo, doktore, i vi vjerojatno mislite: 'Bože, ova jadna djevojka je potpuno skrenula', ali ja nisam skrenula, doktore, kunem se nisam. Znate i sami da tu i tamo postoje urote protiv ljudi, zar ne?” “Da, mislim da postoje”, odvrati dr. Hill. “Postoji jedna protiv mene i moje bebe”, reče Rosemary. “Ako mi dopustite da dođem k vama, reći ću vam sve o tome. Neću tražiti od vas da učinite bilo što protuzakonito, samo želim da me smjestite u bolnicu i da porodite moju bebu.” “Dođite u moju ordinaciju sutra poslije...” “Sada”, umiješa se Rosemary. “Sada. Odmah sada. Oni će me tražiti.” “Gospođo Woodhouse, trenutno nisam u ordinaciji. Kod kuće sam. Budan sam od jučer ujutro i...” “Molim vas”, reče, “zaklinjem vas.” Nije ništa odgovorio. “Doći ću k vama i sve vam objasniti. Ne smijem ostati ovdje,” nastavi molećivo Rosemary. “U mojoj ordinaciji u osam sati”, reče dr. Hill. “Je li to u redu?” “Da...” odvrati. “Da, hvala vam. Doktore Hill?” “Molim?” “Možda vam se javi moj muž i upita jesam li zvala.” “Ja neću ni s kim razgovarati”, reče. “Malo ću odspavati.” “Hoćete li reći vašoj centrali? Da ne kažu da sam vas zvala?” “U redu, hoću”, odgovori. “Hvala vam.” “U osam sati.” “Da, hvala vam.” Muškarac koji je leđima bio okrenut prema govornici pogledaje pažljivo kad je izlazila. Ipak, to nije bio dr. Sapirstein, bio je neki posve nepoznat čovjek.
Išla je Lexington avenijom prema gradu do 86. ulice gdje je otišla u kino, BU&CW
118
-Mightyposlužila se njihovim toaletom, nakon čega je tupo sjela u sigurnost prohladnog mraka dvorane okrenuvši se prema ekranu na kojem se prikazivao neki bučni film. No, ubrzo ustane i s kovčegom se uputi do telefonske kabine, gdje naruči poziv za brata Briana. Nije bilo odgovora. Vrati se natrag s kovčegom u kino i sjedne na drugo sjedalo. Beba je mirno spavala. Na ekranu se sad prikazivao neki drugi film s Keenanom Wynnom. U 19:40 h izađe iz kina i naruči taksi do ordinacije dr. Hilla na 72. ulici. Bit ću sigurna ako uđem, pomisli. Oni će paziti na Joanin stan i stan Hugha i Elise, ali ne na ordinaciju dr. Hilla. Ne, ako je njegova centrala rekla da nije zvala. Ipak, da bude potpuno sigurna, zamoli taksista da pričeka i promatra je dok ne uđe unutra. Nitko je nije zaustavio. Dr. Hill otvori vrata sam, puno ljubaznije nego što je očekivala poslije njegovog protivljenja na telefonu. Pustio je plave jedva zamjetljive brkove, ali je još uvijek nalikovao na dr. Kildarea. Na sebi je imao plavo-žutu kariranu sportsku košulju. Otišli su u sobu za konzultacije koja je bila za četvrtinu manja od one dr. Sapirsteina. Tamo je Rosemary ispričala dr. Hillu svoju priču. Govorila je tiho i sabrano znajući da bi ga samo pomisao na histeriju navela da joj ne povjeruje i da pomisli da je luda. Ispričala mu je o Adrianu Marcatu i Minnie i Romanu; o mjesecima boli koje je pretrpjela i o napicima od trava i malim bijelim kolačićima; o Hutchu i o knjizi Čarobnjaci, o kartama za The Fantasticks, o crnim svijećama, o kravati Donalda Baumgarta. Pokušavala je da sve što govori bude suvislo i povezano u kontinuitetu, ali nije mogla. Ipak je sve izgovorila a da nije sama postala histerična; o blok-flauti dr. Shanda, o tome kako je Guy bacio knjigu u smeće i naposljetku o nesvjesnom otkriću gospođice Lark. “Možda su koma i sljepoća bile samo slučajnosti”, reče Rosemary, “ili oni možda doista posjeduju neku telepatsku moć kojom mogu ozlijediti ljude. No, to nije važno. Važno je što oni žele bebu. Sigurna sam u to.” “Čini se da je zaista tako”, reče dr. Hill. “Naročito vezano za interes koji su pokazali prema bebi još od početka.” Rosemary zatvori oči i zamalo da ne zaplače. Dr. Hill joj je vjerovao. Nije mislio da je luda. Otvori oči i pogleda ga, ostavši mirna i sabrana. On je pisao. Jesu li ga svi njegovi pacijenti voljeli? Dlanovi su joj bili mokri; ona ih pomakne s naslona stolice i pritisne ih uz haljinu. “Liječnikovo ime je Shanđ, kažete”, upita dr. Hill. “Ne, dr. Shand samo pripada sekti”, odgovori Rosemary. “Liječnik je dr. Sapirstein.” “Abraham Sapirstein?” “Da”, uzvrati Rosemary nelagodno. “Poznajete li ga?” “Sreo sam ga jednom ili dvaput”, odgovori dr. Hill dok je i dalje zapisivao. “Kad ga gledate”, reče Rosemary, “ili čak razgovarate s njim, ne biste nikad pomislili da je...” “Nikad u tisuću godina”, reče dr. Hill, odloživši nalivpero. “Zato nam je rečeno da knjige ne prosuđujemo po njihovim koricama. Želite li odmah sad otići u bolnicu Mount Sinai?” Rosemary se nasmiješi. “Voljela bih”, odvrati. “Je li to moguće?”
BU&CW
119
-Mighty“Trebat će malo osobnog utjecaja i uvjeravanja”, odgovori dr. Hill. Digne se i ode do otvorenih vrata svoje sobe za preglede. “Htio bih da malo legnete i da se odmorite”, reče ušavši u tamnu sobu iza njega. Soba zabljesne ledeno plavim fluorescentnim svjetlom. “Vidjet ću što se može učiniti i tada ću vas pregledati.” Rosemary se podigne i pođe s torbicom u sobu za preglede. “Sve što imaju na raspolaganju”, reče mu, “makar i u spremište za metle.” “Siguran sam da možemo dobiti i bolje od toga”, reče dr. Hill. Uđe za njom i uključi klima-uređaj. Bio je vrlo bučan. “Da se skinem?” upita Rosemary. “Ne, još ne”, reče dr. Hill. “Treba mi barem pola sata da telefoniram svojim ljudima. Samo legnite i odmarajte se.” Izađe i zatvori vrata. Rosemary krene do najdaljeg kraja sobe i smjesti se na meku plavo presvučenu fotelju. Torbicu stavi na stolicu. Bog blagoslovio dr. Hilla. Jednog dana će načinili vez po ovom sadržaju. Skine sandale i legne udobno. Klima-uređaj je prema njoj usmjeravao slabu struju svježine; beba se polagano i lijeno okrene, kao da ga osjeća. Sada je sve u reda, Andy ili Jenny. Bit ćemo u lijepom, čistom krevetu u bolnici Mount Sinai, bez posjetitelja i... Novac. Ona se digne, otvori torbicu i pronađe Guyev novac koji je uzela. Imala je sto osamdeset dolara plus njezinih šesnaest i nešto sitniša. To će sigurno biti dosta za svako plaćanje unaprijed, a ako bude potrebno još, Brian će ga telegrafski poslati ili će joj ga Hugh i Elise posuditi. Ili Joan. Ili Grace Cardiff. Bilo je mnogo ljudi kojima se mogla obratiti. Izvadi kapsule, vrati novac i zatvori torbicu, zatim opet legne na sofu, dok su torbica i bočica kapsula bile pokraj nje na stolici. Dat ću kapsule dr. Hillu koji će ih analizirati i provjeriti da u njima nije bilo nešto štetno. Nije smjelo biti. Oni žele da beba bude zdrava, zar ne? Za njihove lude obrede, zar ne? Ona zadršće. Čudovišta. I Guy. To je bilo neopisivo. Njena utroba otvrdne u napetom grčenju, do sada najjačem. Kratko je disala dok nije prestalo. To je bilo treće tog dana. Reći će dr. Hillu.
Živjela je s Brianom i Dodie u velikoj modernoj kući u Loš Angelesu i Andy je baš počeo govoriti (iako mu je bilo tek četiri mjeseca), kad dr. Hill proviri unutra i ona se opet našla u njegovoj sobi za preglede, ležeći na sofi u svježini uređaja za klimu. Pokrije oči rukom i nasmiješi se. “Spavala sam”, reče.
BU&CW
120
-MightyOn gurne vrata tako da su se širom otvorila i povuče se. Uđu dr. Sapirstein i Guy. Rosemary se uspravi, pustivši ruku s očiju. Oni se približe i stanu pokraj nje. Guyevo kameno lice bilo je bezizražajno. Promatrao je samo zidove, ne nju. Dr. Sapirstein reče: “Pođite mirno s nama, Rosemary. Ne svađajte se niti ne pravite scenu, jer ako kažete još jednu jedinu riječ o čarobnjacima ili čarobnjaštvu bit ćemo prisiljeni odvesti vas u psihijatrijsku bolnicu. Mogućnosti za rađanje bit će daleko od najboljih. To ne želite, zar ne? Zato obucite cipele.” “Samo ćemo te odvesti kući”, reče Guy, konačno je pogledavši. “Nitko te neće ozlijediti.” “Ili dijete”, reče dr. Sapirstein. “Obucite cipele.” Pokupi bočicu kapsula, pogleda je i stavi u džep. Rosemary obuče sandale, a on joj dade torbicu. Izađu; dr. Sapirstein ju je držao za ruku, a Guy joj je lagano dodirivao drugi lakat. Dr. Hill je držao njezin kovčeg. Preda ga Guyu. “Sad joj je dobro”, reče dr. Sapirstein. “Vodimo je kući da se odmori.” Dr. Hill joj se nasmiješi. “Toliko vremena treba. U devedeset posto slučajeva.” Ona ga pogleda i ne reče ništa. “Hvala vam na trudu, doktore”, reče dr. Sapirstein, a Guy reče: “Šteta da ste morali ovamo ući i...” “Drago mi je da sam mogao pomoći”, reče im dr. Hill otvarajući vanjska vrata.
Imali su auto. Gospodin Gilmore je vozio. Rosemary je sjedila straga između Guya i dr. Sapirsteina. Nitko nije govorio. Vozili su u Bramford.
Liftboj se nasmiješi kad su prešli predvorje uputivši se prema njemu. Diego. Nasmiješio se jer mu se sviđala, davao joj je prednost pred nekim drugim stanarima. Podsjećajući je na njezinu ličnost, osmijeh je nešto u njoj probudio, nešto oživio. Rosemary naglo otvori torbicu, provuče prst kroz prsten s ključevima i blizu vrata lifta okrene naopako torbicu, prosuvši sve osim ključeva. Otkotrljao se ruž, novčići, letjele su Guyeve desetice i dvadesetice, sve. Spusti pogled zabrinuto. Guy i dr. Sapirstein su skupljali stvari dok je ona stajala nijemo i bespomoćno. Diego izađe iz lifta, jezikom i zubima zvučno izrazivši zabrinutost. Sagne se i počne pomagati. Rosemary pođe natraške da se makne BU&CW
121
-Mightys puta i promatrajući ih, pritisne na veliko okruglo dugme za kat. Pomična vrata se pokrenu. Povuče i zatvori unutrašnja vrata. Diego posegne za vratima, ali ipak spasi prste; i udari po njima s vanjske strane. “Hej, gospođo Woodhouse!” Oprosti, Diego. Rosemary gurne ručku, lift se naglo trgne i krene prema gore. Nazvat će Briana. Ili Joan ili Elise ili Grace Cardiff. Nekoga. Još nismo gotovi, Andy! Zaustavi lift na devetom katu, zatim na šestom, zatim na polovici osmog a zatim dovoljno blizu sedmog da može otvoriti unutarnja i vanjska vrata i da zakorači deset centimetara na niže. Kroz zavoje hodnika hodala je najbrže što je mogla. Uhvati je grč, ali je nastavila hodati ne obazirući se. Pokazatelj katova lifta za poslugu zasvijetlio je s četiri na pet i znala je da Guy i dr. Sapirstein dolaze gore kako bi je zaustavili. Na njezinu nesreću, ključ nije htio u bravu. Ali kad je konačno ušao i kad su se vrata lifta otvorila, Rosemaryje uspjela ući u svoj stan zalupivši vratima i zakvačila lanac, upravo dok je Guyev ključ ulazio u bravu. Okrene zasun a ključ ga opet okrene natrag. Vrata se otvore i lanac ih zaustavi. “Otvori, Ro”, vikne Guy. “Idi k vragu”, odgovori Rosemary. “Neću te povrijediti, draga.” “Obećao si im bebu, odlazi...” “Nisam im ništa obećao”, reče. “Što to govoriš? Obećao koga?” “Rosemary”, vikne dr. Sapirstein. “I vi također. Odlazite.” “Izgleda da si izmislila neku zavjeru protiv sebe.” “Odlazite”, reče i gurne vrata zatvorivši ih zasunom. Ostala su zatvorena. Rosemary se povuče natrag gledajući ih i zatim ode u spavaću sobu. Bilo je devet i trideset. Nije bila sigurna koji je Brianov broj, a adresar joj je ostao u predsoblju ili u Guyevom džepu, tako da je preko čovjeka na centrali morala prvo dobiti informacije. Kad je konačno dobila vezu, još uvijek se nitko nije javljao. “Želite li da opet pokušam za dvadeset minuta?” upita telefonist. “Da, molim vas”, reče Rosemary i spusti slušalicu. Nazove Joan, ali ni Joan nije bila kod kuće. Broj Elise i Hugha bio je... Nije znala. Informacijama je trebala čitava vječnost da ga pronađu. Okrene brojčanik i dobije centralu. Bili su na vikendu. “Jesu li negdje da se mogu javiti na telefon? Hitno je.” “Je li to tajnica gospodina Dunstana?” “Ne, ja sam njihova dobra prijateljica. Vrlo je važno da s njima stupim u
BU&CW
122
-Mightykontakt.” “Oni su na Fire Islandu”, reče telefonistica. “Dat ću vam broj” “Molim vas.” Zapamti ga, spusti slušalicu i baš kad je htjela okrenuti brojčanik, začula je šaptanje u hodniku i korake. Ustane. Guy i gospodin Fountain su ušli u sobu. “Draga, nemaš se čega plašiti. Nećemo te povrijediti”, reče Guy. Iza njih se nalazio dr. Sapirstein držeći uruči punu štrcaljku injekcije s iglom uvis, s koje je kapalo. I dr. Shand i gospođa Fountain i gospođa Gilmore. “Mi smo vaši prijatelji”, reče gospođa Gilmore, a gospođa Fountain doda, “Nemate se čega bojati, Rosemary. Časna riječ, nemate.” “Dobit ćete samo blagi sedativ”, reče dr. Sapirstein. “Da se smirite i da možete dobro prospavati noć.” Nalazila se između kreveta i zida, i bila je predebela da se popne preko kreveta i da pobjegne. Prišli su joj blizu. “Znaš da ne bih nikome dopustio da te povrijedi, Ro”, reče Guy. Ona na to zgrabi telefon i slušalicom ga udari po glavi. Guy je uhvati za zglob ruke, a gospodin Fountain je zgrabi za drugu ruku. Telefon padne kad ju je zapanjujućom snagom povukao. “U pomoć, ne...” Rosemary vrisne i jedna snažna ruka joj utisne maramicu ili nešto takvo u usta i tako je zadrži. Odvukli su je podalje od kreveta. Dr. Sapirstein je s injekcijom i komadićem vate došao sprijeda; grč mnogo oštriji od drugih stegao joj je utrobu i Rosemary stisne oči, zadrži zrak, zatim usiše zrak kroz nos brzim malim udisajima. Osjeti kako joj jedna ruka spretno i svestrano opipava trbuh, a dr. Sapirstein vikne: “Stanite, stanite. Upravo ima trudove.” Nastane tišina, a netko izvan sobe prošapće vijest. “Ima trudove!” Rosemary otvori oči i zagleda se u dr. Sapirsteina, uvlačeći zrak kroz nos, dok joj se utroba opuštala. On joj kimne glavom i naglo joj uzme ruku koju je držao gospodin Fountain, dodirne je vatom i u nju zabije iglu. Dobila je injekciju. Nije se ni pokušala maknuti. Bila je previše uplašena, previše zbunjena. Dr. Sapirstein izvuče iglu i obriše mjesto palcem, a zatim i vatom. Žene su, primijetila je, prostirale krevet. Ovdje? Ovdje? Trebali su je odvesti u bolnicu! U bolnicu, s opremom i bolničarkama, gdje je sve čisto i sterilno. Dok se borila, oni su je držali. Guy joj je šaptao u uho: “Sve će biti u redu, draga. Bit će! Tako mi Boga, bit će ti potpuno dobro! Nemoj se toliko opirati. Ro, molim te, nemoj! Dajem ti časnu riječ da će sve proći dobro.” A onda je došao još jedan grč. Nakon toga je već ležala na krevetu, a dr. Sapirstein joj je davao još jednu injekciju. Gospođa Gilmore joj obriše čelo. Telefon zazvoni. BU&CW
123
-MightyGuy se javi: “Ne, otkažite, centrala.” Došao je još jedan grč, slab i odvojen od njene krhke glave za koju je osjećala kao da lebdi. Sve vježbe nisu ničem koristile. Sva energija i sav trud bili su potrošeni uzalud. To uopće nije bilo bezbolno rađanje, ona nije pomagala, nije gledala. Oh, Andy, Andy - ili - Jenny! Žao mi je, ljubavi moja mala! Oprosti mi!
BU&CW
124
-Mighty-
TREĆI DIO
BU&CW
125
-Mighty-
1
SVJETLO. Strop. Bol među nogama. I Guy. Sjedio je uz krevet, gledajući je zabrinutim osmijehom. “Zdravo”, reče. “Zdravo”, odvrati Rosemary. Bol je bila užasna. Tada se sjetila. Bilo je gotovo. Bilo je gotovo. Beba je rođena. “Je li sve u redu?” upita ona. “Da, dobro je.” “Što je?” “Dječak.” “Doista? Dječak?” Guy kimne potvrdno. “I sve je u redu?” “Da.” Rosemary pusti da joj se oči zatvore, a zatim ih opet uspije otvoriti. “Jesi li zvao Tiffany's”, upita. “Jesam”, reče. Ona zatvori oči i zaspi.
Kasnije se svega sjećala. Laura-Louise je sjedila uz krevet čitajući Reader’s Digest s povećalom. “Gdje je?” Laura-Louise skoči: “Zaboga, draga”, reče, dok je povećalo na njezinim grudima pokazivalo crvene isprepletene konopce: “Kako ste me samo iznenadili probudivši se ovako naglo! Zaboga!” Ona zatvori oči i počne duboko disati. “Beba; gdje je beba?” upita Rosemary. “Pričekajte trenutak”, reče Laura-Louise, ustane sa zatvorenim Digestom držeći prst u knjizi. “Pozvat ću Guya i dr. Abea. Oni su u kuhinji.” “Gdje je beba?” i dalje je pitala Rosemary, ali Laura-Louise izađe bez odgovora. Pokuša se dignuti, ali padne natrag, osjećajući da su joj ruke mlohave, kao da je ostala bez kosti. I među nogama je osjećala bol kao svežanj šiljaka noževa. Ležala je i čekala, prisjećajući se, prisjećajući se. Bila je večer. 21:05 h, pokazivao je sat. Guy i dr. Sapirstein su ušli,
BU&CW
126
-Mightyozbiljnog izgleda. “Gdje je beba?” upita ih. Guy obiđe krevet, čučne i uhvati je za ruku. “Draga”, započne. “Gdje je?” “Draga...” Pokuša reći više, ali nije mogao. Pogledom potraži pomoć preko kreveta. Dr. Sapirstein je stajao gledajući je odozgo. Komadić kokosa mu se uhvatio na brkovima. “Bilo je komplikacija, Rosemary”, reče, “ali ništa što bi moglo štetiti vašim budućim porodima.” “Beba je...” Zurila je u njega. “Mrtva”, reče dr. Sapirstein i kimne. Rosemary se okrene prema Guyu. On također kimne. “Bila je u krivom položaju”, reče dr. Sapirstein. “Možda bih mogao nešto učiniti u bolnici, ali jednostavno nije bilo vremena da vas tamo odvezemo, a da sam ovdje išta pokušao bilo bi - preopasno za vas.” “Imat ćemo drugo, draga. Hoćemo, čim budeš bolje. Obećavam ti”, nadoveže se Guy. Dr. Sapirstein reče: “Sigurno. Za nekoliko mjeseci možete početi raditi na novoj bebi, a vjerojatnost je tisuća prema jedan da se ništa slično neće ponoviti. To je bila tragična nesreća; samo dijete bilo je potpuno zdravo i normalno.” Guy joj stisne ruku i nasmiješi se ohrabrujuće. “Čim se oporaviš”, reče. Ona ih pogleda; Guya, dr. Sapirsteina s komadićem kokosa u brkovima. “Vi lažete”, reče im. “Ne vjerujem vam. Obojica lažete.” “Draga”, reče Guy. “Nije umrla. Vi ste ga uzeli. Vi lažete. Vi ste čarobnjaci. Vi lažete! Lažete! Lažete! Lažete! Lažete! Lažete! Lažete!” Guy je uhvati za ramena, a dr. Sapirstein joj dade injekciju.
Jela je juhu i komadiće bijelog kraha u obliku trokuta namazane maslacem. Guy je sjedio sa strane uz krevet, grickajući jedan od trokuta. “Bila si luda. Potpuno si skrenula. To je ponekad slučaj u posljednjim tjednima trudnoće. Tako kaže Abe. To je neka vrsta histerije. Ti si je imala, i to s osvetom.” Ništa nije rekla. Uzela je žlicu juhe. “Slušaj”, nastavi Guy, “znam odakle ti ideja da su Minnie i Roman čarobnjaci. Ali što te potaknulo da pomisliš da smo Abe i ja također članovi te sekte?” Ništa nije rekla. “Međutim, to je glupo od mene”, reče. “Mislim da histerija kakva god bila ne treba razloge.” Uzme još jedan trokut, odgrizne mu jedan vrh, a onda drugi. BU&CW
127
-Mighty“Zašto si zamijenio kravate s Donaldom Baumgartom?” upita ga. “Zašto sam - a kakve to ima veze s bilo čim?” “Trebala ti je jedna njegova osobna stvar”, doda, “kako bi ga oni mogli ureći i oslijepiti.” Guy se zagleda u nju. “Draga, za Boga miloga, što to govoriš?” “Ti znaš o čemu govorim.” “Zaboga”, odgovori, “zamijenio sam kravate jer mi se njegova dopadala više nego moja, a njemu se svidjela moja. Nisam ti rekao za to, jer je kasnije izgledalo kao pomalo neprilična stvar i stidio sam se zbog toga.” “Otkud ti karte za The Fantasticks? “upita ga. “Što?” “Rekao si da si ih dobio od Dominicka”, naglasi Rosemary, “a znam da nisi.” “O Bože”, odgovori, “i zato sam čarobnjak? Dala mi ih je djevojka po imenu Norma, koju sam upoznao na nekoj audiciji i s kojom sam popio čašu, dvije. Što je Abe učinio? Krivo zavezao vezice na cipelama?” “On koristi 'korijen tanisa'“, reče. “To je začarana stvar. Njegova tajnica mi je rekla da ga je na njemu nanjušila.” “Možda mu je Minnie dala amajliju za sreću kao što je dala i tebi. Misliš da ih samo čarobnjaci upotrebljavaju. Ne zvuči baš vjerojatno.” Rosemary je šutjela. “Hajde, shvati to, draga”, reče Guy, “imala si pretporođajnu histeriju, da ne kažem ludilo. Sad ćeš se samo odmarati i oporaviti.” Nagne se prema njoj i uhvati je za ruku. “Znam da je ovo bila najgora stvar koja ti se ikad dogodila”, reče, “ali od sada nadalje sve će biti ružičasto za nas. Warner je skoro prihvatio naše uvjete, a preko noći se i Universal počeo zanimati. Treba mi još samo nekoliko dobrih kritika pa ćemo moći otići iz ovog grada i preseliti se na lijepe brežuljke Beverly Hillsa, s bazenom i vrtom i ostalim stvarima. I s djecom, Ro. Časna riječ. Čula si što je Abe rekao.” Poljubi je u ruku. “Sada hitam na posao koji će me učiniti slavnim.” Ustane i krene prema vratima. “Daj da vidim tvoje rame”, reče Rosemary. Guy zastane i okrene se. “Daj da ti vidim rame”, ponovi. “Šališ se?” “Ne”, odvrati. “Daj da te vidim. Lijevo rame.” Pogleda je i reče: “U redu, ljubavi, što god želiš.” Otkopča ovratnik plave pletene košulje kratkih rukava i zavrne donji dio prema gore i prebaci ga preko glave. Nosio je bijelu potkošulju. Priđe krevetu i nagnuvši se pokaže Rosemary lijevo rame. Nije bilo označeno. Jedino je primijetila blijedi ožiljak čira ili prišta. Pokazao joj je i drugo rame. I prsa i leđa. “Dovde se skidam bez plavog svjetla”, reče. “U redu”, reče Rosemary. Guy se nasmije i doda: “Sada je pitanje hoću li obući košulju ili ću izaći BU&CW
128
-Mightyvan i uzbuditi Lauru-Louise kao što se još nikad u životu nije uzbudila.”
Grudi su joj se punile mlijekom i trebala ih je olakšati. Stoga joj je dr. Sapirstein pokazao kako da koristi pumpicu za izdajanje, s gumenom lopticom poput staklene automobilske trube. Nekoliko puta dnevno su joj Laura-Louise ili Helen Wees ili netko tko je bio tamo donosili pumpicu zajedno s Pyrex bočicom. Iz svake dojke je izvukla oko trideset ili pedeset grama blijedozelene tekućine koja je imala miris na korijen tanisa - u procesu koji je konačno i nepobitno pokazivao da bebe više nije bilo u njoj. Kad su iz sobe odnijeli bočicu i pumpicu, ležala bi naslonjena na jastuke slomljena, usamljena i bez suza. Joan, Elise i Tiger su je posjetile, a s Brianom je razgovarala telefonom dvadeset minuta. Stiglo je cvijeće, ruže i karanfili od Allana, Mickea i Pedra, Loua i Claudije. Guy je kupio novi televizor s daljinskim upravljačem i stavio ga uz podnožje kreveta. Gledala je program, jela, uzimala pilule koje su joj dali. Od Minnie i Romana stigio je pismo suosjećanja, stranica od svakog od njih. Bili su u Dubrovniku. Šavovi su je postepeno prestali boljeti.
Jednog jutra, dva ili tri tjedna kasnije, pomisli da je čula plač djeteta. Isključi televizor i naćuli uši. Neko dojenče je tužno plakalo u daljini. A je li to stvarno čula? Sklizne s kreveta i isključi klima uređaj. Florence Gilmore uđe s pumpicom i bočicom. “Čujete li kako beba plače?” upita Rosemary. Obje su slušale. Da, beba je plakala. “Ne, draga, ne čujem”, reče Florence. “Vratite se sada u krevet; znate da ne smijete okolo šetati. Jeste li vi isključili klima-uređaj? Ne smijete to činiti. Strašno je vruće. Ljudi gotovo umiru.” Tog poslijepodneva je opet čula dječji plač, a iz njenih grudi počelo je tajanstveno istjecati... “Neki novi ljudi su se uselili”, reče Guy te večeri. “Gore na osmi.” “I imaju bebu”, reče ona. “Da. Kako si saznala?” Ona ga pogleda na trenutak. “Čula sam kako plače”, odvrati. Čula ju je sljedeći dan i sljedeći. Prestala je gledati televiziju i držala je knjigu pred sobom pretvarajući se da čita, a samo je slušala, slušala... Nije bilo na osmom katu; bilo je upravo ovdje na sedmom. I sve češće su joj donosili pumpicu i bočicu nekoliko minuta nakon što je počeo plač. No, prestao bi nekoliko minuta nakon što bi joj odnijeli mlijeko. “Što radite s njim?” upita ona Lauru-Louise jednog jutra vraćajući joj pumpicu i bočicu i sto osamdeset grama mlijeka.
BU&CW
129
-Mighty“Pa, bacim, naravno”, odgovori Laura-Louise. Tog poslijepodneva, kad je davala bočicu Lauri-Louise, reče: “Pričekajte”, i počne u nju stavljati prljavu žlicu za kavu. Laura-Louise odgurne bočicu. “Nemojte to činiti”, reče i uhvati žlicu prstom kojim je držala pumpu. “U čemu je razlika?” upita Rosemary. “Neuredno je, to je sve”, reče Laura-Louise.
BU&CW
130
-Mighty-
2
BILA je živa. Nalazila se u stanu Minnie i Romana. Ondje su je držali, hraneći je njezinim mlijekom i... Bože, brinuli se za bebu. Jer, koliko se sjećala iz Hutchove knjige, prvi kolovoza je bio jedan od njihovih osobitih dana, Lammas ili Leamas sa specijalnim čarobnjačkim obredima. Ili su ga možda čuvali dok se Minnie i Roman ne vrate iz Europe. Po svoj dio. Ali bila je još živa. Prestala je uzimati pilule koje su joj davali. Gurnula ih je u bore između palca i dlana i pretvarala se da ih guta. Kasnije je pilule gurnula što je dublje mogla između madraca i okvira opruga ispod njega. Osjećala se jača i budnija. Drž' se, Andy! Dolazim! S dr. Hillom je prošla dobru školu. Sada se neće nikome obratiti, neće ni od koga očekivati da joj vjeruje i da bude njen spasitelj. Ni policiji, ni Joani, ni Dunstanovima, ni Grace Cardiff, pa čak ni Brianu. Guy je bio jako dobar glumac, dr. Sapirstein jako dobar liječnik. Uz njih dvojicu čak će i Brian pomisliti da ju je zahvatilo neko ludilo nakon gubitka bebe. Sada će sve to sama obaviti. Otići će tamo i uzeti bebu, sa svojim najdužim, najoštrijim kuhinjskim nožem kako bi odbila one luđake. Naime, ona im je dorasla. Jer je znala, a oni nisu znali da zna, kako postoji tajni put iz jednog stana u drugi. Te su noći vrata bila lancem zatvorena, a oni su svejedno prolazili kroz njih. Zato je morao postojati još jedan put. To je mogla biti jedino veš-kuhinja, koju je još gospođa Gardenia bila zabarikadirala. Ona je sigurno umrla od one iste čarolije koja je paralizirala i ubila jadnog Hutcha. Soba je tamo bila postavljena da podijeli jedan veliki stan u dva manja. A da je gospođa Gardenia pripadala sekti, dala bi Minnie svoje trave; nije li Terry tako rekla? Što je onda bilo logičnije nego na neki način otvoriti stražnji dio veš-kuhinje i prolaziti amo-tamo uštedjevši brojne stepenice. I to je bila veš-kuhinja. Davno prije Rosemary je u snu prošla kroz nju. To nije bio san; to je bio znak s neba, poruka od Boga koja se sačuvala da bi se sada vratila u sjećanje kao pomoć u vrijeme nevolje. O, Oče koji si na nebesima, oprosti mi moje sumnje! Oprosti mi što sam se od tebe okrenula! Milostivi Oče, pomogni mi, pomogni mi u mom trenutku nevolje! O, Isuse, dragi Isuse, pomozi mi da spasim svoje nevino dijete!
Pilule su, naravno, bile rješenje. Rosemary provuče ruku ispod madraca
BU&CW
131
-Mightyi uzme ih jednu po jednu. Osam, sve iste; male bijele tablete urezane po sredini da ih se može prelomiti napola. Kakve god bile, tri na dan su djelovale tako da je bila mlitava i poslušna, a osam odjednom će sigurno Lauru-Louise ili Helen Wees odvesti u duboki san. Očisti pilule, zamota ih u komad novina i metne ih na dno svoje kutije s maramicama. Pretvarala se da je još uvijek slaba i poslušna, jela je svoje obroke, čitala novine... i pripremala se. Leah Fountain je bila tamo kad je sve bilo spremno. Došla je nakon što je Helen Wees otišla s mlijekom. Rekla je: “Zdravo, Rosemary! Puštala sam druge djevojke da se druže s vama, ali sad ću ih ja zamijeniti. Ima li što dobro večeras na televiziji?” Nitko drugi nije bio u stanu. Guy je otišao dočekati Allana i da se dogovore oko nekih ugovora. Gledale su film s Fredom Astaireom i Ginger Rogers. Za vrijeme reklama Leah ode u kuhinju i donese dvije šalice kave. “Ogladnila sam”, reče Rosemary kad je Leah stavila šalice na noćni ormarić. “Možete li mi, molim vas, napraviti sendvič sa sirom?” “Naravno, draga”, odgovori Leah. “Što više volite: sa salatom ili majonezom?” Leah opet izađe, a Rosemary uzme presavijenu stranicu novina iz kutije. Sad je u njoj bilo jedanaest pilula. Sve ih spusti u Leahinu šalicu i promiješa kavu vlastitom žlicom koju onda obriše gazom. Uzme svoju kavu, ali se tako tresla da ju je morala natrag odložiti. Kad je Leah donijela sendvič, Rosemary je uspjela sjediti i mirno srkala. “Hvala, Leah”, reče, “sendviči lijepo izgledaju. Kava je malo gorka, mislim da je predugo odležala.” “Da napravim novu?” upita Leah. “Ne, nije zapravo tako loša”, reče Rosemary. Leah sjedne pokraj kreveta, uzme šalicu, promiješa je i okusi. “Mmm”, reče i nabere nos: kinine glavom slažući se s Rosemary. “Ipak se može piti”, reče Rosemary. Gledale su film, a nakon još dvije stanke za reklame, Leahina glava klone i oštro škljocne. Odloži šalicu i tanjurić: dvije trećine šalice je bilo prazno. Rosemary pojede posljednji sendvič i nastavi gledati kako Fred Astaire i druga dva plesača plešu na glatkim rotirajućim stolovima u nekoj nestvarnoj kući veselja. U toku dragog dijela filma Leah je zaspala. “Leah?” pozove Rosemary. Postarija žena sjedila je hrčući, s bradom na grudima, a dlanom ruke okrenutim prema gore u njenom krilu. Kosa boje lavande, vlasulja, skliznula joj je naprijed tako da su joj rijetke sijede vlasi provirivale na stražnjem dijelu vrata. Rosemary siđe s kreveta, uvuče noge u papuče i obuče plavo-bijeli prošiveni kućni ogrtač koji je kupila za bolnicu. Izlazeći tiho iz spavaće sobe, zatvori vrata i pođe do vanjskih vrata stana i tiho ih zatvori lancem i zasunom. Zatim ode u kuhinju i s prečki za noževe uzme najduži, najoštriji nož BU&CW
132
-Mightygotovo novi nož za rezanje mesa sa zavinutom i zašiljenom čeličnom oštricom i teškim drškom od kosti. Noseći ga s vrhom prema dolje, izađe iz kuhinje i siđe hodnikom do vrata veš-kuhinje. Čim ih je otvorila, znala je da je u pravu. Police su se činile čistima i urednima, ali je sadržaj dviju bio izmijenjen; ručnici za kupanje i obični ručnici bili su tamo gdje su trebali biti zimski pokrivači i obrnuto. Stavi nož na prag kupaonice i izvadi iz sobe sve osim onoga što se nalazilo na čvrstoj gornjoj polici. Stavi ručnike i platnene stvari na pod, velike i male kutije, a zatim podigne četiri police pokrivene kariranim papirom kojim ih je ukrasila. Stražnja strana sobe, ispod gornje police, bila je jedna velika bijelo obojena ploča s uskim bijelim izmodeliranim ukrasom. Stojeći blizu i naginjući se na stranu da bolje vidi, Rosemary je primijetila da je ondje, gdje su se ploča i ukras sreli, boja bila prekinuta čineći neprekidnu crtu. Pritisne na jednu stranu ploče, a zatim na drugu; pritisne jače i ploča se okrene prema unutra na šarkama koje su škripale. Unutra je bilo tamno: bila je još jedna sobica s kukom za žicu koja se na podu sjajila i jedna točka svjetla, ključanica. Gurnuvši ploču da je potpuno otvori, Rosemary zakorači u dragu sobicu i sagne se. Kroz ključanicu je vidjela na udaljenosti oko šest metara mali starinski ormar s ladicama koji je stajao na neravnom mjestu u hodniku Minnieinog i Romanovog stana. Rosemary isproba vrata. Otvorila su se. Zatvori ih, vrati se kroz vlastitu sobu i uzme nož. Zatim opet prođe kroz nju, proviri kroz ključanicu i samo odškrine vrata. Zatim ih širom otvori, držeći nož u visini ramena s oštricom naprijed. Hodnik je bio prazan, ali su se čuli udaljeni glasovi iz dnevne sobe. Kupaonica joj je bila nadesno. Spavaća soba Minnie i Romana je bila nalijevo gdje je gorjela svjetiljka uz krevet. Nije bilo kolijevke niti bebe. Išla je oprezno niz hodnik. Vrata nadesno su bila zaključana, a druga, nalijevo, bila su vrata veš-kuhinje. Preko ormara s ladicama visjela je mala uljana slika crkve u plamenu. Prije je ondje bio čist prostor i kuka, a sada ta čudna slika. Činilo se da je to crkva svetog Patricka, sa žutim i narančastim plamenovima kako provaljuju iz prozora i dižu se uvis kroz popaljeni krov. Gdje ju je već vidjela? Crkvu u plamenu... U snovima. Onaj san u kojem su je nosili kroz veš-kuhinju. Guy i još netko. “Previše je visoko držite.” U dvoranu za ples gdje je crkva gorjela. Gdje je ta crkva gorjela? Ali kako je to moguće? Jesu li je stvarno nosili kroz sobu. Je li vidjela sliku dok su je nosili pored nje? Pronađi Andyja, pronađi Andyja, pronađi Andyja. Čvrsto držeći nož, slijedila je neravninu nalijevo pa nadesno. Druga vrata su bila zaključana. Tamo se nalazila još jedna slika: goli muškarci i žene plesali su u krugu. Dalje je bilo predsoblje i ulazna vrata, nadsvođeni prolaz nadesno prema dnevnoj sobi. Glasovi su postali sve snažniji. “Ne, ako još BU&CW
133
-Mightyuvijek čeka avion, on nije!” reče gospodin Fountain, i odjekne smijeh, a zatim se stiša. U plesnoj dvorani iz sna, Jackie Kennedy je s njom ljubazno razgovarala i otišla. Zatim su svi oni došli tamo, cijela sekta. Bili su goli i pjevali su u krugu oko nje. Je li se doista to dogodilo? Roman u crnom ogrtaču je na njoj crtao figure. Dr. Sapirstein mu je pridržavao posudu crvene boje. Crvene boje? Krvi? “Oh, do đavola, sada, Hayato”, reče Minnie, “samo mi se rugaš! 'Zezaš me' kažemo mi ovdje.” Minnie? Vratila se iz Europe? I Roman također? Ali tek jučer je stigla razglednica iz Dubrovnika. S obavijesti da produžuju boravak tamo! Jesu li stvarno ikada otputovali? Kad je Rosemary stigla do nadsvođenog prolaza, mogla je vidjeti police za knjige, komode i stolove za bridž pretrpane novinama i nagomilane omotnicama. Sekta je bila na drugom kraju, smijali su se, veselo razgovarali. Kockice leda su zveckale. Rosemary još jače uhvati nož i pomakne se naprijed. Stane, buljeći. Na drugoj strani sobe u jednom velikom udubljenom prozoru stajala je mala kolijevka na kotačima. Srebrni ukras se okretao na crnoj vrpci pričvršćenoj pribadačom uz crni pokrov. “Mrtav?” Ali ne, makar se bojala, tvrdi organdin je podrhtavao, srebrni ukras se tresao. On je bio tamo u toj groznoj kolijevki izopačenih čarobnjaka. Srebrni ukras bilo je raspelo koje je visjelo naopako s crnom vrpcom omotanom i zavezanom oko Isusovih gležanj a u čvor. Pri pomisli da njena beba leži bespomoćno u svetogrđu i užasu, u Rosemaryne oči navru suze i odjednom je uhvati želja da ne učini ništa nego da se sruši i zaplače, da se potpuno preda pred takvim groznim zlom. Ipak se suzdrži; zatvori oči stisnuvši ih čvrsto da zaustavi suze, izgovori brzo Zdravomariju, skupi svu svoju odlučnost i svu mržnju, mržnju prema Minnie, Romanu, Guyu, dr. Sapirsteinu. Prema svima koji su se urotili da joj ukradu Andyja i da ga iskoriste. Iskoriste na njihov grozan način. Rosemary obriše ruke o kućni ogrtač, zabaci kosu, nađe bolji položaj ruke na debelom dršku noža i zakorači naprijed na mjesto gdje su je svi mogli primijetiti i znati da je došla. Nisu je primijetili. Nastavili su razgovarati, slušati, piti, ugodno se zabavljajući kao da je ona duh ili da u svom krevetu sanja: Minnie, Roman, Guy (ugovori!), gospodin Fountain, bračni par Wees, Laura-Louis i mladi Japanac s naočalama koji je izgledao kao znanstvenik... Svi su se skupili ispred portreta Adriana Marcata iznad okvira kamina. On ju je jedini vidio. Stajao je zureći u nju, nepomičan, snažan; ali ipak nemoćan jer je bio slika. Zatim je Roman također opazi, odloži piće i dodirne Minnieinu ruku. Nastupi tišina i oni koji su sjedili leđima prema njoj, okrenu se upitno. Guy krene ustati, ali opet sjedne. Laura-Louise prinese ruke ustima i počne vrištati. Helen Wees reče: “Vrati se u krevet, Rosemary; znaš da ne smiješ biti na nogama i šetati.” Ili je bila luda ili je pokušavala djelovati psihološki. “To je majka?” upita Japanac. Kad je Roman kimnuo potvrdno, reče: “A,
BU&CW
134
-Mightyssssss”, pogleda Rosemary sa zanimanjem. “Ona je ubila Leah”, reče gospodin Fountain ustajući, “ubila je moju Leah. Jeste li? Gdje je ona? Jeste li ubili moju Leah?” Rosemary ih je netremice gledala. I Guya. On obori pogled i zacrveni se u licu. Još čvršće zgrabi nož. “Da”, odgovori. “Ubila sam je. Probola sam je na smrt i očistila sam nož. Probost ću svakoga tko mi se približi. Reci im kako je oštar, Guy!” Guy ništa ne odvrati. Gospodin Fountain sjedne. Laura-Louise je i dalje vrištala. Gledajući ih, uputi se preko sobe prema kolijevki. “Rosemary”, reče Roman. “Zaveži”, naredi mu. “Prije nego što pogledaš...” “Ušutite. Vi ste u Dubrovniku. Ne čujem vas.” “Pusti je”, doda Minnie. Gledala ih je dok nije došla do kolijevke koja je bila okrenuta u njihovom pravcu. Slobodnom rukom uhvati crno pokrivenu ručku uz njeno podnožje i okrene kolijevku polako, nježno prema sebi. Taft zašušti, stražnji kotači zacvile. Andy, tako sladak, malen i ružičastog lica, spavao je zamotan u topli crni pokrivač, s malim crnim rukavicama i vrpcom vezanom oko zaglavka ruke. Imao je začuđujuće puno narančasto-crvene kose. Andy! Oh, Andy! Rosemary posegne za njim. Odmakne nož, a njegove se usne napuće, otvori oči i pogleda je. Imao je zlatno-žute oči, bez bjeloočnica i šarenica, posve zlatno-žute s vertikalnim rasporenim crnim zjenicama. Rosemary ga pogleda. On pogleda nju, a zatim naopako raspelo koje se njihalo iznad njega. Rosemary skrene pogled na sve okupljene, i s nožem u ruci vrisne. “Što ste mu učinili s očima?” Gomila se uskomeša i pogleda Romana. “On ima oči svoga oca”, odvrati Roman. Rosemary pogleda bebu, Guya, koji je sakrio oči rukom, te opet Romana: “Što to govorite? Guyeve oči su smeđe, one su normalne! Što ste mu učinili, vi manijaci?” Odmakne se od kolijevke spremna da ih ubije. “Sotona je njegov otac, a ne Guy”, odgovori Roman. “Sotona je njegov otac. On je došao iz pakla i stvorio sina smrtnoj ženi! Da osveti zlodjela koja su počinili štovatelji Boga nad Njegovim uvijek vjernim sljedbenicima!” “Živio Sotona”, uzvikne gospodin Wees. “Sotona je njegov otac i On se zove Adrian!” poviče Roman, a glas mu je postajao jači i ponosniji, a ponašanje nepokolebljivo i puno snage. “On će zbaciti moćne i opustošiti njihove hramove! On će iskupiti prezrene i izvršiti osvetu u ime spaljenih i mučenih!” “Živio Adrian”, povikali su. “Živio Adrian!”
BU&CW
135
-Mighty“Živio Adrian!” “Živio Sotona!” “Živio Adrian!” “Živio Sotona!” “Ne”, reče Rosemary i zavrti glavom. “On je izabrao tebe između svih na svijetu, Rosemary. Od svih žena na svijetu. Izabrao je tebe. Učinio je da se ona glupača, kako se zvala, Terry, sva preplašila i poludjela tako da smo morali promijeniti naše planove. On je učinio sve što se moralo učiniti, jer je želio da ti budeš majka Njegovog jedinog živućeg sina.” “Njegova moć je najveća”, javi se Roman. “Živio Sotona”, vikne Helen Wees. “Njegova sila će trajati zauvijek.” “Živio Sotona”, vikne Japanac. Laura-Louise makne ruke s usta. Guy je promatrao Rosemary. “Ne”, reče, “ne”, dok joj je nož visio uz bok. “Ne, nije moguće. Ne.” “Dođi, pogledaj njegove ruke”, pozove je Minnie. “I njegove noge.” “I njegov rep”, doda Laura-Louise. “I začetke njegovih rogova”, nadoveže se Minnie. “0, Bože”, uzvikne Rosemary. “Bog je mrtav”, reče Roman. Rosemary se okrene prema kolijevki i spusti nož. Pogleda opet sektu koja ju je promatrala. “O, Bože!” reče i pokrije lice. “O Bože!” i digne šake i poviče: “O, Bože! O, Bože! O, Bože! O, Bože!” “Bog je MRTAV!” Roman je grmio. “Bog je mrtav, a Sotona živi! Prva godina je, prva godina našeg Gospoda! Prva godina je, Bog je gotov! Prva godina je, Adrian se rodio!” “Živio Sotona!” poviču svi. “Živio Adrian!” “Živio Adrian!” “Živio Sotona!” Uzmicala je --”Ne, ne” - uzmicala je dalje i dalje dok nije stigla između dva stola za bridž. Stolica je bila iza nje, sjela je na nju i zurila u njih: “Ne.”
Gospodin Fountain požuri kroz hodnik. Guy i gospodin Wees pohitaju za njim. Minnie pređe preko sobe i zastenje saginjući se kako bi uzela nož i odnijela ga u kuhinju. Laura-Louise pođe do kolijevke i zanjiše je s osjećajem posjedovanja, smijuljeći se u nju. Rosemary je samo sjedila ondje i zurila ispred sebe. “Ne”, progovori napokon. San. San. Bio je istinit. Žute oči u koje je pogledala. “Oh, Bože”, reče.
BU&CW
136
-MightyRoman joj se približi. “Clare se samo pretvara da mu je stalo do Leah. Nije mu tako žao. Zapravo je nitko nije volio. Bila je škrta, emocionalno i financijski. Zašto nam ne pomogneš, Rosemary? Budi prava majka Adrianu i nećeš biti kažnjena za njeno ubojstvo. Uredit ćemo da nitko ništa ne otkrije. Ne moraš to učiniti ako ne želiš. Budi samo majka svom djetetu.” Roman se nagne prema njoj i prošapće: “Minnie i Laura su prestare.” Rosemary ga pogleda. Opet je stajao uspravno. “Promisli, Rosemary”, reče joj. “Nisam je ubila”, odgovori. “Oh?” “Samo sam joj dala pilule. Spava.” “Oh”, ispusti. Zvono na vratima zazvoni. “Ispričaj me”, reče i ode ih otvoriti. “Svejedno promisli”, doda joj preko ramena. “O, Bože.” “Prekini s tim tvojim 'O, Bože' ili ćemo te ubiti”, javi se Laura-Louise, njišući kolijevku. “Imala ti mlijeka ili ne.” “Ti prekini”, reče Helen Wees. Približi se Rosemary i stavi joj vlažni rupčić u ruku. “Rosemary je njegova majka bez obzira kako se ponaša. Zapamti to, i pokaži poštovanje.” Laura-Louise promrmlja nešto sebi u bradu. Rosemary obriše rupčićem čelo i obraze. Japanac koji je sjedio na drugom kraju sobe uhvati njen pogled, nasmiješi se i sagne glavu. Stavljao je film u kameru i pomicao ju je naprijed-natrag u smjeru kolijevke, cereći se i kimajući glavom. Rosemary obori pogled i stane plakati. Onda obriše suze. Roman se vrati u sobu vodeći za ruku snažnog, privlačnog tamnoputog muškarca u snježnobijelom odijelu i bijelim cipelama. Nosio je veliku kutiju umotanu u svijetloplavi papir. Iz kutije su dopirali zvuci glazbe. Svi su se skupili kako bi ga pozdravili i rukovali se s njim. “Zabrinuti”, govorili su, i “užitak”, “aerodrom” i “Stavropoulos” i “prilika.” Laura-Louise donese kutiju do kolijevke. Držala ju je tako da ju je beba mogla vidjeti i čuti. Nakon nekog vremena odloži je na sjedalo uz prozor gdje se već nalazilo čitavo mnoštvo slično zamotanih kutija. “Upravo poslije ponoći dvadeset petog lipnja”, reče Roman. “Točno pola godine od znate već čega. Zar nije divno?” “Zašto ste iznenađeni?” upita pridošlica s ispruženim rukama. “Nije li Edmond Lautreamont već prije tristo godina predvidio dvadeset peti lipnja?” “Zaista jest”, odvrati Roman sa smiješkom, “ali je neobično da se jedno od njegovih proročanstava i ispuni!” Svi se nasmiju. “Dođite, prijatelju”, reče Roman, povukavši pridošlicu naprijed. “Dođite vidjeti bebu.” Odu do kolijevke gdje je stajala Laura-Louise. Okružili su je i gledali bez riječi. Nakon nekoliko trenutaka pridošlica klekne. Guy i gospodin Wees uđu. Čekali su pod nadsvođenim prolazom dok pridošlica nije ustao, i tada BU&CW
137
-MightyGuy priđe Rosemary. “Sve će biti u redu. Abe je ondje s njom.” Stajao je gledajući je dolje, trljajući se rukama sa strane. “Obećali su mi da ti se ništa neće desiti”, reče. “I, zapravo, nije. Mislim, recimo, da si imala bebu i, izgubila je, zar to ne bi bilo jednako? A toliko dobivamo zauzvrat, Ro!” Rosemary stavi rupčić na stol, pogleda Guya i što je mogla jače, pljune u njega. Guya oblije crvenilo i okrene se brišući prednji dio kaputa. Roman ga uhvati za ruku i predstavi pridošlici, Argyronu Stavropoulosu. “Sigurno ste neizmjerno ponosni”, reče Stavropoulos, skiopivši obje ruke na Guyevoj ruci. “No, nije li ono majka? Pa za ime... “ Roman ga povuče u stranu i nešto mu šapne. “Evo”, reče Minnie i ponudi Rosemary šalicu vrućeg čaja. “Popij ovo, osjećat ćeš se malo bolje.” Rosemary ga pogleda, a zatim baci pogled prema Minnie. “Što je u njemu?” upita. “Korijen tanisa?” “Ništa nije unutra”, odvrati Minnie, “osim šećera i limuna. Obični čaj. Popij ga.” Odloži ga pokraj rupčića.
Trebalo je ubiti bebu. Očito. Pričekati dok svi budu na drugom kraju sobe, a onda potrčati, odgurnuti Lauru-Louise, zgrabiti bebu i baciti je kroz prozor. I skočiti za njim. Majka ubila bebu i sebe u Bramfordu. Spasiti svijet od tko zna čega. Od Sotone. Rep! Začetak rogova! Željela je vrištati, umrijeti. Učinit će to, bacit će ga i skočili. Sad su se svi kretali u krugu. Ugodna zabava. Japanac je fotografirao Guya. Stavropoulosa, Lauru-Louise kako drži dijete. Rosemary skrene pogled, nije željela vidjeti to. Te oči! Kao u životinje, u tigra, a ne kao u ljudskog bića! On nije bio ljudsko biće, naravno. Bio je neka vrsta mješanca. A kako je drago i slatko izgledao prije nego što je otvorio te žute oči! Sitna brada, gotovo kao Brianova. Slatka ustašca. sva ta narančasto-crvena kosa... Bilo ga je lijepo opet pogledati samo da ne otvori one žute životinjske oči. Rosemary isproba čaj. Bio je to doista čaj. Ne. Nije ga mogla baciti kroz prozor.
Bio je njezino dijete, bez obzira tko je otac. Mora otići nekome tko će je razumjeti. Svećeniku, na primjer. Da, to je bio odgovor: svećeniku. To je bio problem kojim se trebala pozabaviti crkva. Da o slučaju diskutiraju Papa i svi kardinali, a ne glupa Rosemary Reilly iz Omahe. Ubiti je bilo pogrešno. Popije još čaja.
BU&CW
138
-MightyOn je počeo tiho plakati jer je Laura-Louise prebrzo njihala kolijevku, a onda ga je, naravno, glupača njihala još brže. Podnijela je to koliko je mogla, a onda ustane i ode preko. “Odlazi odavde”, poviče Laura-Louise. “Ne prilazi mu. Romane!” “Prebrzo ga njišete”, reče Rosemary. “Sjedite!” zapovijedi Laura-Louise, a onda se obrati Romanu: “Makni je odavde. Vrati je tamo gdje joj je mjesto.” “Ona ga prebrzo njiše. Zato i plače”, Rosemary nije odustajala. “Gledaj svoja posla”, reče Laura-Louise. “Pusti Rosemary da ga ona njiše”, javi se Roman. Laura-Louise je zurila blijedo u njega. “Hajde”, reče joj, “sjedni s ostalima. Neka ga Rosemary njiše.” “Ali, može ga...” “Sjedni s ostalima, Laura-Louise.” Laura-Louise se uvrijedi i ode. “Njiši ga”, potakne Roman Rosemary i nasmiješi joj se. Pomakne kolijevku prema njoj. Rosemary stane nepomično i pogleda ga. “Pokušavate me nagovoriti da budem njegova majka”, reče mu. “Zar ti nisi njegova majka?” upita Roman. “Hajde, njiši ga dok se ne smiri.” Rosemary dopusti da joj crno pokrivena ručka dođe u ruku i obuhvati je prstima. Nekoliko trenutaka su zajedno njihali kolijevku, a onda je Roman ispusti i ona sama nastavi, lijepo i polako. Pogleda bebu, ugleda njene žute oči i baci pogled na prozor. “Trebalo bi podmazati kotače. Možda joj to smeta”, reče ona. “Hoću”, odvrati Roman. “Vidiš? Više se ne žali. Zna tko si.” “Ne budite glupi”, reče Rosemary i opet pogleda bebu. Njene oči i nisu bile tako ružne sada kad je znala što očekivati. Na neki su način bile lijepe. “Kakve su joj ruke?” upita njišući je. “Vrlo su lijepe”, odgovori Roman. “Ima pandže, ali su vrlo sitne i poput bisera. Rukavice su samo zato da se ne ogrebe.” “Izgleda zabrinuto”, reče Rosemary. Dr. Sarpirstein priđe. “Noć iznenađenja”, primijeti. “Odlazite, ili ću vam pljunuti u lice”, zapovijedi mu oštro Rosemary. “Odlazi, Abe”, reče Roman, a dr. Sarpirstein kimne glavom i ode. “Ne ti”, obrati se Rosemary bebi, “to nije tvoja krivica. Na njih se ljutim, jer su me prevarili i lagali mi. Ne budi tako zabrinut, neću te povrijediti.” “On to zna”, reče Roman. “Zašto onda izgleda tako zabrinuto?” upita Rosemary. “Jadničak. Pogledajte ga.” “Samo trenutak”, reče Roman. “Moram paziti na goste. Brzo ću se vratiti.”
BU&CW
139
-Mighty“Doista te neću ozlijediti”, reče djetetu. Nagne se i odveže ovratnik njegove haljinice. “Laura-Louise ga je prečvrsto privezala, zar ne? Malo ću otpustiti i onda ćeš se osjećati udobnije. Imaš vrlo lijepu bradu, znaš li to? Malo čudne žute oči, ali vrlo lijepu bradu.” Jadno malo stvorenje. Nije bilo moguće da bude posve zao, nije bilo moguće. I ako je i bio napola Sotona, nije li bio također napola ona, polupristojno, obično, razumno ljudsko biće? Kad bi ona radila protiv njih, izvršila na njega dobar utjecaj, i oduprla se njihovom lošem utjecaju... “Imaš vlastitu sobu, znaš li to?” reče otpustivši pokrivač kojim su ga također prečvrsto omotali. “Ima bijelo-žute tapete i bijelu kolijevku sa žutim rubovima, i u cijeloj prostoriji nema ni trunka ove čarobnjačke crne boje. Pokazat ćemo ti je kad budeš spreman za sljedeće hranjenje. Ako si baš znatiželjan, ja sam ta gospođa koja te opskrbljivala svim onim mlijekom koje piješ. Kladim se da si mislio da ono dolazi u bocama, zar ne? Ali, ne dolazi; ono dolazi u majkama, a ja sam tvoja majka. Tako je, gospodin Zabrinuti. Čini se da nisi pretjerano oduševljen.” Zbog tišine, koja je nastala, Rosemary digne pogled. Skupljali su se oko nje i promatrali je zaustavivši se na pristojnoj udaljenosti. Osjeti da se zacrvenila i okrene se kako bi popravila pokrivač oko djeteta. “Neka gledaju”, reče ona, “nas nije briga, zar ne? Samo se želimo osjećati ugodno, ovako. Evo. Je li bolje?” “Živjela Rosemary”, reče Helen Wees. Drugi prihvate. “Živjela Rosemary, živjela Rosemary.” Minnie, Stavropoulos i dr. Sapirstein. “Živjela Rosemary”, i Guy se priključi. “Živjela Rosemary”, Laura-Louise pomakne usne, ali ne izusti ni glasa. “Živjela Rosemary, Adrianova majka!” uzvikne Roman. Ona digne pogled s kolijevke. “On je Andrew”, reče im. “Andrew John Woodhouse.” “Adrian Steven”, ispravi je Roman. “Romane, pazi”, reče Guy, a Stavropoulos, s druge strane Romana, dodirne mu ruku i upita: “Je li ime tako važno?” “Jest”, odvrati Roman, “on se zove Adrian Steven.” “Razumijem zašto biste ga željeli nazvati tako, ali mi je žao, ne možete. Zove se Andrew John. On je moje dijete, a ne vaše i o tome neću raspravljati s vama. To i odjeća. Ne može cijelo vrijeme nositi crno”, reče Rosemary. Roman otvori usta, ali Minnie uzvikne glasno: “Živio Andrew”, gledajući ga ravno u oči. Svi drugi poviču: “Živio Andrew! Živjela Rosemary, majka Andrewa! Živio Sotona!” Rosemary poškaklja djetetov trbuh. “'Adriane', to ti se nije sviđalo, zar ne?” upita ga ona. “Mislim da ne. 'Adrian Steven'! Molim te prestani gledati tako zabrinuto!” Dodirne ga po vrhu nosa. “Znaš li se nasmiješiti, Andy? Je li? Hajde, mali smiješnooki Andy, nasmij se! Nasmij se mami.” Kucne po srebrnom ukrasu i zanjiše ga. “Hajde, Andy”, reče. “Još jedan mali smiješak, slatki Andy.” Japanac pohita naprijed s kamerom, čučne i napravi nekoliko slika u BU&CW
140
-Mightybrzom slijedu.
KRAJ
BU&CW
141
