Ikonologija

12 CRKVENIH BLAGDANA BLAGDANA – KRISTOLOŠKI CIKLUS 1. NAVJEŠTENJE 1.1.ANĐEOSKI POZDRAV NA BUNARU – osim što  je jedan od prizora u ciklusu o Bogorodici, u jedno je i prvi prizor o Kristovom životu. Marija uzima vrč da zagrabi vodu na bunaru i javlja joj se anđeo – karakterističan motiv bizantske ikonografije. 1.2.BOGORODICA 1.2.BOGORODICA PRELJA-Motiv se javlja u 5. st. (mozaik iz Santa Maria Maggiore u Rimu), od 6. st. postaje rijedak u ikonografiji Zapada i Bi- zanta, ali ga do 12. st. održava pučka i monaška sredina u Palestini i Siriji. U 12. st. motiv Bogorodice prelje opet oživljava u Bizantu i u istom stoljeću prodire na Zapad. Bogorodica je prikazana stojeći ili sjedeći, s vretenom ili preslicom u ruci. 1.3.STAVOVI BOGORODICE-U starokršćansko doba Bogorodica sjedi (6. st. mozaik u Poreču). U bizantskoj ikonografiji (6. - 11. st.) Bogorodica stoji i prelazi s lijeve na desnu stranu slike, gdje redovito i dalje ostaje. Pokretima ruku izražava jedno od 3 raspolože- nja: STRAH pred pojavom anđela, RAZMIŠLJANJE o njegovim riječima (okreće dlanove prema van pred svojim prsima, jer isprva odbija veliku čast), tipičan motiv u Bizan tu 9. - 11. st., PRIHVAĆANJE i podvrgavanje Božjoj volji (dlanovi položeni na prsa). 1.4.BOGORODICA 1.4.BOGORODICA S KNJIGOM - U 13. st. ikonografija Zapada uvodi motiv knjige, pa anđeo nalazi Bogorodicu kako sjedi i razmišlja s knjigom u ruci. Početkom 14. st. (Giotto u Padovi, 1305.) uvodi novi stav Bogorodice: ona kleči na tlu ili na klecalu za molitvu. 1.5.STAVOVI ANĐELA –u najstarijim prikazima stoji, od 12.st. iskoračuje, hoda ili trči, u 14.st. kleči, a od 16.st. lebdi, dolijeće il se spušta na oblaku. Antiknom gestom ispružene ruke navješta BDM, u lijevoj ruci drži atribute (glasnički štap, žezlo ili procesionalni križ, od 14.st. ljiljan, a od 15.st. prekrižuje ruke na prsima, uvijek je prikazan u bijeloj halji) 1.6.CONCEPTIO PER AUREM – ''začeće preko uha'' 1.7. HOMUNCULUS (k.sr.vijek) – Bog Otac prema BDM upućuje malo golo dijete – Krista – u mandorli koje nosi križ na ramenu motiv suzbijen nakon  Tridenskog koncila 1.8. CVIJET – cvijet između anđela i BDM (uveden u 13.st.), ''Cvijet(Krist) htio je da bude rođen od cvijeta(BDM) u cvijetu(Nazaret) u vrijeme cvijeta(proljeće''-Sv.Bernard 1.9. BAZILIKA – predstavlja BDM baziliku u Nazaretu 2. ROĐENJE KRISTOVO – osim motiva iz kratkih tekstova kanon. Evanđelja, crpi se iz apokrifa: motivi spilje, svjetlosti u spilji, primalje Zelome preuzeti iz  Jakovljeva protuevanđelja i Pseudomatejeva ev. Motiv štale i životnja u štali (vol i magarac) preuzet iz Pseudomatejevog ev.Motiv kupanja djeteta preuzet iz legende Simona Metafrasta. 2.1. STAROKRŠĆANSKI TIP ( 4.-5 st.) Nalazi se na sakofazima i freskama katakombi. Krist leži u košari ili na postolju pod nadstrešnicom u kolibi. Vol i magarac griju ga svojim dahom. Bogorodica sjedi. 2.2. BIZANTSKI TIP( 6. st.-) Prizor se zbiva u spilji, a Krist leži na postolju. Klanjaju mu se vol, magarac, anđeli i gotovo redovito pastiri. Bogorodica se odmara na ovalnoj slamnjači ili na krevetu, a sv. Josip sjedi. Dvije žene kupaju dijete. Nad spiljom  je velika zvijezda, koja obasjava Krista mlazom svjetla. 2.3. BIZANTSKI TIP TIP U PRERADAMA PRERADAMA ZAPADA - u 7. i 8. st. širi se preko Ravenne i južne Italije na Zapad, gdje ostaje do 14. st. Na Zapadu često izostaje kupanje djeteta, motiv koji se posve napušta u 13. st. u prekoalpskoj Europi, a u 14. st. opet ga prihvaćaju talijan- sko kiparstvo i slikarstvo (Giotto i Pisanci). Bogorodičinu slamnjaču od 12. st.

zamjenjuje najčešće postelja. Dijete je u jaslama koje ponekad imaju oblik sarkofaga ili pletene košare, u 12. st. se pretvaraju u oltar na kojem ono leži (Franc), a u 13. st. postaju kalež s patenom na koju  je položen Krist (Slo). Posuda u kojoj se kupa vremenom poprima oblike krstionice. Od 13. st. Bogorodica više ne leži, već sjedi na ležaju, te najprije počne gledati Dijete, zatim pružati ruku za njim, potom ga počinje milovati i konačno ga uzima u naručje. 2.4. ZAPADNJAČKI TIP ADORACIJE ADORACIJE- Nastaje u 2. polovici 14. st. Bogorodica kleči sklopljenih ili prekriženih ruku i adorira golo Dijete koje leži na okraj- ku njena plašta, na pregršti slame ili u  jaslicama. Klanjaju mu se anđeli, pastiri, vjernici ili portretirani naručitelji sli- ke. Sv. Josip sjedi podupirući se o štap, moli se, ili se kleče- ći klanja. Od 15. st. on nešto radi: kuha juhu, prži jaja, daje mački polizati žlicu, drži svjetiljku. Prizor se zbiva u planinskom krajoliku, u ruševini zgrade, u trijemu, pod nadstrešnicom štale. Vol i magarac leže. U zraku pjevaju korovi anđela. U pozadini je ponekad prizor Navještenja pastirima. U 15. i 16. st. u scenu rođenja Kristova ulaze pastiri koji donose darove.

3. PRIKAZANJE U HRAMU HRAMU-Bogorodica stavlja Dijete na žrtvenik (ono stoji ili leži), a starac Šimun ga prihvaća ili ga vraća Bogorodici koja ga prima klečeći. Josip ili jedna od žena u pratnji nose par grlica. Bogorodica, sv. Josip ili žene u pratnji drže u rukama svijeće (na blagdan Purifikacije Bogorodice blagoslivljale su se svijeće – Svijećnica). 4. KRŠTENJE KRISTOVO – ikonografija nastaje na temelju lapidarnih izvještaja kanon. Evanđelja. Spaja dva motiva: čin krštenja i objavu Božju s nebesa pri čemu se očituje Sv. Trojstvo: Otac u glasu s mebesa, Duh u vidu golubice, a Sin u Kristu. Najraniji prikazi : Ivan stoji na obali i desnicu polaže na Kristovu glavu, koji stoji u vodi Jordana (sve do 12. st.) potpuno gol. U bizantu i romanici (sve do 15. st.) Jordan prekriva Kristovu golotinju najmanje do pasa, do prsa ili do ramena, stvarajući zvonoliku masu vode u kojoj je njegovo tijelo. Voda je označena nizom valovitih linija i ribama. U starokršćanskoj umjetnosti Krist je prikazan kao dijete, a u 6. st. postaje bradatim likom. Simetrično, s druge strane sjedi personifikacija Jordana, muški bradati lik u vodi ili na obali, koji u ruci drži trsku. Od 6. st. dalje, nestaje ova anti- kna personifikacija rijeke, a zamjenjuje je u istom simetrič- nom postavu kršćanski motiv anđela. Anđeli (isprva jedan ili dvojica) su odjeveni u bijele halje ili u liturgijsko ruho đakona. Isprva se klanjaju Kristu, a ruke su im pokrivene mapulom, a kasnije u rukama drže njegove halje dok je on u vodi. Nad glavom mu se okomito spušta golubica. Od 6. st. Boga Oca u otvorenim nebesima predočuje motiv Božje ruke, a kasnije i njegov antropomorfni polulik. Od 13. st. broj anđela se povećava na trojicu, što na drugoj strani kompozicije izaziva simetrično umnožavanje likova: upočetku su to učenici Ivana Krstitelja, a u kasnom srednjem vijeku zamjenjuju ih lokalni sveci ili donatori. Na svim starijim prikazima Ivan krsti Krista uranjanjem, a polijevanje po glavi počinje najprije sporadično u Francu- skoj od 12. st, a tijekom 13. st. taj je način posvuda postao redovit. Pri tome u Italiji Ivan izlijeva vodu iz šalice ili školjke, u Njemačkoj iz vrča, a u Nizozemskoj iz dlana. S novim načinom krštenja (polijevanjem) postale su nepo- trebne visoke vode Jordana, pa one sada sežu Kristu do koljena. Zato u 13. – 14. st. on više nije gol, već oko bokova nosi perizomu. Od 15. st. u kasnoj gotici i renesansi sve važniju ulogu ima krajolik. 5. PREOBRAŽENJE 1

Od 6. st. na mozaiku u S. Apollinaireu in Classe u Ravenni, između realističkih poprsja Mojsija i Ilije, Krist je iznimno prikazan simboličkim križem koji lebdi na zvjezdanom ne- bu okruženom vijencem od zlata i dragog kamenja; pod njim su 3 apostola simbolički prikazana kao 3 ovce. U srednjem vijeku na Zapadu Krist je u bijeloj halji, pone- kad pozlaćena lica i ruku, okružen svijetlom mandorlom. Do 14 st. na Zapadu on redovito (kasnije iznimno) stoji na vrhu brijega, a u Bizantu nad brdom lebdi. Od 14. st. i na Zapadu počinje lebdjeti raširenih ruku. Tri apostola kleče ili leže na tlu, zaklanjajući oči pred blještavilom preobraženja.

6. USKRSNUĆE LAZAROVO Motiv se upotrebljava od starokršćanskog doba (4. st.). U bizantu grob je otvor u pečini (rjeđe je to aedicula ), u kojem je Lazar uspravan, obavijen platnom kao mumija. Na Zapadu Lazar se diže iz sarkofaga. Ponekad sv. Petar odrješuje povez na njemu. Marija i Marta mole na koljenima ili zahvaljuju Kristu, a u 15. st. katkada začepljuju rukama noseve, da se zaštite od smrada. 7. ULAZAK U JERUZALEM Krist jaši na bijeloj magarici pred gradskim vratima, za njim hodaju apostoli, a dječaci pred njim po putu prostiru halje, nose palmine grane, ili u krošnjama stabala trgaju i bacaju na put cvijeće. U orijentalnim prikazima Krist bočno sjedi na magarici. 8. RASPEĆE – jedna od najvažnijih kršć. tema koja predstavlja Kristovu otkupiteljsku žrtvu Do 6. st. Krist na križu prikazuje se na simbolički način kao janje, ili se lik janjeta stavlja na uskrsnicu križa. Kasnije se na križu pojavljuje samo medaljon u kojem je Kristova glava. Kako bi otklonio odbojni dojam križa, Konstantin oblaže veliki križ zlatom, dragim kamenjem i biserjem (cruz gemmata) i vješa ga pod kupolu crkve na Golgoti. U 7. st. Trulanski koncil zabranjuje prikazivanje janjeta na križu umjesto Krista. U 6. st. pojavljuju se križevi s Kristom. Na vratnicama crkve S. Sabina u Rimu Krist  je u pozi oransa , prislonjen (ne zabijen čavlima) na križ, gotovo gol, samo s pojasom oko slabina. Istovremeno na kršćanskom Istoku, minijatura na sirskom kodeksu monaha Rabule prikazuje Krista na križu odjevenog u dugu košulju, kolobij, dugu tuniku bez rukava koja seže do ispod koljena. U 6. st. oblikuju se dvije tradicije koje će trajati od 6. – 10. st. i međusobno se ispreplitati: HELENISTIČKI TIP raspetog Krista: gol je (oko pojasa ima samo perizomu), mlad i bez brade, ORIJENTALNI TIP Krist odjeven u kolobij, muževan i bradat. Oba ga tipa na križu prikazuju uspravnog, vodorav- no raširenih ruku, živog i otvorenih očiju. U 11. st. Bizant uvodi novi tip umirućeg agoničnog Krista, savijenog tijela, golog s perizomom oko bokova. Zapad isprva odbija ovu novinu, pa nastavlja (negdje duže, negdje kraće) kroz romaniku prikazivati tip živog Krista, otvorenih očiju, uspravnog, vodoravnih ruku, golog, sa širokom peri zomom. U 11. st. tom Kristu, pobjedniku smrti (Christus triumphans) Zapad stavlja na glavu kraljevsku krunu, a u 13. st. definitivno je zamjenjuje patnička trnova kruna. Oko 1200. g. Zapad uvodi motiv mrtvog Krista na križu, a promjena se zbiva u nizu prijelaznih oblika: Krist zatvara oči, spušta glavu na desno rame, ruke mu se svijaju u laktu, tijelo u boku, noge se preklapaju, pa se početkom 13. st. počinju zabijati samo jednim čavlom. Oko 1230. g. "jedan čavao" je pravilo u Njemačkoj, a oko 1275. g. u Italiji. U Italiji kroz 13. st. traje i bizantska morfologija na križu savijenog Kristova tijela, tzv. bizantska krivulja. U Veneci ji, sjevernom Jadranu i Istri oko 1300. g.

oblikuje se karak- terističan hibridni tip: raspeti Krist s bizantskom krivuljom tijela i s novim načinom pribijanja jednim čavlom. U visokom srednjem vijeku, posebno u kontinentalnoj Europi, nastaju tipovi bolnog razapetog Krista: tijelo savijeno u grčevitim izlomljenim linijama, verizmi u opisu muke, umiranja i smrti, bolne krvave rane i ekspresivna obličja. U Italiji ovu izražajnost najprije smiruje estetika trecenta , a zatim renesansa sa svojim antičkim idealima ljepote ljudskog tijela i anatomskim studijem oblika. HISTORIJSKI TIP Raspeća: prikazane su osobe koje su su prema Evanđelju zaista bile prisutne - Bogorodica, sv. Ivan, dobri i zli razbojnik. ALEGORIJSKI TIP Raspeća: prikazane su personifikaci je ili simboli – Crkva, Sinagoga, anđeli koji skupljaju Kris- tovu krv, Adamova lubanja. Bogorodica i sv. Ivan od 6 – 14 st gotovo se redovito nala- ze pod križem (Bogorodica križu s desne strane, sv. Ivan s lijeve). Isprva Bogorodica stoji uspravna, bez suza i znako- va boli, te moli za spas ljudi. No, pučka inspiracija i poezija koja je ušla u liturgiju inzistiraju na njenoj ljudskoj i mate- rinskoj boli, pa nastaje niz ikonograskih nijansi njenih stavova, gestikulacije i mimike. U "sirskom tipu" koji na Istoku traje od 6 – 12 st, a na Zapadu do 15. st., Bogorodica pod svojim plaštem diže obje ruke prema razapetom Kristu i moli za spas čovječanstva. Sv. Ivan kao komentator i svje- dok Kristove smrti, u  jednoj ruci drži knjigu, a drugu d iže u govorničkoj pozi, polaže je na svoja prsa ili na knjigu. Bolni tip Bogorodice i sv. Ivana počinje od 9. st. Oni izra- žavaju tugu tako da Bogorodica pod plaštem prinosi ruku ustima, a sv. Ivan na svoju ruku obavijenu plaštem stavlja obraz ili podbradak. U "kapadocijskom tipu" njihove su kretnje simetrične: oni u tuzi prislanjaju lice na jednu ruku, drugom Bogorodica zazivlje Krista, a Ivan drži knjigu. Od 14. st. na Zapadu počinje se razbijati simetrija njihova smještaja, pa se oboje prikazuju samo na  jednoj strani Križa. Od tada se Bogorodica u tuzi oslanja na sv. Ivana koji je pridržava, ili Bogorodicu pridržavaju svete žene. U 15. st. na Zapadu ulazi novi motiv: Bogorodica se onesvješćuje, a u rukama onih koji je pridržavaju ona klizi, pada, ili sjeda na tlo. Koncem 15. st. njeno srce probada simbolični mač boli. Dobri i zli razbojnik : od 2 razbojnika koji su osuđeni istodobno s Kristom, jedan se pokajao, a drugi se izruguje Kristu. Dobri razbojnik, Dizma, prikazuje se Kristu s desne strane, a Gestas, zli razbojnik s lijeve. Anđeo odnosi u raj dušu Dobrog razbojnika (koja izlazi iz njegovih usta u obli- ku malog golog djeteta) a dušu Zlog razbojnika uzima vrag. Bizantska i talijanska ikonografija prikazuju razbojnike pri- bijene na križeve jednake Kristovom, a prekoalpska Europa razlikuje egzekuciju razbojnika od Kristova raspeća: a) oblikom križa u obliku slova "T" b) vezani su konopima, a ne pribijeni čavlima c) ponekad imaju zavezane oči d) ruke su im savite iza prečke križa Dobri je razbojnik lijep, mlad i bezbrad, okreće glavu pre- ma Kristu i ne muči se na križu. Zli razbojnik je ružan, star, bradat, okreće glavu od Krista i grči se u mukama. Spužvonoša i kopljonoša : pojavljuju se u ikonografiji raspeća od 6 st. Spužvonoša Stefaton predstavnik je Židova i stavlja se s lijeve strane križa. Kopljonoša Longin probija Kristu bok, predstavnik je pokrštenih pogana, postavlja se s desne strane križa. Kopljonoša se ponekad poklapa s centurionom Longinom, a kadkada su to dva odvojena lika. Crkva i Sinagoga: pojavljuju se od 9 - 15 st. pod križem kao dva ženska lika, simetrično, kao antitetički par. To su personifikacije Starog i Novog 2

zavjeta: Sinagoga koja odu- mire stoji Kristu s lijeva, a Crkva koja nastaje stoji mu s desna. Crkva, često okrunjena, u jednoj ruci drži motku sa zastavicom i znakom križa, u drugoj kalež u koji teče krv iz Kristova boka. Sinagoga ima povez na očima, kao simbol sljepoće za Kristovu istinu i u ruci drži slomljeno koplje. Sunce i Mjesec: prikazuju se od 6. st. lijevo i desno iznad križa, često su antropomorfno oblikovani, kao ljudski obrazi ili kao alegorijski likovi. Marija Magdalena: pokajana grešnica, prikazuje se kako kleči i plačući grli ili ljubi križ, a ponekad kako svojom kosom briše Kristovu krv koja kaplje niz križ. Adamova lubanja: prema srednjovjekovnoj legendi Kris- tov križ na Golgoti bio je usađen na Adamov grob. Kristo- va krv pada na Adamovu lubanju ili na njegov kostur u grobu, ili Adam kleči i diže sklopljene ruke prema Kristu, ili u kalež skuplja njegovu krv. Anđeli : na starijim prikazima prije 14. st. dva se anđela simetrično iznad vodoravne grede križa klanjaju Kristu, a ruke su im pokrivene mapulom. Na prikazima 14 st, osobito u Italiji, 2 ili 3 anđela lebdeći skupljaju u kaleže krv iz Kristovih rana. Ponekad drugi anđeli leteći iskazuju tugu plačem ili gestikulacijom. Vojnici: ovaj detalj započinje od 6 st. Četiri rimska vojnika nožem režu Kristove halje da ih međusobno razdijele, ili češće, sjede na tlu i kockaju kome halja pripada. U kasnom srednjem vijeku, pod utjecajem crkvene drame, vojnici su karikirani kao odrpanci, ružnih, glupih ili zločinačkih lica i komičnih gesta. U 15. i 16. st. u velikim prikazima raspeća, rimski vojnici nastupaju i kao konjanici oko križa. Židovi : u 15. st. u velikim masovnim prizorima raspeća prikazani su kao predstavnici farizeja i vijeća velikog svećenika, kako raspravljaju pod križem. Karakteriziraju ih semitske fizionomije, kape i gestikulacija, a ponekad ih označuje i zastavica sa znakom škorpiona.

9. USKRSNUĆEOvu temu nisu ni bizantska ni zapadna ikonografija u počet ku prikazivale samim trenom Kristova ustajanja iz groba. U Bizantu se to prikazivalo motivom silaska u Limb, podra- zumijevajući Kristovo uskrsnuće kao čin koji se već bio dogodio. I Zapadna se ikonografija isprva služila drugim motivom koji je pokazivao da se uskrsnuće već dogodilo: SVETE ŽENE NA PRAZNOM KRISTOVU GROBU Kristov grob se prikazuje kao građevina otvorenih vrata u kojoj se vidi prazan sarkofag i odloženi povoji u koje je Krist bio umotan. U helenističkom tipu građevina je pri- kazana kao rotonda na stupovima, sagrađena nad četvrta- stom bazom. Pred njom sjedi anđeo bez krila, prikazan kao mladić u bijeloj halji, a na građevinu se naslanjaju stražari. Pristupaju 2 ili 3 žene noseći u rukama posude s pomasti- ma, a anđeo im rukom pokazuje prazan grob. U sirskom tipu grob je prikazan ciborijem iz crkve Kristova groba u Jeruzalemu. Ovdje je anđeo s krilima koji rukom pokazuje ženama da je grob prazan, a stražara nema. U 12. st. zapa- dna ikonografija napušta motiv rotunde i ciborija, a uvodi sarkofag u kojem sjedi anđeo. KRISTOVO USTAJANJE IZ GROBA U 12. st. u kontinentalnoj Europi, a u 14. st. i u Italiji počet će prikaz Kristova ustajanja iz groba, prikazanog sarkofa- gom u kojem on stoji, stavlja nogu na rub sarkofaga, prekoračuje ga, stoji na njemu, ili (početkom 14. st. u Itali- ji, a početkom 16. st. u prekoalpskoj Europi) Krist lebdi nad grobom, a u ruci na motki drži zastavicu s križem, dok pred sarkofagom spavaju stražari. U njemačkoj ikonografiji sarkofag je zapečaćen. Od kraja 14. st. prizor se obogaćuje likovima anđela i svetih žena, dramatiziraju se i karikiraju pokreti prestrašenih stražara, prizor se smješta u pejzaž, a od 16. st. u

talijanskoj ikonografiji umeću se i sveci. Iz srednjovjekovnih bestijarija, kao simboli uskrsnuća, preuzeti su motivi lavice koja rađa mrtve mlade, pa oni oživljavaju treći dan na lavlju riku, te ptica feniks koja se opet rađa iz svog pepela.

10. UZAŠAŠĆE 1. HELENISTIČKI TIP Krist se penje uz brdo, prate ga 2 apostola koji gestikuliraju u čuđenju, ili mu pomažu anđeli, a prihvaća ga Božja ruka koja izviruje iz oblaka. Javlja se u 4. st., u slikarstvu katakomba ga nema, postaje redovit od 6. st. i na Zapadu traje do 12. st. U karolinškom i otonskom periodu Krist počinje u ruci nositi procesijski križ i blagoslivljati apostole na zemlji. Anđeli ga ponekad okružuju mandorlom, klanja- ju mu se ili lete dolje prema apostolima. Od 11. st. Božja ruka više ne prihvaća Krista, nego ga blagoslivlja. 2. SIRSKI TIP Oko 6. st. nastaje na Istoku i prikazuje stojećeg Krista u mandorli koju nose 2 anđela, a druga 2 su u zraku, ruku prekrivenih mapulom, klanjaju se Kristu. Lijevo i desno od Bogorodice stoje 2 anđela i obraćaju se apostolima. 3. BIZANTSKI TIP Oko 6. st. javlja se Krist koji u mandorli sjedi na prijestolju, ili (počevši od 9. st., a redovito od 11. st.) sjedi na dugi. U bizantskim prikazima, a tako i u talijanskima koji se do 14. st. pridržavaju bizantske formule, Bogorodica molitveno uzdignutih ruku, ili okrečući dlanove prema van, stoji uvi- jek u sredini kompozicije. Na Zapadu (izvan Italije) Bogo- rodica počinje gestikulirati, okreće se u profil, pomiče se iz sredine kompozicije i uklapa u jednu od bočnih grupa apostola, ili posve nestaje. U bizantskom tipu nema 2 anđe- la koji se na zemlji obraćaju apostolima, a nema ni motiva sunca i mjeseca, koje Zapad često preuzima. 4. ZAPADNJAČKI TIP U 11. st. prvi put se u Engleskoj javlja novi motiv: Krist uzlazi u nebo, a iz oblaka mu vire samo bose noge i okrajci halje. U 12 - 13 st. ovaj motiv preuzima francuska gotika, a od nje Italija u 14. st. U Njemačkoj se rijetko javlja prije 14 – 15. st. Bogorodica i apostoli redovito kleče, rjeđe stoje, a na humku u sredini vide se otisnute Kristove stope (od 14. st.). Krajem 13. st. u Italiji (Cavallini i Giotto) se ponovno koristi motiv helenističkog tipa Uzašašća, ali sada Krist uz- lazi u profilu lebdeći i bez mandorle, prate ga korovi anđela svirača, a grupa na zemlji obogaćena je novim sve brojni- jim sudionicima i kleči. U 14. st. u Italiji se oblikuje i kom- pozicija s apostolima, Bogorodicom, a ponekad i s anđeli- ma, koji zatvaraju krug, okrečući leđa gledateljima slike. 11. DUHOVI-događa se 50 dana nakon Uskrsnuća, a 10 nakon Uzašašća.  Apostoli se redaju ili zatvaraju krug u sim. komp. oko BDM (sjedi – simb. Crkvu) nad njima lebdi golubica Duha Sv.Plameni  jezici silaze nad na njih čime dobivaju dar govora razl. jezika. Rijeđi prikaz: nema BDM, golubica sjeda na legil s knjigom Evanđelja + lik golubice zamijeni Božja ruka. Bizant – ognjeni kotač usred zbora apostola; personifikacija svijeta u liku okrunjena kralja koji nosi 12 svitaka i čeka pred vratima  prefiguracija S.Z. – povratak golubice Noi i izručivanje ploča zakona Mojsiju 12. SMRT BOGORODICE  Tradicionalni termin je "usnuće". Kanonski tekstovi ne govore o tom događaju, već legende i apokrifi, iz kojih su u ikonografiju ušli ovi motivi: PALMA SMRTI-Arkanđeo Mihovil ukazuje se Bogorodici i 3 dana ranije joj pretskazuje smrt. 3

Predaje joj "palmu smrti", palminu granu odsječenu u raju, koja će je braniti od demonskih zasjeda. DOLAZAK APOSTOLA-Duh Sveti sakuplja apostole raspršene po svijetu i oni na oblacima putuju u Betlehem kako bi prisustvovali Bogoro- dičinoj smrti. BOGORODIČINA SMRT-Bogorodica pred smrt blagoslivlja okupljene apostole, a sv. Ivanu predaje  palmu smrti da je nosi pred njenim mrtvač- kim kovčegom. Umirućoj Bogorodici Ivan stavlja svijeću u ruku i pričešćuje je (ili je pričešćuje Krist). BOGORODIČIN POGREB-Mrtvu Bogorodicu nose apostoli na nosiljci, a na čelu povorke sv. Ivan nosi  palmu smrti. Židovski svećenik Jefonija svetogrdno navaljuje na mrtvačku škrinju, ali mu arkanđeo Mihovil plamenim mačem odsjeca obje ruke. Jefonija se obraća i zaziva Bogorodicu, pa mu na zagovor sv. Petra ruke zacjeljuju. TIPOVI PRIKAZA: 1. BIZANTSKI TIP PRIKAZA PRIKAZA Ovaj je tip prikaza sve do kasnog srednjeg vijeka bio mje- rodavan i za ikonografiju Zapada. To je velika svećana simetrična kompozicija: u sredini na odru leži Bogorodica, a iza nje stoji Krist koji u rukama drži njenu dušu u obliku djeteta u pelenama. Lijevo i desno stoje apostoli: sv. Ivan kao bradati starac naginje se do Bogorodice i osluškuje posljednje kucaje njena srca, sv. Pavao joj ljubi noge, a sv. Petar  je kadi kadionicom. Uz apostole su često i 3 sveta biskupa: Dionizije Areopagita, Hijerotej i Timotej. U zraku su anđeli, a ponekad je prikazan i dolazak apostola na oblacima. Katkada je u prizoru i motiv svetogrdne ruke židovskog svećenika Jefonije. 2. ZAPADNJAČKI TIP PRIKAZA PRIKAZA Bogorodica okružena apostolima umire ležeći u krevetu, ili sjedeći u krevetu sa svijećom u ruci, ili pak klečeći uz kre- vet. Do 15. st. ona uvijek leži. U 15. st. u njemačkoj ikono- grafiji ona umire i klečeći, a od početka 16. st. ona redovito sjedi, čime se naglašava da umire bezbolno. Apostoli oko nje mole, škrope je i pretvaraju njenu smrt u liturgiju. U starijim prikazima po njenu dušu dolazi Krist lebdeći nad njom u vijencu kerubina. Krist njenu dušu, u obliku djeteta u rupcu ili medaljonu, odnosi u nebo. U mlađim prikazima, u kojima se sve više realistički odražava umiranje ugledne građanke kasnog srednjeg vijeka, Krista više nema. Pone- kad se prizoru dodaju 2 udovice, koje su prema legendi naslijedile njenu odjeću.

TIPOVI PRIKAZA KRISTA DOBRI PASTIR – ikonograf. prikaz Krista kaopastira kako na ramenima nosi janje ili ovcu – simbol ljubavi prema ljudima IMAGO PIEATATIS – sućutne slike Krista KRIST EMANUEL – biz. tip Krist koji je prikazan kao poprsje golog djeteta što ga BDM nosi u medaljonu na prsima KRIST PANTOKRATOR-biz. tip u kome se stapaju predodžbe o Bogu Ocu i Sinu; na prijestolju, nema rana, križna aureola, desnom rikom blagoslivlja, a u lijevoj drži knjigu KRIST VELIKI SVEĆENIK – biz. tip koji dijeli pričest apostolima ČOVJEK BOLI – prikaz izmučenog i izranjenog Krista kako sjedi kraj stupa sa svim mučilima upotrebljenima za vrijeme mučenja EUHARISTIJSKI EUHARISTIJSKI KRIST – u sklopu alegor. prikaza patničkog Krista; k.sr.vijek – razgoljen, izranjavan, iz rana mu izrastaju simb. euharistije: klasovi pšenice i vinova loza s grozdovima MAJESTAS DOMINI – sjedi na prijestolju u mandorli u lijevoj ruci knjiga života, desnom blagoslivlja, oko mandorle tetramorfi BIČEVANJE KRISTA – na starijim bičevanjima iz 10.st. Krist je odjeven i stoji uz stup, od 12.st. je gol, a bokove mu prekriva perizoma, isprva je vezan za

stup bočno, a kasnije je postavljen frontalno. Stup je do 12.st. visok i debeo, a od 13.st. ima dva tipa: vitki i visoki jeruzalemski tip, te niski n iski i masivni rimski tip. Krista bičuju 2(3) krvnika – jedan ima bič, a drugi snop šiblja.

BOG – nevidljiv, eventualno prikazivan u vidu Božje ruke. Od 14. st. počinje se prikazivati u ljudskom obličju s atributima najviše zemaljske svjetovne ili crkvene vlasti kao sijedi, častan, bradati starac, nebeski car s plaštem, krunom, žezlom i globusom. BOGORODICA 1. IZVORI- Evanđelja pružaju relativno malo podataka o BDM životu, ali su legende, poezija, liturgija i doktrinarne zasade obogaćivali njenu ikonologiju obiljem motiva. a) KANONSKI TEKSTOVI ČETIRIJU EV. I DJELA APOSTOLSKA b) APOKRIFI : Jakov protoev. (2. st.), Pseudomatej ev. (5 - 6 st.), Knjiga o preminuću Bogorodice (3. st.), Arapsko ev. (6. st.), Evanđelje o rođenju Blažene Djevice (9. st.). c) PATRISTIKA I SREDNJOVJ.EGZEGEZA SREDNJOVJ.EGZEGEZA -koja je tumačila da se pojedina mjesta u Starom zavjetu odnose kao navještaj ili proroštva BDM. Uz ostalo, tako se oblikovala ikonografija simbola i prefiguracija. d) DOKTRINE I DOGMATSKE DEFINICIJE O BOGORODICI e) DUHOVNA POEZIJA i primjene bibl. tekstova u liturgiji na BDM blagdane f) SREDNJOVJEKOVNE LEGENDE O BOGORODICI BOGORODICI g) PRIVATNE OBJAVE MISTIKA I VIZIONARA prigodom BDM ukazanja 2. KRŠĆANSKA IKONOGRAFIJA prikazuje Bogorodicu u grupama motiva: 1. Ciklus o Bogorodici 2. Ilustracije dogmi o Bogorodici 3. Ilustracije doktrina o Bogorodici 4. Motivi pobožnosti prema Bogorodici 5. Čuvstveni prikazi Bogorodice 6. Simbolički, alegorički i genealoški prikazi o Bogorodici TEMELJNI TIPOVI PRIKAZA BOGORODICE BDM OD 7 ŽALOSTI – ruke prekrižene na prsima, plače jer sama proživljava materinsku bol zbog muke i smrti sina; kasnije se uvode i mačevi(5/7) koji joj probadaju srce. BDM ORANS – stoji i ima uzdignute ruke u znaku molitve BDM PONIZNA – ona koja doji/hrani Isusa BDM S KLASJEM – klasje na haljini – simbol djevičanstva; gotički tip BDM u trudnoći s skupljenim rukama na prsima BDM SUĆUTNA – sjeddeći lik BDM koja u svom krilu drži mrtvo Kristovo tijelo nakon skidanja s križa – Krist prvo okomito sjedi u krilu nagnute glave na BDM koja ne plače—tijelo biva posjednuto dijagonalno, pa vodoravno, nakon čega Krist klizi iz krila na tlo i BDM mu samo pridržava glavu ili ramena. BDM ZAŠTITNICA – veliki stojeći frontalni lik raširenih ruku kojima drži plašt ispod kojeg su skriveni onikoji trebaju zaštitu BDM NIKOPOIA – biz. tip, frontalno sjedi, hijeratska BDM, objema rukama drži na svojim koljenima ili pokazuje frontalni lik Krista koji desnicom blagoslijvlja, a u ljevici drži svitak BDM TYTERA – biz. tip frontalne sjedeće BDM – orans u molitvi diže ruke, a u okriglom medaljonu nna prsima nosi polulik Krista BDM HODEGITRIA – biz. tip poprsja ili cijelog lika BDM koja na lijevoj ruci nosi Krista, a desnom pokazuje Krista koji desnicom blagoslijvlja, a u ljevici drži svitak 4

BDM ELEOUSA – biz. tip. BDM s Kristom u naručju, obično sjedi na njenoj desnoj ruci te priljubljuje svoj obraz njenom i miluje je BDM PRIJESTOLJE MUDROSTI – sjedeća, frontalna, hijeratska BDM na prijestolju, u njenom krilu frontalno sjedi Krist koji desnicom blagoslijvlja, a u ljevici drži svitak BDM TRENDOUSA – žalosna jer predviđa buduću muku svog sina DUH SVETI – treća božanska osoba, njegovim učinkom BDM začela; sišao nad Krista dok se krstio; nakon uzašašća sišao nad apostole u vidu plamenih  jezika. Od 2.st. u vidu golubice (s križnom aureolom ili svjetlosnom aurom), u obliku plam. jezika; u obliku aure (Preobraženje), ponekad i u ljudskom liku. EVANĐELISTI – TETRAMORFI: MATEJ(ljudsko obličje s kerubom, sjekira), MARKO(krilati lav), LUKA(krilati vol), IVAN (orao). KRIŽNI PUT – 14 postaja: Pilat osuđuje Isusa na smrt--Isus prima na se križ-- pada prvi put pod križem-- sreće svoju majku--Šimun Cireanac pomaže Isusu nositi križ--Veronika pruža Isusu rubac u koji on otiskuje sliku lica--pada drugi put pod križem--tješi  jeruzalemske žene-- pada treći put pod križem-svlače ga i napajaju žučjom—pribijaju ga na križ-umire na križu—skidaju ga s križa i polažu Mariji u krilo--polažu ga u grob PROROCI – 4 velika proroka: Danijel, Ezekijel, Izaija,  Jermija (odgovaraju 4 evanđelista; simbolički se povezivali s 4 velika crkvena oca: sv. Ambrozije, sv. Augustin, sv. Jeronim i sv. Grgur Veliki), 12 malih proroka odgovara 12 apostola. TIPOLOGIJA – teološko umijeće uočavanja zakonitosti kojom u Bibliji osobe, zbivanja, riječi ili predmeti iz S.Z. kao pralikovi nagovješćuju i osvjetljavaju one iz N.Z. IZVORI: A. LITERARNI IZVORI: 1.BIBLIJA, IZVORI: 2.APOKRIFNE BIBLIJSKE KNJIGE - Spisi pisani stilom bliskim Bibliji i biblijskim piscima, romansirani biblijski kan. tekstovi. Radi očuvanja čistoće kanonskih knjiga Biblije, Crkva ih je zabranjivala.3. LITURGIKA- Liturgijske knjige: službene zbirke tekst. koji se čitaju i pjevaju u liturgiji, zbirke obreda i pravila u obavljanju liturijskih čina. 4.PROPOVIJEDIu sr. vijeku se javlja niz priručnika za propovjednike, a njihova sugestivnost, poetske metafore i zornost primjera utjecali su na stvaranje ikonograf. shema. 5.ACTA MARTYRUM I LEGENDE"Legenda aurea": zbirka legendi o životima i mučeništvima svetaca, o Kristovim i BDM svetkovinama - najčitanije hagiografsko štivo i glavni izvor zapadne srednjev. ikonografije. 6. BIBLIA PAUPERUM , 7.HODOČAŠĆA-često utiču na prijenos i širenje pojedinih tema ili cijelih ciklusa, jer hodočasnici žele u svojoj crkvi imati upravo onakvu sliku kakvu su vidjeli u nekoj drugoj crkvi.8.RELIKVIJE,9. VIĐENJA pojedinih mistika i vizionara (ukazanja) također su izvor ikonografskih tema. B. LIKOVNI IZVORI- spadaju antičke i orijentalne kompozicije čiji je mitološki sadržaj likovno sličan kršćanskim parabolama ili evanđeoskim zbivanjima, pa ih kršćansvo preuzima u likovnom obliku, ali im pridaje posve drugi sadržaj. Ovi su izvori bili osobito  jaki u prva 3 stoljeća kršćanstva (kad su se kršćani skrivali), te u renesansi, kad se antičke kompozicije preuzimaju zbog "estetskih" razloga. U k. sr. vijeku na ikonografiju utječu prizori iz svakodn. života, pa se npr. rođenje Kristovo prikazuje kao suvremeni događaj, sa suvremenom odjećom, praksom i običajima prigodom rođenja djeteta.Na ikonografiju

ranijih razdoblja i bizantskog razdoblja jak utjecaj ima orijentalna ikonografija, pa će se često dvorski protokol i koreografija preuzimati za prikaz Božjeg veličanstva.

VAN STRATEN IKONOGRAFIJA- eikon+graphein=slika+pisati opisivanje slike; određivanje prikazanog i otkrivanje i objašnjenje dubljih značenja koja je umj. unio u svoje djelo IKONOLOGIJA - grana povijesti kulture čiji je zadatak otkriti kulturnu, povijesnu i socijalnu pozadinu tema u likovnoj umjetnosti i uzevši tu pozadinu kao ishodište objasniti zašto je određenu temu izabrala određena osoba na određeno mjesto u određeno vrijeme; istražuje se društveni razvoj koji je možda utjecao na umjetnika SHEMA ERWINA PANOFSKOG (1892-1968) -

povjesničar umjetnosti;podijelio ikonografiju i ikonologiju na 3 faze:predikonografski opis ,  , ikonografska analiza, ikonografska interpretacija u dubljem smislu-ikonološka analiza

PERSONIFIKACIJA - antropomorfni lik koji utjelovljuje apstraktni pojam;ženske figureapstraktni pojmovi ženskog roda u lat.i u tal., mogu biti odjevene ili gole, imati atribute koji posjeduju određeno značenje i iskazuju nešto o karakteru i osobinama personificiranih apstrakcija, mogu imati i vanjske oznake; pr.krila kod Oca Vremena,personifikacija= alegorijska figura (Pr. van Leyden -Prudentia-razboritost, razum- bakrorez) Razvoj kroz povijest… Stari Grci poznavali nešto slično; demonska bića, pa bogovi koji su dobili svoje značenje- mješavina božanstva i personifikacije, pr; Afrodita-plodnost, ljubav. Grčke personifikacije se prenosile preko knjiž.djela.Grci poznavali, osim čistih apstrakcija, i razne personifikacije konkretnih, najčešće iz prirode preuzetih pojmova( rijeke, brda, Mjeseca)- oni su prirodne pojave promatrali kao živa bića koja se stoga mogu prikazati kao personifikacije.Rimljani preuzeli mnoge bogove/personifikacije od Grka, te proširili ih dodavajući im personifikacije gradova i provincija.Rijetko se već postojećim bogovima davalo dodatna značenja.Ranokršćanski umjetnici kod objašnjavanja pojedine apstrakcije; preuzeli samo oblik rimskih bogova, odnosno samo aspekt personifikacije (pr.na ranokršćanskim sarkofazima bog Coelus kao utjelovljenje neba).U srednjem vijeku personifikacije pronalazimo u književnim djelima i njihovim iluminacijama (važna jer tvori tradiciju na kojoj se temelje renesansne pojave'metaforičko mišljenje' pr. Roman de la Rose, 13.st, Franc. ALEGORIJE -prikaz neke personifikacije povezan s  jednom ili s više drugih personifikacija i/ili s jednom ili više drugih osoba ili likova; svi zajedno mogu biti uključeni u neku radnju ČISTA ALEGORIJA- kombinacije personifikacije koje su uključene u neku aktivnost, prikazuju neku vrst apstraktnog zbivanja, odnosno ilustriraju neki apstraktni pojam ili ideju u kojoj je već sadržana neka radnja(pr. Vrijeme otkriva istinu, Zagrljaj mira i  pravde)

alegorija nekog grada ili neke zemlje( pers.nisu uključene u radnju) - pers.grada + apstr.pojmovi koji slave grad (vojna moć, razvijena trgovina…) prikaz trijumfa -

5

- najčešće; od kola na kojima sjedi personifikacija u trijumfu, okružena drugim personifikacijama - već kod Rimljana u trijumfalnim povorkama konzula i careva - srednji vijek- rijetko - renesansa- omiljene povorke, zahvaljujući Petrarki; I Trionfi iz 14.st. NE-ČISTA ALEGORIJA- jedna ili više personifikacija kao glavne osobe u kombinacji s osobama i likovima koji nisu personifikacije ( pov.osobe, sveci i biblijski likovi, koji se pak mogu i shvatiti kao personifikacije; Mojsije- pers.Starog Zavjeta) one koje se odnose na osobu ili obitelj - povijesna ličnost okružena personifikacijama koje simbolički ukazuju na životno djelo dotične osobe ili na aspekte njegove vladavine ili crte karaktera alegorije alegor ije povijesnih povijes nih događaja događ aja (rijetke) (rijetke ) moguća pojava likova iz klasične mitologije problem: ponekad alegorije se sastoje od mitoloških personifikacija; ne zna se je li riječ o alegoriji ili pripovijesti iz klasične mitologije u crkvama i palačama niz slika i skulptura međusobno povezanih i na velikoj udaljenosti; ALEGORIJSKI PROGRAMpolazi od teksta što ga je sastavila učena osoba u kojem su objašnjena značenja personifikacija kao i njihovi odnosi većinom stropne slikarije… Razvoj kroz povijest…Povijest alegorije usporedna s poviješću personifikacije.Grci- alegorija kao izražajno sredstvo (alegorija na grč.-reći drukčije/govoriti slikovito).Rimljani - neki primjeri sačuvani predajom i danas.Srednji vijek - alegorija poznata iz iluminacija knjiga (dogmatske kršćanske teme, pr.Borba kreposti i opačina).Renesansa i barok- procvat alegorija, od Italije se širi Europom( pr. Rubensov ciklus o Mariji de Medici).18.st.-alegorija gubi duh i originalnost.19.stpotpuni pad zbog realizma.

SIMBOLI -neki predmet, slika, biljka, životinja ili neki znak kojem u određenom kntekstu pripada neko dublje značenje Goran Hermeren ‘’Representation and meaning in the visual art’’ - daje 3 uvjeta koja moraju biti ispunjena da bi se radilo o simbolu: mora potaknuti promatrača da pomisli na nešto drugo, a ne na prikazani predmet, biljku, itd.; za one kojima se predstavlja kao simbol, moraju znati točno odrediti njegovo značenje; ne smije označavati ono što zapravo inače u stvarnosti jest - može imati različita značenja, ali najčešće; apstraktni pojam (pr. (pr. paleta s kistom- slikarstvo, mrtvačka glava- memento mori, smrt) - može upućivati na nešto konkretnije; povijesni događaj ili pripovijest (pr. Kristova raspeća lubanja u podnožju križa- ime brežuljka Golgota (hebr.-lubanja), ili na legendu o križu-Krist oslobodio čovječanstvo od grijeha zbog Adama i Eve - simboli što zamjenjuju određene osobe ili figure (pr. Jupiter-orao, Krist-riba) - srednji vijek- razvoj razrađenog sustava kršćanske simbolike ( znanost o umjetnosti) - značenje simbola ovisi o; kontekstu, vremenu i mjestu gdje se ono pojavljuje ATRIBUTI - simboli koji su na određeni način manje ili više čvrsto povezani s nekom osobom (sveci, mitološka figura, pov.ličnost…) ili personifikacijomdvostruka funkcija:omogućavanje promatraču identificiranje neke osobe ili personif. /pr. Kod sveca; jedan ili više atributa njegova mučeništva; nešto govore o prikazanom liku (upućuju na neku epizodu iz njegova života, na njegov položaj,

karakter i osobine…) /pr. Ljiljan- upućuje na Marijinu čistoću i djevičanstvo--atr.personifikacija se odnose na osobine 'karaktera' jer personif.nemaju životnu priču-iznimka kad atributi nisu biljke, životinje ili predmeti; Venera- Amor (Kupidon), Arkanđeo Rafael Tobija OSOBNI ATRIBUTI - kad pripadaju određenoj osobi ili personifikaciji; jedan ili više njih (kombinacija atr. pomaže kod identif.) OPĆI ATRIBUTI - kad pripadaju nekoj skupini osoba (tj.nekom zanimanju/funkciji) /pr.kralj-kruna, svetacaureola; pomažu promatraču da suze izbor mogućnosti kod identifikacije; kombinacija i općih i osobnih pomaže kod identifikacije (no, neke osobe se predstavljaju na određen način što pojednostavljuje njihovu identifikaciju) Razvoj kroz povijest...Egipatski i grčki bogovi su već bili opremljeni atributima koji su upućivali na osobine.Grčkim junacima se dodavalo atribute vezane uz njihov život i djela (Herkul-lav). Rimski bogovi- atributi se najčešće odnose na njihovu funkciju ili kult.Ranokršćanska umjetnost- nema atributa za pojedine osobe; preostali rijeki opći atributi- aureola i svitak.U 5.st-identifikacija osoba pomoću teksta ili prepoznatljive scene. U 12.stpotreba da se figure individualno razlikuju- atributi ponovo dobivaju na važnosti.Osobe i figure od kasnog srednjeg vijeka se gotovo uvijek prikazuju s atributima.

SIMBOLIČKI PRIKAZI-NE-alegorijski prikaz i NEnarativni prikaz, u kojem jedan ili više simbola imaju glavnu ulogu, dobri primjeri- mrtva priroda s dubljem značenjem /pr. N.L.Peschier-Vanitas AMBLEMI -od 3 osnovna elementa- MOTO (lemma) SLIKA (pictura) TEKST (epigram)moto i tekst na latinskom, polu-književna polu-umjetnička vrsta;zajedno 3 elementa- apstraktna (moralnodidaktična) ideja, životno praviloidealan oblikosnovnu misao izražavaju sva 3 el. zajedno (praksatekst rješenje) Podrijetlo.. utjecaj antičkih epigrama, hijeroglifi hijeroglifisveti znakovi (15., 16.st, Rim-antički obelisci sa hijeroglifima),devize- kombinacija mota i simbola kojom se prikazuje slogan neke određene osobe ili obitelji. Nastale i razvile se u Franc. U 14.i 15.st., te u Ita poznate od kraja 15.st. SVECI - STROSSMAYERO STROSSMAYEROVA VA GALERIJA SV. NIKOLA – tri kese sa zlatnicima ili tri zlatne kugle; katkad se prikazuje sa sidrom ili lađom u pozadini (zaštitnik mornara); katkad mu malo dijete ljubi ruke ili u prizoru s troje djece u kablu (zaštitnik male djece) SV. FRANJO ASIŠKI – prikazivan u tamnosmeđem habitu; često kako od serafa prima stigme; uz stigme oznake su: lubanja, ljiljan, raspelo, vuk i janje, simbolički prizri vjenčanja sa Siromaštvom i primanje djeteta Isusa iz Marijinih ruku SV. BERNARD – prikazivan u bijelom habitu cisterciskog reda s knjigom ili perom u ruci; ponekad s demonom u lancima, s tri mitre do nogu, s košnicom, kapljice Bogorodičina mlijeka kaplju mu u usta; Krist i znakovi muke kristove odnose se na njegov spis Meditationes SV. AUGUSTIN – obično u biskupskoj odjeći s knjigom i perom; plameno srce, ponekad probodeno strelicom; prikaz susreta s dječaćićom koji je nastojao pretočiti more u malu jamocu u pijesku SV. AMBROZIJE – u biskupskoj odori s mitrom i štapom, u ruci drži knjigi; ponekad u ruci ima bič; s košnicom

6

SV. ANTUN PUSTINJSKI – obično s kukuljicom i monaškim habitom, na lijevom ramenu mu je modro slovo ''T'', ima štaku i zvonce u ruci ili obješeno na štapou; svinja ga često prati; često u rukama drži ili nogama gazi snop plamenova SV. ANTUN PADOVANSKI – s magarcem koji kleči; odjeven u franjevači habit; u rukama drži ljiljan, procvjetali križ, ribu, knjigu, plamen; s djeteto, Isusom na rukama SV. PETAR MUČENIK – u habitu dominikanskog reda, na glkavi mu je rana koja krvari; s palmom u ruci, s nožem ili mačem (sredstvo muke) zasječenim u glavu ili u rukama SV. JERONIM – u pratnji lava, satac s crvenim kardinalskim šeširom i grimiznim haljama kao pokornik u pustinji ili pećini kako se udara o prsa kamenom, kako moli ili piše, a u blizini je raspelo, lubanja i sova SV. KUZMA i DAMJAN – uvijek zajedno, u liječničkoj odori (duge crvene pregače i lapa); u jednoj ruci drže posudu s pomašću, a u drugoj liječničku spravu ili mužar itučak SV. MARTIN – u biskupskoj odori, katkad s gu7skom kraj sebe il u rukama; na konju u vojničkoj odori kako mačem sijeće svoj plašt kraj sebe da njim ogrne projsaka SV. KATARINA – prikaz zaruka s Kristom; kotač s oštricama, nosi kruinu na glavi kao znak kraljevskog podrijetla, palminu granu i mač; knjiga SV. PETAR(aspostol) – prikazan kako drži ključeve neba(zlatni za nebo i željezni za pakao); u ruci drži ribu; kraj njega je pijetao, plašt jasne žute boje SV. IVAN (evanđelist) – nekad kao apostol, nekad kao evanđelist; glavna oznaka orao; uronjen u kotao vrela ulja ili s čašom iz koje izlazi zmija; prisutan na Raspeću SV. PAVAO(apostol) – mač kojim mu je obrubljena glava, knjiga il svitak njegovih poslanica SV. JUDA TADEJ(apostola) – toljaga, helebarda(sjekira) i medaljon s Kristovim likom, kutomjer,a katkad i križ na dugoj motki. SV. MATEJ(apostol i evanđelist) s kerubom u ljudskom obličju kako zapisuje Kristove ljuedske pretke; s krilatim čovjekom, s kesom ili vrećom novaca, s knjigom i perom; katkad mu anđeo pridržava tintarnicu; sjekira SV. MATIJA (apostol) – u prizoru izbora kockom, bradva(helebarda, sjekira), koplje ili mač SV. ŠIMUN (Kananej, apostol) – pila, ponekad klupko zmija SV. FILIP(apsotol) – kako nosi latinski križ pričvršćen na vrhu štapa ili trstike; ponekad križ uobliku slova ''t'', zmaj do njega SV. TOMA(apostol) – zidarsko ravnalo ili kutnik SV. ANDRIJA(apostol) – x Andrijin križ SV. BARTOLOMEJ(aspotol) BARTOLOMEJ(aspotol) – velik nož posebna oblika, s ljuskom kožom prebačenom preko ruke SV. JAKOV MLAĐI(apostol)- s toljagom SV. JAKOV STARIJI (Apostol) na konjus zastavom u rukama; s hodočasničkim štapom, plosnatom školjkom(''jakovskakapica'') i tikvicom; ponekad u ruci svitak, a na njemu članak vjerovanja koji svjedoči o Kristovom utjelovljenju SV. LUKA(evanđelist) – krilati vol; knjiga Evanđelja, slika Bogorodice koju drži u ruci li izrađuje SV. SEBASTIJAN – kao mladić naga tijala, privezan uz stup i sav izboden sterllicama, ponekad svezan za stablo SV. MARGARETA – sa zmajem kojega gazi nogama ili stoji neozlijeđena kraj njegovih otvorenih ralja; često drži križ u ruci i nosi krunu i mučenićku palmu SVETA OBITELJ – Bogorodica, Isus( kao dječak),  Josip; povezana s prikazom SV. Trojstva tako da nad Isusom lebdi golubica Duha Svetoga, a nad njom se s neba javlja lik Bog aOca koji blagoslivlja; genre scena u kući ili u tesarskoj radionici Sv. Josipa

SV. JOSIP – ljiljan, stolarski kutomjer, krletka (ili košara) s golubicama – prikazuje Isusa u hramu, fenjer(u noći Rođenja), dijete Isus na rukama, bačvica, pila (kao alat), strugalica, svijeća koja gori(Rođenje), putnički štap(bijeg u Egipat), procvjetali štap, vijenac od ruža SV. DOMINIK – u habitu dominikanskog reda; krunica koju prima od Bodorodice, često do njega pas s upaljenom bakljom u gubici; zvijezda na čelu il zvijezda u aureoli; hljepčić kruha, ljiljan SV. KATARINA SIJENSKA – u habitu dominikanskog reda; stigme koje je primila u Pisi; često drži u ruci križ povrh kojega je ljiljan ili srce; katkad u ruci krunica i na glavi trnova kruna; zaruke s Kristom SV. BENEDIKT – s bujnom bradom, često bijelom; u benediktinskom habitu izvorne izvorne crne boje ili bijele boje reformiranog benediktinskog ogranka; kao opat ima štap i opoatsku mitru; golubica, kristalna čaša sa zmijom lil razbita čaša iz koje se prolijeva vino; gavran; kaž iprst stavljen na usta; razbijena posuda; u društvu dvojice mladića Maura i Placida; sa sestro m Skolastikom ili s knjigom pravila na kojoj piše ''Ausculta, o fili, praecepta magistri'' SV. STJEPAN MUČENIK – kao mladić odjeven u đakonsku dalmatiku, drži palmu mučeništva, komadi kamenja(kamenova), često sa SV. Lovrom SV. CECILIJA – slušajući glazbu, pjevajućiili svirajući glazbalo; orgulje, ponekad tri ožiljka na zatiljku; na glavi il u njenoj blizini; često joj je kruna od bijelih i crvenih ruža SV. JURAJ – mladi golobradi ratnik odjeven u hlamidu i oklop, s kopljem i štitom u rukama, u dvorskoj ili liturgijskoj nošnji s križem u ruci; u nevojničkoj nošnji držeći u ruci palmu; kao vitez, rjeđe stojeći, češće kao konjanik odjeven u suvremenu nošnju ratnika opremljen štitom i kopljem kojim ubija zmaja; mlad i bezdbrad, duge valovite kose; koplje sukani mač, šti(bijeli s crvenim križem), bijela zastava s naslikanim crvenim križem, zmaj,  jaše na bijelom konju; koa križar s crvenim križem na haljini; u ruci proljetno zelenilo, grane; na konju kopljem probada rastvorene ralje zmaja koji leži na tlu i repom opliće konmju stražnje noge; u pozadini kleči i moli okrunjena kraljevna,a na gradskim zidinama promatraju bitku kralj, kraljica i puk SV. ANA – dijete Isus u ruka,a SV. IVAN KRSTITELJ – kao dijete ( kovršave kose, s  janjetom, u igri s malim Kristom pod okriljem Bogorodice); kao isposnik(mršav, opaljene kože, razbarušene brade i kose, odjeven u haljinu od devine kože, opasan remenom, bos; u ovčje ili kozje runo koje mu seže do lakata i koljena; neki put i tigrovo krzno); na Posljednjem sudu(odjeven u grimiznu halju), u bizant prikazima( ima krila kao anđeo);atributi: pladanjs odsjećenom glavom; kalež s malom figurom golog Krista; saće meda; Janje Božje s Križem (na ruci: u medaljonu ili u naboru haljine il pak polegnuto na knjizi), križ od trstike sa svitkom na kojem piše ''Ecce Agnus Dei''. Česta poza Ivana Krstitelja je uzdignuti kažiprst kao poza onoga koji naviješta., pojavljuje se na Krštenju i Raspeću SV. MARIJA MAGDALENA – alabasterska posuda s pomašću, kako drži posudu u uruci; posuda do njenih nogu il je pridržava anđeo koji joj pomaže; s dugom kosom koja prekriva cijelo tijelo; anđeli je nose prema nebu da primi o9krepu; raspelo i lubanja; stajala pod križem plačući; svjedok polaganja u grob; s dvjema Marijama nosi mirodije i pomast na Isusov grob – prva dojavila učenicima vijest o Uskrsnuću UVOD U LEKSIKON IKONOGRAFSKA TOPOGRAFIJA: 1. Položaj koji likovno djelo zauzima u prostoru, odnos slike i arhitekture uz koju je vezana 2. Slijed i raspored sadržaja s obzirom na liturgijsku (scenografsku) funkciju slike 7

3. Prostorni odnos prikaza prema gledatelju, komunikacijski razlog smještaja i psihološki efekt

5 IKONOGRAFSKIH METODA: 1. GOVOR SIMBOLA - Katakombno slikarstvo i sarkofazi, 2-6 st. Ikonografska perspektiva. 2. SIMBOLIČKE SCENE- Javljaju se kad i simboli, prevladavaju do kraja razdoblja i nastavljaju u predromanici. Ikonograf. perspektiva. 3. METODA REDUKCIJE-Reducirana scena, utemeljena u ranom kršćanstvu, dominantna je u romanici.Perspektiva je vertikalna. 4. NARATIVNA METODA - Razvija se u gotici, 13. i 14. st. kao izraz gotičkog humanizma i okretanja prema stvarnosti. Perspektiva je obrnuta. 5. METODA SIMULACIJE- U renesansi, otklon od religioznog prema svjetovnom. Perspektiva je geometrijska.

8