Etgar Keret - Iznenada netko pokuca.pdf

Janja

etgar IZNENADA NETKO POKUCA

keret

Naslov izvornika: izvornika: Suddenly a Knock on the Door

Copyright © Etgar Keret 2010

2

Janja

Iznenada netko pokuca

„Ispričaj mi priču”, zapovjedi bradati muškarac koji sjedi na kauču u mojoj dnevnoj sobi. Situacija  je, moram priznati, sve samo ne ugodna. Ja sam netko tko piše  tko  piše  priče, ne netko tko ih priča. A čak ni to  nije nešto što radim na zahtjev. Posljednja osoba ko ja me zamolila da joj ispričam priču bio je moj

sin. Prije godinu dana. Ispričao sam mu nešto o vili i afričkom tvoru - i ne sjećam se točno - i za dvije minute već je spavao. Ali ova je situacija potpuno drukčija. Jer moj sin nema bradu, a ni pištolj. Jer me sin lijepo zamolio, a ovaj me muškarac  jednostavno pokušava orobiti orobiti za priču. Pokušavam bradatome objasniti da će biti bolje za njega, za nas obojicu, ako spremi pištolj. Teško  je smisliti priču kad ti je u glavu uperen napunjen pištolj. Ali tip ustraje: „U ovoj zemlji”, objašnjava, „ako nešto ţeliš, moraš upotrijebiti silu.” Nedavno je došao iz Švedske, a u Švedskoj je posve drukčije. Ondje, ako nešto ţeliš, uljudno zamoliš i u većini slučajeva to i dobiješ. Ali ne na zagušljivom, sparnom Srednjem istoku. Dovoljan ti je samo

 jednotjedni boravak ovdje da shvatiš kako stvari

3

Janja

ili, bolje rečeno, kako ne funkcioniraju. Palestinci su pristojno zatraţili drţavu. Jesu li je dobili? Vraga jesu. Pa sad umjesto toga diţu  u zrak busove s djecom, i l judi  judi su počeli obraćati pozornost. Doseljenici su htjeli dijalog. Je li se itko obazirao na to? Ma kakvi. Pa su prešli s riječi na djela, počeli lijevati vruće ulje na graničare i da vidiš kako su brzo dobili publiku koja ih sluša. U ovoj zemlji snaga klad e valja i uopće nije vaţno je li riječ o politici, o privredi ili o parkirnom mjestu.

funkcioniraju

-

Sirova sila jedini je jezik koji razumijemo.

Švedska, odakle je bradati krenuo na povratak u obećanu zemlju, napredna je drţava koja prednjači u mnogočemu. Švedska nije samo ABBA ili Ikea ili Nobelova nagrada. Švedska je svijet za sebe, a sve što imaju, stekli su mirnim putem. Da je u Švedskoj pokucao na vrata pjevačice grupe Ace of Base i zatraţio od nje da mu pjeva, pozvala bi ga neka uđe i skuhala mu čaj. Zatim bi izvuk la akustičnu gitaru ispod kreveta i svirala za njega. I sve to sa smiješkom. Ali ovdje? Mislim, da nije mahao pištoljem, odmah bih ga bio izbacio. Gle, pokušavam ga urazumiti. „Ne, ti ‘gle’”, zagunđa bradonja i otkoči pištolj. „Ili priča ili metak u čelo.” Shvaćam da mi je izbor ograničen. Tip se ne šali. „Dvojica sjede u sobi”, počnem. „Iznenada netko pokuca.” Bradonja se ukoči i na trenutak pomislim da se uţivio u priču, ali nije. Osluškuje nešto drugo. Začuje se kucanje na vratima. „Otvori”, kaţe mi, „i ne pokušavaj ništa. Riješi ga se, tko god da je,

4

Janja

i učini to brzo ili će ovo gadno završiti.” Momak na vratima provodi anketu. Ima nekoliko pitanja. Kratkih. O visokom postotku vlage u zraku ljeti i o

tome kako to utječe na moje raspoloţenje. Kaţem mu da ne ţelim odgovarati  na njegova pitanja, ali on se svejedno progura unutra.

„Tko je to?” upita me, pokazujući na bradonju. „Moj nećak iz Švedske”, slaţem. „Otac mu je poginuo u lavini pa je došao na sprovod. Baš čitamo oporuku. Molim vas da poštujete našu privatnost i odete.” „Ma daj, Ĉovječe”, kaţe anketar i potapše me po ramenu. „Samo par pitanja. Daj mi šansu da zaradim nešto. Plaćaju me po ispitaniku.”  Tip se spusti na kauč, drţeći svoj fascikl. Šveđanin sjedne pokraj njega. Ja još stojim, trudim se zvučati kao da to stvarno mislim. „Molim vas da odete”, kaţem mu. „Ovo je stvarno pogrešan trenutak za anketu.” „Stvarno pogrešan, ha?” On rastvori fascikl i iz njega izvuče veliki revolver. „Zašto je pogrešan trenutak? Zato što sam tamniji? Jer nisam dovoljno dobar? Za Šveđane imaš sve vrijeme ovoga svijeta. Ali za Marokanca, za ratnog veterana

koji je na ratištu u Libanonu ostavio komad slezene, za njega nemaš ni jebenu minutu.” Pokušavam ga urazumiti, reći mu da uopće nije tako. Da me jednostavno uhvatio u nezgodnom

trenutku, baš kad smo se Šveđanin i ja dotakli osjetljive teme. Ali anketar podigne revolver do

usana i pokaţe mi neka začepim. „Vamos”, kaţe. „Dosta izmotavanja. Sjedi tamo i da čujemo.” „Da

5

Janja

čujemo što?” upitam. Iskreno, sad sam već vrlo napet. I Šveđanin ima pištolj. Stvari bi mogle izmaknuti kontroli. Istok je istok, a zapad je zapad i

tako to. Različiti mentaliteti. Ili bi mogao pošiziti,  jednostavno zato što ţeli priču samo za sebe. Solo igrač. „Nemoj me izazivati”, upozorava me anketar. „Imam kratak fitilj. Priču na sunce - i to brzo.” „Je”, ubaci Šveđanin pa i on izvuče svoju pljucu. Pročistim grlo i počnem ispočetka. „Trojica sjede u sobi.” „I ovaj put nema: ‘Iznenada netko pokuca’”, objavi Šveđanin. Anketar baš i ne shvaća o čemu je riječ, ali priključi mu se. „Nastavi”, kaţe. „I nema kucanja na vrata. Ispričaj nam nešto drugo. Iznenadi nas.” Zastanem i duboko udahnem. Obojica zure u

mene. Kako se uvijek nađem u ovakvim situacijama? Kladim se da se ovakvo što nikad ne događa Amosu Ozu ili Davidu Grossmanu. Iznenada se začuje kucanje na vratima. Pogledi im postanu prijeteći. Slegnem ramenima. Nije stvar u meni. Ništa u mojoj priči nema nikakve veze s tim kucanjem. „Riješi ga se”, naredi mi anketar. „Riješi ga se, tko god da je.” Samo malo odškrinem vrata. Dostavljač pizze. „Jeste li vi Keret?” pita me. „Jesam”, kaţem, „ali nisam naručio pizzu.” „Ovdje piše ulica Zamenhoff broj 14”, otrese se on, pokazujući na adresu otisnutu na dostavnici i gurajući se unutra. „Pa što”, kaţem, „nisam naručio pizzu.” „Obiteljsku”, ustraje on. „Pola s ananasom,

6

Janja

pola s inćunima. Plaćeno unaprijed. Kreditnom karticom. Samo mi dajte napojnicu i odoh ja.” „Jesi li i ti došao zbog priče?” ispituje Šveđanin. „Kakve priče?” pita dostavljač pizze, ali očito je da laţe. I to loše. „Vadi ga”, nuka ga anketar. „No, daj više izvadi taj pištolj.” „Nemam pištolj”, priznaje dostavljač s nelagodom pa odnekud ispod kartonske kutije

izvuče sataru. ,Ali tanko ću ga isfiletirati ako ne iskašlje jednu dobru, i to dok si rek’o keks.” I tako sjede njih trojica na kauču - Šveđanin s desne strane, pa dostavljač pizze, pa anketar. „Ne mogu to ovako”, kaţem im. „Ne mogu početi s pričom dok vas trojica sjedite ovdje s pištoljima. Idite se prošetati po kvartu, a kad se vratite već ću imati nešto za vas.” „Šupčina će pozvati muriju”, kaţe anketar Šveđaninu. „Je 1’ on misli da smo mi vesla sisali?” „Ajde, daj nam jednu i otići ćemo”, moli dostavljač pizze. „Jednu kratku. Nemoj biti škrt. Vremena su teška, znaš. Nezaposlenost, bombaši samoubojice, Iranci. Ljudi su ţeljni nečega drugog. Što misliš što je nas uzorne građane natjeralo na ovo? Očajni smo, Ĉovječe, očajni.” Pročistim grlo i počnem iz početka. „Ĉetvorica sjede u sobi. Vruće je. Dosađuju se. Klima je krepala. Jedan od njih zatraţi priču. Pridruţi mu se drugi pa treći...” „To nije priča”, pobuni se anketar. „To je svjedočenje. Opisuješ ovo što se sad ovdje događa. Točno ono od čega pokušavamo pobjeći. Nemoj nas zasipati smećem stvarnosti kao da smo

7

Janja

nekakvo odlagalište. Upotrijebi maštu. Ĉovječe, stvaraj, izmišljaj, idi do kraja.” Klimnem i počnem iznova. Ĉovjek sjedi u sobi, posve sam. Usamljen je. Volio bi napis ati priču. Mnogo je vremena prošlo od posljednje priče koju je napisao,

nedostaje

mu

pisanje.

Nedostaje mu osjećaj da iz nečega stvara nešto. Tako je - nešto iz

nečega. Jer nešto ni iz čega, to je kad napraviš nešto iz ničega, a u tom slučaju to nema nikakvu vrijednost. Svatko to moţe. Ali kad stvoriš nešto iz nečega, znači da je to sve vrijeme bilo ondje, u tebi, i da to otkrivaš kao dio nečega novog što se nikad prije nije dogodilo. Ĉovjek odluči napisati priču o toj situaciji. Ne o političkoj situaciji i  ne o situaciji u društvu. Odluči napisati priču o ljudskoj situaciji, ljudskome stanju. O ljudskome stanju onako kako

ga on u ovome trenutku doţivljava. Ali ne ide. Priča mu ne dolazi. Jer ljudsko stanje kroz kakvo on sad

prolazi ne čini se vrijednim priče, i baš se sprema odustati kad iznenada...” „Već sam te jednom upozorio”, prekine me Šveđanin. „Nema kucanja po vratima.” „Moram”, ustrajem. „Bez kucanja po vratima nema priče.” „Pusti ga”, kaţe dostavljač pizze tiho. „Daj mu malo slobode. Ţeliš kucanje na vrata? Dobro, eto ti tvoje kucanje. Pod uvjetom da

se iz toga izrodi priča.”

8

Janja

Lažozemska Robi je imao samo sedam godina kad je prvi put

slagao. Majka mu je bila dala izguţvanu staru novčanicu i zamolila ga neka joj ode u dućan kupiti kutiju Kenta. Robi nije kupio cigarete nego sladoled. Uzeo je ostatak novca i sakrio kovanice

pod veliki bijeli kamen u straţnjem dvorištu njihove zgrade, a kad ga je majka upitala što se dogodilo, rekao joj je da ga je na ulici napao krupan crvenokos dječak bez jednog predn jeg zuba, pljusnuo ga i uzeo mu novac. Povjerovala mu je. I

Robi otada nije prestao lagati. U srednjoj školi, cijeli  je tjedan proveo ljenčareći na plaţi u Eilatu, nakon što je školskom psihologu prodao priču o teti iz Beer Shebe kojoj kojoj je otkriven rak. Kad je bio b io u vojsci,

ta je izmišljena teta oslijepila i izvukla ga iz govana - i to kakvih! - kad je jednom prilikom otišao iz vojarne bez dopuštenja. Nije dobio pritvor, čak ni onaj najblaţi: zabranu izlaska iz barake. Ništa.  Jednom je dvosatno kašnjenje na posao opravdao laţi o njemačkom ovčaru kojega je bio pronašao kako leţi uz cestu. Netko ga je udario autom, a Robi ga je odvezao veterinaru. U toj je laţi pas ostao paraliziran na straţnje noge i to je bio element koji  je prodao priču. U Robijevu je ţivotu  bilo mnogo laţi. Laţi bez ruku, bolesnih laţi, laţi koje nanose štetu, laţi koje bi mogle ubiti. Laţi pješice ili za

9

Janja

volanom, svečano odjevenih laţi i laţi koje bi mogle ukrasti. Smišljao ih je u trenutku, nikad i ne pomislivši da će se ikada više morati susresti s njima.

Sve je počelo sa snom. Kratkim, maglovitim snom o pokojnoj majci. U snu, njih su dvoje sjedili

na slamnatoj prostirci na sredini čiste bijele površine bez ikakvih detalja, koja kao da nije imala ni početka ni kraja. Pokraj njih je na toj beskrajnoj bijeloj površini stajao aparat za ţvake s prozirnom kuglom, onaj staromodni, gdje ubaciš novčić u otvor, okreneš ručicu - i van ispadne okrugla ţvaka. Robiju je majka u snu rekla da je zagrobni ţivot izluđuje, jer ljudi su dobri, ali nema cigareta. I ne samo da nema cigareta nego nema ni kave. Ni

radija. Ničega. „Moraš mi pomoći, Robi”, rekla je. „Moraš mi kupiti ţvaku. Podigla sam te na noge, sine. Sve te godine davala sam ti sve, ne traţeći ništa zauzvrat. Ali sad je vrijeme da ti nešto daš svo joj staroj majci. Kupi mi ţvaku. Crvenu, ako moţeš, ali dobra će biti i plava.” Robi je u snu kopao po dţepovima, nadajući se da će pronaći nešto sitniša. Ništa. „Nemam ništa, mama”, rekao je, dok su mu se oči punile suzama. „Nemam sitnoga. Prekopao sam po svim dţepovima.” S obzirom na to da u budnom stanju nikad nije

plakao, bilo mu je čudno plakati i u snu. „Jesi li pogledao ispod kamena?” upitala ga je majka i

10

Janja

čvrsto ga primila za ruku. „Moţda su novčići još ondje?” U tom se trenutku probudio. Bilo je pet ujutro,

subota, a vani još uvijek mrak. Uskoro se Robi našao u autu, vozeći prema mjestu gdje je ţivio kao dječak. U subotu ujutro, bez prometa na ulicama, trebalo mu je manje od dvadeset minuta. U

prizemlju zgrade gdje je nekoć bila Pliskinova trgovina mješovitom robom, sad je bio dućan „sve za dolar”, a pokraj njega je umjesto postolarske radionice sad bio diskont u kojemu su agresivno nudili novije modele mobitela, kao da ne postoji

ništa vaţnije od toga. Ali sama se zgrada nije nimalo promijenila. Prošlo je više od dvadeset godina otkako su se

iselili, a fasada još nije bila obnovljena. I dvorište je bilo isto, malo cvijeća, slavina, hrđavo brojilo za vodu, korov. A u kutu pokraj konopaca za sušenje rublja leţao je bijeli kamen. Ĉudno se osjećao stojeći tako u straţnjem dvorištu zgrade u kojoj je odrastao, odjeven u parku, s velikom plastičnom baterijskom svjetiljkom u ruci. Pola šest u subotu ujutro. Recimo da se pojavi netko od susjeda - što bi im rekao? Pokojna mi se majka pojavila u snu i zamolila me da joj kupim ţvaku pa sam došao

ovamo potraţiti sitniš?

11

Janja

Ĉinilo mu se neobičnim da je kamen nakon toliko godina još ondje. Doduše, kad čovjek malo bolje razmisli, nije baš da kamenje ustane i odšeta. Podigao ga je, oprezno, kao da bi se ispod moţda mogao skrivati škorpion. Ali nije bilo ni škorpiona, ni zmije, a ni novčića. Samo rupa širine grejpa i svjetlo koje je sjalo iz nje.

Robi je pokušao zaviriti u rupu, ali svjetlo ga je zabljesnulo. Na trenutak je oklijevao, a zatim

posegnuo rukom unutra. Leţeći na tlu, ispruţio je cijelu ruku sve do ramena, pokušavajući dotaknuti nešto na dnu, ali nije bilo dna, a jedino što je mogao dosegnuti bilo je nešto hladno metalno, što mu se pod prstima činilo kao ručica. Ručica aparata za ţvake. Pritisnuo ju je što je jače mogao i osjetio kako se okreće pod njegovim dodirom. Inače bi u tom trenutku iz aparata ispala ţvaka. Baš bi u tom trenutku trebala ispasti iz metalne utrobe

aparata ravno u dječakovu ruku. Upravo se tad to trebalo dogoditi. Ali nije. A čim je prestao okretati ručicu, Robi se pojavio ovdje gore. „Ovdje” je bilo drugo mjesto, ali također poznato. Bilo je to mjesto iz majčina sna. Blistavo bijelo, bez zidova, bez poda, bez stropa, bez sunčeva svjetla. Samo bjelina i aparat za ţvake. Aparat za ţvake i znojav, ruţan, crvenokosi dječak. Robi ga do tada nekako nije zamijetio, a prije no što je imao priliku nasmiješiti mu se ili mu išta reći, crvenokosi ga je svom snagom udario nogom u potkoljenicu i Robi je

12

Janja klonuo na tlo, previjajući se od bola. Sad kad je bio na koljenima, dječak i on bili su iste visin e. Klinac

ga je pogledao u oči i premda je Robi znao da se nikada prije nisu vidjeli, bio mu je nekako poznat.

„Tko si ti?” upitao je klinca koji je stajao ispred njega. „Ja?” odgovorio je klinac, opakim osmijehom otkrivši da mu nedostaje jedan prednji zub. „Ja sam tvoja prva laţ.” Robi je s mukom ustao. Noga ga je uţasno boljela ondje gdje ga je malac udario. Klinca već odavno nije bilo. Počeo je proučavati aparat za ţvake. Između okruglih ţvaka vidjele su se poluprozime plastične kuglice u kojima su bile razne sitnice. Prekopao je po dţepovima u potrazi za sitnišem, a onda se sjetio da mu je klinac ukrao novčanik prije nego što je pobjegao. Robi je odšepao, ne uputivši se nikamo posebno. Budući da se na toj bijeloj površini nije imao po čemu orijentirati, osim po aparatu za ţvake, mogao  je jedino pokušati udaljiti se od njega. Osvrtao se nakon svakih nekoliko koraka da se uvjeri da aparat zaista postaje sve manji. Kad se u jednom trenutku okrenuo, ugledao je

njemačkog

ovčara

pokraj

mršava

starca

sa

staklenim okom i bez ruku. Psa je odmah prepoznao, po tome kako je napola puzao na

prednjim nogama, s mukom vukući za sobom paraliziranu zdjelicu i straţnje noge. Bio je to

13

Janja

pregaţeni pas iz njegove laţi. Dahtao je od napora i uzbuđenja, a bio je sretan što ga vidi. Polizao mu je ruku i prodorno se zagledao u njega blistavim

vlaţnim pogledom. Ali mršava starca Robi nije uspijevao nikamo smjestiti.

„Ja sam Robi”, rekao je. „Ja sam Igor”, predstavio se starac i jednom od svojih kuka potapšao Robija po leđima. „Poznajemo li se?” upitao je Robi nakon nekoliko sekundi nelagodne tišine. „Ne”, rekao je Igor, jednom od kuka podigavši povodac. „Ovdje sam samo zbog njega. Nanjušio te izdaleka i sav se raspametio. Htio je da dođemo.” „Znači, ne postoji nikakva veza - između nas dvojice?” upitao je Robi. Rekavši to, osjetio je olakšanje. „Ja i ti? Ne, nema nikakve veze. Ja sam laţ nekoga drugog.” Robi je zamalo upitao čija laţ, ali nije bio siguran bi li se takvo pitanje ovdje smatralo neuljudnim. Što se toga tiče, rado bi pitao kakvo je ovo mjesto i

ima li ovdje još ljudi, ili još laţi, ili kako su se već nazivali, osim njega. Ali učinilo mu se da bi to mogla biti osjetljiva tema i da je moţda ne bi trebao odmah načinjati. Zato je, umjesto da progovori, pomilovao Igorova hendikepirana psa. Bio je to lijep

pas, a činilo se da mu je drago što je upoznao Robija, koji se pak osjećao loše što nije bio smislio neku laţ s manje bola i patnje. ,Aparat za ţvake”, upitao je Igora nakon nekoliko

14

Janja

minuta. „Kakve kovanice prima?” „Lire”, odgovorio je starac. Robi je rekao: „Maloprije je tu bio jedan klinac. Ukrao mi je novčanik. Ali sve i da nije, u njemu ne bi bilo lira.” „Klinac bez jednoga zuba?” upita Igor. „To malo govno krade od svih. Ĉak i psu pojede hranu. U Rusiji, odakle sam, takvoga bi klinca bacili van na

snijeg samo u gaćama i ne bi ga pustili unutra sve dok cijeli ne poplavi.” Jednom od svojih kuka Igor je pokazao na svoj straţnji dţep. „Unutra imam neke lire. Posluţi se. Ĉastim.” Robije oklijevao, ali ipak je iz Igorova dţepa uzeo  jednu liru, zahvalio mu te mu u zamjenu ponudio svoj Swatch.

„Hvala”, kimnuo je Igor. „Ali što bih ja s plastičnim satom? Osim toga, nikamo mi se ne ţuri.” Kad je vidio da se Robi ogledava naokolo u

potrazi za nečim drugim što bi mu mogao dati, Igor ga je zaustavio i rekao: „Ionako sam ti duţan. Da nisi smislio tu laţ o psu, ja bih ovdje bio potpuno sam. Sad smo kvit.” Robi je brzo odšepao u smjeru aparata za ţvake.  Još ga je boljelo gdje ga je crvenokosi dječak udario, ali sad već manje. Ubacio je liru u prorez, duboko udahnuo, sklopio oči i okrenuo ručicu. Našao se opruţen na tlu u dvorištu njihove stare zgrade. Svjetlo zore bojalo je nebo u tamne nijanse plave. Izvukao je ruku iz rupe u zemlji. Kad je

15

Janja

otvorio šaku, na dlanu mu je bila okrugla crvena ţvaka. Prije odlaska, vratio je kamen na mjesto. Nije se

zapitao što se zapravo dogodilo ondje u rupi. Samo  je ušao u auto i odvezao se. Crvenu je ţvaku stavio pod jastuk, za slučaj da se majka vrati u snu. Isprva je Robi dosta razmišljao o svemu, o tome mjestu, o psu, o Igoru, o drugim laţima koje je izrekao - laţima koje srećom nije opet susreo. Sjetio se bizarne laţi koju je bio rekao bivšoj curi Ruthie kad jednoga petka nije mogao doći na večeru kod njezinih roditelja - o nećakinji iz Natanyaha koju je muţ tukao, a toga je dana prijetio da će je ubiti pa  je Robi morao otići onamo da pokuša smiriti situaciju. Ni dandanas nije mu bilo jasno zašto je izmislio tu uvrnutu priču. Moţda je u ono vrijeme mislio da sloţenost i uvrnutost laţi povećava vjerojatnost da će mu ona povjerovati. Kad se ţele izvući od večere s roditeljima petkom navečer, drugi ljudi kaţu da ih boli glava ili takvo nešto. Ali ne on. Zbog njega i tih njegovih priča, sad su i taj muţ luđak i njegova zlostavljana ţena ondje negdje, blizu, u rupi u zemlji.

Nije se više vraćao do rupe, ali to mu se mjesto zbog nečega stalno motalo po glavi. Isprva je nastavio lagati, ali bile su to pozitivne laţi, u kojima nitko nikoga nije tukao, nitko nije šepao ili umirao od raka. Na posao je kasnio zato što je mo rao zaliti cvijeće u tetinu stanu, dok je ona u Japanu u

16

Janja

posjeti svome uspješnu sinu. Kasnio je na zabavu u čast buduće mame zato što se na stubama ispred kuće omacila mačka pa se morao pobrinuti za mačiće. Takve stvari. Ali problem s tim pozitivnim laţima bilo je to što  je njih mnogo teţe smisliti. Jer ţeliš da zvuče vjerojatno. Obično, kad ljudima kaţeš nešto loše, odmah ti povjeruju, jer im se to čini normalnim. Ali kad izmisliš dobre stvari, postanu sumnjičavi. I tako se Robi uhvatio kako, vrlo postupno, smanjuje

količinu laţi. Najviše iz lijenosti. S vremenom je sve manje razmišljao o onome mjestu. O rupi. Sve dok  jednoga jutra nije načuo razgovor Nataše iz računovodstva s njezinom šeficom. Njezin ujak Igor imao je srčani udar pa je trebala slobodne dane.  Jadan čovjek - udovac, koji je već prije izgubio obje ruke u nesreći u Rusiji. A sad još i ovo sa srcem.  Tako je usamljen i tako nemoćan. Šefica računovodstva odmah joj je odobrila slobodne dane, bez pitanja. Nataša je otišla u svoj ured, uzela torbicu i izišla iz zgrade. Robi ju je slijedio do auta. Kad je zastala da izvadi ključeve iz torbice, stao je i on. Okrenula se. „Ti radiš u nabavi, zar ne?” upitala je. „Nisi li ti Zagurijev pomoćnik?” „Aha”, odgovorio je Robi, kimajući. „Zovem se Robi.” „Super, Robi”, rekla je Nataša uz nervozan ruski osmijeh. „I, što je? Trebaš nešto?” „Radi se o laţi koju si maloprije rekla šefici

17

Janja

računovodstva”, promucao je Robi. „Poznajem ga.” „Slijedio si me sve do auta samo zato da me optuţiš da sam laţljivica?” „Ne”, rekao je Robi. „Nisam te htio optuţivati. Stvarno. To što si laţljivica sasvim je u redu. I ja sam laţljivac. Ali taj Igor iz tvoje laţi, upoznao sam ga. Jedan je od mnogih, od milijuna. A ti si mu ako smijem primijetiti - ţivot učinila prilično

teškim. Pa sam ti samo htio ...” „Hoćeš li mi se maknuti s puta?” prekinula ga je ledenim glasom. „Stojiš ispred vrata mog auta.” „Znam da ti ovo zvuči nevjerojatno, ali mogu ti dokazati”, rekao je Robi, osjećajući sve veću nelagodu. „Taj Igor nema oko. Odnosno ima samo  jedno. U nekom si trenutku sigurno slagala da je

izgubio oko, nisi li?” Već je ulazila u auto, ali zastala je. „Odakle ti to?  Jesi li Slavin prijatelj?” „Ne poznajem nijednu Slavu”, promrmljao je Robi. „Samo Igora. Stvarno. Ako ţeliš, mogu te odvesti do njega.” Stajali su u dvorištu iza njegove stare zgrade. Robi je pomaknuo kamen, legao na vlaţnu zemlju i gurnuo ruku do ramena u rupu. Nataša je stajala iznad njega. Ispruţio je drugu ruku i rekao: „Ĉvrsto se drţi.” Nataša je pogledala muškarca ispruţenog ispred svojih stopala. Tridesetak godina, dobro izgleda, u

čistoj i uredno izglačanoj košulji, koja je sad bila

18

Janja

malo manje čista i mnogo manje izglačana. Jednu  je ruku gurnuo u rupu, obraz zalijepio za tlo.

„Ĉvrsto se drţi”, rekao je. Ispruţivši ruku prema njemu, zapitala se kako je moguće da uvijek završi s čudacima. Kad je ondje pokraj auta počeo s onim sranjima, pomislila je da joj se moţda na neki simpatičan način upucava, ali sad je shvatila da je taj tip meka pogleda i plaha osmijeha zapravo

luđak. Njegovi su prsti stisnuli njezine. Ostali su tako, minutu ili dvije, kao zaleđeni u vremenu. On na zemlji, a ona stojeći iznad njega, malo pognuta i prilično zbunjena. „Dobro”, šapnula je blagim, gotovo ljekovitim glasom. „Drţimo se za ruke. Što sad?” „Sad ću”, reče Robi, „povući ručicu.” Dugo im je trebalo da pronađu Igora. Najprije su naletjeli na dlakavu, pogrbljenu laţ, očito Argentinca, koji je govorio samo španjolski. Zatim na još jednu od Natašinih laţi - odveć revna policajca s jarmulkom, koji je ustrajao na tome da

ih zadrţi i provjeri im dokumente, a koji nikada nije čuo za Igora. Na kraju im je pomogla Robijeva zlostavljana nećakinja iz Natanyaha. Zatekli su je kako hrani mačiće iz njegove najsvjeţije laţi. Već nekoliko dana nije vidjela Igora, ali znala je gdje bi

mogli pronaći njegova psa. Kad je završio s lizanjem Robijeva lica, pas ih je rado odveo do Igorova kreveta.

Igor je bio u prilično gadnu stanju. Lice mu je

19

Janja bilo pepeljaste boje i obilno se znojio. Ali kad je

ugledao Natašu, lice mu se ozarilo. Bio je tako ushićen da je ustao i zagrlio je, premda se jedva drţao na nogama. U tom je trenutku Nataša briznula u plač i zamolila ga za oprost, jer taj Igor nije bio samo jedna od njezinih laţi nego joj je bio i u jak. Izmišljeni ujak, ali svejedno. A Igor joj je rekao neka se ne osjeća krivom; ţivot koji je izmislila za njega moţda nije uvijek bio lak, ali uţivao je u svakoj minuti i neka se ona ništa ne brine, jer u usporedbi sa ţeljezničkom nesrećom u Minsku, oruţanom pljačkom u Odesi, gromom koji ga je pogodio u Vladivostoku i s čoporom bijesnih vukova u Sibiru, ovaj je srčani udar bio mačji kašalj. A kad su se vratili do aparata sa ţvakama, Robi je ubacio kovanicu od jedne lire, primio

Natašu za ruku i zamolio je neka ona povuče ručicu. Kad su se vratili u dvorište, u ruci je drţala plastičnu lopticu u kojoj je bio ruţan privjesak u obliku srca, obojen zlatnom bojom.

„Znaš”,

rekla

je,

„večeras

sam

trebala

s

prijateljicom do Sinaja na nekoliko dana, ali mislim da ću otkazati i sutra se vratiti onamo da se mogu

brinuti za Igora. Bi li htio poći sa mnom?” Robi je kimnuo. Znao je da će morati smisliti neku laţ ako ţeli poći s njom. Još nije bio siguran što će slagati onima u uredu. Znao je samo da će to biti sretna laţ, puna svjetla, cvijeća i sunca. A tko zna - moţda čak bude i koje novorođenče,

20

Janja

nasmiješeno.

21

Janja

Isusir Krist  Jeste li se ikada zapitali koju riječ ljudi najčešće izuste tik prije nego što će umrijeti nasilnom smrću? Sveučilište MIT provelo je opseţna istraţivanja među raznovrsnim zajednicama u Sjevernoj Americi i otkrili su da ta riječ najčešće ima veze sa spolnim organima i glagolom „jebati”.  Trenutak prije smrti, osam posto ljudi kaţe „a u pičku...”, 6% kaţe „a u kurac”, a 2,8% kaţe Jebem ti”, premda  je u njihovu slučaju, naravno, posljednja riječ „ti” iako je Jebem” neosporno zasjen juje. A što kaţe  Jeremy Kleinman minutu prije otezanja papaka? Kaţe: „Bez sira.” Kaţe to zato što naručuje nešto u zalogajnici koja se zove Isusir Krist. Na jelovniku nema ju obične hamburgere pa  Jeremy, koji se drţi košer prehrane, zatraţi čizburger bez sira. Voditeljica smjene u zalogajnici ne pravi problem zbog toga. Mnogo ju je gostiju

dosad zatraţilo isto. Toliko mnogo da je smatrala potrebnim o tome izvijestiti direktora lanca Isusir

Krist, čiji je ured bio u Atlanti i komu je sve to podrobno opisala u nizu dopisa. Predloţila je da se na jelovnik uvede obični hamburger. „Mnogi ga ljudi ţele naručiti, ali trenutačno moraju naručiti čizburger bez sira, što je nespretno i izaziva nelagodu. Neugodno je meni, a trebalo bi biti - ako smijem reći - i cijelome lancu. Osjećam se kao

22

Janja tehnokrat, a pred kupcima lanac ispadne kao kruta

organizacija u kojoj ono što ţele mogu dobiti samo na prevaru.” Direktor nije odgovorio ni na jedan njezin dopis, a za nju je to bilo još veće poniţenje i sramota nego kad gosti naruče čizburger bez sira. Kad se poţrtvovna zaposlenica obrati poslodavcu zbog nekog problema, pogotovo nekog koji se tiče njegova i njezina posla, najmanje što poslodavac moţe učiniti jest priznati da problem postoji. Direktor joj je mogao otpisati da se problem

razmatra ili da, premda cijeni to što mu se obratila, naţalost ne moţe promijeniti jelovnik, ili milijun drugih idiotskih odgovora takve vrste. Ali nije. Nije

ništa napisao. I sad se osjećala kao da ne postoji. Baš kao one noći u New Havenu kad se njezin dečko Nick počeo upucavati konobarici dok je ona sjedila pokraj njega za šankom. Rasplakala se, a Nick čak nije ni shvaćao zašto pa je još iste večeri spakirala svoje stvari i otišla. Zajednički su je prijatelji nazvali nekoliko tjedana poslije i rekli joj da se Nick ubio. Nisu joj otvoreno rekli da je

okrivljuju za to što se dogodilo, ali u tome kako su  joj to priopćili osjetilo se nešto, nešto optuţujuće, premda nije mogla reći što. U svakom slučaju, kad  joj direktor nije odgovorio na dopise, razmišljala je o tome da da otkaz. Ali odustala je zbog cijele te

stvari s Nickom, i to ne zato što je mislila da bi se direktor Isusira Krista ubio da čuje da je voditeljica smjene u nekoj prčvarnici od podruţnice na sjeveroistoku dala otkaz, ali svejedno. Zapravo, da

23

Janja

 je direktor čuo da je dala otkaz zbog njega, zaista bi se bio ubio. Zapravo, direktor bi se bio ubio i da je

čuo da je afrički bijeli lav izumro zbog krivolova. Bio bi se ubio čak i da je čuo nešto mnogo trivijalnije od toga. Na primjer, da će sutra padati kiša. Direktor lanca zalogajnica Isusir Krist patio je od teške kliničke depresije. Njegovi su kolege to znali, ali nisu htjeli širiti bolnu činjenicu, najviše zbog t oga što su poštovali njegovu privatnost, ali i zato što bi to moglo izazvati nagli pad cijene dionica na burzi.

Na kraju krajeva, što nam drugo burza prodaje ako ne neutemeljenu nadu u bolju budućnost? A direktor s kliničkom depresijom nije baš idealni ambasador za takvu vrstu poruke. Direktor Isusira

Krista, koji je u potpunosti shvaćao problematičnost svog emocionalnog stanja, u privatnom i u javnom ţivotu, pokušao je s lijekovima. Nisu nimalo pomogli. Tablete mu je prepisao liječnik iz Iraka koji je dobio status izbjeglice u SAD-u nakon što mu je F-16 u

pokušaju atentata na sinove Sadama Huseina slučajno raznio obitelj. Poginuli su mu ţena, otac i dva mlađa sina, a preţivjela je samo starija kći Suha. U razgovoru za CNN liječnik je rekao da, unatoč osobnoj tragediji, nije ljutit na američki narod. Ali zapravo je bio. Bio je više nego ljutit. U njemu je sve kuhalo od bijesa na američki narod. Ali znao je da mora lagati o tome ako ţeli zelenu kartu. Laţući, mislio je na mrtvu obitelj i ţivu kćer. Lagao je jer je smatrao da bi američka naobrazba

24

Janja

bila dobra za nju. O, kako je bio u krivu. Kći mu je s petnaest godina zatrudnjela s nekim debelim

klincem iz sirotinjske bijele obitelji i iz višeg razreda, koji je odbio priznati dijete. Uslijed komplikacija pri porodu, dijete je rođeno retardirano. U SAD-u, kao i gotovo svagdje drugdje

u svijetu, kad si petnaestogodišnja samohrana majka retardirana djeteta, sudbina ti je praktički zapečaćena. Vjerojatno ima neki TV-film koji tvrdi da nije tako, da svejedno moţeš pronaći ljubav, imati karijeru i što sve ne. Ali to je samo film. U stvarnom ţivotu, iste minute kad su joj rekli da joj  je dijete retardirano, kao da joj se iznad glave

uključio neonski znak na kojemu je pisalo „igra je gotova”. Da je njezin otac na CNN-u rekao istinu, da nisu došli u SAD, moţda bi joj sudbina bila drukčija. Da se Nick nije upucavao onoj umjetnoj plavuši za šankom, njegova bi situacija s voditeljicom smjene bila mnogo bolja. A da je

direktor Isusira Krista dobio odgovarajuću terapiju, njegova bi situacija bila odlična. A da onaj luđak u zalogajnici nije izbo Jeremyja Kleinmana,  Jeremyjeva bi situacija bila ţiva, što je po mišljenju mnogih osjetno bolje od mrtve situacije u kojoj se

našao. Nije odmah umro. Borio se za zrak, pokušao nešto reći, ali voditeljica smjene, koja ga je drţala za ruku, rekla mu je neka ne govori, neka štedi snagu. Nije govorio, pokušavao je čuvati snagu. Pokušavao, ali nije mogao. Postoji teorija, također s MIT-a, čini mi se, o takozvanom efektu leptira:

25

Janja

leptir mahne krilima na plaţi u Brazilu, a kao posljedica toga, na drugoj strani svijeta, podigne se tornado. U izvornom se primjeru pojavljuje tornado.

Mogli su smisliti i drukčiji primjer u kojemu lepršanje leptirovih krila izazove ţeljno iščekivanu kišu, ali znanstvenici koji su razvili tu teoriju izabrali su tornado, i to ne zato što su, poput direktora Isusira Krista, bili u kliničkoj depresiji. Nego zato što znanstvenici koji se bave vjerojatnošću znaju da su izgledi da se dogodi nešto štetno tisuću puta veći nego izgledi da se dogodi nešto korisno. „Primi me za ruku”, to je  Jeremy Kleinman htio reći voditeljici smjene dok je ţivot polako curio iz njega kao čokoladno mlijeko iz probušena tetrapaka, „i ne puštaj, što god da se dogodi.” Ali nije to rekao jer mu je rekla neka ne govori. Nije to rekao jer nije ni trebao - drţala ga je za znojnu ruku sve dok nije umro. I još dugo nakon toga, zapravo. Drţala ga je za ruku sve dok je bolničari iz vozila hitne pomoći nisu upitali je li mu ţena. Tri dana poslije, dobila je e-poštom dopis od direktora. Taj incident u njezinoj podruţnici naveo ga je na odluku da proda lanac i da ode u mirovinu.  Ta ga je odluka izvukla iz depresije dovoljno da počne odgovarati na pristiglu e- poštu. Odgovarao je sa svog laptopa, sjedeći na predivnoj plaţi u

Brazilu. U dugačkom pismu koje joj je uputio napisao je da je potpuno u pravu i da će njezin briţno argumentiran zahtjev proslijediti novome direktoru. Kad je pritisnuo „pošalji”, prstom  je

26

Janja dotaknuo krila leptira koji je spavao na tipkovnici.

Leptir je zalepršao krilima. Negdje na drugoj strani svijeta počeo je puhati zlokoban vjetar.

27

Janja

Semjon Na vratima je stajalo dvoje ljudi. Poručnik s pletenom jarmulkom, a iza njega mršava časnica rijetke svijetle kose sa satničkim oznakama na epoletama. Orit je pričekala minutu, a kad je vidjela da oni neće ništa reći, upitala je moţe li im pomoći. „Druckmane”, satnica je dobacila - dijelom zapovjednim, dijelom prijekornim tonom - vojniku

pokraj sebe. „Riječ je o vašem suprugu”, promrmljao je poboţni vojnik prema Orit. „Moţemo li ući?” Orit se nasmiješila i rekla da je zacijelo u pitanju nekakva pogreška jer ona nije udana. Satnica je pogledala izguţvani papirić u ruci i upitala je li joj ime Orit, a kad je Orit odgovorila da

 jest, satnica je uljudno, ali odlučno rekla: „Bismo li svejedno mogli nakratko ući?” Orit ih je povela u dnevnu sobu stana koji je dijelila s cimericom. Prije

nego što ih je stigla ponuditi nečim za piće, poboţni  je vojnik izlanuo: „Mrtav je”. „Tko?” upitala je Orit. „Zašto odmah?” ukorila ga  je satnica. „Zar ne moţeš pričekati sekundu da sjedne? da si uzme čašu vode?” „Ispričavam se”, rekao je poboţni vojnik Orit, stisnuvši usne uza ţivčan trzaj. „Ovo mi je prvi put. Još sam na obuci.” „U redu je”, rekla je Orit. „Ali tko je mrtav?” „Vaš suprug”, rekao je poboţni vojnik. „Ne znam jeste li čuli, ali jutros je bio teroristički napad na čvorište

28

Janja

Beit Leid...” „Ne”, rekla je Orit, „nisam čula. Ne slušam vijesti. Ali ionako nema veze, jer ovo je pogreška. Rekla sam vam, nisam udana.” Religiozni je vojnik uputio molećiv pogled satnici. „Vi ste Orit Bjelski?” upitala je satnica pomalo nestrpljivim glasom. „Ne”, rekla je Orit. „Ja sam Orit Levine.” „Točno”, odgovorila je satnica. „Točno. A u veljači prije dvije godine udali ste se za narednika Semjona Bjelskoga.” Orit je sjela na poderan kauč u dnevnoj sobi. Grlo joj je bilo tako suho da ju je svrbjelo. Kad bolje razmisli,

zaista bi bilo bolje da je Druckman bio pričekao pa da si je stigla na točiti čašu dijetne Coca - Cole prije nego što su počeli. „Ne razumijem”, šapnuo je poboţni vojnik prilično glasno. „Je li to onda ona ili nije?” Satnica mu je dala znak neka začepi. Otišla  je do sudopera i donijela čašu vode za Orit. Voda iz slavine bila je odurna. Orit je voda oduvijek bila

ogavna, pogotovo ova iz slavine u stanu. „Samo polako”, rekla je satnica pruţajući joj čašu. „Nikamo nam se ne ţuri”, dodala je i sjela pokraj nje. I tako su sjedile u potpunoj tišini sve dok poboţni vojnik, koji je još stajao, nije počeo gubiti strpljenje pa je rekao: „Vjerojatno znate da ovdje nije imao obitelji?” Orit je kimnula. „Svi su ostali u Rusiji ili u ZND-u, ili kako se to već zove. Bio je potpuno sam. Nije imao nikoga.” „Osim vas”, rekla  je satnica, dotaknuvši svojom suhom rukom Oritinu. „Znate li što to znači?” upitao je Druckman, sjedajući u

29

Janja

naslonjač nasuprot njima. „Začepi”, prosiktala je satnica na njega. „Idiote.” „Zašto idiote?” upitao je poboţni vojnik uvrijeđeno. „Ionako joj to na kraju moramo reći pa čemu odugovlačiti?” Satnica se nije obazirala na njega nego je nespretno zagrlila Orit, zbog čega je - čini se - objema bilo neugodno. „Što

mi morate reći?” upitala je Orit, pokušavajući se osloboditi iz zagrljaja. Satnica ju je pustila, a zatim  je pomalo teatralno duboko udahnula i rekla: „Vi

ste jedina osoba koja ga moţe identificirati.” Semjona je prvi put vidjela na dan vjenčanja. Sluţio je u istoj bazi kao i Assi, a Assi joj je stalno pričao priče o njemu, o tome kako bi hlače navukao tako visoko da je svakoga jutra morao odlučivati na koju će stranu staviti pimpeka, i kako se svaki put kad je na radiju, u emisiji ţelja i pozdrava, spiker rekao nešto poput „za najslađeg vojnika u vojsci”, Semjon uvijek ukipio, kao da je poruka sto posto

bila za njega. „Tko bi slao pozdrave tom mulcu?” rekao bi Assi, smijući se. A za tog se mulca udala. A zapravo je Assiju bila predloţila neka je oţeni pa da ona ne mora u vojsku, ali Assi je rekao nema

teorije, jer prividan brak s dečkom s kojim hodaš nikad nije potpuno prividan i siguran je način da se sve pokvari. On je bio taj koji je predloţio Semjona. „Za sto šekela taj bi ti imbecil napravio i dijete”, rekao je Assi uz smijeh. „Nema toga što Rusi ne bi napravili za sto šekela.” Rekla je Assiju da mora razmisliti o tome, premda je u srcu već pristala. Ali

30

Janja

povrijedio joj je osjećaje kad je rekao da je ne ţeli oţeniti. Samo ga je molila za uslugu, a dečko bi trebao znati kako pomoći djevojci kad joj treba pomoć. Osim toga, nije zabavno udati se za imbecila, pa čak ni kad  je brak samo na papiru. Sljedećega je dana Assi došao kući iz baze, vlaţno je cmoknuo u čelo i rekao: „Uštedio sam ti sto šekela.” Orit je obrisala slinu s čela, a Assi je objasnio: „Taj će te kreten oţeniti besplatno.” Orit je rekla da joj se to čini pom alo sumnjivim i da bi trebali biti oprezni, jer moţda taj Semjon zapravo ne razumije što znači ‘prividan’. „O itekako razumije”, rekao je Assi i počeo prekopavati po hladnjaku „Moţda jest totalni idiot, ali lukav je k’o lisica.” „Zašto je onda pristao to napraviti besplatno?” upitala je Orit. „Misliš da znam?” rekao  je Assi, nasmijavši se i zagrizavši neoprani krastavac. „Moţda je zaključio da je to najbliţe braku što će ikada u ţivotu biti.” Satnica je vozila Renaulta, a poboţni je vojnik sjedio otraga. Gotovo su cijelim putem šutjeli, što je Orit

ostavilo

dovoljno

vremena

da

razmisli

o

činjenici da će sad prvi put vidjeti mrtvog čovjeka, i o tome da si uvijek nalazi dečke koji su seronje i da, premda toga bude svjesna od prve minute, s njima ipak ostane godinu ili dvije. Razmišljala je o abortusu koji je napravila i o svojoj majci, koja vjeruje u reinkarnaciju i koja je ustrajno tvrdila da se duša nerođenog djeteta reinkarnirala u njezina

31

Janja

krţljava mačka. „Ma čuj ga kako plače”, rekla je kćeri, „slušaj mu glas - kao da je glas djeteta. Imaš ga već četiri godine, a nikad se prije nije tako glasao.” Orit je znala da majka govori gluposti i da  je mačak samo s prozora nanjušio hranu ili ţenku koja se tjera. Doduše, mijaukanje je zaista pomalo sličilo djetinjem plaču i trajalo je cijelu noć. Sreća njezina što ona i Assi više nisu bili zajedno jer da mu je rekla takvo što, bio bi prasnuo u smijeh. Pokušala je razmišljati i o Semjonovoj duši i o tome gdje se ona reinkarnirala, ali podsjetila se da zapravo ne vjeruje ni u što od toga. Potom se

zapitala zašto je uopće pristala otići u mrtvačnicu s časnicima i zašto im nije spomenula da je brak bio samo na papiru. Bilo je nečega neobičnog u tome da ideš u mrtvačnicu identificirati muţa. Zastrašujućeg, ali i uzbudljivog. U neku ruku, kao da si u filmu - dobiješ iskustvo, a ne platiš cijenu. Assi bi joj vjerojatno rekao da je to izvrsna prilika

da od vojske dobije doţivotnu mirovinu udovice, a da prstom nije mrdnula i da joj nitko iz vojske ne

moţe pobiti bračni ugovor iz rabinata. „Bit će dobro”, rekla je satnica, koja je zacijelo zamijetila bore zabrinutosti na Oritinu čelu. „Stalno ćemo biti uz vas.” Assi je došao u rabinat kao Semjonov svjedok i sve

se

vrijeme

tijekom

obreda

kreveljio, je  Semjon

pokušavajući nasmijati Orit. Sam izgledao bolje no što je bila očekivala iz priča o

32

Janja

njemu. Nije bio prvoklasni komad, ali ni tako ruţan kao što ga je Assi bio opisao. I nije bio baš takav idiot. Bio je vrlo čudan, ali ne glup, a nakon obreda u rabinatu Assi ih je odveo na falafel. Cijeli taj dan

Semjon i Orit nisu razmijenili ni riječi osim „zdravo” i onih koje su morali izgovoriti tijekom obreda, a

poslije, ispred štanda s falafelom, silno su se trudili ne gledati se. Assija je to nasmijavalo. „Pogledaj kakvu lijepu ţenu imaš”, rekao je, poloţivši ruku Semjonu na rame. Semjon nije podizao pogled s

lepinje koju je drţao u ruci, a iz koje je kapalo. „Što ćemo s tobom, Semjone?” upitao je Assi, i dalje ga zadirkujući. „Znaš da je sad moraš poljubiti. Inače prema ţidovskom zakonu brak nije valjan.” Ni dandanas ne zna je li mu Semjon vjerovao. Assi joj  je poslije rekao da naravno da nije i da je samo iskoristio priliku, ali Orit nije bila tako sigurna. Kako bilo da bilo, iznenada se nagnuo naprijed i pokušao je poljubiti. Orit je odskočila unatrag pa njegove usne nisu dotaknule njezine. Ali miris iz

njegovih usta jest, miješajući se s mirisom ulja za prţenje falafela i pljesnivastim mirisom rabinata koji joj se uvukao u kosu. Zakoračila je nekoliko koraka dalje od njih i povratila u cvjetnu posudu, a

kad je podigla pogled oči su joj se srele sa Semjonovim. Najprije se ukočio, a zatim se  jednostavno okrenuo i potrčao. Pobjegao. Assi ga je pokušao dozvati da se vrati, ali nije se zaustavljao. I to je bio posljednji put da ga je vidjela. Do danas.

33

Janja

Na putu do mrtvačnice bila se bojala da ga neće moći identificirati. Na kraju krajeva, vidjela ga je samo jednom, prije dvije godine, a tada je bio ţiv i zdrav. Ali sad je odmah znala da je to on. Tijelo mu  je do vrata bilo pokriveno zelenom plahtom. Ne

računajući rupicu veličine novčića od jednog šekela na obrazu, lice mu je bilo netaknuto. A miris leša bio je identičan mirisu njegova daha na njezinu licu prije dvije godine. Ĉesto je bila razmišljala o tom trenutku. Dok su još stajali pokraj štanda s falafelom, Assi joj je rekao da nije njezina krivnja

što Semjonu smrdi iz usta, ali nekako je uvijek osjećala da jest. A danas, kad su joj pokucali na vrata, trebala ga se sjetiti. Pa nije se udavala

milijun puta ili takvo što. „Biste li htjeli da vas na minutu ostavimo nasamo s vašim suprugom?” upitala je satnica. Orit je odmahnula glavom. „U redu je. Nije sramota plakati”, rekla je satnica. „Nema smisla zadrţavati suze.”

34

Janja

Zatvorene

Poznajem tipa koji je sve vrijeme fantazirao.

Hoću reći, taj je tip i ulicom hodao zatvorenih očiju.  Jednoga dana sjedim na sjedalu suvozača u njegovu autu, pogledam ulijevo prema njemu i

vidim da objema rukama drţi volan, ali oči su mu zatvorene. Ne šalim se, tako je vozio glavnom ulicom.

„Haggai”, kaţem, „nije ti to dobra ideja. Haggai, otvori oči.” Ali on nastavi voziti kao da je sve u redu.

„Znaš gdje sam sad?” upita me. „Otvori oči”, ponovim, „daj, čovječe, plašiš me.” Nekim čudom, nismo se ni s kim sudarili.  Tip je fantazirao o kućama drugih ljudi, zamišljao je da su njegove. O njihovim autima, o njihovim poslovima. Ali poslovi nisu vaţni. Ne toliko kao ţene. Zamišljao bi da su druge ţene njegova ţena. I djeca, djeca koju bi susreo na ulici ili u parku, ili koju bi vidio u seriji na televiziji.

Zamišljao je da su mu oni obitelj, a ne vlastita djeca. I tako satima. Da je imao izbora, cijeli bi ţivot tako proveo.

„Haggai”, kaţem, „Haggai, probudi se. Probudi se u vlastiti ţivot. Imaš krasan ţivot. Divnu ţenu. Fantastične klince. Probudi se.” „Prestani”, odgovori mi iz dubine svoje vreće za

35

Janja

sjedenje, „ne kvari mi doţivljaj. Znaš s kim sam sad? S Yotamom Ratsabijem, starim frendom iz vojske. Samo ja, Yoti i mali Eviatar Mendelssohn.

On je mali pametnjaković iz Amitova vrtića. A Eviatar, vrag mali, kaţe mi: ‘Tata, ţedan sam. Mogu li dobiti pivo?’ Zamisli to. Mali još nema sedam godina. Pa mu kaţem: ‘Nema piva za tebe, Evi. Znaš da mama kaţe da ne smiješ.’ Njegova mama, moja bivša, Rona Yedidia iz srednje škole. Lijepa kao manekenka, ali opaka.” „Haggai”, kaţem, „on nije tvoj klinac, a ona ti nije ţena. Nisi razveden, čovječe, sretno si oţenjen. Otvori oči.” „Svaki put kad joj dovedem klinca kući, digne mi se”, kaţe on, kao da me uopće ne čuje. „Digne mi se k’o jarbol. Prekrasna je, ta moja bivša, prekrasna, ali opaka. Baš mi se na tu njenu opakost tako diţe.” „Nije ti bivša”, kaţem, „i nije ti se digao.” Znam što govorim. Sjedi metar od mene, u kratkim hlačama. Nema erekciju. „Morali smo se rastati”, kaţe. „Mrzio sam biti s njom. I ona je mrzila biti sama sa sobom.” „Haggai”, preklinjem ga, „ţena ti se zove Carnie. I da, jako je lijepa. Ali nije opaka. Ne prema tebi.” Njegova je ţena stvarno blaga. Njeţna duša ptice i veliko srce; suosjeća sa svima. Već smo devet mjeseci zajedno. Haggai rano kreće na posao. Pa ja odem do nje u pola devet. Odmah nakon što ona odvede klince u vrtić.

36

Janja

„Rona i ja upoznali smo se u srednjoj školi”, nastavi on. „Ona je meni bila prva, a i ja njoj. Nakon razvoda, dosta sam se ševio naokolo, ali nijedna joj nije bila ni do koljena. A, znaš, čini se da  je još uvijek sama, barem izdaleka. Da saznam da ima nekoga, satrlo bi me, premda smo razvedeni i sve to. Raspao bih se na komadiće. Ne bih to mogao

podnijeti. Niti jedna druga ţena nije mi ništa značila. Samo ona. Ona je jedina koja je uvijek tu.” „Haggai”, kaţem, „ime joj je Carnie i nema nikoga drugog. Još ste u braku.” „Ni Rona nema nikoga”, kaţe on i oblizne   suhe usne, „nikoga. Ubio bih se da ima.” Uto u stan uđe Carnie, noseći vrećicu s natpisom AM/PM. Dobaci mi nehajno „zdravo”. Otkad smo zajedno, pred drugim se ljudima trudi biti rezerviranija prema meni. Haggaia i ne pozdravi, zna da nema smisla razgovarati s njim

dok su mu oči zatvorene. „Moja kuća”, kaţe on, „u samom središtu Tel Aviva, s dudovim stablom ispred prozora. Ali mala

 je, premala. Treba mi još jedna soba. Vikendom, kad su klinci kod mene, moram razvući kauč u dnevnoj sobi, a to je prava gnjava ţa. Ako do ljeta ne smislim nešto, jednostavno ću se morati preseliti.”

37

Janja

Zdrav početak Nakon njezina odlaska, svake je večeri zaspao na drugome mjestu: na kauču, u naslonjaču u dnevnoj sobi, na prostirci na balkonu kao kakav beskućnik. A svakoga je jutra obavezno išao van na doručak. Pa čak i zatvorenici dobiju svakodnevnu šetnju po dvorištu, zar ne? U kavani bi mu uvijek dali stol postavljen za dvoje i posjeli ga nasuprot praznom

stolcu. Uvijek. Ĉak i kad ga je konobar izričito upitao je li sam. Drugi bi ljudi ondje sjedili po

dvoje, troje, smijući se, kušajući hranu jedni drugima iz tanjura ili se nateţući tko će platiti račun, dok je Miron sjedio sam i jeo svoj Zdrav početak - sok od naranče, müsli s medom, dupli espresso bez kofeina s toplim nemasnim mlijekom

sa strane. Naravno, bilo bi ljepše da mu preko puta netko sjedi, da se smije s nj im, bilo bi ljepše da se ima s kim prepirati tko će platiti račun; morao bi se pomučiti, pruţati novac konobarici govoreći: „Ne uzimajte novac od njega! Avri, spremi to. Ovaj put

 ja častim.” No, nije zapravo imao nikoga s kim bi to mogao, ali doručkovati vani, pa makar i sam, stotinu je puta bolje nego ostati kod kuće. Mnogo je vremena provodio krišom pogledavajući druge stolove. Prisluškivao je razgovore, čitao sportski prilog ili proučavao rast i pad izraelskih dionica na Wall Streetu odajući dojam ravnodušne

38

Janja

zabrinutosti. Katkad bi mu netko prišao i zamolio ga za dio novina koji je on već bio pročitao, a Miron bi kimnuo i pokušao se nasmiješiti. Jednom, kad mu je prišla zgodna mlada mama s djetetom u kolicima, pruţajući joj naslovnu stranicu s udarnom pričom o grupnom silovanju u predgrađu, čak je rekao: „Na kakav smo to ludi svijet donijeli djecu.” Ĉinilo mu se da to zvuči kao izjava koja zbliţava ljude, s obzirom na to da ukazuje na zajedničku sudbinu, ali seksepilna ga je mama samo ošinula pogledom te bez pitanja uzela i dodatak Zdrav život.

A onda je jednog četvrtka u kavanu ušao debeo, znojav tip i nasmiješio mu se. Mirona je to uhvatilo nespremna.

Posljednja

osoba

koja

mu

se nasmiješila bila je Maayan, tik prije nego što ga je napustila, prije pet mjeseci, a njezin je osmijeh bio

očito sarkastičan, dok je ovaj bio mek, gotovo kao da se ispričava. Debeli je napravio neki pokret rukom, očigledno znak da bi htio sjesti, a Miron je kimnuo, praktički bez razmišljanja. Debeli je sjeo. „Reubene”, rekao je. „Oprosti, stvarno mi je ţao što kasnim. Znam da smo se dogovorili u deset, ali imao sam grozno jutro s klincem.” Mironu jest palo na pamet da bi moţda trebao debelome reći da on nije Reuben, ali uhvatio se kako umjesto toga gleda na sat, a zatim govori: „Ma što ti je deset minuta? Nema veze.” Nekoliko trenutaka nakon toga nijedan nije ništa rekao, a zatim je Miron upitao je li dijete dobro. A

39

Janja debeli je odgovorio da jest, nego je taman bila krenula u novi vrtić, a svaki put kad je onamo odvede, na jedvite ga jade pusti da ode.

„Ali nije to sad vaţno”, prekinuo je sam sebe. „Imaš dosta briga i bez mojih problema. Ajmo na posao.” Miron je duboko udahnuo, čekajući. „Gle”, rekao je debeli. „Petsto je previše. Daj mi za četiristo. Znaš što? Moţe i četiristo deset, a uzeo bih šesto komada.” „Ĉetiristo osamdeset”, rekao je Miron. „Ĉetiristo osamdeset. I to samo pod uvjetom da uzmeš tisuću.” „Moraš shvatiti”, rekao je debeli. „Trţište je u govnima, recesija i tako to. Eto, baš su sinoć na vijestima prikazali ljude koji jedu otpatke iz kanti za

smeće. Ako nastaviš dizati cijenu, morat ću prodavati skuplje pa ću zbog toga biti nekonkurentan.” „Ne brini se”, rekao mu je Miron. „Na svaka tri čovjeka koji jedu iz kante za smeće dolazi jedan koji vozi Mercedesa.” Na to se debeli naglas nasmijao. „Rekli su mi da si tvrd orah”, promrmljao je uz osmijeh. „Isti sam kao ti”, pobunio se Miron. „Samo se trudim odrţati tijelo i dušu na okupu.” Debeli je obrisao znojan dlan o košulju pa mu ga pruţio. „Ĉetiristo šezdeset”, rekao je. „Ĉetiristo šezdeset i uzimam tisuću.” Vidjevši da Miron ne reagira, dodao je: „Ĉetiristo šezdeset, tisuću komada i dugujem ti uslugu. A ti barem znaš, Reubene, bolje nego itko, da u našem poslu usluge

40

Janja

vrijede više od novca.”  Ta posljednja rečenica bila je sve što je Mironu trebalo da prihvati ispruţenu ruku i stisne je. Prvi put u ţivotu netko mu je dugovao uslugu. Doduše, netko tko je mislio da se on zove Reuben, ali ipak. A

kad su završili s jelom i počeli se natezati tko će platiti račun, Miron je osjetio kako mu se utrobom širi osjećaj topline. Uspio je zgrabiti sad već izguţvan račun desetinku sekunde prije debeljka i brzo ga gurnuti konobarici u ruku.

Od toga dana nadalje to je praktički postalo uobičajeno. Miron bi sjeo, naručio i pratio tko ulazi u kavanu, a ako bi primijetio da osoba pogledom

punim očekivanja pretraţuje stolove, brzo bi mahnuo rukom i pozvao je neka mu se pridruţi. „Ne bih htio da ovo završi na sudu”, rekao mu je ćelavac gustih obrva. „Ni ja”, priznao je Miron popustljivo. „Uvijek je bolje kad se stvari srede prijateljski.” „Samo zapamti da ne radim noćnu”, objavila je izblajhana plavuša napumpanih usana. „A što očekuješ, tko će onda raditi noćnu? Svi drugi, osim tebe?” progunđao je Miron u odgovor. „Gabi me zamolio da ti kaţem da mu je ţao”, rekao je tip s naušnicom i trulim zubima. „Ako mu je stvarno ţao”, uzvratio je Miron, „trebao je sam doći i reći mi to osobno. Bez

41

Janja

posrednika!” „U mejlu sam stekla dojam da si viši”, poţalila se mršava crvenokosa. „A ti si u mejlu zvučala manje sitničavo”, otresao se Miron.

Na kraju se sve nekako sredilo. Ćelavac i on nagodili

su

se

izvansudski.

Napumpane

Usne

pristala je zamoliti sestru da joj jednu večer u tjednu pričuva dijete pa da ona moţe raditi u noćnoj smjeni. Truli Zubi obećao je da će Gabi nazvati, a crvenokosa i Miron zaključili su da ipak nisu jedno za drugo. Ponekad su oni plaćali, ponekad on. Crvenokosa i on platili su svaki svoje. A sve je to bilo tako fascinantno da se, kad bi se kojim slučajem dogodilo da cijelo jutro nitko ne

sjedne za njegov stol, Miron osjećao iznevjerenim. Srećom, nije se događalo često. Gotovo dva mjeseca nakon znojnog debeljka, u

kavanu je ušao tip s licem punim oţiljaka od akni. Unatoč lošu tenu i činjenici da je izgledao najmanje deset godina stariji od Mirona, bio je privlačan i karizmatičan. Kad je sjeo, prvo što je rekao bilo je: „Bio sam siguran da nećeš doći”. „Pa dogovorili smo se”, odgovorio je Miron. „Da”, rekao je rošavi uz tuţan osmijeh, „ali nakon što sam se onako izderao na tebe preko telefona, bojao sam se da nećeš imati hrabrosti.”

42

Janja

„Evo me”, rekao je Miron, gotovo zadirkujući. „Ţao mi je što sam vikao na tebe preko telefona”, ispričao se tip. „Stvarno, jednostavno sam pukao. Ali mislio sam svaku riječ koju sam rekao - je li ti  jasno? Traţim da se prestaneš viđati s njom.” ,Ali volim je”, rekao je Miron kroz stisnuto grlo. „Ponekad voliš nešto, a svejedno se toga moraš odreći”, rekao je rošavi. „Poslušaj nekoga tko je ipak malo stariji od tebe. Ponekad se moraš odreći.” „Ţao mi je”, rekao je Miron, „ali ne mogu.” „Da, moţeš”, ispalio je tip. „Moţeš i hoćeš. Nema drugog načina. Moţda je obojica volimo, ali ja sam  joj muţ i neću ti dopustiti da mi razoriš obitelj?  Jasno?” Miron je odmahnuo glavom. „Nemaš pojma kakav mi je ţivot bio u proteklih godinu dana”, rekao je muţu. „Pakao. Ma čak ni pakao nego jedna golema ustajala hrpa ničega. Kad tako dugo ţiviš s ničim, a iznenada se pojavi nešto, ne moţeš tome nečemu reći neka ode. Shvaćaš me, zar ne? Znam da me razumiješ. Muţ je zagrizao donju usnu. „Ako se samo još  jednom nađete”, rekao je, „ubit ću te. Ne šalim se i ti to jako dobro znaš.” „Onda me ubij”, slegnuo je Miron ramenima. „Ne bojim se toga. Ionako na kraju svi umremo.” Muţ se nagnuo preko stola i zveknuo Mirona u bradu. Nikad ga prije u ţivotu nitko nije tako jako udario - Miron je osjetio vruć val bola koji je izvirao negdje na sredini njegova lica i širio se u svim smjerovima. Sekundu poslije našao se na podu, a

43

Janja

muţ je stajao nad njim. „Odvest ću je odavde”, vikao je muţ, udarajući ga nogom u rebra i ţeludac. „Odvest ću je daleko, u drugu drţavu, i nikad nećeš saznati gdje je. Nikad  je više nećeš vidjeti, je li ti jasno, govno jedno pokvareno?” Priskočila su dvojica konobara i nekako ga uspjela odvući od Mirona. Netko  je šankeru doviknuo neka pozove policiju. Obraza još zalijepljena za ugodno hladan pod, Miron je gledao

kako muţ istrčava iz kavane. Jedan se od konobara sagnuo da ga upita je li dobro, a Miron mu je

pokušao odgovoriti. „Hoćete li da pozovem hitnu?” upitao je konobar. Miron je prošaptao da neće. „Jeste li sigurni?” ustrajao je konobar. „Krvarite.” Miron je kimnuo glavom i sklopio oči. Svim se silama trudio zamisliti sebe s tom ţenom. S onom koju nikada više neće vidjeti. Pokušavao je, i na trenutak zamalo uspio. Cijelo ga je tijelo boljelo.

Osjećao se ţivim.

44

Janja

Timski rad Sin ţeli da je ubijem. Još je malen pa to ne zna savršeno izraziti, ali potpuno mi je jasno što ţeli. „Htio bih da je tata jako lupi”, kaţe. „Tako jako da se rasplače?” upitam. „Ne”, kaţe on, odmahujući glavicom lijevo-desno, »još jače.” Nije nasilan, moj sin. Ima skoro četiri i pol godine, a ne sjećam se da me ikada - otkad se rodio - zamolio da nekoga udarim. Također, nije od onih koji mole za stvari koje im ne trebaju, ni za

naprtnjaču s likom Dore ni za sladoled. Mali traţi samo kad je u pitanju nešto ozbiljno. Baš kao i otac mu.

A ako već smijemo upirati prstom, onda ću reći: za razliku od njegove majke. Prije je znala uletjeti u

kuću sa suzama u očima i pričom o nekom tipu koji  joj je opsovao mater na autocesti ili ju je prevario u

dućanu. Traţio bih da mi sve točno ispriča, na tri ili četiri različita načina, postavljao bih joj pitanja, istraţivao sve do najsitnijih pojedinosti. U devedeset posto slučajeva bilo je jasno da je krivnja na njoj. Da ju je tip u autu opsovao s razlogom, a da je onaj u trgovini samo dodao PDV na vrijednost robe. Ali moj mali Roiki nije poput nje. Ako zamoli oca

da nekoga udari jače nego da se samo rasplače, znam da tu ima nečega. „Što ti je napravila?”

45

Janja upitam. „Je li te udarila?”

„Nije”, kaţe Roiki. „Kad mama ode nekamo, ona me čuva. Zaključa vrata. Ostavi me u mojoj sobi u mraku i ne ţeli ih otvoriti. Ĉak ni ako obećam da ću biti dobar.” Ĉvrsto ga, čvrsto zagrlim. „Ne brini”, kaţem mu. „Tata će se pobrinuti da baka prestane.” „Lupit ćeš je jače od jačega?” pita me kroz suze. Srce ti se slama kad vidiš svoje dijete da plače. A ako si rastavljen, to te još jače pogađa. I ispunjava me

dubokom

potrebom

da

Roiju

odgovorim potvrdno, da se zakunem da hoću. Ali ne kaţem mu

ništa. Oprezan sam. Jer nema gorega nego djetetu obećati nešto pa to ne ispuniti. Takvo ti iskustvo ostavi oţiljke za cijeli ţivot. Odmah promijenim temu. Upitam ga: „Hoćeš li da odemo na parkiralište zgrade gdje tata radi pa ćeš mi sjesti u krilo i za jedno ćemo voziti auto - timskim radom?” Kad čuje „timski rad”, pogled mu zaiskri, oči zablistaju od uzbuđenja, a suze od maloprije čine ih  još sjajnijima. Tako se vozimo po parkiralištu nekih pola sata, on okreće volan, a ja pritišćem pedale. Dopustim mu čak i da pokuša voţnju u rikverc. To ga najviše nasmijava. Nema boljega od smijeha djeteta.

Vratim ga kući petnaest minuta prije roka. Znam da nas drţe na oku pa se strogo pridrţavam pravila. Prije ulaska u dizalo, dvaput pregledam Roikija od glave do pete da budem siguran da ga vraćam bez

46

Janja

mrlja i prljavštine. A zatim u zrcalu dizala provjerim i sebe.

„Gdje ste bili?” pita ona i prije nego što smo ušli. „U Gymborieju”, odgovori Roiki - točno kako smo se dogovorili. „Igrali smo se s djecom.” „Nadam se da se tata lijepo igrao”, kaţe Sheyni, sva samozadovoljna, „i da nije naguravao drugu djecu.” „Tata nije nikoga naguravao”, kaţem tonom koji jasno govori da mi nije drago da me izaziva pred djetetom.

„Nije”, kaţe Roiki. „Baš smo se super zabavljali!” Već je zaboravio suze nakon igre i to da me zamolio neka prebijem baku. To je ono najbolje kod djece.

Moţeš s njima što te volja, a za sat vremena već zaborave sve o tome i nađu nešto drugo zbog čega će biti sretni. Ali ja više nisam klinac; kad se vratim do auta, u glavi mi je samo slika Roikija koji kuca iz

svoga sobička, a ta stara, kisela Sheynina majka stoji s druge strane i ne otvara. Moram postupiti pametno. Pobrinuti se da to prestane, ali ne tako da dovedem u opasnost sebe ili svoje pravo na viđanje sina. Ĉak  su me i ti bijedni posjeti svakog drugog vikenda krvavo stajali.  Još plaćam za onaj ne-incident u javnom parku.

Neka debela djevojčica napala je Roija na penjalici.  Jako ga je štipala, a ja sam je samo pokušao maknuti od njega. Jedva da sam je i taknuo, samo sam je lagano povukao lijevom rukom, a ona - pala

 je i udarila se o metalni okvir. Ništa joj nije bilo, nije zaradila ni ogrebotinu, čak ni toliko da njezina

47

Janja

očito histerična majka napravi scenu. A kad je to Roiki slučajno ispričao Sheyni, ona i Amram odjednom plaze po meni kao najezda skakavaca.

Sheyni kaţe budem li imao još jedan „nasilnički ispad” pred djetetom, njih dvoje će se pobrinuti da se dogovor koji smo potpisali opet nađe na sudu. „O kakvom ti nasilju govoriš?” kaţem joj. „Pet godina smo bili zajedno, jesam li ijednom podigao

ruku na tebe?” Zna da nema što reći po tom pitanju. Mnogo je to puta zasluţila, ali bio sam oličenje samokontrole. Netko drugi bi je tako napucao nogom da bi odletjela ravno na hitnu u Ichilovu. Ali ja, kunem se ţivotom,  nikad ne bih

podigao ruku na ţenu. Ali nekako, prije nego što sam se snašao, već se uključio i Amram. „Nasilan si čak i sad, ovoga trena”, dobaci mi. „Imaš - imaš taj luđački pogled u očima.” „Nije to luđački pogled”, odvratim i nasmiješim mu se. „To je tračak ljudske duše. To je ono što nazivamo osjećajima. Ti nemaš ni trunke toga u sebi, ali nema veze, ne mora to zato odmah biti

loše.” Na kraju je, iz sveg tog obilja nenasilja, Amram

počeo s vikom i prijetnjama, govoreći mi da nikad više neću vidjeti sina. Šteta što ga nisam snimio. Koju jezičinu ima taj tip, a usta su mu kao septička  jama. Ali nastavio sam se smiješiti, ponašajući se opušteno samo zato da ga dodatno izludim. Završilo  je tako što sam obećao da nikad više, ni jedan  jedini put, neću učiniti ništa slično. Kao da sam

48

Janja

baš to bio isplanirao za sutradan - otići u park i pronaći neku petogodišnjakinju pa je naguravati. Kad sam sljedeći put pokupio Roikija na igralištu, odmah sam potegnuo pitanje bake. Mogao sam pričekati, pustiti ga da to sam spomene, ali djeca znaju dugo potiskivati stvari, a to je vrijeme

koje ne ţelim izgubiti. „Je li te baka čuvala od prošli put kad smo bili zajedno?” upitam ga. Roiki liţe ledeni štapić s okusom lubenice koji sam mu kupio i odmahuje glavom. „Ako to opet napravi”, pita me, „hoćeš li napraviti tako da je boli?” Duboko udahnem. Najradije bih mu rekao „da”, ali ne mogu riskirati. Ako srede da ga više ne mogu viđati, zaista ću umrijeti. „Ţelim to - više od ičega”, kaţem mu. „Više od ičega na svijetu ţelim da je boli. Ţelim je udariti jače nego da se samo rasplače. I ne samo baku. Nego sve koji ti naprave išta naţao.” „Kao ona curica u parku?” kaţe on. „Kao ona curica u parku”, kimnem. „Ali mama ne voli kad tata nekoga udari. A ako tata udari baku ili bilo koga drugog, više mi neće dati da

dođem i igram se s tobom. I da radimo sve što radimo. Razumiješ?” Roiki ne odgovara. Ledeni mu štapić kapa po hlačama. Namjerno ga pušta da se topi, čekajući moju reakciju. Ali ne reagiram. Nakon duge tišine, kaţe: „Nije mi lijepo kad  sam sam u sobi.” „Znam”, kaţem mu, „ali ne mogu to spriječiti.

49

Janja

Samo ti moţeš. A tata će te naučiti kako.” Objasnim Roikiju što da učini ako ga baka opet zaključa. Kojim dijelom glave treba udariti o zid ako ţeli da to ostavi vidljiv trag, a da se pritom n e ozlijedi.

„A hoće li me boljeti?” pita me. Kaţem mu da hoće. Nikad mu u ţivotu neću lagati. Neću biti kao Sheyni. Jednom, dok smo još bili

zajedno,

odveli

smo

Roija

pedijatru

na

cijepljenje. Cijelim ga je putem tupila pričama o pčelama i ubodima i posebnim nagradama za dobre male dječake, sve dok je nisam srezao u pola rečenice i rekao: „Ondje će biti jedna teta s iglom koja će ti nanijeti bol, ali nemamo izbora. Postoje stvari koje jednostavno moramo učiniti.” A Roiki, koji tad jedva da je imao dvije godine, pogledao me

tim svojim pametnim očima i shvatio je. Kad smo ušli u ordinaciju, cijeli se zgrčio. Ali nije se bunio i nije pokušavao pobjeći. Podnio je to kao mali muškarac. Zajedno prelazimo sve točke plana. Vjeţbamo stvari koje poslije treba reći She yni. O tome da je naljutio baku. Pa ga je prilično jako gurnula u zid. Ukratko, kako je zaradio tu modricu.

,A boljet će?” pita me opet na kraju. „Boljet će”, kaţem mu. „Samo taj jedan put. Ali nakon toga te više nikad, nikad neće zaključati samoga u sobu.” Roiki tad posve utihne. Razmišlja. Već je polizao

50

Janja

sav zaleđeni sok sa štapića. Sad liţe štapić. „A mama neće reći da samo izmišljam?” Pogladim ga po čelu. „Ako ti na glavi bude dovoljno velika modrica, neće.” Nakon toga, vratimo se autom do parkirališta. Roiki vozi, a ja pritišćem gas i kočnicu.  Timski rad. Učim Roikija kako trubiti dok vozimo, a on si da je oduška. Trubi i trubi i trubi sve dok nam ne priđe čuvar parkirališta i ne kaţe nam neka prestanemo. Neki stari Arapin koji radi poslijepodnevnu smjenu. „Pustite ga”, kaţem,

namignem i pruţim mu dvadeseticu. „Mali se igra.  Još nekoliko minuta pa ionako idemo.” Arapin ne kaţe ništa. Uzme dvadeseticu i krene natrag prema svojoj kućici. „Što je htio taj čovjek?” pita Roiki. „Ništa”, kaţem mu. „Ma ništa. Nije znao odakle dolazi buka.” „I mogu još jednom zatrubiti?” „Naravno da moţeš, anđele.” Dam mu pusu. „I više nego jednom. Opet i opet. Trubi koliko ti srce ţeli.”

51

Janja

Puding

Ako mene pitate, cijeli taj incident s Avishaijem Abudijem trebao bi nam svima uključiti zvono za

uzbunu. Teško da biste mogli pronaći uštogljenijeg ili korektnijeg čovjeka. Nije tip koji bi nogama udarao kante za smeće i prevrtao ih, ili započinjao tučnjave u barovima. Zapravo, nikad ne radi ništa zbog čega bi ga netko zapazio. A ipak, jednoga dana, iz vedra neba, na vrata mu lupaju dva

grubijana. Odvuku ga niza stube, bace u straţnji dio nekog kombija i voze ga ravno do njegovih

roditelja. A sve to dok prestravljeni Avishai viče: „Tko ste vi? Što ţelite?” „Nije to ono što bi se trebao pitati”, kaţe vozač, a sirovina pokraj njega kima glavom. „Trebao bi se pitati ‘Tko sam  ja ?’ i ‘Što  ja ţelim?”’  Na to se obojica nasmiju kao da je Avishai

upravo ispričao najbolji vic na svijetu. „Ja sam Avishai Abudi!” kaţe Avishai tonom koji  je trebao zvučati prijeteći. „I ţelim razgovarati s vašim nadređenima. Ĉujete li me?” U tom trenutku oni zaustave kombi ispred zgrade u kojoj ţive Avishaijevi roditelji i okrenu se prema njemu.

Siguran je da će ga udariti, ali je siguran i da to nije zasluţio. Nikako. „U gadnoj ste nevolji”, kaţe Avishai, pazeći da zaštiti lice. „Stvarno ste se gadno usosili!” govori dok ga izvlače iz kombija.

52

Janja

Ali zapravo ga uopće ne premlate. Doduše, Avishai baš i ne vidi što mu rade, smetaju mu ruke na očima, ali osjeća. A osjeća da mu svlače odjeću, ali nimalo seksualno, sve je vrlo pristojno. Nakon

što su ga opet odjenuli, stave mu na leđa tešku naprtnjaču i kaţu: „Poţuri, poţuri kući mami i tati. Ne ţeliš valjda zakasniti.” A Avishai potrči. Trči koliko ga noge nose. Preskače po tri stube odjednom, sve dok ne stigne do drvenih vrata stana

svojih roditelja. Pokuca, dašćući, a kad mama otvori vrata, poţuri unutra i zaključa obje brave za sobom. „Pa što ti je?” upita mama. „Zašto se tako znojiš?” „Trčao sam”, sopće Avishai, „po stubama. Ljudi. Ne otvaraj.” „Ništa ne razumijem”, kaţe mama, „ali nema veze. Dođi, skini taj ruksak, idi operi ruke i umij se. Večera je već na stolu.” Avishai skine naprtnjaču, ode u kupaonicu i umije se. U zrcalu iznad umivaonika vidi da na sebi ima školsku odoru. Kad u dnevnoj sobi otvori torbu, unutra nađe knjige i biljeţnice - sve umotane

u papir s uzorkom cvjetića. Tu je i udţbenik iz matematike, kutija šarenih bojica i malen metalni kompas s gumicom za brisanje nabodenom na iglu.

Majka mu priđe i prekori ga. „Nije sad vrijeme za pisanje zadaće. Dođi jesti. Poţuri, hajde, prije nego što svi vitamini pobjegnu iz salate.” Avishai sjedne za stol i jede u tišini. Hrana je odlična. Tolike je godine preţivljavao na brzoj hrani „za van” i onoj u

53

Janja  jeftinim restoranima da je već zaista zaboravio da

hrana moţe imati tako dobar okus. „Tata ti je ostavio novac za izvanškolske aktivnosti.” Mama pokaţe na zatvorenu bijelu kuvertu na stoliću u hodniku, pokraj telefona s kruţnim brojčanikom. „Ali upozoravam te, Avi, ako opet izvedeš istu foru kao s modelarskim klubom i predomisliš se nakon samo jedne radionice, bolje ti  je da nam odmah kaţeš. Prije nego što platimo.” Avishai si misli: sanjam, ovo je samo san. Potom

kaţe: „Da, mamice”, jer čak i ako jest samo san, nema razloga da bude neuljudan. U sebi pomisli:

ako poţelim, u bilo kojem se trenutku mogu probuditi. Premda, zapravo, ne zna što bi čovjek trebao napraviti da se probudi usred sna. Moţe se uštipnuti, ali to se inače koristi u suprotnoj situaciji. Uštipneš se da si dokaţeš da si budan. Moţda bi mogao zadrţati dah ili si samo reći: „Probudi se! Probudi se!” A moţda ako jednostavno odbije upijati sve oko sebe, ako počne sumnjati, moţda će se sve iznenada raspršiti. U svakom slučaju, nema razloga da se zbog toga uzrujava. Nema razloga da prije toga ne pojede. Da, najbolje

će biti da se probudi nakon večere. A kad malo bolje razmisli, čak ni kad završi s ručkom nije baš tako hitno. Moţe prvo otići na izvanškolsku aktivnost - iskreno ga zanima o čemu je riječ - a poslije, ako još bude spavao, moţda bi mogao malo igrati nogomet na školskom igralištu. Probudit će se tek kad se tata vrati s posla. Mogao bi čak produljiti

54

Janja

cijelu stvar na još dan ili dva, sve dok im ne najave neki posebno teţak test. „O čemu sad sanjariš?” upita mama, milujući ga po proćelavoj glavi. „Tolike se misli roje iza tih tvojih velikih, okruglih očiju da se umorim samo gledajući ih.” „Razmišljao sam o desertu”, slaţe Avishai. „Pitao sam se jesi li napravila ţele ili čokoladni puding.” „A što bi ti htio?” upita mama. „Puding”, odgovori Avishai mangupski. „Već je gotov”, kaţe majka veselo i otvori hladnjak. „Ali ako se predomisliš, nije mi problem napraviti ţele. Gotov je za minutu.”

55

Janja

Zapravo, u posljednje mi se vrijeme

fenomenalno diže

Kad se tog čarobnog utorka ujutro Ronel probudio i između nogu zatekao svog najdraţeg terijera Darka kako mu liţe jutarnju erekciju, kroz tup i relativno nezauzet mozak prošla mu je jedna  jedina misao, oštra poput britve: „Je li ovo seksualno?” Drugim riječima, je li m u Darko lizao  jaja na isti način kao što liţe jaja Schneideru minijaturnom šnauceru s kojim pokušava imati seksualni odnos svaki put kad se sretnu u parku Meir - ili je lizao gazdin penis iz istog razloga zašto liţe kapi rose s mirišljava lista u tom parku? Bilo je

to uznemirujuće pitanje, premda ne toliko uznemirujuće koliko pitanje sumnja li njegova širokokukata ţena Neeva da on spava sa svojom poslovnom partnericom Renanom, što bi objasnilo zašto je tako grozna prema njoj preko telefona, ili je to ipak samo zato što joj nije simpatična? „O, Darko, Darko”, promrmljao je Ronel s mješavinom samosaţaljenja i privrţenosti, „ti me jedini stvarno voliš.” Darko, koji moţda i nije prepoznao ljudski muški seksualni organ kao takav, svaki je put prepoznao svoje ime pa je odmah odgovorio sretnim

laveţom. Očigledno je bilo bolje biti pas s pasjim dilemama

poput

one

uz-koje-da-stablo-danas-

pišam nego biti Ronel, kojega muče zamorne

56

Janja moralne dileme poput one je li jebati Renanu naprčenu preko ţenina toaletnog stolića ma nje

gnusno nego jebati je u njihovu bračnom krevetu. Kad smo već kod toga, to je pitanje imalo mnoge implikacije. Jer ako nije vaţno, onda bi im bilo mnogo udobnije na krevetu i to bi bilo to. Ili, na

primjer, ako zamišlja ţenu dok ulazi u Renanu, umanjuje li to nevjeru ili je to samo još jedna perverzija. „Tata nije perverznjak, Darko, zlato tatino”, rekao je Ronel kad se protegnuo i ustao iz kreveta, „tata je kompleksna osoba.” „Što?” upitala  je Neeva, zavirivši u spavaću sobu. „Jesi li nešto rekao?” „Rekao sam Darku da se večeras kasno vraćam jer imam sastanak s Nijemcima”, odgovorio  je Ronel, iskorištavajući rijetku priliku kad se on i ţena gledaju u oči. „O, stvarno?” podsmjehnula se Neeva. „A što je Darko rekao na to?” „Ništa”, odvratio je Ronel, navla čeći sive gaće. „Darku je to u redu.” „Darku je u redu i Purina Dog Chow”, otresla se ona. „Nije baš da ima visoke standarde.” Očita je prednost izvanbračne veze s kolegicom s posla to što si sve te romantične večere uz svijeće moţeš odbiti od poreza. Naravno, nije to jedini bonus, ali nedvojbeno jest onaj u kojemu je Ronel

najviše uţivao, jer nikad se nije osjećao opuštenije i smirenije nego kad je spajalicama pričvršćivao račune za listove papira ukrašene vlastoručno upisanim pojedinostima i datumima. A kad račun nije

bio

samo

bon

za

57

povrat

poreza

nego

i

Janja

samostojan predmet nabijen osjećajima, uz koji se mogao prisjećati noći uspješnog vođenja ljubavi, uţitak je bio dvostruko veći. „Trebam račun za povrat poreza”, rekao je konobaru, naglasivši riječ  porez  kao da u ovom našem malom svijetu postoji više vrsta računa. Konobar mu je kimnuo, kao da ţeli reći da zna u čemu je štos. Ronelu je bio antipatičan. Moţda zbog toga što im je sitničavo ispravio izgovor kad su naručivali, moţda zato što je tijekom cijeloga obroka ustrajao na tomu da lijevu

ruku drţi skrivenu iza leđa, što je Ronela činilo nervoznim. Ili moţda jednostavno zato što je bio konobar koji za ţivot zarađuje od napojnica, oblika plaćanja koji je Ronelu silno išao na ţivce jer mu nije bilo mjesta u toj udobnoj maternici „troškova koje je moguće odbiti od poreza”. „Što ti je večeras?” upitala ga je Renana nakon što su odustali od propalog pokušaja divljeg seksa i odlučili se za gledanje E-Channela uz lubenicu. „Pod stresom sam”, odgovorio je Ronel. „Pod stresom i malo sam bez snage, fizički.” „I prošli put si bio pod stresom. A u četvrtak nismo ni pokušali. Reci mi...” Zastala  je da u usta ubaci posebno velik komad lubenice, a

dok je čekao da završi podulji postupak gutanja, znao je da ga čeka gnjavaţa. Zapravo, nakon što se podrignula, Renana je nastavila točno gdje je bila stala. „... je 1’ još uvijek jebeš ţenu ili to ne moţeš ni s njom?” „Kako to misliš ‘ni s njom’?” upitao je Ronel. Sad je već bio uzrujan. „Ili preciznije, kako to misliš ‘to   ne moţeš ni s njom’? Zar postoji nešto što

58

Janja

ne radimo?” „Da”, rekla je Renana, oblizujući kratke, debeljuškaste prste. „Ne jebemo se. Ne da je to neki veliki problem. Nego znaš, kad si komad za ‘ševu sa strane’, a seksa više nema, onda si samo ‘sa strane’, shvaćaš što hoću reći? Ne kaţem da zbog toga hoću prekinuti ili tako nešto, samo je, znaš, malo čudno. Jer sa ţenom, čak i ako se ne jebete, svejedno moţete otići do njezinih roditelja ili se natezati oko toga tko će staviti prljavo suđe u perilicu, sve ono što  normalni parovi rade. Ali kad do toga dođe s ljubavnicom, to je otprilike kao da netko izvuče tepih ispod cijele stvari.” „Tko kaţe da se ne jebemo?” „Tvoj pimpek”, odgovori Renana, bez trunčice izazivanja u glasu. „Zato sam te i pitala za ţenu, znaš, da vidim je li to zato što se više ne pališ na mene. Ilije u pitanju nešto drugo, kao...” „Kao što?” ustrajao je Ronel kad se stanka nastavila. „Daj mi sekundu”, promrmljala je Renana, „traţim neku riječ koja ne zvuči tako grubo kao ‘impotencija’.” „Radiš od buhe slona”, rekao je Ronel, sad već ljutit. „Samo zato što sam jednom ili dvaput bio malo umoran i pod stresom zbog posla,

ne znači odmah da sam impotentan. Pa jutros sam imao erekciju. I to fenomenalnu.” Ronel se sjetio Darka i osjetio kako mu se ud malo ukrutio pa ga

 je, bez razloga, preplavio val krivnje. „Odlično”, rekla je Renana, „to su dobre vijesti. A s kim si podijelio

tu

svoju

fenomenalnu

erekciju,

s

Neevom?” „Ne”, odgovorio je Ronel, na trenutak

59

Janja

zbunjen. „Sam sa sobom.” „Baš lijepo”, nasmiješila se Renana svojim čuvenim lešinarskim osmijehom, s kojim se prije bio susretao samo na poslu, a zatim  je nastavila lizati sok od lubenice s dlana.

No, večer je ipak mogla završiti jebačinom. Ne baš sa strastvenim jebanjem nego ljutitim, dok bi Ronel pokušavao probuditi tračak ţelje i imati erekciju, ako ništa drugo onda zato da dokaţe Renani da je u krivu. Moţda. Tko zna. Ali uto mu je zavibrirao mobitel u dţepu košulje, točno ondje gdje bi mu trebalo biti srce, i već ionako bijedna večer potonula je još dublje. „Oprosti što ti smetam usred sastanka s Nijemcima”, začuo je Neevin glas ispunjen mrţnjom dok je rastezala riječ „Nijemcima” kao da misli na samoga Hitlera. „Ne budi šašava, draga, uopće mi ne smetaš. Upravo smo završili”, rekao je Ronel, ulizujući j oj se onako kako je to uvijek činio pred klijentima. Da sve bude  još vjerodostojnije, čak je prema Renani dobacio nekoliko riječi na engleskom: „To je moja ţena. Pozdravlja vas.” Renana je odmah glasno podrignula u odgovor. „Gospodin Mattenklott uzvraća pozdrave”, rekao je Ronel, bojeći se da je Neeva moţda čula odvratno podrigivanje, i brzo dodao: „Mislim da je malo previše popio. Samo da njega i Inga odvezem u hotel i eto me kući.” „Ronele”, prigovori mu Neeva s druge strane, „nisam te nazvala da te pitam kad ćeš doći kući, nego da ti nešto kaţem.” „Znam, znam, ţao mi je”, automatski se krenuo ispričavati, pokušavajući

60

Janja

oteti daljinski Renani, koja je pojačavala televizor. „Radi se o tvom psu”, dodala je Neeva nakon kraće tišine. „Pobjegao je.” Kad pas uzme piliću i prepili rešetke kupaonskog prozora pa se spusti niz plahte koje je

zavezao jednu za drugu, onda moţeš reći: „Pas je pobjegao.” Ali kad šećeš s njim niz ulicu, a on nije na povodcu, pa sat poslije shvatiš da ga nigdje nema, govorimo o osobnom zaje bu. Nije pošteno svaljivati krivnju na Darka. „Vjerojatno je njuškao neki nogostup ili spomenik, a kad je podigao

pogled, shvatio je da te nema”, rekao je Neevi optuţujućim tonom dok su hodali niz Ulicu kralja Georgea, pokušavajući rekonstruirati rutu te katastrofalne večernje šetnje. „Koliko sam ti puta rekao da ga ne ispuštaš iz vida?” „Reci mi”, rekla je Neeva zaustavivši se nasred ceste kao ţena koja se sprema napraviti scenu, „što točno pokušavaš reći? Da nisam dovoljno dobra šetačica tvog smrdljivog psa? Da ga ne šećem u skladu s pravilima Međunarodne udruge šetača pasa? Da si bio doma umjesto da si se jebao sa svojim Nijemcima,  mogao

si ga sam izvesti van i ništa se od ovoga ne bi dogodilo.” Ronel je mogao početi zanovijetati o tome da radi kao crnac do kasno u noć da bi imali od čega ţivjeti, ali odlučio je zadrţati jezik za zubima, iz taktičkih razloga. Jedna od prvih stvari koje je naučio u poslovnom svijetu bilo je to da nikad ne smiješ prijeći točku s koje nema povratka. Moraš si uvijek ostaviti što je moguće više otvorenih opcija.

61

Janja

 To često znači da ne smiješ reći ili učiniti ono što ţeliš. Na primjer, sad bi najradije svom snagom nogom opalio Neevu u potkoljenicu. Ne samo zato

što je pustila da Darko pobjegne nego i zato što ga nije zvala po imenu i što bi mu uvijek prilijepila pridjev „smrdljiv”, ali najviše zato što je odbila preuzeti odgovornost za svoje postupke i što se ponašala kao da je ova strašna tragedija način na koji je Bog kaznio Ronela, a ne pogreška egocentrične i potpuno neodgovorne ţene. Nije je svom snagom ritnuo u potkoljenicu jer bi to, kao

što rekoh, bilo točka s koje nema povratka. Umjesto toga joj je, s istom onom smirenošću i samokontrolom kakvu tako često pokazuju ubojice dok čiste mjesto zločina i rješavaju se trupla svojih ţrtava, predloţio neka se vrati kući i ondje čeka, za slučaj da netko nazove s informacijama o Darku. „Tko će zvati?” nasmijala se Neeva. „Moţda će tvoj glupi pas nazvati iz govornice? Ili otmičari koji traţe otkupninu? Ĉak i da ga netko pronađe, ne bi znao naš broj telefona.” „Svejedno mislim da bi bilo bolje da se razdvojimo”, ustajao je Ronel, ozbiljno razmišljajući o tome da odustane od pravila koje mu je toliko godina tako dobro sluţilo i da ipak svom snagom zvekne Neevu u potkoljenicu. Kad je uporno nastavila zapitkivati zašto, samo je divlje

zatresao glavom i rekao: „Nema nikakvog posebnog razloga.” Ronel se naslonio na ţuti poštanski sandučić i

62

Janja preletio pogledom po popisu koji je netom napisao

na poleđini računa iz restorana gdje su on i Renana bili večerali. Popis je bio naslovljen „Mjesta koja Darko voli (?)”. Nije znao zašto je napisao upitnik u zagradi. Moţda zato što je osjećao da bi, ne uključi li na popis i element nesigurnosti, to bilo kao da

tvrdi da zna sve što se moţe znati o Darku, a nebrojeno je puta spremno priznao sebi i drugima

da Darka ne razumije uvijek. Da ne zna zašto nekad laje, a nekad ne. Zašto počne manijakalno kopati rupu, a onda iznenada prestane, naoko bez razloga. Smatra li Ronela gazdom? Ocem? Prijateljem? Moţda čak ljubavnikom? U svakom

slučaju, to definitivno nije bilo ništa više od popisa koji je napisao da mu pomogne u potrazi i zato je bio potreban upitnik nesigurnosti. Prvo mjesto na popisu bio je park Meir, kamo su Darko i on svakoga jutra išli u šetnju. Ondje se Darko susretao

sa svojim psećim prijateljima i neprijateljima, da ne spominjemo njegova najdraţeg kompića: malog, nabitog Schneidera. U taj kasni sat u parku nije bilo ni pasa ni ljudi.

Samo jedan pijanac, Rus beskućnik koji je drijemao na klupi. Ronel je pretpostavio da je Rus, ne samo zbog pomalo stereotipne boce votke koju je

grlio nego i zato što se u snu smijao i mrmljao na ruskom. Ronel se nakratko zaustavio pokraj njega i

rekao si da bi unatoč problemima koji ga muče i zbog kojih se povremeno osjećao kao moderni Job ili barem  joboliko, trebao biti zahvalan za sve što

63

Janja ima i zahvaliti onome kome se ateisti zahvaljuju za

takve stvari, tko god to bio, što ga nije stavio u koţu ovog Rusa u poderanim, starim cipelama podstavljenim novinama. Rusov je smijeh postajao dublji i glasniji, rušeći Ronelove predodţbe o

vlastitoj sreći. „Tko kaţe?” upita Ronel, iznenada ispunjen velikom istinom razrijeđenom priličnom količinom samosaţaljenja. „Tko kaţe da je moja sudbina bolja od njegove? Evo me u istom parku gdje je i on, sretan i pijan. A ja nisam ni pijan ni

sretan. Jedino što imam na ovome svijetu je pas koji me napustio, ţena koju ne volim, i posao...” Zapravo, pomisao na posao malo ga je razvedrila.

Na kraju krajeva, posao je išao dobro, što ne obećava beskrajnu radost, ali zasad je ipak bolje od novina u cipelama. Blizu izlaza iz parka, Ronel je zamijetio brz psolik pokret u grmlju. Ali kad je bolje pogledao, vidio je da je taj predmet njegove potonule nade samo brkata Schneiderova sjena. Ronel je u park dolazio samo danju pa je bio iznenađen što je ondje zatekao Schneidera tako kasno navečer. Prva mu je

pomisao bila da je neko šesto čulo reklo Schneideru da se Darko izgubio pa je otišao od kuće da se pridruţi potrazi, ali poznat je zviţduk probušio balon te junačke verzije stvarnosti. Odmah nakon zviţduka pojavila se Alma, Schneiderova prelijepa, šepava vlasnica. Alma, kojoj je bilo oko dvadeset pet godina, bila je jedna od najljepših ţena koje je

64

Janja

Ronel poznavao i svakako najšepavija. Bila je ozlijeđena u neobično glupoj automobilskoj nesreći, a novcem od odštete kupila je renoviran stan na najvišem katu zgrade u Ulici Michal. Almin ekstremni susret s lošim vozačem i izvrstan odvjetnik (jednom je Ronelu čak i rekla njegovo ime, ali kako na obzoru nije imao nikakvu tuţbu, brzo ga je zaboravio) nedvojbeno su joj promijenili ţivot. Ljudi uvijek kaţu da nema tih novaca koje ne bi dali samo da opet budu zdravi, ali je li to zaista istina? Koliko je on mogao vidjeti, Alma se s druge strane povodca uvijek smiješila naizgled  iskrenim

osmijehom, koji je jednom pokušao i oponašati, namjeravajući ga koristiti za posao. Ĉak je bio vjeţbao pred zrcalom prije nego što je odustao i odlučio se za jedan lakši. Njezin je osmijeh bio trajan, kao da je došao s licem, nimalo namješten ili laţan, osmijeh koji je uvijek reagirao na sve što se oko njega događalo - šireći se, suţavajući se, postajući iznenađen ili čak ciničan kad je za to bilo potrebe, ali uvijek prisutan i uvijek opušten. Baš ga  je zbog te njegove opuštenosti Ronel pokušao oponašati, prepoznavši njegovu nadmoć nad svim drugim izrazima koji se rabe kao oruđe u pregovorima. Bi li se tako smiješila i da je siromašna i da nema platine u nozi? Ili bi joj osmijeh bio drukčiji, manje smiren, a više u strahu od nesigurne ekonomske bud ućnosti, od prijetnje starosti koja se nadvija nad njezinu savršenu ljepotu? „Nisam znala da ti i Darko dolazite ovamo i

65

Janja

navečer”, rekla je Alma, ušepavši u prugu svjetlosti na ulazu u park. „Ne dolazimo”, zastenjao je Ronel očajno. „Darko je pobjegao”, dodao je pa se brzo ispravio: „Hoću reći, izgubio se.” Schneider je traţio posvuda oko Ronela, s napornom ţivahnošću glupog i ne osobito senzibilnog šnaucera. „Ne razumije, jadan”, ispričavala se Alma. „Njuši Darka na tvojoj odjeći pa misli da je ovdje negdje.” „Znam, znam”, rekao je Ronel kimajući i iznenada br iznuo u plač. „Ali nije. Nije ovdje. Moţda je već mrtav. Pregaţen. Ili ga moţda klinci muče u nekom dvorištu, gase cigarete na njemu, ili su ga moţda uhvatili šinteri...” Alma je utješno poloţila ruku na njegovu, i premda joj je dlan bio znojan, bilo je

nečega ugodnog u toj vlaţnosti, nečega blagog i ţivog. „Šinteri ne rade navečer, a Darko je pametan pas. Nema teorije da bi njega pregazio auto. Da je u

pitanju Schneider...” rekla je i svom ţivahnom šnauceru uputila onaj pomalo tuţan pogled pun ljubavi kakav prelijepe djevojke čuvaju za svoje ruţne prijateljice, „onda bismo se trebali brinuti. Ali Darko se zna čuvati. Već ga vidim kako zavija pred ulazom u vašu zgradu. Ili već leţi na otiraču ispred vrata i glođe ukradenu kost.” Premda je mogao nazvati Neevu i upitati je li se

Darko vratio, Ronel je odlučio otići kući. Bio je u blizini, a osim toga, sad kad ga je Alma uspjela uvjeriti da bi Darko mogao biti ondje, nije htio da

Neeva bude ta koja će mu reći dobru vijest. „Ona i

66

Janja

 ja”, pomislio je, „već smo se odavno trebali rastati.”  Jednom ju je, prisjetio se, gledao dok je spavala i

zamišljao stravičan scenarij u kojemu je poginula u terorističkom napadu. Bilo bi mu tako ţao što ju je varao da bi plakao uţivo na vijestima u šest, iz osjećaja krivnje prerušenog u tugu i bol. Ta mu je pomisao, sjećao se sad, bila tuţna i strašna, ali je na svoje veliko iznenađenje - također osjetio i neku vrstu olakšanja. Kao da bi njezin nestanak iz njegova ţivota napravio mjesta za nešto drugo, nešto s bojama i mirisom, nešto ţivo. Ali prije nego što se stigao osjetiti krivim zbog tog olakšanja, u scenarij je ušla Renana i, sad kad Neeve više nije bilo, odmah se uselila k njemu, isprva zato da ga utješi i da mu bude podrška. Zatim je ostala, bez nekog posebnog razloga. Ronel se sjetio kako je u

svojoj mašti nastavio dalje, sve dok nije došao do točke kad mu je Renana rekla: „Biraj, ja ili Darko.” Izabrao je Darka i ostao sam u stanu. Bez ţene. Bez ljubavi, osim Darkove, čije  je postojanje samo još dodatno pojačalo strašnu usamljenost koju je nazivao ţivotom. „Terorizam je grozna stvar”, bio je pomislio te noći. „U trenu ti uništi ţivot.” Zatim je njeţno poljubio usnulu Neevu u čelo. Ronel je prošao pokraj Darka, a da ga zamalo nije primijetio. Bio je previše zauzet traţenjem osvijetljena prozora u svom stanu na trećem katu. I Darko je bio zauzet, staklastim je pogledom s divljenjem pratio brze ruke vlasnika Tarboosh

67

Janja

Shwarme dok su rezale tanke kriške mesa s raţnja koji se okretao. Ali kad su dva prijatelja napokon ugledala jedan drugoga, njihov je ponovni susret

bio obilato popraćen lizanjem lica i provalom osjećaja. „To je pas i pol”, rekao je pekač shwarme, kleknuvši ispred Darka, i na pločnik poloţio papir s nekoliko masnih kriškica mesa, kao visoki svećenik koji prinosi ţrtvu svom bogu. „Ţelim da znate da ovamo dolazi mnogo pasa i ništa im ne dajem. Ali ovaj...” rekao je, pokazujući na Darka. „Recite mi, je li moţda Turčin?” „Kako to mislite je li Turčin?” upitao je Ronel uv rijeđeno. „Ma ništa”, ispričavao se pekač, „ja sam iz Izmira pa sam mislio... Kad sam bio mali, imao sam psa baš poput njega, štene. Ali piškio je po kući, a majku je to izluđivalo pa ga je izbacila van, kao da je to namjerno radio. Ali vi, vi ste dobar čovjek. Pobjegao je, a vi niste nimalo ljuti. Vjerujte mi, tako i treba biti. Ne razumijem one tipove koji mlatnu svoje pse povodcem ako samo

nakratko zastanu gledati kako se vrti raţanj. Što su, nacisti?” „Nije pobjegao”, ispravio ga je Ronel, pritisnuvši umorno čelo o Darkova snaţna leđa. „Izgubio se.”  Te je noći Ronel odlučio napisati knjigu. Nešto između poučne basne i filozofskog traktata. Priču o kralju koji je omiljen i voljen među svim svojim podanicima, a koji izgubi nešto što mu je jako drago, ne novac, moţda dijete ili takvo što, ili slavuja, ako to već netko nije iskoristio. Negdje oko

68

Janja

stote stranice, knjiga bi se pretvorila u nešto manje simbolično, a više moderno, što bi se bavilo čovjekovim otuđenjem u modernom društvu i nudila bi malo utjehe. Negdje na sto šezdesetoj ili sto sedamdesetoj stranici promijenila bi se u neku vrstu pitka romana poput onih kakve ljudi kupuju

za čitanje u avionu, ali mnogo kvalitetnijeg. A na tristotoj bi se stranici pretvorila u dlakavu malu ţivotinju koju čitatelji mogu grliti kao ljubimca, da

im olakša usamljenost. Još nije odlučio kakvom bi se tehnologijom knjiga preobrazila u tu ţivotinjicu koja te mami da je dodirneš, ali prije nego što je utonuo u san istaknuo si je da su u proteklih nekoliko godina molekularna biologija i

nakladništvo napravile divovski korak naprijed i da vape za tim da udruţe snage. Iste te noći Ronel je sanjao da sjedi na svom balkonu usredotočen na novine, hrabro se i iskreno trudeći odgonetnuti zagonetku ljudskoga postojanja. Iznenada se na balkonu pojavio njegov

najdraţi pas Darko u sivu odijelu i s divovskom kosti u ustima. Spustio mu je kost pred noge i pokretom glave nagovijestio da bi odgovor trebao

potraţiti u financijskoj rubrici. A zatim mu je dubokim glasom, pomalo nalik glasu njegova oca,

objasnio da ljudska rasa nije ništa više od pokušaja da se izbjegne plaćanje poreza. „Poreza?” ponovio je Ronel zbunjeno. „Da”, kimnuo je Darko svojom pametnom glavicom. Objasnio je Ronelu da mu je

69

Janja

njegov porezni savjetnik, izvanzemaljac koji ţivi na planetu s kojega Darko potječe, savjetovao neka svoju zaradu uloţi u neki ekološki pothvat , jer izvanzemaljska porezna sluţba voli takve stvari. I da se, uz pomoć tvrtki koje postoje samo na papiru, ubrzo uključio u područje razvoja ţivota i vrsta na planetima. „Uglavnom”, objasnio je Darko, „svi znaju da nema stvarne zarade u razvoju ljudske rase. Ili bilo koje druge rase, kad smo već kod toga. Ali budući da je to novo područje koje je - s poreznog gledišta - širom otvoreno, ništa me ne

sprečava da uz poreznu prijavu ne priloţim brdo računa.” „Ne vjerujem ti”, rekao je Ronel u snu. „Odbijam povjerovati da je naša jedina svrha na ovome svijetu da budemo porezno utočište koje mom voljenom psu sluţi za pranje novca.” „Prvo i prvo”, ispravio ga je Darko, „nitko nije spomenuo pranje novca. Sva je moja zarada čista i poštena, ne bavim se muljaţama. Ovo o čemu govorim samo je poluzakonito preuveličavanje troškova. A drugo, recimo da prihvaćam tvoju prvu premisu da stvarna svrha čovječanstva nije da mi bude porezno utočište, dobro? Ako s tim argumentom odemo malo dalje, koju bi drugu svrhu moglo imati? Ne

pitam pragmatično, nego teorijski.” Darko je nakratko ušutio, a kad je shvatio da Ronel u svome arsenalu nema nijedan odgovor, dvaput je zalajao,

zubima zgrabio kost i otišao s balkona. „Ne idi”, preklinjao ga je Ronel šaptom. „Molim te, ne ostavljaj

me,

moj

psu,

70

prijatelju

moj,

ljubavi

Janja

moja...” I toga se jutra Ronel probudio s veličanstvenom erekcijom i uz Darkovo ne-posve-definirano lizanje.

Kad je napokon otvorio oči, Darko je trčao po sobi bez kosti u gubici i potpuno gol. „Nije to seksualno”, bila je prva misao koja mu je prošla kroz glavu. „Društveno je, moţda čak egzistencijalno.” „Darko, anđele, prijatelju”, šapnuo je, pokušavajući zatomiti silnu radost koja ga je preplavila da ne probudi

Neevu. „Ti me jedini stvarno voliš.”

71

Janja

Raskopčavanje Počelo je poljupcem. Gotovo uvijek počinje poljupcem. Ella Ella i Tsiki bili su u krevetu, goli, i samo su im se jezici dodirivali - kad je osjetila da ju je

nešto ubolo. „Jesam li te ozlijedio?” upitao je Tsiki, a

kad

je

odmahnula

glavom,

brzo

je

dodao:

„Krvariš.” I jest krvarila, iz usta. „Oprosti” rekao je, nakon čega je uslijedilo mahnito trčkaranje po kuhinji - izvadio je posudicu s ledom iz hladnjaka,

udario njome o kuhinjsku radnu plohu. „Evo, uzmi ovo”, rekao je, drhtavom joj rukom pruţajući malo leda, „pritisni to na usnicu. Zaustavit će krvarenje.”  Tsiki je uvijek bio dobar u tim stvarima. U vojsci je

bio bolničar. Bio je i izučeni turistički vodič. „Ţao mi je”, nastavio je dok mu je lice postajalo sve bljeđe, „vjerojatno sam te ugrizao. Znaš, u ţaru strasti. „Ne - a - eze”, nasmiješila mu se, s kockicom leda zalijepljenom za donju usnu. a ništa nije - ilo.” Što je, naravno, bila laţ. Jer ipak je nešto - ilo. Ne događa se svaki dan da te netko s kim ţiviš raskrvari, a onda ti slaţe i kaţe da te ugrizao, premda si jasno osjetila da te nešto ubolo. Nekoliko se dana nakon toga nisu ljubili, zbog njezine ozljede. Usne su vrlo osjetljiv dio tijela. A poslije, kad su opet mogli, moralo se to izvoditi vrlo

paţljivo. Bilo joj je jasno da on nešto skriva. I

72

Janja zaista, jedne noći, iskoristivši činjenicu da je spavao otvorenih usta, lagano je skliznula prstom pod njegov jezik - i pronašla ga. Smičak. Sićušan

smičak. Ali kad ga je povukla, cijeli se njezin Tsiki otvorio kao oštriga, a unutra je bio  Jürgen. Za razliku od Tsikija, Jürgen je imao kozju bradicu, pomno oblikovane zaliske i neobrezan penis. Ella ga  je gledala kako spava. s pava. Vrlo, vrlo tiho sloţila je Tsiki-

omotač i sakrila ga u kuhinjski ormarić, iza kante za smeće, gdje su drţali rezervne vrećice. Ţivot s Jürgenom nije bio lak. Seks je bio fantastičan, ali volio je popiti, a kad bi popio, radio bi gluposti i uvalio bi se u razne neugodne situacije.

Povrh toga, volio joj je nabijati osjećaj krivnje zato što je zbog nje otišao iz Europe i došao ţivjeti ovamo. Kad god bi se ovdje dogodilo nešto loše, bilo u stvarnom ţivotu ili na TV -u, rekao bi joj: „Vidi na što je došla tvoja zemlja”. Loše je govorio hebrejski pa je to njegovo „tvoja” uvijek zvučalo optuţujuće. Njezini ga roditelji nisu voljeli. Njezina majka, kojoj  je Tsiki Tsiki zapravo bio drag, Jürgena je zvala goy. Njezin bi ga otac uvijek pitao o poslu, a Jürgen bi

se podsmjehnuo i rekao: „Posao je kao brkovi, gospodine Shviro, već odavno nije u modi”. Što nikome nikada nije bilo smiješno, a pogotovo ne Ellinu ocu, koji je još uvijek nosio brkove.  Jürgen  je napokon otišao. Vratio se u Düsseldorf, gdje je svirao i ţivio od potpore za

73

Janja

nezaposlene. Ovdje nije mogao uspjeti kao pjevač, rekao je, jer su mu zamjerali naglasak. Ljudi su ovdje puni predrasuda. Ne vole Nijemce. Ella je

smatrala da ni u Njemačkoj neće daleko dogurati sa svojom čudnom glazbom i kičastim tekstovima. Ĉak  je i o njoj napisao pjesmu. pjesmu. Zvala se „Boţica”, a cijela  je bila o vođenju ljubavi na lukobranu i o tome kako je njezin orgazam bio „kao val koji se razbij a o stijenu”, od riječi do riječi. Nekih šest mjeseci nakon Jürgenova odlaska, traţeći vreću za smeće naišla je na Tsiki-omotač. Moţda sam pogriješila kad sam otkopčala njegov smičak, pomislila je. Moguće je. Teško je biti siguran kad su u pitanju takve stvari. Iste te večeri, kad je prala zube, prisjetila se onog poljupca i boli kad ju je nešto ubolo. Još je imala oţiljak, a kad ga

 je pogledala izbliza, zamijetila je sićušan smičak pod jezikom. Opipala ga je, pomalo oklijevajući, pokušavajući zamisliti kakva je iznutra. Bila je puna nade, ali i pomalo zabrinuta - najviše zbog mogućnosti da ima pjegice na rukama i suhu koţu. Moţda imam i istetoviranu ruţu, pomislila je. Uvijek  je htjela takvu tetovaţu, ali nikad nije imala hrabrosti za to. Bojala se da će jako boljeti.

74

Janja

Pristojni dječačić Pristojni dječačić pokucao je na vrata. Njegovi su roditelji bili odveć zauzeti svađom da mu otvore, ali nakon što je nekoliko puta pokucao, svejedno je ušao. „Pogreška”, rekao je otac majci, „eto što smo, pogreška, kao na onim slikama gdje ti pokazuju kako nešto ne  činiti. To smo mi, s velikim NE ispod slike i s velikim X-om preko lica.” „Što hoćeš da kaţem?” upitala je majka oca. „Pa što god da sad kaţem, poslije ću poţaliti.” „Reci, reci”, zareţao je otac. „Zašto ostaviti za poslije ono što moţeš zaţaliti već sad?” Pristojni dječačić u ruci je drţao maketu aviona. Sam ju je izradio. Upute su bile na njemu

nerazumljivu jeziku, ali uz mnogo dobrih crteţa sa strelicama pristojni je dječačić, za kojeg je otac uvijek govorio da ima spretne ruke, uspio shvatiti postupak i sastaviti maketu aviona bez ikakve druge pomoći. „Nekoć sam se smijala”, rekla je

majka, „puno sam se smijala, svaki dan. A sad...” Rastreseno je pogladila pristojnog dječačića po kosi. „Više se ne smijem, to je sve.” „To je sve?” zagrmio  je otac. „To je sve? To je tvoje ‘poslije ću to poţaliti’ ‘prije sam se više smijala’! A jebem ti, velika stvar!” „Kako lijep aviončić”, rekla je majka i vrlo smišljeno skrenula pogled s oca. „Zašto se ne odeš van igrati s njim?” „Smijem li?” upitao je pristojni

75

Janja

dječačić. „Naravno da smiješ”, nasmiješila se majka i opet ga pomilovala po kosi, onako kako pogladiš psa po glavi. „A koliko dugo smijem ostati vani?” upitao je pristojni dječačić. „Koliko god ţeliš”, lanuo  je otac, „a ako ti se vani sviđa, ne moraš se ni vratiti. Samo povremeno nazovi, da se majka ne brine.” Majka je ustala i svom snagom pljusnula

oca. Ĉudno, ali izgledalo je kao da je pljuska usrećila oca, jer zapravo se majka rasplakala. „Hajde, idi”, rekla je majka pristojnom dječačiću kroza suze, „idi se igrati dok je vani još dan, ali vrati se kući čim padne mrak.” „Moţda mu je lice tvrdo kao kamen”, pomislio je pristojni dječačić silazeći niza stube, „pa te zato ruka zaboli kad ga udariš.” Pristojni dječačić bacio je maketu aviona u zrak, najviše što je mogao. Izvela je luping, nastavila još malo kliziti usporedno s tlom, a zatim se zaletjela u fontanu s pitkom vodom. Krilo se malo iskrivilo, a

pristojni ga je dječačić pokušao izravnati. „Ooo”, rekla je pjegava djevojčica koju dotad nije bio primijetio, i ispruţila pjegavu ruku. „Kakav super avion. Smijem li ga ja baciti u zrak?” „Nije to avion”, ispravio ju je pristojni dječačić. „To je samo maketa. Avion je samo ako ima motor.” „Daj mi da probam”, naredila mu je djevojčica ne spuštajući ruku. „Ne budi škrt.” „Prvo moram popraviti krilo”, odugovlačio je dječačić. „Zar ne vidiš da se iskrivilo?” „Škrt si”, rekla je djevojčica. „Nadam se

76

Janja

da će ti se dogoditi svakakve grozote.” Naborala je čelo, pokušavajući se sjetiti nečega određenijeg, a kad joj je sinulo, nasmiješila se: „Nadam se da će ti mama umrijeti. To je to, nadam se da će umrijeti. Amen.” Pristojni dječačić nije se obazirao na nju, baš kao što je bio naučio. Bio je za glavu viši od nj e i da je htio, mogao ju je pljusnuti, a nju bi to boljelo

mnogo više nego njega, jer njezino pjegavo lice sasvim sigurno nije bilo od kamena. Ali nije je pljusnuo, nije je ni udario nogom, ni bacio kamen

na nju, ni opsovao, jer je pristojan. „Nadam se da će ti i tata umrijeti”, dodala je djevojčica, kao da joj je tek sad sinulo, a onda se udaljila.

Pristojni je dječačić još nekoliko puta bacio maketu aviona u zrak. U najboljem je bacanju

napravila tri lupinga prije nego što je pala na zemlju. I sunce se po čelo spuštati, a nebo je postajalo sve crvenije. Ako predugo gledaš u sunce bez treptanja, jednom mu je rekao otac, moţeš oslijepjeti, zato je pristojni dječačić pazio da svakih nekoliko sekundi trepne. Ali čak je i kroz sklopljene vjeđe još mogao vidjeti crvenilo neba. Bilo je neobično, a pristojni bi dječačić rado saznao malo više o tome, ali znao je da će se majka brinuti ako ne dođe kući na vrijeme. „Sunce će opet izići”, pomislio je pristojni dječačić i sagnuo se da podigne maketu aviona s travnjaka, „a ja nikad ne kasnim.” Kad je pristojni dječačić ušao, majka je još bila u

77

Janja

dnevnoj sobi, plačući i drţeći se za ruku. Oca nije bilo. Rekla mu je da je u njihovoj spavaćoj sobi, da spava jer poslije radi u noćnoj smjeni, a zatim je otišla pristojnom dječačiću na brzinu pripremiti večeru. Vrata spavaće sobe bila su pritvorena, a pristojni ih je dječačić još malo odškrinuo. Otac je leţao na krevetu, odjeven i u cipelama. Leţao je na trbuhu, otvorenih očiju, a kad je pristojni dječačić zavirio unutra, upitao je ne diţući glavu: „Kakva je maketa aviona?” „Dobra”, odgovorio je pristojni dječačić, a kad mu se učinilo da nije rekao dovoljno, dodao je: „Stvarno je dobra.” „Mama i ja se ponekad svađamo i jedno drugome kaţemo svašta”, rekao je otac, gledajući u pod pa u njega, „ali znaš da ću te uvijek voljeti, zar ne?” „Da”, kimnuo je pristojni dječačić i počeo zatvarati vrata za sobom. „Znam. Hvala.

78

Janja

Mystique

Ĉovjek koji  je znao što se spremam red sjedio je na sjedalu pokraj mene u avionu, s idiotskim

osmijehom na licu. To je ono što me najviše grizlo, ta činjenica da nije bio pametan, čak ni tankoćutan, a ipak je znao sve te riječi - koje sam ja htio reći - i uspio ih je izr eći tri sekunde prije mene. „Imate li Guerlainov Mystique?” upitao je stjuardesu minutu prije nego što sam ja stigao učiniti isto, a ona mu je uputila ortodontski osmijeh i rekla da je ostala još jedna bočica. „Moja  je ţena luda za tim parfemom. Kod nje je  to skoro kao ovisnost. Ako se vratim s puta, a da joj u djutiću nisam kupio bočicu Mystiquea, kaţe mi da

 je više ne volim. Ako se usudim doći kući bez barem  jedne bočice, nastradao sam.” Trebale su to biti moje riječi, ali ukrao mi ih je čovjek koji je znao što se spremam reći. A da okom nije trepnuo. Ĉim su kotači dotaknuli pistu, uključio je mobitel, sekundu prije mene, i nazvao svoju ţenu. „Upravo sam sletio”, rekao joj je. „Ţao mi je. Znam da sam trebao doći jučer, ali let je bio otkazan. Ne vjeruješ mi? Provjeri. Nazovi Erica. Znam da mi ne vjeruješ. Mogu ti odmah dati njegov broj.” I moj se turistički agent zove Eric. I on bi lagao za mene.

Kad je avion došao do izlaza, tip je još

79

Janja

telefonirao. Dajući sve odgovore koje bih ja dao. Bez trunčice osjećaja, kao papagaj u svijetu gdje vrijeme teče unatrag, ponavljajući ono što tek treba biti rečeno umjesto onoga što je već izrečeno. Njegovi su odgovori u danoj situaciji bili najbolji mogući. A situacija u kojoj je bio nije baš bila sjajna, nimalo. Baš kao ni moja. Meni se još nitko nije javio, ali poţelio sam odustati već i samo slušajući čovjeka koji je znao što se spremam reći. Slušajući ga, bilo mi je jasno da sam se uvalio tako duboko da ću se, ako se ikada i uspijem izvući, naći u sasvim drugoj stvarnost i. Nikad mi neće oprostiti. Nikad. Odsad nadalje svaki će moj put biti pakao na zemlji, a razdoblja između dva puta bit će još gora. Nastavio  je govoriti i govoriti i govoriti, sve te rečenice koje sam ja smislio, a koje još nisam izgovorio. Samo je teklo iz njega. Sad se ubacio u drugu brzinu,

podigao je glas, kao utopljenik koji se grčevito bori da ne potone. Ljudi su krenuli van. Ustao je, i dalje

razgovarajući, drugom je rukom pokupio svoj laptop i uputio se prema izlazu. Već sam vidio kako  je ostavlja, torbu koju je bio spremio u odjeljak za

prtljagu iznad sjedala. Već sam vidio kako je zaboravlja, a ništa nisam rekao. Gledao sam svoja posla. Avion se polako ispraznio, sve dok nismo

ostali samo još debela poboţna ţena s milijun djece i ja. Ustao sam i otvorio odjeljak za prtljagu kao da  je to najprirodnija stvar na svijetu. Uzeo sam Duty Free vrećicu kao da je oduvijek bila moja. Unutra je bio račun i bočica Guerlainova Mystiquea. Moja je

80

Janja

ţena luda za tim parfemom. Kod nje je to skoro kao ovisnost. Ako se vratim s puta, a da joj u djutiću nisam kupio bočicu Mystiquea, kaţe mi da je više ne volim. Ako se usudim doći kući bez barem jedne bočice, nastradao sam.

81

Janja

Kreativno pisanje

Prva priča koju  je Maya napisala bila je o svijetu u kojemu se ljudi raspolove i razdvoje umjesto da se

razmnoţavaju. U tom se svijetu svaka osoba, u bilo kojem trenutku, moţe pretvoriti u dva bića, a svako  je od njih upola mlađe od nje. Neki odaberu učiniti to dok su mladi - osamnaestogodišnje djevojke raspolute se u dvije devetogodišnjakinje. Drugi pak pričekaju da se najprije osiguraju poslovno i financijski pa se za to odluče tek u srednjoj dobi.  Junakinja Mayine priče neraspolućena je. Doţivjela  je osamdesetu, ali unatoč društvenu pritisku ustraje na tome da se ne raspoluti. Na kraju priče, umre. Bila je to dobra priča, osim kraja. Koji je bio nekako depresivan. Depresivan i predvidljiv. Ali na radionici su mnogi zapravo hvalili kraj. Instruktor, koji je trebao biti neki poznat pisac ili tako nešto, premda Aviad nikad nije bio čuo za njega, rekao joj

 je da „u toj banalnosti kraja ima nečega što te pogodi u dušu” ili takvo nekakvo sranje. Bila je jako uzbuđena kad mu je pričala o tome. Piščeve je riječi citirala tako poboţno kao što neki citiraju Bibliju. A Aviad, koji je isprva bio pokušao predloţiti drukčiji kraj, brzo je promijenio mišljenje i rekao da je sve to stvar ukusa i da se on zaista ne razumije previše u to.

82

Janja

Njezina ju je majka nagovorila da ode na tečaj kreativnog pisanja. Rekla je da je kći njezine prijateljice išla prošle godine i da joj se jako svidjelo. I Aviad je smatrao da bi za Mayu bilo dobro

da malo više izlazi, da se nečim bavi. On ionako uvijek ima što raditi, uvijek ima poslova koje treba pozavršavati. Ali otkad je imala spontani pobačaj, ona je stalno bila kod kuće. Kad god bi došao kući, našao bi je kako uspravnih leđa sjedi u dnevnoj sobi. Nije čitala, nije gledala TV, nije čak ni plakala. Kad je Maya oklijevala, Aviad  je znao kako će je nagovoriti. „Otiđi jednom, vidi kako je”, rekao je, „onako kako klinci idu u ljetni kamp.” Poslije se zapitao nije li bio malo bezobziran kad je, nakon

svega što su prošli prije dva mjeseca, uzeo baš primjer s klincima. Ali Maya se nasmiješila na taj primjer i rekla da je  jednodnevni kamp baš ono što  joj u tom trenutku treba.

Druga njezina priča bila je o svijetu u kojemu vidiš samo ljude koje voliš. Glavni je lik bio oţenjen muškarac zaljubljen u svoju ţenu. Jednoga dana njegova se ţena zaleti u njega u hodniku, a čaša ko ju je drţao u ruci padne i razbije se. Nekoliko dana poslije, sjela je na njega dok je drijemao u

naslonjaču. Oba se puta izvukla pod izlikom da je bila rastresena, da nije gledala kamo hoda i kamo

sjeda. Ali muţ počne sumnjati da ga ona više ne voli. Da provjeri tu teoriju, odluči napraviti nešto drastično - obrijati lijevu polovicu brkova. Dođe

83

Janja

kući s pola brka i s buketom anemona. Ţena mu zahvali za cvijeće i nasmiješi se. On osjeća kako njegova ţena rukama pipa po zraku dok ga pokušava poljubiti. Maya je tu priču nazvala „Pola brka”, a Aviadu je rekla da su neki ljudi na radionici plakali dok ju je čitala. Aviad joj se nasmiješio i rekao: „Opa”, a zatim je poljubio u čelo.  Te su se večeri posvađali zbog nekakve gluposti. Zaboravila mu je prenijeti poruku ili tako nešto, a on je viknuo na nju. On je bio kriv i na kraju joj se

ispričao. „Danas mi je bio vraški teţak dan na poslu”, rekao je i pomilovao je po nozi, pokušavajući se iskupiti za svoj ispad. „Opraštaš mi?” Oprostila mu je. Instruktor na radionici bio je objavio roman i

zbirku kratkih priča. Premda ni roman ni zbirka nisu doţivjeli veći uspjeh, dobili su nekoliko dobrih kritika. Tako je barem Aviadu rekla prodavačica u knjiţari blizu njegova ureda. Roman je bio debeo, 624 stranice. Aviad je kupio zbirku kratkih priča. Drţao ju je u ladici i trudio se svaki dan pročitati malo za vrijeme stanke za ručak. Sve priče iz zbirke događale su se u inozemstvu. Bila je to neka vrsta fore. Svaka se odvijala u drugoj drţavi. U tekstu na zaslovnici stajalo je da  je pisac bio turistički vodič i da je proputovao cijeli svijet. Uz tekst je bila i njegova fotografija, malena i crno-bijela. Na njoj se samozadovoljno osmjehivao kao netko tko je sretan u vlastitoj koţi. Pisac joj je rekao, ispričala  je Maya

84

Janja

Aviadu, da će po završetku radionice poslati njezine priče svom uredniku. I premda se ne bi trebala previše nadati, proteklih nekoliko godina nakladnici ţude za novim talentima. Njezina je treća priča počinjala s malo humora. Bila je o trudnici koja rodi mačku. Junak priče je muţ, koji sumnja da mačka nije njegova. Svaki put kad muţ siđe baciti smeće, debeli narančasti mačak koji spava na poklopcu kontejnera točno nasuprot njihove spavaće sobe gleda ga svisoka. Muţ baci kamen na mačka, koji mu uzvrati ugrizima i grebanjem. Ozlijeđeni muţ, njegova ţena i mačić kojega ona doji sjede u klinici i čekaju da on dobije cjepivo protiv tetanusa. Poniţenje i boli ga, ali trudi se ne pustiti suzu. Osjetivši njegovu patnju, mačić se izvuče iz majčina zagrljaja, priđe njemu, njeţno mu lizne obraz i ponudi utješno „mijau”. „Jesi li čuo?” upita majka ganuto. „Rekao je ‘tata’”. U tom trenutku muţ više ne uspijeva zadrţati suze. Dok je to čitao, i Aviad se morao vraški truditi da ne zaplače. Maya  je rekla da je tu priču počela pisati još prije nego što je saznala da je opet trudna. „Nije li čudno”, upitala je, „kako moj mozak još nije znao da sam trudna, ali moja podsvijest je?” Kad ju  je sljedećeg utorka trebao pokupiti s radionice, Aviad  je došao  pola sata prije, ostavio auto na parkiralištu i ušao potraţiti  je. Maya se iznenadila kad ga je vidjela u učionici, a on je ustrajao na

85

Janja

tome da ga upozna s piscem. Oko pisca se širio prejak

miris

parfema.

Mlitavo se rukovao s Aviadom, rekavši mu da je zacijelo krasna osoba kad ga je Maya odabrala za muţa.  Tri tjedna poslije, Aviad se upisao na radionicu

kreativnog pisanja za početnike. Mayi nije ništa spomenuo, a svojoj je tajnici za svaki slučaj rekao neka - bude li poziva od kuće - kaţe da je na vaţnu sastanku i da ga se ne smije smetati. Ostale

polaznice tečaja bile su starije ţene, koje su ga prijekorno pogledavale.

Mršava mlada instruktorica nosila je maramu na glavi, a ţene u njegovoj skupini ogovarale su je govoreći da ţivi u naselju na okupiranom teritoriju i da ima rak. Rekla im je da će najprije vjeţbati automatsko pisanje. „Pišite što god vam padne na pamet”, rekla je. „Nemojte razmišljati, samo pišite.” Aviad je pokušao ne razmišljati. Bilo je to vrlo teško. Starije ţene oko njega pisale su gotovo ţivčano brzo, kao studentice koje se ţure završiti test prije nego što im profesorica kaţe neka odloţe kemijske olovke, pa je nakon nekoliko minuta i on

počeo pisati. Napisao je priču o ribi koja je veselo plivala u moru sve dok je zla vještica nije pre tvorila u čovjeka. Riba nije mogla prihvatiti tu promjenu pa je odlučila ući u trag zloj vještici i natjerati je da  je pretvori opet u ribu. Budući da je to bila posebno hitra i aktivna riba, u potrazi za vješticom uspjela se oţeniti, čak i osnovati malu tvrtku koja je uvozila

86

Janja

plastične proizvode s Dalekog istoka. Uz pomoć golema znanja koja je čovjek bio stekao kao riba koja je proplivala sedam mora, tvrtka je počela iznimno dobro poslovati - čak je u jednom trenutku postala dioničko društvo. U međuvremenu, zla vještica, koja je već bila pomalo umorna od svih tih godina bavljenja zlom i opačinama, odlučila je pronaći sve koje je bila začarala, ispričati im se i vratiti ih u prvobitno stanje. Pa je tako došla i do ribe koju je bila pretvorila u čovjeka. Ribina tajnica rekla joj je neka pričeka dok čovjek ne završi sastanak s tajvanskim partnerima. Vještica je čekala nekoliko sati, a kad je vidjela da sastanak neće tako skoro završiti, sjela je na metlu i odletjela. Ribi je išlo sve bolje i bolje, ali i posla je bilo sve više i više, sve dok jednoga dana, kad je već bila vrlo stara, kroz prozor jedne od desetak golemih zgrada na obali, koje su se pokazale

dobrom investicijom na trţištu nekretninama, nije ugledala more. I iznenada se sjetila da je riba. Vrlo

bogata riba koja upravlja desecima podruţnica i čije se dionice prodaju na burzama širom svijeta, ali svejedno riba. Riba koja već godinama nije okusila slanost mora. Kad je instruktorica vidjela da je Aviad prestao pisati, upitno ga je pogledala.

„Nemam kraj”, šapnuo je glasom punim isprike, tiho, da ne smeta staricama koje su još pisale.

87

Janja

Bale

Otac i sin sjede za akupunkturista, i čekaju. Ulazi akupunkturist. Kinez je. Sjeda za stol.

stolom

u

ordinaciji

Na engleskom s neobičnim naglaskom kaţe sinu neka stavi ruke na stol.

Kineski akupunkturist poloţi prste sinu na ruke i sklopi oči, a zatim mu kaţe neka isplazi jezik. Sin ga prkosno isplazi. Kineski akupunkturist kimne i zamoli sina neka legne na stol za tretmane. Sin legne na krevet i zatvori oči.

Otac upita treba li se sin svući. Akupunkturist odmahne glavom.

Iz ladice stola uzme dugačke, tanke iglice i počne ih zabadati u sina. Po jednu iza svakoga uha. Po jednu u svaki obraz, blizu nosa.

Po jednu sa svake strane čela, blizu očiju. Sin tiho zastenje, i dalje sklopljenih očiju. Sad, kaţe akupunkturist ocu i sinu, moramo čekati. A nakon tretmana, pita otac, hoće li se osjećati bolje?

88

Janja

Akupunkturist slegne ramenima i iziđe. Otac priđe krevetu i poloţi sinu ruku na rame. Sinovo se tijelo zgrči. Kad mu je akupunkturist zabadao iglice, tijelo

mu se nije grčilo, ali sad se grči. Pola sata poslije vrati se kineski akupunkturist i

brzim pokretom izvuče iglicu po iglicu. Ocu i sinu kaţe da sinovo tijelo reagira na tretman i da je to dobar znak.

Za dokaz, pokaţe na mjesta gdje su bile upiknute iglice. Oko svakoga se vidi crveni krug. Zatim sjedne za stol. Otac upita koliko stoji tretman. Bio je to namjeravao pitati prije tretmana, ali zaboravio je. Da se prije sjetio pitati, sad bi bio u

boljem poloţaju za cjenkanje. Premda se i nije kanio cjenkati. Na kraju krajeva, u pitanju je zdravlje

njegova jedinog sina. To jest, jedinog koji je još ţiv. Akupunkturist kaţe 350 šekela po tretmanu, a zatim doda da uz to ide i lijek koji sin mora uzimati

poslije jela, a koji stoji dodatnih sto šekela. Potom objasni da će dječaku trebati

niz

tretmana. Najmanje deset. Svaki dan osim subote. Akupunkturist doda da bi bilo bolje da odrade tretman i u subotu, ali on ne radi subotom, jer mu

ţena ne da. „Ţena” je, uz „bale”, gotovo jedina riječ koju kaţe na hebrejskom.

Ĉuvši ga kako kaţe „ţena” oca obuzme strašan osjećaj samoće.

89

Janja

Uto mu sine neobična zamisao. Poţeli reći akupunkturistu da mora na WC, a zatim će zaključati vrata za sobom i masturbirati u školjku. Misli da će mu to malo olakšati taj osjećaj samoće. Ali nije siguran. U kineskoj se medicini spermu smatra oblikom

energije. Kad ejakuliraš, oslabiš, i zato se to ne preporučuje. Pogotovo kad si već u startu slab. Otac ne zna ništa od toga, ali svejedno odustane od svoje zamisli. Teško mu pada usamljenost, ali nije mu ugodna pomisao na to da ostavi sina samoga s kineskim akupunkturistom. Svaki dan osim subote, ponovi akupunkturist.

Misli da ga otac prvi put nije čuo. Otac plati novim novčanicama. Točno četiri stotine i pedeset. Ne treba ništa uzvratiti. Dogovore termin za sljedeći dan. Na putu prema vratima, kineski akupunkturist

kaţe na hebrejskom: „Budete dobro, vas dvojica.” Sin pomisli da je čudno da je to akupunkturist rekao. Na kraju krajeva, samo je on bolestan. Otac i ne zamijeti. Misli su mu negdje drugdje.

„Ţena”, „bale”, „budete dobro, vas dvojica”. „Budete dobro, vas dvojica”, „bale”, „ţena”. Ništa nije čudnije nego čuti Kineza da govori hebrejski.

90

Janja

Zgrabi kukavicu za rep Najteţe je noću. Ne kaţem da mi noću najviše nedostaje, jer ne nedostaje mi. Ali noću, dok leţim sam u krevetu, mislim na nju. Nisu to tople, pahuljaste misli o svim dobrim trenucima koje smo

imali; više su to slike nje u gaćicama i majici, nje kako spava otvorenih usta, teško diše, ostavlja kruţić sline na jastuku, i mene kako je gledam. Što sam zapravo osjećao dok sam je promatrao? Ispočetka, veliku začuđenost što mi to nije bilo odbojno, a nakon toga neku vrstu privrţenosti. Ne ljubavi. Privrţenosti. Onakve kakvu osjećaš prema ţivotinji ili malom djetetu, ne prema ţeni. A onda plačem. Gotovo svake noći. Ne zato što mi je ţao zbog nečega. Nema mi zbog čega biti ţao. Ona je ta koja je otišla. Kad se osvrnem unatrag, dobro je što smo prekinuli, ne samo za nju, za oboje. A još je bolje što smo to učinili na vrijeme, prije nego što su došla djeca koja bi cijelu stvar učinila još zamršenijom. Zašto onda plačem? A eto, zato što je tako. Kad ostaneš bez nečega, boli, čak i ako je sranje. Ĉak i kad ti izvade tumor, ostane oţiljak. A čini se da je najbolje češati se po njemu noću. Uzi ima novi mobitel, jedan od onih koji primaju

aţurirane podatke s burze u realnom vremenu. Kad cijena dionica njegove računalne tvrtke skoči,

91

Janja njegov mobitel svira melodiju „Simply the Best”, a kad padne, svira „Hard Rain is Going to Fall”. Već

mjesec dana hoda naokolo s tim mobitelom, a još ga to svaki put nasmije. Više se smije na „Simply the Best” nego na „Hard Rain is Going to Fall”  jer, na kraju krajeva, lakše se smijati kad ti se novac slijeva u dţep nego kad ti iz njega curi. A danas je, kaţe mi Uzi, velik dan, jer planira uloţiti prilično novca u NASDAQ opcije. Te se opcije zovu QQQQ, ali Uziju je smješnije zvati ih „ku-ku ku-ku” ili „kukavica”. Ako NASDAQ poraste, porastu i one. A budući da NASDAQ, prema Uzijevim riječima, samo

što nije probio plafon, trebamo samo zgrabiti kukavicu za rep i odletjeti s njom u nebo.  Treba mu dvadeset minuta da mi sve to objasni, a kad je završio, opet provjeri ekran svog mobitela. Kad je počeo objašnjavati, kukavica je bila na 1,3 -

sad je već na 1,55. „Koji smo mi papci”, jadikuje Uzi dok ţvače svoj kroasan s bademima, a mrvice lete na sve strane. „Shvaćaš li da smo u samo pola sata mogli zaraditi više od deset posto na uloţeni novac?” „Zašto stalno govoriš ‘mi’?” pitam. „I o kojem novcu govoriš? Misliš da imam love za ulaganje?” „Ne moraš puno uloţiti”, kaţe Uzi. „Da smo uloţili pet tisuća, sad bismo već bili pet stotina na dobitku. Ali nismo. Znaš što, zaboravi, ne znam zašto te uopće uvlačim u to. Ja  nisam uloţio. Unatoč tomu što sam, duboko unutra, bio apsolutno siguran - onako kako je dijete sigurno da

92

Janja

će ga mama uvijek voljeti - da će NASDAQ probiti 1,5.” „Neke majke napuste svoju djecu”, kaţem. „Moţda”, promrmlja Uzi, „ali ne kukavičina majka.

Kaţem ti, trebao sam sav svoj novac uloţiti u to, ali odlučio sam čekati. A znaš zašto? Zato što sam gubitnik.” „Nisi...” pokušam, ali Uzi je već otišao predaleko da bi se mogao zaustaviti.

„Vidi me, imam 35 godina, a još nisam zaradio prvi milijun.” „Ali prošli tjedan si mi rekao da si već dosad uloţio više od milijuna”, kaţem. „Šekela”, otpuhne Uzi prezirno, „što ti je milijun šekela? Ja govorim o dolarima.” Tuţno proguta posljednji komadić kroasana i spere ga gutljajem dijetne kole. „Osvrni se oko sebe”, kaţe. „Prištavi klinci koji su mi nekoć posluţivali kavu u čašama od stiropora u firmicama koje sam ja osnovao, sad voze BMW-e, dok ja vozim Peugeot 205 kao da sam

tamo neki zubni tehničar.” „Daj prestani cendrati”, kaţem mu. „Vjeruj mi, mnogi bi se rado mijenjali s tobom.” „Mnogi?” nasmije se Uzi sam sebi, napola zlobno, „koji to mnogi? Mnogi nezaposleni uz Sderotu? Mnogi gubavci u Indiji? Što je tebi, Dedi? Sad ćeš mi tu prodikovati k’o Amiš? Meni se čini da  je tebe taj razvod totalno sjebao.”

93

Janja

Uzi i ja poznajemo se negdje od treće godine. Mnogo je vremena prošlo otada, ali nije se mnogo toga promijenilo. Uzi kaţe da sam čak i onda stalno ţalio samoga sebe. U srednjoj školi, ja sam maštao o tome da imam curu, dok je Uzi već tada kovao poslovne planove. Osnovao je ljetni kamp za klince. Plan je bio jednostavan: novac koji je dobio od roditelja klinaca podijelio je pola-pola s klincima, a oni ga zauzvrat nisu cinkali da nije organizirao nikakve aktivnosti osim što im je dobacio staru

loptu da mogu igrati nogomet na travi i što im je svakih dva sata dao piti vode. Danas Uzi ima

vlastiti stan, ţenu koja je bila tajnica u tvrtki gdje je nekoć radio, i debeljuškastu kćer koja je pljunuti on. „Ako se sad razvedemo”, kaţe Uzi, „ona će dobiti polovicu. Svega. A sve to zato što sam se raspekmezio prije vjenčanja i nisam je silio da potpiše predbračni ugovor.” Već sam platio doručak i sad smo čekali da mi uzvrate ostatak. „A ti, s druge strane”, nastavi Uzi, „ti si iz razvoda izišao kao pobjednik. Nije ti uzela ni šekela.” „Zato što mi nije imala što uzeti. Jer ništa nemam”, pokušam staviti kompliment u kontekst. „Zasad,” Uzi me potapše po ramenu, „zasad. A sad kad je cijela ta stvar između vas dvoje potpisana i zapečaćena, savršen je trenutak da se baciš na zaradu i da budeš jedini pobjednik, kao kad na lotu dobiješ sam, bez partnera.” „Bez partnera”, ponovim automatski i progutam

94

Janja

posljednje, najslađe kapi kave. „Bez partnera”, ponovi Uzi, „samo ti i ja. Imam osjećaj da će kukavica opet malo pasti, ne jako, moţda na 1,35 - a onda kupujemo. Koliko ide.” Konobarica se ne vraća s ostatkom. Umjesto nje prilazi vlasnik.

„Oprostite”, kaţe, „ţao mi je što vam moram smetati, ali novčanica od stotinu šekela kojom ste platili ceh je krivotvorena. Pogledajte.” Okrene je prema svjetlu. „Nije prava.” Uzmem novčanicu i pogledam vodeni ţig. Umjesto crteţa bivšeg predsjednika ben Zivija gleda me naţvrljan smješko. „Laţna?” Uzi mi istrgne novčanicu iz ruke. „Daj da vidim”, kaţe i dobaci vlasniku drugu novčanicu, koju on također pogleda pod svjetlom. Ja se, u međuvremenu, ispričam. „Ovamo sam došao taksijem, a platio sam novčanicom od dvjesto šekela”, kaţem vlasniku. „Sigurno mi je taksist uvalio tu laţnu novčanicu kad mi je vraćao ostatak.” „Ova novčanica, baš je fora”, kaţe Uzi. „Prodaš mi je? Za stotku?” „Zašto si tako uzbuđen?” pitam ga. „Pa laţnjak  je.” „Baš zato, idiote”, kaţe Uzi i izvadi snop novčanica iz novčanika. „Pravih već imam cijelu hrpu. Ali laţnjaci su nobl. Uvalit ću je nekome s čijom uslugom ne budem zadovoljan.” „Dobro”, kaţem, „uzmi je. Neka ti falsificirana

95

Janja stotka bude dar od mene.”

Sad smo u Uzijevu autu. Upravo smo ušli. Ne znam zašto sam mu rekao da noću plačem. Uzi baš i nije osoba kojoj se povjeravaju takve stvari . „I to ne zbog nje”, naglasim. „Ne ţelim da se vrati.” „Ma znam”, promrmlja Uzi, „pa poznajem je.” Njegov mu mobitel javi da je jednostavno najbolji,

ali on i ne pogleda koliko su dionice skočile nego mi se unese u lice i zuri u mene iz blizine od dva, tri

centimetra kao liječnik koji pregledava pacijenta. „Znaš što tebi treba, i to odmah?” pita. „Etiopljanski sendvič iz Matalonove broj 56.” „Pa sad smo jeli”, pobunim se. „Taj sendvič nije hrana”, kaţe Uzi, petljajući oko brave za zaključavanje volana, „nego jedna Etiopljank a ispod tebe, a druga na tebi, pritišće te sisama u leđa. Kaţem ti, kad sam prvi put čuo za to, ni ja se nisam uzbudio, ali zbilja jest prava

stvar.” „Što je u Matalonovoj 56?” pitam. „Kupleraj?” „Ne mijenjaj temu”, kaţe Uzi, paleći motor. „Sad govorimo o tebi. Otkad ste se ti i Ofra rastali,

nijednom nisi jebao, točno?” Kimnem i kaţem: „A i nije mi do toga.” Uzi otpusti ručnu. „Ne moţeš u ţivotu uvijek raditi samo ono do čega ti jest.” „Ako mi pokušavaš reći da plačem zato što ne  jebem, u krivu si”, pobunim se. „Ma ne kaţem to”, Uzi prstima bubnja po volanu.

96

Janja

„Kaţem da plačeš jer ti je ţivot prazan. Jer nema smisla. A kad si prazan iznutra...”, lagano se dotakne po prsima, malo udesno od srca, „ako negdje oko sebe vidiš smisao, ubaciš djelić toga u sebe, a ako ga nema, začepiš rupu. Privremeno, dok se smisao opet ne pojavi na trţištu. A u takvim slučajevima, Etiopljanke su izvrstan čep.” „Odvezi me kući”, kaţem. „Ţivot mi je dovoljno  jadan i bez toga da odem kurvama.” Ali Uzi više nije sa mnom. Mobitel mu opet zvoni, onim nepoznatim, dosadnim zvukom koji si je stavio za dolazne

pozive. Zove ga netko iz banke. Uzi mu kaţe neka kupi QQQQ-a - koje su opet pale - u vrijednosti

20.000 dolara. „Deset tisuća za mene i još deset za frenda.” Odmahujem glavom, ali Uzi se ne obazire na

mene. Prekine vezu pa kaţe: „Navikni se na to, Dedi, ti i ja, zgrabit ćemo kukavicu za rep”. Kroz tanak zid čujem kako Uziju mobitel pjeva da

je

jednostavno

gromoglasan

najbolji,

ţenski

a

nakon

toga i ni je bilo

smijeh. Danas Etiopljanki u Matalonovoj 56 pa je Uzi otišao u sobu s prsatom curom, koja je na engleskom rekla

da je Ĉehinja, a ja sam dobio izblajhanu plavušu, vjerojatno Ruskinju. S druge strane zida čujem i Uzijev smijeh - pretpostavljam da ni nepoklopljen

češki sendvič nije loša stvar. Plavuša se zove Maria i pita me ţelim li da me svuče. Kaţem joj da ne treba jer sam ovdje samo zbog svog ludog prijatelja i

97

Janja

da, što se mene tiče, moţemo i samo sjediti dok Uzi ne završi, uopće se ne moramo jebati. „Bez  jebanja?” trudi se shvatiti Maria. „A pušenje?” S druge

strane

zida,

Uzijev

mobitel

stalno

mu

ponavlja da je jednostavno najbolji. Nešto se dobro ondje događa. Maria mi otkopča hlače, a ja si kaţem da ne bi bilo u redu da je zaustavim, mogla bi se uvrijediti. Znam da to nije istina, ali trudim se

vjerovati u to. Moţda Uzi ima pravo, moţda mi treba čep. Dok ona radi svoje, pokušavam joj izmisliti ţivot, sretan ţivot, prostitucijom se počela baviti slobodnim izborom. Jednom sam gledao film slične priče, o veseloj kurvi velikoga srca. Moţda je i Maria takva, samo što nije Francuskinja nego Ruskinja. Kad pogledam dolje, vidim joj samo kosu. Svako

malo podigne glavu i upita: „Je dobro?”, a ja posramljeno kimnem. Uskoro će biti svršeno. U tih pola sata koliko smo proveli u Matalonovoj

56, kukavica je probila plafon. Kad smo opet izišli na sunce koje je prţilo asfalt, već je dosegla 1,75, što - prema Uzijevim riječima - znači da nam se novac udvostručio. I tako kukavica nastavlja kliziti kroz plavo nebo kao zmaj, a mi za njom, čvrsto joj se drţimo za rep, pokušavamo ne pasti.

98

Janja

Izaberi boju

Crn se čovjek doselio u bijelu četvrt. Imao je crnu kuću s crnim trijemom na kojemu je svako  jutro sjedio i pio crnu kavu. Sve dok jedne crne noći u njegovu kuću nisu došli bijeli susjedi i ubili boga u njemu. Leţao je u lokvi crne krvi sklupčan kao drţak kišobrana, a oni su ga nastavili mlatiti. Sve dok jedan od njih nije počeo vikati da bi trebali prestati, jer ako umre, mogli bi završiti u zatvoru. Crni čovjek nije umro. Došla je hitna i odvezla ga daleko, daleko u začaranu bolnicu na vrhu neaktivnog vulkana. Bolnica je bila bijela. Ulazna su vrata bila bijela, zidovi u sobama bili su bijeli,

baš

kao

i

posteljina.

Crni

se

čovjek

počeo

oporavljati. Oporavljati i zaljubljivati. Zaljubljivati u bijelu medicinsku sestru u bijeloj odori, koja ga je

njegovala s iznimnom predanošću i blagošću. I ona  je njega voljela. A njihova je ljubav, baš kao i on sam, svakoga dana bivala sve snaţnija, ojačala je i naučila izići iz kreveta, i propuzala. Poput malena djeteta. Poput dojenčeta. Poput gadno pretučena crnog čovjeka. Oţenili su se u ţutoj crkvi. Vjenčao ih je ţuti svećenik. Njegovi su ţuti roditelji u tu drţavu doplovili na ţutome brodu. I njih su pretukli njiho vi bijeli susjedi. Ali nije se upuštao u razgovor o tome s crnim čovjekom. Ta jedva ga je i poznavao, a s

99

Janja obzirom na obred i sve ostalo, nije to baš ni bio najbolji trenutak za takav razgovor. Namjeravao je

reći da ih Bog voli i ţeli im sve najbolje. Ţuti svećenik nije to znao s potpunom sigurnošću. Mnogo se puta bio uvjeravao da ipak zna. Da zna

da Bog voli sve i da ţeli samo najbolje za sve nas. Ali toga dana, kad je vjenčao pretučenog crnog čovjeka - koji još nije navršio tridesetu, a već je bio prepun oţiljaka i sjedio je u invalidskim kolicima bilo mu je još teţe vjerovati u to. „Bog vas oboje voli”, rekao je ipak na kraju. „Bog vas voli i ţeli vam sve najbolje”, rekao je i posramio se. Crni čovjek i bijela ţena ţivjeli su sretno. Sve do dana kad je ţena došla kući iz trgovine, a u stubištu ju je dočekao smeđi muškarac sa smeđim noţem i rekao joj neka mu da sve što ima. Kad je crni čovjek došao kući, našao ju je mrtvu. Nije razumio zašto ju je smeđi čovjek izbo, jer mogao joj  je samo uzeti novac i pobjeći. Pogreb se odvijao u ţutoj crkvi ţutog svećenika, a kad je crni čovjek ugledao ţutog svećenika, zgrabio ga je za ţute halje i rekao mu: „Ali rekli ste nam. Rekli ste nam da nas Bog voli. Ako nas voli, zašto nam je učinio ovu strahotu?” Ţuti je svećenik  imao spreman odgovor. Odgovor koji su ga naučili u svećeničkoj školi. Nešto o tome da su čudni puti Gospodnji i da je ţena, sad kad je mrtva, sigurno bliţe Njemu. Ali umjesto da mu to kaţe, počeo je psovati. Strašno je psovao Boga. Psovkama i strašnim kletvama kakve nitko nikad prije nije čuo. Psovkama tako

100

Janja

uvredljivim i pogrdnim da se čak i Bog uvrijedio. Bog je ušao u ţutu crkvu kroz prilaz za invalide. I on je bio u kolicima, i on je nekoć davno izgubio ţenu. Bio je srebrnkast. Ne jeftino, metalik srebrne boje poput bankarova BMW-a, nego prigušeno, mat srebrn. Jednom kad je sa svojom srebrnkastom

dragom klizio među srebrnim zvijezdama, napala ih  je banda zlatnih bogova. Kad su bili mali, Bog je bio

namlatio jednoga od njih, niska i mršava zlatnoga boga, a sad je taj bog odrastao i vratio se s prijateljima. Zlatni su Ga bogovi tukli zlatnim

palicama od sunčeve svjetlosti sve dok nisu slomili svaku kost u Njegovu boţanskome tijelu. Trebale su Mu godine da se oporavi. Njegova se draga nije oporavila. Ostala  je biljka. Ĉula je i vidjela sve, ali

nije mogla reći ni riječ. Da Mu brţe prođe vrijeme, srebrnkasti je Bog odlučio stvoriti vrstu na svoju sliku i priliku. Vrsta mu je stvarno sličila: izubijana i stradala poput Njega. A Njegova je srebrnkasta

draga širom otvorenih očiju satima zurila u pripadnike te vrste, satima, a da nikada nije pustila suzu.

„Što misliš”, srebrnkasti je Bog frustrirano upitao ţutoga svećenika, „da sam vas stvorio takve zato što sam tako htio? Jer sam nekakav perverznjak ili sadist koji uţiva u svoj toj patnji? Stvorio sam vas takve zato što je to jedino što znam. To je najbolje što mogu.” Ţuti je svećenik klonuo na koljena i preklinjao

101

Janja

Ga neka mu oprosti. Da mu je u crkvu ušao neki snaţniji Bog, vjerojatno bi ga nastavio psovati i kleti, čak i ako bi zbog toga završio u paklu. Ali pri pogledu na srebrnkastog, invalidnog Boga osjetio je

ţaljenje i tugu, i zaista jest htio Njegov oprost. Crni čovjek nije kleknuo. Nije mogao, s obzirom na to da  je bio paraliziran od struka naniţe. Samo je sjedio u svojim kolicima zamišljajući srebrnkastu boţicu negdje na nebesima koja ga gleda razrogačenim očima. Ispunilo ga je to nekim osjećajem svrhovitosti, čak i nade. Nije si mogao objasniti zašto, ali pri pomisli na to da pati kao bog osjećao se blagoslovljenim.

102

Janja

Modrica

Na hitnoj su rekli da je kost napukla, a da je

mišić na dva mjesta gotovo razderan. Neki se ljudi, rekao je liječnik, iz frontalnog sudara s osamdeset na sat izvuku bez ogrebotine. Jednom im je na

hitnu dovezena debela ţena koja je pala s drugog kata na asfalt, a zaradila je samo modricu na pozadini. Sve je to stvar sreće. Koje ona očito nije

imala. Jedan pogrešan pokret dok je silazila stubama, gleţanj koji se okrenuo na krivu stranu - i evo je u bolnici, s gipsom.  Tip koji je izgledao kao Arapin omatao joj je vlaţne zavoje oko noge. Rekao joj je da je samo

staţist i da moţe, ako ţeli, pričekati liječnika, ali doći će na red tek za najmanje sat vremena, jer su u zaostatku. Kad je završio s gipsanjem, rekao joj je da će je noga - s obzirom na to da je ljeto - sve vrijeme svrbjeti. Nije joj dao nikakav s avjet što da učini u vezi s tim, samo je iznio činjenicu. Nekoliko minuta poslije, zaista je počelo svrbjeti. Da nije bilo gipsa, ne bi bila kod kuće kad je David nazvao. Da nije bilo gipsa, bila bi na poslu. Rekao joj je da je u Tel Avivu, da je u Izrael došao samo na tjedan dana, poslali su ga na neku

konferenciju. Nešto što je imalo nekakve veze sa Ţidovskom agencijom. Rekao je da mu ne pada na 103

Janja pamet trunuti na tim predavanjima i da bi je rado

vidio, a ona je pristala. Da nije bilo gipsa, već bi bila smislila neki izgovor i izvukla se na spiku, ali bilo

 joj je dosadno. Ako on dođe, pomislila je, bit će uzbuđena prije njegova dolaska. Stajat će pred zrcalom i birati bluzu, popraviti obrve. A kad dođe, vjerojatno se ništa neće dogoditi, ali nema veze, već  je prošla kroz emocionalne pripreme. Osim toga, nije imala što izgubiti. S bilo kim drugim brinula bi se da će je razočarati, ali s Davidom se više nije imala zbog čega brinuti. Tip ju je već razočarao, prošli put kad su se vidjeli, trkeljajući o tome kolik o  je voli, a nakon što su se malo mazili i ona mu je izdrkala, zaspao je na svom hotelskom krevetu.

Sutradan je nije nazvao, baš kao ni dan poslije. Nakon dva dana prestala je i očekivati njegov poziv. Znala je da se vratio u Cleveland ili Portland ili kako se već zvao njegov grad u Americi. I boljelo je. Boljelo je kao kad te netko ugleda na ulici pa se pravi da te ne prepoznaje. Da ga sretne na ulici u Clevelandu ili Portlandu, ili gdje već, a da je on sa

svojom curom, bila je sigurna da bi se točno to dogodilo. Rekao joj je da ima djevojku. S kojom se

namjeravao oţeniti. Nije mogla reći da joj je to zatajio. Ah nešto u načinu kako je to rekao navelo  ju je da se osjeća kao da je to bilo istina do trenutka kad je upoznao nju, a da sad njegov ţivot kreće u posve novom smjeru, koji uključuje i nju.

104

Janja

Ali zacijelo ga je pogrešno razumjela ili je on to namjerno rekao tako da ga ona pogrešno shvati. Ovisi o tome s koje strane pogledaš. I o njezinu raspoloţenju u trenutku kad se prisjeti njih dvoje u hotelu. Ponekad bi si rekla ma daj, glupačo. Amerikanac je, što si očekivala? Misliš da će odbaciti cijeli ţivot koji ondje ima - posao u Ţidovskoj zajednici o kojemu ti je pokušao pričati? Da će doći ovamo i raditi kao konobar ili dostavljač samo da bi mogao biti s tobom? Ali u nekim bi se

drugim trenucima jednostavno razljutila. Zašto je morao spominjati „ljubav”? Mogao joj je samo reći da mu je privlačna ili da se pali na nju, da je pijan i daleko od doma. Najvjerojatnije bi mu svejedno izdrkala, ali ne bi nakon toga dva dana sjedila kod

kuće i čekala da zazvoni telefon. U ono vrijeme još nije imala mobitel pa je sjedila u kući i čekala. I tada je bilo ljeto, a njezin stan nije bio klimatiziran.

Zrak u sobi bio je nepomičan, a ona je cijeli bogovetni dan pokušavala čitati Podzemlje   Dona DeLilla, ali na kraju dana još je bila na prvom poglavlju. Nije se sjećala ni jedne pročitane riječi. Nešto o bejzbolskoj utakmici. Nikad je nakon toga dana nije nastavila čitati, a David nije nazvao. Ali sad, gotovo godinu poslije, iznenada jest nazvao, a

kad je upitao moţe li svratiti, rekla je dobro. Moţda zato što nije htjela da on primijeti da je dio nje bio povrijeđen. Nije htjela da misli da joj je toliko značio da ga ne bi htjela ponovno vidjeti.

105

Janja Donio je bocu vina i pizzu. Pola s maslinama,

pola s inćunima. Nije čak ni nazvao da je pita što ţeli i je li uopće gladna. Ali pizza je bila stvarno dobra. Vino je bilo bijelo i toplo, ali nisu imali

strpljenja pričekati da se ohladi pa su ga pili s ledom. „Boca od sto dolara”, rekao je, smijući se, „a mi ga pijemo kao da je dijetna kola.” Zacijelo je htio da ona zna da je kupio skupo vino. Sve od one noći, rekao je, grozno mi je zbog onoga što se dogodilo. Osjećao sam se kao govno. Trebao sam te nazvati sljedeće jutro da ti objasnim. Zapravo, trebao sam se potruditi da se to uopće ne dogodi. Ţao mi je. Potapšala ga je po obrazu, ne zavodnički nego više kao majka koja tješi sina koji je upravo priznao da  je prepisivao na testu, a ona mu sad kaţe da to nije tako strašno. Da, mislila je na njega nakon toga. Pitala se zašto nije nazvao. Ali neka se ne grize zbog toga. Pa već joj je na startu rekao da ima curu i to  je bilo to.

U međuvremenu su se oţenili, rekao joj je David. Kad se vratio iz Izraela, Karen - tako se zvala - mu  je rekla da je trudna pa su se našli pred odlukom

hoće li pobaciti ili zadrţati dijete i ostati zajedno. Dok mu je Karen to govorila - čim je izišao iz aviona - još mu je kosa bila mirisala na nju. Nije se tuširao od one noći kad su bili zajedno u krevetu pa se miris zadrţao. Moraju odlučiti hoće li ona pobaciti ili će ostati zajedno, rekla mu je Karen. A on nije htio da ostanu zajedno. Zbog nje, zbog one noći. Ali

106

Janja

isto tako nije htio da Karen pobaci. Teško je to objasniti. Nije vjernik ili takvo što. Ali pomisao na abortus činila mu se tako nepovratnom i od nje se osjećao vrlo nelagodno. Pa je zaprosio Karen. I rođeno je dijete nepovratno, rekla mu je sad, naoko samo u šali, na što se on lecnuo i rekao da zna. A u istome je dahu dodao da je dobio curicu i da je to

najljepša stvar koja mu se ikada dogodila. Ĉak i ako se on i Karen razvedu, rekao je, što nije bilo vjerojatno jer, sve u svemu, brak im nije loš, ali čak i da se to dogodi, drago mu je da Karen nije pobacila. Njihova je curica tako nevjerojatno slatka. U

petak će navršiti pet mjeseci, a ovo je prvi put da je otišao na put otkad se rodila. Zamalo zbog toga nije došao na konferenciju. Predomišljao se najmanje pet puta, ali na kraju je ipak odletio. Najviše zato da vidi nju. Da joj kaţe da mu je ţao. „Došao sam zamoliti te da mi oprostiš”, ponovio  je. Htjela mu je reći da svemu tome pridaje previše značenja. Da od buhe radi slona. Ali nakon još  jedne razvučene tišine, rekla je da mu oprašta. Nikad nije bila u njegovoj situaciji, ali u potpunosti

ga shvaća. I samo joj je malo ţao što je onda nije nazvao. Da se pozdrave prije njegova odlaska, to je

sve. „Da sam te nazvao”, rekao je, „došao bih k tebi. A da sam došao, bio bih se zaljubio u tebe. Bojao sam se.” Da ga je htjela navesti da se osjeća loše, mogla je spomenuti da  joj je već prve noći rekao da

107

Janja  je voli, ali umjesto toga samo ga je pomilovala po

širokoj nadlanici ruke koju je drţao na stolu, a poslije su otišli u dnevnu sobu, gdje su pogledali epizodu serije Izgubljeni  i dovršili bocu vina. Prije tri godine, kad je ostala trudna s Giorom, nije ga ni

pitala ţeli li da pobaci ili da njih dvoje ostanu zajedno. Samo je otišla i napravila abortus, ne rekavši mu. Prekinuli su dva mjeseca nakon toga. Ovaj je David zacijelo volio Karen malo više nego što  je ona voljela Gioru. Ili ju je mrzio manje. Znala je

da ova večer moţe završiti kad god to ona zaţeli i zbog te se spoznaje osjećala jakom. Ako još malo razvuče stvari dok ne postane kasno pa mu zatim kaţe da je umorna, otići će, a da ništa nije pokušao. Ako ga pogleda i nasmi ješi mu se, poljubit će je. Bilo je to očito. Ali što je zapravo htjela? Da se on ovako napaljen vrati u svoju hotelsku sobu, gdje će masturbirati misleći na nju i na to kako je sve na kraju dobro ispalo? Ili da prespava kod nje pa da se

sljedećega dana osjeća kao govno? Stalno se predomišljala. Zaboravi ga, rekla si je, zaboravi na njega i na to kako će se osjećati. Misli na sebe. Što ti ţeliš? Zbog gipsa, odlazak u kupaonicu sad je bio pravi pothvat. Morala je skakutati na jednoj nozi i

odrţavati ravnoteţu. David je nije pustio. Podigao ju  je u naručje, kao vatrogasac koji je spašava iz goruće zgrade, ili mladoţenja koji je prve bračne noći prenosi preko praga. Ĉekao je s druge strane

108

Janja

vrata dok je piškila, a onda ju je odnio natrag u dnevnu sobu. Kad su se vratili, epizoda je već bila gotova. David joj je rekao kako je završila. Već ju je bio gledao. U Americi se prikazuje tjedan prije nego u Izraelu. Ionako nije baš bio ljubitelj televizije. I

prvi put je odgledao tu epizodu samo zato što je Karen ovisna o toj seriji. Vruće je u tvom stanu, rekao je. Uţasno sparno. Rekla mu je da zna. Vlasnik je cimerici i njoj spustio stanarinu za

šezdeset dolara baš zato što stan nije klimatiziran. Otkad je slomila nogu, stalno je ovdje, rekla je. U

bolnici su joj dali par štaka, ali tko ima snage na štakama sići s četvrtog kata i opet se popeti gore. Prije nego što se stigla snaći, već ju je podigao i naprtio na leđa pa su krenuli niza stube s četvrtog kata. Samo tako. Odnio ju je do parka Meyer, gdje su sjedili na

klupi i pušili. I ondje je bilo vruće i sparno, ali je barem popuhivao povjetarac, koji je sušio znoj. Bilo mi je stvarno vaţno da mi oprostiš, rekao   je. Iznimno vaţno. Ne mogu čak objasniti zašto. Nije baš da se nikad prije prema djevojkama nisam ponio kao govno, ali s tobom... Zaplakao je. Trebalo

 joj je nekoliko trenutaka da shvati da plače. Isprva  je mislila da kašlje ili se davi ili nešto, ali  jednostavno je plakao. Prestani, idiote, rekla mu je,

napola se smiješeći. Ljudi nas gledaju. Mislit će da sam te izbacila, da sam ti slomila srce. I jesam idiot, rekao je David, stvarno jesam. Mogao sam...

109

Janja nikad nisi bila u Clevelandu, zar ne? Gle Cleveland,

a gle Tel Aviv. Bilo joj je jasno da je htio reći gle Karen, a gle tebe, i bilo joj je drago što nije. Na četvrti su se kat penjali vrlo sporo. Više je nije mogao nositi pa se samo naslanjala na njega i skakutala gore, stubu po stubu. Kad su napokon došli do njezina stana, oboje su bili potpuno znojni,

a opet je počeo onaj svrbeţ ispod gipsa. Hoćeš li da odem, upitao je, a ona je odmahnula glavom, ali rekla je da misli da bi to bilo pametno. Poslije, u krevetu, okrenuta licem prema ventilatoru,

pokušala je cijelu tu priču uhvatiti za glavu i rep. Amerikanac i Izraelka sreću se čistom slučajnošću.  Jedne lijepe večeri. Malo sline na njezinu lijevom dlanu koji klizi gore-dolje po Davidovu kurcu. I dvoje ljudi na dva kraja oceana, kojima se te ne tako vaţne pojedinosti motaju po glavi gotovo cijelu godinu. Neki ljudi padnu s drugoga kata zgrade i zarade samo modricu na dupetu. Drugi naprave

 jedan pogrešan korak silazeći niza stube i završe u bolnici, u gipsu. Ona i David zacijelo su od ove druge vrste.

110

Janja

Što imamo u džepovima? Upaljač, pastilu protiv kašlja, poštansku marku, malo savijenu cigaretu, čačkalicu, platneni rupčić, penkalu, dvije kovanice od pet šekela. To je samo mali dio onoga što imam u dţepovima. Je li onda čudo da izgledaju kao otekline? Mnogi to primijete. Kaţu: „Pa koji to sve kurac imaš u dţepovima?” Najčešće ne odgovorim, samo se nasmiješim, katkad se čak i kratko, uljudno nasmijem. Kao da mi je netko ispričao vic. Da ustraju i ponove pitanje, vjerojatno bih im pokazao sve što imam u njima, a moţda bih čak i objasnio zašto to uvijek, u svako doba moram imati kod sebe. Ali ne ponove. Koji kurac, kratak smijeh, trenutak nelagodne

tišine i već smo na drugoj temi. Zapravo, sve što imam u dţepovima pomno je odabrano, tako da uvijek budem spreman. Da u trenutku istine budem u prednosti. Ne, to nije

točno. Sve je to ondje da u trenutku istine ne budem u nepovoljnu poloţaju. Jer kakvu ti prednost moţe dati drvena čačkalica ili poštanska marka? Ali ako te, na primjer, lijepa djevojka - ma

ne mora čak ni biti lijepa, samo draţesna, obična djevojka čarobna osmijeha od kojega ti zastane dah - zamoli za poštansku marku, ili čak i ne zamoli nego jedne kišne večeri samo stoji na cesti pokraj poštanskog sandučića s nefrankiranom kuvertom u

111

Janja

ruci i upita te znaš li moţda gdje bi u taj kasni sat mogla pronaći poštanski ured koji još radi, pa lagano zakašlje jer joj je hladno, ali je i očajna, jer duboko u srcu zna da više nijedna pošta u blizini ne radi, ne u to doba, i u tom trenutku, u tom

trenutku istine, neće reći „Koji to kurac imaš u dţepovima?” nego će biti zahvalna za poštansku marku, moţda čak i ne zahvalna nego će se samo nasmiješiti tim svojim čarobnim osmijehom; čaroban osmijeh u zamjenu za poštansku marku uvijek bih pristao na takvu pogodbu, čak i da cijena maraka skoči do neba, a osmijesi pojeftine u bescjenje.

Nakon osmijeha, zahvalit će mi i opet zakašljati, zbog studeni, ali i zato što joj je pomalo neugodno. A ja ću joj ponuditi pastilu protiv kašlja. „Što još imaš u dţepovima?” upitat će, ali blago, bez onoga „koji kurac” i bez negativnosti, a ja ću bez oklijevanja odgovoriti: sve što bi ti ikada moglo zatrebati, ljubavi. Sve što bi ti ikada moglo zatrebati.

Evo, sad znate. To je to što imam u dţepovima. Određenu mogućnost da se neću naći u nepovoljnu poloţaju. Određenu mogućnost. Ne veliku, čak ni vjerojatnu. Znam to, nisam glup. Sićušnu mogućnost da recimo - sreći, kad naiđe, mogu reći „da”, a ne „ţao mi je, nemam cigaretu/čačkalicu/kovanicu za automat za sok”. Eto što mi nadima dţepove, sićušna mogućnost da kaţem „da” i da mi ne bude ţao.

112

Janja

113

Janja

Loša karma „Petnaest šekela mjesečno zajamčit će vašoj kćeri sto tisuća šekela u slučaju vaše  - ne dao Bog - smrti. Znate li što bi mladome siročetu značilo stot inu tisuća? Razliku između rada u nekom zanimanju s visokom naobrazbom i rada u prijemnom uredu kod nekog zubara.” 

Od te nesreće, Oshriju su police išle kao alva. Nije bio siguran je li to imalo veze s činjenicom da je lagano šepao ili s time što mu je desna ruka bila paralizirana, ali ljudi s kojima je razgovarao pali bi

na to i kupili sve što je nudio: ţivotno osiguranje, osiguranje od gubitka sposobnosti zarađivanja, dodatno zdravstveno osiguranje, sve. Isprva je Oshri stalno reciklirao priču o Jemencu k oga je, istoga dana kad je kupio policu, pregazio kamion sa

sladoledom dok je išao pokupiti kćer iz vrtića, ili onu o tipu iz predgrađa koji se smijao kad mu je ponudio dodatno zdravstveno osiguranje, da bi ga mjesec dana poslije nazvao u suzama jer su mu

dijagnosticirali rak gušterače. Ali brzo je shvatio da njegova osobna priča postiţe još bolje rezultate. Evo što se dogodilo njemu, Oshriju Šivanu, agentu prodaje

osiguranja:

sjedio

je

na

sastanku

s

mogućim klijentom u kafiću blizu trgovačkog centra, kad iznenada, usred njihova razgovora,

114

Janja

mladić koji si je odlučio oduzeti ţivot skoči kroz prozor jedanaestog kata zgrade pokraj i tras!, padne ravno Oshriju na glavu. Mladić je poginuo, a Oshri - koji je upravo bio još jednom neodlučnom klijentu

ispričao priču o Jemencu i kamionu sa sladoledom - izgubio je svijest. Nije došao k sebi ni kad su ga poškropili hladnom vodom, ni u vozilu hitne pomoći, ni u ambulanti hitne sluţbe, čak ni u  jedinici intenzivne skrbi. U komi je. Liječnici kaţu da se ne zna hoće li se izvući. Njegova ţena sjedi uz bolnički krevet i neutješno plače, baš kao i njegova mala kći. Šest tjedana nema nikakve promjene, sve dok se iznenada ne dogodi čudo: Oshri se probudi iz kome kao da se ništa nije dogodilo. Jednostavno otvori oči i ustane. A ruku pod ruku s čudom došla  je i gorka istina: naš Oshri, koji je bio tako dobar u propovijedanju drugima, nije prakticirao ono što je propovijedao, a budući da sam nije imao nikakvo osiguranje, nije više mogao plaćati rate kredita pa je morao prodati stan i otići u podstanarstvo. „Pogledajte me”, Oshri bi završio priču bijednim pokušajem da pomakne desnu ruku. „Pogledajte me, sjedim ovdje s vama u kafiću, bubreg bih dao da vam uspijem prodati policu. A samo da sam

trideset šekela mjesečno stavljao na stranu. Za tih trideset šekela, što je ništa, stvarno, jedva da za to moţeš kupiti kartu za matineju - bez kokica - leţao bih na leđima kao kralj, s dvjesto somova na računu. Ja sam imao priliku pa  sam je propustio, ali vi - zar nećete učiti iz mojih pogrešaka, Motti?

115

Janja

Potpišite tu na isprekidanu crtu i dajte da završimo s tim. Tko zna što za pet minuta moţe vama pasti na glavu.” A taj bi Motti ili Yigal ili Mickey, koji mu  je sjedio nasuprot, na trenutak samo zurio, a zatim

bi uzeo kemijsku olovku koju mu je Oshri pruţao zdravom rukom i potpisao. Tako bi bilo sa svima.

Bez što ako, ako i ali. A Oshri bi im namignuo u znak pozdrava, jer kad ti je desna ruka paralizirana, rukovanje ne dolazi u obzir, a na

izlasku bi svakako dodao nešto o tome da su ispravno postupili. I tako se, bez previše truda, nekoć osiromašen bankovni račun Oshrija Sivana počeo brzo oporavljati i za tri su mjeseca on i ţena kupili novi stan s mnogo manjim kreditom od prethodnoga. A uza svu onu fizikalnu terapiju u bolnici, čak mu je i ruka išla nabolje, premda se kad bi se klijenti krenuli rukovati s njim - i dalje

pretvarao da je uopće ne moţe pomaknuti. „U ustima mi je plav i žut i meko sladak okus. Iznad mene nešto lebdi. Nešto   dobro, a ja idem  prema tome. Idem prema tome.” 

Noću je sanjao o tome - ne o nesreći. O komi. Ĉudno, ali premda je otada već prošlo mnogo vremena, još se sjećao - do u detalj - svega što je osjećao tijekom tih šest tjedana. Sjećao se odsustva sjećanja, osjećaja postojanja bez imena i bez povijesti, u sadašnjosti. Punih šest tjedana sadašnjosti. Tijekom kojih je jedina stvar koju je

116

Janja

osjećao u sebi, a koja nije bila sadašnjost, bio taj sićušan nagovještaj budućnosti u obliku neobjašnjiva optimizma vezanog za neobičan osjećaj bivanja. Tijekom tih šest tjedana, nije znao kako se zove, ni da je oţenjen i da ima malu kćer. Nije znao da je doţivio nesreću ili da leţi u bolnici i bori se  za ţivot. Ništa nije znao osim da je ţiv. A sama ga je ta činjenica ispunjavala golemom srećom. Sve u svemu, iskustvo razmišljanja i osjećanja unutar tog ništavila bilo je intenzivnije od ičega što mu se ikada prije dogodilo. Kao da su svi pozadinski zvukovi nestali, a jedini je preostali zvuk bio tako

istinit i čist i predivan da bi mogao zaplakati. Ĉovjek ne bi trebao osjećati toliko sreće u stanju koje je tako blizu smrti. Ne bi trebao uţivati u komi dok mu ţena i kći neutješno plaču uz bolnički krevet. Zato je, kad su ga upitali sjeća li se ičega, rekao ne, ničega se ne sjeća. Kad se probudio, ţena ga je upitala je li, dok je bio u komi, čuo kad su mu ona i njihova kći Meital pričale, a on joj je odgovorio da je siguran da mu je to pomoglo, premda se ne

sjeća. Dalo mu je snage, na nesvjesnoj razini, i volju za ţivotom. Tako joj je rekao, ali to nije bila istina, jer u komi je zaista ponekad čuo vanjske glasove. Bili su neobični, oštri, a istodobno nejasni, nerazgovijetni, kao zvukovi koje čuješ kad si po d vodom. I nimalo mu se to nije svidjelo. Ti su mu

glasovi zvučali prijeteći, nagoviještali su nešto iza ugodnog, šarenog sad u kojemu je ţivio.

117

Janja „Neka nikada ne spoznaš tugu” 

Oshri nije mogao za tjedna šive otići izraziti sućut obitelji tipa koji mu je pao na glavu. Nije mogao doći ni na otkrivanje nadgrobnog spomenika. Ali na prvu je godišnjicu otišao onamo, sa cvijećem i svime. Na groblju su bili samo mladićevi roditelji i sestra te neki punašniji prijatelj iz srednje škole. Nisu znali tko je on. Majka je mislila da je bio sinov šef, koji se također zvao Oshri, a debeli je mislio da je neki obiteljski

prijatelj. Ali nakon što su svi stavili po kamenčić na grob, majka se počela  raspitivati pa je objasnio da  je on čovjek na koga je Nattie - tako se mladić zvao - sletio kad je skočio kroz prozor. Ĉim je to čula, majka se počela ispričavati i nije mogla prestati plakati. Otac ju je pokušao smiriti i stalno je sumnjičavo pogledavao Oshrija. Nakon pet minuta njezina histerična ridanja, otac je ukočeno rekao Oshriju da mu je jako ţao zbog svega što se dogodilo i da je siguran da bi i Nattieju - da je ţiv bilo ţao, ali da bi sad bilo najbolje za sve da Oshri ode. Oshri se odmah sloţio i brzo je dodao da se sad već gotovo posve oporavio i da cijela ta stvar, kad se sve zbroji, i nije bila tako strašna - pogotovo kad se usporedi s onim što su prošli Nattiejevi roditelji. Otac ga je prekinuo u pola rečenice: „Kanite li nas tuţiti? Jer ako kanite, uzalud tratite vrijeme. Ziva i  ja nemamo ništa, čujete? Sirotinja smo.” Na te je riječi majka samo još jače zaplakala, a Oshri je

118

Janja

promrmljao nešto što ih je trebalo uvjeriti da zaista ništa ne zamjera ni njima ni ikome drugome, a nakon toga je otišao. Dok je vraćao kartonsku  jarmulku u drvenu kutiju na ulazu u groblje,

sustigla ga je Nattiejeva sestra i ispričala mu se za očev ispad. Zapravo, nije se baš ispričala nego je rekla da je otac idiot i da ga je Nattie oduvijek mrzio. Taj je njihov otac, rekla je, uvijek bio siguran da drugi rade protiv njega, a na kraju mu se to i dogodilo - kad je poslovni partner pobjegao sa svim

njegovim novcem. „Da Nattie vidi kako su stvari ispale, umro bi od smijeha”, rekla je sestra i predstavila mu se. Zvala se Ma ayan. Iz čiste navike, Oshri nije prihvatio ruku koju mu je pruţila. Nakon što se tako dugo pred klijentima pretvarao da mu je ruka posve paralizirana, došlo je do toga da ju je katkad zaboravio rabiti i kad je bio sam kod kuće. Kad je Maayan vidjela da Oshri ne prihvaća njezinu ispruţenu ruku, podigla ju je vrlo prirodnim pokretom i lagano ga dotaknula po ramenu - što je kod oboje izazvalo laganu nelagodu. „Neobično je da ste ovdje”, rekla je nakon trenutka tišine. „Što je vama Nattie? Pa niste ga ni pozna vali.” „Šteta”, rekao je Oshri, ne znajući što da kaţe. „Šteta što ga nisam poznavao, to sam mislio reći. Zvuči kao netko koga se isplatilo poznavati.” Oshri joj je htio reći da njegov dolazak ovamo uopće nije nešto neobično. Da stvari između njega i njezi na brata nisu završene. Onoga je dana u kafiću bilo mnogo ljudi, a od svih njih Nattie je pao baš na njega. Zato

119

Janja

 je danas došao, da pokuša razumjeti zašto. Ali prije no što je to stigao reći, shvatio je da bi zvučalo glupo pa je umjesto toga upitao zašto s e Nattie bio ubio - pa bio je tako mlad i sve to. Maayan je slegnula ramenima. Nije bio prvi koji ju je to upitao.

Prije nego što su otišli svatko svojim putem, dao joj  je svoju posjetnicu i rekao joj da ga slobodno nazove ako bude nešto trebala, bilo što.  A ona se

nasmiješila i zahvalila mu, ali dodala je da se ona  jako dobro snalazi i sama. Nakon što je bacila još  jedan pogled na posjetnicu, upitala je: „Prodajete osiguranje? Zaista neobično. Nattie je uvijek mrzio osiguranja, rekao je da je to loša karma. Da je uzimanje police ţivotnog osiguranja kao suprotno od vjerovanja da će sve biti dobro.” Oshri se počeo braniti. Mnogi mladi ljudi tako misle, rekao je, ali

 jednom kad dođu djeca, čovjek počinje drukčije gledati na stvari. Ĉak i ako ţeliš vjerovati da će sve biti dobro, nikad ne moţeš biti previše siguran. „Svejedno, ako išta budete trebali,” rekao je prije rastanka, „nazovite me. Obećavam da vam neću pokušati prodati policu osiguranja.” Kimnula je i nasmiješila se. Oboje su znali da ga neće nazvati. Na putu s groblja kući nazvala ga je ţena. Htjela  je da pokupi Meital sa slobodne aktivnosti poslije

škole. Oshri je odmah pristao, a kad ga je upitala gdje je, slagao je da je imao sastanak s klijentom u Ramat Hasharonu. Nije si mogao objasniti zašto joj  je lagao. Nije to bilo zbog dodira koji je još osjećao

120

Janja

na ramenu, a ni zbog toga što je iz čista mira otišao na groblje. Ako je i postojao neki razlog, bilo je to

moţda najviše zato što se bojao da će ona naslutiti koliko je zahvalan bio tome mladiću Nattie ju, koji je sigurno bio jednako pametan i uspješan kao Oshri, a ipak je odlučio sve to okončati skokom kroz prozor. Kad je pokupio Meital, ponosno mu je pokazala model zrakoplova koji je bila sastavila, a on mu se divio i upitao je kad ga namjerava pustiti

da leti. „Nikad”, odgovorila je Meital i podsmješljivo ga pogledala. „To je samo maketa.” A Oshri je kimnuo, posramljen, i rekao joj da je tako pametna curica. „Ugodni snovi” 

Sve od nesreće, on i ţena mnogo su rjeđe vodili ljubav. Nikada nisu razgovarali o tome, ali imao je

osjećaj da je i njoj to u redu. Kao da je bila tako sretna što ga je nakon nesreće i svega ostalog dobila natrag da nije namjeravala svoditi račune. Kadgod su ipak vodili ljubav, bilo je lijepo,

 jednako dobro kao i prije, osim što je njegov ţivot sada dobio još jednu perspektivu, jednu koja je imala veze s onim svijetom, svijetom koji moţeš dosegnuti samo kad nešto padne na tebe s viših katova, perspektivu u usporedbi s kojom je sve

drugo izgledalo sićušno. Ne samo seks nego i ljubav prema njoj, baš kao i ljubav prema kćeri, sve.

121

Janja

Budan se nije mogao sjetiti kakav je osjećaj bio biti u tom koma-svijetu, a sve da je to i pokušao nekome objasniti, ne bi mogao. Zapravo, pokušao je samo jednom, slijepoj ţeni kojoj je htio prodati ţivotno osiguranje. Nije bio siguran zašto je očekivao da će od svih ljudi baš ona razumjeti, ali nakon tri rečenice shvatio je da je samo plaši pa je prestao. Ali u snovima, u snovima je zaista mogao

otići onamo. Otkad je bio na groblju, sve je češće sanjao komu. Osjećao je kako polako postaje ovisan o tim snovima. Do te mjere da bi navečer, dugo prije odlaska na počinak, počeo drhtati od iščekivanja, kao netko tko se nakon mnogo godina u prognanstvu sprema ukrcati na avion koji će ga odvesti kući. Smiješno, ali ponekad je bio tako uzbuđen da nije mogao zaspati. Pa bi leţao u krevetu pokraj svoje usnule ţene, sav ukočen, pokušavajući se uspavati na razne načine. Jedan od njih bila je masturbacija. A sve otkad je bio na

groblju, uvijek bi masturbirao razmišljajući o Maayan, o tome kako ga je bila dotaknula po

ramenu. Ne zato što je bila lijepa. Nije mislio reći da nije bila lijepa, jer bila je, ali njezina je ljepota bila

od one krhke vrste koja dolazi s mladošću. Ona čiji rok trajanja veoma, veoma brzo istječe. I njegova je ţena nekoć imala istu tu vrstu ljepote, prije mnogo godina, kad su se tek bili upoznali. Ali nije zato

mislio na Maayan. Nego zbog povezanosti između nje i čovjeka koji mu je pomogao dosegnuti taj svijet boja i tišine, a kad bi masturbirao misleći na

122

Janja Maayan, bilo je to kao da masturbira na svijet koji

 je iznenada, zahvaljujući njoj, poprimio oblik ţene. U međuvremenu je prodaja polica išla kao po loju. Postajao je sve bolji u tome, premda se nije

posebno trudio. Ali sad bi se često rasplakao kad bi ih prodavao. Nije to bila manipulacija, nego prave

suze koje bi došle niotkuda. A to bi skratilo sastanke. Oshri bi se rasplakao i potom se ispričao, a klijenti bi odmah rekli da je u redu i potpisali.

Zbog toga se pomalo osjećao kao prevarant, premda su njegove suze bile potpuno iskrene. „Zastoj na priobalnoj cesti” 

Kad su se jednoga vikenda s kćeri vraćali iz posjeta ţeninim roditeljima u kibucu, naišli su na mjesto sudara dvaju automobila. Vozači ispred njih usporili su do brzine hoda, a njegova je ţena rekla da je to odvratno i da se ljudi tako ponašaju samo u Izraelu. Njihova se kći, koja je dotad bila spavala na straţnjem sjedištu, probudila na zvuk sirena hitne pomoći. Zalijepila je lice na staklo gledajući okrvavljena muškarca bez svijesti, kojega su nosili na nosilima. Upitala ih je kamo ga nose, a Oshri joj  je rekao da ga nose na jedno lijepo mjesto. Mjesto

puno boja i okusa i mirisa koje ne moţeš ni zamisliti. Ispričao joj je o tom mjestu, o tome da se tijelo oslobodi teţine, da ti se ondje sve ostvari premda ništa ne ţeliš. Da ondje nema straha, tako

123

Janja

da čak i ako će nešto boljeti, kad se to dogodi, samo se pretvori u još jedan osjećaj za koji si zahvalan što ga uopće moţeš imati. Nastavio je govoriti sve dok nije zamijetio ţenin ljutit pogled. Na radij u su  javili da je na autocesti gust promet, a kad je opet pogledao u retrovizor, vidio je da se Meital smije i maše pa-pa čovjeku na nosilima.

124

Janja

Ari Moja cura, kad svrši, vrišti: „Ari”. Ne samo  jednom, više puta. „Ari-Ari-Ari-Ari-Ari!” I to je sasvim u redu, jer ja sam Ari glavom i bradom.

Svejedno, katkad bih moţda htio da vikne nešto drugo, bilo što. „Ljubavi.” „Razderi me napola.” „Prestani, ne mogu više.” Ĉak bi i otrcano: „Nemoj stati!” bilo dovoljno. Bilo bi lijepo povremeno čuti nešto drugo, nešto primjereno situaciji - neki osjećaj koji ima više veze s onim što se događa. Moja

cura

studira

pravo

na

lokalnom

veleučilištu. Htjela je ići na jedan od velikih fakulteta, ali nisu je primili. Trenutačno se sprema za specijalizaciju ugovornog prava. To zaista postoji, pravnici koji se bave samo ugovorima. Nemaju posla s ljudima, ne idu na sud, samo po cijele dane sjede i bulje u retke otisnute na papiru, kao da se svijet sastoji od toga. Bila je sa mnom kad sam unajmljivao stan. I dok si rekao keks, uhvatila je vlasnika kako nas

pokušava smuljati na nekoj klauzuli. Ja to nikad ne bih uočio, ni za milijun godina, a njoj je to odmah upalo u oči. Ta moja cura, bistra je kao izvorska voda. A tek kako svršava. Nikad u ţivotu nisam vidio ništa slično. Baca se na sve strane, cijelo joj je tijelo u pokretu. Kao da gledaš nekoga koga trese struja. Gutaju je valovi g rčenja, protiv njezine volje,

125

Janja

duboko iznutra. Valjaju joj se do vrata i škakljaju  joj

tabane.

Kao

da

cijela

njezina

anatomija

pokušava reći hvala, a ne zna kako.  Jednom sam je pitao što je vrištala kad je svršavala s drugim dečkima, prije mene. Zurila je, iznenađena, i rekla da je, svršavajući, vikala „Ari”. Uvijek „Ari”. Nisam mogao odustati. Pitao sam je što  je vikala kad je svršavala s tipovima koji se nisu zvali Ari. Razmislila je na trenutak pa rekla da se nikad nije jebala ni s kim tko se nije zvao Ari.

Spavala je s dvadeset osmoricom, uključujući mene, a svi su se - sad kad malo bolje razmisli zvali Ari, svi do jednoga. Nakon što je to rekla,

ušutjela je. A zatim sam joj, vrlo smireno, rekao: „To je vraška slučajnost... ili je to moţda tvoj postupak biranja, pronalaziš nove Arije.” „Moţda”, odgovorila je zamišljeno. „Moţda.” Od tog sam trenutka postao pojačano svjestan svih Arija u svojoj blizini: ima jedan koji radi na

štandu s falafelom, pa moj računovođa, pa onaj naporan tip u našem kafiću koji me stalno ţica sportsku rubriku. Nisam od toga radio prevelik

problem, samo sam u glavi napravio zabilješku: Ari+Ari+Ari. Jer duboko u sebi znao sam da će izvor muke, kad - ako - bude puštena s lanca, biti jedan od tih tipova.

Malo je neobično toliko vam toga ispričati o djevojci, a da joj nijednom ne spomenem ime. Kao

da uopće nije vaţno. Ali i nije. Da me probudite

126

Janja

usred noći, ne bi mi njezino ime prvo palo na um. Nego taj njezin napola iznenađen izraz trenutak prije no što će zaplakati, ili vizija njezine guzice, ili onaj predivan, djetinji način kako uvijek kaţe: „Htjela bih ti nešto reći” tik prije no što će sa mnom podijeliti nešto što ju je zaista ganulo. Ta moja cura, fantastična je. Ali ponekad nisam baš tako siguran da će cijela priča dobro završiti. Naš stanodavac, onaj koji nas je pokušao prevariti u ugovoru o najmu, i on se zove Ari. U osnovi, on je obični pedesetogodišnji ma mlaz komu  je pokojna baka ostavila cijelu zgradu nedaleko od

obale. Nikad u ţivotu nije radio ništa drugo osim što je skupljao stanarinu od svojih stanoprimaca. Ali ima i te plave oči kakve vidiš na pilotima borbenih aviona i srebrnosijedu kosu koja blista kao rub prokletog oblaka. Ali tip nije nikakav pilot. Kad smo potpisivali ugovor, rekao mi je da je cijeli

vojni rok odsluţio u nekom uredu u Tzriffinu, u nekoj transportnoj bazi. Prošlo je valjda desetak godina otkako se itko iz njegove pričuvne jedinice uopće i sjetio provjeriti gdje je. Sasvim sam slučajno otkrio da je jebe. Da mi nije bila odala cijelu tu stvar s Arijima, ne bih bio

sumnjičav. Kad sam ih uhvatio u stanu, on je bio u dnevnoj sobi i to potpuno odjeven. Rekao je da je

došao provjeriti da mu slučajno „ne uništavamo imovinu”. Trenutak nakon što je otišao, pritisnuo sam je pa mi je priznala. Ali bez trunke krivnje.

Ĉinjeničnim tonom, potpuno suho. Rekla mi je to

127

Janja onako kako bi vam neki neznanac rekao da autobus broj 8 ne staje kod Dizengoffa. A čim je

završila, kaţe da me treba nešto pitati. Zanima je bismo li mogli jednom utroje. On i ja, obojica, s njom.

Što se nje tiče, čak je voljna obećati da se nakon toga nikad više neće vidjeti s njim. Ali htjela bijednom u ţivotu osjetiti dva Arija u sebi. On će definitivno pristati, perverznjak kakav već jest. Sigurna je u to. A na kraju ću i ja popustiti, jer je volim. Iskreno je volim.

I tako sam se našao u krevetu sa svojim stanodavcem. Sekundu prije no što se svukao još me pilio o prozorskim kapcima u kuhinji, o tome kako se ne daju zatvoriti do kraja i da bih trebao podmazati zglobnice. U jednom se trenutku tijelo

moje cure iznad mene počinje tresti. Naslućujem što će uskoro uslijediti. I jasno mi je da će, kad vrisne, sve - nekako - biti dobro. Jer naše ime zaista jest Ari. Jedino što nikada nećemo znati je li Ari iz njezina vriska on ili ja.

128

Janja

Kuja „Udovac”. Volio je kako ta riječ zvuči, baš je volio, ali istodobno se sramio tog osjećaja, ali što se tu moţe, ljubav ne moţeš kontrolirati. „Neţenja” mu  je uvijek zvučalo pomalo sebično, hedonistički, a „razveden” kao poraţen, štoviše - potpuno uništen. Ali „udovac”? „Udovac” zvuči kao netko tko je preuzeo odgovornost, obvezao se, a to što je ta obveza došla svome kraju, za to moţeš okriviti samo Boga ili višu silu, ovisi kako čovjek gleda na to. Izvadio je cigaretu i baš se spremio zapaliti kad je anoreksična djevojka koja mu je sjedila nasuprot u vagonu počela gunđati na francuskom i pokazivati na znak NON FUMER. Tko bi si mislio da u vlaku na relaciji Marseille- Pariz ne dopuštaju da čovjek zapali Gauloise. Kad god je htio zapaliti, prije nego što je postao udovac, Bertha bi se upustila u

monolog koji bi počeo s njegovim zdravljem, a nekako bi uvijek završio s njezinim migrenama; sad kad je ta premršava Francuskinja podviknula na njega, iznenada je osjetio da mu Bertha nedostaje.

„Ni moja ţena”, rekao je Francuskinji dok joj je pokazivao da vraća cigaretu u kutiji, „nije voljela da pušim.” „No English”, rekla je Francuskinja.

129

Janja

„Iste ste dobi”, ustrajao je, „kao moja kći. Trebali biste više jesti. Nije zdravo biti tako mršav.” „No English”, ponovila je Francuskinja, ali odala su je ramena koja su se obrambeno podigla,

razumjela je svaku riječ. „Moja kći ţivi u Marseilleu”, nastavio je. „Udala se za doktora, okulista znate”, dodao je i pokazao na jedno od njezinih zelenih očiju, koje su preplašeno treptale. Ĉak je i kava u vlaku bila na triput višoj razini od ičega što se moţe naći u Haifi. O da, po pitanju ukusa ti su vraţji Francuzi koplje iznad svih. Nakon samo tjedan dana u Marseilleu više nije uspijevao zakopčati hlače. Zahava je htjela da još malo ostane. „Kamo ti se tako ţuri?” upitala je. „Sad kad mame više nema, a ti si u mirovini, ionako si sam.” „Sam” i „u mirovini”, te su dvije riječi na neki način bile tako širom otvorene da je, izgovorivši ih, osjetio vjetar na licu. Na kraju krajeva, nikada nije volio raditi u trgovini, a Bertha... pa, recimo da mu je bila draga, ali baš kao i onaj drveni ormar u

njihovoj sićušnoj spavaćoj sobi, zauzimala je toliko prostora da uz nju više nije bilo mjesta ni za što drugo. Prvo što je učinio nakon njezine smrti bilo je da pozove kramara i da se riješi tog ormara. Susjedima, koji su sa zanimanjem promatrali kako

golem ormar klizi s trećega kata po remenju, objasnio je da ga previše podsjeća na tragediju. A spavaća je soba bez ormara iznenada postala

130

Janja prostrana i svjetlija. Za svih tih godina koliko je ormar ondje stajao, zaboravio je da je iza njega skriven prozor. U vagon-restoranu, preko puta mu je sjedila

ţena od sedamdesetak godina. Nekoć je bila lijepa i  jako se trudila podsjetiti ljude oko sebe na to. Ali suptilno, samo dajući naslutiti, uz pomoć olovke za

oči i ruţa za usne. „Ah... da ste me vidjeli prije pedeset godina.” Pokraj nje, na polici za odlaganje pladnjeva s hranom, sjedila je pudlica, također elegantno odjevena u izvezenu svjetloplavu vesticu. Fiksirala ga je pogledom golemih, poznatih očiju.

„Bertha?” pomislio je, napola prestravljen. Pudlica  je kratko i potvrdno zalajala. Starica ga zabljesnula ugodnim osmijehom kojim mu

je je

pokušala reći da se nema čega bojati. Pudlica nije skidala pogled s njegovih očiju. „Znam da taj ormar nije slučajno pao na mene”, govorio je taj pogled, „znam da si ga ti gurnuo.” Povukao je kratak dim i starici napeto uzvratio osmijeh. „I znam da me nisi htio ubiti, da je to bio samo refleks. Kad sam

zatraţila da opet s vrha skineš zimsku odjeću,  jednostavno si izgubio kontrolu.” Glava kao da mu  je počela klimati sama od sebe, očito još jedan refleks. Da je u pitanju bio netko drugi, netko tko je

manje tvrd orah, već bi mu se oči napunile suzama. „Jesi li sad sretan?” pitale su pudličine oči. „Takotako”, uzvratio je pogledom. „Teško je biti sam. A ti?” „Nije loše”, pudlica je rastegnula usta gotovo u osmijeh. „Gazdarica se brine za mene, dobra je

131

Janja

ţena. Kako nam je kći?” „Baš dolazim od nje. Krasno izgleda, a Gilbert je napokon pristao da

počnu raditi na potomstvu.” „Drago mi je”, zamahala je pudlica kratkim repićem. „Ali ti, moraš se malo bolje brinuti o sebi. Udebljao si se i previše pušiš.” „Smijem li?” upitao je staricu i pokazao rukom da bi htio pomilovati psića. Starica se nasmiješila i kimnula glavom. Pogladio je Berthu od glave do repa, a zatim se prignuo i dao joj pusu,

„Ţao mi je”, rekao je slomljenim, suznim glasom. „Ţao mi je, Bertha, oprosti mi.” „Ona vas voljeti”, rekla je starica na lošem engleskom, „vidite, vidite kako vam lizati lice. Nikad je takvu nisam vidjeti s

nepoznati čovjek.”

132

Janja

Priča, pobjednička Ovo je najbolja priča u knjizi. Ma još bolje. Ovo  je najbolja priča na svijetu. Ne zato što smo mi tako odlučili. Nego prema jednoglasnom zaključku desetaka nepristranih stručnjaka koji su je koristeći se strogim laboratorijskim standardima odmjerili u odnosu na reprezentativne uzorke uzete

iz svjetske knjiţevnosti. Ova je priča jedinstvena izraelska inovacija. Kladim se da se sad pitate kako

to da smo je sastavili mi (sićušni, mali Izrael), a ne Amerikanci? Znajte da se i Amerikanci to pitaju. A nemalom broju glavonja u američkom nakladništvu

prijeti gubitak posla zato što nisu imali spreman odgovor na to pitanje dok je to još bilo vaţno. Baš kao što je naša vojska najbolja na svijetu, tako

je

i

ova

pripovijetka.

Govorimo

o

tako

inovativnu početku da je zaštićen patentom. A gdje  je taj patent registriran? U tome i jest stvar,

registriran je u samoj priči. Ova pripovijetka nema štoseva, nema trikova, nema muci-maci dijelova. Cijela je isklesana iz jednog komada, amalgam

dubokih uvida i aluminija. Neće hrđati, neće pucati, ali moţda će lunjati. Iznimno je suvremena i bezvremenski knjiţevna. Neka Povijest bude sudac! Usput, mnogi su fini ljudi rekli da je već presuđeno - i da je naša pripovijetka dobila najbolje ocjene. „Što je tako posebno u toj priči?” pit aju neki,

133

Janja

naivno ili iz neznanja (ovisi tko pita). „Što ona ima, a da Ĉehov ili Kafka ili Ne-znam-tko  nemaju?” Odgovor na to pitanje dug je i zamršen. Jer nema ničega profinjenijeg od ove priče. Svejedno, pokušajmo odgovoriti primjerom. Za razliku od Ĉehovljevih ili Kafkinih djela, na kraju ove pripovijetke jedan će sretan dobitnik - nasumično odabran među čitateljima koji je ispravno pročitaju - dobiti novu, metalik sivu Mazdu Lantis. A jedan poseban čitatelj među onima koji je pogrešno pročitaju dobit će drugi auto,  jeftiniji, ali ništa manje dojmljiv u svojoj metalik sivosti, tako da se on ili ona ne osjeća manje vrijednim. Jer ova priča nije tu da ikoga gleda s visoka. Nego da se zbog nje osjećate dobro. Što ono piše na podlošcima za tanjure u zalogajnici nedaleko od vaše kuće? UŢIVALI STE - RECITE PRIJATELJIMA! NISTE UŢIVALI - RECITE NAMA! Ili, u ovom slučaju - prijavite to priči. Jer ova priča ne samo da pripovijeda nego i sluša. Uši su, kako kaţu, podešene na svaki i najmanji titraj srca publike. A kad publici bude dosta i kad zatraţi da je netko zaustavi, ova priča neće odugovlačiti, neće se prstima primiti za rub oltara. Jednostavno će prestati.

134

Janja

Priča, pobjednička II Ali ako je jednoga dana, iz čiste nostalgije, opet poţelite, rado će se vratiti.

135

Janja

Po nosu

Tako stvarno

Noć prije njegova leta u New York, Gershonova je ţena usnula san. „Bilo je tako stvarno”, rekla mu je dok se pakirao. „U snu, pločnici su bili obojani u crveno i bijelo, a na stupovima ulične rasvjete bili su zalijepljeni oglasi za prodaju stanova, znaš oni s izrezuckanim papirićima na dnu, koje moţeš otrgnuti, baš kao u stvarnom ţivotu. Ĉak je bio i  jedan čovjek koji je komadom novina pokupio govno svog psa s pločnika i bacio ga u kantu za smeće. Sve je bilo tako obično, tako svakodnevno.” Gershon je pokušavao u kovčeg ubaciti još odjeće i  još brošura. Ţena mu je obično pomagala spakirati kovčeg, ali toga je jutra bila tako zaokupljena tim svojim snom da joj nije ni palo na pamet ponuditi

mu pomoć. U stvarnome svijetu, sam san vjerojatno nije trajao dulje od deset sekundi, ali to kako ga je

uspijevala razvući toliko je razljutilo Gershona da je bio na rubu suza. Za tri sata trebao je biti na letu za New York, gdje će se sastati s najvećim

proizvođačem igračaka na svijetu, a kad kaţe „najvećim na svijetu” nije to samo otrcani stari klišej, nego činjenica utemeljena na velikom broju izvješća o ostvarenoj dobiti, i odigra li Gershon

136

Janja

dobro svoje karte, taj bi proizvođač mogao kupiti njegovu igru Stoj - Policija   i pretvoriti je u Monopol   21. stoljeća. I premda ništa od toga nije crveno -bijeli

pločnik ili komad psećega govna umotan u financijsku rubriku iz novina, očekuješ da će tvoja ţena na takve izglede za uspjeh ipak reagirati s malo više ushita. „... A onda se iznenada preda mnom pojavio moj otac s dječjim kolicima i rekao mi neka ih pripazim. Samo tako. Ostavio je kolica

pokraj mene i otišao, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu”, nastavila je njegova ţena, dok je Gershon bezuspješno pokušavao zatvoriti patentni zatvarač na kovčegu. „A djevojčica u kolicima izgledala je tako tuţna i sama, kao stara ţena, da sam je poţeljela primiti u naručje i zagrliti. Sve je bilo tako stvarno da mi je, kad sam se probudila, trebala puna minuta da si objasnim kako sam s

ceste došla u našu spavaću sobu. Znaš taj osjećaj?”

Nemiran

Albino koji je sjedio pokraj njega pokušao je zapodjenuti razgovor. Gershon je uljudno odgovarao, ali nije ostavljao mjesta za nastavak

razgovora. Dovoljno je već puta letio da zna kako to ide. Postoje ljudi koji su jednostavno otvoreni i ugodni, ali ima i onih koji smišljeno pokuš avaju

137

Janja

uspostaviti određenu dozu bliskosti s tobom, tako da ti - kad nakon polijetanja zauzmu cijeli naslon za ruke, koji biste trebali dijeliti - bude neugodno

prigovoriti im zbog toga pa ćeš im ga prepustiti. „Prvi put idem u Ameriku”, rekao je albino. „Ĉuo sam da je tamošnja policija potpuno luda. Bace te u zatvor ako prijeđeš ulicu mimo zebre.” „Bit će dobro”, odgovorio je Gershon ljubazno i sklopio oči. Zamišljao se kako ulazi u ured direktora tvrtke Global Toys, kako sjedokosa muškarca pred sobom pozdravlja toplim i čvrstim stiskom šake pa kaţe: „Imate li unučad, gospodine Lipskar? Dopustite mi da vam kaţem što će igrati ovo ljeto.” Lijeva mu je noga stalno udarala o stijenku zrakoplova. Mora

paziti da na sastanku ne trese nogom, reče si, jer to ostavlja dojam manjka samopouzdanja.

Nije ni taknuo obrok koji su im posluţili. Albino  je smazao piletinu i salatu kao da je u gurmanskom restoranu, Gershon je opet pogledao svoj pladanj.

Ništa na njemu nije izgledalo privlačno. Ĉokoladni kolač u celofanu podsjećao ga je na pseće govno iz ţenina sna. Ali jabuka mu se činila prilično dobrom. Zamotao ju je u salvetu i stavio je u svoju praznu torbu za spise. Trebao sam unutra ubaciti

nekoliko brošura, pomislio je, jer što ako mi se kofer zagubi?

Svi smo mi samo ljudi

138

Janja

Njegov kovčeg nije stigao. Svi su putnici, uključujući i albina, već otišli. Prazna se beskonačna vrpca za prtljagu još nekoliko minuta okretala, a zatim se umorila i stala. Ĉlanica zemaljskog osoblja avioprijevoznika Continental rekla mu je da joj  je jako ţao i zapisala adresu

njegova hotela. „Ovo se događa vrlo rijetko”, rekla  je, „ali dogodi se. Svi smo mi samo ljudi, znate.” Moţda. Premda je bilo trenutaka kad se Gershon osjećao kao da on nije samo čovjek. Na primjer, kad mu je Eran umro na rukama u bolnici Laniado. Da

 je Gershon bio ljudsko biće, vjerojatno bi zaplakao ili bi se srušio. Njegovi bliţnji rekli su mu da je to zato što mu još nije bilo doprlo do svijesti, da mu treba vremena, da ga neće pogoditi sve dok ne shvati srcem, a ne samo mozgom. Ali otada je

prošlo deset godina i još ga nije pogodilo. Kad mu u vojsci nisu dopustili da pohađa školu za časnike, plakao je kao curica. Sjećao se da je časnički namjesnik buljio u njega u šoku i nevjerici, ali kad mu je umro najbolji prijatelj, ništ a. „Naravno, kompenzirat ćemo vam gubitak sa 120 dolara za kupnju odjeće i osobnih potrepština”, rekla je zaposlenica.

„Osobnih potrepština”, ponovio je Gershon.  To je njegovo ponavljanje shvatila kao pitanje. „Znate, četkicu, kremu za brijanje. Sve piše na

poleđini obrasca,” Pokazala je na odgovarajuće mjesto na stranici i dodala: „Zaista mi je ţao.”

139

Janja Jedna po nosu

U predvorju zgrade Global Toys stajao je momak u jeftinu odijelu. Iznad otvorenih mu je usta

počivao tanak brk, ne baš posve prirodno, kao da je njegovoj gornjoj usni bilo neugodno zbog nečega pa  je odlučila staviti tupe. Gershon ga je htio pitati gdje je dizalo, ali sekundu poslije i sam ga je već pronašao. Znao je da će gospodin Lipskar smatrati da je neprofesionalno od njega što na sastanak nije donio nikakve brošure. Trebao je unaprijed misliti o tome i sa sobom u ručnoj prtljazi ponijeti barem prezentaciju. Vjerojatno bi to i bio učinio da mu se, dok se pakirao, po glavi nije motao onaj iritantan

ţenin san. „Osobnu, molim”, rekao je Brk, a Gershon je iznenađeno uzvratio: „Oprostite?” „Osobnu”, ponovio je Brk te dometnuo ćelavom crncu u sivu sakou koji je stajao pokraj njega:

„Vidiš kakvi nam tipovi dolaze ovamo?” Gershon je polako prekopavao po dţepovima. Navikao je da u Izraelu stalno mora pokazivati osobnu, ali ovo je bilo prvi put da mu se to dogodilo

u inozemstvu, a uz Brkov je to grub njujorški naglasak zvučalo kao da će mu već sljedeće sekunde staviti lisice i pročitati mu njegova prava. „Ne ţuri im se, ha?” rekao je Brk crncu u sakou. „Zašto i bi”, nasmiješio se Sako mekim, ţutim osmijehom, „mi smo ionako cijeli dan ovdje.” „Što da ti kaţem”, rekao je Brk, pogledavajući putovnicu

140

Janja

koju mu je Gershon pruţio, „nije te majka bez razloga nazvala Patrick. Ti si svetac.” Vratio je putovnicu Gershonu i nešto promrmljao. Gershon  je kimnuo i krenuo prema dizalu. „Ĉekajte malo”, rekao je Brk, „kamo trčite? Hej, zar ne razumijete engleski?” „Zapravo, razumijem engleski”, odgovorio  je Gershon nestrpljivo, „ali ako nemate ništa protiv, ţurim na sastanak.” „Rekao sam vam da otvorite torbu, gospodine Zapravo-Razumijem-Engleski”, Brk je oponašao Gershonov izraelski naglasak. „Hoćete li to učiniti meni za ljubav?” Pa je dodao Sakou, koji je stajao pokraj njega uţivajući i pokušavajući suspregnuti osmijeh: „Kaţem ti, ovo ovdje je zoološki vrt.” Gershon se sjetio napola pojedene jabuke u praznoj torbi za spise. Pokušao  je zamisliti Brkovu posprdnu reakciju kad je vidi, i Sakoa pokraj njega kako gubi bitku sa

samokontrolom i počinje se glasno smijati. „No, otvorite već jednom”, nastavio je Brk. „Znate što znači ‘otvoriti’, gospodine?” Zatim mu je brzo odslovkao riječ. „Znam što znači ‘otvoriti’”, odgovorio je Gershon, objema rukama stisnuvši torbu na prsa. „Znam i što znači ‘zatvoriti’ i ‘nominalni prinos’ i ‘oksimoron’. Znam čak i drugi zakon termodinamike i što je Wittgensteinov traktat. Znam mnoge stvari koje ti nikada nećeš znati, arogantna nulo od čovjeka. A jedna od tih čudesnih tajni koje nikada nećeš ugostiti pod vrlo tankom koţom svoga mozga je i to što imam u svojoj torbi. Znaš li uopće tko sam? Zašto sam

141

Janja

danas ovdje? Znaš li išta o postojanju? O svijetu? Išta više od broja autobusa kojim se svaki dan voziš na posao i natrag kući, išta više od imena susjeda u mračnoj, oronuloj zgradi u kojoj ţiviš?” „Gospodine...” Sako je pokušao pragmatičnom uljudnošću zaustaviti bujicu, ali bilo je prekasno. „Jednim pogledom na tebe”, nastavio je Gershon, „vidim cijelu tvoju ţivotnu priču. Sve ti piše na tom svakim danom sve višem čelu. Sve. Najbolji dan u ţivotu bit će ti dan kad košarkaški klub za koji navijaš osvoji prvenstvo. Najgori će ti dan biti kad ti ţena umre od raka zato što tvoja polica zdravstvenog osiguranja ne pokriva liječenje. A sve između ta dva trenutka proći će kao slab prdac, tako da se na kraju ţivota, kad se budeš pokušao osvrnuti unatrag na njega, nećeš moći sjetiti ni kako je mirisao...” Šaka je poletjela tako brzo da Gershon nije imao vremena osjetiti kako mu udara u lice. Kad je došao sebi, leţao je na elegantnu mramornom podu predvorja. K svijesti ga je prizvao niz udaraca nogom u rebra i dubok, ugodan glas koji je

odzvanjao prostranim predvorjem, podsjećajući ga malo na glas voditelja kasnovečernje emisije na radiju. „Pusti ga”, ponavljao je glas, „pusti ga, Isuse, nije toga vrijedan.” Sad je zamijetio da su u pod bili uglavljeni zlatni kamenčići koji su oblikovali slovo G - prvo slovo

njegova imena. Mogao je to pripisati slučajnosti, ali Gershon je radije zamišljao da su građevinci koji su

142

Janja

sagradili ovaj neboder znali da će on jednoga dana doći ovamo pa su htjeli napraviti sitnu gestu njemu u čast, da se ne osjeća samim i neţeljenim u ovome zlu gradu. Udarci nogom nisu prestajali, a bili su

tako stvarni, kao san njegove ţene. Moţda je djevojčica koju je njezin otac ostavio u kolicima zapravo bila ona. Moglo bi biti. Na kraju krajeva,

otac joj je bio pravi seronja. Moţda joj je zato taj san bio tako vaţan. A ako je u snu trebala zagrljaj, mogao ju je zagrliti. Na trenutak prekinuti jebeno

natezanje s izdajničkim kovčegom, koji je u ovome trenutku vjerojatno njuškao gleţnjeve neznanaca što stoje oko pokretne vrpce za prtljagu u nekoj sićušnoj zračnoj luci na Zapadnoj obali, čvrsto je zagrliti i reći joj: „Ovdje sam, ljubavi, i premda danas letim, brzo ću se vratiti.” Crnac u sivom sakou pomogao mu je da ustane.

„Jeste li dobro, gospodine?” upitao je, pruţajući mu torbu i papirnatu maramicu. „Malo krvarite.” Riječ „malo” izrekao je blagim, prigušenim glasom, kao da ga pokušava smanjiti na veličinu kapljice. Brk je sjedio na stolcu blizu dizala i plakao. „Ispričavam se u njegovo ime”, rekao je Sako, „prolazi kroz teško razdoblje.” Sad je povećao riječ „teško”. Gotovo ju je viknuo. „Ne ispričavaj se”, rekao je Brk kroz suze, „nemoj toj hulji govoriti da ti je ţao.” Sako je počeo slijegati ramenima i bespomoćno šmrcati. „Njegova majka...” pokušao je šapnuti Gershonu. „Nemoj mu reći”, jecao je Brk, „da mu nisi rekao ni riječ o mojoj majci, čuješ? Da ne bi i ti dobio jednu po nosu.”

143

Janja Rorschach

„Stoj  -  policija!”, nastavio je Gershon, „mogla bi

biti prva društvena igra koja djetetu ne nameće rješenja, nego ga potiče da pronađe vlastita. Moglo bi se reći da je ta igra neka vrsta slijeda Rorschachovih

mrlja

koje

te

ohrabruju

da napredujući prema cilju uporabiš vlastitu maštu -

odnosno pobjedi.” „Slijed Rorschachovih mrlja”, rekao je gospodin Lipskar uz naheren osmijeh.

„Ĉudesno. Sviđa mi se, gospodine Arazi. Ali jeste li zaista dobro?” „Jesam, dobro sam”, kimnuo je Gershon. „Ako dopustite, bismo li vam sad mogli izvesti malu simulaciju igre?” „Simulaciju”, ponovio  je gospodin Lipskar. Bio je mnogo mlađi nego što ga  je Gershon bio zamišljao, a u njegovoj sjajnoj crnoj kosi nije bilo ni jedne sijede vlasi. „Ţao mi je, ali mislim da sad nije pravi trenutak za to. Vaše oko. I nos. Boţe, koliko krvi! Tko vam je to učinio?

144

Janja

Što biste poželjeli od zlatne ribice? Yonatanu

je

sinula

izvrsna

zamisao

za

dokumentarne. Kucat će na vrata. Sam. Bez snimateljske ekipe, bez ikakvih gluposti. Samo Yonatan, s malom kamerom u ruci i pitan jem: „Da

pronađete zlatnu ribicu koja govori i koja vam moţe ispuniti tri ţelje, što biste poţeljeli?” Ljudi će dati svoje odgovore, a Yoni će ih montirati, napraviti isječke s onima koji su ga malo više iznenadili. Prije svakog niza odgovora vidjela bi se osoba kako nepomično stoji na ulazu u svoju kuću. Na taj bi snimak u montaţi dodao ime te osobe, njezinu obiteljsku situaciju, mjesečna primanja, moţda čak i naziv stranke za koju je glasala na posljednjim izborima. Uza sve to i ţelje, moţda bi na kraju dobio stvaran socijalni komentar, svjedočanstvo golema raskola između naših snova i često beskompromisne stvarnosti u kojoj ţivimo. Bio je siguran da je to genijalna zamisao. A ako i nije, bar je bila jeftina. Trebao je samo vrata na koja će pokucati i ţivo  srce s druge strane. Nekoliko

dobrih kadrova i bio je siguran da će to uspjeti prodati Kanalu 8   ili Discoveryju   dok si rekao keks. Ili kao film ili kao niz vinjeta, malih

kinematografskih kutaka, svaki s jednom dušom koja stoji na vratima.

145

Janja

Ili još bolje, moţda će na to nakalemiti neki slogan i prodati sve kao gotov paket nekoj banci ili mobilnom teleoperateru. Slogan poput: „Različiti

snovi, različite ţelje, jedna banka.” Ili: „Banka koja ispunjava ţelje.”

*** Bez priprema, bez planova, na najprirodniji

mogući način, Yoni je dohvatio kameru i krenuo kucati na vrata. U prvoj su četvrti ljubazni ljudi koji su pristali sudjelovati ţeljeli predvidljive stvari: zdravlje, novac, veći stan, manje godina ili manje kila. Ali bilo je i dubokih trenutaka, velikih istina.  Jedna je ispijena, smeţurana starica jednostavno

poţeljela dijete. Ĉovjek s brojem na ruci, koji je preţivio holokaust, vrlo je polako i tiho - kao da je bio čekao da Yoni dođe, kao da to uopće nije samo vjeţba - upitao: (ako ribica nema ništa protiv) bi li bilo moguće pobrinuti se da svi preostali ţivući nacisti odgovaraju za zločine koje su počinili? Bio je tu i mangupski ţenskar širokih ramena koji je ugasio cigaretu i - kao da kamere nema - poţelio biti djevojka. „Samo na jednu noć”, dodao je podigavši jedan prst ispred objektiva. Sve su te ţelje bile iz samo jedne nevelike četvrti u malom, usnulom predgrađu Tel Aviva. Yonatan nije mogao ni zamisliti o čemu sanjaju ljudi u umjetno stvorenim gradićima i zadrugama uzduţ

146

Janja sjeverne granice, u naseljima na Zapadnoj obali i u

arapskim selima, u prihvatilištima za izbjeglice punim oronulih prikolica i izmučenih ljudi ostavljenih da se pirjaju na pustinjskom suncu.

Ako ţeli da projekt ima neku teţinu, Yonatan je znao da mora razgovarati sa svima, s nezaposlenima, s najvećim vjernicima, s Arapima i

Etiopljanima i američkim ekspatriotima. Počeo je planirati redoslijed snimanja za sljedećih nekoliko dana:

Yaffo,

Dimona, Ashdod, Sderot, Taibe,  Talpiot. Moţda čak Hebron. Kad bi se mogao provući preko zida, Hebron bi bio super. Moţda bi negdje u tom gradu neki Arapin stao na vrata i, gledajući kroz Yonatana i njegovu kameru,

gledajući ni u što, zastao na trenutak, kimnuo glavom i poţelio mir - to bi bio prizor i pol.

*** Sergej Goralik baš i ne voli da mu neznanci

lupaju po vratima. A još mu je manje drago kad mu k tome postavljaju pitanja. U Rusiji se to često događalo, kad je bio mlad: KGB je kod njega već bio kao kod kuće, toliko su mu često kucali na vrata. Otac mu je bio cio nist, što im je praktički bio poziv neka navrate kad god im se prohtije. Kad je Sergej došao u Izrael i zatim se skrasio u Yaffu, njegova obitelj nije mogla doći sebi od

čuđenja. Pitali su ga što misli da će pronaći na

147

Janja takvu mjestu? Pa ondje nema nikoga osim ovisnika, Arapa i umirovljenika. Ali ovisnici, Arapi i

umirovljenici ne dolaze ti kucati na vrata. Što znači da se Sergej moţe dobro naspavati i ustati dok još nije svanulo. Pa otići barkom na more i pecati dok se ne napeca. Sam. U tišini. Kako i treba biti. Kako i jest bilo. Sve dok

mu

jednoga

dana

neki

klinac

s

naušnicom, koji je izgledao pomalo gej, nije pokucao na vrata. Jako glasno pokucao. Baš onako kako Sergej ne voli.

Pa kaţe, taj klinac, da ima par pitanja koja bi poslije htio prikazati na TV-u:

Sergej mu kaţe, tome malome, a mislio je da je bio vrlo jasan, da ne ţeli. Ne zanima ga. Još je i malo gurnuo kameru, da dodatno pojasni stvar. Ali

mali s naušnicom je uporan. Izgovori gomilu toga, i to brzo. Sergej ga teško slijedi, ne govori hebrejski toliko dobro.

Klinac uspori, kaţe Sergeju da ima snaţno lice, lijepo lice, i da ga jednostavno mora imati u svom

filmu. I Sergej zna usporiti, zna objasniti. Kaţe klincu neka odjebe. Ali klinac je lukav pa Sergej

iznenada shvati da se mali, između njegova odrješitog ne i pokušaja da zatvori vrata, nekako provukao unutra. I već snima svoj film, snima bez ikakva dopuštenja, te s druge strane kamere i dalje Sergeju govori o njegovu licu, o tome da je puno

osjećaja, da je njeţno. Iznenada ugleda Sergejevu zlatnu ribicu kako plivucka u golemoj staklenci u

148

Janja kuhinji.

Klinac s naušnicom počne vrištati: „Zlatna ribica, zlatna ribica!” Silno je uzbuđen. A to, to stvarno uznemiri Sergeja, koji kaţe klincu nije to ništa, samo obična zlatna ribica, prestani snimati. Obična zlatna ribica, govori mu Sergej, samo nešto što je našao kako mu se bacaka u mreţi, dubokovodna zlatna ribica. Ali klinac ne sluša. I dalje snima, sve se više pribliţava i blebeće nešto o ribi i govoru i čarobnim ţeljama. Sergeju se to ne sviđa, ne sviđa mu se što je momak već gotovo ondje, što zamalo poseţe za staklenkom. U tom trenutku Sergej shvati da mali nije došao zbog TV-a nego s točno određenom namjerom, da ukrade Sergejevu ribu, da je odnese.

Prije nego što Sergejev um i stigne shvatiti što je njegovo tijelo u činilo, već je dohvatio ţeljezni plamenik sa štednjaka i zveknuo klinca po glavi. Klinac se sruši. Kamera padne na pod i razbije se, baš kao i dječakova glava. Iz glave lipti krv, a Sergej ne zna što učiniti.  To jest, dobro zna što bi trebao učiniti, ali to bi zaista dodatno zakompliciralo stvar. Jer ako tog

klinca odveze u bolnicu, ljudi će pitati što se dogodilo, a to bi cijelu stvar odvelo u smjeru kojim

Sergej ne ţeli ići. „Ionako nema smisla da ga voziš u bolnicu”, kaţe ribica na ruskom. „Već je mrtav.” „Ne moţe biti mrtav”, zastenje Sergej. „Samo sam ga malo zveknuo. Pa to je samo plamenik. Sitnica.”

149

Janja

Sergej ga pokaţe ribici, čak za dokaz kucne njime po svojoj glavi. „Pa nije ni tako tvrd.” „Moţda nije”, kaţe ribica, „Ali očito je tvrđi od glave tog klinca.” „Htio mi te uzeti”, kaţe Sergej, gotovo kroza suze. „Glupost”, reče riba. „Došao je samo snimiti kratak prilog za televiziju.” „Ah rekao je...” „Rekao je”, prekine ga ribica, „točno što je radio. Ali ti ga nisi razumio. Stvarno loše govoriš hebrejski .” „A ti ga govoriš bolje?” kaţe Sergej. „Ti ga tako dobro govoriš?” „Da. Ja ga super-izvrsno govorim”, odgovori ribica, zvučeći nestrpljivo. „Ja sam čarobna ribica.  Tečno govorim sve jezike.” A sve se to vrijeme lokva krvi oko glave klinca s

naušnicom sve više širi, i Sergej se propinje na prste, leđima uza zid, očajnički se trudeći ne stati u nju, da ne zakrvavi stopala.

„Ostala ti je još jedna ţelja”, podsjeti ribica Sergeja. Kaţe to leţerno, kao da Sergej ne zna, kao da je ijedno od njih i u jednom trenutku smetnulo s

uma koliko je još ţelja ostalo. „Ne”, kaţe Sergej. Odmahuje glavom s lijeva na desno. „Ne mogu”, kaţe. „Ĉuvam je. Štedim je za nešto.” „Za što?” upita ribica. Ali Sergej ne ţeli odgovoriti.

150

Janja

*** Prvu je ţelju potrošio kad su njegovoj sestri otkrili rak. Na plućima, onu vrstu od koje se ne ozdravi. Ribica je učinila da bolest nestane dok je Sergej još izgovarao riječi. Drugu je ţelju iskoristio prije pet godina, za Svetinog malog. Klinac je tada

 još bio mali, jedva tri godine, ali liječnici su već znali. Nešto mu nije bilo u redu s glavom. Narast će velik, ali samo u tijelu, ne i u glavi. Uvijek će ostati na razini trogodišnjaka. Sveta je cijelu noć plakala Sergeju u krevetu. U svitanje je krenuo kući, hodajući uz obalu i dozivajući ribe, a čim je ušao u kuću, zamolio je zlatnu ribicu neka sredi stvar. Nikad nije rekao Sveti. Nekoliko mjeseci poslije, ostavila ga je zbog nekog policajca, Marokanca s blistavom Hondom. U dubini srca, Sergej si je

nastavio govoriti da to ionako nije bio učinio za Svetu, da je ţelju bio poţelio isključivo za dječaka. Ali u umu, u umu je bio manje siguran u to i razne

su ga misli tištale, misli o svemu što je mogao učiniti s tom ţeljom, napola ga izluđujući. Treću ţelju još nije zaţelio. „Mogu ga oţivjeti”, kaţe zlatna ribica. „Mogu ga vratiti u ţivot.” „Nitko to ne traţi od tebe”, odgovori Sergej. „Mogu ga vratiti u trenutak prije”, nastavi ribica. „Prije nego što ti pokuca na vrata. Mogu ga vratiti onamo. Mogu. Trebaš samo zatraţiti.”

151

Janja

„Zaţeljeti ţelju”, kaţe Sergej. „Svoju posljednju.” Ribica maše repom lijevo-desno, primijeti Sergej, kao uvijek kad je zaista uzbuđena. Gotovo da moţe okusiti slobodu. Vidi se na njoj.

Nakon posljednje ţelje Sergej više neće imati izbora. Morat će je pustiti da ode. Svoju čarobnu ribicu. Svoju prijateljicu.

„Da se to srediti”, kaţe Sergej. „Pobrisat ću pod. Dobra spuţva i bit će kao da ništa nije bilo.” Rep

i

dalje

leluja

kroz

vodu,

a

glava

je

nepomična. Sergej duboko udahne. Zakorači na sredinu kuhinje, ravno u lokvu. „Kad budem išao pecati, dok je još mrak i dok cijeli svijet još spava”, kaţe napola sebi, napola ribici, „zavezat ću kamen za klinca i baciti ga u more. Nema šanse da ga itko ikada nađe, ma ni za milijun godina.” „Ubio si ga, Sergeju”, kaţe zlatna ribica. „Ubio si nek oga, ali ti nisi ubojica.” Ribica prestane mahati repom. „Ako ovo nije vrijedno toga da potrošiš ţelju, reci mi, Sergeju, što onda jest?” Yonatan je u Betlehemu pronašao svog Arapina, privlačna muškarca koji je svoju prvu ţelju iskoristio za mir. Zvao se Munir, bio je debeo i imao

 je bujne sijede brkove. Iznimno fotogeničan. Bilo je dirljivo kako je to rekao. Savršeno, ma savršeno je zaţelio ţelju. Dok je još snimao, Yoni je znao da će tog tipa staviti u promotivni materijal. Njega ili onoga Rusa. Onoga s izblijedjelim tetovaţama kojega je bio upoznao u Yaffu. Onoga

152

Janja koji je pogledao ravno u kameru i rekao da ako bi

ikada pronašao zlatnu ribicu koja govori, ništa ne bi traţio od nje. Samo bi je stavio u veliku staklenu posudu na policu i cijeli bi dan razgovarao s njom,

nije vaţno o čemu. Moţda o sportu, moţda o politici, o čemu god bi ribica htjela razgovarati. Sve, rekao je Rus, samo da ne bude sam.

153

Janja

Ne potpuno sama

 Trojica momaka s kojima je izlazila pokušala su počiniti samoubojstvo. Rekla je to tuţno, ali i s trunčicom ponosa. Jedan je od njih i uspio u tome, skočio je s krova zgrade fakulteta društvenih znanosti i utrobu si pretvorio u kašu. Izvana je izgledao netaknuto, gotovo spokojno. Toga dana

nije bila na faksu, ali prijatelji su joj rekli što je bilo. Ponekad, kad je sama kod kuće, zaista ga osjeća u dnevnoj sobi, osjeća da je gleda, a kad se to dogodi, isprva je malo uplaši, ali istodobno je i usrećuje. Jer zna da nije potpuno sama. Što se mene tiče, stvarno joj se sviđam. Ali ne privlačim je. I to je rastuţuje, jednako koliko i mene, moţda i više nego mene. Jer zaista bi htjela da je privlači netko poput mene. Netko pametan, netko njeţan, netko tko je zaista voli. Već je godinu dana u vezi sa starijim prodavačem umjetnina. Oţenjen je, ne namjerava ostaviti ţenu, to uopće ne dolazi u obzir. Ali on joj jest privlačan. Okrutno je to. Okrutno prema meni i okrutno prema njoj. Ţivot bi bio mnogo jednostavniji da je ja privlačim. Dopušta mi da je diram. Ponekad, kad je bole leđa, čak me i zamoli za to. Dok joj masiram mišiće, sklopi oči i smiješi se. „Ovo je tako dobro”, kaţe, „stvarno je dobro.” Jednom smo čak završili u

154

Janja krevetu. No, kad pogleda unatrag, bila je to

pogreška, kaţe. Jedan je dio nje toliko htio da stvari između nas funkcioniraju da se nije obazirala na osjetila. Ali moj miris, moje tijelo, nešto između mene i nje jednostavno se nije poklapalo. Već četiri godine studira psihologiju, ali i dalje to ne uspijeva

objasniti. To da njezin um to tako silno ţeli, ali tijelo jednostavno odbija surađivati. Rastuţi se kad razmišlja o toj noći kad smo spavali. Mnoge je stvari rastuţe. Jedinica je. Velik dio djetinjstva provela je sama. Tata joj se razbolio, pa je umirao, pa je umro.

Nije imala brata koji bi je razumio, koji bi je tješio.  Ja sam najbliţe bratu što je ikada imala. Ja i Kuti, tako se zvao onaj tip koji je skočio s krova zgrade fakulteta. Sa mnom moţe sjediti satima i razgovarati o svemu. Moţe spavati u istome krevetu sa mnom, vidjeti me bez odjeće, biti gola preda mnom. Nije joj neugodno ništa što se događa između nas. Ĉak ni kad masturbiram pokraj nje. Premda to ostavlja mrlje na plahti i čini je tuţnom.  Tuţnom što me ne moţe voljeti, ali s obzirom na to da meni poslije bude lakše, nije joj problem čistiti mrlje. Bila je bliska s tatom prije nego što je umro. I s Kutijem je bila bliska, bio je zaljubljen u nju. Ja

sam jedina osoba s kojom je bliska, a koja je još ţiva. Na kraju ću početi izlaziti s nekom djevojkom, a ona će ostati sama. Zna da će se to dogoditi. A kad se dogodi, bit će tuţna. Tuţna zbog sebe, ali istodobno sretna zbog mene, sretna što sam

155

Janja

pronašao ljubav. Kad svršim, pomiluje mi lice i kaţe da joj to laska, premda je rastuţuje. Laska joj da je od svih djevojaka na svijetu baš ona ta o kojoj razmišljam dok masturbiram. Onaj prodavač umjetnina s kojim spava, dlakav  je i niţi od mene, ali vraški je seksi. U vojsci je sluţio pod Netanyahuovim zapovjedništvom i otada su stalno u kontaktu. Pravi su prijatelji. Ponekad,

kad ide k njoj, prodavač umjetnina ţeni kaţe da ide Bibiju. Jednom ga je srela sa ţenom u trgovačkom centru. Stajali su nekoliko koraka jedno od drugoga, potajno mu je uputila jedva zamjetan

osmijeh, ali pretvarao se da je ne vidi. Oči su bile okrenute prema njoj, ali pogled je bio posve prazan, kao da gleda kroz nju, kao da je nema. Jasno joj je

da joj nije mogao uzvratiti osmijeh ili joj nešto reći dok ţena stoji pokraj njega, ali svejedno ju je to  jako povrijedilo. Stajala je sama pokraj telefonske

govornice i rasplakala se. Bilo je to one večeri kad su njih dvoje završili u krevetu. Gledajući unatrag, bila je to pogreška. Ĉetvorica momaka s kojima je izlazila pokušala su se ubiti. Dvojici je to i uspjelo. A baš su joj oni bili najdraţi. Bila je jako bliska s njima, jako bliska, kao da su joj bili braća. Ponekad, kad je sama kod kuće, zaista nas osjeća, Kutija i mene, u dnevnoj sobi, osjeća da je gledamo. A kad se to dogodi, isprva je malo uplaši, ali je istodobno i usrećuje.  Jer zna da nije potpuno sama.

156

Janja

157

Janja

Korak dalje Plaćeni ubojice, oni su kao divlje cvijeće. Niknu u više vrsta no što bi čovjek mogao nabrojati. Poznavao sam jednoga, zvao se Maximillian Sherman, premda sam siguran da je imao i druga imena. Max je bio jedan od onih vrhunskih ubojica

najviše klase. Otmjen. Od onih koji prihvate posao moţda jednom ili dvaput godišnje. A uz cijenu koju  je postizao po skalpu, više posla nije mu ni trebalo.  Taj je moj Max s četrnaest godina postao vegetarijanac. Iz etičkih razloga, rekao mi je.  Također je i sponzorirao klinca iz Darfura - dječaka po imenu Nuri. Nikada ga nije upoznao, ali pisao

mu je dugačka pisma, a Nuri bi mu otpisao i još k tome ubacio nekoliko fotografija. Pokušavam reći da je Maximillian bio zaista suosjećajan ubojica. Nije htio ubijati djecu. Problem su mu bile i stare bakice. Ta ga je vrsta uzvišenosti tijekom karijere stajala mnogo novca. Jako mnogo novca. I tako, eto Maximilliana i evo mene. U tome je čar ovoga našeg svijeta - toliko je u njemu

raznolikosti.

Ne zvučim tako uglađeno kao Maximillian. I nikad me nećete uhvatiti nosa zabijena u neki znanstveni rad o otrovima čiji je trag nemoguće otkriti u krvi. Ali za razliku od gospodina Shermana, ja  jesam   spreman izmesariti

bakicu. Djecu ubijam na kile. I sve ću to napraviti

158

Janja

ne trepnuvši okom, za istu cijenu. Moj odvjetnik kaţe da je baš to razlog zašto sam dobio smrtnu kaznu. Danas, kaţe, više nije kao što  je nekoć bilo. Nekoć je ljudima javno vješanje bilo draţe od dobra obroka. U današnje vrijeme ljude više ne privlači ubijanje ubojica. Od toga im bude mučno i osjećaju se loše u vlastitoj koţi. Ali ubojice djece? E, njih i dalje ubijaju s guštom. Moţda to vama ima smisla. Što se mene tiče, ţivot je ţivot. A Maximillian Sherman ili moja porota pravednika

mogu se mrštiti do prekosutra, ali oduzeti ţivot bulimičnoj dvadesetšestogodišnjoj studentici rodnih studija, ili šezdesetosmogodišnjem vozaču limuzine, koji u slobodno vrijeme voli čitati poeziju, nije ništa manje ili više u redu nego ugasiti ţivotno svjetlo šmrkavog trogodišnjaka. Tuţitelji vole cjepidlačiti oko toga. Vole vas tupiti pričama o nevinosti i bespomoćnosti. Ali ţivot je ţivot. A kao čovjek koji je u svoje vrijeme stajao iznad mnogo korumpiranih

odvjetnika i političara, moram naglasiti da su u toj sekundi, u trenutku kad tijelo zatreperi i oči se prevrnu u dupljama, točno tada, svi nevini i svi nemoćni, nema ama baš nikakve razlike. Ali pokušajte to objasniti nagluhoj umirovljenici porotnici iz Miamija čije se iskustvo gubitka - osim supruga, kojega ionako nije podnosila - svodi na

njegovanje hrčka Charlieja, koji je podlegao raku svog sićušnog tankog crijeva. Na sudu su tvrdili da navodno mrzim djecu.

159

Janja

Moţda i ima nešto u tome. Iskopali su neki prastari incident kad sam ubio blizance koji nisu bili

uključeni u naručeno umorstvo. Nisam to učinio  pro bono,  nego su jednostavno podletjeli. I nij e baš da imam nekakav problem s klincima, pogotovo kad  je riječ o - recimo - njihovu izgledu. Jer što se tiče

izgleda, klinci su zapravo prilično slatki. Kao ljudi, samo mali. Podsjećaju me na mini limenke sokova ili minijaturne kutije ţitnih pahuljica kakve su nekoć dijelili u avionu. Ali ponašanje? Ţao mi je. Nisam baš ljubitelj  njihovih ispada i cendranja, bacanja na pod nasred dućana. To njihovo vrištanje neka-tata-ode  i više -ne-volim-mamu, a sve zbog

nekakve usrane igračke za dva dolara s kojom se, čak i ako im je kupite, neće igrati više od minute. Mrzim čak i priče za laku noć. Ne samo zato što te stave u neugodnu situaciju da moraš leći uz njih u njihove male, neudobne krevete, ili zbog te njihove

emocionalne ucjene. A, vjerujte mi, kad ţele iskamčiti još jednu priču, ne prezaju ni pred čim. No za mene su najgori dio same pr iče. Uvijek draţesne, sa slatkim šumskim stvorenjima bez očnjaka i pandţi. Ilustrirane laţi o svjetovima bez zla, o mjestima dosadnijima od smrti. A kad smo se

već opet dotakli smrti, moj odvjetnik smatra da bismo mogli uloţiti ţalbu na presudu. Doduše, neće pomoći, ali ako se pobrinemo da cijela ova predstava ode na viši sud, dobit ćemo malo vremena. Rekao sam mu da me ne zanima. Onako,

među nama, što bih imao od toga, od te kriškice

160

Janja

ţivota? Još malo sklekova u ćeliji dva puta tri metra? Još nekoliko odgledanih košarkaških utakmica i usranih reality  TV emisija? Ako je jedino

što me čeka u budućnosti injekcija puna otrova, neka mi je zabiju pa da krenemo dalje. Nemojmo

odugovlačiti. Kad sam bio mali, moj je otac stalno trkeljao o raju. Toliko je mljeo o tome da mu je potpuno promaklo s kim se, na ovome svijetu, majka jebala

njemu iza leđa. Ako je moj otac imao pravo o drugome svijetu, onda će ondje biti sve samo ne dosadno. Bio je Ţidov, moj otac. Ali u zatvoru, kad su me pitali koga ţelim, zatraţio sam svećenika. Nekako mi se ti kršćani čine manje apstraktni. A u mojoj situaciji filozofska strana nije baš previše vaţna. Sad je vaţno samo praktično. Sigurno je da ću završiti u paklu, a što više podataka uspijem izvući iz svećenika, to ću bolje pripremljen biti  kad stignem onamo. Govorim iz iskustva kad kaţem da ne postoji mjesto gdje se ne moţeš uzdići na viši poloţaj tako da nekome smrskaš koljenu čašicu ili razbiješ lubanju. Nema veze je li to popravni dom u Gruziji, logor za obuku marinaca ili zatvor u Bangkoku. Samo moraš biti dovoljno mudar da

znaš na kome razbiti što. I baš je to ono u čemu mi  je svećenik trebao biti od pomoći. Gledajući unatrag, jasno mi je da sam mogao traţiti rabina ili kadiju ili čak nijema hinduističkog babu, jer taj mi brbljavi svećenik nimalo nije pomogao. Izgleda točno kao japanski turist i očito je toga svjestan, jer

161

Janja

poţurio se najprije mi reći da je već četvrti naraštaj u svojoj obitelji koji je rođen u Americi, što je više nego što bih ja mogao reći. Svećenik kaţe da je pakao u potpunosti osobne prirode. Baš kao i raj.  Te da na kraju svi dobiju pakao ili raj kakav

zasluţuju. Svejedno, neću odustati. Tko je glavni? pitam ga. Kako ondje stvari funkcioniraju? Zna li se

 je li itko ikada uspio pobjeći? Ali ne ţeli mi odgovoriti, samo kima glavom gore-dolje kao oni psi koje staviš na upravljačku ploču  u autu. Kad me

treći put upita ţelim li se sad ispovjediti, više ne mogu izdrţati pa ga pošteno opalim. Ruke i noge su mi vezane pa ga moram glavom. Ali tikva je više nego dovoljna. Ne znam od kakvog materijala u

današnje vrijeme izrađuju japanske svećenike, ali moj se raspao u trenu.

Ĉuvari koji su nas razdvojili gadno su me premlatili: udarali su me nogama i palicama,

najviše po glavi. Pretvaraju se da me pokušavaju obuzdati, a zapravo me mlate iz čistoga gušta. Razumijem ih. Zabavno je udarati. Hoćete istinu? Kad sam glavom udario svećenika, u tome sam uţivao više nego u bifteku s krumpirićima koji sam dobio za posljednji obrok, premda taj zatvorski biftek uopće nije bio loš. Vraški je zab avno nekoga udariti - i mogu samo zamisliti kakvo me sve nasilje

čeka s druge strane moje otrovne injekcije. Kunem vam se, ma koliko mi boravak u paklu bio

neugodan, još će gore biti svakom kujinom sinu koji mi bude stajao nadohvat ruke. I neće me biti

162

Janja briga je li u pitanju običan grešnik ili demon ili Sotona glavom i bradom. Na krv tog japanskog

svećenika potekla mi je slina. Injekcija boli. Pa baš su mogli pronaći jednu koja ne boli, ti moralistički čistunci, ali ne, izabrali su bolnu. Za kaznu. Dok umirem, prisjećam se svih koje sam ubio.

Vidim izraze koji im se šire licem tik prije no što će im duša pobjeći kroz uši. Moguće je da će me svi oni čekati s druge strane, gnjevni. Točno u tom trenutku osjetim posljednji, snaţan grč, koji mi proţme tijelo kao da mi je netko čvrsto stisnuo šaku oko srca. Moje ţrtve? Neka me čekaju. Nadam se da su ondje! Bit će mi pravo zadovoljstvo opet ih ubiti.

Otvorim oči. Oko mene visoka zelena trava, kao u dţungli. Zamišljao sam da je pakao nekako više nalik podrumu, mračan i tamničast. Ali ovdje je sve zeleno, sunce je visoko na nebu i blješti. Krenem naprijed, pogledom traţeći nešto što bih mogao uporabiti kao oruţje: štap, kamen, zašiljenu granu. Nema ničega. Samo visoka trava i vlaţno tlo. Uto zamijetim par golemih ljudskih nogu. Tko god da je, osam je puta veći od mene - a ja nenaoruţan.

Moram mu pronaći slabe točke: koljeno, jaja, grkljan. Morat ću udariti jako i brzo i moliti Boga da upali. Tad se div sagne. Gipkiji je no što sam očekivao. Snaţno me podigne u zrak i zine. Evo te,

163

Janja

kaţe i privije me na prsa. Evo te, slatki moj medvjediću. Znaš da te volim najviše na svijetu! Pokušam iskoristiti činjenicu da  smo tako blizu, pokušam ga ugristi za vrat, gurnuti mu prst u oko, ali tijelo me ne sluša. Kreće se protiv moje volje i eto me kako i ja grlim njega. A onda se i usne pokrenu

bez mog nadzora. Razdvoje se i šapnu: I ja tebe volim, Christophere Robine. Voli m te najviše na svijetu.

164

Janja

Veliki plavi autobus

Neka se djeca bace na pod i naprave scenu.

Druga plaču i mašu rukama i mlataraju naokolo sve dok im se lice ne oznoji, a slina i sluz iz usta i

nosa ne počnu ostavljati tragove na sivu asfaltu pločnika. Budi zahvalan da on nije jedan od tih. Gilad se drţao te misli dok se pokušavao smiriti.  Te misli i spora disanja. I pomoglo je. Na pločniku pokraj njega bio je mali Hillel, stisnutih šaka, namrštena čela, čvrsto sklopljenih očiju, stalno šapćući iste riječi, kao mantru: „Ţelim ţelim ţelim”. Gilad se odluči nasmiješiti prije nego počne govoriti. Zna da Hillel ne moţe vidjeti osmijeh, ali nada se da če se nešto od toga osmijeha osjetiti i u glasu. „Hillele, sunce tatino”, kaţe kroz osmijeh, „Hillele, zlato moje, hajdemo prije nego bude prekasno. Jutros su u vrtiću za doručak palačinke, a ako ne dođemo na vrijeme, druga će ti djeca sve pojesti.” Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim

Prije razvoda, Naama i on imali su dogovor da

Hillel ne gleda televiziju. Naama je prva počela s tim. Bila je pročitala nešto u Haaretzu,  a Gilad se poslije nastavio drţati tog pravila. Ĉinilo se da ima smisla. Ali nakon što su se rastali, više nisu mogli

165

Janja nadzirati jedno drugo. Sve u svemu, kad si sam,

teţe je biti dosljedan. Svaki put kad popustiš, misliš da će to poslije ionako doći na naplatu drugom roditelju, ili ćete u najgorem slučaju podijeliti račun, i iznenada ti se cijena čini podnošljivijom. Otprilike kao da baciš opušak u stubištu, a ne u svom domu. A sad kad više nemaju dom, barem ne isti, i jedno i drugo razbacuju se smećem. Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim

 Jedan od programa koje Hillel voli gledati kad je

s Giladom japanski je crtić o dječaku Tonyju, koji ima čarobne moći. Dječakova majka vila jednom mu je rekla da će mu se sve ţelje ostvariti ako samo sklopi oči i ponavlja „ţelim”. Ponekad se Tonyjevi snovi ostvare za manje od sekunde, a kad se to ne

dogodi, majka vila objasni mu da to nije zato što nije uspjelo nego samo zato što je prerano prestao govoriti „ţelim”. Ponekad  Tony gotovo cijelu epizodu proţmiri ponavljajući „ţelim ţelim ţelim” sve dok čarolija ne proradi. U pogledu troškova proizvodnje, ta je zamisao bila vrlo ekonomična, jer u svakoj su epizodi mogli reciklirati isti prizor s Tonyjem koji,

čela orošena blistavim kapljicama znoja, stalno mrmlja „ţelim ţelim ţelim”. Isti se prizor ponavlja u svakoj epizodi. Sasvim dovoljno da odrastao čovjek poludi, ali Hillel ne moţe odlijepiti pogled s ekrana. Želim želim želim želim želim želim želim želim

166

Janja Želim želim želim želim želim želim želim želim

Gilad se opet smiješi. „Neće pomoći, Hilleliću”, kaţe. „Ĉak i ako to izgovoriš milijun puta, neće pomoći. Ne moţemo busom do vrtića, jer je preblizu. Evo ga, tu je, na kraju ulice. A onamo ne

vozi nijedan autobus.” „Vozit će”, kaţe Hillel, a premda je prestao mrmljati, oči su mu i dalje sklopljene, a čelo naborano od usredotočenosti. „Stvarno, tata, hoće. Samo sam prebrzo prestao.” Gilad se upravo spremao iskoristiti prestanak stalnog mrmljanja i ubaciti primamljivu ponudu.

Mito. Moţda Snickers. Odmah pokraj vrtića je trgovina. Naama ne dopušta slatkiše ujutro, ali u ovom mu trenutku to uopće nije vaţno. Naama ne dopušta, ali Gilad će dopustiti. Ovo su olakotne okolnosti. Misli mu jure kroz glavu, ali prije nego

što uopće stigne ponuditi Snickers, Hillel je već opet počeo. Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim Gilad najavi Snickers. Ponovi to nekoliko puta. Snickers. Snickers. Sni-ckers. Jako glasno. Hillelu na uho. Da je Naama bila s njima, rekla bi Giladu neka se prestane derati i izgledala bi zgroţeno. Eto nečega u čemu je dobra - u tome da izgleda

zgroţeno. I da ga navede da se u svakome trenutku osjeća kao otac zlostavljač ili loš muţ ili samo govno 167

Janja

od čovjeka. Istina, slaba je to magija, slaba i naporna za ţivce, ali svejedno magija. A kakve čarobne moći ima Gilad? Nikakve. Majka čarobnica, sin čarobnjak, i otac bez ikakvih moći. Japanski crtić. Koji moţe trajati zauvijek Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim

Gilad čvrsto primi Hillela ob jema rukama, podigne ga u zrak i potrči. Hillel je topao, kao i uvijek. I dalje nastavlja mrmljati, ali čim ga Gilad privije uza se, mrmljanje postane smirenije, a

duboke bore na njegovu čelu nestanu. Gilad pomisli da bi moţda i on trebao nešto mrmljati za jedno s Hillelom. Počne s „idemo u vrtić idemo u vrtić”, na pola puta prebaci se na „samo što nismo stigli samo što nismo stigli”, a kad su već blizu zaključanom ulazu u dvorište, to se iznenada pretvori u „tata voli tata voli tata voli”. Što nema nikakve veze ni sa čim, a rečenica čak i nema objekt, premda je očito, barem Giladu, da tata voli Hillela.

Kad su ušli u vrtić, on prestane mrmljati i spusti Hillela na pod. Hillel i dalje nastavlja sklopljenih

očiju: „Ţelim ţelim ţelim”. Gilad se nasmiješi jednoj od pomoćnih odgajateljica, punašnoj ţeni koja mu  je i inače simpatična, pa objesi Hillelovu torbu s izvezenim imenom, u kojoj mu je rezervna odjeća i plastična bočica, na kukici iznad koje velikim

168

Janja

tiskanim slovima piše HILLEL. Krene prema izlazu kad g;i odgajateljica zaustavi.

Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim

Gilad joj se nasmiješi. Oznojio se od trčanja i zadihan je, ali njegov osmijeh kaţe sve će biti dobro. „To je nešto što je Hillel sinoć vidio na televiziji”, objasni. „Crtić -  Toni i čarobni leptiri. Nešto  japansko. Klinci su ludi za tim...” Odgajateljica ga ušutkava sa ššššš, kao što inače postupa sa zločestom djecom. To ga vrijeđa, ali odlučuje ne reagirati. Samo ţeli što prije otići. A što bude smireniji i uljudniji - smatra - to će prije moći otići. Uvijek se moţe izgovoriti na neki sastanak u uredu ili tako nešto. Na kraju krajeva, ona zna da je on odvjetnik.

Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim

Odgajateljica pokušava razgovarati s Hillelom. Ĉak ga i njeţno dotakne po lic u, ali Hillel ne prestaje mrmljati i ne otvara oči. Giladov je prvi poriv da joj kaţe da to neće pomoći, ali nije siguran  je li mu to u interesu. Moţda je sad, pomisli, moţda  je sad pravi trenutak da spomene sastanak u uredu i da jednostavno ode.

169

Janja Želim želim želim želim želim želim želim želim Želim želim želim želim želim želim želim želim

„Ţao mi je”, kaţe odgajateljica. „Ne moţete ga ostaviti ovdje u ovakvom stanju.” Gilad joj pokuša objasniti da to nije stanje. Nego neko smeće koje prikazuju na televiziji, nešto kao igra. Pa nije da dijete pati ili takvo što. Samo je opsjednut tom glupošću. Ali odgajateljica ga ne sluša i Gilad nema izbora nego opet podići Hillela. Odgajateljica ih isprati van, otvori im dvorišna vrata i suosjećajnim glasom kaţe da moţda ne bi bilo loše da nazove Naamu, jer ovo nije nešto što bi se moglo ignorirati, a Gilad se odmah sloţi s njom i kaţe da će se pobrinuti za to, najviše zbog toga što se boji da će inače ona sama nazvati Naamu. Želim želim želim želim želim želim želim žel im Želim želim želim želim želim želim želim želim

Kad su izišli na ulicu, Gilad spusti Hillela na pločnik i relativno tiho upita: „Koji bus?” Budući da Hillel nastavlja mrmljati, on ponovi glasnije: „Koji bus?” Hillel zastane, otvori oči, prodorno pogleda Gilada i kaţe: „Veliki plavi”. Gilad kimne glavom pa zatim, trudeći se zvučati potpuno normalno, potpuno bez suza, upita je li vaţno koji je broj. A Hillel se nasmiješi i zatrese glavom. Hodaju prema Dizengoffovoj ulici pa stanu na

170

Janja

autobusnoj postaji i čekaju. Prvi koji naiđe crvene  je boje. Ne uđu. Ali odmah nakon toga naiđe drugi. Velik je i plav. Autobus broj 1 za Abu Kabir. Dok

Gilad kupuje kartu, Hillel strpljivo čeka, kako je i obećao, a zatim oprezno krene niz prolaz drţeći se za metalne rukohvate. Sjednu otraga, jedan pokraj drugoga. Autobus je potpuno prazan. Gilad se

pokušava sjetiti kad je posljednji put bio u Abu Kabiru. Dok je još staţirao, a netko iz ureda poslao ga je u tamošnji Forenzički institut po fotokopiju nalaza obdukcije. Bilo je to prije nego što je shvatio da kriminalno pravo nije za njega. Hillel je htio

znati vozi li taj autobus u vrtić, a Gilad je odgovorio da bi se moglo reći, odnosno da - metaf orički rečeno - vozi, na kraju. Da ga je Hillel upitao što znači metaforički, onako kako je to katkad činio, kad bi čuo takve riječi, imali bi problem. Ali nije pitao. Samo je poloţio svoju malu ruku Giladu na bedro i zagledao se kroz prozor. Gilad se zavalio u sjedalo,

sklopio oči i pokušao isprazniti misli. Vjetar koji je dopirao kroz otvoren prozor bio je jak, ali ne prejak.

 Tijelo mu je disalo polako, a usne se uopće nisu micale, ali u srcu je ponavljao: „Ţelim ţelim ţelim ţelim ţelim ţelim ţelim ţelim ţelim”.

171

Janja

Hemoroid Ovo je priča o čovjeku koji je patio od hemoroida. Nije imao mnogo hemoroida. Samo jednoga. I taj je

na početku bio malen i dosadan, ali vrlo je brzo postao srednje velik i iritantan, a za manje od dva mjeseca narastao je velik i postao zaista bolan.

Ĉovjek je nastavio ţivjeti svoj ţivot kao i prije: svaki  je dan radio dokasna, imao je neradne vikende i  jebao je sa strane kad god mu se za to ukazala

prilika. Ali taj ga je hemoroid, koji se drţao za venu, na svakom dugom sastanku ili tijekom bolna

praţnjenja crijeva podsjećao da ţivjeti znači patiti, da ţivjeti znači znojiti se, da je ţivot tupa bol koju ne moţeš jebeno zaboraviti. I tako bi taj čovjek prije svake vaţne odluke slušao svog hemoroida onako kako drugi slušaju savjest. A hemoroid, kao i svaki drugi hemoroid, davao bi mu savjete kakve daju šupci. Savjet koga otpustiti, savjet o tome kako

pucati na viši poloţaj, savjet o tome kad se i s kim zakvačiti. I dobro mu je išlo. Ĉovjek je svakim danom bivao sve uspješniji. Tvrtka kojoj je bio na čelu nastavila je rasti, baš kao i hemoroid. Sve dok nije došlo do toga da je hemoroid prerastao čovjeka. Ĉak se ni tad nije zaustavio. Na kraju je hemoroid postao predsjednik upravnog odbora. A ponekad, kad bi sjeo na svoj stolac u sobi za sastanke

upravnog odbora, čovjek ispod njega pomalo bi mu

172

Janja

smetao. Ovo je priča o hemoroidu ko ji je patio od čovjeka. Hemoroid je nastavio ţivjeti svoj ţivot kao i prije: svaki je dan radio dokasna, imao je neradne vikende i jebao je sa strane kad god mu se za to

ukazala prilika. Ali taj ga je čovjek, koji se drţao za venu, na svakom dugom sastanku ili tijekom bolna

praţnjenja crijeva podsjećao da ţivjeti znači ţudjeti, da ţivjeti znači zajebati se i čekati da ti se sreća opet osmjehne. I hemoroid je slušao čovjeka onako kako ljudi slušaju svoj ţeludac kad kruli i traţi hranu - pasivno, ali prihvaćajući poruku. Zahvaljujući tom čovjeku, hemoroid je pokušao vjerovati da moţe ţivjeti i pustiti druge da ţive, da moţe naučiti praštati. Da moţe pobijediti svoj poriv da druge gleda s visoka. A čak i kad je psovao, nije nikome spominjao majku. I tako su, za hvaljujući iritantnom čovjeku ispod njega, svi počeli cijeniti hemoroida:

drugi

hemoroidi,

ljudi

i,

naravno,

zadovoljni dioničari njegove tvrtke iz cijeloga svijeta.

173

Janja

Rujan cijele godine Kad je počela velika depresija, najgore je pogodila LV. Njihova je roba bila namijenjena

imućnoj klasi, ali nakon nereda u Chicagu čak su i bogati prestali naručivati, neki zbog nestabilne ekonomske situacije, ali većina zato što nisu mogli pogledati susjedima u oči. Širom svijeta dionice su pale tako nisko da su praktički leţale na podu burze i krvarile postotak po postotak. A LV se

pretvorio u simbol depresije. Naslov članka o njima u Wall Street Journalu  bio je „Olujna tuča u rujnu”, što je bila igra riječi na račun njihove reklame „Rujan cijele godine”, koja je prikazivala obitelj odjevenu samo u kupaće kostime kako za sunčana ranojesenskog dana kiti boţićno drvce. Reklama je postigla golem uspjeh. Tjedan dana nakon što je prvi put prikazana, već su prodavali tri tisuće komada na dan. Kupovali su bogati Amerikanci, ali

i oni manje imućni koji su samo glumili da imaju novca. Postalo je to statusni simbol. Sluţbeni ţig milijunaša. Značilo je ono što su privatni zrakoplovi značili u 90-ima i u prvom desetljeću 21. stoljeća. „Lijepo vrijeme”, klima za bogate. Ako ţivite na arktičkom Grenlandu, a snijeg i sivilo vas izluđuju, dovoljno je da provučete kreditnu karticu i LV će se preko satelita ili dva pobrinuti da svaki dan u  jesenski dan godini na balkonu imate savršen rano jesenski

174

Janja u Cannesu. Yakov (Yaki) Brayk među prvima je kupio jedan

njihov sustav. Zaista je volio svoj novac i teška se srca odvajao od njega, ali više nego što je volio milijune zarađene prodajom oruţja i droge u Zimbabweu, mrzio je vlaţna njujorška lj eta i onaj odvratan osjećaj kad ti se znojna potkošulja zalijepi za leđa. Nije kupio sustav samo za sebe nego za cijelu četvrt. Neki su to pogrešno protumačili kao dareţljivost, ali zapravo, učinio je to samo zato da ima lijepo vrijeme cijelim putem do dućana. Taj dućan nije bio samo jedino mjesto gdje je mogao kupiti cigarete Noblesse bez filtra, koje su uvozili iz Izraela samo za njega, nego je - više od ičega Yakiju predstavljao granicu njegova ţivotnog prostora. Od trenutka kad je potpisao ček, cijeli se kvart pretvorio u klimatski raj na zemlji. Nije bilo

depresivne kiše ili ţege koja ti pali mozak. Samo rujan cijele godine. I to ne, Boţe sačuvaj, grozni rujan u New Yorku nego onaj u kakvom je odrastao u Haifi. A onda je, iz vedra neba, došlo do nereda u

Chicagu i susjedi su zahtijevali da odmah isključi savršenu klimu. Isprva se nije obazirao na njih, ali onda su počela stizati pisma od raznih odvjetnika, a k tome mu je netko ostavio zaklana pijevca na

prednjem staklu auta. Tad je i ţena zatraţila od njega neka to isključi. Bio je siječanj. Yaki je isključio jesen i dan je istog trena postao kraći i turobniji.

Sve

zbog

jednog

zaklanog

pijevca

i

tjeskobne, anoreksične ţene koja ga je, kao i uvijek,

175

Janja

uspijevala drţati u šaci baš svojom slabošću. Recesija je upravo postala još gora. Na Wall Streetu, dionice LV-a pale su do dna, baš kao i dionice Yakijeve tvrtke. A nakon što su dosegle dno, prosvrdlale su rupu kroz stijene i pale još niţe. Ĉudno, čovjek bi pomislio da će se tijekom svjetske recesije oruţje i droge dobro drţati, ali pokazalo se baš suprotno. Ljudi nisu imali novca ni za lijek i brzo su ponovno otkrili odavno zaboravljeno: da su

oruţje i streljivo luksuz, baš kao i električni prozori na autima, i da je ponekad dovoljan i samo kamen iz dvorišta da nekomu razbiješ glavu. Vrlo su se

brzo navikli biti bez Yakijevih pušaka, mnogo brţe nego što se on navikavao na tmurno vrijeme sredinom oţujka. Pa je Yaki Brayk, koga su kolumnisti u financijskim rubrikama često nazivali Srećković, bankrotirao. Stan mu je ostao, njegov ga je računovođa retroaktivno

uspio

upisati

na

ime

Yakijeve

anoreksične ţene, ali ostao je bez svega drugoga. Uzeli su mu čak i namještaj. Ĉetiri dana poslije, došao je tehničar iz LV-a isključiti sustav. Kad mu  je Yaki otvorio vrata, tip je stajao pred njim pokisao

i mokar do gole koţe. Yaki mu je skuhao vruću kavu pa su neko vrijeme razgovarali. Yaki mu je

povjerio da je sustav prestao uključivati nedugo nakon nereda u Chicagu. Tehničar mu je rekao da su mnogi klijenti učinili i sto. Razgovarali su o neredima, kad je gnjevna rulja iz sirotinjskih četvrti nahrupila na domove imućnih građana u kojima je

176

Janja

stalno vladala ugodna klima kasnog ljeta. „To sunce koje su stalno imali, to nas je izludilo”, rekao je  jedan od izgrednika u TV emisiji nekoliko dana

poslije. „Vidio bih vas u situaciji da vam se dupe smrzava jer nemate novca za grijanje, a ti kurvini

sinovi, ti kurvini sinovi...” U tom je trenutku briznuo u plač. Na TV-u su mu zamutili lice pa se nisu vidjele suze, ali čulo ga se  kako tuli kao ranjena ţivotinja. Tehničar, inače crnac, rekao je da  je rođen u tom siromašnom dijelu Chicaga, ali danas se to srami priznati. „Taj novac”, rekao je, „sav taj jebeni novac sjebao je svijet.” Nakon kave, kad se tehničar spremao isključiti sustav, Yaki je upitao bi li ga mogao uključiti još  jedan, posljednji put. Tehničar Tehničar je slegnuo ramenima, a Yaki je to shvatio kao potvrdan odgovor. Pritisnuo je nekoliko tipaka na daljinskom

i iznenada se iza oblaka pojavilo sunce. „To nije pravo sunce, znate”, rekao je tehničar ponosno. „Naprave ga pomoću lasera.” Yaki je namignuo i rekao: „Nemojte mi kvariti uţitak. Za mene to je sunce.” Tehničar je kimnuo i rekao: „Izvrsno sunce. Šteta što ga ne moţemo ostaviti dok se ne vratim do auta. Već mi je pun kufer kiše.” Yaki nije odgovorio. Samo je zaţmirio, puštajući da mu sunce kupa lice.

177

Janja

Joseph Ima razgovora koji ti mogu promijeniti ţivot. Siguran sam u to. Hoću reći, htio bih vjerovati u to. Sjedim u kafiću s jednim producentom. Zapravo i nije producent, jer još nije ništa producirao, ali volio bi. Ima ideju za film i ţeli da mu napišem scenarij . Objasnim mu da ne pišem scenarije za filmove, a on to prihvati i pozove konobaricu.

Siguran sam da će zatraţiti račun, ali on umjesto toga naruči još jedan espresso.  Konobarica me upita ţelim li i ja nešto pa naručim čašu vode. Budući producent zove se Yossef, ali predstavlja se kao Joseph. „Nitko se”, kaţe on, „zapravo ne zove Yossef. Uvijek je to Sefi ili Yossi ili Yoss pa sam se

 ja odlučio za Joseph.” Bistar je, taj Joseph. Ĉita me kao knjigu. „Zauzet si, ha?” kaţe vidjevši da sam pogledao na sat pa odmah dodaje: „Jako zauzet. Putuješ, radiš, pišeš mejlove.” Nema ni trunke zlobe ili sarkazma u tome kako je to rekao. To je činjenična izjava, ili u najboljem slučaju i zraz

suosjećaja. Kimnem glavom. „Bojiš se nezauzetosti?” pita. Kimnem. „I ja”, kaţe i uputi mi ţutozub osmijeh. „Mora postojati nešto duboko unutra. Nešto zastrašujuće. Da nije tako, ne bismo bili tako rastrgani na sve strane i na toliko

projekata. A znaš čega se najviše bojim?” upita. Oklijevam na trenutak, razmišljajući o odgovoru, ali

178

Janja

 Joseph ne čeka. „Sam sebe”, nastavi on. „Onoga što  jesam. Znaš ono ništavilo koje te ispuni u trenu kad svršiš? Ne s nekim koga voliš nego s nekom običnom curom, ili kad drkaš. Znaš to? To je ono što me plaši, da ću pogledati u sebe i da ću unutra naći ništavilo. Ne obično ništavilo nego ono koje te totalno ubije u pojam, ne znam kako bih to

nazvao...” Sad šuti. Ta mi je tišina nelagodna. Da smo bliski, moţda bih mogao šutjeti s njim. Ali ne na prvom sastanku. Ne nakon takve izjave. „Ponekad mi se”, pokušavam uzvratiti jednakom otvorenošću, „čini da je ţivot klopka. Nešto u što uđeš ništa ne sumnjajući, a onda se sklopi oko tebe. A kad si unutra, u ţivotu, nema izlaza, osim moţda samoubojstvo, ali to i nije izlaz nego više kao predaja. Znaš što mislim?” „A jebeš sve”, kaţe Joseph. „Baš jebeš sve, zato što nećeš napisati scenarij.” Ima nešto vrlo neobično u njegovu načinu govora. Ĉak i ne psuje kao drugi ljudi. Ne znam što bih na to rekao pa šutim. „Nema veze”, kaţe nakon minute. „Tvoje odbijanje samo mi da je priliku da se sastanem s

drugim ljudima, da pijem još kave. A to je najbolji dio ovoga posla. Mislim da stvarno produciranje baš i nije za mene.” Sudeći po njegovoj reakci ji zacijelo sam kimnuo glavom: „Misliš da nisam tome dorastao, ha? Da zapravo nisam producent nego

samo tip koji ima nešto novca od roditelja i koji voli puno pričati.” Sigurno sam i dalje klimao, premda

179

Janja

nenamjerno, pod pritiskom, jer sad se smije. „Imaš pravo”, kaţe, „ili te moţda jednoga dana iznenadim. Ne samo tebe nego i sebe.”  Joseph zatraţi račun, ustrajući na tome da on plati. „A što je s našom konobaricom?” upita dok čekamo da mu provuče karticu. „Misliš da i ona pokušava pobjeći? Od sebe?” Slegnem ramenima. „A onaj tip koji je maloprije ušao, onaj u kaputu? Gle kako se znoji. Taj definitivno bjeţi od nečega. Moţda ćemo osnovati biznis. Umjesto filma pokrenuti

program

koji

pronalazi

ljude

koji

pokušavaju pobjeći od sebe, koji se boje što bi mogli pronaći. Moglo bi biti uspješno.” Pogledam oznojenog tipa u kaputu. Nikad prije nisam vidio

bombaša samoubojicu. Poslije, u bolnici, strani će me novinari zamoliti neka ga opišem, a ja ću reći da se ne sjećam. Jer smatrat ću da je to u neku ruku osobna stvar, nešto što bi trebalo ostati između mene i njega. I Joseph će preţivjeti eksploziju. Ali ne i konobarica. Ne svojom krivnjom. U takvim

terorističkim napadima, karakter ne igra ulogu. Na kraju je sve to stvar kuta i udaljenosti. „Onaj tip koji je maloprije ušao definitivno bjeţi od nečega”, kaţe Joseph i nasmije se, prekopavajući po dţepovima u potrazi za sitnišem koji bi mogao ostaviti za napojnicu. „Moţda će on  pristati napisati mi scenarij ili se barem naći sa mnom na kavi.” Naša konobarica, s plastificiranim jelovnikom u ruci, plesnim korakom krene prema znojnom tipu u kaputu.

180

Janja

181

Janja

Karmine Odlučila je otvoriti restoran odmah ujutro nakon pogreba. Kad je Itamar to čuo, mislila je da će eksplodirati. „Pa prije samo sat vremena pokopala si muţa, a već ti se ţuri prodavati čorbu ?!” „Ne kuhamo čorbu, Itamare”, rekla je Halina umirujućim glasom, „i nema to nikakve veze s novcem. Nego s ljudima. Bolje mi je kad sam u

restoranu s gostima nego kod kuće sama.” „Ali ustrajala si na tome da ne sjedimo šivu”, rekao je Itamar, „rekla si da ne ţeliš svu tu gnjavaţu.” „Nije to bilo zbog gnjavaţe”, pobunila se Halina. „Kad ljudi ostave tijelo znanosti, ne sjedi se šiva.  Jednostavno je tako. Kad je umro Horshovskijev

otac, nitko...” „Ma daj, majko”, otresao se Itamar. „Pusti sad Horshovskoga i Shiffermanove i gospođu Pinchevsky iz Bialikove 21. Pričajmo o nama, dobro? Ĉini li ti se logičnim da samo dan nakon tatine smrti otvoriš restoran kao da se ništa nije dogodilo, kao da je običan radni ran?” „Da”, ustrajala je Halina. „U mome srcu nije običan radni dan, ali za sve koji uđu u restoran, bit će. Tvoj je otac mrtav, ali posao je ţiv.” „I posao je mrtav”, rekao je Itamar škrgućući zubima. „Već godinama. Ni pas više ne uđe.” U bolnici, kad su joj rekli da je Gideon umro,

182

Janja nije zaplakala. Ali nakon ovoga što joj je Itamar izgovorio, jest. Ne pred njim, naravno; sve dok je bio

u blizini, bila je na visini. Ali čim je otišao, rasplakala se kao malo dijete. „Ne znači da sam zato loša ţena”, uvjeravala je samu sebe između  jecaja. „Teţe mi je zbog toga što je Gideon umro nego zbog toga što mi je Itamar rekao, ali čovjek se lakše rasplače na uvrede.” Bila je to istina. Otkad su se preselili u trgovački centar, broj gostiju stalno  je opadao. Od samog je početka bila protiv preseljenja, ali Gideon je rekao da im je to velika

prilika, „prilika koju se ne propušta”. Sve otada, svaki put kad bi se posvađali podsjetila bi ga na tu „priliku koju se ne propušta”, a sad kad je umro nije više imala koga na to podsjećati. Kinez i ona već su tri sata sjedili u tišini u praznu restoranu. Kinezu je Gideon bio drag, zbog njegova strpljenja.

Proveo je sate i sate učeći Kineza kako se priprema cholent  i gefilte  riba, a kad god bi nešto upropastio i Halini bi izletjela psovka, Gideon bi uskočio s: „Ma nema veze, nema veze.” Ako se do tri nitko ne pojavi, zatvorit ću, pomislila je. Ne samo za danas nego zauvijek. Drukčije je to kad dvoje ljudi vodi posao. Kad je guţva, ima ti tko pomoći, a kad nije, barem imaš s kim razgovarati. „Jeste dobro?” upitao je Kinez, a Halina je kimnula i nasmiješila mu se. Moţda čak i prije tri. Samo će zaključati i otići. Bilo ih je gotovo dvadeset, a čim su zastali pred

183

Janja

vratima i zagledali se u jelovnik, znala je da će biti guţva. Prvi je ušao divovski muškarac, za glavu viši od nje, prosijede kose i jako čupavih obrva. „Otvoreni ste?” upitao je, a ona je na trenutak razmišljala što da odgovori, ali prije nego što je zaustila odgovoriti restoran je već bio prepun zlatno-i-ljubičasto nalakiranih noktiju, oštra mirisa votke i djece ko ja su vrištala. Kinez i ona postavili su nekoliko stolova, a kad im je donijela jelovnike,

visoki je muškarac rekao: „Ne trebaju nam sad  jelovnici, gospođo. Samo nam donesite svakome tanjur, noţ i vilicu.” Dok su Kinez i ona postavljali tanjure, zamijetila je prijenosne torbe hladnjake za

piknik. Da je Gideon ţiv, sve bi ih izbacio, ali ona nije bila osoba koja bi makar samo prigovorila.

„Dođite, sjednite s nama”, rekao je visoki. Mahnula  je Kinezu neka sjedne za stol s njima pa je i sama sjela, premda nije baš bila raspoloţena za to. „Pijte,

gospođo”, zapovjedio je. „Pijte.” Napunio joj je čašu votkom. „Danas poseban dan.” Dok je zbunjeno zurila u njega, namignuo je i dodao: „Danas je dan kad nađemo ovaj restoran koji vodite s Japancem. Zašto vi ne jesti?” Njihova je hrana bila dobra. Nakon što je iskapila čašu ili dvije, Halini više nije smetala njihova sirovost. Premda nisu ništa naručili i premda su zaprljali sve tanjure, bilo joj je drago što su došli, da su cijeli restoran ispunili galamom i smijehom. Tako barem nije morala biti sama.

Nazdravljali su ţivotu. Njezinu ţivotu, ţivotu posla,

184

Janja

čak i Gideonovu ţivotu. Nikako nije uspijevala dokučiti zašto im je rekla da je Gideon na sluţbenom putu u inozemstvu. Potom su nazdravili ţivotu Gideonova posla u inozemstvu i Josephu, kako su zvali Kineza. I ţivotu Josephove obitelji pa ţivotu Drţave. A Halina, koja je dotad već bila malo pripita, pokušala se prisjetiti kad je posljednji put nazdravila Drţavi. Kad su pojeli i popili sve iz prijenosnih hladnjaka, visoki  ju je muškarac upitao što misli o njihovoj  hrani, a Halinaje rekla da je bila izvrsna. „Jako dobro”, nasmiješio se visoki. „Sretan sam. A sad, vaš jelovnik.” Isprva Halina nije shvatila što je mislio. Moţda zbog votke. Ali visoki je odmah objasnio: „Vi sjedili s nama i jeli našu hranu. Sad vrijeme da mi sjedimo s vama i jedemo

vašu hranu.” Nakon svega što su bili pojeli, naručili su iz  jelovnika kao da su pregladnjeli, a jeli su goleme

količine. Salate, juhe, pečenke, a nakon svega čak i desert. „Dobra vaša hrana, gospođo”, rekao je visoki, izvadivši novčanik da plati račun. „Jako dobra. Ĉak bolja od naše.” Kad je završio s brojanjem novčanica i spustio ih na stol, dodao je: „Vaš muţ, kad se vraća?” Halina je oklijevala prije nego što će odgovoriti, a zatim je rekla da se to još ne zna, da sve ovisi o tome kako će se posao ondje razvijati. „Ostavio ţenu, samu?” upitao je visoki neodobravajućim glasom s prizvukom tuge. „To nije u redu.” A Halina, koja je htjela reći da je sve u

185

Janja redu

i

da

uspijeva

nekako

i

sama,

stvarno,

odjednom se uhvatila da kima glavom i smiješi se, kao da joj oči nisu blistave od suza.

186

Janja

Još malo života Ĉujte ovu ludu priču! Dva jednojajčana blizanca iz

Jacksonvillea na Floridi upoznala su dvije  jednojajčane blizanke iz Daytona Beacha. Upoznali

su se preko interneta. Ili točnije, počelo je sa samo  jednim parom, Nicky i Toddom, a kad je Todd doveo Nicky na večeru kod roditelja, njegov se brat blizanac Adam zaista uzbudio. Tad mu je Todd rekao da Nicky ima sestru. Ne samo sestru nego  jednojajčanu blizanku. Todd i Nicky dogovorili su

im sastanak naslijepo. Naravno, ne bi se to baš moglo nazvati sastankom naslijepo, budući da su Adam i Michelle znali kako će izgledati osoba s kojom se sastaju. Da cijela stvar bude lakša, dogovorili su izlazak u četvero, a otišli su u kino na otvorenom, gdje se film gleda iz auta. A koji su film Blizance  sa išli pogledati? Ne, ne Schwarzeneggerom i deVitom. Otišli su pogledati Opasne veze. Ma moţete li zamisliti? Nema goreg filma za sastanak naslijepo, sve same intrige i

prevare i laţi, ali ipak je sve dobro prošlo. Nakon filma, otišli su u zalogajnicu. Djevojke su se potrudile odjenuti odjeću različitih boja, da ih bude lakše razlikovati. Dečki su došli u trapericama i bijelim majicama, i izgledali su identično. U jednom trenutku, zbog čega joj je još godinama poslije bilo neugodno, Nicky je zabunom poljubila Adama,

187

Janja

misleći da je Todd. Kad upoznate nekoga i zaljubite se, koji je

najsnaţniji osjećaj koji vas obuzme? Ne znam za vas, ali kad se to meni dogodi, uvijek osjećam da na cijelome svijetu nema nikoga poput osobe s kojom sam. Ali dok su Michelle i Adam sjedili jedno drugome nasuprot u zalogajnici, što su si mislili?

Da na svijetu nema drugoga muškarca poput Adama? Da za stolom nema nikoga drugoga tko bi

bio ravan Michelle? Što god da su u tom trenutku pomislili, na kraju ih je dovelo do braka. Zapravo,

moţda imam krivo, na kraju ih je dovelo do smrti. Ali u nekom razdoblju između, dovelo je do braka. Michelle i Adam vjenčali su se godinu dana nakon što je Todd stavio prsten na Nickyn prst. Dvije jednojajčane blizanke udale su se za dvojicu  jednojajčanih blizanaca. Ne znam je li se ikada u povijesti dogodilo takvo što. Ne samo u povijesti Floride nego i u povijesti cijeloga svijeta. Bilo je to tako neobično da su ih čak zvali s televizije, a pritom ne mislim na nekakvu lokalnu postaju. Zvali su ih s NBC- ja, ali Michelle je rekla ne, tvrdeći da bi se - kad bi pristala gostovati u emisiji - osjećala kao bradata ţena u cirkusu. „Hoću reći, pa nije da nas

zovu zato što smo nešto postigle. Jedini razlog zašto nas ţele u emisiji jest to što nas smatraju čudakinjama. Kladim se da bi nam rekli neka se identično odjenemo i da bi nas počeli ispitivati zašto imamo istu frizuru, a čak i da im pokušamo

188

Janja objasniti da je to zato što nam ta frizura najbolje

stoji, ispalo bi poremećeno”, rekla je Adamu vrlo odlučno. „Ţele nas pokazivati kao kakve nakaze. I kladim se da bi se voditelj šalio na naš račun, sprdao se, pa bismo ispali budale. A publika kod kuće bi se smijala, i ti i Todd bi se smijali, jer ti i

 Todd se svemu smijete, a meni bi bilo strašno neugodno.” Zaista, Adam bi rado gostovao u emisiji. Nikad nije bio na televiziji i znao je da bi to ostavilo

silan dojam na dečke s posla, baš kao i na kupce. Njemu bi to bilo super, ali nije ni pokušao raspravljati s njom. Jer kad Michelle donese odluku, nema mjesta daljnjoj raspravi, a ionako ga

ne bi poslušala. Adam je na kraju ipak završio na televiziji, ni više ni manje nego u udarnom terminu, a prenosile su sve postaje, od obale do obale. Nije

baš bio u studiju, ali pokazivali su ga najmanje minutu - kako igra košarku s Toddom - u kućnom videu koji je nekoliko godina prije toga bio snimio njegov otac. Bio je to onaj dio kad je on mahao u kameru, a Todd je iskoristio priliku da mu otme

loptu i zabije koš. „Već se tada”, primijetio je najavljivač iz studija, „moglo naslutiti rivalstvo između njih dvojice.” Zapravo, nikada nije bilo pravog rivalstva između njih, ali tako je to na TV -u. Vole

prenapuhati

stvari,

da

dobiju

na

dramatičnosti. A ako ne uspiju pronaći ništa što bi mogli prenapuhati, onda izmisle nešto. U stvarnom ţivotu, Adam i Todd su se jako

189

Janja dobro slagali. Sve u svemu, oba su se para

međusobno dobro slagala. Ţivjeli su blizu, provodili vikende zajedno. A kad su počeli razgovarati o djeci, čak su se dogovorili da bi ih mogli imati otprilike u isto vrijeme, tako da odrastaju zajedno. Svi bi se ti

planovi vjerojatno ostvarili da se nije dogodilo to što se dogodilo. A nitko nije ništa sumnjao. Ĉak i sad, gledajući unatrag, bilo je teško išta posumnjati. Pa čak i da je netko od susjeda vidio Adama i Nicky da se ljube na ulici ili na trijemu, vjerojatno bi pomislio da je to Todd, ili bi pretpostavio da je ona Michelle. Njihova se veza tako odvijala dulje od godine. U  jednom su trenutku čak mislili priznati, reći

cijelome svijetu, rastati se od svojih supruţnika i potom se oţeniti. Ali Nicky je znala da bi to slomilo Michelle, a i Adamu je bilo malo ţao i nje i Todda,  jer premda ga je brat jednom bio povrijedio, moţda i više nego samo jednom, Adam je znao da ga brat voli i ţeli mu samo najbolje. A onda je u jednom trenutku Nicky predloţila da prekinu vezu. Jer je počela naslućivati da Todd moţda nešto sumnja. Ništa određeno, samo je imala takav osjećaj, pa su se zaista i prestali viđati na nekoliko tjedana. Ali onda su opet počeli, jer pokazalo se da ni jedno ni drugo ne mogu podnijeti razdvojenost. Nicky sam upoznao nekoliko godina nakon što je

cijela stvar loše završila. Adam je tada već bio

190

Janja

mrtav, a Todd je već odsluţio veći dio kazne za umorstvo. Michelle s njom nije progovorila ni riječ otkad se sve saznalo, što je u njezinu slučaju bilo onoga dana kad je Todd ubio Adama s tri metka u glavu iz velike blizine. Michelle nikad nije bila od onih koji lako praštaju. Došao sam  kao gost predavač na fakultet gdje je Nicky radila kao tajnica

odjela. Njezinu sam priču najprije čuo od jedne profesorice - također gostujuće, iz Slovenije - a tek zatim od nje same. Te smo se godine prilično zbliţili pa mi je jednom sve ispričala. Ĉak i prije nego što smo spavali.

Rekla je da je otišla s Floride da se makne od svega, ali da joj to baš i nije uspjelo, jer su i ovdje svi znali sve o tome i ogovarali je iza leđa. Rekla mi  je da joj na neki čudan način - „perverzan” način, vjerojatno

bi

rekla

njezina

sestra

Michelle

-

nedostaje cijela ta blizanačka stvar, to kako su je ljudi znali zamijeniti s Michelle. „Znaš”, sjećam se da mi je rekla, tik prije nego što smo se prvi put poljubili, „kad imaš sestru blizanku koja ţivi u istom kvartu, osjećaš da ima još. Kao da si više od  jedne osobe i imaš više od jednog ţivota. Premda moţeš objasniti da je to bila tvoja sestra, već zbog same činjenice da ti netko kaţe ‘vidjela sam te prije sat vremena kako jedeš sladoled’ ili ‘vidio sam te na autobusnoj postaji u ruţičastoj haljini’, na neki se način osjećaš kao da si to stvarno bila ti u slastičarnici ili u ruţičastoj haljini. Ĉudan je to

191

Janja

osjećaj, kao da ţiviš još jedan ţivot i da u tom proširenom ţivotu radiš sve te tajanstvene stvari za koje nikada nećeš zaista znati.” Nije to sve što joj je nedostajalo, nedostajao joj je i muţ, ali više od svega nedostajao joj je Adam, čovjek koji je bilo slika i prilika - apsolutna slika i prilika - njezina

muţa zatvorenika, ali kojega je voljela mnogo više, premda nije mogla reći zašto.  Te sam večeri i ja njoj ispričao o svom ţivotu, i o svojoj izvanbračnoj vezi. Ne sa ţeninom sestrom. Bila je to samo cura s posla, koja nije nimalo sličila mojoj ţeni. Bila je mlađa od moje ţene i mnogo manje zgodna, ali osjećao sam se isto kao Nicky, kao da time dobivam još malo ţivota. Ne nuţno boljeg ţivota, ne ţivota koji obećava više od onoga koji sam imao. Ali baš zbog toga što sam taj ţivot smatrao dodatkom, a ne zamjenom, bacio sam se u

njega bez trenutka oklijevanja. U mom slučaju nitko nije nikoga ustrijelio, i premda je i moja ţena nešto posumnjala, nikad mi to nije mogla dokazati. Ostali smo zajedno. Doduše, kao i sve drugo u ţivotu što naoko dobiješ besplatno, ta je preljubnička veza na poslu ipak imala cijenu. Kad su mi ponudili ovaj posao u inozemstvu na godinu

dana, ona je odlučila radije ostati kod kuće. Sluţbeni je razlog bio da bi to djeci teško palo, ali moţda je njoj, zapravo, odgovaralo da neko vri jeme bude daleko od mene.

192

Janja Nicky sam upoznao dugo nakon što sam si

obećao da nikada više neću prevariti ţenu. Ali svejedno jesam. I nije to bila veličanstvena ljubavna priča. Samo prilika za oboje da dobijemo još malo ţivota.

193

Janja

Paralelni svemiri

Prema jednoj teoriji, postoje milijarde drugih

svemira, paralelnih ovome u kojemu ţivimo, a svi su međusobno malo različiti. U nekima se nikada nisi rodio, a ima i onih u kojima se i ne bi htio

roditi. U nekim paralelnim svemirima ševim se s konjem, u drugima sam pak dobio na lotu. Ima

svemira gdje leţim na podu spavaće sobe, polako krvarim

nasmrt,

i

svemira

gdje

sam

velikom

većinom glasova izabran za predsjednika. Ali u ovom trenutku ne marim ni za jedan od tih paralelnih svemira. Zanimaju me samo oni u kojima ona nije sretno udana i nema slatkog

sinčića, samo oni u kojima je posve sama. A takvih  je mnogo, siguran sam. O njima pokušavam razmišljati. Među svim tim svemirima ima i onih u kojima se nikada nismo sreli. Ni za njih me trenutačno nije briga. Među onima koji su ostali

ima i nekih u kojima me ne ţeli. Kaţe mi ne. U nekima obzirno, a u drugima tako da vraški boli. Ni takvi me sad ne zanimaju. Sad su ostali još samo oni u kojima mi kaţe da, pa biram jednoga od tih, otprilike kao što biste vi u voćarni izabrali ko mad voća. Biram najljepši, najzreliji, najslađi. Svemir sa savršenom klimom, gdje nikada nije ni prevruće ni prehladno, a mi ţivimo u kućici u šumi. Ona radi u gradskoj knjiţnici, četrdeset minuta voţnje od

194

Janja

našeg doma, a ja radim na odjelu za prosvjetu u našoj mjesnoj zajednici, u zgradi nasuprot njezinoj. Ponekad je s prozora svog ureda vidim kako vraća knjige na police. Uvijek ručamo zajedno. Ja volim nju i ona voli mene. Ja volim nju i ona voli mene.  Ja volim nju i ona voli mene. Sve bih dao da se mogu preseliti u takav svemir. Ali u međuvremenu,

dok ne pronađem način, mogu samo razmišljati o tome, a i to je mnogo. Mogu zamišljati da ţivim usred šume. S njom, u savršenoj sreći. Postoji bezbroj paralelnih svemira. U jednom od njih ševim se s konjem, u drugome sam dobio na lotu. Ali sad

ne ţelim razmišljati o tim svemirima nego samo o ovome, s kućicom u šumi. Postoji svemir u kojemu leţim prerezanih ţila na podu spavaće sobe i krvarim. To je svemir u kojemu sam prisiljen ţivjeti do kraja. Ne ţelim sad o tome razmišljati. Nego samo o tom svemiru. O kućici u šumi, suncu koje zalazi, odlasku rano u krevet. U krevetu, desna mi

 je ruka nerazrezana i suha. Ona leţi na njoj i grlimo se. Tako mi dugo leţi na ruci da je već jedva i osjećam. Ali ne mičem se, lijepo mi  je tako, s rukom ispod njezina topla tijela, lijepo mi je čak i kad više uopće ne mogu osjetiti ruku. Ali osjećam njezino disanje na svom licu - ritmično, pravilno, neprestano. Oči mi se počinju sklapati. Ne samo u tom svemiru, u krevetu, u šumi, nego i u drugim svemirima, u onima o kojima ne ţelim razmišljati. Uţivam u spoznaji da postoji jedno mjesto, u srcu šume, gdje tonem u san sretan.

195

Janja

196

Janja

Poboljšanje

Previše pričam. Ponekad, dok pričam i pričam i pričam, osvane taj trenutak - točno usred razgovora - kad primijetim da je osoba pokraj mene već odavno prestala slušati. Moţda je i nastavila kimati glavom, ali oči - oči su joj potpuno staklaste. Um joj  je odlutao i bavi se mislima slađim od ovih koje ja s njom dijelim. Naravno, mogao bih preispitati tu pretpostavku.

Gotovo da nema toga o čemu ne bih mogao raspravljati. Moja ţena kaţe da bih bio u stanju filozofirati i pred stupom javne rasvjete, kad bih

mislio da ima uši. Mogao sam potegnuti to pitanje s tipom koji sjedi pokraj mene - ali ne bi u tome bilo radosti. Već je prestao slušati. U drugom je svijetu.

Boljem svijetu (barem po njegovu mišljenju). A ja? I dalje pričam li ga pričam. Kao kad povučeš ručnu, kotači zablokiraju, ali auto nastavi kliziti niz cestu. Htio bih prestati govoriti. Zaista! Ali riječi, rečenice, zamisli... čista inercija. Nemoguće ih je  jednostavno zaustaviti,- zatvoriti usta i spriječiti ih da iziđu, da stanu, na pola rečenice. Neki ljudi to mogu, znam.

Uglavnom ţene. Kad one ušute, učine to tako da to probudi osjećaj krivnje u osobi koja je s njima. Da u njoj

197

Janja

pobudi ţudnju, snaţnu potrebu da se nagne naprijed, da ih zagrli i kaţe: „Ţao mi je”. Da kaţe: „Volim te”. Dao bih bubreg da to mogu napraviti, sve samo da budem sposoban za takvu vrstu zaustavljanja u mjestu. O, kako bih koristio taj dar. Zastao bih i

zašutio u pola rečenice pred stvarno zgodnim djevojkama, a one bi me poţeljele zagrliti i reći mi da me vole. A čak i da to zapravo  ne učine, i sama činjenica da su to htjele napraviti nešto bi značila. Ne nešto, značila bi mnogo.  Tog određenog dana, ne uspijevam se zaustaviti dok meljem pokraj tipa po imenu Michael. Grafički  je dizajner u hasidskim novinama u Brooklynu, leti iz New Yorka u Louisville u Kentuckyju sjediti u

stričevoj suki. Nije baš blizak s tim stricem, a i ne voli baš Louisville. Ali stric mu je poslao kartu, a Michael strastveno skuplja nagradne kilometre.

Planira otputovati u Australiju, a uz bodove koje će prikupiti ovim letom do Louisvillea moći će za istu cijenu letjeti u poslovnoj klasi. Na dugim letovima, kaţe mi Michael, razlika između poslovne i

ekonomske klase je kao dan i noć. „Što vam je draţe”, pitam ga, „dan ili noć?”  Jer ja sam, uglavnom, noćni tip, ali i dan ima ono nešto posebno, neki sjaj. Noću je tiše i hladnije, što je značajno, barem za mene koji ţivim u tropskoj klimi. Ali noću je i veća vjerojatnost da ćeš biti usamljen ako nemaš nekoga uza se, ako shvaćate što ţelim reći.

198

Janja

„Ne shvaćam”, kaţe Michael, iznenada oštrim glasom.

„Nisam gej”, kaţem mu. Jer vidim da sam ga uzrujao. „Sve to o usamljenosti i noćima zvuči kao tipična gej špika, znam. Ali nisam gej. Samo sam  jednom poljubio tipa u usta, jednom u ovih trideset

i nešto sitno godina, a i to je bilo napola slučajno. Bio sam u vojsci. U mojoj je jedinici bio tip po imenu Tzlil Drucker, a donio je malo hašiša u bazu

i predloţio da to popušimo. Pitao me jesam li ikada prije pušio, a ja sam rekao da jesam. Nisam slagao namjerno, jednostavno sam tome sklon, to je sve.

Ako me netko nešto upita dok sam pod stresom, odgovorit ću potvrdno. Samo da   ugodim, znate. To  je refleks koji mi često zna jako, jako zakomplicirati ţivot. Zamislite ovakvu situaciju: policajac uđe u sobu, ugleda me kako stojim iznad leša i upita: ‘Jesi li ga ti ubio?’ To ne bi dobro završilo. Doduše, mogao bi me upitati: ‘Jesi li nevin?’ U tom bih slučaju dobro prošao. Ali onako, među nama, kolike su šanse da bi mi policajac postavio ovo drugo pitanje?

 Tako smo Tzlil i ja pušili zajedno, a bio je to  jedinstven osjećaj. Ta droga, zatvorila mi je usta potpuno ih začepila. Nisam morao govoriti da bih bio. A onda mi je Tzlil rekao da je već prošla cijela godina otkako je prekinuo s curom. Da već godinu dana nije poljubio ţenu. Sjećam se da je upotrijebio baš tu riječ - ‘ţenu’. Rekao sam mu da ja nikad  nisam poljubio ni ţenu ni djevo jku.

199

Janja U usta, to sam mislio. Mnoge sam poljubio u obraz. Strine, tetke, ujne. Uglavnom, Tzlil je bez

riječi zurio u mene, ali vidjelo se da je iznenađen. A onda smo se iznenada već ljubili. Jezik mu je bio hrapav i metalna okusa, kao da lizneš hrđav čavao na daščanom podu. I sjećam se da sam tad pomislio da će svi jezici i svi poljupci u mom ţivotu biti takvi. Pomislio sam i to da time što se do toga dana nisam bio ni s kim ljubio i nisam previše izgubio.  Tzlil je rekao da nije gej. A ja sam se nasmijao i re kao: ‘Ali ime ti je tako

vraški gej’. I to je, u osnovi, bilo to. Osam godina poslije, naletio sam na njega u nekoj zalogajnici, a kad sam ga zazvao po imenu,

rekao mi je da se više ne zove Tzlil, da je otišao u Ministarstvo unutarnjih poslova i promijenio ime u  Tzahi.

„Nadam se da to nije bilo zbog mene.” Michael, koji je sjedio pokraj mene, već je odavno prestao slušati. Isprva sam pomislio da se uzrujao zbog onog nesporazuma kad je mislio da mu se

nabacujem. Poslije sam počeo sumnjati da je moţda stvarno gej i da sam ga uvrijedio svojom pričom, kojom sam praktički rekao da je grozno ljubiti muškarca. Ali kad ga pogledam u oči, ne vidim ni uvrijeđenost ni tjeskobu - samo nagradne kilometre koji se gomilaju na putu prema poboljšanju, prema

200

Janja ljubaznijim stjuardesama, prema kvalitetnijoj kavi i

dovoljno mjesta da čovjek ispruţi noge. Vidjevši to, osjećam se krivim. Nije prvi put da to vidim u očima nekoga kome govorim, a pritom ne mislim na ovo s protezanjem

nogu. Nego na dio da me uopće ne sluša, da razmišlja o nečemu posve drugom. Uvijek se osjećam krivim. Moja ţena kaţe da krivnje ne bi trebalo biti, pogotovo s obzirom na to da je moja

prekomjerna blagoglagoljivost tako očit poziv u pomoć. Kaţe da riječi koje mi izlaze iz usta uopće nisu vaţne, jer zapravo u svakom trenutku govorim samo jedno: „Upomoć!”, dok oni razmišljaju o nečemu drugom. Ako bi se itko trebao osjećati krivim, onda su to oni, ne ti.

 Jezik moje ţene gladak je i ugodan. Njen je jezik najbolje mjesto na cijelome svijetu. Da je samo malo širi i samo malo dulji, zauvijek bih se uselio unutra. Zamotao bih se u taj jezik kao hrenovka u

tijesto, kao sarmica u list kiselog kupusa. Kaţem vam, kad se sjetim jezika s kojim sam počeo i jezika s kojim sam završio, ne bi bilo pogrešno reći da sam mnogo postigao u ţivotu. Da sam uspio zaraditi poboljšanje, promaknuće u višu klasu. Doduše, nikad nisam letio u poslovnoj klasi. Ali ako je razlika između te i ekonomske klase imalo nalik onoj između jezika moje ţene i onoga u ustima Tzahija-Tzlila Druckera, bio bih spreman

provesti cijeli tjedan u najhladnijoj, najvlaţnijoj

201

Janja suki na svijetu, s najdosadnijim, najuštogljenijim stricem na svijetu samo da dobijem priliku za

prelazak u višu klasu. Preko razglasa objave da uskoro slijećemo. Ja i dalje pričam. Michael i dalje ne sluša. Zemlja se i dalje vrti oko svoje osi. Još četiri dana, ljubavi moja. Još četiri dana i vraćam ti se. Još četiri dana i ponovno ću pronaći snage da zašutim.

202

Janja

Guava Nisu se čuli motori aviona. Nije se čulo ništa. Osim moţda tiho jecanje stjuardese nekoliko redova iza njega. Shkedi je kroz ovalni prozor gledao oblak koji je lebdio tik ispod njega. Mogao je zamisliti kako avion propada kroz njega kao kamen,

probušivši golemu rupu koja će se brzo zatvoriti već s prvim povjetarcem, ne ostavlj ajući čak ni oţiljak. „Samo se nemoj strovaliti”, rekao je Shkedi. „Samo nemoj pasti.” Ĉetrdeset sekundi prije nego što je Shkedi preminuo, pojavio se anđeo sav u bijelom i rekao mu da je „nagrađen” posljednjom ţeljom. Shkedi je pokušao saznati što, zapravo, znači to „nagrađen”.  Je li to bila nagrada kao kad dobiješ na lotu, ili nešto još laskavije: nagrađen u smislu dostignuća, nagrađen u znak priznanja za svoja dobra djela? Anđeo je slegnuo ramenima. „Pojma nemam”, odgovorio je s čistom anđeoskom iskrenošću. „Rekli su mi da smjesta odem i ispunim ti ţelju. Nisu mi rekli zašto.” „Šteta”, rekao je Shkedi. „Jer to je apsolutno fascinantno. Pogotovo sad kad napuštam ovaj svijet. Zato bih htio znati napuštam li ga kao samo još jedan sretnik ili odlazim uz tapša nje po leđima.” „Za četrdeset sekundi više te neće biti”, objavi anđeo monotonim glasom. ,Ako tih četrdeset

203

Janja

sekundi ţeliš provesti laprdajući, samo ti daj. Nema problema. Ali uzmi u obzir da ti se manevarski

prostor brzo suţava.” Shkedi je razmislio i brzo poţelio posljednju ţelju. Ali ne prije no što je anđelu napomenuo da vrlo neobično govori. Za jednog anđela. Anđeo je bio povrijeđen. „Kako to misliš ‘za  jednog anđela’? Jesi li ikada prije čuo nekog anđela kako govori pa da mi na temelju toga moţeš sasuti takvo što u lice?” „Nikad”, priznao je Shkedi. Iznenada je anđeo izgledao mnogo manje anđeoski i mnogo manje ugodno, ali to nije bilo ništa u usporedbi s tim kako je izgledao nakon što je čuo ţelju. „Mir na zemlji?” vrisnuo je. „Mir na zemlji? Šališ se!” A onda je Shkedi umro.

Shkedi je umro, a anđeo je ostao. Ostao s najdosadnijom i najzamršenijom ţeljom koju je ikada ikome morao ispuniti. Ljudi najčešće zatraţe novi auto za ţenu, stan za klinca. Razumne stvari. Ali mir na zemlji vraški je zahtjevan zadatak. Prvo ga tip obaspe pitanjima kao da je telefonska sluţba informacija, zatim još bude tako drzak da se naruga njegovu načinu govora, a povrh svega toga još mu na leđa natovari mir na zemlji. Da Shkedi nije otegnuo papke, anđeo bi se zalijepio za njega kao herpes i ne bi ga puštao dok tip ne promijeni ţelju.

204

Janja

Ali Shkedijeva je duša sad već bila na Sedmom Nebu i tko zna kako bi je uopće pronašao. Anđeo je duboko udahnuo. „Mir na zemlji, to je sve”, promrmljao je. „Samo mir na zemlji, ništa više.” Dok se sve to događalo, Shkedijeva je duša već posve zaboravila da je ikad pripadala osobi koja se

zvala Shkedi i reinkarnirala se, čista i neokaljana, rabljena, ali kao nova, u komad voća. Da, komad voća. U guavu. Nova duša nije imala misli. Guave nemaju misli. Ali imala je osjećaje. Osjećala je silan strah. Bojala se da će otpasti sa stabla. Doduše, nije imala riječi kojima bi opisala taj strah. Ali da jest, bilo bi to

nešto poput: „O, Boţe, samo nemoj pasti!” I dok je tako visjela sa stabla, prestravljena, na zemlji je

zavladao mir. Ljudi su od mačeva iskovali plugove, a nuklearne su reaktore počeli rabiti za opću dobrobit. Ali ništa od toga guavi nije predstavljalo ni najmanju utjehu. Jer stablo je bilo visoko, a tlo  joj se činilo dalekim i bolnim. Samo da ne padnem,

drhtala je guava bez riječi, samo da se ne strovalim.

205

Janja

Neočekivana zabava  Troje

ljudi

trenutak. trenutak.

Ili,

čeka

ispred

preciznije,

interfona.

nelagodan,

Ĉudan

neugodan

„I ti si došao Avneru na rođendan?” upita jedan od njih, onaj prosijedih brkova, tipa koji je pritisnuo zvono. Tip koji je pritisnuo zvono kimne

glavom. Kimne i treći, visok tip s flasterom na nosu. „Ma dajte”, brkati nervozno masira vrat, „prijatelji ste mu?” Obojica kimnu. Iz interfona se začuje ţenski glas. „Dođite gore na dvadeset prvi kat”, a zatim se začuje zujanje, znak da sad mogu otvoriti vrata. Dizalo i ide samo do dvadeset prvog kata, naš Avner ţivi u luksuznom stanu na najvišem katu. Putem gore, brkati priznaje da ga zapravo ne poznaje. Vodi poslovnicu banke u Ramat Avivu gdje

Avner i Pnina Katzman imaju otvoren račun. Nikad ih nije upoznao, u toj poslovnici radi tek dva mjeseca. Prije toga bio je voditelj manje poslovnice

u Ra’anani. Zato je bio iznenađen kad ga je Pnina nazvala i pozvala ga na ovu zabavu, ali ustrajala je,

rekavši da će to jako razveseliti Avnera. Pokaţe se da ni flaster-na-nosu nije blizak prijatelj. On je Avneru prodao policu ţivotnog osiguranja, vidjeli su se samo dvaput. A i to je bilo davno. Proteklih nekoliko godina sve su poslovne

206

Janja transakcije obavljali elektroničkom poštom.  Tip koji je pritisnuo zvono, zgodan, ali sa spojenim obrvama, najbolje poznaje Katzmanove.

Njihov je zubar. Pnini je napravio četiri plombe i krunicu na jednome od sjekutića. Avneru je morao izvaditi dva zuba, jednoga plombirati i izvaditi mu

ţivac, ali ne bi se baš nazvao prijateljem. „Neobično je da nas je pozvala”, kaţe Brk. „Vjerojatno je u pitanju velika zabava”, zaključuje Flaster. „Nisam planirao doći”, priznaje Obrva, „ali Pnina  je jako osjetljiva.” „Je li zgodna?” upita Brk. Zna da to nije pitanje koje bi voditelj poslovnice banke trebao pitati. Obojica kimnu glavama i istodobno slegnu

ramenima, kao da ţele reći: „Da, ali kakve nam koristi od toga?” Pnina zaista jest zgodna. Ima preko četrdeset i to ne skriva. Nije išla na glačanje bora. Kad bi se svakoj ţeni pridruţila jedna muška fantazija, pomisli Brk prihvativši mlitav stisak njezine ruke, Pnina bi bila savršena djeva u nevolji. Odaje manjak samopouzdanja, neku bespomoćnost. Ĉini se da se još nije pojavio nitko osim njih trojice. Samo osoblje iz sluţbe za ketering, koje iznosi i razmješta sve veće i veće zdjele s aluminijskim poklopcima i pladnjeve krcate predjelima. Ne,

uvjerava ih Pnina, nisu došli prerano. Nego svi drugi kasne.

207

Janja

„Ja sam kriva”, objašnjava. „Odlučila sam se u zadnji čas. Zato sam vas tek danas i pozvala. Ispričavam se.” Brk joj odgovori da se nema za što ispričavati. Obrva je već pognut nad jednim pladnjem i već je načeo bruschette. Tako su lijepo posloţene da svaka koju uzme ostavi zamjetnu prazninu, kao

izvađen zub. Svjestan je da to baš i nije pristojno od njega i da bi trebao pričekati ostale goste, ali umire od gladi. Danas je tri i pol sata jednom tipu

operirao gornju i donju čeljust, a onda se samo presvukao i krenuo na zabavu. Nije imao vremena

ni svratiti kući. Gladan je, a sad ne samo da je gladan nego mu je i neugodno. Bruschette su

dobre. Uzme još jednu, već petu po redu, i odmakne se pa stane sa strane. Dnevna soba stana zaista je golema, a iz nje staklena vrata na terasu na krovu. Pnin a im kaţe

da je pozvala tristo ljudi, sve čija je imena i brojeve pronašla u Avnerovu BlackBerryju. Neće svi doći,  jasno joj je, pogotovo kad se uzme u obzir da ih je

pozvala u posljednji tren, ali svejedno će biti jako zabavno.

Već mu deset godina nije pripremila zabavu iznenađenja. Tada su ţivjeli u Indiji zbog Avnerovih poslova, a jedan od gostiju donio im je na dar

mladunče lava. Ĉini se da su u Indiji fleksibilniji u pogledu zakona o zaštiti divljih ţivotinja, ili ih se moţda samo manje pridrţavaju. Taj je lavić bio nešto najslađe što je Pnina ikada vidjela. Zapravo,

208

Janja

cijela je zabava bila veličanstven uspjeh. Naravno da ne očekuje da danas netko donese lavića, ali ljudi će doći, pit će i smijat će se, i bit će jako zabavno.

„Svima nam treba prilika da se potpuno opustimo, pogotovo Avneru, koji proteklih nekoliko

mjeseci radi kao konj, bavi se tim dionicama”, kaţe Pnina.

Priča o Indiji podsjetila je Brka na nešto - i on je donio dar. Posegne u dţep i izvuče duguljastu kutijicu zamotanu u šaren papir s logotipom banke. „Jedna sitnica”, kaţe tonom punim isprike, „i nije samo od mene nego od cijele poslovnice.” Nije lako dati dar nakon te čudesne priče o lavu. Pnina se zahvali i zagrli Brka - što je prilično iznenađujuće, budući da se ne poznaju, barem tako pomisli Flaster. Pnina inzistira da Brk još malo zadrţi dar kod sebe i da ga osobno preda Avneru. Sigurna je, kaţe, da će Avneru biti jako drago, uvijek je volio darove.

Obrva osjeti nelagodu na te riječi jer on nije ništa donio. Baš kao ni Flaster, ali doduše, on nije ništa ni pojeo, a Obrva je već slistio šest bruschetta, dva komada haringe i komad sushija s lignjama, koji - kao što mu je mladi konobar dvaput naglasio - nije bio košer. Obrva zna da nije trebao

doći, ali što sad moţe nego čekati da se pojavi Avner i ostali gosti, a zatim se, kad svi već budu zauzeti zabavom, iskrasti i otići. Ali u međuvremenu je zaglavio ovdje, jasno mu je,

209

Janja totalno zaglavio, a u dvadeset minuta koliko je

prošlo otkako su ušli, nije došao ni jedan drugi uzvanik.

„Što ste rekli, kad bi Avner trebao doći?” upita Obrva, trudeći se zvučati leţerno. Nije upalilo. Pnina se uzruja.

„Već je trebao biti ovdje”, kaţe ona, „ali ne zna za zabavu pa će moţda malo zakasniti.” Natoči Obrvi malo vina. On uljudno odbije, ali ona inzistira. Flaster pita ima li konjaka. Na to se Pnina

razveseli i na šiljastim se visokim potpeticama odnjiše do vitrine sa ţestokim pićima pa izvadi  jednu bocu.

„I ovi iz keteringa sigurno imaju konjak,” kaţe ona, „ali ne tako dobar kao ovaj. To moţda nije dovoljno za sve goste, ali jest za ovu našu intimnu grupicu, pa hajde da nazdravimo.” Natoči konjaka sebi i Brku, a zatim oboje podignu čaše. Vidjevši da nitko drugi ne planira ništa reći, Brk poţuri ispuniti tišinu. Svima nazočnima zaţeli još mnogo zabava i mnogo iznenađenja, naravno, lijepih. A Avneru ţeli da što prije dođe, inače mu neće ostati ništa za jelo i piće. Pnina i on se nasmiju.

Obrva se osjeća kao da se to na neki način ticalo njega. Istina, otkad je došao, pojeo je dosta toga, ali svejedno smatra da je prilično bezobrazno od Brka da se sprda s njim. A i od Pnine - prilično je neukusno to kako se smije na tu neukusnu šalu, pokazujući krunice koje ne bi imala da nije nj ega.

210

Janja

 To je to, zaključi on, vrijeme je da pođe. Učinit će to uljudno, da ne povrijedi ničije osjećaje, i svaka čast svima, ali on kod kuće ima ţenu, a ovdje se nudi samo pomalo napeta atmosfera i sushi koji nije

košer. Pninina

je

reakcija

na

Obrvino

promucano

zbogom ekstremna. „Ne moţete ići”, kaţe, čvrsto ga drţeći za ruku, „Avneru je jako vaţna ova zabava, a bez vas... Vidite da gotovo nitko nije došao. Ali doći će.” Brzo se sabere. „Vjerojatno su zapeli u prometu. U ovo je vrijeme guţva na cestama, ali a ko Avner dođe prije njih, otvorit će vrata i vidjeti samo dva čovjeka. Dva divna čovjeka, ali samo dva. Ne računajući konobare i posluţitelje, naravno. Moglo bi to biti veliko razočaranje. A to je posljednja stvar koja čovjeku treba na pedeseti rođendan. T a je dob sama po sebi već teška. A Avneru proteklih mjeseci baš i nije bilo lako pa mu nikako ne bi dobro sjelo da ga na ulazu u stan dočeka prazna dnevna soba.” „Ni trojica nisu mnogo”, Obrva zlobno objavi očito. Na Pnininu mjestu, doda, on bi jednostavno otkazao cijelu stvar i potrudio se prije Avnerova

dolaska počistiti sve tragove da se uopće i pripremala zabava.

Pnina se brzo sloţi. Pozove voditelja sluţbe za ketering i kaţe mu neka ne donosi više hrane te neka okupi svoje osoblje i odvede ih dolje u njihov

kamion te neka zasad ondje pričekaju. Kad dođu ostali gosti, poslat će mu poruku pa neka se svi opet popnu gore.

211

Janja

Dotad ćemo, počne objašnjavati svima, ne puštajući Obrvinu ruku, dotad ćemo lijepo sjediti ovdje u dnevnoj sobi i čekati Avnera uz piće. Moţda je od početka trebala planirati nešto malo intimnije. Na kraju krajeva, pedeset nije dob za

razuzdan ples i glasnu glazbu; pedeset je više za stimulativan razgovor s bliskim prijateljima koji te dobro poznaju. Obrva joj je htio reći da nitko od ovdje  prisutnih

nije blizak s Avnerom, ali vidi da je ona već ionako na rubu suza pa odluči ne reći ništa i dopusti joj da ga odvuče do kauča. Posjedne ga, a Flaster i Brk im se pridruţe. Brk je svjetski prvak u smirivanju. Dosad je već vodio mnoge razgovore s klijentima koji su izgubili

sav novac u lošim ulaganjima, ali uvijek je znao kako se postaviti, pogotovo sa ţenama. Sad ih bombardira šalama, natoči im piće, utješno poloţi ruku na Pninino bljedoputo rame. Da je ušao neki neznanac, vjerojatno bi pomislio da su par.

I Flaster se doima kao kod kuće. U prilog mu ide činjenica da mu se nikamo posebno ne ţuri. Ima ţenu koja uvijek izgleda kao da joj je upravo umro netko blizak i prilično naporna klinca od dvije godine, a danas je na njemu red da ga okupa. Ovdje moţe samo sjediti, malo piti, druţiti se s

nekim tko je u ţivotu imao malo više uspjeha nego on, barem financijskog, a sluţbeno bi se to čak moglo nazvati poslom.

Kod kuće će, kad se napokon zaputi onamo,

212

Janja

samo morati sloţiti umorno lice i reći da su cijelu večer toliko blebetali da su mu uši bridjele, ali što je mogao nego smiješiti se kad su u pitanju tako dobri klijenti.

„Tako ti je to”, reći će ţeni. „Da zaradim za ţivot, i ja, baš kao i ti, moram slušati tuđa sranja...”, a zatim će zastati kao da je zaboravio, kao da je smetnuo s uma da ona ne radi već pune dvije godine i da je sav teret na njegovim plećima. Ona će se na to vjerojatno rasplakati, reći mu da nije ona kriva što ima postporođajnu depresiju, da  je to znanstveno dokazana bolest, da si ona to ne

umišlja, stvar je kemijske prirode, baš kao i kod drugih bolesti. Sve bi dala da se moţe vratiti na posao, o da barem moţe, ali ne moţe, jednostavno ne moţe... On će prekinuti tu bujicu riječi i ispričati se, reći da nije mislio ništa loše, da mu je izletjelo. A ona će mu povjerovati, ili neće. S obzirom na silnu pustoš između njih, ionako nije vaţno. Brk kao da je naslutio što se mota Flasteru po glavi pa mu natoči još malo konjaka. Taj Brk je čovjek i pol, pomisli Flaster, ljudina. S druge strane, Obrva je pomalo neurotičan i čini ga nervoznim. Kad su tek došli, nije prestajao jesti, a sad samo gleda na sat i češe se. Prije, kad ga je Pnina pokušala uvjeriti da ostane, zamalo se ubacio u njihov razgovor i rekao joj neka ga ostavi na miru, neka ga pusti da ode. Nitko ga ovdje ne treba.

Ĉovjek bi pomislio da je Avnerov prijatelj iz djetinjstva ili tako nešto, a ne samo tip koji mu

213

Janja svrdla po zubima. Zapravo, kad malo bolje razmisli, pomalo je

čudno da su njih trojica jedini koji su došli. Što to govori o Avnerovim stvarno bliskim prijateljima? Da

su tako sebični? Da ih je nečim uvrijedio? Ili moţda nema dobrih prijatelja.

Zazuji interfon i Pnina potrči javiti se. Brk namigne Obrvi i Flasteru pa im natoči još jednu rundu konjaka. „Ne brini”, kaţe Obrvi kao da je klijent u banci koji prolazi kroz teško razdoblje, „sve će biti dobro.” Ali to na interfonu samo je tip iz keteringa. Njihov kamion blokirao je nekoga. Pita smije li

parkirati na parkiralištu zgrade. Prije nego što Pnina stigne odgovoriti, zazvoni telefon. Ona poţuri  javiti se. Tišina s druge strane. „Avnere”, kaţe, „gdje si? Je li sve u redu?” Zna da je Avner jer vidi njegov broj na zaslonu. Ali s

druge strane nitko ne odgovara, čuje se samo zujanje mrtve linije.

Pnina zaplače, ali nekako drukčije, neobično. Oči su joj mokre i cijelo joj tijelo drhti, ali iz nje ne izlazi nikakav zvuk, kao mobitel kad ga staviš na

vibraciju. Brk joj odmah priđe i uzme joj čašu s konjakom iz ruke, sekundu prije nego što će pasti i razbiti se.

„Nije dobro”, kaţe Pnina i zagrli Brka, „nešto nije u redu s njim. Znala sam, sve sam vrijeme znala. Zato sam i odlučila prirediti zabavu, da ga

oraspoloţim.”

214

Janja

Brk je povede do kauča i posjedne je pokraj Obrve.

Obrva je ozlojeđen. Planirao je Pnini, kad se vrati, reći da mora ići. Da ga ţena čeka, ili tako nešto, ali nakon tog poziva jasno mu je da ne moţe. Sjedi mu tako blizu da čuje njezino nepravilno disanje. I strašno je blijeda. Izgleda kao da će se onesvijestiti.

Flaster joj donese čašu vode, a Brk joj je prinese do usana. Ona malo otpije i počne se smirivati.  To je bio zastrašujući trenutak, pomisli Obrva. Pitam se što joj je rekao preko telefona, razmišljao je Flaster. Ĉak i kad je slaba, misli Brk, čak i kad je na rubu sloma, prava je ţena. U dubini hlača osjeća početak erekcije i nada se da to nitko drugi ne zamjećuje. Interfon ponovno zazuji. I opet je to tip iz keteringa, čeka odgovor u vezi s parkiranjem na

parkiralištu za stanare. Promet je sad već prava ludnica i jednostavno je nemoguće na ulici pronaći mjesto dovoljno veliko za kamion. Flaster, koji se  javio na interfon, glasno ponovi pitanje. Brk mu kimne u stilu reci-mu-da-moţe. Ali Pnina onako u polusvijesti promrmlja da ne bi smio parkirati na mjestu za stanare. Susjed sa sedamnaestoga kata uvijek pravi probleme oko

toga. Evo, prošli tjedan je poznanici koja je svratila na sat vremena pauk pokupio auto. Obrva ponudi da će sići i reći tipu da ne moţe

215

Janja

parkirati na parkiralištu za stanare. Odatle će se, čini mu se, lakše izvući kući. Brk kaţe da bi moţda ipak trebao ostati, jer Pnini nije dobro i bilo bi bolje da imaju doktora u blizini. „Ja sam doktor stomatologije”, kaţe Obrva. „Ti si doktor stomatologije, znam”, odvrati Brk.

Pnina kaţe da odmah moraju do Avnerova ureda. Nije nalik njemu da nazove i da odmah samo tako prekine vezu. Uostalom, u posljednje vrijeme

nešto nije u redu s njim. Stalno uzima neke tablete. Pnini je rekao da su za glavobolju, ali zna ona kako

izgledaju tablete protiv glavobolje, a ovo što Avner uzima nije ni Tylenol ni Advil, nego nekakva crna,

eliptična tableta kakvu nikad prije nije vidjela. A ima i noćne more, jer čula ga je kako viče u snu. „Razgovaraj s Cohavijem”, vikao je, „razgovaraj s Cohavijem.” Kad ga je pitala o tome, rekao je da je sve u redu i da ne poznaje nikakvog Cohavija. Ali ona zna da joj je lagao. Igal Cohavi. Njegov je broj u Avnerovu BlackBerryju. A od svih ondje navedenih brojeva, jedino njega nije nazvala. Ĉinilo  joj se da bi on mogao pokvariti atmosferu.

„Ne znam što će se dogoditi”, kaţe Pnina. „Bojim se.” Brk kimne i kaţe da bi njih četvero trebali otići do Avnerova ureda da vide je li dobro.

Obrva kaţe da su se svi malo zanijeli i da bi ga Pnina najprije trebala ponovno nazvati. Pa nije se,

zapravo, dogodilo ništa osim što je pukla veza, a takve se stvari stalno događaju. Da, moţda nešto

216

Janja

nije u redu s Avnerom, ali jednako je moguće da nešto ni je u redu s telefonskom linijom pa bi bilo pametno da se to provjeri prije nego što se zapute sve do Herzliye. Drhtavim prstima

Pnina

opet

utipka

broj

Avnerova ureda i uključi zvučnik telefona. Flasteru se to učini neobično. Što ako se Avner javi i kaţe jo j nešto intimno ili uvredljivo, to bi moglo biti neugodno. Ali s druge se strane nitko ne javlja. Obrva joj

kaţe neka ga nazove na mobitel. Poruka na sekretarici objavi joj da je dobila Avnera Katzmana i neka svi koji ga hitno trebaju nazovu njegovu tajnicu ili mu pošalju poruku, jer ne preslušava

govornu poštu. Brk ne poznaje Avnera, ali već i po njegovoj dikciji zna da mu se ne bi svidio. Ima nešto nabusito u njegovu glasu, glasu nekoga tko smatra da ima pravo na sve, nekakva prazna otmjenost,

bez osjećaja duţnosti. Mnogi su klijenti u Brkovoj podruţnici u Ra’anani bili takvi, od one vrste ljudi koji se uvrijede svaki put kad im banka zaračuna naknadu. Što se njih tiče, činjenica da su uopće i otvorili račun u Brkovoj podruţnici već je sama po sebi dar koji su dali banci, i kako je neuljudno, da

ne kaţemo nezahvalno, da im banka nakon njihove tako divne geste svejedno obračuna naknadu za novu čekovnu knjiţicu ili očekuje da plate kamatu na nedopušteno prekoračenje po računu.

217

Janja Obrva

zamoli

Pninu

neka

Avneru

p ošalje

poruku, ali Brk ga prekine rekavši da više nemaju vremena za gubljenje i da bi trebali krenuti prema

njegovu uredu. Flaster se brzo sloţi s njim; cijela mu se ta stvar čini kao pustolovina. Zapravo, ne brine ga da bi se Avner mogao ubiti,  jer njegova polica ţivotnog osiguranja ionako ne

pokriva samoubojstvo, ali sad, čak i ako ne dođe kući prije četiri ujutro, zaista moţe ţeni reći da je imalo veze s poslom. Voze se u Brkovu autu, novoj Hondi Civic. U dizalu ih je Obrva još jednom pokušao uvjeriti da bi

se trebali razdvojiti, da bi on i Flaster trebali ići njegovim autom, ali Brk je odlučno uloţio veto na tu zamisao.

Flaster i Obrva sjede na straţnjem sjedalu, zavezani pojasevima kao dva klinca na obiteljskom subotnjem izletu. Nedostaje samo da se Obrva

potuţi Brku: „Tata, Flaster me zeza”, ili da ga zamoli da stane na benzinskoj jer mu se piški. Obrva je i sposoban za takvo što, pravo je dijete. Da je rat, pomisli Brk - a mnogi kaţu da i jest Obrva je posljednja osoba za koju bi htio da mu štiti leđa. Dobro, Avner jest seronja i gnjavator, to je

već jasno, ali svejedno, nestane ti pacijent, njegova  je ţena izvan sebe, a jedino o čemu ti razmišljaš su bruschette i kako ćeš se što prije izvući i otići kući? Obrva piše poruku na mobitelu, vjerojatno ţeni, vjerojatno nešto sarkastično. Flaster pokušava krajičkom oka vidjeti što Obrva piše, ali kut je

218

Janja

pogrešan. Trenutak poslije, kad stigne odgovor, uspije ga pročitati, a piše: „Ĉekam te u krevetu samo u čarapama”. Flaster osjeti ljubomoru. On nikad nije dobio

seksi poruku. Kad je njegova ţena posljednji put njemu poţeljela reći nešto seksi, poruke još nisu bile izumljene, a ţenama koje ševi sa strane ne dopušta da mu šalju sms ili ostavljaju poruke na sekretarici. Jednom je u nekim novinama pročitao da čak i ako izbrišeš poruke s mobitela, tvoj mobilni operater i dalje ima kopije, s kojima te mogu

ucjenjivati i sjebati ti ţivot. Cijelim putem do Herzliye promet je prilično gust. Svi koji rade u Tel Avivu sad su na putu kući. Promet u drugom smjeru zapravo je rijedak.

Obrva zamišlja Avnera kako se vozi kući nakon običnog radnog dana. U onom je telefonskom razgovoru vjerojatno htio reći Pnini da je voli, da mu je ţao što je proteklih nekoliko dana bio pomalo ţivčan, a i zato što joj je lagao o crnim tabletama . Zapravo su za hemoroide, ali bilo mu je previše neugodno pa joj je pokušao prodati priču o glavobolji.

A kad stigne kući, naletjet će na nekolicinu srditih ljudi u kamionu sluţbe za ketering, koji se s  jednim od susjeda prepiru oko parkirnog mjesta, i pomislit će neku budističku misao o tome koliko se

često u ţivotu svađamo oko nevaţnih sitnica, zatim će laganim korakom do dizala, a kad stigne do svog kata i otvori vrata, dočekat će ga prazan stan i

219

Janja napola prazna boca konjaka.

Pnina neće biti kod kuće i to će ga zaista zaboljeti. Pa rođendan mu je. Ne trebaju mu darovi i rođendanske zabave, prestar je već za ta sranja, ali je li previše traţiti da tvoja ţivotna partnerica bude kod kuće, da bude s tobom na tvoj usrani rođendan? A ona je, pomisli Obrva, zapela u prometu na putu u Herzliyu. Koja smijurija. Ali Avner ne vozi prema svom stanu u Ramat Avivu. Nema ga ni u njegovu uredu u Herzliyi.

Kad njih četvero napokon stignu onamo, u uredu nema nikoga, ali zaštitar na ulazu kaţe im da je vidio Avnera kad je odlazio, prije manje od sat

vremena. Kaţe da je Avner imao pištolj. Pouzdano zna da je tako jer ga je Avner zamolio da mu ga

pomogne otkočiti. Ne da Avner nije znao kako to učiniti nego je nešto zapelo pa je zato trebao zaštitarovu pomoć. Samo što taj zaštitar baš i nije bio prava osoba za taj zadatak: postariji Kazah, koji je cijeli ţivot uzgajao povrće u nekom zabačenom selu, ne baš Rambo. Kad je došao u Izrael, htio je raditi kao ratar, ali ljudi iz agencije rekli su ne, u današnje vrijeme samo Tajci i Arapi rade u poljodjelstvu , a on moţe - odsad pa do smrti - otići u mirovinu ili

biti zaštitar. Kaţe Brku da se Avner naljutio kad mu nije mogao pomoći oko pištolja, čak je počeo psovati. „Nije to lijepo”, kaţe zaštitar. „Nije lijepo psovati čovjeka mojih godina. A za što? Jesam li nešto krivo

220

Janja

napravio?” Brk kimne. Zna da bi mogao, kad bi htio, umiriti

i zaštitara, ali više nema energije. I brine ga taj razgovor o pištolju. Cijelim putem ovamo razmišljao  je o tome da Pnina moţda malo pretjeruje s tom svojom brigom, ali sad mu je očito da zaista ima razloga za zabrinutost.

„Da me pitao o poljoprivredi, nema što mu ne bih znao reći”, priča zaštitar Flasteru. „Volim pomagati ljudima. Ali o pištoljima ne znam ništa. Ali je li to razlog da me se psuje?” Putem natrag do auta, Pnina plače. Obrva kaţe da cijela ta stvar više nije u njihovim rukama i da bi trebali nazvati policiju.

Ubaci se Flaster, tvrdeći da policija neće ništa poduzeti. Ako nemaš debelu vezu, prođe najmanje  jedan dan prije nego što pomaknu guzicu i nešto naprave.

Nije baš da on ima neki bolji plan, ali Obrva mu već neko vrijeme uţasno ide na ţivce pa se  jednostavno ne ţeli sloţiti s njegovim prijedlogom. Brk pogladi Pninu po kosi. Ni on nema plan;

uopće nije u stanju razmišljati dok ona plače. Njezine mu suze poplavljuju mozak, sve mu se misli

utope prije nego što se stignu i oblikovati. A činjenica da se Obrva i Flaster prepiru pokraj njega - ni to mu baš ne pomaţe da se bolje usredotoči. „Vas dvojica uzmite taksi. Ovdje više ne moţete pomoći”, kaţe im. „A što ćete ti i Pnina?” upita Flaster. On zaista

221

Janja

ne ţeli ići, ni platiti taksi, a ni voziti se sve do Ramat Aviva s Obrvom. Brk slegne ramenima. Nema odgovora na to pitanje.

„Ima pravo”, kaţe Obrva, svjestan da mu je to prilika da ode, a uostalom, Brk zaista ima pravo, to

što ih je četvero nije od prevelike pomoći. Brk moţe i sam odvesti Pninu u policijsku postaju, ne trebaju

ga njih dvojica drţati za ruku. Flasteru se uopće ne sviđa ta zamisao; sad kad  je u igri pištolj i kad se nešto počelo događati, ţao mu je otići kući. Ako ostane, moţda moţe nešto promijeniti, moţda čak spasiti Avnera, a čak i da ga ne spasi nego da samo, s Brkom i Pninom, pronađe njegovo tijelo, bilo bi to nezaboravno iskustvo.

Moţda ne najljepše iskustvo, ali ipak iskustvo. A u proteklih nekoliko godina baš ih i nije imao previše. Osim udarnog vala onog projektila što je pao blizu i razbio prozor sobe u kojoj su ljetovali,

gore na sjeveru. I onoga kad je s prijateljem otišao na košarkašku utakmicu, a TV kamera ga je uhvatila kako zijeva. Moţda čak i onoga dana kad mu se rodio sin. Premda zapravo i nije bio prisutan

baš u tom trenutku. Ţena ga je istjerala iz rađaonice na nekoliko minuta jer je bila ljutita što se javio na mobitel nekome tko ga je zvao s posla. Ukratko, Flasteru se baš i nije išlo, ali budući da

su i Brk i Obrva za to, ne moţe ustrajati na ostanku, a da ne ispadne seronja. Jedino kako

moţe spasiti situaciju jest da smisli nešto. Neku

222

Janja

vraški dobru zamisao koja će u središte zbivanja staviti njega kao začetnika plana, kao nekoga tko je od koristi, nekoga koga se isplati imati u blizini.

„Moramo razgovarati s Igalom Cohavijem”, kaţe, dijelom Brku, dijelom Pnini, koja je završila s plačem i sad samo šmrca i dašće. „Pnina je rekla da  je prepisala njegov broj iz Avnerova BlackBerryja. A ako ga je Avner sanjao i vikao u snu, sigurno mu je

stalno na pameti. Tko zna, sve to s pištoljem na prvi pogled izgleda kao da misli počiniti samoubojstvo, ali što ako zapravo planira ubiti Cohavija? Trebali bismo nazvati i upozoriti ga, otkriti što se događa.”

Ĉim je Flaster izgovorio „samoubojstvo”, Pnina opet brizne u plač, a na riječ „ubiti” sruši se u nesvijest.

Srećom, Brk je uspije uhvatiti trenutak prije nego što je licem udarila u pločnik. Flaster pritrči pomoći Brku, ali po izrazu na Brkovu licu jasno mu je da to i nije tako dobra zamisao.

Obrva kaţe nije to ništa, samo stres. Netko bi joj trebao donijeti čašu vode, posjesti je na klupu i začas će doći sebi. „Maknite se odavde, obojica”, vikne Brk, „odlazite, odmah.” Poslije, u taksiju. Flaster će reći Obrvi da je Brk otišao predaleko, pa što misli tko je da moţe tako razgovarati s njima? U današnje vrijeme ni časnici s vojničima ne razgovaraju na takav način, inače

223

Janja

odmah slijede sluţbene prituţbe, pa kog si onda vraga taj Brk umišlja da moţe vikati na dvojicu ljudi koje jedva poznaje i koji samo pokušavaju pomoći?  To će reći poslije, u taksiju. Ali sad, ispred poslovne zgrade u Herzliya Pituachu, Flaster ne

kaţe ništa nego se Obrva i on udalje, ostavljajući Brka i Pninu same.

Brk je odnese do auta i njeţno je spusti na sjedalo suvozača, kao da je nešto vrlo krhko. Pnina se osvijestila i prije nego što su došli do auta. Promrmlja nešto, još uvijek polusklopljenih očiju, ali on počne slušati tek nakon što ju je spustio. „Ţedna sam”, kaţe ona. „Znam”, odgovori Brk. „Nemam vode u autu, ţao mi je. Moţemo se odvesti nekamo i kupiti bocu. Putem ovamo vidio sam da je u blizini trgovina

Arome.” „Mislite li da je već mrtav?” upita ona. „Tko?” uzvrati Brk pitanjem. Zna na koga je mislila, ali pretvara se da ne zna - to je trik koji bi je trebao navesti na osjećaj da je njezin strah neutemeljen. Ona ga pogleda, ali ne

kaţe: „Avner”, kao što je mislio da će reći. Samo ga gleda.

„Siguran sam da je dobro”, kaţe Brk. Glas mu zvuči uvjerl jivo. Glas je to koji mu je pribavio poslovnicu u Ra’anani, a sad i ovu u Ramat Avivu. „Bojim se”, kaţe Pnina, baš onako kako si je bio zamišljao kad ju je te večeri prvi put ugledao. Tako

224

Janja  je lijepa dok to govori. Brk se nagne naprijed i poljubi njezine suhe usne. Koje se odmaknu od njegovih. On ne vidi

ništa, čak ni pokret njezine ruke, ali njegov obraz osjeti pljusku.

Kad Obrva stigne kući, ţena već spava. Nije nimalo umoran. Tijelo mu je nabrijano adrenalinom. Um zna da je sve to padanje u

nesvijest, i čekanje, i neobične prepirke bilo uzalud, ali njegovo je tijelo dovoljno glupo da to shvati ozbiljno. Umjesto da ode u krevet, Obrva sjedne za

računalo da si provjeri poštu. Jedina je pristigla poruka ona od nekog kretena s kojim je išao u osnovnu školu, a koji je njegovu adresu pronašao na internetu.

 To je ono što čovjeka frustrira kad je u pitanju tehnologija, pomisli Obrva. Ljudi koji su izmislili internet bili su genijalci i vjerojatno su vjerovali da

donose napredak čovječanstvu, ali na kraju, umjesto da ljudi tu genijalnu zamisao koriste za

istraţivanja i stjecanje znanja, koriste je da bi gnjavili nekog jadnika koji je sjedio u klupi s njima

u četvrtom razredu. Što bi sad trebao otpisati tom Yiftachu Rozalesu? Sjećaš li se kako smo povukli crtu po sredini klupe? Kako si me udarao laktom u rebra kad bih je

slučajno prešao? Obrva pokuša zamisliti kakav je sad ţivot Yiftacha Rozalesa, ako nema boljega posla nego

225

Janja

trošiti slobodno vrijeme na potragu za klincem s kojim je prije trideset godina išao u razred i kojega ionako nikad nije volio.

Nakon što se nekoliko minuta osjećao boljim od Rozalesa, Obrva počne razmišljati o sebi. A što je on postigao u ţivotu? Naginje se nad smrdljiva usta, buši i stavlja plombe u trule zube. „Jako cijenjena profesija”, uvijek kaţe njegova majka kad govori o stomatologiji.

Što se tu ima cijeniti? Koja je razlika između vodoinstalatera i zubara? Obojica rade u smrdljivim

rupama,

a

za

ţivot

zarađuju

bušenjem

i

popunjavanjem pukotina. Obojica pristojno zarade. I vrlo je vjerojatno da nijedan od njih ne voli svoj posao.

 Jedina je razlika to što je Obrvin posao „jako cijenjen”, a da bi ga se cijenilo, Obrva je morao na pet godina otići iz zemlje i studirati u Rumunjskoj, dok je vodoinstalater vjerojatno morao uloţiti manje vremena. Danas je stvarno bio jedan od najgorih dana, operirao je desni starcu koji je cijelo vrijeme tulio i

krvario, praktički se gušeći cjevčicom za usisavanje. A Obrva, koji ga je pokušavao smiriti, nije mogao prestati razmišljati o tome da je to ionako sve uzalud. Da će starcu trebati najmanje godinu dana patnje da se navikne na implantate, a vjerojatno će dva dana prije ili poslije toga umrijeti od infarkta ili

raka ili moţdanog udara, ili od čega već umiru ljudi njegove dobi.

226

Janja  Trebala bi postojati dobna granica za pacijente,

pomisli izuvajući cipele. Jednostavno im treba reći: „Dosta ste ţivjeli. Odsad nadalje sve smatrajte bonusom, darom koji ne moţete zamijeniti za nešto drugo. Boli vas? Ostanite u krevetu. I dalje vas

boli? Ĉekajte: ili ćete umrijeti, ili će proći.”  Ta mi se dob, misli si Obrva perući zube, već bliţi, galopira kao divlji konj kojemu pjena frca iz nosnica. Uskoro ću ta osoba u krevetu koja ne ustaje biti ja. U toj pomisli kao da pronađe utjehu. Posljednja osoba koju je Pnina pljusnula prije

Brka bio je Avner. Prije sedamnaest godina. Tad još nije bio bogat, ni ogorčen, niti je ćelavio, ali već je zračio uvjerenošću da je sve njegovo. Bio im je to prvi izlazak, a odveo ju je u restoran. Avner je bio opak prema konobaru, natjerao ga  je da kuharu vrati njegovo jelo, koje nije bilo

fantastično, ali ipak je bilo dovoljno dobro. Nije joj išlo u glavu što radi za istim stolom s tim arogantnim tipom. Spojila ih je njezina cimerica. Rekla je Pnini da je Avner sjajan, a Avneru da je Pnina draţesna, što  je

bio njezin način da kaţe da je lijepa, a da se pritom ne osjeća kao šovinist. Avner joj je cijelu večer pričao o dionicama i derivatima i institucijskim ulagačima, uopće joj ne dajući da dođe do riječi. Nakon večere, odveo ju je kući u svom ulubljenom bijelom Autobianchiju. Zaustavio ga je ispred njezine zgrade, ugasio motor

227

Janja

i predloţio joj da ga pozove gore. Rekla mu je da joj se to ne čini kao dobra zamisao. Podsjetio ju je da poznaje njezinu cimericu i rekao da bi htio svratiti na minutu, samo da je pozdravi. Da je pozdravi i da joj zahvali što ili je upoznala.

Pnina se uljudno nasmiješila i rekla da se cimerica vraća kasno, jer radi noćnu smjenu. Obećala je da će joj prenijeti pozdrave i zahvaliti joj u njegovo ime, i već je otvorila vrata da će izići, ali Avner ih je zatvorio i poljubio je.

Nije bilo oklijevanja, nije bilo razmišljanja o tome kako se ona osjeća s druge strane tog poljupca. Bio  je to samo poljubac u usta, ali osjećala se silovanom.

Pnina ga je pljusnula i izišla iz auta. Avner nije krenuo za njom, a nije je ni pokušao nazvati. S balkona

svoga

stana

vidjela

je

da

njegov

Autobianchi stoji dolje. Još moţda sat vremena. Kad je legla, još je bio ondje. Ujutro ju je probudio dostavljač s golemim i pomalo kičastim buketom. U popratnoj poruci pisalo je samo: Oprosti.

„Ţao mi je”, kaţe Brk. „Nisam htio.” Pnina je mogla ustrajati na tome da mu oteţa stvar, mogla ga je upitati što mu je bilo da je poljubi? Da tako iskoristi njezinu slabost? Da je vozi u Herzliyu u autu koji je vonjao na znoj i auto-

dezodorans s mirisom kokosa? Ali ne kaţe ništa, nema snage. Ţeli samo da je Brk odveze kući.

228

Janja

„Moţda bismo ipak trebali otići na policiju”, kaţe Brk, „za svaki slučaj.” Ali Pnina kaţe ne. Avner će na kraju doći kući, sigurna je u to, nije on tip koji bi po činio samoubojstvo ili nekoga ubio. Kad je to Flaster

spomenuo, isprva se prepala, ali sad, kad pokuša zamisliti Avnera kako gura pištolj u usta ili ga pritišće nekome o sljepoočnicu - ne, to jednostavno nije nešto što bi on učinio. Pogledavši svoje ruke, shvati da se tresu, ali njezin je um već odlučio da je Avner dobro.

Brk joj ne proturječi, samo je vozi kući. Kamion sluţbe za ketering još je parkiran ispred zgrade, s dva kotača na pločniku, priječeći prolaz pješacima. Jadnici, očito su sve vrijeme čekali. Brk kaţe da će otići porazgovarati s njima. Htio bi joj pomoći oko nečega, da se iskupi za ono što je bilo. Ali ona mu ne dopušta. Ne zato da ga kazni nego  jednostavno nema snage.

Nakon što Pnina iziđe iz auta, on je zazove. Više ne osjeća bijes koji je bila osjećala. Sad joj se Brk zapravo čini kao dobra osoba. A taj poljubac moţda je izabrao pogrešan trenutak, ali od trenutka kad je došao slutila je koliko je ţeli, a veći dio večeri zbog toga se osjećala dobro. Brk joj pruţi dar za Avnera i svoju posjetnicu, objašnjavajući joj da je na njoj i broj njegova mobitela da ga moţe nazvati u svako doba dana i noći. Ona kimne. Neće ga nazvati, ne danas.

229

Janja

Flaster je našao mjesto za parkiranje tik ispred zgrade. Ali umjesto da se popne na drugi kat, da gurne ključ u bravu, da se svuče u zamračenu

hodniku i da se tiho prišulja svojoj strani kreveta, on počne hodati. Isprva nema blage veze kamo ide: Ulica Shtand, Kralja Solomona, Kralja Georgea pa Dizengoffova ulica. Tek na Dizengoffovoj shvati da ţeli doći do mora.

Nastavi hodati sve do šetališta, a otamo dolje do obale. Izuje cipele, svuče čarape i ostane tako stajati, ukopavajući noţne prste u pijesak. Iza leđa čuje buku prometa i glazbu koja najvjerojatnije dopire iz prodavaonice pića otvorene cijelu noć. Ispred sebe čuje zvuk  valova koji se razbijaju o lukobran nedaleko od njega.

„Oprostite”, kaţe momak s vojničkom frizurom, ošišan na milimetar, koji se stvorio niotkuda, „vi ţivite ovdje?” Flaster kimne.

„Super”, kaţe Milimetar, „onda moţda znate kamo bi se čovjek mogao otići malo zabaviti?” Flaster bi ga mogao pitati na kakvu zabavu misli. Alkohol? Cure? Tajanstveni val topline koji ti preplavljuje prsa? Ali kakve koristi od toga kad

ionako ne zna gdje bi se išta od toga moglo naći, pa samo zatrese glavom.

Ali Milimetar je uporan: „Pa rekli ste da ţivite ovdje, ne?” Flaster ne odgovori, samo stoji i zuri u udaljenu

točku gdje se crno more stapa s crnim nebom.

230

Janja

Pitam se što se dogodilo Avneru, pomisli. Nadam se da je na kraju sve ispalo dobro.

231

Janja

Koja si ti životinja? Ovo što sad pišem, pišem za gledatelje javne njemačke televizije. Novinarka koja je danas došla k meni zamolila me da sjednem za računalo i pišem,  jer to uvijek izgleda dobro: pisac koji piše. Jasno joj  je da je to klišej, ali što su klišeji nego neseksepilna inačica istine, a uloga nje kao novinarke jest da tu istinu pretvori u nešto što je seksi, da klišej razbije dobrim osvjetljenjem i neobičnim kutom snimanja. A svjetlo u mojoj kući pada savršeno, tako da čak ne mora uključiti nijedan reflektor - dovoljno je samo da sjednem i pišem. Isprva sam se samo pretvarao da pišem, ali rekla  je da to neće proći. Ljudi će odmah znati da sam se samo pretvarao. „Stvarno nešto pišite”, zahtijevala  je, a zatim, naravno: „Priču, ne samo gomilu riječi. Pišite prirodno, onako kako inače pišete.” Rekao sam joj da mi nije nimalo prirodno pisati dok me

snimaju za njemačku televiziju, ali ustrajala je. „Pa iskoristite to”, rekla je. „Napišite priču o tome - o tome kako vam se neprirodnim to čini i kako ta neprirodnost na kraju stvori nešto stvarno, ispunjeno strašću. Nešto što vas proţima, od mozga do slabina. Ili obratno. Ne znam kako je to kod vas, kojim dijelom tijela vam teku kreativni sokovi. Kod

svakoga je drukčije.” Ispričala mi je kako je jednom intervjuirala belgijskog pisca koji je, svaki put kad

232

Janja  je pisao, imao erekciju. Nešto u vezi s pisanjem „ukrutilo bi mu ud” - tako je rekla. Bio je to

vjerojatno doslovni prijevod s njemačkog, koji je na engleskom zvučao vrlo čudno. „Pišite”, opet je inzistirala. „Odlično. Sviđa mi se to vaše grozno drţanje dok pišete, taj zgrčen vrat. Prekrasno. Nastavite pisati. Izvrsno. To je to. Prirodno. Ne obazirite se na mene. Zaboravite da

sam ovdje.” Pa pišem, ne obazirem se na nju, zaboravljam da  je ovdje i prirodan sam. Onoliko prirodan koliko mogu biti. Imam nerazriješene račune s

gledateljima njemačke televizije, ali ovo nije pravo vrijeme da ih razriješimo. Ovo je vrijeme za pisanje. Za pisanje stvari koje će privući publiku, jer kad pišeš sranja, podsjetila me, to jako loše ispadne na fotkama. Sin mi se vratio iz vr tića. Pritrči mi i poljubi me.

Kad god nam je u kući snimateljska ekipa, on me grli. Kad je bio mlađi, novinari su ga morali zamoliti da to učini, ali sad je već profić: pritrči mi, uopće ne gleda u kameru, zagrli me i kaţe: „Tata, volim te”. Nema još ni četiri godine, taj moj oboţavani sin, ali već shvaća kako stvari funkcioniraju. Moja ţena nije tako dobra, kaţe novinarka njemačke televizije. Nije opuštena. Stalno si prčka po kosi, pogledava u kameru. Ali nije to strašan problem. Uvijek je mogu izrezati u montaţi. U tome

233

Janja

 je čar televizije. U stvarnom ţivotu nije tako. U stvarnom je ţivotu ne moţeš maknuti, izrezati. To moţe samo Bog. Ili autobus, ako je pregazi. Ili neka strašna bolest. Susjed koji ţivi iznad nas udovac je. Ţena mu je umrla od neizlječive bolesti. Nije bio rak nego nešto drugo. Nešto što počne u utrobi i gadno završi. Šest je mjeseci kenjala krv. Tako mi je barem rekao. Šest mjeseci prije nego što ju je Svemogući izrezao u montaţi. Otkad je nema, u zgradu nam dolaze svakakve ţene s visokim potpeticama

i

jeftinim

parfemom.

Dolaze

u

nemoguće doba, katkad vrlo rano, u podne. U mirovini je, taj naš susjed, pa sa svojim vremenom radi što mu je volja. A te su ţene kurve, barem tako kaţe moja ţena. Kad ona kaţe „kurve” to zvuči tako prirodno kao da je rekla „cikla”. Ali kad je se snima, nije nimalo prirodna. Nitko nije savršen. Moj sin voli kurve koje dolaze u posjet susjedu

na katu iznad nas. „Koja si ti ţivotinja?” pita ih kad se sretnu na stubištu. „Ja sam danas miš, brz i sklizak miš.” Brzo shvate igru pa ispale naziv neke ţivotinje: slon, medvjed, leptir. Svaka kurva ima svoju ţivotinju. Neobično je to, jer kad druge ljude pita koja su ţivotinja, ne shvate o čemu je riječ. Ali kurve odmah prihvate igru.

Što me navodi na pomisao da moţda ne bi bi lo loše da sljedeći put, kad dođe neka ekipa s televizije, dovedem jednu od njih umjesto  svoje ţene

234

Janja

pa će sve biti prirodnije. Jako dobro izgledaju.  Jeftino, ali dobro. A i moj se sin bolje slaţe s njima. Kad moju ţenu upita koja je ţivotinja, ona uvijek ustraje na odgovoru: „Ja nisam ţivotinja, zlato, ja sam osoba. Ja sam tvoja mama.” A onda se uvijek rasplače. Zašto se jednostavno ne prepusti, ta moja ţena? Zašto joj je tako lako ţene s jeftinim parfemom nazvati kurvama, ali nije u stanju malome dječaku reći „ja sam ţirafa”? To mi stvarno ide na ţivce. Poţelim nekoga tresnuti. Ne nju. Nju volim. Nego nekoga. Iskaliti frustraciju na nekome tko je to

zasluţio. Desničari se mogu iskaliti na Arapima. Rasisti na crncima. Ali mi liberalni ljevičari, mi smo u banani. Stjerali smo se u kut. Nemamo se na

kome iskaliti. „Nemoj ih nazivati kurvama”, šizim na ţenu. „Ne znaš pouzdano da su kurve, zar ne? Nikad nisi vidjela da im je netko nešto platio, prema tome nemoj ih tako zvati, dobro? Kako bi se ti

osjećala da tebe netko nazove kurvom?” „Izvrsno”, kaţe njemačka novinarka. „Jako mi se sviđa. Bora na čelu. Mahnito tipkanje. Sad još samo trebamo ubaciti priloge o prijevodima vaših knjiga na razne jezike, tako da naši gledatelji vide koliko ste uspješni - pa zatim još jedan zagrljaj sa sinom. Prvi put vam je tako brzo pritrčao da naš kamerman Jörg nije stigao promijeniti fokus.” Moju ţenu zanima ţeli li novinarka da me i ona još  jednom zagrli, a ja se iz dubine srca nadam da će

235

Janja

reći da treba. Stvarno bih volio da me ţena  opet zagrli, da se njezine glatke ruke obaviju oko mene, kao da na svijetu nema nikoga osim nas dvoje.

„Nema potrebe”, kaţe Njemica ledenim glasom. „To smo već snimili.” „Koja si ti ţivotinja?” pita moj sin Njemicu, a ja brzo prevedem na engleski. „Ja nisam ţivotinja”, smije se ona, provlačeći mu dugim noktima kroz kosu. „Ja sam čudovište. Ĉudovište koje je došlo s druge strane oceana da pojede slatke dječake poput tebe.” „Kaţe da je ptica pjevica”, prevedem sinu sa savršenom prirodnošću. „Kaţe da je crvenperka koja je doletjela ovamo iz daleke zemlje.”

236