Prvi nicejski sabor (325.)
- prvi ekumenski ekum enski crkveni crkv eni sabor, sabor , održan odr žan u Niceji (Bitinija, Mala Azija) – sazvao ga je rimski car
Konstantin I. Veliki kako bi razriješio pitanje naslaganja (poglavito u aleksandrijskoj crkvi) GLAVNI PROBLEMI - glavno je pitanje bilo ima li Sin (Isus Krist) istu ili sličnu bit s Bogom (Ocem) - Aleksandar Aleksandrijski i Atanazije Aleksandrijski smatrali su da je Sin istobitan (ima istu narav) s Ocem – prezbiter prezbiter Arije zastupao je mišljenje da je Sin podređen Ocu - plod ove rasprave bilo je Nicejsko je Nicejsko vjerovanje - jedan od glavnih problema (o kojima se raspravljalo na saboru) bilo je pitanje određivanje datuma Uskrsa - o saboru govore njegovi sudionici (Eustatije Antiohijski – protuarijanac, protuarijanac, Euzebije Cezarejski –
bivši arijanac, Atanazije Aleksandrijski – protuarijanac) protuarijanac) spisi samog sabora nisu sačuvani, a pretpostavlja se da su ih uništili arijanci koji su uskoro odnijeli prevlast u Carigradu
PRETHODNI DOGAĐAJI - početkom 4. stoljeća u Aleksandrijskoj crkvi razvila se kristološka rasprava, a glavni je
protagonist bio svećenik Arije (izuzezno popularan pop ularan u narodu) - prema arijanizmu arijanizmu (njegovom nauku), Sin, iako savršen, bio je tek stvorenje Očevo
bio
je
Ocu podređen = tako on nije prihvaćao da su Otac i Sin bili iste biti (grč. naziv ousia – utjecaj utjecaj
grčke filozofije i platonizma) - učenje Arija: Sin nije istobitan (homoousios) Ocu, već je njemu sličnobitan (homoiousios) homoiousios) - s druge strane, aleksandrijski biskup Aleksandar i Atanazije Aleksandrijski smatrali su da je
Isus istobitan Ocu te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca - kako bi se problem arijanizma riješio, Aleksandar 321. godine saziva sinod u Aleksandriji na
kojem je osuđen Arijev nauk, a on je sam ekskomuniciran
no to nije zaustavilo širenje
arijanizma na području Istoka - Arije je nastavio djelovati na području Palestine, pod zaštitom prijatelja – Euzebija Nikomedijskog
- u 20. su stoljeću otkriveni spisi koji govore o mjesnom saboru koji je održa pola godine prije Nicejskog sabora – vodio ga je biskup Hozije iz Cordobe, a na njemu je sudjelovalo 59 biskupa iz Palestine, Arabije, Fenicije i Kapadokije - povod ovom saboru bio je izbor novog antiohijskog biskupa, no uz to je prihvaćeno i jedno protuarijansko vjerovanje - trojica biskupa (među kojima je bio i Euzebije Cezarejski) odbila su potpisati odluke
sabora te su ekskomunicirani s mogućnošću da promijene mišljenje do vremena velikog sabora u Anciri (to jest Niceji) - za održavanje crkvenog sabora i postizanje mira među kršćanima zauzimao se i sam car,
Konstantin, kako bi na taj način (ako bi se postigao dogovor) osigurao mir u Carstvu SUDIONICI SABORA - car je sazvao sabor u Niceji, a na njega je pozvao svih 1800 biskupa iz čitave kršćansk e crkve (1000 s Istoka i 800 sa Zapada) – na sabor je stiglo samo 250 – 320 saborskih otaca, i to većinom
s Istoka (budući da su se upravo na Istoku vodile najžešće rapsrave) - točan broj sudionika nije moguće sa sigurnošću utvrditi, ali smatra se da ih je bilo 318 - od malobrojnih predstavnika Zapadnih crkvenjaka, ističu se dvojica legata pape Silvestra I.,
Hozije iz Cordobe (Iberija), Marko Kalabrijski (Italija), Cecilijan Kartaški (sjeverna Afrika), Nikasije Dijonski (Galija) i Dujam Stridonski (Dunavska provincija) - među brojnim predstavnicima istočne crkve najviđeniji su bili nadbiskupi Aleksandar Aleksandrijski, Eustatije Antiohijski i Makarije Jeruzalemski - ostali značajni sudionici s Istoka bili su Euzebije Nikomedijski, Euzebije Cezarejski, sveti Nikola iz Mire, Aristak Armenski i Jakov Nisibijski - od biskupa izvan Rimskog Carstva pristigli su perzijski biskup Ivan, gotski biskup Teofil i biskup Picijunta (Rusija) Statofil
TIJEK SABORA - sabor je započeo 20. svibnja 325. godine u nazočnosti cara Konstantina u središnjem dijelu carskog dvora – radom sabora predsjedao je Hozije iz Cordobe - glavne točke rasprave bile su: 1) pitanje arijanstva
2) datum proslave Pashe/Uskrsa 3) Melecov raskol 4) jedinstvo Oca i Sina
5) krštenje heretika 6) položaj onih koji su popustili prilikom Licinijevih progona Odluke o Ariju i njegovu nauku - dvadesetak biskupa podržavalo je Arija na početku, ali su ih ostali (nakon čitanja dijelova njegovih spisa) potakli da mu se usprotive - Euzebije Cezarejski nastojao je predložiti kompromisno rješenje - na kraju su u potpunosti prevagu odnijeli protuarijanski biskupi, a mjesec dana nakon zasjedanja sabora doneseno je Nicejsko vjerovanje
taj tekst nisu potpisala samo dvojica
biskupa iz Libije (koji su bili usko povezani s Arijem); Euzebije Cezarejski prihvatio je tekst Vjerovanja - Arijeva djela trebala su biti spaljena, a biskupi koji su ga podržali bili su prognani – sam je Arije prognan u Ilirik
Odluka o datumu Pashe/Uskrsa - ubrzo se počelo rapsravljati i o datumu Pashe
na Zapadu se vrlo rano ustalio običaj
slavljenja Uskrsa u nedjelju nakon židovske Pashe – mnoge mjesne crkve na Istoku zadržale su slavlje na sam dan Pashe (14. nisana, prema židovskom kalendaru) - za razliku od istočnih crkava, u Rimu i Aleksandriji pazilo se da uskrsna nedjelja ne padne na
isti dan kao i židovska Pasha - konačno je odlučeno da će svake godine aleksandrijski biskup javljati rimskom biskupu datum Uskrsa (to je trebala biti prva nedjelja nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice)
Melecijev raskol - treće važno pitanje bilo je ono Melecijevog raskola – odlučeno je da će Melecije ostati u svome
gradu Likopolu, no bez ovlasti ređenja novih klerika i ovlasti vršenja biskupske vlasti - uz to, bilo mu je zabranjeno obilaženje okolice grada, kao i ređenje u drugim dijecezama
- zadržao je biskupski naslov, no svi koje je on redio morali su se ponovno rediti, a njegova su
ređenja smatrana nevaljanim - u slučaju smrti nemelcijanskog biskupa, njega je mogao naslijediti Melecijev sljedbenik - ove blage mjere nisu urodile plodom, budući da su kasnije melecijevci pristupili arijancima (a Atanazije Aleksandrijski dugo je s njima bio u suk obu) - melecijanstvo je konačno izumrlo sredinom 5. stoljeća
KANONI SABORA - sabor je izglasao dvadeset novih crkvenih zakona (koji se nazivaju kanoni), a navode ih kasniji nicenski i poslijenicenski oci - neki od njih su: 1) zabrana samokastracije
3) zabrana boravka mlađih žena u kući klerika 4) odredba da na ređenju biskupa moraju biti prisutna bar tri biskupa te da je potrebna potvrda metropolita
6) izvaredna vlast aleksandrijskog i i rimskog biskupa na njihovim područjima 7) priznavanje posebne časti jeruzalemskom biskupu 9 – 14) odluke o blagom postupanju protiv onih koji su popustili tijekom Licinijevih progona 17) zabrana klericima da se bave lihvarstvom
ZATVARANJE SABORA - 25. srpnja 325. godine zaključen je rad sabora, a prisutni saborski oci proslavili su dvadesetu obljetnicu Konstantinova vladanja - u svome zaključnom govoru car je ponovio svoju nakanu da zadrži mir i jedinstvo u Crkvi, a u
pismu koje je prošireno Carstvom sljedećeg Uskrsa objavio je da je postignuto jedinstvo Crkve ZNAČENJE SABORA - značaj prvog ekomenskog sabora: prvi puta su se okupili biskupi iz cijele Crkve kako bi se dogovorili oko nekog doktrinalnog pitanja - po prvi je puta car odigrao vodeću ulogu u sazivanju sabora te je upotrijebio vlastitu moć kako bi proveo odluke sabora = Konstantinov preokret
- kratkoročno, sabor nije okončao probleme radi kojih je sazvan – arijanci i melecijevci ubrzo su
ponovno dobili sva prava koja su im oduzeta, a arijanstvo se i dalje širilo kroz čitavo 4. stoljeće - Euzebije Nikomedijski obilno se služio utjecajem što ga je imao n Konsta ntina (kako bi ga obratio na stranu Arija) - 330. je godine svrgnut i prognan Eustatije Antiohijski
335.
godine svrgnut je i prognan
aleksandrijski biskup Atanazije - Arije se vratio u Carigrad kako bi se pomirio sa tamošnjom Crkvom, ali je umro netom prije
nego što se to dogodilo - car Konstantin umro je 336. godine, a malo prije smrti primio je krštenje od arijanskog biskupa
Nicejsko vjerovanje:
„Vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenog od Oca, to je iste biti s Ocem, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, na nebu i na zemlji, koji je radi nas ljudi i radi
našega spasenja sišao i utjelovio se i postao čovjekom i bio mučen, i uskrsnuo treći dan, i uzašao na nebo, te će doći suditi žive i mrtve. I u Duha Svetoga.“
Prvi carigradski sabor (381.)
- drugi ekumenski sabor, održan u Carigradu – sazvao ga je car Teodozije I. Veliki kako bi potvrdio Nicejsko vjerovanje i konačno razriješio pitanje arijanstva
PRETHODNI DOGAĐAJI - nakon Prvog nicejskog sabora (koji se primarno bavio arijanstvom) sukob oko arijanstva i dalje je bio aktualan
već 327. godine car Konstantin I. promijenio je svoju politiku prema Crkvi:
pomilovao je arijanske vođe, a svrgnuo je i prognao Atanazija Aleksandrijskog i druge zagovornike Nicejskog vjerovanja - progon nicejske strane trajao je i u vrijeme vladavine njegovih nasljednika (Konstancija II. i Valensa) – s druge strane jačao je otpor takvoj carskoj politici: posebno su se istaknuli
Kapadočani = Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Grgur Niški - kako Nicejskim vjerovanjem nije bila jasno određena uloga Duha Svetoga u odnosu na Oca i
Sina, javila su se o tome različita učenja: među njima bili su i macedonijevci (nazvani prema carigradskom biskupu Macedoniju I., koji je nijekao božanstvo Duha Svetoga) - njegovi sljedbenici nazivali su se pneumatomasi (duhoborci) - uz njih, bili su tu i Apolinarije iz Laodiceje – predstavnik apolinarijevaca: oni su u Isusu
priznavali ljudsko tijelo i dušu, a božanski um TIJEK SABORA - naišavši na takvo kaotično stanje 379. godine (kada car Teodozije I. stupa na prijestolje), car je
odlučio 381. sazvati crkveni sabor - saborom je prvi predsjedao Timotej Aleksandrijski – nakon njega Melecije Antiohijski – nakon njegove smrti Grgur Nazijanski (kao novi carigradski biskup) – nakon njega predsjedao je Nektarije - saboru nije prisustvovao niti jedan biskupa sa Zapada, a nije bio pozvan ni papa Damaz I.
papini izaslanici tek će 451. godine (na Kalcedonskom saboru) priznati ovaj sabor kao ekumenski - na saboru je sudjelovalo 150 otaca sa Istoka
O carigradskom biskupu - jedna od prvih odluka sabora bilo je ustoličenje Grgura Nazijanskog kao carigradskog biskupa,
no on će se ubrzo s tog mjesta povući - sabor će na njegovo mjesto (prema želji cara Teodozija) postaviti Nektarija - istovremeno je nevaljanim proglašeno biskupsko ređenje Maksima (Grgurovog suparnika u Carigradu)
O herezama - sabor je još jednom osudio arijanizam, macedonizam i apolinarizam - uz to, dodatno je pojašnjen sadržaj kršćanske vjere: potvrđeno je Nicejsko vjerovanje kao istinsko i točno tumačenje Svetog pisma - osim toga, radi jasnoće i boljeg objašnjenja, proširen je tekst koji govori o Duhu Svetom, čime je izravno odgovoreno na tvrdnje macedonijavaca - tako je za Duha Svetoga rečenoda je on „Gospodin i Životvorac, koji izlazi od Oca i Sina, koji
se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi“ iz ovoga jasno proizlazi da su saborski oci vjerovali u istobitnost Oca, Sina i Duha Svetoga - to će vjerovanje kasnije biti nazvao Nicejsko-carigradsko vjerovanje te će postati zajedničko
svim kršćanima i ući će u liturgijske tekstove O Presvetom Trojstvu - u vezi s tumačenjem o Duhu Svetom, sabor je u potpunosti usvojio teološko tumačenje trojice
Kapadočana o Presvetom Trojstvu, to jest o jednome Bogu u tri osobe (grč. hipostasis) - ovo je učenje objavio i car Teodozije u dekretu kojim objavljuje da nauk o Presvetom Trojstvu
postaje državna religija, a uz nju su dužni pristati svi podanici KANONI SABORA - nejasan je broj kanona što ih je ovaj sabor donio: sve Pravoslavne i Istočne pravoslavne crkve
priznaju prva četiri kanona, dok su zadnja tri osporena na Zapadu 1) dogmatska osuda svih vrsta arijanstva te osuda macedonizma i apolinarizma
2) zabrana vršenja biskupske vlasti izvan granica vlastite dijeceze
3) odluka da carigradski patrijarh, kao patrijarh Novog Rima, ima mjesto po časti odmah iza
biskupa „starog Rima“ (ovaj je kanon zapadna Crkva prihvatila tek na Četvrtom carigradskom saboru 869./870., a potvrdila ga je na Četvrtom lateranskom saboru 1215.) 4) odluka o nevaljanosti biskupskog ređenja Maksima, carigradskog patrijarha
- budući da zadnja tri kanona nisu prisutna u svim popisima kanona ovog sabora, vjeruje se da su doneseni na sinodu u Carigradu sljedeće godine 5) odnosi se na Tom, dogmatski tekst zapadnih biskupa (možda pape Damaza I.) o Trojstvu koji ispovijeda vjeru u istobitnost Oca, Sina i Duha Svetoga
6) ograničavanje mogućnosti sudskog gonjenja biskupa 7) o postupku primanja obraćenih heretika u Crkvu ZNAČENJE SABORA - Prvi carigradski sabor konačno je zatvorio glavna teološka pitanja o Trojstvu – time je još jednom uspostavljeno primirje u Crkvi - na budućim će se saborima rješavati kristološka pitanja (što će dovesti do prvih većih raskola) - organizacijski, značajna je saborska odluka o počasnom mjestu carigradskog patrijarha neposredno iza rimskog biskupa/pape ovim je činom ozbiljno smanjen ugled aleksandrijskog i
antiohijskog patrijarhata, a kasnije će to dovesti do sve izraženijih netrpeljivosti između Rima i Carigrada
Nicejsko-carigradsko vjerovanje:
„Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice, i postao čovjekom, raspet također za
nas pod Poncijem Pilatom i mučen i pokopan i uskrsnuo treći dan po Svetome pismu, i uzašao na
nebo, sjedni zdesna Ocu, i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.
I u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedamo jedno krštenje za oproštenje grijeha i iščekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka. Amen.“
Efeški sabor (431.)
- Efeški sabor bio je treći ekumenski sabor, a održan je u gradu Efezu (Mala Azija) 431. godine - doba vladavine Teodozija II. (unuka Teodozija I.) - razlozi sazivanja sabora: učenje Nestorija, pitanje Marije kao Bogorodice, pojava pelagijanizma
PRETHODNI DOGAĐAJI - Nestorije (o. 386. – 451.), pripadnik antiohijske Crkve postaje carigradski patrijarh 428. - nestorijanstvo: kršćanski nauk koje dobiva ime prema glavnom predstavniku, Nestoriju - Nestorije je, nastojeći protumačiti i razumjeti utjelovljenje božanskog Logosa u osobi Isusa Krista, tvrdio da su u Isusu postojale dvije osobe/biti: jedna ljudska i jedna božanska (te da su one bile jasno odijeljene) - stoga su Nestorije i njegovi sljedbenici tvrdili da se ne smije/može reći „da je Bog patio ili bio
razapet“; uz to, nisu prihvaćali vjerovanje da je Marija mogla roditi Boga
oni
tvrde da je
Marija rodila čovjeka Isusa (koji je imao dvije naravi) - zbog toga su nestorijanci odbijali pridavati naziv Bogorodica (Theotokos) Mariji – predlagali su naziv Kristorodica (Christotokos) - takav je antiohijski način razmišljanja nailazio na oštre kritike u aleksandrijskoj teološkoj školi,
čiji je glavni predstavnik bio Ćiril Aleksandrijski - danas se misli da je, više nego pitanje vjere i nauka, ovdje bilo pitanje različitih mentaliteta i kultura – uz to, u Antiohiji se koristio sirijski (semitski) jezik, pa se mnogi grčki nazivi nisu
mogli točno prevesti na sirijski jezik (zbog toga, razlika između pojmova bit , osoba i narav nisu imale isto značenje kao u Carigradu ili Aleksandriji) - u međuvremenu se na sjeveru Afrike pojavilo novo vjerovanje/tumačenje vjere = pelagijanstvo - pelagijanstvo: vjersko učenje koje je ime dobilo po glavnom predstavniku, Pelagiju - ono naučava da grijeh Adama i Eve ne pomračuje ljudsku prirodu, koja je božanska (jer je
stvorena od Boga) te da je čovjek sposoban birati između dobra i zla - tako je „istočni grijeh“ samo loš primjer današnjim potomcima, ali Adamov postupak nema
drugih posljedica za ljudsku prirodu, koje se dovode u vezu s istočnim grijehom
- pelagijanizam vidi Isusovu ulogu kao „postavljanje dobrog primjera“ nasuprot lošem primjeru Adama - ukratko, čovječanstvo ima punu moć i odgovornost za vlastito spasenje i svoje grijehe prema
tome, čovječanstvo nema potrebe za drugom milošću Božjom osim stvaranja slobodne volje - pelagijanizam je osuđen na Koncilu u Kartagi 417. godine (na zahtjev sv. Augustina)
TIJEK SABORA - sabor je sazvao car Teodozije II., a predsjedao mu je Ćiril Aleksandrijski - izbor Efeza za mjesto održavanja sabora: mjesto gdje se nalazilo veliko marijansko svetište
(navodno je u Efezu Marija provela velik dio svog života nakon Isusove smrti) - sabor je započeo 22. lipnja 431., prije nego što su uspjeli stići antiohijskog patrijarhata na
ovom se prvom zasjedanju Nestorije nije pojavio jer je čekao dolazak svojih saveznika iz Antiohije (koje je predvodio antiohijski patrijarh Ivan) - na zasjedanju je osuđen nestorijanski nauk te je odlučeno da je Krist samo jedna osoba s dvije
neodvojive naravi; Marija je potvrđena kao Bogorodica - Ćiril se trudio utjecati na ostale kako bi se Nestorije svrgnuo i ekskomunicirao - 27. lipnja stiglo je izaslanstvo iz Antiohije (na čelu s Ivanom) te je odmah započelo s paralelnim zasjedanjem sabora
Ćiril je optužen kao arijanac – tražila se njegova osuda i
svrgavanje - 10. srpnja pristižu izaslanici pape Celestina I. (biskupi Arkadije i Projekt) te papin osobni predstavnik Filip – oni potvrđuju sjednicu sabora održanu 22. lipnja - car Teodozije odlučuje svrgnuti Ćirila i Nestorija (baca ih u tamnicu) – papini izaslanici ga uvjeravaju da prihvati odluku sabora
car ih oboje pušta na slobodu (Ćiril odlazi u
Aleksandriju, a Nestorije se povlači u antiohijski manastir), prihvaćajući odluku o osudi nestorijanskog nauka
ODLUKE SABORA - Mariji je potvrđen naslov Bogorodica - nestorijanstvo je osuđeno kao nauk – prema zaključcima sabora, Isus je jedna osoba s dvije, neodvojive naravi
- konačno je osuđeno pelagijanstvo (potvrda odluka mjesnih sabora u Africi), a njen glavni zagovornik Celescije je ekskomuniciran - potvrđuje se vrijednost kanona Prvog nicejskog sabora – utvrđuje se trajna vrijednost Nicejskog vjerovanja
KANONI EFEŠKOG SABORA 1) odluka o proglašenju Celescija heretikom 2) odluka o svrgavanju i isključenju iz staleža svih biskupa koji ne prihvate odluke sabora o nestorijanstvu 3) oduzimanje ovlasti nestorijanskih biskupa nad pravovjernim klericima
4) odluka o svrgavanju svih budućih klerika koji bi pristali bilo uz Celescija, bilo uz Nestorija 5) odluka o nevaljalosti ponovnog primanja u klerički stalež neobraćenih nestorijanaca od strane Nestorija ili njegovih sljedbenika 6) odluka o ekskomuniciranju svih koji se ne pokore odlukama Efeškog sabora
7) odluka o osudi svih koji bi sastavili neko drugo vjerovanje različito od nicejskog 8) odluka o očuvanju vlastitih prava pojedinih crkvenih pokrajina - ovaj sabor prihvaćaju Katolička crkva, Pravoslavne crkve, Istočne pravoslavne crkve, Engleska crkva, Luteranske crkve, a odbacuje ga Asirska crkva Istoka
ZNAČENJE SABORA - Efeški sabor prvi je u nizu općih crkvenih sabora koji su se bavili kristološkim pitanjima tu
je stvoren temelj svim budućim definicijama druge osobe Presvetog Trojstva - ipak, ovaj je sabor doveo do prvog većeg raskola koji traje do danas – Sinod perzijske crkve
(484. g.) odlučio je preuzeti Nestorijev nauk = vidi se želja perzijske crkve da se pokaže lojalnom Perzijskom Carstvu (koje je često ratovalo s Bizantskim) - ta je crkva, Asirska crkva Istoka, doživjela velik misijski zamah (dospijevši sve do Indije i Kine), sve dok tu misijsku djelatnost nisu z austavili širenje islama i mongolska osvajanja
Halkedonski/Kalcedonski sabor (451.)
- četvrti ekumenski sabor, održan 451. godine u Kalcedonu (Bitiniji, Mala Azija) – azijski dio Bospora - razlozi sazivanja sabora: rješavanje problema monofizitizma, stav o „Razbojničkom efeškom
saboru“ PRETHODNI DOGAĐAJI: Ostaci nestorijanstva - iako je nestorijanstvo osuđeno, ono nije u potpunosti iskorijenjeno - sukob između Ivana (patrijarha Antiohije) i Ćirila (patrijarha Aleksandrije) i dalje je trajao
kratkoročno je on riješen (posredstvom biskupa Akacija) - u međuvremenu, na sirijski su jezik prevedena djela Diodora Tarškog i Teodora
Mopsuestijskog, koja su (djelovanjem carigradskog biskupa Prokla) ubrzo osuđena na Istoku ova će situacija kasnije dovesti do potrebe sazivanja Drugog carigradskog sabora Eutihovo naučavanje - Eutih: ostarjeli carigradski monah koji je, s ciljem da zaustavi novo izbijanje nestorijanstva,
isticao Isusovu božansku narav, umanjujući/negirajući Isusovo čovještvo - Ćiril je govorio da postoji jedna fisis (osoba – lat. persona) u Isusu
Eutih
je bio pobornik
takvog nauka, ali su mnogi grčki teolozi razumjeli tu riječ u smislu latinske riječi natura (narav), pa su optuživali Eutiha da se vraća na arijanstvo - papa Lav I. smatra da je Eutihova pogreška plod nedovoljnog razumijevanja problema, a ne
zloće i krivovjerja
ipak, zbog velikog ugleda koji je Eutih imao, njegovo se učenje brzo
proširilo Istokom - u studenom 447. na mjesnom sinodu u Carigradu Eutih je prozvan kao heretik carigradski
patrijarh Flavijan popustio je i osudio Eutiha (unatoč njegovom velikom ugledu) kao heretika - ali tu odluku nisu prihvatili car Teodozije II. i aleksandrijski patrijarh Dioskor, budući da se Eutih pokorio i priznao pravu vjeru - Dioskor je održao vlastiti sinod na kojem je vratio Eutiha u službu, a Teodozije je 449. godine sazvao sabor u Efezu (na koji je pozvao i papu Lava I.)
„Razbojnički sabor u Efezu“ - papa je u međuvremenu primio Flavijanov izvještaj i zaključio da je Eutih pogriješio te pozdravio odluku o njegovom smjenjivanju - čini se, prema svemu sudeći, da papa nije znao za Eutihovo pokoravanje pravovjerju pred Dioskorom - sabor se sastao 8. kolovoza 449., a car je zabranio pravo glasa svim biskupima koji su na prethodnom sinodu glasali za Eutihovo smjenjivanje zbog toga je Eutih na ovom saboru dobio
jednoglasnu podršku, a Flavijan je svrgnut i prognan (a ubrzo je i umro) - papini izaslanici nisu uspjeli postići ni da se papino pismo saboru pročita – druga sjednica sabora nastavljena je bez njih, a na njoj je svrgnut i niz drugih biskupa - ove su odluke zaprijetile raskolom između Istoka i Zapada, budući da su išle otvoreno protiv papine odluke
papa
Lav I. ovaj je sabor nazvao „razbojničkim“ te je odbio prihvatiti njegove
odluke
TIJEK SABORA - stanje se pogoršavalo jer je papa inzistirao da se sazove novi sabor, a car je to odbijao - kraj problema pojavio se smrći Teodozija II. na prijestolje je došao car Marcijan, koji branio stav Flavijana i pape - Marcijan je prihvatio da se sazove novi sabor, ali ne u Italiji (kako je to zahtjevao papa) nego na Istoku – car je pozvao papu da osobno predsjeda radom sabora - uz to, car je vratio svrgnute biskupe na njihova mjesta, a Flavijanovo je tijelo pokopao s
počastima u Carigradu - sabor je sazvao u Niceju, ali je u zadnji tren premješten u Kalcedon – s radom je započeo 9. listopada 451. godine - Paskanije (papin izaslanik) je predsjedao saborom, a Lav I. poslao je saboru pismo u kojem
osuđuje „razbojnički sabor“ te kao ispravan nauk o utjelovljenju navodi onaj što ga je već izrekao u pismu Flavijanu - od 500 biskupa na saboru nije bio prisutan Dioskur, pošto ga je papa prethodno ekskomunicirao
- car je htio uzbrzati rad sabora i donio je prijedlog o stvaranju teksta o utjelovljenu
u
tome
nije imao podršku saborskih otaca, koji su smatrali da nije potrebno novo vjerovanje te da je nauk jasno izrečen u pismu koje je papa uputio Flavijanu - to je pismo tada nazvao Tomus secundus, a sljedećeg je dana sjednica završena uzvicima
„Petar je progovorio po Lavu. To je ono što mi svi vjerujemo. To je vjera apostola. Lav i Ćiril isto naučavaju.“ - sabor je nastavio rad suđenjem Dioskoru, koji se odbio pojaviti pred njim
na
kraju su svi
biskupi jednoglasno osudili Dioskora, a Marcijan ga je prognao - svi su biskupi tada morali potpisati Lavov Tomus secundus, no 13 egipatskih biskupa je to
odbilo, pa su carevi savjetnici odlučili da je neophodno izglasati novo vjerovanje t e su taj tekst predočili ocima – konsenzus nije postignut - Paskanije je tada zaprijetio da će se vratiti u Rim i sazvati sabor u Italiji, s čime s složio i Marcijan to je navelo biskupe da popuste te su prihvatili papinu rečenicu u kojoj se kaže da su u Kristu prisutne dvije naravi (božanska i ljudska) koje su sjedinjene, nepromjenjive i neodjeljive = to se naziva Kalcedonskim vjerovanjem
KANONI KALCEDONSKOG SABORA - Kalcedonski je sabor donio 30 kanona, od kojih su između ostalih nabrojani: 1) odluka da svi kanoni prethodnih sabora ostaju na snazi
2) osuda svih onih koji novcem kupe crkvenu službu 5) odluka da su putujući biskupi podložni kanonskom pravu 6) zabrana klericima da mijenjaju dijecezu
7) zabrana klericima da služe u vojsci 8) odluka o podlaganju klerika u ubožnicama, manastirima i svetištima vlasti biskupa
10) zabrana klericima da istovremeno pripadaju većem broju crkava 16) zabrana ženidbe za monahe i monahinje pod prijetnjom ekskomunikacije 20) odluka o ekskomunikaciji biskupa koji bi primio klerika koji je prethodno napustio svoju dijecezu
22) zabrana otuđivanja vlasništva umrlog biskupa 27) zabrana otimanja žene radi ženidbe
30) odluka da se ostavi egipatskim biskupa vremena da potpišu Lavov Tomus dok ne bude postavljen novi aleksandrijski patrijarh
ZNAČENJE SABORA - posebno je značenje ovog sabora u definiranju dvije nepomiješanje i neodjeljive naravi u Kristu ipak,
ova definicija nije uspostavila jedinstvo Crkve
- gotovo neposredno nakon sabora došlo je do raskola: biskupi koji se nisu slagali s Lavovim Tomusom odbacili su odluke sabora, govoreći da je prihvaćanje dvije naravi (fisis) u Kristu
zapravo prihvaćanje nestorijanstva - oni su smatrali kako u Kristu postoji samo jedna narav – zato su kasnije nazivani monofizitma - ovaj je događaj označio nastanak Istočnih pravoslavnih crkava (koje su se nekada nazivale monofizitskim, a danas ih se naziva predkalcedonskim) = Armenska apostolska crkva, Koptska
crkva, Sirijska istočna pravoslavna crkva
Kalcedonsko vjerovanje:
„Slijedeći svete oce, jednim glasom svi naučavamo da se Sin i naš Gospodin Isus Krist ima priznavati jednim i istim, savršenim u čovještvu, pravim Bogom i pravim čov jekom, te da se sastoji od razumne duše i od tijela, istobitan Ocu po božanstvu, istobitan nama po čovještvu, u svemu sličan nama osim u grijehu; rođen od Oca prije vjekova po svome božanstvu; ali u posljednjim danima, radi nas i radi našega spasenja, rođen od Djevice Marije, Bogorodice, po svome čovještvu. Ovaj jedan te isti Isus Krist, jedinorođeni Sin mora se priznavati u dvije naravi, nepomiješane, neizmijenjene, nepodijeljene, nerazdvojive, i to bez da se išta od naravi oduzima tim sjedinjenjem, nego je vlastitost svake naravi očuvana i sjedinjenau jednoj osobi i biti, ne u dvije
osobe odijeljena ili razlučena, nego u jednom jedinom Sinu i jedinorođenom Bogu Riječi, Gospodinu našem Isusu Kristu, kao što su o njemu od starine govorili proroci, i kao što nas je Gospodin Isus Krist poučio, i kao što nam je predano u Vjerovanju otaca.“
