GLAZBENA KULTURA GLAZBA – umjetnost čija su izražajna sredstva tonovi. VRSTE GLAZBE: Glazbena djela možemo podijeliti:
1. PREMA NAČINU IZVOĐENJA: - Vokalna: *solistička *zborna (zbor: mješoviti, muški, ženski, dječji)
- Instrumentalna: *solistička -
*komorna – gudačka, uz klavir, duhačka *orkestralna – orkestar: veliki, mali, gudački, duhački, limeni Mješovita: *sudjeluje ljudski glas i instrumenti
2. PREMA MJESTU IZVOĐENJA: crkvena, koncertna, kazališna 3. PREMA KARAKTERU: svjetovna, duhovna 4. PREMA SADRŽAJU: apsolutna (čista), programna Programna glazba- označava umjetnička djela koja imaju naslov, čime se ujedno otkriva izvanglazbeni sadržaj odnosno program koji je autor slijedio stvarajući svoje djelo. Apsolutna ili čista glazba je naziv za djela koja naslovom ne otkrivaju autorovu zamisao. Djela apsolutne glazbe obično imaju samo nazive tempa. Glazba se često dijeli i na ozbiljnu, zabavnu, plesnu i narodnu… Riječ muzika dolazi od grčke riječi Musa = zajednički naziv za 9 Zeusovih kćeri, božica znanosti i umjetnosti. Ton- sredstvo kojim se služi glazba. On nastaje pravilnim i jednomjernim titranjem nekog tijela. Osobine tona (tonski elementi):
- Visina tona zavisi o frekvenciji i količini mase koja se giba. Frekvencije se mjere hercima (Hz)
- Trajanje tona zavisi o izvoru zvuka, tj. o materiji od koje je načinjen instrument - Jačina tona ovisi o duljini putanje (amplitude) titraja. Što je dulja putanja, jači je ton. Jačina također ovisi i o masi koja titra.
- Boja tona ovisi o: a) izvoru tona (instrument, ljudski glas) b) načinu dobivanja tona (gudalom, trzanjem, udaranjem…) Tonski sustav čine svi tonovi koji se koriste u glazbi a podijeljeni su u grupe (9 grupa) od 8 tonova koje zovemo OKTAVA = (lat. octo – osam) je razmak od prvoga do osmoga tona dijatonske ljestvice. Svaka oktava (i tonovi koji joj pripadaju) ima svoj naziv i posebnu oznaku, s obzirom na položaj koji zauzima u tonskom sistemu. Tonovi se imenuju na 2 načina: SOLMIZACIJOM i ABECEDOM SOLMIZACIJA- do, re, mi, fa, so, la, ti, do = slogovi uzeti iz srednjovjekovne himne u čast sv. Ivana Krstitelja. U pjevačku praksu uveo ih je Guido d' Arezzo oko 995.-1050. godine.
Svaki osnovni ton naziva se jednim slovom iz latinske abecede: c, d, e, f, g, a, h. Solmizacijski naziv i: do, re, mi, fa, so, la, ti odgovaraju glazbenoj abecedi: c, d, e, f, g, a, h.
NOTE (lat. znak) – znak za bilježenje trajanja tona ili zvuka. One su grafički simboli tonova. Njima se ne predočuje samo visina tona, već i svojim oblicima prikazuju i međusobne odnose trajanja. Oblici nota:
- Razlikujemo ih po nazivima i različitim trajanjima. - cijela nota. Njeno trajanje određeno je ritmičkim pravilima u primjeru. - polovinka. Traje upola kraće od cijele note, tj. dvije polovinke traju zajedno kao jedna cijela nota. - četvrtinka. Dvije četvrtinke traju zajedno kao jedna polovinka. Četiri četvrtine traju zajedno kao jedna cijela nota. - osminka. Dvije osminke traju kao jedna četvrtinka.
- šesnaestinka. Dvije šesnaestinke traju kao jedna osminka. NOTNO CRTOVLJE- služi za bilježenje visine tonova. Sastoji se od pet vodoravnih paralelnih crta i prostora između njih (četiri praznine), koje brojimo odozdo prema gore. Upotrebljavamo i do pet crtica (skraćenih crta) iznad i ispod notnog crtovlja- pomoćne crte. Notne znakove pišemo na crtama, na pomoćnim crtama i u prostoru među njima. STANKA (PAUZA)- znak za privremeni prekid tona. Određenim znakovima vrijednosti nota odgovaraju znakovi za stanke.
- Stanke se pišu: cijela stanka polovinska stanka
četvrtinska stanka osminska stanka šesnaestinska
stanka
NOTNI KLJUČEVI Ključ je znak koji nam omogućuje da upisanoj noti u notnom crtovlju odredimo abecedni ili solmizacijski naziv s obzirom na visinu tona kojega prikazuje. Ključ pišemo na početku crtovlja ili u toku skladbe ako ga je potrebno mijenjati. Danas se služimo G i F ključevima, a nazive su dobili po slovima iz latinske abecede.
G – ključ razvio se od slova G i označuje crtu na kojoj notni znak dobiva naziv g1. F – ključ razvio se od slova F i označuje crtu na kojoj napisani notni znak dobiva naziv mali f
PREDZNACI (akcidentali) POVISILICE, SNIZILE I RAZRJEŠILICA Povišene i snižene tonove dobijemo ako osnovne povisimo ili snizimo za pola stepena. (Riječ stepen je oznaka za visinski razmak među tonovima). Svaki osnovni ton možemo povisiti i sniziti za polustepen. Znakove za povišenje ili sniženje tona pišemo ispred note, koju mijenjaju, alteriraju, a vrijede do prve taktne crte.
1. Povisilica (#) označuje povišenje tona za polustepen. Nazivu osnovnog tona koji ima ispred sebe upisanu povisilicu dodajemo nastavak – is
2. Snizilica (b) označuje sniženje tona za polustepen. Nazivu osnovnog tona dodajemo nastavak – es , a nazivu e i a samo – s. Umjesto hes kažemo obično be.
3. Razrješilica (§) razrješava (ukida) ulogu znaka povisilice, snizilice. Dakle označuje povratak povišenog ili sniženog tona u osnovni ton. Povišeni ili sniženi tonovi izvode se većinom na crnim tipkama klavijature. Tako se cis svira na crnoj tipki poviše one bijele koja daje ton c; ton des svira se na istoj crnoj tipki gdje i cis jer je des za polustepen niži od d, koji se svira na bijeloj tipki.
Enharmonijski tonovi – tonovi jednake visine (isto zvuče) ali se različito nazivaju i bilježe se različitim notnim znakovima. Enharmonijski tonovi su tonovi koji isto zvuče a različito se pišu. Na klavijaturi se izvode na istoj tipki. Redoslijed povisilica u notnom crtovlju: fis, cis, gis, dis, ais, cis, his Redoslijed snizilica u notnom crtovlju: b, es, as, des, ges, ces, fes Temeljni tonovi (c, d, e, f, g, a, h) međusobno se razlikuju po visini za cijeli stepen INTERVAL- razmak između dva tona, tj. razlika po visini između dva tona koji zvuče uzastopno (jedan iza drugoga) ili istodobno. Intervali se mjere polutonovima i cijelim tonovima. Intervale po zvučnom dojmu dijelimo na: konsonantne i disonantne POVEĆANJE NOTNIH VRIJEDNOSTI Nota se može povećati: - točkom, - lukom, - koronom
Točka produžuje trajanje tona za polovicu osnovne vrijednosti.
LJESTVICE Ljestvica ili skala je niz tonova (prema gore ili dolje) poredanih po određenom pravilu koji ne prelaze opseg od 8 tonova (oktava). Imamo više vrsta ljestvica koje se zvukovno razlikuju po razmacima između pojedinih tonova u nizu i po broju tonova u ljestvici. Po sastavu razlikujemo ljestvice: pentatonske, starocrkvene, durske, molske, kromatske (polustepene), cjelostepene. Ljestvice s raznolikim miješanim poretkom cijelog stepena i polustepena – dijatonske Ljestvica naziv dobiva po imenu početnog tona, a može početi sa svakim osnovnim ili izvedenim tonom. Naziv dur ljestvice označujemo velikim slovom, a mol ljestvice malim slovom, (npr. C-dur, A-dur, Es-dur, g-mol, c-mol, a-mol). U glazbi srednjeg vijeka prevladavale su starocrkvene ljestvice. Na njih se oslanjala zapadna glazba sve do 16.st., do pojave dura i mola, a zadržale su grčke nazive. Dur-ljestvica je niz od osam tonova poredanih po sekundama i po visini. Svaki ton ljestvičnog niza predstavlja jedan stupanj u ljestvici. Stupanj pokazuje položaj note u ljestvici: I, V, III, itd. Postoje 2 vrste stepena: polu stepen i cijeli stepen. Polustepen je najmanji razmak između dva tona. Cijeli stepen je razmak od dva polustepena. Sve dijatonske dur-ljestvice imaju polustepen između III i IV i VII i VIII stupnja. Svaki stupanj u ljestvici ima svoju određenu funkciju. Stupnjeve dijelimo na glavne i sporedne. Glavni stupnjevi ljestvice: I. stupanj = tonika V. stupanj = dominanta
IV. stupanj = subdominanta
Predznaci- povisilice ili snizilice koje pripadaju određenoj dur ili mol ljestvici (tonalitetu). Bilježimo ih na početku notnog crtovlja odmah iza ključa. Sistem razvrstavanja tonaliteta i ljestvica: kvintni krug i kvartni krug Kvintnim krugom nazivamo sistem koji razvrstava tonalitete i ljestvice po kvintnom redu. Na desno se nižu tonaliteti s # za kvintu gore, a s lijeva tonaliteti sa b za kvintu dolje. Ljestvice sa snizilicama (b) nazivaju se često i ljestvice po kvartnom krugu ali prema gore. Svaka dur ljestvica ima svoju paralelnu mol ljestvicu. Mol ljestvice se grade na šestom (VI) stupnju dur ljestvice. Nazive dobivaju prema početnom tonu a dijele se u 3 oblika: prirodna, harmonijska, melodijska.
Mol ljestvice bilježe se malim slovima (a, e, h, fis, cis, gis, dis, ais – d, g, e, f, b, es…)
Akord je suzvučje (istodobno zvučanje) najmanje triju različitih tonova. Akord se može sagraditi na svakome tonu. Razvrstavamo ih po broju tonova u: trozvuke, četverozvuke, peterozvuke, šesterozvuke, sedmerozvuke. Tonove akorda pišemo jedne iznad drugih. Oni dobivaju naziv po intervalu između osnovnog (najnižeg) i najvišeg tona. Akorde označujemo arapskim brojkama: 5 – kvintakord 7 – septakord 9 – nonakord Kvintakord je trozvuk koji se sastoji od 3 tona: a) osnovnog tona b) njegove terce c) njegove kvinte -osnovni oblik akorda, koji ima svoje obrate koji nastaju kada najdublji ton postaje bilo koji drugi ton kvintakorda osim osnovnog tona. Akordi prema vrsti intervala mogu biti: dur, mol, veliki, mali, povećani, smanjeni
Harmonija ili znanost o harmoniji, glazbena je disciplina koja proučava sastav i zvučna svojstva akorda. Kadence – melodijski i harmonijski završetak glazbene misli, završetak kompozicije ili njenih dijelova. Melodija – osmišljeni niz tonova različite visine i trajanja. U pravilu svaka melodija ima svoj melodijski vrhunac, a to je najčešće najviši ton. TRANSPOZICIJA JE PREMJEŠTANJE (prepisivanjem ili izvođenjem) motiva, melodije ili skladbe iz jednog tonaliteta u drugi, za određeni interval uzlazno ili silazno. Najčešće se koristi u vokalnoj glazbi zbog prilagodbe skladbe glasovnim mogućnostima izvođača. GLAZBENI METAR – organizacija tonskih trajanja, a ostvaruje se rasporedom naglašenih i nenaglašenih metričkih jedinica = doba. Znanost o metru zove se METRIKA. Glazbeni metar može biti dvodoban, trodoban, četverodoban, peterodoban, itd. Takt – najmanji metrički dio skladbe. To je prostor u koji se upisuju note, pauze, ključevi, predznaci… to je prostor iznad i ispod crtovlja. Mjera – matematička oznaka koja se piše na početku kompozicije odmah iza ključa. Piše se u obliku razlomka, ali bez crte. Gornja brojka označuje koliko doba sadrži takt kompozicije, a donja brojka ritmičku vrijednost dobe. Ritam – vremenski protok glazbe. Očituje se u ponavljanju jednakih i različitih notnih vrijednosti. Iskazuje se u izmjeni dugo-kratko, dok se metar iskazuje u izmjeni naglašenonenaglašeno.
Sinkopa je ritmička figura koja nastaje spajanjem nenaglašenog dijela takta s naglašenim. Uzmah ili nepotpuni takt- najčešće se javlja na početku kompozicije –skladbe- a počinje na lakoj dobi s jednim ili više tonova. Dinamika – glazbeni izraz koji ukazuje na jačinu i glasnoću izvođenja. (< crescendo- postupni prijelaz iz tišeg u glasnije, > decrescendo – iz glasnijeg u tiše). Upisuje se kraticama ispod melodijske linije. Tempo – glazbeni izraz koji označava brzinu izvođenja skladbe i pridonosi izrazitom ritmičkom bogatstvu glazbe. Tempo u skladbi moguće je i postupno mijenjati. Za to koristimo agogičke oznake tempa – za mijenjanje tempa. Kratice u glazbi – pomoćni znakovi i kratice kojima se pojednostavljuje crtanje i pisanje notnog teksta. Znak repeticije ili ponavljanja- ako su dva znaka repeticije unutar jednog dijela skladbe, onda se ponavlja samo taj dio.
GLAZBALA ILI GLAZBENI INSTRUMENTI
- Naprave čija je svrha proizvođenje zvukova određene (melodija) ili neodređene (ritam). - Dijelimo ih u 4 skupine: 1.žičana glazbala 2.puhačka glazbala 3.udaraljke koje mogu biti membranofone ili idiofone 4.elektronička glazbala 5.orkestar
1. ŽIČANA ILI KORDOFONA GLAZBALA - Glazbala u kojih ton nastaje titranjem žice - Ton nastaje na 3 načina: *trzanjem žice (prstom ili trzalicom)- gitara, harfa, tamburica, mandolina… *povlačenjem gudala preko žice – violina, viola, violončelo i kontrabas *udaranjem batića o žicu, odn. trzanjem pera o žicu (glazbala s tipkama) - žičana glazbala dijelimo na: gudačka, trzalačka i glazbala s tipkama
2. GUDAČKA GLAZBALA - Spadaju uskupinu žičanih glazbala - Gudačka su glazbala oblikom slična ali se veličinom razlikuju. - Ton na tim glazbalima dobiva se povlačenjem gudala preko žice, što se naziva arco, ali se može svirati i prstima po žicama, tj. pizziato
- Tijelo gudačkih glazbala potpuno je zatvoreno, samo na gornjem dijelu rezonantne kutije ima dva zvučna otvora u obliku slova f
- Glazbala te skupine tehnički su usavršena u razdoblju baroka (17.- 18.st) i nisu se promijenila do danas. violina – najmanje i najpokretnije gudače glazbalo - proizvodi najviše tonove svijetle boje - nositelj glavnih melodija u orkestru - susrećemo je kao: solističko, komorno, i orkestralno glazbalo - osoba koja svira violinu: violinist/ica viola – nešto veća od violine - proizvodi dublji zvuk nešto tamnije boje violončelo – mnogo veći od violine i viole - proizvodi lijepi tamni zvuk kontrabas – najveći gudački instrument s najdubljim tonom
3. TRZALAČKA GLAZBALA - Ton nastaje trzanjem žice gitara – 6 žica - klasična i električna harfa – najstarije žičano glazbalo staro više tisuća godina; raširena je po cijelom svijetu - ima trokutast oblik po kojem su nategnute žice nejednake dužine (što uzrokuje različite tonske visine) - današnja harfa ima 47 žica - svira se prstima objema rukama a pri dnu ima do 7 pedala kojima se natežu žice i tako se mijenja visina tonova - harfa je uglavnom solističko glazbalo, ali je susrećemo i u simfonijskom orkestru kao solističko glazbalo lutnja – srednjovjekovno glazbalo; posebno popularna u 15. i 16.st. – renesansa - najčešće ima 11 žica i kruškolikog je oblika - ima zvuk sličan klasičnoj gitari i svira se prstima - lutnja je solističko glazbalo, a pojavljuje se i u malim sastavima mandolina – glazbalo poznato na Mediteranu - ima četiri duple žice i svira se trzalicom - i barokni majstori (17.st) su skladali za mandolinu - može biti solističko i komorno glazbalo, a postoje i brojni mandolinski orkestri
4. GLAZBALA S TIPKAMA - proizvode zvuk pomoću tipaka povezanih s mehanizmom batića koji udaraju po napetim žicama klavičembelo – tal. naziv za čembalo glasovir (klavir) – instrument s tipkama koji proizvodi ton udarom batića koji je povezan s tipkom, u žicu - instrument s velikim tonskim opsegom - literatura se piše u dva crtovlja, gornje svira desna ruka i piše se ugl. u violinskom ključu, donje crtovlje svira lijeva ruka i piše se većinom u bas ključu - izvođač na klaviru se zove pijanist - zbog svojih velikih tehničkih i glazbenih mogućnosti je jedan od instrumenata s vrlo bogatom glazbenom literaturom pianino – mali oblik klavira; razvio se radi ekonomičnosti prostora
- njegov rezonator je okomit i manji nego kod klavira; i žice su mu kraće - ima zvuk kao i klavir, ali zbog kraćih žica i manjeg rezonatora nema istu zvučnost čembalo – preteča klavira! - zvuk se dobiva trzanjem žice, a ne udarcem batića o žicu kao na glasoviru - ton se proizvodi pomoću tankog štapića na koji je utaknuta trzalica od ptičjeg pera ili od kože - zvuk čembala je vrlo prodoran, rezak, jasan i kratkog trajanja - skladbe za čembalo najviše su skladali barokni skladatelji orgulje – jedno od najsloženijih instrumenata s tipkama - imaju, ovisno o veličini, od jedne do čak pet ili šest klavijatura po kojima se svira rukama i klavijaturu na kojoj se svira nogama - kraljica instrumenata na kojem se mogu oponašati razni muzički instrumenti - zvuk se proizvodi tako da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su različite građe i veličine harmonika – veoma široko rasprostranjeno glazbalo koje se upotrebljava u raznim tipovima glazbe - najmasovnije se upotrebljava u zabavnoj i narodnoj glazbi, ali se u drugoj polovici 20.st. počela pojavljivati i u klasičnoj glazbi kao instrument novih zvukovnih boja i mogućnosti - upravo zbog upotrebe harmonike u najrazličitijim glazbenim stilovima, postoji velik broj različitih tipova instrumenata - veličina i zvukovna različitost harmonike ovisi o broju tipaka na klavijaturi, boji registara i količini basova - ton nastaje upuhivanjem zraka iz mijeha u cijevi - sastoji se od dva dijela povezana mijehom
5. PUHAČKA GLAZBALA - Aerofona glazbala; ton dobivaju strujanjem zraka kroz šuplju cijev - Sva glazbala te skupine na cijevi imaju rupice koje se zatvaraju prstima ili metalnim poklopcima (klapnama)
- Zatvaranjem rupice cijev glazbala se produžuje i proizvodi se dublji ton - Na vrhu cijevi nalazi se usnik/pisak koji stvara ton u cijevi ili svirali - Usnik je dio instrumenta u koji se puše i pomoću kojega se stvara ton - Puhačka glazbala mogu imati 3 vrste piska i to: okrugli otvor u cijevi ili usnu, pisak sa jednostrukom ili dvostrukom trskom, te okrugli kotlasti usnik
- Puhačka glazbala razlikuju se po građi, obliku, načinu držanja pri sviranju i načinu postizanja tona
- Manji ili kraći instrument daje više i svjetlije tonove, dok duža cijev daje dublje i tamnije tonove
- Jačim puhanjem (prepuhivanjem), dobivaju se za oktavu viši tonovi na instrumentu - Po načinu izradbe dijelimo ih na: drvena i limena puhačka glazbala *Drvena puhačka glazbala – građena su od drveta, uz neke iznimke (od metala ili kombinacije drveta i metala). Tu spadaju: flauta, oboa, engleski rog, fagot, klarinet i saksofon. Flauta ima usnu, a ostali pisak sa dvostrukom ili jednostrukom trskom. *Limena puhačka glazbala – truba, trombon, rog, tuba Trombon je nešto veći od trube, odlikuje se moćnim i nešto dubljim tonom. Ima povlačak kojim se produžuje ili skraćuje dužina cijevi i tako mijenja visina tona. Može biti solo i komorni ili orkestralni instrument. Uz klasičnu glazbu ima široku primjenu i u glazbi 20./21.st. (posebno u jazz glazbi).
Glazbeni stil- način na koji skladatelj povezuje sastavnice glazbenog izraza: ritam, melodiju, harmoniju, oblik u jedinstveno glazbeno djelo. Kroz povijest glazbe susrećemo 3 glazbena stila: homofonija, polifonija, monodija.
Povijesna glazbena razdoblja
- Stari vijek (do 5.st.) - Srednji vijek (do 15.st.) – duhovna glazba - do 10.st. pjeva se gregorijansko pjevanje - iz jednoglasja se prelazi u višeglasje - Predrenesansa (od 15.st.) – polifono višeglasje na vrhuncu - počinje se razvijati samostalna instrumentalna glazba - sve se više tiskaju note - Renesansa (16.st.) – vokalno višeglasje - ravnopravnost crkvene i svjetovne glazbe - nove vokalne forme: misa, motet, madrigal - skladatelji: G. P. da PALESTRINA, ORLANDO di LASSO - Barok (17. i prva pol. 18.st.) – osamostaljenje instrumentalne glazbe; harmonija - glazbeni oblici: sonet, koncert, opera, oratorij, kantata - motoričan stil; dinamični kontrasti - skladatelji: VIVALDI, HANDEL, BACH - prevladavaju dur i mol tonaliteti - godina smrti J. S. Bacha (1750.g) smatra se krajem ovog stilskog razdoblja - Bečka klasika (druga pol. 18. st. i poč. 19.st.) – težnja za savršenstvom u oblikovanju glazbe - homofona glazba - skladatelji: HAYDN, MOZART, BEETHOWEN - Romantizam (19.st.) – naglašena osjećajnost umjetnika - opisuju se događaji, priroda; pjevne melodije - nagle promjene u glazbi, tempo i dinamika se mijenjaju - skladatelji: F. CHOPIN, R. SCHUMANN, F. SCHUBERT, IVAN pl. ZAJC, V. LISINSKI - klavir je omiljeno glazbalo - Glazba 20.st. – usporednost trajanja više različitih stilova - predstavnici; ARNOLD SCHONBERG, IGOR STRAVINSKI, JAZZ GLAZBA - konsonanca i disonanca imaju jednaku važnost
GLAZBENE VRSTE
1. INSTRUMENTALNE vrste - Mogu biti jednostavačne i višetsvačne - SUITA- višestavačna instrumentalna skladba sastavljena od niza stavaka a) Barokna – plesovi (Allemand, Sarabande, Gigve) b) Stavci slagani po suprotnosti 2. KLASIČNE VIŠESTAVAČNE INSTRUMENTALNE VRSTE - Doba klasike (druga polovica 18.st. i početak 19.st) - SONATA – višestavačna skladba za jedno ili dva glazbala - za solo= glasovir
- SIMFONIJA – višestavačna glazba skladana za simfonijski orkestar - 4 stavka različitog tempa, oblika i sadržaja - Luka Sorkočević-hrvat - Haydn, Mozart, Beethoven - GUDAČKI KVARTET – višestavačna skladba za 4 glazbala - Mozart - SOLO KONCERT – djelo za orkestar i za jedno ili više solističkih glazbala - 3 stavke - Haydn, Mozart, Beethoven= skladatelji - SIMFONIJSKA PJESMA – jednostavačna orkestralna skladba programnog karaktera - nastala u 19.st. - primjer: Blagoje Bersa: Sunčana polja - B. Smetana: Vltava
3. GLAZBENO-SCENSKE VRSTE: - OPERA – glazbeno-scenska drama u kojoj glumci pjevajući tumače svoje uloge; najsloženiji glazbeni oblik - praizvedba - premijera - radnja: činovi, slike, brojevi, plesni ulomci - skladatelji: Mozart, Verdi, Bizet, V. Lisinski, Ivan pl. Zajc …
- OPERETA – glazbeno-scensko djelo vedrog i zabavnog sadržaja - nastala u 19. st. - tematika: priče iz svakodnevnog života - skladatelj: Johann Strauss
- MJUZIKL – glazbeno-scenska vrsta nastala u Americi tijekom 20. st. - sličan opereti
- Alfi Kabiljo: Jalta, jalta
4. VOKALNO-INSTRUMENTALNE VRSTE: - ORATORIJ – za solista, zbor, orkestar - tematika: povijesna, biblijska, mitska - George Fridrich Handel: Mesija
- KANTATA – za soliste, zbor, orkestar - lirskog karaktera; barok (u crkvi) - Johann Sebastian Bach, Carl Orff - Pasija
5. PLESNA GLAZBA - BALET – razvio se u 17.st.; procvat u 19. st. - libreto - plesni pokret i pantomima - Petar Iljić Čajkovski: Labuđe jezero
- DRUŠTVENI PLESOVI – menuet, valcer, tango, salsa,
jazz, blues, rock n roll…
