EBU BEKR ES-SIDIK r.a. PRVI KOJI JE POVJEROVAO I NIKAD NIJE POSUMNJAO ?? (??) Sam Poslanik, a.s., je rekao: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio" Puno ime mu je Abdullah bin Osman bin Amir bin Amr bin K'ab bin S'ad bin Tejjim bin Murre. Otac mu je imao nadimak Ebu Kuhafe. Stoga je Ebu Bekr r.a. poznat i kao Ibn Ebi Kuhafe. Bio je r.a. pripadnik plemena Kurejš, porodice Tejm ibn Murre, koja je u mušričkom društvu imala ulogu u rješavanju problema oko krvarine. Kada je zašao u muževno doba Ebu Bekr, r.a., je postao poglavar svoga plemena. Ibn Hišam ga opisuje: "Ebu Bekr, r.a., je bio omiljen čovjek u svom narodu. Ljubazan i jedinstven. Najbolje je poznavao rodoslov Kurejšija i tome je podučavao druge, a znao je i ostale stvari u vezi sa Kurejšijama, bile dobre ili loše. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. Ljudi iz njegovog naroda su mu dolazili i bili prisni s njim iz više razloga: zbog njegovog znanja, zbog njegovog poštenog trgovanja i da bi uživali u njegovom društvu." Ebu Bekr, r.a., se bavio trgovinom odjeće i platna, i Allah, dž.š., mu je podario veliki bereket u toj trgovini. Ebu Bekr, r.a., kao ashab - prijatelj Poslanika, s.a.v.s. Svi historičari se slažu da je on, r.a., bio prvi zreo čovjek koji je povjerovao u Poslanstvo, i koji je počeo slijediti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sam Poslanik, a.s., je rekao o njegovom primanju Islama, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Husej et-Tejmij: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio". Ebu Bekr, r.a., je prvi Poslanikov, s.a.v.s., daija. Njegovom da'vom su u Islam ušli mnogobrojni ashabi, među kojima su najpoznatiji: Osman ibn Affan, Abdurahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah. Nadimak Es-Siddik (Istinoljubljivi) mu je dao sam Poslanik, s.a.v.s., kada se desio slučaj Israa, te su mnogi posumnjali u Poslanika, a Ebu Bekr je to odlučno potvrdio. I zaista, taj nadimak nam najbolje predstavlja lik Ebu Bekra r.a. On je sav svoj život, imetak i samoga sebe posvetio u širenju Istine. Tako nije žalio imetka kupujući robove muslimane od mušrika, samo s ciljem da bi ih oslobodio. Nikada nije bila potreba za novcem, a da Ebu Bekr, r.a., ne bi pohitao ka Poslaniku, s.a.v.s., noseći mu od svoga imetka ono što je imao. Sebi i svojoj porodici bi ostavljao Allaha i Njegova Poslanika. Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ničiji imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekra." Tada je Ebu Bekr, r.a., rekao: "A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, o Allahov Poslaniče!" Ebu Bekr je stalno bio uz Poslanika, s.a.v.s. S njim je i hidžru učinio. Njegova porodica ih je pomagala na ovome putu. Učestvovao je u svim bitkama kao mudžahid na Allahovom putu. U Medini je Poslanik, s.a.v.s., iz poštovanja prema Ebu Bekru, r.a., zaprosio njegovu kćerku Aišu, i tako je Ebu Bekr, r.a., dobio najboljeg zeta od svih ljudi svijeta.
Poslanikov halifa Početkom rebiul-evela 11. godine po hidžri Poslanik, s.a.v.s., se razboli. U ponedjeljak, ujutro, 12. rebiulevela izađe iz Aišine sobe i ljudima održa vaz u mesdžidu. Odredio je Ebu Bekra, r.a., za imama ljudima u namazu, a Usamu ibn Zejda za vođu mudžahida u ratu protiv Bizantijaca. Poslanik, s.a.v.s., se vratio u svoju sobu i ubrzo zatim preselio ka Allahovoj, dž.š., milosti. Među ashabima je počela panika. Nisu mogli shvatiti da je Poslanik, s.a.v.s., umro… Na Ahiret je preselio njihov drug, Allahovo odabrano stvorenje, Njegov posljednji Poslanik ljudskom rodu, Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.s. U tom teškom trenutku, Ebu Bekr je otišao da se uvjeri u stanje Poslanika. Otkrio je njegovo plemenito lice i zaplakao. Ljubio je Poslanikovo lice, govoreći: "Divno li je tvoje lice, dok si bio živ. A njegova ljepota je i sada." Zatim je izašao pred ljude i rekao: "O ljudi, ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed preselio, a ko obožava Allaha, pa Allah vječno živi i nikad ne umire". Proučio je ajet:: "Muhammed je Allahov Poslanik. A i prije njega je bilo poslanika. Pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se vi stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi." Nakon toga
ljudi su shvatili da je Poslanik zaista umro. Uputiše se ka Sekifi Beni Seide i tamo počeše raspravljati o tome ko će biti halifa (Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik u stvarima muslimana). Jednoglasno odlučiše da je najzaslužniji da to bude Ebu Bekr, r.a., Poslanikov najbliži prijatelj i najbolji poznavalac sunneta. U ovom potezu, ashaba r.a., da su raspravljali o halifi prije nego su ukopali Poslanika s.a.v.s. vidimo veliku važnost institucije HALIFE. Jer muslimani uvijek moraju imati jasno definisano i jako vođstvo da bi uspjeli! Allahova mudrost je bila da nije preko Poslanika, s.a.v.s., direktno naredio ko će taj čovjek biti, nego je to prepušteno ashabima i dogovoru među njima. U samom ovom postupku jasno vidimo da institucija vođstva u Islamu nikako nije nasljedna sa oca na sina, nego je izbornog karaktera. Mnogi vide u Poslanikovom, s.a.v.s., izboru Ebu Bekra da ga zamjenjuje u mihrabu jasan dokaz da je on najpodobniji za hilafet, jer kada ga je odabrao u vjerskim poslovima da predvodi ljude, onda je preče da bude njihov predvodnik i u ovosvjetskim. Ebu Bekr, r.a., tada održa svoju čuvenu hutbu (prigodan govor) koja glasi: "O ljudi! Izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji među vama. Ako budem postupao ispravno, vi me pomozite a ako budem griješio, spriječite me u tome. Istina je emanet. Laž je obmana i prevara. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab sve dok od njega ne uzmem ono što Allah dž.š. zahtijeva. Nijedan narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen. Niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao." U samom početku ove hutbe vidimo veliku skromnost Ebu Bekra, r.a. Po vjerovanju ehli-sunneta Ebu Bekr je najbolji čovjek poslije Poslanika, s.a.v.s. Ovo potvrđuju mnogobrojni Poslanikovi hadisi. Također, Ebu Bekr, r.a., odmah na početku svoje "vlasti" postavlja jasne temelje po kojim će se on a i ostali vladati. Nema tu prostora ni za kakva obećanja, lične prezentacije, samohvalisanje ili nešto slično što mi danas posmatramo svakodnevno. Nakon smrti posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Arapi se razjediniše, a istinski muslimani ostadoše jedno tijelo, onako kako ih je naučio njihov Učitelj. Ova razjedinjenost se ogledala u ostavljanju Islama i vraćanju šejtanovim stopama, odbijanju vjerskih dužnosti, pojavi lažnih poslanika i sl. Ebu Bekr, r.a., ovo shvati kao opasnost po muslimane te posla na otpadnike 11 vojski, koje želješe sam predvoditi, ali ga istaknuti ashabi, naročito Alija, r.a., odvratiše od toga. Tada halifa, r.a., napisa pismo murtedima: " U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Ebu Bekra, namjesnika Allahovog Poslanika, a.s., svima do kojih dođe ovo moje pismo, bili oni u Islamu ili se odmetnuli. Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vraćaju u zabludu i slijepilo. Doprla mi je vijest o odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon što su je bili prihvatili, pokušavajući prevariti Allaha i zapostaviti Njegova naređenja, da bi udovoljili šejtanu…" I zaista, Allahovom odredbom, mir i stabilnost se ubrzo vratiše na Arabijski poluotok. S obzirom da je borba protiv otpadnika od vjere odnijela mnogo života, od kojih su mnogi životi hafiza, Ebu Bekr r.a. je naredio da se osnoju rigorozne komisije koje će sakupiti Kur'an u jednu zbirku (Mushaf). Do tada Kur'an nije bio u Mushafu, nego je bio ispisan na listovima, i raznim materijalima po kojim se u to vrijeme pisalo. Sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku (Mushaf) se ubraja u najveće poslove koje je uradio Ebu Bekr, r.a., za ovaj ummet …
Osvajanje Iraka i Šama Nakon što se stabilnost ponovo uspostavila, Ebu Bekr pođe razmišljati o slanju mudžahida ka Iraku kako bi ljude izveli iz robovanja ljudima u robovanje Allahu, Stvoritelju ljudi i kako bi dostavili Allahovu Poslanicu. Za ovu dužnost odabra dvojicu uglednih vojskovođa: Halida ibn Velida i Ijjada ibn Ganema r.a. Njih dvojica su neumoljivo kršili stanice kufra i nasilja gdje god bi ih našli šireći istinu o Istini i pozivajući ljude da je prihvate. I zaista, ne prođe mnogo vremena, i muslimani zavladaše velikim dijelom sadašnjeg Iraka, slamajući snagu tadašnje Perzije. Nakon ovoga Ebu Bekr, r.a., sazva Savjetodavno vijeće (Medžlisu šura) i obavjesti ih o stanju Hilafeta te predloži oslobađanje Šama. Savjetodavno vijeće mu dade podršku, što se najbolje ogleda u riječima Alije, r.a.: "Držim te blagoslovljenim čovjekom i tvoj moral je blagoslovljen. Pa ako kreneš na njih ili pošalješ vojsku, s Allahovom pomoći ćeš pobijediti". Zatim odredi četvoricu vođa za četri vojske koje posla ka Šamu. U pripremi im održa govor i da im glavne smjernice: "Preporučujem vam bogobojaznost i pokornost Allahu. Poštujte Njegove naredbe i bojte Ga se! Kada sretnete neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemojte zatajivati ništa od plijena i ne skrnavite tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjerite, i ne budite kukavice! Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštećivati ih, nemojte uništavati drveće koje daje plod i nemojte klati stoku osim što vam je potrebno da se prehranite…" Allahovom voljom, mudžahidi su, poštujući ove jasne naredbe, i slijedeći svoga Poslanika, s.a.v.s., postigli čistu pobjedu nad nevjernicima protiv kojih su poslati… U samom toku ovih borbi i pred veliku bitku na Jermuku, halifa se razboli. Tokom cijele bolesti (oko 15 dana) je razmišljao o stanju muslimana. Zovnuo je svoga pisara i rekao da zapiše slijedeći tekst: "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo su riječi Ebu Bekra ibn Ebi Kuhafe u zadnjim trenucima njegovoga života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu Ahireta, na kojem će svaki nevjernik
povjerovati, svaki grješnik će se uvjeriti i svaki lažac će istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn Hattaba, r.a., pa ga slušajte i pokoravaj te mu se, ako bude pravedan. To je moje mišljenje i znanje o njemu, a budućnost ne poznajem. Nasilnici će sigurno znati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost!" Pozvao je Omera, r.a., i između ostalog mu rekao: "Savjetujem ti bogobojaznost. Zaista kod Allaha imaju stvari dana koje ne prima noću, kao i stvari noći koje ne prima danju. I Allah ne prima nafile (dobrovoljni ibadeti) dok se ne ispune fardi (stvari koje je On naredio)… Ako se budeš držao ovih savjeta, ne dozvoli sebi da ti išta odsutno bude draže od smrti, koja će ti sigurno doći! A ako ih ne prihvatiš, onda će ti najmrže odsutno biti smrt, od koje se ne možeš zaštiti!" Njegove posljednje riječi su bile: "Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih!" Pa, smilovao se Allah ovome velikanu Islama! O njemu je Alija r.a. rekao: "Allah ti se smilovao Ebu Bekre. Allaha mi, bio si prvi koji je primio Islam, najčistijeg vjerovanja i najjačeg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najviše si čuvao Poslanika, a.s., čuvao si Islam i njegove sljedbenike. Po moralu, vrijednosti i uputi, bio si najsličniji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog Islama, Poslanika i svih muslimana…" A Omer, r.a., ga je opisao žaleći za njim: "O nasljedniče Allahova Poslanika, zadužio si narod poslije sebe teškoćom i odredio im tegobu. Teško je stići i prašinu za tobom, a kamoli tebe dostići!" Aiša r.a. je rekla:"Allah ti osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresovan za dunjaluk, okrećući se od njega, a za ahiretom si žudio, žureći njemu…"
VRLINE EBU BEKRA, r.a. Koliko li je knjiga napisano o Ebu Bekru! Koliko li je pokušaja ostalo bezuspješno da se u potpunosti opiše ličnost ovog velikana ummeta! I zaista kako opisati čovjeka čiji je iman veći od imana ummeta? O Gospodaru, ja svjedočim da ljudi poput Ebu Bekra više ne hodaju zemljom. I svjedočim da oni koji govore protiv njega, r.a., da oni govore protiv Poslanika, s.a.v.s., protiv Kur'ana i protiv Islama. Oni govore protiv muslimana. Pa molim te Gospodaru naš da najvećim dobrom nagradiš čovjeka koji je pomagao Tvoga Poslanika više od svih ljudi, koji je bio sebebom da se jedinstvo vrati među muslimane. Sakupio je Kur'an i sačuvao ga od svih promjena. Gospodaru naš podari Ebu Bekru, r.a., blizinu u Džennetu sa njemu najdražim Tvojim stvorenjem, njegovim prijateljem, Tvojim miljenikom - Muhammedom, s.a.v.s.! HADISI O EBU BEKRU, r.a. Od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ebu Bekr je moj najpovjerljiviji prijatelj i pomagač." (muttefekun alejh) Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., u vrijeme svoje bolesti rekao: "Pozovi mi Ebu Bekra, svoga oca da mu ostavim oporuku, jer se bojim da neko ne poželi vlast, a Allah i vjernici ne žele drugog halifu do Ebu Bekra." (muttefekun alejh) Od Amra ibn Asa, r.a., se prenosi da ga je Poslanik, s.a.v.s., poslao u bitku na Zatu - Selasil, pa mu je otišao prije pohoda i upitao ga: "Koja ti je osoba najdraža?” - “Aiša” - odgovorio je. "A od muškaraca?" "Njen otac", pa sam upitao: "A zatim?" "Omer" - reče Poslanik. Nastavio je da nabraja i nakon Omera. Ušutio sam od straha da me ne spomene zadnjega." Ibn Omer, r.a., je rekao: "U vrijeme Poslanika, s.a.v.s., nikoga nismo uspoređivali sa Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i nismo pravili razliku između ostalih ashaba. U drugom rivajetu stoji: “Nakon Poslanika s.a.v.s. najbolji u ummetu je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, Allah im se smilovao." (Buhari) Od Ebu Seida el-Hudrija r.a. se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:"Zaista će stanovnici Dženneta gledati stanovnike "Ilijina", Ebu Bekr i Omer su od njih, i Allah ih je obasuo blagodatima." (Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madždže) Od Hanife, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Poslanik s.a.v.s.:"Ja ne znam koliko ću još ostati sa vama. Pa zaputite se za dvojicom poslije mene: Ebu Bekrom i Omerom." (Tirmizi Nazad
IMAM EN-NEVEVI dr. Sefik Kurdic Nevevi je bio učenjak enciklopedijskog obrazovanja, suptilne pobožnosti i vanredne hrabrosti. Mada je živio samo 45 godina iza sebe je ostavio brojna djela koja su i danas nezaobilazna, posebno u hadiskoj i fikhskoj znanosti! Njegovo puno ime je Ebu Zekerijja Muhjuddin Jahja b. Šeref b. Murrijj b. Hasan b. Hizam b. Muhammed b. Džumu'a el-Hizami el-Hurani en-Nevevi ed-Dimiški eš-Šafi'i. 1 El-Hizami je nazvan po svom pradjedu Hizamu, koji se nastanio u mjestu Neva, u šamskoj pokrajini Huran, pa je otuda poznat kao El-Hurani i En-Nevevi. Ed-Dimiški je prozvan po Damasku, mjestu stanovanja nakon odlaska iz rodne Neve. Budući da je pripadao šafi'ijskom mezhebu, uz ime mu se pridodavalo i Eš-Šafi'i. Rođenje i djetinjstvo Imam Nevevi rođen je 631. god. po Hidžri, odnosno 1233. god. po rođenju Isaa, a.s, u Nevi, pokrajina Horan u današnjoj Siriji. 2 Allah Uzvišeni učinio je da je Nevevi bio sklon učenju i memoriranju od ranog djetinjstva. Roditelji su bili njegovi prvi učitelji i podstrekači. Još kao dijete postao je hafiz Kur'ana. Uz to slušao je i druge znanosti, posjećivao učene osobe u svom mjestu i s njima se konsultirao. Nije su upušatao u igru i zabavu sa komšijskom djecom, što je rezultiralo njihovom zavišću i mržnjom, na što se Nevevi žalio svojim roditeljima. Poznati učenjak Jasin b. Jusuf el-Merakeši spominje da je vidio kako Nevevi, koji je tada imao deset godina, druga djeca izbjegavaju zbog toga što se nije upušatao u besposlice s njima, pa bi ga to ražalostilo, te bi se udaljavao od njih, plakao i u takvom stanju jedina utjeha bio mu je Kur'an koji je mnogo učio. U tom periodu Nevevi je radio u dućanu svojih roditelja. Primijetivši njegovu sklonost ka učenju šejh ElMerakeši predložio je roditeljima da ga oslobode obaveza u dućanu kako bi se u potpunosti posvetio učenju Kur'ana i ostalih elementarnih znanosti. Rekao je još da u njemu prepoznaje najznaniju i najpobožniju osobu u svom vremenu, i velikana od koga će drugi ljudi imati izuzetnu korist! Uvaživši prijedlog tog učenjaka, Nevevijevi roditelji ga oslobađaju obaveza u dućanu, tako da je Nevevi vrlo brzo završio hifz Kur'ana, a uz to je, savladao i temelje brojnih znanosti. 3 Nakon što je apsorbirao znanje učenjaka iz Neve osjetio je neodoljivu želju za daljim usavršavanjem. Kada je napunio 19 godina, otac ga 649. god. po Hidžri, odvodi u Damask da nastavi usavršavanje u nauci, da iskoristi prednosti ovog velikog grada: brojne učitelje i raznovrsne naučne centre i institucije! Značajno je napomenuti, kako ističe poznati muhaddis šejh Šu'ajb el-Arnaut, 4da je Damask u to vrijeme raspolagao sa više od 300 škola različitih profila, što će doprinijeti da ovaj talentirani mladić tu stekne izuzetno veliko znanje i da se usavrši u brojnim islamskim disciplinama. Po dolasku u Damask prvo je slušao poznatog šejha Abdulkafija b. Abdulmelika er-Reb'ija (umro 689. god.), koji je, kasnije, peporučio da nastavi učenje pred velikim alimom Abdurrahmanom b. Ibrahimom b. Furkahom (umro 690. god.), pred kojim je učio duži period. Kada mu je ovaj učenjak pružio ono što je mogao, upućuje ga poznatom imamu, šerijatskom pravniku i profesoru poznate škole El-Medresetu-r-revvahijje Kemaluddinu Ishaku b. Ahmedu b. Osmanu elMagribiju, gdje uči duže vrijeme, stanujući u školi koju je utemeljio i izgradio Zekijjuddin ebu-l-Kasim, poznatiji kao Ibnu-u-Revvaha (umro 622. god.). To je škola u kojoj su predavači bili velikani hadiske znanosti, poput, Ibnu-s-Salaha, Behauddina es-Subkija, Velijjuddina es-Subkija, Kemala b. ezZemlekanija, Safijjuddina el-Ermevija, Šemsuddina el-Makdisija i dr. U toj školi Imam Nevevi , kako i sam priznaje, gotovo dvije godine nije legao u postelju, niti se najeo, već je vrijeme provodio u učenju i saznavanju. Primijetivši takvu Nevevijevu zaljubljenost u znanje, njegov učitelj El-Magribi ga silno zavoli i postavi ga za asistenta, kako bi u njemu imao pomagača u predavanjima i radu sa studentima.5 Učitelji Imam Nevevi je, dolaskom u Damask, upoznao veliki broj najvećih učenjaka tog vremena. To su bili stručnjaci raznih profila a posebno je pratio predavanja onih koji su se isticali u fikhu, usuli-fikhu, hadisu i arapskom jeziku. Oni su, bez dvojbe, ostavili neizbrisiv trag na mladog istraživača. Spomenut ćemo ovom prilikom, samo najznačajnija imena tog perioda od kojih je imam Nevevi najviše crpio znanje:
Ebu Ibrahim Ishak b. Ahmed b. Osman el-Magribi, Abdurrahman b. Ahmed b. Muhammed b. Kudame elMakdisi el-Hanbeli, Ebu Muhammed Abdurrahman b. Nuh el-Makdisi, Ebu Hafs Omer b. Es'ad er-Reb'i elIrbili, Ebu-l-Hasen Sellar b. el-Hasen el-Irbili el-Halebi ed-Dimiški, Ebu Ishak Ibrahim b. Omer el-Vasiti, Ebu-l-Beka' Halid b. Jusuf en-Nabulsi, Ebu Ishak Ibrahim b. Isa el-Muradi el-Endelusi eš-Šafi'i, Ed-Dija' b. Temam el-Hanefi, Ebu-l-Abbas Ahmed b. Salim el-Misri, Ebu Abdullah Muhammed b. Abdullah el-Džejjani, Ebu Muhammed Abdurrahman b. Salim el-Enbari, Ebu Muhammed Isma'il b. Ibrahim et-Tenuhi, Ebu Šame Abdurrahman b. Isma'il ed-Dimiški i dr.6 Brojni izvori navode da je od učitelja hadisa slušao i naučio, pored ostalih, sljedeća hadiska djela: sahihe Buharije, Muslima i Ebu Avane, sunene Ebu Davuda, Tirmizije, Nesaije, Ibn Madže i Bejhekije, Malikov Muvetta', musnede Šafije, Ahmeda, Darimija i Ebu Ja'laa, Begavijin Šerhu-s-sunne, Amelu-l-jevmi ve-llejle Ibnu-s-Sunnija, El-Džami'u liadabi-r-ravi ve-s-sami'i Hatiba el-Bagdadija, El-Ensabu Zubejra b. Bekkara i dr.7 Učenici Njegovo znanje i način interpretiranja bili su pravi mamac za brojne učenike željne znanja koji su dolazili iz različitih krajeva da slušaju ovog velikana. Na taj način izrasla je vrlo kvalitetna skupina njegovih učenika od kojih izdvajamo samo neke: El-Hatib Sadruddin Sulejman el-Dža'feri, Šihabuddin Ahmed b.Dža'van, Šihabuddin el-Irbidi, Alauddin b. el-Attar i dr.8 Poseban uticaj ostvario je kao upravitelj hadiske škole Daru-l-hadisi-l-ešrefijje u Damasku, nakon imama i svoga muderrisa Ebu Šame, od 665. god. do svoje smrti. Inače, tu školu koja je odigrala veoma dragocjenu ulogu u afirmiranju hadisa i hadiskih zananosti, izgradio je Ešref za vrijeme vladavine Ejjubija, od 579 do 635. god. po Hidžri.9 Djela Rijetki su islamski učenjaci koji su u tako kratkom životnom vijeku napisali toliko djela. Fascinantan je broj djela koja je ovaj velikan napisao za 45 godina života! Ako se analiziraju njegova djela, njihova brojnost, raznovsnost i kvalitet, onda se ne može zaobići pitanje: Kako je sve to mogao završiti do 45. godine života?! To je, doista, teško shvatiti, pogotovo onima kojima nisu poznati njegova skromnost, upornost, te minimalna potreba za snom, hranom i pićem. Odgovor na to logičko pitanje nalazi se u činjenici da je ovaj velikan bio vanredno nadarena osoba, posebne intelektualne snage i izuzetne memorije i, povrh svega, uporan i radin. Zna se da, kao učenik, gotovo dvije godine nije koristio postelju, već bi se, kad bi ga san savladao, naslonio na nešto priručno, a čim bi se probudio nastavio bi učiti, bilježiti i pamtiti! Neki izvori navode da je, u tom periodu, slušao dnevno 12 predavanja iz raznih naučnih disciplina! Tako je, na primjer, svakodnevno slušao predavanje iz Muslimovog Sahiha, Humejdijevog El-Džem'u bejne-s-sahihajni, Širazijevog El-Muhezzeba, Gazalijevog ElVesita, Ibn Džunnijevog El-Lume'a, Ibnu-s-Sekitovog Islahu-l-mantika, zatim predavanja iz sintakse, usuli-fikha, prenosiocima hadisa i akaidu.10 Njegov učenik Ebu-l-Hasan b. el-Attar naglašava da je slušao svakodnevno po jedno predavanje, dok je dva predavanja slušao iz oblasti šerijatskog prava iz Gazalijevog djela El-Vesit. On, takođe, naglašava da su njegovi učitelji komentirali sva spomenuta djela i, na taj način, proširivali horizonte njegovih spoznaja.11 Uz skromnost, minimalnu potrebu za hranom i spavanjem i velikom upornošću, što potcrtava Tadžuddin es-Subki,12 zaljubljenost u nauku ga je odvojila i od braka. Otuda, poznati muhaddis šejh Abdulfettah ebu Gudde, u knjizi El-Ulema'u-l-uzzab, ellezine aseru-l-ilme ale-z-zevadž, u kojoj je naveo 35 velikih islamskih učenjaka sa njihovim biografijama, koji su radi izuačavanja islamskih disciplina, ostavili ženidbu i ostali do kraja života neoženjeni, pored ostalih, spominje i imama Nevevija, koji je, posvetivši se, naučnim disciplinama, posebno hadisu i fikhu, izostavio brak!13 Iz Nevevijevog raznovrsnog spisateljskog opusa izdvajamo sljedeća djela: 1.- El-Minhadž - komentar na Muslimov Sahih: To je njegovo kapitalno djelo. Svi se slažu da je to općenito najbolji komentar na ovo najznačajnije Muslimovo djelo! 2.- Rijadu-s-salihin: To je veoma korisno djelo za sve, s obzirom da je u ovom djelu imam Nevevi navodio samo sahih i hasen predaje, tako da se njima može lahko koristiti i primjenjivati ih u praksi, bez bojazni da se primijeni nešto što nije utemljeno u šerijatu. Hvala Allahu, skraćena verzija ovog djela prevedena je na bosanski jezik i doživjela više izdanja, tako da svaka naša kuća posjeduje primjerak ovog vrijednog djela! 3.- Tehzibu-l-esmai ve-l-lugati, 4.- Minhadžu-t-talibin, 5.- Tashihu-t-tenbih, 6.- El-Ezkar, 7.- Bustanu-l-arifin, 8.- Revdatu-t-talibin, 9.- Et-Tibjanu fi adabi hameleti-l-Kur'an, 10.- El-Medžmu', 11.- Ed-Dekaik, 12.- Menaru-l-huda,
13.- El-Mekasid, 14.- Et-Takribu ve-t-tejsiru, 15.- Metnu-l-erbe'ine-n-nevevijje: Zbirka od 40 hadisa, za koju naš rahm. Mehmed ef. Handžić kaže da ju je započeo Ibnu-s-Salah, sakupivši 26 hadisa koji sa malo riječi puno govore i na kojima počiva cjelokupni islam, da bi Nevevi dodao još 16 hadisa, a potom je Ibn Redžeb namirio na 50 hadisa.14 Handžić je u tuzlanskom Hikmetu preveo i komentirao 41 hadis, što je kasnije i objavljeno u zasebnoj knjizi 1968. god. sa predgovorom hafiza Mahmud-ef. Traljića. 16.-El-Fetava, poznate kao El-Mesailu-l-mensure, 17.- El-Idah, 18.- El-Iršad, 19.- Hulasatu-l-ahkam, 20.- Menakibu-š-Šafi'i, i dr.15 Nevevijeve osobine i vrline Rijetki su islamski učenjaci koji svakog istraživača fasciniraju brojnim vrlinama i plemenitim osobinama, kao što je bio imam Nevevi. Spomenućemo samo neke njegove vrline koje se spominju u brojnim izvorima i što će biti sasvim dostatno da saznamo kakvim karakterom, duhovnom i intelektualnom snagom je zračio ovaj islamski genij: Upornost: Ta osobina bila je prepoznatljiva crta ovog islamskog velikana, što se vidi iz njegovog kompletnog života. Koliko je bio uporan i zaljubljen u nauku najbolje ilustriraju riječi njegovog učenika Ibnu-l-Attara, u kojima ističe, da imam Nevevi nikada nije gubio vrijeme, pa čak ni kada bi bio na putu, dakle, van svoje kuće, ponavljao bi ono što je znao, bilježio, pisao, držao predavanja i postavljao pitanja, ukoliko bi s njim na putu bio neko od njegovih učitelja!16 Konačan rezultat bilo je njegovo obimno i izuzetno široko znanje i obrazovanje! Vanredno dobro poznavao je više naučnih disciplina. Uz hadis i šerijatskopravne znanosti, postao je ekspert i u jeziku, tesavvufu i još nekim disciplinama.17 Intelektualna snaga i memorija: Vanredna intelektualna snaga učinila je da je vrlo brzo 'savladao' brojne naučne discipline. Postao je hafiz hadisa i najveći stručnjak za hadiske znanosti u svom vremenu! Hafiz Zehebi ističe da je, uz titulu hafiza hadisa kojom se okitio, postao ekspert u oblastima hadiske terminologije, teorije hadisa, prenosioca hadisa, skrivenih mahana u hadisu, a uz to, bio je i najbolji poznavalac šerijatskog prava u svoje vrijeme, posebno šafi'ijskog pravca kojem je pripadao.18 Najbolji pokazatelj njegove vanredne intelektualne snage i memorije je činjenica da je djelo Et-Tenbih 'savladao' za samo četiri i po mjeseca, a u preostalom dijelu godine naučio je napamet ogromno djelo ElMuhezzeb.19 Pobožnost: Ibadet je bio posebno prisutan u njegovoj životnoj praksi i ibadetu se predavao, slobodno bi se moglo reći, do iznemoglosti! Toliko je utonuo u ibadet, ne vodeći računa o svojoj ishrani, odjeći i redovnom snu, da je fizički bio poprilično klonuo i oslabio, pa mu je, primijetivši to, Rešid b. Mu'allim prigovorio, a Nevevi je samo odgovorio: Jedan je Allahov rob toliko postio i Allahu ibadet činio, pa mu je, čak, i koža pozelenila!!!20 Njegova prefinjena bogobojaznosti nije dozvoljavala da jede čak ni voće koje su mu nudili stanovnici Damaska, plašeći se da nije otrgnuto iz vakufskog voćnjaka! Bojeći se porijekla onoga što dobija, on – kako bilježe izvori – nije od drugih ništa htio primiti, niti u hrani, niti u odjeći! Primao je samo ono što mu pošalju roditelji ili najbliža rodbina! Tako se navodi da mu je majka slala odjeću a otac hranu.21 Zuhd: Imam Nevevi je cijelim svojim bićem bio vezan za ahiret. Odrekao se mnogih prohtjeva i potreba, čak i onih koje šerijat ne zabranjuje. Tako se, npr, odrekao voća koje u sebi sadrži puno soka, kako to ne bi prouzrokovalo želju za snom i spavanjem!22 Jeo je samo jedanput dnevno i to nakon jacije, a samo jednom je pio tečnost i to kada ustane na noćni namaz!23 Njegova hrana bila je, kako navodi hafiz Zehebi, suh hljeb sa najobičnijim začinom a odjeća mu je bila pamučna i od uštavljene kozije kože!24 Koliko nije bio vezan za dunjalučke interese najbolje svjedoči sljedeći primjer. Naime, kada je bio na čelu El-Ešrefijje, škole za hadis u Damasku, određena mu je bila veoma visoka plaća. Međutim, on od 665. god. pa sve do smrti, radeći u toj instituciji, nikada za svoj rad nije uzeo novac, već bi godišnju ušteđenu zaradu korstio za kupovinu zemlje ili knjiga, koje je uvakufljavao za potrebe te škole i studenata!25 Hrabrost: Zahvaljujući vrlinama kojih je imao u izobilju zadobio je veliki autoritet i ugled u narodu. Uz narod, respektirala ga je i tadašnja vlast, znajući za ugled koji je uživao u narodu. Njegov da'vetski angažman bio je usmjeren na sve, pa i na vladajuću strukturu tadašnje islamske države. čim bi primjetio bilo kakvu negativnost u vladajućim krugovima, on bi, s velikom dozom hrabrosti, direktno reagovao ili bi pismenim putem upozorio vladajuću garnituru na opasnost i štetnost onoga što čine!26 Jednom prilikom, nakon ratova sa Tatarima, država je prisvojila brojne privatne posjede, čemu se Nevevi, u pismenoj formi oštro usprotivio, a kada ni to nije dalo rezultata, otišao je i veoma energično reagovao direktno kod vlasti. Nakon tako oštrog istupa, vlastodršci su naredili da se imam Nevevi skine sa položaja na kome se nalazi i da mu se ukine plata! Na njihovu žalost, službenici su obavijestili vladajuće strukture da se Nevevi ne nalazi ni na kakvoj državnoj funkciji, niti uopće prima platu, pa prema tome, u tom pogledu, ništa mu ne mogu učiniti!!!27 Kakva lekcija današnjim intelektualcima, posebno onima čije su fotelje duboko pustile korijenje a zagrljaj sa vladajućim strukturama postao toliko čvrst da ne postoji mehanizam koji bi ih mogao razdvojiti!!!
Očito je da se današnji intelektualci plaše vlasti i vlastodržaca a ne obrnuto, kao u slučaju imama Nevevija, za koga je tadašnji vladar izjavio: Ja se bojim imama Nevevija!28 Nemoguće je navesti sve vrline i kvalitete tog islamskog genija. Za istraživače koji bi željeli saznati više detalja o ovom vanrednom islamskom učenjaku neophodno je da konsultiraju zasebna djela napisana o njemu. Prvu biografiju o njemu je napisao, kako navodi Imam Zehebi, njegov učenik Alauddin b. el-Attar. Imam Sehavi napisao je biografiju pod naslovom: El-Menhelu-l-azbi-r-revijj, fi terdžemeti-l-Imami-nNevevijj.29 Poznati hafiz hadisa imam Sujuti je, takođe, napisao jednu divnu studiju o ovom velikanu i nazvao je: El-Menhedžu-s-sevijj, fi terdžemeti-n-Nevevijj. Tu je i biografija Ahmeda b. Muhammeda elMisrija (umro 1178. god. po Hidžri). Od novijih autora zasebnu knjigu pod naslovom El-imam en-Nevevi napisao je profesor Abdulganijj ed-Dakr, jedan od sirijskih učenjaka.30 Smrt Pred samu smrt imam Nevevi vratio se iz Damaska u kojem je proveo 28 godina, u svoj rodni Neva. Posjetio je kabure svojih učitelja, na kojima je, plačući, učio dovu za njih, moleći Allaha Plemenitog, da im se smiluje! Nakon toga obilazi svoga oca i prijatelje i oprašta se od njih, a onda zijaret čini Kudus i ponovo se vraća u svoju rodnu Nevu, gdje se rabolio i u njoj umro 24. redžeba 676. god. po Hidžri, odnosno 1277. god. po rođenju Isaa, a.s, u 45. god. života.31 Bilježi se da je bila nezapamćena žalost, tuga i plač u Damasku i okolini za ovim velikanom – Allah mu se smilovao i spasio ga!32
OMER IBN EL-HATTAB r.a. T. Muhened (Saff) “DA IMA POSLANIKA POSLIJE MENE BIO BI TO OMER, SIN HATTABOV”(hadis)
Puno ime mu je Omer bin el-Hattab bin Nufejl bin Abdul-Uzza bin Rebbah bin Abdullah bin Kurt bin Rezzah bin Adijj bin Ka'b bin Luejj. Bio je poznat po nadimku Ebu Hafs - Otac Hafsin. Drugi ga znaju po nadimku El-Faruk, "onaj koji rastavlja istinu od neistine". Aiša, r.a., prenosi da ga je ovim imenom nazvao sam Poslanik, s.a.v.s. On vodi porijeklo od dijela kurejšijskog plemena Adnan. Omer, r.a., je bio izrazito visokog rasta, a kada bi se pojavio u velikoj skupini ljudi, posmatraču sa strane bi izgledalo kao da je na jahaćoj životinji. Bio je ljevoruk, bijela tena, svijetle i blago crvenkaste kose. Išao je žurno. Po svom vanjskom izgledu najviše mu je ličio Halid bin Velid. PRIMANJE ISLAMA Omer, r.a., je odrastao u siromašnoj porodici. Bio je žestoki neprijatelj mijenjanja tadašnjih običaja i njihovih nosilaca, Arapa. Kada je primijetio da Islam jača, i da ima sve više i više pristalica, odvažio se i opasao sabljom i krenuo da ubije Poslanika, s.a.v.s. Na putu ga srete Neim bin Abdullah koji ga upita gdje ide. "Hoću da ubijem onog vjerolomnika Muhammeda, koji zavadi Kurejšije i osramoti njihovu vjeru i njihova božanstva proglasi ništavnim. Hoću ga ubiti!" - odgovori Omer. Neim ga upita da li zna da su mu i sestra i zet prihvatili Muhammedovu vjeru. Omer se tada još više razbjesni i krenu prema kući svoga zeta. Približavajući se kući čuo je čudan govor. Zalupao je na vrata svoje sestre. Kod njegovog zeta i sestre tada je bio daija Habbab bin Eret, r.a., i učio im suru Ta ha. Kada su čuli da Omer lupa, odmah su prestali i sakrili su sahifu na kojoj je bila sura. Sestra mu je otvorila vrata, te on odmah pođe da ih ispituje i traži listove koji su učeni. Ona mu ih dade, te Omer pođe čitati. Čitao je i čitao. "Kako je divan i častan ovaj govor!" - uzviknu Omer. Tog momenta se u Omeru prelomi koplje nevjerstva i on upita :"Gdje je Muhammed da idem da primim Islam pred njim". "Sa ashabima je u jednoj kući kod Safe". Omer se zaputi ka Poslaniku, s.a.v.s. Dođe do Poslanika, tu izjavi svoje svjedočenje da NEMA DRUGOG ISTINSKOG BOŽANSTVA OSIM ALLAHA I DA JE MUHAMMED NJEGOV ROB I POSLANIK. Prije ovog čuvenog događaja, Poslanik, s.a.v.s., je činio dovu Allahu, dž.š., da pomogne Islam sa jednom od dvojice: Omer bin Hattabom ili Ebu Džehlom. Allahu je bio draži Omer bin Hattab i njime je pomogao Svoju vjeru na dunjaluku.
Abdullah bin Mes'ud, r.a., je rekao o Omerovom primanju Islama: "Omerovo primanje Islama bilo je pomoć, njegova hidžra bila je pobjeda, a njegova vladavina milost. Gledao sam nas, nismo mogli klanjati kod Ka'be sve dok Omer nije primio Islam. Pa kada je to učinio, borio se s mušricima dok nas nisu ostavili na miru, pa smo klanjali.” Bio je sa Poslanikom, s.a.v.s., u najtežim trenucima za Islam i muslimane. Njegova narav je bila takva da nikome nije laskao i nije se stidio istine. Zbog svega toga Poslanik, s.a.v.s., ga je često zaduživao raznim funkcijama. Ubrajao se u najveće učenjake među ashabima. U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: ¨Vidio sam u snu da mi je donesena čaša mlijeka, pa sam se napio iz nje, a ostatak sam dao Omeru bin el-Hattabu.” Upitali su: “Kako to tumačiš, o Allahov Poslaniče?" "Mlijeko je znanje" - odgovori on. (muttefekun alejh) Omer, r.a., je poslije govorio:"Prije nego sam primio Islam, bio sam u većoj zabludi od magarca svoga oca". EMIRUL-MU'MININ, VOĐA PRAVOVJERNIH Nakon što je halifa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., preselio na ahiret i Omeru ostavio u emanet vladavinu u hilafetu, Omer je rekao: "O ljudi … ja sam samo jedan od vas, i da nisam prezirao da odbijem naredbu nasljednika Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne bih se prihvatio toga." Potom je Omer uputio dovu Allahu, dž.š.:"Allahu moj, ja sam grub, pa me učini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojačaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim." Nedugo poslije dolaska Omera na čelo islamske države, pojaviše se razna nagađanja o Omerovoj grubosti i strah od iste. Kada je to čuo, odmah je sazvao ljude u mesdžid i održao im hutbu: "Obaviješten sam da se ljudi boje moje grubosti… bio sam sa Poslanikom, a.s., i bio sam mu kao rob i sluga, a on je bio najblaži i najmilostiviji…. Bio sam uz njega kao isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da siječem … sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu, ja sam njime još zadovoljniji. Zatim je vođstvo muslimana preuzeo Ebu Bekr. Niko ne može negirati njegovu staloženost, plemenitost i blagost. Bio sam njegov sluga i pomoćnik. Pomiješao sam svoju žestinu sa njegovom blagošću, pa sam bio njegova isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da siječem…sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu ja sam njime još zadovoljniji... Neću dozvoliti da se nekome nasilje učini, ili da mu se uskrati pravo, ili da nasilnika ne pokorim da bi se on pokorio istini… Na meni je da vam povećam primanja i nafaku, ako Allah da, i da sačuvam vaša prava. Na meni je da vas ne dovodim u propast i da vas ne odvajam dugo s džihadom od vaših porodica. Bojte se Allaha, o Allahovi robovi! Pomozite sami sebi tako što ćete biti pokorni. Pomozite meni tako što ćete mi ukazivati na dobro, a sprječavati me od zla i savjetovati me sve dok mi Allah povjerava ovu obavezu. Rekoh vam ovo tražeći oprosta za sebe i vas!" OMEROVA OSVAJANJA Omer, r.a., nastavi sa započetim vojnim operacijama protiv Perzijanaca. Dva čovjeka bili su čuveni mudžahidi: Ebu Ubejde, r.a., i El-Musenna bin Haris. Njihov protivnik je bio čuveni vojskovođa Rustem sa ogromnom vojskom. Blizu grada Babila odigrala se jedna od najvećih bitki s Perzijancima: Bitka kod mosta. Prvi poraz pretrpjeli su muslimani, da bi u drugoj bici izvojevali potpunu pobjedu. Istaknute bitke u ovom periodu su: BITKA NA JERMUKU i BITKA NA KADISIJJI koje su, Allahovom milošću, završene u korist muslimana. Veliki dio Perzijanaca je prihvatio Islam, te je došao kraj Perzijskog carstva. Mnogi historičari u ovoj činjenici vide uzrok šiitske mržnje prema Omeru, r.a., jer je općepoznata njihova ljubav prema predislamskoj Perziji i njenoj kulturi, što se i danas jasno vidi. U to vrijeme susjedna država islamskog hilafeta je bio i Egipat. U Egiptu su svećenici udruženi sa tiranima bespravno jeli tuđi imetak bez ikakvih ograničenja. Narod Egipta je bio terorisan ogromnim nametima, dadžbinama, porezima, čak i na mrtve i sl, te su sa nestrpljenjem i neizvjesnošću pratili razvoj islamske države. Nakon osvajanja Kudsa, u koji je lično dojahao i emirul-mu'minin, te je tamošnjim stanovnicima napisao garanciju za slobodno ispovjedanje vjere i običaja, vojskovođa Amr bin As dobiva novo naređenje: OSLOBODITI EGIPAT! Egipat je žila kucavica Afrike, te su u njega i muslimani polagali velike nade, kao u izvor zaliha hrane, dobar srateški položaj i pomoć širenju istine među tamošnjim stanovnicima. Četiri hiljade mudžahida kreće ka Egiptu i munjevito ovladavaju najznačajnijim uporištima nevjernika. Za vrijeme hilafeta Omera, r.a., islamska država se raširila do Tripolija na zapadu, Kraljevine Nube na jugu Afrike, Azerbejdžana na istoku, cijelog Šama i okolice na sjeveru.
UBISTVO HALIFE OMERA, r.a. Na dan 23. Zu-l-hidždžeta 23 godine po hidžri, muslimani su bili zatečeni i iznenađeni ubistvom vođe pravovjernih - Omera ibn El Hattaba r.a.. Ubijen je u najboljem ibadetu, u namazu, stojeći pred Svevišnjim Gospodarom, na najčistijem mjestu, u Allahovoj kući, mesdždidu Poslanika s.a.v.s. u Medini. Ubila ga pogana nevjernička ruka, perzijanski rob, mladić Ebu Lu'lu' Fejruzi, koji je u Medini radio kao kovač, stolar i mlinar, neka je Allahovo prokletsvo nad njim. Kako je došlo do ubistva? Spominju se tri predaje. Prvu od njih prenosi Sa'd u rivajet u kojem se kaže da je ubistvo bila zavjera od strane ubice Ebu Lu'lu' i židovskog svećenika koji je dolazio Omeru r.a. govoreći da neće isteći mjesec zul-hidždže' a da će Omer umrijeti, nalazeći to, kako je tvrdio, u Tevratu: "Neće proći mjesec zu-l-hidždže' a ti ćeš biti u džennetu! Vidim te kako stojiš na vratima džehenneama i odbijaš ljude da u njega ne upadnu, a kada ti umreš neće u njega prestati upadati sve do Sudnjeg dana. Ne uzmi ovo protiv mene, jer to nalazim u našoj knjizi (Tevratu)." Pa se Omer r.a., uzimajući to šaljivo i ne osvrćući se na njegove riječi, pitao: "Odakle Omer u Tevratu?!" A ovaj bi odgovarao: "Ne nalazimo tvoje ime, nego te prepoznajemo po tvojim osobinama." Druga predaja, koja ništa nije slabija od prve, navodi da je u samoj zavjeri učestvovao i jedan beduin, Arap, kako se navodi u "Er rijadu en nudre'", da je Ibn Ujejne' ibn Hisn obavijestio Omera r.a. da će biti uboden, rukom pokazavši na mjesto, što se i obistinilo. Međutim, predaja je isprekidanog lanca, a i sam Ujejne je bio umno nestabilna ličnost. Zvali su ga glupakom, što izaziva sumnju da učestvuje u ovakvim djelima, jer bi se malo ko njemu povjerio. Treća predaja, ovdje i najvažnija, od Ibn Sa'da, a koja dolazi kao svjedočenje od Abdurrahmana ibn Ebi Bekra, da je prošao pored Ebu Lu'lu'a, El Hermezana i Džufejnija koji su u tajnosti razgovarali, pa kada im se približio, razbježali su se i ispao im je nož, isti onaj za koji se kasnije ispostavilo da je bio nož kojim je halifa Omer r.a. ubijen. Ovo je u poslijetku bilo i razlogom da se izvrsi kisas (smrtna kazna) nad Džufejnijom i El Hermezanijem, dok je Ebu Lu'lu' u bijegu izvršio samoubojstvo, odmah po atentatu, nakon što je vidjeo da će dopasti muslimanskih ruku. Omer je tražio šehadet i predosjetio je blizinu svoga edžela Od Seida ibn Musejjiba se prenosi da je čuo Omera r.a. kako je na hadždžu poslije Mine od Allaha dž.š. u dovi tražio da umre na Njegovom putu kao šehid: "Moj Gospodaru, već sam ostario, snaga me je izdala, moje stado (podanici) se povećalo, pa uzmi me Sebi, bez da sam štogod upropastio ili u nečemu pretjerao. Moj Gospodaru, podari mi šehadet na Tvome putu, i učini moju smrt u gradu Tvoga Poslanika s.a.v.s." Pa se mjesec zu-l-hidzdze' nije ni završio a Omer je bio ubijen. U predaji od Hafse još stoji: "Rekla sam, kako će to biti (jer Omer nije izlazio u pohode, a Medina je bila mirna)?!" Pa mi je (Omer) odgovorio: "Allah će s njim (šehadetom) doći, ako to htjedne." [Ibn El Dževzi, 182] Omer r.a. je također i predosjetio blizinu svoga edžela. Midan ibn Ebi Talha prenosi da je Omer r.a. po povratku sa hadždža održao hutbu, a ona mu bila i posljednja. Spomenuo je Poslanika s.a.v.s i Ebu Bekra a zatim je kazao: "Vidjeo sam san, i ne vidim ga osim išaretom mog skorog edžela. Vidjeo sam pijetla kako me je dva puta kljucnuo, a oko mene ljudi koji mi naređuju da ukazem na onoga koji će me zamijeniti u hilafetu. Allah zasigurno neće dozvoliti da propadne Njegova vjera, hilafet i ono sa čime je poslao Svoga Poslanika s.a.v.s.. Ako mi dođe suđeni čas, pa neka se o hilafetu dogovore šetorica sa kojima je Poslanik bio zadovoljan kada je preselio..." [Buhari ovu predaju prenosi sažeto, a Muslim sa svim pojedinostima.] Kako je ubijen r.a.? Omer r.a. nije dozvoljavao ulazak nemuslimanskim mladićima u Medinu, pa je Mugire ibn Su'be', koji se nalazio u Kufi, od Omera r.a. zatražio dozvolu za ulazak mladića Ebu Lu'lu'a koji je bio vješt stolar, kovač i mlinar (izrađivao je ručene mlinove) pa bio se stanovnici Medine mogli okoristiti njegovim umjećem, na što je Omer r.a. pozitivno odgovorio. Po svom dolasku je uzeo raditi, a nakon izvijesnog vremena došao je Omeru r.a. žaliti se na preopterećenost poslom, te da više radi nego što ga Mugire plaća, trazeći od Omera r.a. da o tome
porazgovara sa Mugirom. Pa kada je spomenuo poslove koje radi i novac koji za to dobija Omer r.a. mu je, imajući namjeru da traži od Mugire da mu olakša, rekao: "Nije to mnogo (misleći na posao kojeg je radio), nego se boj Allaha i budi dobar prema svome vlasniku." Pa je Ebu Lu'lu ljutit otišao od Omera, govoreći: "Sve je obasuo svojom pravdom osim mene... Omer mi izjede džigare!", snujući ubistvo vođe pravovjernih r.a.. Potom je napravio nož sa dvije oštrice (dva bodeža) te ga prelio otrovom, isčekujući pogodnu priliku za izvođenje zavjere. Otišao je do El Hermezana pitajući ga: "Šta misliš o ovome (pokazavši mu nož)?", na što ovaj odgovori: "Ne vidim da ćeš ikoga njime udariti a da ga nećeš usmrtiti." Prošao je Ebu Lu'lu' jednom pored Omera r.a. i skupine ljudi koji su bili sa njim, pa ga je Omer upitao: "Nećeš li napraviti mlin kojeg će vjetar pogoniti, kao što si govorio?" Pa mu je, proklet neka je, odgovorio: "Napraviću ti "mlin" o kome će ljudi pričati!" Pa je Omer r.a. prisutne zapitao: "Zaprijeti li mi to rob, maloprije?" Ubistvo! Amr ibn Mejsur nam kazuje: "Na dan kada je Omer ubijen između mene i njega je stajao samo Ibn Abbas. Kada bi ulazio (u mesdžid) Omer bi rekao: "Poravnjajte safove!". Pa ako bi safovi bili poredani, stao bi ispred i počeo klanjati. Učio bi suru Jusuf ili En Nahl, kako bi se svijet sakupio i stigao na namaz... Tog jutra, samo što je izgovorio početni tekbir, čuh ga kako reče: "Ubi me pseto!" Udario ga je više puta između plećke i slabine, možda i šest puta. A onda se nevjernik (Ebu Lu'lu') dao u bijeg i nije projurio pored čovjeka a da ga nije udario, mašući nožem desno-lijevo, povrijedivši tako trinaest ljudi od kojih je kasnije umrlo devet ili sedam. Abdurrahman ibn 'Avf, vidjevši šta se zbiva, baci svoj ogrtač na ubicu kako bi ga se domogao, pa se nevjernik, znajući da ne može umaći, svojom rukom ubi. Zatim je Omer rukom propustio Abdurahmana da s ljudima obavi namaz. Oni što su bili blizu mene, vidjeli su što i ja, dok ljudi s krajeva mesdžida nisu znali šta se to zbiva. Kada su izgubili glas Omera počeli su govoriti: "Subhanallah, subhanallah!" (misleći da je Omer posehvio), pa je Abdurrahman ne duljeći klanjao namaz." Nakon zavjere Ibn Abbas kaže: "Bio sam kraj Omera, a on je još bio onesviješćen od udaraca i nije dolazio sebi, a izlazak Sunca se već primicao. Rekao sam, ako je još živ spomenite mu namaz, nećete ga ničim prestrašiti kao namazom (tj. pobojaće se da mu ne prođe namaz, a ništa veće nije vidio od namaza). Povikali su: "Namaz, o vođo pravovjernuih!" Prenuo se, pogledao po našim licima i zapitao: "Je su li ljudi klanjali namaz?!" Pa mu rekoh da jesu, na što on dodade: "Nema vjere onaj ko namaz ostavi." Zatražio je vode, pa se abdestio i klanjao, a krv mu je još tekla iz rane. Zatim me poslao da upitam ko ga je ubo, pa sam upitao ljude koji su stajali pred vratima kuće, ne znajući je li Omer još živ. Oni rekoše: "Allahov neprijatelj, Ebu Lu'lu', rob Mugire ibn Su'be', a pored njega je još povrijedio skupinu ljudi, a onda se sam ubio." Pa kada sam se vratio, Omer je s pogledom u mene iščekiovao odgovor, pa kada mu rekoh: "Rob Mugire' ibn Su'be'", on se zahvali Allahu i dodade: "...neka to nije bio musliman kako se ne bi mogao zalagati kod Allaha sedždom koju je učino." Kada su ga odnijeli kući, pratili su ga ljudi. Jedni su govorili: "Nije to ništa", a drugi su se pak pribojavali za njega sve dok nisu pozvali ensarijskog ljekara... Napojio ga je nebizom (voda u kojoj su se hurme razmekšavale) pa je izašao na ranu sa komadićima usirene krvi. Onda su mu dali mlijeka pa je i ono pomiješano sa krvlju izbilo na ranu, čime su uvidjeli da je povreda teža i da nema mogućnosti da je preživi... Potom se začuo plač iz kuće, a Omer r.a. je u punoj pribranosri rekao: "Ne oplakujte me, ko bude plakao neka izađje iz kuće! Zar niste čuli šta je Poslanik s.a.v.s. rekao: "Mejjit će biti kažnjavan zbog plača (plača uz glas) njegove porodice." Ibn Omer kaže: "Kada je uboden moj otac, pribojavao se da nije kome od muslimana šta skrivio a da toga nije svjestan, pa je pozvao Ibn Abbasa, a on mu je bi drag i puno ga je volio, rekavši mu: "Volio bih da razgledaš stanje ljudi", pa je Ibn Abbas otišao, a kada se vratio rekao mu je: "O vođo pravovjernih, nisam
prošao pored skupine muslimana a da ih nisam zatekao kako plaču, pa kao da su danas djecu svoju izgubili." Bojao se Omer r.a. da nije šta propustio i da nije bio pravedan u svojoj vlasti govoreći: "Da imam sve što je na Zemlji dao bi za čas prelaska preko džehennema." Pa mu je Ibn Abbas rekao: "Tako mi Allaha, nadam se da je (vatru) nećeš vidjeti osim onoliko koliko je Allah kazao: "A svako će od vas preko nje prijeći!" Zaista si ti bio vođa pravovjernih, povjerenik vjernika i njihov prvak. Sudio si po Allahovoj Knjizi, i dijelio si pravedno." Pa su Omera zadivile ove riječi, podigao se, šakom udario po prsima Ibn Abbasa i rekao: "Hoces li mi to posvjedočiti (na Sudnjem danu)?" "Hoću, posvjedočiću ti to!" - reče mu Ibn Abbas. Preseljenje Žalost i tuga je obavila muslimane, i svi su iščekivali dan kada će glasnik najaviti svima njima tu pretšku vijest... Zašlo je Sunce tog nedeljnog dana, zatim je prošao ponedeljak, a zebnja je obuzimala ljude. Bili su svjesni da će Omer umrijeti, ali svima je to teško padalo. Pitali su se ko bi ga mogao i naslijediti, tražili su od njega da izabere svoga zamjenika govoreći mu: "Kako ćeš se pojaviti pred svojim Gospodarom a muslimane ostavljaš bez halife?" Zaćutao je Omer i nije im odgovarao... Prošlo je neko vrijeme a onda je rekao: "Allahov Poslanik nije ostavio halife iza sebe, a Allah neće dati da propadne Njegova vjera i hilafet." "Pa smo uvidjeli" - priča Ibn Omer - "da sa Poslanikom nikoga ne ravna." Prošao je i ponedeljak, pa i utorak. Na pomolu je bila i srijeda, a onda je glasnik najavio tu svima tešku vijest čime je na njihova već potištena i od tuge stiješnjena prsa stavio još jedan kamen. Omer ibn El Hattab, drugi halifa Allahovog posalnika Muhammeda s.a.v.s. je umro... Nekadašnji pastir Kurejšija u džahilijetu, u srijedu 26. zu-l-hidždžeta, kao treća ličnost ovog ummeta ostavlja dunjalučki pijesak i prašinu, i odlazi u blizinu svoga Gospodara. Muslimani čitave Medine su sa suzama u očima ispratili ovog velikana. Dženaza mu je klanjana u mesdžidu Poslanika s.a.v.s. a potom je ukopan u sobi Aiše r.a., kraj Poslanika svjetova i prvaka Ummeta Ebu Bekra r.a.. Iza sebe je ostavio trinaestero djece, a ukupno se ženio sedam puta, od kojih je neke žene pustio još u džahilijetu, a neke su mu bile žene kada je preselio u vječnu kuću Ahireta. NAJZNAČAJNIJA DJELA OMERA, r.a. 1) NASTAVAK DžIHADA koji je započeo Ebu Bekr, r.a., a prema Iraku, Šamu, Egiptu… 2) OSNIVANJE "DIVANA" tj. UPRAVA ZA PRIKUPLJANJE HARAČA, UPRAVA ZA VOJSKU I MNOGIH DRUGIH. 3) REORGANIZACIJA DRŽAVE I PODJELA NA GEOGRAFSKO-POLITIČKE OBLASTI - VILAJETE, od kojih je svaki vilajet imao svoga namjesnika, koji je lično imenovan od strane halife. 4) DOKIDANJE ILI SMANJIVANJE DADŽBINA STANOVNICIMA EGIPTA, PERZIJE… 5) USPOSTAVA HIDŽRETSKOG KALENDARA, za koji je kao polazna godina uzeta Hidžra iz Mekke u Medinu, kada Islam postaje znatan politički, vojni i svaki drugi važni faktor. Stanje islamske države za vrijeme hilafeta Omera, r.a., se najbolje ogleda u rečenici koju je rekao perzijski izaslanik kada je našao halifu kako bezbrižno spava u hladu, bez ikakvog obezbjeđenja, koja glasi:"Pravdu si uspostavio, pa mirno spavaj". NEKI HADISI O VRIJEDNOSTI OMERA,r.a. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "U narodima koji su bili prije vas, bili su nadahnuti ljudi, pa ako u mom ummetu bude ijedan - pa to je Omer!" (muttefekun alejh) Prenosi se od Sa'da bin Ebi Vekkasa da je jednom prilikom Poslanik rekao Omeru, r.a.: "Da, sine Hattabov! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, nije te nijednom sreo šejtan, a da ti nije nije pobjegao s puta!" (muttefekun alejh)
Od Džabira, r.a., se prenosi da je rekao:"Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Ušao sam u Džennet, kad tamo Rumejsa, žena Ebu Talhina. I čuo sam neke pokrete, pa sam upitao:"Ko je ovo?" Pa je rekao (Džibril): "Ovo je Bilal". Zatim sam vidio dvorac u Džennetu, na njegovom ćošku je bila hurija, pa sam upitao:"Za koga je ovo?" "Za Omera bin Hattaba"-odgovoriše. Poželio sam da uđem u njega, ali sam se sjetio tvoje ljubomore". "Draži si mi i od oca i majke, o Allahov Poslaniče! Zar da na tebe budem ljubomoran?!" (muttefekun alejh) Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Jedne noći sam sanjao, i vidio sam ljude koji su mi pokazivani. Na njima su bile košulje. Nekima su one dostizale do grudi, drugima niže, a pokazan mi je Omer bin Hattab i na njemu je bila košulja koja se vuče (po zemlji). "Kakva je razlika?"-upitaše ashabi. "U vjeri",- odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. Od Ebu Hurejre, r.a., i Ibn Omera, r.a., se prenosi hadis u sličnim rivajetima: "Jedne noći kada sam sanjao, predočen mi je stari bunar, a na njemu kofa za vodu. Zatim sam iz bunara izvadio onoliko koliko je Allah želio. Zatim je uze Ebu Bekr i izvadi jednu ili dvije kofe sa slabošću. Allah će mu ovu slabost oprostiti. Zatim je uze Omer bin Hattab iz ruku Ebu Bekra, i pođe brzo vaditi kofe dok nije napojio sve ljude oko sebe i zapljusnuo ih." (muttefekun alejh) Ovdje se misli na to da je Poslanik, s.a.v.s., boravio među ljudima koliko je Allah htio, zatim je vlast nad muslimanima prešla na odgovornost Ebu Bekra, r.a., pa je potrajala dvije godine, a zatim je došao Omer čija je vladavina bila duga i bereketna. Ovo je i vid mu'džize Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je ovim navijestio budućnost koja se baš ovako i dogodila. Allaha molimo da nagradi najboljom nagradom drugog halifu muslimana, jednog od hulefai-rašidina, onoga kojem je obećan Džennet još za vrijeme njegova života, Omera bin el-Hattaba!!!
ALIJA IBN EBU TALIB r.a. - LAV ISLAMA ???? (????) Puno ime mu je Alija bin Ebi Talib bin Abdul-Mutalib bin Hišam bin Abdu-Menaf bin Kusajj bin Kilab bin Ka'b bin Lu'j el-Kurejši. Majka mu je bila Fatima bint Esad bint Hišam. Nosio je nadimak Ebu Hasan po svome sinu. Bio je amidžić i zet Poslanika, s.a.v.s., te je jedan od onih kojima je Allah, dž.š., obećao Džennet. Islam je primio kao desetogodišnjak i broji se kao prvo dijete u Islamu, što također govori o njegovom ugledu. Islam je prihvatio kada je jedne prilike zatekao Poslanika, s.a.v.s., i Hatidžu, r.a., da obavljaju namaz, te ga je zatim Poslanik pozvao u Islam. Kao dijete, Alija, r.a., odrasta u Islamu. On već u pupoljku svoga života biva odgajan od najvećeg odgajatelja svijeta. Kao takav Alija, r.a., se okitio svim pozitivnim osobinama. Bio je nadaleko poznat po znanju, njegovi dvoboji su svjetionici historije i svjedoci njegove hrabrosti. Bio je stidan, moralan i obrazovan. Isticao se izrazitom fizičkom snagom i nikada nije pobijeđen u dvoboju. Bio je srednje visine, visokog čela, tamnoput, krupnih očiju i lijepa lica. Nosio je veliku bradu. Alija, r.a., je bio izuzetno blizak sa Poslanikom, s.a.v.s. To vidimo i u događaju bratimljenja između muhadžira i ensarija. Naime, Poslanik, s.a.v.s., se bio pobratimio sa Alijom, r.a. Njegova hrabrost i važnost u samim počecima Islama vidimo i u njegovom lijeganju u postelju namjesto Poslanika, kada su Kurejševići spremali atentat na Resulullaha, a.s. Tu noć su Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., učinili hidžru. Alija, r.a., je hidžru obavio tri dana poslije. Sam je rekao o svojoj hidžri:"Kada je Poslanik, a.s., izašao prema Medini, naredio mi je da ostanem kako bih vratio ljudima povjerene emanete, zbog kojih je i imao nadimak "Povjerljivi". Ostao sam tri dana i pojavljivao se nakon što bih odsustvovao dan, a potom sam napustio Mekku. Slijedio sam Poslanikove, s.a.v.s., tragove, dok nisam došao do plemena Benu Amr bin Avf. Zatim sam otišao do kuće Kusama bin el-Hidma u kojoj se Poslanik odmarao." Kada je čuo da je Alija stigao, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Zovnite mi Aliju!", a ashabi rekoše da su mu noge otekle i da nije u stanju da hoda. Poslanik, s.a.v.s., je otišao do njega, zagrlio ga i zaplakao. Njegova stopala je navlažio pljuvačkom i zamolio Allaha da ga izliječi. Aliju, r.a., poslije toga više nikada nisu zaboljele noge.Za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., je bio istaknuti mudžahid i alim. U knjigama historije se spominje mnoštvo imena istaknutih mušrika koje je svojom sabljom ubio Alija, r.a., O sebi kazuje: "Poslao me je Poslanik, s.a.v.s., u Jemen, pa sam upitao: "Allahov Poslaniče! Šalješ me u Jemen, pitat će me o presudi, a ja neću znati?" Poslanik mi reče: "Priđi!" Prišao sam mu, a on je udario rukom u moja prsa i rekao:"Gospodaru, ojačaj njegov govor i uputi mu srce!" Tako mi Onoga Koji je dao da zrno proklija i Koji je stvorio ljude, poslije toga se nikada nisam dvoumio u presudi među dvojcom." Ljudi su voljeli Aliju, r.a. Amr bin Se'id bin el-As je jednom upitao Abdullaha bin Ajjaša bin Ebi Rebiu:"Amidža, zašto ljudi hrle Aliji, r.a.?" Abdullah mu reče: "Bratiću, kod njega možeš naći prekaljenost u nauci. Uglednog je roda, među prvim je primio Islam, zet je Allahova Poslanika, s.a.v.s., poznavao je
sunnet, bio je “spas” na bojnom polju i darežljiv nevoljnicima i potrebnim, neka je Allah njime zadovoljan!" HILAFET Nakon što je mučenički izvršen zločin nad Osmanom bin Affanom, r.a., trećim halifom, 18. zul-hidžeta 35. god. po Hidžri (20.7. 656. god. po Isa, a.s.), počinje vrijeme velikih smutnji i borbi koje je najavio Poslanik, s.a.v.s. Ovi sukobi su imali teške posljedice na sav islamski svijet. Stanovnici Medine, među njima i neki buntovnici, vrše pritisak na Aliju, r.a., da prihvati položaj i odgovornost halife. Među muslimanima, bezvlašće i klica sukoba je šejtanskim umom i munafičkom rukom posijana. Da bi ovome stao u kraj, Alija, r.a., je prihvatio položaj halife, te odmah od svih zatražio da mu učine prisegu koja je od halifinog prava. Zatim je održao čuvenu hutbu: "Allah je objavio Knjigu u kojoj je Uputa i objašnjenje dobra i zla. Uzmite dobro, a klonite se zla. Farzovi koje obavljate radi Allaha odvest će vas u Džennet. Allah je zabranio stvari koje nisu nepoznate, i učinio je pravo muslimana prečim od svega na dunjaluku. Allah je iskrenošću i tevhidom povezao sve muslimane. Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni ostali muslimani, osim kada pravo zahtjeva drugačije. Musliman se ne smije uznemiravati, osim s pravom. Razmišljajte o zajedničkim interesima, a svakom od vas će doći smrt. Ljudi su ispred vas i smrt vas uvijek prati. Blago postupajte jer vas Ahiret očekuje. Bojte se Allaha u postupcima prema ljudima. Bit ćete pitani čak i za zemlju i za stoku. Pokoravajte se Allahu i nemojte Mu griješiti. Ako vidite dobro djelo, okoristite se od njega, a ako vidite zlo, ostavite ga. Sjetite se kada vas je bilo malo i kada ste bili nemoćni na Zemlji!"Neki namjesnici, od kojih je i bliski Osmanov, r.a., rođak Muavija, ne dadoše bej'u - prisegu na vjernost Aliji, r.a. On nije poduzimao ništa želeći da se duhovi stišaju, te da se islamska država vrati u stanje koje će koliko toliko biti normalno. U suštini prvi zadatak i problem s kojim se suočio Alija, r.a., je bio: kako se postaviti naspram buntovnika i ubica Osmana, r.a. Ugledni ashabi su također smatrali da je neophodno da se ubice odmah kazne. Naravno, ovo je stajalište imala i Osmanova, r.a., porodica i rođaci. Alija, r.a., kao halifa svih muslimana, nakon dugog idžtihada i razmišljanja o ovom pitanju, odluči da je neophodno prvo ujediniti muslimane, a zatim kazniti sve krivce. Neki ashabi su u Mekki učinili drugačiji idžtihad i krenuše ka Iraku da pobiju Osmanove, r.a., ubice sa oko 3 000 muslimana. I zaista, pogubiše brojne saučesnike u ubistvu trećeg halife. Alija, r.a., da bi zaustavio ubijanje muslimana i podizanje daljih tenzija, diže bajrak i okuplja vojsku, te kreće put Iraka.Kada je stigao u Irak, tamo su razilaženja već uzela maha, a oni koji su konstantno podsticali ta razilaženja, bili su munafici koji su i inicijatori mnogih zlih događaja. Alija, r.a., otpočinje pregovore sa svim stranama, kako bi sve prošlo bez prolijevanja muslimanske krvi koja je, kako je to pojasnio Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadždžu, sveta za sve ljude svijeta, osim sa pravom. Majka vjernika, Aiša, r.a., je također došla u Irak radi mirenja ljudi. Stvari su se time dodatno zakomplicirale. Kulminacija je bila u toku. Alija, r.a., je u toku pregovora pristao da iz svoje vojske odstrani sve one koji su bili u Medini za vrijeme nemilih događaja, iako je tu bio veliki broj njemu najodanijih vojnika. Kada su Osmanove ubice vidjele da se klupko razmotava, te da će biti okrivljeni i osuđeni u toku noći, napadoše na ove Alijine, r.a., vojnike koji pomisliše da su pregovori završeni te da je rat nastupio. U toj noći nije se znalo ko ubija koga i radi čega. Krvi je bilo na sve strane. Bitka je potrajala i dobila je naziv " Vak'atul džemel" - "Bitka kod deve", jer je Aiša, Majka vjernika, r.a., jahala na devi koja je jednog trenutka posrnula te su obje strane ili više njih, pohrlili kako bi "sačuvali" majku vjernika od onih drugih.Bitka je prestala, a Alija, r.a., kao "pobjednik" plemenito i mudro naređuje da se ne smiju progoniti bjegunci, ubijati ranjenici, niti pljačkati grad, niti mještani. Aišu, r.a., je uz svu čast koja joj pripada, otpremio sa njenim bratom Muhammedom u Medinu. Nakon ove "pobjede", munafici se sve više povlače a stanovnici Iraka i ostalih dijelova islamske države, sem Sirije (Šama) gdje je bio namjesnik Muavija, priznaju Aliju, r.a., za halifu muslimana. Alijine vojske krenuše uz Eufrat, pojačane sa jedinicama iz Azerbejdžana i Hamadana. Kod mjesta Siffin sretoše se sa Muavijinim trupama. Alija, r.a., želi pregovore, ali Muavija ih ne želi jer je već prije čuo da je halifa krenuo ka njemu, te se bio spremio za boj i ne htjede dati prisegu Aliji, r.a. Tada se zametnu jedna od najkrvavijih drama Ummeta Muhammeda, s.a.v.s. Borba zvana "Bitka na Siffinu", je trajala punih mjesec dana. Svaki dan je bila jedna ili dvije bitke. Ratna sreća je čas bila na jednoj, a čas na drugoj strani. Alija, r.a., opet inicira pregovore, a nakon što su se i oni otegli u nedogled, Alija, r.a., je postrojio vojsku i uputio dovu Allahu: "Gospodaru moj, Gospodaru svoda natkrivenoga i čuvanoga, o Ti Koji Si učinio da on bude noći i danom, o Ti Koji Si na njemu učinio putanju Sunca i Mjeseca, i stanište zvijezdama, i nastanio Si ga melekima koji se ne umaraju u ibadetu i pobožnosti, o Gospodaru Zemlje, koju Si učinio prebivalištem ljudi i životinja, i onoga što ne možemo izbrojati od vidljivoga, i mnoštva koje ne vidimo, Gospodaru lađi koje morem plove s korisnim tovarom za ljude, Gospodaru oblaka potčinjenih, koji između nebesa i Zemlje plove, Gospodaru dubokih i velikih mora, koja okružuju naše kopno. Gospodaru brda učvršćenih, koje Si stvorio da se Zemlja ne potresa, a stvorenjima dao da korist iz njih vade, ako nam danas daš pobjedu - zaštiti nas od smutnje i nereda i uputi nas Istini, a ako oni pobijede - podari mi šehadet, a moje ashabe sačuvaj od smutnje. " Zatim je otpočela velika bitka u kojoj su Muavijine trupe bile skoro savladane, a Alijine su skoro bile došle do Muavijina šatora. Tada se neko od njih dosjeti te da ne bi bili poraženi, upotrijebi varku
i naredi da se nekoliko stotina Mushafa izdigne na koplja, te da se viče: "Neka nam sudi Allahova knjiga!" Alija, r.a., pristade i izgubi gotovu "pobjedu" iz ruku. Na pregovorima je usaglašeno da se u mjesecu ramazanu u "Dumetul - džendelu" sastanu Amr bin el-As, r.a., ispred Muavije, i Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., ispred Alije, te da riješe pitanje Hilafeta, a da vojske ostanu na svojim položajima. Mnogim pristalicama Alijinog, r.a., idžtihada ovo se nije svidjelo, te njih oko 10 000 bezuvjetno zatraži da se odustane od ovog "suda". Kada im ovo ne uspije, odvojiše se i nazvaše se HAVARIDž ili HARIDžIJE odakle nasta prva sekta u Islamu. Odmah potom izabraše Abdullaha bin Vehba za svog halifu, u ševalu 37. god. Otprilike tada nastaje i druga sekta, ŠIJJE, koji su se odvojili sa mnogo čudnih, pretjeranih vjerovanja i traženja. Alija, r.a., ovo nije prihvatio te se spremio da svrgne Muaviju, on se obrati haridžijama da mu pomognu ali oni, s obzirom da su sve učesnike pregovora između Alije i Muavije proglasili nevjernicima, oni to odbiše. S druge strane čete vjerne Aliji, r.a., su zahtijevale da se prvo obračuna sa haridžijama, a zatim sa Muavijom. On protiv njih povede rat i skoro da ih istrijebi 8. safera 38. god. kod Nahrevana.Nakon toga sastadoše se trojica haridžija i dogovoriše da ubiju: jedan Aliju, drugi Muaviju, a treći Amr bin el - Asa. Samo je prvi, Abdurrahman Muldžem el - Hamiri uspio, a druga dvojica nisu i ubijeni su pri samom pokušaju. Kada je Alija, r.a., rano ujutru izašao da klanja sabah - namaz, 15. ramazana 40. god. po Hidžri, biva napadnut i smrtno ranjen od udarca u glavu. Ubica bi uhvaćen. Nakon ovoga Halifa pozva svoja dva sina Hasana i Husejna, i reče im:"Savjetujem vam da se bojite Allaha! Ne činite nepravdu na dunjaluku, pa makar vam bila učinjena. Nemojte plakati za onim što vam je uskraćeno. Govorite istinu, budite milostivi prema siročetu i pomozite nevoljnika. Budite nasilniku protivnici, a onome kome je nasilje učinjeno, pomozite. Radite po Kur'anu, a po pitanju vjere ne bojte se ničijeg prigovora." Nakon toga, neposredno prije edžela, Halifa je naredio da se zapiše njegov vasijjet - oporuka koja glasi: "Ovo je oporuka Alije sina Ebu Talibovog. Oporučujem da nema boga sem Allaha a Muhammed, a.s., je Njegov rob i Njegov Poslanik. Allah je po Svome Poslaniku poslao uputu i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera makar ne bilo pravo mnogobošcima. Zatim, "Klanjanje moje, obredi moji, život moj i smrt moja, doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, On nema saučesnika. To mi je naređeno i ja sam prvi musliman". Čvrsto se Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! Čuvajte rodbinske veze, da bi vam Allah olakšao polaganja računa. Tako mi Allaha, Allah je uz jetime i nemojte im se izrugivati i udarati ih. Allaha mi, Allah je sa vašim komšijama i oni su oporuka vašeg Poslanika, a.s., koji nije prestajao da nam ih spominje dok nismo pomislili da će komšije imati pravo na naslijeđe. Allaha mi, Allah je uz Kur'an, pa neka vas ne preteknu drugi u postupanju po Kur'anu. Allaha mi, Allah vas gleda dok ste u džamijama u namazu i ne ostavljajte ih prazne, jer ako su prazne, neće biti ni nadgledane. Allaha mi, Allah pomaže u borbi na Njegovom putu kada založite živote svoje i imetke svoje. Allaha mi, Allah je uz zekat, on gasi Gospodarevu srdžbu. Allaha mi, Allah podržava onoga ko odbrani Poslanika, s.a.v.s., pa ne dozvolite nikako napad na njega u vašem prisustvu. Allaha mi, Allah je uz bijednika i siromaha, pa ih pozovite da im podijelite ono što je kod vas. Allaha mi, Allah je uz vaše podanike. Namaz! Namaz! Ne bojte se u ime Allaha ničijeg prijekora. Govorite lijepe riječi, kao što vam je to Allah naredio. Ne ostavljajte naređivanje dobra, a odvraćanje od zla, pa da vam vladari postanu najgori od vas, zatim ćete Allaha moliti, a dove vam neće biti uslišane. Dužnost vam je da se pazite i potpomažete, da ne izbjegavate jedan drugoga, da ne prekidate međusobne odnose i da se ne razjedinjujete. Pomažite jedni druge u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu. Bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava. Allah vas čuvao, o, Poslanikovo, a.s., potomstvo, i čuvao vas kao što je čuvao Svoga Poslanika. Molim Allaha da vas pomogne! Neka je na vas selam i milost Allahova!” Nije prestajao izgovarati šehadet sve dok mu duša nije napustila ovaj svijet. NEKE VRLINE ALIJE BIN EBI TALIBA r.a. On, r.a., je jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, još za vrijeme svoga života. Njegov trud na Allahovom, dž.š., putu je neupitan. On je čovjek kojeg je Poslanik, s.a.v.s., odabrao da bi se s njim pobratimio kada je bratimio muhadžire i ensarije. Prisustvovao je prisezi zvanoj "Ridvan" koju Allah spominje riječima: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost prisegli…" (Prijevod značenja -El-Feth, 18.) U vjerodostojnim predajama se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao na dan Hajbera: "Zastavu ću svakako dati onome ko voli Allaha i Njegova Poslanika, i koga vole Allah i Njegov Poslanik. Allah će mu dati sigurnu pobjedu." Bio je to Alija, r.a. On je Poslaniku, s.a.v.s., bio na nivou pomoćnika što vidimo i u hadisu:"Ti si kod mene kao što je Harun kod Musaa, s tim, što poslije mene više nema poslanika" (prenosi Muslim) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je zajedno blagoslovio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna. Jednom prilikom je Resulullah, s.a.v.s., upitao svoje amidžiće: "Koji od vas će me štititi i prijateljevati sa mnom, na dunjaluku i ahiretu?" Alija reče: "Ja". Allahov Poslanik, s.a.v.s., na ovo reče: "On je moj prijatelj i na dunjaluku i na ahiretu." Potom je uzeo svoj ogrtač i njime pokrio Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: "Allah želi od vas grijehe otkloniti, o porodico Poslanikova" (prenosi Tirmizi)
Neka Allah najboljom nagradom nagradi Aliju bin Ebi Taliba, četvrtog halifu muslimana!
OSMAN IBN AFFAN r.a. T. Muhened (Saff) ČOVJEK KOJEG SE STIDE MELECI Puno ime mu je Osman bin Affan bin el-As bin Umejje bin Abduššems bin Abdumenaf bin Kusajj. Bio je rođak Poslanika, s.a.v.s., sa dvije strane. Njegova nana s majčine strane bila je kćerka Abdul-Mutalibova, tj. Poslanikova, s.a.v.s., tetka. S druge strane povezan je s Poslanikom, s.a.v.s., preko pretka Abdul Menafa. Osman, r.a., je rođen u bogatoj trgovačkoj porodici. Bio je poznat po nježnosti i blagosti. Nadaleko je bio poznat njegov stid i veličina njegovog ahlaka. Bio je učen čak i prije prihvatanja Islama. Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je to da je imao prirodni prezir prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog. Bio je lijepog izgleda, srednje visine, okrugla lica, nježne kože, tamnoput, pravog nosa, krupnih očiju. Primio je Islam sebebom Ebu Bekra, r.a., koji mu je rekao: "Teško tebi, Osmane! Kako ti, kao razborit čovjek, ne možeš razlučiti istinu od neistine? Kakvi su ovo kipovi koje obožava naš narod? Zar nisu od kamena, gluhi, slijepi, niti koriste, niti štete?" Osman, r.a., reče: "Allaha mi, takvi su kakve si ih opisao." Nakon toga su otišli do Poslanika, s.a.v.s., gdje je Osman, r.a., priznao svoj Islam, izgovarajući šehadet. Njegova blizina s Poslanikom, s.a.v.s., se ogleda i u tome što je ubrzo postao zet Poslanika, s.a.v.s., oženivši njegovu kćerku Rukajju. S njom je i učinio hidžru u Abesiniju, nakon što su se pritisci Kurejša povećali, a zatim su se nakon nekog vremena ponovo vratili u Mekku. Njihov brak je bio čuven po slozi, ljubavi i zajedništvu. Njihova porodica je prva učinila hidžru u Medinu. Počinje razvijanje Medine. Poslanik, s.a.v.s., je učinio hidžru s Ebu Bekrom, r.a., pretvarajući time Medinu u centar Allahove objave, islamske misli i naglog jačanja Islama. Ubrzo zatim došlo je do prve veće bitke u historiji Islama, Bitke na Bedru. Osman, r.a., zbog bolesti svoje voljene supruge, nije učestovao u ovoj velikoj pobjedi muslimana. Na isti dan je na Ahiret preselila Rukajja r.a. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Osmana, r.a., odvojio dio plijena, kao da je i on učestvovao u ovoj bici. Želeći da sačuva svoje tazbinstvo s plemenitim Poslanikom, Osman je zaprosio i njegovu drugu kćerku Ummu Kulsum. Poslanik, s.a.v.s., je prihvatio ovaj brak i vjenčao ga s njom. Zbog ovoga je Osman, r.a., prozvan ZUN-NUREJN (Vlasnik dva svjetla), tj. Vlasnik dvije časti, time što je dva puta postao zet Poslanika, s.a.v.s., a u ovome nam je dokaz velike Poslanikove ljubavi naspram ovog časnog čovjeka. Prenosi se od Nizala bin Sebre el-Hilalija da je rekao: "Rekli smo Aliji r.a.: "Vođo pravovjernih, pričaj nam o Osmanu bin Affanu!" On je rekao: "Prozvan je Zun-nurejn, na najvećim je stepenima, srodio se s Poslanikom, s.a.v.s., preko njegovih kćeri, i osigurana mu je kuća u Džennetu." Osman, r.a., je bio Poslanikov, s.a.v.s., izaslanik u Mekku, za vrijeme događaja poznatog kao Ugovor na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmana, r.a., a do muslimana je došla vijest da je Osman, r.a., ubijen. To je bio sebeb čuvene muslimanske prisege na smrt, a radi bitke protiv Kurejša. Ovaj slučaj spominje i Allah, dž.š., u Kur'anu: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih. I nagradiće ih skorom pobjedom." (Prijevod značenja - Feth, 18.) A Poslanik, s.a.v.s., je u toku zakletve pružio svoju ruku i rekao: "Ovo je Osmanova ruka", a u drugoj predaji :"Ovo je za Osmana" (Fethul Bari: 7/54/3698, Tirmizi, i kaže hasen-sahih).
IZBOR ZA HALIFU Nakon što je pokopan halifa Omer bin Hattab, r.a., prvog dana 24. godine po Hidžri, po halifinom naređenju pristupilo se vijećanju šure koju su sačinjavala šesterica istaknutih ashaba, među kojima je jedan trebao biti izabran za halifu. To su bili: Osman bin Affan, Alija bin Ebi Talib, Talha bin Ubejdullah, Zubejr bin Avvam, Sa'd bin Ebi Vekkas i Abdurrahman bin Avf. Ovu naredbu halifa Omer je dao nakon što je uvidio da je islamska država dovoljno stabilna te da odluka o upravi treba da bude donesena između ovih najistaknutijih ashaba. Nakon dugog vijećanja, Abdurrahmanu bin Avfu, r.a. bi povjereno da on donese krajnju odluku, tj. da izabere jednog od dvojice: Osmana bin Affana i Alije bin Ebi Taliba. Oba ova ashaba su bili pisari Allahove Objave. Kada se klanjala dženaza Omeru, r.a., Abdurrahman je ih izjednačio tako što ni jednom nije dopustio da bude imam, znajući da bi to moglo izazvati nedoumice, te je odredio da dženazu klanja Suhejb bin Sinnan er-Rumi, kojeg je Omer bio odredio da klanja ljudima kao imam, nakon što je smrtno ranjen halifa Omer. U kabur su ga spustili članovi šure sem Talhe, sa njegovim sinom Abdullahom, tako da su i ovdje bili izjednačeni Osman i Alija, r.a., Odluka je bila teška. Abdurrahman, r.a., je tri dana klanjao nafile, a zatim bi izlazio i tražio mišljenje muslimana po ovom pitanju. Spominje se da je pitao sve, čak i putnike namjernike, nije izostavio ni to da pita djecu u mektebima, te da ova tri dana skoro nije zaspao. Odluka velike većine muslimana je bila: NOVI HALIFA MUSLIMANA JE OSMAN BIN AFFAN, r.a. Kada je odluka donesena, muslimani su se iskupljali u mesdžidu da bi dali prisegu halifi. Nakon ovoga Osman, r.a., im se obrati prigodnom hutbom u kojoj je rekao: "Vi ste u kući prolaznosti. Nadmećite se u dobru koliko možete do kraja vašeg života. Ne znate hoćete li osvanuti ili omrknuti. Zar nije dunjaluk prepun obmana, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u vjeri u Allaha šejtan ne pokoleba. Uzmite pouku od prošlih naroda i trudite se da budete bolji. Ne budite nemarni. Gdje su oni što su radili za dunjaluk, i što su ostavili tragove i ostatke svojih civilizacija iza sebe? Zar niste čuli za njih? Odbacite dunjaluk kao što ga je i Allah, dž.š., odbacio i tražite Ahiret, jer je Allah rekao da je on bolji, riječima: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može! Bogatstvo i sinovi su ukras na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će kod Gospodara tvog bolje nagrađena i ono (su) u šta se čovjek može pouzdati!" (Prijevod značenja Kehf, 45.-46.)
NAJZNAČAJNIJA DJELA OSMANA r.a. Među najznačajnija djela halife Osmana bin Affana, r.a., se ubrajaju:
1)DALJA STABILIZACIJA ISLAMSKE DRŽAVE. U prvim godinama Hilafeta Osman, r.a., se posvetio dovršavanju i upotpunjavanju vojnih operacija na Istoku i Zapadu. U potpunosti je osvojena Armenija i Azerbejdžan. Uništava se Perzijsko carstvo. Bizantijske trupe su osujećene u namjerama da pod svoje okrilje povrate Egipat i Šam. 2) OSNIVANJE POMORSKIH SNAGA Centri mornarice su bili u Egiptu i Šamu. Zadatak je bio jasan: očuvanje obala islamske države i ispomoć u ratovima protiv nevjernika. Mornarica je prerasla u najveću pomorsku silu tog vremena, što se ogledalo u osvajanju mnogih ostrva, među njima i Kipra. 3) SAKUPLJANJE I ŠIRENJE MUSHAFA Osnivaju se rigorozne komisije za širenje Mushafa. Uzet je primjerak koji je čuvan kod Hafse, r.a., Poslanikove, s.a.v.s., supruge, te je umnožen i razaslat u sve krajeve islamske države kako bi se spriječilo bilo kakvo razilaženje u Allahovoj Objavi. O svojoj ljubavi spram Allaha I Njegova Poslanika, te njegovom ulogom u Islamu, vidimo i u njegovim, r.a., skromnim riječima: "A zatim, pa kada je Allah poslao Svoga Poslanika sa istinom, bio sam jedan od
onih koji su se (odmah) odazvali Allahu i Njegovom Poslaniku, i povjerovao sam u sve s čime je poslat, a zatim sam učinio i dvije hidžre… Drugovao sam s Poslanikom, s.a.v.s., a da mu nikada nisam bio nepokoran, niti sam ga ikada prevario…" (Fethul-Bari:7/53/3696) POBUNA PROTIV HALIFE Kao što smo već spomenuli, halifa Osman, r.a., je bio izrazito blage naravi. Mnogi historičari ovu činjenicu uzimaju kao povod za mnoge napade na halifu. Njegova blagost je bila tolika da nije skoro nikoga uskraćivao od onoga što bi zatražio. Ovo su pratili munafici, na čelu sa Abdullahom bin Sebe'om, koji je u Egiptu otvoreno počeo izazivati revolt protiv halife muslimana. Izmišljao je njegove greške i mahane, govorio protiv njega i širio smutnju po islamskoj državi. Klica sumnje se brzo širi. Revolt jača te i mnogi iskreni vjernici dolaze u nedoumicu i podpadaju pod propagandu munafika. Njegova mirna priroda ne odgovara na ova kretanja. Kulminacija pobune je bila kada su ustanici došli u Medinu, glavni grad islamske države, te opkolili kuću u kojoj je stanovao Osman, r.a. Osman, r.a., je ubijen dok je učio Kur'an. Osman, r.a., je iza svoje smrti ostavio četiri časne supruge. To su bile: Naila, Remla, Ummul Benin i Fahata. Osmana, r.a., je Allah obdario sa 14-oro djece, od kojih su neka umrla u svojoj ranoj mladosti. Pobuna protiv halife ostavila je ogroman prostor za kasnija djelovanja munafika, i njihovo osnivanje raznih sekti, pravaca i podvala. Događaji koji su neposredno uslijedili su usko bili povezani sa ovim nemilim događajem.
NEKE KARAKTERISTIKE OSMANA BIN AFFANA, r.a. Rekao je Omer, r.a., kada je određivao članove šure: "Ne vidim ni jednog ko je preči da odlučuje o toj stvari od sljedećih, kojima je Poslanik, s.a.v.s., bio zadovoljan u svom životu, to su: Alija, Osman, Zubejr, Talha, Seid i Abdurrahman" Jedna od karakteristika koja je krasila Osmana, r.a,. je i to da mu je Poslanik, s.a.v.s., lično potvrdio da je on od stanovnika Dženneta. Naime, u mnogo hadisa se prenosi slučaj u vezi bunara Aroma, u blizini Medine, za koji je Poslanik s.a.v.s. rekao da onaj ko ga kupi i stavi na raspolaganje muslimanima, taj je stanovnik Dženneta. Učinio je to Osman, r.a. Druge prilike, Poslanik, s.a.v.s., je ponovio ovu svoju poruku muslimanima kada je za vrijeme sakupljanja novaca za "siromašnu vojsku" (kako je prozvana), Osman r.a. je poklonuo 300 deva i 1000 zlatnika. Prenosi Muslim od Aiše, majke vjernika, da je rekla: "Rekao je Poslanik, s.a.vs.:"Kako da se ne stidim čovjeka kojeg se stide meleci." (Sahihul-Muslim i njegov šerh: 5/168), Buhari, "Feth": 7/3695) Bio je čovjek koji je čuvao svoju vjeru i svoju čast, te je i Poslanik, s.a.v.s., upozorio Osmana, r.a., da istraje u dobu fitneta i razilaženja koja će se desiti u njegovo vrijeme. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik rekao svojim ashabima:"Doći će vrijeme fitneta i razilaženja, ili razilaženja i fitneta" "Šta nam preporučuješ, o Allahov Poslaniče?" - rekoše ashabi. "Držite se Emira (vođe) i njegovih drugova", te je pokazao ka Osmanu. (Hakim u "Mustedreku" / 3/103, i Ahmed u "Musnedu" 4/105-110). Također se bilježi da je Poslanik, sa.v.s., tražio na smrtnoj postelji da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Te je po Poslanikovoj, s.a.v.s., želji doveden Osman, r.a., te ga je on obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, te je on, r.a., na dan svoje pogibije rekao: "Ovo mi je obećao Poslanik, i ja sam strpljiv na tome." Od Enesa, r.a., se prenosi da je rekao: "Popeo se Poslanik, s.a.v.s., na brdo Uhud, s njim su bili Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a., te se ono počelo tresti. Poslanik je rekao: “Smiri se! Na tebi su Poslanik, Siddik i dva šehida (tj. Omer i Osman)" (Feth:7/53/3699) Pa neka Allah podari najljepšu nagradu ovome heroju Islama!
AHMED B. HANBEL dr. Šefik Kurdić
Ahmed b. Hanbel bio je velikan hadiske i šerijatskopravne znanosti. Njegov Musned, sa blizu 40.000 hadisa, jedno je od najznačajnijih i najkorisnijih hadiskih djela. Čvrstina njegove vjere, snaga argumenata koje je koristio i intelektualna profinjenost, učinili su ga neprobojnim zidom za novotarije koje su u to vrijeme nadirale, dok su ga iskušenja, koja su kulminirala zatvaranjem u tamnicu, učinile paradigmatičnim za generacije koje dolaze! Puno mu je ime Ebu Abdullah Ahmed b. Muhammed b . Hanbel b. Hilal b. Esed b. Idris b. Abdullah b. Hajjan b. Abdullah b. Enes b. Avf b. Kasit b. Mazin b. Šejban b. Zuhel b. Sa'lebe b. Ukabe b. Sa'b b. Ali b. Bekr b. Vaif ez-Zuheli eš-Šejbani el-Mervezi el-Bagdadi. Ahmedov otac je pred njegovo rođenje preselio iz Merva u Horasanu u Bagdad. U to vrijeme njegova majka je bila trudna i odmah po dolasku u Bagdad rodila je Ahmeda 164. god. po Hidžri. Inače, njegovo porijeklo se spaja sa porijeklom Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s, kod Nizara b. Ma'da b. Adnana i seže do Isma'ila, a.s! On je poznat u narodu kao Ahmed b. Hanbel, iako mu Hanbel nije otac, nego djed! To je zbog toga što mu je otac Muhammed bio obični vojnik, dok mu je djed bio daleko poznatiji, naime, bio je gradonačelnik Šerhasa u Horasanu za vrijeme emevijske vladavine. Djetinjstvo i obrazovanje Otac mu je umro kada je on bio sasvim mali. Neki tvrde da je Ahmed imao tada samo tri, a njegov otac trideset godina. Svu brigu o njemu je preuzela majka. Ahmed je još kao dijete naučio arapski jezik i Kur'an napamet. Ebu Jusuf, poznati hanefijski pravnik i Ebu Hanifin učenik, bio je prvi učitelj od koga Ahmed počinje saznavati. To priznaje sam Ahmed kada kaže: Prvi od koga sam bilježio hadis bio je Ebu Jusuf! Zna se da je jedan od njegovih prvih učitelja bio i Hušejm b. Bešir kod koga je Ahmed pune četiri godine slušao hadis i to od 179. do 183. god. Tada je Ahmed, kako tvrdi Ibn Kesir, imao 16 godina! Prvo njegovo putovanje u potrazi za hadisom van rodnog Bagdada bilo je 183. godine kada odlazi u Kufu, a tri godine kasnije odlazi u Basru. Nakon toga odlazi u Mekku, 187. godine kada sluša Sufjana b. Ujejnu. Te godine Ahmed prvi puta obavlja i hadž. Iza toga putuje u Jemen (197. godine.) gdje u San'i sluša čuvenog Abdurrezzaka. Sa njim putuje i Jahja b. Me'in, njegov savremenik, inače, veliki muhaddis i kritičar hadisa. Nedostatak materijalnih sredstava ga je spriječio da otputuje u Rejj i sluša poznatog učenjaka Džerira b. Abdu-l-Hamida. Za to mu je trebalo 50 dirhema, što on, zbog skromnog materijalnog stanja, nije mogao sebi priuštiti! Inače, djetinjstvo je proveo živeći skromno, jer mu otac, osim male, skromne kuće ništa drugo nije ostavio. Zato je od malih nogu bio primoran zarađivati za život, baveći se krojačkim zanatom, tkanjem i prodajom odjeće, pisarskim zanatom, čak i prenošenjem tereta, ali je uvijek strogo vodio računa da svaki novčić zaradi na dozvoljen način! Učitelji Ahmed b. Hanbel od petnaeste, a prema nekim izvorima, od šesnaeste godine obilazi hadiske stručnjake i od njih uči hadis i hadiske znanosti. Tako je obišao brojne islamske naučne centre i slušao brojne učitelje. Izdvojićemo samo neke: Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el-Kadi, poznati učenik Ebu Hanife, Hušejm b. Bešir el-Vasiti, Abdurrahman b. Mehdi, Sufjan b. Ujejne, Sulejman b. Harb, Ebu Bekr b. Ajjaš, Abdurrezzak b. Hemmam es-San'ani, Ebu Davud et-Tajalisi, Ebu Bekr b. ebi Šejbe, Muhammed b. Idris eš-Šafi'i, Jahja b. Se'id el-Kattan, Veki' b. el-Džerrah, Džerir b. Abdu-l-Hamid, Ishak b. Rahevejh, Abdullah b. Numejr, Bišr b. el-Mufeddal, Isma'il b. Ulejje i dr. Puno je vremena proveo obilazeći učitelje i crpeći zavidno znanje kojim su oni raspolagali. Otuda se oženio veoma kasno, kako i sam priznaje: Oženio sam se nakon četrdesete godine! Ibnu-l-Dževzi tvrdi: Dva puta je obišao dunjaluk dok nije sakupio Musned! Kolika je bila Ahmedova želja da što više iskoristi svoje učitelje najbolje pokazuje njegova praksa nakon jacija-namaza. Otpratio bi svoga poznatog učitelja Veki' b. el-Džerraha do njegove kuće, pitajući ga za hadise i citirajući ih, kako bi ih on preslušao, a onda bi se zadržao pred njegovom kućom, koristeći njegovo znanje, do kasno u noć! Učenici Imam Ahmed bio je učenik, takoreći, čitavog života. Hadis je istraživao i nakon što je proglašen imamom i nakon što je postao jedan od najvećih autoriteta u hadisu. Primjećen je i u svojim poznim godinama kako sa sobom nosi tintarnicu, bilježeći hadise i drugo, a na njihovu začuđenost, odgovarao bi: Me'a-l-mahbere ile-l-makbere!/Sa tintarnicom do kabura! Time je htio kazati da će saznavati i kontinuirano se usavršavati sve do smrti! Imam Ahmed, iako je rano postao autoritet u hadisu, nije htio pokretati samostalna predavanja prije 40. godine života! Neki autori smatraju da to nije htio činiti iz respekta prema učiteljima koji su još bili živi, a drugi da to nije htio činiti iz respekta prema Poslaniku islama, s.a.v.s, koji je Objavu primio upravo u 40. godini i tek nakon toga je počeo sa pozivanjem u vjeru! Kada je napunio 40 godina počeo je držati javna predavanja u glavnoj bagdadskoj džamiji, a posebna
predavanja je držao u svojoj kući. Hasan b. Isma'il bilježi od svog oca, da je rekao: Ahmedovim predavanjima u džamiji prisustvovalo je oko 5.000 osoba. Od tog broja 500 ih je bilježilo hadise, a ostali su učili od njega ponašanje, slušali savjete i imali druge koristi. Od Ahmeda nisu učile samo mlađe generacije. Od njega su učili i hadis saznavali i brojni njegovi učitelji, koje je Ahmed u toj oblasti vremenom prevazišao. Od njegovih učitelja, hadis su od njega prenosili sljedeći: Veki' b. el.Džerrah, Abdurrahman b. Mehdi, Muhammed b. Idris eš-Šafi'i, Ma'ruf el-Kerhi, Kutejbe b. Se'id, Ali b. el-Medini, Abdurrezzak b. Hemmam es-San'ani i brojni drugi. Od njegovih učenika spomenućemo samo neke: Buhari, Muslim, Ebu Davud, Ebu Zur'a er-Razi, Ebu Hatim er-Razi, Osman b. Se'id ed-Darimi, Jahja b. Adem, Jezid b. Harun, Jahja b. Me'in, Zijad b. Ejjub, Bekijj b. Mahled, Hanbel b. Ishak, Muhammed b. Refi', Davud b. Amr, te njegovi sinovi Abdullah i Salih i stotine drugih. Posljednji koji je od njega učio i prenosio hadis bio je Ebu-l-Kasim el-Begavi. Djela Ahmed je napisao dobar broj djela. Navešćemo nazive većine djela koja spominju islamski izvori: 1.- Musned, 2.- Kitabu-s-sunne, 3.- Kitabu-t-tefsir, 4.- Kitabu-z-zuhd, 5.- Kitabu-s-salat, 6.- Kitabu-l-menasiki-l-kebir, 7.- Kitabu-l-menasiki-s-sagir, 8.- Kitabu-t-tarih, 9.- Kitabu-n-nasihi ve-l-mensuh, 10.- Kitabu-l-mukaddemi ve-l-mu'ehhari fi Kitabillahi te'ala, 11.- Kitabu fadaili-s-sahabe, 12.- Kitabu-l-ileli ve-r-ridžali, 13.- Kitabu-l-ešribe, 14.- Kitabu-l-mesail, 15.- Risala fi-l-Kur'an, 16.- Risala fi-r-reddi ale-l-džehmijje.
Musned Najveće i najznačajnije Ahmedovo djelo je, svakako, Musned, koji je počeo sakupljati još od 180. godine i utrošio na njega većinu životnog vijeka. Inače, ovo je jedno od najznačajnijih i najkorisnijih hadiskih djela uopće! Broj hadisa Ahmedov Musned, zavisno od izvora koji se koristi, sadrži između 30.000 i 40.000 hadisa. Prof. Ahmed Muhammed Šakir smatra da u njemu nema manje od 35.000, ali da ne prelazi cifru od 40.000 hadisa! Većina islamskih izvora navodi da njegov Musned bez ponovljenih hadisa dostiže brojku od 30.000, a sa ponovljenim 40.000! Ibnu-l-Džezeri citira Ebu Bekra b. Malika koji je ustvrdio da u njegovom Musnedu nedostaje samo 30-40 hadisa od ravnih 40.000! Ovaj broj hadisa Ahmed je izabrao iz mnoštva od 750.000 hadisa kako i sam kaže: Ovo djelo sam sakupio i sastavio od 750.000 hadisa! Ko se od muslimana bude razilazio u vezi sa Poslanikovim, s.a.v.s, hadisima, neka se vrati na ovo djelo, pa ko ga ne nađe u ovom djelu, onda mu taj hadis ne može poslužiti kao argument! Svom sinu Abdullahu je oporučio: Pridržavaj se mog Musneda! On će biti putokaz ljudima! Klasifikacija hadisa u Musnedu Ovo djelo je klasificirano na temelju musneda ashaba. On je poredao musnede ashaba prema prioritetima. Tako je spomenuo musnede prve četverice halifa, a onda musnede preostale šesterice ashaba kojima je zagarantiran Džennet, a iza toga je nastavio redati musnede ashaba shodno njihovoj vrijednosti, onih koji su Hidžru prvi učinili, području u kojem su živjeli ili se doselili, plemenima odakle potiču i sl. Treba spomenuti da je imam Ahmed u musnedu jednog ashaba citirao sve hadise koje on prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, ne osvrćući se na tematiku koju hadis tretira, tako da onaj koji traži određeni
hadis mora pročitati sve hadise koje taj ashab prenosi ako želi pronaći taj hadis. Šejh Ahmed b. Abdurrahman el-Benna es-Sa'ati je pokušao olakšati istraživačima pronalaženje hadisa iz ove Zbirke, tako što je kompletan Musned klasificirao prema tematici i podijelio ih na poglavlja i nazvao ga El-Fethu-rrebbani fi tertibi Musned el-Imam Ahmed. Broj ashaba Različite su verzije u pogledu broja ashaba čiji su musnedi spomenuti u ovom Ahmedovom djelu. Tako Ibnu-l-Džezeri spominje 690 ashaba i 96 žena-ashaba. Dr. Mahmud et-Tahan tvrdi da Musned sadrži 904 musneda ashaba. Ti musnedi sadrže od jednog do nekoliko stotina hadisa. Šejh Muhammed Nasiruddin elAlbani je sačinio spisak ashaba spomenutih u Musnedu i pored svakog od njih naveo je tom i stranicu gdje se spominju njihovi musnedi. Ukupno je naveo 915 imena. To izuzetno olakšava pronalaženje hadisa u ovoj zbirci. Ovaj spisak je štampan na početku Ahmedovog Musneda! Broj Ahmedovih učitelja Ukupan broj učitelja od kojih Ahmed prenosi hadise u svom Musnedu iznosi 283! Uz to treba dodati i 173 učitelja njegovog sina Abdullaha koji su spomenuti u ovom Musnedu. Stepen autentičnosti hadisa Hadiski učenjaci su se razišli u pogledu stepena autentičnosti hadisa u Musnedu. Jedni, među kojima je i Ebu Musa el-Medini, tvrde da su svi hadisi u ovoj zbirci autentični i da su, prema tome, dokaz u vjeri! Drugi tvrde da Musned sadrži i autentične i slabe, ali i apokrifne hadise. Tako Ibnu-l-Dževzi smatra da u njemu ima 15, a Hafiz el-Iraki 9 apokrifnih hadisa! Hafiz ibn Kesir navodi da su hadisi u ovoj zbirci o vrijednosti Merva i Askelana apokrifni, podržavajući stav da u ovom djelu ima i takvih hadisa! Treća grupacija islamskih učenjaka, među kojima su Ez-Zehebi, Ibn Hadžer, Ibn Tejmijje i Es-Sujuti, zauzimaju središnji stav u ovom pogledu. Oni smatraju da u Musnedu ima i vjerodostojnih i slabih predaja. Međutim, ove slabe predaje su bliske hasen/dobrim predajama. Imam Es-Sujuti tvrdi: Sve što se nalazi u Ahmedovom Musnedu može se prihvatiti! Čak i njegove da'if-predaje su bliske hasen-predajama! Ibn Hadžer el-Askalani je na optužbe Ibnu-l-Dževzija i el-Irakija napisao djelo El-Kavlu-l-musedded, fi-zzebbi an Musned Ahmed u kojem je argumentirano iznio stav o neutemeljenosti optužbi na ovog genija, priznajući da su, doista, neki hadisi izuzetno slabi, ali oni ne tretiraju temelje islama, već se odnose na poticaje na dobro i odvraćanje od lošeg, što inače hadiski stručnjaci toleriraju! Ibn Hadžer tvrdi da se u čitavom Musnedu nalazi samo tri do četiri isuviše slabe predaje! Treba napomenuti da je imam Ahmed, nakon sakupljanja ove zbirke, imao namjeru dobro je analizirati i izbaciti iz nje svaku iole lošiju predaju. Međutim, smrt ga je u tome pretekla! Vjerovatno je i to razlog što pojedini hadiski stručnjaci kritikuju neke predaje u ovoj zbirci. S druge, pak, strane, zna se da su njegov sin Abdullah i Ebu Bekr el-Kati'i uvrstili i svoje predaje u njegov Musned, koje nisu imale, vjerovatno, jako utemeljenje, pa je i to bilo razlogom ovakve ocjene od strane pojedinih islamskih autora. Ibn Tejmijje je energično zastupao mišljenje da Ahmed uopće nije prenosio hadise od ravija koji su poznati po laži, već je samo nekada uvažavao neke predaje od onih koji su ocijenjeni slabim zbog loše memorije!On tvrdi da su hadisi Ahmedovog Musneda jači od hadisa Ebu Davudovog Sunena! Da bismo razumjeli komleksnost ovog kapitalnog djela pomoći će nam Ahmed el-Benna koji u uvodu Ahmedovog Musneda kaže: *Iščitavajući hadise u Musnedu ustanovio sam da se mogu podijeliti u šest kaategorija: 1.- Hadisi koje prenosi Ahmedov sin Abdullah, koje je direktno čuo od svog oca i oni predstavljaju većinu ovog djela. Ta kategorija hadisa se prepoznaje po konstrukciji: HADDESENA ABDULLAH; HADDESENI EBI. 2.- Hadisi koje je Abdullah čuo od oca i negog drugog. Taj broj je mali. 3.- Hadisi koje Abdullah prenosi od drugih, a ne od svog oca. To se naziva ZEVAIDU ABDULLAH. Po broju predaja dolaze odmah nakon prve kategorije. 4.- Hadisi koje je Abdullah čitao ili izlagao svome ocu. Njih nema puno. 5.- Hadisi koje Abdullah nije čuo od svog oca, niti mu ih je čitao ili izlagao, već ih je našao u njegovom Musnedu i prepoznao ih po njegovom rukopisu. Takvih hadisa je, takođe, malo. 6.- Hadisi koje je Hafiz el-Kati'i prenio od drugih a ne od Abdullaha i njegovog oca. Ovakvih hadisa je najmanje u ovom Musnedu. To se prepoznaje po specifičnoj konstrukciji u kojoj se kaže: HADDESENA FULAN, bez spominjanja Abdullaha i njegovog oca Ahmeda. To je ZEVAIDU-L-KATI'I. Djela nastala u vezi sa Musnedom
Vremenom su nastala značajna djela u vezi sa Ahmedovim Musnedom, od komentara, preko skaraćenih verzija ovog djela, pa sve do djela koja tretiraju prenosioce hadisa u ovom djelu. Spomenimo neke: A) Komentari: Komentar šejha Ebu-l-Hasana es-Sindija (umro 1138.god. po H.) i Bulugu-l-emani min esrari-l-fethi-r-rabbani od Ahmeda el-Bena'a es-Sa'atija (umro 1371.god. po H.). B) Djela u vezi sa Musnedom: Hasaisu-l-Musned od Ebu Musa el-Medinija (umro 581.god.), El-Mas'adu-lAhmed od Ibnu-l-Džezerija (833.), El-Kavlu-l-musedded fi-z-zebbi an Musned Ahmed, od Ibn Hadžera (852.), Zejlu-l-kavli-l-musedded od Muhammeda Sibgatullaha el-Medarisija. C) Djela u vezi sa klasifikacijom hadisa u Musnedu: Tertibu-l-Musned od Ebu Bekra el-Muhibba (789.), Tertibu-l-Musned od Ibn Zurejka (803.), Tertibu-l-Musned od Ibn Zeknuna (837.). D) Djela u vezi sa prenosiocima u Musnedu: Tertibu esmai-s-sahabellezine ahredže hadisehum Ahmed b. Hanbel fi-l-Musned, od Ibn Asakira (571.), El-Ikmalu fi zikri men lehu rivaje fi Musned el-Imam Ahmed mine-r-ridžali, od el-Husejnija (765.), El-Maksadu-l-Ahmed fi ridžali Musned Ahmed, od Ibnu-l-Džezerija (833.), Et-Tarihu-l-edžved, bi evhami men džeme'a ridžale-l-Musned, od Ibn Hadžera (852.), Fehresu-la'lami fi Musned b. Hanbel, izdanje Orijentalnog instituta iz Berlina, 1906. god. Njegov opis i vrline Imam Ahmed je bio tamnije puti, korpulentan, oblačio je, uglavnom, bijelu odjeću. Knio je kosu i bradu. Vrlo malo je jeo. Imao je izuzetno dobru memoriju. Bio je vrlo ozbiljan. U svom prisustvu nije dozvoljavao neozbiljnost i šalu. Ko bi primijetio Ahmeda u svojoj blizini uozbiljio bi svoj govor. Fetve je izdavao samo kada su isključivo tražene od njega. Samo u krajnjoj nuždi je koristio svoje mišljenje. Često se moglo čuti da na postavljena pitanja odgovara sa: Ne znam! Skromnost je bila njegova prepoznatljiva crta. Posebno je bio skroman prema slabim, siromašnim i nemoćnim. Nijedan siromašan čovjek se nije prijatnije i dostojanstvenije osjećao ni u jednom društvu, kako ističe Ebu Bekr el-Meruzi, kao što se osjećao kada bi sjedio sa Ahmedom, koji im je ukazivao posebnu počast. Njegovu skromnost najbolje nam je dočarao Jahja b. Me'in koji priznaje: Nisam sreo nikoga poput Ahmeda! Družili smo se pedeset godina a da nikada nije istakao niti se pohvalio sa dobrim osobinama i brojnim kvalitetima koje je imao! Strogo je vodio računa o hrani koju je jeo. Prenosi se slučaj, koji prenosi Ibn Kesir, a u kojem se spominje da Ahmed u jednom periodu nije imao ništa od hrane u svojoj kući, tako da nije ništa jeo tri dana. Porodica je uspjela od Saliha, njegovog sina, dobaviti malo brašna i napraviti nešto hrane. Nakon što su mu servirali hranu, Ahmed ih je upitao odakle im hrana? Odgovorili su da su je dobili od Saliha. Ahmed je ustao i odbio jesti tu hranu, samo zato što je uzeta od Saliha koji, kako Ahmed reče, uzima nagrade i novac od halife el-Mutevekkila ale-l-lah! Jednom prilikom je halifa priredio veliku gozbu na koju je pozvao i imama Ahmeda. Ahmed tom prilikom nije uzeo nijedan zalogaj, plašeći se da to halifa nije na dozovoljen način stekao! Koliko se Ahmed bojao harama najbolje će nam potvrditi treći slučaj koji navodi Ibn Kesir. Naime, halifa el-Me'mun je jednom prilikom dijelio veliku količinu zlatnika muhaddisima. Svi su tu hediju primili! Jedini je Ahmed odbio! Otuda je Ahmed bio izrazito siromašan. Ebu Muhammed Abdullah b. Abdurrahman tvrdi da je Ahmed bio strpljiv u siromaštvu punih 70 godina! Njegova preokupacija bio je ahiret. Ebu Davud es-Sidžistani tvrdi: Druženja i sijela kod Ahmeda su bila ahiretska. Na njima nije bilo spomena dunjaluku. Nikada nisam primijetio da je na njima Ahmed spomenuo dunjaluk! Pored ostalih osobina karakteristična je bila i njegova darežljivost. Harun el-Mustemili je jednom prilikom sreo Ahmeda i potužio mu se da je ostao bez sredstava za život. Ahmed mu je dao pet dirhema rekavši: To je sve što imam! Njegov odnos prema ibadetu bio je paradigmatičan za generacije koje dolaze poslije njega. Puno je vremena provodio u ibadetu. Njegov sin Abdullah prenosi: Moj otac je svakodnevno klanjao po 300 rekjata nafile-namaza! Nakon torture u zatvoru, obzirom da je fizički oslabio, klanjao je po 150 rejkata, a tada je gotovo imao 80 godina! Svaki sedam dana je završavao učenje kompletnog Kur'ana! Nakon jacijenamaza je kratko spavao, a onda bi ustajao i u ibadetu provodio sve do sabah-namaza! Uz to je, kako navodi Ibrahim b. Hani, izrazito puno postio. Imama Ahmeda je, uz brojne divne vrline, krasila i hrabrost.To najbolje primjećujemo kod pitanja da li je Kur'an stvoren. Stav ortodoksne ehlisunnetske uleme bio je da je Kur'an oduvijek i da nije stvoren. Imam Ahmed je energično zastupao taj stav. Budući da je tadašnji halifa Me'mun zagovarao mu'tezilijsko učenje, tražio je da se Ahmed privede. Dok je Ahmed privođen, Me'mun je umro, pa je na vlast došao Mu'tesim, koji je bio istomišljenik prethodnog halife, te je Ahmeda strpao u tamnicu u kojoj je proveo 28 mjeseci i to od 218-220. god. Pušten je na slobodu kada je na vlast došao drugi Me'munov sin, Vasik Billah. Tada je došlo i do promjene ideološkog učenja na dvoru, pa je od tada Imam Ahmed uživao izuzetan respekt! Kasnije su Ahmedu zabranili pristup ljudima i održavanje kružoka, tako da je to iskušenje trajalo punih 14 godina! Kakve li sličnosti sa brojnim islamskim učenjacima u današnje vrijeme?! Otuda su brojni autori upoređivali Ahmedovo iskušenje sa iskušenjem Ebu Bekra r.a. koje je imao sa otpadnicima od vjere, smatrajući da je Ebu Bekr, r.a, bio u prednosti jer je imao istomišljenike i pomagače, dok je Ahmed u ovom slučaju bio usamljen, pa je, prema tome, njegovo iskušenje bilo još
veće! Ovo Ahmedovo iskušenje na najeklatantniji način nam govori kako učenjaci treba da zastupaju istinu i kako ih na tom putu ne mogu spriječiti male dunjalučke mrvice koje im prospu aktualne vlasti!!! Koliko je Ahmed bio omiljen kod muslimana toga vremena zbog svojih plemenitih osobina i izuzetnih vrlina najilustrativnije dočarava Hafiz ez-Zehebi, koji citira dvojicu Ahmedovih savremenika. Jedan od njih kaže: Kod nas u Horasanu smatraju da Ahmed gotovo ne pripada ljudskoj vrsti. Skloniji su da vjeruju da je on od meleka!!! Drugi primjećuje: Kod nas smatraju da Ahmedov pogled odgovara ibadetu godinu dana!!! Drugi o njemu Imam Ahmed je bio genije o kojem se u islamskoj literaturi mogu pronaći samo riječi pohvale i posebnog respekta. Gotovo da nema autora koji mu ne priznaje vanrednu učenost, nadprosječnu memoriju i, nadasve, visoke etičke kvalitete, kao rijetko kojem islamskom učenjaku! Ibrahim el-Harbi,fasciniran njegovom učenošću, kaže: Kao da je Allah u Ahmedu b. Hanbelu sintetizirao znanje i prvih i kasnijih generacija! Veki' b. el-Džerrah i Hafs b.Gijas priznaju: U Kufu nije ušao sličan ovom mladiću! tj. Ahmedu b. Hanbelu. Jahja b. Se'id el-Kattan, poznati hadiski stručnjak, kaže: Meni nije došao sličan Ahmedu!, a drugom prilikom veli: On je jedan od najvećih naučnika ovog ummeta! Bilježi se, takođe, od njega da je priznao: Niko mi iz Bagdada nije došao draži od Ahmeda b. Hanbela! Ibn ebi Hatim prenosi da je njegov otac bio upitan o Ahmedu i da je odgovorio da je on imam i hudždže/dokaz, argument!, a Imam Nesai ističe ada je bio povjerljiv u hadisu, pouzdan i da je bio jedan od velikih imama! Ebu Davud, autor poznatog Sunena, priznaje: Sreo sam dvije stotine učenjaka, ali nisam vidio sličnoga Ahmed b. Hanbelu! Ebu Zur'a er-Razi, poznati hadiski ekspert, slično kaže: Moje oči nisu vidjele osobe slične Ahmedu b. Hanbelu! Na drugom mjestu ističe: Nisam vidio nikog doraslog Ahmedu u naučnim disciplinama! Abdullah b. el-Hurejbi kaže: On je bio najvredniji u svom vremenu! Jahja b. Adem veli: On je naš predvodnik! Abdurrezzak es-San'ani, poznati autor hadiske zbirke, kaže: Nisam sreo većeg šerijatskog pravnika, niti pobožnijeg čovjeka od njega! Imam Šafija priznaje: Kada sam napustio Bagdad, iza sebe nisam ostavio većeg pravnika, većeg znalca, boljeg zahida i pobožnijeg čovjeka od Ahmeda b. Hanbela! Iako je Imam Šafija bio njegov učitelj, ipak je priznavao Ahmedu vođstvo kada je u pitanju hadis. Jednom prilikom mu se obratio riječima: Ebu Abdullah, ti si veći ekspert u vjerodostojnijim predajama od nas, pa kada nađeš autentičnu predaju obavijesti me, kako bi se oslonio na nju! Otuda Ebu Ubejd tvrdi: Nisam vidio nijednu osobu da bolje poznaje sunnet od njega! Njegovo pamćenje hadisa bilo je poslovično. Ebu Zur'a er-Razi, čuveni hadiski kritičar, tvrdi da je Ahmed poznavao nevjerovatnih milion hadisa! Koliko je bilo povjerenje u njegovu stručnost u oblasti hadisa najbolje potvrđuje izjava Amra b. en-Nakida koji kaže: Ako se samo Ahmed suglasi sa mojim hadisom, onda me uopće ne interesira što će mi drugi oponirati! Imam Ahmed je svojim otporom mu'tezilizmu sačuvao brojne ljude od zablude. Otuda Ali b. el-Medini, poznati hadiski stručnjak, tvrdi da niko, nakon Allahovog Poslanika, s.a.v.s, nije učinio za islam koliko Ahmed b. Hanbel! Značajno je navesti mišljenje Ibn Hibbana i Hilala b. el.Ala'a, koji smatraju da je Ahmed tada popustio – kada je u pitanju pritisak mu'tezilija da je Kur'an stvoren – mnogi ljudi bi otišli u kufur! Imam Ahmed je bio odlučan borac za odbacivanje novotarija koje su se tih godina kalemile na vjeru. Otuda Kutejbe ističe: Da nije bilo Ahmeda, mnogo toga bi se pridodalo vjeri! On je imam čitavog dunjaluka! Smrt Ahmed b. Hanbel umro je u Bagdadu 241. god. u 77. godini života. Njegovoj dženazi prisustvovao je veliki broj ljudi. U brojnim izvorima se navodi da mu je dženazu-namaz klanjalo između 800.000 i 1.300.000 muškaraca i 60.000 žena!!! El-Hellal bilježi predaju od Abdu-l-Vehhaba el-Verraka koji je rekao: Nismo čuli za veći skup ni u džahilijjetu niti u islamu od dženaze Ahmedu b. Hanbelu! Na toj dženazi je bilo oko milion muškaraca i 60.000 žena! Ljudi su tom prilikom otvarali vrata svojih domova, nudeći one koji nemaju abdest, da uđu u kuću i uzmu abdest za tu dženazu! Koliko je Ahmed bio omiljen u narodu najbolje će nam ilustrirati izjava Ebu-l-Hasana et-Temimija, koju prenosi od svog oca a on od djeda, koji je prisustvovao toj dženazi, a nakon namaza je osjetio potrebu da se približi njegovom kaburu. Tek osmi dan, nakon dženaze, uspio se približiti njegovom kaburu zbog ogromne gužve i velikog broja ljudi koji su svakodnevno dolazili na njegov kabur! Još jedan nevjerovatan podatak vezan je za njegovu dženazu. Naime, nakon dženaze i veličanstvenog skupa kakav se ne pamti do tada, brojni autori spominju predaju Ibn ebi Hatima, da je tom prilikom,
prešlo na islam 10.000, a u drugoj predaji 20.000 židova, kršćana i vatropoklonika!!! I na kraju ćemo spomenuti još jednu zanimljivost u vezi sa ovim velikana islamske misli. Ebu-l-Hasan b. ez-Zaguni kaže: Kada je, u blizini Ahmedovog kabura, pravljen kabur za Ebu Dža'fera b. ebi Musa'a , ukazala se njegova unutrašnjost! Ahmedovi ćefini bili su ispravni a njegovo tijelo nije se promijenilo! To je bilo 230 godina nakon Ahmedove smrti!!! Nije ni čudo: Bio je to Ahmed b. Hanbel! Allah mu se smilovao i nagradio ga Džennetom! AIŠA BINT EBI BEKR ES-SIDDIK r.a. ???? (????)
"Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su - kao majke njihove. A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira; prijateljima svojim možete oporukom nešto da ostavite. To u Knjizi piše." (Prijevod značenja - El-Ahzab, 6.) Piše: Esmir M. Halilović Puno ime joj je Aiša bint Abdullah (ime Ebu Bekra, r.a.) b. Osman b. Amir b. Amr b. K'ab b. S'ad b. Tejjim b. Murre. Ona je iz plemena Kurejš, jedna je od Majki vjernika, ona je najučenija žena ovoga Ummeta... Njena majka je bila Ummu Ruman bint Amir bin 'Uvejmir bin Abduššems, bin 'Uttab bin Uzejne el Kinanijje. Ummu Ruman je jedna od četiri supruge halife Allahova Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekra, r.a. Pored Aiše ona mu je rodila i sina Abdurrahmana. Abdurrahman nije odmah primio Islam, te se s mušricima borio protiv muslimana na Bedru i Uhudu. Islam je primio za vrijeme Hudejbije. Sa muslimanima je učestovao u bici na Jemami protiv lažnog poslanika Musejleme Lašca. Sa Aišom je bio u "Bici kod deve". Umro je 53 god. po H. Udaja za Poslanika Nakon smrti Hatidže, r.a., Poslanik, s.a.v.s., se neko vrijeme nije oženio s drugom ženom. Slučaj njegove ženidbe sa Aišom, r.a., spomenut ćemo ukratko. Havle bint Hakim je došla, jedne prilike, do Poslanika, s.a.v.s., i upitala ga: "Zašto se ne oženiš, o Allahov Poslaniče?" "A koga?" - upita je on. -"Dali bi se želio oženiti s djevojkom ili udavanom ženom?" -"Na koga misliš od djevojaka, a na koga misliš od udavanih žena?" - "Mislim na djevojku, kćerku tebi najdražeg Allahovog stvorenja (misli se na kćerku Ebu Bekra, r.a., p.p.) ili na udavanu ženu Sevdu bint Za'meh. I jedna i druga su povjerovale u tebe i slijede te u vjeri. -"Otiđi do njih i spomeni im mene" Havla je tako i uradila. Nakon nekog vremena Poslanik, s.a.v.s., vjenčao je i Aišu i Sevdu u isto vrijeme. Potom je sa Sevdom živio tri godine, a Aiši je prišao u ševvalu poslije bitke na Bedru. U vezi s Poslanikovom ženidbom s Aišom, r.a., prenosi se i hadis u kome stoji da joj je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Vidio sam te u snovima tri puta. Donio te melek, a ti si bila zamotana u svilu. Melek mi reče: "Ovo je tvoja supruga!" Ja ti otkrih lice, kada vidjeh tebe!. Ja rekoh: “Ako je ovo od Allaha ja prihvatam." Poslaniku najdraža osoba Amr bin As je upitao, jedne prilike, Poslanika, s.a.v.s.: "Ko ti je najdraži od ljudi, o Allahov Poslaniče?" "Aiša," - on reče. "A od muškaraca?" "Njen otac," - odgovori Poslanik, s.a.v.s. Poslanik, a.s., volio je samo ono što je lijepo i dobro u svakom pogledu. U ovom hadisu on je nedvosmisleno rekao da mu je najdraži od ljudi najbolji od njegovog Ummeta Ebu Bekr, r.a., a od žena iz njegovog Ummeta je majka vjernika Aiša, r.a.
Poslanikova ljubav prema Aiši bila je poznata u to vrijeme, što se vidi iz brojnih primjera i slučajeva. A u njima se jasno vidi da je Poslanik nju volio više od ostalih supruga. U hadisima se također navodi da je Džibril preko Poslanika poselamio Aišu, r.a., a ona mu je uzvratila na selam. Deset Aišinih, r.a., odlika nad ostalim ženama Od nje, r.a., se prenosi da je rekla ostalim Poslanikovim, a.s., suprugama: "Odlikovana sam nad vama sa deset stvari i ne hvališem se time! Bila sam mu najdraža žena, moj otac mu je bio najdraži od ljudi, sa mnom se jedinom oženio kao djevicom, vjenčao me je kada mi je bilo sedam, a oženio me kada mi je bilo devet godina. Moje opravdanje ('uzr) je objavljeno s neba, Poslanik, a.s., je pitao svoje supruge i tražio izuna (dozvolu) riječima: "Meni je postalo teško da se mijenjam kod vas. Dozvolite mi da boravim kod neke od vas!" Ummu Seleme mu reče: "Znamo šta želiš. Želiš da boraviš kod Aiše, dozvoljavamo ti!" Posljednje što je imao na dunjaluku, bilo je od mene, donesen mu je misvak pa mi je rekao: "Umekšaj mi ga, o Aiša!", pa sam ga umekšala. Umro je na mome krilu i ukopan je u mojoj kući." Iz svoje ljubavi Poslanik, a.s., bi, kada bi pred njega bilo doneseno neko meso, prvo nju ponudio, pa kada bi ona jela, on bi jeo s mjesta na kojem su ostali tragovi njenih zubi (odakle je ona jela) i pio bi s mjesta gdje je ona svoje usne stavljala kada bi pila. Mislim da je rijetka ovakva briga i pažnja, ljubav i osjećaji danjašnjih muslimana muževa naspram osjećaja i želja njihovih supruga! Slučaj potvore Poslanik, s.a.v.s., kada bi krenuo negdje na put, kockom bi izvlačio koja od žena će ga pratiti na tom putu. Pete godine poslije Hidžre, bio je pohod na Beni Mustalik. Na tom pohodu Poslanika, a.s., je pratila Aiša, r.a., kojoj je tada bilo 12 godina. U jednom trenu Aiša, r.a., je morala da se udalji od kolone radi lične potrebe. Kada se vratila, vidjela je da su svi otišli i niko nije primijetio da je ona ostala. A devu koja je nosila Aišu, r.a., oni su poveli misleći da je ona u njoj. (Na toj devi je bila nosiljka i kako je ona bila lahka, ni na hodu deve se nije primijetilo da je nema) Ona je ostala na tom mjestu nadajući se da će kolona uvidjeti da je nema, te da će se vratiti po nju. U međuvremenu je zaspala. U to je naišao Safvan bin Muattal es-Sulemi i kada je poznao, odmah ju je na svojoj devi povezao ka vojsci i koloni. Ovaj slučaj njenog izostajanja i gubljenja iza ostalih muslimana, bio je povod da je Abdullah bin Ubejj bin Ebi Selul izmislio potvoru na Majku vjernika kako je učinila blud. Naime, ovaj čovjek je bio vođa munafika i neprijatelj Allaha i Njegovog Poslanika, a Poslaniku je najviše zavidio zbog uticaja u društvu, jer se nadao da će on biti kralj i uglednik Arapa Medine. U tome da potvori Aišu, r.a., je vidio priliku da oslabi Poslanika, a.s., i njegove iskrene ashabe, te da ubaci klicu sumnje među muslimanske mase. Ova potvora se brzo raširila u Medini. U prvo vrijeme Aiša i nije znala za nju. Međutim, ova laž je bila doprla do skoro svih... Aiša, r.a., je danju-noću plakala i upućivala dove Allahu Uzvišenom. Sama situacija potrajala je oko mjesec dana. Objava nije nikako silazila. Aiša, r.a., je stalno učila ajet iz Kur'ana: "- i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite." (Prijevod značenja - Jusuf, 18.) Vjerničke grudi je pogađala tuga i bol, a sve zbog laži i dezinformacije onih koji muslimanima ne žele dobro. Tek nakon mjesec dana Uzvišeni Allah je objavio 11 ajet sure "Nur-Svjetlost", u kojem nedvosmisleno kaže da je Aiša nevina i da je potvora i laž smišljeno djelo munafika. "Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio, čeka patnja velika. (Prijevod značenja - En-Nur, 11.) U ovom događaju imamo još jednu potvrdu istinitosti poslanstva Poslanika, neka je Allahov mir i spas na njega. Jer, da je on lažac, i da je on izmišljao Kur'an, kako ga opisuju neprijatelji Islama i muslimana, on je mogao odmah da izmisli riječi kojima bi opravdao i otklonio svaku sumnju od svoje najdraže supruge. Nezamislivo je da on govori bilo šta osim ono što mu Allah objavljuje! Aiša, r.a., je bila izuzetno mnogo ljubomorna. A najljubomornija je bila na Hatidžu, r.a., koju je Poslanik često spominjao. Najučenija žena Ummeta Za Aišu, r.a., se kaže da je "muftija žena", jer ona je Kur'an učila pred Poslanikom, neka je Allahov mir i spas na njega. Poznavanje halala i harama također. Pjesništvo, rodoslovlje i historiju Arapa i drugih je učila od oca Ebu Bekra, r.a., koji je bio od najučenijih ljudi i prije primanja Islama, kao i od drugih. A dobro je poznavala i medicinu jer kada su Poslaniku, s.a.v.s., dolazile brojne delegacije, one su sa sobom imale i liječnike, pa bi Aiša, r.a., slušala njih i od njih učila, također je medicinu učila i od ljudi koji su je u to doba poznavali, kao i od samog Poslanika, neka je Allahov mir i spas na njega. On je ljudima govorio neke recepte i savjete za zdravlje. Vidimo je dakle kao svestrano obrazovanu ličnost. Njeno obrazovanje je počelo veoma rano i bilo je konstantno. Njeno poznavanje vjere i vjerskih propisa nema pramca, jer je
često bila s Poslanikom, a.s. Ali ona je shvatila da prava muslimanka mora stalno učiti i ona je sve svoje vrijeme, pored osnovnih obaveza žene, posvetila izučavanju, kao što vidimo, raznih znanosti. Njen doprinos hadisu i hadiskoj znanost je nemjerljiv. Ona prenosi brojne hadise u kojima nam se pojašnjavaju brojna pitanja iz Poslanikovog, s.a.v.s., intimnog života sa svojom porodicom… Aiša, r.a., je jedna od osoba koja se rodila u Islamu. Mlađa je od Poslanikove kćerke Fatime dvije godine. Za svoje roditelje je rekla: "Ne pamtim svoje roditelje osim kao muslimane". Aiša prenosi oko 2210 hadisa. Od toga na 174 hadisa su se složili Buharija i Muslim (tj. oba prenose ove hadise), Buharija posebno prenosi 54 hadisa, a 69 ih posebno prenosi Muslim. Bila je veoma plemenita i hrabra žena. Bila je daija među muslimanima. Kada bi se ashabi u nečemu razišli, išli bi do Aiše, r.a., i kod nje bi nalazili jasan odgovor. Umrla je 27. noći mjeseca ramazana 57. god. poslije Hidžre, nakon obavljenog vitr-namaza. Kada je preselila na Ahiret bilo joj je 63. god. i nekoliko mjeseci. (Sa isto toliko godina su preselili i Poslanik, a.s., i Ebu Bekr, r.a.!!) Naredila je da je istu noć ukopaju. Ukopana je u mezaristanu Beki'i. Dženazu joj je klanjao Ebu Hurejre, r.a. Neko od selefa je rekao za Aišu, r.a.: "Nju ne voli osim onaj kome je ona majka!" tj. nju vole samo vjernici, a mrze je samo nevjernici. Za nju je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Zar nisi zadovoljna da mi budeš supruga na dunjaluku i Ahiretu?" "Da, tako mi Allaha!", - ona je odgovorila.
ALUSI ????? (???)
Odrastao u porodici koja je cijenila znanje, vrlo rano se zainteresovao za razne naučne discipline, naročito islamske. Sa svega trinaest godina počeo je podučavati druge i pisati djela! Godinama je bio bagdadski muftija. Plijenio je pažnju svih koji su cijenili znanje i učenost, pa i samoga sultana. Kao plod zavjere, jedno vrijeme bio je smijenjen sa položaja i izolovan od svijeta. Alusi je autor brojnih dijela, među kojima je najpoznatiji tefsir, koji se ubraja među istaknute komentare Kur'ana racionalnoga smjera. Njegov tefsir je svojevrsna enciklopedija do tada napisane tefsirske građe, s tim što je u tom djelu u znatnoj mjeri dao i vlastiti doprinos. Štampan je više puta a i danas se njime mnogi koriste. Djelo po kojem je Alusi najpoznatiji jeste njegov čuveni tefsir: RUHUL-ME'ANI FI TEFSIRIL-KUR'ANILAZIMI VES-SEB'IL-MESANI. Ubraja se među najistaknutije dozvoljene racionalne komentare Kur'ana. Naime, iako se u njemu navodi popriličan broj stavova islamskih učenjaka iz prvih generacija – što je odlika tradicionalnoga tefsira – ipak preovladava slobodno tumačenje Kur'ana i iznošenje vlastitih stavova, pa ga zato islamski učenjaci svrstavaju u racionalne tefsire. Jedan je od dužih tefsira, budući da je štampan, uglavnom, u petnaest tomova, s tim što su u svakom tomu protumačena po dva kur'anska džuza. Govoreći o Alusijevom tefsiru dr. Zehebi, između ostalog, kaže: 'Djelo istaknutoga učenjaka Alusija 'Ruhul-me'ani' jeste vrijedna tefsirska enciklopedija koja obuhvata većinu stavova prethodnih mufessira, uz slobodnu kritiku i davanje prednosti određenim mišljenjima, koje se oslanja na izuzetnu nadarenost i talenat. I pored toga što Alusi zalazi u razne naučne discipline, te iako u tome zna biti preopširan – tako da ponekad skoro da izađe iz okvira tefsira – on ipak ima određenu mjeru u svemu što izlaže, što svjedoči o njegovoj izvanrednoj upućenosti u razne naučne discipline.' Povod i način pisanja tefsira U uvodu u svoj tefsir Alusi ukazuje na okolnosti koje su prethodile i na sam povod pisanju tefsira. Na samome početku on hvali vrijednost raznih naučnih disciplina, te ističe da se razuman čovjek treba maksimalno posvetiti njihovome izučavanju, te da u tome treba provoditi i dane i noći. Zatim ističe posebnu vrijednost islamskih znanosti, te među njima, kao najvredniju, izdvaja tefsir, jer se njime otkriva i pojašnjava ono što Allah hoće kazati ljudima kroz Kur'an. Nakon toga, Alusi navodi da je još od svoga dječaštva imao veliku želju za izučavanjem Kur'ana i pronicanjem u njegova značenja, zbog čega sa svojim vršnjacima nije učestvovao u igri i razonodi, nego je danonoćno istraživao kur'anska značenja i iščitavao tefsirska djela. To ga je toliko okupiralo da je vrlo malo dolazio u kontakt sa ljudima a spavao bi samo mali dio noći. Rezultat toga bio je – kako sam navodi - da je prije nego što je navršio dvadeset
godina otkrio mnoga kur'anska značenja, riješio mnoga do tada neriješena pitanja, te došao do saznanja koja nije mogao naći ni u jednom prethodnom tefsiru. Više puta je razmišljao da počne sa pisanjem tefsira gdje bi izložio ta zapažanja i otkrića, ali je iz svoje skromnosti odustajao od toga, bojeći se da li će na pravi način protumačiti Allahovu, dž.š, riječ. Nastavljajući govor na tu temu, on kaže: 'Tako se dešavalo sve do jedne noći uoči petka, u mjesecu ša'banu, 1252. godine po Hidžri, kada sam usnio san za koji smatram da nije isprazan i da nije plod mašte. U tome snu Uzvišeni Allah mi je naredio da smotam nebesa i Zemlju i da ih sastavim, nakon što su bila rastavljena. Zatim sam jednu ruku podigao iznad nebesa a drugu spustio ispod vode... i onda sam se probudio. Taj me se san jako dojmio, pa sam počeo tragati za njegovim značenjem, sve dok u jednoj knjizi nisam našao da se tim snom upućuje na pisanje tefsira. Tada sam se prestao kolebati i počeo sam, moleći Uzvišenoga Allaha za pomoć, (...) sa pisanjem tefsira, šesnaeste noći mjeseca ša'bana iste godine, a to je bila trideset četvrta godina moga života.' Alusi ističe da je to bilo u vrijeme vladavine sultana Mahmuda-hana, sina sultana Abdul-Hamida-hana, te o njemu izriče visoke ocjene i izuzetne pohvale. Kada je bio pri kraju pisanja tefsira, razmišljao je kako da ga nazove, ali nije uspio doći do odgovarajućeg imena kojim bi sam bio zadovoljan. Zato je taj problem iznio pred Ali Rida-pašu, istaknutoga vezira, koji mu je odmah, bez puno razmišljanja, predložio naziv: RUHUL-ME'ANI FI TEFSIRIL-KUR'ANIL-AZIMI VES-SEB'IL-MESANI, što u prijevodu na naš jezik znači: DUH ZNAČENJA U TEFSIRU VELIČANSTVENOGA KUR'ANA I SEDAM AJETA KOJI SE PONAVLJAJU (FATIHE). Alusiju se dopao taj naziv, pa je odmah pristao da se tako zove njegovo djelo. Na kraju tefsira on navodi da ga je uspio dovršiti pred kraj rebi'ul-ahira 1267. hidžretske godine, što znači da ga je pisao petnaest godina. To, istovremeno, govori o ozbiljnosti s kojom je prilazio pisanju tefsira, jer nije htio da ga piše na brzinu, nego je preferirao duže ali kvalitetnije pisanje. Alusijevi biografi navode interesantan podatak o tome kako je provodio vrijeme: Danju bi izdavao fetve i podučavao, prvi dio noći bi provodio u druženju sa onima koji su se željeli okoristiti njegovim znanjem a tefsir bi pisao u zadnjem dijelu noći. Ono što bi napisao, ujutro je davao studentima koji su stanovali u njegovoj kući, da to lijepo i čitko prepišu. Posebno je interesantno da bi za prepisivanje onoga što bi on napisao za par sahata, studentima trebalo i do deset sahata vremena! Odnos prema drugim tefsirima 'Alusi je uložio veliki trud i uradio ono što je u njegovoj moći, tako da je njegovo djelo postalo enciklopedija i tradicionalnih i racionalnih stavova, kako prvih generacija islamskih učenjaka tako i onih iz kasnijih generacija, i to krajnje povjerljivo i pouzdano, navodeći tako siže svih do tada napisanih tefsira. Tako npr. Alusi navodi citate iz tefsira: Ibn Atijje, Ebu Hajjana, Ebus-Su'uda, Bejdavija, Fahruddina Razija, iz Keššafa, te iz drugih priznatih tefsirskih djela. (...) Naročito nakon citata iz tefsira Ebus-Su'uda, Bejdavija i Razija, on se postavlja kao pravedni sudija među njima, postajući tako njihov precizni kritičar. Postupajući tako, on u slučaju mnogih pitanja zauzima drugačiji stav u odnosu na Ebus-Su'uda, Bejdavija, Ebu Hajjana, ili nekog drugog mufessira. U mnogim pitanjima on komentariše ili opovrgava Razijeve stavove, naročito u rješavanju fikhskih mes'ela, nastojeći dokazati ispravnost stavova hanefijskoga mezheba. Uz to, kada navede nečiji stav za koji smatra da je ispravan, on navodi dodatne dokaze za njegovu ispravnost i daje mu prednost u odnosu na ostale stavove.' Odnos prema pripadnicima različitih frakcija Jedna od bitnih Alusijevih odlika jeste pripadnost ehlisunnetskome pravcu i kritikovanje stavova koji nisu u skladu sa njim. 'Alusi pripada selefijskome pravcu i ehli-sunnetskome vjerovanju. Zato u svome tefsiru on često kritikuje stavove mu'tezilija, šiija i drugih frakcija, koje se ne slažu sa ehlisunnetskim pravcem.' Tako npr. tumačeći riječi Uzvišenog: 'Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.' , on opširno izlaže stav ehli-sunnija, prema kojem Allah zaista pečati srca i uši određenih ljudi, te kritikuje stav mu'tezilija – među kojima i Zamahšerija – prema kojem se ta radnja ne smije pripisati Allahu, nego to Njegovom odredbom izvrši neko drugi, npr. šejtan. Drugi primjer za to imamo pri tumačenju riječi Uzvišenog: 'Ali kad oni kakvu robu trgovačku ili veselje ugledaju, pohrle mu i tebe ostave sama da stojiš. Reci: 'Ono što je u Allaha bolje je i od veselja i od trgovine'. – A Allah najbolju opskrbu daje.' Ovdje se radi o slučaju kada je u periodu neimaštine i gladi jedan broj ashaba napustio klanjanje džuma-namaza radi trgovačke karavane koja je upravo bila pristigla. Tumačeći taj ajet, Alusi ukazuje na kritiku šiija prema ashabima, jer tvrde da su skoro svi ashabi napustili džuma-namaz, te da su tako dali prednost trgovini i zabavi, tj. ovosvjetskim stvarima nad ibadetom – i to sa Poslanikom, s.a.v.s, - tj. nad ahiretskim stvarima! Imajući u vidu da oni taj slučaj uzimaju kao opravdanje za stav da je većina ashaba nepovjerljiva i da se od njih ne mogu čak ni hadisi prihvatati, te znajući opasnost takvih riječi, on opširno odgovara na taj njihov prigovor. Između ostalog, on ukazuje na to da se taj slučaj desio u početku boravka muslimana u Medini, tj. u periodu kada su još propisivani mnogi propisi i kada su ih mnogi tek usvajali u svojoj praksi.
Pored toga, taj se događaj desio u periodu suše i gladi, pa su ljudi pohrlili da riješe probleme egzistencijalne naravi. Zato im Uzvišeni nije odredio nikakvu kaznu, nego ih je tim ajetom samo ukorio i ukazao im na to kako trebaju postupati. Zatim Alusi izlaže kritici stav da se tako nešto desilo nekoliko puta, ukazujući na slabost predaje u kojoj se to navodi. Na kraju, on ističe da je velika greška i potpuno neznanje optužiti sve ashabe zbog događaja koji se desio manjem broju njih, i to u ranom periodu njihovoga prihvatanja islamskih propisa, nakon čega su oni učinili nebrojene ibadete! Uz to, on tvrdi da bi mogao pobiti sve dokaze šiija ali mu to ograničenost prostora ne dozvoljava. Tumačenje fikhskih ajeta Kao muftija i istaknuti poznavalac šerijatskoga prava, Alusi je poprilično opširno tumačio ajete sa fikhskom tematikom. Kada bi došao do tih ajeta, on bi navodio stavove svih relevantnih mezheba, zajedno sa njihovim dokazima, što zauzima poprilično mjesta u njegovome tefsiru. U većini slučajeva navodio je stavove hanefijskoga pravca kao najispravnije, te bi za njih navodio najviše dokaza. Nakon navođenja drugih pravaca, često je znao reći: 'A stav našega mezheba je...', pa bi onda navodio stav hanefijskoga mezheba. Ponekada je znao samo navesti stavove i dokaze različitih pravaca, bez preferiranja ijednoga od njih, a ponekada je preferirao i stav nekog drugog mezheba, mimo hanefijskog. Takav slučaj imamo npr. U slučaju tumačenja riječi Uzvišenog: 'Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja...' , gdje on navodi stavove svih mezheba a onda ističe da je o tome pitanju najjači stav šafijskoga mezheba. Odnos prema israilijjatima Jedna od izrazitih karakteristika Alusijeva tefsira jeste kritički stav u vezi sa navođenjem israilijjata, naročito onih za koje nema potvrde u Kur'anu i sunnetu. 'Kod Alusija smo primijetili da on žestoko kritikuje israilijjate i neistinite predaje, koje su mnogi mufessiri navodili u svojim tefsirima, pretpostavljajući da su vjerodostojne. Ponekada ih čak i sa podrugljivošću kritikuje.' Npr. pri tumačenju riječi Uzvišenog: 'Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih – a između njih bili smo postavili dvanaest starješina...' , on navodi predaju koju je preuzeo od Begavija u kojoj se govori o čovjeku po imenu Avdž ibn Ank. Predaja je puna čudnih i nevjerovatnih stvari u vezi sa tim čovjekom, među kojima su i podaci da je bio visok preko tri hiljade lakata, da je živio preko tri hiljade godina, itd. Zatim on navodi stav Ibn Kesira, koji kaže da ta predaja nema nikakva osnova i da je izmišljena od strane ehli-kitabija, te stav Ibnul-Kajjima, koji ističe da vjerodostojni dokazi potvrđuju da je ta predaja lažna. Nakon toga, on kaže: 'Ne čudi odvažnost onih koji su izmislili tu predaju i slagali na Uzvišenoga Allaha – jer su to uradili otpadnici ehli-kitabija – nego čudi postupak onih koji su tu predaju naveli u svome tefsiru a nisu ukazali na njenu neispravnost!...' Drugi takav primjer imamo u tumačenju 38. ajeta sure Hud, u kojem se govori o Nuhovoj, a.s, lađi. On na tome mjestu navodi više predaja koje govore o vrsti drveta od kojeg je lađa bila napravljena, te o njenoj dužini i visini, a onda ukazuje na to da su to sve israilijjati za koje nema potvrde, te da se oni ne mogu uzimati kao dokaz. Odnos prema prirodnim i znanostima arapskoga jezika Alusi je bio zaljubljenik i u prirodne znanosti, pa je stoga dosta prostora u svome tefsiru posvećivao i njima. Navodio je citate prethodnih mufessira i filozofa koji su pisali na te teme, pa bi ih onda komentarisao, krikitujući jedne a potvrđujući druge, dodajući ono što je imao reći u vezi s tim temama. I tu je bio poprilično opširan, tako da mu neki islamski učenjaci prigovaraju zbog toga. Primjer za to imamo u slučaju tumačenja 38-40. ajeta sure Jasin, u kojima se govori o kretanju Sunca i Mjeseca. Jedna od bitnih karakteristika Alusijeva tefsira jeste i poklanjanje velike pažnje tumačenju Kur'ana kroz gramatiku i ostale discipline arapskoga jezika. I u toj oblasti on je bio izvanredan stručnjak, pa je temeljito prilazio analizi riječi i jezičkih konstrukcija u Kur'anu, što je vidljivo na gotovo svakoj stranici njegovoga tefsira. Neki mu zbog toga prigovaraju, govoreći da je to činio preopširno, te da je zbog toga zamalo izašao iz oblasti tefsira i postao više jezičar nego mufessir. Pri odabiru značenja određene riječi podosta se služio i predislamskom poezijom. Ostale karakteristike njegovoga tefsira Alusi poklanja dužnu pažnju i kiraetima, tj. raznim načinima čitanja pojedinih riječi u Kur'anu, s tim što se ne ograničava uvijek samo na vjerodostojne (mutevatir) kiraete, nego ponekad navodi i one koji su manje vjerodostojni (šazz). Pored toga, on često navodi i vezu između ajeta u pojedinoj suri, kao i vezu između samih sura (el-munasebe). Zatim, kada dođe do ajeta koji ima povod objave on redovno navodi šta je bio povod da se taj ajet – ili više njih – objavi.
Nakon što bi iscrpio uobičajene metode tumačenja kur'anskoga teksta, Alusi se znao koristiti i metodama aluzivnoga tefsira (et-tefsirul-išari), kako bi otkrio što više značenja na koja ukazuju kur'anske riječi. Aluzivni tefsir predstavlja pokušaj izvlačenja dodatnih značenja i objašnjenja iz kur'anskoga teksta na osnovu aluzije, tj. onoga na šta taj tekst indirektno ukazuje. Zbog te karakteristike neki učenjaci njegov tefsir ubrajaju u 'aluzivne tefsire', međutim, većina učenjaka ga ubraja u dozvoljene racionalne tefsire, jer aluzivni aspekt njegovoga tefsira nije dominantan, nego zauzima sporedno mjesto u ukupnom djelu. Dakle, Alusijev tefsir jedan je od istaknutih racionalnih tefsira. Poprilično je obiman, ali je zato u njemu sadržan siže svih ranije napisanih tefsira, kako tradicionalnih, tako i racionalnih. Uz navođenje brojnih citata, Alusi u znatnoj mjeri daje i vlastiti doprinos, što kritičkom analizom navedenih citata, što iznošenjem vlastitih stavova i saznanja o određenoj temi. Njegov tefsir je naišao na dobar prijem islamskih učenjaka, tako da je više puta štampan a i danas se dosta koristi. Treba ukazati na činjenicu da su se tim djelom u znatnoj mjeri koristili i učenjaci s naših prostora, među kojima je i čuveni Mehmed-ef. Handžić. Period iskušenja Kako to nerijetko biva, Alusijeva izvanredna učenost i uspjeh u životu izazvali su zavist ljudi bolesnih umova, pa su tražili načina kako da mu srozaju ugled i da ga uklone sa položaja na kojem je bio. Za tu nakanu iskoristili su dolazak novoga namjesnika Bagdada, koji se zvao Muhammed Nedžib-paša. Uspjeli su da ocrne Alusija izmišljajući neistine i predstavljajući ga u najgorem liku, tako što su, između ostalog, ustvrdili da on sarađuje sa francuskim konzulom u Bagdadu, te da pripada krutoj selefijskoj školi. Kao rezultat toga, namjesnik ga je smijenio s položaja muftije, zabranio mu da podučava u bilo kojoj instituciji, oduzeo mu nadzor nad vakufskim dobrima i zabranio mu kretanje, što je bio jedan vid kućnoga pritvora. Nakon toga njegovi poštovaoci i prijatelji sve manje su ga posjećivali a pošto su mu prihodi bili ukinuti, bio je došao u stanje potpunoga siromaštva. U takvoj izolaciji i teškom stanju proveo je oko godinu i po dana, pa je bio prisiljen zaputiti se u Istanbul, da bi se požalio samome sultanu. U to vrijeme bio je dovršio i svoj tefsir, pa ga je ponio da bi ga lično pokazao sultanu. To je bilo u mjesecu rebi'ul-ahiru 1267. hidžretske godine, kada mu je bilo pedeset godina. U Istanbulu je prvo došao do tadašnjeg šejhul-islama, Muhammeda Arifa Hakema, koji ga je lijepo primio i napisao mu preporuku za susret sa sultanom, u kojoj je ukazao i na njegovo trenutno stanje. Sultan Abdul-Medžid ga je primio, upoznao se sa njegovim stanjem i stekao uvid u njegov tefsir, pa mu je odredio stalnu plaću i iskazao divljenje njegovome tefsiru. Nakon što je dvadeset i jedan mjesec proveo na sultanovom dvoru, vratio se ponovo u Bagdad, gdje je nedugo nakon toga i umro.
AMR IBN UTBA ???? (????) Jednog dana Utba ibn Ferkad, namjesnik Masbezana, sjedio je s grupom odanih prijatelja. Najednom mu naumpade sinovo ponašanje. Razgovor započe s Abdulah ibn Rebiom, pitajući: - Ništa mi ne veliš u vezi sa svojim mladim rođakom, mojim sinom?! Abdulah će na to: - A o čemu, namjesniče? Amr dometnu: - Volio bih da mi ti to kažeš. Abdulah pita: - A čime mu misliš pomoći? Tad će Amr: - Želio bih da mi pomaže u namjesništvu, a on se zarekao da će se trajno, svim snagama, dušom i tijelom, posvetiti odricanju, bdijenju tokom noći, jahanju i odlascima u vojne pohode. Tad se umiješa Muadid Idžli: - Namjesniče, tvoj sin je zaokupljen uzvišenijim stvarima. Pusti ga, nek radi kako je krenuo. Mi bismo bili spremni pomoći ti u svemu što bi želio učiniti za njegovo dobro, da on, ne dao Allah, s dangubama i skitnicama trati vrijeme u dokolici i besmislicama. Međutim, on se posvetio Uzvišenom Allahu i mi se tu nemamo šta miješati. I namjesnik je, Allah ga ojačao, bio zapravo spreman podržati sina na putu kojim je krenuo, a ne nagovarati nekoga ko bi ga od toga odvraćao. Prikrivajući šta uistinu osjeća, upita: - A šta da činim s namjesništvom, Muadide? Ko će mi u tome pomagati? Muadid odgovori: - Namjesniče, ti si očigledno sinu namijenio namjesništvo, da te u njemu odmijeni. Ali, on je sasvim daleko od toga. Tvoj sin se vinuo u uznositije namjesništvo i blagodarniju čast, živeći u jednoj uzvišenijoj
stvarnosti, gdje opticaj nema ništa od onog sa čim i kako mi živimo. U svakom slučaju, ja se nadam da ga to neće spriječiti da jednog dana bude spreman preuzeti namjesništvo i ispuniti ti želju. Tad Amr dodade: - Od njega, zbilja, nikakve koristi. Stalno nekud izlazi, previše odsustvuje i prečesto ide u vojne pohode. Kad je s nama u kući, čudnovato se ponaša: ne jede šta i mi jedemo, ne spava kako se spava i ne traži ništa od onoga šta svi mi tražimo. Želio bih da se dozove pameti, da živi kao sav normalan svijet, ali, Allah mu se smilovao, ništa od toga. Srce mi se kida kad ga vidim kako nestaje, kako kopni. Jučer sam mu dao podosta para da poboljša svoje prilike, ali, kao da sam u njegovoj koži, uvjeren sam da ih je uzeo samo iz obzira i sažaljenja prema meni, kako odbijanje ne bi potaklo neželjeno reagovanje. Tad se odnekud pojavi Amr. Utba u tren prekide jadikovku. Abdulah ibn Rebia se prvi snađe, upita Amra: - Vjerovatno si štošta čuo šta smo o tebi razgovarali? Amr odgovori: - Ništa nisam čuo, ali, siguran sam da bih pogodio po čemu ste me spominjali. Abdulah će na to: - Slušaj oca, Amre? Amr, snuždivši se, ušutje. U glavi mu, istovremeno, sijevnu pomisao na očevu ljubav i vlastitu čežnju za Allahom (dž.š). Svi prisutni bijahu ganuti njegovom šutnjom. Prekidajući nastali tajac, oglasi se Muadid Idžli, riječima: - Pusti ti njih, Amre. Hajde priđi i sjedni. Amr ponizno priđe ocu. Veli mu: - Babo, ja sam samo rob. Radim na tome da se oslobodim. Pusti me da radim na svome oslobađanju. Utba bi ganut sinovom poniznošću, toliko da gotovo zaplaka. Veli mu: - Sinak, ja te volim dvojako: ljubavlju u ime Uzvišenog Allaha i ljubavlju roditelja prema svome djetetu. Slobodno radi po određenju svog Nalogodavca. Tad Amr dometnu: Babo, dao si mi novca u visini skoro sedamdeset hiljada. Ako me za njih pitaš, evo ih, uzmi. Ako ih nećeš, pusti da ih potrišim kako sam ja nanijetio. Utba mu odgovori: - Slobodno ih potroši. Takav je, dakle, bio Amr ibn Utba, dijete jedne namjesničke porodice, jedan od nekadašnjih mladića muslimana čiji primjer danas navodimo kao savršen uzor svekolikoj muslimanskoj omladini. On se bio sav posvetio Uzvišenom Allahu. Zgodilo mu se bilo da jednom prilikom u povratku s puta predvodi grupu prijatelja, među kojima su bili i Ibrahim ibn Alkama, Mesruk i Muadid. Stigli su do podnožja brda nadomak Masbezana, sjedišta očevog mu namjesništva. Da je u Amrovoj poziciji bila kakva osoba sitne duše, valjalo bi zamisliti kako bi se usturila pred saputnicima. Znajući da ugled, povlašćenost i predšasništva koja će vidjeti u očima njegovih saputnika će podići njegov ugled i potaklo ih da mu iskazuju poslušnost i posebnu pažnju. Kakvim je posebnim govorom govorio, kakvu je posebnu odjeću oblačio i posebna jela jeo da bi se iznad njih uzdigao i tako indirektno ukazao svojim drugovima gdje dolaze?? Pustimo sada pitanje, kako bi se u njegovoj poziciji ponijele sitne duše, već vidimo kako se ponijela ta grandiozna duša, koja se bila vinula u sfere gdje ne žive obični ljudi, ta duša koju nisu mogla ushititi ovozemaljska znamenja niti je obradovati tričavi ljudski snovi. Amr se saputnicima obratio riječima: 'Ako odsjednemo tamo u naselju, namjesnik bi dao da nam se pripravi izobilno jelo, ali nije isključena ni mogućnost da bi ono nekom možda i prisjelo. Ako se slažete, mogli bismo predahnuti i pod krošnjom ovog drveta. Tako bismo malo vremena iskoristili za podnevni odmor, a i za jelo bi se našao neki zalogaj'. Postupili su po njegovom prijedlogu. Taj mladić bio je dostigao razboritost kojom je prevazišao svoga oca. Razboritosti ima dvije vrste: jedno je logičko rasuđivanje, na temelju kojeg se raspoznaju vidljive vrijednosti materijalnih stvari, a sasvim drugo je imaginacija, na temelju koje intuicija raspoznaje istinske vrijednosti i njihova stvarna značenja. Prvu vrstu razboritosti dijete stiče u procesu odrastanja, kad postaje zrela ličnost, a drugu vrstu, u iznimnim slučajevima, omladina može dostići i prije nekih odraslih osoba, s tim što nju, u nekim slučajevima, neki odrasli ljudi nikad ne dostignu, ostajući trajno na razini djeteta. To su činjenice kroz koje nam Amr ibn Utba izlaže svoj bespogovorni životopis i besprijekorno raspoznavnje veličina istinskih vrijednosti. On je bio dostigao razinu razboritosti na kojoj, njegovim očima gledano, nisu imala nikakvu draž izobilna jela i napici sa sofara i iz magaza u očevoj kući. Njegovo srce se razgaljivalo povjetarcem koji stiže iz Allahovih (dž.š) galaksija. Za njega nikakvu vrijednost nije imalo izobilje koje je mogao naći u očevom domu, već je stremio u više sfere, u kojima se želio izlagati Allahovim (dž.š) povjetarcima, tijelom i dušom, jutrom i u predvečerje. Tako se njegovo tijelo ispunjavalo radošću i užitkom, a duša se popunjavala prosvijetljenošću i mudrošću. Od ovozemaljskih blagodati zadovoljavao se samo dvjema pogačicama dnevno, da njima utoli napola prazan želudac. I te dvije pogačice bile su dovoljne njemu koji je širio krila da poleti u Allahove (dž.š) galsksije, odlazeći prema preporukama Poslanika (s.a.v.s) upućenim onima koji su zaokupljeni višim stremljenjima: 'Neprestano, glađu, kucajte na džennetska vrata', govorio je. Abdulhamid ibn Lahik u vezi s tim tvrdi: 'Amru ibn Utbi su, odista, bile dovoljne dvije pogačice dnevno. Jednom bi za sehur zapostio, a drugom u akšam iftario'. On nije, kao ostali, mario za mirisnom posteljom, udobnim foteljama i mehkim
jastucima. Koristio je samo iskrzanu hasuru, na kojoj bi se znao sahatak-dva opružiti, kad bi osjetio fizičku iscrpljenost od učenja i ibadeta. U duši su mu često znale odzvanjati riječi koje je čuo iz usta svog prijatelja Muadida Idžlija: 'Da nije podnevne pripeke, dužine zimskih noći i u njima naslađivanja učenjem Allahove (dž.š) Knjige, bio bih obična lijenčina'. Blago bi zadrhtao taj privrženik kad bi se podsjeti na te riječi. Tad bi osjetio poj slavuja iz gnijezda svijenih u dubini duše, a on bi im se pridružio učeći Allahovu (dž.š) Knjigu, dok mu se oči ne bi ispunile suzama. Neizbrojive su noći u kojima je, unatoč čarima njihovog smiraja, znao zanesen učiti, plakati i upućivati dovu, ne mareći za privlačnosti usnule noći koje zovu poput nevjeste, braneći se toplinom mjesta na kojem Allaha, dž.š, zikir čini, premda ga snenost ne bi ostavljala na miru ni dok odlazi u Allahove (dž.š) galaksije, sve dok mu se ne bi osmijehnuli sabahski zraci s dalekog horizonta. Njegova sestra kaziva: 'Jedne noći, dok je bio su svojoj sobi u kojoj ibadeti, čula sam mu glas i malo obratila pažnju. Bio je otvorio suru Ha mim - Gafir. Kad je stigao do ajeta 'I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i prepriječiti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti', tu se zaustavio. Ponavljao je taj ajet sve dok pred zoru nije izašao da s društvom sačeka vrijeme sabah-namaza. Neki njegovi prijatelji navode: 'Kad smo odlazili u pohode na neprijatelja, nismo morali ni noćnu stražu postavljati, koliko je Amr ibn Utba klanjao i ibadetio'. To su, dakle, bile sofre za kojima je vrijeme provodio, na sebi svojstven način se provodio i veselio Amr. To su, zapravo, one podnevne pripeke, dužine zimskih noći i naslađivanje učenjem Allahove (dž.š.) Knjige, jer on nije mario za životom u kojem se robuje novcu i lijepom odijevanju. U nekom sloju svoje duše Amr je znano predosjetiti iskušenja i šejtanovo zavođenje. Pred svim tim bi se branio mislima o Uzvišenom Allahu, sve dok ne bi vratio samopouzdanje i oboružao se čvrstom voljom. Od privlačnosti novca se štitio razmišljanjem o Allahovoj (dž.š) veličini, želju za jelom i pićem je odagnavao pomislima o podnevnoj pripeci, a potrebu za mehkom posteljom je suzbijao naslađivanjem u učenju Kur'ana. Nakon toga, bilo je preostalo još pitanje naslijeđene časti i liderstva, a kako se to može najdjelotvornije neutralisati?! Huvejt ibn Rafi' u vezi s tim navodi: 'Abr ibn Utba je znao izjahivanje s prijateljima uslovljavati njihovim pristanskom da im on bude stražar i konjevodac'. Kad se sve to uzme u obzir, opravdano je pitati, je li išta bilo pri tom mladiću oko čega se šejtan mogao zaigravati? Sam o sebi je kazivao: 'Molio sam Allaha (dž.š) da me opskrbi trima stvarima. Dvije želje su mi već ispunjene, a obistinjenje treće još čekam. Iskao sam da me Uzvišeni Allah učini neovisnim od ovozemaljskih dobara, pa sad i ne marim šta ću i kako steći. Iskao sam da me učini ustrajnim u redovnom izvršavanju namaza, pa mi je i to Allah dž.š) uslišao. Molio sam Uzvišenog Allaha i da postanem šehid, a uslišenje te dove, evo, još željno iščekujem'. Ovo su, dakle, bile preokupacije koje su ispunjavale dušu tog mladića. To su bili ciljevi koje je on sebi bio zacrtao. Sve ih je, Allahovom (dž.š) milošću, bio ostvario, osim šehadeta koji je ostao kao krajnji cilj i centralna osovina s kojom rotiraju sve njegove misli, nakane i želje, kako na javi tako i u snovima. Kad iskren vjernik upućuje dovu Uzvišenom Allahu, zapravo i nema ništa prikladnije i njemu vrednije nego da mu se iznesena želja i ispuni. Ovaj mladić bio je sin prinčevskog roda, a u svom razmišljanju je našao mjesta za ideju o šehadetu. I ne samo to, već je njeno obistinjenje čežnjivo i nestrpljivo iščekivao, tim više što mu dova već stanovito vrijeme nije uslišana. Pred jedan vojni pohod kupio je konja za cijelih četiri hiljade, kao da se za šehadet želio posebno lijepo uparaditi. Po običaju, cijena konju koji je pripadao šehidu na prodaji je znala osjetno porasti. Kad je do njega stiglo govorkanje da je četiri hiljade i previše platiti za jednoga konja, komentarisao je: 'Samo jedan njegov skok u potjeri za Allahovim (dž.š) dušmanima vredniji je od tih četiri hiljade. Jednom prilikom je s drugovima bio izjahao ogrnut dobrim i naočitim džubetom. Treba zamisliti kako su mu se oglasili slavuji iz gnijezda svijenih u njegovom srcu! U tome trenu je poželio da se okiti najuzvišenijim znamenjem kojim se čovjek može okititi, mimo znamenja Allahovog (dž.š) poslanstva. Okrenuo se drugovima i rekao im, prelazeći prstom po nekim mjestima na džubetu: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'. Kad iskreni vjernici izgovaraju svoje istinite želje, odgovor na to može čuti samo onaj ko je uspio shvatiti Allahovu (dž.š) veličinu. Skrivena poruka tog odgovora je ogledalo na kojem se zrcali ispunjenje svga što je u Allahovoj (dž.š) neograničenoj moći. Iskreni, kad izgovaraju svoje dove, izgovaraju ih iskreno, s čvrstom nadom da će biti obistinjene, ne mareći mnogo za rok ispunjenja. Jednom prilikom, jedan mladić, ashab, došao je Allahovom (dž.š) Poslaniku (s.a.v.s) i rekao mu: - Allahov Poslaniče, ti si odredio moj udio u ratnom plijenu. Ja ga, međutim, nisam prihvatio, jer islam nisam prihvatio radi toga niti ratujem za to. Ja sam islam prihvatio i ratujem, ne bi li me strijela pogodila u vrat, u grlo (prstom je dodirivao grlo), da poginem i da me Allah (dž.š) uvede u Džennet. Poslanik (s.a.v.s) mu je odgovorio: - Ako to iskreno veliš, Allah će ti obistiniti želju. Za svega nekoliko dana, na jednom poprištu, nakon samo nekoloko okršaja, pred Poslanika (s.a.v.s) donesen je jedan poginuli mladić, sa strijelom zabodenom posred grla. Kad ga je Poslanik (s.a.v.s) ugledao, upitao je: - Je li to onaj? Odgovoreno mu je: - Da, Allahov Poslaniče. U tome su ashabi uspjeli prepoznati smisao ispunjenja iskrenih želja iskrenih vjernika. Istovjetno je, kako vidimo, i mladić o kojem je ovom prilikom riječ, naš Amr, prstom prelazio po nekim
mjestima na svome džubetu, izgovarajući: 'Kako bi lijepo bilo da mi se krv prolije po ovom džubetu, da se, ovda i evo ovda, razlijeva'. Svakako Amre, krv će ti uskoro biti prolivena. Odgovor će ti dati Allahovo (dž.š) određenje, da se obistini tvoja plemenita želja! Amr sa saborcima izjaha, baš u svome lijepom džubetu. Dočeka ih mirisna oaza, sva osmijehnuta, milujući ih blagim povjetarcem i čistim zrakom. Tek što nogom stupiše u oazu, Amr se blago uznemiri. Srcem mu zakola nekav umilan osjećaj. Čini mu se da na mjestu oaze vidi džennetske bašče ispunjene čarobnim mirisom. Krenu iz njega izliv čežnje. Povika: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'! Prenosilac ove predaje kaziva: 'Tako mi Allaha, tek što se prolomio povik 'naprijed Allahovi konjanici', svi smo podboli konje. Amrov otac je vidio kad je Amr pojurio. Uzvikivao je: 'Moram paziti na Amra'. Dao se u potragu za njim. Našao ga je tek nakon što je bio ranjen'. Allahovim (dž.š) određenjem, bio je zadobio naizgled bezazlenu ranu, kakva uglavnom nije smrtonosna. Kad je otac vidio krv, kako je poprskala mjesta koja je Amr, tako skoro, prstom pokazivao, rekao je: 'Tako mi Allaha, jeste da si sasvim mlad, ali u Allahovoj milosti je da blagodari i mlade'. Kad je nastupilo predvečerje, Allah je blagodarnom učinio tu malu ranu. Mladić je postao šehid. Čista duša se uzdigla svome Gospodaru, a bezgrješno tijelo je ukopano zajedno s bijelim džubetom, poprskanim nevinom krvlju, u istoj oazi u kojoj je Amr uzviknuo: 'Kako bi lijepo bilo da mi se u ovoj oazi ispuni neostvarena želja. Naprijed, Allahovi konjanici'! Uzvišeni Allah ga Svojom milošću obasuo. (Iz djela Ma’a al-’arifin)
EBU ABDULLAH HAKIM EN-NEJSABURI dr. Sefik Kurdic (Novi Horizonti) Bio je jedan od pouzdanih hafiza hadisa, izvanredan poznavalaca prenosilaca hadisa i izuzetan hadiski kritičar. Želio je da u svom najpoznatijem djelu (El-Mustedrek) sabere sve autentične hadise koji nisu spomenuti u vjerodostojnim zbirkama najvećih hadiskih autoriteta, Buharije i Muslima. Ime mu je Muhammed b. Abdullah b. Muhammed b. Hamduvejh b. Nu'ajm b. el-Hakem ebu Abdullah elHakim, poznat kao Ibn el-Bejji', ed-Dabbi et-Tahmani en-Nejsaburi eš-Šafi'i. 1 Rođen je u Nejsaburu, 321. god. po Hidžri, odnosno, 933. god. po rođenju Isa, a.s. 2 Sticanje znanja Imam Hakim en-Nejsaburi zanimao se za brojne islamske znanosti, posebice za hadis. Na izučavanje hadisa i hadiskih znanosti posebno su ga podsticali otac i tetak, koji su mu omogućili da hadis počne slušati već 330. godine, kada je imao tek devet godina! 3 Već sa trinaest godina, dakle, 334. god. sluša poznatog hadiskog autoriteta hafiza Ibn Hibbana i bilježi od njega brojne predaje! 4 On 341. god. putuje u potrazi za hadisom u Irak, a zatim u Horasan i brojne druge znanstvene centre tog vremena. 5 Kada je navršio dvadeset godina Hakim , uz hadis, intenzivno uči i sluša šerijatsko pravo i kiraete. Iz oblasti šerijatskog prava najviše uči od poznatog šafi'ijskog pravnika Ebu Sehla Muhammeda b. Sulejmana es-Su'lukija, Ebu-l-Velida Hasana b. Muhammeda i poznatog iračkog pravnika Ebu Alija b. ebi Hurejre el-Fekiha. 6 Kiraete uči pred Muhammedom b. ebi Mensurom es-Sarramom, Ebu Alijem b. ebi Nekkarom, poznatim stručnjakom za kiraete iz Bagdada i Ebu Isa el-Bekkarom, poznatim stručnjakom u toj oblasti iz Kufe. 7 Znatan broj autora potcrtava da je Hakim ukupno slušao preko 2.000 učitelja. U rodnom Nejsaburu slušao je oko 1.000, a ostale je slušao u drugim znanstvenim centrima, obilazeći ih tokom svog plodonosnog života! 8 Nad ovim podatkom treba da zastane svaki razuman čovjek! Kako je mali gradić Nejsabur mogao da u to vrijeme ima 1.000 učenjaka koje je imam Hakim imao priliku slušati i od njih apsorbirati veliko znanje. Svi su, da usput kažemo, stručnjaci u hadiskoj znanosti, uglavnom, hafizi hadisa, ali i stručnjaci iz tefsira, kiraeta, šerijatskog prava i brojnih drugih oblasti! Ovaj podatak na najeklatantniji način pokazuje impozantnu naučnu svijest tadašnjih generacija muslimana!!! Od tog, doista, impozantnog broja njegovih učitelja, ovom prilikom ćemo izdvojiti samo neke: Njegov otac Abdullah en-Nejsaburi,Hafiz ebu-l-Hasan ed-Darekutni, Muhammed b. Ali el-Muzekkir, Muhammed b. Ja'kub el-Esamm, Muhammed b. Ja'kub b. el-Ahrem eš-Šejbani, Muhammed b. Abdullah b. Ahmed el-
Asbehani es-Saffar, Ali b. Abdullah el-Hakimi, Isma'il b. Muhammed er-Razi, Ebu Dža'fer Muhammed b. Muhammed el-Bagdadi el-Džemmal, Ebu Hamid Ahmed b. Ali b. Hasnuvejh, Hasan b. Ja'kub el-Buhari, Kasim b. Kasim es-Sejjari, Ebu Bekr Ahmed b. Ishak es-Sibgi, 9 Ahmed b. Muhammed b. Abdus el-Anezi, Isma'il b. Muhammed eš-Ša'rani, Ebu-l-Ali Husejn b. Ali en-Nejsaburi, Hadžib b. Ahmed et-Tusi, Ebu Bekr en-Nedždžad, Husejn b. Hasan et-Tusi, Ali b. Muhammed b. Muhammed eš-Šejbani, Muhammed b. Hatim b. Huzejme el-Kešši, Abdurrahman b. Hamdan el-Džellab, i dr. 10
Učenici Budući da je Hakim en-Nejsaburi učio, kako je već navedeno, od 2.000 učitelja, razumljivo je da je stekao zavidno znanje, koje je prenosio na mlađe generacije. Zanimljivo je spomenuti da od njega nisu učile samo mlađe, nego i starije generacije učenjaka. Zna se da je bio omiljen i kod starijih učenjaka u Nejsaburu i drugim centrima. Tako se prenosi, recimo, da su od njega prenosili hadis i dosta toga saznali i njegovi učitelji: Imam ed-Darekutni, Ebu Ishak el-Muzekki, Ahmed b. ebi Osman el-Hiri i dr. 11 Od brojnih učenika koji su najviše naučili i koji su se najviše isticali nakon njega, izdvojićemo sljedeće: Imam ed-Darekutni, koga smo već spomenuli, Hafiz Ebu Bekr el-Bejheki, Ebu-l-Feth b. ebi-l-Fevaris, Ebul-'Ala' el-Vasiti, Muhammed b. Ahmed b. Ja'kub, Ebu Zerr el-Herevi, Ebu Ja'la el-Halili, Ebu-l-Kasim elKušejri, Ebu Salih el-Mu'ezzin, Ez-Zekijj Abdlulhamid el-Behiri, Osaman b. Muhammed el-Džemhi, 12 Mu'emmil b. Muhammed b. Abdulvahid, Ebu-l-Fadl Muhammed b. Ubejdullah es-Sarram, Ebu Bekr Ahmed b. Ali b. Halef eš-Širazi i drugi. 13
Djela Njegov spisateljski opus bio je, doista, velik! Pisao je djela iz raznih oblasti, ali većina njegovih radova tretira hadis i hadiske znanosti. Ibn Asakir navodi impozantan podatak da je imam Hakim napisao 1.500 džuz'ova/dijelova! 14 Spomenućemo neka njegova djela: 1.- El-Mustedreku ale-s-sahihajni, 15 2.- Ma'rifetu ulumi-l-hadis: 16 Značajno je spomenuti da je to jedno od prvih djela napisanih u oblasti hadiskih znanosti i hadiske terminologije. Nastalo je odmah nakon Er-Ramehurmuzijevog djela ElMuhaddisu-l-fasil i jedno je od pionirskih djela u ovoj oblasti. To djelo ostalo je izvor za osnove hadiske znanosti sve do današnjeg dana. Štampano je više puta do sada. Rukopisi tog djela čuvaju se danas u poznatim bibliotekama u Londonu, Istanbulu (tri rukopisa), Damasku, Halepu i u Kairu (dva rukopisa). 17 3.- El-Erbe'un: 18 U tom djelu Hakim je sakupio 40 hadisa, kao što je bio običaj brojnih muhaddisa. 4.- Kitabu-l-ilel: 19 Imam Hakimovo djelo u kome je iznio skrivene mahane u hadisu i, na taj način, omogućio budućim generacijama da lakše otkriju slabu predaju i odvoje da'if od sahih-hadisa. 5.- Kitabu-l-iklil: 20 Djelo koje je štampano dva puta: u Halepu (1352. god. po Hidžri) i u Londonu (1953. god.), ali pod nazivom El-Medhalu ila ma'rifeti-l-iklil. 21 6.- Teradžimu-š-šujuh, 22 7.- Fevaidu-š-šujuh, 23 8.- Ridžalu-l-Buhari ve Muslim, 24 9.- Tesmijjetu men ahredžehum el-Buhari ve Muslim, 25 10.- El-Medhal: 26 Tom skraćenom verzijom, uglavnom, operiraju svi autori. Jedino se izdvajaju El-Huli, naziv knjige: El-Medhalu ila ilmi-s-sahih 27 i dr. Ekrem el-Umeri, naziv: El-Medhalu ila ma'rifeti-ssahihajni. 28 Najvjerovatnije se radi o istom djelu koje navode i ostali autori. 11.- El-Kuna ve-l-elkab, 29 12.- Kitabu-l-emali, 30 13.- Emalu-l-ašijjat, 31 14.- Muzekki-l-ahbar, 32 15.- Kitabu-d-du'afa', 33 16.- Kitabu-t-tefsir, 34 17.- Avali Malik, 35 18.- Menakibu-š-Šafi'i, a u nekim izvorima: Fadailu-š-Šafi'i, 36 19.- Tarihu Najsabur. 37 El-Mustedrek To je njegovo najznačajnije djelo. Nastalo je kao plod njegove želje da prikupi u jednoj zbirci hadise koji
svojim kriterijima dostižu stepen autentičnosti hadisa koji su našli mjesto u Buharijinoj i Muslimovoj zbirci vjerodostojnih hadisa, kada je u pitanju lanac prenosilaca. Djelo se u gotovo svim izvorima spominje kao El-Mustedrek ale-s-sahihajni. Neki autori, kao što čini Abdulhakk ed-Dihlevi, spominju ga pod imenom Sahih Hakima en-Nejsaburija. 38 Treba napomenuti da Buharija i Muslim nisu sve autentične predaje uvrstili u svoje sahihe. Zna se da je, recimo, Buhari znao napamet preko 100.000 vjerodostojnih hadisa, ali je u svoj Sahih uvrstio svega nekoliko hiljada vjerodostojnih predaja! 39 Postoje i brojne druge autentične predaje koje nisu uvrštene u te dvije najvjerodostojnije zbirke. Tako su Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Hakim uložili mnogo truda da sačine zbirke u kojima će spomenuti vjerodostojne predaje koje nisu spomenula dvojica spomenutih hadiskih stručnjaka. Hakim je u slijedio praksu Buharije i Muslima, pa je El-Mustedrek klasificirao, kao i oni, po poglavljima, na temelju šerijatskopravnih pitanja. Analizirajući to djelo dolazi se do zaključka da je Hakim uvrstio tri vrste hadisa: 1. Vjerodostojne hadise na temeljima uvjeta koje su tražili Buhari i Muslim, ili samo jedan od njih, ali ih ni jedan nije uvrstio u svoje autentične zbirke. 2. Vjerodostojne hadise na temeljima Hakimove ocjene: sahihatu-l-isnadi/autentičnog lanca prenosilaca. 3. Hadisi koji nisu vjerodostojne predaje, ali ih Hakim navodi da ukaže na njihovu slabost. 40 Djelo je nastalo, kako navodi sam Hakim u uvodu u El-Mustedrek, na prijedlog nekolicine učenjaka koji su od njega tražili da sastavi zbirku hadisa autentičnog sadržaja koji će svojim kriterijima biti ravni ili slični kriterijima najvećih muhaddisa Buharije i Muslima. Hakim se odvažio na taj korak i tako je nastalo ovo značajno djelo. 41 El-Mustedrek je ocijenjen kao značajan doprinos hadisu i hadiskoj znanosti. Međutim, prema hadiskim kritičarima, to djelo ima i vjerodostojnih, i dobrih i slabih predaja. čak se spominje da u njemu ima i apokrifnih predaja. Tako hafiz Ez-Zehebi spominje brojku od 100, 42 a Ibnu-l-Dževzi brojku od 60 apokrifnih predaja. 43 Neki u svojim kritikama tog djela toliko pretjeruju, poput Ebu Se'ida el-Malinija, koji ističe da u ElMustedreku nema ni jednog hadisa koji odgovara kriterijima Buharije i Muslima. 44 Međutim, analiza hafiza Zehebija pokazuje drugačije. On se ne slaže sa Ebu Se'idovom konstatacijom, već napominje da je to neutemeljeno pretjerivanje. Polovina El-Mustedreka sačinjavaju predaje koje odgovaraju kriterijima Buharije i Muslima, ili predaje koje odgovaraju kriterijima jednog od njih. Četvrtina zbirke su vjerodostojne predaje na temelju Hakimovih kriterija, dok se za jednu četvrtinu ovog djela može naglasiti da sadrži slabe predaje, u kojima postoji neka slabost, ili, čak, u nekima i određena vrsta apokrifnosti! 45 Hafiz Zehebi toliko je analizirao ovo djelo, da je, nakon toga, sačinio njegovu skraćenu verziju, koja je poznata pod imenom Telhisu-l-Mustedrek, 46 u kojoj se složio sa većinom Hakimovih ocjena odabrabih hadisa, a u nekim slučajevima mu je oponirao. 47 Postoji više skraćenih verzija tog djela. Između ostalih, priredili su ih Sujuti, Burhanuddin el-Halebi i dr. 48 Ibnu-s-Salah pravi određeni kompromis kada je u pitanju ocjena hadisa u Hakimovom El-Mustedreku. On smatra da Hakim nema toliko precizne i izoštrene kriterije poput Buharije i Muslima, već se većina njegovih predaja može definirati kao hasen-predaje, iako se može primijetiti da u zbirci ima i sahih, ali i da'if-predaja. 49 Pojedini autori preferiraju to djelo u odnosu na sahihe Ibn Huzejme i Ibn Hibbana. Međutim, većina muhaddisa, ipak, smatra da je Ibn Huzejmin i Ibn Hibbanov Sahih utemeljeniji od Hakimovog ElMustedreka, smatrajući da su njegovi kriteriji bili za nijansu blaži od kriterija te dvojice hadiskih velikana. 50 Na pitanje otkuda slabe, pa čak i apokrifne predaja u tom djelu, najbolje je odgovorio hafiz Ibn Hadžer, opravdavajući Hakima, tvrdeći da je on, nakon završetka tog djela, vrlo brzo umro i nije bio u prilici da ga dobro pročisti i preradi što je, inače, bio običaj svih učenjaka. 51
Hakimov doprinos hadiskoj znanosti
Hakim je jedan od nazaobilaznih islamskih učenjaka kada su u pitanju hadis i hadiska terminologija. Njegove definicije brojnih hadiskih termina i pojmova učinile su da bude i ostane izvor brojnim učenjacima koji su na tome gradili i definirali svoje stavove u toj oblasti. 52 Izuzetno dobro je poznavao prenosioce hadisa, a njegov kritički osvrt na njih veoma je primijetan u njegovim djelima. Činjenica da njegove ocjene o pojedinim ravijama citiraju brojni islamski, posebice hadiski stručnjaci, dovoljno potvrđuje njegovu utemeljenost u toj oblasti. 53 Definicija ashaba i tabi'ina i njihova klasifikacija bile su paradigmatične sve do današnjeg dana, što se eksplicite nazire u citiranju Hakimovih definicija i klasifikacija od strane učenjaka u svim vremenima. 54 Dovoljno je naglasiti da je on u svom djelu Ma'rifetu ulumi-l-hadisi među prvim autorima definirao brojne hadiske termine, obuhvatajući sve ono što će potonji autori samo prepisivati, donekle preinačavati i
donekle proširivati. Očito je da mu je ljubav spram sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s, bila podsticaj da napiše jedno od najznačajnijih i najvrednijih djela uopće u oblasti teorije hadisa i hadiske terminologije. Ta namjera jasno se primjećuje u samome uvodu djela, kada autor priznaje da ga je počeo pisati nakon što je primijetio tendenciju sve većeg širenja bid'ata, te sve slabije poznavanje sunneta od strane većine ljudi! 55 Drugi o Hakimu Imama Hakima izuzetno su respektirali islamski učenjaci. Tako Abdu-l-Gafir b. Isma'il kaže: Hakim je bio predvodnik muhaddisa u svom vremenu. On je, doista, bio izvanredan poznavalac hadisa! 56 Es-Sulemi ističe da je upitao Darekutnija, Hakimovog učenika a kasnije velikog hafiza hadisa, šta misli, ko je bolje memorije i pamćenja: Ibn Mende ili Hakim en-Nejsaburi, na što je on odgovorio: Hakim je bolje memorije! 57 Koliko je Hakim bio cijenjen od strane islamskih učenjaka najbolje pokazuje primjer koji spominje Ebu Hazim, koji kaže: Boravio sam kod Ebu Abdullaha el-Usmija skoro tri godine. Ne znam nikog od naših učitelja ko je precizniji i temeljitiji od njega! Međutim, kada bi naišao na komplikovano pitanje koje je bilo teško riješiti i na koje se moglo dvojako odgovoriti, tražio je od mene da pišem Hakimu en-Nejsaburiju, pa ono što bi Hakim odgovorio, on bi uvažio! 58 Hafiz Zehebi spominje da su Hakima najveći imami njegovog vremena, poput Ebu Sehla es-Su'lukija, Ibn Furika i ostali, toliko uvažavali, ističući njegove kvalitete i smatrajući ga vrednijim od sebe! 59 Ebu-l-Fadl b. Tahir kaže: Upitao sam hafiza Mekke Sa'da b. Alija ez-Zedžanija, a nisam sreo učenjaka sličnog njemu: Ko je bolje memorije i većeg pamćenja od četverice hafiza hadisa koji su bili savremenici: Darekutni u Bagdadu, Abdulganijj b. Se'id u Egiptu, Ebu Abdullah b. Mende u Asbehanu ili Ebu Abdullah Hakim u Nejsaburu? On je šutio, ali nakon mog insistiaranja, odgovorio je: Darekutni je najbolje poznavao skrivene mahane u hadisu, Abdulganijj je najbolje poznavao porijeklo prenosilaca hadisa, Ibn Mende je najviše poznavao hadis a Hakim je najljepše pisao iz ove oblasti! 60 Nije se čuditi što je Hakim najljepše pisao u tom domenu, ako imamo na umu njegove riječi do kojih dolazimo posredstvom Ebu Hazima Omera b. Ahmeda el-Abdubija, koji kaže da je predvodnik muhaddisa u svom vremenu, priznao: Pio sam zemzem-vodu, moleći Allaha Uzvišenog da mi podari mogućnost lijepog pisanja! 61 Iščitavajaću islamsku literaturu rijetko se može naći neka optužba na račun tog velikana. Jedna od zamjerki dolazi od Ebu Isma'ila Abdullaha b. Muhammeda el-Herevija koji ga optužuje da je bio pristrasan kada je u pitanju ehli-bejt i da je podobro inklinirao ši'izmu! čak ga optužuje da je bio rafidija! On upozorava: Hakim je pouzdan u hadisu, iako je bio podmukli rafidija!!! 62 Međutim, hafiz Ez-Zehebi smatra da je to ekstreman stav i da Hakim nije bio rafidija, nego je samo, donekle, naginjao ši'izmu i podržavao neke njihove stavove. 63 On, takođe, smatra da neki Hakimovi spisi o vrijednosti Fatime, r.a, ne upućuju na njegov ši'izam, jer o njoj, kao kćerci Poslanika islama, s.a.v.s, ima niz predaja koje je dužan da uvažava svaki musliman, muhaddis pogotovo! 64 Treba naglasiti da na isti način Hakim navodi i vrijednosti i vrline i ostalih ashaba, koji ne spadaju u ehli-bejt, kao što su, recimo, Talha, Zubejr, Abdullah b. Amr b. el-As, r.a, i dr. Raspravljajući o toj optužbi na račun imama Hakima, Ibnu-s-Subki ističe, uz pouzdanost i preciznost u hadisu, da je najbolji argument da Hakim nije bio ši'ija, u tome što su njegovi najveći učitelji sa kojima se puno družio i od njih najviše naučio, poput Ebu Bekra b. Ishaka ed-Dabbija, Ebu Bekra b. Fureka i Ebu Sehla es-Su'lukija, bili najveći zagovornici ehlisunnetskog pravca. Uz to, kao argument koji pobija tvrdnje nekih autora o njegovoj vezanosti za ši'izam, on navodi poznatog hafiza hadisa Ibn Asakira koji ga ubraja u učenjake eš'arijskog pravca! 65 Na kraju, na temelju svega što je o njemu navedeno u islamskoj literaturi, može se zaključiti, kako to čini i dr. S. M. Husejn ,66 da je Hakim bio jedan od vanrednih imama, pouzdan hafiz u hadisu, učenjak koji je poznavao široki spektar načnih disciplina, sa čijim nespornim naučnim kvalitetima se složila islamska ulema, Uz to, bio je jedan od najvećih islamskih učenjaka preko kojih je Allah, dž. š, sačuvao Svoju vjeru!
Smrt Svi autori se slažu da je Hakim umro u Nejsaburu, 405. god. po Hidžri, odnosno 1014. god. po rođenju Isaa, a.s. 67 Neki autori napominju da je umro nakon kupanja u hamamu. Kada je izišao iz hamama, samo je, kako navode, rekao: ah! i ispustio dušu! 68 Ibn Kesir tvrdi da aje u času smrti Hakim imao 84 godine. 69 Hasan b. Eš'as el-Kureši, kaže u predaji koju bilježi hafiz Zehebi, da je Hakima sanjao poslije njegove smrti. Bio je lijep, jahao je na konju i govorio: Spas! Hasan ga je u snu pitao: Hakime, zbog čega si spasen? On je odgovorio: Zbog pisanja i bilježenja hadisa! 70
EBU BEKR IBN HUZEJME dr. Šefik Kurdić (Novi Horizonti) Ibn Huzejm bio je jedan od velikih hafiza hadisa. On nastavlja školu svojih učitelja: Buharije i Muslima. Njegov Sahih ubraja se među najkorisnija hadiska djela i zauzima treću poziciju među zbirkama nazvanim sahih, odmah nakon Buharijinog i Muslimovog Sahiha! Puno ime mu je Ebu Bekr Muhammed b. Ishak b. Huzejme b. el-Mugire b. Salih b. Bekr es-Sulemi enNejsaburi eš-Šafi'i. Pojedini izvori umjesto Ebu Bekr navode kun'ju Ebu Abdullah. Očito je da se radi o zamjeni kun'je od poznatog hadiskog stručnjaka sa istim imenom i imenom oca Muhammeda b. Ishaka elMahzumija, koji je umro 236. god. po Hidžri, a nosio je kun'ju Ebu Abdullah. El-Kettani ne preferira ni prvu ni drugu kun'ju, nego smatra da je nazivan i Ebu Bekr i Ebu Abdullah! Rođenje i obrazovanje: Ibn Huzejme rođen je 223. god. u Nejsaburu. Početno znanje stekao je u rodnom mjestu. Od najranijeg djetinjstva saznaje temelje hadisa i hadiske znanosti od poznatih nejsaburskih hadiskih stručnjaka Ishaka b. Rahevejha (umro 238. god. po H.), Muhammeda b. Humejda er-Razija (umro 230. god. po H.) i drugih.5 Nakon Nejsabura i apsorbiranja solidnog znanja iz hadiske oblasti, Ibn Huzejme kreće u potrazi za znanjem, i u druge islamske naučne centre toga vremena. Otac mu je uvjetovao odlazak u druge centre tražeći da nauči Kur'an napamet i da ga u cijelosti može proučiti na namazu! Tako je Ibn Huzejme veoma rano naučio Kur'an napamet i tek onda dobio dozvolu da otputuje u Merv6 Iz Merva odlazi u Rejj, zatim u Bagdad, onda u Šam, Basru, Kufu, Džeziru, Hidžaz, Egipat, Vasit i druge centre.7 U tim naučnim centrima Ibn Huzejme slušao je hadis ali i fikh i druge znanosti i tako postao kako primjećuje hafiz Ez-Zehebi, primjer izuzetnog znanja i izvanredne naučne utemeljenosti8 Učitelji Hafiz Ibn Huzejme imao je stotine učitelja od kojih je slušao i saznavao godinama, tražeći znanje u brojnim islamskim centrima. U svom djelu Kitabu-t-tevhid, dakle, ne računajući Sahih i druga djela, spominje svojih 135 učitelja!9 Najpoznatiji su bili Buhari, Muslim, Ishak b. Rahevejh, Muhammed b. Humejd er-Razi, Muhammed b. Jahja ez-Zuheli,Bundar Muhammed b. Beššar el-Abdi, Ebu Musa Muhammed b. el-Musenna, Mahmud b. Gajlan, Ali b. Hudžr, Nasr b. 'Ali, Junus b. Abdu-l-E'ala, Ahmed b. Meni', Ebu Kurejb, Ahmed b. Ibrahim ed-Devreki, Ebu Se'id el-Ešedždž, Hasan b. Muhammed ez-Za'ferani, Harun b. Ishak el-Hemedani, Bišr b. Mu'az i drugi.10 Učenici Izuzetno Ibn Huzejmino znanje, posebno iz hadisa, vrijedno su bilježili, pamtili i dalje prenosili njegovi brojni učenici. U islamskim izvorima ističu se njegovi sljedeći učenici: Ahmed b. el-Mubarek el-Mustemilli, Ibrahim b. ebi Talib, Ebu 'Ali en-Nejsaburi, Ebu Hamid b. eš-Šerki, Ebu Hatim el-Busti, Ishak b. Sa'd enNesevi, Jahja b. Muhammed b. Sa'id, Ebu Ahmed b. 'Adijj, Ebu Bekr Ahmed b. Mehran el-Mukri', Abdullah b. Ahmed b. Dža'fer eš-Šejbani, Halil b. Ahmed es-Sidžzi, Ahmed b. Muhammed es-Sunduki, Ahmed b. Husejn el-Mervani i brojni drugi.11 Posljednji je od njega hadis prenosio njegov unuk Ebu Tahir Muhammed b. el-Fadl b. Muhammed b. Ishak b. Huzejme,u Nejsaburu.12 Zanimljivo je napomenuti da su, iz respekta prema ovom velikanu, i neki njegovi učitelji od njega prenosili hadise i na taj način, u neku ruku, postali njegovi učenici. U tu grupu ubrajaju se: Buhari, Muslim i Muhammed b. Abdullah b. Abdulhakem.13
Djela
Ibn Huzejm bio je veoma plodan pisac. Napisao je veliki broj djela i spisa. Hakim en-Nejsaburi spominje da je napisao preko 140 različitih djela, izuzimajući određena pitanja/mesail koja obuhvataju dodatnih 100 manjih djela.14 Njegovo najpoznatije djelo, svakako, je Sahih o kome će kasnije biti više riječi. Pored Sahiha napisao je: 1.- Kitabu-t-tevhidi ve isbati sifati-r-Rabbi, azze ve dželle.15 Zanimljivo je da je to djelo iz oblasti akaidske znanosti, ali se Ibn Huzejme u njemu poslužio metodologijom muhaddisa svaki tekst popratio senedom i tako uspio sačuvati praksu svojih prethodnika. 2.- Še'nu-d-du'ai ve tefsiri-l-ed'ijjeti-l-me'sure.16 Što se tiče drugih djela, nažalost nisu sačuvana. Zub vremena ih je potpuno uništio. Za pojedina djela saznajemo izravno od samog autora iz njegove knjige Kitabu-t-tevhid, gdje spominje: - Kitabu me'ani-l-Kur'an,17 - El-Musnedu fi-l-fikhi.18 Očito je da se ovo drugo djelo naziva nekada i Kitabu-l-kebir.19 Inače, ovaj impozantan broj od 140 djela, za koje Hakim tvrdi da ih je napisao, vjerovatno je manji, ako se uzme u obzir da je Ibn Huzejme znatan broj manjih djela ili dijelova ukomponirao u svoje kapitalno djelo Kitabu-l-kebir.20 Sahih Sahih je njegovo najznačajnije i najpoznatije djelo. To je, ustvari, skraćeni naziv njegovog djela: Muhtesaru-l-muhtesari mine-l-musnedi-s-sahihi 'an Resulillahi, sallellahu 'alejhi ve sellem.21 Sam naziv nas upućuje da je ovaj Sahih svojevrsni rezime njegovog većeg djela Kitabu-l-kebir koji je on, očito, skratio i učinio preciznijim i autentičnijim.22 Neki smatraju da je ovo djelo, ustvari, rezultat onoga što je diktirao učenicima, što su oni marljivo i pažljivo bilježili.23 Uvjetovao je da se u Sahih unesu vjerodostojni hadisi, čiji lanac prenosilaca je spojen i koje prenose pouzdani prenosioci od pouzdanih prenosilaca, te da nema prekida seneda, niti bilo kakvog nedostatka u prenošenju!24 Treba napomenuti da njegov Sahih nije autentičan kao Buharijn ili Muslimov, naprosto jer ni njegovi kriteriji nisu toliko precizni kao Buharijni ili Muslimovi. Jedan od razloga je i što Ibn Huzejme nije pravio razliku između sahih i hasen-predaja, već je i hasen-predaje uvrštavao kao autentične!25 Dakle, ako se ocjenjuje autentičnost hadisa u ovoj zbirci, treba konstatovati da se u njoj nalaze i sahih, i hasen, i da'if-predaje. čak i sam autor neke predaje u svom Sahihu ocjenjuje kao slabe, što eksplicite upućuje na zaključak da kriteriji pri uvrštavanju hadisa u ovo djelo nisu ni izbliza jednaki kriterijima Buharije i Muslima. Jedna od prepoznatljivih crta ovog Sahiha je u tome što se Ibn Huzejme potrudio da približi i pojasni hadise koji naizgled oponiraju jedan drugom.25 U toj oblasti bio je inače, veliki stručnjak! Od ostalih karakteristika, može se napomenuti da Sahih obiluje dugim naslovima određenih poglavlja, što posebno pogoduje islamskim pravnicima da iz tih naziva poglavlja iznjedre brojne šerijatskopravne zaključke! Sahih je štampan u obradi i valorizaciji velikog islamskog učenjaka dr. Muhammeda Mustafe el-E'azamija, uz asistenciju poznatog muhaddisa šejha Muhammeda Nasira el-Albanija. Ako kompariramo ovo djelo sa Ibn Hibbanovim Sahihom, doći ćemo do saznanja da se njegov Sahih preferira nad Ibn Hibbanovim, kako napominje Imam Sujuti, zbog preciznijeg i studioznijeg ispitivanja predaja i jačih kriterija koje je Ibn Huzejme upotrebljavao pri sabiranju ove zbirke!27 Što se tiče hadiskih zbirki koje su nazvane imenom Sahih, imam Es-Sehavi, tvrdi da je, nakon Buharijinog i Muslimovog najautentičniji Ibn Huzejmin, pa onda Sahih Ibn Hibbana!28 čuveni Hatib el-Bagdadi smatra da odmah nakon Buharijnog i Muslimovog Sahiha dolaze Suneni Ebu Davuda, Nesaije i Tirmizije i Sahih Ibn Huzejme, koji je, kako precizira Hatib el-Bagdadi, uvjetovao, u svom djelu, navođenje samo onih predaja čiji je sened spojen, uz to da su ih prenijeli pouzdani prenosioci od Vjerovjesnika, s.a.v.s.29 Za Ibn Kesira Ibn Huzejmin Sahih je puno bolji od Mustedreka Imama Hakima en-Nejsaburija, zbog toga što je Ibn Huzejme uvjetovao autentičnost pri uvrštavanju hadisa u ovu zbirku!30 Ibnu-l-Mulekkin preferira Ibn Huzejmin nad Ibn Hibbanovim Sahihom, tvrdeći, da je Ibn Hibban, uglavnom, preuzeo brojne hadise od njegovog učitelja Ibn Huzejme i njegovog Sahiha!31 Imam Sujuti i još neki autori smatraju ovu zbirku jednom od najvrednijih hadiskih djela, tvrdeći da ona dolazi odmah nakon Muslimovog Sahiha!32 Navedeno je sasvim dovoljno da se ilustrira vrijednost Ibn Huzejminog Sahiha. Ibn Huzejmine vrline Brojne su vrline krasile ovog islamskog velikana.Njegov zuhd i bogobojaznost bile su crte koje su uljepšavale njegove ionako visoke moralne kvalitete. Ibn Huzejme ne bi počeo pisati ni jedno svoje djelo,
dok ne bi klanjao istiharu!33 Kada je jednom upitan odakle mu to zavidno znanje, odgovorio je da je Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s, rekao da voda Zemzem koristi za ono za što se pije, pa on nikada nije pio tu vodu a da Allaha nije zamolio da mu podari korisno znanje!34 Koliko je bio skroman i koliko dunjalučkim uživanjima nije pridavao važnost, najbolje će nam ilustrirati činjenica da je imao samo dvije košulje, pa je jednu oblačio dok mu je druga bila na čišćenju i obratno!35 Njegova darežljivost bila je poslovična. Za njega se tvrdi da je toliko dijelio i sadaku nesebično udjeljivao da košulju koju bi dobio ili je kupio ne bi obukao više od jedanput, već bi je odmah poklanjao siromašnima!36 Njegov unuk Muhammed b. el-Fadl tvrdi da je njegov djed toliko udjeljivao, pogotovo ljudima željnim znanja i onima koji znanje dijele, da bi dijelio ne znajući koliko im daje!37 Imam Hakim prenosi da je Ibn Huzejme jednom napravio takvu gozbu da je pozvao veliki broj i siromašnih i bogatih, a toliki broj je samo vladar pozivao!38 Uz ostale osobine, treba istaknuti njegovu hrabrost i odvažnost. Nije se plašio vladara i vlasti! Tako Ebu Bekr b. Balevejh, prenosi od njega sljedeće kazivanje: Kada sam bio u posjeti kod emira Isma'ila b. Ahmeda, emir je citirao hadis koji prenosi njegov otac a u kome se nalazi jedna slabost u senedu, na što sam ja reagirao i ukazao na taj nedostatak. Kada sam izašao od njega, obratio mi se Ebu Zerr el-Kadi i priznao mi: Znali smo za tu grešku evo već 20 godina, ali niko nije imao petlje da mu to kaže i upozori ga na to! Ibn Huzejme je odgovorio: Ja sebi ne dozvoljavam da čujem neki hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, u kojem se nalazi neka greška, nedostatak ili falsifikat a da ne upozorim na to!39 Očito je da su sve spomenute osobine utjecale da se njegove dove kod Onoga koji dove prima uslišavaju. To će nam najbolje ilustrirati slučaj koji navode neki islamski izvori. Naime, kada su jednom sa ibn Huzejmom u Egiptu boravila još trojica velikih islamskih učenjaka: Muhammed b. Harun et-Taberi, Muhammed b. Nasr el-Meruzi i Muhammed b. Alevijeh el-Vezzan, ponestalo im je hrane i sredstava koja su ponijeli sa sobom, tako da tri dana i tri noći nisu ništa jeli, niti su imali sredstava da nabave nešto hrane. Došli su do zaključka da moraju nekoga moliti da im nešto dadne od hrane. Svaki od njih se stidio pokucati na vrata i od nekoga tražiti nešto za jelo. Tada je Ibn Huzejme ustao i klanjao dva rekjata, na sedždi moleći da im Allah kakav izlaz omogući iz takve neugodne situacije. Dok je on bio na sedždi jedan čovjek je pokucao na vrata, držeći u ruci svijeću i tražeći dozvolu da uđe u sobu u kojoj su njih četverica boravili. Bio je to službenik Ahmeda b. Tuluna, namjesnika Egipta. Zavukao je ruku u džep i izvadio neki listić, pogledao u njega, a onda upitao: Ko je od vas Muhammed b. Nasr el-Meruzi? Odgovorili su: To je ovaj! Tada je službenik izvadio kesu sa 50 zlatnika, dao mu je, rekavši: Namjesnik Ahmed b. Tulun te selami i poručuje ti da ovo trošiš a kada ti nestane, dostaviće ti još ovoliko! Onda je upitao i za ostalu trojicu učenjaka, dok je Ibn Huzejme još bio na sedždi, i dao im svima po 50 zlatnika, sa selamima i istim porukama od namjesnika! Međutim, oni su odbili to primiti, dok ne dobiju objašnjenje zbog čega im namjesnik upućuje ta sredstva! Službenik im je pojasnio da je namjesnik zaspao na podnevnom odmoru tzv. kajluli, pa mu je u snu rečeno: Ahmede, kako ćeš se sutra opravdati pred Allahom kada pred Njega staneš i kada te bude upitao o četiri učenjaka koji su tri dana bili gladni bez hrane?! Namjesnik se uplašen probudio iz sna, odmah je napisao imena četverice učenjaka i dao službeniku zlatnike da ih preda njima. Od podnevnog odmora do noći službenik je ispitivao mjesto odsjedanja ovih učenjaka, kako bi im predao ta sredstva!40 Ibn Huzejmino mjesto među učenjacima Ibn Huzejme zauzima veoma visoko mjesto u naučnim krugovima, posebno u hadiskoj i šerijatskopravnoj oblasti. Doduše, njegovo ime u hadiskoj znanosti je poznatije nego u šerijatskopravnoj! Zbog memorije,po čemu je bio poznat i precizne utemeljenosti u hadiskoj znanosti prozvan je hafizom hadisa i imamom imama! To se najbolje može uočiti iz u izjava brojnih učenjaka, među kojima su bili i njegovi učitelji i učenici. Svi su isticali njegov ogroman doprinos hadisu i hadiskoj znanosti, ali i njegovu umješnost u rješavanju šerijatskopravnih pitanja! Kada je Abdurrahman b. ebi Hatim, autor poznatog djela El-Džerhu ve-t-ta'dilu upitan o Ibn Huzejmi, odgovorio je: Teško vama! On može da pita o nama a ne mi o njemu! On je imam koji se slijedi!41 Rebi' b. Sulejman, poznati šerijatski pravnik, pred kojim je Ibn Huzejme učio fikhske znanosti, priznaje svojim učenicima: Znate li vi ko je Ibn Huzejme?! To je osoba od koje smo mi više naučili nego što je on od nas!42 Ibn ebi Hatim ocjenjuje Ibn Huzejmu kao pouzdanog i iskrenog stručnjaka u hadiskim znanostima.43 Slično ocjenjuje i imam Darekutni kada kaže: Ibn Huzejme bio je bez premca, pouzdani imam!44 Hafiz ez-Zehebi ističe da je Ibn Huzejme bio izuzetan hadiski stručnjak i izvanredan poznavalac prenosilaca hadisa. Bio je imam, hafiz hadisa i argument u toj oblasti, a uz to i šerijatski pravnik!45 Ebu Hatim Muhammed b. Hibban priznaje: Na Zemlji nisam sreo osobu koja ljepše vlada sunnetom i bolje pamti autentične predaje od Ibn Huzejme. čini se da je kompletan sunnet pred njegovim očima!46 čuveni hafiz Ibn Kesir ističe brojne vrline ovog velikana, nazvavši ga predvodnikom učenjaka, morem
znanja, učenjakom koji je mnogo pisao i sakupljao a za njagov Sahih tvrdi da je jedno od najkorisnijih i najvrednijih djela uopće. Uz to, navodi da je Ibn Huzejme jedan od mudžtehida u islamu!47 Ibn Huzejme imao je izuzetnu memoriju. Sve hadise koje je zabilježio usput je i zapamtio! Tako je čuveni hadiski učenjak Ibn Rahevejh, obraćajući se Ibn Huzejmi, rekao: Ja znam 70.000 hadisa, a koliko ih ti znaš napamet? Odgovorio je: Sinko moj, nikada nisam ni jedan hadis zapisao a da ga nisam odmah i zapamtio!!!48 Hafiz Ebu 'Ali Hasan b. Muhammed navodi: Nisam sreo sličnog Ibn Huzejmi! On je pamtio fikhska pravila proistekla iz hadisa, baš kao što dobar učač pamti poglavlje iz Kur'ana!49 Ibn Huzejmin anganžman na planu hadisa bilo je izuzetno velik. Njegov doprinos u tom pogledu najbolje je dočarao El-Mu'abbir koji je izjavio: To je bio čovjek koji je oživio sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s.!50 Naš najveći muhaddis h. Mehmed ef. Handžić za njega kaže da je bio imam imama, da se posebno istakao braneći ehli-s-sunnetski pravac i da je tražio da se ne te'vili kako se ne bi udaljavalo od jezičkog značenja islamskih izvora.51 Dovoljno je navesti izjavu Ebu Osmana, koju citira hafiz Ez-Zehebi, i utvrditi mjesto ovog velikana u očima islamskih učenjaka. U njoj se kaže: Allah, doista, otklanja nesreće od stanovnika ovoga grada, zahvaljujući Ibn Huzejmi i njegovom mjestu kod Allaha!52 Iz naprijed izloženog da se uočiti da je Ibn Huzejme bio jedan od velikana islamske misli i izvor, u hadisu i fikhu, generacijama koje su ga slijedile. Smrt Imam Ibn Huzejme je, kako navode svi izvori, umro 311. god. po Hidžri.53 Živio je 89 godina.54 Ukopan je, kako navodi Ibnu-l-Dževzi, u jednoj sobi svoje kuće, koja će kasnije postati njegov kaburistan.55
EBU HANIFE r.a. dr. Šefik Kurdić (priredio I - dio) POLITICKI STAVOVI EBU HANIFA Omer Spahic (priredio II - dio) (I - dio je iz Novih Horizonata) Ebu Hanife bio je islamski genije. Superiorna inteligencija, suptilna pobožnost i poslovična strpljivost svrstavaju ga u najveće umove koje je iznjedrila islamska povijest. Ljubav prema znanju, napose rješavanju šerijatsko-pravnih enigmi, učiniće ga nezaobilaznim izvorom u islamskim naučnim krugovima i s pravom će biti prozvan El-Imamu-l-a'zam/najveći imam. Ebu Hanifin doprinos hadiskoj znanosti bio je veoma značajan. Međutim, u islamskoj literaturi nalazimo na kontradiktorne stavove kada je u pitanju njegov doprinos ovoj značajnoj islamskoj disciplini. Zato ćemo u ovom radu, uz podatke o njegovoj biografiji, jasno potctrati i njegov ogroman doprinos hadisu i hadiskoj znanosti. Puno ime mu je Nu'man b. Sabit b. Zuta b. Mah et-Tejmi el-Kufi. Izuzetno je postao poznat po nadimku Ebu Hanife. Takođe je prozvan El-Imamu-l-A'zam/najveći imam, ili kako ga El-Kettani naziva Imamu-leimme/Imam imama, Hafiz Ez-Zehebi nazvao ga je Fekihu-l-milleti/Pravnik vjere, a šejh El-Kasimi Fekihul-ummeti/Pravnik ummeta. Rođenje i porijeklo Ebu Hanife rođen je 80. god. po Hidžri. To je, naime, godina rođenja koju spominju gotovo svi autori koji su pisali o ovom islamskom geniju. Doduše, u nekim djelima se kao moguća navode 61. god. po Hidžri, 63. god. a u nekim, opet, 70. god. po Hidžri. Međutim, gotovo svi preferiraju 80. god. kao godinu njegovog rođenja. Rođen je u Kufi, u današnjem Iraku. Bio je perzijskog porijekla. Historičari navode da je Ebu Hanifin djed prihvatio islam. Njegov unuk Isma'il tvrdi da je Ebu Hanifin otac Sabit otišao Aliji, r.a, dok je još bio dijete, pa je, tom prilikom, Alija, r.a, molio Allaha, dž.š, za bereket njemu i njegovom potomstvu. Pa se nada Isma'il da se dova Alije, r.a, uslišala! Inače, postoje različita mišljenja o porijeklu Ebu Hanifinog oca Sabita. Neki smatraju da je porijeklom iz Nesaa, odakle je Imam En-Nesai, drugi iz Tirmiza, odakle je imam Et-Tirmizi, a treći tvrde da je iz Enbara.
Obrazovanje i učitelji Ebu Hanife živi u veoma bremenitom vremenu, punom političkih i drugih nesuglasica. Živio je u vremenu halife Abdul-Melika, kada je u Iraku namjesnik bio Hadždžadž b. Jusuf, poznat po represijama. Međutim, dolaskom pravednog vladara Omera b. Abdulaziza situacija se uveliko mijenja, pa se takvom promjenom uveliko otvaraju vrata svestranijem obrazovanju ovog nadarenog mladića. Kufa, mjesto u kome je rođen ovaj velikan postala je u vrijeme Ebu Hanife jedan od najvećih i najpoznatijih islamskih naučnih centara. Ako se zna da je grad utemeljen tek 17. god. po Hidžri onda se, doista, zadivljujuće doima da je grad za samo stotinjak godina postojanja postao jedan od najjačih islamskih centara toga vremena. Kako i ne bi kada se bilježi da je samo u ovom gradu stanovalo i boravilo oko 1.500 ashaba. Čak su dvadeset četverica učesnika Bedra posjetila Kufu a neki su je uzeli za mjesto stanovanja. Za vrijeme hilafeta Alije, r.a, ovaj grad postao je prijestonica islamske države. Bilježi se da u Kufi praktično nije bilo ni jednog muhaddisa od koga Ebu Hanife nije bilježio hadis. Među njegove učitelje, samo iz oblasti hadisa koje je slušao u rodnoj Kufi, Ebu-l-Mehasin eš-Šafi'i, spominje devedeset tri. Spomenimo samo neke: Eš-Ša'bi, Amr b. Murre, Mensur b. Ma'mer, El-A'meš, Alkame i dr. Samo Eš-Ša'bi, koji je i prvi probudio Ebu Hanifin interes za izučavanje hadiskih disciplina, sreo je pet stotina ashaba, a od velikog broja njih prenosi i hadise. Katade, jedan od Ebu Hanifinih učitelja, bio je jedan od dvojice najpoznatijih učenika čuvenog ashaba Enesa b. Malika, r.a. Učitelj od koga je Ebu Hanife najviše naučio u rodnoj Kufi i čovjek koji je najviše utjecao na ovog velikana islamske misli bio je, nesumnjivo, Hammad b. Ebi Sulejman, o kojem se Ebu Hanife, u mnogim prigodama, na najljepši način izražavao i za njega dove upućivao! Nakon što je slušao predavanja u Kufi, a potom u Basri, Ebu Hanife, u namjeri da upotpuni svoj znanstveni opus, odlazi u Mekku i Medinu i tamo nalazi brojne učitelje u hadisu i fikhu i sluša njihova predavanja. Veliki broj priznatih hadiskih autoriteta osnovali su kružoke iz navedenih oblasti u Mekki i Medini, koji su postali svojevrsne škole hadisa i hadiskih znanosti. Najveća i najuglednija škola takve vrste u Mekki bila je škola Ata' b. Ebi Rebaha, čovjeka koji je sreo oko dvije stotine ashaba. Čak su i sami ashabi priznali njegovu učenost. Tako je Abdullah b. Omer, r.a, poznati i učeni ashab, imao običaj kazati: 'Zašto ljudi dolaze meni kada je tu Ata' b. Ebi Rebah'?! Slično je izrekao i Abdullah b. Abbas, r.a, kako bilježe drugi izvori. Od ostalih muhaddisa u Mekki Ebu Hanife sluša predavanja Ikrime, koji je bio učenik Abdullaha b. Abbasa, r.a. Hafiz Ez-Zehebi tvrdi da je Ata' bio učitelj od koga se Ebu Hanife najviše okoristio. U Medini Ebu Hanife uči od dvojice istaknutih tabi'ina Sulejmana i Salima. Sulejman je bio sluga Mejmune, r.a, časne supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s, a Salim je bio sin Abdullaha, a unuk Omera b. el-Hattaba, r.a. Od njih Ebu Hanife prenosi brojne hadise. Nakon početnih saznanja i vezanosti za ova dva sveta mjesta i brojne učitelje koje je u njima sreo, Ebu Hanife će često koristiti odlaske na hadž kao metodu susreta sa svojim učiteljima, kako bi se što više družio s njima, učio od njih i razmjenjivao mišljenja. Zna se, kako navode brojni autori, da je Ebu Hanife 55 puta obavio hadž! Nije, onda, ni čudo što je sreo toliki broj učitelja i od njih crpio znanje! Neki navode da je broj njegovih učitelja dosezao cifru od 4.000!!! Spomenimo neke od brojnih učitelja: Meharib b. Desar, Semmak b. Harb ez-Zuheli, čovjek koji je sreo 80 ashaba i od koga prenose svi autori poznatih šest zbirki hadisa/El-Kutubi-s-sitte, Seleme b. Kuhajl, Ali b. el-Akmer, Se'id b. Mesruk, Atijje b. Sa'd el-Kufi, Musa b. ebi Aiša iz Kufe; Ebu Sufjan Sa'di, Abdulkerim b. Umejje, Katade, Šeddad b. Abdurrahman i dr. iz Basre; Amr b. Dinar, Ismai'il b.Abdulmelik, Haris b. Abdurrahman i dr. iz Mekke; Nafi' mevla Abdullah b. Omer, Jahja b. Se'id, Hišam b. Urve, Abdurrahman b. Hurmuz El-A'redž, Muhammed El-Munkedir, Abdullah b. Omer b. Hafs, Šejban b. Abdullah b. Dinar i dr. iz Medine; Mekhul iz Šama; Ata' b. Ebi Muslim iz Horasana; Rebi'a iz Rejja i brojni drugi. Samo Ebu-lMehasin eš-Šafi'i spominje 319 učitelja od kojih je Ebu Hanife učio! Najduže se zadržao, kako tvrde brojni autori, uz Hammada b. Ebi Sulejmana, velikog pravnika Kufe, pred kojim je redovno slušao predavanja punih 18 godina! Ebu Hanife zadržao se nekoliko godina u Hidžazu, na kraju vladavine Umejevića i početka vladavine Abbasovića, raspravljajući sa najvećim autoritetima iz druge generacije muslimana – tabi'inima. On je, kao i svaki drugi musliman, izuzetno volio i respektirao časnu porodicu Muhammeda, s.a.v.s, pa je, otuda, sa velikim zadovoljstvom slušao predavanja i razmjenjivao mišljenja sa imamima iz ove časne porodice. Tako je Ebu Hanife jedno vrijeme slušao predavanja imama Muhammeda Bakira, unuka Husejna, r.a, i njegovog brata imama Zejda, uz koga je proveo pune dvije godine slušajući predavanja u Hidžazu, nakon čega je izjavio: 'Nisam vidio većeg fakiha, ni znanijeg, ni bržeg u odgovoru, niti argumentovanijeg u nastupu od Imama Zejda b.Alija b. Husejna b. Alija b. Ebi Taliba'! Uz njih je Ebu Hanife slušao Abdullaha b. Hasana b. Hasana b. Alija b. Ebi Taliba i imama Dža'fera b. Muhammeda es-Sadika, sina Muhammeda Bakira, koji je umro 148. god. po Hidžri, dakle, samo dvije godine prije Ebu Hanife. Mnogi autori tvrde da Abdullah nije bio na stepenu njegovog učitelja, već da je Ebu Hanife s njim razmjenjivao mišljenja i da su se međusobno dopunjavali u fikhskim i hadiskim pitanjima. U svakom slučaju, Ebu Hanife je, družeći se sa imamima iz časne porodice Allahovog Poslanika, s.a.v.s, dosta naučio, saznao i prihvatio. Uz to, saosjećao je u njihovim patnjama uzrokovanih ponašanjem tadašnjih vladara.
Ako, dakle, analiziramo njegovo angažirano putovanje u potrazi za znanjem, u Basru – deset puta, u Medinu – više desetina puta, zatim njegov boravak u Mekki od šest godina, kako navodi dr. Mustafa esSiba'i, i to u periodu od 130 do 136. god. po Hidžri, onda se s pravom, može konstatovati da je ovaj velikan, doista, imao priliku apsorbirati ogromno znanje iz hadisa, fikha i dr. islamskih disciplina od poznatih autoriteta toga vremena! Ebu Hanifin kružok i njegovi učenici Ebu Hanife, iz poštovanja prema svome uvaženom profesoru Hammad b. Ebi Sulejmanu, sve do njegove smrti nije organizirao zasebna predavanja niti je predvodio naučne kružoke prepoznatljive za to vrijeme. To je učinio 120. god., nakon smrti svoga profesora, dakle, kada je Ebu Hanife napunio 40 godina života. Inače, u velikoj kufskoj džamiji bilo je više organiziranih kružoka iz raznih islamskih disciplina. Tako su čuveni El-A'meš Sulejman b. Mihran (umro 148.god. po H.), Mis'ar b. Kidam, zvani El-Mushaf, zbog svoje izuzetne memorije (umro 152.god.), Sufjan Es-Sevri (umro 161.god.), Šu'be b. Ajjaš el-Ezdi (umro 193. god.), Asim b. Ebi-n-Nudžud i dr. imali redovne kružoke i predavanja iz tefsira, hadisa, fikha, kiraeta, arapskog jezika i dr. disciplina. Međutim, Ebu Hanifina predavanja u toj džamiji su bila daleko najposjećenija. Ona su, naime, odisala posebnom atmosferom, u kojoj su, uz izlaganje ovog imama, posebno dolazile do izražaja sklonosti i kvaliteti samih učenika, kroz pitanja, sugestije, prijedloge i rasprave. Svako predavanje i obrađivanje neke tematske cjeline bilo je svojevrsna naučna rasprava! Imam Ebu Hanife nikada nije donosio gotovo rješenje niti konačak zaključak dok nije kolsultirao sve članove kružoka, koji su, iako mladi, bili izuzetno inteligentni i nadareni. U njegovom kružoku raspravljalo je, uz ostale, 40 eksperata iz različitih islamskih disciplina. Nakon konsultacija sa svakim članom Ebu Hanife bi naložio jednom od svojih učenika, to bi obično bio Ebu Jusuf, da zapiše rješenje do kojeg se došlo timskim radom. Njegov kružok u velikoj kufskoj džamiji bio je, bez sumnje, svojevrsna akademija islamskih znanosti, ili, da tako kažemo, institut za islamska istraživanja, u kojem je Ebu Hanifa samo inicirao rasprave i upućivao na pitanja koja će se razmatrati! Budući da je u toj svojevrsnoj akademiji islamskih znanosti bilo vrsnih predstavnika iz svih islamskih disciplina, onda ne treba čuditi što su ta šerijatsko-pravna pitanja bila tako kvalitetno rješavana! Hatib El-Bagdadi prenosi sa senedom od Ibn Kerame, koji kaže da su jednom prilikom sjedili kod Veki'a b. El-Džerraha, velikog islamskog učenjaka, kada je jedan od prisutnih konstatirao da je u nekom pitanju Ebu Hanife pogriješio! Veki' je, tada, primijetio: 'Kako je mogao pogriješiti Ebu Hanife u čijem su prisustvu bili Ebu Jusuf, Zufer i Muhammed sa svojom analogijom i idžtihadom; Jahja b. Zekerijja b. Ebi Zaide, Hafs b. Gijas, Hibban, Mendel b. Ali, sa svojim pamćenjem hadisa i ogromnom stručnošću i preciznošću u ovoj disciplini; Kasim b. Ma'n sa izuzetnim poznavanjem arapskog i drugih jezika, Davud b. Nusajr et-Tai i Fudajl b. Ijad sa svojim zuhdom i duhovnom prefinjenošću?! U čije, kružoku budu navedeni znalci, on ne može praviti greške, a ako ih i napravi – oni će ga ispraviti'!!! Imam Et-Tahavi bilježi predaju od Esed b. Furata, velikog islamskog učenjaka i mudžahida (svoj plemeniti život položio je prilikom fetha Sicilije), koji ističe: 'Ebu Hanife imao je 40 učenika – učenjaka koji su bilježili njegove knjige. Među prvu desetoricu spadaju: Ebu Jusuf, Zufer, Davud Et-Tai, Esed b. Amr, Jusuf b. Halid es-Semti i Jahja b. Zekerijja b. Ebi Zaide, koji je te knjige i rasprave bilježio punih 30 godina'! Ovi primjeri na najbolji način govore o dalekovidosti ovog islamskogh genija. On je pokazao da je preteča suvremenih pedagoških metoda, kada je za rješavanje brojnih šerijatsko-pravnih normi koristio timove eksperata iz različitih oblasti, što se, tek u posljednje vrijeme, prakticira u naučnim krugovima. Otuda nije ni čudo što je Ebu Hanife bio oštro kritikovan od onih koji nisu mogli izići iz logike individualnog razmišljanja i donošenja zaključaka i preusmjeriti se na timski način rada, kako ga je demonstrirao ovaj veliki Imam! Značajno bi bilo spomenuti da je Ebu Hanifin kružok, kada bi boravio u svetim mjestima – naglasili smo da je čak 55 puta obavio hadždž, bio u Haremi-šerifu ili Revdai-mutahheri, gdje je na naučnom nivou raspravljao sa najvećim islamskim autoritetima., Pouzdano se zna da je, boraveći u Medini, raspravljao sa imamom Malikom i razmijenio mišljenja u vezi sa različitom problematikom. Ebu Hanife je ostavio ogroman broj učenika. Nije bilo ni jednog dijela islamskog svijeta, izuzev Španije, koji nije preko učenika bio zastupljen njegovim predavanjima.. Spomenimo samo neke mjesta iz kojih su dolazili njegovi učenici: Mekka, Medina, Damask, Basra, Vasit, Mosul, Alžir, Remla, Misir, Jemen, Hemedan, Rejj, Taberistan, Gruzija, Nejsabur, Nisa, Buhara, Semerkand, San'a, Tirmiz, Havarizm, Medain i dr. Od izuzetno velikog broja njegovih učenika, koji će ubrzo preplaviti islamske centre širom Hilafeta i postati nosioci islamske misli, spomenućemo samo neke: Abdullah b. el-Mubarek, Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim elEnsari, Zufer b. Huzejl, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, Veki' b. El-Džerrah el-Kufi, Abdullah b. Jezid elMukri, Abdulkerim b. Muhammed el-Džurdžani, Kasim b. Ma'n, Jezid b.Harun, Ebu Ishak el-Fezari, Ebu Sa'd es-Sagani, Hafs b. Gijas, Hasan b. Zijad, Fudajl b. Ijad, Davud et-Tai, Isa b. Junus, Abdurrezzak, Haridže b. Mus'ab, Mus'ab b. el-Mikdam, Hammad sin Ebu Hanifin i brojni drugi. Značajno je spomenuti da je Ebu Hanife, budući da je raspolagao velikim bogatstvom, stipendirao svoje učenike. Prioritet nad imovinom imali su njegovi učenici, pa tek onda njegova porodica. Kako je njegov kružok sastavljen od eksperata iz svih islamskih znanosti, predstavljao neku vrstu istraživačkog centra, tako je i on sam, sa svojim materijalnim dobrima, predstavljao ministarstvo za prosvjetu ili univerzitet koji se brine o pomoći i stipendijama za studente. Takav nesebičan odnos spram
studenata je, na neki način, naslijedio od svog učitelja Hammad b. Ebi Sulejmana, a on, opet, od svog učitelja Ibrahima en-Nehaija, jednog od najpoznatijih i najučenijih tabi'ina. To saznajemo na temelju izjave njegovog najpoznatijeg učenika Ebu Jusufa, koji kaže: 'Ebu Hanife je izdržavao i mene i moju porodicu punih 20 godina!, a kada bih mu rekao: Nisam sreo nikoga darežljivijeg od tebe!, odgovarao bi: To kažeš zato što nisi upoznao moga učitelja Hammada'! Njegova izuzetna ljubav i pažnja spram svojih učenika bila je paradigmatična. Oni su ga, takođe, izuzetno voljeli i mnogo respektirali. Njegova izjava na najbolji način će nam ilustrirati ljubav i pažnju i prema učiteljima i prema učenicima. On, na jednom mjestu, kaže: 'Nisam nikada klanjao namaz, otkako je umro moj učitelj Hammad, a da nisam zamolio Allaha Plemenitog za oprost njegovih grijeha i to zajedno sa dovom Allahu Plemenitom za oprost grijeha mojim roditeljima! Takođe, nikada nisam klanjao a da nisam zatražio oprosta od Allaha Milostivog za grijehe onima od kojih sam nešto naučio i onima koje sam ja nešto naučio'! Ebu Hanifino znanje i inteligencija ostali su paradigmatični sve do danas. To najbolje ilustriraju riječi Alije b. Asima, koji kaže: Ebu Hanifina inteligencija bi prevagnula ako bi se mjerila sa inteligencijom ostalih stanovnika Zemlje! Konstatacija Jezida b. Haruna slična je prethodnoj. On kaže: Sreo sam mnoge učenjake, ali od Ebu Hanife nisam vidio inteligentnijeg, vrednijeg i pobožnijeg! Šeddad b. Hakim veli: Nisam vidio znanijeg od Ebu Hanife! Otuda poznati islamski učenjak Abdullah b. el-Mubarek priznaje: Da me Allah nije pomogao sa Ebu Hanifom i Sufjanom es-Sevrijem, bio bih kao i ostali ljudi! Hudžr b. Abdu-l-Džebbar prenosi da je jednom prilikom Kasim b. Ma'n upitan: Želiš li biti Ebu Hanifin učenik, obzirom da nijedan naučni kružok nije jači niti korisniji od njegovog? Kasim ga je zamolio da ga odvede Ebu Hanifi. Kada se u to uvjerio, postao je njegov učenik, a kasnije je govorio: Nisam sreo nikoga poput njega! Ebu Hanife bio je islamski genije. Superiorna inteligencija, suptilna pobožnost i poslovična strpljivost svrstavaju ga u najveće umove koje je iznjedrila islamska povijest. Ljubav prema znanju, napose rješavanju šerijatsko-pravnih enigmi, učiniće ga nezaobilaznim izvorom u islamskim naučnim krugovima i s pravom će biti prozvan El-Imamu-l-a'zam/Najveći imam. Ebu Hanifin doprinos hadiskoj znanosti bio je veoma značajan. Međutim, u islamskoj literaturi nailazimo na kontradiktorne stavove kada je u pitanju njegov doprinos ovoj značajnoj islamskoj disciplini. Zato ćemo u ovom radu, uz neophodne podatke iz njegove biografije, potcrtati i njegov ogroman doprinos hadisu i hadiskoj znanosti. Ebu Hanife živio je sedamdeset godina u pokornosti Allahu kroz učenje, poučavanje drugih, namaz, post, širokogrudost, darežljivost i brojne druge moralne vrednote koje su ga krasile za njegova plodna života. Ovom prilikom spomenućemo samo neke vrline kojima je bio obasut: Nije, onda, čudo kada je imam Malik na upit imama Šafije: Da li si sreo Ebu Hanifu?, odgovorio: Vidio sam čovjeka koji je imao tako jake argumente da, kada bi htio nekoga ubijediti da je najobičniji stub od čistoga zlata, on bi to, doista, mogao učiniti! Prethodna izreka čini nan se sasvim bliskom predaji po kojoj Ebu Hanife nikada u diskusiji i dijalogu nije bio nadmašen niti pobijeđen! Tajna njegovog poslovičnog znanja, možemo slobodno reći, krije se u činjenici koju spominje Rebi' b. Junus, koji kaže: “Ebu Hanife je jednoga dana ušao kod halife El-Mensura kod koga je već sjedio Isa b. Musa, koji se obratio halifi: Ovo je danas najveći učenjak na svijetu! Halifa ga je upitao: Nu'mane, od koga si uzimao znanje? On je odgovorio: Uzimao sam od Omerovih, r.a, učenika a oni od njega, od Alijinih, r.a, učenika a oni od njega, od učenika Abdullaha b. Abbasa, r.a, a oni od njega, a zar je na Zemlji za vrijeme Abdullaha b. Abbasa. r.a, bilo znanijeg od njega?! Tada je halifa priznao da ga je uvjerio u utemeljenost svoga znanja! “ Koliko je Ebu Hanife bio respektiran i od strane uleme svoga vremena, najbolje ilustrira sljedeći događaj. Kada jeEbu Hanife došao na jedan naučni skup, Sufjan es-Sevri ustao je, zagrlio ga i smjestio ga ispred sebe, što su osudili Abdullah b. Idris i Ebu Bekr b. Ajjaš. Kada je skup završen, oni su iznenađeni pitali Sufjana kako je mogao on, kao predstavnik hadiske škole, ukazati takvu počast jednom predstavniku racionalne škole/Ehlu-r-re'j, koju predstavlja Ebu Hanife?! On im je odgovorio: Zašto me kritikujete zbog toga?! Ebu Hanife je čovjek sa velikim naučnim dignitetom! Ako pred njim ne bih ustao radi njegovog znanja, ustao bih, onda, radi njegovih godina! Ako ne bih ustao zato što je stariji, ustao bih radi njegovog fikha! A ako ne bih ustao ni radi njegovog fikha, onda bih ustao radi njegove pobožnosti!!! Ibn Ajjaš je, nakon toga, izjavio: Sufjan mi je ovim zatvorio usta, tako da mu na to ništa nisam imao reći! Ne čudi onda što je Ibn Ajjaš, nakon što je upoznao Ebu Hanifine kvalitete, izjavio: Ebu Hanife je najvredniji čovjek svoga vremena! Očito je da je Ebu Hanife svoj izuzetno veliki znanstveni opus ostvario metodom duge šutnje i stalnog meditiranja, kao što primjećuje Šerik en-Neha'i: Ebu Hanife je puno šutio, konstantno razmišljao i vrlo malo govorio sa ljudima! O Ebu Hanifinom znanju najbolje se izrazio Ibn Džurejdž kada je, pogođen viješću o njegovoj smrti, izjavio: Koje je znanje sa njim otišlo?! Fikh – islamsko pravo Ebu Hanife predstavlja, bez sumnje, jednog od najvećih islamskih pravnika koje je povijest iznjedrila. On
je najstariji od četverice najpoznatijih fakiha. Svi oni učili su od njega. Nije, onda, čudo što je imam Šafija izjavio: Ljudima je neophodan Ebu Hanifin fikh! On je zajedno sa svojim učenicima, koji će kasnije i sami postati islamski autoriteti u raznim islamskim disciplinama, razmatrao i riješio 1.270.000 šerijatsko-pravnih pitanja. Abdullah b. el-Mubarek kaže: Sreo sam najpobožnijeg, najbogobojaznijeg, najznanijeg i u fikhu najjačeg čovjeka: najpobožniji čovjek je Abdulaziz b. Ebi Davud, najbogobojazniji je Fudajl b. Ijad, najznaniji je Sufjan es-Sevri, a u šerijatskom pravu najjači je Ebu Hanife! U toj oblasti nisam sreo sličnog njemu! Jednom prilikom Abdullah b. el-Mubarek bio je upitan: Ko je veći islamski pravnik fakih (Malik ili Ebu Hanife)? Odgovorio je: Ebu Hanife! Mulejh b. Veki'a kaže da je čuo svoga oca kako ističe: Nisam sreo većeg fakiha od Ebu Hanife. Takođe, nisam sreo nikoga da ljepše klanja od njega! Sličnu konstataciju bilježi i Harun b. Se'id od Imama Šafije: Nisam našao nikog jačeg u fikhu od Ebu Hanife! Nadr b. Šumjel primjećuje: Ljudi su spavali u fikhu, dok ih nije probudio Ebu Hanife! Ibn Kesir navodi izuzetne pohvale na račun ovog genija, koje su izgovorila ta dvojica islamskih velikana: Sufjan es-Sevri i Abdullaha b. el-Mubarek. Oni tvrde: Ebu Hanife bio je najveći pravnik na Zemlji u svoje vrijeme! Hafs b. Gijas interesantno zaključuje: Ebu Hanifin fikh tanahniji je i prefinjeniji od poezije! Njemu mahanu samo neznalica može naći! Jahja b. Se'id el-Kattan, poznati hadiski ekspert, izjavljuje: Ne možemo Allahu lagati! Ništa ljepše nismo čuli od Ebu Hanifinog mišljenja i promišljanja. Najveći dio njegovog promišljanja mi smo usvojili! Mu'ammer kaže: Ne poznajem čovjeka da ljepše obrazlaže fikh, da ga bolje poznaje i da se bolje snalazi u analogiji od Ebu Hanife! Mišljenje slično prethodno iskazanim imao je i Ibn Ebi Dža'fer er-Razi, koji je rekao: Nisam sreo većeg fakiha, niti pobožnijeg čovjeka od Ebu Hanife! Poznati islamski pravnik Mis'ar b. Kidam, priznaje: Samo sam dvojici ljudi u Kufi zavidio: Ebu Hanifi zbog njegovog fikha i Hasanu b. Salihu zbog njegovog zuhda/odricanja od ovoga svijeta! Sufjan b. Ujejne, poznati islamski učenjak, kaže: Dvije stvari prevazilaze okvire i granice Kufe, osvjetljavajući svjetske horizonte. To su: Hamzin kiraet i Ebu Hanifin fikh! Hasan b. Ali veli: Čuo sam kada je jedan čovjek upitao Jezid b. Haruna: Halide, ko je najveći fakih kojeg si sreo? Odgovorio je: Ebu Hanife! Ibn Mubarek zaključuje: Ako iko ima pravo da kaže svoje mišljenje, onda najveće pravo na to ima Ebu Hanife! Muhammed b. Bišr kaže: Bio sam kod Sufjana es-Sevrija koji me je upitao: Odakle dolaziš? Odgovorio sam: Dolazim od Ebu Hanife! On mi reče: Došao si od najvećeg fakiha na Zemlji! Pobožnost Ebu Hanifina pobožnost i bogobojaznost ispunila je brojne stranice u islamskoj literaturi. Po tome je bio prepoznatljiv u svom vremenu. Abdullah b. el-Mubarek kaže: Kada sam stigao u Kufu, pitao sam za najpobožnijeg čovjeka, pa su mi odgovorili da je to Ebu Hanife! Identična predaja bilježi se i od Hasana b. Muhammeda el-Lejsija. Islamski učenjaci sa krajnjim respektom govore o toj njegovoj pobožnosti, koja se danju manifestirala kroz namaz, post znanje, saznavanje, predavanja i dr, a noću kroz dobrovoljni namaz, dove popraćene skrušenošću i plačom, učenje Kur`ana i duboko razmišljanje o kur`anskim ajetima i brojnim fikhskim pitanjima i neriješenim enigmama. Otuda je njegovo lice svijetlilo nurom imana, kao što primjećuje veliki islamski učenjak Jahja b. Se'id el-Kattan, koji veli: Sjedili smo sa Ebu Hanifom i slušali ga. Kada bih uputio pogled ka Ebu Hanifi, na njegovom licu vidio sam, tako mi Allaha, da se boji Allaha! Iščitavajući islamsku literaturu istraživač će primijetiti da se brojne izreke islamskih učenjaka o vrlinama ovog velikana graniče sa gotovo nemogućim. U početku sam mislio da se radi o mezhebskoj pristrasnosti. Međutim, kada se konsultiraju djela najvećih islamskih učenjaka koji ne pripadaju hanefijskom mezhebu, kao što su Hatib el-Bagdadi, Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer el-Askalani, sve hafizi u hadisu, dolazi se do zaključka da je Ebu Hanife, doista, bio osoba izuzetnih vrlina i kvaliteta, koje uvažavaju i ističu i pripadnici drugih mezheba! O ovom segmentu njegovog života, za ovu priliku, izdvojićemo samo nekoliko rečenica koje će biti sasvim dovoljne da onima koji ga uvažavaju potvrde lijepo mišljenje o njemu, a skepticima da rasprši sumnje koje su vremenom, iz neznanja ili zavisti, nataložene! Sufjan b. Ujejne kaže: Allah se smilovao Ebu Hanifi. Puno je klanjao. Na drugom mjestu, veli: U naše doba u Mekku nije ušla osoba sa više namaza od Ebu Hanife! Jahja b. Ejjub ez-Zahid kaže: Ebu Hanife uopće noću nije spavao! Zbog njegovog dugog, mirnog i skrušenog stajanja u namazu, prozvan je, kako bilježi Ebu Asim en-Nebil, stubom/veted. Hafs b. Abdurrahman veli: Ebu Hanife je oživljavao noć tako što bi proučio kompletan Kur'an na jednom rekjatu! To je radio punih trideset godina! Ovu konstataciju u sličnoj verziji prenosi i Zafir b. Sulejman. Esed b. Omer ističe: Ebu Hanife klanjao je sabah-namaz sa jacijskim abdestom četrdeset godina! Gotovo svaku noć bi proučio cijeli Kur'an na jednom rekjatu! Toliko bi plakao noću da bi ga susjedi sažaljevali! Bilježi se da je proučio kompletan Kur'an sedam hiljada puta na mjestu gdje će umrijeti! Hafiz Ibn Kesir
navodi da to nije učinio sedam hiljada već sedamdeset hiljada puta!!! Ebu-l-Džuvejrija konstatira: Družio sam se sa Hammadom b. Ebi Sulejmanom, Muharib b. Desarom, Alkamom b. Mersadom, Avn b. Abdullahom i Ebu Hanifom. Nisam primijetio da iko od njih ljepše provodi noć u ibadetu od Ebu Hanife! Družio sam se sa njim mjesecima i nisam primijetio da je ikada tokom noći zaspao! Uz veliku skrušenost za vrijeme namaza, što je bila prepoznatljiva karakteristika ovog velikana, Ebu Hanife je, kako navodi Ebu Jahja el-Hemmani, uljepšavao svoju odjeću, češljao bradu i namirisavao se, ukazujući time počast namazu kroz koji se manifestira direktni kontakt sa Gospodarom svjetova! Kada je ovahj velikan umro, zatraženo je od Ebu Amareta da ga okupa, što je on i učinio, a nakon gusula, u prisustvu Ebu Hanifinog sina Hammada, koji i prenosi njegove riječi, rekao sljedeće: Allah ti se smilovao i oprostio ti! Postio si trideset godina i nisi zaspao u toku noći četrdeset godina! Očito je da se se radi o Davudovom, a.s. postu, kada se jedan dan jede a drugi posti. Kada je u pitanju spavanje koje je neophodno za zdravlje i život svake osobe, treba naglasiti da se u islamu prakticira tzv. kajlula/odmor i spavanje između podne i ikindije-namaza. Očito je da je taj odmor bio sasvim dovoljan Ebu Hanifi da noć provede u intenzivnom ibadetu! On je, iako to nama nemoguće izgleda, znao, kako tvrdi Jahja b. Nasr, proučiti u toku mubarek-ramazana šezdeset puta kompletan Kur'an!!! Ahmed b. Junus prenosi da je čuo Zaidu koji kaže: Klanjao sam jaciju-namaz zajedno sa Ebu Hanifom u njegovoj džamiji. Želio sam, nakon namaza, ostati sa njim kako bih ga upitao za neka šerijatsko-pravna rješenja. Kada su se ljudi razišli, on je počeo klanjati nafilu-namaz i kada je došao do ajeta: (… pa nam je Allah milost darovao i od patnje u ognju nas sačuvao) , čekao sam dok završi namaz. Međutim, on je ponavljao ovaj ajet sve dok mujezin nije zaučio ezan za sabah-namaz. Jezid b. Kumejt tvrdi da se Ebu Hanife izuzetno puno sjećao svoga Gospodara. Bojazan od Allaha bila je njegova prepoznatljiva crta. Tako je, jednom prilikom, tvrdi on, jaciju-namaz predvodio Ali b. Husejn, mujezin, koji je na jednom rekjatu učio suru Ez-Zilzal. Za njim je klanjao Ebu Hanife. Nakon namaza, narod se razišao a Ebu Hanife je sjedio na mjestu gdje je klanjao namaz razmišljajući, duboko dišući i uzdišući! Izišao sam polahko iz džamije da me ne primijeti i da ga ne ometam, ostavivši svjetiljku/lampu u kojoj je preostalo još samo malo gasa. Kada sam došao na sabah-namaz, svjetiljka se bila ugasila a Ebu Hanife, stojeći u mraku obraćao se Allahu Milostivom: O Ti koji nagrađuješ i za najmanji atom dobra i koji kažnjavaš i za najmanji atom zla, spasi Nu'mana, Svoga roba, od vatre i onoga što njoj približava i uvedi ga u prostranstvo Svoje milosti! Kasim b. Me'in veli: Ebu Hanife je čitavu noć, klanjajući noćni-namaz, ponavljao ajet: (Međutim, Smak svijeta im je rok, a Smak svijeta je užasniji i gorči,) plačući i skrušeno moleći! Mali broj osoba, kako navode islamski izvori, imao je čast i sreću proučiti cijeli Kur'an u unutrašnjosti Kjabe. Među počašćenima bio je i Ebu Hanife. Haridže b. Mus'ab kaže: Četverica imama proučili su kompletan Kur'an u Kjabi. To su: Osman b. Affan, Temim ed-Dari, Se'id b. Džubejr i Ebu Hanife! Kada bi se našao u Mekki, najveći dio svog vremena provodio je uz Kjabu, a posebno u tavafu. Tako Ebu Muti' bilježi: Kada sam bio u Mekki, kad god sam u toku noći prišao Kjabi, zatekao sam Ebu Hanifu i Sufjana es-Sevrija kako tavaf čine! Zuhd Ebu Hanife je brojnim primjerima pokazao da je više težio ahiretu nego dunjaluku i time jasno potvrdio da je na najbolji način definirao i jedan i drugi svijet. Nije, onda, čudno što je s lahkoćom odbijao dunjalučke funkcije i položaje. Naime, ni po koju cijenu nije ih htio prihvatati, shvatajući njihovu zavodljivost i iskušenje pred kojim se može podleći i izgubiti vječnost. Otuda je Ebu Hanife odbio biti kadija Kufe, a kasnije,na nagovor halife El-Mensura i vrhovni kadija u Bagdadu, zbog čega je bio bičevan i zatvoren. Većina historičara slaže se da je umro u zatvoru, upravo zbog toga što je odbio primiti ponuđeni položaj bagadskog kadije. Dajući prednost ahiretu nad dunjalukom odbio je tu čast i funkciju, jer je sudstvo blisko vladarima, a sudije će biti proživljavane u društvu vladara. No,on je želio ostati u skupini uleme, koja će biti proživljavana u društvu vjerovjesnika. Ebu Hanife biće, kako primjećuje dr. Mustafa eš-Šek'a, u pročelju takve skupine!!! Er-Rebi' b. Asim kaže: Jezid b. Omer b. Hubejre tražio je od mene da mu dovedem Ebu Hanifu kako bi ga postavio nadzornikom nad Bejtu-l-malom/državnom blagajnom, što je on odbio i za to dobio dvadeset udaraca bičem! Imam El-Gazali, citirajući ovaj primjer, napominje: Pogledaj kako je bježao od položaja, pa i po cijenu kažnjavanja! Izabrao je dunjalučku kaznu u odnosu na ahiretsku! Jednom prilikom Eu Hanife spomenut je u prisustvu čuvenog Abdullaha b. el-Mubareka, koji je, tada kazao: Vi spominjete čovjeka kome je ponuđen dunjaluk sa svim svojim ljepotama, pa ga je on ostavio! Ebu Hanife je, čuvajući se dunjalučkog zavođenja, čak odbijao primati i hedije! Halifa El-Mensur mu je jedanput poslao hediju u iznosu od 10.000 dirhema i jednu mladu djevojku/džariju, što je Ebu Hanife odbio. S jedne strane, plašeći se da to ne bi utjecalo na njegove fetve i šerijatsko-pravna rješenja, a s druge strane, smatrao je da je novac vladara došao na haram način. Ebu Hanife je, kao malo ko u njegovo vrijeme, bio poznat po tome što se čuvao sumnjivog novca i nesigurne zarade. Jednom prilikom Ebu Hanife je, na doista mudar i dosjetljiv način, riješio spor između halife El-Mensura i njegove supruge.Ona mu je zato poslala bogatu hediju, koju je on vratio uz komentar: Poselamite suprugu halife El-Mensura i recite da sam ja to riješio u ime Allaha Uzvišenog, braneći svoju vjeru. Nisam to činio da bih se nekome približio ili udvorio!!! U savjetima svome učeniku Ebu Jusufu on približavanje vlastima uspoređuje sa vatrom i savjetuje
mu: ...Ophodi se sa njima kao s vatrom: koristi se, ako već moraš, onoliko koliko ti je neophodno, a onda se udalji! Druge Ebu Hanifine vrline Nemoguće je navesti sve vrline ovog velikana, onako kako ih bilježe islamski izvori. Ne zna se koja je,od vrlina koje mu se pripisuju, bila blistavija: da li njegova učenost, oštroumnost, memorija, pobožnost, darežljivost, blagost ili duhovna suptilnost. Da bismo znali vrednovati Ebu Hanifin karakter i visokomoralne kvalitete dovoljno je navesti jednu njegovu, danas inače veoma rijetku osobinu, izbjegavanje ogovaranja. Po toj osobini, između ostalog, bio je poznat veliki imam. Jednom prilikom obratio mu se neki čovjek, govoreći: Čuo sam da ljudi iza vaših leđa govore o vama veoma ružne stvari, međutim, ja nikada nisam čuo da ste vi o nekome, iza njegovih leđa, bilo šta ružno rekli! Odgovorio je samo: To je Allahova milost, koju On podari onome koga voli! Nije ogovarao čak ni svoje neprijatelje. Hatib el-Bagdadi navodi predaju u kojoj spominje da se Abdullah b. el-Mubarek obratio Sufjanu es-Sevriju: Ebu Abdullahu, koliko je Ebu Hanife daleko od ogovaranja! Nikada ga nisam čuo da ogovara čak ni neprijatelja!!! Sufjan mu je odgovorio: Tako mi Allaha, on je toliko pametan da tim činom nije htio uništiti svoja dobra djela! Zadovoljimo se, ovom prilikom, spominjenjem samo nekih karakteristika ovog vrsnog islamskog znalca! Brojne optužbe i sumnje iznesene su na račun ovog islamskog genija, počev od optužbi da je veoma slabo poznavao hadis do toga da je preferirao analogiju u odnosu na hadis!!! Ovaj tekst je pokušaj da se odgovori koliko su navedene optužbe utemeljene i tačne i o čemu se, zapravo, radi! Malo je u islamskoj prošlosti umova koji su imali briljantnu memoriju, izrazitu inteligenciju i prefinjenu duhovnost kao što je bio slučaj sa imamom Ebu Hanifom. Uz to, vrlo malo je ljudi na koje je upućeno toliko strelica mržnje i zavisti, kao u slučaju ovog velikana! Odgovor na pitanje šta je do toga dovelo, teško je naći. Ovim tekstom, a na temelju relevantne islamske literature i oslanjanjem na najveće umove hadiske znanosti, pokušaće se odgonetnuti zašto je uspostavljen takav odnos spram ovog velikana i ima li, doista, utemeljenja u optužbama koje su upućene na njegovu adresu?! Optužbe na račun Ebu Hanife Intencija ovog teksta nije braniti Ebu Hanifu, nego istinu! U brojnim optužbama krije se mnoštvo nelogičnosti koje će i čitaoci nedvojbeno primijetiti. Spomenućemo neke: Ebu Hanifu optužuju da uopće nije ušao u Medinu!!! Hatib el-Bagdadi citira Muhammeda b. Meslemeta koji prenosi predaju u kojoj se kaže da je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) rekao da Dedždžal i kuga neće ući u Medinu!, a da je Ebu Hanife jedan od Dedždžala, pa, prema tome, nije ušao u Medinu! Zna se, međutim, na temelju brojnih islamskih djela, da je Ebu Hanife 55 puta obavio hadž i da je, tom prilikom, nebrojeno puta boravio u Medini i sa imamom Malikom raspravljao u Poslanikovoj (s.a.v.s.) džamiji o raznim šerijatskopravnim pitanjima! Tako Ibn Ebi Seleme kaže: Vidio sam Ebu Hanifu i Malika u Poslanikovoj, s.a.v.s, džamiji kako, nakon jacije-namaza, raspravljaju o nekim šerijatskopravnim pitanjima! Imam Kevseri zaključuje da je jedan od dedždžala upravo onaj koji govori o ovom velikanu sa takvim neznanjem, mržnjom i glupošću! Hatib el-Bagdadi citira imama Malika, kome se pripisuje da je rekao: Nije rođena u islamu osoba štetnija za muslimane od Ebu Hanife! Smatra da je Malik mislio na analogiju i logiku koju je koristio Ebu Hanife. Međutim, kako bi to mogao reći imam Malik kada se tom metodom i on to koristio?! Upotreba racija, analogije i logike nije zabranjena. Naprotiv! Zar ijedna ideologija više podstiče na upotrebu tih Allahovih blagodati od islama! Štetnom se smatra samo ako nije utemeljena na Kur'anu i sunnetu. Kako je to mogao rećii Malik, koga je Lejs b. Sa'd vidio oznojenog i primijetio: Vidim te oznojenog? On je odgovorio: Oznojio me je Ebu Hanife. On je, doista, fakih! Zar bi to rekao imam Malik koji je preuzeo i složio se sa Ebu Hanifom u 60.000 fikhskih pitanja, kako bilježi Imam Et-Tahavi sa senedom od Abdulaziza Ed-Deraverdija.? To bilježi i Mes'ud b. Šejbe! Zar bi to rekao imam Malik koji se okoristio spisima i znanjem koji su preko njegovih učenika stigli od Ebu Hanife, kako bilježi Ebu-l-Abbas b. Ebi-l-Avvam, i onaj koji je od Ebu Hanife puno naučio kada bi on, posjećujući Poslanikovu, s.a.v.s, džamiju, raspravljao do dugo u noć, kako navodi El-Havarizmi i dr. Ako analiziramo sened koji navodi Hatib, citirajući Malikovu predaju, ustvrdićemo sljedeće: U senedu se nalazi Abdullah b. Dža'fer, koji prenosi predaje koje uopće nije čuo. Zatim, Hasan b. es-Sabah, kojeg je Nesai ocijenjeo kao slabog prenosioca, pa Ishak b. Ibrahim el-Hanini, koga Ibnu-l-Dževzi ubraja među slabe a imam Buhari smatra da se njegove predaje moraju provjeriti! Hatib navodi i drugu predaju u kojoj, navodno, imam Malik kaže: Ebu Hanifino zavođenje štetnije je za ovaj ummet od Iblisovog!!! U lancu prenosilaca ove predaje pojavljuju se Ibn Zurejk, Ibn Sulem i El-Ebbar, koji su veoma nepouzdani! Habiba b. Zurejka, Malikovog pisara, Ebu Davud je ocijenio kao najvećeg lažljivca! Hafiz Ibn Adijj kaže da su svi hadisi koje Ibn Zurejk prenosi patvoreni. Ahmed tvrdi da nije pouzdan, a Ibn Hibban kaže da pouzdanim prenosiocima potura patvorene predaje! Hatib, takođe, navodi predaju koju stavlja u usta Sufjanu b. Ujejni da je rekao: Ništa gore u islam nije
ušlo od Ebu Hanifinog poturanja! Zna se, međutim, kako ističe Ebu Nu'ajm el-Asbehani, sa lancem prenosilaca od Ishaka b. Behlula, da je Sufjan b. Ujejne izjavio: Moje oči sličnog Ebu Hanifi nisu vidjele! On napominje da je Sufjan b. Ujejne vidio i Šafiju, i Ahmeda, i Malika, i Evza'ija i Sufjana es-Sewrija. Dajući Ebu Hanifi prednost nad njima, on jasno potcrtava njegove kvalitete! To, potvrđuju i riječi Ishaka b. Ebi Israila, koji navodi kako je Ebu Hanife bio spomenut u negativnom kontekstu u prisustvu Sufjana b. Ujejne, koji je odmah reagovao, rekavši: Kako ćete tako govoriti o njemu?! Ebu Hanife bio je čovjek sa najviše namaza, najvećeg povjerenja i najljepšeg častoljublja! Hafiz Ibn Abdu-l-Berr prenosi više predaja o tome kako je Sufjan b. Ujejne hvalio ovog velikana. Dokle seže mržnja i mezhebski fanatizam spram Ebu Hanife, i ne samo njega, najilustrativnije kazuje izjava koja se pripisuje Šeriku: Bolje je da svakom kvartu bude prodavnica alkohola nego da u njemu bude neki od Ebu Hanifinih pristalica! Takvih i sličnih predaja prepun je tekst o Ebu Hanifi u Tarihu Bagdadu, poznatom djelu Hatiba elBagdadija. Doduše, on navodi i veliki broj pohvala i izuzetno visokih ocjena o ovom geniju.Međutim, primjetno je da se Hatib el-Bagdadi uopće nije trudio, iako je bio hafiz hadisa, da provjeri spomenute navode, nego ih je navodio onako kako ih je čuo. Otuda se, s pravom, pita veliki muhaddis Muhammed Zahid b. Hasan El-Kevseri, kako je hafiz hadisa, kakav je bio Hatib, sebi dozvolio da uvrštava u svoje poznato djelo takve predaje koje u sebi sadrže slabost i apokrifnost, kao što je slučaj sa predajama koje devalviraju Ebu Hanifinu osobenost i njegove neopsorne kvalitete! Analizirajući Tarihu Bagdad Hatiba el-Bagdadija, El-Kamilu fi du'afai-r-ridžal Ibn Adijja i dr. djela i komparirajući ih sa kasnije napisanim, dolazi se do logičkog zaključka da su starija djela prepuna kontradiktornih izjava o ovom velikanu, dok se takvo šta ne može sresti u djelima hadiskih velikana i hafiza hadisa kao što su Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Es-Sujuti i drugi, koji su postavili jake filtere za mezhebske fanatike i apokrifne predaje. Otuda kod njih nema ovakvih podvala, zlobe i mržnje spram ovog Imama i njegovih istomišljenika. Ta činjenica na najbolji način pokazuje, kako navodi Hafiz ez-Zehebi, citirajući El-Hurejbija, da je veliki broj lažnih predaja nastao kao rezultat zavisti ili totalnog neznanja! Čudno je, međutim, što se i do današnjeg dana razvukla ta magla mržnje, neznanja, fanatizma i zavisti! Očito je da više pažnje treba usmjeriti na činjenice, a ne na baruštinu u kojoj je izmiješan mezhebski fanatizam, površno znanje i zlobna zavist! Primjetno je da i danas, i pored filtera koje su poodavno postavili hadiski stručnjaci kakvi su bili Ez-Zehebi, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Es-Sujuti i drugi, ima onih koje guši dim tog fanatizma!!! Koliko god su mržnja i zavist bili prepoznatljiva crta u rušenju velikih islamskih autoriteta koji ne pripadaju istom mezhebu, tako i veličanje njihovih ličnosti nije imalo granica, niti mu je bilo kraja! Primjer takve vrste slijepe fanatičnosti i nesmotrene zaslijepljenosti nalazimo u izmišljanju hadisa kako bi se svoj imam istakao i naglasila njegova vrijednost. Pogledajmo predaju Ebu Hurejrinu, r.a, predaju po kojoj je, navodno, Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: U mome ummetu pojavit će se čovjek po imenu Nu'man, čiji će nadimak biti. On će biti svjetlo moga ummeta! Hatib el-Bagdadi je taj hadis ocijenio kao mevdu'/apokrifan! Srećom pa su islamski učenjaci uspostavili veoma precizne kriterije uz pomoć kojih se tačno može ustvrditi koja predaja se može a koja ne može koristiti. Da nije tako, bilo bi mnoštvo patvorenih predaja za i protiv Ebu Hanife, kao što je slučaj i sa fanatičnim pripadnicima različitih mezheba, od čega nije imuno ni naše društvo! Da li je Ebu Hanife, doista, malo poznavao hadis? U nekim islamskim izvorima iznosi se optužba da je Ebu Hanife veoma malo poznavao hadis. Tako Hatib el-Bagdadi citira predaju Ebu Bekra b. Ebi Davuda u kojoj se kaže: Ukupan broj hadisa koji se prenose od Ebu Hanife je 150! U polovini od ovog broja, on je pogriješio! Ili citiranje Ali b. el-Medinija da je Ebu Hanife prenio samo 50 hadisa i u njima pogriješio! Dotle ide cinizam spram ovog velikana da mu Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi potura da ukupan broj autentičnih hadisa koje prenosi Ebu Hanife ne prelazi 17 !!! Međutim, zahvaljujući brojnim istraživačima, došlo se do otkrića da takve izjave koje devalviraju njegovo poznavanja ove važne islamske discipline nisu tačne, već su, zbog raznih mezhebskih ili drugih interesa, patvorene i izmišljene! Tako dr. Mustafa es-Siba'i tvrdi da se lažno potura imamu Šafiji da je imao negativan odnos spram Ebu Hanife. Ako bi izjavio nešto loše o njemu, kako mu se imputira, zašto bi onda tako lijepo i afirmativno rekao: Ljudima je, doista, neophodan Ebu Hanifin fikh! Analizirajući argumente za i protiv ovoga imama, može se doći do sljedećih zaključaka: 1. Ebu Hanife je poznavao dosta hadisa. Međutim, obzirom na njegovu izuzetno veliku strogost u prihvatanju predaja i njegovih veoma zahtjevnih i preciznih kriterija za primanje hadisa, mali broj hadisa prenosio je drugima i koristio je samo predaje koje su, dosita, bile provjerene i sigurne! 2. On nije mogao izbjeći upotrebu hadisa pri rješavanju 1.270.000 šerijatskopravnih rješenja. 3. Za razliku od brojnih muhaddisa, Ebu Hanife koristi se i mursel-predajama u donošenju šerijatskopravnih rješenja! 4. Koristeći se kuržanskim ajetima i brojnim hadisima Ebu Hanife je donosio svoje zaključke. On je, kao
malo ko, koristio blagodati intelektualnih sposobnosti koje mu je Allah podario. To i jeste, uostalom, vrlina pametnih! Allah je ljudima i podario pamet da se njom koriste. Otuda je imam Malik, govoreći o Ebu Hanifinom logičkom zaključivanju i superiornosti prilikom diskutiranja,rekao: Da je htio ubijediti onoga s kim raspravlja da je obični stup od zlata, mogao je to učiniti! 5.- Normalno je bilo očekivati zavist od onih učenjaka toga vremena, koji su u mnogim elementima bili ispod ovog velikana i koji su, očito je, osjetili njegovu superiornost u odnosu na njih. Ne čudi onda Ebu Hanifina konstatacija pri spominjanju jednog velikog učenjaka iz njegovog vremena: Ibn Ebi Lejla je činio i dozvolio da mi se čine takve stvari, koje ja ne bih dozvolio da se čine životinji! 6. Do kontraverznih stavova, kada je u pitanju ovaj imam, dolazilo je zbog neznanja ili zavisti. Najilustrativniji primjer za to je El-Evza'i. Naime, on je, pod utjecajem neprovjerenih vijesti o Ebu Hanifi, donosio sasvim negativne zaključke o njemu, iako se nikada s njim nije sreo. Jednom prilikom upitao je čuvenog Abdullaha b. el-Mubareka, Ebu Hanifinog učenika: Ko je čovjek iz Kufe, zvani Ebu Hanife, koji uvodi novotarije/bid'ate? Abdullah b. el-Mubarek mu nije direktno odgovorio, već mu je navodio precizna i utemeljena šerijatskopravna rješenja, našto ga je on upitao: Ko je autor tako savršenih fetvi? Odgovorio je: To je učenjak koga sam sreo u Iraku! El-Evza'i mu je tada rekao: On je izvrstan učenjak! Idi i druži se s njim što više! Tada mu je Ibn el-Mubarek priznao: To je Ebu Hanife! Nakon izvjesnog vremena u Mekki su se sreli El-Evza'i i Ebu Hanife i raspravljali o pitanjima koja je spominjao Ibn el-Mubarek, nakon čega je El-Evza'i priznao Ibn el-Mubareku: Ogovarao sam čovjeka obilnog znanja i izuzetne inteligencije. Molim Allaha da mi oprosti! Bio sam u očitoj zabludi! Obavezno slijedi tog čovjeka, jer je ovo u što sam se uvjerio kod njega, suprotno onome što sam čuo! 7. Imam Ebu Hanife zadobio je titulu mudžtehida od onih koji se slažu sa njegovim promišljanjem, ali i onih koji imaju drugačije stavove. Poznato je da je jedan od uvjeta za ispravnost idžtihada da se mudžtehid služi hadisima ahkama/hadisima koji tretiraju propise, a njih ima na hiljade! Kako je, dakle, moguće da se jedan od stupova idžtihada baš kod ovog imama ne uvaži?! 8. Ko temeljito analizira Ebu Hanifin mezheb ustvrdiće da se ogroman broj njegovih šerijatskopravnih zaključaka temelji na autentičnim hadisima. Ako se osvrnemo na Murteda ez-Zubejrijevo djelo El-Iqdu-ldževahiri-l-menife, fi edilleti Ebi Hanife, u kojem je autor sakupio hadise iz Ebu Hanifinih musneda koji se slažu sa predajama šest najpoznatijih hadiskih zbirki/El-Kutubu-s-sitte, uočićemo da je taj broj, doista, veliki i da je neozbiljno i neutemeljeno tvrditi kako se Ebu Hanife služio samo sa 17, 50 ili 150 hadisa i da je, čak i u tako malom broju griješio i nije ih utemeljeno prenosio! 9. Ebu Hanife je slušao hadis i druge znanosti od 4.000 šejhova! Da je od svakog učitelja zapamtio samo po jedan hadis, bilo bi to 4.000 hadisa! Otuda se sasvim racionalnom doima izjava Jahja b. Nasra koji kaže: Ušao sam u Ebu Hanifinu kuću koja je bila prepuna spisa/papira! Upitao sam ga: Šta je ovo? Odgovorio je: Ovo su hadisi! Ja prenosim samo manji dio onih od kojih se ima koristi! 10. Razlika između Ebu Hanife i drugih muhaddisa je u tome što on nije pisao hadise i pravio hadiske zbirke, kao što su činili Malik i Ahmed, nego je taj posao prepustio svojim učenicima. Tako se navodi da su njegovi učenici, slušajući ga, sačinili značajan broj musneda. Najpoznatije hadiske zbirke nastale na taj način su: - Kitabu-l-asar, Ebu Jusufa, - Kitabu-l-asari-lmerfu'a, Muhammeda b. Hasana eš-Šejbanija, - Kitabu-l-asari-l-merfu'ati we-l-mewkufe, istog sakupljača, - Musned, Hasana b. Zijada el-Lu'lu'ija, - Musned, Hammada, Ebu Hanifinog sina. Ostali poznati autori koji su bilježili njegove musnede bili su: El-Vehbi, El-Harisi El-Buhari, Ibnu-l-Muzaffer, Muhammed b. Dža'fer el-Adl, Ebu Nu'ajm El-Asbehani, Ebu Bekr Muhammed b. Abdu-l-Baki el-Ensari, Ibn Ibi-l-Avvam El-Sa'di, Ibn Husrev el-Belhi, Ebu-l-Muejjid Muhammed b. Mahmud El-Havarizmi i Ibn Ukde. Uz spomenutih 17 navedenih Ebu Hanifinih musneda, spominju se još tri, Darekutnijev, te Ibn Šahinov i Hatib el-Bagdadijev, što čini ukupno 2o Ebu Hanifinih musneda. Ebu-l-Muejjid el-Havarizmi (umro 665. god. po Hidžri) u svojoj obimnoj knjizi, koja sadrži 800 stranica i zove se Džami'u-l-mesanid, a koju je klasificirao shodno fikhskim pitanjima, izostavivši iz nje senede kojji se ponavljaju, kaže: Čuo sam u Šamu neke neznalice kako umanjuju i devalviraju vrijednost Ebu Hanife, pripisujući mu vrlo slabo poznavanje hadisa, smatrajući da nema svoj musned kao što ima imam Šafija, ili muwetta', kakav je sačinio imam Malik. To me je iniciralo da prikupim 15 Ebu Hanifinih musneda koje su sakupili istaknuti hadiski stručnjaci! Poznati šamski muhaddis Šemsuddin b. Tulun u djelu El-Fehrestu-l-evsatu i poznati misirski hafiz hadisa, Muhammed b. Jusuf es-Salihani, u svojoj knjizi Ukudu-l-džiman ističu da su slušali i bilježili hadise koje prenosi Ebu Hanife. Tako Es-Salihani kaže: Ebu Hanife je bio jedan od velikih hafiza hadisa i da nije bilo njegove izuzetne zainteresiranosti za hadis ne bi bio u mogućnosti da riješi brojna šerijatskopravna pitanja! Značajno je napomenuti da Ebu Hanifin musned, koji je sakupio Ibn Ukde, kako navodi Bedr el-Ajni u djelu Et-Tarihu-l-kebiru obuhvata više od 1.000 hadisa, u kojima se Ebu Hanife pojavljuje kao ravija! Imam Sujuti tvrdi da je Ibn Ukde bio pouzdani i veliki hafiz hadisa i da ga samo fanatici i suviše pristrasne osobe smatraju slabim! Treba spomenuti i to da Ebu Hanifin učenik Zufer, u svom djelu El-Asar, spominje veliki broj hadisa koje izravno bilježi od Ebu Hanife!
Mislim da navedeni podaci sasvim dovoljno kazuju o o tome koliko je ovaj velikan uistinu poznavao hadis i hadiske predaje. Dvadeset Ebu Hanifinih musneda najbolja su potvrda za to! Pada, dakle, u vodu Ibn Haldunova optužba da je posredstvom ovog imama došlo samo 17 autentičnih predaja. Analizirajući takve optužbe, dr. Mustafa Es-Siba'i, smatra da je Ibn Haldun došao do ovakvog zaključka na temelju Malikovog Muvetta'a, koji prenosi Muhammed, Ebu Hanifin učenik, koji je ovom djelu pridodao i 13 hadisa koje prenosi Ebu Hanife i 4 hadisa koje od Ebu Hanife prenosi Ebu Jusuf, najpoznatiji Ebu Hanifin učenik, što skupa iznosi 17 predaja! Brojni autori su u ove i slične greške pali zahvaljujući pretpostavci da se u Kufi veoma slabo poznavao hadis, budući da to nije bio centar hadisa i muhaddisa. Međutim, očito je da se zaboravlja da je Kufa, upravo u Ebu Hanifino vrijeme, bila veliki islamski naučni centar, kao i to da je Ebu Hanife puno putovao i u druge naučne centre toga vremena i da je, na taj način, saznao za znatan broj hadiskih predaja! S druge strane, utemeljenjem Kufe, 17. god. po Hidžri, ovaj grad postat će stjecište poznatih ashaba. Zna se da je Omer, r.a, poslao u Kufu Abdullaha b. Mes'uda, r.a, koji je bio poznati poznavalac velikog broja predaja koje su navedene u brojnim hadiskim zbirkama. Inače, on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi 848 hadisa. Uz to, zna se da je Ibn Mes'ud, r.a, ubrajan među najučenije ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s! Kada se još spomene da je ovaj veliki ashab umro u Kufi, 32. god. po Hidžri, onda to uveliko dopunjuje sliku o mogućnosti njegovog djelovanja u tom mjestu i ostavljanja jačeg utjecaja i velikog traga na učenjake koji su tu kasnije živjeli! Ali b. Ebi Talib, r.a, bio je fasciniran uspjehom Abdullaha b. Mes'uda, r.a, rekavši za Kufu: Ovo mjesto je napunjeno znanjem/hadisom i fikhom! Tako će u Kufi od njega i njegovih učenika stasati 4.000 stručnjaka raznih profila koji će biti svjetiljke tog mjesta! Dolaskom Alije, r.a, u Kufu još više se rasplamsao žar za izučavanjem raznih islamskih disciplina. Kada se u obzir uzme i činjenica da se u Kufi nastanilo 1.500 ashaba, onda više nema mjesta skepsi u vezi s tim da li je taj grad bio centar hadisa i drugih islamskih disciplina! Da li je Ebu Hanife preferirao analogiju u odnosu na hadis? Najbolji odgovor na to pitanje pronaći ćemo u predaji koju sa senedom od Ebu Jusufa bilježi Ibn Ebi-lAvvam, u kojoj se navodi da je pri rješavanju svakog šerijatskopravnog pitanja Ebu Hanife tražio od pripadnika svog naučnog kružoka da iznesu sve hadise koji tretiraju to pitanje, pa bi, tek onda, nakon navođenja tih predaja, donosili konačne zaključke! Ibn Abdu-l-Berr navodi Ebu Hanifinu predaju u kojoj on jasno potcrtava svoj stav u vezi s tim pitanjuem,gdje govori o neutemeljenosti optužbe koja se navodi u nekim izvorima. Ebu Hanife kaže: Allah prokleo onoga ko oponira Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, s kojim nas je Allah počastio i spasio nas! Zna se da je koristio, kako je i sam izjavljivao, analogiju i svoje mišljenje samo u krajnjoj nuždi, kada za to nije imao provjerenih i sigurnih predaja! Čak Ibn Kajjim el-Dževzijje tvrdi da pripadnici hanefijskog mezheba smatraju da je i slab hadis preči od analogije i njihovog mišljenja! Kako je, onda, došlo do optužbe da je Ebu Hanife preferirao svoje mišljenje u odnosu na hadis?! Kao odgovor na to može se reći: 1. Da su pogledi i kriteriji, kada je u pitanju autentičnost ili slabost prenosilaca hadisa, različiti. Ebu Hanife bolje je poznavao svoje šejhove od kritičara hadisa koji su živjeli i djelovali u vremenima nakon njega. 2.- Mudžtehid, katkada, drugačije gleda na hadis od hadiskih stručnjaka. Tako El-Lejs b. Sa'd ubraja 70 hadisa koje je Malik u svom Muvettau spomenuo, a ne oslanja se na njih u rješavanju šerijatskopravnih pitanja! To pitanje najbolje pojašnjava Ebu Hanife kada kaže: Primjer onoga koji traži hadis, a nije dobar fakih, je primjer farmaceuta, koji spravlja lijekove a ne zna za koje bolesti se koriste, sve dok ne dođe ljekar koji to odredi. Takođe, muhaddis ne zna pravu intenciju hadisa dok ne dođe fakih! Ibn Abdu-l-Berr bilježi predaju Ubejdullaha b. Amra koji kaže: Bio sam u društvu sa El-A'mešom, kada mu je došao jedan čovjek, postavivši mu pitanje iz šerijatskopravne oblasti na koje mu on nije mogao odgovoriti. Taj čovjek bio je Ebu Hanife! El-A'meš ga je upitao: Nu'mane, reci nam kakvo je rješenje tog pitanja? On je odgovorio, a onda ga je El-A'meš upitao: Otkuda ti to? Ebu Hanife mu odgovori: To je na temelju hadisa, koji si nam ti pričao! Tada je El-A'meš konstatirao: Mi muhaddisi smo kao famaceuti, a vi fakihi ste kao ljekari! 3. Objektivno sagledavajući vrijeme u kome je živio Ebu Hanife i njegove aktivnosti na polju hadisa, mora se priznati da, doista, neki hadisi nisu došli do njega. To ne treba da čudi ako znamo da ni svi ashabi koji su živjeli sa Poslanikom, s.a.v.s, nisu znali sve hadise,niti su ih sve od njega prenosili. U nekim predjelima islamske države prenošen je i prakticiran određeni hadis, a u drugima nije, zavisno od ashaba koji prenosi dotični hadis. Nema nijednog ashaba koji je memorirao i prenosio sve hadise od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.! Tako se pouzdano zna da je bio nepoznat hadis o džizji za vatropoklonike ili hadis o kamati za Omera, r.a, sve dok ga o tome nije kasnije obavijestio Abdurrahman b. Avf, niti mu je bio poznat hadis o traženju dozvole za ulazak u kuću, dok ga sa njim nije, nakon smrti, izvijestio Ebu Musa el-Eš'ari, r.a. Takođe, on i Abdullah b. Mes'ud, r.a, nisu znali za hadis o tejemmumu, dok ih o tome nisu obavijestili Ammar, r.a, i drugi ashabi. Aiša, Abdullah b. Omer i Ebu Hurejre, r.a, iako prenose najviše hadisa od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, nisu znali hadis o meshu, dok ih o tome, nakon Vjerovjesnikove, s.a.v.s, smrti nisu upoznali Alija i Huzejfe, r.a. Hadis o zabrani privremenog braka bio je nepoznat Abdullahu b. Abbasu, r.a, dok ga o tome nisu upoznali ostali ashabi!
Takvih primjera prepuna je islamska literatura. Da li se zbog toga sumnjalo u ashabe?! Naprotiv!!! Da li su zbog toga nazvani nepoznavaocima hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s?! Naprotiv!!! Kako, onda, i po kojoj logici, optuživati Ebu Hanifu ako nije poznavao sve hadise Vjerovjesnika, s.a.v.s?!!! 4.- Ebu Hanifini kriteriji pri primanju i prenošenju hadisa bili su, doista, rigorozni. Ovom prilikom spomenut ćemo samo neke: A/ Da ne oponiraju Kur'anu. Ako su predaje oponirale jasnom tekstu Kur'ana, on je takve predaje ostavljao i nije ih uopće koristio. B/ Da ne oponiraju općepoznatom sunnetu. C/ Da ne oponiraju sličnom hadisu. D/ Da ravija ne postupa suprotno hadisu koji prenosi E/ Da niko od prethodnih stručnjaka u hadisu nije kritikovao taj hadis. F/ Da hifz/memorija prenosioca hadisa bude konstantna od momenta kada je hadis čuo do momenta predaje hadisa drugome G/ Da se predaja u odnosu na druge ne karakterizira po bilo kakvim dodacima, bilo u lancu prenosilaca ili tekstu hadisa! Obzirom da se drugi muhaddisi ili fakihi nisu složili sa svim ovim strogim kriterijima i da su bili blaži u prihvatanju i prenošenju predaja, oni su prenijeli i zabilježili veći broj hadisa, što uopće ne znači da Ebu Hanife nije poznavao te predaje! Bitno je to znati kako se ne bi padalo u greške u koje padaju oni koji to ne znaju, već bez argumenata ili sa vidljivom pristrasnošću, napadaju ovog vanrednog imama! Zanimljivo je analizirati neka šerijatskopravna rješenja do kojih je došao Ebu Hanife. Za znatan broj tih rješenja mnogi,neupućeni u široku lepezu Ebu Hanifinog poznavanja hadiskih znanosti, smatraju da ih je donosio iz svoje glave, a ne na temelju sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s.! Uzmimo za primjer samo dizanje ruku u namazu. Po hanefijskom mezhebu to se čini samo jedanput i to prilikom stupanja u namaz, tzv. iftitahi-tekbir. Na čemu Ebu Hanife temelji taj svoj stav: na analogiji ili na hadisu? Pogledajmo: Kada se jednom prilikom Ebu Hanife sastao sa poznatim El-Evza'ijem, on ga je upitao: Zašto vi ne dižete ruke prije odlaska na rukju i nakon dizanja sa rukjua?! Ebu Hanife mu je odgovorio: Zato što o tome nema nijedne autentične predaje od Vjerovjesnika, s.a.v.s.! El-Evza'i je odmah reagovao: Kako nema kada je meni Zuhri prenio od Salima, on od svog oca, a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, da je on dizao ruke kada je stupao u namaz, prije odlaska na rukju i prilikom vraćanja sa rukjua! Ebu Hanife mu je na to odgovorio: Meni je prenio Hammad, od Ibrahima, on od Alkame i El-Esveda, a njih dvojica od Abdullaha b. Mes'uda, r.a, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, dizao ruke samo pri stupanju u namaz i da to više nije činio do završetka namaza! El-Evza'i tada reče: Ja tebi prenosim od Zuhrija, on od Salima a on od Ibn Omera, r.a, a ti meni kažeš: Prenio mi je Hammad od Ibrahima ?! Tada mu Ebu Hanife reče: Hammad je bolji fakih od Zuhrija, Ibrahim od Salima, a Alkame nije ispod Ibn Omera, s tom razlikom što je Ibn Omer ashab! El-Esved je vrlo vrijedan i pouzdan! A Abdullah je Abdullah! (Misleći na Abdullaha b. Mes'uda, r.a.). Nakon te argumentacije El-Evza'i je ušutio! Spomenuti primjer nije iznesen da bi se oponiralo stavu onih koji smatraju da u namazu treba više puta dizati ruke! Naprotiv! To je učinjeno samo za to da skepticima učini dostupnim Ebu Hanifino poznavanje hadisa i oslanjanje na sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako im se ne bi poturale podvale rasute po kojekakvim izvorima. Neznanje, zavist i mržnja često su bili uzrok da se veliki doprinos islamskih učenjaka prikrije ili da se to pokušava to učiniti. Kada je u pitanju Ebu Hanife, te njegovo zanimanje, znanje i doprinos ovoj izuzetno važnoj islamskoj oblasti, to se posebno može uočiti. Sreća pa je u svakom vremenu bilo onih koji su, svojom objektivnošću i naučnom utemeljenošću, skidali veo zaborava ili oblake mržnje sa istinskih islamskih učenjaka. Ovaj tekst pokušaj je da se svijetlim zrakama činjenica rastjera magla zaborava sa ovog genija. Ebu Hanifino zanimanje za hadis i hadiske znanosti Još u mladosti se Ebu Hanife počeo interesovati za za hadis i hadiske znanosti. Veliki muhaddisi i hadiski kritičari spominju njegovo zanimanje za hadis i putovanje u potrazi za novim hadisima. Tako poznati hafiz hadisa Ez-Zehebi tvrdi da je Ebu Hanife pokazao izuzetnu pažnju spram hadiskih predaja i da je, u potrazi za njima, puno putovao.(1) Na drugom mjestu kaže: Ebu Hanife je, zaista, uložio dosta truda u potrazi za hadisom, a to se posebno primjećivalo nakon 100. god. po Hidžri!(2) Dakle, posebnu angažiranost u ovoj oblasti iskazao je poslije dvadesete godine života! U drugom djelu hafiz Ez-Zehebi kaže da je Ebu Hanifin najveći učitelj u hadisu bio Ata' b. Ebi Rebah, koga je Ebu Hanife slušao u Mekki!(3) Potrebno je istaći da je Ata b.Ebi Rebah el-Kureši (umro 114. ili 115.god. po H.) bio jedan od najvećih imama i fakiha među tabi'inima. Ibn Sa'd za njega kaže da je bio pouzdan u hadisu i da je izuzetno dobro poznavao tu oblast. Ibn Abbas, r.a, nakon što je bio upitan za neku fetvu, začuđeno je zapitao: Mekkelije, što se sakupljate oko mene a među vama je Ata'?! (4 ) Veliki muhaddis Husejn b. Ali es-Sajmiri, učitelj Hatiba el-Bagdadija, citira Harisa b. Abdurrahmana koji je rekao: Prisustvovali smo halkama Ata'a b. Ebi Rebaha poredani jedni iza drugih. Kada bi došao Ebu
Hanife, Ata' je tražio od nas da proširimo naš krug, a onda bi ga pozvao u svoju blizinu i pokazao mu mjesto u pročelju halke!(5) Iz ovog primjera jasno se da primijetiti da je Ebu Hanife bio najcjenjeniji učenik poznatog Ata'a! Imam Abdu-l-Vehhab eš-Ša'rani navodi da je Ebu Hanife saznavao hadise preko svog učitelja Ata'a, a Ata', obzirom da je bio učenik Ibn Abbasa, r.a., saznavao je hadise od njega. (6) Koliko se Ebu Hanife angažirao na prikupljanju i proučavanju hadisa najbolje svjedoči primjer Mis'ar b. Kidama, pouzdanog hafiza hadisa iz Iraka, koji, prisjećajući se, kaže: Izučavali smo hadis zajedno sa Ebu Hanifom pa nas je nadmašio! Natjecali smo se u zuhdu, pa nas je prevazišao! Rješavali smo šerijatskopravna pitanja, pa je on dostigao ono što već znate! (7) Kolika je bila njegova želja za saznavanjem hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s, najbolje svjedoči predaja koju sa lancem prenosilaca bilježi Ibn Abdu-l-Berr, u kojoj Ebu Hanife kaže: Kada sam 93. god. po Hidžri sa ocem otišao na hadž imao sam 16 godina. Tom prilikom sam vidio jednog starca oko kojeg su se ljudi okupili. Upitao sam oca: Ko je onaj starac? Odgovorio je: To je Abdullah b. El-Haris b. Džuz', jedan od Poslanikovih, s.a.v.s, ashaba! Upitao sam ga ponovo: Šta bi se od njega moglo iskoristiti? Rekao mi je: Hadisi koje je čuo od Vjerovjesnika, s.a.v.s.! Zamolio sam ga da mu se približimo kako bih nešto čuo. Kada sam mu se približio, čuo sam kako navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Ko razumije vjeru, Allah će zadovoljiti njegove potrebe i opskrbiće ga odakle se ni ne nada! (8) Ebu Hanifin odnos prema sunnetu Ebu Hanife je, nakon Kur'ana, svoje fikhske stavove temeljio na drugom izvoru šerijatskog prava – sunnetu! Otkuda, onda, u nekim islamskim izvorima zaključci da je Ebu Hanife preferirao analogiju u odnosu na sunnet?! To pitanje zahtijeva opsežne analize koje su već sačinili brojni islamski učenjaci, među njima šejh Muhammed Ebu Zehre, dr. Mustafa Es-Siba'i, Muhammed Ebu Zehv i dr. Takva optužba bila je prisutna još za njegova života. Sam Ebu Hanife o tome kaže: Lažu, tako mi Allaha! Potvaraju nas svi oni koji kažu da preferiramo analogiju nad sunnetom! Zar je potrebno pribjegavati analogiji nakon jasnog teksta hadisa?! (9) On je pribjegavao analogiji samo kada nije imao teksta hadisa i to kada je bio u krajnjoj nuždi, kako i sam tvrdi: Mi smo se služili analogijom samo u krajnjoj nuždi i to ako nismo mogli naći nikakav dokaz u Kur'anu, sunnetu i praksi ashaba! (10) Poznata je i njegova izjava u kojoj naglašava da sve što je došlo autentičnom predajom od Vjerovjesnika, s.a.v.s, drage volje je uvažavao i u tome zuopće nije bilo razilaženja. Ono što je došlo od ashaba, izabirali su, a ono što je došlo nakon te generacije, uvažavali su ili odbacivali, jer su i oni ljudi, skloni i pogoditi i pogriješiti! (11) Tako je Ebu Hanife, na primjedbu Ebu Dža'fera el-Mensura da daje prednost svojim zaključcima nad sunnetom Allahovog poslanika, s.a.v.s, odgovarao da to nije istina, već je činjenica da on preferira Allahovu Knjigu, sunnet Vjerovjesnika, s.a.v.s, a zatim mišljenje Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, a onda i ostalih ashaba! Međutim, u generacijama nakon njih, kada dođe do razilaženja, tek tada je koristio analogiju, jer, kako napominje, između Allaha i Njegovih robova nema rodbinskih niti drugih veza, pa, prema tome, što su generacije nakon ashaba preče ili bliže Allahu od nas! (12) Očito je da su napadi na Ebu Hanifu nastali zbog toga što je on uvjetovao strožije kriterije u primanju i prenošenju hadisa, posebno u adaletu /pravednosti i dabtu /preciznosti i to daleko više nego što su uvjetovali ostali muhaddisi i islamski pravnici. S druge, pak, strane, Ebu Hanife je smatrao da je jači hadis koji prenosi ravija koji je muhaddis ali i fakih u isto vrijeme, nego onaj hadis koji prenosi samo muhaddis, jer je fakih osoba koja dobro poznaje vjeru i šerijatskopravne propise, pa je, otuda, smatrao da su muhaddisi kao apotekari a fakihi kao ljekari! (13) Inače, učenjaci iz Iraka postavili su stroge kriterije u prihvatanju predaja, pa su više voljeli utvrditi da neku predaju sigurno prenosi ashab ili tabi'in, nego da kažu da je došla od Vjerovjesnika, s.a.v.s, ako, doista, nisu sigurni u to! Otuda je izgledalo da Ebu Hanife ne uvažava brojne hadise i da preferira svoje mišljenje. Međutim, razlog je jedino u opreznosti da se na neutemeljenoj predaji ne donose šerijatskopravni zaključci! (14) Muhammed Ebu Zehv tvrdi da je apsolutna laž optužba na račun Ebu Hanife da je preferirao svoje mišljenje u odnosu na hadis! On tvrdi da je svoje stavove temeljio na mišljenjima ashaba, ako bi nedostajali autentični hadisi koji tretiraju određenu šerijatskopravnu oblast. čak je uvažavao i temeljio svoje stavove na mursel-predajama, dok su brojni islamski pravnici to odbacivali! (15) Inače, poznata je praksa velikih imama da svoje fikhske zaključke nisu temeljili na nesigurnim predajama. Tako se bilježi da Imam Malik oponira na 70 mjesta sunnetu koji nije autentičan, a svoje stavove temelji na analogiji, pa, i pored toga, nije optužen da preferiara svoje mišljenje nad sunnetom! (16) Ebu Hanifin ugled u hadiskoj znanosti Većina učenjaka u svojim djelima potvrđuje imamet ovog genija u hadisu i hadiskoj znanosti. Tako Ebu Davud es-Sidžistani, poznati autor Sunena, jedne od šest najpoznatijih hadiskih zbirki, tvrdi: Allah se smilovao Maliku, Šafiji i Ebu Hanifi koji su bili imami u hadisu! (17) Hafiz ez-Zehebi u svom Mizanu-l-i'tidalu, u kojem je kritikovao brojne muahaddise zbog nekon
nedostataka: nepreciznosti, slabosti, laži i sl., u uvodu ovog djela napominje da u njemu nije kritikovao, niti je spomenuo imena čuvenih imama, koji se stoljećima slijede zbog njihove iskrenosti, utemeljenosti i učenosti, kao što su Ebu Hanife, Šafija i Buhari, a ako ih i spomene, kako napominje, onda je to u pozitivnom kontekstu! Međutim, i pored toga, neko je u izdanju Daru-l-fikra ubacio da se na Ebu Hanifu Ez-Zehebi kritički osvrće, što oponira upravo onome što je sam Ez-Zehebi naveo u uvodu ove svoje knjige! (18) Očito je da je neko iz pristranosti i mezhebske zaslijepljenosti ubacio tekst koji uopće nije napisao hafiz Ez-Zehebi! Može se slobodno konstatirati da ta osob a iz svoje fanatičnosti i zaslijepljene mržnje nije uspjela primijetiti da je hafiz Ez-Zehebi već u uvodu ovog svog značajnog djela eksplicite napomenuo da se neće kritički osvrtati na čuvene imame kakvi su Ebu Hanife, Šafija i Buhari! (19) Iz tog postupka vidi se da mržnja očiju nema, a i kada ima oči – vida nema!!! Ebu Hanifino izuzetno poznavanje hadiske discipline El-Džerhu ve-t-ta'dilu /o povredivosti i nepovredivosti prenosilaca hadisa, jasno raspoznaje čuveni hafiz u hadisu imam El-Bejheki, koji uvažavajući njegovu ocjenu o nepovredivosti i autentičnosti Ata b. Ebi Rebaha i povredivosti i slabosti Džabira El-Džu'fija, priznaje Ebu Hanifi posebnost u ovoj hadiskoj oblasti! (20) Imam Ez-Zehebi, kada spominje Džabira b. Jezida el-Džu'fija el-Kufija, jednog od ši'ijskih muhaddisa, uz ostale, takođe uvažava Ebu Hanifinu kritiku ovog muhaddisa, za koga je Ebu Hanife ustvrdio od njega nije vidio većeg lašca. (21) Tu Ebu Hanifinu ocjenu uvažava i imam Tirmizi, iznosi je i slaže se s njim! (22) Hakim En-Nejsaburi u svom poznatom djelu Ma'rifetu ulumi-l-hadisi, u poglavlju koje tretira poznate i pouzdane imame u hadisu iz generacije tabi'ina i etba'i-t-tabi'ina, između ostalih, navodi i Ebu Hanifu, što eksplicite govori o njegovoj izuzetnoj poziciji kao imamu u hadisu, među najvećim autoritetima hadiske znanosti. (23) Ibn Tejmijje sa velikim respektom govori o Ebu Hanifi (24) nazivajući ga jednim od najpoznatijih imama, napominjući da je znaniji i veći fakih od Tahavija i sličnih!( 25) Na drugom mjestu Ibn Tejmijje spominje da su četverica velikih imama bili imami i u hadisu, i u tefsiru, i u tesavvufu i u fikhu! (26) Ibnu-l-Kajjim el-Dževzijje, takođe, sa izuzetnim respektom, upoređuje Ebu Hanifu sa Šafijom, Ahmedom, Malikom, Ebu Jusufom, Buharijom i dr. (207) Dakle, svi navedeni velikani hadiske i, uopće, islamske znanosti, kao što su Ebu Davud, Tirmizi, Hakim, Bejheki, Ibn Abdu-l-Berr, Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjim i brojni drugi, složili su se da je Ebu Hanife bio jedan od poznatih imama i u hadisu, čije su mišljenje i ocjena bili izvor kasnijim generacijama za oblast povredivosti i nepovredivosti prenosilaca hadisa, u slučaju skrivenih mahana u hadisu, u ocjeni teksta hadisa i drugim segmentima ove znanosti! Veliki broj hadiskih stručnjaka, i u prošlosti i u novije vrijeme, priznaju mu preciznost, memoriju i utemeljenost prilikom prenošenja hadisa. Tako Abdullah b. Davud el-Hurejbi zaključuje: Muslimani u svojim namazima treba da uče dove za Ebu Hanifu, zbog njegove brige, čuvanja i doprinosa sunnetu i fikhu! (28) Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje zaključuje: Učenjaci kao što su Se'id b. Musejjeb, Urve b. Zubejr, Hasan elBasri, Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan, Malik, Šafi', Ahmed, Ibn Džerir et-Taberi i dr. danonoćno su tražili znanje i ništa drugo ih nije zaokupljalo. Oni su nekada preferirali stav jednog, a nekada drugog ashaba, onako kako su smatrali na temeljima šerijata! (29) Ibn Tejmijje, spominjući islamske učenjake koji su bili predvodnici u brojnim islamskim disciplinama, svaki put navodi i Ebu Hanifu kao jednog od nezaobilaznih islamskih autoriteta koji je bio i ostao izvor i inspiracija generacijama muslimana poslije njega!(30) Njegovo izuzetno poznavanje hadisa jasno potcrtava Imam es-Serhasi, kada kaže: Ebu Hanife bio je najveći poznavalac hadisa u svoje vrijeme! Međutim, zbog njegovog rigoroznog kriterija u pogledu preciznosti ravija i prevelike opreznosti da se slabe predaje ne pomiješaju sa autentičnim, malo je prenosio hadis! (31) Otuda, kako tvrdi imam Alauddin el-Kasani, hadisu koji je Ebu Hanife, na temelju svojih kriterija, proglasio autentičnim, niko nakon njega nije uspio naći mahanu i nedostatak! (32) Imam Šemsuddin es-Salihi eš-Šafi'i tvrdi da Ebu Hanife spada u najveće hafize hadisa! On zaključuje da je on prvi izvlačio šerijatskopravna rješenja iz hadisa, i sa čuđenjem se pita: Kako bi mogao izvući toliko zaključaka i riješiti toliko šerijatsko-pravnih pitanja da nije dužnu pažnju posvetio hadisu!? (33) Imam El-Adžluni tvrdi da je Ebu Hanife bio najveći znalac Kur'ana i sunneta, jer se, naprosto, o šerijatskopravnim rješenjima ne može ni raspravljati bez decidnog poznavanja ova dva fundamentalna izvora islama! On je u svoje djelo Igdu-l-dževheri-s-semin, koje sadrži 40 hadisa iz najpoznatijih hadiskih zbirki, uvrstio, između ostalih, i hadis iz Ebu Hanifinog Musneda, priznavši tako da ga smatra stručnjakom i u oblasti hadiskih znanosti! (34) Njegovu izuzetnu nadarenost kao kritičara hadisa u poznatoj hadiskoj disciplini povredivosti i nepovredivosti prenosilaca hadisa/*Ilmu-l-džerhi ve-t-ta'dili*, ističu hafiz Abdul-Kadir el-Kureši, Imam Tirmizi, Hafiz Bejheki, Es-Sehavi, Ibn Hibban, Ibn Adijj, Ibn Abdu-l-Berr, Ibn Hazm, Hakim en-Nejasuburi, Ez-Zehebi, Ebu Hajjan el-Endelusi, Ibn Kesir i brojni drugi. (35) Brojni muhaddisi su vremenom pokušali skinuti etiketu sa Ebu Hanife, kao nedovoljno upućenog u hadisku znanost, što mu je od strane neznalica, zavidnika i mezhebskih fanatika nalijepljena. Tako su hafizi hadisa: El-Mizzi, Ez-Zehebi, Et-Turkmani, Ebu-l-Mehasin el-Husejni eEt-Tarabulsi, Ibn Kesir, En-Nevevi, Es-Sem'ani i dr. potrošili puno vremena da dokažu da ovaj genije nije ništa manji stručnjak u hadisu, nego
što je npr. bio u fikhu! (36) Svi oni slažu se da je bio izuzetno strog u prenošenju hadisa, oslanjajući se na konstataciju Jahja b. Me'ina, koji je rekao: Ebu Hanife bio je pouzdan u hadisu! On je prenosio samo onaj hadis koji je precizno zapamtio a nije prenosio one u koje nije siguran! (37) Nakon pročišćavanja brojnih tekstova koji negativno tretiraju ovog učenjaka, mali broj autora kasnijih generacija navodi optužbe na njegov račun. Jedan od rijetkih koji ga optužuju za slabost je šejh Muhammed Nasiruddin el-Albani. Kada on citira hadis: Kada se pojavi zvijezda /Surejja, podigne se nesreća sa stanovnika svakog područja! (38) Taj hadis prenosi Ebu Hanifin učenik Muhammed b. Hasan, od Ebu Hanife, on od Ata' b. Ebi Rebaha, a on od Ebu Hurejre, r.a, merfu'-predajom. Inače, posredstvom Ebu Hanife ovaj hadis bilježe Es-Sekafi u El-Fevaidu, Taberani u El-Mu'džemu-l-evsatu i El-Mu'džemu-ssagiru i Ebu Nu'ajm u Ahbaru Asbehan. (39) Šejh El-Albani tvrdi da su sve ravije citiranog hadisa pouzdane, izuzev Ebu Hanife, koji se, uprkos utemeljenosti u fikhu, smatra slabim u pogledu pamćenja. On navodi da to smatraju Buhari, Muslim, Nesai, Ibn Adijj i drugi, pa zbog toga Ibn Hadžer u Takribu-t-tehzibu, spominjući Ebu Hanifinu biografiju ističe samo da je bio poznati fakih! (40) Međutim, Ibn Hadžer nigdje ne optužuje Ebu Hanifu za lošu memoriju, niti za neku drugu slabost u hadisu, pa se, otuda, šejh Muhammed Abdu-r-Rešid en-Nu'mani pita: Kako je muhaddis, kakav je bio šejh ElAlbani, zaključiti iz Ibn Hadžerovih riječi: poznati fakih, da je slab prenosilac hadisa???!!! (41) Šejh En-Nu'mani dalje se pita: Kako ga je Jahja b. Me'in, jedan od najvećih hadiskih kritičara svih vremena, mogao nazvati pouzdanim (42) a šejh El-Albani slabim???!!! Očito je da su neki hadiski kritičari opovrgli svoju prethodnu ocjenu o nekom prenosiocu. Tako Nesai u svom djelu o slabim prenosiocima kaže: Ebu Hanife nije jak u hadisu! (43) Međutim, očito je, da je vremenom Nesai promijenio svoju ocjenu, što jasno potvrđuje hadis koji navodi u Es-Sunenu-l-kubra, a čiji sened smatra slabim zbog Asima b. Omera, jednog od prenlosilaca ovog hadisa. Iako se u ovom rivajetu spominje i Ebu Hanife, kao prenosilac ovog hadisa, Nesai ga ne uvrštava u red slabih prenosilaca, što jasno upućuje na promijenjen stav spram Ebu Hanife! (44) Otuda, šejh En-Nu'mani ne može shvatiti pretjerivanje pojedine uleme u napadima na ovog genija. (45) To, takođe, nije mogao shvatiti ni veliki hafiz hadisa Ibn Abdu-l-Berr, koji je konstatirao: Pretjerali su muhaddisi u kritici Ebu Hanife i prešli su svaku mjeru u tom pogledu! (46) Slično konstatira i Jahja b. Me'in, savremenik Ahmeda b. Hanbela, kada kaže: Doista su neki od nas pretjerali u kritici Ebu Hanife i učenjaka iz njegovog mezheba! (47) Otuda šejhu En-Nu'maniju ne preostaje ništa drugo, nego da zaključi ustima El-Hurejbija, jednog od poznatih muhaddisa, da je negativan stav spram Ebu Hanife rezultat neznanja ili zavisti!!! (48) Ebu Hanifina smrt Ebu Hanife umro je kao šehid,pošto je otrovan! To tvrde Ez-Zehebi i brojni drugi autori. (49)Naime, halifa El-Mensur pribojavao se Ebu Hanifinog djelovanja čak i iz zatvora, gdje ga je strpao još 146. god. po Hidžri, pa je odlučio otrovati ga, kako bi ga se riješio, 150. god. po H. (50) Postoje razilaženja u pogledu godine njegove smrti. Neki navode 150, neki 151, a neki 153. Godinu po Hidžri. Najveći broj autora slaže se da je, prema dostupnim podacima, umro 150. god. po Hidžri i da je bio napunio 70 godina života. (51) Na vijest o smrti ljudi su u grupama pristizali na njegovu dženazu. Prvu dženazu mu je klanjalo 50.000 ljudi! (52) Nakon toga, još pet puta mu je klanjana dženaza, kako tvrdi Ibn Kesir, zbog ogromne gužve i velikog broja ljudi koji su stalno pristizali. (53) čak postoje predaje da mu je dženaza klanjana narednih dvadeset dana! (54) Ebu Hanife je – Allah mu se smilovao - ukopan u Bagdau, što navode brojni autori.(55) POLITICKI STAVOVI EBU HANIFA Omer Spahic UVOD: FRAGMENTI IZ ZIVOTA EBU HANIFE Puno ime Ebu Hanife je En-Nužman bin Sabit bin Zevti El-Farisi.(1) Rođen je 80. godine po hidžri u Kufi, Iraku, u perzijanskoj porodici dobro poznatoj po trgovini svilom. Umro je, saglasili su se gotovo svi historičari, 150. godine u zatvoru, i to nakon što je odbio da bude postavljen kadijom Bagdada(2). Postoje, međutim, druge, doduše slabe i kod mnogih neautentične, predaje koje govore da ga je halifa ElMensur (158), nakon što je odbio da bude imenovan kadijom, zatvorio i onda otrovao. Ili ga je otrovao zbog javnog i glasnog podbadanja i huškanja masa da participiraju u pobuni Ibrahima bin Abdullaha (145) u Basri 145. godine. U trećim pak predajama stoji da je pretrpio bolne muke zbog odlučnog i ustrajnog odbijanja ponuđene mu kadijske službe, ali da je nakon toga pušten. Umro je poslije svega u svojoj kući prirodnom smrću.(3) Otac Ebu Hanife, Sabit, nije bio nikada rob kao što je bio slučaj sa brojnim Perzijancima. Bio je slobodan, bogat trgovac svilom i čvrst vjernik. Dok je još bio mali, imao je jedinstvenu priliku da sretne Aliju ibn Ebi Taliba (40) koji je pri tom susretu zamolio Allaha dž.š. da mu i njegovom potomstvu podari abundantno blagostanje i sreću.(4) Takođe se prenosi da je Ebu Hanifin djed poklonio Aliji paluze za jedan od perzijskih praznika, najprobabilnije za novu godinu.(5) Ovako nešto u ondašnje vrijeme zasigurno su
mogle činiti samo bogate i dobro razglašene familije. Ebu Hanifa je stigao ashaba Enesa ibn Malika (93) i osobno se još kao dijete u nekoliko navrata sučelio s njim kada bi ovaj okazionalno dolazio u Kufu(6). Neki međutim drže da je stigao četiri ashaba: Enesa ibn Malika i Abdullaha ibn Ebi Evfaa u Kufi; Sehla ibn Sažda Es-Sažidija u Medini; i Ebu Et-Tufejla ‘Amira ibn Vasila u Mekki, ali nijednog od njih nije sreo, niti je tradirao od njih. U nekim dosta pretjeranim i stoga neprihvatljivim predanjima, a koja se najčešće pripisuju nekim njegovim fanatičkim sljedbenicima, stigao je numerne ashabe koje je lično čuo i prenio od njih.(7) Ebu Hanifa je jedan od četiri velika imama čije mezhebe u fikhu danas većina muslimana slijedi. Ostala tri imama su Malik ibn Enes (179), Muhammed ibn Idris Eš-[afiži (204) i Ahmed ibn Hanbel (241). Ebu Hanifa je učio i stekao znanje kod onda najeminentnijih islamskih pravnika i muhaddisa, a posebno od onih u Iraku. Od njega su kasnije uzeli fikh mnogi, od kojih su neki uživali zavidno počastvovan status u državi. (8) Ukazaćemo samo na Ebu Jusufa (172) i Muhammeda (189), dvojicu vrhovnih kadija u abbasijskoj državi koje su vladari imenzno uvažavali. Zahvaljujući njima, hanefijski mezheb se brzo proširio i postao oficijelnim fikhskim mezhebom u mnogim krajevima islamske države. Prije aktivnog bavljenja fikhom, Ebu Hanifa je kao mladić bio zaokupljen trgovinom svilom slijedeći time utrtu praksu svojih predaka. Imao je zato vrlo malo kontakta sa naukom i ulemom. No, to je bilo sasvim dovoljno da impresionira one oko sebe svojim nesvakidašnjim darom za naukom. O ovome veli Ebu Hanifa: “Prošao sam jednom pored Amira Eš-[ažbija (103) koji me zovnu i reče: “Koga ti obično posječuješ od uleme? Rekao sam mu: “Nikoga, slabo sam uopšte zainteresovan za nauku i ulemu. Ja sam vazda na pijaci, tamo radim.” Rekao mi je: “Vidim u tebi ekstraordinarnu bodrost i živost, i zato ti sugerišem da se počneš okretati nauci i onima koji su dobro u nju upućeni.” Ovo je bila startna tačka, priznaje Ebu Hanifa, da se počne ozbiljnije baviti naukom.(9) Ali, kojom naukom, pitamo se. Mogao se baviti jednom od tri slijedeće u ono vrijeme najdominantnije islamske naučne discipline: ‘ilm el-kelam (dogmatička, spekulativna ili skolastička teologija), hadis Božijeg poslanika a.s. i fikh. Iz mnoštva, nerijetko međusobno proturječnih predaja po ovom pitanju, da se izvesti konkluzija da se Ebu Hanifa punim entuzijazmom prvo latio ‘ilm el-kelama. Mislio je da je to nejkreposnija i najkorisnija, kako osobno za njega tako i za cijelo društvo, naučna disciplina. Kasnije je ovako priznao: “Data mi je moć polemisanja pa sam inicijalno proveo dugo vremena neumorno prakticirajući ‘ilm el-kelam. Parničio sam se s različitim grupacijama (Irak je bio kolijevka ove nauke i nesporno najzapaženije stjecište metekellimuna) braneći određene doktrine. Basra je bila najžešći centar gdje su se neprestano prelamala koplja mnogih rivala predstavnika različitih sekti. To me je ponukalo da je u kratkom periodu posjetim preko dvadeset puta. Diskutirao sam najviše i najintenzivnije sa haridžijskim sub-sektama kao što su Ebadije i Saferije. Neuzdrmano sam smatrao da je ‘ilm el-kelam zbilja najizvrsnija islamska nauka. Međutim, nakon izvjesnog vremena, kada sam ozbiljno kontemplirao, shvatio sam da se naši prethodnici, ashabi, nisu nikako upušatli u ovakave rasprave - čak su ih kategorički osuđivali -, a bili su znaniji od nas i sposobniji da to čine. Spoznao sam da su zauzvrat izučavali područje šerijata i fikha; učili su srčano i druge podučavali; uzajamno su konfrontirali nove bez presedana probleme u islamskoj zajednici i zajedno davali šerijatske pravne odgovore na njih. Eto takvi su bili naši prethodnici. Pošto mi se sve ovo izbistrilo, okrenuo sam se njima i onome što su oni radili. Adoptirao sam njihov model. Uvidio sam da zastupnici ‘ilm el-kelama ne posjeduju karakteristike i svojstva ashaba, a niti su im metode djelovanja kao kod njih. Oni su nezgrapni ljudi, naprasita i svirepa srca, i svejedno im je što su često u očiglednoj suprotnosti sa Kuržanom, sunnetom i praksom selefa. Nemaju dovoljno suzdržanosti i bogobojaznosti...”(10) Zbog Ebu Hanifine aktivne participacije u burnom dijalektičkom ‘ilm el-kelamskom ratu, optuživan je od strane svojih neprijatelja da je bio murdžia(11), zatim džehmija(12), te da je zagovarao da je Kuržan kreiran. Istina ove optužbe su artikulisane ni zbog čeg drugog do zbog izgarajuće želje nekoliko individualaca ili grupa da se ošteti i sroza reputacija Ebu Hanife kao renomiranog znalca i imama u fikhu za koga je nekoliko decenija nakon njegove smrti Eš-[afija rekao: “Ljudi ovise o Ebu Hanifi u fikhu.(13)” Sufjan Es-Sevri (161) je za njega rekao: “Ebu Hanifa je bio najznaniji pravnik na zemlji u svom vremenu. (14)” Abdullah ibn Mubarak (181) je similarno iskazu Sufjana Es-Sevrija rekao: “Ebu Hanifa je doista bio najznaniji pravnik na cijeloj zemlji.”(15) O vrlinama i pohvalnim djelima Ebu Hanife još se iznosi da je svaku noć učio plačući Kuržan; četrdeset godina je klanjao sabah s jacijskim abdestom; proučio je Kuržan na lokaciji gdje je docnije umro najmanje sedam hiljada puta itd.(16) Jednom je Ebu Hanifa usnio iskopan mezar Božijeg Poslanika a.s.. Kada se probudio poslao je ko će zatražiti objašnjenje od Muhammeda Ibn Sirina (110), ondašnjeg famoznog komentatora snova. Ibn Sirin je prokomentarisao: “Ko je usnio ovaj san biće obasut znanjem kao niko prije njega. (17)” Zato bi bilo najpovoljnije odbaciti spomenute optužbe izjavama lično Ebu Hanife, a koje su univerzalno prihvatili gotovo svi islamski historičari i životopisci. Po pitanju prve optužbe da je bio murdžia, Ebu Hanifa je ovako proklamisao u svojoj tezi “El-Fikh elekber”: “Mi ne tvrdimo da grijesi ne štete vjerniku; niti tvrdimo da on neće biti baćen u vatru; niti tvrdimo da će u njoj vječno ostati, iako je griješan kao jedan od pravovjernih napustio ovaj svijet. Takođe ne tvrdimo - kao što MURD@IE čine - da će naša dobra djela obavezno biti ukabuljena a pokuđena obavezno oproštena. Ali, mi pouzdano tvrdimo kada čovjek uradi neko dobro djelo ispunivši sve njegove klauzule tako da ono bude slobodno od bilo kakvih poroka i mana, ne poništivši ga nevjerstvom, apostazijom ili nemoralom doklegod ne napusti ovaj svijet kao vjernik - Allah dž.š. mu ga zasigurno neće zanemariti, primiće mu ga i adekvatno ga nagraditi. [to se tiče ružnih i omrznutih djela, izuzev širka i nevjerstva, za koje se njhov izvršilac nije pokajao sve do svoje smrti kao jedan od pravovjernih - ona će biti ovisna o Allahu dž.š.: ako htjedne kazniće ga u vatri, a ako htjedne oprostiće mu i neće ga kazniti.”(18)
[to se tiče druge potvore da je bio džehmija, slaba je i neosnovana, jer je dobro znano da je Ebu Hanifa polemisao o koncepciji imana sa Džehmom ibn Safvanom, začetnikom Džehmija. Na kraju ga je porazio i okrivio za nevjerstvo i apostaziju.(19) A što se tiče treće izmišljotine da je propagirao stvorenost Kuržana, i ona je krajnje slaba. Naime, dovoljno je prononsirano da je Ebu Hanifa afirmirao bespočetnost Kuržana. U njegovoj tezi “El-Fikh elekber” stoji: “Kuržan je Božiji govor, ispisan na stranicama, prezerviran u memoriji, iščitavan jezikom, objavljen Poslaniku a.s.. Naše izgovaranje Kuržana je stvoreno, dok Kuržan sam po sebi nije stvoren, od iskona je.”(20) Ebu Hanifa je živio i djelovao u emevijskoj i abbasijskoj državi. U prvoj je proveo 52 godine (80-132). To je bio period - a posebno onda kada je Ebu Hanifa intelektualno sazrijevao - deterioracije i konačnog pada emevijskog političkog establišmenta. U drugoj je živio 18 godina (132-150). To je bila faza tranzita vlasti iz emevijskog u abbasijsko okrilje, i još faza konsolidacije vlasti u rukama Abbasija i njihovih političkih perzijanskih saveznika. U ovom članku ćemo pokušati analizirati političke stavove Ebu Hanife prema emevijskim i abbasijskim vladarima. EBU HANIFA I EMEVIJE Emevije su bili u džahilijjetu jedna od najbogatijih i najistaknutijih kurejševićkih familija kome je pripadalo militantno i političko prvenstvo. Nakon dolaska Islama, bili su najžešći protivnici poslaniku a.s. i prvim muslimanima bojeći se da će im ekspanzijom Islama i njegovih vrijednosti oslabiti socijalna pozicija, ekonomski interesi i politička hegemonija. Međutim, većina njih je ipak obgrlila Islam, i to na dan liberiranja Mekke, kada im je Poslanik a.s. oprostio sva u prošlosti urađena zlodjela. Otada su kao novi članovi po njih nove zajednice postepeno, ali nezapaženo, počeli uplivavati u neke državne poslove. Prvi ko ih je ozbiljno i službeno introducirao u državnom aparatu bio je Omer ibn El-Hattab (23) koji je imenovao Mužaviju ibn Ebi Sufjana (60) za guvernera Sirije. To je zaista bila inauguracija novog, željno očekivanog, perioda za emevijski klan. Status im je vizibilno ojačao gotovo na svim poljima pošto je hilafet prešao u ruke Osmana ibn ‘Affana (35), takođe Emevije. Nakon krvoločnog ubistva Osmana 35. godine, odugovlačili su sa priznavanjem Alije, četvrtog halife, sve dok ovaj ne riješi pitanje ubistva svog prethodnika: ko je (su) tobože atentator(i) i kako mu (im) presuditi? Na kraju je 37. godine neminovno izbio krvavi rat na Siffinu između dvije strane. U tom sukobu je Alija, unatoč inicijalnim napredovanjima, bio prevaren i izdan kako od strane numernih svojih boraca tako i od strane svojih protivnika predvođenih Muavijom, odveć pretendenta na hilafet. Tri godine kasnije, i Alija je bio ubijen. To je samo dozvolilo Emevijama da brže i neometano učvrste i prošire svoju vlast i influenciju na ostatak teritorija islamske države. Međutim, Aleviti, članovi Alijine familije koji su brojali 14 sinova i najmanje 17 ćerki,(21) nisu se mogli pomiriti sa stvarnošću. Nisu priznavali - izuzetak je svakako nekolicina kao što je bio Hasan sin Alijin (50) - emevijske vlasti, niti su im davali prisegu na vjernost. Ovi su bili za njih nepravedni i tiranini što nasilno u ime Islama oteše vlast nad muslimanima od onih koji to više zavređuju, odnosno Alevita kao predstavnika poslanikove obitelji. Vlast se morala oteti po svaku cijenu, makar to bilo i proljevanjem krvi, i dati u prave ruke, tvrdili su. I nije se zato čuditi zašto su diljem historije emevijske vladavine sve veze između Emevija i Alevita bile isprekidane. Oružane pobune širokih razmjera nisu bile rijetkost, ali iz kojih Aleviti vazda izlaziše razbijeni, poraženi i nemilosrdno izmasakrirani. Emevije su transformirali hilafet u monarhiju gdje se vlast nasljeđivala od oca na sina, i tako rotirala u jednoj familiji. Mnogi čisti i uzvišeni islamski principi kao što su šura (savjet), podređenost svega, uključujući i politiku, religijskim interesima, jednakost, opšta tolerancija i drugo, ovom su se promjenom suspendirali i zamijenili novim manje islamskim i do tada nepoznatim konceptima. Emevijska država je bila i ostala islamska s tim što se desila nagla alteracija u stimulusu, kako se izrazi Ibn Haldun (808); nakon što je on bio samo vjera i ništa više, iznenada se preinačio u sablju i fanatički arapski patriotizam (asabijjah).(22) Zbog ovakve obojenosti emevijskog režima, razišla se ulema po pitanju da li im trema dati prisegu na vjernost ili ne treba; da li je najbolja solucija surađivati sa njima ili se distancirati od njih. Neki su bili mišljenja da je najprihvatljivija opcija kompromitovati i dati im prisegu na vjernost, zatim u ramovima vjerskih načela kooperirati sa njima za opštu dobrobit islamskog ummeta. Oslanjali su se na fakt da je većina odveć prihvatila Emevije, te da ovi doista ispunjavaju većinu uvjeta za hilafet kao što su srodstvo, Islam, punoljetnost i sloboda. Bojali su se nemira i, posljedično tome, cijepanja jedinstva i solidarnosti među muslimana. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Ibn [ihab Ez-Zuhri (124), ‘Ata ibn Ebi Rebbah (114), El-Ežredž Abdur-Rahman ibn Hermez (117), Sulejman ibn Jesar (107) i drugi.(23) Druga grupa uleme se nije baš slagala sa prvom, ali je pod pritiskom i prijetnjama ipak priznala emevijski politički establišment i dala mu prisegu na vjernost(24). Uprkos tome, cijelo vrijeme su izolovani ostajali po strani odbijajući da imaju ikakvu direktnu saradnju sa njima. Takođe su u većini slučajeva odbijali da podrže krvave revolucije opozicije, ili učestvuju u njima, odlično znajući da one, pored ogromnog i obilnog zla što ih obavezno prati, ne donose nikome dobro: niti revolucionarima, niti vlastima, a ni muslimanskim masama. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Abdullah ibn ‘Abbas (68), Muhmmed ibn ElHanefija (81), Abdullah ibn Omer (74), ‘Urvet ibn Zubejr (94), Seid ibn El-Musejjeb (94) i mnogi drugi. (25) Treća grupa uleme pak nije nikako priznavala Emevije kao legitimne vođe muslimana. Egzistirali su mnogi drugi dosta kvalifikovaniji za nošenje tog bremena, tvrdili su. Dalje su insistirali da se stvar morala predati svim muslimanima, a nikako samo određenoj eliti iz istoga klana, na razmatranje. [taviše, suportirali su diferencijalnim sredstvima opoziciju i njene oružane pobune anticipirajući time promjene i dosta svjetliju
budućnost na svim poljima. Nije bila rijetkost, međutim, da i sami učestvuju u tim pobunama. Najzapaženiji predstavnici ove grupe bili su Seid ibn Džubejr (94), Amir Eš-[ažbi, Malik ibn Dinar (131) i mnogi drugi.(26) I Ebu Hanifa je spadao u treću grupu. Otvoreno je podržavao Aliju i neke oružane revolte njegovih potomaka protiv Emevija. Time je automatski optuživao i diskreditirao Muaviju, Alijinog oponenta, i sve emevijske vladare nakon njega. ^ak je proglašavao da je Alija bolji i od Osmana. Evo njegovih iskaza o tome: “Alija nam je draži od Osmana.(27)” “Niko nije ratovao protiv Alije a da istina nije bila na strani Alije. Da ne bi Alije, niko nebi znao kako postupati u ratu protiv muslimana.(28)” Kada su ga upitali o “bici oko deve” 36. godine, odgovorio je: “Alija je pravedno postupio. On je naučio muslimane kako da se ophode kada moraju ratovati protiv muslimana prijestupnika i zlotvora.(29)” Za vrijeme ustanka Zejda ibn Alia ibn Husejna ibn Alia ibn Ebi Taliba (121) 121. godine, Ebu Hanifa je huškajući narod da ga podrže govorio: “Pobuna mu je ravna Poslanikovom izlasku na Bedr da se suoči s mušricima.” Rečeno mu je: “Ako je zbilja tako, zašto mu se i ti onda nisi pridružio?” Odgovorio je: “Spriječile su me stvari naroda koje mi povjeriše na čuvanje.” U drugim predajama se još navodi da je kazao: “Da bogdom znam da ga ljudi neće iznevjeriti i napustiti kao što su mu iznevjerili i napustili oca, pridružio bih mu se, jer je on doista istinski vođa (imam). Ali, ipak ću ga podržati svojim bogatstvom.” Onda je poslao Zejdu deset hiljada dirhema i zatražio od glasonoše da mu objasni njegovu ispriku.(30) Ovakvi stavovi Ebu Hanife prema Alevitima bili su zasigurno jedan od razloga zašto ga je Jezid ibn Omer ibn Hubejra (132), namjesnik halife Mervana ibn Muhammeda (132) - zadnjeg emevijskog halife - u Iraku, pozvao i ponudio mu da ga imenuje kufanskim kadijom(31). Mimo toga, ponudio mu je i poziciju upravitelja državne blagajne(32), te da čuva halifin žig pa da se ništa važno ne implementuje u državi doklegod za to ne dođe odobrenje ispod njegove ruke.(33) Jednostavno, nudio mu je bilo šta; nudio mu je mnogo toga da sam izabere sebi šta mu je najviše odgovaralo; bio mu je spreman ponuditi, s pravom zaključujemo, štagod da je ovaj poželio. Jezid ibn Omer je time nesumnjivo želio postići jedan od dva moguća rezultata: ako bi Ebu Hanifa prihvatio ponudu, država bi indirektno zadobila podršku jednog od najeminentnijih znalaca svog vremena, a to je Emevijama baš trebalo u to vrijeme, vrijeme sveobuhvatne deterioracije i stagnacije; ako bi kojim slučajem odbio, razotkrila bi se onda svima njegova neprivrženost vlastima, i više od toga, iščezle bi sve skepse da vjerno i lojalno potpomaže Alevite. Tek onda se je nešto moglo poduzeti protiv njega. Ebu Hanifa je kategorički repudirao sve laskave ponude emevijskih vlasti čime je ireverzibilno navukao na sebe njihovo nezadovoljstvo i gnjev. Jezid ibn Omer mu je zbog toga dao sto i deset bolnih udaraca bičem od čega mu je bila glava otekla. Pripovijeda se da ga je suksesivno izvodio (iz zatvora ili iz kuće?) jedanaest dana i svaki dan mu davao deset šiba. Ali, kada je na koncu uvidio njegovu beskrajnu odlučnost i postojanst, pustio ga je ne želeći da ga pogubi. Onda je, aproksimativno 130. godine, Ebu Hanifa pobjegao u Mekku gdje je ostao sve do kolapsa emevijskog režima i prelaska vlasti u ruke Abbasija.(34) To se zbilo 132. godine. Samo je s vremena na vrijeme u tom razdoblju zijaretio Kufu, radije poslovno. Ponekad bi, dok su ga šibali, plakao, i to zbog, kako se lično izrazio, sjete i tuge majčine koji su mu teže padali od samog biča.(35) Navodi se da bi Ahmed ibn Hanbel, nakon što je osobno mnogo toga prodeverao i propatio s Abbasijama, zaplakao kadgod bi se spomenuo slučaj Ebu Hanife.(36) Ebu Hanifa nije dakle protežirao emevijski politički establišment. Naginjao je radije Alevitima koji su naprestano, ali bezuspješno, zagovarali i pokretali oružane bune protiv vladajuće emevijske elite. [ta sve ovo zapravo znači? Ovo ni u kom slučaju ne znači da je Ebu Hanifa bio permanentan član alevitskog pokreta (stranke); niti znači da je apsolutno ignorisao i odbacivao sve što je bilo emevijsko. Smatrati da je Alija bolji od Muavije i Osmana ne znači da oni i svi koji su vezani za njih ne valjaju. Za Ebu Hanifu, Alija dolazi tek na treće mjesto, i to nakon Ebu Bekra (13) i Omera,(37) a davati prioritet Aliji nad ovom dvojicom bilo je signatura pripadnosti Alevitima kod gotovo svih njihovih ogranaka, svejedno bili oni umjerene ili ekstremne nastrojenosti. Ebu Hanifa je još zagovarao da se vođa muslimana ne može izabrati do savjetom svih muslimana(38), što je u kontrastu sa najfundamentalnijim alevidskim principom imenovanja imama tekstom ili vasijetom, bilo to očito ili tajanstveno, prvo od strane Poslanika a.s. (imenovanje Alije) pa onda od strane svakog imama imamu nakon njega.(39) Uostalom, Ebu Hanifa nije prvi a ni posljednji koji je nepretjerano favorizovao Aliju. Mnogi ashabi kao što su Ammar ibn Jasir (37), El-Mikdad ibn El-Esved (33), Ebu Zerr El-Gaffari (32), Selman El-Farisi (36), Džabir ibn Abdullah (78), Sehl ibn Hanif (38), Osman ibn Hanif (41), Hazima ibn Sabit (37), El-Abbas ibn Abdul Mutallib i mnogi drugi, davali su Aliji preimućstvo nad ostalom ashabima.(40) Ovdje moramo još držati na umu da koncept ehlussunah ve el-džemažah nije egzistirao u doba Ebu Hanife. On će se u jasnoj i komprehenzivnoj formi izbistriti tek krajem trećeg i početkom četvrtog vijeka zahvaljujući prvenstveno angažovanjima u tom pravcu personama kao što su El-Gazali (505), El-Eš‘ari (324) i mnogi drugi prije njih. Prije toga, pored standardnog imena “muslimani”, dodatna imena su se davala samo određenim grupama koje su posjedovale istaknute političke ili ilm el-kelamske usmjerenosti. Postojali su na primjer Haridžije, [ižije i Aleviti, Murdžie, Kaderije, Džebrije, Emevije i Mervanije, Zubejrije, Mužtezile, Abbasije i drugi. Međutim, kada je vjersko intelektualno vođstvo uvidilo da političari sve više i više zadobijaju tendenciju da surađuju sa različitim ponekad poročnim grupacijama, pozajmljujući od njih neke iskrivljene dogme za lične interese i interese nekih vlastitih političkih kurseva - ukazala se neodložno potreba za preciznom klasifikacijom baziranoj na čistim vjerskim kriterijama.(41) Ebu Hanifa, predvodeći vjersko intelektualno vođstvo svog vremena, morao je, htio on to ili ne, deklarisati svoje političke stavove, jer su ga na to prisiljavali realnost u kojoj je on slovio kao slijeđeni imam, i
političko vođstvo za koje je on bio ili potencijalni neiscrpni izvor opasnosti koji se morao na vrijeme konfrontirati, ili neugasiv generator podrške koji se morao maksimalno utilizirati. U stvari, primarna briga Ebu Hanife je bila jedino nauka koja je u njegovo doba prolazila kroz presudne faze: hadis se je počeo intenzivno sabirati, te brojne islamske naučne discipline su se postepeno počele osamostaljivati jedna od druge. Nadalje, nezaustavljiva borba sa vlastima se vodila oko legitimnosti (mešružijjah) u oblasti šerijata: koja strana - ulema ili vladari - ima nedisputno pravo da donosi i bdije nad implementacijom šerijatskih zakona? Ulema je zasigurno znala da je to ekskluzivno njihova obligacija i bili su spremni toplo dočekati bilo kakvu konstruktivnu inicijativu ili asistenciju od strane bilo kojeg dodatnog društvenog sloja uključujući svakako i vladare, dočim su vladari, znajući kompetenciju uleme, svjesno insistirali na politizaciji čitavog problema bojeći se otvorenog konflikta između nekih svojih političkih poduzimanja, nerijetko osnovanim na neislamskim temeljima, i naučnih dostignuća vjerske uleme. Na putu ka intelektualnom usavršavanju, Ebu Hanifa nije imao nikakvih predrasuda. Nauka je bila za njega izgubljena stvar, i gdjegod bi se ona nalazila odlazio bi tamo i uzimao je. Na tom putu je neizbježno morao doći u dodir sa onima koji iskreno hodiše ka istom cilju, i čiji interesi se podudaraše sa njegovim. Među Alevitima su onda postojali mnogi čuveni alimi, posebno u oblasti hadisa i fikha. Oni su osjetno doprinijeli unapređivanju i progurivanju ranih islamski nauka. Ebu Hanifa je zato sarađivao i sa njima. Neki od njih kao što su Zejd ibn Ali i Abdullah ibn Hasan (145) se čak smatraju njegovim učiteljima. Takođe je tradirao od Muhammeda El-Bakira (114) i Džažfera Es-Sadika (148).(42) I pošto su se integrirali u Ebu Hanifi svi ovi motivi: duboko sažaljenje na Alevite zbog emevijske nepravednosti i brutalnsoti prema njima, članovima Poslanikove familije; lahko prepoznatljiva čestitost, pravednost i religioznost mnogih alevitskih lidera, njegovih šejhova, vis-a-vis nepravde, nasilja i poročnosti mnogih specijalno kasnih emevijskih lidera; nepostojanje jasno definisanog koncepta ehlussuna ve el-džemažah; - bilo je prirodno i sasvim očekivano da im izrazi svoje simpatije i pruži ruku podrške kada je to trebalo. Slično su se zahvaljujući egzaktnim - samo u abbasijskoj državi - povodima ophodili Malik(43) i [afija,(44) takođe imami muslimana. EBU HANIFA I ABBASIJE Abbasije su oteli vlast od Emevija 132. godine. To je bilo rezultat uspješno izvedene revolucije čije pripreme su tajno počele još davne 99. godine. Njen centar je bio u Horasanu - koji danas pokriva teritorije Istočnog Irana, Afganistana i Turkmenistana -(45) jednostavno iz razloga što je ova nearapska provincija bila daleko od Sirije, centra emevijske moći, i najviše zato neglektirana, a imala je mnogo toga da ponudi od svojih bogatih prirodnih i ljudskih resursa. To je itekako činilo mnoge kako autohtone stanovnike Perzijance, nove konvertere u Islam, tako i arape emigrante, krajnje nezadovoljnim i gnjevnim. Omaške i prijestupi Emevija na političkom, vjerskom, ekonomskom i socijalnom polju su pretjerano izrabljivani za vrijeme revolucije kako bih se u prvom planu zadobila neophodna podrška naroda. Svakako, slatkorječivi misionari i revolucionari su zauzvrat obećavali nova numerna i vrlo atraktivna rješenja, dakako ekstraktirana iz esencije egzistencije Islama i muslimana: Kuržana i Poslanikovog sunneta(46). I napokon, 132. godine, zahvaljujući dobro isplaniranim i efikasno egzekutiranim strategijama, Abbasije su kao pobjednici ušli u Kufu gdje je neodložno i unanimno - ne savjetom, već odlukom zadnjeg stratega i mozga revolucije Ibrahima ibn Muhammeda ibn Alia ibn Abdullaha ibn Abbasa ibn Abdul Mutalliba (131) - za halifu proglašen Ebu El-Abbas Es-Seffah (u.136)(47), prvi iz obitelji poslanikovog amidže El-Abbasa ibn Abdul Mutalliba (32). Ebu Hanifa je, što se moglo i očekivati, sa užitkom i veseljem dočekao ustoličenje Abbasija na prijestolje hilafeta. Navodi se da ih je i prije toga, za vrijeme revolucije, moralno i materijalno podržavao.(48) Ebu Hanifa se zadesio u Kufi kada je ona pala u ruke Abbasija. Bio je sa ostalom njenom ulemom prisutan i kada je u njenoj glavnoj džamiji Ebu El-Abbas proglašen halifom. Nakon što su obični ljudi ondje dali prisegu na vjernost novom vođi, red je došao i na ulemu. Bilo im je rečeno: “Zakunite se na vjernost novom imamu! To će biti jak dokaz kod njega vama ili protiv vas, dok će vam na onom svijetu biti zaštita. Nemojte nikako bez imama sresti vašeg Gospodara pa da bez dokaza kod Njega budete.” Svi su pogledali u Ebu Hanifu na što je on reagovao: “Ako želite da govorim u svoje i vaše ime, učiniću.” “Slažemo se”, jednoglasno su odgovorili. Onda je rekao: “Hvala Allahu koji je dostavio istinu onima koje je učinio bliskim Svom Poslaniku, te je uklonio od nas nasilje zlotvora… Zaklinjemo ti se na vjernost i pokornost sve do zadnjega dana… “ Na to je Ebu El-Abbas rekao: “Dobar li je izbor onih što te izabraše da govoriš…!(49) Međutim, kada je na prijestolje hilafeta 136. godine došao halifa El-Mensur, stavovi Ebu Hanife prema Abbasijama su dobili nagli zaokret. Prestao ih je potpomagati i kooperirati s njima. Njegova privrženost i lojalnost njima su zauvijek prestali. Odbijao je čak da prihvati od njih ikakve darove, a bili su zaista brojni i obilni. To je činio iz straha za svoju dušu i dušu svojih ukućana da ih uprlja haramom(50). Više je volio lično raditi, pa sebi i svojoj porodici zaraditi, kao što je uostalom i naučio. Zabilježeno je da se jednom desila razmirica između halife El-Mensura i njegove žene zbog tobože njegovog osjećaja odvratnosti prema njoj. To je njoj teško padalo, i zato je insistirala da joj se pravda učini. Oboje su se složili da zovnu Ebu Hanifu, ondašnjeg najštovanijeg pravnika u Iraku, da im presudi. Kada je stigao, halifa ga je upoznao s poblemom, te ga je zapitao: “Koliko žena po Islamu čovjek može oženiti?” “^etiri”, odgovorio je. “Da li iko smije išta suprotno tome reči”, zapitao je halifa. “Ne”, bio je odgovor Ebu Hanife. Onda se halifa okrenuo ženi i rekao joj: “No, jesi li čula?” “Ali”, nastavio je Ebu Hanifa, “to se odnosi samo na one pravične. Međutim, ko nije od njih, ili se boji da neće biti, mora se zadovoljiti samo jednom, kao što nas Allah dž.š. eksplicitno na to upozorava: “… A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom (se ženite)…” (En-Nisaž 3) (51) Mi moramo u svakoj situaciji postupati prema Bogom datoj vaspitanosti, i
urazumiti se Njegovim opomenama.” Halifa je poslije ovih riječi ušutio, i nije više ništa progovorio. Onda se Ebu Hanifa okrenuo i otišao. Odmah po dolasku kući stigao je jedan od halifinih sluga kojeg posla dotična žena halife, a s njim kao pokloni obilni imetak, odjeća, služavka i egipatski magarac. Ebu Hanifa je sve odbio rekavši: “Poselami je i reci joj da sam ja samo u ime Allaha dž.š. branio svoju vjeru. Nisam time želio približavanje nikome(52)… “ Kada je halifa El-Mensur sagradio Bagdad - onda Medinetus-Selam (Grad mira) - 145. godine, ponudio je Ebu Hanifi poziciju njegovog kadije. Ebu Hanifa je ponudu kategorički repudirao(53) zbog čega je kasnije nemilosrdno strpan u zatvor gdje je i umro 150. godine. Jednom ga je u zatvoru posjetio Ebu Jusuf, njegov učenik i budući abbasijski vrhovni kadija, i zapitao ga za razlog zašto ne želi prihvatiti ono što mu se nudi. Odgovorio je: “Zamisli da si dobar plivač pa te neko doveo na obalu mora rekavši ti da ga preplivaš, da li bi se usudio?” Pošto je Ebu Jusuf negativno odgovorio, rekao mu je: “Isto je i sa mnom, a i ti ćeš biti iskušan.” Kasnije, kada je Ebu Jusuf postao vrhovnim kadijom halifi Harunu Er-Rešidu (193), i kadgod bi se nalazio u teškoj situaciju, govorio bi: “Dova moga šejha.”(54) Nema sumnje u to da je pozicija kadije krajnje odgovorna i opasna. Muhammed a.s. je rekao: “Postoje tri kadije: dva su u vatri jedan je u džennetu. [to se tiče onog u džennetu, to je čovjek koji je poznavao istinu i po njoj sudio. A što se tiče one dvojice u vatri, prvi je onaj što je poznavao istinu, ali je nepravedno postupao; drugi je onaj što je sudio a bio neznalica.”(55) Funkcija kadije može biti dosta opasnija u slučaju da vladari nisu prostodušni i pravedni. Sufjan Es-Sevri je upozorio: “Kada te vladari pozovu da im proučiš suru Ihlas, ne idi, jer je njihova blizina uzrok pokvarenosti srca. Mene nije strah njihovog prezira, u kontrastu, strah me je njihove darežljivosti i uvažavanja koji zasljepljuju, pa čovjek ne vidi zlo zlim.”(56) Dosta prije Sufjana, Abdullah ibn Mesžud (32) je o ovome rekao: “Desi se da čovjek s vjerom uđe kod vladara, a bez nje izađe. To je zbog toga što mu ugađa u onome u čemu ozlovoljava Allaha dž.š..”(57) I Enes ibn Malik je kazao: “Učenjaci su opunomoćenici poslanika sve dok ne budu imali posla s vlastima.(58)” Od Džažfera Es-Sadika se slično prenosi: “Učenjaci su opunomoćenici poslanika, kada ih vidite da traže utočište kod vladara, optužite ih.”(59) Ebu Hanifa je sve ovo odlično poznavao. Istodobno je bio svejstan da su vlasti, čiji je on bio savremenik, u mnogo čemu sličile vlastima od kojih ukazani iskazi odvračaju. Zato je jednom nasavjetovao Ebu Jusufa da često ne odlazi kod njih, jer će ga i njegovo znanje početi iskorištavati za svoje egoističke interese. Rekao mu je između ostalog: “ … Vlast ne želi nikome ono što želi sebi. Nemoj puno pričati kada si s njima! Oni će poprimiti ono što govoriš samo da bi kasnije pokazali svojim dvorjanima kako su pametniji od tebe. Time će ti opasti ugled među narodom… Ophodi se s njima kao s vatrom: koristi se, ako već moraš, onoloko koliko ti je neophodno, onda se udalji.”(60) Jednom je nekakav irački alim bio pozvan kod halife El-Mensura. Prije nego što je otišao, obratio se Ebu Hanifi za savjet šta da mu kaže. Ebu Hanifa ga je instruktirao: “Kada uđeš kod halife, nazovi mu selam i samo šuti; on te je pozvao i zato njemu pripada govor. Ako te išta bude pitao, ako znadneš, odgovori, a ako neznadneš, ovo mu reci: “O vladaru pravovjernih, tražiš dunjaluk radi četiri stvari: tražiš ga radi ugleda i slave, a ti si plemićki, od sina plemićkoga, od sina amidže poslanikovog; tražiš ga radi moći, a zagospodario si nad arapima i nearapima; tražiš ga radi bogatstva, a Allah dž.š. te opskrbio neizbrojnim bogatstvom. Boj se Allaha dž.š., vladaru pravovjernih! Prihvati se dobrih djela, a ostavi šta je zabranjeno, prikupićeš time sebi sve dobrote dunjaluka i ahireta.”(61) Pošto je Ebu Hanifino nezadovoljstvo prema abbasijskom političkom establišmentu kulminiralo, počeo je, kao u doba Emevija, otvoreno suportirati Alevite čije su oružane pobune po prvi put protiv Abbasija eruptirale 145. godine u Medini na čelu s Muhammedom ibn Abdullahom ibn Hasanom (145), i, nešto kasnije, u Basri na čelu s Ibrahimom, njegovim bratom. Prije toga, halifa El-Mensur im je strpao oca Abdullaha ibn Hasana - jednog od učitelja Ebu Hanife - u zatvor, zatim mu je konfiskovao i rasprodao sve što je imao, zbog tobože odbijanja da prizna da mu se sinovi pripremaju za ustanak.(62) Ebu Hanifa je bio glasan i odlučan partikularno u podržavanju Ibrahimove pobune u Basri. Ona mu je bila bliža, i lično je mogao osjetiti euforiju ustanika od kojih je neke vrlo dobro poznavao, a koji su ga nerijetko prije pridruživanja Ibrahimu pitali za ispravnost tog akta. Motivišući ih, govorio im je da je smrt s Ibrahimom ekvivalentna smrti na Bedru.(63) Još im je govorio da je pogibija u pobuni bolja od samog života(64). Prenosi se da mu je neka žena došla i rekla da joj sin želi otići s Ibrahimom, ali mu ona uporno ne daje permisiju. Na to joj je Ebu Hanifa odgovorio: “Nemoj mu zabranjivati, pusti ga!(65)” Neki su mu zato u brizi govorili: “Ti se nećeš okaniti Ibrahima i njegove pobune sve dok nam se svima na vratove ne stave konopci.”(66) Iako je nakon prelaska kormila vlasti u ruke El-Mensura Ebu Hanifa odbio da surađuje s Abbasijama, to nikako ne znači da su njihova zlodjela i prijestupi prolazili nezapaženi pored njega, posebno ako su oni narušavali interese vjere i nauke, zaista jedine njegove preokupacije. Stalno je kritikovao njihove počinitelje, kogod oni bili, hrabro im bacajući nepomućenu istinu u oči. Navodi se da su stanovnici Mosula, grada u Iraku, 148. godine otkazali poslušnost abbasijskim vlastima, a prije toga su se zdogovorili s halifom El-Mensurom ako tako nešto urade automatski će mu učiniti halalom proljevanje svoje krvi. Halifa je nakon toga iskupio iračku ulemu i pitao ih za savjet. Jedan od njih mu je sugerisao: “Ruke su ti odriješene nad njima, možeš im oprostiti jer si ti milostiv, a možeš ih i kazniti jer oni to zaslužuju.” Potom se halifa okrenuo Ebu Hanifi i zapitao ga: “[ejh, šta ti misliš?” Ebu Hanifa je neslažući se odgovorio: “Oni su ti zdogovorom odobrili što nije njihovo, a i ti si prihvatio što tebi ne pripada, jer se krv muslimana tek tako ne čini halalom i onda proliva…” Halifa je na kraju poslušao Ebu Hanifu i priznao mu da je u pravu. (67)
Još se navodi da je Ebu Hanifa imao običaj žestoko kritikovati državne kadije za počinjene fikhske greške u svom poslu. Mnogi su ga zato mrzili, na prvom mjestu osobno kadije, i nije bila rijetkost da ga tuže halifi. Najviše je bilo incidenata sa kufanskim kadijom Ibn Ebi Lejliem (158) što je na koncu rezultiralo da mu halifa izda strogo upozorenje da tako nešto više ne radi.(68) Zašto su se stavovi Ebu Hanife prema Abbasijama drastično promijenili? Za to postoje dva razloga: Prvi razlog: Već smo negdje spomenuli da su abbasijski misionari i revolucionari za vrijeme pobune protiv Emevija podizali mnoge na prvi pogled privlačne mottoe i gesla. Jedan od njih je bio “primjenjivanje Božije Knjige, Kuržana, i poslanikovog Sunneta”. Obećavali su time opštu pravednost i jednakost, dva vrhunska islamska principa, za svakoga. Kada dođu na vlast, imali su običaj govoriti, ispuniće zumlju dobrim isto onako kao što su je Emevije ispunili zločom. Za ovaj segment propagande bili su trenirani specijalni ljudi, najčešće ulema, čiji posao je ekskluzivno bio uveličavanje i razglašavanje emevijskih nedostataka i poroka na jednoj strani, i uveličavanje i razglašavanje potencijala, kvaliteta i prednosti abbasijskog klana na drugoj(69). Najpodesnije lokacije za ovaj posao su bile horasanske džamije i druga javna sastajališta gdje su se ljudi uvijek regularno u ogromnom broju okupljali. To je bilo zaista jedan od vodećih razloga zašto su ljudi masovno pozitivno reagovali na propagandu Abbasija, i kasnije joj se pridružili(70). Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su similarnom agresivnošču nastavili promovisati isto geslo u očajnim nastojanjima da konsoliduju svoju vlast nad ostalim teritorijama islamske države. Ebu El-Abbas, prvi abbasijski halifa, je nakon svog ustoličenja u Kufi deklarisao: “Allah dž.š. je nama uputio narod nakon što su bili zalutali; prosvijetio ih je nakon što su bili neuki; izbavio ih je nakon što su bili beznadežni. Nama je otkrio istinu i neutralisao laž…(71)” Kada je Davud ibn Ali (133) došao kao novi abbasijski guverner u Mekku, rekao je u svom prvom govoru tamošnjim stanovnicima: “Tako mi Allaha dž.š. mi smo se podigli samo da bi oživili Božiju Knjigu, Kuržan, i praksu Božijeg Poslanika…”(72) Međutim, kasnije su se mnogi razočarali, uključujući i Ebu Hanifu, kada su spoznali da je abbasijski primarni cilj - baš kao i emevijski - bila politička prevlast; sve ostalo je bilo do neke mjere sekundarno i moralo se maksimalno utilizirati za postizanje tog cilja.(73) Abbasije su imali očitu intenciju da uz asistenciju uleme koji im se zakleše na pokornost i saradnju monopolizuju interpretaciju i implementaciju Božije Knjige i Poslanikovog sunneta, jer su oni, kako su sami tvrdili, “otadžbina objave, kolijevka poslanstva, nosioci vjere, starješine Islama, njegovi autoriteti i čuvari… “(74) Namjeravali su putem različitih institucija, kao što su sudstvo (kadaž), divani i fikhski mezhebi, da politiziraju i kontrolišu i vjersko-intelektualne aktivnosti, te da im oni iz svojih palaća određuju direkciju kretanja i njihov dinamizam(75). Odatle su abbasijske halife osjetili neodložnu potrebu da počnu davati sebi titule pretjeranog vjerskog karaktera kao što su El-Mensur(76) (od Boga pomognut), El-Mehdi ibn El-Mensur (čista indikacija dolaska očekivanog El-Mehdije koji će pravdom i dobrotom ispuniti zemlju kada ona postane zagađena svakom sortom grijeha i opačine), Božija sjenka na zemlji (zillullahi fi el-erd), branioci istine (ensar el-hakk) Božiji vladari (hulefaullah) i tome slično.(77) Osoba najviše odgovorna za sve ovo bila je halifa El-Mensur za koga je Ibn Et-Taktaki (709) napisao: “Znaj da je El-Mensur učvrstio (abbasijsku) državu i regulirao njena načela… “(78) Mnogi drugi, kao što je El-Hejsim ibn Er-Rebiž ibn Zerarah (183), su posvjedočili da je on bio najpostojaniji, najenergičniji, najpametniji, najodvažniji i najsmioniji abbasijski halifa(79). I zaista, državni temelji koje je El-Mensur položio nisu se potresli, niti značajnije modifikovali, sve do oružanih krvavih sukoba između braće ElEmina (198) i El-Mežmuna (218) sinova Haruna Er-Rešida, takođe halifa, kada je abbasijska politika - i to stabilizovanjem vlasti u rukama El-Mežmuna, nakon pogubljenja El-Emina - dobila dramatičan, najprobabilnije neminovan, zaokret.(80) Drugi razlog: U prvim fazama islamske države, Abbasije nisu slovili kao klan s ozbiljnijim pretenzijama na hilafet. Postoje naracije u kojima se navodi da je njihov praotac, amidža poslanika, El-Abbas ibn Abdul Mutallib nakon poslanikove smrti vizibilno favorizovao Aliju nad svim ostalim potencijalnim kandidatima za poziciju halife(81). Najprominentniji sin Abbasa, Abdullah ibn Abbas, je takođe podržavao Aliju, a posebno u doba konflikata između njega i njegovih brojnih rivala, specijalno Muavije. Međutim, nakon Alijine tragične pogibije, permanentno se preselio u Meku gdje je priznao, doduše mrzovoljno, emevijski režim želeći time ako ništa drugo a ono da kontribuira reduciranju nepotrebnog proljevanja muslimanske krvi, te uspostavljanju opšteg i trajnog mira u državi.(82) Onda se pojavio na sceni Ali sin Abdullaha ibn Abbasa (118), prva osoba iz abbasijskih redova koja je očitovala želju da se hilafet prebaci na abbasijsku liniju. [taviše, hrabro je otvoreno predskazivao da će se to zbilja u bliskoj budućnosti i ostvariti. To je na kraju bilo dovoljno Emevijama da ga optuže za subverzivne djelatnosti protiv vlasti, i kao kaznu, dali su mu sedamdeset udaraca bičem(83). Poslije smrti Alia, najzapaženiju ulogu među Abbasijama je igrao njegov sin Muhammed (125). Muhammed je imao bliske kontakte s Ebu Hašimom (99), jednim od ondašnjih lidera Alevita.(84) Prenosi se da je ovaj jedne prilike na putu za Palestinu ili Hidžaz svratio kod Muhammeda u Hamimu, malo selo koje leži između Sirije i Hidžaza(85), i naglo se ondje neizlječivo razbolio. Pošto je osjetio da će brzo umrijeti, uvasijetio je Muhammedu, kao renomiranom Hašimoviću, vođstvo (imamet) nad svojim sljedbenicima, zatim ga upoznao sa svojim saradnicima i pobornicima od kojih je kuneći ih zatražio da ga srdačno pomognu i pokorno slijede.(86) Otada, oko 100. godine, Abbasije su ozbiljno počeli da sebe i druge pripremaju za revoluciju. Proces je trajao pune 23 godine. Nakon Muhammedove smrti, 125. godine, stvar je preuzeo u svoje ruke njegov sin
Ibrahim, kojeg 131. godine Emevije akcidentno uhvatiše, zatim osvetnički ubiše. Prije smrti, uspio je ipak predati kormilo revolucije bratu Ebu El-Abbasu koji će naredne godine, predvodeći masovnu vojsku, viktorijski ući u Kufu i proglasiti se prvim abbasijskim halifom. Dakle, abbasijski pokret je imao alevidske korijene, i cijelo vrijeme je nosio njihov duh. Jedan od najizražajnijih slogana za vrijeme revolucije bio je “restauracija hilafeta među poslanikovim potomcima”. Ovaj slogan, iako atraktivan, bio je istovremeno zagonetan i tajanstven, i mnoge je zato zbunjivao, uključujući čak i agitatore pokreta a kamoli obične mase. Samo je određena grupa ljudi znala šta se time egzaktno podrazumijeva. “Rida iz poslanikove porodice” kome se konvencionalno zaklinjalo na vjernost i pokornost, zapravo je prvo bio Muhammed, zatim Ibrahim i konačno Ebu El-Abbas. Ali, to se nije javno iskazivalo osim u krajnjoj nuždi, kao što je na primjer uradio Kuhtaba ibn [ebib Et-Tai (132), jedan od abbasijskih vojskovođa za vrijeme revolucije, kada je zapazio ozbiljno negodovanje svojih vojnika zbog pretjerane misterioznosti lidera kome daju prisegu na vjernost i druge njoj pozivaju(87). Abbasijsko rukovodstvo je ovim namjeravalo postići dva cilja: prvi: da ne izgubi solidnu podršku Alevita koja je na samom početku bila presudna; i drugi: da se koliko toliko mirno distancira od uznemiravanja i proganjanja emevijskih vlasti, jer doklegod je propaganda misteriozno koncepirana i nosi u sebi inklinacije prema poslanikovoj familiji, Hašimovićima, dotle će Emevije instinktivno okretati čitavu svoju pažnju prema Alevitima a ne Abbasijama, iz prostog razloga što su prvi za razliku od drugih vazda reprezentirali aktivno krilo opozicije sa ekstremnim militantnim i subverzivnim tendencijama. Tako se na primjer iznosi da je Muhammed ibn Mervan, zadnji emevijski halifa, nakon početka revolucije bez ikakve istrage uhvatio Abdullaha ibn Hasana, jednog od ondašnjih alevitskih vođa, i držao ga odgovornim za sve što se dešavalo. Na kraju je Abdullah jedva živu glavu izvukao.(88) Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su odali priznanje Alevitima za pruženu podršku i pomoč, i nedvojbeno indicirali da je buduća kooperacija s njima itekako dobrodošla i nadasve očekivana. Ebu El-Abbas i Davud ibn Ali su u svojim svečanim govorima u Kufi po ustoličenju prvog na prijestolje hilafeta, ovo jasno i glasno prononsirali(89). Međutim, kada je na vlast došao El-Mensur, realni osnivač i učvršćivać Abbasijske države, stvari su se radikalno izmijenile. Stavio je Alevitima do znanja da je novoosnovana država ipak samo abbasijska i za njih u sferama upravljanja nema nikako mjesta(90). To ga je nužno ponukalo da se počne sve više i više agresivno i s prijezirom ophoditi prema njima, a zasebno s onima koji su u njegovoj perspektivi predstavljali potencijalnu opasnost novom vladajučem režimu. Neslaganja su napokon eruptirala u oružane pobune, prvo u Medini 145. godine na čelu s Muhammedom, pa onda u Basri iste godine samo nekoliko mjeseci kasnije, na čelu s Ibrahimom, sinovima Abdullaha ibn Hasana. Ebu Hanifa, imam u vjeri i nauci, ali s jakim simpatijama prema Alevitima, podržavao je njihove pobune protiv abbasijskog političkog establišmenta iz istih pobuda kao i u emevijskoj državi. Nije se slagao sa mnogim njihovim vjerskim, socijalnim, političkim i drugim agendama, i stoga je držao da se stvari u takoreći svakom aspektu življenja putem hrabrog i kontinuiranog naređivanja dobra i odvračanja od zla (el-emr bi el-mažruf ve en-nehj ‘an el-munker) moraju pokušati popraviti. Sablja i proljevanje krvi u tom iznurujućem procesu su za njega bili zadnja i najmanje poželjna solucija. Prije toga su se morale iscrpiti i do kraja istrošiti sve druge egzistirajuće alternative. Svaka alternativa, ubrajajući i onu posljednju, se mora pažljivo prostudirati i uskladiti sa okružujućim okolnostima i prospektima uspjeha, jer se porok ne smije (pokušati) istrijebiti na način kojim će se pobuditi porok veći i destruktivniji od prvog(91). A ima li većeg poroka od proljevanja nevine muslimanske krvi i cijepanja njihove do tada relativno zajedničke riječi? U ovom kontekstu je rekao Muhammed a.s.: “Vjernik ne treba nikada sebe ponižavati?” Upitali su ashabi: “Kako to vjernik može sebe poniziti?” Muhammed a.s. je odgovorio: “ Kada se izlaže iskušenju onoliko koliko ne može podnijeti(92).” [to se tiče Abu Hanifine podrške alevitskim ustancima svog vremena, on ih zasigurno nije započeo, niti je učestvovao u njihovoj organizaciji i planiranju. On je svojim proklamacijama i djelima pobunjenicima, pošto su ovi već krenuli, u stvari samo želio sreću i uspjeh zbog odveć u nekoliko navrata ukazanih motiva - nadajući se da će se njihovom pobjedom možda dogoditi željeni pozitivni pomaci napred. Pouzdano je znao da su pobune nezaustavljive i ireverzibilne, pa nije zato ni trebalo gubiti vrijeme na njihovom ometanju. Bodrio ih je, a duboko u duši je bio protiv njih. Bio je radije za reforme mirnim putevima, putevima gdje vjera i nauka vode glavnu riječ, a ne slijepi genealogijski fanatizam i sablja. Bilješke: 1 Vidi: Sijeru ažlami-n-nubelaž, 6/392. 2 Isti izvor, 6/396. 3 Duvelu-l-islam, 1/79. (Izdanje: Daru-l-mežarifi-n-nizamijje, Hajderabad, Indija, 1337.god. po H.) 4 El-Kasimi, Fadlu-l-mubin, str.253. 5 En-Nužmani, cit. djelo, str. 18. 6 Vidi o tome: Eš-Šažrani, El-Mizanu-l-kubra, str. 83 (Izdanje, Hajderabad, Indija, 1394. god. po H.) 7 Ez-Zehebi, Menakibu Ebi Hanife, str. 27. (egipatsko izdanje). 8 Ibn Abdu-l-Berr, Džamižu bejani-l-ilmi ve fadlihi, 1/45. (Izdanje: Daru-l-kitabi-ilmijji, Bejrut, bez godine izdanja). 9 Ebu Zehre, cit. djelo, str. 273. 10 Isto djelo i stranica. 11 Cit. djelo, str. 274.
12 Isto djelo i strana. Uporedi: Eš-Šažrani, El-mizanu-l-kubra, 1/52. 13 Vidi: Ibn Abdu-l-Berr, cit. djelo, 2/131; dr. M. Es-SibažI, cit. djelo, str. 421 i Ebu Zehre, spomenuto djelo, str. 283. 14 Vidi o tome detaljnu analizu koju je sačinio Imam Ebu Zehre u spomenutoj knjizi, str.272-303. 15 Vidi šire: El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 285-286. 16 Pogledaj zanimljive zaključke: El-Hadisu ve-l-muhaddisune, str. 286. 17 Ibn Abdu-l-Berr, cit. djelo, 2/163. 18 Uporedi: Mizanu-l-Ižtidal, 4/265. 19 Uporedi ovu činjenicu u istom djelu: 1/ 2-3. 20 Vidi: El-Bejheki, Delailu-n-nubuvve, 1/43-46. (Bejrutsko izdanje, 1405. god. po H.). 21 Provjeri: Mizanu-l-Ižtidal, 1/380. 22 Tirmizi, Kitabu-l-ilel, 5/696. (Štampana zajedno sa njegovim Sunenom). 23 Vidi: Mažrifetu ulumi-l-hadisi, str. 240-249. 24 Minhadžu-s-sunneti-n-nebevijje, 4/194-195. 25 Ebu Džažfer Et-Tahavi bio je hafiz hadisa i jedan od najvećih pravnika hanefijske pravne škole. Umro je 321. god. po Hidžri. 26 Minhadžu-s-sunneti-n-nbebevijje, 1/172-173. 27 Provjeri: Ižlamu-l-muvekkižin, 1/35. 28 En-Nnužmani, Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife fi-l-hadisi, str. 32. 29 Ibn Tejmijje, spomenuto djelo, 3/142. Uporedi: Prethodni izvor, str. 47-48. 30 Uporedi: Minhadžu-s-sunne, 1/167-168; 1/172-173 i 1/215-216. 31 Es-Serhasi, Usulu-l-fikh, 1/350. (Izdanje: Daru-l-kitabi-l-arebi, 1372. god. po H.). Uporedi, takođe: EnNužmani, cit. djelo, str. 57. 32 El-Kasani, Bedaži-sanaži fi tertibi-š-šeraži, 2/97. (Egipatsko izdanje, 1327. god. po H.). Uporedi: Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife, str. 58.. 33 Vidi: En-Nužmani, cit. djelo, str. 66. 34 Vidi: Ikdu-l-dževheri-s-semin, fi erbežine hadisen, min ehadisi sejjidi-l-murselin, str. 4-6. (egipatsko izdanje, 1322. god. po Hidžri). 35 Pogledaj: Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife, str. 66-67. 36 Vidi o tome opširniju studiju: Mekanetu-l-Imam Ebi Hanife, str. 87-116. 37 Vidi: cit. djelo, str. 88. 38 Hadis bilježi Imam Muhammed b. Hasan u Kitabu-l-asaru, str. 159. 39 El-Albani, Silsiletu-l-ehadisi-d-dažife, 1/572. 40 Vidi: cit. izvor i strana. 41 Vidi, En-Nužmani, cit. izvor, str. 119-122. 42 Ibn Hadžer, Tehzibu-t-tehzib, 4/229. 43 Ed-Dužafaž ve-l-metrukin, str. 226. (Izdanje: Daru-l-kalem, Bejrut, 1985. godine). 44 Provjeri: Es-Sunenu-l-kubra, poglavlje: Men vekaža ala behimetin, 4/322-323. 45 Vidi, En-Nužmani, isti izvor, str. 128. 46 Džamižu bejani-l-ilmi ve fadlihi, 2/148. 47 En-Nužmani, str. 131-132. 48 Isti izvor, str. 123. 49 Uporedi: Sijeru ažlami-n-nubelaž, 6/403. 50 Vidi o tome: Shibli Nužmani, str. 56 i El-Kasimi, Fadlu-l-mubin, str. 250. 51 Uporedi: Tarihu Bagdad, 13/452-453; Sijeru ažlami-n-nubelaž, 6/403; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116. 52 Shibli Nužmani, str. 57. 53 El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116. 54 Shibli Nužmani, str.57. 55 Sijeru ažlami-n-nubelaž, 6/403; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116 i Ebu Zehre, cit. djelo, str. 53.
EBU ZERR EL-GAFARI r.a. ???? (????) "Zemlja nije nosila i nebo nije pružalo hlad iskrenijem čovjeku od Ebu Zerra." (Allahov Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem) U dolini Veddan koja spaja Mekku sa vanjskim svijetom smjestilo se pleme Gifar. To pleme je živjelo od onog najminimalnijeg što su mu ostavljale kurejšijske karavane koje su odlazile u trgovinu u Siriju ili se vraćale iz Sirije. Nekad je pleme bilo primorano i da napada ove karavane, ako im one nisu davale ono što bi ih zadovoljilo. Džundub ibn Džunade, poznatiji kao Ebu Zerr, je bio jedan od sinova ovog plemena, ali
se on od ostalih isticao čistoćom srca, bistrim umom i dubokom pronicljivošću. Najteže mu je padalo to što njegov narod obožava kipove mimo jednog Boga - Allaha. Osuđivao je pokvarenost i zabludjelost koja je vladala među Arapima. Stalno je išćekivao pojavu novog Vjerovjesnika koji bi ljudima vratio razum i smirio im srca, te ih izveo iz tmine na svjetlo. Do Ebu Zerra, koji tada još živješe u pustinji, dopriješe vijesti o novom Vjerovjesniku koji se pojavio u Mekki. On reče svom bratu Enisu:-Idi u Mekku i raspitaj se o tom čovjeku koji tvrdi da je Vjerovjesnik i da mu dolazi Objava sa nebesa. Zapamti nešto od njegovog govora, pa ćeš mi to ispričati. Enis ode u Mekku i sastade se sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem. Kada se vrati u pustinju, Ebu Zerr radijallahu anhu ga dočeka s nestrpljenjem i zapita šta je saznao o novom Vjerovjesniku. Ovaj reče: - Allaha mi, sreo sam čovjeka koji poziva lijepom ponašanju, a govori riječi koje nisu nikakvi stihovi. A šta ljudi govore o njemu? - upita Ebu Zerr radijallahu anhu. Govore da je vračar, mađioničar i pjesnik. - Boga mi, nisi mi moju žeđ ugasio, niti si moju potrebu zadovoljio. Nego, bi li se ti postarao za moju porodicu, a da ja odem i vidim o čemu se to radi? - Bih, ali dobro se čuvaj stanovnika Mekke - odgovori Enis. Ebu Zerr radijallahu anhu se opremi za put, ponese sa sobom malu posudu za vodu i uputi se u pravcu Mekke, kako bi se susreo sa Vjerovjesnikom i nešto više o njemu saznao. On stiže u Mekku strahujući od njenih stanovnika, jer je čuo kako su Kurejšije ljute zbog svojih idola, i kako su spremni da se osvete svakom ko bi samo pomislio da slijedi Muhammeda sallallahu alejhi ve selem. Zbog toga nikog nije htio pitati za Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, jer nije mogao znati da li bi taj upitani bio njegov sljedbenik ili neprijatelj. Kada nastupi noć on se pruži u Hramu (Kabi) da tu prenoći. Pokraj njega naiđe Ali ibn Ebi Talib radijallahu anhu, pa vidjevši da je on stranac reče mu: Hajde kod nas, čovječe! On ode i prenoći tu noć kod Alija radijallahu anhu, a ujutro uze svoj prtljag i posudu s vodom, pa se vrati u Hram, a da jedan drugog ništa ne upitaše. Ebu Zerr radijallahu anhu provede i drugi dan, a da se ne upozna sa Vjerovjesnikom. Kada se smrknu on opet leže u Hramu, a Ali radijallahu anhu ponovo naiđe, pa mu reče: - Pa zar čovjek još nije saznao za svoje boravište? Onda ga povede sa sobom, pa on i drugu noć prenoći kod njega i opet jedan drugog ne zapita ništa. Treće noći, Ali radijallahu anhu reče svome gostu: - Hoćeš li mi reći šta te je dovelo u Mekku? Ebu Zerr radijallahu anhu reče: - Ako mi daš obećanje da ćeš me uputiti na ono što tražim, reći ću ti. Ali radijallahu anhu mu dade obećanje koje je tražio, pa Ebu Zerr radijallahu anhu reče: - Došao sam u Mekku iz dalekih krajeva iz želje da se susretnem sa novim Vjerovjesnikom i da čujem šta govori. Lice Alija radijallahu anhu se ozari srećom dok je govorio: - Bogami, on je uistinu Allahov Poslanik! - pa mu ispriča još mnogo toga o njemu. Ujutro kada ustanemo, slijedi me kud god budem išao; ako ja primijetim nešto sumnjivo, onda ću zastati. A kada produžim, slijedi me dok god ne udeš tamo gdje ja uđem. Te noći Ebu Zerr radijallahu anhu nikako nije mogao zaspati iz žudnje da što prije vidi Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem i čuje nešto od onoga što mu se objavljuje. A ujutro Ali radijallahu anhu krenu sa svojim gostom kući časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Zerr radijallahu anhu ga je neupadljivo slijedio dok je on išao ne osvrčuči se nikuda, sve dok ne uđoše kod Vjerovjesnika. Ebu Zerr radijallahu anhu reče: - Es-Selamu alejke ja Resulullah! (neka je na tebe spas i mir, o Allahov Poslaniče!) Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem odgovori: -'Ve alejke selamullahi ve rahmetuhu ve berekatuhu - (I na tebe neka je Allahov spas, milost i bereket!) Ebu Zerr radijallahu anhu bijaše prvi koji je Vjerovjesnika poselamio sa islamskim pozdravom (selamom), a onda se taj selam raširio i udomaćio. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poče pozivati u Islam i poučavati ga Kur'anu. Za kratko vrijeme on izgovori riječi istine i uđe u novu vjeru prije nego je napustio to mjesto. Tako postade četvrti ili peti musliman uopšte. Dajmo riječ Ebu Zerru radijallahu anhu lično, neka nam on dalje ispriča šta je bilo. - Ostao sam iza toga u Mekki sa Vjerovjesnikom sallallahu alejhi ve sellem koji me je poučavao Islamu, učio me poglavlja iz Kur'ana, a onda mi reče: - Nemoj nikome u Mekki spomenuti da si prešao na Islam, jer bojim se da te ne ubiju! Ja mu rekoh: - Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša neću napustiti Mekku sve dok ne odem u mesdžid i pred svim Kurejšijama ne uzviknem riječi istine. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem na to ne reče ništa. Ja odoh u Harem, a tamo bijahu okupljene Kurejšije koji su sjedili u krugu. Stadoh u samu sredinu njih i na sav glas povikah: - O skupino Kurejšija, zaista ja svjedočim da je samo Allah Bog, a da je Muhammed Njegov Poslanik! I samo što moje riječi dopriješe do njihovih ušiju, oni se zaprepastiše i poskakaše govoreći: - Držite tog otpadnika od vjere! Onda navališe na mene i počeše me tako tući kako bi me usmrtili. Potom me zgrabi Abbas ibn Abdulmuttalib, amidža Vjerovjesnikov, pa me zaštiti od njih govoreći im: - Teško vama! Hoćete li da ubijete čovjeka iz plemena Gifar, a vaše karavane uvijek prolaze pored njih?! Oni me onda ostaviše. Kada sam došao sebi odoh Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa vidjevši me, on upita: Zar ti nisam zabranio da obznanjuješ svoj prelazak na Islam? Ja mu rekoh: - O Vjerovjesniče, imao sam neku potrebu u duši, a sada sam je zadovoljio. On mi reče: - Idi svome narodu, i ispričaj im o svemu što si vidio i čuo. Pozivaj ih Allahu, jer možda če Allah dati da im ti budeš od koristi, a i ti bi, u tom slučaju, imao veliku nagradu. Kada čuješ da sam ja ojačao, onda mi dođi. Ja odoh i stigoh u područje svoga plemena. Srete me moj brat Enis koji me upita: - Šta si uradio? Ja mu odgovorih: - Uradio sam to što sam primio Islam i posvjedočio istinitost Vjerovjesnika. Allah dade da i njegove grudi prihvate istinu pa on reče: Nemam ni ja ništa protiv tvoje vjere, jer i ja primam Islam i svjedočim šta i ti! Onda odosmo našoj majci,
pa je pozvasmo u Islam našto ona odgovori: - Nemam ništa protiv vaše vjere, - pa i ona pređe na Islam." Od tog dana vjernička porodica poče pozivati svoje saplemenike iz plemena Gifar u vjeru u Allaha, ne posustajući i ne gubeći nadu. Na Islam pređe veliki broj ljudi iz plemena Gifar, tako da su namaz obavljali zajednički, tj. u džematu. Jedni od njih rekoše: - Ostaćemo u našoj vjeri dok Vjerovjesnik ne preseli u Medinu, a onda cemo priznati Islam. I stvarno kada Vjerovjesnik dođe u Medinu, oni prihvatiše Islam, tako da je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem govorio: "Neka Allah oprosti plemenu Gifar, i neka spasi pleme Eslem." Ebu Zerr radijallahu anhu osta u svojoj pustinji tako da prođe i Bedr, Uhud i Hendek. Onda on dođe u Medinu i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi i zatraži dozvolu za to. Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem mu to dozvoli i bi zadovoljan s njegovim društvom i sretan zbog njegove službe. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bi mu stalno ukazivao počast i davao mu prednost u odnosu na druge. Nikad ga nije sreo, a da se nije s njim rukovao i toplo mu se nasmiješio. Kada se Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio u najviše društvo, Ebu Zerr radijallahu anhu ne iznade sabura za dalji boravak u svijetloj Medini nakon što je napustio njen najveći uglednik, i što je ostala bez njegovih uputa i sijela. Ebu Zerr radijallahu anhu tada otputova u Sirijsku pustinju, gdje osta za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera El-Faruka, radijallahu anhuma. U vrijeme vladavine halife Osmana radijallahu anhu pređe u Damask, gdje vidje trku ljudi za dunjalukom i njihovo nastojanje za ovosvjetskim uživanjima. To ga veoma začudi i nikako nije mogao s tim da se pomiri. Onda ga Osman ibn Affan radijallahu anhu pozva u Medinu. Kada dođe, i tu osjeti neku tjeskobu zbog žudnje ljudi za dunjalukom, a ljudi se osjetiše pogođeni zhog njegove oštre kritike i prijetnji koje im je redom upućivao. Onda mu halifa Osman radijallahu anhu naredi da se preseli u Rebzu, jedno malo selo nedaleko od Medine. On ode tamo i tu ostade daleko od ljudi, neobračajući pažnju na ono što su ljudi imali od dunjaluka, a čvrsto se držeći onog na čemu su bili Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegova dva najbolja ashaba. Bilo je to davanje prednosti onom što je vječno - tj. Ahiretu, u odnosu na ono što je prolazno - tj. dunjaluk. Jedanput neki čovjek dođe kod Ebu Zerra radijallahu anhu, pa poče da razgleda na sve strane ne vidjevši u kući nikakve hrane niti pokućstva. On upita: - O Ebu Zerre, gdje su vam stvari i hrana. Imamo mi drugu kuću odgovori Ebu Zerr radijallahu anhu, misleći na Ahiret - pa tamo šaljemo ono što nam je najvrjednije; čovjek shvati na šta cilja Ebu Zerr radijallahu anhu, pa reče: - Ali ipak moraš imati nešto dok si u ovoj kući! - misleći na dunjaluk. Ebu Zerr radijallahu anhu mu odgovori: - Gospodar ove kuće nas neće dugo u njoj ostaviti! Jednom, namjesnik Sirije posla Ebu Zerru radijallahu anhu tri stotine dinara poručujući mu: - Pomogni se s ovim za svoje potrebe. On mu vrati pare govoreći: - Zar namjesnik Sirije nije našao nikog ko je za njega bjedniji od mene? A trideset druge godine po Hidžri ruka sudbine zadesi i pobožnog asketu za kojeg je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Niti je zemlja nosila, niti je nebo prekrivalo iskrenijeg čovjeka od Ebu Zerra."
ESMA BINT EBU BEKR r.a. (Vlasnica dva pojasa) Halid Bosnić (????) "Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u Džennetu"
Esma je bila kćerka Ebu Bekra es-Siddika i Kutejle (Kajle) bint Abdul-Esed el-Kurejšijje. Sestra po ocu joj je majka pravovjernih Aiša, radijallahu anha, a muž Zubejr ibn Avvama, bliski ashab Allahova Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Njen sin je Abdullah ibn Zubejr. Islam je primila među prvim muslimanima (historičari spominju da je bila osamnaesta po redu). Prije preseljenja u Medinu boravila je u Meki, pomažući muslimanima i doživljavajući razne poteškoće u širenju Islama. Biografi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, joj iskazuju veliko poštovanje i počast, a posebno zbog njene uloge koju je imala prilikom hidžre Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. O tome ćemo spomenuti slijedeće: Esma pripovijeda: "Kada je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, htio da učini hidžru u Medinu pomagala sam mu u pripremi za put, te spremila jelo za put. Nismo mogli naći ništa čime bismo vezali bošču s hranom i mješinu s vodom, pa sam rekla svome ocu: "Ne mogu naći ništa osim svog pojasa." On reče: "Pocijepaj ga popola, pa jednim dijelom sveži bošču (s hranom) a drugim mješinu."
Esma, također, pripovijeda: "Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr su bili izašli iz kuće, kada nam je došla grupa Kurejšija, među kojima je bio Ebu Džehl ibn Hišam. Zaustavili su se pred našom kućom, pa sam izašla pred njih. Upitaše me: "Gdje ti je otac, kćeri Ebu Bekrova?" Odgovorila sam: "Tako mi Allaha, ne znam gdje je." Tada je Ebu Džehl digao svoju ruku i ošamario me tako jako, da mi je minđuša otpala. Zatim su otišli nastavljajući potragu za Allahovim Poslanikom, salallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekrom. Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr su proveli tri dana i tri noći u pećini Sevr. Za to vrijeme im je Esma noću donosila hranu i vodu. Tako je jednom prilikom napravila bošču u kojoj je bila kuhana ovca, pa je povezala bošču jednim dijelom svog pojasa a mješinu drugim. Kada je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, vidio, rekao joj je: "Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u Džennetu." I od tada je Esma nazvana "Vlasnica dva pojasa". Esma je bila žena Zubejra ibn Avvama, kao što smo već spomenuli. Udala se za njega prije Hidžre. Oboje su bili muslimani čija su srca osjetila slast imana i s čijom je krvlju i mesom Islam sjedinjen. Bili su primjer idealnih supružnika, koji su imali zajednički cilj i put pod istom zastavom. Kada je on učinio hidžru i ona je učinila, a kada se on borio na Allahovom putu ona ga je bodrila. Bila je strpljiva kada je on bio u nevolji, a zahvaljivala Allahu kada je on bio srećan. Nije je spriječio položaj njenog oca, niti ugled njenog plemena da bude uz njega u teškim danima i siromaštvu. Radila je i zalagala se, i porodicu izdržavala vlastitim trudom i znojem. O tome ona pripovijeda: "Kada me Zubejr oženio, nije imao ništa od imovine niti robova, osim jednog konja o kome sam se brinula i hranila ga, donoseći mu travu i vodu. Prenosila sam košnice iz njegove njive, koji mi je dao Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, na glavi, a koja je bila udaljena 2 parseha (oko 14 km). Uz to sam radila i druge kućne poslove: mijesila tijesto, nosila vodu... Jednom je Esma došla Ebu Bekru i žalila se da je Zubejr strog prema njoj. Ebu Bekr joj reče: "Kćerkice moja, budi strpljiva, jer zaista žena koja ima dobrog muža, pa joj preseli na ahiret, a ona se ne uda poslije toga, sastaće se s njim u džennetu." Došla je Esma Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: "Allahov Poslaniče, nemam ništa u kući osim onoga što mi je donio Zubejr. Da li je grijeh da udijelim od onoga što mi je doneseno?" Allahov poslanik, salallahu alejhi ve sellem, odgovori: "Daj što možeš, i nemoj škrtariti pa da Allah prema tebi škrtari." Esma je bila darežljiva a to prenosi Muhammed ibnul- Munkedir, pa kaže: "Bila je Esma bint Ebu Bekr, radijallahu anha, darežljiva." Također se prenosi da je Abdullah ibn Zubejr rekao: "Nisam nikad vidio dvije žene darežljivije od Aiše i Esme, a i njihova darežljivost se razlikovala: što se tiče Aiše, ona je sakupljala nešto dok se ne bi nakupilo kod nje i onda bi ga podijelila. A što se tiče Esme, ona nije dala da nešto kod nje dočeka sutrašnji dan." Esma je i svoju porodicu podsticala na dijeljenje. Tako se prenosi da je govorila svojim kćerkama i porodici: "Udijelite, ili ću ja udijeliti, i dajte sadaku i ne očekujte uslugu, jer zaista ako budete očekivali uslugu nećete ništa dobiti, a ako udijelite sadaku neće vam to biti izgubljeno biti." Ibn Ebu Mulejke pripovijeda: "Esmu je boljela glava pa je stavila ruku na glavu i rekla: "Ovo je zbog mojih grijeha, a ono što će Allah oprostiti je veće." Prenosi se od Fatime bint Munzir da bi Esma kad bi se razboljela, oslobodila sve svoje robove." Jednom prilikom je Esmi došla njena majka Kutejla u Medinu, da je posjeti, noseći joj poklone, grožđice, maslo i naušnice. Esma je odbila da primi poklone i uvede je u kuću (Kutejla je još bila mušrikinja) dok nije poslala poruku Aiši, radijallahu anha: "Pitaj Allahova Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, o tome", pa je Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, rekao: "Neka je uvede i primi njen poklon." Tada su objavljene Allahove riječi: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja izgone Allah, zaista, voli one koji su pravični." Dugo vremena nakon hidžre muslimanima u Medini se nije rodilo dijete. Jevreji su im prigovorili da su im oni sihir učinili i da neće nikada imati poroda. Međutim, desilo se drukčije. Prvo novorođenče bilo je sin Esmin, kome je dala ime Abdullah. Muslimani su se tome radovali, a nakon njega su se rodili Urve i Munzir. Nijedan od njih, bio on učenjak ili vojskovođa, ne može biti ravan Esmi i njenom sinu Abdullahu, koga je historija učinila čuvenim, a njegovu majku upisala u knjigu vječnih majki. Kada se Abdullah rodio, Esma ga je stavila u sobu Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem. Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, je rekao da mu donesu hurmu, koju je usitnio zubima, a zatim ga njome nahranio. Onda je učinio dovu za njega i blagoslovio ga. Poslije smrti Jezida ibni Muavije, Abdullahu ibn Zubejru je ponuđeno da bude halifa u najvećim islamskim centrima kao što su Hidžaz, Jemen , Irak i Horosan. Pristao je na to i bio devet godina emirul-muminin dok Benu Umejje nisu proširile svoju vlast na tom području. Spominje se, da je Esma jedne prilike rekla sinu savjetujući ga: "Sine moj, nemoj primiti njihov plan, bojeći se zlostavljanja i ubistva, jer, tako mi Allaha, udarac sablje sa čašću je bolji od udarca biča sa poniženjem." Prije toga, Abdullah ibni Zubjer je
otišao i proveo zadnje trenutke u borbi. Nedugo poslije ovoga i ona je preselila na drugi, bolji svijet, u svojoj stotoj godini a sedamdeset treće godine po Hidžri.
FATIMA EZ-ZEHRA r.a. T. Muhened (Saff) Od Misfera ibn Mahrema se prenosi da je rekao: "Čou sam Poslanika da sa mimbera kaže: 'Fatima je dio mene. Muči me ono što nju muči i vrijeđa me ono što i nju vrijeđa.'" Gospodaru moj, ovo je moja porodica! Ime joj je Fatima a nadimak Ez-Zehra (žena svijetlog lica). Njeno ime je čuveno na stranicama historije. Za njeno ime su se vezale porodice i dinastije i time isticale svog ugled. Po njenom imenu osnovana je i država sa imenom Fatimije. Njen otac je Muhammed, Vjerovjesnik, i to je dovoljno... Majka joj je Hatidža bintu Huvejlid, a to je dovoljno... Njen muž je Ali ibn Ebi Talib, unuk Abdul Mutalibov, Hašimija, mladić Kurejšija i junak islama. Sinovi su joj Hasan i Husejn, a Poslanikovi unuci, i najodabraniji mladići u džennetu. Ona, Fatima, njen muž i njihova djeca su Poslanikovi najbliži i on ih je najviše volio. Muslim prenosi predaju da kada je objavljen ajet: "Dođite (pa) da mi pozovemo naše sinove (a vi) vaše sinove, naše žene i vaše žene i (da pozovemo) mi sebe i vi sebe", Poslanik je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: "Gospodaru moj, ovo je moja porodica." Tirmizija prenosi od Ummi Seleme da je Poslanik ukazao čast Hasanu, Husejnu, Aliji i Fatimi kada je pokazao na njih i rekao: "Gospodaru moj, ovo je moja obitelj i oni su dio mene. Sačuvaj ih svake nečistote i očisti ih onako kako to Ti radiš." Nasljedstvo i odgoj Crte čovjekova karaktera i način njegova razmišljanja određuje sudbina. Ti činioci ljudskog karaktera se najčešće prenose nasljednim putem, putem gena od roditelja i djedova. Osobne crte čovjekovog morala, ponašanja i njegove ličnosti uslovljene su sredinom u kojoj živi a posebno domom u kome se odgaja u djetinjstvu. To znači da najveći uticaj u tome imaju otac i majka. Sve ovo odredeno je životnim naukom, moralom i društvom. To isto je utvrdila vjera mnogo ranije kada je utvrdila uticaj djelovanja nasljednih gena, pa kaže: "Birajte sebi podesne." Vjera je takode priznala uticaj sredine i zbog toga upozorava na lijepu ženu iz pokvarene sredine. Što se tiče nasljednih faktora Fatimini su već bili predodređeni, zagarantovano najbolji i najuzvišeniji, kao i najuglednija i najčasnija kućna sredina. Možeš zamisliti kakva je bila djevojka koja je naslijedila od porodice Kurejševića ono što je Allah htio, velikodušnost Hašimija, gospodstvo Abdul Muttaliba, čistoću Abdullahovu, plemenitost Muhammedovu, krepost Hatidžinu i nene joj Amine. Zamisli kakva je djevojka rođena u kući koju je gradila ljubav, čiji hlad je bila srdačnost oca koga su zvali "Povjerljivi" i majke koju su zvali "Čista". On prvak kurejševićkih mladića a ona prvakinja kurejševićkih žena!!! Fatima je rođena prije poslanstva, u periodu koji nije preciziran predajama, jer se predaje razlikuju oko pet godina, manje ili više. To svakako nije od presudnog značaja. Važnije bi bilo reći da je ona rođena kada je Allahova odredba obećavala njenom ocu najveće poslanstvo od postanka.
To je bio period dubokog razmišljanja i pobožnosti, te usamljenosti u pećini Hira svake godine. I tačno u četrdesetoj godini života Allah mu šalje Objavu da je prenese svim ljudima, a posebno svome narodu. Allah je htio da se Fatima odgaja u teškim poslaničkim trenucima, da raste u krilu poslanstva. Kao takva ona je rasla sa poslaničkom misijom i razvijala se sa njenim širenjem. Doživjela je, svjesna ili nesvjesna, tajno pozivanje njenog oca u Allahovu vjeru, zatim opominjanje i pozivanje njegovih najbližih, a nakon toga kad je po volji Gospodara javno istupio pred nevjernike pozivajući na brdu Safa. Rasplamsala se tada vatra izmedu njega i njegovog naroda koji je bio zaslijepljen i uobražen, ogrezao u idolopoklonstvu, zabludi očeva. Počeli su iskaljivati svoju svirepost i mržnju. Nedugo zatim došao je i bojkot. Fatima je sa Poslanikom i majkom i ostalom porodicom bila bojkotovana i osjetila gorčinu gladovanja kao i bol izgnanstva. Tako je Vjerovjesnik sa svojim pravovjernim pristalicama pio gorke čaše života. Čaše najcrnjih pogrda i najvećih zlodjela. Sve to je Fatima vidjela, osjetila i preživjela. Svi su ovi dogadaji prostrujali kroz njeno srce i ostavili duboke brazde. Nastojala je zaštititi oca od svih tih neprijatnosti. Što je mogla činila je rukama, a u trenucima krajnje nemoći pokušavala je suzama i plačem. Šta je mogla iskusiti mala djevojčica čijeg su oca zlostavljali pred njenim očima i ušima osim bolne pouke popraćene suzama? Jednog dana Poslanik je klanjao u haremu dok je jedna grupa drskih nevjernika sjedila u blizini. Poslali su jednog bijednika izmedu sebe, koji je došao i na njega bacio zaklano bravče. Poslanik je ostao tako na sedždi dok nije došla Fatima i sklonila tu lešinu. Ummi Džemila, žena Ebu Lehebova, istresala je nečist i smeće pred Poslanikovu kuću. Kada god bi to učinila Poslanik i Fatima su to uklanjali i nastojali vratiti čistoću mjestima po kojima je bila prosuta nečist. Jednog dana sreo ga je jedan od pokvarenjaka Kurejševića i bacio mu prašinu na glavu. Poslanik se mirno vratio kući a Fatima je to plačući čistila. Najveću tegobu otac osjeća kada vidi dječiji plač, veća je tegoba od toga kada vidi suze djevojčice, a najtužnije je sve to kada zna da su suze zbog oca lično. Vjerovjesnik bi zato, kada bi vidio suze svoje djevojčice, govorio: "Ne plači mila, Allah zaista štiti tvoga oca." Vrijeđanja su se nastavljala, a Poslanik je bio uporan u pozivanju sve do Hidžre (preseljenja u Medinu). Poslanik je sa Ebu Bekrom preselio u Medinu a zatim poslao Zejd ibn Harisa i Ebu Rafia u Meku da dovedu njegovu porodicu. Učinili su to, a sa njima je došla njegova žena Sevdetu bintu Zema i njegove dvije kćerke, Fatima i Ummi Kulsum. Poslanik se zajedno sa njima nastanio u domu Islama. Alija prosi Fatimu Poslanik je imao četiri kćerke i sve su bile od Hatidže. Najstarija od njih bila je Zejneba, zatim Rukejja, Ummi Kulsum i Fatima. Zejnebom se oženio Ebul Ali bin Rebia čija se majka zvala Halet bintu Huvejlid. Rukejja i Ummi Kulsum su bile udate za sinove Ebu Leheba, Utbeta i Utejbu. Poslije objave ajeta: "Proklete bile ruke Ebu Lehebove, a on je proklet (propao)", Ebu Leheb i njegova žena su primorali svoje sinove da otpuste Poslanikove kćeri. Oženio se jednom, a zatim drugom Osman ZunNurejn. Fatima je bila najmlada od sestara, nije bila punoljetna do preseljenja u Medinu. Ali ibn Ebi Talib je želio da je isprosi od Poslanika. U nekoliko navrata htio je poslati prosce jer ga je podsticala želja i ljubav, ali ga je u tome sprječavao stid i siromaštvo. Alija nam sam pripovijeda kako je isprosio Fatimu, pa kaže: "Htio sam od Allahova Poslanika isprositi njegovu kćerku, ali nisam imao ništa od imetka. Sjetio sam se njegovog poklona što mi ga je dao. Otišao sam i zaprosio je. Poslanik me upitao: "Imaš li šta od imetka?" Odgovorio sam da nemam, a on me ponovo upitao: "A gdje ti je štit koji sam ti poklonio tada i tada?" "Kod mene je" rekao sam. "Daj joj ga" rekao je Božiji Poslanik.
Ovim primjerom je Vjerovjesnik pokazao očevima koji udaju kćerke da treba i da olakšavaju, a ne otežavaju udaju, dok je Alija pokazao pravovjernim mladićima koji nemaju ni srebro ni zlato da se oslone na Allaha i na svoju moralnu dobrotu, a Allahovo je da pomogne svakog mladića koji želi dobro. Fatima je dala primjer djevojkama da kod mladića najviše treba cijeniti njegov iman i njegov moral. Dinari i dirhemi su beznačajni u poredbi sa onim što je u prsima, a to je daleko važnije od onoga što je u rukama. Poslanik je pred ashabima izjavio da je najbolji mehr onaj koji je najlakši. Za onoga koji želi brak rekao je: "Potražite makar metalni prsten." Kada su ga ashabi obavijestili da se jedan oženio ženom za četiri oke srebra rekao mu je jako začudeno: "Kao da kopate srebro iz ovog brda." Takvo je bilo njegovo praktično poučavanje i savjeti. Udajom svoje kćerke svoj govor potvrduje i djelom, a najljepši ukras govoru je djelo o njemu, najljepša je teorija ona koju potvrduje praksa. Prekrasan je propis koji je objašnjen samim izvršenjem. Najkorisniji odgoj je onaj koji stoji na moralnim vrlinama i na lijepoj ćudi koie u svakom trenutku maksimalno djeluju. Uzorna svadba Alija se vjenčao sa Fatimom, ali joj nekoliko mjeseci nije prilazio. Tek nakon pobjede islama i muslimana na Bedru to je učinio. Tako je nakon uspjeha muslimana na Bedru Vjerovjesnik prišao Aiši a Alija Fatimi. Kao da je Vjerovjesnik želio da upotpuni veselje Allahovim blagodatima. Znaš li šta je bilo Fatimino ruho? Njeno ruho je bio kat od kadife, jastučić od kože napunjen palminim vlaknima, mješina za vodu i dvije zdjelice. To je bilo ruho najuglednije žene i Poslanikove miljenice. A znaš li kakva je bila njena svadba? Džabir ibn Abdullah kaže: "Prisustvovao sam Alijinoj svadbi i nisam vidio ljepše. Kuća je bila namirisana, počastili su nas hurmama i suhim grožđem dok je njihova postelja te noći bila ovčija kožica." Ovom umjerenošću i skromnošću je i završena sretna svadba, na isti način na koji je prije toga izvršena prosidba, mehr, ruho, bez komplikovanja, rasipništva i pretjerivanja. Poslanik je rekao, vjerovatno za njihovu prvu bračnu noć: "Ne radite ništa dok vam ne dođem." Zatim je otišao i pozvao Fatimu. Izašla je pred njega od stida ne govoreći ništa. Vjerovjesnik je rekao: "Nisam oklijevao da te udam, a ti si mi najdraža." Poslije toga je zatražio malo vode, uzeo abdest, malo ih poprskao i rekao: "Gospodaru moj, spusti na njih svoj blagoslov, učini njihov brak blagoslovljenim a i njihov porod blagoslovljenim." Nebesa su prihvatila dovu a Allah je učinio blagoslovljenim porod Alijin i Fatimin. Loza Poslanika je bila prekinuta izuzev ovim brakom. Uzajamno potpomaganje u životnim nedaćama Alija i Fatima su u život krenuli putem koji nije bio zasut cvijećem i mirisima. Naprotiv, njihov put je bio posut bodljama krvlju obojenim. On je bio siromašan čovjek. Od oca nije naslijedio ni zlato ni srebro, a ni ovce ni kamile. Ostavljeno mu je da sam riješi pitanje egzistencije na ovom svijetu, da put u pustinji kopa sopstvenim rukama, kako bi opskrbio sebe i svoju porodicu. Pred njim je bilo i pitanje džihada, borbe na Allahovom putu i neprestano učestvovanje u borbama koje je islamska vojska vodila protiv neprijatelja, idolopoklonika, licemjera, Židova, špekulanata i kolebljivaca. Fatima je sa Alijom dijelila sve životne tegobe, obavezu džihada, napor puta kojim su išli i u svemu tome su zajedno uspijevali, sve podnosili i trpili. Bila mu je najbolji pomagač u izvršavanju vjerskih obaveza, i ispunjavanja dunjalučkih potreba. Prije svih obaveza pred njom su bili kućni poslovi, koje u ta vremena nije bilo lahko obavljati. Komad hljeba koji ide iz ruke trgovca kupcu zahtijeva da se mnogo poslova obavi prije toga. U ono doba to je bilo mljevenje žita, miješenje i spravljanje na beduinski način. U kući nije bilo služavke ili kućne pomoćnice. Sve je to radila prije nje, Fatima, kći Esedova, majka Alijina. Velika je odgovornost bila na Aliji, jer je trebalo biti pravedan i paziti na poslušnost majci i majčin mir. S druge strane, trebalo se brinuti o ženi i paziti na nju. Strpljenje ga nije napuštalo. Uspio je da podijeli posao a da obadvije budu zadovoljne. Majci je rekao: "Kćerka Vjerovjesnikova neka se brine o vodi i još ponečemu ako zatreba. Tebi su dovoljni poslovi u kući, mljevenje i spremanje hrane."
Fatima supruga i Fatima majka nisu poznavale ništa osim potpomaganja, ljubavi i saglasnosti. Kod njih nije bilo prisutno ono što remeti harmoniju doma, a što je prisutno kod mnogih snaha i svekrva. Otac Hasanov (Alija) nije gramzivo gomilao imetak. Svaka vrata na koja bi ušao odisala su halal opskrbom. Jednom je radio kod žene koja je izdržavala siročad, drugi put kod nekog Židova. Izvlačio im je vodu korom a svaka kora je bila jedna hurma. Ovo je bio život Poslanikova amidžića i njegove supruge, a kćerke Poslanikove. Sve je to iscrpljivalo dvoje mladih ljudi. Kada je Allah darovao Vjerovjesniku nešto ratnog plijena Alija je rekao Fatimi: "Vadio sam i nosio vodu tako da me prsa bole, a Allah je darovao tvome ocu nešto ratnog plijena pa otidi kod njega da nam da pomagača." Fatima je rekla: "Ja sam, tako mi Allaha, mljela vodenicom dok nisam dobila žuljeve na rukama." Otišla je kod Poslanika a on je upitao: "Fatima, zbog čega si došla?" "Došla sam da te poselamim." Fatima pripovijeda dalje da se zastidjela i vratila se kući. Kada je Alija upitao: "Šta si učinila?", rekla je: "Bilo me je stid da ga pitam." Naposljetku su odlučili da mu odu zajedno. Kada su došli kod Vjerovjesnika Alija je rekao: "Božiji Vjerovjesniče, toliko sam radio i nosio da me prsa bole." Fatima je dodala: "Ja sam toliko mljela da sam ruke izranjavila, a ti si Allahovom voljom dobio nešto ratnog plijena, pa nam daj pomagača." Šta je bio odgovor samilosnog oca?! Njegov odgovor je bio: Jednaki su svi članovi zajednice. "Tako mi Allaha, neću vama dati, a pobožnjake pred džamijom ostaviti praznih stomaka, jer ne nalazim ništa što bih njima dao." Vratili su se Fatima i njen suprug vukući nogu za nogom, a malo zatim došao je Poslanik. Njih dvoje su bili pod pokrivačem kojim, kada bi pokrili noge, otkrili bi glavu, i obratno. Kada su ustali Poslanik im reče: "Vaš pokrivač, vaša postelja?! Ali, hoćete li da vam kažem nešto bolje od onoga za što ste me pitali?" "Dakako" - odgovorili su. Poslanik reče riječi koje ga je podučio Džibril: "Poslije svakog namaza recite deset puta SUBHANALLAH, deset puta ELHAMDULILLAH i deset puta ALLAHU EKBER. Kada pođete leći proučite trideset i tri puta SUBHANALLAH, trideset tri puta ELHAMDULILLAH i trideset tri puta ALLAHU EKBER. Ovo vam je bolje od sluge (pomagača)." Alija prenosi: "Tako mi Allaha ove riječi nisam izostavljao nakon što nas je poučio Vjerovjenik." Šta im je Poslanik učinio osim što im je dodao novu obavezu na njihove fizičke poslove, dodao jednu duhovnu obavezu više? Ali, poznavaocima nije nepoznato da obuzetost višim, duhovnim ciljevima eliminiše fizički zamor. Oživljava na dunjaluku srca stanovnika budućeg svijeta. Tako čovjek živi na zemlji, a kao da je stanovnik neba. Poznajući to Poslanik je preporučivao post riječima. "U meni imate primjer. Provodim noći u razmišljanju a Allah će me nahraniti i napojiti. " Ponekad se dešavalo kod Alije i Fatime ono što se dešava kod svih supružnika. Dešavale su se male nesuglasice i trzavice. Kada bi to stiglo do Vjerovjesnika, on bi izustio riječ ili bi se nasmiješio, dok ne bi prošao trenutak ljutnje i dok šejtanovo oko ne bi bilo izbijeno. Nikad nije pokušavao biti branilac svoje kćeri optužujući njenog muža. Uvijek je bio pravedan sudija medu njima i mudar liječnik. Buharija prenosi da je Vjerovjesnik jednom prilikom došao kod Fatime i, pošto nije našao Aliju kod kuće, upitao je Fatimu: "Gdje ti je muž?" Ona mu je odgovorila: "Malo smo se sporiječili pa je izašao i nije se još vratio." Poslanik je rekao jednom ashabu da ga potraži. Čovjek se vratio i rekao Božijem Poslaniku: "Božiji Poslaniče, eno ga u džamiji." Poslanik je otišao i našao ga gdje spava. Ogrtač je spao s njega i prašina je pala po njemu. Otresao je prašinu i zovnuo ga: "Ustani ti po kome je popadala prašina!!!" To je ponovio dva puta. Alija je ustao i vratio se svojoj kući i ženi a srdžba u njemu je nestala kao što nestaju ljetni oblaci. Na bračno nebo se vratila vedrina i bistrina. Ebu Amr prenosi.. "Alija i Fatima su se sporiječili. U tom momentu je kod njih ušao Poslanik i nije izlazio dok ih nije izmirio. Rečeno mu je: "Kad si ušao bio si jednog raspoloženja, a kada si izašao na tvom smo licu vidjeli sreću (vedrinu)." Poslanik je rekao: "Zašto ne, kada sam izmirio dvoje meni najdražih." Fatima je sa Alijom proživjela uzvišeni bračni život vjerno i pokorno. Iako je Alija bio ponekad strog i ljutit, ona je bila strpljiva i zadovoljna. Nikada joj nije zasmetalo što je Alija bio siromašan. Alija je takođe upoznao njene vrline, njenu snagu i zalaganje u bračnom životu, pa je nije prestao spominjati cijelog života. Jednom prilikom je rekao ibn A'bedu: "Ibn A'bedu, hoćeš li da ti kažem nešto o meni i o Fatimi.
Ona je bila kćerka Allahova Poslanika i njemu najdraže stvorenje, a ona je moja žena. Mljela je na vodenici dok ruke ne bi izranjavala. Vodu je vadila mješinom dok prsa i vrat ne bi ozlijedila. Kuću je čistila tako da bi svoju haljinu uprašila od toga. Vatru je pod kotao potpaljivala i tako bi svu odjeću zamazala i to joj je naudilo." Položaj Fatime kod Vjerovjesnika Fatima je bila najmlada Poslanikova kćerka, kao i najdraža i najbliža mu. Ona mu je bila ujedno i najsličnija, tijelom i po ponašanju. Nadživjela je svu njegovu djecu. Nije onda ni čudo što ju je Poslanik toliko obasipao ljubavlju i što mu je bila tako mila i bliska. Majka pravovjernih Aiša prenosi: "Nisam nikoga vidjela sličnijeg Poslaniku kada stoji ili sjedi do kćerke mu Fatime. Kada bi Fatima ušla kod Poslanika ustao bi i poljubio je, te je posadio pored sebe. A kada bi Poslanik ušao kod nje, ustala bi, poljubila ga i napravila mu mjesto pored sebe." Ta očinska nježnost i osjećajnost došla je u nekoliko navrata do izražaja. Kada su ljudi iz plemena Hišam ibn Mugire tražili od Poslanika da se Alija oženi kćerkom Ebu Leheba, Poslanik nije dozvolio. Popeo se na mimber i rekao: "Došli su mi ljudi iz plemena Ibn Hišam ibn Mugire i tražili da dozvolim Aliji vjenčanje sa kćer kom Ebu Džehela, a ja to ne dozvoljavam, i opet ne dozvoljavam i ne dozvoljavam, osim ako Alija hoće da razvjenča moju kćer i oženi se njihovom kćerkom. Fatima je dio mene, muči me što i nju muči i vrijeđa me što i nju vrijeđa. Ja se bojim da to Fatimi ne naškodi u njenoj vjeri, a ja ne zabranjujem time dozvo! jeno niti dozvoljavam zabranjeno. Tako mi Allaha u jednoj se kući neće nikada sastati kćerka Allahova Poslanika i kćerka Allahova neprijatelja." Ova osjećajnost bila je veoma jaka, ali se ugasila kada se suočila sa Allahovim propisom. Poslanik je htio pokazati ljudima da Allahovi propisi ne štede nikoga, bez obzira ko je i na kakvom položaju. To je i pokazao na primjeru njemu najdraže osobe, Fatime, kada je u jednoj prilici kazao: "Tako mi Allaha, kada bi Fatima ukrala ja bih joj ruku odsjekao!" U pogledu onosvjetskih odredbi Poslanik joj veli: "O Fatima, kćeri Muhammedova, znaj da ti ja neću ništa kod Allaha pomoći. Koga zatrpaju njegova djela ne može mu pomoći njegovo porijeklo." "Muči me njegova bol!" Zadovoljstvo i lagodan život ne čine ljude velikim nego veliki ljudi prolaze kroz školu bola, a velika se srca kale u talionicama žalosti. Allah je htio da se Fatimino srce kali u peći iskušenja i sazrijeva na žaru bolesti i tuge. Prvo ju je pogodio gubitak majke, još kao djevojčicu. Zatim je pržila tuga nakon što je smrt uzela njenu braću i sestre. Bol na bol se dodavala. Najteži gubitak je bio kada je izgubila oca, Allahu najdraže stvorenje, Muhammeda, Allahova Poslanika. Bila je prisutna i u najtežim trenucima njegove bolesti. Svaki dan bi išla u njegovu sobu, poljubila ga po običaju, kao i kad je bio zdrav. Pošto ga bolest pritiskivala sve jače bojao se da ne bi bila prisutna u času njegovog rastanka sa dušom, pa bi je nasmijavao i veselio da ne bi patila i osjećala njegovu bol. Aiša kaže: "Fatima nam je jednom došla a njen hod je bio u Vjerovjesnika. Poslanik je rekao: "Dobro došla, kćeri moja." Posadio je da sjedne sa njegove desne strane. Rekao joj je nešto na uho tako da je zaplakala. Ponovo se nagnuo i šapnuo joj nešto nakon čega se nasmijala. Rekla sam: Nikad do danas nisam vidjela tako blizu sreću i tugu. Upitala sam je za ono što joj je šapnuo. "Ne odajem Vjerovjesnikove tajne" - odgovorila je. Kada je preselio upitala sam je ponovo o onome što joj je rekao Poslanik. Ona mi reče: "Džibril me svake godine preslušavao Kur'an po jedanput, a ove je godine to učinio dva puta. Nisam ga vidio dok mi nije došao moj edžel. Ti ćeš biti prva od moje porodice koja će doći, tj. s kim ću se sastati, a ja sam tvoj najbolji predak. Zaplakala sam a on mi je rekao: "Ne želiš li da žena nad ženama svih svjetova?", pa sam se nasmijala." (Prenose Buharija i Muslim). Bolest se toliko pogoršavala i pojačavala da bi se Vjerovjesnik onesvijestio, zatim bi se probudio, a proživljavao je najveće muke. To je vidjela Fatima i bol bi se prenosio iz očeva tijela u prostor njenog srca i u njemu pravio brazgotine, a onda bi plačljivo rekla: "Muči me njegova bol." Poslanik je čuo njene riječi i odgovorio joj: "Od danas tvoj otac nema patnji ni bolova." Želio joj je reći da će se preseliti sa ovozemaljskog svijeta koji je krcat mukama i bolima u kuću koja ne zna za muke i boli. Ostavljajući za sobom kćer ophrvanu tugom Poslanik je otišao u društvo Uzvišenog kada joj je bilo trideset godina. Nije prošlo ni šest mjeseci a obistinilo se ono što je Poslanik rekao. Fatima je bila prva koja je napustila ovaj svijet. U utorak naveče zadnje trećine ramazana jedanaeste godine po hidžri ona je
preselila na ahiret. Čisto tijelo je pokopano na blagoslovljenom mjestu, noću, kako je to i oporučila. Ostavila je iza sebe lijep spomen drugima i pravi primjer muslimankarna, te potomstvo koje se preko nje vezalo za Vjerovjesnika. Allah neka je s njom zadovoljan i nagradio je najljepšom nagradom kojom nagrađuje iskrene!!! Amin!!! HADIDŽA r.a. Esmir M. Halilović (Saff) ''O Muhamede, prenesi joj selam od Njenog Gospodara'' ''Ona je u mene povjerovala kad su me drugi u laž ugonili, ona mi je pružala pomoć kad su me drugi odbacili i ona mi je rodila djecu'', ovim riječima je opisao Muhammed, s. a. v. s., svoju prvu ženu i majku svih vjernika Hatidžu, r. a. Puno ime joj je Hatidža, kćerka Esedova bin-Abdul Uzza bin-Kusaj el-Kurejšijje el-Esedijje. Njena majka je bila Fatima bint-Zaida el-Amirijje. Prva je povjerovala u Poslanika, s. a. v. s., od svih ljudi svijeta i prva ga podržala i ohrabrila. Bila je 15 godina starija od Poslanika, s. a. v. s.. Jedna je od onih žena koje su postigle savršenstvo imana, vjere i dunjaluka. Hatidža je bila amidžična Vereke bin-Nevfela, sljedbenika prvobitnog kršćanskog učenja i jednog od najmudrijih ljudi Mekke u to vrijeme. Poticala je iz ugledne i bogate mekanske porodice. Hatidža prije islama Hatidža, r. a., rođena je 68. godine prije Hidžre. Po običajnom pravu Arapa, udala se veoma mlada. Njen prvi muž se zvao Ebu-Haleh en-Nebbaš bin-Zurareh i s njim je imala dva sina: Hale i Hinda. Ebu-Haleh je umro nakon nekoliko godina braka, ostavljajući Hatidžu, r. a., i dvojicu sinova, a iza njega je ostalo i veliko bogatstvo. Hale i Hind su živjeli sa Poslanikom, a. s., i Hatidžom, r. a., te ih je Poslanik, s. a. v. s., odgajao. Obojica su primili islam i obojica prenose hadise od Poslanika Muhammeda, s. a. v. s. Zna se da je Hind, sin Hatidžin, sudjelovao u nekim velikim bitkama islama, a i on i brat su bili ponosni na to da ih je Poslanik, s. a. v. s., odgajao sa Zejnebom, Rukajjom, Ummu-Kulsumom, Fatimom, Alijom i Zejdom, neka je Allah zadovoljan svima njima! Potom je bila udata za Atika bin Aiza el-Mahzumija. S njim je rodila kćerku Hindu, koja je odrasla i udala se za svoga amidžića Safijja bin-Umejju bin Aiza el-Mahzumija. Nakon ova dva braka, dolazili su brojni uglednici Kurejša da je prose. Ona ih je sve odbijala zato što se željela posvetiti odgoju djece i napretku svoje trgovine. I u jednoj i u drugoj stvari je bila veoma uspješna. Za trgovinu je unajmljivala pouzdane ljude koji su radili za nju. Ona je, nakon što je čula za Muhammedovo po-štenje i ugled, odabrala njega da bude posrednik u trgovini kojom se bavila. Sa njim je, kao pomoćnikom na putu za Siriju, poslala mladića Mejseru. Odabrala je Muhammeda radi toga što se pročuo kao pošten i pravedan mladića i dala mu je naknadu duplo veću nego je ikad ikome dala. Kad su se vratili sa karavanom, trgovina je bila uspješnija nego ikad do tad. Muhammed je prodao svu robu koju je ponijela karavana, zaradio je duplo više nego ijedan trgovac, kupio je u Siriji stvari koje je smatrao neophodnim i korisnim za Mekku. A pored toga, Mejsera je pričao o Muhammedu, njegovom ahlaku, stavovima. Udaja za Poslanika, s. a. v. s. Mejsera, koji je bio sa Muhammedom, vidio je brojne blagodati, lijepo ophođenje i bereket na putovanju. Uvidio je i očito povećanje zarade u trgovini. Zato mu se Muhammed veoma svi-dio. Na putu ka Šamu, Muhammed je otišao u hlad jednog drveta da se odmori. U blizini tog drveta bila je isposnička ćelija nekog pobožnjaka. Taj dođe do Mejsere i upita ga: "Ko je onaj čovjek?" "Jedan Kurejšija iz Harema". Tada isposnik, čije je ime bilo Nestor, reče: "Pod onim drvetom se nije nikad niko odmarao osim vjerovjesnika!"
Mejsera je u trenu primijetio dvojicu meleka kako štite Muhammeda. Po povratku u Mekku, Mejsera je požurio uzeti maštuluk od Hatidže i ispričati joj sve radosne vijesti. Kad ih joj je prenio, ona mu reče: "Pokaži mi odakle ide!" Vidjela je u daljini karavanu i vidjela je da su iznad nje oblaci koji je natkrivaju. To joj još više poveća ushićenje i priveza joj srce za ovog posebnog mladića... Kad je Muhammed došao do nje, pričao joj je o trgovini, putu, stanju karavane. Čim je Muhammed otišao od nje, ona se posavjetovala sa svojom prijateljicom po imenu Nufejsa, koja se ponudi da razgovara sa Muhammedom. Ha-tidža je pristala na to i Nufejsa se ubrzo našla kod Muhammeda i upitala ga zašto se još ne ženi. On joj odgovori da nema sredstava za ženidbu. Potom mu ona reče: "A kad bi dobio sredstva i kad bi ti se nudio brak, u kome su ljepota, bogatstvo, otmjenost i obilje, zar ne bi pristao?" "Ko je ona?", upitao je. "Hatidža", odgovori Nufejsa. "Kako će mene zapasti takav brak?", upita. "Prepusti to meni", odgovori ona. "Ja sa svoje strane pristajem", reče Muhammed.Nufejsa ode do Hatidže i ispriča joj radosnu vijest. Hatidža poruči da Muhammed dođe do nje. Kad je došao, ona mu reče: "Sine moga amidže, volim te što si mi rod i što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora". Ona mu se ponudi da je uzme za ženu, pa se dogovoriše da ona razgovara sa svojim amidžom, a on sa svojim. Do vjenčanja je ubrzo došlo i određen je mehr od 20 ženskih kamila. Zanimljivo je spomenuti i to da autori sire navode da je i Halima es-Sa'dijja, Mu-hammedova majka po mlijeku, došla da prisustvuje vjenčanju svoga sina po mlijeku. Nakon vjenčanja, vratila se svome plemenu sa 40 ovaca, koje je dobila kao hediju od plemenite mlade koja je bila presretna udajom. Brak El-Emina i Et-Tahire Tada počinje njihov sretini bračni život. Hatidža je bila vjerna, pažljiva, časna, plemenita supruga, a Muhammed je bio uzorit suprug. Živjeli su u Hatidžinoj kući i nastavili se baviti trgovinom. Hatidža je ubrzo rodila Kasima, po kome se Muhammed prozva Ebu-Kasim, otac Kasimov, a Hatidža - Ummu-Kasim, majka Kasimova. Poslije je rodila drugu djecu: Zejneb, Rukajju, Ummu-Kulsum, Fatimu i Abdullaha. Dakle, za oko 15 godina bračnog života, Hatidža i Muhammed su od Allaha, dž. š., dobili na dar i iskušenje šestero djece. Kažemo iskušenje zato što je Allah, dž. š., ubrzo poslije njihova rođenja, uzeo Sebi Kasima i Abdullaha, tj. oni su umrli veoma mali. Muhammed je imao običaj jedanput u godini se izdvojiti od svih, pa i od svoje porodice. Mjesec dana bi odlazio u pećinu Hira da robuje Gospodaru, Jednom i Jedinom, a da bi se izdvojio od Mekkelija i njihovih lažnih božanstava, strasti i opčinjenosti. Hatidža je podržavala svoga supruga, pa je znala se i brinuti za njim te bi ponekad pošalji nekoga da ga čuva u potaji od bilo koga ko bi mu naudio. Muhammed je u ovom stanju osamljivanja ostao onoliko koliko je Allah, dž. š., htio da ostane, a onda je, jednoga ra-mazana, Allah poslao meleka Džibrila, a. s., sa Objavom. Dobio je prvu objavu sure "'Alek" te je brzo pohitao kući od straha koji je osjećao. Pred rano jutro je došao kući govoreći: "Pokrijte me, pokrijte me!" Ha-tidža - nakon što joj je Muhammed, s. a. v. s., opisao šta je doživio, reče: "Allah te čuva, o Ebu-Kasime! Raduj se, o sine moga amidže! Jer, tako mi Onoga u Čijoj ruci je Hatidžina duša, nadam se da si ti vjerovjesnik ovoga ummeta. Tako mi Allaha, On te neće poniziti nikad... Ti vodiš brigu o rodbinskim vezama, iskrenog si govora, pomažeš onima kojima je pomoć potrebna, boriš se za istinu i pravo svih onih kojima ono pripada..." Nakon ovih riječi ohrabrenja, Muhammedovo, s. a. v. s., srce se smiri. Njegova žena mu vjeruje i podržava ga u onome što mu je došlo od Gospodara svjetova! Kad su otišli do Vereke, on im potvrdi da je ono što je Muhammed, s. a. v. s., dobio - Objava Uzvišenog Allaha i nagovijesti im da je sunnet svih poslanika i vjerovjesnika da ih njihov narod progoni i bori se protiv njih! Taj sunnetullah se ubrzo ostvario nakon što je Allah objavio Svome Poslaniku: "O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I radi Gospodara svoga trpi!" (Muddessir, 1.-7.). Poslanik, s. a. v. s., odazvao se ovome naređenju i odmah je počeo sa javnom propagiranjem islama. Kako mu je nagoviješteno, napali su ga njegovi sunarodnjaci radi njegovoga pozivanja. Hatidža, r. a., također je bila pozivalac u Allahovu, dž. š., vjeru. Prvi plodovi njenog poziva su prihvatanje islama njenih kćerki, njenog roba Zejda..., neka je Allah zadovoljan svima njima! Hatidža, r. a., mnogo je toga podnijela na Putu istine. Svojim očima je gledala smrtne muke Sumejjine, prvog šehida u islamu. Gledala je sva mučenja i sama ih podnoseći. Gledala je i doživljavala muke njenog supruga, njene djece, muslimana... Sa muslimanima je bila tri godine u teškoj izolaciji, a bilo je vremena da su muslimani jeli samo bilje i lišće palmi! Nakon ove teške blokade i izolacije muslimana od mušrika, Hatidža, r. a., se razbolje u svojoj 65. godini. U njenoj smrtnoj bolesti, uvijek su uz nju bili Poslanik, s. a. v. s., Fatima i Ummu-Kulsum, r. a.
Hatidža, r. a., preselila je na Ahiret prije nego je propisano pet dnevnih namaza, u mjesecu ramazanu, treće godine prije Hidžre. Allah, dž. š., naredio je Svome Poslaniku da je obraduje kućom u Džennetu. Poslanik, s. a. v. s., oženio se kad je njoj bilo 40 godina, a njemu je tada bilo 25. U džahilijetu je nosila nadimak Et-Tahira (Čista). U braku su živjeli oko 25 godina. Ukopana je u mjestu Hudžun. Odlike i počasti Ona je prva Poslanikova supruga. Prije se nije ženio, a ni za njena života. Kao što smo spomenuli, ona je prva osoba koja je prihvatila islam. Nakon nje, islam su prihvatili EbuBekr, r. a., i Alija, r. a. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., re-kao: "O Hatidža, Džibril te selami!" Muslim, u posebnom poglavlju o vrijednostima Hatidže, r. a., prenosi od Ebu-Hurejre, r. a.: "Do-šao je jedne prilike Džibril do Poslanika, s. a. v. s., i rekao mu: 'Evo, dolazi ti Hatidža do-noseći nešto hrane ili vode, pa kad ti dođe, prenesi joj selam od njenog Uzvišenog Go-spodara i od mene, i obraduj je Džennetom u kome neće biti niti buke niti galame!" Kad bi Poslanik, s. a. v. s., zaklao ovcu, dio bi pošalji i Hatidžinim prijateljicama. Nije žalila imetka na Allahovom putu i svega ga je posvetila tome. Ona je jedna od najvrednijih žena svijeta. Bila je izuzetno umno obdarena, plemenita, ponosita. Poslanik, s. a. v. s., isticao je uvijek među ostalim suprugama - majkama vjernika, do te mjere da je Aiša, r. a., rekla da nije bila ljubomornija ni na jednu ženu kao na Hatidžu, r. a., zato što je Vjerovjesnik, s. a. v. s., često spominjao. Jedne prilike, kad je Poslanik, s. a. v. s., govorio o Hatidži, r. a., o njenim odlikama i molio Allaha, dž. š., za nju toliko dugo da je Aiša, r. a., iz ljubomore progovorila: "Allah ti je zamijenio boljom i mlađom od nje!" Na te riječi se Poslanik, s. a. v. s., veoma naljutio. Poslanik, s. a. v. s., na-kon njenih riječi, reče joj: "Šta si rekla kad je ona u mene povjerovala kad su me drugi u laž ugonili, ona mi je pružala pomoć kad su me drugi odbacili i ona mi je rodila djecu!" Poslanik, s. a. v. s., mje-sec dana nije došao do Aiše, r. a. Aiša, r. a., u sebi je molila Allaha, dž. š.: "Allahu dragi, ako od Poslanika ukloniš ovu srdžbu sada, nikad je više neću spomenuti po lošem". Također se bilježi da je Poslanik, s. a. v. s., re-kao: "Najuglednije že-ne u Džennetu su Mejrema, majka Isaa, s. a. v. s., Asija, supruga faraonova, Hatidža, r. a., i Fatima, kćerka Mu-hammeda, s. a. v. s." Poslanik, s. a. v. s., rekao je: "Nisam vidio boljeg druga od Hatidže. Kad smo se ja i moj pratilac vraćali iz trgovine, kod nje je uvijek bila pri-premljena gozba posebno za nas". Nazad HUSEJN IBN ALI IBN EBU TALIB Sevki Muhammed (????) Istrazivanjem i analiziranjem historije covjecanstva, ostroumni i objektivni historicari uvidjaju da u postupcima, odlukama i stavovima poznatih vojskovodja i licnosti, ima zaista vrijednih primjera koji mogu biti uzor njihovim narodima. Ummet islama je kroz svoju svijetlu historiju u svakom hidzretskom stoljecu, dao bezbroj primjera velikana i heroja koji u sustini predstavljaju uzor kojeg treba slijediti. Na celu islamskog historijskog karavana stoji generacija Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, njegovi ashabi. Oni su bili i ostali svjetiljke koje obasjavaju put nebeske upute jer su u potpunosti uspjeli spojiti izmedju temelja islama i njihovog efikasnog praktikovanja, s jedne strane, i stalnim pozrtvovanjem za islam i odlicnim poznavanjem cinjenicnog stanja u drustvu, s druge strane. Na putu islama oni su trpili razne oblike tortura i mucenja, puno je njih i poginulo zbog islama i time su dostigli najveci stepen kod Allaha, dzelle sanuhu, postali su sehidi. To je bila posebna cast koju Allah, dzelle we ‘ala, daje samo onima koje On izabere. Od najistaknutijih ashaba koji su od strane nevjernika, licemjera i velikih grijesnika mucki i na prevaru ubijeni su Omer b. el-Hattab, Osman b. ‘Affan, ‘Ali b. ebu-Talib, i Husejn, neka je Allah zadovoljan njima. Husejn b. ‘Ali b. ebu-Talib b. Abdulmuttalib b. Hasim, unuk Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, sin njegove kceri Fatime, radijellahu anha. Rodjen je poslije svoga brata Hasana, radijellahu anhu. IbnTejmijje i Ibn-Kesir, rahimehumallah, smatraju da je Hasan rodjen trece godine po hidzri u mjesecu ramazanu, dok je Husejn rodjen cetrvrte godine po hidzri u mjesecu sa’banu. Ubijen je desetog muharrema sezdeset i prve godine po hidzri. HUSEJNOV ZIVOT - DIO HISTORIJE ISLAMA
Zivot Husejna, radijellahu anhu, predstavlja vazan dio historije naseg ummeta. Vaspitavan je u kuci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, od koga je naslijedio svoj plemeniti moral. Svoje punoljetstvo dozivljava za vrijeme hilafeta Ebu-Bekra, radijellahu anhu, i bio je svjedok ratova koje je ovaj halifa vodio protiv odmetnika od islama kada ih je potpuno porazio i povratio autoritet islamskoj drzavi. Nakon toga dozivljava velicanstvene pobjede islamske vojske za vrijeme hilafeta Omera b. Hattaba, radijellahu anhu, i svjedok je pogibije ovog ashaba-sehida od strane prokletog Ebu-Lu’lua Medzusija, vatropoklonik koji je dosao iz Perzije - danasnji Iran. Zatim je dozivio period sirenja islamske da’we sirom svijeta u vrijeme halife Osmana, radijellahu anhu, koji je bio nevina zrtva i sehid smutnje i spletkarenja pokvarenjaka i neprijatelja islama. Kada se saznalo za kovanje zavjere protiv Osmana, radijellahu anhu, i to da su licemjeri trazili njegovo ubistvo, ashabi su odmah stali na njegovu stranu zeleci da ga odbrane. Medju najistaknutijim ashabima koji su stali u odbranu ovog plemenitog halife bili su Abdullah b. Zubejr, Abdullah b. Omer, Ebu-Hurejre, Merwan b. Hakem, Husejn i njegov brat Hasan. I porodice svih ashaba su ucestvovale u odbrani Osmana, radijellahu anhu. Medjutim, odredjenje Uzvisenog Allaha se moralo ispuniti i Osman, radijellahu anhu, glatko odbija njihovu ponudu i pomoc govoreci da ne zeli susresti svoga Gospodara a da je zbog njega prolivena nevina krv muslimana. Osman, radijellahu anhu, je ubijen i jedan je od prvih nevinih sehida nakon osnivanja islamske drzave. Nakon Osmanove pogibije hilafet se premjesta iz Medine u Kufu i halifa postaje otac Husejnov, zet Poslanikov, Alija, radijellahu anhu. Husejn je direktni svjedok nemilih dogadjaja za vrijeme hilafeta njegovog oca kada se odigrala bitka oko djeve i pojava jedne velike smutnje koja se ogledala u sekti zvanoj Havaridzije. Ubice nisu ni za momenat prezale od ubistva ovog halife i pored mjesta kojeg je on zauzimao u srcima muslimana zbog svoje hrabrosti u borbi protiv kufra i sirka. Kada su muslimani polozili prisegu na pokornost i poslusnost Hasanu, radijellahu anhu, Husejn je stao uz njega sve do trenutka Hasanovog odricanja hilafeta u korist sahabije Muavije b. ebi-Sufjana, radijellahu anhuma. Muslimani su se ponovo udruzili i njihova srca su ponovo kucala kao jedno i poslije dugih i teskih iskusenja ponovo postaju kao jedno tijelo. Ta je godina poznata kao godina zajednice (‘amu el-dzem’ati). Poslije smrti Muavije, radijellahu anhu, na vlast dolazi njegov sin Jezid i za vrijeme njegove vladavine desavaju se mnoge smutnje i neredi unutar islamske drzave a i sam Husejn, radijellahu anhu, biva ubijen za vrijeme Jezidove vladavine. Husejnov zivot je bio ispunjen dogadjajima koji predstavljaju veoma vazan dio islamske historije. HUSEJNOVE VRLINE Buharija u svojem "Sahihu " od Ibn ebi-Nuajma prenosi da je cuo kako su Abdullaha b. Omera upitali o covjeku u ihramu koji je ubio muhu?! Abdullah im je na to odgovorio: "O vi stanovnici Iraka, pitate me o ubijenoj muhi, a vi ste ti koji su ubili sina Poslanikove, sallallahu alejhi we sellem, kceri! " Od Bera’a se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ugledao Hasana i Husejna i rekao: "Allahu moj, ja ih zaista volim, pa ih i Ti zavoli." (Prenosi Tirmizi) Ebu-Se’id el-Hudrij, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Hasan i Husejn su predvodnici mladih u Dzennetu! " (Prenosi Tirmizi) Uzviseni Allah, kaze: "... Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti." (Kur’an, XXXIII/33) Ummi Selema, radijellahu anha, je rekla: "Kada je objavljen ovaj ajet Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je prebacio svoj ogrtac preko Alije, Fatime, Hasana i Husejna, radijellahu anhum, te rekao: "Allahu moj, ovo je moja porodica, odstrani od njih grijehe i ocisti ih ciscenjem." (Prenosi Tirmizi) Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Allah Uzviseni je objasnio da je otklonio ucunjene grijehe od Poslanikove porodice i da ih je ocistio ciscenjem. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, dovio Allahu za najblize clanove njegove porodice tj. za Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna, prvence mladih u Dzennetu. Allah Uzviseni je ocistio Poslanikovu porodicu i uslisao je Poslanikove dove za njih. Rezultat toga je otklanjanje grijeha sa njih i upotpunjavanje Allahove blagodati koju ne bi postigli samo svojom snagom i imanom, jer da je stvar takva bila, onda im dova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ne bi bila potrebna." ("Hukuku ehlil-bejt " str.24) POSLANIKOVA, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, OPORUKA Od Zejda b. Erkama se prenosi da je rekao: "Bili smo kod izvora Ham’a, izmedju Mekke i Medine, kada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, odrzao govor u kojem se zahvalio Allahu i posavjetovao nas, te rekao: "Ljudi, ja sam zaista samo covjek kojem ce uskoro doci izaslanik njegovog Gospodara te mu se ja moram odazvati (misli se na smrt); ostavljam vam dvije stvari, prva je Knjiga Allaha Uzvisenog, u njoj ima upute i svjetlosti, pa se Knjige prihvatite." Nakon sto nas je posavjetovao da se drzimo Allahove Knjige, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nam rece: "... i moja porodica, Allahom vas podsjecam na moju porodicu - rece to tri puta." Tada su Zejda b. Erkama upitali: "Ko je od Poslanikove porodice? " On im odgovori: "To su oni kojima je zabranjeno uzimati sadaku, to su clanovi Alijine, Dzaferove, Akilove i Abbasove porodice." "Zar su oni svi iz Poslanikove porodice? " - upitase ponovo Zejda. "Da", - odgovori im on." (Prenosi Muslim)
EBU-BEKR, OMER, OSMAN I ALIJA SU ODALI DUZNO POSTOVANJE POSLANIKOVOJ, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, PORODICI Posebnu paznju i postovanje prema Poslanikovoj, sallallahu alejhi we sellem, porodici su iskazivala dva casna i plemenita ashaba, to su bili Ebu-Bekr i Omer, radijellahu anhuma. Ebu-Bekr je govorio: "Draze mi je ugostiti clanove Poslanikove porodice od samog odrzavanja odnosa sa mojim rodjacima." Takodjer je govorio: "Pokoravajte se Poslaniku Muhammedu kroz njegovu porodicu! " (Prenosi Buhari) Takodjer nalazimo i Abdullaha b. Omera, radijellahu anhuma, kako rijecima punim hvale govori o Husejnu. Prenosi se od Junusa b. ebi-Ishaka od Ibn-Harba da je rekao: "Dok je Abdullah sjedio u sjenci Ka’be, vidio je Husejna kako mu prilazi, te rece: "Od svih stanovnika zemlje, ovo je najvoljeniji covjek stanovnicima neba!" ("El-isabetu fi temjizis-sahabe" Ibn-Hadzer el-Askalani - tom 4 str. 444) MUAVIJA, RADIJELLAHU ANHU, ODAJE DUZNO POSTOVANJE HASANU I HUSEJNU Kada je Muavija, radijellahu anhu, postao vladarom islamske drzave, Hasan i Husejn bi ga posjecivali i on bi ih tada ugoscavao na nacin na koji nije nikog ugostio. Jednom im je dao cak dvjesto hiljada dirhema u jednom danu. Kada je Hasan, radijellahu anhu, poginuo, Husejn je sam posjecivao Muaviju koji ga je i dalje pocascivao kao posebnog gosta. Husejn je bio u vojsci koja je posla u osvajanje Konstantinopolisa (Istanbul). U toj vojsci je bio i Jezid sin Muavije. To je bilo u pedeset i prvoj godini po hidzri. Kada se Muaviji priblizio smrtni cas, ovako je savjetovao svoga sina Jezida: "Cuvaj Husejna sina Alije i sina Fatime kceri Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. On je ljudima najvoljeniji od svih ljudi. Odrzavaj dobre odnose sa njim i lijepo postupaj prema njemu i on ce ti dobrim uzvratiti. Ako se njemu nesto desi, moja je zelja da ti osvetis ubistvo njegovog oca i brata! " ("El-bidajetu we nihaje" Ibn-Kesir - tom 8 str.162) HUSEJN KAO PRENOSILAC HADISA Husejn, radijellahu anhu, je prenio nekoliko hadisa od svog djeda Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Njegova kcerka Fatima prenosi hadis u kojem stoji da je njen otac Husejn cuo Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: "Kojeg god muslimana pogodi kakva nedaca te je on od sebe otkloni (strpljivo zahvaljuci Allahu na njoj), Allah ce mu upisati nagradu kao onog dana kada ga je ta nedaca zadesila." (Prenose Ahmed, Ibn-Madze i Ebu-Ja’la) Komentarisuci ovaj hadis Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Predaja ovog hadisa od Husejna i njegove kcerke je jasan (islamski) dokaz jer je upravo njegova kcerka bila svjedok njegove smrti. Nedaca koja se spominje u ovom hadisu je upravo ono sto je zadesilo Husejna i on je bio smiren zbog nje jer je unaprijed znao sta mu se sprema, a da je mogao otkloniti on bi to i ucinio, povodeci se za spomenutim hadisom. Zabranjeno je (haram) da pri nevolji i nedaci ljudi u ocajanju kukaju, ocajavaju i da zene cupaju kosu. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je nevin od onih koji ovako postupaju. Allah i Njegov Poslanik preziru takve postupke." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.55) Poznati ucenjak Ibn-Kesir, rahimehullah, kaze: "Kada je data prisega na pokornost Jezidu za zivota Muavije, Husejn, Abdullah b. Omer, Abdurrahman b. ebi-Bekr i Ibni-Abbas su bili od onih koji nisu htjeli dati prisegu. Abdurrahman b. ebi-Bekr je umro ostavsi dosljedan svoga stava. Kada je Muavija umro onda su Abdullah b. Omer i Ibni-Abbas dali prisegu njegovom sinu Jezidu. To se dogodilo u sezdesetoj godini po hidzri. Husejn i Ibn-Zubejr su ostali pri svojoj ranijoj odluci i napustaju Medinu krenuvsi prema Mekki." ("El-bidajetu we nihaje" Ibn-Kesir - tom 8 str.151) STANOVNICI IRAKA TRAZE HUSEJNOV DOLAZAK U KUFU Nakon pristizanja u Mekku, Husejnu stizu pisma i poruke u kojima Iracani traze od njega da napusti Mekku i pridruzi se njima u Kufi gdje ce mu stanovnici ovog grada poloziti prisegu na pokornost umjesto Jezidu sinu Muavijinom. Sin Husejnovog amidze Akil b. ebi-Talib salje u Irak svoje ljude koji ce se uvjeriti u iskrenost i istinitost namjere Iracana i ako je tacno ono sto su oni zeljeli onda ce on pripremiti Husejna i njegovu porodicu i poslati ih u Irak. NAJUGLEDNIJI MEDjU ASHABIMA SAVJETUJU HUSEJNA DA NE NAPUSTA MEKKU Kada su ashabi saznali da Husejn namjerava napustiti Mekku i poci za Irak, odmah su krenuli njemu savjetujuci ga da tako nesto ne ucini podsjecajuci ga na ono sto su Iracani uradili sa njegovim ocem i bratom. Od Ibni-Abbasa, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: "Husejn me je upitao sta mislim o njegovom odlasku u Irak, te mu ja rekoh: "Da nije naseg ugleda kod ljudi, ja bih te sada za kosu dohvatio i ne bih te nikada pustio da tamo odes." Husejn mu je na to odgovorio: "Draze mi je da poginem izvan Mekke nego u njoj! " Ibn-Abbas je rekao: "Ove su me rijeci natjerale da mu vise ne govorim o tome."
Ebu-Mihnef prenosi da je Ibn-Abbas dosao Husejnu i vidjevsi ga da se spremio za put, rece mu: "Sinko, ljudi govore da si naumio poci za Irak, zelim da mi ti objasnis sta to kanis uciniti? " Husejn mu odgovori: "Naumio sam poci u toku ova dva dana, inasallah! " Na to mu Ibni-Abbas uzvrati: "Slusaj dobro! Ako su likvidirali svojeg loseg vodju, i pobjedili svoje neprijatelje i potpuno uredili svoje drustveno stanje, onda podji njima, a ako im je vodja jos uvijek ziv i dalje ih maltretira, i ako su njegovi istomisljenici jos uvijek glavni, znaj da su te pozvali samo zbog smutnje i nereda i nepravednog sukoba u koji ce te uvuci i ljude ce protiv tebe okrenuti, a tada ce oni koji su te pozvali postati tvoji neprijatelji! " Husejn je odgovorio: "Klanjacu istiharu, pa kako bude! " Ismail b. Salim el-Esedijj prenosi od Sa’bija da je Abdullah b. Omer cuo da je Husejn krenuo prema Iraku. Abdullah je odmah posao za njim i nakon tri dana ga je susreo i upitao ga: "Gdje si krenuo? " "U Irak", odgovori on. Tada je Abdullah ugledao poruke i pisma kod Husejna koje je dobio iz Iraka i rekao mu: "Ovo su njihova pisma? " "Da", - odgovori Husejn. "Nemoj im se odazvati! " - rece Abdullah b. Omer. Kada je vidio da je Husejn uporan u svojoj odluci Abdullah mu rece: "Reci cu ti dogadjaj od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Dosao je Dzibril Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i rekao mu da izabere izmedju dunjaluka i ahireta, pa je on izabrao ahiret. Ti si dio Poslanika i tako mi Allaha, sve ono cega vas je Allah postedio je za vase dobro (porodico Poslanikova)! " Husejn je i dalje odbijao Abdullahovu upornost. Na kraju ga Abdullah zagrli te zaplaka i rece: "Allah neka ti je na pomoci, o ti poginuli! " Od Ebu-Sei’da elHudrija, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: "Husejn je bio uporan u svom odlasku za Irak, pa sam mu ja jednom prilikom rekao: "Boj se Allaha, ostani u svojoj kuci i nemoj se dizati protiv svojeg imama (vodje)! " Od Ebu-Vakida el-Lejsija, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: "Saznao sam da Husejn namjerava poci za Irak. Kada sam ga sreo Allahom sam ga preklinjao da ne napusti Mekku jer njegov odlazak za Irak je bio pogresan, isao je prema Iraku znajuci da ce ga ubiti, ali, on mi je na sve to samo rekao: "Ja se ne vracam! " Dzabir b. Abdullah, radijellahu anhu, kaze: "Obratio sam se Husejnu ovim rijecima: " Boj se Allaha i nemoj zavaditi ljude, tako mi Allaha, nije dobro to sto cinite! " Se’id b. Musejjeb, rahimehullah, kaze: "Husejnu je bilo bolje da nije izasao (prema Iraku)." Ebu-Seleme b. Abdurrahman, rahimehullah, kaze: "Husejn je morao znati kakvi su stanovnici Iraka i zato nije trebao poci njima, medjutim, na to ga je nagovorio Ibn-Zubejr." Musevver Mahreme je porucio Husejnu: "Cuvaj se da te pisma Iracana ne upropaste!" Jednom je Bekr b. Abdurrahman b. Haris b. Hasim rekao Husejnu: "Sinko, zar nisi vidio sta su Iracani uradili sa tvojim ocem i bratom (ubili su ih), i ti sada zelis poci njima a oni su pravi robovi dunjaluka! Protiv tebe ce se boriti oni koji su ti se zakleli na pokornost i ostavice te (Iracani) na cjedilu oni kojima si ti drazi od onih koji im pomazu. Allahom te preklinjem, nemoj! " Husejn je na to odgovorio: "Amidza, neka te Allah nagradi svakim dobrom, bice onako kako je Allah odredio da bude! " Cuvsi ove njegove rijeci, Bekr je rekao: "Mi smo Allahovi i Njemu cemo se povratiti, oce Abdullahov (Husejn), neka nam Allah bude na pomoci kada budes poginuo!" Abdullah b. Dza’fer je Husejnu poslao pismo u kojem ga upozorava da ne ode u Irak. Husejnov odgovor je bio slijedeci: "Sanjao sam Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, naredio mi je da nesto ucinim i o tome necu nikoga obavijestiti sve dok ne vidim svoja djela (kod Allaha na ahiretu)." HUSEJN SALJE SVOG AMIDZICA U IRAK Nakon silnih pisama koja su mu stizala iz Iraka, Husejn salje svog amidzica Muslima b. Akila b. ebi-Taliba u Irak da osmotri stvarno stanje tamosnje situacije. Istovremeno po njemu salje pismo stanovnicima Iraka u kojem je bio, pravni zastupnik, valija, sahabija Nu’man b. Besir, radijellahu anhu. Kada je Muslim b. Akil stigao u Irak, prvo je posjetio Muhtara b. ebi-Ubejda es-Sekafija, nakon toga je otisao Haniju b. Urvetu. Kada su stanovnici Kufe saznali o dolasku Husejnovog izaslanika odmah se okupilo njih dvanaest hiljada i polozili su mu prisegu na pokornost imajuci u obziru da je on bio izaslanik covjeka kojeg su htjeli za svojeg vodju. Jedan covjek, koji je bio na strani Jezida b. Muavije, rece Besiru: "Ti si obicni potlaceni slabic, zar ne vidis kakav je nered zavladao? " Besir, radijellahu anhu, mu na to odgovori: "Bolje mi je da budem slabic u istini nego li hrabar u neistini! " Ovaj je isti covjek o svemu obavijestio Jezida b. Muaviju. Jezid se posavjetovao sa svojim savjetnikom Serhunom koji mu rece: "Nemamo boljeg covjeka za Kufu osim Ubejdullaha b. Zijada." Jezid b. Muavija se od ranije rasrdio na ovog Ubejdullaha, ali, i pored toga mu je poslao pismo u kojem mu je porucio da njega postavlja za zapovjednika Kufe i da nadje Muslima b. Akila i ubije ga. ("El-isabetu fit-temjizi es-sahabe" tom 1 str.444) IRACANI OKRECU HUSEJNU LEDjA I OTKRIVAJU SVOJE PRAVO LICEMJERSKO LICE U medjuvremenu Muslim b. Akil sakuplja cetrdeset hiljada vatrenih boraca iz Kufe koji su vec pripremili svoje sablje protiv Ubejdullaha b. Zijada. Ali, Ubejdullah b. Zijad ne sjedi skrstenih ruku vec iz svakog plemena Iraka sakuplja njihove izaslanike u svojoj palaci i huska ih na ustanak protiv Muslima b. Akila. To mu je i uspjelo jer su svi Iracani okrenuli ledja Muslimu napustajuci redove njegove vojske, sa njime je ostalo samo pet stotina boraca. Nakon toga ga je napustilo jos dvije stotine boraca pa ih je ostalo samo tri stotine, zatim su ga i ostali napustili pa ih je ostalo samo tridesetak i na kraju su ga svi napustili pa nije mogao pronaci nikoga koji bi mu pokazao put prema kuci. Tu je situaciju iskoristio Muhammed b. Es’as
koji ga je zarobio i doveo u palacu Ubejdullaha b. Zijada. Zijad ga je odmah ubio, sa njime i Hanija b. Urveta, a nakon toga ih je obojicu razapeo. Husejn o tome nije znao nista sve dok se nije priblizio Kadisiji na samo tri milje. Tamo ga je sreo Harb b. Jezid et-Temimi i rekao mu: "Vrati se, tamo iza mene nije ostalo nikakvog dobra! " Husejn nije ni taj savjet poslusao a sa njime je bio i Muslimov brat. Oni su cvrsto rijesili poci prema Kufi govoreci: "Ne vracamo se sve dok ne ostvarimo svoje pravo ili ne poginemo! " ("Elbidajetu wen-nihaje" tom 8 str.152) HUSEJNOVA POGIBIJA Ubejdullah b. Zijad je pripremio vojsku protiv Husejna i za vojskovodju je postavio Omera b. Sa’da b. ebiVekasa. Husejna su presreli kod mjesta zvanog Kerbela. Omerova vojska je brojila oko 45 konjanika i 100 pjesaka. Kada su se susreli, Husejn mu je rekao, pokusavajuci izbeci sukob: "Duzan si iskazati mi svoje postovanje u jednoj od tri stvari koje cu zatraziti od tebe; ili ces mi dopustiti da poginem kao ratnik na Allahovom putu (na bojnom polju protiv kafira), ili ces mi dozvoliti da se vratim u Medinu, ili ces mi dozvoliti da polozim prisegu Jezidu b. Muaviji." Omer b. Sa’d je o ovome obavijestio Ubejdullaha koji je na to odgovorio: "Ne prihvatam nikakve uslove sve dok on ne prilozi meni prisegu na pokornost! " Husejn je to odbio i zapodjenu se krvavi sukob u kome je Husejn ubijen a sa njim i sedamnaest mladica iz njegove porodice. Njegov ubica se zvao Semr b. Zul-Dzujus. Nakon toga je Husejnova glava bacena pred Ubejdullahom b. Zijadom. ("El-isabetu fit-temjizi es-sahabe" tom 1 str.334) LAZNE PREDAJE O HUSEJNOVOJ POGIBIJI Sljedbenici novotarija i svojih strasti prenose lazne i izmisljene predaje o Husejnovoj, radijellahu anhu, pogibiji. Primjera radi, siije i njima slicne frakcije i sekte, kazu da je nakon Husejnove pogibije Jezid b. Muavija porobio njegove zene i djecu i naredio je da ih popnu na kamile bez ikakvog zastora za Husejnove zene!!! Opovrgavajuci ove lazne predaje Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Ono sto se prenosi od Jezida jeste da on nije trazio Husejnovo ubistvo, naprotiv, zelio je da mu ukaze pocast i postovanje kao sto ga je savjetovao njegov otac Muavija, radijellahu anhu. Medjutim, Husejn je trebao izabrati hoce li poloziti prisegu Jezidu ili odustati od borbe protiv njega. Kada je Husejn saznao da su ga Iracani ostavili na cjedilu potrazio je da se vrati u Medinu ili da podje Jezidu ili da mu dozvole da pogine u dzihadu protiv kafira. To mu nisu dozvolili (Ubejdullah b. Zijad) jer su zeljeli da ga zarobe. Husejn je ubijen kao nevini sehid, radijellahu anhu. Kada je Jezid saznao o Husejnovoj pogibiji, to ga je jako rastuzilo i zaplakao je pogodjen ovim neprijatnim haberom." (Ovako Ibn-Tejmijje, rahimehullah, prenosi dogadjaj koji govori o Husejnovoj pogibiji pobijajuci lazne i izmisljene predaje siija. Ovaj se isjecak nalazi u njegovom fenomenalnom djelu "Minhadzus-sunneti en-nebewijje" koje je napisao kao odgovor na knjigu "Minhadzul kerameti fi ma’rifetilimameti" ciji je autor, siija, Ibnul-Mutahher. Knjiga je prepuna lazi, potvora i uvreda na racun Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Aisu i Muaviju b. ebi-Sufjana, radijellahu anhum.) Prim. prev. Prenosi se da je Jezid, kada je cuo o Husejnovoj pogibiji, rekao: "Neka je Allahovo prokletstvo na IbnMirdzanetu (Ubejdullah b. Zijad)! Tako mi Allaha, da je bio sa Husejnom u srodstvu, ne bi ga ubio." Takodjer se prenosi da je nakon toga Jezid poslao svoju porodicu u Medinu da bi direktno izrazili saucesce Husejnovoj porodici zbog njegove pogibije, ali, i pored toga Jezid nije naredio da se Husejnov ubica kazni a nije ni naredio da se uhapsi. ("Minhadzus-sunne" tom 4 str.557) Ibn-Tejmijje, rahimehullah, dalje nastavlja: "Sto se tice onoga sto je on rekao (Ibnil-Mutahher) da je Jezid zarobio Husejnove zene i djecu i da ih je na kamilama bez ikakvog zastora omalovazavao pred svijetom, pa to je obicna laz i potvora. Muslimani, hvala Allahu, nikada nisu zarobili nikoga od porodice Benu Hasim (Poslanikova porodica), niti je ummet Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, dozvolio zarobljavanje njihovih zena. Medjutim, sljedbenici strasti i pozuda favoriziraju laz. Takodjer su (siije) rekli da je Hadzdzadz ubio neke od Poslanikove porodice... Hadzdzadz nije nikada ubio nekog iz porodice Beni Hasima i pored toga sto je ubio mnoge druge ljude mimo njih." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.558) STA JE RECENO O JEZIDU B. MUAVIJI Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: "Oni koji slijede put pravednosti iskazuju duzno postovanje prema onima koji to zasluzuju, oni takve ljude vole i daju pravo onima koji ga zasluzuju. Na taj nacin se iskazuje postovanje prema istini i iskazuje se milost prema Allahovim stvorenjima. Imajuci ovo u obziru, shvatamo da svaki covjek ima svoje dobre i lose osobine. Covjeka treba hvaliti zbog njegovih lijepih osobina i grditi ga zbog njegovih losih osobina, zbog njih ga treba voljeti ili mrziti, zbog njih ce biti nagradjen ili kaznjen i to je vjerovanje ehlis-sunneta i dzema’ata." "... i ako nam se ova komponenta razjasni, onda cemo shvatiti kada govorimo o Jezidu, to je kao da govorimo o bilo kojem vladaru ili kralju za vrijeme islamske vladavine. Ko im bude poslusan u pokoravanju Allahu Uzvisenom, kao sto je namaz, hadzdz, dzihad, naredjivanje dobra i odvracanje od zla, sprovodjenje islamskog kaznenog prava, bice nagradjen ako je to radio pokoravajuci se Allahu i Njegovom
Poslaniku. Tako su radili prvi dobri mu’mini poput Abdullaha b. Omera i njemu slicni. A ko stane uz te vladare i kraljeve lazno im se pokoravajuci, onda ih on pomaze u grijehu i nasilju i zasluzio je pravu kaznu i ukor. Zato su ashabi bili u borbenim redovima u vojsci Jezida b. Muavije i on je prvi koji je organizovao pohod na Konstantinopolis (Istanbul) jos za vrijeme Muavijina zivota. U toj vojsci je bio i Ebu-Ejjub elEnsari, radijellahu anhu. To je prva vojska koja je povela prvi vojni povod na Konstantinopolis." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.544) Buhari, rahimehullah, u svojem Sahihu, u poglavlju o dzihadu i ratnom pohodu, prenosi hadis od Ubadeta b. Samita, radijellahu anhu, koji kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Prva vojska iz mog ummeta koja ce krenuti u boj na moru, zasluzila je (Dzennet). Ummu-Haram je upitala: "Allahov Poslanice, hocu li ja biti s njima?" "Da", - odgovori joj Poslanik i dodao je nakon toga: "Prva vojska koja ce se boriti protiv Kajsarovog (Cezarovog) grada, bice im oprosteno!" Ummu-Haram je upitala: " Allahov Poslanice, hocu li ja biti s njima?" "Ne", - odgovori joj Poslanik, sallallahu alejhi we sellem." Medjutim, neko ce se upitati da li je dozvoljeno proklinjati Jezida jer je on ubio Husejna ili je mozda, u najmanju ruku, naredio da se on ubije!? Na ovo pitanje odgovara poznati islamski ucenjak Ebu-Hamid el-Gazali koji kaze: "Nije dokazano da je Jezid ubio ili naredio da se Husejn ubije. Nije dozvoljeno reci da ga je on ubio jer to nije potvrdjeno i zato ga ne smijemo proklinjati jer se nijedan musliman ne smije okriviti za veliki grijeh bez prethodnog posjedovanja nepobitnih dokaza. Normalno, dozvoljeno je reci da je Ibn-Muldzem ubio Aliju, i da je Ebu-Lu’lu el-Medzusi ubio Omera, ali, to je vec dokazana stvar. Ne smijemo okrivljavati muslimana za kufr i pokvarenjastvo a da zato ne posjedujemo jake argumente. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: "Ako neko nekoga naziva kafirom ili pokvarenjakom a on to nije, onda ce se te rijeci povratiti onome koji je to rekao! " (Prenose Buhari i Muslim) Gazali dalje nastavlja: "Da li je dozvoljeno reci: "Neka je Allahovo prokletstvo nad ubicom Husejna?" Mi na to odgovaramo, ispravno je reci, neka je Allahovo prokletstvo nad ubicom Husejna ako se nije pokajao prije smrti, jer je takodjer moguce da je umro poslije pokajanja. Primjera radi, Vahsija je ubio Poslanikovog amidzu Hamzu, radijellahu anhu, jos dok je bio kafir, nakon toga on prima islam i kaje se zbog svih grijeha i ubistava i ne smijemo ga proklinjati. Ubistvo je veliki grijeh, ali, ne dostize stepen kufra i ako se ubistvo ne poveze s pokajanjem (ubice), onda je to veoma opasna stvar (po iman covjeka koji proklinje ubicu a ne posjeduje argumente o tome da li se ubica pokajao ili ne). U situaciji poput ove, bolje je ne govoriti nista." Proklinjati nevinog muslimana je isto sto i ubiti ga. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: "Proklinjati mu’mina je isto sto i ubiti ga! " (Prenose Buhari i Muslim) LAZNA I PODMETNUTA HISTORIJA Puno je "islamskih" historicara koji su lazno prikazali neke dogadjaje i to ne samo u vezi sa zivotopisom Husejna, radijellahu anhu. Tako se u tim knjigama, uglavnom su ih pisali siitski historicari, spominje da je Jezid b. Muavija napao Medinu i ubio sve clanove Poslanikove porodice, porobio njihove zene, ubio sedamstotina muhadzira i ensarija, i na hiljade ostalih stanovnika, a Medina je sva bila preplavljena u krvi koja je prekrila kabur Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Dalje se u tim istim knjigama navodi da je Jezid naredio da se Ka’ba porusi katapultom i nakon toga je potpuno unistio i spalio!!! Prepustimo eminentnom ucenjaku Ibn-Tejmijji, rahimehullah, da odgovori na ove potvore i lazi: "Kada su stanovnici Medine otkazali pokornost Jezidu (zbog Husejnovog ubistva), protjerali su njegove izaslanike iz Medine. On je nekoliko puta slao svoje delegacije trazeci od njih da mu ponovo iskazu pokornost. Tada im je poslao Muslima b. Ukbeta el-Merrija i naredio mu je da tri dana radi po Medini sto hoce! Na ovome se Jezidu i najvise zamjera. Zbog toga, kada je imam Ahmed upitan da li prenosi hadise od Jezida, rekao je: "Ne, pa zar nije on taj koji je uradio s Medinom ono sto je uradio?" Medjutim, i pored toga, on nije ubio sve clanove Poslanikove porodice, broj ubijenih nije bio na hiljade poginulih, i prolivena krv nije prekrila kabur Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, niti je krv prolivena unutar njegove dzamije. Sto se pak Ka’be tice, Allah je nju sacuvao i prije i poslije dolaska islama i niko je nije uspio porusiti, naprotiv, prije islama kada su u godini slona namjeravali srusiti Ka’bu, Allah ih je onemogucio Svojom zestokom kaznom: "Zar nisi vidio sta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio!" (Kur’an,CV/1) "Nevjernicima i onima koji odvracaju od Allahova puta i Casnog hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mjestanina tako i za dosljaka - i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje ucini dacemo da patnju nesnosnu iskusi." (Kur’an, XXII/25) Poznata je stvar da su sekte Karamita i Batinije najgori u svom kufru od svih ljudi. Oni su ubijali hadzije i bacali ih u bunar Zemzem i nakon toga ukrali hadzerul-eswed i on je kod njih ostao dugo vremena. Pa i pored svega toga nisu mogli nauditi Ka’bi iako su tada bili najveci nevjernici. Sto se tice vladara muslimana iz porodice Umejjevica i Abbasija, poznato je da nijedan od njih nije namjeravao porusiti Ka’bu pa cak ni Abdul-Melikov zamjenik Hadzdzadz b. Jusuf. Oni su tada opkolili Ibn-Zubejra i katapultom su gadjali njega a ne Ka’bu. Jezid nije porusio Ka’bu i nije imao namjeru spaliti je, ni on ni njegova vojska. Sa ovom cinjenicom se slazu svi muslimani. Ibn-Zubejr, rahimehullah, je srusio Ka’bu, ali, s namjerom da je ponovo obnovi na nacin na koji je to Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, opisao Aisi, radijellahu anha. Vatra (u zestini sukoba) je dohvatila zastore Ka’be i kamenje je od toplote popucalo. Abdul-Melik je naredio Hadzdzadzu da se ista renovira kao sto je bila u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Hadzdzadz je malo vise podigao u visinu i Abdul-Melik se slozio sa tom izmjenom..." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.575-578) "Katapult se koristi u prilici gdje osim njega drugo oruzje ne koristi, kao
sto je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, katapultom gadjao stanovnike Taifa kada su se ovi zabarikadirali u svoje tvrdjave. Kada se Ibn-Zubejr sa svojim saborcima zabarikadirao kod Ka’be, Hadzdzadz ih je gadjao katapultom. Nakon Ibn-Zubejrovog ubistva, Hadzdzadzova vojska je usla u Mekku i obavila ‘umru cineci tawwaf oko Ka’be (koju nisu srusili). Te iste godine Hadzdzadz obavlja hadzdz i Abdul-Melik mu naredjuje da se ne smije suprotstaviti Abdullahu b. Omeru po pitanju hadzdzskih propisa. Da su oni htjeli kakvo zlo nanijeti Ka’bi, to bi ucinili kada su usli u Mekku nakon Ibn-Zubejrove pogibije..." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.584) Navescemo jos jedan primjer historijske lazi i siitskog podmetanja neukim i naivnim muslimanima. Dogadjaj koji se stalno prepricava na jezicima muslimana, a sto je najgore od svega prepricava se i u nasim medresama od strane "strucnjaka" za islamsku historiju. U historijskim (siitskim) djelima stoji da su dva ashaba posredovala u sukobu izmedju Alije i Muavije, radijellahu anhum. Izaslanik Alije je bio EbuMusa el-Es’ari, a izaslanik Muavije je bio Amr b. el-As. Lazna predaja kaze da kada su se sreli poceli su pregovore tako sto je Amr rekao Ebu-Musau: "Ti prvo govori! " Tada mu je, navodno, Ebu-Musa rekao: "Ja sam dosta razmisljao i rijesio sam da napustim Aliju. Skinucu sablju s vrata i polozicu je pred okupljenim muslimanima, a i ti to isto ucini!! " I tako se dogovorise. Kada su stali pred muslimane, Ebu-Musa izvede prethodno pripremljeni scenarij. Kada je dosao red na Amra on rece: "Ja sam dosta razmisljao i odlucio sam da ostanem na strani Muavije i moja sablja ce to potvrditi! " Ebu-Musa se iznenadi i pokusa mu se suprotstaviti, ali, Amr rece: "Ovako smo se dogovorili! " I tako se muslimani razidjose i nasta jos veci sukob i nesloga!!! Eto ovako fantomski historicari (siije) prikazuju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kao najgore lazljivce, spletkarose i prevarante. Imam Ebu-Bekr b. el-Arebi pobijajuci ove lazi, kaze: "Ovo je sve obicna laz i izmisljotina jer se nista od toga nije desilo. Ovo su kazivanja koja prepricavaju oni koji slijede novotarije i izmisljaju novu historiju kraljeva i vladara. Ove izmisljotine su ludjaci i grijesnici naslijedili jedni od drugih puno grijeseci prema Allahu..." ("El-awasimu minel-kawasimi str.177) "Osnovna greska koju iz neznanja cine historicari je ta da u vrijeme hilafeta Alije, radijellahu anhu, Muavija nije bio halifa niti je trazio da bude halifa, pa kako onda da od Amra bude zatrazeno da otkaze pokornost Muaviji!? Amr i Ebu-Musa su se dogovorili da stvar hilafeta prepuste na rjesavanje ashabima koji su jos uvijek bili zivi medju njima, a od kojih je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio zadovoljan. Dogovor izmedju njih dvojice ne obuhvata Muaviju niucem jer on jos uvijek nije bio halifa i nije se borio zbog hilafeta. Muavija je samo trazio da se uhapse i kazne svi oni koji su imali ucesca u atentatu nad Osmanom, radijellahu anhu. Medjutim, kada je pokrenuto pitanje vodjstva islamske drzave, onda su ova dvojica ashaba prepustili sud o tome velikim ashabima. Vodjstvo islamske drzave je bilo glavno pitanje njihove rasprave. Sto se tice stava ova dva ashaba naspram administracije unutrasnjeg uredjenja i vodjstva onih strana koje su oni predstavljali, niko od njih nije promijenio svoj stav i nije izdao povjerenje svojeg vodje... U dogovoru izmedju ova dva ashaba nije bilo nikakve prevare i spletke i niko se nije nemarno odnosio prema cijelom ovom dogadjaju. Amr b. el-As tada nije izjavio da je Muavija postao vladar muslimana i da je njemu pripao hilafet. I Muavija nikada to nije izjavio jer je on, radijellahu anhu, preuzeo hilafet nakon dogovora i pomirenja sa Hasanom sinom Alije, radijellahu anhum." ("Serhulawasimi minel-kawasimi" - Muhibbud-din el-Hatib str.174-175) ZAPISIVANJE ISLAMSKE HISTORIJE Poznati islamski historicar, Mahmud Sakir, rahimehullah, kaze: "Historija je nanijela veliku nepravdu Umejjevicima jer se u njoj ne spominje skoro nijedna njihova zasluga koju su dali islamskoj drzavi. Nasuprot tome, historija ih je samo grdila i spominjala samo njihove negativne osobine krivo i lazno im pripisivajuci ono sto nisu ucinili. Vrijedno je spomenuti da su te historijske knjige pisane za vrijeme politickih sukoba izmedju njih i Abbasijevica, to s jedne strane. S druge strane, sve ove historijske knjige su pisane siitskim rukama punim mrznje..." ("Tarihul-islami" tom 4 str.50) "Medjutim, medju islamskom ulemom (sunnije) ima i historicara koji su realno zapisali islamsku historiju i koji su vjerodostojno predstavili ono sto se zaista dogodilo po pitanju teme o kojoj govorimo. Medju njima su Ibn ebi-Dunja i El-Begawi. Ali i pored toga u lancima predaja koje oni prenose ima dosta neprovjerenih i netacnih podataka." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str. 556) STA SE TACNO DOGODILO Puno se govorilo i pisalo o nacinu i razlogu pogibije Husejna, radijellahu anhu. Ima ih koji su ga toliko uzdigli i pripisali mu neka svojstva, da su vec upali u sirk Allahu, dzelle sanuhu. Sejtan je ovoj grupi ljudi objavio da oni za Husejnom moraju tugovati, ocajavati i da se nozevima po licu i tijelu trebaju udarati na dan Asure. Sejtan im je takodjer objavio i to da grdjenjem, psovanjem i proklinjanjem ashaba Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, postizu visoke stepene kod Allaha, dzelle sanuhu!! Oni su smrt Husejna, koji je potpuno nevin od njih, prikazali kao tragediju koju su itekako ukrasili lazima i detaljima iz sotonskih legendi. Prvi koji je slagao i svojim lazima "ukrasio" Husejnovu pogibiju je siija po imenu Muhtar b. ebiUbejd es-Sekafi. S druge pak strane, neki od siija su u zasjedi cekali neke pogreske sunnijske uleme da bi kasnije trgovali
Husejnovom krvlju. Drugi pak kazu da je Husejn zasluzio smrt jer je namjeravao da razdvoji muslimane i otkaze poslusnost legalnom imamu islamske drzave. Kao dokaz su iskoristili rijeci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: "Zaista ce doci vrijeme smutnje i novotarija, pa ko bude namjeravao razdvojiti muslimane dok su oni jos uvijek slozni medju sobom, sabljom ga udarite, bez obzira o kome se radi! " (Prenosi Muslim) Medjutim, stav ehlis-sunneta u vezi sa ovim pitanjem je najbolje prikazan kroz rijeci Ibn-Tejmijja, rahimehullah, koji kaze: "Sto se tice ubistva Husejna, radijellahu anhu, nema sumnje da je nepravedno ubijen i on je nevini sehid, kao i oni koji su na njegovoj strani sa njim poginuli. Ubistvo Husejna je veliki grijeh i neposlusnost prema Allahu i Njegovom Poslaniku... Njegova pogibija predstavlja veliku nesrecu za njegovu porodicu a i za sve muslimane svijeta. Njegova pogibija je za njega predstavljala njegov sehadet (postao je sehid)... On i njegov brat su kod Allaha zasluzili srecu koja se ne moze postici osim putem velikih iskusenja i niko iz njihove porodice nije dozivio ono sto su oni dozivjeli. Njih dvojica su vaspitavani i odgajani u kuci islama punom ponosa i sigurnosti. Hasana su otrovali, Husejna su ubili, da bi oni na taj nacin dostigli stepene srecnih i zivot Allahovih sehida." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.550) "... Ali, njegova pogibija ne predstavlja vecu tragediju od pogibije onih koji su bili bolji od njega kao sto su bili prijasnji poslanici, ashabi koji su poginuli na Uhudu, ashabi koji su poginuli u ratu protiv Musejlemeta, ashabi koji su poginuli kod Bi’rul-Me’une, i pogibija (Ebu-Bekra, Omera), Osmana i Alije. Posebnu tragediju predstavlja ubistvo Alije jer su ga njegove ubice proglasili nevjernikom i govorili su da njegovo ubistvo predstavlja jedan od najboljih ibadeta!!! Oni koji su ubili Husejna nisu vjerovali da je on nevjernik i potvrdjeno je da ga nisu htjeli ubiti jer su vjerovali da je to jedan od najvecih grijeha. Medjutim, ubili su ga zbog svojih licnih interesa, kao sto ljudi ubijaju jedni druge zbog vlasti. Iz ovoga se vidi da je puno laznih predaja koje govore o pogibiji Husejna, radijellahu anhu. Primjera radi, prenosi se da je nakon njegovog ubistva umjesto kise padala krv!!... Ili to da se na nebu pojavilo crvenilo u trenutku kada je on ubijen. To nema nikakve veze sa Husejnovom pogibijom jer se to crvenilo i danas pojavljuje na nebu i za to postoji opravdani prirodni razlog..." ("Minhadzus-sunneti en-nebewijje" tom 4 str.559) REZIME Ovo su stvarne i istinite cinjenice islamske historije daleko od bilo kakvih izmisljenih predaja i neistina koje su podmetnuli siije, sufije i svi oni koji ih svojim strastima i novotarijama slijede u njihovom metodu rada trgujuci nevinom krvlju Husejna, radijellahu anhu. Ono sto smo ovdje prenijeli od nase uleme predstavlja dovoljno istinitu informaciju iskrenim mu’minima. Vadzib je svakom muslimanu da sacuva svoj jezik od uplitanja u govor o ovoj smutnji koja je vec iza nas, kao sto je rekao Omer Abdul-Aziz, rahimehullah: "Allah je moje ruke sacuvao te krvi i zato ne zelim da tom istom krvlju natopim svoj jezik! " Omer Abdul-Aziz je ovu izjavu dao shvativsi rijeci Uzvisenog Allaha, koji kaze: "Taj je narod bio i nestao; njega ceka ono sto je zasluzio, i vas ce cekati ono sto cete zasluziti, i vi necete biti pitani za ono sto su oni radili." (Kur’an, II/141) IBN ABBAS r.a. ??? (???) Abdullah ibn Abbas bio je najistaknutiji mufessir među ashabima. Kao amidžić Poslanika, s.a.v.s, odrastao je i obrazovao se uz njega. Imao je fascinirajuću sposobnost pamćenja i cijeli život proveo je učeći i podučavajući druge. Pored poznavanja Kur'ana i kur'anskih znanosti, istakao se i u poznavanju hadisa, fikha, arapskoga jezika, historije Arapa i predislamske poezije. Puno ime mu je: Abdullah ibn Abbas ibn Abdulmuttalib el-Qureši el-Hašimi. Iz samoga imena vidi se da je iz plemena Kurejš, preciznije iz ogranka Hašimovića. On je amidžić Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Rođen je u Mekki, treće godine prije Hidžre, u svojevrsnom logoru, u periodu dok su muslimani i njihovi zaštitnici Hašimovići bili izolovani na posjedu Šu'ab, čiji je vlasnik bio Ebu Talib. Odrastao je uz Poslanika, s.a.v.s, zato što mu je bio blizak rođak i zato što je Mejmuna, njegova tetka po majci, bila jedna od Poslanikovih žena. Poslanikova dova Već u djetinjstvu pokazivao je znake izuzetnog talenta i nadarenosti, te velike oštroumnosti i sposobnosti pamćenja. Pored toga, Muhammed, s.a.v.s, proučio mu je dovu, obraćajući se Uzvišenom: 'Allahu! Daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju Kur'ana!' (ALLAHUMME FEQQIHHU FID-DINI VE ALLIMHUT-
TE'VILE!) Povod učenju te dove bio je slijedeći: Kada je jedne noći Poslanik, s.a.v.s, bio kod Mejmune, Ibn Abbas se probudio prije njega i pripremio mu vodu da bi se mogao abdestiti i klanjati noćnu nafilu. Kada je abdestio, upitao je: 'Ko mi je ovo pripremio?' Ona mu je odgovorila da je to učinio Ibn Abbas, pa je on proučio za njega tu dovu. Prema drugoj verziji, ta dova je glasila: 'Allahu! Poduči ga Knjizi i mudrosti!' (ALLAHUMME ALLIMHUL-KITABE VEL-HIKMETE!) Na osnovu raznih predaja na tu temu, najvjerovatnije je da je njemu Muhammed, s.a.v.s, u nekoliko navrata proučio nekoliko dova slične sadržine. U svakom slučaju, plod Poslanikove dove jeste to što se on među ashabima istakao u raznim disciplinama a pogotovu u tumačenju Kur'ana. Pošto je bio izuzetno nadaren a odrastao je faktički uz Poslanika, s.a.v.s, provodeći puno vremena uz njega, pomno je posmatrao njegove postupke i pamtio njegove riječi, tako da je dosta hadisa zapamtio i prenio na slijedeće generacije. Iako je imao svega trinaest godina kada je Muhammed, s.a.v.s, preselio na ahiret, već do tada istakao se svojim znanjem. Pored toga, nastavio se družiti sa istaknutim ashabima koji su bili stariji po godinama, tako da je od njih zapamtio ono što nije mogao lično čuti od Poslanika. U nekim predajama navodi se kako je, nakon Poslanikove smrti, vrlo oštroumno predlagao nekim mlađim ashabima da obilaze poznatije ashabe i pitaju ih o hadisima koje su oni lično čuli od Vjerovjesnika s.a.v.s., dok ih je još bio znatan broj živih. Navodi se tako da je on bio uporan u obilasku ashaba i slušanju hadisa od njih. Kada bi npr. čuo da neko zna određeni hadis, on bi mu otišao kući, pa ako taj ashab spavao popodne (qajlula), on bi ga čekao pred vratima sve dok se ne probudi. Počesto bi mu ashabi prigovarali što tako dugo čeka, te mu govorili da on samo treba poručiti pa da će oni njemu doći, ali on je uvijek govorio da je on preči da njima dođe na noge. Zato Buhari, Muslim i ostali autoriteti u hadiskoj znanosti navode od njega 1660 hadisa , čime se svrstava među ashabe koji su prenijeli najveći broj hadisa. Izuzetna sposobnost pamćenja Ibn Abbasovi biografi navode više slučajeva iz kojih se vidi da je imao zapanjujuću sposobnost pamćenja skoro svega što bi čuo. Tako se npr. navodi da bi skoro uvijek zapamtio ajet čim bi ga čuo, te da bi, također, skoro uvijek zapamtio i shvatio hadis čim bi ga čuo. Kada mu je Ibn Ebi Rebi'a izrecitovao jednu svoju kasidu od osamdeset distiha (bejtova) on ju je odjednom zapamtio. Pored toga, navodi se da je znao začepiti uši kada bi se desilo da čuje narikače, da ne bi zapamtio njihove riječi, jer bi mu ostajale u pamćenju u potpunosti onakve kako bi ih čuo. Razlozi njegove izuzetne učenosti Ibn Abbas dokazao se kao jedan od najučenijih ashaba, ne samo u pogledu islamskih znanosti, nego i u pogledu poznavanja arapskoga jezika, predislamske poezije i historije Arapa. Objašnjavajući tu začuđujuću sposobnost pamćenja i izuzetnu učenost, dr. Muhammed Husejn ez-Zehebi navodi slijedeće razloge: 1. Dova koju je Poslanik, s.a.v.s, nekoliko puta proučio Ibn Abbasu u kojoj je tražio od Allaha da mu podari znanje u vjeri, poznavanje Kur'ana i mudrost. 2. Odrastanje uz Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prisustvovanje brojnim događajima, pogotovu slučajevima koji su bili povod objave pojedinih ajeta. 3. Druženje Ibn Abbasa sa učenijim i poznatijim ashabima, čime je nadoknadio ono što nije mogao čuti direktno od Muhammeda, s.a.v.s. 4. Odlično poznavanje arapskoga jezika, zajedno sa svim njegovim disciplinama, te poznavanje predislamske poezije. Da bi pojasnio značenje neke kur'anske riječi, nerijetko je navodio poetske citate. 5. Izuzetna sposobnost uočavanja stvari, te sposobnost samostalnog iznalaženja šerijatskih rješenja (idžtihad). Navodi se da je bio hrabar u iznošenju mišljenja, jer je bio siguran da je to istina, pa se nije bojao ničijega prigovora. Abdullah ibn Omer, također jedan od istaknutih ashaba, znao ga je kritikovati zbog slobodnog iznošenja stavova o nekim pitanjima, ali bi poslije i sam priznavao da je Ibn Abbas bio u pravu. Tako je jednom prilikom Ibn Omer poslao nakog čovjeka, koji ga je upitao za značenje jednog ajeta, Ibn Abbasu da njega o tome upita, pa kada se vratio od Ibn Abbasa i obavijestio ga o tumačenju dotičnoga ajeta, Ibn Omer je rekao: 'Do sada sam znao govoriti da mi se ne sviđa odvažnost Ibn Abbasa u tumačenju Kur'ana, ali mi je sada jasno da je njemu dato znanje!' Koliko je Ibn Abbas bio učen vidi se, između ostalog, iz slijedećeg slučaja: Pošto su mu se ljudi obraćali tražeći odgovor na različita pitanja, jednog dana desilo se da ljudi koji su do njega došli nisu mogli stati u njegovu kuću, nego su zakrčili i ulice koje su vodile do nje! Kada je o tome obaviješten, on je zatražio da prvo uđu oni koji ga hoće pitati o Kur'anu i načinu učenja Kur'ana, te ih je ušlo toliko da su napunili njegovu kuću. Svima je odgovorio na postavljena pitanja, pa kada su izašli, zatražio je da uđu oni koji ga žele pitati iz tefsirske znanosti. I njih je bilo toliko da su mu napunili kuću, pa je i njima odgovorio na svako postavljeno pitanje. Kada su i oni izašli, zatražio je da uđu oni koji su došli da ga pitaju o halalu i haramu, pa su mu i oni napunili kuću. I njima je odgovorio na sva postavljena pitanja. Zatim je isti slučaj bio sa onima koji su željeli pitati iz oblasti nasljednog prava i, na kraju, sa onima koji su došli da ga pitaju o arapskom jeziku i poeziji. Nakon toga on je dredio poseban dan za svaku od tih disciplina, pa su mu ljudi dolazili u određenim danima, shodno tome šta ih je interesovalo i šta su htjeli čuti od njega. Ibn Abbas kao mufessir
Nema nikakve dvojbe da je Ibn Abbas bio najistaknutiji tumač Kur'ana među ashabima. Zbog toga je dobio i počasne nazive: 'Tumač Kur'ana' (Terdžumanul-Kur'ani), 'More znanja' (El-Bahr) i 'Učenjak cijeloga ummeta' (Hibrul-ummeti). Ibn Mes'ud, također jedan od istaknutijih ashaba u tefsiru, za njega je rekao: 'Divan li je Ibn Abbas tumač Kur'ana!' Mudžahid, jedan od najistaknutijih tabiina u tefsiru i Ibn Abbasov učenik, za njega je rekao: 'Ibn Abbasa su nazvali 'More' zbog njegovoga ogromnog znanja.' Pored toga, Mudžahid je za njega rekao: 'Kada bi on nešto tumačio, na njemu bi se vidjelo svjetlo!' Alija r.a., opisujući njegov način tumačenja Kur'ana, rekao je: 'Kao da gleda u gajb kroz tanahni zastor!' A Abdullah ibn Omer jednom prilikom za njega je rekao: 'Ibn Abbas je među svim pripadnicima Muhammedovog ummeta najbolji poznavalac onoga što je objavljeno Muhammedu!' Ibn Abbasovi savremenici često su mu se obraćali kada ne bi razumjeli nešto iz Kur'ana i imali su povjerenje u ono što bi im on kazao. Dakle, Ibn Abbas je, još kao vrlo mlad, postao poznat i čuven islamski učenjak. Bio je savjetnik sve četverice prvih halifa. Posebno mnogo je predaja koje govore o tome da ga je Omer, iako stariji i halifa, mnogo cijenio, pozivao u svoje društvo i pitao za savjete. Tako se prenosi da bi Omer, r.a, kada bi iskrslo neko teško pitanje, pozivao Ibn Abbasa i govorio mu: 'Ti si dostojan ovog i sličnih pitanja!' Kada bi, zatim, Ibn Abbas riješio to pitanje, on bi prihvatio njegovo obrazloženje, bez pozivanja i pitanja ikoga drugog. Pored toga, Buharija navodi da ga je on često pozivao kada bi se sastajao sa učesnicima bitke na Bedru. Jednom prilikom Omer je primijetio da se jedan od veterana Bedra čudi zašto on stalno poziva Ibn Abbasa u društvo sa njima, kada oni imaju djecu njegovih godina. Zato je Omer upitao sve prisutne šta misle o značenju riječi Uzvišenog: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu...' , pa je jedan od učesnika bitke na Bedru rekao: 'Time nam se naređuje da zahvaljujemo Allahu i tražimo oprosta od Njega kada nam On da pomoć i pobjedu'. Tada je Omer upitao Ibn Abbasa o značenju te sure, pa je on odgovorio: 'Time se najavljuje smrt Allahovoga Poslanika s.a.v.s. Allah mu time poručuje: 'Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu' – to je znak da ti se približio smrtni čas, pa – 'ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.'' Na to je Omer dodao: 'I ja o toj suri znam upravo to!' Time je pokazao starijim i poznatim ashabima da Ibn Abbas posjeduje znanje koje počesto ni oni sami nisu znali. Ibn Abbas, kao veliki autoritet u islamskim znanostima, imao je veliki broj učenika, tj. tabiina koji su učili pred njim i preuzimali znanje od njega. Stručnjaci za oblast tefsira navode podatak da su se među tabiinima oformile tri škole tefsira: mekkanska, medinska i iračka, te da je Ibn Abbas bio osnivač mekkanske škole, jer su mufessiri tabiini u Mekki upravo od njega preuzimali islamske znanosti, a prije svega tumačenje Kur'ana. Također navode da su učenjaci mekkanske škole bili najučeniji, upravo zato što im je učitelj bio Ibn Abbas. Kao njegovi najistaknutiji učenici navode se slijedeći tabiini: Se'id ibn Džubejr, Mudžahid, Ikrime, Tavus ibn Kejsan El-Jemani i Ata' ibn Ebi Rebbah. Koliko je Ibn Abbas bio cijenjen među samim ashabima pokazuju riječi Tavusa kojima je odgovorio na prigovor zašto zapostavlja ostale ashabe i najviše se druži sa Ibn Abbasom: 'Vidio sam sedamdeset ashaba Allahovoga poslanika, s.a.v.s, koji bi se, ako bi se razišli u vezi s određenim pitanjem, priklanjali se stavu Ibn Abbasa.' Od Ebu Vaila se prenosi da je jednom prilikom Ibn Abbas učio i tumačio suru «EnNur», pa se to njemu toliko dopalo, da je rekao: 'Da su ga čuli Perzijanci i Bizantinci, sigurno bi primili islam!' Ibn Abbas bio je kompletna osoba, jer je postupke usklađivao sa svojim znanjem. Često je danju postio a noći bi provodio u ibadetu i noćnom namazu. Puno je plakao iz straha od Allaha, tako da su mu se na licu ucrtale dvije crte. Koliko je Ibn Abbas bio popularan u narodu i u periodu nakon četverice halifa, svjedoči slijedeći slučaj: Desilo se da je on obavljao hadždž iste godine kada i halifa Muavija. Iako je Muavija kao halifa imao svoju zvaničnu pratnju i pomoćnike, ipak je Ibn Abbasova pratnja bila veća, mada tada nije imao nikakvoga udjela u vlasti. Njega su okruživali ljudi željni nauke. Ibn Abbasov tefsir Ibn Abbas nije napisao tefsir, ali je svojim učenicima, tj. istaknutim tabiinima, po nekoliko puta tumačio Kur'an, ajet po ajet, od početka do kraja, što su oni pomno pamtili i prenosili na slijedeće generacije. Te je predaje čuveni filolog Muhammed ibn Ja'kub El-Firuzabadi sabrao i objavio kao jedno djelo, odnosno kao kompletan tefsir, pod nazivom: TENVIRUL-MIKJAS MIN TEFSIRI IBNI ABBAS koji se i danas se može naći kao štampano djelo. Njegov je tefsir karakterističan po tome što je kratak, a njegove riječi dopunjuju značenje kur'anskih riječi, tako što se njima proširuje iskaz. Njegov tefsir se svrstava u tradicionalne tefsire, što znači da on Kur'an tumači prije svega samim Kur'anom, zatim hadisima Muhammeda, s.a.v.s, pa onda mišljenjima istaknutih ashaba. Pored toga, pošto je bio izvanredan poznavalac arapskoga jezika i predislamske poezije, on je poznat i po tome što se pri tumačenju Kur'ana koristio i tim disciplinama. I konačno, on se donekle koristio israilijjatima, tj. predajama jevreja i kršćana. Neki su mu prigovarali zbog toga, zamjerajući mu da je puno koristio israilijjate, ali ga zato drugi brane, iznoseći činjenicu da on te predaje nije koristio u temeljnim stvarima vjere, pogotovu akaida, nego u nekim manje važnim momentima, kao što su kazivanja o bivšim narodima, pazeći, opet, da ne budu u kontradiktornosti sa kur'ansko-sunnetskim tekstom.
Kada je u pitanju pojašnjavanje određenih kur'anskih termina citatima iz predislamske poezije, treba reći da su to radili i ostali ashabi mufessiri, s tim što je to Ibn Abbas činio više od drugih. On je takav postupak smatrao neophodnim za razumijevanje manje poznatih kur'anskih izraza, jer je Kur'an objavljen 'na jasnom arapskom jeziku'. U tome smislu prenosi se njegova izreka: 'Ako me pitate za značenje manje jasnih riječi u Kur'anu, potražite ih u poeziji, jer je poezija arapska antologija.' Nakon nekoliko generacija pojavili su se neki učenjaci islamskoga prava koji su kritikovali takav način tumačenja Kur'ana, govoreći da predislamska poezija ne može biti osnova kur'anskom značenju. Međutim, to je ostalo mišljenje manjine, budući da se u ovom slučaju ne radi o davanju prednosti poeziji nad kur'anskim tekstom, nego se poezijom samo pojašnjavaju manje poznati kur'anski izrazi. Zato se mufessiri, sve do današnjih dana, nisu ustručavali koristiti predislamskom poezijom u tumačenju pojedinih kur'anskih izraza. Izmišljanje i pripisivanje Ibn Abbasu riječi koje nisu njegove U hadiskoj nauci dobro je poznat slučaj izmišljanja hadisa i pripisivanja istih Poslaniku, da bi se na taj način ojačalo određeno mišljenje i stekla neka ovosvjetska korist. Nešto slično dešavalo se i u oblasti tefsira, prije svega sa Ibn Abbasom. Naime, budući da je on imao veliki ugled kao mufessir i da je priznat kao najbolji tumač Kur'ana među ashabima a da njegov tefsir nije zapisan za njegovoga života, neki ljudi iz kasnijih generacija izmišljali su na njega, govoreći da je on protumačio određene ajete onako kako on ustvari nije radio. Zato je nastao problem kako pristupiti njegovome tefsiru, s obzirom na to da je dosta stvari izmišljeno i njemu pripisano. Taj problem islamski učenjaci su rješavali su kao i problem izmišljanja hadisa, tj. provjerom lanca prenosilaca hadisa, odnosno, u ovom slučaju, provjerom lanca prenosilaca riječi koje se pripisuju Ibn Abbasu. Tako se u stručnoj literaturi mogu naći lanci sa pouzdanim prenosiocima, kojima se može vjerovati i čije se predaje mogu prihvatiti kao riječi Ibn Abbasa, kao i lanci sa prenosiocima koji nisu pouzdani i čije se predaje ne mogu uzeti kao vjerodostojne. Kao potvrdu da su neki lanci pouzdani navodi se i to što ih Buhari koristi u svome Sahihu. Mnogi mufessiri, kao npr. Taberi, prilikom citiranja Ibn Abbasovih stavova razlučivali su vjerodostojne od nevjerodostojnih predaja. Ipak, za tefsir koji je sakupio Firuzabadi ne može se reći da je potpuno vjerodostojan, pošto ima jedan broj slabih predaja, tj. onih koje se ne mogu uzeti kao sigurne. Ibn Abbasov angažman u društvu Iz Ibn Abbasovih biografija može se vidjeti da je on veliki dio svoga života proveo baveći se naukom, tj. učeći i podučavajući druge i to mu je bilo osnovno zanimanje. Treći halifa, Osman, r.a, odredio ga je da predvodi muslimane u obredima hadždža one godine kada je Osman ubijen, što je on i učinio. Kratko vrijeme bio je namjesnik Basre, na koje mjesto ga je postavio četvrti halifa, Alija, r.a. Tu dužnost je obavljao do Alijine smrti. Iako je bio istaknuti učenjak i profesor ipak mu to nije bila prepreka da se lično angažuje u džihadu. Preživio je teška vremena smutnje među ashabima i tabiinima (fitna), ali se nije sklanjao pred velikim iskušenjima kao neki drugi, nego se priklanjao onoj strani za koju je smatrao da je bila uz istinu. Tako je npr. učestvovao na Alijinoj strani i u bici na devi protiv Aiše i njenih pristalica, kao i u bici na Siffinu protiv Muavije i njegovih pristalica, gdje je bio komandant desnoga krila vojske. Također je učestvovao na Alijinoj strani u borbi protiv haridžija. Pored toga, učestvovao je u osvajanju Sjeverne Afrike, dvadeset sedme godine po Hidžri. Koliko je Ibn Abbas bio hrabar, učen i ubjedljiv u razgovoru dobro pokazuje primjer njegovoga razgovora sa haridžijama kada su se okrenuli protiv Alije r.a. Naime, dvadeset četiri hiljade Alijinih pristalica odmetnulo se od njega, zamjerajući mu što je dozvolio arbitražu između njega kao halife i Muavije koji se borio za vlast, što nije uzeo ratnog plijena niti robinja u bitkama sa Aišom i Muavijom i što je dozvolio da se za njega ne upotrijebi naziv 'Vladar pravovjernih' (emirul-mu'minin). Ibn Abbas zatražio je dozvolu od Alije da razgovara sa haridžijama, što mu je on dozvolio, iako je izrazio bojazan za njega. Ibn Abbas tada je otišao direktno haridžijama i poduže razgovarao s njima o stvarima koje su zamjerali halifi, tj. Aliji, r.a. Budući da je bio izuzetno oštrouman i učen, on je, na osnovu Kur'ana i sunneta, opravdao sve Alijine postupke i dokazao im da je postupao ispravno. Nakon toga, dvadeset hiljada kolebljivaca vratilo se u redove Alijine vojske a četiri hiljade ih je ostalo iz inata pri svojim stavovima, praveći i dalje veliku smutnju. Ibn Abbasova smrt Pred kraj života Ibn Abbas je oslijepio i povukao se u Taif, gdje je i umro. Najispravnije mišljenje je da je umro šezdeset osme godine po Hidžri, u sedamdesetoj godini života. Dženazu mu je klanjao veliki broj ashaba i tabiina a u kabur ga je spustio i dženazu imamio Muhammed ibnul-Hanefijja, jedan od Alijinih sinova. Tom prilikom je rekao: 'Tako mi Allaha, danas je umro učenjak cijeloga ummeta!' IBN KESIR
???? (???) Hafiz Ismail ibn Umer ibn Kesir jedan je od najistaknutijih tradicionalnih mufessira a istakao se i u hadisu, fikhu i historiji. Većinu života proveo je u Siriji i Damasku, a znanje je sticao pred tada najvećim islamskim učenjacima, među kojima je bio i čuveni šejhul-islam Ibn Tejmije. Stručnjaci za tefsir jedinstveni su u ocjeni da njegov tefsir spada u sami vrh tefsirskih djela inače a pogotovu kada se radi o tradicionalnim tefsirima. Neki ga rangiraju odmah iza čuvenoga Taberijevog tefsira, a neki, opet, za njega kažu da je to najvredniji tefsir ikada napisan! Ono što se sa poprilično sigurnosti može tvrditi jeste da je to tefsir koji je najviše puta do sada štampan i koji je najviše čitan od svih tefsira. Puno ime mu je: Ismail ibn Umer ibn Kesir ibn Davv ibn Dir' el-Kureši el-Busrevi ed-Dimeški ebul-Fida' Hafiz Imaduddin. Rođen je 701/1302. godine u Busri, sjeverno od Damaska (Šam – Sirija). Otac mu je bio poznati hatib u Busri. Umro je u četvrtoj godini Ibn Kesirovog života. Brigu o njemu potom je preuzeo stariji brat, šejh Abdul-Vehhab, pred kojim je stekao prvo obrazovanje. U petoj godini života, tj. 706. hidžretske godine, s bratom seli u Damask, gdje nastavlja izučavanje temeljnih islamskih znanosti. U njegovome punom imenu navodi se titula: Hafiz, koja ukazuje na njegove izvanredne zasluge u hadiskim znanostima, te počasni naziv: Imaduddin (Stub Vjere), koji mu je dat zbog izrazitog doprinosa u više islamskih znanosti. Mnogo je putovao u potrazi za istaknutim učenjacima radi postizanja novih saznanja. Ipak, najduži period života proveo je u Damasku, gdje je i umro, 774/1373. godine. Pred kraj života je oslijepio. Ukopan je pored svoga najistaknutijeg šejha i učitelja - čuvenoga Ibn Tejmije. Učitelji i učenici Od ranog djetinjstva Ibn Kesir se obrazovao pred istaknutim islamskim učenjacima tadašnjega vremena, što je svakako rezultiralo i njegovim briljantnim znanjem. Znanje je stekao pred brojnim učiteljima, a neki od njih su: 1. Burhanuddin Ibrahim ibn Abdirrahman el-Fezzari – Ibnul-Ferkah (umro 729.h.g.), 2. Isa ibnul-Mut'im, 3. Ahmed ibn ebi Talib – Ibnuš-Šehine, 4. Behauddin el-Kasim ibn Muzaffer ibn Asakir (umro 723.), 5. Ibnuš-Širazi, 6. Ishak ibn Jahja el-Amidi Afifuddin (umro 725.), 7. Muhammed ibn Zerrad, 8. Džemaluddin Jusuf ibnuzzekki el-Mizzi (umro 742.) – pored dosta znanja koje je pred njim stekao, oženio se i njegovom kćerkom, 9. Ahmed ibn Abdulhalim ibn Abdusselam ibn Tejmije Tekijjuddin – Šejhul-islam (u. 728.) – za njega je bio posebno vezan a Ibn Kesir općenito se smatra jednim od njegovih najistaknutijih učenika; Ibn Tejmije je pred kraj života bio proganjan, pa je i sam Ibn Kesir imao problema zbog svoje vezanosti za njega, 10. Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed ibn Kajmaz ez-Zehebi (u. 748.) 11. Ebu Musa el-Karafi i 12. Ebul-Feth ed-Debusi. Budući da je cijeloga života učio i druge podučavao, nije čudno da je iza sebe ostavio veliki broj učenika. Mnogi od njih postali su vrsni alimi i autori mnogih djela. Među njima najistaknutiji su: Ibnul-Imad elHanbeli, autor veoma poznatog djela: 'Šezeratuz-zeheb', Ibn Hadždži i Ibn Hubejb. Učenost Ibn Kesir je od rane mladosti pokazivao znakove izuzetne inteligencije i moći pamćenja. Školovan na tradicionalni način, on je vrlo mlad naučio napamet ne samo Kur'an, nego i jedan broj priznatih djela iz raznih islamskih znanosti. Autor djela 'Šezeratuz-zeheb' za njega, između ostalog, kaže: 'Izuzetno dobro je pamtio, vrlo malo je zaboravljao a odlično je razumijevao.' Poslije je nastavio usavršavanje u raznim oblastima, tako da mu svi odaju priznanje za postignute rezultate u više znanosti, a posebno u tefsiru, hadisu, fikhu i historiji. Pored ostalih pohvala, za njega Ibn Hubejb kaže da je, u svoje vrijeme, bio bez premca u historiji, hadisu i tefsiru. Jedan od njegovih učenika, Ibn Hadždži, o svome učitelju, između ostalog, kaže: 'Od svih učenjaka koji su živjeli u naše doba on je bio najbolji poznavalac teksta hadisa i njegove vjerodostojnosti, što su posvjedočile i njegove kolege i njegovi učitelji. Iako sam puno puta bio njegov gost, uvijek sam se okoristio njegovim znanjem.' čuveni Zehebi u svome djelu 'El-Mu'džemulmuhtess' o njemu kaže: 'Bio je najistaknutiji muftija, izvanredan muhaddis, temeljiti poznavalac šerijatskoga prava i mufessir koji je mnogo navodio stavove prethodnih učenjaka. Napisao je mnoga
vrijedna djela.' čuveni islamski historičar Ebul-Mehasin Džemaluddin Jusuf ibn Sejfuddin – Ibn Tagriberdi, govoreći o Ibn Kesirovoj izvanrednoj učenosti, između ostalog kaže: 'Istakao se u fikhu, tefsiru i hadisu. Mnogo je sakupljao i pisao a bavio se i podučavanjem i prenošenjem znanja na druge. Bio je izvanredan stručnjak u hadisu, tefsiru, fikhu, arapskome jeziku i drugim znanostima. Izdavao je fetve i podučavao je druge sve do svoje smrti – Allah mu se smilovao! Postao je čuven po preciznosti u pisanju i bio je bez premca u historiji, hadisu i tefsiru.' čuveni Davudi u svome djelu 'Tabekatul-mufessirin', za njega, između ostalog kaže: 'Bio je uzor svim ostalim učenjacima i hafizima hadisa i oslonac stručnjacima prenesenog i doslovnog značenja riječi...' Na kraju, sam dr. Zehebi za njega kaže: 'U svakom slučaju, Ibn Kesirovo znanje postaje jasno svakome ko pročita njegov tefsir ili njegovu historiju. Ta dva djela spadaju među najbolja ostvarenja i najvrednija djela koja su ljudi ikada napisali!' Ibn Kesirova djela Napisao je veliki broj djela, od kojih se mnoga i danas štampaju i njima se učenjaci koriste. čuveni Ibn Hadžer el-Askalani u djelu 'Ed-Durerul-kamine', između ostalog, kaže: 'Njegova djela su se raširila još za njegova života a ljudi su se njima koristili još više nakon njegove smrti.' Zaista, rijedak je slučaj da je neko napisao više djela iz različitih oblasti koja se smatraju stručnom literaturom. Od velikog broja njegovih djela posebno treba istaći: 1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-AZIM – čuveni tefsir. 2. EL-BIDAJE VEN-NIHAJE (POčETAK I KRAJ) – izvanredno historijsko djelo, štampano, najčešće, u četrnaest velikih tomova. Autor na osnovu kur'ansko-sunnetskih dokaza govori o stvaranju svijeta, o svim poslanicima počevši od Adema pa do Muhammeda, s.a.v.s. Na osnovu priznate historijske građe Ibn Kesir govori o prohujalim vremenima sve do vremena pisanja toga djela – tj. do 767. hidžretske godine; a onda, na osnovu kur'anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa govori o budućim događajima (ešratus-sa'a), smaku svijeta, proživljenju i ulasku u Džennet i Džehennem. To djelo nezaobilazna je historijska građa za period do polovine 14. stoljeća a dio o budućim događajima i dan-danas služi kao jedan od glavnih izvora za saznanja u tome pogledu. Dio toga ogromnog djela koji govori o poslanicima pod nazivom: KAZIVANJA O VJEROVJESNICIMA, preveden je prije nekoliko godina i na bosanski jezik, 3. ET-TEKMIL FI MA'RIFETIS-SIKATI VED-DU'AFA'I VEL-MEDŽAHIL – hadisko djelo koje govori o prenosiocima hadisa. 4. EL-HEDJU VES-SENENU FI EHADISIL-MESANIDI VES-SUNENI – u ovom djelu Ibn Kesir je sakupio šest najpoznatijih hadiskih zbirki, te musnede: Ahmeda, Bezzara, Ebu Ja'la i Ibn Ebi Šejbeta i poredao sve hadise po poglavljima. 5. ŠERHU SAHIHIL-BUHARI (KOMENTAR BUHARIJEVOG SAHIHA) – također hadisko djelo, ali ga nije uspio dovršiti. 6. IHTISARU 'ULUMIL-HADIS – sažetak Ibn Salahovog djela iz oblasti hadiskih znanosti. 7. MUSNEDUŠ-ŠEJHAJN – zbirka hadisa koje prenose Ebu Bekr i Omer, r.a. 8. TABEKATUL-FUKAHA'IŠ-ŠAFI'IJJIN – djelo o životopisima istaknutih šerijatskih pravnika šafijskoga mezheba. Naime, i Ibn Kesir bio je pristalica Šafijinog mezheba, 9. RISALE FIL-DŽIHAD – djelo o džihadu. 10. ELIDŽTIHAD FI TALEBIL-DŽIHAD – također o džihadu. 11. IHTISARUS-SIRETIN-NEBEVIJJE – skraćeni životopis Muhammeda, s.a.v.s, štampano pod imenom: EL-FUSUL FI IHTISARI SIRETIR-RESUL. 12. KITABUL-AHKAM – veliko fikhsko djelo; nije ga uspio dovršiti, došao je do poglavlja o hadždžu. 13. MENAKIBUŠ-ŠAFI'I – djelo o životu i pohvalnim osobinama Šafije. 14. EL-AHKAMUL-KEBIRE – fikhsko djelo. 15. EL-KEVAKIBUD-DERARI – historijsko djelo. Ibn Kesirov tefsir Ibn Kesirov tefsir TEFSIRUL-KUR'ANIL-AZIM (TUMAčENJE VELIčANSTVENOGA KUR'ANA) jedno je od njegovih najznačajnijih djela. Svi učenjaci tome tefsiru daju izuzetno velike ocjene i svrstavaju ga među najbolja tefsirska djela općenito, a pogotovu u tradicionalnome tefsiru. Mnogi su skloni reći da je po vrijednosti odmah iza Taberijevoga tefsira a neki mu čak daju i prvo mjesto među tradicionalnim komentarima Kur'ana, pa i općenito. Tako npr. čuveni Ševkani za Ibn Kesirov tefsir kaže da je jedan od najboljih tefsira uopće, ako nije i najbolji. Razlike u tim ocjenama nastaju kada se gleda priroda Taberijevoga i Ibn Kesirovoga tefsira. Naime, Taberijev tefsir je znatno opširniji i sadrži puno veći broj predaja, te je s te strane, sigurno, vredniji. Međutim, Ibn Kesirov tefsir je tefsir srednje veličine – zbog čega je za mnoge prihvatljiviji i prečišćeniji, budući da je u njemu manje slabih i nepouzdanih predaja. Zato je on omiljen kod čitalaca, štampan je mnogo puta, vjerovatno do sada najviše štampan, čitan i izučavan! Doživio je puno izdanja i to najviše u četiri toma, osim kada je u početku štampan na margini
drugih tefsira, pa je tada obuhvatao čitavih deset tomova. O njegovoj vrijednosti govori i činjenica da je do sada doživio i više izdanja u skraćenom obliku i da su ga skraćivali istaknuti mufessiri, kao što su: Ahmed Šakir, Muhammed Nesib er-Rifa'i i Muhammed Ali es-Sabuni. U skraćenom obliku obično je štampan u tri toma. čuveni islamski učenjak Sujuti, govoreći o Ibn Kesirovom tefsiru, između ostalog kaže 'da nije napisan ni jedan tefsir te vrste koji je ravan njemu.' A šejh Abdulkadir Arnaut, savremeni islamski učenjak, kaže 'da je to najbolji tefsir od svih koje treba konsultovati i kojima treba vjerovati...' U uvodu u svoj tefsir Ibn Kesir ukazuje na glavne momente vezane za Kur'an i tefsirku znanost, navodeći dosta stvari od svoga učitelja šejhul-islama Ibn Tejmije. Govoreći o potrebi za tumačenjem Kur'ana, on između ostalog kaže: 'Obaveza je islamskih učenjaka da otkrivaju značenja Allahovih riječi, da ih tumače, da ih izučavaju i da druge njima podučavaju, imajući u vidu riječi Uzvišenog: 'A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!' , te Njegove riječi: 'Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na onom svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka.' Dakle, Uzvišeni Allah kori ehlikitabije - koji su živjeli prije nas – zato što su se okrenuli od Allahove Knjige koja im je bila objavljena i zato što su se posvetili dunjaluku i njegovome gomilanju, te što su se bavili nečim drugim a ne onim što im je bilo naređeno, tj. slijeđenjem Allahove Knjige. Zato je naša obaveza, o muslimani, da se klonimo onoga zbog čega je njih Uzvišeni Allah korio i da se prihvatimo onoga što nam je naređeno: izučavanja i razumijevanja Allahove Knjige koja je nama objavljena, te podučavanja i prenošenja toga shvatanja na druge...' Nakon toga on govori o načinu na koji treba tumačiti Kur'an, iz čega se jasno vidi da je pravi predstavnik tradicionalnoga tefsira: 'Ako neko upita koji je najbolji način tumačenja Kur'ana, odgovor je: Najispravniji put za to jeste tumačenje Kur'ana samim Kur'anom, jer ono što je na jednom mjestu u Kur'anu spomenuto na koncizan način na drugom je mjestu opširnije izloženo. Ako to ne bude dovoljno, onda se treba obratiti sunnetu, jer sunnet tumači i pojašnjava Kur'an. Štaviše, imam Ebu Abdillah Muhammed ibn Idris eš-Šafi'i – Allah mu se smilovao –rekao je da je svaki propis koji je Poslanik, s.a.v.s, donio, ustvari, on razumio iz samoga Kur'ana. (...) A ukoliko nešto ne možemo protumačiti ni na osnovu Kur'ana ni na osnovu sunneta, onda ćemo se obratiti na riječi ashaba, jer to oni najbolje poznaju. Naime, oni su bili prisutni povodima i situacijama u kojima je silazila objava, oni su imali potpuno i ispravno razumijevanje i djelovanje – naročito istaknuti učenjaci i velikani među njima, kao što su: četverica pravednih halifa, koji su bili upućeni i imami na pravome putu, te Abdullah ibn Mes'ud... i Poslanikov amidžić Abdullah ibn Abbas... – Allah bio zadovoljan sa njima.' Ako se ni u riječima ashaba ne bi našlo tumačenje za neke ajete, onda Ibn Kesir – ističući time i svoj lični stav - ukazuje na to da se veliki broj islamskih učenjaka u toj situaciji obraćao na mišljenja istaknutih ashaba, kao što su: Mudžahid ibn Džebr, Se'id ibn Džubejr, Ikrime, Ata' ibn Ebi Rebbah, Hasan Basri, Mesruk, Se'id ibnul-Musejjeb, Ebul-'Alije, Rebi' ibn Enes, Katade, Dahhak ibn Muzahim i dr. Zatim se on osvrće na racionalističko tumačenje Kur'ana, iznoseći jasan stav da takvo tumačenje nije dozvoljeno: 'A što se tiče tumačenja Kur'ana na osnovu samoga razuma, ono je zabranjeno, jer je Muhammed ibn Džerir – Allah mu se smilovao – zabilježio: Pričao nam je Muhammed ibn Beššar... od Ibn Abbasa, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 'Ko kaže nešto o Kur'anu na osnovu svoga razuma ili ono što ne zna, neka pripremi sebi mjesto u Vatri!' Zatim on navodi i druge verzije toga hadisa, objašnjavajući njihovu vjerodostojnost, da bi onda naveo mišljenja Ebu Bekra i ostalih ashaba i tabiina o tome pitanju, iz čega se vidi da su bili istoga mišljenja. Pri tome on se, nerijetko, poziva na Ibn Džerira et-Taberija, što pokazuje da ga je izuzetno cijenio i da je njegov tefsir u dobroj mjeri koristio pri pisanju svoga tefsira. Nakon toga on govori o slijedećim temama: koje sure su objavljene u Mekki a koje u Medini, koliki je broj sura, ajeta, riječi i harfova u Kur'anu, na kojoj je riječi sredina Kur'ana, koliko u Kur'anu ima džuzova, koliko hizbova, dokle su tačno pojedine trećine i sedmine Kur'ana, da li je riječ 'sura' izvedenica ili riječ posebnoga značenja, da li u Kur'anu ima riječi iz drugih jezika, itd. Dakle, on je u uvodu u svoj tefsir obradio značajan dio kur'ansko-tefsirskih tema, za koje je smatrao da je potrebno znati ih prije nego što se počne sa čitanjem i izučavanjem samoga komentara Kur'ana. Sam taj uvod mnogi smatraju značajnim i važnim, te ga hvale zbog toga što ga je napisao. Onako kako je naveo u uvodu, on je, stvarno, i napisao svoj tefsir. Naime, nakon navođenja ajeta – ili dijela ajeta – koji želi protumačiti, on kratko, jednostavnim stilom ukaže na njegovo značenje i odmah zatim navodi drugi ajet koji govori o istoj temi ili u kojem se spominje ista riječ. Na taj način određena kur'anska riječ ili ajet bivaju pojašnjeni citatom iz samoga Kur'ana, što daje posebnu težinu takvome tumačenju. Taj način u tefsiru je poznat kao tumačenje Kur'ana Kur'anom i Ibn Kesir se zaista trudio da ga u velikoj mjeri primijeni u svome djelu. Njegov tefsir jedan je od najpoznatijih po toj karakteristici. Nakon toga on citira hadise Muhammeda, s.a.v.s, koji su bliski ili na bilo koji način pomažu tumačenju tih kur'anskih riječi. Ni tu nije žalio vremena ni truda, tako da navodi poveliki broj hadisa, što sigurno doprinosi boljem tumačenju ajeta. Želeći istaći tu karakteristiku u njegovome tefsiru, neki su ga skloni okarakterisati i kao 'hadiski tefsir'. Kao vrstan stručnjak u svim hadiskim disciplinama, on se nije zadovoljavao samo citiranjem hadisa, nego je ukazivao i na stepen njihove vjerodostojnosti, te na autoritete hadisa koji su ih bilježili u svojim zbirkama, što također doprinosi vrijednosti samoga tefsira. Nakon toga on navodi riječi ashaba u vezi sa kur'anskim ajetima koje tumači, ako takvih riječi ima. Pri tome, on je davao prednost mišljenjima istaknutijih ashaba i onih koji su bili posebno zaslužni u oblasti
tefsira. Kada iscrpi te predaje, onda on navodi predaje tabiina u vezi sa ajetima koje tumači, kao i mišljenja ostalih islamskih učenjaka. Pri svemu tome on nije puki prenosilac i bilježničar, nego tim predajama kritički pristupa, birajući one koje su vjerodostojnije i dajući im prednost, te ukazujući na one koje su manje vjerodostojne. Normalno je da se on koristio i djelima mufessira koji su prije njega živjeli i to je očito iz samoga njegovog tefsira. Najviše je konsultovao tefsir Ibn Džerira et-Taberija, a onda tefsire Ibn ebi Hatima, Ibn Atijje i drugih. Sve navedene karakteristike idu u prilog ocjeni da je njegov tefsir pravi primjer tradicionalnoga pristupa tumačenju Kur'ana. To se može vidjeti npr. i iz uvoda u tumačenje sure El-Fatiha. Nakon navođenja i drugih imena kojima se ta sura naziva, te dokaza za ta imena, on govori o tome da li je ona objavljena u Mekki ili Medini. U nekoliko rečenica, bez opširnoga izlaganja, on daje sve relevantne informacije o toj temi, navodeći čak i svoje mišljenje o pitanju koji od tih stavova je najispravniji, te ukazujući i na ono mišljenje koje nema realnu potporu. Naime, on to izlaže na slijedeći način: 'Ibn Abbas, Katade i Ebul-Alije smatraju da je ova sura objavljena u Mekki, Ebu Hurejre, Mudžahid, Ata' ibn Jesar i Zuhri smatraju da je objavljena u Medini, a neki stoje na stanovištu da je objavljena dva puta: jednom u Mekki a drugi put u Medini. Prvi stav je bliži riječima Uzvišenog: 'Mi smo ti objavili sedam ajeta koji se ponavljaju...' , a Uzvišeni Allah najbolje zna. Ebul-Lejs es-Semerkandi navodi mišljenje da je prva polovica te sure objavljena u Mekki a druga u Medini. Međutim, to je vrlo čudno mišljenje, a Kurtubi ga prenosi kao Semerkandijev stav.' Jedna od značajnih odlika njegovoga tefsira jeste to što on osuđuje nekritičko navođenje israilijjata, tj. predaja od kršćana i jevreja, od strane nekih mufessira, pogotovu tradicionalnih. On to nekada čini uopćeno, dajući smjernice za odnos naspram takvih predaja, a nekada to čini konkretno, ukazujući na pojedine konkretne israilijjate. Tako npr. tumačeći 67. i nekoliko narednih ajeta iz sure El-Bekare - u kojima se govori o tome kako je Musa, a.s, prenio svome narodu naređenje od Allaha, dž.š, da zakolju kravu - on navodi nekoliko takvih predaja i onda za njih kaže: 'Postoji određeno razilaženje u pogledu ovih predaja koje se prenose od Ubejde, Ebul-Alije, Sudejja i drugih. Jasno je da su one preuzete iz knjiga sinova Israilovih i one se mogu navoditi, s tim da se ne trebaju ni potvrđivati a ni negirati. Zato se na njih ne može oslanjati, osim u onoj mjeri u kojoj se slažu sa istinom koja je kod nas. A Allah najbolje zna!' Slično je i u slučaju tumačenja prvoga ajeta sure Kaf. Naime, on ukazuje na predaje nekih islamskih učenjaka iz prvih generacija, pa i samoga Ibn Abbasa, u kojima se govori kako cijelu Zemlju okružuje more a to more okružuje planina koja se zove Kaf... Odmah zatim on ističe da te predaje nemaju vjerodostojan lanac prenosilaca do tih islamskih učenjaka, te da su one, ustvari, izmišljotine nekih otpadnika među ehli-kitabijama i da se takvim predajama ne smije vjerovati. Kada dođe do ajeta koji govore o fikhskim propisima, Ibn Kesir ulazi u fikhske rasprave, navodeći stavove islamskih učenjaka i njihove dokaze, te analizira te dokaze i ukazuje na one koji su jači. Pored znanja iz fikha, od velike pomoći bilo mu je izvanredno poznavanje svih hadiskih disciplina, pogotovo, sposobnost razlikovanja vjerodostojnih od slabih hadisa i onih koji su više vjerodostojni od onih koji su manje. Ipak, može se reći da je to činio umjereno, bez detaljisanja, za razliku od nekih prethodnih mufessira koji su bili dobro upućeni i u discipline fikhske nauke, pa su ta pitanja preopširno izlagali u svojim tefsirima. To se može vidjeti iz njegovoga tumačenja više ajeta koji govore o propisima. Kao primjer može se uzeti 196. ajet sure El-Bekare. Tumačeći sami početak toga ajeta: 'Allaha radi, hadždž i umru u potpunosti obavljajte...' on navodi različite stavove islamskih učenjaka, analizirajući ih i ocjenjujući. Između ostalog, navodi i stav nekih, koji se pozivaju čak i na Omera, r.a, da se umra ne može obaviti kada i hadždž, te da se ne može obavaljati u 'svetim' mjesecima (el-ešhurul-hurum). Međutim, on odmah ističe da je taj stav diskutabilan, '... jer je sigurno utvrđeno da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, četiri puta činio umru, te da je to svaki put bilo u mjesecu zul-ka'detu: šeste, sedme i osme godine po Hidžri – kada je obavljao samo umru, te desete godine – kada je, također u mjesecu zul-ka'detu, obukao ihrame sa nijjetom da obavi i umru i hadždž. Mimo toga nije obavio više ni jednu umru...' A opće poznata je stvar da i mjesec zul-ka'de spada u 'svete' mjesece. Ipak, može se reći da on, iako je bio pripadnik šafijskoga mezheba, nije bio pristrasan svome mezhebu po svaku cijenu – kao što su to činili pojedini mufessiri – nego je i u tome imao mjeru. Na kraju, može se reći da Ibn Kesirov tefsir sigurno spada u sami vrh djela koja se bave tumačenjem Kur'ana. Poput Abdullaha Mahmuda Šihate, mnogi su skloni ustvrditi da je 'Ibn Kesirovo djelo jedan od najglasovitijih tefsira, ako nije apsolutno i najglasovitiji.' Zato nije čudno što i danas mnogi islamski učenjaci, pa i određene ustanove, od svih tefsira ikada napisanih prvo prepouručuju iščitavanje Ibn Kesirovoga tefsira, pa tek onda ostalih, izdvajajući ga kao najbolji tefsir - uzimajući u obzir sve njegove aspekte. Na tragu toga jeste i podatak da je skraćeni oblik toga djela preveden i objavljen i na našem jeziku, sredinom 2000. godine, kao drugi tefsir ikada preveden na bosanski jezik. Naime, samo nekoliko mjeseci prije toga završeno je objavljivanje cjelokupnoga prijevoda tefsira Sejjida Kutba, što je urađeno u organizaciji Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva. Sažetak Ibn Kesirovoga tefsira koji je preveden na naš jezik priredio je Muhammed Nesib er-Rifa'i, a izdao ga je Visoki saudijski komitet za pomoć BiH. Treba reći da u njemu nije izostavljeno puno teksta kompletnoga tefsira, tako da su i kroz sažetak protumačene sve sure i on može egzistirati i poslužiti kao da je kompletno i samostalno djelo IBN ATIJJE EL-ENDELUSI ????
(????) Ibn Atijje dobro je poznavao sve islamske discipline, a posebno se istakao u tefsiru, hadisu, fikhu i jeziku. Potekao je iz ulemanske porodice i radi sticanja znanja proputovao je cijeli Endelus, odnosno Španiju. Njegov tefsir jedan je od najboljih tradicionalnih tefsira. Koristio se naslijeđem prethodnih mufessira, kritički valorizirao i preispitivao mišljenja drugih, često iznoseći i vlastite stavove. Originalnom metodologijom u oblasti tefsira utro je put kasnijim generacijama mufessira. Pored velikog doprinosa u oblasti nauke, značajne su i njegove zasluge u poticanju na džihad i ličnom učešću u džihadu. Puno ime mu je: Ebu Muhammed Abdul-Hakk ibn Galib ibn Abdirrahman ibn Atijje el-Muharibi elEndelusi.1 Rođen je 481/1088. godine u blizini Granade, u Španiji, pa se zato i zove El-Endelusi( na arapskom jeziku naziv za Španiju je Endelus. Istakao se u tefsiru, hadisu, fikhu, brojnim disciplinama arapskog jezika i pjesništvu. 2 Dugo je bio kadija u gradu Almeriji i pročuo se po pravednosti i istinoljubivosti.3 Pored doprinosa u raznim naučnim disciplinama istakao se i u džihadu, pomažući i na taj način odbranu svoje domovine od učestalih napada neprijatelja. Učestvovao je u brojnim bitkama i radi borbe na Allahovom putu puno je odsustvovao od kuće. Prenosi se da mu je otac jednom prilikom napisao pismo u stihovima u kojima je opisao želju da ga vidi i tražio od njega da se vrati s ratišta. Ipak, ni takvi pozivi nisu ga odvratili od bereketa džihada na Allahovom putu.4 Umro je 542/1148. godine u gradu Lurki.5 Endelusijevi učitelji i učenici Ibn Atijje potiče iz ulemanske porodice. Njegovi otac i djed bili su veoma učeni i poznati kao alimi. Prva znanja stekao je od oca Ebu Bekra Galiba, koji je bio izvanredan stručnjak u oblasti hadisa - zbog čega je dobio naziv hafiz hadisa – u fikhu, arapskom jeziku i drugim znanostima. Proputovao cijelu tadašnju Španiju da bi došao do najistaknutijih učenjaka i učio pred njima a kada nije bio u mogućnosti doći do nekog od njih, odgovtre je tražio pišući im pisma u kojima bi tražio objašnjenje pojedinih pitanja.6 Pored oca, učitelji su mu bili slijedeći učenjaci: Ebu Ali el-Gassani, Ebu Ali es-Sadfi, Ebu Muhammed AbdulDžebbar ibn Sulejman, Ebu Muhammed el-Kajrevani, Ebu Dža'fer ibnul-Kulej'i, i drugi.7 Još za života postao je čuven i za njega se znalo nadaleko, tako da su i od njega mnogi preuzimali znanje, pa je imao veliki broj učenika. Među njima najistaknutiji su: Ebul-Kasim Abdurrahman ibn Hubejš, Ebu Bekr Muhammed ibn Ebi Hamza el-Mursi, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Meda' el-Lahmi, Ebu Bekr Muhammed Hajr el-Išbili, Ebu Bekr ibn Tufejl el-Kajsi i mnogi drugi.8 Posljednji spomenuti je čuveni filozof, autor poznatog djela Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jakzan). Ibn Atijje kao učenjak Naziv Ibn Atijje potiče od njegovoga djeda, tako da je po imenu Ibn Atijje poznat i njegov otac, kojem je bilo ime Galib. Zbog istog imena dešava se da ih ponekad i zamijene. Međutim, Ibn Atijje autor je čuvenog tefsirskog djela i bio je kadija samo u Almeriji, dok je njegov otac bio kadija u Granadi.9 činjenica da je neko vrijeme radio kao kadija govori o njegovoj velikoj učenosti, jer se toj dužnosti u to vrijeme pridavala velika važnost, tako da su je mogli obavljati samo oni koji su je bili dostojni, odnosno koji su se isticali svojim znanjem, ponašanjem, vrijednošću i radom.10 Ibn Atijje pripadao je tradicionalnom krugu ehlisunnetskih učenjaka. To znači da je cijenio naslijeđe prethodnih generacija i koristio se njime u svojim radovima. Uz to, poznat je i po izuzetnoj umnoj nadarenosti i sposobnosti razumijevanja, tako da nije tek tako preuzimao naslijeđe prethodnih učenjaka, nego mu je kritički prilazio. Odabirao je ono što je vjerodostojno, a često je donosio i vlastite stavove. Bio je izvanredan poznavalac više naučnih disciplina. Neki učenjaci navode da je bio stručan u svim disciplinama koje su se tada izučavale. Najpoznatiji je po obimnom tefsiru, koji je nazvao: El-muharrerulvedžiz fi tefsiril-Kitabil-aziz. Za njega kao mufessira mnogi su izrekli pohvale, tvrdeći da je među najboljim mufessirima ili da je čak i najbolji komentator Kur'ana uopće. Tako npr. Ebu Hajjan u uvodu u svoj tefsir za Endelusija kaže: 'On je najistaknutiji od svih mufessira i najbolji od svih koji su se bavili pisanjem i revizijom tefsirske građe.'11 čuveni Sujuti, pak, kaže: 'On je istaknuti imam i uzor ostalim mufessirima. (...) Bio je izuzetno čestit, iz ugledne ulemanske porodice, krajnje oštrouman, bistar i vrijedan.'12 Pored tefsira istakao se i u fikhu, pogotovu malikijskom, tako da ga mnogi smatraju jednim od velikana malikijskoga fikha. Zbog toga i jeste dugo godina radio kao kadija. U hadisu se također istakao, što se može vidjeti po navođenju hadisa u tefsiru. Znanje iz te oblasti mogao je steći još u ranoj mladosti, od svoga oca koji je, također, bio istaknuti muhaddis. Sve discipline arapskog jezika dobro je poznavao i to je znanje obilno koristio u svome tefsiru. Pored toga, izuzetno je cijenio pjesništvo, često se pozivajući na njega, a i sam je pisao poeziju. Pored tefsira, do danas je preživjelo samo jedno njegovo kompletno djelo, koje se zove 'El-Bernamedž'. To djelo vrijedno je jer sadrži njegova književna ostvarenja i podatke o njegovim učiteljima, ali ni do
danas nije štampano.13 Ostala njegova djela nisu sačuvana , osim nešto poezije koju su zabilježili neki drugi učenjaci.14 Glas o njemu i njegovoj učenosti brzo se proširio, tako da su za njega znali i mnogi namjesnici i vojskovođe. On je to iskoristio da im, kada god je za to osjetio potrebu, uputi pisma u kojima ih je nukao na džihad i na oslobađanje tada osvojenih predjela Španije od neprijatelja, te na zaštitu nedužnog stanovništva koje se zadesilo na tim prostorima.15 Svojom učenošću, poticanjem na džihad i ličnim učešćem u džihadu proslavio se još za života, a pisanim djelima, prije svega tefsirom, postao je čuven i od koristi i kasnijim generacijama. 'Ukratko, kadija Ebu Muhammed ibn Atijje islamski je učenjak koji je stekao slavu u više naučnih disciplina. Ibn Ferhun ga u djelu Dibadž ubraja u velikane malikijskog mezheba a Sujuti ga u djelu Bugjetul-vu'at ubraja u prvake i najistaknutije gramatičare arapskoga jezika.'16 Endelusijev tefsir Ibn Atijjev tefsir El-Muharrerul-vedžiz fi tefsiril-Kitabil-aziz ubraja se u tradicionalne tefsire a mnogi stručnjaci za tefsir smatraju ga jednim od najboljih komentara Kur'ana uopće. Neki čak kažu da je navjredniji, uzimajući u obzir sve vrste tefsira. Tako npr. Ibn Džuzijj, španjolski alim iz Granade, za njega kaže: 'Tefsir Ibn Atijje ljepši je i ispravniji od svih drugih tefsira. On je uzeo tefsirsku građu do tada napisanu i prečistio je i skratio, čineći to lijepim stilom, razumno i pazeći na sunnet.'17 Dakle, njegov tefsir je donekle sažetak cjelokupne do tada napisane tefsirske građe, s tim što on nije pasivno preuzimao dostignuća prethodnih učenjaka, nego je nastojao da ih studiozno obradi, odabirući ispravnije među njima, podupirući one koji imaju jače dokaze i donoseći često vlastite sudove i rezultate svojih istraživanja. O tome čuveni Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi kaže: 'Zatim se među kasnijim mufessirima na Magrebu pojavio Ebu Muhammed Abdul-Hakk ibn Atijje, koji je napravio sažetak svih tih tefsira, tragajući uvijek za najispravnijim među njima. On je to na lijep način nanizao u svome djelu, kojim se koriste učenjaci Magreba i Španije.'18 Među onima koji su se pohvalno izrazili o njegovom tefsiru jeste i šejhul-islam Ibn Tejmije, koji je, poredeći njegov i Zamahšerijev tefsir, između ostalog, rekao: ' Ibn Atijjev tefsir bolji je i vjerodostojniji u prenošenju tradicije i istraživačkom radu od Zamahšerijevog tefsira. Njegov tefsir manje je podložan novotarijama, iako ih i u njemu, donekle, ima. On je puno bolji od Zamahšerijevog tefsira a možda je najmeritorniji od svih tefsira.'19 Poredeći ta dva tefsira, Ebu Hajjan kaže: 'Tefsir Ibn Atijje kompletniji je i prečišćeniji a Zamahšerijev tefsir je sažetiji i teži za razumijevanje.'20 Dr. Zehebi za njegov tefsir kaže: 'Ibn Atijje je uistinu dobro uradio svoj tefsir i unio neke korisne novine, tako da se pročuo nadaleko. Taj tefsir je najbolji dokaz da je njegov autor prvak u disciplinama arapskog jezika, kao i u ostalim naučnim disciplinama. Ipak, i pored toga što je toliko poznato, to djelo do danas je ostalo u rukopisu...'21 Zaista je interesantno da taj tefsir toliko dugo nije štampan, iako je tako poznat i iako su se njime mnogi koristili i koriste. Ipak, ovoj informaciji dr. Zehebija treba dopuna, jer je oko godinu i po dana nakon pisanja njegovoga djela o tefsiru i mufessirima tefsir Ibn Atijje ugledao svjetlo dana, jer je odštampan u Dohi. Naime, u decembru 1977. godine donacijom emira Katara taj tefsir je štampan, i to u vrlo lijepom i kvalitetnom izdanju, u petnaest tomova. Pored toga, Ministarstvo vakufa u Maroku štampalo je vlastito izdanje toga tefsira u šesnaest tomova. Posao u vezi sa njegovim izdavanjem trajao je više godina, a zadnji tom izašao je iz štampe 1412. hidžretske, odnosno 1991/92. godine po gregorijanskom kalendaru.22 Endelusijeva metodologija tumačenja Kur'ana Endelusijev tefsir velik je po obimu i spada među najduže tefsire. U samom uvodu u tefsir Ibn Atijje naglašava da ga je pisao dugi niz godina.23 I pored toga, on je ostao dosljedan metodologiji rada koju je zacrtao još na samom početku rada na komentaru Kur'ana. Prije nego je počeo da komentariše Kur’an napisao je uvod u kojem objašnjava šta ga je navelo da počne sa tim radom, šta je postavio sebi za cilj i na koji način namjerava doći do cilja. Nakon toga, piše nekoliko poglavlja iz kur'anskih i tefsirskih znanosti za koje smatra da ih je potrebno poznavati prije nego se pristupi čitanju tefsira, te ističe da su i prethodni mufessiri, uglavnom, obrađivali te teme kao uvod u svoje tefsire.24 Riječ je o slijedećim poglavljima: · Hadisi i izreke ashaba i ostalih učenjaka o vrijednosti časnog Kur'ana, · Vrijednost tumačenja Kur'ana, · O hadisu: 'Kur'an je objavljen na sedam harfova...', · Sakupljanje i zapisivanje Kur'ana, te postavljanje dijakritičkih znakova, · O kur'anskim izrazima koji postoje i u drugim jezicima, · Izreke islamskih učenjaka o nadnaravnosti Kur'ana, · Tumačenje raznih naziva za Kur'an, · Tumačenje Euze i Bismille, itd.25 'Ibn Atijje nije se odlikovao samo po tome što je zacrtao kompletnu metodologiju rada, odnosno precizan plan tumačenja Kur'ana, prije nego što mu je pristupio, nego i po tome što je na tom planu učinio pionirske korake. Naime, on je trasirao put generacijama mufessira , zacrtavajući preciznu metodologiju rada i čineći od tefsira nauku koja se zasniva na temeljima i osnovama koje počivaju na preciznosti, temeljitom istraživanju, lijepom rasporedu i metodu izlaganja.'26 Glavne odlike njegovoga rada na planu tumačenja Kur'ana mogu se sažeti u slijedećem:
1. U samom uvodu u svoj tefsir Ibn Atijje ističe da je tumačenje Kur'ana velika stvar, te da svako ko hoće da se bavi tefsirom treba da bude upućen u sve naučne discipline, kako bi mogao na odgovarajući način pristupiti tom odgovornom i značajnom poslu. Kako to nije posao za prosječnog čovjeka i kako to mogu postići samo rijetki, on dalje tvrdi da onaj ko hoće da postigne taj nivo mora minimalno spavati, zabraniti sebi odmor i rahatluk i uporno i ustrajno stjecati znanje, sve dok ne dođe do određenog nivoa. Zatim ističe da je on potrošio puno vremena dok to nije primijenio na samome sebi.27 2. Slijedeća što, po njemu svaki ozbiljan učenjak treba da uradi, jeste da odabere jednu islamsku znanost i da se u nju maksimalno uputi, a da mu ostale znanosti budu pomoćne. On ističe da je sebi odabrao tumačenje Allahove Knjige, zato 'što je to temeljna šerijatska znanost a sve ostale su u odnosu na nju pomoćne. Ona svim ostalim znanostima udara temelje i određuje propise, tako da se prihvata ono u njima što je u skladu sa tom znanošću, a što nije, odbija se. Ta znanost svim ostalim je izvor i porijeklo, blistava svjetiljka i mjesec koji svijetli. Uvjerio sam se da je to znanost koja na najbolji način približava Uzvišenom Allahu, prečišćava nijjete, udaljava od onoga što ne valja i potiče na ono što valja – jer to nije jedna od dunjalučkih znanosti...'28 3. Pri tumačenju Kur'ana služio se najvjerodostojnijim i najvažnijim djelima iz svih oblasti. Međutim, on nije bio samo puki prenosilac stavova njihovih autora, nego se često upuštao u raspravu sa njima, ukazujući na ono što je ispravnije od onoga što je slabo i neprimjereno. Dakle, u svim detaljima vidi se njegova ličnost i njegov doprinos datoj temi. Iz oblasti tefsira najviše se koristio tefsirom Ibn Džerira etTaberija, koji je prihvaćen kao najvjerodostojniji tradicionalni tefsir, te ostalim poznatim tefsirima. Iz disciplina arapskog jezika koristio se djelima najvećih autoriteta: Halila ibn Ahmeda, Sibevejha, Ferraa, Zedždžadža, Muberrida i dr. Iz fikha koristio se prije svega Malikovim Muvettaom, te ostalim priznatim djelima malikijskog mezheba – jer je i sam pripadao tom pravcu – pa i djelima iz ostalih mezheba. Iz oblasati akaida koristio se djelima čuvenih učenjaka: Bakillanija, Eš'arija, Džuvejnija i drugih. Isto tako je postupao i sa znanošću o kiraetima kao i ostalim znanostima. 29 4. Vrlo bitna odlika njegovog tefsira jeste to što on tefsir ne stavlja u ravan ostalih znanosti, nego je smatra kompendijem svih drugih znanosti. Budući da je Kur'an objavljen kao pojašnjenje svake stvari, on kroz tefsir uključuje sve potrebne znanosti, ne zapostavljajući ni jednu od njih. Istovremeno, kritikuje postupke dotadašnjih mufessira koji su, u najvećoj mjeri, tumačili Kur'an samo sa jednog aspekta i po mjerilima samo jedne znanosti. Onaj ko je bio stručan u arapskom jeziku tumačio ga je samo sa aspekta te znanosti, a isto su činili i poznavaoci fikha, akaida, kur'anskih kazivanja itd. Na taj način Ibn Atijje uvodi bitnu novinu u tumačenju Kur'ana, pristupajući njegovom tumačenju sa raznih aspekata. 5. I kada su u pitanju israilijjati i priče prethodnih naroda zapažena je uloga Ibn Atijje. Naime, mnogi dotadašnji mufessiri u svojim djelima navodili su veliki broj takvih priča i kazivanja, ne provjeravajući počesto njihovu vjerodostojnost i osnovanost. Na taj način u tefsir su se uvukla različita shvatanja pojedinih ajeta, koja nemaju utemeljenja u islamu. On je kritikovao takve postupke prethodnih mufessira, pa čak i Ibn Džerira et-Taberija. On sam vrlo rijetko je navodio takve priče, i to 'onda kada se dotični ajet ne bi mogao razumjeti bez njih.'30 Nakon navođenja nekih od tih kazivanja, on bi obično istakao da o toj temi ima još puno priča, ali ih neće navesti zato što nisu vjerodostojne. S obzirom na to, za njega se slobodno može reći da je naučnik u pravom smislu te riječi, jer ne prihvata ono što nije provjereno, pročišćava i provjerava, za šta zaslužuje pohvalu, pogotovu ako se imaju u vidu vrijeme i okolnosti u kojima je živio i radio. 6. Isto tako, kada se radi o stavovima prethodnih islamskih učenjaka, Ibn Atijje ne prihvata stavove koji im se pripisuju sve dok ne provjeri lanac prenosilaca, pogotovu ako su u pitanju neki stavovi koji odudaraju od poznatih stavova nekih čuvenih alima. Pri tome, on posebno naglašava pitanje simbolike kur'anskih izraza (rumuz) i skrivenog značenja određenih ajeta (batin). On ističe da se na ta dva načina može lahko skrenuti sa ispravnog tumačenja kur'anskih ajeta i općenito zagovara što više doslovnog shvatanja a što manje prenesenog značenja kur'anskih izraza (medžaz).31 Zbog toga on se malo služi disciplinama stilistike arapskog jezika, za razliku od nekih drugih mufessira, kao npr. Zamahšerija. 7. Prilikom tumačenja pojedinih ajeta i riječi u njima, on pazi da ih tumači po redu, a ne napreskok, kao što su neki radili, čime su otežavali korištenje njihovim tefsirima. On sam takav način kritikuje, ističući da je strogo pazio na red riječi i ajeta, te da je, gdje god je to bilo moguće, ajet tumačio slijedećim redoslijedom: izvlačenje propisa iz ajeta, gramatika, jezička analiza, značenje riječi i kiraeti.32 Kada je jezik u pitanju, treba istaći da se često koristio poezijom i književnošću, te da se, nerijetko, koristio disciplinama arapskog jezika da bi dao prednost jednom značenju u odnosu na drugo.33 Kada su u pitanju različita shvatanja među stručnjacima za arapski jezik, on je gotovo uvijek davao prednost Sibevejhu.34 8. Kada bi došao do riječi koja se različito uči u pojedinim kiraetima, on navodi sve njene varijante, uključujući i vjerodostojne (mutevatir) kiraete i one koji to nisu (šazz). On sam navodi da je time htio ukazati na sva moguća značenja pojedinih riječi, te da se ne zaboravi nijedan kiraet, pa makar on bio i šazz. Ali, i kada navede kiraet koji je šazz, on onda ukazuje na razloge njegove slabosti i dokaze i sa jezičke strane da nije održiv.35 9. Ibn Atijje bio je malikijskoga mezheba, ali ne po svaku cijenu, odnosno on nije bio pristrasan. Naime, kao i veliki broj drugih islamskih učenjaka, pogotovu onih koji su stekli stepen idžtihada, i on je u fikhskim pitanjima tragao za najispravnijim rješenjem, bez obzira kojem mezhebu to rješenje pripadalo. Za to ima više primjera u njegovome tefsiru. Inače, on nije opširno izlagao fikhska pitanja i nije ulazio u sve detalje.36 10. Kao dosljedni tradicionalni mufessir, Ibn Atijje Kur'an prvo tumači samim Kur'anom, ako je to ikako
moguće. On naglašava da nijedan mufessir ne bi smio donijeti zaključak i izvesti bilo koji propis dok ne provjeri da li dotični ajet može biti protumačen nekim drugim ajetom.37 Nakon tumačenja samim Kur'anom, on ajete tumači slijedećim redoslijedom: hadisima, riječima ashaba i tabiina, te riječima ostalih čuvenih islamskih učenjaka. Prilikom navođenja njihovih stavova on ne navodi lance prenosilaca tih riječi, želeći da ne odulji puno sa svojim tefsirom.38 Jasan primjer tumačenja Kur'ana Kur'anom imamo u slučaju tumačenja zadnjeg ajeta iz sure El-Fatiha. Naime, poznato je da postoji vjerodostojan hadis da su jevreji oni na koje se Allah rasrdio a kršćani oni koji su zalutali. Međutim, i pored toga, u nekim tefsirima može se naći desetak različitih mišljenja na koga se odnose te riječi. Ibn Atijje uporište za taj hadis nalazi i u samim ajetima, pa nakon što sam iznese da se te riječi odnose na jevreje i kršćane, on kaže: 'To je jasno iz samoga Kur'ana, jer se u njemu na više mjesta spominje Allahova srdžba naspram jevreja, kao npr. u ajetu: '...i Allahovu srdžbu na sebe navukoše'39 (...), a što se tiče kršćana: '...i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravoga puta skrenuli!'40...'41 11. Neki učenjaci, među kojima su i Ibn Tejmije i dr. Zehebi prigovarali su Ibn Atijji da je u nekim pitanjima bliži mu'tezilijama nego ehlisunnetskim stavovima. Za to, donekle, povod imaju u njegovom tumačenju nekih ajeta. Međutim, ako se to pitanje temeljito prouči, doći će se do zaključka da to nije tačno i da je on bio na pravcu ehli-sunneta u svim pitanjima koja su poznata kao tačke razilaženja mu'tezilijskog i ehlisunnetskog pravca. Tako npr. on potvrđuje sva Allahova svojstva i otvoreno kritikuje mu'tezilije zbog njihovih stavova u vezi s tim pitanjem, decidno iskazuje uvjerenje da će vjernici vidjeti lice Uzvišenog Allaha u Džennetu itd. Stvar je samo u tome što je on prihvatao stavove ehli-sunneta iz ubjeđenja a ne slijepim oponašanjem, pa je ulazio u rasprave o tim pitanjima.42 Utjecaj na kasnije mufessire Budući da je Ibn Atijje ustanovio određene principe u tefsiru i trasirao pravac i način vjerodostojnog tumačenja Kur'ana, nije čudo da je mnogim mufessirima njegova metodlogija bila urnek prilikom pisanja tefsirskih djela. To govori i o vrijednosti njegovoga tefsira. Budući da je, uglavnom, živio i radio u Španiji, logično je da su se na njega najviše ugledali mufessiri iz Španije i zemalja Magreba, a među najpoznatijim su: · Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi iz Kordove u Španiji (umro 671.h.g.). To se lahko može uočiti ako se uporede ta dva tefsira, što svjedoče i mnogi učenjaci. Tako Ibn Haldun kaže da je Kurtubi skoro u potpunosti slijedio metod Ibn Atijje, s tim što je više poklanjao pažnju vjerodostojnosti hadisa, ali je navodio više israilijjata. · Ebu Hajjan el-Garnati iz Granade u Španiji (umro 745.h.g.). On, u uvodu u svoj tefsir, ističe da se posebno koristio tefsirima Ibn Atijje i Zamahšerija. · Abdurrahman ibn Muhammed es-Sealibi iz Alžira (u. 875.h.g.). On u uvodu i na kraju svoga tefsira ističe da je za osnovu uzeo tefsir Ibn Atijje, te da ga je skratio i dopunio korisnim detaljima iz nekih drugih tefsira. Dakle, njegov tefsir je, ustvari, sažetak Endelusijevog tefsira, a nazvao ga je: El-Dževahiru-l-hisan fi tefsiri-l-Kur'an.43
IMAM BUHARI Dr Šefik Kurdić (Novi Horizonti) Izuzetno memoriranje, precizni kriteriji u prihvatanju i prenošenju hadisa, prefinjen karakter i, nadasve, suptilna pobožnost i bogobojaznost, učinili su da izraste u genija koji se rađa jednom u hiljadu godina. Povrh toga, konsenzus je islamske uleme, njegov “Sahih” najautentičnija je knjiga, nakon Časnog Kur’ ana, na planeti Zemlji! Djela Može se slobodno reći da nema ni jedne hadiske discipline u kojoj nije briljirao Imam Buhari i u kojoj nije došao do izražaja njegov raskošni talenat i prepoznatljiva memorija. Gotovo da nema ni jedne grane u ovoj oblasti a da nije ostavio neko djelo iza sebe. Tako je pored svog najpoznatijeg djela “Džami-sSahiha” napisao: - Kadaja-s-sahabe we-t-tabi’in, - Et-Tarihu-l-kebir, - Et-Tarihu-l-ewsat, - Et-Tarihu-s-sagir,
-
El-Edebu-l-mufred, El-Kiraetu halfe-l-imam, Birru-l-walidejni, Halku ef’ali-l-ibad, Kitabu-d-du’afa’, El-Džami’u-l-kebir, El-Musnedu-l-kebir, Et-Tefsiru-l-kebir, Kitabu-l-ešribe, Kitabu-l-hibe, Usami-s-sahabe, Kitabu-l-wuhdan’ Kitabu-l-mebsut, Kitabu-l-ilel, Kitabu-l-kuna, Kitabu-l-feraid, Kitabu-t- tewarihi we-l-ensabi, Ref’u-l-jedejni fi-s-salati.
Džami’u-s-Sahih Džami’u-s-Sahih je Buharijino najznačajnije djelo i ujedno najznačajnije hadisko djelo u historiji islama uopće. To je prva zbirka nastala, isključivo, od vjerodostojnih hadisa. Nijedno hadisko djelo prije “Sahiha” nije bilo do kraja pouzdano, jer je u svakom od njih bilo i autentičnih i nepouzdanih predaja. To je prvo djelo koje je svaki musliman mogao čitati bez imalo bojazni da će naići na slabu ili apokrifnu predaju. Brojni muhaddisi tvrde da su dva slučaja motivirala Imama Buharija da napiše to svoje kapitalno djelo: 1.- Prijedlog njegovog učitelja i velikog hadiskog stručnjaka Ishak ibn Rahewejha, koji je na skupu hadiskih učenjaka, kojem je prisustvovao i Imam Buhari, rekao: “Kako bi bilo da neko od vas napiše jednu sažetu zbirku hadisa u kojoj bi sabrao isključivo autentične predaje!” To se dojmilo Imami Buharija koji se odlučio na tako zahtjevan poduhvat, te tako nastaje “Sahih,” koji će donosi ugled i respekt kod svih pripadnika ummeta Muhammeda, s.a.w.s. 2.- San Imama Buharija, kada je sanjao da stoji pred Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., sa lepezom u ruci, štiteći i braneći ga. Tumači snova protumačili su da on, ustvari, treba da brani Poslanikov, s.a.w.s., hadis od podvala i laži. Kažu da je to bio podsticaj da počne pisati navedenu zbirku. Inače, to djelo Imam Buhari počeo je pisati u Medini, gradu Allahovog Poslanika, s.a.w.s., nastavio u Mekki, onda u Basri i, konačno, završio u rodnoj Buhari. Nijedan hadis nije zapisao a da prethodno nije precizno izučio, detaljno provjerio njegovi prenosioci, okupao se i klanjao dva rekjata namaza, kao što bilježi njegov učenik El-Firebri u predaji u kojoj Imam Buhari ističe: Nijedan hadis nisam uvrstio u svoj “Sahih” a da se prethodno nisam okupao i klanjao dva rekjata! Zbirku sačinjava 600.000 hadisa a pisana je punih 16 godina, kako i sam Buharija ističe u jednoj predaji: Izabrao sam “Sahih” iz 600.000 hadisa. Pisao sam ga 16 godina i učinio sam ga dokazom između mene i Uzvišenog Allaha! Nakon završetka tog djela Imam Buhari ga daje na recenziju najvećim hadiskim kritičarima tog vremena Ahmed b. Hanbelu, Jahja b. Me’inu i Ali b. el-Mediniju, koji su djelo ocijenili izuzetno vrijednim i imali primjedbe za samo četiri hadisa. Treba napomenuti da Buharija, kako tvrdi Hatib el-Bagdadi, nije uvrstio sve vjerodostojne predaje u to djelo, plašeći se glomaznosti i želeći olakšati ljudima pristup hadisima Allahovog poslanika, s.a.w.s. On je u svoj “Sahih” uvrštavao samo najpouzdanije od pouzdanih predaja i time ga uspio izdići iznad svih hadiskih djela napisanih i prije i poslije njega. Uvjeti za izbor hadisa Obzirom da Imam Buhari nigdje nije ostavio pisani trag o uvjetima kojih se pridržavao pri sastavljanju svog “Sahiha”, učenjaci su, analizirajući hadise koje sadrži zbirka, željeli ustvrditi te uvjete. Tako su mnogi iz samog naziva zbirke uspjeli dati traženi odgovor. Naime, oni su iz potpunog imena: El-Džami’u-ssahihu-l-musnedu-l-muhtesaru min ehadisi Resulillahi we sunenihi we ejjamihi odgonetnuli da je Imam Buhari pri pisanju tog djela postavio sebi četiri temeljna uvjeta: 1. Po prvoj riječi u nazivu djela el-džami’u, koja ima značenje univerzalnog, sveobuhvatnog,zaključili su da je Imam Buhari želio uvrsitit hadise koji se odnose na cjelokupan život muslimana, pa je, zbog toga, navodio hadise o imanu, ibadetu, nauci, bračnom, nasljednom i kaznenom pravu, Poslanikovim (s.a.w.s.) fizičkim i moralnim karakteristikama, džihadu i ostalim životnim pitanjima ne želivši se ograničiti samo na
fikhska pitanja kao što su uradili pojedini sakupljači hadiskih zbirki. 2. Po drugoj riječi es-sahih ustanovili su da je u to svoje djelo želio sabrati isključivo autentične hadise, želio se razlikovati od svojih prethodnika, koji su u svoje zbirke uvrštavali i autentične i slabe predaje. On je, tako, od 600.000 hadisa uvrstio samo one koji najviše zadovoljavaju precizna kriterije autentičnosti! 3. Iz treće riječi el-musnedu shvatili su da je želio sabrati samo one hadise sa potpunim senedima, iako smatraju da u tome nije baš bio previše dosljedan, obzirom da je uvrstio jedan broj mu’allek i munkati’predaja. 4. Iz četvrte riječi el-muhtesaru razumjeli su da je htio sačiniti sažetu zbirku hadisa. To su potkrijepili njegovom izjavom u kojoj kaže: U svoj sam “Džami’u-s-sahih” uvrstio isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo neuvrštenih, jer se pobojao da djelo ne bude preopširno! Inače, što se tiče uvjeta pri sastavljanju tog djela, zanimljivo je mišljenje koje je iznio hafiz Ebu Bekr elHazimi. On kaže: Uvjeti za sahih su: 1.- da sened bude spojen, 2.- da ravija bude musliman, 3.- da bude iskren, 4.- da nije poznat po obmanama, 5.- da nije poznat po greškama, 6.- da je opisan svojstvima adaleta, 7.- da je precizan, 8.- da dobro zapamti ono što čuje, 9.- da je zdarvog rasuđivanja , 10.- da malo sumnja (u ono što pamti), i 11.- da je ispravne akide/vjerovanja. Značajno je napomenuti da je pri izboru hadisa bio veoma strog i precizan, što se najbolje primjećuje u slučaju mu’an’an-predaja. Imam Buhari nije prihvatio ni jednu takvu predaju, bez obzira na pouzdanost i preciznost prenosilaca, sve dok nije ustanovio da je svaki prenosilac, pored toga što je vremenski dočekao svoga prethodnika, susreo se sa njim i direktno od njega čuo hadis. Po tome se Imam Buhari eksplicite razlikuje od Imama Muslima i drugih muhaddisa, koji uvjetuju samo da su dvojica prenosilaca bili suvremenici, ne uvjetujući da su hadis čuli jedan od drugog. Broj hadisa “Džami’u-s-sahih” sadrži ukupno 9.082 hadisa. Od tog broja 7.397 je muttesil-predaja, računajući i hadise koji su ponovljeni više puta. Međutim, bez ponovljenih, “Sahih” sadrži 2.761, a po nekima, 2.602 muttesilpredaje. Pored hadisa koji imaju spojen lanac prenosilaca, u tom djelu bilježi 1.341 mu’allek-hadis i 344 mutabe’a-predaje. Te brojke ne odnose se na mewkuf-predaje, vezane za govor ashaba, niti na maktu’- predaje, koje tretiraju govor i izjave tabi’ina. Klasifikacija hadisa Imam Buhari svoj “Sahih” podijelio je na 97 poglavlja/kitaba, poglavlja je podijelio na manje dijelove/babove, kojih ima 3.730, a po nekima 3.450. Poglavlja je klasificirao prema fikhskim temama, tako da je svoju zbirku započeo poglavljem o početku Objave, zatim o imanu, nastavio poglavljem o znanju, čišćenju, abdestu, gusulu, menstruaciji, tejemmumu, namazu, džumi, dženazi, zekjatu, hadždžu, postu itd., da bi djelo završio poglavljem o tewhidu/monoteizmu. Ne samo da je izuzetno dobro poznavao hadis, već i u samom citiranju teksta i lanca prenosilaca hadisa i njegovoj klasifikaciji po poglavljima jasno se primjećuje i njegova genijalna oštroumnost u fikhskom promišljanju. Uz to, pored hadisa, on navodi i brojne izjave ashaba i tabi’ina i, tako, na nov i sasvim argumentiran način pokazuje svoju genijalnu sklonost i ka islamskom pravu. Nakon analiziranja njegovih šerijatsko-pravnih rješenja, stiče se dojam da je Imam Buhari, uz to što je bio hadiski genije, bio i izuzetan mudžtehid, koji je na temelju hadisa i izreka ashaba i tabi’ina donosio sopstvena rješenja u fikhskoj oblasti. Imam Newewi, u prilog tome, zaključuje da Buhariji nije bilo premca u istančanosti u izvlačenju fikhskih zaključaka iz određenih hadisa. Tako se s pravom može reći da njegov “Sahih” ne predstavlja samo vrhunsko hadisko, nego i vrhunsko šerijatsko-pravno djelo, a uz to je i svojevrstan komentar hadisa koje ta zbirka sadrži. Kritika hadisa i prenosilaca u “Sahihu”
Hadiski kritičari su uvijek savjesno i sasma preciznim mjerilima provjeravali svako hadisko djelo. Posebna pažnja bila je pridavana baš navedenom djelu. Bez obzira na brižljivu pažnju samog Buharije i precizne kriterije koje je koristio u pisanju tog djela, hadiski kritičari su, imali primjedbi. Primjedbe su se odnosile na nešto manje od 80 hadisa, a kritički se osvrnuli i na 80 ravija u “Sahihu”. Kada je u pitanju, na primjer, Sahih Imama Muslima, kritički su se osvrnuli na 130 hadisa i kritikovali 160 ravija. Neki, poput Ibn Džewzija, idu dotle da čak jedan hadis iz njegovog “Sahiha” smatraju apokrifnim, što su kasnija istraživanja i precizna provjeravanja Sujutija, a posebno Ibn Hadžera el-Askalanija opovrgla i argumentirano ustanovila da nema u tom djelu nijedne slabe predaje, a o apokrifnoj da se i ne govori.
DJELA U VEZI SA “SAHIHOM” Nijedno djelo, izuzev Kur’ana, nije bilo u žiži interesiranja učenjaka svih profila, kao što je to ta zbirka autentičnih hadisa. To će nam najbolje ilustrirati zasebno djelo Muhammeda Isama el-Hasenija u kome je spomenuo djela nastala kao rezultat svestranog izučavanja “Džami’u-s-sahiha”. On navodi 375 knjiga koje tretiraju to djelo, bilo da se radi o komentarima ili skraćenim verzijama tog djela. Uz to, uz naziv djela, donosi biografiju autora i najosnovnije podatke o svakom od tih djela. Komentari Veliki broj hadiskih stručnjaka komentirao je Buharijin Sahih. Samo u IV hidžretskom stoljeću, na primjer, to je učinilo 12 velikih hafiza hadisa, među kojima su bili Ibn el-Ahrem (umro 344.), Ibn Adijj (umro 365.), Ed-Darekutni (umro 385.), El-Hattabi (umro 388.) i drugi. Znatan broj znamanitih hadiskih stručnjaka komentirao je tu hadisku zbirku od njenog nastanka do današnjih dana, pa se može slobodno reći da brojni komentari na njegovo djelo predstavljaju svojevrsnu hadisku enciklopediju! Ipak, svojom ozbiljnošću, preciznošću i korisnošću ističu se tri komentara koji se danas najviše i koriste u naučnim krugovima. To su: 1.- Fethu-l-bari, Ibn Hadžera el-Askalanija (umro 852.), 2.- Umdetu-l-kari Bedruddina el-Ajnija (umro 855.) i 3.- Iršadu-s-sari Ahmeda el-Kastalanija (umro 922.god.) Mustahredži To su djela u kojima su autori naveli iste hadise koji se nalaze u “Sahihu”, ali sa savim drugim senedima, što je zbirku učinilo još argumeniranijom. Veliki broj takvih djela napisan je u prošlosti. Izdvojićemo najpoznatije: - Mustahredž, Ebu Bekra el-Isma’ilija (umro 371.), - Mustahredž, Ebu Nu’ajma el-Isbahanija (umro 430.), - Mustahredž, Ebu Bekra el-Berkanija (umro 425.). - Mustahredž, Ebu Zerra el-Herewija, (umro 434.) Mustedrek - zbirke To su djela u kojima su autori naveli hadise koji ispunjavaju uvjete Imama Buharija u odabiranju hadisa, ali ih on nije uvrstio u svoj “Sahih”. Najpoznatije zbirke te vrste su: - Mustedrek, Hakima en-Nejsaburija (umro 405.), - Mustedre, Ed-Darekutnija (umro 385.) i - Mustedrek, Ebu Zerra el-Herewija (umro 434.). Atrafi To su djela u kojima su hadiski stručnjaci spomenuli samo određene dijelove hadisa na temelju kojih se može pronaći kompletan hadis. Poznata su, između brojnih, sljedeća djela: - Atrafu-s-sahihajn, Ebu Mes’uda ed-Dimiškija (umro 401.), - Atrafu-s-sahihajn, Ebu Nu’ajma el-Asbehanija (umro 430.) i - Atrafu-s-sahihajn, Ibn Hadžera el-Askalanija (umro 852.). Sulasijati Ovdje se radi o hadisima u čijim se senedima između Buharije i Poslanika (s.a.w.s.) nalaze samo trojica prenosilaca. Njegova zbirka sadrži 22 takva hadisa. Hadiski stručnjaci posebno su se osvrnuli na spomenute hadise, tako da je nastalo oko desetak značajnih djela u kojima se navedeni hadisi komentiraju. Najznačajnija su: - Šerhu sulasijati-l-Buhari, El-Bermawi (umro 831.), - Šerhu sulasijati-l-Buhari, Er-Rumi (umro 939.) i - Ta’liku ala sulasijati-l-Buhari, Ali el-Kari (1014.). Medžmu’ati To su djela u kojima su objedinjeni hadisi iz više zbirki. Uglavnom, to je sinteza dva Sahiha - Buharijinog i Muslimovog. Takvih dijela ima mnogo a najpoznatija su: - El-Džem’u bejne-s-sahihajn, Ebu Bekra el-Džewzeki (umro 388.), - El-Džem’u bejne-s-sahihajn, El-Humejdi (umro 488.) i - El-Džem’u bejne-s-sahihajn, El-Munziri. Skraćene verzije Brojni su autori skratili njegov “Sahih” i ostavili samo one hadise koji se ne ponavaljaju. Najpoznatije skraćene verzije ove zbirke su: - Muhtesar, Džemaluddin el-Kurtubi (umro 656.), - Muhtesar, Bedruddin el-Halebi (umro 789.) i - Muhtesar, Husejn ez-Zubejdi (umro 893.). Na te i druge skraćene verzije napisani su, takođe, brojni komentari. Bošnjaci i Buharijin “Sahih”
Bošnjaci su, takođe, pridavali važnost tom najautentičnijem hadiskom djelu. Ovo se ogledalo kroz usmeno i pismeno prevođenje tog djela na naš jezik i njegovo komentiranje od strane naše uleme. U prvim godinama austrougarske okupacije “Sahih” Imama Buharija na naš jezik usmeno javno prevodi prvi reis-ul-ulema u BiH, Mustafa Hilmi ef. Omerović, petkom u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, a poslije njegove smrti to nastavlja novoizabrani reis-ul-ulema Mehmed Teufik ef. Azapagić. Nakon njih zabilježeno je kvalitetno prevođenje muderrisa Ahmed ef. Bureka u prostorijama G.H.Medrese u Sarajevu, svakog petka u jutarnjim satima i to u periodu od 1926. do 1946.god. U periodu od 1942. do 1945.god. to djelo prevodio je h. hfz. Mustafa ef. Nurikić, muftija banjalučki, i to dio vezan za obredoslovlje, za potrebe imama tog područja. Dugi niz godina h.hfz. Fuad-ef. Subašić pismeno prevodi ovo djelo i u cjelosti ga završava 1972.god. Hasan ef.-Škapur prevodi tu zbirku od početka 1965.god. članovima Udruženja ilmijje u Prijedoru. To je, u isto vrijeme, činio i pismeno. Preveo je tri prva toma i tokom prevođenja IV toma, preselio je u vječni i bolji svijet. Njegov prekinuti posao nastavio je Hasan ef.-Makić, tadašnji glavni imam u Prijedoru a sadašnji muftija bihaćki. On je završio i kompletan V tom, koji su četnici uništili zajedno sa imamskom kućom u Prijedoru, tako da njegov trud, nažalost, nije ugledao svjetlost dana. Dakle, prva četiri toma prevedena su i objavljena. Prije godinu dana naši mladi stručnjaci završili su prijevod i komentar preostala četiri toma ove zbirke. U toj ekipi bili su: dr. Šukri Ramić, dr. Zuhdija Adilović, Ahmed Adilović, Hasan Makić, Halil Mehanović, mr. Muharrem Štulanović, Sabrija Puška, Vehbija Makić, mr. Enes Ljevaković, hfz. Haso Popara, Mehmedalija Hadžić i pisac ovih redaka. Očekujemo da se uskoro pred čitaocima pojavi prijevodcijele zbirke. Iskušenja Imama Buharija Kada je Imam Buhari stigao u Nejsabur, poznati učenjak Muhammed b. Jahja ez-Zuheli podsticao je ljude da ga idu slušati i preuzimati znanje od njega. Međutim, kada je Ez-Zuheli vidio kakvu popularnost uživa Imam Buhari u narodu, počeo mu je sve više zavidjeti, pa je to kulminiralo ubacivanjem smutnje između Buharije i naroda. Toliko je Ez-Zuheli radio protiv Buharije podvalama, lažima i smutnjama, da je, nažalost, uspio odvojiti sve učenjake toga vremena u Nejsaburu od ovog Imama. Jedini je Imam Muslim ostao uz Buhariju kada su ga svi napustili! Buharija je bio prinuđen napustiti Nejsabur i uputiti se u svoje rodno mjesto. Međutim, napuštanje Nejsabura nije mu donijelo smiraj. Zavist je toliko bila jaka da je Ez-Zuhelija da je napisao pismo namjesniku Buhare Halid b. Ahmedu ez-Zuheliju u kome je optužio Buhariju da je oponent sunnetu, na što je namjesnik to pročitao pred građanima Buhare, tražeći od njih da ga napuste i ne slušaju. Građani Buhare odbijaju takav prijedlog gradonačelnika, a nakon čega on naređuje Imamu da napusti to mjesto, što Buhari i čini. Druga verzija, kako bilježe El-Bagdadi, Es-Subki, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer, govori o obraćanju namjesnika Buhare Halid b. Ahmeda ez-Zuhelija Imamu Buhariji, kada od njega zahtijeva da dođe na njegov dvor i da mu tamo tumači “Sahih” i “Tarih”. Buharija dostojanstveno odgovara da bi to bilo poniženje za znanje i nauku. Znanje se ne nosi na vrata vladara, nego kome treba znanje, taj dolazi u džamiju ili u drugo mjesto gdje se znanje širi i tamo ga preuzima. To je, po njima, bio razlog njegovog protjerivanja. Iz ova dva velika iskušenja Imama Buharija izvlačimo velike pouke: 1.- Zavist će permanentno biti prisutna među ulemom. Kada je to osjetio najveći muhaddis svih vremena, šta onda očekivati danas?! 2.- Ukoliko se učenjak podanički ne odnosi spram vlasti, doživljava velike neprijatnosti. Imam Buhari kristalno jasno je pokazao kako se treba odnositi spram vladajućih struktura koje bi htjele da im učenjaci služe u dnevnopolitičke svrhe. Taj postupak Imama Buharija dijametralno je suprotan praksi mnogih današnjih “učenjaka” koji se sve više penju u naučnim krugovima, što su bliži vladajućoj hijerarhiji i što se više podanički odnose spram njih! Njegova smrt Više autora naglašavaju da je Allah Uzvišeni primao dove ovog islamskog velikana. Kada je bio protjeran iz Nejsabura, zatim iz Buhare, a onda stigao u Hartenk, u blizini Semerkanda, gdje je imao rodbinu, on je nakon noćnog-namaza, zamolio Allaha Plemenitog da mu uzme dušu, naglasivši da je smrt bolja od fesada koji vlada u vladajućim i naučnim strukturama toga vremena, tako da nije prošao ni mjesec dana, kako tvrdi Abdul-Kuddus es-Semerkandi, a on je preselio u bolji, vječni svijet! Hatib el-Bagdadi, Es-Subki, Ez-Zehebi i Ibn Hadžer bilježe izjavu Et-Tawawisija koji kaže: Sanjao sam Allahovog Poslanika (s.a.w.s.) kako stoji u društvu svojih ashaba. Nazvao sam mu selam, pa nakon što mi je on odvratio, upitao sam ga: “Koga čekaš, Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: “Čekam Muhammeda b. Isma’ila el-Buharija!” Nakon nekoliko dana saznao sam da je Imam Buhari umro i to upravo onog momenta kada sam ja sanjao taj san! Ebu Mensur, čovjek kod koga je Imam Buhari bio smješten tih posljednjih adana svoga života, kaže, da
kada je ukopan, svi su osjetili da njegov kabur miriše mirisom miska! Svi su se čudili tome, čak i oni koji su mu zavidjeli za vrijeme njegovog života i činili mu neprijateljstva, tako da se na njihovim licima primjećivalo kajanje i griža savjesti! Inače, Imam Buhari umro je u subotu, u noći uoči ramazanskog Bajrama 256.god. po Hidžri. U času smrti nedostajalo mu je 13 dana da napuni 62 godine života!
IMAM EN-NESAI dr. Šefik Kurdić (Novi Horizonti) Imam En-Nesai jedan je od najvećih muhaddisa. Posebno se iskazao disciplini o valjanosti i povredivosti prenosilaca hadisa. Mnogi ga stavljaju u istu ravan sa Buharijem, a ispred Muslima, Ebu Dawuda i Tirmizije, u pogledu poznavanja prenosilaca hadisa, njihovih vrlina i mahana. Njegov “Sunen”, po mnogima, dolazi odmah iza dva “Sahiha”, jer je u njemu, u odnosu na druge sunene, manje slabih predaja! Puno ime mu je Ahmed b. Šu’ajb b. Ali b. Sinan b. Bahr b. Dinar Ebu Abdurrahman en-Nesai el-Horasani. Rođen je u mjestu Nesa ili Nisa. To je naziv za četiri mjesta, odnosno grada u Horasanu, Perziji, Kormanu i Hemedanu. U kojem od tih mjesta je rođen Imam En-Nesai? Većina historičara i hadiskih stručnjaka smatra da je rođen u mjestu Nesa u Horasanu. Takvo mišljenje zatupa i Hafiz Ez-Zehebi, koji se računa u najbolje poznavaoce prenosilaca hadisa/ravija i takav stav i iznosi u “Velikoj historiji islama”, kao i u knjizi “Tezkiretu-l-huffaz”, nazvavši imama En-Nesai El-Horasani. Imam Es-Sehawi smatra slabim mišljenje da je Imam En-Nesai rođen u Perziji, pa, otuda, Jakut elHamewi, kao i većina muhaddisa i historičara, smatra da je En-Nesai rođen u Horasanu. Kako je En-Nesaijevo rodno mjesto dobilo ime To mjesto dobilo je ime Nesa ili Nisa za vrijeme islamskog osvajanja. Naime, kada su muškarci iz mjesta saznali da dolazi islamska vojska i da se treba s njima sukobiti - pobjegli su! Muslimani su zatekli samo žene, i tom prilikom, su rekli: “Ovdje su samo žene/nisa’ a mi se ne borimo protiv žena!” Napustili su to mjesto u kojem su bile samo žene koje se na arapskom jeziku nazivaju nisa’ , pa se od tada mjesto i naziva Nisa’. Prema Ibn El-Esiru, mjesto je osvojeno za vrijeme hilafeta Osman b. Affana, r.a, 32.god. po Hidžri pod vođstvom Abdullaha b. Amira. Neki tvrde da je to područje osvojeno još 22.god. po Hidžri, a neki opet da je to bilo 18. god. po Hidžri, za vrijeme hilafeta Omera b. el-Hattaba, r.a. Godina rođenja Najveći broj autora kao godinu En-Nesaijevog rođenja navodi 215. po Hidžri, odnosno 830. po rođenju Isa, a.s. Međutim, to nije sasvim sigurno ukoliko se prisjetimo izjave samog Imama: “To bi trebalo da bude 215. godine”. Neki autori, otuda, tvrde da je rođen 214. god. Razlog tome je predaja njegovog učenika Ebu Se’ida b. Junusa, autora knjige “Tarihu Misre”, koji kaže: “Svojom rukom sam zapisao da je Imam En-Nesai rođen u Nesau 215., ili, kako neki tvrde, 214.god.” Ima čak autora, kao što navodi Imam Es-Sujuti, koji tvrde da je ovaj velikan rođen 225.god. Međutim, izvor takvog podatka nije sasvim siguran, pa se, uglavnom, za godinu En-Nesaijevog rođenja uzima jedna od dvije naprijed spomenute godine. Početak izučavanja hadisa Hadis je počeo izučavati u 15. godini života, od najvećih učenjaka svoga vremena. Zna se da je otišao kod Kutejbe b. Se’ida iz Horasana, poznatoga hadiskog autoriteta i jednog od najvećih hafiza hadisa tog vremena i učio uz njega godinu i dva mjeseca. Imam En-Nesai je od njega prenio puno hadisa i tokom života se ponosio što mu je Kutejbe bio učitelj u hadisu.
Putovanje u potrazi za hadisom
Vrijeme u kojem je živio, radio i djelovao imam En-Nesai je vrijeme putovanja u potrazi za hadisom, njegovim skupljanjem i provjeravanjem. Nakon Horasana, imam En-Nesai odlazi u Irak, a zatim u Šam, pa Hidžaz, a onda u Džeziru, da bi nakon toga stigao u Egipat gdje se nastanio i proveo najviše vremena. Na En-Nesaijev dolazak u Egipat u potrazi za hadisom podsjeća jedna anegdota. Naime, došavši u Egipat on je stigao do Harisa b. Miskina, velikog egipatskog učenjaka, hafiza hadisa i kadiju Misira. Međutim, kada ga je Haris vidio sa kapom, prekrivačem na glavi i ogrtačem, pomislio je da se radi o špijunu i saradniku sa vlastima, pa ga je odbio primiti sa ostalim studentima, tako da je En-Nesai, krijući se iza vrata, sjedio i slušao šejha i njegova predavanja, što potrđuje i u svojim sjećanjima na taj period! Inače, putovanja u potrazi za hadisom nisu prestajala tokom čitavog života. Učitelji Brojni su učitelji od kojih je učio ovaj hadiski velikan. Spomenućemo neke od njih: Ebu Zekerijja Jahja b. Musa (umro 230.god. po Hidžri), Ishak b. Rahewejh (238.), Ali b. Hudžr (244.), Ahmed b. Meni’ ElBagdadi (244.), autor “Musneda” Isa b. Hammad (248.), Osman b. Ebu Šejbe, autor “Musneda” (239.), Ibrahim b. Jusuf (239.), Mahmud b. Gajlan El-Merveze (239.), Abdurrahman b. Ibrahim Duhajm, muhaddis Šama (245.), Muhammed b. Abdullah b. Ammar El-Mewsili (242.), Ebu Se’id El-Ešedždž, muhaddis Kufe (257.), Omer b. Osman El-Homsi, muhaddis Homsa (250.) i dr. Većina spomenutih šejhova bili su učitelji imama Buharije i Muslima, s tim što je En-Nesai taj spisak još proširio, jer je živio nakon dvojice velikih muhaddisa. On prenosi hadise i od svojih vršnjaka Ebu Dawuda Es-Sidžistanija i Abdullaha, sina Ahmeda b. Hanbela.
Najpoznatiji učenici
Imam En-Nesai imao je brojne učenike, od kojih će neki postati hafizi hadisa i stručnjaci u različitim hadiskim disciplinama. Među najpoznatije se ubrajaju: hafiz Ebu Bišr Ed-Dulabi (umro 310.god. po Hidžri), Ebu Hatim Ibn Hibban (354.), Hafiz Ebu Dža’fer Et-Tahawi (321.), Ebu Dža’fer El-Ukajli (322.), Hafiz Ebu Ali En-Nejsaburi (349.), Ebu Se’id b. Junus (347.), Ebu-l-Kasim Et-Taberani (360.), Hafiz Ibn Adijj (365.) i dr. Njegovo najpoznatije djelo “Sunen” prenose od njega sljedeći učenici: Njegov sin Abdul-Kerim (344.), Ebu Bekr b. Es-Sunni (364.), Ebu Ali El-Esjuti, Hasan b. Rešik El-Askeri, Ebu-l-Hasan b. Hajewije, Muhammed b. Mu’awija b. El-Ahmer El-Endelusi, Muhammed b. Kasim El-Kurtubi, Ali b. Ebu Dža’fer Et-Tahawi i Ebu Bekr Ahmed b. Muhammed b. El-Muhendis. Ponašanje i usmjerenje Imam En-Nesai bio je izuzetno skroman i pobožan. Odlikovao se lijepim izgledom i korpulencijom. Njegovo lice bilo je posebno nurli, ili kako Ibn Kesir ističe: “...kao da mu je na licu bila svjetiljka!” U nekim izvorima bilježi se da je volio jesti kokošije meso, pa je stalno jeo velike pijetlove koji su gajeni za njega. Vjerovatno je i to pomoglo da bude izrazito snažan i korpulentan. Imao je četiri žene. Jedan od njegovih sinova Abdul-Kerim prenosi očev “Sunen”. Za njega brojni izvori kažu da je danonoćno bio u ibadetu. Postio je Dawudov a.s. post tj. jedan dan bi postio a drugi jeo i tako je radio tokom čitave godine. Često je odlazio na hadž, a, obzirom da ga je krasila hrabrost i korpulencija, svaku priliku koristio je kako bi učestvovao u džihadu. Imam En-Nesai bio je šafi’ijskog mezheba. Jedno vrijeme je bio kadija u Homsu a kasnije u Egiptu. Njegovo akaidsko uvjerenje bilo je utemeljno na akidi ehli-s-sunneta we-l-džema’ata, što se primjećuje i u njegovim djelima, posebno u poglavljima koja tretiraju iman/vjerovanje i temeljne islamske propise. Tako je, kako bilježi Ebu-l-Kasim Abdullah Es-Sa’di, kadija Misira, došavši u Damask primijetio dosta izvitoperivanja u vezi sa Imamom Alijom, r.a, pa je ponukan time, napisao djelo koje govori o vrlinama i kvalitetima Alije, r.a, onakvim kakvi jesu, bez veličanja ili umanjivanja. Međutim, ši’ije su zloupotrijebile i raširile vijest da imam En-Nesai veliča i uzdiže ši’izam, što, niukom slučaju, nije bio njegov cilj. Djela
Imam En-Nesai je napisao veliki broj djela. Neki izvori navode 30 naslova. Mi ćemo, ovom prilikom, spomenuti najvažnija: 1.- Sunen, 2.- Kitabu-l-kuna, 3.- Kitabu-du’afa’ we-l-metrukin, 4.- Kitabu-t-emjiz, 5.- Kitabu-t-tabekat, 6.- Kitabu-l-džerhi we-t-ta’dili, 7.- Tefsiru-l-Kur’ani-l-kerim, 8.- Fadailu-l-Kur’ani-l-kerim, 9.- Hasaisu Ali, 10.- Amelu jewmin we lejletin, 11.- Fadailu-s-sahabe, i dr. “Sunen” Njegov “Sunen” sadrži 5.761 hadis. Neki autori smatraju da u islamu nije napisano ništa ljepše od njegovog “Sunena”. Poznati hadiski stručnjaci, kao što su Ibn Mendeh, Es-Subki, Ibn Adijj, Ed-Darekutni, Hatib El-Bagdadi, smatraju da je sve što se nalazi u toj njegovoj zbirci hadisa vjerodostojno. Svoj “Es-Sunenu-l-kubra”, na zahtjev nekih emira, skratio je izbacivši slabije predaje, pa je to djelo, tako prečišćeno, dobilo naziv “El-Mudžteba’”. To djelo poznato je i kao “Es-Sunenu-s-sugra” i ono spada među šest poznatih hadiskih zbirki, zvanih “El-Kutubu-s-sitte”. Ta zbirka ocijenjena je veoma visokom ocjenom u pogledu njene autentičnosti. Imam Es-Sehawi kaže: “Ukupno gledajući, Sunen imama En-Nesaija, nakon Buharijinog i Muslimovog Sahiha, ima najmanje slabih predaja!” Obzirom da su se islamski pravnici interesirali za brojna šerijatsko pravna pitanja, Imam En-Nesai htio je svojim “Sunenom” da sakupi i uvrsti upravo one hadise koji će obilato koristiti fakihima, ali, u isto vrijeme, nije zaboravio ni svoju privrženost sunnetu, pa je tako napravio sretnu sintezu između te dvije šerijatske oblasti. Karakteristike En-Nesaijevog “Sunena” Od brojnih karakteristika mi navešćemo samo najbitnije: 1.- On na jednom mjestu sakuplja sve senede koji su u vezi sa određenim tekstom hadisa, upravo onako kako je radio i imam Muslim. On ih parcijalno ne navodi kao imam Buhari, pa, otuda, neki autori preferiraju njegov “Sunen” nad “Sahihom” imama Buharija, obzirom da je on cijepao hadis na više dijelova i navodio ih u više različitih poglavlja, što je istraživačima otežalo pronalaženje i služenje tim hadisima. 2.- Kada imam En-Nesai navodi predaje koje oponiraju jedna drugoj, onda on preferira onu čije su ravije/prenosioci jači. 3.- On je, uz ime prenosioca, često navodio i kun’ju/priimenak, ili uz kun’ju navodi i njegovo ime, kako ne bi kod istraživača bilo nedoumica o kojem raviji se radi. 4.- Ljubomorno čuva hadise sa njihovim kompletnim senedima/lancem prenosilaca i ne izostavlja ih izuzev samo u dva slučaja u “Sunenu” - dok Imam Buhari ima znatan broj mu’allek-predaja, dakle, sa nepotpunim senedom. 5.- Upotrebljava terminologiju koju su muhaddisi toga vremena koristili, kao na pr.: hadis-munker, gajru mahfuz, lejse bi sabit i sl. 6.- Ukazivanje na povredivost ili nepovredivost nekog od prenosilaca odmah nakon citiranja hadisa njegova je prepoznatljiva karakteristika, što nisu prakticirali ni Buhari ni Muslim. 7.- Najmanje slabih predaja sadržano je u njegovom “Sunenu”, nakon Sahiha Buharije i Muslima. Ako analiziramo njegov i Ebu Dawudov “Sunen” naći ćemo da su njegovi hadisi jači i utemeljeniji, iako su imali slične kriterije u prihvatanju hadisa. Što se tiče imama Tirmizija, on je bio blaži u prihvatanju hadisa od En-Nesaija, čak je uvrštavao i hadise onih prenosilaca od kojih su En-Nesai i Ebu Dawud odbili prihvatiti hadise. Njegovo mjesto u hadisu Izoštren sluh za povredivost i neopovredivost prenosilaca hadisa izgradio mu je visoko mjesto među islamskim učenjacima toga vremena a i kasnije. Veliki broj imama i hadiskih stručnjaka oslanjao se na njegovu ocjenu podobnosti nekog od prenosilaca hadisa. Tako Ibn Hadžer, u biografiji Ahmeda b. Jahjaa El-Harranija, kaže da mu je dovoljno što od tog prenosioca bilježi Imam En-Nesai i da ga on, zbog toga, ubraja u povjerljive ravije!
Hafiz Ez-Zehebi, u biografiji Ahmeda b. Abdurrahmana El-Busrija, citira Hatiba El-Bagdadija, koji kaže da je dovoljna argumentacija za autentičnost tog ravije što od njega En-Nesai prenosi hadise! Et-Tehanew napominje, da se ravija od koga Imam En-Nesai prenosi predaju može automatski smatrati autentičnim, a od koga prenosi u “Sunenu” a ne naglasi njegovu slabost, onda je to znak da je taj ravija hudždže dokaz, argument, pouzdan! Imam Ed-Darekutni kaže: “Ebu Bekr b. El-Haddad eš-Šafi’i puno je prenosio hadis. Međutim, prenosio je samo od mama En-Nesaija. Rekao je: “Zadovoljan sam da on bude dokaz između mene i Uzvišenog Allaha!” Hafiz El-Hakim rekao je: “Čuo sam imama Ed-Darekutnija kako više puta izjavljuje da je imam En-Nesai iznad svih učenjaka svoga vremena u hadisu, a posebno u hadiskoj disciplini “Ilmu-l-džerhi we-tta’dili”/znanosti o valjanosti i povredivosti prenosilaca hadisa”. Ebu Se’id b. Junus, autor knjige “Tarihu Misr”, kaže: “On je bio imam, hafiz i izuzetno pouzdan u hadisu!” Hafiz Ez-Zehebi preferira ga u odnosu na Muslima, Ebu Dawuda i Tirmizija u oblasti poznavanja prenosilaca hadisa. Uz to, stavlja ga na istu ravan sa Buharijem i Ebu Zur’a er-Razijem u poznavanju skrivenih mahana u hadisu. Tadžuddin Es-Subki stavlja ga ispred Muslima u hifzu/pamćenju. On kaže: “Pitao sam Hafiza Ez-Zehebija: Koji je boljeg pamćenja: Muslim b. El-Hadždžadž ili En-Nesai? Odgovorio je: “En-Nesai!” Hafiz Ebu Ali En-Nejsaburi ističe da je En-Nesai bio rigorozniji i strožiji u provjeri prenosilaca hadisa i od samog Muslima. Neki idu dalje, kao ulema Magreba, pa ga stavljaju čak i ispred Buharije. Nosio je titulu šejhu-l-islam, a nju su nosili samo rijetki učenjaci u povijesti islama. Ubraja se u obnovitelje islama u 3. hidžretskom stoljeću! Bio je veliki mudžtehid, iako je formalno pripadao šafi’ijskom mezhebu. Događaji pred smrt i smrt Imam En-Nesai 302.god. dolazi u Damask, gdje pristalice Muavije, r.a, zahtijevaju od njega da napiše nešto o vrlinama Muavije, r.a, kao što je učinio u slučaju Alije, r.a. Neki izvori tvrde da je to bilo u Remlu, u Palestini. Nakon odbijanja da to učini, Muavijine pristalice fizički nasrću na njega i izbacuju ga iz džamije. Neki izvori tvrde da je od posljedica primljenih udaraca i umro u Damasku. Međutim, pouzdaniji izvori tvrde da je, nakon što je pretučen, prebačen, po vlastitoj želji, u Mekku, gdje je i umro od posljedica tih udaraca. Ukopan je između Safe i Merwe. Svi se slažu da je to bilo 303. god. po Hidžri ili 915.god. po rođenju Isa, a.s. Hafiz Ibn Kesir tvrdi da je umro u 88. godini života. MALIK IBN ENES dr. Sefik Kurdic (Saff) Imam Malik jedan je od najvećih imama u hadisu i fikhu. Bio je među najpouzdanijim prenosiocima riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Sened u kome se on nalazi naziva se zlatnim lancem prenosilaca! Njegov Muvetta' jedno je od najautentičnijih djela iz oblasti hadiske znanosti! Puno ime mu je Ebu Abdullah Malik b. Enes b. Malik b. ebi Amir b. Amr b. el-Haris b. Gajman b. Husejl b. Amr b. el-Haris el-Himjeri el-Asbehi el-Medeni.1 Majka mu se zvala Galija bint Šerik b. Abdurrahman elEzdijja. Njegov djed Malik pripadao je starijoj generaciji tabi'ina. Prenosio je hadis od Omera, Talhe, Aiše, Ebu Hurejre i Hassana b. Sabita, r.a. Uz to, bio je jedan od onih koji su nosili Osmana, r.a, noću, nakon ubistva do mjesta gdje je ukopan! Historičari nisu saglasni u vezi sa biografijom njegovog djeda Ebu Amra. Neki kažu da je bio od starijih ashaba i da je sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, učestvovao u svim bitkama, izuzev bitke na Bedru.2 Međutim, po mnogima, ispravnija verzija je ona koju zastupa Hafiz ez-Zehebi, a koju preferira Hafiz ibn Hadžer, a to je da je njegov pradjed bio muhadrem tj. Da je primio islam u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ali ga za života nije vidio!3 Imam Malik rođen je u Medini. Inače, njegovo porijeklo seže do Zu Asbeha, jednog od poznatih jemenskih plemena. Obzirom da se jedan od njegovih predaka preselio u Medinu i tamo se nastanio, Imam Malik je i rođen u tom gradu.4 Kada je u pitanju godina rođenja ovog imama, postoje različite verzije. Navode se sljedeće godine: 90, 93, 94, 95, 96 i 97.5 Međutim, gotovo svi autori preferiraju 93, kao godinu njegovog rođenja.6 Rijetki su autori koji daju prednost nekoj drugoj godini, kao što su, recimo, Ibnu-d-Dejbe' eš-Šejbani i šejh El-Huli, koji smatraju da je imam Malik rođen 95. god. po Hidžri.7
U POTRAZI ZA ZNANJEM Odrastao je u rodnom mjestu i tu je tražio znanje od najvećih učenjaka iz generacije tabi'ina. Još kao dijete počeo je izučavati islamske discipline. Prvo je naučio Kur'an, a onda prelazi na učenje hadisa. Imao je izrazito razvijenu memoriju, što se posebno uočavalo kod pamćenja hadisa. Imao je običaj na koncu vezivati onoliko čvorova koliko bi čuo hadisa, a onda bi sam sebe provjeravao koliko je hadisa, od tog broja, zapamtio.8 Budući da je imam Malik jedan od rijetkih islamskih učenjaka koji je životni vijek proveo u rodnom mjestu, onda je jasno da je znanje apsorbirao samo od medinskih učenjaka i onih koji su dolazili u Medinu prilikom obavljanja hadža. UČITELJI Imam Malik učio je pred velikim brojem učitelja. Od svakog je crpio što je mogao više znanja, a posebno se usmjerio na hadisku znanost. Tako En-Nevevi navodi da je sticao znanje od 900 učitelja, od čega je bilo 300 učenjaka iz druge generacije - tabi'ina, a 600 iz treće generacije, dakle, etba'i-i-tabi'ina.9 Najviše uticaja na njegovo intelektualno profiliranje, očito je, ostavio je Ebu Bekr Abdullah b. Jezid, poznatiji kao Ibn Hurmuz (umro 148. god. po H.), uz koga je Malik učio sedam ili osam godina. Poznata je Malikova izjava u vezi s tim u kojoj kaže: Dolazio sam Ibn Hurmuzu u ranu zoru, a iz njegove kuće sam izlazio noću!10 Koliko je Malik bio žedan znanja i druženja sa svojim učiteljem, najbolje ilustrira predaja u kojoj se kaže da je Ibn Hurmuzovom dječaku, prilikom ulaska u kuću, davao hurme, naglasivši mu: Ako vas neko bude pitao za šejha, recite mu da je zauzet!11 Dakle, htio je da mu se učitelj sav preda i da sve od njega preuzme i zapamti! Koliko je bio blizak svom učitelju najbolje potvrđuje činjenica da je mnoge učiteljeve tajne jedino znao Malik, dok ih drugima Ibn Hurmuz nikada nije odavao!12 Jedan od najznačajnijih Malikovih učitelja bio je, nesporno, Ibn Šihab ez-Zuhri (umro 124.god. po H.). On je bio jedan od najvećih učenjaka tog vremena i osoba za koju se smatra da je prvi počeo bilježiti hadise. Bio je kadija i muftija u Šamu za vrijeme Emevija, pa kada bi dolazio u Medinu grupe zainteresiranih, među kojima je bio i Malik, okupljale su se oko njega i pokušavale iskoristiti njegovo znanje. Od njega Malik bilježi 132 predaje u svom Muvettau. Od tog broja 92 su musned-predaje, a ostale su munkati' i mursel-predaje.13 Značajan učitelj od koga je, uz hadis, očito je, iskoristio dosta i u šerijatskopravnim znanostima, bio je Rebi'a b. Ebi Abdurrahman (umro 136. god. po H.). Inače, Malik je puno vremena proveo u njegovim kružocima, pa, zato, i prenosi veliki broj predaja od njega. Kada je njegov učitelj Rebi'a umro, Malik je, sa sjetom, uzdahnuo: Smrću Rebi'e nestalo je slasti fikha!14 Očito je da je Malik još vrlo rano slušao predavanja Rebi'a b. Ebi Abdurrahmana, što potvrđuje predaja u kojoj ga njegova majka savjetuje: Idi Rebi'i i nauči od njega lijepo ponašanje i postupke, prije nego što počneš sticati znanje!15 Analize pokazuju da je Malik u Muvetta'u uvrstio 12 hadisa, koje je čuo od ovog učitelja od čega su pet musnedpredaje!16 Nafi' Mavla Abdullah b. Omer r.a, (umro 120. god. po H.) takođe, je jedan od najvećih i najznačajnijih učitelja imama Malika. On je, zbog svoje učenosti, bio prozvan Fakihom Medine. Malik se obavezao svakodnevno kod njega provoditi pola dana. Izuzetno je cijenio hadise koje mu je on prenio od Ibn Omera, r.a, a on od Poslanika, s.a.v.s, pa je, zato, i izjavio: Nije me zabrinjavalo što hadis nisam čuo od drugoga, kada bih ga čuo od Nafi'a, koji on prenosi od Ibn Omera, r.a!17 Inače, ovaj lanac prenosilaca: Malik od Nafi'a, on od Ibn Omera, r.a, a on od Vjerovjesnika, s.a.v.s, naziva se - kako smatra imam Buhari i brojni drugi hadiski stručnjaci - zlatnim lancem prenosilaca!18 Malik u Muvetta'u od ovog učitelja bilježi 80 hadisa.19 Učitelj koji je ostavio nesporan uticaj na imama Malika bio je, svakako, i Dža'fer es-Sadik, koga ši'ije smatraju svojim imamom, od koga u Muvetta'u prenosi 9 hadisa i to: 5 musned i 4 munkati'-predaje.20 Inače, Dža'fer Es-Sadik je dvojako tretiran. On je jedna ličnost za Ehlisunnetsku ulemu i umjerene historičare a druga za pojedine ekstremne ši'ije. Očito je da su mu pojedini ekstremni pripadnici ši'ija pripisali ono što njemu, doista, ne pripada. Od ostalih učitelja izdvojićemo samo neke: Amir b. Abdullah b. ez-Zubejr, Zejd b. Eslem, Se'id el-Makburi, Ishak b. Abdullah b. Ebi Talha, Abdullah b. Dinar, Ebu-z-Zinad Abdullah b. Zekvan, Hišam b. Urve, Jahja
b. Se'id el-Ensari, Muhammed b. el-Munkedir, Salim Ebu-n-Nadr, Ejjub es-Sihtijani, Humejd et-Tavil, Humejd b. Kajs el-A'redž i dr.21 UČENICI Imam Malik ostavio je generaciju izvrsnih učenika. čak su i najpoznatiji imami u njegovo vrijeme bili njegovi učenici. Obzirom da je živio u gradu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, svi koji su odlazili na hadž i svraćali u taj grad, nezaobilazno su posjećivali Malika i saznavali od njega. Jedni su ostajali i van sezone hadža, kako bi što više saznali od njega. Osim toga, njegov dugi životni vijek - blizu 90 godina - bio je razlogom da ga je imala priliku čuti i od njega preuzeti zavidno znanje, doista, velika skupina zaljubljenika u islamske znanosti! Tako od njega prenose brojne predaje čak i njegovi učitelji i veliki islamski učenjaci, kao što su, recimo: Ez-Zuhri, Hišam b. Urve, Jahja b. Ebi Kesir, Ejjub es-Sihtijani, Rebi'a b. Ebi Abdurrahman, Jahja b. Se'id el-Ensari, Musa b. Ukbe, Ebu Suhejl i dr. Zatim njegovi vršnjaci i kolege imami u raznim islamskih disciplinama, kao što su: Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, el-Evza'i, Šu'be, Sufjan es-Sevri, Sufjan b. Ujejne, Lejs b. Sa'd, Hammad b. Seleme, Hammad b. Zejd, Abdullah b. El-Mubarek, Veki' b. El-Džerrah, Jahja el-Kattan, Ebu Davud etTajalisi, Jahja b. Jahja el-Lejsi i dr. Među njegovim brojnim učenicima bili su: Abdullah b. Vehb, Abdurrahman b. el-Kasim, Ešheb b. Abdulaziz, Esed b. el-Furat, Abdulmelik b. el-Madžišun, Abdullah b. Abdulhakem i dr.22 Inače, posljednji učenik koji prenosi Muvetta' direktno od Malika bio je Ebu Huzafe Ahmed b. Isma'il esSehmi, koji je živio - kako tvrdi Hafiz ez-Zehebi - 80 godina nakon smrti imama Malika!23 Muhammed b. Hasan eš-Šejbani, jedan od najpoznatijih Ebu Hanifinih učenika i jedan od velikih učenjaka hanefijske pravne škole, bio je učenik Imama Malika u hadisu i hadiskim znanostima i, mora se konstatovati, Malik mu je itekako pomogao da stasa u velikog hadiskog stručnjaka! Muhammed priznaje: Pred Malikovim vratima sam stajao tri godine i čuo iz njegovih usta više od 700 hadisa!24
ODNOS PREMA HADISU Ljubav prema hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, bila je prepoznatljiva crta ovog islamskog velikana. Upravo zbog te ljubavi, izuzetne angažiranosti i posebnog doprinosa ovoj islamskoj disciplini, postao je imam u ovoj oblasti, a sened u kojem se on nalazi, proglašen je, kod najvećih hadiskih stručnjaka, najutentičnijim senedom! Uz to, ocijenjen je do maksimuma povjerljivim, pouzdanim i preciznim, kada je u pitanju prenošenje hadisa i hadiskog teksta! Njegova preciznost u hadisu bila je paradigmatična, pa, otuda i izjave hadiskih stručnjaka o njegovoj temeljnosti u ovoj oblasti. Tako Sufjan kaže: Kritika imama Malika u vezi sa prenosiocima hadisa bila je do kraja rigorozna!25 Ali b. el-Medini veli: Nije mi poznato da je Malik bilo čiji hadis izostavio izuzev onaj u kojem je neki nedostatak primijetio!26 Imam Šafi'i konastatira: Ako bi bilo šta sumnjivo primijetio u hadisu, Malik bi ga izostavljao!27 Naravno, ovaj stepen u hadiskoj znanosti ne može se tek tako steći. Zato je trebalo uložiti maksimalan napor, trud i odricanje. To sam Malik dočarava kada kaže: Svojom rukom sam napisao 100.000 hadisa! Inače, brojni autori smatraju da je tih 100.000 hadisa Imam Malik znao napamet!28 Na drugom mjestu kaže: Ovo znanje (tj.hadis) je vjera, pa pazite od koga ga preuzimate! Ja sam zapamtio 70 onih koji su govorili: Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kod ovih stubova - aludirajući na stubove Vjerovjesnikove, s.a.v.s, džamije - međutim, ja ništa od njih nisam preuzeo! Ima nekih kojima bih povjerio kuću punu zlata i oni to ne bi pronevjerili, međutim, oni nisu stručnjaci u hadisu!29 Imam Malik se, s krajnjim respektom odnosio spram hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Tako, kada bi ga ljudi pitali za neki šerijatskopravni propis, on bi im, bez prethodnih priprema, odgovorio ili fetvu izdao, međutim, kada su ga pitali za neki hadis, on ne bi izišao iz kuće dok ne bi uzeo abdest, namirisao se, počešljao bradu i obukao najljepše odijelo koje je imao, a onda bi tako skrušeno izišao, iz respekta prema hadisu i onome ko je hadis izgovorio!30
Bilježi se da ga je, dok je citirao jedan hadis, škorpion ujeo 16 puta, a on je trpio bol i nije prekinuo citiranje riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s. Kada su ga, nakon toga, upitali: Zašto na vrijeme nije prekinuo citiranje tog hadisa, odgovorio je: Trpio sam iz respekta prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.!31 Kada bi citirao hadis, nikada to ne bi činio povišenim tonom. Takođe, nikada nije oponirao hadisu. Katkada bi pokazivao na kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s, izjavivši: Od svakog se može uzeti i odbaciti, izuzev od stanovnika ovog kabura!, misleći na Vjerovjesnika, s.a.v.s!32 Upravo zbog te neizmjerne ljubavi spram Poslanika islama, s.a.v.s, nije htio ni njegov grad nikada napuštati, izuzev za vrijeme obavljanja hadžskih obreda! Tako su mu neke halife nudile da preseli u Bagdad, tadašnju islamsku prijestonicu, da tamo širi svoje ogromno znanje, što je Malik odbio, žarko želeći ostati u Medini, u susjedstvu Vjerovjesnikovog, s.a.v.s, kabura!33 Zna se da nikada nije ni na jednoj jahaćoj životinji prohajao Medinom upravo iz poštovanja prema tijelu Poslanika, s.a.v.s., koje je tu pokopano! Malik kaže: Stidim se da jašem životinju koja bi svojim kopitama gazila zemlju koja u svojoj utrobi drži tijelo Allahovog Poslanika, s.a.v.s!!!34 MUVETTA' Najpoznatije njegovo djelo je Muvetta'. Na njemu je Imam Malik aktivno radio, kako navodi šejh Muhammed Ebu Zehre, oko 11 godina, i to od 148. do 159. god. po Hidžri.35 Inače, u sređivanje i dotjerivanje tog djela utrošio je punih 40 godina!36 Razlog nastajanja tog djela je, kako se navodi, bio je prijedlog halife Ebu Dža'fera el-Menusra, koji je prilikom obavljanja hadža, sreo imama Malika i predložio mu da napiše djelo koje će biti između Ibn Omerove, r.a, strogosti i Ibn Abbasove, r.a, popustljivosti. On je napisao ovo djelo i nazvao ga Muvetta'om.37 Međutim, sam Malik navodi drugi razlog, zbog čega je ovom djelu dao ime: Muvetta'. On kaže: Ovo sam djelo dao na uvid sedamdeseterici medinskih pravnika, koji su ga decidno pregledali, ocijenili i primjedbe dostavili, pa sam ga zato i nazvao El-Muvetta'/Utrveni put!38 Kada je za to čuo halifa El-Mehdi iz Malikovih usta, naredio je da se njemu i njegovim učenicima dodijeli 5.000 zlatnika. Harun er-Rešid, poznati islamski vladar, prilikom obavljanja hadžskih obreda, slušao je iz usta Malikovih, sa svojim sinovima, njegov Muvetta' i predložio, tom prilikom, Maliku da objesi Muvetta' na Kjabu i obaveže muslimane da se striktno pridržavaju ove knjige. Međutim, Malik je odbio taj prijedlog, rekavši da su se ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, razilazili u nekim pitanjima, pa su zato otišli u različite predjele, pa bi obavezivanje ljudi na slijeđenje samo jedne knjige dovelo, nesporno je, do velikih nesporazuma i nesuglasica!39 To je najbolja lekcija svim fanatičnim pripadnicima različitih mezheba i pravaca, kako se treba tolerantno ponašati i uvažavati druga mišljenja i različite pristupe!!! U Muvetta'u se nalazi ukupno 1.720 hadisa, zajedno sa citatima ashaba i tabi'ina. Od tog broja 600 su musned-predaje, 228 mursel-predaje, 613 mevkuf-predaje i 285 izreke tabi'ina.40 Inače, Malik od 100.000 hadisa koje je pamtio, uvrstio je, u početku, u svoj Muvetta' 10.000 hadisa. Međutim, vremenom je dosta izostavljao, pa je, po njegovom preciznom kriteriju moglo, na kraju, proći svega 1.720 predaja, od čega je bilo svega 600 Poslanikovih, s.a.v.s, hadisa!41 Značajno je napomenuti, kako navodi i naš Mehmed ef. Handžić, da se muttesil-predaje koje se nalaze u ovom djelu ubrajaju među najvjerodostojnije hadise uopće!42 Ovo djelo, uz hadise, tretira i brojna fikhska pitanja, pa se, s pravom može reći, da je i fikhsko koliko i hadisko.43 El-Kettani tvrdi da Malik u Muvetta'u tretira oko 3.000 šerijatskopravnih pitanja!44 Vrijednost djela najbolje će oslikati riječi imama Šafije, koji kaže: Nakon Allahove knjige, Kur'ana, na Zemlji se nije pojavila autentičnija knjiga od Muvetta'a! U drugoj verziji stoji: Nije se pojavila na Zemlji knjiga bliža Kur'anu od Muvetta'a! U trećoj verziji se bilježi: Najkorisnija knjiga, nakon Kur'ana, je Muvetta'!45 Imam en-Nevevi, komentirajući ove riječi Imama Šafije, a oslanjajući se na poznate islamske autoritete, kaže: Ovo je Šafija izjavio prije nastajanja Sahiha Buharije i Muslima. Ova dva djela su, prema konsenzusu islamske uleme, vjerodostojniji od Muvetta'a!46 To zastupa i poznati imam u hadisu, Ibnu-sSalah.47 Ibn Abdu-l-Berr ističe: Muvetta'u nema premca! Nema, izuzev Allahove Knjige, knjige iznad ove!48 Ed-Dehlevi zaključuje: Malikov Muvetta' je najvjerodostojnije, najpoznatije, najstarije i najobuhvatnije šerijatskopravno djelo!49
Islamski učenjaci su se, uglavnom, razišli u pogledu autentičnosti predaja u ovom djelu. Tako ga neki preferiraju u odnosu na Buharijin i Muslimov Sahih, drugi ga izjednačavaju i stavljaju u istu ravan sa ova dva najpoznatija hadiska djela, a treći smatraju da su merfu' i muttesil-predaje u ovom djelu ravne predajama navedena dva Sahiha, dok predaje koje nisu takve, nisu na tom nivou. Međutim, većina islamskih učenjaka, obzirom na postojanje velikog broja citata ashaba, tabi'ina i Malikovih promišljanja, svrstavaju ga odmah nakon Sahiha Buharije i Muslima, što je, po njima, i najispravnije.50 Budući da navode iz ovog djelo prenosi veliki broj učenjaka, ono se vrlo brzo proširilo van granica Medine i stiglo do najudaljenijih područja islamske države! KOMENTARI Veliki broj komentara napisan je u vezi sa ovim najznačajnijim Malikovim djelom. Od brojnih komentara ističu se: 1.- Et-Temhidu lima fi-l-Muvetta' mine-l-me'ani ve-l-esanid, autor Ibn Abdu-l-Berr (umro 463. god. po H.), 2.- El-Istizkaru lima fi-l-Muvetta' mine-l-me'ani ve-l-asar, spomenuti autor, 3.- El-Munteka fi šerhi Muvetta' Imami Dari-l-hidžre, autor Ebi-l-Velid b. Badži, (umro 474. god. po H.), 4.- El-Mesalik, fi šerhi Muvetta' Imam Malik, autor Ebu Bekr b. El-Arebi (umro 543.), 5.- El-Kabes, fi šerhi Muvetta' Malik b. Enes, isti autor, 6.- Tenviru-l-havalik, ala šerhi Muvetta' Malik, autor imam es-Sujuti (umro 911.), 7. - Šerh Mulla Ali, autor Muhammed Kari el-Hanefi (umro 1014.), 8.- Šerhu-z-Zerkani ala Muvetta' Malik, autor Muhammed Abdulbaki b. Jusuf ez-Zerkani (umro 1122.), 9.- El-Musevva fi šerhi El-Muvetta', autor Ahmed Velijjullah ed-Dehlevi (umro 1176), 10. - Evdžuzu-l-mesalik, ila šerfhi Muvetta' Malik, autor Muhammed Zekerijja el-Kandehlevi.51 OSTALA DJELA Pored Muvetta'a Malik je napisao: 1.- Tefsiru garibi-l-Kur'ani, 2.- Risale fi-r-reddi ale-l-kaderijje, 3.- Risale fi-l-akdijje, 4.- Risale fi-l-fetva ila Ebi Gassan, 5.- Kitabu-s-surur, 6.- Kitabu-s-sijer, 7.- Kitabun fi-n-nudžumi ve hisabi medari-z-zemani ve menazili-l-kameri, 8.- Risale ile-l-Lejs b. Sa'd, 9.- Risale ile-r-Rešidi fi-l-adabi ve-l-meva'izi.52 OSOBINE Malik je bio lijep i korpulentan. Uvijek je bio lijepo obučen. Oblačio je bijelu odjeću. Mnogo je koristio mirise. Volio je lijepu hranu a posebno meso. Od voća je najviše voli banane, ističući: Ništa više ne liči na džennetske plodove od njih!53 Bio je izuzetne inteligencije i izuzetno je dobro pamtio. Znao je zapamtiti desetine hadisa prilikom samo jednog slušanja!54 Tako kaže na jednom mjestu: Bio sam kod Se'ida b. El-Musejjeba, Urveta, Kasima, Ebu Usame, Humejda i Salima, i od svakog od njih sam čuo od 50 do 100 hadisa. Kada sam otišao od njih, znao sam citirati sve te hadise koje sam od njih čuo, a da ni jednom ne pogriješim!55 Za njega se tvrdi, da je čuvajući svoj jezik, puno šutio. Vrlo malo je izdavao fetve. Imao je, nadasve, lijep odnos prema svojoj porodici: supruzi, tri sina i kćerki Fatimi, koja je znala njegov Muvetta' napamet. Ona bi sjedila iza vrata, pa kada bi neko citirao Maliku njegovo djelo i pogriješio, Fatima bi pokucala na vrata,
pa bi Malik naredio da se ponovi čitanje a onda bi ispravio grešku.56 Puno vremena je provodio u ibadetu. Za njega se tvrdi, da kada bi ušao u kuću, odmah bi uzimao Kur'an u ruke i dugo bi učio!57 MIŠLJENJA DRUGIH O IMAMU MALIKU Malik je vrlo mlad postao poznat i popularan učenjak. Čak je nadmašio i brojne učitelje još za njihova života. Sam je izjavio: Nisam počeo izdavati fetve dok mi sposobnost za to nije priznalo 70 učenih ljudi. Malo je ljudi kod kojih sam ja učio, a da mi se za svoga života nisu obraćali, piatajući me o pojedinim naučnim stvarima!58 Rijetki su islamski velikani o kojima je izrečeno tako pohvala kao u slučaju imama Malika. Imam Šafija kaže: Imam Malik je moj učitelj. Od njega sam uzimao znanje!59 Na drugom mjestu kaže: Ako dođe neka predaja, onda je Malik kao zvijezda!60 Na trećem mjestu on iznosi: Da nije bilo Malika i Sufjana b. Ujejne, nestalo bi znanja u Hidžazu!61 Ibn Vehb priznaje: Da nisam upoznao Malika i Lejsa, zalutao bih!62 El-Ka'nebi kaže: Došli smo Sufjanu b. Ujejni i zatekli ga veoma skrhanog i tužnog. Rečeno im je da je razlog takvom stanju vijest o smrti Imama Malika. Sufjan im je tada rekao: Nije na čitavoj Zemlji nikog sebi ravna ostavio!63 Esed b. el-Furat kaže: Ako tražiš Allahovo zadovoljstvo i Ahiret, onda se drži Malika!64 Ebu Jusuf, poznati fakih i učenik Ebu Hanife, veli: Nisam vidio učenije osobe od Ebu Hanife, Malika i Ibn Ebi Lejle!65 Et-Taberi kaže da je čuo Ibn Mehdija kako ističe: Nisam vidio čovjeka pametnijeg od imama Malika!66 En-Nesai kaže: Allahovi povjerenici nad znanjem Allahovog Poslanika, s.a.v.s, su trojica: Šu'be, Malik i Jahja el-Kattan!67 Ahmed b. Hanbel konstatira: On je imam i u hadisu i u fikhu!68 Opreznost i preciznost u hadisu bile su njegove prepoznatljive crte. Tako Ma'n b. Isa kaže: Malik b. Enes se bojao da ne zamijeni harf ba i harf ta i tome slično!69 Abdurrahman ističe: Nikoga ne stavljam ispred Malika kada je u pitanju vjerodostojnost hadisa!70 Jahja b. el-Kattan veli: Ne postoji vjerodostojnija osoba u hadisu od Malika! On je bio imam u hadisu!71 Na drugom mjestu napominje: Nikoga iz njegovog vremena ne stavljam ispred Malika!72 En-Nesai veli: Malik je, nakon tabi'ina, za mene najveći! Nema boljeg, pouzdanijeg i preciznijeg u hadisu od njega, niti osobe sa manje predaja od slabih prenosilaca! Ne znamo da je uopće prenosio, ako izuzmemo Abdulkerima, od onih čiji se hadisi ne uvažavaju i odbacuju!73 Ibn Huzejme, autor Sahiha, priznaje: Mi smo analizirali Malikove predaje. Ako on prenosi od nekog šejha i mi bismo prenosili, a ako on to nije činio, i mi smo odbijali primiti takvu predaju!74 Otuda, s pravom, Sufjan b. Ujejne ističe da je Malik bio najrigorozniji u kritici prenosilaca hadisa!75 Sljedeći primjeri na najbolji način iskazuju njegovu skromnost, savjest i iskrenost. Hejsem b. Džemil kaže: Maliku su postavili 48 pitanja. Na 32 je odgovorio: Ne znam!76 Halid b. Haddaš veli: Postavio sam Maliku 40 pitanja. Odgovorio mi je samo na pet!77 Nakon izloženog, nikoga ne treba iznenaditi što većina islamskih učenjaka smatra da se upravo na Malika odnosi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: Uskoro bi moglo doći vrijeme da svijet putuje radi znanja, pa da ne nađe nikog učenijeg od učenjaka Medine!78
ISKUŠENJA Gotovo svi islamski velikani nailazili su na velika iskušenja zbog ponašanja vladajućih struktura. Od toga nije bio pošteđen ni imam Malik. On je, kao i brojni drugi veliki islamski učenjaci, bio maltretiran i fizički mučen. Doduše, postoje različite verzije o razlogu njegova mučenja. Po jednoj od verzija koja se uveliko provlači kroz islamsku literaturu, halifa Ebu Dža'fer el-Mensur pokušao je osporiti hadis koji je citirao Imam Malik: Ne vrijedi razvod braka pod prisilom!,79 što je podrazumijevalo da nema prisege ni halifi pod presijom, pa je halifa tražio da on taj hadis ne prenosi drugima, što je Malik odbio i zbog toga je bičevan!80 Nakon tog slučaja, od posljedica tih udaraca, kako navodi Ibrahim b. Hammad, Malik je jednom rukom držao drugu!81 Navodi se da je to bilo 147. god. po Hidžri.82 Nakon tog slučaja reagirali su građani Medine, pa je halifa El-Mensur tražio oprosta od Imama Malika, pravdajući to nesporazumom i obznanivši narodu, za vrijeme hadža, da fetve jedino mogu izdavati Imam Malik i Ibn Ebi Zi'b!83 SMRT Svi autori slažu se da je Imam Malik umro 179. god. po Hidžri.84 Hafiz ez-Zehebi tvrdi da se samo na jednom mjestu, greškom, od njegovog pisara Habiba spominje 180. godina, kao godina njegove smrti.85 Postoje razilaženja samo u tome koliko je Malik godina živio. El-Kadi Ijad navodi više verzija u tom pogledu. Tako spominje 70, 84, 85, 86, 87, 89, 90 i 92 godine.86 Ebu Muhammed ed-Darrab energično tvrdi da je njegov životni vijek bio 86 godina, dok su svi drugi navodi netačni!87 Ukopan je u Beki'i, poznatom medinskom mezaristanu, gdje su pokopani i brojni časni ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. MUHAMMED ABDUHU Bio je jedan od najistaknutijih učenjaka u islamskome svijetu na prelazu iz XIX u XX stoljeće. Imao je buran život, jedno vrijeme bio je protjeran iz Egipta, pa je boravio u Bejrutu i Parizu. Predavao je na Azharu, bio je urednik zapaženih časopisa, radio je kao sudija a jedno vrijeme bio je i egipatski muftija. Znatan utjecaj na njega izvršio je afganistanski učenjak i revolucionar Džemaluddin el-Afgani. Smatra se nosiocem reformizma u islamskome svijetu i glavnim stubom savremene racionalističke škole u tefsiru. Autor je brojnih djela, među kojima i tefsira određenih dijelova Kur'ana, koji je bitno utjecao na jedan broj učenjaka u generacijama nakon njega. Njegovo puno ime je: Muhammed Abduhu ibn Hasan Hajrullah. Rođen je 1266. godine po hidžri, odnosno 1849. godine u jednome selu na zapadu Egipta, a odrastao u mjestu Mehallet nasr, nedaleko od glavnoga grada pokrajine El-Buhajra. Odrastao je u porodici koja je bila zemljoradnička ali je cijenila nauku, tako da se vrlo rano i sam zainteresovao za sticanje znanja, te je već sa deset godina postao hafiz Kur'ana. Brzo je napredovao u raznim naučnim disciplinama, tako da je još za života postao poznat i van Egipta; predavao je na raznim fakultetima, pisao je za razne časopise i autor je većeg broja čuvenih djela. Zbog otpora britanskoj okupaciji jedno vrijeme bio je protjeran iz Egipta a jednu fazu svoga života proveo je radeći u sudstvu, te kao vrhovni muftija Egipta. Bio je izraziti reformator islamske misli, te borac za slobodu svoje domovine. Umro je 1323. godine po Hidžri, odnosno 1905. godine. Obrazovanje Abduhuov je otac živio kao zemljoradnik i bio je prisiljen da često seli iz jednoga mjesta u drugo, tako da je Abduhu u djetinjstvu osjetio teškoće zemljoradničkoga načina života u Egiptu. Vjerovatno zato što mu je bio najmlađi sin, što je bio izuzetno nadaren i što mu se materijalno stanje donekle popravilo, Abduhuov otac omogućava svome najmlađem sinu kvaliteno obrazovanje, koje nije mogao obezbijediti starijim sinovima. Angažuje mu privatnoga učitelja, koji ga vodi kroz prve razrede obrazovanja i pomaže mu da za nepune dvije godine postane hafiz, tj. da nauči cijeli Kur'an napamet. Nakon toga, šalje ga u čuvenu džamiju El-Ahmedi u Tanti, gdje se školuje izvjesno vrijeme, naročito iz oblasti tedžvida, tj. ispravnoga učenja Kur'ana. Zatim se Abduhu 1864. godine upisuje u Azharovu školu, također u Tanti, ali u njoj ne ostaje dugo. Naime, zastarjeli metodi predavanja, naročito iz pojedinih disciplina arapskoga jezika, razočarali su ga, tako da je bio izgubio volju za učenjem i pomirio se s tim da nema predispozicija za napredovanje u nauci.
Vraća se u rodno mjesto, s namjerom da živi od poljoprivrede, kao i njegova starija braća. Razmišljajući o tome da više ne napušta rodno mjesto, iste godine se ženi, sa svega šestnaest godina. Međutim, njegov se otac nije htio pomiriti s tim, pa ga ubrzo ponovo šalje u Tantu, radi nastavka školovanja. Ali, Abduhu ne ide u Tantu, nego se sakrije u jednome obližnjem mjestu Kunejsetu Adrin, gdje petnaest dana boravi kod očeva dajdže, koji se zvao šejh Derviš Kadr. Taj oronuli šejh svojim metodama za samo petnaest dana uspijeva u potpunosti promijeniti Abduhuov zaključak o vlastitoj nesposobnosti za školovanje i ponovo u njemu budi želju za izučavanjem nauke. To je bila prava prekretnica u Abduhuovom životu. Naime, šejh Derviš je bio učen u vjerskim znanostima i dobro je poznavao discipline arapskoga jezika a imao je blagu narav i lijepe metode u podučavanju, tako da je uspio Abduhuu pojednostaviti i objasniti sve ono što mu se do tada činilo komplikovanim i nesavladivim. Između ostalog, pokazao mu je kako će sa ljubavlju i interesovanjem prilaziti kur'anskome tekstu, ulazeći u njegovo značenje i smisao, a ne recitirati ga ne razmišljajući o njegovome značenju. Šejh Derviš je bio sufija šazilijskoga tarikata, pa je kod Abduhua probudio i interesovanje za tesavvuf, te kroz to i novi način poimanja svijeta i događaja oko sebe, što mu je, sveukupno, dalo dodatni poticaj za nastavkom školovanja. Sam Abduhu o tome kaže: 'Sve moje brige su nestale, osim brige za usavršavanjem u nauci i poboljšanjem vladanja; a prema tim novim ciljevima mojih želja mogao me je povesti samo šejh Derviš Kadr, koji me je oslobodio iz zatvora neznanja otvarajući mi vrata saznanja, koji je s mene pokidao sve one lance koji nas vežu dok slijepo ponavljamo sve što nam kažu i poveo me ka istinskoj vjeri. Ovaj šejh bješe za mene ključ sreće (...); on mi je otvorio oči za sve prirodne sposobnosti kojih do tada nisam bio svjestan.' Nakon tih petnaest dana provedenih kod šejha, Abduhu ponovo odlazi u Tantu (u oktobru 1865. godine), gdje provodi svega nekoliko mjeseci, da bi se početkom 1866. godine upisao na čuveni univerzitet El-Azhar u Kairu. Sa šejh Dervišem dolazio je u kontakt krajem svake školske godine, kada bi se vratio u svoje rodno mjesto. Na taj način s njim je ostao u vezi sve do šejhove smrti. Jedno vrijeme Abduhu se sve više interesovao za tesavvuf i misticizam, čak do te mjere da se uveliko bio odvojio od svijeta, povlačio se u osamu i živio asketskim životom. I od takvih ideja opet ga je odvratio šejh Derviš, kada se s njim sreo u ljeto 1871. (ili 1872.) godine. On mu je ukazao na nužnost njegova angažmana među ljudima koji su imali potrebu da se okoriste njegovim do tada stečenim znanjem. Nakon toga, Abduhu i sam počinje pisati članke i određena djela, izdajući već 1874. god. djelo Risaletu-l-waridat, koje govori o mističnim inspiracijama. Afganijev utjecaj Prema svjedočenjima mnogih, na Azharu u to vrijeme nastavno-naučni proces nije bio na odgovarajućem nivou, zato što se radilo u slabim materijalno-tehničkim uslovima, te zato što su se primjenjivale zastarjele metode, gdje se insistiralo samo na pukom ponavljanju naslijeđa prethodnih generacija. Vrlo malo je bio prisutan duh inovacije, osvježenja i pristup problemima na noviji način, uključujući i donošenje novih odgovora na mnogobrojna novonastala pitanja i probleme. Abduhu je bio sklon upravo tome, ali je pravoga vođu u tome pogledu našao tek u ličnosti Sejjida Džemaludina Afganija, 'filozofa Istoka', kako ga mnogi nazivaju. Džemaluddin Afgani bio je afganistanski učenjak, novinar i političar, koji je zbog političkih preokreta u Afganistanu morao napustiti svoju domovinu, nakon čega je proputovao mnoge muslimanske, te neke evropske zemlje. Vrlo dobro je poznavao islamske nauke, discipline arapskoga jezika, historiju, filozofiju, fiziku, astronomiju, retoriku, tesavvuf, itd. Sve to je iskoristio na putu reformizma u islamskome svijetu, radeći na osvješćenju novih generacija i sanjareći o skoroj revoluciji svih muslimana, koji će se otrgnuti od utjecaja Zapada i formirati jedinstvenu, savremenu državu. S takvim idejama on dolazi u Egipat 1872. godine, gdje nije mogao proći nezapažen, pa i Abduhu vrlo brzo stupa s njim u kontakt. Od prvoga susreta Afgani je izvršio snažan utjecaj na mladoga Abduhua, tumačeći mu određene kur'anske ajete na sasvim novi način i budeći u njemu želju za novim i drugačijim, te za reformama na svim poljima. I Afgani je u Abduhuu primijetio veliki talenat i snažnu volju, zbog čega je s njim provodio dosta vremena, prenoseći na njega svoje ideje. Između ostalog, zajednički su iščitavali određena djela, prije svega iz oblasti mistike, logike, filozofije, te neka vjerska djela. Uspio ga je zainteresovati i za savremena djela pisana na zapadnim jezicima, da Abduhu odlučuje naučiti francuski jezik, što mu, u kratkom vremenskom periodu, polazi za rukom. Nakon toga to znanje koristi za čitanje određenih djela na francuskome jeziku. Vidjevši u Abduhuu izraziti talenat, Afgani ga nagovara da se počne obraćati široj čitalačkoj publici, kroz pisanje članaka, što on i prihvata, te počinje pisanje čitave serije članaka, koju je objavljivao sve do svoje smrti. Tako je od septembra 1876. godine počeo objavljivati članke u časopisu 'El-Ahram' (Piramide), koji i danas izlazi. Tokom vremena njih dvojica su postali toliko bliski, da je ocijenjeno kako je Afgani bio Abduhuov učitelj ali i najbolji prijatelj. Druženje sa Afganijem Abduhua je potpuno promijenilo, tako da je dotadašnji svijet mističnih snova zamijenio realnošću, te je od povučenog i tihog askete postao gorljivi zagovornik reformi i napretka. Glavna razlika između njih dvojice ogledala se u tome što je Afgani bio revolucionar koji se zalagao za vanjsku promjenu postojećeg stanja stvari a onda popravljanje iznutra, dok je Abduhu bio reformator, koji je vjerovao da se prvo mora podići svijest naroda, da bi kao rezultat toga moglo doći i do vanjskih promjena. Uz mnoge druge aktivnosti, Abduhu je 1877. godine položio završne ispite na El-Azharu, na kojima je
pokazao izuzetno znanje i talenat, zbog čega je već naredne godine postavljen za profesora na toj čuvenoj visokoškolskoj ustanovi, te na Daru-l-ulumu i Medrestu-l-elsin. Predajući, između ostalog, historiju islama, on je posebno isticao Ibn Halduna i njegovu Mukaddimu, pokušavajući na taj način plasirati svoje reformatorske ideje u politici i društvu. Međutim, on tu ne ostaje zadugo, jer 1879. godine dolazi do smjene vlasti u Egiptu, što rezultira protjerivanjem Afganija izvan zemlje i vraćanjem Abduhua u rodno mjesto sa zabranom javnog djelovanja, uključujući predavanja i pisanje djela i članaka. Otprilike godinu dana nakon toga, politička situacija ponovo se mijenja, tako da Abduhu u septembru 1880. godine biva imenovan za urednika časopisa El-Veqa'i'ul-Misrijje, što s uspjehom radi do maja 1882. godine. U tome periodu on razrađuje svoje reformatorske ideje, stavljajući akcenat na reformu obrazovanja, te širi krug istomišljenika i saradnika navedenoga časopisa. Progonstvo iz Egipta Krajem 1881. i početkom 1882. godine Abduhu učestvuje u poznatoj Urabijevoj nacionalnoj revoluciji, što je britanskome okupatoru bio dovoljan razlog da ga, u okviru procesa protiv vođa te revolucije, kazni krajem 1882. godine, protjerivanjem iz Egipta na tri godine i tri mjeseca. On odlazi u Bejrut, gdje nastavlja svoju aktivnost i predavanja, tako da i tamo stiče znatan broj simpatizera i istomišljenika. Krajem 1883. godine Afgani ga poziva da mu se pridruži u Parizu, što on s radošću prihvaća i već početkom 1884. godine nastavlja se njihovo druženje i zajednički rad u Parizu. Ubrzo oni osnivaju političko udruženje koje su nazvali kur'anskim terminom 'El-Urwetul-wusqa' (Neraskidiva veza), što je aludiralo na zadatak koji su sebi postavili, tj. na rad na planu ujedinjenja muslimanskih naroda. U okviru toga udruženja njih dvojica su počeli izdavati istoimeni časopis, čiji se prvi broj pojavio 13.3.1884. godine. Iako je časopis izlazio svega osam mjeseci, uz izdatih osamnaest brojeva, odigrao je značajnu ulogu, jer je izvršio snažan utjecaj na određene krugove u islamskome svijetu. Budući da su i okupatori a i mnogi muslimanski vlastodršci uvidjeli opasnost od toga časopisa, on je zvanično zabranjen, kao i aktivnost Afganija i Abduhua na tome planu. To biva povodom da se njih dvojica ponovo raziđu, pa Abduhu krajem te godine kratak period boravi u Tunisu, da bi se već početkom 1885. godine ponovo obreo u Bejrutu. Tu dolazi na topao prijem i ponudu da predaje vjerske predmete na tamošnjoj medresi, te on naredne tri godine provodi u Bejrutu. Za to vrijeme dodatno izučava islamske znanosti, piše i prevodi knjige, te vrši utjecaj na mnoge istaknute ljude, pisce i mislioce. Ponovo u Egiptu Ipak, čim mu je dozvoljeno da se vrati u Egipat, on to i čini, 1889. godine, gdje biva imenovan za sudiju, a već 1891. godine i za sudiju apelacionog suda. Za vrlo kratko vrijeme on stiče dobar uvid u stanje egipatskoga sudstva, te predlaže određene promjene, koje su rezultirale ozbiljnom reformom u sudstvu i podizanjem nivoa egipatskih sudova. Pored toga, on iskazuje stalno interesovanje za sudbinom Azhara, za koji je očekivao da će biti intelektualni centar Egipta, pa i cijeloga islamskog svijeta. Na njegovu inicijativu egipatska vlada 1894. godine osniva Administrativni odbor Azhara, koji je imao zadatak da prati provođenje dotadašnjih, te uvođenje novih reformi na tome čuvenom univerzitetu. Kao član toga odbora, on čini mnogo na unapređenju nastave na Azharu, te na poboljšanju njegova materijalnog stanja i uslova u kojima su studenti boravili i učili. Njegovom zaslugom uvode se neki novi predmeti a on lično predaje slijedeće: akaid, tefsir, retoriku i logiku, na način kojim je izazvao veliko interesovanje studenata. Najistaknutija funkcija na koju je Abduhu postavljen bila je funkcija muftije Egipta - kao najviši položaj u vjerskoj hijerarhiji - na koji je postavljen 1899. godine i na kojem je ostao do smrti. Najviše interesovanja izazvale su njegove fetve kojima je dozvolio jedenje mesa životinja koje zakolju jevreji ili kršćani, te kamatne kredite. Zbog svojih zasluga na planu političkih reformi, 1899. godine imenovan je i za člana tadašnje skuštine Egipta (Medžlisu-š-šura). Uz sve to, njegovim naporom, 1900. godine osnovano je islamsko dobrotvorno društvo 'El-Džem'ijjetul-hajrijjetu', za čijeg je predsjednika on izabran. Nekoliko mjeseci pred smrt on podnosi ostavku na to mjesto. Umire u julu 1905. god. Abduhuova djela Iako je imao izuzetno buran život, te i pored toga što je obnašao različite funkcije u svojoj karijeri, Abduhu je nalazio vremena i za pisanje, tako da je napisao veći broj djela, što originalnih što prevedenih, rasprava i članaka. U radovima o njegovoj biografiji navode se slijedeća djela: 1. RISALETUL-VARIDAT - njegovo prvo djelo, inspirisano tesavvufom, napisano 1874. god. 2. Komentar na akaidsko djelo EL-AKAIDUL-ADUDIJJE - napisano 1876. god. 3. EL-AKIDETUL-MUHAMMEDIJJE - napisano 1877. god.
4. EL-URVETUL-VUSQA - zbirka članaka koje je Abduhu napisao u istoimenome časopisu; objavljena prvi put 1910. god. 5. Komentar na djelo NEHDŽUL-BELAGA, koje se pripisuje Aliji ibn Ebi Talibu – prvo izdanje 1885. god. 6. Prijevod Afganijeva djela ER-REDDU ALED-DEHRIJJIN (Odgovor ateistima) – I izd. 1886. god. 7. ŠERHU MEKAMAT BEDI'IZ-ZEMAN EL-HEMEZANI – komentar Hemezanijevih mekama, objavljeno 1889. god. 8. RISALETUT-TEVHID – akaidsko djelo; po mnogima, Abduhuovo najznačajnije djelo; I izd. 1897. godine, a poslije izdavano mnogo puta; na našem jeziku objavljeno je u Sarajevu 1989. godine, u prijevodu Muharema Omerdića 9. Komentar na EL-BESAIRUN-NUSAJRIJJE od Umera ibn Sehlan es-Savija – djelo iz oblasti logike; I izd. 1898. god. 10. TAKRIR FI ISLAHIL-MEHAKIMIŠ-ŠER'IJJETI – o reformi šerijatskih sudova, 1900. god. 11. EL-ISLAMU VER-REDDU ALA MUNTEKIDIH – 'Islam i odgovor njegovim kritičarima' – djelo objavljeno 1900 godine, a 1905. godine objavljeno i na francuskom jeziku 12. EL-ISLAMU VEN-NASRANIJJETU ME'AL-ILMI VEL-MEDENIJJETI – o islamu, kršćanstvu, savremenoj nauci i civilizaciji – djelo od izuzetne važnosti u oblasti islamske apologetike; nastalo kao odgovor sirijskome piscu Faragu Antunu, objavljeno 1902. god. 13. HADIS FELSEFIJJ ME'A HERBERT SPENSER – Filozofski dijalog sa Herbertom Spenserom o: Bogu, istini i snazi; 1903. god. 14. TEFSIRU SURETIL- ASRI – 'Tumačenje sure El-Asr', 1903. god. 15. TEFSIRU DŽUZ'I AMME – 'Tumačenje Amme džuza', 1904. god. 16. FETAVA IDŽTIMA'IJJE – fetve o društvenim pitanjima, 1904. god. 17. RESAIL SIJASIJJE ILA BLINT – 'Politička pisma Blintu', engleskome piscu i pjesniku, 1904. god. 18. TEFSIRU SURETIL-FATIHA – 'Tumačenje sure El-Fatiha', 1905. god. 19. TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM – tumačenje Kur'ana, koje je započeo Abduhu a nastavio njegov najistaknutiji učenik, Muhammed Rešid Rida. 20. FIL-MANTIKI LIŠ-ŠEJH – zbirka Abduhuovih predavanja iz logike, koja su, ustvari, komentar Taftazanijeva djela iz logike: 'Tehzibul-mantik'. Pored tih djela, Abduhuovi biografi navode i njegova djela koja su ostala u rukopisu (RISALE FI ILMILVAD'I; DURUS FIL-IFTA', itd), te djela koja su djelimično ili u cijelosti zagubljena (RISALE FI VAHDETILVUDŽUD; TARIHU ISMAIL-BAŠA – 'Biografija Ismail-paše'; NIZAMUT-TERBIJJETIL-MISRIJJE – o odgojnoobrazovnom sistemu Egipta; TARIHU ESBABIS-SEVRETIL-URABIJJE – o historijatu Urabijeve revolucije; itd.) O životu i djelu Muhammeda Abduhua na arapskom jeziku postoji više djela, različitih autora, kao što su: Osman Emin, Mustafa Abdurazik, Abbas Mahmud el-Akkad. Ipak, najpoznatije djelo na tu temu jeste TARIHUL-USTAZIL-IMAM – BIOGRAFIJA PROFESORA I IMAMA (Muhammeda Abduhua), djelo njegovog najpoznatijeg učenika Muhammeda Rešida Ridaa, štampano u tri velika toma... Šejhul-Islam MUHAMMED IBN ABDU-L-VEHAB
Šejhovo rodjenje i uzrast Šejhul-Islam, Muhammad bin Abdul Wahab se rodio 1115 godine po Hidžri u gradu Uyainah, 70 km sjeveroyapadno od Rijada, u Zemlji dvaju Harema. Pripadao je visoko obrazovanoj i poštovanoj porodici; njgov otac šejh Abdul Wahab bin Sulejman, jebio poštovani šejh poznat po pravednosti, nasljedstvo njegovog oca Sulejmana bin Alija, reisa uleme i vrlo sposobnog u predavanjima, jeziku i hutbama. Školovanje Šejhul-Islam je stekao svoje prvo školovaje od svoga oca. Bio je izrazito inteligentan, pa je postao hafiz u svojoj 10 godini. Izučavao je knjige tefsira, hadisa i fikha. Osim toga, veoma je volio da izučava djela uleme ranijih generacija, naročito djela Šejhul-Islama ibn Tejmije kao injegovog učenika ibn Qajima. Bio je dobar poznavaoc svih njihovih djela. Kad je postao punoljetan, otišao je da obavi hadž, i da se podučava kod uleme iz Mekke. Zatim je nastavio za Medinu, gdje takođe sreće poznatu ulemu toga vremena, i gdje stiče znaje kod prije svega dva šejha: Abdullaha bin Ibrahima bin Saida an Nedždija i Muhammada Hajat Sindija. Nakon toga odlazi za Irak i Basru gdje stiče još znanja. Stanje u Nedždu U to vrijeme , stanovništvo Nedžda je bilo zapalo u mušrička djela i predislamske obrede. Stjenje, kaburi , pećine, zli duhovi i luđaci su se smatrali svetcima. Bezosnovne priče i bajke su bile zamjenile Kuran i Hadis. “Ulema” koja je bila zainteresovana za dunjalučke koristi je još više zavodila stanovništvo.Društvo je bilo pod kontrolom magičara i lažnih proroka. Niko se nije usuđivao da im se suprotstavi. Ni Mekka ni Medina kao ni Jemen nisu bile pošteđene ovog džahilijeta i širka.
Početak Dawe Šejh je bio žestoko potrešen stanjem stanovništva. Još više ga je bolilo što niko nije bio spreman da povede narod iz ovoga mraka na pravi put. Bilo je očito da takvo djelo vodi u direktan sukob sa ovim nasilnicima, jer su si oni pribavljali dunjalučke koristi od ovakvih djela. To je značilo da se treba spremiti za sve oblike torture i otpora koje ce sebični dunjalučari pružiti. Ali Šejh je bio odlučan da povede džihad protiv džehla i širka. Njegova dawa je počela pozivanje naroda u tewhid i upućivanjem prema Kuranu i Sunetu. Pozivao je ulemu da se strogo drži Kurana i Suneta. Žestoko se borio protiv slijepog slijeđenja bilo koga ili bilo koje alima, ako su im se pogledi razlikovali od Kurana I Suneta. Šejh je bio hrabar i pun želje za radom. Držao je dersove, rezgovarao sa ulemom i pozivao ih da mu pomognu u borbi protiv širka. Mnoga ulema Mekke, Medina i Jemena mu se odazvala i podržala ga. Ali bilo je i mnogih sebičnih “alima” koji su ga kritikovali i držali se daleko od njegovog poziva. Mnogo puta su se takvi digli protiv šejha, ali je on i nakon toga nastavljao svoju dawu. Putujući kroz Zabir, Ahsa, Huraimala, stigao je u Ujainu. Dolazak u Ujaina U to vrijem, Ujenomje vlado Osman bin Hamid bin Mamar. On je bio obradovan šejhovim dolaskom, i obećao mu svaku vrstu pomoći u njegovoj dawi. Ovdje je šejhova dawa doživjela veliki uspjeh, a on samje postao čuven i omiljen među narodom., pa su mu ljudi počeli se odazivati i dolaziti sa svih strana. Uz pomoć emira ove pokrajine, šejh je uspio da očisti ovo područje od raznih “svetih” kamenja i drugih oblika širka. Popularnost šejha je bila velika. Jedne prilike je čak došla jedna žena i priznala da je počinila blud, pa je tražila da bude kažnjena. Šejh je prvo provjerio, da li je ona mentalno zdrava, da li ovo čini dobre volje ili je na to prisiljena. Kad se sve ovo istražilo i vidjelo da je to njena lična želja, šejh je presudio o radžmu (kamenovanju- šerijatskoj kazni za zina). Napuštanje Ujaine i prelazak u Dariju Kad je emir Ahse i njene okoline, Suleiman bin Uraiar, saznao za popularnost šejha među narodom, pobojao se za svoju vlast i odlučio da ga uništi. Tako je on zaprijetio emiru Osmanu, kod kojeg se šejh nalazio, i naredio mu da ubije šejha. Emir Osman je bio puno slabije moći od Suleimana, pa je on upoznao šejha sa novonastalom situacijom i predložio mu da učini hidžru u Dariju. Stanovništvo u Dariji je dobro poznavalo šejha i njegovu dawu. Emir tamo je bio Muhamed bin Saud, koji kad je čuo za dolazak šejha na njegovo područje, otišao i lično ga posjetio. Muhamed bin Saud je bio iz pobožne porodice i sam je bio zainteresovan za islam. Njemu se svidjelo šejhovo pozivanje u tewhid, njegova borba za Kuran i Sunet. Pristanak na širenje dawe Šejh im je objasnio kako susul savs i njegovi ashabi činili dawu i džihad na Allahovom putu, izdržavali sve nevolje i činili sve šta su mogli ulažući sve napore. Šejh je upoznao emira sa svim ovim i uvjerio ih da im Allah garantuje Svoje zadovoljstvo na Ahiretu i pobjedu na ovom svijetu, ukoliko se budu iskreno predali borbi na Njegovom putu. Ibn Saud je pristao na ovo i obečao svoju pomoć. Darija, centar dawe To je postalo vrijeme kad se šejh osječao da se nalazi u okruženju koje ga podržava, i koje je više odgovaralo njegovoj dawi. On je u tome vidio zlatnu šansu da uči mase. Na njegovim dersovima bili su prisutni svi emir i njegova porodica kao i beduini iz okolnih mjesta. Šejh je držao dersove tewhida, Kuran, hadis, fikh kao i arapski jezik. Darija je tad doživjela procvat, jer su se ljudi iz okolnih mijesta počeli doseljavati tražeći znanje. Kao što mu je popularnost rasla kod naroda, tako je rasla i mržnja fasika prema njemu, pa su počeli širiti lažnu propagandu, potvarajući šejha za sve i svašta. Šejhova istrajnost i iskrenost je učinila da se jedan dio njegovih protivnika okrenu i postanu njegovi saveznici. Šejh je takođe pozivao pored dawe, i u džihad. Delegacije sa cijelog Arapskog poluostrva su mu dolazile, davale obečanje da će širiti tewhid u svojim pokrajinama i naredjivati dobro i zabranjivati zlo. Emir Ujeine ga je pozvao da ponovo dođe kod njih i nastavi svoju dawu,ali je šejh odlučio da ostane gdje se nalazi. Mnoge delegacije su poslate i u zemlje Šama da uče ljude čistome islamu. Odgovor vladarima Kao što je pozivao običan narod, tako je šejh pozivao vladare da se okrenu od širka i vrate islamu. Poslao je pisma vlastima i ulemi u Nedždu, Rijadu, Khardžu, Qaemu, Hajelu, Wašimu, Sudeiru, Ahsi, Mekki,
Medini, kao i Siriji, Jemenu, Indiji, Iraku.Mnoga ulema ovih zemalja mu se odazvala. Oni su nastavili borbu za čisti islam u svojm mjestima, inspirisani šejhovim djelm. Smrt Šejh je cijeli svoj život posvetio islamskoj dawi i džihadu sa krajnjom iskrenošću. Šejh je preselio u Zul Kadetu 1206 godine po hidžri(1792). Resultat dawe Resultat njegove dawe, džihada i krajnjeg napora u periodiu od 50 godina na Allahovom putu, bio je da je cijela pokrajina Nedžd vraćena u Islam. Napušteni su svi oblici širka i narod se vratio u Islam. Napušteno je slijepo slijeđenje predaka i tradicija i uspostavljen je šerijat. Uspostavljena je institucija koja je naređivala dobro a zabranjivala zlo. Mir je zavladao ovim područjem, kako u gradovima tako i u pustinji. Nakon preselenja šejha ra, njegovi sinovi i učenici su nastavili širenje dawe i džihada na Allahovom putu. Među njegovom djecom, najaktivniji su bili šejhovi: AbdAllah bin Muhammad, Husein bin Muhmad, Ali bin Muhammad i Ibrahim bin Muhammad; među unucima šejhovi: AbdurRahman bin Hasan, Ali bin Husein, Suleiman bin AbdAllah Neka od šejhovih djela Kitabu Tewhid Kitabu Kabair Kešf a Šubuhat Muhtasar siratu Resul Masail Džahilija Usul Iman Fadail Kuran Fadail Islam Madžmuatu Hadis Muhtasar insaf we šer Kabair Usulu Selasa Adabi mashi ila salat MUHAMMED B. IDRIS EŠ- ŠAFI’I
Imam Šafija jedan je od najvećih islamskih učenjaka. Teško je odgonetnuti da li je njegov doprinos veći u hadisu ili fikhu? Zna se da je udario temelje i jednoj i drugoj znanosti!Ubraja se u obnovitelje islama u II hidžretskom stoljeću! Allahov Poslanik, s.a.v.s, i imam Šafija imali su zajedničkog pretka! Puno ime mu je Ebu Abdullah Muhammed b. Idris b. el-Abbas b. Osman b. Šafi'i b. Es-Saib b. Ubejd b. Abdu Jezid b. Hašim b. el-Muttalib b. Abdu Menaf b. Kusajj el-Kureši el-Muttalibi eš-Šafi'i el-Mekki. Abdu Menaf je zajednički predak Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s, i imama Šafije, pa, otuda, za Šafiju kažu da je bio amidžić Vjerovjesnika, s.a.v.s! Nazvan je eš-Šafi'i po svom pradjedu Šafi'u, koji se ubraja u generaciju mlađih ashaba, obzirom da je Allahovog Poslanika, s.a.v.s, sreo kada je imao desetak godina. Otac njegovog pradjeda Šafi'a es-Saib prešao je na islam na dan bitke na Bedru. Majka mu je porijeklom iz plemena el-Ezd. Rođenje i djetinjstvo: Svi autori spominju da je Imam Šafija rođen 150. god. po Hidžri, dakle, one godine kada je umro velikan islamske znanosti Ebu Hanife. čak se navodi, u nekim izvorima, da je rođen iste noći u kojoj je umro Ebu Hanife! Kada je u pitanju mjesto njegova rođenja, postoje izvjesna razilaženja. Tako se spominju: Gaza, Askelan, Jemen i dr. Međutim, većina autora, očito je, preferira Gazu u Palestini, citirajući samog imama Šafija, koji je izjavio: Rođen sam u Gazi, 150. god. Kada sam imao dvije godine, majka me je prenijela u Mekku! Inače, njegov otac je umro mlad, pa je Imam Šafija odrastao u krilu majke, bez oca. Od samog rođenja dalo se primijetiti da će to dijete bili značajna ličnost u islamskom svijetu, što potvrđuje i san njegove majke koji bilježe brojni islamski izvori, u kome se kaže da je ona, rađajući Šafiju, vidjela kako se rađa zvijezda koja je pala na Misir, nakon čega su se njezini dijelovi raspršili i na ostala područja! To su tumači snova protumačili tako što su rekli da je rođen veliki učenjak, čije će učenje izuzetno djelovati na Egipat, ali će njegovo znanje doprijeti i do svih ostalih područja! Imam Šafija se intelektualno razvija i odgaja u periodu abbasijske dominacije, u vremenu procvata brojnih naučnih disciplina, nastanka različitih idejnih usmjerenja i izuzetnog porasta prevođenja različitih djela sa drugih jezika.
Vrlo rano je naučio Kur'an napamet. Neki izvori bilježe da je tada imao samo sedam godina. Nakon toga je počeo izučavati hadis i hadiske znanosti. Sa deset godina je naučio napamet Malikovo djelo El-Muvetta', a onda se dao na izučavanje šerijatskopravnih znanosti. Nakon toga, izvjesno vrijeme uči arapski jezik i pjesništvo, u čemu je postao izuzetno poznat! Uz izučavanje znanosti, njegov omiljeni hobi bilo je gađanje u čemu je postigao maksimum. Od deset pokušaja gađanja strijelom imao je devet ili svih deset pogodaka, što je bilo nedostižno za njegove suvremenike! Inače, Imam Šafija je prvo učio u Mekki. Tu je ima brojne učitelje i puno je naučio. Usavršavanje je nastavio u Medini, uglavnom, slušajući imama Malika, od koga je dosta naučio i sa njim je ostao sve do njegove smrti 179. god. po Hidžri, povremeno obilazeći svoju majku koja je ostala u Mekki. Učitelji: Imam Šafija je učio u više tadašnjih islamskih naučnih centara. U početku je, svakako, najviše naučio u Mekki. Prvi učitelj koji je ostavio nesumnjiv utjecaj na ovog velikana, posebno u domenu šerijatskopravnih znanosti, bio je Muslim b. Halid ez-Zendži. Od ostalih učitelja u Mekki izdvajamo: Sufjan b. Ujejne, Se'id b. Salim el-Kadah, Davud b. Abdurrahman el-Attar, Abdulhamid b. Abduzlaziz b. Ebi Davud i Fudajl b. Ijad. U Medinu odlazi kada je navršio dvadeset godina, i uz, imama Malika, najviše je naučio od Ibrahima b. Ebi Jahjaa el-Medenija, Abdulaziza ed-Deraverdija, Attara b. Halida, Isma'ila b. Dža'fera, Ibrahima b. Sa'da i Muhammeda b. Se'ida b. Fudejka. U Jemenu susreće Mutarrifa b. Mazina, Hišama b. Jusufa el-Kadija, Jahjaa b. Hassana i dr. U Iraku uči od Muhammeda b. Hasana, učenika Ebu Hanife, Veki'a b. El-Džerraha, Hammada b. Usame elKufija, Isma'ila b. Atijje el-Basrija, Abdulvehhaba b. Abdulmedžida el- Basrija i dr. Značajno je napomenuti da su Šafijini učitelji bili raznih naučnih usmjerenja i profila. Među njima nalazimo predstavnike tradicionalne hadiske škole, one koji su preferirali analogiju, mu'tezilijsko i ši'ijsko učenje do onih koji su zastupali stavove suprotne njegovom mezhebu! To će uveliko doprinijeti proširenju njegovih vidika i obuhvatnijem pristupu brojnim problemima! Tako Šafija uči hadis i analogiju u Bagdadu od Muhammeda b. Hasana, Ebu Hanifinog učenika, izuzetnog hanefijskog pravnika, koji slovi kao jedan od najznačajnijih Šafijinih učitelja i koga je on izuzetno cijenio i respektirao. Muhammed b. Hasan je, takođe, respektirao svoga učenika Šafiju, tako da je volio sastanke i kružoke sa njim, više nego sastanke sa halifom! Učenici: Kako god je imam Šafija imao brojne učitelje, broj njegovih učenika je, takođe, bio veliki. Od njega nisu učili samo učenici, već su to činili čak i njegovi učitelji od kojih je on, u početku, učio, a takođe i njegovi savremenici imami, sa kojima se družio i raspravljao o raznim islamskim disciplinama. Posebno su iskoristili njegovo znanje iz hadisa i fikha. Od njegovih učenika posebno se ističu: - U Mekki: Ebu Bekr el-Humejdi, Ibrahim b. Muhammed b. El-Abbas, Ebu Bekr Muhammed b. Idris, Musa b. ebi el-Džarud i dr. - U Bagdadu: Hasan es-Sabah ez-Za'ferani, Husejn b. Ali el-Kerabisi, Ebu Sevr el-Kelbi, Ahmed b. Muhammed el-Eš'ari el-Basri i dr. - U Egiptu: Harmele b. Jahja, Jusuf b. Jahja el-Buvejti, Isma'il b. Jahja el-Muzeni, Muhammed b. Abdullah b. Abdulhakem, er-Rebi' b. Sulejman el-Džizi i dr. Najistaknutiji Šafijin učenik bio je, nesumnjivo, Ahmed b. Hanbel. Kada su ga, jednom prilikom, pitali o njegovom učitelju, on je s ponosom izjavio: Allah je nama sa imamom Šafijom milost ukazao! Inače, mi smo učili i bilježili od drugih dok nismo upoznali imama Šafiju. Kada smo čuli njegovo izlaganje, ustanovili smo da je on znaniji od drugih. Od njega smo saznavali danima i noćima. Allah mu se smilovao - svako dobro smo od njega vidjeli! Ahmed b. Hanbel nije izostajao iz kružoka koga je vodio Imam Šafija. Tako ez-Za'ferani primjećuje: Nikada nisam otišao u Šafijin naučni kružok a da nisam u njemu našao Ahmeda b. Hanbela! U sezoni hadža i drugim prilikama Šafija je držao predavanja u Haremi-šerifu u Mekki. Tada je veliki broj zainteresiranih i željnih znanja slušao od njega i prenosio dalje. Jednom prilikom je Ahmed b. Hanbel došao Ishak b. Rahevejhu, inače učitelju imama Buharija, i pozvao ga: Ustani, Ebu Ja'kube, da vidiš čovjeka kakvog tvoje oči do sada nisu vidjele! I doveo ga je do mjesta gdje je Šafija držao predavanje. Imam Šafija se iz Mekke vraća u Bagdad 195. god., gdje ga dočekuju učenjaci raznih profila i tada piše poznato djelo Er-Risala u kojem je udario temelje usuli fikhu. Odatle odlazi 199. god. u Egipat i tamo se nastanjuje do kraja života. Tu je napisao brojna djela i odgojio brojne generacije budućih učenjaka. Obilazili su ga učenici iz Šama, Jemena, Iraka i drugih područja, koristeći njegovo zavidno znanje. Imam Šafija bi počinjao sa predavanjem Kur'ana – kako navodi er-Rebi' b. Sulejman – kada bi završio sa sabah-namazom. Hadis je tumačio kada bi Sunce već izašlo. Kada bi Sunce već poskočilo na horizontu otvorio bi razgovor i diskusije o održanim predavanjima, a nakon toga, pa sve do podne-namaza, dolazile bi grupe učenika željne arapskog jezika, gramatike, sintakse i pjesništva.
Tako je imam Šafija svakodnevno šest sati držao predavanja iz različitih oblasti i to je rezultiralo velikom grupom izvanrednih učenika koji će kasnije biti svjetionici islamskog ummeta u različitim naučnim disciplinama! Djela: Od brojnih djela koja je napisao imam Šafija, izdvajamo: 1.- Kitabu-r-risale: Ovo djelo je napisao po nagovoru Abdurrahmana b. Mehdija. Djelo tretira pitanja usulifikha, a bilo je postaknuto od strane muhaddisa toga vremena. Djelo je pisao 195. godine, za vrijeme boravka u Bagdadu. Nakon završetka tog djela Abdurrahman b. Mehdi je izjavio: Nisam znao da je Allah stvorio ovakvog čovjeka! Kada je preselio u Egipat napisao je novu verziju tog djela. Neki tvrde da je stara verzija djela izgubljena i da do danas nije pronađena! Za to djelo El-Muzeni kaže: Pročitao sam ga 500 puta i svaki put sam u njemu našao neku novu korist! 2.- Kitabu-l-umm: Obuhvata konačnu verziju njegovog mezheba. Zna se da je imam Šafija dolaskom u Egipat i promjenom stanja i običaja, uveliko izmijenio neke svoje šerijatskopravne stavove, pa je djelo rezultat tih promjena. Ono sadrži preko 140 poglavlja! 3.- Kitabu-l-hudždžde, 4.- Kitabu-s-sijer, 5.- Kitabu-l-mebsut, 6.-Kitabus-sunen 7.- Kitabu Ali ve Abdullah, 8.- Kitabu-l-mensurat, 9.- Ihtilafu-l-hadis, 10.-Džima'u-l-ilmi, 11.-Ibtalu-l-istihsan, 12.-Ahkamu-l-Kur'an, 13.-Bejanu-l-fardi, 14.-Sifetu-l-emri ve-n-nehji, 15.-Fadailu Kurejš, 16.-Ihtilafu Malik ve-š-Šafi'i, 17.-Ihtilafu me'a Muhammed b. Hasan, 18.-Ihtilafu-l-irakijjin, 19.-El-Emali-l-kubra, 20.-El-Imlau-s-sagir, i dr. Njegov Musned i Sunen: Imam Šafija nije napisao zasebno hadisko djelo, kao što to nije učinio ni Ebu Hanife, već su to, kasnije, sakupili njihovi učenici. Tako je njegov Musned sakupio Ebu-l-Abbas Muhammed b. Ja'kub el-Esamm elEmevi en-Nejsaburi (umro 346. god.). U njega je uvrstio hadise koje je preuzeo od Šafijina učenika, erRebi' b. Sulejmana el-Muradija (umro 270.god.), a koji su navedeni u Šafijinim djelima El-Umm i ElMebsut. Postoji takođe i njegov Sunen a to je hadisko djelo u kome su sabrani hadisi koje prenosi Ebu Dža'fer etTahavi od Šafijinog učenika el-Muzenija. Oba djela su štampana. Njegov odnos prema hadisu: Njegov doprinos fikhu i usuli-fikhu je nemjerljiv. To bi se moglo reći i kada su u pitanju hadis i hadiska znanost. Kako god je udario temelje usuli-fikhu, tako je udario temelje i hadisu, posebno ako se uzme u obzir uspostavljanje pravila u domenu rivajeta/prenošenju hadisa i briljantne odbrane sunneta! On je bio izvor u pitanjima sunneta, kako primjećuje Ibnu-u-Salah, svima nakon njega! On se, u pogledu prihvatanja hadisa, razlikovao od Ebu Hanife i Malika. Tako je smatrao obligatnim postupati po hadisu čiji je lanac prenosilaca/sened autentičan a, uz to, spojen do Allahgovog Poslanika, s.a.v.s, makar i izlazio iz okvira prakse stanovnika Medine, što je uslovljavao Malik, ili brojne druge stroge uvjete koje je zagovarao Ebu Hanife! S pravom se može reći da njegovo djelo Er-Risale, kao i studije u djelu El-Umm, predstavljaju najdragocjenije štivo što su do sada učenjaci napisali u odbranu sunneta i njegovog mjesta u šerijatskom pravu! Nije, otuda, imam Šafija bez razloga nazvan Nasiru-l-hadisi/Pomagač hadisa ili Nasiru-sSunneti/Pomagač sunneta! Otuda Muhammed b. Hasan, Šafijin učitelj a Ebu Hanifin učenik, konstatira: Ako danas muhaddisi nešto kažu, onda je to izraženo Šafijinim jezikom! Ez-Za'ferani ide još dalje kada ističe: Muhaddisi su spavali, pa ih je probudio imam Šafija! Imam Šafija je, uz Kur'an, smatrao fundamentalnim izvorom hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On je odbacivao svoje(prethodno) mišljenje ako je oponiaralo hadisu. Otuda eksplicite napominje: Ako je hadis
vjerodostojan – to je moj mezheb! U drugoj verziji se navode njegove riječi: Ako nađete vjerodostojan hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s, postupajte po njemu, a moj govor ostavite! Sa koliko zanosa je Imam Šafija bio privržen hadisu, najbolje će nam oslikati riječi velikog Ahmeda b. Hanbela: Nisam vidio nikoga da više slijedi hadis od Šafije! Koliko, kostataciju da je Šafija bio hafiz u hadisu, navodi da je kompletno Malikovo djelo je imam Šafija dostigao u hadisu najbolje će ilustrirati riječi čuvenog Ibn Ferhuna, koji uz El-Muvetta' naučio napamet za samo devet noći!!! Imam Fahruddin er-Razi smatra da je imam Šafija bio veliki znalac u hadisu i hadiskoj znanosti, da je svojim zanimanjem obuhvatio čitavu lepezu hadiskih disciplina i da je bio najbolji pomagač sunneta! Takođe, Hafiz ez-Zehebi potvrđuje njegovu preciznu utemeljenost u hadisu, nazivajući ga hafizom hadisa, osobom koja je duboko prodrla u skrivene mahane hadisa i osoba koja je primala samo autentične predaje! Na kraju, Ez-Zehebi zaključuje da bi imam Šafija još više na planu hadisa doprinio, da je duže živio, kao što je bio slučaj sa drugim imamima! Imam Šafija je prvi, kako tvrdi El-Isnevi, koji je nešto napisao o nasih i mensuh/derogiranim i derogirajućim hadisima. Otuda imam Ahmed primjećuje: Mi nismo znali koji je derogirajući a koji derogirani hadis dok nismo sreli imama Šafiju! Ako citiramo poznatog hadiskog kritičara Ebu Zur'a er-Razija ustvrdićemo kakav je respekt Šafija uživao kod hadiskih stručnjaka u njihovoj oblasti. On kaže: Kod Šafije se ne može naći hadis u kome je on pogriješio!!! Slično tome zaključuje i Ebu Davud. Njegova opsesija hadisom, uz Kur'an i fikh, bila je prepoznatljiva i kroz stihove, koje je iza sebe ostavio u velikom broju. Tako na jednom mjestu kaže: Svako znanje izuzev Kur'ana, hadisa i fikha u vjeri, Najobičnije je gubljenje snage i vremena, Ako se znanje sa haddesena ne preuzima i ne mjeri, Onda je takvo znanje obično došaptavanje šejtana! Osobine i vrline: Imam Šafija bio je lijepe fizičke konstrukcije i lijepoga lica. Imao je lijep glas, pa su, dok je učio Kur'an, prisutni uživali i plakali. Bio je izuzetan govornik, pa ga je Ishak b. Rahevejh nazvao hatibom uleme. Krasile su ga brojne moralne vrline. Spomenimo samo neke: Jahja b. Me'in kaže: čak i da je laž kojim slučajem dozvoljena, njegove visoke moralne norme mu ne bi dozvoljavale da laže! Jednom prilikom, kako prenbosi Harmele b. Jahja, izjavio je: Nikada u životu nisam slagao, niti sam se zakleo Allahom! Njegova darežljivost bila je poslovična. Bilježi se da mu je jednom u blizini Mekke bio namješten šator u koji je primao ljude. Sa sobom je imao 10.000 zlatnika koje mu je halifa dostavio. Do kraja boravka u šatoru podijelio je potrebnima svih 10.000 zlatnika! Po Ibn Hadžeru ta brojka dosegla je 20.000 zlatnika! Bilježi se da mu je jednom prilikom sa jahalice pao bič, koji je jedan dječak podigao, obrisao svojim rukavom i dodao mu, na što mu je Imam Šafija podario sedam zlatnika! U drugoj verziji tvrdi se da mu je poklonio 50 zlatnika! Brojni izvori navode da je Imam Šafija noć dijelio na tri dijela.Prvu trećinu noći koristio je za učenje, saznavanje, pisanje i intelektualno sazrijevanje, drugu trećinu za ibadet, a treću za san i spavanje! Za njega se tvrdi, slično kao i za Ebu Hanifu, da je svakog mjeseca učio po 30 puta Kur'an, a za vrijeme ramazana čak 60 puta, i to sve u namazu! Posebnu ekstazu doživljavao je u namazu! Tako Ibrahim b. Muhammed primjećuje: Nikoga nisam vidio da ljepše klanja namaz i da ga bolje doživljava od Muhammeda b. Idrisa eš-Šafi'ija! Omer b. Nebate, primjećujući da nije vidio pobožnije osobe od imama Šafije, bilježi zanimljiv događaj: Šafija, Haris b. Lebid i ja otišli smo na Saffu. Haris, učenik Saliha el-Mirrija, imao je veoma lijep glas, pa je počeo učiti Kur'an. Kada je došao do riječi Allaha Uzvišenog: Ovo je dan u kome oni neće ni prozboriti i pravdanje im neće dozvoljeno biti! , vidio sam Šafiju kako mu se boja promijeni, koža zadrhta, poče se tresti i, na kraju, pade onesviješćen! Njegovi intelektualni dometi bili su, doista, visoki. Štogod bi pročitao, to bi i zapamtio! O kakvom intelektualnom kolosu se radilo najbolje ilustrira podatak da je od svog Muslim b. Halid ez-Zendžija dobio dozvolu da izdaje fetve kada je imao samo 15 godina!!! Intelektualna istančanost rezultat je, između ostalog, kako primjećuje imam el-Gazali, neprejedanja i minimalnog konzumiranja hrane. Taj eliksir imam Šafija otkriva u jednoj izjavi, koju prenosi Ibn ebi Hatim: Samo sam se jedanput najeo za 16 godina i tom prilikom sam stavio ruku u usta i povratio ! Učinio sam to zato što je sitost uzrok tromosti tijela, okorjelosti srca, iščeznuća pronicljivosti, povećanja sna i slabi osobu od ibadeta! Brojne su ga osobine i vrline krasile. Ko želi više saznati o tome, neka iščita zasebna djela napisana o ovom velikanu. Među ostalim, djela o njemu napisali su: Ebu Abdullah b. Omer er-Razi, Muhammed b. Husejn el-Aburi, Nasr b. Ibrahim el-Makdisi, Ibn ebi Hatim er-Razi, Ebu Bekr el-Bejheki, Abdurreuf elMunavi, Isma'il el-Adžluni, Ibn Hadžer el-Askalani i dr.
Imam Šafi u očima druhih Njegova pozicija postala je posebno značajna u očima islamskih učenjaka nakon tvrdnje velikog broja uleme da se na njega odnose riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s, o obnoviteljima vjere. Naime, radi se o hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a: Allah Uzvišeni će slati ovome ummetu na kraju svakih stotinu godina onoga ko će im obnoviti njihovu vjeru! Ahmed b. Hanbel, komentirajući ovaj hadis, kaže: Allah će slati ljudima na kraju svakih stotinu godina ko će ih poučiti sunnetu, a otkloniti laž od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Analizirali smo i našli da je u prvih stotinu godina to bio Omer b. Abdulaziz, a u drugih stotinu godina imam Šafija! To tvrde Ibn Adijj, Hakim, ez-Zehebi, Ibn Hadžer i drugi. U drugom hadisu koji prenose Ibn Mes'ud, Ali b. ebi Talib, Ibn Abbas i Ebu Hurejre, r.a., sa sličnim verzijama, Poslanik islama, Muhammed, s.a.v.s, kaže: Dajte prednost Kurejšijama, jer će znanje jednog njihovog učenjaka prekriti zemlju! Islamski učenjaci slažu se da se ove riječi odnose na imama Šafiju! Inače, brojni islamski učenjaci puno pohvala su izrekli u prilog ovog velikana. Tako Ebu Sevr el-Kelbi kaže: Nisam sreo nikog sličnog Šafiji! Malik b. Enes priznaje: Od Kurejšija mi nije došao mladić inteligentniji i sa više razumijevanja od Šafije! Ibn Vehb veli: Šafija je imam učenjacima! Neko je u prisustvu Sufjana b. Ujejne rekao da je umro Šafija, na što je on konstatirao: Ako je, doista, umro, onda je umro najvredniji učenjak ovog vremena! Jahja b. Se'id ističe: Nisam vidio pametnijeg i inteligentnijeg od njega! Slično napominje i Ebu Ubejd Kasim b. Selam: Nisam vidio pametnijeg, pobožnijeg i rječitijeg čovjeka od Šafije! Junus b. Abdu-l-A'la veli: Nisam sreo pametnijeg čovjeka od Šafije! Kada bi se sakupila pamet čitavog ummeta, nadvladala bi je pamet imama Šafije! Njegova dominacija u diskusijama i raspravama na najbolji način ilustrirana je u riječima Haruna b. Se'ida, kada ističe: Kada bi Šafija, raspravljajući sa drugima, želio ubijediti svoje sagovornikeda su ovi stubovi od kamena - drveni, uspio bi! Otuda Muhammed b. Abdullah b. Abdulhakem primjećuje: Kada bi vidio onoga s kim raspravlja imam Šafija, ja bih ga sažaljevao! On je ljude naučio kako da upotrebljavaju argumente! Ebu Sevr zaključuje: Ko tvrdi da je vidio sličnog Šafiji u znanju, rječitosti, utemeljenosti i argumentiranosti – taj je slagao! El-Adžluni ističe da niko nije želio više oponašati Šafiju od imama Ahmeda. Ahmed o njemu kaže: Nisam vidio čovjeka da bolje razumijeva Allahovu Knjigu od Šafije! Na drugom mjestu kaže: Da nije bilo Šafije – ne bismo razumjevali hadis! Nije, onda, čudo što su brojni učenjaci, poput Ahmeda b. Hanbela, Ishaka b. Rahevejha, Se'ida el-Kattana i drugih, učili dove za ovog velikana i molili Allaha da mu oprosti! Tako Ahmed b. Hanbel priznaje: U ranu zoru Allaha molim za šest osoba. Jedan od njih je Šafija! Na drugom mjestu Ahmed veli: Već trideset godina nisam zaspao a da prije toga nisam Allaha molio za imama Šafiju! Abdullah, Ahmedov sin, začudio se sa koliko zanosa i iskrenosti je njegov otac molio Allaha za Šafiju, pa ga je jednog dana upitao: Kakav je taj čovjek Šafija, kada toliko Allahu upućuješ dove za njega? Ahmed mu je odgovorio: Sine moj, Šafija je bio za dunjaluk kao Sunce, a za ljude kao zdravlje! Pa zar ovo dvoje imaju alternativu i zamjenu?! Spomenuti primjer najbolji je pokazatelj otvorenosti i širokogrudnosti pravih i istinskih učenjaka! Ovo je još jedan dokaz da među iskrenim imamima nije bilo zavisti, zlobe i mržnje, kao što će se pojaviti kod neukih ili nedovoljno učenih i nedovoljno iskrenih! Smrt U islamskoj literaturi nalazimo različite razloge njegove smrti. Ima i vrlo senzacionalističkih predaja o njegovom preseljenju na onaj svijet. Imam Bejheki, posredstvom Ebu Nu'ajma el-Džurdžanija, spominje zanimljivu predaju u kojoj se kaže: Halifin izaslanik došao je Šafiji u Egipat tražeći od njega da preuzme funkciju kadije, na što je Šafija uputio dovu Allahu Plemenitom: Moj Gospodaru, ako je to bolje za mene, moju vjeru, moj dunjaluk i konačnu moju sreću – neka se onda to izvrši, a ako je suprotno tome, onda me uzmi Sebi! Bilježi se da je imam Šafija tri dana nakon te dove preselio na ahiret! Međutim, zna se da su imama Šafiju satirale razne bolesti. Između ostalih, bolovao je i od hemoroida, pa mnogi autori smatraju da je ta bolest bila uzrokom njegove smrti! Umro je 204. godine u Egiptu, gdje je živio posljednje godine života, u 54. godini. MUHAMMED IBN ISMAIL EL-EMIR ES-SAN`ANI
UČENJAK KOJI JE OBILJEŽIO 12. STOLJEĆE
U Jemenu je nekoliko stoljeća dominirao zejdijski-ši'itski mezheb koji je nametnuo svoja akaidska ubjeđenja i običaje lokalnom stanovništvu i držao ih snažnoj izolaciji od ostalog sunijskog dijela islamskog svijeta. Svevišnji Allah je dao da se tu pojave znameniti učenjaci koji će oslabiti taj uticaj i dominaciju, prekinuti izolaciju i proširiti svjetlo izvornog sunneta na te prostore.
Među prvim od njih je bio znameniti učenjak i pobožnjak Hafiz Muhammed ibn Ismail el-Vezir ( 776- 840 h.g. ) On je odrastao u duhu zejdijskog akaida i temeljito je izučavao filozofiju i logiku, a potom ga je Svevišnji uputio. Sa velikom hrabrošću i odlučnošću napustio je pravac koji je do tada slijedio i prihvatio se puta prave Upute i svim svojim bićem se usresredio pozivanju istini i uputi. Na tom putu je napisao i veliki broj knjiga a najpoznatije su: " El-Avasimu minel-Kavasimi fiz-zebbi an sunneti Ebil-Kasimi s.a.v.s.","Isarul-hakki alel-halki",“Terdžihu esalibil-Kur'ani ala esalibil-junani". Sasvim je normalno da je ovom putu nailazio na velike poteškoće i naišao na jak otpor, te je bio izložen velikom broju iskušenja. Može se slobodno reći da je protiv njega i svih njegovih istomišljenika vođen pravi ideološko-propagandni rat. Svi reformatori i obnovitelji izvorne islamske misli doživljavali su ovakvu sudbinu a to je Allahov sunnetui i nećeš naći poremećaja i promjena u Allahovom sunnetu. Pojavom Imama Muhammeda ibn Ismaila pokret za povratak izvornom sunnetu Resulullahovom dobio je značajno mjesto u Jemenu, i taj pokret obnove i reforme je ojačan ne samo u Jemenu nego i u cijelom islamskom svijetu pojavom čovjeka koji je obilježio svoje stoljeće. MUSLIMANI U DUBOKOM SNU U jednom malom i prelijepom jemenskom selu, u podnožju visokih jemenskih planina rodio se ovaj imam, 15 noći mjeseca džumadel-sanija 1099 h.g.-1688 g.) U to vrijeme, u drugoj polovici 12. hidžretskog stoljeća, u Jemenu je vladao nered na političkom a i na vjerskom planu. Običan svijet je slijedio i prakticirao mnoge bid'ate, širkijate, neislamske običaje, a s druge strane na političkoj sceni su vladali međuplemenski sukobi, politička nerazjedinjenost i despotizam Kasimijsko - Hašimijske porodice koja je na jedan perfidan način eksploatirala imetke i vjerska osjećanja narodnih masa, koristeći se adutom vladavine u ime Ali bejta - porodice Poslanika s.a.v.s. ( Njihova vladavina u Jemenu je trajala od 1006. h.g. pa sve do proglašenja republike 1382. h.g- 1962. g.). Kada se je pojavio ovaj reformator i počeo sa svojim djelovanjem bilo ga je veoma lahko optužiti za suprostavljanje zejdijskim imamima ili za mržnju prema Poslanikovoj porodici, i tako za malu sitnicu da se protjera, zatvori ili ubije. U isto vrijeme na širem polju islamskog ummeta, već su se pokazivali znakovi slabosti i nemoći velikog Osmanlijskog hilafeta. Istovremeno kršćanski zapad je već bio prešao nekoliko etapa tehnološkog napretka i ovladao velikim dijelom islamskog svijeta. Jemen je tada imao veoma važan strategijski značaj zbog svog geografskog položaja i stoga su se različite kolonijalne velesile poput Portugala, Francuske i Engleske međusobno nadmetale oko zauzimanja njegovih važnih luka i ostrva koja su bila u blizini Mendebskog prolaza. Dok su krstaši zauzimali njihove gradove i luke Jemenci su spavali dubokim snom i međusobno se raspravljali oko nebitnih sitnica i sporednih stvari. Ovaj znameniti imam vodi porijeklo od porodice Poslanika s.a.v.s. ( između njega i Hasana sina Alijinog r.a. ima 23 djeda ) Od njegovih predaka je bilo i onih koji su bili emiri u 7. hidžretskom stoljeću i zato je njegova porodica dobila titulu El-Emir a i on je dobio nadimak ElEmir es-San'ani. Također je dobio i nadimak "Es-Sejjid" a to je počasna titula koja se davala najuglednijim od Poslanikove porodice. Imam je odrastao u ovoj uglednoj porodici koja je imala bogatu vjersku i političku slavu i ugled, i koja je porodila i iznjedrila veliki broj vojskovođa, alima, pjesnika i pobožnih ljudi. Njegov otac, Es-Sejjid Ismail ibn Salah bio je jedan od ovakvih uglednika, i o njemu njegov sin kaže:" Veoma mnogo je šutio a kada je govorio iz njegov usta izlazio je samo hajr, niste ga mogli vidjeti a da nije bio u stanju sedžde, ruku'a, zikra, i niste mogli od njega čuti osim hamd ili šukr, ili da upućuje na dobro a odvraća od zla. Jeo je samo ono što bi on lično svojim rukama zaradio..." Ponuđeno mu je bilo da preuzme položaj kadije ali je to kategorički odbio mada je bio u velikoj potrebi za novcem. Mnogi od vladara su pokušali da ga pridobiju uza se ali je on to dostojanstveno i dosta oštro odbijao. Nije ga sprječavao njegov visoki naučni položaj niti starost da sjedi u halki svoga sina i da od njega stiče nove spoznaje. ISTINA IZNAD PRIJATELJSTVA Naš imam je svoje prve spoznaje stekao od svog oca! Pred njim je naučio veliki dio Kur'ana napamet, čitanje, pisanje i računanje, kao i veliki broj naučnih djela koja odgovaraju njegovom uzrastu. Zatim ga je njegov otac predao u ruke starijih alima da se od njih maksimalno okoristi. Iz dana u dan, iz godine u godinu otac se sve više divio bistrini i inteligenciji svoga sina. U želji da njegov sin proširi svoja naučna obzorja preselio se sa njim 1110. h.g. u San'u glavni grad i prijestolnicu Jemena koji je bio i treći po veličini naučni centar, odmah poslije Mekke i Medine. Tamo se zaposlio kao direktor i upravitelj jedne škole i u tom naučnom ambijentu odrastao je njegov sin. Zbog njegovog dugog boravka u ovom gradu dobio je titulu Es-San'ani. Tu je svaki dan posjećivao predavanja najpoznatijih alima tog vremena poput Er-Reisa Abdullaha ibn Alijja od koga je naučio veliki broj šerijatskih, jezičkih i filozofskih
nauka. Za vrijeme njegovog izučavanja on je pokazao znakove velike nadarenosti tako da je ljudima pojašnjavao ono što nisu mogli shvatiti iz predavanja njegova šejha. Međutim, poslije izvjesnog vremena razišao se sa svojim šejhom u nekoliko pitanja. Omalovažavanje i proklinjanje pojedinih Resulullahovih s.a.v.s. ashaba je bila praksa ovog šejha i smatrao je da se Židovi ne protjeruju iz San'ae dok je njegov učenik zagovarao da se odmah protjeraju zbog njihovog fesada i zavođenja ljudi. Od njegovih šejhova također je bio i imam u belagi arapskog jezika Kadi Alijj ibn Muhammed el-Anesi koji je kod njega razvio osjećaj pjesništva, tako da je on svoje prve stihove napisao u 16 godini. Njegov treći učitelj, od koga je poprimio mnoge osobine skromnosti i bogobojaznosti, je bio Es-Sejjid Salah el-Ahfeš koji je bio neustrašivi borac za istinu, naređujući dobro drugima a sprečavajući ih od činjenja zla i koji je cijelo svoje vrijeme provodio u džamiji čineći ibadet ili držeći predavanja. Ovaj njegov učitelj je u početku bio veliki zagovornik slijepog slijeđenja mezheba i naslijeđenih običaja da bi se kasnije okrenuo idžtihadu i prihvatanju jačeg i argumentovanijeg mišljenja i dokaza. Od stvari koje su ga podstakle na to je bila njegova posjeta svome učeniku El-Emiru es-San'aniju. Kod njega je našao djelo " Zadul-Me'ad" od Ibnul-Kajjima. Uzeo je ovo djelo da ga pročita i veoma brzo ga je zadivio stil i metod Ibnul-Kajjima i to je bila prekretnica u njegovom životu. ZAPAMĆEN PO DOBRU El-Emir nije ni napunio 24 godine a već je postao šejh koji je držao halku (katedru ) predavanja. Oko njega su se okupljali učenici i učili od njega. Od njegovih učenika godine 1122. h. bio je i šejh Muhammed Salim el-Ahsai koji je doselio u Jemen i koji je tada bio u poodmaklom starosnom dobu, a već smo spomenuli da je od njega i otac sticao znanje. Ono što je privlačilo veliki broj šejhova i učenika da prisustvuju njegovim predavanjimajeste njegov specifičan metod izlaganja, veliko i raznovrsno znanje i jasnoća njegovih stavova. Međutim, kada je Svevišnji Allah u njegovu dušu usadio ljubav prema Resulullahovom sunnetu i želju za temeljitim izučavanjem hadiskih znanosti, napustio je svoju porodicu i učenike, i svoju domovinu putujući po mnogim jemenskim gradovima a posjetio je i zemlju "Dvaju Harema" ( sadašnja Saudijska Arabija). Njegovo prvo putovanje bilo je 1122. h.g. kada je u Mekki boravio nekoliko godina i tom prilikom se susreo sa učenjacima Hidžaza i Egipta. Temeljito je iščitavao i izučavao Buharijev i Muslimov Sahih kao i druge hadiske zbirke, a učio je kod velikog broja znamenitih hadiskih učenjaka tog vremena. Potom se vratio u svoju domovinu sa nijetom širenja iluma a posebno izvornog sunneta i hadisa Resulullaha s.a.v.s. Ali njegova želja i žudnja za Ka'bom i drugim odabranim mjestima ponovno su ga povratile Mekki 1132. h.g. kada se poslije obavljenih hadždžskih obreda susreo sa velikim brojem šejhova od kojih ćemo spomenuti znamenitog alima Ebu-l-Hasana es-Senedija koji je autor djela "El-Hašije ala sahihi-l-Buharij" i još niza poznatih naučnih i korisnih djela. Senedijev poznati komentar na Sunen Ebu Davuda koji se zove " Fethu-l-Vedud" El-Emir je prepisao. Njegov treći odlazak na hadždž bio je 1134. h.g. za vrijeme koga se susreo sa znamenitim fakihom tog vremena Muhammed bin Ahmedom el-Esedijem pred kojim je i napisao svoje djelo El-Hašije koje je poznato po imenu "El-Uddetu ale-lUmde." Od njegovih pisanih djela sa hadždža je i jedna predivna duga kasida u kojoj je opjevao hadždžske obrede kroz koje je ukazao na propise hadždža, njegovu vrijednost i berićet. Četvrto i posljednje putovanje na hadždž obavio je 1138. h.g. poslije čega je duži vremenski period proveo u gradu Taifu kod starog prijatelja Zejnu-l-Abidina El-Menufija bivšeg vezira koji je insistirao da ostane u Taifu, da mu on nađe lijepo zaposlenje i da ga oženi, ali je on žudio za širenjem znanja i popravljanjem teškog vjerskog stanja u domovini te se vratio u borbu za istinu. OMER B. ABDULAZIZ
San svih zapadnih reformatora, filozofa i utopista bio je i ostao kako da naprave državu u kojoj bi svi građani bili jednaki pred zakonom, u kojoj bi vladala pravda, koja ne bi znala za bijedu i siromaštvo; jednom riječju - državu blagostanja. Najistaknutiji su bili: Makijaveli, Toma Man, Marks i Engels. Njihova razmišljanja i pisani radovi na tu dobila su prostor u brojnim djelima, ali na tome se sve i završavalo. Takvu državu nikad nisu uspjeli napraviti zato što, iako je posjedovala neke islamske elemente, nije počivala na islamu i imanu u Jednog Allaha, dž.š. Međutim, sve o čemu su oni razmišljali, pisali ili sanjali, bilo je realnost u vrijeme vladavine Omera ibn Abdulaziza (99-101.H), u toj mjeri da nije ko bi primio zekat, pa se taj prihod upotrebljavao za oslobađanje robova. Jahja ibn Seid kaže:" Poslao me je Omer ibn Abdulaziz da ubirem zekat po Africi, što sam i učinio. Tražio sam siromašne da im ga uručim i nisam ih mogao pronaći, niti sam pronašao ikoga ko bi primio od nas zekat, jer je Omer obogatio svoje ljude". To je bio vladar u kojem su ljudi vidjeli praktičan dokaz, primjer islamske pravde, islamske iskrenosti, islamske jačine i pozitivnosti. Njegova vlast nije trajala duže od trideset mjeseci pa je i za tako kratko vrijeme uspio likvidirati zakone nasilja i reafirmisati zakone pravde, uspostaviti konture vjere i proširiti značenje istine i dobra, što ga je u očima svih hroničara učinilo obnoviteljem islama u prvom hidžretskom stoljeću, kao potvrda hadisa Poslanika, s.a.v.s.:" Uistinu će Allah dž.š. na završetku svakog stoljeća ovoj zajednici poslati onoga ko će obnoviti vjeru" Svojim načinom života, svojom pravednošću i iskrenošću zaslužio je da ga svi islamski učenjaci, osim
obnoviteljem vjere, smatraju i petim pravednim halifom, pored Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Omer ibn Abdulaziz rođen je 63. hidžretske god. u jednom selu blizu Kaira. Rodom je iz plemićke porodice, dido mu je bio Mervan ibn Hakim, umejevićki halifa, a majka Umu Asim unuka halife Omer ibn Hataba. Još kao dječak postao je hafiz Kur'ana, a svoj islamski odgoj sticao je u gradu Božijeg Poslanika s.a.v.s. Medini, među Poslanikovim s.a.v.s. ashabima. Hadis je učio od znamenitih ashaba, kao što su Enes ibn Malik, Abdullah ibn Džafer i dr. Oženio se 86. god. po Hidžri u 23. godini, Fatimom, kćerkom halife Abdulmelika. Ona je inače bila unuka i kćerka halife, sestra šesterice halifa, a sada je postala i žena budućeg halife. Godinu dana poslije smrti halife Abdulmelika 87. Godini po Hidžri imenovan je namjesnikom grada Medine. Iz tog perioda ostalo je svjedočenje Enesa ibn Malika o ličnosti Omera ibn Abdulaziza: "Nikad nisam poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., klanjao za imamom, čiji je namaz bio sličniji i bliži Poslanikovom, s.a.v.s, namazu od Omer ibn Abdulazizovog". Dovoljno je reći da je to bilo iskreno svjedočenje čovjeka koji je 11 god. klanjao iza Poslanika, s.a.v.s., i služio ga sve do njegove smrti. U mjesecu saferu 99. g. Omer ibn Abdulaziz postao je halifa islamske države u kojoj su se već pojavili odstupanje i devijacije u upravljanju, usvajanju loših običaja kao oblika svakodnevnog ponašanja i življenja. Radeći u ime Allaha, dž.š., i ne prezajući i od initigranata, stvarno se počelo sa odstranjivanjem nepravde i nasilja i likvidiranjem poroka i nemorala, ali mudro i staloženo, s obazrivom postupnošću, tako da su to neki brzopleti i zanesenjaci smatrali nemarom i ravnodušnošću u čišćenju države od naslaga nemorala i zala. To su mu uistinu govorili i njegovi najbliži - sin njegov, koji je bio pobožan i dobar mladić. Sam Omer bi govorio: "Tako mi Allaha, dž.š., nisam nikada mogao objaviti neku vjersku stvar, a da sa njom nije bio i tračak dunjalučkog, kojim ću im razmekšati srca, bojeći se da me s njihove strane ne snađe ono što ne bih mogao izdržati." Njegova obazrivost i postupnost zasnovana je na dubokom poznavanju prirode ljudi. On ne bi donio odluku koja obavezuje i koja sadrži novčanu naknadu, a da u isto vrijeme ne bi izdao i drugu u kojoj je olakšanje i dobitak. Pravednost i principijelnost prema svima ponajviše je smetala njegovim najbližim rođacima koji su, kao članovi vladajuće porodice, bili naučili na lagodan i raskošan život. Oni su potplatili jednog roba koji ga je otrovao redžeba 101. h.g. Tako se ugasio život na dunjaluku jednog vrijednog i čestitog halife, ali njegova djela i zasluge za islamsku državu ostale su još dugo poslije njega, za koje će on, inša-Allah dobiti zasluženu nagradu na ahiretu. Jedna od najvećih zasluga Omera b. Abdlaziza na polju islamske nauke je, svakako, bilježenje i sakupljanje hadisa. Pošto je veliki broj ashaba doživio duboku starost, a iz dana u dan ih je bivalo sve manje, postojala je potencijalna opasnost da se hadis zaboravi ili da se u njega uvuče crv sumnje ili laži. Među posljednjim ashabima koji su živjeli u njegovo doba bili su Ebu-Tufejl, koji je umro 110. h. g. i Enes ibn Malik koji je prenosio velik broj hadisa, a umro je u Basri 93. h. g. Uvidjevši tu činjenicu Omer ibn Abdulaziz odlučio je da se hadisi sakupe i popišu, pa je pisao svojim namjesnicima da se potpuno posvete tom vrlo važnom poslu. Pismo koje je uputio svom namjesniku Ebu Bekru ibn Hazmu, medinskom namjesniku i kadiji, glasilo je: "Pogledaj, pa zabilježi Poslanikov, s.a.v.s., hadis, jer se ja bojim da nauka ne propadne, a učenjaci ne pomru. Nemoj primati nego samo Poslanikov, s.a.v.s., hadis. Širite nauku. Omogućite neka se poduči onaj koji ne zna, jer nauka neće propasti sve dok ne bude tajna da je niko naučiti ne mogne." Ono što je učinio Ebu Bekr za sakupljanje Kur'ana, važi i za Omera ibn Abdulaziza koji je sakupio hadis. To su bili ljudi koji su učinili djela od najveće važnosti za muslimane i čija se vrijednost uopće ne da valorizirati. Druga zasluga Omer ibn Abdulaziza jeste vraćanje islamske države na kolosijek kojim je išla za vrijeme četverice pravednih halifa. Njegovo glavno načelo bilo je: država počiva na pravednosti. On se nije trudio da što više zemalja osvoji i da ga po tome pamte muslimani, već je nastojao da učvrsti granice i da unutrašnji državni poredak uredi kako nalažu islamska načela. Jedan od namjesnika pisao je Omeru ibn Abdulazizu: "Naš grad je dosta oslabio, pa, ako izvoli emir poslati nam jednu svotu novca da ga popravimo, to bi dobro bilo." Na to mu Omer napiše odgovor: "Kad ti stigne moje pismo, ti učvrsti grad pravdom i očisti njegove ulice od nasilja! Time će se grad popraviti." Omer ibn Abdulaziz napravio je reformu i u državnoj administraciji. Za vrijeme prijašnjih halifa na dvor se uvuklo dosta mušrika i ehli-kitabija koji su predstavljali kočnicu napretka islamske države. On je poslao naredbu svim namjesnicima da u službu primaju samo muslimane, tako da su u njegovo vrijeme svi pisari i činovnici bili samo muslimani, koji su dosljedno provodili sve njegove naredbe. U oblasti sudstva zabranio je da se bez njegovog znanja izvršavaju smrtne kazne i odsijecanja ruku, što je uzelo maha za vrijeme Hadžadžove vladavine. Kakvo je blagostanje bilo među muslimanima za vrijeme njegove vladavine vidi se iz naredbe upućene Sulejmanu Ebu Serijji da izgradi hanove na dalekim putovima i ko god prođe od muslimana da ga besplatno prime dan i noć, a ko bude bolestan dva dana i noći. A ako neko ne bi imao sredstava da otputuje kući, moralo mu se pomoći iz državne blagajne. Za vrijeme halifa prije Omer ibn Abdulaziza rasprostranila se upotreba alkohola po islamskoj državi. Uvidjevši da to predstavlja jedan od glavnih izvora fesada i bijede, odlučio je da se sve birtije i dućani gdje se prodaje alkohol pozatvaraju i poruše. Ta odluka nije potpuno ukinula korištenje alkohola, ali je uveliko smanjila njegovu prisutnost na tlu islamske države. Omer ibn Abdulaziz je za vrijeme svoje vladavine radio i na obrazovanju stanovništva. Cilj mu je bio da se narod nauči islamskim propisima, jer bez toga nema nikakve sreće i napretka. Naročito se posvetio
podučavanju seljaštva, što su drugi bili zanemarili. Ostalo je zabilježeno da je jedanput poslao Jezida ibn Ebi Malika i Harisa ibn Muhammeda u sela i pustinju da podučavaju narod vjeri i sunnetu. Odredio im je za to i naročitu plaću. Jednom prilikom Omer je rekao: "Islam ima granice, zakone i običaje, pa ko radi po njima upotpunio je svoj iman, a ko ne radi, nije upotpunio svoj iman. Ako budem živ, ja ću vas svemu tome naučiti, a ako umrem, pa ja i ne žudim za vašim društvom." Jedno od velikih djela, važno za jedinstvo muslimana jeste što je on prekinuo sa praksom proklinjanja ashaba sa mimbera za vrijeme džuma namaza. O tome kakav je bio Omer ibn Abdulaziz najbolje bi bilo da poslušamo šta kaže njegova supruga Fatima: "Jedan dan sam ušla u sobu gdje je Omer klanjao i zatekla ga gdje mu suze niz bradu teku. Kad sam zapitala šta mu je, on mi reče: "Ja sam na svoj vrat uzeo cijeli ummet Muhammeda, a.s., pa sam se zamislio: o gladnom siromahu, o izgubljenom bolesniku, o garibu zarobljeniku, o čovjeku sa mnogo čeljadi a malo novca i o sličnim ljudima u mojoj zemlji i raznim krajevima. Znam da će me Allah, dž.š., za njih pitati pa se plašim i bojim šta ću odgovoriti, zato plačem." Koliko je Omer ibn Abdulaziz bio skroman, vidimo iz njegovog odgovora kad mu se obratio jedan čovjek riječima: "Allah, dž.š., ti platio, zapovjedniče muslimana", a on mu odgovara: "Hvala islamu za ono što sam" (tj. za dobro koje činim zasluga pripada samo islamu). Eto, to je bilo kazivanje o Omer ibn Abdulazizu i njegovim zaslugama i uspjesima, čovjeku koji se napajajući se sa pravog izvora, izvora Kur'ana, sunneta i prakse hulefai-rašidina, pokazao svima da čovjek koji se boji samo Allaha, dž.š., može da bude dobar i pravedan vladar i iskren vjernik, da bude spašen i na dunjaluku i na ahiretu. Omer ibn Abdulazizov lik i likovi islamskih vladara, koji su slijedili njega i njegove učitelje može biti divan primjer za današnje državnike i diplomate za čiju se ličnost i karakter veže jedna anegdota Vinstona Čerčila. Prolazeći, sa svojim saradnicima pored jednog nadgrobnog spomenika pročitao je: "Bio je dobar čovjek i dobar diplomata." On je to prokomentarisao kroz šalu: "Nisam znao da danas kopaju dva čovjeka u jedan grob", vjerovatno aludirajući na to da danas čovjek ne može biti u isto vrijeme i pošten i političar, ali, jadnik, nije znao da je to u islamu moguće ostvariti. Političar i reformator koji je znao kako uspjeti (2) Izbor poštenih i moralnih saradnika i savjetnika (el-bitane es-saliha) Allahova volja je odredila da se samo Allah posjeduje svršene i potpune atribute i svojstva, te da su sva ostala stvorenja, a među njima i čovjek - ma koliko bio inteligentan, pobožan, mudar, učen i genijalan nesavršen i nepotpun. Upravo njegova nesavršenost i nepotpunost upućuju ga na nužno vezivanje, saradnju i potpomaganje sa drugim ljudima. Najpotrebniji pomoći i savjetu drugih su oni ljudi koji imaju najveća zaduženja i obaveze, i koji su na sebe preuzeli najveće emanete - a to su upravo vladari. Čak su i poslanicima, i pored toga što su imali direktnu Allahovu podršku, bili potrebni pomagači i iskreni prijatelji koji će stati uz njih i pomoći njihovu ideju i misiju. Buhari prenosi hadis od Ebu Se’ida i Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: ’Nijednog poslanika Allah nije poslao, niti halifu ustoličio a da nije imao dvije vrste savjetnika. Jedne koji su mu predlagali i motivisali ga na dobro i druge koji su mu predlagali i motivisali ga na zlo.’ ( ) Ebu Davud u Sunenu, sa dobrim lancem prenosilaca, od Aiše prenosi hadis gdje je Poslanik, a.s, rekao: ’Kada Allah želi nekom vođi, vladaru dobro, dadne mu iskrena ministra, koji ga kada nešto zaboravi podsjeti, a kada se tog sjeti pomogne mu da ga realizuje. A kada Allah nekom vladaru želi zlo dadne mu lošeg vezira, koji ga, kada nešto zaboravi, ne podsjeti, a ako se toga i sjeti, ne pomogne mu da ga realizuje.’( ) Prema tome, onima koji se brinu o problemima ummeta potrebni su ljudi koji će im pomoći ponijeti to breme i odgovornost, koji će im osvijetliti put istine i koji će ih spriječiti od ponora i stranputice, i ponuditi im mudar i iskren savjet. Međutim, licemjerni i loši savjetnici, koji oguliše ruke pljeskajući vladarima, čije su se glasne žice skoro pokidale od neprestanog govora i isticanja njihova uspjeha, vladarima i vođama donose samo nesreću, propast i ništa više. Oni ih vode lošim i neispravnim putem, neprestano ih varaju i obmanjuju govoreći im ono što im dušama godi, laskajući i dodvoravajući im se i to sve dotle dok se vladari ne osvijeste i shvate njihove obmane, ali obično to bude kasno, jer već sve bude gotovo i upropašteno. Omer b. Abdul Aziz bio je svjestan iskrenih i pravih savjetnika i zato je od početka preuzimanja vlasti radio na tome da sebi obezbjedi prave savjetnike. Prenosi se u njegovoj biografiji da je rekao Amru b. Muhadžiru: ’Kada me vidiš da sam skrenuo sa puta istine, tada me uzmi za okovratnik, prodrmaj me i reci: ’O Omere, šta to radiš!’( ) Također se prenosi da je rekao, kada je preuzeo hilafet, sljedeće: ’Nađite mi dva najbolja čovjeka između vas! ’Nakon čega su mu dovedeni, pa kada bi sjeo rješavati pitanja ummeta dao bi im stolicu da sjednu ispred njega govoreći im: ’Ovo je sjednica zla i fitne. Vaš posao je samo da me kontrolišete, pa kada kod mene primijetite nešto što nije u skladu sa istinom, zastrašite me Allahom i podsjetite me na Njega.’( ) Pored toga Allah mu je u krugu porodice podario one koji su mu pomagali da realizuje i reformira stanje muslimana. Njegova žena Fatima bila je strpljiva, radila nadajući se samo Allahovoj nagradi i sve je od
sebe žrtvovala na tom putu. Sin Abdul Melik, od svih članova porodice, najviše mu je bio na usluzi i najviše mu pomagao, pružajući mu savjete, motivišući ga podržavajući ga na dobru i istini. Prenosi se slučaj koji se desio na početku hilafeta Omera b. Abdul Aziza. Nakon što je Omer obznanio da će svakom biti vraćena bespravno oduzeta prava, otišao je da malo odmori. Tada mu je sin Abdul Melik rekao: ’Odmaraš se, a ne vraćaš ljudima njihova prava?! ’Omer je odgovorio: ’Da, moj sinčiću, jer sam sinoć cijelu noć bio zauzet problemima tvoga amidže Sulejmana. Zato, kada klanjam podne počeću vraćati ljudima njihova uzurpirana prava.’ Sin mu je na to rekao: ’Kako znaš da ćeš živjeti to podne?!’ Omer je tada izišao iz kuće i naredio telalu da progalsi u narodu, da svako onaj kome su uzurpirana prava dođe halifi i povrati ih.’( ) Također je Omer b. Abdul Aziz zatražio od naroda, kada je preuzeo vlast, da ga pomogne u dobru i da mu ponudi mišljenja i prijedloge, obećavajući im za te postupke velike nagrade. On im je, između ostalog, napisao: ’Koji god nam čovjek pomogne da vratimo ljudima uzurpirana im prava ili u nekoj stvari kojom ćemo pomoći lični ili opći interes vjere, imaće nagradu čiji će iznos biti između sto i tri stotine dinara, sukladno vrijednosti te stvari i teškoći koja se uloži u nju. Neka se Allah smiluje svakom čovjeku koga daljina puta ne odvrati da nam ponudi neki prijedlog ili ukaže na ono čime će se vratiti nečije pravo, iskorijeniti zlo ili otvoriti vrata dobra.’( ) Odabiranje sposobnih i povjerljivih namjesnika Zagovornici reformatorskih politika moraju uvijek biti osnova i temelj svakog reformatorskog procesa. Nijedna reformatorska politika ne može biti uspješna te dati i ostvariti očekivane rezultate ako se ne bude oslanjala na ljude koji su sposobni i ako se ne budu u tim procesima dodjeljivale i primarne i sekundarne funkcije jakim, sposobnim, poštenim i povjerljivim ljudima, a posebno kada se ta zaduženja budu ticala finansija i budžeta. Kako li je divan primjer koji je naveo Uzvišeni u suri Jusuf, gdje se kaže: ’Postavi me’reče - ’da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan’ (Jusuf, 55). Ovdje se ne misli da se na te funkcije treba postaviti onaj ko je na prvi pogled pobožan, ali je pred izazovima imetka slab i žudi da preuzme neku funkciju, niti mislimo na skromna i poštena pobožnjaka koji ne posjeduje odgovarajuće znanje i iskustvo za te funkcije, niti mislimo na jakog čovjeka kojem manjka bogobojaznosti koja bi ga sprečavala od nedoličnih poslova. Ovdje se misli na povjerljiva, sposobna i bogobojazna muslimana čiji se javni život ne razlikuje od privatnog. Tome je halifa Omer posvetio veliku pažnju. Na kraju je, uz Allahovu pomoć, uspio u tome primjenjujući sljedeće metode: a. Razriješio je loše namjesnike. b. Postavio je sposobne i poštene. c. Provjeravao je a zatim kontrolisao. d. Plaćao je u skladu sa potrebama. a. Razrješenje loših namjesnika Prvo s čim je Omer počeo svoju vladavinu bila je smjena dvojice loših namjesnika. Prenosi se da je odmah nakon što je ukopan prethodni halifa napisao dva razrješenja. Prvi kojeg je smijenio bio je Usame b. Zejd et-Tenuhi, koji je bio zadužen za prikupljanje poreza na zemlju (haradža) u Egiptu. Ne samo da ga je smijenio nego ga je i kaznio - naređujući da se zatvori u svakoj kasarni po godinu dana - zato što je bio nasilnik, tiranin i nepravedan. Nakon njega je smijenio i Jezida b. Ebi Muslima, koji je provodio nasilničku politiku i koji je radio suprotno istini - iako se prikazivao kao pobožnjak i asketa.( ) b. Postavljanje odgovarajućeg kadra na odgovarajuće mjesto U Omerovoj podsvijesti bilo je uvjerenje da su najbolji namjesnici - učenjaci koji poznaju šerijatske propise. Pa ako nije bilo učenjaka koji su bili kompetentni za određene funkcije, tada bi odabirao poštene, povjerljive, inteligentne i mudre osobe. Imao je mnogo povjerenja u islamske pravnike (fakihe). Prenosi se da bi uvijek govorio: ’Postavite na položaje fakihe.’ Pa ako mu se kaže: ’Postavili smo ih pa su povjerenje pronevjerili,’ odgovorio bi im: ’Ako su fakihi nepovjerljivi drugi su još nepovjerljiviji.’ U provincijskoj vlasti mnogo se oslanjao na kadije (sudije). Vjerovao je da je kadija po važnosti odmah iza namjesnika. Za ubiranje poreza na zemlju (haradža) izabrao je dobre i poštene ljude. c. Provjera a zatim praćenje i kontrola Halifu Omera nije obmanjivao prvi pogled, vanjska forma i djela ljudi. Otprije je naučio da prvi pogled i vanjska djela često varaju. Zato je prilikom odabiranja ljudi imao sistem provjere prije prihvatanja. Taj mu je metod omogućio da se oslobodi nekih dvoličnjaka. Prenosi šejh Ebu Hafs slučaj u kojem se kaže da je Bilal b. Ebi Burde došao kod Omera u odjeći dobrih i pobožnjaka. Kada je halifa počeo razgovarati s njim zapazio je da je pred njim inteligentan čovjek sa zdravim poimanjima stvari. Odlučio je da ga primi u državnu službu, ali je ipak odlučio prvo da mu da prijemni ispit. Za prijemni ispit zadužio je svog namjesnika Mezahima. Mezahim je došao spomenutom čovjeku govoreći mu da bi on mogao urgirati kod halife da ga postavi za namjesnika jedne pokrajine, ali bi za to tražio veliku svotu novca. Čovjek mu je odmah ponudio isplatiti veliki iznos tražene svote s tim da mu ostatak isplati kada postane namjesnik. Mezahim je nakon toga otišao halifi i rekao mu: ’Allahov neprijatelj je lopov.’ Nakon toga mu je ispričao kako je pao na ispitu. Omer je tada rekao: ’Tako mi Allaha, skoro da me je prevario svojom sedždom i sarukom.’ Poslije toga je upozorio namjesnike da ga se pričuvaju.( )
Kontrolu i praćenje namjesnika obavljao je i sam Omer za vrijeme posjeta raznim provincijama, kao i postavljanjem pitanja kojima je obasipao one koji su iz provincija dolazili kod njega. Te metode pomogle su mu da se riješi nekih namjesnika koji su ga na prvi pogled obmanuli, kao što je bio slučaj sa namjesnikom Mekke U’rvetom b. I’jadom, na kojeg se narod žalio da im uzurpira imetak i da ih zastrašuje. Kada je to Omer sve provjerio i uvjerio se u istinitost optužbi, rekao mu je da ga je njegova pobožnost obmanula, zatim ga je smijenio i vratio sva prava onima koje je spomenuti namjesnik uskratio.( ) Slična stvar desila se i sa namjesnikom Medine koji je pronevjerio gorivo i papir.( ) d. Isplaćivanje plaća namjesnicima shodno njihovim potrebama Prenosi se u njegovim biografijama da je svojim namjesnicima isplaćivao plaću u iznosu tristo dinara. Pa kada je bio upitan zbog čega im daje tako visoke plaće odgovorio je: ’Želim da im plaća može pokriti sve njihove potrebe kako ne bi pribjegli pronevjeri i korupciji.’( ) 6. Korištenje prethodnih iskustava Ne može nikako biti logično da reformatori počnu sa reformama s istog polazišta odakle su krenuli njihovi prethodnici, već moraju početi tamo gdje su prethodnici stali. To zato što se trud, uspjesi i iskustva ovih reformatorskih politika gomilaju, formirajući tako bogatu baštinu i nasljedstvo koje se ne ograničava samo na islamski svijet, nego obuhvata iskustva cijelo čovječanstvo, jer upravljanje državama i zajednicama smatra se vještinom i mudrušću - a mudrost je izgubljena stvar vjernika i gdje god je nađe on je najpreči da je uzme. Mudar je samo onaj čovjek koji se koristi iskustvima prethodnika, prvo od svoje braće u vjeri, a zatim i od ostalih ljudi. U dugoj povijesti islama postoje jasni i nedvosmisleni dokazi koji upućuju da su se muslimani koristili ljudskom spoznajom svejedno bila ona bizantijska, perzijska ili nečija drugo. Prema tome, muslimanima je dozvoljeno da uzmu i okoriste se svim učenjima. Nije uvjet da se iskustva prethodnika moraju uzeti u cijelosti i u potpunosti ih slijediti, nego je dozvoljeno i moguće okoristiti se jednim dijelom tog iskustva, ili jednom njegovom stranom. U biografiji halife Omera b. Abdul Aziza primjećujemo da je on toga bio potpuno svjestan i da je nastojao da se okoristi genijalnim uzorom koji mu je bio relativno blizak, a to je uzor i primjer njegova djeda Omera b. el-Hattaba. Prenosi imam Ahmed u svom djelu «Ez-Zuhd» da je Omer b. Abdul Aziz napisao Salimu b. Abdullahu b. Omeru sljedeće pismo: ’Uzvišeni Allah me je iskušao onim čime me je iskušao, tj. vlašću, bez mog konsultovanja i traženja. Međutim, desilo se je ono što je Allah odredio. Zato molim Allaha, koji me je iskušao onim čime me je iskušao, da mi pomogne u tome. Kada ti dođe ovo pismo odmah mi pošalji spise Omera b. el-Hattaba, njegove presude i postupke koji se odnose na podanike nemuslimane, kako bi se mogao povoditi za njima - ako mi Allah pomogne u tome. Selam.’( ) 7. Osvješćivanje i obrazovanje Svi se slažu da su znanje, zdravo poimanje i svijest osnova uspješnih djelovanja i pravilnih postupaka. Zbog svega toga naći ćemo u islamu mnogobrojne kur’anske i hadiske tekstove koji podstiču na traženja znanja i pravilnog promišljanja, smatrajući to osnovnim ruknom istinskog slijeđenja i poimanja islama i njegovih učenja. Napredne države shvatile su važnost znanja pa su ga čak stavile na mjesto Boga. Shvatile su i ulogu i uticaj medija i educiranja na oblikovanje općeg mnijenja i manipulaciju masa da prihvate i primijene koju god politiku žele. Zato je neophodno onima koji zagovaraju reformatorsku politiku da joj pripreme teren potpunim, jasnim i uvjerljivim programom u kojem bi trebalo da se objasne svi razlozi i opravdanja te politike, te njene dobre strane i rezultate koji se očekuju od njene primjene - kako bi narod s njom bio potpuno upoznat i kako bi joj dao potpunu podršku - i sa punim uvjerenjem u njenu ispravnost krenuo zajedno sa svojim vođama u njenu realizaciju. Što se tiče procesa primjene reformatorske politike koju prate prisila i obaveznosti, gdje se nude narodu obmanjujući podaci i informacije, neistinita opravdanja, gdje se vlast u njenoj primjeni oslanja na silu i zastrašivanja, takva reformatorska politika unaprijed je osuđena na propast i na neuspjeh. Nužno je istaći da educiranje ummeta mora prvo početi njegovim osvješćenjem i upoznavanjem sa učenjima njegove vjere, zatim sa naukama i dostignućima koja zahtijeva vrijeme i prostor u kojem živimo - pod uvjetom da se to ne suprotstavlja vjeri i njenim učenjima, i da se to ne ograniči samo na dužnosti, bez ikakvih prava, niti da to osvješćivanje bude povezano i ograničeno samo na uvjete koji su nam nametnuti. Politika osvješćavanja mora biti stalna i kontinuirana, politika u kojoj će se ummet stalno odgajati i osvješćivati, i gdje će se moći neprestano razvijati i podizati, kako bi mogao zauzeti mjesto koje mu pripada i izvršiti ulogu kojom ga je Allah zadužio. Halifa Omer b. Abdul Aziz posjedovao je dosta šerijatskog znanja i znanja o upravljanju državom koje ga je upozorilo na ta vitalna pitanja, da ih prihvati i primijeni. Zbog toga je uveliko bio zainteresovan da osvijesti i educira ummet i da proširi znanje u njemu. Zato je u sve pokrajine islamske države slao učenjake da podučavaju ljude islamu. Naredio je namjesnicima i narodu da paze na te stvari. Naredio je učenjacima da sjede u džamijama i propovijedaju znanje. Stalno je potencirao i podvlačio da znanje neće umrijeti sve dok se propovijeda i ne taji.
8. Odlučanost prema protivnicima Ne postoji nijedno društvo niti zajednica bez oporbe i bez onih čija su srca bolesna, pa se zbog toga protive pa čak i bore protiv svake reformatorske politike. Oni to rade iz čisto svojih prohtjeva i želja te iz straha za svoje egoističke interese, za koje smatraju da su važniji od općih. S velikim brojem spomenutih ne koriste metode osvješćavanja, uvjeravanja, donošenja i pokazivanja uzora, jer oni vide i mjere istinu samo preko svojih strasti i pohlepa. Zbog toga je neophodno s njima biti odlučan, natjerati ih faktički da prihvate istinu i obavezati ih da slijede ispravan put, sankcionišući ih raznim sredstvima, od prijetnje, zastrašivanja i čak, ako bude potrebno, i odgovarajućim kažnjavanjem. Ovako je postupio i halifa Omer b. Abdul Aziz s oportunistima koji se nisu htjeli povinovati njegovoj politici i primijeniti je. On je to najprije primijenio na svojim najbližima. Prenosi se u djelima koja govore o njegovoj biografiji, da mu je jednom prilikom došlo pismo od nekih Mervanovih sinova sa kojima nije bio zadovoljan, nakon čega je rekao: ’Tako mi Allaha, neke od njih treba zaklati u ime Allaha, pa taman kada bih ja to učinio.’ Pa nakon što im je dospio halifin odgovor, okanili su se svojih namjera, jer su znali njegovu odlučnost i da on kada nešto odluči to neizostavno i izvrši.( ) Zgodu koja se desila sa halifom Omerom b. Abdul Azizom i njegovim amidžićem, prenosi Ibn Abdul Hakem. On pripovijeda da se njegov amidžić po imenu Ruh b. el-Velid b. Abdul Melik, posvađao s nekim muslimanom iz Himsa zbog nekih dućana koje mu je dodjelio njegov otac El-Velid b. Abdul Melik. Nakon presude, halifa Omer vratio je te dućane muslimanu iz Himsa. Kada je Ruh izlazio iz sudnice zaprijetio je Himsliji. On se vratio halifi i obavijestio ga o tome. Omer je tada rekao svom čuvaru K’abu b. Hamidu: ’Otiđi kod Ruha, pa ako preda dućane tom čovjeku dobro je, a ako ih ne preda, donesi mi njegovu glavu.’ Nakon što je o tome Ruh obaviješten, srce samo što mu nije puklo od straha. Kada je Ka’b došao, izvadio pedalj svoje sablje i rekao mu: ’Ustaj i predaj mu dućane!’ Ruh je odgovorio: ’Hoću, hoću.’ Nakon čega mu ih je zaista i predao.( ) Ovako se Omer odnosio sa zločincima i uzurpatorima. Jedan pjesnik je za njega rekao: ’Sprečava od raskoši namjesnike oštricom sablje, i to im je dovoljna zapreka i zabrana.’ Kamo sreće kada bi se naši političari, domaći i međunarodni, ugledali na tog halifu i tako se počeli odnositi prema zločincima, uzurpatorima i ratnim profiterima. Vjerujemo da bi zločinci već davno bili tamo gdje treba da budu, uzuraptori bi već odavno vratili besparavno otetu tuđu imovinu a ratni profiteri bili bi pravedno osuđeni i tako bi mogli početi normalno ljudski živjeti - a ne nastanjivati kolibe i štale, i stješnjavati, ni krivim ni dužnim, prostor domaćim životinjama. 9. Ispravljanje prošlih propusta i grešaka Halifa Omer b. Abdul Aziz nije moga sebe obmanuti poznatim frazama i sloganima da su za prošle greške krivi oni koji su ih napravili - i prema tome on ne snosi njihove posljedice i nije kriv za njih. On je naprotiv smatrao da ih je on preuzeo od prethodnika i da je prema tome sada on odgovoran za njih. Hafiz Ebu Ne’im el-Esfehani prenosi njegovu diskusiju sa onima koji su tražili da se on distancira od svega što mu je prethodilo - bilo to dobro ili loše. On je na to odgovorio: ’Ja sam našao da je Allahova Knjiga najstarija. Prema tome, ja ću po njoj suditi svakome ko je pod mojom vlašću. Primijetio sam da su mnogi prethodni namjesnici činili nasilje ljudima svojom silom i vlašću. Pa kada sam ja preuzeo vlast, došli su mi ljudi da se žale na to. Ja nemam drugog izbora nego da od jakog uzmem pravo nejakog, a od plemića pravo običnog podanika.’( ) Prema tome, halifa Omer nije htio da gradi nestabilnu politiku na ivici provalije, nego je odlučio da prethodne greške i nedostatke ispravi, a svoju poltiku sagradi na čvrstim temeljima pravde i pravičnosti. Pored toga, on je vršio i reformu na idejnom planu. Pokušao je da ispravi pogrešna mišljenja koja su bila raširena među muslimanima toga vremena, a posebno haridžijska. To je radio direktnim kontaktima sa haridžijama na raznim nivoima. Također se borio protiv džahilijetskog fanatizma, koji se bio pojavio, kao i protiv svakog vida nemorala i poroka.( ) Rezultati uspješne politike Na prvom mjestu treba zahvaliti na ovako velikim rezultatima koji su ostvareni za relativno kratko vrijeme, u periodu od 99-101. godine po H, u društvu koje je bilo u to vrijeme korumpirano i zahvaćeno raznim vrstama nereda i fesada, Allahovoj, dž.š, milosti i pomoći, a zatim provedbi uspješne politike vođenja islamske države tog halife, Allah mu se smilovao. Od tih ostvarenja su: 1. Država je više davala narodu nego što je uzimala od njega, što je donijelo sreću i blagostanje narodu. 2. Za tako kratko vrijeme iskorijenjeno je siromaštvo u islamskoj državi. 3. Postavljena je za to vrijeme izvrsna infrastruktura. 4. Kod namjesnika je bilo toliko imetka da nisu znali gdje da ga troše, pa su pitali halifu za savjet. Prenosi Ibn Abul Hakem da je halifa Omer b. Abdul Aziz napisao i poslao svom namjesniku u Kufi pismo sljedećeg sadržaja: ’Napisao si mi pismo u kojem me podsjećaš da je kod tebe ostalo mnogo imetka nakon što si podijelio plaće vojnicima. Zato dadni od tog imetka onim vojnicima koji imaju po šerijatu legalan dug ili koji su se oženili a nisu mogli platiti mehr. Selam.!’ Nakon što je namjesnik izvršio halifinu naredbu napisao mu je opet pismo obavještavajući ga da mu je i nakon toga ostalo mnogo imetka. Halifa mu je napisao sljedeće: ’Podijeli taj imetak i s njim zbrini nemuslimane - građane islamske države.’( )
Siromasi, u to vrijeme, kada bi im se dao zekjat govorili bi: ’Allah nas je Svojom dobrotom učinio nepotrebnim tome,’ a tako su govorili i prosjaci kada bi im se ponudila pomoć. Uspjeh Omerove reformatorske politike nije bio ograničen samo na njenu ekonomsku sferu. On se, također, primjećivao i na moralnom planu. U mnogim pokrajinima zavladali su pravda, sigurnost i poštenje, nakon nepravde, nasilja i straha. Takav je slučaj, npr. bio i sa pokrajinom Musol. Namjesnik te pokrajine požalio se halifi pa mu je halifa preporučio da slijedi šerijat prilikom provođenje reformi u toj pokrajini. Namjesnik je prihvatio halifin savjet i rezultat toga bio je ono što je sam rekao: ’Napustio sam Musol onda kada je bio najbolja pokrajina - sa najmanje krađe, otimačine i kriminala.’ Toliki uspjeh u vođenju državne politike, uspostavljanju pravde i zaštiti nemoćnih muslimana i nemuslimana, taj halifa je postigao da su ga čak žalili i oni koje je njegova reforma najviše pogodila. Čak su ga žalili i bizantijski vladari, te su se veoma lijepo o njemu izjasnili. Prenosi Ebu Ne’im el-Esfehani da je neki čovjek došao Hišamu b. Abdul Meliku (halifi koji je naslijedio Omera b. Abdul Aziza) i rekao mu: ’O vođo pravovjernih! Abdul Melik je dao komad zemlje mom djedu, i to su priznali i prihvatili i Velid i Sulejman. Međutim, kada je na vlast došao Omer, Allah mu se smilovao, oduzeo mi ga je.’ Hišam je od njega zatražio da ponovi šta je rekao, pa je čovjek ponovio svoj govor tražeći ponovo od Allaha da se smiluje halifi Omeru. Hišam je tada rekao: ’Tako mi Allaha zaista si čudan čovjek! Spominješ onoga koji je dao tvom djedu zemlju i one koji su to priznali, ne tražiš milost za njih, dok tražiš milost za onoga koji ti je oduzeo!’( ) Ebu Ne’im, također, prenosi da je jednom prilikom halifa Omer poslao nekog muslimana da izvrši razmjenu muslimanskih zarobljenika za bizanatijske. Kada je ušao kod bizantijskog kralja, sjedio je na zemlji tužan i potišten. Upitao ga je. ’Šta je kralju?’ Odgovorio je: ’Zar ne znaš šta se desilo?’ Upitao je: ’Šta se desilo?’ Rekao je: ’Umro je dobri čovjek.’ Upitao je: ’Koji?’ Rekao je: ’Omer b. Abdul Aziz.’ A zatim je kralj rekao: ’Da je iko poslije Isaa, a.s, oživljavao mrtve, to bi bio Omer b. Abdul Aziz. Ja se ne divim svećeniku koji se zatvori u neku kapelu, odbaci dunjaluk i posveti se pobožnosti, nego se divim čovjeku pod čijim nogama je bio cijeli ovaj svijet, ali ga je on odbio i postao zahid (asketa).( ) I drugi nemuslimani uveliko su izražavali poštovanje prema tom islamskom velikanu. Tomas Arnold, u djelu «Poziv ka islamu», spominje da je jedan od nestorijanaca uvijek pridodavao riječi slave i hvale pored imena Poslanika i četverice prvih halifa kad god bi se spomenula njihova imena, a kada bi se spomenulo ime Omera b. Abdul Aziza - tražio bi od Allaha milost za njega.( ) Umjesto zaključka Na kraju, nakon što smo ukratko istakli samo mali dio uspjeha koje je ovaj islamski velikan za tako kratko vrijeme postigao, ne preostaje nam ništa drugo nego da zamolimo Uzvišenog Allaha, dž.š, da ga nagradi Svojim neizmjernim blagodatima, kao i sve ostale pravedne islamske vladare. Molimo Allaha, dž.š, da pomogne današnjim vladarima da se ugledaju na ovog iskrenog Allahovog roba i da počnu vladati i suditi muslimanima po zakonu njihova Gospodara. SEJJID ABUL A`LA MAWDUDI (1903 - 1979)
Sejjid Abul A'la Mawdudi Korjeni islamskog buđenja tj. osvješćivanja muslimana u 20. stoljeću se obično povezuju sa reakcijama muslimanskog življa na kolonijalnu politiku Zapada prema zemaljama Azije i Afrike. Međutim, iako je kolonijalizam nedvojbeno bio jedan od faktora koji je tome doprinjeo, globalna islamska reafirmacija je očigledna i u zemljama koje nisu bile kolonizirane od strane zapadnih imperijalista. Ovo nas navodi na potragu za stvarnim razlozima trenda povratka muslimana ka islamu mimo onih često spominjanih reakcionarskih teza. Interpretacija ponovnog buđenja muslimana kao reakcije na evropksu kolonijalnu misao prepoznaje ovo buđenje kako historijsku cinjenicu, međutim, marginalizira postoljanje ovog prosvećivanja u njegovom pravom svjetlu. Ozbiljnija studija izvora islama – Kur'ana i Sunneta – nam ukazuje da islam kao sveobuhvatan sistem življenja posjeduje unutarnju tendenciju da sam aktivira i ojačava proces reafrimacije islama. Dinamični princip koji je odgovoran za ovaj fenomen je u Poslanikovom s.a.w.s. hadisu spomenut kao idztihad (sistemantsko razmišljanje usmjereno ka inovaciji tj. rješavanju novih problema)1. Kada god se muslimanski ummet suočio sa nekim kriznim periodom ili periodom slabosti, idžtihad je bio taj, kao što je u nekim slučajevima to bio džihad, koji je pomogao ponovno oživljenje ummeta. Devetnaesto stoljeće je, na primjer, zbilja bilo stoljeće u kojem je ummet bio itekako oslabio kako na političkom, tako i na ekonomskom i intelektualnom planu. Međutim, nije proteklo niti jedno stoljeće (pa tako ni devetnaesto) a da u njemu nismo imali makar po nekoliko islamskih ličnosti koje su, uz pomoć idžtihada, izvodile ummet iz privremenih kriza.
Sa krizom ummeta u 20. stoljeću se na jedinstven način u koštac uhvatio i veliki mudžtehid2 Sejjid Abul A'la Mawdudi (živio od 1903. - 1979. godine). Mawdudi je bio među velikanima koji su ponovno oživjeli idžtihad, te mislioc posvećen kako intelektualnom preporodu ummeta tako i osnivanju novih institucija koje bi kao cilj svog postojanja imale baš taj preporod. Uz sve ovo, važno je istaći da je Mawdudi modernom svijetu ponudio ideološku alternativu. Svjestan ideološkog utjecaja kapitalističkih, marksističkih i fašističkih ideja prisutnih u Evropi u 19. stoljeću, Sejjid Mawdudi je pred sobom, dakle, našao tri različita izazova.
Prvi izazov je bio na ideološkom planu. Naime, kapitalistička i marksistička ideologija tvrde da posjeduju savršene odgovore tj. rješenja za sve čovjekove ekonomske, društvene i političke probleme. Pored ovoga, uspon Evrope kao političke sile u svijetu je (pogrešno) interpretiran kao njena ideološka superiornost u usporedbi sa ostalim sistemima. Međutim, obje ove ideologije su u toku 20. stoljeća bile suočene sa neuspjehom uspostave svog utopijskog 'raja na zemlji'. Prvi bitan Mawdudijev doprinos se odnosi na njegovo jasno isticanje islamske vizije društva, ekonomije i države. Uz kritikovanje evropskih ideologija, dakle, Mawdudi je istovremeno ponudio i pozitivnu alternativu koja je počivala na osnovima islamske ideologije. Uz osvrt na izazove koje je novo doba sobom donijelo, možda niti jedan drugi muslimanski intelektualac u 19. i 20 stoljeću nije ponudio tako detaljnu viziju političkih, ekonomskih i društvenih dimenzija Islama kao što je to učinio Mawdudi u svojim pisanim djelima. Sejjid Mawdudi je očigledno bio mišljenja da zapadne ideologije mogu bito pobjeđene jedino na intelektualnom nivou. Iz ovog razloga je Mawdudi, pomognut detaljnim poznavanjem i ličnim iskustvo sa kapitalističkom, socijalističkom i fašističkom ideologijom, u svojim impozantnim djelima isticao islamski sistem i islamsku misao [naslovi tih djela su "Sud" (ovo je naslov originala na jeziku na kojem je knjiga napisana), zatim "Nastanak i principi islamske civilizacije", "Tafhimat", "al-Jihad fi al-lslam and Tanqihat" (također naslovi originala)]. U ovim djelima Mawdudi iznosi svoje razumijevanje načina primjene islamskog političkog, ekonomskog i društvenog sistema, ujedno se kritički osvrćući na kapitalističku i socijalističku ideologiju. U svrhu pojašnjavanja i upoznavanja sa osnovnim kur'anskim koncepcijama, Mawdudi je napisao impresivno djelo iz oblasti tefsira (tumačenja) Kur'ana naslovljeno "Tafhimul Qur'an". Pored ovog djela, Mawdudi je autor još dvije knjige koje ulaze u detaljnija objašnjenja pojedinih kur'anskih tematika i te knjige su "Četiri osnovna kur'anska termina" i "Islamic Ibadat par aik Tehqiqi Nazr". Svrha njegovih tefsirskih djela je bila ne ulazak u akademsku ili pak historijsku diskusiju nego upotreba historijske i kontekstualne analize u cilju spoznaje relevantnosti tj. pravilne primjene kur'anskih naredbi u današnjem vremenu. (Inace, Mawdudije je autor preko 200 djela koja su prevedena na 28 jezika svijeta. Ovdje pročitajte na bosanski preveden isječak iz Mawdudijeve knjge "Ka razumijevanju Islama".) Ideološki doprinos Sejjida Mawdudija je, čini se, jedan od glavnih faktora koji je doprinjeo globalnom islamskom osvješćivanju. I iako su njegova djela napisana na urdu jeziku, njegove ideje su već u prve dvije decenije nakon što je u Pakistanu osnovao pokret za islamski preporod, prevedene kako na arapski tako i na perzijski, turski, engleski, francuski i njemački jezik. Već krajem 1950-tih, Mawdudi je bio međunarodno poznat glasnogovornik islama kao ideologije budućnosti. Ovaj status je postigao zahvaljujući svojoj sposobnosti za jasno izražavanje svojih misli i ideja, te zahvaljujući sistematskom pristupu u prezentovanju islamskog sistema mladim intelektualcima u Sudanu, Iranu, i na Bliskom Istoku, uz osvrt na tadašnje situacije u tim regionima.
Drugi bitan Mawdudijev doprinos bilo je osnivanje islah3 pokreta. I iako je pokret imao skroman početak u Pakistanu 1941. godine, ubrzo se proširio cijelim indijskim podkontinentom (Pakistan, Indija, Bangladeš) privlačeći najvećim djelom obrazovane ljude. Primarni cilj pokreta je bio transformacija individua kroz društvene angažmane koji su za cilj imali promjenu institucija društva, ekomonije i države. Mawdudi je razvio sveobuhvatan plan za ovu fundamentalnu izmjenu društva. Umjesto tradicionalog pristupa ovom zadatku koji je pozivao na pročišćavanje samog sebe, na sticanje duhovnosti ili pak osnivanje narodnog pokreta (tj. pokreta omiljenog u narodu što se postiže idući narodu 'niz dlaku'), Mawdudijev ishah pokret se usredsredio na sveobuhvatnu izmjenu društva kao cjeline. Ovo je naravno podrazumijevalo i razvijanje političke platforme. Međutim, političko djelovanje nije bilo jedan i jedini cilj pokreta. Bio je to u stvari samo dio ideje koja je kao svoj finalni gol imala kompletnu izmjenu društva, ideje koja je svoju ideološku osnovu nalazila kroz duboke studije Kur'ana i Sunneta. Mawdudi je bio ako ne jedini onda jedan od rijetkih islamskih intelektualaca 20. stoljeća koji je na tako impozantan i praktičan način uspjeo objasniti islamski politički sistem. Kao dokaz ove tvrdnje služe brojni članci koje je Mawdudi napisao na temu praktične primjene islamskog politickog sistema, kao i njegove sljedeće knjige: "Islamska Država", "Islamski
Zakonik i Ustav", "Khilaft-o-Mulukiat" (naslov na urdu jeziku), te "Kako uspostaviti Islamsku državu"4. Ljudi kao što su Iqbal5, Afghani6, i Khomeini7 su pričali o potrebi političkog jedinstva muslimana te o obavezi muslimana da uspostave političku tj. državnu vlast. Međutim, niti jedan od njih nije bio u stanju pružiti jasan plan rekonstrukcije islamskog političkog sistema, dok je Mawdudi uspješno razvio detaljan plan društvenih i političkih promjena koje bi dovele do pravednog društvenog uređenja.8 Dodatan Mawdudijev upadljiv doprinos jeste i stvaranje specifične klime u krugu pokreta "Džemat-Islami", kojeg je Mawdudi lično osnovao, a u kojemu je karizma vođe praktički marginalizirana i to na uštrb kritičkog razmišljanja koje je promovirano među članovima pokreta. Kroz svoja pisana djela i rad na izgranji institucija islah pokreta, Mawdudi je iz glava svojih sljedbenika uspjeo izbiti kako strahopoštovanje prema vođi tako i mišljenje da je vođa osoba nesposobna za greške. Mawdudi je, dakle, u ljudima oko sebe uspjeo iskorijeniti ona shvatanja koja su bila uobičajena pojava u pokretima osnivanim oko jedne veoma utjecajne i poštovane osobe. Ovo je također dovelo i do marginalizacije svih tendencija koje su, kako u samom pokretu tako i u organizacijama koje su iz njega proistekle, mogle odvesti u ekstremizam ili pak u netolerantnost prema onima koji drugačije misle. Žalosno je da postoji mnogo ljudi koji su, iako ne upoznati sa Mawdudijevim likom i djelom, ishitreno spremni donijeti zaključak da je njegov idžtihad, zasnovan na Kur'anu i Sunnetu, proizveo ono što je nekolicina krišćanskih učenjaka okarakterizirala kao 'fundamentalizam'. Ova riječ 'fundamentalizam' ima svoje kontekstualno značenje u krišćanskoj teologiji i označava liberalizam u krišćanskoj misli koji se pojavio početkom 20. stoljeća pozivajući na povratak Bibliji u svrhu ličnog spasenja a koji je svoje pristalice odveo u ekstremizam i dogmatsku arogantnost. Međutim, ovo nema nikakve veze sa idejom koja zagovara sistematski misaoni (tj. intelektualni) proces vraćajuci se na Kur'an i Sunnet kao izvore u kojima trebamo tražiti rješenja današnjih problema. Ovaj proces se, dakle, može interpretirati jedino kao dinamičan sistematski pristup kojim se hvatamo u koštac sa problemima danačnjice, a nikako kao 'fundamentalizam' onakav kakvog ga poznajemo u kršćcanstvu. Mawdudi je začetnik svih ovih intelektualnih i institucionalnih doprinosa modernom pokretu koji poziva ka idžtihadu u sektorima ekonimije, politike i društva upoće. I okarakterisati ovu ideju i pokret, zbog pozivanja na Kur'an i Sunnet, kao gore definisani 'fundamentalizam' kojeg smo vidjeli u kršćanstvu je u najmanju ruku nefer. Istina je da određene grupe koje pozivaju povratku Kur'anu i Sunnetu u stvari pozivaju na isključivo i kruto, uskogledano imitiranje naših pravednih predhodnika (prvih generacija muslimana). Ovakvo ramišljanje i formalno praćenje načina života kojeg su vodile prve generacije muslimana vrlo lahko mogu dovesti do umrtljivanja intelektualnog rasuđivanja dok pokreti koji, kao i Mawdudijev, pozivaju na islah i idžtihad vode napretku, razvitku i modernizaciji (a sve ovo naravno ne dolazeći u sukob sa onim u Kur'anu propisanim). Islam u osnovi i jeste pokret društvenih promjena i uspostave pravde na nivou čitavog čovječanstva a ne pokret nazadka. Kur'an i Sunnet nam pružaju svjetlo upute koja je neophodna za izvedbu sistema šerijata, te stvaranja islamske misli i islamske države ... svih onih stvari za koje se zalagao velikan ummeta u 20. stoljeću - Sejjid Abul A'la Mawdudi. Opaske redakcije:
1 Standardna definicija idžtihada jeste: "ulaganje napora u detaljno izučavanje nekog problema, te traženje njegovog rješenja na osnovu šerijatskih izvora..." – definicija preuzeta iz knjige "Studies in Usulul-Fiqh" autora Iyad Hilala. 2 Mudžtehid je osoba koja vrši idžtihad. 3 Riječ islah znači učiniti nekoga boljim nego što jeste. 4 Preporučujemo čitanje sljedeca dva texta na istu temu: "Da li je muslimanima obaveza uspostava Khilafeta" i "Poslanikov Metod Uspostave drzave". 5 Misli se na društvenog reformatora, političara i pjesnika Muhammeda Iqbala (živio 1877 - 1938). Mada rođen u Pakistanu, Iqbal se školovao u Evropi nakon čega se vratio u rodni kraj gdje se zalagao za odvajanje muslimanskih teritorija iz sastava Indije. Devet godina nakon njegove smrti, došlo je do osnivanja Pakistana kao nezavisne države. 6 Riječ je o Džemaluddinu El-Afganiju, islamskom misliocu i aktivisti koji je živio u 19. stoljeću a zalagao se za ujedinjenje muslimanskog svijeta. "Za Džemaluddina El-Afganija je najprioritetnije bilo buđenje ummeta, njegovo ustajanje protiv kolonijalizma koji je predstavljao opasnost po njegovu vjeru i njegov ostanak, kao i svijest o jednistvu tog ummeta kome je zajednićka kibla, akida, usmjerenje i tradicija."
(Citat preuzet iz knjige "Razumijevanje prioriteta" autora Jusufa El-Karadavija) 7 Riječ je, naravno, o vođi tzv. islamske revolucije u Iranu. 8 Ovdje je bitno spomenuti islamskog mislioca i mudžtehida Taqiuddin Nabhanija iz Al-Qudsa, čovjeka koji je, kao i Mawdudi, svoj život posvetio ulaganju napora ka intelektualnom preporodu muslimanskog ummeta i ponovne uspostave Hilafeta. Šejh Nabhani je također autor mnogih djela na tu temu neka od kojih su "Islamska Država", "Ekonomski Sistem u Islamu", "Društveni Sistem u Islamu" itd. Osnivač je islamskog pokreta Hizb-ut-Tahirir (vidjeti http://www.hizb-ut-tahrir.org/ ili http://www.khilafah.com/) čije je djelovanje, zbog otvorenog poziva na rušenje trenutnih režima i uspostave vladavine islama, danas zakonom zabranjeno u svim arapskim zemljama kao i u pojedinim muslimanskim zemljama centralne Azije. UMMU AMMARE NESEJAB BINTU KAB
Prenosi se od Omera bin Hattaba da je rekao: "Čuo sam Božijeg Poslanika kako kaže o Ummi Ammari: "Nisam se okrenuo ni lijevo ni desno na dan Bitke na Uhudu a da nisam vidio Ummu Ammaru kako se bori iza mene."
Njena porodica Ona je Nusejba b. Kab b. Amr, ensarijka iz plemena Hazredž, ogranak Nedždžar, a nadimak joj je Ummu Ammara. Brat joj je Abdullah b. Kab, jedan od mudžahedina koji su učestvovali na Bedru, a drugi brat Ebu Lela Abdurahman b. Kab često bi plakao iz pobožnosti i strahopoštovanja prema Allahu dž.š. Udala se za Zejb b. Asima i u tom braku rodila dva sina, Habbiba i Abdullaha, dva velika borca na Allahovom putu. Nakon prvog braka udala se za Gaziju b. Amra s kojim je rodila Temima i Havlu. Prelaz na islam Allah dž.š. je odlučio da podari islamu plodno tlo iz koga će se razviti, te zemlju na kojoj će počivati islamska država. Ta nakana se počinje ostvarivati putovanjem stanovnika Jesriba iz plemena Evs i Hazredž na hodočašće u Meku, kada nekolicina njih pred samim Resulul1ahom prima islam. Nakon toga se vraćaju svom narodu i prenose im nauk islama. Tako bi se sastajali sa Poslanikom svake godine, za vrijeme hadždža, na Akabi, nedaleko od Meke, kada bi im on objašnjavao temelje islama i tražio od njih prisegu. Treće godine, u danima Kurban-bajrama, sedamdeset tri muškarca i dvije žene položili su zavjet i dali svoju prisegu Poslaniku. Položili su zavjet da će štititi Poslanika svojim životima, djecom i ženama. Dvije žene koje je Allah dž.š. odlikovao prisustvom ovoj prisegi bile su: Ummi Ammara, o kojoj je ovdje riječ i Ummi Meni'a Esma, kćerka Amrova. Vekida prenosi od Ammare da je rekla: "Ljudi su se tiskali oko Poslanika u noći Akabe, a on je Abbasa držao za ruku. Kada smo ja i Ummi Meni'a zaplakale, moj muž Guzejje ibn Amr je digao glas: "Božiji Poslaniče, ove dvije žene koje su sa nama žele da Ti prisegnu?!" Poslanik odgovori: "Njihova je prisega kao i vaša. Ja se uistinu ne rukujem sa ženama." Tako je i Ummi Ammara primila islam sa ostalima i dala prisegu sa onima koji su to učinili. Njeno prihvatanje vjere nije bilo porodičnim nasljeđem, niti zbog muža. To je bio islam uma, srca i volje. Svojoj duši poklonila je vjeru u koju je duboko vjerovala, radila po njoj i za nju, žrtvovala se na njenom putu... u kući ...u džamiji... na svakom polju njenog djelovanja i u svako vrIjeme. Bila je veoma dalekovida i izražavala veliku brigu za islam. Njena želja je bila da se utvrdi mjesto muslimanke u odnosu na muškarca. Kao da njena dalekovidost nije bila zadovoljena time da Kur'an ženu spominje samo metaforički (ne izravno) gdje govori o ljudima. Izašla je pred Poslanika i rekla: "Božiji Poslaniče, ne vidim potpunosti govora o ljudima. Žene se nigdje ne spominju?" Allah dž.š. joj je na ovo pitanje dao odgovor. Povjerenik s neba je prenio Vjernom na zemlji kur'anski tekst u kome je dato mjesto ženi u suodnosu s mužem, jasnim odgovorom, izravno, a ne na alegoričan način. Allah dž.š. kaže: "Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje poste, i muškarcima koji o
svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, - Allah će, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremiti." (Al-Ahzab 35) U trenucima napora Arapski pjesnik kaže: "Propisana nam je borba i ubijanje, a žene su pjevale slaveći pobjedu." Drugi opet veli: "Ljudi su stvoreni za trpljenje i izdržljivost, a žene za plač i posmrtnu žalost." Ummi Ammara je bila drukčija od onih koje pjesma pominje. Njen je primjer suprotan viđenju pjesnika. Ona se nije zadovoljila time da slavi pobjedu niti da plače i rida poslije poraza. Njena briga je bila sudioništvo s čovjekom u ostvarenju pobjede, kao i u otklanjanju teškoća poraza. Vidimo je kao sudionika velikih vojni sa Poslanikom. Činila je hizmet borcima na Allahovom putu, bodrila je borce, sokolila kolebljive, bdjela nad ranjenicima, donosila vodu i pojila žedne. Naposljetku kad se sve uzme u obzir, kad god bi je situacija pozvali njena uloga je bila poznata, borila se žestoko i bili čvrsta poput brda. U Bici na Uhudu učestvovala je sa mužem i sinom. Na sebi je nosila mješinu da bi ih nje pojila ranjenike. U prvim trenucima, kada se nazirala pobjeda muslimana, pojavila se ljudska slabost kod jednog dijela boraca, želja da se dokopaju bogatstva i dunjalučkih dobara. Oni su ostavili svoje položaje koje im je naznačio Poslanik. Ratna sreća se okrenula i muslimani su išli za neprijateljem udarajući na njihove redove, remeteć njihov red. Ni u tim jezivim trenucima srce Ummi Ammare nije zadrhtalo. Njeno oružje nije bio plač ni suze Borila se i savladala nevolju na najbolji način. Svojom odjećom je bila zastor stojeći pred Poslanikom, susretala je udarce odbijajući ih kao u groznici. Tako se borila dok nije primila dvanaest rana, bilo ubodima koplja ili udarcima sablje. Kada se Ibn Kamia, Allah ga prokleo, približio Poslaniku želeći da ga ubije ona ga je odbila. On ju je udario po vratu udarcem koj joj je ostavio dubok ožiljak. Ona mu je uzvratila istin udarcem. Kod nje je došla Ummi Seida bintu Said ibn Rebia i rekla joj: "Pričaj mi o Uhudu?!" Ummi Ammara je rekla: "Otišla sam s početka dana i nosila posudu s vodom. Prišla sam Poslaniku a on je bio medu ashabima. Tada je nastupila promjena u korist muslimana. Kada su muslimani poraženi a Poslanik stiješnjen, borila sam se i odbijala napade sabljom i gađala lukom dok nisam pala u ranama." Hrabrost Ummi Ammare Poslanik bi isticao vežući je za ovaj slučaj. Rekao bi: "Mjesto na kome je bila Ummi Ammara toga dana bolje je od mjesta toga i toga. Nisam se osvrnuo ni desno ni lijevo a da je nisam vidio kako ubija one oko mene." Njenom sinu Abdullahu je rekao: "Neka vas Allah blagoslovi od Ehli bejta...Mjesto tvoje majke je bolje od mjesta mnogih, a mjesto tvoga oca je bolje od mjesta drugih. Tvoje je mjesto bolje od toga i toga. Neka se Allah smiluje vašim ukućanima." Ummi Ammara je rekla: "Uputi dovu Allahu da ti budemo prijatelji u džennetu?" Rekao je: "Bože, učini ih mojim prijateljima u džennetu." "Šta imam poslije toga od dunjaluka" - dodate Ummi Ammara. Kada su muslimani bili obaviješteni da je h. Osman ubijen na Hudejbiji, Poslanik je posumnjao u njegove drugove govoreći: "Allah dž.š. mi je naredio prisegu." Ljudi su dolazili polagati zakletvu pred Poslanikom žureći, tako da su se medusobno gurali, pa nije ostalo ništa od ovosvjetskih uživanja da se nisu zakleli da to neće činiti. Nakon toga su se naoružali, a Poslanik je malo bio sa njima. Ummi Ammara je ustala i uputila se prema nekom komadu željeza, izvadila ga i uzela te od njega napravila sebi oružje. U sredini je napravila oštricu. Na Hunejnu, kada su se muslimani pojavili, vidjeli smo nešto začuđujuće. Dvije žene od ensarija stajale su na jednom mjestu posmatrajući Ummi Selima kćerku Milhana koja je nosila nož svezan oko pasa a u to vrijeme je bila noseća Abdullahom. Druga je bila Ummi Ammara koja je vikala svojim ensarijama. "Kako to postupate? Šta vam je? Zašto bježite?" Tada je udarila jednog čovjeka koji je bio iz plemena Havazin. Ubila ga je i uzela njegovo oružje.
U Jemami Ummi Ammara je živjela za vrijeme Poslanika, borila se na Allahovom putu zajedno sa svojim mužem i svojim sinovima, dok nije Poslaniku postala jedan od najboljih prijatelja. Dovoljno je bilo to što je stalno bila uz Poslanika, pomno pazeći na njega, uvjerena da će na taj način sresti Allaha dž.š. Iako je bilo teških napora u njenom životu, podnosila ih je sa slašću. Poslanik je osjetio prijatnosti koje mu je ona pružila, a koje nije mogao zaboraviti. Njenu prijatnost nisu osjetili oni koji su odbili da idu u rat i koji su bili kolebljivi. Ummi Ammara je osjetila slast borbe na Allahovom putu. Nije odbila da se pridruži borcima u borbi protiv odmetnika za vrijeme Ebu Bekra Es-Siddika. Učestvovala je u Bici na Jamami zajedno sa Halid ibn Velidom. To je bitka u kojoj su se borili muslimani protiv Musejleme, lažnog Poslanika, i onih koji su ga slijedili, koji su bili u zabludi. Molila je Allaha ili da ona umre ili da Musejlema bude ubijen, jer joj je pripadala osveta nad njim. Zar on nije ubio njena sina Habiba kojeg mu je Poslanik poslao kao svog izaslanika? Kada ga je upitao: "Da li ti stvarno vjeruješ da je Muhammed Allahov Poslanik?", odgovorio je: "Da!" A kada ga je upitao: "A da li vjeruješ da sam ja Božiji Poslanik?", zašutio je, a zatim je rekao: "Ja sam gluh i ne čujem!" Učinio je to jer je bio ogorčen a time je razljutio tog prokletnika, lažova, pa ovome nije ostalo ništa drugo nego da ga ubije. Ubistvo je izveo tako što je otkidao komad po komad njegovog tijela, suprotstavljajući se time ustaljenim običajima da se izaslanici ne smiju ni zatvoriti a kamoli ubiti. Nije čudo što je kćerka Ka'bova sebe izlagala smrtnoj opasnosti u bitkama. Nju je hranio osjećaj povrijedene majke i snažna vjera mu 'minke, a pored nje bio je njen drugi sin Abdullah, u čijem je srcu plamtjela svjetlost ubjedenja i gorjela vatra želje za osvetom svoga brata. Sudbina je htjela da se sastane njegova sablja sa kopljem Vahša (Hamzinog ubice) protiv Musejleme. Vahši je Musejlemu pogodio kopljem, a on bijaše izuzetno precizan, dok ga je Abdullah sabljom posjekao, a on bijaše vješt borac i kralj borbe na Allahovom putu. Tako su njih dvojica uništili prokletnika i zemlju oslobodili njegova zla. Majka je izgubila ruku i zadobila desetine rana po onim mjestima po kojima je bila i prije ranjavana. Tragovi su vječno ostali na njenom tijelu da govore njoj i svakoj muslimanki o tome da će ovako biti na dunjaluku, a na Ahiretu će joj te rane biti svjedoci kod Allaha dž.š. Kada je Allah dž.š. proživi na Dan polaganja računa, iz njenih rana teći će krv iste boje sa mirisom miska.
