Haralambos

Sociologija 1. godina – Osnovni pojmovi sociologije (Davorka Matić)

HARALAMBOS: UVOD U SOCIOLOGIJU

Funkcionalizam Ističe se u radovima Comtea i Spencera, razvija je Durkheim, usavršava Parsons (na drugom mjestu – usavršio ju je Merton). Društvo je sustav meñusobno povezanih dijelova. Funkcija bilo kojeg dijela društva jest njegov doprinos osiguranju funkcionalnih preduvjeta društvenog sistema. Funkcionalne preduvjete nije moguće nedvosmisleno odrediti, a to se čini: otkrivanjem zajedničkih faktora u društvima, analizom faktora koji bi doveli do raspada društva, dedukcijom funkcionalnih preduvjeta iz apstraktnih modela društvenog sistema. Funkcionalisti zanemaruju pojam disfunkcije, pokazuju sklonost konzervativizmu koji podržava status quo. Usvajaju pluralističko shvaćanje prirode i raspodjele moći u kapitalističkom društvu. Zakon predstavlja interese društva kao cjeline posredovanjem izmeñu interesnih skupina.

Durkheim Primjenjuje dvije metode: utvrñivanje uzroka ili izvora društvene činjenice te utvrñivanje njenih funkcija (funkcionalna analliza). Osnovni funkcionalni preduvjet je potreba za društvenim poretkom. Ispunjava se postizanjem konsenzusa i formiranjem kolektivne svijesti. Ponašanjem pojedinca upravljaju zajednička vjerovanja i osjećaji koji ga transcendiraju i oblikuju njegovu svijest. Razlikuje mehaničku i organsku solidarnost, s obzirom na podjelu rada. Specijalizacija povećava ovisnost društvenih elemenata, a razmjenu omogućava nastanak ugovora. On je početak moralne regulative, ali društvena kontrola je slaba i raste tendencija anomiji. U industrijskom društvu promjene su nagle i učestale, a kolektivna svijest treba vremena da se prilagodi. Raste prosperitet , želje i sebični interesi. Različitim granama industrije morala bi upravljati slobodno izabrana administrativna tijela koja bi zastupala sva zanimanja u toj industriji. Sva društva dijele svijet na kategorije svetog i profanog. Religija je unificirani sistem vjerovanja i prakse povezanih sa svetim stvarima, to jest onim što je izdvojeno i zabranjeno. Svete stvari su simboli. Osnovna religija je totemizam, gdje je totem, posvećeni simbol, amblem klana. Devijantnost je funkcionalna, potiče promjenu.

Sociološka skriptarnica – E-mail: [email protected]

1


Parsons Sociologija treba analizirati “institucionalizaciju vrijednosne orijentacije u društvenom sistemu”. Analizom tržišta zaključuje da je bitan moralni angažman. Vrijednosni konsenzus jest temeljni integrativni princip u društvu. Pripadnici imaju zajednički identitet i ciljeve. Sadržaj uloga strukturiran je na temelju normi. Društvena ravnoteža održava se socijalizacijom i društvenom kontrolom. Funkcionalni preduvjeti su prilagoba, postizanje ciljeva, integracija, održavanje obrazaca. Društvena promjena je “pomična ravnoteža”. Stratifikacija je rangiranje jedinica u društvenom sistemu u skladu sa zajedničkim sistemom vrijednosti. Ona je integracijski element jer putem nejednakosti promiče postizanje kolektivnih ciljeva. Davis i Moore: društvena stratifikacija jest sredstvo kojim društva osiguravaju da najvažniji položaji budu popunjeni najkvalificiranijim ljudima. Funkcija religije je naći smisao svim iskustvima i dogañajima; usmjerena je na odreñene probleme u društvima.

Merton Pokušao usavršiti funkcionalističku analizu ispitavanjem njenih premisa, 1949. Postulat o funkcionalnom jedinstvu društva; to je pitanje mjere, institucije mogu steći visoku funkcionalnu autonomiju. Postulat univerzalnog funkcionalizma; svaki dio društva može biti funkcionalan, disfukcionalan i nefunkcionalan. Postulat nezaobilaznosti; ne uspijeva riješiti pitanje funkcionalnih preduvjeta. Zbog visokog promicanja ciljeva i niskog promicanja institucionalnih sredstava američko društvo je nestabilno, javlja se anomija. Moguće reakcije na cilj uspjeha su konformizam, inovacija (kriminal), ritualizam (niža srednja klasa), povlačenje. Disfunkcije birokracije su: strogo pokoravanje pravila dokida inventivnost i može dovesti do premještanja ciljeva, impersonalnost dovodi do trvenja s javnosti.

Max Weber Razlikuje tri vrste društvenog djelovanja: afektivno, tradicionalno i racionalno. Tipovi legitimne kontrole su kraizmatski, tradicionalni i racionalno-zakonski autoritet. Kod zadnjeg, pravila su racionalna jer odreñuju ciljeve i sredstva za njihovo postizanje. Birokracija je hijerarhijska organizacija, racionalno zamišljena da bi koordinirala rad mnogih pojedinaca u rješavanju opsežnih administracijskih Sociološka skriptarnica – E-mail: [email protected]

2


zadaća i organizacijskih ciljeva. Birokracija idealnog tipa sadrži: službene dužnosti odreñene na temelju stručnosti, načelo hijerarhije, primjenu apstraktnih pravila, duh formalističke impresonalnosti. Specifično racionalnom čini je kontrola na bazi znanja. (! birokratski autoritet temelji se na hijerarhijskom položaju, a stručni na znanju) Klasna situacija jest tržišna situacija. U kapitalističkom društvu razlikuje četiri klase: posjedničku gornju klasu, bijele ovratnike, sitnu buržoaziju i klasu manuelnih radnika. Srednja klasa se širi i diverzificira. Društvene skupine formiraju se i na temelju statusne situacije. Stranke nastoje steći političku moć, a mogu nastati na raznim temeljima. Asketski protestantizam poticao je dva glavna svojstva kapitalističke industrije: standardizaciju proizvodnje i specijaliziranu podjelu rada.

Marksizam Društvo izražava zbroj meñuodnosa pojedinaca. Čovjek stvara društvo i sebe samog, ali je i proizvod društva. Povijest je proces ljudskog samoozbilijenja. Izvor društvene promjene su proturječnosti ugrañene u društvo, naročito u ekonomskoj infrastrukturi. Ona je determinirajući element, ali i različiti elementi nadgradnje utječu na povijesni tok i pretežu u odreñivanju svog oblika. Klase se stvaraju na temelju različitih odnosa prema proizvodnim snagama. S njihovim progresivnim razvojem raste i otuñenje (posljedica ljudskog djelovanja). Blauner definira otuñenje kao “općenit sindrom koji se sastoji različitih objektivnih uvjeta i subjektivnih osjećaja i stanja koji nastaju ih odreñenih odnosa izmeñu radnika i socio-tehničke radne sredine (tehnologija je ključna te predlaže kontinuirani, automatizirani radni proces). Kad se proizvodne snage razviju do one faze u kojoj se ne mogu zadržati unutar postojećih proizvodnih odnosa nastaje klasa za sebe. Zapadno društvo razvija se kroz četiri faze: primitivni komunizam, drevno društvo, feudalizam, kapitalizam. Na ruševinama kapitalizma komunizam započinje diktaturom proleterijata. Marx smatra da će polarizacija klasa (ukidanje radnih razlika mehanizacijom, pauperizacija, potiskivanje meñusloja u preoleterijat) ubrzati propast kapitalizma, ali taj trend prestaje s 19. st. Ideologija vladajuće klase pruža iskrivljenu sliku stvarnosti kako bi je legitimirala i održala status quo. Država vodi poslove buržoazije: kapital je ugrañen u politički sistem (Aaronovitch), nužna je razmjerna autonomija države (Poulantzas). Religija je niz mitova koji legitimizira postojeće društvene odnose, ona je iluzija za olakšanje patnji.


3


Teorija elita Pareto i Mosca Osnovica za vodstvo je talent (Mosca); preduvjet moći je lukavstvo i inteligencija (Pareto). Elita svoju moć duguje i svojoj organizaciji

ujedinjena kohezivna

manjina nasuprot neorganiziranoj i fragmentiranoj masi. Pareto razlikuje lavove (izravna i oštra akcija, sila) i lisce (diplomatska manipulacija i vješta kombinatorika). Cirkulacijom elita jedna zamjenjuje drugu, a sve su sklone dekadenciji.

Michels Demokracija je nezamisliva bez organizacije, ali ova najavljuje njenu smrt. Kad se uspostavi zastupnička demokracija zapošljavaju se profesionalni fukcioneri i političari. Zbog specijalizacije i hijerarhizacije organizacije nužno stvaraju oligarhiju (željezni zakon oligarhije). Inicijativa podreñenih je ugušena i istodobno se razvija manija za napredovanjem. Voñe žele zadržati vlast pa dolazi do premještanja ciljeva. Mase imaju psihološku potrebu za voñama; demokracija ne može opstati ni u organizacijama, ni u društvu.

C. Wright Mills Analizira SAD 50-ih. Tumači vladavinu elite institucionalnim kategorijama, struktura institucija je takva da oni koji su na vrhu hijerarhije monopoliziraju moć. Tri ključne institucije su velike korporacije, vojska i savezna država čije elite su povezane i tvore jedinstvenu elitu moći. Njen uspon dovodi do propasti zbiljskog političkog života; demokrati i republikanci nemaju bitnih razlika. Ekspanzija tercijanog sektora je pomak na vještine s ljudima. Aspekti ličnosti postaju roba za tržište te se pojedinac otuñuje od svog pravog ja (Bijeli ovratnik).

Simbolički interakcionizam Fenomenološko gledište, razvijeno iz radova J. Deweya, W. I. Thomasa i G. H. Meada. Naglašava se važnost akterovih stajališta i interpretacija društvene stvarnosti. One skupine kojima društveni položaj osigurava oružje i moć, imaju najveću mogućnost da silom nametnu svoja pravila. (Becker; Lemert)


4


Mead Ljudi uzajamno djeluju putem simbola (najvažniji sadržani u jeziku). Društveni život temelji se na zajedničkim simbolima, a interakcija je kontinuirani proces interpretacije u kojem svatko preuzima ulogu drugog. U tom procesu pojedinac razvija pojam o svome ja, naročito u djetinjstvu u fazi igre i fazi sportskih igara čiji je rezultat stvaranje uopćenog drugog.

Blumer Tri temeljne premise simboličkog interakcionizma: ljudi djeluju na temelju značenja koje pripisuju predmetima i dogañajima; značenja izviru iz interakcije i rezultat su interpretativnih postupaka kojima se akteri služe unutar interakcijskog konteksta. Akcija je do stanovite mjere strukturirana i rutinizirana, ali i to konstruiraju akteri, a ne sistem.

Etnometodologija Fenomenološki pristup, naziv smislio Garfinkel. Bavi se razmatranjem metoda i postupaka kojima se služe članovi da bi konstruirali i protumačili svoj društveni svijet i dali mu smisao. Društvo postoji ukoliko njegovi članovi percipiraju njegovo postojanje. Garfinkelova dokumentarna metoda se sastoji od toga da se neki zbiljski fenomen tretira kao “dokument” nečega, kao da “upućuje na”, “stoji u ime” nekog pretpostavljenog temeljnog obrasca.

Sekularizacija Glavna mišljenja o promjeni uloge religije u zapadnom industrijskom društvu možemo svesti pod pojmove generalizacija (društvene vrijednosti ne prepoznaju se kao religijske, ali su temeljene na njima, Parsons), individuacija (individualno traženje smisla, Bellah), transformacija (zamjena svjetovnim smjernicama djelovanja, Weber) i desakralizacija (racionalizacija i intelektualizacija vode demistifikaciji svijeta, Weber). Wilson razlikuje sljedeće činitelje koji su potakli racionalizaciju: etika asketskog protestantizma, racionalna organizacija društva, veće poznavanje društvenog i prirodnog svijeta te razvoj racionalnih ideologija i organizacija koje rješavaju društvene probleme. Berger, Berger i Kellner vide Sociološka skriptarnica – E-mail: [email protected]

5


stvaranje “pluraliteta životnih svjetova” (fragmentacija zbilje) zbog diferencijacije i segmentiranja kao uzrok sekularizacije. David Martin konstatira da je sekularizacija “velik broj, posebnih odvojenih elemenata koji su labavo povezani u jedan veliki intelektualni paket”. Nestaje čvrsto opredjeljenje za traženje konačne stvarnosti.

Crkva je velika formalna organizacija s hijerarhijom službenika.

Denominacija se ne identificira s državom i ima manje članstvo.

Sekta su razmjerno male, zatvorene i stroge religijske skupine bez hijerarhije plaćenih službenika.

Devijantnost

Fiziološka i psihološka teorija Genetski nasljeñena svojstva ili izravno uzrokuju devijantnost, ili stvaraju predispoziciju. (Lombroso, Eysenck) Devijant je općenito različit i abnormalan u normalnom stanovništvu; abnormalnost se stječe. (Bowlby, Andry)

Strukturalne i subkulturne teorije Podrijetlo devijantnosti objašnjava se položajem pojedinca ili skupina u društvenoj strukturi, tj. subkulturom neke društvene skupine. A. K. Cohen razvija i modificira Mertonove pozicije. Delikvencija je kolektivna rekcija. Kulturalna deprivacija i statusna frustracija smanjuju uspjeh članova niže klase. Delikventna subkultura preuzima svoje norme iz šire kulture, ali ih okreće naglavačke. Moguće funkcije devijantnosti: siguronosni ventil za izražavanje nezadovoljstva i korisno upozorenje. Miller: delikvencija je ponešto pretjerano izražavanje žarišnih interesa subkulture niže klase (čvrstina, lukavost, uzbuñenje). Cloward i Ohlin, Delikvencija i prilika: zamjeraju Mertonu što nije prikazao i strukturu nelegitimne prilike, kao reakciju na smanjene šanse za uspjeh legitimnim sredstvima razlikuju zločinačku subkulturu, konfliktnu subkulturu i subkulturu povlačenja.


6


Čikaška škola Shaw i McKay: podijelili Chicago na pet zona i pokazali tijesno poklapanje delikvencije i ekonomskih činitelja. Matza: tehnika neutralizacije, delikvent usvaja niz isprika i racionalizacija za svoje ponašanje. Mnogi mladi jednostavno odlutaju u delikvenciju. Matza i Sikes ne vide nikakve razlike izmeñu delikvenata i mladih općenito, prikrivene vrijednosti mogu se naći kod svih, jedina razlika je u naglasku.

Interakzionizam Osim što imaju drukčije teoretsko polazište, analiziraju aspekte devijantnosti koje drugi ignoriraju. Razmatraju zašto su neki pojedinci i skupine definirani kao devijanti i kakav učinak to ima na njihovo daljnje djelovanje. Becker: teorija etiketiranja, devijantnost nastaje procesom interakcije izmeñu potencijalnog devijanta i eksponenta društvene kontrole. Young potkrepljuje ovu teoriju svojim istraživanjem odnosa hipija i policije u Notting Hillu. Lemert: razlikuje primarnu i sekundarnu devijaciju, zabrinutost nekim oblikom devijantosti može uroditi upravo tim oblicima. Cicourel: analizira proces etiketiranja, dokazuje kako su delikventi proizvod sredstava društvene kontrole

Istraživanja i ostali Lipset, Trow i Coleman, Sindikalna demokracija: ITU je izuzetak s dvostranačkim sindikatom, sa stvarnim izjednačavanjem funkcionera i ostalih radnika. Selznik, TVA: veleposjednici su, preko lokalnih visokih škola i saveznog ureda za zemljoradnju, nametnuli svoje ciljeve direkciji. Budući, da bi se održala na životu organizacija mora surañivati s moćnim interesima, ona će ih uglavnom i zastupati. Burns i Stalker: mehanički i organski sistemi, pojedinac gubi sigurnost u drugoj, jer zahtijeva angažman i odgovornost. Mayo: radnici uspostavljaju vlastite norme; da bi bili zadovoljni treba im ispuniti “društvene potrebe” i potrebu za “samoozbiljenjem”. Pošao od Taylorove teorije znanstvenog upravljanja: rukovodstvo treba pronaći jedan, najbolji način da se nešto obavi, a suradnja radne snage dobiva se novčanim poticajem.


7


Blau: formalna i neformalna struktura, neslužbena praksa koju službeni propisi izričito zabranjuju nekad će pridonijeti uspjehu organizacijskih ciljeva. Što je veća stručnost u organizaciji više se delegira odlučivanje i odgovornost. Ipak, rukovodstvo zadržava kontrolu (podmuklo). Gouldner: birokratska uprava ne odgovara svim poslovima; napredak birokracije nije neizbježan; sociolozi bi trebali identificirati procese koji izazivaju razlike u količini i tipovima birokracije. Goffman: totalna institucija je mjesto boravka i rada, na kojem veliki broj pojedinaca u sličnoj situaciji, odsječenih od šireg društva na znatno vremensko razdoblje, zajedno proživljava prisilnu, formalno organiziranu fazu života. Pojedinac se može adaptirati na više načina: situacijsko povlačenje, nepomirljiv stav, kolonizacija, obraćenje, biti mrtav hladan.


8

Haralambos

Recommend Documents