Fareed Zakaria - Budućnost slobode.pdf

Budućnost slobode j e d n a je od n a j v a ž n i j i h knjiga o globalnim političkim t r e n d o v i m a objavljenih u p o s l j e d n j e m desetljeću. N j e n a ozbiljna r a z m a t r a n j a p r u ž a j u ž i v o t n o v a ž n e lekcije za sve nas koji smo zabrinuti za budućn o s t slobode u svijetu. Samuel

Huntington

P r o v o k a t i v n o i prosvjetljujuće i s t o v r e m e n o . Bernard

Lewis

Ovo je vrlo promišljena i i n t e l i g e n t n a knjiga v a ž n a za sve A m e r i k a n c e i sve one koji prov o d e a m e r i č k u politiku. N a p o s l j e t k u , što je važnije od s t v a r n o g značenja slobode i demokracije? O v a se knjiga pojavila u n a j b o l j e m mogućem trenutku. Peter

Jennings

U ovoj hrabroj i ambicioznoj knjizi Fareed Zakaria modernizirao je Tocquevilleovu misao... Opseg Zakarijina z n a n j a je impresivan... Zaslužuje široku čitateljsku publiku. New

York

Times

Book

Review

Budućnost slobode

Od i s t o g a u t o r a u i z d a n j u F r a k t u r e : Svijet

nakon Amerike

Fareed Zakaria

Budućnost slobode Iliberalna demokracija u zemlji i u i n o z e m s t v u preveo s engleskog Srđan Dvornik

Fraktura

Naslov izvornika The Future of Freedom © 2003 by Fareed Zakaria © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Srđan Dvornik i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-412-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821144

za Paulu

Sirene bijahu morske nimfe koje su imale moć da svojom pjesmom zavedu sve koji ih čuju, tako da su nesretni mornari, ne mogući se oduprijeti, bili prisiljeni bacati se u more, u svoju propast. Kirka je Odiseja uputila da uši svojih mornara napuni voskom kako ne bi mogli čuti napjev, a sebe da dade zavezati za jarbol te svojim ljudima najstrože naredi da ga, ma što rekao ili učinio, nipošto ne oslobode sve dok za sobom ne ostave otok Sirena. Odisej je poslušao te upute. Uši svojih ljudi napunio je voskom i dao da ga konopcem čvrsto zavežu za jarbol. Dok su se približavali otoku Sirena more bijaše mirno, a iznad voda dopirahu tonovi pjesme tako zanosne i privlačne da se Odisej počeo otimati kako bi se oslobodio te je kricima i znacima zaklinjao svoje ljude da ga oslobode; ali oni, pokoravajući se njegovim prethodnim naredbama, skočiše i još ga čvršće vezaše. Držali su se kursa, a glazba bivaše sve tiša, sve dok je se više nije moglo čuti; tada Odisej, sav sretan, dade svojim drugovima znak da odčepe uši, a oni ga oslobodiše spona. T h o m a s B u l f i n c h , The Age of Fable or Stories of Gods and Heroes

Sadržaj UVOD

D e m o k r a t s k o doba

11

1. POGLAVLJE

Kratka povijest ljudske slobode

25

2. POGLAVLJE

Izokrenuti put

57

3. POGLAVLJE

Iliberalna demokracija

89

4. POGLAVLJE

Islamski izuzetak

121

5. POGLAVLJE

Previše dobroga

163

6. POGLAVLJE

Smrt autoriteta

203

ZAKLJUČAK

Izlaz

245

Pogovor

263

Bilješka a u t o r a

277

Zahvale

279

Kazalo imena

283

UVOD

Demokratsko doba Živimo u demokratsko doba. Tijekom proteklog stoljeća svijet je iznad sviju drugih oblikovao jedan trend - uspon demokracije. Godine 1900. ni jedna jedina zemlja nije imala ono što bismo danas nazvali demokracijom: vladu uspostavljenu putem izbora na kojima može glasati svaki punoljetni državljanin i državljanka. Danas je ima 119 zemalja, što čini 62 posto svih zemalja svijeta. Ono što je nekoć bila osebujna praksa šačice država oko sjevernog Atlantika postalo je standardnom formom za cijelo čovječanstvo. Monarhije su starinske; fašizam i komunizam posve su diskreditirani. Čak je i islamska teokracija privlačna tek nekolicini fanatičnih. Za veliku većinu svijeta, demokracija je jedini preostali izvor političke legitimnosti. Diktatori poput egipatskog Hosnija Mubaraka i zimbabveanskog Roberta Mugabea ulažu silne napore i troškove za organiziranje državnih izbora - na kojima, dakako, s lakoćom pobjeđuju. Kada su neprijateljima demokracije usta puna njene retorike i kad oni oponašaju njene rituale, znate da je ona u tom ratu pobijedila. Živimo u demokratsko doba čak i u mnogo širem smislu. Od svojega grčkog korijena, "demokracija" znači "vladavinu puka". I posvuda svjedočimo pomicanju vlasti prema dolje. To nazivam "demokratizacijom", premda seže daleko onkraj politike, jer proces je sličan: ruše se hijerarhije, zatvoreni se sistemi otvaraju, a prvenstveni pokretač društvenih

promjena sada su pritisci masa. Od forme vladavine demokracija postaje načinom života. Pogledajmo oblast privrede. U današnjem kapitalizmu ono uistinu različito i novo nije to što je globalan, ili informacijski bogat, ili što ga pokreće tehnologija - sve ono što je važilo i u prijašnjim povijesnim fazama - nego to što je demokratski. U posljednjih pola stoljeća privredni je rast obogatio stotine milijuna u industrijskom svijetu, pretvorivši potrošnju, štednju i investiranje u masovnu pojavu. To je socijalne strukture društava prisililo da se prilagode. Ekonomska moć, koju su stoljećima držale malene skupine poslovnih ljudi, bankara i birokrata, kreće se posljetkom toga prema dolje. Danas većina kompanija - zapravo većina zemalja - nastoji pridobiti ne šačicu onih bogatih, nego mnoge pripadnike srednje klase. I to s pravom, jer imovina najekskluzivnije investicijske grupe malena je u usporedbi s imovinom nekog radničkog mirovinskog fonda. Demokratizirana je i kultura. Ono što se nekoć zvalo "visokom kulturom" cvjeta, dakako, i dalje, ali kao poseban proizvod za starije skupine, a ne kao centar kulturnog života društva, koji sada određuju i njime dominiraju popularna glazba, filmski hitovi i udarni televizijski termini. To troje čini kanon modernog doba, skup kulturnih referenci poznatih svakome u društvu. Demokratska revolucija koja se brzo širi društvom mijenja i našu definiciju kulture. Ključ reputacije, recimo, neke pjevačice u nekom starom poretku bio bi u tome tko je voli. Ključ za slavu danas jest koliko je onih koji je vole. Po tom je mjerilu Madonna uvijek jača od Jessye Norman. Kvantiteta se pretvorila u kvalitetu. Što je izazvalo tu demokratsku promjenu? Kao i kod svake društvene pojave velikih razmjera, mnoge su sile pomogle stvaranju demokratskog vala - tehnološka revolucija, porast bogatstva srednje klase i propast alternativnih sistema i ideologija koje su organizirale društvo. Tim krupnim sistemskim uzrocima treba dodati još jedan: Ameriku. Zbog uspona i dominacije Amerike - zemlje čija su politika i kultura duboko demokratske - demokratizacija se činila neizbježnom. Kakvi god bili njegovi uzroci, demokratski val djeluje predvidljivo na svakom

području. On ruši hijerarhije, daje moć individuama i preobražava društva daleko s onu stranu njihove politike. Zapravo, mnogo od onoga po čemu se odlikuje svijet u kojem živimo posljedica je demokratske ideje. Često smo tijekom burnih 1990-ih čitali da su tehnologija i informacije bile demokratizirane. To je relativno nova pojava. U prošlosti je tehnologija pomagala jačanju centralizacije i hijerarhije. Na primjer, posljednja velika informacijska revolucija - ona u 1920-ima, u kojoj su se pojavili radio, televizija, filmovi i megafoni - djelovala je centralizirajući. Ona je osobi ili skupini koja je imala pristup toj tehnologiji davala moć da dopru do ostatka društva. Upravo je zbog toga prvi korak u nekom udaru ili revoluciji dvadesetog stoljeća bio zadobivanje kontrole nad televizijskom ili radijskom postajom dotične zemlje. No današnja je informacijska revolucija proizvela tisuće punktova za vijesti, zbog čega je centralna kontrola nemoguća, a izražavanje neslaganja lako. Golem korak naprijed u tom je procesu donio internet, budući da je to sistem u kojem je, riječima kolumnista Thomasa Friedmana, "svatko povezan, ali nitko nema kontrolu". Demokratizacija tehnologije i informacija znači da uglavnom svatko može doći do bilo čega. Primjerice do oružja za masovno uništavanje. Znamo da je Osama bin Laden tijekom 1990-ih radio na ozbiljnom programu biološkog oružja. No najviše zapanjuje upravo to da znanstvene informacije i priručnici pronađeni u kabulskim sigurnim kućama Al-Kaide nisu bili tajne ukradene iz državnih laboratorija. To su bili dokumenti preuzeti s interneta. Ako danas želite naći izvore za antraks, recepte za otrov ili metode za uporabu kemikalija kao oružja, sve što vam treba jest dobar program za pretraživanje. Isti ti otvoreni izvori uskoro će, nažalost, pomoći nekome da napravi prljavu bombu. Komponente je lakše pribaviti nego ikada prije. Ono što vam je uglavnom potrebno jest znanje, a ono je tijekom proteklog desetljeća naširoko rasprostranjeno. Čak je i nuklearna tehnologija opće dostupna. Na kraju krajeva, radi se o znanju starom pedeset godina, koje je pripadalo još svijetu srednjovalnog radija i crno-bijele televizije. To se može nazvati demokratizacijom nasilja.

To nije samo zgodan izraz. Demokratizacija nasilja jedna je od temeljnih - i užasnih - značajki današnjeg svijeta. Stoljećima je monopol na legitimnu upotrebu sile u ljudskim društvima imala država. Ta nejednakost moći između države i građana stvarala je poredak i bila je dijelom onog ljepila koje je povezivalo modernu civilizaciju. Ali tijekom posljednjih nekoliko desetljeća premoć države je oslabjela; sada malene skupine ljudi mogu činiti grozne stvari. A premda je najozbiljniji udarac državnoj vlasti terorizam, centralne se vlade nalaze pod opsadom i na druge načine. Jačaju i tržišta kapitala, i privatna poduzeća, i lokalne vlasti, i nedržavne organizacije, i potkopavaju autoritet države. Njenu slabost potvrđuju ilegalni tokovi ljudi, droge, novca i oružja koji su u porastu u cijelom svijetu. Ta difuzija moći nastavit će se i dalje, jer je pokreću široke tehnološke, socijalne i ekonomske promjene. U svijetu nakon 11. rujna država se vratila s obnovljenom moći i legitimnošću. I to će potrajati. Doba terorizma obilježavat će napetost između sila koje pokreću demokratizaciju vlasti s jedne strane i države s druge. Diskutirati o tim problemima ne znači reći da je demokratizacija loša. Ona je najvećim dijelom imala čudesne posljedice. Tko bi se od nas htio vratiti u doba s manjom mogućnošću izbora i manje individualne moći i autonomije? Ali, kao i bilo koja obuhvatna preobrazba, i demokracija ima svoje tamne strane. O njima pak rijetko govorimo. Ako to učinimo, smjesta ćemo izazvati kritiku da nismo "u skladu" s vremenom. Ali to znači da nikada zaista ne zastajemo da shvatimo ova vremena. Ušutkani strahom da ćemo dobiti "protudemokratsku" etiketu, nismo u stanju razumjeti što bi to moglo biti loše u sve većoj demokratizaciji naših života. Uzimamo da demokratizacija nikada neće prouzročiti bilo kakav problem, pa kada vidimo socijalne, političke i ekonomske bolesti, prebacujemo krivnju ovamo i onamo, zaobilazeći probleme, izbjegavajući odgovore, ali nikada ne govoreći o velikoj preobrazbi koja leži u središtu našeg političkog, ekonomskog i socijalnog života.

Demokracija i sloboda "Recimo da su izbori slobodni i pravedni, a da su oni koji budu izabrani rasisti, fašisti, separatisti", rekao je američki diplomat Richard Holbrooke o Jugoslaviji u 1990-ima. "To je prava dilema." Bogme i jest, i to ne samo u prošlosti Jugoslavije nego i u sadašnjici svijeta. Razmotrimo na primjer izazov koji vidimo diljem islamskog svijeta. Priznajemo potrebu za demokracijom u tim često represivnim zemljama. Ali što ako demokracija proizvede kakvu islamsku teokraciju ili nešto slično? Ovo nije tek dokono razmatranje. Po čitavom planetu demokratski izabrani režimi, često ponovo izabrani ili potvrđeni putem referenduma, redovno ignoriraju ustavna ograničenja svoje moči i lišavaju svoje građane njihovih osnovnih prava. Ovu uznemirujuću pojavu, koju se može vidjeti od Perua do palestinskih teritorija, od Gane do Venezuele moglo bi se nazvati "iliberalnom demokracijom". Za ljude na Zapadu, demokracija znači "liberalnu demokraciju": politički sistem koji obilježavaju ne samo slobodni i pravedni izbori nego i vladavina prava, dioba vlasti i zaštita osnovnih sloboda govora, okupljanja, vjeroispovijesti i vlasništva. Ali ovaj svežanj sloboda - koji bi se moglo nazvati "konstitucionalnim liberalizmom" - nije intrinzično povezan s demokracijom; to dvoje nije uvijek išlo ruku pod ruku, pa ni na Zapadu. Na kraju krajeva, Adolf Hitler je kancelarom Njemačke postao putem slobodnih izbora. Tijekom posljednjih pola stoljeća na Zapadu su povezane demokracija i sloboda. No te dvije obale liberalne demokracije, isprepletene u političkom tkanju Zapada, danas se razdvajaju širom svijeta. Demokracija je u procvatu, a sloboda nije. Na nekim mjestima, kao što je Srednja Azija, izbori su popločali put diktaturama. U drugima su pogoršali sukobe raznih skupina i etničke napetosti. Na primjer, i Jugoslavija i Indonezija bile su daleko tolerantnije i sekularnije kada su njima vladali moćnici (Tito, odnosno Suharto) nego sada, kao demokratske države. A ni u mnogim nedemokratskim državama izbori ne bi donijeli mnogo poboljšanja. Diljem arapskog svijeta, izbori koji bi bili održani sutra vjerojatno bi na vlast

doveli režime koji bi bili netolerantniji, reakcionarniji, više protivni Zapadu, više antisemitski nego što su to diktature koje sada vladaju. U svijetu koji se sve više demokratizira, režimi koji se opiru tom trendu stvaraju nefunkcionalna društva - kao u arapskom svijetu. Njihov puk tu lišenost slobode osjeća mnogo jače nego ikada prije, jer su mu poznate alternative; može ih vidjeti na CNN-u, BBC-ju i Al-Jazeeri. Pa ipak, nedavno demokratizirane zemlje i prečesto postaju tek lažnim demokracijama, što dovodi do razočaranja, pomutnje, nasilja i novih oblika tiranije. Pogledajmo Iran i Venezuelu. To, dakako, nije razlog da se prestane održavati izbore, ali svakako bi nas trebalo navesti da postavimo pitanje: Što je korijen tog uznemirujućeg kretanja? Zbog čega tako mnogo zemalja u razvoju ima toliko poteškoća u stvaranju stabilnih, uistinu demokratskih društava? Kad bismo se latili golemog izazova izgradnje demokracije u Iraku, kako bismo osigurali da ona bude uspješna? Prvo, razjasnimo što mislimo pod političkom demokracijom. Od vremena Herodota nju se prvenstveno definiralo kao vladavinu puka. Znanstvenici danas naširoko rabe tu definiciju demokracije kao procesa odabira vlada. Eminentni politolog Samuel Huntington u svojem Trećem valu objašnjava zbog čega: Izbori, i to otvoreni, slobodni i pravedni, bit su demokracije, neizbježan sine qua non. Vlade što ih stvaraju izbori mogu biti nedjelotvorne, pokvarene, kratkovidne, neodgovorne, njima mogu dominirati posebni interesi, mogu biti nesposobne usvojiti političke mjere što ih zahtijeva javno dobro. Zbog takvih značajki te vlade mogu biti nepoželjne, ali ne i nedemokratske. Demokracija je jedna javna vrlina, ne jedina, a odnos između demokracije i ostalih javnih vrlina i poroka može se razumjeti samo ako se demokraciju jasno razluči od drugih karakteristika političkih sistema. Ta je definicija također suglasna sa zdravorazumskim shvaćanjem tog termina. Ako neka zemlja održava natjecateljske, višestranačke izbore,

zovemo je "demokratskom". Kada se politička participacija u politici neke zemlje poveća - na primjer time što žene dobiju pravo glasa smatra se da je ta zemlja postala demokratskijom. Dakako, izbori moraju biti otvoreni i pravedni, a to iziskuje neka sredstva zaštite slobode govora i okupljanja. Ali ići onkraj tih minimalnih uvjeta i obilježiti neku zemlju demokratskom samo ako jamči određen katalog socijalnih, političkih, ekonomskih i religijskih prava - koji će veoma varirati od promatrača do promatrača - znači oduzeti značenje riječi "demokracija". Uostalom, Švedska ima ekonomski sistem koji po mnogima krnji individualna prava vlasništva, Francuska je donedavno imala državni monopol na televiziju, a Britanija ima državnu religiju. Ali za svaku od njih može se jasno ustanoviti da je demokratska. Prihvati li se da "demokracija" subjektivno znači "dobru vladavinu", ona postaje analitički neupotrebljivom. U konstitucionalnom liberalizmu, s druge strane, ne radi se o procedurama biranja vlade, nego o ciljevima vlade. On se odnosi na tradiciju, duboko usađenu u povijest Zapada, koja nastoji autonomiju i dostojanstvo individue zaštititi od prinude iz bilo kojeg izvora - države, Crkve ili društva. Taj termin združuje dvije blisko povezane ideje. Liberalan * je jer se oslanja na filozofijsko porijeklo što počinje s Grcima i Rimljanima, koje težište stavlja na individualnu slobodu. Konstitucionalan je jer u središte politike stavlja vladavinu prava. Konstitucionalni liberalizam razvio se u Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Državama kao obrana prava individue na život i vlasništvo te slobode vjeroispovijesti i govora. Da bi osigurao ta prava, on naglašava kontrolu moći vlade, jednakost pred zakonom, nepristrane sudove i tribunale te odvajanje Crkve i države. U gotovo svim svojim varijantama konstitucionalni liberalizam argumentira da ljudska bića imaju stanovita prirodna (ili "neotuđiva") prava i da države, da bi ih osigurale, moraju prihvatiti osnovni zakon

* T e r m i n " l i b e r a l n o " r a b i m u s m i s l u iz d e v e t n a e s t o g stoljeća, koji se t i č e i n d i v i d u a l n e e k o n o m s k e , p o l i t i č k e i religijske slobode, koji se p o n e k a d n a z i v a " k l a s i č n i m l i b e r a l i z m o m " , a ne u s u v r e m e n o m a m e r i č k o m s m i s l u , koji ga p o v e z u j e sa socijaln o m državom, afirmativnom akcijom i drugim političkim programima.

koji ograničava njihove moći. Tako su 1215. na Runnymedeu engleski baroni prisilili kralja da ograniči vlastitu vlast. U američkim kolonijama ti su običaji učinjeni eksplicitnima, pa je 1638. grad Hartford usvojio prvi pisani ustav u modernoj povijesti. Godine 1789. Američki je ustav stvorio formalan okvir za novu naciju. Godine 1975. zapadne su nacije postavile standarde ponašanja čak i za nedemokratske režime. I Magna Charta, i Temeljne odredbe Connecticuta, i Američki ustav i Helsinški završni akt jesu izrazi konstitucionalnog liberalizma. Od 1945. zapadni politički sistemi najvećim dijelom utjelovljuju kako demokraciju tako i konstitucionalni liberalizam. Stoga je teško to dvoje zamisliti odvojeno, bilo u formi iliberalne demokracije ili liberalne autokracije. A i jedno i drugo ustvari je postojalo u prošlosti i opstaje u sadašnjosti. Sve do devetnaestog stoljeća većina zapadnoeuropskih zemalja bile su liberalne autokracije ili, u najboljem slučaju, poludemokracije. Pravo glasa bilo je veoma ograničeno, a izabrana zakonodavna tijela imala su ograničenu vlast. Velika Britanija, jedna od najdemokratskijih europskih zemalja, dopuštala je 1830. pravo glasa za jedva 2% svojeg stanovništva da bira jedan dom Parlamenta. Tek potkraj 1940-ih većina zemalja Zapada postale su potpunim demokracijama s općim pravom glasa za punoljetne. Ali sto godina prije, krajem 1840-ih, većina njih bila je prihvatila važne aspekte konstitucionalnog liberalizma - vladavinu prava, prava privatnog vlasništva, te sve više i diobu vlasti i slobodu govora i okupljanja. Velikim dijelom moderne povijesti političke sisteme Europe i Sjeverne Amerike nije karakterizirala i od ostalih sistema diljem svijeta razlikovala demokracija, nego konstitucionalni liberalizam. "Zapadni model vlasti" najbolje simbolizira ne masovni plebiscit, nego nepristran sudac. Mali otok Hong Kong desetljećima je bio malen ali poučan primjer kako sloboda ne ovisi o demokraciji. Imao je jednu od najviših razina konstitucionalnog liberalizma u svijetu, ali ni po čemu nije bio demokratski poredak. Ustvari, kako se u 1990-ima približavalo kinesko preuzimanje Hong Konga, mnoge zapadne novine i časopisi uzrujavali su se zbog opasnosti koju će ta promjena donijeti hongkonškoj demokraciji. Ali Hong Kong, dakako, nije ni imao demokraciju vrijednu

spomena. U opasnosti je bila njegova tradicija slobode i prava. Stalno brkamo ta dva pojma. Američki i izraelski političari često kore Palestinsku upravu zbog nedostatka demokracije. Ali Jaser Arafat je, ustvari, jedini lider u cijelom arapskom svijetu koji je izabran na razumno slobodnim izborima. Problem s Palestinskom upravom nije u njenoj demokratičnosti - koja, mada puna mana, barem donekle funkcionira - nego u njezinu konstitucionalnom liberalizmu, zapravo u njegovu manjku. Osobito je Amerikancima teško uočiti ikakvu napetost između demokracije i slobode, jer to u našoj povijesti nije dominantna tema - uz jedan krupan izuzetak. Kroz demokratski sistem na američkom su Jugu bili ušančeni ropstvo i segregacija. Sve od utemeljenja republike, onima koji su se gnušali ropstva prepreka je bio problem što je većina birača na Jugu strastveno branila ropstvo. Ropstvo je na kraju iščezlo ne zbog toga što je poraženo na izborima, nego zato što su snage Sjevera slomile Jug. Na kraju je sistem Johna Crowa, koji je na Jugu bio naslijedio ropstvo, uništen tijekom 1950-ih i 60-ih ne putem demokracije, nego unatoč njoj. Premda je završni akt emancipacije, Zakon o građanskim pravima 1964. usvojen u Kongresu, čitav napredak prije toga odvijao se kroz naredbe izvršne vlasti - kao u desegregaciji oružanih snaga - ili kroz odluke Vrhovnog suda - kao u desegregaciji škola. U najvećoj američkoj tragediji sloboda i demokracija često su bile suprotstavljene.

Američki model Tijekom 1990-ih jedan je američki znanstvenik putovao u Kazahstan, po zadatku uz potporu vlade SAD-a da pomogne novom parlamentu te zemlje u izradi izbornih zakona. Njegov domaći kolega, stariji član kazaškog parlamenta, ignorirao je mnoge opcije koje je američki stručnjak skicirao, naglašeno govoreći: "Hoćemo da naš parlament bude baš poput vašeg Kongresa." Amerikanac je bio zgrožen; sjeća se: "Pokušao sam reći još nešto osim triju riječi koje su mi istog časa vrišteći pale na

pamet: 'Ne, ne želite!"' To shvaćanje nije neuobičajeno. Amerikanci koji se bave demokratskim poslom skloni su gledati na vlastiti sistem kao na nezgrapnu napravu koju ne bi trebala trpjeti ni jedna druga nacija. Ustvari, filozofija koja je stajala iza Ustava SAD-a - strah od akumulirane moći - danas je relevantna kao što je to bila i 1789. Ispada da bi Kazahstanu vrlo dobro došao jak parlament - poput američkog Kongresa - da bi kontrolirao nezajažljiv apetit svojeg predsjednika. Čudno je što se Sjedinjene Države tako često zalažu za neograničenu demokraciju u inozemstvu. Ono po čemu se američki sistem razlikuje od drugih nije to koliko je demokratski, nego koliko je nedemokratski, time što postavlja tolika ograničenja izbornim većinama. Uostalom, Povelja o pravima je popis onoga što vlada ne smije činiti, bez obzira na želje većine. Među trima granama američke vlasti, Vrhovni sud nesumnjivo najvišu granu - vodi devetero ljudi koji nisu izabrani na izborima, a imaju doživotan mandat. Senat SAD-a najmanje je reprezentativan gornji dom u svijetu, uz jedini izuzetak Doma lordova, koji nema moći i, uostalom, uskoro bi mogao biti promijenjen. Svaka američka država šalje u Washington D.C. dvoje senatora, bez obzira na broj stanovnika. Tako 30 milijuna ljudi iz Kalifornije ima isto toliko glasova kao i 3,7 milijuna njih iz Arizone, što bi se teško moglo smatrati odnosom jedan čovjek - jedan glas.* U državnim i lokalnim zakonodavnim tijelima širom Sjedinjenih Država ne upada u oči moć većinske stranke, nego mjere zaštite priznate manjinskoj stranci, pa čak i pojedinačnom članu zakonodavnog tijela. Drugi ključni sloj unutar društva tvore privatna poduzeća i ostale nedržavne skupine - ono što je Alexis de Tocqueville nazivao "posredujućim udruženjima". To bogato tkanje građanskog društva imalo je udjela u oblikovanju karaktera američke demokracije. Ali ono se troši, stvarajući vlastitu američku verziju iliberalne de-

* O v a j j e p o s e b n i a s p e k t a m e r i č k e d e m o k r a c i j e u g l a v n o m i m a o s t r a š n e posljedice, jer je m a l e n i m d r ž a v a m a s m a l o b r o j n i m s t a n o v n i š t v o m davao golem politički u t j e c a j i o b i l n e s u b v e n c i j e . Pa ipak, a m e r i č k a d e m o k r a c i j a i m a v e l i k e k o r i s t i od većine svojih " n e d e m o k r a t s k i h " značajki.

mokracije. Problemi Amerike razlikuju se od onih s kojima se suočavaju zemlje Trećeg svijeta - i mnogo su manji od ovih potonjih. Ali povezani su. U Americi su zakoni i prava čvrsto ustanovljeni. Nestaju međutim ona manje formalna ograničenja, koja iznutra ispunjavaju liberalnu demokraciju. Mnoge od tih društvenih i političkih institucija - političke stranke, profesije, klubovi i udruženja - nisu po svojoj strukturi demokratske. Sve njih ugrožava demokratska ideologija koja o vrijednosti svake ideje i institucije sudi na osnovi jedne jednostavne provjere: Je li moć raspršena što šire? Jesu li one, drugim riječima, onoliko demokratske koliko bi mogle biti? Tako je Kongres SAD-a, premda po definiciji demokratski, nekoć funkcionirao na hijerarhijski i zatvoren način, na stanovitoj distanci od pritisaka javnosti. Sada je on transparentno tijelo, potpuno otvoreno pogledu i pritiscima biračke baze. Kongres više reagira na razne zahtjeve, demokratičniji je, i disfunkcionalniji. Ili promotrimo američke političke stranke, koje su danas Potemkinove organizacije. One više ne igraju svoju povijesnu ulogu selektora i presuditelja u američkom izbornom procesu. Uz dominaciju prethodnih unutarstranačkih izbora i ispitivanja javnog mnijenja, stranke služe kao puke posude koje treba ispuniti prema trenutnom ukusu javnosti - neoliberalnom, konzervativnom, bilo kakvom. A pogledajmo i profesionalne elite Amerike - ponajviše odvjetnike - koje su nekoć tvorile svojevrsnu lokalnu aristokraciju i bile nositeljice dužnosti i odgovornosti spram svojih mjesta i gradova. Izgubile su prestiž i smisao za javno dobro i pretvorile se u nestrpljive mahere. Sličnom su putanjom išli i medicina, računovodstvo, bankarstvo. Sile koje su bile vodič demokraciji ubrzano erodiraju. Nadomjestilo ih je ispitivanje javnog mnijenja. Kada povjesničari budu pisali o ovom vremenu, jamačno će im upasti u oči naše stalno, neprestano provjeravanje pulsa puka. Političari, korporacije i novinari troše goleme količine vremena, novca i energije u nastojanju da proreknu nazore javnosti o bilo čemu, od sistema socijalne sigurnosti, preko zagrobnog života, do gaziranih napitaka. To je, zapravo, utrka da se pred njom klekne prije drugih. Ispitivači javnog mnijenja postali su našim modernim vračevima, koji ankete javnog mnijenja tumače s ozbiljno-

šću kojom su njihovi prethodnici čitali iz pilećih iznutrica. Ispitivanja javnog mnijenja, kao i pileće iznutrice, mogu, dakako, biti dvosmislena, a ljudi mogu i promijeniti mišljenje - što se događa s vremena na vrijeme - i tada nastane jagma za novim pučkim nazorom. Tako su isti oni ljudi koje su 2000. slavili kao genije 2002. postali pokvarenjaci. Newt Gingrich, mozak izborne lavine 1994., godinu dana poslije postao je trapavi ekstremist. Dok je bio predsjednik, imidž Billa Clintona gotovo se na tjednoj bazi kretao od nitkova do političke legende. Duž cijele te krivudave jurnjave jedina je konstanta ritualno odavanje počasti američkoj javnosti. "Američki puk nije glup", govore političari u beskraj, čak i kad objašnjavaju ustrajnu žudnju javnosti za nižim porezima i većim državnim pogodnostima. "Američki puk želi znati", reći će političar i onda kad je upravo političar - možda baš samo taj političar - onaj koji postavlja neko pitanje. "Čuli smo od američkog puka", proglasit će treći, kao da najavljuje božansko došašće. Ako je pripisana američkom puku, bilo kakva banalna tvrdnja danas ima snagu biblijskog otkrivenja. *

Sloboda i ograničenja S druge strane puk osjeća da postoji problem. Amerikanci i Amerikanke poštuju svoj politički sistem manje nego ikad. U tome nisu usamljeni. Većina zapadnih zemalja pokazuje isto povijesno nisko poštovanje spram svoje politike. Ustvari, nedavni porast populizma protiv establišmenta u svakoj europskoj zemlji ukazuje na to da su ti osjećaji možda već prilično ojačali. Taj rastući trend nezadovoljstva i ljutnje spram

*Kao i u s v i m d r u g i m o p a ž a n j i m a o A m e r i c i , to je p r v i , i na n a j b o l j i n a č i n , i s k a z a o Tocqueville: " F r a n c u z i su u v r i j e m e s t a r e m o n a r h i j e v j e r o v a l i u m a k s i m u da k r a l j ne m o ž e pogriješiti", n a p i s a o je, "a a k o bi i pogriješio, za to bi okrivili n j e g o v e sav j e t n i k e . (...) A m e r i k a n c i i m a j u isti stav u o d n o s u na v e ć i n u . " U i s t o m t o n u M i c h a e l K i n s e y je s v o j e k o l u m n e iz New Republic s a k u p i o u k n j i g u p r i j e k o r n a n a s l o v a , n a z v a v š i a m e r i č k i p u k Big Babies ("Velike b e b e " - op. prev.).

postojećih političkih sistema dolazi u loše vrijeme. Zapadne su zemlje pod pritiskom dok se suočavaju s iz temelja novim izazovima kao što su terorizam, demografske promjene, imigracija i kulturni sukobi. Vlade moraju štititi društva od novih opasnosti, preurediti socijalnu državu i poticati useljavanje a da ne izazovu rat kultura, što bi u bilo koje vrijeme bilo pretjeran zahtjev. Ali politički sistem nikada nije bio tako disfunkcionalan. Neprestano vođenje kampanja i podilaženje, prikupljanje novca, posebni interesi i lobiranje - najakutnije u Americi - sve je to u očima puka diskreditiralo sistem, a odaziv birača je šokantno nizak. Zapadna demokracija i dalje je uzor za ostatak svijeta, no je li moguće da, poput supernove, u trenutku zasljepljujuće slave u dalekim univerzumima, zapadna demokracija u svojoj srži postaje praznom? Mnogi smatraju suprotno - da je sve veća demokratizacija sviju društvenih sfera bez daljnjega dobra. Iz raspada starih sistema, otvaranja pristupa i stjecanja moći svakog običnog čovjeka proizići će sve veća individualna sloboda i sreća. Tijekom posljednjih godina burnih 1990-ih konzultantska tvrtka Accenture objavljivala je reklame u pohvalu svojim dalekovidnim analizama. Jedna od njih bila je lažni novinski naslov koji je glasio "INTERNET ĆE DONIJETI DEMOKRACIJU U KINU", uz koji je išla njihova napomena "Sad postaje zanimljivo". Premda je gorljivost doba dot-coma izblijedjela, tehnologijski entuzijasti ističu da je internet još u djetinjoj dobi i da će na kraju donijeti demokraciju u Kinu, prosperitet u Indiju, i sve nas pretvoriti u vlastite bankare, pravnike, urednike, pa čak i zakonodavce. Ovaj je potonji trend vidljiv u državama poput Kalifornije, koja je već dobrano na putu prema vladavini putem referenduma. Druge je slijede. Kako možete biti protiv toga da bude više demokracije? Ali što ako sloboda ne dolazi iz kaosa, nego i iz neke mjere poretka - ne iz nesputane, izravne demokracije, nego iz regulirane, reprezentativne demokracije? Što ako nam, kao u većem dijelu života, trebaju vodilje i ograničenja? I što ako je sloboda istinski sigurna samo kada su ti zaštitnici jaki? U najmanju ruku, upravo je ta alternativna teorija proizvela modernu, liberalnu demokraciju. Demokracija s kojom živimo na Zapadu uvijek je bila ono što je Aristotel zvao "mješovitim

režimom". Dakako, imala je izabranu vlast, ali i konstitucionalne zakone i prava, neovisno sudstvo, jake političke stranke, crkve, poduzeća, privatna udruženja i profesionalne elite. Politička demokracija bila je bitan, zapravo krucijalan element cjeline - najvišu vlast ima puk - ali sistem je bio kompleksan, s mnogim dijelovima, koji nisu svi podlijegali izborima. Zapravo je svrha mnogih od tih nedemokratskih institucija i skupina bila ublažavanje javnih strasti, obrazovanje državljanki i državljana, vođenje demokracije, pa time i osiguravanje slobode. Kada harvardski Pravni fakultet daje diplome svojim studentima, podsjeća ih na to da o pravu misle kao o "mudrom ograničavanju koje ljude čini slobodnima". Nacionalna himna "Amerika je lijepa" objavljuje: "Ameriko, Ameriko / Neka Bog ispravi svaku tvoju manu. / Učvrsti svoju dušu samokontrolom / Svoju slobodu pravom." Ova je knjiga poziv na samokontrolu, na obnovu ravnoteže između demokracije i slobode. Ona ne argumentira protiv demokracije. Ali tvrdi da je moguće nešto kao previše demokracije - previše nečega izrazito dobroga. Bit liberalne demokratske politike jest konstrukcija bogatog, kompleksnoga društvenog poretka, kojim ne dominira samo jedna ideja. Oci utemeljitelji Amerike na primjer težili su stvaranju takva pluralističkog društva kada su mnogi vjerovali da bi društvima trebala dominirati jedinstvena religijska ideologija. Demokracija je također jedinstvena ideologija, pa kao i drugi takvi predlošci ima ograničenja. Ono što djeluje u zakonodavstvu ne mora djelovati u korporaciji. Latiti se obnove ne znači tražiti povratak starog poretka. Sviđaju nam se demokratske promjene koje smo proživjeli i cijenimo njihova dostignuća. Cilj nije liberalna demokracija kakvu se prakticiralo u 19. stoljeću, nego kakvu bi trebalo prakticirati u 21. stoljeću. Demokratska društva sada potrebuju nove amortizere i vodilje, namijenjene modernim problemima i vremenima. Pa ipak, svaki takav pothvat mora početi povratkom povijesti, borbi za slobodu i demokraciju koja je započela na Zapadu i proširila se drugamo. Hoćemo li obnoviti neprestano traganje za životom, slobodom i srećom, moramo se sjetiti snaga koje su ih prvobitno proizvele. Samo razumijevanjem prošlosti slobode možemo pomoći osiguravanju njene budućnosti.

1. POGLAVLJE

Kratka povijest ljudske slobode Sve je počelo kad je Konstantin odlučio da se preseli. Vladar najvećeg carstva na svijetu krenuo je 324. godine na istok, premjestivši glavni grad iz Rima u Bizant, staru grčku koloniju na ulazu u Crno more, koju je ubrzo preimenovao u Konstantinopol. Zbog čega je napušten Rim, legendarno sjedište carstva? Konstantin je objasnio da je to učinio "po Božjoj zapovijedi". S tom vrsti logike ne možete zbiljski raspravljati, premda su nekog udjela sigurno imali i taština i vlastohleplje. Konstantin je očajnički želio ostaviti za sobom veličajnu baštinu, a što je, osim pobjede u ratu, bilo bolje nego sagraditi nov glavni grad? Taj je potez bio i politički mudar. Konstantinopol je bio bliži velikim kulturnim i ekonomskim središtima tog vremena kao što su Atena, Solun i Antiohija. (Rim je u to vrijeme bio smatran žabokrečinom.) Konstantinopol je k tome bio i strategijska točka za obranu carstva od neprijatelja, uglavnom germanskih plemena i perzijskih armija. U četvrtom su stoljeću središta povijesnog zbivanja bila na Istoku. Carevi ne putuju s malo prtljage, a ni Konstantin nije bio iznimka. Preselio je ne samo glavni grad nego i desetke tisuća njegovih stanovnika te radi prehrane svojih ljudi rekvirirao goleme količine hrane i vina iz Egipta, Male Azije i Sirije. Svoje je službenike razaslao širom carstva da donesu umjetnička djela za "novi Rim". Grabež je bila takva da ju je historičar Jacob Burckhardt opisao kao "najsramotniju i najopsežniju krađu umjetnina u cijeloj povijesti... počinjenu radi ukrašava-

nja [Konstantinopola]". * Senatore i druge dostojanstvenike na sve se načine poticalo da se presele; u novom su ih gradu čekale doslovne kopije njihovih domova. No premda je doveo najveći dio svojeg dvora, Konstantin je ostavio jednu osobu: rimskog biskupa. To povijesno odvajanje Crkve i države imat će sudbonosne i korisne posljedice po čovječanstvo. Premda je rimski biskup nominalno bio nadređen - jer je prvi nosilac te funkcije, Petar, bio najviši Kristov apostol - kršćanstvo je preživjelo time što je postalo decentraliziranom religijom koja obuhvaća zbirku samoupravnih crkava. Ali Rim sada bijaše udaljen od carskoga glavnog grada. Drugi važni svećenici, kao biskup Bizanta i oni u obližnjoj Antiohiji, Jeruzalemu i Aleksandriji, sada su živjeli u sjeni imperatora, postavši ubrzo privjescima državne vlasti. Ali daleko od dvorskih moći i intriga rimska je Crkva procvala, učvrstivši neovisnost koja joj je na kraju omogućila da zatraži plašt duhovnog vodstva nad kršćanskim narodima. Posljetkom tog odvajanja, opazio je veliki engleski klasični znanstvenik Ernest Barker, Istok (Bizant) je dospio pod kontrolu države, a Zapad (Rim) pod suverenost religije. Bilo bi točnije reći da je na Zapadu suverenost bila predmetom osporavanja; tijekom 1500 godina nakon Konstantinova preseljenja europsku je povijest kontinuirano obilježavalo trvenje između Crkve i države. Iz iskri tih okršaja proizišle su prve vatre ljudske slobode.

Sloboda, stara i nova Izdvojiti pojedinačan događaj kojim bi se označilo početke jedne kompleksne povijesne pojave - u ovom slučaju razvoja ljudske slobode očevidno je previše pojednostavnjeno, ali priče nečime moraju početi. A uspon kršćanske Crkve je, po mojem sudu, prvi važan izvor slobode

*Jacob B u r c k h a r d t , The Age of Constantine the Great, prev. Moses H a d a s (Berkeley: U n i v e r s i t y of C a l i f o r n i a Press, 1983.), 351.

na Zapadu - a odatle i u svijetu. On ističe središnju temu ovog poglavlja, a to je da je sloboda na Zapadu nastala stoljećima prije demokracije. Sloboda je dovela do demokracije, a ne obrnuto. On također ističe paradoks koji se provlači ovim prikazom: kakvi god bili dublji strukturni uzroci, sloboda je na Zapadu rođena iz niza borbi za vlast. Posljedice tih borbi - između Crkve i države, plemića i kralja, protestanata i katolika, poduzeća i države - integralan su dio tkanja života Zapada i stvaraju sve veće pritiske u korist individualne slobode, posebice u Engleskoj te, preko nje, u Sjedinjenim Državama. Neki to isticanje kršćanske Crkve mogu osporiti ukazujući s naklonošću na staru Grčku kao kolijevku slobode. Pomislit će na znameniti Periklov pogrebni govor održan 431. prije nove ere, koji dočarava uzbudljivu viziju Atene njegova doba, posvećen slobodi, demokraciji i jednakosti. Velikim dijelom 19. stoljeća obrazovni programi britanskih i njemačkih sveučilišta polazili su od shvaćanja da se najveći procvat ljudskih dostignuća zbivao u grčkim gradovima-državama u 5. stoljeću prije nove ere. (Studije antičke Grčke i Rima na Oxfordu i Cambridgeu još se uvijek kolokvijalno naziva "Velikima".) Ali viktorijanska opsesija Grčkom djelomice je bila fantazija. Antička Grčka bila je izvanredna kultura, plodna u filozofiji, znanosti i književnosti. To je bilo rodno mjesto demokracije i nekih s njom povezanih ideja, ali one su u praksi djelovale samo u nekoliko malenih gradova-država tijekom najviše stotinu godina i zamrle su s makedonskim osvajanjem Atene 338. godine prije nove ere. Više od tisuću godina kasnije, grčki je eksperiment postao nadahnućem za demokrate, ali tijekom stoljeća koja su u međuvremenu prošla nije bio ostavio za sobom opipljiv ili institucionalan utjecaj na politiku u Europi. Što je važnije, Grčka nije bila rodno mjesto slobode kako je danas razumijevamo. Sloboda u modernom svijetu prije svega je sloboda individue od samovolje vlasti, što je najvećim dijelom povijesti značilo od surove moći države. Ona podrazumijeva stanovita osnovna ljudska prava: slobodu izražavanja, udruživanja i vjeroispovijesti te prava na primjeren postupak. Ali antička sloboda, kako je objasnio filozof prosvjetiteljstva Benjamin Constant, značila je nešto drugo: da svatko

(zapravo svaki muški državljanin) ima pravo sudjelovati u upravljanju zajednicom. Obično su svi državljani bili članovi zakonodavnog tijela ili su, ako to nije bilo praktično, članovi zakonodavnog tijela birani ždrijebom, kao danas američki porotnici. Pučke skupštine antičke Grčke imale su neograničenu vlast. Prava pojedinca nisu bila ni teorijski sveta ni faktički zaštićena. Grčka je demokracija, kako se izrazio Constant, često značila "podčinjavanje pojedinca vlasti zajednice". * Prisjetimo se da je u Ateni u 4. st. prije nove ere, gdje je, govori se, grčka demokracija našla svoj najistinskiji izraz, pučka skupština - demokratskim glasanjem - osudila na smrt najvećeg filozofa tog doba zbog njegova naučavanja. Pogubljenje Sokrata bilo je demokratsko, ali ne liberalno. Ako se grčke korijene zapadne slobode često precjenjuje, rimske se zanemaruje. Kada je Herodot pisao da su Grci "slobodni ljudi", mislio je da nisu robovi podčinjeni stranom osvajanju ili dominaciji stranaca; tu bismo ideju danas nazvali "nacionalnom neovisnošću" ili "samoodređenjem". (Po toj su definiciji Sjevernokoreanci danas slobodni ljudi.) Rimljani su isticali jedan drugi aspekt slobode: da sve građane treba pred zakonom tretirati jednako. To poimanje slobode mnogo je bliže modernom zapadnome, a latinska riječ koja je označava, libertas, korijen je naše riječi**. Dok su Grci svijetu dali filozofiju, književnost, pjesništvo i umjetnost, Rim nam je dao početke ograničene vlasti i vladavine prava. Rimska Republika, sa svojom podjelom vlasti (tri grane), biranjem funkcionara s ograničenim mandatom i naglašavanjem jednakosti pred zakonom, uzor je vlasti sve od tada, najsvjesnije pri osnivanju Američke Republike. Sve do danas rimski politički pojmovi i termini vrijede u cijelom zapadnom svijetu: senat, republika, konstitucija, prefektura. Zapadno je pravo tako ispunjeno rimskom baštinom da su do početka 20. stoljeća pravnici morali vrlo dobro znati

* B e n j a m i n C o n s t a n t , " T h e L i b e r t y o f a n c i e n t s C o m p a r e d w i t h T h a t o f t h e Mod e r n s " (1819.), u Benjamin Constant: Political Writings, B i a n c a m a r i a F o n t a n a , ur. ( N e w York: C a m b r i d g e U n i v e r s i t y Press, 1988.). * * L i b e r t y (op. prev.).

latinski. Većina svjetskih zakona o ugovoru, vlasništvu, obvezi, difamaciji, nasljeđivanju i posjedu te pravila postupka i dokaza varijacije su rimskih tema. Po Herbertu Asquithu, nadarenom amateru klasičaru koji je postao premijer Ujedinjenog Kraljevstva, najveći dar Rima budućim epohama bilo je to što je "utemeljio, razvio i sistematizirao svjetsku jurisprudenciju" * . Zjapeću prazninu u rimskom pravu međutim predstavljalo je to što u praksi nije važilo za vladajuću klasu, posebno kada je republika do prvog stoljeća degenerirala u monarhiju. Carevi poput Nerona, Vitelija i Galbe rutinski su osuđivali ljude na smrt bez suđenja, pljačkali privatne domove i hramove te silovali i ubijali svoje podanike i podanice. Poznato je da je Kaligula imenovao svojeg konja za senatora i tim činom prekršio implicitna, ako ne i eksplicitna pravila tog nekoć poštovanja dostojnog tijela. Tijekom dekadencije carstva raspale su se pravne tradicije koje su bile brižljivo građene u godinama Rimske Republike. Pouka iz pada Rima jest da za trajnost vladavine prava nisu dovoljne dobre namjere vladara, jer se one mogu mijenjati (i namjere i vladari). Potrebne su institucije unutar društva čija je snaga neovisna o državi. Zapad je takvu snagu protuteže našao u Katoličkoj crkvi.

Paradoks katoličanstva Najkonkretnija baština Rima jest Rimokatolička crkva, koju je engleski filozof Thomas Hobbes nazvao "sablašću umrloga Rimskog Carstva koja okrunjena sjedi ponad [njegova] groba".** Kultura Rima postala je kulturom katoličanstva. Posredstvom Crkve prenesene su bezbrojne tradicije i ideje - te, dakako, latinski, koji je obrazovanim ljudima diljem

* H e r b e r t A s q u i t h , " I n t r o d u c t i o n " u E r n e s t Baker, The legacy of Rome (Oxford: Clar e n d o n Press, 1923.), vii. **Citirano

u David Gress, From Plato to NATO: the Idea of the West and its Opponents

( N e w York: Free Press, 1998.), 125. M n o g o d u g u j e m ovoj f a s c i n a n t n o j i v a ž n o j k n j i z i zbog n j e n e d i s k u s i j e o R i m u i K a t o l i č k o j crkvi.

Europe dao zajednički jezik i tako ojačao njihov smisao jedinstvene zajednice. Sve do danas ideje i struktura Katoličke crkve - njen univerzalizam, hijerarhija, kodeksi i zakoni - uvelike sliče idejama i strukturi Rimskog Carstva. Moglo bi se činiti da je Katolička crkva čudno mjesto za početak priče o slobodi. Kao institucija, ona se nije zalagala za slobodu misli ili, donedavno, čak ni za različitost vjerovanja. Ustvari, tijekom srednjeg vijeka, dok je njena moć jačala, postajala je sve netolerantnija i tlačiteljska, naglašavajući dogmu i neupitnu poslušnost te služeći se vrlo gadnim sredstvima za gušenje drukčijeg mišljenja (podsjećam na španjolsku Inkviziciju). Sve do danas njena je struktura hijerarhijska i autokratska. Crkva nikad nije sebe smatrala snagom koja promiče individualnu slobodu. Ali od početka se tvrdoglavo opirala moći države i tako ograničavala vladavinu monarha. Kontrolirala je krucijalne društvene institucije kao što su brak te obredi rođenja i smrti. Crkvena imovina i svećenici nisu podlijegali oporezivanju - što nipošto nije bila sitnica s obzirom na to da je, na svom vrhuncu, Crkva bila vlasnica jedne trećine zemlje u Europi. Katolička crkva bila je prva značajnija institucija u povijesti neovisna o svjetovnoj vlasti i spremna suprotstaviti joj se. Takvim djelovanjem stvorila je raskol u zgradi državne vlasti, a u zakutcima i pukotinama počela je rasti individualna sloboda. Borbe između Crkve i države započele su samo pedesetak godina nakon Konstantinova preseljenja. Jedan od Konstantinovih nasljednika, car Teodozije, u vrijeme teškog sukoba s Tesalonjanima, grčkim plemenom, pozvao je cijelo pleme u Milano - i organizirao pokolj svojih gostiju od kojega se ledi krv u žilama, pokolj muškaraca, žena i djece. Milanski nadbiskup, pobožan čovjek po imenu Ambrozije, bio je zgrožen i javno je odbio dati caru svetu pričest. Teodozije je protestirao, pribjegavajući biblijskoj obrani. Kriv je za ubojstvo, objasnio je, no nije li jedan od biblijskih junačkih kraljeva, David, kriv ne samo za ubojstvo nego i za preljub? Nadbiskup je bio nepopustljiv, grmeći u odgovor, prema znamenitom prikazu engleskog historičara Edwarda Gibbona: "Oponašao si Davida u njegovu zločinu, oponašaj ga, onda, i u njegovu

pokajanju." * Na opće iznenađenje, sljedećih osam mjeseci car, najmoćniji čovjek svijeta, periodično se odijevao kao prosjak (kao što je u biblijskoj priči činio David) i stajao ispred katedrale u Milanu moleći nadbiskupa za oprost. Dok je Rimsko Carstvo na istoku propadalo, rasli su vlast i neovisnost rimskog biskupa. Postao je prvi među prinčevima Crkve, zvan "II Papa", sveti otac. Godine 800. papa Lav III. bio je prisiljen okruniti franačkog vladara Karla Velikog kao rimskog cara. Ali tim je činom Lav započeo tradiciju "investiture", po kojoj je Crkva morala blagosloviti novog kralja dajući tako legitimnost njegovoj vladavini. Do 12. stoljeća papinska vlast je porasla te je papa postao središnjim akterom u kompleksnim političkim igrama Europe. Papinstvo je imalo moć, legitimnost, novac, pa čak i vojsku. Dobilo je još jednu veliku simboličku bitku protiv cara Svetoga Rimskog Carstva Henrika IV., koji je 1077. bezuspješno - doveo u pitanje širenje prava investiture koje je provodio papa Grgur VII. Izgubivši u toj borbi, Henrik je, kako legenda kaže, bio prisiljen stajati bos u snijegu u Canossi te od Svetog Oca tražiti oprost. Bilo to istina ili ne, jasno je da je do 12. stoljeća papa postao po moći i pompi ravan bilo kojem od europskih kraljeva, a Vatikan je postao takmacem najveličanstvenijih dvorova na kontinentu.

Geografija slobode Crkva je na Zapadu stekla moć iz jednostavna razloga: nakon opadanja Rimskog Carstva nikad više nije bila suočena s jednim jedinim europskim imperatorom. Umjesto toga, Katolička je crkva bila u stanju suprotstavljati jednog europskog vladara drugome, postavši vitalnim "presudnim glasom" u tadašnjim igrama oko vlasti. Da se na cijelom

* E d w a r d Gibbon, The Decline and Fall of the Roman Empire, sv. 3, poglavlje 27, 4. dio (Opadanje i propast Rimskog Carstva, prev. G o r d a n a Vučićević, S l u ž b e n i list SCG, Beograd 2003.; op. prev.). I o p e t , h v a l a D a v i d u G r e s s u na ovoj priči i i z v o r u .

kontinentu uzdigao jedan monarh, bio bi slomio neovisnost Crkve i pretvorio je u sluškinju državne vlasti. To se dogodilo Grčkoj pravoslavnoj crkvi, a kasnije i Ruskoj pravoslavnoj crkvi (kao, uostalom, i većini svjetskih religija). Ali ni jedan vladar nikada nije osvojio cijelu Europu, pa čak ni njen veći dio. Tijekom tisućljeća pokušalo ih je samo nekoliko - Karlo Veliki, Karlo V., Napoleon, car Wilhelm i Hitler. Svi su bili onemogućeni, i to prilično brzo. Kako to objasniti? Vjerojatno planinama i rijekama. Europa je rascijepljena barijerama koje njena planinska područja odvajaju riječnim dolinama što graniče s planinskim lancima. Njene rijeke teku u zaklonjene, plovne zaljeve duž dugačke, razvedene obale Mediterana - što sve znači da su male regije mogle opstajati, pa i napredovati same za sebe. Odatle duga europska povijest mnoštva neovisnih zemalja. Teško ih je osvojiti, lako ih je kultivirati, a njihove su rijeke i njihova mora pogodni trgovinski pravci. Azija je, nasuprot tome, puna ravničarskih prostranstava - ruskih stepa i kineskih ravnica - kojima armije mogu neometano stupati. Ne iznenađuje što su tim područjima milenijima vladala centralizirana carstva. * Topografija Europe omogućila je razvoj zajednica različitih veličina - gradova-država, vojvodstava, republika, nacija i carstava. Godine 1500. Europa je obuhvaćala više od 500 država, od kojih mnoge nisu bile veće od jednog grada. Ta je raznovrsnost imala dvije izvanredne posljedice. Prvo, omogućavala je različitost. Ljudi, ideje, umjetnost, pa čak i tehnologije koje nisu bile dobrodošle ili zapažene u jednom kraju često bi procvale u drugome. Drugo, različitost je hranila stalnu konkurenciju između država, što je stvaralo inovacije i djelotvornost po-

*Afrika je geografski posebno nesretna. Unatoč t o m e što je drugi po veličini kont i n e n t , i m a n a j k r a ć u o b a l n u liniju, koja j e v e ć i n o m p r e v i š e p l i t k a z a r a z v o j l u k a . Zbog t o g a je u p o v i j e s t i i m a l a slabo r a z v i j e n u t r g o v i n u . N j e n e r i j e k e n i s u p l o v n e , jer su ili p r e p l i t k e , ili i s p r e s i j e c a n e b r z a c i m a i v o d o p a d i m a t a m o gdje su d u b o k e (u o v o m slučaju d r a m a t i č n i k r a j o b r a z i p o g u b n o d j e l u j u n a poslove). D o d a m o l i t o m e t r o p s k u v r u ć i n u i bolesti, d o b i v a m o t u ž n o s t r u k t u r n o o b j a š n j e n j e n e r a z v i j e n o s t i Afrike.

litičke organizacije, vojne tehnologije i ekonomske politike. Uspješnu se praksu kopiralo; neuspješne se metode odbacivalo. Spektakularni ekonomski i politički uspjeh Europe - ono što ekonomski historičar Eric Jones označava kao "europsko čudo" - lako bi mogao biti posljedica njene neobične geografije. *

Plemići i kraljevi Europsku su političku strukturu zajedno uobličile geografija i povijest. Propadanje Rimskog Carstva i zaostalost germanskih plemena koja su ga uništila doveli su do decentralizirane vlasti širom kontinenta; ni jedan vladar nije imao upravnih kapaciteta da vlada veoma rasprostranjenom kraljevinom koja bi obuhvaćala toliko neovisnih plemena. Nasuprot tome, Kina za dinastija Ming i Mandžu, mogulska Indija te Osmansko Carstvo kontrolirali su velike zemlje i različite narode. Ali u Europi su lokalne velmože i poglavice vladali svojim teritorijima i razvijali bliske odnose sa svojim zakupcima. To je postalo specifičnom značajkom europskog feudalizma - neovisnost njegove zemljoposjedničke klase. Od srednjeg vijeka do 17. stoljeća europski su suvereni bili udaljene kreature koje su svojim kraljevinama vladale uglavnom nominalno. Francuski je kralj na primjer u Bretanji smatran samo vojvodom i stotinama je godina u toj regiji imao ograničenu vlast. U praksi, ako je monarh htio učiniti bilo što - započeti rat, izgraditi tvrđavu morao je posuđivati i pogađati se za novac i vojsku s lokalnim poglavicama, koje su u tom procesu postajale grofovi, vikonti i vojvode. Tako je europska zemljovlasnička elita postala aristokracija s moći, novcem i legitimnošću - nešto posve drukčije od puzećih, ovisnih dvorskih plemića u drugim dijelovima svijeta. Taj gotovo ravnopravan

*E. L. Jones, The European Miracle: Environments, Economics, and Geopolitics in the History of Europe and Asia ( N e w York: C a m b r i d g e U n i v e r s i t y Press, 1981.). To je z a d i v l j u j u ć e široka i s u g e s t i v n a knjiga, ali Jones daje k u l t u r i v e ć u t e ž i n u n e g o ja.

odnos između plemića i kraljeva duboko je utjecao na razvoj slobode. Kao što je napisao Guido de Ruggiero, veliki historičar liberalizma, "Bez efektivnog otpora posebnih povlaštenih klasa, monarhija ne bi stvorila ništa drugo osim naroda robova".* Ustvari, upravo su to činili u velikom dijelu ostatka svijeta. U Europi je s druge strane plemstvo tijekom srednjeg vijeka zahtijevalo da mu kraljevi jamče stanovita prava koja čak ni kruna nije smjela povrijediti. Također je uspostavilo predstavnička tijela - parlamente, opće staleže, skupštine - kako bi osiguralo stalnu mogućnost da njihovi interesi dođu do riječi. U tim srednjovjekovnim pogodbama leže temelji onoga što danas nazivamo "vladavinom prava". Gradeći na rimskim tradicijama, ta je prava osiguravala i jačala moć plemstva. Poput sraza između Crkve i države, sukob između plemstva i monarhije druga je velika borba za vlast europske povijesti koja je pomogla osigurati, također nenamjerno, sirovinu za slobodu. Englesko plemstvo bilo je najneovisnije u Europi. Plemići su živjeli na svojim imanjima, upravljajući svojim zakupcima i štiteći ih. Zauzvrat su izvlačili dadžbine koje su im davale bogatstvo i moć. Kako se izrazio jedan znanstvenik, to je bila "radna aristokracija": svoj položaj nije održavala razvedenim dvorskim ritualima, nego sudjelovanjem u politici i vladavini na svim razinama. ** Kraljevi Engleske, koji su svoju moć konsolidirali prije većine svojih kolega na kontinentu, priznali su da njihova vlast ovisi o pridobivanju plemstva - ili barem jednog njegova dijela. Kada bi monarsi pretjerali, izazvali bi protuudar baronâ. Henrik II., okrunjen 1154., proširio je svoju vlast po cijeloj zemlji; slao je suce na udaljena mjesta da nametnu kraljevske uredbe. Težio je ujedinjavanju zemlje i stvaranju zajedničkog, imperijalnog prava. Da bi to postigao, morao je srednjovjekovnom plemstvu oduzeti njegova ovlaštenja i posebne povlastice. Njegov je plan djelovao, ali samo do-

* G u i d o de Ruggiero, The History of European Liberalism (Oxford: O x f o r d U n i v e r s i t y Press, 1927.). D i v n a k n j i g a koja z a s l u ž u j e da b u d e klasik. **Daniel

A. Baugh, ur., Aristocratic Government and Society in Eighteenth Century England

(New York: New Viewpoints, 1975.).

nekle. Uskoro je plemstvo podiglo oružanu pobunu - doslovno - i nakon 40 godina sukoba Henrikov sin, kralj Ivan Bez Zemlje, bio je prisiljen 1215. potpisati primirje na polju blizu dvorca Windsor. Taj dokument, Magna Charta, smatran je u to vrijeme poveljom baronskih privilegija, koja razrađuje prava feudalnih glavara. Sadržao je i odredbe koje jamče slobodu Crkve i lokalnu autonomiju za gradove. Istupao je (na neodređen način) protiv tlačenja bilo kojeg kraljeva podanika. S vremenom su engleski suci taj dokument interpretirali šire, pretvorivši ga u kvaziustav koji jamči stanovita individualna prava. Ali čak je i u svoje vrijeme Magna Charta bila značajna kao prvo pisano ograničenje kraljevske vlasti u Europi. Kao takvu, zapaža historičar Paul Johnson, "opravdano je se klasificira kao prvi od English Statutes of the Realm*, za koje se može reći da iz njih izviru engleske i američke slobode".**

Rim protiv reformacije Nakon sukoba Crkve i države te kralja i plemića, treća velika borba za vlast - između katolika i protestanata - pokazat će se kao najduža i najkrvavija, a i ona je imala slučajne, ali revolucionarne implikacije za slobodu. Njezin je neočekivani pokretač bio pobožan njemački redovnik koji je živio u malenom, zabačenom gradiću Wittenbergu. Bio je to početak 16. stoljeća i cijelom je Europom vladalo nezadovoljstvo papinstvom, koje je bilo postalo izuzetno moćno i korumpirano. Najskandaloznija praksa Rima bilo je široko rasprostranjeno prodavanje indulgencija: papinskih potvrda koje su kupca oslobađale grijeha, čak i onih koje još nije ni počinio. Tim su novcem financirane beskrajne ekstravagancije Crkve, koje su bile zapanjujuće čak i po blještećim standardima baroka. Njen je najnoviji projekt bila najveća, najveličanstvenija katedrala koju je čovječanstvo ikada vidjelo - katedrala Svetog

*Zbirka e n g l e s k i h z a k o n a koji s a č i n j a v a j u " n e p i s a n i u s t a v " . **Paul J o h n s o n , " L a y i n g D o w n t h e Law", Wall Street Journal, 10. o ž u j k a 1999.

Petra u Rimu. Čak i danas, dok čovjek hoda golemim mramornim površinama u Vatikanu, gledajući pozlatu, drago kamenje, tapiserije i freske od zida do zida i od poda do stropa, lako je zamisliti pobožan gnjev Martina Luthera. Bilo je poziva na reformu i prije Luthera - Erazmo je na primjer tražio jednostavniju, ogoljeniju formu bogoštovlja - ali nitko se nije izravno suprotstavio autoritetu Crkve. Luther je to učinio u 95 podrobno argumentiranih teza, koje je u jutro 31. listopada 1517. znamenitim aktom prikucao na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Pravo je, možda, bilo na Lutherovoj strani, ali imao je i sreće. Njegova se hereza pojavila u pogodnom trenutku povijesti tehnike. Do časa kad je Katolička crkva reagirala na njegovu akciju, strogo zabranivši širenje njegovih ideja, novi tiskarski strojevi već su Lutherov dokument raspačali po cijeloj Europi. Započela je reformacija. Nakon 150 krvavih godina, gotovo je pola Europe bilo protestantsko. Kad bi Martin Luther vidio današnji protestantizam, s njegovim lagodnim doktrinama koje malo toga traže a mnogo toleriraju, vjerojatno bi bio zgrožen. Luther nije bio liberal. Upravo suprotno, on je bio optužio Vatikan zbog previše popustljivog odnosa spram religije. Umnogome je bio ono što bismo danas zvali fundamentalistom, zahtijevajući doslovnije tumačenje Biblije. Lutherove kritike papinstva bile su vrlo slične kritikama koje islamski fundamentalisti danas iznose o koruptnim, ekstravagantnim režimima Bliskog istoka koji odstupaju od istinskog puta pobožnosti. Luther je papu napadao s konzervativne strane teologijskog spektra. Ustvari, neki kažu kako sraz katoličanstva i protestantizma ilustrira staru maksimu da je religijska sloboda proizvod dvaju jednako pogubnih fanatizama, od kojih svaki ukida onaj drugi. Većina sekti koje su iskrsnule kao posljedica reformacije bile su još puritanskije od luteranstva. Najutjecajnija među njima bilo je osobito tvrdo vjerovanje, kalvinizam, koji je postulirao nevrijednu izopačenost čovjeka i slabe izglede za spas za sve osim nekolicine, koju je Bog već odabrao. Ali zajednička točka različitih protestantskih sekti bila je odbacivanje autoriteta papinstva te neizravno i cijele religijske hijerar-

hije. Bile su dio opće borbe protiv autoriteta i, premda to u ono vrijeme nisu znale, dio šire priče o slobodi.* Unatoč svim njihovim prepirkama, te male protestantske sekte u sjevernoj Europi otvorile su mogućnost osobne putanje do istine, bez posredstva svećenika. Ukoliko su uopće zamišljale ikakvo svećenstvo, trebala ga je birati samoupravna kongregacija. Te sekte, koje su unutar šire zajednice često predstavljale manjinu, borile su se za prava svih manjina da vjeruju i služe Bogu po svojem izboru. Sve zajedno, one su otvorile prostor za slobodu religije u zapadnom svijetu. Pomogle su oblikovanju modernih ideja ne samo o slobodi savjesti i govora nego i o kritičkom znanstvenom istraživanju, prvo religijskih tekstova kao što je Biblija, a potom i sve općeprihvaćene mudrosti. Znanost je, uostalom, konstantan proces prkošenja autoritetu i osporavanja dogme. U tom smislu moderna znanost ima neobičan dug prema religioznim fanaticima iz 16. stoljeća. Na izravniji, politički način protestantizam je djelovao tako što je kraljevima i prinčevima dao izgovor da preotmu moć od sve arogantnijeg Vatikana, što su ionako kanili učiniti. Prvi veći napad dogodio se ne kao podrška idealima protestantizma, nego iz ne tako uzvišenog razloga što je jedan nemiran monarh htio dobiti nasljednika. Henrik VIII. Engleski zatražio je od pape Klementa VII. da poništi njegov brak s Katarinom Aragonskom jer mu nije rodila prestolonasljednika. (Nije da se nije pokušavalo: tijekom osam godina ona je rodila jednu djevojčicu i pet dječaka, koji su svi umrli, a dva puta je pobacila.) Papa je to odbio, pa je kralj Henrik raskinuo s Vatikanom, proglasivši se glavarem

* P o s j e t i o c i Ž e n e v e , koja s e g o d i n a m a s m a t r a l a d u h o v n i m r o d n i m m j e s t o m p r o t e s t a n t i z m a , n a ć i ć e u n a j v e ć e m j a v n o m p a r k u s p o m e n i k r e f o r m a c i j i . Taj s p o m e n i k , s a g r a đ e n 1909., g o l e m je zid sa s k u l p t u r a m a i b a r e l j e f i m a koji slave b a š t i n u reform a c i j e . O n slavi sve o n e koji s u n e k o ć bili oci u t e m e l j i t e l j i p o k r e t a , p o p u t L u t h e r a , J e a n a C a l v i n a , pa čak i Olivera C r o m w e l l a i a m e r i č k i h p u r i t a n a c a . M n o g e su od t i h u z a j a m n o s u p r o t s t a v l j e n i h s e k t i z a b o r a v l j e n e - a m o ž d a i t r e b a j u biti zaboravljene.

Crkve Engleske. Henrik nije bio ni u kakvu doktrinarnom sporu s Katoličkom crkvom. Ustvari, bio je branio papu protiv Luthera u ogledu zbog kojega mu je Vatikan dodijelio čast "Branitelja vjere", titulu koju njegovi nasljednici začudo nose do dana današnjega. Nova neovisna Anglikanska crkva tako je po doktrini bila katolička - osim sitnice zvane papa. Raskid Engleske s papom bio je prvi i najistaknutiji u nizu religijskih pobuna i ratova protiv Vatikana, u kojem je sudjelovala praktički svaka europska država i koji je potrajao gotovo 150 godina nakon Lutherova prkosnog čina. Ratovi što su uslijedili iz reformacije završili su 1648. Vestfalskim mirom, kako je nazvan, okončan je Tridesetogodišnji rat između Nijemaca i caru je dodijeljeno carevo - plus dobar dio onoga što je dotad bilo Božje (zapravo papino). Oživio je ideju iz 1555. - cuius regio eius religio (čija je vlast, njegova je i religija) - po kojoj su prinčevi mogli birati religiju svojih država te je izričito dozvoljavao religijsku toleranciju i preseljavanje. Godina 1648. ne predstavlja jasnu točku razdvajanja između Crkve i države, ali simbolizira važan pomak u povijesti Zapada. Vestfalski mir je sahranio ideju da je Europa jedna golema kršćanska zajednica - "Kršćanski svijet" - kojom duhovno upravlja Katolička crkva, a svjetovno sveti rimski car.* Budućnost je pripadala državi.

Prosvijećena država U 18. stoljeću pravi izazov kraljevskoj vlasti više nije dolazio od religije, nego od lokalnih vlasti: kneževa, vojvoda, barona i grofova. Ali tijekom tog stoljeća kralj će nadvladati svoje takmace. Jačao je svoj dvor i stvorio centralnu vlast - državu - koja je zasjenila lokalne takmace. Država je trijumfirala iz nekoliko razloga: zbog tehnoloških promjena, veće

*Ideja s v j e t s k e z a j e d n i c e v j e r n i k a p o s t o j i još u v i j e k u i s l a m u : umma. M e đ u t i m n e m a m u s l i m a n s k o g e k v i v a l e n t a K a t o l i č k e c r k v e ili p a p e (vidjeti 4 . poglavlje).

vojne konkurencije, nacionalističkih kretanja i mogućnosti centraliziranja prikupljanja poreza. Vrijedi međutim zapaziti jednu posljedicu. Jačanje države nije bilo dobro za slobodu. Kako je moć monarha rasla, oni su raspustili većinu srednjovjekovnih parlamenata, staleških skupština i sabora. Kada su u proljeće 1789. bili sazvani francuski Opći staleži - uoči Revolucije - bilo je to prvo njihovo okupljanje u 175 godina! Nedavno ojačali kraljevski vladari također su počeli dokidati višeslojni sistem privilegija plemstva, regionalnih tradicija i cehovskih zaštitnih mjera u korist uniformnoga pravnog kodeksa kojim je upravljao monarh. Važna je iznimka bio Engleski parlament, koji je u svojoj borbi s monarhijom zapravo zadobio kontrolu nakon Slavne revolucije 1688.* Na površini, slabljenje plemstva može izgledati kao pobjeda jednakosti pred zakonom, a u to je vrijeme tako i prikazivano. Kako su se ideje prosvjetiteljstva širile Europom sedamnaestog stoljeća, filozofi poput Voltairea i Diderota maštali su o "racionalizaciji" i "modernizaciji" vladavine. Ali u praksi su ti trendovi značili više moći centralnoj vlasti i pražnjenje lokalnih i regionalnih vlasti. "Prosvijećeni apsolutizam", kako je kasnije nazvan, imao je neke elemente napretka. Vladari poput pruskog Friedricha II., ruske Katarine II. i Josipa II. Austrijskog tolerirali su religijska neslaganja, uvodili pravne reforme te novcem i pažnjom obasipali umjetnike, glazbenike i pisce (što donekle objašnjava i dobar javni odjek koji su uživali). Ali premještanje moći oslabilo je jedine društvene skupine koje su mogle ograničiti kraljevsku vlast i njezine ekscese. Sloboda je sada ovisila o velikodušnosti vladara. Kada bi se našao pod pritiskom iz inozemstva ili iz zemlje, čak i najdobroćudniji monarh - i njegovi ne tako dobroćudni nasljednici - odbacio bi liberalizaciju i skršio razilaženja. Do kraja 18. stoljeća, u kojem su mir Europe remetili rat, revolucija i lokalne pobune, prosvijećeni je apsolutizam postao više apsolutizam nego prosvijećen.

* R i j e č i m a p o v j e s n i č a r a J. H. P l u m b a , " R e v o l u c i j a 1688. bila je s p o m e n i k koji je vlastela podigla v l a s t i t o m osjećaju n e o v i s n o s t i " . J. H. Plumb, The Growth of Political Stability in England, 1675-1725 ( L o n d o n : M a c m i l l a n , 1967.), 29-30.

Monarhija je kulminaciju dosegnula u Francuskoj pod Lujem XIV. Feudalizam u Francuskoj oduvijek se razlikovao od feudalizma u Engleskoj. Pritisnuta između neprijateljskih susjeda, Francuska se stalno pripremala na rat, zbog čega je njena centralna vlast bila jaka. (Od 54 godine, koliko je bio na vlasti, Luj XIV. je ratovao 30 godina.) Monarhija je geopolitičko stanje iskorištavala držeći plemiće daleko od baze njihove moći, a to je bila njihova zemlja. Gradeći na temeljima koje je položio genijalni kardinal Richelieu, Luj XIV. je plemiće izgurao iz lokalne uprave i umjesto njih postavio vlastite regionalne funkcionare. Također je degradirao regionalna vijeća i skupštine. Luja su zvali "Kralj Sunce" ne zbog njegova blještavog bogatstva, nego zbog njegova preeminentnog položaja u zemlji. U usporedbi s njim sve druge sile djeluju blijedo. Luj XIV. je francusko plemstvo trajno doveo u Pariz, mameći ga najblistavijim dvorom u Europi. Cilj mu je bio da ih oslabi. Legendarna rastrošnost francuske monarhije - beskrajne igre, balovi, lovovi i dvorski rituali, čuda Versaillesa - bila je na jednoj razini lukavo političko sredstvo zadržavanja velmoža u zlatnom kavezu. Iza raskoši svile i napudranih perika francuska je aristokracija postajala nemoćnom i ovisnom. * Francuska revolucija (1789.) promijenila je u zemlji mnogo toga, ali ne i te centripetalne tendencije. Zapravo, revolucija je samo i dalje centralizirala zemlju. Nasuprot engleskoj Slavnoj revoluciji (1688.), koja je ojačala zemljišno plemstvo, Francuska ga je revolucija uništila. Također je osakatila Crkvu i oslabila lokalne velmože, župe i banke. Kako je opazio veliki znanstvenik i političar 19. stoljeća, lord Acton, u revoluciji se nije toliko radilo o ograničavanju središnje vlasti koliko o ukidanju svih drugih moći koje bi joj se našle na putu. Francuzi su, zapaža on, od Amerikanaca posudili "njihovu teoriju revolucije, a ne njihovu teoriju vladavine - njihov kroj, ali ne i njihovo šivanje". Suverenost puka preuzela je svu slavu i neograničenu moć kraljevske suve-

*Jacques B a r z u n , From Dawn to Decadence: 1500 to the Present ( N e w York: H a r p e r Collins, 2000.), 287-89.

renosti. "Puk" je bio iznad svega, i proglasio je svojim ciljevima liberté, égalité, fraternité. Sloboda, koja je nekoć bila ovisna o kraljevskoj velikodušnosti, sada je ovisila o hirovima "državljana" koje su, dakako, predstavljale vođe revolucije. Ali postojao je još jedan uzor slobode, što je uočio upravo jedan Francuz. Montesquieu - zapravo Charles-Louis de Secondat, baron de La Brède et du Montesquieu - poput mnogih liberala prosvjetiteljstva u 18. stoljeću divio se Engleskoj zbog njezina sistema vlasti. Ali Montesquieu je otišao i dalje te ustanovio u čemu je bitna značajka engleskog sistema: to što on slobodu faktički jamči umjesto što je proklamira u teoriji. Zbog toga što je vlast bila podijeljena između kralja, aristokrata (Dom lordova) i pučana (Donji dom), ni jedna grana nije mogla previše ojačati. Ovo "razdvajanje vlasti" osiguralo je zaštitu građanskih sloboda i toleriranje religijskog neslaganja. Montesquieu nije polagao slijepu vjeru u mehaniku vlasti i ustava; uostalom, njegovo glavno djelo nosi naslov O duhu zakona. Ustvari, ovlaštenja britanskog monarha tijekom nekoliko stoljeća bila su tako okljaštrena da je Britanija do kraja 18. stoljeća, premda formalno monarhija, u zbilji postala aristokratskom republikom, kojom vlada zemljovlasnička elita. Montesquieuova laskava interpretacija jako je utjecala i na same Britance. Najistaknutiji britanski pravnik tog doba William Blackstone služio se Montesquieuovim mislima kada je pisao komentare na englesko pravo. Američka filozofkinja politike Judith Shklar istaknula je kako je u vrijeme utemeljivanja Američke Republike "Montesquieu bio neupitan autoritet. James Madison, Thomas Jefferson, John Adams i drugi svjesno su nastojali primijeniti njegove principe u stvaranju novoga političkog sistema. Citirali su ga više nego ijednog modernog autora (nadmašivala ga je samo Biblija). Njegova je privlačnost bila tako proširena", zapaža Shklar, "da su se i oni koji su podržavali novu konstituciju i oni koji su joj se suprotstavljali u svojoj argumentaciji jako oslanjali na Montesquieua." *

* J u d i t h Shklar, Montesquieu ( N e w York: O x f o r d U n i v e r s i t y Press, 1987.), 121.

Posljedice kapitalizma Do 18. stoljeća neobična britanska politička kultura stekla je konačan, krucijalan izvor snage: kapitalizam. * Ako su borbe između Crkve i države, plemića i kraljeva te katolika i protestanata razbile vrata individualne slobode, kapitalizam je srušio zidove. Ništa nije uobličilo moderni svijet tako jako kao kapitalizam, koji je uništio tisućljetne obrasce ekonomskog, socijalnog i političkog života. Tijekom nekoliko stoljeća uništio je feudalizam i monarhizam, s njihovim težištem na krvnoj vezi i rođenju. Stvorio je neovisnu klasu poslovnih ljudi koji malo duguju državi, a sada su dominantna sila svakog razvijenog društva na svijetu. On je vladajućom filozofijom modernog doba, umjesto poretka i tradicije, učinio promjenu i dinamiku. Kapitalizam je stvorio nov svijet, potpuno različit od svijeta koji je postojao tisućljećima. A najdublje se ukorijenio u Engleskoj. Započeo je drugdje. U 14. stoljeću ponovo su u nekim dijelovima Europe počeli bujati trgovinski poslovi, koji su tijekom najvećeg dijela srednjeg vijeka bili zamrznuti. Revolucija poljoprivredne tehnologije proizvodila je viškove žita, koje je valjalo prodati ili trampiti. Trgovišta i lučki gradovi - Antwerpen, Bruxelles, Venecija, Genova - postadoše središtima ekonomske aktivnosti. Dvojno knjigovodstvo, uvođenje arapskih brojki i uspon bankarstva pretvorili su zarađivanje novca iz amaterskog zanimanja u sistematičan posao. Ubrzo su se komercijalne pobude proširile iz lučkih gradova u unutrašnjost, većinom u Nizozemskoj, a kasnije u Engleskoj, gdje su primijenjene na sve vrste poljoprivrede, zanata, proizvodnje i usluga. Još je uvijek predmet debate zbog čega se kapitalizam prvo proširio na tim područjima, ali većina eko-

*O r a z l i č i t i m d e f i n i c i j a m a " k a p i t a l i z m a " n a p i s a n e su m n o g e knjige. O v d j e ga r a b i m u n a j o s n o v n i j e m s m i s l u , koji je u s k l a d u s v e ć i n o m l e k s i č k i h d e f i n i c i j a , m e đ u k o j i m a je i o n a iz Oxford Paperback Encyclopedia (1998.): " S i s t e m e k o n o m s k e organizacije zasnovan na tržišnoj konkurenciji, u kojem su sredstva za proizvodnju, r a s p o d j e l u i r a z m j e n u u p r i v a t n o m v l a s n i š t v u i n j i m a u p r a v l j a j u i n d i v i d u e ili korporacije."

nomskih historičara slaže se da je važan čimbenik bila kompetentna država koja je štitila privatno vlasništvo. Tamo gdje je kapitalizam uspio, to je bilo "uglavnom zahvaljujući tome kakav je tip prava vlasništva bio stvoren", pišu vodeći povjesničari o toj tematici, Douglas North i Robert Thomas. * Do 16. stoljeća počeo se po cijeloj Europi razvijati konsenzus da "Imovina pripada porodici, a suverenitet vladaru i njegovim magistratima". Španjolski pravnik iz 15. stoljeća objašnjavao je: "Kralju je povjereno jedino upravljanje kraljevinom, a ne vlast nad stvarima." ** Međutim samo je u Engleskoj kralj (Charles I.) bio doista smaknut, uglavnom zbog proizvoljnog razrezivanja poreza. Sistematska zaštita prava vlasništva preobrazila je društva. To je značilo da se moglo eliminirati kompleksnu mrežu feudalnih običaja i povlastica - koji su predstavljali prepreke efikasnom korištenju imovine. Engleska zemljovlasnička elita preuzela je vodeću ulogu u modernizaciji poljoprivrede. Sistemom ograđivanja, brutalnim procesom potvrđivanja svojih prava nad pašnjacima i zajedničkom zemljom na njihovim posjedima, natjerali su kmetove i seljake i zakupnike koji su živjeli od te zemlje da se počnu baviti specijaliziranim i efikasnijim radom. Pašnjaci su potom iskorišteni za uzgoj ovaca kako bi se opsluživalo visoko profitabilnu trgovinu vunom. Prilagodivši se tekućoj kapitalističkoj revoluciji, engleske zemljovlasničke klase osigurale su svoju moć, ali su pomogle i modernizaciji svojeg društva. Francuski su aristokrati, nasuprot tome, bili odsutni zemljovlasnici koji nisu učinili mnogo da svoje posjede učine produktivnijima, a ipak su i dalje od svojih zakupaca izvlačili bogate feudalne daće. Kao i mnogi kontinentalni aristokrati, prezirali su trgovanje. Osim poduzetnih plemića, kapitalizam je stvorio i novu skupinu bogatih i moćnih ljudi koji svoje bogatstvo nisu dugovali zemlji darovanoj od krune nego neovisnoj ekonomskoj aktivnosti. Od sitnijeg

* D o u g l a s N o r t h i R o b e r t T h o m a s , The Rise of the Western World: A New Economic History (Cambridge: C a m b r i d g e U n i v e r s i t y Press, 1973.), x. * * R i c h a r d Pipes, Property and Freedom ( N e w York: K n o p f , 1999.), III.

plemstva do poduzetnih seljaka, ti engleski "slobodnjaci" bili su, riječima jednog historičara, "skupina ambicioznih, agresivnih malih kapitalista". * Bili su prvi pripadnici buržoazije, radine vlasničke klase koju je Karl Marx definirao kao "vlasnike sredstava za proizvodnju društva i poslodavce radnika". Marx je točno prepoznao da je ta klasa avangarda političke liberalizacije u Europi. Budući da su njeni pripadnici imali velike koristi od kapitalizma, vladavine prava, slobodnih tržišta te uspona profesionalizma i meritokracije, podržavali su postupne reforme i poticali te trendove. U sada već legendarnom djelu socijalne znanosti, harvardski znanstvenik Barrington Moore ml. proučio je putanje k demokraciji i diktaturi po svijetu i sažeo svoj središnji zaključak u četiri riječi: "Nema buržoazije, nema demokracije." ** Kada je poduzetnička aktivnost postala glavnim sredstvom društvenog napredovanja, to je revolucioniralo britansku politiku. Donji dom, koji je u 17. stoljeću kralju preoteo moć i upravljao zemljom, bio je sada pun odnedavna bogatih trgovaca i poduzetnika. Broj titularnih plemića u Britaniji uvijek je bio malen: krajem 18. stoljeća bilo ih je manje od 200.*** Ali niže od njih ležala je široka klasa često nazivana "engleska gospoda"****. Gospoda su obično imala neku vezu s aristokracijom i često su preuzimala odgovornosti u lokalnoj upravi, ali u krajnjoj liniji njihov prestiž i moć potjecali su iz poslovnih aktivnosti, rada u profesiji ili efikasnog poljodjelstva. Mnogi od tih ljudi ušli su u javni život te su uz zdravu distancu spram starog poretka zagovarali progresivne reforme kao što su slobodna trgovina, slobodna tržišta, individualna prava i sloboda religije.

* M i l d r e d C a m p b e l l , The English Yeomen under Elizabeth and the Early Stuarts ( N e w York: A. M. Kelley, 1968.), n a v e d e n o u B a r r i n g t o n Moore, Social Origins of Dictatorship and Democracy: Lord and Peasant in the Making of the Modern World (Boston: Beacon Press, 1966.). * * M o o r e , Social Origins, 418. U o r i g i n a l u stoji " b o u r g e o i s " , a ne " b u r ž o a z i j a " , ali se č e s t o citira na p o t o n j i n a č i n , š t o i ja č i n i m . ***J.

M. R o b e r t s , The Penguin History of the World ( N e w York: P e n g u i n , 1997.), 553.

* * * * G e n t r y (op. prev.).

Sva trojica najmoćnijih britanskih premijera 19. stoljeća - Robert Peel, William Gladstone i Benjamin Disraeli - potekla su iz redova gospode. Ta nova moćna klasa usvojila je mnoge značajke aristokracije - palače na imanjima, žaketi, lovne zabave - ali bila je fluidnija. "Džentlmeni" su uživali široko poštovanje i počeli su određivati trendove u svojem društvu čak i više nego lordovi. Zapravo, do r8. stoljeća engleski je džentlmen postao gotovo mitskom figurom, koja je bila predmet društvenih aspiracija. Priča se da je jedna njegovateljica zamolila kralja Jamesa I. da njezina sina učini džentlmenom. Monarh je odgovorio: "Džentlmenom ga nikako ne mogu učiniti, premda bih ga mogao učiniti lordom." Jedan posjetitelj Francuz ismijao je tendenciju engleske aristokracije da oponaša gospodu: "U Londonu se gospodari odijevaju poput svojih komornika, a vojvotkinje oponašaju svoje sobarice."* Danas se engleskog džentlmena uglavnom pamti kao dendija, čiju estetsku osjetljivost diljem svijeta reklamira Ralph Lauren. Ali njegovo je porijeklo tijesno povezano s rađanjem engleske slobode.

Angloamerika Unatoč tome što je do 18. stoljeća došlo do uspona kapitalizma, ograničene vlasti, vlasničkih prava i konstitucionalizma u velikom dijelu Europe, Englesku se smatralo jedinstvenom. Bila je bogatija, inovativnija, slobodnija i stabilnija nego ijedno društvo na kontinentu. Kako je zapazio Guido de Ruggiero, "Slobode individue, osobito sigurnost osobe i imovine, bile su čvrsto osigurane. Uprava je bila decentralizirana i autonomna. Pravosudna tijela bila su potpuno neovisna o centralnoj vlasti. Prerogativi krune bili su usko ograničeni. (...) Politička moć bila je koncentrirana u rukama Parlamenta. Kakav je tome sličan prizor mogao ponuditi kontinent?" Mnogi su promatrači u to vrijeme izvodili slične zaključke, slaveći englesku konstituciju i nacionalni

*E. J. H o b s b a w m , Industry and Empire ( N e w York: P e n g u i n , 1969.), 26.

karakter. Neki su se konkretnije usredotočili na privredu. Za Voltairea, "trgovina kojom su se građani Engleske obogatili pomogla je i njihovu oslobađanju... zauzvrat, ta je sloboda proširila trgovinu". Umjesto da njeguje dekadentne užitke svojeg plemstva, primijetio je pažljivi promatrač, francuski svećenik Abbe Coyer, engleska je vlada pomogla "čestitoj srednjoj klasi, tom dragocjenom sastavnom dijelu nacija".* Slobodna tržišta pomogla su bogaćenju srednje klase, koja je potom promicala stvar slobode. To je izgledalo kao pozitivan krug. Zemlje najsličnije Engleskoj bile su njene kolonije u Americi. Kolonisti su uspostavili vlade vrlo slične vladama koje su ostavili iza sebe u tudorovskoj Engleskoj. Godine 1776., kada su se pobunili protiv kralja Georgea III., kolonisti su svoju revoluciju izrazili kao poziv na povrat njihovih prava kao Engleza. Po njihovu shvaćanju, njihove davno uspostavljene slobode uzurpirao je monarh tiranin, što ih je prisililo da objave neovisnost. U nekom smislu to je bila repriza same engleske Slavne revolucije, u kojoj se Parlament bio pobunio protiv samovoljnog monarha čiji je glavni grijeh također bio to što je povisio poreze bez pristanka onih kojima vlada - ili, točnije, onih koji plaćaju poreze. Pobjednice su i 1688. i 1776. bile napredne, modernizirajuće elite trgovačkog duha. (Gubitnici su, osim kralja, bili i stari torijevci, koji su ostali lojalni kruni, kako u Engleskoj 17. stoljeća tako i u Americi 18. stoljeća.) Ali ako je Engleska bila izuzetna, Amerika je bila poseban slučaj posebnog slučaja. To je bila Engleska bez feudalizma. Dakako, Amerika je imala bogate zemljovlasničke porodice, ali one nisu imale titule ni prava po rođenju i nisu bile obdarene političkom moći usporedivom s moći članova Doma lordova. Da bi se razumjelo Ameriku 18. stoljeća, napisao je povjesničar Richard Hofstadter, trebalo je zamisliti tu jedinstvenu mogućnost, "svijet srednje klase".** Premda su u privredi i društvu bili prisutni aristokratski elementi, oni su rijetko dominirali. Na

* H o b s b a w m , Industry, 4 8 . * * R i c h a r d H o f s t a d t e r , America at 1750: A Social Portrait ( N e w York: K n o p f , 1971.), 131.

Sjeveru su počeli slabjeti krajem 18. stoljeća. Povjesničar Gordon Wood je zapisao: "Osamdesetih godina 18. stoljeća možemo zaista osjetiti promjenu iz predmodernog u moderno društvo, u kojem počinju dominirati poslovni interesi i potrošački ukusi običnih ljudi." Američka revolucija, koja je, po Woodovim riječima, stvorila "eksploziju poduzetničke moći", proširila je jaz između Amerike i Europe.* Amerika je sada bila otvoreno buržoaska i ponosila se time. U danima nakon svojeg dolaska u Sjedinjene Države 1831., Tocqueville je u svojem dnevniku zapazio kako "izgleda da se u Americi cijelo društvo stopilo u srednju klasu". Američki put u liberalnu demokraciju bio je izuzetan. Većina zemalja ne započinje svoje nacionalno iskustvo kao novo društvo bez feudalne prošlosti. Amerikancima, slobodnima od stotina godina monarhije i aristokracije, nije bila potrebna moćna centralna vlada ni nasilna socijalna revolucija radi zbacivanja starog poretka. U Europi su se liberali bojali državne vlasti, ali su i maštali o njoj. Željeli su je ograničiti, a ipak im je trebala za moderniziranje njihovih društava. "Velika prednost Amerikanaca", po Tocquevilleovu znamenitom opažanju, "jest to što su do stanja demokracije dospjeli a da nisu morali pretrpjeti demokratsku revoluciju. (...) Rođeni su jednaki a da nisu morali postati jednaki." Početkom 19. stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama najvećim se dijelom razvijala individualna sloboda i vladala je jednakost pred zakonom. Ali nijedna od tih zemalja nije bila demokratska. Prije Zakona o reformi iz 1832., pravo glasa u Ujedinjenom Kraljevstvu imalo je 1,8 posto punoljetnog stanovništva. Nakon tog zakona brojka je porasla na 2,7 posto. Nakon daljnjeg proširenja prava glasa 1867., glasati je moglo 6,4 posto, a nakon 1884. 12,1 posto.** Tek

* G o r d o n W o o d , The Radicalism of the American Revolution ( N e w York: R a n d o m H o u s e , 1993.), str. 3 4 8 . **Postoci

glasova p r o r a č u n a t i su uz p o m o ć B. R. M i t c h e l l , Abstracts of British Histo-

rical Statistics (Cambridge: C a m b r i d g e U n i v e r s i t y Press, 1962.); T h e Great B r i t a i n Historical G.I.S., U n i v e r s i t y o f Sussex, d o s t u p n o n a w w w . g e o g . p o r t . a c . u k / g b h g i s /

1930., kada su žene dobile puno izborno pravo, Ujedinjeno Kraljevstvo je zadovoljilo današnja mjerila demokracije: opće pravo glasa punoljetnih. Ipak, bilo je naširoko smatrano uzorom konstitucionalne liberalne države - države koja štiti slobodu i kojom se vlada po zakonu. Sjedinjene Države bile su demokratičnije od Ujedinjenog Kraljevstva, ali ne onoliko koliko ljudi misle. Tijekom prvih nekoliko desetljeća samo je bjelačko muško stanovništvo imalo pravo glasa - sistem prilično sličan onome u zemlji čiju su vlast bili upravo zbacili. Godine 1824. - 48 godina od neovisnosti - samo je 5 posto punoljetnih Amerikanaca glasalo na predsjedničkim izborima. Taj se broj dramatično povećao kada se proširila Jacksonova revolucija, a ograničenja vezana uz vlasništvo najvećim su dijelom uklonjena. Ali tek uoči Građanskog rata moglo se uopće govoriti o tome da svaki bijeli muškarac u Sjedinjenim Državama ima pravo glasa. Crnci su u teoriji dobili pravo glasa 1870., ali ustvari su ga na Jugu dobili tek stoljeće poslije. Žene su pravo glasa dobile 1920. Unatoč tom pomanjkanju demokracije, najvećim dijelom 19. stoljeća Sjedinjene Države i njihov sistem zakona i prava bili su predmet svjetske zavisti. A s vremenom je konstitucionalni liberalizam doveo do demokracije, što je dovelo do daljnje slobode, i tako je to išlo. Ostatak Europe išao je k liberalnoj demokraciji kompleksnijom putanjom nego Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države, ali na kraju je tamo dospio. Ono što se u Britaniji i Americi događalo polako i (uglavnom) mirno, na kontinentu se događalo isprekidano i krvavo (o čemu će se diskutirati u sljedećem poglavlju). Ipak, većinom su postale liberalno demokratske do kasnih 1940-ih, a gotovo sve ostale to su obavile nakon 1989., pri čemu se konsolidacija odvijala brzo i čvrsto. Razlog je jasan: sve zapadne zemlje imale su zajedničku povijest koju je, uza sve varijacije, obilježavala izgradnja konstitucionalne liberalne tradicije.

db; i E. J. E v a n s , The Forging of the Modern Industrial State: Early Industrial Britain, 1783-1870 ( N e w York: L o n g m a n , 1983.). Vidjeti i G e r t r u d e H i m m e l f a r b , " T h e Politics of D e m o c r a c y : T h e E n g l i s h R e f o r m Act of 1867", Journal of British Studies 6 (1966.).

Engleski je slučaj ono što učenjaci nazivaju "idealnim tipom", zbog čega ga je korisno istaknuti. Ali u 18. stoljeću čak je i najretrogradnija europska sila u usporedbi s državama u Aziji ili Africi već bila liberalan režim. Državljani su imali izričita prava i ovlaštenja koja nije mogao zamisliti ni jedan nezapadni podanik. Monarsi su bili sputani pravom i tradicijom. Građansko društvo privatnih poduzeća, crkava, sveučilišta, cehova i udruženja bujalo je bez velike intervencije države. Privatno vlasništvo bilo je zaštićeno, a privatno je poduzetništvo jačalo. Često su te slobode bile jače u teoriji nego u praksi i često su bile podložne povredama autokratskih monarha. Ali u usporedbi s ostatkom svijeta Zapad je uistinu bio zemlja slobode.

Kultura kao sudbina Moglo bi se učiniti da je ova kratka povijest slobode vodič koji obeshrabruje. Ona upućuje na zaključak da bi se svaka zemlja koja se nada da će postati liberalno demokratskom valjda trebala premjestiti na zapad. Bez sumnje, biti dijelom zapadnog svijeta - pa makar i na periferiji - jest politička prednost. Među svim zemljama koje su stekle neovisnost nakon pada sovjetskog imperija, one koje su sudjelovale u onome što bi se moglo nazvati "zapadnim iskustvom" - stare zemlje austrijskog i njemačkog imperija - bile su najuspješnije u liberalnoj demokraciji. Linija koja je 1500. razdvajala zapadno i istočno kršćanstvo danas dijeli uspješne liberalne režime od neuspješnih, iliberalnih. Poljska, Mađarska i Češka Republika, koje su zasigurno bile dio Europe, najdalje su doprle u konsolidiranju svoje demokracije; sljedeće su po redu baltičke države. Čak i na Balkanu, u Sloveniji i Hrvatskoj, koje se nalaze zapadno od linije što dijeli Istok i Zapad, ide dobro, dok Srbija i Albanija (na istoku) imaju mnogo tegobniju tranziciju. Znači li to da je kultura sudbina? Taj su jaki argument iznosili ugledni učenjaci od Maxa Webera do Samuela Huntingtona. Trenutno, to je ideja u trendu. Od poslovnih konzultanata do vojnih stratega, ljudi danas govore o kulturi kao o jednostavnom objašnjenju većine zago-

netki. Zbog čega je američka privreda doživjela ekspanziju u posljednja dva desetljeća? Očevidno: zbog naše poduzetničke kulture. Zašto se Rusija ne može prilagoditi kapitalizmu? Također očevidno: to je feudalna, protutržišna kultura. Zbog čega je Afrika zaglibila u siromaštvu? I zbog čega arapski svijet uzgaja teroriste? I opet, kultura. Ali ti su odgovori previše jednostavni. Uostalom, i američka je kultura proizvela i stagflaciju i Veliku depresiju. A nekoć feudalne kulture Japana i Njemačke izgleda da su se dobro prilagodile kapitalizmu, pa su te zemlje postale drugom, odnosno trećom najbogatijom zemljom na svijetu. Jedna zemlja može u različita vremena uspijevati i promašivati, ponekad u razmaku od samo dvadeset godina, što bi ukazivalo na to da je na djelu još nešto osim kulture, koja je relativno nepromjenjiva. Genijalni patrijarh Singapura Lee Kuan Yew jednom mi je objasnio da, ako želite vidjeti kako djeluje kultura, usporedite efikasnost njemačkih i zambijskih radnika bilo gdje u svijetu. Ubrzo ćete doći do zaključka da u tim dvjema kulturama postoji nešto vrlo različito, što objašnjava rezultate. Znanstvenici argumentiraju na sličan način: u svojem zanimljivom djelu Tribes, Joel Kotkin zastupa tezu da, ako u modernom svijetu želite ekonomski uspjeti, ključ je jednostavan budite Židov, budite Indijac, ali, iznad svega, budite Kinez. Lee i Kotkin očevidno su u pravu u opažanju da stanovite skupine - Kinezi, Indijci, Židovi - odlično uspijevaju u najrazličitijim okolnostima. (Ustvari, meni je ova varijanta teorije kulture posebno privlačna, jer sam indijskog porijekla.) Ali ako je ključ za ekonomski uspjeh to da ste Indijac, kako objasniti žalosno djelovanje indijske privrede tijekom prvih četiriju desetljeća njene neovisnosti od 1947. - ili, uostalom, stotinama godina prije toga? Odrastajući u Indiji nipošto nisam Indijce smatrao ekonomski uspješnima. Ustvari, sjećam se dana kada je legendarni zastupnik u indijskom parlamentu Piloo Mody postavio Indiri Gandhi sljedeće pitanje tijekom premijerkina "aktualnog sata" u New Delhiju: "Može li premijerka objasniti zbog čega su Indijci ekonomski uspješni pod svakom vladom u svijetu osim pod njenom?" Slična pitanja može se postaviti o Kini, još jednoj zemlji koja je

stotinama godina ostvarivala bijedne ekonomske rezultate, sve do prije tri desetljeća. Ako su sve što je potrebno Kinezi, Kina ih ima na milijarde. Što se Židova tiče, premda su bili uspješni na mnogim mjestima, ona zemlja u kojoj su većina, Izrael, također je donedavno bila u ekonomskom metežu. Zanimljivo je da se ekonomska sreća svih triju zemalja (Indije, Kine i Izraela) upadljivo promijenila otprilike 1980-ih. Ali to se nije dogodilo zbog toga što su one došle do novih kultura, nego zbog toga što su njihove vlade izmijenile određene strategije i stvorile sistem susretljiviji spram tržišta. Kina danas ima brži rast od Indije, ali to ima više veze s činjenicom da Kina svoju privredu reformira ekstenzivnije nego Indija nego s ikakvom navodnom superiornošću konfucijanske etike naspram hinduističkoga mentalnog sklopa. Čudno je što je Lee Kuan Yew tako žestok zagovornik kulturne argumentacije. Singapur se kulturno ne razlikuje mnogo od svoje susjede Malezije. Više je kineski, a manje malajski, ali u usporedbi s ostatkom svijeta te dvije zemlje imaju mnogo zajedničkoga. Ali Singapur je, mnogo više od svojih susjeda, imao djelotvornu vladu koja je provodila mudru ekonomsku strategiju. To jamačno njegov uspjeh objašnjava mnogo više nego urođene kulturne razlike. Drugim riječima, ključ za uspjeh Singapura jest Lee Kuan Yew, a ne Konfucije. Ne radi se o tome da kultura nije važna; dapače, ona mnogo znači. Ona predstavlja povijesno iskustvo nekog naroda, usađena je u njegove institucije i oblikuje njegove stavove i očekivanja spram svijeta. Ali kultura se može mijenjati. Njemačka kultura 1939. veoma se razlikovala od onoga u što se pretvorila 1959., samo dvadeset godina poslije. Europa, nekadašnje središte hipernacionalizma, sada je postnacionalistička, a njene su države spremne prenositi vlast na supranacionalna tijela na način koji Amerikanci jedva mogu zamisliti. Sjedinjene Države nekoć su bile izolacionalistička republika duboko sumnjičava spram stajaćih vojski. Danas su hegemon s garnizonima po cijelom svijetu. Kinezi su nekoć bili zaostali kmetovi; sada su prepredeni trgovci. Ekonomske krize, rat, političko vodstvo - sve to mijenja kulturu. Prije sto godina, kada je izgledalo da je Istočna Azija nepromjenjivo siromašna, mnogi su znanstvenici - među kojima je najznamenitiji bio

Max Weber - dokazivali da kulture zasnovane na konfucijanstvu destimuliraju sve atribute nužne za uspjeh u kapitalizmu. * Prije jednog desetljeća, kada je Istočna Azija bila u naglom porastu, znanstvenici su to objašnjenje preokrenuli naglavce, dokazujući da konfucijanstvo zapravo ističe crte važne za ekonomsku dinamiku. Danas se kotač opet okrenuo, pa mnogi u "azijskim vrijednostima" vide sve sastojke crony-kapitalizma. Weber je u svojoj studiji ekonomsku uspješnost Sjeverne Europe povezao s "protestantskom etikom" i predvidio da će katolički jug ostati siromašan. Ustvari, Italija i Francuska tijekom posljednjih pola stoljeća imale su brži rast od protestantske Europe. U objašnjavanju slabe uspješnosti nekih zemalja može se pribjeći stereotipu o prevrtljivim Latinima i o radnoj etici mañana, ali kako onda objasniti Čile? Njegovoj privredi ide isto tako dobro kao i najjačim azijskim "tigrovima". Njegov se uspjeh često pripisuje drugom skupu latinskih vrijednosti: jakim porodicama, religijskim vrednotama i odlučnosti. Zapravo ne možemo naći jednostavan odgovor zbog čega su neka društva uspješna u nekim razdobljima. Kada nekom društvu dobro ide, to unatrag često izgleda neizbježno. Stoga istražujemo uspješna društva i u njihovim kulturama tražimo sjeme uspjeha. Ali kulture su kompleksne; u njima se nađe ono što se hoće naći. Želi li se u Istočnoj Aziji naći kulturne značajke napornog rada i štedljivosti, ima ih. Ako umjesto toga želite naći sklonost slijepoj poslušnosti i nepotizmu, ima i toga. Ako dovoljno uporno tražite, sve ćete te značajke naći u većini kultura. Kultura je važna. Ona može biti poticaj ili teret, koji usporava ili ubrzava promjene. Može biti kodificirana u institucijama i uobičajenim postupcima, koji su često realne prepreke uspjehu. Indijska kultura možda jest, a možda i nije naštetila izgledima zemlje za privredni rast, ali indijska birokracija to jamačno čini. Realna prednost Zapada jest to što je njegova povijest dovela do stvaranja institucija i prakse koje,

* M a x Weber, The Protestant Ethics and the Spirit of Capitalism ( N e w York: Scribner's,

1958.).

premda ni na koji način nisu povezani sa zapadnim genima, nije lako od početka ponoviti u drugim društvima. Ali je moguće.

Istočnoazijski model Promatrajući mnoge nezapadne tranzicije k liberalnoj demokraciji tijekom posljednjih triju desetljeća može se vidjeti da su zemlje koje su najdalje odmakle prema liberalnoj demokraciji slijedile verziju europskog obrasca: prvo kapitalizam i vladavina prava, a potom demokracija. I Južnom Korejom, i Tajvanom, i Tajlandom, i Malezijom desetljećima su vladale vojne hunte ili jednostranački sistemi. Ti su režimi liberalizirali privredu, pravni sistem te prava bogoštovlja i putovanja, a potom, desetljećima nakon toga, održali slobodne izbore. Postigli su, možda slučajno, dva bitna atributa dobre vladavine koja je James Madison ocrtao u Federalističkim spisima. Prvo, vlada mora moći kontrolirati one kojima vlada; zatim mora moći kontrolirati sebe. Poredak plus sloboda. Te će dvije sile, dugoročno, proizvesti legitimnu vlast, prosperitet i liberalnu demokraciju. Dakako, to je lakše reći nego učiniti. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća zapadni intelektualci s prezirom su govorili o istočnoazijskim režimima kao reakcionarnima, i umjesto toga prihvaćali pučke vođe u Aziji i Africi koji su držali izbore i deklarirali svoju vjeru u puk - na primjer u Gani, Tanzaniji i Keniji. Većina tih zemalja degenerirala je u diktature, dok se Istočna Azija kretala upravo u suprotnom smjeru. To što su najbolje konsolidiranim demokracijama u Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji - u Čileu, Južnoj Koreji i Tajvanu - dugo vladale vojne hunte svakako bi trebalo biti zagonetka za te znanstvenike i intelektualce. U Istočnoj Aziji, kao i u Zapadnoj Europi, liberalizacija autokratskih režima položila je temelje za stabilne poretke liberalne demokracije. Gotovo u svakom slučaju diktature su sporo i parcijalno otvarale privredu, ali taj je proces činio vlast sve liberalnijom. "Značajka koju će se svakako naći u Istočnoj Aziji od Drugoga svjetskog rata", napisao je vodeći znanstvenik o Istočnoj Aziji, Minxin Pei,

jest postupan proces autoritarne institucionalizacije. (...) U središtu tog procesa bilo je sporo pomaljanje modernih političkih institucija koje vrše formalnu i neformalnu vlast ograničavanja p u t e m dominantnih partija, birokratskih struktura, poluotvorenih izbornih procedura te pravnog sistema koji je postojano stjecao stanovitu autonomiju. Taj je proces imao dva povoljna ishoda - višu razinu stabilnosti i sigurnost prava vlasništva (zahvaljujući ograničenjima što ih vladaocima postavljaju moć tržišnih sila i nove političke norme). * U Istočnoj Aziji još uvijek su rasprostranjeni korupcija, nepotizam i varanje birača - ali takva je bila i većina zapadnih demokracija, čak i prije 50 godina. Izbori na Tajvanu danas nisu savršeni, ali vjerojatno su slobodniji i pravedniji od onih na američkom Jugu 1950-ih godina (ili u Chicagu u 1960-ima). U današnjoj korejskoj politici neprimjeren utjecaj imaju krupni konglomerati (chaebols), ali takav su utjecaj imali i njihovi ekvivalenti u Europi i Sjedinjenim Državama prije jednog stoljeća. Poduzetnici u željeznicama, čeličanama, brodogradilištima i krupnim financijama u prošlosti bili su vjerojatno moćniji od ijednog današnjeg tajkuna u Istočnoj Aziji. Dominirali su Amerikom tijekom njezina Zlatnog doba potkraj 19. stoljeća. (Možete li barem navesti imena političkih suvremenika J. P. Morgana, E. H. Harrimana i Johna D. Rockefelera?) Nove se demokratske države ne može prosuđivati po mjerilima koja bi i većina zemalja Zapada odbacila još pred samo trideset godina. Istočna Azija danas je mješavina liberalizma, oligarhije, demokracije, kapitalizma i korupcije - umnogome poput Zapada, recimo 1900. godine. Ali većina zemalja Istočne Azije znatno je liberalnija i demokratičnija od drugih nezapadnih zemalja.

* M i n x i n Pei, " C o n s t r u c t i n g t h e Political F o u n d a t i o n s for Rapid E c o n o m i c G r o w t h " , u H e n r y R o w e n , ur., Behind East Asia's Growth: The Political and Social Foundations of an Economic Miracle ( L o n d o n : R o u t l e d g e , 1997.), 39-59.

Još neobičniji dokaz da konstitucionalna liberalna prošlost može proizvesti liberalnu demokratsku sadašnjost ustanovio je 1983. pokojni politolog Myron Weiner. Istaknuo je da, u to vrijeme, "svaka pojedina zemlja u Trećem svijetu nastala iz kolonijalne vladavine nakon Drugoga svjetskog rata, s barem milijun stanovnika (kao i gotovo sve manje kolonije), koja ima demokratsko iskustvo, jest bivša britanska kolonija".* Britanska vladavina nije značila demokraciju - kolonijalizam je nedemokratski gotovo po definiciji - nego ograničen konstitucionalni liberalizam i kapitalizam. Sada postoje druge demokracije Trećeg svijeta, ali opća Weinerova teza i dalje važi. Reći to ne znači braniti kolonijalizam. Budući da sam odrastao u postkolonijalnoj zemlji, ne treba me podsjećati na institucionalizirani rasizam i na zloupotrebe vlasti koji su bili dio imperijalne baštine. Ali neporeciva je činjenica da je Britansko Carstvo za sobom ostavilo baštinu zakona i kapitalizma koja je u mnogim njegovim bivšim kolonijama - premda ne u svima ** - pomogla jačanju snaga liberalne demokracije. Francuska, nasuprot tome, nije na okupiranim prostorima baš poticala konstitucionalizam ili slobodna tržišta, ali jest davala neka prava nekim od svojih kolonijalnih populacija u Sjevernoj Africi. Rana demokratizacija u svim tim slučajevima vodila je u tiraniju. Zapadni je put vodio u liberalnu demokraciju daleko od zapadnog svijeta. Ali važni su redoslijed i vrijeme demokratizacije. Većina zemalja Trećeg svijeta koje su se proglasile demokratskima odmah nakon neovisnosti, dok su bile siromašne i nestabilne, unutar jednog deset-

* M y r o n Weiner, "Empirical D e m o c r a t i c T h e o r y " u M y r o n W e i n e r i E r g u n O z b u d u n , ur., Competitive Elections in Developing Countries ( D u r h a m , N. C.: D u k e U n i v e r s i t y Press, 1987.), 20. **U m n o g i m k o l o n i j a m a k o j e su Britanci s t e k l i k a s n o u svoje i m p e r i j a l n o doba, i k o j e su d e k o l o n i z i r a n e za n e k o l i k o d e s e t l j e ć a - p r i m j e r i c e u A f r i c i i na B l i s k o m i s t o k u - na i z g r a d n j i i n s t i t u c i j a i s t v a r a n j u v l a d a v i n e prava n i s u u č i n i l i m n o g o . Sto j e još gore, p o v u k l i s u loše g r a n i c e , o p t e r e t i v š i t e d r ž a v e o d p o č e t k a n j i h o v a n e o v i s n o g života e t n i č k i m i religijskim p r o b l e m i m a . Ali u j u ž n o j Aziji, na Karibima i, d a k a k o , u n a s e l j e n i č k i m k o l o n i j a m a (Kanadi, Australiji i N o v o m Z e l a n d u ) povezanost britanske vladavine i demokracije je neosporna.

ljeća postale su diktaturama. Kako je o putu od konstitucionalnog liberalizma do demokracije zapazio Giovanni Sartori, veliki znanstvenik demokracije sa Sveučilišta Columbia, "putanja nije reverzibilna". Čak su i europska odstupanja od angloameričkog obrasca - prvo konstitucionalizam i kapitalizam, a tek onda demokracija - bila daleko neuspješnija u stvaranju liberalne demokracije. Kako bismo promotrili komplikacije što ih stvara prerana demokratizacija, mogli bismo se vratiti u srce Europe - u prošlost, na početak 20. stoljeća.

2. POGLAVLJE

Izokrenuti put Beč je početkom prošlog stoljeća bio blistava metropola, s kozmopolitskom aromom, avangardna u umjetnosti i pustolovna u politici. U jednom te istom gradu komponirali su Richard Strauss i Gustav Mahler, slikali Gustav Klimt i Egon Schiele, prozu pisali Robert Musil i Arthur Schnitzler, Theodor Herzl je sastavljao novinske članke, Sigmund Freud se bavio psihoanalizom, a Lav Trocki govorio po kavanama. Beč bijaše znamenit po svojim kavanama, u kojima se srednjoeuropska inteligencija okupljala radi opojne mješavine alkohola, duhana i razgovora. U jednoj takvoj kavani - vjerojatno u Landtmanu - u proljeće 1895. Sigmund Freud je pripalio cigaru. Kako se od Freuda već moglo i očekivati, cigara nije bila samo cigara. Bilo je to slavljenje slobode - protiv demokracije.* Tog je ožujka Beč za gradonačelnika bio izabrao ultranacionalista Karla Lügera. Lügerova politička orijentacija bila je ružna. Redovno je Židove povezivao s parazitima, zahtijevajući da ih se sabije u crnu zemlju kao gnojivo, ili potrpa na brodove i utopi u moru. Habsburški car

* O v a j prikaz, k a o i diskusija o Lügeru koja slijedi, v e l i k i m dijelom p o t j e č e iz i z v r s n e k n j i g e Carla Schorskea Fin-de-siècle Vienna: Politics and Culture ( N e w York: Vintage,

1981.).

Franjo Josip I. zaključio je da je Lügerov izbor opasan po građanske slobode grada te ga je, neočekivanim potezom, odbio potvrditi. U toj ga je odluci podržala još jedna drevna i autoritarna austrijska institucija, Katolička crkva. Bečki intelektualci, tradicionalno suprotstavljeni i monarhiji i Crkvi, našli su se u nezgodnom položaju da podrže kralja protiv naroda. Freud je htio javno aplaudirati carevoj odluci, zbog čega je i pripalio cigaru, što je bio tradicionalan čin slavljenja. Nitko ne bi Lügera smatrao uzorom demokracije, ali on se na vlast uspeo izravnim posljetkom širenja demokracije u Austriji. U 1860-im i 70-im godinama u Austriji su glasali samo bogati te obrazovana srednja klasa, a njihove su velike teme bile sloboda govora, konstitucionalizam i ekonomski liberalizam. Glasoviti kozmopolitski i progresivan karakter Beča bio je proizvod ograničenog prava glasa. U 1880-ima i 90-ima biračko je tijelo prošireno - ironično, na traženje liberala - čime je glasanje omogućeno većini punoljetnih muškaraca, a atmosfera u zemlji brzo se promijenila. Radnici i seljaci koji su stekli nova prava nisu bili zainteresirani za građanske reforme buržoazije i lako ih je ponijela vatrena retorika socijalista (koji su se obraćali radnicima) ili ultranacionalista (koji su se obraćali seljacima). Lüger je genijalno konstruirao program koji je kombinirao i nacionalističke i komunističke motive - nazvavši ga kršćanskim socijalizmom. Adolf Hitler, koji je za Lügerove vladavine živio u Beču, kasnije će ga posebno hvaliti u Mein Kampfu, a Hitlerov nacionalni socijalizam bio je izrazito sličan Lügerovu kršćanskom socijalizmu. Sam Hitlerov uspon na vlast bio je nošen umnogome istom demokratskom dinamikom koja je pomogla Lügeru. Ponekad se uzima da su nacisti na vlast u Njemačkoj došli stjecajem okolnosti na izborima ili tajnim udarom. Ustvari, 1930. - samo 11 godina nakon osnutka - nacistička je partija zauzela drugo mjesto na pretrpanom političkom polju, s više od 18 posto glasova. Godine 1932. u Njemačkoj su izbori održani dva puta, a nacisti su oba puta bili prvi, s 37, odnosno 33 posto glasova (drugoplasirani, socijaldemokrati, dobili su 21, odnosno 20 posto). A na znamenitim izborima 1933. nacisti su dobili gotovo 44 posto glasova,

koliko i tri sljedeće stranke skupa, i pozvani su da formiraju vladu. * Weimarska Republika, uspostavljena u Njemačkoj nakon Prvoga svjetskog rata, bila je dobro planirana demokracija sa slobodom tiska i slobodnim izborima. Nacistička je partija potpuno iskoristila demokratski proces da se organizira i proširi u manja mjesta i gradove. Dok je Njemačka u 1920-ima i 30-ima tonula iz krize u krizu, tradicionalne državne institucije gubile su vjerodostojnost. Pred sve očajnijom zbiljom liberalizam i konstitucionalizam djelovali su kao šuplje fraze. Posrćući pod posljedicama ekonomske depresije i hiperinflacije, njemačke mase i srednje klase uhvatile su se za Hitlerovo obećanje odlučnog vodstva koje će ponovo ojačati naciju. Što je ekstremnija bivala Hitlerova retorika, to je on postajao popularniji. U svojoj pomnoj studiji o demokratizaciji politolog Jack Snyder je zaključio: "Rasistički je autoritarni nacionalizam trijumfirao na svršetku Weimarske Republike ne unatoč demokratizaciji političkog života, nego zbog nje."** Teško da su Beč i Weimar u tom doživljaju sraza slobode i demokracije bili neobični. Diljem Europe krajem 19. i početkom 20. stoljeća liberalizam je bio pod opsadom masovne politike. Obično je pobjeđivala ova potonja. U Lügerovu slučaju car Franjo Josip izdržao je dvije godine, ali ga je nakon četvrtog izbora, 1897., nevoljko zaprisegnuo kao gradonačelnika Beča. U Francuskoj je tradicija protumonarhijskog libera-

*Izbori 1933. o d r ž a n i su u a t m o s f e r i n a c i o n a l n e h i s t e r i j e , k o j u su n a c i s t i d j e l o m i c e stvorili, a u p o t p u n o s t i iskoristili. Ipak se ne m o ž e z a n i j e k a t i č i n j e n i c u da su i m a l i p o d r š k u javnosti. Izborni rezultati izgledaju ovako: stranka

1930. 107

1932. (srpanj)

1932. (studeni)

nacionalsocijalisti

230

196

1933 288

socijaldemokrati

143

133 89

121

120

100

81

97

70

73

komunisti c e n t a r (katolici) **Jack

77 68

Snyder, From Voting to Violence: Democratization and Nationalist Conflict ( N e w

York: N o r t o n , 2000.), 118. O W e i m a r s k o j Republici v i d j e t i i o d l i č a n č l a n a k Sheri B e r m a n "Civil S o c i e t y a n d t h e Collapse of t h e W e i m a r Republic", World Politics 4 9 , br. 3 ( t r a v a n j 1997.).

lizma (republikanstva) jačala, posebice nakon 1871. Ali nalazila se pod neprestanim napadima s lijeva (od socijalista) i s desna (od monarhista, aristokrata i Crkve). Nakon nekoliko desetljeća, čak i Ujedinjeno Kraljevstvo, rodno mjesto i uporište moderne liberalne politike, doživjelo je da njegova nekoć velika Liberalna stranka postane potpuno beznačajna i da je istisnu radikalnija Laburistička stranka i tradicionalniji Konzervativci. * Kako se demokracija širila, umjerena, liberalna agenda individualnih prava, privrede slobodnog tržišta i konstitucionalizma nestajala su pred sirovijom privlačnošću komunizma, religije i nacionalizma. Populističku srdžbu nisu rasplamsavali samo socijalisti i ultranacionalisti. Legendarni njemački kancelar Otto von Bismarck uveo je 1871. u novoujedinjenoj Njemačkoj opće pravo glasa za muškarce, jer je vjerovao da ograničeno pravo glasa pomaže izbornom uspjehu urbanih liberala, koji su bili kritički orijentirani spram monarhije. Mase će, vjerovao je Bismarck, uvijek glasati za konzervativce koji podržavaju monarhiju. Bio je u pravu. Njegov konzervativni saveznik Benjamin Disraeli slično je kalkulirao u Ujedinjenom Kraljevstvu, dajući podršku torijevaca Drugom zakonu o reformi (1882.), čime je pravo glasa prošireno tako da je većina punoljetnih britanskih muškaraca mogla glasati. Ali da bi osigurale glasove novoovlaštenih radničkih klasa i seljaštva, konzervativne elite morale su im se dodvoriti. Bismarck i njegovi nasljednici od tada su se na svakim izborima borili služeći se sirovim prizivanjem nacionalizma i uporabom svih raspoloživih simbola domoljublja. Djelovalo je: uvijek su pobjeđivali. Ustvari, podijelila se čak i srednja klasa, čiji se jedan dio svrstavao uz

*O F r a n c u s k o j v i d j e t i Phillip Nord, The Republican Moment: Struggles for Democracy in Nineteenth-Century France (Cambridge, Mass.: H a r v a r d U n i v e r s i t y Press, 1995.). O U j e d i n j e n o m K r a l j e v s t v u n e m a m n o g o p r i k a z a koji n a d m a š u j u k l a s i č n o d j e l o G e o r g e a D a n g e r f i e l d a The Strange Death of Liberal England ( N e w York: C a p r i c o r n Books, 1961.). T a k o đ e r v i d j e t i i Eric H o b s b a w m , The Age of Empire ( N e w York: Vintage, 1989.).

pozive konzervativaca na ponos domovinom, dok su drugi ostali vjerni svojim liberalnim korijenima. U pridobivanju tih novih glasača njemačka politička elita bila je sve spremnija rabiti taktiku zastrašivanja i promicati politiku podjele. Katolike, socijaliste i druge "neprijatelje Reicha" demoniziralo se i proganjalo. Ta je strategija iziskivala da se odredi unutrašnje i vanjske neprijatelje. Političari željni da udobrovolje utjecajne lobije poput Mornaričke lige postajali su sve veći militaristi, izgrađujući ofenzivno naoružanje i definirajući nacionalne interese zemlje na ekspanzivan, agresivan način. Rezultat je bio niz neodgovornih političkih programa, silno popularnih u zemlji, koji su bili djelomice odgovorni što je Europa 1914. zapala u opći rat.

Zbog čega Njemačka nije bila Engleska? U Njemačkoj demokracija nije izravno dovela do slobode. Tek nakon krupnih šokova koje je zemlja proživjela - to jest poraza u Drugom svjetskom ratu, podjele i okupacije te s novim političkim poretkom nametnutim izvana - Zapadna Njemačka je postala potpuno razvijenim demokratskim društvom. Ali Njemačka je, posebice pod Bismarckom i carom Wilhelmom I., imala snažne liberalne progresivne elemente, kao i većina europskih zemalja. * Te dvije tradicije vodile su bitku u većem dijelu kontinentalne Europe: liberalizam i populistička autoritarnost za koju su primjer Lüger i Hitler. Liberalizam je izgubio u prvoj polovini 20. stoljeća, a populistička je autoritarnost slomljena i diskreditirana u drugoj polovini. Zbog te borbe, za velik dio Europe put u liberalnu demokraciju bio je krivudav i krvav, i često je skretao u teške epizode socijalne revolucije, fašizma i rata. Dakako, neka mjesta u Europi imala su obrazac mnogo bliži britanskome - Danska, Bel-

*Sheri B e r m a n , " M o d e r n i z a t i o n i n h i s t o r i c a l p e r s p e c t i v e : T h e Case o f I m p e r i a l G e r m a n y " , World Politics 53, br. 3 ( t r a v a n j 2001.). Vrlo u v j e r l j i v č l a n a k .

gija i Nizozemska, skandinavske zemlje - i to iz sličnih razloga (kao što je rani razvoj kapitalizma). Ali povijest velikih nacija kontinentalne Europe - Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska - bila je tegobnija. Kao takva, mogla bi objasniti nevolje demokratizacije danas, jer malo mjesta na svijetu danas ima osebujnu kombinaciju okolnosti koja je proizvela liberalnu demokraciju u Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Vjerojatno je da će zemlje u Aziji, Latinskoj Americi i Africi imati mnogo onih mješovitih i kompliciranih značajki koje su u nekoj mjeri postojale u kontinentalnoj Europi. Već se u novim demokracijama u svijetu može vidjeti nešto od turbulencija kakve su obilježavale Beč ili Berlin u 20. stoljeću. Uspoređujući slučaj Britanije s drugim europskim zemljama, znanstvenici postavljaju jednostavno pitanje. Britanski politolog Ralf Dahrendorf postavio ga je grubo 1968.: "Zbog čega Njemačka nije Engleska?"* To je korisno pitanje, jer nam može pomoći da razumijemo kako doći do liberalne demokracije u modernom, nesavršenom svijetu. Odgovor je kompleksan, ali njegov se dobar dio sastoji u tome da je Njemačkoj manjkala ključna značajka engleskog modela - ekonomska i politička neovisnost njene buržoazije. Engleska buržoazija, rođena iz industrijske revolucije te othranjena na slobodnoj trgovini i vlasničkim pravima, vodila je bitku protiv staroga feudalnog poretka, a kada je pobijedila, preuredila je zemlju po vlastitoj slici - komercijalnoj, željnoj stjecanja, socijalno mobilnoj i dinamičnoj. Nastala je nova elita trgovaca, a Engleska je, po Napoleonovim podrugljivim riječima, postala "nacijom dućandžija". U Njemačkoj su, nasuprot tome, industriju pokretale i poticale državne subvencije, regulativa i tarife. Posljetkom toga njena je buržoazija bila slaba, razjedinjena i podložna državi i

*Ralf D a h r e n d o r f , Society and Democracy in Germany ( N e w York: Doubleday, 1969.). Politički razvoj N j e m a č k e j e o b i m n a , k o m p l e k s n a t e m a , ali D a h r e n d o r f o v odgovor na to p i t a n j e - koji je i m o j - j e s t n a j b o l j i j e d n o s t a v a n o d g o v o r . K o m p l e k s n i j u a n a l i z u razvoja N j e m a č k e v i d j e t i u David B l a c k b o u r n e i Geoff Eley, The peculiarities of German History ( N e w York: O x f o r d U n i v e r s i t y Press, 1984.).

njenoj vladajućoj feudalnoj eliti. Marx je njemačku poslovnu klasu prezrivo opisao kao "buržoaziju bez svjetske povijesne svrhe".* Njemačka je imala jaku birokratsku tradiciju na koju je, razumljivo, bila ponosna. Njena je država bila daleko naprednija i djelotvornija u baratanju mnogim problemima industrijalizacije i urbanizacije - kao što su javno zdravstvo, promet i mirovine - nego ijedna druga europska zemlja. Ali to je urodilo time da su njemački poduzetnici, umjesto da održavaju neovisnost o državnoj vlasti, čeznutljivo tražili od države pogodnosti i počasti. Biti poslovnim čovjekom s titulom Kommerziellrat (komercijalni savjetnik) smatralo se velikom čašću. "Ljudi nisu imali aspiracije na plemstvo zemljovlasničkog staleža", objasnio je jedan historičar; "aspirirali su na titulu sanitarnog savjetnika". Promotrimo i različitost uloge tiska. U Engleskoj je slobodan tisak služio kao važan glas političkog neslaganja, a novinari su bili neovisni - često i žestoko neovisni - o državi. Nasuprot tome, prve novine u Pruskoj osnovao je Friedrich Veliki kao organe državne propagande. Velikim dijelom 19. stoljeća, umjesto da traže liberalne reforme, njemačke poslovne klase ulazile su u kompromise s feudalnom vladajućom elitom. Tako je, čak i kad je industrijalizirana, Njemačka ostala mješovit režim, u kojem su elementi novog buržoaskog društva bili kombinirani sa starim predindustrijskim poretkom. Liberalni intelektualac Friedrich Naumann pisao je 1909. o njemačkom "industrijskom društvu u političkom ruhu agrarne države. Naša politička situacija pomalo sliči modernoj tvornici postavljenoj u nekadašnje stare gospodarske zgrade. Najmodernija mašinerija stoji ispod starih krovnih greda, a željezne šine prolaze kroz zidove od blata." Stari je poredak i dalje poput škripca čvrsto stezao uzde vlasti. Godine 1891. 62 posto domaće pruske uprave bilo je plemenita roda. Ta je

*Karl M a r x , "The Bourgeosie a n d t h e Counter-Revolution", Neue Rheinische Zeitung, p r o s i n a c 1848., p r e t i s n u t o u M a r x a n d E n g e l s , C o l l e c t e d W o r k s , sv. 8, 154-179, d o s t u p n o n a h t t p : / / w w w . m a r x i s t s . o r g / a r c h i v e / m a r x / w o r k s / 1 8 4 8 / 1 2 / 1 0 . h t m (usp. "Buržoazija i kontrarevolucija", Karl M a r x , F r i e d r i c h Engels, Dela, t o m 9, Prosveta, Beograd 1977., str. 8 8 - r o s ; op. prev.).

koncentracija bila još veća u diplomatskoj službi. U njemačkoj je diplomatskoj službi 1914. bilo osam prinčeva, 29 grofova, 20 barona, 54 nižih plemića i 11 pučana. * Francuska, sa svojom tradicijom jake države i slaboga građanskog društva, također se do liberalne demokracije kretala dugim, krivudavim putem. Društvene snage, koje su ubrzavale kretanje u Ujedinjenom Kraljevstvu, u Francuskoj, koja je imala ovisnu aristokraciju i trgovačku klasu, bile su slabe. Promatrajući 18. stoljeće, Cambridge Economic History navodi "karakteristične značajke buržoaske reprezentativne vlasti" - vladavinu prava, jednakost pred zakonom, privatno vlasništvo, slobodno poduzetništvo, građanske slobode itd. - a potom dodaje: "sve su one u Francuskoj prije revolucije bile odsutne". ** Dakle postrevolucionarna Francuska prigrlila je demokraciju bez razvijene tradicije konstitucionalnog liberalizma. Sloboda je proglašena u teoriji, a nije osigurana u praksi (razdvajanjem vlasti i snagom nedržavnih institucija kao što su privatni biznis, građansko društvo i neovisna Crkva). Revolucionari su vjerovali da je Montesquieu bio potpuno u krivu kad je tražio ograničenu i podijeljenu vlast. Umjesto toga, apsolutna vlast kralja bila je, netaknuta, prenesena na novu Nacionalnu skupštinu, koja je uhićivala i ubijala na tisuće ljudi, konfiscirala njihovu imovinu i kažnjavala ih zbog njihovih religijskih vjerovanja, a sve u ime naroda. Neki znanstvenici prikladno su jakobinski režim nazvali "totalitarnom demokracijom". To je u modernoj povijesti prvi primjer iliberalne demokracije. *** Francuska je državu postavila iznad društva, demokraciju iznad konstitucionalizma, a jednakost iznad slobode. Rezultat je bio to da je ona velikim dijelom 19. stoljeća bila demokratska, sa širokim pravom glasa i s izborima, ali jedva liberalna. Svakako, bila je manje siguran

* B l a c k b o u r n e i Eley, Peculiarities, 2 4 4 . **E. E. R i c h i C. H. W i l s o n , ur., Cambridge Economic History of Europe, sv. 5, The Economic Organization of Early Modern Europe (Cambridge: C a m b r i d g e U n i v e r s i t y Press, 1977.), 583. ***Jacob b u r g , 1955.).

L. T a l m o n , The Origins of Totalitarian Democracy (London: Secker a n d War-

dom za individualnu slobodu nego Engleska i Amerika. Taj je francuski mješoviti režim personificirao car Luj Napoleon, koji je Francuskom vladao od 1848. do 1870. Vladao je uz suglasnost puka, izbore i referendume - sve to vrijeme koristeći se metodama policijske države za suzbijanje slobode mišljenja, govora i djelovanja. Francuska je Treća republika iščezla, poput mnogih europskih liberalnih eksperimenata. Zemlja je i liberalizam i demokraciju konačno dobila nakon Drugoga svjetskog rata, više od 150 godina nakon svoje revolucije, prošavši kroz dvije monarhije, dva carstva, pet republika i jednu protofašističku diktaturu. Čak i danas ima režim koji je njegov utemeljitelj Charles de Gaulle nazvao "izbornom demokratskom monarhijom". To je smatrao komplimentom.

Gotovo demokratska Postojala je i druga, bolja strana kontinentalne Europe, ona koja je sadržala sjeme liberalne demokracije. Premda često poražavana, liberalna je tradicija uvijek bila prisutna, čak i u Njemačkoj, zemlji koja je u tridesetim godinama krenula najgorim putem. Ustvari, osobito u Njemačkoj. Oko 1990. Njemačku su mnogi ozbiljni promatrači smatrali najnaprednijom državom na svijetu. Imala je moderan pisani ustav, visokorazvijeno administrativno upravljanje na svim razinama i prvu socijalnu državu. Imala je liberalnu političku kulturu i, u gradovima poput Berlina, avangardan estetski senzibilitet. Jedan od vodećih američkih znanstvenika na području komparativne vladavine, Woodrow Wilson, koji je tada bio profesor na Sveučilištu Princeton, hvalio je 1887. Prusku zbog "divljenja vrijednog sistema... najbolje proučenog i dovedenog gotovo do savršenstva... [On je] arogantnu i nemarnu birokraciju preobrazio u instrument pravedne vladavine u javnom duhu." * (Povi-

* W o o d r o w W i l s o n , " T h e S t u d y of A d m i n i s t r a t i o n " , u A r t h u r S. Link, ur., The Papers of Woodrow Wilson, sv. 5 ( P r i n c e t o n : P r i n c e t o n U n i v e r s i t y Press, 1968.), 365-67.

jesna je ironija da će Wilson, velik obožavalac Njemačke, povesti svoju zemlju u rat protiv nje.) Politolozi tog vremena često su iznosili povoljne usporedbe Njemačke u odnosu na Englesku, koja je, po njihovu mišljenju, imala pretjerano centraliziran politički sistem koji je previše moći dodjeljivao Donjem domu, a uz to je imala anakroničan Gornji dom pun ekscentričnih lordova, nije imala pisan ustav, dok su mistične tradicije do frustracije otežavale inovacije. Izgledalo je da se Njemačka na prijelomu stoljeća kreće u pravom smjeru prema demokraciji. A onda je došao Prvi svjetski rat, koji je pobio dva milijuna Nijemaca i ostavio zemlju opustošenom, a zaključen je kaznenim i ponižavajućim Versajskim mirom. U godinama nakon Versaillesa došlo je do masovnog bježanja etničkih Nijemaca iz Poljske, Rusije i drugih istočnih krajeva u Njemačku (ta je migracija izazvala goleme socijalne nemire), do hiperinflacije, i konačno do Velike depresije. Snage njemačkog društva koje su vodile k liberalizaciji bile su svladane u srazu s mnogo mračnijim snagama, a politički se poredak srušio. Posebice je hiperinflacija - koju je Niall Ferguson prikladno nazvao "antiburžoaskom revolucijom" - zbrisala uštede srednje klase i potpuno je otuđila od Weimarske Republike. Zemlja je postala lakom žrtvom ekstremnih ideologija i lidera. Uobičajeno je čitati povijest unatrag i uzimati da je Njemačka bila sudbinski predodređena da postane ono što je postala pod Hitlerom. Ali čak su i Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države imali svoje mračne strane i očajničke demagoge koji su postajali sve snažniji tijekom Velike depresije. Da su te zemlje prolazile kroz dvadeset godina poraza, poniženja, kaosa, ekonomske depresije i uništenja srednje klase, možda bi i one završile pod vladavinom demagoga poput Hueyja Longa i Oswalda Mosleyja, umjesto državnika Franklina Roosevelta i Winstona Churchilla. U velikom dijelu Europe Prvi svjetski rat zbacio je monarhe, ali je također nanio takve štete da su europske nacije postale plodno tlo za fašizam i diktaturu. Liberalizam se u tridesetim godinama našao pod napadom fašista s desnice i komunista s ljevice, od kojih su se neki služili demokracijom da unište liberalizam. Bio je potreban još jedan rat da demagozi budu slomljeni. Nakon 1945., uz velikodušnu pomoć

Sjedinjenih Država, Europa se zaputila u izgradnju novoga političkog poretka. Za pedeset godina, uspjela je više nego što se itko nadao. Prijetnja liberalnoj demokraciji s desna - prvo feudalna, a potom fašistička - gotovo je u potpunosti zamrla do 1945. (osim na Iberskom poluotoku, ali ni Francisco Franco u Španjolskoj ni Antonio Salazar u Portugalu nisu imali interesa da svoje režime izvoze). Prijetnja demokraciji potom je došla od komunističkih partija ljevice, često uz podršku Moskve. Ali zapadni je savez efektivno zaustavio tu sablast. Ono što je slijedilo bila je izvanredna, slabo zapažena preobrazba. Zapadna Europa, u kojoj se liberalizam bio dva stoljeća hrvao s ekstremističkim ideologijama desnice i ljevice, mirno je i bez ikakvih gromoglasnih deklaracija usvojila umjerenu, konstitucionalnu politiku. Znanstvenik s Čikaškog sveučilišta Mark Lilla opisuje taj proces kao "drugu baršunastu revoluciju". On piše: Gledajući unatrag, sada se može vidjeti da su mir zajamčen američkim nadzorom, obilje koje su donijela tri desetljeća ekonomskog rasta bez presedana te ekspanzija socijalne države zajedno djelovali tako da su potkopali tradicionalne baze ljevičarskih partija u radničkoj klasi. (...) Danas svaka država Zapadne Europe ima ograničenu ustavnu vlast, neovisno sudstvo, višestranačke izbore, opće pravo glasa, civilnu kontrolu nad vojskom i policijom, pravo na slobodno okupljanje i bogoštovlje, široku srednju klasu i razvijenu potrošačku privredu. Unatoč prisutnosti novih nacionalističkih i regionalnih stranaka, unatoč ispadima etničkog nasilja i svadljivim debatama o useljavanju, ni jedna vlada Zapadne Europe ne suočava se s izazovima svojoj legitimnosti na kakve su liberalne vlade nailazile dvadesetih godina 20. stoljeća.*

* M a r k Lilla, " T h e O t h e r Velvet R e v o l u t i o n : C o n t i n e n t a l L i b e r a l i s m a n d Its Disc o n t e n t s " , Daedalus 123, br. 2 (proljeće 1994.).

Posljednje tri zapadnoeuropske zemlje koje su potpuno demokratizirane bile su Grčka, Španjolska i Portugal, što se dogodilo tijekom 1970-ih. Revolucije 1989. donijele su završni čin u drami europskog liberalizma. Mnoge od zemalja Istočne Europe imale su zajedničku povijesnu podlogu sa zapadnoeuropskim državama, ali su, budući da su imale nesreću da ih 1945. "oslobodi" Crvena armija, bile zatočene unutar komunističkog imperija. Unatrag možemo vidjeti da su sile poznate nam iz naše vlastite priče - koje su im pomogle u borbi protiv Sovjetskog Saveza također pomogle da liberaliziraju svoja društva: Crkva i sindikati u Poljskoj, grupe civilnog društva u Čehoslovačkoj, reformistička elita u Mađarskoj i mala srednja klasa u svim trima zemljama. Kada su oslobođene iz sovjetskog zagrljaja, počele su ubrzano uspostavljati liberalnu demokraciju, koja se izvanredno čvrsto ukorijenila. Prijašnje komunističke zemlje poput Rumunjske i Bugarske još uvijek prolaze tranziciju k liberalnoj demokraciji, pri čemu su neke uspješnije od drugih. Ali tek nešto više od jednog desetljeća nakon pada komunizma Europa se jako približila tome da, po riječima Georgea Busha starijeg, postane "cijela i slobodna".

Bogatstvo nacija Ni jedna zemlja ne može sebi dati novu prošlost. Ali može izmijeniti budućnost i poboljšati svoje izglede da se razvije u liberalnu demokraciju. Za neku zemlju u razvoju, pa i za zemlju srednjeg prihoda u Latinskoj Americi, konsolidiranje u istinsku demokraciju pokazuje se kao najvažniji i najteži izazov. Da bismo bolje razumjeli šanse tih zemalja za uspjeh, moramo izvući pouke iz povijesti i upitati se koji čimbenici proizvode liberalnu demokraciju. Najjednostavnije objašnjenje političkog uspjeha neke nove demokracije jest njen ekonomski uspjeh - ili, da budemo precizniji, njen nacionalni dohodak per capita. Politički sociolog Seymour Martin Lipset 1959. iznio je jednostavnu, jaku tezu: "Što neka nacija bolje živi,

veći su njeni izgledi da održi demokraciju." * Lipset je argumentirao da, dok se zemlje ekonomski razvijaju, i njihova društva razvijaju snage i vještine za održavanje demokratske vladavine. Lipsetova je teza izazvala škole i protuškole, prikupljanje podataka, provođenje regresijskih analiza i provjeravanje premisa. Nakon 40 godina istraživanja, uz neka upozorenja i uvjetovanja, njegova temeljna teza još uvijek važi. Dakako, neke su siromašne zemlje postale demokratske. Ali kada zemlje postanu demokratske na niskoj razini razvijenosti, njihova demokracija obično ne preživi. (Postoje izuzeci, kao Indija, o kojima će biti riječi poslije.) Najobuhvatnija statistička studija tog problema, koju su proveli politolozi Adam Przeworski i Fernando Limongi, obuhvatila je sve zemlje svijeta između 1950. i 1990. godine. Proračunala je da u demokratskoj zemlji s dohotkom nižim od 1500 dolara per capita (u vrijednosti iz 2000.) prosječan životni vijek režima iznosi samo osam godina. Uz dohodak između 1500 i 3000 dolara režim je u prosjeku trajao oko 18 godina. S dohotkom iznad 6000 dolara postajao je vrlo otporan. Šanse da demokratski režim propadne u zemlji s dohotkom iznad 6000 dolara bile su 1 prema 500. Kada postanu bogate, demokracije postaju besmrtne. Na razini dohotka iznad oko 9000 dolara postojala su 32 demokratska režima u ukupnom trajanju od 736 godina. Ni jedan nije propao. Nasuprot tome, od 69 demokratskih režima koji su bili siromašniji, 39 nije uspjelo - što je stopa smrtnosti od 56 posto. ** Dakle može se zaključiti da će zemlja koja tranziciju u demokraciju

* S e y m o u r M a r t i n Lipset, " S o m e Social R e q u i s i t e s o f D e m o c r a c y : E c o n o m i c Dev e l o p m e n t a n d Political L e g i t i m a c y " , American Political Science Review 53 ( o ž u j a k 1959.). * * A d a m P r z e w o r s k i i F e r n a n d o L i m o n g i , " M o d e r n i z a t i o n : T h e o r i e s a n d Facts", World Politics, 4 9 , br. 2 (siječanj 1997.). U g r u b o s a m prilagodio brojke o inflaciji k a k o b i h ih a ž u r i r a o s p a r i t e t o m k u p o v n e m o ć i (PPP) 2 0 0 0 . u a m e r i č k i m d o l a r i m a . PPP j e sada s i s t e m koji s e n a š i r o k o koristi; o n p o n d e r i r a v a l u t e p r e m a n j i h o v o j d o m a ć o j k u p o v n o j moći u m j e s t o prema d e v i z n o m tečaju i tako točnije odražava razlike ž i v o t n o g s t a n d a r d a . Podaci P r z e w o r s k o g i L i m o n g i j a bili su u a m e r i č k i m d o l a r i m a iz 1985.

pokuša kada ima BDP per capita između 3000 i 6 0 0 0 dolara biti uspješna. Ova zona tranzicije u demokraciju važi čak i za raniju povijest. BDP per capita europskih zemalja 1820., kada je većina njih činila prve korake u proširenje prava glasa, iznosio je oko 1700 dolara (u američkim dolarima u vrijednosti iz 2000.), s porastom na oko 2700 dolara 1870. i 4 8 0 0 dolara 1913., prije pustošenja Prvoga svjetskog rata.* Povijesne brojke BDP-a zasnivaju se na odvažnim pretpostavkama i nagađanju, ali jasno je da bi te brojke pale negdje unutar zone tranzicije, pa makar i pri njezinu dnu. Također, mnoge od tih zemalja stekle su siguran liberalno-demokratski poredak tek nakon 1945., kada je većina njih dosegnula BDP od približno 6000 dolara. Pogleda li se uspješne primjere u posljednjih 30 godina, od Španjolske, Grčke i Portugala naovamo, gotovo je svaka od tih zemalja postala demokratskom na gornjoj točki tranzicijskog kretanja BDP-a. Među istočnoeuropskim zemljama nakon 1989., one koje su imale razinu dohotka u vrhu tog raspona - Poljska, Češka Republika, Mađarska - brzo su konsolidirale svoju demokraciju. Onima na donjem kraju, ili niže od toga - Rumunjskoj, Albaniji - treba mnogo duže. Dakle ta korelacija važi čak i u Europi, čak i povijesno. Ni jedan čimbenik ne priča cijelu priču, ali s obzirom na broj ispitanih zemalja, na različitim kontinentima, s veoma različitim kulturama i u različitim povijesnim fazama, vrijedno je pažnje da jedno jednostavno tumačenje - BDP per capita - može objasniti tako mnogo. Cijela ta priča o BDP-u mogla bi navesti na pomisao da podcjenjujem važnost vodstva u borbi za demokraciju. Ni slučajno. Ni jedna uspješna politička tranzicija ne može se dogoditi bez vođa i pokreta koji vrše pritisak i traže slobodu. Ljudima poput Vaclava Havela, Nelsona Mandele, Lecha Walese i Kim Dae Junga pripada počasno mjesto u povijesti slobode. Ali treba postaviti znanstveno pitanje zbog čega su uspjeli tada kada su uspjeli. Jedan je pisac na takva pitanja reagirao ljutito napisavši

* A n g u s M a d i s o n , " T h e World E c o n o m y : A M i l l e n i a l Perspective", O r g a n i z a t i o n for E c o n o m i c Co-operation a n d D e v e l o p m e n t , 2001. M a d i s o n o v e p o d a t k e o inflaciji u g r u b o s a m prilagodio t a k o da o d g o v a r a j u p o d a c i m a u a m e r i č k i m d o l a r i m a iz 2 0 0 0 .

da demokraciju u Južnu Koreju nije donio dohodak per capita nego "moralna volja".* Dakako. Ali jamačno postoje odlučni, moralni ljudi u Ugandi, Bjelorusiji i Egiptu čiji su napori da uvedu demokraciju u te zemlje ipak uvijek iznova propadali. Sami su južnokorejski aktivisti u svojim nastojanjima doživljavali neuspjehe i u šezdesetim, i u sedamdesetim, i u osamdesetim godinama 20. stoljeća. Ustvari, seulski disident koji je postao predsjednikom, Kim Dae Jung, u to je vrijeme više godina bio u zatvoru. Zbog čega nije uspio u 1960-ima, a uspio je u 90-ima? Je li iznenada u 90-ima stekao "moralnu volju"? Vatreni tajvanski politički lider Lei Chen, urednik Slobodne Kine, pokušao je uvesti demokraciju na Tajvan 1960., kada je organizirao Kinesku demokratsku partiju. Nije bio ništa manje hrabar od Chen Shui-biana, odvjetnika za ljudska prava koji je izabran za predsjednika Tajvana 2000. Zbog čega jedan aktivist za ljudska prava nije uspio, a drugi jest? Čak i uz najdublje historijske uvide ne može se predvidjeti kada će neka zemlja prigrliti demokraciju. To često ovisi o kompleksnoj mješavini povijesnih činjenica specifičnih za tu zemlju. Zbog čega se Španjolska pokrenula k demokraciji tek 1977., a ne ranije? Jer je njen doživotni diktator Franco umro dvije godine prije toga. Zbog čega Mađarska 1989.? Jer joj je te godine Sovjetski Savez prestao prijetiti vojnom invazijom ako liberalizira svoju politiku. Zbog čega Indija 1947.? Jer je tada Britanija likvidirala svoj imperij na subkontinentu. I tako dalje. Zanimljivije je pitanje međutim zbog čega se demokracija održi. Politički se režimi mijenjaju iz raznih razloga - zbog rata, ekonomskih kriza, smrti. Ali kada neki autokratski režim doista propadne, a puk pokuša uspostaviti demokraciju, zbog čega ona trajnije opstaje? Povijesno, najbolji pojedinačni odgovor na to pitanje jest bogatstvo. Zbog čega je bogatstvo dobro za slobodu? Sjetimo se europskih primjera: proces ekonomskog razvoja obično proizvodi dva elementa krucijalna za uspjeh liberalne demokracije. Prvo, on omogućuje da ključni elementi društva - među kojima su najvažniji privatni biznis

* R o b e r t K a g a n , " W h a t Korea Teaches", New Republic, 9. o ž u j k a 1998.

i buržoazija u širem smislu - steknu moć neovisnu o državi. Drugo, u pogađanjima među tim elementima država vjerojatno neće biti tako lakoma i kapriciozna, nego će biti orijentirana na pravila i spremna reagirati na potrebe društva, ili barem na potrebe elite tog društva. Taj proces rezultira liberalizacijom, često i nenamjerno. Minxin Pei opisuje put Tajvana k liberalnoj demokraciji 1980-ih i 90-ih na način koji je sukladan europskom iskustvu: Brz rast je za posljedicu imao liberaliziranje, koje vladajući režim nije baš očekivao. S uzletom privrede Tajvan je pokazao značajke zajedničke svim kapitalističkim društvima u porastu: Povećala se stopa pismenosti; intenziviralo se masovno komuniciranje; porastao je dohodak per capita, i nastao je diferenciran urbani sektor - uključujući rad, profesionalnu srednju klasu te poslovnu poduzetničku klasu. Poslovna klasa isticala se svojom neovisnošću. Premda su pojedinačna poduzeća bila mala i neorganizirana, bila su izvan domašaja države s jednopartijskim sistemom. * Ova se priča, uz lokalne varijacije, ponovila u najvećem dijelu Istočne Azije. Kao i u Europi, ekonomska liberalizacija proizvela je buržoaziju i građansko društvo, a potom, nakon niza desetljeća, prilično liberalnu demokraciju. Kao i u Europi, autokrati nisu mislili da provode demokratizaciju. Ali poticanjem rasta i modernosti oni su oslobodili sile koje nisu mogli zauzdati. Taj proces opisuje povjesničar Phillip Nord: Diktature vjeruju da žele rast, ali u zbilji teško griješe što ga potiču. Razvoj pogoduje širenju obrazovane srednje klase; on rađa "pluralističku infrastrukturu" razgranato građansko

* M i n x i n Pei, " C o n s t r u c t i n g t h e Political F o u n d a t i o n s for Rapid Economic G r o w t h " , u H e n r i R o w e n , ur., Behind East Asia's Growth: The Political and Social Foundations of an Economic Miracle ( L o n d o n : R o u t l e d g e , 1997.), 39-59.

društvo kojim je sve teže upravljati odozgo. (...) [A]utoritarna država može na tom raskrižju optirati za to da olabavi stisak u kojem drži javni život. To je sudbonosna odluka, jer se u prostore što ih otvara liberalizacija ulijeva akumulirano nezadovoljstvo koje, budući da je sada artikulirano, poprima karakter otvorene opozicije. * Nord opisuje kako se Francuska demokratizirala potkraj 19. stoljeća, ali njegov rad isto tako dobro objašnjava i Istočnu Aziju u kasnom 20. stoljeću.

Blagoslovljeni su siromasi Novac sam po sebi ne stvara slobodu. To mora biti zarađeno bogatstvo. Tijekom posljednjih pola stoljeća neki su se režimi obogatili, a ipak su ostali autokratski: na primjer šeikati Perzijskog zaljeva, Nigerija i Venezuela. Pokazuje se da bogatstvo država s obiljem nafte ne proizvodi pozitivne društvene promjene jer se njihov ekonomski razvoj iz temelja razlikuje od europskog i azijskog modela. Te se privrede nisu razvijale kapitalističkim pravcem, sistematski se krećući od poljoprivrede preko industrije do visoke razine usluga, nego su iskorištavale svoje goleme naftne ili mineralne rezerve za kupovinu modernosti, u obliku novih zgrada, bolnica, palača, automobila i televizora. Ljudi koji žive u tim zemljama ostali su, u biti, kakvi su bili i prije - neobrazovani i nekvalificirani. Društva su ostala primitivna. Ustvari, država je morala uvoziti znanje, pa čak i ljude iz prekomorskih zemalja da vode bolnice, škole i televizijske postaje. Rezultat je bio poslovna klasa koja je, umjesto da bude neovisna o državi, o njoj duboko ovisila. To dokazuju neke brojke. U Saudijskoj Arabiji na primjer, unatoč

*Phillip Nord, The Republican Moment: Struggles for Democracy in Nineteenth-Century France (Cambridge, Mass.: H a r v a r d U n i v e r s i t y Press, 1995.), 8.

visokom dohotku per capita, pismenost odraslih iznosi samo 62 posto, a samo 50 posto odraslih žena zna čitati. Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati stoje malo bolje; u njima se postotak pismenih bliži brojci 80. Za usporedbu, na Filipinima i u Tajlandu, dvjema zemljama iz kojih zemlje Zaljeva dobivaju značajan dio nekvalificirane radne snage, stopa pismenosti odraslih je znatno iznad 90, što je još uvijek među najnižima u Istočnoj Aziji. Ako je za demokratsku i participativnu vlast preduvjet obrazovano - ili barem pismeno - pučanstvo, taj preduvjet arapskim državama proizvođačicama nafte još uvijek manjka i nakon desetljeća nevjerojatnog obilja. Za liberalnu demokraciju najbolji je ekonomski rast onaj kapitalistički. Marx je bio među prvima koji je to prepoznao kada je zapazio da kapitalizam kao svoj omiljen oblik vladavine proizvodi buržoasku demokraciju (dakako, on to nije smatrao komplimentom). Marx je objašnjavao da je kapitalizam lansirao poduzetničku buržoaziju koja je neizbježno uništila stari aristokratski poredak i uspostavila poredak koji štiti vlasništvo, ugovore, pravila i ostale slobode. Tamo gdje buržoazija nema takav karakter, kao u Njemačkoj u 19. stoljeću, društvo ostaje nereformirano. Pogledajmo Latinsku Ameriku. Velikim dijelom 20. stoljeća biznis je u Latinskoj Americi rastao putem svojevrsnog kapitalizma pod pokroviteljstvom države. Domaći oligarsi bili su u savezu s vojskom i birokracijom i štitili svoje poslovne djelatnosti, stvorivši bizantsku strukturu tarifa i propisa koji su osiguravali da moćnici budu debeli i sretni. Taj je sistem ometao istinski ekonomski razvoj, a bio je loš i za politiku. Šira poslovna klasa ostala je slaba i podložna državi. Sve donedavno, politički razvoj Latinske Amerike bio je varijacija modela Njemačke iz 19. stoljeća. Nije slučajno što je ona latinoamerička zemlja koja se prva i najsnažnije odmakla od te tradicije i krenula prema slobodnim tržištima i slobodnom poslovanju sada najuspješnija privreda i najstabilnija zemlja: Čile. Bogatstvo prirodnih resursa koči kako političku modernizaciju tako i ekonomski rast. Dva ekonomista s Harvarda, Jeffrey D. Sachs i Andrew M. Warner, promatrali su 97 zemalja u razvoju tijekom dvaju desetljeća (1971.-89.) i otkrili da je prirodni potencijal u negativnoj korelaciji s

ekonomskim neuspjehom. U prosjeku, što je neka zemlja bila bogatija mineralnim, agrikulturnim i energetskim rezervama, tim je sporije rasla privreda - uzmite Saudijsku Arabiju ili Nigeriju. Zemlje gotovo bez resursa - poput onih u Istočnoj Aziji - rasle su najbrže. One s nešto resursa - kao u Zapadnoj Europi - rasle su po stopama između tih dviju krajnjih točaka. Ima nekoliko izuzetaka: Čile, Malezija i Sjedinjene Države bogati su resursima, a ipak se razvijaju ekonomski i politički. Ali osnovno je pravilo iznenađujuće primjenjivo. * Zbog čega je nezarađeno bogatstvo takvo prokletstvo? Jer koči razvoj modernih političkih institucija, zakona i administracije. Uzmimo ciničnu pretpostavku da je glavni cilj bilo koje vlasti da sebi dade veće bogatstvo i veću moć. U zemlji bez resursa, da bi država postala bogata društvo mora postati bogato tako da država potom može oporezivati to bogatstvo. U tom je smislu Istočna Azija bila blagoslovljena time što je bila veoma siromašna. Njeni su se režimi morali napregnuti da stvore djelotvornu vlast jer je to bio jedini način da se obogati zemlju, pa time i državu. Vladama kojima blago leži u tlu odveć je lako; to su države-zaklade. Goje se od prihoda od prodaje nafte i ne moraju se baviti daleko težom zadaćom stvaranja pravnog i institucionalnog okvira koji generira nacionalno bogatstvo (sjetite se Nigerije, Venezuele, Saudijske Arabije). Srednjoazijski turski pjesnik iz 13. stoljeća Jusuf dao je toj teoriji jednostavan izraz u jednoj strofi: Da bi se držalo prostor, potrebno je mnogo vojnika,

konjanika i pješaka;

Da bi se držalo te vojnike, potrebno je mnogo novca; Da bi se dobilo taj novac, narod mora biti bogat; Da bi narod bio bogat, zakoni moraju biti pravedni; Ako se jedno od toga ne učini, neće se postići sve četiri stvari; Ako se ne postigne te četiri stvari, raspada se kraljevstvo. * *

* J e f f r e y D. Sachs i A n d r e w D. W a r n e r , " N a t u r a l Resource A b u n d a n c e a n d E c o n o m i c G r o w t h " , r a d n i spis br. W 5 3 9 8 , N a t i o n a l B u r e a u o f E c o n o m i c R e s e a r c h . * * C i t i r a n o u B e r n a r d L e w i s , A Middle Eastern Mosaic ( N e w York: R a n d o m H o u s e , 2000.), 225.

Jedna verzija te teorije drži da svaka država koja ima pristup lakoj zaradi - recimo oporezivanjem prijevoza kroz ključan kanal (kao Egipat), ili čak zbog inozemne pomoći (kao nekoliko afričkih zemalja) - ostaje politički nerazvijenom. Lak novac znači da vlada ne mora oporezivati svoje građane. Kada vlada oporezuje puk, zauzvrat mora osigurati neke koristi, počevši od usluga, odgovornosti i dobrog upravljanja, ali na kraju i slobodu i predstavljanje. Upravo ta uzajamna nagodba - između oporezivanja i predstavljanja - daje vladama legitimnost u modernom svijetu. Ako vlada može doći do prihoda a da ne stvori korijene u društvu, to nije država nego dvor, a njeni poslovni ljudi su dvorjani, a ne poduzetnici. * Saudijska kraljevska porodica nudi svojim podanicima drukčiju pogodbu: "Ne pitamo vas puno za privredu, i ne dajemo vam mnogo politički." To je obrnuto od parole američke revolucije - nema oporezivanja, ali nema ni predstavljanja. To ne znači da bi zemlje trebale željeti da budu siromašne prirodnim izvorima. Mnoge siromašne zemlje nisu postale ni demokratske ni kapitalističke. Važne su i političke institucije, vodstvo i sreća. Slično tome, neke se zemlje razvijaju premda su bogate - baš kao što i neka djeca koja su imala svoje zaklade ispadnu dobro. Većina europskih zemalja počela se demokratizirati kad im je bilo bolje nego ostatku svijeta. Ali, kao što je podrobno prikazano u I. poglavlju, Europa je imala jedinstvene prednosti. Njena duga povijest borbe između Crkve i države, katolika i protestanata, kraljeva i plemića stvorila je liberalne institucije i ograničenu državnu vlast. U nekim neeuropskim državama postojale su varijacije tih borbi. Na primjer, politička raznovrsnost Indije, s njenim desecima regija, religija i jezika, mogla je zbiljski osigurati njenu demokratsku budućnost, a ne ugrožavati je. Poljsku demokraciju ojačala je jaka i neovisna Crkva. Općenito, opravdano je zaključiti da, premda neke povijesne i institucionalne značajke pomažu, najbolji

* O v o s h v a ć a n j e m o ž e baciti n e š t o s v j e t l a čak i na r a z v i j e n e d e m o k r a c i j e : u držav a m a p o p u t T e k s a s a n a f t a i p o l i t i k a p a t r o n a t a sve d o n e d a v n o išle s u r u k u p o d ruku.

način zbacivanja staroga feudalnog poretka i stvaranja djelotvorne i ograničene države jest kapitalistički rast.

U slavu države Oni koji podržavaju slobodno tržište često griješe misleći o kapitalizmu kao o nečemu što postoji nasuprot državi. U vrijeme kada valja platiti porez, taj se nazor može činiti sam po sebi očevidnim. Ali zbilja je kompleksnija. Premda su u 20. stoljeću mnoge države toliko ojačale da su zagušile svoju privredu, u široj povijesnoj perspektivi samo legitimna država koja dobro funkcionira može stvoriti pravila i zakone koji omogućuju da kapitalizam djeluje. U najmanju ruku, bez vlade sposobne zaštititi prava vlasništva i ljudska prava, slobodu tiska i poslovne ugovore, zakone protiv trustova i zahtjeve potrošača, u društvu ne vlada pravo, nego zakon jačega. Ako se hoće vidjeti što nastaje iz odsutnosti vlasti, samo treba pogledati Afriku - to nije raj slobodnog tržišta. U svijetu u razvoju kapitalizam često mora pokrenuti država. To je i opet odraz europskog primjera, u kojem je kapitalizam započeo tako što je država iz ruku feudalnih velmoža uzela velike dijelove poljoprivrednog zemljišta i koristila ga na način koji je bio pogodniji za tržište. Taj je potez slomio krupne zemljovlasnike, politički najreakcionarniju društvenu skupinu. Ništa manje važno, milijuni jutara zemlje prešli su iz stagnantnih feudalnih posjeda, gdje su ležali slabo iskorišteni, u tržišni sistem. Novi vlasnici, često seljaci koji su tu zemlju obrađivali, efikasnije su iskorištavali zemlju, jer su sada imali poticaja za to, ili su je davali u zakup ili prodavali onima koji bi to činili. Drugim riječima, da bi kapitalizam proradio, bila je potrebna golema preraspodjela zemlje. Modernizacija poljoprivrede u Europi je trajala stoljećima. U Trećem je svijetu u posljednjih pola stoljeća, kada je provedena, zemljišna reforma imala slične učinke. Oduzela je zemlju feudalnim zemljovlasnicima koji su na nju imali formalno pravo i dala je zakupcima koji su generacijama na njoj živjeli i radili. Zanemarimo li koliko je to pravično, taj proces oslobađa zemlju - često najvredniji resurs bilo koje predin-

dustrijske zemlje - i uvodi je u tržišnu privredu. Zemljišna reforma bila je jedan od ključeva ekonomskog i političkog uspjeha u Istočnoj Aziji (posebice u Japanu, na Tajvanu i u Južnoj Koreji) i, tamo gdje je provedena, u Latinskoj Americi (najizrazitije u Kostariki, Meksiku i Čileu). Zapadni konzervativci često su se tijekom Hladnog rata protivili zemljišnoj reformi jer je to zvučalo neodređeno marksistički, a njeni zagovornici često su bili ljevičari. Ali ona u zbilji promiče kapitalizam, pa tako i demokraciju. Zemljišna je reforma krucijalan korak u procesu pretvaranja zaostaloga seljačkog društva u moderno kapitalističko i demokratsko. Zemlje Trećeg svijeta u kojima zemljišna reforma nije uspjela - u dijelovima Srednje i Latinske Amerike, u Pakistanu, Zimbabveu i u mnogim drugim afričkim zemljama - nikada nisu uspjele komercijalizirati poljoprivredu, zadržale su jaku kvazifeudalnu elitu te su stoga imale i mučno iskustvo s demokracijom. Čak i u Indiji, dijelovi u kojima demokracija najslabije funkcionira (u sjevernim državama Utar Pradeš i Bihar) jesu oni u kojima zemljišna reforma nije uspjela. Amerikanci implicite razumiju vezu između zemlje u privatnom vlasništvu i slobode, što je i razlog zbog kojega je njihova vlada Zakonom o gospodarstvu besplatno dodijelila zemlju svojim građanima nakon Građanskog rata. Kako dokazuje peruanski intelektualac koji je postao aktivist, Hernando de Soto, nevoljkost većine zemalja Trećeg svijeta da siromašnima dadu puna vlasnička prava ostaje jednom od glavnih prepreka njihovu ekonomskom (a ja bih dodao, i političkom) razvoju. *

* Z e m l j i š n a r e f o r m a vrlo j e široka t e m a , ali d u h o v i t u v o d s i z r a ž e n i m s t a v o m m o ž e se n a ć i u T o n y S m i t h , America's Mission: The United States and the Worldwide struggle for Democracy in the Twentieth Century ( P r i n c e t o n : P r i n c e t o n U n i v e r s i t y Press, 1995.). S m i t h uvjerljivo t v r d i da je u z e m l j a m a u k o j i m a su S j e d i n j e n e D r ž a v e i m a l e u s p j e h a u p r o m o v i r a n j u d e m o k r a c i j e u z r o k t o m u s p j e h u č e s t o bio z e m l j i š n a ref o r m a . De S o t o v a k n j i g a z o v e se The Mystery of Capital ( N e w York: Basic Books,

2000.).

Sljedeći val Koje je sljedeće mjesto gdje ćemo doživjeti procvat i produbljivanje demokracije? Ne možemo točno predvidjeti gdje će se dogoditi sljedeći pokušaj uvođenja demokracije; to ovisi o slučaju. Ali možemo ukazati na to gdje bi se mogla ukorijeniti. Od značajnijih zemalja koje se odnedavna kreću k demokraciji najviše obećava Meksiko, i to upravo stoga što je po načinu slijedio put Istočne Azije (koja je pak i sama jedna verzija europskog puta). Prvo ekonomska reforma, nakon koje slijedi politička reforma. Meksikom se čvrsto vladalo kao jednostranačkom državom sve od njegova modernog utemeljenja 1926. Meksička Institucionalna revolucionarna stranka (PRI) dominirala je na svim razinama vlasti. Međutim, unatoč izbornoj i parlamentarnoj fasadi, demokracija u Meksiku bila je lažna. Ali nakon krize dugova početkom osamdesetih godina, PRI je odlučio krenuti na ambiciozan put ekonomske reforme, otvorivši se svjetskoj privredi i labaveći sistem domaće ekonomske kontrole. Kao i uvijek, ekonomska je reforma iziskivala pravnu reformu i druge mjere labavljenja vlasti. Reforme su najjaču podršku dobile Sjevernoameričkim sporazumom o slobodnoj trgovini * , koji je u Meksiku učvrstio kapitalističku orijentaciju prema van. Krajem devedesetih PRI je počeo uvoditi i političke reforme, a 2001. je predsjednik Ernesto Zedillo donio izvanredno hrabru i dalekovidnu odluku da prvi put u povijesti Meksika dopusti uistinu slobodne izbore. Pobijedio je opozicijski kandidat te je u prosincu 2000. Vicente Fox postao prvi demokratski izabran predsjednik Meksika. Meksiko nije samo dopustio putanju sličnu onoj u Istočnoj Aziji, nego je i na sličan način tretiran u velikom dijelu zapadnih medija. Unatoč značajnoj pravnoj i ekonomskoj liberalizaciji, novine i magazini obično su vladu PRI-a opisivali kao tvrdolinijašku i autoritarnu. Tijekom 1990-ih o Meksiku se, unatoč 20 godina liberalizacije, uobičajeno go-

*NAFTA (op. prev.).

vorilo kao o autoritarnoj državi. Tranzicija Meksika u demokraciju zbila se kad je njegov dohodak per capita premašio 9000 dolara, što već i samo ukazuje na to da će njegova nova politička orijentacija biti sigurna. Vratimo se toj jednostavnoj mjeri (dohotku per capita) i potražimo zemlje u višim dohodovnim grupama među onima koje se nalaze u tranziciji k demokraciji - tj. između 5000 i 6000 dolara. Eliminiramo li sve zemlje čije je bogatstvo izvedeno gotovo isključivo iz prirodnih izvora, ostaju nam sljedeće značajnije zemlje: Rumunjska, Bjelorusija, Bugarska, Hrvatska, Malezija, Turska, Maroko, Tunis i Iran*. To su najizgledniji krajevi gdje bi demokracija, ako se s njome pokuša, mogla s vremenom postati istinska i liberalna. Rumunjska (6800 dolara), Bjelorusija (7550 dolara), Bugarska (5530 dolara) i Hrvatska (7780 dolara) imaju dohodak per capita oko 6000 dolara, što šanse za konsolidaciju određuje izrazito u njihovu korist. Kao i u prošlosti, te bi europske zemlje mogle ostvariti tranziciju i na nižoj razini dohotka zahvaljujući svojoj povijesti neovisnih institucija. Bjelorusija je neuobičajen slučaj, jer njena privreda jako ovisi o ruskoj, ali kad bi se mogla riješiti svojeg izabranog autokrata Aleksandra Lukašenka, mogla bi napredovati iznenađujuće brzo. Među zemljama s djelomice autoritarnim, a djelomice demokratskim sistemom, Malezija (8360 dolara) i Turska (7030 dolara) imaju dohodak poprilično iznad 6000 dolara, pa također imaju dobre izglede za uspjeh. Malezija je najvećim dijelom slijedila put Istočne Azije, prvo liberaliziranjem svoje privrede, zadržavajući politiku zatvorenom (nažalost, u slučaju političkog lidera Anvara Ibrahima doslovno) i sporo dopuštajući istinsku demokratizaciju. I Turska je kompleksan slučaj koji mnogo obećava. To nije potpuno razvijena demokracija; njena je vojska tri i pol puta zbacila izabranog šefa države (polovina se dogodila 1998., kada je izgurala izabranu vladu kojoj je na čelu bila islamska

* P r e m d a j e I r a n d r ž a v a b o g a t a n a f t o m , v r i j e d i g a d o d a t i o v o m p o p i s u jer j e u v i j e k i m a o i j a k u p r i v r e d u koja se ne z a s n i v a na p r i r o d n i m r e s u r s i m a . Više o I r a n u v i d j e t i u 4. poglavlju.

stranka, u nečemu što je turski novinar Jengiz Candar nazvao "postmodernim pučem"). Turska vojska smatra se čuvaricom svjetovnog karaktera države te, zajedno s nekim sucima koji slično misle, nameće sekularizam čvrstom rukom. U cjelini, te su elite u turskom društvu igrale ulogu modernizacije i stabilizacije, ali njihov žar više nije koristan. Turska ima jednu glavnu snagu koja djeluje u korist liberalnih promjena: izgled na članstvo u Europskoj Uniji (EU), koja je prisilila zemlju da svoju kuću dovede u red. Turski je parlament u listopadu 2001. usvojio 34 ustavna amandmana radi usklađivanja sa standardima EU-a. Od tada je provedeno više značajnih reformi. Kad bi EU imala širu strategijsku viziju, njene bi članice vidjele da bi ranije uključivanje Turske donijelo goleme koristi objema stranama - i dokazalo svijetu da bi Zapad prihvatio jedno muslimansko društvo koje je moderno i demokratsko. Druge su dvije intrigantne mogućnosti Tunis (6090 dolara) i Maroko (3410 dolara). Tunis je diktatura, a Maroko monarhija. Ali obje su zemlje učinile neke korake prema labavljenju sistema, posebice ekonomski. Predsjednik Tunisa Zine el-Abidine Ben Ali vlada već drugo desetljeće. Zemljom vlada čvrsto i ne dopušta mnogo političke otvorenosti, pa čak ni veće kretanje prema pravnoj reformi. Ali tuniski je ekonomski rast impresivan i širok. Po nekim se procjenama srednja klasa u Tunisu gotovo udeseterostručila, obuhvativši više od polovine stanovništva. Neizbježno je da se te ekonomske reforme počnu prelijevati na područja prava, putovanja i informacija, ali napredak je dosad bio spor. Maroko je u još lošijem položaju, s mnogo govora, a malo djelovanja. Kralj Mohamed VI. naslijedio je od svojeg oca Hasana II. gotovo srednjovjekovnu strukturu političke vlasti. Mladi je kralj držao dojmljive govore kojima je pozivao na ekonomsku reformu, vladavinu prava, ravnopravnost žena i veće slobode za sve svoje podanike. Međutim tijekom triju godina njegove vladavine nije se dogodilo mnogo. Ipak, Tunis i Maroko su u odnosu na ostatak arapskog svijeta relativno otvorena društva. Kada bi uspjela liberalizacija njihove privrede i politike, bio bi to jak signal cijelom svijetu da nijedna kultura, nijedna religija, nijedna regija nije inherentno otporna na demokraciju.

Ne m o ž e t e zaustaviti mašinu Najvažnija provjera veze između kapitalizma i demokracije dogodit će se u Kini tijekom sljedećih nekoliko desetljeća. Predstave o kineskim vladaocima koje se ponekad prikazuju u medijima nisu baš vesele. Neki ih političari i komentatori opisuju izrazima poput "pekinški mesari". Iza njih se očevidno krije i nešto realno; ono što se dogodilo na Trgu Tienanmen bio je brutalan masakr. Ali još je točnije smatrati kinesku vladajuću elitu nervoznim aparatčikima, koji oprezno gledaju dok pokušavaju reformirati najnapučeniju zemlju svijeta, držeći se istodobno vlasti. Ako sve bude išlo dobro, njih će poštovati kao graditelje industrijalizirane svjetske sile. Ako njihov eksperiment omane, bit će mrtvi ili prognani u Mongoliju. "Eksperiment" je pokušaj kineskih lidera da moderniziraju Kinu otvaranjem njene privrede, ali ne dopuštajući političke promjene. I odveć je lako karikirati to kao nastojanje da se kapitalizam nakalemi na fašističku državu. Oni znaju da uvođenje kapitalizma u Kinu traži mnogo više od ekonomskih promjena, pa su dopustili i značajne reforme upravnog i pravnog sistema. Debata o tome kako najbolje liberalizirati sistem zapravo je u Kini prilično otvorena i slobodna. Režim je čak uveo otvorene izbore u nekim selima i dopustio poslovnim ljudima da postanu članovi Komunističke stranke. Ali politički je sistem i dalje pod čvrstom kontrolom i brutalno suzbija drukčije mišljenje. Kineski vladaoci vjeruju da će prerana demokratizacija u zemlji tako golemoj, siromašnoj i raznolikoj kao što je Kina stvoriti kaos. Imaju i sebičnije razloge: Komunistička bi stranka izgubila svoj potpuni monopol vlasti. Ekonomski rezultati reformi Kine ošamućuju. Između 1980. i 2000. dohodak prosječne osobe u Kini gotovo se utrostručio, s 1394 na 3976 dolara. Otprilike 170 milijuna ljudi uzdiglo se iznad siromaštva. Izvoz iz dinamičnih priobalnih regija porastao je strelovito. Šenzen je 1981. prodao robe u vrijednosti od 17 milijuna dolara; deset godina poslije ta je brojka iznosila 5,9 milijardi dolara; danas je to više od 30 milijardi. Došlo je do vala inozemnih investicija u ta područja. Druge promjene

zaostaju. Poduzeća u državnom vlasništvu - velike državne tvornice - i dalje obuhvaćaju gotovo polovinu industrijskog outputa. Kine, premda se ta brojka spustila s razine od 80 posto 1980., i brzo opada. Zemljišna je reforma znatno usporena. Ali ako se trendovi nastave kretati u smjeru kojim su dosad išli, sljedeća dva desetljeća stvorit će prosperitetnu zemlju s tržišnom privredom integriranom u svjetsku privredu. To bi za Kinu bila fantastična promjena. Da bi Kina provela svoje sporazume sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), režim će u velikim dijelovima domaće privrede morati nametnuti transparentnost, odgovornost i tržišnu disciplinu. Ulazak Kine u WTO vjerojatno će biti spora, ali seizmička promjena. Neki smatraju da je preobrazba Kine impresivna, ali da dokazuje kako ekonomska liberalizacija ne dovodi do političke promjene. Uostalom, komunisti su i dalje na vlasti. Ali Kina je još uvijek relativno siromašna zemlja Trećeg svijeta s relativno malenom buržoazijom. Osim toga, budući da je još uvijek pod potpuno nedemokratskom vlašću, lako je ostati slijep na enormne političke i društvene promjene koje su se tamo već zbile. Prvo desetljeće privredne reforme, otprilike od 1979. do 1989., donijelo je brz porast političkog disidentstva. Pokret "demokratskog zida" koji je započeo u Pekingu proširio se na više od 20 gradova te je na svojem vrhuncu proizveo više od 40 disidentskih publikacija. U studenom 1987. prvi čovjek Komunističke stranke Zhao Ziyang čak je pokušao legitimirati političku opoziciju, argumentirajući u poznatom izvještaju 13. stranačkom kongresu da je središnji zadatak kongresa ubrzati i produbiti privrednu i političku reformu. Taj je cilj Stranke opisao kao "pretvaranje Kine u prosperitetnu, jaku, demokratsku, kulturno razvijenu i modernu socijalističku zemlju" (kurziv moj). Različite grupe ljudi mogu imati različite interese i nazore, rekao je, i potrebni su im također mogućnosti i kanali za razmjenu ideja. Krajem osamdesetih ekonomsko i političko neslaganje raslo je vrtoglavim tempom. Djelomice zbog lošeg upravljanja, a djelomice zbog korupcije, privreda se otela kontroli, a inflacija je 1988. skočila s osam na 18 posto. Politička kritika režima postala je mnogo intenzivnija i

stekla je mnogo širu bazu. Čak su i vođe privatnog biznisa počele podržavati prosvjednike. Kada je de facto lider opozicijskog pokreta, liberalni stranački vođa Hu Yaobang, umro u travnju 1989., njegov je pogreb potaknuo niz demonstracija i protesta sjedenjem. Dva mjeseca poslije oni su završili vatrenim bljeskom, kada su kineske trupe ušle na Trg Tienanmen te tenkovima, mecima i suzavcem rastjerale demonstrante. Politički prostori za koje su se zalagali Hu i Zhao bili su zatvoreni, a Zhao je uklonjen iz vodstva. Nakon dolična odmaka nastavljene su ekonomske reforme. Godine 1990., odnosno 1991., u Šangaju i Šenzenu uspostavljene su burze. Devizni tečaj postao je osjetljiviji na pritiske međunarodnog tržišta. Dodatno su olabavljeni zakoni o stranim investicijama, što je prouzročilo novu poplavu novca iz inozemstva. Najviši kineski vođa Deng Xiaoping posjetio je 1992. poduzetničke priobalne regije Gangzhou i Šenzen i blagoslovio njihovu strategiju slobodnog tržišta. Od tada je opozicija ekonomskim reformama marginalizirana. Kina i dalje smanjuje ulogu države u privredi i integrira se u svjetska tržišta prihvaćajući njihova pravila i njihove propise. Ali u političkoj se sferi nije dogodilo toliko toga, premda vlasti otvoreno veličaju novu poslovnu klasu i primaju je u svoje krilo. Kina je također potpisala međunarodne paktove o socijalnim, ekonomskim, kulturnim, građanskim i političkim pravima. To su samo obećanja na papiru. Ali baš kao što je to što je Sovjetski Savez bio prihvatio Helsinški završni akt značilo za nj stanovit pritisak, tako će i ovi ugovori jamačno postavljati neka ograničenja ponašanju kineskog režima. Premda može izgledati da se disidentstvo u Kini posljednjih godina utišalo, mnogi znanstvenici vjeruju da ono pronalazi nove putove za pravne i političke napade na vladajući establišment. I ovdje, kao i u Istočnoj Aziji, želja režima da modernizira privredu ima nenamjerne političke učinke. Na primjer, radi provođenja sporazuma s WTO-om, vlada je provela dalekosežne reforme kineskog prava, ojačavši ekonomska i građanska prava. To je rezultiralo naglim porastom sudskih tužbi, uključujući i upravne. Kineski građani tuže vladu - i pobjeđuju - u rekordnim brojkama (90.557 tužbi 1997. godine naspram o 1984.).

Harvardski stručnjak za kinesko pravo William Alford, koji je često sumnjičav spram kineske političke reforme, objasnio je nenamjerne posljedice pravne reforme u Kini: Režim nije samo putem zakona pružio pravni, moralni i politički rječnik kojim oni što ga žele kritizirati mogu artikulirati ono što ih brine, nego je također tim pojedincima ponudio jedinstvenu platformu s koje se to što ih brine može širiti. Nastojeći upotrijebiti formalnu zakonitost za vrlo instrumentalne svrhe, režim je nesvjesno dao oponentima u ruke oštro izbrušen instrument kojim oni mogu tražiti ostvarenje vlastitih, vrlo različitih ciljeva. Veteran disident Xu Wenli suglasio se s tom analizom, objasnivši da odsad kineski opozicijski pokret treba biti "otvoren i u suglasnosti s kineskim ustavom". Kada se govori o disidentstvu u Kini, lako je povjerovati da bi više demokracije značilo više slobode. Ustvari, istina je kratkoročno upravo suprotna. U mnogim važnim pitanjima kineska je vlada liberalnija od svojeg puka. Kada je Peking u ožujku 2001. prisilio na slijetanje američki izviđački zrakoplov, Amerikanci su bili bijesni što kineska vlada u pregovorima s Washingtonom zahtijeva tako mnogo. Ali u Kini je, u obimu koji se dalo mjeriti, javnost imala osjećaj da je vlada prema Amerikancima odveć mekana. U širokom spektru pitanja, od zakona i reda do stavova u odnosu na Tajvan, Japan i Sjedinjene Države, pekinški je režim manje populistički, nacionalistički, agresivan i netolerantan nego njegov puk. Dakako, javno je mnijenje u Kini teško mjeriti. Ostaje na tome da se treba osloniti na onih nekoliko anketa koje vlasti dozvole, na naglo izbijanje javnog mnijenja na internetskim forumima, dobre izvještaje inozemnih novina i druge slične indicije. Ali svakako je indikativno da svi ti izvori pokazuju u istom smjeru. U tom je smislu moguće da Kina slijedi jedan povijesni obrazac. Njemačka, Austro-Ugarska i druge zemlje kasne modernizacije na prijelomu 19. stoljeća bile su, poput

današnje Kine, uhvaćene u zamku između režima koji se nisu htjeli dostatno liberalizirati i jakih masovnih pokreta koji bijahu hipernacionalistički, fašistički, komunistički - u krajnjoj liniji iliberalni. Ovo ukazuje na to da sadašnji režim u Pekingu ne bi trebao potiskivati disidentstvo ili usporavati političke reforme. Upravo suprotno, samo pravna, socijalna i politička reforma omogućit će kineskim rukovodiocima upravljanje volatilnim domaćim okolnostima s kojima se suočavaju. Ali dobro bi učinili da liberalizaciju provode oprezno i malo-pomalo. Elite kineske Komunističke stranke - poput svih autokrata koji su prije njih provodili modernizaciju - vjeruju da mogu uspjeti u tom balansiranju, miješajući ekonomsku liberalizaciju s političkom kontrolom. Njihov je uzor pokojni singapurski premijer Lee Kuan Yew. Lee je ostvario san svakog moćnika: modernizirati privredu, čak i društvo svoje zemlje, ali ne i politiku. Svi liberalizacijski autokrati vjeruju da, poput Leeja, mogu ostvariti modernost, ali odgoditi demokraciju. Ali ne mogu. Osim naftom bogatih zaljevskih zemalja, Singapur je jedina zemlja s BDP-om per capita višim od 10.000 dolara koja nije demokratska (njegov je BDP 26.500 dolara). To je maleni grad-država koji živi u sjeni velikih susjeda i ima iznimno pametno političko vodstvo. On je očevidan izuzetak iz pravila, koji neće potrajati. Singapur već ima vrlo jake crte konstitucionalnog liberalizma. Ima energičnu slobodnu privredu, a prava vlasništva, vjere, putovanja itd. nepopustljivo su zaštićena. Zemlja je otvorena prema svijetu. (Čak i njene apsurdne zabrane nekih stranih novina postaju stvar prošlosti zbog neograničenog pristupa internetu.) Njeni su ljudi obrazovani, kozmopolitski i dobro informirani o ostatku svijeta. Ustvari, Svjetski ekonomski forum i druga neovisna tijela redovito ocjenjuju Singapur kao jednu od ekonomski najslobodnijih zemalja svijeta, s najčistijim upravnim sistemom. Ali sloboda tiska mu je ograničena, a još je ograničenija politička opozicija; nema slobodnih izbora. Svatko tko posjeti Singapur može vidjeti da se on mijenja. Mlađa generacija Singapuraca nije tako voljna prihvaćati zatvoren politički sistem, a stariji priznaju da će se sistem otvarati. Ako

Leejevi nasljednici pod vlastitim uvjetima demokratiziraju zemlju u sljedećih 15 godina, imat će priliku zadržati vlast i svoju političku bazu. Ako to ne učine, do promjene će doći naglo, a oni će, vjerojatno, izgubiti vlast. Ali bilo ovako ili onako, za jednu generaciju Singapur će biti potpuno funkcionalna demokracija. U Europi je većina autokrata koji su provodili liberalizaciju završila loše. Bili su izbačeni ili pogubljeni pošto su izgubili rat ili vladali u ekonomskoj depresiji - a ponekad i jedno i drugo. Ratovi i ekonomske krize često su vršili korisnu funkciju: oslobađanje od starog režima. Prvi svjetski rat diskreditirao je mnoge europske monarhije; Drugi svjetski rat otpravio je fašiste. U Istočnoj Aziji taj je proces bio manje zloćudan, a ulogu koju je u Europi igrao rat ovdje su igrali ekonomski padovi. Oštar ekonomski poremećaj sredinom osamdesetih protresao je južnokorejsku vojnu huntu, koja se nikada nije oporavila. Indonezijski predsjednik Suharto i stare vladajuće elite Tajlanda bili su bez buke uklonjeni s vlasti dok su se koprcali tijekom azijske financijske krize 1998. Kad bi Kina doživjela ekonomski poremećaj krupnih razmjera, legitimnost Komunističke stranke vjerojatno bi bila dovedena u pitanje. Uloga autokrata-modernizatora je biblijska: poput Mojsija, on svoju zemlju može voditi naprijed, ali rijetko i sam stigne do obećane zemlje. Kineski komunisti morali bi ponoviti svoju lektiru Karla Marxa. Marx je shvatio da će se, kada jedna zemlja modernizira privredu, usvoji kapitalizam i stvori buržoaziju, politički sistem promijeniti kao odraz te transformacije. Promjene u "bazi", marksističkim žargonom, uvijek proizvode promjene u "nadgradnji". Kakve god bile namjere njegovih vladara, Srednje Kraljevstvo otisnulo se na put koji će završiti demokracijom ili kaosom. Što će biti, ovisi o vlastima u Pekingu. Hoće li prihvatiti novu zbilju i dopustiti da ekonomska liberalizacija dovede do političke liberalizacije, kao što su to učinili drugi autokrati u Istočnoj Aziji? Ili će se boriti do kraja i zadržavati sve uzde vlasti? Nije pretjerano reći da o toj odluci ovise izgledi za mir i slobodu u Aziji - zapravo u svijetu.

3. POGLAVLJE

Iliberalna demokracija Ako ijedna slika simbolizira konačnu smrt sovjetskog komunizma, to je Boris Jeljcin kako stoji na tenku. Bio je 19. kolovoza 1991. Tog je jutra jedna frakcija Politbiroa proglasila izvanredno stanje u Sovjetskom Savezu. Samoproglašeni Odbor za izvanredno stanje stavio je generalnog sekretara Komunističke stranke Mihaila Gorbačova u kućni pritvor, poslao vojsku na ulice da održava red i proglasio poništenje Gorbačovljevih liberalnih reformi. Članovi Odbora lako su mogli uspjeti u ponovnom nametanju diktature Sovjetskom Savezu. Ali Jeljcin, koji je nedavno bio premoćno pobijedio na izborima za predsjednika Ruske Republike, uzvratio je udarac. Osudio je državni udar, zatražio od Rusa da se odupru i pozvao vojnike da se ne pokoravaju naredbama. Pokazavši kako izvanrednu hrabrost tako i dar za politički teatar, došao je do trupa koje su opkolile mramorom pokrivenu zgradu ruskog parlamenta - njihovu "Bijelu kuću" - popeo se na tenk, rukovao se sa zapanjenom posadom i održao tiskovnu konferenciju. Ostalo je, posve doslovno, povijest. To je bio velik trenutak za Rusiju. Ipak, i na tom vrhuncu demokratskog trijumfa dalo se predvidjeti rusku demokratsku tragediju. Ono što je Jeljcin u zbilji učinio na tom tenku jest čitanje dekreta, jednostranih predsjedničkih ukaza koji će postati obilježjem njegove osmogodišnje vladavine. U kolovozu 1991. (a potom opet 1993., kada je

raspustio zakonodavno tijelo i uveo novi ustav) Jeljcin se borio za opstanak krhke demokracije protiv komunističkih nasilnika. Ali vladavina putem dekreta postala je standardnim operativnim postupkom. Svaki put kad je naišao na težak problem, on ne bi okupio svoje pristaše i borio se s njim politički, niti bi sklapao kompromis. Umjesto toga, bez izuzetka bi izdao predsjedničku naredbu, ponekad sumnjive zakonitosti, služeći se svojom moći i popularnošću da zaobiđe kompromise, koji su normalni u politici. Kada su mu se suprotstavile lokalne vlasti, raspustio je cijeli sistem lokalne uprave. Kada su mu se usprotivili guverneri, smijenio ih je. Kada je Ustavni sud Rusije osporio jednu od njegovih uredbi, Jeljcin je odbio provesti njegovu odluku, a onda je predsjedniku suda oduzeo plaću i prisilio ga da iz očaja odstupi. Jeljcin nije poštovao institucije svoje zemlje, osim vlastite funkcije. Svakom je prilikom slavio zakonodavstvo i sudove. Tjerao je brutalni rat u Čečeniji, ignorirajući redovne procese konzultacija, o pravnim ograničenjima i kontrolama da i ne govorimo. Tijekom posljednjih mjeseci na položaju, Jeljcin je proveo nešto što je historičar Richard Pipes (koji je snažno podržavao Jeljcina) nazvao "državnim udarom": dao je ostavku šest mjeseci prije zakazanih predsjedničkih izbora te svojeg premijera Vladimira Putina imenovao vršiocem dužnosti predsjednika. To je predstojeće izbore učinilo irelevantnima, pretvorivši ih iz stvarnog natjecanja u ratifikaciju vlasti. Putin se kao već postojeći predsjednik, s aurom i autoritetom šefa države (koji k tome vodi rat) natjecao s grupom bezveznjaka. Krajem svoje vladavine Jeljcin je i u vlastitoj zemlji i u velikom dijelu svijeta smatran likom iz prošlosti. Prevrtljiv, star, bolestan, često pijan, djelovao je poput političkog fosila. Ali moglo bi ispasti da je Jeljcin, ustvari, bio nagovještaj budućnosti, politički lider tipa koji je postajao sve uobičajeniji: popularni autokrat. Od pada komunizma, u mnogim zemljama diljem svijeta na vlasti su režimi poput ruskoga, koji kombiniraju izbore i autoritarizam - iliberalne demokracije.

Ruska repriza Dvije najvažnije zemlje svijeta koje nemaju liberalnu demokraciju jesu Rusija i Kina. Globalno je enormno značajna njihova potraga za političkim i ekonomskim sistemom koji bi djelovao kod njih. Kada bi obje postale liberalnim demokratskim porecima zapadnog tipa, sve važnije sile na svijetu bile bi stabilni režimi kojima se vlada s pristankom puka i uz vladavinu prava. To ne bi značilo stalan mir, niti bi ukinulo internacionalno suparništvo. Ali izgledno je da bi značilo različit i vjerojatno manje zloćudan svijet. Međutim, kako stvari sada stoje, te se zemlje kreću donekle različitim putanjama. Kina je krenula u reformiranje svoje privrede i, veoma polako, drugih aspekata svojeg pravnog i upravnog sistema, ali malo je toga učinila na uvođenju demokracije. Rusija je, nasuprot tome, najvećom brzinom krenula u političku reformu. Čak i pod Gorbačovom bilo je više glasnosti (političke otvorenosti) nego perestrojke (mijenjanja ekonomske strukture). Nakon komunizma Rusija je brzo prešla na slobodne i pravedne izbore nadajući se da će oni proizvesti liberalnu demokraciju zapadnog tipa. Također je početkom devedesetih godina 20. stoljeća inicirala proplamsaj privrednih reformi nadajući se da će to stvoriti kapitalizam zapadnog tipa, ali one većinom nisu djelovale. Jako pojednostavnjeno, Kina reformira privredu prije politike, dočim je Rusija postupila obrnuto. Danas je Rusija slobodnija zemlja nego Kina. Više uvažava individualna prava i medijske slobode, a u teoriji je čak i njena privreda otvorenija spram konkurencije i stranih investicija. Kina je i dalje zatvoreno društvo pod vlašću Komunističke stranke, ali stalno se liberalizira na nekoliko fronta, poglavito ekonomskoj i pravnoj. Za koju će se na kraju pokazati da je prihvatila stabilniji put k liberalnoj demokraciji? Ako su za održanje demokracije ključni ekonomski razvoj i srednja klasa, Kina se kreće u pravom smjeru. Njena je privreda tijekom posljednjih 25 godina dramatično rasla. Bruto nacionalni proizvod Rusije se, nasuprot tome, od 1991. smanjio gotovo 40% i počeo se oporavljati tek posljednjih nekoliko godina, uvelike zbog porasta cijena nafte. Ako Kina nastavi

sadašnjim putem i nastavi rasti i razvijati vladavinu prava, izgradi buržoaziju i potom liberalizira politiku - a sve su to veliki "ako" - ostvarit će izvanrednu preobrazbu k istinskoj demokraciji. Ako pak Rusija nastavi svojim putem - a i to je velik "ako" - klizanja prema izbornoj autokraciji sa sve više sloboda osiguranih u teoriji, ali kršenih u praksi, s korupcijom usađenom u sam sistem politike i privrede, lako bi mogla ostati demokratska i iliberalna. Mogla bi se smjestiti u neku verziju režima koji su dominirali Latinskom Amerikom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća: kvazikapitalističkih, uz trajan vladajući savez elita. U Latinskoj Americi to je bio savez između krupnog biznisa i vojske; u Rusiji je to savez između oligarhâ i bivše komunističke elite. Izgleda da je taj tip režima zavladao velikim dijelom bivšega Sovjetskog Saveza - u Srednjoj Aziji, Bjelorusiji, Ukrajini - uz značajnu iznimku triju baltičkih država. Namjerno ili ne, ruska putanja krši dvije ključne pouke koje se može izvući iz povijesnog iskustva demokratizacije: težište na istinskom ekonomskom razvitku i izgradnja djelotvornih političkih institucija. Moskva je neuspješna i u jednome i u drugome. Temeljni problem Rusije nije to što je siromašna zemlja koja se s mukom modernizira, nego to što je bogata zemlja koja se s mukom modernizira. U sovjetsko doba djecu su u školi učili da žive u najbogatijoj zemlji na svijetu. U tome je komunistička propaganda govorila istinu. Kada bi prirodni resursi bili mjerilo nacionalnog bogatstva, Rusija bi vjerojatno globalno bila na prvom mjestu, sa svojim golemim zalihama nafte, prirodnog plina, dijamanata, nikla i drugih minerala. Ti su resursi vjerojatno za jednu generaciju produžili životni vijek sovjetskog komunizma. Također su pomogli proizvesti disfunkcionalnu državu. U zemlji nedođiji sovjetskog komunizma državi nisu bili potrebni porezni prihodi, jer je bila vlasnica cjelokupnog gospodarstva. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća najveći dio industrijskog sektora postao je bezvrijedan. Ustvari, proizvodi su često imali "sniženu vrijednost", to jest sirovine su bile vrednije od gotovih proizvoda u koje su pretvorene. Sovjetska se država u svojem financiranju gotovo potpuno osla-

njala na prirodne resurse. Stoga, za razliku od diktatura u Južnoj Koreji i na Tajvanu, nikada nije donijela pravila i političke mjere koje pospješuju ekonomski rast. Bogati režimi klimave legitimnosti (npr. Saudijska Arabija) često svoje građane potkupljuju beneficijima kako se ne bi bunili. Sovjetski Savez ih je umjesto toga terorizirao. Moskva nije bila voljna prepuštati svoja dobra građanima; s tim je novcem imala mnogo veličajnije nakane, kao što su održavanje golemoga obrambenog establišmenta i podržavanje bliskih režima u Trećem svijetu. Kada je sovjetski komunizam propao, Gorbačovljevi su nasljednici naslijedili državu dovoljno jaku da terorizira svoj puk, ali preslabu da upravlja modernom privredom. Jeljcin je, na nesreću, uvećao probleme političkog razvoja Rusije. Njegove pristaše opravdavaju njegove autokratske postupke ističući s pravom da se predsjednik borio s duboko ušančenim, opasnim antidemokratskim snagama. Ali politički utemeljitelj mora svoje postupke destrukcije popratiti većim djelima konstrukcije. Jawaharlal Nehru je gotovo 13 godina proveo u zatvoru boreći se protiv britanskih kolonijalnih vlasti, ali kao premijer neovisne Indije proveo je mnogo više godina čuvajući britanske institucije. Nelson Mandela je odobravao radikalan i nasilan otpor aparthejdu, ali kada je došao na vlast pružio je ruku južnoafričkim bijelcima kako bi stvorili multirasnu Južnoafričku Republiku. Jeljcin je pak, za razliku od Nehrua i Mandele, malo učinio na izgradnji političkih institucija u Rusiji. Zapravo je aktivno slabio gotovo sve suparničke centre moći - zakonodavstvo, sudstvo i lokalne guvernere. Ustav koji je 1993. podario Rusiji katastrofalan je; stvara slab parlament, ovisno pravosuđe i predsjedničku funkciju izvan kontrole. Možda je najviše za žaljenje što Jeljcin nije osnovao političku stranku. Mogao je to lako učiniti, ujedinjavanjem svih reformskih elemenata u Rusiji. To bi, više od ijedne druge akcije, moglo osigurati da se ruska demokracija produbi i postane prava. Ali on to nije učinio. To može izgledati kao malenkost, ali stranke su mehanizam kojim ljudi u modernim društvima izražavaju, usklađuju i institucionaliziraju svoje moralne i političke vrijednosti. Povjesničar američke demokracije

Clinton Rossiter jednom je napisao: "Nema Amerike bez demokracije, nema demokracije bez politike, nema politike bez stranaka." Njegova izjava važi posvuda. Bez stranaka politika postaje igra za pojedince, interesne grupe i moćnike. To je prikladan opis današnje ruske demokracije. Putin je ojačao glavnu Jeljcinovu baštinu, a to nije liberalna reforma, nego super-predsjednička uloga. Za prve godine vladavine Putin je smanjio ostatak ruskog sistema vlasti. Glavne su mu mete bili regionalni guverneri, kojima je efektivno oduzeo vlast postavivši sedam "super-guvernera" koji će nadzirati 89 regija i izbacio guvernere iz parlamenta, gdje su imali sjedišta u Gornjem domu. Zamijenjeni su zastupnicima koje je imenovao Kremlj. K tome sada bilo koji guverner može biti smijenjen ako predsjednik smatra da je prekršio zakon. Putin je također uvjerio Dumu da donese zakone koji umanjuju porezne prihode koji idu pokrajinama. Ostale Putinove mete bili su mediji i zloglasni ruski oligarsi, kojima je zaprijetio racijama, uhićenjem i zatvorom. Ta je strategija zastrašivanja djelovala. U Rusiji jedva da više ima slobode medija. U travnju 2000. konzorcij u savezu s Kremljem preuzeo je NTV, posljednju neovisnu televizijsku kuću s nacionalnim domašajem, i otpustio većinu njezina višeg osoblja. A kada su novinari koji su dali otkaz zbog tog preuzimanja potražili pribježište na drugoj TV-postaji u vlasništvu osnivača NTV-a Vladimira Gusinskog, odmah su svojeg novog poslodavca zatekli pod napadom poreznih vlasti. Tiskani mediji još uvijek su nominalno neovisni, ali sada se u svemu svrstavaju s vlašću. * Svim tim postupcima Putin slijedi želje svoje izborne baze. U anketi iz 2000. koju je proveo Public Opinion Fund, 57 posto Rusa odobrava njegovu cenzuru medija. Još više njih odobrava njegove napade na oligarhe, od kojih su mnogi sumnjive ličnosti. Oligarsi Rusije stekli su

*Vidjeti č l a n k e C h r i s t i a n a Caryla u Newsweek International: " S t i c k i n g to t h e P a r t y Line", 16. t r a v n j a 2001.; "All P u t i n All t h e T i m e " , 16. t r a v n j a 2001., i " C o m r a d e P u t i n ' s N e w Russia", 7. svibnja 2001.

svoje bogatstvo mutnim poslovima, a održavaju ga na još sumnjivije načine. Regionalni guverneri često su lokalni bosovi enormnog apetita za korupciju. Ali kada Putin pošalje tajnu policiju na biznismene ili političare koji mu se ne sviđaju, on potkopava vladavinu prava. Jedan manji oligarh (prilično čiste reputacije) jednom mi je u Moskvi rekao: "Svi mi tu i tamo kršimo zakon. U Rusiji se bez toga ne može poslovati. Putin to zna. Stoga je besmisleno tvrditi da on naprosto provodi zakon. On to selektivno koristi u političke svrhe." Primjena zakona kao političkog oružja pervertira ideju pravne jednakosti. Važnije je dugoročno djelovanje Putinova tlačenja oponenata. Pluralizam počiva na suparničkim centrima moći. Vladimir Rižkov, jedan od malobrojnih ruskih liberala u parlamentu, to je izričito usporedio s europskom prošlošću: "Grofovi i baroni koji su se borili protiv kraljevske moći teško da su sami bili besprijekorni. Ali oni su ograničavali krunu. Naš problem u Rusiji, ako Putin uspije, jest to što neće ostati apsolutno nitko da ograničava Kremlj. Opet smo spali na to da se pouzdajemo u dobrog cara."* Putin je dobar car. Želi izgraditi modernu Rusiju. Vjeruje da su Rusiji, da bi liberalizirala privredu, potrebni poredak i funkcionalna država. Možda čak vjeruje da će Rusija na kraju biti kadra liberalizirati svoj politički sistem. Ako uspije, Putin bi mogao pomoći Rusiji da postane normalna industrijalizirana zemlja s nekima od liberalnih značajki koje ta oznaka podrazumijeva. "Rusiji je početkom 1990-ih uzor bila Poljska nakon komunizma. Sada je to Čile pod [Augustom] Pinochetom", kaže Rižkov. Pinochetov je model svakako moguć; Pinochet je doista na kraju odveo svoju zemlju u liberalnu demokraciju. Ali reći da je ruski demokratski put stvorio mogućnost za lidera koji lomi opoziciju, guši medije, zabranjuje političke stranke, a potom putem naredbe liberalizira privredu, što će na kraju donijeti istinsku demokraciju, jest čudan argument u korist tog puta. Po toj postavci, iliberalna demokracija je dobra jer je - slučajno - stvorila liberalnog

* R a z g o v o r s a u t o r o m , 1999.

autokrata koji bi na koncu mogao dovesti svoju zemlju do prave liberalne demokracije. To je argument u korist liberalnih autokrata, a ne u korist demokracije. Uvijek, dakako, postoji mogućnost da Putin, ili vjerojatnije jedan od njegovih nasljednika, ispadne loš car i upotrijebi svoju enormnu moć za ne tako plemenite ciljeve. U prošlosti se to događalo.

Pogrešan put Ruska je putanja poznata. Nasuprot zapadnom i istočnoazijskom modelu, tijekom posljednjih dvaju desetljeća u Africi te u dijelovima Azije i Latinske Amerike diktature sa slabom podlogom u konstitucionalnom liberalizmu ili kapitalizmu kreću na put prema demokraciji. Rezultati ne ohrabruju. Na zapadnoj hemisferi, na kojoj su izbori održavani posvuda osim na Kubi, studija jednog od vodećih znanstvenika demokracije, Larryja Diamonda sa Stanforda, ustanovila je 1953. da je od 22 važnije latinoameričke zemlje u 10 njih "razina kršenja ljudskih prava takva da nije kompatibilna s konsolidacijom [liberalne] demokracije". Od tada su, uz nekoliko važnih iznimki poput Brazila, stvari išle samo na gore. Promotrimo Huga Cháveza iz Venezuele. Kao pukovnik je bio otpušten iz vojske i zatvoren zbog sudjelovanja u neuspjelom državnom udaru 1992. Šest godina poslije, kandidiravši se na gnjevnoj, populističkoj platformi, izabran je za predsjednika sa solidnom većinom od 56 posto glasova. Predložio je referendum koji će zamijeniti ustav Venezuele, oduzeti vlast legislativi i pravosuđu i dati je "Ustavnoj skupštini". Referendum je prošao s 92 posto glasova. Tri mjeseca poslije njegova je stranka dobila 92 posto mjesta u novoj skupštini. Predloženi novi ustav produžio je predsjednički mandat za jednu godinu, dozvolio mu da naslijedi samog sebe, ukinuo jedan dom zakonodavnog tijela, umanjio civilnu kontrolu nad vojskom, proširio ulogu vlade u privredi i dopustio skupštini da smjenjuje suce. "Idemo u propast", upozorio je Jorge Olavarria, dugogodišnji član zakonodavnog tijela, koji je prije

podržavao Cháveza. "Ovaj će nas ustav vratiti 100 godina unatrag, a vojska će postati naoružanim krilom političkog pokreta." * Novi je ustav usvojen u prosincu 1999. sa 71 posto glasova. Unatoč tome što je Venezuela tijekom prvih nekoliko godina njegove vladavine proživjela teška ekonomska vremena, pučka podrška Chávezu nikada nije pala ispod 65 posto. Početkom 2002. izgledalo je da mu konačno ponestaje sreće. Kombinacija javnog nezadovoljstva njegovom nasilničkom vladavinom i slabom privredom izazvala je masovne demonstracije. Vojska i poslovne elite kovale su zavjeru za državni udar, i u ožujku 2002. Chávez je bio smijenjen - na dva dana. Chávez, vješt u organiziranju "vladavine puka" - a pomogla mu je i eklatantno nedemokratska narav udara komotno se za tjedan dana vratio na vlast. Venezuela ima očevidno obilježje demokratske disfunkcije: obilje prirodnih resursa, uključujući najveće rezerve nafte izvan Bliskog istoka. To znači loše ekonomsko upravljanje, političku korupciju i propadanje institucija. Od petero Venezuelanaca četvero živi ispod linije siromaštva u zemlji koja je prije 20 godina imala jedan od najviših životnih standarda u Latinskoj Americi. Na neki način zemlja je bila zrela za revoluciju. Ali ono što je dobila bio je nov caudillo, moćnik koji tvrdi da se u ime svoje zemlje suprotstavlja svijetu (što obično znači Sjedinjenim Državama). To je razlog što se Chávez divi Fidelu Castru, Saddamu Husseinu, pa čak i ludom Moameru Gadafiju. Što je još opasnije, Chávez predstavlja ustrajnu nadu u Latinskoj Americi da će do konstruktivne promjene doći ne putem pluralističkoga političkog sistema, u kojem splet političkih stranaka i interesa radi na tegobnom poslu postupnih reformi, nego u obliku nekog novog, mesijanskog vođe koji može zbrisati nanose prošlosti i početi iznova. Ta se tendencija posljednjih godina širi po andskoj regiji. Ako se ekonomski jadi Latinske Amerike nastave, proširiti bi se mogla i dalje.

* C i t i r a n o u J o s e p h C o n t r e r a s , " P l a y i n g Hardball", Newsweek International, 27. prosinca 1999., 18.

U Africi je proteklo desetljeće donijelo porazna razočaranja. Od 1990. godine, od 48 zemalja subsaharske Afrike 42 su imale višestranačke izbore, što je donijelo nadu da bi Afrika konačno mogla krenuti onkraj svoje reputacije grabežljivih despota i neobuzdane korupcije. New York Times je nedavno taj val izbora usporedio s tranzicijom u Istočnoj Europi nakon pada komunizma. * To je međutim veoma varljiva analogija. Premda je demokracija umnogome otvorila afričku politiku i ljudima donijela slobodu, ona je ujedno stvorila i takav stupanj kaosa i nestabilnosti da su time zapravo u mnogim zemljama pogoršani korupcija i bezakonje. Jedan od najpomnijih promatrača Afrike, Michael Chege, ispitao je val demokracije devedesetih godina 20. stoljeća i zaključio da je kontinent "stavio prevelik naglasak na višestranačke izbore... i isto tako zanemario osnovne zasade liberalne vladavine". ** Pokazat će se da je te zasade teško ostvariti, jer se najveći dio Afrike nije razvio ni ekonomski ni konstitucionalno. Jamačno nije slučajno da one dvije afričke zemlje koje su stigle najdalje na putu k liberalnoj demokraciji, Južnoafrička Republika i Bocvana, imaju dohotke per capita iznad zone tranzicije k demokraciji, koja se kretala između 3000 i 6000 dolara. Dohodak Južnoafričke Republike je 8500 dolara, a dohodak Bocvane 6600 dolara; i jedan i drugi umjetno su visoki zbog obilja prirodnih resursa. Ništa od toga ne znači da je Africi bilo bolje pod pljačkaškim diktatorima, ali ukazuje na to da je Africi preča potreba za dobrom vladavinom nego za demokracijom. Postoje neki izvanredno uspješni primjeri, poput Mozambika, koji je okončao 16-godišnji građanski rat i sada ima demokraciju koja funkcionira i tržišnu privredu. Ali imao je enormnu pomoć međunarodne zajednice i Ujedinjenih naroda; nije vjerojatno da će se taj obrazac ponoviti u svakoj afričkoj zemlji. U Srednjoj su Aziji izbori, čak i kad su prilično slobodni, kao u Kir-

* R a c h e l L. S w a r n s s N o r i m i t s u O n i s h i , "Africa C r e e p s a l o n g P a t h to D e m o c r a c y " , New York Times, 2. lipnja 2 0 0 2 . * * M i c h a e l Chege, " B e t w e e n Africa's E x t r e m e s " , Journal of Democracy 6, br. 1 (1995.). Vidjeti i L a r r y D i a m o n d , " D e v e l o p i n g D e m o c r a c y in Africa", S t a n f o r d U n i v e r s i t y , dostupno na democracy.stanford.edu/Seminar/DiamondAfrica.htm.

gistanu, kao rezultat imali jake izvršne vlasti, slabe zakonodavne i pravosudne te malo građanskih i ekonomskih sloboda. U nekim zemljama uopće se ne održavaju izbori; tamo vladaju popularni autokrati. Predsjednik Azerbajdžana Gajdar Alijev, na primjer, bivši je čelnik obavještajne službe iz sovjetskog doba, KGB-a, i bivši član sovjetskog Politbiroa. Svojeg je prethodnika smijenio državnim udarom 1993., ali najozbiljniji promatrači te regije smatraju da bi, kad bi se danas održalo slobodne i pravedne izbore, Alijev pobijedio.* Čak i kad heroji postanu lideri, izgleda da to ne donosi velike promjene. Gruzijom vlada poštovani Eduard Ševarnadze, Gorbačovljev reformistički orijentirani ministar vanjskih poslova, koji je pomogao da se okonča Hladni rat. Pa ipak, Ševarnadze iskrivljuje izbore u vlastitu korist (premda bi, vjerojatno, pobijedio i na slobodnima) i vodi zemlju u kojoj je korupcija dovedena do perverzije, a individualne slobode nisu sigurne. Naravno, iliberalna se demokracija proteže cijelim spektrom, od umjerenih prijestupnika poput Argentine do gotovo tiranskih režima kao u Kazahstanu, sa zemljama poput Ukrajine i Venezuele u sredini. U velikom dijelu tog spektra izbori su rijetko toliko slobodni i pravedni kao na današnjem Zapadu, ali izražavaju sudjelovanje puka u politici i izražavaju podršku izabranima. Mješavina demokracije i autoritarnosti varira od zemlje do zemlje - u Rusiji se, zapravo, održava slobodnije izbore nego u većini drugih - ali sve one sadrže te naizgled disparatne elemente. Jedina baza podataka koja odvojeno bilježi demokratske i konstitucionalne rezultate zemalja pokazuje jasan uspon iliberalne demokracije u posljednjem desetljeću. Godine 1990. tako se moglo kategorizirati samo 22 posto zemalja koje su se demokratizirale; 1992. ta je brojka porasla na 35 posto; 1997. iznosila je 50 posto, a nakon tog maksimuma pomalo se smanjivala. Dok ovo pišem, gotovo polovina svjetskih zemalja u "demokratizaciji" još uvijek su iliberalne demokracije. Ipak, neki to naprosto smatraju prolaznom fazom, bolima rasta što

* C a r l o t t a Gall, " C h a l l e n g e to Azeri's I r o n Ruler", Financial Times, 3. veljače 1998.

ih mlade demokracije moraju pretrpjeti. Economist tvrdi da je "vjerojatnije da će do konstitucionalnog liberalizma doći u demokraciji". * No je li taj često prihvaćen nazor istinit? Da li izbori na mjestima kao što su Srednja Azija i Afrika otvaraju politički prostor u zemlji, tjerajući na šire političke, ekonomske i pravne reforme? Ili ti izbori daju pokriće za autoritarnost i populizam? Prerano je za odgovor - većina tih tranzicija još je u tijeku - ali znaci ne ohrabruju. Mnoge iliberalne demokracije - na primjer gotovo sve u Srednjoj Aziji - brzo su se i čvrsto pretvorile u diktature. Izbori u tim zemljama bili su puka legitimacija za otimanje vlasti. U drugima, poput mnogih u Africi, brzo kretanje k demokraciji potkopalo je autoritet države i dovelo do regionalnog i etničkog osporavanja središnje vlasti. Drugi pak, poput Venezuele i Perua, zadržavaju neku razinu istinske demokracije uz popriličnu iliberalnu praksu. Konačno, postoje slučajevi poput Hrvatske i Slovačke, u kojima se iliberalni sistem razvija prema više konstitucionalnom i reformističkom. U tim je slučajevima krucijalan poticaj za reformu došao od demokratskog elementa, jer je ovaj učinio ono što demokracija čini bolje od bilo koje druge forme vladavine: izbacio je propalice, osiguravajući miran prijenos vlasti sa stare garde na nov režim. Treba međutim uzeti u obzir da su i Hrvatska i Slovačka europske zemlje s relativno visokim dohocima per capita: 6698, odnosno 9624 dolara. Općenito, izvan Europe nije se pokazalo da bi iliberalna demokracija bila djelotvoran put u liberalnu demokraciju. Razmotrimo primjer Pakistana. U listopadu 1999. zapadni se svijet iznenadio kada je čelnik pakistanske vojske, general Pervez Mušaraf, zbacio slobodno izabranog premijera Navaza Šarifa. Iznenađujuća činjenica nije bio državni udar - bio je to četvrti pakistanski udar u četiri desetljeća - nego njegova popularnost. Većina Pakistanaca bila je sretna što se riješila 11-godišnje lažne demokracije. Tijekom tog razdoblja Šarif i njegova prethodnica Benazir Buto zlorabili su svoje funkcije za osobne probitke, popunjavali sudove svojim prijateljima, smjenjivali

*"A S u r v e y of t h e N e w Geopolitics", Economist, 31. lipnja 1999.

lokalne vlasti, dopuštali islamskim fundamentalistima da donose drakonske zakone i pljačkali državnu blagajnu. Stanje u zemlji opisuje naslov jednog ogleda u vodećim pakistanskim novinama u siječnju 1998.: "Fašistička demokracija: zgrabi vlast, ušutkaj opoziciju." * Zapadne, a posebno američke novine reagirale su sasvim drukčije. Gotovo su sve pravednički osuđivale državni udar. Tijekom predsjedničke kampanje 2000. George W. Bush je priznao da se ne sjeća imena novog lidera Pakistana, ali je rekao da će on "donijeti stabilnost u tu regiju". Washington Post ga je odmah optužio što je izrekao takvu herezu o jednom diktatoru. Dvije godine poslije, kada je na njegovoj strani bila i preobrazba što su je donijeli događaji 11. rujna, Mušaraf je počeo provoditi radikalnu političku, socijalnu, obrazovnu i ekonomsku reformu koju ne bi predvidjele čak ni njegove pristaše. Malo je izabranih političara u Pakistanu podržalo njegove poteze. Mušaraf je bio u stanju provoditi te mjere upravo zbog toga što se nije morao natjecati za položaj ni udovoljavati interesima feudalnih bosova, islamskih militanata i regionalnih harambaša. Nije bilo nikakva jamstva da će diktator učiniti ono što je učinio Mušaraf. Ali ni jedan izabrani političar ne bi u Pakistanu postupao tako energično, odlučno i djelotvorno kao on. Dok ovo pišem, Mušaraf djeluje više autokratski i manje liberalno nego što je izgledalo u njegovu prvom nastupu. Ipak, ostaje odlučan u namjeri da modernizira i sekularizira svoju zemlju, premda se suočava s opozicijom iz mnogih feudalnih i religijskih frakcija pakistanskog društva. Reformirati Pakistan - ekonomski i politički - gotovo je nemoguć zadatak. Ali, kao i u slučaju Rusije, ako u Pakistanu dođe do istinske liberalizacije, pa čak i demokracije, do toga neće doći zbog njegove povijesti iliberalne demokracije, nego zbog toga što je naletio na liberalnog autokrata.

* P r e t i s a k u Asian Age, 3. siječnja 1998., 12.

Problemi demokracije Sadašnje brige zbog izabranih autokrata u Rusiji, Srednjoj Aziji i Latinskoj Americi ne bi iznenadile liberale 19. stoljeća poput Johna Stuarta Milla. Mill svoje klasično djelo O slobodi započinje zapažanjem da su, kako su zemlje postajale demokratskima, ljudi bivali skloni vjerovati da se "previše važnosti pridaje ograničavanju same [vladine] vlasti. To je bila... reakcija protiv vladara čiji su interesi suprotstavljeni interesima puka." Kada se sam puk nađe na vlasti, oprez je suvišan; "Naciji nije potrebna zaštita protiv njene vlastite volje". Kao da potvrđuje Millove bojazni, Aleksandar Lukašenko, pošto je premoćno izabran za predsjednika Bjelorusije na slobodnim izborima 1994., na pitanje o ograničavanju njegovih ovlasti rekao je: "Neće biti diktature. Ja sam iz puka, i bit ću za puk." U središtu napetosti između konstitucionalnog liberalizma i demokracije leži opseg državne vlasti. U konstitucionalnom liberalizmu radi se o ograničavanju vlasti; u demokraciji se radi o njenoj akumulaciji i upotrebi. Iz tog razloga mnogi liberali 18. i 19. stoljeća smatrali su demokraciju silom koja bi mogla ugroziti slobodu. Tendencija demokratske vlasti da vjeruje kako ima apsolutnu suverenost (dakle moć) može rezultirati centraliziranjem vlasti, često pomoću izvanustavnih sredstava i s teškim posljedicama. Ono do čega na kraju dođe malo se razlikuje od diktature, premda, doduše, ima veću legitimnost. Tijekom proteklog desetljeća izabrane vlade koje tvrde da predstavljaju puk postojano su zadirale u ovlaštenja i prava drugih elemenata u društvu, pri čemu je uzurpacija bila i horizontalna (druge grane državne vlasti) i vertikalna (regionalne i lokalne vlasti, kao i privatni biznis i druge nedržavne skupine kao što su mediji). Putin, Lukašenko i Chávez samo su nekoliko primjera. Čak i reformist u dobroj vjeri kao što je bivši argentinski predsjednik Carlos Menem izdao je tijekom osam godina na funkciji gotovo 300 predsjedničkih uredbi, otprilike tri puta više nego svi prethodni predsjednici Argentine skupa, sve od 1853. Askar Akajev iz Kirgistana, koji je izabran sa 60 posto glasova,

predložio je na referendumu, koji je 1996. glatko prošao, da mu se poveća ovlaštenja. Sada je među njima i ovlaštenje da postavlja sve najviše funkcionare osim premijera, premda može raspustiti parlament ako on odbije tri njegova kandidata za taj položaj. Horizontalna uzurpacija je očevidnija, ali je vertikalna uzurpacija uobičajenija. Tijekom posljednjih triju desetljeća birane vlade u Indiji i Pakistanu rutinski su raspuštale zakonodavna tijela saveznih država na osnovi slabašnih razloga, stavljajući regije pod izravnu vlast središnje vlade. Ne tako dramatičnim, ali tipičnim potezom izabrana vlada Srednjoafričke Republike okončala je dugotrajnu neovisnost svojeg sveučilišnog sistema pretvorivši ga u dio državnog aparata. Rašireno korištenje snaga sigurnosti za zastrašivanje novinara - od Perua, preko Ukrajine, do Filipina - sistematski slabi krucijalan vid kontrole moći vlade. U Latinskoj Americi čak i navodno reformistički demokrat poput Alberta Toleda u Peruu redovno zloupotrebljava predsjednička ovlaštenja za zastrašivanje političkih protivnika. Uzurpacija je posebice proširena u Latinskoj Americi i bivšem Sovjetskom Savezu, možda zbog toga što su države u tim regijama najvećim dijelom usvojile predsjedničke sisteme. Takvi sistemi uglavnom stvaraju vođe koji vjeruju da mogu govoriti u ime puka - premda ih je izabrala samo većina. Kako ističe politolog Juan Linz, Salvador Allende je u Čileu bio izabran sa samo 36 posto glasova. U sličnim okolnostima u parlamentarnom sistemu premijer bi morao dijeliti vlast u koalicijskoj vladi. Predsjednici postavljaju kabinete sebi bliskih ljudi, a ne viših stranačkih dužnosnika, čime održavaju malobrojna ograničenja svoje vlasti. A kada se njihovi stavovi sukobe sa stavovima zakonodavnog tijela, pa čak i sudova, predsjednici će se "obratiti naciji", zaobilazeći dosadne zadaće pregovaranja i koaliranja. Znanstvenici raspravljaju o prednostima predsjedničke nasuprot parlamentarnoj formi vladavine, a do uzurpacije svakako može doći i u jednoj i u drugoj ako nema razvijenih alternativnih središta moći kao što su jaka legislativa, sudovi, političke stranke i regionalne vlade, kao i neovisna sveučilišta i informativni mediji. Mnoge zemlje Latinske Amerike u zbilji kombiniraju

predsjedničke sisteme s proporcionalnim predstavničkim sistemom, što stvara nestabilnu kombinaciju - populističke lidere i veći broj stranaka. Vlade koje uzurpiraju ovlaštenja na kraju ne stvaraju dobro vođene, stabilne zemlje. Jaka vlada nije isto što i djelotvorna vlada; ustvari, to dvoje može biti u proturječju. Afrika ima nedjelotvorne države gladne moći. Sjedinjene Države imaju vladu ograničenih ovlaštenja, pa ipak imaju vrlo djelotvornu državu. Brkanje tih dvaju pojmova navodilo je mnoge zapadne vlade i znanstvenike da u Trećem svijetu potiču stvaranje jakih i centraliziranih država. Lideri tih zemalja tvrde da im je potrebna vlast kako bi slomili feudalizam, razbili ušančene koalicije, nadjačali usađene interese i u kaotična društva uveli red. U tome ima nešto istine, ali time se legitimnu vladu brka sa svemoćnom. Vlade koje su ograničene, te ih stoga smatraju legitimnima, obično mogu održavati poredak i voditi čvrstu politiku, premda polako, gradeći koalicije. Ključna je provjera legitimnosti neke vlade prikupljanje poreza, jer ono ne traži goleme policijske snage, nego dobrovoljno pridržavanje zakona. Ni jedna vlada nema tako velike policijske snage da prisili ljude da plaćaju porez. Ipak, vlade Trećeg svijeta imaju katastrofalno niske stope prikupljenog poreza. Razlog je to što njima - i politici koju provode - manjka legitimnosti. I opet je instruktivan slučaj Rusije. Sve od pada Sovjetskog Saveza zapadni teoretičari i novinari glasno se uzrujavaju zbog slabosti ruske države. Njihova se analiza najvećim dijelom zasniva na njenoj nesposobnosti ubiranja poreza - što je sumnjivo mjerilo budući da ruska država to nikada prije nije činila, pa je stoga u postsovjetskoj eri prihvatila nov zadatak. Ustvari, i nakon sovjetskog komunizma ruska je država još uvijek bila vrlo moćna. Bila je međutim koruptna i vladalo je prošireno uvjerenje da je nelegitimna. Danas, nakon godina stabilnosti i nekih važnih reformi (pod Putinom), ruska vlada prikuplja poreze otprilike na razini većine europskih zemalja. Ipak, prijašnja zabrinutost među teoretičarima imala je realne posljedice po političke mjere. Zapadni državnici imali su previše razumijevanja za razne

Jeljcinove dekrete i prisvajanje ovlaštenja. Vjerovali su mu kada je govorio da je središnja vlada pod opsadom i da joj treba pomoć. Kako to samo političar može, Putin je okončao tu akademsku raspravu. Nekoliko mjeseci nakon svoje inauguracije on je uspješno obnovio vlast Kremlja nasuprot svakoj suparničkoj vlasti i dokazao da u starim sovjetskim institucijama još ima života. Kada formalne mjere nisu bile dovoljne, služio se svojom moći "uvjeravanja". Zakonodavcima i sucima koji odbijaju glasati po volji Kremlja bile bi uskraćene plaće i dodaci (ruski parlament nema kontrolu nad vlastitim plaćama, o drugim državnim fondovima da i ne govorimo). To objašnjava zbog čega je Gornji dom parlamenta bio voljan glasati za smanjenje svojih ovlaštenja i veličine, što se u politici baš ne događa svaki dan. Što se poreza tiče, vlada je prikupila 100 posto svojih ciljanih poreznih prihoda 2000. Ispada da problem Rusije nije bio u tome da je država bolesna, nego u tome da je bolestan bio Jeljcin. Živ i zdrav predsjednik vratio je i snažnu vlast. Može se pokazati da taj tok zbivanja nije sretan; slabljenje centralne države bilo je potrebno kao korektiv sovjetskoj superdržavi. Povijesno je neograničena centralizacija bila neprijatelj liberalne demokracije. Kada se u Europi tijekom 19. stoljeća povećavala politička participacija, ona je s lakoćom nalazila svoje mjesto u zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva i Švedske, u kojima su srednjovjekovne skupštine, lokalne uprave i regionalna vijeća ostali jaki. S druge strane, zemlje poput Francuske i Prusije, u kojima je monarhija efektivno centralizirala vlast (i horizontalno i vertikalno), često su na kraju ispadale iliberalne i nedemokratske. Nije slučajno što je u Španjolskoj 20. stoljeća uporište liberalizma bilo u Kataloniji, stoljećima nepopustljivo neovisnoj i autonomnoj regiji. U Sjedinjenim je Državama prisutnost bogate raznovrsnosti institucija - državnih, lokalnih i privatnih znatno olakšavala prihvaćanje brzih i obuhvatnih proširenja prava glasa do kojih je dolazilo u ranom 19. stoljeću. Istaknuti harvardski historičar Arthur Schlesinger st. dokumentirao je 1922. kako je tijekom prvih 50 godina Amerike gotovo svaka država, interesna skupina i frakcija

nastojala oslabiti, pa čak i slomiti saveznu vladu.* U jednom novijem primjeru, poluliberalna demokracija Indije preživjela je zahvaljujući njenim jakim regijama i raznolikim jezicima, kulturama, pa čak i kastama, a ne unatoč njima. To je logična, štoviše tautologijska teza: decentralizirana vladavina pomaže stvaranju ograničene vladavine.

Tiranija većine Ako prvi izvor zloupotreba u demokratskom sistemu predstavljaju izabrani autokrati, drugi je sam puk. James Madison je u Federalističkim spisima objasnio da "opasnost tlačenja" u demokraciji potječe od "većine u zajednici". Tocqueville je upozoravao na "tiraniju većine" pišući: "Sama bit demokratske vladavine sastoji se u apsolutnoj suverenosti većine." Taj se problem, koji je za Madisona i Tocquevillea bio živ i ozbiljan, može danas na Zapadu činiti ne tako važnim, jer ovdje postoji razrađen sistem zaštite individualnih prava i prava manjina. Ali u mnogim zemljama u razvoju demokracija je tijekom posljednjih nekoliko desetljeća doživljena na taj način da su većine - često potiho, ponekad bučno - nagrizale raspodjelu vlasti, potkopavale ljudska prava i kvarile dugotrajne tradicije tolerancije i pravednih odnosa. Ilustrirat ću tu tezu nekim razmišljanjima o Indiji, zemlji u kojoj sam odrastao. U raspravama o demokraciji Indija zauzima posvećeno mjesto. Unatoč svojem očajnom siromaštvu, ona ima funkcionalnu demokraciju od 1947. Kad god netko želi dokazati kako nije nužno postići ekonomsku razvijenost da bi se uspostavilo demokraciju, kao jedini primjer rabi se Indiju. Mnoge su od tih pohvala opravdane. Indija je istinski slobodno i nesputano društvo. Ali pogleda li se ispod pokrova indijske demokracije, vidjet će se kompleksniju, zabrinjavajuću zbilju. Posljednjih desetljeća Indija je postala nešto sasvim različito od slike

* A r t h u r Schlesinger, New Viewpoints in American History ( N e w York: M a c m i l l a n , 1922.), 2 2 0 - 4 0 .

u srcima njenih obožavalaca. Nije manje demokratska. Ali postala je manje tolerantna, manje sekularna, manje poštuje zakon, manje je liberalna. A ta dva trenda - demokratizacija i iliberalizam - izravno su povezana. Indija je svoju demokraciju dobila od Ujedinjenog Kraljevstva i Kongresne partije. Britanci su izgradili i vodili većinu krucijalnih institucija liberalne demokracije u Indiji: sudove, zakonodavna tijela, upravna pravila i (kvazi)slobodan tisak. Samo nisu dopuštali Indijcima da unutar njih imaju veću moć. Kada su 1947. postali neovisni, Indijci su naslijedili te institucije i tradicije i na njima izgradili svoju demokraciju, pod vodstvom Indijskoga nacionalnog kongresa, koji je dominirao u borbi za neovisnost. Međutim čak je i Kongresna partija bila oblikovana po modelu britanske političke stranke, od njene liberalne nacionalističke ideologije pa sve do strukture odbora. Indijski sudovi pratili su britansku praksu i presedane, često koristeći kao presedan britansko pravo. Parlament u New Delhiju slijedio je vestminsterska pravila i rituale, sve do premijerskog "aktualnog sata". Bez Britanaca i bez Kongresne partije teško je zamisliti indijsku demokraciju kakva postoji danas. Prvi indijski premijer, Nehru, jednom je sebe opisao kao "posljednjeg Engleza na vlasti u Indiji". Bio je u pravu. Bio je sin vrlo angliziranog, probritanski raspoloženog odvjetnika, a privatni učitelj poučavao ga je engleskoj povijesti i književnosti. Svoje je formativne godine proveo u podučavanju da bude engleski džentlmen. Pohađao je Harrow, jedan od najprestižnijih engleskih internata, i studirao na Sveučilištu Cambridge. Zatim je nekoliko godina proveo u obuci za odvjetnika u Londonu. Čak i kada se kasnije okrenuo indijskom nacionalizmu, njegov je svjetonazor bio svjetonazor lijevog britanskog intelektualca oko 1940. Nehruovu Indiju - a bio je premijer od 1947. do 1964. - može se opisati kao jednostranačku demokraciju. Izbori su bili slobodni i pravedni, ali kao partija koja je oslobodila Indiju i jedina istinski nacionalna, Kongresna je partija dominirala na svim razinama, često pobjeđujući s dvotrećinskom većinom u parlamentu i u zakonodavnim

tijelima saveznih država. Taj joj je zavidan položaj donosio svakojake formalne i neformalne prednosti, zbog čega je na mnogim područjima bilo nemoguće uputiti Kongresu ozbiljan izazov. Poput američke Demokratske stranke na starom Jugu, Kongresna je partija kontrolirala svaki stadij političkog procesa. Indija je bila demokratska država, ali demokratska država u kojoj je jedna politička stranka bila jednakija od drugih. Bila je međutim i prilično liberalna. Kongresna partija bila je posvećena izgradnji istinskih tradicija konstitucionalne vladavine. Posebno je Nehru duboko poštovao liberalne institucije i tradicije kao što su prerogativi parlamenta i tiska. Podržavao je neovisno pravosuđe, čak i kad je to značilo prihvaćati političke poraze na sudu. Jako su ga zaokupljali sekularizam i vjerska tolerancija. Unatoč svojoj golemoj popularnosti, dopuštao je da cvjetaju suprotna mišljenja i da pobjeđuju kako u njegovoj stranci tako i u njegovoj vladi. Kada sam odrastao u Indiji krajem 1960-ih i 1970-ih, ta je tradicija i dalje bila jaka, ali je bivala sve trošnija. Kongresna se partija iz dinamične organizacije s aktivnom bazom pretvorila u puzav, imperijalan dvor ljudi koje je postavljala popularna liderica - Indira Gandhi, i koji su tu lidericu obožavali. Gđa Gandhi je provodila populističke političke mjere koje su često bile neustavne, a zasigurno iliberalne, kao što su nacionalizacija banaka i ukidanje prava indijskih prinčeva. Pa ipak, sudovi su uglavnom bili neovisni, tisak slobodan, a vjerska tolerancija - svetinja. Ali s vremenom je slabjela odanost Kongresne partije tim institucijama. Što je važnije, partija je gubila poziciju dominantne nacionalne institucije. Pojavili su se novi izazovi koji će popuniti taj prostor, među kojima je najistaknutiji bila fundamentalistička hinduistička Stranka Bharatiya Janata (BJP). BJP je međutim samo jedna u m n o š t v u energičnih novih stranaka koje svoju privlačnost crpe iz regionalnih, religijskih i kastinskih razlika. To je urodilo time da su u politički sistem stupili novi glasači - gotovo svi iz siromašnih i seoskih sredina te iz nižih kasta. U 1950-im godinama glasalo je oko 45 posto stanovništva; danas je taj broj viši od 60 posto. Indijski politolog Yogendra Yadav, koji je proučavao taj trend, zastupa tezu da Indija prolazi kroz "temeljnu, premda mirnu preobrazbu" koja njenu politiku otvara

prema mnogo široj skupini ljudi koji su prije bili marginalizirani. Te su partije učinile Indiju demokratskijom, ali su je učinile i manje liberalnom. BJP je došao na vlast osuđivanjem nehruovskog sekularizma, zagovarajući kvazimilitantni hinduski nacionalizam i potičući protumuslimansku i protukršćansku retoriku i djelovanje. Organizirao je veliku nacionalnu kampanju za rušenje jedne džamije u sjevernoj Indiji (u Ayodhyji) koja je, kako neki Hindusi vjeruju, bila sagrađena na mjestu Ramina rođenja. To što je Rama mitska ličnost, što se hinduizam zalaže za nenasilje i toleranciju i što je Indija imala grozna iskustva s religijskim nasiljem (a doživjela ih je ponovo nakon afere Ayodhya) BJP-u nije mnogo značilo. Retorika mržnje bila je privlačna jezgri njenih glasača. Nedavno je BJP formirao vladajuću koaliciju i neizbježno je morao stišati svoju retoriku protiv muslimana, kršćana i nižih kasta kako ne bi otuđio druge pripadnike svoje koalicije. Ali on još uvijek provodi politiku "hinduiziranja" Indije, što znači prepravljanje historijskih tekstova kako bi se umanjilo ili uklonilo spominjanje muslimana i drugih manjina, uspostavljanje odjela za astrologiju na značajnijim sveučilištima i poticanje upotrebe hinduističkih religijskih simbola na javnim mjestima. A kad god se nađe u političkoj neprilici, BJP raspiruje vatre vjerskih sukoba, kao što je 2002. učinio u Gujaratu. U Gujaratu je lokalna vlada BJP-a - na način bez presedana - dopustila, pa čak i pomogla masakr tisuća nedužnih muškaraca, žena i djece muslimana i etničko protjerivanje desetaka tisuća iz njihovih lokalnih sredina i gradova. Bio je to, na neki način, prvi indijski pogrom uz pomoć države. Što još više zabrinjava, svi dokazi upućuju na to da je to koristilo BJP-u u njegovoj hinduskoj izbornoj bazi. Ustvari, vođa BJP-a u Gujaratu nadao se da će od tog nasilja profitirati, te je zakazao izbore nekoliko mjeseci nakon toga. Ali nepristrano upravno tijelo koje provodi izbore u Indiji - Izborna komisija - hrabro je zaključilo da se pod takvim okolnostima izbore ne može održati. Religijska netolerancija samo je prvi proplamsaj novog lica indijske demokracije. Indijsku su politiku preobrazili obuhvatna korupcija i neuvažavanje vladavine prava. Pogledajmo Utar Pradeš (UP), najveću

indijsku državu, političku bazu Nehrua i ostalih velikana Kongresne partije. U Utar Pradešu sada dominiraju BJP i dvije stranke nižih kasta. Tamošnji se politički sistem može opisati samo kao "banditsku demokraciju". Svake se godine vara na izborima, u glasačke se kutije ubacuje lažne listiće. Birokraciju, a ponekad čak i sudove, vladajuća stranka puni svojim pajdašima i potkupljuje opozicijske zastupnike da prijeđu u njene redove. Za milijune pripadnika nižih kasta tragedija je u tome što njihovi predstavnici, za koje savjesno glasaju, pljačkaju javne fondove i postaju veoma bogati i moćni dok izbacuju parole o tlačenju svoga puka. Taj je proces najnižu točku dosegnuo u studenom 1997., kada je premijer Utar Pradeša osigurao parlamentarnu većinu stvorivši kabinet od 93 ministra, kako bi svi zastupnici koji promijene stranačku pripadnost i podrže ga mogli biti imenovani vladinim dužnosnicima. Novi ministri imali su šaroliku prošlost; 19 njih imalo je dokumentiranu kriminalnu prošlost (pritom ne mislim na kazne zbog prebrze vožnje). Ministar znanosti i tehnologije Hari Shankar Tiwari na primjer imao je policijski dosje koji ga označava kao osumnjičenika za devet ubojstava, deset pokušaja ubojstva, tri pljačke i tri otmice. Ministar za provedbu programa (što god to značilo) Raghuraj Pratap Singh bio je pod istragom zbog dvaju ubojstava, triju pokušaja ubojstva i nekoliko otmica (sveukupno 25 zločina). Još jedan, Pratap Singh, upotrijebio je svoja novostečena ovlaštenja da se pretvori u feudalnog barona. Vodeći indijski informativni magazin Outlook opisuje sljedeći prizor u njegovu ladanjskom domu: On suduje u svojem dvorištu i dijeli trenutnu pravdu - odvaljujući globu "zabludjelim podanicima" ili naređujući teško batinanje. Njegovi podanici, siromašni muškarci, žene i djeca, dodiruju čelima njegova stopala moleći za milost. Izvan njegova utvrđenog imanja Bainti, ljudi svakog jutra stoje u redu da ga pozdrave, tijela sagnutih pod 90 stupnjeva... 28-godišnji [poglavica] jaše veličanstvene konje, drži slonove, juri uokolo svojim [vozilom s pogonom na četiri kotača] praćen

naoružanim pristašama. Policijska dokumentacija pokazuje da ubija svoje protivnike, organizira otmice radi otkupa i bavi se razbojstvom. Ali to nikada nije omelo kretanje njegove karijere uzlaznom putanjom. Bile su mu jedva 24 godine kada se 1993. natjecao na svojim prvim izborima i pobijedio. Tri godine poslije još se jednom bacio u borbu, i nitko osim BJP-a nije mu se usudio suprotstaviti. * To je zbilja demokracije u Indiji. A ipak nitko na Zapadu to ne želi pobliže istražiti. Radije romantično govorimo o ljepoti Indijaca i Indijki koji glasaju i o radosti najveće demokracije na svijetu. Misaoni Indijci to baš ne vide na taj način. Novinar veteran Kuldip Nayar opisuje ono što se događa u Utar Pradešu kao "ubojstvo demokracije usred bijela dana". Drugi znameniti autor, Prem Shanker Jha, vjeruje da je ondje demokracija nazadovala "za dvjesto godina". A teško da je UP izoliran slučaj. Politička korupcija u susjednom Biharu i Haryani mnogo je gora. A mnoge od tih trendova odražavaju parlament i vlada u New Delhiju, premda ne u tako ekstremnoj formi. Pravosudni sustav Indije prešao je put od ponosa njene demokracije do koruptnog pomagača političke vlasti. Jedan je lokalni sudac 1975. smijenio premijerku Indiru Gandhi jer je ustanovio da je prekršila neki manji izborni propis. Drugi je lokalni sudac 1981. presudio protiv najmoćnijega regionalnog političara u Indiji, premijera Maharashtre (najbogatije indijske države, u kojoj se nalazi i Bombaj, ekonomski glavni grad Indije). Danas, kada neka stranka dođe na vlast u bilo kojoj regiji Indije, ona često nađe načina da lokalne sudove popuni svojim ljudima. Anticipirajući taj proces, suci sada političkim vođama nude svoje usluge kako bi zadržali svoje položaje i bili nagrađeni kada odu u mirovinu. Osim Vrhovnog suda u New Delhiju, ni jedan sud u Indiji nije pokazao neovisnost koju su generaciju prije regularno pokazivali gotovo svi. Korupcija je u Indiji oduvijek postojala, ali do 1970-ih bila je to uglav-

*Outlook, 17. s t u d e n o g a 1997., 22-23.

nom sitna korupcija koju je stvarala suluda mreža ekonomskih propisa u zemlji. Tipičan čin korupcije u 1960-ima bio je postupak birokrata koji uzima mito da bi dopustio neki pothvat u privatnom sektoru. To je bilo loše za ekonomski rast, ali nije iskrivljavalo cjelokupan politički proces. Postojala je i politička korupcija, ali bila je ograničena. Nitko za korupciju nije optuživao Nehrua, ni njegova nasljednika na mjestu premijera, Lal Bahadura Shastrija, kao ni ikoga od viših članova vlade u pedesetim i šezdesetim godinama. Što je možda najvažnije, pravosuđe je bilo čisto i imalo je visoke standarde. Nehru je jednog od indijskih najeminentnijih pravnika M. C. Chaglu imenovao 1958. za veleposlanika u Sjedinjenim Državama. Vijeće bombajske odvjetničke komore odmah je objavilo formalnu osudu, zabrinuto da bi imenovanje jednog suca na visoku funkciju moglo kompromitirati predodžbu o neovisnosti sudstva. Danas je nagrađivanje poslušnog suca položajem pod pokroviteljstvom tako uobičajeno da se više i ne primjećuje. To je dovelo do toga da, premda su korupcija i zloupotrebe vlasti dosegle nečuvene razmjere, ni jedan sudac ni u jednom dijelu Indije nije osudio nekog moćnog političara. Ugasio se i jedini pokušaj da se raščisti izborni proces, koji je predvodio jedan upravni funkcionar na čelu izborne komisije. Gledajući unatrag, jasno je da je Nehruova Kongresna partija u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća nametnula Indiji kvaziliberalan poredak, koji je počeo slabjeti kada su nove, poduzetničke stranke konkurirale za glasove, služeći se sirovim pozivanjem na kastinsku, jezičnu i religijsku solidarnost. Nigdje to nije očevidnije nego u promjeni atmosfere i zbilje mojega rodnog grada. Bombaj su izgradile njegove velike manjinske zajednice: industrijalci Parsi, trgovci Gudžarati, restorateri muslimani i, dakako, Britanci. Za razliku od Calcutte i New Delhija, on nikad nije bio glavni grad britanskog Radža. Bio je indijski New York i Los Angeles umotan u jedno - nouveau riche, grub, ali i vitalan, meritokratski i tolerantan. Kao i u mnogim velikim lučkim gradovima, kozmopolitizam je strujio u slanom zraku grada. Taj je Bombaj sada samo uspomena. Tijekom posljednjih dvadeset

godina hinduistički nacionalizam i njegova lokalna varijanta, šovinizam Maratha, sustavno su uništili stari grad. Regionalna stranka koja predvodi taj pokret, Shiv Sena, dobila je naziv po poglavaru iz 17. stoljeća Shivaji, koji se suprotstavljao mogulskim (muslimanskim) carevima iz New Delhija. Stranka je odlučna da državu Maharashtru, čiji je Bombaj glavni grad, oslobodi od svih "tuđinskih" utjecaja. (Muslimani su stigli u Indiju početkom 12. stoljeća; izgleda da 800 godina nije dovoljno dugo da bi se nekoga smatralo domorocem.) To je najočevidnije u njenoj kampanji preimenovanja gradova, mjesta, cesta i zgrada koje imaju bilo što drugo osim čistih hindu imena. Kulminiralo je 1996. preimenovanjem Bombaja u Mumbai, činom koji ilustrira izmišljenu narav velikog dijela hinduističkog nacionalizma. Za razliku od Beijinga (grada koji postoji odavno i čije su ime zapadnjaci anglizirali u Peking), Mumbai nije stvarno postojao kao grad prije nego što su ga Portugalci i Britanci nazvali Bombaj. Kao i Singapur i Hong Kong, i on je bio maleno ribarsko selo. Grad je bio kolonijalna tvorevina. "Mumbai" nije povratak u prošlost nego legaliziranje mita. Novi nazivi gradova i kvote mogu djelovati kao puka simbolika, ali oni predstavljaju tektonsku promjenu stava. U krizama ta promjena može postati krvava. Posljednjeg su desetljeća muslimani, kao najveća manjina u Bombaju, žrtve nekih od najgorih nemira još od krvoprolića podjele indijskog potkontinenta 1947. Ubijeni su deseci tisuća ljudi, a još stotine tisuća izbjegle su iz Bombaja na selo - jezovit obrat normalnog obrasca u kojem se manjine skupljaju u gradovima, da nađu jednakost i povoljne prilike. Neovisna komisija optužila je vladu i policiju da su napustile žrtve nemira, pa čak i da su u nekim prilikama pomagale sudionicima. To je dovelo do pokušaja osvete muslimana, nakon čega je atmosfera u cijeloj državi ostala opterećena religijskim neprijateljstvom više nego ikada u životu mnogih promatrača. Taj se obrazac ponavlja diljem Indije - u najnovije vrijeme u Gujaratu - i to ne samo protiv muslimana. Tijekom 1998. i 1999. u Indiji je u vjerski motiviranim napadima ubijeno četiri puta više kršćana nego za prethodnih 35 godina. Nakon 1999. ne postoje tako potpuni podaci, ali brojke su i

dalje zapanjujuće visoke. Osim ubijanja, ima valova incidenata spaljivanja Biblija, pljačkanja crkava i silovanja redovnica. Vlada je i opet blokirala ili otezala većinu istraga o tim zločinima. Etnički sukobi stari su koliko i pisana povijest, a u njihovu poticanju diktature nisu nimalo nedužne. Ali društva koja se odnedavno demokratiziraju pokazuju zabrinjavajuće uobičajenu tendenciju k takvim sukobima. Razlog je jednostavan: kako se društvo otvara, a političari se jagme za vlast, obraćaju se javnosti radi glasova pomoću onoga što je, na kraju krajeva, najizravniji, efektan jezik, jezik kolektivne solidarnosti nasuprot nekoj drugoj skupini. To često raspiruje vatre etničkih i religijskih sukoba. Ponekad ti sukobi prelaze u pravi rat.

Rat Dana 8. prosinca 1996. Jack Lang je iznenada doputovao u Beograd. Slavnog francuskog političara, nekadašnjeg ministra kulture, nadahnule su demonstracije desetaka tisuća studenata protiv jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, čovjeka kojega su Lang i mnogi zapadni intelektualci smatrali odgovornim za rat na Balkanu. Lang je htio jugoslavenskoj opoziciji pružiti moralnu podršku. Vođe pokreta primile su ga u svojim uredima - na filozofskom fakultetu tamošnjeg sveučilišta - samo da bi ga odbacile, proglasile "neprijateljem Srba" i istjerale ga iz zemlje. Ispalo je da su se studenti protivili Miloševiću ne zbog toga što je pokrenuo rat, nego zato što u njemu nije pobijedio. Langova neugodnost ističe opću, često pogrešnu pretpostavku: da su snage demokracije snage etničkog sklada i mira. To ne mora biti tako. Zemlje zrele liberalne demokracije mogu obično obuhvatiti i etničke podjele bez nasilja ili terora i živjeti u miru s drugim liberalno demokratskim zemljama. Ali bez podloge konstitucionalnog liberalizma, uvođenje demokracije u podijeljena društva zapravo potiče nacionalizam, etničke sukobe, pa čak i rat. Na mnogim izborima održanima neposredno nakon pada komunizma pobjeđivali su u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji separatistički nacionalisti, što je rezultiralo raspadom

tih zemalja. To nije samo po sebi bilo loše, jer su te zemlje bile objedinjene silom. Ali brza odcjepljenja, bez jamstava, institucija ili političke moći, za mnoge manjine koje su živjele u novonastajućim zemljama prouzročila su spirale pobuna, represije, a u zemljama poput Bosne i Hercegovine, Azerbajdžana i Gruzije, i rata. Na izborima se političari moraju natjecati za glasove puka. U društvima bez jakih tradicija multietničkih skupina ili asimilacije, najlakše je organizirati podršku po rasnoj, etničkoj ili vjerskoj liniji. Kad je neka etnička skupina na vlasti, ona će isključivati druge etničke skupine. Izgleda da je kompromis nemoguć; o stambenim se pitanjima, bolnicama i naknadama pregovara, ali kako podijeliti razliku nacionalne religije? Politička konkurencija koja izaziva takvu podjelu može brzo degenerirati u nasilje. Opozicijski pokreti, oružane pobune i udari u Africi često su bili usmjereni protiv režima na etničkoj osnovi, od kojih su mnogi došli na vlast putem izbora. Razmatrajući slom afričkih demokracija 1960-ih dva su znanstvenika zaključila kako demokracija naprosto ne može preživjeti u "okruženju jakih etničkih preferencija".* Nedavne studije, posebice o Africi i Srednjoj Aziji, potvrđuju taj pesimizam. Istaknuti stručnjak za etničke sukobe, Donald Horowitz, zaključuje: "Pred tako turobnim prikazom... konkretnih neuspjeha demokracije u podijeljenim društvima... čovjek dolazi u iskušenje da digne ruke. Čemu održavati izbore ako oni na kraju jedino umjesto režima Nyanja dovode u Zambiji režim pod dominacijom Bemba, pri čemu su oba podjednako uska, ili u Beninu južni režim zamjenjuju sjevernim, od kojih ni jedan ne uključuje onu drugu polovinu države?"** Tijekom posljednjeg desetljeća jedna od najživljih debata među znanstvenicima o međunarodnim odnosima tiče se "demokratskog mira" - postavke da nikada nisu međusobno zaratila dva moderna

* A l v i n R a b u s h k a i K e n n e t h S h e p s k e , Politics in Plural Societies: A Theory of Democratic Instability ( C o l u m b u s , Ohio: C h a r l e s E. Merill, 1972.), 62-92. * * D o n a l d H o r o w i t z , " D e m o c r a c y in D i v i d e d Societies", u L a r r y D i a m o n d i M a r k F. P l a t t n e r , ur., Nationalism, Ethnic Conflict and Democracy (Baltimore: J o h n s H o p k i n s U n i v e r s i t y Press, 1994.), 35-55.

demokratska poretka. Ta debata postavlja zanimljiva bitna pitanja (Računa li se u to Američki građanski rat? Može li se mir bolje objasniti postojanjem nuklearnog naoružanja?), a čak su i statistički nalazi potakli zanimljiva neslaganja. (Kako ističe znanstvenik David Spiro, s obzirom na malen broj kako demokratskih poredaka tako i ratova u posljednjih dvjesto godina, odsutnost ratova između demokratskih zemalja može se objasniti i pukom slučajnošću. Ni jedan član njegove obitelji nikada nije dobio na lutriji, pa ipak nitko ne nudi objašnjenja za tu dojmljivu korelaciju.) Ali čak i ako su statistički podaci točni, kako ih objasniti? Čovjek koji je iznio izvornu postavku o demokratskom miru, Immanuel Kant, tvrdio je da u demokratskim poretcima oni koji plaćaju cijenu ratova - dakle javnost - ujedno i odlučuju, pa su razumljivo oprezni. Ali ta tvrdnja sugerira da su demokratske države miroljubivije od ostalih, a one su, ustvari, ratobornije, i kretale su u rat češće i s većim intenzitetom nego većina drugih država. Mir se održava samo s drugim demokratskim državama. Kada se nagađa o uzroku te korelacije, jedno postaje jasno: demokratski mir je zapravo liberalni mir. Pišući u 18. stoljeću, Kant je vjerovao da su demokracije tiranske, i izričito ih je isključio iz svojeg poimanja "republikanskih" vlada, koje žive u zoni mira. Republikanstvo je, po Kantu, značilo razdvajanje vlasti, provjere i protuteže, vladavinu prava, zaštitu individualnih prava te neku razinu reprezentacije u vlasti (premda ni blizu općem pravu glasa). Druga Kantova objašnjenja za "vječni mir" tijesno su povezana s konstitucionalnim i liberalnim karakterom republike: uzajamno uvažavanje prava svih građana međusobno, sistem provjera i protuteža koji osigurava da ni jedan pojedinačni vođa ne može odvući zemlju u rat te klasična liberalna ekonomska politika - pri čemu je najvažnija slobodna trgovina - koja stvara međuovisnost, što rat čini skupim, a suradnju korisnom. Michael Doyle, vodeći znanstvenik na tu temu, potvrđuje u svojoj knjizi iz 1997. Ways of War and Peace kako bez konstitucionalnog liberalizma sama demokracija nema svojstva koja uključuju mir:

Kant je bio nepovjerljiv prema nesputanoj, demokratskoj vladavini većine, a njegova argumentacija ne podržava tvrdnju da bi sve participativne političke zajednice - demokracije - bile miroljubive, bilo općenito, bilo s drugim demokratskim zajednicama. Mnoge su participativne političke zajednice neliberalne. Dvije tisuće godina prije modernog doba, vladavinu puka uvelike se povezivalo s agresivnošću (kod Tukidida) ili s imperijalnim uspjehom (kod Machiavellija). (...) Odlučujuća preferencija prosječnog glasača lako može obuhvaćati i "etničko čišćenje" protiv drugih demokratskih političkih zajednica. Distinkcija između liberalne i iliberalne demokracije rasvjetljava još jednu upadljivu statističku korelaciju. Politolozi Jack Snyder i Edward Mansfield tvrde, uz pomoć impresivnog skupa podataka, da su tijekom posljednjih 200 godina države koje se demokratiziraju išle u rat znatno češće bilo od stabilnih autokracija, bilo od liberalnih demokracija. * U zemljama bez podloge konstitucionalnog liberalizma uspon demokracije često sa sobom donosi hipernacionalizam i ratno huškanje. Kada se politički sistem otvori, pristup vlasti stječu različite skupine s nespojivim interesima, koje forsiraju svoje zahtjeve. Političke i vojne vođe, često sukobljeni ostaci starog autoritarnog poretka, shvaćaju da će uspjeti samo ako okupe mase oko neke nacionalne stvari. Rezultat su uvijek agresivna retorika i politika, što često odvuče zemlje u konfrontaciju i rat. Vrijedi spomenuti primjere Francuske Napoleona III., wilhelmovske Njemačke i Taishova Japana, pa sve do Armenije i Azerbajdžana te bivše Jugoslavije u novije vrijeme. Demokratski mir je realan, ali ispada da nema mnogo veze s demokracijom.

*Jack S n y d e r i E d w a r d M a n s f i e l d , " D e m o c r a t i z a t i o n a n d t h e D a n g e r of War", International Security 20, br. 1 (ljeto 1995.).

Što činiti? Problemi s novim demokracijama mogu djelovati kao apstraktna tema, vrijedna rasprave u institutima i na sveučilištima. Ali teorija često upada u zbilju. Zemlje često odlučuju na koji je način najbolje kretati se putem demokracije. A Sjedinjene Države stalno formuliraju političke mjere za postupanje sa zemljama koje se kreću - ili se kližu - tim putem. Ako se nešto pogrešno shvati u teoriji, to će se pogrešno shvaćati i u praksi. Razmotrimo slučaj Indonezije, s čijom je demokratizacijom trebalo postupati mnogo pažljivije nego što je to učinjeno 1998., kada su Međunarodni monetarni fond (MMF) i Sjedinjene Države pomogli da se tamošnjega dugogodišnjeg diktatora Suharta ukloni s vlasti i uveli novu demokraciju. Odnosno, tome su se barem nadali. Indonezija 1998. nije bila idealna kandidatkinja za demokraciju. Od svih zemalja Istočne Azije ona najviše ovisi o prirodnim resursima. To je prvo. Bila je također bez legitimnih političkih institucija, jer je Suharto vladao zemljom pomoću malene skupine dvorjana, ne posvećujući pozornost zadaći izgradnje institucija. To je drugo. Konačno, s demokratizacijom se pokušalo pri vrlo niskoj razini dohotka per capita, koji je 1998. iznosio približno 2650 dolara. To je treće. Rezultat je bio porazan. Otkako je usvojila demokraciju, bruto društveni proizvod Indonezije smanjio se za gotovo 50 posto, što je zbrisalo čitavu generaciju ekonomskog napretka i gurnulo više od 20 milijuna ljudi ispod linije siromaštva. Novootvoreni politički sistem također je izbacio islamske fundamentaliste koji, u zemlji bez mnogo političkog jezika, govore na vrlo poznat način - način religije. Već gotovo 20 posto parlamentaraca te zemlje određuje sebe kao islamske političare. Budu li uspješni, uspon političkog islama u Indoneziji ugrozit će sekularni karakter zemlje i hraniti secesionističke pokrete koji će ugroziti njeno jedinstvo. Usred tog kaosa još se više pogoršavaju korupcija i političke veze, a ekonomske su reforme olabavile. Premda ih se ne može okriviti za sve, MMF i vlada SAD-a u vrijeme krize 1998. zahtijevali su neposredne i radikalne reforme u Indoneziji, čime su pomogli delegitimiranju u rušenju vlade. Da su uočili političku

nestabilnost koju će te reforme stvoriti, mogli su postaviti umjerenije zahtjeve i poslužiti se postupnijim pristupom. Suhartov je režim bio pokvaren, ali je postigao red, sekularnost i ekonomsku liberalizaciju - što je u Trećem svijetu impresivna kombinacija. Što je najvažnije, na raspolaganju nije bilo ničega drugoga što bi ga nadomjestilo. Postupna politička reforma bila bi poželjnija nego potpuna revolucija, pogotovo za prosječnog Indonežanina i Indonežanku, za koje se pretpostavlja da su trebali imati koristi od zapadnih političkih mjera. Te teške odluke između poretka i nestabilnosti, liberalizma i demokracije te sekularnosti i religijskog radikalizma nigdje nisu teže nego na današnjem Bliskom istoku. I nigdje neće biti važnije da Sjedinjene Države to točno shvate, i u teoriji i u praksi.

4. POGLAVLJE

Islamski izuzetak Uvijek je to isto divno mjesto, i uvijek ista tužna priča. Viši diplomat SAD-a ulazi u jednu od veličanstvenih predsjedničkih palača u Heliopolisu, dijelu Kaira iz kojega predsjednik Hosni Mubarak vlada Egiptom. On hoda kroz mramorne dvorane, kroz sobe pune pozlaćenog namještaja - sve loša imitacija imperijalnoga francuskog stila koji u šali (po posljednjem egipatskom kralju) nazivaju "Louis Farouk". Prolazeći kroz redove čuvara sigurnosti, on stiže do formalne sobe za primanje, u kojoj ga vrlo uljudno dočekuje egipatski predsjednik. Njih dvojica prijateljski razgovaraju o odnosima SAD-Egipat, o regionalnim pitanjima te o stanju mirovnog procesa između Izraela i Palestinaca. Zatim Amerikanac pažljivo postavlja pitanje ljudskih prava i nagoviješta da bi vlada Egipta mogla ublažiti postupanje s političkim neistomišljenicima, dopustiti više slobode medija i prestati zatvarati intelektualce. Mubarak postaje napet i zagrižljivo odgovara: "Ako učinim to što tražite, islamski će fundamentalisti preuzeti vlast u Egiptu. Zar to želite?" Razgovor se vraća na posljednji zaokret u mirovnom procesu. Amerikanci i Arapi godinama su vodili slične razgovore. Kada je predsjednik Bush tražio od palestinskog vođe Jasera Arafata da prihvati plan za mir iz Camp Davida o kojem se pregovaralo u srpnju 2001., Arafat je navodno odgovorio u biti istim riječima: "Ako učinim to što vi hoćete, Hamas će sutra biti na vlasti." Najartikularniji predstavnik saudijske monarhije, princ Bandarbin Sultan, često podsjeća američke

funkcionare da će, budu li vršili prevelik pritisak na njegovu vladu, najvjerojatnija alternativa tom režimu biti ne džefersonovska demokracija, nego teokracija u talibanskom stilu. Najgore je to što bi mogli biti u pravu. Arapski vladari Bliskog istoka su autokrati, koruptni i vladaju čvrstom rukom. Ali još uvijek su liberalniji, tolerantniji i pluralističniji od onoga što bi, vjerojatno, došlo umjesto njih. Izbori bi u mnogim arapskim zemljama stvorili političare koji usvajaju nazore bliže Bin Ladenovima nego nazorima liberalnog monarha Jordana, kralja Abdulaha. Prošle je godine emir Kuvajta, uz ohrabrenje Amerikanaca, predložio da se ženama dade pravo glasa. Ali demokratski izabrani kuvajtski parlament - pun islamskih fundamentalista - glatko je odbio tu inicijativu. Saudijski krunski princ Abdulah pokušao je nešto mnogo manje dramatično kada je predložio da se ženama u Saudijskoj Arabiji dozvoli da voze automobile. (To im je trenutno zabranjeno, što znači da je Saudijska Arabija morala uvesti pola milijuna vozača iz država poput Indije ili Filipina.) Ali religijski su konzervativci pokrenuli pučku opoziciju i prisilili ga da se povuče. Sličnu se dinamiku dade vidjeti i drugdje u arapskom svijetu. U Omanu, Kataru, Bahreinu, Jordanu i Maroku, u vezi s praktički svakim političkim pitanjem, monarsi su liberalniji od društava kojima vladaju. Čak i na Palestinskim teritorijima, gdje su sekularni nacionalisti kao Arafat i njegova Palestinska oslobodilačka organizacija dugo bili najpopularnija politička snaga, jačaju militantne i religiozne skupine poput Hamasa i Islamskog džihada, osobito među mladima. I premda govore jezikom izbora, mnoge od islamskih stranaka kopne u svojem preziru spram demokracije, koju smatraju zapadnom formom vlasti. Bile bi zadovoljne da putem izbora dođu na vlast, ali potom bi uspostavile vlastitu teokratsku vladavinu. Kako kaže poslovica, bilo bi to jedan čovjek, jedan glas, jedan put. Usporedimo na primjer izrazito suprotne reakcije države i društva na videozapis iz studenoga 2001. s Bin Ladenom koji se naslađuje, koji su oružane snage SAD-a našle u skrovištu Al-Kaide u Kabulu. Na toj snimci Bin Laden pokazuje detaljno poznavanje napada od 11. rujna i uživa u izgubljenim životima koje su prouzročili. Većina vlada te regije

brzo je zapazila da snimka djeluje nepatvoreno i da dokazuje Bin Ladenovu krivnju. Princ Bandar je dao izjavu: "Ta snimka pokazuje okrutno i nehumano lice ubojitog zločinca koji ne poštuje svetost ljudskog života ili principe svoje vjere." Nasuprot tome, Šeik Mohamad Saleh, istaknuti saudijski duhovnik i protivnik režima, izjavio je: "Mislim da je ta snimka krivotvorina." Abdul latif Arabiat, čelnik jordanske islamističke stranke, Fronte islamske akcije, postavio je pitanje: "Zar Amerikanci zbilja misle kako je svijet toliko glup da pomisli da ta snimka predstavlja nekakav dokaz?" U većini društava disidenti tjeraju svoju zemlju da dobro pogleda vlastite nedostatke. Na Bliskom istoku, oni koji zastupaju demokraciju prvi traže pribježište u fantaziji, nijekanju i samozavaravanju. Regiju preplavljuju teorije zavjere, poput one da iza napada na Svjetski trgovinski centar zapravo stoji izraelska obavještajna služba Mosad. U CNN-ovoj anketi provedenoj u devet muslimanskih zemalja u veljači 2002., 61 posto ispitanika reklo je da ne vjeruju da su za napade 11. rujna odgovorni Arapi. Al-Jazeera, prva neovisna postaja satelitske televizije u regiji, koja ima golemu panarapsku publiku, populistička je i moderna. Među njenim voditeljima mnogo je žena. Emitira vijesti koje službeni mediji redovito cenzuriraju. Pa ipak, ona eter puni grubim pozivanjem na arapski nacionalizam, antiamerikanizam, antisemitizam i vjerski fundamentalizam. Današnji arapski svijet uhvaćen je u zamku između autokratskih država i iliberalnih društava, od kojih nijedno nije plodno tlo za liberalnu demokraciju. Opasna dinamika između tih dviju sila stvorila je političku klimu ispunjenu religijskim ekstremizmom i nasiljem. Kako država postaje opresivnijom, opozicija u društvu postaje pogubnijom, nagoneći državu na daljnju represiju. To je suprotno povijesnom procesu u zapadnom svijetu, gdje je liberalizam proizveo demokraciju, a demokracija hranila liberalizam. Arapski je put pak proizveo diktaturu, koja hrani terorizam. Ali terorizam je samo najuočljiviji pojavni oblik tog disfunkcionalnog odnosa između države i društva. Tu su i ekonomska paraliza, socijalna stagnacija i intelektualni bankrot. Bliski istok danas stoji u oštroj suprotnosti spram ostatka svijeta,

gdje se tijekom posljednjih dvaju desetljeća šire sloboda i demokracija. U istraživanju 2002. Freedom House otkriva da je 75 posto zemalja u to vrijeme "slobodno" ili "djelomice slobodno". Tom opisu odgovara samo 28 posto bliskoistočnih zemalja; taj se postotak tijekom posljednjih 20 godina smanjio. Za usporedbu, više od 60 posto afričkih zemalja danas je klasificirano kao slobodno ili djelomice slobodno. Nakon 11. rujna političke disfunkcije arapskog svijeta iznenada su se pojavile na pragu Zapada. Svakome se prešutno - mnogima i izričito - postavlja pitanje zašto. Zbog čega je ta regija politički izgubljen slučaj u svijetu? Zbog čega je to velika minska rupa, zabasali vojnik u maršu modernih društava?

Široki svijet islama Bin Laden ima odgovor. Za njega je problem arapskih režima to što nisu dovoljno islamski. Samo povratkom na islam, kaže on svojim sljedbenicima, muslimani će postići pravdu. Demokracija je po Bin Ladenu zapadni izum. Njeno naglašavanje slobode i tolerancije donosi društveno propadanje i razuzdanost. Bin Laden i njemu slični teže zbacivanju režima arapskog svijeta - možda cijelog muslimanskog svijeta - i njihovu zamjenjivanju političkim zajednicama utemeljenima na strogim islamskim načelima kojima vladaju islamski zakoni (šerijat) i zasnovanima na ranom kalifatu (islamsko kraljevstvo Arabije iz sedmog stoljeća). Noviji njihov uzor jest talibanski režim u Afganistanu. Ima na Zapadu onih koji se s Bin Ladenom slažu da je islam razlog nemira na Bliskom istoku. Propovjednici poput Pata Robertsona i Jerryja Falwella te pisci poput Paula Johnsona i Williama Linda iznose tvrdnju da je islam religija represije i zaostalosti. Ozbiljniji znanstvenici dokazuju - s mnogo više uvida - da je problem kompleksniji: za fundamentaliste islam važi kao obrazac za čitav život, uključujući politiku. Ali klasični islam, koji se razvio u sedmom i osmom stoljeću, ne sadrži mnogo ideja koje danas povezujemo s demokracijom. Elie Kedourie, eminentni istraživač arapske politike, piše: "Ideja predstavljanja, iz-

bora, općeg prava glasa, političkih institucija koje reguliraju zakoni doneseni u parlamentarnoj skupštini, ideja da te zakone čuva i provodi neovisno pravosuđe, ideje sekularnosti države... sve je to duboko strano muslimanskoj političkoj tradiciji." * Svakako, kuranski model vodstva je autoritaran. Muslimanska sveta knjiga prepuna je primjera pravednog kralja, pobožnog vladara, mudrog presuditelja. Ali i Biblija ima svojih autoritarnih tendencija. Kraljevi Starog zavjeta nisu baš bili demokrati. Biblijski Solomon, kojega drže najmudrijim od sviju ljudi, bio je, ipak, apsolutni monarh. Biblija također sadrži pasaže koji djeluju kao opravdavanje ropstva i podređenosti žena. Istina je da se neće mnogo postići pretraživanjem Kurana kako bi se našlo ključ za pravu narav islama. Kuran je vrlo velika knjiga, ispunjena pjesništvom i proturječjima - velikim dijelom slično Bibliji i Tori. Sve tri knjige veličaju kraljeve, kako čini većina religijskih tekstova. Glede miješanja duhovne i svjetovne vlasti, katolički su pape stoljećima kombinirali religijski autoritet i političku moć onako kako to nikada nije uspio postići ni jedan muslimanski vladar. Judaizam je mnogo manje sudjelovao u političkoj moći, jer su do osnivanja Izraela Židovi posvuda u modernom svijetu bili manjina. Pa ipak, riječ "teokracija" skovao je Josip da bi opisao političke nazore antičkih Židova.** Utemeljujući religijski tekstovi sviju vjera najvećim su dijelom bili napisani u drugo doba, doba puno monarha, feudalizma, rata i nesigurnosti. Oni nose biljeg svojih vremena. Pa ipak, znanstvenici su u 19. i početkom 20. stoljeća često dokazivali da islam potiče autoritarnost. Na tu je tezu vjerojatno utjecalo njihovo gledište o Osmanskom Carstvu, zajednici nekoliko stotina milijuna muslimana koji su poslušno radili pod sultanom u dalekom Konstantinopolu, pjevajući mu slavopojke prije molitvi petkom. Ali najveći je dio svijeta u to vrijeme bio vrlo sličan tome po pokornosti

*Elie K e d o u r i e , Democracy and Arab Political Culture ( W a s h i n g t o n , D.C.: W a s h i n g t o n I n s t i t u t e for N e a r East Studies, 1992.), 5. **Bernard

Lewis, What Went Wrong: Western Impact and Middle Eastern Response

(Oxford: O x f o r d U n i v e r s i t y Press, 2002.), 97.

političkom autoritetu. U Rusiji su cara smatrali malne bogom. U Japanu je car i bio bog. Azijski su imperiji, sve u svemu, bili despotskiji od zapadnih, ali islamska vladavina nije bila autokratičnija od kineske, japanske ili ruske verzije. Zapravo, ako vrijedi istaknuti ijedan intrinzični aspekt islama, to nije njegova odanost vlasti, nego suprotno: islam ima antiautoritarnu žicu koja je danas evidentna u svakoj muslimanskoj zemlji. Potječe, vjerojatno, iz nekoliko hadisa - izreka Proroka Muhameda - u kojima je poslušnost vladaru dužnost muslimana samo ukoliko su vladareve zapovijedi u skladu s Božanskim zakonom. * Ako vladar od vas zatraži da prekršite vjeru, pravila ne važe. ("Ako mu se naredi da počini grešan čin, musliman neće ni slušati [svojeg vođu] niti će se pokoriti njegovim naredbama." ** ) Religije su, dakako, neodređene. To znači da ih je lako slijediti - njihove propise možete interpretirati kako vam se sviđa. Ali to ujedno znači i da je lako učiniti pogrešan korak - uvijek postoji neki nalog koji kršite. Islam nema središnje religijske institucije - nema pape ili biskupe - koje mogu izdavati obvezujuće deklaracije o tome što je ispravno tumačenje. Zahvaljujući tome, odluka o suprotstavljanju državi zbog toga što je nedovoljno islamska pripada bilo kome tko je želi provesti. To je islamu zajedničko s protestantizmom. Baš kao što se bilo koji protestant s nešto naobrazbe - Jerry Falwell, Pat Robertson - može proglasiti vjerskim vođom, tako se i svaki musliman može smatrati vođom u stvarima vjere. U religiji bez službenog svećenstva, Bin Laden ima isto tako velik - ili malen - autoritet da izdaje fetve kao i taksist Pakistanac u New York Cityju. Drugim riječima, problem je odsutnost autoriteta u islamu, a ne njegova dominacija. Razmotrimo sadašnji kaos u arapskim zemljama. U Egiptu, Saudij-

* H a d i s i s u č e s t o v a ž n i j i o d K u r ' a n a jer o n i m u s l i m a n i m a k a ž u k a k o p r o v o d i t i ponekad općenite naloge Kur'ana. Na primjer, Kur'an zapovijeda m u s l i m a n i m a da se m o l e , ali im ne k a ž e k a k o da se mole; to se n a l a z i u h a d i s i m a . (Ima, d a k a k o , m n o g o hadisa, od k o j i h su m n o g i s u m n j i v e a u t e n t i č n o s t i , a p o n e k a d i p r o t u r j e č e jedni drugima.) **Salih Muslim, knjiga 20, h a d i s 4 5 3 3 .

skoj Arabiji, Alžiru i drugdje islamističke * skupine vode krvave kampanje protiv država, koje optužuju da su izdale islam. Bin Laden i njegov zamjenik, Egipćanin Ajman al-Zavahiri, obojica laici, započeli su karijere borbom protiv vlastitih vlada zbog njihove politike koju su smatrali neislamskom (za Zavahirija to je bio mirovni sporazum koji je egipatski predsjednik Anvar el Sadat 1978. sklopio s Izraelom; za Bin Ladena to je bila odluka kralja Fahda iz 1991. da dopusti smještanje američkih trupa na saudijskom tlu). U svojem proglašenju džihada 1996., Bin Laden je objavio da je saudijska vlada napustila krilo islama, pa je postalo dopustivo ustati oružjem protiv nje: "Režim je izdao umu [zajednicu vjernika] i pridružio se kufrima [nevjernicima], pomažući im protiv muslimana." Bin Laden je pozvao na pobunu protiv vladarâ, a mnogi su se odazvali njegovu pozivu. Vladari Bliskog istoka vjerojatno žele da muslimani budu podložniji autoritetu. Tu je također i pitanje određenog vremena: Ako je problem u islamu, zbog čega se, onda, taj sukob događa sada? Zbog čega se islamski fundamentalizam uzdigao tek nakon iranske revolucije 1979.? Islam i Zapad koegzistirali su četrnaest stoljeća. Postojala su razdoblja rata, ali bilo je mnogo više razdoblja mira. Mnogi znanstvenici ističu da su manjine, a posebno Židovi, bile manje progonjene pod muslimanskom vlašću nego pod bilo kojom drugom većinskom religijom. Upravo je zbog toga Bliski istok stoljećima bio dom mnogih manjina. Uobičajeno se napominje da je nakon stvaranja Izraela 1948. arapske zemlje napustilo ili je iz njih protjerano milijun Židova. Nitko ne postavlja pitanje kako to da je, prije svega, toliko njih živjelo u arapskim zemljama. Nevolja je sa žestokim deklaracijama o "naravi islama" što islam, poput bilo koje religije, nije ono što pišu knjige, nego ono što ljudi čine. Zaboravite galamu fundamentalista, koji su u manjini. Svakodnevni

* " I s l a m i s t i č k e " s e o d n o s i n a ljude, p o p u t Bin Ladena, koji žele u p o t r i j e b i t i i s l a m k a o p o l i t i č k u ideologiju, o d n o s n o u s p o s t a v i t i i s l a m s k u d r ž a v u koja strogo p o š t u j e i s l a m s k e z a k o n e . S l u ž i m s e t i m t e r m i n o m n a i z m j e n c e s češće k o r i š t e n i m t e r m i n o m "islamski fundamentalistički", premda mnogi znanstvenici preferiraju onaj prvi.

život većine muslimana ne potvrđuje shvaćanje o vjeri koja je intrinzićno protuzapadna i protumoderna. Muslimanska zemlja s najvećim brojem stanovnika, Indonezija, ima sekularnu vlast sve od neovisnosti 1949., s malenom religijskom opozicijom (premda je sada u porastu). Što se tiče kompatibilnosti islama s kapitalizmom, Indonezija je donedavno bila za Svjetsku banku uzorita zemlja Trećeg svijeta, koja je liberalizirala svoju privredu i gotovo tri desetljeća rasla po stopi od sedam posto. Sada je usvojila demokraciju (što je još uvijek krhak eksperiment) i izabrala ženu za predsjednicu. Nakon Indonezije, tri zemlje s najmnogobrojnijim muslimanskim stanovništvom na svijetu su Pakistan, Bangladeš i Indija (indijskih muslimana više je od 120 milijuna). Ne samo da te zemlje imaju dosta iskustva s demokracijom nego su u svim trima žene birane za premijerke, i to mnogo prije nego u većini zapadnih zemalja. Dakle, premda su neki aspekti islama inkompatibilni s pravima žena, zbilja na terenu ponekad je potpuno drukčija. A Južna Azija nije anomalija u odnosu na islamske žene. U Afganistanu, prije nego što je zapao u dvadesetogodišnji kaos i tiraniju, 40 posto liječnika bile su žene, a Kabul je bio među najliberalnijim gradovima za žene u cijeloj Aziji. Premda je Bin Laden usvojio talibansku verziju islama, većina Afganistanaca to nije učinila - kako potvrđuju prizori ljudi u post-talibanskom Kabulu ili Māzar-e-Šarīfu koji čekaju u redovima da vide filmove, slušaju glazbu, plešu, briju se i puštaju zmajeve. Zatim je tu Turska, s petom po redu muslimanskom populacijom u svijetu, manjkava ali funkcionalna liberalna demokracija, članica NATO-a, a možda uskoro i članica Europske Unije. Dodajmo mlade demokracije poput Nigerije i Malija, i dobivamo zaokruženiji pogled na svijet islama. Nije to najljepša slika. Većina muslimanskih zemalja nalazi se u Trećem svijetu i dijeli njegove probleme siromaštva, korupcije i loše vladavine. Ali nema jednostavne poveznice između islama i represije. Kako zapaža Freedom House, "većina muslimana u svijetu živi danas u izbornim demokratskim poretcima". Ako postoji temeljna nespojivost između islama i demokracije, izgleda da 800 milijuna muslimana toga nije svjesno. Zbiljski problem ne leži u muslimanskom svijetu, nego na Bliskom

istoku. Kada dođete u tu regiju, vidite u živim bojama sve disfunkcije koje ljudi danas dočaravaju kad govore o islamu. U Iranu*, Egiptu, Siriji, Iraku, na Zapadnoj Obali, u Pojasu Gaze i državama Perzijskog zaljeva diktatura se pojavljuje u raznim oblicima, a liberalna demokracija djeluje kao nešto daleko van domašaja. Islamski fundamentalizam djeluje veoma privlačno, bilo da se o njemu užurbano govori iza zatvorenih vrata, bilo da ga se objavljuje u vatrenim propovijedima u džamijama. To su zemlje onih koji spaljuju zastave, zapaljivih mula i bombaša-samoubojica. Amerika je povela rat protiv Afganistana, ali ni jedan Afganistanac nije bio povezan s bilo kakvim terorističkim napadom na Amerikance. Afganistan je bio logorište iz kojega se arapska vojska borila protiv Amerike. Arapski je svijet važan dio svijeta islama - njegovo srce. Ali on je ipak samo jedan dio, u brojčanom smislu malen. Od 1,2 milijarde muslimana u svijetu, samo 260 milijuna živi u Arabiji. Ljudi na Zapadu često brkaju termine "islamski", "bliskoistočni" i "arapski". Ali oni ne znače isto.

Arapski duh Jesam li upravo svalio odgovornost na druge? Pokazavši da islam u praksi nije tako neprijateljski spram demokracije i liberalizma kako mnogi tvrde, nisam li se samo prebacio na drugu kulturnu teoriju, ovaj put o Arapima? I to je argument koji zapadnjaci već dugo iznose, počevši s britanskim kolonijalnim službenicima koji su vladali Arabijom u 19. i početkom 20. stoljeća. Tipična je presuda ona koju je iznio John Bagot Glubb, britanski zapovjednik jordanske Arapske legije od 1939. do 1956.:

*U ovom poglavlju često p r i d r u ž u j e m Iran arapskim zemljama. On im f o r m a l n o ne pripada; I r a n c i g o v o r e farsi, a ne arapski. Ali i r a n s k a i s l a m s k a revolucija 1979. dala j e jak p o t i c a j š i r e m f u n d a m e n t a l i s t i č k o m p o k r e t u i , zasad, o t u p i l a p r a s t a r u p o d j e l u i z m e đ u dviju n a j v e ć i h s e k t i i s l a m a - s u n i t a ( v e ć i n o m Arapa) i šijita (većin o m Iranaca).

Dali smo im samoupravu za koju su potpuno neprikladni. Oni prirodno naginju diktaturi. Demokratske institucije brzo se preobražavaju u sredstva za intrige - pa tako ista grupa izbija u drugom izdanju nakon svakog državnog udara, sve dok ih se ne riješe atentatom. * Čak i T. E. Lawrence - britanski službenik-avanturist, prijatelj Arapa, ovjekovječen u filmu Davida Leana Lawrence od Arabije - oslikava sliku jedne romantične rase, koju lako zanese bilo kakav demagog koji naiđe: Arape može lako zanijeti neka ideja, jer su zbog svoje duhovne vjernosti i bez obveze postali poslušne sluge. (...) Njihov duh bijaše čudan i mračan, pun depresija i egzaltacija, uz manjak pravila, ali s mnogo gorljivosti, i plodniji u vjerovanju nego ijedan drugi u svijetu. ** Ne tako sentimentalna, premda podjednako nepovoljna po sposobnost Arapa da vode vlastite poslove, jest analiza Evelyna Baringa, kasnije lorda Cromera, koji je samostalno, daleko od britanske krune, upravljao Egiptom od 1883. do 1907. U svojoj pozamašnoj historiji modernog Egipta on suprotstavlja "orijentalni" i "okcidentalni" duh: Manjak točnosti, koji lako degenerira u neistinitost, ustvari je glavna značajka orijentalnog duha. (...) Duhu orijentalnoga..., poput njihovih pitoresknih ulica, nadasve nedostaje simetrije. Njegovo se rezoniranje najbolje može opisati kao krajnje površno. ***

* C i t i r a n o u B e r n a r d Lewis, A Middle East Mosaic ( N e w York: R a n d o m House, 2000.), 246. **T. E. L a w r e n c e , Seven Pillars of Wisdom. ***Citirano

u E d w a r d Said, Orientalism ( N e w York: R a n d o m H o u s e , 1978.), 38.

Danas bi takva karakterizacija "orijentalnoga" mirisala na nešto nelegitimno, kao nešto što podsjeća na dane kada su ideje poput frenologije mogle proći kao znanost. (A ako bi "orijentalci" trebali obuhvaćati i Kineze i Indijce - kako se tada činilo - kako onda shvatiti zapanjujuće uspjehe tih grupacija u znanosti, matematici i drugim takvim pojavnim oblicima racionalnosti?) Ali stvari su prešle iz jedne krajnosti u drugu. One koji su pribjegavali takvim kulturnim stereotipima, "orijentaliste", naslijedila je nova generacija politički korektnih znanstvenika koji se neće usuditi pitati kako to da izgleda da su arapske zemlje zaglavile u društvenom i političkom miljeu vrlo različitome od ostatka svijeta. U tom svijetu nema ni bilo kakve samokritike. Većini arapskih autora više je stalo do obrane njihove nacionalne časti od izjava mrtvih orijentalista nego do nastojanja da se razumije teško stanje arapskog svijeta. Ne može se zanijekati zbilju. Među 22 članice Arapske lige nema ni jedne zemlje s izbornom demokracijom, dok to važi za 63 posto svih svjetskih zemalja. I premda neke od njih - Jordan, Maroko - imaju u nekom smislu liberalne autoritarne režime, većina nema ni to. Nedavna povijest te regije je sumorna. Posljednjih njenih nekoliko desetljeća puno je primjera kako arapske gomile veličaju jednog diktatora za drugim kao spasitelja. Gamal Abdel Naser u Egiptu, Moamer Gadafi u Libiji, Saddam Hussein u Iraku - svi su oni bili predmet iskrenog dodvoravanja arapskih masa. Nekoliko arapskih znanstvenika koji se upuštaju u polje kulture ističu da je arapska socijalna struktura duboko autoritarna. U Egiptu rođeni znanstvenik Bahgat Korany piše da je "arapski politički diskurs pun opisa prosvijećenog diktatora, herojskog vođe, izuzetnog Za'ima, obožavane glave porodice".* Libanonski znanstvenik Halim Barakat ukazuje na to da bi isti oni patrijarhalni odnosi i one vrednote koji

* B a h g a t Korany, "Arab D e m o c r a t i z a t i o n : A Poor C o u s i n ? " PS: Political Science and Politics 27, br. 3 ( r u j a n 1994.), 511.

prevladavaju u arapskoj porodici mogli prevladavati i na poslu, u školi i u religijskim, političkim i društvenim organizacijama. U svima njima lik oca vlada nad ostalima, monopolizirajući autoritet, očekujući strogu poslušnost i pokazujući malo tolerancije spram neslaganja. Pokazujući očinsku predodžbu, oni na odgovornim položajima (vladari, vođe, učitelji, poslodavci ili nadglednici) sa sigurnošću zauzimaju vrh piramide autoriteta. Kad se nađe na tom položaju, patrijarha se više ne može detronizirati, osim ako to učini netko podjednako patrijarhalan. * Prototip arapskog patrijarha možemo vidjeti u romanima egipatskog nobelovca Nagiba Mahfuza. Njegova znamenita trilogija - Bain Al-Qarain (Put između dva dvorca), Qasr al-Shawq (Dvorac žudnji) i Sukariyya (Šećerna ulica) - prati život egipatskog trgovca Al-Sajida Ahmada Al-Džavada. Sil Sajid (Gospodin gospodar), kako ga zove njegova supruga, neosporan je sultan svojeg kućanstva. Njegova ga se obitelj boji, stojeći u stavu mirno dok on sjedi sam i uživa u večeri; tek kad on završi, njegovoj supruzi i djeci dopušteno je da jedu. Kada se njegova supruga odvaži izaći iz kuće bez njegova dopuštenja, on je protjeruje u kućanstvo njenih roditelja. Danas Egipćani rabe ime Sil Sajid za sve od dominantnog supruga do svoga državnog vođe. Sjene Sil Sajida možemo vidjeti u većine arapskih lidera: u Nasera, karizmatičnog ali diktatorskog lidera koji je kod svojeg puka izazivao kako strah tako i odanost; u Sadata, njegova nasljednika, koji je svoj puk zvao "svojom djecom" čak i kad je pokazivao sposobnost za neobičnu okrutnost. Vidimo Sil Sajida kod zaljevskih monarha s njihovim mjesečnim medžlisom, u kojem građani-molitelji dobivaju priliku predočiti šeiku svoje (prethodno brižljivo probrane) pritužbe. Jednome je kći bolesna, drugi ima zemljišni spor sa susjedom. Šeik jednoga upućuje Ministarstvu zdravstva, drugoga Ministarstvu unutarnjih poslova. Molitelji ljube njegove ruke i slave Alaha što ih je blagoslovio tako pažljivim vladarom. On odmahuje rukom, kao da kaže da samo radi

* H a l i m Barakat, The Arab World: Society, Culture, and State (Berkeley: U n i v e r s i t y of C a l i f o r n i a Press, 1993.), 23.

svoj posao. "Želio bih uvijek biti u bliskom kontaktu sa svojim pukom, jer tako se može ostvariti njegove želje. Iz tog razloga moj medžlis će biti otvoren za sve koji žele prisustvovati", navodno je rekao kralj Abdul Aziz ibn Saud, utemeljitelj Saudijske Arabije. No koliko god to zvučalo strano modernim zapadnim ušima, ništa od toga - patrijarhat, moćnici, romantizam - nije osebujno arapsko. One porazne kritike arapske kulture koje su napisali prethodno citirani britanski vojnici slične su onima koje su napisane o Kinezima, Japancima, Indijcima, zapravo o svim "orijentalcima" i "Azijatima". A sve donedavno većinom su azijskih i afričkih zemalja vladali moćnici koje je njihov puk gledao sa strahopoštovanjem; pomislite na Sukarna u Indoneziji, Juliusa Nyererea u Tanzaniji, Juana Perona u Argentini i Tita u Jugoslaviji. Čak je i novija zapadna povijest puna primjera moćnih diktatora kojima su se gomile često klanjale. Francisco Franco, Antonio Salazar, Benito Mussolini i Adolf Hitler - sve su njih u određeno vrijeme obožavali veliki dijelovi njihovih zemalja. U širem smislu, premda je Zapad stoljećima bio napredniji i liberalniji, on je također tisućljećima imao i čvrstu patrijarhalnu strukturu. Uostalom, žene su do prije nekoliko stoljeća bile smatrane vlasništvom muškaraca. Ali dok je Zapad napredovao, a i neki dijelovi nezapadnog svijeta počeli su se modernizirati - posebno tijekom posljednjih pedesetak godina arapski je svijet ostao zaglavljen u primitivnom političkom i društvenom uređenju. Arapska politika nije kulturno jedinstvena; samo je zapela u vremenskom iskrivljenju. Ako se pogleda arapski svijet sredinom 20. stoljeća, odnedavno neovisan o kolonijalnim imperijima Europe, čovjek tada ne bi pomislio da je taj svijet osuđen na to da postane močvara. Druge azijske zemlje, poput Južne Koreje ili Malezije, koje su tada bile u daleko lošijem stanju, bile su u međuvremenu mnogo uspješnije. Malo tko bi 1945. bio predvidio takav ishod. Ustvari, mnogi su promatrači u to vrijeme zapažali kako Arapima, za razliku od drugih zemalja u dekolonizaciji, ide dobro. Bejrut, Damask, Kairo i Bagdad bili su kultiviraniji, s više komercijalne djelatnosti i napredniji od većine azijskih i afričkih glavnih gradova. To je imalo smisla. Arapi su, uostalom, pripadali velikoj civilizaciji, s

dugom poviješću znanosti, filozofije i vojnih uspjeha. Izumili su algebru, sačuvali Aristotela kada je na Zapadu bio zaboravljen i pobjeđivali u ratovima protiv najvećih tadašnjih sila. Islamska umjetnost i kultura bile su sofisticirane u vrijeme kada je Europa živjela u Mračnom vijeku. U četrdesetim i pedesetim godinama 20. stoljeća u arapskom su svijetu postojale velike nade da će on povratiti svoju nekadašnju slavu. Tijekom tog razdoblja, premda su te zemlje imale uobičajenu postkolonijalnu sumnju spram Zapada, gledale su na Sjedinjene Države kao na uzor. Najslavniji egipatski novinar Muhamed Heikal objasnio je: "Cjelokupna slika Sjedinjenih Država... bila je glamurozna. Britanija i Francuska bile su omraženi imperiji koji blijede. Sovjetski Savez bio je udaljen 5000 milja, a ideologija komunizma bila je anatema u muslimanskoj religiji. Ali Amerika je iz Drugoga svjetskog rata izašla bogatija, moćnija i privlačnija nego ikada." * Te nove elite imale su moderan, sekularan stav spram religije. Godine 1956. arapski intelektualac Išak Huseini mogao je u pregledu za Atlantic Monthly napisati: "Danas se islam kreće prema poziciji sličnijoj onoj zapadne religije, s razdvajanjem Crkve i države." Koliko god to sada izgledalo čudno, to je točno prikazivalo konvencionalno shvaćanje tog vremena. Nešto se dogodilo između tog vremena i današnjice. Kako bismo shvatili sadašnju krizu u arapskom svijetu, moramo shvatiti tu silaznu putanju. Moramo proniknuti ne u 4 0 0 godina povijesti, nego samo u 40.

Neuspjeh politike Teško je dočarati uzbuđenje u arapskom svijetu krajem 1950-ih kada je Naser konsolidirao vlast u Egiptu. Desetljećima su Arapi bili pod vlašću kolonijalnih guvernera i dekadentnih kraljeva. Sada su ostvarivali snove o neovisnosti, a Naser je bio njihov novi spasitelj, moderan

* M o h a m m e d Heikal, The Cairo Documents (Garden City, N.Y.: D o u b l e d a y , 1973.).

čovjek poslijeratne ere. Rođen je pod britanskom vlašću, u Aleksandriji, kozmopolitskom gradu koji je bio više mediteranski nego arapski. Svoje je formativne godine proveo u armiji, najviše pozapadnjenom segmentu egipatskog društva. Sa svojim po mjeri krojenim odijelima i pomodnim tamnim naočalama, na svjetskoj je sceni djelovao kao smion lik. "Egipatski lav" govorio je u ime cijelog arapskog svijeta. Naser je vjerovao da arapsku politiku trebaju pokretati ideje kao što su samoodređenje, socijalizam i arapsko jedinstvo. To su bila moderna shvaćanja; bila su ujedno i zapadna shvaćanja. Kao i mnogi drugi lideri Trećeg svijeta u to vrijeme, Naser je bio vjeran čitalac britanskog časopisa New Statesman. Njegova "nacionalna povelja" iz 1962. glasi kao da su je pisali intelektualci ljevičari iz Pariza i Londona. Čak i cilj kojem je težio s najvećom strašću, panarabizam, imao je europsko nadahnuće. To je bila verzija nacionalizma koji je ujedinio prvo Italiju pa Njemačku u 1870-im godinama - ideja da bi oni koji govore istim jezikom trebali biti jedna nacija. Prije nego što je bogatstvo utovilo zaljevske zemlje kao zlatne guske, vodeću ulogu na Bliskom istoku imao je Egipat. Tako je Naserova vizija postala vizijom cijele regije. Svaki je režim, od baasista i generala u Siriji i Iraku do konzervativnih monarha u Zaljevu, govorio sličnim rječnikom i tonom. Nisu naprosto oponašali Nasera. Arapski je svijet očajnički želio postati moderan, a modernost je vidio u zagrljaju zapadnih ideja, pa makar to išlo ruku pod ruku s prkosom spram moći Zapada. U tom je smislu Arabija bila slična mnogim nezapadnim zemljama. Doživjevši uspon Zapada, civilizacije koje su zaostale - Kina, Indija, Osmansko Carstvo - pitale su se kako da ga dostignu. Velikim dijelom moderne povijesti islamske su elite u tome pokazivale više revnosti od drugih. Sve od poraza Osmanlija 1683. pred Bečom, Arapi su shvatili da imaju mnogo toga naučiti od Zapada. Kada se Zapad iskrcao na arapske obale, u obliku Napoleonova osvajanja Egipta 1798., ta je moćna civilizacija fascinirala domaće ljude. Kako je dokumentirao historičar Albert Hourani, u 18. i 19. stoljeću na Bliskom je istoku cvjetala liberalna politička i socijalna misao europske inspiracije. Kolonijalna era kasnog 19. i ranog 20. stoljeća pobudila je nade u

britansko prijateljstvo; one su bile osuđene na razočaranje, ali arapske su elite i dalje bile fascinirane Zapadom. Budući kraljevi i generali pohađali su Victoria College u Aleksandriji, učeći se govoru i manirama britanskih džentlmena. Mnogi su zatim odlazili u Oxford, Cambridge ili Sandhurst; tu tradiciju i dalje održava jordanska kraljevska obitelj, premda sada pohađaju američke škole. Nakon Prvoga svjetskog rata u arapskom je svijetu nakratko zasvijetlilo novo liberalno doba, kada su ideje o otvaranju politike i društva ulazile u optjecaj u Egiptu, Libanonu, Iraku i Siriji. Ali liberalni kritičari kraljeva i aristokrata bili su zbrisani skupa s tim starim režimima. Počelo se nositi moderniju, grublju ideologiju vojnog republikanizma, državnog socijalizma i arapskog nacionalizma. Te su ideje međutim i dalje bile u osnovi zapadne; i baasisti i naseristi nosili su odijela i htjeli modernizirati svoje zemlje. Nova politika i politički programi arapskog svijeta nisu vodili nikamo. Uza svu svoju energiju, arapski su režimi birali loše ideje i provodili ih na još lošije načine. Socijalizam je proizveo birokraciju i stagnaciju. Umjesto da se prilagođavaju greškama središnjeg planiranja, privrede se nisu stvarno ni pokrenule. Umjesto kretanja prema demokraciji, republike su se okamenile u diktature. "Nesvrstavanje" Trećeg svijeta postalo je prosovjetskom propagandom. Arapsko se jedinstvo slomilo i srušilo kada su zemlje otkrile svoje vlastite nacionalne interese i mogućnosti. Između zemalja pod vodstvom prozapadnih kraljeva (države Zaljeva, Jordan) i onih pod vodstvom revolucionarnih generala (Sirija, Irak) razvio se arapski "hladni rat". Što je najgore, Izrael je Arapima nanio niz ponižavajućih poraza na bojnom polju. Njihov brz, zapanjujući poraz 1967. bio je svojevrsna prekretnica, koja je otkrila da iza retorike i bombastičnosti leže slaba društva. Kada je Saddam 1990. upao u Kuvajt, uništio je posljednje ostatke panarapske ideje. Od tada su se stvari samo pogoršavale. Pogledajte današnji Egipat. Obećanje naserizma pretvorilo se u tihu noćnu moru. Vlada je djelotvorna samo na jednom području: gaženju neslaganja i gušenju građanskog društva. Američki znanstvenik rođen u Libanonu, Fuad Adžami, lamentira kako Egipat, koji je nekoć bio srce arapskog intelektualnog života, sada objavljuje 375 knjiga godišnje, u usporedbi s 4 0 0 0

knjiga iz Izraela, koji ima jednu desetinu egipatskog stanovništva. Adžami citira komentatora Karima Alravija, koji upozorava da se "imperativ moderniziranja, koji je dominirao Egiptom i pokretao ga od početka 19. stoljeća, od njegova susreta s Europom, sada preokreće". * Šokantno je što Egiptu ide bolje nego njegovim arapskim susjedima. Sirija je postala jednom od najtlačiteljskijih policijskih država, zemljom u kojoj režim može bez posljedica sakupiti i pobiti 30.000 ljudi, kao što se 1982. dogodilo u gradu Hami. (To je zemlja čiji je glavni grad Damask najstarije kontinuirano naseljeno mjesto na svijetu.) I Irak je za trideset godina od jedne od najmodernijih i najsekularnijih arapskih zemalja - u kojoj su žene bile zaposlene, umjetnici uspijevali, novinari pisali - postao odvratan prostor za igru jednog megalomana. Jedini među suvremenim diktatorima Saddam je upotrijebio kemijsko oružje protiv svojeg vlastitog puka (iračkih Kurda). Libanon, to raznovrsno, kozmopolitsko društvo s glavnim gradom, Bejrutom, koji su nekoć zvali "Parizom istoka", uronio je u ambis rata i terora iz kojega se tek sada izvlači. Sve su te zemlje imale autoritarnu prošlost, ali posljednjih se desetljeća tradicionalna diktatura povezala s novim tehnologijama i metodama kontrole, čime su nastale vlade koje kontroliraju svaki aspekt svojih društava. Kao što je istaknuo historičar islama Bernard Lewis, današnji beznačajni diktatori imaju u rukama daleko veću moć nego legendarni imperatori davnih vremena, kao što su osmanski vladar iz 16. stoljeća Sulejman Veličanstveni, ili kalif Harun al-Rašid iz osmog stoljeća (ovjekovječen u Tisuću i jednoj noći). Na primjer, zaljevski šeikati, kojima su nekad na opušten beduinski način vladali monarsi koji su imali ograničenu vlast nad svojim nomadskim pukom, sada su bogate države koje svoje bogatstvo upotrebljavaju za izgradnju policijskih snaga, vojski i obavještajnih agencija, koje su sve u službi čvrste kontrole nad njihovim pukom. Čak i u bogatim zemljama Zaljeva osjećaju se frustracija i gnjev pučanstva koje je dobilo nešto bogatstva, ali ni-

* F o u a d A j a m i , " T h e S o r r o w s of E g y p t " , Foreign Affairs 7 4 , br. 5 ( r u j a n / l i s t o p a d

1995.).

kakav glas - zaključanog u zlatni kavez. Većina Amerikanaca misli da bi Arapi trebali biti zahvalni za ulogu SAD-a u Zaljevskom ratu, koja je spasila Kuvajt i Saudijsku Arabiju. Međutim, većina Arapa misli da su Sjedinjene Države spasile kraljevske obitelji Kuvajta i Saudijske Arabije, što je sasvim druga stvar. Krajem 1980-ih, dok je ostatak svijeta gledao slamanje starih režima, od Moskve, preko Praga, do Seula i Johannesburga, Arapi su bili zaglavili sa svojim koruptnim diktatorima i ostarjelim kraljevima. Režimi koji su u šezdesetima možda djelovali obećavajuće sada su bili prokazani kao umorne kleptokracije, duboko nepopularne i temeljno nelegitimne. U gotovo nezamislivu obratu globalnog obrasca, gotovo je svaka arapska zemlja danas manje slobodna nego prije 40 godina. Nema mnogo mjesta na svijetu o kojima se to može reći.

Neuspjeh privrede Na gotovo svakom skupu ili seminaru o terorizmu koje organiziraju instituti i sveučilišta sve od 11. rujna 2001., kada netko želi zvučati promišljeno i ozbiljno, odmjerenim će tonom reći: "Moramo se boriti ne samo protiv terorizma nego i protiv korijena terorizma." Nakon te isprazne teze obavezno slijedi prijedlog da se donese neki nov Marshallov plan kako bi se iskorijenilo siromaštvo u muslimanskom svijetu. Tko može biti protiv iskorjenjivanja siromaštva? Ali problem je s tom dijagnozom što ona previđa jednu nezgodnu činjenicu: terorističku mrežu Al-Kaide ne čine siromašni i uskraćeni. To očevidno važi za one na vrhu; Bin Laden je rođen u obitelji čije bogatstvo vrijedi više od pet milijardi dolara. Ali važi i za mnoge njegove ključne suradnike, kao što je njegov zamjenik Zavahiri, bivši kirurg u Kairu koji potječe iz najviših slojeva egipatskog društva. Njegov je otac bio istaknuti profesor Kairskog sveučilišta, njegov djed glavni imam Al-Azara (najvažnijeg centra glavnine islama u arapskom svijetu), a njegov stric prvi generalni sekretar Arapske lige. Pogledamo

li niže po hijerarhiji, Muhamed Ata, koji je upravljao prvim zrakoplovom koji je udario u World Trade Center, potječe iz suvremene - i umjerene - egipatske obitelji. Otac mu je bio pravnik. Imao je dvije sestre, profesoricu i liječnicu. Sam je Ata studirao u Hamburgu, kao i nekoliko drugih terorista. Čak i regruti Al-Kaide na nižoj razini po svoj su prilici obrazovani ljudi iz srednje klase. U tom smislu John Walker Lindh, mladić iz Kalifornije koji je napustio američki način života i postao taliban, nije se toliko razlikovao od većine svojih kolega fundamentalista. Ustvari, moglo bi se reći da je sa svojom srednjoškolskom svjedodžbom naspram njihovih diploma tehničkih fakulteta nedvojbeno bio relativno slabo obrazovan. Ustvari, plodno tlo za terorizam su mjesta koja su doživjela najveći priljev bogatstva u posljednjih trideset godina. Od 19 otmičara zrakoplova upotrijebljenih u napadima 11. rujna, 15 ih je bilo iz Saudijske Arabije, najveće svjetske izvoznice nafte. Teško da je u srži njihova gnjeva bilo siromaštvo. Čak ni Egipat - iz kojega se također popunjavaju redovi Al-Kaide - nije po međunarodnim standardima zaista siromašna zemlja. Njegov dohodak per capita iznosi 3690 dolara, što ga smješta među nacije srednjeg reda, a tijekom posljednjeg desetljeća raste po pristojnoj stopi od 5%. To možda nije dovoljno kad se u obzir uzme porast stanovništva - njegova je stopa porasta stanovništva oko 3% - ali mnogim je svjetskim zemljama mnogo gore. Pa ipak nisu izlegle horde ljudi spremnih zabijati zrakoplove u nebodere na Manhattanu. Kad bi izvor terorizma bilo siromaštvo, regruti bi bili došli iz subsaharske Afrike ili Južne Azije, a ne s Bliskog istoka. Ne može ga objasniti ni sama nejednakost. Standardno mjerilo nejednakosti prihoda u nekoj zemlji zove se Ginijev indeks. Niži Ginijev indeks je bolji; brazilski je 60, belgijski je 25, a egipatski 28,9, niži od gotovo svih latinoameričkih zemalja, kao i od većine drugih zemalja u razvoju. Egipat zapravo ima nešto jednolikiju raspodjelu dohotka nego Francuska, čiji je iznos 32,7. Gornjih 30 posto stanovništva Egipta obuhvaća 64 posto njegova bruto društvenog proizvoda (BDP); u Francuskoj gornjih 30 posto obuhvaća 65 posto BDP-a. Prihodi najnižih 30

posto u Egiptu čine 14,2 posto BDP-a; u Francuskoj isti najniži segment čini samo 10 posto.* Zemlje Zaljeva, koje ne objavljuju takve podatke, vjerojatno imaju više razine nejednakosti, ali vjerojatno ne dosežu razine nejednakosti koje, recimo, postoje u Brazilu, Kolumbiji i Nigeriji. Međutim kriza u arapskom svijetu ima jaku ekonomsku dimenziju. Problem je bogatstvo, a ne siromaštvo. U 2. poglavlju vidjeli smo tendenciju da se režimi koji se obogate zahvaljujući prirodnim resursima nikada ne razviju, ne moderniziraju i ne stječu legitimnost. Arapski je svijet egzemplaran slučaj te teorije država-zaklada. A to ne važi samo za velike proizvođače nafte. Uzmimo Egipat, koji je malen, ali značajan izvoznik nafte i plina. On također zarađuje i 2,2 milijarde dolara godišnje od tranzitnih naknada koje plaćaju brodovi što prolaze kroz Sueski kanal, i dobiva još 2,2 milijarde dolara godišnje od Sjedinjenih Država. K tome on dobiva velike iznose od doznaka što ih kući šalju Egipćani koji rade u zemljama Zaljeva. Sve u svemu, solidan postotak svojeg BDP-a dobiva iz nezarađenog dohotka. Ili uzmimo Jordan, naprednu državu koja se liberalizira; on godišnje dobiva jednu milijardu dolara od Sjedinjenih Država. Premda to može izgledati kao skromna brojka, imajmo na umu da BDP Jordana iznosi 17 milijardi dolara. Gotovo šest posto njegova godišnjeg prihoda potječe od inozemne pomoći iz jedne zemlje. Lako stečen novac znači malo ekonomske ili političke modernizacije. Nezarađen prihod oslobađa vladu potrebe da oporezuje svoj puk - te da mu zauzvrat nešto pruži, u formi polaganja računa, transparentnosti i reprezentativnosti. ** Povijest pokazuje kako potreba vlade da

* W o r l d D e v e l o p m e n t Indicators, 2 0 0 2 . , World B a n k . * * J o h n W a t e r b u r y je dokazao da Bliski i s t o k n i p o š t o n i j e p r e m a l o o p o r e z o v a n , n e g o je " n a j t e ž e o p o r e z o v a n m e đ u r e g i j a m a u razvoju". P o m o ć u p o d a t a k a S v j e t s k e b a n k e od 1975. do 1985. W a t e r b u r y je p o k a z a o da su " p o r e z n i p r i h o d i u proporciji s p r a m BDP-a u p r o s j e k u za b l i s k o i s t o č n e d r ž a v e o b u h v a ć a l i 25 p o s t o , dok je p r o s j e k za L a t i n s k u A m e r i k u bio o k o 1 2 p o s t o . T o n e o d r a ž a v a s a m o e f e k t p r e t e ž n o g u d j e l a v e z a n i h n a f t n i h korporacija u n e k o l i k o b l i s k o i s t o č n i h z e m a l j a , k o j e j e l a k o j a k o o p o r e z o v a t i . U p r o s j e k u , 19 p o s t o u k u p n i h p r i h o d a od poreza na B l i s k o m i s t o k u p o t j e c a l o je od p o r e z a na profit k o r p o r a c i j a , dok je o d g o v a r a j u ć a b r o j k a za A f r i k u

oporezuje svoj puk prisiljava vladu da vodi više računa o puku i da bude reprezentativna u odnosu na nj. Režimi Bliskog istoka od svojeg puka traže malo, a zauzvrat mu i malo daju. Drugi loš efekt bogatstva na osnovi prirodnih resursa jest to što od toga vlast postaje dovoljno bogata da bude represivna. Uvijek ima dovoljno novca za policiju i vojsku. Na primjer, Saudijska Arabija troši na vojsku 13 posto svojeg godišnjeg BDP-a, kao i Oman. Kuvajt troši oko osam posto. Razne procjene vojnih troškova Iraka prije Zaljevskog rata smještaju njegove vojne rashode negdje između 25 i 40 posto godišnjeg BDP-a; ta neobično visoka stopa djelomice je, nesumnjivo, održavana zbog Iransko-iračkog rata, ali i zbog goleme unutrašnje obavještajne mreže koju su držali Saddam i njegova stranka Baas. Mnogi su u naftom bogatim zemljama godinama dokazivali da će njihovo enormno bogatstvo donijeti modernizaciju. Ukazivali su na dojmljive apetite Saudijaca i Kuvajćana prema zapadnim stvarima, od McDonaldsa, preko satova Rolex, do limuzina Cadillac. Ali lako je uvoziti zapadna dobra; uvoziti pak ono čime je moderno društvo iznutra ispunjeno - slobodna tržišta, političke stranke, odgovornost, vladavinu prava - nije tako lako, pa čak je i opasno po vladajuće elite. Na primjer, države Zaljeva dobile su hibridnu verziju modernizacije, u kojoj su dobra, pa i radnici, uvezeni iz inozemstva. Malo je njihove modernosti domaćeg porijekla; kad bi nafta sutra ishlapjela, tim bi državama malo

bila 20 p o s t o , za Aziju 19 p o s t o , a za L a t i n s k u A m e r i k u 10 p o s t o . " Ali W a t e r b u r y griješi što p r o p u š t a razdvojiti arapske z e m l j e po t i p u i i z n o s u n e z a r a đ e n o g p r i h o d a . Da je to u č i n i o , o t k r i o bi da d r ž a v e p r o i z v o đ a č i c e n a f t e - k a o Saudijska Arabija i K u v a j t - p r o p i s u j u n i s k e ili n i k a k v e p o r e z e , d o k v e ć e d r ž a v e k o j e n e p r o i z v o d e n a f t u , k a o Egipat i Sirija, p r o p i s u j u z n a t n e i z r a v n e i n e i z r a v n e p o r e z e . P r e m d a je n e z a r a đ e n i p r i h o d koji d o b i v a j u z e m l j e š t o n e p r o i z v o d e n a f t u z n a č a j a n , o n n i j e d o v o l j a n da bi se od n j e g a živjelo. Većina n e z a r a đ e n i h p r i h o d a u t a k v i m d r ž a v a m a ide i z r a v n o vojsci. Tako s e o d s u t n o s t z a h t j e v a z a d e m o k r a c i j u n a B l i s k o m i s t o k u m o ž e pripisati d v a m a o d v o j e n i m č i m b e n i c i m a : m a s o v n o m p o d m i ć i v a n j u u z a i s t a b o g a t i m d r ž a v a m a te m a s o v n o j represiji u o n i m s i r o m a š n i j i m a . Ali i j e d n o i d r u g o postoji z a h v a l j u j u ć i p r i h o d u koji p r i t j e č e u d r ž a v n e blagajne, a i z i s k u j e vrlo m a l e n u stvarnu ekonomsku aktivnost.

toga ostalo od desetljeća bogatstva, osim možda odveć razvijenog smisla za besposlicu.

Strah od pozapadnjenja Prije otprilike jednog desetljeća, u nevezanu razgovoru s jednim starijim arapskim intelektualcem, rekao sam kako sam frustriran zbog toga što vlade na Bliskom istoku nisu kadre liberalizirati svoju privredu i svoja društva onako kako su to učinili u Istočnoj Aziji. "Pogledajte Singapur, Hong Kong i Seul", rekao sam, ističući njihova izvanredna ekonomska dostignuća. Taj fini, šarmantni, načitani i prozapadno orijentirani novinar uspravio se i oštro odgovorio: "Pa pogledajte ih. Naprosto su oponašali Zapad. Njihovi su gradovi jeftine kopije Houstona i Dallasa. To može biti dobro za ribarska sela, ali mi smo baštinici jedne od najvećih svjetskih civilizacija. Ne možemo postati slamovi Zapada." Taj osjećaj ponosa i pada leži u srži arapskog problema. On onemogućuje ekonomsko napredovanje i jako otežava politički napredak. Amerika smatra da je modernost u svemu dobra - a i bila je gotovo u svemu dobra za Ameriku. Ali za arapski svijet modernost predstavlja neuspjeh za neuspjehom. Svaki put koji su slijedili - socijalizam, sekularizam, nacionalizam - pretvarao se u ćorsokak. Ljudi se često pitaju zbog čega arapske zemlje ne pokušaju sa sekularizmom. Većina njih to je zapravo i činila većim dijelom prošlog stoljeća. Sada ljudi neuspjehe svojih vlada povezuju s neuspjehom sekularizma i zapadnog puta. Arapski je svijet izgubio iluzije o Zapadu umjesto da izgubi iluzije o vlastitim vođama. Nova, ubrzana globalizacija koja je procvala devedesetih godina prošlog stoljeća na čudan je način pogodila arapski svijet. Njegova su društva dovoljno otvorena da modernizacija može u njih unijeti razdor, ali nedovoljno otvorena da to iskoriste. Arapi gledaju televizijske emisije, jedu brzu hranu i piju gazirana pića, ali ne vide u svojim društvima pravu liberalizaciju, s uvećanim mogućnostima i većom otvorenošću.

Ne vide povoljne ekonomske prilike i dinamičnost, nego samo iste elite koje sve kontroliraju. Globalizacija je u arapskom svijetu karikatura kritičara globalizacije, gomila zapadnih proizvoda i reklamnih panoa uz malo što drugo. Za elite u arapskim društvima ona znači da ima više stvari koje mogu kupovati. Ali za neke od njih to je i uznemirujuća pojava koja ugrožava njihovu udobnu osnovu vladavine. Ta mješavina fascinacije i odbojnosti spram Zapada - spram modernosti - potpuno je dezorijentirala arapski svijet. Mladi ljudi, koji su često bolje obrazovani od svojih roditelja, u potrazi za poslom napuštaju svoja tradicionalna sela. Dolaze na bučne, natrpane ulice Kaira, Bejruta, Damaska, ili odlaze raditi u države bogate naftom. (U jednom je trenutku gotovo 10 posto egipatske radne populacije radilo u državama Zaljeva.) U svojem novom svijetu oni vide velik raskorak u bogatstvu i dezorijentirajuće djelovanje modernosti; što ih najviše uznemirava, vide žene, nepokrivenih lica, na javnim mjestima, kako se voze autobusima, jedu u kavanama i rade skupa s njima. Izravno se suočavaju s proturječnostima modernog života, tražeći bogatstvo novog svijeta, ali i tradiciju i izvjesnost staroga. Globalizacija je arapski svijet zahvatila u lošem demografskom trenutku. Njegova društva proživljavaju masovno bujanje mladosti; više od polovine arapskog svijeta mlađe je od 25 godina. Sedamdeset i pet posto stanovništva Saudijske Arabije mlađe je od 30 godina. Porast broja nemirnih mladih ljudi u bilo kojoj zemlji loša je vijest. Gotovo sve zločine u svakom društvu vrše ljudi u dobi između 15 i 25 godina. Zatvorite sve mlade ljude, istaknuo je jedan sociolog, i broj nasilnih zločina opast će za više od 95 posto. (Upravo je zbog toga socijalizacija mladih - u školama, koledžima i logorima - jedan od glavnih izazova civiliziranih društava.) Kada ga prate makar i malene ekonomske i socijalne promjene, bujanje mladeži stvara novu politiku protesta. U prošlosti, društva su u takvim okolnostima bila žrtvom potrage za revolucionarnim rješenjima. Francuska je bujanje mladeži doživjela baš uoči Francuske revolucije 1789., kao i Iran prije revolucije 1979. Čak su i Sjedinjene Države imale nagao porast broja mladih, koji je vrhunac

imao 1968., godine najjačih socijalnih protesta u toj zemlji sve od Velike depresije. U slučaju arapskog svijeta, taj je preokret poprimio formu religijskog preporoda.

Uspon religije Naser je bio umjereno odan vjernik, ali nije ga zanimalo miješanje religije s politikom, koje ga se doimalo kao kretanje unatrag. To su bolno shvatile malene islamske stranke koje su podržavale Naserov uspon na vlast. Najvažnija među njima, Muslimansko bratstvo, počela mu se već ranih 1950-ih žestoko, često i nasilno suprotstavljati. Naser se okrutno okomio na njih, zatvorivši više od tisuću njihovih predvodnika i pogubivši njih šest 1954. godine. Jedan od onih koji su bačeni u zatvor bio je Sajid Kutb, krhak čovjek vatrenog pera, koji je u zatvoru napisao knjigu pod naslovom Putokazi na putu, koja na neki način obilježava početke modernoga političkog islama, ili onoga što se često naziva islamskim fundamentalizmom. * Kutb je u svojoj knjizi osudio Nasera kao bezbožnog muslimana, a njegov režim kao neislamski. Zapravo, nastavlja on, gotovo svaki suvremeni arapski režim pati od sličnih nedostataka. Kutb je zamišljao bolju, kreposniju političku zajednicu zasnovanu na strogim islamskim načelima, što je središnji cilj pravovjernih muslimana još od osamdesetih godina 19. stoljeća.** Kako su u desetljećima nakon Naserove vladavine režimi Bliskog istoka postajali sve udaljeniji, sve više ugnjetački i prazni, rasla je privlačnost fundamentalizma. On je jačao jer su Mu-

*Izvorni je fundamentalist u m n o g o m e Kutbov suvremenik, pakistanski znans t v e n i k Abul Ala Maududi. K u t b je bio M a u d u d i j e v obožavalac i p r e v o d i o je n j e g o v e spise n a arapski. Ali d a n a s s e p o c i j e l o m i s l a m s k o m s v i j e t u čita u p r a v o K u t b a . * * P a k i s t a n s k i i s l a m s k i z n a n s t v e n i k A b u l Ala M a u d u d i d o k a z i v a o j e d a s e n a kolon i j a l n e sile m o ž e gledati na isti n a č i n k a o na p o g a n s k a p l e m e n a u o s v i t islama. Baš k a o š t o se Prorok borio p r o t i v p o g a n a i o d u p i r a o im se, t a k o bi m u s l i m a n i t r e b a l i voditi džihad protiv svojih kolonijalnih ugnjetača. Kutb je usvojio Maududijeve

slimansko bratstvo i slične organizacije barem pokušavali pružiti ljudima osjećaj smisla i svrhe u svijetu što se mijenja, nešto što ni jedan lider na Bliskom istoku nije pokušao učiniti. U svojem utjecajnom djelu Arapska nevolja, koje najbolje objašnjava podvojenost arapske političke kulture, Fuad Adžami tumači: "Fundamentalistički poziv nailazi na odjek jer poziva ljude da sudjeluju... nasuprot političkoj kulturi koja građane svodi na promatrače i traži od njih da sve prepuste svojim vladarima. U vremenu kada je budućnost neizvjesna, on ih povezuje s tradicijom koja smanjuje pomutnju." Fundamentalizam je Arapima koji su bili nezadovoljni svojom sudbinom dao snažan jezik suprotstavljanja. U tom pogledu islam nije imao značajniju konkurenciju. Arapski je svijet politička pustinja bez pravih političkih stranaka, bez slobodnih medija i s malo mogućnosti neslaganja. Posljetkom toga mjestom za raspravljanje o politici postala je džamija. Kao na jedinom mjestu koje u muslimanskim društvima ne može biti zabranjeno, upravo se tu sakuplja i raste sva mržnja i protivljenje spram režima. U tim je zemljama jezik opozicije postao jezikom religije. Pokazalo se da je ta kombinacija religije i politike zapaljiva. Religija, u najmanju ruku religija abrahamskih tradicija (judaizma, kršćanstva i islama), naglašava moralnu apsolutnost. Ali u politici se radi o kompromisu. Rezultat je nemilosrdan stav spram političkog života, po kojem pobjedniku pripada sve. Fundamentalističke organizacije nisu samo pričale. Od Muslimanskog bratstva do Hamasa i Hezbolaha one aktivno pružaju socijalne usluge, medicinsku pomoć, savjetovanje i privremeno stambeno zbrinjavanje. Za one koji cijene civilno društvo uznemirujuće je vidjeti da na Bliskom istoku te iliberalne skupine jesu civilno društvo. Sheri Berman, znanstvenica koja proučava uspon fašističkih stranaka u

razloge i proširio ih u p r i j e d l o g d ž i h a d a p r o t i v n e r e l i g i o z n i h m u s l i m a n s k i h vlada. Sayyid Q u t b , Milestones ( I n d i a n a p o l i s , Ind.: A m e r i c a n T r u s t P u b l i c a t i o n s , 1990.). Najbolji u v o d u K u t b a je Gilles Kepel, Muslim Extremism in Egypt: The Prophet and Pharaoh (Berkeley: U n i v e r s i t y of C a l i f o r n i a Press, 1985.).

Europi, povlači zanimljivu paralelu. "Fašisti su često bili vrlo djelotvorni u pružanju socijalnih usluga", ističe ona. Kada se država ili političke stranke uruše, jer ne uspiju pružiti osjećaj legitimnosti ili svrhe ili osnovne usluge, tu su prazninu često u stanju ispuniti druge organizacije. U islamskim zemljama već spreman izvor legitimnosti postoji u religiji. Stoga ne iznenađuje što je to temelj na kojem te skupine uspijevaju. Za tu je regiju specifičan poseban oblik - islamski fundamentalizam - ali osnovna je dinamika slična usponu nacizma, fašizma, pa čak i populizma u Sjedinjenim Državama. Ako postoji jedan veliki uzrok uspona islamskog fundamentalizma, to je potpun neuspjeh političkih institucija u arapskom svijetu. Islamski je fundamentalizam dobio strašan polet 1979., kada je ajatolah Ruholah Homeini srušio vjernoga proameričkog šaha Irana. Iranska je revolucija pokazala da je i moćan vladar u domašaju skupina unutar društva. Također je razotkrila kako u društvu u razvoju čak i naizgled bezazlene snage napretka - na primjer obrazovanje - mogu povećati nemir. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća većina muslimana na Bliskom istoku bila je nepismena i živjela je u selima ili gradićima. Držali su se neke vrsti seoskog islama koji se bio prilagodio lokalnim kulturama i normalnim ljudskim željama. Ti pluralistični i tolerantni seljani često su obožavali svece, pohađali svetišta, pjevali vjerske himne i štovali likovnu umjetnost - sve što je islam formalno zabranjivao. Do sedamdesetih godina međutim ta su se društva počela urbanizirati. Ljudi su počeli napuštati sela, tražeći posao u gradićima i gradovima. Njihovo religijsko iskustvo više nije bilo ukorijenjeno u određenom mjestu, s lokalnim običajima i tradicijama. U isto su vrijeme učili čitati i otkrivali da nova generacija pisaca, propovjednika i učitelja propovijeda neki nov islam. To bijaše apstraktna vjera, koja nije bila ukorijenjena u povijesnom iskustvu nego doslovna i čistunska - islam visoke crkve nasuprot islamu uličnog sajma.

Ajatolah Homeini u Iranu je rabio moćnu tehnologiju: audiokasete. Čak i dok je 1970-ih bio u progonstvu u Parizu, njegove su propovijedi bile distribuirane po cijelom Iranu, postavši sredstvom opozicije protiv šahova represivnog režima. Ali one su i poučavale ljude novom, gnjevnom, strogom islamu, u kojem je Zapad zlo, Amerika je "veliki Šejtan", a protiv nevjernika se treba boriti. Homeini u upotrebi tog jezika islama kao političkog oruđa nije bio usamljen. Intelektualci, razočarani nedovršenom i prebrzom modernizacijom koja je njihov svijet bacala u metež, pisali su knjige protiv "trovanja Zapadom" i modernoga iranskog čovjeka - poluzapadnog i poluistočnog - nazivali "čovjekom bez korijena". Pomodni intelektualci, koji su često pisali iz udobnosti Londona ili Pariza, osuđivali su američki sekularizam i konzumerizam te se priklanjali islamskoj alternativi. Dok su se takve teorije rasprostirale arapskim svijetom, nisu privlačile najsiromašnije među siromašnima, za koje je pozapadnjivanje bilo čarobno jer je donosilo hranu i lijekove. Privlačile su obrazovane horde koje dolaze u gradove Bliskog istoka ili traže obrazovanje i zaposlenje na Zapadu. One bijahu dezorijentirane i spremne da ih se pouči kako će njihovu dezorijentaciju razriješiti okretanje novom, istinskom islamu. U sunitskom je svijetu uspon islamskog fundamentalizma oblikovala i ubrzala činjenica da je islam visoko egalitarna religija. Najvećim dijelom povijesti, za ljude koji su se osjećali nemoćnima to se pokazalo kao poziv koji ih čini moćnijima. Ali to također znači da ni jedan musliman nije zbiljski ovlašten propitivati je li netko "pravi musliman". U srednjem je vijeku postojalo neformalno razumijevanje da autoritet prosuđivanja u tim pitanjima ima obučena znanstveno-svećenička zajednica, ulema.* Ali na taj su se teritorij silom probili fundamentalistički mislioci, od Pakistanca Maulane Maududija i Kutba do njihovih sljedbenika. Oni glasno i trajno proglašavaju presude o tome jesu li ljudi "dobri muslimani". De facto, oni ekskomuniciraju one čiji islam ne

*O m o ć i s r e d n j o v j e k o v n i h ulema v i d j e t i R i c h a r d W. Bulliet, Islam: The View from the Edge ( N e w York: C o l u m b i a U n i v e r s i t y Press, 1994.).

odgovara njihovom. Taj proces zastrašuje muslimanski svijet. Vođe se ne usuđuju suprotstaviti plimi islamista. Intelektualne i društvene elite, općenito diskreditirane zbog ropske podrške službenoj vladinoj liniji, također se boje progovoriti protiv svećenstva s uistinu neovisnim stavovima. Rezultat je to da umjereni muslimani nisu voljni kritizirati ili raskrinkavati fanatizam fundamentalista. Neki su, poput umjerenih u Sjevernoj Irskoj, zabrinuti za vlastitu sigurnost ako kažu što misle. Čak i tako poštovana ličnost kakva je Nagib Mahfuz bila je u Egiptu ubodena nožem zbog blago kritičkih komentara o islamistima. Većina naprosto iz straha prihvaća šutnju. Tu sam preobrazbu promatrao u Indiji, gdje sam odrastao. Bogati, živopisni, pluralistični i opušteni islam moje mladosti pretvara se u tvrdu, čistunsku vjeru koju kontroliraju sitni teokrati i religijski povjerenici. Nigdje to ne važi toliko koliko u monarhijama Perzijskog zaljeva, pogotovu u Saudijskoj Arabiji. Saudijski režim igra opasnu igru: pokušava odvratiti pozornost s neujednačenih rezultata svoje privrede i politike dopuštajući da njeni najekstremniji klerici slobodno vladaju, nadajući se da će po asocijaciji dobiti na legitimnosti. Obrazovni sustav Saudijske Arabije vode vjerski birokrati srednjovjekovnog duha. Tijekom posljednjih triju desetljeća Saudijci su - uglavnom putem privatnih zaklada - financirali vjerske škole (medrese) i centre koji diljem svijeta šire vahabizam (rigidnu, pustinjsku varijantu islama koja je obrazac za većinu islamskih fundamentalista). Za posljednjih trideset godina medrese koje financiraju Saudijci proizvele su desetke tisuća poluobrazovanih, fanatičnih muslimana koji na moderan svijet i nemuslimane gledaju vrlo sumnjičavo. U tom svjetonazoru Amerika gotovo uvijek predstavlja jedinstveno zlo. Taj izvezeni fundamentalizam nije inficirao samo druga arapska društva nego i zemlje izvan arapskog svijeta. On često sa sobom donosi i izrazito parohijalan arapski politički program. Tako indonezijski muslimani, koji prije 20 godina nisu znali gdje je Palestina, danas militantno podržavaju njenu stvar. Arapski utjecaj proteže se čak i na oblast arhitekture. Islamski je svijet u svojim građevinama uvijek miješao arapske i lokalne utjecaje - hinduske, javanske, ruske. Ali sada se u

sredinama poput Indonezije i Malezije ignorira lokalne kulture, jer ih se smatra nedovoljno islamskima (što će reći arapskima). Osobito loše iskustvo s izvezenim fundamentalizmom ima Pakistan. Tijekom 11-godišnje vladavine Zije ul-Haka osamdesetih godina 20. stoljeća, taj je diktator odlučio da su mu potrebni saveznici, pošto je ugušio politička neslaganja i opozicijske stranke. Našao ih je u domaćim fundamentalistima, koji su mu postali političkim saveznicima. Uz pomoć saudijskih financijera i funkcionara osnovao je po cijeloj zemlji bezbroj medresa. Rat u Afganistanu privukao je religiozne zelote, željne borbe protiv bezbožnog komunizma. Ti "džihadisti" uglavnom su dolazili iz Arabije. Bez saudijskog novca i ljudstva, talibani tada ne bi postojali, a Pakistan ne bi postao rasadište fundamentalizma kakvo je danas. Prigrlivši islam Zia je stekao neku vrst legitimnosti, ali to je nagrizlo socijalno tkivo Pakistana. Zemlja je sada puna naoružanih radikala, koji su prvo podržavali talibane, zatim se pridružili borbi u Kašmiru, a sada nastoje potkopati sekularni režim generala Perveza Mušarafa. Pravni i politički sistem zarazili su srednjovjekovnim shvaćanjima o blasfemiji, podređenoj ulozi žena i zlima modernog bankarstva. Pakistan nije jedini. Sličan je proces na djelu u različitim zemljama kao što su Jemen, Indonezija i Filipini. Tijekom 1980-ih i 1990-ih nastala je svojevrsna konkurencija između Irana i Saudijske Arabije, dviju najvećih religioznih država na Bliskom istoku, da bi se pokazalo tko će biti veća religijska sila u islamskom svijetu. Posljetkom toga, ono što su nekoć bili maleni, ekstremni pravci u islamu, ograničeni na dijelove Bliskog istoka, ukorijenilo se širom svijeta - u globalizaciji radikalnog islama.

Jedna islamska reformacija Čak i ako problem leži u arapskom svijetu, a ne u islamu, za mnoge bi islam mogao biti rješenje. Mnogi zapadnjaci i neki muslimani zastupaju tezu da je islamu potreban upravo jasan raskid između religije i države,

njegova verzija reformacije koja će za islam učiniti ono što je učinila za Zapad. Čarolija koju su ti veliki procesi izveli u kršćanskim zemljama imala je razmjere onoga što su neki nazvali "odricanjem od izvjesnosti". Više nije bilo moguće da družba svećenika određuje što obični ljudi smiju činiti, a što ne. Reformacija je slomila kičmu autoriteta i vlasti svećenika. Posebice je dokrajčila isključivu dominaciju pape nad kršćanstvom. Ali u islamu nikada nije bilo jedne svećeničke hijerarhije kojoj se svi pokoravaju i od koje mase traže oslobođenje. Islam nema ni svećenstvo ni religijsku hijerarhiju kao katoličanstvo i neke protestantske sekte. Džamija je u islamu naprosto mjesto za molitvu - a ne teologijska institucija, poput crkve. Osoba koja vodi molitvu, stojeći u mnogim kongregacijama pored sviju drugih, često je ona koja najbolje zna molitvu. Bez središnjega religijskog autoriteta, u zemljama islama uvijek je postojala supremacija države nad Crkvom - koja je u Europi nastala kao rezultat vjerskih ratova. Muslimanski kalif prije svega je bio vladar; nije bio papa, i nije se morao nositi s nekim papom. Mogao je graditi džamije i biti pokrovitelj vjerskim učenjacima, ali nije bio vjerski autoritet. (U jednom citiranom hadisu prorok je proglasio kako sve što vladar treba učiniti da održi legitimnost jest poticanje molitvi.) Stoga baš nema smisla tvrditi da bi muslimani trebali proći kroz povijesni proces kojim bi riješili problem koji nikada nisu imali. Zapravo, sama ta činjenica - da muslimani nikada nisu imali papu protiv kojeg bi se bunili - jest upravo izvor poteškoća. U islamskom svijetu, budući da je svjetovna vlast uvijek dominirala nad spiritualnom, * nikad se nije pojavilo pitanje razdvajanja njih dviju. To je značilo da vladari i oni koji im se suprotstavljaju mogu manipulirati vjerom u službi vlastitih ciljeva. Vladari su uvijek mogli naći nekog svećenika da ih legitimira, a pobunjenici su inspiraciju mogli naći u riječima drugih. Saudijski kralj ima svoje klerike; Bin Laden ima svoje. Postoji samo jedan izuzetak od tog pravila, a to je Iran. Šijitska tra-

* N a k o n P r o r o k a M u h a m e d a , koji je k o m b i n i r a o i s v j e t o v n u i s p i r i t u a l n u v l a s t .

dicija, koja u Iranu prevladava, doista ima svećenički establišment; taj establišment, proširen nakon Homeinijeve revolucije, sada ima razrađenu hijerarhiju i ličnost sličnu papi na vrhu. Bernard Lewis smatra kako bi to moglo dovesti do iranske reformacije: Izgleda da je Homeini za svoje vladavine postigao nešto poput "kristijanizacije" iranskih islamskih institucija, u kojima je on nepogrešiv papa, a uz njega je funkcionalni ekvivalent hijerarhije nadbiskupa, biskupa i svećenika. Sve je to bilo potpuno tuđe islamskoj tradiciji, te je tako konstituiralo "islamsku revoluciju" u smislu posve drukčijem od onoga koji se prenosi pozivanjem na Homeinijevo nasljeđe. (...) Moguće je da će muslimani, pošto su se zarazili kršćanskom bolešću, razmotriti i kršćanski lijek, što će reći razdvajanje religije i države.* Paradoksalno, put prema široj reformi mogla bi pružiti iranska teokracija. Nije nezamislivo da zemlja koja je Bliski istok odvela u islamski fundamentalizam na kraju tu regiju i izvede iz njega. Ali Iran bi se mogao pomaknuti prema modernosti ne zbog toga što je to, kako režim tvrdi, demokratski poredak, jer je iranska demokracija vrlo ograničena. Prije nego što kandidati mogu konkurirati za javne pozicije, provjeravaju ih mule, slobodni mediji su obustavljeni, a studentski protesti sputani. Svu vlast drži svećenstvo, dok izabrani predsjednik, Muhamed Hatami, načitan filozof-svećenik, iznosi dobronamjerne govore i izjave koje međutim nemaju učinka. Hatamijeva reformistička retorika i činjenica da je izabran velikom većinom, dakako, jesu važne. Iran će se razviti u sekularnu demokraciju u procesu koji miješa reformu i revoluciju. Razlozi su očevidni: režim loše upravlja privredom, politički je represivan i suočava se s milijunima otuđenih mladih muškaraca i

* B e r n a r d Lewis, " I s l a m a n d Liberal D e m o c r a c y : A Historical o v e r v i e w " , Journal of Democracy 7, br. 2 (1996.), 62.

žena. Što je najvažnije, u Iranu je teokracija diskreditirana. Islamisti su izgubili svoj adut. Posvuda drugdje na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi oni su primamljiva, mitska alternativa kukavnoj zbilji u kojoj ljudi žive. U Iranu fundamentalizam jest kukavna zbilja u kojoj ljudi žive. Sljedeći put kad neki mula zakuca na vrata Iranca, ovaj će mu okrenuti leđa: "To sam već prošao." Iranski je primjer mnoge naveo da se zapitaju moraju li islamisti, da bi se diskreditirali, doći na vlast u drugim zemljama Bliskog istoka. Po tom shvaćanju mule su potrebne da prouzroče pobunu, što bi čak moglo pokrenuti i islamsku reformaciju, a onda pravu demokraciju. Ali takvo rezoniranje pogrešno je stoga što jedinstvena iskustva šijitskog Irana generalizira na čitav sunitski svijet islama. Osim toga Iran je posljednjih 25 godina proživljavao pakao. Njegova nekoć živa kultura je ušutkana, a privreda je u opadanju kao i životni standard. Nije baš neko rješenje preporučiti da i druge zemlje padnu u tu provaliju kako bi na kraju, ako imaju sreće, pobjegle iz nje. Istina je da se svagdje gdje su muslimanski fundamentalisti imali udjela u svakodnevnoj politici - u Bangladešu, Pakistanu, Turskoj, Iranu - njihov sjaj istrošio. U javnom mnijenju redovno prolaze puno lošije od tradicionalnih političkih stranaka. Ljudi su shvatili da je i dalje potrebno čistiti ulice, da treba upravljati državnim financijama i provoditi obrazovanje. Mule znaju propovijedati, ali ne znaju vladati. Ali to nije dovoljan razlog za rizik da Egipat i Saudijska Arabija prožive promjenu režima koja ih na dvadeset godina baca u teška previranja. Kad bi ti režimi otvorili nešto političkog prostora i prisilili svoje fundamentalističke neprijatelje da se nose s praktičnim realnostima umjesto da samo prodaju snove, brzo bi otupili primamljivost ekstremista. To ne mora značiti prelazak na demokraciju preko noći. Ali Egipat je na primjer zreo za značajnu političku reformu. Ima dohodak per capita od gotovo 4 0 0 0 dolara, što je unutar tranzicijske zone. Ima srednju klasu i razvijeno građansko društvo. Pa ipak, on ne dopušta muslimanskim fundamentalistima da se natječu na izborima za njegov potpuno nemoćni parlament. Rat protiv političkih protivnika režima, kako liberalnih tako i islamskih, pogodovao je ekstremistima. Onih nekoliko

arapskih režima koji pokušavaju s drukčijim pristupom - kao što su Jordan i Maroko - i dopuštaju stanovito neslaganje unutar sistema bolje uspijevaju. Ako zemlje učine više da uključe fundamentaliste u sistem, njih se više neće doživljavati kao udaljene heroje, nego kao domaće političare. Kako se vidi iz ovoga, ključ nije religijska, nego politička i ekonomska reforma. Cjelokupno naglašavanje preobrazbe islama pogrešno je usmjereno. Za to što je kršćanstvo postalo kompatibilno s modernošću ključ nije bio u tome da Crkva iznenada prihvati liberalno tumačenje teologije. Ključno je bilo to da se modernizira društvo sve dok se crkve ne moraju prilagoditi svijetu oko sebe. Uostalom, mnoge protumoderne predrasude iz islama postoje i u kršćanstvu. Kuranske osude lihvarstva i kockanja, prehrambena ograničenja, zahtjevi posta - slični su biblijskim nalozima. Ali kršćani žive u društvima koja su se politički, ekonomski i socijalno modernizirala te su usput prilagodili i svoju vjeru. Sada je u zapadnom svijetu religija izvor duhovnog nadahnuća, a ne šablona za svakodnevni život. Biblija i dalje osuđuje masturbaciju, lihvarstvo i nošenje pletene tkanine; kršćanska je društva naprosto više ne smatraju autoritetom u tim pitanjima. Onima koji kažu da je islam drukčiji mogu odgovoriti samo - dakako. No je li toliko drukčiji da se ne bi izmijenio kad bi postojao u modernom, kapitalističkom, demokratskom društvu? I opet, ako iz teorije prijeđemo na činjenice, imamo neke dokaze na terenu. Turska, Bosna, Malezija, a u manjoj mjeri i Južna Azija imaju donekle moderne muslimanske zajednice. Što je možda najvažnije, Sjedinjene Države, Kanada i Europa imaju velike muslimanske zajednice. Na svim se tim mjestima islam prilagođava modernom životu bez velike reformacije. U svim tim zemljama većina vjernika - premda ne svi - nalazi načine pobožnosti bez mračnjaštva, štovanje Boga bez prihvaćanja jarosti. Pouka iz raznih razvoja do modernosti diskutiranih u prethodnim poglavljima - protestantskog, katoličkog, pravoslavnog, konfucijanskog, latinskog - glasi da će, ako se dobro postave politika i ekonomija, kultura slijediti za njima.

Put u demokraciju Ta zadaća reforme na Bliskom istoku mora najvećim dijelom pasti na leđa naroda te regije. Nitko ne može postići da se demokracija, liberalizam ili sekularizam ukorijene u tim društvima bez njihova vlastita traganja, napora i ostvarenja. Ali zapadni svijet općenito, a Sjedinjene Države napose, mogu pružiti golemu pomoć. Sjedinjene Države su dominantna sila na Bliskom istoku; svaka zemlja u svojim odnosima s Washingtonom vidi najkritičniju među vezama koje održava. Za američku umiješanost brinu se nafta, strategijske veze i jedinstveni odnos SAD-a s Izraelom. Washington će i dalje pomagati egipatskom režimu, štititi saudijsku monarhiju i posredovati u pregovorima između Izraela i Palestinaca. Stvarno je pitanje: ne bi li trebao tražiti nešto zauzvrat? Ako ne pritisnu te režime, Sjedinjene Države donijele bi svjesnu odluku da stvari ostave kakve jesu - da optiraju za stabilnost. To je vrijedan cilj, osim što je sadašnja situacija na Bliskom istoku vrlo nestabilna. Čak i ako se promatra iz strategijske perspektive, u neposrednom je sigurnosnom interesu Amerike pokušati postići da režimi Bliskog istoka budu manje skloni hraniti fanatične i terorističke opozicijske pokrete. Na početku, Zapad mora priznati da ne traži demokraciju na Bliskom istoku - barem ne još. Prvo tražimo konstitucionalni liberalizam, a to je nešto sasvim drukčije. Ako razjasnimo svoje neposredne ciljeve, to ih, zapravo, čini lakše ostvarivima. Režimima na Bliskom istoku bit će vrlo drago kad saznaju da ih nećemo prisiljavati da već sutra održe izbore. Neće ih toliko radovati saznanje da ćemo vršiti na njih stalan pritisak glede niza drugih pitanja. Saudijska monarhija mora učiniti više da ukine svoju državnu i nedržavnu potporu ekstremističkom islamu, koji je sada drugi najveći izvozni produkt kraljevine prema ostatku svijeta. Ako to vrijeđa zagovornike čiste slobode govora, neka bude tako. Ona mora obuzdati svoje vjerske i obrazovne vođe i prisiliti ih da prestanu očijukati s fanatizmom. U Egiptu moramo tražiti od predsjednika Mubaraka da inzistira na tomu da mediji u državnom vlasništvu prestanu sa svojim antiameričkim i antisemitskim tiradama

i počnu se otvarati za druge glasove u zemlji. Neki će od njih biti gori od onoga što imamo sada, ali neki će biti bolji. Što je najvažnije, ljudi u tim zemljama počet će govoriti o onome što im je zaista važno - ne samo o statusu Jeruzalema i američkoj politici u Zaljevu nego i o režimima pod kojima žive i politici s kojom su suočeni. Za dobar dio arapskog svijeta Izrael je postao veliki izgovor, način kojim režimi skreću pozornost s vlastitih propusta. Druge zemlje imaju međusobne vanjskopolitičke razmirice - sjetimo se Japana i Kine - ali one nemaju ponekad otrovna svojstva izraelsko-arapske podjele. Izraelska okupacija Zapadne Obale i Pojasa Gaze postala je velikom temom arapskog svijeta. Ali čak i ako je cinični arapski lideri umjetno pojačavaju, ta stvar je sada realnost koju se ne može ignorirati. Na Bliskom istoku postoji nova arapska javnost izgrađena na Al-Jazeeri i internetskim forumima. I govori se samo o teškom stanju Palestinaca. Ako se time nitko ne pozabavi, taj će problem postajati samo još značajniji i inficirat će odnose Amerike s cijelim muslimanskim svijetom te stvoriti trajnu nesigurnost za Izrael. Sjedinjene Države trebale bi održati nepopustljivu podršku sigurnosti Izraela. Ali trebale bi također učiniti ono što je u njihovu vlastitom interesu te u interesu Izraela i Palestinaca, a to je postići rješenje koje Izraelu pruža sigurnost, a Palestincima za život sposobnu državu. Mir između Izraelaca i Palestinaca neće riješiti probleme arapske disfunkcije, ali će olakšati neke od velikih pritisaka između arapskog svijeta i Zapada. Trajnije je rješenje ekonomska i politička reforma. Prvo valja provesti ekonomske reforme, jer su one temelj. Premda problemi koji muče Bliski istok nisu čisto ekonomski, njihovo bi se rješenje moglo pronaći u ekonomiji. Kao što smo vidjeli, kretanje prema kapitalizmu je najsigurniji put do stvaranja ograničene, odgovorne države i prave srednje klase. I baš kao u Španjolskoj, Portugalu, Čileu, Tajvanu, Južnoj Koreji i Meksiku, ekonomska reforma može na Bliskom istoku donijeti političke efekte. Ekonomska reforma predstavlja početke vladavine prava (kapitalizmu su potrebni ugovori), otvorenosti spram svijeta, pristupa informacijama i, što je možda najvažnije, razvoja poslovne klase. Razgovarate li s arapskim poslovnim ljudima, oni žele da se stari sistem

promijeni. Zainteresirani su za otvorenost, pravila i stabilnost. Žele da se njihova društva moderniziraju i napreduju, umjesto da ostanu u zamci sektaških sukoba i rata. Umjesto ideologijske romanse, oni traže zbilju materijalnog napretka. Danas je na Bliskom istoku previše ljudi obuzeto političkim snovima, a premalo ih je zainteresirano za praktične planove. Upravo zbog toga, parafraziramo li izreku Winstona Churchilla o Balkanu, ta regija više proizvodi povijest nego što je konzumira. Na Bliskom istoku postoji dominantna poslovna klasa, ali ona svoj položaj duguje nafti ili vezama s vladajućim porodicama. * Njeno je bogatstvo bogatstvo feudalizma, a ne kapitalizma, a i njeni politički učinci ostaju feudalni. Uistinu poduzetnička poslovna klasa bila bi jedinstvena, najvažnija snaga promjene na Bliskom istoku, koja bi za sobom povukla i sve ostale. Ako kultura nešto znači, upravo bi ovdje pomogla. Tisućama godina arapska je kultura puna preprodavača, trgovaca i poslovnih ljudi. Vjerojatno najstarija institucija na Bliskom istoku jest bazar. A islam je povijesno bio vrlo prijemčiv za poslovanje - pa i sam je Muhamed bio poslovan čovjek. U krajnjoj liniji, bitku za reforme ljudi Bliskog istoka svakako će morati voditi, i upravo je zbog toga unutar tih društava potrebna neka skupina koja se zalaže za ekonomsku i političku reformu i od nje ima koristi. Ta ideja nije tako fantastična kako možda zvuči. Kretanja prave ekonomske aktivnosti u dijelovima Bliskog istoka već se može uočiti. Jordan je postao članom Svjetske trgovinske organizacije (WTO), potpisao je pakt o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama, privatizirao ključne privredne grane, pa čak i potiče prekogranične poslovne pothvate s Izraelom. Saudijska Arabija traži članstvo u WTO-u. Egipat je ostvario malen napredak na putu k reformi. Među zemljama bogatima naftom, Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati nastoje se riješiti ovisnosti o nafti. Dubai, koji je dio Ujedinjenih Arapskih Emirata, već

*U d r ž a v a m a Zaljeva k a o š t o su U j e d i n j e n i Arapski E m i r a t i , B a h r e i n , pa čak i Sau d i j s k a Arabija i m a n e š t o i z n i m k i o d o v o g pravila.

je spustio naftu na pukih osam posto svojeg BDP-a i javno oglasio svoju nakanu da postane središtem trgovine i bankarstva - "Singapurom Bliskog istoka". (Dobro bi mu činilo da oponaša i toleranciju Singapura spram etničkih i religijskih manjina.) Čak i Saudijska Arabija priznaje da njena naftna privreda može osigurati samo jedno radno mjesto na svaka tri mlada čovjeka koja se priključuju radnoj snazi. U Alžiru predsjednik Abdelaziz Buteflika očajnički želi strane investicije kako bi se popravilo stanje njegove traljave privrede. Kada bismo birali mjesto za najjači pritisak prema reformama, to bi bio Egipat. Premda Jordan ima naprednijeg vladara, a Saudijska Arabija je zbog nafte kritičniji slučaj, Egipat je intelektualna duša arapskog svijeta. Kada bi on ekonomski i politički napredovao, to bi jače od bilo kakva pisanog ogleda ili govora dokazalo da je islam kompatibilan s modernošću, a da Arapi u današnjem svijetu mogu biti uspješni. U Istočnoj Aziji pokazalo se da je ekonomski uspjeh Japana snažan primjer u koji su se ostali u regiji ugledali i slijedili ga. Bliskom je istoku potreban takav domaći uspješan uzor. Postoji još jedan mogući kandidat za tu ulogu: Irak. Prije nego što je postao igralištem Saddamove megalomanije, Irak je bio jedna od najrazvijenijih, najpismenijih i najsekularnijih zemalja regije. Ima naftu, ali, što je još važnije, i vodu. Irak je zemlja jedne od najstarijih svjetskih civilizacija nastalih u riječnim dolinama. Njegov glavni grad Bagdad nalazi se 50 kilometara sjeverno od jednoga od čuda antičkog svijeta, babilonskih Visećih vrtova, i tisućama je godina bio važan grad. Irak je u 1950-ima bio zemlja s vrlo razvijenim građanskim društvom, s inženjerima, liječnicima i arhitektima, od kojih su mnoge bile žene. Kada bi Sjedinjene Države izbacile Saddama i - što je daleko važnije kada bi se angažirale u ozbiljnom, dugoročnom projektu izgradnje nacije, Irak bi lako mogao postati prvom značajnijom arapskom zemljom koja arapsku kulturu kombinira s ekonomskom dinamičnošću, vjerskom tolerancijom, liberalnom politikom i modernim shvaćanjem svijeta. A uspjeh je zarazan. Savršeni političar, bivši predsjednik Predstavničkog doma Kongresa Thomas P. "Tip" O'Neill jednom je rekao da je sva politika lokalna. Tako

i politika bijesa. Obični Arapi nisu frustrirani zbog sraza civilizacija ili zbog uspona McDonald'sa, ili zbog imperijalne vanjske politike Sjedinjenih Država. Njihove su frustracije reakcija na to što bez političkog glasa žive pod kukavnim, represivnim režimima. A Ameriku krive što te režime podržava. Za one koji misle da je taj problem svojstven samo arapskom svijetu ili da se Arapi nikada neće promijeniti, prisjetimo se da je do najogorčenijih antiameričkih protesta prije 25 godina došlo u zemljama poput Čilea, Meksika i Južne Koreje. Razlozi su bili isti: ljudima se nisu sviđali režimi pod čijom su vlašću bili, a Sjedinjene Države smatrali su dobrotvorom tih režima. Onda su se te diktature liberalizirale, život ljudi se poboljšao, provedene su ekonomske reforme, nakon kojih su slijedila demokratska otvaranja. Rezultat: sentiment protiv SAD-a se umirio do uobičajenih protesta protiv amerikanizacije tamošnje kulture. Ako u budućnosti jedino o čemu trebamo brinuti budu ulične demonstracije protiv McDonald'sa, Bliski istok tada bi doista napredovao.

Veličanstven satni m e h a n i z a m Teško je širiti demokraciju. Ali to ne znači da bi Zapad - posebice Sjedinjene Države - trebao prestati s nastojanjima da pomogne snagama liberalne demokracije. Niti podrazumijeva slijepo prihvaćanje autoritarnih režima kao najmanje loše alternative. Ali doista upućuje na stanovitu profinjenost. Žurba kojom se neke zemlje tijekom posljednjeg desetljeća guralo u izbore u mnogim je slučajevima bila kontraproduktivna. U zemljama poput Bosne i Hercegovine, koja je na izbore izašla ni godinu dana nakon Daytonskih mirovnih sporazuma, izbori su samo učinili još moćnijom upravo onu vrst gadnih etničkih snaga koje još otežavaju da se tamo izgradi istinsku liberalnu demokraciju. Etnički su nasilnici ostali na vlasti, zadržali prepune sudove i dobro uhranjenu policiju. Stari je sistem ostao na snazi, godinama, a možda i desetljećima odgađajući zbiljske promjene. Duže razdoblje izgradnje države pokazalo se korisno u Istočnom Timoru i Afganistanu. Općenito, nacionalnim

višestranačkim izborima trebao bi prethoditi petogodišnji period tranzicije, političkih reformi i razvoja institucija. U zemlji s jakim regionalnim, etničkim ili vjerskim podjelama - poput Iraka - to je krucijalno. To osigurava da izbori budu održani nakon što počnu funkcionirati građanske institucije, sudovi, političke stranke i privreda. Kao i za sve u životu, važan je izbor trenutka. Premda je lako nekoj zemlji nametnuti izbore, teže je nekom društvu naturiti konstitucionalni liberalizam. Proces istinske liberalizacije i demokracije, u kojem su izbori tek jedan korak, postupan je i dugoročan. Priznajući to, vlade i nedržavne organizacije sve se više zalažu za niz mjera namijenjenih podupiranju konstitucionalnog liberalizma u zemljama u razvoju. National Endowment for Democracy zalaže se za slobodna tržišta, neovisne radničke pokrete i političke stranke. Američka agencija za međunarodni razvoj financira neovisno pravosuđe. Na kraju, međutim, izbori su jači od bilo čega drugog. Ako neka zemlja održi izbore, Washington i svijet tolerirat će izabranoj vladi mnogo toga, kao što su činili s Borisom Jeljcinom u Rusiji, Askarom Akajevim u Kirgistanu i Carlosom Menemom u Argentini. U doba slika i simbola, izbore je lako filmski snimiti. Ali kako da na televiziji prikažete vladavinu prava? Pa ipak, postoji i život nakon izbora, posebice za ljude koji tamo žive. Obrnuto, odsutnost slobodnih i pravednih izbora trebalo bi smatrati jednim nedostatkom, a ne definicijom tiranije. Izbori su važna, ali ne i jedina vrlina vladavine. Važnije je da se o vladama sudi mjerilom povezanim s konstitucionalnim liberalizmom. U srži ljudske autonomije i dostojanstva nalaze se ekonomske, građanske i vjerske slobode. Ako neka vlada s ograničenom demokracijom postojano širi te slobode, ne bi je trebalo označiti kao diktaturu. Unatoč ograničenom političkom izboru koji nude, zemlje poput Singapura, Malezije, Jordana i Maroka pružaju bolje okruženje za život, slobodu i sreću svojih građana nego što čine diktature u Iraku i Libiji ili iliberalne demokracije Venezuele, Rusije ili Gane. A pritisci globalnog kapitalizma mogu pogurati te procese liberalizacije, kao što su to činili u Kini. Tržište i moral mogu djelovati skupa.

U ekonomskom smislu najteži je zadatak reformirati države-zaklade. Pokazalo se gotovo nemogućim odbiti ih od sise njihova lagodno stečenog novca. Godine 2002. Svjetska banka počela je eksperimentirati s potencijalno pionirskim modelom u Čadu, zemlji u Srednjoj Africi. Čad ima velika naftna nalazišta, ali strane su se kompanije čuvale krupnijih investicija u vađenje i transport nafte zbog povijesti političke nestabilnosti zemlje. Svjetska je banka pristala da se uključi, dade blagoslov projektu i pozajmi vladi novac za partnerstvo s multinacionalnim konzorcijem - koji je vodio ExonMobil - da omogući dotok nafte. Ali postavila je i neke uvjete. Čadski parlament morao je prihvatiti zakon koji jamči da će 80 posto prihoda od nafte biti utrošeno na zdravstvo, obrazovanje i ruralnu infrastrukturu, pet posto za lokalno stanovništvo u blizini naftnih polja, a 10 posto bit će uloženo na račun rezerviran za buduće generacije. To vladi ostavlja pet posto koje može utrošiti po volji. Kako bi se osiguralo da sistem djeluje u praksi, a ne samo na papiru, Banka je tražila da se naftne prihode deponira na račun izvan zemlje kojim upravlja neovisan nadzorni odbor (koji čine neki od vodećih državljana Čada). Još je prerano govoriti o tome da li taj model djeluje, ali ako djeluje, moglo bi ga se kopirati i drugdje. Čak i u zemljama kojima nije potrebna pomoć Svjetske banke on bi mogao djelovati demonstrativno. Čadski model nudi metodu po kojoj prihodi od prirodnog bogatstva mogu postati blagoslov za zemlje umjesto da budu prokletstvo, kao sada. Konačno, treba oživiti konstitucionalizam. Jedna od posljedica prenaglašavanja čiste demokracije jest da se malo napora ulaže u stvaranje imaginativnih ustava za zemlje u tranziciji. Onako kako su ga shvaćali njegovi najveći proponenti u 18. stoljeću, kao što su Montesquieu i Madison, konstitucionalizam je kompliciran sistem provjera i protuteža oblikovan tako da spriječi akumulaciju moći i zloupotrebu javnih funkcija. To se ne postiže naprosto time da se napiše popis pravâ, nego konstruiranjem sistema u kojem vlada neće kršiti ta prava. U to moraju biti uključene i moć moraju dobiti razne skupine budući da, kako je objasnio Madison, "treba postići da se jednom vlastohleplju suprotstavlja drugo vlastohleplje".

Ustavi su također bili namijenjeni kroćenju strasti javnosti, stvaranjem ne naprosto demokratske, nego i deliberativne vladavine. Primjer neobično sačinjene, ponešto nedemokratske strukture jest ustav Južnoafričke Republike. On osigurava moć manjinama, kako onima s regionalnom osnovom kao što su Zului, tako i onim disperziranima kao što su bijelci. Time se povećava izglede zemlje kao demokratskog poretka, unatoč njezinu siromaštvu i potresnim socijalnim katastrofama. Nažalost, na bogatu raznolikost neizabranih tijela, neizravnog glasanja te provjera i protuteža koje su obilježavale mnoge formalne i neformalne ustave Europe sada se gleda sa sumnjom. Zbog onoga što bi se moglo nazvati weimarskim sindromom - po lijepo konstruiranom njemačkom ustavu koji ipak nije uspio spriječiti nacizam - ljudi ustave smatraju pukim formalizmom koji na malo toga može utjecati (kao da bi bilo kakav politički sistem u Njemačkoj preživio ratni poraz, socijalnu revoluciju, Veliku depresiju i hiperinflaciju). Procedure koje koče izravnu demokraciju smatra se neautentičnima, nečim što ušutkava glas puka. Danas diljem svijeta vidimo varijacije iste većinske teme. Ali nevolja s tim sistemima u kojima pobjedniku pripada sve jest u tome što, u većini zemalja u demokratizaciji, pobjednik doista uzima sve. Dakako, zemlje se međusobno razlikuju, a različita će društva tražiti različite okvire vladavine. Ovo nije pledoaje za paušalno usvajanje bilo kojeg pojedinačnog modela vlasti, nego za više nijansirano poimanje liberalne demokracije, poimanje koje naglašava obje riječi u tom izrazu. Istinska je demokracija krhak sistem koji u ravnoteži drži ne samo te dvije sile nego i druge - ono što je Tocqueville zvao "posredničkim asocijacijama" - kako bi na kraju stvorila veličanstven satni mehanizam. Razumijevanje tog sistema iziskuje intelektualan zadatak obnove konstitucionalne liberalne tradicije koja ima središnje značenje u iskustvu Zapada i u razvoju dobre vladavine širom svijeta. Ta obnova neće biti potpuna ako je u svojem duhu ograničimo na ono što se događa u udaljenim zemljama koje su u nevoljama, siromašne i izrazito različite od prosperitetnog, demokratskog Zapada. Demokracija je posao koji još traje, kako u inozemstvu tako i kod kuće. Napetost

između demokracije i liberalizma cvjetala je u prošlosti Zapada. Ona, u vrlo različitom obliku, postoji još uvijek, i raste u zapadnom svijetu. Najšire prevladava posebno u jednoj zemlji: Sjedinjenim Američkim Državama.

5. POGLAVLJE

Previše dobroga Kažu da se novcem ne može kupiti sreću, ali pomislili biste da će pet bilijuna dolara ipak nešto značiti. Upravo su za taj iznos Sjedinjene Države u posljednjih četvrt stoljeća povećale svoj realni bruto društveni proizvod, * pa ipak svaka anketa i svako mjerilo kojim se služe psiholozi pokazuju da Amerikanci nisu ništa sretniji nego što su bili prije 25 godina. Zemlja nije samo bogatija nego je i u gotovo svakom smislu u boljem stanju. Većina Amerikanaca jedva se sjeća kako je propalo djelovala njihova zemlja početkom 1970-ih. Zgažena poniženjem u Vijetnamu, mučila se sa stagflacijom, naftnom krizom, rasnim nemirima i porastom zločina. Međutim tijekom sljedećih dvaju desetljeća američka je privreda bila u gotovo neprekidnoj ekspanziji**, dohodak per capita porastao je za 50 posto, zločina je manje, međurasni odnosi su poboljšani, gradovi su opet počeli napredovati, a svaka komponenta tzv. indeksa bijede je opala. U međunarodnim razmjerima došlo je do još dramatičnije promjene. Početkom 1990-ih dobiven je

*Bureau of E c o n o m i c analysis. * * D a k a k o , bilo je u t o m r a z d o b l j u i r e c e s i j a i o p a d a n j a p o s l o v a , ali u p o v i j e s n o j p e r s p e k t i v i p a m t i t će se o s a m d e s e t e i d e v e d e s e t e g o d i n e k a o d u g o razdoblje mirn o d o p s k e e k s p a n z i j e . Č a k i p r o s j e č n i d o h o c i , koji su t i j e k o m 1970-ih i 1 9 8 0 - i h s t a g n i r a l i , porasli su u 1 9 9 0 - i m a za s v a k u s k u p i n u A m e r i k a n a c a , od v r l o b o g a t i h do vrlo siromašnih.

Hladni rat, komunizam je uništen, socijalizam diskreditiran, a Amerika je stekla političku, ekonomsku, vojnu i kulturnu nadmoć nad cijelim svijetom. Pomislili biste da bi takav uspjeh razveselio svakoga. Samo što Amerikanci to ne vide tako. Unatoč napretku na svim tim frontama, oni misle da se nešto iz temelja pogrešno događa s njihovom zemljom - konkretno, s njihovim političkim sistemom. Jednostavno rečeno, većina Amerikanaca izgubila je vjeru u svoju demokraciju. Ispitate li što leži u podlozi američke zabrinutosti, otkrit ćete da su nevolje američke demokracije slične nevoljama što ih doživljavaju zemlje na cijelom planetu. Demokratski je val Ameriku pogodio snažno, možda snažnije nego ijednu drugu zemlju Zapada. Amerika, koja je utemeljena kao republika koja vjeruje u ravnotežu volje većine i prava manjine - ili, šire, slobode i demokracije - sve više usvaja uskogrudni populizam koji cijeni popularnost i otvorenost kao ključne mjere legitimnosti. Ta ideologija nameće razaranje starih institucija, potkopavanje tradicionalnog autoriteta i trijumf organiziranih interesnih skupina, a sve u ime "naroda". Rezultat je duboka neravnoteža američkog sistema, više demokracije, ali manje slobode. Neki bi stranac mogao smatrati čudnim ako mu se kaže da najmoćnija demokratska država svijeta proživljava krizu vjere, ali je tako. Ako to zvuči ekstremno, razmotrite najjednostavnije i najuvjerljivije statističke podatke, opadanje povjerenja prema nacionalnom glavnom gradu, simbolu političkog sistema države. Ranih šezdesetih godina 20. stoljeća većina Amerikanaca - više od 70 posto - bila je suglasna s tvrdnjom "Možete vjerovati da će vlada u Washingtonu, stalno ili uglavnom, postupati ispravno". Nakon 30 godina klizanja nadolje, taj se broj sada približio 30 posto. Anketirani su iskazali, doduše, veće povjerenje u Washington nakon 11. rujna 2001.: Gallupova anketa u listopadu 2001. ustanovila je da 60 posto Amerikanaca stalno ili uglavnom vjeruje Washingtonu, ali do lipnja 2002. ta se brojka vratila na razinu od prije 11. rujna. Čak i uz nov osjećaj prijeke potrebe koji je pobudila bitka protiv terorizma, slabi su izgledi da se "brojke povjerenja" vrate na razine iz 1940-ih, 50-ih i 60-ih. Ne radi se samo o tom pitanju. Odgovori

na tvrdnju "Nosioci javnih funkcija ne brinu o tome što ljudi žele ili misle" od 1960. nadalje pokazuju praktički istu silaznu putanju. "Indeks otuđenja" Harrisova ispitivanja javnog mnijenja promijenio se s prosjeka od 34 posto u šezdesetima na prosjek od 63 posto u devedesetima. I tako dalje, i tako dalje. Svako mjerenje povjerenja javnosti pokazuje u istom zlokobnom smjeru. * Odaziv birača (na predsjedničke izbore) opao je od 1960. za gotovo 20 posto. Opadanje je još izrazitije među bijelcima, jer je među Afroamerikancima bilo kolebanja u glasanju od r96o-ih, kada su ukinuti zakoni Jima Crowa koji su uskraćivali prava crncima na Jugu. K tome, do tog je opadanja došlo premda se tijekom posljednjih dvaju desetljeća neumorno nastojalo pridobiti ljude da glasaju putem "zakona o biračima-vozačima". ** Neki tvrde da je slab odaziv znak zadovoljstva, prema tome ne brinite i budite sretni. Ali to bi značilo da su, kada su stope odaziva u prošlosti bile više, ljudi bili revolucionarno raspoloženi, što nije istina. U svakom slučaju, kako god stajalo s vrlinama glasanja, ovako ozbiljno opadanje vrijedi istražiti. Glasanje nije samo jedini univerzalan akt državljanstva u slobodnom društvu, nego je i najmanje zahtjevan akt. Jedino što trebate učiniti jest pojaviti se na biračkom mjestu svakih nekoliko godina. Ostale građanske dužnosti, koje traže veći angažman - kao što je članstvo u političkoj stranci ili u školskom odboru - doživjele su još oštriji pad. Služeći se impresivnim nizom podataka, politolog Robert Putnam

*Podaci o G a l l u p o v i m a n k e t a m a d o s t u p n i su na www.gallup.com; Harrisova a n k e t a br. 4 od 17. s i j e č n j a 2001. d o s t u p n a je na w w w . p o l l i n g r e p o r t . c o m . * * I z m e đ u 1964. i 2 0 0 0 . broj r e g i s t r i r a n i h birača p o v e ć a o se sa 65 na 76 p o s t o p u n o l j e t n o g s t a n o v n i š t v a . T i j e k o m i s t o g razdoblja p o s t o t a k p u n o l j e t n o g s t a n o v n i š t v a koje glasa pao je sa 63 na 51 p o s t o . P o s t o t a k r e g i s t r i r a n i h birača koji glasaju pao je s n e v j e r o j a t n i h 9 5 , 8 na 67,5 p o s t o . " M o t o r - v o t e r act", k o l o k v i j a l n i n a z i v z a N a t i o n a l Voter R e g i s t r a t i o n Act (Nacio n a l n i z a k o n o r e g i s t r a c i j i birača) iz 1993. k o j i m je, k a k o bi se p o t a k n u l o regis t r i r a n j e birača, o m o g u ć e n o r e g i s t r i r a n j e p r i l i k o m i z d a v a n j a v o z a č k i h d o z v o l a , p o d n o š e n j a m o l b i za s o c i j a l n e u s l u g e i sl. (op. prev.).

proračunao je da je angažman u javnim i građanskim poslovima od sredine 1960-ih općenito opao za 40 posto. * Gubitak oduševljenja političkim sistemom vidljiv je u načinu kako Amerikanci glasaju, odazivaju se na ispitivanje javnog mnijenja, pišu pisma urednicima medija, govore na televiziji, zapravo u načinu kako se izražavaju bilo gdje i u bilo kojoj formi. Pogledajmo naslove nekih od najvažnijih studija o američkoj politici tijekom burnih 1990-ih: Zbog čega Amerikanci mrze politiku (Why Americans Hate Politics); Teturanje prema Gomori (Slouching toward Gommorah); Arogantni glavni grad (Arrogant Capital); Izdaja demokracije (The Betrayal of Democracy); Demokracija pred sudom (Democracy on Trial); Sve ustrašeniji (Running Scared); Prljava politika (Dirty Politics); Demoskleroza (Demosclerosis). Ima ih doslovce još na desetke, svi s jednako mračnim pogledom na stanje američke demokracije. Bivši predsjednik Sveučilišta Harvard Derek Bok svoju je nedavnu obuhvatnu studiju američke demokracije naslovio Nevolja s vladom (The Trouble with Government). Čak i nakon 11. rujna prkos novog domoljublja uglavnom je veličao zemlju, njene ideale, njene ljude, ali rijetko njene političare ili politički sistem. U najmanju ruku, mnoge rasprave nastavljaju novouspostavljenu tradiciju udaranja po establišmentu. Kada uzmete u obzir da se stav javnosti spram vlasti promijenio iz pozitivnoga u negativan tijekom triju desetljeća izvanrednog ekonomskog rasta i društvene stabilnosti, zagonetka postaje još dubljom i teško je izbjeći zaključak da je nešto s američkom demokracijom ozbiljno pošlo po zlu. Objašnjenja za to ima mnogo. Neka za to krive Vijetnam i Watergate, druga sve veći vladin apetit, treća pak sve lošiju kvalitetu političara. Ipak, brižljiva studija znanstvenika s harvardske Kennedy School of Government zaključila je da kriv nije ni jedan od tih uobičajenih osumnjičenika, barem ne u potpunosti. ** Primjerice, premda je očevidno da

* R o b e r t D. P u t n a m , Bowling Alone: The Collapse and Revival of American Community ( N e w York: S i m o n a n d S c h u s t e r , 2 0 0 0 . ) , 4 6 . * * J o s e p h S. Nye, Jr., Philip D. Z e l i k o w i David C. King, Why People Don't Trust Government (Cambridge, Mass.: H a r v a r d U n i v e r s i t y Press, 1997.).

Vijetnam i Watergate bacaju sjenu na vladu, pogoršanje stavova javnosti počelo je prije nego što je Vijetnamski rat loše krenuo i nastavilo se dobrano nakon što je izblijedilo sjećanje na Vijetnam i Watergate. Do sličnog, premda manjeg opadanja povjerenja javnosti došlo je u većini zemalja industrijaliziranog svijeta, tako da uzrok te pojave vjerojatno nije specifično američki (kao Watergate). Glede porasta velike vlade, premda je broj zaposlenih i agencija u Washingtonu znatno rastao tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, u postotnom odnosu spram ukupne privrede federalna se vlada tijekom posljednjih gotovo četvrt stoljeća zadržava na približno istoj veličini. Najveći porast uprave potječe od širenja socijalnih prava kao što su socijalna sigurnost i Medicare, koji su vrlo popularni. Za početak, imajmo na umu da je doba Drugoga svjetskog rata i nakon njega bilo razdoblje neuobičajenog patriotizma, suradnje i građanskog duha. Ugled svih institucija - obitelji, Crkve, pa čak i korporacija - niži je od visokih vrhunaca iz 1950-ih. Taj je trend dio šireg kretanja udaljavanja od stabilnog, kolektivnog poretka ere nakon Drugoga svjetskog rata, prema ubrzanom, konkurentskom, individualističkom društvu s nepovjerenjem u hijerarhiju i stabilnost. Unatoč istinskom oživljavanju patriotizma, 11. rujna neće izmijeniti te dugoročne promjene. U javnoj imaginaciji važno mjesto zauzima shvaćanje da je kvaliteta političkog vođenja opala od onih sretnih dana. Jedan znanstvenik, koji je sada već zašao u osamdesete godine, to je iskazao na elokventan način: "U mojoj mladosti, kada sam gledao prema Washingtonu, vidio sam svjetske povijesne ličnosti - Roosevelta, Marshalla, Eisenhowera, MacArthura, Trumana, Achesona. Danas vidim Richarda Gephardta, Dennisa Hasterta i Georgea W. Busha." (Razgovarali smo uz ručak u drvom obloženoj blagovaonici jednog od velikih njujorških klubova, ambijentu savršenom za maglovitu nostalgiju.) Ali njegovom su mladošću tridesetih i četrdesetih godina dominirali Velika depresija i Drugi svjetski rat. Teška vremena izvode na scenu velike lidere. Ustvari, ona iznose na vidjelo najbolje u većini nas. Pomislimo kako je 11. rujna preobrazio Georgea W. Busha i velik dio zemlje. Mnogo hvaljena "naj-

veća generacija" Amerikanaca odrasla je u vremenima koja su tražila ustrajno služenje i požrtvovnost. Danas rat protiv terorizma donosi odjeke tih poziva na požrtvovnost, ali za većinu Amerikanaca nije tražio mnogo u smislu zbiljske službe - ne još. Oni od kojih se tražilo da nešto učine - gradonačelnik Rudolph Giuliani, policijski službenici, vatrogasci New Yorka, rendžeri u Afganistanu - postupili su kao heroji. Iz šire povijesne perspektive, shvaćanje da su današnji političari išta gori od norme nije baš pametno. Malo ljudi danas čezne za vremenima kada su predsjednici bili Rutherford B. Hayes ili Millard Fillmore. Najvećim dijelom njene povijesti američki političari bili su normalna, kompetitivna stvorenja koja su nastojala preživjeti i uspijevati unutar sistema. Dok je bio predsjednik Harvarda, Bok je dugogodišnjeg predsjednika Predstavničkog doma Kongresa Thomasa O'Neilla pitao smatra li da se kvaliteta ljudi izabranih u Kongres tijekom 30 godina poboljšala ili pogoršala. "Tip" je nekoliko trenutaka razmišljao i odgovorio: "Kvaliteta je, nedvojbeno, bolja, mnogo bolja. Ali rezultati su svakako lošiji." Tijekom svoje donkihotske utrke za predsjednika, bizarni milijarder Ross Perot je nešto slično rekao o svojim iskustvima u odnosima s Washingtonom. "Dobri ljudi, loš sistem", zapazio je. Pa zbog čega je, onda, sistem u opadanju? Važan trag je vrijeme u kojem je došlo do promjene povjerenja javnosti. Zbog čega u stavovima javnosti dolazi do zaokreta sredinom 1960-ih, nakon čega se pogoršavaju? Tijekom tog razdoblja počela je jedna velika promjena, koja se nesmanjeno nastavila: demokratizacija politike. Možda je čudno govoriti o demokratizaciji demokratizacije, ali taj izraz najbolje opisuje tu pojavu. Od 1960-ih većina aspekata američke politike - političke stranke, zakonodavna tijela, upravne službe, pa čak i sudovi - otvorila se spram većeg doticaja s javnošću i njezina većeg utjecaja u svjesnom nastojanju da po strukturi i duhu postanu demokratskiji. A izgleda da se ta promjena, začudo, više od ijedne druge podudarila s opadanjem ugleda baš tih institucija. Većina Amerikanaca ne vidi problem na taj način. Njihove su pritužbe često iskazane posve suprotnim jezikom: "Nitko ne sluša što

kažu ljudi poput mene." Ima istine u tim opažanjima, po tome da Washingtonom sada vladaju organizirane skupine - osobito interesne - ali Amerikanci često ne shvaćaju da je to izravna posljedica promjena u posljednjih nekoliko desetljeća. Što sistem postaje otvoreniji, to u njega lakše prodiru novac, lobisti i fanatici. Nije se u Washingtonu promijenilo to da su se političari zatvorili spram američkog puka i da ne žele čuti njegove molbe. Promijenilo se to da političari jedva da se i bave ičim drugim doli slušanjem američkog puka. Washington je danas organiziran tako da je u središtu praćenje javnog mnijenja. On upošljava armije ljudi da neprestano provjeravaju puls američkog puka o bilo kojoj zamislivoj stvari. Druge angažira da odrede intenzitet osjećaja puka spram tih pitanja. Plaća i treće da bi pogađali što bi ljudi mogli misliti sutra. I lobisti, i aktivisti, i konzultanti, i političari kao osnovu svojeg djelovanja rabe te informacije. A kroz cijeli taj proces svatko neprestano veliča mudrost, hrabrost, ispravnost i uopće veličinu američkog naroda. Jedini utješan aspekt tog otužnog spektakla jest to što je, uz porast ugađanja puku, stav javnosti na silaznoj putanji. Tijekom Drugoga svjetskog rata britanski je premijer Winston Churchill od kolege iz Parlamenta dobio savjet da "prisloni uho uz tlo". Odgovorio je da će "britanskoj naciji biti teško s poštovanjem gledati na lidera kojega zateknu u tom položaju". Američki puk posljednja tri desetljeća gleda svoje lidere kako mu se nezgrapno klanjaju - i to ga odbija. Ljudi možda osjećaju da se u demokraciji ne radi o tome.

Neizravna demokracija Demokracija je u Americi - kao i u većini zapadnog svijeta - povijesno jedan element kompleksne političke strukture. Unutar demokratskog okvira Sjedinjene Države imaju bogatu raznolikost institucija i procesa, od kojih mnogi, kako smo vidjeli u 1. poglavlju, prethode demokraciji i izrazito su nedemokratski. Najočevidniji je primjer sudski sistem, u

kojem enormnu moć imaju muškarci i žene koji nisu na položaj došli putem izbora i na njemu su doživotno. Ali između pojedinca ili pojedinke i države posreduje i mnoštvo nedržavnih institucija i političkih stranaka. Većina tih institucija bila je pak sve donedavno organizirana nedemokratski. Uzmimo političke stranke, u kojima se kandidate i platforme odabiralo u čvrsto kontroliranim stranačkim hijerarhijama (to je sistem što ga se danas karakterizira jedino slikom "zadimljene sobe", najtežom uvredom našim zdravstveno osviještenim vremenima). Stranke, dakako, moraju biti privlačne javnosti, pa su s tim na umu okupljale svoje kandidate i sastavljale svoje platforme. Ali selekcija kandidata obavljala se interno, prije izlaska pred javnost da to odobri. I zakonodavna tijela djelovala su na hijerarhijski i zatvoren način. Predstavnici i senatori sastajali su se u odborima da bi trgovali, razmjenjivali i postizali kompromise. Njihovi glasovi o konačnom prijedlogu zakona bili su javni, ali interno glasanje i diskusije po odborima bili su tajni. Namjera je bila da se tim institucijama omogući da funkcioniraju - a onda pustiti da javnost donese sud o rezultatima. Zakonodavno tijelo najbolje prikazuje ideju neizravne demokracije. Američki puk bira tko će za njega donositi zakone; on sam ne piše prijedloge niti ih usvaja. Upravo iz tog razloga James Madison, autor Ustava, Ameriku nije stvarno smatrao demokratskim poretkom. Demokratskim poretcima vladalo se izravno, putem pučkih skupština, kao u gradovima-državama antičke Grčke - koje su Madison i mnogi drugi američki utemeljitelji smatrali turbulentnima, iliberalnima i nestabilnima. Za Madisona, bolja je odrednica za Ameriku bila republika, u kojoj građanstvo zadaću vladanja delegira svojim predstavnicima. Po nazoru utemeljitelja, republikanska je demokracija pružala pravu ravnotežu pučke kontrole i deliberativnog odlučivanja. Mnogi veliki teoretičari demokracije bili bi se suglasili. Najznamenitiji izraz madisonovskog shvaćanja potječe od jednog Engleza, wighovskog političara i filozofa Edmunda Burkea, koji je svojim biračima u Bristolu tijekom kampanje izrekao čuvenu rečenicu: "Vaš vam predstavnik duguje ne samo svoju radinost nego i svoju prosudbu; i on vas iznevjeruje, umjesto da vam služi, ako tu prosudbu žrtvuje vašem

mnijenju... Vi doista birate člana; ali kada ste ga izabrali, on nije član Bristola, nego član Parlamenta." * Godine 1956. senator John Kennedy objavio je knjigu Profili hrabrosti (Profiles in Courage), u kojoj je veličao osam američkih državnika zbog toga što su principijelno usvajali nepopularna stajališta. Kennedy je odbacio shvaćanje da mu je kao senatoru posao da jednostavno odražava stajališta svojih birača: [Takav] nazor uzima da me je puk Massachusettsa poslao u Washington da bih služio kao puki seizmograf koji bilježi pomake javnog mnijenja. (...) Birači su nas odabrali zbog toga što su imali povjerenje u naš sud i našu sposobnost da sudimo iz pozicije na kojoj smo mogli odrediti što su njihovi najbolji interesi, kao dio interesâ nacije. To može značiti da u nekim prigodama moramo voditi, informirati, ispravljati, a ponekad i ignorirati javno mnijenje u ime kojeg smo izabrani. Bez obzira na to je li Kennedy djelovao tako kako je govorio, važnije je to da je knjiga odmah dočekana s poštovanjem. Dobila je Pulitzerovu nagradu i postala bestselerom. Danas bi se takve nazore vjerojatno i dalje hvalilo, ali bi ih se s blagim podsmijehom promatralo kao starinske izraze svijeta kojeg više nema. Kada se povlačio iz Senata, Bill Bradley se pri kraju karijere prisjetio da, ako političar usvoji neku političku mjeru bez obzira na to koliko je popularna, njega ne smatraju hrabrim nego glupim: "To je značilo da ne shvaćate politiku." Tijekom posljednjih 30 godina u Senatu je bilo mnogo pristojnih i časnih ljudi. Ali oni su političari, a ne sveci. Moraju preživljavati i uspijevati unutar političkog sistema, a taj se sistem posljednjih godina radikalno promijenio. Upravo je zbog toga toliko onih najboljih u posljednjem desetljeću dobrovoljno napustilo Senat. Gotovo su svi otišli s riječima da se poli-

* E d m u n d Burke, " S p e e c h to t h e Electors of Bristol", 11. o ž u j k a 1774., u Select Works of Edmund Burke, ur. E. J. P a y n e , sv. 4 ( I n d i a n a p o l i s , Ind.: L i b e r t y F u n d , 1999.).

tički sistem oteo kontroli. Ironija je u tome što je, uza svu njihovu mudrost, većina tih muškaraca i žena glasala za promjene koje su američku politiku pretvorile u sadašnji hiperresponzivan sistem kojim upravljaju ankete. To su učinili pod zastavom demokracije, kao klasičan primjer dobrih namjera koje završe naopako.

Otvoreni za posao Kasne šezdesete i rane sedamdesete godine 20. stoljeća bile su vrijeme napada na još mnogo toga, a ne samo na stare političke stranke. Nikada nakon Velike depresije temeljna legitimnost američkog sistema nije se našla pod takvim napadom. Od pokreta za građanska prava, preko Vijetnama, Watergatea i "dugog vrelog ljeta" gradskog nasilja mnogi su Amerikanci dovodili u pitanje same premise svojeg sistema vladavine. Kada se revolucionarni žar ranih sedamdesetih stišao, znanstvenici i političari počeli su diskutirati o tome kako odgovoriti na te kritike. Ako se sistem ne popravi, bojali su se mnogi, izgubit će osnovnu legitimnost. A popravljanje je, kako se to često događa u Americi, značilo demokratiziranje. Među prvima se promijenio Kongres, kao najresponzivnija grana političkog sistema. Budući da ga se - s razlogom - smatralo previše zatvorenim i hijerarhijskim, počevši od 1970. on je preobrazio svoj način vođenja poslova, premjestivši moć iz ruku vodstva u cjelokupno članstvo. Otvorio se većem nadzoru i učinio je sebe na razne načine odgovornijim. Izmijenio je zakon koji regulira financiranje kampanji. Sve u svemu, demokratizirao je sebe, a time i američki politički sistem. Tri desetljeća poslije, gotovo svi koji su povezani s tim reformama - političari, novinari, aktivisti, znanstvenici - vjeruju da su one donijele pogoršanje. "Kanili smo reformirati sistem. Ali stvorili smo više problema nego što smo ih riješili", rekao je senator Joseph Biden, koji je u Predstavnički dom stupio 1973. "Zakoni o financiranju kampanje, zakon o Neovisnom tužitelju - ništa nije ispalo onako kako je trebalo."

Stari sistem nipošto nije bio savršen. Senat je, u svojem najgorem oligarhijskom izdanju, gotovo jedno stoljeće bio glavna prepreka zakonodavstvu o građanskim pravima. Ali novi sistem ima vlastite probleme koji ga osakaćuju. Saziv Predstavničkog doma iz 1974. - bebe Watergatea - demokratizirao je model izbora predsjedatelja odbora posluživši se umjesto senioriteta unutarstranačkim izborima. Smanjena su i ovlaštenja predsjedatelja. Dok su nekoć primjerice mogli odbiti da uopće razmatraju zakonske tekstove koje predlože pododbori, sada su to morali učiniti. Broj pododbora povećan je za gotovo 50 posto kako bi se svim članicama i članovima pružilo mogućnost zakonodavne aktivnosti. Izmijenjena su i pravila, kako bi se dopustilo neograničen broj novih prijedloga zakona i amandmana koje može podnijeti bilo koji član ili članica Predstavničkog doma, bez obzira na to pripada li nadležnom odboru. Kako bi se omogućilo djelovanje ovog demokratičnijeg sistema, kongresno je osoblje tijekom 1970-ih povećano za gotovo 50 posto. Štoviše, sada su ih imenovali pojedinačni članovi i članice (pa je osoblje spram njih imalo i obvezu), a ne predsjedatelji ili predsjedateljice odbora. Kongres je iz institucije kojom dominira dvadesetak moćnih predvodnika evoluirao u zbirku od 535 neovisnih političkih poduzetnika i poduzetnica koji sistem vode, prije svega, iz svojih individualnih interesa - tj. da budu ponovo izabrani. Po bilo kojem kriteriju - zakonskim prijedlozima, amandmanima, prijedlozima za suspenziju - sistem je daleko responzivniji na hirove svakog pojedinog člana. Također je i daleko responzivniji spram nečlanova. Jedna od najdalekosežnijih reformi iz 1970 -ih bila je prelazak na otvorene sastanke odbora i registrirano glasanje. Predsjedatelji odbora nekada su vodili sastanke na kojima je zakonski tekst "ocjenjivan" iza zatvorenih vrata. Bili su prisutni samo članovi i šačica viših službenika. Godine 1973. ne samo da su sastanci postali otvoreni za svakoga nego je i glasanje formalno registrirano. Prije toga, kada se glasalo o amandmanima članovi bi pristupali kroz prolaze za pozitivne i negativne glasove. Bio bi zabilježen konačan broj, ali ne i stajalište svake pojedine članice i člana. Sada svaki

član i članica moraju javno glasati o svakom amandmanu. Svrha tih promjena bila je učiniti Kongres otvorenijim i responzivnijim. To je i postao - spram novca, lobista i posebnih interesa. Većina Amerikanaca nema ni interesa ni vremena ni sklonosti da svakodnevno nadzire Kongres. Ali lobisti i aktivisti imaju, i mogu se informacijama i mogućnošću pristupa služiti da osiguraju da se dobro brine o skupinama koje predstavljaju i u saveznom budžetu i u pravnim propisima. To ne važi samo za lobije koji žele novac. U bilo kojem pitanju, od krivičnog prava preko američke politike spram Kube do kvota, dobro organizirane interesne skupine - koliko god malena bila njihova društvena baza - mogu osigurati da vlada popusti njihovoj volji. Reforme namijenjene stvaranju vladavine većine stvorile su vladavinu manjine. Robert Packwood, koji je bio senator od 1969. do iznuđene ostavke 1995., sjeća se da su reforme jako otežale članovima da glasaju u skladu s vrijednostima prijedloga. Većina članova je željela, ako mogu, činiti ono što su smatrali da je u nacionalnom interesu. Međutim to nije uvijek bilo lako. Ali bilo je lakše prije donošenja "sunčanih zakona" [koji su tražili da se javne poslove obavlja otvoreno]. Kad bi došla neka interesna skupina, rekli biste: "Joj, žao mi je, pokušao sam vas podržati. Zbilja. Predsjedatelj me je prisilio." Zatim biste, da se zaštitite, rekli predsjedatelju da, kad ti tipovi dođu, kaže da ste se zaista žestoko borili za njihovu stvar. Ali čim je lobistima postao poznat svaki vaš glas, oni su se time služili kao streljivom. Bivši senator Dale Bumpers istaknuo je da su te skupine razvile vrlo grube metode obračuna s onima koji im se zamjere. Odjednom je svaki glas dobio političke posljedice. Kongres se počeo u teškim pitanjima služiti lukavštinama i podržavati obje strane pri svakom pitanju koje se nije dalo zataškati. (...) Ne radi se o tome da te skupine

nemaju legitimne interese, nego o tome da iskrivljuju proces svađama oko najmanjih sitnica, zbog čega Kongres ostaje paraliziran, javnost je zgađena, a ishod sumnjiv. * Jedan od rijetkih primjera u nedavnom pamćenju da se Kongres odupro pritisku posebnih interesa - i to teškom - dogodio se 1986., kada je, uz jaku podršku obiju stranaka, usvojio temeljite porezne reforme koje su eliminirale stotine rupa i skrivenih subvencija. Jedan od arhitekata tih reformi, bivši zastupnik Dan Rostenkowski, koji je bio predsjedatelj Odbora za financijsko zakonodavstvo Predstavničkog doma, tvrdio je da je to bilo moguće samo zbog toga što je on inzistirao na zatvorenim sastancima tijekom pripreme prijedloga zakona. "Ne radi se o želji da se javnost ignorira. Radi se o tome da svi ti lobisti, grupe za pritisak i trgovačka društva imaju svoje omiljene projekte. Ako nešto sastavljate javno, članovi gledaju na drugu stranu, prema lobistima, a ovi im daju znakove 'da' ili 'ne'."**

Zamrznuti u prošlosti Kako je politički sistem SAD-a postajao širi i otvoreniji, skupine koje mu upućuju svoje zahtjeve - lobisti - postale su privredna grana s najbržim rastom u Washingtonu. Kao i sve druge promjene povezane s

*Dale B u m p e r s , " H o w t h e S u n s h i n e H a r m e d Congress", New York Times, 3. siječnja 1999. **Dakako, n a k o n sjednica na kojima je ocjenjivan prijedlog zakona lobiranje je počelo s v o m s n a g o m , p r e m d a s o g r a n i č e n i m u č i n k o m . Politolog J a m e s T h u m b e r sjeća se k a k o je gledao lobiste s m o b i t e l i m a na sjednici Kongresa o p o r e z n o j r e f o r m i 1986. "Počeli su p o z i v a t i istog časa k a d bi n e t k o u t o j prostoriji m a k a r i p o m i s l i o da izmijeni n e k u poreznu olakšicu. Njihovi su pozivi uzbunjivali zainteresirane s t r a n e i izazivali p o p l a v e p r o t e s t a p u t e m t e l e f o n a , p o š t e ili f a k s a . N e m a t a m p o n - z o n e koja bi z a s t u p n i c i m a o m o g u ć i l a da p r o m i s l e o t o m e š t o se zbiva. Prije ste i m a l i n e k o l i k o m j e s e c i , ili t j e d a n a , ili b a r e m n e k o l i k o d a n a . Sada m o ž d a i m a t e n e k o l i k o s e k u n d i prije n o š t o v a s p o g o d i val."

ovom temom, širenje lobiranja započelo je u šezdesetim godinama i još uvijek traje. Sredinom pedesetih godina u Washingtonu je bilo 5000 registriranih lobista; do 1970. broj im se udvostručio, a zatim se ponovo udvostručio do 1990. Poput spirale bez kraja, svaki novi zakonodavni prijedlog stvara nove lobije namijenjene pribavljanju ili zadržavanju nekog dijela federalnog budžeta. Jonathan Rauch, jedan od najboljih novinara u Washingtonu, izvijestio je da je 1979. u Washingtonu bilo 117 grupa koje se bave zdravstvom. Do 1993., kada je predsjednik Bill Clinton predlagao velike promjene na tom području, došlo je do sedmerostrukog porasta tog broja. Dakako, čak i nakon neuspjeha Clintonova prijedloga zakona o zdravstvenoj zaštiti gotovo sve te skupine tu su i ostale, vršeći pritisak na Kongres u vezi sa svojim omiljenim pitanjima. U svojoj važnoj knjizi Demosclerosis Rauch primjenjuje i proširuje uvide ekonomista Mancura Olsona da bi dokazao kako je porast interesnih skupina učinio američku vlast potpuno disfunkcionalnom. Washington nije u stanju smanjiti - a pogotovo ne ukloniti - praktički bilo koji vladin program bez obzira na to koliko je očevidno zastario. Rauch daje klasičan primjer subvencije za moher. * Godine 1954. vuna je smatrana "vitalnom strategijskom robom" zbog toga što je korištena za vojne uniforme. Zbog toga je vlada subvencionirala proizvođače vune, osiguravajući više od 100 milijuna dolara potpore stočarima, od kojih je polovinu ukupne subvencije dobivao jedan posto njih. Poput mnogih drugih takvih subvencija, ni ova nije stvarno djelovala i smanjila je efikasnost te proizvodne grane. Ali to je tek početak priče. Šest godina poslije sintetička vlakna poput Dacrona izbacila su vunu s pentagonskog popisa strategijskih roba. Ali lobi za vunu bacio se na posao i uvjerio Kongres da nastavi s dotokom novca. Nakon triju desetljeća, subvencija čije je postojanje 1960. ostalo bez ikakva opravdanja i dalje je bila nedirnuta. Konačno, Kongres je zbog neugodnosti što je taj slučaj rasipanja novca postao javno razglašen ukinuo taj program.

* M o h e r j e v r s t v u n e koja s e dobiva o d a n g o r s k i h koza.

Ali nije mogao ukinuti lobi. Sljedećih se godina isplatio naporan rad lobija, i nikoga nije iznenadio povratak subvencije za moher. Manja je, i treba je obnavljati svake godine, ali lobistima za vunu to, čini se, ne smeta. Uostalom, to im daje posla. Pomnožite taj primjer sa 100.000 i dobivate dojam o tome zbog čega je američka vlast, Rauchovim riječima, postala "divovska smrznuta masa okoštalih programa, zaglavljena u vječna kritična stanja s novcem". Subvencija za moher u nekom je smislu tipičan primjer jer je stvarno na kraju bila ukinuta, a onda umanjena. Uzgajivači pamuka bili su djelotvorniji. U Sjedinjenim Državama ima samo 25.000 uzgajivača pamuka, prosječne neto vrijednosti od 800.000 dolara. Dobivaju dvije milijarde dolara državnih subvencija. Većina vladinih programa sada je vječna. Subvencije za pomorstvo sada traju već više od 200 godina, premda je Pentagon sada vlasnik vlastite flote i upravlja njome. Subvencije za poljoprivredu, uvedene kao privremene olakšice u vrijeme Velike depresije, toliko su zamršene i apsurdne da se seljacima plaća da uzgoje usjeve i onda ih unište. Jednim nedavnim aktom suglasja obiju stranaka, vlada predsjednika Georgea W. Busha, koja podržava slobodno tržište, i fiskalno odgovorni Kongres glasali su za značajno povećanje tih subvencija, unatoč budžetskim i trgovinskim pritiscima da ih se smanji. U ovom ili onom obliku lobiji postoje najvećim dijelom američke povijesti, a predsjednici od Grovera Clevelanda do Calvina Coolidgea su ih proklinjali. Eksplozija njihova broja i njihove uspješnosti od ranih 1960-ih dijelom je posljedica toga što je državni aparat za posljednja tri ili četiri desetljeća toliko uvećan; novac do kojega se može doći učinkovitim lobiranjem silno se povećao. Jednako je važno i to što se Kongres sada može nadzirati i što se na njega može utjecati kao nikada prije. Rezultat je da su lobiji, koji obavljaju najveći dio monitoringa i utjecaja, stekli moć usporedivu s metom njihovih nastojanja - državom. Bili vi liberalni ili konzervativni, to vas stanje mora zastrašiti. Za konzervativce to znači da nema nade za smanjivanje federalnih troškova. Od ranih 1980-ih tri su republikanska predsjednika (Ronald Reagan, George H. W. Bush i George W. Bush), jedan republikanac pred-

sjednik Predstavničkog doma Kongresa (Newt Gingrich) i jedan demokratski predsjednik (Bill Clinton) nastojali srezati državne troškove. Ali sudarili su se s realnošću moći interesnih skupina. Rezultat je to da je Reagan za osam godina uspio ugasiti točno četiri vladina programa od ikakva značaja. David Stockman, Reaganov upravitelj proračuna, koji je mesijanski zastupao potrebu racionaliziranja saveznog budžeta, očajan je zaključio da je do 1984. "Reaganova Bijela kuća ostala gotovo bez ikakvih suvislih načela politike smanjivanja troškova". Kada je 1989. naslijedio Reagana, Bush stariji je pokušao s drukčijom taktikom, pa je predložio ukidanje 246 manjih programa. Uštede su bile slabašne: 3,5 milijarde dolara, ili 0,25% saveznih troškova. Pa ipak, pokazalo se da je bio previše ambiciozan. Kada je Kongres završio rad na njegovim prijedlozima, ukinuto je samo osam programa, što je donijelo silnu uštedu od 58 milijuna dolara. Slično tome, Clintonov prijelomni budžetski sporazum iz 1994. ukinuo je 41 maleni program, što je, sve u svemu, vrijedilo 0,01% saveznog budžeta. Republikanska revolucija iz 1994. bila je kritična proba Rauchove teorije. Newt Gingrich i njegova horda novajlija došli su na vlast s platformom posvećenom tome da se izmijeni način rada Washingtona i, konkretno, da se dokine rasipničke subvencije. Četiri godine poslije republikanska je revolucija bila u raspadu. Gingrich je dao ostavku na mjesto predsjednika, pa čak i na mjesto člana Predstavničkog doma. Taj nekoć najmoćniji političar u Americi sada je analitičar za Fox News. A premda su svakako počinili mnoge političke greške, Gingrich i republikanci otkrili su da promijeniti Washington nije ni blizu tako lako kako je izgledalo. Republikanci su 1995. predložili budžet koji bi eliminirao oko 300 programa, uglavnom "socijalne pomoći korporacijama", čime bi se uštedjelo više od 15 milijardi dolara. Onda je počelo lobiranje. Izborne baze vezane uz svaku stavku "rasipnog trošenja" u saveznom budžetu započele su borbu za život - zapravo za sredstva za život. Nasuprot tome, malo je ljudi zasulo urede Kongresa faksovima kojima od njih traže smanjivanje troškova. Pokazalo se da većina Amerikanaca želi manju

vladu u apstraktnom smislu, ali oni nisu bili ti koji telefoniraju svojim kongresnicima. To su međutim činili užitnici vladinih subvencija - i to masovno. Nekoliko mjeseci poslije republikanci su na kraju usvojili budžet ukupno smanjen za 1,5 milijardi dolara, samo desetinu onoga što su planirali, u vrijednosti od samo 0,001% sveukupnog budžeta. Nakon toga je Kongresu išlo nešto bolje, pa je uspio uštedjeti državi nekoliko milijardi dolara (od 1,8 bilijuna dolara saveznog budžeta). Kada je neočekivan ekonomski rast donio rekordne viškove, ljudi su počeli vjerovati da kontrola troškova nije nužna. U toj novoj ekonomiji novac bi samo pritjecao u državnu blagajnu. George W. Bush je došao na vlast 2000. s dvama fiskalnim obećanjima: smanjiti poreze i smanjiti troškove. Kao i uvijek, pokazalo se da je lakše ispuniti prvo nego drugo obećanje. Otkako je preuzeo vlast, naglo je porastao postotni udio troškova u BDP-u, čak i ako se isključi porast troškova obrane nakon 11. rujna. Savezna je vlada za prve dvije godine Bushova predsjednikovanja potrošila više nego za prvih pet godina Clintonova. "Rekli su da će to izgladniti zvijer", rekao je o Bushovu smanjivanju poreza Kevin Hasset iz American Enterprise Institute, "ali mi imamo gladnu zvijer koja, na neki način, ipak pronalazi hranu." * Za liberale taj neuspjeh znači da je u Americi postalo gotovo nemoguće utrošiti realan novac na nove probleme ili mogućnosti. Povećanje poreza ne dolazi u obzir, jer kada ubrojite državne, lokalne i poreze na plaće, Amerikanci vjeruju (ne bez razloga) da su pretjerano oporezovani. Prema tome, svaki dolar koji ode na subvencioniranje proizvodnje mohera ili za proučavanje konkurentnosti šparoga (također federalni poklon) ustvari je dolar manje za obrazovanje, kupone za hranu ili novu infrastrukturu. Štoviše, budući da svi shvaćaju da novi programi nikada ne umiru, prag za njihovo stvaranje postaje sve viši. Franklin Roosevelt

* G l e n n Kessler, " 2 0 0 3 B u d g e t C o m p l e t e s Big J u m p in S p e n d i n g " , Washington Post, 15. t r a v n j a 2 0 0 2 .

je vjerovao da bi se vlada trebala baviti "odlučnim i upornim eksperimentiranjem". Ali, kako ističe Rauch, u njegovo vrijeme - kada je na njegova vrata lupala samo šačica interesnih skupina - Roosevelt je mogao pokretati tolike nove programe jer je mogao i obustavljati one nedjelotvorne. U današnjoj vladi pokušaji i pogreške više nisu mogući, jer pogreške bivaju u kamen uklesane. Savezna se vlada okamenjuje u ulozi neprestanog branitelja statusa quo. Buduće privredne grane, problemi i mogućnosti nemaju svoje lobije; imaju ih one iz prošlosti. Kada izgleda da vlada nije kadra primijeniti na svoje prioritete i troškove ikakav razum ili logiku, ljudi gube vjeru u njenu sposobnost rješavanja novih problema. Jedna od najznačajnijih promjena u proteklih nekoliko desetljeća jest prošireno uvjerenje među mladima da učinkovite društvene promjene u najboljem smislu mogu poteći izvan državne strukture, putem nedržavnih organizacija, neovisnih instituta i medija, pa čak i iz privatnog biznisa. Državnu se strukturu u Americi danas smatra nezgrapnim dinosaurom uhvaćenim u zamku vlastite povijesti i nesposobnim odgovoriti na sutrašnje probleme. Je li ikakvo čudo što ga pametni, energični mladi ljudi izbjegavaju? Sam je Rauch rezignirano prihvatio uvjerenje da "se američka država vjerojatno razvila u nešto što će otprilike i ostati: protegnutu strukturu što se sama organizira, čijih se 10 do 20% nalazi pod kontrolom političara i birača, a 80 do 90% pod kontrolom bezbroj klijentskih skupina. Mijenjat će se samo rubno, na načine koji općenito odgovaraju željama klijenata, ali ne sistematično ili na načine koji ugrožavaju više od nekolicine klijentskih 'prava'." To je srž današnje američke dileme. Američki puk vjeruje da nema zbiljsku kontrolu nad vlašću. Ne shvaća pak da je nemaju ni političari. Većina kongresnih zastupnika i senatora vjeruje da djeluju u političkom sistemu u kojem bilo kakav ozbiljan pokušaj promjene stvara brzu, dobro organiziranu opoziciju malene manjine koju promjena pogađa. A upravo te manjine zbiljski upravljaju Washingtonom.

Nedaće frakcija Mogućnost da te male, angažirane manjine preotmu politiku jako je brinula utemeljitelje Amerike. Ukazujući upravo na taj problem, koji je nazivao "nedaće frakcija", Madison ga je okrivio za "nestabilnost, nepravdu i konfuziju... [koje su] zapravo smrtna bolest zbog koje su pučke vlade posvuda nestajale". U znamenitom ogledu, Federalističkom spisu 51, argumentirao je da bi jedino djelotvorno rješenje tog problema bilo ograničenje slobode udruživanja i izražavanja koja omogućuje formiranje takvih skupina ("Sloboda je za frakciju isto što i zrak za vatru"). Ali taj bi lijek bio gori od bolesti, i Madison ga je brzo odbacio. Madison je umjesto toga svoju vjeru položio u veličinu i kompleksnost Amerike. Prvo, tvrdio je, manjinske frakcije neće moći postići da bude po njihovom, jer će nastati druge frakcije - brojnije od te manjine - i osujetiti ih. Čak i ako su frakcije jake, u velikoj i raznolikoj zemlji kakva je Amerika izbijat će suparničke frakcije i sve će se one međusobno poništavati. Avaj, Madison je u toj ključnoj točki bio u krivu. Možda nije zamišljao da će vlada ikada imati tako bogatu blagajnu da će privući sve te gomile skupina s fanatičnim sebičnim interesima. Ali u Madisonovu umovanju postoji i teorijski problem. Olson je istaknuo da je mnogo lakše formiranje skupina s uskim interesom, jer njihovi pripadnici mogu mnogo dobiti, a ostatak zemlje malo gubi. To je dio onoga što on označava kao "logiku kolektivnog djelovanja". Ako se skupina od 100 farmera okupi da od vlade zahtijeva 10 milijuna dolara, korist za svakog farmera iznosi 100.000 dolara. Cijena za ostatak zemlje je oko četiri centa po osobi. Tko će vjerojatnije formirati lobi, oni ili mi? Pomnožite taj primjer s nekoliko tisuća, i shvatit ćete središnji problem američke demokracije danas. Frakcije se također međusobno ne poništavaju. Većina interesnih skupina sretna je što i druge uspijevaju. Kada su ga pitali bi li podržao smanjivanje subvencija za njegove konkurente, Bog Borgland iz National Rural Electric Cooperative je rekao: "Mislimo da je moguće iznijeti

dobre razloge za veću potporu svim stranama." * Argumentima bilo koje skupine pomaže to što može pokazati da se financira i druge skupine - pa zašto diskriminirati njih? Što ih je više, to je veselije. Uostalom, lakše je isposlovati poreznu rupu za sebe ako ih zagovarate i za druge. Naposljetku, vladina politika nije postala zbir interesnih skupina koje se međusobno poništavaju i dospijevaju do racionalna prosjeka, kako je postulirao Madison, nego akumulacija ustupaka koji slijede jedan za drugim u pogubnoj silaznoj spirali. U politici se najčešće ide upravo putem najmanjeg otpora. To važi čak i za političke mjere u kojima se ne radi o novcu. Pogledajmo politiku SAD-a spram Kube. Deset godina po svršetku Hladnog rata trebale bi biti očevidne dvije stvari. Prvo, kubanski komunizam više ne predstavlja ni najmanju geopolitičku prijetnju za SAD. Drugo, koliko god mi prezirali Castrovo kršenje ljudskih prava, jasno je da nametanje ekonomske izolacije putem sankcija samo pojačava njegov stisak u zemlji, dajući mu nešto protiv čega će mobilizirati svoj puk. Kao što pokazuje povijesno iskustvo, najbolje što možemo učiniti da gurnemo Kubu na put liberalne demokracije jest otvoriti je spram svijeta trgovine i kontakata. S tim se pristupom slaže i znatna većina Amerikanaca. Upravo su tako Sjedinjene Države postupale s drugim dvama komunističkim režimima, Kinom i Vijetnamom. Pa zašto ne i s Kubom? Odgovor je jedna frakcija. To pitanje kontroliraju kubanski Amerikanci protivnici Castra, jer su s tim u vezi odlučniji nego bilo tko drugi i žive u dvjema izborno značajnim državama, Floridi i New Jerseyju. Premda većina Amerikanaca može imati drukčije mišljenje, samo se kubanski Amerikanci organiziraju, doniraju i glasaju s tim motivom. Tako je šačica Amerikanaca u dvjema državama u stanju diktirati američku vanjsku politiku. Kao i u drugim pitanjima u kojima

* C i t i r a n o u J o n a t h a n Rauch, Demosclerosis ( N e w York: R a n d o m H o u s e , 1994.), 135. Novo i z d a n j e n j e g o v e knjige nosi n a s l o v Government's End: Why Washington Stopped Working ( N e w York: Public Affairs, 1999.).

glasna manjina nadvlada tihu većinu, cijena za javni interes je malena. Ali se pribraja. Glavna institucija koja je do relativno nedavno stajala kao odbojnik između takvih skupina i političara bila je politička stranka. Jake političke stranke mogle su posredovati između raznih interesnih skupina te, dovodeći ih pod zajednički kišobran, nametnuti stajalište koje odražava širinu osjećaja u cijeloj stranci. Ta se stajališta moglo mijenjati, ali o svakoj je promjeni trebalo pregovarati unutar stranke, gdje se raspravljalo o uzajamnim ustupcima i gdje se uzimalo u obzir i općenitije stranačke interese. Upravo je zbog toga Clinton Rossiter, eminentan znanstvenik koji proučava američku politiku, iznio prije citirano uvjerenje: "Nema Amerike bez demokracije, nema demokracije bez politike, nema politike bez stranaka." Dakako, one ne funkcioniraju uvijek na taj način, ali tijekom više od dvaju stoljeća stranke su uspijevale strasti javnosti i interese kanalizirati u funkcionalan sistem demokratske politike. To bi mogle činiti i u budućnosti, dok Amerika prolazi kroz velike tehnološke, ekonomske i demografske promjene koje nam predstoje - ako zanemarimo činjenicu da političke stranke doista više ne postoje u Americi.

Slabljenje stranaka U prosincu 2000., nekoliko dana prije svršetka bitaka oko ponovnog prebrojavanja glasova u Floridi, pitao sam Georgea Stephanopoulosa, radijskog i televizijskog novinara i nekadašnjeg političkog stratega, smatra li da će Demokratska stranka nominirati bivšeg potpredsjednika Ala Gorea kao predsjedničkog kandidata 2004. Novine su tog tjedna bile pune spekulacija o tome kako vodeće ličnosti stranke žele odbaciti Gorea. Stephanopoulosov odgovor dao je razjašnjenje: "Nema Demokratske stranke", rekao je. "Ako se Gore želi kandidirati, mora prikupiti novac, dobiti dobar publicitet i steći višu poziciju u anketama, što će mu donijeti još novca i bolji tretman u medijima. Irelevantno je što misle stranačke starješine, jer više nema stranke. Oni koji se prikazuju kao 'starješine' samo su stari političari koji ne znaju što bi radili."

Danas političke stranke u Americi nemaju stvarnog značaja. U posljednjoj generaciji stranke su postale tako otvorene i decentralizirane da ih nitko ne kontrolira. Mašine i njihovi šefovi, stranačka organizacija, volonterske jezgre, starješine - sve je to izgubilo značaj. Partija je, u najboljem slučaju, sredstvo za prikupljanje novca za telegenična kandidata. Ako je kandidat popularan i osvoji nominaciju, stranka ga počne podržavati. Taj kandidat onda ima neke male koristi jer dobije dodatna sredstva, organizacijsku podršku i nov popis potencijalnih donatora. Preliminarnim je kandidatima, ustvari, korisno natjecati se protiv establišmenta stranke. To njihovim kampanjama daje svježinu i privlačnost slabijega koji se bori protiv mašinerije - pristup koji je djelovao za Georgea McGoverna, Ronalda Reagana i Jimmyja Cartera. Međutim danas je ta strategija teža jer više nema establišmenta protiv kojega bi se natjecalo. Tko je bio kandidat demokratskog establišmenta 1992.? Bill Clinton, Bob Kerry ili Paul Tsongas? Ni jedan od njih. * Svoj uspjeh George W. Bush nije imao zahvaliti tome što je kandidat establišmenta, nego tome što je bio kandidat svoje porodice; imao je dvije stvari potrebne kada nema sistema stranaka - prepoznatljivo prezime i stroj za prikupljanje novca. Svatko tko ima i jedno i drugo, imao iskustva u politici ili ne, sada je u golemoj prednosti. Dakle u tom novom, 'demokratičnijem' sistemu vidimo mnogo više političkih dinastija, poznatih ličnosti koje dolaze na javne funkcije i političara-milijardera nego prije. A to je samo početak. S daljnjim opadanjem političke stranke, bogatstvo i/ili slava kandidata postajat će redovnim putem do visokih izbornih funkcija. Najvećim dijelom američke povijesti predsjednički su kandidati bili odraz svojih političkih stranaka. Danas su stranke odraz svojih kandidata. Ako se kandidat pomakne prema centru, i stranka se pomakne prema centru. Ako kandidat odskoči ulijevo, i stranka jurne ulijevo. Kada je Clinton izabran kao "novi demokrat", postalo je teško u Washingtonu naći ijednog starog demokrata. A kada je George W. Bush

* I z u z e t a k koji p o t v r đ u j e p r a v i l o j e s e n a t o r R o b e r t Dole, koji j e r e p u b l i k a n s k u n o m i n a c i j u 1996. dobio g o t o v o k a o p o k l o n z a sve g o d i n e s l u ž e n j a s t r a n c i .

oglasio da je suosjećajan konzervativac, ostatak Republikanske stranke otkrio je da je to upravo ono što su oni oduvijek bili. Politička je stranka danas prazna posuda, koja čeka da je ispuni neki popularan vođa. Metak koji je ubio američku političku stranku bili su preliminarni izbori. Stranke postoje da bi se natjecale na općim izborima. Stoga je odabir kandidata najvažnija odluka stranke. Čim je taj proces oduzet stranačkoj organizaciji i predan biraču, organizacija postaje pukom ljušturom. Zbog toga u drugim demokratskim zemljama ni jedna politička stranka nije abdicirala od sudjelovanja u odabiru kandidata. Preliminarni su izbori pojava koja postoji odnedavno i jedinstvena je za Ameriku. Zanimljiva je priča o tome zašto se i kako pojavila. Ali bilo bi, zapravo, netočno reći da je američka politička stranka ubijena; ona je u zbilji počinila samoubojstvo. * Izravni preliminarni izbori počeli su se u velikom broju pojavljivati u prvoj četvrtini 20. stoljeća, kao dio napada Progresivne ere na koruptne stranačke mašine. ("Neka odlučuju birači, a ne šefovi!") Također su bili privlačni američkoj želji za "više" demokracije. Ali prvi pokušaj preliminarnih izbora nije promijenio karakter stranačkog sistema. Između 1912. i 1968. pobjednik izravnih preliminarnih izbora dobio je stranačku nominaciju u samo deset od 23 slučaja (to ne uključuje predsjednike na funkciji, koje su stranke uvijek iznova nominirale). Godine 1960, demokrati su održali preliminarne izbore u samo 16 država, a republikanci u 15. Na preliminarnim je izborima izabrano samo 38 posto delegata za nacionalnu političku konvenciju. Aktivno stranačko vodstvo - izabrani funkcionari, lokalni i regionalni šefovi stranke i organizatori - zadržalo je većinu glasova i utjecaj. Preliminarni su izbori postojali kao način provjere tržišne upotrebljivosti određenog kandidata za općeg birača. Kada je John Kennedy pobijedio u Zapadnoj Virdžiniji, dokazao je da katolik može dobro proći na Jugu. Međutim Estes Kefauver je pobjeđivao na mnogim preliminarnim izborima, a ipak mu

* D a l e k o v i d a n p r v i p r i k a z slabljenja s t r a n a k a je k n j i g a Davida Brodera The Party's Over: The Failure of Politics in America ( N e w York: H a r p e r a n d Row, 1972.).

je uskraćena nominacija demokrata 1952. jer je stranačkoj mašini bio draži Adlai Stevenson. Wendell Wilkie nije čak ni stupio u preliminarne izbore 1940., a Republikanska ga je stranka ipak nominirala. Jedna od ustrajnih tema protesta u šezdesetim godinama 20. stoljeća - u pokretu za građanska prava, u demonstracijama zbog Vijetnamskog rata, u kaosu izvan konvencije demokrata u Chicagu 1968., pa čak i na Woodstocku - bila je potreba za više participativne politike. Nastojeći odgovoriti tim zahtjevima, Demokratska je stranka odlučila da se demokratizira: iz temelja je promijenila metodu odabira kandidata. Preliminarni izbori brzo su zamijenili sve druge metode selekcije delegata za nacionalnu konvenciju, i do 1980. već je više od 70 posto delegata bilo izabrano na otvorenim preliminarnim izborima. Republikanci su slijedili primjer demokrata: do 1980. putem preliminarnih izbora bilo je birano 75 posto republikanskih delegata. Danas ta brojka za obje stranke iznosi više od 80 posto, a preostali postotak obično glasa za osobu koja pobijedi na preliminarnim izborima. (Ustvari, smatralo bi se skandalom kada bi ti slobodni delegati prosuđivali zasluge kandidata.) Preliminarni birači nisu ni izdaleka većina u stranci, a pogotovo ne u američkom puku. (Na posljednjim predsjedničkim izborima na preliminarnim je izborima glasalo samo 23 posto registriranih birača, što je otprilike 18 posto stanovništva u dobi da mogu glasati.) Rezultat je tendencija da delegati budu ekstremniji od prosječnih članova. To je i razumljivo, jer delegati nisu odraz prosječnog članstva stranke, nego prosječnog aktivnog članstva koje glasa na preliminarnim izborima. (Promislite koliko poznajete ljudi koji su aktivni volonteri stranaka i glasaju na svim preliminarnim izborima.) Na primjer samo je 10 posto republikanskih delegata 2000. smatralo da budžetski višak treba iskoristiti za očuvanje Medicarea i socijalnog osiguranja, u usporedbi sa 46 posto svih republikanskih birača. Samo 24 posto republikanskih delegata smatralo je da bi trebalo zabraniti "mekani" novac*, premda je 60

* N o v č a n e d o n a c i j e u p l a ć e n e t a k o da se i z b j e g n u f e d e r a l n i propisi i o g r a n i č e n j a , uplaćivanjem na stranačke račune na razini nižoj od federalne. Mogu se koristiti

posto birača smatralo da ga treba zabraniti. Slično tome, samo je 10 posto demokratskih delegata podržavalo školske vaučere, koje je podržavalo 41 posto demokratskih birača. Samo 20 posto demokratskih delegata podržavalo je smrtnu kaznu, za razliku od 46 posto demokratskih birača.* I u jednoj i u drugoj stranci, i u odnosu na gotovo svaku temu, ponavlja se taj raskorak između delegata i birača. Ironično je da su stare elite bile daleko reprezentativnije u odnosu na najšire članstvo svoje stranke - i zemlje - nego današnji profesionalni aktivisti. Ispada da je nova politička "baza" vrlo uska. Predsjednički su izbori popularni događaji i kandidati odabrani za natjecanje na njima bez iznimke dolaze iz političkog centra. Ali druge političare bira i na njih utječe njihovo aktivno preliminarno biračko tijelo. Tako su stranke manje odraz ideja svojih matičnih donosilaca politike i funkcionara, a više odraz nazora svojih najjačih aktivističkih skupina i organizatora - onih koji mobiliziraju glasove tijekom preliminarnih izbora. U tom smislu "demokratizacijske" reforme nisu eliminirale elite, nego su ih samo zamijenile, i nije baš očito da je to bila promjena na bolje. Stara stranka bila je ukorijenjena u lokalnim sredinama, lokalnoj upravi i organizacijama sa širokom bazom poput sindikata i poslovnih udruženja. Novom strankom dominiraju washingtonski profesionalci - aktivisti, ideolozi, fund-raiseri i istraživači javnog mnijenja. Upravo je stoga Washington stalno toliko polariziraniji od zemlje u cjelini, i upravo je stoga postalo toliko teže sklapati sporazume i kompromise preko stranačkih linija. Politički sistem danas više prihvaća pat-pozicije nego sklapanje sporazuma; to je bolje za prikupljanje novca.

za r a z n e s t r a n a č k e a k t i v n o s t i , ali ne i za financiranje k a m p a n j a za p r e d s j e d n i č k e ili k o n g r e s n e izbore (op. prev.). * A d a m N a g o u r n e y i J a n e t Elder, "Poll of D e l e g a t e s S h o w s C o n v e n t i o n Solidly on Right", New York Times, 31. s r p n j a 2 0 0 0 . ; A d a m C l y m e r i M a r j o r i e C o n n e l l y , "Poll F i n d s D e l e g a t e s to t h e L e f t of B o t h P a r t y a n d Public", New York Times, 14. k o l o v o z a 2000.

Stroj za novac Sistem preliminarnih izbora stvorio je demokratski paradoks koji se opetovano pojavljuje kroz noviju povijest reformi, u kojem se vladavina većine pretvara u vladavinu manjine. On se iznova pojavljuje u slučaju reforme financiranja kampanja. Financijske reforme iz 1970-ih trebale su sistem učiniti pristupačnijim za veći broj ljudi. Nastojeći okončati oslanjanje političara na malen broj velikih prinosnika, nove su mjere nametnule ograničenje priloga od 1000 dolara po osobi za pojedinog kandidata ili kandidatkinju. Političke stranke mogu priložiti samo 5000 dolara po kandidatkinji ili kandidatu. One također propisuju formiranje korporativnih odbora za političko djelovanje (PAC), koji malim prinosnicima omogućuju objedinjavanje resursa radi promicanja nekog zajedničkog političkog cilja. Ni jedan prilog za PAC ne smije biti veći od 5000 dolara. Pa ipak, unatoč tim reformama, PAC-ove se sada smatra simbolom svega pogrešnoga s današnjim američkim sistemom financiranja kampanja. Demokratizacija financiranja kampanja promijenila je narav američke politike, i to ne nabolje. Umjesto da se u financiranju mogu osloniti na nekoliko velikih donatora - čija su imena uvijek bila javno dobro poznata i podložna kontroli - kandidati sada moraju u malim porcijama prikupljati novac od desetaka tisuća prinosnika i PAC-ova, čiji prioriteti nisu tako poznati javnosti i nisu pod takvom kontrolom. A stvorila je i novu skupinu mešetara moći: fund-raisere. Kako objašnjava novinar i nekadašnji pisac govora u Bijeloj kući David Frum, Kada su individualni donatori ograničeni na 1000 dolara, a limit potrošnje je 36 milijuna dolara, više nije dovoljno locirati nekoliko ekscentričnih milijunaša. Kandidat mora provesti sada presudnu godinu prije preliminarnih izbora zadobivajući potporu tisuća imućnih prinosnika. To je kao puniti kadu žlicom. A kako čak ni najodlučniji kandidat ili kandidatkinja ne može nagovoriti toliko ljudi jednog po jednog, mora zadobiti podršku nekoliko stotina majstora Rolo-

dexa * koji su dokazali da su sposobni i voljni sponzorirati gala prijeme za prikupljanje priloga, koktel-zabave, radne doručke i intimne večere neophodne da bi se od svakog važnijeg platežno sposobnog republikanca ili demokrata te regije izvuklo potrebne iznose.** Proizlazi da je temeljnom aktivnošću političke kampanje postalo prikupljanje novca, a uspješno nastupanje u ulozi fund-raisera postalo je prvom, prijeko potrebnom vještinom modernog američkog političara. Ako postoje stranačke starješine, to su sada "majstori Rolodexa" bez kojih se nikakvu kampanju ne može pokrenuti. Sve te promjene pridonose slabljenju političkih stranaka. Najnoviji prodor reforme financiranja kampanja samo će produbiti taj trend, jer još više slabi političke stranke. Jedina valuta koja je preostala strankama bila je takozvani meki novac koji su stranke mogle koristiti za potporu kandidatu. Sada će taj novac trošiti - jer njega će se svakako trošiti - ne stranke nego sjenovite skupine i organizacije koje nisu tako javne ni podložne odgovornosti. Majstori Rolodexa postaju u još većoj mjeri krucijalni za politički život zemlje. Najštetniji učinak tih promjena po sistem financiranja kampanja jest da zbog njih političari postaju podložniji utjecajima. Političari trebaju živjeti u zdravom strahu da neće biti izabrani na funkciju. O tome se u demokraciji i radi - do neke granice. Današnji političari međutim žive u opsesivnoj, sveobuhvatnoj, trajnoj paranoji da su uvijek na korak od poraza. Izgubivši opću potporu i pokriće stranaka, američki političari, riječima britanskog politologa Anthonyja Kinga, "svijetom izbora hodaju sami". Kandidati su prije stjecali snagu na osnovi položaja u svojim strankama, na osnovi svojih samostalnih dostignuća i na osnovi vještine ophođenja sa stranačkim starješinama. Sada je stječu vlastitim poduzetničkim vještinama u ispitivanju javnog mnijenja, uslugama

*Adresar s k a r t i c a m a na v a l j k u koji se m o ž e r o t i r a t i (op. prev.). **David F r u m , " T h e Elite P r i m a r y " , Atlantic Monthly, s t u d e n i 1995.

biračima, upravljanju posebnim interesima i prikupljanju novca. Ali to također znači da su sami i uvijek im je dovoljan jedan pogrešan korak da bankrotiraju i stoga izgube vlast. Ako učine nešto nepopularno, stranka ih više ne štiti, Kongres ih više ne štiti, mediji ih više ne štite. Kako piše King, "mogu ih posmicati jednog po jednog; oni to znaju i tome prilagođavaju svoje ponašanje". * Svijest političara usredotočuje se na izglede da bude izabran. A američki su političari sada usredotočeni isključivo na pobjedu na sljedećim izborima, toliko da zanemaruju sve drugo, ne zbog toga što su gori ljudi od svojih prethodnika, nego zbog toga što ih sistem gura u tom smjeru. Odatle i tužan prizor suvremene američke politike, u kojem političari neprekidno ugađaju lobistima, ispituju mnijenje birača, kleče pred posebnim interesnim skupinama i prikupljaju novac. Dakako, to ne dovodi do dobre vladavine - upravo suprotno - pa tako potraga za dobrom vladavinom i dalje traje. U Americi to znači traganje za "više" demokracije, ovaj put putem referenduma.

Izravna demokracija Zamisao da se demokraciju dovede izravno puku stara je koliko i Sjedinjene Američke Države. Zapravo i starija: prvi je referendum održan u Massachusetts Bay Colony 1640. Tijekom kasnog 18. te u 19. stoljeću federalni ustav i ustavi država bili su iznošeni pred puk na ratifikaciju. Ali pošto su ti ustavi usvojeni, stvorivši sistem vlasti, referendumi su odumrli. Tijekom 19. stoljeća sudovi su redovno presuđivali da su referendumi neustavni, navodeći odavno ustaljenu doktrinu da puk, pošto je jednom delegirao zakonodavna ovlaštenja, više ne može ta ovlašte-

* A n t h o n y King, " R u n n i n g Scared", Atlantic Monthly, siječanj 1997.; t a k o đ e r pogled a t i A n t h o n y King, Running Scared: Why America's Politicians Campaign Too Much and Govern Too Little ( N e w York: F r e e Press, 1999.). K i n g o v o je d j e l o o a m e r i č k o j politici i z v r s n o , i n f o r m i r a n o k o m p a r a t i v n i m o k v i r o m koji m a n j k a u v e ć i n i a m e r i č k e z n a n s t v e n e p r o d u k c i j e o a m e r i č k o j politici.

nja selektivno ponovo uzimati - delegata potestas non potest delegari. Po nazoru 19. stoljeća, reprezentativna demokracija ne može funkcionirati ako je se može zaobilaziti. Sve se to promijenilo, prvi put u Južnoj Dakoti 1898. Zlatno doba kasnog 19. stoljeća stvorilo je velika bogatstva i velike tvrtke. Krupni biznis - osobito željeznice - često je imao jake veze unutar zakonodavnih tijela država, što je dovelo do tijesne povezanosti novca i politike. (Nekoliko desetljeća poslije Amerikance je šokiralo otkriće sličnog uređenja u privredama u usponu u Aziji, što su osuđivali kao crony-kapitalizam.) Napredne je reformatore zgrozila i frustrirala ta duboko usađena korupcija te su odlučili potpuno zaobići zakonodavna tijela i iznijeti političko odlučivanje izravno pred puk. Progurali su amandmane na ustave država koji su dopustili referendume, inicijative i opozive - sve kako bi javnosti dali mogućnost da nadjača moć posebnih interesnih krugova koji su upravljali zakonodavstvom. (Druga važna reforma Progresivnog pokreta bila je ustavni amandman koji je uveo izravan izbor senatora, koje su do početka prvog desetljeća 20. stoljeća birala zakonodavna tijela država.) Progresivni pokret vjerovao je da će to politiku vratiti u čistije, neiskvareno stanje, jer će vladati običan čovjek, a ne nekolicina bogatih. U srži tih reformi, napisao je historičar Richard Hofstadter, "bio je Čovjek dobre volje. (...) On će misliti i djelovati kao individua kojoj je stalo do općeg dobra, za razliku od sviju skupina s usađenim interesima koje su se na nju ustremile. (...) Ona se nipošto neće pridružiti organizacijama koje se zalažu za njene vlastite interese, nego će se... izravno i plemenito posvetiti problemima vladavine." Do dvadesetih godina 20. stoljeća većina je država uvela zakone koji omogućuju neki oblik izravne demokracije. Ali s raščišćavanjem politike i slabljenjem progresivnog doba slabio je i žar za referendume. Od 1930-ih do ranih 1960-ih opada njihova učestalost i važnost. Ali u kasnim 1960-ima, kada je bilo sve više napada na "establišment", a u porastu je bila retorika participativne demokracije, oživljena je ideja izravnog obraćanja puku, najgorljivije na lijevom krilu Demokratske stranke. Premda su se njeni intelektualni proponenti većinom nalazili

na ljevici, pokret za inicijativu je deset godina poslije doživio najjači polet na desnici. Howard Jarvis je 1978. organizirao Prijedlog 13 u Kaliforniji, čime je, kako kaže legenda, promijenio tijek američke povijesti. Prijedlog 13 pobrkao je dva odvojena problema: poreze i referendume. Kasnih šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina rasle su sve vrste poreza, u vrijeme procvata Velikog društva Lyndona Johnsona, s troškovima za socijalna prava i nove urbane inicijative. (Vjerovali ili ne, u šezdesetima ste mogli biti izabrani obećavajući ljudima da ćete im povisiti poreze i trošiti ih na grandiozne javne programe.) U Kaliforniji je eksplozija stanogradnje u 1970-ima prouzročila nagao rast poreza na nekretnine, a državna legislativa nije ih bila voljna sniziti premda je višak bio nabubrio do milijardi dolara. Prijedlogom 13 predloženo je značajno sniženje koje bi poreze vratilo na razinu iz 1975. i ograničilo njihovo podizanje. Unatoč velikoj ljutnji javnosti zbog visokih poreza, nije se očekivalo da Prijedlog 13 bude prihvaćen. Jarvisa se smatralo luckastim. San Francisco Chronicle ga je opisao kao "kolerična sedamdesetpetogodišnjeg nametljivca koji poreze smatra lopovlukom s dozvolom vlasti".* Sve vodeće političke ličnosti Kalifornije bile su protiv tog prijedloga, uključujući najistaknutijeg konzervativca države, bivšega guvernera Reagana, koji je to smatrao odveć ekstremnim. Mjesec dana prije glasanja ankete su pokazivale da su pristaše i protivnici inicijative izjednačeni i da je gotovo 20 posto birača još neodlučno. A onda je, tri tjedna prije lipanjskoga glasanja, porezna uprava okruga Los Angeles objavila godišnji izvještaj, u kojem se pokazao strmoglav rast poreza na nekretnine. Ta je priča došla baš u pravom trenutku te je na valu javne indignacije Prijedlog 13 prihvaćen sa 65 posto glasova. Nakon tih rezultata glasanja, establišment se klokanskim skokom pridružio matici. Lakrdijaš Jarvis postao je politički genij Jarvis, koji se pojavljivao na naslovnim stranicama Timea i Newsweeka i sastajao s

* " T h e People's R e v o l u t i o n " , San Francisco Chronicle, 20. svibnja 1998.

inozemnim liderima poput Margaret Thatcher i Jacquesa Chiraca. Nekoliko tjedana nakon glasanja Reagan je zatražio od Republikanske stranke da "iskoristi glasanje Kalifornije o Prijedlogu 13 i zapali prerijski požar opozicije skupoj i svemoćnoj vladi". To su i učinili. Prijedlog 13 doveo je smanjivanje poreza u središte programa Republikanske stranke. Njegovu su poruku prihvatili i mnogi demokrati. Liberalni guverner Kalifornije Jerry Brown deklarirao se kao "preporođeni" preobraćenik po tom pitanju. Diljem zemlje političari su počeli pisati planove za smanjivanje poreza. Demokratski kandidat za Senat New Jerseyja Bill Bradley vodio je kampanju zasnovanu na obvezi da pomogne smanjiti savezne poreze za 25 milijardi dolara. Pet mjeseci nakon usvajanja Prijedloga 13, u studenom 1978., referendumi o poreznoj politici održani su u 16 država. Ali postoji još jedna, snažnija baština Prijedloga 13, koji je bio prvi referendum u četiri godine glasanja u Kaliforniji. Otvorio je nov, čarobno jednostavan način da se zaobiđe dug, tegoban proces mijenjanja političkih odluka. Umjesto da se glasanjem iskazuje nepovjerenje nebrojenim zastupnicima i zastupnicama, ili da ih se lobiranjem pridobiva da glasaju za neki prijedlog zakona, zašto ne usvajati zakone izravno? Do 1970-ih broj referenduma već se bio povećao, ali nakon 1978. proširili su se poput Reaganova prerijskog požara. Tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća birači su bili pozvani da donesu zakonodavne odluke o 88 pitanja. U 1970-ima taj je broj porastao na 181, a u 1980-ima na 257. U 1990-ima broj inicijativa gotovo se upeterostručio i popeo na 378. Samo 2000. godine birači su donijeli odluku o 204 zakonodavna akta, koji su se odnosili na sve, od zdravstvene zaštite i reforme obrazovanja do prava homoseksualaca i samoubojstva uz pomoć liječnika. Da li to djeluje? U posljednjim dvama desetljećima stalno se eksperimentiralo s mehanizmima referenduma, inicijative i opoziva.* Dakako, lako je pogledati bilo koje konkretno pitanje o kojem je javnost

* I s c r p a n p r i k a z s u v r e m e n i h r e f e r e n d u m a predstavlja Democracy Derailed: Initiative Campaigns and the Power of Money D a v i d a Brodera ( N e w York: H a r c o u r t , 2 0 0 0 . ) .

- po nečijem sudu - korektno glasala i reći: "Ovaj je sistem mnogo bolji jer je dao dobar rezultat; legislativa taj zakon nikada ne bi usvojila." To objašnjava zbog čega desnica posljednjih nekoliko desetljeća toliko voli inicijative. Kako gledati u zube smanjenju poreza? Ali za sud o jednoj sistemskoj promjeni odveć je kratkovidno suditi po pojedinim zakonodavnim aktima. Uostalom, birači mogu izglasati i mnogo toga što čovjek ne bi odobrio. Kada je ljevica stekla prednost i pobjeđivala na referendumima sa svojim temama, konzervativci su komičnim zaokretom promijenili stav. Sve otkako su godine Richarda Nixona i Reagana donijele konzervativizmu pobjedu u toj državi, za desnicu je bio aksiom da je Kalifornija nacionalni kolovođa. Njeni su referendumi pokazivali prema budućnosti. Ali sada, kada su kalifornijske liberalne većine počele usvajati političke mjere koje njima odgovaraju, konzervativci su odlučili da je stanovništvom najbrojnija država ove nacije ustvari čudna, atipična la-la-zemlja bez doticaja sa stvarnošću Amerike. Njeni su referendumi sada za konzervativce simbol prošlosti.* Međutim, budući da liberali sve češće pobjeđuju u drugim državama, konzervativci bi se mogli upitati zbog čega im se uopće sviđao taj čudni proces inicijativa. S druge strane liberali, koji su dugo gunđali zbog populističkog donošenja zakona, ponovo otkrivaju svoju ljubav spram referenduma. Jasno, dok se plimni val opet ne preokrene. Neki bi mogli tvrditi da referendumi u najmanju ruku stavljaju na stol nove teme, o kojima su političke elite odbijale raspravljati. To, zapravo, i nije tako. Uzmimo na primjer poreze. Prijedlog 13 vjerojatno je ubrzao uspon smanjivanja poreza na listi nacionalnih prioriteta. Ali taj je trend već bio u zraku i političari su se hvatali za njega. Krajem 1970-ih Amerikanci su već pokazivali gubitak oduševljenja za krupnu vladu i na svim su razinama na javne funkcije birali konzervativne političare. Više od redova za benzin i stagflacije, više od kulturnih pobuna iz šezdesetih godina, više čak i od sovjetske ekspanzije, za američku politiku krajem sedamdesetih velika su tema bili porezi.

*Fred Barnes, " C a l i f o r n i a D o e s n ' t M a t t e r " , Weekly Standard, 31. s r p n j a 2 0 0 0 .

Istraživač javnog mnijenja Richard Wirthlin rekao je: "Da biste našli toliku usredotočenost na jedno pitanje, morate se vratiti do Vijetnamskog rata."* Premda je cilj smanjivanja poreza dobio snažan poticaj od Prijedloga 13, Republikanska gaje stranka već bila prihvatila, demokrati su bili sve uplašeniji, a javno mnijenje je o toj temi bilo pretežno jasno. Da nije došlo do Prijedloga 13, smanjenje poreza vjerojatno bi napredovalo jednako brzo. Bolje mjerilo za prosuđivanje inicijativa jest da li donošenje zakona plebiscitom ima prednosti pred zakonodavstvom putem zakonodavnog tijela. I kakvi su učinci tog novog sistema izravne demokracije? Odgovor je najbolje potražiti u Kaliforniji. Kalifornija je umnogome egzemplarna za izravnu demokraciju; ona je na najobuhvatniji način eksperimentirala s referendumima o nizu pitanja, krupnih i malenih. Kalifornija također može poslužiti kao nagovještaj budućnosti. To je najmnogoljudnija američka država, s privredom koja kombinira ratarstvo, novu ekonomiju i stare obrambene grane industrije. Njeno je stanovništvo multietničko, multirasno, multireligiozno, pa čak i multilingualno. Što je najvažnije, Kalifornija je često u cijeloj zemlji, zapravo i u svijetu, imala vodeću ulogu u tehnologiji, potrošnji, trendovima, životnim stilovima i, dakako, masovnoj zabavi. Upravo je tu automobil došao do svojeg najranijeg i najpotpunijeg izražaja, upravo je tu došlo do procvata predgrađa, tu je pohađanje sportske dvorane zamijenilo pohađanje crkve, i tu je izmišljena pizza s kozjim sirom. A sve su tehnologijske i ideologijske sile koje su tolike ljude navele da pretpostave kako je izravna demokracija val budućnosti - slabljenje političkih stranaka, rad na daljinu, nova tehnologija, generacija interneta - najbolje razvijene u toj velikoj zemlji. Osim Švicarske - koja je specifičan slučaj, a ne izvor trendova - Kalifornija je danas najpotpuniji pojavni oblik izravne demokracije u svijetu. A ako Kalifornija uistinu predstavlja val sutrašnjice, onda smo vidjeli budućnost, i ona ne funkcionira.

* S u s a n Fraker, " T h e Politics of Taxes", Newsweek, 25. s t u d e n o g a 1978.

California Dreaming Nitko ne osporava činjenice. Pedesetih i ranih šezdesetih godina 20. stoljeća Kalifornija je imala zavidnu reputaciju kao jedna od najbolje vođenih saveznih država. "Država br. 1", govorila je naslovnica Newsweeka iz 1962., "U punom zamahu, lijepa Kalifornija". Time se složio; njegov je naslov glasio: "Kalifornija, zemlja uzbuđenja". Bilo je mnogo toga uzbudljivog. Privreda te države napredovala je punim jedrima, a uz umjerene porezne stope izgradila je izvanredne javne resurse, od suvremenih autocesta i sistema navodnjavanja, preko dobro vođene policije, do parkova i zooloških vrtova od kojih zastaje dah. Vrhunsko dostignuće države bio je njen javni sistem obrazovanja svjetske klase, koji je započinjao u dječjem vrtiću, a završavao u prestižnim kampusima Kalifornijskog sveučilišta. Stanovnici Kalifornije djelovali su sretno i zadovoljno, beskrajno iritirajući intelektualce hladnog, vlažnog sjeveroistoka. ("Svi ti tupi, sretni ljudi", rekao je Woody Allen.) Ali za ostatak svijeta, sunčana, prosperitetna Kalifornija pod dobrom upravom simbolizirala je davno obećanje Sjedinjenih Država. Kalifornija je bila američki san. Danas je Kalifornija druga priča. U proljeće 2001. Kalifornija je bila utonula u zamračenja i nestašice električne energije koje su me podsjećale na Indiju. (Ustvari, bile su gore od ičega što sam doživio u djetinjstvu.) Svakako, Kalifornija je domovina Silikonske doline i Hollywooda, dvaju najvećih centara američke industrije i kreativnosti. Ali to je njen privatni sektor. U javnom sektoru - zapravo u njenom javnom životu - vlada čisti kaos. Državna i lokalne vlasti međusobno se bore da bi izbjegle fiskalne krize. Autoceste koje su nekoć bile svjetski uzor sada se doslovce raspadaju, a promet je postao i noćna mora i skupa smetnja produktivnosti. U 1950-ima Kalifornija je na infrastrukturu trošila 22 posto svojeg budžeta; danas troši jedva pet posto. Javni parkovi sada preživljavaju samo naplatom skupih naknada za ulaz. Obrazovni sistem države se urušio; njene škole sada kotiraju pri dnu nacionalne ljestvice, mjereno troškovima, rezultatima testova ili kvalifikacijom studenata.

Kalifornijski sveučilišni sustav trideset godina nije sagradio ni jedan nov kampus, unatoč tome što se stanovništvo države udvostručilo. Pa ipak, kako ističe novinar-veteran Peter Schrag u svojoj prodornoj knjizi Paradise lost (Izgubljeni raj), za posljednja je dva desetljeća morala sagraditi 20 novih zatvora. Economist je 1993. zaključio da je u toj državi "cijeli sistem vlasti u neredu". Tri godine poslije dvostranački je Poslovni forum za visoko obrazovanje, koji okuplja direktore korporacija i vodeće ličnosti u obrazovanju, izvijestio da će, ako ne bude krupnih promjena, "kvaliteta života u Kaliforniji i dalje padati, uz sve veće probleme prijevoza, porasta kriminala i društvenih nemira te nastavak emigracije poslovnih djelatnosti." To je bilo napisano u vrijeme kada je privreda SAD-a bila na najvišoj točki u 30 godina. Najbolji dokaz turobnog stanja Kalifornije jest da se o tom jednom pitanju slažu i desnica i ljevica. Slično Schragu, koji je liberal, konzervativni je komentator Fred Barnes u vodećem članku Weekly Standarda objasnio kako vlada te države više ne djeluje: "Kalifornija je izgubila svoj uzvišen položaj države kojoj svi zavide na djelotvornoj vladi, vrhunskim obrazovnim institucijama i transportnom sistemu pogodnom za automobile." * Ne može se sve probleme Kalifornije pripisati njenim eksperimentima s referendumima i inicijativama. Ali velik dio meteža u toj državi jest rezultat njene krajnje forme otvorene, nehijerarhijske, spram inicijativa susretljive demokracije bez osnove u strankama. Kalifornija je stvorila politički sistem bliži anarhiji od ijednog civiliziranog društva. Pogledajmo učinke nedavne poplave inicijativa. Nakon prihvaćanja Prijedloga 13, država je usvojila desetke drugih inicijativa, među kojima i Prijedlog 4 (koji je rast državnih troškova ograničio na određen postotak), Prijedlog 62 (koji traži super-većinu za odluke o povišenju poreza), Prijedlog 98 (koji traži da se 40 posto državnog budžeta troši na obrazovanje) i Prijedlog 218 (kojim su restrikcije Prijedloga 13 primijenjene na lokalne poreze i naknade). Državna legislatura nema moći

*Barnes, " C a l i f o r n i a D o e s n ' t M a t t e r " .

nad novcem zbog mandatnih odredbi kojima ga je dužna trošiti onako kako traže referendumi i savezni zakoni. Danas je 85 posto budžeta Kalifornije izvan kontrole njezina predstavničkog tijela i guvernera - što je situacija jedinstvena za Sjedinjene Države, a vjerojatno i u svijetu. Golema je većina državnog budžeta "unaprijed dodijeljena". Legislativa se jagmi oko preostalih 15 posto. U Kaliforniji se danas zbiljska vlast ne nalazi nigdje. Raspršila se u atmosferu, jer se najveći dio vladavine obavlja putem apstraktnih zakona i formula. Izgleda da se nadaju tome da se vlast, Schragovim riječima, može voditi poput "nekog newtonovskog stroja imunog na značajniju kontrolu ili sud izabranih zastupnika. To ne samo da demokraciju pretvara u neku iskrivljenu lunapark-verziju ideala, nego gotovo potpuno onemogućuje da se uopće vlada."* Čak i kad im referendumi diktiraju što da čine, od političara se i dalje traži da te općenite mandate prevedu u realnost. Inicijative su taj proces učinile naprosto disfunkcionalnim, davši političarima odgovornost, ali ne i moć. Iskustva s referendumima na mjestima daleko od Kalifornije potvrđuju da to nije problem svojstven samo za ovu zlatnu državu. Konferencija općina Connecticuta (CCM) odredila je da 72 od 169 općina u toj državi održe referendume kojima bi se odobrilo budžete koje su predložile gradske izvršne vlasti. Od tih 72, 52 su morale održati i dodatne referendume, često i više od jednoga, jer su predloženi budžeti bili odbačeni. Većina tih referenduma tražila je od lokalnih funkcionara da smanje poreze, a ipak poboljšaju javne usluge. "Da biste izveli taj dvojni proces, morate biti mađioničar", prigovorio je James J. Finley, direktor zakonodavne službe CCM-a.** Navala sve većeg broja zapovijedi puka stvorila je zbrku zakona,

* P e t e r Schrag, "California's E l e c t e d A n a r c h y : A G o v e r n m e n t D e s t r o y e d b y Popular R e f e r e n d u m " , Harper's 289, br. 1734 ( s t u d e n i 1994.). Pogledati i n j e g o v u o d l i č n u k n j i g u Paradise Lost: California's Experience, America's Fortune (Berkeley: U n i v e r s i t y of C a l i f o r n i a Press, 1999.) - koja bi t r e b a l a biti u k l j u č e n a u l i t e r a t u r u za s t u d i j e p o l i t i č k i h z n a n o s t i u cijeloj z e m l j i . **"Voters K e e p R e j e c t i n g T h e i r T o w n ' s Budgets", New York Times, 30. r u j n a 1990.

često međusobno proturječnih, bez ikakve debate, deliberacije i kompromisa karakterističnih za zakonodavstvo. Kruto "prolazi ili pada" koje je u naravi inicijativa ne dopušta mnogo nijansi ili prilagođavanja realnosti. Ako bi u određenoj godini bilo pametnije utrošiti na škole 36 posto budžeta Kalifornije umjesto obvezatnih 40 posto - šteta. Još je jedna nenamjerna posljedica pokreta inicijativa prekid logike odgovornosti koja je prije postojala između političara i političkih mjera. Stvorivši zapetljan asortiman restrikcija u procesu oporezivanja i izdataka, birači Kalifornije zamaglili su vlastitu mogućnost prosudbe o djelovanju svojih političara. Kada ponestane novca za određen program, je li uzrok to što je predstavničko tijelo dodijelilo premalo novca, ili što su lokalne zajednice previše trošile, ili što su im inicijative za cijelu državu vezale ruke? Možete zamisliti orgiju prebacivanja odgovornosti koja mora nastati s obzirom na to da Kalifornija ima 58 pokrajina, 447 gradova i više od 5000 posebnih okruga. Manjak moči i odgovornosti neizbježno stvara manjak poštovanja. Državna vlada Kalifornije i njena legislativa uživaju među američkim državama jednu od najnižih stopa odobravanja stanovnika. Pošto su svoje izabrane lidere temeljito oslabili, stanovnici Kalifornije u šoku su kad vide da oni mogu učiniti tako malo u vezi s problemima države. Uzmimo na primjer razliku između nastojanja Kalifornije da riješi problem ilegalnog useljavanja i pozitivnu diskriminaciju, pri čemu se i o jednom i o drugome odlučivalo na plebiscitu, i rješavanja problema socijalne reforme koje je savezna vlada provela putem legislative. Nema sumnje da je put reforme socijalnog sistema izgledao duži i naporniji. Njeni su predlagači morali pokrenuti nacionalnu debatu, prikupiti dovoljno glasova u obama domovima Kongresa i potom uvjeriti predsjednika Clintona da ga potpiše, što je konačno i učinio kada mu je prijedlog zakona upućen treći put. Ali u tom procesu debate, kretanja naprijed i natrag te sklapanja kompromisa dospjelo se do rješenja prihvatljivog za obje stranke, koje je uvažilo neke preokupacije obiju strana. To je rješenje također uvođeno postupno, kako je i primjereno za bilo koju krupniju zakonsku promjenu u velikoj zemlji. Rezultat je bio da je socijalna reforma uživala široku političku podršku, smatrana

je legitimnom, imala je vremena i sredstava da počne djelovati i provedena je na način koji nije izazvao protivljenje. Sada je se općenito smatra uspješnom, a i republikanci u Kongresu i Clinton navode je kao jedno od svojih najvećih dostignuća. Stavimo to nasuprot Prijedlogu 187 (o imigraciji) i 209 (o pozitivnoj diskriminaciji). Organizirane skupine, uz podršku nekih političara, iznijele su to pitanje izvan političkih stranaka i legislative, izvan uobičajenoga političkog procesa, i povele skupu televizijsku kampanju. Pobijedile su, te su oba prijedloga postala zakoni. No budući da nije bilo zakonodavnog procesa, ni kompromisa, ni bilo kakve provjere, ta su dva prijedloga izazvala golemu zlovolju i neprijateljstvo. U slučaju Prijedloga 187, pobjeda republikanaca potpuno se izjalovila, jer ih je obilježila kao zlonamjerne, kao protivnike useljenika i manjina - pri čemu ova potonja etiketa djeluje veoma loše u Kaliforniji, a sve više i u ostatku zemlje. Prijedlozi su k tome bili loše napisani, tako da su najveći dio kasnije ukinuli sudovi. Glavni arhitekt Prijedloga 209 Ward Connerly sada priznaje da je ukidanje pozitivne diskriminacije trebalo provoditi u fazama kako sistem ne bi pretrpio toliki šok. Čak i ako se čovjek složi s tim prijedlozima, način na koji su pretvoreni u zakone bio je grub i izazvao je suprotne efekte. Stoljećima stara metoda donošenja zakona traži debatu i deliberaciju, uzima u obzir stavove opozicije, sklapa kompromise i tako proizvodi zakone koje legitimnima smatraju čak i ljudi koji se s njima ne slažu. Politika nije dobro funkcionirala kada su kraljevi vladali putem zapovijedi, pa ne radi dobro ni sada kada puk čini isto to. Najveći paradoks pokreta za referendum i inicijativu možda je bio njegova neočekivana veza s novcem u politici. Početno zamišljena tako da udalji političke odluke od neprimjerenog utjecaja krupnog biznisa, izravna je demokracija postala arenom u kojoj mogu igrati samo najbogatiji pojedinci i interesne skupine. Poput političara, i uspješne se mjere moraju natjecati na izborima. Prvo ih treba upakirati, za što su obično potrebni politički konzultanti, fokus-grupe i tim pravnika. Zatim ih treba iznijeti na glasanje. Za to je potreban velik broj potpisa koje valja prikupiti u relativno kratkom roku, što gotovo uvijek iziskuje

usluge profesionalnih tvrtki za prikupljanje potpisa (o kojima se tek napola u šali govori kao o "inicijativno-industrijskom kompleksu"). Nakon toga ih treba prodati javnosti, što iziskuje nove enormne troškove reklamiranja. Sve u svemu, novčani iznosi koje se troši na propagiranje i napadanje mjera o kojima se glasa mogu se mjeriti s onima koje se troši u kampanjama kandidata za zakonodavna tijela, navodno podložnijima korupciji. U svojoj knjizi Democracy Derailed: Initiative Campaigns and the Power of Money (Iskliznuće demokracije: kampanje za inicijative i moć novca) David Broder je izvijestio da je u zakonodavnom ciklusu 1997.-98. u cijeloj zemlji na inicijative bilo utrošeno više od 257 milijuna dolara, što je više od trećine od 740 milijuna dolara, koliko su ukupno utrošili svi kandidati i kandidatkinje za Predstavnički dom i Senat. U Kaliforniji je samo 1996. na inicijative potrošeno više od 141 milijun dolara, tj. 33 posto više nego što su utrošili ocrnjivani kandidati za državni parlament. Posljedica ulaska velikih novčanih iznosa u proces inicijativa deprimirajuće je slična onome što se događa u današnjim zakonodavnim tijelima: dobro organizirane i financirane interesne skupine iskorištavaju lak pristup za zaštitu svojeg prostora. Na primjer, kada su poslovne skupine stavile na glasanje "zaštitu uplata"*, kalifornijski su se sindikati uspjeli udružiti i obraniti je. Dosad su sindikati učitelja i nastavnika uspijevali poraziti svaku inicijativu u vezi sa školskim vaučerima, uključujući i tri obilno financirana pokušaja 2000. U Missouriju i Oregonu, poslovne koalicije naoružane novcem, koje su se nazivale "Nema poreznih dolara za političare", odnosno "Nema darova poreznih obveznika političarima", s velikom su većinom porazile inicijative u vezi s financiranjem kampanja. Ali ima još nečega u toj priči. Premda je jasno da će u doba izravne demokracije i dalje uspijevati dobro financirane interesne skupine, proces inicijativa uveo je na političku scenu neoče-

*Propis k o j i m s e s i n d i k a t e s p r e č a v a d a b e z p r i s t a n k a č l a n o v a / č l a n i c a n o v a c o d č l a n a r i n a k o r i s t e za priloge u p o l i t i č k i m k a m p a n j a m a . Mjera je osobito u t j e c a j n a u j a v n o m s e k t o r u (op. prev.).

kivanog igrača: milijardera političkog poduzetnika. Financijer George Soros, suosnivač Amwaya Richard DeVos, ulagač kapitala visokog rizika Timothy Draper, suosnivač Microsofta Paul Allen i mnogi drugi iskoristili su proces inicijativa za promoviranje svojih omiljenih tema po cijeloj zemlji. Na neki način, teško ih je kriviti: kao i svatko, i oni imaju političke nazore i čine ono što smatraju ispravnim. Ali prije jednog stoljeća, kada su vođe Progresivnog pokreta promovirale izravnu demokraciju kao način da se moć otme od baruna-razbojnika zlatnog doba, jesu li ikada imali na umu sistem u kojem će dominirati dobro ušančene interesne skupine i milijarderi s političkim idejama? Referendumi i inicijative ubrzali su proces oduzimanja moći političarima i njene predaje "puku", ali uvijek putem stalno rastuće klase profesionalnih konzultanata, lobista, istraživača javnog mnijenja i aktivista. U ime demokracije stvorili smo nov sloj enormno moćnih elita. A budući da se vladavina pretvorila u permanentnu kampanju, njihov rad - i utjecaj - nikada ne prestaje. Na gubitku su napredovanjem te revolucije ostale upravo institucije reprezentativne demokracije. Kongres, političari, političke stranke, upravne službe, sama vlada. Nove elite izložene su i manjim provjerama nego one prije njih. Stara stranka bila je ukorijenjena u nekoj bazi, u koncepcijskoj tradiciji, te je bila vidljiva i podložna polaganju računa - bila je kvazijavna institucija. Njeni funkcionari bili su javne ličnosti koje djeluju na otvorenome i morali su brinuti o svojoj reputaciji. Ali tko motri konzultante, fund-raisere, istraživače javnog mnijenja i lobiste koji sada upravljaju američkom politikom? Objavivši rat elitizmu stvorili smo politiku skrivene elite, koja ne polaže račune, nije responzivna i često je nije briga za širi javni interes. U srži preobrazbe američkog društva leži slabljenje tradicionalnih elita i institucija Amerike - ne samo političkih nego i kulturnih, ekonomskih i religijskih. Sada prelazimo na tu priču.

6. POGLAVLJE

Smrt autoriteta U jesen 2000. Chase Manhattan Bank spojila se s J. P. Morgan. Kao i u svim spajanjima, radilo se, zapravo, o pripajanju. Chase je kupila Morgan. Na prvi pogled to je izgledalo kao bilo koji drugi korporacijski posao - doduše, krupan - kao dio pozadinske buke tih uzburkanih vremena. Ustvari, taj je događaj bio međaš u mijeni američkog kapitalizma, koji je označio konačni odlazak starog Wall Streeta i trijumf novog poretka. Banka Morgan, kako su je zvali, najvećim je dijelom 20. stoljeća bila vodeća američka banka. Tijekom mnogih kriza i panike krajem 19. i početkom 20. stoljeća čak se uključivala kao posljednje zajmovno rješenje američke privrede, dok tu ulogu nije 1913. preuzeo Sistem federalnih rezervi SAD-a. Morgan je svoj biznis izgradio pružajući usluge veoma selektivno, radeći gotovo isključivo za vlade, krupne multinacionalne korporacije i vrlo, vrlo bogate klijente. "Privatni računi kod Morgana nekoć su značili isto što i članske iskaznice za američku aristokraciju", objašnjava Ron Chernow, koji je napisao povijest te banke. Ustvari, banka umnogome i jest funkcionirala poput kluba. Nije to bila afektacija, nego ključ za pristojne profite. Morganovi bankari njegovali su tijesne veze s vodećim tvrtkama koje visoko kotiraju na burzi, kao i sa suverenim vladama, održavajući na svakoj razini jake osobne veze. Kada ga je 1912. kongresni odbor ispitivao o načinu poslovanja, J. Pierpont Morgan objasnio je kako vjeruje da je temelj kredita "karakter...

Prije novca, imovine ili bilo čega drugog. (...) Čovjek kojem ne vjerujem ne može od mene dobiti novac ni za sve obveznice u kršćanskom svijetu." * Chase Manhattan je s druge strane imala korporacijsku kulturu koja, po pisanju New York Timesa, "u većoj mjeri potječe s ulica New Yorka nego iz onog prorijeđenog zraka što ga udišu kod Morgana". Pored vlastite respektabilne povijesti bila je do 1990-ih postala osrednji amalgam banaka u nevolji. Chase je težište stavila na nižu stranu tržišta: hipoteke na kuće, zajmove za automobile, male račune. Ali upravo se u pružanju usluga običnim masama moglo sve više zaraditi. U 1980-ima već se moglo dobro zaraditi dijeljenjem velikih zajmova na male dijelove i prodavanjem istih prosječnom investitoru. U toj novoj igri klupski pristup nije baš bio od koristi. J. P. Morgan se pokušala prilagoditi svijetu čije je nastajanje vidjela, ali na kraju nije uspjela. Riječima iz Times a, postala je "anakronizam u svijetu kojim ne dominira klasa nego masa".** Da bi se dobilo dojam o veličini te revolucije u američkim financijama, treba uzeti u obzir da je 1990. J. P. Morgan imala najveću tržišnu vrijednost među svim bankama na Wall Streetu, deset puta veću od Citibank. Samo deset godina poslije, vrijednost banke J. P. Morgan iznosila je jednu trećinu vrijednosti Citicorpa. Citicorp je stekao dominaciju zbog toga što je njegov predsjednik upravnog odbora, Sanford Weill, pretvorio kompaniju u financijski konglomerat koji se može baviti ne samo visokim nego i masovnim financijama. Kada se objašnjava kako je demokratizacija preobrazila Ameriku daleko izvan granica političke sfere - što je zadatak ovog poglavlja dobro mjesto za početak jest financijski biznis. Ta je privredna grana proživjela revoluciju čije posljedice pogađaju većinu Amerikanaca - kao i desetke milijuna ljudi izvan Amerike. Tko god ima mirovinski račun zna da se čitav financijski biznis sada vrti oko prodaje proizvoda ljudima poput njega ili nje. Tko god gleda CNBC, kablovsku mrežu koja pokriva

* J e a n Strouse, Morgan: American Financier ( N e w York: R a n d o m House), 8. **Saul H a n s e l l , " B a n k i n g ' s Big Deal", New York Times, 13. r u j n a 2 0 0 0 .

financijske vijesti kao zabavu za promatrače, zna da je burza danas podešena prema svakodnevnim ulagačima. Danas najveći portfolio dionica i obveznica ne posjeduje saudijska kraljevska obitelj ili neka švicarska banka, nego TIAA-CREF, mirovinski fond sveučilišnih profesora i zaposlenih u neprofitnim organizacijama. "Svaki je čovjek kralj!" deklarirao je južnjački populist Huey Long. Nije se dogodilo baš to, ali u ekonomskoj je oblasti svatko, bilo kralj bilo pučanin, postao kapitalist. Demokratski je val šire zahvatio američko društvo - biznis, pravo, medicinu, kulturu, pa čak, kao što ćemo vidjeti, i religiju. Kao i u politici, taj se proces ubrzao kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća, a njegova revolucija još je, kao i u politici, vrlo mlada. Pokrenula je dvije široke društvene promjene. Prva je otvaranje mnogih američkih privrednih grana i profesija prema autsajderima te slom starih struktura moći i kontrole. Druga, povezana s prvom, jest sumrak klasa i elita koje su upravljale tim institucijama. Na djelu je i šire opadanje ideje elita - premda ne i njihove zbilje. Te su dvije promjene dio općenitijeg pomaka u američkom društvu, koji se može opisati kao opadanje autoriteta. Zapravo je više riječ o jurišu. Premda je autoritet u Americi uvijek bio pod sumnjom, od 1960-ih se nalazi pod neprestanim napadima, na različite načine, kako s ljevice tako i s desnice. Drugi važan razlog da se ovo poglavlje započne novcem jest što to osvjetljava nešto krucijalno za razumijevanje demokratskog vala. U mnogim, mnogim stvarima demokracija je izvanredna, moćna sila koja donosi dobro, slamajući oligarhije, revolucionirajući poslovne djelatnosti, donoseći i nagrađujući svježe talente, stvarajući nove privredne djelatnosti i, što je možda najvažnije, dajući moć pojedinkama i pojedincima. Ne bismo se htjeli vratiti u stari, zatvoreni poredak. Ipak, pošto je riješila stare probleme - probleme pristupa i isključivanja demokratizacija je proizvela nove. Kompetitivnost, energija i dinamičnost novog, otvorenog sistema nagrizla je stanovite vodilje i prepreke, provjere i protuteže. Ironično je što taj novi nered najviše šteti prosječnom ulagaču - običnom građaninu - kojemu je teže broditi po nemirnim, u kartama neiscrtanim vodama. Moglo bi se zamisliti demokra-

tiziran politički, ekonomski i socijalni sistem koji i dalje sadrži nekoliko formalnih i neformalnih ograničenja, žrtvujući nešto energije i dinamike u korist drugih vrlina, kao što su providnost, poštenje, pravičnost i stabilnost. Ali, da bismo to postigli, morali bismo u nekom obliku uskrsnuti institucije i elite za čije smo rušenje potrošili tri desetljeća.

Pokažite mi novac "Amerika se počela mijenjati jednog dana sredinom rujna 1958.", piše Joseph Nocera u svojoj fascinantnoj knjizi Nešto akcije: kako se srednja klasa pridružila klasi novca (A Piece of Action: How the Middle Class Joined the Money Class). On govori o danu kada je Bank of America "izbacila" 60.000 kreditnih kartica u Fresnu u Kaliforniji, stvorivši time kreditnu karticu za sve namjene. Bila je to nova ideja, koja je de facto svakome tko hoće nudila opću kreditnu liniju neosiguranu nekim kolateralnim jamstvom. Amerikanci su se u pedesetima tek navikavali na to da uzimaju zajmove za kupovinu potrošačke robe - automobila, hladnjaka, televizora. Ali i dalje je bilo sramota biti dužan. Ako si nešto niste mogli priuštiti, štedjeli ste sve dok to niste mogli kupiti. Osim toga nije bilo lako dobiti zajam. Većina je banaka smatrala da davanje malih zajmova prosječnim obiteljima nije vrijedno truda i napora. Osim Bank of America. Njen osnivač A. P. Giannini, sin doseljenika, htio je da novac bude raspoloživ "njegovu narodu". Njegova banka, osnovana 1904. u preuređenom saloonu, u početku se zvala Bank of Italy, a 1928. je preimenovana u Bank of America. Dok su druge banke prepuštale potrošačke kredite novčarskim poduzećima, Bank of America je prigrlila ulogu da opslužuje široku srednju klasu. Na osnovi toga do 1970-ih rasla je toliko da je postala najvećom bankom u Americi. Kreditne su kartice svijet kredita otvorile masama, dopuštajući običnim ljudima da uzmu predujam na svoju buduću zaradu, kako su bogati uvijek činili. Danas je teško zamisliti život bez kreditnih kartica. A ipak su one prije 40 godina bile gotovo nepoznate. Ono što se dogodilo za tih 40 godina, a naročito za posljednjih 25, umnogome je revoluci-

onarnije nego u ijednom usporedivom razdoblju moderne financijske povijesti. Kapitalizam je preobražen u demokratski kapitalizam. Kreditne kartice bile su samo početak. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća, i ekonomija i tehnologija i vladina strategija gurale su u istom smjeru - k dereguliranju, decentraliziranju i demokratiziranju privrede. Fond tržišta novca, uveden tijekom sedamdesetih, pretvorio je dionice u masovnu robu. Godine 1951. dionice je posjedovalo devet posto Amerikanaca. Dionički kapital bio je za bogataše. Većina je Amerikanaca svoj novac polagala na štedne račune, uz zakonski fiksirane kamatne stope. To je bilo tijesno povezano sa sjećanjem na slom burze 1929., u kombinaciji s jakim uvjerenjem da Wall Street - cijeli sistem mešetara i banaka - uopće ne brine o malom čovjeku (što je u osnovi bilo točno). Ali najvažnije od svega bilo je možda to što prosječna osoba naprosto nije očekivala da njene uštede donesu visoke prinose. Cilj joj je bio sačuvati novac, a ne uvećati ga. Ali kada je u 1970-ima porasla inflacija, srednja je klasa shvatila da njena štednja u bankama - s fiksnim stopama - zapravo gubi vrijednost. Ljudi su počeli tražiti način da ostvare veće prinose. Jedan takav način našli su u fondovima tržišta novca, novostvorenom financijskom proizvodu koji je, iskorištavajući rupu u saveznom zakonu, omogućavao ljudima kupovinu udjela u fondovima. Fondovi su prvo kupovali trezorske zapise, koji su donosili veće prinose nego štedni računi. Zatim je Fidelity uveo fondove s portfolijima dionica. Oni su ljudima dopuštali da svoje uloge koriste kao obične bankovne račune, da pišu čekove i ulažu novac. Iznenada je radnik u čeličani koji je cijelog života imao jednostavan štedni račun mogao biti vlasnik dionica u financijski najstabilnijim kompanijama poput General Electrica, Forda i IBM-a. Dodajmo tome krupnu kreaciju Kongresa - individualni mirovinski račun (IRA) i plan 401(k). I jedno i drugo dopuštalo je ljudima da dohodak prije poreza stavljaju na stranu kao štednju koja će aprecirati bez poreza. To je stvorilo jak poticaj za ulaganje štednje u financijske instrumente koji mogu donijeti veće prinose. Ako ste na poslu zaradili dodatnih 1000 dolara, na to ste plaćali porez na dohodak. Međutim, ako je vaš portfolio IRA porastao za 1000 dolara, na to niste plaćali

nikakav porez (dok ga ne povučete). Bila je to jednostavna aritmetika - akumuliranje prije oporezivanja - ali je desetke milijuna štediša pretvorila u investitore. IRA i planovi 401(k), koji su uvedeni prije samo 25 godina, danas su mehanizmi putem kojih većina Amerikanaca sudjeluje u tržištima dionica i obveznica. Zatim je došlo mešetarenje s popustom. Godine 1975. vlada je prisilila Njujoršku burzu da visinu cijene provizija za kupovinu i prodaju dionica prepusti slobodnom tržištu, čime je okončala 183 godine fiksnog određivanja cijena. Uskoro je svatko mogao s lakoćom trgovati malenim količinama dionica. Godine 1975. provizija na trgovanje dionicama bila je u prosjeku 500 dolara (u današnjim dolarima). U brokerskoj kući s popustom danas bi iznosila manje od 20 dolara. On-line košta 4 dolara. Posljetkom svih tih promjena, do godine 2000. znatno više od polovine Amerikanaca postalo je vlasnicima dionica. Istodobno je burza iz elitnog kartela preobražena u biznis koji opslužuje mnogo širu bazu. Ako je simbol starog poretka bio klub u Wall Streetu u kojem je ručala šačica mešetara moći, simbol novoga bio je CNBC, gdje se predsjednici uprava natječu za vrijeme u eteru kako bi se obratili masovnoj publici.* Neočekivani sprovodnik tog procesa demokratizacije bio je Michael Milken, legendarni investicijski bankar iz 1980-ih koji je zbog prijevare završio u zatvoru. Milken je izumio "junk" obveznicu i time otvorio kredit za univerzum malih kompanija koje do njega nikada nisu imale pristupa. Novim poduzećima i drugim malim tvrtkama uvijek je bilo teško širiti se, jer im je nedostajao kapital i nisu imale kreditnu prošlost koja bi ih kvalificirala za zajmove uz razumne kamatne stope. Zahvaćala ih je kvaka 22: ne možeš u optjecaj staviti obveznicu ako to već nisi činio. Milken je za poduzeća učinio ono što je Giannini učinio za ljude: kladio se da će se velik dio njih pokazati isto tako kreditno sposobnima kao i veliki dečki. (Milken je, zapravo, obavio i nešto akadem-

*Pri p i s a n j u ovog o d j e l j k a o p r o m j e n i financijskih t r ž i š t a j a k o mi je k o r i s t i o razgovor s D o n a l d o m Marronom, d o n e d a v n a glavnim direktorom Paine Webber.

skog istraživanja koje je potvrdilo njegovu hipotezu.) A obojica su otkrila da pomažući ljudima ili poduzećima bez kreditne prošlosti da stupe izravno na tržište zaduživanja - uz malo više kamatne stope, dakako - možete vrlo dobro zaraditi. Za mnoga poduzeća Milkenove su junk-obveznice bile kao bogom dane. Pružale su im kapital, zbog čijeg nedostatka često najbolja među njima nisu mogla rasti. Obveznice su također ujednačile prostor za igru, lišivši divovske kompanije jedne od njihovih glavnih barijera protiv konkurencije - pristupa kapitalu. U 1980-ima su rođeni deseci kompanija poput MCI-ja i CNN-a, koje su postale globalnim divovima zahvaljujući novcu iz junk-obveznica. Milkenova se inovacija raširila praktički u svaki zakutak financijskog svijeta, čak i na inozemni vladin dug. A budući da se sada sve financijske instrumente dijelilo na malene dijelove tako da ih svatko može kupiti - putem investicijskih ili mirovinskih fondova - to je rezultiralo krupnom promjenom moći. Nisu se samo kompanije suočile s golemom novom klasom vjerovnika; to se događalo s bilo kime kome je trebao novac, uključujući i države. Stari je model utjelovljivala priča britanskog premijera Benjamina Disraelija koji se obratio lordu Rotschildu kako bi osigurao zajam pomoću kojega će Ujedinjeno Kraljevstvo postati vlasnikom Sueskog kanala. Novi je model utjelovljen u bezbrojnim pričama o ministrima financija koji telefoniraju desecima i desecima menadžera investicijskih fondova nadajući se da će povećati bogatstvo svojih zemalja. Thomas Friedman iz New York Times a objašnjava da od 1990-ih, kada bi se neka zemlja zadužila, "umjesto da... ima posla sa samo dvadeset većih banaka, ona bi odjednom poslovala s tisućama individualnih investitora i investicijskih fondova".* To nije ono što su imali na umu demonstranti po sveučilišnim kampusima u 1960-ima, ali moć se zaista pomaknula prema puku.

* T h o m a s F r i e d m a n , The Lexus and the Olive Tree ( N e w York: Farrar, S t r a u s a n d Gir o u x , 2000.), 50.

Više od novca Kad na to počnete gledati kroz ovu prizmu, taj je demokratski val utjecao na gotovo svaki aspekt američkog života. Da bi se steklo dojam o domašaju demokratskog vala, treba uzeti nešto u najvećoj mogućoj mjeri udaljeno od novca i politike: religiju. Tijekom posljednjih 20 godina najvažnija promjena američke religije jest disperzija moći na račun glavnih crkava - episkopalaca, metodista, prezbiterijanaca - prema širokom krugu evangeličkih, masovno privlačnih skupina. Važnija je, a slabije uočena činjenica da su se te skupine, dok su rasle, prilagođavale širokim krugovima svojih sljedbenika. Drugim riječima, demokratizirale su američki protestantizam. Visoke crkve - između ostalih, episkopalna i prezbiterijanska - koje se nisu mogle adaptirati u doba populizma povukle su se u dostojanstvenu beznačajnost. Svećenici su izgubili mjesto koje su imali u starom poretku, a u novome im nedostaje bilo kakvo uporište. Na primjer, episkopalni su biskupi imali u društvu položaj koji je danas teško prenijeti. Velečasni Endicott Peabody, utemeljitelj Škole Groton, smatran je nacionalnim liderom gotovo na istoj razini s predsjednicima. Taj je visok status vjerskih službenika potrajao sve donedavno. Na primjer, Sveučilište Yale je na čelu svojeg odbora povjerenika imao episkopalnog biskupa sve do 1970-ih i 1980-ih. Danas je nezamislivo da se takvu važnu funkciju preda svećeniku. Budući da nema ni demokratsku legitimaciju ni bogatstvo (kapitalističku legitimaciju), tradicionalnoga vjerskog službenika mnogi Amerikanci smatraju starinskom figurom, koju na neodređen način poštuju, ali kojoj manjka veličina ili moć. Oni koji imaju moć - i kojima se dodvoravaju predsjednici, guverneri i voditelji TV-emisija - jesu populistički svećenici poput Billyja Grahama, koji može pretendirati na to da govori ne toliko u ime religije koliko u ime ljudi. U ovom slučaju vox populi je uistinu vox dei. Glas puka je glas boga. Nekima se može činiti da ta promjena nije nova. Religija je u Americi uvijek bila antiautoritarna. Mnogi europski useljenici dolazili su u Ameriku kao vjerski disidenti, u bijegu od vjerskih vlasti. Što je još

važnije, drugo Veliko buđenje, od 1780. do 1830., unijelo je u religiju egalitarni duh Američke revolucije. Zemljom je kružila nova vrst evangelika, koji su se identificirali s običnim pukom na istinski džefersonovski način. Naglo su širenje doživjele egalitarne denominacije poput Baptističke i Metodističke crkve, dok su starije, više hijerarhijske poput Kongregacionističke crkve slabjele. Godine 1775. kongregacionista je bilo dva puta više nego pripadnika bilo koje druge denominacije u zemlji. Do 1845. broj njihovih sljedbenika smanjio se na samo jednu desetinu u odnosu na metodiste. Baptisti i metodisti danas čine većinu američkih kršćana. Kada je kasnih 1820-ih i ranih 1830-ih putovao Amerikom, Alexis de Tocqueville primijetio je taj fenomen, nazvavši kršćanstvo koje je vidio "demokratskom i republikanskom religijom". Ali Tocquevilleovo se opažanje najvećim dijelom odnosilo na političku organizaciju religije. U mnogim slučajevima vjerske je službenike birao cijeli grad i oni su mu, u općenitu smislu, morali polagati račune za svoje postupke. Struktura Crkve bila je egalitarna, gotovo bez ikakvih slojeva vlasti i birokracije. Ali što se doktrine tiče, većina američkih sekti bila je duboko autoritarna. U svojim tumačenjima svetih spisa bile su često vrlo doslovne, kao što su bile netolerantne spram suparničkih sekti i disidentskih glasova.* Za većinu onih koji pohađaju crkve cijena slobodnog mišljenja bijaše visoka - obično izgon, zatvor ili smrt. U znamenitu primjeru, Anne Hutchinson, pobožna Engleskinja koja se 1634. preselila u Boston, počela je držati govore u kojima je naglašavala ulogu individue u dosezanju Boga. Bila je ekskomunicirana, a guverner John Winthrop ju je protjerao iz Massachusettsa. Američko se kršćanstvo za tri stoljeća nakon Winthropa veoma promijenilo. Ali donedavno je bilo doktrinarno zahtjevno. Uostalom, objavljivanje protestantskih Fundamentais početkom dvadesetog stoljeća - odakle potječe termin "fundamentalizam" - predstavljalo je

* D a k a k o , u v i j e k j e bilo i z r a z i t i h glasova n e o v i s n o s t i , p o p u t T h o m a s a Painea, Thom a s a J e f f e r s o n a , R a l p h a Walda E m e r s o n a , H e n r y j a Davida T h o r e a u a i W a l t a W h i t m a n a . Ali t a k v a j e v r s t d i s i d e n t a bila s e k u l a r a n , e l i t n i f e n o m e n .

nastojanje da se održi biblijsku čistoću protiv onih koji su htjeli dopustiti pojedincima da slobodnije tumače religijske tekstove. Nekoliko desetljeća poslije, suđenje Scopesu 1925. - u kojem se radilo o zajednici koja je zabranila poučavanje evolucije u školi - pokazalo je da su najveći fundamentalisti među kršćanima bili spremni braniti autoritet doktrine čak i ako je bio potpuno suprotan glavnoj američkoj struji. Kršćanstvo za njih nije bilo otvoreno za individualnu interpretaciju. Danas vidimo povremene bitke oko poučavanja evolucije, ali one su maska iza koje se krije zbilja preobražene vjere. Za posljednjih trideset godina zbile su se najdublje promjene američke religije sve od njezina Velikog buđenja u 17. stoljeću. Posljednja se desetljeća često određuje kao vrijeme povišene religioznosti u Americi, što može biti istina u tom smislu da je u porastu članstvo u nekim konzervativnim crkvama. * Ali u oči mnogo više upada upravo to da je tijekom tog razdoblja američko kršćanstvo - posebice protestantizam - postalo doktrinarno pluralistično i da obraća veliku pozornost vjerovanjima, čežnjama i željama svojih ljudi. Izgubivši svoju religijsku srž, fundamentalizam je postao uglavnom politički fenomen. Prosječni je vjernik postao svemoćan; on oblikuje organizaciju, doktrinu i vjerovanja religije. Ironija je što su te demokratske promjene naijizrazitije u sekti koju se često smatralo reakcionarnom: u evangeličkom pokretu. Evangeličko kršćanstvo učinilo je sebe populističkim i demokratskim, u jasnom proturječju spram njegovih utemeljujućih ideala, većim dijelom zbog toga što je to bio jedini način da se izbjegne sudbinu matičnih crkava. Ispitivanje njegove transformacije pružit će nam osjećaj šireg opadanja religijskog autoriteta u zemlji.

*Ustvari, Gallupove ankete, na koje se oslanja većina tih tvrdnji, pokazuju da je p o s t o t a k A m e r i k a n a c a koji idu u c r k v u p r i b l i ž n o k o n s t a n t a n - n e š t o v i š e o d 4 0 p o s t o - s i z u z e t k o m p e d e s e t i h g o d i n a 20. stoljeća, kada se bio p o p e o na 49 p o s t o . P o g o t o v o s v i m d r u g i m m j e r i l i m a , u k l j u č u j u ć i d r u g a p i t a n j a koja G a l l u p p o s t a v l j a d e s e t l j e ć i m a , religija igra m a l o m a n j u u l o g u u ž i v o t i m a v e ć i n e A m e r i k a n a c a .

Moja crkva je tvoja crkva Organizacija Gallup je 1976. šokirala naciju - zapravo njene priobalne elite - otkrivši da se 31 posto Amerikanaca smatra preporođenima, ili evangelicima. Kasnije te godine Jimmy Carter je tijekom predsjedničke kampanje slobodno raspravljao o svojoj južnjačkoj evangeličkoj baptističkoj vjeri. Do 2000. broj preporođenih i evangelika popeo se na 46 posto Amerikanaca, uključujući i obojicu predsjedničkih kandidata (koji su bili metodisti). Jedan od njih, George W. Bush, posebice simbolizira promjenu američkog kršćanstva tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Bush je konvertit. Njegov je otac, George H. W. Bush - kao i generacije prije njega - plavokrvni episkopalac. Ali kako se kretala Bushova porodica, talco se kretala i cijela zemlja. Stara struktura religijskog autoriteta popustila je pred novom. U vezi s usponom evangeličkog kršćanstva zagonetno je to na koji je način, u doba prožeto individualizmom i tolerancijom, postala uspješnom tako stroga i tradicionalna religija. Odgovor koji daju mnogi, uključujući i većinu unutar tih crkava, jest da evangelizam buja zbog svoje strogoće, zbog toga što nudi radikalnu alternativu modernoj kulturi. U današnjem kaotičnom svijetu moralni standardi i stega zasigurno su psihologijski vrlo privlačni. Ali prihvatiti taj razlog znači zanemariti koliko se duboko preobrazio suvremeni protestantizam. Pionir te preobrazbe bio je Billy Graham. Graham je svoju karijeru započeo četrdesetih godina 20. stoljeća kao diplomac koledža Wheaton, propovijedajući o grijehu i prokletstvu. Jedan od izvornih fundamentalista, Bob Jones st. (1883.-1968.) vjerovao je da samo konzervativni protestanti mogu biti spašeni. Svi su ostali - Židovi, katolici, mormoni - prokleti. Posebice su katolici bili zao kult s vođom, papom, koji je doslovce bio Antikrist; tog se institucionalnog stava Sveučilište Bob Jones otvoreno držalo do 2000., kada je senator John McCain na nj skrenuo pozornost nacije tijekom republikanskih preliminarnih izbora u Južnoj Karolini. Jones je vjerovao da je glavna struja američke kulture bezbožna i iskvarena, a da je zemlja osuđena; to je bilo u 1920-ima. Utemeljio je (1927.) vlastito sveučilište da "istinske" kršćane spasi od

pakla moderne Amerike. Nije nastojao ni promijeniti zemlju ni razvodniti svoju poruku kako bi stekao sljedbenike, strastveno vjerujući u ono što je nazivao "zadovoljstvom bivanja biblijskom manjinom, što donosi zadovoljstvo duše". Billy Graham započeo je karijeru kao propovjednik u tom duhu, držeći stroge propovijedi koje su najveći dio modernog života osuđivale kao grešan. No dok je njegova publika postajala sve veća, a on je putem radija i televizije stizao u većinu domova, njegova je poruka postajala sve mekša. Tijekom nekoliko desetljeća on je svoj imidž iz usijanog propovjednika propasti promijenio u dobroćudnu figuru oca svih Amerikanaca; taj je položaj dodatno pojačavalo to što je bio prijatelj i savjetnik svakog američkog predsjednika od Richarda Nixona. Nevjerojatno je kako je Graham postao spreman opraštati: nije osudio ni Nixona nakon Watergatea ni Clintona nakon Monicagatea. Teolog Richard John Neuhaus je 1999. istaknuo: "Kada je započeo četrdesetih godina, Billy Graham nije se ustezao propovijedati o paklenom ognju i prokletstvu onih koji nisu prihvatili Krista. To već dugo ne izvodi. Kažemo li to bez cifranja, može se pretpostaviti da g. Graham zna što se prodaje dobro, a što ne." Grahamova je popularnost također najavila uporabu tehnologije za širenje religijske poruke. Čineći to on je zamijenio - istisnuo - osobnu interakciju među članovima lokalnih vjerskih zajednica. Medijski svećenici koji su nastavili na Grahamovu tragu djelovali su na račun lokalnih crkava, čiji su svećenici uglavnom daleko bolje motrili svoje kongregacije i bili zahtjevniji spram njih. To je bila najnapadnija promjena u odnosu na tradicionalni, visoki episkopalni stil vjerskog autoriteta, u kojem je lokalni svećenik vaš moralni vodič, k novom evangeličkom modelu, u kojem se moralno vodstvo osigurava putem televizijske emisije. Teško je ismijavati moralne kodekse dok ste član lokalne parohije, među prijateljima i savjetnicima. Ali ako je vaš jedini angažman gledanje propovjednika na televiziji, vas nitko ne promatra. Ako je Billy Graham bio pionir, Jerry Falwell je bio najprominentniji sprovodnik demokratizacije evangeličke tradicije. Ta bi tvrdnja mogla djelovati čudno, ali reputacija Falwella kao reakcionara formirana je

ponajviše njegovim političkim angažmanom tijekom posljednjih dvadeset godina, kao osnivača konzervativne političke skupine Moralna većina. Jedan pogled na cijelu njegovu karijeru pokazuje više oportunističku ličnost, čiji je glavni cilj postići da njegova crkva bude privlačna masama. Kao poduzetnik kojemu nije bilo jako stalo do religijskog autoriteta, Falwell je raskinuo s baptističkim vodstvom i 1956. utemeljio Baptističku crkvu Thomasa Roada s tridesetpetero članova. Divio se poslovnim ljudima - što je bio i njegov otac - i 1971. objasnio da bi "za crkvu bilo mudro ugledati se u biznis radi predviđanja budućih inovacija". Posebno je zapazio da su "najveća inovacija posljednjih dvadeset godina golemi trgovinski centri. (...) Tajna uspjeha trgovinskih centara bila je kombinacija usluga dviju krupnih kompanija s malim pomoćnim trgovinama. Baptistička crkva Thomasa Roada vjeruje da kombinirano svećenstvo nekoliko agencija u jednoj Crkvi može... mase privući evanđelju." Ta je strategija djelovala i dovela je do uspona "megacrkve". U jednoj nedavnoj propovijedi Falwell je objavio planove za novu "Svjetsku središnjicu svećenstva Jerryja Falwella (JFM)" na 1400 jutara zemlje. Pored mnogih drugih objekata u tom će sjedištu biti smješteni: sveučilište, nekoliko instituta, svetište s 12.000 sjedala, molitvena telefonska služba koja radi 24 sata na dan, centar za posvojenja, pobratimstvo za širenje crkve, "mega-dječji svijet", sportski objekti na otvorenom i u zatvorenom, najsuvremeniji centar za televizijsku produkciju, park rekreativnih vozila i "futuristički" omladinski logor.* U tom procesu širenja Falwell i drugi poput njega otkrili su da je najlakši način privlačenja masovne publike oponašati dominantnu kulturu i vrednote, davati ljudima ono što žele; to je kršćanstvo manje religijski zahtjevno, toplije i više orijentirano na usluge. To je, dakako, bila potpuna negacija izvornoga fundamentalističkog duha ljudi poput Boba Jonesa st. i Orala Robertsa. Evangeličke crkve sada su oblikovane

*Jerry Falwell, " O u r N e x t C e n t u r y Vision", 12. lipnja 1998., d o s t u p n o na w w w . t r b c . org/sermons.

tako da se savršeno uklope u suvremenu potrošačku Ameriku. Pogledajte "kršćanski rock", glazbu koju često zovu znakom uspona religije, ali koja je vjerojatnije znak kako je taj porast prazan. Kršćanske glazbene produkcijske kompanije stvaraju glazbu svakog pop-stila - hard rock, heavy metal, jazz, easy listening, grunge, funk i sadašnji bestseler, hip-hop. Novinar Nicholas Davidoff objašnjava: "U svakom slučaju zvuk kršćanske verzije praktički je identičan svojem svjetovnom pandanu, a takva je i njegova vanjska oprema, od kršćanskog prostora za ples ispred pozornice do Z Music, 24-satnoga kablovskog kanala koji pušta samo kršćanske glazbene videospotove." * Ili uzmimo arhikonzervativnog evangelista Pata Robertsona, čija su televizijska emisija Klub 700 i njen 24-satni "nacionalni centar za savjetovanje" usvojili prevladavajući američki terapeutski stav spram ljudskih problema. Ljude hvale, tješe, ali ih nikada ne osuđuju. Robertsona ćete čuti da nekoga kori zbog grijeha isto tako teško kao i Oprah Winfrey. Robertsonova se emisija sada prikladno prikazuje na Family Channel, između dječjih emisija i situacijskih komedija. Ako je Robertsonov model bila vjera kao terapija, vjera kao hedonizam je subliminalna poruka pentekostalnih evangelista Jima i Tammy Faye Bakker. "Kršćanstvo bi trebalo biti zabavno, trebalo bi biti veselo. (...) Biti spašen nije gnjavaža!" jednom je uzviknuo Bakker. Kako bi postupali onako kako propovijedaju, Bakkeri su na 2300 jutara sagradili zabavni park, Heritage USA - ponosno nazvan "kršćanskim Disneylandom" - s hotelom od 504 sobe, parkom na vodi, trgovinskim centrom, savjetovalištem, "high-tech prikazivanjem muke Isusove u amfiteatru Heritage" i replikom doma u kojem je dječaštvo proveo Billy Graham. ** Godine 1986. Heritage USA je privukao 6 milijuna posjetilaca, čime je postao trećim po veličini zabavnim parkom u Sjedinjenim Državama nakon dvaju Disneylanda. "Ljudi me pitaju zbog čega je kršćanskom

*Nicholas Davidoff, "No Sex, No D r u g s , b u t R o c k ' n ' R o l l (Kind Of)", New York Times Magazine, 5. veljače 1995. * * P r e m d a s a m n i j e bio p e n t e k o s t a l a c , G r a h a m a sada m n o g i e v a n g e l i c i s m a t r a j u utemeljiteljem tog pokreta.

kompleksu potreban park na vodi", priznao je jednom Bakker New York Timesu, govoreći o svojoj nemani od osam milijuna dolara. "Pa, ako Biblija kaže da treba da budemo ribari, onda je park na vodi samo mamac. (...) A ne vidim ništa loše u korištenju jednog vrlo ukusnog mamca." * Sociolog sa Sveučilišta Virginia James Davidson Hunter, koji pomno proučava taj pokret, u svojem utjecajnom djelu American Evangelicism objašnjava kako su evangelici naučili da je, da bi se steklo masovno sljedbeništvo, važno "ne samo biti tolerantan spram vjerovanja, mnijenja i životnih stilova drugih, nego je važnije da vas drugi mogu tolerirati. Kritična je dogma ne uvrijediti. (...) [To] povlači umanjivanje naglaska na ofenzivne aspekte kao što su optužbe zbog hereze, grijeha, besmrtnost, poganstvo, te tema Božjeg suda, božanskog gnjeva, prokletstva i pakla. U drugi se plan stavlja sve što nagoviješta moralni ili religijski apsolutizam i netoleranciju." Druga znanstvenica koja je proučavala američko kršćanstvo, Susan Friend Harding s Kalifornijskog sveučilišta, piše o Heritage USA - riječima koje važe za većinu suvremenih evangeličkih crkava - da je to "neprestana, makar i implicitna kritika prinude fundamentalizma, njegove logike žrtvovanja, njegove opsesije autoritetom, hijerarhijom i pravilima. (...) Bakkeri su svojim partnerima obećali materijalno obilje i blagostanje, ali su evanđelje rafinirali u beskonačno opraštanje, pučku teologiju za koju se gotovo čini da sankcionira grešnost unaprijed jamčeći vječnu spremnost Boga na opraštanje." ** Kako se autoritet više nije moglo vršiti na tradicionalne načine, jedini put opstanka i uspjeha bila je adaptacija. Uključivanje fundamentalista u politiku može se najbolje razumjeti kao reakciju na to slabljenje njegova religijskog autoriteta i baze. Falwell, koji je pionir na tom polju, bio je izričito nepolitičan tijekom pedesetih, šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Godine 1965. obja-

* W i l l i a m E. S c h m i d t , "TV M i n i s t e r Calls His R e s o r t 'Bait' for C h r i s t i a n i t y " , New York Times, 2 4 . p r o s i n c a 1985. **Susan

F r i e n d H a r d i n g , The Book of J e r r y Falwell: Fundamentalist Language and Po-

litics ( P r i n c e t o n : P r i n c e t o n U n i v e r s i t y Press, 2000.), 260.

vio je propovijed konkretno posvećenu toj temi: "Glede odnosa Crkve spram svijeta, može ga se izraziti naprosto dvjema riječima koje je Pavao dao Timoteju - 'širite Riječ'. (...) Nigdje nam nije naloženo reformirati ono izvanjsko. Nije nam rečeno da vodimo ratove protiv krijumčara, prodavaonica alkohola, kockara, ubojica, prostitutki, iznuđivača, osoba ili institucija s predrasudama, ili bilo kojeg drugog postojećeg zla kao takvoga." * Redovno je izražavao neodobravanje sudjelovanja svećenika u političkim bitkama. U pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća politički je aktivizam značio kampanje u ime građanskih prava, za koje ni Falwell ni njegova kongregacija nisu imali velikog interesa. Ustvari, uloga protestantskih crkava u pokretu za građanska prava bila je savršen primjer primjene staromodnoga religijskog autoriteta za poučavanje i vođenje kongregacija. A to se Falwellu nije sviđalo. Ali do sedamdesetih godina Falwellovi su sljedbenici - posebice na Jugu - postali politizirani i skrenuli udesno u nizu socijalnih pitanja. Glasali su za Nixona, napustivši svoj tradicionalni dom u Demokratskoj stranci. Pa ipak, tek je 1978., pet godina nakon presude Vrhovnog suda u slučaju Roe protiv Wadea, kojom je abortus dobio ustavnu zaštitu, Falwell osnovao svoju skupinu za političko djelovanje i lobiranje, Moralnu većinu. Tim je postupkom ponovo navukao gnjev fundamentalista tvrde linije. Moralna većina je izričito tražila podršku katolika, Židova, mormona - zapravo bilo koga tko se slagao s njenim programom. Zbog tog je grijeha Bob Jones ml. (sin i nasljednik Boba Jonesa st.) obilježio Falwella kao "najopasnijeg čovjeka u Americi". Moglo bi se tvrditi da se Falwell pomaknuo prema aktivnom političkom konzervativizmu zbog toga što se religijski konzervativizam - koji traži doktrinarnu čistoću, neprijateljstvo spram drugih sekti, osudu grijeha kao što je preljub te asketsko odbacivanje materijalističke kulture - više nije dalo prodati. Ono što od staroga protestantskog fundamentalizma preostaje jest politika: abor-

* J e r r y Falwell, " M i n i s t e r s a n d M a r c h e s " , 21. o ž u j k a 1965., c i t i r a n o u H a r d i n g , The Book of Jerry Falwell, 22.

tus, homoseksualnost, evolucija. Te su teme ono što povezuje golemu kongregaciju. Ali čak su se i u tome stvari izmijenile pošto su Amerikanci postali tolerantniji spram mnogih takvih društvenih tabua. Danas mnoge fundamentalističke crkve nominalno zauzimaju tvrde stavove, recimo spram homoseksualnosti, ali sve češće ne čine skoro ništa drugo iz straha da ne uvrijede prosječnog vjernika, kojega jedan znanstvenik zove "Harry bez crkve". Da bi se danas bilo fundamentalistom doista je dovoljno gledati televizijske emisije, ići u zabavne parkove, kupovati kršćanski rock i glasati za republikance. Sociolog Mark Shibley naziva to "kalifornikacijom konzervativnog protestantizma". Izgubivši neprijatelje i povode koji su ujedinjavali njihovo stado i davali mu snagu, fundamentalisti eksperimentiraju - na tragu 11. rujna - s novim neprijateljem, islamom. I Falwell, i Robertson, i Franklin Graham (Billyjev sin) počeli su govoriti o islamu otrovnim i omalovažavajućim riječima, nazivajući ga religijom "zla", a njezina utemeljitelja Muhameda teroristom. Jezik kojim se nekoć opisivalo pristalice abortusa, homoseksualce i ACLU* prenesen je na muslimane. Ostaje da se vidi hoće li taj novi pokušaj raspirivanja mržnje biti uspješniji od prethodnih. Opadanje autoriteta američkog kršćanstva još je izrazitije ako se ne promatra samo evangeličke sekte. Sociolog Alan Wolfe ističe da su američke crkve koje najbrže rastu takozvane crkve nove paradigme, koje odbacuju ideju središnjice sekte. Ti su pokreti potpuno decentralizirani i demokratski. Wolfe citira nekog profesora koji zapaža da su "Isus i njegovi učenici bili nešto poput 'glavčine i žbica kotača', usporedivi s operacijama koje danas vode avioprijevoznici, reagirajući na postmoderne uvjete deregulacije i intenzivne konkurencije." Još jedna manifestacija novog lica religije jesu "spiritualni tragaoci". Tragaoci vjeruju da je religija posve osobna stvar, bez zahtjeva ili zapovijedi, te da svaka individua mora izgraditi vlastitu vjeru. Svaki je čovjek svećenik, kako bi to, možda, rekao Huey Long. Tragalačke crkve uglavnom

* A m e r i c a n Civil Liberties U n i o n ( A m e r i č k i savez za g r a đ a n s k a prava) (op. prev.).

sliče onoj koju u Van Nuysu u Kaliforniji vodi velečasni Jess Moody, koji je "obnovio svoj način poučavanja, protjeravši iz svojeg propovijedanja svaki govor o paklenom ognju i prokletstvu". Izočni su i neki standardni termini kršćanske teologije. "Rabimo li riječi poput iskupljenje ili konverzija", kaže Moody, "misle da govorimo o obveznicama." * Suvremeno je društvo puno potraga za "duhovnošću" i identitetom, vjerojatno zbog toga što je to suvremen način da se nešto učini u vezi s prastarim porivom za sigurnošću i vjerom. Ali ključna značajka sviju uspješnih i rastućih masovnih kršćanskih sekti danas jest težište na individualnom izboru i demokratskim strukturama. Dakako, u svim vjerskim zajednicama postoji i otpor tom trendu, ali te nove pravovjerne skupine obuhvaćaju oko pet posto Amerikanaca. Još je upadljiviji trend demokratizacije te, kao posljedica, gubljenje onoga što Hunter naziva "obvezujućim mjestom" - moći svetih spisa, autoriteta i tradicije. Tijekom posljednjih četiriju desetljeća najkonzervativniji društveni pokret Amerike, evangeličko kršćanstvo, naišao je na suvremenu demokratsku kulturu i potpuno se preobrazio. Priča o evangeličkom kršćanstvu baca svjetlo na brže i proširenije opadanje religijskog autoriteta u američkom životu. To može biti dobro ili loše, ovisno o tome kako gledate na to, ali gotovo nema sumnje da se to događa.

Ono najbolje što se zna i misli Harry Scherman bio je loš pisac kazališnih komada, ali ispalo je da je dobar biznismen. Pošto se godinama mučio s rukopisima, Scherman je 1926. započeo nešto što je nazvao Klubom knjige mjeseca (Book-of-the-Month Club). Zamisao je bila jednostavna: izložiti novoobrazo-

* K i m o n H o w l a n d S a r g e a n t , Seeker Churches: Promoting Traditional Religion in a Non-Traditional Way ( N e w B r u n s w i c k , N.J.: R u t g e r s U n i v e r s i t y Press, 2 0 0 0 . ) , 1, 4-5.

vanu američku srednju klasu užicima velike književnosti. Bio je to ujedno i pokušaj, kako u svojoj historiji tog kluba objašnjava Janice Radway, da se "upravlja bujicom knjiga za njegove klijente... [čime bi ih se uvjerilo] da mogu držati korak s tempom suvremene kulturne produkcije a da ne žrtvuju smisao za vrsnoću". * Knjige je birao peteročlani urednički odbor poznat kao "suci". Svi su bili poštovani pisci; u prvom odboru bili su profesor engleskoga s Yalea, uspješni romanopisac, novinski urednik sa Srednjeg zapada i dva novinska kolumnista erudita. Odbor je birao knjige bez obzira na njihov komercijalni potencijal. Tijekom 1930-ih i 1940-ih odabrao je, između ostalih, knjige Georgea Orwella, Arthura Millera, Trumana Capotea i Ernesta Hemingwaya. Ipak, njujorški ljudi od pera svisoka su gledali na BOMC. U znamenitom ogledu iz 1960. "Masscult and Midcult" kritičar Dwight McDonald rugao se da klub "od 1926. snabdijeva svoje članove štivom o kojem je najbolje što se može reći to da bi moglo biti gore". Zapravo, moglo je biti mnogo gore. Premda nikada nije bio pretjerano intelektualan ili akademski, BOMC je pronalazio literaturu visoke kvalitete koja je mogla privući široku publiku. Vjerovao je u demokratizaciju kulture - ustvari, predvodio ju je - ali to je činio uzdižući ljude umjesto da snižava mjerila. A onda su došle šezdesete godine. Napad na autoritet koji se zbivao u svakom dijelu društva prodro je u mali, ali utjecajni posao s knjigama. "Ideja o sucima Kluba knjige mjeseca kao svojevrsnoga književnog vladajućeg tijela nacije... naprosto je bila zastarjela", pisao je kasnije New York Times. Klubu je išlo sve lošije, a 1977. kupio ga je medijski konglomerat Times Inc. Uskoro je potpuno potkopana autonomija sudaca, a klub je - pod jakim utjecajem Timeova odjela za marketing počeo birati knjige koje su imale izgleda za komercijalni uspjeh. Poznati likovi na listi postali su Stephen King, Tom Clancy, Michael Crichton i Terry McMillan. Broj knjiga koje je klub birao jako je povećan; između 1980. i 1998. gotovo se utrostručio. Na popis se stavljalo sve što će ljudi

*Janice R a d w a y , A Feeling for Books: The Book-of-the-Month Club, Literary Taste, and Middle-Class Desire (Chapel Hill: U n i v e r s i t y of N o r t h C a r o l i n a Press, 1997.), 161.

vjerojatno kupovati - kuharice, vodiči za brak, ljubavni romani. Izvorna je zamisao potpuno preokrenuta. Umjesto nastojanja da se oblikuje popularni ukus, BOMC je pokušavao biti njegov odraz.* Priča o Klubu knjige mjeseca priča je o američkoj kulturi. Nekadašnji suradnik New Yorkera John Seabrook opisuje to kao kulturnu promjenu "iz gradske kuće u robnu kuću". Gradska kuća, koja je američkom kulturom dominirala do prije nekoliko desetljeća, metafora je kulturnih standarda što su ih postavljale elite čije je vodeće načelo bila kvaliteta. Međutim u današnjoj kulturnoj robnoj kući shvaćanja kao što su ukus, mjerila i hijerarhija nemaju smisla. Sve može proći i važna je jedino popularnost. Dok su gradskom kućom upravljali kanonski školovani ljudi, robnu kuću vode oni s osjećajem za to što će biti popularno - što "bruji". Ako su stari poredak utjelovljivali ljudi poput legendarnog urednika New Yorkera Harolda Rossa, novi poredak utjelovljuje promotor pop-glazbe David Geffen. Ross, koji nipošto nije bio svećenički uštogljen intelektualac, imao je osjećaj za kulturni sadržaj; Geffen ima osjećaj za ukus mase. Kako kaže Seabrook, "Stare kulturne arbitre, čiji je posao bio odrediti što je 'dobro' u smislu 'vrijedno', zamjenjivao je nov tip arbitra, čija je vještina bila odrediti 'dobro' u smislu 'popularnoga'. Tu krupnu promjenu naše civilizacije osjećalo se praktički u svakom muzeju, biblioteci, sveučilištu, izdavačkoj kući, časopisu, novinama i televiziji u zemlji." ** Prije nekoliko godina New York Times je zamolio dvojicu među najpoznatijim ravnateljima muzeja u Americi da navedu što bi sačinjavalo jedan izvrstan muzej 21. stoljeća. Philippe de Montebello, legendarni

* T a s t r a t e g i j a n i j e u s p j e l a , t e s e B O M C sada n a s t o j i v r a t i t i s v o j i m k o r i j e n i m a . I m e n o v a o je n o v o d b o r s u d a c a , u k l j u č u j u ć i i n e k e i s t a k n u t e pisce i spisateljice p o p u t A n n e Q u i n d l e n , koji b i r a j u k n j i g e z a č l a n s t v o . U s p j e š n o s t t o g n o v o g s t a r o g m o d e l a u k a z u j e na to da ljudi, na k r a j u krajeva, zaista žele v o d s t v o na polju k u l t u r e . * * J o h n Seabrook, Nobrow ( N e w York: K n o p f , 2000.), 30. Seabrook kao p r i m j e r starog p o r e t k a n a v o d i u r e d n i k a The New Yorkera W i l l i a m a S h a w n a , a k a o p r i m j e r n o v o g a S h a w n o v u n a j b l i s t a v i j u n a s l j e d n i c u T i n u B r o w n . Poslužio s a m s e p r i m j e r i m a u k o j e s a m sigurniji. Moje m i š l j e n j e o S h a w n u n i j e t a k o dobro, a o B r o w n t a k o loše kao njegovo.

ravnatelj njujorškog Metropolitan Museum of Art, sugerirao je velika umjetnička djela, inteligentan i zavodljiv prikaz, kustose sa smislom za opće dobro i donaciju dovoljno veliku da osigura integritet i neovisnost o odlukama koje se ravnaju tržištem, potpuno angažirane upravitelje, osoblje koje vjeruje u autoritet i diskriminaciju u prikazivanju umjetnosti te, konačno, "nepokolebljivo uvjerenje da doživljaj umjetnosti ima prvenstvo pred doživljajem muzeja kao agore". Popis pomodnog ravnatelja njujorškog Muzeja Guggenheim Thomasa Krensa izgledao je sasvim drukčije. Započeo je, dakako, napomenom o "sjajnoj zbirci", ali je potom prešao na "sjajnu arhitekturu, sjajnu posebnu izložbu, sjajnu drugu posebnu izložbu, dvije mogućnosti za objed, dvije mogućnosti za shopping, tehnički napredno sučelje putem interneta te ekonomiziranje veličinom putem globalne mreže". To je živa slika razlike između starog i novog poretka. Krens je vodeća figura nove generacije ravnatelja muzeja koji žele postaviti predstavu - bilo kakvu predstavu - koja će stvoriti publicitet i privući gomile. Nedavno je otvorio Muzej Guggenheim u Venecijanskom hotelu i kasinu na Las Vegas Stripu. Ti su efekti blistavi i često zasjene samu umjetnost. Ali i nije stvar u tome da ljudi gledaju umjetnička djela; radi se o tome da ih se pridobije da posjete muzej. Kad su već tamo, možda će iskoristiti ovu ili onu "mogućnost za shopping". Kako je o Krensovu najpoznatijem projektu, izgradnji divnog novog muzeja u Španjolskoj po projektu Franka Gehryja, napisao umjetnički kritičar New Republic Jed Perl: "Nitko ne odlazi u Guggenheim Bilbao gledati umjetnička djela. Promatranja umjetnosti sjetite se kad ste već tamo, poput toga da odete na WC ili popijete vitamine." Umjetnost izložena u takvim muzejima ujedno je i drukčijeg karaktera. Krens postavlja specijalne izložbe "umjetnosti motocikla" i odjeće Giorgija Armanija. Može se - i treba - uključiti moderno, komercijalno djelo kao dio prikaza suvremene umjetnosti. Ali, kako objašnjava Perl, ti muzeji ne nastoje definirati neki stil ili neko razdoblje, nego naprosto postavljaju predstave već poznatih popularnih ikona masovne kulture: "Oni ne stvaraju ukus; oni potvrđuju bilo koji ukus koji trenutno prevladava. Oni ne prikazuju ideje koje grafički dizajneri ili producenti

MTV-a mogu kasnije dovesti pred širu publiku [pa se to može pokazati popularnim ili nepopularnim]; oni zrcale ono što kultura već zna, i čestitaju publici što to zna." * Sve u svemu, oni ne vode, nego slijede. Još nešto. Motociklističku izložbu financirao je BMW, čiji su motocikli među izloženima bili najbrojniji. Do Armanijeve je izložbe došlo samo osam mjeseci nakon što je sam Giorgio Armani obećao Guggenheimu 15 milijuna dolara. Umjetnost i trgovanje uvijek su se miješali, ali sadašnja komercijalizacija umjetnosti nešto je drugo, jer je populistička i konzumeristička. Pokrovitelji umjetnosti stoljećima su sakupljali što im se sviđalo, ili što su ih stručnjaci naučili da im se sviđa. Rijetko su pomišljali na to da li će se zbirka svidjeti javnosti. To bijaše dio uživanja u bogatstvu. Ali današnji sponzori iz korporacija vrlo su različiti. Oni pomažu umjetnost kao dio poslovne strategije. James Twitchell, sociolog koji na inventivan način proučava američki marketing, ističe da se, kao rezultat, služe uvelike "neestetskim kriterijima, iz čega proizlaze izložbe koje pritišću neko politički korektno dugme ili su u najmanju ruku nekontroverzne". Twitchell ističe da je ono što se danas izlaže povezano s onime što može dobiti potporu korporacija. Guggenheim je morao odustati od planova za izložbu "Picasso i željezno doba" jer nitko nije htio biti povezan s nečim tako staromodnim kao što je željezo. BMW je odbio mogućnost da sponzorira izložbu "Remekdjela Münchena" jer "München nije baš jako seksi". Izložba djela pionira klasicizma iz 17. stoljeća Guida Renija bila je otkazana jer nitko nije vidio komercijalne koristi od toga da s njom bude povezan. Da su nekadašnji pokrovitelji usvojili takav stav, povijest umjetnosti vjerojatno bi bila sasvim drukčija. Mogli bismo se praviti da to što je nešto "seksi" i što "bruji" ima neke inherentne karakteristike, kao što su novost i originalnost, ali to su zaista samo druge riječi za popularnost, koja znači profit. Taj kulturni trend baca svjetlo na nešto važno: odnos između demokratizacije i potržištenja. Budući da ljudi sada u velikoj mjeri postoje kao potrošači

*Jed Perl, " W e l c o m e to t h e F u n h o u s e " , New Republic, 19. lipnja 2 0 0 0 .

i vrše svoju moć kroz taj identitet, potržištenje je postalo skriveni partner demokratizacije. To su sile blizanci koje tjeraju naprijed demokratski val. Ta dvojna narav demokratizacije - davanje moći državljanima i potrošačima - objašnjava zbog čega se tako malo njih usuđuje kritizirati tu transformaciju društva. Ljevici je teško osuditi kulturu za svakoga. Desnici je nemoguće priznati da kapitalizam - čak i u oblasti kulture - može imati loše posljedice. Ni jedni ni drugi nisu voljni priznati da, bez vodstva ili upućivanja na autoritet, ljudi mogu donositi loše odluke. Dakako, vodstvo iziskuje ne samo da ljudi budu voljni biti vođeni nego i da netko bude voljan voditi.

Američka aristokracija Predsjednik CBS News Bill Leonard je 1967. rekao mladom producentu Donu Hewittu da kane pokrenuti televizijski informativni magazin pod nazivom 60 minuta. Hewitt je zatražio neke smjernice o tome što mreža želi postići tom emisijom. Leonard je tražio nešto jednostavno; rekao je: "Da se možemo ponositi". Sjećajući se tog razgovora, Hewitt - i dalje producent sada legendarne emisije - misli da je to bio "posljednji put da je itko na televiziji rekao bilo kome drugome na televiziji 'učini da budemo ponosni'". Ima na desetke priča poput te, o desecima profesija - između ostalih o novinarstvu, izdavaštvu, pravu, računovodstvu, medicini. To nisu samo nostalgične priče o ljudima iz starih vremena; one zaista otkrivaju važan pomak u ulozi elita u američkom društvu. Prije 30 godina ljudi koji su objavljivali knjige, producirali televizijske vijesti, vodili pravne tvrtke i bili na čelu bolnica smatrali su da jednim dijelom trebaju brinuti o profitu, a drugim dijelom o javnoj usluzi. Na primjer, direktori na televiziji u potpunosti su shvaćali kako u zamjenu za korištenje javnog etera trebaju pružiti kvalitetan program. Ti ljudi nisu se smatrali toliko biznismenima koliko profesionalcima - "korpusom ljudi", riječima engleskog intelektualca R. H. Tawneya, "koji izvršavaju neki posao u skladu s pravilima donesenima tako da ojačaju stanovite standarde za

bolju zaštitu njegovih članova i radi bolje usluge javnosti". * Velikim dijelom dvadesetog stoljeća profesionalci su tvorili neku vrst moderne aristokracije, osiguranog statusa, koju su zaokupljali dobrobit zemlje i širi interesi. Oni i drugi istaknuti građani preuzimali su na sebe stanovite šire javne dužnosti. Većinu najvećih muzeja, simfonijskih kuća, opernih kompanija, javnih parkova i biblioteka u američkim gradovima i gradićima nije izgradila država, nego skupine takvih pojedinaca posvećenih građanskom dobru. Sigurni u svojem bogatstvu ili statusu, ti su ljudi često usvajali dugoročan - pa makar i posjednički - interes za zdravlje svojeg gradića, grada ili zemlje. Uza sav elitizam i povlastice koje prate takav svijet, elite sa smislom za javno dobro valjano su služile američkoj demokraciji. Jedan od specifičnih elemenata angloameričkog društva bilo je to što su privatne elite i udruženja uvijek izvršavali javne zadaće. To je neobično; većina zemalja slijedi francusko-kontinentalni model, u kojem su državne službe i birokrati zaduženi za svaki aspekt ekonomskog i socijalnog života. Pogledajte razne načine na koje su u Americi regulirana financijska tržišta - putem Njujorške burze, regionalnih banaka Federalnih rezervi - i zamijetit ćete da su mnoge od tih službi u počecima bile privatne, ali s javnom ulogom. U manjem mjerilu, oba velika parka na Manhattanu, Central Park i Riverside Park, vode tijela koja su dijelom javna, a dijelom privatna. Bilo bi nezamislivo da privatna lica vode pariške parkove. Pogledajmo također Američku odvjetničku komoru ili Američko liječničko udruženje, koji reguliraju svoje profesije - s autoritetom koji je država dala tim privatnim skupinama. Takvo partnerstvo ima duboke korijene u angloameričkoj povijesti. Razvilo se s usponom engleskoga nižeg plemstva, odnosno gospode koja su - kako smo vidjeli u 1. poglavlju - počela vršiti funkcije vlasti u svojim lokalnim sredinama, a potom i šire. Preneseno je u američke kolonije, a zatim u republiku, gdje su imućni ljudi ulazili u politiku i u strukture vlasti ne očekujući da to bude njihova karijera. Kada se Ge-

*R. H. T a w n e y , The Acquisitive Society ( N e w York: H a r c o u r t Brace, 1920.), 92.

orge Washington nakon dvaju predsjedničkih mandata vratio na svoj zemljoposjed, slijedio je svoje klasne instinkte. Pripadao je zemljovlasničkoj eliti Virdžinije, od čijih se pripadnika očekivalo da besplatno služe kao članovi odbora, mirovni suci, zapovjednici lokalne policije i delegati u Domu izbornika. Tu su tradiciju dalje pronijeli ljudi poput, između ostalih, Thomasa Jeffersona, Jamesa Madisona, Jamesa Monroea, Williama Henryja Harrisona, Johna Tylera, Benjamina Harrisona te Theodorea i Franklina Roosevelta. Što je možda važnije, iza tih legendarnih ličnosti čitav je svijet američkih aristokrata preuzimao javnu službu kao integralan dio svojih života, ulazeći u strukture vlasti i izlazeći iz njih kako na visokoj tako i na niskoj (lokalnoj) razini. Neki su bili bogati, ali većinom su to bili pravnici ili bankari. Nasuprot tome, na europskom kontinentu vlast je postala profesija, koju na najvišim razinama popunjavaju karijerni državni službenici. U Francuskoj je na primjer redovna pojava da ugledni birokrati prelaze u privatni sektor, ali se nije čulo da bi neki poslovni čovjek bio angažiran u državnoj službi. Profesionalci su u Americi uvijek imali poseban status. Alexander Hamilton je to predvidio na samom početku, kada je u Federalističkim spisima objasnio da će svećenici, pravnici i profesori biti neutralni, a time i "uzvišeni arbitri" između raznih privrednih grana i frakcija. Samo bi oni mogli unapređivati opće interese društva. Međutim danas su profesije samo sjena onoga što su nekoć bile. Slomio ih je dvojni obuhvat u kojem je na jednoj strani sve veća tržišna konkurencija, a na drugoj država koja preuzima mnoge funkcije profesija i privatnog biznisa. "Niže plemstvo spasilo je Englesku od birokratizacije koja je sudbina svih kontinentalnih država", napisao je Max Weber 1905. u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Danas je ta distinkcija između angloameričkog svijeta i kontinenta daleko nejasnija. Tijekom posljednjih četiriju desetljeća država je preuzela većinu regulativnih i sudbenih funkcija profesionalnih udruženja kao i velik dio golemog autoriteta koji su privatne kompanije, javne dobrotvorne ustanove i pojedinci imali nad javnim životom zajednice. Andrew Carnegie bio je posvećen obrazovanju, pa je pomogao izgradnju sistema javnih bi-

blioteka u Americi. Danas bi svaki takav prijedlog zaglibio u administrativnim formalnostima, jer je cijeli proces potpuno birokratiziran. To je širenje države umnogome bilo odlično - osiguralo je više usluga za više ljudi - ali su zbog njega Amerikanci usvojili pretpostavku da je država pravo sredstvo javnog djelovanja. Pošto su dali doprinos društvu plativši porez, ljudi se osjećaju oslobođeni obveza javne participacije i usluga. Taj je stav još prošireniji u kontinentalnoj Europi, gdje unatoč tome što su razine bogatstva usporedive s onima u Sjedinjenim Državama ljudi mnogo manje vremena i novca posvećuju privatnim dobrotvornim ustanovama. Čak se i u Americi zbiljsku javnu službu, u smislu lokalne vlasti, pa čak i mjesnih odbora, sve više smatra arenom za profesionalne političare, a ne za zainteresirane građane. Ta promjena odnosa između elita i društva djeluje na uspješnost vlasti. Veći pravni fakulteti i poslovne škole izvještavaju da tijekom posljednjih 30 godina sve manje i manje njihovih talentiranih diplomaca izražava ikakvu nakanu da ode u državnu službu. Pravo je, možda, najbolji primjer privatne profesije koja je povijesno imala javnu funkciju. Čak se i danas odvjetnika smatra "službenikom suda", što nije samo otmjena fraza. Ona točno opisuje činjenicu da odvjetnici imaju dužnosti i odgovornosti za provođenje pravnog sistema. Država zahtijeva da odvjetnici održavaju stanovite profesionalne standarde i obavljaju stanovite zadaće u zamjenu za to što dobivaju licencu za advokaturu. Međutim ta je profesija svojim članovima nametnula mnogo više uvjeta i opterećenja tražeći od njih da ispunjavaju ne samo pravne nego i etičke standarde. Kodeksi profesionalnog ponašanja što ih provode organizacije poput Američke odvjetničke komore bili su namijenjeni tome da se odvjetnici pridržavaju nekog internog skupa standarda po kojima će biti uvaženi i vjerodostojni profesionalci, a ne tek maheri. Povijesno su odvjetnici igrali ulogu viših savjetodavaca za svoje klijente, savjetnika koji su vodili računa o njihovim dugoročnim interesima. To je često značilo da savjetuju svojim klijentima da se ne upuštaju u dugotrajne parnice ili pravne manevre, premda bi takva aktivnost donijela lijepe pravničke naknade. Elihu Root, predvodnik njujorške komore, koji je početkom

20. stoljeća bio i na funkciji ministra vanjskih poslova, ministra rata i senatora iz New Yorka, jednom je zapazio da se "polovina prakse pristojnog odvjetnika sastoji u tome da se klijentu kaže da je prokleta budala i da treba prestati". Odvjetnik je unutar američkog društva imao jedinstveno mjesto. * U zemlji bez zemljovlasničke aristokracije odvjetnici su činili privilegiranu, ali javnom dobru odanu elitu. U svakom američkom gradiću i gradu oni su bili vodeći građani koji su pomagali u izgradnji muzeja i bolnica, oblikovali građanske institucije te ulazili u državne strukture i izlazili iz njih na svim razinama. Pogledajmo na primjer Jamesa C. Cartera, istaknutoga njujorškog odvjetnika krajem 19. stoljeća. Pomogao je utemeljiti Odvjetničku komoru grada New Yorka i igrao ključnu ulogu u reformskim pokretima u gradu i državi, uključujući komisiju o slučaju Tilden, Odbor protiv Tammanyja, Nacionalnu municipalnu ligu, Građanski savez, Gradski klub i klubove za dobru vladavinu. Drugim riječima, njegov je javni život zauzimao dobar dio njegova radnog života. A on nije bio neobičan slučaj. U New Yorku i u svakom američkom gradu moglo se naći mnoge slične njemu. Henry Stimson, jedan od Rootovih pravnih štićenika koji je kasnije bio ministar rata i pod Theodorom i pod Franklinom Rooseveltom te ministar vanjskih poslova za Herberta Hoovera, bilježi u svojim memoarima da se "američki odvjetnik treba smatrati potencijalnim službenikom svoje države. (...) [A]ko dođe vrijeme u kojem ta tradicija izblijedi, a članovi komore postanu puki služnici biznisa, budućnost slobode bit će zaista mračna." Veza koju je Stimson povukao između odvjetnika i slobode nije ne-

* V i d j e t i R o b e r t G o r d a n , " T h e Ideal a n d t h e A c t u a l Law: F a n t a s i e s o f N e w York L a w y e r s , 1870-1920", u The New High Priests: Lawyers in Post-Civil War America, Gerard W. G a w a l t , ur. ( W e s t p o r t , C o n n . : G r e e n w o o d Press, 1984.); i G o r d a n , "Legal T h o u g h t a n d Legal Practice in t h e Age of A m e r i c a n E n t e r p r i s e , 1870-1920", u Professions and Professional Ideologies in America, Gerald L. G a i s o n , ur. (Chapel Hill: U n i v e r s i t y of N o r t h C a r o l i n a Press, 1983.). V i d j e t i i A n t h o n y T. K r o n m a n n , The Lost Lawyer: Failing Ideals of the Legal Profession (Cambridge, Mass.: H a r v a r d Univ e r s i t y Press, 1993.).

utemeljena. Kada je Tocqueville izrekao znameniti komentar da se američku aristokraciju može naći "među odvjetnicima ili među sucima", nije mislio samo na to da su odvjetnici u Sjedinjenim Državama bolji od drugih. Tocqueville se u vezi s Amerikom jako bojao "tiranije većine". Budući da zemlja nije imala socijalnu strukturu poput europske, bio je zabrinut da joj nedostaje klasa aristokrata koji mogu djelovati kao društveni stabilizatori. Bez takve klase, brinuo se, zemlja bi mogla postati plijenom demagoga, populista i drugih takvih iliberalnih snaga. Odvjetnici su za Tocquevillea bili prirodni aristokrati jer je, ponavljajući Hamiltona, vjerovao da oni nisu obvezani spram drugih i da mogu paziti na javno dobro. Odvjetnici su, pisao je, stvorili "oblik javne odgovornosti koji će pomoći sačuvati blagoslove demokracije a da se ne dopusti njene nesputane poroke". Ovo je bila ponešto idealizirana verzija prava, ali ona jest snažno utjecala na ponašanje većine američkih odvjetnika do prije tridesetak godina. Pisac Michael Lewis sjeća se partnera u tvrtki svoga oca u New Orleansu: "Njihovi su životi bili zasnovani na premisi jedne otvoreno elitističke ideje: odvjetnik je iznad sukoba. On posjeduje posebno znanje. Drži se strogog kodeksa ponašanja. (...) Najvažnija stvar na svijetu za njega je njegov ugled u zajednici, pa ipak, koliko se uopće dalo ustanoviti, on nikada ni uncu svoje mentalne energije nije posvetio brizi za ugled. Status nije bio uzrok; on je bio posljedica načina života odvjetnika." Taj zatvoreni svijet prava počeo se raspadati kada su u tu profesiju došle mnoge pridošlice, kada je Vrhovni sud odlukom iz 1977. dozvolio da odvjetnici reklamiraju svoje usluge i kada se među važnijim pravnim tvrtkama povećala konkurencija za novac. Pravo je "podleglo dvojnom američkom nagonu za demokratizaciju i komercijalizaciju. (Oni često znače jedno te isto)", piše Lewis.* Jednu generaciju prije pravo je bilo posao vođen gotovo kao kartel. U svakom gradu postojao je ogra-

* M i c h a e l Lewis, Next: The Future Just Happened ( N e w York: N o r t o n , 2000.), 5. Lewis p r u ž a f a s c i n a n t a n p r i k a z d e m o k r a t s k o g d j e l o v a n j a i n t e r n e t a , posebice n a p r a v o i financije.

ničen broj tvrtki. Bilo je teško uključiti se u to tržište. Oni koji su bili u njemu dobro su živjeli, ali nisu nastojali nadmetati se u poslovanju. Pravo je bilo način da se osigura pristojan i vrlo ugledan život, a ne mjesto za bogaćenje. Cijenili su stabilno tržište uz postojan i predvidiv profit. Ta struktura slična kartelu osiguravala je da odvjetnici imaju dovoljno slobodnog vremena da zadovolje svoje javne interese. Stariji partner u jednoj njujorškoj pravnoj tvrtki rekao mi je: Tu su svi ti mladi koji se pitaju kako bi mogli kombinirati pravo i javnu službu, poput Deana Achesona i Cyrusa Vancea. E, pa ne mogu. Prvo, ni jedan odvjetnik koji se sa strane bavi takvim stvarima nikada neće postati partnerom. Drugo, ni jedan partner koji se time bavi neće moći zaračunati dovoljan broj sati da opravda svoj status partnera. Vance je provodio mjesece radeći na političkim pitanjima i pitanjima političkih mjera kada je bio mlad odvjetnik. To se više naprosto ne može činiti. Pravo je sada biznis, i to vraški kompetitivan biznis.

Od pasa čuvara do pasa u krilu Ono što je važilo za pravo važilo je, u ovom ili onom stupnju, za većinu profesija. Američko liječničko udruženje nekoć je bilo možda najmoćniji suvremeni ceh, koji je liječnicima davao status, sigurnost i moć. Zauzvrat, liječnicima je zdravlje pacijenata trebalo biti iznad svega drugoga. Liječnička profesija uvijek je nastojala uvjeriti pacijente kako nema potrebe da brinu hoće li liječnik obaviti neki zahvat ili propisati pilulu jedino iz najboljih medicinskih razloga. (Hipokratova zakletva ne kaže ništa o obračunskim ciklusima.) Međutim tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, kada je država postala najveći akter u branši zdravstvene zaštite, kada su osiguravajuće kompanije i organizacije za održavanje zdravlja nastojale smanjiti troškove te kada su ostali profesionalci zdravstvene zaštite postali moćniji, liječnici su izgubili svoj povlašten položaj. Liječnik je sada samo još jedan vlasnik poduzeća čije dane is-

punjavaju smanjivanje troškova, državni nalozi, brige zbog tužbi i pritisci konkurencije. Kao rezultat, onaj jedinstven odnos između liječnika i pacijenta više ne postoji, osim kod vrlo bogatih, koji ne brinu o novcu. Kao i u vezi s pravom, stariji prikaz liječničke profesije donekle je uljepšan, ali to ne mijenja činjenicu da je u medicini tijekom posljednjih trideset godina došlo do seizmičkog pomaka. Sličnu se priču može ispričati o računovodstvu. Na jednom kongresnom saslušanju 1933. zastupnik Alben Barkley iz Tennesseeja postavio je pukovniku Arthuru Carteru, čelniku jedne od najvećih tadašnjih računovodstvenih tvrtki, pitanje da li se računovođama može vjerovati da će se brinuti o svojim klijentima. "Tko nad vama vrši reviziju?" upitao je Barkley. "Naša savjest", odgovorio je Carter. Nije se, dakako, radilo samo o tome. Ta je djelatnost imala visoke standarde i cijenila je svoju reputaciju poštenog čuvara financijskih zapisa. Računovođe su trebali biti dosadni, ali dostojni povjerenja - što baš i nije slika koju je računovodstvo o sebi pokazalo u debaklu s Enronom. Nastojeći shvatiti pad tako velike računovodstvene tvrtke kao što je Arthur Andersen 2002., Wall Street Journal je intervjuirao računovođe, koji su objasnili kako se ta profesija dramatično promijenila tijekom posljednjih 20 godina. Ako je simbolička promjena u pravnoj profesiji bila dozvola odvjetnicima da se reklamiraju, za računovodstvo je to bio sporazum iz 1989. između Savezne trgovinske komisije i Američkog instituta ovlaštenih javnih računovođa, koji je računovođama dozvolio da zaračunavaju kontingentne naknade umjesto fiksne satnice. To je značilo da računovođe mogu zaraditi ogromne iznose za opće konzultantske usluge. To je bio potez namijenjen reformiranju djelatnosti, kojim bi ona postala otvorenijom i kompetitivnijom (i opet su potržištenje i demokracija djelovali ruku pod ruku). Ali glavni je rezultat te reforme bilo to da su računovođe za kompanije smišljale planove izbjegavanja poreza u zamjenu za dio njihovih poreznih ušteda. Anthony Rider, računovođa u Ernst & Young, prisjetio se za Journal kako su ga poučavali da klijentima prodaje nove usluge: pravo, osiguranje, konzalting, planiranje, sve što je moglo donijeti koji dolar. "Bilo je to kao da reporterima kažu da idu prodavati pretplatu na novine", sjeća se on. "Nisam

to mogao činiti. Znao sam da to mojim klijentima nije stvarno potrebno." Rider je bio otpušten, ali većina je njegovih kolega poslušala. S vremenom su računovođe postali spremni učiniti što god njihovi klijenti žele, izmijenivši iz temelja svoju ulogu, kako piše Journal, "od psa čuvara do psa u krilu".* Ovakvo zamagljivanje stvari postalo je standardno na Wall Streetu. Bankari i brokeri imaju stanovite odgovornosti spram svoje publike koja ulaže novac; između ostaloga, to je odgovornost održavanja jasne razdvojenosti između istraživača, koji ocjenjuju kompanije, i bankara, koji s istim tim kompanijama posluju. Henry Kaufman, bivši čelnik istraživanja u Salomon Brothers, sjeća se da su se do 1980-ih tvrtke pridržavale tog razdvajanja i da je istraživanje bilo uistinu neovisno. Kasnih 1990-ih ta su pravila već doživljavala brzu eroziju; ludilo interneta ih je zbrisalo. Istraživači su davali apsurdne izvještaje snubeći za dionice kompanija koje se bave novim tehnologijama, a banke su u džep stavljale velike naknade za izdavanje tih dionica. To što se događalo većinom je bilo potpuno zakonito. Ustvari, taj je proces imao mnoge uobičajene pogodnosti deregulacije, stvarajući kompetitivnije tržište, uvodeći nove aktere i njegujući tehnologijske i upravljačke inovacije. Ali stvorio je i nove probleme, otvarajući konflikte interesa, nastrane inicijative i opasnosti za širu javnost - kojoj su sve te promjene trebale koristiti. Nova financijska tržišta sada su bila silovitija, snažnija i otvorenija - ali i sklonija volatilnosti, pogrešnim informacijama, prijevari i maniji. Na tragu internetskog bujanja mnogi političari i birokrati počeli su vapiti za više nadzora i regulacije - da učine eksplicitnim i ilegalnim ono što je dotad bilo samo implicitno i neetično. Ako i kada takvi zakoni budu usvojeni, oni će označiti još jedan, možda neizbježan pomak od angloameričkog modela neformalne regulacije prema kontinentalnom modelu formalne regulacije. Bolje, fleksibilnije

* I a n t h e J e a n n e D u g a n , "Did You H e a r t h e O n e a b o u t t h e A c c o u n t a n t ? " , Wall Street Journal,

ožujka 2002.

i inteligentnije rješenje moglo je biti da te profesije kontroliraju same sebe i obnove neka od ograničenja koja su posljednjih desetljeća bila bačena u stranu. Ali to bi značilo pokušati ponovo sastaviti Humptyja Dumptyja.

Samoubojstvo elita Središnja kulturna promjena koja je oslonac svim ovim trendovima u posebnim profesijama jest promjena uloge elita. Amerikanci ne vole misliti i govoriti o elitama. Sama ta riječ podsjeća na snobovštinu i zvuči izrazito neamerički. Ali Amerika je uvijek imala elite - mali postotak zemlje koji zapravo vodi većinu glavnih institucija. Stare elite bile su zatvoren krug, zasnovan na krvnim vezama, rođenju i etničnosti. Novi je sistem demokratskiji, u njemu se ljudi uspinju na vrh zbog novca, pameti i slave - što je, sve u svemu, mnogo bolji i otvoreniji proces selekcije. Međutim još je jedna velika razlika u tome što su stare elite bile socijalno odgovornije, djelomice zbog toga što je njihov status bio potpuno siguran. Nove elite djeluju u daleko otvorenijem i kompetitivnijem svijetu. Predsjednici uprava velikih kompanija danas raspolažu ogromnom moći, ali se osjećaju nesigurno, pod pritiskom sa svih strana, i prisiljeni da se stalno bore za opstanak, održavaju prednost i bore se za konačan rezultat. Njihovi interesi stoga nemaju širok raspon, nego su uski; njihov vidokrug nije dugoročan, nego seže do sutra. Ukratko, oni ne misle i ne djeluju kao elite, što nije dobro, jer još uvijek jesu elita. Jedan od najjasnijih znakova te promjene raspoloženja elita jest to kakve stvari podržavaju. Početkom 20. stoljeća ljudi poput Roberta Brookingsa osnivali su institute za istraživanje političkih strategija među kojima je Brookings Institution (osnovana 1916.) bila prvi i vodeći primjer - namijenjeni tome da služe zemlji onkraj strančarstva i stranačke politike. Brookings je želio institut "slobodan od svakog političkog i novčanog interesa... [koji će] prikupljati, interpretirati i pred

zemlju u koherentnom obliku iznositi temeljne ekonomske činjenice".* Nacionalni ured za ekonomska istraživanja (osnovan 1920.) bio je posvećen sličnim nepristranim ciljevima. Pa ipak, rano 20. stoljeće nije - kako se uobičajeno uzima - bilo manje ideologizirano vrijeme. Ustvari, možda su upravo zbog trvenja koja su okruživala svaku tadašnju temu - pravo glasa žena, tarife, reguliranje poslovanja, Prvi svjetski rat, Liga naroda - ljudi nastojali stvoriti institucije za ispitivanje političkih strategija izvan krvavim ožiljcima obilježene arene politike stranaka. Vijeće za inozemne odnose (CFR) su na primjer 1921. osnovali demokrati i republikanci kako bi održali dvostranačku podršku američkom angažmanu u svijetu. Sve to zvuči tako vrijedno i savjesno da u današnje ironično doba djeluje nevjerojatno, ali ti su ljudi istinski vjerovali kako je za demokraciju važno da ima mjesta građanske rasprave o važnim javnim pitanjima. Prvi počasni predsjednik CFR-a bio je Elihu Root, visoka republikanska eminencija, a njegov prvi predsjednik bio je John W. Davis, koji je 1924. postao demokratski predsjednički kandidat. CFR je težio stvaranju građanske vanjskopolitičke diskusije koja ne bi bila prožeta strančarenjem. Urednik osnivač časopisa CFR-a Foreign Affairs jednom je svojem zamjeniku rekao da, ako jednoga od njih javno identificiraju kao demokrata, drugi treba odmah početi voditi kampanju za republikance. Kada se danas elite uključe u neko pitanje, to čine iz potpuno pristrane perspektive, često povezane s nekim pitanjem koje ih pogađa. Gotovo svaki institut i svaka stručna ustanova stvoreni posljednjih trideset godina duboko su ideologizirani. To je dijelom bilo posljedica organiziranog nastojanja američkih konzervativaca da stvore "protuestablišment" naspram onoga što su predstavljali Institucija Brookings i Vijeće za inozemne odnose, za koje su - legitimno - vjerovali da su se u šezdesetim i sedamdesetim godinama razvili prema ljevici. Ali umje-

* J o h n Judis, The Paradox of American Democracy: Elites, Special Interests, and the Betrayal of the Public Trust ( N e w York: R a n d o m House, 2000.), 21.

sto da isprave to naginjanje stvaranjem neovisnijih institucija, konzervativci su odlučili stvoriti institucije koje guraju njihovu vlastitu strančarsku liniju. Ta će konzervativna akcija neizbježno proizvesti liberalnu reakciju, što će još više polarizirati svijet političkih strategija u Washingtonu. Znanstvenici u većini današnjih instituta za političke strategije (i dalje postoje važni izuzeci) birani su po svojim nazorima, a ne po stručnosti, i, u svakom slučaju, znaju do kakvih zaključaka moraju doći. Ne guraju ih izričito prema određenim pogledima, ali oni shvaćaju da ih te stručne ustanove nisu angažirale kako bi bili slobodno misleći intelektualci. Kao što je otvoreno priznao Burton Pines, direktor istraživanja u Heritage Foundation: "Mi nismo tu kao neka vrst odbora za doktorate koji svemu posvećuje jednako vrijeme. Naša je uloga pružiti donosiocima konzervativnih političkih strategija argumente koji će pojačati našu stranu." * U doba kada stare ideologije više nisu tako korisne za rješavanje novih problema, te lakmus-probe djeluju tako da stvaraju mnoštvo predvidivih polemika i malo ozbiljne analize. Pristrani instituti donose mnogo manje nevolja nego oni uspostavljeni radi promicanja ne ideologije, nego golog interesa. Mnogi novi "instituti" i "fondacije" u Washingtonu ustvari su samo paravan posebnih interesa: korporacija, sindikata, pa čak i stranih vlada. One stvaraju baražu "istraživanja" kojima dokazuju kako njihovi dobrotvori zavređuju vladine subvencije ili neke druge pogodnosti. Između stranačkih linija i pokroviteljstva u Washingtonu je gotovo nestao prostor za istinski neovisno vrednovanje političkih strategija. Washington je sada podijeljen na dva politička tabora, i svatko na kraju više-manje završi u jednom od njih. Jedna nostalgična provjera: političke strategije nikada nisu bile stvarane u vakuumu, a stranačka politika i interesne skupine utjecale su na taj proces - i treba da utječu. Ali svatko tko je tijekom posljednjih 30 godina promatrao Washington priznao bi da je on proživio dramatičnu promjenu, uz nagao porast agresivnog anga-

*Greg A s t e r b r o o k , "Ideas M o v e N a t i o n s " , Atlantic Monthly, s i j e č a n j 1986.

žmana za podršku uskim interesima, bilo od strane intelektualaca ili lobista. Umjesto da se - barem kao cilj - nastoji doprijeti onkraj čistog strančarstva, nove washingtonske elite jednostavno ga rabe u vlastitu korist. Za ulogu posrednika u američkom društvu ostaje jedna institucija: mediji. Oni objašnjavaju i interpretiraju svijet svojoj publici i svoju publiku svijetu. Više od ijedne institucije u Americi mediji danas definiraju zbilju i određuju vodeće političke teme. Pa ipak, za razliku od drugih posredničkih skupina, koje su u povijesti ublažavale javne strasti, mediji ih danas često raspaljuju. Oni senzacionaliziraju, dramatiziraju i trivijaliziraju vijesti. To se najviše odnosi na televiziju i tabloide, ali taj trend pogađa veći dio novinarstva. Razlozi tome nisu nimalo skriveni. Novinarstvo su pogodile iste sile demokratizacije i potržištenja kao i svaku drugu profesiju. Na primjer, tri tradicionalne televizijske mreže do 1980-ih su djelovale kao kartel, znajući da imaju praktički fiksnu publiku. Zbog tog uporišta, povezanoga sa stanovitim propisima o sadržaju, mreže su svoje urede za vijesti počele smatrati dijelovima koji donose gubitke i sjaj njihovu zaštitnom znaku. Trošile su novac na inozemne vijesti, dokumentarne filmove i kulturu. Onda je došla informacijska revolucija, koja je snizila troškove, otvorila nove punktove i uvela novu konkurenciju svake vrsti. Uspon kablovske televizije značio je kraj monopola triju mreža. Danas se tradicionalne mreže praktički svake minute konkurentski bore s desecima drugih postaja koje donose vijesti, zabavu i razgovore. Ta je konkurencija stvorila neke slavne ličnosti i oštro oblikovanje programa. Ponekad dodaje oštrinu monotonim emisijama. Ali sveukupan je rezultat utrka prema dnu. Ako svoju publiku ne možete zabaviti ili ustrašiti tako da gleda vaš kanal, ona će se prebaciti na drugi. Novinar veteran elektroničkih medija rekao mi je: "Porast alternativa trebao je biti dobar za gledaoce tako što im pruža izbor. Ali stvarna je istina da je ljude lako navesti da gledaju seks i pustošenje. Stvaranje dobrog programa, kao i dobre knjige, traži od gledaoca nešto više. Ali ni jedan direktor neće danas riskirati da gledaocu makar i minutu bude dosadno.

Svatko se užasava te daljinske kontrole." Postoje, dakako, ozbiljni novi programi koji se opiru tom trendu. Ali većina njih pokrenuta je prije nekoliko desetljeća i svih je tih godina postupno gradila svoju publiku. Svijet tiskanog novinarstva također trpi udarce mnogih alternativnih načina informiranja. Mnoge nekoć velike novine su ugašene; druge su postale sjena onoga što su nekada bile. Ali tiskano je novinarstvo u procvatu u tom smislu da je šačica visokokvalitetnih novina i časopisa i dalje uspješna. New York Times, Wall Street Journal i Washington Post danas su bolji nego što su ikada bili. Razlog je to što su usmjereni na mnogo manju publiku nego televizija, pružajući usluge relativno odabranoj skupini. Ali građansku ulogu koju su diljem Amerike ispunjavale tisuće malih novina te troje novine ne mogu ispuniti. Još je jedan krucijalan - razlog njihove postojane kvalitete to što su sve troje novine u obiteljskom vlasništvu, što ih vode vlasnici sa smislom za javno dobro koji vjeruju da ne vode samo korporacije nego i nacionalne institucije. Svake važnije novine koje su obitelji prodale nekoj velikoj korporaciji doživjele su dramatičan pad kvalitete, od Los Angeles Timesa do Philadelphia Inquirera. U mnogim su slučajevima novine potpuno ukinute. Napreduje nekoliko ozbiljnih časopisa, ali i to zahvaljujući tome što su vlasnici publikacija kao što su The New Yorker i The Atlantic Monthly - i jedan i drugi posvećeni još užoj publici nego kvalitetne novine - voljni subvencionirati visoku kvalitetu. * Ali takvih je vlasnika sve manje, što se i vidi. To je nesretna okolnost; može se imati funkcionalnu liberalnu demokraciju bez visokokvalitetnog novinarstva koje dopire do široke publike, ali to nipošto nije idealno. Mediji su, uostalom, jedina djelatnost koju izričito štiti Ustav SAD-a. Ali njihove dileme nisu samo njihove; i druge su profesije važne za uspješnost demokracije, i njihova

* N e w s w e e k , u k o j e m r a d i m , j e d n a je od n e k o l i c i n e v i s o k o t i r a ž n i h p u b l i k a c i j a koja i d a l j e o z b i l j n o i p r o d u b l j e n o p r a t i v i j e s t i . On to m o ž e v e l i k i m d i j e l o m z b o g toga š t o je vlasnica Newsweeka p o r o d i c a G r a h a m , koja je t a k o đ e r i v l a s n i c a Washington Posta.

degradacija također zabrinjava. Pisac James Fallows sugerira da "postoje neka dobra i usluge čiju vrijednost za društvo čisto komercijalni model ne obuhvaća u potpunosti - na primjer zdravstvena zaštita, obrazovanje, novinarstvo i pravo. Društvu bi bilo lošije kada bi opskrbu tim dobrima i njihov karakter potpuno određivalo slobodno tržište. Ne biste htjeli da vam dijete ide na fakultet čiji se program zasniva na čisto tržišnim silama. Slično tome, dobro novinarstvo donosi društvu koristi bez obzira na profit koji proizvodi." To ne implicira da za zaštitu tih djelatnosti treba koristiti državnu regulativu. Zapravo, za pravo i za novinarstvo u povijesti su rješenje bile elite sa smislom za javno dobro. Ali što činiti kada je takvih elita sve manje? Lakše je imati smisao za javno dobro kada vam je društveni položaj čvrst i siguran. Tako je bilo s izvornom američkom elitom - protestantskim establišmentom. Od utemeljenja nacije do 1960-ih bijeli anglosaksonski protestanti (WASP-ovi) zauzimali su zapovjedne strukture američkog društva. Svi predsjednici, ministri, guverneri, industrijalci, predvodnici odvjetničke komore i rektori sveučilišta bili su WASP-ovi. Bili su međusobno povezani mrežama porodica, škola, fakulteta i klubova; tvorili su ne naprosto zbir povlaštenih pojedinaca nego društvenu klasu - američku verziju europske aristokracije. U klub se pripuštalo i nešto autsajdera, pod uvjetom da izgledaju, odijevaju se i govore kao WASP-ovi. ("Misli na jidišu, odijevaj se britanski", glasila je židovska parola za uspjeh.) Uz pripadnost društvenoj klasi išao je i stanovit skup vrednota. Vrednote WASP-ova nisu bile ni intelektualne ni akademske. Novinski kolumnist s pedigreom Joseph Alsop sjeća se događaja prilikom njegova stupanja u Groton, pripremnu školu u Novoj Engleskoj koja je u doba svojeg procvata bila prvenstveno mjesto obuke za WASP-ovsku elitu. Njegova je majka spomenula legendarnom ravnatelju Endicottu Peabodyju da mladog Joea zanimaju knjige i ideje. "Sve ćemo mu to izbiti iz glave", odgovorio je velečasni Peabody. Groton nije nastojao proizvesti velike umove, nego "čvrste kršćane", muškarce koji igraju oštro, ali pravedno, drže se moralnog kodeksa i vjeruju u javnu službu kao odgovornost koja ide uz moć. Grotonov moto je cui servire

est regnare - "služiti jest vladati".* Bilo je, dakako, mnogo neuspjelih slučajeva i glupana koji su dobivali zaposlenja, promaknuća i druge povlastice zbog toga što pripadaju pravoj etničkoj skupini. Ali u cjelini je vodstvo WASP-establišmenta provodilo i propovijedalo javnu službu - od predsjedničke funkcije do lokalne uprave. Budući da je Amerika tijekom 20. stoljeća postajala raznolikijom, otvorenijom i inkluzivnijom, WASP-establišment se našao pred dilemom: mogao je održavati svoju moć i odbijati pripuštati novopridošle u svoja svetišta, ili se mogao otvoriti novim članovima društva u usponu koji nisu WASP. To je složena priča. U početku, prvih godina 20. stoljeća, aristokracija je postala kastom, ograničavala je članstvo u klubovima i odbijala kvalificirane Židove s fakulteta Ivy Leaguea.** Ali s vremenom se pokazalo da je takvo isključivanje neodrživo. Jednim dijelom, raspoloženje tih vremena to ne bi dopustilo, a drugim je dijelom kapitalistička konkurencija tražila najbolje i najpametnije, bez obzira na etničku pripadnost. Ali na kraju su WASP-ovi otvorili kapije svojeg kluba. Krajem 1960-ih i početkom 1970-ih sve su se institucije koje je kontrolirao protestantski establišment otvorile prema autsaj-

* T a k o se to č e s t o prevodi. D o s l o v n i j i i p o b o ž n i j i p r i j e v o d bio bi " s l u ž i t i N j e m u jest vladati", ali Peabodyjeva je n a k a n a u v i j e k bila da se t a j izraz s h v a t i t a k o da se o d n o s i n a j a v n u s l u ž b u . Varijacija koja m u j e bila n a j d r a ž a , i z K n j i g e o p ć i h m o l i t v i , jest "čija je služba s a v r š e n a sloboda". J e d n o m je rekao: "Ako n e k i od m o m a k a iz G r o t o n a n e s t u p e u j a v n u s l u ž b u i n e u č i n e n e š t o z a svoju z e m l j u , t o n e ć e biti z b o g t o g a š t o s e t o o d n j i h n i j e tražilo." Vidjeti Joseph Alsop, u s u r a d n j i s A d a m o m P l a t t o m , I've Seen the Best of It ( N e w York: N o r t o n , 1992.). O G r o t o n u v i d j e t i J a m e s Chace, Acheson: The Secretary of the State Who Created the American World ( N e w York: S i m o n a n d S c h u s t e r , 1998.); i W a l t e r Isaacson i E v a n T h o m a s , The Wise Men: Six Friends and the World They Made ( N e w York: S i m o n a n d Schuster, 1986.). **Često

n a v o đ e n i k l a s i k je The Protestant Establishment: Aristocracy and Caste in

America E. Digby Baltzella ( N e w York: R a n d o m H o u s e , 1964.). Vrijedi p r o č i t a t i i d r u g a n j e g o v a djela, p o g o t o v u Philadelphia Gentlemen: The Making of a National Upper Class ( N e w B r u n s w i c k , N.J.: T r a n s a c t i o n Publishers, 1989.); i n j e g o v o z a b a v n o n a j n o v i j e djelo, Sporting Gentlemen: Men's Tennis from the Age of Honor to the Cult of the Superstar ( N e w York: F r e e Press, 1995.).

derima. U tome leži sjeme vlastita uništenja establišmenta. Bilo kroz pokret za građanska prava, bilo kroz otvaranje fakulteta Ivy Leaguea, bilo kroz brokerske kuće na Wall Streetu koje se ne bave neprijateljskim preuzimanjem, WASP-ovi su u centre moći prihvatili nove elite - Židove, Irce, katolike, Talijane, a na kraju i žene, crnce, Hispanoamerikance i Azijce. (Džepovi tog svijeta - neki mali muški klubovi - ostaju etnički ekskluzivni i posljetkom toga gube važnost za društvo u cjelini. Ekskluzivni klubovi i dalje se šire u Americi, ali sada ne diskriminiraju etnički nego novčano.) WASP-ovi su povukli taj potez djelomice zbog toga što su bili prisiljeni, ali i zbog toga što su znali da tako treba postupiti. Kada su se našli pred izborom između svojih privilegija i svojih vrednota, odabrali su potonje. Američka je nova elita družina pametnih, fakultetski obrazovanih ljudi. Ta je elita mnogo heterogenija, više meritokratska i dinamičnija od stare. Ljudi unutar nje nisu svjesni svojeg elitnog statusa. U najmanju ga ruku negiraju. Godinama nakon što je postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, izgleda da je Bill Gates smatrao da pripada otprilike gornjoj srednjoj klasi. A sve donedavno, kada su njihovo bogatstvo i njihova moć postali preveliki da bi ih se moglo ignorirati, zemlja je na isti način gledala njega i novi soj magnata koje je predstavljao: kao običan svijet koji slučajno ima mnogo novca. Ali ta je slika pogrešna i štetna. Relativno malena skupina ljudi - možda jedan milijun ili 0,5 posto stanovništva zemlje - vodi većinu važnijih institucija u Sjedinjenim Državama ili ima druge načine utjecaja. Takvo stanje stvari ima dramatične posljedice po naciju. * U usporedbi s prosječnim Amerikancem raspolažu enormnom moći. Ako ni oni ni društvo ne vjeruju da su oni u nekom smislu elita, onda se ni jedni ni drugi neće postaviti u skladu s njihovim statusom. Elitama neće uzmanjkati moći zbog toga

*Moć n i j e n a p r o s t o financijska ili politička. S r e d n j o v j e k o v n a teorija staleža i cehova počivala j e n a ideji d a o n i koji p o s j e d u j u p o s e b n u s t r u č n o s t i m a j u p o s e b n e odgovornosti. Znanje je moć. A ako to zvuči previše staromodno, vidite što mi je rekao j e d a n o d v r h u n s k i h biologa S j e v e r n e A m e r i k e : " I m a n a s n e k o l i k o d e s e t a k a koji z n a m o k a k o n a p r a v i t i zaista o p a s n e s t v a r i , s t v a r i koje m o g u pobiti d e s e t k e t i s u ć a

što prolaze neopaženo - daleko od toga. Riječima Rudyarda Kiplinga, imat će moć, ali "moć bez odgovornosti; ono što je u povijesti bio prerogativ bludnica".* Tijekom prvoga Zlatnog doba krajem 19. stoljeća, razmetljiva potrošnja i kočoperenje mogli su se mjeriti s bilo čime što čine današnji bogataši. Ali tadašnji su bogataši, možda zbog vjere ili preostalog puritanstva, brinuli za učinke svojeg bogatstva. Pogledajmo kako su se škole poput Grotona promijenile tijekom posljednjih triju ili četiriju desetljeća. Do 1970-ih njihovi su se dormitoriji sastojali od jednostavnih pregrada, bez vrata i stropova, s malo tjelesnih udobnosti, bez stereouređaja i televizora. Dječaci su se ujutro postrojavali i umivali se na limenim umivaonicima i pod hladnim tušem. Dječaci koji su u Groton dolazili, recimo, 1920-ih godina, često su potjecali iz silno bogatih sredina i odrastali u velikim palačama s desecima slugu. Svrha je, kako piše novinar-povjesničar Nicholas Lehman, "spriječiti da bogati dječaci postanu plejboji ili razmaženi. Nije ih se obučavalo kako da prosperiraju (da će prosperirati bilo je gotovo sigurno), nego kako da budu dobri i korisni." ** Danas škole poput Grotona i Andovera i koledži poput Harvarda i Yalea poučavaju svoje diplomce da budu prosperitetni, ili, u najmanju ruku, da stvore uspješne karijere. Obučavati ljude da budu dobri i korisni smatralo bi se nametljivim, presuđivačkim i odveć zahtjevnim. Jedan čovjek koji je davno završio Groton sjeća se svojeg nedavnog posjeta školi: "Spavaonice izgledaju slično, ali sada imaju stereouređaje i televizore i prepune su svakojakih udobnosti kakve možete poželjeti. Opći je dojam, u usporedbi s mojim danima prove-

ljudi, a k o n e i v i š e . T o m e , n a n e k i n a č i n , u ž a s a v a . N e z n a m š t o d a č i n i m s t o m moći." Ni on ni društvo nisu temeljito promislili kako bi se on trebao odnositi s p r a m t o g z n a n j a . On je, za bilo koga, s a m o istraživač u laboratoriju, a ne a r i s t o k r a t . P a ipak, o n d a n a s i m a v i š e ( p o t e n c i j a l n e ) m o ć i n e g o š t o j e i k a d a i m a o i j e d a n o d europskih vladara. *Taj se citat č e s t o p r i p i s u j e S t a n l e y j u B a l d w i n u , ali izgleda da ga je i z v o r n o i z r e k a o Kipling. **Nicholas

L e h m a n , The Big Test: The Street History of the American Meritocracy ( N e w

York: Farrar, Straus, a n d G i r o u x , 1999.), 14.

denim tamo, kao da ste na farmi fazana. Nama su svjesno uskraćivali luksuz. Njima ga daju na veliko." To ne znači da se smanjila kvaliteta škola poput Grotona. Ali, kao i društvo u cjelini, njima je težište uglavnom na postignuću, a ne na karakteru. * Lako je rugati se angloameričkoj eliti s njenim paternalizmom visokih načela, rođenim iz kulturnog osjećaja nadmoći. Ali ona je ujedno utjelovljivala stanovite vrednote - pravednu igru, pristojnost, slobodu i protestantski osjećaj poslanja - koje su pomagale postavljanju društvenih standarda. Dakako, ti su kodeksi bili umjetni, etnocentrični i često licemjerni. Često ih se zlorabilo i više uvažavalo kršenjem nego pridržavanjem. Ali što onda? "Licemjerje je", kako je napisao historičar John Lukacs, "cement koji povezuje civilizaciju." Standardi predstavljaju najviše aspiracije društva, a ne njegovu kompleksnu zbilju. Kada moćni ljudi obznane da postoje stanoviti standardi ponašanja, oni ograničavaju vlastitu moć, pa makar i neizravno, i daju društvu znak: "Ovome težimo". Jedan bi konačan primjer mogao objasniti taj pomak našeg gledanja na elite u Americi.** Među mnogobrojnim razlikama između vrlo gledanog filma Titanic i zbiljske povijesti, jedna je osobito znakovita. U filmu se, dok brod tone, putnici prvog razreda jagme da se uspnu u malobrojne čamce za spašavanje. Samo zahvaljujući odlučnosti smionih mornara, koji oružjem obuzdavaju grabežljive plutokrate, uspijeva se u čamce smjestiti žene i djecu. Ustvari, prema izvještajima preživjelih, konvenciju "prvo žene i djeca" poštovalo se među pripadnicima više klase gotovo bez iznimke. To jasno pokazuje statistika. U prvom je razredu bilo spašeno svako dijete, kao i sve žene osim njih pet (od 144),

*Ta bi t e n d e n c i j a mogla biti još izraženija u d r u g i m k o n k u r e n t s k i m s r e d n j i m š k o l a m a , ali u slučaju te v e l i k e p r i p r e m n e škole iz N o v e E n g l e s k e m o ž e se v i d j e t i o d m a k o d n j e n e v l a s t i t e prošlosti, k a d a s u činili s u p r o t n o - p r e v i š e n a g l a š a v a l i karakter, a premalo postignuće. * * P r i m j e r e u g l a v n o m u z i m a m iz W y n Craig Wade, The Titanic ( N e w York: R a w s o n , W a d e , 1979.). Vidjeti i W a l t e r Lord, A Night to Remember ( N e w York: H e n r y Holt, 1955).

od kojih su tri odlučile umrijeti sa svojim muževima. Nasuprot tome, 70 posto muškaraca iz prvog razreda je nestalo. U drugom razredu, u kojem su se također nalazili bogati tipovi profesionalaca, spašeno je 80 posto žena, a utopilo se 90 posto muškaraca. Muškarci na popisu prvog razreda Titanica sačinjavali su praktički tadašnjih Forbesovih 400. Navodno se John Jacob Astor, slavni najbogatiji čovjek Amerike u to vrijeme, probio do čamca, smjestio u nj svoju suprugu i zatim se, odbivši zauzeti mjesto, vratio i mahnuo joj za pozdrav. Slično tome, mjesto je odbio i Benjamin Guggenheim, ustupivši svoje mjesto nekoj ženi, zamolivši je samo da prenese njegovu poruku kući: "Recite mojoj supruzi... Igrao sam pošteno do kraja. Ni jedna žena ne smije biti ostavljena na brodu zbog toga što je Ben Guggenheim bio kukavica." Drugim riječima, neki od najmoćnijih ljudi svijeta držali su se nepisanog kodeksa časti - premda je to značilo sigurnu smrt. Autori filma izmijenili su priču iz dobrog razloga: nitko joj danas ne bi vjerovao. Svoju smo višu klasu oslobodili svakog smisla za odgovornost, a ona nam je veselo uzvratila. U suvremenom govoru oni su naprosto poput bilo koga među nama, običan svijet. Ponašamo se kao da je društvo toliko demokratsko i toliko dinamično da u zbilji i nema vladajuće elite. Ali ima je. Bogati i moćni uvijek će biti tu. Možemo samo tražiti da priznaju da s njihovim povlasticama idu i odgovornosti. Socijalne konvencije, profesionalna udruženja, moralne stege, pripremne škole, džentlmenski kodeks - sve su to bili pokušaji civiliziranja snažnih. U prošlosti je američko društvo od tih ljudi očekivalo da se valjano ponašaju i, na neki način, sudjeluju u javnom životu zemlje. Blizu parka East Potomac u Washingtonu, D. C. stoji upečatljiv spomenik, statua muškarca ispruženih ruku, poput Krista, na čijem je postolju natpis: "Hrabrim muškarcima Titanica, koji su dali živote da bi žene i djeca mogli biti spašeni." Podignut je zahvaljujući dobrovoljnim donacijama 25.000 žena iz Sjedinjenih Država. Kada su predvodnici društva živjeli u skladu sa svojim idealima, ukazivala im se počast. Kada nisu, to je bio predmet dubokog razočaranja. Danas, nasuprot tome, od onih na položajima moći očekujemo vrlo malo, i oni nas rijetko razočaraju.

ZAKLJUČAK

Izlaz Dvadeseto su stoljeće obilježila dva široka trenda: regulacija kapitalizma i deregulacija demokracije. Oba su eksperimenta otišla predaleko. Bila su smislena rješenja problema svojeg vremena, nereguliranog kapitalizma i oligarhije. Ali, kao što ističe Evelyn Waugh u svojem komičnom romanu Scoop, svaka dobra ideja vrijedi "do neke granice". Ranih godina 20. stoljeća izgledalo je da su neizbježan put u budućnost slobodna tržišta i slobodna trgovina. Zemlje su diljem svijeta međusobno trgovale, otvarajući svoja tržišta, zapravo cijela društva. Tržišta su bila u nastupanju. Ali ispalo je da su te godine prije Prvoga svjetskog rata, hiperinflacije i Velike depresije bile razvođe načela laissez faire. Od tada nadalje, kad god se pojavio neki problem - ekonomski, socijalni, politički - rješenje je bila državna intervencija. Svaka je kriza rađala nove propise, a svaki je propis rađao novu birokraciju. Kao rezultat, najvećim dijelom 20. stoljeća kapitalizam je bio podvrgnut oporezivanju, licenciranju, kontroli, pa čak i nacionalizaciji, u tolikoj mjeri da je već 1945. veliki britanski historičar A. J. P. Taylor mogao ustvrditi: "Nitko ne vjeruje u američki način života - dakle u privatno poduzetništvo." Godine 1961., kada je britanska kraljica Elizabeta II. posjetila Ganu, slavili su je kao "najveću socijalističku monarhinju na svijetu", što je čak i njena torijevska vlada prihvatila kao kompliment. Kada je konzervativni republikanac Richard Nixon 1971. nametnuo privredi SAD-a kontrolu plaća i cijena i objavio "Sada smo svi kejnzi-

janci", izražavao je proširen nazor - čak i u Americi - da država treba nametljivo upravljati kapitalizmom. Demokracija se kretala suprotnim smjerom. "Lijek za boljke demokracije", pisao je utjecajni američki filozof John Dewey 1927., "jest više demokracije". Bio je vidovit. Većinu problema na koje je nailazila većina demokratskih poredaka tijekom 20. stoljeća rješavalo se proširivanjem prava glasa, eliminiranjem neizravnih izbora, smanjivanjem snage elitnih skupina i davanjem veće moći sve većem broju ljudi na sve više raznih načina. Rezultati su bili senzacionalni. U Americi je to značilo da su crnci i žene stekli pravo glasa, senatore se bira izravno, stranke biraju kandidate na osnovi pučkih glasova, a klubovi mijenjaju svoj karakter i svoja pravila. Politička povijest 20. stoljeća priča je o sve većoj i izravnijoj političkoj participaciji. A uspjeh je stalno proširivao domašaj demokracije. Kakva god bila boljka, lijek bi bila demokracija. Regulacija kapitalizma u 1970-ima već je bila pretjerala, što je dovelo do teških poreznih stopa i birokratske državne kontrole. Tijekom posljednjih dvaju desetljeća vlade diljem svijeta, od Sjedinjenih Država preko Francuske do Indije i Brazila dereguliraju privredne djelatnosti, privatiziraju kompanije i snižavaju tarife. Dok se razvija ekonomski bum kasnih devedesetih, bit će potrebni nova regulacija i obnovljeno uvažavanje uloge države u kapitalizmu. Ali malo će se zemalja vjerojatno vratiti prenapuhanoj praksi od prije jedne generacije. Država se povukla s visina zapovijedanja privredom. I deregulacija demokracije otišla je predaleko. Proizvela je neprikladan sistem nesposoban vladati i zadobiti poštovanje puka. Premda se nitko ne bi usudio loše govoriti o današnjoj demokraciji, većina ljudi instinktivno osjeća problem. Poštovanje javnosti spram politike i političkih sistema u svakom razvijenom demokratskom poretku niže je nego ikada. Što je još zanimljivije, u jednoj anketi za drugom, kada Amerikance pitaju koje javne institucije najviše poštuju, na vrhu liste uvijek su tri tijela: Vrhovni sud, oružane snage i Sistem federalnih rezervi. Svim je trima zajedničko jedno: izolirana su od javnih pritisaka i djeluju na nedemokratski način. Reklo bi se da se Amerikanci dive tim institucijama upravo zbog toga što predvode, a ne slijede. Nasuprot

tome, Kongres, koji je najreprezentativnija i najrefleksivnija politička institucija, u većini ispitivanja javnog mnijenja zauzima mjesta na dnu liste. Ljudi te makinacije i paralizu koja iz njih proizlazi gledaju potišteno, pa i s gađenjem. Dakako, to ih ne sprečava da slave proces koji je takve makinacije učinio neizbježnima.

Delegiranje demokracije Kad su ulozi visoki, svakodnevnu politiku ne povjeravamo samima sebi. Ni jedna demokracija nikada nije vodila rat putem tjednog glasanja. Borbu protiv terorizma neizbježno vode vlade kojima njihova društva ostavljaju dosta slobode. Sada se suočavamo s novim opasnostima, ali i s novim i dubokim pritiscima na vladu. Demokratski će poreci morati pokazati da se mogu efektivno nositi s terorizmom, inače ćemo u mnogim zemljama u razvoju doživjeti porast novog autoritarizma. Zemlje u razvoju, a posebno one u islamskom svijetu, morat će savladati težak akt ravnoteže. Moraju ostati dovoljno jake da mogu djelovati u odnosu na nove opasnosti terorizma, a ipak biti dovoljno otvorene i demokratske da ne stvore političku opoziciju koja se pretvara u ekstremizam. Drugim riječima, moraju biti kadre ubijati teroriste a da ne uzgajaju terorizam. Kada to djeluje ispravno, državna moć, legitimnost i djelotvornost mogu djelovati skupa, pojačavajući se uzajamno, u pozitivnom krugu. Međutim, kada stvari pođu ukrivo, pozitivan krug postaje poročan - i nasilan. Represija stvara ekstremizam, koji stvara još više represije. Žalosnu ilustraciju te silazne putanje predstavlja odnos Rusije prema Čečeniji. Globalizacija je stvorila poseban niz izazova. Sve otvorenija svjetska privreda prisiljava države da usvoje mjere discipliniranja koje na dug rok održavaju fiskalnu stabilnost. Kada to ne čine, tržišta kažnjavaju zemlje brže i strože nego ikada prije, pretvarajući valute i burze u ruševine. Ipak, dugoročne mjere izazivaju kratkoročnu bol - za birače. Demografske promjene tjeraju zapadne vlade na reformiranje socijalne države, posebice potpore starijima. To će se pokazati gotovo nemogu-

ćim, jer su stariji građani politički moćni; dobro su organizirani, daju novčane priloge, snažno lobiraju i redovito glasaju. Prava bi reforma međutim neizbježno značila smanjivanje doprinosa koje oni dobivaju. Vlade bi morale donositi teške odluke, odupirati se iskušenju ugađanja i donositi dugoročne mjere. Jedini mogući način da se to postigne u suvremenoj demokraciji jest da se donosioce odluka izolira od intenzivnih pritisaka interesnih skupina, lobija i političkih kampanja - dakle od intenzivnog pritiska demokracije. To se već događa. Najjasniji je primjer tog trenda uspon neovisnih središnjih banaka poput Federalnih rezervi SAD-a posljednjih nekoliko desetljeća. U većini razvijenih demokratskih poredaka najjaču državnu ekonomsku polugu sada primjenjuje tijelo koje nije izabrano. I to djeluje. Premda i one imaju nedostataka, neovisnost središnjih banaka uglavnom je donijela odgovorniju monetarnu politiku. Djelomice i zbog te discipline, privredni ciklus, koji je nekada bio oštar i težak, sve se više ublažava. Pad 2000.-2002., koji je uslijedio nakon najvećeg buma u pola stoljeća, još uvijek (dok ovo pišem) nije tako ekstreman kako su se mnogi bojali. Središnje banke nisu jedini primjer ove pojave. U Europi ima mnogo pritisaka u vezi s nedemokratskom naravi Europske Unije (EU), koju se često kritizira kao najveći primjer nedemokratskog vođenja politike. Ali neugodna je realnost u tome da je EU djelotvorna upravo zbog toga što je izolirana od političkih pritisaka. Europske su etatističke privrede u sedamdesetim godinama već bile postale disfunkcionalne, a njihove su vlade paralizirale moćne interesne skupine, koje su većinom bile za protekcionizam, a sve su imale neprijateljski stav spram promjena. Za posljednjih je desetak godina Europa uspjela provesti značajne reforme - fiskalnu, monetarnu i regulacijsku - samo zbog moći EU-a. Kada EU ne mijenja svoje mjere, uzrok su njene demokratske države-članice. Ni jedna od većih europskih stranaka nije imala hrabrosti založiti se za strukturalne reforme za koje je svima jasno da su nužne za dugoročni prosperitet kontinenta. "Europska Unija je glavni, zapravo jedini sprovodnik reforme prema slobodnom tržištu na kontinentu", kaže Joseph Joffe, urednik njemačkog Die Zeita. "Bez Bruxellesa ne bismo deregu-

lirali glavne privredne djelatnosti." Bez straha od odstupanja od ciljeva budžeta EU-a, zemlje poput Italije nikad ne bi smanjile svoje deficite. Bez Bruxellesa ne bi bilo pritiska da se reformira rastrošne europske subvencije. U angloameričkom svijetu EU se prikazuje kao karikaturu. Ukoliko Amerikanci - i Britanci, koji se upravo muče s time da li da usvoje europsku valutu euro - imaju stav, on je čvrst i jednostavan. EU je krupna, napuhana i nedemokratska, i guši šarmantnu raznolikost europskog života. ("Neizabrani birokrati u Bruxellesu kažu engleskim pivarima kako da prave pivo!" Kao da mnogi od tih starinskih lokalnih običaja nisu u zbilji protekcionističke prepreke konkurenciji.) Europu u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama najčešće kritiziraju oni koji žestoko podržavaju kapitalizam i slobodnu trgovinu. Ali protivnici EU-a na europskom kontinentu - gdje ona najpotpunije djeluje - jesu ljudi suprotnog uvjerenja. Danska je znamenito skeptična spram EU-a i eura. Ali Poul Nyrup Rasmussen, po obrazovanju ekonomist, bivši premijer Danske, objasnio je da su većina protivnika EU-a "ljudi koji se boje globalizacije: nekvalificirani radnici, žene, zaposleni u javnom sektoru. Za njih je Europska Unija samo dio tog novog svijeta globalnog kapitalizma i slobodnih tržišta." Zbog toga su EU i tijela poput nje postojana. Koliko god ih kritizirali, realno je da u današnjem svijetu zemlje ne mogu određivati kamatne stope ili donositi mjere protiv monopola putem plebiscita. Većina onoga za što je odgovoran Bruxelles - regulativna, trgovinska, monetarna i protumonopolistička politika - izolirano je od političkih pritisaka u mnogim zemljama, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Institucije poput Europske Unije, koje često osuđuju da su svemoćne i udaljene, nisu, ustvari, ni jedno ni drugo. Za početak, ovlaštenja EU-a uvelike se preuveličava. Budžet Bruxellesa jedva prelazi jedan posto ukupnog društvenog bruto proizvoda EU-a. Andrew Moravcsik, jedan od najboljih znanstvenih poznavalaca Europe, ističe da, kad isključite prevodioce i činovnike, Europska komisija zapošljava 2500 službenika, "manje od bilo kojeg europskog grada srednje veličine i manje od jedan posto broja državnih službenika samo u Francuskoj". Što se tiče nede-

mokratske naravi, svaki novi zakon koji želi usvojiti zahtijeva više od 71 posto ponderiranih glasova nacionalnih država - "razmjer veći od onoga koji je nužan za izmjene američkog Ustava". Europsku Uniju, kako uvjerljivo argumentira Moravcsik, ne bi trebalo smatrati super-državom, nego internacionalnom organizacijom. Poput većine takvih tijela, ono odražava želje svojih država-članica. A moć EU-a se ne povećava. Upravo suprotno, ona se smanjuje, racionalizacijom struktura vlasti i razjašnjavanjem odnosa s članicama. Među europskim liderima vlada trend šire, ali bolje definirane Europske Unije koja sistematizira zadaće koje je već preuzela.

Problem legitimnosti Međutim nevolje Europske Unije ističu središnji problem razvijenih demokratskih poredaka. Pritisci radi dobrog upravljanja se povećavaju, ali u demokratsko doba birokracijama koje su stvorene posljetkom tog imperativa manjka legitimnosti. Populisti poput Jeana Marie Le Pena u Francuskoj, Pata Buchanana u Sjedinjenim Državama i Jörga Haidera u Austriji napadaju udaljene moći tih institucija. Diraju u istinske i razumljive osjećaje otuđenja. Kada rastu kamatne stope, kada se zaključuje trgovinske sporazume, kada se deregulira ekonomske djelatnosti, populisti protestiraju da su sve to djela mračnih tijela koja djeluju skriveno. Pa ipak, te institucije dobro funkcioniraju upravo zbog toga što su udaljene od svakodnevne politike. Prosječnoj građanki i građaninu donose enormne koristi u obliku jačeg rasta, veće produktivnosti, stabilna fiskalnog okruženja i mnogih drugih ekonomskih pogodnosti. Kako riješiti taj problem i ostvariti djelotvornu, ali i legitimnu vlast? Ne tražite pomoć od teoretičara demokracije. Unatoč tome što postoje stotine neizabranih tijela koja sada pomažu demokratskim vladama u donošenju odluka, politički filozofi koji danas pišu o demokraciji većinom su radikalni pobornici totalne demokracije bez okova. Naizgled nesvjesni problema zbog kojih su te institucije nužne, slijepi za činjenicu da ta tijela odgovaraju svojim biranim gospodarima, te-

oretičari se zadovoljavaju time da se pridruže uličnim protestima protiv svjetske vlade. Pjevaju himne puku i zahtijevaju sve više izravne participacije puka (osim, dakako, u upravljanju sveučilištima, koja i dalje funkcioniraju poput srednjovjekovnih kraljevstava). Rezultat je da filozofija danas ima malo veze sa zbiljom. I političari općenito pogoršavaju problem demokratske legitimnosti. Sretni su što kompleksne probleme mogu prepustiti neizabranim tijelima, a onda javno paradiraju napadajući iste te institucije. Tako francuski političari s oduševljenjem prihvaćaju pogodnosti koje potječu od nižih budžetskih deficita. Ali kada trebaju smanjiti potrošnju kako bi taj cilj postigli, oni podsjećaju svoje birače kako je tu muku u cijelosti skrivila zla Europska Unija. "Nemojte mene kriviti, na to me prisilio Bruxelles" postalo je popularnim izgovorom u europskoj vladajućoj klasi. Ne iznenađuje da iz toga proizlazi sve veća kriza legitimnosti EU-a. Taj će se problem samo povećavati. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) predstavlja najnovije u nizu moćnih tijela sa širokim ovlastima, udaljeno od puka, koje je na sebe navuklo nov val kritika. Premda antiglobalizacijske skupine imaju mnogo disparatnih i često proturječnih programa, sve se slažu da su tijela poput WTO-a opasna. Neke od stvari koje ih zabrinjavaju su valjane - postupke tijela poput WTO-a trebalo bi učiniti otvorenijima - ali WTO zapravo dobro funkcionira upravo zbog toga što je izoliran od javnih pritisaka. Kao što smo vidjeli, biti otvoren "puku" u praksi znači biti otvoren organiziranim političkim interesima, obično onima koji predstavljaju malene manjine. Kad bi pregovori o trgovini dopuštali stalno demokratsko sudjelovanje, bili bi zatrpani izuzecima, protestima i zaštitnim mjerama za politički moćne skupine. Poljoprivreda u zapadnom svijetu, jedno od glavnih područja na kojima sporazumi o slobodnoj trgovini nisu ostvarili značajniji napredak, i dalje je opasno skupa i neproduktivna upravo zbog toga što je mala skupina bogatih poljoprivrednika iskoristila demokratski sistem u svoju korist. Više demokracije u trgovinskoj politici značilo bi više mjera poput subvencija za poljoprivredu. Sadašnji sistem - WTO i njegov prethodnik, Opći sporazum o tari-

fama i trgovini * - donio je izvanredne rezultate. Širenje trgovine jedinstveno je najveće ekonomsko dostignuće u svijetu za posljednjih 50 godina, koje donosi dramatično smanjivanje siromaštva i bolesti na cijelom planetu. Svijet je ostvario više ekonomskog napretka za posljednjih 50 godina nego za prethodnih 500. Želimo li zaista uništiti sistem koji je to omogućio tjerajući ga da djeluje poput kalifornijske legislative? Umjesto da ga omalovažavaju ili bježe od njega, zapadni političari trebali bi prigrliti duh koji stoji u pozadini WTO-a, EU-a, Sistema federalnih rezervi i drugih takvih tijela. Trebali bi braniti ta tijela od klevetnika i pokazati da su ona duboko demokratska u madisonovskom smislu. Što god tko mislio o tom rješenju, James Madison i ostali federalisti bili su dalekovidni kada su -1789.! - uvidjeli da će demokratsku vlast više od svega ostaloga mučiti jedan problem: problem posebnih interesa. Budući da je Madison uvidio da su "posebni interesi" u krajnjoj liniji oblik slobode govora, znao je da nema jednostavnog načina da ih se zabrani. Madison je u krajnjoj instanciji najveću nadu polagao u strukturu same američke vlasti. Po njemu je to što Amerika nije bila čista demokracija nego republika bila njena najveća snaga. To je značilo da se javne mjere neće donositi izravno, emocionalno, iz uskih interesa. "Delegiranjem vlasti" na skupinu građana koje ostali izaberu bit će moguće "rafinirati i proširiti poglede javnosti tako što ih se usvaja putem medija biranog tijela građana čija mudrost može najbolje raspoznati istinski interes njihove zemlje i čiji će patriotizam i ljubav prema pravdi biti najteže žrtvovati privremenim ili parcijalnim interesima." Njegove riječi mogu zvučati staromodno, ali one predstavljaju izrazito modernu ideju: delegiranje. Što se život više specijalizira, to više delegiramo. Delegiranje je, uostalom, način vođenja suvremenog poslovanja. Dioničari su vlasnici kompanija, ali upravljanje prepuštaju ljudima koji tome mogu posvetiti vrijeme i energiju i koji su za to stručni. Dioničari zadržavaju krajnju kontrolu, ali priznaju da ne mogu

*GATT, G e n e r a l A g r e e m e n t on Tariffs a n d Trade; op. prev.

sami upravljati kompanijama. To ne znači da neki od tih izvršnih upravljača neće zloupotrijebiti vlast koja im je povjerena, ali kada to učine dioničari ih mogu kazniti, što često i čine. Po shvaćanju mnogih utemeljitelja Amerike, delegirana demokracija donijela bi bolju vladavinu jer bi je provodili ljudi zainteresirani za javne poslove i iskusni u njima, a ipak odgovorni puku. Iznad svega, to je za Madisona bio mehanizam kojim se može usmjeriti uske interese i kratkoročne poglede - što je upravo problem pred kojim se danas nalazimo. Ali dok se u ostalim područjima života delegiranje i specijalizacija povećavaju, u politici je na djelu trend suprotnog smjera. Kada biste u poslovnom svijetu tvrdili da bilo koji amater može voditi veliku kompaniju jer poslovno iskustvo ne utječe na čovjekovu sposobnost da odradi posao, ismijali bi vas. Kažete li to o državi, ispast ćete mudrac. Odlučili smo da, premda ne znamo sami ispuniti poreznu prijavu, napisati vlastitu oporuku ili konfigurirati vlastita računala, znamo sami donositi zakone.

Manje je više Ono što nam je danas u politici potrebno nije više, nego manje demokracije. Time ne mislim da bismo trebali prihvatiti moćnike i diktatore, nego da bismo se trebali upitati zbog čega stanovite institucije unutar našeg društva - kao što su Federalne rezerve i Vrhovni sud - funkcioniraju tako dobro, a zbog čega druge - kao zakonodavna tijela - funkcioniraju loše. Tako Alan Blinder, profesor na Princetonu, promišlja upravo to pitanje u fascinantnom članku u časopisu Foreign Affairs 1997.* Blinder je obavljao dvije državne funkcije, prvo u Bijeloj kući, u Vijeću ekonomskih savjetnika, a potom u Federalnim rezervama, gdje je bio potpredsjednik. U svojem članku zapaža da donošenjem politič-

* A l a n Blinder, "Is G o v e r n m e n t Too Political", Foreign Affairs, s t u d e n i / p r o s i n a c 1997.

kih mjera u Bijeloj kući dominiraju kratkoročni politički i izborni motivi, dok je u Federalnim rezervama donošenje političkih mjera motivirano uglavnom njihovim socijalnim, ekonomskim i pravnim vrijednostima. Tom se razlikom može uglavnom objasniti dosljedno visoka kvaliteta odlučivanja u Fedu. Blinder argumentira da je odlučivanje u Federalnim rezervama izolirano od politike iz triju dobrih razloga. Prvo, kamatne stope su tehnički predmet za čije su rješavanje specijalisti bolje opremljeni od amatera. Drugo, monetarna politika djeluje kroz dugo razdoblje, pa stoga iziskuje strpljenje i mirnu ruku. Konačno, bolni učinci borbe protiv inflacije (veća nezaposlenost) dolaze prije korisnih (stalno niže cijene dobara, niže kamatne stope itd.). Iz toga slijedi da se dobru politiku kamatnih stopa ne može donositi u atmosferi kojom dominiraju kratkoročni motivi. No Blinder potom priznaje da mu se "u glavi stalno pomaljala prljava malena misao: argumentacija u korist neovisnosti Feda važi isto tako i za mnoga druga područja vlasti. Mnoge odluke o političkim programima i mjerama iziskuju kompleksno tehničko rasuđivanje i izazivaju posljedice koje se protežu u daleku budućnost". Kao primjere koji su baš takvi navodi zdravstvenu zaštitu, politiku spram okoliša i poreznu politiku. Pogledajmo savezni porez na dohodak u SAD-u. U svojoj prvoj inkarnaciji 1914. cijeli je porezni zakonik imao 14 stranica, a individualna su porezna davanja stala na jednu stranicu. Danas porezni zakonik obuhvaća 2000 stranica, sa 6000 stranica pravilnika i desecima tisuća stranica odluka i tumačenja. Služba unutarnjih prihoda * objavljuje 480 poreznih obrazaca i 280 obrazaca koji ih objašnjavaju. Nije jasno koliko točno Amerikance košta podčinjavanje tim bizantinskim pravilima; procjene idu čak do 600 milijardi dolara godišnje, ali većina stručnjaka to smješta negdje na 100 milijardi, ili oko 15 posto prihoda od poreza na dohodak (oko 375 do 450 dolara po osobi godišnje). Dale Jorgenson, predsjednik Ekonomskog fakulteta na Harvardu, proračunava da bi

* I n t e r n a l R e v e n u e Service - IRS (op. prev.).

prelazak na paušalni porez na potrošnju donio isto toliko prihoda kao i sadašnji sistem poreza na dohodak, dok bi ekonomski rast uvećao za više od 200 milijardi dolara godišnje. Porezni je zakonik počeo zahtijevati previše vremena i postao kompleksan i skup zbog jednostavnog razloga: demokratske politike. On za političare predstavlja zlatnu priliku da financiraju svoje omiljene programe, skupine i kompanije, a da ne privuku previše pozornosti. Izravna donacija bila bi zapažena; malena promjena poreznog zakona ne bi. Korporacije s vrlo sličnom bilancom mogu plaćati vrlo različite poreze, ovisno o tome imaju li uspješne lobiste koji mogu natjerati Kongres da izmijeni zakon u njihovu korist. Novi je zakon često formuliran tako usko da je, ustvari, subvencija jednoj određenoj kompaniji. Premda svaka porezna olakšica može izgledati malena, ukupan je trošak vrtoglav, i ukupno iznosi više od 550 milijardi izgubljenih prihoda savezne vlade 2001. Neki od tih "poreznih izdataka" namijenjeni su potpori programima koji uživaju široku javnu podršku, ali druge se - kao što su usko ciljane porezne olakšice za industriju - može opisati samo kao socijalnu pomoć korporacijama. Amerikanci svih političkih orijentacija suglasni su da je porezni zakonik glomazan, nedjelotvoran i nepravedan. Ipak, nitko ne vjeruje da će ikada biti reformiran, jer je usađen u demokratsku politiku. Blinder ističe da sva tri razloga zbog kojih su Federalne rezerve neovisne važe osobito i za poreznu politiku. On predlaže stvaranje neovisne savezne porezne uprave, vrlo slične Federalnim rezervama. Kongres bi joj davao opće smjernice, a ona bi na toj osnovi pripremala porezne zakone. Kongres bi potom glasao o prijedlogu, ali ne bi bili dopušteni nikakvi amandmani. Premda nipošto ne bi bio besprijekoran, taj bi sistem nesumnjivo proizveo bolji porezni zakonik od onoga koji imamo sada. Vlada Sjedinjenih Država na nekim područjima već eksperimentira s takvim delegiranjem. Predsjednik je obično ovlašten da pregovara o trgovinskim sporazumima, koje se potom iznosi pred Kongres kao kompletan paket. Kongres glasa o prijedlogu bez mogućnosti amandmana. Sličnu je proceduru Kongres koristio početkom 1990-ih, kada

je trebalo zatvoriti desetke vojnih baza dok se zemlja demobilizirala nakon Hladnog rata. Suočeni s krizom, zakonodavci su shvatili da se do pravednog ishoda može doći jedino izbacivanjem politike iz procesa. Inače bi svi članovi Kongresa bili zdušno za zatvaranje baza, samo ne onih u njihovim izbornim jedinicama. Zadatak određivanja koje baze treba zatvoriti delegirali su na nepristranu komisiju. Kongresu je konačan popis izložen na jednokratno glasanje za ili protiv, bez ikakvih izmjena. Svi ti procesi djeluju dobro, kombinirajući djelotvornu vlast s demokratskom kontrolom. Delegiranje je suvremeni ekvivalent strategije koju je Homerov lutajući junak Odisej primijenio kada je plovio blizu sirena, od čijeg su se pjeva ljudi bacali u more. Odisej je svojim mornarima naložio da uši začepe voskom kako ne bi čuli pjev sirena. Što se njega tiče, htio je čuti tu glazbu, pa je dao da ga čvrsto privežu za brodski jarbol i rekao svojim ljudima da ga ne smiju odvezati ma što on govorio. Dok su plovili opasnim vodama, Odiseja je pjesma zavela, pa je tražio da ga oslobode. Ali sistem je djelovao. Njegovi su se ljudi držali izvornih naredbi i ostavili ga vezanog. Rezultat je bio da su se brod i njegovi mornari sigurno izvukli iz tog iskušenja. Današnji političari trebali bi se češće dati vezati za državni brod dok prolaze turbulentnim političkim vodama.

Najviši ulozi Potreba za delegiranjem još je veća u zemljama u razvoju, jer su ulozi često viši. Vlade moraju u političkim mjerama koje donose i primjenjuju pokazati jak angažman i disciplinu, inače će tržišta brzo izgubiti vjeru u njih. Moraju se usredotočiti na dugu perspektivu u urbanom razvoju, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, ili će njihova društva uskoro utonuti u stagnaciju, pa čak i anarhiju. Dalekovidne političke strategije daju visoke dividende; mjere kratkoročnog pokroviteljstva donose goleme troškove. U tim mjerama diktatori nisu bili uspješniji od demokrata - daleko od toga. Većina diktatora opustošila je svoje zemlje radi osobne koristi.

Znanstvenici postavljaju pitanje da li demokracija pomaže ekonomskom rastu siromašnih zemalja ili mu šteti, i unatoč mnogim istraživanjima nisu došli do jednoznačnog odgovora.* Ali tijekom posljednjih 50 godina gotovo se svaki uspješan slučaj u svijetu u razvoju zbio pod nekim liberalnim autoritarnim režimom. Bili to Tajvan, Južna Koreja, Singapur, Čile, Indonezija ili čak Kina, vlade koje su bile u stanju donositi mudre odluke na dug rok nagrađene su jakim ekonomskim rastom i sve višom razinom pismenosti, trajanja životnog vijeka i obrazovanosti. Teško je sjetiti se neke demokratske zemlje Trećeg svijeta koja je postigla postojane stope rasta poput rasta u navedenim zemljama. One koje su krenule putem reforme brzo osujeti potreba da održe subvencije za politički moćne skupine. Indija nije bila kadra provesti kontinuiranu reformu uglavnom zbog toga što njeni političari ne bi učinili ništa bolno - ma koliko privremeno - za svoje izborne baze. Posljetkom toga, uza svu njenu demokratsku slavu, zemlja sve više zaostaje u gotovo svakom mjerilu ljudskog razvoja: očekivanom životnom vijeku, mortalitetu dojenčadi, pismenosti, obrazovanosti. Ona se sada nalazi na šokantnom 124. mjestu (od 173) na indeksu ljudskog razvoja Ujedinjenih naroda, dakako iza Kine, ali čak i iza Gvatemale, Bolivije i Sirije, a dobrano iza Kube. Sigurno je vrijeme da se postavi pitanje da li demokratske zemlje poput Indije, koje zapadni intelektualci toliko slave, rade za svoj puk. Rješenje nije u potapanju demokracije u Trećem svijetu. Demokracija ima neizmjerne prednosti bez obzira na to kako djeluje na razvoj i rast. Ona ima i zbiljske ekonomske vrline. Premda ne postiže najbolje rezultate, ona obično štiti od najgorih. Možda putem izbora nećete

*O o v o j t e m i p o s t o j i o b i m n a , z a n i m l j i v a l i t e r a t u r a . D o b r o bi p o l a z i š t e bio pregled u U n i t e d N a t i o n s D e v e l o p m e n t P r o g r a m , Human Development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World ( N e w York: O x f o r d U n i v e r s i t y Press, 2002.), 56. V r i j e d i p r o č i t a t i s v e r a d o v e k o j e n a v o d i , ali p o s e b i c e t r e b a p o g l e d a t i A d a m P r z e w o r s k i , M i c h a e l E. Alvarez, Jose A n t o n i o C h e i b u b i F e r n a n d o L i m o n g i , Democracy and Development: Political Institutions and Weil-Being in the World, 1950-1990 ( N e w York: C a m b r i d g e U n i v e r s i t y Press, 2 0 0 0 . ) .

dobiti Lee Kuan Yewa, ali ni Mobutua Sese Sekoa. Ipak, navijanje za demokraciju neće riješiti njene probleme. Mora postojati način da se postigne funkcioniranje demokratskih sistema kojim ne bi neprestano proizvodili kratkoročne mjere sa žalosnim rezultatima. Ulozi u siromašnim zemljama naprosto su previsoki. Jedno bi rješenje moglo biti neki oblik delegiranja. Središnje bi banke trebale biti moćnije, i taj proces je već u toku. Suci bi trebali imati sličan neovisan položaj. Kako bi se ojačalo pravosuđe i suzbijalo korupciju, ministarstvima pravosuđa i vlastima zaduženima za provođenje zakona trebalo bi također dati više neovisnosti. U mnogim američkim institucijama, kao što su Sistem federalnih rezervi, Komisija za vrijednosne papire i razmjenu i Savezni ured za istrage*, čelne osobe imenovane su na dug mandatni rok (7-10 godina) koji se ne podudara s izbornim ciklusom. To je učinjeno namjerno, da bi im se osiguralo neku distancu spram politike. Krucijalno područje na kojem bi moglo biti moguće kreativno novo uređenje jest ekonomska oblast. Odlučivanje u toj areni trebalo bi biti distancirano od svakodnevne politike. Ministar financija u zemlji Trećeg svijeta trebao bi imati mogućnost predložiti godišnji budžet u paketu na koji nema amandmana, koji može biti samo u cjelini odobren ili odbačen. (Ujedinjeno Kraljevstvo, zbog svojeg parlamentarnog sistema i čvrste stranačke discipline, čini to neformalno, i zahvaljujući tome uživa reputaciju da može provoditi djelotvornu fiskalnu politiku.) Moglo bi se ići i dalje i dopustiti da ministar privrede bude imenovan na rok duži od uobičajenog mandata - kao što je to čelnik Federalnih rezervi - tako da, kad zbog političke krize dođe do pada vlade, to automatski ne dovede i do kolapsa ekonomske reforme. Ni jedna od tih mjera neće potpuno izbaciti politiku iz procesa. Ne bi ni trebalo. Politika je zdrava; na taj način puk u demokraciji potvrđuje svoju moć. Za bilo koju mjeru, reformističku ili drugu, treba vam politička podrška. Umjesto toga, cilj je naprosto oslabiti intenzivan pritisak politike na donoše-

*FBI (op. prev.).

nje mjera u napetim okolnostima Trećeg svijeta, pomaknuti ravnotežu kako bi se postiglo da sistem bolje djeluje. Neće uvijek djelovati bolje. Neki će ministri i birokrati zloupotrijebiti povećanu vlast. Drugi će provoditi dobronamjerne, ali besmislene mjere. Ali to će vjerojatno djelovati bolje nego sistem koji sada prevladava u većini demokratskih zemalja u razvoju, koji svojem puku pruža tako malo. Važno je naglasiti da su te promjene savršeno spojive s demokracijom. One vlast delegiraju institucijama, ali najviša moć ostaje kod puka putem njegovih biranih predstavnika. Tu kontrolu treba pojačati. Treba postojati mogućnost da dvotrećinska većina nadjača sve navedene zaštitne mjere. Rad svih tijela koja nisu birana trebali bi redovno nadgledati parlamentarni odbori. To novo uređenje u nekom je smislu samo produžetak načina kako neki upravni odjel, recimo Odjel za zdravstvo i humane službe, djeluje u Sjedinjenim Državama. On formulira i provodi mjere koje se zasnivaju na širokim smjernicama što ih određuje Kongres. Legislativa vrši krajnju kontrolu, ali velik dio mjera ostavlja nebiranim birokratima. Ako to funkcionira u socijalnoj politici, zašto ne bi i u poreznoj? Većina političara trebala bi pred javnošću braniti te sisteme, objašnjavajući da delegiranje može proizvesti razumnu ravnotežu između dobre vladavine i demokratske kontrole. S obzirom na to kako (barem na Zapadu) cijeni sudove i središnje banke, puk očevidno razumije taj argument. Fenomen delegiranja ne postoji samo u oblasti politike. S istim se izborom susrećemo i na mnogim drugim područjima. Hoćemo li ići putem labavljenja mjera kontrole, zaobilaženja posrednika i rušenja starih standarda - na primjer u privredi i kulturi - ili umjesto toga hoćemo zadržati i preoblikovati neke od vodilja i amortizera koji su tradicionalno dio našeg društva? Tehnologija je, kombinirana s ideologijom, ponudila primamljivu budućnost svijeta bez posredovanja. Možete postati vlastiti burzovni mešetar, novinski urednik, odvjetnik i liječnik. No želite li to? Stavovi spram toga nisu tako lakoumni kao tijekom ekspanzije u 1990-ima. Ljudi su počeli uviđati da možda ima razloga za to što na tako mnogo područja i u tako mnogo razdoblja postoje posrednici. Ispada da bi većina investitora rado platila malo

više naknade za valjano provođenje kupoprodaje dionica, za financijske i investicijske savjete, pa čak i za starinsku osobnu podršku. Oni koji imaju pravne pritužbe ili medicinske probleme shvatili su da je samodijagnoza - čitanjem internetskih stranica i sudjelovanjem u chat-grupama - od slabe pomoći. U svijetu novinarstva, osobni je web-sajt ("blog") slavljen kao onaj koji će ukinuti tradicionalne medije. Postao je, ustvari, nešto sasvim drukčije. Daleko od toga da zamijene novine i magazine, najbolji su blogovi - a najbolji su vrlo pametni - postali vodiči do njih, ukazujući na neuobičajene izvore i komentirajući one poznate. Postali su novim posrednicima za informiranu publiku. Premda se tvorci blogova smatraju radikalnim demokratima, ustvari su nova tocquevilleovska elita. Velik dio weba kreće se u tom smjeru, jer što je više divlji, veći i kaotičniji, većem je broju ljudi potrebna pomoć u navigaciji njime.

Naprijed i dolje No uza sve te ohrabrujuće znake široki nas trendovi i dalje nose prema neprekidnoj demokratizaciji društva. Politika postaje sve propusnijom, europska društva bivaju "amerikanizirana", stare se institucije otvaraju, profesije i gilde odumiru, a tehnologija i dalje ugrožava većinu posredničkih instancija. Sve će to donijeti mnogo dobra, kako se događalo i u prošlosti. Ali ujedno će i uništiti dio tkiva naše kulture. Institucije i stavovi koji su čuvali liberalni demokratski kapitalizam na Zapadu građeni su stoljećima. Razara ih se u nekoliko desetljeća. Kada budu srušeni, neće ih biti tako lako popraviti. To razaranje promatramo a da nismo zaista u stanju zaustaviti ga - to bi bilo nedemokratski. Ali ono će ostaviti trag na našoj politici, ekonomiji i kulturi, nad kojima sve više dominiraju kratkoročni interesi i oduševljenja. Edmund Burke je nekoć opisao društvo kao partnerstvo između umrlih, živućih i još nerođenih. U sistemu koji se sada razvija teško je vidjeti tko će govoriti u ime još nerođenih, u ime budućnosti. U međuvremenu, javno nezadovoljstvo učincima svih tih promjena

rast će i dalje. Ako ti problemi narastu, ljudi će na kraju definirati demokraciju po onome u što se pretvorila: sistem koji je u teoriji otvoren i pristupačan, ali kojim u zbilji vladaju oni organizirani, ili bogati, ili fanatične manjine, koji štite sebe u sadašnjosti i žrtvuju budućnost. Ta je verzija vrlo različita od verzije entuzijasta izravne demokracije, koji kažu da će se oslobađajući novi svijet u kojem ćemo živjeti podsjetiti gradova-država stare Grčke. Prepuštam čitaocu da prosudi sliči li današnja kalifornijska politika atenskoj demokraciji u njenim najboljim vremenima. U svakom slučaju, vrijedi sjetiti se da se s izravnom demokracijom pokušalo samo u nekoliko malenih gradova stare Grčke, gdje je smjelo glasati nekoliko tisuća muškaraca. Također se vrijedi sjetiti da su za sto godina sve te demokracije zapale u tiraniju i kaos - često i jedno i drugo. Takva potištenost može izgledati pretjerana, ali ako se postojeći trendovi nastave, demokracija će se nesumnjivo naći u krizi legitimacije, što bi se moglo pokazati štetnim. Legitimnost je eliksir političke moći. "Ni najjači nikada nije dovoljno jak da bi bio gospodar", primijetio je Jean-Jacques Rousseau, "osim ako snagu ne prevede u pravo, a poslušnost u dužnost." Taj autoritet u današnjem svijetu ima samo demokracija. Ali ona svoju kontrolu nad našom lojalnošću može izgubiti. Najveća opasnost nesputane i disfunkcionalne demokracije jest to što će ona diskreditirati samu demokraciju i baciti svu vladavinu puka pod mutno svjetlo. To ne bi bilo bez presedana. Nakon svakog vala demokracije slijedila su nazadovanja u kojima se na sistem gleda kao na neprikladan, te ambiciozne vođe predlažu nove alternative, a frustrirani ih puk prihvaća. Posljednje takvo razdoblje razočaranosti, u Europi u međuratnim godinama, iskoristili su demagozi, od kojih su mnogi profitirali iz razočaranja javnosti demokracijom. Vrijedi sjetiti se da zagrljaj komunizma i fašizma u 1930-ima nije u to vrijeme djelovao tako ludo kako izgleda danas. Dok su demokratske zemlje bile zaglibljene u depresiju i sumornost, autoritarne su države bile mobilizirale svoja društva i osvajale prostor. Suvremene demokracije naići će na teške nove izazove - borbu protiv terorizma, prilagođavanje globalizaciji, adaptiranje na starenje

društva - i morat će postići da njihov sistem funkcionira mnogo bolje nego sada. To znači učiniti da demokratsko odlučivanje bude djelotvorno, da se u djelovanje demokracije reintegrira konstitucionalni liberalizam, da se obnovi oštećene političke institucije i građanske asocijacije. Možda teže od svega drugoga, to traži da oni koji u našim društvima imaju golemu moć prihvate svoje odgovornosti, da vode i da postavljaju standarde koji nisu samo zakonski nego i moralni. Bez te unutrašnje ispunjenosti, demokracija će postati praznom ljušturom, koja nije samo neprikladna nego i potencijalno opasna, i donosi sa sobom eroziju slobode, manipuliranje slobodom i propadanje zajedničkog života. To bi bila tragedija, jer demokracija, uza sve svoje nedostatke, predstavlja "posljednju najbolju nadu" za ljude širom svijeta. Prije 80 godina Woodrow Wilson je uveo Ameriku u 20. stoljeće izazovom da svijet učini sigurnim za demokraciju. Dok ulazimo u 21. stoljeće, zadaća nam je učiniti demokraciju sigurnom za svijet.

Pogovor Drugi inauguralni govor Georgea W. Busha bio je i po stilu i po sadržaju kulminacija stava prema kojem se okretao sve od 11. rujna 2001. - da svrha američke vanjske politike mora biti širenje demokracije. Za jednog američkog predsjednika to nije nova tema. Woodrow Wilson, Franklin Roosevelt, John Kennedy i Ronald Reagan govorili su sličnim tonom i smislom. Bush je međutim u tu stvar unio strast preobraćenika. Kratkim deklarativnim rečenicama, gotovo biblijskim jezikom, Bush je praktički čitav govor upotrijebio da izloži svoj svjetonazor: da je "najbolja nada za mir u našem svijetu širenje slobode u cijelom svijetu". Posudimo li staru izreku o poslanju novinarstva, Bushove su riječi "utješile ožalošćene i ožalostile one kojima je udobno". On se jamačno nadao da će to ohrabriti demokratske reformatore diljem svijeta i dati im pouzdanje. Diktatori će se nervozno pitati što je time mislio. I to je bila velika američka tradicija. Kada bi Wilson i Roosevelt progovorili protiv carstava, to bi protreslo velike europske sile. Kada su Kennedy i Reagan govorili o slobodi, to je zabrinjavalo latinoameričke hunte i despote Istočne Azije. Kada je Carterova vlada počela objavljivati godišnje izvještaje o ljudskim pravima, to je uznemiravalo režime širom svijeta. Govoreći izravno o važnosti i univerzalnosti slobode, Amerika - a, da budemo pošteni, i Europa - ostavljala je trag. Međutim Bush je postupajući tako jače isticao i pitanje američke hipokrizije. Često se sa svojim prijateljem, indijskim poslovnim čovje-

kom, prepirem o tome kako se Ameriku u inozemstvu nepravedno izdvaja kao predmet pomnog ispitivanja. "Zbog čega nitko nije kritizirao Francuze ili Kineze zbog slabog reagiranja na cunami?" - upitao sam. Njegov je odgovor bio jednostavan. "Amerika se postavlja kao svjetski moralni arbitar, ona izriče sudove o vrlinama svih drugih režima, ona ostatku svijeta govori jesu li dobri ili zli", rekao je. "Nitko drugi to ne čini. Amerika sebe izdvaja. Stoga je i rascjep između onoga što kaže i onoga što čini zasljepljujuće očevidan - a za većinu nas i krajnje iritantan." Do trenutka kada je Bush izrekao svoj govor 2005. taj je rascjep već bio poprimio gargantuanske razmjere. Harry Truman je 1947. objavio "Trumanovu doktrinu", koja se pretvorila u sprečavanje širenja utjecaja Sovjetskog Saveza, rekavši: "Vjerujem da politika Sjedinjenih Država mora biti podrška slobodnim narodima koji se odupiru pokušajima naoružanih manjina ili vanjskim pritiscima da ih podčine." Kao odjek te formulacije, Bush je objavio: "Stoga je politika Sjedinjenih Država tražiti i podržavati rast demokratskih pokreta i institucija u svakoj naciji i kulturi, s krajnjim ciljem da se dokrajči tiraniju u svijetu." Predsjednik je u nastavku skicirao razne pozicije koje će Sjedinjene Države usvojiti u budućnosti, što je sve ukazivalo na veliku promjenu američke politike. Premda je provalija između retorike i zbilje neizbježna, ona djeluje upadljivo. Bushova je vlada bila osobito glasna u zahtjevima da se diktatore pozove na odgovornost - pa ipak posluje s Vladimirom Putinom, koji je bio na čelu najznačajnijeg poništavanja sloboda u svijetu. Bush je čak stao na Putinovu stranu u tumačenju rata u Čečeniji kao obrambene akcije protiv terorista. Ustvari, premda je to komplicirana priča, Ruska je armija u brutalnoj kampanji da im se zaniječe pravo na odcjepljenje poubijala oko 100.000 čečenskih civila. Predsjednik je demokratima u svijetu obećao: "Kada ustanete za slobodu, mi ćemo stati uz vas." Ali kada se demokratski Tajvan 2004. suprotstavio komunističkoj Kini, Bush ga je javno prekorio i priklonio se Kini. Kada su disidenti u Saudijskoj Arabiji bačeni u zatvor jer su predložili mogućnost konstitucionalne monarhije u toj zemlji, vlada ih je jedva spomenula. Kralj Saudijske Arabije Abdulah, koji (po Fre-

edom Houseu) vlada jednom od osam najrepresivnijih svjetskih zemalja, jedan je od šačice lidera koji su bili pozvani na predsjednikovo imanje u Crawfordu u Teksasu. (Izabranim liderima, recimo, Indije, Francuske, Turske i Indonezije nikada nije ukazana ta počast.) Da uzmemo samo jedan primjer, predsjednik se sastao s Islamom Karimovim, diktatorom Uzbekistana, čelnikom jednog od najgadnijih režima u današnjem svijetu, daleko represivnijeg od Irana, i pomagao mu. Perveza Mušarafa, generala koji vlada Pakistanom, u Bijeloj se kući pozdravlja kao dobra prijatelja. Ne kanim sugerirati da bi u svim tim slučajevima predsjednik trebao izvršiti invaziju na nedemokratske zemlje ili raskinuti veze sa svim tim liderima, ili čak osuditi ih. U mnogim slučajevima prijateljski odnosi s tim zemljama služe širim interesima mira i stabilnosti. Ali predsjednik Bush je u svojem govoru naveo na pomisao da između američkih ideala i interesa nema sukoba. Ono što je činila njegova vlastita vlada - dosljedno svim prethodnima - ističe suprotan zaključak. Predsjednik i njegova vlada stalno govore o "planu slobode" i uglavnom u tom smislu interpretiraju globalne događaje. Tijekom ljeta 2006., dok su po Libanonu, u Gazi i Iraku eksplodirale rakete, automobili-bombe i improvizirane eksplozivne naprave, Condoleezza Rice je to nasilje opisivala kao "porođajne bolove" novog, demokratskog Bliskog istoka. Njen je optimizam bio u oštroj suprotnosti s godišnjim pregledom "slobode u svijetu" 2006. koji objavljuje Freedom House, neprofitna organizacija koja se bavi unapređivanjem demokracije u cijelom svijetu. Taj izvještaj ističe da je to bila loša godina za slobodu, izloženu napadima puzećeg autoritarizma u Venezueli i Rusiji, državnog udara u Tajlandu, goleme korupcije u Africi i niza suptilnijih preokreta. "Postotak zemalja označenih kao slobodne nije se povisio gotovo jedno desetljeće, što ukazuje na to da ovi trendovi možda pridonose stagnaciji u razvoju slobode", piše direktor Freedom Housea Arch Puddington u ogledu objavljenom zajedno s rang-listama. Puddington također skreće pozornost na "kontrapritisak" protiv demokracije. Po cijelom svijetu režimi zatvaraju nedržavne organizacije, novine i druge

skupine koje se zalažu za ljudska prava. Najupadljivije je da ta nastojanja ne nailaze na bogzna kakve kritike. Pobornici demokracije na mnogim su mjestima u defenzivi. Što može objasniti taj paradoks - povlačenje slobode, čak i uz tako gromoglasnu podršku koju vlada SAD-a pruža demokraciji? Dio objašnjenja leži u globalnoj antipatiji spram predsjednika SAD-a. "Svima nam je naštetilo povezivanje s Bushovom vladom", rekao mi je Saad Edin Ibrahim, egipatski aktivist za ljudska prava. "Bushova arogancija je odvratila ljude od ideje demokracije", kaže Larry Diamond, urednik časopisa Journal of Democracy. Bush je napravio toksičnu smjesu temâ demokracije, slobode, američke arogancije i nacionalizma. Vlada vidi sebe kao nekoga tko daje glas stotinama milijuna potlačenih širom svijeta. Pa ipak, predodžba o Sjedinjenim Državama koja vlada u tim zemljama uopće nije slika svjetionika slobode. Osjećaj proširen u javnosti drži da Sjedinjene Države vode njihovi vlastiti interesi i da su arogantne. Zbog čega? Pa, pogledajmo govor potpredsjednika Cheneyja 4. svibnja 2006. u Litvi, u kojem je optužio Rusiju da koči demokraciju. Cheney je bio u pravu svojom konkretnom kritikom, ali govoriti na način kako je to učinio Cheney znači ne razumjeti realnost u Rusiji i umanjuje mogućnost Amerike da utječe na nju. Po Cheneyjevoj priči, Rusija je tijekom 1990-ih bila cvatuća demokracija, ali posljednjih se godina pretvorila u mračnu diktaturu gdje ljudi žive u strahu. Koreći Vladimira Putina, Cheney vjeruje da govori u ime ruskih masa. Zamišlja sebe kao Reagana na Berlinskom zidu. Samo što on to nije. Da je Cheney uradio svoju domaću zadaću i pogledao nekoliko ispitivanja javnog mnijenja, koja su u Rusiji obuhvatna i pouzdana, otkrio bi da Putin za najvećeg dijela svoje vladavine uživa visok stupanj odobravanja, često blizu 75%. Većina Rusa drukčije vidi noviju povijest. Rusije iz 1990-ih sjećaju se kao zemlje nestabilnosti, bezakonja i razbojništva. Vjeruju da je Boris Jeljcin doveo zemlju u bankrot, predao njeno bogatstvo svojim pajdašima i većinu vremena provodio pijan i nesposoban funkcionirati. Stope odobravanja djelovanja Borisa Jeljcina do 1994. već su bile pale

ispod 20%, a 1996. je čak na neko vrijeme bio pao do jednoznamenkastih brojki. S druge strane Rusi vide Putina kao nekoga tko je obnovio poredak, oživio rast i ponovo potvrdio nacionalni ponos. Za prosječnog je Rusa ili Ruskinju prosječni BDP per capita tijekom Putinove vladavine porastao sa 600 na 5000 dolara, što je najvećim dijelom, premda ne u cijelosti, povezano s cijenama nafte. Broj siromašnih pao je sa 42 na 26 milijuna. Broj osoba koje završavaju fakultete porastao je za 50 posto, a u ruskim se gradovima pojavila srednja klasa. Nazadovanje o kojem je govorio Cheney posve je istinito, ali istina je da je i unatoč tome Rusija danas čudna mješavina slobode i neslobode. U toj se zemlji godišnje objavljuje 90.000 knjiga, koje izražavaju sva politička gledišta. Ankete u Rusiji pokazuju da ljudi još uvijek visoko vrednuju demokraciju. Ali na tragu 1990-ih, oni kao nešto mnogo preče cijene uvjete koji će im omogućiti da vode pristojan građanski i ekonomski život. Za većinu ljudi u Rusiji - i u Iraku i drugdje - osnova njihovih života i uzdržavanja jest red. Bez njega, sloboda je farsa. Ili pogledajmo Nigeriju. Američki funkcionari inzistirali su na tome da se njen izabrani predsjednik, Olusegun Obasanjo, ne kandidira za treći mandat (što bi iziskivalo mijenjanje izbornih zakona). Za ono što se zbilja događa u Nigeriji ta je drama bila dobrim dijelom irelevantna. Tijekom posljednjih 25 godina zemlja je prešla u slobodan pad. Njen BDP per capita srušio se s 1000 na 390 dolara. Po Indeksu ljudskog razvoja zauzima mjesto niže od Haitija i Bangladeša. Godine 2004. Svjetska je banka procijenila da 80 posto bogatstva od nigerijske nafte odlazi u korist 1% njezina stanovništva. Napetosti među sektama rastu, pogotovo između muslimana i kršćana, a 12 od 36 pokrajina, koliko ih ima u zemlji, nametnulo je šerijat. Zemlju prožimaju nasilni sukobi, u kojima je u posljednjih osam godina poginulo 10.000 ljudi. Ali jedino što izgleda da zabrinjava Washington jesu izborne procedure. "Moramo se suočiti s činjenicom da u mnogim zemljama u razvoju demokracija ne funkcionira dobro", piše Larry Diamond, jedan od vodećih stručnjaka za demokratizaciju, ukazujući na nekoliko zemalja u kojima su nakon naizgled slobodnih i pravednih izbora slijedile paraliza

vlasti, korupcija i etnički rat. Novi izvještaj Freedom Housea sada daje Haitiju viši rang, jer su tamo prošle godine održani izbori. No vjeruje li itko da će to glasanje promijeniti suštinsku realnost Haitija - da je to neuspjela država? Osnovni problem s kojim se danas suočava svijet u razvoju nije odsutnost demokracije, nego odsutnost vladavine. Od Iraka, preko palestinskih teritorija, do Nigerije i Haitija to je rak koji izjeda živote ljudi po cijelom planetu, baca zemlje u kaos i dovodi u opasnost živote građana i njihove životne uvjete. Trebalo bi da se na to usredotoči američka vanjska politika. Ali predsjednikov program slobode vidi cijeli taj kompleksni proces političkog i ekonomskog razvoja samo kroz jednu jednostavnu leću, što dovodi do loših analiza i loših rezultata. Vlada sada demokrate nagrađuje dajući im pomoć. Ali zbog čega se ne usvaja smislenije mjere? Zbog čega ne nagrađivati zemlje koje štite ljudska prava, smanjuju korupciju i povisuju kvalitetu vlasti? "Naša bi pomoć trebala biti uvjetovana apsolutnim standardima", kaže Diamond. "Europska Unija prisiljava na promjene zemlje koje joj žele pristupiti zahtijevajući zbiljski napredak u teškim pitanjima." Europa nije tako retorički grandiozna kao Amerika, ali je postigla više praktičnih rezultata na terenu. Lakše je liberalnu demokraciju zamisliti nego je ostvariti. Za svojega predsjedničkog mandata Ronald Reagan je zamišljao Sovjetski Savez koji je politički i ekonomski slobodan. Dvadeset godina poslije, osim baltičkih republika i Gruzije, ni jedna od zemalja bivšega Sovjetskog Saveza nije to postigla. Tijekom posljednjih 15 godina u Africi je bilo više od 50 izbora - od kojih su neki isto tako značajni kao i oni u Iraku, da smo se udostojili primijetiti ih - ali samo se nekoliko tih zemalja može opisati kao slobodne. Haiti je imao i izbore i američku intervenciju i još uvijek ima tamo stacionirane strane trupe. Ipak, samo su neki od tih izbora doveli do slobodnih i uspješnih društava. Svaka zemlja, kultura i narod čeznu za slobodom. Ali izgradnja realne, održive demokracije je kompleksna.

Mjesto za koje je predsjednik imao pravo potvrditi konvergenciju interesa i ideala jest Bliski istok. Bush nikada nije prihvatio nazor da su korijeni islamskog terorizma u religiji ili kulturi ili u arapsko-izraelskom sukobu. Umjesto toga on je sklon analizi da ta regija rađa terorizam zbog toga što su u njoj nastale duboke disfunkcije uslijed desetljeća represije i gotovo posvemašnjeg nedostatka političke, ekonomske i socijalne modernizacije. Arapski je svijet po toj analizi gotovo jedinstven po tome što je za posljednja tri desetljeća postajao sve neslobodniji, čak i dok se ostatak svijeta otvarao. Njegovo je rješenje, prema tome, tražiti reforme. Ta teorija nije nastala s Bushovom vladom. Tu tezu zastupaju i drugi: znanstvenici kao Bernard Lewis i Fuad Adžami, Thomas Friedman iz New York Timesa, arapski intelektualci koji su napisali sada znameniti izvještaj Ujedinjenih naroda, "Izvještaj o arapskom ljudskom razvoju"*. Te su ideje postajale utjecajne u arapskom svijetu, posebice nakon 11. rujna, ali to što ih je usvojio Bush važno je zbog toga što on ima moć da pritisne režime u regiji. U prošlosti su nastojanja da se promijeni dinamiku Bliskog istoka uvijek propadala zbog odugovlačenja, opstrukcije i kompliciranja njegovih lukavih lidera. U Libanonu odsutnost Sirije nije značila prisutnost stabilne demokracije. Sirijskoj je intervenciji 1976. povod bio slom libanonskoga unutrašnjeg političkog poretka. Taj će problem trebati riješiti i sada kada su sirijske trupe otišle kući. U Jordanu je neizabrani monarh liberalniji, otvoreniji i napredniji nego većina izabranih demokrata, od kojih su mnogi duboko reakcionarni. Ujedinjeni Arapski Emirati rangirani su kao jedna od najneslobodnijih zemalja u svijetu, pa ipak se njihov najveći grad Dubai, kojim putem naredbi upravlja neizabrani monarh, brzo pretvara u otvoreno utočište slobodnog tržišta, s iznenađujućom otvorenošću i na drugim područjima. Bliskom je istoku potrebna postupna, ali uporna reforma, poput

*Arab H u m a n D e v e l o p m e n t R e p o r t (op. prev.).

onoga što se događa u Jordanu, Kataru, Dubaiju, a možda čak i u Egiptu. Ali u prošlosti su malene, postupne reforme bile dimna zavjesa iza koje se ne čini ništa. Najvažnije su istinske ekonomske reforme, jer one moderniziraju cijelo društvo. Te je reforme i najteže ostvariti, jer one ugrožavaju moć i bogatstvo duboko ušančenih oligarhija. Dosad je na toj fronti bilo više priče nego djelovanja, više snova o demokraciji nego reformi koje bi za nju položile temelje. Manjak pozornosti za dug, težak rad na zbiljskom promicanju demokracije mogao bi objasniti zbog čega dosad ide tako loše u najvažnijoj primjeni Bushove doktrine - u Iraku. Uvjerena da se donošenje slobode u jednu zemlju sastoji jednostavno u tome da ju se oslobodi tiranina, izgleda da Bushova vlada nije obavila praktički nikakvo poslijeratno planiranje za održavanje zakona i reda, o izgradnji institucija demokratske države da i ne govorimo. Ako to zvuči pretjerano, pogledajmo izvanredne riječi "izvještaja nakon akcije" najvažnije divizije američke armije u Iraku, Treće pješačke divizije. One glase: "Viši štab nije Trećoj (mehaniziranoj) pješačkoj diviziji osigurao plan Faze IV [poslijeratne faze]. Zbog toga je Treća pješačka divizija prešla u Fazu IV bez ikakva vodstva." Kaos u Iraku nije bio neizbježan. U mjesecima nakon američke invazije podrška Koalicijskoj privremenoj upravi prelazila je 70 posto. Tako je bilo čak i među iračkim Arapima sunitima. Prvih mjeseci pobune samo ih je 14 posto podržavalo napade na trupe SAD-a. Nakon godine nereda, pljačke i masovne nezaposlenosti taj je broj porastao na 70 posto. Pobunjeno područje tih prvih mjeseci nije bila sunitska Faludža, nego šijitski Nadžaf. Tijekom tih prvih, ključnih mjeseci Washington je raspustio iračku armiju, otpustio 50.000 birokrata i zatvorio državna poduzeća koja su upošljavala većinu Iračana. Učinak je bio da su Sjedinjene Države demontirale iračku državu stvorivši dubok sigurnosni vakuum, upravni kaos i nezaposlenost koja se uzdigla nebu pod oblake. Iračke sunitske elite to shvaćaju ne samo kao promjenu režima, nego kao revoluciju u kojoj su postali novom podređenom klasom. Za njih novi Irak izgleda kao nova diktatura.

Vlada nikada nije potpuno shvatila sektaško djelovanje svojih mjera, koje po svojim učincima nisu bile toliko "izgradnja države" koliko "upropaštavanje države". Uporno je inzistirala na tome da gradi nacionalnu armiju i policiju, premda je bilo eklatantno da su nove snage premoćno šijitske i kurdske, većinom dovedene iz paravojnih trupa koje su bile lojalnije političkim strankama nego državi. Odgovor na te, u temelju političke probleme bio je tehnokratski: više obuke. U zbilji, jača je šijitska armija izazivala - i izaziva - više nesigurnosti među sunitima i navodi ih da podržavaju pobunu. Irački suniti u ovoj priči nisu dobri dečki. Uglavnom su se ponašali kao nasilnici na vlastitu štetu, a manjina sunita koja podržava Al-Kaidu postupala je uistinu barbarski. Stvar međutim nije u njihovim porocima, nego u našoj gluposti. Paušalno smo zbacili ne samo Saddama Husseina nego i stoljećima staru vladajuću elitu, a onda smo se zabezeknuli kada je ona loše reagirala. Nasuprot tome, kada je došao na vlast u Južnoafričkoj Republici, Nelson Mandela nije otpustio ni jednog bijelog birokrata ni vojnika - i to ne zbog toga što je smatrao da su oni bili dobri prema njegovu narodu. Točno je vidio tu strategiju kao način da se spriječi pobuna Afrikanera. Nažalost, nema iračkog Mandele. Među washingtonskim neokonzervativcima sada je moda kriviti Iračane za sve što se dogodilo njihovoj zemlji. "Dali smo Iračanima republiku, a izgleda da je oni nisu kadri održavati", lamentira Charles Krauthammer. Drugi pozivaju antropologe da objasne grozne disfunkcije iračke kulture. U svim tim tvrdnjama možda ima nešto istine - Irak je teška sredina - ali Bushova vlada nije tako nedužna. Ona je nepromišljeno organizirala revoluciju isto tako intenzivnu kakva je bila francuska ili iranska, a onda se iznenadila što je Irak nije mogao probaviti veselo, mirno i brzo. Nismo mi njima dali republiku. Dali smo im građanski rat. Ako ima ikakve nade za budućnost te zemlje, Irak prvo mora ispuniti tri uvjeta kako bi postao funkcionalnom liberalnom demokracijom. Prvo, izbjeći etnički ili vjerski razdor. Gotovo u bilo kojem "podijeljenom" društvu izbori mogu zaoštriti grupne napetosti ako ne postoje jaka nastojanja da se postigne sporazum među skupinama, kako bi se

postiglo da sve usvoje nov poredak. "Glavni preduvjet za djelotvornu demokraciju jest konsenzus medu najvažnijim etničkim, regionalnim ili religijskim skupinama", tvrdi Larry Diamond. To se, dakako, nije dogodilo. Umjesto toga šijiti, suniti i Kurdi sve više su nepovjerljivi jedni spram drugih i razmišljaju na čisto sektaški način. To "grupašenje" također prenaglašava religijske glasove u tim zajednicama i stvara manje sekularnu, manje liberalnu vrst politike. Drugo, stvoriti privredu i državu koja se ne zasniva na nafti. Kada vlada može lako doći do novca, nije joj potrebno stvaranje realne privrede. Ustvari, njoj nisu potrebni njeni građani, jer ih ne oporezuje. Rezultat je kraljevski dvor, udaljen i odvojen od svojeg društva. Trebalo je da se prihodima od iračke nafte upravlja dobro, da oni idu u poseban namjenski fond za razvoj umjesto da ih se koristi za financiranje općih državnih aktivnosti. Koalicijska privremena uprava (CPA) relativno je dobro usmjeravala taj proces, premda su joj revizori dali nimalo laskavu ocjenu. Od prijenosa vlasti na iračku privremenu vladu, iračkim se prihodima od nafte upravlja na mutan način. "Skoro je sigurno da Irak sada svoje naftno bogatstvo koristi za opće prihode", kaže Isam al-Kafadži, koji je kratko radio za CPA, a sada za Institut Otvoreno društvo vodi Iraq Revenue Watch. "K tome iračka vlada sada ima dva izvora lakog novca. Ako prihodi od nafte nisu dovoljni, tu je Ujak Sam. Sjedinjene Države troše svoj novac u Iraku na krajnje bezuman način." To je opća pritužba. Amerika u Iraku troši milijarde dolara, a za to dobiva vrlo malo u smislu poboljšanja na terenu, o dobroj volji puka da i ne govorimo. "Većinu novca troši se u svrhu političkog pokroviteljstva, a ne za stvaranje osnova za realnu privredu", kaže Al-Kafadži. Većinu se troši na Amerikance, koliko god to koštalo. Po Al-Kafadžiju, ostatak ide odabranim Iračanima. "To smo proučili i mogu sa sigurnošću reći da [u 2005.] ni jedan irački ugovarač nije svoj ugovor dobio putem natječaja koji bi bio otvoren i transparentan." Konačan, krucijalan uvjet je vladavina prava. Bez nje malo toga može funkcionirati. Američki "potkralj" Paul Bremer zapravo je obavio dobar posao izgradnjom institucionalnih osigurača za novi Irak, stvaranjem komisije za javni integritet, izborne komisije, komisije za ljud-

ska prava i generalnog inspektorata u svakom vladinom upravnom odjelu. Neki od tih osigurača su preživjeli, ali većina je odstranjena, korumpirana ili marginalizirana. Sudovi su u boljem stanju, ali lako bi mogli doživjeti istu žalosnu sudbinu ostalih elemenata liberalne demokracije. Iračku se policiju redovno optužuje zbog torture i zloupotrebe vlasti. U Iraku postoji zbiljski pluralizam i otvorenost, više nego u većem dijelu Bliskog istoka. Možda bi se neke negativne trendove moglo preokrenuti, ali iračka je demokracija sada na milosti šijitske većine, za koju se moramo nadati da će slušati svoje bolje anđele. To nije znak uspjeha. "Kad bi ljudi bili anđeli", napisao je jednom James Madison, "nikakva vlast ne bi bila nužna." Od Versaillesa do Vijetnama, to je uvijek bila opasnost američkog idealizma. Nisu ideali bili pogrešni ili opasni, nego su, zadovoljni svojim svijetlim ciljevima, tvorci američke politike gubili iz vida praktične realnosti na terenu. U Iraku se vlada bavi pravim problemima - problemima represije, pobune i političke nefunkcionalnosti - čak i kad nije vješta u konstruiranju rješenja. Međutim, je li izvan Bliskog istoka problem tiranije "poziv našeg vremena"? Je li to dominantno pitanje u cijelom današnjem svijetu? Bush je samosvjesno, više od ikoga, odražavao jedan inauguralni govor: govor Johna Kennedyja 1961., kojim se JFK također najviše obratio svijetu, obećavši da će "platiti svaku cijenu, podnijeti svaki teret... da osigura opstanak i uspjeh slobode". Kada je govorio John Kennedy, većina svijeta bila je neslobodna. Nekima od najvećih i najproduktivnijih regija svijeta vladali su moćni, totalitarni režimi koji su kontrolirali svaki aspekt života svojih podanika i oružanom silom ugrožavali slobodan svijet. Danas živimo u svijetu koji je najvećim dijelom slobodan. Godine 1972., kada je Freedom House počeo provoditi rangiranje zemalja na ljestvici slobodnih i neslobodnih, od 149 zemalja u svijetu 54 ih je smješteno u kategoriju neslobodnih, s rezultatom 6 ili više (pri čemu je 7 značilo najmanje slobodnu). Danas samo 25 od 192 zemlje u

svijetu ima rezultat 6 ili više. U svjedočenju pred Senatom 18. siječnja 2005. Condoleezza Rice je nabrojila neke iz te loše grupice: Kubu, Burmu, Sjevernu Koreju, Iran, Bjelorusiju i Zimbabve. Je li okončanje burmanske tiranije hitan uvjet sigurnosti Amerike? Je li iznemogli kubanski režim izazov našeg vremena? Živimo u demokratsko doba. Mnoge zemlje koje nisu liberalne demokracije često su čudne mješavine slobode i neslobode. Putinova Rusija, uza sve svoje nedostatke, daleko je otvorenije društvo i privreda nego što je ikada bila ijedna komunistička zemlja. Kina, koju često opisuju kao totalitarnu državu, zapravo je slična vrst mješavine: zemlja u kojoj ljudi sve više mogu živjeti, raditi, putovati, kupovati, prodavati, trgovati, pa čak i štovati božanstva gdje žele, ali bez ikakve političke slobode. Porazgovarajte s mladim kineskim funkcionarom, i reći će vam da će njegova zemlja s vremenom olabaviti ta ograničenja. Po tome Rusija i Kina nisu slobodne, ali nisu ni stare totalitarne tiranije. U ovoj sam knjizi govorio o intelektualnom natjecanju između Rusije i Kine, ističući da Rusija - koja je demokratska - postaje svakim danom sve iliberalnija, a da Kina - autokratski režim - postaje otvorenija i liberalnija. Taj se trend nastavio, a danas je zanimljivije intelektualno natjecanje ono između Indije i Kine i tiče se prastarog izazova demokracije i razvoja. Indija je prilično dobro prebrodila iskušenja ksenofobije i hipernacionalizma. Njena je demokracija uravnoteživala i ponovo uravnoteživala te sile tako da, premda su hinduski fundamentalizam i fanatizam i dalje zabrinjavajući trend, on nije dominantna snaga kakva je bio kada sam pisao ovu knjigu. U drugom smislu indijska je demokracija deprimirajuće predvidiva. Uhvaćena je u zamku ciklusa kompetitivnog populizma, zbog kojega čak ni reformistička vlada, kakva je ona kojoj je na čelu Manmohan Singh, ne može poduzeti velike reforme. Indijska vlada ne može trošiti novac na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu za sve, posebice za siromašne, jer je zaokupljena trošenjem novca za dobro organizirane i relativno bogate skupine. Sistem vlasti u Indiji često djeluje kao golem plan transfera novca bogatim poljoprivrednicima. Dosad je kineska vlada - zaštićena od potrebe da zavodi birače - bila

u stanju vršiti bolje dugoročne investicije u budućnost. To je sada četvrta po veličini privreda u svijetu, i raste više nego četverostruko brže od sljedećih dviju zemalja na popisu (Njemačke i Japana) i više nego dvostruko brže od broja jedan, Sjedinjenih Država. Taj je eksplozivni rast omogućio pekinškom režimu da posljednjih godina više troši na siromašne. Ostaje da se vidi da li politički sistem koji je zatvoren i autoritaran može i dalje voditi zemlju koja je sve otvorenija, neurednija i raznolikija. Diktature su s vremenom sklone aroganciji i korupciji. Može li Kina umaknuti toj sudbini drugih autokracija i zadržati svoj izvanredno uspješan put? Ako uspije, u njoj će mnoge zemlje diljem svijeta vidjeti održiv uzor modernizacije, suparnika amerocentričnom modelu koji tvrdi da su demokracija i ekonomska sloboda isprepletene. Kina privlači pozornost u velikom dijelu svijeta jer problem za mnoge zemlje nije volja za demokraciju, nego sposobnost da izgrade i održe stabilnu, djelotvornu i pristojnu vlast. Pakistanu na primjer nije manjkalo volje za demokraciju; uspostavio ju je 1947. Od tada, zbog slabih društvenih struktura, ekonomske stagnacije i političkih kriza, često je naginjao diktaturi i, što je još gore, propadanju. Nedavno, dok je bio demokratski, skrenuo je gotovo k statusu neuspjele države. Sjedinjene Države u Haiti su pokušavale dovesti demokraciju desetak puta, na razne načine. Ni jedan od njih nije bio uspješan. Za velik dio svijeta krupan su današnji izazov građanski razdor, ekstremno siromaštvo i bolesti, koji su jači ne samo od demokracije nego i od samog poretka. Nisu ta društva nezainteresirana za slobodu. Svatko bi, posvuda, odabrao da kontrolira vlastitu sudbinu. To naprosto ne znači tako mnogo kada je u opasnosti osnovni poredak, koji prethodi civiliziranu životu, a najpreča su svakodnevna briga bolest i smrt. Velik je dio Afrike prilično slobodan, održava izbore i daleko je otvoreniji nego ikada. Velik izazov u, recimo, Senegalu i Namibiji nije sloboda, nego djelotvorna država. James Madison je u Federalističkim spisima napisao da "pri oblikovanju sistema u kojem ljudi trebaju upravljati ljudima velika poteškoća leži u ovome: prvo morate omogućiti da vlast kontrolira one kojima se vlada, a potom je obvezati da kontrolira samu sebe". Poredak i sloboda - mogli smo se toga sjetiti u Iraku.

Dominantni negativni trendovi u velikom dijelu svijeta u razvoju danas se kreću prema neredu, kriminalu, pošasti i siromaštvu. To su sile koje ugrožavaju uspjeh tih društava. To su zla koja potkopavaju potencijale ljudskih bića za život, slobodu i ostvarivanje sreće. A američki bi predsjednik ili predsjednica trebali jednog dana održati elokventan inauguralni govor kojim će objasniti da će predvoditi svijet u ostvarivanju te velike zadaće. New York City lipanj 2007.

Bilješka autora O v o nije djelo historijske znanosti. Doprinos ove knjige debati leži u njenim idejama i argumentima. Stoga je namjena bilježaka da ustanove posebno značajne informacije ili upute na izvor neobičnih citata. Praktično pravilo kojeg sam se držao bilo je ovo: ako sam mislio da bi se prosječan čitalac mogao upitati "Odakle ovo potječe?", dao sam odgovor. A k o sam se u n e k i m o p ć i m u v i d i m a oslonio na sekundaran izvor, obično ga navodim u t e k s t u , ali možda ga n a v o d i m i u bilješkama. Mnoge historijske interpretacije koje usvajam jesu ono što se pon e k a d n a z i v a " t r a d i c i o n a l n o m i n t e r p r e t a c i j o m " događaja ili p r v i m s k u p o m objašnjenja neke kompleksne povijesne pojave. Na primjer, o napretku engleskog liberalizma općenito, a parlamentarne vlasti napose, usvojio sam ono što se ponekad naziva " v i g o v s k o m interpretacijom". Ne činim to zbog toga što negiram v a ž n e revizionističke tvrdnje - zapravo smatram da je djelo E. J. Hobsbawma neprocjenjivo za o v u studiju - ali smatram da su one upravo to, revizije, a ne ponovno pisanje tradicionalnog prikaza. Veliki harvardski povjesničar Rusije Richard Pipes je primijetio: "Nevolja s r e v i z i o n i z m o m je u t o m e što devijacije i i z u z e t k e ne tretira kao nijanse neke pojave nego kao njenu bit." Tako se J. P. Kenyon, povjesničar revizionist, slaže da, premda vigovska interpretacija britanske povijesti ima neke nedostatke, nju nije zamijenio n e k i drugi plauzibilan opći prikaz. Pipes objašnjava da su revizionističke p r e t e n z i j e često p r e t j e r a n e iz karijerističkih razloga: " S v a k a

generacija povjesničara postavlja vlastite pretenzije na originalnost na kojima počivaju suvremene reputacije bacajući sumnju na rad svojih prethodnika, obično ističući izuzetke i nijanse... Upravo je iz tog razloga posljednja riječ o nekoj povijesnoj temi često ona prva" (Richard Pipes, Property and Freedom [New York: Alfred Knopf, 1999.], str. 122, bilješka 149).

Zahvale Pisanje knjige uz rad s punim radnim vremenom iziskuje ugađanje i pomoć. Na ovoj sam knjizi počeo raditi dok sam radio u časopisu Foreign Affairs. Urednik James Hoge i predsjednik Vijeća za inozemne poslove Leslie Gelb bili su neizmjerno velikodušni i dopustili mi da uzmem slobodno vrijeme za istraživanje i pisanje. U Newsweeku su Mark Whitaker i Rick Smith, urednik, odnosno glavni urednik, imali isto tako mnogo razumijevanja, unatoč užurbanim zahtjevima tjednika. Na neki način, još su me više zadužile kolege u Foreign Affairs i Newsweeku koji su brinuli da sve normalno teče dok ja radim na knjizi. Posebno zahvaljujem Gideonu Roseu, Stevenu Strasseru i Nasidu Hajariju. Moje asistentice tijekom tih godina, Deborah Millan i Ann Coleman, a sada Sharon Sullivan i Patricia Huie, pomagale su da se moj profesionalni život ne raspadne dok sam žonglirao s raznoraznim zadacima. Neprocjenjivu pomoć pružila su mi dva talentirana istraživača-asistenta. Samuel Walsh je obavio velik dio istraživanja, a posebno mi je pomogao kolacionirati i proračunati sve ekonomske podatke koji se pojavljuju u knjizi. Sam je kasnije postao šef kabineta jednog člana Vijeća Grada New Yorka, a sada radi na jedinstvenom znanstvenom stupnju na Harvard Law School i Kennedy School of Government. Joshua Brook je počeo istraživanje za ovu knjigu kada je još bila vrlo difuzna i bilo joj je potrebno težište. Nakon staža kod mene pohađao je Pravni fakultet Sveučilišta Michigan i sada je službenik kod okruž-

nog suca u Istočnom okrugu New Yorka. K tome, moj prijatelj Tarek Masoud jako mi je pomogao s poglavljem o islamu. Tarek, koji je radio kao stažist u Foreign Affairs i zatim je postao reporter u The NewsHour With Jim Lehrer, sada radi na doktorskoj disertaciji na Odsjeku za politologiju Sveučilišta Yale. Prijateljima sam nametao da čitaju rukopis. Zahvaljujem Andrewu Moravcsiku s Harvarda, Sheri Berman sa Sveučilišta New York, Warrenu Bassu iz Vijeća za inozemne poslove, Zacharyju Karabellu iz Fred Alger and Associates te, kao i uvijek, Gideonu Roseu, poslovnom uredniku Foreign Affairs, koji sada već desetljećima čita moje rukopise. John Meacham, poslovni urednik Newsweeka, pročitao je 6. poglavlje i dao mi neke korisne sugestije o religiji u Americi. Zadovoljstvo je raditi s mojom književnom agenticom Tinom Bennett; uvijek radi s entuzijazmom, upornošću i šarmom. Moj urednik, Drake McFeely, vrlo je rijedak urednik koji intenzivno sudjeluje u knjigama koje uređuje. Vrlo je brižljivo pročitao rukopis i davao podrobne sugestije u vezi sa strukturom, tonom i sadržajem; sve su one bile pun pogodak. Knjiga je zahvaljujući njemu uvelike poboljšana. Svi u izdavačkoj kući W. W. Norton bili su ugodni i profesionalni. Posebno zahvaljujem Drakeovoj uredničkoj asistentici te veteranki Foreign Affairs Eve Lazovitz, koja je korigirala ovaj rad. Moji roditelji Rafiq i Fatma Zakaria nestrpljivo su iščekivali ovu knjigu, kao što iščekuju i sva - velika i mala - postignuća svojeg sina. S ocem sam često razgovarao o temama knjige, a on mi je slao odabrane izreske, činjenice i uvide koji su mi koristili. Diskusija o Indiji mnogo duguje našim razgovorima, premda želim jasno reći da ona prikazuje samo moje stavove. Veliku mi je podršku, kao i uvijek, pružao moj brat Arshad. Drugi moj brat, Mansoor, dao mi je jednu izvanrednu sugestiju, naslov knjige, kao i mnoge druge. Dan i Joanna Rose poklonili su meni i mojoj obitelji dar svojeg prijateljstva, na kojem smo im zahvalni. Na kraju, moja supruga, kojoj je ova knjiga posvećena. Paula bi bila mnogo sretnija čitajući neki roman. Pa ipak je po nekoliko puta pročitala svaku riječ ove knjige, dajući bogate sugestije, a u jednom slučaju nacrtala je i dijagram argumentacije kako bi mi pokazala zbog čega je

moram izmijeniti. (Bila je u pravu.) S uzbuđenjem je dočekala svršetak rada na knjizi, zbog čega ću više biti kod kuće. Sada se može vratiti romanima.

Kazalo imena A

Ben Ali, Z i n e el-Abidine 81

A b d u l a h , k r a l j 122

B e r m a n , Sheri 145

A d ž a m i , F u a d 136, 137, 145, 271

Biden, J o s e p h 172

Adams,John 41

Bin Laden, O s a m a 13, 122, 124, 126, 127,

Akajev, Askar 102

128, 138, 150

Alford, W i l l i a m 8 5

Bismarck, O t t o v o n 6 0 , 6 1

Alijev, Gajdar 99

Blinder, Alan 253, 2 5 4 , 255

Al-Kafadži, I s a m 272

Bok, D e r e k 166

Allende, Salvador 103

Bradley, Bill 171, 193

Allen, Paul 202

Bremer, Paul 272

Allen, W o o d y 196

Brookings, R o b e r t 2 3 4

Al-Rašid, H a r u n 137

B r o w n , Jerry 193, 222

Alsop, J o s e p h 239, 2 4 0

B u c h a n a n , Pat 250

Al-Zavahiri, A j m a n 127

B u m p e r s , Dale 174, 175

A n d e r s e n , A r t h u r 232

B u r c k h a r d t , Jacob 25, 26

Arabiat, Abdul latif 123

Burke, E d m u n d 170, 171, 2 6 0

A r a f a t , Jaser 19, 121, 122

Bush, G e o r g e H . W . 177, 213

A r m a n i , Giorgio 223, 2 2 4

Bush, G e o r g e W. 6 8 , 101, 121, 167, 177,

A s q u i t h , H e r b e r t 29

178, 179, 184, 213, 263, 2 6 4 , 265,

Astor, J o h n Jacob 2 4 4

266, 269, 273

Ata, M u h a m e d 139

B u t e f l i k a , Abdelaziz 157 Buto, B e n a z i r 100

B B a r a k a t , H a l i m 131, 132

C

Barker, E r n e s t 26

C a n d a r , Jengiz 81

Barkley, A l b e n 232

C a p o t e , T r u m a n 221

Barnes, F r e d 194, 197

C a r n e g i e , A n d r e w 227

C a r t e r , A r t h u r 232

F r a n j o Josip I. 58

C a r t e r , J i m m y 184, 229

Freud, S i g m u n d 57, 58

C a s t r o , Fidel 97

F r i e d m a n , T h o m a s 13, 2 0 9 , 269

C h á v e z , H u g o 96, 97, 102

F r i e d r i c h II. 39

Chege, M i c h a e l 9 8

F r u m , D a v i d 188, 189

C h e n e y , D i c k 266, 267 C h e n , Lei 71

G

Chirac, Jacques 193

Gadafi, M o a m e r 97, 131

C h u r c h i l l , W i n s t o n 66, 156, 169

Gandhi, Indira 50

Clancy, T o m 221

Gates, Bill 241

C l i n t o n , Bill 22, 9 4 , 176, 178, 184, 199,

G e f f e n , David 222

2 0 0 , 214

G e o r g e III. 4 6

Connerly, Ward 200

G e p h a r d t , R i c h a r d 167

C o n s t a n t , B e n j a m i n 27, 28

G i a n n i n i , A. P. 2 0 6 , 2 0 8

Coyer, Abbe 4 6

Gibbon, E d w a r d 3 0

C r i c h t o n , M i c h a e l 221

G i n g r i c h , N e w t 22, 178

C r o m e r , lord 130

G i u l i a n i , R u d o l p h 168 Gladstone, William 45

D

Glubb, J o h n Bagot 129

D a h r e n d o r f , R a l f 62

Gorbačov, M i h a i l 91, 99

D a v i d o f f , N i c h o l a s 216

Gore, Al 183

Davis, J o h n W. 235

G r a h a m , Billy 210, 213, 214, 216, 219,

De Gaulle, C h a r l e s 65

238

D e Ruggiero, G u i d o 3 4 , 4 5

G r g u r VII., papa 31

DeVos, R i c h a r d 202

Guggenheim, Benjamin 244

Dewey, John 246

Gusinski, Vladimir 94

D i a m o n d , L a r r y 9 8 , 115, 266, 267, 272 Disraeli, B e n j a m i n 4 5 , 6 0 , 2 0 9

H

Doyle, M i c h a e l 116

H a m i l t o n , A l e x a n d e r 227

D r a p e r , T i m o t h y 202

H a r d i n g , S u s a n F r i e n d 217, 218 H a r r i m a n , E. H. 54 H a r r i s o n , W i l l i a m H e n r y 227

E Erazmo Roterdamski 36

H a s a n II. 81 H a s t e r t , D e n n i s 167 Havel, Vaclav 70

F

Hayes, R u t h e r f o r d B. 168

Fallows, J a m e s 239

H e i k a l , M u h a m e d 134

F a l w e l l , J e r r y 124, 126, 214, 215, 217,

H e m i n g w a y , E r n e s t 221

218, 219

H e n r i k IV. 31

F e r g u s o n , Niall 66

H e n r i k VIII. 37

F i l l m o r e , M i l l a r d 168

H e r o d o t 16, 28

Fox, V i c e n t e 79

Herzl, T h e o d o r 57

Franco, F r a n c i s c o 67, 71, 133

H e w i t t , D o n 225

K l e m e n t VII. 37

Hitler, Adolf 15, 32, 58, 61, 133

Klimt, Gustav 57

Hobbes, T h o m a s 2 9

K o n s t a n t i n I., r i m s k i car 25, 26, 30

H o f s t a d t e r , R i c h a r d 4 6 , 191

Korany, Bahgat 131

H o l b r o o k e , R i c h a r d 15

K o t k i n , Joel 5 0

H o m e i n i , R u h o l a h 146, 147, 151

K r a u t h a m m e r , C h a r l e s 271

Hoover, H e r b e r t 229

K r e n s , T h o m a s 223

H o r o w i t z , D o n a l d 115

Kutb, Sajid 1 4 4 , 147

H o u r a n i , A l b e r t 135 H u n t e r , J a m e s D a v i d s o n 217

L

Huntington, Samuel 49

Lang, Jack 114

H u s s e i n , S a d d a m 97, 131

Lauren, Ralph 45 Lav III., papa 31

J

L a w r e n c e , T. E. 130

Jarvis, H o w a r d 192

L e h m a n , Nicholas 2 4 2

J e f f e r s o n , T h o m a s 41, 211, 227

L e o n a r d , Bill 225 Le P e n , Jean M a r i e 250

Jeljcin, Boris 89, 9 0 , 93, 105, 266 Jha,

Prem

Shanker

111

Lewis, Bernard 75, 125, 130, 137, 151, 269

Joffe, J o s e p h 2 4 8

L e w i s , M i c h a e l 230

J o h n s o n , Paul 35, 124

Lilla, M a r k 67

Jones, Eric 33

L i m o n g i , F e r n a n d o 6 9 , 257

Jones m l . , Bob 218

L i n d h , J o h n W a l k e r 139

Jones St., Bob 215, 218

Lind, W i l l i a m 124

Jorgeson, Dale 2 5 4

Linz, J u a n 103

Josip II. 39

Lipset, S e y m o u r M a r t i n 6 8 , 6 9

Jung, K i m D a e 7 0

Long, H u e y 66, 2 0 5 , 219

J u s u f 75

Lüger, Karl 57, 58 Luj XIV. 4 0

K

L u k a č e n k o , A l e k s a n d a r 8 0 , 102

Kaligula, r i m s k i car 29

L u t h e r , M a r t i n 36, 37, 38

K a n t , I m m a n u e l 116, 117 Karlo V. 32

M

Karlo Veliki 32

M a d i s o n , James 41, 53, 70, 106, 160, 170,

K a t a r i n a II. 39

181, 182, 227, 252, 253, 273, 275

K a t a r i n a A r a g o n s k a 37

M a d o n n a 12

K a u f m a n , H e n r y 233

M a h f u z , Nagib 132, 148

K e d o u r i e , Elie 124, 125

M a h l e r , G u s t a v 57

K e f a u v e r , E s t e s 185

M a n d e l a , N e l s o n 70, 93, 271

K e n n e d y , J o h n F. 166, 171, 185, 263, 273

M a n s f i e l d , E d w a r d 117

Kerry, Bob 184

M a r x , Karl 4 4 , 63, 74, 87

King, A n t h o n y 189

M a u d u d i , M a u l a n a 147

King, S t e p h e n 221

Max, Weber 49

M c C a i n J o h n 213

O l a v a r r i a , Jorge 96

M c D o n a l d , D w i g h t 158, 221

O'Neill, T h o m a s P. "Tip" 157

M c G o v e r n , G e o r g e 184

O r w e l l , George 221

M c M i l l a n , T e r r y 221 M e n e m , Carlos 102

P

Milken, Michael 208

P a c k w o o d , R o b e r t 174

Miller, A r t h u r 221

Peabody, E n d i c o t t 210, 239

M i l o š e v i ć , S l o b o d a n 114

Peel, R o b e r t 4 5

Mody, Piloo 50

Pei, M i n x i n 53, 5 4 , 72

M o h a m e d VI. 81

P e r i k l o 27

M o n r o e , J a m e s 227

Perl, Jed 223, 2 2 4

M o n t e b e l l o , P h i l i p p e de 222

Peron, J u a n 133

M o n t e s q u i e u , Charles-Louis de Secon-

Perot, Ross 168

d a t 41, 6 4 , 160

Pines, B u r t o n 236

Moody, Jess 220

Pinochet, August 95

M o r a v c s i k , A n d r e w 2 4 9 , 250

P r z e w o r s k i , A d a m 6 9 , 257

M o r g a n , J. P. 5 4 , 203, 2 0 4

P u d d i n g t o n , A r c h 265

Mosley, O s w a l d 66

P u t i n , Vladimir 90, 9 4 , 95, 96, 102, 104,

M u š a r a f , P e r v e z 100, 101, 149, 265

105, 2 6 4 , 266, 267

M u b a r a k , H o s n i 11, 121, 154

P u t n a m , R o b e r t 165

M u g a b e , R o b e r t 11 Musil, R o b e r t 57

R

M u s s o l i n i , B e n i t o 133

R a d w a y , Janice 221 R a s m u s s e n , Poul N y r u p 2 4 9

N

R a u c h . J o n a t h a n 176, 180, 182

N a p o l e o n 32, 65

R e a g a n , R o n a l d 177, 178, 184, 192, 193, 194, 263, 266, 2 6 8

Naser, Abdel 131, 134, 135, 1 4 4

Reni, Guido 224

N a u m a n n , Friedrich 63 Nayar,

Kuldip

III

Rice, C o n d o l e e z z a 265, 274

N e h r u , J a w a h a r l a l 93, 107, 108, 112

R i c h a r d , Pipes 4 3 , 9 0 , 277, 278

N e r o n , r i m s k i car 29

Rider, A n t h o n y 232

N e u h a u s , R i c h a r d J o h n 214

Rižkov, V l a d i m i r 95

N i x o n , R i c h a r d 194, 214, 218, 2 4 5

Road, T h o m a s 215

Nocer, J o s e p h 2 0 6

R o b e r t s o n , Pat 124, 126, 216

N o r d , Phillip 6 0 , 72, 73

R o b e r t s , Oral 215

N o r m a n , Jessye 12

Rockefeler, John D. 54

North, Douglas 43

Roosevelt, F r a n k l i n D. 66, 167, 179, 180,

N y e r e r e , J u l i u s 133

227, 229, 263 R o o s e v e l t , T h e o d o r 227, 229

O

R o o t , E l i h u 228, 229, 235

O b a s a n j o , O l u s e g u n 267

Ross, Harold 222

O d i s e j 7, 256

Rossiter, C l i n t o n 9 4 , 183

R o s t e n k o w s k i , D a n 175

Trocki, Lav 57

R o u s s e a u , Jean-Jacques 261

Tsongas, Paul 184 Twitchell, James 224

S

Tyler, J o h n 227

Sachs, D. J e f f r e y 7 4 , 75 Sadat, A n v a r el 127

U

Salazar, A n t o n i o 67, 133

Ul-Hak, Zia 149

Sartori, G i o v a n n i 5 6 S c h e r m a n , H a r r y 220 Schiele, Egon 57 S c h l e s i n g e r st., A r t h u r 105 Schnitzler, A r t h u r 57 Schrag, Peter 197, 198

V Voltaire 39, 4 6 W

Seabrook, J o h n 222

Walesa, L e c h 7 0

S h a s t r i , L a l B a h a d u r 112

W a r n e r , A n d r e w M . 74, 7 5

Shibley, M a r k 219

W a s h i n g t o n , G e o r g e 227

Shklar, Judith 41

Waugh, Evelyn 245

Singh, R a g h u r a j P r a t a p 110, 274

Weber, M a x 52, 227

Snyder, Jack 59, 117

Weiner, Myron 55

Sokrat 28

W e n l i , Xu 85

Soros, G e o r g e 202

W i l h e l m , car 32

Spiro, D a v i d 116

W i l k i e , W e n d e l l 186

S t e p h a n o p o u l o s , G e o r g e 183

W i l s o n , W o o d r o w 65, 262, 263

S t e v e n s o n , Adlai 186

W i n f r e y , O p r a h 216

S t i m s o n , H e n r y 229

W i n t h r o p , J o h n 211

S t o c k m a n , David 178

W i r t h l i n , R i c h a r d 195

Strauss, R i c h a r d 57

W o l f e , A l a n 219

S u k a r n o 133

Wood, Gordon 47 X

S u l e j m a n V e l i č a n s t v e n i 137

Xiaoping, D e n g 8 4

Š

Y Yadav, Yogendra 108

Ševarnadze, Eduard 99

Yaobang, H u 8 4 Yew, Lee K u a n 50, 51, 86

T T a w n e y , R. H. 225

Z

Taylor, A. J. P. 2 4 5

Zedillo, E r n e s t o 7 9

Teodozije, r i m s k i car 3 0

Zhao, Z i y a n g 83, 8 4

T h a t c h e r , M a r g a r e t 193 Thomas, Robert 43 Tito, Josip Broz 133 T o c q u e161, v i l l e211, , Alexis 230 de 20, 22, 47,

Nakladnik F r a k t u r a , Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko H o r v a t Lektura i korektura N a n a M o f e r d i n Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom F r a k t u r a Na naslovnici F e r d i n a n d Victor E u g è n e Delacroix, Sloboda predvodi narod, 1830., u l j e n a p l a t n u , L o u v r e / T h e B r i d g e m a n A r t Library Godina izdanja 2012., l i s t o p a d ( p r v o i z d a n j e ) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-412-6 Biblioteka P l a t f o r m a , k n j i g a 35 www.fraktura.hr [email protected] T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

Fareed Zakaria r o đ e n je u Indiji. Studirao je na Yaleu i doktorirao na Harvardu. Od 2 0 0 0 . radi k a o u r e d n i k u Newsweeku. Na C N N - u svake nedjelje i m a svoju emisiju Fareed Zakaria GPS. Još 1999. Esquire ga je proglasio jedn i m od n a j v a ž n i j i h ljudi 21. stoljeća. Foreign Policy i m a g a z i n Prospect uvrstili su ga m e đ u sto najvažnijih intelektualaca današnjice. Bez sumnje, Zakaria je jedan od najutjecajnijih s u v r e m e n i h političkih analitičara. Napisao je nekoliko knjiga, i z m e đ u ostalih i dva s v j e t s k a b e s t s e l e r a Budućnost slobode i Svijet nakon Amerike.

O v i m e l o k v e n t n i m p r o p i t i v a n j e m različitih oblika slobode i demokracije Fareed Zakaria o b u h v a t i o je veliko područje. Temeljitim poz n a v a n j e m s v a k o g svijeta, raspravljajući o k r i t i č n o m (i p r a k t i č n o n e i s p i t a n o m ) prob l e m u "liberalne demokracije", analizirajući o n o š t o i s p r a v n o n a z i v a "Velikim očekivan j e m " islama, Zakaria nas prisiljava da na nov n a č i n razmišljamo o vrijednostima koje Amerikanci u z i m a j u zdravo za gotovo. Richard Holbrooke