Albert Camus Stranac ALBERT CAMUS (1913. – – 1960.) 1960.) francuski je romanopisac, dramatičar i esejist. esejist. U naponu stvaranja strada u automobilskoj nesreći. apsurda, blizak je egzistencijalizmu. U filozofskom eseju Mit o U prvom stvaralačkom razdoblju, tzv. fazi apsurda, Sizifu, Sizifu, 1942., te u romanu Stranac iz 1942. i u dramama Nesporazum i Kaligula izraţava generacijski osjećaj bespomoćnosti te prikazuje ţivot kao niz apsurda (patnje, nasilja, zločina, smrti) pred kojima je čovjek društveno biće bespomoćan, ali kao čovjek - pojedinac pojedinac ipak moţe ostvariti svoju slobodu tako da takvo apsurdno stanje svjesno prihvati kao svoju ţivotnu filozofiju (filozofiju apsurda). Drugo je stvaralačko razdoblje faza pobune (esej Pobunjeni ĉovjek , 1951.). Smisao čovjekove egzistencije Camus vidi u njegovoj pobuni protiv ţivotnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti (romani Kuga i Pad, Pad, te drame Opsadno stanje i Pravednici. G. 1957. nagraĎen je Nobelovom nagradom. Stranac je kratak dvodijelni roman iz 1942 .
Radnja se odvija u Alţiru. Opisan je jednoličan i besmislen ţivot francuskog sluţbenika Mersaulta od trenutka kad je doznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastitog pogubljenja. vlastitog pogubljenja. OsuĎen je zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Alţirca. Monološki roman je ispovijed glavnoga junaka koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnošću govori o proteklim zbivanjima i o predstojećoj smrti. Mersault je stranac u svijetu u kojem ţivi. Našao je sreću u apsurdu, ne traţi smisao izvan sebe i zato ne treba vjeru. Društvo ga osuĎuje zbog njegova ignoriranja društvenih pravila. Lakše je pogubiti pojedinca nego mijenjati mijenjati društvo puno laţi.
UVOD: Albert Camus istaknuti je francuski pisac filozofije
egzistencijalizma. Jedno od njegovih najznačajnijih djela je dvodijelni roman Stranac u kojemu glavni lik Mersault predstavlja prvu fazu Camusovo stvaralaštva; fazu apsurda. Objašnjena je u njegovom eseju Mit o Sizifu, objavljenom iste godine kada i Stranac, 1942. Camus govori kako je čovjek , odvojen od prirode, izgubljen u dogaĎajima moderne civilizacije koji ga obasipaju, a koji su zapravo potpuno a psurdni i protiv kojih je on bespomoćan. Tu fazu Camus negira krajem ţivota kada prelazi u fazu pobune, gdje govori o čovjeku koji se buni protiv apsurda oko sebe i oslobaĎa. Tu je fazu opisao u eseju Pobunjeni čovjek iz 1951.
Gustave Flaubert
GospoĊa Bovary GUSTAVE FLAUBERT (1821. –1880.) –1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac. Teţi potpunoj objektivnosti u prikazivanju likova i prizora iz malograĎanskoga ţivota. ţivota. Suvremenu tematiku obraĎuje u romanima: Gospođa Bovary, Sentimentalni odgoj odgoj i Jednostavno srce. srce. - tipičan predstavnik realizma - zbijen i saţet stil - veliku paţnju posvečuje strukturi rečenica - Madame Bovaray izazvala sudski proces zbog nemoralnih djelova, osloboĎeni optuţaba - roman – glavni – glavni knjiţevni ţanr, „zrcalo stvarnosti“ - fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno- posljedični posljedični odnosi - estetski kriterij realizma je istinitost Gospođa Bovary , 1857., povijest je ţivota mlade ţene Emme Bovary koja postaje ţrtvom vlastitih bovarizam). Snovi su u neskladu s malograĎanskim iluzija stvorenih na sentimentalnim romanima (tzv. bovarizam). ţivotom kojemu se ne moţe ili ne ţeli prilagoditi. Udana je za prostodušnog seoskog liječnika Charlesa, udovca koji ne vidi njezino nezadovoljstvo. Površna je i neodgovorna majka djevojčice. Upada u dvije strastvene romanse i napuštena od obojice svojih ljubavnika (R udolpha udolpha i Leona), pritisnuta dugovima, ubije se na koncu i
na ţalost odanog muţa koji je još uvijek voli. - sadrţaj djela ima podlogu u istinitom dogaĎaju - tri dijela
UVOD:
Roman GospoĎa Bovary, francuskog pisca Gustava Flauberta, izdan je 1857. kao vjeran predstavnik tadašnjeg razdoblja, realizma. Ostali njegovi romani su Sentimentalni odgoj i Jednostavno srce, a u svojim djelima
Flaubert teţi objektivnosti, koja je značajka realizma, te prikazivanju malograĎanskog ţivota. U realizmu, roman je „zrcalo stvarnosti“, čega se autor GospoĎe Bovary pridrţavao, temeljivši kronološki ispričanu radnju romana na istinitom dogaĎaju. Suprotstavio je tako malograĎanstvo koje je mrzio i maštu za koju je ţivio u liku Emme Bovary.
Miroslav Krleţa –1983.) najveći je i najsvestraniji pisac pisac hrvatske knjiţevnosti.. MIROSLAV KRLEŢA (1893. –1983.) Kerempuha. POEZIJA: Balade POEZIJA: Balade Petrice Kerempuha. Mars, 1922., Novele NOVELISTIKA: Zbirke: Hrvatski Zbirke: Hrvatski bog Mars, 1922., Novele,, 1923. Novele su zbirka s gradskim, zagrebačkim temama. Psihološki duboko
ponire u svijest i postupke nedorečenih, tragičnih ili primitivnih likova intelektualaca, poluinteligenata i malograĎana. DRAME. Legenda, 1914., Maskerata I. dramski ciklus: ciklus: Legenda, 1914., Maskerata,, 1914., Kraljevo 1914., Kraljevo,, 1918., II. dramski ciklus: ciklus: Golgota, Golgota, 1922., Galicija, 1922. (poslije preraĎena i nazvana U logoru), logoru), Glembajevi, 1928., U agoniji, agoniji, 1929., Leda III. dramski ciklus: ciklus: Gospoda Glembajevi, 1929., Leda,, 1931., Treći dramski ciklus najbolji je i najsnaţniji. Latinovicza, 1932., Na pameti, 1938. ROMANI: Povratak ROMANI: Povratak Filipa Latinovicza, 1932., Na rubu pameti, Plamen, 1919., Pečat , 1939.-1940. ČASOPISI. ČASOPISI. Krleţa je j e ureĎivao časopise: Plamen,
Gospoda Glembajevi Krleţa obuhvaća genealogiju jedne patricijske zagrebaĉke obitelji u njenom usponu i padu. Teţište stavlja na kvalitetu: na psihološku motivaciju i analizu junaka , oslanjajući se na skandinavsku dramaturgiju Strindberga i Ibsena. Prostori su zatvoreni salonski interijeri, a dramski sukobi ne postoje toliko u meĎusobnim odnosima likova, koliko unutar njih samih. Likovi u Gospodi Glembajevima (tri čina): Leon Glembay, Beatrice/sestra Angelica, Silberbrandt, otac i sin Fabriczy i dr.
Ignjat Glembay, barunica Charlotte Castelli,
- drama u tri čina
1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom 2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt 3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; – Beatrice; baruničina smrt - Barboczyjeva legenda - svi su Glembajevi laţljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice - psihološka drama - glavni sukobi unutar, a ne izmeĎu pojedinaca UVOD:
Psihološka drama Gospoda Glembajevi iz 1928. sastoji se od tri čina, a dio je ciklusa drama o Glembajevima Miroslava Krleţe, u koji još spadaju U agoniji i Leda. Krleţa u toj drami obraĎuje pad zagrebačke patricijske obitelji, sukobe u koje ona dolazi s ostatkom društva u kojem više nema aristokracije, te ono najvaţnije, sukobe koji se odvijaju u likovima poput Leona, i nešto manje one izmeĎu likova. Drama je dio trećeg i najznačajnijeg Krleţinog dramskog ciklusa. U prva dva spadaju djela ratne i društvene tematike poput Galicije, Kraljevo, Maskerata itd.
Povratak Filipa Latinovicza Povratak Filipa Latinovicza je prvi moderan roman u hrvatskoj knjiţevnosti . Strukturom je veoma romana, ali nosi sloţen, nema klasičnu kompoziciju i razgranatu fabulu. To je monološko-asocijativni tip romana, elemente i romana izriĉaja odnosno romana-eseja (cijeli fragmenti teksta su eseji o umjetnosti i slikarstvu) s brojnim unutarnjim monolozima i lirskim solilokvijima. Roman je to o povratku u zaviĉaj glavnoga junaka, hipersenzibilnog i traumatiziranog slikara Filipa. Filipov lik motiviran je biološki i psihološki, ali i socijalno-
etički. Radnja se odnosi na vrijeme izmeĎu 1920. i 1930.Vremenski, sam roman obuhvaća samo nekoliko mjeseci: proljeće, ljeto, jesen. Temeljna pitanja vezana uz glavni lik: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti, ljubav . Likovi: Filip Latinovicz, majka Regina, plemić Liepach, Bobočka, Baloczansky, Kyriales… - osnovni motiv povratka - vrijeme: 1920. - 1930. - Filip - pitanje identi teta, pripadnosti društvu, umjetnosti i ljubavi - simultana radnja - tema propadanje više klase (Glembajevi) - proţima se i u ovom djelu djelu - simbolika povratka: psihički i fizički
UVOD:
Još i danas popularan roman Povratak Filipa Latinovicza značajnije je djelo svestranog hrvatskog pisca Miroslava Krleţe, izdan 1932., slovi kao prvi moderni hrvatski roman. Iako se kompozicija i fabula čine jednstavnima, osnovni motiv povratka i psihološka obraĎenost likova su ono što taj roman čini či ni sloţenim. Prateći kratak segment iz ţivota Filipa Latinovicza, vidimo da Krleţa obraĎuje egzistencijalna pitanja i pomalo se ugleda na Proustovu tematiku.
Antun Šoljan Kratki izlet ANTUN ŠOLJAN (1932. –1993.) –1993.) pjesnik je, pripovjedač, romanopisac, esejist, feljtonist, prevoditelj, sastavljač temama. Njegovi likovi su buntovnici, nezadovoljnici i antologija, urednik. U prozi se Šoljan bavi urbanim temama. osamljenici koji afirmiraju kolektivni duh klape/škvadre. Bjeţe od konformizma i društvene odgovornosti. Romani s kolokvijalnom sintaksom pisani su u maniri američke hard boyled proze. - pripada krugovašima (Ivan Slamnig i Slavko Mihalić) - druga moderna - tvrdo kuhana proza - jednostavnost, kolokvijalnost Roman iz 1965. Kratki 1965. Kratki izlet predstavlja kao pripovjedača mladog urbanog intelektualca. On je član neobične klape koja putuje na arheološko istraţivanje glagoljaštva. Junaci govore kolokvijalnim govorom urbane u trapericama.. mladeţi. Roman ima obiljeţja proze u trapericama Likovi: Ivan, vodič Roko, Petar, Vladimir, dvije Ofelije, dva pijana Slovenca - putovanje postaje metaforička slika egzistencijalnih stanja stanja suvremenog čovjeka
UVOD:
Roman Antuna Šoljana iz 1965., Kratki izlet, jedno je od njegovih, s političke strane, osuĎivanih djela u kojem zapravo kroz priču o skupini mladih intelektualaca vidimo kako pisac razraĎuje neka egzistencijalna pitanja. Šoljan pripada drugoj hrvatskoj moderni, a svojim se djelima pribliţava tvrdo kuhanoj prozi, tj. prozi u trapericama koja se u to vrijeme počinje razvijati u SAD-u, za vrijeme Salingera. Likovi u romanu Kratki izlet predstavnici su mlade, buntovne generacije, klapa koja se ţeli zabavljati i priča jednostavnim, kolokvijalnim govorom.
Franz Kafka
Preobraţaj FRANZ KAFKA (1883. –1924.) –1924.)
austrijski je pripovjedač. Provodi nesretno djetinjstvo pod strogim očevim autoritetom koji će zauvijek obiljeţiti njegovu osjetljivu i osamljeniĉku psihu. Za ţivota je objavio tek nekoliko pripovijedaka ( Preobražaj , 1915.), a u knjiţevnoj ostavštini koju je oporučno namijenio spaljivanju
(sredio ju je i objavio Max Brod) nalazila su se njegova ponajbolja djela: Proces djela: Proces,, 1914.-1915., obj. 1926. Kafkin ekspresionizma:: osjećaj straha i samoće, protest protiv društvenog mehanizma koji opus sadrţi elemente ekspresionizma groteske. Prepoznajemo i socijalnu ugroţava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske. birokratizacije. Preteča je i nadrealizma kritiku besmisla birokratizacije. nadrealizma:: halucinantne, košmarne vizije, san, podsvijest. Kafkijanstvo je opći pojam za stanje duha i atmosferu atmosferu u Kafkinu svijetu. - moderna knjievnost - kafkijanstvo - stanje duha u likovima Kafkinih djela - Max Brod posmrtno objavio Kafkina djela Preobražaj je je
Kafkina rana, duţa pripovijest u kojoj prepoznajemo sve bitne elemente njegova opusa: teme (osjećaj osamljenosti, bespomoćnosti i straha ) i izraz (groteska i halucinacije prikazane neobiĉno vjernim, realistiĉkim i jeziĉno jasnim izrazom). Glavni junak Gregor Samsa u snu se pretvorio u golema kukca i tom preobrazbom odvojio od društva i obitelji koja ga nemilosrdno odbacuje, kao balast, do njegove usamljeničke i tragične smrti. - pripovijetka - rana faza - otuĎeni čovjek, simbolika kukca - in medias res
UVOD:
Preobraţaj, naizgled jednostavna pripovijetka iz rane faze austrijskog pisca Franza Kafke, zapravo je jedna velika metafora kojom autor prikazuje vlastiti unutarnji svijet i onaj vanjski koji smatra nepravednim. Izraz za duh kakav vlada Kafkinim djelima naziva se kafkijanstvo, a označava bespomoćnost, osamljenost i strah
pojedinca. Zbog groteske koju upotrebljava u svojim svojim djelima te raznim fantastičnim i halucinantnim elementima elementima Kafka je preteča nadrealizma. Pripovijetka Preobraţaj izdana 1915., jedna je od rijetkih koju je Kafka objavio za ţivota. Sva neobljavljena djela skupio je, uredio i objavio njegov prijatelj Max Brod.
Jerome Salinger
Lovac u ţitu JEROME DAVID SALINGER je američki knjiţevnik, roĎen 1919. godine. MeĎunarodni uspjeh je doţivio romanom "Lovac u ţitu". Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Moderna proza - roman pripada kasnom modernizmu - SUVREMENI ROMAN - u središtu je glavni lik - njegova svijest i podsvijest - pripovjedač u 1. licu - fabula je reducirana - likovi su okrenuti prema unutrašnjem svijetu Proza u trapericama - pripovjedanje iz perspektive lika-likovi mladih buntovnih ljudi-ţargon u pripovijedanju Simbolika naslova: Zamislimo lovca kako lovi zeca a nalazi se u ţitu. Zec je j e malen i lovac gavjerojatno nikada neće uloviti. Tako T ako je
i sa Holdenom… on traţi nešto, a nisam ne zna što a to je tako nedostiţno… traţi smisao ţivota… izgubljen je… ništa mu se ne sviĎa… sviĎa… na kraju pronalazi sreću u svojoj svojoj sestriPheobe… je li sada našao ono što traţi? Holden - osjećajno nezreo - nerazuman - mrzi društvo, izoliran od njega - donosi nagle zaključke - buntovan - ţeli zaštititi djecu od odrastanja - idealist - smatra samog sebe ţrtvom - struja svijesti - malo humora - 1951.
UVOD: Suvremeni roman
Lovac u ţitu iz 1951. djelo je američkog pisca Jeromea Salingera. Još otkada je objavljen smatra se kotroverznim i obiljeţio je cijelu generaciju mladih tinejdţera koji su se lako povezali s glavnim likom, buntovnim Holdenom Caulfieldom, i smatrali ga svojim idolom. To je roman struje svijesti, pisan vrlo
jednostavnim jezikom, jezikom, te proza u trapericama, zbog čega čega i je postao tako popularan meĎu meĎu mladima.
Marin Drţić Dundo Maroje Vidra), (1508. –1567.) MARIN DRŢIĆ (nadimak: Vidra), –1567.) roĎen je u Dubrovniku. Godine 1548. Pomet družina izvodi njegovu komediju Pomet koji je tekst u meĎuvremenu izgubljen. Započeo je kao ljubavni pjesnik u duhu petrarkizma, ali se uskoro sasvim posvetio drami. Okušao se u svim dramskim vrstama: vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i komediji. Djela: Pomet (komedija), Tirena (pastirska igra), Novela od Stanca (komedija), Pjesni ujedno stavljeni s mnozim druzim lijepim stvarmi (lirske pjesme), Dundo Maroje (komedija), Skup (komedija), Hekuba (tragedija) Dundo Maroje, Maroje, komedija karaktera i komedija intrige koje se radnja temelji na sukobu oca, dunda Maroja i
njegova rastrošna sina Mara. Zaplet započinje u trenutku kad stari Dubrovčanin dolazi u Rim obračunati se sa sinom koji sav kapital troši na kurtizanu Lauru. U zapletu radnje glavnu ulogu ima Pomet, sluga Nijemca Uga Tudeška, samouvjereni, inteligentni i samosvjesni renesansni junak koji za svoju sreću i osobni probitak upravlja likovima i njihovim sudbinama. Komedija ima dva prologa: Prolog Dugog Nosa (negromant-čarobnjak govori o ljudima naopakim, pokvarenim i ljudima «nazbilj» - razumnim, dobrim i poštenim) i autorski prolog. Likovi: dundo Maroje, Bokčilo, Maro, Popiva, Laura, Petrunjela, Pomet, Ugo Tudešak, Pera - tema - ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost zaljubljenih - pet činova - renesansa
«nahvao» - lošim,
UVOD: Renesansna komedija u pet činova Dundo Maroje, dubrovačkog pisca Marka Marulića, poznatog pod nadimkom Vidra, djelo je u koje m se obraĎuje sukob izmeĎu oca d unda Maro ja i njegova rastrošna sina Mara.
To je komedija intrige i karaktera, zbog neobičnih prevrata i sudbina, kojima se poigrama lukavi i inteligentni renesansni junak Pomet, te karaktera glavnih junaka. Djelo ima i dva prologa, jedan autorov, a drugi Prolog Dugog nosa, u kojem negromant Dugi nos govori o idealnom svijetu s dvije vrste ljudi. Opisao ih je kao ljude
„nahvao“ i „nazbilj“, loši i dobri. Ovi loši su zavladali svijetom i više se dobri ne mogu prepoznati, a u samoj komediji bi se trebalo vidjeti tko j e tko. Sve je to u skladu s renesansnom slikom čovjeka koja razlikuje razumnu i ţivotinjsku stranu čovjeka.
Ranko Marinković Ruke RANKO MARINKOVIĆ (1913. –2001.) –2001.) istaknuti je romanopisac, romanopisac, novelist, dramatičar, esejist. esejist.. more, 1993. Romani: Kiklop Romani: Kiklop,, 1965., Never 1965., Never more, Drame: Albatros Drame: Albatros,, 1939. - druga moderna
Obiljeţja autorskog rukopisa: kontemplativna ironija, humoristički podton, začudni spojevi smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, paradoks i groteska , inventivne leksičke igre i stilizacije, kalamburi (igre riječima koje zvuče jednako ili blisko), intertekstualnost (poigravanje tuĎim zapletima), mitološki simboli, aluzije na brojna mjesta iz hrvatske i svjetske knjiţevnosti, manirizam, dvosmislenosti, kontrasti, stilske bravure. Novele iz zbirke Ruke iz 1953.
uglavnom su realističke po fakturi. Na pirandellovski način slika provincijsku otočku sredinu (Vis) s nizom psihološki produbljenih portreta «oriĎinala» i bizarnih tipova. Najbolje novele Ruke, Za grljaj, Anđeo, Prah, Mrtve duše dosljedno razvijaju metaforu ţivota kao glume i svijeta kao kazališta (theatrum mundi). UVOD:
Skup novela pod zajedničkim nazivom Ruke iz 1953., djelo je Ranka Marinkovića, hrvatskog pisca druge moderne. U nekoliko svojih novela poput Zagrljaj, AnĎeo, Prah te istoimenoj noveli Ruke, Marinković prikazuje ironiju, paradoks, grotesku, grotesku, smiješno i tragično; kontraste. Naizgled Naizgled jednostavne i nerazumljive ve novele zapravo su metafora ţivota kakvim ga pisac vidi.
Fjodor Mihajloviĉ Dostojevski Zloĉin i kazna 1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći FJODOR MIHAJLOVIĈ DOSTOJEVSKI (1821. – – 1881.) ruski realist. Mijenjaju se i teme njegovih djela, to su sad moralni aspekti ljudske egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti , te će mu zanimljiv kriminalni zaplet posluţiti samo kao okvir za rasprave o problemu zločina i kazne, u ţelji da otkrije tajne pobude ljudskih postupaka. Prekapa po najskr ivenijim predjelima ljudske psihe. Njegovi su likovi cinici i buntovnici protiv društva ili razvratnici i nemoralni tipovi, a
s druge strane stoje likovi dradih, poţrtvovnih, nesebičnih ličnosti, koje su u ţivotu odabrale put ljubavi, patnje i pasivne podloţnosti. Glavna su mu djela romani: Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot i Braća Karamazovi (posljednje, nedovršeno djelo). U najpoznatijem romanu Zločin i kazna razmatra probleme zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde. Siromašni petrogradski student Raskoljnikov iz viših ciljeva odlučuje ubiti babu lihvaricu čijim bi novcem pomogao sestri i drugima poniženima i uvrijeđenima uvrijeđenima, a nakon ubojstva pratimo, u formi niza unutarnjih monologa, njegovu unutarnju dramu i borbu sa samim sobom. Ostali likovi: Svidrigajlov, inspektor Porfirij Petrovič, Razumihin, Sonja Marmeladova, sestra Dunja. st. Majstorskom psihološkom analizom Snaţno je djelovao na modernu zapadnoeuropsku prozu 20. st. prodro je do ljudske podsvijesti, prvi je prikazao tjeskobu i egzistencijalnu osamljenost modernog ĉovjeka i opisao tmurno ozraĉje velegrada. U njemu vide preteču modernoga psihološkog romana toka svijesti, svijesti, i ekspresionisti, i egzistencijalisti; u
nas je djelovao na ekspresioniste (Donadini, Cesarec) i na čitav niz drugih pisaca (Kranjčević, Kovačić, Krleţa, Ujević, Cesarić). - ţanrovski teško odrediti kriminalistički, društveni, psihološki, ali prije svega roman ideja - najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga - realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i osiromašenog plemstva - psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka, s teţištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima, čemu podreĎuje i likove i fabularnu osnovu djela - unutarnji monolozi - radnja se odvija u 9 dana - snovi, halucinacije, bolesna svijest (blisko nadrealizmu) - 1866.
UVOD:
Najpoznatiji i najčitaniji roman ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Dostojevskog, Zločin i kazna, realistički je roman u kojem su obraĎena pitanja dobrog i lošeg, grijeha i ispaštanja. Zbog tematski raznolike radnje teško je odrediti je li roman psihološki, kriminalistički ili društveni, ali sigurno je da je to roman ideja koje je Dostojevski vješto obradio. Glavni lik Rodion Romanovič Raskoljnikov razapet je izmeĎu svojih djela i vlastitog morala. Njegova bolesna svijest, halucinacije i snovi, čine roman bliskim nadrealizmu, u isto vrijeme predstavljajući Raskoljnikova kao vrlo zanimljivog lika.
Johann Wolfgang Goethe Patnje mladog Werthera JOHANN WOLFGANG GOETHE (1749. –1832.) –1832.) najveći je i najsvestraniji njemački knjiţevnik. U mladosti stoji na čelu pokreta mladih genija ili Sturm und Dranga . Preko noći se 1774. proslavio romanom Patnje mladoga Werthera i utjecao na duh svoje epohe (tzv. verterizam: ekstremni osjećaji premoćni nad
razumom, ljubav prema slobodi, sukob s društvom uz osjećaj suvišnosti i pesimizma). Putovanjem u Italiju i prijateljevanjem sa Schillerom (1794. 1805.) započinje njegova najplodnija faza i početak weimarske klasike ili klasiĉno razdoblje njemačke knjiţevnosti. Završava dramsku poemu Faust na kojoj radi cijeloga ţivota, piše roman Srodne duše i autobiografske zapise Poezija i zbilja. Prvi razvija ideju o svjetskoj književnosti kao
zajedničkom dobru cijelog čovječanstva. - u meĎuljudskim odnosima teţi iskrenosti - romantizam - opreka klasicizmu, početak 19. st. - prema istinitom dogaĎaju Patnje mladog Werthera (1774.) epistolarni je roman s ljubavnom tematikom. Mladi pravnik Werther,
osjećajni zaljubljenik u prirodu, slikarstvo i knjiţevnost, odlazi u provinciju gdje se zaljubljuje u plemenitu i prelijepu Lottu. Njezin zaručnik Albert antipod je Wertheru: racionalan, hladan, snalaţljiv i realan. U pismima prijatelju Werther ispovijeda svoja duševna stanja u rasponu od zanosa do krajnjeg očaja. Pokušava pobjeći od siline svoje ljubavi, ali se vraća u Lottin grad. Ne moţe se pomiriti s činjenicom da ona pripada drugome, a ne ţeleći narušiti njihov sklad, odlučuje se na samoubojstvo. Werther je pravi romantičarski junak kojim upravlja strast, za njega je ljubav bolesna patnja koja mu muti razum i stvara bol. Roman je ubrzo postao veoma popularan, izazvao je niz samoubojstava samoubojstava romantičnih duša.
UVOD:
Epistolarni roman Patnje mladog Werthera djelo je njemačkog knjiţevnika Johanna Wolfganga Goethea izdan 1774. u razdoblju romantizma. Po svojoj tematici i likovima, djelo je tipičan primjer romantizam koje prkosi strogim pravilima prethodnog razdoblja klasicizma i prepušta se osjećajima. Glavni lik Werther gaji duboku ljubav prema djevojci Lotti koji nikada neće moći imati jer se ona iz obiteljskih razloga udaje za Alberta, potpunog antipoda Wertheru. Djelo je inspirirano istinitim dogaĎajem, s njime se povezala cijela generacija 18. stoljeća i po njemu je skovan naziv „verterizam“.
Milutin Cihlar Nehajev Bijeg MILUTIN CIHLAR NEHAJEV (1880. –1931.) –1931.) je pripovjedač, romanopisac, kritičar i esejist, erudit. Bogata opusa, pripada samom vrhu epohe , osobito svojim esejima, kritikama i najboljim romanom hrvatske moderne, Bijeg, iz 1909.
čini tragična sudbina mladoga i perspektivnog Đure Andrijaševića koji postaje ţrtvom malograĎanske sredine. MeĎu prvima Nehajev uvodi defabularizaciju i modernu pripovjednu tehniku unutarnjeg
Fabulu romana Bijeg
monologa. - hrvatska moderna - prib jegavanje alkoholu kao jedinome rješenju rj ešenju iz nastale situacije,
jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza
iz ruţne sadašnjosti - napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sadojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog ţivota i beznadni poloţaj ukojem je sada - moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza) - Đuro Andrijašević odraţava raspoloţenje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova , nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjalaskepsi i depresiji - tragični nemir modernog čovjeka - svi u obitelji su Đuri predviĎali dobar i bogat ţivot - piše pismo prijatelju Toši - u oproštajnom pismu saţima temeljne odrednice svojega ţivota koji se u sudaru sa ţivotnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom samoubojstvom UVOD:
Roman Bijeg iz 1909., hrvatskog modernista Milutina Cihlara Nehajeva, tragična je priča o intelektualcu koji se nije uspio prilagoditi društvu oko sebe, čime zapravo autor prikazuje jedan dio tadašnje mlade generacije. Kako je cijela radnja prisjećanje glavnog lika Đure Andrijaševića na prošlost, te njegovo saţimanje svog ţivota u pismu najboljem prijatelju Toši, uviĎamo da je Nehajev jedan od prvih koji se koristi defabularizacijom i unutarnjim monologom kao pripovijednom tehnikom.
Edgar Allan Poe
Crni maĉak EDGAR ALLAN POE (1809. –1849.) –1849.) američki je pjesnik, pripovijesti pod utjecajem engleskoga «gotskog» romana strave i
pripovjedač i kritičar. Napisao je oko 70 uţasa i fantastike njemačkoga romantizma (Hoffmann). U kritici odlučno zagovara «čistu umjetnost» te razvija tezu da je poezija «ritmičko stvaranje ljepote» što potvrĎuje svojim muzikalnim i formalno savršenim lirskim pjesmama s majstorski dočaranom atmosferom. U Europi ga otkriva Baudelaire – prvi prvi je j e američki pisac koji je utjecao na europske knjiţevnike. Smatra se jednim od preteča larpurlartizma i simbolizma kao i ocem moderne detektivske priče i znanstvenopopularne knjiţevnosti (science-fiction). je pripovijetka o alkoholičaru iskrivljene svijesti svijesti koji pomračena uma uma muči i vješa mačka Crni maĉak je nakon čega doţivljava niz sudbinskih nesreća i nevolja, a nakon što ubije i ţenu koju zazida, «uskrsli» mačak sablasnim krikom otkriva policiji mjesto i predmet zločina. - romantizam - opreka klasicizmu - pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, n anošenje zla bez pravog razloga - mrzovoljnost, razdraţljivost, bezobzirnost, okrutnost, hladnokrvno ubojstvo - crni mačak je je materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja ţelja da je uništi
UVOD:
Mračna pripovijetka Crni mačak američkog pisca Edgara Allan Poea pripada razdoblju romantizma. Kao što razdoblju i dolikuje, u pripovijetci se pojavljuju elementi okultnog i neobičnog, a forma i priča su slobodne za razliku od prethodno razdoblja, klasicizma, kojem se romantizam odupire. Iz samo te pripovijetke moţe se shvatiti zašto Poea smatraju ocem kriminalističkog romana te pretečom larpurlatizma i simbolizma. On je prvi američki pisac koji je utjecao utj ecao na europske knjiţevnike nakon što ga je „otkrio“ Baudelaire.
Sofoklo Antigona SOFOKLO (496. – 406.) – rodom – rodom iz Atene, suvremenik Perikla. Od 123 dramska djela, sačuvano u cjelini samo 7 tragedija ( Ajant, Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu). Pojačava
dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve anorganske ili sadrţajno nepovezane trilogije te tako stvara uglavnom definitivnu formu grčke drame. Junaci više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji odlučuju o svojoj sudbini te svoju veličinu zahvaljuju jedino čvrstoći svojega karaktera. Najveći karaktera. Najveći je j e i najsavršeniji antički a ntički tragičar. tragedija o sukobu zemaljskih i boţanskih zakona. Problematizira odnos pojedinca i vlasti, vlasti , samu vlast te ljubav i odnos prema vjeri. Antigona nosi očevu (Edipovu) tragičnu krivnju. Usprkos izričitoj naredbi svojega ujaka, tebanskog vladara Kreonta, Antigon a pokapa svojega brata Polinika. Kreont je osuĎuje na smrt, narod je uz nju, Hemon pokušava odvratiti oca od kazne, ali on mijenja odluku tek kad ga Tiresija upozori na moguću nesreću. No, Antigona se već sama ubila, potom i Hemon, a na kraju i Hemonova ma jka. Kreont ostaje ţiv, ali je Antigona moralna pobjednica. Ostali likovi: Kreontov sin Hemon, Antigonin zaručnik, Kreontova ţena Euridika, Euridika, vrač Tiresija, Antigonina Antigonina sestra Izmena. Izmena. Antigona je
1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju 2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša sluša 3. kulminacija: Kreont osuĎuje Antigonu na smrt 4. obrat: bogovi govore Kreontu da da mora poštedjeti Antigonu Antigonu 5. rasplet: umire Antigona i Kreontova ţena i sin - tragični junak, sukob, krivnja, završetak - povezana s tragedijom Kralj Edip
UVOD: Tragedija
Antigona najvećeg grčkog tragičara Sofokla razraĎuje temu o sukobu morala i zakona, pojedinca i vlasti. Prateći pravilo o tragičnom junaku, sukobu, krivnji i završetku, Sofoklo se nastavlja na svoju prijašnju tragediju Kralj Edip koja završava smrću dva brata, Eteokla i Polinika. Antigona je tragična junakinja koja dolazi u sukob s ujakom i tebanskim kraljem Kreontom oko pokapanja svog brata Polinika. Sofoklo, koji je poboljšao i definirao grčku dramu, vjerno je prikazao problematiku svoga vremena, o kojoj još i danas moţemo raspravljati.
Antun Branko Šimić Preobraţenja ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898. –1925.) –1925.) najznačajniji je pjesnik pjesnik hrvatskog ekspresionizma. Bio je Vijavica, a dvije godine kasnije Juriš . Potpuno negira pjesnik, kritičar i esejist. Već 1917. objavljuje časopis Vijavica, tradiciju i pod snaţnim je utjecajem njemačkog ekspresionizma i berlinskog časopisa Der Sturm. Kasnije ureĎuje i časopis Književnik . Objavio je jednu je jednu zbirku pjesama Preobraženja, 1920 1920.. i njome se svrstao u sam vrh hrvatske knjiţevnosti. Progovorio je posve originalno, uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, stih, a izostavljajući interpunkciju dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Izraz mu je neobično saţet, a glavne teme ljubav i smrt. Ţivio je teško, bolestan i siromašan, te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i socijalna tematika (ciklus o siromasima). siromasima). Ljubav, Smrt, Povratak, Hercegovina, Ručak Ručak siromaha… Pjesme: Pjesnici, Opomena, Ljubav, - saţeti izraz - kratak ţivot - začetnik slobodnog stiha - na početku stvaralaštva negirao tradiciju i bilo kakvu povezanostknjiţevnosti s društvenim problemima problemima - umjetnost po Šimiću ne teţi ni za čim, ona „teţi jedino da bude umjetnost“ - racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog - kolorističnost - jake boje, kontrasti, boje postaju simboli - najčešće stilske figure - sinestezija, metafora, hiberbola - sadrţaj svijesti - vizije, halucinacije, slutnje - mukotrpno i bolno traţenje smisla ljudskog postojanja i narelaciji krajnjih čovjekovih polova ţivot – smrt smrt - egzistencijalni motivi
UVOD:
Za svog kratkog ţivota, Antun Branko Šimić je izdao samo jednu zbirku pjesama 1920., pod nazivom Preobraţenja, koja je bila dovoljna da ga smjesti meĎu najveće hrvatske pjesnike. Kroz ekspresionističke motive i egzistencijalna pitanja, Šimić obraĎuje socijalnu tematiku, ali i ono što se nalazi u njegovoj svijesti, no najvaţnije teme su mu ljubav i smrt. Začetnik je slobodnog stiha, izostavlja interpunkciju te odabirom riječi i simbola daju vizualnu snagu svojim pjesmama.
