Posvećeno Herculesu. Nasmijavao si me gotovo jednako kao i Candice.
1
Zrak u Boiseju u Iđahu toliko je hladan da mi se dlačice u nosu smrzavaju kad ga udahnem. Kad pomaknem nos amo-tamo, doslovce osjećam pucketanje u njemu. To jednostavno nije u redu. Ja sam s Floride. Nosnice u tropima nikada, nikada ne pucketaju. Zrak vani izgleda plavo. To pripisujem hladnoći. Hladnoća je plava, a toplina narančasta. Zato nebo na Floridi uvijek izgleda narančasto. To je meteorološka činjenica, možete je provjeriti. Pretpostavljam da je na ekvatoru sve vjerojatno crvenije. Magloviti oblaci vrlo visoko na sivom nebu izgledaju kao da su raspoloženi istresti snijeg na moju glavu, a to će biti problem jer sam mnogo vremena provela u nastojanju da mi kosa izgleda savršeno. Pepeljastoplava boja s naizgled prirodnim svjetlijim pramenovima na gornjem sloju i tamnijim na donjem, kombinacija koju je teško izvesti tako da bude savršena, ali je meni to uspjelo. Dakako. A da bih postigla namjerno nemarnu valovitost, potrebno mi je više od sat vremena, mnogo proizvoda za stiliziranje i glačalo za kosu. Šešir bi potpuno narušio efekt. Kosa je moj posao pa se uvijek reklamiram. Pogledom prelazim po prostoru za doček putnika i po otprilike deseti put od slijetanja pitam se zašto sam ovdje, ali tada opažam svoju bucmastu najbolju prijateljicu kako se gega po pločniku ispred zračne luke i prisjećam se: ne bih željela biti nigdje drugdje na cijelom svijetu nego baš ovdje, u smrznutoj tundri Sjeverozapada, u iščekivanju rođenja svojega prvog kumčeta. - Candice! - veselo viče Andie i ubrzava. - Stigla si! - Izgleda kao da će se prevrnuti, najprije na jednu stranu, a potom na drugu. Stopala joj se okreću prema van, kao u patke. Snijeg na pločniku škripi u ritmu njezinih koraka. Trčim prema njoj i njezinu pratitelju kauboju, koji ide za njom, a pomponi na čizmama mlate oko mojih gležnjeva i listova. Te čizme pronašla sam na internetu i jedva sam čekala da ih obujem. Na Floridi ne mogu nositi krznom podstavljene čizme s pomponima, ali ovdje u potpunosti pratim sjevernjačku modu. Ne mogu dopustiti da mi diploma sa Sveučilišta Floride potpuno propadne. Gotovo sam stigla u zagrljaj svoje najbolje prijateljice kad sam stala na led. -Ups! Ruke su mi se raširile u pokušaju da stvorim malo otpora zraka i usporim pad. Nisam sigurna da to u ovom trenutku pomaže, ali teorija je osnovana. Nebo se okrenulo i zamijenilo mjesto s tlom. Nisam vidjela vidim ništa osim pramenastih oblaka, a tada je moja stražnjica tresnula na pločnik. Hladna tekućina odmah je počela prodirati u moje Diesel traperice. - Guzice, ovo je led. Vrlo hladan, vrlo tvrd led. - Sranje - gunđam dok pokušavam sjesti - ovaj pločnik kao da je od betona ili nečega takvog. - Moje tijelo još je malo previše iznenađeno da bi slušalo moje zapovijedi, a rukavice mi se lijepe za tlo. Sada znam kako se kornjača osjeća kad se prevrne. Jadne kornjač e. Kaubojski šešir odjednom je prekrio sivo nebo i ravnodušno lice pojavilo se nad mojim. To je bilo graciozno - kaže. Mrštim mu se ne obazirući se na lijepe zelene oči i izražajnu naočitost kauboja koji je rođen i odrastao u Oregonu. - Nego što! Vježbala sam. On mi pruža ruku u rukavici, koju nevoljko primam. Andien šogor Ian je na mojem popisu. Na popisu seronja. Andie me je tijekom protekle godine e-mailovima, porukama i telefonskim razgovorima obavještavala o tom jadniku pa imam mnogo razloga da mi se ne sviđa. Njegov stav navodno se nije znatno promijenio nakon bratova vjenčanja pa je ostao sličan kao i kad ga je Andie upoznala. Tu smo situaciju analizirale do besvijesti i zaključile da on i dalje
optužuje Andiena supruga, ili možda čak Andie, za svoj kaotičan život. - Jesi li dobro? O, Bože, to je bilo gadno. - Andie maše rukama oko mene, a kad sam ustala, tapša me po cijelom tijelu. - Nisam slomila ništa osim guzice, a na njoj ionako već imam raspuklinu. Dobro sam. Širim njezine ruke kako bih vidjela trbuh i odvratila joj pozornost od njezinog ludog programa majke kvočke. Doista je čudno vidjeti da se ponaša toliko drugačije. Kladila bih se da partijanerica više nije u igri. - Kako si? - pitam. - Spremna roditi? - Njezina bijela jakna od guščjeg perja toliko je napuhnuta da izgleda kao maskota Michelina ili možda golemi sljezov kolačić. Zapravo joj i ne vidim trbuh, ali je zacijelo ogroman kad je moju nekad sitnu prijateljicu odvjetnicu pretvorio u golemu ljudsku kuglu. - Itekako. - Povlači me u nespretan zagrljaj. Mora se sagnuti kako me njezin trbuh ne bi udario, a ja se moram sagnuti napola kako bih je uhvatila, jer je niža od mene. - Jaaaako si mi nedostajala! - Zvuči gotovo plačljivo. Kolutam očima prema lanu, koji glumi da umire od dosade. - Da, znam. Nemaš se čime baviti osim po cijele dane zuriti u kauboje. Jadnice. -Andie ima malu odvjetničku praksu u gradu u kojem živi, ali sav posao obavlja od kuće. Doznala sam da su ondje tri MacKenzieja, obiteljski prijatelj po imenu Boog i još nekoliko radnika koji ondje svakodnevno rade. - Zacijelo ti jako nedostaje život u gradu. Mnogo si žrtvovala. Ian me ne gleda, ali mu se lice trza. Dobro. Neka malo probavlja taj gorak zalogaj. Poslije ću mu očitati bukvicu jer je seronja prema mojoj najboljoj prijateljici, nakon što se ona odrekla svojeg života kako bi se doselila u tu zabit i postala farmerovom suprugom. Gledam ga stisnutim očima želeći da me pogleda i uživam u svojoj nijemoj prijetnji. On zvecka ključevima automobila ne obraćajući pozornost na mene. - Hajdemo - kaže Andie. - Vratimo se u kamionet. Ovdje je vraški hladno. Ian već kreće po moju prtljagu, ali ja na prstima trčim pokraj njega, pazeći da stanem na posoljene dijelove pločnika kako ne bih morala ponovno iskušavati svoju teoriju o usporavanju pada otporom zraka. Grudi mi poskakuju u čipkastom grudnjaku i ne mogu suspregnuti osmijeh opazivši da se čak trojica dive tom prizoru. Ne sramim se reći da uživam u toj pozornosti, koja je dio razloga zbog kojeg sam izabrala ovu, vjerojatno ne osobito toplu jaknu. Mnogo bolje ističe obline nego jakna punjena perjem. Na tom putovanju, ili na bilo kojem drugom, ne želim biti punašna pekarica. - Ja ću - kažem prestigavši Iana do svojeg kovčega. - Ne, ja ću - kaže on saginjući se. Odgurujem njegovu ruku. - Ne, Johne Wayne. Ne diraj. On se uspravlja i mršti mi se, zabacuje ramena i omogućuje mi jasno vidjeti koliko su široka. Tako mi svega mišićavogl Na njima bi vjerojatno mogao nositi dva kovčega. - Sama ćeš to nositi? - pita. - Što si ti... kakva feministica? Gledam svoj kovčeg. Prilično je velik. I težak. Ali, on će se vjerojatno nabacivati njime te misliti da je jako važan jer mi je pomogao. Ne želim mu pružiti to zadovoljstvo. Mnogo je toga što mora naučiti o ženama, a ja ga neću poučavati. Ako ne postignem ništa drugo dok sam u toj zemlji bez žena, pobrinut ću se da svojoj prijateljici olakšam život s tim tipom, farmerom. P-O-Š-T-O-V-A-NJ-E, doznaj što to znač i za mene. O, da. - Donijela sam ga u avion, zar ne? - uzimam svoj kovčeg, vučem ga za ručku i mrmljam odgovarajući mu, ili možda za sebe, jer me on vjerojatno i ne sluša. - Feministica? Tko još koristi
taj izraz? Nastojanje da ravno vučem svoj veliki kovčeg postaje moj najveći izazov otkako sam stigla u taj arktički pakao. Zvuk kotačića koji skupljaju snijeg, sol i bljuzgu u meni budi želju da se mentalno šutnem jer lanu nisam dopustila nositi ga. Manje od minute poslije nisam sigurna tko svladava koju pouku. Andie mi prilazi, a ja jednom rukom puštam kovčeg kako bih je primila pod ruku. Nažalost, takvo hodanje pokraj nje prisiljava me gegati se poput nje. Moj kovčeg i ja već smo uspostavili dobar ritam: geganje, geganje, pljus... geganje, geganje, pljus... Toliko o pozornosti koju će moja uska jakna privući. Primam samo poglede sažaljenja. Ian se smije hodajući iza nas. Ne želim priznati da sam pogriješila. On ne zaslužuje to zadovoljstvo. Osim toga, moj ponos to ne bi dopustio. Pušem kako bih odmaknula duge šiške s lica i vidjela pred sebe. - Dakle, što je liječnik danas rekao na pregledu? - pitam, pokušavajući si odvratiti misli od lošeg izbora rješenja za transport prtljage. Geganje, geganje, pljus... - Gotovo sam spremna za porođaj. Mogla bih roditi svaki dan. - Bi li uopće trebala biti ovdje i gegati se uokolo? - pitam gledajući opasan led posvuda na tlu. Tehnika soljenja prilično im je manjkava. Tip koji je solio zacijelo je bio pijan. - Oprosti, ali ja se ne gegam. Ja klizim. Vjerojatno ne. Ali, neka me netko pokuša spriječiti u pokušaju da dočekam svoju najbolju prijateljicu u zračnoj luci. Ian puše, ali mi ne obraćamo pozornost na njega. Geganje, geganje, pljus... - Gdje je Mack? - pitam gledajući pred sebe i gotovo očekujem vidjeti ga kako parkira kamionet. Mack zapravo nije posesivan, ali je nedvojbeno jako zaljubljen u Andie. Ona kaže da ne može biti odvojen od nje dulje od nekoliko sati, dok je na poslu, osobito sada kad je vidljivo trudna. - Morao je pomoći ocu s bebicama koje dolaze na svijet. Telad pada posvuda, u svako doba dana i noći. Po snijegu? To je strašno. - Znam. U posljednje vrijeme jako poštujem krave. Ja svoje dijete neću roditi nigdje drugdje nego u grijanoj sobi, pod predivnim licem svojega supruga. Ian ubrzava i obilazi nas ulazeći na parkiralište, prolazi pokraj automobila i staje kod stražnjeg dijela jednog kamioneta. Vozilo je čudovišno, a stražnji kraj proteže mu se mnogo dalje nego drugim automobilima. - Je li dan porođaja određen? - pitam izvlačeći se iz njezinog stiska i podižem kovčeg do stražnjeg dijela kamioneta. Pokušavam ustanoviti hoće li stati na stražnje sjedalo ili ću ga morati staviti u stražnji dio kad Ian hvata ručku. - Ne - odgovara Andie. - Liječnik kaže da to jednostavno moram učiniti na staromodan način. Dijete odlučuje kad će se roditi, a ne mi. - Oooh, baš zabavno! - Gledam Iana i lecnem se jer on samo tako baca moj kovčeg u stražnji dio, ne obazirući se na dizajnersku etiketu. Toliko o stražnjem sjedalu. Odmahujem glavom dok on nehajno baca ceradu preko kovčega. Očekuje da ću se žaliti, znam to, ali mu neću pružiti to zadovoljstvo iako me je taj kovčeg mnogo, mnogo sati šišanja i bojenja kose. - Da ti pomognem ući? - pita Ian podižući obrvu. To je izazov, znam da jest. - Molim te... - odgovaram kolutajući očima - nisam hendikepirana. - Ne govorim tebi - kaže hladno. A tada gleda Andie i čeka njezin odgovor. - Oh. - Lice mi gori. Pretpostavljam da to nije bio izazov. Kako je moguće da sam
toliko pogriješila? Muškarci su inače moja specijalnost. Tečno govorim muški jezik te razumijem muške izraze lica i muško razmišljanje. - Candice mi može pomoći, zar ne, Candice? - Andie se gega do suvozačkih vrata. Taj kamionet ima četvera, a ne dvoja vrata. Nemam pojma kako je uopće stao na to parkirališno mjesto. - Svakako, nema problema. - Otvaram suvozačka vrata i pokazujem joj neka uđe prije mene. - Uskači, debeljuco. Ona upire prstom u moje lice. - Da me nisi nazivala debeljucom. -Tada se okreće, jednom rukom hvata vrata, a drugom rub sjedala i pokušava se popeti u kamionet. Stenje. Prilično se napreže. I od polijetanja je dijeli samo nekoliko centimetara. I tada je ponovno s oba stopala na tlu, a lice joj je rumeno i očito ljutito. - Hoćeš li mi pomoći ili ne? - Gnjevno me gleda preko ramena. Stajem iza nje, stavljam ruke na njezin struk i spuštam se u polučučanj kako bih taj težak teret podignula nogama, a ne leđima. - U redu, pokušaj ponovno. Ona se počinje podizati, a ja ne guram. Ništa se ne događa. Teška je kao tona opeka. U mislima mi počinje svirati pjesma »Kuća od opeka«. - Ona je opeka... berp, berp, beeerp, berp... kuća od opeka... strašna je, strašna... - Hajde! - viče Andie stojeći jednom nogom na pragu, a drugu jedva da podiže od tla. Saginjem se još dublje i podmećem rame pod njezinu stražnjicu. -Jedan, dva tri, sad). Podižem je svom snagom. Njezino tijelo naglo se podiže pa joj glava udara u gornji rub. - Jao! Candice, ne toliko visoko! Njezina stražnjica klizi s mojega ramena, a moje stopalo klizi po tlu. -Unutra! Unutra! Stenjem zajedno s njom, a uz to se i znojim. Dovragal Mrzim znojenje, potpuno mi uništi šminku. Njezina težina odjednom je nestala, a ja padam prema naprijed. Udaram licem u bočnu stranu suvozačkog sjedala, glava mi odskače od tog udarca i tada moje stopalo gubi uporište poda mnom. Kosa mi polijeće u stranu i lijepi mi se na sjajilo dok me gravitacija svladava te vuče prema dolje. Padam na koljena, a tada se prevrćem na leđa kako ne bih ništa slomila. Pročitala sam da je potrebno prepustiti se pokretu pada kako udarac ne bi bio apsorbiran u tijelu. To je Newtonov zakon ili takvo što. Stoga se kotrljam, kotrljam i kotrljam. Poput kaskaderke, ali ne muškobanjaste. Sivo nebo. Kaubojski šešir. Jedva prikriven osmijeh na Ianovu glupom licu. - Trebaš pomoć? - pita. Počinjem mahati rukama mlateći ga. - Ne! Makni se, Johne Wayne! On nestaje iz vidokruga, ali čujem njegov smijeh, koji me živcira, a snijeg i sol škripe pod njegovim nogama dok obilazi stražnji dio kamioneta. Čujem ga kako mrmlja: - Prezahtjevna. Ležim nekoliko sekundi i razmišljam o svojem svijetu. Nisam još prešla granicu s Oregonom, a frizura mi je već uništena i gaćice su mi potpuno mokre. To nije dobar znak. S mukom ustajem i trzam se dok mi se gaćice i dalje namaču. Ustat ću samo ako raširim noge pod sobom kao patka, iako nisam trudna. Napokon sjedam na stražnje sjedalo kamioneta i sljedećih pet minuta pokušavam vratiti
kosu u sjajno stanje. Ona odbija surađivati. U zraku možda nema snijega, ali na nevidljivoj vlazi ipak izgledam kao mokar pas. Suđeno mi je u Baker City stići kao da sam beskućnica koju su Andie i Ian pokupili na uličnom uglu. Čak su mi i pomponi uništeni, umrljani uličnom prljavštinom i potpuno mokri. Andie brblja i brblja o kravama, konjima te kojekakvim drugim besmislicama, ali ja mislim samo na lošu voodoo čaroliju koja mi se očito događa. Sve su to užasni predznaci, zar ne? Dva pada na led u pet minuta? Uništena frizura? Prljavi pomponi? Što bi još moglo poći po zlu?
2
Do trenutka kad smo stigli pred imanje lanove obitelji, potpuno sam neprepoznatljiva. Moja frizura? Spljoštena, mokra i jednostavno uništena. Šminka? Razmazana i na mjestima vjerojatno nepostojeća. Traperice? Mokre. Oči? Zakrvavljene. Uvjerena sam da su zakrvavljene jer me peku. Ogledalo mi je u kovčegu u stražnjem dijelu kamioneta, a nisam se htjela upadljivo naginjati prema prednjem dijelu kako bih se pogledala u retrovizoru pa sam više od dva sata morala patiti pitajući se kako izgledam. Mašta me je pretvorila u čudovište s loše obojenom kosom. MacKenziejevi su me već upoznali na Andienom vjenčanju, a tada sam bila doista prelijepa, hvala nebesima. Bilo je ljeto, a ja sam bila lijepo preplanula, u kosi sam imala plave pramenove, a trbuh mi je bio napet kao i uvijek. Moj današnji izgled doista će razočarati sve prisutne. Zimi uvijek imam koji kilogram više pa je i to razlika... a moji proizvodi za stiliziranje kose očito nisu namijenjeni hladnim, snježnim uvjetima u Arktičkom krugu. Osjećam se kao da imam ljepilo u kosi. - Dođi, uđimo. Ian, bi li uzeo Candicin kovčeg? - Andie je kliznula sa sjedala prema tlu prekrivenom snijegom. Tko je sada kaskaderka? - Da, svakako. - Ian nestaje iza kamioneta, vjerojatno kako bi još malo zlostavljao moju prtljagu. Trzam se gledajući prijateljicu, zabrinuta da će odapeti kad stane na svu tu zaleđenu vodu. Ali, doima se da je moja zabrinutost neosnovana. Očito je to već mnogo puta učinila. Dočekuje se sigurno, uz tek blagu škripu snijega, i okreće se kako bi me pričekala. I sama pokušavam sići na taj način, ali nisam ni približno toliko stabilna ili uspješna kao ona. Hvala nebesima da sam se jednom rukom držala za vrata, a drugom za pojas, primjenjujući kung fu stisak. Da nisam, pala bih još jednom, ali taj put u Oregonu, a ne u Iđahu. Nekoliko sekundi izvodim korake unatrag prije no što moja stopala odlučuju kako je vrijeme da čvrsto stanu na tlo. Dovraga. Nikada u životu nisam bila toliko nespretna. Što je s tim gornjim lijevim državama? Zašto ne mogu biti više nalik Floridi ili Georgiji, državama na donjem desnom dijelu zemljovida? U donjim desnim državama nikada ne padam. Ondje sam graciozna i elegantna, poput labuda ili plamenca. Ovdje se osjećam kao vodeni bivol ili takvo što. A to je i logično jer oni ovdje imaju bivole i vodu, uza sav taj snijeg. Kladim se da vodeni bivoli potječu iz Oregona i da su tako dobili ime. Morat ću to izguglati kad mi se pruži prilika, ali dok ne provjerim, smatrat ću to istinom. Potpuno je logično. - Pazi - upozorava me Andie. - Tlo je vrlo mokro. I tvrdo. - Pruža ruku kako bi me stabilizirala. - Da, znam. - Kolutam očima, ponovno uspostavljajući ravnotežu. Nipošto neću prihvatiti njezinu ponudu pomoći. Samo bih povukla njezino debeljuškasto tijelo sa sobom i izazvala joj trudove, a ne želim vidjeti svu sluz koja prati porođaj. Tu bedastoću ostavljam liječnicima. - Na guzici imam dokaz da je tlo ovdje vrlo tvrdo, hvala lijepa. Cijeli tjedan ću imati modricu. - Pa, to je sjajno. To znači da imaš čak dva tjedna bez modrice prije no što se moraš vratiti. - Smiješi se. Doista je slatka kad se tako smiješi, ali ne padam na to. - Ne mogu ostati tri tjedna, rekla sam ti to. Samo dva tjedna. Samo toliko imam. Osjećam se pomalo krivom zbog toga jer se više gotovo ne viđamo, ali ne onoliko koliko sam se osjećala u zrakoplovu. Snijeg i led znatno su ublažili moje oduševljenje tim mjestom. Fućkaš
čizme s pomponima. Moda ne vrijedi ozeblina na stražnjici, koje trpim. Nadam se da mi ništa neće otpasti, to je sve. - Oh, stigla je! - viče glas iz kuće. Vrata na trijemu naglo se otvaraju i iz kuće istrčava starija žena loše obojene smeđe kose podignute u punđu. Na nogama ima teške papuče, a odjevena je u traperice i mušku flanelsku košulju preko dolčevite. Ne mogu ne nasmiješiti se njezinu lijepom licu i žalosno usklađenoj odjeći. - Haj, Maeve! Jako mi je drago da sam ovdje! - Laganje počinje. Da, drago mi je da sam s tim ljudima, ali ne na tom ledenom mjestu. - Dođi, dođi... uđi u kuću. Vani je danas strašno hladno. Neuobičajeno hladno, zar ne, Andie? Andie puše iza mene dok se teškim koracima uspinje stepenicama. -O, da. Inače je baš ugodno toplo. - Zločesta si - Maeve kori snahu dok me uvodi u kuću. Vrata se s treskom zatvaraju za nama silinom lanove snage. Toplina me prima u svoje naručje pa mogu s olakšanjem odahnuti. Dlačice u nosu odmah mi se tope. Udišem i migoljim nosom amo-tamo kako bih se uvjerila da nije preostala ni jedna ledena siga. Bilo bi prilično neugodno da mi koja ispadne. Ne. Ne č ujem drobljenje. Moj osmijeh je iskren. - Hvala vam na gostoprimstvu, Maeve. Doista to cijenim. Ali, ne želim vam smetati pa ću rado odsjesti u gradu. - Koješta! Ostaješ ovdje s Angusom i sa mnom. Ne dolazi u obzir na odsjedaš toliko daleko. Nas tri djevojke ulazimo u kuhinju i sjedamo oko stola za objedovanje. Imaju sasvim lijepu dnevnu sobu, ali, koliko sam vidjela, nikad je ne koriste. Peć na drva je u kuhinji pa se ondje svi okupljaju, čak i ljeti. - Kamo želiš da stavim kovčeg? - pita Ian s praga. Nastojim ne pogledati ga, ali ne uspijevam. Njegova pojava jednostavno zahtijeva pozornost. Već sam čula kako se govori o tome, ali sam tek u njegovoj blizini shvatila o čemu je riječ. Kao da je šef mojim očnim jabučicama ili takvo što. Ne gledaj mu međ unožje, Candice. Ne gledaj mu međ unožje. Moje oči pokreću se po svojoj volji. O, dovraga,pogledala si mu međ unožjel I... ajme... ajme, ajme, ajme... Ondje je golema izboč ina! Hura za goleme izboč ine i za traperice koje mi omogu ćuju vidjeti ih\ - Stavi ga u Mackovu sobu - kaže Maeve ustajući od stola. Srećom, ne zna da sam joj upravo pogledom opipala sina. - Ali, to je... - čvrsto stišće usta i ne kaže više ništa. - Što je to, dragi? - pita njegova majka vadeći šalice i pristavljajući kavu. - Namjeravao je prigovarati da je to preblizu njegovoj sobi -izazovnim tonom kaže Andie. - Neee, Ian to ne bi rekao - kaže Maeve i smije se. - On je veliki dečko. - Gleda sina. Ne plašiš se djevojke koja će biti s druge strane hodnika, zar ne, Ian? On odmahuje glavom i okreće se. - Nemoj biti smiješna. - On i njegova veličanstvena izbočina odlaze, a moj kovčeg odlazi s njima. I, zaboga, nije li to najljepša guza na svijetu? O, da, jest. To sam jedino upamtila od svojega posljednjeg posjeta. Još ni jedan muškarac nije popunio traperice kao što ih Ian MacKenzie popunjava. Šteta da je ta guza povezana s velikim glupanom. Pa ipak, ne mora biti fm tip da bude dobar za valjanje po sijenu. Smiješim se ideji koja nastaje u mojem umu. Podsjetnik: upitati Andie imaju li sijena negdje u blizini.
- O čemu je riječ? - pitam kako bih se trgnula iz seksi misli, nastojeći obuzdati pomahnitale hormone. Inače me dupeta baš i ne zanimaju, ali Ian ima čudnu moć nada mnom, koja me čini glupom. Vjerojatno su posrijedi feromoni. Valjanje po sijenu s njim ne dolazi u obzir. Uopće me ne zanima koliko mu je izbočina velika. - Oh, samo je osjetljiv, to je sve - kaže Maeve. Zvuči pomalo žalosno. - Osjetljiv? Ja to nazivam »seronjast« - kaže Andie. - No, no. - Maeve donosi prazne šalice i šećer. - Nemoj dopustiti da te njegova ćudljivost uzrujava. - Blago tapša Andie po obrazu, a tada se vraća loncu za kavu. Trudnoća Andie očito dopušta hrabru iskrenost u pogledu Maevina sina. To je zapravo prilično dojmljivo. Ne znam kome bih se više divila zbog toga, Andie ili Maeve. Pomalo se topim iznutra dok gledam koliko je Maeve dobra prema mojoj prijateljici. Andiena prava mama je doista čudakinja. Moja najbolja prijateljica zaslužuje imati mamu punu ljubavi. - To je teško kad me neprestano živcira. - Andie to kaže sebi u bradu, ali je očito da svoje mišljenje ne pokušava sakriti od svekrve. - Samo mu je potrebno malo više vremena - kaže Maeve. - Ako mene pitate, potrebno ga je šutnuti u guzicu - kaže Andie. -Imao je dovoljno vremena da izliječi slomljeno srce. Sad samo uživa u jadu. Maeve stoji kod aparata za kavu i gleda kako tamna tekućina kapa iz mljevene kave. Svatko ima svoje vrijeme tugovanja. Njemu je samo potrebno više nego prosječnom čovjeku. - Tugovanja? - pitam prelazeći pogledom od Maeve do Andie. - Zar je netko umro, a ja nisam čula za to? - Pitam se je li možda umro onaj Booger o kojem je Andie govorila. Obiteljski je prijatelj, navodno najvećim dijelom Ianovog i Mackovog života. Ali, već ga neko vrijeme nije spomenula. - Ne, nitko nije umro - kaže Andie, očito nimalo zadivljena šogorovim procesom tugovanja. - Ostavljen je kod oltara ili je ostavio koju pred oltarom, ali to još nije prebolio. Bilo je to, ono, prije nekoliko godina. -Koluta očima. Bilo je to prije tri godine i istina je da je to mnogo vremena, ali je on i dalje istinski povrijeđen. Osjetljiv je. - Maeve se okreće kako bi nas pogledala. - Ne možeš znati kako je kad se netko nečasno ponese prema tebi sve dok ti se to ne dogodi. Nitko ne zna kako će reagirati kad povjerenje nestane pa stoga ne bismo trebali suditi. Andie spušta pogled prema stolu. - Zapravo ne sudim, samo sam ljuta na njega jer je neprestano tužan. Zaslužuje biti sretan. - Slažem se - kaže Maeve, uzima napola pun lonac s plamenika i donosi ga do naših šalica. - I bit će. Jednoga dana, uskoro, nadam se. Svi se nadamo. - Toči mi vrelu tekućinu u šalicu, a ja odmah ubacujem četiri žličice šećera u nju i ulijevam mlijeko, a tada žustro miješam svojom malenom žličicom. Potrebno mi je neko vrijeme, ali uskoro na mojoj kavi pluta pjena. - Što je to bilo? - pita Andie i s osmijehom otpija gutljaj svoje crne kave te gleda u moju šalicu. - Primitivni kapučino. Trebala bi kušati. Fin je. - Otpijam gutljaj i ponovno glumim da govorim istinu. Bljak. Užasan je. Smiješim se kroz patnju. Do odlaska ću se toliko izvještiti u laganju da bih vjerojatno trebala početi igrati poker kako bih po povratku mogla počistiti Kockarnicu Hard Rock. - Što god te pokreće, zar ne? - Maeve sjeda nasuprot meni i smiješi se u svoju šalicu nakon što su se ona i Andie pogledale. Kimam kao da znam o čemu govori. Možda je posrijedi kakva šala, ali ne želim biti
paranoična i pitati što je. Vjerojatno je jedna od onih seljačkih stvari koje ionako ne bih razumjela jer sam prava, nepokolebljiva gradska djevojka. Ne mogu shvatiti kako se Andie uspjela toliko dobro uklopiti u taj način života. Kao da je čitav život ovdje, a dobro znam da nije. Ista je kao i ja. Njezina omiljena aktivnost četvrtkom je odlazak na manikuru i pedikuru u salon Blissful, u vrijeme stanke za ručak, a potom cjelonoćni rad u odvjetničkoj tvrtci, u kojoj se bavi silno dosadnim istraživanjima. Cijela ta stvar s prirodom, smrzavanjem dlačica u nosnicama, izvlačenjem kravljih beba iz goveđih vagina, nošenjem pahuljastih jakni koje joj loše pristaju? Ne. To nije Andie. Možda bih trebala provesti neko vrijeme ovdje i pokušati je nagovoriti da se vrati u civilizaciju. Rekla je da bi Mack pošao za njom bilo kamo. Grizem usnu dok pokušavam ustanoviti trebam li to isplanirati ili ne. Vjerojatno ću morati glumiti ozljedu ili takvo što ako želim da mi uspije. Možda aneurizmu. Ali, to nije problem. Mogla bih nekoliko dana šepati zatvorenih očiju. Prilično sam koordinirana dok nisam na ledu. - Vidim da ti hrčak trči - kaže Andie i odlaže šalicu na stol. Spušta bradu i gleda me odozdo, jednostavno zuri. Doista je svladala ulogu stroge majke. Ali, ne znam zašto, dovraga, spominje hrčka. - Što? - Gledam iza sebe dok se u mene uvlači zebnja. Zar Maeve drži hr čk a u kuhinji? Je li to uopće higijenski? Zašto bi to č inila7 . O, Bože... Zar ih jede7 . Zamišljam jezive kebabe od hrčkovine i ponovno se okrećem prema Andie. O, Bože, nipošto neću jesti hrčkovinu dok sam ovdje. Ozbiljno ti kažem, Andie. - Gledam Maeve. - Znam da jedete kravlje testise i sve to, ali ja ne idem u tom smjeru. Čak ni ako mi Andie zaprijeti uskraćivanjem kumske krune. - Odmahujem glavom i stišćem usne kako bi vidjela koliko je uzaludno pokušavati me uvjeriti u suprotno. Andie se smije toliko jako da jedva govori. - O čemu govoriš? - Ti si načela temu hrčaka. O čemu ti govoriš? - Ponovno ne shvaćam šalu. Mrzim kad se to dogodi. - Rekla sam da vidim tvojeg hr čk a. Onog koji u tvojoj glavi trči u kotaču, pogon tvojeg mozga. Uskoro će se onesvijestiti od gušenja prouzročenog akutnom pretjeranom stimulacijom, Candice. Prestani snovati i kovati planove. Kako se usuđuješ znati što mislim! Baš si nepristojna! Moj najneviniji izraz lica priskače mi upomoć. Obrve i kapci se podižu, čineći moje očne jabučice što većim. - Zaboga, o čemu govoriš? Ne snujem planove! Nikada to nisam činila. - Što mi promiče? - pita Maeve te najprije gleda Andie, a potom mene. Andie upire prstom u mene. - Pogledajte izraz njezina lica. Upamtite ga. Kad god ga vidite, bježite! Zgrabite aparat za gašenje vatre. To je njezin pogled dok snuje nešto. Loše stvari se događaju kad hrčak ostane bez zraka. Mrštim se i prihvaćam igru. Ne mogu vjerovati da me toliko lako čita. A i u ovom superračunalu nema hrčka. Prije pantera ili leopard. Morat ću izguglati tehnike špijuniranja kako bih bolje skrivala svoje namjere. Ako ovako nastavim, do utorka će znati i moje najskrivenije tajne. - Luda je - kažem nehajnim tonom. Ona je uvrnuta, a ne ja. - Ja nikada ne snujem. Razborita sam, odrasla žena koja samo živi svoj život i dopušta drugima da žive svoje. - Pušem radi naglaska. - Mislim. - Dakle, sada znamo da je namjeravala upetljati se u nečiji život. -Andie znalački kima gledajući Maeve. - Čitam je kao knjigu. - Dojmljivo - kaže Maeve, i dalje nasmiješena. - Pitam se čiji će to život biti? Spuštam šalicu i podižem ruku. - Dobro, dobro, šala je završila. Ha-ha, jako smiješno. Spuštam dlan na stol i malo se naginjem prema naprijed. Izgledam kao voditeljica koja se sprema
izgovoriti najčudesniju, najsočniju vijest godine. - Možemo li se, molim vas, vratiti temi djeteta? Zato što sam pomalo napeta, ako baš morate znati. Eto. To će biti dovoljno. Andie je podlegla majčinskoj groznici, a znam da kad je usredotočim na tu temu, mogla bih je zaustaviti samo plastičnim eksplozivom C-4. Eto što je snovanje. Nema pojma. U stanju sam upravljati njezinim umom tako da to uopće ne opazi. Opasna sam. Trebala bi me se plašiti više no što me se već plaši. Andie se naginje nad svoju šalicu, obujmivši je objema rukama. Smiješi se kao da je pobenavila. - Da, može. Hajdemo razgovarati o djeci. Vidite? Rekla sam vam. Maeve ustaje. - Rado, ali imam tople kokošje guzice koje je potrebno osloboditi njihovih darova. Poslije ću se pridružiti razgovoru o djeci. - Izlazi na stražnji trijem i zatvara vrata za sobom prije no što stižem odgovoriti. Gledam Andie. - Molim te, nemoj mi reći da će dirati kokošju kakicu. Andieno lice potpuno je ravnodušno. - Ne. - Fiju. Laknulo mi je. - Podižem šalicu do usana. Kava je užasna, ali je barem topla, a Maeve je upravo pustila velik oblak hladnog zraka u kuhinju. Noge su mi se naježile toliko da su mi trenutačno izbile dlake. - Dirat će njihova jaja. Zastajem prije no što sam otpila gutljaj i polako spuštam šalicu na stol. Primitivni kapučino odjednom mi se ne doima primamljivo kao prije. - A tada će dirati njihovu kakicu. Andie se smije, zvučeći zbunjeno. - Zašto? - Otpija gutljaj kave dok čeka da je prosvijetlim. Stresam se. - Fuj, Andie. Zato što jaja izlaze iz njihovih guzica, dakako. Andie se smije toliko jako da pljuje kavu po meni. A tada se naginje i sjeda bočno na stolac jer joj je trbuh toliko velik da se ne može nagnuti preko njega. - Zacijelo se šališ. - Briše suze. - O, Bože, Candice, doista si mi nedostajala. Mrštim se njezinu očitom nepoznavanju svega kokošjega. - I ti si meni nedostajala. Ali, zašto se smiješ običnim znanstvenim činjenicama? Google je koristan, znaš, Andie? Guglanje doista ne bi trebala zanemarivati.
3
Mackova soba je isposnička, što me nimalo ne iznenađuje. On je praktičan tip. Spremanje moje odjeće iziskuje vrlo malo vremena, a nakon dvadeset minuta u kupaonici vraćam kosu i lice i primjereno stanje. Mogu se pokazati ostatku Baker Cityja ne izgledajući kao hipijevka netom pristigla iz kakve komune prekrivene kravljim izmetom. Nanosim malo omiljenog parfema i ponovno se osjećam gotovo kao ljudsko biće. - Uh. Lakše s time - kaže Ian prolazeći pokraj kupaonice i mašući rukom pred nosom. U ogledalu vidim odraz njegova glupog lica. - Tek toliko da znaš, ovaj parfem košta više od stotinu dolara za trideset mililitara i iz Francuske je. - Vraćam srebrni poklopac, gledam malenu, okruglu bočicu i pitam se trebam li posumnjati u sebe. Pih. Da. Što on zna? Pravi je seljak. Njegov pojam finog mirisa vjerojatno je fermentirano svinjsko govno. Glas mu je sve tiši dok odlazi niz hodnik. - A tek toliko da ti znaš, bilo bi bolje da novac trošiš na običan, stari sapun. Otvaram usta dok on nestaje u svojoj sobi. Kako se usuđuje uvrijediti moj karakteristični miris! Godinama sam čekala da pronađem savršeni i bez sumnje znam da ga muškarci vole. Čim ga nanjuše, slijede me kao psići. Posrijedi je čist seksepil u malenoj bočici. Spuštam je i izlazim iz kupaonice. - Da, kako ne - kažem slijedeći ga i stajem pred njegovim vratima. - Kladim se da žene s kojim inače izlaziš nose ono što kupe u prodavaonici živežnim namirnicama. Ti parfemi daju novo značenje riječima eau de toilette, znaš? - Podižem bradu i njušim, uvjerena da sam mnogo profinjenija od svih djevojaka s kojim je bio. - Da - kaže on i ne gledajući me te izvlači bejzbolsku kapu iz ladice komode i stavlja je na glavu. - To se naziva sapunom. - Pomiče kapu gore-dolje. - Trebala bi ga katkad iskušati. - Ta boja ti ne pristaje - kažem ne obazirući se na njegovu uvredu. Taj komentar neću čak ni udostojati odgovorom. Koristim sapun. Zapravo, vrlo fm sapun. Sadrži eterično ulje lavande, i također je iz Francuske. On se mršti, skida plavu bejzbolsku kapu s glave i gleda je. - Što ne valja s tom bojom? Kolutam očima, odlučnim korakom ulazim u sobu i uzimam mu kapu. Oboje stojimo pred ogledalom iznad njegove komode i gledamo njegov odraz. Kosa mu stoji malo ukrivo, a na licu mu je izraz nevjerice pomiješane sa šokom. Sviđa mi se taj izraz zbunjenosti na njemu jer se inače uvijek doima krajnje samopouzdanim, ali mu to nikada ne bih rekla. Jednom rukom držim kapu pokraj njegove glave, a drugom pokazujem njegov obraz. - Ti si ljetni tip, a ne zimski. To znači da bi se trebao držati toplih boja. - Mašem kapom kako bih naglasila svoje riječi. - Ovo je hladna boja. Ne pristaje uz tvoj ten. - Vraćam kapu u ladicu i prevrćem po njoj tražeći drugu. Zbirka je dojmljiva. Izvlačim najbolju kapu, stavljam mu je na glavu i gledam u ogledalo zajedno s njim. - Vidiš? - Uzimam onu prvu iz ladice i stavljam je pokraj njegove glave kako bi vidio razliku. - Mnogo bolje, zar ne? On podiže jedan kut usana i uzima mi kapu. Skida drugu, baca je preko ramena i stavlja prvu kapu na glavu. - Ne. Ova je bolja. - Suprotstavljaš li se samo zbog suprotstavljanja? - Ruke su mi na bokovima. - Guraš li uvijek nos u tuđe stvari iako se to ne traži od tebe? - Silovito zatvara ladicu. - Diplomirala sam modu, za tvoju informaciju. A budući da si Andien šogor, imam moralnu obvezu paziti da iz ove kuće ne izlaziš kao maloumnik. On na odlasku staje na pragu i gleda me ispod oboda kape, a njegove sjajne zelene oči prvi put gledaju ravno u mene. Inače me gleda nekako iskosa, a sada znam i zašto. Moć poput
njegove potrebno je koristiti štedljivo, ako ni zbog čega drugog, tada zbog mojega krvnog tlaka. Premlada sam da bih doživjela moždani udar. - Mislio sam da si frizerka - kaže. Ne mogu suspregnuti valić ushićenja koji prolazi kroz mene na pomisao da se sjetio čime se bavim. Zaklela bih se da to ne zna ili ne mari za to. - Jesam. / pružam modne savjete, čak i ako je posrijedi manje-više beznadan slučaj i ako ih ljudi ne cijene. Trebao bi me poslušati, znaš? Znam o čemu govorim. - Imat ću to na umu - kaže. I on se možda smiješi, ali je to teško znati sa sigurnošću jer je već otišao. - Kamo ideš? - pitam požurivši do vrata i stigavši do njih upravo na vrijeme da vidim kako njegova leđa nestaju niz stepenice. Pomalo sam zadihana, ali to nije zbog aktivnosti. O, Bože, doista može biti sladak, kad to želi. - Ne onamo gdje bi ti željela biti - kaže. Zbog nekog razloga nije mi prihvatljivo dopustiti da njegova bude zadnja. Moja prva reakcija na njega jest suprotstavljati se u svemu. Ne znam zašto je tako, ali uzaludno je poricati. Inače nisam svadljiva, ali nešto u njegovu stavu u meni budi želju za nadmetanjem. Osim toga, kako on zna gdje bih ja željela biti? Možda bih željela biti upravo na mjestu na koje on ide. Trčim u svoju sobu i navlačim svoje superslatke kaubojske čizme. Na te sam slatkice potrošila vrlo mnogo. Posvuda su izvezene u nekoliko boja, a koža je tamnoljubičasta s prirodnim izgledom pa izgledaju pomalo umrljano. Izgledaju starinski i baš su sjajno kaubojske pa sam potpuno spremna u njima na prepad osvojiti grad. - Čekaj! - vičem trčeći iz svoje sobe. - Idem s tobom! - Moja stopala lupaju mnogo jače no što sam navikla jer potpetice mojih čizama udaraju u pod. Inače posvuda lepršam kao balerina. - Ne, ne ideš! - vikne mi i na izlasku zalupi vrata za sobom. U trku uzimam svoju kratku kožnu jaknu s vješalice pokraj vrata te stižem na trijem upravo u trenutku kad on ulazi u svoj kamionet. Zacijelo je pretrčao dvorište ili takvo što. Kakav kreten. - Čekaj! - vičem podižući ruku kao da zaustavljam taksi. Silazim niz stepenice brzinom svjetlosti i spremna sam poletjeti poput sprinterice kakva sam bila u srednjoj školi. Problem je samo u tome što na nogama nemam tenisice. Uskoro na teži način otkrivam da sjajne, starinske kaubojske čizme baš i ne uspostavljaju osobito dobro uporište na tlu. Ili, zapravo ga uopće ne uspostavljaju. U jednom trenutku koračam unatrag, u prazno, i mašem raširenim rukama, a u sljedećem sam na leđima i gledam sivo nebo. Glava me strašno boli. Prilično sam uvjerena da sam njome udarila u kamen. Motor kamioneta se pali, tutnji i turira, a nekoliko sekundi poslije potpuno prestaje proizvoditi zvukove. Ne znam je li Ian još ondje ili je odjurio toliko brzo da je već na pola puta uz planinu. Bojim se podignuti glavu i provjeriti. Možda sam paralizirana. Hoću li ikome u kući nedostajati dovoljno brzo da me spasi od smrti smrzavanjem ili sakaćenja uslijed ozeblina? Ne znam. Vrijeme je da posegnem u svoj golemi spremnik osobne moći kako bih se spasila od smrti ili prijevremenog gubljenja nožnih prstiju. Vrijeme je za inventuru. Migoljim nožnim prstima kako bih ustanovila funkcioniram li od struka naniže. Da. Nožni prsti se pomiču. Guzica je... mokra. Opet. Dovraga. Pomičem prste na rukama. Da. I oni rade. Ali, dovraga, hladni su. Bez vrhova prstiju neću biti ni približno dražesna kao što sada jesam. Stiskanje šaka doima se vrlo pametnom idejom. Radim na podizanju i spuštanju ramena kad se nada mnom odjednom pojavi Ianovo lice. Postaješ prilično vješta u padanju na guzicu. - Pruža mi ruku.
Odgurujem je jer se moje šake više ne žele otvoriti. Sjedam, a moju zabrinutost zbog moguće paralize ubrzo zamjenjuje uzrujanost. - Rekla sam ti... vježbala sam... namjerno. - Mislim da postoje i lakši načini lijeganja na leđa od sklizanja po ledu. Želi li reći da se pretvaram u drolju? To će mi itekako platiti. Prevrćem se pa se podižem na koljena i tada ustajem. Čizme mi se odmah skližu u krug pa pružam ruku i hvatam se za Ianovu jaknu kako bih zadržala ravnotežu. - Nazivaš li me kurvom? - pitam. Blago se okrećem kako bih stabilnije stala i to je pogreška. Oba su mi se poskliznula pa se moram objema rukama uhvatiti za Iana kako se ne bih ponovno našla na podu. On, nažalost, nije očekivao moju dodatnu težinu na svojim ramenima pa je izgubio ravnotežu. Stopala mu se pomiču po ledu i snijegu pokušavajući stabilno stati, ali uzalud. Pada na leđa, a ja padam na njega i čelom udaram u njegovu bradu. - O, dovraga! - stenjem. - Ajme, brada ti je tvrda. - Pružam ruku kako bih protrljala glavu i pritom nehotice guram prst u njegovu nosnicu. - Isuse, vadi prst iz mojega nosa! - On beživotno leži, zatvorenih očiju, dok ja povlačim ruku i spuštam je na snijeg pokraj njegove glave. - O, Bože, ozlijedio sam leđa - kaže stenjući. Ruke mu padaju uz tijelo. Moje su se oči razrogačile u strahu. - Iane? Iane, jesi li dobro? On ne odgovara. Tapšam ga po obrazu, najprije blago, a potom jače. - Iane! Jesi li dobro?! - Vičem mu u lice jer me je preplavila panika. Upravo se spreman pozvati upomoć kad se jedno njegovo oko otvara. - Hoćeš li cijeli dan ležati na meni ili što? Lice mi plamti crvenom bojom. - Ha. Sanjaj. - Okrećem se pokušavajući sići s njega, ali to nije jednostavno kao što zvuči. Krupan je, a tlo oko njega previše je sklisko da bih na njemu održala ravnotežu, čak i na sve četiri. - Ako se ne prestaneš meškoljiti, oboje ćemo zažaliti. Hajde, završimo s ovime. Govorim kroz stisnute zube. - Umukni, idiote, pokušavam završiti. On se smije. - Vidim. Odjednom uviđam dvostruki smisao naših riječi, a nelagoda čini moje obraze usijano crvenim. Bez razmišljanja grabim šaku snijega i bacam mu je u lice. To će ohladiti glupana. - Hej! - pljuje i podiže ruke kako bi obrisao lice. Nekoliko puta energično trepće, a tada se mršti gledajući me. - Čemu to? - Napola je gnjevan i napola se smije. Mislim da je zbunjen kao i ja. - To je zato što si bio perverzan, a ja samo pokušavam ustati. -Odgurujem se o njegova prsa i uspijevam se otkotrljati s njega, ponovno na leđa. I ponovno zurim u nebo Oregona. Doista ga počinjem mrziti. Glupa država gore lijevo. A tada mi se usta pune snijegom. Zaokupljena sam oporavljanjem od šoka i pljuvanjem hladne mase koja se topi dok se Ian veseli i tada leži na boku, gornjim dijelom tijela okrenut prema meni. - Ha-ha\ Kakav je okus, Grade?! - Smiješi se od uha do uha, a oči mu blistaju. Širim ruke, grabim snijeg i okrećem se na bok. - Reci ti meni, Selo\ -guram mu obje šake snijega u nos. On počinje kihati, a ja koristim mogućnost koju mi pruža njegova onesposobljenost i bježim. Prevrćem se, prevrćem i prevrćem. To mi je jedina prilika budući da su mi stopala u tim čizmama beskorisna na snijegu. Kad sam nekoliko koraka dalje, s mukom se uspijevam podignuti na sve četiri pa
počinjem puzati. Koljena mi se po ledu kližu kao luda pa sa svakih šest pokreta nogu uspijevam odmaknuti oko pet centimetara. Ubrzavam kako bih se što više udaljila od njega. Moja se stopala promatračima u tom trenutku vjerojatno doimaju kao ljubičasti oblačić jer napredujem toliko brzo i žestoko. Gotovo stižem do trijema kad me Ian hvata za gležanj. Preplavljuje me strah, a možda i malo uzbuđenja zbog napete jurnjave, kao da sam žrtva u filmu strave, koju proganja seksi ubojica. Ne mogu suspregnuti krik. - Kamo si krenula? - viče. - Jao! Pusti me! - Pokušavam ga udariti nogom, ali tako samo nudim i drugo stopalo. Moje tijelo lako klizi po ledenoj površini dvorišta. I on me je začas prikliještio pod sobom, prsa o prsa. Odmah počinje grabiti snijeg i pljuskati mi ga u lice, glavu, vrat... po svakoj izloženoj površini. - Eto ti, Grade! Jedi snijeg! Tako je, curo! Njam, njam! Fin, fm oregonski snijeg! Nadam se da u njemu nema onog žutog! Vrata se s treskom otvaraju, a negdje s trijema dopire urlik. - Iane Michaele Anguse MacKenzie, što, zaboga radiš?! lanova ruka zastaje usred šopanja snijegom. Pljujem zalogaj snijega i trepćem kroz vodu koja mi se otopila na kapcima. Izraz lanova lica je tipičan. Uhvaćen na djelu. Zabacujem glavu unatrag i vidim kako Maeve stoji na stepenicama. Smiješim se smrznutim usnama. - Uhhh, hej, mama - kaže nervozno. - Što radiš ovdje? Ona stavlja ruke na bokove, a njezina otkopčana pernata jakna bez rukava širi se na obje strane poput krila noćnog leptira. - Očito svjedočim nasilju nad našom gošćom, u izvedbi maloumnog divljaka čija će se stražnjica uskoro ponovno susresti s radnim krajem moje kuhače! Počinjem se smijuljiti i istodobno pjevušiti. - Nadrapao si, nadrapao... On grabi još jednu šaku snijega i gura mi je u lice. - Vrijedilo je -šapuće mi u uho i tada ustaje. Nisam mislila da je na toliko skliskom tlu moguće ustati toliko spretno. Kreće prema svojem kamionetu dok odgovara. - Odlazim, mama. Moram po krmu. Poslije ćeš me istući. - Možeš se kladiti da hoću. Divljak. - Više ne zvuči jako ljutito. Više kao da je upravo dala obećanje koje namjerava održati. Bojim se pokušati ustati pa ostajem na leđima i tu stanku u drami koristim kako bih s lica obrisala sav snijeg i vodu. Ruke su mi već gotovo zaleđene. - O, joj, joj, joj - mrmlja Maeve dok oprezno silazi stepenicama. - Ne mogu vjerovati da sam vidjela to što sam vidjela. On je potpuno šenuo. Nekoć je bio vrlo blaga duša. Zbog te hrpe gluposti prasnula sam u smijeh, a ona me je pogledala, zbunjena, punđa joj je bila naherena, a prsluk superžene vijorio je iza nje pa si nisam mogla pomoći; svladala me je histerija. Gotovo sam se popiškila u gaćice kad je Andie izašla kako bi vidjela što se događa. - Što radi na tlu? - pita. Maeve stoji ruku prekriženih na grudima i polako odmahuje glavom gledajući me. Nisam sasvim sigurna. Nazovi Booga radiom, kako bismo je podignuli. - Ne, ne, dobro sam - kažem u nelagodi zbog pomisli da bi mi velika, dlakava zvijer od čovjeka mogla doći upomoć. Vidjela sam ga samo jednom, ali to je bilo dovoljno. Podsjeća me na poremećenu gorilu. Pužem prema stepenicama i hvatam se za ogradu kako bih ustala. Pod zaštitom krova trijema i posoljenog tla sposobna sam stajati. Duboko udišem i izdišem, sretna jer sam živa i
neobjašnjivo okrijepljena. Kao da sam pretrčala pet kilometara ili takvo što. - Što to imaš na nogama? - pita Andie gledajući moja stopala. Podižem jedno kako bi se mogla diviti vezu. Samo je malo umrljan od vode. - Starinsku kaubojsku divotu. Sviđaju ti se? Ona se smiješi. - Da, sviđaju mi se. Ali, potplati su previše glatki za led i snijeg. Uđi. Imam druge čizme, koje možeš nositi dok si ovdje. - Ali, ove mi se sviđaju - cvilim ulazeći za njom. Ne samo što su predivne, nego i Ian zbog njih pada pa se sa mnom valja po snijegu. Ove slatkice vrijedile su svakog novčića. - Ne želim da pogineš dok si ovdje pa nosi ove. - Poseže u ormar i vadi par najružnijih čizama koje sam u životu vidjela. Bilo bi dovoljno i to što su izgledale kao da su načinjene za osobe sa slonovskim nogama, ali su uz to bile i kamuflažne. Riječ odvratne nije ni približno dovoljan opis. - Zacijelo se šališ. - Pokazujem prema čizmama, a tada prema svojem tijelu. - Što na meni govori: - Odjeni me kao koku iz Milijunaša iz močvare? Njezin pogled polako prelazi preko mojeg tijela, od mojih mokrih koljena preko kožne jakne umrljane vodom do kose. Izvodi grimasu. - Hm... da. Možda bi se mogla pogledati u ogledalo, mucice. Razrogačila sam oči i odjurila u zahod u predvorju. Prilika koja stoji preda mnom očitovanje je moje najgore noćne more. - O... BOŽE! - Ne mogu vjerovati svojim očima. Ovo ne može biti stvarno. Je li ovo šaljivo ogledalo iz cirkusa? Maškara mi je nekako stigla do gornje usne. Izgledam kao da imam hitlerovske brkove, mini piću na licu ili takvo što. Kosa mi je slijepljena za glavu, a svijetli pramenovi, koji su izgledali kao savršena suncem izbijeljena divota, sada ostavljaju dojam kao da mi je netko blatom obojio glavu. - O, maleni Isuse. - Naginjem se kako bih se bolje pogledala, a tada se brzo odmičem štoooo dalje. Katastrofu nitko ne bi trebao vidjeti izbliza. Andie staje na prag kako bih vidjela njezin odraz u ogledalu. - Dobro došla na selo, gradska curo. Isturila sam bradu i rupčićem iz kutije na ormariću obrisala maškaru s obraza. Zbog određenog razloga strašno me živcira to što se moja najbolja prijateljica toliko dobro uklopila u taj život, a meni je teško čak i izgledati kao ljudsko biće nakon samo pet koraka na snijegu. Sposobna sam izaći nakraj s time. Prilagodljiva sam. - Ne sviđa mi se to što se ona ovdje toliko dobro snašla, a ja doslovce ne mogu ni ostati na nogama kad izađem kroz vrata. Uvijek sam mislila da sam žilavija. Ona me tapša po ramenu. - Nego što, draga. Nego što. Pripremit ću ti čaj. Nestaje i ostavlja me zuriti u svoj jadan odraz u ogledalu. Pomičem usta amo-tamo pazeći da krpom za pranje, koju sam pronašla ispod umivaonika, uklonim svu maškaru i drugu šminku s lica. Um mi luta dok čistim lice. Jesam li manjkava ili sam sposobna za sve to? Mrštim se na samu pomisao nesposobnosti. Dakako da sam sposobna. Potpuno sam sposobna sa stilom se prilagoditi seoskom životu. Drugi ljudi to čine, a oni ne mogu biti ni upola sjajni kao ja. Najprije moram samo doznati ponešto. Primjerice, kako hodati po ledu i snijegu bez padanja na guzicu. Te kako izaći nakraj s lanom i sa svojim sve većim hormonskim problemom u njegovoj blizini. Rekla bih da je poput starijeg brata jer u meni budi želju da ga gnjavim i izazivam, ali ni jedna cura prema bratu ne bi trebala osjećati ono što ja osjećam prema lanu. Fuj. Ne, Ian je previše zgodan i previše seksi da bi bio ičiji stariji brat. Pitanje je što želim učiniti sa svim tim osjećajima. Hmmm... malo seksanja dok sam ovdje, u zabiti, ne bi bilo previše strašno... Bih li to mogla s lanom? Želim li to učiniti s lanom?
Pomišljam da možda želim. Od same pomisli krv mi brže kola, a vrat mi prekrivaju mrlje. Nedvojbeno moram naučiti pravilno hodati u ovom kraju. Tako ću, kad se sljedeći put pokuša odvesti, moći držati korak s njim i prisiliti ga da me povede sa sobom. Smiješim se planu koji nastaje u mojem umu te ni na trenutak ne razmišljam o svojim motivima. Došla sam se samo malo zabaviti i doista nema razloga da vrijeme ne ispunim igranjem dok čekam da se ono dražesno djetešce rodi. Mogu izaći nakraj s farmom. Mogu biti kaubojka. Ian misli da ne mogu, ali pokazat ću mu. Nema pojma što ga čeka. Gradska cura, malo sutra. Smiješim se svojem odrazu i namigujem. To putovanje bit će mnogo zabavnije no što sam zamišljala da bi moglo biti.
4
Šalica vrućeg čaja odlično otapa moje tijelo, iznutra i izvana. Obuhvaćam Oje šakama kako bih ponovno oživjela prste. Andie sjedi nasuprot meni i pije biljni napitak koji bi trebao opustiti njezinu maternicu ili takvo što. Nisam sasvim sigurna da u svojoj blizini želim vidjeti opuštenu maternicu, ali joj ne govorim ništa. Već sam vidjela kako trudnice mogu poludjeti i to nije lijepo. A osim toga, ako ne možeš opustiti maternicu u društvu najbolje prijateljice, s kime bi mogla? Uzdižem i molim da ne vidim ništa uvrnuto. Želudac mi je pomalo slab. - Dakle, što je s lanom? - pitam glumeći ravnodušnost. Andie nikada neće posumnjati da želim otkriti njegove slabe točke, Ian MacKenzie? O, da. Izazov prihvaćen. Past ćeš, gospodine. - Kako to misliš? - Otpija gutljaj svojeg napitka. - Znaš... zašto je neprestano neprestano toliko toliko mrzovoljan? Što radi radi ovdje? Viđa li se s kime? - Želiš li da najprije odgovorim na zadnje pitanje? - pita Andie, jedva susprežući osmijeh. Sliježem ramenima kao da ne shvaćam njezinu aluziju. - Kako hoćeš. Svejedno mi je. Zato što sam super cool, a ti, Andie, nemaš pojma što sam naumila pa nemoj ni pokušavati. - Pa, dakle... koliko je meni meni poznato, ne viđa se ni s kim. Doista ne znam mnogo o njegovu trenutačnom društvenom životu osim da često odlazi u lokalni bar i pije više no što bi bilo tko želio. Djevojke nikada ne n e dovodi ovamo, ova mo, ali i ne dolazi kući k ući svaku večer pa možeš sama zaključiti. - Zanimljivo. Poznaješ li koju od djevojaka s kojim je bio? - Zapravo ne. Samo njegovu bivšu zaručnicu Ginny. Ali mislim da nije bio s njom otkako su prekinuli. - Bivša zaručnica? zaručnica? Sjećam se da si je već spomenula. Kako je ponovno postala bivša? Andie se blago naginje preko svoje šalice. Ako se ne varam, izgleda pomalo opterećeno krivnjom. - Kad je Mack otišao u Las Vegas, onu noć kad sam ga upoznala, slavili su lanove zaruke. Bila je to njegova momačka zabava. - O, da, toga se sjećam. Svima si upropastila zabavu. - Hej! - Gađa me plastičnim obručem za ubrus. Saginjem se i plazim joj jezik. - Promašila si. Ona me na trenutak ljutito gleda, a tada nastavlja: - Kako bilo, kad se vratio, kružile su glasine da je sve propalo jer je jedan od dečki na cijelu noć nestao s nekom curom, a Ginny je mislila da je to Ian pa je učinila nešto glupo, Ian je doznao za to i tako je svemu došao kraj. - Ajme. Stani malo. Što je Ginny učinila? Andie gleda uokolo provjeravajući sluša li tko. Spušta glas i odgovara: - Pokušala je zavesti Mačka. - Štooo? - I ja se osvrćem osvrćem uokolo pa se naginjem bliže njoj. - Pokušala je zavesti tvojeg muškarca? Ianovog brata? Koja prljava drolja pokušava zavesti brata svojeg tipa? - Vjerojatno drolja po imenu Ginny. U gradu sam je vidjela samo nekoliko puta. Uopće je ne poznajem. - Andie se naslanja. - Dugo su bili zajedno. - Hmmm... dakle, Ian je vjerojatno prilično ogorčen u pogledu žena, ha? - Nije previše jer pretpostavljam da spava s nekim. Ali, ogorčen je u pogledu ljubavi, u to nema sumnje. A kako mene ljubav ne zanima, to mi nimalo ne smeta. - Dakle, prošle su godine, zar ne? Mislim, od prekida?
- Da. - Pa zašto je i dalje seronja? Andie uzdiše gledajući u svoju šalicu. - Izvrsno pitanje. Želiš li moju inačicu? - Dakako. - Mislim da želi biti negdje u gradu. Pušem. - Nemoguće. - Moguće. - Andie ponovno podiže pogled. - On je arhitekt. arhitekt. Pretpostavljam da je namjeravao otići u Portland i početi raditi na n a novom radnom mjestu kad se cijela stvar s vjenčanjem raspala. Zbog nekog je razloga ostao ovdje, ali nije sretan zbog toga. - Zašto jednostavno ne ode ako nije sretan? - To ćeš morati pitati njega? Ja Ja se se ne usuđujem dirati u to. - Kako to misliš? Andie s mukom ustaje i gega se do sudopera kako bi oprala svoju šalicu. - Vrlo je osjetljiv u pogledu svega vezanog uz to, a ja ne ulazim u to kako bih održala dobar odnos između njega i Mačka. - Ajme. To je vrlo odraslo od tebe. tebe. - I nimalo nalik onome kako bih ja pristupila tome. tome. Da živim ovdje, neprestano bih gurala nos u njihove stvari. Ona se okreće i smiješi se preko ramena. - Naučila sam ponešto otkako sam se doselila ovamo. - Mislim da tvoja svekrva utječe na tebe. - Zastajem, a tada objašnjavam. - Usput, mislim to kao kompliment. - Tako to i shvaćam. - Andie se vraća i sjeda sjeda uzdahnuvši. - Ona je moja posvojena mama. Volim je svim srcem. - Što je s tvojom pravom mamom? O njoj nisi rekla mnogo. - Ispijam čaj dok čekam njezin odgovor. Andiena mama je pomalo gadura, ali je došla na vjenčanje pa p a moram pretpostaviti da se gadura trudi. U proteklih godinu dana Andie nisam često pitala za nju jer sam željela izbjeći nevesele teme. Andie sliježe ramenima. - Ona je u Seattleu. Ne viđam je često. Razgovaramo možda jednom mjesečno. To je najbolje što trenutačno mogu s njom. - To je bolje nego ništa, pretpostavljam. - Da. Možda. - Moraš li danas raditi? - Lupkam prstima po stolu tražeći temu za razgovor kad završimo s ovime. U kući je neugodno tiho. - Ne. Očistila sam raspored u iščekivanju porođaja. Uglavnom samo nekoliko puta dnevno provjeravam poruke, ali inače sam slobodna. Već ti je dosadno? - Kome, meni? Ne, koješta. Ovdje je jako stimulativno. Ona se smije. - Dođi. - Teško joj je ustati, ali uspijeva. - Hajdemo u grad. Ustajem i odlazim s njom do vrata. - Što je u gradu? - Civilizacija - kaže s osmijehom. A tada pokazuje čizme za koje je željela da ih obujem i odjednom postaje ozbiljna. - Obuj ih i ne suprotstavljaj se. Gledam te strahote i cvilim. - Ali, ruuuužne su! - Žao mi je. U gradu ti možemo kupiti nove. To mi znatno popravlja raspoloženje. - U redu. Uvjerila si me. -Ostavljam svoje divne kaubojske čizme pokraj vrata i obuvam iznenađujuće udobne, ali ipak strašno ružne grude koje mi je Andie dala. Čim sam izašla na ledeni snijeg, shvatila sam onu staru mudrost koja kaže da nije sve u izgledu. - Oooo, mekano - kažem s osmijehom jer zvuk škripanja snijega za promjenu više ne
znači i da sam na guzici, zagledana u nebo. Ove divotice grabe tlo. Osjećam se poput čovjeka na Mjesecu, koji sa svakim korakom poskakuje gotovo usporeno. Andie govori dok se gega prema automobilu. Njezina stopala drobe snijeg sa svakim kratkim korakom. - Vjeruj mi, ovdje sam prilično brzo naučila prilagoditi svoje mišljenje o novinama, a obuća je jedna od tih novina. Mrštim se. - Možda zimi, ali ne i ljeti. - Pogrešno. I ljeti. Ovdje ima zmija pa sandale na farmi farmi nisu nisu dobra ideja. 7 Zmija . Trčim kako bih je sustigla i stajem tek kad sam se uhvatila za nju. - Zmija? gledam preko ramena želeći že leći se uvjeriti da mi se ni jedna od o d njih ne pokušava prikrasti. Andie me pokušava odgurnuti, ali me nije moguće toliko lako odvratiti od samoočuvanja. Stišćem je jače. - Zimi ih nema, ludo. Zimi hiberniraju, hiberniraju, spavaju zimski san ili što što već. - Kod prilaza me napokon uspijeva odgurnuti. - Ili pokušavaju pronaći toplo mjesto mjesto na kojem će se sklupčati - cičim i skačem skačem na prag kamioneta koji mi je pokazala svojim svežnjem ključeva. Njegova su svjetla bljesnula, truba je zatrubila i brave se otvorile. - Opusti se. se. Sada se ne moraš zabrinjavati zabrinjavati zbog zmija. Zbog puma da. Ali zbog zmija ne. Usta mi se otvaraju dok gledam kako prilazi prednjem dijelu kamioneta. Glas mi zvuči visoko i krještavo. - Zacijelo se šališ! Pume? Doista? - Požuri, uđi - kaže ona otvarajući svoja vrata. - Ondje iza onog kamena je jedna, a ne želim da pojede moju najbolju prijateljicu. Srce mi se grči u prsima i nehotice vrištim dok pokušavam otvoriti vrata, ali istodobno i ne srušiti samu sebe s praga kamioneta. - Puma! Puma! - glasno šapćem šapćem nesvjesna da to činim sve dok te riječi nisu izašle iz mojih usta. Žalosno ne uspijevam ući u kamionet i umjesto toga padam u snijeg, na koljena. Ali, nema vremena da se snijeg otopi i namoči me jer sam sposobna kretati se iznenađujuće brzo ako me motivira zamisao da ću biti živa pojedena. S treskom zatvaram vrata za sobom i napokon ponovno mogu disati, iako zvučim kao vražji teretni vlak. - Ajme. Za dlaku. - Gutam kako bih se smirila. Osjećam kao da mi je srce u grlu. - Trebamo li pozvati policiju, ljude koji paze na životinje ili koga već? Andie pokušava ući u kamionet, ali ne može jer se previše jako smije. Na trenutak se osjećam krivom jer nisam najprije pomogla ugurati njezinu trudnu guzicu u kamionet, kad nam već prijete pume i sve drugo, ali tada postajem sumnjičava. Ona se ne ponaša kao da spašava živu glavu. Ne bi li joj adrenalin trebao dati poticaj potreban da se podigne pod igne s tla više od dva centimetra? - Jesi li me me samo samo zezala? - Gledam kroz stražnji stražnji prozor pokušavajući vidjeti kamen kamen koji je spomenula. Ondje nema ništa osim snijega. - Ovdje nema puma, zar ne? Da imam grudu, bacila bih joj je u lice. Bez obzira na to što je trudna. Prilično sam sigurna da mi je taj strah upravo skratio život za jednu godinu, ili barem za jedan mjesec. Ona je ušla pa kopča pojas prije no što odgovara, a obrazi su joj jarkocrveni od sreće dok ispušta dug izdah. - Ne, kunem se, ovdje ovd je doista ima puma. I kojota, i medvjeda, vukova i svakojakih strašnih sranja. Ali, ondje je nije bilo. Samo sam se šalila. Upirem joj prstom u lice. - Trudnoća nije opravdanje za sve. I dalje te mogu odalamiti. Imaj to na umu. Ona odguruje moju ruku i pokreće motor. - Samo budi oprezna dok si vani, to je sve što tražim od tebe. Uvjerena sam da nećeš vidjeti pumu, ali za svaki slučaj...
Zamišljam kako šećem farmom i susrećem pumu pa donosim odluku. - Prodaju li ovdje oružje? Ona puhne. - Je li papa katolik? - A zimske tenisice? - Ne. Kupujemo čizme. - U redu. - Križam ruke na prsima i pokušavam zamisliti kako ću se naoružati za aktivnosti uhođenja Iana u prirodi, ali se i zaštititi od tih ljudožderskih zvijeri. Pištolj je vjerojatno dobra ideja. I cipele u kojim mogu trčati po snijegu. - Što snuješ? - pita Andie pogledavajući me dok poskakujemo po neravnoj cesti koja vodi na autocestu. - Ništa. Ne snujem. Samo razmišljam o kupnji pištolja. Ona se smije. - Nećeš kupiti pištolj. Nemoj biti smiješna. Ne govorim ništa jer mi ona nije šefica, a ja baš hoću kupiti pištolj. Cure se moraju štititi, zar ne?
5
Kakvi su izgledi da ću, dok se vozimo u grad, opaziti prodavaonicu oružja i uspjeti krišom ući u nju bez Andiena znanja? Vrlo veliki. Zapravo, vrlo, vrlo veliki jer trudnice navodno često moraju piškiti te rado kupuju dječju odjeću, a u Oregonu su neke prodavaonice dječjom odjećom vrlo blizu prodavaonica oružja. Ona je potpuno progutala moju laž kad sam rekla da želim razgledati obližnju prodavaonicu vlasulja dok se ona koristi zahodom u robnoj kući. Dogovorile smo se da ćemo se poslije sastati u prodavaonici dječjom odjećom malo dalje niz ulicu. Ulazim u prodavaonicu oružja, stajem na pragu i gledam sve izloženo oružje. Na zidovima su puške za koje pretpostavljam da su lovačke, a nedaleko od blagajne je staklena vitrina s pištoljima. Na nekoliko redova polica nalazi se druga lovačka oprema. Prilazim vitrini i gledam je. Ondje nema nikoga, ali čujem glasove iz reda u stražnjem dijelu prodavaonice. Razgovor dopire do mene pa ga besramno slušam. - Tri-nula-šest već imam. Zapravo bih želio probati kratak luk Mathews Creed. Imaš li koji? - Da, imam jedan. Proizveden je 2014. godine, ako želiš odapeti koju. Igra riječi je slučajna. - Čovjek se smije i podsjeća me na reprize Majstora opasnosti koje gledam kad imam potrebu za malo seljačkog žara. Bo i Luke mi se prilično sviđaju u onim tijesnim trapericama. Je li ono Roscoe? Stojim na prstima i pokušavam vidjeti preko svih stvari, ali su predaleko i svjetlost je preslaba da bih ikoga razabrala. - Da, hajdemo. Koraci me potiču ponovno se okrenuti prema staklenoj vitrini. Ne želim da me uhvate u prisluškivanju njihova razgovora pa se umjesto toga mrštim gledajući lovačke noževe pod staklom. - U skladištu je. Daj mi trenutak i otvorit ću streljanu. Gotovo su stigli do mene kad jasnije čujem kupčev glas. Krvni tlak mi naglo skače. - Grade, što radiš ovdje? Slijediš me? Okrećem se i glumim iznenađenje. - Što? O, zdravo, Iane. Tko bi rekao da ćemo se ovdje sresti? - Ne misliš li da ovo postaje pomalo uvrnuto? - pita. - Sad me uhodiš? - Molim te. Pronađi si kakvu zanimaciju. - Kolutam očima prikrivajući činjenicu da mi se na vratu pojavljuju mrlje dok on govori. Prodavač koji je pomagao lanu u prolazu mi dobacuje pogled. Trbuh mu je vrlo okrugao i dobro izoliran pod debelom flanelskom košuljom. -Gospođice, mogu li vam pomoći? - Da - kažem i smiješim mu se sa svim šarmom kojim raspolažem -možete. Kupila bih pištolj. On mi uzvraća osmijeh i potpuno se okreće prema meni, pomalo zapanjen. - Pa, baš ste zgodni. - Henry, jesi li dobro? - pita Ian. Henryjev osmijeh istog trena nestaje. - Budi tiho, Iane, razgovaram s gospođicom. Ponovno se smiješim ne obraćajući pozornost na Iana. - Baš ste dragi. Henry, zar ne? - Da, gospođice, ja sam Henry. Henry Dawkins, na usluzi. Imate li na umu određeni pištolj? - Odlazi iza pulta. - Hej! Ja sam prvi došao! - buni se Ian. - Što je s lukom? Ian je iza mene, ali mu neću pružiti zadovoljstvo okrećući se. Susprežem poriv da ga
udarim laktom u trbuh. Henry mu se mršti. - Strpi se, Iane. Dame imaju prednost. Moj trijumf je potpun pa gledam preko ramena. - Da, Iane. Dame imaju prednost. Njegove usne se stišću, a tada mu se pogled spušta na moja stopala. -Lijepe čizme. Stavljam ruku na struk, izbacujem bok pa se malo okrećem nalijevo i nadesno kako bih pokazala obuću. - Sviđa ti se? Osobno to nazivam seoskim šikom. Henry se naginje kako bi vidio što imam i izgleda kao da je pun nade. - Sviđaju vam se Sorel čizme, gospođice? Jer, imam novu pošiljku najnovijih modela, ljepših od ovih koje imate na nogama. - O, Henry, pa nemoj joj pokazivati čizme! Čekat ću cijeli dan! - Pa čekaj - kaže on i obilazi ugao kako bi me poveo na drugi kraj prodavaonice. Slijedim ga s golemim osmijehom, znajući da Iana to izluđuje. Kupit ću čizme samo zato da ga razljutim. - Evo, ovdje su - kaže Henry stajući pred malom policom koja izgleda kao da je zaboravljena u kutu prodavaonice. - Imam ljubičaste, ako volite boje, ili biste mogli izabrati one koje više izgledaju kao koža. Gledam izbor, iznenađena jer čizme nisu koma. Namjeravala sam kupiti par samo kako bih razljutila Iana, ali ću ga sad kupiti samo zato što će sjajno izgledati s mojim novim trapericama. - Imate li ove u broju 41? -pitam podižući par sa zgodnim krznenim obrubom. Te će mi dosegnuti sve do koljena pa moje noge u toj zabiti više neće biti mokre. - Nego što. Sjednite ovdje i donijet ću vam ih da probate. Sjedam na malen drveni stolčić te izuvam Andienu ružnu čizmu. Ian dolazi iza ugla dok navlačim čarapu. - Znaš, ja imam posla. - Prekrižio je ruke na prsima. - Ne držim te. - Posvećujem pozornost kožici oko svojih noktiju. - Ne mogu ga gledati. Jako je zgodan kad se ljuti, a ja moram ostati jaka. - Da, držiš. Zaokupila si Henryja pa mi sad neće donijeti luk dokle god si ti ovdje. - Zašto ti je luk uopće potreban? - pitam pogledavši ga. - Jurit ćeš uokolo glumeći Robina Hooda? - Ne. Za tvoju informaciju, odapinjat ću strijele iz njega. - U što? - Počinjem se mrštiti jer uviđam o čemu govori. Bolje mu je da ne kaže kako će gađati životinje. - Što misliš, gradska curo? - U mete? - Čim je taj odgovor izašao iz mojih usta, znala sam da nije točan. To me žalosti. - Ponovno pogrešno. - On odlazi i ostavlja me. Ustajem i slijedim ga udarajući jednom čizmom u tlo jer mi je druga noga bez bakandže pet centimetara kraća. - Pucanje u životinje je ubojstvo. - Ne, ovdje nije - kaže on i dalje hodajući. - Ovdje se naziva prehranjivanjem obitelji. - Imaš cijelu farmu punu govedine. Ne moraš pucati ni u što. - Volim pucati. Tada ga prestajem slijediti. Upravo je prestao biti seksi. Ne nastavljam razgovor nego se vraćam na svoje sjedalo i čekam Henryja. Ian se vraća za manje od minute. - Što je? Uzrujala si se jer će neke slatke životinje izgubiti život? - Odlazi, Iane. Nisi duhovit. - Duboko sam razočarana pa ga ne želim gledati. Umjesto toga se zaokupljam vezicama svoje druge, ružne čizme.
- Ovdje je to životna istina, Grade, bolje se navikni na to. Ljudi moraju jesti. Toliko me ljuti da ga ne mogu i dalje ignorirati. - Ne moram se navikavati na ubijanje životinja, Iane. Moguće je jesti ono što pronađeš u prodavaonici. On se smije. - Slušaš li samu sebe dok govoriš? Što misliš, odakle meso dolazi? - Ne dolazi iz divljine! - kažem glasnije no što bih vjerojatno trebala. On je toliko drzak da se i dalje smije. - O, da. Točno. Zato što su životinje na farmama i rančevima zbog nečega drugačije. Otvaram usta kako bih se složila, ali tada zastajem. On izvrće ono što sam namjeravala reći, tako da zvuči glupo. - Neću više igrati ovu igru s tobom, Iane. Završila sam. Odlazi. - O čemu govoriš? Kakva igra? - Više se ne smije. Teško uzdišem, a tada podižem pogled prema njemu i trepćem nekoliko puta. - Slušaj... jasno mi je da je prošli put među nama bilo kemije i mislila sam da bi moglo biti dobro zabavljati se s tobom dok sam ovdje, ali taj plan možeš otkazati jer mi ubojice nisu ni najmanje privlačni. Možeš krenuti. - Otpravljam ga pokretom prstiju. - Hajde. Nestani. Idi ubiti zeku, Bambija ili nešto. Nemam ti više što reći. On stoji i nekoliko sekundi muca, a tada uspijeva progovoriti. - Doista si čudna, znaš? Podižem glavu. - Već su mi to rekli. Henry mi prilazi noseći veliku kutiju pa vise ne moram slušati Iana. - Izvolite, gospođice. Veličina 41, kao što ste tražili. I ne propuštaju vodu. - Mnogo vam hvala, Henry - kažem pršteći šarmom. Otvaram kutiju i u njoj nalazim čizme koje su mi se svidjele. Prva mi savršeno pristaje pa ne mogu ne nasmiješiti se opazivši koliko sam zgodna s njom na nozi. - Doista savršeno. - Navlačim drugu Sorelku. Prelijepa je. Okretanje te skakanje gore-dolje nekoliko puta otkriva mi da su jednako udobne kao što su zgodne. Dvostruki zgoditak. Najčešće moram žrtvovati jedno od toga, ali danas ne. Baker City mi u ovom trenutku i nije koma kao prije, iako u njemu žive ubojice. - Dođite na blagajnu pa ću vam pokazati pištolje. Možete isprobati sve koji vam se svide. Uzimam ružne čizme i stavljam ih u kutiju te u novim ljepoticama prolazim pokraj Iana. On je postao nalik kipu jer samo stoji te namršteno gleda mene i Henryja. Uopće ne obraćam pozornost na njega. - Kako to mislite, mogu ih isprobati? - stavljam kutiju na pod pokraj blagajne kako bih vidjela pištolje pod staklom. - Mogu jednostavno povući okidač ovdje u prodavaonici? - Gledam uokolo, ali u zidovima ne vidim rupe od metaka ili takvo što. Možda ima ćorke koje mogu upotrijebiti. - Imamo zatvorenu streljanu - kaže i ponosno se smiješi. - Nije velika, ali posluži. - Super! Još nikada nisam pucala iz pištolja. Njegov je osmijeh tek blago splasnuo. - Oh, pa to je... lijepo. A, zašto kupujete pištolj, ako smijem pitati? - Ne zato da bih pucala u nešto - kažem. Ne uspijevam suspregnuti val drhtanja koji prolazi kroz mene. - U reeeedu... On očito i dalje čeka objašnjenje pa nastavljam. - U kraju u kojem sam odsjela ima puma pa sam željela zaštitu. Znate... za slučaj da puma pokuša pojesti mene ili moju prijateljicu. Otjerat ću je pištoljem. - Pume? Ian je iza mene i smijulji se.
Kolutam očima. - Nije važno. Pokažite mi pištolje. Koji je dobar za zaštitu? Henry gleda vitrinu. - Od puma? Pa... pretpostavljam da će svaki od ovih funkcionirati ako pumu pogodite između očiju. Mislite li da dobro gađate? - Gleda me, pun nade i možda blago napet. Energično kimam. - Vjerujem da ću dobro gađati. Frizerka sam. Henry me netremice gleda. Sad on ima problem sličnosti s kipom, koji je Ian imao. Ian ga, nažalost, više nema. Stoji pokraj mene i pokazuje nešto u vitrini. - Pokaži joj ovaj. - Devet-milimetarski? Ne misliš li da je to malo previše za nju? - pita Henry. Njegovo veselje potpuno je iščeznulo. Sada izgleda zabrinuto. Mrštim se pogledavši ga. - Dakako da nije previše za mene. Po cijele dane držim sušila i glačala za kosu. Jeste li ikada dva sata fenirali kosu? Jer ja jesam. Bez stanke. - Pušem. - Vjerujte mi, sposobna sam. - U redu - kaže Henry sebi u bradu - ako vi tako kažete. Nekoliko minuta poslije stojim na kraju dugog hodnika i u ruci držim najteži komad metala koji sam u životu držala te zurim u metu. Za vašu informaciju, sušila su mnogo lakša od pištolja. Ian stoji pokraj mene, pokazuje papir s crnim krugovima i općenito me živcira. Jednostavno naciljaj i pucaj. Povuci okidač. I čuvaj se povratnog udarca. - Njegov glas čujem prigušeno jer na ušima imam zaštitne slušalice. U ovom trenutku doista se osjećam kao agentica FBI-ja jer su mi noge raširene, ruke podignute te ispružene i držim pištolj. Kladim se da mi stražnjica izgleda fenomenalno. Povratnog udarca? - Gledam ga preko ramena. Ruke mi se već umaraju od držanja pištolja. - Poletjet će unatrag od sile pucnja. Budi spremna za to. - U redu. - Škiljim gledajući metu i držim pištolj kao što sam vidjela da ga u filmovima drže tipovi iz FBI-ja. Totalno sam opaka. - To je previsoko - kaže Ian. Bože, kako me živcira! - Kako znaš? - Jedno oko mi je zatvoreno, a drugo škilji kako bih vidjela niz cijev pištolja do zida. - Pucam od svoje šeste šeste godine, a ako ne namjeravaš pogoditi onu svjetiljku, na tvojem mjestu bih malo spustio ruku. Pušem, ali prihvaćam njegov savjet. I tada povlačim okidač, prije no što mi savjetuje još što. Pokazat ću mu tko zna pucati iz pištolja. BUM je zapanjujuće glasan čak i uz zaštitne slušalice. I znam da sam trebala biti spremna za povratni udarac, ali je vrlo teško mentalno se pripremiti za nešto što još niste doživjeli, mnogo teže no što biste očekivali. Zvučni efekti ne pomažu. Pištolj leti iz moje ruke i s treskom pada na tlo. Tresak je toliko glasan da zvuči kao još jedan pucanj. Dobro je da imam zaštitne slušalice na ušima. Ian viče iza mene, a tada počinje skakati uokolo. - U čemu je problem? - pitam skidajući slušalice. slušalice. - Samo mi je pao, kao da je to važno. Nije se slomio. - Barem mislim da nije. - Upucala si me! Dovraga, upucala si me! - Ian viče toliko glasno da Henry dolazi iz prodavaonice. Srce mi prestaje kucati dok pokušavam shvatiti je li to samo šala. - Ne bi li trebalo biti krvi ako sam ga upucala? - Što se dogodilo?! - viče Henry gledajući pištolj pištolj na podu, a tada Iana. Iana. - Ma, glupira se - kažem i molim se da sam u pravu. Jesam li ga doista upucala? Nisam
vidjela krv. Ništa se ne vidi, ali on skače na jednoj nozi. Boingl Boingl Boingl I prilično je razdražen. Mislim da to ne glumi. - Upucala me je! - kaže Ian upirući prstom prstom u mene. Prestaje skakati pa, stojeći na dvije noge, pokazuje potkoljenicu. - Vidiš?! U tkanini nedaleko od njegova gležnja opažam rupu. On podiže nogavicu i otkriva tamnocrvenu mrlju na koži, ali ne i krv. - Izgleda da te te je okrznulo - kaže Henry. Henry. - Gleda mene. - Kako vam je to pošlo pošlo za rukom? - Potom gleda metu. - Usput, dobar pogodak. Gledam preko ramena i opažam da sam pogodila gotovo točno u središte. Ne mogu si pomoći, smiješim se kao da sam poblesavila. - Pogledaj! Ianov glas podiže se za jednu oktavu. - Ponosna si nakon što si me upucala? Gledam ga i osjećam se mnogo bolje jer nema krvi i jer nisam ubila šogora svoje najbolje prijateljice. Zapravo, olakšanje kao da me je blago ošamutilo. Ali, ne želim da on to zna. - Hej, nije bilo namjerno, u redu? Žao mi je jer sam te okrznula metkom. Mislim. Mislim. Kolutam očima. - Kakav cmizdravac. On stoji i gleda me otvorenih usta. A tada se smije, ali ne zvuči osobito sretno. - Luda si, znaš to? Opasna si. Kloni me se. - O, to mi mi je namjera, vjeruj mi. - Ne obazirem se na žaoku odbacivanja. On ionako ubija Bambije. Uopće me nije briga to što želi da ga se klonim. - Ne, govorim ti ozbiljno. Kloni Kloni me se nadaleko. Premlad Premlad sam sam da bih umro. - Oh, molim te, ne dramatiziraj. A osim toga, već sam ti rekla da nisi moj tip i da me ne zanimaš pa ću te se kloniti. - Hoo-hoo-hooo - smije se Henry - oboje imate imate problema. Kad Kad je vjenčanje? - Umukni, Henry - reži Ian. - Nisi duhovit. I znaš što? Zadrži luk. Moram kući, staviti led na nogu. - Ian gnjevno odlazi iz streljane, prenaglašeno šepajući, a ja pretpostavljam da je otišao iz prodavaonice jer više ne čujem kako jadikuje. - Dakle, ovaj pištolj vam se sviđa? - pita Henry, a nagovještaj osmijeha još mu je na licu. - Nego što, sviđa mi se. Njime sam već pogodila metu i Iana MacKenzieja. Rekla bih da ga moram zadržati. Henry se smije toliko da mu je lice crveno poput cikle. Trbuh mu se trese uokolo kao zdjelica želea. To je istodobno odvratno i fascinantno. Ne mogu prestati zuriti u njega. - Započet ću s papirologijom. papirologijom. Slobodno ispucajte još koju rundu. Samo sljedeći put pazite na povratni udarac. - Da, dobar savjet. - Podižem pištolj s poda. Taj put ga ne osjećam teškim ili stranim kad sam ga uperila u metu. - Eto, pume - kažem, uglavnom za sebe sebe dok ga podižem i gledam niz cijev. - Sad me pokušajte napasti. Praznim okvir, ostvarujem nove pogotke u središnji krug i tada se vraćam u prodavaonicu kako bih se podvrgnula provjeri. Bit ću opaka s tom novom bebicom o boku i novim, ljubičastim čizmama. Iane MacKenzie, bolje ti je da me se kloniš.
6
Na odlasku iz prodavaonice opažam kako Andie hoda pločnikom ravno prema meni. Uhvatila me je. Dovraga. Moram brzo domisliti dobru laž. U torbi imam težak pištolj i kutiju metaka, a ako je ona dodirne, znat će da su ondje. - Što, zaboga, radiš? - pita. Glumim nevinost. Toliko uspješno skrivam emocije da bih mogla bez problema raditi za ClA-u kao superšpijunka. - Tko, ja? Ništa. - Pružam nogu kako bi joj se Andie mogla diviti. Upravo sam si kupila prekrasne Sorel čizme. Pogledaj. - Velika kutija s njezinim ružnim čizmama udara me u bok, a jeftina plastična vrećica se nabire. Iznenađena sam da još nije puknula i da se moj paket još nije namočio u bljuzgi na pločniku. - Dobila sam poruku od Mačka. Kaže da si upucala njegovog brata. -Podiže pogled prema izlogu prodavaonice pred kojom stojimo. - Nisi ga valjda doista upucala? Mrštim se i ponašam kao da je ona poludjela. - Nemoj se toliko zabrinjavati. Nisam ga upucala, dakako. Samo sam ga okrznula. To je velika razlika. - Primam je pod ruku i krećem s njom niz pločnik. Doziva me miris nečega masnog i prženog, a i moram joj odvratiti pozornost od tog smjera ispitivanja. Ionako se osjećam o sjećam krivom; k rivom; ne n e moram pojačavati p ojačavati osjećaj krivnje uzrokujući stres trudnici. - Ma hajde. Kriške slanine dozivaju me po imenu! Andie koči, a kad to čini s tolikim teretom na sebi, vrlo je učinkovito. Gotovo padam, unatoč sjajnom potplatu svojih novih čizama. Jedva se uspravljam. Baš mrzim led. Na njemu doista nije moguće izgledati graciozno ili cool. - Ne, ne idem u tu zalogaj niču. Odvajam se od nje kako ne bih opet pala, sretna jer sam joj odvratila pozornost od incidenta s pištoljem, ali me sada zanima njezina fobija od zalogajnica. Namjeravam ostati uspravna dok dopirem do srži tog pitanja pa noge držim prilično raširenim, za slučaj da led bude imao drugačije planove. Vjerojatno je dobro da mi pištolj još nije o boku; izgledala bih kao da sam spremna za okršaj kod O. K. Corrala. - Zašto? - Gledam zalogajnicu preko ramena. - Doima se prilično bezazlenom. - Hannah radi ondje. Nismo Nismo u dobrom odnosu. - Andie uzmiče uzmiče nekoliko koraka. Divim se njezinoj sposobnosti da na ledu hoda ho da unatrag i ne trepnuvši. trepnuv ši. Buhtlica je vješta. Ne idem za njom n jom jer se osjećam sigurnije dok su mi stopala jednostavno ukopana negdje na čvrstom tlu. Pokušaj istodobnog hodanja po zaleđenom pločniku, izbjegavanja teme Iana, ali i razgovora o gradskom traču u ovom bi trenutku mogao biti problem za mene. - Hannah? - pitam. - Hannah Banana? Andie se smiješi, ali s malo humora. - Izgleda da je se sjećaš. - Tko bi je mogao zaboraviti? Daisy Duke s pogrešne strane tračnica, i loše obojena kosa. Mislila sam da ste riješile problem. - Hannah je bila zagrijana za Mačka, ako se dobro sjećam. Ali, budući da se ona njemu nije sviđala, mislila sam da to nije problem. prob lem. - Da. Riješile smo to izbjegavajući jedna drugu. Moj pogled luta ulicom, a u mislima mi se pojavljuje plan grada, koji je utisnut u moj mozak. Ljudska sam inačica Google Eartha. Kad vidim kakvu kartu, pamtim je zauvijek. - To zacijelo nije lako u ovoliko malenom mjestu. - Žao mi je zbog nje. Možda se osjeća zarobljenom ondje, na onoj farmi. Možda zato uglavnom radi od kuće. Razlog tome nipošto ne može biti činjenica da voli miris kravlje kakice. Prima me za ruku i pokušava me povući u suprotnom smjeru, ali se opirem. Moje čizme nalaze sjajno uporište na posoljenom tlu. Baš sam raspoložena za visoko podizanje noge jer me
nova obuća silno usrećuje, ali ne činim to. Mogla bih nehotice udariti svoju trudnu prijateljicu, a ako se u obzir uzme prijašnji incident s pištoljem, pitam se na čijoj je strani sreća danas. Podignut ću nogu poslije, kad se vratimo u kuću MacKenziejevih. U svojoj sobi imam dovoljno prostora za malo plesačke akcije. Svakodnevno nastojim visoko podizati noge kako bi i dalje dobro izgledale. - Ma hajde, nemoj biti tvrdoglava - kaže. - Tvrdoglava? Ja? - Doista ne znam o čemu govori. Iznimno sam spremna na kompromise i na udovoljavanje tuđim željama. Stilistica mora znati kad je potrebno držati jezik za zubima te jednostavno dopustiti posvjetljivanje vrhova i fudbalerku. Loše iskustvo katkad je mnogo bolji učitelj nego čisti savjet. Ona se smije. - Kao da to prvi put čuješ! Dođi! - Ona maše rukom kao da zove dijete. Isturila sam donju usnu. Nakon toga mi više ne može odoljeti. - Ne. Gladna sam. Zapravo i nisam osobito gladna. Samo želim vidjeti tu Hannu Bananu i dati joj do znanja, tako da me Andie ne vidi, da ne može nastaviti izazivati nelagodu mojoj prijateljici. Ovo je sada dom moje najbolje prijateljice. Trebala bi se u njemu osjećati slobodno ići kamo god želi. Uskoro će roditi, a to će dijete jednoga dana poželjeti pojesti palačinku. Ona me pokušava urazumiti. - Maloprije smo jele. - To je bilo prije nekoliko sati - kažem. - Sad je gotovo vrijeme ručka. Andie gleda na sat. - Deset sati je, Candice. - Eto! Na istočnoj obali je prošlo podne, a mene strašno muči jet lag. Hajde. - Primam je za ruku i vučem. - Čula sam sve o palačinkama koje ondje poslužuju. A znaš da volim slaninu. - Njihove palačinke su koma. Vafli su dobri. Ili sam barem tako čula. - Da, to sam htjela reći. Vafli. I ja sam to čula. Uspijevam je odvući gotovo do vrata prije no što je ponovno zastala. -Ozbiljno, ovo nije dobra ideja. Ako si gladna, možemo otići u prodavaonicu i kupiti čitavo pakiranje slanine. Možeš sve sama pojesti. Hvatam vrata prekrivena naljepnicama kreditnih kartica i starim letkom koji oglašava rodeo, otvaram ih i kroz njih izlazi struja slasnog, toplog zraka s mirisom slanine. - Hrana iz jeftine zalogaj niče je najbolja. Znaš to. - Pokazujem torbom. - Uđi, bucka. Ona otvara usta. - O, Bože, kako si me nazvala? Ups. Jesam li to rekla naglasi Brzo\ Domisli nešto\ - Ne, Ian je to rekao. Samo ponavljam njegove riječi. - To je laž, ali mogu zamisliti koliko će ga maltretirati zbog toga i koliko će on biti bijesan kad se nađe pod lažnom optužbom. Smijuljim se zamišljajući to. A i, kad malo bolje razmislim, taj nadimak doista nije loš. Prilično je bucmasta. Volim kad moj mozak tako spontano preuzme glavnu riječ. Uvijek me iznenadi. - To će mi platiti - kaže Andie, a izraz njezina lica postaje mračan. - Da. I trebao bi. - Ulazim za njom i sretna sam kao da sam upravo popušila drogu ili takvo što. Ian će čuti bukvicu, ja imam ljubičaste čizme na nogama i u mojem trbuhu uskoro će se nalaziti slastan vafl. Dakle, to je osjećaj sreće! Zrak je zasićen masnoćom, parom i mirisom ljudi koji su vjerojatno trebali upotrijebiti malo više sapuna prije no što su izašli iz kuće. Mašem rukama nekoliko puta kako bih podignula oblak svojega parfema do lica. Torba mi mlati uokolo, udara u mene i u vrata. - Što radiš? - glasno šapće Andie. - Namjerno privlačiš pozornost ili što? Rekla sam ti, Hannah i ja... Moj parfem dolazi do izražaja pa od neznanaca oko mene ostaje samo blag miris kumina. - Poslužuju li taco si - Vidi, vidi tko je odlučio svratiti i počastiti nas svojom prisutnošću -kaže glas s prenaglašenim južnjačkim naglaskom s druge strane pulta.
Kako to da djevojka koja je čitav život provela u gornjem lijevom kutu zemlje govori kao djevojka iz donjeg desnog kuta, iz Teksasa ili okolice? Ne znam. Možda bih to s vremenom mogla shvatiti jer me lingvistika posebno zanima, ali u ovom trenutku sam previše rastresena da bih se bavila time. Ne mogu se usredotočiti ni na što osim njezine užasno izbijeljene kose. Folikuli su joj potpuno spaljeni pa joj kosa izgleda kao snop slame na glavi, a boja je ona koju u našoj djelatnosti nazivamo bojom pilećeg sala. Nimalo privlačno. - Zdravo, Hannah - kaže Andie, sva suzdržana, kao da nije ljuta jer je ta djevojka upravo rekla nešto što se meni doimalo grubim. - Kako si? Ulazimo dalje u prostoriju. Andie je krenula prema separeu u kutu. Hannah izlazi iza pulta i slijedi me. Dolazim u iskušenje da krenem unatrag kako mi ne bi mogla zabiti nož za maslac među lopatice, ali ne činim to. Zašto? Zato što se ne bojim Hanne Banane. Zaboga, dobila je ime po vrsti voća. Kako bi mogla biti opasna? Da joj je nadimak Strašna Hannah ili Hannahbelle Lecter, možda. Ali, Banana? Ne. Nipošto. Osim toga, imam pištolj i hrpu metaka. O, da. Zovu me Revolveraš. Ne... Revolverašica. Okrećem se zastavši kod separea i opažam da se Hannah široko smiješi. Doista ima lijepe zube, to priznajem. To ne skriva lošu kosu, ali malo odvraća moju pozornost od nje. - Oh, dobro sam - kaže. - Vrlo dobro. Družim se s lanom, znaš? Nesvjesno stišćem usta. Brzo ih opuštam jer opažam da me Andie gleda. Stoji pokraj separea, spremna sjesti. Sjedam nasuprot njoj, a među nama je stol s površinom od ultrapasa i aluminijskim rubom. Sjedalo presvučeno plastikom udubljuje se pod mojom stražnjicom i buni se pištanjem, ali ne i pod mojim bedrima na rubu. Odmah osjećam kako mi se cirkulacija prekida. Ako zbog toga dobijem vene, jako ću se razljutiti. Ni jedan vafl nije vrijedan vena. - Doista? S lanom? To je lijepo. - Andie spušta stražnjicu kako bi sjela, ali tada zastaje jer joj trbuh onemogućuje ugurati se u separe. Ima otprilike deset centimetara djeteta previše da bi uopće i pomislila na to. - O, joj, postala si ogromna, curo. Mislim, ono, jako ogromna. - Hannah se osvrće prema kuhinji. - Joe, jesi li vidio ovo? Kuhar i ne podiže pogled, ali Hannu to ne zaustavlja. - Možda biste trebale sjesti za stol. Na običan stolac bi uspjela sjesti, vjerojatno. Barem mislim. Možda bi mogla sjesti bočno ili što već. Bože, zacijelo imaš užasne strije. Razrogačila sam oči. Baš izaziva. Moj prst za okidanje blago se trza. Andiene nosnice se šire, ali zadržava pribranost. - Ne, bit ću dobro. -Uzdiše upirući u rub stola. - Moram samo malo pomaknuti stol. - Pričvršćen je pa ga ne možeš pomaknuti. - Hannah uzmiče. - Kako ne bih mogla. Potrebno ga je samo malo pogurnuti. - Andie ponovno uzdiše i pokušava stvoriti još malo prostora. Vidim da joj je važno ugurati se u taj glupi separe. Preplavljuje me tuga dok gledam kako se moja najbolja prijateljica srami svoje težine i kako ta tupava konobarica pred njim ističe svoju mršavost. Osjećam se užasno jer sam je nazvala buckom. Ta emocija ispunjava me nadljudskim moćima snage i odlučnosti. Doslovce osjećam kako struje mojim žilama. Hvatam stol sa svoje strane i povlačim ga svom snagom. Stol je silovito prasnuo, zaškripio i ispustio nešto nalik psećem lavežu prije no što se odvojio od poda. Sada stoji gotovo dijagonalno između dvije klupe, a ja sam gotovo spremna oznojiti se. Gledam u pod kako bih provjerila jesam li učinila kakvu štetu i po zvuku pretpostavljam
da vijci vire iz linoleuma. Ali, umjesto toga opažam hrpu tamnosive mase koja je držala jedinu nogu stola na mjestu i prilično sam uvjerena da to nije ljepilo. Iz nje vire i dlačice. Fuj. Andie sjeda i ispuhuje, a lice joj je ružičasto te prekriveno sjajnim slojem znoja. - Vidiš? Posve jednostavno. Smiješim se što šire mogu. - Da. Baš jednostavno. - Gledam Hannu i podižem jednu obrvu kako bih naglasila svoje riječi. - Ali, možda bi mogla donijeti nešto čime ćeš počistiti onu odvratnu ljigu s poda. Mislim da je već neko vrijeme ondje. Zar ne čistite? Hannah me ubojito gleda. - Dakako da peremo pod. Peremo ga svaki dan. - Podiže ruke na bokove. Gledam sivu mrlju na podu i sliježem ramenima te Andie upućujem svoj glasoviti pogled razrogačenim očima. - Ako ti tako kažeš. - I smijem se. Andie se smiješi pa gledamo jedna drugu te moždanim valovima razmjenjujemo privatne poruke. Ona me voli, zahvalna mi je jer sam je oslobodila Banane, a ja sam također vrlo sretna jer se ona još uvijek uspijeva uvući u separe. Sretna sam jer sam pomogla da se to dogodi. Možda će na neko vrijeme zaboraviti da sam upucala brata njezina supruga. - Želite li što ili ste samo došle obaviti sanitarnu inspekciju? - Hannah tapka stopalom po podu. Gledam je i umiljato se smiješim. Mogu si priuštiti velikodušnost jer sam dobila ovu rundu. - Ja ću jedan od onih vafla o kojima sam mnogo čula i šalicu kave. - Okrećem glavu. Andie? Ona je ponovno ozbiljna. - Ja ću biljni čaj. - Žao mi je, ponestalo nam je. - Hannah joj se usiljeno smiješi. Ne izgleda kao da joj je jako žao. - U redu, kavu bez kofeina? - Nemamo. I nje nam je ponestalo. Gledam prema pultu i aparatu za kavu te ondje posve jasno vidim dva lonca, a jedan od njih ima narančasti poklopac. Hannah, lažljiva kujo. Ustajem ne razmišljajući o svojem sljedećem potezu. Moj čudesni mozak ponovno preuzima glavnu riječ i spašava stvar. - Hej, Joe! -Manijakalno mu mašem. Svi za pultom okreću se i gledaju me, kao i kuhar. Kuhar Joe očito je zbunjen. Vjerojatno nije navikao da ga neznanci zovu usred restorana, ali u kriznim situacijama pribjegavamo kriznim mjerama. Trudnicama se ne bi smjelo uskraćivati biljni čaj. Mislim, što ako se Andiena maternica počne previše opuštati? To se ne bi smjelo dogoditi u blizini slanine i vafla. Ovi ljudi bili bi traumatizirani za cijeli život. Ja bih nedvojbeno bila. - Imate li biljnog čaja? - vičem. - On sliježe ramenima i tada kaže: - Da. Valjda. Sjedam i dražesno nabirem nos gledajući Hannu. - Izgleda da ga imate, samo si zaboravila na njega. Hannah se okreće te odlazi bez riječi. Ni jedna jedina vlas njezinog krhkog gnijezda nije se pomaknula. Zamalo sam se sažalila nad njom. Zamalo. Andie s uzdahom oslanja bradu na dlan. - Što zapravo nastojiš postići? Uzimam papirni ubrus ispod pribora za jelo i laštim mrlje od vode na svojem nožu. Samo bih kušala vafle. Ona križa ruke na stolu pred sobom. - Ti znaš da ja moram živjeti ovdje, zar ne? - Dakako. - Slažem pribor za jelo i stavljam izgužvani ubrus u krilo, ravnajući ga što bolje mogu. U ovom trenutku ne mogu je pogledati u oči. Shvatit će da me njezina maternica čini nervoznom.
- Bilo bi super ako bi mogla ne pretvoriti pola ljudi u ovom gradu u neprijatelje. Podižem glavu i gledam je, šokirana jer tako misli o meni. Potpuno sam zaboravila njezinu smiješnu maternicu. Nakon svega što sam do sada učinila za nju, ona kaže to što je rekla? Počinjem se zabrinjavati zbog Mačkovog utjecaja. Možda i nije dobar kao što sam mislila. - Neprijatelje? - pitam. - O čemu govoriš? - Možda je trudnoća potiče govoriti besmislice. Znam da se to događa kad se popije previše piva. Ona gleda Hannu, koja je za pultom zaokupljena lupanjem šalicama. Tada ponovno gleda mene i podiže obrvu. - Tko? Ona? Banana? Pffft. Ona je obična, budalasta stara mačka koja piški po zidovima. Jednostavno joj je potrebno dati do znanja kako očekuješ od nje da će to obavljati u posudi s pijeskom, to je sve. Andie se mršti. - Ne razumijem. Uzdišem. Muka mi je od toga što joj uvijek moram sve objašnjavati. Nikada ne shvaća moje metafore. Katkad funkcioniramo na potpuno drugačijoj razini. - Znaš kako katkad nabaviš mačku koja ne piški u pijesak nego po zidu, po stranici kreveta ili po košari za prljavo rublje? - Pa... ne. - Dobro, to se događa. Mačka ti na taj način želi reći da nije sretna. Ne postupaš onako kako ona želi. A mačja mokraća smrdi. - Čekam nekoliko trenutaka, kako bi ona shvatila moju mudrost. - Da, vjerojatno. - Dakle, tada tu mačku samo moraš pljusnuti. - Izvodim pokret pljuskanja mačke po stražnjici. - Tup! Pokazati joj tko je šef. - Pljusnuti mačku? - Da. Pljusnuti mačku. - Kimam. Napokon me shvaća. Fiju. Uplašila sam se da će to biti jedna od onih situacija u kojim joj moram sve crtati. Od njih me boli glava. - Ti pljuskaš mačke? - pita. - Nipošto. Što misliš o meni, da sam zlostavljačica životinja? - Istog trena zamišljam Iana s lukom u ruci. - Oh, i usput... kad smo kod zlostavljača životinja, jesi li znala da tvoj šogor ubija životinje? -Kimam, ali ne čekam njezin odgovor. - Da. To je istina. Prije sam mislila da je zgodan, ali kad sam to doznala, zaključila sam da uopće nije zgodan. Ružan je. Možda ne izvana, ali iznutra jest. Drago mi je da se spetljao s Bananom. Zaslužuju jedno drugo. Andie uzdiše kao da je jednim dahom oslobodila sav svoj stres i smiješi se. - Nemaš pojma koliko si mi nedostajala. Uzvraćam joj osmijehom. - Dakako da sam svjesna toga. Zaglavila si u ovom malenom gradu i okružena si seljacima. Kako ti ne bi nedostajao moj urbani šarm i intelektualno čavrljanje? Ona se počinje smijati toliko jako da se guši. Moram ustati sa svojega sjedala kako bih je potapšala po leđima. To me potiče zapitati se koliko je bolnica daleko, za svaki slučaj. - Izvoli. Možda će ovo pomoći - kaže Hannah iza mojih leđa. - U rukama drži šalicu i tanjurić. Ne zvuči osobito zabrinuto. - Što je to? - pitam uzimajući šalicu i tanjurić. - Pa, čaj - kaže i izvodi grimasu gluposti. - Biljni. Kao što je naručila. - Odlazi ne čekajući moj odgovor, što je vjerojatno dobro. Andie me je zamolila da je ne pretvaram u neprijatelja. - Izvoli - stavljam čaj pred svoju prijateljicu - otpij gutljaj prije no što izvrneš pluća. Ona otpija gutljaj i tada progovara promuklim glasom. - Je li to uopće moguće?
Ponovno sjedam. - Dakako da jest. Što se spusti, mora se podignuti, zar ne? Osnove fizike. - Spusti? Pluća se spuštaju? - A što misliš, kako su dospjela ondje gdje jesu? - Odmahujem glavom. O medicini doista ne zna baš ništa. Pretpostavljam da to nije važno jer ne radi u bolnici, ali pomislili biste da barem razmišlja o tim stvarima. Ja razmišljam. Objašnjavam joj, za slučaj da je to doista zanima. - Da. Kad si zigota, sve je vani. A kad se pretvoriš u embrij, sve se okreće unutra. Dječaci dobivaju testise, mi dobivamo jajnike, ali je to u osnovi ista oprema. Pluća unutra, pluća vani. Fizika. Ona se mršti preko šalice dok otpija gutljaj čaja. A tada odmahuje glavom i guta. - Katkad me doista plašiš. - Da, znam! Kako držim sve to znanje u jednom mozgu? To je jednostavno jedno od onih medicinskih čuda. I sebe katkad uplašim. Svoj ću mozak donirati znanosti. Možda će oni u njemu uspjeti razotkriti neke tajne svemira. - Prije će otvoriti Pandorinu kutiju - mrmlja Andie. - Koristiš li tu glazbenu aplikaciju? Ja je koristim. Prilično je dobra. Ona odmahuje glavom, ali ne odgovara jer je Hannah donijela hranu i bijelu šalicu kave za mene. Tanjur s jednim vaflom na kojem je gruda tučenog vrhnja odvraća mi pozornost od moje sljedeće misli. Hannah odlazi bez riječi, što je sasvim u redu. - Dakle, što si radila u prodavaonici oružja? - pita Andie. Zaokupljam se natapanjem vafla sirupom. Miris pekana i javora u meni izaziva omaglicu užitka. Luda sam za hranom koju ne bih smjela jesti. Odgovaram ne gledajući je. Moram se ponašati opušteno, kao da sam se samo tako našla ondje, kako bih kupila ružnu flanelsku košulju ili što već. - Samo sam kupovala čizme. Vidiš? Podižem nogu kako bi se Andie mogla diviti mojoj obući. - Nisi valjda kupovala pištolj? - Nabadam komad vafla. - Pucala sam iz jednog ondje. Imaju zatvorenu streljanu. Jesi li je vidjela? - Guram veliki zalogaj u usta nadajući se da sam je dovoljno odvratila od činjenice da zapravo nisam odgovorila na njezino pitanje. Ne želim lagati, ali ne želim ni da me pokuša nagovoriti da vratim pištolj. Već sam mu nadjenula ime Millie i sviđa mi se njegova težina u mojoj torbi. Vjerojatno bih mogla onesvijestiti nekoga samo ako bih ga udarila njime umjesto da doista povučem okidač. - Ne. Ali me zanima zašto si je ti vidjela. - Pa... - brišem usta i režem sljedeći zalogaj - ušla sam u potrazi za čizmama, a Ian je bio ondje, govorio je o luku, ponašao se kao da je Robin Hood i to... a onaj tip me je upitao želim li pucati u njegovoj streljani. Pa sam pucala. Sliježem ramenima i jedem vafl. - I upucala si Iana? Mašem vilicom i govorim punim ustima. - Ne, manje-više se sam upucao. - Je li imao pištolj? Gutam kako se ne bih ugušila. Vafl mi je pomalo suh i možda malo preslan. - Ne, ja sam ga imala. Ali, on je stajao iza mene i neprestano srao i upravo mi je otkrio strašnu istinu da je ubojica, jedno je vodilo drugom i tako je okrznut. - Ne razumijem. Kako se upucao? - Karma. - Karma?
- Da. Karma. Sve one životinje koje je upucao? Karma to voli. Pištolj mi je ispao iz ruke, metak je izletio i udario ga u gležanj. Stoga ga je zapravo karma upucala. Karma je kuja. Trebao bi znati da nije dobro petljati se s njom. Ona se naginje prema meni i progovara hinjenim šapatom. - Doista si ga upucala?! Mislila sam da je to šala! Odložila sam vilicu i zagledala se u nju. Zar sluh u trudnoći oslabi? Morat ću to izguglati. - Ne. Okrznuo ga je metak koji je karma poslala prema njemu. Pištolj čak nije bio u mojoj ruci, kako sam ga ja mogla upucati? -Odmahujem glavom, razočarana u prijateljicu. Ona je navodno odvjetnica. To bi joj trebalo biti lako. Podižem vilicu i guram još jedan zalogaj na njezine zupce. - Ian je dobro. Rekao je da ide kući staviti oblog od leda. Posrijedi je samo modrica. Nije bilo ni kapi krvi. Ako se mene pita, ponašao se kao dijete. Ona otpija gutljaj čaja. - Život s tobom nikada nije dosadan, Candice, u to nema sumnje. Smiješim se s nelagodom, a usta su mi puna vafla. - To si znala. Ona se smije. - Kamo sada idemo? - pitam i otpijam gutljaj kave. Hladna je. Gledam Hannu i opažam njezin osmijeh. Kuja. Vjerojatno je stavila led. Gledam pluta li što u šalici. Jao njoj ako na dnu ugledam hračak. Ne vidim izraz Andiena lica, ali mi ton njezina glasa ne promiče. -Možda u bolnicu? - Molim? - Podižem pogled prema njoj i opažam da je problijedila. Obrve su joj spojene s rubom vlasišta. - U bolnicu? - pitam strahujući od odgovora. - Daaaaa... Ona se ne doima osobito uvjerenom. To mi je sumnjivo. - Zašto? - Ili sam se gadno upiškila u gaće ili je ono na podu pokraj tvoje noge moja plodna voda. Istog trena izgubila sam apetit za vafle i slaninu.
7
Ispuštam vilicu i stavljam obje ruke na stol te gledam duboko u njezine oči. - Nemoj paničariti. - Ne paničarim. - Zabrinuto se smiješi. Nije vrijeme za šalu pa joj ne uzvraćam osmijehom. - Govorim ozbiljno. Ako ti maternica ispadne, ne znam jesam li sprema izaći nakraj s time. To još nisam guglala. Ona odmahuje glavom. - Moja maternica ne ide nikamo. Ali, ja bih trebala stići do kamioneta. Gledam Hannu i podižem ruku te ubrzano pucketam prstima. - Hej, Hannah! - Gledam pod stol kako bih vidjela s čime smo suočene. Ondje je vrlo mala lokvica nečega nalik mokraći. Bi li donijela krpu za pod? Hannah me gleda kao da mi je odjednom niknula još jedna glava pa je ignoriram i okrećem se prema Andie. - Možeš li ustati? - Ne znam. Mislim da mogu. Ali, potrebna mi je pomoć. Dok izlazim iz separea, pokušavam se sjetiti što je tip u prodavaonici oružja rekao o vodonepropusnosti mojih novih čizama. Ako su vodonepropusne, znači li to da ne propuštaju ni vodu iz maternice? Izgleda da ću doznati. Saginjem se kako bi se Andie oslonila na moje rame dok ustaje. Ona mi nehotice čupa pramen kose. - Majko sveta... pazi na kosu, bucka! - Ne zovi me tako! - kaže ona, gotovo bez daha. Napokon ustaje, stenje i drži se za donji dio trbuha. Spuštam pogled i opažam da joj se tekućina ponovno slila niz nogu. -O... bože... to je gadno. - Candice, umukni. Idi po kamionet. - U redu, idem. Dođi. Ti priđi vratima, a ja ću otrčati na drugu stranu ulice. - Što se događa? - pita Hannah, zvučeći uzrujano. - Dijete stiže - kažem mašući joj neka nam se skloni s puta. - Počisti prolaz broj tri. Ona gleda pod, a tada Andie. - O, Bože, to je... da nazovem hitnu pomoć? Razmišljam o tome, ali tada odmahujem glavom. - Ne. Ja ću je brže odvesti onamo. Nije daleko. - Kako znaš? - stenjući pita Andie i pridržava trbuh dok hoda teškim korakom. - Vidjela sam na Google kartama - kažem, gotovo na vratima. Tada uviđam da nemam ključ kamioneta. Okrećem se i pružam ruku, spremna za hvatanje. - Baci mi ključ automobila. Andie prebire po torbi i dobacuje mi komad metala toliko velik da mi u trenutku hvatanja ozljeđuje ruku. Dovraga, što je ovo? - gledam najmanje dvadeset ključeva koji vise sa skupine od četiri privjeska. - Plavi - kaže ona, zbog nekog razloga uzrujana. - Plavi! - Dobro, u redu, smiri se. - Govorim to oboma. Mislim da ću sići s uma od cijele situacije. Zašto je morala započeti s trudovima prije no što sam pojela vafl? Otvaram vrata i vičem: - Nazovi supruga! Reci mu neka dođe onamo! Trčim prema kamionetu koliko me noge nose. Led me svladava samo dva puta, ali ja brzo skačem i nastavljam dalje kao da se ništa nije dogodilo jer sam u krizi žilava. Klizim i stajem dvije ulice dalje od restorana, kod stražnjeg dijela kamioneta, potpuno zadihana. Dovragal Ovo nije mogućel Velika metalna zvijer stisnuta je između dvaju automobila,
ulubljenih kao da su sudjelovali u derbijima. Toliko je tijesno da ni jedna vrata ne mogu otvoriti dovoljno da uđem. U blizini nema nikoga tko bi pomaknuo one glupe automobile pa Činim jedino što mi je preostalo. Penjem se u stražnji dio kamioneta i pomičem klizno prozorsko staklo iza stražnjeg sjedala. Hvala nebesima da nije zaključano. Drago mi je da sam prestala jesti kruh dva tjedna prije no što sam došla u Baker City. Da nisam, ne bih se mogla provući kroz taj maleni otvor. Dopola sam unutra kad uviđam da je kopča mojega preslatkog kaubojskog pojasa zapela za okvir. Ritam se i hvatam za prednje sjedalo kako bih se uvukla unutra, naprežući se svom snagom. Moguće je da izgledam kao da pokušavam plivati kroz kamionet. - Što, zaboga, sada radiš? - kaže glas negdje izvana. Podižem glavu i vidim kako me Ian gleda kroz prednje staklo. Stoji na pločniku, pred prodavaonicom »sve za 99 centa«. - Umukni i pomogni mi! - Glas mi zvuči pomalo neuravnoteženo. U ovom trenutku osjećam se vrlo neuravnoteženo pa pretpostavljam da je to primjereno. - A da me zamoliš? - pita s glupavim osmijehom. - Andie je u trudovima i maternica će joj svaki čas ispasti. Što kažeš na to?! Na njegovu licu pojavljuje se izraz zbunjenosti. - Ozbiljno? - Uguraj me u ovaj glupi kamionet, tupavče! Moram je odvesti u bolnicu! On nestaje na nekoliko sekundi, a tada osjećam njegove ruke oko struka. Ali, umjesto da me gurne, on me vuče. Ritam se kao luda ne bih li ga odgurnula. Da ga mogu pljusnuti, učinila bih to, ali su mi ruke u kabini. Pusti me, idiote! Moram ući, a ne izaći! - U redu! - viče on, upire ruke u moju stražnjicu i gura me svom snagom. Moja kopča puca, zdjelica i gornji dio bedara jako stružu o okvir, ali sam barem unutra. Savijam se kako bih uvukla noge i završavam na podu malenog stražnjeg sjedala. Leđa mi krčkaju u znak prosvjeda. Sutra će me jako boljeti. A on će mi to platiti. Ian gura glavu kroz prozor i gleda me. - Znaš li da na kamionetima postoji nešto što nazivamo vratima? Mnogo je lakše koristiti se njima nego prozorima. Penjem se sa stražnjeg sjedala na vozačko. Ključevi padaju na pod dok se Ian smije vlastitoj šali, glupan. Ne trudim se odgovoriti jer mi je mozak usredotočen na jedno: Odvesti Andie u bolnicu. Motor se bučno pokreće, a ja prebacujem u rikverc. Papučica gasa mnogo je moćnija no što sam očekivala. Malo sam je pritisnula i već napola izašla s parkirnog mjesta. Čujem snažan tresak i povik. U retrovizoru vidim lanove noge u zraku. - Hej! Dovraga! - Viče. Sekundu poslije jedva mu vidim glavu jer se nakon pada uspravio u sjedeći položaj. Ne obazirem se na taj problem nego izlazim dokraja i prebacujem u brzinu. Kladim se da niste znali da golemi kamionet može škripati gumama; ja nisam. Ali, ovaj itekako može. To je zacijelo zato što ima gume sa zakovicama ili što već. U jednom trenutku stojim dijagonalno pred trgovačkim centrom, a u sljedećem jurim ulicom i udaljavam se od restorana. Sranje. - Dovraga, što radiš?! - viče Ian. Gledam u retrovizor i opažam da je on još u stražnjem dijelu kamioneta. Drži se za nešto iznad kabine i stoji raširenih nogu kao da surfa, ili takvo što. Ah, dobro, to nije moj problem. Čekam da se promet raziđe pa se polukružno okrećem nasred ceste. Stražnje gume se skližu, ali završavamo u savršenom položaju za parkiranje ispred restorana. Vidim lica poredana pred staklom dok uklizavam i stajem.
- Ukrcavanje! - vičem otvarajući prozor na suvozačkoj strani. Ian skače na tlo i gura glavu kroz otvoreni prozor. - Jesi li potpuno poludjela?! Zamalo si me ubila... opet\ Mašem mu neka se odmakne i gledam vrata restorana. - Prestani cendrati i idi po Andie. Trenutačno nemam vremena za tvoja oštećenja. Vrata se otvaraju, a zvončići na njima zvone i privlače Ianovu pozornost. On se okreće i stoji kao ukopan. - Andie? Jesi li dobro? - pita. - Moram u bolnicu. - Jedan stariji čovjek drži je za lakat i pažljivo je izvodi van. Hannah je nazvala Mačka. Dođi će čim bude mogao. Ali, ja moram odmah krenuti. Ne mogu čekati. Lecam se jer joj se tekućina ponovno slila niz nogu. Čizme su joj sada već vjerojatno pune. Zacijelo šljapka u njima. Ian kreće u akciju. - Polako, polako... polako. - Gotovo je nosi do automobila, a tada je podiže. - Ne! Čekaj! Ne želim namočiti sjedalo! - viče Andie. - O, zaboga... - Ian je spušta pa se pogledavamo. - U redu. - Svlačim svoju kožnu jaknu i stavljam je na sjedalo. -Duguješ mi jaknu. Gledam kroz prozor i pokušavam spustiti srčanu frekvenciju ispod tisuću otkucaja u minuti. Ovo je ludo. Upravo sam žrtvovala svoju kožnu bombericu, vrijednu pet stotina dolara, a moja prijateljica samo što nije ispustila dijete na pod. Prilično sam uvjerena da nisam pristala na to. Ili možda jesam, ali to nisam namjeravala. - Hvala - kaže, pomalo bez daha. Ian je podiže i pažljivo spušta na sjedalo, a ja ih ponovno pogledavam. - Vidimo se ondje? - pita. Andie kima. Čim su njezina vrata zatvorena, krećem. - Kamo ideš? - čujem kako netko viče. Glupi Ian. Stoji nasred ulice, iza nas, i maše rukama. U retrovizoru vidim da se ponaša kao budala. - Znaš li put? - puta Andie. Teško se oslanja laktom na rukonaslon pokušavajući zauzeti udoban položaj. Mislim da joj ne uspijeva. - Dakako da znam. Karta je ovdje - kažem tapkajući se po sljepoočnici.
8
Zbog nekog razloga na vrata hitne službe dolazimo zadnje. Ian, Mack i Mackova majka već stoje vani, na snijegu koji je polako počeo padati deset minuta nakon što smo krenule. Promet je vjerojatno kriv za to što je put trajao toliko dugo. Još ne znam prečice po gradu. Hvala nebesima da dijete nije odlučilo roditi se dok smo se vozile uokolo. Moja je jakna već dovoljno kažnjena. - O, hvala Bogu - kaže Andie. A tada stenje i savija se držeći se objema rukama za trbuh. Mack prvi stiže do njezinih vrata. Inače je prilično smiren tip, ali vidim da je danas maksimalno napet. Lice mu je izborano i ukočeno. Otvara vrata i podiže suprugu kao da je dijete. Sva se rastapam gledajući to. Vrlo je jak. Ona je u jakni velika gotovo kao omanji slon. - Mogu hodati - kaže Andie pružajući ruku kao da je veslo. Pokušava dospjeti na tlo. - Ne dolazi u obzir - odgovara Mack. Sestra dovozi kolica, a on je stavlja u njih kao da je staklena. - Ne možeš ovdje parkirati - kaže Ian gledajući kroz moj prozor. -Želiš da ga ja odvezem? Grizem usnu. Dio mene nerado mu dopušta da za mene učini bilo što lijepo, ali pobjeđuje želja da prijateljicu otpratim u njezinu sobu. - Da. Učini to. - Provjeravam jesam li izbacila iz brzine prije no što izlazim. Kad sam otvorila vrata, Ian mi stoji na putu i pruža ruku kako bi mi pomogao sići. Oboje je gledamo u istom trenutku. On se doima zbunjenim time što mi je uopće pružio p ružio ruku, a i ja sam pomalo šokirana. No, prije no što sam stigla prihvatiti njegovu pristojnost, on povlači ruku i gura je natrag u stražnji džep. - Ne bih želio da ti oduzmu feminističku iskaznicu ili takvo što - kaže. Uzimam torbu i, klizeći s visokog sjedala prema tlu, pazim da mu skočim na nožni prst. On je razrogačio oči i zastenjao. - O, oprosti. oprosti. Skočila sam na tvoju ružnu kaubojsku čizmu prekrivenu prekrivenu kakicom. Je li te zaboljelo? - Koliko si teška? - Pokušava uzmaknuti dovoljno da umakne mojoj osveti, ali ga vrata zaustavljaju. Ne znam što me je natjeralo na to, ali stišćem mu bradavicu kroz jaknu i snažno je uvrćem. - Da me nisi nazivao debelom, necivilizirani seljačino. On otvara usta i kratko se smije, a tada dlanom trlja prsa. - Auuu... proklet... zgnječila si mi bradavicu. - Očito je da to ne uspijeva pojmiti. Dobro. Uviđam da mi se sviđa držati ga na oprezu. - U mojem kraju to nazivaju uvrtanjem cikica. Sjeti Sjeti se toga toga kad ćeš sljedeći put komentirati moju težinu. Visoko podignute glave odlazim prema prednjem dijelu kamioneta i krećem prema bolnici. Na ulazu u hitnu službu čujem njegov njego v glas, koji dopire sa suvozačkog prozora. - Osveta je prava kuja, znaš li to?! I ne osvrćem se. - Samo naprijed, Selo! - Oh, itekako hoću, Grade! Cijelo tijelo mi se zagrijava na samu pomisao o tome što je time htio reći.
9
U maloj, pokrajnjoj sobici s Maeve moram čekati tridesetak minuta prije no što nas sestre puštaju vidjeti Andie. Postavili su joj intravenski drip, a neki uređaj proizvodi veliku buku, ritmično vap, vap, vap. Prilazim joj sa slobodne strane dok Maeve stoji pokraj Mačka, koji je s druge strane Andiena kreveta. Drži je za ruku, a Maeve lagano drži prste na Andienoj nozi. - Kako se osjećaš? - pitam. - Bolje, sada kad sam ovdje. - Kosa joj je zamršena i raširena po jastuku, a njezino lice otkriva da je već umorna. Prebirem po torbi i nalazim četku za kosu. Prilazim uzglavlju kreveta, spuštam torbu na pod i počinjem je dovoditi u red. Uskoro će započeti fotografiranje, a ne želim že lim da me mrzi jer se nisam na vrijeme pobrinula za taj problem. - Koliko centimetara si otvorena? - pita Maeve. Maev e. - Tri? Četiri? Još ne znamo. - Andie uzdiše i gleda prema vratima. - Je li ono bila tvoja voda ili mokraća? - pitam pokušavajući joj odvratiti pozornost od onoga što je muči. - Mislim, u restoranu. Mack se smiješi kad Andie zakoluta očima i odgovara. - Bila je to moja voda, Candice. Mislim. - Hej, kako sam to mogla znati? - sliježem ramenima dok joj rasplićem čvor u kosi. Očito ću je morati ošišati dok sam ovdje. Onaj tko ju je šišao trebao bi poći na ozbiljnu edukaciju. - Još nikad nisam vidjela da se nekome rasprskava maternica. - Rasprskava? - Andie zatvara oči. - Bože, to je odvratno. - Pričaj mi o tome. Više nikada neću jesti vafle. - Završavam Završavam s njezinom kosom i vraćam četku u torbu. - Da ti donesem štogod? Kavu? Čaj? Ili si možda za masažu u izvedbi masera u tanga gaćama? - Godilo bi mi malo čaja. - Andie mi se smiješi. - Čaj ne može - kaže očito opaka sestra koja je bez kucanja banula u sobu. - Nikakve tekućine ni hrana. - Zašto? - pitam, uvrijeđena u ime svoje prijateljice. Zamalo Zamalo sam je nazvala sestrom Bezdušnom. - Za slučaj da bude potrebno izvesti carski rez. Kad se približimo porođaju, možete joj dati koji komadić leda, ali će se tekućina za sada unositi u nositi infuzijom. Mrštim se. Komadići leda? To mi se doima kao posebna vrsta mučenja. Naposljetku, na granici smo s Arktičkim krugom. - Idi po kavu za sebe - kaže Andie. Opažam da sestra navlači rukavice, podmazuje ih i prilazi Andienu međunožju pa kimam i brzo zaboravljam cijelo pitanje napitka. Neka se tekućina unosi infuzijom ili čime već. - Da. Dobra ideja. Idem po kavu. Na odlasku gledam Mačka i Maeve te pažljivo izbjegavam pogledati prema Andienom međunožju. - Želi li još tko? Oboje odmahuju glavom, potpuno usredotočeni na Andie. Toliko sam zaokupljena njima da ne opažam Iana, koji je stajao na vratima, sve dok nisam iskoračila iz sobe. - Što to radiš? - pitam, uzrujana, pokušavajući se izvući tako da ne izgledam baš jako glupo. Zabacujem kosu preko ramena i glumim da tražim nešto u torbi. Užasno je to što ga u ovom trenutku ne mogu pogledati u oči, ali ne mogu to poreći.
- Ti si nasrnula na mene. Podižem obrvu i namještam remen torbe na ramenu te odustajem od potrage i nesklonosti tome da ga pogledam u oci. - Nasrnula? Ma, hajde, ne misliš li da malo pretjeruješ? - Pa, da vidim... vidim... - Koluta očima prema stropu dok razmišlja i pritom broji na prste. Najprije si me upucala. Metkom. Potom si me bacakala amo-tamo u stražnjem dijelu d ijelu kamioneta vozeći gradom kao luđakinja. Zatim si mi zgnječila bradavicu... - Uvrnula cikicu - ispravljam ga. - Kako god... a tada si mi skočila na nožni prst. prst. - Gleda Gleda me i prestaje prestaje s glupim brojanjem. - A sada cijelim tijelom nasrćeš na mene u bolnici. Odmahujem glavom i glumim razočaranje. - Baš žalosno. - Što je žalosno? Stoji mi preblizu, ali ne namjeravam uzmaknuti u zmaknuti i popustiti. - Neka on to učini. - Žalosno je da si toliko osjetljiv. Mislila sam da su seoski dečki čvršći. - Osjetljiv? Nisam osjetljiv. Isturila sam donju usnu, prilično jako. - O, jadnik... kako je bradavica? Trebaš li malo leda? Možda zavoj? Dobro je da smo u bolnici. Možda bi trebao otići na hitnu. - Mama će me ubiti - kaže iznenada. Mrštim se, zbunjena. - Zašto? - Zbog ovoga. Podiže ruku i uvrće moju bradavicu. I tada se smiješi. Široko. Vrlo široko. Toliko je sretan da mu vidim umnjake. Ne mogu se pomaknuti. Ukočila sam se od šoka. - Ti... upravo si... - Tako je, Grade. Upravo Upravo sam ti uzvratio. Milo Milo za drago. - Počinje se se smijati. smijati. Stišćem oči dok razmatram mogućnosti. - Gotov si. On opaža pogled u mojim očima i istog trena prestaje se smijati. -Hej... ovo je bolnica, mlada damo. Ovdje se moraš pristojno ponašati. -Naizmjence se smije i strahuje. Činim korak prema njemu, a on uzmiče dva koraka. Podiže ruke u obrambenoj gesti. Mislim ozbiljno. - Upire prstom u mene. - Ponašaj se kako dolikuje dami. To nije trebao reći. - Kad se budeš ponašao prema meni kao prema dami, ponašat ću se kao dama. Skačem, a čizme moj korak čine osobito lakim. On pokušava pobjeći unatrag, ali odustaje, okreće se i zamalo gubi ravnotežu. Odguruje se od zida kako ne bi pao. Vijugamo hodnicima dok ga gonim, a usporavamo samo dok je netko u blizini. Gonim ga sve do kafića, gdje on napokon usporava te počinje hodati. Stajem pokraj njega i snažno ga štipam za stražnjicu. On otvara vrata pa istodobno ulazimo. - Joj! - Pomiče Pomiče zdjelicu zdjelicu prema prema naprijed kako bi mu stražnjica stražnjica bila izvan mojega dosega. - Lakše malo, Grade - kaže prigušenim glasom, kako bih ga samo ja čula. - Imam svjedoke. Uspravlja se i pokušava izgledati pribrano, - Bolje ti je da čuvaš leđa - kažem jednako tiho. Odvajam se od njega i odlazim prema aparatima za kavu. Zadihana sam, ali pokušavam to prikriti dišući kroz nos. Nosnice mi se šire nastojeći unijeti dovoljno kisika u moj sustav. Ne znam kuca li mi srce toliko brzo zbog trčanja ili zbog kemije koja se ponovno raspirila među nama. Dodirnuo mi je bradavicu! Kako se usudio? Još osjećam žarenje, ali ne zato što me boli. Nedvojbeno nije boljelo. Osjećam nešto toplo na stražnjoj strani noge. Ian mi stoji preblizu. Njegov dah preplavljuje moj vrat. - Tebi je bolje da čuvaš leđa - kaže. Smijem se jer sam totalno cool. - Ajme, to je bilo originalno. - Uzimam šalicu i podižem drugu ruku kako bih pritisnula tipku koja će me napuniti kofeinom. Nisam sigurna da mi je u
ovom trenutku potreban, ali barem će mi zaokupiti pozornost. - To nije dovoljno originalno za tebe? U redu, što kažeš na ovo... bolje ti je da čuvaš vrat. Mrštim se dok stavljam šećer u šalicu i miješam. - Što... sad si vampir? Slutim njegovu namjeru prije no što sam je osjetila. - Možda. -Njegova usta odjednom su na mojoj koži, na mjestu između ramena i vrata. Usnama mi je uhvatio kožu i siše. Okrećem se, potpuno iznenađena. Zatječemo se licem u lice kad su njegova usta prisiljena odvojiti se od mene. - Što to radiš ? - Trudim se ostati cool i to iziskuje svu darovitost koju posjedujem u tom području. Drhti mi ruka kojom držim šalicu. On se smiješi, lijeno i umiljato. Mrzim kad je mnogo više cool nego ja. - Samo se malo osvećujem. Vrat me i dalje pecka. - Kao da su njegove usne i dalje na njemu. - Jao tebi ako si mi ostavio trag. On gleda moju kožu i smiješi se. - Što bi se tada moglo dogoditi? Razmišljam što bih sljedeće trebala učiniti. Ostaviti još gori trag na njegovu vratu? Ne. On ubija Bambije. S njim ne želim razmjenjivati tragove na vratu. Iako je bilo baš ugodno, a i sviđa mi se kako miriše. - Vidjet ćeš. - Ponovno se usredotočujem na kavu. A u međuvremenu drži svoje ubilačke usne podalje od mene. - Ubilačke usne? Ajme, očito ti se jako svidjelo kako sam ti ostavio trag na vratu kad kažeš da te je zamalo ubio. Kolutam očima. - Sanjaj. - Osjećam se kao da sam ponovno u srednjoj školi. Što je to u njemu zbog čega se osjećam i ponašam kao da mi je ponovno šesnaest godina? U zatvorenom prostoru nisam tako trčala otkako sam kasnila na završni ispit iz kemije kod profesora Wilkieja. On me slijedi prema stolu i sjeda nasuprot meni. Otpijam gutljaj svojega vrućeg napitka i nastojim ne obraćati pozornost na njega pa gledam posvuda, osim prema njemu, ali on zuri u mene. Naslonio se kao da je potpuno bezbrižan. Moja molitva da se stolac izmakne ispod njega ostaje neuslišana. Teško uzdišem i odustajem od ignoriranja. - Zašto si ovdje? On se osvrće uokolo. - U bolnici? Vjerojatno zbog istog razloga kao i ti. Čekam da dijete izađe. - Ne, pitam zašto si sa mnom u kafiću. On se ponovno smiješi, ali mu se pogled na trenutak spušta do mojih grudi i tada se ponovno podiže do lica. - Nisam ovdje s tobom. Samo sam na istom mjestu kao i ti. Slučajnost. - Kako hoćeš. - Usredotočujem se na svoj napitak i na sve drugo u prostoriji osim njega. Zidovi su obojeni najružnijom zelenom bojom koju sam u životu vidjela. Sa stajališta psihologije, to mora biti loše za ljude. Ljude možeš izludjeti samo tako što ćeš im zidove obojiti određenom bojom. Bolnice bi to trebale znati. Trebale bi me angažirati kao savjetnicu za boje. On bez upozorenja pomiče svoj stolac i sjeda pokraj mene pa me prekida u mislima i u uzrujavanju zbog izostanka unutarnjeg uređenja. Podiže ruku na naslon mojega stolca i naginje se prema meni. - Pa, to je velika promjena. - Gledam ga kao da je poludio, što i jest. On se više ne smiješi nego izgleda zabrinuto. Možda zelena boja utječe na njega, ali je to započelo prilično naglo. On se naginje bliže, a ja se pokušavam malo udaljiti. Upijam vrelinu njegova tijela. - Što to...? - Ššš! - šapće i još čvršće stišće moja ramena. - Prihvati igru.
- Koju igr...? - Pritisnuo je usne na moje i prije no što sam stigla dovršiti rečenicu. Isprva sam toliko šokirana da se kočim. A tada osjećam koliko je koža njegovih usana meka i koliko mu lice ugodno miriše pa se opuštam. Nemam pojma što radimo, ali to ne namjeravam prekinuti. On osjeća da se predajem pa me stišće još čvršće i pomiče usne kako bi poljubac učinio intimnijim. Sada oboje uživamo u njemu, vjerovali ili ne. Sviđa mi se kako se njegove usne pomiču na mojim. Tu vrelinu inače čuvam za spavaću sobu, ali u ovom trenutku uopće ne marim za to tko nas gleda. Munje žudnje sijevaju kroz mene. Naginjem se bliže njemu jer želim pritisnuti grudi u njega, bilo što samo da si ublažim bolnost žudnje. Kad je vrh njegova jezika dodirnuo moj, naglo udišem u iznenađenju. U dobroj vrsti iznenađenja. - Zdravo, Ian. Što radiš ovdje? Užasno mi je to što se odmaknuo kako bi odgovorio djevojci koja stoji pred nama. Pravi hladan tuš, ali mislim da mi se ova zelena boja ipak sviđa. On se nakašljava i briše usta prije no što odgovara. - O, hej. Uh, Andie je u trudovima. Samo čekam da se dijete rodi. - Stišće ruku oko mojih leđa i privlači me bliže. Prilično sam uvjerena da naša nelagoda nije mogla biti očitija. Ukočena sam kao daska i uviđam da je njegova iznenadna strast nije izazvana mojim poprsjem ni bojom zidova nego nečim drugim. Djevojčin pogled prelazi na mene. - A tko je ovo? Ian se naginje i glasno me ljubi u obraz. - Ovo je Candice. Moja nova cura. Srce mi prestaje kucati na nekoliko sekundi i usta mi se otvaraju. Dolazim k sebi tek nakon što me je Ian nekoliko puta protresao. - Dušo, ovo je Ginny. Ginny, ovo je Candice. Ginny pruža ruku preko stola. - Drago mi je. Jesi li odavde? Stišćem njezinu hladnu, suhu ruku u nadi da neće primijetiti oznojenost moje ruke. Otvaram usta kako bih odgovorila, ali jedini problem je u tome što se doima da moj glas doista ne želi funkcionirati. - Uhhh... - Ona je s istoka - ubacuje se Ian. - Cura iz velikog grada. Znaš da volim taj veliki grad. - S istoka, ha? Pa, kako ste se upoznali? - Ginny podiže bok, jasno otkrivajući da prije odlaska namjerava doprijeti do srži te situacije. Ne doima se ljutitom nego samo radoznalom, što je čudno jer sam prilično uvjerena da je to cura koju je Ian trebao oženiti. Koliko cura po imenu Ginny može živjeti u jednom malom gradu? Sranje. Vjerojatno zato sam nova cura. Jadnik ne može podnijeti činjenicu da bi ona mogla pomisliti kako je on nakon sveg tog vremena još samac. Ne znam što mi je bilo kad sam si dopustila rastopiti se zbog njega. Dakako da me ne želi povaliti u bolničkom kafiću. Ova zelena boja doista je odvratna. Kotačići u mojoj glavi počinju se okretati. Sada znam da se situacija s lanom neće zahuktati pa imam dvije mogućnosti. Mogu ga razotkriti i poniziti pred tom curom... ajme, kakva bi to osveta bila! Ili mogu igrati tu igru pa će mi poslije dugovati ogromnu, golemu uslugu. Ne mogu obuzdati osmijeh od uha do uha, koji se na mojem licu pojavljuje dok razmišljam o tome kako će mi Ian biti zahvalan i dužan. Predobro da bi se propustilo. Biram opciju B. Okrećem glavu, objema rukama hvatam njegovo lice i sočno ga ljubim u usta, naginjući glavu tako da isprepletem jezik s njegovim. On je moj seksualni rob, a ja mu zapovjedam da me ljubi! Nakon nekoliko sekundi ljubljenja i mahnitanja mojega srca prestajem, odmičem se uz glasan cmok, gledam Ginny i uzdišem s golemom srećom. I ne glumim tu emociju. Ljubim se s
tim majstorom ljubljenja i nakon toga će mi biti dužan uslugu? Nego što. Dvostruka dobit. Život je dobar. Ne, život je sjajan. - Suđeno nam je - kažem. - Upoznali smo se na jednom vjenčanju. Znaš li koliki ljudi se zaljube na tuđim vjenčanjima? - Ponovno uzdišem kao da se ne mogu zasititi svojeg muškarca pa se pripijam uz njega. - Što da kažem? Ja sam najsretnija cura na svijetu. - Moja lijeva ruka klizi na njegovo bedro. Pomičem je gore-dolje i tada bliže njegovim preponama. - Ian je najbolji. - Smijuljim se kako bih svojoj predstavi dodala žar, i stišćem mu nogu. On hvata moju ruku i povlači je u svoje krilo kako se ne bi približila njegovu preponskom paketu. Iskreno rečeno, malo mi je laknulo. Katkad se zanesem. Metodska gluma mi leži. Sposobna sam potpuno se uživjeti u lik te zaboraviti tko zapravo jesam. A osim toga, priznajem da sam strašno radoznala u pogledu onoga što nosi u gaćama. - To je lijepo - kaže Ginny neutralnim tonom. Ne uspijevam procijeniti je li uzrujana ili joj se živo fućka. Dobra je. Vrlo dobra. - Dakle - nastavlja - dolaziš li ovaj vikend na Boogovu zabavu? - Ne, mislim da ne - kaže Ian. Ukopava prste u moje rame. Mislim da me upućuje šutjeti. - Ti bi trebala doći - kaže mi Ginny. - Svi lanovi prijatelji bit će ondje. Jesi li ih već upoznala? - Ne, nisam. - Uspravljam se dovoljno da pogledam svojeg dragog i pokažem grudi. Nisam razočarana kad on spusta pogled prema njima. -Neprestano smo zatvoreni među četiri zida, ako me razumiješ. - Lukavo se smiješim. Ian odjednom izgleda kao da mu je mučno. Boja njegove kože gotovo se izjednačila s bojom zidova. - Pa, dakle, vrijeme je da izađete, zar ne? - Ginny kreče. - Vidimo se u subotu. Candice, drago mi je da sam te upoznala. - I meni je drago da sam upoznala tebe, Ginny - kažem ne skidajući pogled s očiju svojega novog dečka. - Zar me pokušavaš ubiti? - tiho me pita. Naginjem se prema njemu i kratko ga ljubim u otvorena usta, a tada se odmičem. - Rekla sam ti da si gotov. Bilo je to prijateljsko upozorenje. Ako me ne počneš slušati, zažalit ćeš. On podiže pogled prema stropu i klizi niz sjedalo. - Već sam zažalio. - Njegova ruka klizi s mojih leđa i beživotno pada pokraj njegova tijela, a tada pušta moju ruku u krilu. - Nemoj toliko pokisnuti. - Štipam ga visoko na bedru, pazeći da mali prst dodirne ono što ne bi smio. On skače sa svojega stolca toliko brzo da ga je zamalo prevrnuo pa ljudi zbog buke pogledavaju prema nama. On me zapanjeno gleda. Moj je pogled potpuno nevin dok pružam ruku i trepćem. - Bi li mi pomogao ustati? Potrebna mi je muškarčeva pomoć. On škrguće zubima toliko jako da mu se čeljust pomiče, ali pruža ruku i hvata moju dok ustajem. - Curo, bolje ti je da pripaziš kako ne bi odgrizla prevelik zalogaj. - Sada već gotovo reži. Puštam njegovu ruku i odlazim prebacivši torbu preko ramena, kao da sam potpuno bezbrižna. - To se još nije dogodilo, pa ni neće. - Puštam da te riječi odlete preko mojega ramena, ni ne okrećem se kako bih ga pogledala. Eto ti zalogaja, dječ ač e sa sela. Ostavljam ga u kafiću, spremna gledati kako moja najbolja prijateljica rađa svoje malo djetešce. Svim se silama trudim ne obraćati pozornost na srce koje mi lupa, tlak koji mi je porastao i na svoje usamljene ženske organe.
10
Sestra Bezdušna ne pušta me u sobu. Zapovjedila mi je čekati u sobici malo dalje niz hodnik, s Mačkovim roditeljima, ali ne namjeravam je poslušati i napustiti prijateljicu. Potrebna sam joj. Što ako me pozove, a ja nisam ondje kako bih je čula? Što ako joj zatreba vruća voda i ručnici, a sestra Bezdušna je na čik-pauzi? - Što radiš ovdje? - pita Ian prilazeći mi s leđa. Stojim naslonjena uhom na vrata. - Ššš! Slušam hoće li vrištati. - Zašto ne uđeš? Uspravljam se i okrećem prema njemu, kad je već odlučio upropastiti mi taj trenutak. Zato što me ona kuja od sestre ne pušta unutra. - Oh. Pa, zašto tada ne odeš u čekaonicu i čekaš sa svima drugima? - Zato jer nisam svi drugi. Ja sam teta Candice i potrebna sam Andie. - Ponovno prislanjam uho na vrata. - Zapravo, potrebna sam joj unutra, ali sestra Bezdušna ostvaruje ono malo moći što ima i ne pušta me. Kočim se slušajući kako Andie stenje. Mislim da je to bilo stenjanje. Ili stenjanje, ili vrlo dugo podrigivanje. - Što je to bilo? - prigušenim tonom pita Ian. - To znači da sam potrebna svojoj prijateljici. - Puls mi je pomahnitao. Više ne mogu mirno stajati. - Ulazim. - Ruka mi klizi do kvake, Ian me hvata za nadlakticu. - Bolje nemoj. Povlačim ruku i ponovno se okrećem prema njemu. - Iane, u čemu je tvoj problem? Moram biti uz nju! - Ne, zapravo bi vjerojatno trebala ostati ovdje. Prvi put doista izgleda ozbiljno. Moji osjećaji zbog toga na neki način pomalo splašnjavaju. - Daj mi jedan dobar razlog. - Zato. Porođaj je poseban trenutak za supružnike. Možda ne žele gužvu, možda ne žele da je cijela obitelj unutra s njima, a ti bi trebala postupiti kako oni žele, a ne kako ti želiš. Srce me je zaboljelo od njegovih riječi. Nesvjesno sam prekrižila ruke na prsima. - Ja nisam gužva. Ja sam samo ja. Jedna osoba. A znam da bi Andie željela da sam unutra. On se smije. - Candice, ti nisi samo jedna osoba. Ti si cijeli tornado od osobe. A ako Andie bude željela da uđeš, uvjeren sam da će netko doći po tebe. Možda katkad želi samo Mačka i nikoga drugog, i to je posve u redu. To ne znači da te manje voli. Gledam ga stisnutim očima i susprežem iskru sreće koja se pojavljuje kad je izgovorio moje ime. Nerado priznajem da možda ima pravo. Još nisam bila u braku, ali ako ikada budem, želim da bude tako kako on opisuje. Ali, umjesto da mu to kažem, usredotočujem se na najzanimljiviji dio njegove male prodike. Na onaj dio u kojem me opisuje kao tornado. - Ne znam upućuješ li mi kompliment ili kritiku kad kažeš da sam sila prirode. Prije no što je stigao odgovoriti, vrata iza mene se otvaraju i netko nasrće na moja leđa. - Hej! - vičem okrećući se kako bih vidjela tog zlostavljača. – Pazi malo. - Rekla sam vam da biste trebali čekati u čekaonici - kaže zla sestra. -Ovdje smetate. Otvaram usta kako bih joj odbrusila, ali ostajem bez glasa jer me je Ian obgrlio oko struka, povukao u stranu, pritisnuo usne na moj obraz i ispustio glasan cmok. Odmičem se od njega, ali ne zato što mi se to ne sviđa, nego zato što je neočekivano. Tko je taj čovjek i zašto izgleda toliko sretno? - Ja ću je udaljiti - kaže kad je napokon prestao. - Dobro. Doći ćemo po vas kad rodilja bude spremna. Ali, do tada bi mogli proći sati pa nemojte očekivati da će se uskoro dogoditi bilo što. Stojim ondje kao promatračica, kao da gledam televizijsku emisiju ili takvo što. Ne
uspijevam progovoriti. Ja sam tornado kojeg ljubi osoba s podvojenom osobnošću. - Dođi, draga, hajdemo čitati časopise. - Ian me vodi niz hodnik. - Ali, ne želim čitati časopise. I ne želim da me ljubiš. - Ne bih rekao. - On se smiješi, očito vrlo ponosan na sebe. Guram ga laktom u rebra i odvajam ga od svojega struka. - Baš si glup. - Kao da zna da ubrzava moj puls sa svakim dodirom, sa svakom glupom šalom. Užasno mi je to što u meni stvara takav kaos. To je isprva trebalo biti zabavan flert, a tada nije trebalo biti baš ništa. Ne ljubim se s lovcima. Zašto se tada njegove usne uporno pritišću u mene? I zašto ga još nisam pljusnula zbog toga? - Evo. - Ian uzima knjigu sa stola dok ulazimo u čekaonicu. - Lagano štivo za tebe. Gledam težak svezak u svojoj ruci. - Biblija. O, super. - Gledam uokolo i uviđam da je previše tiho. Svi stolci su slobodni, a televizor u kutu je isključen. - Gdje su ti roditelji? - Tko zna? Možda su otišli po kavu ili što već. Sjedam na ne osobito udoban plastični stolac i nasumice otvaram izlizanu knjigu. Mogla bih osvježiti poznavanje psalama. - Trebala bi je pročitati - kaže on. - Iz nje bi mogla mnogo naučiti. -Naslanja se sjedeći malo dalje od mene, uzima izlizani časopis i stavlja ga na nogu. - Doista? - Naglas čitam sa stranice pred sobom. - Neka se u Jahvinu zajednicu ne prima onaj komu je stuč ena mošnjica ili odrezano udo. -Gledam Iana. - Ooo, eunusima nije dopušteno uči u raj. Peh. - Spuštam pogled na njegovo međunožje i dodajem: - Možda bi trebao početi nositi štitnik, za svaki slučaj. On stavlja ruku na svoje dragulje i okreće noge od mene, a na licu mu se pojavljuje izraz zabrinutosti. - Za slučaj čega? Sliježem ramenima. - Za slučaj da te pomahnitali bik udari u testise ili što već. Ne bih htjela da ne uđeš u raj samo zato što su ti oraščići zdrobljeni. On se naginje prema meni i uzima mi knjigu. - Dovoljno si čitala Bibliju, gospođice. Baca je na stol, izvan mojega dosega. Smijem se. - Hej! Baš sam uživala čitajući. Upravo sam namjeravala naučiti pravila o mješancima. - O mješancima? - On se mršti i gleda knjigu. Vjerojatno misli da to izmišljam, ali ne izmišljam. Pisalo je ondje, crno na bijelom. - Da, i sljedećih deset naraštaja nakon mješanca. Ni oni navodno ne mogu uči u raj. Peh za njih. On odmahuje glavom kao da ne vjeruje. Ne shvaćam u čemu je problem. To sam jednostavno pročitala u knjizi koju mi je dao. Iskreno rečeno, Bibliju nikada nisam pročitala od korica do korica. Vjerojatno sam jednostavno imala sreću kad sam pronašla tu stranicu s mošnjicama. Mislim da bih je trebala češće čitati ako je toliko zabavna. Već sam pokušala, ali uvijek zaspim kad počne govoriti o Adamu i o svim njegovim unucima. Imao ih je mnogo. - Ideš li u crkvu kod kuće na istoku? - pita. Odmahujem glavom pitaj uči se koliko će čudan taj razgovor postati. - Ne. - Ni ja. Kimam. Ovo mi je jako zanimljivo. Promjena teme doima se dobrom idejom. - Dakle... zabava kod Booga ovaj vikend, ha? - Ne idem na nju. Ti ne ideš na nju. Nitko ne ide na nju. - Dakako da idemo. Ginny želi da upoznam sve tvoje prijatelje. - Žao mi je. Zlobno se smiješim. - Hoćeš reći da žališ sebe? Duguješ mi uslugu.
On me gleda s bolnim izrazom lica. - Nije moguće da misliš ozbiljno. - Dakako da jest. - Uspravljam se i smiješim. - Zapravo, baš se veselim. - Gledam svoje nokte. - A budući da sam te spasila pred bivšom, moraš me povesti. On se naginje i, oslonivši laktove na koljena, rukama pokriva lice. Ne uspijevam razlučiti je li jako tužan, jako ljut ili samo jako umoran. A možda je sve to. - Dakle, kakva je situacija između vas? - pitam njušeći slabost koju bih trebala iskoristiti. - Trebali ste se vjenčati, zar ne? Ian podiže glavu i pušta da mu ruke padnu. Gleda uokolo, možda kako bi provjerio jesmo li sami, što i dalje jesmo. To me potiče zapitati se gdje su sve Andiene prijateljice. Zacijelo ih ima u ovom gradu... gdje su? - Ne želim razgovarati o tome. - Općenito ili samo sa mnom? - To je mnogo zanimljivije od stučene mošnjice i otpravljanja mješanaca s vrata raja. Nipošto mu neću dopustiti da se toliko lako izvuče. - I jedno i drugo. Ni jedno. Vrijeme je za nemilosrdan napad. Tako ću pokrenuti stvar. - Čula sam da te prevarila s Mačkom. On glasno izdiše i naslanja se. - Pogrešno si čula. - Mislim da nisam. Čula sam da mu se opako upucavala kad ste se vratili iz Vegasa. Kimam kako bih svojim riječima dala težinu, kao da sam potpuno uključena u lokalnu tračersku mrežu. On gleda u prazno dok odgovara. - Nije mu se opako upucavala. Bilo je to blago upucavanje koje nije vodilo nikamo. - Meni se čini da je vodilo nekamo. Okončalo je vaš brak. - Braka nije bilo. - Gleda me. - Nije bilo vjenčanja ni braka. - U redu, okončalo je sve. On se smiješi, ali taj osmijeh nije veseo. - To je potpuno točno. - U redu, dakle, okončalo je sve. On zatvara oči i polako odmahuje glavom. - Doista si nevjerojatna, znaš li to? - Nevjerojatno sjajna. Da, znam. - Premještam se na stolac pokraj njega, ali on se ne miče. To shvaćam kao poziv da počnem čačkati dublje. Prekrižila sam noge pa blago pomičem stopalo gore-dolje, nehajno pokazujući svoje slatke čizme kako bih mu odvratila pozornost od činjenice da mi se povjerava. - Dakle, koliko dugo ste bili u vezi?... Mislim, prije raskida. - Godinama. Od osnovne škole. Predugo. - Predugo? - Da. Predugo. Previše smo se opustili. Mislim da smo počeli previđati mnogo toga. Sliježe ramenima i okreče glavu. - Što to? On šuti, okreče glavu i nekoliko trenutaka me gleda. - Doista si znatiželjna. Pomičem stopalo kako bih mu odvratila pozornost od opiranja. Gore-dolje, gore-dolje... gore-dolje, gore-dolje... On gleda krzneni obrub moje čizme i mršti se. - Znatiželjna? Zapravo mi je dosadno. - Nadlanicom ga lagano udaram po ruci. - Hajde. Čekat ćemo satima i satima. Mogao bi mi jednostavno reći sve svoje najdublje tajne, da to riješimo. Neću odustati sve dok ne doprem do Ianovih dubina. On se smiješi. - Ako je to poezija, ja sam šerifov zamjenik. - Što je to? Tvoj nadimak? On zatvara od i naslanja glavu na zid. - Drijemam. Ne smetaj. Gledam časopise na stoliću pred nama. Jedan je o NASCAR-u, jedan o Corvettama i
jedan o motociklima. Tko tu bolnicu opskrbljuje štivom? Jeff Gordon? Doista jadno. Nipošto ne mogu napustiti ispitivanje kad mi se nudi samo to. - Dakle, što si mislio kad si rekao da ste počeli previđati mnogo toga? On ne odgovara pa nastavljam s pitanjima. - Što je ona previdjela? Jesu li to bili problemi vezani uz tvoju osobnu higijenu? Tvoj nedostatak uljuđenosti? Tvoj užasan ukus u pogledu kapa? On je i dalje nepomičan, kao da me ne čuje pa na trenutak pomišljam da ću morati pribjeći nasrtljivosti kako bih dobila odgovore, ali me tada iznenađuje. - Ne, nije bilo ništa od toga. I mislim da smo oboje bili krivi, ne samo ona ili ja. - Što si ti previdio? - pitam. Sjedim na rubu stolca znajući da slijedi ono sočno. - Ne znam. - Ma, znaš. Reci mi. Kunem se da ću čuvati tvoje tajne. On otvara jedno oko i gleda me njime. - Očekuješ da ću povjerovati u to? - Dakako. Moj mozak je čelična zamka. Iz njega izlazi samo ono što sama pustim, a ja ne puštam ono za što nemam dopuštenje. - Ti? Tajne su s tobom sigurne? - Zatvara oko i tada nekako prezrivo puhne. Mislim da je to bilo prezrivo puhanje. Ili možda kihanje zbog alergije. - Upravo tako. Moj mozak je takav. Dakle, reci mi. On glasno uzdiše i glava mu se nekoliko puta ljulja lijevo-desno, a tada ponovno progovara. - Pa, mislim da sam ja previdio činjenicu da ona nije sasvim zadovoljna time da joj budem suprug. - To je prilično važno. On otvara oči i gleda u strop. - Meni kažeš? - Što još? - potičem ga. Krenulo mu je. - Ona je previdjela činjenicu da ja ne volim Havaje. - Zvuči kao da je zbog toga osobito ogorčen, osobito zato što se mršti gledajući u strop. Pokušavam shvatiti u kakvoj su vezi Havaji s time, ali prilično brzo odustajem. Ne želim da zaspi dok pokušavam odgonetnuti njegove poruke. - Hm... zbunjujuće. On istodobno govori i uzdiše. - Htjela je da otputujemo na Havaje na medeni mjesec. Mene to nije zanimalo, ali njoj to nije bilo važno. Radili smo ono što je Ginny htjela raditi, uvijek. Ona je bila šefica. - Netko mora biti šef, znaš? - kažem znajući da se nikada ne bih mogla zadovoljiti time da kao psić slijedim nekog tipa. Zato nikada neću otputovati u Abu Dhabi. Ako bih morala čitav dan hodati pet koraka iza kakvog tipa, nedvojbeno bih mu namjerno bušila gume. To bi vjerojatno završilo razvodom, javnim bičevanjem, kamenovanjem ili čime već. Ne. Nedvojbeno nisam za tu slijepu pokornost. A osim toga, morala bih nositi one halje preko cijelog tijela te pokrivati svoju prekrasnu kosu i preslatke odjevne kombinacije. Trud bi tada doista bio uzaludan. - Da, shvaćam - kaže Ian i malo se uspravlja na stolcu, ali je i dalje izvaljen na njemu ali, na čelu ne mora uvijek biti ista osoba, znaš? - On me gleda. - Ne bi trebala uvijek biti ista osoba. S vremena na vrijeme moraš dopustiti da druga osoba bude glavna, da ima glavnu riječ. U suprotnom... - sliježe ramenima - se izgube. - Kako se izgube? Počinje gestikulirati rukama dok govori. Kao da u čekaonici pred nama ima nevidljivu publiku, iako sam i dalje samo ja ondje. Ne mogu vjerovati da je toliko živnuo.
- Vidiš, ako sam donosiš odluke, to te stavlja na čelo, a drugu osobu iza tebe, zar ne? Nekim ljudima odgovara biti u sjeni, ali većini ne odgovara. I oni imaju potrebu istaknuti se. Ali, ako nekoga tko ne želi biti u sjeni previše guraš onamo, ta osoba počinje gubiti dio sebe. - Lice mu se grči u grimasu ogorčenosti. - S Ginny sam negdje putem izgubio sebe i ne znam hoću li se ikada više pronaći. - Ajme. To zvuči strašno deprimiraj uče. On se smije, zagledan u pod. - Pričaj mi o tome. - Trlja ruke kao da mišiće pokušava osloboditi grča koji ne prolazi. Ne mogu vjerovati da je toliko krupan, jak, pametan tip toliko ogorčen zbog nečega što uopće nije važno. Ljudi neprestano raskidaju veze. Otkad to znači da je netko umro? Jako sam razočarana njegovim pokislim stavom. Zašto su mu svi dopustili da ga održava toliko dugo? Osuda jednostavno izlijeće iz mojih usta: - A zvuči i kao gomila gluposti. Glava mu se naglo okreće nalijevo, kako bi mi uputio gnjevan pogled. - Koliko je vremena prošlo? - pitam, iako već znam odgovor. - Otprilike tri godine? Mislim, daj... šest mjeseci je najviše što bi čovjeku bilo potrebno da to preboli. Nitko nije umro ili takvo što. Njegova čeljust polako se otvarala dok sam govorila, da bi se tada naglo zatvorila. A tada je rekao: - Šališ se? - Ne, zašto bih se šalila? Očito je da vam nije bilo suđeno biti zajedno. Raskid je bio dobar za vas. Ozbiljno. Iane, predugo se sažalijevaš. Vrijeme je da postaneš pravi kauboj i prestaneš se sažalijevati. On se naginje vrlo daleko od mene. - Znaš što? Sad možeš lijepo umuknuti. Nemaš pojma o čemu govoriš. - Ne, govorim ozbiljno. - Vidim, ali to ne znači da ne bi trebala umuknuti o tome. - Ustaje i kreće prema vratima. - Bježiš kad zagusti? - pitam izazivajući ga. - Zapravo bježim od vražje vještice koja ne zna kad valja gledati svoja posla. Kad je bio gotovo na vratima, uzdahnula sam dovoljno glasno da me čuje. - Vjerojatno je dobro da te se Ginny riješila. Ionako nitko ne želi supruga cvilidretu. On se okreće prema meni. - Nazvala si me cvilidretom? Upućujem mu svoj najbolji pogled nevinašca i još nekoliko puta naglašeno trepćem radi dodatnog efekta. - Jesam. Kako ti nazivaš tipa koji je imao sreću izvući se iz velike pogreške prije no što je postala još veća, a tada tri godine sve oko sebe baca u komu zbog toga? Junakom? Sumnjam. Prije cmizdravcem. Nosnice mu se šire, a čeljust stišće. Moguće je da razmišlja o tome da šakom načini otvor u zidu. Podižem ruke. - Hej, nemoj ubiti glasnika. On spušta ruke na bokove. - Taj izraz se ne koristi u tom značenju -kaže kroz stisnute zube. - Dakako da se koristi. Prenosim ti poruku da je vrijeme da se prestaneš sažalijevati. Razljutio si se nakon što si čuo moju poruku, ali samo kažem... nemoj me mrziti zato što ti samo govorim ono što ljudi u gradu govore o tebi. On čini korak prema meni, a njegov gnjev pretvara se u nešto drugo. Možda zabrinutost? Strah? Radoznalost? - Doista? - pita. - Tko to govori o meni? Pušem. - Molim te. Bilo bi lakše reći tko to ne govori. - Zapravo nemam pojma govori li
itko o lanu, ali me to ne sprječava. Ne. Mnogo je zgodniji kad se ne sažalijeva. Možda se tri godine ponašao glupo jer ga još nitko nije prodrmao. Doista ga treba prodrmati, to je očito. On, iznenađujuće, dolazi natrag i sjeda pokraj mene. - Moraš mi reći tko blebeće o meni i Ginny. - Ne, ne moram. Smiješim se i prstom pokazujem svoju glavu. -Čelična zamka, sjećaš se? - Zajebi svoju čeličnu zamku. - Prodorno me gleda. Smiješim se jer se ne mogu obuzdati. Doista je dražestan kad je ljut. -Imaš li pojma koliko to pogrešno zvuči? - Što zvuči pogrešno? - To da želiš zajebati moju čeličnu zamku. On se naslanja, a nagovještaj osmijeha poigrava se njegovim usnama dok mu se tijelo opušta. - Nisam to rekao. Sliježem ramenima i ponovno provjeravam svoje nokte. - Ako druge želiš uvjeravati u to, podržat ću te. - Ti ćeš me podržati. - Izgovara to kao izjavu. Znam da me gleda, ali ne okrećem glavu prema njemu. Ozračje je iznenada postalo... toplo. - To sam rekla. - Prekrižila sam noge, poigravam se krznenim rubom svoje predivne čizme te ga i dalje ne gledam. - Mislim da bi - kaže zvučeći kao da mi se zapravo divi. Gledam ga kako bih vidjela šali li se. Moje srce izvodi nešto što se može nazvati samo treperenjem. - Misliš da bih što? - Podržala me. Čuvala mi leđa. Mislim, ako bi mi to bilo potrebno. Zamišljam da mu je potrebna pomoć i uviđam kako nije upitno na čijoj bih strani bila. On je sada Andien šogor. - Nego što. Gotovo si mi obitelj -Sliježem ramenima i vraćam se petljanju po čizmi. - Obitelj uvijek podržavam automatski, bez pitanja. To je moje pravilo. On neko vrijeme šuti, a tada kaže: - Sviđa mi se tvoje pravilo. Pogledala sam ga i namignula mu. - Znam što radiš. - Nemam pojma što to znači. Samo imam želju očijukati s njime, a ta želja očito nema granica. Više čak ni ne govorim suvislo. Ova situacija me prilično zbunjuje. Pod i strop slobodno mogu zamijeniti mjesta jer ja neću opaziti razliku. On se smije i koluta očima. - Curo, doista si nevjerojatna. Ozračje u prostoriji naglo se mijenja iz šašavog u tužno, napeto, eksplozivno i ponovno sretno te opušteno, gotovo bez imalo mojeg truda. Kao cirkus, samo bez klaunova, životinja, akrobata ili svega drugog. Jedino objašnjenje je Ian. On je kriv za sve. Doista je ćudljivi glupan. Ne znam zašto ga to čini privlačnijim no što je bio, ali to je nedvojbeno. Iako sam nadomak tridesetoj i trebala bih biti pametnija, dečki su mi i dalje dovoljno velik izazov da ga ne mogu napustiti. A Ian je nedvojbeno zločesti dečko. Gledam ga, promatram njegovo vitko, mišićavo tijelo, njegovo zgodno lice kao isklesano iz kamena, vjetrom opaljene obraze, prelijepe zelene oči i glupu plavu kapu koja uopće ne pristaje uz njegov ten, i znam da bi me prilično namučio kad bih bila zainteresirana za takvo što s njim. Zapravo je čudno da još nije oženjen. Cure u Baker Cityju zacijelo su glupe. Ili možda ni one ne vole lovce. Ta pomisao rađa idejom u čeličnoj zamci mojega uma. Možda će prestati ubijati životinje ako ga lijepo zamolim. Tada bi mogao pronaći novu ženu i ponovno biti sretan. Andien šogor bi trebao biti sretan. Tada će i ona biti sretna, Mack će biti sretan i cijeli vražji svijet bit će sretan.
Mogla bih otići na Floridu znajući da sam svijet ondje učinila boljim. Blaženo uzdišem pomislivši da se Majka Tereza zacijelo tako osjećala. - Što bi bilo potrebno učiniti da te se nagovori da prestaneš ubijati životinje? - pitam, već pokrenuvši ostvarenje svojega plana. On me dugo gleda, a tada napokon odgovara: - Mnogo više no što ti možeš dati, vjeruj mi. Smiješim mu se znajući da je moja bitka već napola dobivena. Taj čovjek nema pojma što ga čeka.
11
Sestra Bezdušna viri kroz vrata. - Sada možete doći u Andienu sobu, ako želite. Skačem sa stolca ostavljajući Iana. - Je li počela tiskati? Hoće li se dijete uskoro roditi? - Provlačim se pokraj te zle žene ne čekajući odgovor. Ona mi ne odgovara, ali se osvrćem i opažam da koluta očima pa znam da me je čula. Kuja. Prilično sam uvjerena da ću je morati prijaviti upravi kad sve ovo završi, ali za sada se moram usredotočiti na Andie. Možda će mi dopustiti prerezati pupčanu vrpcu ako je Mack previše gadljiv da bi to učinio. Otvaram Andiena vrata i skačem unutra odlučna u namjeri da ne propustim ni jednu sekundu tog događaja. Maeve će biti jako tužna jer mu nije prisustvovala. Ne mogu vjerovati da je otišla iz bolnice, a dijete samo što se nije rodilo. Andie sjedi u krevetu i drži svežanj dekica u naručju. Stajem te gledam nju i Mačka. On je nagnut nad nju, gleda dekice i smiješi se glupavo kao i uvijek. I Andie se smiješi, ali izgleda iscrpljeno. Maeve bez riječi sjedi u naslonjaču u kutu. U mojem mozgu događaju se kratki spojevi. - Jesam li što propustila? - pitam dok im polako prilazim. Trudim se ne zvučati povrijeđeno. Zašto je Maeve ovdje, a ja nisam bila? - Ne. Stigla si u pravi tren. - Andie odmiče rub dekice. - Candice, ovo je tvoje kumče, Šarah Jayne MacKenzie. - Gleda ružičastu glavicu nalik kokosu, omotanu dekicom. - Šarah, ovo je Candice. I odjednom više nisam jako povrijeđena. Kuma? Podsjetnik: sutra č itati Bibliju, ali preskoč iti dio o Adamovim sinovima. Sada sam dovoljno blizu da vidim izgužvano lice malene Sare. - Ajme. Izgleda kao da je upravo izboksala nekoliko rundi s Mohammedom Alijem. Mack se smije ne skidajući pogled s njezina lišća. - Vjerojatno je unutra bila prilično stisnuta - objašnjava Andie. - Nije li lijepa? Zaključujem da je u ovoj situaciji najbolje lagati. - Najljepše dijete koje je ikada izašlo iz vagine, u to nema sumnje. - Gledam svoju prijateljicu i pokušavam usiliti pravi osmijeh, progurati ga pokraj preostale povrijeđenosti koju trpim jer sam izostavljena. - Bila si sjajna, mamice. Kakav je osjećaj znati da si na svijet donijela ljudsko biće? - Osjećaj je čudesan. - Gleda Mačka i počinje plakati. - Ja sam najsretnija cura na svijetu. Mack se naginje prema njoj i da je joj vrlo seksi poljubac. - Vi mene veoma usrećujete, gospođo MacKenzie, znate li to? - Da, znam to, gospodine MacKenzie. - Smijem li je primiti? - pitam, pomalo nervozna zbog te ideje, ali ne dopuštam da me to spriječi. Moram što prije utisnuti to dijete u sebe kako bi znalo da sam mu ja zamjenska mama. I to prije no što stigne Kelly, Andiena zamjenska najbolja prijateljica. Šarah J. će mene voljeti više, pobrinut ću se da bude tako. - Svakako. Samo pazi na glavicu. Moraš je pridržavati. - Znam, znam. Daj je ovamo. - Pružam ruku i nježno uzimam dijete njezinoj mami. Šarah je toliko lagana da osjećam kao da držim samo dekice. Odmičem rubove kako bih
provjerila je li unutra. Tanke, zlatne dlačice na njezinu licu u meni izazivaju rastapanje. - Pa, zdravo, muci-muci, buci-buci, mici-mici. Vrata se otvaraju, ali ja ni ne podižem glavu kako bih vidjela tko je ušao. - Znaš li tko sam? - pitam dijete i čekam kakav znak svjesnosti o meni. Oči su joj zatvorene, a usta izvode pokrete sisanja, ali ja i dalje govorim. Možda je i bolje da me čuje podsvjesno. - Ja sam tvoja druga mama i buduća najbolja frendica. Da, tako je. Ti si najsretnija djevojčica na svijetu. Čitat ću ti, radit ću ti frizure, poučit ću te svemu što trebaš znati o muškarcima i pobrinut ću se da se upišeš na dobar koledž. A kad poželiš pobjeći od mame i tate, doći ćeš k meni pa ćemo zajedno lakirati nokte i razgovarati o tome koliko su nepravedni. Čujem zvuk pokraj sebe i podižem pogled. Ian stoji ondje i gleda dijete preko mojega ramena. - Malena je - kaže. - Točno dva kilograma i sedamsto grama - kaže Mack. - Dugačka četrdeset i pet centimetara. Smiješim se jer zvuči kao da se hvali veličinom svojeg penisa ili čega već. Mack inače nije toliko živahan. - Ajme. Baš je sićušna - kaže Ian. Upire prstom u njezin obraz. - Što ti misliš, Mrvice? Jesi li već dovoljno velika da dobiješ nadimak? Okrećem se kako je više ne bi mogao dirati. - Makni svoje prljave prste s njezina lica. - Rekao bih da se ona još nije ni okupala. Lice joj je prljavije od mojih ruku. - Ime joj je Šarah Jayne, a ne ona. Ian se smiješi. - Vrlo lijepo ime, Andie. Savršeno joj pristaje. Topim se od miline vidjevši Andienu reakciju na Ianovu ljubaznost. Pretpostavljam da je ispod sveg tog užasa ipak dobar. Prilazim Mačku i predajem mu djetešce. - Bojim se da ću je ispustiti -kažem u ime opravdanja. Zapravo znam da to nije moguće, ali, zbog nekog sam razloga tužna dok gledam njezino lijepo, ružičasto lice, njezine malene usne i nosić, dok Ian stoji iza mene i izgovara sve te lijepe riječi. Danas sam se prvi put u životu osjetila starom. I samom. Doista nisam spremna baviti se takvim emocijama. - Pa, morala bih krenuti - kažem nastojeći zvučati vedro i opušteno. Mislim da imam potrebu dobro se isplakati, a to ne mogu ni pred kime. - Krenuti? Kamo ideš? - Andie se doima zabrinutom. - Oh, moram u kupnju. Imam posla kod kuće. Doći ću poslije, ili sutra ujutro. Andie gleda Mačka. - Hoćeš li ti ostati? On se smiješi i miluje je po kosi. - Ne idem nikamo. Bit ću ovdje dok ti ne budeš spremna otići. Gledaju jedno drugo u oči, a Andie ponovno počinje plakati. - Da, pa, ako nekoga zanima, i ja idem natrag na farmu - kaže Ian podignuvši ruku u znak pozdrava. Nitko ne odgovara. - Nazovite ako budete trebali što od kuće - kaže. Mack maše, ali ne govori ništa, ne skidajući pogled sa supruge. - Ja ću doći za nekoliko sati - kaže Maeve lanu. - Drži jelo na toplom za mene i Angusa. On je vani s krdom, na južnom polju.
- Hoću - kaže Ian. Ian i ja izlazimo iz sobe i oboje duboko uzdišemo. Njegovo uzdisanje zvuči kao da se okrijepio. Moje je tužnije. On me gleda i ja gledam njega. - Što sada? - pita. Podižem palac i slabašno se smiješim. - Bi li me povezao?
12
Kući putujemo u gotovo potpunoj tišini. To bi vrijeme bilo savršeno za ispitivanje o Ginny i o životu nakon nje, ali sam u ovom trenutku previše zaglibila u sažalijevanje same sebe da bih marila za to. - Što te zapravo muči? - pita Ian dok skreće na zemljani put prema farmi. Sada je to ledeni put, ali kroz snijeg vidim komadiće šljunka i smeđe mrlje, koje mi govore da je to mjesto inače puno prašine, kamenja, rupa i zmija. - Ništa me ne muči. - Gledam kroz bočni prozor. Osjećam bol u prsima. Možda me hvata gripa. - Sva si se rastužila u Andienoj sobi. Trebala bi biti sretna zbog prijateljice. Gnjevno ga gledam. - Jesam sretna zbog prijateljice. Zašto to kažeš? - Tako. Izgledala si bijesno dok smo bili ondje i prilično si brzo otišla. Kao da nisi željela ostati. - Zastaje odmahujući glavom. - Ne razumijem. Najprije udaraš glavom u vrata pokušavajući ući, a tada samo želiš izaći. - Nije to. - Ponovno gledam kroz prozor. Bojim se da će, ako me pogleda u oči, pogoditi što mislim, shvatiti da je točno pročitao situaciju i da to ne govori ništa lijepo o meni kao osobi. - Pa, što se tada dogodilo? Reci mi. Gledam ga kako bih vidjela je li ozbiljan. Zvuči kao da mu je doista stalo. Inače svoje misli o tome ne bih povjerila nikome osim Kelly, ali u ovom trenutku zbog nekog razloga ne mogu sve to zadržati u sebi. Potreban mi je svećenik ili netko kome bih se povjerila, ali je Ian jedino živo biće koje mi je pri ruci. Morat će poslužiti. - Samo sam... ne znam. Osjećala sam se staro ili što već. On se smije. - Osjećaš se staro dok gledaš djetešce? - Ne. Pa, da, na neki način. Želiš ponovno biti malo dijete? - Ne, nemoj biti smiješan. - Pa, što je tada? Ne mogu vjerovati da mu moram crtati. - Pretpostavljam da bi se moglo reći kako je to moj biološki sat ili takvo što. Podsjeća me da starim i da mi vrijeme istječe. On puše. - Da, baš. Koliko ti je... dvadeset i pet? Ti na svojem satu imaš još mnogo vremena, vjeruj mi. Ne mogu suspregnuti slabašan osmijeh. - Zapravo, gotovo mi je trideset i razumom znam da nisam stara, ali kad vidim kako se moja najbolja prijateljica skrasila i ima dijete, osjećam se da zaostajem. Ne mogu vjerovati da sam to naglas rekla. Doista jadno. Škrgućem zubima kako mi ne bi još što umaknulo. Ian će me strašno ismijavati zbog toga. Prije samo sat vremena solila sam mu pamet jer se sažalijeva zbog nečega budalastog. A tko sada cendra? Da. Ja. On me tapša po nozi. - O, ne moraš brinuti zbog toga. Svi imamo svoj raspored. Ti ne trebaš živjeti prema Andienom rasporedu, a ona ne mora živjeti prema tvojem. Samo moraš biti strpljiva. Grizem usnu kako ne bih više ništa rekla. Ian je ljubazan, a razumijevanje nisam očekivala. Sa sarkazmom i zadirkivanjem znam izaći nakraj. S ljubaznošću ne znam. Mogla bih u svakom trenu početi plakati kao Andie. - Eto nas, dome slatki dome - kaže Ian.
Te riječi ponovno bude bol u mojem srcu. Čovječe, u lošem sam stanju. Zašto je on toliko prokleto drag? Ian se pomiče nalijevo kako bi načinio mjesta za kamionet koji odlazi s imanja. Stajemo kad je kamionet stigao do nas. - Kamo ideš? - pita oca nakon što je otvorio moj prozor. - Vidjeti dijete i pokupiti Maeve - odgovara Angus. - Pobrinite se za večeru, a mi ćemo vam se poslije pridružiti. - Svakako - kaže Ian i zatvara prozor. Zahvalna sam zbog toga jer ponovno sniježi pa je nekoliko pahuljica pokušalo ući i uništiti mi frizuru. - Želi da pripremimo večeru? - pitam. - Da. - Ian zastaje prije no što je parkirao na svojem mjestu. - Znaš li kuhati? Hvata me panika. A tada prezrivo pušem. - Je li eunusima uskraćeno ući u raj? - Da, navodno jest. - Pa, eto ti odgovora. - To je golema laž, to da znam kuhati. Mislim, to nije majušna neistina ili blago pretjerivanje nego prava, bezočna laž. Ali, Ian to ne zna. Pitam se koliko će mi vremena biti potrebno da naučim kuhati ako prionem guglanju.
13
Odgovor dobivam trideset minuta poslije. To kuhanje očito je mačji kašalj. Špageti s mesnim umakom stižu! - Jesi li sigurna da znaš što radiš? - pita Ian dok otvaram različite ormariće pokušavajući pronaći posude za koje je na internetu pisalo da su mi potrebne. - Dakako. Imate li mljevene govedine? - Ovo je stočna farma, što misliš? Gledam preko ramena i opažam da mi se smiješi. - Gdje je? - U zamrzivaču. - Sjeda za stol u kuhinji i okreće stolac kako bi me mogao gledati. - Češnjak i luk? - pitam trudeći se da se nervoza ne čuje u mojem glasu. On pokazuje drveni sanduk na radnoj površini. - Ondje. - U redu. - U ladici pronalazim velik, stari oštar nož koji izgleda poput onog na slici koju sam vidjela te stavljam povrće s papirnom ljuskom na dasku za rezanje, koja je uvijek vani. Dakle, najprije ću ovo narezati. - Možda bi najprije trebala skinuti ljusku - kaže Ian dok ja pokušavam ustanoviti odakle bih trebala započeti. - Dakako. Samo sam tražila najbolji kut. Za takve stvari uvijek postoji najbolji kut. - Aha. Ako ti tako kažeš. Radim vjerojatno mnogo predugo, ljuštim tanke slojeve luka i češnjaka. Kad su napokon goli, režem ih na kvadrate. Oči me počinju peći toliko jako da gotovo ne vidim. Mislim da mi i nos natiče. - Zaboga, ovaj češnjak je jak. - Jesi li sigurna da to nije luk? - pita on. Njegov ton otkriva da zna odgovor. - Oboje. Uh. Ne vidim. - Okrećem se. Kroz napola otvorene oči jedva da vidim njegovo lice. - Mama u ladici ima zaštitne naočale, ako ih želiš upotrijebiti. -Pokazuje na drugi kraj kuhinje. - Ne, u redu je. - Ne znam zašto želi da nosim zaštitne naočale. Zar ljudi u kuhinji nose zaštitne naočale? Na televiziji to nisam vidjela, a na internetu to nisu spomenuli. - Pri kraju sam. Odustajem od daljnjeg rezanja povrća i jednostavno ga stavljam u posudu s malo ulja. Neki komadi luka prilično su veliki, ali, dobro. Povrće odmah počinje cvrčati. Kad sam ponovno postala sposobna dobro vidjeti, počelo je poprimati smeđu boju. - Umak? - pitam silovito šmrcajući. Nakon nemilog događaja s lukom nos mi curi kao lud. - Kako to misliš? - Gdje je umak za špagete? Ian sliježe ramenima. - Ne znam imamo li ga. Pretrnula sam. Nema umaka? U mojem receptu nije bilo rezervnog plana za kuhinju bez umaka. »Brzi i jednostavni špageti za petnaest minuta« bez glavnog sastojka možda i neće biti osobito brzi i jednostavni. Ups. On ustaje i odlazi u smočnicu. Nekoliko sekundi poslije vraća se noseći limenku. - Evo rajčica. Bi li pomogle? - Dakako - kaže iako nemam pojma je li to umak ili nije, ali na slici su rajčice, a umak su samo rajčice, zar ne? Glumim uvjerenost. - Molim te, bi li mi je otvorio?
- Svakako. - Otvara limenku i da je mi je. A ja je gledam. Umak u njoj uopće ne izgleda kao onaj na slikama na Googleu. Ipak ga dodajem ga u posudu, luku i češnjaku, jer nemam drugog izbora. - Ne bi li trebala pristaviti tjesteninu? - pita. Stoji iza mene. - Za tren. Potrebno mi je malo... - Prevrćem po pamćenju u potrazi za začinskim travama spomenutim u članku. - Bosiljka, origana, majčine dušice i, uh... peršina. Ian otvara ormarić pokraj mene i stoji mi toliko blizu da osjećam toplinu njegova tijela. Biraj. Ne obraćajući pozornost na kemiju, koja jača među nama, nalazim bočice koje su mi potrebne. Ne znam koliko bih trebala upotrijebiti pa svaku po nekoliko puta protresam nad posudom. - Želiš li da ja pripremim tjesteninu? - pita. Stavljam ruke na bokove i okrećem se prema njemu. Preblizu mi je, ali ne uzmičem. - Ian, izgleda da si veoma zabrinut zbog tjestenine. Ako ti je to toliko važno, samo naprijed. Zapravo mi je drago da želi preuzeti taj dio jer nemam pojma kako se to kuha. To mi još nikada u životu nije bilo važno jer radije jedem vani ili kupujem gotova jela u restoranu malo dalje od mojega stana, koji vode učenici kulinarske škole, ali danas se to doima kao golema praznina u mojoj životnoj izobrazbi. Kako ću ga impresionirati ako mu ne mogu pripremiti špagete? I zašto mi je uopće stalo do toga da ga impresioniram? Pozorno gledam kako pristavlja tjesteninu. Doima se vrlo jednostavnim. Vjerojatno bih to i sama mogla učiniti. - Kako znaš kad je kuhana? - pitam. - Mislim, znam kako ja znam, ali kakav je tvoj sustav? - Bacim je na hladnjak. Razrogačila sam oči. - Baciš je na hladnjak? Ozbiljno? - Zar svi to rade? Zar sam cijeli život jela tjesteninu koja je bila zalijepljena za zid ili je pala na pod, ali to jednostavno nisam znala? Ajme. Doista sam trebala pokušati naučiti kuhati dok sam bila tinejdžerica. Da jesam, vjerojatno bih u odrasloj dobi bila protivnica tjestenine. - Da. Vidjet ćeš. - Namiguje mi. Moram glumiti opuštenost; u suprotnom će otkriti da nemam pojma. - Jedva čekam kažem i vraćam se miješanju. - Hoćeš li uskoro dodati meso? - pita Ian. - Kako ne. Bi li mi ga donio? Čujem šuškanje iza sebe, a tada Ian dolazi i pruža mi kvrgu crvenog mesa. Potpuno je zaleđena. - Što ću s tim? - pitam prije no što sam se uspjela zaustaviti. On sliježe ramenima. - Što inače radiš. Ne znam. Moj um ne nudi ništa. Što je pisalo u vražjem receptu? Ne mogu se sjetiti. Taj je korak važan, ali se uopće ne sjećam da je spomenut. Uzimam meso i stavljam ga nasred umaka. - Hvala. - Nećeš ga najprije zapržiti? - Ne, ovako je bolje. - Dovraga, možda ne znam zapržiti meso, ali nedvojbeno znam odmrzavati. Većinu mojih obroka potrebno je odmrznuti prije jela, a kad mi se mikrovalna jednom pokvarila, jednostavno sam sve stavila u posudu i podgrijala na štednjaku. To će funkcionirati. Vrućina topi led. Jednostavna znanost. - U redu. Ako ti tako kažeš. Trebaš li još što? Odmahujem glavom. - Ne. Možeš sjesti i opustiti se, a ja ću napraviti sve.
- A da postavim stol? - Prilazi drugom ormariću. - Svakako. - Na znam zašto iznutra sva pobenavim kad vidim muškarca kako postavlja stol, ali to se događa. Gotovo mi je trideset godina, a svi obroci koje sam pojela s muškarcima bili su u restoranu. Ovo mi se doima vrlo intimnim i ugodnim. To s djetetom očito mi je doista pomutilo um. Guram kvrgu mesa po posudi i nehotice prolijevam umak preko njezina ruba. Umak se nakratko pali i kuhinja počinje vonjati. Brzo mašem sve dok se nije prestalo dimiti. - Fino miriše - kaže Ian s drugog kraja kuhinje. Okrećem se kako bih ustanovila šali li se, ali vidim da me ne gleda nego je zaokupljen postavljanjem stola za dvoje. Opažam što je napravio pa gubim misaonu nit. Između dva tanjura su svijeće. Jesu li i prije bile ondje ili ih je on stavio? To mi se doima vrlo romantičnim. Ponovno se okrećem prema štednjaku kako on ne bi vidio izraz mojega lica. Jako sam zbunjena. Ta večera uz svijeće njemu vjerojatno ne znači ništa, zar ne? Mislim, svjetlost nam je potrebna, a ona svjetiljka iznad stola malo je preslaba. Ali, što ako njemu to znači nešto više od puke rasvjete? Što ako namjerno stvara romantično ozračje? S druge strane, što ako mi podmeće, ako me navodi na pomisao da to čini kako bih rekla nešto glupo? S obzirom na to kako se naš odnos do tog trenutka odvijao, ne bih mu mogla vjerovati da misli ozbiljno. A ništa nije neugodno kao pomisao da je netko zagrijan za vas iako se on samo igra vama. Nipošto neću nasjesti na to. - Je li tjestenina gotova? - pita Ian. - To ovisi o tebi - kažem. - Počni je bacati uokolo. - Jedva čekam da to vidim. On staje pokraj mene pa kuhačom iz posude na radnoj površini vadi nekoliko komada. Mislim da nije kuhana, ali, da vidimo. - Uzima jedan s kuhače i smiješi mi se. A tada ga bez upozorenja baca prema hladnjaku. Gledam kako špaget klizi niz vrata hladnjaka, a tada pada na pod. - Ne. Nije kuhana. - Jede drugi komad s kuhače. - Pretvrda je. Susprežem poriv da komentiram. Umjesto toga pritišćem neznatno rastopljen komad mesa nastojeći ne brinuti zbog neč ega smeđe-crvenog što se skuplja uz rub posude. - Vjerojatno sam ti trebao dati mljeveni ramstek - kaže Ian gledajući posudu preko mojega ramena. - Zašto? - Bolji je, samo zato. - Prilazi stolu. Uzima složene novine i kaže: -Prilično je mastan. Srce mi staje. Tko je mastan? Osoba u novinama ili nešto vezano uz našu večeru? Zaključujem kako je najbolje šutjeti. Miješam umak pokušavajući usitniti ono smeđe. Možda će umak zbog toga biti ukusniji, ali sumnjam u to jer izgleda prilično neukusno. To je zacijelo sok iz mesa, ali zašto se ne miješa s rajčicama? Samo kruži uokolo i tjera me da ga naganjam kuhačom. - Pa, koliko dugo već kuhaš? - pita Ian. - Manje-više cijeli život. - Dovraga, pobjeglo mi je prije no što sam se stigla zaustaviti. Mrzim kad laži tako rastu same od sebe. - Što najviše voliš kuhati? - Paaa... večeru. On se smije. - Mislim na tvoje omiljeno jelo. - Oh... pa... vjerojatno pitu. Pitu od limuna. - Doista? Gledam ga. Odjednom se doima vrlo zainteresiranim pa više ne čita vijest o onom masnom tipu.
Spušta novine. - Sa šaumom? - Dakako. Postoji li drugačija? - Upućujem mu hinjen osmijeh preko ramena, ponovno se okrećem prema štednjaku i grozim se. Ima li u blizini kakva lopata? Jer, mislim da sam si upravo iskopala još malo dublji grob. - Ajme, ta mi je omiljena. Kako si znala? - Nisam znala. - Zašto sam morala spomenuti limun?! Mogla sam izabrati pitu od čokolade, od jabuka ili... sranje, kakve još pite postoje, kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti? - Morat ćeš mi je napraviti prije no što odeš. - U redu. Može. - Halo, Google? Potrebna mi je tvoja pomoć. Mnogo tvoje pomoći. - Sama pripremaš koru? - Dakako. Tko je ne priprema? - O, Bože. Što to radimV. Sad moram naučiti pripremati i koru? - Mmm, kao da je već kušam. Da barem imamo koji limun. Kleknuo bih i preklinjao te da mi pripremiš pitu od limuna sa šaumom. Oči mi se razrogačuju. Je li moguće da je obična pita s limunom ključ lanova srca? Osjećam da u ovom trenutku, uz tu informaciju, posjedujem istinsku moć. Pitanje je hoću li tu moć podijeliti s dostojnom ženom koja će usrećiti Iana ili ću je sama upotrijebiti, za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva? Pokušavam zamisliti kako mu Ginny priprema tu pitu i to u meni budi želju da je odalamim posred nosa. Mislim da to znači da ću uskoro peći pitu. - Špageti su vjerojatno kuhani - kaže on. - Želiš da ih ocijedim? Njegova zabrinutost za tjesteninu trgnula me je iz maštanja o pečenju pite i tučnjavi. - Da, molim te. I umak će uskoro biti kuhan. - Posljednji komadi mesa još se drže na hrpi, ali uskoro će se razdvojiti. One glupe smeđe grude sve su veće, ali možda mogu samo grabiti umak oko njih te ih izbjeći. Bojim se kušati ga i ustanoviti je li pogodan za konzumaciju. Što ako je užasan? Ne znam zašto, ali više se bojim priznati da ne znam skuhati baš ništa nego mu dati da kuša nešto užasno. Možda zato što uopće ne miriše loše. Možda ima nade. Ian radi pokraj mene, a tada za sudoperom. Nekoliko minuta poslije drži dva tanjura puna špageta. - Spreman sam, kuharice. - Spreman? - Bojim se da u pripremi špageta postoji presudan korak za koji ne znam. - Za umak. Je li gotov? - Oh! Umak! Da, gotov je. - Uzimam veliku žlicu i polako vadim komade rajčica, mesa i sav umak koji ne sadrži onu smeđu ljigu. Dovoljno je za samo dva tanjura špageta, koje mi je pružio. Gledam u posudu, kaos komada luka i smeđe ljige. - Nisam pripremila dovoljno za tvoje roditelje. - Ah, ne brini. Naručit ću im pizzu. Grčim se shvativši da smo to i sami mogli učiniti i poštedjeti se tog iskustva. Bože, molim te da ova več era ne bude koma! On me ostavlja za štednjakom i sjeda za stol. - Želiš li vino ili pivo uz špagete? - Vino, ako imaš. - Pomalo sam iznenađena time da ovdje piju vino. Mislila sam da su Budweiser ljudi. - Može. - Uzima bocu iz male zbirke na radnoj površini. - Andie ga je kupila u Seattleu. Mojoj mami se ovo jako sviđa. Kaže da dobro pristaje uz crveno meso. - Toči mi ga u čašu, tada sebi otvara pivo Sam Adams. Stoji iza svojega stolca i čeka me. Prizor preda mnom u meni budi želju da se rasplačem. Tjestenina. Svjetlost svijeća. Najzgodniji komad muškarca kojeg u životu želim vidjeti. I glupa bejzbolska kapa na njegovoj glavi, oko koje mu se kosa uvija prema gore. On je radnik, muškarac koji rukama i tijelom radi na
farmi, s konjima, kravama i tim stvarima. Dala bih sve na svijetu da ga samo jednom vidim golog. On vidi da gledam njegovu glavu pa brzo podiže ruku i skida kapu. Gura obod u stražnji džep pa prolazi rukama kroz kosu pokušavajući zagladiti stisnute dijelove. - Oprosti. Za stolom ne nosimo kapu. Kućno pravilo. Ne mogu suspregnuti osmijeh. Zna biti vrlo šarmantan i drag kad to želi. Ili, točnije, kad to ne pokušava biti. To je njegovo prirodno stanje. Stanje koje glumi je seronja Ian. Nije mi jasno zašto želi trošiti toliko mnogo energije na to kad bi bez imalo truda mogao biti sjajan. To me potiče zapitati se je li Ginny poznavala pravog ili glumljenog Iana. Sjedam na stolac koji mi je izvukao. - Hvala. - Nema na čemu. - Sjeda i uzima vilicu te spušta ubrus u krilo trenutak prije no što grabi špagete te ih mota u oblik velikog gnijezda. Gledam ga netremice, želeći vidjeti hoće li to doista pojesti. Vilica mu je na pola puta do usta kad staje. - Što? Odmahujem glavom i uzimam svoju vilicu. - Oh, ništa. Oprosti. Na trenutak sam se isključila. - Krajičkom oka vidim kako je stavio zalogaj u usta. Špageti se polako motaju oko moje vilice, ali i dalje čekam njegovu reakciju prije no što ih kušam. - Mmmm... - Kima i prelazi pogledom po sobi. - Mmmm... ummm-hmmm... mmmm. Guta. - Dakle? Je li dobro? - Ukusno. - Otpija dug gutljaj piva i smiješi se. - Možeš mi kuhati kad god želiš. Moje tijelo odjednom je u plamenu. Ispuštam vilicu, naginjem se, objema rukama hvatam njegovu glavu i ljubim mu usne. Samo jedan poljubac. Vrlo kratak. Nisam se mogla obuzdati. Brzo se vračam svojoj vilici i špagetima. - Čemu to? - pita zaprepašteno. - Za pohvalu kuharici. - Smiješim se i vilicom nabadam tjesteninu. On se smije i otpija još jedan gutljaj piva. - Jedva čekam da kušam tvoju pitu. Ruka mi se koči. Vilica mi bučno pada na tanjur. Uši mi gore. Gledam ga i vidim kako osmijeh na njegovu licu uzmiče pred panikom, a tada pred nelagodom. - O, sranje - kaže tihim glasom. - Ne mogu vjerovati da sam to rekao. Smijem se. Ne mogu si pomoći. Previše je ludo i glupo da se ne bih smijala. - Prestani - kaže on i smiješi se u nelagodi. - Jedva čekaš... - upirem prstom u njega i smijem se previše jako da bih dovršila. - Da, čuo sam što sam rekao. - Polako kima kao da prihvaća zasluženu kaznu. - Jedva čekaš... - Smijem se još jače, i dalje upirući prstom u njega. - Da, da. Ha-ha, jako smiješno. - Da kušaš moju pitu... - Sada me trbuh već jako boli. Moram se držati za rub stola kako ne bih pala. On rukom gura moje koljeno pod stolom. - Sredi se, znaš što sam mislio. Osjet njegove ruke na mojoj nozi začas me otrežnjuje, ali nedovoljno da bi njegov gaf potpuno izblijedio. Uzimam vilicu i grabim tjesteninu prije no što odgovaram. - Pa, Iane, i ja se veselim danu kad ćeš kušati moju pitu. Uvjerena sam da će ti se svidjeti.
14
Nakon što sam pojela pola svojih špageta, moram stati. Previše sam nervozna da bih sve pojela, iako i nisu jako loši. Nisam vrhunska kuharica, dakako, ali sam to jelo barem pripremila bez previše problema. Prilično sam uvjerena da Ian nije ništa posumnjao. Google je danas moj najbolji prijatelj, a Andie mi je druga najbolja prijateljica. Ili bi mi možda Šarah sada trebala biti najbolja prijateljica, kad sam ja njezina zamjenska mama. To znači da bi Google bio drugi, a Andie treća. Ne, čekajte. To nije u redu. Kad je Andie bila na trećem mjestu? - Želiš li gledati televiziju? - pita Ian dok stavlja posljednji komad posuđa u perilicu. Zvuk njegova glasa odvraća me od smjera u kojem je moj mozak krenuo. Moram malo odmahnuti glavom kako bih ga vratila u stvarnost. Moja zadnja misao o toj temi jest da je izmjena prioriteta u mojoj dobi... težak zadatak. - Uhhh... televiziju? Svakako. Što je na programu? - Drago mi je da je predložio nešto čime ćemo ubiti vrijeme. Tek je sedam sati i mnogo je prerano da pođem u krevet, čak i uz vremensku razliku i jet lag. - Castle. Moja omiljena serija. Imam je na DVR-u. - Doista? Nisam mislila da si od onih kojima bi se ta serija sviđala. On odlazi niz hodnik u dnevnu sobu, a ja idem za njim. - O, da. Ja i Castle imamo dugu povijest. Sjedamo na kauč, on na jedan kraj, ja na drugi, a među nama je udaljenost cijelog jednog jastučića. Preko naslona je prebačen pleteni pokrivač koji uzimam i pokrivam se njime jer je u sobi prohladno. - Hladno ti je? Želiš vatru? - Gleda prema kaminu na drugom kraju sobe. - To funkcionira? - Smještam se pod šareni pokrivač i gledam ga vireći ispod njegova ruba. Podvlačim stopala pod sebe u nadi da će ih moja stražnjica odlediti. - Da. - Smije se. - Zašto ne bi funkcioniralo? - Ne znam. - Moj dah vonja po češnjaku i lebdi mi oko nosa pa mi je teško disati. Moram odmaknuti lice od pokrivača kako bih udahnula svježi kisik i završila misao. - Svi koje sam vidjela u svojem kraju služe samo za ukras. On prilazi kaminu, spušta se u čučanj i počinje slagati nešto u velikom, pepelom prekrivenom otvoru u zidu. - Ovaj sasvim dobro funkcionira. Ne zagrijava mnogo više od ove sobe, ali to je u redu. Imamo i centralno grijanje. Zapalio je vatru i otišao iz sobe. Vratio se za manje od minute te donio još jednu čašu vina i čašu piva. Odlaže ih na stolić pred nama, a tada uzima daljinski upravljač i ponovno sjeda na kauč. Taj put je malo bliže sredini nego prije. Pitam se je li to namjerno. Pomisao da bi moglo biti čini me sretnom. Serija počinje. Ne mogu s vremena na vrijeme ne pogledati Iana kako bih vidjela izraz njegova lica. Vraški je zgodan. To mi previše odvraća pozornost pa ne mogu pratiti priču. - Zašto ti se ta serija toliko sviđa? - pitam želeći doznati više o tome što ga pokreće. On sliježe ramenima, i dalje zagledan u zaslon. - Ne znam. Pretpostavljam da mi se sviđa to što on živi u gradu, radi svoj posao, održava život zanimljivim čineći mnogo toga različitog i živi pomalo opasno sa seksi ženom koja ne dopušta da joj netko sere. I sviđa mi se njegov smisao za humor. Nathan Fillion je sjajan glumac.
Gledam tipa o kojem govori, koji glumi lik Richarda Castlea i upravo muči svoju partnericu. Čovječe, baš je zgodan. Mene bi mogao mučiti kad god bi poželio, a i kad ne bi. Zgodan je, znam. - Zgodniji od mene? - Ian saginje glavu prema meni pa ubrzano podiže i spušta obrve. Lagano ga udaram nogom u kuk. - Možda ne bi bio kad bi ti skinuo tu glupu kapu. Ian hvata kapu za obod, podiže s glave i baca preko sobe, prema kaminu. Kapa udara u okvir kamina i pada na tlo, na hrpu labavo naslaganih drva. - Što radiš? - pitam uz smijeh. Ne mogu vjerovati da je to učinio. Kao da mu je stalo do toga što mislim o njegovu izgledu. To nije moguće. Danas je namjerno stavio tu kapu na glavu jer sam mu rekla da je užasna. - Spalit ću je jednom zauvijek, da mi prestaneš zvocati zbog toga. Ponovno sam ga udarila, ali je on taj put bio spreman. Oči su mu zablistale kad je uhvatio moje stopalo i povukao ga na svoje krilo. Raspoloženje se odjednom mijenja. Oboje se ponovno okrećemo prema televizoru i glumimo da ne osjećamo to što osjećamo. Moje srce lupa mahnito brzo. Jesam li srednjoškolka ili što? Jer, tako se osjećam... kao da je preda mnom prvi poljubac-sviđam li mu se?-da ili ne?-hoće li pokušati poljubiti-i to. - Dovraga, curo, stopala su ti hladna kao led. - Žustro ih trlja svojim golemim rukama. To me potiče zapitati se kako bi bilo osjećati ih na drugim dijelovima tijela. Roar. Glumim kao da to nije ništa. - Pa, ovdje u Baker Cityju je gotovo kao u Arktičkom krugu. Što očekuješ? Ja sam cura s Floride, a ne polarni medvjed. - Nikada nisi živjela sjevernije od Floride? - Odvraća pozornost od televizora, i dalje trljajući moje stopalo. To baš i ne koristi mojim nožnim prstima, ali nedvojbeno zagrijava druge dijelove mojega tijela. Polako, Candice. Diši. Možeš ti to. - Ne. Nikada. - Izraz njegova lica otkrio je zbunjenost pa sam dodala: - To ne znači da ne bih, samo još nisam. On kima i ponovno gleda prema televizoru. Zašto sam to rekla? Zvučalo je kao da ga potičem zamoliti me da se preselim ovamo ili takvo što. U čemu je moj problem? Otkad sam toliko glupava u blizini zgodnog tipa? Isuse, u komi sam. Nije ni čudno da se Andie udala za njegova brata nakon što ga je poznavala sat vremena. Ti MacKenzieji su opasni s tom svojom seksi magijom. Pružam ruku i uzimam svoju čašu s vinom te pritom protežem drugo stopalo. Ian ga hvata pa i njega povlači na svoje krilo. Pokušavam zadržati posljednju mrvu pribranosti i otpijam maleni gutljaj vina. Ali, kad je njegov palac pritisnuo sredinu mojega stopala pa krenuo prema gore, a tada prema stražnjoj strani, a ja sam osjetila treperenje u svojim intimnim dijelovima, ispila sam preostali sadržaj čaše u dva gutljaja. On me gleda i smiješi se. - Imaš vinske brkove. Dakle, toliko o pribranosti. Nadlanicom brišem trag vina i pokušavam što nježnije ispustiti zrak koji sam progutala, ali mi je pobjegao. - Što je? - pita me i dubinski trlja moj taban. Nad gornjom usnom i između dojki pojavljuju mi se kapljice znoja. Ono posebno mjesto između mojih nogu počinje treperiti. Peckati. Kao da mu je on potreban ondje, a ne na stopalima. Pitam se koliko je velik ispod tih svojih traperica. Dovraga. Ne znam je li to zbog vina, kamina ili čega već, ali uskoro ću morati presvući
gaćice. Gledam po sobi i pitam se jesam li drogirana. Ne. Televizor je još ondje, a na njemu slike Richarda Castlea, slike na zidu mi se ne obraćaju, barem još nisu počele, a stolci ne plešu sa stolićima. Ali, ako on tako nastavi, čak i bez farmaceutske pomoći na tom kauču dogodit će se nešto vrlo neprimjereno, a nitko nije čak ni blizu moje pipice. Kako je to moguće? Što to...? - Što to radiš, zaboga? - pitam odjednom sumnjičava jer opažam lukav izraz njegova lica. Njegovim licem polako se razvlači osmijeh. - Tko? Ja? - Gleda u svoje krilo. - Samo ti masiram stopala. - Ponovno gleda mene, a osmijeh je i dalje ondje. Tada podiže obrvu. Ugodno? Ne može izgledati više seksi ili lukavije nego što u ovom trenutku izgleda. Pokušavam povući noge, ali me on hvata za gležnjeve i drži ih. - Još su hladna. Daj da ti ih izmasiram. Da ti bude fiiiino toplo. Ne plaši me, ali mi se ne sviđa taj osjećaj nesposobnosti da držim svoj libido pod nadzorom dok je on blizu. - Prestani. Prestani. - Uspravljam se i odgurujem njegove ruke od svojih stopala, ali to ne pomaže pa ga malo pljuskam. On se brani laktom, držeći me zarobljenom. A tada se ulazna vrata otvaraju pa čujemo glasove. - Samo se opusti -šapne mi, namigne i tada podiže glavu u trenutku kad njegovi roditelji dolaze na ulaz dnevne sobe pa staju i gledaju nas. - O, hej, mama. Tata. Pizza stiže. - Miriše kao da ste je vi već jeli - kaže Angus podižući nos prema kuhinji. - Zdravo - kažem okrećući se kako bih ih bolje vidjela, zahvalna jer su nas prekinuli. Moj krvni tlak brzo se vraća na neopasnu razinu. - Pripremili smo špagete, ali nije mnogo ostalo, Ian vam je naručio pizzu. - U redu, dušice. Hvala. - Maeve uzima supruga pod ruku i odvodi ga niz hodnik kao da je u žurbi. Angus nas gleda preko ramena. Još nisu stigli do kuhinje kad je do nas dopro njegov glas. - Mislio sam da Ian mrzi stopala. - Ššš. Sjedni, pripremit ću ti juhu. Vrata između kuhinje i hodnika, koja su bila otvorena otkako sam došla ovamo, sada se zatvaraju, pa Ian i ja ponovno ostajemo sami. Gledam ga stisnutim očima. - Ako mrziš stopala, zašto masiraš moja? On ponovno gleda televizor, ali vidim da ne vidi ništa od onoga što je na zaslonu. Previše se smiješi. - Pa, tvoja su vjerojatno previše zgodna pa ne mogu dopustiti da se smrzavaju. Zatječem ga nespremnog pa iznenadnim nindža pokretom munjevito brzo povlačim noge. Podvlačim ih pod sebe i, namršteno ga gledam dok ih omatam pokrivačem. Na pamet mi pada jedna Google pretraga koju sam u prošlosti izvela pa polako uviđam što je zapravo sve to. Trebala sam znati da to nije samo zato što on želi biti ljubazan prema mojim jadnim, starim, hladnim stopalima. - Ili si možda pročitao previše članaka o refleksologiji pa misliš da me možeš lukavo dobiti izvodeći orgazmičku masažu stopala. On naglo okreće glavu i gleda me. Malo se smije, a tada staje. - To znaš za to? Pušem i kolutam očima. - Molim te. Gotovo sam doktorirala internet. Dobar pokušaj. -1 dalje se znojim jer me je glupom masažom stopala upravo doveo na rub orgazma. Prokleti Ian MacKenzie! To će mi itekako platiti.
Iako sam ljuta jer je tako pokušao manipulirati mnome, moram se diviti njegovoj kreativnosti i općoj lukavosti. Još nisam upoznala tipa koji mi je sličan kao Ian MacKenzie. To bi moglo biti opasno. On se grleno smije. - Ne možeš me kriviti jer sam pokušao. - O, itekako mogu - tiho kažem. - Želim ga udariti nogom, taj put doista jako, ali se plašim da će ponovno pokušati zarobiti moje stopalo, a ja ću mu to dopustiti. Ostatak epizode gledamo u tišini, ali je moj mozak košnica aktivnosti. Što znači to što je pokušao izvesti podmukao orgazmički napad na mene? Je li to konačna osveta za ogrebotinu na gležnju, koju je zadobio u streljani, ili stvarna želja da me uzbudi? Oh, taj muškarac izluđuje me više od ikoga u životu. Ne znam je li zapravo sjajan tip, kao što se ponaša, ili je cijela ta predstava zapravo dijaboličan plan da mi se osveti zbog nemilog događaja s nepucanjem. Sljedećih nekoliko dana morat ću biti oprezna, dok to ne shvatim. Sva sreća da sam uzela dva slobodna tjedna. To bi trebalo biti dovoljno vremena da otkrijem njegove motive, da se malo zabavim i tada sve završim sa stilom, cijelo vrijeme upijajući ljubav svoje najbolje prijateljice i malene Sare. Ponovno sam stekla samopouzdanje jer imam plan pa se u sebi smiješim misleći koliko će mi u Baker Cityju zapravo biti sjajno, Ian MacKenzie će pasti, a to će shvatiti tek kad bude prekasno.
15
Nakon što sam napustila kauč i otišla u Mackovu sobu na itekako potrebno spavanje, satima sam se prevrtala u krevetu. Oko jedan u noći izvadila sam Millie, svoj novi pištolj, te vježbala umetanje i vađenje metaka. Nakon sat vremena stekla sam uvjete za primanje u FBI. U dva ponovno pokušavam zaspati te nešto poslije tri napokon tonem u nesvjesno stanje. A tada u pet sati neki glup pijetao počinje kukurikati, prisiljavajući me ustati nakon samo dva sata. Prilično sam uvjerena da nisam uspjela ući u REM fazu. Podsjetnik: danas u gradu kupiti č epiće za uši. Možda ću morati upoznati Millie s gospodinom Pijetlom kako bismo se sporazumjeli. Ovo je moja prijateljica. Reći ću mu da poslije osam sati može kukurikati kad god želi, ali prije toga je jednostavno nepristojno činiti to. lanova vrata su zatvorena, ali ne znam je li on unutra ili vani na snijegu obavlja svoje zadatke. Doima se da ovdje ne rade ništa drugo. Dolazim u iskušenje da pokucam i, ako je unutra, da ga upitam kakav mu je plan za danas, ali ne činim to. Vrući tuš me mami, a budući da je kava ovdje koma, samo me to može probuditi iz iscrpljujućeg dvosatnog sna. A osim toga, ne želim da pomisli kako po ustajanju samo želim vidjeti njegovo lice, iako je to istina. Dok se vruća voda počinje pariti oko mene, moje se misli bistre. Najprije moram posjetiti Andie i Saru. Tada ću otići kupiti čepiće za uši i proizvode za stiliziranje kose pogodnije za ovaj snijeg. A tada ću... Ha. Mrštim se. U mojem mozgu nema ničeg osim praznine. Moje misli tu staju jer nemam pojma što ću drugo ovdje raditi. Ovo se ne može nazvati žarištem gradskog života. Nema umjetničkih muzeja, trgovačkih centara, pa čak ni lunaparkova. Moj plan za cijeli dan iziskuje samo dva sata. Što ću s preostalih dvanaestak? Šamponiram kosu razmatrajući mogućnosti. Vjerojatno bih mogla slijediti Maeve uokolo. Naučiti spremati zimnicu. Možda ukiseliti krastavce ih takvo što. Mogla bih poći gledati krave. Da. To zvuči ludo zabavno. Laž. Ih bih mogla pronaći Iana pa raditi ono što on radi. Smiješim se dok to zamišljam. Izraz njegova lica, vjerojatno uzrujanost, i njegovo pametovanje, zahtijevanje da ga ostavim na miru... da, plan je sjajan. Mnogo bolji od kiseljenja krastavaca. Žurno nanosim i skidam regenerator s kose kako bih se odjenula i bila spremna za izlazak kad on ustane. Možda ga čak mogu nagovoriti da me odvede u grad na ručak. A tada ćemo vidjeti izlazi li doista s onom Bananom Hannom. Možemo zajedno otići u taj restoran i vidjeti kako će ona reagirati. Tako ću doznati sve što trebam znati prije velike zabave kod Booga. Moram se pobrinuti da se ne izvuče iz tog večernjeg druženja. Doista se veselim tome što ću upoznati sve te ljude koji su trebah biti u čekaonici dok se Šarah rađala. U ovom se gradu nešto događa, a ja ću otkriti što. Ne sviđa mi se zamisao da je moja najbolja prijateljica izolirana, bez prijateljica s kojim bi se družila. Cura može poludjeti ako nema mogućnost čavrljati i tračati. Srećom, ja sam frizerka pa to na poslu mogu činiti po cijele dane. Andie je odvjetnica pa to za nju nije moguće. Ona krši zakone ako čavrlja. Doista jadno. Doista ne shvaćam zašto je odlučila postati odvjetnicom. Jako je pametna i dobra u tome, ah dovraga, odvjetnice nisu zabavne. Zamalo smo raskinule zbog toga. Jako mi je drago da je upoznala Mačka i
ponovno postala ona stara. Gotovo sam završila sa sušenjem kose kad čujem kako netko kuca na vrata. Nisam našminkana, ah me to ne sprječava. Odškrinula sam vrata i nasmiješila se, očekujući da ću pred njima vidjeti Iana, koji će tražiti da ga pustim u kupaonicu. Blago sam razočarana jer opažam Maeve, ali nastojim da to ne bude očito na izrazu mojega lica. - Jutro, dušice. Jesi li spremna za doručak? - Smiješi se i pritom joj se sva kosa podiže. Osjećam miris prepečenca i želudac mi počinje kruliti. - Svakako. Za desetak minuta, može? - Dakako. Sve je na stolu, posluži se. - Okreće se kako bi krenula. Otvaram vrata malo više i guram glavu kroz njih. - Ian još spava? Ona zastaje na vrhu stepenica. - O, ne, već odavno je otišao. Osjećam kako mi se lice objesilo. - Odavno je otišao? Koliko odavno? Kako je otišao? - U četiri ustaje kako bi obavio svoje zadatke. Ali, pretpostavljam da bi se oko osam mogao vratiti na doručak. - Osam? - Što ću, dovraga, raditi dva sata. - U redu. Vidimo se dolje. - Krećem natrag u kupaonicu, ali me Maevin glas zaustavlja. - Želiš da te odvezem nekamo? Ponovno guram glavu kroz vrata. - O, ne, u redu je. Poslije ću se vidjeti s njime. Imam se čime baviti. - Primjerice, gledati kako mi se lak na noktima suši ili nešto jednako stimulativno. - Mogu ga nazvati, ako želiš. Ako ti je zbog nečega potreban. Lice mi je malo pocrvenjelo. Jesam li ostavila dojam da ga toliko očajno želim vidjeti? Bože, ne smijem njegovoj majci dati do znanja da ga želim poseksati. Uh\ - Ne, ne, nije potrebno. Dobro sam, doista, jesam. Sići ću čim završim s kosom. Iz podnožja stepenica čuje se glasan prasak, a slijedi ga struja hladnog zraka. Klizi preko moje kože i u meni budi želju da pođem natrag u kupaonicu, koja je još puna tople pare. - Hej, mama?! - Ian viče dovoljno glasno da ga se čuje iz jednog kraja kuće u drugi. Zacijelo stoji u predvorju. - Je li gradska cura već ustala? Osmijeh se proširio mojim licem i prije no što sam stigla odlučiti o njegovu izrazu, a Maeve ga opaža. I ona se smiješi dok viče niz stepenice. -Da, budna je i orna! - Dobro! Reci joj neka dovuče guzicu ovamo. Moram joj nešto pokazati. - Izgleda da ideš u obilazak - kaže mi tihim glasom, a tada silazi niz stepenice. - Bit ću spremna za deset minuta! - vičem. - Imaš jednu! - viče Ian. - Neću te čekati! S treskom zatvaram vrata i u žurbi ispuštam sušilo na pod jer se želim što prije dovesti u red. Plastičan kraj leti i udara u zid, ali ne obraćam pozornost na to. Da sam dobila po jedan novčić kad god se to dogodilo, utorkom više ne bih morala ići na posao. Elastičnom trakom podižem kosu u punđu, a šminku svodim na maškaru i tuš. Bum. Gotovo. Tko kaže da sam zahtjevna? Ogrnuta kratkim svilenim ogrtačem na prstima trčim iz kupaonice u sobu i navlačim ružičaste tanga gaćice, ružičasti čipkasti grudnjak, jučerašnje traperice i majicu s dugim rukavima koja je vidjela mnogo bolje dane. Budući da sam jučer mnogo vremena provela na tlu, mislim da bih trebala biti spremna na isto i danas, osobito ako će mi Ian biti vodič. Pitam se što mi to želi pokazati. Sebe gologa, nadam se. Potpuno sam spremna otopiti malo snijega. Pokazat ću mu što se događa ako me se podmuklom masažom stopala zamalo dovede do orgazma. Nema pojma na koga se namjerio. Uz tiho šuškanje navlačim nove čizme i spremna sam za polazak. Ne znam koliko je
ozbiljno mislio kad mi je dao jednu minutu, ali ne želim riskirati da propustim ono što mi želi pokazati, što god to bilo. Uzimam torbu, prebacujem je preko ramena i trkom izlazim iz sobe. Jurim niz stepenice i stajem u njihovu podnožju te, gledajući vješalicu, shvaćam da je moja kožna bomberica vani, na sjedalu kamioneta, prekrivena plodnom vodom. Ulazna vrata se otvaraju i Ian viri kroz njih. - Pa, hajde, nemam cijeli dan. - Nemam jaknu. Andie je jučer izlila svoju vodu po njoj. On otvara vrata i ulazi toliko daleko da uzme veliku, kamuflažnu jaknu s vješalice. Odjeni ovu. - Dobacuje mi je ne čekajući moj odgovor. Otišao je i ostavio malo rastopljenog snijega na podu te mnogo opako hladnog zraka. Moje bradavice pretvorile su se u kamenčiće, i to bez dobrog razloga. Nadam se da se neće odlomiti kad izađem. Držim jaknu pred sobom i govorim dovoljno glasno da me se čuje kroz zatvorena vrata. Ova jakna je ružna. Čija je? - Moja - kaže s trijema. - Dođi! Propustit ćeš sve! Guram ruku u rukav i hvatam kvaku žureći kako bih ga sustigla. Mala srednjoškolka u meni ushićena je jer nosi njegovu jaknu. To je gotovo kao da nosim jaknu koledžicu. Zdravo, Briljantini Lako bih mogla biti Sandy, a, kad malo bolje razmislim, Ian ne bi bio loš Danny. - Huuul - vičem jer mi je hladnoća izvukla zrak iz pluća. Iz mojeg uma nestaju slike mojeg i Ianovog mjuzikla. Odjednom sam ukopana na mjestu. Nikada u životu nisam osjetila nešto toliko užasno. Dlačice u mojem nosu sada su zaleđeno trnje. - Odjeni jaknu, ludo - kaže on sa sredine dvorišta, hodajući unatrag. - Vani je minus petnaest. - Oooo... sraaaa...njeee! Ovdje je hladno, vraški! - Guram drugu ruku u jaknu i stežem je oko sebe što čvršće mogu. Srećom, mnogo mi je prevelika pa mi šake nisu na hladnoći, nego u rukavima, a tkanina mi prekriva vrat te seže do koljena. Ali, ipak drhtim. Bojim se da mi je kosa još malo vlažna. Može li to biti uzrok hipotermije? Nadam se da ne. Stižem do kamioneta pokraj kojeg Ian stoji i virim između nabora tkanine. - Kamo... idemo? - Zubi mi cvokoću. On spušta ruke i odmiče moje. Bunim se, ali tada shvaćam da traži zatvarač jakne. - Idemo pogledati nešto za što mislim da će ti se svidjeti, ako uspiješ podignuti guzicu u kamionet. - Ian, još nije ni šest sati. A nisi me unaprijed obavijestio. - Zahtjevna - kaže i odmahuje glavom dok mi kopča jaknu. Poseže u vanjski džep i iz njega izvlači grudu crne kože. - Navuci ih. Nikada do tada nisam bila toliko sretna jer vidim par ružnih rukavica. Već osjećam toplinu koju će donijeti mojim bolnim prstima. Ispuštam jednu jer je pokušavam prebrzo navući pa se oboje u isti tren saginjemo kako bismo je podignuli. Glave nam se sudaraju kao dva kokosova oraha, a ja padam na leđa u pokušaju da umaknem boli. - Što dovraga... - Ian stoji držeći se za glavu i gleda me. Ležim na tlu i gledam ga držeći se za čelo. - Jao. Glavobolja. - Mislim da ne poznajem osobu koja posjeduje toliko slabu koordinaciju - kaže pružajući mi ruku. Okrećem se na bok i podižem na sve četiri. - Odlazi. Ne trebam tvoju pomoć. - Kad sam napokon ustala, okrećem se kako bih se zapiljila u njega. On uplašeno skače, a tada izgleda kao da je kriv za nešto, kao da sam ga uhvatila u nečemu. Zuri u tlo, a lice mu je malo ružičastije nego prije. Podižem ruke na bokove i koristim tu priliku da malo podignem hlače. Moguće je da sam
mu, ustajući, upravo pokazala malo guznog procjepa. Ups. Dobro je da na sebi imam svoje slatke tanga gaćice, a ne one bapske. -Slušaj, Iane... ako želiš da se složimo, morat ćeš me prestati vrijeđati. - Vrijeđati? - Da. Rekao si da sam zahtjevna i nespretna. To nije lijepo reći curama. Zar te majka nije poučila pristojnosti? - Vjerojatno jest. - Stišće usne i kima. - Dobro. Tada se potrudi da bude zadovoljna. Budi pristojan. -Tapšam ga po obrazu nekoliko puta, možda jače no što bih trebala, ali potrebno ga je malo prodrmati. - A sad budi džentlmen i otvori mi vrata. On izgleda kao da će mi odgovoriti nešto pametno, ali umjesto toga obilazi veliki crni kamionet pokraj kojega stojimo i otvara vrata. - Mogu li ti pomoći? - pita pružajući ruku u rukavici. - Hvala ti - kažem s osmijehom. Jako sam sretna jer je pristojan. Možda se doista želi složiti sa mnom. - Imaš lijep osmijeh, znaš to? - pita. Gleda me. - Imaš jamicu ovdje, na obrazu. - Podiže drugu ruku i bocka me u lice. Čvrsto. A tada se smiješi. Stišćem zube kako ne bih rekla nešto što ću zažaliti. Nedvojbeno me pokušava upecati, čeka da uzvratim udarac, a ja to upravo zato neću učiniti. Danas će se situacija okrenuti, ali ne u njegovu korist. Vratit ću mu milo za drago makar mi to bilo posljednje što ću učiniti prije odlaska. Ali, nadam se da mi za to neće biti potreban čitav odmor. Jedva čekam da se to dogodi.
16
Dakle, što ćemo vidjeti? - pitam kad smo se smjestili u kabinu kamioneta, nakon što sam stavila torbu na pod, pokraj svojih stopala. - Vidjet ćeš - kaže i ubacuje u brzinu. Očekivala sam da će krenuti unatrag, ali on odlazi prema stražnjem dijelu imanja. Koristi maleni mjenjač umjesto većeg, običnog. - Za što je taj? - pitam pokazujući ga. - Pogon na četiri kotača. Silazimo s puta. - Je li to sigurno? - Trnci straha prolaze mojim tijelom. On me gleda pa ubrzano podiže i spušta obrve. - Vjerojatno nije. Toplina mi se slijeva u srce. Nimalo ne sumnjam da sam s Ian om sasvim sigurna. Na trenutak gledam kroz bočni prozor kako bih obuzdala svoje djetinjaste osjećaje. Ne mogu mu dati do znanja da toliko lako utječe na mene. Spuštam nos na tkaninu njegove jakne i udišem njezin miris. Baš je njegov. Slastan. - O čemu razmišljaš u toj svojoj lopti? - Kojoj lopti? - okrećem glavu prema necesti pred nama. Ondje su tragovi koji vode od kuće, prema planini u čijem smo podnožju. Nadam se da nećemo pasti s nečega strmog. Koliko je mjenjač za pogon na četiri kotača pogodan za zaleđeno tlo? Ne mogu zamisliti da je mnogo bolji od običnog mjenjača. - U ludoj lopti tvojega mozga. Neprestano skače s jedne bedastoće na drugu. Gnjevno ga gledam. - Prije svega, ono Što ja mislim nije bedasto nego je zanimljivo. I drugo, razmišljala sam kako... je vrijeme danas lijepo. -Nipošto mu ne namjeravam reći da se uz njega osjećam sigurno. Toliko će se napuhati da će eksplodirati. On se smije. - To je laž. Mrziš snijeg. Glasno uzdišem i zurim u bijelo prostranstvo pred nama. Ovdje ne prestaje sniježiti. Mislim da bih izludjela kad bih ga morala cijeli dan buljiti u to. - Nastojim se pomiriti s time. - Nekim ljudima to nikad ne uspije. Iskreno rečeno, ni sam ga baš ne volim. Sumnjičavo ga gledam. Ta se tvrdnja zbog nekog razloga doima vrlo nelojalnom prema obitelji. - Kako možeš živjeti ovdje u Baker Cityju i ne voljeti snijeg? On sliježe ramenima. - Nisam izabrao ovo mjesto. Moja obitelj ga je izabrala. To ne znači da se i meni mora sviđati. - Ali, odrastao si. Arhitekt. Mogao bi se odseliti bilo kamo. Zašto ostaješ ovdje ako nisi sretan? Radost nestaje s njegova lica. - Nije toliko jednostavno. - Jest, jednostavno je. Spakiraš svoje stvari, pozdraviš se i odeš. Gotovo. On me na trenutak gleda iskosa, a tada ponovno gleda pred sebe. - Kad tako kažeš, zvuči jednostavno. - Reci mi što je toliko teško u tome. - Što kažeš na to da ti pokažem? Osmijeh podiže kuteve mojih usana. - Hmm... zaintrigirao si me. On se smiješi, i dalje gledajući van. - U redu, uvjerio si me. Pokaži mi zašto je toliko teško otići odavde. - Još malo i ondje smo - kaže on i ulazi u širok zavoj na putu. Pred nama je veliko stablo s mnogo snijega na zelenim granama. Malo sam se lecnula dok smo prolazili pokraj njega jer sam se zapitala je li to dovoljno da izazove lavinu. Sjećam se našeg razgovora u prodavaonici oružja, a moji sretni osjećaji se rasplinjavaju. Možda mi podmeće kako bi me opako sredio. - Hoćeš li mi pokazati mrtvu životinju? Jer, ako to
učiniš, nikada ti neću oprostiti. Ne šalim se, Ian. On se mršti i prebacuje u nižu brzinu kako bi se s više snage popeo na mali brežuljak. Zašto bih to učinio? Sliježem ramenima osjećajući se pomalo posramljeno jer sam uopće pomislila na to. Možda jest gnjavator, ali nikada nije ostavio dojam zlobe. Ali, oprostit ću si jer su za mnom samo dva sata spavanja. Bez dobrog REM sna nitko ne može bistro razmišljati. - Rekao si da voliš loviti - objašnjavam nadajući se da mi neće zamjeriti tu gotovo optužbu. - Da, ali ne zbog razonode. Jedem ono što ulovim, posve jednostavno. Ne posjedujem dovoljno Google streljiva da bih se upustila u raspravu uspoređivanja prodavaonice živežnim namirnicama i divljači pa šutim. Poslije ću mu to objasniti na način koji oboje možemo shvatiti. Nakon malo REM-a i malo vremena provedenog pred računalom. - Evo nas - kaže prelazeći preko vrha brda i zaustavljajući kamionet. Povlači ručnu kočnicu i malo otvara svoja vrata. - Hodaj u tišini i ostani iza mene. Prebacujem remen svoje torbe preko tijela i izlazim iz kamioneta. Moram koračati kroz snijeg iznad koljena kako bih ga sustigla. On pruža ruku iza leđa, a ja je primam, presretna jer se držimo za ruke. Srednjoškolka u meni ciči od radosti. - Pogledaj onamo. - Pokazuje crnu grudu na ravnom dijelu prekrivenom snijegom. Kroz zaleđene zapuhe vidi se mnogo blata pa na trenutak pomišljam da me je doveo ovamo kako bi mi pokazao velik kamen. Ali, tada opažam da se taj kamen pomiče. - Što je to... Krava? - Da. Teli se. - Što radi? - Prilazim bliže i preko njegova ramena gledam taj događaj. - Porađa se. Pozornost mi odvlači pokret koji opažam krajičkom oka. Uokolo zapravo stoji nekoliko krava, neke u društvu malih telića, a neke jednostavno stoje same. Glasno mukanje iz sredine ponovno privlači moju pozornost. - Porađa se ovdje na snijegu? U blatu? - Da. Majku Prirodu nije moguće zaustaviti. On ponovno kreće. - Jesi li siguran da se možemo toliko približiti? - Čvrsto stišćem njegovu šaku i ruku. Torba mi udara u nogu. - Da. Možda će joj biti potrebna pomoć. Ali, mene poznaje. Bit će dobro. Nesvjesno počinjem tiho mantrati. - O, Bože, o, Bože, o, Bože... ovo je ludo, ovo je ludo, ovo je ludo... - Nekoliko puta posrćem, ah je Ian stabilan kao kuća od opeka. Držim se za njega kao da mi život ovisi o tome pa uskoro stojimo samo nekoliko koraka dalje od krave, a moja stražnjica još je suha. To je neka vrsta božičnog čuda. I krava stoji. - Zar ne želi leći? - pitam. Trbuh joj se nadima i izgleda kao da joj je vrlo teško. - Da, gledaj. Otprilike minutu poslije krava se spušta na koljena i tada se prevrće na bok. Nešto joj viri iz stražnjeg dijela. Nešto... ljigavo. I veliko. - O, Bože... odvratno. - Ššš, čekaj. Ne znam koliko je vremena prošlo, ah provela sam ga sažalijevajući onu kravu. Andie je
bila u pravu. Sve to rađanje može se izvesti samo u toplom bolničkom krevetu, sa sestrama i liječnicima koji posvuda uokolo stoje držeći pokrivače. Više ne osjećam prste na nogama ni na rukama. Krava ustaje kad sam pomislila da to nije moguće jer joj iz stražnjeg dijela visi ogromna stvar, a tada je ta gruda jednostavno iskliznula. Tele pada na tlo, a glava mu je prekrivena bijelim slojem nečega za što ne želim znati što je. Leži ondje na snijegu i ne miče se. - Hajde, hajde... - Ian zvuči zabrinuto. - Što se događa? - Okrećem glavu od njegova lica i gledam kravu. Zapravo, da nisam vidjela kako izlazi iz majke krave, ne bih znala da je to kravica. Izgleda kao golem, ljigav izvanzemaljac na tlu. - Brzo! - kaže mi glasnim šapatom. - Donesi ručnike sa stražnjeg sjedala! - Kreće prema kravi i ostavlja me stajati ondje. Želim mu postaviti tisuću pitanja, ali ne činim to. Umjesto toga hodam kroz snježne zapuhe prema kamionetu što brže mogu. Padam samo jednom dok pokušavam ući u njega. Na sjedalu je hrpa uredno složenih, očito starih ručnika. Uzimam ih, s mukom se okrećem i ponovno nalazim Iana. Kleči pokraj teleta i briše mu sluz s lica. Majka krava liže mu stražnje noge, ali ne vidim da to ima učinka. Pomišljam da mi se srce pretvorilo u grudu željeza jer mi je toliko teško u prsima. Tele nedvojbeno izgleda mrtvo. - O, Bože - šapćem uviđajući da bih mogla svjedočiti smrti novorođenog bića. - Ne, ne, ne, ne, neeee! -Zvučim kao da plačem. Ne mogu dovoljno brzo stići onamo. Kao u jednoj od onih noćnih mora, u kojim morate trčati kroz duboku vodu. Iane! Stižem! Padam potrbuške u snijeg, na ručnike. Ustajem što brže mogu, ponovno uzimam ručnike i puštam da donji malo padne ako bih otresla snijeg koji se drži za njega. Kako se približavam, lakše mi je hodati. Životinje su ugazile tlo i pretvorile ga u blato. Ali, sada se bojim da je negdje u blizini bik koji je spreman nabosti me na svoje rogove. - Hajde, nemoj se vući! - Ian mi maše, rukom opisujući velike krugove. - Gdje su bikovi? - Ovdje nema bikova, samo krave. Dođi! Vidim nekoliko rogova, ali mu se ne suprotstavljam nego trčim malenim koracima, pokušavajući smanjiti izglede da ponovno zaronim. Ian uzima gornji ručnik iz mojih ruku čim sam mu došla dovoljno blizu i počinje njime trljati tele. - Hajde, počni! - zapovijeda. - Trljaj! Spuštam ručnike na tlo, uzimam jedan i prilazim maloj kravici s druge strane. - Samo da trljam? - pitam približavajući se. - Trljaj. Stimuliraj je. Probudi je. Stavljam ručnik na njezinu stražnjicu i počinjem trljati. Suze mi se slijevaju niz obraze dok osjećam kako njezino beživotno tijelo drhti pod mojim rukama. - Djevojčica je? - pitam. Mislim samo na malenu Saru u bolnici. - Da, djevojčica je, mislim da jest. Hajde, curo, probudi se. Probudi se. Diši. Možeš ti to. Počinjem trljati dvjema rukama. Njezino tjelešce mekano popušta pod našim rukama. Hajde, kravice, probudi se! - kažem kroz suze. - Da se nisi usudila umrijeti. Ni jedna krava neće umrijeti dok sam ja tu, jesi li me čula! Ni jedna krava! Majka ispušta zvuk koji mi slama srce. Saginje glavu kako bi još jednom liznula tele i tada odlazi.
- Ona odlazi! - vičem užasavajući se te pomisli. - Samo trljaj - kaže Ian, usredotočen na tele. U blatu i snijegu pužem do glavice pa je trljam oko ušiju, očiju i nosa. - Hajde, mala kravice. Da se nisi usudila umrijeti. Tada se u bljesku prisjećam nečega pa zastajem kako bih razmislila. Na YouTubeu je jednom bio neki tip i malo Iane pokraj ceste, koje je bilo potrebno oživjeti. Hvatam kravičinu glavu i podižem je prema sebi. - Mogla bih pokušati - kažem za sebe. Čvrsto joj stišćem njušku i saginjem se kako bih pritisnula usne na njezine nosnice. - Što, zaboga, radiš? - pita Ian prestavši trljati. Ne gledam ga jer sam potpuno usredotočena na odvratno dobro djelo koje ću učiniti za ovu farmu. Bolje im je da mi budu zahvalni, to je sve što mogu reći. - Dat ću joj umjetno disanje. Prije no što je Ian stigao odgovoriti, kravičino tijelo podignulo se u nekoj vrsti grča, a tada me je velika gruda nečega toplog udarila u lice. Odjednom sam zaslijepljena, plašim se otvoriti oči. Ono što je kravica projektilno ispovraćala počinje kliziti niz moje čelo. - Bravo, curo! - viče Ian, a lice mu je preplavljeno radošću. Tapša me po leđima nekoliko puta. Zbog toga sam se podrignula. Vjerojatno bih marila dovoljno da odgovorim kad bih mogla otvoriti oči, ali ne vidim ništa. Oči, nos i usta prekriveni su mi nečime za što samo mogu pretpostaviti da je kravlji hračak. - O... Isuse, Marijo i Josipe... - tiho kaže Ian. I tada se počinje smijati. Držim oči zatvorenim i pljujem sve što je i blizu mojih usta, a tada vrlo mirnim glasom kažem: - Iane. Daj mi ručnik.
17
Dakle, želiš reći da u ostaješ u Baker Cityju zato što uvijek postoji mogućnost da budeš prekriven kravljim hračkom. - Kimam dok jedinim preostalim neodvratnim ručnikom uklanjam ljigu s kose. Sjedim na prednjem sjedalu kamioneta i vozimo se natrag na farmu. - Da. Shvaćam zašto se nisi odselio. Tko bi to želio propustiti? - Nemoj lagati da u ovom trenutku nisi sretna kao prase u blatu. -Ianov samozadovoljan osmijeh gotovo mi je nepodnošljiv. Gotovo. Preko ramena gledam našu putnicu na stražnjem sjedalu. - Nisam rekla ništa ni o čemu. Mala crna kravica trepće gledajući me. Kao da zna da me je zapljuvala i da nas to nekako povezuje. Povezale smo se na elementarnoj razini. U meni se bude majčinski osjećaji koje još nisam osjetila. Prema kravi. Zacijelo sam poludjela. Okrećem se kako bih pogledala kroz prozor, kako ne bih bila uvučena u nešto opasno. Dakle, kamo ćemo sada? - Moramo je vratiti u staju. Hraniti je bočicom. - Ozbiljno? - Gledam ga kako bih vidjela smije li mi se. - Zašto je ne bi jednostavno ostavili ovdje s majkom? - Vidjela sam sve druge kravice. Doima se da nije previše opasno. Izgledale su sretno. - Ne mogu biti siguran da će se njezina majka brinuti za nju ili da će je koja od drugih krava prihvatiti, a premlada je da bi se sama snalazila. Ponovno se okrećem i gledam prelijepe, duge trepavice koje su se tek pokazale jer se sluz oko njih suši. - Hoćeš reći... da bi mogla uginuti? Nakon svega što smo učinili kako bismo je probudili? - Ne, nećemo dopustiti da ugine. - Tapša me po nozi. - Ne brini. Bit će dobro. Odustajem od pokušaja da je ignoriram pa do kraja vožnje na farmu zurim u nju. Doista je prilično lijepa, osobito zato što se suši. Dlaka joj je crna, a na čelu ima malu bijelu zvijezdu. Ian parkira kamionet pokraj velike staje i uzima je sa stražnjeg sjedala u naručje te nosi u staju. Ondje je odjeljak, a u njemu nešto slame pa je spušta na nju i skida uže s njezinih nogu, za koje je rekao da je potrebno kako u kamionetu ne bi pokušala ustati. Zatvara vrata odjeljka za nama. - Hajde, mala Candy, sada pokušaj ustati. Ti to možeš. - Gurka je nogom i uzmiče. - Candy. On me gleda i smiješi se. - Da. Zgodno, zar ne? - Kravi si dao ime po meni? On sliježe ramenima. - Ljutiš se zbog toga? Moje emocije se vrtlože. To je potpuno ludo. Ne znam misli li to kao uvredu ili kompliment, ali bih se najradije rasplakala od sreće. Malena kravica naposljetku ustaje, stoji na klimavim, tankim nogama i osvaja me. - Ne, ne ljutim se. - Ne uspijevam skinuti osmijeh s lica. Ian me ostavlja gledati je. Ona se neko vrijeme doima nestabilnom, ali tada se počinje ponašati kao prava krava. Uskoro izgleda kao da je spremna potrčati. Krave očito imaju bolju koordinaciju nego ljudi. - Evo - kaže Ian i udara me po ruci nečim velikim, bijelim i plastičnim, s velikom
smeđom bradavicom. - Daj joj ovo. - Gledam tu stvar, a tada njega. Ne izgleda kao da se šali. - Doista? - Da. Sve ovisi o tebi. Hrani je i preživjet će. Ne budeš li je hranila, uginut će. Usta mi se otvaraju. - Okrutno! - Takav je život na farmi. - Ostavlja me ondje s bočicom. Gledam Candy, a ona gleda mene. - Želiš malo? - pitam je. Ona čini nekoliko koraka prema meni i tada staje. Ja činim korak prema njoj pa stajem, pružajući bočicu. Ona je dodiruje nosom i pogurne. Zamalo mi je ispala. Smijem se. - Hej. Polako, malena. Nemoj biti toliko nagla. Ona mi prilazi bliže, a ja hvatam bočicu dvjema rukama. - Polako -kažem. Pojavljuje se velik jezik i zamahuje prema bočici. Ajme. Dugač ak jezik). Čvrsto držim bočicu spremna na sve. Nadam se da neće ponovno hračnuti na mene, ali ako odluči učiniti to, vjerojatno ću joj dopustiti. Sad sam njezina mama. Ona otvara njušku, hvata dudu i tada se počinjemo natezati. Kravica srče, siše i slini na sve strane dok nije popila i posljednju kap. Jako sam ponosna, kao da sama radim sve to. Kad je završila, skakuće uokolo po slami i čak se malo rita stražnjim nogama te pada samo dva puta. Beskrajno je dražesna. Ne mogu prestati gledati je. Pitam se hoće li mi MacKenzieji dopustiti da noćas spavam ovdje s njom. Vjerojatno bih trebala. Djeca moraju jesti svakih nekoliko sati, zar ne? - Jesi li spremna ponovno izaći? - Ian stoji naslonjen na vrata odjeljka i gleda me. Potrebno mi je nekoliko sekundi da siđem sa sedmog neba. - Ha... što? Van? Kamo? - Moram prebrojiti grla. Ako bi radije ostala... Zamisao da me ostavi nije mi prihvatljiva. Candy je dražesna, ali Ian je... dražesniji. A osim toga, možda bih mu mogla biti potrebna, da ponovno izvedem oživljavanje. - Bi li vani moglo biti još netom okoćenih telića? - Možda. Nikad se ne zna. Skačem na noge. - Evo me. - Na vratima stajem. - Vidimo se poslije, Candy. Odspavaj dok me nema. Gotovo sam se rastopila kad je ona načinila nekoliko krugova i pala na slamu. Ian se smije dok odlazimo iz staje. - Nemoj mi se smijati - kažem osjećajući sram. Pokušavam zabaciti kosu preko ramena i tada uviđam da na njoj još imam kravlje sluzi. O, koliko li sam duboko pala! Da me cure iz salona vide, fotografirale bi me, objavile fotografije na Facebooku i nikad mi ne bi dopustile zaboraviti to. - Ne smijem se - kaže. Gledam ga i vidim osmijeh na njegovu licu. - Zašto se tada smiješiš? - Bez razloga. - Ulazi u kamionet i ostavlja me da sama otvaram svoja vrata. Uzdišem znajući da Ian posjeduje prilično beznadne osobine, ali među njima nije činjenica da je lovac. Nije moguće da uživa ubijati životinje... ne kad toliko uživa pomagati im da dođu na svijet. To me čini mnogo sretnijom no što imam pravo biti.
18
U kamionetu se taj put osjećam kao profesionalka. Poskakujemo po kamenju i kolotrazima kao po loju. Više se čak i ne moram držati za »ajme meni« ručku pokraj prozora. Mislim samo na Candy. Nekako mi je slična, a ime joj je preslatko. Sad sam kao farmerka. Ian zaustavlja kamionet i gleda prema polju na kojem smo prije bili. Ne kaže ništa; samo gleda krave. Frustrirani uzdah prvi je znak da nešto možda nije u redu. Drugi znak je udarac bridom dlana u volan. - Dovraga! - Što je? - pitam. - Jedna nedostaje. - Što? - Naginjem se naprijed i gledam kroz prozor. - Kravica? -Steona krava. Možda je otišla nekamo kako bi se otelila, ali ne vidim gdje bi mogla biti. - Malo otvara vrata i gleda me. Trebao sam ih izbrojiti dok smo jutros bili ovdje. Pričekaj ovdje. Idem vidjeti što ću pronaći. - Nećeš me ostaviti ovdje! - Hvatam ručicu svojih vrata. - Vani je hladno. Ako mi budeš potrebna, nazvat ću te. - Vadi telefon iz džepa. - Utipkaj mi broj. Činim što je zatražio od mene, a tada njegovim telefonom nazivam svoj, kako bih ga ubilježila među kontakte. - U redu, ali odmah me nazovi - kažem, nimalo sretna zbog toga što on odlazi, a ja ostajem. - Mogu ti donijeti ručnike ili bilo što drugo, što ti bude potrebno. On mi namiguje i uzima svoj telefon. - Dogovoreno. Kloni se nevolja. Brzo ću se vratiti. - Ako se ne vratiš za sat vremena, krenut ću u potragu za tobom. Ian gleda prema nebu. - Ako se ne vratim za pola sata, nazovi mojeg tatu. Poslat ću ti broj. Ostavlja me u kamionetu, a kad je ušao u zavoj i nestao mi s vidika, moj se telefon oglasio. Na zaslonu je bljesnula lanova poruka. Ovo je tatin broj. I upamti: ostani u kamionetu i kloni se nevolje. Odgovaram mu: Ha. Kako da ne. On mi odgovara smajlićem, a ja se ne mogu prestati smiješiti. Mislim da smo sad prijatelji. Ne znam zašto me to čini toliko neviđeno sretnom. Imam mnogo prijatelja i prijateljica. Doista mi nije potrebno više prijatelja; na mojem pogrebu ionako neće biti sjedećih mjesta, samo stajaća. Ali, nitko od njih nije uspio u jednom trenu zagrijati moju krv do vrenja, a odmah potom me silno uzrujati. Nitko kao Ian. Um mi luta dok zurim u bijelo prostranstvo pred sobom. Bila sam u vezama koje sam mogla nazvati ozbiljnim. Ni s jednim dečkom nisam živjela, ali bi se moglo reći da sam s dvojicom bila u dugoj vezi. No, zbog nekog sam razloga uvijek prekidala s njima. To nije bilo zbog svađe ili kakvog većeg problema. Mislim da mi je jednostavno dosadilo ili sam postala nemirna. Andie kaže da mi je potreban muškarac koji može održavati moje zanimanje, nasmijavati me, u meni buditi osjećaj da sam pronašla srodnu dušu. Uvijek govori da ću ga jednoga dana upoznati... svoju srodnu dušu, što god to značilo. Pitam se bi li to mogao biti Ian. To bi bilo prilično nezgodno za njega ovdje, na gornjem lijevom dijelu zemljovida, i za mene na donjem desnom. A ako bi to mogao biti on, želim li to? On živi među kravljom balegom, a ja živim u gradu. On noću spava po tri sata, a meni je potrebno najmanje osam. On je modno prikraćen, a ja
sam potpuno koordinirana. Stječem dojam da ga ozbiljna veza i ne zanima mnogo nakon što se opekao, a ja želim ozbiljnu vezu, osobito nakon što sam vidjela kako Andie leži u krevetu sa Sarom u naručju, a Mack se nadvija nad njih. Želim to. Ozbiljno, istinski to želim. Prvi put u životu želim biti dio nečega važnijeg od moje svakodnevice. Želim obitelj koju mogu nazvati svojom, ljude koji će me čekati kod kuće, koji će slaviti sa mnom, guglati sa mnom i smijati se svemu ludome što život nudi. Mrštim se. Po razmatranju svih dokaza zaključujem da bi taj odnos s lanom od samog početka bio osuđen na propast... ako bismo planirali ozbiljnu vezu. Ali, to ne bi bilo tako ako bismo se samo malo zabavili, zar ne? Mislim, mogli bismo otići na onu zabavu, možda nekoliko puta izaći, nekoliko puta spavati zajedno... to ne bi upropastilo stvar. Bilo bi zabavno. A kad moj odmor završi, otići ću. Kad se vratim kući, možda ćemo s vremena na vrijeme razmijeniti pokoji email ili SMS poruku. A kad ponovno dođem u posjet, možemo se ponovno zabaviti ako će još biti sam, nastaviti gdje smo stali. Ili ću ja do tada možda pronaći svoju istinsku ljubav i imati djecu. Ian bi mi tada jednostavno mogao biti prijatelj. Divno sjećanje na prošla vremena. Kao da uvjeravam samu sebe da bih trebala biti zadovoljna tom idejom. Nedvojbeno znam da ne želim ne učiniti ništa, jednostavno ga ignorirati do kraja posjeta. Previše toga se dogodilo među nama da bih samo tako otišla. Upravo smo oživjeli malu kravicu! Ali, da jednoga dana imamo obitelj? Ne. To nije realno. Uzdišem. Tužno lice. Ali, u tome zapravo nemam izbora. Život je takav kakav jest i jednostavno se moram prilagoditi. Kimam i službeno donosim odluku. Ako Ian bude želio, provodit ćemo vrijeme zajedno, malo piti, malo plesati i malo se razgolićivati. A tada ću ja otići kući i malo ćemo se dopisivati. Potom ću se ja usredotočiti na potragu za tipom s kojim mogu osnovati obitelj. Za svojom srodnom dušom. Stiže mi poruka koja mi odvraća pozornost od planiranja. Ne izlazi iz automobila. U blizini je velika mač ka. Mačka? U mojem umu pojavljuje se slika ogromne perzijske mačke. Izgleda točno kao mačka moje susjede, samo veća. Tada uviđam da Ian ne govori o golemoj kućnoj mački i srce mi staje. Odgovaram mu brzinom za kakvu još nisam bila sposobna. Koliko velika? Velič ine pume. Ne izlazi iz kamioneta. Ajme! Prsti mi lete po tipkovnici. Ali ti si vani\ Bit ću dobro. Ostani u kamionetu. - O, Bože, o, Bože, o, Bože... - Zurim u telefon. Ian je vani s jebenom pumom, a ja sam u kamionetu sa svojim pištoljem. Ja sam sigurna, a on? Imaš li pištolj? - pitam. Ne. Ostani u kamionetu. Sad me baš ljuti. Prestani mi govoriti neka ostanem u kamionetu. Kopam po torbi i nalazim Millie. Važem je u rukama i gledam kroz prozor. Srce mi lupa, a um mahnita. Ian je vani bez oružja. Jedna krava nedostaje. Vani je i jedna puma. A kako Ian zna da je vani? Je li pojela kravu? Je li vidio tragove? Gleda li je u oči u ovom trenutku? Spuštam pištolj na sjedalo i uzimam telefon. Kako znaš da je puma7 . - pitam. Čekam, dragocjene sekunde prolaze, a odgovor ne stiže. Iane!
Ruke mi počinju drhtati. Iane, nije smiješno. Odgovori mi. Ništa ne stiže. Ni zvuk, ni poruka, ništa. Premještam se na njegovu stranu automobila, gledam kroz njegov prozor i drhtim čitavim tijelom. Počelo je sniježiti pa ne vidim dobro. Krave koje sam prije vidjela sada više ne vidim. Više ne vidim ni daleko niz put iza kamioneta. Iane, dovraga, ako ne odgovoriš na ovu poruku, izlazim iz kamioneta. Dajem mu deset sekundi. 10.. . 9... 8... 7... Ne šalim se, Iane. Nemoj biti seronja. 6.. . 5... 4... Izlazim! 3.. . 2... Odmah! Izlazim! 1. Jao njemu ako se u ovom trenutku ne hrva s pumom, to je sve što mogu reći. Kopčam jaknu, navlačim posuđene rukavice, uzimam pištolj i otvaram vrata. - Ne brini, Iane! - vičem. - Stižem!
19
Držim pištolj uperen u tlo, zabrinuta da bi me svaki zvuk mogao uplašiti toliko da povučem okidač. Ako nehotice ubijem kravu, umrijet ću od tuge. Candy me više ne bi ni pogledala ako bih upucala njezinu mamu, iako ju je ta njezina mama na neki način odbacila. A Ian mi neće oprostiti ako ga ponovno okrznem metkom. Tragovi Ianovih čizama na sredini polja nisu jasni, ali prema rubu postaju očitiji. Otišao je s čistine prema šumovitom dijelu. Prestravljena sam, ali idem dalje. Potrebna sam lanu. - Iane?! - vičem u šumu. Glas mi zvuči prigušeno. Očekivala sam odjek, ali kao da sam viknula u jastuk. - Iane! Dolazim! Gdje si?! - Vrati se u kamionet! - Zvuči ljutito i pomalo očajno. Glas je dopro s moje lijeve strane pa mijenjam smjer. Noge mi drhte od straha i hladnoće. I zvoni mi u ušima, što može biti posljedica previsokog krvnog tlaka. - Već sam vani! - vičem nastojeći hodati njegovim tragovima. To je mnogo bolje od borbe sa zapusima. Pod stablima nije loše kao na čistini, ali je ipak gore nego na bilo kojoj ulici kojom sam hodala na Floridi. Više se nikada neću žaliti na glupu oluju, kunem se. On ponovno viče. - Heeej! Nestani! Grrr! - Ne moraš biti nepristojan! - Doista ga je potrebno poučiti lijepom ponašanju. - Ne govorim tebi! Heeeej! Nosi se! Grrr! Ili ima napadaj ili nešto doista nije u redu. Mozak mi ne dopušta analizirati što to nije u redu ili što bi to moglo biti. Odjednom gubim sposobnost rasuđivanja. Ian zvuči kao da jaše konja koji se ne miče. Ali, glas mu je sve jači pa sam uvjerena da ću uskoro razotkriti taj misterij. Molim te, Bože, ne daj da to bude puma. Neka to budu... tragovi šapa ili... lisica ili... Gdje si?! - vičem i ulazim u stanje prave panike, znajući da se samo zavaravam. To sranje je stvarno, događa se u ovom trenutku, a Ian je usred njega i potpuno nenaoružan. - Ne vidim te! - Dovraga, Candice, rekao sam ti da ostaneš u prokletom kamionetu! Vidim pokrete iza gustih stabala i smiješim se. - Aha! Pronašla sam te! - Prolazim između dva stabla kako bih mu došla iza leđa. Osjećam se mnogo bolje jer ga vidim kako stoji ondje u jednom komadu. Sama činjenica da sam u njegovoj blizini čini me hrabrom. Ja sam ubojita junakinja! Roar. - Čestitam - kaže on, zadihan i očito ljutit. - Pogledaj koga si još pronašla. U ruci drži veliki štap, zapravo više omanji komad debla, i pokazuje prema nečemu na tlu. Očekujem vidjeti kravu, iako to nema smisla. Pomisao da bi puma mogla biti bilo gdje osim iza rešetaka u zoološkom vrtu toliko mi je strana da je moj mozak ne može procesirati. Ali, umjesto krave opažam mačku. Jako, jako veliku mačku. I nije perzijska. - To je... - Moja slobodna ruka podiže se do usta dok pokušavam procesirati ono što vidim. Da, znam da mi je rekao kako je puma negdje vani, ali pročitati to u poruci i vidjeti je uživo dvije su potpuno različite stvari. Usput, pume su u stvarnom životu mnoooogo veće nego na Googleu. Ova je velika kao Ian, otprilike. Dok razmišljam o tome, sve mi postaje jasno. Ian i ja vjerojatno ćemo zajedno umrijeti ovdje, na ovom jebeno hladnom snijegu. Život mi u bljesku prolazi pred očima, a cijelo tijelo me boli od spoznaje da nikada neću pronaći sreću koju je moja najbolja prijateljica Andie pronašla. Za mene je prekasno.
- Ta je mačka usmrtila odraslu kravu - kaže Ian vrativši me u stvarnost. - Sad samo moramo otići odavde prije no što usmrti i nas. - U mojem srcu pali se majušna iskra nade jer pomišljam da Ian ima plan i zna kako će nas spasiti. Moj junak! Puma je polegnula uši unatrag i potmulo puše. Moja maštarija o preživljavanju i ona iskra nade nestaju u oblačku dima. Ta će nas zvijer nedvojbeno ubiti. Čula sam kako ljudi govore da su im se dlačice na potiljku naježile, ali do ovog trenutka nisam shvaćala kako se to može dogoditi. Pa, znate... to se doista događa. Dlačice se podižu iz korijena. Oh, i ljudi se mogu malo popiškiti kad su prestravljeni, to je činjenica. Ian mi se tiho obraća. - Jednostavno ćemo mahati ovom granom, stvarati buku i nadati se da ćemo je tako uplašiti. Izgledaj što veće. - Što? - Gledam ga. Govori gluposti. Ta demonska puma pojest će nas za doručak. Za nju smo peciva i dimljeni losos. Njuška joj je već sva krvava od predjela, tartarskog umaka. - Mačke reagiraju na prijetnje. Budi prijetnja! - Maše granom prema njoj i ponovno viče nekakvu praljudsku besmislicu. Moja ruka, koja drži Millie, podiže se sama od sebe, bez mojeg svjesnog sudjelovanja. Vidim je perifernim vidom, ali se ne mogu prisiliti uperiti pištolj u pumu. Stoga ciljam nalijevo od nje. - Odlazi, mačko. Nemoj da te moram upucati. - Glas mi je slab i drhtav, a ruka maše na sve strane, lijevo-desno, gore-dolje. U ovom trenutku uvjerena sam da ne bih uspjela pogoditi ni dulji zid staje, a kamoli vitku pumu spremnu za skok pa se molim da ona zna što je pištolj te da bi trebala izbjegavati one koji su upereni u nešto blizu nje. Ian prestaje mahati granom. - Što to, dovraga...? - Odlazi! - vičem i mašem prema pumi, nešto hrabrija jer me još nije usmrtila, a doima se da se i Ian smirio. - Ovo je mnogo opasnije od onog njegovog štapića. Produži dalje i neću te upucati. Puma se spušta niže, a moj glas postaje još slabiji. - Molim te! Lijepo te molim, sa šlagom i trešnjom na vrhu. - Ponijela si pištolj? - Ian okreće glavu kako bi me pogledao. Zvuči zbunjeno. Mačka čini polagan, lak korak prema nama te se spušta jako, jako nisko. Trbuh joj je na snijegu. Jednom sam vidjela kako susjedina mačka to čini neposredno prije no što je napala leptira. Skočila je toliko brzo da jadnik nije ni shvatio što mu se dogodilo. Ne želim biti poput tog leptira. Upirem pištolj u pumu i pokušavam zamisliti kako povlačim okidač. Ruka mi drhti toliko jako da bih možda mogla pogoditi Iana, koji i dalje stoji pokraj mene. Pokušavam smiriti ruku, ali uzalud. - Odlazi, pumo! - vičem, a glas mi je gotovo histeričan. - Ne šalim se! - Daj mi ga - kaže Ian posežući prema pištolju. Odgurujem ga drugom rukom znajući da nemamo vremena za glumljenje junaka. Ostavi! Pištolj je moj! U tom trenu sve mi se nekako zamagljuje. Ozbiljno opak mačji krik dopire negdje ispred mene. Još sam se malo popiškila. A tada me udara minibus. Barem sam to osjetila kao minibus. Padam unatrag i prilično sam uvjerena da Ian pada sa mnom. Glava mi udara u nešto vrlo tvrdo pa vidim zvijezde. Iz njih se rascvjetava glavobolja. Nešto teško je na meni, a zrak oko nas ispunjavaju zvukovi koje mogu opisati samo kao bezbožne. Ne vidim ništa osim vrtloga boja i kretanja između rasplesanih, pomahnitalih zvijezda koje lete iznad mojega lica, ali jedno je vrlo izvjesno: netko će umrijeti. Prilično sam sigurna da ću to biti ja.
Piškim još poprilično.
20
Šake mi se stišću dok pokušavam odgurnuti napadača, a tada odjekuje Oglasan pucanj. Snijeg leprša prema gore, zasljepljuje me, a netko me udara u trbuh i istiskuje zrak iz mene. Hripam pokušavajući doći do daha. Zvijezde su se vratile umjesto vida jer nemam dovoljno kisika. Težak teret silazi s mene, snijeg ponovno leti prema mojem licu i zaleđuje ga, a nešto na ruci me strašno peče. Napokon ponovno mogu disati, ali to znači da zvijezde moraju otići. Glavobolja, nažalost, ne odlazi. - Daj mi to! - viče Ian i uzima mi nešto teško iz ruke. Zar sam držala granu? Kad sam je uzela lanu? Ne, čekaj... to je moj pištolj. Čujem još dva pucnja, a tada uglavnom tišinu. Barem se više ne čuje ono strašno kričanje. Sada čujem samo teško disanje. Više ne paničarim jer sam zaključila da sam vjerojatno mrtva, ili ću to uskoro biti i to nije strašno kao što sam očekivala. Pluća mi napokon ponovno funkcioniraju, ali moj mjehur, nažalost, ne obavlja svoj posao. Potpuno sam se pomokrila u gaće. Ne samo malo, nego mnogo. Inače bi mi bilo neugodno zbog nečega takvog, ali me glava previše boli da bih marila. A osim toga, ionako ću umrijeti. Što je mali problemčić s mokrenjem u gaće u širokom životnom kontekstu? Otvaram oči i opažam Ianovo lice nad svojim. - Haj - kažem osjećajući blagu vrtoglavicu i nedvojbenu ošamučenost. Sve oko mene vrlo je blještavo. Možda neću umrijeti. - Jesi li dobro? - Gleda nešto u snijegu pokraj mene. - Mislim da jesam. Barem ako se izuzme to što sam se popiškila u gaće. - Mrštim se pokušavajući pomaknuti ruku. - Nešto me peče. - Budući da bi smrt trebala donijeti olakšanje boli, prilično sam uvjerena da joj nisam na pragu. Da u sebi imam još mokraće, sad bih je ispustila zbog olakšanja, ali nemam. - Daj da ti pomognem ustati. - Saginje se i stavlja ruku iza mojih leđa, ukopavajući je u snijeg. - Gdje je puma? - pitam sjedajući i osvrćući se uokolo. Snijeg mi prekriva lice i kapa s mojih trepavica. Nekoliko puta trepćem kako bih bolje vidjela. Snijeg oko nas je crven. Krv. Trudim se ne dopustiti da me preplavi panika. Čija je to krv? lanova? Gledam njegovo tijelo kako bih vidjela je li ustrijeljen ili ugrizen. Na prednjem dijelu jakne ima crvene mrlje. - Jesi li dobro? - Sjedam uspravnije i pružam dlan prema njegovim prsima. - Jesam li te ustrijelila? - Pretrnula sam kad su mi prsti pokrili usta. Molim te, Bože, nisam ga valjda ustrijelila! - Ne. Mene nisi. - Ian zuri pokraj mene. Gledam u smjeru njegova pogleda i vidim kako mi ruka mlitavo leži. Debela kamuflažna jakna koju imam na sebi poderana je, a iz rupe teče krv. Osjećam kako blijedim jer mi se ponovno vrti. Bol mi pulsira u glavi. - Jesam li ustrijelila sebe? - O, Bože! Maestralno sam nespretna! Ian neće dopustiti da se ta sramota zaboravi. A ožiljak će biti strašno ružan. Uh. Zašto sam mislila da je kupnja pištolja dobra ideja?! Ian se gotovo smiješi. - Ne. Nisi ni sebe. - Pokazuje moju ruku. -Ustrijelila si pumu koja ti je to učinila. Barem mislim. Smijem li pogledati? Kimam bez riječi. Ovo je uvrnuta noćna mora. To nipošto nije stvaran život. Vid mi se
zamagljuje na nekoliko sekundi, a tada se ponovno bistri. Drveće je posvuda. I snijeg. I crveno. I Ian. Izgleda zabrinuto. - Hajdemo se najprije vratiti u kamionet. Ondje je toplije. - Uvlači rame pod moj pazuh i podiže me na noge. A tada me bez upozorenja podiže na ruke i nosi kroz snijeg kao golemo dijete. - Sposobna sam hodati, znaš? - Potpuno sam ponižena time što me nosi i što su moje popišane traperice na njegovim rukama. Previše se povezujemo. Kako će sada spavati sa mnom? Kad god me pogleda, vidjet će samo djevojku koja se popiškila u gaće kad se puma pojavila. To nije seksi. Nimalo seksi. Od toga me glava još više boli. - Vjerojatno je bolje da sada ne hodaš. Nešto toplo teče mi niz ruku. Joj, nadam se da to nije moja krv. - Je li to snijeg? - pitam. Nadam se da je snijeg. - Posvuda sam mokra. Vjerojatno je snijeg. - Nikad ne bih pomislio da ću to čuti od tebe - kaže Ian teško dišući u napornom nastojanju da me prenese preko polja. Upravo sam ga namjeravala ispraviti jer me je pogrešno shvatio, ali mi pozornost odvraća činjenica da smo sami. Sve su krave zbog nekog razloga nestale. Možda sam samo zbunjena. Možda se ništa od ovoga zapravo ne događa. Ništa mi nije oštro, a one vražje moždane zvijezde su se vratile pa plešu oko moje glave. Ping\ Ping\ Ping\ Krijesnice u mojoj lubanji. - Kamo su sve krave otišle? - pitam pokušavajući se usredotočiti na stvarnost. - Ne sviđaju im se pume. Pobjegle su. Poslije ćemo ih okupiti. - Mogu vam pomoći. - Doista želim da me spusti. Možda još nije osjetio vonj mojih popišanih hlača. - Neee, mislim da ne možeš. - Smije se, a tada se izraz njegova lica mijenja i postaje ozbiljniji. - Imam pištolj - kažem pitajući se gdje je. - Mogu vas štititi. On nekoliko sekundi ne kaže ništa. Ja i dalje govorim jer se ne mogu dosjetiti ničega drugog. - Doista mogu, znaš? On me spušta pokraj suvozačkih vrata kamioneta i otvara ih. - To si i učinila - kaže pa me ponovno podiže i smješta na sjedalo. Poskakujem prije no što se spuštam niz sjedalo koje je još toplo. Silovita eksplozija u mozgu. Upirem se rukama o sjedalo kako bih smirila vrtoglavicu. Tada uviđam koliko mi ozlijeđena ruka pulsira. - Jesi li rekao da mi je puma ovo napravila? - Gledam ruku. Bojim se dodirnuti je jer više nisam sigurna da je to uopće moja ruka. Cijela ova situacija je besmislena. Zašto na sebi imam toliko veliku površinu kamuflažnog uzorka? Zelena uopće nije moja boja. Kako će Ian pokleknuti pred mojim činima ako izgledam kao zombi? Doista, u zelenom izgledam kao zombi. Spavam u kamionetu, to se događa. Uzdišem s olakšanjem i smiješim se. Savršeno objašnjenje. Ian je otišao pogledati krave, ja sam zaspala dok sam ga čekala u kamionetu i ovo je san koji sanjam. Sanjam vrlo realistične snove za koje bih se mogla zakleti da su stvarnost sve dok se ne probudim. Jedva čekam da Andie ispričam ovaj san. Priče o mojim snovima uvijek je veoma zabavljaju, a ova je posebna. Mislim da još nisam sanjala san u kojem sam doista osjećala bol ozljede. Uštipnula bih se kako bih provjerila, ali me ta lažna rana boli toliko jako da štipanje ne bi činilo osobito veliku razliku. Dok pokušavam nekako riješiti taj problem, Ian iz sna obilazi prednji dio kamioneta te ulazi s vozačke strane. Okreće ključ i pali grijač. Moje tijelo drhti dok toplina počinje prodirati u moje zaleđene kosti. Zubi mi cvokoću, a glava mi od toga još jače pulsira. Osjećam želju da dopustim da mi oči gledaju u križ samo kako
bi pritisak malo popustio. - Skinut ću ti jaknu s ruke. Mislim da neće biti previše bolno. Nema mnogo krvi. - Ovaj san je superstvaran - kažem smiješeći se i naslanjam glavu na naslon. Moram je okrenuti na stranu kako me kvrga na potiljku ne bi previše boljela. - Uvjeravaj se u to - kaže on pomažući mi svući jaknu. Okrećem oči u stranu kako bih pogledala kroz prozor jer me ne zanima kako je moj sumanuti mozak oblikovao ranu u tom snu. Ako se mene pita, mogla bih imati i dijelove robotske ruke. Mozak me u snovima katkad pretvara u jednog od onih ginoida iz filmova o Austinu Powersu. Inače volim biti ginoid koji upucava zlikovce iz svojih prsnih pištolja, ali ne danas. Danas samo želim biti budna, družiti se s lanom i spašavati male kravice. Nadam se da Candy nije bila dio tog sna, ali kad malo bolje razmislim, vjerojatno jest. Nekako mi je teško povjerovati da sam pomoću bočice hranila prelijepu malu kravicu koja je ime dobila po meni. To više zvuči kao nešto što sam izmislila. Možda je Ian bio u pravu kad je rekao da je moj mozak kao lopta. - Potrebno ju je sašiti - kaže. Mislim da mi dodiruje kožu na tom mjestu, ali to ne mogu doista osjetiti, osjećam samo pritisak njegova prsta. Moja glava trenutačno privlači svu moju pozornost. - Ima li robotskih dijelova? - pitam s uzdahom. - Robotskih dijelova? - U mojoj ruci. Jesam li ginoid? Slobodno mi reci. - Moji su snovi katkad i vrlo dramatični. Pristajem slijediti ovu priču jer je prilično jednostavna. Možda bih trebala uzburkati malo suza kako bi bio još bolji. - Ulaziš u stanje šoka, zar ne? - Stavlja ruku na moje čelo. - Nisi topla. I blijeda si. To je vjerojatno loš znak. - On odmiče ruku i stavlja je na volan. - Hajdemo u bolnicu. - Da. Hajdemo posjetiti Andie i Saru. - Smiješim se pomislivši ne svoje maleno kumče, koje me čeka. - Moram uspostaviti vezu s njom. Ja sam joj zamjenska mama, znaš? - Najprije šivanje i antibiotik, a zatim povezivanje. - Kako ti kažeš, šefe. - Odjednom sam jako umorna. Vid mi se malo zamaglio, ali se ne opirem tome. Poskakivanje kamioneta pomiče moju robotsku ruku pa se trzam. San će to riješiti. - Nemoj zaspati - kaže Ian tapšajući me po nozi. - Samo malo... - Oči mi se zatvaraju, a glava pada na stranu. San. Jaaaako ugodan. Samo malo spavanja... - Jao\ - naglo se uspravljam i upućujem mu gnjevan pogled. Tada gledam svoju ruku. Oči su mi iskočile kad sam ugledala razderano meso i krv koja polako teče na jaknu ispod moje ruke. - Što si to napravio? - Rekao sam ti da ne smiješ zaspati. Ostani budna dok ne stignemo u bolnicu jer ću ti u suprotnom opet dirnuti ranu. - Dirnuti mi... OzbiljnoV. - Želim omotati ruku ručnicima i držati je uza sebe, tako da je on ne može dosegnuti, ali ručnici na stražnjem sjedalu izgledaju kao da su već upotrijebljeni za mnogo toga odvratnoga, a ja ne želim uništiti svoju majicu. Da, ružna je, ali je imam još od studentskih dana. Uz nju su vezana mnoga sjećanja. Dovoljno je loše to što je sad poderana. - Jesi li udarila glavom? - pita. Pruža ruku kao da će mi dodirnuti glavu pa se odmičem. - Ne diraj! - Boli li te? - Pogledava me, a tada ponovno okreće glavu prema vjetrobranu. Naginje se naprijed prilično jako. Zbog snijega je prilično teško vidjeti bilo što, čak i uz brisače koji rade vrlo brzo. - Opako - kažem i naslanjam bočni dio glave na naslon. Zurim u Ianov profil. - Doista
si zgodan, znaš li to? Ian se smiješi. - Misliš? - Da. Vjerojatno ti to ne bih trebala reći jer ćeš se umisliti, ali sam ipak morala. Dojadilo mi je misliti to, a ne reći naglas. On se smije. - Ozljede glave katkad su pomalo uvrnute. - Kao i snovi. - Moj mozak salijeću vizije Iana u smokingu, kako stoji pred oltarom. Misliš li da ćeš se ikada oženiti? - Osjećam se pijano. Između mojih misli i mojih usta više nema filtera. Vjerojatno bih trebala mariti za to, ali ne marim. Ionako to samo sanjam. On to nikada neće doznati. - Da, jednoga dana. Volio bih to. - Pogledava me i tada ponovno postaje odgovoran vozač. - Samo moram pronaći pravu djevojku. - To nije Ginny - kažem. - Ne, nedvojbeno nije. - Je li Banana? - Banana? - Namršteno me gleda. - Jesi li dobro? - Dakako. Zar ne izgledam kao da sam dobro? - Zapravo ne. - Nepristojan si. - Upravo si me pitala hoću li oženiti Bananu. Mislim da imaš frakturu lubanje. Da se nisi usudila umrijeti. - Ne, pitala sam te sviđa li ti se ona cura, ona banana cura iz restorana. - Čvrsto zatvaram oči pokušavajući se usredotočiti. - Zaboravila sam joj puno ime. Hannahbelle Lecter ili tako nekako. On se glasno smije. - Hannah? Govoriš li o Hanni Banani? - Da, o njoj. O curi sa žutim stogom slame na glavi. Ian se smije previše jako da bi odgovorio. - Je li to »ne«? - Smiješim se kroz bol i ponovno otvaram oči. Njegov je smijeh previše zarazan da bih mu se oduprla. Vrlo je zgodan. - To je odlučno »ne« - kaže. - Stostruko »ne«. Nisam je ni taknuo, i ne namjeravam. - Ona kaže da se seksate. - I dalje se smiješim iako instinktivno znam da će ga to izludjeti. Volim ga gledati kad poludi. On se prestaje smijati. - To nije smiješno. - Hej, ona to govori svima. Nisam to izmislila. Ne pucaj u glasnika. - Napokon si to upotrijebila u pravom kontekstu. - Što to? - Trzam se jer smo jako poskočili pa moja glava odskakuje od naslona. - Taj izraz. I ne brini. Neću pucati u glasnicu, iako je ona pucala u mene. - Upućuje mi znakovit pogled. Mislim da bih se trebala osjećati krivom, ali ne osjećam se. Osjećam se sretno. Smiješim se. - Nisam pucala u tebe, ludo. Karma te je upucala. - U ovom sam trenutku toliko sretna da bih se mogla ponovno upiškiti u hlače i uopće ne mariti za to. - Nemoj zaspati - kaže on, a ja uviđam da ponovno buljim u unutarnju stranu kapaka. - Moram se odmoriti. Ne želim propustiti zabavu. - Koju zabavu. - Boogovu. - Na toj ću zabavi izgledati osobito seksi, a moji prsni pištolji bit će zapeti. Ja sam ginoid, a mogla bih se kladiti da ih u Baker Cityju rijetko viđaju. - Ne ideš na Boogovu zabavu, ili na bilo čiju. Ideš u bolnicu. - Koješta. On se smije. - Vidjet ćemo.
- Da, hoćemo - kažem. I to je posljednje što pamtim od te vožnje ili razgovora. Sve mi se zacrnilo, a toplina me je preplavila i potpuno me progutala.
21
Čujem zvukove, ali ne vidim ništa. Oči su mi zatvorene. Pokušavam ih V^otvoriti, ali one odbijaju surađivati. A tada me glasovi u sobi zaustavljaju u tom nastojanju. - Mama, je li ti itko ikada rekao da si previše znatiželjna? - Oni koji su željeli doživjeti svoj sljedeći rođendan nisu mi to rekli. Ian izdiše dugo i šištavo. - Slušaj, jasno mi je što želiš reći, dobro? Shvatio sam. Neću napraviti glupost. - Izgleda da si je već napravio. Andiena najbolja prijateljica drugi dan svojeg posjeta leži u bolnici s potresom mozga i šavovima nakon napada pume. Drugi dan, Iane, a tebe smatram odgovornim za to. - Mama, ona je odrasla žena, a, koliko sam je upoznao, ako joj kažeš ne, to je kao da zidu govoriš ne. Sama je kriva za ovo. Ja sam samo nevini svjedok. - Nevin malo sutra. - Rekao sam ti da me je upucala, zar ne? Pokazao sam ti podljev. - Sine, budući da te poznajem, znam da si to zaslužio. On frflja. - Kako to možeš reći? Ja sam ti sin! - Mogu to reći jer te poznajem. Već tri godine tražiš nevolju. Premda si naumio zaribati svoju situaciju, neću dopustiti da to činiš Andienim prijateljicama. - Bokte, nisam. - Nemoj preda mnom koristiti tu riječ. Znaš da to ne volim. - Znam. Zato sam je upotrijebio. Pokušavam zaustaviti zvocanje. Ne mogu suspregnuti osmijeh. Barem je iskren. - Hej - Ianov glas otkriva sumnjičavost. - Mislim da nas sluša. Čujem korake, a tada mi je Ianov glas mnogo bliži no što je bio. - Probudi se, uspavana ljepotice. Vrijeme je da se suočiš sa stvarnošću. - Bit ću vani - kaže Maeve tišim, blažim glasom. - Javi mi kad bude spremna za posjete. - Vrata se zatvaraju i nastupa tišina. Otvaram oči i opažam prodorne, zelene oči koje zure u mene. Srce mi preskače jer uviđam koliko je lijep. Brada i obrazi obrasli su mu dlakama, a kapa mu je drugačije boje od one koju sam upamtila. Sad je to kapa koju sam mu izabrala i koju je bio bacio na pod svoje sobe. Sva sam se rastopila iznutra pomislivši da je to možda namjerno učinio. Možda mu se sviđam? - Ta boja ti dobro pristaje - kažem. - Moja modna savjetnica mi je to rekla. - Smiješi se. - Jesi li bolje? - Bolje od koga? - Bolje od cure koja se upiškila u hlače, a tada zadobila blaži potres mozga i mnogo šavova na ruci nakon borbe s pumom. Zatvaram oči dok mi se lice zagrijava. On zna za popišane hlače. -Odlazi. U ovom trenutku nisam pri svijesti. - Soba se malo vrtjela oko mene dok su mi oči bile otvorene pa mi je prilično ugodno vratiti se u stanje polusna. A i doima se da je izbjegavanje poniženja vrlo dobra ideja. - Liječnik ti je dao prilično dobre lijekove, barem sestra tako kaže. - Spaaaaaaavam... - Dodajem malo glumljenog hrkanja kako bi me shvatio. Ne mogu vjerovati da je progovorio o tome da sam se upiškila u hlače. Tko to čini? Sad više nema izgleda da mu budem seksi. Dovraga.
- Želiš li znati koliko šavova imaš? Glasno uzdišem kako bih mu pokazala koliko me živcira. - Želiš li ti šaku u oko? - pitam. - Zapravo ne. - Tada idi. Umorna sam, glava me boli i više ništa nema smisla. Čujem zvuk pomicanja namještaja po podu, ali ne želim otvoriti oči i ustanoviti što to zapravo znači. Ianov glas je pokraj moje glave. - Što nema smisla? Osjećam kako njegova topla ruka prima moju i drži je, izazivajući stezanje u mojim prsima. - To mi ne pomaže - kažem prije no što sam se uspjela zaustaviti. Dovraga s tim lijekovima. - Što? To što te držim za ruku? - Miluje mi prste. - Samo sam ljubazan. Stalo mi je do tvoje dobrobiti. Zahvalan sam ti jer si mi spasila život. Na to se moram nasmiješiti. - Doista sam te spasila, zar ne? - Da. Kao usamljeni osvetnik. Dojahala si i spasila me svojom malom pucaljkom. Otvaram oči i opažam da mi se smiješi. - Ne vjerujem tom licu - kažem mršteći se. On glumi nevinost. - Kojem licu? - Pokazuje svoju bradu. - Ovom? Izvlačim ruku iz njegovih. - Da. Idi. - Zurim u strop. Kad mi je toliko blizu, zbog nekog razloga postajem tužna. Zacijelo je i to zbog lijekova. Nikad mi se nije sviđalo uzimati lijekove. Vino je uvijek bolje. On ponovno prima moju ruku. - Nemoj biti takva. - Iane. - Škrgućem zubima nastojeći zaustaviti bol i potisnuti emocije. - Nemoj se igrati sa mnom, može? Sad nisam sposobna za to. Barem pričekaj da ponovno stanem na noge. On podiže ruku i odmiče mi kosu s lica. - Ne činim to. Podižem ozlijeđenu ruku kako bih odmaknula njegovu. - Da, činiš. Igraš se sa mnom, sviraš me kao... kao... - Violinu? - Ne. Kao violončelo. Više kao violončelo. A ne volim kad me netko svira kao violončelo. On se smije. - Zašto kao violončelo, a ne kao violinu? - Iane. - Gnjevno ga gledam. - Ne, ozbiljno te pitam. Zanima me. - Zato. - Zastajem pitajući se hoće li shvatiti. - Mnogo sam dublja od violine. On na trenutak razmišlja o tome, a tada kima. - Slažem se. Ali ne i s time da se igram s tobom. - Oboje znamo da si, čim si me prvi put ugledao, zaključio kako ti se ne sviđam pa ćeš se igrati sa mnom. I do sada si bio vrlo uspješan u tome. Ali, glava me užasno boli, vrti mi se i ruka me peče pa doista nije lijepo od tebe da to činiš dok patim. Daj mi četrdeset i osam sati, a tada možeš nastaviti svoju kampanju. On se ponovno smije. - Kampanju? Koju kampanju? - Tvoju kampanju... igranja sa mnom. On se prestaje smijati. - Ti misliš da je ovo samo igra? Da mi se ne sviđaš? Kolutam očima iako me to boli. - Dakako da jest i dakako da ne. Hajde. Prestani s time. Rekla sam ti, ozlijeđena sam. - Moram zatvoriti oči kako bih se zaštitila od svjetlosti. Jednostavno mi je previše bolno gledati ga. - U redu, ako to želiš, ostavit ću te. - Njegova ruka počinje se povlačiti, ali se moji prsti nekontrolirano trzaju. On zastaje. - Što? Ne želiš da odem? - Glas mu ponovno otkriva da me zadirkuje.
Vrijeme se otegnulo. Ne znam što bih rekla. Trebam li lagati ili reći istinu? Odlučujem se za nešto u sredini. - Ruka ti je topla, a i društvo mi godi. - Znam da Andie ne može biti uz mene, a osim nje ne mogu zamisliti koga bih uz sebe željela više nego Iana. Glupana. Njegova ruka ulazi dublje u moju pa palcem gladi gornju stranu mojih prstiju. - U redu, ostat ću. Ali samo zato što je to dio moje velike kampanje. Smiješim se dok ponovno tonem u san. - Dobro. Ja ću pobijediti, znaš? - U čemu? - U ratu. Dok tonem u san, čujem kako mi govori: - Dopustit ću ti dobiti koju bitku, ali ja ću dobiti ovaj rat.
22
Kad sljedeći put otvaram oči, Andie sjedi na stolcu pokraj mojeg kreveta i same smo u sobi. - Gdje je malena? - pitam hrapavim i ne osobito privlačnim glasom. Zvučim kao da sam proteklih trideset godina pušila tri kutije dnevno. Ne znam koliko je sati, pa čak ni je li onaj dan koji je bio kad sam stigla. - S tatom je, kat iznad tebe. Kako se osjećaš? - Dobro. Odlično. - Pokušavam se uspraviti, ali me pulsiranje u glavi usporava. - Vražja glavobolja. - Imaš blagi potres mozga. Možda bi trebala ležati. - Stavlja ruku na moju, a na licu joj je izraz čiste zabrinutosti. - Ne, hvala. Moram otići odavde. Plaćam ogroman postotak participacije. - Ne brini za participaciju. Samo se oporavi. - Andie se naslanja i trlja trbuh. I dalje izgleda prilično trudno, ali joj to nipošto neću reći. - Kako je Šarah? - pitam odvraćajući razgovor od sebe. Znam da će me Andie, kad shvati da sam dobro, početi koriti jer sam imala onaj pištolj. Bolje je da joj odvratim pozornost prije no što se usredotoči na ono o čemu radije ne bih razgovarala. - Savršena je. Danas idemo kući. Možda možemo svi zajedno. Rekli su da ti ne moraš ostati još jednu noć. Samo moraš mirovati. - Smijem li se voziti na stražnjem sjedalu, s njom? - Sviđa mi se pomisao da bih je mogla zabavljati izvodeći grimase punih trideset minuta, koliko je potrebno da se vratimo na farmu. Želim da upamti moje lice prije no što odem, kako bi, kad je nazovem, znala tko joj se obraća. - Ako želiš. - Andie me gleda, a tada se naginje bliže i progovara tiše. - Dakle, što se događa s tobom i s lanom? Gledam po sobi provjeravajući skriva li se on u kojem kutu. - Kako to misliš? - Mislim, jedan dan sam odsutna i vas dvoje odmah upadate u kojekakve nevolje. Nešto mi govori da je u ovoj situaciji najbolje svesti dramu na najmanju moguću mjeru. Ne želim da se Ian nađe u nevolji. Nije učinio ništa loše. - Samo sam se vozila u kamionetu dok je on brojio krave. Ništa posebno. - Čula sam drugačije. - Mršti se. - Znaš da je nepromišljen. To me pomalo ljuti. - Nije učinio ništa loše. - Zašto si tada ovdje u bolnici, sa šavovima i potresom mozga? Pokušavam se podignuti u sjedeći položaj. Previše sam gnjevna da bih taj razgovor nastavila ležeći. - Potres mozga je blag, nije pravi. A osim toga, to nije ni u kakvoj vezi s njim, dobro? On je bio sasvim u redu. Pravi džentlmen. - Zastajem kako bi uvidjela da mislim ozbiljno. Ona ga očito ne razumije kao što ga ja razumijem, a to je prilično žalosno jer ga ona viđa svaki vražji dan. - Jesi li ti ikada brojala krave? Ona se neodređeno smiješi. - Nekoliko puta. S Mačkom. - U redu. Tada znaš da se katkad dogodi sranje i da jednostavno moraš izaći nakraj s njime. - Pa, što se dogodilo? - Nije li ti Ian rekao? - Ne. Naljutio se na Mačka i Angusa i odjurio prije no što su uspjeli čuti cijelu priču. - Vjerojatno zato što ste ga optužili za nešto što nije učinio. -Pokušavam prekrižiti ruke
na prsima, ali mi infuzija smeta. Gledam je i podsjeća me na povodac. - Netko bi mi trebao skinuti ovo sranje kako bih mogla otići. - Kamo ideš? - Moram pronaći Iana, dakako. - Zašto? - Zato! - Kad sam na trenutak razmislila o tome, shvaćam da nemam razloga tražiti ga. Ali, imam razlog vratiti se u njegovu kuću što prije. Jadna mala Candy. Što ako gladuje? Potrebna sam joj! - Imam obaveze na farmi. Andie se smije. - Nije smiješno. Govorim ozbiljno. - Malo podižem glavu. Imam novorođenče na skrbi, iako se nje to uopće ne tiče. Ili je se možda tiče, ali sam sada previše ljuta da bih joj govorila o tome. - U redu, zagrist ću. Kakve su to obveze? - Zadužena si za odabir garderobe? - Ne. - Njezina izjava nema nimalo smisla. Gledam je kao da je glupa. - Trebaš li nekome napraviti frizuru? - Ne. Zašto to pitaš? - Prilično sam uvjerena da me ismijava, a prije to nipošto ne bi učinila. Osjećam bol u prsima od pomisli da to sada čini. Ona sliježe ramenima. - Samo pokušavam shvatiti što bi kod kuće trebala raditi, to je sve. Osjećam potrebu da zaplačem. - Za tvoju informaciju, potrebna sam zbog mnogo toga, ne samo za usklađivanje boja i frizure. - Barem sada jesam. Zahvaljujući lanu. Srce mi se ispunjava toplinom samo zbog pomisli na ono što je danas učinio za mene. Učinio me je kravljom mamom. Andieno lice se rastužuje. - Nisam to tako mislila. - Da, jesi. Mislila si to upravo tako. - Pritišćem crvenu tipku na žici omotanoj oko ruba mojega kreveta. - Što to radiš? - pita dok zamahujem nogama preko suprotne strane kreveta i sjedam na njegov rub. - Odlazim. - Kako to misliš, odlaziš? - Gdje mi je telefon? - pitam osvrćući se uokolo. - U plastičnoj vrećici, ondje u gornjoj ladici. - Pokazuje ormarić pokraj moje lijeve noge. Ustajem, otvaram ladicu i nalazim svoj telefon. Uključujem ga i osjećam olakšanje jer baterija nije prazna. Šaljem kratku poruku. - Koga zoveš? - pita Andie. - Ne zovem nikoga. Šaljem poruku. - U vrećici je i moja odjeća, ali ne mogu odjenuti te traperice. Vonjaju. Držim ih u vrećici, s drugim stvarima, i šaljem još jednu poruku. - Kome šalješ poruku? Prije no što sam stigla odlučiti kako ću joj odgovoriti, dobivam poruku. Stižem za nekoliko minuta. U gradu sam. Koju velič inu nosiš ? Odgovaram mu pojedinosti i tada sjedam na krevet te preko ramena gledam Andie. - Imaš li četku za kosu? - pitam. - Svakako. - Vadi četku iz torbe i pruža mi je. - Što se događa? Polako četkam kosu ne govoreći ništa. Moram ustanoviti kako da izađem nakraj s tom situacijom ne uzrujavajući Andie. Sad mora misliti na dijete i ne bi se trebala zabrinjavati zbog mene. Sposobna sam izaći nakraj s time, bez problema. Dok ja odugovlačim, sestra ulazi. Nije ona koja je skrbila o Andie, ali joj je izraz lica isti. Zašto se sve medicinske sestre ponašaju kao da me mrze?
- Trebate li nešto? - pita, a usta joj se izvrću i nabiru kad je završila pa čeka moj odgovor. Podižem ruku kako bi vidjela iglu infuzije. - Da. Izvadite mi ovo. - Žao mi je, ali trenutačno to ne mogu učiniti. Usiljeno joj se smiješim. - Ako vi to ne učinite, ja hoću. Ona me ljutito gleda. - Ovdje upute izdaje liječnik, mlada damo, a on kaže da vam je potrebna tekućina i lijekovi. - Podiže pogled prema prozirnoj vrećici koja visi iznad mene. - Kad se ova isprazni, doći ćemo pogledati vas. - Netočno, sestro Bezdušna. - Povlačim ljepljivu traku na svojoj ruci i trzam se jer sam njome iščupala nekoliko dlačica. - Ako kažem da sam završila, tada sam završila. Moje tijelo, moja odluka. Andie ustaje, naginje se i stavlja mi ruku na rame. - Dušice, možda bi trebala pričekati. Izmičem rame ispod njezine ruke. - Ne. Neću čekati. Moram se počešljati i srediti lice prije no što Ian dođe. A to ne mogu dok sam pričvršćena na ovu napravu. Sestra mi prilazi i pokušava mi prepriječiti put. - Morate pričekati. Zastajem i upućujem joj gnjevan pogled. - Dodirni me i gadno ćeš zažaliti. - Poželjela sam joj reći da sam se hrvala s pumom i pobijedila, ali držim to za sebe. To mi vjerojatno ne bi pomoglo uvjeriti ikoga da sam spremna za otpuštanje. Sestra više ne pokušava dodirnuti moju ruku. - Prijetite mi? - pita. -Jer, mogu pozvati osiguranje. - O, to nije prijetnja; obećavam ti. Dodirni me i boljet će te, bez sumnje. - Prestajem petljati po traci i gledam je u oči. - Ne možete me zadržati ovdje i ne možete me prisilno liječiti. Znam svoja prava. Dakle, ili mi pomogni izvući ovo ili se nosi iz moje sobe. Biraj, kako ćemo? Vidite, mislim da je stvar u tome da sam se borila s pumom i preživjela kako bih pripovijedala o tome. Ja sam utjelovljenje opakosti. A osim toga, svi misle da je Ian kriv za to što se dogodilo, što je potpuno nepravedno. Mislim, možda jest na određeni način kriv, ali ne na loš način. Ono što mi se danas dogodilo bilo je sjajno jer sam se suočila sa smrću i isprašila je, a to mogu zahvaliti lanu, da i ne spominjem vezu s Candy. Imam potrebu odmah mu reći koliko sam mu zahvalna, prije no što mu se bilo tko drugi približi i napuni mu glavu besmislicama zbog kojih će se osjećati loše. Danas sam bila najbolja inačica sebe, jaka, hrabra i snalažljiva. Tu svoju inačicu ne bih upoznala da je Ian nije izvukao iz mene. - Pozvat ću osiguranje - kaže sestra i ostavlja nas u sobi. - Samo naprijed! - vičem za njom. - Tužibaba! - Candice, jako sam zabrinuta za tebe - kaže Andie obilazeći krevet. -Ozbiljno, bi li se, molim te, smirila i odustala od toga? - Dodaj mi nekoliko papirnih ubrusa - kažem ne obraćajući pozornost na njezine riječi. Skinula sam ljepljivu traku i još samo moram izvući iglu. Bojim se da će krvariti. Igla izgleda vrlo debelo. Saginjem se i gledam je izbliza. Što su mi to stavili u ruku, crijevo za zalijevanje vrta? Ona nepristojna sestra vjerojatno je izabrala najveće koje imaju jer mi zavidi na kosi. Kuja. - Izvoli. - Andie mi pruža nekoliko ubrusa iz kupaonice i jedan jastučić od gaze, koji je negdje pronašla i izvukla ga iz omota. Pritišćem ga na ruku i držim trbuhom dok slobodnom rukom vadim iglu. I, dovraga, peče kao... oooooh... vatra! Ruka mi gori! \Jh\ Bacam iglu na pod i malo skakućem kako bih si ublažila bol. Andie strpljivo čeka dok ja plešem ča-ča-ča, skraćeni solo tango, kratak valcer. To čini čuda za bol.
Dok držim ruku u zraku i drugom pritišćem vrtno crijevo, smiješim se Andie. I nastavljam se smiješiti dok mi vatra gori u ruci, a mučnina prijeti svladati me. Gutam i susprežem žuč koja se pokušava podignuti. - Vidiš? Ništa posebno. - Poludjela si - kaže Andie, gotovo s osmijehom. - Što te je spopalo? - Ništa. - Sliježem ramenima i naslanjam se na krevet, potpuno ležerno i kao da je sve pod kontrolom. Želim da to misli kako me ne bi pokušala prisiliti da ostanem ondje bez Iana. Jednostavno mi je dojadilo biti ovdje, a i ne sviđa mi se kad me ljudi ne slušaju. - Dušice... napala te je puma. Imaš šavove na ruci i veliku kvrgu na glavi. - Gleda zavoj na mojem bicepsu. - Moraš biti oprezna kako se rana ne bi inficirala. Nokti one mačke vrlo su prljavi. - I? Uzimat ću antibiotike. Andie gleda viseću vrećicu. - Uzimala si ih prije no što si izvukla tu iglu. Gledam vrećicu, a tada iglu iz koje tekućina kapa na pod pokraj mojeg stopala. - Oh. Ruka me peče još jače jer vidim da će sve to sredstvo za uništavanje mikroba biti protraćeno. Andie uzdiše. - Uvjerena sam da ti možemo nabaviti tablete. Samo želim da staneš, udahneš i kažeš mi što se događa. - Odmahuje glavom. -Doima se da si šenula otkako si upoznala Iana. Obje neko vrijeme ne govorimo. Tišina se proteže toliko da postaje neugodna. Moram nešto reći. - Ian nema ništa s time. Ona me gleda u oči toliko dugo da popuštam. - U redu, možda posredno ima nešto s time. Vrlo posredno. - Reci mi. - Sjeda na rub kreveta, pokraj mene. Potrebno mi je neko vrijeme da joj objasnim što mi prolazi kroz glavu i srce. To nema baš mnogo smisla jer u jednom trenutku želim ubiti njezinog šogora, a u sljedećem slinim za njim. Kako da to izrazim riječima i ne zvučim kao da sam poludjela? - Ne znam. On jednostavno... potpuno me raspali. I nasmijava me. Izaziva me. S njim radim ono što još nikada nisam radila. To mi se sviđa. Sviđa mi se ta nova ja, ta koja postajem kad sam s njim. - Oh - tiho kaže Andie. A tada kaže još tiše: - Ajme. Strah se uvlači u moj um i u moje srce. A tada se pojavljuje ideja da bih se trebala uvrijediti. - »Ajme«? Što to znači? - Ništa. - Ne laži. To je nešto značilo. Što si mislila? Jer, ako je nešto loše o lanu, naljutit ću se na tebe. - Ne, ne, ništa loše. Pa... - zastaje - ništa jako loše... Podbadam je u rebra zdravim laktom. - Da čujem. Ona postaje ozbiljna i stroga. - Jesi li već spavala s njim? Usta mi se otvaraju od neposrednosti njezinog pristupa. Naslanjam se na krevet pokraj nje. - Št...? - Nemoj glumiti nevinašce. Predugo te poznajem da bih pala na to. - Ako baš moraš znati, nisam spavala s njim, u redu? Isuse. Tek sam ga upoznala. Drago mi je da mi ne čita misli jer da ih čita, znala bi da sam posve spremna spavati s njim čim sljedeći put ugledam njegovu divotu. - Možda ne bi trebala. Mislim, spavati s njim. Gledam je pokušavajući joj kroz oči pročitati misli. U njima vidim samo tugu. - Zašto ne?
- Zato. Moglo bi loše završiti. - Što bi moglo loše završiti? - Odmahujem glavom. - Andie, govoriš u zagonetkama, a moram ti reći... da me to strašno živcira. Ozlijeđena sam, ako nisi primijetila. - Podižem ruku u znak potvrde. - / boli me glava. Reci ono što moraš reći i završi s time. Ona prilično dugo zuri u pod. Pomišljam da je pala u trans, a ona tada napokon podiže glavu i progovara. - Vidim da ti se sviđa. Mislim, da ti se doista sviđa. Ali, dušice, Ian nije tip za ozbiljnu vezu. Budeš li spavala s njim, nedvojbeno će ti slomiti srce, a ne bih željela da se to dogodi. Mrštim se pokušavajući ublažiti činjenicu da mi je srce od njezinih riječi poskočilo, a tada pretrnulo. - Molim te. Kao da bih pala na Iana MacKenzieja. Čujem tiho kucanje na vrata, a tada opažam glavu koja viri kroz njih. - Jesi li odjevena? Sreća me ispunjava toliko da pomišljam da ću se zagrcnuti njome. -Iane! Došao si! Zacijelo je srušio sve rekordne brzine na tlu kako bi stigao toliko brzo. Možda je već bio kupovao za mene kad sam mu poslala poruku. Od te pomisli preplavljuje me toplina i topim se iznutra. On otvara vrata i kima Andie. - Andie. - Iane - kaže ona i ustaje. - Odakle si došao? - Iz robne kuće. - Podiže vreću s velikim crvenim krugom. - Donio sam što si tražila. Baca je na krevet i okreće se kako bi otišao. - Kamo ideš? - pitam plašeći se da će me ostaviti. - Mislio sam vani pričekati da se odjeneš. - Smiješim se Andie i znakovito je gledam. - To je doista pristojno, Iane. Mnogo ti hvala. - Nema na čemu. - Izašao je prije no što je Andie stigla reći bilo što u njegovoj prisutnosti. Odmahuje glavom. - Gadno ćeš zažaliti. Pazi što ti kažem. - Andie, to je zlobno. - Odmahujem glavom. - Ne razumijem te. Zašto si takva? Zbog neispavanosti ili nečega takvog? Zbog hormona? - Zastajem jer sam se odjednom sjetila da je upravo rodila. Dakako. - Hormoni su krivi, zar ne? Andie se okreće postrance i prima me za ruku. - Draga. Slušaj me. Ian je drag kad to želi biti. To ne osporavam. Ali, ozbiljna veza ga ne zanima, razumiješ li što govorim? Imao je godine i godine da se skrasi, a učinio je upravo suprotno. Svaki vikend divlja po gradu, previše pije, seksa se uokolo. Nije tvoj tip. Izvlačim ruku iz njezine, uzimam vrećicu koju je Ian bacio u sobu i otvaram je kako bih vidjela što je u njoj. - Nije spavao sa starom Bananom, tek toliko da znaš. Lagala je o tome. - Svejedno. Ako nije spavao s njom, spavao je s drugima. A tebe poznajem. Nisi tip za flert. Kažeš da jesi, ali nisi. Mrštim se gledajući je. Tijelo moje najbolje prijateljice očito je zaposjeo nekakav izvanzemaljac. Andie bi znala da to ne smije reći o meni. - O čemu govoriš? Neprestano sam u flert vezama. - Navedi jednu. Podižem bradu. To je lako. Neprestano flertujem uokolo. Ja sam majstorica flerta. Vrsna flerterica. Nazivaju me šampionkom flerta. -Matthias. - Htjela si djecu s njim. To si mi rekla nakon vašeg prvog i jedinog izlaska. To nije flert. To je opsesija i potpuna suprotnost. - Samo sam se šalila. - On je doista bio super sladak. Imao je sjajnu DNK. Vidjela sam to u njegovim jagodičnim kostima. Iz muškarčevih jagodičnih kostiju i drugih crta lica moguće je mnogo iščitati.
- Još se sjećam imena koja si izabrala za djecu - kaže mršteći se, a pogled joj je strog. - U redu. - U tome je u pravu. Ali, imam ih još. Još mnogo. - Što je s Jasonom? - Kad te nije nazvao nakon vašeg trećeg izlaska, gotovo si ga uhodila. Naglo udišem. - Nisam! Nikada to ne bih učinila! - U redu, uhođ enje je možda prejaka riječ, ali si se pod lažnim imenom sprijateljila s njim na Facebooku, kako bi mogla provjeravati njegov status i gledati fotografije. Lice mi se zažarilo od tog sjećanja. - Popila sam previše vina. Ne mogu odgovarati za tu noć. - Samo kažem... nisi tip za flert. Tvoje je srce preveliko za takve gluposti. Nekoliko sekundi razmišljam o njezinim riječima, a tada odgovaram: - Imam prilično veliko srce, to je istina. Ali mislim da to ne znači da se ne mogu malo zabaviti dok sam ovdje. Imam mnogo drugih priča koje mogu upotrijebiti kao protuargumente, ali sada to više nema smisla. Ona je donijela odluku o meni i o lanu. Andie me povlači u zagrljaj. - Zabavi se. Samo se nemoj previše nadati ili dopustiti da ti slomi srce, može? Mislim da to ne bih podnijela. Odmičem se kako bih joj vidjela lice. - Zar plačeš? - Dakako da plačem! - viče. - Puma te je zamalo usmrtila, zaboga! A sad će ti srce slomiti igrač kojeg ne mogu ubiti jer smo članovi iste obitelji! - Ooo, jadnice... - Tapšam je po obrazu. - Hormoni te baš šamaraju, zar ne? Ona odguruje moju ruku. - Ne, tuko, to nije zbog hormona. To je zbog tebe, zato što se izlažeš riziku kojim se ne bi trebala izlagati. Nego, gdje je pištolj? - Pruža ruku kao da bih trebala staviti nešto u nju. - Koji pištolj? - Oličenje sam nevinosti. - Pištolj koji si kupila. - Ne znam o čemu govoriš. - Zapravo i ne lažem jer u ovom trenutku ne znam gdje je pištolj. Nadam se da je u Ianovom kamionetu ili na nekog drugom sigurnom mjestu. Ta stvar nam je danas spasila život. Barem mislim. Čujemo kucanje ne vrata, a tada u sobu dopire Ianov glas. - Jesi li spremna? Moram krenuti. Ako želiš da te povezem, kreni odmah. Podižem ruku zaustavljajući Andieno pitanje. - Sačuvaj to za poslije. Moram se odjenuti prije no što sestra Bezdušna dovede Nacionalnu gardu. Andie me gleda dok s mukom odijevam odjeću koju mi je Ian kupio u robnoj kući. Iz rane od igle infuzije kapa mi krv, ali čim sam se odjenula, ponovno stavljam gazu na nju. Kad sam napokon završila pa uspravno stojim, uviđam da u crvenoj kariranoj košulji i trapericama s elastičnom pasicom, koje mi je Ian kupio, izgledam kao pijana seoska fufa iz četrdesetih godina. Andie i ja gledamo moju jadnu pojavu, a tada se zajedno smijemo. - Više nisam zabrinuta - napokon kaže Andie, i dalje s osmijehom. - Zabrinuta zbog čega? - Zabrinuta da će te Ian nagovoriti da pobjegneš s njim. - Što bi to trebalo značiti? - pitam, pomalo zbunjena. Ona upire prstom u mene. - Ako je to za njega lijepa odjeća, nema nikakvih izgleda kod tebe. Ha, ha. Smijem se s njom, ali joj u sebi govorim da nema pojma o meni ili o lanu. On je to učinio namjerno, na taj način me moli da navalim na njega bez suzdržavanja. Iznutra sam ushićena jer znam da on misli da pobjeđuje, ali griješi. Ozbiljno ću ga srediti kad to bude najmanje očekivao. U meni je doista pronašao dostojnu protivnicu.
23
Vožnja iz bolnice protječe u nelagodi. Ian me je spasio od Andienog ispitivanja, ali, kad se sada sjetim svega što sam joj rekla i što se događalo u mojemu umu, jasno mi je što sam zapravo mislila. Ian mi se sviđa. Mislim, jako mi se sviđa. Krišom ga pogledavam dok vozi pjevušeći uz radio i to samo potvrđuje moju sumnju. Bože, prekrasan je. Seksi. Drag. Nipošto ne bih mogla samo spavati s njim i bezbolno se izvući. Uzet će mi komad srca, koji ću morati ostaviti kad odem odavde. Želim li to? Mogu li to? - Što se događa u toj tvojoj lopti? - pita ne gledajući me. - Samo razmišljam o tome koliko sam seksi u ovoj odjeći - kažem, sretna jer nema sposobnost čitanja misli. - Ne znam kako ćeš se sada suzdržavati da me ne zgrabiš. On se smije. - Ni ja. Mislio sam da ti te boje pristaju. Povlačim elastičnu pasicu. - I ova elastična traka. Seksi, seksi. - Lakše ćeš ih odjenuti i svući s ozlijeđenom rukom. Smijem se. - Ne laži. Znaš da si mi ovu odjeću kupio jer je bila najružnija u čitavoj robnoj kući. - Ni to nije točno - kaže skrećući s asfaltirane ceste na zemljani put. -Vjeruj mi. Bilo je i gore odjeće koju sam ti mogao kupiti. Mogu se vratiti po nju ako želiš. - Gleda me i namigne. Ispuhnula sam malo zraka pa gledam kroz prozor. Nemam što odgovoriti na to. Mozak mi ne radi punim kapacitetom. On ponovno zvuči kao da je drag iako me je odjenuo kao pijanu staru seljanku. - Želiš li da se pobrinem za Candy umjesto tebe? - pita. Gledam ga. - Ona stvarno postoji? - Dakako da postoji. - Mršti se nekoliko puta, a tada ponovno gleda pred sebe. - Jesi li sigurna da ne bi trebala biti u bolnici? - Dakako da jesam. Samo... nisam znala jesam li taj dio sanjala ili nisam. - Ne, nedvojbeno ga nisi sanjala. A ona je sada već vjerojatno prilično gladna. Utroba mi se nekontrolirano grči dok razmišljam o jadnoj djevojčici koja gladuje jer ja nisam ondje kako bih je nahranila. - Požuri, Iane, vozi brže. - Opusti se. Šalim se. Candy je dobro. Brišem znoj nervoze s čela. - Samo požuri. U automobilu je neko vrijeme tiho, a on tada, nedaleko od farme, ponovno progovara: Doista si zabrinuta za tele, zar ne? - Dakako. - Gledam ga i pokušavam shvatiti zašto ga to toliko iznenađuje. - Ti nisi? - Vjerojatno jesam. - Parkira na svoje mjesto, ali ne gasi motor. Umjesto toga premješta mjenjač u položaj parkiranja i otkopčava pojas. Gleda kroz prozor, naslonivši ruke na volan. - Što radimo? - pitam. - Samo razmišljam. Gledam snježne pahuljice koje polako padaju po vjetrobranu kamioneta. Tope se prije no što se nakupe, vjerojatno zato što je Ian maksimalno pojačao grijanje. - O čemu razmišljaš? - napokon pitam, gotovo strahujući od odgovora. - Razmišljam o tome kako se ispostavilo da si drugačija no što sam mislio da ćeš biti. Napokon me gleda, ali uopće ne uspijevam shvatiti izraz njegova lica. Sve slabija svjetlost nimalo ne pomaže. - Kako to? Mislim, što si očekivao?
On gleda moju odjeću, pa cipele, i tada me ponovno gleda u oči. - Ovo nisam. - Gasi motor, otvara vrata i iskače prije no što sam stigla odgovoriti. Otvaram svoja vrata i pokušavam izaći, ali sam se zapetljala prije no što sam shvatila da sam zaboravila otkopčati pojas. - Zbog tebe ovako izgledam! - vičem njegovim leđima, koja brzo nestaju. - Nema na čemu! - viče mi preko ramena. - Nisam ti zahvalila! - vičem. Kad sam se napokon oslobodila pojasa, moja stopala staju na snijeg i, nekim čudom, ne padam. Hodam pomalo široko, kako bih bila stabilnija na tlu. Slijedim lanove korake, a, stigavši do staje, snijeg imam samo na čizmama. Krećem se po tom nesigurnom tlu gotovo kao da sam rođena ovdje. Ulazim u staju i smiješim se od uha do uha. - Da, da - mrmlja Ian. - Razumijem te. - Govoriš li meni? - pitam prilazeći odjeljku u kojem je tele. Ian radi nešto iza ugla. Moje djetešce hoda uokolo, njuška slamu i prevrće je. Prekrivena je komadićima slame. Otvaram vrata odjeljka i ulazim, a ona žuri na drugi kraj i gleda me. Sagnula sam se i tepam joj pa ona čini nekoliko opreznih koraka prema meni. - Izvoli - kaže Ian pružajući mi bočicu preko vrata. Uzimam je zdravom rukom i prislanjam uz lice. - Večera, djevojčice. Dođi i jedi, tako da mama više ne mora brinuti zbog tebe. Ona mi prilazi kao da razumije što sam rekla, a tada se ponovno natežemo dok ona prazni bočicu. Ruka mi gori, ali ne obraćam pozornost na to. Isplati se izdržati svu bol koji moram izdržati zbog nje. Kad je završila, odlazi i izvodi ples zadovoljstva jer joj je trbuščić pun mlijeka, a ja stojim u kutu i gledam je. Nisam svjesna da na obrazima imam suze radosnice sve dok Ian nije pružio ruku i obrisao jednu. - Jesi li spremna za večeru? - tiho pita. - Da. Ne. Možda. - Ne mogu se usredotočiti na njega. Mogu samo gledati ovu minijaturnu kravicu i diviti se tom čudu. Ne mogu vjerovati da smo je Ian i ja doista vratili u život. Da nismo došli u tom trenutku, sad bi bila zaleđena, a njezina prava mama mukala bi dok bi joj se srce slamalo. Osjećam se kao superjunakinja. - Želiš li da ti je donesem ovamo? - pita. Time je privukao moju pozornost. - Bi li to učinio? On se smiješi. - Da. Odmah ću se vratiti. - Trenutak poslije pruža mi nizak stolčić preko vrata. - Izvoli. Udobno se smjesti. Stavljam stolčić u kut odjeljka i sjedam na njega. Candy mi prilazi kako bi vidjela što se događa i liže me svojim jako hrapavim jezikom sve dok je nisam odgurnula, a tada se vraća prevrtanju slame. Tek kad sam se smirila i kad ona tone u san, shvaćam koliko je hladno. Migoljim nožnim prstima i pokušavam održati cirkulaciju u stopalima. Ian dolazi trenutak poslije s pokrivačem, koji preko vrata baca na mene, a u drugoj ruci drži nešto omotano folijom. Otvara vrata odjeljka i ulazi, sjeda na slamu pokraj mene, a ja se ogrćem toplom vunom. - Što je ovo? - Pitam kad mi je pružio jedan zamotuljak. Jedan je zadržao pa skida gornji dio folije. - Burito. Svježe zamrznut, podgrijao sam ga u mikrovalnoj. - Ajme - kažem odgrizavši komad, žalosno podbacivši u nastojanju da ostavim dojam pristojne djevojke. - Posjeduješ mnogo skrivenih darovitosti. - Nego što - kaže on pa u jednom zalogaju odgriza trećinu svojega burita.
Smijem se jer je zrno graha ispalo iz njegovih usta i ostalo na bradi. - Što je? - pita sav nevin, iako znam da ga zacijelo osjeća. - U čemu je problem? Odmahujem glavom. - Ni u čemu. Baš ni u čemu. - Doista? - okreće glavu lijevo-desno, ponosno pokazujući svoj novi graholiki madež. - Doista. Savršen si upravo takav. Danas nisi izgledao bolje. On okreće glavu na stranu pa jednim brzim pokretom odbacuje grah s lica. Zrno pada u moju kosu. Uzdišem kroz nos i samo sjedim, žvačem burito i razmatram tragedije toga dana. Čitavo lice bilo mi je prekriveno kravljim hračkom. Puma me je ogrebla, a sada imam šavove i budući ožiljak, koji će se vidjeti kad god budem nosila ljetnu haljinu ili majicu. Pridonijela sam smrti te pume. Razljutila sam najbolju prijateljicu i gotovo čitavu njezinu obitelj. A sad imam grah iz burita u kosi. Lice mi se razvlači u širok osmijeh. - Smiješiš se - kaže Ian. Zvuči zabrinuto. - Da, Iane, smiješim se. - Pomalo se plašim. I dalje sam zagledana u staju. - I trebao bi se plašiti. - Doista? Bez upozorenja skačem u stranu i bacam ga na slamu. Moj burito leti u zrak. - Da! Doista! Kravica skače na noge i bježi u dalji kut. Na lanu sam i gledam njegovo iznenađeno lice. Nekoliko sekundi poslije do nosa mi dopire čudan vonj. Ianovo lice se smračilo. - Što to smrdi? - pitam. Ian zatvara oči. - Bi li me pustila da ustanem? Mislim da ležim u kravljoj balezi.
24
Cijelim putem do kuće ne mogu se prestati smijati. Stražnji dio lanove glave prekriven je kravljom kakicom. A mislila sam da je moja kosa u lošem stanju zbog malo hračka i zrna graha iz burita. - Da se nisi usudila reći to - upozorava me dok se uspinje stepenicama. Hvatam zrak, pognuta, i držim se za trbuh. Oh, jako me boli. Ne mogu se prestati smijati. - Idem pod tuš. - Otvara vrata, ulazi i baca jaknu na pod pokraj njih. - Nemoj puštati vodu u zahod dok sam unutra. Zastajem u predvorju, a moj smijeh je utihnuo zbog njegove zbunjujuće izjave. - Što? On se teškim koracima uspinje stepenicama. - Nemoj puštati vodu u zahod dok se tuširam. - Zašto ne? - vičem za njim. On ne odgovara, a vrata kupaonice s treskom se zatvaraju. Odlazim u zahod u prizemlju kako bih provjerila stanje svojega lica i kose. Bila je to pogreška. Užasnuto gledam lice u ogledalu. Iskreno mogu reći da nikada u životu nisam izgledala toliko loše, čak ni nakon što sam se jednom na koledžu napila i završila u kući tipa čije ime nisam mogla upamtiti te se probudila lica pritisnutog o tepih u njegovoj dnevnoj sobi. Taj je dan bio loš, ali ovaj dan gori je od lošeg dana. Naginjem se kako bih bolje pogledala, a tada se jednako brzo odmičem. O, Bože! Spontano sam se naborala ovdje, na ovoj farmi! Izgledam deset godina starije! Možda je to zbog odjeće. Možda zbog hrane. Držim se za trbuh, koji se preokreće i kruli. Onaj burito mi nije dobro sjeo. Priroda zove. Sjedam na zahod i razmišljam o danu koji je za mnom dok obavljam nuždu. Moj želudac i dalje izražava nezadovoljstvo dok ja prebirem po sjećanjima. Doista mi je drago da smo Ian i ja sami u kući. U ovoj sobici proizvodim poveliku buku. Ajme. Ian i ja zajedno smo obavljali zadatke. Jutros je došao po mene kako bih ih obavljala s njim. Htio mi je pokazati malene kravice i sve to. To mu je vjerojatno bilo velika gnjavaža. Je li to bilo samo zbog pristojnosti? Sumnjam. To je nešto što bi tip učinio ako mu se cura sviđa. Sviđam li se lanu? Ili me možda samo želi ismijavati, smijati se svim mojim padovima i svim trenucima kad sam napravila budalu od sebe. A dobro se nasmijao, u to nema sumnje. Gad, vjerojatno ga već trbušni mišići bole od sveg tog smijeha. Ali, ujedno je i jako drag, a katkad čak i pristojan. Rekao je da nisam onakva kakvu je očekivao. Nisam sigurna, ali mislim da je to bio kompliment. To je dobar znak, zar ne? Uvijek postoji mogućnost da me samo pokušava povaliti. U tome je bio kreativan, priznajem. Doista mogu reći da me još nitko nije pokušao osvojiti vodeći me da sudjelujem u kravljem porođaju. Najbolje što sam do sada doživjela bio je izlazak u zoološki vrt, a potom večera uz svijeće. Tada sam to smatrala prilično kreativnim, ali i to blijedi u usporedbi s današnjim danom. I tada mi je sinulo. Bože, pa imam malenu kravicu na brizi! Koliko često jede? Što zapravo jede? Moram prionuti guglanju! Završavam, koristim veliku količinu dvoslojnog papira, ustajem i povlačim elastične bapske hlače do struka. Moram doznati koliko je često potrebno hraniti Candy i što je potrebno staviti u bočicu. Hoću li noćas morati spavati u staji? Kod kuće nema nikoga osim Iana. Moram
ga pitati i ustanoviti kako ću izvoditi sve to uz održavanje svojega društvenog rasporeda, posjete Andie, odlazak na Boogovu zabavu i sve to. Puštam vodu, perem ruke i izlazim iz zahoda. U hodniku nisam načinila ni dva koraka kad s kata čujem glasnu riku. Preskačem po dvije stepenice odjednom. Zvuči kao da Ian gore umire. - Što je?! - vičem s vrha stepenica. Stižem do vrata kupaonice i lupam na njih. - Jesi li dobro?! - Rekao sam ti da ne puštaš vodu u jebeni zahod! Grizem usnu shvaćajući što je htio reći. - Oh. - Da, oh. Nemoj glumiti da to nisi namjerno učinila! Doista je ljut. Na određeni način me ljuti to što je toliko ljut. - Nisam! - Lažljivice! - Nisam lažlj ivica. - Jesi, lažljivica si. Vražja lažljivica. Namjerno si pustila vodu kako bih se smrznuo. Vjerojatno me želiš vidjeti golog ili što već, misliš da ću istrčati odavde. Stišćem oči dok zamišljam kako stoji ondje i optužuje me za nešto što nisam učinila. A mogućnost da ga vidim golog nekako mi zvuči kao dobra ideja. Okrećem se i trčim niz stepenice jednako brzo kao što sam trčala uz njih. Možda i brže. Ulazim u zahod i puštam vodu koliko god jako mogu. Uz to i otvaram slavinu, za dobru mjeru. Smijem se kao da sam poludjela jer čujem kako on ponovno riče. Trčim u kuhinju pa i ondje puštam vodu, a tada pritišćem tipke kako bih uključila perilicu. Čujem tutnjavu koraka, ali ne obraćam pozornost na nju. On vjerojatno gore skače kao poremećeni majmun. Sad još samo moram pronaći njihovu perilicu. Zdravo! Za ogromnu količinu prljavog rublja potrebno je mnogo vruće vode koja stiže! Trčim iza ugla, u hodnik, i zaliječeni se u nešto veliko, tvrdo i mokro. Nešto što teško diše. - Jesam te! - Ian mi viče u lice i hvata me. - Jao! Što to radišV. - vičem. Mokar je. I gol. Ono, jako, jako gol. Počinjem istodobno vikati i smijati se. Ne mogu si pomoći. Adrenalin se rasprsnuo u mojem srcu i potpuno sam izgubila nadzor nad sobom. - Dajem ti ono što si tražila! - Podiže me i kreće prema prednjem dijelu kuće. Stižemo do hodnika, a tada se događa sranje. Ni Ian ni ja nismo spremni za naglo otvaranje vrata, pred kojim stoje Mac i Andie, a iza njih Angus i Maeve. Dovraga.
25
Uhhhh... - Ian me spušta pred sebe. Zapah ledenog zraka udara me u lice. - Uhhhh, zdravo - kažem. Lice mi gori iako je temperatura ispod nule. - Iane Michaele Anguse MacKenzie... od svega... - Maeve je očito ostala bez riječi jer je samo to uspjela reći. - Ja ću... uhhh... otići natrag pod tuš. - Ian me ostavlja ondje u predvorju, zagledanu u cijelu šokiranu obitelj MacKenzie. Njegovi teški koraci nestaju u daljini. Vrata na katu s treskom se zatvaraju. Andie gleda Mačka. - Rekla sam ti da će se takvo što dogoditi. -Pomiče ruke, a ja napokon opažam djetešce koje drži. - Razgovarat ću s njim - kaže Mack ne gledajući me. Moje lice još je crvenije jer uviđam koliko ta situacija izgleda užasno. Pokušavam objasniti. - Pustila sam vodu u zahod. Maeve ulazi i tapša me po ruci. - To je vrlo lijepo, dušice. Možda bi trebala leći. Za tobom je naporan dan. Angus teško izdiše, ali ne kaže ništa. Mack me obilazi i odlazi u kuhinju, a njegov otac ide za njim. Andie i Maeve me samo gledaju. - Da. Mislim da idem u krevet. - Okrećem se kako bih pošla na kat. Nikada do tada nisam bila toliko ponižena. Nekoć sam bila zrela, odrasla žena s diplomom iz mode i uspješnim salonom u velikom gradu. Danas sam glupača u bapskim trapericama, s kravljim hračkom i zrnom graha iz burita u kosi, koju goli manijak naganja po kući svoje majke. Blagi Bože, smiluj mi se. - Ujutro ćemo razgovarati o ovome - kaže Andie. Zvuči kao upozorenje. Nekako je prestala biti moja najbolja prijateljica i postala moja majka. - U redu - kažem kao da sam posve bezbrižna, iako mi je utroba opet u kaosu, a glava kao da će mi se rasprsnuti na ramenima. Prilično sam uvjerena da se nikada u životu nisam toliko sramila, čak ni kad sam kosu svojega poslovnog partnera nehotice obojila u zelenu boju. On to još nije prebolio, a nisam ni ja, ali sada bih rado mijenjala koji od tih nemilih događaja za ovaj. Dok se uspinjem stepenicama, osjećam samo sram. Osjećam kako mi Andien pogled buši leđa. I točno znam što misli, ali ću joj sutra reći što joj slijedi. Sutra ćemo imati mnogo vremena za to. Večeras mogu leći te pokušati na nekoliko sati zaboraviti da se bilo što od toga dogodilo. Nadam se da Candy u međuvremenu neće jako ogladnjeti. Prolazim pokraj kupaonice u kojoj se Ian još tušira i ulazim u Mackovu sobu s druge strane hodnika. Zatvaram vrata i nastojim ne dopustiti umu da odluta u zamišljanje onoga što se događa u toj kupaonici, što Ian u ovom trenutku možda čini i kako možda izgleda. Joj. U gadnoj sam nevolji. Na trenutak sam ga vidjela golog i... ijuuu!... Bilo je mnogo bolje no što sam zamišljala. Pravi zaljuljani penis! Izvlačim se iz svojih bapskih traperica i to je mnogo lakše no što sam mislila da će biti. Ian je bio u pravu. To me potiče zapitati se je li mi ih doista kupio zato što sam ozlijeđena, a ne zato što je htio da izgledam neviđeno ružno. Zaključujem da će mi biti malo teže navući čipkastu pidžamu pa odustajem i ostajem u flanelskoj košulji koju mi ja Ian kupio. Liježem na leđa i uvlačim se pokrivač samo u košulji i donjem rublju. U sobi je mračno, ali ne znam koliko je sati. Ne čujem ništa osim zvuka vode u kupaonici s druge strane hodnika. To me polako uspavljuje.
26
Jaka žarulja se pali, blješti mi kroz kapke, vraća me među žive i prisiljava me probuditi se. Čvršće stišćem kapke pokušavajući je isključiti. - Što je, dovraga? - kažem glasom promuklim od sna, jedva čujnim. - Jesi li budna? - pita Ian. - Malo otvaram jedno oko. Na sebi ima majicu i kratke hlače. Vani je mračno. - Sad jesam, budalo. - Zatvaram oko i pokušavam ponovno utonuti u san. Glava mi puca. - U uputama iz otpusnog pisma piše da svakih šest sati moraš popiti ove tablete. Ponovno otvaram oko i opažam ga kako stoji pružajući dlan, a u drugoj ruci drži čašu vode. Čekaju me tri tablete. Polako se uspravljam, trzajući se od boli u glavi i žarenja u ruci. Jao. Borba s pumama je bolna. - Što je to? - pitam. Ian sjeda na rub kreveta i da je mi tablete. - Antibiotik i tablete protiv bolova, barem mislim. - Pokušavaš mi podvaliti nešto kako bi me mogao iskoristiti? - pitam prije no što sam ubacila tablete u usta i zalila ih vodom. On se smiješi. - Vidim da nisi pričekala odgovor prije no što si ih popila. Sliježem ramenima i vraćam mu čašu. - Svejedno. Iskoristi me ako želiš. Previše sam umorna da bih se otimala. - Zatvaram oči i nastojim ne mrštiti se previše zbog boli u kvrgi, koju osjećam kad sam ponovno legla. Okrećem glavu prema zidu, što tek djelomično ublažava moj jad. - Boli te? - Što misliš? - pitam. - Žao mi je. Zbog toga otvaram oči. Okrećem glavu na drugu stranu kako bih ga pogledala. - Zašto ti je žao? - Zato što sam kriv za to, i ispričavam se zbog toga. Podižem ruku i pljuskam njegovu. Udarac nije jak, ali je najbolje što uz ovom trenutku mogu izvesti. - Umukni. Da se nisi usudio ispričavati. - Zašto ne? Da nije bilo mene, ti bi bila kao i inače, ne bi imala ožiljak na ruci ni kvrgu na glavi. Polako trepćem nekoliko puta, puštajući da se ta slika slegne u mojem umu. - Hvala za opis. - Nema na čemu. - Ali, iako sam sad užasno ružna, ne prihvaćam tvoju ispriku. - Zašto ne? - Zvuči ljutito. - Zato što mi je nisi ni trebao uputiti. Ti nisi kriv. A osim toga, ne kajem se, pa... da. Zadrži svoju ispriku. Upotrijebi je na nekome drugome. - Ne kaješ se. - To sam rekla. - Zatvaram oči i prevrćem se na bok, okrenuvši mu leđa. - Idem spavati pa, ako mi nisi došao masirati leđa, možeš ići. Tišina traje toliko dugo da sam pomislila da je otišao pa počinjem tonuti u san. Ali, tada osjećam njegove ruke na sebi. - Prilično si cool, znaš li to? - Masira mi rame. Osjećam peckanje.
- Da, već su mi to rekli. - Moje riječi zvuče potpuno nerazgovijetno. Zvučim kao da sam pijana. - Kad sam te upoznao, mislio sam da si gnjavatorica. Sva zahtjevna i sve sranje... mislim, sve to. - To je lijepo. - Moj se um vrti vrlo polako, polako, polako. Njegove riječi i njegove ruke izvode neku vrstu čarolije na meni. A možda i tablete. Osjećam se kao da padam u svijet snova. - Ali, doista nisi. Zapravo si pametna, zabavna i osoba na koju se može računati kad zagusti. - Takvaaa saaaam - lijeno kažem. - Vražja superjunakinja. Nazivaju me Superkujom. Smijem se svojem novom imenu. Lako se mogu zamisliti u trikou, s ogrtačem i velikim slovom K na prsima. Imala bih i steznik, dakako, kao i Wonder Woman. - Nisi kuja. Mislim da si ispod sve te bučnosti zapravo sva pahuljasta i slatka. Podižem ruku koliko god visoko mogu i mašem u njegovu smjeru. -Odlazi. Spavam. Njegove ruke napuštaju moja leđa i krevet se pomiče. Sad je iza mene nešto teško i toplo. Dok ponovno tonem u svijet snova, shvaćam da je to Ian. On leži pokraj mene i drži ruku preko mojeg kuka. Ili možda samo sanjam.
27
Andie tvrdi da me je probudila kako bi mi dala tablete i da sam ja sjela te ih popila, ali ja se toga baš i ne sjećam. Sve mi se doima kao san. Osobito onaj dio u kojem sam sanjala da je Ian spavao sa mnom, grijao me i stiskao se uz mene. Pretpostavljam da nakon dvanaest sati spavanja gubimo dodir sa stvarnošću. - Ne ideš nikamo - kaže mi Andie mršteći se. - Imaš potres mozga i spavala si dvanaest sati. - Prije svega, imam blagi potres mozga i, kao što si rekla, dobro sam se naspavala. Samo ću otprilike sat vremena biti s lanom, a on će me dovesti natrag. - Doista? - pita Ian ulazeći u kuhinju, prema hladnjaku. - Da. - Kamo zapravo idemo? - Uzima vrč s mlijekom i toči ga u golemu čašu. - Na Boogovu zabavu, sjećaš se? On zastaje držeći čašu na pola puta do usta. - Uhhhh... molim? Andie se naslanja i smiješi, po stoti put namještajući Saru na svojoj dojci. - Vidiš? On nije čak ni namjeravao ići. lanu upućujem ubojit pogled, a on odgovara treptanjem. A tada u jednom gutljaju ispija cijelu čašu mlijeka. Iznad usne mu ostaju veliki mliječni brkovi na koje ne obraća pozornost. - Dakako da je namjeravao ići, zar ne, Iane? - podižem obje obrve prema rubu vlasišta. On gleda Andien prijekoran izraz lica pa moju neizrečenu prijetnju i tada kima. - Da. Nego što. Krećemo za pola sata. - Ne može biti dražesniji no što je u ovom trenutku, kao moj rob s mliječnim brkovima. - Osjećam želju da ga pojedem. Smiješim se i kimam. - Vidiš? Nećemo dugo izbivati. - Ne - slaže se Ian pa nadlanicom briše usta. - Moramo se vratiti nahraniti tele pa ne možemo ostati do kasno. Andie odmahuje glavom. - Baš ste odlučili uvaliti se u nevolju, zar ne? - Tko, mi? - pita Ian. Ustajem. - Da. Tko, mi? - Moj najbolji nevin izraz lica priskače nam upomoć. - Samo sam druželjubiva, izlazim iz kuće, upoznajem neke od Ianovih prijatelja. - Unatrag izlazim iz kuhinje te odlazim niz hodnik. -Andie, možeš s nama ako želiš. - To je zlobno, ali nadam se da će odbiti moj poziv. - Ne, hvala. Samo idite. - Tišim glasom kaže nešto lanu, ali je ja ne čujem. Usredotočena sam na odlazak na kat i nalaženje nečega pristojnog što ću odjenuti. Ne obraćam pozornost na bol u glavi i ruci dok mentalno prevrćem po odjeći koju sam ponijela sa sobom. Sva sreća da sam već dotjerala kosu i našminkala se. U Mackovoj sam sobi i presvlačim se kad Ian kuca na vrata. - Nisam odjevena. Pričekaj trenutak. - Guram noge u svoje traperice i teško dišem jer me šavovi strašno zatežu i peku. - Jesi li sigurna da je to dobra ideja? - Njegov prigušeni glas dopire kroz vrata. - Mislim da ne bismo trebali ići. Još nisi pri sebi. - Ne, pri sebi sam. Sasvim sam dobro, hvala lijepa. - Ovdje svi sa mnom postupaju kao s malim djetetom. Imam petnaest šavova i kvrgu na glavi. Vrlo važno. Na poslu izgaram gotovo svakodnevno i dvanaest sati stojim držeći ruke u zraku, kao ptičja krila. Ovo je sitnica. - Boogove zabave nisu zabavne.
- Boogove zabave još nisu imale mene. - Hoćeš li odjenuti nove hlače? Otvaram vrata i omogućujem mu da me dobro pogleda. - Sanjaj. -Znam da izgledam sjajno. Na sebi imam svoju najbolju košulju s dubokim izrezom i uske hlače s džepovima tek malo ukrašenim štrasom. Ka-bum\ Kaubojski sjajno? Nego što! Utjelovljujem definiciju tog stila. Njegova čeljust zauzima nesimetričan položaj, a tada uzmiče. -Promijenit ću kapu. Smijem se. - Da se nisi usudio nositi onu ružnu zelenu. - Zelena mi se zapravo sviđa pa ga iskušavam kako bih ustanovila hoće li zagristi mamac. Kad sam mu se dvije minute poslije pridružila u predvorju, ispunila me je toplina. On na glavi ima crn kaubojski šešir, a crnu svečanu košulju uvukao je u traperice koje kao da su krojene za njegovu stražnjicu. Teško dišem. Ozbiljno. Ovaj muškarac je opasan. Kladim se da ga svakojake žene uhode, a on to vjerojatno ne zna. Na zabavi ću posebnu pozornost posvetiti curama kako bih vidjela koja mu upućuje onu vrstu pogleda. - Spremna? - pita. - Spremna. - Gledam vješalicu i mrštim se jer me manji problem s garderobom odvraća od divljenja njemu. Opet nemam jaknu. On kima. - Ti si uništavačica jakni, zar ne? - Superjunaci rade što moraju, što da kažem? Skida pahuljastu crnu jaknu s vješalice. - Izvoli. Ovo je Andiena. Ona neće imati ništa protiv. Pripazi da te ne napadne puma dok je imaš na sebi. Odijevam jaknu i divim se samoj sebi u ogledalu u hodniku. Doista izgledam prilično zgodno, ako to smijem sama reći. To me još više razveseljava. Potpuno sam spremna popiti nešto i malo tračati. Namjeravam jednu od tih cura iz Baker Cityja nagovoriti da mi kaže sve... da shvatim što je s lanom i zašto Andie ovdje nema prijatelje. Jednom zabavom ubit ću dvije muhe. - Kako je Candy? - pitam dok se probijam kroz snijeg prema kamionetu. Pletena kapa, koju nalazim u džepu Andiene jakne, grije me mnogo bolje no što sam očekivala. Možda će se isplatiti malo pokvariti frizuru kako bi mi taj dio tijela ostao topao. Ruke sam uvukla u džepove, ali su već ledene. - Dobro je. Ali, nedostaješ joj. Gledam prema staji i osjećam se kao vrlo loša kravlja mama. - Ooh... možda bih je trebala pozdraviti prije no što odemo. On mi otvara vrata. - Možeš je pozdraviti kad se vratimo, ako želiš. Bolje je da k Boogu stignemo što prije. - Zašto? - pitam pokušavajući pročitati izraz njegova lica dok se penjem na sjedalo. Njegovo lice ne otkriva ništa, kao i inače. On s treskom zatvara vrata, obilazi kamionet, ulazi i kopča pojas. -Zato. Ljudi se poslije deset napiju i postanu glupi. - Čujem da je to tvoj stil zabavljanja - kažem ne gledajući ga. - Tko to kaže? - Izlazi na put koji vodi prema cesti. Snježni zapuši na svjetlosti kamioneta izgledaju kao pume. Kao mnogo puma. Zbog toga sam se naježila, a od ježenja me peku šavovi. - Ohhh, ljudi. Usput, gdje je moj pištolj? - Pod sjedalom. Nemoj ga ponijeti na zabavu. - Nisam namjeravala. - Kolutam očima. - Tko kaže da to radim? - ponovno pita. - Je li to istina?
On zastaje prije no što odgovara. A tada sliježe ramenima. - Možda. - Zašto? - Što zašto? - Pravi se glup. - Zašto radiš takve gluposti? - Nije glupo zabavljati se. - Ali, zabavljaš li se doista? On dugo ne govori ništa. Uglavnom samo zuri u cestu, namršten. - Pretpostavljam da ti nije bilo lako kad je vjenčanje otkazano. - Moglo bi se reći. - Da, upravo sam to rekla. - Smiješim mu se pokušavajući ublažiti napetost razgovora. Volim razgovarati s njim i želim doznati sve njegove tajne, ali znam da se to neće dogoditi ako on zna da kopam po njegovu životu. Moram biti lukava. On se neodređeno smiješi, a tada se ponovno mršti. Ne znam mršti li se zato što je ljut ili zato što snijeg i dalje pada pa nam otežava vidjeti cestu. - Jesi li nakon Ginny imao koju djevojku? - Definiraj djevojku. - Djevojku s kojom si provodio vrijeme drugačije osim opijanja i seksanja. Djevojku s kojom si provodio vrijeme kad si mogao raditi nešto drugo. Djevojku s kojom si se kvalitetno družio. Djevojku za koju si činio lijepe stvari. Djevojku koju si želio ljubiti cijelu noć. On se smije, jednom. - Pretpostavljam da to tebe čini mojom djevojkom. Od toga ostajem nijema otprilike deset sekundi. - Ha, ha, sanjaj. On sliježe ramenima. - Hej, ti mene neprestano pokušavaš vidjeti golog. Pretpostavio sam da je taj osjećaj obostran. Moja usta se otvaraju. - Što? Lud si. Nitko nikoga ne pokušava vidjeti golog. - Uši mi gore. Možda Ian ipak čita misli. Tada dopuštam da razgovor zamre. Mislila sam da ću ga morati prisiljavati na razgovor, ali on odjednom govori kako mi se sviđa i kako ga pokušavam vidjeti golog. Na tu zabavu ne mogu doći nedovoljno samouvjerena, a razgovor s njim o tim opasnim temama narušava moju samouvjerenost. Uši mi ne prestaju gorjeti. - Što je? - pita kad smo napokon na autocesti. - Maca ti je popapala jezik? - Ne. Samo sam završila s razgovorom. - Gledam kroz bočni prozor iako nemam što vidjeti. - Razgovor ti je postao malo prevruć? Pušem. - Kako da ne. - Dakle, priznaješ da si me pokušavala vidjeti golog? Moram se nasmijati njegovoj drskosti. - Ne. Ništa ne priznajem. - Vidiš, upravo si priznala. Pljuskam ga nadlanicom. - Pazi što govoriš kako ne bih izvukla svoj pištolj. - Čovječe, opasna si. - U tome si u pravu. - Volim kad me nazivaju opasnom. To je vjerojatno loš znak, ali, Bože moj. - A mislio sam da si kakva praznoglava cura iz grada, potpuno plitka, pahuljasta i meka. - Jesam iz grada, kosa mi je pahuljasta i nedvojbeno sam meka. Svakodnevno se mažem hidratantnim kremama.... Pa, da. Dobro si me procijenio. On se smije. - Katkad ne znam šališ li se ili ne. Ni ja, moj opako seksi kauboju, ni ja. Ali ti to neću reći. Na vidiku se pojavljuju svjetla grada pa koristim tu mogućnost da promijenim temu. Ne
sviđa mi se kad govori o svojim dojmovima o meni. Nikad ne zvuče osobito pohvalno. - Koliko Boog živi daleko u gradu? - Ne daleko. - Još samo pet minuta. Gubiš hrabrost? - Nipošto. Ja ne gubim hrabrost. - To sam primijetio. - Staje na semaforu, prvom po izlasku s autoceste. - Zapravo si prilično hrabra. - Doista? - Gledam ga kako bih vidjela šali li se? - Nego što, doista jesi. Ubila si pumu. Spasila si mi život. Pretrnula sam. - Doista sam je ubila? Njegov glas više nije uzbuđen. - Pa, ne, ti si je samo ulovila. Ja sam je ubio. Ne mogu suspregnuti drhtanje glasa. - Govoriš li to samo zbog ljubaznosti? On spušta bradu i gleda me. - Zvuči li to kao nešto što ja radim? - Da. On se ponovno usredotočuje na vožnju jer se zeleno svjetlo upalilo. -Mislio sam da sam razuzdan, problematičan tip. - Razuzdan jesi, ili sam barem tako čula. Ali, to te ne čini problematičnim ili neljubaznim. - Reci to Andie. - Sam joj reci. Samo sjediš i dopuštaš da ljudi vjeruju ono što žele vjerovati pa ih ne možeš optuživati kad donesu pogrešne zaključke o tebi. - Tko kaže da su ti zaključci pogrešni? - pita skrećući udesno, u četvrt malih kuća s velikim travnjacima. - Ja. Ja to kažem. On staje uz rub ceste i gasi motor. - Ne poznaješ me dovoljno da bi to rekla. - O, da, poznajem te. - Otkopčavam pojas. - Jesmo li stigli? Potrebno mi je pivo. On se smiješi. - Pivo stiže. - Otvara svoja vrata i iskače. - Pričekaj, otvorit ću ti vrata. - S treskom zatvara svoja vrata, zaljuljavši čitav kamionet, a tada je kod mojeg prozora. - Budi oprezna - kaže. - Tlo je vrlo sklisko. Toplo mi je od glave do pete, ali ne zbog jakne ili zbog čizama. Ian je silno ljubazan, a povezanost među nama nije moguće poreći. Znam da je i on osjeća. Gotovo kao da smo par, a još se nismo ni službeno poljubili. Još. Onaj poljubac u bolnici nije se računao jer je bio lažan, nije proizašao iz strasti. Ali, namjeravam ga poljubiti na zabavi ili nakon nje. Ne mogu više čekati. On mi pruža lakat kako bih ga primila pod ruku. Činim to jer mi pomaže hodati po skliskom tlu bez padanja, ali zato što želim da sve cure u ovom gradu znaju da je moj dokle god sam ovdje. Moj, samo moj, samo moj. Snijeg nam škripi pod stopalima dok hodamo preko nečijeg travnjaka. - Nadam se da ne očekuješ nešto jako raskošno - kaže Ian. - Boog nije osobito profinjen. - Oh, ne brini zbog mene. Mogu se zabavljati s bilo kime. - Posao vezan uz kosu i ljepotu privlači svakojake ljude, a ja nikada nisam pravila razliku. Iz kuće dopire zvuk heavy rock glazbe, iako je potpuno zatvorena. - To je to - kaže Ian i staje pred stepenicama. - Posljednja prilika za odustajanje. Stajem okrenuta prema njemu. - Ne možeš me uplašiti, Ian. On me gleda i smiješi se. Oči mu ne vidim dobro jer ih sjena oboda njegova šešira pretvara u čistu tamu, ali znam da blistaju. - Ne pokušavam te uplašiti. Samo ti pružam mogućnost da se predomisliš. Čujem da većina žena to često čini. - Ja nisam većina žena. Kad odlučim učiniti nešto, učinim to. - Pa, u jednome si u pravu - kaže uspinjući se stepenicama i puštajući moju ruku kako
bi uhvatio kvaku. - U čemu? On otvara vrata puštajući val vrućine i buke na mene. - Nisi poput većine žena, to je nedvojbeno.
28
Ulazimo u kuću, najprije ja, a potom Ian, koji zatvara vrata za nama. Toplina me odjednom udara kao da sam ušla u saunu, ali potpuno odjevena, pod previše slojeva. Zurim svući posuđenu jaknu kako se ne bih počela znojiti. Nekoliko tipova prestaje razgovarati i gledaju me pa se trudim malo izvinuti leđa i dobro im se pokazati. Platila sam ove grudi pa volim da mi se isplate. Smiješim se zbog te pozornosti, ali to ne traje dugo jer Ian odlučuje obići me i prepriječiti mi vidik. - Pazi, Iane. Ne vidim ništa. - Dođi, hajdemo po piće. - Uzima me za ruku i počinje me vući kroz sobu. Dio mene ushićen je jer me on drži za ruku pred neznancima, ali se drugi dio počinje ljutiti jer me kao psa na uzici vuče pokraj cijele skupine ljudi. Usporavam i koristim njegov zalet kako bih izvukla ruku iz njegove. On čini još nekoliko koraka prema drugoj sobi prije no što staje. Prije no što se potpuno okrenuo, neki tip već stoji pokraj mene. - Hej, jesi li ti djevojka koja je u gostima kod MacKenziejevih? - pita. Visok je i vitak, odjeven u majicu i traperice. Na pojasu ima kopču veličine tanjura za kruh, ali je zgodan. Kosa mu je kratka kao da je u vojsci, a ispod rukava majice vidim donji dio teto važe. Smiješim se koliko god široko mogu. - Jesam. A ti si...? On premješta bocu piva u lijevu ruku pa mi pruža desnu. - Ja sam Mike. Ianov prijatelj. Drago mi je da sam te upoznao. - Podiže bradu prema lanu, koji staje pokraj mene. - Mike - kaže Ian rukujući se s njime. - Danas sam čuo da si se malo hrvao s mačkom - kaže Mike i smiješi se. Na oba obraza ima jako dražesne jamice; baš mu želim uštipnuti obraze. - Odakle si to čuo? - pitam, zbunjena jer je prošao samo jedan dan otkako se to dogodilo. - Svratio sam u restoran. Čuo sam od Hanne. - Otpija gutljaj piva ne skidajući pogled s mene. - Kako Hannah to zna? - pitam prelazeći pogledom s Mikea na Iana. Mike sliježe ramenima i gleda Iana. - Pretpostavio sam da joj je Ian rekao. Osjećam blagu mučninu zbog pomisli da je Ian bio s njom dok sam ja bila u bolnici, ali nemam baš nikakvo pravo raspolagati njegovim vremenom. Uzbuđenje zbog dolaska na tu zabavu s njim pomalo splašnjava. - O tome nisam razgovarao ni s njom ni s bilo kime - kaže Ian. - Zašto si mislio da jesam? Mike ponovno otpija dug gutljaj piva, a tada odgovara: - Ne znam. -Podriguje, ali pokriva usta nadlanicom kako bi malo utišao taj zvuk. -Pretpostavljam da je to zato što ona voli govoriti o tome kako ste zajedno. -Sliježe ramenima. Ian šištavo izdiše. - Čovječe, znaš da sere. Znaš da nisam s njom. Mike se na određeni način smije. - I? Zašto je važno jesi li ili nisi? -Gleda mene, pa opet Iana. Prije no što je Ian stigao odgovoriti, ponovno progovara. - Oh. - Što oh? - pitam. - Ništa. - Uzmiče nekoliko koraka. - Zabavite se. Moram razgovarati s Boogom. Okreće se i ostavlja nas stajati ondje.
- Što je to bilo? - Osjećam se potpuno odbačeno. Podižem ruku i nehajno brišem nos. Ako mi visi šmrkalj, umrijet ću od srama. Jer znam ostaviti upečatljiv prvi dojam. Ian trlja nos i glasno šmrca. - Ne znam. Lud je. Hvata me panika kad opažam kako zuri u moje lice. Nos mi se trza i moram ga ponovno obrisati, taj put jače. Iako me gleda sa zabrinutim izrazom na licu pa znam da nešto gore nije u redu. On dvama prstima hvata svoj nos i pomiče ga amo-tamo. - Donijet ću nam pivo, može? Kimam glumeći da ne pokrivam nos cijelom rukom. Pogled mi skače lijevo desno jer pokušavam pronaći kupaonicu. - Odmah se vraćam. - Okreće se i šmrca jako glasno. Krećem nadesno uvjerena da ću nedaleko od ulaznih vrata pronaći zahod, ali nehotice se sudaram s nekime. Moram stići onamo prije no što se Ian vrati! Kriza zbog mogućeg visuljka! - Pa, zdravo! Nisam očekivala da ću te vidjeti ovdje. Gledam Hannu Bananu ravno u oči. U čizmama za snijeg iste smo visine, udaljene samo jedan korak. Saginjem glavu kako moja tragedija ne bi bila jako očita. - Haj. - Gledam preko njezinih ramena i još ne vidim ništa slično mjestu na kojem bi moglo biti ogledalo. - S kim si došla? - pita. Izdišem uzrujanost. - S lanom. - Gledam prema kuhinji i opažam da će se uskoro vratiti. Hvata me panika. Ne mogu dopustiti da me vidi s visuljkom! - Oh. Je li te samo dovezao ili... Stavljam ruku na njezinu kako bih je zaustavila pa više ne saginjem glavu. Ona mi je jedina nada. - Slušaj. Znam da me ne poznaješ osobito dobro, ali potrebna mi je tvoja pomoć. - Dooobrooo... - Gleda po sobi kao da traži tko bi joj mogao pomoći izaći nakraj s luđakinjom. - Što želiš da učinim? Malo naginjem glavu unatrag. - Vidiš li nešto. Na mojem nosu? Ona se mršti i malo odmiče glavu. - Što? - Na mojem nosu. - Nestrpljivo upirem prstom u nos. - Vidiš li nešto... da mi visi ili što već? Ona kao da gleda, ali se tada ponovno mršti. - Fuj, ne. Zašto me to pitaš? - Uzmiče korak unatrag. Ponovno spuštam glavu i dugo izdišem s velikim olakšanjem. Ako mi laže, nedvojbeno ću je upucati jer Ian dolazi noseći po jedno pivo u svakoj ruci pa je prekasno da učinim bilo što drugo. - Oprosti. Imala sam krizu. Hvala ti na pomoći. Ona se i dalje mršti kad Ian stiže. On na trenutak oklijeva nekoliko koraka dalje, ali tada nastavlja prema nama i staje mi s lijeve strane. - Izvoli - kaže pružajući mi pivo. - Oh, to je jako lijepo - kaže Hannah uzimajući mu drugo pivo. -Uvijek si pravi džentlmen prema meni, Iane. - Naginje glavu kako bi bila dražesna, a tada podiže bocu prema usnama. Prije no što ju je podignula i pet centimetara, uzimam joj je. Nisam razmišljala, jednostavno sam to učinila. Strašno me živcira to što jednostavno preuzme glavnu riječ. Osim toga, vidjela sam da je već otpio gutljaj iz te boce dok nam je prilazio, a ne sviđa mi se pomisao da ona i Ian razmjenjuju slinu, čak i na grlu boce. - Hej! - kaže ona. Pružam bocu lanu. - Sama si uzmi pivo. Ovo ima mikrobe, lanove mikrobe. Ona me namršteno gleda, a tada odmahuje glavom i okreće se prema lanu. - Ova cura je
skroz luda, mili. Klonila bih je se da sam na tvojem mjestu. Topim se od lanova polaganog osmijeha, a sav moj gnjev se raspršuje kad me je pogledao onim svojim prelijepim zelenim očima. Kao da su svi drugi u sobi prestali postojati pa vidi samo mene. - Zato mi se sviđa. - Približava mi se i grli me oko ramena, a tada se ponovno okreće prema Hanni. - Kako si, Hannah? Čujem da imaš puno posla... s pokretanjem tračeva. Ona mu se podlo smiješi. - Dobro sam, hvala na pitanju. I ne znam o čemu govoriš. Ne tračam. Pušem i malo sam se zagrcnula pivom koje sam upravo otpila. Hannah ne obraća pozornost na mene. Ian pokazuje bocom prema meni. - Candice mi je rekla da govoriš ljudima kako smo ti i ja zajedno. Ona se smije. - To možeš samo sanjati. - A tada me gleda mršteći se. - Zašto lažeš lanu? To baš i nije lijepo. Ovdje u Bakeru nismo takvi. Ian i ja se gledamo i smiješimo se kao poludjeli. Ne mogu prestati zuriti u njegove duboke, zelene oči. U njima ovaj put vidim i plave točkice. Podsjećaju me na boju mora kod meksičke obale, kamo sam jednom otišla tijekom proljetnih praznika na studiju. I taj šešir! Tako mi svetih zapaljenih gaćica! Nikada nisam mislila da bi kaubojski šešir mogao biti seksi, ali da, ovaj je nedvojbeno seksi dok je na njegovoj glavi. Gaćice će mi planuti zbog njega. Osjećam kako mi se bradavice ukrućuju pod čipkom grudnjaka. - Dobro, u redu, kako hoćete. Dosadni ste. Vidimo se. - Hannah odlazi i ostavlja nas. - Je li već otišla? - pita Ian i koluta očima kao lud. Ne mogu suspregnuti smijeh. - Jest. Hvala Bogu. On dugo izdiše s olakšanjem. - Dobro. Čovječe, ta cura... doista je nevjerojatna. - Otpija pivo, a naš trenutak blijedi.
29
Napokon ponovno mogu normalno disati. Tražila sam nešto cool što bih mogla reći, ali sam tada izlanula prvo što mi je palo na pamet. - Voljela bih je povezati s Bradleyjem. S Andienim bivšim. Bili bi savršeni par. - Odakle to? Nemam pojma, ali nastavljam. Moj supermozak ponovno je na automatskom pilotu, a to je uvijek dobro. - Učini to. Tada bi me napokon ostavila na miru. - Da, mogla bi se preseliti u moj grad. - Zastajem kako bih razmislila o tome. Možda moj supermozak i ne funkcionira najbolje nakon svih onih lijekova. - Kad malo bolje razmislim, zaboravi. Ne želim tu curu ni blizu svojem gradu. Ian se okreće pa okreće i mene kako bismo bili leđima okrenuti zidu i kako bismo mogli gledati ljude koji stoje i sjede po sobi. Svi do jednoga drže bocu piva u ruci. Neki drže po jednu u svakoj ruci. Nekoliko djevojaka ima kaubojski šešir na glavi, a neke su odjevene kao seoske kraljice maturalne večeri izvan sezone. Hannah je u potonjoj skupini. - Kakav je tvoj grad? - pita. - West Palm? - sliježem ramenima. - Najčešće je vruće. Vlažno. Ali, lijepo je. Mnogo su uložili u dva glavna središnja dijela grada. Mnogo je mjesta na koja ljudi poput nas mogu odlaziti i zabavljati se. - Što bismo radili kad bih ti došao u posjet? Srce mi preskače u prsima dok razmišljam što bi to moglo značiti. Ali, umjesto da dopustim da se moje srce prebrzo ponada, odgovaram mirnim glasom. - Pa, najprije bih te odvela u svoj salon kako bih ti sredila kosu. - O, da? - Skida ruku s mojih ramena, podiže šešir i koluta očima do čela, kao da bez ogledala vidi svoju frizuru. - S mojom kosom nešto nije u redu? Još jedno preskakanje srca. Ovaj put pomalo bolno. - Ne, kosa ti je divna. Kosa je moj posao, a kad vidim lijepu, želim uvući ruke u nju. -Sliježem ramenima. Znam da to nije osobito razumljivo onome tko se ne bavi tim poslom. On ponovno stavlja šešir na glavu, a ja se gotovo topim od sreće jer je njegova ruka opet na mojim ramenima. On otpija gutljaj piva pa mi se smiješi. - Volim dobru masažu uz šamponiranje. - Imam dobre ruke - tiho kažem. - Kladim se da imaš - odgovara. I na scenu stupa kvariteljica raspoloženja... - Zdravo, Iane. Ženski glas rastvara seksi oblak u koji sam tonula s lanom. Ošamućeno podižem pogled i krv mi se hladi kad opažam tko je. - Zdravo, Ginny. Sjećaš se moje djevojke Candice? - Ian naginje bocu prema meni. Zbog načina na koji je to učinio osjećam se pomalo jeftino. Prije no što je ona odgovorila, odjek njegovih riječi podsjeća me na scenu u bolnici s njom, a tada se sve svaljuje na mene. Bljeskovi prizora kako on očijuka sa mnom i drag je, a tada i način na koji smo zapravo završili ovdje. Onaj susret s Ginny u bolničkom kafiću zapravo je razlog zbog kojeg smo ovdje. O, Bože. Sve to je samo predstava] Malo se odmičem, dovoljno da lanova ruka padne s mojih leđa. - Haj, Ginny - kažem pružajući ruku. - Drago mi je da te ponovno vidim. - I meni - kaže ona dok se rukujemo. Stisak joj je čvrst. - Sviđa li ti se u našem gradiću?
Smijem se kroz bol koja me iznutra muči. - O, da. Ako se izuzmu pume i to. - Pume? - Upitno gleda Iana. Svojega bivšeg zaručnika. Tipa koji je pokušava uvjeriti da smo zajedno. Dovraga, kako sam mogla biti toliko glupaV. Zaboravila sam da to čini namjerno, da je zato pristao sa mnom doći na tu zabavu i da zato visi na meni. Glupač a, glupač a, glupač a. - Da, jučer rano ujutro obilazili smo krave i sreli pumu. - Ian zvuči kao da govori o vremenskim prilikama, toliko je hladnokrvan. - Ali, sredili smo to. - Bocom pokazuje prema mojoj ruci. - Ali, moja cura je nastradala. Morala je na šivanje. - Doista? - Ginny polako kima prema meni. Ne uspijevam razlučiti osjeća li poštovanje ili me mrzi. - Dojmljivo. I to drugi dan ovdje. - Da. - Nemam više što reći. Previše sam tužna da bih nizala riječi. Jednostrano zaljubljivanje je totalna koma. - Koliko si ono rekla da ostaješ? - pita me. - Dva tjedna. - Prije, dok smo se Ian i ja slagali i glumili da je sve to stvarno, željela sam da to budu tri tjedna. Sada želim da sutra imam let. - Dva tjedna, ha? Zamisli u kakve bi se sve nevolje mogla uvaliti u toliko mnogo vremena. - Srdačno se smiješi. Ian i ja odgovaramo u istom trenutku. - U mnogo nevolja - kaže on. - Ni u jednu - kažem ja. Žurim objasniti. - Potpuno ću se usredotočiti na Andie i na dijete. Osim toga, imam jedno tele na brizi pa će s time biti mnogo posla. Nemam vremena uvaljivati se u nove nevolje. Osjećam mučninu. Baš sam bila glupa kad sam mislila da s lanom mogu igrati tu seksi igricu tako da moje srce ne sudjeluje u tome. Ispostavlja se da srednjoškolskom zaljubljivanju slijedi srednjoškolska patnja kad cura shvati da je izigrana. Andie je bila potpuno u pravu. Nisam osobito vješta u flertu, ako je suditi po ovoj boli koju osjećam u srcu. - Ajme. Tele? Dakle, zanima te stočarstvo? - Malo naginje glavu na stranu, ponaša se kao da su moji odgovori doista važni. Osjećam se kao da me vrlo pristojno ispituje. - Djelomično. - Iznimno mi je neugodno. Želim samo pobjeći. - Biste li me ispričali na trenutak? - pitam odvajajući se od njih. - Moram nakratko u kuhinju. Odlazim prije no što je ijedno od njih stiglo reagirati i ne stajem sve dok se nisam našla u kutu, pred hladnjakom. Zurim u kalendar na kojem su neki datumi označeni kad netko progovara iza mojih leđa. - Je li ovo cura koja je upucala Iana MacKenzieja? Jer, ako jest, želim joj čestitati. Okrećem se i opažam muškarca visokog dva metra. Ili je to možda medvjed. Moguće je i da je divovski, uspravan divlji vepar. Sinulo mi je. To je muškarac-medvjed-svinja o kojem mi je Andieprič ala). Već sam ga srela na njezinom vjenčanju, ali mu je kosa tada bila počešljana, a brada upola kraća i uredno zaglađena. Ajme. Sad izgleda kao pravi divljak, poput zapuštenog bajkerskog šumskog čudovišta. Nije baš potpuno užasan. Pitam se kako bi izgledao kad bi se obrijao i kad bi imao lijepu frizuru. Kladim se da bi zapravo bio prilično seksi. Pružam ruku i smiješim se. - Ta sam. A ti si zacijelo Boog. On jednom rukom gladi bradu, čime je zapravo uopće ne kroti, a drugom se rukuje sa mnom. - Drago mi je da sam te upoznao. Bilo je i vrijeme da netko upuca tog buntovnog degenerika. Tip mi se već totalno sviđa. - Zapravo, nisam ga ja upucala; karma je to učinila, ali rezultat je isti. - Molim? - pita.
Odmahujem napuštajući tu temu. - Nije važno. Hej, hvala jer si me pozvao na zabavu... ili dopustio da dođem... ili jer me nisi izbacio. - Dok govorim, uviđam da sam zapravo došla nepozvana. - Ian me je dovezao pa te molim da me ne izbaciš. - Ne budi luda. Ovdje si počasna gošća. - Doista? - Rumenim zbog njegova nastojanja da se osjećam bolje, iako laže. Ovo je mnogo bolje od moje prijašnje točke, kad sam se zavaravala s tipom koji je previše seksi da bi bio dobar za mene, pred previše svjedoka. Sad sam na čvrstom tlu, uglavnom. S Boogom je lako razgovarati. - Da - uvjerava me. - Što da ti donesem? Jesi li gladna? U drugoj sobi imam pizzu i krilca. - Ne, hvala. Trenutačno baš i nemam apetita. - Nešto vezano uz tipa po imenu Ian i glumljenje njegove djevojke loše mi sjeda na želudac. Boog se smiješi. Barem mislim da se smiješi. Vanjski kutevi očiju su mu se nabrali, ali su mu i usta prekrivena crnim dlakama nalik stidnim pa ih ne mogu dobro vidjeti. - A malo čokolade? - pita. - Voliš čokoladu? Pušem. - Peku li ogrebotine, koje dobiješ od pume, kao sam vrag? On se smije, vrlo glasno i dugo, držeći se za dojmljiv trbuh. - Ne znam - napokon kaže. Reci ti meni. - Nego što. - Smiješim se. - Gdje ti je zaliha? Prilazi ormariću i otvara ga te vadi plastičnu posudu s poklopcem, punu čokolade. Nemoj nikome reći - urotnički kaže. - Ne bih je trebao jesti. Uzimam jednu i trgam omot. - Na dijeti si? - Zagrizam čokoladu i gotovo se topim od sreće koju osjećam na jeziku. - Trebao bih biti. - I on uzima jednu pa vraća posudu u ormarić. - Što jedete? - pita Ian dolazeći mi s leđa. Okrećem se usred žvakanja. Premještam ruku iza leđa u jadnom pokušaju da zadržim tajnost. - Ništa - kažem i silno se trudim progutati dokaz. - Lažeš. - Ian gleda Booga, koji ne pokušava prikriti svoj prijestup. -Ponovno kršiš dijetu? Boog u jednom zalogaju grize pola čokolade. - Ne. - Kad je završio sa žvakanjem, nastavlja. - Samo unosim dnevnu dozu antioksidansa, flavonoida i teobromina. Nekako je dojmljivo to da Boog izgleda kao muškarac-medvjed-svinja, ali govori kao profesor. To u meni budi želju da s njim provedem malo više vremena kako bih otkrila koje tajne skriva. Ta me pomisao podsjeća na Iana i na sve tajne koje on skriva, ne samo od mene, nego i od Ginny. Olujni oblaci nadvili su se nad moje raspoloženje. - Jesi li spremna za polazak? - pita Ian. - Ne. - Nastavljam jesti čokoladu, sada otvoreno jer Boog to nije pokušao prikriti. - Tek sam počela. - Odgurujem se od ormarića i podižem čokoladu pozdravljajući Booga. - Hvala za energetski poticaj. Dok odlazim iz kuhinje, čujem Boogov odgovor. - Uvijek. Mi č asa, su č asa. Ian ne kaže ništa, a ja ne ostajem blizu dovoljno dugo da bih ustanovila hoće li se to promijeniti.
30
Dok ponovno ulazim u dnevnu sobu, svjesna sam nekoliko pari očiju koji me gledaju. Ženske izgledaju sumnjičavo, a muške izgledaju zainteresirano. Stajem nedaleko od naslonjača i čekam da vidim tko će mi prvi prići. Ne iznenađuje me da je to jedan tip. - Hej - kaže sa širokim osmijehom. Ima lijepe zube i velik kaubojski šešir boje slame, ali načinjen od mnogo finijeg materijala, barem mislim. Rukavi njegove tamnoplave košulje podvinuti su nekoliko puta, a na pojasu ima veliku kopču, iako ne veliku kao neke koje sam ovdje vidjela, što znači da na nju ne bih mogla staviti čitav obrok, nego samo nekoliko štapića mrkve. Visok je, ramena su mu široka, a podlaktice vrlo preplanule za zimsko doba. Ožiljci na člancima njegovih prstiju otkrivaju mi da se voli tući. Uzdišem. Previše je zgodan, što nije dobro za njega, i svjestan je toga. Vidim to po načinu na koji hoda, kao da zna da ga sve cure u sobi gledaju i silno se uzbuđuju zbog onoga što vide. Kakvo razočaranje. Više mi se sviđaju tipovi koji nisu svjesni svojih moći. Taj mi je tip dobro poznat; njegove pripadnike nazivam pijetlovima. Vole se šepiriti i razmetati, a kad zacrtaju svoj teritorij, bez problema se bore za njega. Ali, činjenica da se Ian poigrao sa mnom potiče me uzeti u razmatranje mogućnost konverzacije s tim tipom, kojeg bih inače izbjegavala. - Hej i tebi - odgovaram. - Ti si nova cura u gradu? - Vjerojatno. Ali, samo privremeno. - Mackova šogorica ili takvo što, zar ne? - Otpija gutljaj piva i potom izvodi grimasu. - Tako nekako. Tko si ti? - Oprosti, trebao sam ti prije reći. - Podiže prednji dio oboda svojega šešira i blago kima. - Tate Montgomery, na usluzi. Ne znam što je to s pozdravljanjem kaubojskim šeširom, ali u meni izaziva nešto čudno. Mislim da mi se sviđa. Ne mogu se prestati smiješiti iako sam prije samo nekoliko sekundi zaključila da se na njega ne bi isplatilo tratiti vrijeme. Namiguje mi, a ja se smiješim još jače. Da, to pozdravljanje kaubojskim šeširom nedvojbeno mi se sviđa. Kao i kauboj koji pozdravlja. Nije baš onoliko pijetao koliko sam isprva mislila. - Tate, smijem li te nešto pitati? - Budući da je moj plan seksanja s lanom gotovo potpuno propao, odlučujem prijeći na novi plan. - Svakako. Pitaj bilo što. - Čini mali korak prema meni, a ja ne uzmičem. Ugodno miriše, na muški sapun. - Koliko si upućen u tračeve? On sliježe ramenima. - Osobno ne tračam mnogo, ali mislim da znam o čemu se govori. Ovdje je zapravo teško ne znati. - Ovdje sam samo nekoliko dana, ali sam se pitala... kako to da Mackova supruga Andie ovdje nema prijatelja? Njegovo se lice malo grči, a tada nehajno gleda po sobi prije no što odgovara. Doima se da mu je neugodno, ali je teško reći je li to zato što općenito ne voli tračeve ili mu se ne sviđa ono što će reći. - Možda zato što se svašta priča o njoj. Ali, ne znam vjerujem li u išta od toga. Srce mi počinje lupati u prsima. Ljudi loše govore o Andie? O mojoj Andie? Prisiljavam se ostati mirna. Vjerojatno mi neće ništa reći ako se okomim na njega. Takvo što u muškarcima
izaziva nervozu. - Što to, i tko priča? - pitam. On sliježe ramenima. - Zapravo nije važno. Ona jednostavno ne bi trebala obraćati pozornost na to. Sad to nije važno. Bojim se da će uzmaknuti i da mi neće ništa reći budem li previše nasrtljiva pa mu uzimam pivo i otpijam gutljaj. On se smiješi i prilazi mi još bliže, a toplina isijava iz njega kao da je ljudski radijator. To je ugodno za hladnih zimskih večeri kao što je ova, a oko nas je mnogo neznanaca pa se nemam čega plašiti i stoga ostajem na mjestu. - Samo sam se zabrinula zbog nje - kažem trudeći se biti cool. - Ona mi je najbolja prijateljica i potpuno je sama ovdje u Baker Cityju. Voljela bih znati da ima prijatelje na koje može računati. - Sve tvoje prijateljice su moje prijateljice - kaže. Podiže ruku, uzima mi svoje pivo i stavlja grlo na usta. Nekoliko sekundi oklijeva i gleda me. Netom prije no što je bocu jače pritisnuo na usne kako bi otpio još jedan gutljaj, vrhom jezika dodiruje rub. Znam kako nije namjeravao da to bude seksi, ali, ajme. Moj je mozak malo pošandrcao. Gledam po sobi kako bih vidjela je li to još tko primijetio. Nekoliko djevojaka upućuje mi poglede zbog kojih pomišljam da mi žele fizički nauditi. Uzmičem pola koraka, ne zato što se nekoga bojim, nego zato što mi se to doima pogrešnim. Znam da Iana zapravo ne zanimam, ali sam došla s njim i nisam raspoložena činiti situaciju zamršenijom no što već jest, iako pomalo dolazim u iskušenje s ovim Tateom. Da nisam upoznala Iana, nedvojbeno bih objeručke prihvatila ovu mogućnost, ali sada kad mi se Ian uvukao u misli, Baker City u pogledu muškaraca za mene ne dolazi u obzir. Ako ne mogu imati Iana, neću imati nikoga. Odluka donesena. Žao mi je, Tate. - Zabrinuta si zbog nečega? - pita slijedeći moj pogled. - O, ne, zapravo ne. Samo, neke cure ovdje izgledaju kao da mi žele iskopati oči. On se smije i prilazi mi još bliže pa stavlja ruku na moj kuk. - Ne brini zbog njih. To su samo gluposti svojstvene malom gradiću. Kao i svugdje. Nisam se odmah udaljila od njega jer želim dobiti više informacija. -Dakle, što govore? Mislim, o Andie. On uzdiše. - Prisilit ćeš me da ti kažem, zar ne? Smiješim se ugledavši poraz u njegovim očima. Bilo je mnogo lakše no što sam mislila da će biti. - Da. Ne pokušavaj mi se suprotstavljati. Mogu biti vrlo tvrdoglava kad to želim. - Ovako ćemo - kaže on s iskrom u očima. Naginje mi se bliže. -Pristani jednom izaći sa mnom, a ja ću pristati reći ti što znam. Što kažeš? Nekoliko sekundi grizem unutarnju stranu obraza, razmatram njegovu ponudu i glumim da mi nije problem to što mi stoji toliko blizu. -Ručak ili večera? - Odugovlačim jer pokušavam ustanoviti kako bi to moglo utjecati na Iana? Hoće li biti ljubomoran? Ljut? I zašto marim što će on misliti o tome? On se samo poigrava mnome kako bi se osvetio Ginny. Možda čak želi ponovno biti s njom. Porekao je to, ali dečki neprestano čine takve gluposti. - Tvoj izbor - kaže Tate. - Obrok, mjesto, vrijeme, ja častim. Obrve mi se podižu. On ima žarku želju i nekako je na raspolaganju u bilo koje doba dana i noći. Možda je i on farmer. Ustanovljujem da sam u ovom trenutku prilično sklona toj vrsti. Budući da nemam drugih planova, a zamisao druženja s lanom ionako mi se doima kao recept za slamanje srca, odlučujem punim jedrima krenuti u ostvarenje plana razotkrivanja misterija činjenice da Andie nema prijatelje. - Doručak - kažem. - Sutra ujutro u devet, restoran u gradu, onaj u kojem radi Hannah
Banana. - Ne znam zašto sam izabrala taj restoran, osim možda zato što u tom gradu znam još samo za streljanu i bolnicu. Nekako mi se doima da ni jedno od tih mjesta ne posjeduje dobro ozračje za temeljito ispitivanje. A osim toga, u tom restoranu mogu zadirkivati Bananu, što se pokazalo prilično zabavnim. Ta koza pokušala je mojoj trudnoj najboljoj prijateljici uskratiti biljni čaj. Grrr. On stišće oči. - U ovom trenutku izgledaš kao prava nevolja, znaš li to? Pružam mu ruku kako bismo se rukovali. - Dobro. Zato što to jesam, ako ne budeš poštovao dogovor. On me prima za ruku, ali tada se saginje i nježno me ljubi u obraz. -Dogovoreno. Zapečaćeno poljupcem. Upravo sam se namjeravala nasmiješiti i odgovoriti mu ali je on odjednom nestao iz mojega stiska. - Čovječe, što to radiš, dovraga?! - viče neki gnjevan tip. Potreban mi je samo djelić sekunde da uvidim kako je to Ian, koji je uhvatio Tatea za košulju kod ramena. - Što je, dovraga?! - Tate posrče, ali se brzo uspravlja. Gnjevno gleda Iana i snažno poteže ruku kako bi se izvukao iz lanova stiska. - Pusti me, čovječe! Uzmičem sve dok mi se noge nisu sudarile s rubom kauča iza mene. Boog dolazi hodnikom iz kuhinje. - Što kažeš na to da ostaviš moju curu na miru? - kaže Ian ubojito mirnim glasom. Lice mu je crveno poput cikle. Tate se uspravlja i popravlja košulju. Tada gleda mene. - Čudno... nije spomenula da je tvoja cura kad je dogovorila izlazak sa mnom. Boog stoji na ulazu u dnevnu sobu. Započinje nečime što zvuči kao upozorenje: - Iane... Tate se smiješi i prekida Booga kako bi mogao nastaviti zadirkivati Iana. - Žao mi je jer ti ja moram priopćiti tu vijest, ali ona je završila s tobom. Ne mogu reći da je osuđujem zbog toga. Pružam ruku kako bih zaustavila ono što slutim, ali uzalud, Ian je nekoliko koraka dalje, a sekundu poslije baca Tatea na tlo. Udaraju u televizor i ruše ga na pod sa silovitim treskom razbijanja stakla i plastike. Obližnje djevojke vrište i bježe. Dečki se ne miču s mjesta ili zauzimaju mjesta s kojih se pruža bolji vidik, a najvažniji cilj im je ne proliti pivo. Tate i Ian urlaju vrijeđajući jedan drugoga. Boog mi prilazi držeći telefon na uhu. - Želiš li poći kući? - pita stavljajući razgovor na čekanje u iščekivanju mojeg odgovora. - Hm... da? - Gledam Iana i znam da neko vrijeme neće biti sposoban voziti me bilo kamo. Previše je zaokupljen pokušajem izvlačenja iz »kravata« zahvata. - Spremna je - kaže Boog u telefon. Kima nekoliko puta dok sluša onoga tko je s druge strane linije, a tada gleda mene. - Reći ću joj. Baj. Potpuno gubim zanimanje za Iana i usredotočujem se na Booga. - Što je? - Mack te vani čeka. Idi po svoju jaknu pa ću te ispratiti. Gledam Booga pa Iana, koji je sada u nekoj vrsti hrvačkog položaja na podu, a noge su mu isprepletene s Tateovim. - Kako to misliš, ‘Mack je ovdje’? - Vani je, u svojem kamionetu. - Boog me hvata za nadlakticu i vodi u predsoblje, u kojem visi moja posuđena jakna. Osjećam se užasno. - Žao mi je zbog svega ovoga - kažem pokazujući prema sobi iz koje čujem stenjanje, a tada još jedan tresak. - Ne brini zbog toga. To je uobičajeno za Iana. Ovo će biti treći televizor koji će mi
kupiti. - A i dalje ti je prijatelj? - Zapanjena sam Boogovim nehajnim prihvaćanjem uništavanja njegove imovine. Kutevi njegovih očiju se nabiru. - Nakon svake tučnjave dobijem još bolji. Ovaj put ću tražiti 50-inčni HD model. Smijem se očitom uzbuđenju u njegovu glasu. - Pomalo si lud, znaš to? Njegov osmijeh blijedi. - A ti si pomalo lijepa, znaš? Previše sam zapanjena da bih odgovorila, ali on nastavlja. - Samo budi oprezna. Mislim, s lanom. - Što? S lanom? On je bezazlen. - Ne mislim da budeš oprezna zato što je opasan... mislim, budi oprezna s njegovim srcem. Prilično je nježno. Prezrivo pušem jer sam sita sveg tog svodništva koje ovdje opažam. Boog dobiva besplatan televizor iako je gotovo sam kriv za tučnjave koje se neprestano događaju. Svi su suovisni ovisnici o tuzi. - Molim te - kažem prezrivo koliko god mogu. - Svi jednostavno potičete jedni druge na problematična ponašanja. Boog se uspravlja malo više i izgleda zbunjeno. Možda i pomalo ljutito. - Molim? - Protekle tri godine dopuštaš mu da se ponaša kao golemo dijete umjesto da ga isprašiš i kažeš mu neka odraste i preboli to. Za to nisam ja kriva nego ti. I toliko su drski da me upozoravaju. Ha\ Trebali bi upozoriti sebe. lanu čine više štete no što bih mu ja ikada mogla učiniti. Hvatam kvaku ulaznih vrata, i više nego spremna otići s te jadne zabave. Boog je na mojem popisu upravo prešao iz kategorije cool tipova u kategoriju glupana. Čak iako mi je dao čokoladu. Njegova ruka na mojem ramenu zaustavlja me netom prije no što sam otvorila vrata. - Nisam te htio uvrijediti. Mislim da bi bila dobra za njega. Ali, samo ako si odlučila ustrajati. Odgovaram bez okretanja, a moj glas izlazi u hladnoću dok otvaram vrata i prelazim preko praga. - Ne moraš brinuti zbog toga. Više me ne zanima. - Izgovaranje tih riječi me boli. Kamionet koji je Andie vozila parkiran je uz rubnik, motor radi, a iz ispušne cijevi izlazi dim. Gazim kroz snijeg, koji i dalje pada, stižem do suvozačke strane i ulazim te sjedam pokraj Mačka, ne obraćajući pozornost na ono što Boog možda govori ili misli iza mene.
31
U kamionetu je toplo, ali prijem je hladan. Mack neko vrijeme ne govori ništa. Nepodnošljivo je tiho. - Pa, hvala za vožnju - napokon kažem pokušavajući probiti led. Užasno mi je pomisliti da mene optužuje za tučnjavu kod Booga. I kako je toliko brzo došao ovamo? Je li već bio u gradu? Zašto nije s Andie? Želim odgovore na sva ta pitanja, ali mi je previše neugodno da bih ih postavila. - Nema na čemu. - Nakon nekoliko sekundi nakratko okreće glavu prema meni. - Jesi li dobro? Sliježem ramenima ne gledajući ga. - Da, dobro sam. Samo... - Drugo ne mogu reći. - Samo... što? Odmah odustajem od ideje ispovijedanja Mačku. On nije tip ispovjednika. - Ne želiš znati. Skreće nadesno, a stražnji kraj kamioneta malo se skliže. On ponovno uspostavlja nadzor prije no što odgovara. - Da ne želim, ne bih pitao. Razmišljam o tome trebam li mu reći što mi je doista na umu ili je bolje izmisliti nešto, kad on nastavlja. - Andie me je zamolila da razgovaram s tobom o lanu - kaže prije no što sam stigla odlučiti što ću reći. U trenu zauzimam obrambeni stav. - Što o lanu? Pomalo sam uvrijeđena jer ona nije sama načela tu temu. Otkad moja najbolja prijateljica razgovara sa mnom posredstvom svojega supruga? To nije cool. To nije nimalo cool. Ljutim se na njega jer misli da može biti ta osoba, posrednik u našem prijateljstvu koje je postojalo mnogo prije no što je on došetao u njezin život, i zbog toga sam dvostruko ljuta na Andie. Osjećam kao da naše prijateljstvo zauzima vrlo udaljen položaj iza njezine čitave obitelji. A možda bi to tako i trebalo funkcionirati kad se cura uda i rodi, ali se zbog toga osjećam prilično strašno i nimalo mi se ne sviđa. On uzdiše. - Pretpostavljam da je zabrinuta za tebe, strahuje da ćeš biti povrijeđena. - Za mene? Ili je zabrinuta za Iana? - Kolutam očima kroz prozor gledajući snijeg na svjetlosti uličnih svjetiljki. - Kao i svi drugi u ovom gradu. - O, zabrinuta je za tebe. Nipošto ne za Iana, vjeruj mi. Upućujem mu strog pogled, zbog njegova tona. - Kako to misliš? Ne slažeš se s njom? On tapka palcima po volanu. - Mislim da je situacija u pogledu Iana pomalo komplicirana. - Raskompliciraj je. - Doista to želim shvatiti, zbog Iana. Glupo je to što je tako zaglavio u vremenu. Iako se više ne namjeravam seksati s njim, to ne znači da mu ne želim pomoći. - Da barem mogu. - Pokušaj. - Iz trenutka u trenutak sam sve mrzovoljnija. Doima se da Iana svi smatraju izgubljenim slučajem ili čime već, a on to nedvojbeno nije. Mack počinje govoriti, ali ne zvuči grubo ili samopouzdano, kako sam očekivala. Zvuči... tužno. - Mojem bratu je teško u posljednje vrijeme. Odupirem se porivu da prezrivo puhnem u znak nevjerice. Činjenica da je Ian obiteljsko derište poprimila je najgori smisao. Doslovce ga doživljavaju kao tinejdžera.
- Napokon je odlučio otići odavde i osamostaliti se, što je ovdje vrlo važno, i još važnije u mojoj obitelji, ali se sve izjalovilo. - I? - suprotstavljam se. - Kad se takvo što dogodi, kreneš dalje. Ne jadikuješ tri godine. Mack odmahuje glavom. - Ne, nije toliko jednostavno. Vidiš, on cijeli život živi u mojoj sjeni. Ni meni se to ne sviđa kao ni njemu, ali je tako. Arhitektura je bila njegov način da se pokuša udaljiti, biti samostalan. - Pa, to se doista znatno razlikuje od stočarstva. - Da. Nevolja je u tome što ga bavljenje arhitekturom i ne zanima. Zapravo nimalo. Mrštim se. Prvi put to čujem. - Što? To mi nije rekao. - Koliko ti je rekao? - Mack me na trenutak gleda, a tada se ponovno usredotočuje na vožnju. Sliježem ramenima pokušavajući se sjetiti. - Ne mnogo. Samo da mu se zime ovdje ne sviđaju, ali voli skrbiti o životinjama. Barem mislim da je to želio reći. Mack kima. - Tako nekako. Zapravo je naumio odseliti se u Portland te biti osoba koja nije želio biti, samo kako bi otišao odavde. - Pa... želiš reći kako i nije osobito loše to što je Ginny to upropastila. - Paaa, i jest i nije, ovisno o tome s koje strane gledaš. - Kako to? - Osjećam se kao da primam ključeve kraljevstva, kao da doznajem sve lanove tajne. - Bilo je dobro jer je spriječilo dvije pogreške. Prva je Ginny, a druga ulazak u karijeru u kojoj zapravo ne želi biti. - A što je loše? - Morao je početi ispočetka. Vratiti se u moju sjenu, uz dodatne glasine da sam ja razorio njegov brak i životnu priliku. - On ne vjeruje u te gluposti. - Ljuta sam na ljude koji to govore, tko god bili. - Ne na površini, ali bih se kladio da dio njega vjeruje u to... dio koji ne želi ustati i krenuti ispočetka. - Vidiš? To sam i rekla. - Sva sam se uzbudila. - Shvaćaš, Mack. On i dalje oplakuje prošlost. Jednostavno bi trebao zaboraviti sve to i krenuti dalje. Mislim, sve. To što je u tvojoj sjeni, Ginny, arhitekturu, sve. Mack se smije. - Sve si riješila. - Dakako. To je moja posebna darovitost, znaš? Rješenja. Ti imaš probleme, ja imam rješenja. - Pa, što je tvoje rješenje za problem tipa kojemu je gotovo trideset godina, ali ne želi nastaviti dalje? Što je rješenje? Grizem usnu dok razmišljam kakav bi bio moj plan napada kad bi mi se Ian i dalje sviđao, a ne sviđa mi se. - Prije svega, razgovarala bih sa svim njegovim prijateljima i članovima obitelji te im rekla neka prestanu sažalijevati toga ispaćenog jadnika. - A tada? - Mackov glas prožet je smijehom, ali se suzdržava pa nastavljam. - Posjela bih ga i upitala što zapravo želi učiniti sa svojim životom. Ako se ne želi baviti ni stočarstvom ni arhitekturom, nečime se mora baviti. - U redu, to zvuči razborito. A tada? - Tada bih ga šutnula nogom u guzicu pa bi se trgnuo. Krenuo bi u školu ili počeo raditi to, što god to bilo. - Smiješim se i gledam Mačka. -Vidiš? Jednostavno. On kima. - Slažem se. Kad počinjemo? Trepćem nekoliko puta dok poimam njegove riječi.
Kamionet je utihnuo. - Dakle? - pita. - Kad? Sutra? Odmahujem glavom. - Ne, ja ne. Netko drugi to mora učiniti. - Zašto ne ti? - Zato. - Sviđa ti se, znam to. Lice mi crveni, ali on to ne može vidjeti jer je previše mračno, hvala nebesima. - Dakako da mi se sviđa. Kao prijatelj. On se smije. - Svoje prijatelje uvijek gole naganjaš po kući? - Možda. - Lice mi sada gori. Cijela njegova obitelj je to vidjela, a moja poniženost ponovno se raspirila jer je on to spomenuo. - Sumnjam. Andie kaže da ti se sviđa pa znam da je tako. - Andie griješi u mnogočemu; ti bi to trebao znati o njoj - kažem. - O, ne slažem se. Prilično sam uvjeren da je uvijek u pravu. Gledam ga i opažam da se smiješi. Osmijeh mu je ljubazan, ali me istodobno živcira. - Pokoren si do kraja. - Pokušavam zvučati zgroženo, a ne ljubomorno. Sretna sam jer moja prijateljica ima Mačka uza se, jer je on očito sjajan, ali me to čini bolno svjesnom činjenice da ja to nemam, a želim. Jako to želim. - Pokoren i ponosan na to. - Gleda me i vidi da se mrštim. - I Ian je takav, znaš? Kad voli, ne uzmiče. Predaje se za cijeli život i za njega više ne postroji druga. Teško gutam jer ne shvaćam osjećaj koji je u meni. Previše me boli. -Zato je toliko zahirio zbog Ginny, to želiš reći? - Ne, ne želim to reći. Nipošto. To nikada nije osjećao prema njoj. Gledam ga kako bih vidjela šali li se, ali se doima ozbiljnim. - To mi je teško povjerovati. Bili su zajedno čitavu vječnost. - Da, ali Ian nije bio u tome. Istinski Ian nikada nije bio u toj vezi s njom. Uvijek je glumio ono što je mislio da ona želi od njega. - Arhitekta - kažem. - Upravo tako. Je li ti rekao da je to bila njezina ideja? - Što? - Da. Bila je s njim u srednjoj školi. Držala je njegov raspored pod nadzorom, govorila mu je da je rođen za crtanje zgrada i takvo što. Uvijek je željela otići odavde. - Uzdiše. - Naš je grad smatrala primitivnim. - Zvuči kao kuja manipulatorica. Mack uzdiše. - On joj je bio izlaz. Ne mogu je osuditi jer je ugledala svoju mogućnost i zgrabila je. Samo bih volio da to nije bilo na račun mojega brata. - Ali, ona je još ovdje. Žao mi je, Mack, ali to nema smisla. Ovo nije devetnaesto stoljeće. Ako je Ginny željela otići, lako je to mogla učiniti. A želiš li reći da je Iana bilo lako nagovoriti na to? Sumnjam. Jako je tvrdoglav. - Ian možda jest tvrdoglav na površini, ali kad je s curom, drugačiji je, usredotočen na nastojanje da je usreći. Otac nas je tome poučio pa tako postupamo. Ginny je još ovdje zato što još nije pronašla nekoga tko odlazi i kome bi se prikrpala. Ali, jednoga dana hoće. Vjeruj mi. Ovo mjesto nije za nju. Zamisao da je Ian podatan u mojim rukama iako ga svi smatraju tvrdoglavim seronjom dovoljno mi je privlačna da ponovno počinjem razmišljati o njegovim trapericama i vizualizirati ih na podu. Opet onaj sindrom zločestog dečka. Uh, katkad totalno mrzim svoje hormone. - Kako je bilo kad te Ginny pokušala osvojiti? - To je pitanje samo izletjelo iz mojih
usta, bez upozorenja, ali sada kad je izašlo, odgovor me toliko zanima da se ne ispravljam i ne povlačim pitanje. - Užasno. Strašno. - Mack stišće volan toliko jako da su mu žile iskočile. - Zapravo, bio je to jedan od najgorih dana u mojem životu. - Zašto? - Na neki način sam opčinjena time koliko se uzrujao zbog toga, čak i nakon sveg tog vremena. Većini tipova laska kad cura nasrne na njih, čak i ako je neprimjereno... katkad čak i više baš zbog toga. - Zato što je to bilo jako pogrešno. Čim se to dogodilo, znao sam da će to uništiti mojega brata. I nisam to tražio. Nisam čak ni slutio. Neprestano mislim da sam možda trebao, a u tom slučaju sam to mogao spriječiti. To me još više ljuti. - Dakle, zapravo si ti kriv jer je Ianov život uništen. - Opet to poticanje problematičnog ponašanja. Nije ni čudno da je Ian toliko uvrnut. Mack neko vrijeme ne odgovara. - Ne, zapravo ne. - Gleda me, a izraz lica mu je ozbiljan i možda izmučen. - Zar još nikada nisi donijela strašno pogrešan zaključak, nisi predvidjela da će se nešto dogoditi pa to nisi bila sposobna zaustaviti i zažalila si zbog toga? Vidjela kako se nečiji život promijenio, nepovratno promijenio, i znala da si sudjelovala u tome? Neko vrijeme razmišljam o tome prije no što odgovaram. - Ne, nisam. Ali mogu zamisliti da bi to bilo koma. On kima i ponovno gleda cestu. - Da. To je koma. Istina. Jako sam zbunjena. Željela sam preboljeti Iana i ne mariti za njegov život, ali me je Mack sada ponovno potaknuo razmišljati o njemu, pitati se kako je tijek događaja u Mackovu životu toliko drastično promijenio Ianov život. Sitnice su postale velike, a ono što nije bilo u redu postalo je istodobno ispravno i pogrešno. Nije čudno da je Ian potpuno izgubljen. I meni bi se zavrtjelo da sam na njegovu mjestu. To nije samo poticanje na problematično ponašanje. Tu je i krivnja, optuživanje i... ljubav. Gledam Mačka i srce mi se nekako topi zbog toga koliko je uzrujan. Doista jako voli svojega brata. Zbog toga sam poželjela da imam starijeg brata poput njega. - Dobar si čovjek, Mack. Drago mi je da ste ti i Andie pronašli jedno drugo. - Svakoga dana zahvaljujem Bogu jer ju je doveo na moj put. Smijem se. - Unatoč tome što si zaliven koktelom? On se smije sa mnom. - Da, unatoč tome. Još imam tu košulju, znaš? Nisam je oprao. - Ne znam bih to smatrala simpatičnim ili zabrinjavajućim. - Andie kaže da je simpatično. - Vjerujem. - Kažem to kao da je vrijeđam, ali sam zapravo samo ljubomorna. Svaka cura trebala bi imati tipa poput Mačka, koji čuva svoje prljave košulje zbog sjećanja koja sadrže. Zavladala je tišina, i otegnula se gotovo do povratka na farmu. - Dakle, kad započinjemo s ostvarenjem plana? - pita Mack dok prolazimo kroz nadsvođeni prolaz koji vodi na farmu. - Kojeg plana? - Plana vraćanja Iana na pravi put. Srce mi preskače dok zamišljam svoju ulogu u tom scenariju. - Pa, kad god želiš. Neću sudjelovati u njemu. Odlazim za manje od dva tjedna. Mack usporava i tada staje. Gleda me, a motor i dalje radi. - Bez tebe neće uspjeti, Candice. Zastajem, držeći ruku na vratima, spremna otvoriti ih. - Zašto ne? - Zato. Ti si jedina cura za koju je pokazao zanimanje otkako mu je bilo trinaest godina, a potreban mu je razlog da se promijeni. Ti bi mogla biti taj razlog. Mislim da si mu potrebna.
Usta mi se otvaraju. Je li to doista Mack pokraj mene ili je njegovo tijelo zaposjeo kakav izvanzemaljac koji je gledao previše sapunica iz osamdesetih godina? - Moram ići - kažem otvarajući vrata i spuštam se na snijeg. Kad su mi stopala dodirnula tlo, samo sam se malo poskliznula, ali sam naučila držati se za vrata i sjedalo sve dok ne uspostavim ravnotežu pa je sve u redu. Traperice mi ostaju suhe. - Razmisli o tome! - viče Mack dok s treskom zatvaram vrata. Hodam preko dvorišta želeći se udaljiti od njega. Nipošto ne mogu inteligentno odgovoriti na njegove ideje jer mi u glavi zavija ogroman tornado. Misli i emocije se vrtlože i zapetljavaju. Mogu li pomoći lanu ne zaljubljujući se u njega? I ako se zaljubim u njega, mogu li ga ostaviti i vratiti se svojem starom životu? Bojim se da je odgovor na oba pitanja niječan pa, uspinjući se stepenicama do svoje privremene sobe, pokušavam domisliti drugi način da mu pomognem krenuti dalje, ali pritom ne uništiti sebe.
32
Nedjeljno jutro sviće vedro i strašno hladno. Moj briljantan plan otvaranja prozora kako bih vidjela kakva je temperatura doveo je do zamrzavanja dlačica u nosu i prije no što sam svukla pidžamu. Prije silaska u prizemlje na sebe navlačim pola odjeće koju sam ponijela s Floride, kako mi se bradavice ne bi odlomile. - Kamo si krenula toliko rano? - pita me Maeve dok ulazim u kuhinju lupajući čizmama po drvenom podu. - Na doručak s Tateom Montgomeryjem. - Smiješim se široko, nastojeći ne otkriti činjenicu da sam u vrlo specifičnoj misiji popravljanja Andienog života. - Smijem li posuditi koji od kamioneta? Maevin osmijeh malo splašnjava. - Mogla bih reći lanu neka te odveze u grad ako želiš. Čula sam da je sinoć došao nekoliko sati poslije mene, ali ga nisam vidjela otkako se počeo hrvati po podu, a ni ne želim to. Nisam spremna suočiti se s njim ni sa svojim zbrkanim osjećajima. Najprije moram obaviti posao vezan uz Andie. Katastrofe rješavam jednu po jednu. - Ne, u redu je - kažem. - Znam da ima posla. - Rekao je neka ti kažem da će te čekati u staji kad ustaneš, kako bi nahranila tele. U mojem srcu nastaje napuklina zbog te male izjave, ali se držim hrabro. Ne namjeravam napustiti svoje kravlje djetešce ni dopustiti da gladuje. Znam da je Ian uz nju. A kad se vratim s doručka, nastavit ću gdje smo stali. - Poslat ću mu poruku i reći neka počne bez mene. Vraćam se za nekoliko sati. Maeve vuče noge u papučama odlazeći po svoju torbu. - U redu, nemam ništa protiv. Izvoli. Možeš uzeti manji S-10. Zeleni. Uzimam ključeve i grlim je pokušavajući bez riječi izraziti da ne želim nauditi njezinoj obitelji. - Hvala, Maeve. Da vam donesem nešto iz grada? - Ne, u redu je, draga. Poslije sama moram otići zbog nekoliko razloga pa ću pričekati. - U redu. Kad se Andie probudi, recite joj da ću se vratiti do ručka. - Hoću. Mack je svratio i rekao da su dugo bili budni pa je ni ne očekujem mnogo prije ručka. - U redu, dobro. To je savršeno. Vidimo se. Odlazim iz kuće osjećajući olakšanje jer još ne moram svratiti pogledati Andie. Silno želim ponovno uzeti malu Saru u ruke i utisnuti je u sebe, ali moram na taj sastanak, koji i nije sastanak, a predosjećam da ću od Tatea dobiti mnogo dobrih informacija. On nedvojbeno zna nešto. Možda se vratim s potpunim rješenjem za nju pa ćemo moći proslaviti uz čaj i primitivni kapučino. Chevrolet je prilično lako voziti iako se stražnji dio katkad zanosi. Za četrdeset i pet minuta stižem u grad pa na doručak kasnim točno deset minuta. Ulazim u zamagljen restoran i gledam uokolo. Prepun je, ali Tatea ne vidim. - Sastaješ se s nekime? - pita djevojka s moje lijeve strane. Odmah prepoznajem njezin glas. - Zdravo, Hannah Banana - kažem tonom prepunim sladunjave umiljatosti. Zapravo je samo želim stisnuti tako da joj se budalasta glava rasprsne, jer sam uvjerena da je ona uzrok mnogih Andienih problema. Njezin osmijeh nestaje. - Samo Hannah. Ne obraćam pozornost na nju i još jednom prelazim pogledom po restoranu. - Trebala bih
se ovdje sastati s Tateom Montgomeryjem, ali malo kasnim. Ona podiže kuk, a lonac kavom ljulja joj se u ruci. - Bio je ovdje, ali je otišao. - Dovraga. - Grizem usnu poželjevši da imam njegov broj ili neki drugi način da stupim u vezu s njim. Što bih sada trebala učiniti? Kupiti još jedan pištolj? Još čizama? Češem šavove na ruci pokušavajući ublažiti svrbež, koji je započeo. Trzam se jer sam nehotice zahvatila šav. Dovraga i s pumom koja mi je uništila savršeno neoštećenu kožu na ruci. - Nazvat ću ga - kaže Hannah. Smiješi se previše jako da bih se osjećala ugodno. - U redu... - Poželjela sam pitati »U čemu je stvar?«, ali me je ona obavijestila o toj stvari kad je izvadila telefon, pritisnula nekoliko tipki i počela govoriti. - Hej, Tate? Da, ja sam, Hannah. Tvoja cura je došla i čeka te. Zna li Ian da se ovdje sastaješ s njom? Prava smutljivica. Sljedeći poziv vjerojatno će uputiti lanu, kako bi mu rekla što točno radim i s kime to radim. Sinoć sam stekla dojam da mu se Tate baš i ne sviđa, a tko zna što je Hannin konačni motiv. Zastaje, a tada me gleda. - Hoćeš li ga čekati? Kimam. - Da, čekat će. - Namiguje mi. - U redu, reći ću joj. Vidimo se. -Prekida razgovor i pokazuje šank na drugom kraju restorana, nadesno od prozora kuhinje. - Sjedni. Stići će za dvije sekunde. Prelazak puta od vrata do najdaljeg sjedala u restoranu podsjeća me noćnu moru koju često sanjam i u kojoj svi u prostoriji bulje u mene ne govoreći ništa. Ovdje je zacijelo pedesetero ljudi, ali ništa od onoga o čemu su razgovarali prije mojeg dolaska očito nije zanimljivo kao ja. Da. Istina je. Ja ušutkavam ljude. Nitko ne govori kad mu se približim, ali, za razliku od moje noćne more, na sebi imam hlače pa se ne osjećam strašno kao u snu. Kad sam sjela, stolac se počeo naginjati nadesno i tada stao. Zaglavila sam pod kutem od trideset stupnjeva. Kad god ga pokušam ispraviti, ispušta užasan škripavi zvuk, a tada se prevrne na drugu stranu. Skviiiik... bonk! Skviiiik... bonk! Hannah stavlja praznu šalicu za kavu pred mene. - Običnu ili bez kofeina? - Može li drugi stolac? - Ustajem kako bih pogledala pod sjedalo. Ono što opažam u meni budi želju da se nisam trudila. Opako prljavo. Jesu li u Baker Cityju č uli za bubonsku kugu? Ponovno se uspravljam na sjedalu i pokušavam se nasmiješiti dok se oštro naginjem udesno, ali mi je to teško zbog dlakave sive mase ispod moje stražnjice. Stavljam ruke na rubove pojastučenog sjedala kako bih održala ravnotežu, ali držim prste uperene prema tlu kako ne bih nehotice dodirnula uzročnike kuge pod sobom. Skviiiik... bonk! Nadam se da je sjedalo doista prekriveno pravim vinilom, a ne kakvim drugim poroznim materijalom. - Novi stolac ti ne mogu donijeti, žao mi je. Restoran je pun, kao što vidiš. - Uzdiše kao da joj idem na živce. - Dakle? Obična ili bez kofeina? Vrata se otvaraju i zvona zvone. Okrećem se i vidim Tatea kako stoji na njima i skida šešir. Nekoliko ljudi ga pozdravlja, a on kima i maše dok hoda prema meni, držeći šešir pred sobom, u razini struka. Na dnevnoj svjetlosti izgleda još bolje nego sinoć, a prilično sam sigurna da to krši neka vrlo važna pravila optike. U ovom trenutku počinjem se pitati postoji li ovdje u Oregonu koji ružan kauboj. - Stigla si - kaže smiješeći se dok mi prilazi.
- Oprosti jer sam zakasnila. Još nikada nisam vozila po snijegu. Skviiiik... bonk! Moj se stolac naginje na drugu stranu pa se hvatam za šank i za njegovu ruku kako ne bih pala. - I vražji stolac je popustio. Mislim da nije moj dan. - Ne brini zbog toga. Nisam bio daleko. - Gleda po prostoriji dok me velikom, jakom rukom hvata za kuk. - Hannah, imaš li još koji stolac? - Za tebe, Tate? Uvijek. Pričekaj trenutak, otjerat ću nekoga. Okrećem se i opažam da mu Hannah namiguje. Uh. Doista je želim pljusnuti iako znam da me spašava od ovog nestabilnog, rasklimanog stolca-vrtuljka koji mi je ponudila s prevelikim užitkom. Dvije minute poslije Tate i ja sjedimo u separeu, jedno nasuprot drugom, a ja nastojim ponašati se prirodno. To mi je teško jer znam da mu se sviđam, ali sam ovdje samo kako bih izvukla informacije iz njega. Osjećam se nepošteno i zbog toga sam nervozna. Da, zgodan je, ali nije Ian. Zanima me samo jedan tip, kojeg ne mogu imati. - Reci mi da nisi jedna od onih djevojaka koje ne jedu pravu hranu -kaže s izazovnim osmijehom. - Ne, nisam. Naručit ću vafl i slaninu. On se smiješi još šire i gleda jelovnik. - To volim. Uzet ćemo po dvije porcije, a mislim da ću ja naručiti i jaja. Kad je Hannah uzela našu narudžbu, on se naslanja i podiže ruke na rub naslona. Hajde. Znam da si me samo došla ispitivati. Izvodim grimasu, potpuno razotkrivena. Mnogo je pametniji no što sam očekivala s obzirom na to koliko je zgodan. - To zvuči užasno. On odmahuje rukom. - Ma, ne brini. Sad znam gdje mi je mjesto. Ian mi je objasnio. Samo mi reci što te zanima pa ću vidjeti što ti mogu reći ili doznati za tebe. Ne obazirem se na to da mu je Ian objasnio nego se usredotočujem na otvorenu knjigu koju mi nudi. Najprije Andie, a tada Ian. - U redu, dakle, što se govori o Andie? Zašto ovdje nema prijatelje? Podiže ruku i okreće nož po površini stola pa gleda kako se vrti. Pretpostavljam da je to zbog kombinacije razloga. - Primjerice? - Pa, prije svega, možda zbog okolnosti njezina dolaska. - Zaustavlja vrtnju noža i ponovno je pokreće u suprotnom smjeru. - A to su? On sliježe ramenima, i dalje me ne gleda. - Mack je otišao s momačke večeri kako bi bio s njom, a tada Ginny donosi pogrešne zaključke pa ona i Mack... - Ona i Mack? Misliš, ona i ona? Mack nije imao ništa s time. Tate sliježe ramenima. - Vjeruj što želiš. Neki kažu da jest, neki kažu da nije. - Gleda me. Trenutačno sam bijesna. - Kako se usuđuju?! Kad se on nije istog trena složio sa mnom, malo sam ublažila svoj pravednički gnjev. Što ti misliš? Misliš li da je to htio? On ponovno sliježe ramenima. - Vjerojatno nije. Iskreno rečeno, nisam toliko razmišljao o tome. Uopće me ne zanima što MacKenzieji rade ili ne rade. - Ali, pretpostavljam da poznaješ Mačka. Je li on tip koji bi pokušao osvojiti bratovu zaručnicu? Tate odmahuje glavom. - Ne. Ne bih rekao. - Dobro. Ali, znam da je to prošlost. U kakvoj je to sada vezi s Andie?
Tate gleda Hannu prije no što odgovara. - Mislim da to ne bi shvatila s obzirom na to da potječeš iz velikog grada, ali ovdje je drugačije. Naginjem se bliže i progovaram tiše. - Kako drugačije? Objasni mi. I on se naginje. - Primjerice, ljudi donesu svakojake zaključke o drugim ljudima pa im je teško prihvatiti to čak i ako situacija ne ide po planu. - Objasni mi na konkretnom slučaju. - Perifernim vidom držim Hannu na oku. Ako pokuša doći i prekinuti nas, morat ću joj odvratiti pozornost ili takvo što. Možda ću baciti nešto na drugi kraj prostorije. To bi trebalo upaliti. Možda bih mogla zarinuti koji od noževa za maslac u zid, ako to budem morala. - Uzmimo Ginny za primjer. Ona je od onih djevojaka, utuvila si je da je Ian njezin, u cijelosti, otkako su bili djeca. Ali, njega to nikada nije zanimalo. - Kako znaš? - Doima se da su svi osim Iana i Ginny znali da Ian nije zaljubljen u nju. Ali, mislim da je to previše nevjerojatno. Vidjela sam to dovoljno puta sa svojim prijateljicama. Andie se to neprestano događalo s njezinim smiješnim dečkima. Nikad nije bila sposobna vidjeti da su totalni kreteni, čak i ako joj se to sasvim jasno reklo, kao kad sam joj rekla nešto poput »Hej, Andie, tip koji ti za Valentinovo kupuje poklon-bon za plastičnu operaciju pravi je gad.« Bradley je gotovo prouzročio raskid našeg prijateljstva. Hvala Bogu da je Mack došao kad je došao... - Kako znam? - Sliježe ramenima. - Ne znam. Bilo je očito. Svi su to vidjeli, ne samo ja. Kad god je bila u blizini, on bi jednostavno nekako nestao. Mislim, bio je pokraj nje, ali ne i prisutan. Razumiješ? Kao duh. Duh Iana MacKenzieja. - Da, mislim da razumijem. - To zvuči vrlo slično onome kako mi se Ian pokušavao opisati, kako je uvijek bio u pozadini, a Ginny je bila u prvom planu. - Ali, je li je to zaustavilo? - pita Tate. - Ne. Samo je utvrdilo njezinu odlučnost. Kao što je Hannah odlučna s Mačkom. Gledam je i opažam da nas nervozno pogledava. - Reci mi - potičem ga. - Sve. On sliježe ramenima. - Uvjeren sam da to znaš. Od početka je imala Mačka na nišanu. A on nikada nije obraćao pozornost na nju. Mislim, bio je pristojan i sve to, ali nikada je nije poticao. Hannah je zaključila da je njezin, a kako on nikada nije izlazio ni s kojom djevojkom odavde, ljudi su mislili da ona to s pravom misli. Doselila se k njemu nakon što se vratio iz Vegasa pa su mnogi ljudi jednostavno zaključili da su njih dvoje par. - Nisu bili. On je samo bio ljubazan. - Tako kaže. Ona kaže drugačije. Gnjevno gledam njega, pa Hannu. - Ona je lažljiva kuja, eto što je. -Da imam laserske oči, ona bi u ovom trenutku bila dim. Tate podiže ruku. - Hej, ne gledaj mene. Samo ti pričam. - Ne pucaj u glasnika - kažem kimajući. - Čuo sam da si upucala Iana. - Tate se smiješi. - To je prilično smiješno, ako mene pitaš. - Ne mijenjaj temu. Kako je sve to vezano uz Andie? On uzdiše. - Ljudi ovdje smatraju da je ona uzrok svega toga. Da nije došla, Ginny bi imala svojeg muškarca, Hannah bi imala svojeg muškarca i svi bi bili sretni. - Ian i Mack ne bi! - kažem mnogo preglasno. Tate nervozno pogledava oko sebe. - Opusti se, dobro? Rekao sam ti da ne bi shvatila. - Oh, shvaćam jako dobro. - Odmahujem glavom. - Neki ljudi jednostavno nemaju pojma.
- Zapravo nije toliko lako, znaš? - Tate me gleda s vrlo ozbiljnim izrazom lica. To me znatno smiruje. Sliježem ramenima ne shvaćajući što želi reći. - Zašto ne? Meni se doima prilično lakim. Nekome se ne sviđaš, ideš dalje. I točka. - Možda u velikom gradu, u kojem možeš birati među tisućama tipova, ali ovdje nije tako. Ako više od pola života priželjkuješ određenog tipa, a on ti tada kaže da je stvar krenula, usredotočiš se na to. Ostaješ usredotočena na to čak i kad nije dobro. Nemaš mnogo izbora. Kad si sam, to je... usamljeno. Kolutam očima. - Tate, za slučaj da nisi čuo, na raspolaganju ti je cijeli svijet. - Gledam po restoranu. - Bilo kome od vas. Ginny, Hanni... ako nisu sretne ovdje, mogu se odseliti. - Tebi je to lako reći. Ali, većina ovih ljudi nikada nije otišla odavde. Čak ni na ljetovanje. Njihove obitelji ovdje su već naraštajima, rade na zemlji i uzgajaju stoku već stotinama godina. A naše obitelji imaju velika očekivanja iz kojih se teško izvući. Sve to zvuči jako deprimiraj uče, da i ne spominjem osamnaesto stoljeće. - Je li se to dogodilo i tebi? Jesi li sretan? On se smiješi lijepo, opušteno. To ga čini lijepim, gotovo kao da je Sunce došlo u restoran kako bi bilo s nama. - O, dovoljno sam sretan. I uživam u životu iako priznajem da sam katkad usamljen. Naginjem glavu na stranu, odjednom uvidjevši da razgovor s njim ne vodim nimalo uspješno. - Što zapravo radiš? - Automehaničar sam. Moja radionica je u Glavnoj ulici. U mojoj banci sjećanja bljeska natpis s naočitim licem. – Prvorazredni Tate? - Taj sam. Smiješim mu se. - Drago mi je da sam te upoznala, Prvorazredni. - Samo Tate će biti sasvim dovoljno, hvala. - Njegovo lice postaje dražesno ružičasto. Dva tanjura s treskom se spuštaju pred nas bez upozorenja. - Vafli sa slaninom i jaja. Hannah je došla i otišla prije no što je ijedno od nas stiglo odgovoriti. On mi kima. - Eto, i to si učinila. - Što sam učinila? - Gledam njega, svoj vafl, Hannu i tada opet njega. - Najprije si Ginny uzela Iana, a sada mene uzimaš onoj koja me ima na nišanu. Šaljivo razrogačujem oči. - Ajme. Trebam li se bojati? - Gledam uokolo tražeći onu koja ga uhodi. Ne vidim da nas gleda itko osim Hanne. On mi se naginje bliže i izvodi grimasu zastrašivanja. - Da. - Ubrzano pomiče obrve gore-dolje. - Trebaš se bojati. Jako. Oboje se smijemo i navaljujemo na vafle.
33
Putem kući imam mnogo tema za razmišljanje. Dok skrećem na prilaz farmi, moj je plan gotovo sastavljen. Da me Andie sada vidi, vjerojatno bi rekla da će moj hrčak svaki tren umrijeti od srčanog udara, ali bila bi u krivu. Moj hrčak mogao bi izdržati Ironman natjecanje kad bih mu to dopustila. I nedvojbeno bi pobijedio. - Toliko brzo si se vratila? - pita me Maeve dok u predvorju udaram nogama u pod kako bih otresla snijeg s čizama. - Da. Hannah mi je odmah dala sjedalo, a tada sam u rekordnom vremenu progutala svoj sjajni vafl. Maeve izgleda kao da joj je pomalo neugodno jer joj pogled prelazi s mene na pod. Mislila sam da si bila na doručku s Tateom Montgomeryjem. - Oh, jesam. I htjela sam s vama razgovarati o tome, ako imate koju minutu. Ponovno gleda mene. - U redu. Pucaj. - Možda uz kavu? Ona se smiješi. - Odlična ideja. Upravo sam se vratila iz skupljanja jaja pa bi mojim prstima godilo dobro odleđivanje. U kuhinji pristavlja lonac za kavu dok ja sjedam i protežem noge kako bih si odvratila misli od činjenice da su njezini prsti upravo bili na mjestima na koja moji nikada neće poći. Kokošje guzice. Drhtim. Stanje mojih mišića odvraća mi pozornost od te odbojne ideje. S obzirom na to kako mi se noge osjećaju u ovom trenutku, nisam čak ni sigurna da mogu visoko podignuti nogu. Sva ova hladnoća sažima moje tijelo i pretvara ga u skvrčeni kaos. - Dakle, sviđaju ti se vafli u gradu, ha? - Slasni su. Vratila bih se ovamo zbog njih čak i kad Andie ne bi živjela ovdje. Ona se smije. - Pa, pretpostavljam da ću ih morati kušati kad su toliko dobri. - Zar nikada ne idete onamo? - Počinjem se pitati je li to možda kakva gradska epidemija, to izbjegavanje Hanne. - Ne često i nikada zbog vafla. Jednom u tri mjeseca u tom restoranu imamo sastanak farmerica, na koji odlazim, ali najčešće samo pijem kavu. - Sljedeći put svakako kušajte vafle. Doista se isplati putovati zbog njih, čak i po ovom snijegu. - Dakle, kako si upoznala Tatea? - Okrenuta mi je leđima dok vadi šalice i šećer iz ormarića. - Sinoć na Boogovoj zabavi. Dogovorili smo se nešto, a moj dio pogodbe bio je obrok s njim, po mojem izboru. Izabrala sam doručak. - Hmm... - kaže Maeve. Stječem dojam da njezin odgovor zapravo nešto znači, ali ne govori više ništa. - Mislila sam da bi mi on možda mogao otkriti ponešto... rasvijetliti mi jedan misterij s kojim sam se suočila. - Trudim se da moje riječi zvuče intrigantno. Ona je presudno važan dio mojega plana pa mi je njezino sudjelovanje potrebno. - Misterij, ha? To zvuči vrlo... misteriozno. - Smije se i okreće držeći šalice i šećer. - Je li Andie već sišla? - pitam. Ne vidim je, a ne čujem ni zvukove djeteta, koji bi mi otkrili njezinu prisutnost, ali želim se uvjeriti da me ne može čuti. - Ne, ali trebala bi sići za otprilike sat vremena. Potrebno joj je malo vremena da se
navikne na cijeli ritam. - Možda bismo trebale poći k njoj. - Hoćemo. Ja namjeravam malo čistiti, oprati rublje i kuhati. Slobodno mi se pridruži. Čujem da si sjajna kuharica. Lice mi malo crveni. - Doista? Od koga? - Od Iana. Žao mi je jer smo Angus i ja propustili tvoje špagete. Možda ih možeš još jednom pripremiti prije odlaska. - Svakako. Kad god želite. - Iiii hvata me panika... Kava kapa u lonac i ispunjava tišinu. To nimalo ne smiruje moje živce sada kad znam da će moja izmišljena kulinarska vještina ponovno biti iskušana, ali ovaj put će to učiniti cijela obitelj. Andie će totalno poludjeti kad dozna da ovim ljudima govorim o svojim vještinama. Bolje je da je upozorim na vrijeme. Podsjetnik: platiti Andie da kaže da sam vrsna kuharica. Maeve me prekida u mislima. - Dakle, smijem li znati što je taj veliki misterij, ili je to tajna? - Zapravo, drago mi je da ste pitali jer biste trebali znati o čemu je riječ kako biste mi pomogli popraviti situaciju. Ona dlanovima obuhvaća šalicu i smiješi se. - Ooh, zvuči dobro. Gleda moje čelo. Trudim se ne podignuti pogled kako bih vidjela što joj je privuklo pozornost, ali si ne mogu pomoći. Možda sam počela gledati u križ dok joj počinjem otkrivati svoj plan. - I jest dobro. Barem mislim. Kako bilo, otkako sam došla ovamo, primijetila sam da Andie zapravo nema mnogo prijatelja. Osmijeh nestaje s Maevina lica. - Da, bojim se da je tako. Nikada nisam vidjela da se druži s ikime osim nas. - Postoji razlog za to. Maeve podiže obrve. - Postoji? - Da. Gradom navodno kruže glasine da je Andie razlog zbog kojeg je Ian izgubio Ginny, a Hannah Mačka. Pretpostavljam da je Andie gradska bludnica, kradljivica supruga ili što već. - To je potpuno besmisleno! - Maeve je ljuta. - Ni jedna od tih žena nije imala nikakvo pravo na moje dečke. Andie nije imala ništa s time što je njima umaknulo ono na što su smatrale da imaju pravo. - Ali, to ste zacijelo već čuli, zar ne? - pitam, pomalo je pritišćući da mi otkrije još. Mislim, živite ovdje. Pripadate onom klubu farmerica ili čemu već. Kladim se da vama to nije novost. Ona ustaje kako bi uzela lonac s kavom, mnogo manje opuštena i mirna nego prije dvadeset minuta. Možda čak i blago drhti. Nikada je nisam vidjela ovakvu. Uvijek je vrlo pribrana. - Nerado to kažem, ali i sama sam u ovom trenutku otprilike jednako bez prijatelja kao i Andie. - Donosi lonac i toči nam kavu u šalice te dugo izdiše. - Moje dvije najbolje prijateljice umrle su od raka. A druge... - Sliježe ramenima dok stavlja dvije kocke šećera u svoju šalicu. -... pretpostavljam da ne razgovaramo o tim stvarima vezanim uz Andie. Vjerojatno zato što su zabrinute zbog toga što ću ja misliti o tome. - Pretpostavljam da baš i ne tračate. - Ne, uopće. - Smiješi se, ali ne izgleda sretno. Barem više ne drhti. -Nemam vremena za to. A sve je to ionako hrpa gluposti. Imam bolje načine da iskoristim svoje vrijeme. - Pa, ne morate brinuti. Ja sam stručnjakinja za tračanje i doznala sam sve. - Namigujem
joj kako bih je uvjerila da je u dobrim rukama. -Pretpostavljam da je Hannah Tupava Banana širila laži, zato što je jednostavno ogorčena ili zato što se zavarava da će Mack naposljetku raskinuti s Andie pa će ponovno biti slobodan. Kako bilo, tome ćemo stati na kraj i pronaći Andie prijatelje. - Doista? - Ona ne zvuči osobito oduševljeno, što me razočarava jer je trebala biti važna igračica u mojem planu. Morat ću pribjeći agresivnijem pristupu. - Da. Nedvojbeno hoćemo. Ne mogu otići iz Bakera znajući da će moja najbolja prijateljica biti sama ovdje u gradu kojota, puma i zvečarki, bez ikoga s kime bi čavrljala ili razgovarala o djeci. Ja ne mogu uvijek biti na raspolaganju za telefoniranje, znate? Maeve se smiješi. - Čujem da imaš prilično mnogo posla u svojem salonu. Sviđa li ti se voditi vlastiti posao? Bilo koji drugi dan u godini, prije no što sam došla ovamo, moj bi odgovor bio oduševljeno potvrdan. A sada me preplavljuje mlak osjećaj i to se čuje u mojem odgovoru. Daaaa. Mislim, volim to. Samo... to mi oduzima mnogo vremena od drugih stvari. - Drugih stvari? Čega? Hobija? - Pa, ne. Mislim, kosa i moda su moji hobiji. Samo... - Gledam u pod pokušavajući riječima izraziti ono što mi se događa u srcu. - Mislim da otkako sam ovdje, zapravo nisam razmišljala o tome što bih još željela imati u svojem životu, ali sada počinjem razmišljati o tome. - O čemu? O kravama? Smijem se, ali mi se tada u mislima pojavljuje slika moje kravice Candy, oko koje se Ian i ja hrvamo u njezinom odjeljku, i to mi se ne doima jako budalastim. - Na određeni način. Možda više o vašem načinu života ovdje. Sa supruzima, djecom, kokošima i svime time. - Moj budući suprug može dirati njihove guzice; ja ću samo pripremati omlete. Uvjerena sam da na internetu ima recepata koje mogu upotrijebiti. Ona se smije. - Zapravo si jednom rečenicom sažela moj život. Moja ruka naglo se pruža i spušta na njezinu podlakticu. - Ne! Nisam to tako mislila. Nisam htjela da to zvuči kao omalovažavanje ili takvo što. Tapša me po ruci. - Ne brini. Nisam se uvrijedila. Volim svoj život, krave, kokoši, djecu i sve. - Ne zaboravite supruga - kažem nekako nježno. - Želiš se udati? - pita otpijajući gutljaj kave dok čeka moj odgovor. Gleda me preko ruba svoje šalice. - Da. Svakako. Prije nisam bila sigurna, ali sada jesam. - Prije čega? - Prije čega? - pitam je praveći se glupom. Srce mi je počelo brže kucati. Dovraga! Usta su me preduhitrila. - Pa, prije si rekla kako nisi sigurna da se želiš udati, ali sada želiš. Samo sam se pitala koji te je događaj ili... osoba... možda potaknula da se predomisliš. Pročitala me je! Moj je hrčak očito umorniji no što sam mislila. Ušetala sam u zamku koju sam si sama pripremila. Brzo! Sjeti se odgovora koji ne obuhvaća Iana! - Vjerojatno to što je Andie rodila. Nikada nisam mislila da bih i ja to mogla, ali sada mislim. I kad sam vidjela kako je Candy došla na svijet, a Ian i ja smo joj pomogli preživjeti... to je bilo čudesno. - Dovraga! Ian se ipak uvukao u moj odgovor. Moj hrčak doista mora odspavati. - Viđaš li se s kime kod kuće? - Ne. U ovom trenutku ne. - Pomalo me deprimira sama pomisao da ću ostaviti sve ove divne kauboje. Ne kažem da u West Palmu nema seksi tipova, ali oni jednostavno nisu... Ian. Dovraga, Hrčku! Prestani me prisiljavati na razmišljanje o njemu! Idi spavati!
- Možda ćeš se ovdje zaljubiti u nekoga i tada ćeš poželjeti ostati. -Namiguje mi i otpija još gutljaj kave. Rastužuje me očita nemogućnost te ideje. - Ne. Ne mogu preseliti svoj posao. Mislim, mogla bih ga prodati, ali ne bih to željela. Godinama sam skupljala klijentelu. A i imam partnera. Ime mu je Jorge i ubio bi me kad bih ga ostavila. - Jesi li ikada izlazila s Jorgeom? Smijem se pomišljajući koliko bi to bilo smiješno. On u svojim uskim crvenim trapericama i ja u svojim Dieselicama. Izazivali bismo zapanjenost kad bismo se počeli ljubiti. Mislim da bi to zapravo bilo više zbunjujuće nego bilo što drugo. - Ne, nikada. Njega cure zapravo ne zanimaju. Više ga zanimaju ragbijaši. - Oh. - Maevino lice malo je porumenjelo. - To mu zacijelo teško pada. - Da, doista teško. Malo je ragbijaša homoseksualaca. Barem onih koji to priznaju. Uzdišem razmišljajući o jadnom Jorgeu. On je u pogledu veza još gori od mene. Dobra strana je u tome što nam je to tijekom godina davalo mnogo materijala za jadikovanje, ali i mnogo slobodnog vremena koje smo mogli uložiti u svoj posao. Sada ni jedno od nas ne mora raditi puno radno vrijeme ako to ne želimo, ali želimo jer nemamo što drugo raditi. Žrtvovali smo mnogo kako bismo bili ovdje gdje jesmo. Na to sam bila ponosna. A sada nisam sigurna da to nije bila pogreška. - Dakle, vratimo se tvojem planu - kaže Maeve opuštajući se na stolcu. - Pretvorila sam se u uho. Moji suprotstavljeni osjećaji prema lanu nestaju dok se moj plan nudi Maevinom zahvalnom uhu. - Upriličit ćemo darivanje rodilje. - Darivanje rodilje? - Da. Darivanje rodilje. I pozvat ćemo sve za koje smatrate da bi mogli biti u Andienom krugu prijatelja i prijateljica, samo ne Hannu. Maeve izgleda kao da se naježila. - Ne Hannu? - Ne. Ne Hannu. Želim da svi vide Andie onakva kakva jest pa neka donesu zaključak o njoj ne slušajući Bananine gluposti. - Ali, zar se Hannah neće osjećati izostavljeno? Nije osobito ljubazna kad se osjeća isključeno. Možeš pitati Mačka. - Ne zanima me kako će se ona osjećati zbog toga. Važno je da se Andie sprijatelji s ovdašnjim curama. Možda čak i s nekima koje već imaju djecu, koje joj mogu pomoći kad bude imala pitanja. Maeve se mršti. Pružam ruku i stavljam je na njezinu podlakticu. - Ne kažem da vi niste dovoljni za savjete i to, ali katkad je lijepo čuti ih iz više izvora. A Andie nije osobito sklona guglanju. Maeve se smiješi. - O, ne, nisam se uvrijedila. Samo sam se pokušavala sjetiti koga bismo mogle pozvati. Nekoliko djevojaka, kćeri nekih žena iz mojeg kluba farmerica... - To bi bilo sjajno! - U ovom trenutku doista sam zadovoljna sobom. - Što mislite, koliko biste ih mogli pozvati ovamo? - Pet? Možda šest? Smiješim se od uha do uha. - Savršeno. To će pokrenuti stvar. Možemo upriličiti ručak ovdje, kod vas. Maeve se smiješi, ali osmijehu nedostaje uobičajeni žar. - Ako misliš da je to najbolje. - Dakako da jest. - Tapšam njezinu ruku. - Vi samo telefonirajte, a ja ću isplanirati sve drugo.
Pijemo kavu razgovarajući o hrani, a budući da sam ja u ovom trenutku već gotovo profesionalna kuharica, preuzet ću kuhanje. Švedske mesne kuglice zacijelo nije osobito teško pripremiti, zar ne? Mislim, pripremila sam umak za špagete i u njemu je bilo mesa. Maeve ustaje i odnosi naše prazne šalice u sudoper. - Ti bi mogla nahraniti svoje tele, a ja ću obaviti nekoliko razgovora, može? - Dobra ideja. - Ustajem spremna suočiti se s danom, naoružana znanjem da će, kad odem odavde, iako ću otići slomljena srca jer ću ostaviti Iana, Andien život ponovno biti u redu. Samo najbolje za moju najbolju prijateljicu i za moje kumče.
34
Gledam svoje kravlje dijete preko vrata odjeljka kad osjećam da više nisam sama u staji. To i nije osobito teško jer ta osoba sa sobom donosi golemi val hladnog zraka, koji moje bradavice pretvara u kamen. Stišćem ruke preko trbuha kako bih se zagrijala. Moj dah izlazi u velikim bijelim oblacima pa izgleda kao da pušim. - Već sam je nahranio - kaže Ian. Zvuči mrzovoljno. Okrećem se kako bih odgovorila, ali me je njegovo lice previše šokiralo da bih rekla bilo što. - O, Bože. Boli li? - Pružam ruku i dodirujem plavu mrlju ispod njegova oka. On naglo uzmiče. - Da, boli! Isuse, ne diraj. Ponovno pružam ruku, ali je zaustavljam držeći prst nekoliko centimetara dalje od njegova lica. Taj put ne uzmiče. - Bolje nemoj. Moj prst još se malo pomiče prema naprijed. Nemam nadzor nad njime. U ovom trenutku moje je tijelo zaposjela žena koja želi živcirati Iana. Toliko poziva na zadirkivanje da to uopće nije normalno. - Ne šalim se, Candice. Ne diraj me. Mrštim se. Ne želi da mu dodirnem oko... ili njega općenito? Moj prst spušta se niže. Sada je uperen u njegovo grlo. - Zažalit ćeš - upozorava me. - Sumnjam - kažem i još malo mu se približavam. Oboje zurimo u moj prst, koji je uperen u njegova prsa. - Vjeruj mi - kaže. - Zažalit ćeš ako taj prst uspostavi kontakt s bilo kojim dijelom mene. Bez upozorenja brzo podižem ruku i češem mu nos. - Pogledao si! On me bez upozorenja hvata, podiže i prebacuje preko ramena. - Ijuu! - Vrisak izlazi iz mojih pluća zajedno s preostalim zrakom. On me jako udara po stražnjici. - Upozorio sam te, ženo! - Ian! - kričim. - Odmah me spusti! - Oh, itekako ću te spustiti! Sljedećih nekoliko sekundi osjećam samo kako se njegovo čvrsto rame ukopava u moj trbuh. A tada letim zrakom. - Jaaaoo! - vičem neposredno prije no što sam sletjela na leđa, na veliku hrpu nečega krhkog. Prašina i komadići sjena lete oko mene dok Ian raširenih nogu stoji kod mojih stopala. - Zaboga, što...? - Potrebno mi je nekoliko sekundi da shvatim gdje sam. Pružam ruke kako bih provjerila svoju teoriju. - Jesi li me upravo bacio u hrpu sijena? - Ne. Upravo sam te bacio u hrpu slame, Grade. - To je isto. A sada mi pomogni ustati. Frizura će mi biti uništena. -Pružam mu obje ruke. On se mršti. - Zabrinuta si da se tvojem novom dečku možda neće sviđati? Zastajem i puštam da mi ruke padnu pokraj tijela. - Novom dečku? - Tateu. Čuo sam da si jutros doručkovala s njim. Osmijeh se širi mojim licem. Ako to u izrazu njegova lica i tonu njegova glasa nije
ljubomora, tada sam ja nedarovita zaposlenica kozmetičkog odjela. Pitanje je hoću li ga zadirkivati zbog toga ili ću iscijeliti njegove povrijeđene osjećaje? Hmm... što mi je č initi, što mi je č initi...? - Nemoj ni pokušati poreći. Svi u gradu su te vidjeli. Podižem obrvu. - Ti nisi. - Ne, ali drugi ljudi jesu. - Kako si ti doznao za to? - To nije važno. Važno je da jesam. A ti bi trebala biti oprezna s tim tipom. Na lošem je glasu. - Oh, baš lijepo od tebe! Doista ti je stalo do mene, zar ne, Iane? On se mršti još jače. - Ti si prijateljica moje šogorice. Pretpostavljam da se osjećam obaveznim pobrinuti se da se o tebi ne govori loše dok si nam u posjetu. - Dakle, o tome je riječ? Prijateljska zabrinutost? Obaveza? - Sad sam ljuta. Zašto jednostavno ne može biti odrastao i priznati svoje osjećaje? Očito se želi uvući u moje Dieselice. Morala bih biti slijepa da to ne vidim. - Da. Upravo tako. A sad sam ispunio svoje obaveze. - Okreće se i odlazi. Mrštim se. - Dakle, jednostavno ćeš me ostaviti ovdje na sijenu? Glas mu zvuči prigušeno dok se udaljava. - Bokte, rekao sam ti da to nije sijeno. To je slama. Bijesna sam na dvije razine. Prvo, doista me ostavlja ovdje, i drugo, koristi onu riječ za koju znam da je koristi kako bi razljutio majku. - Bokte nije riječ! - vičem, ali on ne obraća pozornost na mene. Izvlačim se iz sijena, slame ili čega već, sa šakama punim toga. Trčim za njim i čekam da skočim na njega prije no što otvorim šake. Zamahujem što jače mogu prema njegovu potiljku. Dok ga sijeno okružuje golemim žutim oblakom, stajem i divim se tom prizoru. Ajme. Zagrabila sam mnogo više no što sam mislila. On se polako okreće, a ja uzmičem. Glava i ramena prekriveni su mu smećem i izgleda vrlo zbunjeno. - Jesi li upravo bacila slamu na mene? - pita u nevjerici. Prekrižila sam ruke na prsima. - Prilično sam sigurna da je to sijeno. On čini korak prema meni. - Bio je to loš potez, curo. Uzmičem još jedan korak kako bih održala udaljenost među nama. Srce mi lupa, ali ne zbog naprezanja. Više zbog opasnosti koju vidim u njegovim očima. Ali, ne mogu mu dati do znanja da me zastrašuje. - Ne, s mojeg stajališta nije. On spušta rame kao da će se uhvatiti ukoštac s nekime. Prekasno shvaćam da sam to ja. Vrištim i okrećem se kako bih pobjegla, ali zbog toga mu je samo lakše srušiti me. Dvije sekunde poslije oboje smo zakopani u slami. - Siđi s mene, idiote! - vičem pokušavajući baciti nešto slame u njegovo lice. On izbjegava slamu, a tada zagnjuri lice u moj vrat. - Prestani bacati to sranje na sve strane! Svrbi! Zastajem kako bih došla do daha i ustanovila govori li istinu. Ne znam je li to doista činjenica ili samo njegova sugestija ima čarobno djelovanje na mene, ali osjećam se pomalo neugodno. - Ti si glupan koji nas je bacio ovamo. - Tražila si to. - Podiže glavu i gleda me.
Naša su tijela stisnuta jedno o drugo od trbuha do prsa. Kroz jaknu osjećam ubrzano kucanje njegova srca, ritam usklađen s mojim. - Sanjaj - kažem, a glas mi se znatno stišava. Čujem šuštanje slame u drugom dijelu staje, ali zaključujem da potječe od kravice Candy. Sami smo, ali zapravo i nismo. To je neobično seksi. - Možda i sanjam - kaže on. Moje srce preskače. On se pomiče tako da je većom površinom tijela na meni. Osjećam njegov struk na svojem, i njegov penis tvrd poput kamena. O, Bože, o, Bože, o, Bože... Što se događ aV. Moj mozak gubi nadzor. Ne mogu bistro razmišljati. Zar ćemo to učiniti na sijenu? - Ne razumijem - napokon kažem. - Kad ne znaš što bi učinio, samo reci ono što ti je na umu, to je moj moto. - Mislim, što se događa? - Ni ja ne razumijem. - Ne smiješi se. - Jesi li ljut zbog toga? - Doima mi se pomalo budalastim ljutiti se na vlastite osjećaje pa se smiješim. To kao da malo ublažuje njegov gnjev. Njegovo lice se opušta. -Možda. Nisam siguran. Malo se migoljim pokušavajući pomaknuti ono što me bode u leđa. - Bolje je da se prestaneš migoljiti - upozorava me. Vrag u meni oživljuje. - Zašto? - Još se malo migoljim. - Što će se dogoditi ako ne prestanem? On upire kukovima u mene i spušta svoju tvrdu duljinu na moju mekoću. - Zažalit ćeš jer se više neću moći obuzdavati. - Tko je rekao da se moraš obuzdavati u mojoj prisutnosti? -Pokrećem kukove u sporijem ritmu koji on neće protumačiti kao uzrujanost zbog slamke koja me bode. Gledamo jedno drugo u oči naizgled čitavu vječnost. A tada još malo pomičem kukove na što on zatvara oči i upire u mene. - U jebenoj si nevolji - šapuće. - Ti si u nevolji, a ne ja - odgovaram šapatom i širim noge kako bih mu omogućila bolji pristup. Njegove oči otvaraju se vrlo polako, a tada se lijen osmijeh vraća na njegovo lice. - Nisam siguran da sam te dobro shvatio. Želiš li reći da bi se rado malo povaljala u sijenu? Sa mnom? Smijem se. - Prilično sam sigurna da to već činimo. - Gledam uokolo kako bih naglasila činjenicu da oko nas nema ničega osim sijena. On hvata moju lijevu ruku, podiže je iznad moje glave i sputava je pod tvrdom balom te žute tvari. - Rekao sam ti, Candice... - spušta lice toliko da su nam usne udaljene samo za dlaku -... to nije sijeno. To je slama. I tada me ljubi.
35
Spušta ruku i otkopčava moje traperice. Pomogla bih ti kad bi mi pustio ruku - kažem. - Samo drži ruke ondje gdje ih vidim - kaže tonom prepunim upozorenja. Nježnije prima moju drugu, sašivenu ruku i također je podiže iznad moje glave. - Neka ostanu ovdje. On se podiže na koljena i povlači mi hlače. - O, Bože, baš je hladno - kažem cičeći. - Ne brini, dušo, brzo ću te zagrijati. Otvaram usta ne bih li ga upitala kako, ali zastajem jer mi on počinje pokazivati. Spušta lice do mojih gaćica i ljubi me kroz tanku tkaninu. - Oh - šapućem. Već sam vlažna, a on je učinio samo to. U gadnoj sam nevolji. On liže oko rubova pamuka, a tada klizi prstom ispod njega, uz unutarnju stranu mojega bedra. I dalje me ljubi, utiskuje topao zrak kroz tkaninu dok njegov prst klizi ispod mojih gaćica. Dišem isprekidano, a kukovi mi se malo pomiču, najprije ulijevo, pa udesno. Izluđuje me njegov lagani dodir. - Polako - kaže trljajući mi bedra gore-dolje dok utiskuje lice u moje meke dijelove. Njegova se ruka podiže i povlači moje gaćice prema dolje, polako, polako. Ian me gleda s mračnim izrazom lica, a tada spušta usta na moje nabore. Njegov vreo jezik ulazi u mene pa gotovo vrištim od užitka. Noge mi drhte od potrebe. Moram jako zagristi usnu kako ne bih svima u radij usu od petsto metara dala do znanja što radimo. - Jako si vlažna - kaže gledajući me. - Neću još dugo izdržati. Nisam već dugo. Ispričava mi se jer je previše uzbuđen. U ovom trenutku Ginny je najgluplja žena na svijetu, ako se mene pita. - Polako ćemo - kažem pružajući ruke. - Želim seks, odmah. - Ali, jako si ukusna - kaže i ponovno spušta usta na mene. Stenjem, rastrgana između želje za još toga i potrebe da ga osjetim u sebi, još njega, onaj dio koji će nam oboma pružiti užitak. - Iane, molim te... Ni ja neću dugo izdržati ako nastaviš s time. - Žališ se? - pita, a iz dubine njegovih prsa izvire tih smijeh. - Ne, samo želim svršiti s tobom. On poseže u stražnji džep i vadi kondom iz novčanika. - Ne moraš mi dva puta reći. Svlači traperice, a ja napokon mogu pogledati paket kojem se već danima divim. Kad sam ga vidjela kako istrčava ispod tuša, nisam stekla dobar uvid. Dok je ukrućen, u njegovim se preponama događa svojevrsno čudo prirode. - Jesi li spremna za mene? - pita, ponovno na koljenima i između mojih nogu, držeći penis u ruci. - Pitanje je jesi li ti spreman za mene. - Širim noge još malo jače i pomičem kukove, ne obraćajući pozornost na slamu koja me bocka posvuda od struka naniže. Zacijelo izgledam smiješno u jakni, ali gola ispod struka, ali nisam spremna dopustiti da mi se sise smrznu i otpadnu samo kako bih izgledala malo više seksi. Ian mi se približava pa usmjerava glavu penisa prema mojim naborima. Usredotočen je na nastojanje da bude pažljiv, ali opažam trenutak u kojem nalazi moju toplinu. Lice mu se opušta i preplavljuje ga užitak.
- O, dušo - kaže - jako si ugodna. Pružam ruke. - Uđi, unutra je toplo. - Pa, i hoću - kaže spuštajući svoju težinu na moje tijelo i gurajući ostatak svoje duljine u mene. Stenjem od sreće. Ovo je raj, ovdje, na ovoj hrpi slame. I on stenje pa počinje ulaziti i izlaziti. Svaki blag pokret dočekujem svojim. Nježan je, ali zahtjevan. Opojan. Vrlo sam blizu orgazma što nema smisla jer smo tek počeli, ali tako je. To je zbog njega. Na meni je Ian, muškarac koji me izluđuje, kojeg želim gađati grudama snijega i hrpama slame. Na meni je i u meni, i želi me dovesti do orgazma. Kaže da ga izluđujem, ali me želi. Želi me posjedovati, želi seks sa mnom. To me zapanjuje i potiče me propitivati sve. Što to znači? Hoćemo li sada biti par ili je ovo samo igra? Nadam se da za njega nije igra, jer za mene nije. Njegov ritam ubrzava i svaki mišić u njegovu tijelu je napet. - Dušo... oprosti... svršit ću... - I ja! - Ostajem bez daha, odjednom svjesna činjenice da sam izgubila nadzor nad svime... nad svojim mislima, svojim tijelom i svojim željama. Spremna sam zaplakati od potrebe kao da mi život ovisi o njemu. — I ja! — Pokušavam doći do daha. - Što se događa?! - O, Bože! Valovi užitka stižu. Osjećam ih. Približavaju se, jačaju... - Candice! - viče. - Dovraga! - I tada iz njegova grla izlazi stenjanje i uzdisanje dok se silovito zabija u mene. Predajem se dok je on na pola puta. Iz mene izlaze zvukovi koji nemaju smisla. Zvuče kao da bi trebali biti riječi, ali to nisu. Držim se za njegovu jaknu svom snagom i letim na tom ludom vrtuljku sve dok se napokon nije prestao vrtjeti. On se smiruje, ruši se na mene čitavom težinom i oboje tonemo dublje u slamu. Dok se oporavljam od seksualnog vrhunca, počinjem osjećati komadiće slame koji me bodu u dijelove kojima je to jako neugodno. Doista jako, jako neugodno. - Jesi li dobro? - pita. - Zapravo sam pomalo zgnječena. - Pokušavam se smijati, ali to zvuči nekako hripavo. On se prevrće na bok i pritom izvlači iz mene. - Bolje? - pita. Kimam. On zatvara oči i ponovno se prevrće na mene. Ne mogu ne nasmiješiti se. - Iane? - Da? - stenje u moj vrat. - Rekao si da ću zažaliti. - Gotovo sam bez daha pa mi je teško govoriti. - Da, jesam. - Pa, znaš što? - pitam. - Što? - Nisam zažalila. Ne žalim nimalo. On podiže glavu i gleda me u oči. - Ni ja. Oboje se smiješimo kao blesavi. Osjećam se kao da bih mogla skočiti s ove staje i odletjeti natrag u kuću. Sad znam što znači onaj izraz »ljubav ti da je krila«. - Želiš još jednom? - pita s dijaboličnim izrazom lica. Otvaram usta kako bih odgovorila, ali me prekida zvuk vrlo nezadovoljne kravice. Ian koluta očima. - Pričekaj malo. - Silovito me ljubi, a tada se podiže na koljena. Moram nahraniti tele. - Skida kondom i stavlja ga u rupčić koji je izvukao iz džepa. Ustaje, navlači traperice i kopča ih. Posvuda ima komadiće slame. - Nisi li rekao da si to već učinio?
- Lagao sam. - Tupane. - Da, što ćeš? - Upućuje mi svoj najšarmantniji osmijeh. - Katkad sam tupan. - Ja to želim učiniti! - kažem i pokušavam ustati iz kaosa slame. Moja stražnjica brzo gubi toplinu koju je stekla našom aktivnošću. - Zaboga, ovdje je hladno. Zvuk otvaranja vrata prekida moju sljedeću misao, a tada iza ugla dopire Maevin glas. Candice, jesi li ovdje? Iskolačila sam oči i ukočila se. Kao i Ian. - Začas će izaći, mama! - viče. Dobacuje mi moje hlače pa prstima češlja svoju kosu nastojeći izvaditi slamu. Samo je djelomično uspješan. - U redu - kaže Maeve. - Reci joj neka dođe u kuću. Imam nekoliko odgovora pa moramo razgovarati. - Odgovora? - Ian me gleda. - O čemu govori? Napokon sam na nogama i uglavnom odjevena pa ga odgurujem. -Ništa zbog čega bi se ti trebao zabrinjavati. - Zakopčavam traperice i pokušavam se izvući iz slame. On me hvata prije no što sam uspjela proći pokraj njega. Upravo sam se namjeravala pobuniti kad se on sagnuo i nježno mi poljubio usne. To me je nekako začaralo pa sam zaboravila da me je Maeve trebala zbog nečega. - Reci mi sve svoje tajne - kaže u šali. Poraženo uzdišem. Dovoljno je da samo to učini, da me tako pogleda, i predajem se. - U redu. - Nekoliko puta trepćem pokušavajući se sjetiti što je tajna. - O, da. Dakle, organiziram darivanje rodilje za Andie. - Zašto? - Kako bih joj pomogla pronaći prijateljice. Ian se odmiče od mene. - Molim? Teško uzdišem, uzrujana jer mu moram objašnjavati, a Maeve me treba. - Ona ovdje nema prijatelja, ako nisi primijetio. A sve je to zato što Hannah širi glasine. Ali, ja ću ispraviti sve to. - Kako ćeš to učiniti? I kako uopće znaš sve to? - Tate mi je rekao sve što trebam znati. Pa sam zaključila kako je Andie samo potrebna prilika da upozna te cure na svojem terenu, pa će one uvidjeti koliko je ona sjajna osoba i željet će joj biti prijateljice. Ian prezrivo puše. - Misliš? Prekrižila sam ruke jer groznica seksi trenutaka brzo nestaje na ledenom zraku. - Da, doista to mislim. On podiže obrvu. - Na licu ti se opet pojavljuje onaj izraz. - Koji izraz? - Onaj koji me moli da te ponovno bacim na slamu... da te smirim. Pružam ruku kako bih ga udarila, ali me on hvata za zapešće. - Da me smiriš... što si umišljaš, tko si? On me privlači k sebi toliko da nam se prsa ponovno dodiruju. - Ja sam tvoj tip, eto tko sam. - Moj tip? - Pretpostavljam da je to pomalo budalasto, ali iznutra me je preplavila toplina kad je to rekao. Više ne osjećam hladnoću. Čak su mi se i dlačice u nosu odledile. - Da. Ako želiš da to budem. - Gleda moju bradu kao da se plaši pogledati me u oči. Uzdišem s mješavinom sreće i tuge. - Voljela bih da budeš moj tip -napokon priznajem. Jedini problem je u tome što živimo milijun kilometara daleko jedno od drugog. - Nisam čak ni
sigurna govorim li o stvarnoj udaljenosti ili o činjenici da potječemo iz različitih svjetova. - I? Sad si ovdje, zar ne? Znam da bi njegove riječi trebale biti ohrabrujuće, ali me samo podsjećaju da neću još dugo biti ovdje. Udaljavam se od njega i smiješim se. - Da. Sad sam ovdje. Ali moram razgovarati s Maeve. On pokazuje prema vratima staje, a glas mu zvuči pomireno. - Idi. Ja ću nahraniti Candy umjesto tebe. - Hvala, Iane. - Odlazim i ponovno ga ostavljam obaviti moj zadatak jer ako ostanem pokraj njega, srce će me početi boljeti.
36
Kako to mislite, ni jedna ne može doći? - pitam držeći ruke na bokovima. Maeve se pokušava nasmiješiti, ali to izgleda više kao da je muče grčevi u trbuhu. - Koji god datum sam spomenula, sve su rekle da imaju obveze. Stekla sam dojam da zapravo i nemaju. - Kako? Kako ste to znali? Maeve teško uzdiše i klizi niz stolac za kuhinjskim stolom. - Najprije sam razgovarala s Janet, jednom od majki. Ona mi je rekla da su njezine kćeri slobodne, ali kad sam tada razgovarala s njezinom kćeri, rekla mi je da će cijeli taj dan biti kod Janet. Ponovno sam nazvala Janet, a ona mi je rekla kako nije znala za to. Moje se oči stišću i postaju procjepi pa odmahujem glavom dok uviđam koliko se Hannin otrov proširio gradom. - Bit će joj jako žao... - Kome? - Nije važno. - Uzimam svoju jaknu s naslona stolca i odijevam je odlazeći niz hodnik. - Kamo ideš? - pita Maeve vičući iz kuhinje. - U grad. Vraćam se za otprilike sat vremena. - Gnjevno izlazim iz kuće i odlazim ravno u staju. Kad stižem onamo, Ian upravo izlazi. Pogledao me je i odmah zauzeo obrambeni stav. - Što god je bilo, ja nisam kriv. - Potrebno mi je da me odvezeš u grad i podupreš me ako bude potrebno. - Da te poduprem? - Smije se. - Želiš da ponesem pušku? - Da, ako misliš da će pomoći. Ian me hvata za ruku dok pokušavam proći pokraj njega. - Pričekaj trenutak. Stajem, ali samo zato što mi onemogućuje stabilno zakoračiti na snijeg. - Što je, Iane? U žurbi sam. - To me zabrinjava. To i ubojit pogled u tvojim očima. - Privlači me k sebi i gleda. - Što se događa? Kako mogu pomoći? Dio gnjeva me napušta, zamijenjen nježnim osjećajima koje Ian uporno izaziva u meni. Moram treptanjem susprezati suze koje zbog nekog razloga dolaze u moje oči. Jako sam zbunjena. - Jesi li dobro? - pita. - Da - kažem odmičući se od njega. - Dobro sam. - Vrhom rukavice brišem kožu ispod donjih trepavica. Ne smijem dopustiti da mi se maškara razmaže jer ću se uskoro tući, u seoskom stilu. - Samo moram porazgovarati s Hannom. - S Hannom? Zašto? O čemu? - Reći ću ti kad stignemo onamo. - Možeš li me odvesti? Ian gleda prema stražnjim pašnjacima, a tada prema kamionetima. -Vjerojatno mogu, ako ne bude predugo trajalo. Okrećem se kako bih krenula prema kamionetu. - Uopće neće dugo trajati. Samo me odvezi u restoran, nas dvije ćemo porazgovarati i tada me možeš odvesti kući. Ian gleda na sat dok mi prilazi. - To će već biti vrijeme ručka. Svaki dan u podne imaju gužvu. Prije dva sata vjerojatno neće moći razgovarati s tobom. - Oh, ne brini. Zapravo me samo mora saslušati pa će sve biti u redu. Stižem do kamioneta i ulazim samo tako. Previše sam usredotočena na želju da Hanni pokažem što je cura iz grada da bih se zabrinjavala zbog mogućnosti pada ili ostavljanja dojma gracioznosti.
Nekoliko sekundi poslije Ian i ja sjedimo jedno pokraj drugog u kamionetu. Gledam kroz prozor i čekam da kamionet krene, ali se to ne događa pa gledam Iana i pitam: - Što čekamo? - Baš si slatka dok se uspinješ u moj kamionet - kaže s osmijehom. Gnjev na Hannu i njezina sranja još se malo hladi. – Prestani manipulirati mnome kako bih učinila ono što želiš. On se smije. - Zar je to moguće? - Nije. Zato prestani s pokušajima. On se smije do pola ceste koja vodi na autocestu, a ja se trudim izvaditi svu slamu iz kose.
37
Restoran je prepun. U pola jedan nekoliko ljudi čeka stol dok ulazimo. Ali ja i ne pokušavam stati iza njih. Nisam došla zbog vafla. Prelazim pogledom po prostoriji i opažam Hannu za šankom, kako nekome poslužuje kavu. Kava je bez kofeina i to me ljuti vjerojatno više no što bi trebalo. Znala sam da je lagala kad je rekla da je nemaju. Kuja. Krećem prema njoj ne obazirući se na zainteresirane poglede koje mi upućuju svi na mojem putu. Stajem pred Hannom, iza širokih leđa vrlo krupnog muškarca s tamnom, napuhanom kosom. - Hannah, moram razgovarati s tobom. Ona iznenađeno podiže pogled, a tada se mršti. - Imam posla. - I? Ipak moram razgovarati s tobom. Osjećam nekoga iza leđa i okrećem se. Ian je ondje i izgleda vrlo zabrinuto. Njegova prisutnost me umiruje pa se osjećam hrabrije. - Hej, Hannah - kaže pozdravljajući je, a tada se okreće prema meni. Govori jedva glasnije od šapta. - Možda ovo možemo učiniti poslije, negdje drugdje? - Ne, možemo to odmah učiniti. - Prekrižila sam ruke na prsima i ponovno zurim u Hannu. Nekoliko ljudi prestalo je jesti pa gledaju. Muškarac ispred mene se okreće, a ja opažam da je to Boog. - Zdravo - kaže. Lecam se zbog komada hrane u njegovoj bradi. Moglo bi biti jaje. - Haj, Boog - kažem i ponovno gledam Hannu. - Ti i ja moramo razgovarati. Ona podiže kuk i s treskom spusta lonac s narančastim poklopcem na šank. Čudo je da se nije razbio. - Kao što sam rekla, imam posla. - Malo vruće kave zalijeva Boogov tanjur. On i Ian gledaju smeđu lokvicu na njegovu tanjuru, ali mene njezina nasilnost prema kofeinu ni najmanje ne odvraća od moje misije. - Čujem da si proteklih godinu dana u gradu pokretala i širila zlobne glasine o mojoj prijateljici Andie. - Tko je to rekao? - pita Hannah, a lice joj se grči. Gleda Booga. - Jesi li ti to rekao? Boog otvara usta, ali prije no što je uspio nešto reći, ja nastavljam. - Nije važno tko je to rekao. Važno je da to prestane. Danas. -Upućujem joj svoj najopasniji pogled. - Znam da ne govoriš meni - kaže ona pa podiže ruke s lonca i prekriži ih ispod prsa. Time gotovo podiže grudi iz majice. - Itekako govorim tebi, Hannah Banana. Ona počinje odvezivati pregaču. - Već sam ti rekla da mi je ime Hannah. Samo Hannahl Napokon odvezuje sve vezice pregače. Kad ju je izgužvala u loptu, baca je na šank pa pregača pokriva pola Boogovog tanjura. Njezina pozornost ponovno je na meni. - Reci mi još samo jednu riječ o toj curi i imat ćemo gadan problem - upozorava me. Skinula je pregaču, pa, dakako, prihvaćam. Potpuno sam spremna pokazati toj seljanki što je gradska cura. - Ta cura je moja najbolja prijateljica, a tebi nikad nije učinila ništa pa ti je bolje da je prestaneš ogovarati jer inač e.
Gotovo svi u restoranu prestali su razgovarati ili jesti. Svi pogledi uprti su u nas, ali meni je potpuno svejedno. Sva sam nabrijana jer vidim da Hannah nekako vjeruje da ima pravo uništiti život mojoj najboljoj prijateljici. - Doista si drska kad se usuđuješ doći ovamo i tako mi se obraćati -kaže Hannah gnjevno me gledajući. Glava joj se malo ljulja. Naginjem se preko šanka i govorim dovoljno glasno da me cijeli restoran čuje. - A ti si toliko drska da izmišljaš laži o ljudima o kojim ne znaš ništa. - Ne izmišljam laži - ispaljuje. - Samo govorim ono što čujem. - Tada pogrešno čuješ. - Tko to kaže? Nosovi nam se već gotovo dodiruju. - Ja kažem. Stoga možeš prestati govoriti ljudima da je Andie razdvojila tebe i Mačka jer svi znaju da vi nikada niste bili zajedno. I možeš prestati govoriti da je razdvojila Iana i Ginny jer je Ginny to sama učinila. Mack nije imao ništa s time, kao ni Andie. - Uzmičem i puštam da joj moje riječi sjednu. - Pa, znaš što, gospođice sveznalice? - kaže Hannah iskrivivši usta. -Ja to ne govorim pa, što se mene tiče, možeš poći sjesti na Ianov mjenjač i vrtjeti se. Usta mi se otvaraju, a lice mi je plameno crveno. Zar je toliko očito da sam sjedila na Ianovu mjenjaču? Prije no što stižem odgovoriti, Ian stavlja ruku na moje rame i povlači me od šanka. Hannah, ako ti no ne govoriš, reci nam tko govori. Izraz gnjeva nestaje s Hannina lica, zamijenjen durenjem. - Zašto bih rekla? - Ako ne kažeš, svima ću reći što znam o ispovijesti pod utjecajem alkohola, koju sam čuo četvrtog srpnja prošle godine. Ona brzo pogleda Booga, a tada Iana. - Ne bi valjda. Ian se smiješi. - O, znaš da bih. Njezine nosnice se šire. - Iane, opak si, znaš to? - Slažem se. Hoćeš li priznati ili da počnem govoriti? - Znakovito gleda Booga. Hannah je problijedjela. - Ne! Ne, reći ću, reći ću. - Uzima pregaču sa šanka i okreće se prema kuharu. - Uzimam stanku. - Stanku? Ne možeš sada uzeti stanku! - Ali, obraća se njezinim leđima jer je ona već na pola šanka i odlazi prema vratima. Zastaje samo kako bi uzela crvenu pahuljastu jaknu s vješalice kod vrata, a tada izlazi. Boog samo podiže obrvu i gleda me, a tada se vraća ručku. - Dođi. Da čujemo što ima za reći - kaže mi Ian u uho. Dok izlazimo, ne obraćam pozornost na šapat i poglede gostiju restorana. - Neće se toliko lako izvući - mrmljam dok izlazim. - Pusti je neka govori - kaže Ian. Isprepliće prste s mojim prstima u rukavicama pa uvlači naše ruke u džep svoje jakne. Nastojim spriječiti osmijeh, ali ne mogu. On cijelom svijetu da je do znanja da smo zajedno, a ja ne mogu biti sretnija zbog toga. Iako je ovo samo flert, uvjerena sam da je dobar. Ne sjećam se da sam ikada bila ovoliko uzbuđena samo zato što me netko drži za ruku. Nisam bila ovoliko ushićena čak ni kad me je Jimmy Cunningham u srednjoj školi, između četvrtog i petog sata, primio svojom znojnom rukom. Možda podliježem kakvoj virozi. Poslije ću izguglati simptome. Zadihanost? Da. Uspaljenost? Da. Nagle promjene raspoloženja? Da, itekako. U jednom trenutku želim se smijati, a u sljedećem želim razbijati glave kao kokose. Nedvojbeno sam bolesna, vjerojatno je nešto ozbiljno.
Hannah staje nekoliko koraka dalje niz pločnik, pred restoranom, i ispuhuje kosu iz usta te stvara bijeli oblak oko lica. - Doista si drska kad se usudiš dolaziti na moje radno mjesto i tako mi se obraćati. - Gnjevno nas gleda. Ne znam obraća li se meni ili lanu, ali ipak odgovaram. - Prestani širiti laži o ljudima i više nećeš morati brinuti zbog toga. - Kako bih trebala znati da su to laži? - Zato jer govore o tebi, glupačo, a ti znaš istinu. - Ne nazivaj me glupačom - kaže i ljutito me gleda. - Nemoj se ponašati glupo pa neću. - Odgovaram joj ljutitim pogledom. Ian staje bočno, tako da je gotovo između nas. - Hajde. Završimo s time. - Okreće se prema Hanni. - Hannah, reci nam tko izmišlja laži. - Ja ne. - To si rekla. - Ian je gnjevno gleda. - Iane, zar ti to nije dovoljno? - Ponovno se duri, a ja moram priznati da joj to prilično dobro ide. - Bili smo prijatelji, znaš? - Ne, Hannah, nikada nismo bili prijatelji. Ti si uvijek bila gnjavatorica. - Pa, to je doista nepristojno. - Pokušava glumiti uvrijeđenost. - Kako hoćeš! - kažem prekidajući njihovu zaostalu srednjoškolsku dramu - Tko govori loše o Andie iza njezinih leđa? Ona se okreće prema meni i izgleda kao da je spremna pljunuti. -Ginny, u redu?! - Gleda Iana, a izraz njezina lica postaje blaži. - Oprosti. Znam da to nisi želio čuti, ali istina je. Ian je potpuno utihnuo. - Dakle, Ginny svima govori da je Andie razdvojila tebe i Mačka te nju i Iana? - Da. - Hannah uzdiše i uvlači ruke u džepove jakne. - Bila je prilično slomljena kad ju je Ian ostavio. Možda je malo preuveličavala, priznajem, ali, ja to nisam učinila, dobro? Pokušala sam joj reći neka to pusti, ali nije htjela. Jako je ogorčena. Krajnje ogorčena. Ian gleda prema nebu i nekoliko sekundi odmahuje glavom. A tada reži i gleda pred sebe, na ulicu. - To je doista jebeno... ja sam nju ostavio? Zacijelo je poludjela. - Nisi je ostavio? - pitam, a oštar ubod u prsima izaziva mi bol u srcu. Znači li to da on uopće nije htio prekinuti s njom? Voli li je još? I ako je voli, zašto me to toliko strašno rastužuje? Odlazim! - Dakako da jesam! - kaže usmjeravajući bijes prema meni. - Ali to nije bio moj izbor! Bio je to njezin izbor! - Dugo izdiše i tada progovara mirnijim glasom. - Odlučila je navaliti na mojega brata. To je njezina krivnja, a ne moja. - Ali, ona kaže da si je ti gotovo prisilio na to - tiho kaže Hannah. -Samo ti je pokušavala privući pozornost. Nisi morao prekinuti s njom zbog toga. Ian je gnjevno gleda. - Zar doista vjeruješ u tu glupost? Hannah sliježe ramenima. - Donekle? - Pa, prestani jer to nije istina, bokte. - Ian stoji pognutih ramena, sa svakim dahom ispuhuje bijeli oblak i odmahuje glavom. - Bokte nije riječ - kažem pokušavajući razvedriti raspoloženje. Ne mogu suspregnuti tugu jer je Mack možda bio u krivu u vezi svega što misli da zna o svojem bratu. Ali, to ne znači da želim da Ian bude tužan. Možda i dalje želi biti s Ginny, a ako želi, morat će mi se sviđati dovoljno da mu pomognem ostvariti to. To ljudi čine za ljude koje... do kojih im je stalo. Ian me gnjevno gleda. - Imam jednu riječ za tebe. Čeljust mi se malo pomiče na stranu. - Da je čujem. Ian ne kaže ništa. Samo gledamo jedno drugo. Uprežem svu moć volje kako bih
suspregnula osmijeh. Jako je sladak kad je ljut. - Dakle, vi ste sada par, ha? - pita Hannah. Malo se smijem. - To je nekako teško ako se ne izlazi. Ian se šaljivo mršti. - Kako to misliš? Nikad te ne izvodim? Zajedno smo bili u streljani, gdje si me upucala, usput; otišli smo brojati krave, nahraniti tele... - Nisi me izveo u streljanu, ludo, sama sam se dovela onamo. I nisam te upucala. On gleda Hannu. - Jesi li vidjela moj ožiljak? Upucala me je. Imam svjedoke. Hannah se smije. - Bilo je i vrijeme da te netko upuca, idiote. - Odlazi. - Moram se vratiti na posao. Govorim u njezina leđa. - Hvala jer si nam rekla za Ginny. Ali, bolje ti je da više ne govoriš tako o Andie. Hannah, ozbiljno ti govorim! Ona maše rukom iznad glave, a njezini jarkocrveni nokti sasvim se dobro vide na bijeloj, snježnoj pozadini. - Da, da. Ian me grli odostraga i stišće mi ruke uz tijelo. - Moja si zarobljenica. - Prilično sam uvjerena da si ti moj zarobljenik - kažem s osmijehom. Ljudi u restoranu vjerojatno bulje u nas, ali ne marim za to. Neka svijet vidi da me taj muškarac čini potpuno šašavom. - Suprotstavljaš li se uvijek i svemu? - pita. - Ne. A ti? - Ne. Nikada. Samo s tobom. Ali, rekao bih da se ja zapravo ne suprotstavljam. Ti to činiš. - Ljubi me u vrat, a tada puše kao divlje prase ili što već, pa se sva ježim od toga. Okrećem se, podižem ruke oko njegova vrata i čvrsto ga grlim. -Prestani, praščiću. - Ne mogu si pomoći. - Ponovno je zagnjurio lice u moj vrat. - Mirišeš jako dobro. I ukusna si. - Malo upire kukovima u mene dajući mi do znanja da je spreman za još jedno valjanje po sijenu, slami ili što god bila ona žuta tvar. - Jako si zločest - kažem i smiješim se kao blesava. Baš bih ga poseksala stojeći ovdje. Doista bih. Pokraj nas prolazi automobil i trubi nekoliko puta. A tada netko viče kroz prozor: Uzmite si sobu! Ian podiže glavu i pokazuje nekome srednji prst. Tip još malo trubi. - Dođi. Hajdemo kući. - Ian ponovno uvlači naše ruke u džep svoje jakne. Njegov izbor riječi me rastužuje. Kući. Dom je ondje gdje je srce, ali ja živim na Floridi. Mogu li živjeti na mjestu na kojem nije i moje srce? Eto što su nagle promjene raspoloženja. Možda jet lag remeti moj kalendar ili što već. Ne bih trebala biti ovoliko ćudljiva, barem ne do sljedećeg tjedna. - Što je? - pita me dok prilazimo kamionetu. - Ništa. - Ulazim uz njegovu pomoć i čekam da zatvori vrata, ali on samo stoji i gleda me. - Što? - pitam i izbjegavam gledati ga u oči. Umjesto njih usredotočujem se na njegovu kosu. - Tužna si, ljuta ili što već. - Ne, nisam. - Opet se suprotstavljaš. - Ja ne, nego ti. On staje na prag kamioneta i brzo mi ljubi usne, prije no što sam i shvatila što čini. - Lažlj ivice - kaže, a tada skače na tlo i obilazi kamionet sa stražnje strane. Četiri puta duboko udišem i izdišem u nastojanju da se smirim. Posljednje što želim jest
postati plačljiva pred lanom. Na Floridi me čeka moj život. Ne mogu dopustiti da se ovaj mali flert otme nadzoru. Na farmu putujemo u tišini.
38
Ulazim i čujem glasove u kuhinji. Odlazim prema njima i zatječem Andie kako sjedi za stolom i drži djetešce u naručju. Maeve stoji nad njima. - Oh, Šarah je ovdje! - kažem i ispuštam torbu na pod kod ulaza u kuhinju. - I njezina majka je ovdje - sarkastično kaže Andie. Odmahujem. -Da, da, ali svi žele vidjeti dijete, to znaš. Ona je nova, ti si stara. Navikni se na to. Andie me pokušava ritnuti nogom dok joj prilazim, ali sam previše spretna za njezinu još nedavno trudničku stražnjicu. Skačem u stranu i stajem pokraj nje tako da mogu čučnuti pokraj svojeg kumčeta. Šarah je potpuno umotana u pahuljastu dekicu. Vidi se samo njezino majušno ružičasto lice. Oči su joj zatvorene i izvodi grimase sisanja. - Oooo... vidi je... sanja sisanje. Baš slatko! Andie se smiješi. - Vrlo je slatka, u to nema sumnje. Ne mogu prestati zuriti u nju. Pravo je čudo. Čujem čudan ton u njezinu glasu pa podižem pogled i opažam da plače. - Zašto si tužna zbog toga? - Nisam tužna - kaže, sva plačljiva - toliko sam sretna da to ne mogu podnijeti. Nisam znala da se majke ovako osjećaju. Kimam. - Točno znam što želiš reći. - Znaš? - pita Maeve. - Nemaš djece, zar ne? - Imam. Andie je iskolačila oči. - Ne, nemaš. - Zbunjeno se mršti. - Da, imam. Ime joj je Candy i u staji je. - Malo podižem bradu. - Ian i ja smo njezini skrbnici. Andie odmahuje glavom. - Luda si. - Luda, ali lukava. - Podižem pogled i namigujem Maeve. - Što je to bilo? - Andie upire prstom u moje lice. - Što? - Utjelovljujem nevinost. Iz mene nipošto neće ništa izvući. Moram se samo nekoliko minuta praviti glupom i ovo će prestati. - Taj mig. - I dalje upire prstom u moje lice. - Upravo si namignula Maeve i nemoj lagati da nisi. Trepćem nekoliko puta. - Imala sam pahuljicu u oku. Andie me gleda stisnutim očima. - Ma nemoj. Ovdje je previše toplo za pahuljice. - Bio je to ostatak pahuljice, ludo. Od onečišćenosti. - Muljaš. - Andie se okreće prema Maeve. - Recite mi što snuje. Znam da vas je uvukla u to. Maeve razrogačenih očiju gleda Andie pa mene. Izvodim gestu rezanja grla, ali se Andie vrlo brzo okreće i opaža je. Udara dlanom u stol, uplašivši dijete. - Recite mi! - zahtijeva. - Opa - kažem ustajući i malo uzmičem. - Zdravo, hormoni. Ona me gnjevno gleda i ljulja djetešce, kako bi ponovno zatvorilo oči. A koliko odavde vidim, malena je previše uplašena da bi se opustila, i ne krivim je. Andie se ponaša ludo. - To nisu hormoni. Ljuta sam jer me držite u neznanju. Tapšam njezinu ruku. - Ne uzrujavaj se. Teta Candice ima sve pod kontrolom. - Teta Candice ostat će bez velikog pramena kose dok bude spavala ako ne progovori -
kaže Andie smrtno mirnim glasom. Stavljam ruke na glavu u gesti zaštite. - Kakva grubost! Što je Baker City učinio od moje prijateljice? - Osjećam se kao da razgovaram s teroristom. Što je sljedeće? Moji prsti? Hoće li mi i njih odrezati? - Pretvorio me je u osobu koja ne trpi gluposti. Reci mi što si radila dok sam ja cijelu noć hranila ovo malo čudovište. Polako joj prilazim i pružam ruke. - Predaj mi dijeeeteee... polaaakooo... i svi su sreeeetniii... Andie odguruje moje ruke. - Možeš je dobiti nakon što priznaš. Spuštam ruke na kukove, gnjevna jer ne samo što mi prijeti, nego me i osujećuje. Uskraćuješ li mi pravo koje imam kao kuma? - Uskratit ću ti još mnogo toga ako ne počneš govoriti. Potpuno sam obeshrabrena. Jedva uspijevam stići do stolca prije no što sam potpuno klonula. Gotovo da ne uspijevam držati glavu uspravnom kako bih gledala ljušturu svoje nekadašnje najbolje prijateljice. Izvana izgleda kao bucmasta Andie, ali iznutra...? Pravi demon. - Ne misliš li da si samo malo... stroga? - pita Maeve držeći se kao da je Andie nadomak eksploziji. Andie je granata, to je nedvojbeno. - Šalite se? - Andie gleda mene, a tada Maeve. - Ova cura je prije dvije godine sama postigla da se u cijelom gradu prestane posluživati meso bizona jer je uvjerila ljude da je ta životinja na popisu ugroženih vrsta. Mrštim se prisjećajući se tog bisera iz svoje prošlosti. Ne znam zašto to uvijek mora spomenuti kad god nije onako kako ona želi. Moj je motiv bio ispravan. - Nisam ja kriva jer je Google lagao - kažem u svoju obranu. Andie me gleda izbuljenim očima. - Google nije osoba, dobro? Ne znam koliko puta ti to moram reći. Gledam prema vratima pomislivši kako bi drijemanje u ovom trenutku moglo biti dobar plan za mene. Drijemanje iza zaključanih vrata. Nisam sigurna da s Andienom ćudljivošću mogu izaći nakraj s ljubaznošću koja je vjerojatno potrebna u ovoj situaciji. Maeve se ubacuje kako bi me spasila. - Pa, bizon zapravo nije ugrožen, ali u današnje vrijeme nedvojbeno nije uobičajen kao što je nekoć bio. A stoke je mnogo više pa možda nije loše to što ljudi krdima bizona pružaju priliku da se povećaju. Upirem prstom u Maeve. - Da, vidiš? Činila sam vam uslugu. Znate li koliko ćete posla izgubiti ako svi počnu jesti meso bizona? Mnogo, eto koliko. A kako ćete tada platiti Sarin studij? - Kimam kako bih pojačala upečatljivost svojih riječi. Andie me gleda bezizražajno, samo nekoliko puta trepće. To me plaši više nego bilo koje dotadašnje raspoloženje. To je njezino odvjetničko lice, a doista je dobra odvjetnica. Andie tek malo spušta glavu, ali me i dalje gleda u oči. - Reci mi ono što me zanima. Mogla bih joj se suprotstaviti, ali uviđam da je besmisleno. Katkad je nalik psu koji ima ukusnu kost. Jednom od onih buldoga kojima se ukoči čeljust. - U redu. Toliko jako te zanima? Reći ću ti. Maeve i ja... Maeve podiže ruku. - Da se razumijemo, ja nisam bila u povjerenstvu za planiranje. - Hej! Andie podiže ruku kako se ne bismo upustile u sporednu raspravu kojom sam joj htjela odvratiti pozornost. Dovraga. - Znam, Maeve - kaže. - Ona neprestano uvlači ljude u svoje spletke. - Andie me ponovno gleda, čeka, bez riječi zahtijeva objašnjenje. Potpuno sam spremna otići odavde. Neka zla kuja zaposjela je tijelo moje najbolje
prijateljice i pretvorila je u osobu s kojom se nikada ne bih družila. Ustajem stružući stolcem po podu. - Znaš što? Moram odspavati. Andie me hvata za zapešće. - Sjedni. Ostani. Popij kavu. - Glas joj je tek malo manje zloban, ali još nije dovoljno dobar da u meni probudi želju da je slušam. - Ne, hvala. Natopljena sam kavom za danas. - Okrećem se kako bih krenula, ali me ona i dalje drži. Povukla bih ruku, ali se plašim da će Šarah završiti na podu. - Molim te? Za mene? Stišćem zube i gnjevno je gledam. - Tvoj emocionalni tobogan mi izaziva vrtoglavicu, Andie. Ona počinje plakati. - Znam. - Plače dok govori. - I meni. - O jadnice! - viče Maeve pa žuri kleknuti i tapšati je po leđima. - U redu je, mila; sve će biti u redu! Andie gleda Saru, i dalje držeći moju ruku u kung fu smrtonosnom stisku. - Jako je volim! Zašto neprestano plačem zbog toga? - Poslijeporođajna tuga - kaže Maeve i gladi je po kosi. - Potpuno je normalna. To su samo hormoni. Prestat će samo do sebe ili ti možemo nabaviti lijekove. Ne moraš se sramiti zbog toga. Sjedam nasuprot njoj i grizem se jer sam prenagljeno zaključila da je moja prijateljica namjerno užasna prema meni. Ona me napokon pušta, ostavljajući crvene tragove na mojoj koži. - Žao mi je, Andie - kažem napuštajući sve planove za buduće durenje. - Nemoj se ljutiti na mene. Andie odmahuje glavom. - Ne ljutim se na tebe. Volim te. Nikad se ne bih mogla ljutiti na tebe. Pokušavam se nasmiješiti. - Iako sam pokušala isplanirati zabavu darivanja za tebe, koja nije uspjela? - To si učinila za mene? - Prestaje plakati. - Ne, upravo sam ti rekla. Pokušala sam to učiniti, ali nije uspjelo. -Upućujem znalački pogled Maeve. - Ali, prilično sam sigurna da sada znam zašto. I rješavam to, vjeruj mi. Maeve podiže obrvu. - Želim li znati o čemu govoriš? - pita Andie šmrcajući, dok rukavom briše nos. Zvuči iscrpljeno. - Ne, ne želiš. - Kimam kako bih naglasila svoje riječi. - Ian mi pomaže pa ne brini. Gledam Andienu svekrvu. - Maeve, oslobođeni ste dužnosti. - Oh, Dobro. Barem mislim. - Dakle, smijem li uzeti to djetešce ili što? - pitam pušući u znak uzrujanosti. Vrijeme je za promjenu teme. Andie mi upućuje slabašan osmijeh. - Dakako. Ti si joj kuma. -Predaje mi zamotuljak i provjerava jesam li ga dobro uhvatila prije no što ga pušta. - Dobro. Napokon. - Gledam Saru, koja je čudesno zaspala unatoč svoj toj drami. Očito je već vrlo otporna. - Otvori oči, djevojčice. Moraš upamtiti moje lice prije no što odem. Andie se počinje smijati, a tada se njezin smijeh ponovno pretvara u plač. Odmahujem glavom sažalivši se nad prijateljicom. - Ne brini, draga. Čim utisnem Saru u sebe, izguglat ću tu poslijeporođajnu tugu i srediti te. Andie se smije kroz napadaj plača. - Hvala ti, internetska doktorice Candice. Smiješim joj se, sretna jer uvažava moje vještine. - Doista nema na čemu.
39
Nakon što sam fino odrijemala, u svojoj sobi gledam jadan sadržaj svojeg kovčega kad Ian ulazi i zatvara vrata gotovo do kraja. - Što radiš ovdje? - pitam okrenuvši se prema njemu. Trenutačno sam se zapalila, ali nipošto ga neću dodirnuti u kući njegovih roditelja. Držim se za naslon stolca iza mene, tražeći snagu u njemu. On se nakašljava. - Došao sam te pitati želiš li večeras izaći sa mnom. Trepćem nekoliko puta, poimajući njegove riječi. - Bio bi to službeni izlazak - pojašnjava. Osjećam peckanje iznutra i odjednom kao da sam postala sramežljiva. - Svakako. Veoma bih to voljela. - Za deset minuta. Mrštim se jer više ne patim od problemčića sramežljivosti. - Šališ se? - Ne, potpuno sam ozbiljan. Prekrižila sam ruke na prsima. - Jesi li svjestan koliko je to nepristojno? Pretpostaviti da ću ostaviti sve i izaći s tobom... kao da već nemam planove? - Spavala si. - Pa? - Pa sam mislio da se želiš suočiti s Ginny, ali ako ne želiš... - Okreće se prema vratima. Trčim preko sobe i hvatam ga za ruku. - Ne! Čekaj. On se smiješi. - Tako sam i mislio. - Saginje glavu i ljubi me prije no što sam mogla i naslutiti što će se dogoditi. - Budi spremna za izlazak u bar. - U bar? Još nije vrijeme večere. - Turnir u pikadu. Ginny se prijavila za sudjelovanje. Trebali bismo stići onamo prije no što previše ljudi bude eliminirano. Ona nije osobito dobra. - Kako si doznao da se prijavila? - Prilazim svojem kovčegu i vadim crn kašmirski pulover koji sam čuvala za posebnu priliku pa se pitam može li se turnir u pikadu smatrati posebnom prilikom. - Dobio sam poruku od Hanne, ni manje ni više. Prezrivo pušem. - Ulizuje ti se. Vjerojatno želi sjesti na tvoj mjenjač i vrtjeti se ili što već. Ian mi prilazi s leđa i cijelim se tijelom stišće uz mene kako bih ga osjetila od glave do pete. - Nekako sam se nadao tebe nagovoriti na to. Dio mene želi ga izbaciti iz sobe jer je toliko nepristojan, a drugi dio želi ga baciti na krevet i jahati ga kao divljeg konja. Ali, ne činim ni jedno od toga. Ne obraćam pozornost na njegov očiti poziv nego podižem crni pulover. - Misliš li da će ovo biti prihvatljivo? -pitam. - Svakako. - Spušta lice na moj vrat. - A ovo? - pitam podižući spavaćicu. - Svakako. Savršeno. Uzdišem. - Iane, to je spavaćica. - Svejedno. U svemu izgledaš seksi. - Previše je zaposlen sisanjem mojega vrata da bi suvislo govorio. Uvrnuo mi je bradavicu pa sam skočila. Okrećem se, otimajući se njegovu stisku, i govorim glasnim šapatom. - Užasan si! Ovo je kuća tvojih roditelja! - Pa? - Prilazi mi raširenim dlanovima, kao da će me uhvatiti za struk. - Odrasli su.
Znaju što drugi odrasli čine. - Ne u njihovoj kući\ - Oh, više ti se sviđa u staji? - Približava mi se, a ja skačem prema vratima kako bih mu umaknula. Noge mi udaraju u krevet. - Ne, zapravo ne. Još vadim komadiće sijena iz kose. - Vrelina jača u meni, a gaćice mi se vlaže. Život je jako nepravedan. Dovoljno je da me Ian pogleda svojim divljim, intenzivno zelenim očima pa da iznutra sva poludim. On staje pred mene i blago spušta ruke na moje kukove. - Poljubi me. - Samo jednom - kažem svojim najboljim zapovjedničkim tonom. - I više ne. Moraš otići iz moje sobe. - U redu, ali mora biti dobar. - Smiješi se. - Svi moji poljupci su dobri. - Moja ruka klizi uz njegova prsa, pa oko vrata. Savršeno pristajemo jedno uz drugo, kao da je stvoren za mene, a ja za njega. On spušta glavu i kaže: - To ću ja prosuditi - kaže prije no što pritišće usne na moje. Usta su mu vrlo meka, ne traže ništa, ali ipak u meni bude želju da mu to dam. Razdvajamo se nakon samo nekoliko sekundi. - Eto - kažem potpuno nezadovoljna, ali se ponašam da je sve upravo onako kako sam željela. - Sad moraš otići. On odmahuje glavom. - Ne. Žao mi je. Dogovor je bio dobar poljubac. - Oprosti, ali taj je poljubac bio dobar. On grči lice i malo odmahuje glavom. - Ne, baš i nije. - Što? Kako se usuđuješ... - Ispuhujem malo zraka. - U redu. Želiš dobar poljubac? Evo ti dobar poljubac. - Hvatam ga za glavu i povlačim, spremna ljubiti se s njim iz sve snage. On se odmiče i podiže prst. - Trenutak. - Što? - Najprije traži poljubac, a tada, kad sam napokon spremna popustiti, on odlazi? Kakva je to uvrnuta, zagonetna obrnuta psihologija? On prelazi preko sobe, prilazi vratima pa ih zatvara i zaključava, a tada se vraća. Gledam ga postrance sretna jer me nije napustio, ali ponovno se zabrinjavam da će me nagovoriti na nešto zločesto. Nažalost, sve vezano uz Iana doima se kao da nipošto ne može biti pogrešno, iako očito jest. - Iane. Rekla sam ti... nema igranja u kući tvojih roditelja. On pruža ruke. - Samo dobar poljubac. To je sve što mi je potrebno. Stoji ondje s golemom izbočinom u hlačama, a ja ne mogu ne vidjeti ga golog. Gledam vrata, a tada ponovno njegove hlače. Ono pravilo o tome da ne smijem činiti ništa zločesto u kući njegovih roditelja iz sekunde u sekundu doima se sve besmislenije. - Ubijaš me, dušo - kaže s bolnim izrazom lica. Ta bol me svladava. Odbacujem sve misli o doličnosti i spontano mijenjam svoja shvaćanja ispravnog i pogrešnog. Bum. Gotovo. - Svući se - kažem jer je moje tijelo odjednom zaposjeo droljasti demon koji ne može držati svoj libido pod nadzorom. Mislim samo o tome kako moram uzeti njegov penis u ruke. On ne razmišlja ni trenutka. Njegova košulja leti zajedno s čarapama, a potom i trapericama. Za manje od minute stoji u boksericama, s golemim šatorom na prednjem dijelu. - Ti si na redu - kaže prelazeći pogledom po mojem tijelu. Zaključujem kako je prikriveni napad najbolji način da izađem nakraj s ovom situacijom. Pokazat ću mu što se događa kad mi pokuša zapovijedati. Prilazim mu i ponašam se kao da ću skinuti majicu, ali umjesto toga se spuštam na koljena i povlačim njegove bokserice prema dolje. Njegov penis izlazi i poskakuje ispred mojega
lica, u punoj erekciji. - Što radiš? - pita, zbunjen. - Dajem ti dobar poljubac kako bi otišao iz moje sobe.
40
Jednom rukom hvatam Ianovu palicu, a drugu spuštam na svoje bedro. Približavam usta vrhu njegova kurca i ližem ga jezikom jednom, dva puta, i tri puta, pa klizim usnama oko njega i pojačavam njegov osjet. Njegov nagli udah govori mi da sam dobro izabrala. - Jebo te - kaže dugo izdišući. - Ne, nije to - kažem pa liznem još jednom. - Samo poljubac. On stenje. Ruke mu se spuštaju na moja ramena dok počinjem kliziti usnama preko vrha njegova penisa pa niz tijelo. Moj jezik kruži, a usne se pomiču naprijed-natrag. Rukom milujem njegovu duljinu, a njegovi se kukovi blago pomiču u ritmu koji sam uspostavila. - Nisam znao... - kaže. - Mmm... - Ne mogu odgovoriti jer sam previše zaokupljena čitanjem njegovih signala i nastojanjem da ga primim duboko i da obradim čitavu duljinu njegova kurca. On je sve veći, sve deblji pa znam da činim ono što mu godi. Pokušavam ostati usredotočena na njegov užitak, ali istodobno želim da sam se svukla, kako bih ga mogla baciti na krevet i popeti se na njega prije no što svrši. Vraški me uzbuđuje gledati ga kako se prepušta užitku. Znoj mu je izbio na licu i prsima. Teško diše i čvršće mi stišće ramena. - O, Bože, dušo... o, jebo te.... da, tako... Drugom rukom obuhvaćam njegove testise. On stenje i trza se, povlači se od mene. - Nešto nije u redu? - pitam gledajući ga odozdo. - Da - kaže režeći pa me hvata za pazuhe i podiže. Pokušavam odlučiti trebam li se razljutiti ili posramiti kad on hvata rub moje majice i podiže mi je preko glave. - Što to...? - Želim biti u tebi - kaže, i dalje režeći. Tome se nipošto neću suprotstaviti jer se potpuno slažem s time da je to najbolje za oboje. Pomažem mu svući moje hlače i čarape, a potom brzo grudnjak i gaćice. Kad sam krenula poljubiti ga, on me je uhvatio za struk i okrenuo. Moja leđa pritisnuta su o njegova prsa, a njegov kurac utisnut je u moju stražnjicu. Pomiče ga na stranu kako bi mi se mogao približiti. Ruke mu klize po prednjem dijelu mojeg tijela pa silaze i prst klizi u moj procjep. - Mmm, već si vlažna - kaže mi u uho. - Jako me uzbuđuješ - odgovaram šapatom. Njegov prst tada dodiruje moj klitoris, trlja naprijed-natrag pa klizne u mene, izlazi i ponovno trlja. Iskrenje počinje istog trena pa širim noge i pokušavam odgovoriti na potrebu koja je sve jača, ali me ne dovodi onamo gdje bih htjela biti. On drugom rukom potiskuje moja leđa prema dolje pa se savijam. Njegov veliki kurac tada odostraga upire u moj otvor, a ja ostajem bez daha osjetivši koliko je lako ušao u mene. - O, dušo... - kaže promuklim glasom. - Ššš - upozoravam ga, zabrinuta da bi nas netko mogao čuti, a tada i sama stenjem. Toliko o diskreciji. On me hvata za kukove i do kraja ulazi u mene, a tada nekoliko puta udara i trlja
naprijed-natrag. Upirem se u njega moleći još. Moje se šake otvaraju i stišću na plahtama, nabirući ih u izgužvane hrpice. On uspostavlja ritam, ulazi i izlazi, a trenje jača zajedno s mojom žudnjom. - Jače - kažem znajući da imam potrebu osjetiti više njega. On udara u mene toliko silovito da se moja stopala skližu po podu i padam potrbuške na krevet. On se penje na krevet i ulazi u mene odozgo, brzo, kao da ne može čekati da se namjestim. Rušim se na krevet, na trbuh, ali on ne staje. Pomiče se sve brže, gura, zahtijeva, a ja moram podignuti stražnjicu s kreveta koliko god visoko mogu kako bih bila u najboljem položaju za duboko prodiranje. Ludo je kako jednostavno nastavljamo ne mareći što je gdje ni tko bi nas mogao čuti. Jednostavno imamo potrebu koju moramo zadovoljiti, a ni jedno od nas ne želi prestati. Još me nitko nije toliko zaokupio i ponio. Njegove ruke uvlače se pod mene i još malo podižu moje kukove. Nisam znala da sam sposobna za takav manevar, ali mi je vraški drago da jesam. On mi doseže pravo mjesto, pritišće moj gumbić, a iskrenje započinje negdje duboko u meni dok me njegov dug, tvrd kurac potpuno ispunjava. On silazi s uma i toliko ubrzava da ne mogu držati korak s njegovim ritmom. Ali, ni ne moram to jer se doima da je moje tijelo ušlo u svojevrsno autoerotsko stanje. Više ni ne znam gdje sam, možda u kakvoj mračnoj jami seksa. Više uopće ne marim, svejedno mi je čak i ako nas cijela kuća čuje. Samo želim da me dovede do kraja te lude utrke. Jako je ugodno i samo se nadam da neće prebrzo završiti. - Aaah! - viče i odjednom staje. Diše toliko silovito da zvuči kao teretni vlak. - Što je? - pitam, također zadihana. - Okreni se. - Što? Ne odgovara nego pruža ruke, hvata me za struk i napola prevrće. - To je dobro, upravo tako. Ležim na boku, a on je opkoračio moju nogu. Drugu je podignuo i stavio je na svoje rame. - Što radiš? - pitam, istodobno uplašena i uzbuđena. Pulsiram od potrebe. Samo želim da se vrati u mene, da u meni ponovno probudi osjećaj da gorim. - Ševim te. - Spušta se nisko na koljena i ponovno usmjerava penis u mene. Objema rukama drži se za moju nogu, oslonjenu na njegova prsa i u koljenu savijenu preko njegova ramena. Još me nitko nije ševio postrance, ali mi nije potrebno mnogo vremena da zaključim kako mi se sviđa. Da, molim te, Iane. Ševi me postrance. - O, Bože - kažem dok on zastaje kako bi svojom stidnom kosti trljao krugove po meni. Istodobno me masira izvana i iznutra. Pada mi na pamet da je to možda raj. Upravo to, samo s neograničenom količinom keksa koji ne debljaju. - Sviđa ti se? - pita me i stavlja palac na moj gumbić pa ga blago trlja dok se izvlači i ponovno ulazi. Kimam, nesposobna progovoriti. On me i dalje trlja, zastaje, ponovno počinje, ulazi i izlazi, a ja se sve više približavam neuhvatljivom orgazmu koji kao da se danas igra skrivača sa mnom. Nekako ne uspijevam pasti
preko ruba, ali nastojim ne prepustiti se frustriranosti zbog toga. Previše mi je ugodno da bih se zabrinjavala zbog takvih pojedinosti. Znam da me Ian nipošto ne bi ostavio visjeti. On staje i izvlači se. - Što je? - pitam, zabrinuta da smo već završili. - Imam potrebu ući dublje. Želim ti vidjeti lice dok svršavaš, a znam da si blizu. Nježno me gura na leđa. Širim noge i ruke. - Tada dođi - kažem s osmijehom. - Hajde, daj mi još. On se smiješi. - O, namjeravam, vjeruj mi. I tada je opet u meni. Gledamo jedno drugo u oči dok vrelina ponovno jača u meni. On polako prodire u mene, pažljivo, čineći me zadovoljno svjesnom svakog svojeg centimetra. Klizanje postaje skliskije. Sve je laganije, a vrelina jača. Osjećam kako dijelovi mene dolje bubre, a iskrenje ponovno počinje u mojim dubinama. Ovaj put je brže i jače. Zamišljam da padam. Izraz njegova lica postaje mračan, a nosnice mu se šire. Mišići njegove čeljusti počinju se stezati i opuštati, opet i opet. Počinjem zatvarati oči. - Ne - kaže. - Otvori oči. Želim te gledati. Otvaram oči i gledam u njegove, nevjerojatno zelene. Intenzivno ga osjećam u sebi i na sebi dok gledam kako me usredotočeno gleda. Kao da smo se nekako sjedinili, kao da više nismo dvije jedinke nego jedna cjelina. To je zastrašujuće, ali ne mogu poreći osjećaj da je ispravno. I ja želim gledati njega. Osjećam kako nam orgazam oboma istodobno stiže. Više ga mogu birati hoću li ga gledati u oči. Moram ga gledati jer ću se inače utopiti. On je jedino što me spašava od izvjesnog zaborava. Još nikada se nisam osjećala kao da ću se potpuno izgubiti, kao što se sada osjećam. To je čudesno, ali me istodobno zbunjuje. - Iane... - očajna sam i držim ga čeličnim stiskom. - Svršit ćeš - kaže on. Kimam, a lice mi se grči od užitka i iščekivanja. - Da. - I ja - kaže on, a glas mu se gotovo sveo na uzdisanje. I tada mi stiže. Sama spoznaja da je on na rubu dovoljna je da me pogurne preko njega. Orgazam nad orgazmima stiže i preplavljuje me. lanove ruke sada su obujmile moje lice, drže moju glavu, a nos mu je tek malo dalje od mojeg. Izgleda kao da će zaplakati jer su mu se obrve sastale i spustile, a usta stisnula dok stenje, a znoj mu se slijeva niz lice i kapa na moje. Uzdišem u slatkom oslobođenju. - Iane! - Zvučim kao da plačem. -Iane! Iane! On udara u mene, stenje i reži dok ja izvikujem njegovo ime i razne besmislene slogove. Gledamo jedno drugo dokle god nas valovi nose. Ni jedno od nas nije sposobno lako disati, osjećamo kao da će nam se pluća rasprsnuti od pritiska, a tada dašćemo jednom ili dva puta. Poneseni osjećajima, gledamo se, gledamo i gledamo. U ovom trenutku ništa drugo na svijetu nije važno i ništa na svijetu više neće biti ovoliko dobro. Gorkoslatko, kao ništa drugo. - Volim te - kaže bez daha, i dalje upirući u mene, naizgled posljednjim atomima snage. - I ja tebe volim - odvraćam. Preplavljena emocijama, počinjem plakati. I to ne činim profinjeno, ljupko i lijepo. Počinjem glasno jecati, kao dijete. On moje lice obasipa malenim poljupcima, i dalje upirući u mene. -Ne plači, dušo. - Nisam tužna - mrmljam kroz suze - uopće nisam tužna, vjeruj mi. - To je donekle laž, ali u ovom trenutku zaslužuje da mu lažem. Ne želim da mu se srce slomi kao što će se moje slomiti kad odem.
- Doista? - pita i dalje me ljubeći, ali usporava pokrete. - Doista. - Želiš li da prestanem? - pita, a poljupci prestaju. - Ne. - Odmahujem glavom. - Nemoj nikada prestati. On se smiješi. - Bojim se da moj penis ima druge planove. Osjećam kako klizi iz mene čim je to rekao. To me je nasmijalo. - Jadnik. - Ian gleda svoje međunožje. - Iscrpila si ga. - On je mene iscrpio, a ne ja njega. - Odjednom osjećam sram jer ponovno uviđam da smo u kući Ianovih roditelja i da smo se upravo ludo seksali. Čak i postrance, zaboga. Ian se okreće na bok i gleda me dok prstom ocrtava obris moje bradavice. - Grudi su ti prelijepe, znaš li to? - Sama sam ih kupila i platila - kažem nimalo se ne srameći jer sam poboljšala ono što mi je Bog dao. - Kladim se da u kupaćem kostimu izgledaš sjajno. Smiješim se. - Rado bih to mislila. - Volio bih to vidjeti. - Zvuči čeznutljivo. - U ovim vremenskim prilikama nećeš. - Može mi se umiljavati koliko god želi, ali u Baker Cityju usred zime ne namjeravam odjenuti kupaći kostim. - Je li na Floridi sada toplo? - pita. - Da, prilično toplo. Nikada nije ovoliko hladno. Ali, ne bih rekla da je vrijeme cijele godine pogodno za kupaći kostim. Samo najveći dio godine. - Guglao sam stočarstvo na Floridi - kaže kao da se ne obraća izravno mojem srcu. Jesi li znala da je to jedna od vodećih farmerskih država u Sjedinjenim Američkim Državama? Mrštim se gledajući ga i pitam se šali li se. - Ozbiljno? - Da. - Podiže se još više i stavlja ruku na moj trbuh. - Zapravo, nedaleko od tvojeg grada. - Doista? - Mrštim se razmišljajući o tome. - Pa, mislim da sam vidjela pokoju kravu uz cestu. Ali, uglavnom dok sam putovala na sjever. - Kamo? U New York? Smijem se. - Ne. u Orlando. Kad sam išla u Universal Studios ili kamo već. - Nikada nisam bio tamo. Je li zabavno? - Jako. Odvest ću te jednom. - Može sad? - pita me sa smrtno ozbiljnim izrazom lica. Pozorno ga gledam pokušavajući opaziti trik. - Sad? - Da. Hajdemo. - Gura moju ruku. - Hajdemo u Universal. Podižem ruku i kuštram njegovu zapetljanu kosu. - Šašav si. On vadi moju ruku iz svoje kose i ljubi mi prste. - Ne. Mislim ozbiljno. - Pažljivo spušta moju ruku na moj trbuh pa je pokriva svojom. - Zašto se ne smiješ? - pitam. - Zato što mislim ozbiljno. Kad bih se smijao, upropastio bih učinak. Izvlačim se ispod njegove ruke i sjedam. - Doista želiš poći sa mnom na Floridu i u Universal? - Da. - I guglao si stočarstvo ondje? - Da. - Zašto? - Srce mi lupa tisuću puta u minuti. Ne mogu baš dobro disati, ali glumim da mogu. Ne želim mu otkriti da mi sama pomisao da bi želio trajnije biti sa mnom uzrokuje apoplektični napadaj.
On dugo ne odgovara. A tada se prevrće na leđa i gleda u strop. -Volim te, Candice. Te riječi izazivaju čudan osjećaj u mojoj utrobi. Zapravo sam se nekako nadala da nije čuo moju veliku izjavu dok smo vodili ljubav. Jedno je biti luda za tipom, ali ako on zna da sam luda za njim, to je nešto posve drugo. Andie kaže da nisam za flertove. Napokon se slažem s njom u tome, barem u vezi Iana. Ian nedvojbeno nije materijal za flert, a ja sam se zaljubila u njega. Ono, totalno zaljubila. Jesmo li doista jedno drugome izjavili ljubav dok smo svršavali? Nije li to jadno? Uzdišem. Očito nije kad si u tome. Gurkam ga stopalom. - I ja tebe volim, ali... On okreće glavu kako bi me pogledao. Doima se vrlo tužnim. - Ali što? Sliježem ramenima. - Koga briga što će drugi reći? Oni ne odlučuju jesmo li sretni ili nismo. Ne mogu se prestati smiješiti. - Ovo nije moguće. On se uspravlja, a tada ustaje i, stojeći pokraj kreveta, pruža obje ruke. - Itekako je moguće.
41
Gola stojim pokraj Iana, uz krevet. On me gleda u oči i grli me. - Zašto ne bismo jednostavno bili spontani? - pita kao da je najlakše samo pobjeći s nekim koga gotovo i ne poznaješ, iz gornje lijeve u donju desnu državu. - Ne znam. Zato što je to neodgovorno? - Moj argument čak i mojim ušima zvuči slabašno. - Jebeš odgovornost. Cijeli život sam odgovoran pa pogledaj kamo me je to dovelo. - U sjajan život sa sjajnom obitelji? - U usamljenost. U želju da sam negdje drugdje, da živim s osobom s kojom nisam u krvnoj vezi. - Ali... ti si selo, a ja sam grad. - Želim vjerovati da to među nama može funkcionirati, ali se osjećam kao da bih nas oboje trebala odgovoriti od toga. To bi Andie željela da učinim. Ona će biti jako ljuta. Zbog toga osjećam mučninu. - Ja nisam potpuno selo, a ni ti nisi potpuno grad. Nemoj ni pokušati uvjeriti me da jesi. Sliježem ramenima. Prije nekoliko dana možda bih mu se suprotstavila u tome, dok sam se klizala i posrtala po ledu, ali danas ne mogu. Potpuno je u pravu. Naposljetku, sad sam kravlja mama. A i kupila sam pištolj te njime ustrijelila pumu. Na Floridi se nikada ne bi dogodilo ništa od toga. On upire prstom u moje lice. - Pokušavaš iznaći argument, ali ne možeš. - Ne, samo razmišljam kako mi se svidjelo ono s kravom, a i čizme su ovdje prilično slatke. - Pištolj nisam spomenula jer bi mi ponovno počeo srati da sam ga upucala. - Vidiš? I kokoši ti se sviđaju. Grčim lice. - Ali, za kokošje guzice nisam sigurna. On se mršti. - Kokošje guzice? Tko je spomenuo kokošje guzice. - Ono s jajima... - kažem čekajući da shvati. - Slušaj, ako ti se kokošje guzice ne sviđaju, ne moramo ih imati. Samo sam mislio da bi voljela svježa jaja. - Mi? Kako ti misliš, mi? On se slabašno smiješi. - Nisi valjda mislila da govorim samo o izletu u Orlando? Odjednom mi je teško disati. Moram se udaljiti od njega i pronaći kisik koji mi je potreban da bih preživjela. - Što je? - pita, a njegove ruke ostaju ispružene dok se ja udaljavam. - Samo... samo... samo imam potrebu disati. - Lice mi je odjednom hladno i znojno, a uši mi gore. Mislim da ću se spontano zapaliti. On se smije. - To je samo trema. Moj pogled skače po sobi u potrazi za nepostojećim komadima odjeće. Moram se odjenuti. Moram otići odavde. Moram razmisliti, a to ne mogu dok mi je Ian toliko blizu, toliko dražestan, toliko preplavljen žudnjom prema meni. Uvjerena sam da je to posrijedi. Žudnja. Svladala ga je žudnja i uvjerio je samoga sebe da me voli. Ta pomisao u mojim prsima izaziva užasnu bol. Moram se uhvatiti za srce kako bih je zaustavila. Možda to doista jest ljubav. Ali, jao! Dečki to ne čine. To ja činim, zaljubim se u nekoga potpuno neprimjerenog. Totalno sam lagala. Nisam za flertove. Uopće nisam za flertove. Samo se zaljubljujem. To sam ja. Takva sam. Ali, nikada to nitko nije učinio meni. Nije ni čudno da su svi pobjegli od mene.
Pritisak je ogroman. Zastrašujući - Ovako ćemo - kaže Ian odijevajući hlače, a potom majicu, kao da je posve bezbrižan. Pustit ću te da razmisliš o tome, a u međuvremenu možemo otići u bar i razgovarati s Ginny. - Da - kažem upirući prstom u njega. - To je odlič na ideja. Hajdemo popraviti Andien život. - Prije no što uništim svoj, moram se pobrinuti da njezin bude dobar. To je najmanje što mogu učiniti prije no što cijelu kuću okrenem naopačke. Tada uviđam da to za MacKenziejeve može samo loše završiti. Ili ću im uzeti Iana pa ćemo se još jače zaljubiti, a oni ga gotovo neće viđati, ili ću ga ostaviti slomljena srca i ogorčenijeg nego ikada. Sranje. Što sam učinila?
42
Uspijevam dotjerati kosu i našminkati se toliko da izgledam donekle dolično, a tada ulazim u kamionet s lanom i Mačkom. Zbog nekog razloga natovarili su nam Mačka, koji ide s nama u misiju, ali sam od Iana iznudila obećanje da bratu neće reći ni riječi o našim planovima. S Ginny ću jednostavno morati razgovarati u zahodu ili gdje već. Posljednje što mi je potrebno jest da Mack izvijesti Andie o svim mojim ludorijama. Ono što Andie ne zna neće je povrijedi, a ja želim da tako i ostane. - Dakle, kako je biti otac? - pita Ian Mačka dok krećemo dugom cestom prema autocesti. - Divno - kaže Mack bez oklijevanja. - Neispavanosti bih se mogao odreći, ali je inače savršeno. Andie je sjajna mama. Šarah je doista sretna jer je ima. - Mama kaže da je Andie podlegla poslijeporođajnoj tuzi. - Da, pomalo, ali rješava to. Znaš kako je. Okrećem se kako bih pogledala Mačka. - Kako bi on to znao? Mack sliježe ramenima. - I u životinjskom svijetu se katkad događa. Kimam. To je potpuno logično. Prije spavanja provela sam neko vrijeme sa svojom prvom ljubavlju Googleom i doznala podosta o hormonskom tornadu koji hara Andienim tijelom. Zbog toga sam poželjela pripremiti joj toplu kupku, ali, kad sam je upitala o tome, odbila je moju ponudu. - Ako želite izaći koju večer, Candice i ja je možemo pričuvati – kaže Ian. Srce mi se grči u prsima. Nije li to dražesno? Ian i ja malo bismo glumili roditelje. Ponovno sam problijedjela. Roditelje? Ian i ja? O, Bože, o, Bože, o, Bože. - Što ti je? - pita Ian. - Jesi li dobro? Izgledaš blijedo? - Ja? - Iskolačila sam oči. Zar mi sad i čita misli? - Ništa. Baš ništa. On se smije i odmahuje glavom. - Lažljivice. - Candice, kako ti se sviđa kod nas? - pita me Mack. - Andie je žao jer nije mogla provesti više vremena s tobom. - Oh, sjajno je. Ian me drži zaokupljenom. - Poželjela sam umrijeti kad su te riječi izašle iz mojih usta. Sranje. Doista smo to učinili u kući njegovih roditelja i u njihovoj staji. Ian me gleda, ali, srećom, šuti. - Čuo sam - kaže Mack. Zanijemila sam. Hvala nebesima da Ian nema taj problem. - Što bi to trebalo značiti? - pita gledajući Mačka u retrovizoru. - Ništa. Samo sam čuo da ste nekoliko puta zajedno otišli u grad. -Smije se. - I da te je Candice upucala u streljani. - Jest. - Ian kima. - I to hladnokrvno. Uzdišem, već umorna od te teme. - Nisam ga upucala, karma je to učinila. I još me nitko nije nazvao hladnokrvnom pa nemoj početi. On me tapša po nozi, a tada klizi rukom prema gore i stišće mi bedro vrlo blizu mjestima koja u javnosti ne bi trebao dodirivati. - Oprosti, dušo. U pravu si. Nisi hladnokrvna. Podižem njegovu ruku sa sebe i upućujem mu pogled. - Ruke k sebi. -Uopće mi nije potrebno da Mack izvijesti Andie o tome da se Ian i ja pipamo. Bukvici ne bi bilo kraja. Ian me pogledava, ali se ponovno usredotočuje na cestu. Nismo daleko od autoceste, a taj je dio prepun rupa pa mora paziti. Imam misiju koju večeras moram ostvariti, a u jarku uz cestu
to neće biti moguće. - Dakle, kakav je plan za večeras? - pita Mack. - Plan? - Utjelovljujem nevinost. - Kakav plan. - Troje ljudi izlazi na piće, to je sve - kaže Ian. - Možeš prestati s glumatanjem - kaže Mack. - Mama mi je sve rekla. Kolutam očima i prezrivo pušem. - Zar nitko u ovoj obitelji ne zna čuvati tajnu? Ian se prejako smiješi. - Ne. Hej, Mack... je li ti Candice rekla da ona i ja odlazimo u Orlando? Mack se naginje prema prednjim sjedalima i gleda me. - Pa, ne, zapravo nije. - Gurka me u rame. - Reci, Candice. Usta mi zaglavljuju u otvorenom položaju. Iz njih izlaze samo zvukovi frustracije i iznenađenja. - Da. Danas sam predložio tu ideju i ona ju je objeručke prihvatila -kaže Ian. Riječ je izletjela iz mene prije no što sam je stigla spriječiti. - Nisam. - Nisi? - Ian me zabrinuto gleda. - Ozbiljno? - Ne. Da. Ne. - Duboko udišem i izdišem. - Ne znam što bih rekla. Zbunjena sam, to je vjerojatno najtočnije. - Zurim kroz prozor kako ne bih morala pogledati njegovo nevjerojatno divno lice. Mack se smije. - Pa, mislim da je ta ideja dobra, ako ikoga zanima moje mišljenje. Naslanja se. Šokirana sam. Moram se okrenuti i pogledati zeza li me. - Ozbiljno? -Nedvojbeno dobro glumi osobu koja misli ozbiljno, s tim kaubojskim šeširom i hladnim plavim očima. Nimalo se ne smijesi. - Zašto ne? - Sliježe ramenima. - Svoju suprugu oženio sam nekoliko sati nakon što sam je upoznao. Bez sumnje vjerujem u takvo postupanje. Kad znaš, jednostavno znaš. Ian me tapša po nozi. - Vidiš? Rekao sam ti. Okrećem se i malo tonem na sjedalu. Sve to napreduje prebrzo za mene. Ne mogu vjerovati da bi MacKenzieji samo tako pustili Iana, bez ijedne riječi. Njegovi bi roditelji nedvojbeno bili bijesni. Stariji brat može si priuštiti ležernost u tom pogledu, ali njegova će se majka nedvojbeno ljutiti. Vjerojatno će poželjeti pregaziti me svojim malenim kamionetom. Mack ponovno progovara, prenuvši me iz mojih misli. - Mama je baš jučer rekla kako bi voljela da pronađeš nekoga s kime bi mogao poći u pustolovinu. Kaže da ti je to potrebno. U Bakeru jednostavno veneš. - To je rekla? - Ian odmahuje glavom. - Dovraga. Čak je i moja obitelj spremna izbaciti me. - Moraš priznati - kaže Mack - da si proteklih nekoliko godina uglavnom bio gnjavator. - Da, pa... s time sam završio. - Ian se mršti. - Večeras ću samo razriješiti jedan mali nesporazum i tada krećem dalje. Gleda me. - Dalje i u visine. Pokušavam se nasmiješiti, ali iznutra umirem. Što ako se ispostavi da sam za njega samo jedno veliko razočaranje? Što ako uđe u moj salon i počne se smijati mojem poslu, mojem životu i mojim prijateljima? Sve to je potpuno drugačije od onoga na što je naviknuo. Je li doista moguće da grad i selo zajedno žive u slozi? - Da, jedva čekam da upoznam Candicin svijet - kaže. Uh. Pretpostavljam da ćemo vidjeti. Nastojim ne dopustiti da me ta misao uvede u slijepu paniku.
43
Bar je jadan. Mračan je, vonja na ustajalo pivo i pun je debelih tipova u flanelskim košuljama. Netko podriguje dok ulazim pa osjećam miris salame. - Dave, zaboga - kaže Ian stajući između prijestupnika i mene. Maše rukom ispred lica i izvodi grimasu. - Hej, Iane, što je, čovječe? - Prijestupnik podiže ruku, ali je ne uspijeva držati mirnom. Naposljetku odustaje od petice s lanom i pušta da mu ruka s treskom padne na nogu. - Šest sati je, a ti si već pijan? Čovječe, gotov si. - Ian mu prilazi i tapša ga po leđima, jako. - Što kažeš na šalicu kave, čovječe? Jesi li za? - Da, dobra ideja. - Tip kima, a pogled mu je staklen. Odlazim prije no što nehotice vidim još što. Ako tip povrati, poludjet ću, a u tom baru još nisam ni načinila deset koraka. - Dakle, došli smo vidjeti Ginny, je li tako? - pita me Mack. Osvrćem se i gledam Iana. Pridržava svojeg prijatelja Davea dok mu konobar toči kavu. Izgleda da je Mack moja nova pratnja. - Da. Moram na trenutak razgovarati s njom, a tada možemo otići. Mack upire prstom. Ondje ćeš je pronaći, u stražnjoj prostoriji. Ondje je pikado. Ah, budi oprezna. Pazi da ostaneš nasuprot pločama. Namiguje mi jer je uvidio da se namjeravam izvikati na njega pa ne vičem zbog te uvrede nego kažem: - Hvala - i ostavljam ga kod bara, naručiti pivo. Na drugom kraju prostorije opažam Tatea Montgomeryja i mašem mu. On izgleda kao da će ustati i prići mi, ah ja ga više ne gledam i odlazim. Ne želim da Ian zbog mene ponovno dobije podljev na oku. I ovako će izgledati kao problematičan tip kad se pojavi na Floridi, s podljevom koji već ima. Tada uviđam da ozbiljno razmatram njegovu ponudu da pođe sa mnom. Zacijelo sam luda. Odmahujem glavom kako bih se oslobodila tih misli. Moram se usredotočiti na svoju misiju. Najprije Andie, a potom Ian. Prolazim kroz lučni prolaz i opažam Ginny na drugom kraju prostorije. S njom je nekoliko tipova i još dvije djevojke, a jedna od njih je Hannah. Oči mi se stišću dok promatram taj prizor. Hannah je htjela uvjeriti Iana i mene da je nevina, ali to što je vidim ovdje potiče me posumnjati u to. Prilazim joj ne obraćajući pozornost na ljude koji me gledaju. Na pola puta do odredišta Hannah me opaža i gurka Ginny. Svi u njihovoj skupini okreću se i gledaju kako im prilazim. Srce mi počinje lupati u prsima. Polako, Candice. Imaš pištolj. Opaka si. Pume te se plaše. Nemoj dopustiti da te ona zastraši. Podižem bradu i nastojim malo isturiti grudi. Nitko, baš nitko nakon ove večeri neće ružno govoriti o mojoj najboljoj prijateljici. Moje supermoći su na maksimumu. Samo neka Ginny pokuša nešto. - Zdravo - kažem stajući pred nju. Nerado to priznajem, ali kosa joj izgleda sjajno, a i čizme su joj zgodne. Ali, nije mi jasno kako u njima hoda po snijegu. Potplati su joj crni i nisu od dva centimetra debele astronautske gume kao moji. - Zdravo. Candice, je li tako? - Gleda preko mojeg ramena. - Gdje je Ian? - Nije važno gdje je Ian. Došla sam razgovarati o Andie. Ona se smiješi i malo pući usne prije no što odgovara. - Doista? - Da, doista. Slušaj... - pokazujem prema Hanni - čujem da si širila glasine o mojoj prijateljici Andie MacKenzie. - Ja nisam. - Toliko je samodopadna da je želim pljusnuti, ali se suzdržavam.
- Hannah kaže kako si ti govorila ljudima da je Andie razdvojila tebe i Iana. - Hannah, je li to istina? - Pita i ne gledajući prijateljicu. - Ne. - Hannah otpija gutljaj piva. - Nisam to rekla. - Lažeš - upirem prstom u nju preko Ginnyna ramena. - Poslije ću to riješiti s tobom. Ponovno gledam Ginny. - Ali, za sada sam usredotočena na tebe. - Oh, polaskana sam. - Ginny stavlja ruku na srce i trepće. Stišćem oči gledajući je. - Dakle, dok si bila onoliko ljubazna u bolnici, zapravo si glumila, ha? - Vrlo si inteligentna. - Naginje glavu i progovara mučno slatkim tonom. - Jesi li studirala? - Zapravo jesam. Na Sveučilištu Floride. Diplomirala sam s pohvalama. A ti? - Da. - Isturila je bradu. - U La Grandeu. - Viša škola - pojašnjava Hannah naginjući se prema nama. Drzak izraz u trenu nestaje s Ginnyna lica. - Umukni, Hannah. - Ti umukni, Ginny. - Hannah gnjevno gleda prijateljicu i otpija još gutljaj piva. Ginnyn osmijeh je napet. - Kako bilo, nemamo što reći o tvojoj prijateljici Andie pa možeš produžiti. - Pokazuje prema metama na drugom kraju prostorije, držeći tri strelice za pikado. - Turnir je u tijeku. Uzimam joj strelice pa sve tri bacam prema ploči. Jedna se hvata za rub, a druge dvije postrance udaraju u zid i padaju na pod. - Hej! - To su bila tvoja bacanja - kaže tip iz drugog tima. - Pogodila si... -gleda metu - mnogo ničega. - Cijeli njegov tim se smijulji. Ona me gura u rame. - Upropastila si mi rezultat! Uzvraćam odguravanje. - Ti si mojoj najboljoj prijateljici upropastila život! Ginny izgleda kao da će planuti. Lice joj je jarkocrveno, a oči joj gotovo ispadaju iz glave. - Dodirni me još jednom i gadno ćemo se potući. - Ti reci još samo riječ o Andie ili o lanu i doista hoćemo. - Kratko kimam kako bi shvatila da mislim ozbiljno. Njezina se usta izvrću u nešto doista ružno. - Andie MacKenzie je bijedna kuja koja nije upropastila samo moje vjenčanje s lanom i moj život, nego i Hannin život. Ispuštam torbu na tlo iza sebe i podižem rukave. - U redu, to je to. Upozorila sam te. Hannah izgleda zabrinuto, ali ne i Ginny. Ona izgleda čudno uzbuđeno mogućnošću da ću je naprašiti. Dečki uzmiču i počinju se smijati, gurkajući jedan drugog u iščekivanju. Kako sline, pomislili biste da ćemo uskočiti u kadu punu želea. Idioti. Toliko sam zaokupljena nastojanjem da tkanina moje košulje bude dovoljno visoko na mojim laktovima, kako je ne bih uništila, da nisam spremna za Ginnyn prvi potez. Zasljepljuje me podmuklom pljuskom pa mi se glava okreće u stranu. Oporavljam se sekundu poslije, bez razmišljanja skačem na nju i hvatam je za kosu. Znam da je to najlakši način da se curu poput nje baci na koljena. U pogledu toga sam jebena nindža. Ona vrišti. - Jao! To je moja kosa, kujo! Potežem je svom snagom, a bol je baca na koljena. - Ako je želiš zadržati, obećat ćeš da ćeš ostaviti Andie na miru. - Jebeš Andie! A i tebe, luđakinjo! Povlačim jače. - Što si rekla?
Ona je podignula ruke pa pokušava rastvoriti moj stisak, ali to nije moguće. Primjenjujem čelični kung fu stisak. Ni potres me ne bi skinuo s nje, iako me ubija jer me grebe po šavovima. - Jao, prestani! - Odustaje od pokušaja da me se oslobodi i umjesto toga me udara u bedra i potkoljenice. Ljudi su poludjeli pa nas bodre. Bože, Baker City je pun pravih imbecila. Nipošto neću živjeti ovdje. Koliko god Ian bio sladak. To pojačava moju odluku da sredim situaciju za Andie. Ona je zaglavila ovdje. Nema izbora, ali nema razloga da bude prisiljena trpjeti ovakve kuje i njihove podlosti. Čvrsto je držim i isključujem bol njezina napada. Ako je pustim, nedvojbeno će me ubiti ili mi barem probušiti sisu, a nipošto se ne želim ponovno podvrgnuti toj operaciji. Nakon postavljanja implantata bila mi je potrebna cijela vječnost da ponovno postanem sposobna držati sušilo za kosu. - Candice, dovraga, što radiš? - Ian stoji s moje desne strane. - Ne prilazi, Iane. Situacija je pod kontrolom. - Stenjem u naporu apsorbiranja Ginnynih udaraca. Članci su joj doista koščati. - Ljudi, pa što je s vama?! - viče Mack obraćajući se Hanni i drugim gledateljima. Spušta dva piva na najbliži visoki stol. - Ginny, ustani. - Prilazi joj s leđa i podiže je na noge. Ian mene hvata odostraga, ali ja ne puštam kujinu kosu nizašto. To je moja jedina prilika da ostvarim ono zbog čega sam došla. - Pusti me, kujo! - kriči Ginny. - Neću dok ne obećaš da ćeš prestati izmišljati laži o mojoj prijateljici! - Ne izmišljam laži o toj kurvi! - Čekaj malo - kaže Mack. Tada puštam Ginnynu kosu. Mislim da je to najbolje priznanje koje mogu dobiti, za mene sasvim dovoljno. Mack sada zna što se događa, a uskoro će i svi drugi znati. Dopuštam lanu da me odvuče i udalji od Ginny. Šavovi me peku, ali ne osjećam da krvarim pa to smatram pobjedom. - Kako si nazvala moju suprugu? - Mack stoji uspravan u svojoj visini i to je prilično dojmljivo. Ginny se uspravlja i pokušava urediti raščupanu kosu. Izgleda kao da je obitelj štakora imala zabavu u njoj pa je zapravo beznadna. To me usrećuje. - Čuo si me - istresa se Ginny. - Kurvom. - I tada doista pljuje, na Mackova stopala. Pokušavam ponovno nasrnuti na nju, ali me Ian hvata odostraga. -Lakše malo, ubojice. Neka kaže što ima za reći. - Što ima za reći? Laže o Andie, tvojoj snasi. - Samo je povrijeđena - odgovara vrlo mirnim glasom. Ginny mu upućuje ubojit pogled. - Jebi se, Iane. Ti si uništio sve. - Ja? Ja sam sve uništio? - Smije se, ali zvuči prilično ogorčeno. Doima se da su svi u baru došli u prostoriju za pikado kako bi promatrali spektakl. Pokušavam popraviti rukave kako bi bolje izgledali i stajem pokraj Iana, kako ne bih stajala ispred njega. On me prima za ruku i trudi se da to svi vide tako što podiže naše isprepletene ruke i ljubi mi prste. - Da, ti - kaže Ginny. - Imali smo plan, zar ne? Život koji smo trebali zajedno živjeti, a ti si ga napustio. Nakon deset godina planiranja zajedničkog života, Iane. Planiranja naše budućnosti. Mack izdiše dugo i šištavo. - To su bili tvoji planovi, a ne njegovi.
Ona naglo okreće glavu i gleda lanova branitelja. - Umukni, Mack. Što ti znaš? Nikada nisi uvažavao mlađeg brata. Ni prije, a ni sada. - Hej, pretjerala si - kaže Ian i kreće prema njoj. Mack odmahuje glavom. - Možda si u pravu, Ginny, ali to ne opravdava ono što si ti učinila. - Hej, ne slušaj je - kaže Ian. Najprije se obraća bratu, ali tada podiže pogled i gleda lica ljudi koji ih slušaju i gledaju. - Ni vi je ne slušajte, jeste li me čuli? Puna je gnjeva i ljubomore. Sve što izlazi iz njezinih usta je prokleta laž. - Nije! - viče Ginny. Upire prstom u Iana. - Ostavio si me! - Prevarila si me! - viče Ian. - I to s mojim bratom! Ona se prezrivo smiješi. - Tražio je to. Gotovo me je molio. Mack je gleda s užasnutim izrazom lica. - Ti to ozbiljno? - Gleda Iana. - Nije moguće da joj vjeruješ. - Nipošto. - Ian je užasnut. - Bože, Ginny, zar si toliko jadna? Isuse, zašto to prije nisam vidio? - Ian uzmiče kao da ne može podnijeti njezinu blizinu. Vuče me za sobom odmahujući glavom. Ona plače, ali bijesno. - Volio si me, Iane. Još me voliš. Znam da me voliš! Zato vani neprestano piješ i izvodiš gluposti. Nedostajem ti. Mi ti nedostajemo. - Čini korak prema njemu i pruža ruku. - Ne diraj me! - viče Ian i obrambeno odmahuje rukom. - Ne približavaj mi se. - Iane! - Ne! - Pušta moju ruku i pruža oba dlana prema njoj. - Kloni me se. Ozbiljno, Ginny. Poremećena si ili što već. Među nama nema više ničega. Nikada nije ni bilo. Svijet u tom trenutku nekako usporava. Zvukovi gomile, glazbe u pozadini, mojega srca koje kuca... sve se nekako pretapa i postaje veliki zid bijelog šuma. Usporeno gledam kako Ginny izvodi svoj sljedeći potez. Pogled joj skače nalijevo i nadesno, opaža podrugljive izraze lica, šokiranu nevjericu i smijeh gomile. A tada munjevito uzima nekoliko strelica tipu koji stoji pokraj nje i počinje ih bacati u nas, ispuštajući iskonski vrisak za koji znam da ću ga još najmanje deset godina slušati u svojim noćnim morama.
44
Postajete nam redovita gošća - kaže sestra Bezdušna broj dva, koja je ondje bila i kad sam došla na šivanje. Trzam se dok izvlači iglu iz moje ruke nakon što me je cijepila protiv tetanusa. - Da. Baš volim dolaziti ovamo. Žele je odličan. Ona se smije. - Ako mislite da je žele odličan, trebali biste kušati puding. - Doista? - pitam, odjednom vrlo pozorna. Ona mi namiguje. - Ne, šalim se. Užasan je. Klonite se pudinga. Njezina ljubaznost toliko me je šokirala da ne uspijevam odgovoriti, a ona odlazi prije no što sam došla k sebi. Ian obilazi zavjesu držeći se za nadlakticu. - Kako si? - pita stajući ispred mene. Sjedim na jednom od onih ležajeva s kotačima, u hitnoj službi bolnice, pa moram podignuti glavu kako bih mu vidjela oči. Zakrvavljene su, a podijev, koji je zadobio ljubaznošću Tatea Montgomeryja, ističe se na njegovoj blijedoj koži. Jako mi je žao jer izgleda toliko loše. Ja sam kriva za sve to. - Dobro sam - kažem. - Pitanje je kako si ti. Ian se saginje i čelom dodiruje moje. - Ako mi kažeš da smijem s tobom na Floridu, bit ću sjajno. Savršeno. Podižem ruku i grlim ga zdravom rukom. - Smiješ sa mnom na Floridu kad god želiš. On me nekoliko sekundi ljubi, a ja upijam tu ljubav koliko god mogu. Nakon što sam pogođena strelicom za pikado, doista sam zahvalna za svaki užitak koji u životu mogu dobiti. Liječnik dolazi iza zavjese i opaža nas. - Dakle, to je sretan par - kaže gledajući moj karton. - Izgleda da ste večeras izbjegli metak. - Zapravo, nekoliko strelica za pikado - kaže Ian. - Iako me je neki dan okrznuo i metak... Ubacujem se u razgovor. - Sve će biti u redu, je li tako? - Istodobno pokušavam odvratiti razgovor od nemilog događaja s pištoljem i ignorirati bol u ruci. Mislila sam da je ogrebotina, koju sam zadobila od pume, prilično gadna, ali se ispostavlja da je i dva i pol centimetra dubok ubod strelice također prilično užasan. - Da. Važnije arterije nisu pogođene, očistili smo vas, a cjepivo protiv tetanusa trebalo bi vas zaštititi. Samo ću vam propisati antibiotike kako bismo spriječili infekciju. Tko zna gdje su te strelice bile prije no što su stigle u vašu ruku. - I u moja leđa - kaže Ian. Liječnik kima. - I u vaša leđa. Tako je. - Označava nešto na mojem kartonu. - Oboma ću dati isti savjet. - Gleda nas i smiješi se. - Tablete nemojte uzimati bez hrane i klonite se barova u kojim se igra pikado. - U redu - kaže Ian i rukuje se s njime. - Hvala, doktore. - Nema na čemu. Samo polako. - Ostavlja nas u odjeljku iza zavjese. - Dakle, jesi li sigurna da me želiš na Floridi? - pita me. - Nije pitanje želim li ja tebe nego hoćeš li ti željeti biti sa mnom. On podiže ruku i odmiče mi kosu s očiju. - Kako to možeš reći? Znaš da volim biti s tobom. - Ali, zašto? - Zato. Pametna si, zabavna, lijepa... - To je točno. Takva sam. - Smiješim se, previše ispunjena srećom za bilo što drugo. - I gotovo si internetska doktorica medicine.
- Drago mi je da cijeniš moje medicinsko znanje. - Hej, sve si pogodila. Cjepivo protiv tetanusa i antibiotici. - Da, to je bilo lako. Jesam li ti rekla da sam jednoj od svojih klijentica dijagnosticirala postpartalno kongestivno zatajenje srca? - Ne. - Saginje se kako bi me nježno poljubio. - Ali, jedva čekam da čujem sve o tvojim medicinskim intervencijama. Gledam u pod jer mi je srce preplavljeno strahom. - Hajde, dušo. Reci mi što te muči. To što postupam prebrzo? Odmahujem glavom i podižem je kako bih ga pogledala. Želim da zna da govorim istinu. - To mi je zapravo prihvatljivo. Možda zato što sam vidjela kako se to dogodilo Andie, ili doznala za to nakon, ne znam koliko... mislim, ljubav na prvi pogled je moguća, zar ne? - Mi smo dokaz da jest. - Ljubi me, a tada me ponovno sluša. - Samo sam zabrinuta da ti se život kod mene neće svidjeti. Da ti se neće svidjeti moj posao ili moji prijatelji. - Uvjeren sam da će mi se sviđati ako su dio tvojeg života. Kako mi se ne bi sviđali? Izvodim blagu grimasu. - Nisu poput tvojih prijatelja ovdje. - Dobro. Potrebna mi je promjena - kaže. - A osim toga, znaš da se nisam ovdje školovao. Naviknut sam na život u velikom gradu. - Eugene je veliki grad? - Od Andie sam doznala da je ondje studirao, ali nikad nisam izguglala taj grad kako bih doznala bilo što o njemu. - Dovoljno velik. - Prima me za ruku i spušta se na jedno koljeno. - Što radiš? - pitam osjećajući kako me hvata panika. - Samo te pokušavam bolje vidjeti - kaže. - Dušo, samo želim da ti bude ugodno. Ako je ovo previše i prebrzo, pokušat ću shvatiti. Prolazim prstima kroz njegovu nevjerojatno gustu kosu i naginjem se kako bih ga poljubila u čelo. Sviđa mi se kako miriše čak i nakon što je bio u prljavom baru, pogođen strelicama, a potom premazan bolničkim sredstvom za čišćenje. - Ne, sve će biti u redu - uvjeravam njega i sebe kako najbolje mogu. - Možeš jednostavno poći sa mnom na Floridu i upoznati moje prijatelje, vidjeti moj salon, pa ćemo vidjeti. Možda ćeš malo ostati, a možda ćeš se jednostavno vratiti kući u Baker City pa možemo biti prijatelji. Srce mi se gotovo slama od same pomisli na to, ali moram mu to omogućiti, taj izlaz. Moram znati da će otići ako ne bude sretan jer nipošto ne bih željela da glumi kako me voli, a ne voli me. - Kad možemo krenuti? - pita. Smijem se. - Nakon što provedem neko vrijeme sa svojim kumčetom i kravljim djetetom. Imam kartu za odlazak za otprilike tjedan dana. - U redu. Tjedan dana. - Ustaje i pruža ruku kako bih krenula s njim. - Jesi li spremna poći kući? - Da. - Kući. Nikad nisam mislila da ću Baker City smatrati svojim domom, ali večeras ga nedvojbeno mogu vidjeti kao drugi dom, osobito zato što je Ian u njemu. Izlazim iz hitne službe na hladnoću, ali mi nikada u životu nije bilo toliko toplo, iako mi pahuljice prekrivaju kosu i ramena.
45
Moj preostali tjedan u Baker Cityju samo je proletio. Iana rijetko viđam jer se krave tele u snijegu, malena Candy neprestano zahtijeva da je se hrani, a Andie se napokon naspavala pa želi goste. Šarah je tek počela gledati uokolo, a ja moram otići. Malo sam uzrujana jer mislim da je nisam dovoljno utisnula u sebe. Uz to sam i deset puta nervoznija jer će Ian upoznati moj život na Floridi nego što sam bila kad je to prvi put spomenuo. Sad me Andie nastoji savjetovati i hrabriti, što je potpuna zamjena uloga. - Bit ćeš dobro, i on će biti dobro. Vjeruj mi, on nema predrasuda. -Pakiram se, a Andie me gleda i doji, kao da je to oduvijek činila. Dobra je mama. Više joj ne zavidim, samo se veselim danu kad ću pokušati oponašati njezine majčinske supervještine. - Ali, što je Jorgeom, Sunilom i sa svim mojim ljudima? - Zapravo imam samo jednog zaposlenika i to je Sunil. Jorge mi je partner, a svi drugi su neovisni zakupci koji od mene unajmljuju prostor u salonu. Svi su ondje već godinama, toliko dugo da su mi poput obitelji. Ako im se Ian ne svidi, ne znam kako bi to moglo funkcionirati. Andie koluta očima. - Jorge je prelijep, Sunil je slatkica, a tvoji ljudi su sjajni. Vjeruj mi, Ian će se dobro uklopiti. - On je kauboj - kažem smijući se pomisli da će se uklopiti u skupinu homoseksualaca, imigranata i ljudi opsjednutih modom. - Vidjet ćeš. - Andie premješta Saru na drugu dojku. - Ljubav sve pobjeđuje. - Doista misliš da me voli? - Sjedam na krevet i gledam Andie pokušavajući biti ljudski detektor laži. Doima se da njezine zjenice ostaju iste veličine i prilično me dobro gleda u oči. Mislim da govori istinu. - Dakako. Ne bih to podržavala kad bih mislila da te ne voli. - Lice joj se grči u boli dok Šarah hvata njezinu bradavicu. - Ne želim da ijedno od vas bude povrijeđeno - kaže - ali, ne možeš ne riskirati ništa, a dobiti sve. - Želim imati sve. Kao što ti imaš. - Pružam ruku i stišćem njezinu. - Zahvaljujući tebi - kaže ona i podiže obrvu. Smiješim se. - Nisam ništa učinila. - Molim te - kaže s osmijehom. - Dan nakon što si sredila Ginny, dobila sam dvije pozivnice na Tuppereware zabave, a cura s kojom sam samo dva puta razgovarala počela mi je organizirati zabavu za rodilje. - Hej, Maeve je zaslužna za to. Ona te je počela predstavljati. - Ali, ti si cijelom gradu dokazala da je Ginny lažljivica. - Ginny je lažljivica u zatvoru - dodajem sretna jer je dobila ono što je zaslužila. Zbog te glupe kuje zadobila sam užasan čvor u mišiću ruke, koji je vjerojatno trajan. Još uvijek ne mogu držati glačalo za kosu dulje od pet minuta, a da mi ruka ne utrne. - To je kazna za fizički napad - kaže Andie. - Razgovarala sam s tužiteljem. Ginny će vjerojatno dobiti samo packu. - Bolje nego ništa - kažem. - Htjela sam da istina izađe na vidjelo pa smo to i učinili. - Ti si moja superjunakinja - osjećajno kaže Andie, a oči joj se vlaže. - Bez plakanja - kažem pokazujući svoje lice. - Maškara će mi se razmazati na sve strane. - Doista moraš danas otići? - plačljivim glasom pita Andie. - Da, doista moram. Jorge prijeti da će se odseliti na Fidži ako se sutra ne vratim na posao.
- Jesi li im već rekla da dovodiš Iana? Izvodim grimasu. - Nisam. Andie odmahuje glavom. - Sretno s time. Ona dobro poznaje Jorgea pa su te riječi prepune značenja. - Hvala. Barem mislim. Ian viri kroz vrata. - Jesi li spremna? Moramo krenuti ako želimo stići na taj let. Kimam. - Spremna. - Zatvaram torbu i još jednom gledam po sobi kako bih provjerila jesam li što zaboravila. Soba je prazna, ali puna sjećanja koja nerado ostavljam. Ian ulazi i uzima moj kovčeg, a ja u čudu opažam koliko je sve drugačije, samo dva tjedna nakon što sam stigla. Prvoga dana ovdje nisam htjela da dira moje stvari ili da mi se približava. Bio je zlikovac koji je žalostio moju najbolju prijateljicu. A sad samo želim da me dira, i svjesna sam da on nikad nije bio Andien problem. On je, uz Mačka, bio njezin najveći izvor potpore. Osjećam se da nisam samo stekla kumče, nego i čitavu obitelj. Mislim da nikada u životu nisam bila sretnija. To me strašno plaši. - Obećaj da ćeš nazvati čim stigneš. Želim čuti sve - kaže Andie i grli me jednom rukom kako najbolje može. Šarah siše kao da se ništa ne događa. - Obećavam. - Ljubim njezinu glavicu prekrivenu pahuljastim dlačicama. - Nemoj me zaboraviti dok nisam ovdje. - Udišem njezin rajski miris i smiješim se jer mi njezine dlačice škakljaju nos. - Ne može te zaboraviti. Svaki dan ću joj pokazivati tvoju sliku. A ako mi pošalješ videa, svakodnevno ću joj ih puštati. - Andie me povlači u još jedan zagrljaj. - Ne želim te pustiti. - Ponovno plače. I dalje mnogo plače. Tapšam je po leđima. - Bit ću dobro. I uskoro ću te posjetiti. Nijedna od nas ne progovara o mogućnosti da Ian i ja možda nećemo uspjeti na Floridi pa će posjeti Baker Cityju postati vrlo neugodni. Odlučile smo to rješavati ako se ikada dogodi. - Ja krećem! - viče Ian iz prizemlja. Andie se smije i briše suze. - Doista mu se žuri na Floridu. - Znam - kažem i brišem prašinu iz očiju. Glupe onečišćene pahuljice. - Nadam se da se neće previše razočarati kad mu se jaja počnu znojiti čim izađe iz aviona. Andien smijeh je poput melema za moje bolno srce. Nerado odlazim. Živjela sam u izmaštanom svijetu u kojem me Ian voli i u kojem se svake noći upuštamo u ludo sjajan seks koji je sve bolji i bolji i u kojem ništa ne može stati na put našoj romansi i ljubavi na prvi pogled. Bojim se da će se na Floridi stvarnost srušiti na nas i da će mi preostati samo sjećanja na Iana. Kao što su Ginny preostala. Ludoj Ginny koja ljude u barovima gađa strelicama za pikado. - Nazovi me. Nemoj zaboraviti - podsjeća me Andie dok silazim niz stepenice. - Neću zaboraviti - kažem. Gotovo sam u automobilu kad me hvata ogroman poriv da još jednom odem u staju. Cijeli tjedan sam gotovo živjela ondje, a Candy i ja već smo se pozdravile tog jutra, ali je moram još jednom vidjeti. - Hajde, dušo, moramo krenuti! - viče Ian iz automobila. - Odmah se vraćam! - vičem i kroz snijeg trčim u staju. Nisam se čak ni poskliznula jer mi se tijelo potpuno prilagodilo na zaleđene površine. - Haj, malena Candy - kažem kravici gledajući je preko vrata odjeljka. Već je veća, čak i veća nego što je jučer bila. - Nedostajat ćeš mi. Ona me gleda i muče. Srce mi se slama na otprilike deset komada. Kad bi mi zrakoplovna tvrtka barem dopustila povesti je. Platila bih da je se smjesti u sanduk za veliku dogu, ali su mi rekli da živu stoku ne transportiraju. Glupani. Iz dubljeg dijela staje dopire muški glas, koji kreće u mojem smjeru. -Mi ćemo je čuvati.
Smiješim se gledajući ga. - Hvala, Angus. Cijenim to. Doista će mi nedostajati. - Mislim da ćeš i ti njoj nedostajati. Ni jedna krava na ovoj farmi još nije uživala toliko mnogo pozornosti, u to nema sumnje. Znam da bi me njegove riječi trebale umiriti, ali sam tek sad zabrinuta. - Što ako bude usamljena? Što ako se boji biti sama? Angus se smiješi i pokazuje kut odjeljka, u kojem je slama najdublja. -Mislim da se zbog toga ne moraš previše zabrinjavati. Škiljim kako bih bolje vidjela. - Što je to? - pitam opažajući kretanje u sjeni. - Malena koza. Jučer sam je donio. Prijateljica za Candy, kako ne bi previše patila. Grlim Angusa i zamalo plačem od olakšanja. Ne obraćajući pozornost na bol u ruci. Jako ste ljubazni! Mnogo vam hvala! On me u nelagodi tapša po leđima. - Nema na čemu. Hvala tebi jer si mnogo pomogla lanu. Odmičem se kako bih ga pogledala. - Maeve i ja smo ti veoma zahvalni jer ćeš mu pokazati Floridu. Znam da već neko vrijeme jako želi otići. - Na Floridu? - Bilo kamo. - Angus gleda u tlo. - Moj sin je već neko vrijeme izgubljen. Doima se da se ponovno pronašao, ali, vidjet ćemo. - Da. Vidjet ćemo - tiho kažem. - Kako god bilo, želim da znate da mi je doista stalo do njega. On me tapša po ramenu. - Znam to. Kao i Maeve. Samo budite iskreni jedno prema drugome i bit ćete dobro. Kimam prihvaćajući njegov mudar savjet. - Vidimo se uskoro, nadam se! - Pokušavam ostati vesela iako želim zaplakati. Mnogo mi je teže otići no Što sam mislila da će biti. Ne znam što bih učinila da Ian ostaje. Sad pomišljam da znam što je Andie proživljavala kad je došla ovamo kako bi se pozdravila s Mačkom. Kad se jednom spetljaš s tim MacKenziejima, gotovo nije moguće osjećati se dobro bez njih. Nije čudno da je Ginny poludjela. Gotovo joj mogu oprostiti jer je probušila mene i Iana. Gotovo. - Sretan put. Moram obići kokoši - kaže Angus. - Mislila sam da su kokošje guzice Maevino područje. Angus se mršti. - Pa, valjda. Ali, moram sastaviti novi sanduk za kokoši koje sjede na jajima. Izgleda da poštom stižu pilići koje je Maeve naručila. Ne želim da mi pojasni tu izjavu. - U redu, pa, doviđenja. Hvala na gostoljubivosti. - Nego što. I drugi put. - Angus mi maše dok odlazi, a ja krećem prema kamionetu. Ian je već upalio motor, a grijač radi svom snagom. Ulazim i kopčam pojas pa se naginjem nad rešetku kroz koju izlazi topao zrak kako bih zagrijala ruke. - Jesi li spremna krenuti u pustolovinu? - pita Ian, a lice mu blista od uzbuđenja. - Znaš da jesam. - Poljubac za sreću - kaže i naginje se prema meni. Naginjem se prema njemu i pritišćem usne na njegove, a tada poljubac primam dublje, sve dok nisam osjetila iskrenje u nožnim prstima. - Mmm - kaže on, naslanja se i pomiče mjenjač u položaj vožnju. - Je li bio dobar? - pitam. - Nego što, bio je dobar. Svi tvoji poljupci su dobri.
Smiješim se sve do zračne luke u Boiseju u Idahu.
46
Signali poruka počinju se oglašavati čim sam, po slijetanju zrakoplova uključila telefon. Jorge mi je u proteklih pola sata posla četiri poruke. Jesi li stigla? Potrebna si nam odmah. Ozbiljno, C, odmah dođ i u salon. Ignoriraš me? - Nešto nije u redu? - pita Ian sa sjedala s moje lijeve strane. Grudi mi neugodno poskakuju dok se vozimo do terminala. Zašto su zračne luke ovdje uvijek toliko neravne? Odgovaram Jorgeu neka se strpi. Od velikog upoznavanja dijeli nas još najmanje pola sata. Cijeli salon je izvan sebe jer dovodim muškarca, i to kauboja. Rekli su mi neka zamolim Iana da nosi kaubojski šešir. Moram priznati da se još naježim kad ga vidim u tijesnim trapericama i s crnim šeširom na glavi. Uzdišem. - S Jorgeom se nikad ne zna. Možda je ozbiljan, a možda dramatizira. - Dramatizira? Pokušavam se nasmiješiti. - Moj partner je sklon drami. Vrlo je... energičan. - Zvuči kao moj tip. - He, he... pa, i nije... zapravo, Ian se mršti. - Ne razumijem. Odlučujem otkriti mu istinu i vidjeti što će se dogoditi. - Jorge je homoseksualac. - Ian mirno sjedi. Podižem obrve gledajući ga. - Trebam li sada nešto reći? - pita. - Da, nekako sam očekivala da hoćeš. On izgleda kao da usredotočeno razmišlja. - U redu, što ako kažem... super za njega? Je li to u redu? Gurkam ga, a dio stresa napušta moja prsa. Barem znam da nije homofob. - U redu je. Ali, upozoravam te... on nije tek malo homoseksualan; jako je homoseksualan. - Nisam znao da postoje razine homoseksualnosti. Na kojoj je on? Znam da me zadirkuje, ali pristajem na igru. - Od deset razina on je na jedanaestoj. Ian se smiješi. - Jedva čekam da ga upoznam. - Zašto? - Zato što sam i ja homoseksualac. Srce mi na trenutak staje, a tada opažam izraz njegova lica. Smijem se s olakšanjem. Smiješan si. - Ne, ti si smiješna. Zabrinjavaš se zbog svega. Jedva čekam da upoznam Jorgea jer je on tvoj partner. S tobom je više od deset godina, najveći dio dana. Ako te želim nagovoriti da se zaljubiš u mene, on će znati kako da to postignem. Računam na njegovu pomoć u spašavanju mojeg ljubavnog života. Grlim njegovu ruku i spuštam glavu na njegovo krupno rame. -Zaljubljena sam u tebe, ludo. - Možda me malo voliš, ali želim da me voliš potpuno. Na to ne znam odgovoriti. Ja njega poznajem potpuno, a on poznaje samo dio mene, Candice na odmoru. Hoće li željeti biti sa mnom i kad bude poznavao istinsku mene, Candice u svim drugim tjednima u godini? To ćemo tek vidjeti.
Ne činim to namjerno, ali dio mojeg srca se suzdržava, želi ustanoviti isplati li se riskirati, potpuno se prepustiti i predati se lanu. Previše puta bilo je slomljeno pa ne vjeruje da je dvosmjerna ljubav doista moguća. Zrakoplov napokon prestaje poskakivati pa možemo sići i pronaći svoju prtljagu. Moj je automobil prekriven prašinom s obližnjeg gradilišta, ali se motor pokreće bez problema pa smo začas na autocesti. - Sviđa mi se tvoj automobil - kaže Ian. - Uvijek sam želio takav sportski automobil. A i crn je, takav mi je najljepši. Prošle godine sam bila rastrošna i kupila automobil za krizu srednjih godina iako me od toga dijeli najmanje petnaest godina, nadam se. - Želiš li ga voziti? - pitam. - Poslije. Kad malo upoznam teren. A osim toga - pruža ruku i trlja moje bedro nekako mi se sviđa gledati te kako mijenjaš brzine. U bljesku se prisjećam Hanne Banane i smiješim se. Jadna cura u zabludi. Do našeg odlaska ostala je bez prijateljica. Ginny ju je odbacila, kao i sve cure koje se sad sprijateljuju s Andie. Morat će otići iz grada kako bi pronašla nekoga tko će joj pružiti priliku. - Hej, što je ona tajna o Hanni? - pitam kad mi je iz sjećanja izronio sukob u restoranu i zaplesao po mojem umu. - Koja? - Sjećaš li se, bili smo u restoranu, a ti si zaprijetio da ćeš otkriti njezinu tajnu? Nešto o Danu nezavisnosti? Nešto o Boogu? - Ne. O Tateu Montgomeryju. Boog je Hannin polubrat i puno joj sere pa nije htjela da dozna za Tatea. Ne želi da itko dozna za njega. Pretpostavljam da je supertajno zaljubljena u njega ili što već. To mi je otkrila kad se napila na jednom pikniku. Mrštim se pokušavajući to shvatiti. - Mislila sam da je zagrijana za Mačka. - Bila je, ali nakon Andienog dolaska napustila je tu fantaziju. Ona i Tate navodno su se jedne večeri poljubili ili što već. - Ooo, jadnica. Tate se doima dobrim. - Tate je u redu. Ali, ne bi smio dirati moju curu. Smiješim se. Ja sam lanova cura. Službeno je. To me jednako ushićuje i preplavljuje panikom. Ostatak puta pokazujem mu izlaze s autoceste ili zanimljiva mjesta, ono što želim da vidi prije odlaska. Kupio je povratnu kartu pa nećemo biti pod pritiskom, ili barem on tako kaže. Nisam sigurna da to funkcionira, ali, važno je da je on sretan. Što smo bliže salonu, to sam nervoznija. Ušla sam na parkirno mjesto pa moram zastati i neko vrijeme duboko disati prije no što izađem. Kad sam napokon izašla, Ian stoji iza automobila. - Izgledaš kao da ćeš se srušiti - kaže i nježno me grli. Ljubi me u čelo, a ja obavijam ruke oko njegova tijela i čvrsto ga stišćem. - Samo se opusti, u redu? Sve će biti dobro. - Doista? - Da. Itekako dobro. Hajdemo. - Odguruje me i prima me za ruku. -Odvedi me u svoj salon. Želim odmah krenuti u upoznavanje tvojeg života. - U redu. - Hodam pločnikom u štiklama koje sam obula kad smo se iskrcali iz zrakoplova i uživam u osjećaju čvrstog tla koje mi ne izmiče ispod nogu. Na Floridi sam mnogo gracioznija nego u Oregonu. - Dakle, ovo je ulica u kojoj je moj salon. U vrijeme važnih večernjih događanja ovdje je sve puno. - To je lijepo. Je li ono tramvaj? - Da, ali nije na tračnicama. To je samo uljepšani autobus.
- Sviđa mi se. Za sada je dobro. Nervozno se smiješim. - A ondje je moj salon. Vidiš li tendu? - Da. Odavde izgleda prilično lijepo. Puštam Iana kako bih Jorgeu poslala poruku: orao je sletio.
47
Od vrata nas dijeli još deset koraka kad se vrata naglo otvaraju, a Jorge istrčava na prstima. - O, Bože, evo je! Vratila se! I dovela je komada! Jorge je nagovorio nekoga da mu obrije kosu oko uha. Ostatak je zamastio i zalizao, gornji dio je ostavio napuhnut, a uz rub lica zalijepio je nekoliko zavijutaka, za bolji efekt. Izgleda kao Prince, ili možda bolje kao princ kojeg biste vidjeli u knjizi o Alici u zemlji čuda. Na sebi ima i svoje omiljene crvene uske traperice te jarko ružičastu majicu kojoj je svezao donji rub. Progovaram tihim glasom. - Vidiš? Jedanaesta razina. Ian odgovara šapatom. - Ne, mislim da je više devetka, ako mene pitaš. Smijem se dok nam Jorge prilazi, nesposobna suspregnuti sreću jer ponovno vidim svojeg prijatelja i partnera. Doista je poseban. - Stigla sam! - kažem pjevnim glasom, puštam Iana i širim ruke za zagrljaj u kojem ću se naći. Jorge stiže do mene, hvata me svojim dugačkim, tankim rukama i stišće cičeći. - Ooooo, cuuuuro, jaaaako si mi nedostajala. Nemoj više nikada otići na toliko dugo. - Odvaja se od mene na nekoliko sekundi kako bi pogledao Iana, a tada me ponovno grli. - Ili me sljedeći put povedi sa sobom - šapće mi u uho. - Vraški seksi kauboj, Candice! Znam da ga Ian čuje, ali on glumi da ga ne čuje. Samo stoji i čeka da ga predstavim, s kaubojskim šeširom na glavi, u majici i trapericama. Gotovo svi prolaznici, muškarci i žene, gledaju ga s divljenjem. Prvi put otkako sam ga upoznala osjećam ljubomoru. Što ako se zaljubi u drugu dok je ovdje? Jorge me pušta i uspravlja se kako bi pogledao Iana. Stavlja ruke na stražnjicu i savija se amo-tamo kako bi dobro promotri mojeg ljubavnika kauboj a. - Dakle, ti si taj koji je napokon dobio prolaznu ocjenu. - Jorge, ššš - kažem, zabrinjavajući se što će Ian pomisliti. Nisam mu rekla da još nikad nisam dovela muškarca u salon. Salon je uvijek bio moja sigurna zona, moj drugi dom. Još ni jedan muškarac nije dobio prolaznu ocjenu, Jorge je u pravu. - Izgleda da jesam - kaže Ian pružajući mu ruku. - Drago mi je. Ti si zacijelo Jorge. Jorge odguruje njegovu ruku i širi svoje. - Zagrljaj. Ovdje se samo grlimo. Ian kima. - Ako ti tako kažeš. - Prilazi Jorgeu i grli ga, za što očekujem da će u najboljem slučaju biti nezgodno. Ali, on iznenađuje i mene i Jorgea jer ga uzima u čvrst zagrljaj i na nekoliko sekundi podiže s tla, a tada ga spušta i pušta iz zagrljaja. Jorge je ciknuo poput djevojčice čim su mu stopala dodirnula tlo. Izraz njegova lica je sjajan pa mi je žao jer nemam fotoaparat pri ruci. Šokiran je, a vjerujte mi kad kažem da Jorgea nije nimalo lako šokirati. - O, Bože... dakle, to je zagrljaj. - Jorge maše rukom ispred lica i to nije samo predstava. Doista se znoji. - Hormoni, opustite se - kažem. - Hajdemo unutra, gdje je klimatizirano. - Zimi koristite klimatizaciju? - pita Ian ulazeći za Jorgeom. - Da. Toliko je vlažno da se zidovi upljesnive ako je ne koristimo. A osim toga, sušila nam rade, i mnoga glačala. Ovdje i zimi postane vruće. Ian kima prolazeći predvorjem. Voda u granitnom vodoskoku žubori i teče prema malenom ribnjaku u podu, u kojem su koi ribe, a moje potpetice kuckaju po mramornom podu dok prilazim recepciji. Eterična ulja, koja raspršujemo u zrak, inače me trenutačno smire, ali
danas ne funkcioniraju. Osjećam se kao da se s lanom izlažem paljbi. Hoće li mu ovdje biti užasno? Hoće li mu moji prijatelji biti užasni? Za sada sve izgleda dobro, ali pred nama je još nekoliko potencijalnih prepreka. Dok prilazimo recepciji, pružam ruku prema sitnom, tamnoputom muškarcu koji sjedi iza nje. - Iane, ovo je Sunil. Sunile, ovo je Ian. - Kauboj. Čuli smo sve o vama. - Sunil ustaje i pruža lijepo dotjeranu ruku. - Drago mi je upoznati vas, gospodine. - Možeš me zvati Ian, ako nemaš ništa protiv - kaže rukujući se s lanom. - Dakako, Iane. A ti mene možeš zvati Sunny, ako želiš. Svi prijatelji me tako zovu. Ian se smiješi. A ja se znojim kao i Jorge. Dva su riješena, još nekoliko je preostalo, ali ako je suditi po divljenju na Jorgeovu licu i osmijehu na Sunilovu licu, nadomak sam olakšanju. Ulazim u glavni dio salona i pokazujem po sobi. Svi stolci su zauzeti, ali svi prekidaju posao kako bi nas pozdravili ili mahnuli. Znam da će nam poslije svi prilaziti kako bi od mene doznali sve pojedinosti. Trenutačno imaju klijente. - Ovo su stolci koje Jorge i ja iznajmljujemo nekolicini frizera. Bazeni za šamponiranje su ondje. Otraga imamo prostorije za masažu, depilaciju, manikuru i druge tretmane. - Ajme, izgleda da ovdje imate sve. - Ian kima gledajući po prostoriji. Smiješi se i maše ljudima koji ga pozdravljaju. - Trudimo se. - Ponosna sam i uplašena. Znam da je salon lijep, ali, koliko kauboj, kojemu je posao kastrirati bikove, može cijeniti takav lokal? Jorge mu stoji s druge strane. - Iane, dušo, bi li skinuo šešir? Ian bez pitanja skida šešir i stoji, spreman za inspekciju, miran kao i uvijek. Kao da zapravo uživa biti u središtu pozornosti, kao izvazemaljac koji je sletio na nepoznato tlo. Jorge prolazi prstima kroz Ianovu kosu. - O, Bože. Kako je gusta i zdrava! - Ja ću ga poslije ošišati - kažem namigujući lanu. - Sretnice - kaže Jorge dok pozornije promatra lanove vrhove. - Ni jednog jedinog ispucanog. Koje proizvode koristiš? - Šampon. Iz obližnje prodavaonice. Jorge me gleda iza Ianovih leđa, a obrve mu oblikuju slovo S preko čela. - Šali li se? - Ne. Mislim da bi se moglo reći da je purist. Jorge je stavio prst na usnu pa odmahuje glavom i vraća se promatranju lanove kose. Što bih ja mogao s muškarcem poput tebe! Mmm. Mmm. Mmm. Mmm. Smijem se. - Je li Mildred ovdje? Jorge koluta očima i odmahuje glavom kao da mu je u glavi vrlo neugodna misao koju želi izbaciti. - Otraga je. Na uređivanju kandži. Gledam Iana. - Jesi li spreman? Ian prvi put od odlaska izgleda pomalo zabrinuto. - Ne znam. Jesam li? Primam ga za ruku i vodim prema stražnjem dijelu. - Ovo je posljednja osoba s kojom ću te upoznati. Dolazi svaki tjedan, po tri puta, otkako smo Jorge i ja otvorili salon. Ona je naša najstalnija klijentica. - Najstalnija klijentica? - Da. I mrzi sve. - Sve? Čak i tebe? - Čak i mene. Čak i Jorgea. Čak i Sunnyja. U njoj nema ni mrve ljubaznosti. - Dakle, želiš mi reći neka se pripremim za mržnju?
- U osnovi, da. - Spuštam glas i govorim bliže njegovu uhu. - Nemoj reći Jorgeu da sam ovo rekla, ali, duboko u njoj je ljubazna osoba koja nastoji izaći. Ali, ona se ne ustručava reći ti što točno misli pa me zanima što će ć e reći kad vidi tebe. - Je li starija? - šapće Ian. - Da. Sad je u osamdesetim, iako nam ne želi reći točnu brojku. - Iskreno rečeno, pomalo se plašim. Baka Lettie jednom me je isprašila metlom i to nikad nisam zaboravio. - Sjećam je se s vjenčanja prošle godine. Vjeruj mi... ona je anđeo u usporedbi s Mildred. Stajemo ispred ulaza u prostor za manikiranje. - Jesi li spreman? -pitam, sva nervozna. Nikome, pa čak ni Jorgeu, nikada nisam rekla da Mildred smatram bakom koju nisam imala. Oštra je na jeziku te nimalo ljubazna u interakciji s ljudima, ali mi je tijekom godina rekla neke stvari koje su mi doista pomogle, a prvo je da bih trebala uzeti Jorgea za partnera. Ona je na samom početku prepoznala p repoznala da on posjeduje razinu energije i znanje potrebno da budemo uspješni. Vidjela je usklađenost između Jorgea i mene koju bi većina ljudi previdjela. Glumi da ga mrzi, ali ja znam da nije tako. Dopuštam da se Jorge uzrujava zbog toga zato što to sve druge usrećuje. Jorge dramu voli iznad svega. - Spreman koliko mogu biti - kaže Ian, malo pomiče šešir na glavi i spušta ga bliže očima. Zbog toga izgleda više seksi pa u tom trenutku zaključujem da, ako je Mildred sposobna mrziti ga, doista je bezdušna. I to je sve. - Pođi za mnom - kažem ulazeći u stražnju prostoriju. Mildred nije sama. Naša manikuristica je ondje, i klijentica koja čeka da joj se lak osuši pa ubija vrijeme listajući časopis dok joj kapci prijete zatvaranjem. Klijentice sam više puta ostavila drijemati kad sam znala da nakon tretmana kod nas nemaju važan sastanak. Uvijek mi se doimalo budalastim stvoriti opuštajuće okruženje, a tada žurno tjerati ljude iz njega. - Dakle, dakle, lutalica se se vratila vratila i počastila nas svojom prisutnošću -kaže -kaže Mildred gledajući me kroz debela stakla naočala. - Zdravo, Mildred. Kako si? Nedostajala si mi. - Ljubim svoju svoju ruku i mašem šaljući joj poljubac. Ona baš i nije za dodirivanje, ali pretrpi moje zračne poljupce. - Kao i uvijek. Još nisam mrtva, mrtva, ali sam jednom nogom u grobu. -Gleda Iana. - Molim Molim te, reci mi što je ovo. - Koščatim prstom pokazuje prema lanu. Stavljam ruku na Ianovu i smiješim se. - Ovo je Ian. Dovela sam ga iz Oregona. - Zašto? - Mildred škilji gledajući njegov šešir. šešir. - Udat ćeš se za njega? Usta su mi se otvorila, a lice zažarilo. - Uh... - Ian i ja nismo razgovarali o braku. Da, razgovarali smo o tome da će on živjeti ovdje, ali to je bilo sve. U ovom trenutku toliko mi je nelagodno da mi nije smiješno. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme unatrag pa dovesti Iana na dan kad Mildred neće biti ovdje. Ian joj prilazi pa sjeda na stolac pokraj nje. - Možda. Ako je uvjerim da je to pametno. Mildred prezrivo puše. - Sretno s time. Obraća se manikuristici. - Hej! Pazi, djevojko. Znaš da imam osjetljive zanoktice. - Gleda Iana. U današnje vrijeme vrlo je teško pronaći dobru poslugu. Nesposobnost je posvuda. Ian se naginje i gleda Mildredine nožne prste. - Meni izgledaju prilično dobro. - Pokazuje njezinu petu, na kojoj se trenutačno radi. - Kako se to naziva? Mildred se naginje i gleda svoja stopala. - Kako se što naziva? - To ona što radi vašem stopalu. Izgleda kao da ima ribež u ruci. Mildred se smije. Doista izgleda. Nikad nisam tako razmišljala o tome. Ian izgleda zabrinuto. - Jeste li sigurni da želite da vam riba stopala?
- To mi godi. Postanu glatka kao dječja. Trebao bi isprobati. Kladim se da bi ti se svidjelo. Ian odmahuje glavom. - Ne, gospođo. Više volim da su mi stopala ondje gdje im je mjesto. U mojim čizmama. Mildred maše Jorgeu, koji se na ulazu skriva iza mene. - Hej, lakonogi! Dođi i uredi mu stopala. Kladim se da bi mu malo ribanja koristilo! Jorge otvara usta pa zuri u mene. Sliježem ramenima ne znajući što bih rekla. - Mislite da bih trebao? - Ian pita Mildred. - Ne znam. Izgleda pomalo opasno. Sad je je oštra stvar u igri. Pazite se. - Ian pokazuje škare za zanoktice, koje rade na Mildredinom palcu. Sklona je pucanju zanoktica. - Želiš li reći da se velik, jak kauboj kao ti plaši dotjerivanja dotjerivanja stopala? Hajde, nemoj biti takav cmizdravac. Ian se smije. - Cmizdravac? Jeste li me nazvali n azvali cmizdravcem? Mildred sliježe ramenima i uzima časopis. - Kažem ono o no što vidim. Ian se naslanja, skida šešir i podiže noge na rub kade. - Ne mogu dopustiti da netko tako okalja moje časno ime i izvuče se. - Okalja. To je finija riječ. - Mildred se se ponaša kao da ne obraća pozornost na njega, ali znam da nije tako. Očarana je njime kao Jorge i ja, na svoj razmažen, starački način. Srce mi se rastapa u lokvicu ljige dok ga gledam kako radi na rušenju njezinih zidova. Još nitko nije toliko dugo razgovarao s njom. A poznajem je dovoljno dobro da bih znala kako ga smatra šarmantnim. Prilično je nemoguće ne smatrati ga šarmantnim. On naginje glavu prema njoj. n joj. - Hoćete li me držati za ruku u vrijeme ribanja? - pita je. Ona se smije. - Neka te tvoja cura drži za ruku. Ja sam zauzeta. Ian me gleda. - Hoćeš li me držati za ruku? - pita. Prilazim mu i stajem pokraj njega. - Svakako, dušo. Držat ću te za ruku. On gleda Jorgea preko mojega ramena i namiguje mu pa se ponovno usredotočuje na mene. - A udaja za mene? Hoćeš li i to učiniti?
48
Stojim i držim ga za ruku, zbunjena dok ga gledam kako poseže u džep i kopa po njemu. - Što? - Doista ne razumijem što govori. Je li i ovo šala upućena Mildred, koju ja jednostavno ne razumijem? On iz džepa izvlači crnu kutijicu i jednim prstom otvara poklopac. -Čula si me. Pitao sam te hoćeš li me držati za ruku u vrijeme ribanja i hoćeš li se udati za mene. Na postelji od crnog baršuna blista dijamantni prsten. Srce mi prestaje kucati. - O, Bože\ - viče Jorge glasom primjerenijim pobjedi u kvizu. - Prosi je ovdje u salonul Jorge počinje skakati gore-dolje kao ljudski pogo štap. -Sunny\ Dovući svoju slatku guzu ovamo\ Previše sam zapanjena da bih odgovorila. Usta mi se otvaraju, ali riječi ne izlaze. Najljepši muškarac na čitavom svijetu, koji je sve moje prijatelje i moju najmrzovoljniju klijenticu/baku prihvatio raširenih ruku, doslovce raširenih ruku... želi zauvijek biti sa mnom. Jesam li u komu, sanjam li u komi? Je li me ona puma zapravo rastrgala, a sve ovo je maštarija koju je stvorio moj drogirani um? Jesam li zapravo još u bolnici u Oregonu, u kojoj me sestra Bezdušna bocka i čačka po meni? - Dakle? Hoćeš li mu odgovorit? - pita Mildred, mrzovoljna kao i uvijek. - Nemamo cijeli dan. Gledam je sa suzama u očima. - Da pristanem? - Voliš li ga? Kimam. - Da. Jako. - Je li dobar prema tebi? Ponovno kimam. - Najbolji. - Dovodi li te do orgazma? Glasno se smijem. - Da. Ona sliježe ramenima i ponovno se usredotočuje na svoj časopis. - Da sam na tvojem mjestu, pristala bih, ali on ne prosi mene. Ian palcem pokazuje Mildred. - Mildred bi pristala. - Ako ne pristaneš, dajem otkaz - kaže Jorge. - Ne možeš dati otkaz, otkaz, ti si vlasnik - kažem dok mi suze teku niz lice. - Prodat ću svoj dio. Kunem ti se da hoću. Ian drži šešir na prsima i nervozno se smiješi. - Dušo, ne mogu ti obećati da ću uvijek biti savršen, ali ću davati sve od sebe i nastojat ću da uvijek budeš sretna, to će mi biti životni cilj. Ti se samo moraš udati za mene, a ja ću učiniti sve drugo. Više se ne mogu sjetiti ni jednog razloga da ga odbijem. - Da. Udat ću se za tebe. - Srce mi počinje sumanuto kucati, a lice mi postaje ružičasto. Ne mogu vjerovati da sam se upravo zaručila! Ian vadi prsten iz kutijice i stavlja mi ga na prst. - Savršeno mi pristaje - kažem slabašnim, dječjim glasom pa okrećem prst nalijevo i nadesno kako bi uhvatio svjetlost i zablistao jače. - Dakako. Andie mi je pomogla izabrati izabrati ga. - Smiješi se, a lice mu blista ljubavlju i svjetlošću. Nikada u životu nisam vidjela nešto toliko divno. Ne mogu prestati plakati p lakati dok me svi prijatelji okružuju i grle iz svih kuteva. Ian čeka svoj red, a kad napokon dobiva priliku, grli me svojim snažnim rukama, pritišće lice u moj vrat i podiže me s tla. - Volim te, Grade - kaže.
- I ja tebe voli, Selo - odvraćam. - Uzmite si sobu - kaže Mildred. Virim preko lanova ramena i vidim da se smiješi.
49
Povjetarac koji dolazi s oceana blag je i suh kao i uvijek. Moja jednostavna bijela ljetna haljina podiže se i leprša oko mojih koljena dok ruke u kojima držim buket postavljam pred struk. - Jesi li spremna? - pita Angus nudeći mi lakat. - Najspremnija - kažem hvatajući ga pod ruku. - Smatram se sretnikom jer te mogu dovesti pred oltar. - Hodamo polako jer Angusova koljena ovih dana nisu baš najbolje. Smiješim se i osjećam se vrlo stidljivo. - Budući da je moj tata preminuo, doista nisam znala što bih učinila. On me tapša po ruci. - Sad sam ti svekar. Možeš me zvati tatom ako želiš. Ili, Angus, ako ti je tako draže. Ponosan sam jer sad imam dvije kćeri, a mislio sam da ću imati samo sinove. Izlazimo iz male hotelske dvorane za primanja, prolazimo pokraj nevelikog bazena i stižemo do staze koja će nas odvesti na plažu, na kojoj nas čekaju naši uzvanici. - Hvala vam jer ste lanu pomogli započeti ovdje - kažem dok hodamo pokraj bazena. - Uvijek smo mu govorili da želimo biti ulagači, kad bude spreman za to. Pametan je i posjeduje radnu etiku na koju može biti ponosan. Farma će biti uspješna. - Ne mogu vjerovati da ću imati kokoši. - Smijem se toj ideji. Angus je jučer završio s izgradnjom našeg kokošinjca. Gotovo sam zaplakala vidjevši slatke malene kapke, koje je postavio na prozore. - Uvijek možeš reći lanu neka pokupi jaja - kaže Angus znajući za moj ogroman, paranoičan strah od kokošjih guzica. - Ne, ja ću to. Ljudi se u braku moraju žrtvovati. Jednostavno ću se morati nositi s time. - To je prava cura - kaže on s osmijehom i ponovno me tapša. - Još ćemo od tebe načiniti farmericu. Dok krećemo stazom, vidim kako me moj budući suprug čeka. U smokingu i s crnim kaubojskim šeširom na glavi stoji na kraju staze, u pijesku, pokraj svećenika kojeg smo angažirali na nekoliko sati. Andie stoji svećeniku s druge strane, pokraj Jorgea, i drži buket. Oboje su u ružičastom. Kelly nije mogla doći jer će svaki tren roditi, ali mi je poslala svoju sliku u ružičastoj haljini, koju sam gurnula u svoj buket. Gledam je kako bih se podsjetila da je u duhu ovdje. Mack je Ianov kum, a pokraj njega je Boog koji izgleda kao da mu je iznimno neugodno u smokingu, ispred kojeg visi njegova brada. Imamo prilično šaroliku skupinu, ali ne bih željela da je drugačije, kao ni Ian, hvala Bogu. Napokon sam pronašla muškarca koji me želi upravo takvu kakva jesam i voli me koliko i ja njega. Stigavši do kraja staze stajem na pijesak i, srećom, moram prijeći samo nekoliko koraka do Iana. Štikle i pijesak nisu dobra kombinacija, ali nipošto nisam namjeravala na svoj važan dan obuti japanke. - Zamoljen sam održati kratak i sladak obred - kaže svećenik smiješeći se svima - a najbolji način za to jest zamoliti par da sami napišu zavjete, što su Candice i Ian drage volje učinili. Iane, bi li počeo? - Rado. - Ian mi namiguje, ali vidim da je nervozan kao i ja. Ruke mu drhte dok izvlači papir kako bi pročitao što je napisao. Papir drhti. - Candice. - Gleda me i smiješi se. Usne mu drhte. - Najljepša djevojka koju sam upoznao. Od dana kad me je upucala u nogu znao sam da je ona prava za mene. Gotovo svi se smiju. Nekoliko manje upućenih gostiju iznenađeno udiše. Prisiljena sam
zagristi unutarnju stranu obraza kako se ne bih nasmiješila. Noćas će mi to platiti. - A tada, kad me je oborila i snijegom natrljala lice, znao sam da je borbena i to ju je još više učinilo mojim tipom. Odmahujem glavom i gledam njegovu majku. I ona odmahuje glavom, ali se istodobno smiješi kroz suze. - Kad se bacila pred pumu i spasila mi život, shvatio sam da bi mi uz nju bilo mnogo bolje zbog svih životnih opasnosti u kojima bih se s godinama mogao naći. Tada sam shvatio da je hrabra i odvažna, žena za kakvu želite da vam čuva leđa kad život nasrne na vas. Nekoliko gostiju kima. Drugi gledaju uokolo, vjerojatno zato što pokušavaju zaključiti izmišlja li Ian sve to. - Kad je tele Candy vratila u život te skrbila za nju na najnježniji mogući način, znao sam da bi bila dobra majka našoj djeci. To mi je doista važno jer se smatram obiteljskim čovjekom i namjeravam imati oko desetero djece. Sad plačem zamišljajući da rađam Ianovu djecu. Bit će sjajni ljudi, znam to. Ali, nisam sigurna za desetero. Oko toga ćemo morati pregovarati. - A kad se u baru potukla s djevojkom koja je blatila njezinu prijateljicu i kad je primila strelicu za pikado u ruku umjesto mene, znao sam da je odana i sjajna družica. Takvu ženu želite pokraj sebe kad ostarite i postanete inkontinentni. Više ne čujem goste. Čujem samo lanove riječi. Jako sam zaljubljena u njega, doima mi se nemogućim voljeti nekoga toliko jako. Ali, pelene mu neću mijenjati, to ne dolazi u obzir. - I na kraju, iako ne manje važno, kad me je odvela kući i predstavila svojoj sjajnoj obitelji, shvatio sam da mi vjeruje svim srcem. Danas samo želim reći, pred svim ovim svjedocima, da ću se svaki dan truditi zasluživati to povjerenje jer znam koliko je vrijedno u odnosu. Kima mi, rupčićem briše znoj s čela i usta, a tada kaže: - Grade, ti si na redu. - Gura svoj papir u džep ne trudeći se savinuti ga. Posežem pod prednji dio svoje haljine i iz grudnjaka vadim svoje zavjete. lanove oči blistaju, a gosti se smiju dok ja otvaram papir. - Malo je znojan, a tinta se djelomično razmazala. Dobro je da sam već stotinjak puta pročitala ono što piše na njemu. Nakašljavam se kako bih pročistila grlo i ne obazirem se na suze, koje su sada suhi tragovi soli na mojim obrazima. - Da ste mi prije šest mjeseci rekli da ću se udati za kauboja, živjeti na stočarskoj farmi i stavljati ruku na kokošje guzice, rekla bih vam da zacijelo mislite na moju prijateljicu Andie. Gledam je preko ramena, a ona mi plačući šalje poljubac. - Ali, evo me, udajem se za kauboja, živim na farmi i, Bože pomogni, svakog jutra ću dodirivati kokošje guzice. Ian se tiho smije i približava mi se. Dodirujem ga buketom kako bih ga zadržala na udaljenosti. - Neki ljudi u mojem životu nazvali su me ludom. Možda čak i pomalo šašavom. Ti ljudi propituju moju potrebu za guglanjem i istraživanjem bolesti. Ian je jedina osoba na svijetu koja sve to jednostavno prihvaća kao dio onoga što jesam. - Zastajem i gledam uzvanike. Google vam je prijatelj, ljudi. Ozbiljno. Google nije osoba nego kolektivna skupina ljudi koji žele pomagati jedni drugima i to je dobro. Vraćam se svojem papiru. - A u vezi Iana, dok ga nisam upoznala, nisam znala što želim od života. Mislila sam da je moj život ispunjen i savršen. Ali, kad sam ga upoznala i kad mi se odjednom unio u lice, doslovce mi trljao snijeg u lice, nisam znala što mi je nedostajalo. Sada znam. U mojem životu nije bila osoba koja je trebala biti u njemu. Netko tko bi me volio bez
