obrada by krista Erotski roman broj 51
Promatranje zabranjeno Staf Bischoff
SVJETSKI EROTSKI BESTSELERI
obrada by krista
I Hotel »Sans souci« nalazio se u luci, dijelu grada što nije pokazivao svoje najljepše strane. Jedino je ime hotela bilo lijepo i otmjeno na toj hotelskoj zgradi. Čak i putnici, naviknuti na svakakve nedaće, morali su ga uvrstiti u četvrtu kategoriju. Peter Frank slegne ramenima izlazeći iz taksija kojim se dovezao. Pogledao je oronulo pročelje hotela, ali kao treći oficir staroga teretnog broda »Empress of Havanna« nije imao veliku mogućnost izbora. Tim prije što nije znao hoće li se ubrzo opet zaposliti pošto je brod stigao na remont u matičnu luku. Iako je tri godine plovio na tom brodu, njegova zarada trećeg oficira nije bila velika, pa i nije uspio mnogo uštedjeti. Pomirivši se sa sudbinom, Peter dohvati kovčeg i mornarsku vreću. Brzim korakom prijeđe onih nekoliko stuba koje su vodile do golema predvorja. Hotel je očigledno služio gostima koji su iznajmljivali sobu samo na nekoliko sati. O tome je svjedočio težak miris jeftina parfema što je visio u zraku. U recepciji nije bilo nikoga. Peter odloži prtljagu i pozvoni. Na stolu recepcije, obasjano zrakama sunca, sjalo je zvono srebrnkastim sjajem. Iz polutamne pozadine izroni Daisy Cuchard, vlasnica i upraviteljica hotela. Bila je to žena srednjih godina, ali još i sad vrlo lijepa. Njezine obline svjedočile su o popriličnoj vitalnosti. Nevjerojatno velike oči isticale su se na zgodnom licu koje je odavalo golemu životnu radost. Duboki izrez haljine otkrivao je njezine predivne grudi što su obećavale sva blaženstva svijeta. Ispod kratke suknje provirivale su duge, vitke noge, završavajući u središtu nadzemaljskog raja. — Što mogu učiniti za vas? — Daisy je promatrala pažljivo Petera. Njezin je pogled odavao veliko zanimanje. —
Rado bih iznajmio sobu.
— Sobu? — Daisy se namršti. Pretvarala se kao da tobože ne zna što joj je činiti. — Iznajmljujem samo stalnim gostima. Nemam dovoljno posluge! — uzdahne. — Morate razumjeti da...
obrada by krista —
Ostat ću nešto dulje.
—
Dobro! Pogledat ću je li još koja soba slobodna.
Umjesto da to provjeri u knjizi gostiju, izašla je na svojim nevjerojatno visokim potpeticama. U predvorju nije bilo žive duše. Očigledno nije vladala velika navala na »Sans souci«. Petera ne bi iznenadilo da je bio jedini gost. Poče šetati gore-dolje po predvorju, kao da se još nalazi na zapovjedničkome mostu »Empress of Havanna«. Deset koraka onamo, i deset natrag. Na sreću, ovaj je put imao čvrsto tlo pod nogama. Zamišljeno je promatrao zidove presvučene crvenim baršunom. Olinjali stolci bili su iste boje. Stajali su oko malenih okruglih stolića. Peter znatiželjno pogleda u susjednu prostoriju. Osjeti pri tome miris ružina ulja i duhana. Iznenada je zastao kao hipnotiziran. Pred njegovim se očima odvijao prizor dostojan »Tisuću i jedne noći« . Na izvezenom otomanu, postavljenom između dva korintska stupa, stenjao je neki nagi muškarac. Njegovo mišićavo tijelo bilo je dostojno mladog Apolona. Razbarušene kovrčice uokvirivale su njegovo mlado lice. Nad tim tijelom bile se nagnute dvije nage djevojke. Jedna plavokosa i nježna, a druga crna poput ebanovine. Bila je to razlika kao između dana i noći. Obje su djelovale poput oživotvorenja zamamna grijeha. Peter se nije mogao nagledati tog prizora. Nije mogao odvratiti pogled od to troje ljudi. Potpuno ga je očarala ta slika seksualnog sklada. Djevojke su poput divljih zvijeri osvajale svog partnera. Dražile su ga i mamile. Gladile su njegovo krilo iz kojega se poput obeliska dizao u zrak njegov falus. Iznenada se mlada crnkinja raširenih nogu spusti na mladićevo lice. Ona druga učini to isto na mladićevu krilu. Njezina mačkica prihvati nježno u sebe onaj tvrdi stup. Te dvije Amazonke počeše bez ikakva suzdržavanja jahati na svom partneru. Njihove strastvene kretnje bijahu pri tom začuđujuće skladne.
obrada by krista Predivna tijela dvije vile njihala su se sve snažnije i snažnije. Peter je zadivljeno zurio u njih. Erotski čar koji se širio oko tog trougla opijao je njegove misli i osjećaje budeći u njemu sve snažniju požudu. Njih troje djelovalo je, sa strane, poput neke piramide. Na vrhu toga geometrijskog tijela čvrsto su se grlile ruke onih dviju vila, a njihove su se glave dodirivale. Grudi su im se sudarale. Usne su im se nalazile u lezbijskom poljupcu, a vitka su im ramena drhtala. Te dvije žene jahale su kao na uzburkanim valovima prema obećanom cilju zadovoljenja. Mladić pod njima divlje se kretao i trzao. Tihi uzvici strasti ispunjavali su zrak. Njihanje okruglih dojki postajalo je sve jače. U toj se sobi odvijao opijajući ples vještica, pomisli Peter. Poče uzbuđeno disati. U njegovim je žilama uzavrela krv. U sljepoočicama osjeti kucanje. Ono troje između kamenih stupova približavalo se vrhuncu strasti. Njihove kretnje postajale su sve snažnije i neobuzdanije. Mladić je probadao sve pohotnije. Djevojke su se trzale poput lutaka. Njihova su tijela postala simbol neograničene požude. Bedra su im počela drhtati u očekivanju ekstaze. Oni će ubrzo doseći vrhunac strasti! Peter prijeđe uzbuđenom rukom preko usana koje su mu iznenada postale vrlo su he. — Promatranje je zabranjeno! Peter osjeti kako ga je netko opominjući kucnuo po ramenu. Brzo se okrenuo. Pred njim je stajala vlasnica hotela. Podrugljivo mu se smiješila. — Oprostite! — izusti Peter glasom promuklim od uzbuđenja. Daisy odmahne. Potom ga povede natrag do recepcije. — Kako vidim, vama se sviđa u našoj gostoljubivoj kući — napomene pa pode iza pulta recepcije. — Kako dugo namjeravate ostati kod nas? —
To još ne znam.
obrada by krista — A po prilici? — Možda tjedan dana, a možda i mjesec. — Peter privuče pepeljaru i ugasi cigaretu koju je pripalio malo prije. — Još ću vidjeti. — Vi ste pomorski oficir? — Daisyn se pogled zadržao na Peterovu modrom kaputu. — Iskrcali ste se s broda? Peter kimne. — Plovio sam neprekidno tri godine. A to znači tri godine bez žene. Neka vrag nosi tu plovidbu! Daisy neopazice podigne obrve. I njezine su se grudi počele uzbuđeno dizati, pa se to moglo jasno vidjeti. — Na žalost, moram vas zamoliti za kaparu! — Na njezinim se usnama pojavi smiješak kao da se željela ispričati. — Nadam se da mi to nećete zamjeriti? Peter ju je mogao razumjeti U luci su se vrzmali najrazličitiji ljudi. Izvukao je novčanik i položio na pult ček što mu ga je kapetan dao prije kratkog vremena. —
Moram najprije poći u banku i unovčiti ček — objasni on Daisy.
— čekovi he ostavljaju na mene osobit dojam — Daisy odmahne za žaljenjem. — Ali pristat ću ako mi ostavite osobnu kartu dotle dok ne unovčite ček. Peter se namršti. Želeći joj dokazati da je s njim sve kako valja, pružio joj je svoje dokumente. Osobnu kartu, pasoš, vozačku dozvolu i isprave s broda.
—
— Tri godine bez žene! — šapne uto Daisy, proučavajući njegove papire. Pa vi ste Blizanac! Volim Blizance. Blizanci i Djevice fantastično se slažu i nadopunjuju. — Zaista?
— Posve sigurno! Ja sam, naime, prava Djevica. — Daisy se nasmije malo preglasno. — Dakako, samo što se tiče horoskopa. Inače to više nisam već dugo. Peter lagano kimne i gurne ček natrag u novčanik. — Dobit ćete sobu broj 124 na prvom katu — izjavi Daisy i pruži mu ključ. — Želim vam ugodan boravak u ovom hotelu! Bude li ponekad noću pomalo bučno, molim vas, ne zamjerite! Napokon, ovo nije samostan!
obrada by krista Ne, ovaj hotel zaista nije bio samostan, pomisli Peter. Nije ni slutio gdje se našao. Dohvatio je prtljagu i odvezao se dizalom na prvi kat. Prvi dan na kopnu zamišljao je posve drukčije. Soba je bila uređena iznenađujući otmjeno. U sredini prostorije bio je nevjerojatno širok krevet, a iznad njega visjela je svjetiljka presvučena crvenom svilom. Golemi umivaonik nadopunjavao je namještaj. Dva vrlo malena stolca i uzak ormar bili su ovdje samo stoga što je to bio običaj. Očigledno se nitko nije koristio njima. Peter je upravo počeo vaditi stvari iz kovčega i spremati ih u ormar kad je netko pokucao na vrata. Odmah potom u sobu ude konobar. —
Želite li možda nešto?
Peter odmahne glavom. — Možda čašicu viskija ili konjaka? — navaljivao je konobar. Stoga što je bio dvije glave viši, promatrao je Petera Franka s visine. —
Nemoguće! — promrmlja Peter. — Bez novca sam.
—
Iskrcali ste se a nemate novac?
Peter kimne. — u banci.
Posjedujem samoće moje brodske kompanije, ali nisam još otvorio račun
—
Koliko vrijedi ček?
—
Tri tisuće maraka.
— Možda bih vam ga mogao promijeniti — predloži konobar. — Morat ćete mi platiti malu proviziju od pet posto, ali nećete se morati potruditi u banku. Peter ljutito zatvori oči. Potom ih odlučno opet otvori. Uvijek je to radio kad se želio svladati. —
Pet posto je mnogo za tako malenu uslugu.
obrada by krista Peter izvadi ček iz lisnice i poče ga proučavati. Iznenada se odluči i pruži ga konobaru. — Pa ja vas doista ne silim — napomene ovaj. — A sav rizik snosim ja. Već su me često prevarili s čekovima. — S kakvim čekovima? — Peter ga nije dobro razumio. — S čekovima koje banka neće primiti, pa blagajnik samo sažaljivo odmahne glavom — poče mu objašnjavati konobar. —
Za njih se ne može dobiti ni bijednu marku.
—
Ali moj je ček valjan.
— To je većina čekova — nasmiješi se konobar podrugljivo. — Važno je imaju li pokriće. Ovaj ga zacijelo ima, htio je odgovoriti Peter. Ali ipak je radije šutio. — Neće trajati ni dva sata, a ja ću vam donijeti novac — naklonio se konobar prije nego li se natraške povukao iz sobe. —
Dobro! Ne žuri mi se.
Pošto je ostao sam, Peter je nastavio spremati stvari. Objesio je odijela, te položio na policu iznad umivaonika četkicu za zube, češalj i sapun. Ubrzo je završio s tim poslom. Razodjenuo se i položio uniformu preko naslona stolca. Sjeo je na postelju potpuno nag i pripalio cigaretu. Počeo je tiho psovati, jer već se nekoliko mjeseci uzalud pokušavao odviknuti od pušenja. Bi li večeras izišao? Zaslužio je to nakon tri godine seksualne suzdržanosti. Potom mu postade žao novca koji će morati potrošiti u nekom baru ako se želio barem donekle zabaviti. Nije bilo ni sigurno hoće li odmah pronaći odgovarajuću djevojku, jer Peter Frank je prezirao plaćenu ljubav. I to od najranije mladosti! Udobnije se namjestio na postelji. Zatvorio je oči i počeo razmišljati o nesigurnoj budućnosti. Nije bilo lako pronaći slobodno mjesto brodskog oficira. Takva mjesta nisu rasla na voćkama poput šljiva u rodnim godinama.
obrada by krista Zašto je napustio brod? Ali, »Empress of Havanna« i nije bio brod za poštena pomorca koji ima neki ponos. Ponovo se začu kucanje na vratima. Taj je konobar doista brz, pomisli Peter. Nije bio konobar. U sobu je ušla Daisy. U ruci je držala dvije čaše za viski, a ispod ruke prikliještila punu bocu. Peter se trgnuo nastojeći sakriti svoju nagost. Ali nije znao čime bi to mogao učiniti. — Olala! — šapnula je Daisy. — Ne dajete se smetati. Već dugo znam kako izgleda nagi muškarac. Peter je pocrvenio do ušiju. Daisy se ponašala tako kao da je nagi muškarac nešto posve uobičajeno. Zapravo je tako i bilo. — Ne bih željela da žeđate, iako ste bez novca. — Daisy sjedne na rub postelje pokraj Petera i poče puniti čaše. Mirisala je po lavandi i jasminu. Prije nego li je Peter ispio čašu, Daisy se poče razodijevati, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Peter je zaprepašteno pogleda. Onaj tko je tri godine plovio morem nije baš razmažen. Unatoč tomu što je bila zrela žena, Daisy je još uvijek djelovala vrlo zamamno. A najljepše na njoj bijahu duge, vitke noge koje su se sastajale ondje gdje je mamio sladak plod. Ispod tankih gaćica sjale su tamne dlake. — Sviđaš mi se! — promrmlja Daisy. — Drag si mi, jer razlikuješ se od drugih muškaraca. Dobro ti pristaje plahost. Da, Peter je doista bio plah. A to bijaše i jedan od mnogobrojnih razloga zašto nije mogao dulje izdržati na »Empressu«. Plemeniti lovački pas nikad se ne može priviknuti na druženje s vucima. Daisy priđe Peteru. Njezine su dojke dodirnule Peterove grudi, a njemu se učini kao da je kroz njegovo tijelo prošao strujni udar. Zvijezde mu počeše plesati pred očima. Zaboravio se čak stidjeti svoje nagosti. A to je za nj značilo svašta. Prešao je prstima preko Daisynih perlonskih čarapa prije nego što je dodirnuo glatku kožu njezinih butina.
obrada by krista U proteklih trideset šest mjeseci bezbroj je puta zamišljao u mašti sebe kako gladi toplu, nježnu kožu neke žene. Ali osjećaji ovog trenutka bijahu snažniji od svih snova prošlosti i potpuno su ih izbrisali iz Peterova sjećanja. Daisyne gaćice bijahu vrlo uske. Peteru je ipak uspjelo gurnuti kažiprst ispod ruba gaćica, a Daisy bez protivljenja otvori svoje krilo poput neke čarobne orhideje. Bijela se stegna razdvojiše poput škara. Uto Peter, koji se više nije mogao svladati, strgne gaćice s Daisy. Baci ih nehatno na pod. Kako je nije odmah nastavio grliti, Daisy stisne noge, kao da je time htjela ukrotiti snažnu požudu. Daisy potom rastvori grudnjak, tako da su dojke iskočile iz kaveza. Peter je pažljivo promatrao kako su joj se bradavice uspravile a tamni krugovi oko njih postajali sve širi i širi. Iznenada se Daisy ispruži na leda. Neprestano je jezikom prelazila preko usana. Peter se polagano naginjao nad nju, gurnuvši ruke u njezinu gustu kosu. Strašću koju je bezbroj puta zamišljao ležeći u kabini Peter prodre u Daisyno tijelo. Njihova se tijela spojiše. Zagrljeni njihali su se u ritmu ljubavi. Stenjući, mjerili su snagu u strastvenom zagrljaju. Orkan ekstaze tresao im je tijela. Istodobno dođoše do cilja, poput dva broda koja u isti tren uplovljuju u mirnu luku. Nakon toga Daisy mu je tiho šapnula: —
S tobom mi je bilo vrlo lijepo .
Nježno odgurne Petera od sebe znajući da muškarcima nakon ljubavne igre smeta i najmanji dodir. Njihove su se želje ispunile, pa su se mogli razdvojiti. Daisy se smirila nastojeći se odmoriti, kao da je ljubavna igra iscrpila svu snagu iz nje.
obrada by krista Peter se uspravio i popio još jedan viski. Pomisli da se njegov povratak kući ipak odvijao bolje negoli se nadao malo prije. Budućnost mu se iznenada učini ružičastom. Daisy mu se smiješila. Bijaše to iskren smiješak kojim mu se predavala više negoli prije u njihovoj ljubavnoj igri. — Jesi li zadovoljan? — poče se poigravati njegovim opuštenim spolovilom. Peter kimne. — Jesi li ikad bio kažnjavan? — poče ga iznenada ispitivati Daisy tobože ne pridajući tome nikakvu važnost. Nije se prestala poigravati njime. —
Nikad! — Peter je pogleda kao da je ne razumije. — Kako si se sjetila
toga? — Najviše muškaraca koje poznajem već je zgriješilo svašta. Ako doista nisi kažnjavan, mogla bih ti pribaviti sjajan posao. — Povukla je ruku kao da je iznenada dodirnula užareno željezo. — Sutra poslijepodne upoznat ću te s nekim vrlo važnim čovjekom. Pristaneš li na njegovu ponudu, mogao bi zaraditi mnogo novca. — O kakvom je poslu riječ? Daisy nije odgovorila Peteru. Umjesto toga ustala je i počela se odijevati. Grudnjak i gaćice gurnula je pod postelju, kao da namjerava uskoro opet doći. — Viski ću ti ostaviti. — Daisy pogladi haljinu i na brzinu pokuša urediti kosu. — A sad se moraš odmarati. — Hoću! — Peter povuče pokrivač preko sebe. — Molim te, pošalji mi konobara ako ga sretneš. — Zar ti je nešto potrebno? — pogleda ga iznenađeno Daisy. — Obećao mi je unovčiti ček — poče joj objašnjavati Peter. — Kako si mogao biti tako lakomislen! — Daisy ga pogleda sažaljivo. — Zbog toga je taj klipan nestao iz hotela. Već sam ga tražila. Kad se domogne novca, odmah odlazi u kockarnicu čim ima nekoliko maraka, ništa ga više ne može zadržati. Odlazi u kockarnicu i ne vraća se odanle sve dotle dok ne potroši i posljednji novčić. — Do vraga! — Peter zbaci pokrivač sa sebe i prebaci noge preko ruba postelje. — Gdje bih ga mogao pronaći?
obrada by krista Daisy slegne ramenima: — Ovdje u okolici u svakoj se drugoj kući nalazi kockarnica. Ako bi ga pokušao naći, proveo bi na tom poslu cijeli mjesec. Koliko je vrijedio ček? —
Tri tisuće maraka.
—
Tri tisuće! — Daisy pljesne rukama. — Kako si mogao biti tako lud?
Peter se usudio plaho objasniti. — Ali taj je konobar zaposlen u tvom hotelu. Kako bi to bilo da čovjek nema povjerenja u konobara hotela u kojemu stanuje? — Ne tiču me se dugovi što ih radnici zaposleni kod mene naprave u kockarnicama — izjavi Daisy iznenađujući hladno. — Sad se možeš pobrinuti kako ćeš opet dobiti svoj novac. Nisi trebao biti tako lakomislen. Osim toga, veoma me zanima kako namjeravaš platiti ovu sobu. To zanima i mene, pomisli bijesno Peter. Baš je tom lopovu morao povjeriti sav novac koji je imao. Sad je doista ostao bez igdje ičega. Ali možda će konobar ipak donijeti njegov novac? Možda se Daisy varala. Peter je gledao prema vratima koja je Daisy već dugo zatvorila za sobom. Čekao je uzalud. Konobara Haralda nije bilo. Nije ga bilo nakon jednog sata, nije ga bilo u toku noći. Nije se pojavio ni drugog jutra. — Nadam se da neće potrošiti baš sav tvoj novac — hladno je izjavila Daisy kad se Peter sav tužan drugog jutra pojavio na doručku.
II Peter Frank se nadao daće dobiti posao o kojemu mu je govorila Daisy. Dan može biti vrlo dug ako čovjek čeka poslijepodne. Peter je brojio minute koje su se vukle polagano poput puža. Sjedio je na klupi u parku izlažući lice toplim zrakama lipanjskog sunca. Iz košare za otpatke pokraj klupa izvukao je neke stare novine četiri je puta pročitao u oglasniku ponude za zapošljavanje. Nitko nije tražio pomorskog oficira.
obrada by krista Očigledno su tražili samo trgovačke zastupnike i fizičke radnike. Bijaše to pravi užas. Oko podneva mali se park napunio ljudima. Namještenici iz susjednih ureda odmarali su se u sjeni akacija i lipa. Klupe su uskoro bile zaposjednute. Iznenada Peterove misli prekine neki simpatičan, mladenački glas: —
Je li slobodno ovo mjesto?
Peter podigne pogled s novina. Njegove su oči počele prelaziti preko lijepih, vitkih djevojačkih nogu, a potom preko skladna tijela u otmjenoj ljetnoj haljini, a napokon su se zaustavile na prekrasnom licu. Bijaše to lice koje su mornari poznavali samo sa slika pričvršćenih s unutrašnje strane vrata njihovih ormara. Smeđe kovrčice uokvirivale su to nježno lice na kojemu su se isticala dva sjajna zelena oka i nježan nosić. Peter se nasmiješi: — Dakako! Slobodno je! Cijela je klupa slobodna! — Osjetio je kako mu krv poče življe teći žilama. Bio je sretan što je odjenuo svoje najbolje odijelo sašiveno po mjeri. Djevojka sjedne pokraj, njega prekriživši duge noge. Iz torbe je izvukla neku knjigu i počela čitati. Blagi se vjetrić poigravao njezinom kosom. —
Kriminalistički roman? — zapita je Peter smjelo nakon nekog vremena.
Djevojka podigne glavu i pogleda ga pomalo iznenađeno. —
Ne, to je ljubavni roman.
— Znači, glupost za usidjelice — Te su knjige užasno glupe.
napomene Peter pomalo nadmeno. —
— Zar vama ljubav ne znači baš ništa? — Djevojka ga je pažljivo promatrala velikim, sjajnim očima. — Mislim da je ljubav nešto uzbuđujuće. Najdivniji osjećaj koji se može roditi u čovjeku. Šteta! Peter Frank najradije bi sebi prilijepio zaušnicu. Brzo se pokušao ispraviti:
obrada by krista — Vjerojatno imate pravo. Nema ničega ljepšega nego kad se nade dvoje. Kad se njihova tijela spoje u strastvenom zagrljaju... —
Dosta je! I odveć ste jasni...!
— Djevojka prestrašeno odmahne. Pokuša navesti razgovor na nešto drugo. — Radite li i vi negdje u ovim zgradama? — Ne, slučajno sam došao ovamo. — Peter se uzalud borio protiv crvenila koje mu je obojilo obraze. Poče se zbunjeno ogledavati. Na kraju obližnje ulice, koja je završavala u parku, stajao je predivan skupocjeni automobil. Luksuzno vozilo kakvo mogu nabaviti samo milijunaši. Vrag ga natjera da učini nešto nerazumno. Bradom je pokazao prema automobilu. — Neprekidno sam na putu. Moram juriti s jednog sastanka na drugi. Kako bih rado bio mali službenik koji se može odmarati za popodnevne stanke! Kako bih želio da ne moram neprekidno žuriti, da me neprekidno ne ganjaju obaveze! Djevojka duboko uzdahne. — U onoj zgradi cijeli dan sjedim za pisaćim strojem. — Potom pokaže prstom prema neboderu što se uzdizao s druge strane parka. — Od jutra do kasno navečer. Kako bih se rado jednom pro vozala takvim automobilom. —
Pa to nije nemoguće. Moje je ime Peter! Peter Frank!
— A ja sam Josephine — nasmiješila se veselo djevojka. Njezin smiješak bijaše dražestan. Očaravajući! Ali iznenada izraz njezina lica postade ozbiljan. — Sad moram otići. Moj je šef vrlo strog. Naljutit će se budem li zakasnila makar i minutu. — Hoćemo li se sutra opet sresti? — poče navaljivati Peter. Nije želio da taj lijepi san nestane zauvijek. — Možda — odvrati tajanstveno djevojka. Nekoliko trenutaka nakon toga Josephine je nestala između grmova. Samo se još neko vrijeme čulo udaranje njezinih potpetica po pošljunčanom putu. Peter Frank bijaše zadovoljan sobom. Razgovarao je sa ženom o kakvoj je sanjao već godinama. Josephine bijaše djevojka njegovih snova. I on je ubrzo potom ustao. Iznenada je bio posve siguran daće u hotelu »Sans souci« naći sreću. Da, uspjet će se zaposliti.
obrada by krista Josephine je u međuvremenu krenula zaobilaznim putom. Pošla je u kavanu Neese i zatekla ondje svog vozača. — Trajalo je dulje negoli sam mislila — poče se ispričavati. — Sjela sam neko vrijeme na klupu u park i čitala ondje. Vozač je poveo Josephinu do onoga skupocjenijeg automobila. Dok joj je otvarao vrata, zapitao je: —
Kamo želite da vas odvezem?
Josephine pogleda još jednom u park u kojemu je malo prije sjedila na klupi s Peterom Frankom. Napokon je odgovorila: —
Odvezite me do oca! Pošao je na burzu. Ima sastanak ondje.
—
Dobro — kimne vozač. — Krećemo po direktora Langendorfa.
Kad je automobil prolazio pokraj one visoke uredske zgrade, Josephine se zamišljeno nasmiješi. Možda će sutra sresti opet Petera Franka.
III Daisy Cuchard bijaše vrlo zadovoljna. Dosad se sve odvijalo po planu. Sad je sjedila u baru nazdravljajući svom prijatelju Stefanu Weileru. Bila je tako zadovoljna da je naručila bocu šampanjca. I to onoga najskupljega! Zaboravila je da posao još uvijek nije bio okončan. — Vjeruješ li daće taj mladić pristati sudjelovati u poslu? — zapitao je Stefan Weiler, koji nije bio tako siguran u to. Prstima je skinuo malu nit s rukava svoga prugastog odijela. —
Sreća nam ga je poslala — kimne Daisy. — A ja ga držim u šaci.
—
Nadajmo se!
—Ne radim to prvi put! — Daisy se ponosno uspravi. — Možeš se pouzdati u mene. Momak još nikad nije imao posla s policijom. Pričala sam mu o poslu, pošto su mu oduzeli novac. I njegovi se papiri nalaze kod mene. Uvjeravam te u našim je rukama.
obrada by krista — Sjajno! — pohvali je, ne odveć oduševljeno, Stefan Weiler. — Dakle, možeš ga smotati oko malog prsta. —
Dakako, mogu!
— A kad ćeš početi time? — Stefan Weiler stane papirnatim ubrusom laštiti nokte. Njegova kosa namazana briljantinom sjala je čudnim sjajem. — Sto prije bude moguće. Što se mene tiče, može već prekosutra krenuti na put. Zacijelo ni najmanja sumnja neće pasti na pomorskog oficira koji dosad još nikada nije bio kažnjavan. — To je naša dosad najveća pošiljka — poče glasno razmišljati Weiler. —Pošiljka heroina koja donosi pravi imetak. I više od imetka! Jesu li ljudi u Bangkoku upoznati sa svime? — Sve sam se dogovorila, kao i uvijek. — Daisy iskapi čašu šampanjca. — Sad još moramo samo pričekati da se pojavi taj mali Peter. Vidjet ćeš, jede mi iz ruke. —
Dopustit ću da me iznenadi.
— Evo ga, dolazi! — Daisy pokaže prema vratima bara. Peterove su se oči morale najprije priviknuti na polumrak što je vladao ovdje. Potom je prepoznao Daisy, koja je sjedila za barskim pultom. Daisy mu primakne stolac i bez pitanja napuni i treću čašu. Kad se obratila Peteru, rekla mu je pokazujući na Weilera: — Ovaj ti čovjek nudi jedinstven posao. Njegovo ime u svemu tome nije važno.Za tri dana možeš zaraditi deset tisuća maraka. Hoćeš li? Takav se posao ne nudi često! Peter je sumnjičavo pogleda. Deset tisuća maraka bijaše mnogo novca. Kako bi ih za tako kratko vrijeme mogao zaraditi na pošten način? — O kakvomu se poslu radi? — zapita oprezno. Njegovi su prsti nervozno vrtjeli čašu. — Morat ćeš prekosutra odletjeti u Bangkok. Ondje ćeš provesti nekoliko lijepih sati i vratiti se s malim kovčegom — poče objašnjavati Daisy promatrajući ga zavodnički. — Nećeš imati nikakvih teškoća s time. Posve sam sigurna. Peter čvrsto stisne usnice.
obrada by krista — A što će se, pri mom letu nalaziti u tom kovčegu? —
Heroin! — nasmiješila mu se Daisy. — Ništa drugo.
—
Bez mene! — Peter Franke ustane brzo. — Radije bih tovario ugljen na
brod. Okrenuo se i dugim koracima izišao iz bara. Pošao je u svoju sobu i počeo spremati stvari u kovčeg i mornarsku vreću. Mogao je misliti samo na to kako da što prije napusti ovaj hotel. Upravo je htio zatvoriti kovčeg kad je Daisy ušla u sobu. Nije pokucala prije toga. Naslonila se na vrata i prekrižila ruke preko bujnih grudi. — Namjeravaš nas napustiti? — Njezine su se usne smiješile, ali oči su ostale hladne. Peter kimne, a nije ju ni pogledao. — A čime namjeravaš platiti? U mojoj kući nema besplatnog azila za propalice, da ne spomenem neke druge usluge. Ništa na tom svijetu nije badava. — Konobar mi duguje tri tisuće maraka! — Peter zabaci glavu. — Odbij mu ih od plaće. — Kakva glupost! — Daisy stisne oči. — Haraldovu je plaću zaplijenio sud godinu dana unaprijed. Mora plaćati alimentaciju. Isplaćujem mu samo zakonom određeni minimum. Stefan Weiler, čije ime nije bilo poznato Peteru, progurao se pokraj Daisy u sobu. — Najprije ispitati o čemu je riječ, a potom se izgubiti, to bi doista bilo lijepo! — Promjerio je Petera od glave do pete. — Ostavit ćete ovdje svoje stvari, dok ne podmirite račun. — A ja ću zadržati i papire — nadopuni ga pobjedonosno Daisy. — Ali još imaš vremena promisliti o svemu. Napokon, nismo neljudi. Peter čvrsto stisne zube. Nogom gurne svoj kovčeg tako da se prevrnuo.
obrada by krista — Ostavimo mladića, neka promisli još jednom! — Weiler uhvati Daisy za podlakticu i izvuče je iz sobe. Na vratima se još jednom okrenuo prema Peteru: — Nemojte se slučajno sjetiti i poći na policiju. Najprije , ništa nam ne možete dokazati, a drugo, ondje će vas zadržati, jer nemate osobnu kartu. Oni se ne plaše propalih pomorskih oficira. Peter je znao da taj čovjek ima pravo. Weiler uto zalupi vratima za sobom. Peter Frank poče psovati. Oplovio je s »Empress of Havanna« pola svijeta, a baš ovdje u Hamburgu dopustio je da ga tako prevare. Neki ljudi doista nemaju sreće. Ostao je bez novca i bez papira! Gorko se nasmijao. Da mu se to dogodilo u inozemstvu, mogao bi barem poći na njemački konzulat i zatražiti da mu izdaju novu osobnu kartu. Ali u Hamburgu nije bilo njemačkog konzulata. Ovdje je bio kod kuće. Na sreću, pokraj postelje bila je boca s ostatkom viskija od jučer. Peter napuni čašu i brzo je iskapi. Pomalo se poče smirivati. Ali uzbuđenje i srdžba djelovali su na njegov želudac. Pronaći ću konobara! pomisli. Natjerat ću ga da mi vrati novac, makar ga morao i prebiti. Na brzinu je popio još jednu čašu viskija. Lagana sumaglica pomrači mu pogled. Pažljivo je začepio bocu i sakrio je straga u ormar. Dizalom se spustio u prizemlje do bara, koji je sad već bio bolje posjećen. Medu ljudima, bio je sigurniji nego sam u svojoj sobi. Onomu tko trguje drogom ljudski život ne znači baš ništa. Spreman je na svaki zločin. Zastao je na pragu bara i počeo se ogledavati po prostoriji. Nigdje nije bilo ni Daisy a ni njezina partnera. Peter sjedne za barski pult. — Viski! — naruči. Mlada djevojka koja je posluživala za barom bijaše vrlo nježna i sitna. Unatoč šminki lice joj je bilo vrlo blijedo.
obrada by krista — Imali ste neprilika sa šeficom? — Gurnula je čašu pred njega i pogledala mu duboko u oči. — Užasnih! — potvrdi Peter. Djevojka se nagnula prema njemu tako da je mogao nesmetano gledati u duboki izrez njezine haljine. Poče mu uzbuđeno šaptati: — Čuvajte se! Stara je sposobna za sve! — To sam već spoznao — kimne Peter. — U ovoj su me kući prevarili na najbesramniji način. — To se češće događa — nasmiješi mu se djevojka. — Nadam se da možete platiti viski? Peter šuteći odmahne. — Nemam ni prebite pare. A ne mogu ni zamisliti što ta žena ovog trenutka poduzima protiv mene. Moram priznati da se ovdje ne osjećam sigurno. Djevojka kimne. Dobro ga je razumjela. — Prije tri dana ubili su u jednoj hotelskoj sobi nekog mornara — šapne mu tako tiho da ju je Peter jedva uspio razumjeti. — Stoga je kuća tako prazna. Inače je uvijek prepuna gostiju. — Ubili su ga? Još mi samo to treba! — Peter nije skrivao da nije junak, nego samo skroman mladić. Upravo se to ženama sviđalo na njemu. —
Do danas još nisu pronašli ubojicu — nastavi djevojka.
— Noćas ću radije spavati na klupi u parku. — Peter iskapi viski i naruči još jedan. — Moj posao završava za deset minuta. — Djevojka pogleda na sat. — Budete li se pristojno ponašali, možete prenoćiti kod mene. — Sjajno! Pao mi je kamen sa srca! — Peter joj zahvalno stisne ruku, koju je ispustio tek kad mu je djevojka ponovo počela puniti čašu. — Kad to ispiješ bit će najbolje da me pričekaš na vratima za poslugu — predloži djevojka. — Ne bi bilo dobro ako bi netko vidio da odlazimo zajedno. — Dobro! — Peter poče ravnodušno ispijati čašu vrteći je u ruci-Potom je napustio negostoljubiv hotel.
obrada by krista Zastao je nasuprot ulaza za poslugu, s druge strane ulice. Odabrao je najtamniji kut koji je pronašao. Nije morao dugo čekati na djevojku. Zrake zalazećeg sunca obasjavale su nježan lik. Jednako tako jednostavno kao što mu je malo prije počela govoriti »ti«, uhvatila ga je sad pod ruku i povukla za sobom. Koračali su zajedno ulicama dok se večer počela spuštati. Djevojci je bilo ime Elvira. Ali Peter bijaše prilično siguran da to nije bilo njezino pravo ime. Elvira je stanovala u malenome stanu neke visoke stambene zgrade. — Smjesti se udobno — reče jednostavno dok je skidala cipele s umornih nogu. — Danas sam radila samo poslijepodne, a ponekad ostanem i cijelu noć. Peter prebaci kaput preko naslona stolca. — Noćni je posao težak, je li? —
Osobito ako čovjek nije naviknut na to.
Elvira krene u kupaonicu ne zatvorivši vrata za sobom. Ondje se razodjenula i stala pod tuš. — Madame Cuchard zacijelo te htjela poslati po heroin, zar ne? — dovikne mu kroz šum vode koja se slijevala niz njezino tijelo. —
Da, i to u Bangkok!
— Nisi prvi! — zavikne Elvira. — Ali nijedan to nije radio dugo. Najkasnije na trećem putovanju uhapsili su ga. Peter kimne bez riječi, iako to djevojka nije mogla vidjeti. Pristupi prozoru i pogleda prema tornjevima sv. Michela, koji su se uzdizali iznad krovova. Poče zamišljeno pušiti. Nije znao koja je to cigareta bila tog dana. Elvira se uto vratila u sobu. Njezine su noge ostavljale mokar trag dok je išla do ugrađenog ormara, iz kojega je izvadila veliki ručnik od frotira. Kosu je podignula, kao da je željela još više istaknuti mladenački izgled lica.
obrada by krista — A sad mi ispričaj svoju priču! — Sjela je na postelju i počela pažljivo uređivati nokte na nogama. Činila je to tako prirodno da je iznenadila Petera. Poče joj pričati. Pričao joj je o mladosti u Brazilu, o prvoj velikoj ljubavi, o mnogobrojnim ljubavnim doživljajima. Opisao joj je i razdoblje što ga je proveo na brodu kojim je plovio po svim svjetskim morima. Govorio joj je o lošoj hrani, životno opasnim svađama u kojima su se često potezali noževi, o snažnim orkanima i drugim nevoljama. — Rođen si u Riju, u gradu moje potajne čežnje? — zapita Elvira i oduševljeno ga pogleda.Zatim ponovo obrati pažnju noktima. — Stoga će mi biti tako teško nabaviti novu osobnu kartu — promrmlja Peter. — Iako sam Nijemac. — Da, to će zacijelo biti teško. — Elvira podigne glavu. Očigledno je bila zadovoljna onim što je vidjela. — Ali sad treba poći spavati. — Rekavši to, podvukla se pod pokrivač, a prije toga nije maknula ručnik sa sebe. — Zar ne, ti mi nećeš ništa načiniti? — zapita Petera pa se makne u stranu i pozva ga neka legne uz nju. Peter Franke žarko je porumenio. — Ne mogu ti jamčiti — izjavi iskreno. — To je kao da čovjek leži pokraj izvora a ne smije se napiti, iako je žedan. Elvira je dugo šutjela. Napokon je progovorila: — Možeš ipak doći k meni. Sad se i Peter razodjenuo. Elvira ga je pažljivo promatrala, kao da ga je željela usporediti s drugim muškarcima koje je posjedovala. Peter je hrabro svukao kratke gaćice, prije negoli je nag legao pokraj nje. Ležali su uznemireni jedno . uz drugo. Peter se vrtio ovamo i onamo. — Spavao si s Madame Cuehard? — zapita ga Elvira. Napokon se izvukla iz ručnika. —
Da!
— Je li ti bilo lijepo? — Elvirin je glas lagano podrhtavao. —
Ona je žena poput potresa.
obrada by krista — Ona je žena koja spava sa svakim. — A ti? — zapita je Peter. Umjesto odgovora, Elvira se privine uz njega. Peter osjeti toplinu Elvirina mirisna tijela i kolanje njene tople krvi. Izazivala ga je kretnjama koje nijednog muškarca ne bi ostavile hladnim. — Ne moraš to raditi ako nećeš — požuri se reći Peter, iako je znao da nema mogućnosti povlačenja. Nije ju nastojao osvojiti, a ona mu se nije suprotstavljala. Elvira je tiho kriknula kad je Peter legao na nju i osvojio njezino krilo. Sav blažen ispunio joj je tijelo. Koža se našla na koži. Peter je uronio u Elvirin topli zagrljaj. Djevojka zastenje kad ju je Peter nakon kratke ljubavne borbe napokon pobijedio. Bila je zahvalna što je nakon toga nije gurnuo od sebe, kao što je to radila većina muškaraca. Val nježnosti obuzme mladu djevojku. Bijaše to osjećaj što ga je mjesecima potiskivala u sebi. Jer, ondje gdje vlada požuda, nema mjesta za nježnost. — Nisam bila osobito dobra, je li? — upita bojažljivo kad ju je napokon oslobodio iz zagrljaja. — Uvijek kad mi se neki muškarac sviđa, osjećam se sputana. — Bila si sjajna! — pohvali je Peter. — Krivica je moja. Brige su mi odvratile pažnju. Onaj tko želi uživati u ljubavi, mora se opustiti. Meni nije uspjelo čak ni to da doživiš orgazam. — Orgazam je kod mene pitanje sreće — dobaci kratko Elvira. — To ništa ne znači. Nadam se da ćeš sad moći mirno spavati. — Ne vjerujem! Kad se sjetim Daisy i konobara, zamalo što ne puknem od srdžbe. Je li taj bijednik doista proigrao moj novac? — Posve sigurno! Karte su njegova velika strast. Kad Harald nije u službi i ima nešto novca, ne miče se iz kasina »Imperator«. — To mi Daisy nije rekla! — Peter poskoči iz tople postelje. — Rekla je da ga nije moguće pronaći. —
Laže!
obrada by krista —
A gdje je taj »Imperator«?
Elvira je ustala i prišla prozoru. Prstom je pokazala jednu od ulica u kojoj su svijetlile raznobojne propagandne poruke. — Moraš krenuti ravno, pa ćeš nakon pet minuta stići do kasina. Zar sad namjeravaš poći onamo? I to sam? Harald je mnogo jači od tebe. —
Nije važno! Trebala si mi to reći već prije.
Elvira je zadrhtala i naslonila se na zid. — Hoćeš li se vratiti poslije? —
Dakako!
Elvira mu pruži ključeve stana. Peter poče razmišljati o tome kolikim je muškarcima već davala te ključeve. Zapravo, žalio je tu djevojku. Za oproštaj pritisnuo joj je poljubac na čelo, a potom požurio iz stana. Na ulici ga dočeka topao zrak. Peter Frank krenuo je prema kasinu najgrešnijom ulicom na svijetu. Uskoro je ugledao svijetleći natpis »Imperator«. Kasino se nalazio na prvom katu velike zgrade. Preko crvenih sagova na stubištu Peter se popne do igračnice, sredinu koje je zauzimao dugačak zeleni stol. Oko njega bijahu natiskani ljudi. Krupije bijaše onizak čovjek u koga su igrači očigledno imali mnogo povjerenja. Za Petera Franka ta okolina nije značila novost. Tko je tri godine plovio na »Empress of Havana« poznavao je sve moguće trikove s kartama. U Hongkongu uspjelo mu je dobiti na kartama mnogo novca, a kasino u Singapuru morao je zatvoriti vrata nakon njegova posjeta. Peter se nije mogao učlaniti u kartaške klubove Rija. Ne stoga što je varao. Plašili su se njegove poslovične sreće. Ali ovog trenutka nije posjedovao ni jednu jedinu marku s kojom bi mogao igrati. Stisnuo je ruke u džepovima i počeo pogledom tražiti konobara Haralda. Ubrzo ga je ugledao pokraj stola. Najradije bi se bacio na njega, ali to ipak nije učinio. Harald je igrao hladna izraza lica. Pred njim su se gomilali žetoni. Tog je trenutka podigao glavu i prepoznao Petera, ali nije obraćao pažnju na njega. Vjerojatno je doista radio po Daisynu nalogu.
obrada by krista Uto stolac nasuprot Haraldu osta prazan, a Peter je zauzme. Bio je veoma napet. Zapravo je trebao samo pružiti ruku i privući sebi određeni broj žetona. Ali ničim nije mogao dokazati da je konobar igrao njegovim novcem. Ne bi to prošlo samo tako. Osim toga, nije imao osobnu kartu, a to je moglo biti neugodno. Peter se poče nemoćno ogledavati. Iznenada se dosjeti. Skine zlatni sat s ruke i baci ga na stol. Krupje ga podigne i pažljivo pogleda. — Vrijedi tisuću maraka — izjavi napokon. Peter kimne, iako je prije dvije godine platio za nj četiri tisuće. Igra poče. Peter je zapazio da Harald vara na kartama činio je to tako vješto da to nitko drugi od suigrača nije vidio. Očigledno je bio pravi stručnjak u tome. Samo je Peter sve vidio. Kormilar na »Empressu« bio je još mnogo vještiji u tome, a kod njega je Peter tri godine polazio u nauk. Harald pokaže svoju pravu kartu. —
Pik kralj!
Peter ravnodušno slegne ramenima. Sad je i on, poput Haralda, znao što treba izigrati. Ne samo što je imao oštar pogled, nego i vrlo dobro pamćenje. — Džoker! — nasmiješio se nevino i položio kartu na stol. Potom zamoli tiho: — Molim za isplatu! Banka gubi! Bez najmanjeg znaka uzbuđenja stavi ponovo sat na ruku, maraka ostavi na stolu. — Nova igra! Molim vas za vaše uloge! — najavi krupje. Peter je bio vrlo miran. Tko je varao tako primitivno poput konobara Haralda, nije imao kod njega nikakve izglede. I ovaj put Peter je dobio. Ostavio je žetone ležati i udvostručio ih pri idućoj igri. Nije podigao ni ovaj dobitak. Uložio je sve. Nakon četvrte pobjede zatražio je da mu isplate dobitak od osam tisuća maraka.
obrada by krista —
Moje je mjesto slobodno — izjavi sav sretan i krene prema vratima.
Ostavio je stotinu maraka za namještenike kasina i još se jednom lagano naklonio. Nasmiješio se partnerima u igri, koji su ga počeli nagovarati da ne prekine sad kad ga je poslužila sreća. Uzbuđeno su krenuli za njim. Ali Peter je i predobro znao da ne treba pretjerivati, jer naposljetku bi mogao sve izgubiti. To bijaše prirodni zakon. Svi su ga kockari poznavali, ali rijetko ga se tko držao. U obližnjoj krčmi popio je nekoliko viskija i nekoliko časa piva. Kod neke stare sjedokose prodavačice cvijeća kupio je bijele ruže za Elviru. Nije se mogao odlučiti za crvene, jer je ta boja odveć obećavala, a on Elviru nije ljubio. Bila mu je draga, i to je bilo sve. Našla se pokraj njega u pravi trenutak. Kad se vratio u njezin stan, zatekao ju je kako sjedi na postelji. —
Nisam se nadala da ćeš opet doći! — Elvirine oči zasjaše.
— Obećao sam ti to! — Pružio joj je ruže. — A vratio sam i svoj novac. Zapravo, kad bolje promislim, taj mi klipan ipak još i sada duguje tri tisuće maraka. — Ne razumijem te — pogleda ga upitno Elvira. — Nije ni potrebno — odmahne Peter. — A sad moram nabaviti još samo moje dokumente. — Znam gdje Madame Cuchard čuva dragocjenosti. Vjerojatno je ondje spremila i tvoje papire. Možda bih ti mogla pomoći. — Što zahtijevaš za to? — Ništa što bi mi ti mogao dati! — U Elvirinim očima zasjaše suze.
IV Peter Frank već je petnaest minuta prije dvanaest sjedio u parku na klupi. Nebo su prekrili sivi oblaci, a kiša prijetila. Peter pomisli da mu prolom oblaka može pokvariti očekivan sastanak s najljepšom djevojkom Hamburga. Inače je volio lipanjsku kišu. Iste su brige mučile i Josephinu Langendorf. Oko jedanaest sati odvezla je majku frizeru. Pola sata nakon toga naredila je vozaču neka se odmori u kavani Neese i pojede toliko kolača koliko može.
obrada by krista Petnaest minuta prije dvanaest Josephine poče šetati ispred ulaza u onu uredsku zgradu. Pri tom joj je srce uzbuđeno kucalo. Zabrinuto je promatrala sivo nebo i pogledavala na sat. Do podneva još je nedostajalo nekoliko minuta. Josephine nije znala zašto joj se onaj mladić toliko sviđa. Dakako, bio je vrlo zgodan. Ali to još nije bio dovoljan razlog za njezino veliko uzbuđenje i nestrpljivo očekivanje. Napokon, u teniskom klubu sretala je mnogo zgodnih mladića s kojima je ponekad očijukala, a koljena joj nisu klecala pri tome. Možda, govorila je sebi, možda se samo željela osvjedočiti kako će se taj simpatični prevarant, kojemu luksuzni automobil uopće nije pripadao, izvući iz te prijevare. Da, samo je to bio razlog. Upravo su počele padati prve teške kapi kiše. Nekoliko sekundi nakon toga kiša je lijevala kao iz kabla. Dakako, zaposleni u obližnjim uredskim zgradama ostali su u svojim uredima. Nitko po takvoj kiši nije ni pomišljao na to da sjedne na klupu u parku. Zaposleni bi pojeli svoje sendviče sjedeći na pisaćim stolovima, ne obraćajući pažnju na to ako bi se na spisima pojavila neka masna mrlja. Josephine je unatoč prolomu oblaka krenula u park čim je zazvonilo podne. Ne, ne stoga što joj se Peter sažalio! Mladić mora zbog lijepe djevojke ponekad pristati i na to da pokisne. Osim toga, zavrijedio je i kaznu, jer nije se smio pred djevojkom hvaliti tuđim automobilom. Ipak, zbog nečega drugoga Josephine nije željela da je Peter čeka. Moglo se dogoditi da se razočara, ode i nikad se više ne vrati. — Dobar dan! — dovikne joj Peter kad je zapazio kako se približava. Radovao se što je došla unatoč kiši. Po tome je mogao zaključiti kako joj nije ravnodušan. Peter Frank je djelovao poput okupanog bernardinca. Odijelo je potpuno promočilo i lijepilo se uz tijelo. — Do bijesa! Pa s vas curi u potocima! — Josephine se doista prestrašila. — Dobit ćete upalu pluća.
obrada by krista — Nije važno! — nasmijao se Peter. Poskočio je i pružio joj mokru desnicu. — U Sjevernome moru jednom sam pri temperaturi od dvadeset Celzijevih stupnjeva ispod ništice pao u vodu. Potrajalo je neko vrijeme dok me naš kapetan nije izvukao iz mora. Pa čak ni onda nisam dobio upalu pluća. Josephinino glatko čelo lagano se namršti. Ali njoj je i to dobro pristajalo. Najprije se taj momak hvalio njezinim automobilom, a sad ju je varao pričajući joj da je putovao svijetom. — Dakle, bili ste tako daleko? — vrlo zanimljivo.
zapita ga hladno. — To je vjerojatno
— Bio sam posvuda u svijetu — kimne ponosno Peter. — Plovio sam po Atlantiku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Nema bare koju ne poznajem. — I posvuda ste vozili sa sobom onaj svoj veliki automobil? — Josephine.
rugala se
— Nisam! — Peter je uzaludno pokušavao istresti vodu iz rukava svog kaputa. — U to sam vrijeme još bio običan mornar. — Hajde, stanite pod moj kišobran! — pozva ga Josephine, a kad je to Peter oklijevajući učinio, nastavila je: — Danas sam malo dulje slobodna, jer jučer sam radila prekovremeno. — Divno! — Peter je uhvati pod ruku. — Znači, mogli bismo negdje popiti šalicu kave? —
Vrlo rado! — šapne Josephine.
Peter se poče neodlučno ogledavati. —
Kako bi bilo da pođemo u kavanu Neese?
— Ne, nipošto! — brzo odgovori Josephine. Vozač koji ju je čekao ondje mogao je iz neznanja otkriti Peteru tko je ona. Stoga poče lagati: — Moj brat je konobar u toj kavani. Pretukao bi vas ako bi vas vidio sa mnom. To Peter nije želio. Dovoljno mu je opasnosti prijetilo od Daisy. Krenuše čvrsto stisnuti pod kišobranom do druge obližnje kavane. Sjeli su pokraj prozora, a Peter je naručio dva groga. Potom joj pogleda duboko u oči:
obrada by krista — Presretan sam što ste došli. Položio je ruku ispod stola na Josephinino koljeno. A kako se djevojka nije branila, stisak mu postade snažniji. Josephine je uživala u divnom osjećaju koji je taj dodir budio u njoj, pa je zamalo raširila noge. Ali potom se opet sjetila da joj je Peter lagao jučer. Stoga je čvrsto stisnula koljena kad ga je zapitala: — Navaljujete li tako na sve djevojke? Peter je pocrvenio do korijena kose. — Vjerojatno volite djevojke. Kad ste posljednji put spavali .s nekom ženom? — ispitivala ga je Josephine. Peter je lagao vrlo rijetko. Stoga iskreno odgovori: — Noćas! Ovaj odgovor pogodio je Josephinu kao udarac maljem. Dakle, ipak je vjetropir, pomisli tužno. Dogovorio se sa mnom, a u međuvremenu je spavao s nekom drugom ženom! Osim toga i lagao je. —
A sad moram otići! — izjavi Josephine tiho.
Ustala je i odlučnom kretnjom ruke obznanila mu neka ostane sjediti. Peter je gledao za njom potpuno zbunjen. Usne su mu ostale otvorene, kao da je riba. Kad se napokon uspio snaći, Josephine već dugo nije bilo. Zaista je bilo teško sa ženama! Peter više ništa nije razumio. Zašto ga je Josephine to pitala ako nije mogla podnijeti odgovor? Ili je možda bila ljubomorna zato što ga ljubi? Ništa na tom svijetu nije nemoguće! U nečemu sam pogriješio, razmišljao je Peter kad se našao na ulici. Kiša je prestala padati, ali on to nije zapažao. I previše bijaše zaokupljen mislima o Josephini. Prava je sreća što je barem znao gdje radi njezin brat. Preko njega moći će je pronaći opet.
obrada by krista Najprije je ipak krenuo u banku, u kojoj je otvorio račun. Kako je odmah uplatio sedam tisuća maraka, ljubazna djevojka za blagajnom zaboravila je zatražiti od njega legitimaciju. Pomisao na to" da bi netko mogao uplatiti pravi mali imetak na tuđi račun bijaše ionako preglupa.
V Kavana Neese bijaše uređena vrlo otmjeno. Peter je sjeo za jedan od malenih mramornih stolova. Njegovo je odijelo još bilo vlažno. Zapazio je da su ovdje dvorile samo žene i jedan jedini konobar. Bio je vrlo mlad Peterovih godina. Peter ga pozove kretnjom. — Izvolite? — Konobar se lagano nakloni i prijeđe ubrusom preko sjajno očišćena stola, — Koliko konobara radi ovdje? — Kako molim? — Ponekad ni konobari ne znaju odgovor, iako su navikli na najčudnija pitanja. — Koliko konobara radi ovdje? To me zanima — ponovi strpljivo Peter. — Imamo dovoljno posluge — odvrati konobar. Vjerojatno je u Peteru vidio mogućeg takmaca koji traži posao. — Nemamo slobodnih mjesta. Peter pokuša objasniti zabunu: —
Pitam samo stoga što tražim neku djevojku.
— Ah, tako! — Konobar se poče oprezno ogledavati. — Tražite je za svoj lokal? Recite mi, koliko plaćate? Peter nije objasnio nesporazum nego je samo značajno slegnuo ramenima. Pa, dobro, neka mladi konobar povjeruje da je Peter ugostitelj. U tom slučaju nije se trebao plašiti batina koje mu je najavila Josephine. — Imate sestru, je li? — zapita Peter umjesto odgovora. — Mislite na Jo? Ali ona zapravo radi u uredu. Samo ponekad navečer zaradi koju paru na ulici. Već mi je često govorila da bi rado radila u nekome noćnom baru. Zbog napojnice i postotka od pića. Osim toga, mogla bi kao žena lako dodatno zaraditi ne bude li odveć suzdržana. I to je bolje nego baviti se uličnom prostitucijom. Peter osjeti kako ga je nešto ubolo u srcu.
obrada by krista Dakle, takva je bila Josephina! Nije, dakako, mogao naslutiti da je konobarovoj sestri bilo ime Johanna i da su je svi zvali Jo. Trgnuo se: — Rado bih se sastao s Jo. — Dobro! Ali nemojte se ovdje sastajati s njom. Gazdi nije drago ako posluzi dolazi rodbina. Tako je to dakle bilo! Zato je Josephine odbila poći s njim ovamo. Brat je bio samo izgovor. — Što bih joj poručio? — navaljivao je konobar. — Očekujem je sutra navečer u baru hotela »Sans souci« — odlučio se Peter, je nije se sjetio drugoga mjesta pogodnoga za sastanak. Napokon, nije ju mogao naručiti u Elvirin stan. — Molim vas, donesite mi kavu! — U hotelu »Sans souci«? — Konobar zadovoljno kimne. — Fantastično mjesto! Možda će ondje i za mene jednoga dana biti posla? — Možda — slagao je Peter. Ovaj mu se momak nije sviđao. — Po čemu će vas prepoznati Jo? — Neka u baru pita za Petera. — Nije mogao odati konobaru da već poznaje Jo. Htio je pripaliti cigaretu, ali one su još bile posve mokre, pa ih je zgnječio i gurnuo natrag u džep. Pri tom je dodirnuo čekovnu knjižicu. Konobar mu je iznenađujući brzo donio kavu. — Morate biti oprezni! — upozoravao ga je dok je točio kavu u šalicu. — Jo ima ljubomorna prijatelja. Sazna li da se Jo sastaje s vama, izmlatit će vas. Petera je zabavljalo to što ga opet netko namjerava premlatiti, ali iznenada nestade njegova dobra raspoloženja. Ne samo što je Josephine navečer prodavala svoje tijelo, nego je imala i stalnog prijatelja. Kakva šteta! Ali za lijepu djevojku isplatilo se boriti. Lijepa žena čovjeku ne pada u krilo poput zrelog ploda. Dakako, Peter će malu Josephine izvući iz blata. To je obećao sebi.
obrada by krista Te večeri Peter je još jednom iskoristio Elvirino gostoprimstvo. Udobno se smjestio u njezinu stanu. Skinuo je cipele i postavio na stol pokraj sebe bocu viskija. I tako je iznenada zaspao sjedeći u naslonjaču. Elvira se vratila kući tek poslije pola noći. Njezin je posao doista bio vrlo naporan. S radosnim usklikom bacila se Peteru u krilo. —
Dobro što si došao! Našla sam posao za tebe. Pravi, dobar posao.
Peter odmahne glavom prije nego što se potpuno razbudio. —
Za pravi posao trebaju pravi dokumenti — promrmlja pospano.
— Dakako — brzo odgovori Elvira. — Sad ćemo poći po njih. Madame Cuchard nije kod kuće. Noćas spava kod svoga stalnog prijatelja u Blankeneseu. — Što, ima i stalnog prijatelja? — Peter iskapi čašu viskija. — Treba iskoristiti tu priliku. —
Tvoju je sobu već iznajmila.
—
A moja prtljaga?
— Odnijeli su je u podrum. Harald ju je smjestio onamo. — Elvira ispi gutljaj iz Peterove čaše. — Tvoji su dokumenti zaključani u pisaćem stolu Madame Cuchard. Imamo dovoljno vremena. Zacijelo se neće vratiti do sutra prijepodne. Peter odgurne Elviru s krila i poče obuvati cipele. — O kakvu je poslu riječ? — Ponekad k meni dolazi čovjek koji se želi opustiti. — Elvira se pogleda u zrcalo. — Direktor je osiguravajućeg društva »Astoria«. Zaista me voli, i sve bi učinio za mene. Telefonirala sam mu večeras i zamolila ga da te namjesti. Rekao je da ga posjetiš što prije. — — mene.
Ne bih bio dobar zastupnik osiguranja — odmahne Peter. Zar da pomorski oficir obilazi stanove i urede? Ne, to nije posao za
obrada by krista — Mogao bi barem razgovarati s njim čuti što ti nudi — zamoli ga Elvira. — Zbog mene nikad ti ne bi ponudio loš posao. —
Vidjet ćemo! — odgovori neodlučno Peter.
— Dobro! — kimne djevojka. — A sad ćemo poći u »Sans souci«. Jesi li spreman? Peter je već držao ključeve u ruci. Pod ruku napustiše kuću. Noć je bila tamna. Oblaci su sakrili mjesec. Elbom su plovili golemi prekomorski brodovi, ali i brodići. Čuo se tihi šum motora i udaranje valova o kamenu obalu. Ulice bijahu kao izumrle. Pa i u Hamburgu su ljudi ponekad trebali spavati. Samo je još iza prozora nekih gostionica gorjelo svjetlo. Iz daljine se čula glazba. S obližnjeg tornja začu se otkucavanje sata. Ali Peteru nije bilo važno koliko je puta otkucao. Za ono što je namjeravao učiniti bijaše to najpovoljnije vrijeme. Samo da se Daisy ne vrati prerano kući. Predio grada u kojemu su se nalazili barovi i noćni lokali bio je osvijetljen svjetlima svih boja. Peter i Elvira zaobišli su taj dio grada. Potpuno su se posvetili razmišljanju o predstojećoj zadaći. Za sve vrijeme puta nisu progovorili ni jednu jedinu riječ. Elvira je samo jednom spomenula: — Harald je noćas na recepciji. Nećeš samo tako moći proći pokraj njega. Predvorje i bar »Sans soucija« bijahu još rasvijetljeni. Kroz goleme prozore prizemlja Peter je jasno vidio Haralda kako stoji iza pulta. — Najbolje će biti da se provučeš kroz podrumski prozor u dvorištu — šapne Elvira. — Uvijek je otvoren. A ja ću u međuvremenu odvratiti Haraldovu pažnju. —
A gdje se nalazi Daisyn pisaći stol?
— Soba Madame Cuchard na prvome je katu. — Elvira poče rojiti na prstima. —četvrta vrata lijevo! — Dobro! — Peter je lagano poljubi u čelo.
obrada by krista Potom je gledao za njom dok nije ušla u hotel i prišla Haraldu, te počela s njim živahno razgovarati. Peter se oprezno stao šuljati prema dvorištu. Gledao je na sve strane, ali nigdje nije bilo nikoga. Ipak je zastao nekoliko trenutaka zaštićen visokim zidom. Nije se baš dobro osjećao, iako ga nije mučila grižnja savjesti. Ponekad je trebalo prekršiti zakone, ako je čovjek želio ostvariti svoje pravo. Oprezno je prišao podrumskom prozoru. Tiho je podigao rešetku i uvukao se kroz njega. Šibicom je osvijetlio podrum. Prašina na prozorskom okviru svjedočila je o tome da ga već dugo nitko nije otvarao. Peteru bijaše potrebno prilično vremena da mu se oči naviknu na mrak u podrumu. Na sreću, na nebu se pojavio mjesec, pa je Peter mogao razabrati obrise oko sebe. Ovdje je vladao potpuni mir. Ništa se nije micalo. Peter poče pažljivo osluškivati, spreman da pobjegne čim začuje i najmanji šum. Tad ugleda otvorena vrata. Vodila su do uskih stuba. Počeo se uspinjati pazeći da stube ne zaškripe. U hotelu je još vladala tišina, jedino je iz bara dopirala do njega tiha glazba. I tako je Peter stigao do prizemlja. Samo nekoliko koraka od njega razgovarala je Elvira s Haraldom. Bijahu odvojeni od Petera staklenom vitrinom. Elvira je očigledno dobro zabavljala Haralda, ali Peter nije imao vremena osluškivati o čemu govore. Uspeo se na prvi kat i odmah pronašao Daisynu sobu. Ali nije baš bilo lako otvoriti vrata, iako je za svaki slučaj ponio sa sobom odvijač iz Elvirina stana. Nakon nekoliko sekundi uspjelo mu je otvoriti vrata. Ušao je u sobu osluškujući miče li se nešto u hodniku. Ali još je sve bilo tiho. Gosti hotela već su dugo spavali. Pisaći je stol stajao ispred prozora. Ne upalivši svjetlo, Peter mu se približi. Upravo kad mu je uspjelo otvoriti najdonji pretinac, zazvoni telefon na pisaćem stolu. Peter se prestrašeno trgne. Srce mu poče brže kucati. Zvonjava mu je prolazila kroz cijelo tijelo.
obrada by krista Budući da telefon nije prestajao zvoniti, Peter se napokon odluči podići slušalicu. —
Molim?
— Harald? — javio se glas s druge strane žice. Bijaše to glas koji je Peter poznavao otprije. — Da? — zapita ravnodušno. —
Ovdje Stefan Weiler. Je li Daisy ondje?
— Ne! — nakašljao se Peter. — Dobro! Reci joj da sutra brodom stiže pošiljka gipsa. Brodom »Diana«! Jesi li me razumio? — Gipsa? . —
Glupane! — Onaj drugi spusti slušalicu.
— Gipsa! — šapne Peter. To je moglo značiti samo da tim brodom stiže droga. Vjerojatno heroin, jer gips nitko nije uvozio. A Daisy gips zacijelo nije bio ni potreban. U to je Peter bio čvrsto uvjeren. Nastavi pretraživati pretinac za pretincem. U trećem je napokon pronašao ono što je tražio. Ispod hrpe papira ugledao je omotnicu u kojoj su se nalazili svi njegovi dokumenti. Vozačka dozvola, pasoš, osobna karta i isprave s broda. Odahnuvši, spremio je sve u džep. Tek se sad osjećao kao punopravan čovjek. Iznenada mu se žurilo. Na vršcima prstiju napustio je sobu. Upravo je htio za sobom zatvoriti vrata sobe kad je neki ženski glas počeo histerično zvati u pomoć. Peter se okrene sav užasnut. Pred njim je stajala namazana ljepotica u prozračnoj noćnoj haljini. Zurila je u njega kao da je duh. Njezine su se oči raširile od užasa. I ponovo je kriknula, iako susresti po noći muškarca u hodniku hotela ne bi trebalo biti nešto osobito uzbuđujuće.
obrada by krista Ali Peter nije imao vremena razmišljati o tome. Čuo je kako se po stubama približavaju koraci. To je jamačno bio Harald! Peter je projurio mimo žene koja je zurila u njega i stajala kao uzeta. Uspjelo mu je preko stražnjih stuba stići do predvorja hotela. Ondje je mirno stajala Elvira naslonjena na pult recepcije. Haralda nije bilo. Njegov je kaput visio prebačen preko stolca. — Bježi! — šapne prestrašeno Elvira. — Harald ima revolver. Nastojat ću odvratiti njegovu pažnju kad se vrati. Peter je već istrčao. Progutala ga je tama. Požurio je do Elvirina stana. Ondje je ispio dvostruki viski. Taj mu je doista bio potreban. Nakon toga ispružio se na postelji. Nije morao dugo čekati Elviru. Vratila se za manje od jednog sata. —
Je li sve kako valja? — Peter se uspravio.
— Dakako! — Elvira ga pogleda pobjedonosno. — Ali u »Sans souciju« vlada neopisiva zbrka. Na tebe, srećom ne sumnja nitko. — Sjajno! — Peter pokaza pobjedonosno na stol. — Evo svih mojih dokumenata. — A evo i tvoj novac! — Elvira položi na stol snop novčanica. — Ne znam točno koliko je to. Ali kad je Harald potrčao na kat, izvukla sam novac iz njegova novčanika. Njegov je kaput, naime, ostao visjeti preko stolca. Peter se veoma obradovao. Napokon, taj je novac, koji je Elvira otela onom lopovu, pripadao ionako njemu. Skupio je novac i gurnuo ga u Elvirinu torbicu. — Uzmi ga! To si pošteno zaradila. Nije mi više potreban. U kockarnici sam zaradio dovoljno novca. — Mogli bismo izići zajedno — predloži Elvira. —
Ne!
obrada by krista —
Otići ćeš! — Elvira će tiho.
— Možda već sutra ili prekosutra. Peter osjeti nelagodu. Najradije bi joj glavu obuhvatio rukama, ali nije joj smio dati nade. — Ne mogu te spriječiti u tome. — Elvira je sad stajala pred njim i gledala mu u oči. — Ali ipak ćeš mi darovati posljednje sate ove noći. Peter kimne. Vani se budila zora. Ležali su nagi na širokoj postelji. Obasjavale su ih zrake izlazećeg sunca pa su njihova tijela djelovala kao obasuta zlatom. Elvirina glatka koža uzbuđivala je Petera. Cijelo njezino tijelo značilo je iskušenje. Malene, ali čvrste grudi dizale su se i nemirno spuštale. — Muškarce koje ljubimo nikad ne možemo zadržati — uzdahne Elvira. Sklopi oči kao daće tako sakriti pred njim svoje osjećaje. — Jednom će doći onaj pravi i ostati zauvijek — nježno reče Peter nagnuvši se nad nju, nad njezino lice uokvireno kovrčicama. —- Vjeruješ li to doista? —
Dakako!
— Šteta što to nisi ti! — Elvira raširi ruke i privuče ga sebi. Njezine se vitke noge raširiše. Pod nježnim Peterovim milovanjem djevojka se poče topiti poput voska. Predavala mu se bez ikakva suzdržavanja. — Uzmi me! — šapne Elvira kao bez daha. Njezin tajanstveni izvor života privlačio ga je magnetskom snagom, iako je Peter već nekoliko puta osvojio njezinu mačkicu. Nježno je kleknuo medu Elvirine raširene noge. A potom je uronio u njezino krilo. Elvira je prebacila ruke oko Peterova vrata, kao da ga nikad više ne osloboditi. Cijelim tijelom tiskala se prema njemu.
želi
obrada by krista Utonuli su nerazdvojno jedno u drugo. Obuzme ih pijanstvo požude. Raslo je do neslućene ekstaze. Stenjali su, a mišići su im se grčili. Meso im je drhtalo od goleme strasti. Elvira se divlje propela i prva stigla do kraja. Ali Peter ju je sustigao odmah. Dopustili su da ih zajedno nose divlji valovi ispunjenja. A onda je sve iznenada završilo. Nakon toga ležali su bez riječi jedno uz drugo. Peter je gurnuo ruku pod njezin potiljak. Elvira je zurila u strop. — Peter, otići ćeš sutra, je li? — zapitala ga je iznenada, iako je znala odgovor. —
Da, otići ću!
— Bit ću hrabra! — Elvira se pretvarala da je sretna i dobre volje, pa je skočila s postelje i požurila u kupaonicu. Ali Peter je dobro znao da djevojka plače. *** Stefan Weiler je bjesnio. Daisy je sjedila pred svojim provaljenim pisaćim stolom i tiho klela. Konobar Harald naslonio se na zid i ponašao se kao da ga se sve to ne tiče. Weiler optužujući ispruži ruku prema Daisy: — čovjek jede iz ruke!
A ti si tvrdila da ti taj
— Već bih ga uspjela nagovoriti, ali ti si odveć požurivao. Nije ti bilo dovoljno brzo. Sad je taj klipan došao do svojih dokumenata. Ali ništa nam ne mogu dokazati! — Mogu! — Žile na Weilerovim sljepoočicama nabreknuše. — Noćas sam mu rekao kako gips stiže brodom »Diana« kad sam telefonirao vjerujući da razgovaram s Haraldom. — Jesi li poludio? — Daisy ga pogleda kao da nije mogla povjerovati u ono što je čula.
obrada by krista — Bio sam posve siguran da razgovaram s Haraldom — izjavi Weiler, sad već nešto mirnijim glasom. — Tko bi mogao pomisliti da se iživljavaš u tuđim posteljama i ostavljaš hotel bez nadzora. Meni ne možeš prigovarati, jer ti si omogućila tom lopovu da ude u tvoju sobu. —
Moramo ga pronaći — iznenada progovori Harald.
— A što onda ako je već sve ispričao policiji? — napomene Daisy. — Saznat ćemo od njega istinu. Imam svoje metode kojima to postižem. — Weiler stisne šake. — Ali prije toga moramo ga pronaći. —
A to baš neće biti lako — doda konobar Harald.
— Pa gdje bi mogao biti? —zapita Weiler. — U Hamburgu živi dva milijuna ljudi. A možda je već davno napustio grad. — Ako je pošao na policiju i sve im ispričao, zacijelo će ga zadržati, jer potreban im je svjedok — poče glasno razmišljati Daisy. — A tako velik Hamburg opet i nije. Svaki se čovjek kreće u svom krugu. Posjedujemo još i njegovu prtljagu. Mornar nikad ne ostavlja stvari za sobom. — Ponekad to ipak čini — promrmlja Stefan Weiler. — Kad bih bio na njegovu mjestu, zacijelo se nikad više ne bih vratio u »Sans souci«. — Ne, ti se ne bi vratio! — Daisy pripali cigaretu. — Vjerojatno ipak morati odreći te pošiljke gipsa!
ćemo se
— To je gubitak od pola milijuna maraka! — uzdahne Stefan Weiler i uhvati se za ono mjesto na kojemu drugi ljudi imaju srce. — To bi me potpuno uništilo. — Moramo pripaziti i na Elviru! — izjavi u to Harald. — Neću cijeloga svog života više dodirnuti nijednu ženu ako ona nema nešto s tim Peterom Frankom. Ona će nas odvesti do njega. Prešutio je, dakako, da ga je Elvira posjetila prošle noći dok je Peter bio u Daisynoj sobi i ondje provalio u njezin pisaći stol. Žene su mogle ležati u posteljama gostiju, ali nisu smjele dolaziti u posjete noćnim portirima. Ako bi to odao, Daisy bi odmah željela znati što je Harald radio s Elvirom. Za Petera Elvira je bila u stanju učiniti baš sve.
obrada by krista — Ta mi drolja neprekidno otima muškarce! — naljuti se Daisy Cuchard. — Ako je istina ono što tvrdi Harald, izletjet će odavde! — Ali tek onda kad pronađemo Petera Franka — upozori je Stefan Weiler. — Kad Elvira počinje raditi večeras? Daisy Cuchard prijeđe olovkom preko rasporeda zaduženja, koji je visio na zidu. — Elvira počinje raditi u osamnaest sati, kao i obično. — Izvrsno! — Harald protrlja ruke. Ionako je morao s Elvirom - srediti još neke poslove. Jer tko mu je, ako ne ona, mogao ukrasti novčanik? Ali o tome nije smio govoriti, iako je uživao veliko povjerenje Daisy Cuchard. Ili možda baš zbog toga...
VI — Da, sjećam se da vas je preporučila mala Elvira. Vi ste gospodin Frank! — Dahlberg, direktor osiguravajućeg društva »Astoria«, došao je do prozora i tobože zainteresirano počeo promatrati luku. Širila se sve do obzora. — Elvira je dobra djevojka — nastavi. — Jedino što moral ne shvaća odveć ozbiljno. —
A tko to još danas čini? — hrabro će Peter.
— Imate pravo — kimne Dahlberg. — Tko to još čini! Dobro, mladiću, dat ću vam priliku da se dokažete. — Divno! — obradovao se tobože Peter, ali njegov glas nije zvučao odveć uvjerljivo. Ali nije imao drugog izbora. Osam tisuća maraka neće trajati vječnost. — Potpisat ćemo pokusni ugovor, jer novajlija ste u tom poslu. Ali možete odmah početi, i to terenskim poslom. — Terenskim? — iznenadi se Peter. Učini mu se kao da ga je netko udario po glavi. Zar će doista zarađivati svoj kruh kao zastupnik osiguravajućeg društva? — Naši ljudi koji rade na terenu zarađuju vrlo dobro — upozori ga Dahlberg. —
Koliko?
— Većina ih zarađuje dvije do tri tisuće maraka na mjesec. K tome treba pribrojiti još i stalnih tisuću maraka svaki mjesec.
obrada by krista Peter je samo kratko razmišljao, pa je odgovorio: —
Dobro! Sporazuman sam s time! Ali također samo na pokus.
— Nadam se da ćemo dobro surađivati. — Dahlberg mu pruži ruku. — Nemojte propuštati male poslove. Već osiguranje namještaja na šest tisuća maraka donosi vam stotinu. — Razumijem! — Peter je znao daće to biti težak kruh. Ali uvijek će moći prestati ako mu dosadi. Najkasnije onda kad mu se pokaže prilika da se ponovo zaposli u svojstvu oficira na nekom brodu. Pola sata nakon toga počeo ga je podučavati neki iskusni inspektor. Bio je rođeni optimist, pa je Peteru ocrtavao posao u najsjajnijim bojama. Nakon daljnjih pola sata Peter je već bio uvjeren da su osiguravatelji najsretniji ljudi na svijetu. Neokrunjeni kraljevi prašume života. S aktovkom punom formulara, tabela i popisa tarifa krenuo je Peter Frank, novi osiguravatelj na svoj prvi posao. Namjeravao je osvojiti Hamburg. Tako mu je barem govorio inspektor. Na sreću, Peter nije slutio kako je taj iskusni inspektor vjerovao da je on jedan od najnepogodnijih ljudi koje je to osiguravajuće društvo ikad zaposlilo. Jer za dobrog osiguravatelja potrebna je nadarenost, znanje i velika mjera drskosti. A sve to Peter, po inspektorovu mišljenju, nije posjedovao. Očigledno je to bila istina. Peter je cijelo to prijepodne proveo uzalud obilazeći grad. Svake dvije minute pozvonio bi na druga vrata. Ali nije imao sreće. Neka stara gospoda gurnula mu je u ruku marku. Udovica, pak, na čija je vrata pozvonio, pozvala ga je na čašicu likera. Kad je već nakon druge čašice počela trgati haljine sa sebe i odvlačiti Petera prema postelji, ovaj je pobjegao glavom bez obzira. Nesvjesno krenuo je prema parku u kojemu je prvi put sreo Josephinu. Ondje prijeko uzdizala se prema nebu uredska zgrada od stakla i betona, u kojoj je radila. Sve oko Petera mirisalo je po jorgovanu i lipama. Sat na tornju otkucao je podne. Park se počeo puniti. Namještenici, željni zraka, zaposjeli su sve klupe. Peter je poput lovačkog psa počeo pregledavati nasade. Obišao je cijeli park. Uzalud!
obrada by krista Nakon pola sata ušao je u predvorje one uredske zgrade. Sjeo je u golem naslonjač namijenjen posjetiocima. Noge su ga pekle od naporna penjanja po stubama. Čekao je dok se činovnici nisu počeli vraćati s podnevne stanke. Dolazili su pojedinačno, po dvoje ili u većim skupinama. Ali među njima nije bilo Josephine. Peter je još čekao. Možda je djevojka zakasnila. U predvorju bijaše ugodno svježe. Peter je zaklopio oči i počeo sanjariti. U mašti se vratio na brod. Ne, na onaj stari i oronuli » Empress of Havanna«. Sanjao je o velikom jedrenjaku, na kojemu bi u Josephininu društvu otplovio na Havaje ili u Singapur. Ondje je nebo bilo modro, a samo daleko na obzorju skupljali su se bijeli oblaci. Valovi su lagano udarali o brod. Potom taj prizor poče blijedjeti. Peter je sad vidio samoga sebe kao neopisivo bogatog šeika ili pak značajnoga poslovnog čovjeka, pred kojim su svi drhtali. Prilazio je mirno glavnom direktoru ove kuće i govora mu: »Dajte Josephini slobodan dan! Djevojka po tako lijepom vremenu ne smije sjediti za pisaćim stolom!« Uhvatio je Josephinu za ruku i izveo je iz ureda u kojemu je radila tako naporno. — Koga čekate? — zapita ga iznenada neki pristojan muški glas. Ne otvarajući oči, Peter je odgovorio mirnim gasom ono o čemu je upravo sanjario: —
Na generalnog direktora, dakako!
Potom polagano otvori oči. Zbunjeno ih poče trljati. Samo polagano uspijevalo mu je vratiti se u stvarnost. Pred njim je stajao vratar, koji ga je već neko vrijeme promatrao iz svoga staklenog kaveza. — Gospodin generalni direktor već je više od sat vremena u svom uredu — nakloni se vratar. Potom domahne nekome momku. — Odvedi gospodina do ureda generalnog direktora! — naredi mu. Peter prestrašeno krene za momkom prema dizalu. Iznenada se potpuno razbudio. Ali nedostajalo mu je hrabrosti da prizna što se dogodilo. Dizalo ga je nosilo sve više i više do kata na kojemu se nalazila uprava.
obrada by krista Tajnica, neopisivo lijepa žena, nasmiješila se Peteru kad ga je onaj momak uveo u predvorje ureda generalnog direktora. Ovdje je sve bilo još mnogo otmjenije nego dolje u predvorju. Tajnici se Peter očigledno sviđao, pa to nije mogla sakriti. Ljubazno ga zapita: — Želite do generalnog direktora Langendorfa? Molim vas, u vezi s čim? — Riječ je o mladoj dami — promuca Peter, — Njezino je ime Josephine, a posrijedi je nešto posve privatno. Do bijesa, nije znao čak ni Josephinino prezime! Od straha mu načelo izbije znoj. Znao je samo to da negdje u ovoj zgradi sjedi za pisaćim stolom. Tajnica ga nije dalje ispitivala. Razumjela je sve. Josephine je bilo ime kćerke generalnog direktora. Dakako, morala je biti diskretna. Posjet toga mladog čovjeka vjerojatno je bio posve privatne prirode. — Izvolite! — Tajnica otvori pred Peterom dvostruko tapecirana vrata. U podsvijesti Peter je zapazio skupocjeni perzijski sag koji je pokrivao pod goleme radne sobe. Zapazio je i lijepi izrezbareni pisaći stol. Generalni direktor Langendorf bijaše vrlo otmjen čovjek. Ali činilo se da je bio i vrlo ljubazan. Barem tako kao i direktor »Astorije«. Imao je ljubazno lice, kojemu su naočale bez okvira davale ozbiljan izraz. —
Peter Frank! — nakloni se Peter pred njim.
Iznenada se sve oko njega poče vrtjeti. Kako se usudio da zbog strojopisačice prodre ovamo! Možda će ga direktor izbaciti uz pomoć policije. — Lijepo je što čovjek ima ponekad posla i s nekim mnogo mladim od sebe! — Direktor Langendorf ustao je, zaobišao pisaći stol i pozvao Petera neka sjedne u jedan od naslonjača. Potom je sjeo i on. — Što mogu učiniti za vas? Peter se ukoči. Poče grozničavo razmišljati o tome da je bilo posve nemoguće tom čovjeku pričati o Josephini. Bila je to pravu ludost. Osjeti iznenada aktovku koju je držao pod rukom. U njemu se rodi spasonosna misao. Hrabrošću očajnika Peter promuca: — Gospodine generalni direktore, trebali biste se osigurati! Nikad se ne zna što vas čeka u budućnosti. —
Kako molim? — Direktor Langendorf kao da ga nije dobro razumio.
obrada by krista — Trebali biste se osigurati! — ponovi Peter. Srce mu je pri tom uzbuđeno kucalo. A lice mu obli žarko rumenilo. — Mladiću! — Lice generalnog direktora iznenada postade vrlo ozbiljno. — Vrlo ste hrabri! — Dakako, osigurat ću vas samo ako to želite! — poče se povlačiti Peter. — Nitko vas ne može prisiliti na to. Direktor se bolno nasmiješi. —
Pa i vama bi se moglo nešto dogoditi — promuca Peter.
— I vašoj ženi i djeci! Znate li uopće što osiguranje znači za one koji ostaju za vama? — Čujte! — oštro ga prekine direktor Langendorf. — Predstavnici svih mogućih svjetskih osiguranja čekaju mjesecima da ih primim. Čak i ministrima moram ponekad otkazati jer nemam vremena. A vi ste jednostavno ušli i... — Budete li se uvijek tako uzbuđivali, uskoro nećete više raspolagati svojim tako skupocjenim vremenom! — Peter je bio sav mokar od znoja. — Imao sam ujaka u Riju koji se također veoma uzbuđivao. Jednoga mu je dana prsla žila. Pao je mrtav! — Šutite! — zavikne Langendorf. Namrštio se i pogledao na zlatni sat. — Vaša prisutnost znači za mene gubitak od točno dvadeset tisuća maraka. — Dopustite li mi da vas osiguram za dvadeset i pet tisuća maraka, još ste pet tisuća na profitu! — Peter ni sam nije znao odakle mu ta drskost. Za svaki slučaj uvukao je glavu medu ramena. Bore na Langendorfovu čelu se izravnaše. Potom se poče glasno smijati. Kad se napokon umirio, izjavi zadovoljno: — Svijet pripada hrabrima! Znate li koliko je osiguravatelja već izbacila moja tajnica? Peter to, dakako, nije znao. —
Stotine! Nekoliko stotina! A vi jednostavno upadate u moju sobu.
Peter posramljeno spusti glavu. Langendorf se udobnije namjesti.
obrada by krista — Pretvarate se da ste nespretni, pa zamalo što nisam zaplakao zbog vas. Dobro, pobijedili ste! Osigurajte me! — S dvadeset pet tisuća? — zapita oklijevajući Peter. Nije zapravo razumio sve to. A došao je ovamo samo zbog Josephine. — Dvadeset pet tisuća? — Langendorf odmahne glavom. — Zar djelujem poput prosjaka? Moj je život vrijedan najmanje dva milijuna! Dakle, možete me osigurati na dva milijuna. Peter više nije mogao razumno razmišljati. Ponovo se sve poče vrtjeti oko njega. Znao je samo da za pet tisuća maraka dobiva proviziju od stotinu maraka. Kolikoće dobiti za dva milijuna? Otvorio je aktovku kao da cijeli život nije radio ništa drugo te izvukao formulare. Kako ih treba ispuniti objasnio mu je, na sreću, onaj inspektor. —
Molim vas, vaš potpis! — Gurnuo je papire preko stola.
Langendorf je potpisao i vratio mu formular.—Moja će tajnica dodati potrebne podatke — napomene. — I sjetite se toga da sam se dao osigurati samo stoga što ste mi se sažalili. Kad dolazite generalnom direktoru, morate se ponašati posve drukčije. —
Ja...
— Trebali biste izmisliti poseban trik za svaku skupinu zanimanja, za svaki položaj u društvu i za sve godine starosti. — Tako ga je podučavao Langendorf. Svaka njegova riječ, bez sumnje, vrijedila je pedeset do stotinu maraka. Dakako, mjerena vremenski. — Inače nikad nećete postići uspjeh. Peter je odbacio plahost. Bio je sad za to i odveć sretan. — Postupao sam s vama svojim načinom namijenjenim generalnim direktorima — nasmiješio se lagano. — A vaš potpis dokazuje da je to bio ispravan način. — Očigledno imate pravo. Ono što stotinama nije uspjelo, to je uspjelo vama vašom glumljenom suzdržanošću i skromnošću. Vrlo vješt psihološki potez. Peter ga pogleda ponosno. — Htio bih sutra — nastavi Langendorf prilazeći pisaćem stolu i listajući po svom rokovniku — dogovoriti s vama još mnogo važniji posao. Ugovor dostojan
obrada by krista veličine mog poduzeća. Vrlo rado pregovaram sa sposobnim ljudima. Peter se pristojno nakloni. — Dođite k meni točno u dvanaest sati! Možemo zajedno poći na objed. Lakše se dogovoriti o svemu uz čašu dobra vina. Možete li? — Dakako! — Peter se nakloni ponovo. — Bit ću točan. — Jeste li imali uspjeha? — dočeka Petera inspektor Lehmann kasno tog poslijepodneva. — Dakako svaki je početak težak. —
Sklopio sam ugovor! — Peter položi aktovku na maleni pisaći stol.
— Sjajno! — Lehmann se promeškolji u svom škripajućem pletenom naslonjaču. — Najviše početnika u prvo vrijeme ne uspijeva u tome. Ali vi ste već prvi dan sklopili ugovor. Peter sjedne i pruži Lehmannu papire. Ovaj ih poče proučavati, kao da ne vjeruje svojim očima. Napokon šapne: — zaradili?
Mladiću, rođeni ste pod sretnom zvijezdom! Znate li koliko ste danas
— Oko četrdeset tisuća? — zapita oklijevajući Peter. Nije vjerovao svom proračunu. Iznos mu se činio prevelik. — Glupost! — Lehmann poče računati, pa izjavi nakon nekog vremena: — Kod svote osiguranja iznad stotinu tisuća maraka provizija se povisuje za ukupno pedeset posto. —
Pa to bi bilo šezdeset tisuća!
—
Baš toliko!
Tko je taj bogataš koji može plaćati tako visoku premiju? — Lehmann pogleda potpis na ugovoru. —
Generalni direktor Langendorf — objasni Peter.
— Langendorf? Nevjerojatno! Kakav ste vi čovjek! Tog momka lovim već deset godina, a osim mene još i bezbroj mojih kolega. Bezuspješno! Nitko ne može prodrijeti do Langendorfa. A vi ste ga osigurali tako jednostavno. Lehmann dohvati telefon da to javi direktoru Dahlbergu. — Ovdje inspektor Lehmann! Napokon smo uspjeli uloviti Langendorfa. S dva milijuna maraka! A sutra želi potpisati ugovor na još mnogo veću svotu.
obrada by krista Kad je spustio slušalicu, kimnuo je Peteru: —
Dahlberg želi da odmah dođete k njemu s tim ugovorom.
U Dahlbergovoj sobi Peter je zatekao četvoricu muškaraca. Položio je ugovor na stol. Ona četvorica počeše ga proučavati. Potom Dahlberg izjavi: — Gospodine Frank, zaradili ste šezdeset tisuća maraka. Nećemo se prepirati oko toga. Ali pri sutrašnjem razgovoru bit će riječi o deset do dvadeset milijuna maraka. Jer s nečim manjim Langendorf se ne bi bavio. Stoga bi se tim ugovorom trebali pozabaviti iskusni pravnici. Nadam se da razumijete to. Peter je samo razumio da je u vrlo kratkom vremenu zaradio pravi mali imetak. Dahlberg je njegovu šutnju smatrao neslaganjem. — Naši su direktori iskusniji od vas, gospodine Frank — navaljivao je. — Dakako, od sutrašnje revizije koju biste dobili da sklopite taj ugovor primit ćete pedeset posto. Sad je Peter napokon pristao. Ponovo mu je uspjelo progovoriti. Ponosno je spoznao da je bogat čovjek. Ili barem imućan. To poslijepodne nije nastavio raditi. Oni koji zarađuju toliko novca imaju pravo na to. Prolazio je središtem grada, pa je nabavio novu odjeću. Iznajmio je stan u otmjenoj staroj zgradi. Uplatio je najamninu za šest mjeseci unaprijed. Sve je bilo najbolje što se može biti. Večeras će ponovo sresti Josephinu. Po toplom suncu krenuo je dobro raspoložen na šetnju do luke. Brod »Empress of Havanna« još je bio u luci, ali više ga nije zanimao. Čovjek ne treba gledati unatrag ako nije ponosan na svoju prošlost. Kod lučkog kapetana raspitao se za brod »Diana« i saznao da prevozi teret iz Abadana. Uplovit će u luku vjerojatno tek za tri dana, jer zadržalo ga je loše vrijeme u Biskajskom zaljevu. Dobro! Tako je Peter imao više vremena razmisliti o tome što mu je činiti. Nije trebao žuriti s prijavom policiji.
obrada by krista Nije imao ni dovoljno dokaza. A objasni li kako je došao do informacija, mogli bi ga zadržati na policiji zbog provale. *** Kad je Peter te večeri izlazio iz taksija pred hotelom »Sans souci«, ljutio se na sebe što je za sastanak s Josephinom odabrao baš to mjesto. Na sreću, nije sreo ni Haralda, a ni Daisy Cuchard dok je kroz predvorje hotela išao prema baru. Elvira je stajala iza barskog pulta. Njezine oči zasjaše kad je ugledala Petera. Peter je sjeo na jedan od visokih barskih stolaca. — Našao sam stan — objasni Elviri, pa joj zapiše adresu u blok za račune. — Možda ćeš me jednom posjetiti? — Tebi to ne bi bilo drago. — Djevojka mu natoči viski. — Uostalom, ovdje je preopasno za tebe! Na tvome mjestu ne bih dolazila ovamo. Madame Cuchard zna da si ukrao papire iz njezina pisaćeg stola. — sigurno.
Na to sam imao pravo. — Peter se u prisutnosti drugih gostiju osjećao
— Plašim se zbog tebe! — Elvira je neprestano pogledavala prestrašeno prema vratima. — Igraš se životom! — Na žalost, moram ostati ovdje jer sam se dogovorio s nekim. — Peter slegne ramenima. Nijedna opasnost nije mu bila prevelika zbog Josephine. — Onda barem sjedni u tamni kut! Ovdje te odmah vide svi koji ulaze. Peter je poslušao Elvirin savjet i pošao do stola u mračnom kutu dvorane. Pošto je ispio i šesti viski, u bar je ušla neka mlada djevojka. Moglo joj je biti oko dvadeset godina. Mala se obratila Elviri i nešto razgovarala s njom. Elvira je pokazala na Petera, a djevojka mu se počela približavati ljuljajući se u bokovima. — Evo me! — rekla je i privukla stolac. Kao da je to razumljivo po sebi, sjela pokraj Petera. — Kako molim? — Peter je iznenađeno pogleda.
obrada by krista — Evo me! — ponovi djevojka. — Mislim da ćemo se nas dvoje dobro razumjeti. Vi ste moj tip. — Varate se! — promrmlja Peter. Dosad je običavao sam birati djevojke. — Upravo sam ono što tražite — izjavi djevojka i zavodnički ga pogleda. — Razumjet ćemo se u svakom pogledu. —
Doista?
— Ne odgovaram li vašim očekivanjima? — Djevojka ga uhvati za ruku kao da ga želi uvjeriti u svoju privlačnost. — Pitate li mene, oduševljena sam s vama. Učinit ću što budete zahtijevali od mene. — Zaista? — Peter je podrugljivo pogleda. — umrijeti. — — ovamo?
Dakako, ponajprije moram saznati koliko plaćate. Badava neću ni
Ne plaćam ništa! Ništa? — otrijeznila se djevojka. — A zašto ste me onda naručili
— Ja sam vas naručio? — Peter je iznenađeno pogleda. Ali onda se iznenada prisjeti. — Vaše ime? — Ja sam Johanna! — Djevojka se poče ljutiti. — Rekli ste mom bratu neka dođem ovamo, jer imate neki ludi posao za mene. —
Johanna...
—
Jo! Tako me zovu prijatelji.
— Jo, zamijenio sam vas s nekom djevojkom koja tvrdi da je sestra vašeg brata. — Peter se iskreno trudio da djevojci objasni sve to. Ipak nije siguran da ga je ona razumjela, jer ni on nije točno znao što se dogodilo. — Zamjena? — Jo baš i nije bila tako razočarana. —
Da, baš to!
obrada by krista — Onda biste me mogli pozvati na večeru, kao malo obeštećenje za moj dolazak — predloži Johanna. — Zbog vas sam odjenula svoju najljepšu haljinu. A večeras je ionako već prekasno da pođem na posao i pronađem mušteriju. — Krenimo — složi se Peter. Iznenada se Elvira našla kraj stola. Nije uopće obraćala pažnju na Johannu. Lupnula je Petera po ramenu i šapnula mu: — Bit će najbolje da nestaneš odavde. Dolazi Madame Cuchard s gorilama. Upravo mi je telefonirala neka joj rezerviram stol. —
Onda se moram izgubiti odavde!
Peter se ionako nije dobro osjećao između te dvije djevojke.
VII — Zamisli, Josephine, danas sam se dao osigurati — rekao je direktor Langendorf svojoj kćerki. — Vjerujem da sam vrijedan dva milijuna maraka. Ne misliš li to i ti? Josephine to potvrdi sa smiješkom. Sjedila je na istome stolcu na kojemu je prije nekoliko sati sjedio Peter Frank. — Mnogo si vrjedniji od ta dva milijuna. Ti si neprocjenjiv. — Što ne kažeš? Ipak, imaš pravo. Sutra ću udvostručiti tu svotu. Jesi li sad zadovoljna? — Oče! — poče negodovati Josephine. — Pa tebi nije potrebno takvo osiguranje. Imaš brodove, akcije i tvornice. Tvoj imetak pruža dovoljnu sigurnost. — Dijete moje, govoriš poput pravog ekonomista. Ali ipak neće škoditi budem li se osigurao na dvostruku svotu. Brodovi mogu potonuti, a akcije postati bezvrijedni listovi papira. Sve se to jednom već dogodilo. — Pa dobro, ako baš hoćeš! — Josephine je bila dovoljno mudra da ne proturječi ocu. — Imaš li večeras još posla? — Nemam! — Langendorf pogleda na sat. — Što misliš o tome da pođemo večerati u neki ugodni restoran? — Možda u »Britaniju«?
obrada by krista — Možemo i onamo. — Langendorf nije dobro poznavao restorane. Vrlo je rijetko vani popio koju bocu vina. U »Britaniji« se sve odvijalo tiho i bez žurbe. Na stolovima su gorjele svijeće u srebrnim svijećnjacima. Konobari su prolazili preko debelih sagova kao da se voze na koturaljkama. Langendorf je naručio odabrana jela. Htio je razveseliti kćerku, jer uglavnom nije imao dovoljno vremena za nju. U tišini pojeli su juhu od kornjače. Vino je sjalo u kristalnim čašama. Iznenada Josephine podigne iznenađeno glavu. Ne, to nije bilo moguće! Peter je upravo ulazio u restoran u pratnji neke djevojke poprilično prosta izgleda. Ta djevojka, doduše lijepa, djelovala je poput male drolje. A možda je točak i bila. Josephini se stisne srce. Peter je bio još pokvareniji negoli ga je zamišljala u najmračnijim snovima. Josephine je pogledom slijedila taj nejednaki par, koji je sjeo nekoliko stolova dalje. — Varalica! — šapne Josephine. — Tko to? — Njezin je otac nabrao obrve i počeo se ogledavati. Bijaše očigledno da Josephine nije mislila na njega. —
Onaj ondje! — Josephine pokaza bradom prema Peteru. Pri tom je obliše
suze. — Gospodin Frank? — Langendorf se nije iznenadio ni najmanje. Pa zašto zastupnik osiguravajućeg društva ne bi posjetio otmjeni restoran? — To je vrlo sposoban momak. Ali čini mi se da mu se sviđaju pomalo primitivne ljepotice. Josephine je tek tog trenutka shvatila da njezin otac poznaje tog klipana. Poče ga sumnjičavo ispitivati: —
Pa zar on možda radi za tebe?
— On me osigurao jutros. A za sutra sam ugovorio sastanak s njim, jer namjeravam sklopiti mnogo značajniji posao. —
S tim čovjekom! — šapne Josephine.
—
Uspjelo mu je da me nadmudri. Iznenada se našao u mojoj sobi.
obrada by krista —
Da, iznenada se pojavio! — Josephine obriše suzu s obraza.
— Vrlo je lako prevariti se u čovjeku. Osobito ako ne znaš ništa o njemu. —
Što ne kažeš! —čudio se Langendorf tobože ozbiljno.
— Da, on je pravi lopov — izleti Josephini. — Posve običan prevarant. Za tuđe automobile kaže da su njegovi, vara svakoga koga sretne i djevojkama gura ruke među noge tek što ih upozna. —
Ali, ali! — poče je smirivati otac. — Zar se to možda dogodilo i tebi?
— Da! — kimne Josephine. — Ali samo malo, i to samo prstima. Nije još postigao svoj cilj. — Prava sreća! — odahne Langendorf. — A kako si upoznala toga gospodina? — Zar ti to nisam već rekla? — pogleda ga kćerka. — Iznenada se našao pokraj mene. Peter Frank nije se ništa manje prestrašio kad je iznenada ugledao Josephinu. Lako razumljivo što se i on prevario u mislima. Dakle, ta mala droljica upustila se sa svojim šefom. A to je po sebi bilo veliko zlo, iako manje nego da je noću tražila mušterije na ulici. Peter bi najradije pristupio njezinom stolu i rekao: — Ne stidiš li se izlaziti s tim pohotnim starcem? Zar se barem vi ne stidite, gospodine Langendorf? Iskoristiti nemoćne djevojke koje se ne mogu obraniti od vas? Koje su ovisne o vama, jer ih zapošljavate? Što se tiče vašeg ugovora o osiguranju, možete zaboraviti na njega. Ali to ipak nije rekao. Iznenada je osjetio veliku žalost, iako je zapravo trebao biti sretan stoga što je to Josephine radila samo sa svojim šefom, a nije se predavala bilo kome. A sad je Josephine čak dopustila da je njezin ljubavnik poljubi pred svim tim ljudima u restoranu! Peteru izleti užasna kletva. — Zar se nešto dogodilo? — zapita ga iznenađeno Johanna. —
Rekla bih da vam se ovdje ne sviđa.
obrada by krista —
Pogodili ste!
— Znate, i meni je ovdje odveć otmjeno. — Johanna slegne ramenima kao da se ispričava. Potom napustiše restoran, a nisu ništa naručili. Peter je uživao stoga što ga je Josephine pogledala kao da ništa ne razumije. Ali njezin pogled gorio mu je na potiljku još i onda kad je već davno napustio restoran. — Iznenada ste tako zlovoljni — obrati mu se Johanna, koja ga je uhvatila pod ruku. — Nadam se da vas nisam razočarala. — Vi niste! — Peter je znao da se mora osvetiti Josephini. A za to je bila dobra svaka djevojka. Johanna je došla kao naručena. Ipak bi se mnogo radije upustio s Elvirom da je slučajno sad bila ovdje. — Ne moramo otići u neki otmjeni restoran — poče ga uvjeravati Johanna, koja je pomislila da Petera možda smeta baš to. Peter osjeti kako se njezino tijelo požudno privinulo uz njegovo i kako se njeni prsti poigravaju mišićima njegove nadlaktice. Ne obraćajući pažnju na rijetke noćne prolaznike, Johanna bi mu se predala toga istog trenutka. I to javno, na ovomu mjestu ako bi on to zahtijevao. Peter je bio posve siguran u to. — koketno.
Hoćemo li se odvesti do tebe? — zapita ga djevojka i pogleda ga
Peter kimne i mahne taksiju koji je upravo prolazio pokraj njih. Stan koji je iznajmio tog dana bio je donekle namješten. Našla se ovdje široka francuska postelja i dobro opskrbljen bar pun najraznovrsnijih pića. Istog trenutka kad je ugledala krevet, Jo je legla na njega. Smiješila se Peteru u očekivanju onoga što se trebalo dogoditi. A tako se, u to nije moglo biti sumnje, već prije smiješila i mnogim drugim muškarcima. Žila ispod tanke kože njezina vrata vidljivo je kucala odajući uzbuđenje. Peter se nije dugo zadržavao pokušavajući najprije zapodjenuti razgovor s djevojkom. Johanna to ne bi znala cijeniti. Bijaše to djevojka za koju je korist bila mnogo važnija od lijepog ponašanja.
obrada by krista Bez ikakva otpora dopustila je da je Peter razodjene. Olakšavala mu je posao tako što je vrtjela tijelo olakšavajući mu da je razodjene. Haljina spadne s nje kao sama od sebe. Ležala je pred Peterom potpuno naga. Glatka, baršunasta koža zavodnički je sjala, tako da Peter više nije obraćao pažnju na primitivnu ljepotu njezina lica. Mlade, još neistrošene grudi, dizale su se i spuštale u očekivanju onoga što će se dogoditi. Tamne bradavice, okružene svjetlijim krugom, već su se uspravile. Njegovi prsti počeše lagano prelaziti unutrašnjom stranom njezinih butina. Johanna se prilikom prvog dodira uspravila tako divlje kao da ju je pogodila užarena strijela. Peter joj poče toplo ljubiti čvrsti trbuh, vrteći jezik u udolini njezina pupka. Johanna poče nagim nogama udarati poput podivljala ždrebeta. Uživajući, sklopila je oči. Iz njezinih poluotvorenih usana vine se tihi uzdah. Peterov jezik spuštao se sve niže i niže. Ostavljao je vlažan trag na kovrčicama koje su uokvirivale školjku punu mirisa žene. Crveni se pupoljak još više rastvori, pa se pokaže sjajna ružičasta pukotina u koju zaroni uzbuđen Peterov pogled. Usne mu počeše ljubiti taj bunar ljubavi. Jezik pronađe drski klitoris. Sad se i Peter počeo razodijevati. Johanna ga iznenada nježno odgurne od sebe i tiho mu došapne: — Uzmi me odostrag... Istoga je trenutka kleknula pred njega pružajući prema njemu okruglu stražnjicu. Čvrsto je pritisnula lice u jastuk, dok su joj ramena i grudi dodirivali pokrivač. Peter je vidio tamne dlake koje su okruživale rascvalu orhideju. Kao da ga je molila za nježnost. Tijelo djevojke bijaše tako nemirno da je Peteru bilo teško prodrijeti u njega. Rukama je čvrsto uhvatio njezine dršćuće bokove, a potom je njegov ud uronio u čarobnu špilju, koja se istog trenutka stisnula oko njega. — Osjećam te duboko u sebi! — šapnula je djevojka oduševljeno, iako joj takav osjećaj zacijelo nije bio nepoznat. — Tako si divno snažan...
obrada by krista Peter se na trenutak prisjeti Josephine. Je li se upravo sada podavala svom šefu? Je li pred njim otvarala svoje krilo, kao što je to činila Johanna? Peter bijaše istodobno bijesan i tužan. Mučio je sebe zamišljajući Josephinu kako se bez suzdržavanja strastveno predaje onom čovjeku. Vidio ju je jasno u svojoj uzbuđenoj mašti. Vidio je kako se Josephine nemoćno predaje direktoru Langendorfu, kako je taj obeščašćuje i prlja svojim zagrljajem. Krv udari Peteru u glavu. U njemu je bjesnjela velika strast. — smirila.
Tako si divlji! To me boli! —
kriknula je Johanna a ipak se nije
Očekivala je njegov snažan napad pokušavajući se opustiti. Ali kad je osjetila da se Peter golemim koracima približava vrhuncu užitka, laganom je kretnjom dopustila da mu falus klizne iz njezina tijela. Zatim se vješto izvila i spretno gurnula Petera na leda na meki ležaj. Poput divlje Amazonke popela se na nj i pobjedonosno uvukla njegov ud u svoje krilo. —
Ljubljeni moj, predivan si!
— Uprla je koljena nježnih nogu čvrsto na postelju, da bi se pri toj ljubavnoj igri mogla ritmički kretati. Johannino tijelo, vlažno od znoja, dizalo se i spuštalo u galopu. Kovrčice su joj letjele oko glave. U najvećem uzbuđenju Peter joj razdvoji noge tako da se njezina mačkica čvrsto pripila oko njegova spolovila, kao da ga želi progutati. Kretnje mlade djevojke postajale su sve brže i strastvenije. Cijelo joj je tijelo drhtalo u ekstazi. Tresla ga je slatka strast. Peter je gledao u njezine dojke nalik na crkvena zvona. Talasale su se goredolje. Sve to tjeralo ga je u pravi kaos ispunjenja. Nije se više mogao suzdržati. Nijedna sila na svijetu ne bi to mogla postići. Još jednom se Johanna uzdigla na koljena, prepustivši se vrhuncu užitka. Potom je, kriknuvši glasno, klonula natrag na njegovo krilo. Nakon nekog vremena Johanna klizne s Peterova tijela, na kojemu više nije imala što tražiti.
obrada by krista Sva iscrpljena, sjela je pokraj njega. Kosa joj je bila vlažna od znoja. Padala joj je niz lice dajući joj izgled neke seoske božice ljubavi Sjedila je tako ne skrivajući ništa pred Peterom. — Šteta što ti nisam potrebna! — pogledala je njegovo nago tijelo bez ikakva stida. — Nas dvoje izvrsno bismo odgovarali jedno drugome. Ne misliš li to i ti? Peter je šutio. Ta droljica ponosno se vrtjela pred njim. Ponašala se posve prirodno. Uživala je u tome da se pokazuje naga pred njim. Peter je još šutio, a ona je samo slegnula ramenima pomirivši se sa svojom sudbinom. Sklupčala se uz njega poput mačkice i zaspala istog trenutka. Nije se potrudila ni da opere svoj ružičasti cvijet, koji se lagano trzao još i u snu. Sutradan ujutro Peter je odvezao taksijem malu Johannu njezinoj kući, a potom krenuo u osiguravajuće društvo »Astoria«. Napokon, morao se pobrinuti za iznenadno bogatstvo. Za svoj novac treba uvijek brinuti, iako se nalazi na sigurnom mjestu. — Vas šalje sreća! — dočeka ga uzbuđeno direktor Dahlberg. — Već vas dugo tražimo poput igle u plastu sijena. Morate nas izvući iz neprilike! — Ja? — iznenadi se Peter. Teško je mogao zamisliti kako bi mogao pomoći ljudima iz »Astorie«. — Da, baš vi, i nitko drugi. Langendorf ne želi pregovarati ni s kime drugim nego samo s vama. Stoga smo se dogovorili o novom sastanku, i to sutra navečer u 18 sati. —
Ne, to neće biti moguće!
Peter Frank odlučno odmahne glavom. Nije više želio zaključiti posao s čovjekom koji je zloupotrebljavao malu Josephinu, čak ni onda, ako bi bilo posrijedi stotinu milijuna maraka. Ili čak milijarda! Nije više želio imati nikakve veze s Langendorfom. — Jeste li poludjeli? Takva vam se prilika neće pružiti nikada više u životu. — Ali ja to ne želim učiniti! Direktor Langendorf iznenada mi je postao nesimpatičan. Peter se okrenuo i još prije negoli je Dahlberg uspio da ga zaustavi, već je napustio zgradu.
obrada by krista Dahlberg je ostao bez riječi. Trebalo mu je najprije nekoliko minuta da se sabere. Tako nešto još nikad nije čuo. Pokrenuo je sve ljude u »Astoriji«. Raspitivao se u knjigovodstvu i na blagajni, ali nitko nije znao Peterovu adresu. Na sreću, sjetio se Elvire. Napokon, ta djevojka mu je preporučila Petera Franka. Nadao se daće znati gdje bi ga mogao pronaći. Elvira je još spavala kad je Dahlberg pokucao na vrata njezina stana. — U ovo doba dana ne možeš razgovarati sa mnom — napala ga je poput divlje mačke kad mu je otvorila vrata. Bila je posve naga. Direktor Dahlberg nije obraćao pažnju na njezine neskrivene čari. Ovoga trenutka imao je i prečih briga, pa ga ženska ljepota nije mogla uzbuditi. Posao je posao, a seks je seks. — Hitno nam je potreban tvoj prijatelj Peter Frank — ispričao se Dahlberg zbog ranog posjeta. — Riječ je o golemom poslu za njega i za nas. Elvira je samo pospano kimnula. Njišući grudima krenula je na prstima do noćnog ormarića i dohvatila torbicu. Izvukla je iz nje listić papira na kojemu je Peter sinoć zapisao svoju adresu. — Petera u posljednje vrijeme traže mnogi. Već se jučer netko raspitivao za nju našem birou. Imao je dobro zaposlenje za Petera. — Tako? — Dahlbergu se iznenada vrlo žurilo. Oprezno je poljubio Elviru načelo. Oprezno stoga, jer nije želio postati slab. Užasno mu se žurilo. Ubrzo se opet našao na ulici. Morao je razgovarati s Peterom Frankom. I to što je prije moguće. — U središte grada! — doviknuo je vozaču, uskočivši u službeno vozilo. Samo nekoliko minuta nakon toga automobil se uz škripu kočnica zaustavio ispred kuće u kojoj se nalazio Peterov stan. — Kamo ćete? — zapitao je kućepazitelj vidjevši da Dahlberg pogledom traži Peterovo ime na popisu stanara. —
K Peteru Franku!
obrada by krista — Franku? — Kućepazitelj se počeše iza uha. — Nije kod kuće. Na nj čekaju već dva muškarca. — Tako! — Dahlberg poče razmišljati. Možda su ta dvojica bila iz nekog konkurentskog poduzeća? Osiguravajuća društva vrlo su često koristila sva moguća zabranjena sredstva i trikove. Nije smio ni pomisliti na to! Bilo bi užasno ako bi Peter Frank napustio »Astoriju«. — Čekat ću gore na nj — odlučno je izjavio pogledavši kućepazitelja. — Nadam se da se Peter Frank neće ljutiti na mene. — Kućepazitelj polagano izvuče ključeve iz džepa. Neodlučno ih poče vrtjeti u ruci. — Zacijelo se neće ljutiti. Peter Frank je moj poslovni partner. Bit će vam zahvalan. Govoreći to, Dahlberg je izvadio debelu lisnicu i gurnuo kućepazitelju dvadeset maraka u ruku. Novac je odagnao njegovu neodlučnost. Otvorio je vrata Dahlbergu. —
Treći kat! — naklonio se ponizno dok je Dahlberg ulazio u dizalo.
*** Peter je bio u luci. Tužno je promatrao vodu. Ugledao je »Empress of Havanna«. Najradije bi se opet zaposlio na tom brodu. Ništa ga više nije zadržavalo u Hamburgu. Pa što je i mogao započeti s ljepoticom koja je bila tako pokvarena da spava sa svojim šefom? Josephine je sad bila daleko od njega. A novac od »Astorije« mogao je vjerojatno otpisati. Sad mu zacijelo više neće htjeti isplatiti njegov novac. Voda je lijeno udarala o bokove brodova. Čelična je užad škripala. Galebovi su nadlijetali luku. Cijeli je taj ugođaj odavao neku čudnu tugu i čežnju. A onda se Peter iznenada opet našao na mostu koji je vodio na palubu »Empress of Havanna«. Do njega je dopirao miris iz kuhinje budeći uspomene. Sjećanja na Hongkong, New York i Honolulu. I, dakako, na Rio de Janeiro. Prije svega na Rio de Janeiro.
obrada by krista — Što je, staro momče? Je li te čežnja dovela ovamo? Pa to nije moguće! Peter se brzo okrenuo. Iza njega je stajao kormilar broda »Empress of Havanna«. Žvakao je lulu i upitno pogledao Petera. Peter slegne ramenima. Tiho mu odgovori: — Možda baš i to! Neki od nas cijelog života plove na krivim lađama. —
Imaš neprilika?
— Nije važno! — odmahne Peter. — I tako mi ne možeš pomoći. — To najbolje sam znaš. Zacijelo se iza toga krije neka. žena. — Kormilar u širokom luku pljune u vodu. — Mornari nisu stvoreni za ljubav. Vjerojatno kormilar ima pravo, pomisli Peter. Slučajno gurne ruku u džep, a novčanice zašuštaše. —
Koliko je ljudi zapravo ostalo na brodu? — zapita iznenada.
— Šest ili sedam. Zašto? — Pozivam vas sve na pivo i rum! — Peter izvadi snop novčanica od stotinu maraka i poče njima mahati po zraku. Ionako nije znao što bi počeo s tim novcem. Ništa ga više nije veselilo. Njegova je tuga bila prevelika. — Gledaj, gledaj! — kormilar iznenađeno tiho zazvižduka kroz zube. — Odmah ću sazvati sve one koji mogu stati na noge. Reci mi, gdje ćemo se sastati? — U hotelu »Sans souci«. I to u baru. — Peter zamahne rukom kao da mu pripada cijeli grad. — Bit ću ondje za sat vremena. — Dobro! — Kormilar se još jednom okrene prije nego što je otišao. — Ali nemoj nas iznevjeriti! Peter odlučno odmahne glavom. Potom krene dalje. Bio je sretan što je opet imao neki cilj. Iako je to bio samo hotel »Sans souci«. Prolazio je kroz grad. Iznenada se našao u onome malom parku u kojemu je sreo Josephinu. Ali između toga prvog susreta i današnjeg dana kao da je ležala čitava vječnost. Svejedno! Josephine ionako nije sjedila ni na jednoj od klupa koje
obrada by krista u ovo doba dana nisu bile zauzete. A čak da ju je i zatekao ovdje, to ne bi značilo veliku razliku, i ne bi moglo izmijeniti mnogo toga. Jer ono što se dogodilo, više se nije moglo izbrisati. Noći koje je djevojka provela sa svojim šefom nisu se mogle izbrisati poput kredom povučenih crta na ploči. To su bile nepobitne činjenice. Peter je iznenada imao vrlo mnogo vremena. Odluči sjesti. I dok je zurio u pošljunčanu stazu pred sobom, poče razmišljati o svome dosadašnjem životu. Nije baš postigao mnogo uspjeha. Ali možda su na svijetu morali postojati i ljudi koji su neprekidno ponovno klizili, niz brdo. Inače ne bi bilo moguće da oni drugi postignu uspjeh u životu. Za sve ljude ne bijaše dovoljno mjesta pod suncem. Slegnuvši ramenima, Peter pljune na suhi šljunak. Ponovo je ustao i nastavio put prema »Sans souciju«. Možda će ga sastanak s prijateljima mornarima navesti na druge misli. Ali zapravo ti ljudi i nisu bili njegovi prijatelji. Zbog njih se na tom brodu osjećao kao u paklu. Nije bilo važno. Svi su oni također bili uboge svinje. Onaj tko plovi na brodu »Empress of Havanna«, kroči tamnim stranama bivstvovanja. A čvrsto ih je spajalo to što su pripadali jednoj te istoj družini. Težak posao povezuje više od svega blaga svijeta.
VIII — Zatvorili smo tog klipana gore u odjelu za poslugu - izjavio je zadovoljno Stefan Weiler kad je Daisy Cuchard ušla u svoju sobu. Ispružio je udobno noge pred sebe pa je nastavio: — Dobit će kod nas besplatan stan i hranu, sve dok »Diana« ne uplovi i iskrca pošiljku. — Izvrsno! - Daisy je, unatoč tomu što je bilo još vrlo rano, napunila čašu viskijem i ispila je. Potom je pristupila prozoru. —
Kako se ponaša Peter Frank?
—
Nisam ga još vidio - promrmlja Stefan.
Ali ona dvojica gorila morala su uložiti popriličnu snagu da ga svladaju. Borio se nogama i rukama ne želeći da ga dovedu ovamo. — Lako razumljivo! — Nasmiješi se Daisy. — Ni ja ne bih dobrovoljno krenula s njima.
obrada by krista Naslonila je čelo na hladno staklo. — Možda će se taj momak ipak još urazumiti. Pomoću njega i njegove neporočnosti mogli bismo zaraditi cijeli mali imetak. Zamisli samo ako bi nam uspjelo da ga smjestimo u svojstvu oficira na jednomu od brodova što plove do Indije. — Prije nego što to učinimo, morat će splasnuti modrice na njegovu licu — podsjeti je Walter. —
Što ima modrice?
— Drukčije se nije moglo. Snažno se odupirao, pa ga momci nisu mogli dodirnuti svilenim rukavicama. Rekli su mi da izgleda poprilično bijedno. — Tako? - Daisy se namršti.— Nisam spomenula ništa o tome da bi trebalo grubo postupati s njim. Odmah ću poći do njega da vidim što se događa. Možda će mi čak uspjeti nagovoriti ga na suradnju. Ne bih rekla da je taj čovjek stvoren za mučenika. — čašicu.
To zacijelo nije! — složi se Weiler. Priđe baru kako bi natočio sebi
Daisy je još gledala dolje na ulicu. Iznenada je zazviždukala, što baš nije odgovaralo otmjenoj dami kakvu je izigravala. — Tvrdiš da su uhvatili Petera Franka? — Njezin je glas zvučao hladno i prijeteći. — Dakako! A jedan od one dvojice stoji kao straža pred vratima sobe u koju, smo ga zaključali. — Sjajno! — poče se rugati Daisy Cuchard, pa pokaza lijepom bradom dolje na ulicu. — Možeš li mi objasniti kako se u tom slučaju Frank našao na ulici ispred našeg hotela? Ili možda postoje dva Petera Franka? — Glas joj je sad zvučao vrlo opasno. — Što se dogodilo? — čovjek kojega ste tobože zaključali gore u sobi upravo je stigao ovamo u najboljem raspoloženju. — To nije moguće! — Weiler je stajao pokraj Daisy i zaprepašteno pogledao dolje.
obrada by krista — Ono je, nema sumnje, Peter Frank — izjavi Daisy. — Ne varam se. Spavala sam s njim. U takvim slučajevima dobro pogledam muškarca s kojim to radim. — Ali ne razumijem... Daisy Cuchard naglo se okrene, pa se viski prospe iz njezine čaše. — Koga ste, do vraga, zatvorili gore? Stephan Weiler nemoćno slegne ramenima. Ni on nije mogao shvatiti kako se dogodilo da je čovjek kojega su zatvorili u sobu iznenada izišao i sad se u najvećemu miru šeće pred hotelom. — Dođi! — Daisy uhvati Stefana za rukav i povuče ga za sobom. Zajedno požuriše uz stube. Stefan Weiler hroptao je poput parnog stroja. Nije više bio najmlađi. — vratima.
Otključaj! — zapovijedi Daisy čuvaru koji je stajao pred sobnim
Ovaj je istog trenutka okrenuo ključu bravi. A potom se Daisy i Stefan nađoše u malome tamnom sobičku u potkrovlju. Ovdje se nalazila samo postelja i ormar. S ležaja je ustao neki muškarac. Izgledao je vrlo loše. Osim toga bio je i bijesan. Oči su mu opasno sjale. — To je ograničavanje slobode! — zaviknuo je promuklim gasom. — Zbog otmice osuđuju otmičare na doživotni zatvor. — Vi niste Peter Frank? — zapita glupo Daisy. — Užasno mi je žao! Na žalost, zamijenili su vas! — Moje je ime Dahlberg i ja sam direktor osiguravajućeg društva. Platit ćete mi za tu drskost! Ne bih se želio naći u vašoj koži. Ni ja, pomisli Weiler. Opreza radi, povukao se nekoliko koraka. — Dakako, potpuno ćemo vam nadoknaditi štetu i pristati na sve vaše zahtjeve — progovori Daisy što je ljubaznije mogla, pogledavši pri tom zavodnički Dahlberga. — Ne mogu vam reći kako mi je neugodno. — To me uopće ne zanima! — Dahlberg naglom kretnjom popravi kravatu. — Oni klipani čak su me pretukli. To je doista vrhunac!
obrada by krista — Potpuno neshvatljivo! — složi se Daisy pokušavajući ga smiriti. — Ali prepustite to meni. Sve ću srediti na najbolji mogući način. Nadam se da nas nećete prijaviti policiji? — Toću učiniti i te kako rado! — Molim vas, dopustite mi da vam najprije sve objasnim! — umiješa se Stefan Weiler hrabro u razgovor. — Vjerovali smo da ste vi Peter Frank. —
Zar možda izgledam tako?
— Ne, vi djelujete mnogo snažnije i odlučnije. Pravi ste muškarac — poče mi laskati Daisy. — Znate, sve je to bila samo šala. Naime, htjeli smo Franku ponuditi sjajan posao. — Sjajan posao! — Dahlberg sumnjičavo podigne obrve. Njušio je opasnost. Opasnost za »Astoriju« i za posao s Langendorfom. — To Franku više nije potrebno. Većima izvanredan ugovor kod mene. — Nismo to mogli slutiti! — Daisy ga uhvati pod ruku i zaljubljeno pogleda u njega. — Pa svi mi imamo samo jednu želju, a ta je da tom momku pomognemo. —
Tako?
— Dakako! Ništa drugo. Htjeli smo ga oteti samo stoga da ga iznenadimo. Mislili smo daće to biti uspješna šala. Neke ljude treba natjerati da prihvate svoju sreću. Dahlberg kimne. Da, neke je ljude doista trebalo siliti da uvide gdje ih čeka sreća. Daisy zapazi kako je postao neodlučan. Nije joj izmaklo da se složio s njezinom tvrdnjom. — Peter je potpuno neodgovoran! — Daisy pogleda Dahlberga sa strane. — Vrlo se teško snalazi u životu. —
To je točno — kimne Dahlberg.
— Sad vidite i sami! — Daisy ga nježno lupne po grudima. — Svi mu želimo pomoći. Ali Peter to ne zna cijeniti. A vi biste najprije trebali nešto popiti. Nas troje ispit ćemo zajedno čašicu viskija. Hoćete li me otpratiti dolje do bara? —
Ne znam — oklijevao je Dahlberg.
obrada by krista — Hajde, dođite! Ne namjeravam vam oteti vašeg Petera. Neka sam odluči što će raditi ubuduće. I Daisy izgura Dahlberga kroz vrata. Dok su čekali na dizalo, mahnula je neopazice Stefanu Weileru neka se pobrine za Petera. Jer, ne bi bilo dobro, ako bi ga Dahlberg zatekao u baru. Stefan Weiler sjurio je unatoč godinama velikom brzinom niza stražnje stube. Preskakivao je po dvije stube odjednom. Morao je stići dolje prije Daisy i njezina gosta. U predvorju se zamalo sudario s Peterom. — Dobar dan! — pozdravi ga Peter. Nije se osjećao najlagodnije pri tom susretu. Ali znao je da se može osloniti na svoje drugove s »Empressa«. U Tangeru su jednom izvukli kormilara iz još mnogo goreg položaja. —
Moram razgovarati s vama! — Weiler ga pokuša povući za ruku.
— Možda poslije! — odmahne Peter. Weiler se jednim pogledom uvjerio da se dizalo počelo spuštati, jer već se upalila žaruljica koja je označavala prizemlje. Dizalo se zaustavi i vrata se automatski otvoriše. Peter Frank već se povukao u bar. Nije čekao da vidi kakvo iznenađenje krije dizalo. Zacijelo to nije bilo ništa dobro za njega. —
Je li sve kako valja? — zapita Daisy pogledavši pažljivo Weilera.
Ovaj mahne rukom kao da se ispričava. —
Na žalost čistačice još nisu napustile bar. Prerano je za goste.
Daisy ponovo uhvati Dahlberga pod ruku. — Dođite, dragi direktore! U međuvremenu dok se one ne maknu, popit ćemo čašicu u susjednom salonu. Weiler će se pobrinuti da čistačice završe s laštenjem poda. Weiler se pristojno nakloni, iako to zapravo nije bio njegov običaj. —
Uvjeravam vas da to neće potrajati dugo — obrati se Dahlbergu.
obrada by krista — Mogli bismo krenuti u salon i nešto popiti u znak pomirenja. — I Daisy povede Dahlberga do zastora od staklenih kuglica, koji je dijelio predvorje od intimnog salona. Ne razmišljajući mnogo, Daisy se zaputi do šareno izvezena otomana. Čvrsto je odlučila da direktora Dahlberga pokuša smiriti čarima svoga zavodljivog tijela. To joj je uglavnom uspijevalo kod muškaraca, pa se i sada ponadala uspjehu. Nije željela da Dahlberg sačuva u neugodnoj uspomeni taj pokušaj otmice. Nipošto joj ne bi odgovaralo da se policija umiješa u njezine poslove. Uto neka djevojka donese na poslužavniku bocu viskija i dvije kristalne čaše. Naklonila se i postavila taj dar hotela na niski stolić od metala. Potom je još jednom pristojno pozdravila i brzo se povukla. Daisy je sjela na široki otoman i zavodljivo pogledala Dahlberga. — Molim vas, smjestite se što udobnije. Htjela bih da se što je ugodnije moguće osjećate u mojoj kući, nakon svega što se dogodilo zabunom. Oko Dahlbergova nosa poče obigravati opojan miris skupocjenoga ružinog ulja, pomiješan s nekim teškim parfemom. Nije uopće bio nesklon maloj pustolovini s tom očaravajućom ženom. Ali, zvala ga je dužnost. A za nj je posao bio važniji od svega. Nije smio dopustiti da propadne ugovor s Langendorfom. Riječ je bila o milijunskoj svoti za »Astoriu«, a Peter Frank i on mogli su zaraditi mnogo novca. Daisy mu uto nazdravi podignuvši čašu. — Izvolite, natočite koliko želite! U mojoj kući nema zabrane. Možete raditi sve što vam se sviđa. Ne čekajući što će Dahlberg odgovoriti na njezine riječi, Daisy podigne noge na otoman i ugodno se zavali na mekane jastuke. Dahlberg je pogleda znatiželjno. — Možete li mi odati kakav ste posao nudili gospodinu Franku? — Sjeo je na otoman pokraj Daisy. U jednoj je ruci držao čašu, dok je drugu neodlučno položio na lijepo Daisyno koljeno koje je zavodnički ležalo pred njim. — Mogao bi ponovo postati oficir na nekomu prekooceanskom brodu — odgovori mu Daisy nasmiješivši se. — Mislim da je to pravi posao za njega. Tako dragomu i simpatičnomu momku potrebna je pomoć. Ali, recite mi, zar je to ovog trenutka važno? Zar vas toliko zanima Peter Frank?
obrada by krista Dahlberg poče razmišljati o tome da Peteru nude posao na brodu. Očigledno to ipak nije bilo maslo nekoga suparničkog poduzeća. Vjerojatno je ipak bila posrijedi samo ljudska briga za čovjeka. Dahlberg se obrati Daisy. —
Zar vam je Frank tako drag? Volite li ga?
— Dakako! — Daisy na trenutak spusti pogled. — Pa inače se ne bih toliko brinula za njega. Mnogo me toga povezuje s njim. Možete misliti da se vrlo dobro poznajemo. Inače se ne bih usudila tako našaliti s njim. Ne bih ga pokušala oteti. Dahlbergova je ruka sad već bila na njezinom bedru. — Odajte mi, je li Frank spavao s vama? — zapita znatiželjno zamamnu ženu pokraj sebe. — Ne bih sebi oprostila nikad u životu da me odbio — nasmiješila se Daisy. Počela je lagano širiti noge. — Volim zgodne muškarce. Vrlo im teško mogu odoljeti. Dahlberg iznenada posta hrabriji. Gurnuo je ruke medu Daisyne butine, osjećajući zamamnu hladnoću svilenkaste kože. Daisy Cuchard zadrhtala je baš toliko koliko je vjerovala da je potrebno. Znala je iz iskustva da muškarci osobito vole plašljive žene. Djevojke koje su same činile sve da osvoje muškarca nisu baš bile na velikoj cijeni. Daisy lagano digne donji dio tijela dopuštajući Dahlbergu da je počne razodijevati. Najprije su na pod pale gaćice, a potom i Daisyna haljina. — Kako si ti vatren muškarac! — tobože se divila Daisy potičući Dahlbergovu strast. — Tako si odlučan i snažan. Pravi si muškarac! Dahlberg se ponosno nasmiješio. Osjećao se polaskan Daisynim riječima. Nije, dakako, slutio da mu se ta lukava žena zapravo rugala. Pogladi nježno njezin dragulj ljubavi, ali brzo opet povuče prste kad su slučajno dodirnuli sklisku stazu koja je vodila u raj. Daisy poče navaljivati na njega: — moguće.
Zašto se ne razodjeneš? — Htjela je taj posao obaviti što je brže
obrada by krista Dahlberg zbaci kaput sa sebe i polagano spusti hlače. Potom je svukao košulju i gaćice. Daisy se poče protezati na otomanu. —
Mili moj, uđi u mene! — pozvala ga je. Podigla je tijelo prema partneru.
Dahlberg je kleknuo medu njezine noge. A zatim se baci divlje na nju. Daisy iznenada zaključi da on to čini bolje negoli je vjerovala. Zatvorila je oči i dopustila mu da čini što želi. Svakako, a to je morala priznati, doživjela je veći nespretnije muškarce. Peter je za to vrijeme sjedio pokraj barskog pulta. Bio je ovog trenutka jedini gost. Pogledavao je nervozno prema vratima bara uvijek kad bi se otvorila. A to se dogodilo i ovog trenutka. Kroz vrata uleti u bar Harald, praćen dvojicom snažnih muškaraca koji su nalikovali jedan drugom poput jaja jajetu. Djevojka koja je posluživala za barom brzo napusti svoje mjesto sluteći što će se dogoditi idućeg trenutka. Harald uto dojuri do Petera i prijeteći zastane pred njim. Dvije gorile s nosovima boksera postaviše se s njegove desne i lijeve strane. I oni su prijeteći promatrali Petera. Ovaj nije imao nikakve mogućnosti da se izvuče iz toga neugodnog položaja. Stoga mu nije preostalo ništa drugo nego da se nasmiješi. Prisilio se ostati miran i polagano piti svoj viski. — Poći ćeš s nama! — Harald zamahne i izbi mu čašu iz ruke. Peter pokuša skinuti sa sebe Haraldovu šaku, koja je čvrsto zgrabila rever njegova kaputa. — Ostavi me! — zavikne. Ali uto su ga već ona druga dvojica uhvatila pod ruke. Vrlo ga grubo podigoše s barskoga stolca na kojemu je sjedio. Peter nije bio samoubojica. Stoga se i nije dulje branio. Znao je da nema nikakva izgleda u toj neravnopravnoj borbi.
obrada by krista Harald mu ljutito pri šapne: — Ionako još moram srediti s tobom račune! Hajde, momče, požuri! Mahnuo je rukom prema vratima, a gorile počeše vući Petera za sobom. Čvrsto su stisnuli njegove ruke tako da se nije mogao oteti. Uto se zbilo baš ono čemu se nadao Peter. U bar ude kormilar broda »Empress of Havanna« s posadom koja je mogla napustiti brod. Pa sve njih Peter je pozvao na pivo i rum. Peterove oči zasjaše. S tim momcima čovjek je mogao krasti konje. Morski vuci s »Empressa« mogli su se mjeriti sa svakim. Ništa ih nije moglo prestrašiti ili otjerati u bijeg. — Ovamo, momci! — zavikne Peter i snažno lupne nogom čovjeka s lijeve strane. Onoga s desne udari šakom posred lica. — Imaš li možda teškoća? — zapita u to kormilar, koji je već za svaki slučaj odlomio nogu stolca. U djelić sekunde shvatio je što se ovdje događa. — Ova dvojica lopova napala su me! — upozori Peter drugove. Oprezno je skočio iza barskog pulta i tako se našao na sigurnome. Nije mu bilo do tučnjave. Potom je prstom pokazao na Haralda: — A ova ništarija ukrala mi je cijelu plaću! Kormilar se pozabavio Haraldom. Udarcem desne pesnice poslao ga je na neko vrijeme u carstvo snova. Preostali mornari pobrinuše se za gorile. Nisu bili odveć nježni. A kad su već bili pri tome, odlučili su polomiti još i pola bara. To ih je neizrecivo zabavljalo. Bijaše to prava mornarska tučnjava u kojoj su tako uživali. Sve to nije trajalo dugo. Iznenada je zavladao mir. Harald se krvava nosa prevrtao po podu. Njegovi drugovi ležahu zgrčeni pokraj njega. — Ima li još kakva posla za nas? — obrati se kormilar Peteru. — Samo reci, pa ćemo i to rado obaviti. Nećemo dopustiti da te netko vrijeđa. Dok je to govorio, kormilar je još držao u ruci nogu od stolca. Kao da mu je morao prevesti kormilarove riječi, Peter se nagnuo nad okrvavljenog recepcionara: — Hajde, reci, ima li još nešto?
obrada by krista Harald je samo nijemo odmahnuo glavom. Ovaj je put dobio ono što je zaslužio, pa nije želio dalje izazivati Petera. Kormilar pogleda svog druga: — Što je s tvojom plaćom? — zapita ga i strese Petera za rame. — Ovaj klipan mora ti vratiti novac što ti ga je oteo. Harald nije čekao da kormilar još jednom ponovi svoje riječi. Dršćućim rukama izvukao je novčanik iz džepa i bacio ga Peteru pred noge. —
Mislim da je to kažnjivo — poče glasno razmišljati Peter.
— Pa je li ti ukrao plaću ili nije? — Kormilar podigne lisnicu s poda. —
Dakako, okrao me! — potvrdi odlučno Peter.
Kormilar mudro odluči: — Onda to nije kažnjivo. — Otvorio je novčanik i iznenadio se: — Zar je ovaj lopov možda milijunaš? Već dugo nisam vidio toliko novca na krpi. — Konobar je i noćni portir — objasni mu Peter. I on se čudio zbog debelog svežnja novčanica, koji je Harald nosio sa sobom. Kormilar poče vagati novčanice u mesnatoj šaci. — To je najmanje deset tisuća maraka. Mogao bih se okladiti da nijedan konobar ne može uštedjeti toliko novca. — Jamačno ne može — kimne Peter. — Sam vrag zna odakle mu toliko novca! Ali to nas doista ne treba brinuti. Ovaj hotel ionako nije baš samostan. Vjerojatno ste to već zapazili. — Koliko od tog novca pripada tebi? — raspitivao se kormilar. —
Tri tisuće maraka!
— Tri tisuće! — Kormilar savjesno izbroji tu svotu. Ostatak novca vrati natrag u novčarku. —
U podrumu je spremljena moja mornarska vreća i kovčeg
—
upozori ga Peter spremajući novac. — Ali ponajprije ćemo ovlažiti grla.
Rukom pozva drugove da se okupe oko bara. Na sreću, boce na policama ostale su cijele.
obrada by krista Mornari nisu dopustili da ih dugo nudi. Jedva su mogli dočekati trenutak da popiju neko dobro piće. A bili su i vrlo vješti u rukovanju bocama. Nakon te poštene tučnjave bijahu i veoma žedni. Djevojka koja je posluživala za barom pojavila se opet. Nije se bunila što je morala ponovo namjestiti stolce i stolove. Peter joj se obrati i objasni: — Ovo su moji gosti. — Položio je na barski pult pet stotina maraka. Kormilar je neprekidno vadio nove boce s polica i postavljao ih pred mornare. Točio je piće kao da cijelog života nije radio ništa drugo. Uto se Harald uspio uspraviti teškom mukom. — To ćete mi skupo platiti! — obratio se Peteru. — Ovdje će još biti posla za policiju! Peter mu kimne. — Posve sam siguran u to! A ti, mali lopove, udisat ćeš zatvorski zrak iza rešetaka! Najradije bi toga ogavnog čovjeka ponovo udario šakom posred lica. Umjesto toga iskapio je čašu viskija. Ubrzo je popio još jednu. A potom je zamolio kormilara: — Hoćeš li doći sa mnom? Idem u podrum po stvari. Kormilar odmahne. —
Zašto ti se tako žuri? Moram još popiti nekoliko čašica. Umorio sam se.
Ali onda je ipak odustao od čaše i radije prinio bocu konjaka usnama. Ispio je nekoliko dobrih gutljaja, kojih se ne bi postidio nijedan mornar. Harald i ona dvojica gorila napokon su se uspravili. Ne rekavši više ni jednu jedinu riječ, napustiše bar. Prave mornare nije lako maknuti iz bara. Stoga je Peter odustao od pratnje i krenuo sam. prema podrumu. Nije znao zašto bi se odrekao svog kovčega i mornarske torbe. U predvorju je sreo Daisy Cuchard. Djelovala je nekako neuredno. Kosa joj bijaše razbarušena, a haljina izgužvana. Crvene mrlje gorjele su na njezinim obrazima, odavajući uzbuđenje.
obrada by krista Peter je upravo počeo razmišljati o tome nije li i Daisy bila umiješana u neku tučnjavu kadli iza nje spazi direktora Dahlberga. Dahlberg je također djelovao zbunjeno i neuredno. Osim toga jedno mu je oko bilo modro. Kad mu je Peter pristupio, očigledno mu bijaše neugodno što ga je ovaj zatekao u tom hotelu. Krv mu obli obraze. Pogleda nemoćno najprije Daisy a potom Petera, pa slegne ramenima. — Svijet je malen! — izjavi Peter pristupivši Dahlbergu. Nagnuo se prema njemu i došapnuo mu: — Kako bi bilo da zakopčate hlače? Nije potrebno da svi u kući saznaju što šefica radi s gostima. Dahlberg pocrveni još jače i brzo zakopča hlače. Ruke su mu drhtale da mu je to jedva uspjelo. Peter je njegovo uzbuđenje pripisivao upravo proživljenim ljubavnim užicima, jer za nj nije bilo nikakve sumnje što se odvijalo između Daisy Cuchard i Dahlberga. — Morate znati da sam ovdje posve slučajno, i to ne baš dobrovoljno — pokuša Dahlberg objasni Peteru opravdajući se, iako zapravo svom suradniku nije bio dužan nikakvo objašnjenje. Peter ga iznenađeno pogleda. — Znate, zapravo sam vas tražio — nastavi Dahlberg. —
Ovdje? — glasno se nasmije Peter.
— Ne, nego kod vas, u vašem stanu. Morate pregovarati s Langendorfom! To je prijeko potrebno. — Moram li? — Peter ga ljutito pogleda osjetivši nešto slično ponosu. Laskalo mu je što ga je direktor jednoga od najvećih osiguravajućih društava morao moliti za uslugu. Jer na »Empressu« je Peter bio samo treći oficir, pa je radio ono što su drugi tražili od njega. Ondje su svi otirali noge o najmlađeg oficira. Daisy ga je u međuvremenu pažljivo promatrala i grozničavo razmišljala na koji bi način mogla zadržati Petera. A najgore je bilo što se tog trenutka u predvorju hotela pojavio i Harald. Ljutito se obratio Daisy pokazujući prstom na Petera. —
Prijatelji tog čovjeka uništili su bar. Najradije bih pozvao policiju.
obrada by krista Daisy ga poče smirivati: — A što sad rade ta gospoda? —
Opijaju se!
— Na čiji račun? Harald ponovo pokaže na Petera: — Na njegov! — Pa, dobro, tad ne možemo ništa napraviti — kimne Daisy. — Boce stoje na policama bara stoga da ih netko ispije, a ne da im se samo dive. — Tako je! — kimne sad i Harald, kao da mu je iznenada sve postalo jasno. Peter se tog trenutka osjećao vrlo sigurno. Mornari s broda »Empress of Havanna« nalazili su se u blizini, pa ih je trebao samo pozvati bude li potrebno. Zasad mu nije prijetila nikakva opasnost. — Predajte poslije onim ljudima moju prtljagu! — naredio je Haraldu glasom koji nije dopuštao protivljenje. Okrenuo se na peti spremajući se napustiti hotel. — Ostanite još trenutak — pokuša ga zadržati Daisy ne znajući što bi još mogla učiniti. Stoga mu se primakla bliže i zavodljivo mu šapnula: — Ostanite, moramo objasniti neki nesporazum. Peter je prezirno pogleda: — Nesporazum? —
Da, tako je. Kako bi bilo da pođete sa mnom u moju sobu?
Peter odlučno odmahne. — Što se toga tiče, dobio sam već dovoljno objašnjenja, a i gospodin Dahlberg. Na žalost, to nije ništa koristilo. Baš naprotiv! Odmaknuo je Daisynu ruku s nadlaktice i odlučno napustio predvorje. Dahlberg je pogledao za njim jednako tako ljutito kao i Daisy. Njima je ležao težak kamen na srcu. Zaista im je taj Peter Frank zadavao velikih briga. Peter, pak, bijaše zabrinut zbog Josephine. Sjećanje na tu djevojku neprekidno ga je mučilo, iako je svim silama nastojao što brže zaboraviti tu malu lažljivicu. Ali nije uspijevao u tom pokušaju.
obrada by krista Nemajući drugog posla, počeo je bez cilja lutati ulicama. Najradije bi se okrenuo i vratio drugovima u bar. Ali ovoga mu trenutka ipak nije bilo potrebno nikakvo društvo. Morao je preboljeti ljubavnu bol. Neprestano je razmišljao o Josephini i direktoru Langendorfu. Zamišljao je kako njih dvoje zajedno leže u postelji. Zamišljao je što rade, i to sve do najsitnijih pojedinosti. Vjerojatno je ipak Langendorf prisilio nevinu Josephinu da mu postane ljubavnica. Da, drukčije nije moglo biti. Ti generalni direktori bijahu svemoćni, i sposobni na sve moguće gadarije. U njihovim je rukama ležala sudbina bezbrojnih ljudi koji se nisu mogli obraniti od njih. U uzbuđenoj mašti Peter je posve jasno vidio kako Langendorf razodijeva ubogu malu Josephinu i kako ona, da se ni ne pokušava braniti, pada na kauču njegovoj radnoj sobi. Možda je njih dvoje radilo to i u nekoj luksuznoj hotelskoj sobi. Ali to ionako nije bilo važno! U mašti je vidio Josephinu kako naga leži na leđima. Njezine dražesne mlade gudi dizale su se i spuštale od straha i očekivanja dolazećega. Josephine je od stida zaklopila oči. Očekivala je nemoćno da taj čovjek prodre u nju. Taj čovjek koji ju je prisilio na to. Polagano, vrlo polagano, njezine se duge i vitke noge počeše širiti. Lagani su joj drhtaji prolazili tijelom. Ubrzo se pokazao i mali ružin pupoljak. Langendorf u to klekne među njezine nemirne noge. Snažno mu je tijelo teško ležalo na lomljivom Josephininomu. A sad je Langendorf nezadrživo prodro u nju. Djevojka tiho krikne... — Ne! — Peter ljutito odmahne glavom, tako da su ga prolaznici iznenađeno pogledali. Ne, nije više želio misliti na to. Morao je pokušati zaboraviti Josephinu. Sve to ionako više nije imalo nikakva smisla. Langendorf je u svojim rukama držao sve adute. Kad je bolje promislio, Peter je morao priznati da direktor vjerojatno i nije trebao siliti Josephinu da spava s njim. Tako važan čovjek kakav je on mogao je dobiti svaku djevojku u svom poduzeću. Nije bilo potrebno okoristiti se silom. Langendorf je mogao birati među ljepoticama svog carstva. Peter je znao da su sve žene na svijetu proračunate. Znao je to iz vlastitog iskustva. U svim lukama svijeta prodavale su se za mali novac. A nakon takvih susreta čovjeku nije preostalo ništa drugo do gorkog okusa u ustima i osjećaja goleme praznine. Srce bi mu pri tom ostajalo hladno i tužno.
obrada by krista Ne, odluči Peter, ne isplati se pokvariti dobro raspoloženje zbog te djevojke. Pa cijeli St. Pauli bijaše pun ljepotica svih boja i rasa. Sve su one čekale na muškarca kakav je on. Sad više nije bio siromah. Mogao je odabrati i najljepšu među njima. Hodajući gradom, našao se iznenada ispred trgovine automobilima. I ondje je ugledao svoje vozilo iz snova. Automobil za koji je Josephini rekao da pripada njemu. Zapravo je to bilo vozilo što ga je mogao kupiti samo milijunaš. U Peteru se iznenada rodi prkos. Možda se na djevojke koje su spavale sa svojim direktorima može ostaviti dublji dojam samo posjedovanjem skupocjenog automobila. Nije razmišljao dugo. Odlučno je krenuo prema trgovini i otvorio vrata. Počeo se ogledavati po prostranoj dvorani, pa se obratio prodavaču koji mu je pristupio: —
Želio bih kupiti automobil.
— Rabljeni? — Prodavač pogleda na sat. — Straga u dvorištu imamo veliki izbor dobro održavanih automobila. Svih mogućih tvornica. Vjerojatno ćete naći ondje nešto što će vam odgovarati. Peter mu nestrpljivo objasni: — Ne namjeravam kupiti rabljeno vozilo. Želim nabaviti novo. —
Molim! — Prodavač je postao odmah ljubazniji.
— Kod nas možete naći standardne modele i one namijenjene izvozu. Bilo bi najbolje da ih pogledate. — snova.
Tražim uvozni automobil! — Peter pogleda prema svojem vozilu iz
— jeftini.
Uvozni model? — Mladić promjeri Petera. — Takvi modeli baš nisu
—
Koja je cijena ovom automobilu? Peter pokaza skupocjeni kabriolet.
— Zanima vas comet? — zapita prodavač kao da se nije jasno izrazio. —
Da!
— čovječe, čovječe! — Prodavač se glasno nasmije, pa se udari šakom po bedru kao da je Peter upravo izrekao sjajnu šalu. — Ovaj automobil nije za vas. Njegova je cijena četrdeset tisuća maraka!
obrada by krista Peter se držao tako kao da ga nije čuo. Otvorio je motor. Pogledao upravljač, a potom i vozilo odozdo. Dobro ih je pregledao sa svih strana. To je trajalo poprilično dugo. — Smijem li vas odvesti do nekoga dostupnijeg automobila? — Prodavač je već postao nestrpljiv, pa je ponovo značajno pogledao na sat. — Naše je vrijeme ograničeno. — Ne morate mi pokazati drugi automobil — odmahne Peter. Već sam se odlučio. Kupujem ovo vozilo, ako je to moguće. —
Ali ovaj automobil ne prodajemo na zajam — zbunjeno će prodavač.
— Platit ću vam u gotovu — Nastavi mirno Peter ne obraćajući pažnju na prodavačevu napomenu. Izvukao je iz džepa čekovnu knjižicu. — Dakle, plaćam u gotovu. Koliki ćete mi popust dati? —
Pet posto!
—
Izvrsno! — kimne Peter. —
Odbit ću vam šest posto, onda ste još napravili dobar posao. —
Dobro!
Peter poče računati koliko novca ima na svom računu. Uplatio je sedam tisuća maraka, ali od toga je već platio najamninu i kupio neke sitnice. Želi li biti siguran, smio je izdati ček na pet tisuća. — Ostalo ćete dobiti kad mi predate automobil — rekao je mirno pružajući prodavaču ček zajedno s osobnom kartom. Prodavač se duboko nakloni. — Automobil ćemo odmah prijaviti i obaviti sve formalnosti. To će trajati najdulje pola sata. Biste li možda htjeli u međuvremenu biti naš gost i popiti šalicu kave? Peter odmahne glavom. —
Vratit ću se po automobil nešto prije osamnaest sati.
Potom polagano napusti trgovinu. Prodavač je još dugo gledao za njim.
obrada by krista — Posve sam siguran da ovdje nešto ne valja! — govorio je tiho sebi. — Ovaj ček zacijelo nema pokrića. To sam odmah osjetio. Trgovci automobilima oprezni su ljudi. Prije negoli vozilo prijave na ime kupca koji plaća u gotovom, žele se uvjeriti kod njegove banke ima li ček pokrića. Kod onih koji kupuju automobile na zajam ili s pomoću mjenica, provjeravaju to mnogo rjeđe. Očigledno je bilo sumnjivo posjedovati toliko gotova novca. I tako je prodavač najprije telefonirao u banku i raspitao se da li Peterov ček ima pokrića. Tek je potom poslao kurira da automobil prijavi na njegovo ime. Istodobno dok su se obavljala formalnosti oko prijavljivanja automobila, Peter je pokucao na vrata direktora Dahlberga. Dahlberg je sjedio za pisaćim stolom. Sumnjičavo je podigao glavu i znatiželjno pogledao svoga gosta. — To ste vi! — Ustao je i pružio ruke prema Peteru. — Radujem se što ste došli. Uđite, molim vas. —
Imam još novca kod »Astorije«, je li? — Peter zatvori vrata za sobom.
Dakako, osiguravajuće društvo moralo je isplatiti Peterovu proviziju. A nitko to nije ni osporavao. Ipak ga je Dahlberg zapitao: — Dakle, odlučili ste poći Langendorfu? — Ako to baš mora biti — slegne Peter nevoljko ramenima. — Dječače, to je prijeko potrebno! — Dahlberg ga lupne po ramenu. — Prava je sreća što ste se napokon odlučili na to. Peter se zapravo i nije odlučio. Ali njemu je ipak bio potreban novac koji je mogao zaraditi na tom poslu. —
Dobro, poći ću Langendorfu.
Dahlberg je prišao baru i natočio dva konjaka. Pri tom je spomenuo, kao da tome ne pridaje nikakvu važnost: —
O mom posjetu »Sans suciju« nećete nikome pričati je li?
— Dakako, neću! — Petera se nije ticalo ako je netko spavao s Daisy. Nije ga zanimalo. Osim toga, direktori su mogli raditi što ih volja, ako svojim djelima ne bi povrijedili zakon. A spavati s Daisy Cuchard zacijelo nije bilo kažnjivo.
obrada by krista Jednako tako kao što nije bilo kažnjivo ni spavati s Josephinom. — Opet se sjetio te djevojke. Ljutio se na sebe što mu se neprekidno vraćala u misli. — Pa mene su zapravo oteli i silom odveli u taj hotel — poče se opravdavati Dahlberg, iako ga nitko nije ništa pitao. — Netko vas je oteo? — iznenadi se Peter, koji sad više ništa nije razumio. — Da, i to iz vašeg stana, gospodine Frank — kimne Dahlberg, — Htio sam vas posjetiti, pa su me uhvatili ondje. —
Doista?
—
Na sreću, Daisy mi je poslije sve objasnila.
Dahlberg nazdravi Peteru, ponovno gucne konjak pa nastavi: — zaljubljena u vas. — istina. .
Daisy je
Ma nemojte! — nasmije se veselo Peter, jer znao je da to ne može biti
— Da, ona vas ljubi! — opetovao je Dahlberg. — I stoga vam je našla dobro zaposlenje. Namjerava vas zaposliti, pa makar i silom. Čudite se, je li? — mene.
Duboko sam dirnut! Doista nisam znao da je Daisy tako zabrinuta zbog
— Jedino ne razumijem zašto ste se malo prije tako hladno oprostili od nje. Niste valjda ljubomorni na mene? Peter slegne ramenima. Nije želio Dahlbergu ispričati cijelu tu priču. To ga se nije ticalo, a Peteru ne bi ništa pomoglo. A nije bio siguran ni u to bi li mu Dahlberg povjerovao. Direktor ponovo napuni čašu. Nazdravio je Peteru, a potom se sagnuo prema njemu: — Ta je žena prirodni talent u postelji! Rijetko sam to doživio. Znate, šutljiv sam čovjek i nikome ništa neću odati o tome. Ali vama to mogu reći, je li ne? — Dakako, možete! — Sad je Peter također popio gutljaj francuskog konjaka. — Nisam ljubomoran, a najmanje na Daisy. Samo bi kompjutor mogao
obrada by krista izbrojiti muškarce s kojima je Daisy spavala u svom životu. Ne, molim vas, ne brinite zbog mene! Ali sad je na Peteru bio red da se zabrine umjesto Dahlberga. — Rekli ste mi da su vas oteli iz mog stana — prisjeti se želeći se uvjeriti je li to bilo ono što mu je Dahlberg ispričao. — Da! Vjerovali su da sam ja vi! — Dahlberg pripali cigaretu i namjesti se udobnije: — Recite i sami, nije li to smiješno? —
Vrlo smiješno! — složi se Peter, iako to baš nije bilo tako.
Ako su ga jednom pokušali oteti, te ljude neće ništa spriječiti u tome da to pokušaju učiniti još jednom. U to je bio čvrsto uvjeren. — Kad ispričam prijateljima što mi se dogodilo...! — Dahlberg mljacne oduševljeno jezikom. Očigledno baš i nije bio tako šutljiv kao što je tvrdio. — Ali ta Daisy je doista sjajna žena. A tek njezine grudi! A okrugla stražnjica... Peter ga prekine: —
Poznam tu stražnjicu! A sad mi recite kako mogu doći do blagajne.
— Blagajnu ćete naći na prvom katu. — Dahlberg je bez protivljenja pristao na promjenu razgovora. — Vaš novac već čeka na vas. Dakle, sutra ćete se sastati s Langendorf om, zar ne? — Hoću! — Časna riječ? — Časna riječ! Peter pruži ruku, a Dahlberg je stisne. Na njegovu licu pojavi se vidljivo olakšanje. — Sutra u osamnaest sati! Bio bih vam zahvalan ako biste nekoliko sati prije toga mogli doći ovamo. Po vas će doći naš automobil, a poslije će vas odvesti do Langendorfa. —
Nemate li povjerenja u mene?
obrada by krista — Gluposti! — Dahlberg odmahne rukom. — Nije riječ o tome. Ali nekoliko naših vrsnih stručnjaka upoznat će vas sa svim mogućim trikovima osiguranja. Morate ih naučiti prije negoli sjednete za stol s tim lukavim Langendorf om. Posrijedi je vrlo mnogo novca. To već znate. — Doći ću oko podneva. Jeste li zadovoljni? — Peter iskapi čašu. Dahlberg je to bio. Otpratio je Petera do vrata. Pristojno se naklonio, kao da je Peter direktor, a ne on. Stigavši do blagajne, Peter mirno izjavi: — Ja sam Peter Frank! Dugujete mi točno šezdeset tisuća maraka. Molim vas, isplatite mi trideset dvije tisuće. Izračunao je koliko duguje za automobil nakon odbitka popusta. Blagajnik mu izbroji novac. Peter je ponosno napustio uredsku zgradu »Astorije«. Osjećao je u džepu pozamašan svežanj novčanica. Prodavaču trgovini automobila dočekao ga je ovaj put vrlo ljubazno: — Automobil vas čeka u dvorištu. Možete odmah krenuti, jer sve je sređeno. Rezervoar smo napunili na naš trošak. — Drugo nismo ni očekivao uz tu cijenu — promrmlja Peter. Nehajno položi ostatak novca na mramorni stol — Izvolite vaše dokumente i ključeve — nakloni se prodavač. Još je jednom prebrojio novac. — Želim vam dobru vožnju! Peter mu ljubazno zahvali. Potom sjedne za upravljač automobila kao da cijelog života nije radio ništa drugo. Vozio se hamburškim ulicama bez cilja. Ali kad čovjek tako švrlja uokolo, onda mu i najljepši automobil ubrzo dosadi. Stoga Peter odluči da legne prije. Čekao ga je naporan dan. Provozao se pokraj Langendorfova ureda. Svjetlo je gorjelo još samo u njegovoj sobi. Je li možda baš sad bio zajedno s Josephinom?
obrada by krista Najradije bi pojurio gore, ali odmah odbaci tu misao. Nije imao pravo miješati se u život Langendorfa i Josephine.
IX Sutradan ujutro zrake sunca probudile su Petera. Brzo je pogledao kroz prozor htijući se uvjeriti stoji li comet na parkiralištu. Pošao je u malenu kavanu i doručkovao ondje. Kava je bila tako loša da je čak ona na brodu »Empress of Havanna« bila bolja. Dakako, Peter je mogao poći i u neki otmjeniji lokal. Ali po prirodi je bio štedljiv čovjek. Znao je da mora štedjeti novac ako želi nešto postići u životu. Čovjek se ne obogaćuje onime što zaradi, nego samo onim što ne potroši. I tako je, pomalo gladan, krenuo prema luci. Ostavio je automobil na parkiralištu pokraj ulaza u luku. »Empress of Havanna«, taj olinjali brod, još se uvijek doimao kao izumro u pristaništu. Čak su ga se klonili i galebovi. Nije bilo ni čudno zbog hrane koju je pripremao brodski kuhar i u velikim količinama bacao u more. Na ogradu broda naslonio se neki mladi mornar. Peter ga zapita gdje je kormilar. On je trebao ponijeti sa sobom Peterovu prtljagu iz hotela »Sans souci«. — Kormilara već od jučer nema na brodu, a s njim su nestali i svi slobodni mornari — objasni mu mladić. — Vjerojatno se momci uopće više neće vratiti. I ja ću sutra napustiti taj brod. Nikad više neću ploviti na njemu. — Zar si i ti našao bolji posao? — Peter mu ponudi cigaretu i pripali mu je. — Sutra će uploviti »Diana« — umorno kimne mladić. — Oni traže mornare. Plaćaju mnogo bolje, a i hrana na tom brodu izvrsna je. — Tako, dakle! Sutra će uploviti »Diana«! — Peter zamišljeno pogleda u daljinu kao da je ondje mogao vidjeti »Dianu«, iako bijaše udaljena još cijeli dan plovidbe. — Možda ću i ja pokušati sreću na »Diani«. — Peter pljune u prljavu vodu luke, po kojoj su plovile ružne zelenkaste mrlje nafte.
obrada by krista Potom se okrene slegnuvši ramenima. Sam je vrag znao u kakvoj su se krčmi zadržali mornari s »Empressa«. Vjerojatno je mogao otpisati svoju prtljagu. Pijani morski vuci uglavnom ne posvećuju pažnju tuđoj prtljazi. To nema veze s njihovim nehajem, nego ovisi o količini ispijenog alkohola. Tog prijepodneva Peter se javio direktoru Dahlbergu. Dahlberg ga je predao inspektoru Lehmannu. A osim Lehmanna za Petera su se pobrinuli i jedan pravnik, pa psiholog i ekonomist. Svi su grčevito nastojali da ga što prije i što je bolje moguće upoznaju s poslovima osiguranja. Toliko su mu napričali da mu se napokon od svega toga počelo vrtjeti u glavi. Navaljivali su na nj obavještenjima, komentarima, tarifama i tabelama. Ponašali su se tako kao da se za jedno poslijepodne može upoznati sa svim trikovima, osiguranja. Nakon toga Peter uopće više nije ništa znao. Jedino što je shvatio bijaše da Langendorf na kraju pregovora mora potpisati ugovor o osiguranju. Napokon mu se Lehmann obrati pogledavši kratko na sat: — Tako, sad smo vas upoznali sa svime. Ne smijete dopustiti da vas Langendorf čeka. Bit će najbolje da krenete odmah. Dahlberg, koji se cijelo vrijeme držao u pozadini, značajno se nakašlje: — Gospodine Frank, kako se pri razgovorima s direktorom Langendorf om ne biste osjećali u podređenom položaju, naša je uprava odlučila da vas imenuje za područnog direktora. To će vam dati veću sigurnost i omogućiti vam da ravnopravnije pregovarate. Direktor može lakše pregovarati od običnog zastupnika. Znam to po sebi. Čestitam vam! Peter je potom stisnuo šest ruku. Zamalo je naručio bocu šampanjca da ih počasti. Ali inspektor Lehmann poče navaljivati: —
Morate požuriti, direktore! Langendorf vas očekuje točno u šest sati.
Nekoliko minuta prije šest Peter je ostavio svoj novi automobil na parkiralištu ispred uredske zgrade Langendorfa. U Hamburgu je bilo samo dva ili tri luksuzna automobila comet. Stoga se Peter iznenadio kad je na parkiralištu ugledao taj isti model. Automobili bijahu slični kao jaje jajetu. Razlikovali su se samo u jednomu. Naime, upravo kad se Peter spremao napustiti svoje vozilo Josephine je ušla u onaj drugi i upalila motor.
obrada by krista Peter osjeti iznenadnu bol u srcu. Ali to isto dogodi se Josephini. Ni nju srce nije boljelo manje. Zamalo se pretvorila u stup od soli. Potom se iznenada trgnula! Kao da ju je pogodio strujni udar, pritisnula je gas i odjurila s parkirališta. Kotači zaškripaše na glatkom asfaltu. Peter dakle ipak nije lagao, pomisli Josephine. Ali uto se već našla na cesti. Nedopuštenom brzinom' jurila je u svom cometu kroz ulice Hamburga. Srce joj je uzbuđeno kucalo, pa je to kucanje osjećala čak i među nogama. Peter je u međuvremenu također razmišljao, ali njegove su misli bile potpuno drukčije. Tko vozi takav automobil, nikad u životu ne može biti obična strojopisačica u nekom uredu. Takvo vozilo ne mogu uzdržavati takve djevojke, čak ni onda kad žive od ljubavi i seksa. Od ljubavi? Dakako! Ako netko uljepšava večeri generalnom direktoru tako značajnog poduzeća, zacijelo raspolaže draguljima, krznenim kaputima i takvim automobilima. Josephine je očito bila Langendorfova ljubavnica. A to joj je vjerojatno bio i glavni posao. Radila je u uredu samo stoga da bi uvijek bila u Langendorfovoj blizini. Kako ogavno! Peter je kipio od bijesa i ljubomore. Najavio se direktoru Langendorfu, koji ga je već očekivao. Jer direktoru Langendorfu točnost je bila vrlo važna. — Kao što vidite, održao sam riječ— nasmiješio se Langendorf kad je Peter ušao u sobu. — Htio sam vam pružiti dobru priliku. Neću dopustiti da vam je otmu ljudi iz vašega osiguravajućeg društva. Te su riječi godile Peteru. Ali bio je dovoljno pametan pa je znao kako takva velika ljubaznost često nešto skriva u pozadini. Ništa na ovome svijetu nije bilo badava.
obrada by krista Osim toga, želio bih progovoriti s vama i nekoliko riječi privatno — nastavi Langendorf tišim glasom. — Ali toću vam reći tek u toku, večere na koju sam vas pozvao. — Vjerovao sam da smo se sastali kako bismo obavili poslove — hrabro će Peter. Privatna veza s Langendorf om, iz razumljivih razloga, nije mi odgovarala. Ništa nije mijenjalo ni to što se Langendorf osigurao kod njega tako velikom svotom. Onaj koji se tuca s Josephinom nipošto ne može biti njegov prijatelj. U najboljem slučaju može biti tek poslovni partner. —
Dakako, mladi prijatelju!
— Langendorf ljubazno položi ruku na Peterovo rame. — Ali uz dobru večericu i čašicu vina mnogo je lakše pregovarati. — Tako je — složi se i Peter, jer toliko je shvatio i sam. Ako to direktor Langendorf traži, njemu je bilo pravo. Dizalom se spustiše dolje. Langendorf iznenada osta stajati kad je vratar otvorio pred njim staklena vrata. Nezadovoljno je promatrao parkiralište. —
Kao što vidim, morat ćemo cometom, iako sam mislio...
Nije izrekao ono što je mislio. Umjesto toga krenuo je odlučno prema Peterovu novom automobilu. Peter otvori vrata cometa i iznenađeno ga zapita: — Kako ste znali da je to moje vozilo? — Vaše? — Langendorf se nasmiješi. — Ne, to je moj automobil! Peter je u međuvremenu sjeo za upravljač, a desnom je rukom otvorio vrata za suvozača. — Izvolite sjesti! Prije nekoliko minuta vašim se automobilom odvezla neka mlada djevojka, koja... — Koja mi je bliska, je li? — Langendorf se veselo smješkao. Potom predloži: — Mislim daće biti najbolje večerati u mom klubu. Posve sam siguran da ćete biti zadovoljni izvrsnim jelom. Peter mu nije proturječio. Otkad je ponovno sreo Josephinu, nestalo je njegove gladi.
obrada by krista Langendorf mu je govorio kamo neka vozi. Prošli su pola grada. Na kućama su već gorjele neonske propagande. Počinjao je noćni život Hamburga, iako je sunce još sjalo na proljetnom nebu. U klubu je Langendorf naručio izvrsnu večeru. Između juhe od kornjače i srnetine napokon je počeo: — Raspitivao sam se za vas, Peter! Nadam se da mi nećete zamjeriti? Dakle, to je bio uvod. Peter je napeto očekivao kakvu će mačku Langendorf ispustiti iz vreće. Da li ga je možda namjeravao potkupiti za šutnju? Napokon, Peter ga je zatekao u društvu s Josephinom, a to mu možda nije bilo drago. — Vi ste najdarovitiji čovjek »Astorije« — nastavi Langendorf. — To su mi potvrdili s najodgovornijeg mjesta. Postat ćete ovih dana i okružni direktor. Nadam se da vam nisam odao poslovnu tajnu. — Niste! To više nije tajna, jer sam već postao direktor. Protivno očekivanju, Langendorf mu nije čestitao. Nastavio je govoriti: — Netko se temeljito zabunio u vezi s vama, jer uvjerio sam se da doista vozite comet. A to me raduje zbog vas! — Zar je automobil tako važan? — Peter odmahne glavom posvetivši se srnetini: — Danas već svaki primalac socijalne pomoći ima automobil. —
Ali ne takav! — Langendorf se tiho smješkao.
Peter nije shvaćao o čemu Langendorf zapravo govori. Zašto je spominjao njegov automobil? Smiješak se opet izgubi s lica generalnog direktora. — Znate li — nastavi vrlo ozbiljno. — Neko sam vrijeme mislio da ste hohštapler. Netko mi je dao kriva obavještenja o vama. Potrajalo je to samo nekoliko sati. Tko mu je dao ta kriva obavještenja, to Langendorf nije odao. Peter nakrivi glavu. Činio je to uvijek kad nešto ne bi razumio. Na sreću, takvo što mu se rijetko događalo.
obrada by krista — Ostaje još samo nešto što moramo objasniti. — Langendorf mu pogleda u oči. — Ne biste trebali izlaziti s onako običnim i primitivnim djevojkama kao što ste to učinili prije nekoliko dana. Zgodan ste i drag momak! Ona prosta djevojka doista vam ne odgovara, dragi Peter! Bilo bi mi žao zbog vas. Peter osjeti kako mu krv kuca u žilama na sljepoočnici. Baš se taj Langendorf našao da mu prigovara! Neka se najprije pobrine za sebe! — Gospodine direktore! — napomene oštrim glasom. — Moj privatni život uopće vas se ne tiče. Ako se ne varam, i vi se zabavljate s nekom mladom damom. Vjerojatno sam pogodio ako tvrdim da je ta mlada dama provela noć pod vašim krovom. Mislite li da je to moralno i pošteno? Langendorf ga iznenađeno pogleda. — Ono što ja radim u skladu je sa zakonom — odgovori mu napokon. — Svakako, ne moram se stidjeti te veze. Langendorf u se učini da je taj mladi novi direktor ipak pretjerao. Stoga se pomalo naljutio, ali ubrzo je opet nastavio: — Pa, dobro, dosta o tome! Mogli bismo napokon početi pregovarati o poslovima. Peter se nije mogao suzdržati: — Trebali biste se stidjeti! Nije dopušteno uništiti životnu sreću mlade djevojke samo stoga što čovjek ne može obuzdati svoju strast! — Rekavši to ustao je i naklonio se. — Hvala vam, gospodine direktore, to je bio ugodan razgovor. Neću vas osigurati sve dotle dok se ne odreknete male Josephine. Ako baš želite, obratite se nekome mom kolegi. Na sreću, agenata osiguravajućih društava ima kao pijeska u moru. Rekavši to brzo je napustio prostorije kluba. Dobro raspoloženi Langendorf gledao je za njim. Sve je razumio, jer većina generalnih direktora razmišlja logično i bistro. Peter je dugo sjedio u svom automobilu a nije se ni pomaknuo. Bio je sretan što je Langendorf u rekao što misli, iako je to što je upravo napravio značilo golemi gubitak za »Astoriju«. Taj se gubitak mogao mjeriti u milijunima. Možda se čak više neće moći ispraviti tu njegovu pogrešku. Ali to više nije bila Peterova briga. Bio je posve siguran daće sutradan dobiti otkaz. Pomalo zbunjeno pokrenuo je automobil snova. Pomislio je daće prilikom preprodaje automobila dobiti samo djelić onoga što je platio za njega. Ipak mu bijaše posve jasno da ga se trebao riješiti što je prije moguće.
obrada by krista Zaustavio se pred javnom telefonskom govornicom i javio se Dahlbergu u stan. Dahlberg se javio istog trenutka, jer očekivao je Peterov poziv. — Nisam osigurao Langendorfa — kratko mu javi Peter. — Kad je postao drzak, napustio sam ga. Taj je čovjek seksualni manijak. Dahlberg je samo uspio kliknuti: — Čovječe, jeste li poludjeli? —Možda i jesam! Doći ću sutra po svoje dokumente! Peter spusti slušalicu. Mrzio je nekorisne razgovore, pa nije želio slušati Dahlbergova prekoravanja. Bijaše mu posve jasno da je Dahlberg bio bijesan. Peter je osjećao kako mu krv navire u glavu. Najradije bi se vratio natrag na »Empress od Havanna«. Ili bi se trebao pokušati zaposliti na »Diani«. A možda je bilo mogućnosti da to učini i na nekome drugom brodu. Iznenada se prisjeti da je Elvira danas imala slobodan dan. I djevojke koje rade u barovima moraju se ponekad odmoriti. Imaju čak zakonsko pravo na to. Put do Elvirina stana znao je već napamet. Automobil je vozio kao od sebe. Elvira bijaše potpuno naga kad mu je otvorila vrata. — To si ti? — zapitala ga je kao da joj je nelagodno. Na njezinu glatkom čelu sjale su kapljice znoja. A takve su joj se kapljice slijevale i niz dojke. — Peter, došao si u nezgodno vrijeme. Moraš razumjeti da... —
Imaš posjet?
—
Pogodio si.
— Pa, dobro! — Peter je sa žaljenjem promatrao Elviru dok je stajala pred njim kao Venera rođena iz pjene. — Nisam mogla znati da ćeš doći k meni — poče se opravdati djevojka. — Inače bih sve uredila drukčije. — Nisi ti ništa kriva — napomene Peter. — Možeš raditi što te volja. Nemam pravo raspolagati s tobom i s tvojim tijelom. — Dakako, nemaš, ali ti to ni ne želiš. — Elvira poče razmišljati. Potom ga iznenada pozove, kao da se ipak odlučila: Moja je prijateljica ovdje. Ako hoćeš, možeš s nama popiti koktel. Samo što je ona jednako tako naga kao i ja.
obrada by krista Peter je htio. Brzo joj kimne. Elvira ga uvede u sobu. Peteru su zamalo ispale oči. Jer na Elvirinu je krevetu ležala prekrasna crnka, kakvu ni filmski redatelji ne sreću svaki dan Ta je djevojka doista bila potpuno naga. — Ovo je moja prijateljica Tanja — predstavi je Elvira Peteru, primaknuvši mu stolac. — Ponekad me spopadne želja da se zabavim ženom. Muškaraca mi je zaista dosta. Onaj tko ih svaki dan mora podnositi u baru, ima pravo na malu promjenu. — Osim toga, žene bolje znaju što druge žene vole — nadopuni je Tanja, iako je nitko nije ništa pitao. Djelovala je istodobno i grešno i slatko. Sad je počela stručno proučavati Petera. Ni u snu nije pomišljala na to da sakrije svoju dražesnu nagost. Znala je da je svaki djelić njezina tijela besprijekoran. Elvira uto postavi na stolići treću čašu. — Konjak ili koktel? — zapita Petera. Peter pokaza na bocu s konjakom. Nije htio ništa riskirati, iako je znao da Elvira miješa sjajne koktele. Napokon, to joj je i bio posao. — — zapitala:
Kako ti se sviđa Tanja? — Elvira mu tobože ravnodušno napuni čašu. Sviđa mi se... dapače... Elvirina ruka neopazice zadrhti ta kad ga je
— Bi li htio spavati s njom? — Peter prestrašeno pogleda Tanju. Draži tih mladih djevojaka ostavljale su na nj snažniji dojam nego što je bilo potrebno. — Dakle? — navaljivala je Elvira. Postavila je bocu na mjesto i počela ga promatrati tajanstvenim izrazom očiju. — Dakako, htio bih — pocrveni Peter. Bio je veoma zbunjen, pripalio cigaretu.
pa je
— Zašto to onda ne učiniš? — Elvira se naslonila na zid. Kretnjom ruke pokaže na široku postelju. — Tanja će to učiniti meni za ljubav. A ja ću vas promatrati dok... —
Ne misliš to valjda ozbiljno? — izleti Peteru.
obrada by krista — Najozbiljnije! Ne volim samo tebe, nego volim i Tanju. Priredili biste mi veliku radost ako zajedno... Dok je to govorila, poče razodijevati Petera. Tanja je još šutjela. Tobože zamišljeno ispila je gutljaj konjaka promatrajući neprekidno Petera. Brzo poskoči sa stolca kako bi Elviri olakšao posao. Ona ga je razodijevala tako spretno kao da to radi svaki dan. Iznenada je bio nag poput obje djevojke. Doimao se kao mladi grčki bog od mramora. Samo je njegovo spolovilo lagano drhtalo. Elvira ga uhvati za ruku i povede do postelje. Lagano i nježno gurne ga do Tanje, koja ga prihvati u zagrljaj. Njezina koža bijaše glatka i topla. Peter osjeti kako mu srce brže kuca. Bradavice na Tanjinim dojkama iznenada su se uspravile. Elvira je sad sjela na stolac na kojem je malo prije sjedio Peter. Nije ispuštala iz vida par pred sobom. Njezini nervozni prsti uroniše u dlake iznad mačkice. Tanja nježno položi ruke oko Peterovih ramena. Grudi joj se strastveno pripiše uz njegove. Tanjine poluotvorene usne namamiše ga. Dok je ljubila Petera, privlačila ga je dolje sebi, sve dok nije legla na leđa, a on se našao iznad nje. Obgrlila je nogama njegovo tijelo, a toplo krilo te strastvene djevojke magnetskom je snagom privlačilo Petera. Raširi joj koljena. Pred njim se pokaže ljubavni bunar koji je želio progutati njegov ud, pa Peter brzo prodre u Tanju. Djevojka lagano krikne. Tijelo joj se poče grčiti od strasti.
obrada by krista Podizala se strastveno prema njemu kao da mu se nudila. Peteru se učini da su se njihova topla krila stopila u jedno. Kao da nijedna sila svijeta više neće moći razdvojiti njihova tijela. Uska vagina isisavala je svu snagu iz Peterovih slabina. Ma koliko se pokušavao suzdržavati, njegova je strast rasla svaki trenutak, sve dok Peter nije potpuno izgubio vlast nad sobom. Predao se i protiv volje. Nagomilana napetost popusti istog trenutka. I dok se predavao vrhuncu uživanja, Peter je neprekidno razmišljao o Josephini. Pravo joj budi što je odlazio u postelju s drugim ženama! Zašto se morala upustiti s tim Langendorf om? Bila je za sve sama kriva. U to Tanja zastenje. Peter je oslobodi. Nije bio siguran da li je i ona doživjela orgazam. Nadao se da se to dogodilo. Ipak nije mogao objasniti sebi zašto je tako brzo doživio vrhunac. Uglavnom su djevojke hvalile njegovu izdržljivost. I to na najoduševljeniji način. Tanjine su oči još bile zaklopljene. Njezino toplo krilo otpusti gosta, koji je od sebe kliznuo iz tog zagrljaja. Peter začu razočaran Elvirin glas. — To je bilo iznenađujuće brzo. A ja sam Tanji pričala prava čuda o tvojoj izdržljivosti. Tanja se nasmiješi. Peter nije znao je li to bio podrugljiv smiješak, ili pak smiješak zadovoljstva. Ustao je i polagano se vratio do stolca koji je Elvira oslobodila za njega. Stidio se svoje neobuzdane strasti. — Ipak je bilo vrlo lijepo — izjavi iznenada Tanja. — Nije važno kako to dugo traje, važna je snaga osjećaja. Barem se zna pristojno ponašati, pomisli Peter. Ponovo je pripalio cigaretu kako bi premostio neugodne trenutke. Ispio je golem gutljaj konjaka želeći tako steći novu snagu i hrabrost. Dobro je znao da je proigrao sve svoje karte kod Tanje.
obrada by krista Elvira je sjela na postelju uza prijateljicu. Peter je bio sretan što djevojke više nisu obraćale pažnju na njega. Njihove su se grudi sada dodirivale i mazile. Peter je pratio svaku pojedinu kretnju mladih žena. Nisu se dale smetati njegovom prisutnošću. Njegovi pogledi, koje su osjećale na nagim tijelima, samo su još više poticali njihovu strast. Počele su se ljubiti sve jače, kao da su mu namjeravale prirediti predstavu. Nježno su Elvirini prsti prelazili preko Tanjina glatka trbuha. Iznenada prsti poskočiše do bradavica na njezinim grudima, na što je toplokrvna Tanja odgovorila strastvenim krikom. — Je li ti to lijepo? — zapita je Elvira. — Čarobno! — uzdahne Tanja. Očigledno je uživala u Elvirinu milovanju. Elvirini prsti počeše se opet spuštati. Točno su poznavali svoj put. Nekoliko su puta prelazili preko osjetljivih bedara, koja su počela nemirno podrhtavati. Učini se kao da Tanji prolazi struja kroz tijelo. Grčila se, a potoni bacila na Elviru. Peter nije mogao odvratiti pogled od mladih žena koje su se sad rvale poput divljih zvijeri. U njemu se opet poče buditi strast, iako je tek prije nekoliko minuta doživio ostvarenje tjelesne požude. Divna slika tih nagih ženskih tijela potpuno ga je osvojila. Elvira je stenjući zaronila glavu među raširene noge svoje divlje prijateljice. I već je njezin jezik počeo milovati Tanjin rastvoreni cvijet. U ekstazi, Tanjino se tijelo visoko uzdiglo pa ga je Elvira morala obuzdati laktovima. Ubrzo potom Tanja krikne sva sretna, pa se Peteru učini daće mu zakipjeti krv u žilama. Cijelo Tanjino tijelo neobuzdano se trzalo, a oči su gledale u beskonačnost. I kad su kretnje Tanjina tijela postale sve slabije i polaganije, Elvirin je jezik nastavio svoju igru. Dopuštala je Tanjinim osjećajima da zamiru polagano. Napokon je podigla zarumenjeno lice iz Tanjina krila. Nježno još jednom pogladi prijateljicu po tamnim dlakama, kao da je trebala zapečatiti neko skupocjeno blago.
obrada by krista Elvira se uspravila, a grudi joj pri tom zadrhtaše. Obrazi joj bijahu zažareni, a oči tamne poput noći. Dražesno se protegla i ustala. Nekoliko je trenutaka ostala stajati nepomično pokraj postelje. Pogleda pažljivo Petera i iznenada se ispruži po mekanom sagu. Rastvorila je noge poput golemih škara, a njezina je školjka zasjala ružičastim sjajem. Peter je taj položaj smatrao pozivom. Iako je bio pomalo iscrpljen, ipak se želio baciti na Elviru i kod nje iskušati svoju sreću. Ali Tanja bijaše brža. Već je ležala na Elviri. Njihova se tijela povezaše čvrsto i pohotno. Djevojke su se znalački ljubile, kao da su to činile već bezbroj puta. Tanja je duboko gurala jezik u Elvirina rastvorena usta. Peter bijaše očaran tom igrom. Ono što bi ga kod muškaraca odbijalo i gadilo mu se, ovdje ga je neopisivo uzbuđivalo. Vjerovao je da je ljepota ženskih tijela bila uzrok privlačnosti tih lezbijskih nježnosti. Možda je to bilo samo stoga što ga je privlačio suprotni spol. Iznenada se Tanja odmakne od Elvire, koja je neobuzdano drhtala. — Oooh...! - Elvira je neopisivo uživala u tome što Tanja promatra njezin nezaštićeni pupoljak. Malo, divlje srce poče stoga joj kucati još neobuzdanije. Uzbuđivalo ju je i to što ih Peter promatra pri toj igri. Sigurnošću dugotrajna iskustva Tanja poče gladiti Elvirino tijelo. Potom iznenada pritisne usne na rascvjetali ružin pupoljak poigravajući se po njemu vrškom jezika. Elvirini divlji trzaji bijahu dovoljan dokaz da je Tanja pronašla najosjetljivije mjesto njezina krila. — Daaa...! — Orkan strasti prolazio je Elvirinim tijelom tako da je uvijek ponovo kliktala i jecala. Ti su joj dodiri potresali krilo poput ljetne oluje. Doživljavala je orgazam za orgazmom, sve dok njezini krici nisu postali tiši pa potpuno zamrli.
obrada by krista Peter zapazi kako je Tanja temperamentno odgurnula od sebe svoju prijateljicu. Elvira osta ležati raširenih ruku na sagu. Uživala je u svježem zraku koji je prodirao kroz otvoreni prozor hladeći njezinu uspaljenu kožu. Tanja ustane. Prirodnom i mirnom kretnjom pripali cigaretu, kao da se ništa nije dogodilo. Krenula je bosonoga u kupaonicu namjeravajući se istuširati. — Ljutiš li se na mene? — zapita Elvira Petera. — Zašto bih se ljutio? — Peter prebaci nogu preko noge. Ipak je zapravo bio plah mladić. Elvirini prsti počeše prelaziti preko njegova ramena. —
Pitam zato što sam to radila s Tanjom.
— Nije bilo u tome ništa ružna. Kad to muškarac čini sa ženom, to je mnogo ružnije. — Kako tko gleda na to! Svakako, nije tako uzbuđujuće. — Elvira zamišljeno pogleda Petera. — Hoćeš li noćas ostati kod mene? —
A Tanja?
— Tanja je udana. Mora se ubrzo vratiti kući — objasni mu Elvira. — Što? — Peter iznenada spozna daće morati naučiti još mnogo toga. — Da, mili moj! Takav je život. Ponekad je ženi potrebna nježnost druge žene. Ali to ne isključuje činjenicu da muškarce ljubi iznad svega. — Dobro! Ostat ću noćas kod tebe — odgovori Peter. Pa što je mogao raditi u svome praznom stanu? Kad se Tanja vratila iz kupaonice, bila je potpuno odjevena za izlazak. Djelovala je vrlo otmjeno. Nitko ne bi pomislio da je sposobna za erotske pustolovine. Djelovala je poput jedne od onih ljepotica sa stranica modnih časopisa. Nagnula se nad Petera i lagano ga poljubila u čelo. Pri tome mu je šapnula: — Nisi bio baš tako loš. Ali žene to mogu mnogo bolje. — Čovjek nije svakog dana jednako dobar — poče se ispričavati Peter. Ali Tanja ga više nije čula. Još jednom zagrli Elviru.
obrada by krista Ubrzo potom zatvorila su se vrata za njom. — Neraspoložen si? — Elvira navuče kućnu haljinu. Pojas je stegnula tako čvrsto da se počeo isticati njezin uzbuđujuće vitak struk. — Imam neprilika s tvojom šeficom Daisy, s Dahlbergom i s direktorom Langendorfom... Ali sve to sad nije važno! — Peter odmahne rukom. — S godinama čovjek se uspije naviknuti na neprilike. —
A sve to zbog one djevojke!
— Zbog kakve djevojke? — Ne pretvaraj se! — Elvira se gorko nasmiješi. — Mislim na onu malu zbog koje ne želiš imati posla sa mnom. —
Da, tako je! — prizna jednostavno Peter.
— Ljuti li se Dahlberg na tebe? — Elvira je sjela na postelju i počela masirati nogu. — Ima i razloga za to. Zbog mene je »Astoria« izgubila imetak. A izgubio sam ga i ja. Elvira dohvati torbicu. Izvadi iz nje snop novčanica i baci ih Peteru u krilo. —
Onda uzmi barem ovo! — reče. Napokon taj novac pripada tebi.
— Meni? —
Izvukla sam ga iz Haraldove lisnice.
Peter se udari dlanom počelu. —
Do bijesa! Na to sam posve zaboravio!
— Kako to čovjek može zaboraviti? — Elvira odmahne glavom kao da mu ne vjeruje. — Pa tri tisuće maraka nisu sitnica. Za toliko novca moram naporno raditi. — Znam! — Peter poče vrtjeti novčanice u ruci. — Glupo je jedino što smo tom zločincu dvaput oduzeli novac. — Pa što onda? — Elvira ga nije razumjela.
obrada by krista — Moram mu ga vratiti — odluči Peter. Nije želio postati kradljivac, iako je Harald zacijelo zaradio taj novac na nepošteni način. Ali to se njega nije ticalo. — Učini što želiš! — Elvira zatvori torbicu. — Reci mi, što sad namjeravaš raditi? Na sreću, ima i drugih zaposlenja osim onoga u »Astoriji«. — starije.
Znam! — Peter se namršti, pa je zbog toga djelovao nekoliko godina
— Poznajem i druge muškarce osim direktora Dahlberga — mamila ga je Elvira. — Hoćeš li da te upoznam s njima? Zacijelo će ti pomoći. — Nije potrebno! Opet ću ploviti. Sad sam siguran da je moje mjesto na brodu. Očigledno se ne snalazim dobro na kopnu. —
Kod mene se snalaziš — izjavi hrabro Elvira.
—
Ne, niti kod tebe! Nisam te čak ni usrećio.
— Mogao si. — Elvira ga pogleda kao da ga je željela ohrabriti. — Mogao si, iako me ne ljubiš. Ili možda baš zbog toga. Peter je šutio. Nije joj riječima želio zadati bol. Rado bi joj rekao nešto ljubazno i nježno. Ali znao je da bi to sve učinilo još samo težim. — Noćas ćeš pripadati samo meni, je li? — Elvira podvuče koljena pod bradu kao da joj je hladno. Peter je ustao i pogladio njezino milo lice koje je nijemo molilo za malo nježnosti.
X Direktor Langendorf sjedio je dobro raspoloženo za doručkom. Zadovoljno je mazao med na zemičku s maslacem. Josephine nije djelovala tako mirno. Šuteći je miješala kavu. — Kako je protekao tvoj razgovor s onim mladićem od osiguranja? — zapita ga tobože mirno. — Sastao si se jučer s njim, je li? — Otkad se ti zanimaš za moje poslove? — Langendorf tobože iznenađeno odloži nož na tanjur. —
Pitam samo tako!
obrada by krista —
Samo tako? — Langendorf se nakašlje. — Nisam uspio sklopiti ugovor s
njim. — A zašto ne? — Zbog tebe! Peter Frank odrekao se ugovora vrijedna nekoliko milijuna maraka stoga što je vjerovao da si ti moja ljubavnica: — Zar je to istina? — Josephine je iznenada shvatila sve. — Tako je kao što ti kažem. — Langendorf je mirno promatrao kako med teče sa žemlje. Nije se potrudio da zaustavi tu ljepljivu tekućinu. — Rekao bih da te taj momak iskreno voli. Inače ne bi dopustio da mu propadne tako golema provizija. Očito mu značiš više od računa u banci. Josephine osjeti sladak grču srcu. Odmaknula je stolac i istrčala iz sobe. Žarko joj rumenilo obli obraze. Otac je smiješeći se gledao za njom. Potom je u miru dovršio doručak. Znao je iz iskustva da se nikad ne treba uzbuđivati. Osobito ne kad je posrijedi nešto što se već milijune puta ponavljalo na svijetu. Ljubav je jednako tako stara kao i čovječanstvo. Peter Frank nije slutio ništa o tome kratkom razgovoru Josephine i njezina oca. Nije znao ni to kako se djevojka ponašala kad je čula što joj je otkrio otac. Rano ujutro našao se na doku pred brodom » Empress of Havanna«. Zamišljeno je šetao gore-dolje. Morao je odlučiti. Napokon se trgnuo i popeo na brod. Krenuo je prema kormilarovoj kabini. Pokucao je prije negoli je otvorio vrata. Kormilar je ležao na postelji i zurio u njega staklenastim očima. — Negdje u kutu tvoj je kovčeg — promrmljao je. — Ali mene ostavit na miru! Glava mi je golema poput kuće. — Moram razgovarati s tobom. — Peter sjedne na ležaj uz kormilara. — Što bi rekao na to ako bih se odlučio ploviti opet s vama? Kormilar se trgne kao da ga je nešto ubolo. — Jesi li poludio?
obrada by krista —
Dobro sam promislio.
— Ipak si poludio! — Kormilar se naglo otrijeznio. — Uspjelo ti je pobjeći, a sad se želiš vratiti natrag u pakao! Dobro, učini što moraš! Ja ću još danas pobjeći odavde, a vjerojatno i svi drugi. Namjeravamo se zaposliti na »Diani«. To je fini brod. »Diana«! Peter se iznenada prisjeti. Kormilar spusti noge na pod. — Znaš li da smo još jednom napola srušili bar onoga tvoga smiješnog hotela? A potom smo krenuli od jedne javne kuće do druge i... Peter ga nije pitao kako su sve to mogli platiti s onih bijednih pet stotina maraka. Iznenada mu se žurilo. Zaposlenje na brodu »Empress of Havanna* zacijelo mu nitko neće oteti. Bez pozdrava napusti kabinu. U njegovoj je glavi sazrio plan. — Zar te ne zanima što smo radili? — vikao je kormilar za njim. Ali Petera to nije zanimalo. Sve pustolovine mornara bijahu slične jedne drugima. I uvijek su završavale strašnim mamurlukom. Iz javne govornice u luci nazvao je odjel za drogu hamburške policije. Nije rekao svoje ime, nego samo ovo: »Diana«. Na brodu se nalazi droga.
—
Danas će u luku uploviti
Neka se policija pobrine za to. Peter je učinio svoju dužnost. Sad je opet mogao misliti o sebi kao o uzornom građaninu. Što onda ako se ipak prevario? Pa želio je samo najbolje. Nije trebao prigovarati sebi. Kad je spustio slušalicu, osjećao se bolje. Odahnuo je. Spoznaja o tome da se na »Diani« nalazi tovar droge opterećivala ga je više negoli je mislio. U obližnjem restoranu pojeo je neku sitnicu i popio šalicu kave. Zamišljeno je promatrao luku. U daljini je stajao brod »Empress of Havanna«. Peter iznenada spozna da će svaka njegova odluka biti loša, ma što učinio. Ali kod »Astorije« više nije imao što tražiti. Josephine, pak, bila je izgubljena za njega.
obrada by krista Iznenada ugleda kako u luku ulazi bijeli brod. Vjerojatno je mogao imati četiri do pet tisuća tona. Peter pročita njegovo ime. »Diana« bijaše napisano crvenim slovima. Odmakne tanjur i šalicu, pa pripali cigaretu. Uzbuđeno počne udisati dim. »Diana« je postajala sve veća. Kao da je plovila ravno prema njemu. Ukotvila se odmah pokraj »Empress of Havanna«. Lagano se trgnula prije nego što se potpuno zaustavila. Peter iziđe iz restorana. Poče uspoređivati »Dianu« s »Empress of Havanna«. Pri tom je »Diana« stekla veliku prednost. Ali to i nije bilo čudno. Lošijega broda od »Empressa« zacijelo nije bilo na cijelom svijetu. Na početku doka bio je veliki automobil. U njemu je Peter prepoznao Haralda za upravljačem. Pokraj njega smjestila se Daisy, a na stražnjem sjedalu sjedio je Stefan Weiler. Svi su napeto promatrali pristigli brod. Na ogradu »Empressa« naslonio se kormilar. Promatrao je »Dianu« kao da je svjetsko čudo. I što je dulje gledao taj brod, sve se više mornara okupilo oko njega. Vjerojatno su svi pomislili da je »Diana« pravi ploveći raj. Na obali iznenada zavlada velika živahnost. Dojurilo je nekoliko policijskih automobila i zatvorilo prilaz u luku. Policajci iskočiše iz njih i krenuše prema »Diani«. Istodobno su se s druge strane počela približavati dva motorna brodića carine. Klopka bijaše sklopljena. Peter je vjerojatno u posljednji trenutak upozorio policiju i carinu. Harald uto okrene automobil. Ali pred njega se postavio policijski i zatvorio mu put. Sve troje putnika moralo je izići. Peter je zapazio kako zlovoljno pokazuju svoje osobne karte. U to Peter brzo priđe toj skupini i ljubazno se nasmiješi Daisy. — Novac je bolji od pošiljke gipsa — izjavi i gurne pritom Haraldu u ruku tri tisuće maraka. —
Što to radite? — sumnjičavo ga zapita policajac.
— Obračunavam se sa starim prijateljima! — nasmiješi se Peter. — Znate i sami: čisti računi, duga ljubav.
obrada by krista —
A tko ste vi?
— Bio sam treći oficir na onoj staroj škrinji! — Peter pokaza prema »Empressu«, pa nastavi: — Prije nekoliko dana uplovili smo u hamburšku luku.
Iako to policajac nije zatražio, pruži mu svoju osobnu kartu i oficirsku iskaznicu. — Dobro! — Policajac pregleda dokumente. — Ipak vas molim da ne napuštate luku. — S najvećim veseljem! — Peter spremi dokumente pa krene bliže »Diani«, koju su policajci upravo pregledavali. Kormilar s »Empressa« sišao je zajedno s drugim mornarima. U Peterovu društvu promatrali su što se događa. Psi, koji su bili trenirani za pronalaženje droge, ubrzo su obavili svoj posao. Za manje od sat vremena počeše carinici iznositi s broda male plastične vrećice pune nekoga bijelog praha koji je doista izgledao poput gipsa. Potom su policajci odveli dvanaest članova posade. Na ruke su im stavili lisice. Jedan od uhapšenih pokaza rukom prema Daisy, Haraldu i Stefanu. Peter nije razumio što je rekao, ali njih troje moralo se priključiti skupini uhapšenih. Ukrcali su ih u policijske automobile. Kako je brzo sve počelo, tako je i završilo. »Diana« je mirno ležala u luci. Nakon nekog vremena kapetan napusti brod u društvu dvojice oficira. Pod rukom je nosio aktovku. Kormilar s »Empressa« stane mu na put i pozdravi ga lupnuvši prstima po kapi. —
Pretpostavljam da će vam biti potrebni ljudi — rekao je.
—
Pogodili ste!
Kapetan upitno pogleda kormilara. — Mogli bismo vam pomoći. — Kormilar raširi ruke. — Ovdje ćete naći sve što vam je potrebno, čak i trećeg oficira, kormilara i kuhara.
obrada by krista — Dobro! — Kapetan se obradovao. — Očekujem vas poslije podne u četiri sata. Nakon toga krene dalje u društvu oficira. Ljudi s »Empressa« počeše klicati od radosti. Neki od njih potrčaše po svoje stvari. Očigledno nisu mogli dočekati trenutak da napuste »Empress«. Kormilar lupne Petera po ramenu i pogleda prema praznom automobilu u kojemu su se malo prije dovezli Daisy i njezina pratnja. — Nisu li ono bili oni iz »Sans soucija«? —
Dobro zapažaš!
— Znači, hotel je sad prazan. Moraš znati da mi grlo gori. —
Da, u hotelu nema gospodara, a vjerojatno će tako biti neko vrijeme.
Čuvši to, mornari s »Empressa« krenuše prema zajedničkom cilju. Ali bez Petera. On je zamišljeno zaostao gledajući za njima dok se nisu izgubili medu skladištima. *** Peter je razmišljao ne bi li cometa možda mogao vratiti u trgovinu. To bi bilo najjednostavnije. Vjerojatno bi dobio samo pola cijene koju je morao platiti. Ali nije mu preostalo ništa drugo. Morat će se zadovoljiti i time, jer doista nije znao što bi učinio s tim vozilom. Sadi mu više nije bilo potrebno, jer nije vjerovao daće ikad više sresti Josephinu. Da, čovjek mora platiti za sve u životu. Ništa ne može dobiti badava. Čim se zaposli na »Diani«, telefonirat će u trgovinu automobilima i dogovoriti se s njima. Htio je spasiti toliko novca koliko bude moguće. Oko podneva Peter se dovezao do onoga malog parka u kojemu je upoznao Josephinu. Nije znao gdje bi inače mogao provesti vrijeme do četiri sata, kad se trebao javiti kapetanu »Diane«. Zamišljeno poče šetati parkom, pa nije ni zapazio da je krenuo prema onoj klupi na kojoj se upoznao s Josephinom. U mislima je slagao riječi koje je namjeravao uputiti Langendorfu, iako je znao da se to nikad neće dogoditi.
obrada by krista Ali bijaše lijepo sanjariti. Tako je čovjek mogao zaboraviti svoje boli i brige. — Gospodine generalni direktore! — zaviknut će tako glasno daće se Langendorf trgnuti od straha. — Dajte slobodu djevojci Josephini! Morate joj se i ispričati, vi drski Casanova! Nije vas se usudila odbiti. Morate mi obećati da joj ubuduće više nećete dosađivati. Da nećete navaljivati na tu nemoćnu djevojčicu! Da, baš tako! Tako je morao razgovarati s Langendorfom. S čovjekom poput njega drukčije se nije ni moglo. Uto s obližnjeg crkvenog tornja otkuca dvanaest sati. — Oprostite! — Iznenada se vrlo ugodan djevojački glas umiješao u njegove misli. — Je li mjesto na klupi do vas slobodno? Peter rastreseno podigne glavu. Najprije je ugledao par savršenih ženskih nogu, a iznad njih divne bokove i... Josephine! Josephine je stajala pred njim! Peteru je nekako uspjelo da se svlada, iako je vjerovao daće mu srce iskočiti iz grudi. Koljena mu iznenada počeše užasno drhtati. — Izvolite! — napokon -je rekao i pomakao se u stranu. — Cijela je klupa slobodna. Ionako ću ubrzo morati otići, pa vam nitko neće smetati. Zacijelo vas neću opteretiti svojom prisutnošću. Josephine je uto već sjela pokraj njega. Petera iznenadi što se sve više primicala, a pri tom nije ga ni pogledala. Njezin se pogled zadržao na pošljunčanoj stazi ispred klupe, kao da se ondje događalo nešto osobito zanimljivo. Napokon je progovorila tihim glasom: — Priznajem da se prema vama baš nisam ponašala najljepše. Ne mogu vam reći koliko mi je žao. Mogu vas samo zamoliti da mi oprostite! Peter tiho promrmlja: — Ja sam taj koji bi se trebao ispričati vama. Uostalom, nismo jedno drugome dužni nikakvo objašnjenje. Nemam pravo propisati vam kako biste se trebali ponašati, i što biste trebali raditi.
obrada by krista Josephine je samo čvrsto stisnula usne želeći sakriti svoje razočaranje zbog Peterovih hladnih riječi. Očekivala je posve drugi odgovor. Uto je Peter već ustao. Pogledao joj je vrlo ozbiljno u oči i nastavio: — Da li bih vam smio dati dobar savjet? Nadam se da se zbog toga nećete naljutiti na mene. Ubuduće se šalite s drugim ljudima, a ne sa mnom. I ne upuštajte se s muškarcima koji samo iskorištavaju vašu ovisnost o njima! Eto, to je sve što sam vam želio reći. — I baš vi, baš vi mi to morate reći? — Nemoćan se bijes rodi u Josephini. Sjetila se one užasne djevojke s kojom je Petera ugledala u restoranu one večeri. I što je više razmišljala o toj djevojci, to je postajala tužnija. U njezinim očima pojaviše se debele suze. — Da, baš ja! — Peter iznenada osjeti veliku nelagodu. Josephine se više nije mogla suzdržati, pa su riječi potekle iz nje poput potoka: — Pa vi proganjate sve djevojke! Dovoljno je da nose suknju. A poslije se uopće više ne brinete za svoje žrtve. Vi pokvareni čovječe! Sad je doista zaplakala. Njezine duge trepavice nisu više mogle zadržati suze koje joj potekoše niz obraze poput sjajnih bisera. A kako Josephine nije ponijela sa sobom torbicu, nije imala ni rupčić. Peter izvuče iz džepa svoj i kavalirski joj ga pruži. Na sreću, bijaše nov i nerabljen. — Dajte mi ga! — Josephine mu istrga rupčić iz ruke. Najprije je obrisala suze, a potom očistila nos. Unatoč svemu, još je bila zgodna. Možda čak i mnogo slada nego prije. Peter nije mogao odvratiti pogled od nje. Počeo se braniti: — Doista ne znam zašto me napadate i o čemu to govorite. Osjećam se potpuno nevin. — A što je bilo s onom primitivnom seks-bombom s kojom ste posjetili restoran »Britanija«? — naljutila se Josephine. I opet joj suze potekoše iz očiju.
obrada by krista — Vjerovao sam da ste i vi takva djevojka, jer ste mi lagali — ljutito joj dobaci Peter. — Vi ste krivi za sve to. Toga sam dana vjerovao da sam se dogovorio s vama. — Zar ste mene zamijenili s tom divljom zvijeri? Nemate li oči u glavi? — Josephine je bila užasno uvrijeđena. — Kako ste uopće mogli tu prostakušu zamijeniti sa mnom? —
Dakako, imam oči u glavi!
— Peter je pažljivo pogleda. — Ali rekli ste mi da je vaš brat konobar u kavani Neese. Kad ste otišli bez riječi i ni jednom me niste pogledali, raspitao sam se kod njega za vašu adresu. Zar to ne možete razumjeti? —
Ali on nije mogao znati moju adresu, jer nisam njegova sestra.
— Dakako, nije znao vašu adresu. Ali taj konobar slučajno ima sestru koju zovu Jo! Sto sam drugo mogao nego povjerovati da ste to vi! Nisam mogao naslutiti da lažete. Josephine mu je željela odgovoriti da nikad ne laže, ali to bi opet bila nova laž. Stoga ga je samo zapitala: —
Pa ste onda...?
— Da! Dogovorio sam se s njom, a nisam je vidio prije toga. Njezin je brat rekao da će joj javiti gdje me može naći. Josephinine suze počeše se sušiti. Tiho je zajecala: —
Tako bih vam rado povjerovala...
— Pa onda dođite! — Peter je odlučno uhvati za ruku tako da je Josephine tiho kriknula. —
Kamo me vodite?
—
U kavanu Neese!
Kavana je u to doba bila potpuno prazna. O podne je malo gostiju odlazilo u kavane. U to su doba radije posjećivali gostionice i samoposluživanja. Peter je odveo Josephinu do onoga istog stola za kojim je sjedio nekoliko dana prije i pregovarao s konobarom. Ovaj se ubrzo pojavi. Ledenim glasom zapita ih:
obrada by krista — Sto izvolite? — Dvije kave i dva konjaka — naruči Peter. — Hvala! — kimne suzdržano konobar. Potom se lagano nakašlje: — Ono s mojom sestrom bila je doista vrlo ružna šala. Najprije ste naručili ubogu Jo, a potom joj niste dali ni najskromniji posao. To nije lijepo od vas. Djevojka se užasno razočarala. Peter se pokuša ispričati: — Zamijenio sam vašu sestru s ovom mladom damom. — Pri tom je pokazao na Josephinu. — Naime, obje djevojke imaju isto ime. Konobar slegne ramenima, kao da ga se to uopće ne tiče. Nije mogao oprostiti Peteru. —
Svakako, ova mlada dama doista nije moja sestra.
—
Eto, vidiš! — pobjedonosno izjavi Peter.
Konobar krene po kavu, a ništa nije razumio. Josephine je opet zaplakala. Ali ovaj put to bijahu suze radosnice. Plakala je pomalo i zbog toga što se ponašala tako glupo. Jer zapravo je cijela ta zamjena nastala isključivo njezinom krivnjom. — Ali ipak ste spavali s njom! U to sam posve sigurna! — napadne tiho Petera. — A vjerojatno ste to činili i s mnogim drugim ljepoticama. — Onda vas još nisam poznavao! — Peter užasno pocrveni. — Ili barem ne tako dobro kao sad. Nalazili ste se učvrstim rukama... Peter nije dovršio rečenicu. Iznenada se prisjetio direktora Langendorfa. — Prevarili ste me — nastavi ravnim glasom. — Lagali ste mi! Ne radite preko u onom uredu, nemate brata koji je konobar, ne morate sjediti u točno određeno vrijeme iza pisaćeg stroja. A osim toga... — Što, osim toga? — Josephine mu se nesigurno nasmiješila. — Spavate s direktorom Langendorfom. On je vaš ljubavnik! Ili, bolje rečeno, vi ste njegova ljubavnica! — Ne! — šapne Josephine i problijedi pri tom. — Mogu vam sve objasniti. Hoćete li me saslušati?
obrada by krista — Kakav prljav izgovor! —odmahne Peter. — Na svoje sam se oči uvjerio da ste vas dvoje u prisnim odnosima. Hajde, poreci da još nikad nisi spavala u njegovoj postelji! — Jesam! — Na njezinu se licu ponovo pojavi boja. Pobjedonosan smiješak zatitra joj oko usana.— Ali između njega i mene nikad ništa nije bilo. Barem ne u seksualnom pogledu. — Zar je možda impotentan? — rugao se Peter. — Ne smijete tako govoriti! — napadne ga Josephine. — A sad ćete vi mene otpratiti. Hoćete li, molim vas? — Ne znam zašto bih pošao s vama! — Peter položi na stol novac za račun. Josephine se nije ni osvrnula, nego je krenula ravno prema vratima. Peter šuteći pode za njom. Na ulici je mahnula taksiju, iako je Peterov comet bio samo nekoliko metara dalje. — Do Elbechaussea! — naredila je vozaču. Potom je Petera povukla za ruku tako da je morao ući u taksi i sjesti pokraj nje. Za vrijeme vožnje nisu progovorili ni jednu jedinu riječ. Petera zapravo uopće nije zanimalo kamo ga vodi. Vjerojatno Josephine nije izmislila ništa pametnoga. Njihova kratka vožnja završila je ispred vile koja se uzdizala usred golema parka. Peter plati taksi i ostavi vozaču napojnicu dostojnu izgleda te vile. Josephine ga povede u kuću. Ušli su kroz velika staklena vrata i popeli se širokim stubištem obloženim crvenim sagom na prvi kat. Put ih je potom vodio kroz dugi hodnik s velikim prozorima. Napokon stigoše pred vrata od plemenita drva. — Ova kuća zacijelo pripada Langendorfu? — zapita Peter dok je Josephine otvarala vrata sobe. — Da! — kimne brzo Josephine. — A ovdje gore moja je spavaća soba. Možeš mirno ući. Usred sobe bila je široka francuska postelja prekrivena pravim tigrovim krznom. Na noćnom ormariću nalazila se fotografija direktora Langendorfa u
obrada by krista srebrnom okviru. Očigledno živi ljubavnik nije dostajao toj maloj drolji, pa je morala posjedovati i njegovu fotografiju. —
Kako neukusno! — napomene Peter pošto se pažljivo ogledao.
— Kako to »neukusno«? — Josephine ga iznenađeno pogleda. — Vjerovala sam da je ova soba uređena s mnogo ukusa. Pogledala ga je pri tom zavodničkim pogledom. Oči su joj sjale tajanstveno. Peter spusti pogled. Razočaranje i požuda borili su se u njegovim grudima. Čvrsto je stisnuo šake i obratio se ljutito Josephini. — Želite me uvjeriti da Langendorf nije vaš ljubavnik? Ni tisuću zakletva, ni stotinu tisuća svjedoka ne bi me moglo razuvjeriti. Josephine se tiho nasmiješi. Njezine lijepe usne kao da su mu se rugale. Mješavinom strasti i nevinosti poče otvarati gumbe ljetne haljine, koja je ubrzo spuznula na pod. Brzim prstima spustila je i čarape. Ostala je samo u prozirnim gaćicama koje nisu ništa skrivale. Peter se nije želio predati, ali je iznenada postao mekan poput maslaca. Dio njegova tijela doduše ukočio se i protiv njegove volje. Sad je Josephine skinula i gaćice. Stajala je pred njim naga poput božice ljubavi. Na trenutak je obasjaše zrake sunca. Peter ju je promatrao sav očaran. Nije mogao odvratiti pogled od te zanosne ljepotice. Njišući se u bokovima, Josephine priđe postelji. Legla je na tigrovo krzno i mahnula Peteru rukom neka joj priđe. — Dođi! — zamolila ga je. — Zaista nisam Langendorfova ljubavnica. Nisam to nikad ni bila. Dođi napokon! Dokazat ću ti to! Peter joj pristupi nespretnim koracima. Kao da se još opirao. Josephine ga privuče sebi. Njegova ruka krene na njena dršćuća bedra.
obrada by krista Peter je kao opijen gladio tu baršunastu kožu. Od uzbuđenja i on poče drhtati. Rukom se počeo približavati spilji ljubavi. Tom tajanstvenom ponoru. U očekivanju onoga što će se dogoditi, djevojka je zaklopila oči. Peter je jasno vidio kako krv uzbuđeno kola u Josephininim žilama. Kažiprstom je osjećao kucanje njezina spolovila. Vrlo oprezno, kao da se plašio daće povrijediti Josephinu, gurnuo je prst u njezin cvijet koji mu se otvarao. Mamio ga je poput nekoga tajanstvenog izvora blaženstva. Kao da je sadržavao svaku radost ovog svijeta i pružao ispunjenje. Ali Peterov prst nije uspio prodrijeti dalje. Lagana, ali nepremostiva prepreka sprečavala mu je put. — Josephine, pa ti si još djevica? — iznenadio se Peter. Josephine je ležala opušteno na leđima. —
Da! — Ponovo je otvorila oči. — Smeta li te to možda? — pogledala ga
—
Nipošto!
je.
— Jesam li možda prva djevica u tvom životu? — zanimala se Josephine trljajući noge jednu o drugu, kao da bi se tako uspjela osloboditi neizdrživa škakljanja, ili ga barem smanjila do snošljivih granica. — Da! — priznao je Peter, iako se često hvalio kako mu ništa na svijetu nije nepoznato. — Možeš me imati ako hoćeš! — Josephine prošapće poluzatvorenih očiju. — Učini me pravom ženom! Htjela bih pripadati tebi. Peter oklijevajući povuče ruku. Poče se razodijevati. Josephine ga znatiželjno pogleda. Kad je Peter ostao pred njom potpuno nag, obratila je svoju pažnju na njegovo tijelo. Isprva plaho, a potom sve smjelije, njezini prsti počeše opipavati to snažno tijelo. Josephine se iznenadi: — Tvrd si poput željeza! Moram priznati da se pomalo plašim. Peter je poče smirivati.
obrada by krista — Vidjet ćeš da te to uopće neće boljeti. Tako je neopisivo lijepo da to djevojke čine uvijek ponovo. — I muškarci — mirno će Josephine, iako u tom pogledu nije imala nikakvih iskustava. Peter se nagne nad nju. Sad je ležao na njezinu toplom tijelu. Mlada ga djevojka prestrašeno zamoli: — Peter, budi oprezan! —
Ljubavi moja, ne plaši se! — Peterova koljena razmaknuše Josephinine
noge. Ona je nemoćno otvorila pred njih svoje djevojačko krilo. Dok je prodirao u nju, Peter je jasno osjećao njen mali otpor. Himen se napeo tako jako da se njegov snažan ud počeo lagano svijati. Iznenada Josephine šapne: — Ubrzo ćeš biti duboko u meni! To jasno osjećam. A sad se uopće više ne plašim! — dodala je nježno. Začu se tihi zvuk, kao da je puknula struna na violini. Sad je Peter mogao nesmetano prodrijeti u nju, a Josephinini mišići istoga trenutka čvrsto ga zagrliše i stisnuše se. Peter je trenutak ostao nepomičan osvojivši taj bunar ljubavi. Lagano je podigao gornji dio tijela pogledavši u Josephinine Oči sjajne od blaženstva. Josephine uzvrati njegov pogled, a obrazi su joj porumenjeli od uzbuđenja. — Do dana današnjega bila sam dobro čuvana mlada djevojka. Odsad želim postati strastvena žena koja će zasjeniti sve tvoje dosadašnje ljubavnice. Htjela bih doživjeti ispunjenje. Peter joj zatvori usne nježnim poljupcem. I dok je počeo pobjedonosno prodirati u nju svojim tvrdim falusom, njihovi se jezici nađoše u skladnoj ljubavnoj igri. Tijela im bijahu oblivena znojem. Vlažna je koža klizila uz kožu. Josephinine noge čvrsto su stisnule Peterove, kao da se željela potpuno izgubiti u njemu. Djevojka se poče iznenada micati:
obrada by krista — Ljubljeni moj! Nisam ni u najgrešnijim snovima mogla zamisliti da je to tako divno! Oooh, kako je to lijepo...! Usklađene kretnje mladog para postajahu sve strastvenije. Sve brže dizala su se i spuštala njihova tijela vođena nekim nečujnim ritmom. Josephine se trgnula visoko kad je Peter doživio orgazam. A potom se to dogodilo i njoj. Sva iscrpljena spustila se na jastuke. Njezino bilo još je divlje kucalo. Peter se nježno odmakne od nje. Poče joj vlažne grudi obasipati toplim poljupcima. Jezik mu je milovao nabrekle bradavice, a potom je nastavio ljubiti po cijelom tijelu. Tek kad se Josephine sklupčala, uzdahnuvši prije toga sa žaljenjem, Peter se potpuno odmakao od nje. Dršćućim prstima izvukao je iz džepa kaputa cigaretu i pripalio je. I on je bio potpuno iscrpljen. Josephine se lagano uspravi. — Dakle, to je tako! — promrmljala je zadovoljno. — Sad sam postala prava žena. —
Da, sad si postala prava žena. — Peter pusti dim cigarete kroz nos.
Ugasi cigaretu u pepeljari, a potom se obrati Josephini: — Reci mi, jesi li pošla sa mnom u postelju samo stoga da mi dokažeš kako si još djevica? Ona se uspravi: —
Pošla sam u postelju s tobom stoga što te ljubim.
Peterovo srce poče opet brže kucati. Nagnuo se prema Josephini tako da su se dodirivali njihovi nosovi: —
A što je s tvojim platonskim ljubavnikom Langendorfom?
— S njim? — Josephine prasne u smijeh, pa odmakne pramen kose s čela. — On je moj otac!
obrada by krista — Kakva sam ja budala! — Peter je zamalo poskočio s kreveta. Udari se dlanom počelu. — Što ti je? —
Samo stoga što si me prevarila, odustao sam od milijunskog ugovora!
Peter brzo dohvati hlače i poče se odijevati. — Zbog mene si se namjeravao odreći goleme zarade, je li? To je prava ljubav! — Josephine ga je promatrala dok je vezao cipele. — Poslije ćeš se vratiti, dragi? —
Dakako, vratit ću se! — Peter brzo prođe rukom kroz razbarušenu kosu.
Potom istrči iz sobe. Na sreću, još je posjedovao dokumente koje mu je dalo osiguravajuće društvo »Astoria«.
XI — Dobro dakle! — direktor Langendorf udobnije se namjestio u naslonjaču. — Sve je kako valja! Što se mene tiče, možemo potpisati ugovor. — Dobro! — Peter se trudio sakriti svoje uzbuđenje. I tako je Langendorf potpisao ugovor o osiguranju šest brodova za prijevoz tereta u visini od 42 000 000 maraka. Svoju je tvornicu osigurao na 34 000 000, a životno je osiguranje povisio na pet milijuna. Langendorf je potpisao police kao da sve to i nije bilo tako značajno. Potom je morao potpisati i Peter. Sve se to odvijalo tako jednostavno, kao da je posrijedi bila kupnja stroja za pranje rublja ili rabljenog automobila. Samo stisak ruke na kraju tog posla bijaše nekako svečaniji. Poslije toga Langendorf je spomenuo u prolazu: — uopće.
Zapravo, trebao bih osigurati još jedan brod. Ali ne znam isplati li se to
— Koliko tona ima taj brod i kakvo ime nosi? — raspitivao se Peter. — Ima dvije tisuća registarskih tona, a njegovo je ime »Empress of Havanna«. Stari i istrošeni brod. Ali to je bio prvi brod koji sam nabavio, pa mi je stoga prirastao srcu.
obrada by krista Peter je od iznenađenja otvorio usta, ali ubrzo je počeo uvjeravati Langendorfa: — Pretvorite ga u staro željezo! Kapetan i posada bit će vam zahvalni. Osim toga »Empress of Havanna« odveć je polagani brod. Rđa je debela nekoliko centimetara, a u skladištu nakotile su se divizije štakora. Brod je već dvadeset tri puta oplovio Zemlju, a to se vidi na njegovim strojevima. Tek što se ne raspadnu. Pri najmirnijem moru prodire u njega najmanje osamdeset tona vode, koju crpke mogu tek teškom mukom iscrpsti iz njega. Brod troši goleme količine goriva. Ne, posve sam siguran da ga se ne isplati osigurati. Premija bi bila i odveć visoka. Langendorfa je to očigledno iznenadilo, pa je pažljivo pogledao Petera: — Mladiću, sjajno ste obaviješteni o svemu. Ono što ste mi ispričali potpuno odgovara istini. Odakle vam to, dragi prijatelju? — Plovio sam na »Empress of Havanna« kao treći oficir. Taj je brod pravi pakao za poštena mornara — glasio je Peterov odgovor. —
Dobro, pretvorit ću ga u staro željezo — složi se Langendorf.
— A posadi pošaljite bure ruma! — savjetovao mu je Peter. — Ljudi su to pošteno zaslužili. — Dobro! — Langendorf ustane. — Stotinu litara ruma za posadu »Empress of Havanna«! Rekao bih da su sad sređene sve razmirice među nama, je li? Peter Frank prihvati njegovu pruženu ruku. Nije ipak bio posve siguran neće li biti još teškoća s Langendorfom. Jer, očevi odraslih kćeri nisu mogli znati baš sve. Josephine je ležala u kadi kad se Peter ponovo vratio u vilu. Iz gomile pjene virila je samo njezina glava. Prijetila je velika opasnost da se ta mirisna pjena razlije po podu kupaonice. Josephine ga dočeka sva sretna: — Stigao si napokon! Vrijeme bez tebe bilo je neopisivo teško za mene. Peter sjedne na maleni stolac pokraj kade.
obrada by krista — Upravo sam s tvojim ocem zaključio posao vrijedan nekoliko milijuna maraka — objasni joj ponosno. — On može biti zadovoljan, »Astoria« to može biti i, dakako, ja. Josephine veselo odmahne rukom: — Dragi, sve to nije važno u usporedbi s čežnjom koju sam osjećala za tobom dok te nije bilo. —
Nije me bilo sam dva sata — mirnoće Peter.
—
I to je odveć dugo. Moraš znati da te ljubim.
— A što će tvoj otac reći na to? — Sporazuman je! — Josephine se uspravi tako da su njezine grudi izronile iz pjene poput dva ružičasta otočića. — Jučer sam ga pitala. Neće imati ništa protiv toga ako se nas dvoje... — Ako? — Peter je sad bio još uzbuđeniji nego prije potpisivanja ugovora s Langendorfom. —
Ako se budemo vjenčali! Ili me ti možda nećeš?
— Dakako, hoću te! — Peter podigne Josephinu iz kade i odnese ju u sobu. Polagano je spusti na tigrovo krzno. — Ali s onim tvojim ženama neka bude kraj! — Josephine pruži ruke prema njemu.— A sad, mili moj, dođi u postelju! Moramo nadoknaditi toliko toga. Peter je istog trenutka zaboravio da se zapravo namjeravao javiti direktoru Dahlbergu. Zaboravio je i na to da mora poći po svoj kovčeg na »Empress of Havanna«. Kao opijen pao je na bujne Josephinine grudi na kojima je sjalo bezbroj vodenih kapi.
