Stilske figure
FIGURE DIKCIJE
ASONANCA Asonanca (asonancija) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja zvukovnog ugoĎaja, ritma ili glasovnih efekata.
Primjeri asonance [uredi]
Antun Gustav Matoš, „Jesenje veče”
Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama Monotone sjene rijekom plivaju, Ţutom rijekom meĎu golim granama.
Dragutin Tadijanović, „Prsten”
Oni koji poznaju drago kamenje.Gotova je pjesma O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
Dragutin Tadijanović, „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć”
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Tin Ujević, „Visoki jablani”
Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi
Jedni jadi, zeni mi se dragi. Eto sablje, evo nase glave.
ALITERACIJA
Aliteracija (lat. ad = na, k, prema; littera = slovo) glasovna je figura koja nastaje ponavljanjem istih ili zvukovno sličnih suglasnika ili suglasničkih skupina radi postizanja zvukovnog ugoĎaja, ritma ili glasovnih efekata.
Primjeri aliteracija [uredi]
Zuji, zveči, zvoni, zvuči (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)
Aliteracije mogu biti i fraze na kojima se lomi jezik ("jezikolomci"):
Riba ribi grize rep.
Navrh brda vrba mrda.
Petar Petru plete petlju.
Igla igra igru igle.
Pop kopa prokop, kroz prokop kopa pop.
ONOMATOPEJA Onomatopeja (grč. onoma = ime, poiein = napraviti) glasovna je figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom književnome djelu jezičnim sredstvima.
Vrste onomatopeje [uredi] To je skupina glasova koja vjerno oponaša neki šum ili zvuk:
životinjsko glasanje
Primjeri onomatopeje [uredi]
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor)
Krcnu kolac nekoliko puta / Zviznu pala nekoliko puta (Ivan Mažuranić)
Kiša sitno sipi, sipi i rominja (Antun Gustav Matoš)
Kiša rominja, / glogolji, /ţamori; / kiša jadikuje; / mijenja pravac, / vraća se, / bugari, / i opet sipi i sipi (Tin Ujević)
Zvončeki sloţno si cinkaju (Dragutin Domjanić)
Sve do sunca već se penje / Kukurikukuj! (Antun Gustav Matoš)
Zuji, zveči, zvoni, zvuči, / Šumi, grmi, tutnji, huči
LIRSKI PARALELIZMI ANAFORA Anafora (grč. ἀναφορά, anaphora = nositi natrag) glasovna je figura kojom se ponavljaju riječi na početku dvaju ili više stihova.
Primjeri anafore [uredi]
Ivo Andrić, „Jadni nemir”
mi zalud zidamo toranj do neba mi zalud skidamo Boga sa neba mi zalud silazimo u srce zemlji mi zalud gazimo crva pod zemljom
Tin Ujević, „Svakidašnja jadikovka”
I nema sestre ni brata I nema oca ni majke I nema drage ni druga
Dragutin Domjanić, „Bele rože”
Kad si Ti znala čez oblok pogledet, Kak da su roţe oţivele bele, Kak da su dobre Ti dragale ruke, Kak da su k Tebi privinut se štele.
Kazi mi kazi kako da te zovem, kazi mi kakvo ime da ti dam
Uranila kosovka devojka, Uranila rano u nedelju
EPIFORA Epifora je glasovna figura ponavljanja riječi na kraju stihova.
Primjeri epifore kao jezične figure [uredi]
Stanko Vraz, „Gazele”
Ţdral putuje k toplom jugu - u jeseni, A meni je put sjevera - u jeseni. Pastijer čuva po planini krotka stada, Pa se pojuć vraća kući - u jeseni. Vrtlar kupi plod svog znoja, zlatne breskve I jabukâ rumen-voće - u jeseni. Što se ljeti trudio mnogo oko njega, Vinogradnik bere groţĎe - u jeseni. Tako svatko kupi, bere i uţiva U veselju plod svojih muka - u jeseni. A što, Stanko, plod je brigâ, mukâ tvojih? Gorko voće - bol i suze - u jeseni.
Ivan Mažuranić, „Smrt Smail-age Čengića”
Djedi vaši rodiše se tudijer, Oci vaši rodiše se tudije, I vi isti rodiste se tudijer
Jure Kaštelan
Čujem u snu Sanjam u snu Vidim u snu...
U tamnici je glava naroda,
U tamnici je snaga naroda, U tamnici je nada naroda.
SIMPOLHA Simploka (simploha) je glasovna figura koja ujedinjuje anaforu i epiforu, dakle, riječi se ponavljaju i na početku i na kraju stihova.
Primjeri simploke [uredi]
Dobriša Cesarić, „Djetinjstvo”
To sada gleda on To sada misli on To sada sanja on
U tamnici je snaga naroda, U tamnici je nada naroda.
ANADIPLOZA Anadiploza (grč. anadíplōsis = ponavljanje) glasovna je figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku sljedećeg.
Primjeri anadiploze [uredi]
Dragutin Tadijanović, „Tužbalica za vinogradom”
Vinograd je moj svenuo, neveseo, Neveseo, i ja venem…
Miroslav Krleža, „Revolta”
...kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju, Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak!
TAUTOLOGIJA Tautologija po svojoj sustini jeste emocionalna figura, nayiv potice od grcke reci tauto = isto, logos = rec, i podrazumeva gomilanje reci istog ili slicnog znacenja, koje veoma izrazito prenosi zgusnutoi napeto pesnikovo osecanje. Tautologija je veoma cesta figura u pesnickom jeziku zato sto je ponavljanje istih ili slicnih pojmova uopste karakteristicno za svako uzbudjeno stanje, pa i za stanje pesnicke uzbudjenosti. Jacina tog uzbudjenja je uvek veca od stepena osecanja koje se iskazuje jednom reci, i zato pesnik oseca potrebu da svoje napeto i jako uzbudjenje iskaze nekolikim recima: “Vrata skrinuse… O duse, O mila seni! O majko moja! O blago meni!” (Djura Jaksic) Jesenja samoca Sve vise sm, sve lidje sam, sve tudje i sve tuznije, Sve tamnije, sve sramnije, sve biva ruznije. Sve hladnije, sve gladnije, sve ledenije, Samoca prazna, jesenja, a biva sve jesenije.
REFREN Refren (od provansalske reči refrainge - ponovljeno udaranje talasa, odnosno fr. refrain [1]
pripev) u muzičkom i poetskom smislu označava stilsku figuru dikcije , načina izražavanja, koji se odnosi na ponavljanje stiha, dela ili grupe stihova. Najčešće se pravilno ponavljaju posle svakog distiha ili strofe. Pesnici često ponavljaju slične ili iste reči, na taj način, na prvom mestu, ističu svoja osećanja. Refren povezuje sve strofe u pesmi, a pritom emocionalno obeležava celu pesmu.
Santa Maria De la Sallute-Laza Kostic Bila jednom jedna ruza
LAJTMOTIV Misao u knjiž. djelu, razgovoru i sl. koja je stalno nenametljivo nazočna.
Most-I. Andric Vetar-Laza Lazarevic
POLIPTOTON Ovo je stilski postupak ponavljanja više oblika fleksije, tj. ista se riječ ponavlja u istoj rečenici u više padeža i brojeva: Homo homini lupus – čovjek čovjeku vuk Oko za oko, zub za zub. Najbolje od najboljeg. Kralj kraljeva. Oh ti duso moje duse, Oh ti srce, srca moga Pesma nad pesmama Bog bogova
PARANOMAZIJA Stilska figura u kojoj se dovode u vezu srodne riječi po zvučnosti. Lazni svijete, moj lijepi cvijete Prodao je veru za veceru Ko leti hladuje, zimi gladuje
ETIMOLOGIKA Povezuju se reci koje imaju vezu po poreklu, takve reci imaju razlicit oblik a isti koren Moralno je ono sto se mora. Becu grade,ne beci se na me.
Lov lovio Murate vezire. Bol bolovati Grad graditi
San sanjati FIGURE KONSTRUKIJE
INVERZIJA Inverzija je figura kojom se obrće red riječi u rečenici ili dijelovi rečenice, često radi jačeg isticanja.
Primjeri inverzije [uredi - уреди]
Antun Gustav Matoš, „Utjeha kose” U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Biser Mara po jezeru brala. Svijet je ovaj tiran tiraninu, A kamoi dusi blagorodnoj.
ELIPSA Elipsa (grč. έλλειψις, élleipsis = izostavljanje) figura je koja nastaje kad se iz rečenične cjeline izostavljaju pojedine riječi.
Primjeri elipse [uredi - уреди] Elipsa je česta i u svakodnevnome govoru:
Ana je zagrlila Marka, a Marko Anu. (Ana je zagrlila Marka, a Marko je zagrlio Anu.) Došli su. (Oni su došli. Hrvatski je jedan od jezika u kojemu se lične zamjenice mogu i ne moraju navoditi u ovakvim slučajevima. Ako se navode, to je najčešće zbog isticanja.) Elipse se mogu javljati i u mediju poput filma, posebice u najavama:
Četiri godine kasnije... Elipsa u poeziji [uredi - уреди] Elipsa je, naravno, česta u poeziji kao izražajno sredstvo:
Miroslav Krleža, „Plameni vjetar”
Sverazorni će ritam po ulici da ori: "Gori! Gori!"
Dragutin Tadijanović, „Prsten”
Na ruci mojoj ţalosnoj crveni prsten Javorov.
Antun Gustav Matoš, „Prosjak”
Torba gola, podne pali, Sokak prazan, gori tjeme.
ANAKOLUT nedosljednost u graĎenju rečenica(nedovrsenost recenice) ( U našega kuma, u ruci mu zlatan golub guče Ono brdo najviše, tamo je crkva sagraĎena )
SINTAKSICNI PARALELIZAM
