UČESTALOST
GERARD GENETTE
Prva tri velika dijela Traganja, to jest Combray, Jedna Swannova ljubav i »Gilberte« (Zavičajna imena: ime i Okolina gospode Swann) bez pretje rivanja se mogu smatrati bitno iterativnima.* Izuzev nekoliko singulativnlh prizora, koji su dramatski, uostalom, vrlo važni, kao što su Swannov posjet, susret s gospođom u Ružičastom, epizode s Legrandinom, oskvr nuće u Montjouvainu, vojvotkinjino pojavljivanje u crkvi i šetnja do martinvilleskih zvonika, tekst Gombraya, pisan iterativnim prošlim vremenom (imperfektom ponavljanja), ne pripovijeda što se u Combrayu dogodilo, nego što se događalo, redovito, ritualno, svakog dana, ili svake nedjelje, ili svake subote itd. Priča о ljubavnoj vezi između Swanna i Odette bit će također, uglavnom, vođena tim glagolskim aspektom navike i ponav ljanja (veće iznimke: dvije večeri kod Verdurinovih, prizor s katlejama, koncert kod markize Sainte-Euverte), jednako kao i priča о vezi između Marcela i Gilberte (značajni singulativni prizori: Berma, večera s Bergotteom). Po približnom računu (preciznost ovdje ne bi imala nikakvu presudnu ulogu), nailazimo na otprilike 115 iterativnih stranica naprama 70 singulativnih u Combrayu, 91 naprama 103 u Jednoj Sv/annovoj ljubavi, 145 naprama 113 u Gilbert!, odnosno oko 350 naprama 285 u cjelini koju čine ta tri dijela. Tek se počevši od prvog boravka u Baibecu uspostav lja (ili uspostavlja iznova, ako pomislimo na omjere tradicionalnog pri povjednog teksta1) prevlast singulativnoga. Osim toga, sve do kraja mogu se zapaziti brojni iterativni segmenti, kao što su šetnje Balbecom s gospo đom đe Villeparisis u Sjeni procvalih djevojaka, junakove lukavštine, na početku Guermantesa, da sretne svakog jutra vojvotkinju, slike Doncičre* Tekst koji objavljujemo odlomak je Iz knjige Gérarda Genettea Figures NI (Figure IM), Seul I, Paris 1972. »Učestalost« (»Fréquence«) dio je poglavlja »Rasprava о pripovjednom tekstu« (Discours du récit«). Citati iz originala Proustovog djela što ih navodi autor odnose se na izdanje À Ia recherche du temps perdu u redakciji Pierrea Claraca i Andréa Ferréa, Pléiade, Gallimard, Paris 1954, a u hrvatskom prijevodu na izdanje U traganju za izgubljenim vremenom u prijevodu Tina Ujevića (I—VII) i Vinka Tecilazića (V III—X III), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1977. (op. prev). 1. Da bismo taj omjer točno utvrdili, trebala bi nam golema statistika; ali vjerojatno je da udio Iterativnoga ne bi ni izdaleka dosegao 10%.
sa, putovanja malim vlakom u Raspelière, život s Albertinom u Parizu, šetnje Venecijom.2 Uz to valja uočiti prisutnost iterativnih odlomaka unutar jednokratnih pri zora: na primjer, na početku večere kod vojvotkinje, duga digresija po svećena naravi Guermantesovih.3 U tom slučaju, vremensko polje što ga pokriva iterativni segment očevidno uvelike nadilazi vremensko polje prizora u koji se uklapa: iterativnost na neki način otvara pogled na vanj sko trajanje. Stoga ćemo taj tip digresije označiti kao iteracije uopćavanja ili izvanjske iteracije. Drugi, mnogo manje klasičan tip prijelaza na ite rativno unutar jednokratnog prizora, sastoji se u djelomičnom iterativnom obrađivanju trajanja samog tog prizora, koji se na taj način sintetizira svojevrsnim paradigmatskim razvrstavanjem događaja koji ga tvore. Vrlo jasan prim jer takve obradbe, premda je primijenjen na trajanje koje je nužno vrlo kratko, predstavlja ulomak susreta između Charlusa i Jupiena, gdje vidimo kako barun »svaki čas« podiže glavu i upravlja pozoran pogled prema prsiučaru: »Svaki put kad bi gospodin de Charlus pogledao Jupi ena, on je to činio tako da njegov pogled prati neka riječ . . . Tako se svake dvije minute činilo da je isto pitanje izrazito postavljeno Jupienu...« Iterativni karakter radnje ovdje potvrđuje naznaka učestalosti, posve hi perbolične preciznosti.4 Isti učinak, samo u mnogo širem rasponu, nala zimo u zadnjem prizoru Pronađenog vremena, koji se gotovo stalno ob rađuje iterativnim modusom: u slijedu događaja koji ga ispunjuju, kom pozicijom teksta ne ravna toliko dijakronijsko odvijanje primanja kod kneginje, koiiko navođenje stanovitog broja vrsta prigoda, od kojih svaka sintetizira više događaja, koji su zapravo raspršeni tijekom cijele matine je: »Najzad u mnogim slučajevima (u mnogih uzvanika) prepoznah . . . Su protno tome, iznenadio sam se što razgovaram s nekoć nesnosnim mu škarcima i ženama, koji bijahu . . . Neki su muškarci šepali . . . Ponekad su lica . . . već bila ukrućena. . . dok su im usne podrhtavale kao da mrmlja ju molitvu umirućih . . . Stoga je ta bjelina kose u žena bila potresna . . . Ali su starci . . . Bilo je uzvanika za koje sam znao da su u rodu s drugim uzvanicima . . . Veoma lijepe . . . Veoma ružne žene . . . Neki muškarci i žene. . . čak i u muškaraca . . . Mnoge osobe. . . Gdjekad . . . Ali su moji nekadašnji odnosi s drugim bićima, itd.«5 Tajdrugi tip nazvat ću unutraš njom ili sintefšzirajućom iteracïjom, u tom smislu što se iterativna silepsa ne provodi na širem, vanjskom trajanju, nengo na trajaju samog prizora. Taj isti prizor može uostalom sadržavati oba tipa silepse: tijekom te ma tineje kod Guermantesovih, Marcel izvanjskom iteracijom evocira ljubav nu vezu između vojvode i Odette: »On je uvijek bio kod n je . . . Provodio je dane i večeri s njom . . . Pustio je da Odette prima svoje p rija te lje . . . Ponekad . . . Dama u Ružičastom upala bi mu u riječ kakvom brbljarijom . . . Uostalom, Odette je varala gospodina de Guermantesa.. .«6: očito je da 2. Pléiade, I, str. 704—723 (GHZ, IV, str. 65—83); Pléiade, II, str. 53—69, 96—100, 1034—1112 (GHZ, V. str. 51—61, 85—88; V III, str. 157—227); Pléiade, III, str. 9—81, 623—630 (GHZ, IX, 7—70; XI, str. 188—194). 3. Pléiade, II. str. 438—483 (GHZ, VI, str. 120—160). 4. Pléiade, II, str. 605 (GHZ, VII, str. 11). Bez naznake učestalosti, ali na jednako hiperboličan način, usp. Pléiade, str. 157 (GZH, V, str. 141): dok Saint-Loup odlazi po Rachel, Marcel »šetka« kraj vrtova; za tih nekoliko časaka, »kad bih digao glavu, vidio bih katkad djevojke za prozorima«. 5. Pléiade, III, str. 936—976 (GZH, X III, str. 48-34). 6. Pléiade, III, str. 1015—1020 (GHZ, X III, str. 118—122).
GORDOGAN
66
iterativnost ovdje sintetizira nekoliko mjeseci ili čak nekoliko godina veze između Odette i Basina, dakle trajanje mnogo opsežnije od matineje kod Guermantesovih. Događa se, međutim, da se ta dva tipa iteracije stope do te mjere da ih čitatelj više ne može razlučiti ili razdvojiti. Tako, u pri zoru večere kod Guermantesovih, na početku 534. stranice (u hrv. prije vodu: VI, 208. — op. prev.) susrećemo nedvosmislenu untrašnju iteraciju: »Ne mogu reći koliko sam puta u toku te večeri čuo riječi rođak i rođa kinja.« No iduća rečenica, opet iterativna, već se može odnositi na šire trajanje: »S jedne je strane gospodin de Guermantes, gotovo na svako ime koje bi izrekli [tijekom te večeri, naravno, ali možda i u smislu uo bičajenog ponavljanja], uzvikivao: Pa to je Orianin rođak!« Treća nas re čenica možda privodi к trajanju prizora: »S druge je strane te riječi ’ro đak’ i ’rođakinja’ upotrebljavala . . . žena turskog ambasadora, koja je do šla poslije večere.« Ali u nastavku iterativnost izričito nadrasta prizor, budući da se nadovezuje nekom vrstom općenitog portreta ambasadorove žene: »Nju je izjedalo mondeno slavohleplje, a bila je obdarena stvarnom sposobnošću asimiliranja, te je s istom lakoćom učila povijest vojske od deset tisuća ili spolne nastranosti kod ptica . . . Uostalom, bilo je opasno slušati tu ženu . . . Nju su u to vrijeme malo primali ...« , tako da, kad se pripovijedanje vrati na razgovor između vojvode i ambasadorice, ne može mo više znati je li riječ о tom razgovoru (za vrijeme te večere) ili о ne kom posve drugom: »Nadala se da će se činiti kao da potpuno pripada visokom društvu ako navodi najveća imena malo primanih ljudi koji su bili njezini prijatelji. Odmah bi gospodin de Guermantes, misleći da je riječ о osobama koje često večeraju kod njega, radosno zadrhtao što se nalazi među svojima i povikao svoju parolu: — Pa, to je Orianin rođak!« Jednako tako, na slijedećoj stranici, iterativni postupak kojemu Proust podvrgava genealoške razgovore između vojvode i gospodina de Beauserfeuila briše svako razgraničenje između te prve večere kod Guermante sovih, predmeta dotičnog prizora, i cjeline niza koji njime započinje. Ni sam singulativni prizor nije, prema tome, u Prousta pošteđen svojevr sne kontaminacije iterativnim. Važnost tog pripovjednog načina, ili bolje tog pripovjednog aspekta, naglašena je к tome neobično značajnom prisutnošću nečega što ću nazvati pseudoiterativnošću, to jest prizora koji se, poglavito zato što su pisani imperfektom, trajnim prošlim vremenom, prikazuju kao iterativni, premda zbog bogatstva i potankosti detalja nije dan čitatelj ne može ozbiljno povjerovati da su se tako odigrali i iznova odigravali, u više navrata, bez ikakve izmjene7: pri tome mislimo na sta novite duge razgovore između Léonie i Françoise (svake nedjelje u Combrayu!), između Swanna i Odette, u Balbecu s gospođom de Villeparisis, u Parizu kod gospođe Swann, u sobi za služinčad između Françoise i »nje zinog« sobara, ili na prizor Orianine igre riječima, »Bockalo Oholi«8. U svim tim i u još nekim drugim slučajevima, jednokratan se prizor gotovo samovoljno i bez ikakve preinake, osim upotrebe vremena, prometnuo u iterativan prizor. U tome, dakako, ima književne konvencije, rado bih reт. Usp. J, P. Houston, »Temporal patterns in A.L.R.T.P.«, French Studies, siječanj 1962, str. 39. 8. Pléiade. 1, str. 100—109, 243, 721—723, 596—599; II, str. 22—26, 464—467 (GZH, l, str. 146—155; II, str. 59; IV, str. 80—83; III, str. 162—165; V, str. 18—23; VI, str. 143—146).
kao pripovjedačke slobode, kao što se kaže pjesnička sloboda, koja u či tatelja pretpostavlja veliku naklonjenost ili, da se izrazimo kao Coleridge, »dobrovoljnu obustavu nevjerice«. Ta je konvencija uostalom prilično sta ra: nasumce uzimam primjer iz Eugénie Grandet fdijalog između gospođe
Na palubi jahte gospodina Mirabeaua, ploveći od Dieppea к Saint-Malou, 1904. godine, Proust je u društvu gospođe i gospodina Robert de Billy.
Grandet i njezinog muža, Garnier, str. 205— 206) i drugi, iz Luciena Leuwena (razgovor između Leuwena i Gauthiera u Vll· poglavlju prvoga dijela), ali također iz Guijotea: pogledajmo monolog staroga Carrizalesa u »Liubomorniku iz Estramadure«9, о kojemu nam Cervantes kaže da ga je držao »ne jednom, nego bar stotinu puta«, što svaki čitatelj naravno tumači kao hiperbolu, ne samo zbog naznake broja, nego i zbog tvrdnje о strogoj istovetnosti više približno sličnih solilokvija, kojih ovaj predstavlja neku vrstu uzorka; ukratko, pseudoiterativnost je za klasični pripovjedni tekst tipična figura naracijske retorike koja ne iziskuje doslovno shvaćanje, na protiv: »svaki se dan događalo nešto takvo, a ovoj je samo jedno od istovrsnih ostvarenja«. Očito je moguće tako promatrati tih nekoliko primjera pseudoiteracije na koje smo upozorili u Prousta10. Čini mi se međutim da njihova opsežnost osobito kad je dovodimo u vezu s već zapaženom važnošću iterativnosti uopće, ne dopušta takvu redukciju. Konvencija pseudoiterativnoga u Pronsta ne funkcionira onako neusiljeno i posve figurativno kao što joj je svojstveno u klasičnom pripovjednom tekstu: u proustovskom pripovjed nom tekstu zaista postoji samosvojna i vrlo izražena sklonost prema infla ciji iterativnosti, koju ovdje treba shvatiti u njezinoj nemogućoj doslovnosti. Najbolji (premda paradoksalni) dokaz tome možda pružaju tri ili četiri tre nutka nepažnje gdje, usred prizora koji se prikazuje kao iterativan, Proustu izmiče nužno singuiativan aorist: »A к tome, to će biti baš u vrijeme mog ručka! — reče samoj sebi u po glasa . . . Na spomen Vignyjeva imena ona (gospođa de Viileparisis) udari u smijeh . . . Ova vojvotkinja mora da je u rodu sa svima njima, reče Françoise...«11 — ili na iterativan prizor nadovezuje po definiciji jednokratnu posljedicu, kao na onoj stranici Procvjetalih djevojaka gdje se od gospođe Cottard doznaje kako je svake od Odettinih »srijeda« junak »smjesta, na prvi pogled osvojio gospođu Verdurin«, što pretpostavlja da ta radnja ima sposobnost ponavljanja i obnove, potpuno oprečnu svojoj prirodi12. U tim očitim nesmotrenostima zacijelo možemo vidjeti tragove prve singulativne redakcije, u kojoj je fro u s t valjda zaboravio ili propustio izmijeniti aspekt nekim glagolima, ali mi se čini da je te lapsuse bolje čitati kao brojne znakove da se ponekad i samom piscu događa da takve prizore »proživljava« tako snažno te za boravlja na razliku između aspekata — a što s njegove strane isključuje hotimičan stav klasičnog romanopisca, koji posve svjesno upotrebljava čisto konvencionalnu figuru. Ta brkanja, čini mi se, prije odaju svojevrsnu opijenost iteracijom u Prousta.
9. Pléiade, str. 1303—1304. 10. Vidi Pierre Guiraud, Essais de stylistique (Eseji iz stilistike), KÜncksieck, 1971, str. 142. 11. Pléiade, I, str. 57, 722; II, str. 22 (GZH, I, str. 105; IV, str. 81; V, str. 19). Još jedan nepri kladan aorist (»Sigurna sam. . . reče tetka mekim glasom«) nalazi se u izdanju Clarac-Ferré (I, str. 104 — GZH, I, str. 150), kao i u izdanju NRF iz 1917, iako je originalno (Grasset 1913, str. 128) davalo »ispravni« oblik: »govorila je«. Ta je varijanta valjda promakla Claracu i Ferréu, jer je ne donose. Ispravak iz 1917. teško se dade objasniti, ali po načelu lectio d iffic ilio r stječe prednost upravo zbog svoje nevjerojatnosti. 12. Pléiade, I, str. 608 (GZH, III, str. 172).
No povratnost sama po sebi ne definira iteraciju u njezinom najstrožem obliku koji, po svoj prilici, najbolje zadovoljava duh — ili najviše namiruje proustovsku osjećajnost: potrebno je uz to da ponavljanje bude pravilno, da bude podređeno nekom zakonu učestalosti, te da se taj zakon mogne otkriti i form ulirati, pa da mu stoga i ostvarenja budu predvidljiva. Od prvog boravka u Balbecu, u času dok još nije postao prisan s »malom dru žinom«, te djevojke, kojih su mu navike nepoznate, Marcel suprotstavlja mladim prodavačicama na plaži, koje već poznaje dovoljno da bi znao »gdje i u koje ih sate možemo naći«. Djevojke su, naprotiv, odsutne »u stanovite dane«, prividno neodređene: Ja sam, ne znajući razlog njihovu izbivanju, ispitivao nema Ii u tom izbivanju nešto stalno, viđaju li ih samo svaka dva dana, ili kad je takvo i takvo vrijeme, ili nema li dana kad ih uopće ne viđaju. Unaprijed sam zamišljao da sam se sprijateljio s njima, te da im kažem: »A niste bile tu toga i toga dana?« — i čuo sam odgovor: »Ah, da, bila je subota, a u subotu ne dolazimo nikada, j e r ...«
13. Pléiade, I, str. 185 (GZH, I, str. 226). (Podvlačim). 14. Pléiade, i li, str. 26 (GZH, IX, str. 22). Da su ti »identiteti« konstrukcija duha, Proust očito ne gubi iz vida, jer malo daije piše (str. 82 — GZH, IX, str. 71): »Svaki je dan za me bio druga zemlja«, a prije toga u vezi s morem u Balbecu: »Ni jedno od tih mora nije trajalo duže od jednoga dana. Sutradan je bilo neko drugo koje je katkad naličilo na njih. A li nikad nisam vidio dva puta isto« (Pléiade., I, str. 705 тг- GZH, IV, str. 65). No, »dva puta« ovdje možda znači .»dva puta za redom«..
GORDOGAN
Ia nas značajka navodi da je pripišemo nečemu što bi moglo biti glavno obilježje proustovske psihologije, naime vrlo živom osjećaju za naviku i za ponavljanje, smislu za analogije između trenutaka. Iterativni karakter pripovjednog teksta ne temelji se uvijek, kao u slučaju Cdmbraya, na stvarno repetitivnom i rutinskom aspektu provincijskog i malogradskog života kakvim živi tetka Léonie: to obrazloženje ne vrijedi za parišku sredinu, a ni za boravak u Balbecu i u Veneciji. Zapravo, i nasuprot mi šljenju kojemu se često priklanjamo, proustovsko je biće onoliko malo osjetljivo na individualnost trenutaka, koliko je, naprotiv, spontano osjet ljivo na individualnost mjesta. Trenuci u njega snažno teže da budu nalik jedan na drugog i da se stope, pa je očevidno upravo ta sposobnost uvjet za iskustvo »nehotičnog sjećanja«. Ta suprotnost između »singularizma« njegove prostorne osjetljivosti i iieratizma njegove vremenske osjetljivosti dobro se vidi, na primjer, u rečenici iz Swanna gdje govori о krajoliku Guermantesa, krajoliku »kojega me individualitet kadšto noću, u snu, grli gotovo nezamislivom snagom«13: individualnost mjesta, neodređena, go tovo nepravilna (»kadšto«) povratnost. Takva je, nadalje, ona stranica Zatočenice gdje se singularnost zbiljskog jutra briše u korist »idealnog jutra« što ga ono dočarava i predstavlja: »... odbivši da to jutro okusim svojim osjetilima, u mašti sam uživao u svim sličnim jutrima, prošlim ili mogućim, bolje reći u jednom tipu jutara, a sva su ta istovrsna jutra bila samo utvara koja se javlja na mahove i koju bih brzo prepoznao; naime, svježi je zrak sam od sebe okretao stranice koje je trebalo okrenuti, pa sam knjigu dnevnih novosti nalazio ispred sebe širom otvorenu, da bih je mogao pratiti iz svog kreveta, to je idealno jutro ispunjavalo moj duh trajnom stvarnošću koja je bila posve ista u sličnim jutrima, i budilo u meni veselje .. .«14
69
Pa, dobro, kad bi samo bilo tako jednostavno da znamo da je suvišno uporno tražiti ih te nesretne subote, i da bismo mogli obilaziti žalom u svim smjero vima, sjediti kraj izloga u slastičarnici, praviti se da jedemo neki kolač, ulaziti trgovcu rijetkih predmeta, čekati sat kupanja, koncert, dolazak plime, zalazak sunca i noć, a da ne vidimo malu željkovanu družinu. A li taj sudbonosni dan nije se možda vraćao samo jednom tjedno. On možda nije nužno bio u subotu. Možda su na nj utjecale neke atmosferske prilike, a možda nisu bile ni u kakvoj vezi s njim. Koliko li strpljivih, ali ne i vedrih opažanja treba sabrati iz naoko nepravilnih kretanja tih nepoznatih svjetova, prije nego uzmognemo biti sigurni da nismo dopustili da nas prevare podudaranja, da se naša predviđanja neće izjaloviti, prije nego izvedemo sigurne zakone, postignute po cijenu bolnih isku stava, iz te strastvene astronomije!15
Podvukao sam ovdje najočitije naznake te tjeskobne potrage za zakonom povratnosti. Nekih ćemo se od njih, jednom tjedno, svaka dva dana, kad je takvo ï takvo vrijeme, p risjetiti nešto dalje. Zasad uočimo najjaču, na prvi pogled možda najarbitrarniju: subotom. Ona nas bez ikakva kolebanja upućuje na stranicu Swanna16 gdje se već izražava specifični značaj subo te. U Combrayu, to je dan kad je ručak pomaknut za sat vremena una prijed da bi Françoise po podne imala vremena otići na sajam u Roussainville: »tjedno narušavanje« navika, koje je očito i samo navika drugog stu pnja, jedna od onih varijacija koje »su se uvijek u pravilnim razmacima istovetno ponavljale i u ovu opću jednolikost unosile samo neku vrst jednolikosti drugog reda«, koje se Léonie, a s njom i svi njezini ukućani, drži »isto onako kao i svih svojih navika« — i to više što je pravilna subotnja »asimetrija«, za razliku od nedjeljne, specifična i originalna, svoj stvena junakovoj obitelji, a gotovo nerazumljiva ostalima. Odatle »građan ska«, »nacionalna«, »rodoljubna«, »chauvinovska« priroda događaja i ob redni ugođaj kojim se okružuje. No možda je u tom tekstu najznačajnija ideja (koju izriče pripovjedač) da bi ta navika, postajući »omiljenom te mom u razgovorima, u šalama i u neopravdano uveličanim pričanjima . . . bila već posve gotova jezgra za kakav ciklus legendi da je netko od nas imao epsku dušu«: klasičan prijelaz s obreda na eksplikativni ili ilustra tivni mit. čita te lj Traganja dobro zna tko u toj obitelji ima »epsku dušu« i tko će to jednog dana pretočiti u »ciklus legendi«, ali ono što je bitno jest svojevoljno uspostavljena veza između pripovjedačkog nadahnuća i događaja što se ponavlja, to jest, u neku ruku, odsutnosti događaja. Na neki smo način svjedoci rađanja vokacije, a to je upravo vokacija iterativ nog pripovijedanja. Ali to nije sve: zbilo se da je obred jednom (ili možda više puta, ali jamačno mali broj puta, i nipošto svake subote) neznatno poremetio (pa stoga i potvrdio) posjet nekog »barbara« koji se začudio što obitelj zatječe za stolom tako rano, na što mu je pater familias, čuvar tradicije, odgovorio: »Pa subota je!« Taj nepravilni, možda jedinstveni događaj neposredno se zatim uključuje u naviku, u obliku priče koju će Françoise otad pobožno ponavljati, po svoj prilici svake subote, na sve opće zadovoljstvo: »... i da još poveća uživanje koje je osjećala, produžavala bi dijalog izmišljajući posjetiteljev odgovor, kome ovo ’subota je ’ nije ništa objašnjavalo. Nije nam bilo nimalo krivo zbog njezinih dodataka; 15, Pléiade, 1, str. 831 (GZH, IV, str. 182). 16, Pléiade, I, str. 110—111 (GZH, I. 155—157),
čak nam ni to nije bilo dovoljno, pa smo govorili: ’AIi čini mi se da je još nešto rekao. Kad ste prvi put pripovijedali, bilo je duže.’ čak bi i pratetka ostavljala svoj posao, podizala glavu i gledala iznad naočala.« To je za pravo prvo očitovanje »epskog« duha. Pripovjedaču ne preostaje drugo nego da tu pojedinost subotnjeg rituala obradi kao i ostale, što znači ite rativnim aspektom, kako bi pak iterativizirao (ako tako smijem reći) i sam otklon tog događaja, ovim neodoljivim postupkom: jednokratni događaj — repetitivno prepričavanje — iterativni pripovjedni tekst. Marcel (od) jednom pripovijeda kako je Françoise često prepričavala nešto što se vjerojatno dogodilo samo jednom — ili: kako jednokratan događaj pre obraziti u predmet iterativnog pripovjednog teksta.17
DETERMINACIJA, SPECIFIKACIJA, EKSTENZIJA Svaki iterativni pripovjedni tekst jest sintetička naracija događaja koji su se odigrali i iznova odigravali tijekom iterativnog niza što ga tvori odre đeni broj jednokratnih cjelina. Niz određuju, u prvom redu, njegove dijakronijske granice (razdoblje između kraja lipnja i kraja rujna godine 1890.) i, nadalje, ritam povratnosti tih konstitutivnih cjelina: jedan dan od sedam. Prvo ćemo razlikovno obilježje nazvati determinacijom, a drugo specifi kacijom. Napokon, ekstenzijom ćemo nazvati dijakronijski opseg svake od konstitutivnih cjelina, pa shodno tome i konstituirane sintetičke cje line: tako se pripovjedni tekst о jednoj ljetnoj nedjelji odnosi na sinte tičko trajanje koje bi se moglo protezati na dvadeset i četiri sata, ali bi se isto tako moglo (takav slučaj imamo u Combrayu) svesti na kojih dvanaestak sati — od izlaska do zalaska sunca. Determinacija. Naznaka dijakronijskih granica niza može ostati implicitna, osobito kad je posrijedi povratnost koja se praktično može smatrati ne ograničenom. Ako kažem: »sunce izlazi svako jutro«, smiješno je poku šavati da se pobliže ustanovi od kojeg trenutka i dokad. Događaji kojima se bavi naracija romanesknog tipa zacijelo su manje stabilni, pa su i nji hovi nizovi obično determinirani naznakom njihova početka i kraja. Ali ta determinacija isto tako može ostati nedefinirana, kao kad Proust piše: »Počevši od neke godine više je (gospođicu Vinteuil) nismo susretali sa mu«18. Katkad je definirana, bilo apsolutnim datumom: »Kad se približilo proljeće . . . često mi se dešavalo daje vidim (gospođuSwann)gdjepri ma u krznima, itđ.«19, bilo (češće) pozivanjem na jednokratandogađaj.Na primjer, raskid između Swanna i Verdurinovih predstavlja kraj niza (Swannovi susreti s Odettom kod Verdurinovih), a istodobno uvodi novi (za preke koje Verdurinovi postavljaju ljubavnoj vezi između Swanna i Ode tte): »Tako je taj salon, koji je združio Swanna s Odettom, postao zapre 17. U prethodnoj verziji (Protiv Sainte-Beuvea, Fal lois, str. 106—107) — verziji koja se, kažimo usput, odvija u Parizu, a u kojoj razlog subotnje asimetrije nije sajam u Roussainvilleu, nego predavanje koje u rano popodne održava junakov otac — obnavljanje zgode nije samo narativno; to je mimetički obred koji se sastoji u tome da se »izaziva prizor« (to jest njegovo ponavljanje) tako da se »namjerno pozivaju« barbari. 18. Pléiade, I, str. 147 (GZH, I, str. 190). 19. Pléiade, I, str. 634 (GZH, III, str. 196—197).
kom za njihove sastanke. Ona mu vrše nije govorila, kao u prvo vrijeme njihove ljubavi, itd.«20. Specifikacija. I ona može biti nedefinirana, to jest naznačena prilogom kao što su kadšto, stanovitih dana, često itd. Može, naprotiv, biti defini rana, bilo apsolutno (to je učestalost u pravom smislu): svaki dan, svake nedjelje itd., bilo na relativniji i manje pravilan način, koji unatoč tome izražava vrlo strog zakon konkomitancije, kakav upravlja šetnjama u Combrayu, put Méséglisea u dane kad je vrijeme nesigurno, put Guermantesa u dane kad je lijepo vrijeme.21 To su, definirane ili ne, jednostavne spe cifikacije ili, bolje rečeno, specifikacije koje sam takvima prikazao. Po stoje također i složene specifikacije, gdje se dva (ili više) zakona povrat nosti postavljaju jedan iznad drugog, što je uvijek moguće, budući da se iterativne cjeline mogu uklapati jedne u druge. Uzmimo jednostavnu specifikaciju svakog mjeseca svibnja i jednostavnu specifikaciju svake subote, koje se spajaju u složenu specifikaciju svake subote u mjesecu svibnju 22 A znamo da svim iterativnim specifikacijama u Combrayii (svaki dan, svake subote, svake nedjelje, svaki dan kad je lijepo ili ioše vrijeme) upravlja nadspecifikacija svake godine između Uskrsa i listopada — kao i determinacija kroz sve godine mojeg djetinjstva. Mogu se dakako pro izvesti mnogo složenija određenja, kao na primjer: »u sve popodnevne sa te ljetnih nedjelja kad nije kišilo, između moje pete \ petnaeste godine« — to je otprilike zakon povratnosti koji ravna odlomkom о protjecanju sati za vrijeme čitanja u vrtu.23 Ekstenzija. Iterativna cjelina može imati tako skučeno trajanje da ne omo gućuje povod nikakvoj narativnoj ekspanziji. Pogledajmo iskaz kao »svake večeri rano liježem« iii »svako jutro budilica zvoni u sedam sati«. Tu je riječ о iteracijama koje su na neki način precizne. Nasuprot tome, itera tivna cjelina kao što je besana noć ili nedjelja u Combrayu posjeduje dostatan opseg da bi postala predmetom razvijenog pripovjednog teksta (ima ih šest, odnosno šezdeset stranica u tekstu Traganja). Upravo se tu dakle javljaju specifični problemi iterativnog pripovjednog teksta. Naime, kad bi se u takvom pripovjednom tekstu htjela zadržati samo nepromje njiva obilježja, zajednička svim cjelinama niza, pisac bi se osudio na she matsku suhoparnost kao posljedicu jednolične upotrebe vremena, poput »iiježem u 9 sati, sat vremena čitam, slijedi nekoliko sati nesanice, zas pim u osvit«, iii pak »ustajem u 9 sati, doruekujem u 9 i po, odlazim na misu u 11 sati, ručam u 1 sat, čitam od 2 do 5 itd.«: bila bi to apstrakcija koja je očevidno povezana sintetičkim karakterom iterativnosti, ali koja ne može zadovoljiti ni pripovjedača ni čitatelja. To je trenutak kad nastu paju sredstva diversifikacije (varijacije) da bi »konkretizirala« pripovjedni tekst, a to je mogućnost koju pružaju unutrašnje determinacije i specifi kacije iterativnog niza. Naime, kao što smo već nagovijestili, determinacija ne naznačuje samo vanjske granice iterativnog niza: ona podjednako može obilježavati njego20. 21. 22. 23.
Pléiade, Pléiade, Pléiade, Pléiade,
I, I, I, I,
str. str. str. str.
289 (GZH, II, str. 103). 150 i 165 (GZH, I, str. 193 i 207). 112 (GZH, I, str. 157). 87—88 (GZH, I, str. 134—135).
Ne bi, međutim, iz pojma unutrašnje determinacije trebalo prebrzo zaklju čiti da je posljedica umetanja jednokratnog događaja uvijek determiniranje iterativnog niza. Kao što ćemo dalje vidjeti, događaj može biti obična ilustracija ili pak izuzetak za koji nema nade da će se ponoviti i koji za sobom ne povlači nikakvu promjenu: takva je epizoda s martinvilleskim zvonicima, poslije koje će junak, kao da se ništa nije zbilo (»Nikad se više 24. Pléiade, I, str. 72—80 (GZH, I, str. 120—127). 25. Pléiade, I, str. 80 (GZH, I, str. 127). 26. Pléiade, I, str. 90— 100 (GZH, I, str. 136—146). 27. Pléiade, I, str. 172 (GZH, I, str. 214). 28. Jedan drugi niz, koji je ovome uostalom vrlo biizak, a koji obuhvaća sanjarenja о književnoj am biciji, nakon vojvotkinjina pojavljivanja u crkvi snosi promjenu jednake naravi: »Od toga mi se dana za mojih šetnja put Guermantesa činilo još žalosnijim nego prije što nemam dara za književnost« (Pléiade, I, str. 178 — GZH, I, str. 219).
GORDOGAN
ve etape i dijeliti ga na podnizove. Tako sam rekao da raskid između Swanna i Verdurinovih okončava jedan i započinje drugi niz; no ako pri jeđemo na višu cjelinu, moglo bi se također reći da taj jednokratni događaj u nizu »susret između Swanna i Odette« determinira dva podniza: prije raskida/nakon raskida, od kojih svaki funkcionira kao varijanta sintetičke cjeline: susreti kod Verdurinovih/susreti izvan salona Verdurinovih. Još opravdanije kao unutrašnju determinaciju možemo promatrati umetanje susreta s Gospođom u Ružičastom kod ujaka Adolphea,24 u nizu nedjelj nih popodr.eva u Combrayu, susreta kojemu će posljedica biti svađa iz među ujaka i Marcelovih roditelja te osuda njegove »sobe za odmor«. Odatle ova jednostavna varijacija: prije Gospođe u Ružičastom, Marcelov raspored vremena obuhvaća zadržavanje u ujakovoj sobi; nakon Gospođe u Ružičastom taj obred nestaje i dječak se penje izravno u svoju sobu.25 Jedan Swannov posjet26 također će determinirati promjenu u pred metu (ili bar u dekoru) Marcelovih ljubavnih sanjarenja: prije tog posjeta, a pod utjecajem štiva koje mu je prethodilo, odvijala su se na pozadini zida ukrašenog ljubičastim cvijećem što visi nad vodom iz koje raste trstika; poslije tog posjeta i pošto mu je Swann otkrio prijateljsku vezu između Gilberte i Bergottea, ta će se sanjarenja ocrtavati »negdje posve drugdje, pred portalom gotičke katedrale« (kakve Gilberte i Bergotte zajedno posjećuju). No ta je priviđanja već prije bila preinačila oba vijest, koja se duguje doktoru Percepiedu, о cvijeću i о vodama tekućicama u perivoju dvorca Guermantes27: erotsko-riječni predio bio se poistovetio s Guermantesom, a njegova junakinja poprimila je vojvotkinjine cr te. Ovdje dakle imamo iterativni niz ljubavna sanjarenja, koji tri pojedidinačna događaja (čitanje, Percepieđova obavijest, Swannova obavijest) dijele na četiri determinirana segmenta: razdoblje prije čitanja, između čitanja i Percepieda, između Percepieda i Swanna, nakon Swanna, a koji predstavljaju jednaki broj varijanata: sanjarenja bez naznake dekora/u riječnom dekoru/u istom dekoru poistovećenom s Guermantesom i s voj votkinjom/u gotičkom dekoru sa Gilbertom i Bergotteom. Ali taj se niz u tekstu Combraya nalazi dislociran sustavom anakronija: treći segment, koji se kronološki može točno odrediti, spominjat će se tek nakon kojih dvadeset i četiri stranice, prigodom šetnja prema Guermantesu. Analiza dakle ovdje mora rekonstruirati niz usprkos stvarnom redoslijedu teksta, kao dubinsku, skrivenu strukturu28.
73
nisam sjetio te stranice«29), po svojoj prijašnjoj navici, nastaviti bezbrižne šetnje koje mu (naoko) ne znače nikakav duhovni dobitak. Među singulativnim epizodama umetnutim u iterativan segment valja dakle lučiti one koje imaju determinativnu funkciju od onih koje je nemaju. Uz te definirane unutrašnje determinacije, naići ćemo i na nedefinirane, onog tipa s kakvim smo se već susreli: »počevši od neke godine...«. Šetnje prema Guermantesu pružaju po sažetosti i po prividnoj zbrkanosti pisma značajan primjer: »Potom se desilo da sam na putu prema Guer mantesu kadšto prošao pokraj malih, vlažnih, ograđenih područja, po ko jima su se penjale kite tamnog cvijeća. Zaustavljao bih se, vjerujući da ću steći dragocjeno znanje; činilo mi se, naime, itd.30.« Zapravo je po srijedi unutrašnja determinacija: počevši od stanovitog datuma, šetnje uz obale Vivonne sadrže taj element koji im je dotad nedostajao. Težina teksta dijelom je rezultat paradoksalne nazočnosti iterativnosti izrečene aoristom (u hrv. prijevodu: svršenim oblikom perfekta — »kadšto sam prošao« — op. prev.): paradoksalne, ali gramatički posve ovjerene, baš kao i iterativni perfekt u kojem stoji rečenica-incipit Traganja, koja bi se uostalom također dala napisati u aoristu (»Dugo sam vremena lijegao rano«), ali ne i u imperfektu, jer on nema dovoljno sintaktičke autonomije da bi otvorio iteraciju. Na isti način izražavanja iterativnosti naići ćemo drugdje nakon definirane determinacije: »A kad smo jednom upoznali taj stari put, mi smo se, promjene radi, vraćali — ako ne bismo već i na samom polasku krenuli njime — jednim drugim putem koji je prolazio kroz šume Chantepiea i Canteloupa.«31 Varijante dobijene unutrašnjom determinacijom također su, naglašavam, iterativnog karaktera: postoji više sanjarenja u riječnom dekoru, ali n ji hov međusobni odnos je dijakronijskog karaktera, pa je prema tome singulativan, kao i jednokratni događaj što ih dijeli: jedan podniz dolazi nakon drugog. Unutrašnja determinacija provodi se stoga singulativnim odjelj cima unutar iterativnog niza. Unutrašnja specifikacija, naprotiv, potpuno je iterativan postupak diversifikacije, budući da se svodi na potpodjelu povratnosti kako bi se dobile dvije varijante u (nužno iterativnom) odnosu naizmjeničnosti. Tako se specifikacija svaki dan može razdijeliti na dvije polovice, koje više nisu sukcesivne (kao svaki dan prije/poslije nekog događaja), nego naizmjenične, u podspecifikaciji jedan dan od dva. Već smo sreli jedan, istina manje strog ‘oblik tog načela, u opoziciji lijepo vrijem e/loše vrijeme, koja artikulira pravilo povratnosti šetnja u Combrayu (a ta se povratnost na izgled odnosi na svako popodne osim ne djelje). Znamo da je priličan dio teksta Combraya komponiran u skladu s tom unutrašnjom specifikacijom, koja upravlja naizmjeničnošću šetnje put Mšsdglisea/šetnje put Guermantesa: »... običaj da se nikad ne ide na jednu i na drugu stranu u istome danu, u jednoj i istoj šetnji, nego jedanput prema Méségliseu, a drugi put prema Guermantesu«.32 To je 29. Pléiade. I, str. 182 (GZH, I, str. 223). 30. Pléiade, I, str. 172 (GZH, I, str. 214). 31. Pléiade, I, str. 720 (GZH, IV, str. 79). 32. Pléiade, I, str. 135 (GZH, I, str. 179). Ni pojam naizmjeničnosti kao ni izraz koji upotrebljava sam Proust: jednom put Méséglisea, jednom put Guermantesa, ne treba da nam sugeriraju tako pravilnu sukcesivnost, jer bi to pretpostavilo da je u Combrayu lijepo vrijeme redovito svaki
naizmjeničnost u vremenskom slijedu fabule, koju raspored pripovjednog teksta, kao što smo već vidjeli, nastoji ne poštivati, nego jedan odjeljak (Pléiade, str. 134 do 165 — GZH, I, str. 178 do 207) posvećuje strani Méséglisea, a drugi zatim (str. 165 do 183 — GZH, str. 207 do 224) strani Guermantesa.33 Na taj je način sveukupni tekst Combraya II (po slije preokreta uzrokovanog komadićem madeleine) komponiran po otpri like ovim trima iterativnim specifikacijama: 1) svake nedjelje, str. 48— 134 — GZH, str. 96— 178 (s digresijom svake subote, str. 110— 115 — GZH, str. 155— 160); 2) svaki dan (u tjednu) kad je vrijeme bilo nesigurno, str. 135— 165 — GZH, str. 179— 207; 3) svaki dan kad je bilo lijepo vri jeme, str. 165— 183 — GZH, str. 207— 224.34 Tu je bila posrijedi definirana specifikacija. U Traganju nailazimo i na druge primjere tog postupka, ali se oni nikad tako sistematično ne isko rištavaju.35 Najčešće se, naime, iterativni pripovjedni tekst artikulira ne definiranim specifikacijama tipa kadšto / kadšto, koji omogućuje vrlo prilagodljiv sustav varijacija i izrazitu diversifikaciju, a da se nikad ne udalji od iterativnog modusa. Tako se junakove književne strepnje za njegovih šetnja put Guermantesa dijele na dvije skupine (katkad. . . ali ponekad), prema tome gleda li smireno na svoju budućnost računajući na čudotvorno posredovanje svojega oca, ili se osjeća očajno osamljenim pred »ništavilom svoje misli«.36 Varijacije šetnja u Méséglise po stupnje vima »lošeg vremena« zapremaju, ili bolje, stvaraju tekst od tri stranice37 koji je komponiran u novom sustavu: često (predznaci nevremena) / po nekad (pljusak za vrijeme šetnje, sklanjaju se u roussainvillesku šumu) / također često (sklanjaju se pod trijem u Saint-André-des-Champs) / koji put (vrijeme se tako pokvarilo da se vraćaju kući). Taj je sustav, osim toga, nešto složeniji nego što ga naznačuje ovo nabrajanje koje prati tok teksta, jer su varijante 2 i 3 zapravo podskupine jedne te iste sku pine, a to je pljusak. Prava je struktura dakle: 1. Predznaci nevremena, ali bez pljuska. 2. Pljusak: a) sklanjanje u šume, b) sklanjanje pod trijem. 3. Vrijeme se potpuno pokvarilo.38
drugi dan; naime, čini se da su šetnje u Guermantes daleko rjeđe (v. Pléiade, I, str. 133 — GZH, I, str. 177). 33. Riječ je, naime, о tročlanoj specifikaciji (dani lijepog vremena/nesigurnog vremena/lošeg vre mena), u kojoj treći član ne daje povoda nikakvoj narativnoj ekspanziji: »Kad je vrijeme već od jutra bilo loše, moji bi roditelji posve odustajali od šetnje, pa tada ne bih uopće izlazio« (Pléiade, I, str. 153 — GZH, I, str. 195). 34. Kompozicijom Combraya I, ako izuzmemo uvođenje sjećanjem na str. 3 do 9 i prijelaz (made leine) na str. 43 do 48, ravna sunkcesija jednog iterativnog odjeljka (svake večeri, str. 9—21), i jednog singulativnog odjeljka (večer Swannovog posjeta, str. 21—43). 35. Na primjer, Eulalijini nedjeljni posjeti, katkad s combrayskim župnikom, katkad bez njega (Pléiade, I, str. 108 — GZH, I, 153—154). 36. Pléiade, I, str. 173—174 (GZH, I, str. 215—216). 37. Pléiade, I, str. 150—153 (GZH, I, str. 193—196). 38. Još jedan složen sustav unutrašnjih specifikacija su susreti (i izostanak susreta) sa Gilbertom na Champs-Élysées, koji se artikuliraju ovako (Pléiade, I, str. 395—396 — GZH, II, str. 202—203): 1) dani Gilbertine nazočnosti 2) dani odsutnosti a) najavljene — zbog učenja — zbog izlazaka b) iznenadne c) iznenadne ali predvidljive (loše vrijeme).
No najkarakterističniji primjer gradnje teksta koja izvire jedino iz unu trašnje specifikacije nedvojbeno je Albertinin portret koji se nalazi pri kraju Procvalih djevojaka. Tema mu je, kao što znamo, raznolikost Albertinina lica, koje simbolizira nestalan i neuhvatljiv djevojčin značaj, »biva nje u bijegu« par excellence. Ali koliko god bila raznolika, i premda Proust upotrebljava izraz »svaka od tih Albertina«, opis ne postupa sa »svakom« od tih varijanata kao s posebnom osobom, nego kao s vrstom, skupinom prigodâ: nekih dana/katkad/drugih dana/ponekad/katkad/često /najčešće/događalo bi se/a katkad č a k ...: osim što predstavlja zbirku lica, taj je opis repertoar čestotnih izraza:
I s Albertinom je bilo kao i s njezinim prijateljicama. Nekih je dana bila tanka, sive boje puti, zlovoljna lica, a neka je ljubičasta prozirnost koso silazila u dno njezinih očiju, kao što se katkad događa s morem, te se činilo da osjeća žalost izgnanice. Drugih je dana njezino lice, glade, hvatalo lijepkom želje na svojoj pokoštenoj površini i priječilo ih da idu dalje; osim ako bih je iznenada vidio sa strane, jer su njezini zagasiti obrazi kao bijeli vosak bili na površini ružičasti od prozirnosti, a to je pobuđivalo želju da ih poljubite, da dosegnete tu raznoli ku boju lica koja je izmicala. Ponekad je sreća oblijevala njezine obraze tako pomičnom svjetlošću koju je koža, postavši fluidna i neodređena, propuštala kao i zastrti pogledi, zbog kojih se činila da je druge boje, ali ne i od druge materije nego oči. Katkad, kad bi čovjek, ne misleći na to, gledao njezino lice, osuto smeđim točkicama, na kojem su lebdjele samo dvije modrije mrlje, bilo je kao da gleda češljugarovo jaje što je često, kao opaini ahat, izbrušen i gladak samo na dva mjesta, gdje su, usred smeđa kamena, sjajile, poput prozirnih krila azurna leptira, oči, gdje put postaje ogledalo i daje nam iluziju da nam ne pušta da se, više nego na drugim dijelovima tijela, približimo duši. Ali je najčešće također bila izrazitije boje i tada živahnija. Katkad je biojedini ruž njezinu bijelu licu vršak nosa, nježan poput nosa podmukle mačke s kojom bi se čovjek želio poigrati. Katkad su njezini obrazi bili tako glatki da je pogled klizio kao po caklini neke minijature po njihovoj ružičastoj caklini, koju je činio još nježnijom, još unutrašnjijom, nad njima nadignuti poklopac njezine crne kose. Događalo bi se da boja njezinih obraza bude Ijubičasto-ružičasta, kao boja ciklama, a katkad je čak, kad bi joj u lice navalila krv, ili bi se uzrujala stvarala predodžbe о nekoj boležljivoj naravi, koja bi unizila moju želju na nešto putenije, a njezinu pogledu dala izraz nečeg razvratnijeg i nezdravijeg, postajala tamnogrimizna, poput boje nekih ruža, gotovo tamnocrvena. A svaka je od tih Albertina bila drugačija, kao što je drugačija svaka pojava plesačice kojoj bez broj različitih osvjetljenja reflektora mijenja boje, oblik, izražaj.39
Dakako, ova dva sredstva, determinacija i specifikacija, mogu zajedno dje lovati u istom odjeljku. To se vrlo jasno i osobito uspjelo događa u odlom ku koji započinje dio Combraya posvećen »jednom i drugom kraju«, gdje se anticipiraju povraci iz šetnje: Sa svojih smo se šetnja uvijek rano vraćali da bismo još prije večere stigli posjetiti tetku Léonie. U početku sezone, kad se još rano smrkavalo, na pro zorima je naše kuće, u trenutku kad smo stizali Ulicom Saint-Esprit, još blistao odraz sunca koje je zapadalo, a u pozadini se šumš na Kalvariji rumenjela gri mizna pruga, što se malo dalje zrcalila u jezeru crvenilom koje se često udru živalo s prilično jakom studeni i u mome duhu povezivalo s rumenilom vatre, iznad koje se peklo pile koje će pjesničko uživanje na šetnji produžiti uživanjem u dobrom jelu, toplini i počinku. Ali ljeti, u vrijeme našeg povratka sunce još uvijek nije zalazilo; i dok smo bili u posjetu kod tetke Léonie, njegovo bi svjetlo, 39. Pléiade. I. str. 946—947 {GZH, IV. str, 285—286). (Podvlačim).
silazeći nebom naniže, dosizalo prozor, zaustavljalo se među velikim zavjesama І trakama, dijelilo i granalo, pa je tako, tek djelomice prodrijevši u sobu, okivalo limunovo drvo komode sitnim zlatnim pločicama i iskosa isto onako nježno osvjetljavalo sobu kako sja u šikari. Ali nekih veoma rijetkih dana, pri našem povratku već davno više na komodi nije bilo kratkotrajnih zlatnih pločica; dola zeći Ulicom Saint-Esprit, više nije na prozorima bilo ni traga odsjaju sunca na zalasku, jezero podno Kalvarije već bi izgubilo rumen i kadšto čak imalo boju opala, a dugačke bi zrake mjesečine, šireći se i svijajući se po svim naborima vode, padale po njemu cijelom njegovom širinom .40
Prva rečenica postavlja ovdje apsolutno iterativno načelo: »Uvijek smo se rano vraćali«, u okviru kojega se otvara diversifikacija unutrašnjom determinacijom: proljeće/ljeto,41 koja ravna idućim dvjema rečenicama; napokon, unutrašnja specifikacija, koja kao da se istodobno odnosi na dva prethodna odjeljka, uvodi još jednu, treću iznimnu (ali ne i singulativnu) varijantu: nekih veoma rijetkih dana (to su vjerojatno dani šetnja prema Guermantesu). Potpuni iterativni sustav artikulira se dakle po slijedećoj shemi, koja ispod prividno jednolikog kontinuiteta teksta, pokazuje slože niju i zamršeniju hijerarhijsku strukturu:
obično dosta rano POVRACI uvijek rano
proljeće: sumrak
(nula) često: hladno
ljeto: sunce rijetko kasnije: već je noć
(nula) kadšto: opal na boja
(Netko će možda, i to s pravom, ustvrditi da ovakva shematizacija ne predočuje »ljepotu« te stranice: no to joj i nije namjera. Analiza se ovdje ne provodi na razini koju bismo chomskyjanskim rječnikom mogli nazvati »površinskim strukturama«, iii pak hjelmslevsko-greimasovskim riječima, stilskom »manifestacijom«, nego na razini »imanentnih« vremenskih stru ktura koje tekstu daju kostur i temelje — i bez kojih on ne bi postojao (jer bi se u tom slučaju, bez ovdje rekonstruiranog sustava determinacija i specifikacija, nužno i bezlično sveo jedino na svoju prvu rečenicu). Pre ma tome, kao obično, analiza temelja pod mirnom horizontalnošću sukce sivnih sintagmi otkriva neravnomjerni sustav izbora i paradigmatskih od nosa. Ako joj je zaista cilj da razjasni uvjete u kojima tekst postoji (i proizvodi se), onda to ne čini tako da, kao što se često kaže, složeno svodi na jednostavno, nego naprotiv tako da pokaže skrivene složenosti koje su tajna jednostavnosti.)
40. Pléiade, I, str. 133 (GZH, I, str. 177). 41. To je također iterativna determinacija, zato što se ponavlja svake godine. Opozicija proljeće/ ljeto, obična determinacija u razmaku od jedne jedine godine, postaje dakle, ako obuhvatimo sveukupnost combrayovskog vremena, mješavinom determinacije i specifikacije.
GORDOGAN
78
Ta »impresionistička« tema varijanata što ovise о trenutku i о dobu go dine, tema osvjetljenja, pa shodno tome i same konfiguracije predjela42 — tema onoga što Proust zove »razvedenim krajolikom sati« — upravlja također i iterativnim opisima mora u Balbecu, osobito na stranicama od 802 do 806 u Procvalim djevojkama (GZH, IV, str. 157 do 160): »Kako je ljeto odmicalo, tako se mijenjala i slika koju sam nalazio u svom prozoru. Ponajprije je bio svijetli d a n . . . Uskoro dam postaše k r a ć i . . . Nekoliko tjedana kasnije, kad bih se vraćao u svoju sobu, sunce je već zašlo. Slična pruzi koju sam viđao u Combrayu iznad Kalvarije, kad bih se vraćao sa šetnja i kad bih se spremao da siđem iprije večere u kuhinju, neka je pruga crvenog neba iznad gustog i oporog mora ...« Poslije tog prvog niza varijacija postignutih determinacijom, slijedi drugi niz postig nut specifikacijom: »... sa svih strana okružen slikama mora. Ali veoma cesto su to odista bile samo slike . . . Jednom je to bila izložba japanskih drvoreza . . . Imao sam više naslade onih večeri kad je neki brod . . . Katkad je ocean . . . Drugoga dana, opet, more je bilo . . . A katkad ...« Isti motiv javlja se dvije stranice dalje, u vezi s dolascima u Rivebelle, i to još bliži combrayovskoj verziji, premda se ona ovaj put ne spominje: »U prvo vrijeme, kad bismo tamo stizali, sunce bi upravo zašlo, ali je još bio dan . . . Uskoro bismo iz kočije izlazili tek u noći ...« U Parizu, u Zatočenici,43 na čin variranja bit će više auditivne prirode: to su jutarnji prijelazi u zvuku zvona ili u šumovima s ulice, koji Marcela, još zavučenog pod pokrivače, obavještavaju kakvo je vrijeme. Konstantom ostaje izvanredna osjetljivost na promjene podneblja, gotovo manijakalna pozornost (koju Marcel metaforički nasljeđuje od oca) na pomake u unutrašnjem barometru i, u pogle du onoga što se nas ovdje tiče, tako značajna i tako plodna veza između vremenskog i meteorološkog, koja do krajnjih konzekvencija razvija dvo smislenost francuskog vremena, hoću reći francuske riječi »temps« (time /weather), dvosmislenosti kojom se već kao čudesnim upozorenjem oko ristio naslov jednoga od dijelova Užitaka i dana: »Sanjarenja boje Vre mena«. Povratak sati, dana, doba, cirkularnost kozmičkog kretanja, ostaje ujedno najkonstantniji motiv i najvjerniji simbol onoga što bi rado nazvao proustovskim iteratizmom. To su izvori u pravom smislu iterativne diversifikacije (unutrašnja deter minacija i unutrašnja specifikacija). Kad se oni iscrpe, preostaju još dva sredstva, a zajedničko im je obilježje to što singulativno stavljaju u službu iterativnog. Prvo nam je već poznato, to je konvencija pseudoiterativnosti. Drugo sredstvo nije figura: sastoji se, posve doslovno i izričito, u pozivanju ma jednokratan događaj, bilo u svrhu ilustracije i potvrde iterativnog niza (baš ta k o , ..), bilo pak kao odstupanje od pravila koje se upravo uspostavilo (jedanput m e đ u tim ...). Kao primjer za prvu funkciju, uzmimo ovaj odlomak iz Procvalih djevojaka: »Katkad (to je iterativni zakon) bi neka ljubazna pažnja ove ili one djevojke pobudila u meni obilna treperenja koja su za neko vrijeme udaljavala želju za drugima. Tako je 42. »Različitost osvjetljenja predrugojačuje isto tako položaj nekoga mjesta. . . kao što to čini i neka duga i stvarna vožnja na putovanju« (Pléiade, I, str. 673 — GZH, IV, str. 36). 43. Pléiade, III, str. 9, 82, 116 (GZH, IX, str. 7, 71, 101).
jednoga dana A lb e rtin e ... [to je pojedinačna ilustracija)«.44 Kao primjer za drugu, tu je epizoda s martinvilleskim zvonicima, koja je jasno prika zana kao otklon od navike: obično bi Marcel, pošto bi se vratio iz šetnje, zaboravio dojmove što ih je bio prikupio i ne bi im pokušao odgonetnuti značenje; »jednom međutim«45 odlazi dalje od toga i smjesta zapisuje kratki ulomak koji predstavlja njegovo prvo djelo i znak njegove vokacije. Još eksplicitniji karakter iznimke ima nezgoda s jasminima u Zatočenici, a počinje ovako: »Iz onih dana kad bih se zadržao kod gospođe de Guer mantes izdvojit ću jedan što ga je obilježila mala nezgoda...«, nakon čega se iterativni pripovjedni tekst nastavlja ovim riječima: »osim te jedne neprilike, kad sam se vraćao od vojvotkinje sve se odvijalo normal no«.46 Tako se, igrom izraza kao što su »jednom«, »jednog dana« itd., singulativnost u neku ruku nalazi uklopljena u iterativnost, s jedinim zadat kom da joj služi i ilustrira je, pozitivno ili negativno, bilo da poštuje njezin kod ili ga krši, što je samo još jedan način da ga iskaže.
(...) IGRA S VREMENOM Treba još reći nešto cjelovitije о kategoriji narativnog vremena, u po gledu opće strukture Traganja i u pogledu mjesta toga djela u razvoju romanesknih oblika. Više nego jednom mogli smo, naime, utvrditi činje ničnu usku uzajamnu povezanost različitih pojava koje smo morali odva jati radi lakšeg izlaganja. Tako u tradicionalnom pripovjednom tekstu analepsa (koja se tiče reda) najčešće poprima oblik sumarnog pripovjednog teksta (koji se tiče trajanja ili brzine), sumarno se rado utječe usluga ma iterativnog (koje se tiče učestalosti); opis je gotovo uvijek u *isti čas punktualan, trajan i iterativan, a da se nikad ne odriče primamljivosti dijakronijskog kretanja: a vidjeli smo kako u Prousta ta tendencija ide dotle da se deskriptivno pretapa u narativno; postoje frekventativni oblici elipse (na primjer, sve Marcelove pariške zime iz razdoblja Combrayja); iterativna silepsa nije samo stvar učestalosti: ona zadire i u red (budući da sintetizirajući »slične« događaje dokida njihovu sukcesivnost) i u trajanje (budući da istovremeno odstranjuje razmake među njima); a taj bismo popis mogli još produžiti. Opisati značajke vremenskog ustrojstva pripovjednog teksta možemo dakle samo ako vodimo računa о cjelini odnosa koje on postavlja između svoje vlastite temporalnosti i temporalnosti fabule koju pripovijeda. Primijetili smo govoreći О redu da se velike anakronije Traganja nalaze na samom početku djela, posebice u Putu к Swannu, gdje smo vidjeli 44. Pléiade, I, str. 911 (GZH, IV, str. 253). S druge strane, ustručavao bih se da jednaku funk ciju pripišem trima epizodama koje ilustriraju Marcelov »napredak« kod Gilberte (»jednoga dana« poklanja joj kuglicu od ahata, »U nekoj drugoj prilici« Bergotteovu knjižicu, »i dan« kad mu ona kaže: »Možete me nazivati Gilbertom«, Pléiade, I, str. 402—403 — GZH, II, 208—209), zato što ta tri »primjera« možda iscrpljuju niz, kao i »tri etape« kroz koje napreduje zaborav nakon Albertinine smrti (Pléiade, III, str. 559—623 — GZH, XI, str. 130—188). Sve to možemo opet sma trati anaforičkom singulativnošću. 45. Pléiade, I, str. 181 (GZH, I, str. 222). 46. Pléiade, III, str. 54—55 (GZH, IX, str. 47—48).
GORDOGAN
80
kako pripovjedni tekst počinje teško, kao da oklijeva, te biva isprekidan neprestanim krzmanjima između stanovišta sjećanja »posredničkog su bjekta« i raznih dijegetskih stanovišta, koja se ponegdje podvajaju (Combray I ï Combray И), prije nego što se, u Balbecu, na neki način opće nito ne usklade s kronološkim redom. Ne možemo a da tu činjenicu u vezi s redoslijedom ne usporedimo s drugom činjenicom koja se tiče učestalosti, a jednako je značajna, a to je prevladavanje iterativnoga upravo u tom dijelu teksta. Početni pripovjedni odjeljci u prvom su redu iterativna odmorišta: djetinjstvo u Combrayu, Swannova ljubav, Gilberte, koja se duhu posredničkog subjekta — a preko njegovog tumačenja i pripovjedaču — prikazuju kao više gotovo nepomičnih trenutaka u koji ma se protjecanje vremena prikriva pod maskom ponavljanja. Anakro nizam sjećanja (»hotimičnih« ili ne) i njihov statički karakter očevidno su povezani, utoliko što i jedan i drugi ishode iz rada pamćenja, koji (dijakronijska) razdoblja svodi na (sinkronijske) epohe, a događaje na slike — na epohe i na slike koje slaže redom što nije njihov, nego njegov. Aktivnost sjećanja posredničkog subjekta prema tome je činilac (rado bih kazao sredstvo) koji emancipira pripovjedni tekst u odnosu na đijegetsku temporalnost, na dva povezana plana, na planu jednostavnog ana kronizma i na planu iteracije, što tvori složeniji anakronizam. Naprotiv, počevši od Baibeca, a osobito od Guermantesa, ponovno, istodobno uspo stavljanje kronološkog reda i prevage singulativnog, koja očito ovisi о progresivnom povlačenju instance sjećanja, pa dakle i о emancipaciji, ovaj put emancipaciji fabule, koja preuzima vodstvo nad pripovjednim tekstom,47 to uspostavljanje nas po svemu sudeći vraća na tradicional nije kolosijeke, pa nam je dopušteno da suptilnu vremensku »zbrku« Swanna volimo više nego razumni red niza Balbec-Guermantes-Sodoma. No sad će nastupiti distorzije trajanja, i djelovat će na temporalnost pri vidno obnovljenu u svim pravima i normama, deformirajući je (golemim elipsama, prizorima neprirodnih razmjera), što više nije djelo posred ničkog subjekta, nego izravno pripovjedačevo, jer je ovaj željan, u svojoj nestrpljivosti i tjeskobi što sve više rastu, da istovremeno nabije zadnje prizore, kao Noa svoju arku, do granice pucanja, i da odmah skoči na rasplet (jer on to i jest) koji će mu napokon vratiti njegovo biće i oprav dati njegovo kazivanje: to znači da se ovdje dotičemo jedne druge temporalnosti, koja više nije temporalnost pripovjednog teksta, ali koja njom u krajnjoj liniji upravlja: temporalnosti same naracije. Te interpolacije, te distorzije, te vremenske kondenzacije,48 barem onda kad ih postane svjestan (čini se, na primjer, da u sebe nikad nije uočio važnost iterativnosti u pripovjednom tekstu), Proust neprestano opravda47. Sve se naime odvija kao da pripovjedni tekst, uhvaćen između onoga što pripovijeda (fabule) i onoga što ga pripovijeda (naracije, koju ovdje vodi sjećanje), nije imao drugog izbora osim prevage fabule (to je klasični pripovjedni tekst) i prevage naracije (to je moderni pripovjedni tekst, kakav Proust prvi uvodi). 48. Ta tri pojma ovdje očito označavaju tri velike vrste vremenske »deformacije«, prema tome načinju li red, trajanje ili učestalost. Iterativna silepsa kondenzira nekoliko događaja u jedan jedini pripovjedni tekst; alternacija prizori/elipse provodi distorziju trajanja; podsjetimo se napo kon da je sam Proust »interpolacijama« nazvao anakroni je kojima se divio u Balzaca: »Ukazati kod Balzaca. . . na interpolaciju vremenâ (Vojvotkinja od Langeaisa, Saracenka) poput zemljišta na ko jem su pomiješane Іаѵе iz raznih epoha« (Protiv Sainte-Beuvea, Pléiade, str. 289).
Ta proturječja i ti samovoljni ustupci odvratili bi nas, kad bi to bilo po trebno, da poklonimo odviše povjerenja tim retrospektivnim racionaliza cijama, kojima veliki umjetnici nikad ne škrtare, i to upravo razmjerno svojem geniju, to jest odnosu u kojem njihova praksa nadmašuje svaku teoriju — uključivši i njihovu. Zadatak analitičara nije da se njima zado volji, a ni da preko njih prijeđe, nego prije, pošto jednom »ogoli« piščev postupak, da sagleda kako motivacija koju je pisac naveo funkcionira u djelu kao estetsko sredstvo. Rado bismo, poput ranog šklovskog, kazali da u Prousta reminiscencija, na primjer, stoji u službi metafore, a ne obratno; da posrednički subjekt ima selektivnu amneziju kako bi se pri povjedni tekst о djetinjstvu pretvorio u »dramu odlaska na počinak«; da svakidašnja rutina života u Gombrayu služi da bi pokrenula prijenosni most iterativnih imperfekta; da junak dva puta boravi u sanatoriju kako bi pripovjedaču pribavio dvije lijepe elipse; da komadić madeleine može prilično toga podnijeti, 'i da je to sam Proust barem jedanput jasno rekao: »Da sada i ne govorim о vrijednosti koju za mene imaju te nesvjesno obnovljene uspomene na kojima u zadnjem svesku... svojeg djela gra dim cijelu svoju teoriju umjetnosti, i da se zadržim na stajalištu kompo zicije, kako bih prešao s jednog plana na drugi, kao spojem sam se
GORDOGAN
va, po već ustaljenoj tradiciji koja se s njim neće ugasiti, realističkom motivacijom, naizmjence navodeći brigu da stvari ispripovjedi onako kako ih je u određenom trenutku »proživio«, i onako kako ih se naknadno sjeća. Dakle, anakronizam pripovjednog teksta katkad je anakronizam same egzistencije,49 katkad anakronizam sjećanja, koji se podvrgava za konima drugačijim nego što su zakoni vremena,50 Promjene ritma također su katkad stvar »života«,51 katkad djelo sjećanja, ili bolje zaborava.52
81
49. »Jer često u jedno godišnje doba nalazimo zalutali dan nekog drugog doba, koji nam omo gućuje da u njemu poživimo. . . stavljajući ranije ili kasnije nego što dolazi po redu onaj listić koji je ispao iz nekog drugog poglavlja, u umetnuti kalendar Sreće« (Pléiade, I, str. 386—387 — GZH, II, str. 194); »Tako razna razdoblja našega života uzjahuju jedno na drugo« (Pléiade, I, str. 626 — GZH, III, str. 190); »Naš se život tako slabo obazire na kronologiju i toliko se anakronizama križa u nizu dana« (Pléiade, I, str. 642 — GZH, IV, str. 7). 50. »Obično nam pamćenje ne predočuje sjećanja u kronološkom redu, nego kao odsjaj u kojemu je red pojedinih dijelova poremećen« (Pléiade, I, str. 578 — GZH, III, str. 145). 51. »Nisu u našem životu dani jednaki. Ponešto nervozne prirode, kakva je bila moja, da bi prevaljivale dane, raspolažu, poput automobilskih kola, različitim »brzinama«. Ima dana brdo vitih i nelagodnih, za koje nam treba beskonačno vrijeme da bismo senjima popeli, a ima dana s nizbrdicom kojima silazimo najvećom brzinom pjevajući« (Pléiade, i, str. 390—.391 — GZH, II, str. 198); »Vrijeme kojim raspolažemo svakog dana rastezljivo je; strasti koje osjećamo rastežu ga, one koje mi nadahnjujemo suzuju ga, a navika ga ispunja« (Pléiade, I, str. 612 — GZH, III, str. 176). 52. »Zaborav ne može a da duboko ne mijenja pojam о vremenu. U vremenu ima optičkih varki, kao što ih ima i u prostoru. . . Taj zaborav tolikih stvari. . . umetanje je toga zaborava djelo mično, nepravilno, usred moga pamćenja. . . remetilo, kvarilo moje osjećanje udaljenosti u vre menu, ovdje je smanjujući, ondje je povećavajući, tako da sam mislio da samsad mnogo d sad mnogo bliže stvarima nego što sam u zbilji bio« (Pléiade, III, str. 593—594 — GZH, XI, str. 161). Na svim ovim mjestima riječ je о vremenu onakvom kakvo je »subjektivno« proživljeno ili dozvano u sjećanje, sa svojim »optičkim obmanama od kojih se sastoji naše prvo gledanje« (Pléiade, I, str. 838 — GZH, IV, str. 188), a kojega bi Proust, kao Elstir, htio biti vjeran tumač. No isto tako možemo opaziti kako svoje elipse, na primjer, pravda brigom da za čitatelja učini zamjetljivim izmicanje vremena, što nam »život« obično uskraćuje, i о čemu imamo tek knjiško znanje: »U teoriji znamo da se zemlja okreće, ali to u stvari ne opažamo, jer se tlo na kojem hodamo prividno ne miče, pa živimo spokojno. Tako je u životu i s Vremenom. A da bi postigli da njegovo odmicanje osjetimo, romanopisci su primorani, ludo ubrzavajući promicanje kazala, p ris iliti čitaoca da prevali deset, dvadeset, trideset godina u dvije minute. . .« (Pléiade, I, str. 482 — GZH, Ili, str. 55). Vidimo da se realistička motivacija prilagođuje bez razlike subjektivizmu kao i znanstvenoj objektivnosti: ponekad deformiram da bih stvari pokazao onakvima kakve su prividno doživljene, ponekad deformiram da bih stvari pokazao onakvima kakve jesu u zbilji, a što nam doživljaj skriva.
jednostavno poslužio ne nekom činjenicom, nego onim što sam smatrao najčišćim, najdragocjenijim, jednim fenomenom sjećanja. Otvorite Me moare s onu stranu groba ili Kćeri vatre Gérarda de Nervala. Vidjet ćete da su ta dvojica velikih pisaca, koje tako rado osiromašuju i kljaštre — osobito ovog drugog — čisto formalnom interpretacijom, savršeno dobro poznavali taj postupak naglog prijelaza«.53 Nehotično sjećanje, ushićenje bezvremenskim, kontemplacija vječnosti? Možda. Ali uz to, ako se ogra ničimo na »stajalište kompozicije«, dragocjeni spoj i postupak prijelaza. A usput, u tom priznanju stvaraoca54, ne propustimo neobični izraz žaljenja nad piscima »koje rado osiromašuju i kljaštre čisto formalnom interpretacijom«. To je strelica što se okreće prema onome tko ju je odaslao, ali se još nije pokazalo čime to »čisto formalna« interpretacija osiromašuje i kljaštri. Bolje rečeno, sam je Proust dokazao suprotno, pokazavši, na primjer, na Flaubertu, kako je određena upotreba »aorista, perfekta, participa prezenta, nekih zamjenica i nekih prijedloga, obnovila našu viziju stvari jednako kao što je Kant svojim Kategorijama obnovio teorije Spoznaje i Zbilje vanjskog svijeta«55. Drugim riječima, a parodi rajući njegov vlastiti recept, vizija može biti i pitanje stiia i tehnike. Znamo s kakvom se, na izgled neodrživom, dvoznačnošću proustovski junak odaje potrazi i istodobnom »obožavanju« i »izvanvremenskog« i »vre mena u čistom obliku«; kako želi da on sam, a s njim i njegovo buduće djelo, u isti čas, bude »izvan vremena« i »u Vremenu«. Kakav god bio ključ tog ontološkog misterija, sad možda bolje vidimo kako ta protuslov na težnja djeluje i ulaže se u Proustovu djelu: interpolacije, distorzije, kondenzacije — Proustov je roman zacijelo, kako i sam objavljuje, roman izgubljenog i pronađenog Vremena, ali također, možda na prigušeniji način, i roman svladanog, zarobljenog, začaranog, kradom svrgnutog, ili bolje — izvrnutog Vremena. I, kao što to čini njegov autor u vezi sa snom — a možda ne bez neke potajne želje za usporedbom — , kako da misleći na njega ne govorimo о »strašnoj igri koju igra s Vreme nom«56? Prijevod: Morana Čale
53. Protiv Sainte-Beuvea, Pléiade, str. 599. 54. О »stvaralačkoj radosti« Proust govori u vezi s Wagnerom (Pléiade, III. str. 161 — GZH, IX, str. 140). 55. Protiv Sainte-Beuvea, Pléiade, str. 586. 56. Pléiade, I li, str. 912 (GZH, X III, str. 27). Istaknimo ovom prilikom glagol koji je ovdje upo trijebljen: »voditi (a ne igrati) igru s Vremenom«, ne znači samo igrati se s njime, nego i od njega izvoditi igru. A li — »strašnu« igru. Drugim riječima, i opasnu.
