,
Rudolf
Steiner
INICIJACIJA KAKO SE STIČU SAZNANJA VIŠIH SVETOVA
,
RUDOLF STEI N ER I N I C I J A C I J A KAKO SE STICU SAZNANJA VISIH SVETOVA
Drugo, novoprevedeno i dopunjeno izdanje
S A D RZ A J Predgovor drugom srpskohrvatskom izdanju
13 Predgovor petom izdanju 17 Predgovor šestom izdanju 19 Predgovor prvom izdanju
I. POGLAVLJE Uslovi
Preveli sa nemačkog Dr Josif Korać i Vojislav Janković
7
21
27
Unutrašnji mir II. POGLAVLJE
Stepeni posvećenja
35
Priprema
Prosvetljenje
41
Kontrola misli i
35
osećanja
43
III. POGLAVLJE
53
Posvećenje
•
IV. POGLAVLJE Praktična gledišta
62
V. POGLAVLJE Uslovi za tajno školovanje
69
VI. POGLAVLJE
77
O nekim dejstvima posvećenja VII. POGLAVLJE Promene
II
životu
nj a n ja tajnog
sa
učenika
101
VIII. POGLAVLJE Postizanje kontinuiteta
svesti
107
IX. POGLA VLJE Rascep ličnosti za vreme duhovnog školovanja X. POGLAVLJE euvar praga
120
XI. POGLAVLJE Zivot i smrt - veliki čuvar praga Pogovor šestom izdanju
- 1918.
134
Dodatak ovom izdanju Beograd,
1986.
A. Rudolf Steiner i njegovo delo B.
Hronologija Steinerovog
127
živo ta 141
139
113
•
PR EDG O VOR DRUGOM SR PSKO HR VA T SI{OM I ZDANJ U
u
Clanci koji su posle sabrani početku
na
našeg
stoleća -
ovoj knjizi napisani su
1904. godine. Docnije nastala
zbivanja su pokazala da je ova knjiga, ukoliko se ovo sto leće
više
primiče
svome
kraju1
ne
samo
još
uvek
sasvim
aktuelna, nego i sve potrebnija.
U prvoj polovini ovog sto1eća su završena' dva bezumna , da više rat�(. U drugoj polo rata, sa parolom »nika
svetska
vini ovog stojeća ljudi žive u trajnoj
Se II
prividnom miru održava
ratnoj napetosti, koja straha�. od nu
»ravnotežom
klearne ratne kataklizme. Koncentracijom prirodnonaučnih
istraživanja,
tehnološ
kih znanja, industrije i finansijskog kapitala, produbljuju se razlike na ekonomski i kulturno razvijene rode. Na sebičnosti z·asnovani
ekonomski
j
nerazvijene na
sistemi
ne dozvo
ljavaju smanjivanje tih razlika i integraciju svetske privrede na osnovi slobodne cirkulacije znanja, dobara i finansijskih sredstava izvodnja drugoj,
i pravedne raspodele na
jednoj
izazivaju
nemIre.
strani,
dobara.
sirotinja
sekularnu
krizu,
Hipertrofirana pro endemična
i
nezaposlenost i
glad
na
socijalne
•
i induslrijalizacija svi h vidova m;.1proizvodnje i promda, pa i poij n p l iv redne O:')iI'O U'uju prirodu i njenu biosferu - val".duh, vodu, - sve komponente uslova čovekovog opslanka na
Nagla
•
lerijaine mašuju
urbanizacija
,
'
i
zemljište zemlji.
da :')u
Sve više na videlo izlazi činjenica,
u
ljudi
svoju
budućnost krenuli pogrešnim putem, da njihov razum, inte ligencija koja ih vodi, nisu dorasli rešavanju njihovih život nih problema koje oni sami stvaraju. Već je sredinom ovoga stoleća sve naglašenije sa zabri nutošću postavljeno pitanje, da li su ljudi
umno i moralno
za saznanja kaja im pruža moderna
prirodna nauka?
zreli
Napredni pojedinci tek sada shvataju duboki smisao »tajnog« (okultnog, misterijskog) karakten\ velikih
istina. Savremena
prirodna nauka je ljudima u ruke dala ogromne mogućnosti za •
ovladavanje
umno ta
i
prirOdnim
moralno
sredslva
silama
pripremili
upotrebljavaju
za ne
pre
nego
njihovu samo
za
što
su
upotrebu. dobro
se
Otud
oni se
čovečanstva,
7
blagOdat - kako saopštava taj insider - pošto je stanje čovekove svesti danas sasvim drugačije, nego što je bilo u {reme nastanka tih istočnjačkih učenja. Ako ona za neke ljude na Istoku još mogu imati povoljna dejstva, za ljude na Zapadu su u svakom slučaju neispravna i štetna. Cak i ako su dobronamerni, ti učitelji su obično nedoučeni dile tanti, koji ne poznaju duševno biće svojih učenika niti kon kretno delovanje njihovih okultnih vežbi na to biće. Stoga te vežbe mogu kobno delovati na već pokrenute nalčulne snage tih učenika - o čemu takođe govori ova knjiga.
nego i za strahovita uništenja života i razaranja. Covečan stva je u opasnosti i potrebna mu je pomoć. U dalekoj prošlosti su ljudi tu pomoć primali preko nicijacije. Iz nje i m je izvirala životvorna voda i ozdravlju . luce snage. Bez nje i njenih tradicija bio bi im nemoguć opstanak i napredak. Ali davno su već zarušeni izvori du hovnog života koji je negovan II misterijskim hramovima i drugim školama inicijacije, iz kojih su isticale velike religije i kulture. U toku XIX stoleća su na Zapadu ugašeni posled nji plamičci tih kultura. Ljudi su prepušteni sami sebi bez odgovarajućeg duhovnog vodstva.
�
,.Iz razloga koje samo posvećeni može razumeti«, kaže pisac ove knjige, "kratki putevi (koji vode do natčulnog doživljavanja) ne bi nikada smeli biti objavljeni u svome istinskom liku. Pojedinosti koje se objavljuju ne vode ni čemu naprednom. One podrivaju zdravlje, sreću i duševni mir. Ko neće da se poveri mračnim silama, o čijem biču i poreklu ne može ništa znati, neka izbegava da se upušta u nešto takvo.��
U ovoj knjizi je opisan put na kome čovek može naći to vodstvo - pre svega u sebi i za sebe, d'a bi tek kroz to nasao 1 za covecanstvo. W
'
"
"
Nije slučajno što je na početku XX stoleća u ovoj knjizi opisan novi put inicijacije i počela da se objavljuj� saopštenja o činjenicama koje se pomoću nje mogu saznavati. pod nazivom antroposofski orijentisana duhovna nauka.
U takvu vrstu okultnih tehnika spada i upotreba ne kih materijalnih supstancija - droga. One su ranije u okult nim školama, pod strogom kontrolom upućenih. upotreblja vane kao podsticaj okultnom doživljavanju. Usled promena koje su se kasnijim razvojem dogodile u l.iudskom organiz mu, one se smeju koristiti još samo u medicini.
Nije slučajno ni što se upravo u današnje vreme, pored . sIstematskog materijalističkog školovanja, javlja veliki broj mladih ljudi zainteresovanih za inicijaciju i saznanja koja se njome stiču. Nevolja je, što oni put inicijacije shvataju olako i nestrpljivo teže za brzim natčulnim doživljajima. Pri tome nailaze na kratke puteve, koji su u stvari stranputice o kojlma govori ova knjiga.
Ko pažljivo pročita ovu knjigu, može pomoću svog zdravog razuma da proceni, da li .i kome učitelju ili učenju srne da se poveri i kakva sredstva, odnosno kakve vežbe srne da upotrebljava.
Te-lnje evropskih naroda za istraživanjima i osvajanji ma novih zemalja i njihovo kolonizovanje izazvale su veliko mešanje kultura Istoka i Zapada. Ateistička i materi.ialis tička civilizacija bele rase preplavila je narode Istoka, kod kojih još tinjaju zadnji plamičci tradicija njihovih kultura proizašlih iz starih inicijacija. Razni sledbenici tih vrsta inicijacija razmileli su se po zemljama Zapada kao učitelji stare inicijacije. Njima danas prilazi veliki broj mladih ljudi željnih natčulnih doživljaja. �'Kada su ti učitelji pravi i dobronamerni, njihov uticaj može biti velika blagodat za nekog tražioca Boga«, kaže jedan insider, koji je taj utica'j doživeo u Indiji. »Ali��, nastavlja on, ,�na žalost moram reći, da je biće indijskog gurua degenerisalo. Većina njih se nije oslobodila egoizma, narcizma, sebičnog korišćenja magiiskih veština i svoje nadmoćnosti nad ljudima ... iOni dopuštaju da ih njihove pristalice obožavaju itd.�� Od tih učitelja na Istoku do njihovih sledbenika na Zapadu samo je jedan korak. Međutim, čak i da se nade tfl.kav pravi i dobronamerni učitelj, vrlo .ie sumnjivo da li će njeqov uticaj biti velika
U ovoj knjizi su date samo lakve vežbe, koje ne mogu biti opasne za telesno i duševno zdravlje učenika, ako on celu knjigu dobro upozna i strogo se pridržava svega što je u njoj rečeno. U njoj se naglašava, da je stalna briga o svom zdravlju jedan od temeljnih uslova okultnog školova nja. Kroz antroposofski orijentisanu duhovnu nauku, koja je sastavni deo ovog školovanja, stiču se saznanja koja su čoveku neophodno potrebna ne samo radi orijentacije na putu inicijacije, već i za snalaženje u običnom svako dnevnom životu. Uz istočnjačke tehnike išla je i određena kultura i religija. U doba vedske tradicije vladao je režim apsolutne poslušnosti. Učitelj je bio sveštenik i starešina. Uz ovo je trebalo obožavati predanja, starinu i sve što je bilo veliko u prošlosti. Mi živimo u vremenu kada je čovek postao slo bodan od slepe poslušnosti prema autoritetima, starim zako nima i dogmama. Savremeni čovek sazreva za samostalno •
8
9
mnenje i moralnu intuiciju, da samostalno bira svoje ideale i opredeljenja. Sa orijentacije prema prošlosti on se upu ćuje na budućnost, šta on treba da učini od sebe i šta treba da čini za čovečanstvo. »Vidovitost koja se postiže starom tehnikom nije ona za kOjom teži savremeni čovek«, kaže autor ove knjige, ·.Prva je odgovarala stepenu svesti koju danas proživljava čovek kada sanja. Vidovito gledanje koje može da postigne današnji čovek, slično je jasnoći koju on doživljava u punoj svesti pri rešavanju matematičkih zadataka. Sadašnje du boko doživljavanje u vezi je sa velikim preobražajem koji se danas dešava II celoj ljudskoj prirodi.« . Novo školovanje polazi od savremenog' puta prosveći vanja, koje danas u načelu stiče svaki čovek. Onaj ko je na pismenosti, savremenoj obaveštenosti, matematici i logici obogatio i izoštrio svoj um, lakše će pravilno razumeti sa vremenu nauku inicijacije i njene objave. Ali ta je sposob nost danas upućena prema apstraktnom intelektualizmu koji dopire najdalje do mehaničkih zakona. Međutim pravo biće predmeta naučnih saznanja se krije od telesnih čula i nji hovih pomoćnih aparata. Pojave čulnog sveta su mrtvi od razi u njima stvarno delatnih živih snaga i bića. Stara ini cijacija je upućivala na te sile i bića. ne obraćajući pažnju na ljusku. >.Ona je<�, kaže pisac ove knjige, �>unosila svetlost duha II tamu prirode. Savremena egzoterna nauka rasvet ljava ,ljusku' ne obraćajući pažnju na snage i bića koja ovu stvaraju . . . Današnja nauka inicijacije mora polaziti od one svetlosti. kojom su spolja, naturalistički osvetljavali Ko pernik, Đordano Bruno, Galilej, Keplel', Njutn i drugi. Ali inicijacija mora tu nauku izvesti iz njenog mrtvila, oživeLi i izvesti na put koji vodi u duh. Njega moramo tražiti u svoj njegovoj svetlosti, na putu koji je suprotan staroj in1cIJaCIJ1.-« Savremenom putu inicijacije je potrebno jedno sazna nje koje je u kulturi Zapada postalo pristupačno tek li XIX stoleću. To je saznanje o ponovnim utelovljenjima ljudskog duha u zemaljsko postojanje i zakon obrazovanja sudbine. Oba saznanja su poznata pod nazivom reinkal'nacija i karma. Na putu inicijacije učenik saznaje da se zbivanja u njego vom životu ne dešavaju sluc;ajno. nego po nekom planu koji pre svog rođenja sam sebi obrazuje uz pomoć viših bića, kao neki prirodni zakon. U tom planu je i njegov put ini cijacije uslovljen njegovim razvojem iz prethodnih utelov ljenja, Taj put LI osnovi sadrži zakon razvoja čoveštv<1. U posvećenome pregalac gleda pravu idealnu sliku čoveka. •
•
10
•
,
nost� re da ob e sv ije zv ra bi se u da ka ti sta po že mo to što on J ta u oc ga pl' om ek je o Ak . u em nj u � u aj čiv po koje latentno .� .. Jen II �e: vl sta . a� tlz os � ne lJI m Ze na u ot živ om dn je u ideal � a - Da II Je tIz d? Je k ipa ja, en ?. �. . spektivu bu du ćih utelovlj Ideal lt lstom uopšte određenom pojedincu mogu�e PO�tlCl taJ u vl�s no os na , te Jes da n ab hr ga � e g ji' kn e ov c sa Pi živ ot u? IS o. stv al eg pr o bn �re po e � i zv ra c � ala čit o Ak a. titog iskustv I ne us� e to u m o ak Ah , ce gu mo je t, to os trajnost i strpljiv u sledec: a ne k ut će bi ne vi ko te ne če ste � u. ot živ m J'edno e Je gd o m La vI sta na da i oć m će da ka a, nj je vl jegova utelo ranije stao. ha. Bez Ov ak av ideal je osnovna potreba čovekovog du mora ek čo j zv l'a j . vo S a nc Su z � be a jk bil ? o ka on njega je . . g vo o Isa sm I vn no os di VI ne on � a eg nj z Be . . svesno hteti. st?: 1 da na on ju ko . nu ni az pr nu ač on sk be o m sa go ne života' . bIcnost, se a kv ka ni e nij i at av rš av us be Se e Vi . m c o I1l b'l l lSPU ' , s�vrsen :ov�k Ne u . et sv a nj že slu g lje bo ju cil u i .. čin to se ako . semJl vr sa Je ko olI uk a tv ns ča ve čo ga slu an ob je nespos utoliko bolje služi celini.
�
.
Beograd, juni 1986,
•
Dr Josif Korać
• •
II
PR EDG O V OR PR VOM IZDANJU Ovde
vidu
II
prvobitno
članci,
objavljuju
knjige
štampani
pod
moji
naslovom
pojedinačni
>�Kako
se
stiču
saznanja viših svetova ?«. Za sada će se
II
prvi deo;
nastavak. 'Ovaj rad
na •
se
sledeća sveska će sadržavati
razvoju
treba reči,
da
čoveka
pred
kOje
radi
svet
se ovim
stupi daju.
dohvatanja
natčulnih
novom obliku
II
U
ovoj svesci izneti
ovoj
svetova
bez
knjizi data
ne
propratnih
saopštenja
o
razvoju čovekove duše mogla bi da služe namirenju različi tih potreba. Ona pre svega treba da nešto daju onim lič nostima, koje se osećaju privučenim ka rezultatima duhov nog
istraživanja i koje moraju da postave
pitanje:
Ta od
kuda znanje takvima koji tvrde, da mogu nešto govoriti o visokim zagonetkama života? Duhovna nauka govori nešto o takvim zagonetkama. Ko hoće da posmatra one činjenice koje vode
tom
kazivanju,
taj
mora
da
se uspne
do
natčulnog
saznanja. On mora ići putem, koji se pokušava da opiše u ovom spisu. Ipak, bila bi to pogreška verovati da su ova saopštenja duhovne nauke bez vrednosti za onoga ko nema sklonosti
ili
mogućnosti
da
sam
ide
ovim
putem.
Da
bi
istraži o te činjenice, mora čovek imati sposobnost da stupi u natčulne svetove. Ali, ako su one istražene i
saopštene,
onda i onaj ko ih sam ne opaža može pribaviti dovoljno ubeđenja o istini tih saopštenja.
Veliki deo tih saopštenja
se može bez daljnjega proveriti time, što će se na njih pri meniti zdrava snaga rasuđivanja na stvarno nepristrasan način. Potrebno je samo da
moguće
predrasude,
koje
tako mnogobrojne u ljudskom životu.
Na primer,
može se
dopusti lako
da g a
poremete
sve
čovek u taj nepristrasnosti ne su
dogoditi da neko nađe da se ovo ili ono ne slaže sa
neki,m naučnim rezultatima sadašnjeg vremena. Uistinu, ne postoji
ni
jedan
naučni rezultat koji protivreči duhovnom
istraživanju. Ipak se lako može verovati da se ovaj ili onaj naučni sud ne slaže sa saopštenjima o višim svetovima, ako se ti naučni rezultati ne uzmu u pomoć svestrano i nepri strasno.
Ukoliko
se
nepristrasnije
duhovna
nauka
uporedi
upravo sa pozitivnim tekovinama nauke, naći će se, da se utoliko lepše može uvideti njihovo potpuno slaganje. - Sva kako,
jedan
drugi deo duhovno-naučnih saopštenja više ili
manje neće zadovoljiti same razumske sudove.
Ali,
da stek13
ne pravilan odnos i prema tom drugom delu, neće biti teško onome ko uvidj, da sudija o ist.ini može bili nc samo nego
zdravo
l
osećanjc.
osećanje
A kada se to
I'azurn,
ne predaje
simpatiji ili antipatiji za ovo ili ono ubeđenje, nego odista prepusti da na njega nepristrasno deluju saznanja viših sve tova, onda
će se postići i
odgovarajući
osećajni
sud. - A
postoji još i neki drugi put za potvrdu o istinitosti tih saz nanja za one ličnosti, koje ne mogu ili neće da stupaju tom stazom
natčulni
u
svet.
No
takvi
ljudi
ipak
mogu
osetiti
kakvu vrednost imaju ta saznanja za život i onda, kad ih saopštenja duhovnih istraživača.
doznaju samo iz
Ne može
svaki čovek u svakom trenutku postati vidovit; ali su sva kom
čoveku
saopštenja
vidovitoga
zdrava
prava
životna
hrana. Jer njih u životu može primeniti svako. I onaj ko to šta u sv�m
čini, uvideće uskoro, sa ne
šta čovek gubi, ako ih
nj.ima, i
Saznanja
natčulnih
pokazuju
kao nepraktična,
se
saznanja, on
i
mogu
se
zapažati
na
života isključi.
primenjena
nego
u
život
biti
ima
njoj
sklonosti
-
upitati:
vidovit
ovaj spis dati sliku o tome, šta
se mora preduzeti da bi se u
On bi želeo put njime ne pođe
stvarno upoznao
taj svet da prikaže
sam, može
natčulni
svet.
tako, da i onaj ko
steći poverenje prema onom što
govori onaj ko je išao njime. I onaj, ko sagleda ono što čini duhovni istraživač, može to smatrati ispravnim i sebi reći: opisivanje te staze u više svetove čini na mene takav utisak, da ja mogu raZIumeti, zašto mi saopštene činjenice izgledaju jasne.
Tako
dakle
spis
ovaj
može
da
služi
onima,
za duševni razvoj pripada jednom, a kakva drugom
osećanju. Iz toga će naći
Ll
kom obliku bi trebalo da on baš
na sebi proba ovu ili onu vežbu, prema svojoj posebnoj in dividualnosti.
Ako, kao
dožive,
koji treba da se
ovde, dolazi
u obzir opis događaja
onda se pokazuje kao nužno, da se
čovek uvek iznova vraća na ovaj sadržaj; jer će se uveriti, da čovek ponešto za samog sebe
do zadovoljavajućeg razu
mevanja dovodi tek onda, ako je on to probao
i
posle pro
Ioni čitaoci koji ne namerava.iu ići putem koji je ovde
čovek dolazi do tih činjenica? Onim ličnostima koje se inte resuju za to pitanje može
važnost
smislu
za činjenice kako
•
život,
na
najvišem
• •
banja primetio neke finese stvari koje su mu ranije morale promaCl.
neće sam da ide tom stazom
može - ako
ipak
iz svog
svetova, pravilno
kao praktična. Ali ako neko koje
oblastima može
shvaćena ispravno, p a i ispravno izvedena; čl ipak mož e ona delovati neispl'avno, ako onaj ko je izvodi njoj ne priključ i neku drugu vežbu, koja u harmoniji duše potire jedn ostra nost prve. Ko ovaj spis čita intimno, tako da mu čitanje postane kao neko unutrašnje doživljavanje, taj se sa sadr z1l10m nece samo upoznati, nego će na jednom mestu ima ti ovo, a na drugom ono osećanje; time će on saznati kakva
koji
u
• •
c.::rtan, naći će u ovom spisu ponešto korisno za svoj unu trašnji život: pravila života, upućivanja. kako se ovo ili ono objašnjava, šta se čini zagonetno, i tako dalje. I poneko, ko je kroz svoja životna iskustva preko glave preturio neko
ovo ili
životno
zadovoljenje,
ono, ko
je
posvećenje, ako
u
toj
u
moći
nekom će
povezanosti
pogledu prošao
ovde nađe
da
nađe
kroz
izvesno
razjašnjeno
ono,
što mu je u pojedinačnom lebde!o pred očima, nešto što on već
znao,
ali to znanje nije doveo
do
za
njega
je
samog
zadovoljavajuće predstave. Berlin, 12. oktobra 1909. god.
Rudolf Steiner
svom smislu za istinu i osećanju istine za natčulni svet žele osnaženje i sigurnost. Ne manje bi ovaj spis želeo da nešto ponudi i onima, koji sami traže taj put k a natčulnim saz nanjima. Istinu onog što je ovde prikazano najbolje će pro veriti one ličnosti, koje to ostvare na sebi samima. Onaj ko ima takvu nameru, učiniće dobro da sebi uvek nanovo ka že, da je kod prikazivanja razvoja duše potrebno više nego što može drugi
da se
spisi.
sazna iz
Potrebno
treba pretpostaviti, da onom što je što
je
je
sadržaja koje često pružaju intimno uživljavanje
neku
samoj,
nečem
sasvim
o
predstava, da ono bitno
nije
nosti
svih
istina.
Onaj ko
mora
da
razmisli
sasvim
14
ovaj spis;
stvar ne treba shvatiti samo po
rečeno o njoj
saopšteno
u
neki
II
drugom.
jednoj
hoće
da
ozbiljno.
po mnogo čemu
nego i
Time
se
stiče
istini, nego u saglas
izvodi Neka
vežbe,
vežba
o
ovom
može
biti
15
•
PREDGOVOR PET O M IZDANJU
Za ovo novo izdanje ��Kako se stiču saznanja viših svetova ?�< ono što je napisano pre više od deset godina, ponovno je prerađeno II svim pojedinostima. Potreba takve prerade prirodno nastaje kod saopštenja o doživljajima du še i putevima duše one vrste, kako su oni prikazani II ovoj knjizi. U tim saopštenjima ne može biti izložen nijedan deo, sa kojim piščeva duša ne bi ostala intimno spojena i koji ne bi sadržao nešto, što na tOj duši ne radi trajno. Stoga jedva da je moguće drugačije, nego da se sa tim duševnim radom vezuje nastojanje na povišenoj jasnosti i razumlji vosti onoga što je dato pre više godina. Iz toga nastojanja je proizašlo ono, što sam se ja trudio da dam II novom iz danju ove knjige. Doduše svi bitni članovi ovih izlaganja, sve što je glavno, ostalo je kao što je bilo; pa ipak su iz vršene važne promene. O nekim pojedinostima sam mogao na mnogo mesta dati tačnije karakterizacije. To mi se činilo da je važno. Ako neko hoće da ono što je saopštena II ovoj knjizi primeni u vlastitom duhovnom životu, onda je važno da mu se omogući da uoči koliko je moguće tačnije karak teristike puta duše o kome je reč. Na opise činjenica unu trašnjih duhovnih zbivanja mogu se prikačiti pogrešna ra zumevanja II mnogo većoj meri, nego kod opisa činjenica II fizičkom svetu. Pokretljivost duševnog života, neophod nost da se prema ovom životu nikada ne gubi svest o tome koliko je on različit od svega života II fizičkom svetu, i mnogo šta drugo, čine mogućim ta pogrešna razumevanja. Kod ovog novog izdanja ja sam svoju pažnju upravio na nalaženje onih mesta u knjizi, gde bi mogla nastati takva pogrešna razumevanja, i ja sam se prilikom njihovog uoča vanja potrudio da ih onemogućim. Kada sam pisao članke iz kojih je sastavljena ova knji ga, ja sam morao o ponečem govoriti drugačije nego sada, već iz tog razloga, što sam onda morao drugačije ukazivati na sadržinu onoga što sam o čin:ienicama saznanja duhovnog sveta objavio u poslednjih deset godina, nego što se to posle tih objavljivanja moralo raditi. U mojoj HTajnoj nauci�"', u HDuhovnom vodstvu čoveka i čovečanstva«, u »Jednom putu za upoznavanje sebe�"" a naročito u �>Pragu duhovnog sveta", ,,,, a i u drugim mojim spisima opisana SLl duhovna zbivanja, 17
na čije je postojanje morala doduše još pre više od deset godina da upućuje ova knjiga, ali to je ipak učinjeno dru gim rečima, nego što su reči koje sada izgledaju da su u redu. Za 'mnogo šta što u ovoj knjizi još nije bilo izloženo morao sam ja tada reći, da se to može saznati preko »us menih saopštenj a��. Do sada je saopštena mnogo od toga što je mišljeno u takvim napomenama. Međutim te napomene možda nisu potpuno isključile pogrešna mišljenja kod čita laca. Kod onoga koji te-li duhovnom školovanju mogao bi recimo lični odnos sa ovim ili onim učiteljem izgledati mno go bitniji nego što bi trebalo. Ja se nadam da mi je uspelo u ovom novom izdanju - načinom prikazivanja nekih po jedinosti - oštrije naglasiti kako se kod onoga, ko duhovno školovanje'traži u smislu savremenih duhovnih uslova, mno . go više radi o potpunom neposrednom odnosu prema objek tivnom duhovnom svetu, nego o odnosu prema ličnosti ne kog učitelja. Ovaj će i u duhovnom školovanju sve više imati ulogu samo onakvog pomoćnika, kakvu prema novijim shvatanjima ima onaj koji poučava u bilo kojoj drugoj grani nauke. Verujem da sam dovoljno ukazao na to da učiteljev autoritet i verovanje u njega, u duhovnom školo vanju ne treba da ima nikakvu drugu ulogu, nego što je ima na bilo kojem drugom području nauke i života. Mnogo mi je stalo do toga da se sve tačnije prosuđuje upravo taj odnos duhovnog istraživača prema čoveku koji razvija in teresovanje za rezultate njegovog istraživanja. Tako ja ve rujem da sam ovu knjigu popravio tamo gde sam bio u stanju da posle deset godina ugledam mesta koja je trebalo popraviti. Na ovaj prvi deo treba da se nastavi drugi. 'On treba da pruži dalje opise konstitucije duše koja vodi čoveka u doživljavanje viših svetova. Novo izdanje ove knjige je bilo odštampano, kada je počeo veliki rat, koji čovečanstvo sada proživljuje. Ove na pomene ja moram da pišem u vremenu kada su moju dušu uzbudili ti sudbonosni događaji. Berlin, 7. septembar
1914.
god.
PREDGOVOR SESTOM IZDANJU U sadržaju ovog novog izdanja ove knjige činilo mi se
da su pri novijoj proradi potrebne samo male izmene, Me đutim ja sam se potrudio da ovom izdanju dodam 1 >�Po.go vor« i da u njemu jasnije nego ranije l�ažem nešto o onom što se odnosi na one duševne osnove, na kojima moraju počivati saopštenja ove knjige, kako bi se ona mogla pri miti bez pogrešnog razumevanja. Verujem da bi sadržaj to ga pogovora mogao biti pogodan i da nekom protivniku antroposofske duhovne nauke razjasni, da on može svoj sud održati samo zbog toga, što on ovu duhovnu nauku sebi predstavlja kao nešto sasvim drugo nego što ona jeste i da ono što ona jeste, on nikako i ne uočava. Maj,
1918.
god.
Rudolf Steiner
Rudolf Steiner
•
18
,
19
l. POGLA VLJE
U SLO V I
•
U svakom čoveku dremaju sposobnosti pomoću kojih on može steći saznanja o višim svetovima. Mističar, gnosti čar, teosaf, govorahu stalno o nekom svetu duša i o nekom svetu duhova, koji za njih isto tako postoje, kao ovaj svet koji može da se gleda fizičkim očima i pipa fizičkim ru kama. Onaj ko to sluša srne II svakom trenutku reći: ono o čemu ovaj govori, mogu i j a doživeti, ako razvijem II sebi određene snage koje II meni danas dremaju. Može se raditi samo o tome, kako treba početi, da bi se takve snage II sebi razvile. O tome mogu dati uputstva samo oni koji II sebi već imaju takve snage. Od kada postoji ljudski rod, bilo je uvek takvog školovanja, II kojem su oni koji su imali više sposobnosti, davali uputstva onima koji su ih tražili. Takvo školovanje se naziva tajno školovanje, a obuka koja se tu prima naziva se tajno-naučna ili okultna obuka. Prirodno, takva oznaka izaziva pogrešno razumevanje. Ko to čuje lako može da bude zaveden u verovanje, da oni koj:i su aktivni u takvom školovanju, hoće da predstavljaju neku naročitu višu klasu ljudi i da svoje znanje hoće da uskrate drugim ljudima. Staviše, misli se, da se možda uopšte ništa značajno i ne krije iza toga znanja. J er kada b i to bilo neko istinsko znanje - na takvo mišljenje čovek može biti za veden - onda iz toga ne treba praviti neku tajnu : to bi moglo da se saopšti javno, da bi koristi od toga bile pristu pačne svim ljudima. Oni, koji su posvećeni II prirodu tajnog znanja. ni najmanje se ne čude tome što neposvećeni misle tako. U čemu se sastoji ta tajna posvećenja, može da shvati samo onaj, koji je do nekog stepena sam doživeo posvećenje u više tajne postojanja. Sada može da se postavi pitanje: kako neposvećeni treba uopšte da stekne bilo kakvo ljudsko in teresovanje za takozvano tajno znanje, pod kakvim okol nostima? Kako i zašto treba da traži nešto, o čijoj prirodi on uopšte ne može da stvara bilo kakve predstave? Ali već u osnovi jednog takvog pitanja leži sasvim pogrešna pred stava o biti tajnog znanja. Uistinu tajno znanje ipak nije drugačije nego neko drugo ljudsko znanje i umenje. To tajno znanje za prosečnog čoveka nije u drugačijem odnosu tajna, nego što je pisanje tajna za onoga koji ga nije učio. I kao što svako može naučiti da piše, ko za to izabere pra vilan put, tako svako može postati tajni učenik, štaviše tajni učitelj, ko za to potraži odgovarajući put. Samo u jednom pogledu postoje još ovde odnosi drugačiji nego kod spo21
ljašnjeg znanja i umenja. Mogu nekom usled siromaštva i kulturnih prilika u kojima je rođen nedostajati mogućnosti da pribavi veštinu pisanja; za sticanje znanja i umenja II višim svetovima nema nikakve zapreke za onoga ko njih ozbiljno traži. Mnogi misle da moraju majstore višeg znanja lražiti ovde ili onde, da bi od njih dobili obaveštenja. Međutim, tačno j e dvoje. Prvo, onaj ko �) �biljno teži za višim znanjem neće zazirati ni pred kakvim n·'.porom ni zaprekom da traži nekog posvećenog, koji ga može uvesti u više tajne sveta. A s druge strane, svakom treba da je jasno, da će pod bilo kakvim uslovima naći posvećenje, ako ima ozbiljnu i dos lOjnu težnju za saznanjem. Jer za sve posvećene postoji jedan prirodan zakon koji ih navodi, da nijednom č:Jveku koji to traži ne uskrate ono znanje koje mu pripada. No postoji i jedan isto tako prirodan zakon koji kaže, da se nikome ne može pružiti nešto od tajnog znanja, ko za to nije pozvan. I posvećeni je utoliko savršeniji ukoliko strože uzima u obzir oba ova zakona. Duhovna veza koja obuhvata sve posvećene nije spoljašnja, ali oba označena zakona ob razuju čvrstu sponu koja pridržava sastavne delove te veze. Ti možeš sa posvećenim živeti u tesnom prij ateljstvu : ipak si ti tako dugo odvojen od njegovog bića, dok nisi postao i sam posvećeni. Možeš uživati u srcu, u ljubavi posvećenog u punom smislu: svoju tajnu će ti on poveriU tek kada za to budeš zreo. Možeš mu se ulagivati, možeš ga stavljati na muke: ništa ga ne može navesti na to da ti oda bilo šta, o čemu on zna da ti ne srne odati, pošto ti na stepenu svog razvoja za tu tajnu u svojoj duši još ne znaš da pri premiš pravilan prijem. Tačno su određeni putevi koji čoveka čine zrelim za primanje neke tajne. Njihov pravac je obeležen neugasivim, večnim slovima u duhovnim svetovima, u kojima posvećeni čuvaju više tajne. U starim vremenima, pre naše >�istorije.(�, postojali su i spolja vidljivi hramovi duha; danas kada je naš život postao tako neduhovan, oni se ne nalaze u svetu vidljivom spoljašnjim okom. Ali oni duhovno postoje svuda; j svako ko ih traži, može ih naći. Samo u svojoj vlastitoj duši može čovek naći sredstva, kojim se mogu otvoriti usta posvećenoga. On mora u sebi razviti izvesna svojstva do određenog visokog stepena, lada mu mogu pripasti najviša duhovna blaga. Taj početak mora obrazovati izvesno osnovno raspolo ženje duše. Tajni istraživač to osnovno raspoloženje naziv a : staza dubokog poštovanja, devocije prema istini i saznanj u. Samo onaj ku ima to osnovno raspoloženje, može postati 22
tajni učenik. Ko im a do živ lja va nja u toj oblasti, on zna kakve sklonosti mogu da se primete već u detinjstvu tak vih lju di, ko ji do cn ije postaju taj ni učenici. Ima dece ko ja sa svetom strepnjom gle da ju prema izvesnim ličnostima ko je poštuju . ? na os�ćaju strahopoštovanje prema nji ma ko je im . . ll. naJveClrn du bm am a nji ho vog srca zabranuje pojavljivanje bilo kakve misli kritike, opozicije. Takva deca odrastaj u u mladiće i devajke ko jim a j e pr ija tno kada mogu da z�p aze bil o šta dostojno poštovanja. Iz redova takve dece proizl aze mnogi tajni učenici. Ako si ti ika d stajao pred vratim a nek�g poštovanog čoveka i ak o si ti pri toj prvoj poseU osetio svetu strepnju pr ilik om pritiska na kvaku, da bi stu pio u �ob u ko ja je za tebe »svetinja«, on da se II tebi po jav ilo . osecan]e, ko je ti mOže bit i klica za tvoje do cn ije taj no uče ništva. Sreća je za svakog čoveka ko ji izrasta da u seb i kao sklonost nosi takva osećanja. Ne treba verovati da takva sklonost obrazuje klicu potčinjavanja i ropstva. Do cn ije će to najpre dečije poverenje prema lju dim a postati duboko poš�ovanje ist ine i saznanja. Iskustvo pokazuje, da oni lju di znaju na jbo lje da čuvaju svoju slo bo du , ko ji su naučili da poštuju on o što j e dostojno poštovanja. A poštovanje je na svom mestu svuda, gd e proizlazi iz du bin e srca. Ak o u sebi ne razvijemo du bok o zasnovano osećanje da postoji nešto više nego što smo mi, nećemo u sebi ni . naĆi snagu za svoj viši razvoj. Posvećeni je snagu da uz digne svoju glavu u vis ine saznanja izborio samo tako što . Je � voJe src e zaronio u du bin e strahopoštovanj a, devocije. . VIslna du ha se može doseći samo kada se stupa kroz dveri smernosti. Pravo znanje ti možeš postići samo ak o si naučio da ceniš to zna nje . Covek odi sla ima pravo da svoje oči upravlja prema svelIosti; ali on lo pravo mora izboriti. J II duhovnom živ olu posluje zakoni kao i II malel'ij�dnorn. Natrljaj staklenu šip ku c;:>dgovarajućom tkaninom i ona po s �a.i� naelektrisana, to znači: ona poprima snagu privlačenja sltmh tela. To odgovara jed nom zakonu prirode. Ako je čovek uči o malo fizike, ond a on to zna. A isto tako čov�k zna ako su mu poznati početni osnovi taj ne nau ke, da svako u duš i raz vij eno osećanje istinsk e devocije razvija snagu ko ja može pre ili posle da ga povede u saznanje. Ko u svojim sklonostima nosi osećanja devocije, ili ko ima sreću da ih je odgovarajućim vaspitanjem primio u du šu, taj mnogo nosi sa sobom kad u docnijem životu traži prilaz viš im saz nan jim a. Ko sobom ne nos i takvu pripremu , njemu vec na prvom stepenu ove staze saznanja niču teškoć� , ako ne preduzme da energično u sebi samovaspitanjem prOizvede devociono raspoloženje. U naše vreme je lo naro.
.
,
.
23
čito važno, da se na tu tačku skrene puna pažnja. Naša civilizacija j e sklona više prema kritici, suđenju i osuđivanju, a manje prema devociji, odanom poštovanj u. Među decom već ima mnogo više kritikovanja nego predanosti punog poštovanja. Ali svaka kritika, svaki osuđujući sud isto to liko jako razgoni snage duše za više saznanje, koliko ga svako predanosti puno strahopoštovanje razvija. Time nije ništa kazano protiv naše civilizacije. 'Ovde se ne radi o tome da se kritikuje naša civilizacija. Upravo kritici samosvesnog ljudskog suda - tom >�proveravaj sve i 7.adrži najbolj e<. zahvaljujemo za veličinu naše kulture. Nikada čovek ne bi stekao nauku, saobraćaj, pravne odnose našeg vremena, da nije svuda vršio kritiku, da nije svuda primenio merila svo ga suda. Ali to što smo time stekli u spoljašnjoj ku1turi, morali smo platiti odgovarajućim gubitkom u višem sazna nju, u spiritualnom životu. Treba naglasiti. da se kod više� znanja ne radi o poštovanju ljudi, nego o dubokom pošto vanju prema istini j saznanju. Dakako, jedno samo mora da nam je jasno, da onome ko se sasvim zaglavio unutra u toj otuđenoj civilizaeiii na ših dana, da je tome vrlo teško da prodre u saznania viših svetova. On to može samo ako na sebi energično radi. U vreme kada su odnosi materijalnog života bili jednostavni. lakše j e bilo postići i duhovno uzletan.ie. Ono što i e dostojno poštovanja, što se smatralo svetinjom, više se isticalo od ostalih odnosa u svetu. U doba kritikovanja ideali se uni žavaju. Na mesto poštovanja, strahopoštovanja. obožavanja i divljenja, istupaju druga osećanja. Naša epoha potiskuie ta osećanja tako da se ona kroz svakidašnji život ljudi po .iavljuju još u vrlo ne-.-matnom stepenu. Onaj ko traži viša saznanja, mora ta osećanja izazvati u sebi. Mora i h sam u1ivati u svoju dušu. To nije moguće pomoću izučavanja. To je moguće samo kroz život. Ko hoće da postane taini učenik, mora u sebi energično odgajati devociono raspolo ženje. On mora svuda u svojoj okolini. u svoiim doživliaiima tražiti ono što može da izaziva divljen ie i osobito poštovanje. Ako ja sretnem nekog čoveka i kudlm njegove slabosti. onda ja od sebe otimam višu snagu saznanj a : težim li sa l.iubav Iju udubljivanju u njegove vrline. onda j a prikupljam takvu snagu. Tajni učenik mora stalno nastojati da se pridržava ovog uputstva. Iskusni tajni istraživači znaiu kakvu snagu duguju toj okolnosti, što uvek ponovno u svim stvarima vide ono što je dobro i uzdržavaju se od osuđu.i ućih sudova. Ali to ne srne da ostane spoliašnje životno pravilo. To mora obuzeti najunutrašnjije svojstvo naše duše. Co vek u svaia; ruci ima usavršavanje samog sebe, ela c;; vl'emennm sebe sas�
vim preobrazi. Ali taj preobražaj mora da se izvrši u nje govoj najdubljoj unutrašnjosti, u njegovom životu misli. Nije dovoljno da j a spoljašnje u svojem ponašanju ukazu jem poštovanje prema nekom biću. To poštovanje moram j a nositi u svojim mislima. Tajni učenik mora početi time, da tu devociju primi u svoj misaoni život. On mora paziti na misli nepoštovanja i nepovoljne kritike u svojoj svesti. I on upravo mora nastojati da u sebi neguje misli devocije. Svaki trenutak u kome se čovek potrudi da primeti u svojoj svesti nepovoljan, osuđujući, kritički sud o svetu i životu - svaki takav trenutak nas približava višem saz nanju. I mi se brzo uzdižemo, ako LI takvim trenucima svoju svest ispunimo mislima divljenja, uvažavanja, poštovanja prema svetu i životu. Onaj ko ima iskustva u tim stvarima zna, da se u svakom takvom trenutku u čoveku bude snage, koje inače ostaju da dremaju. Time se u čoveku otvaraju duhovne oči. On time počinje da oko sebe vidi stvari koje ranije nije mogao da vidi. On počinje da shvata da je ranije video samo deo sveta koji ga je okružavao. Covek koji mu pristupa, pokazuje njemu sada sasvim drugi lik nego ranije. Doduše pomoću ovog životnog pravila on .ioš neće biti II mogućnosti da već vidi ono što se na primer opisuje kao ljudska aura. Za to j e nužno jedno još više školovanje. Ali upravo ka tom višem školovanju on može da se popne, ako je prethodno savladao energično školovanje u devociji.· Tajni učenik tiho i neprimetna od spoljašnjeg sveta stupa stazom saznanja«. Niko ne treba na njemu da pri meti neku promenu. On svoje dužnosti obavlja kao ranije: o svojim poslovima stara se kao pre toga. Preobražaj se dešava samo na onoj unutrašnjoj strani duše koja je uskra ćena spoljašnjem oku. Pre svega ceo čovekov život ćudi obasjava to jedno osnovno raspoloženje devocije prema sve mu što je odista dostojno poštovanja. Njegov duševni život u tom jednom osnovnom osećanju nalazi središnu tačku. Kao što sunce svojim zracima oživljava sve živo, tako kod tajnog učenika poštovanje oživljava sve osećaj e duše. U početku čoveku neće biti lako da poveruje da ose ćanja kao što j e uvažavanje, poštovanje i tako dalje, imaju neke veze sa njegovim saznanjem. To potiče od toga što je čovek sklon da sebi predstavi saznanje kao zasebnu sposob nost, koja nije u vezi sa bilo čim što se dešava u duši. Ali pri tom se ne misli da je duša ta koja saznaje. A za dušu su osećanja ono, što je za telo materija iz koje se sastoji ••
nalazi se »Staza saznanja.· opisana II poslednjem odseku moje knjige »Teosofija, uvod II natču J n i pogled na svet i o dređenj e čoveka·.. Ovde treba da se i;do�e •
Na pregledan način
pojedine praktične tačke �lediš'a.
24
25
I
I njegova hrana. Ako se telu daje kamenje mesto hleba, onda izumire njegova delatnost. Slično je i sa dušom. Za nju obo žavanje: poštovanje, devocija jesu materije koje j e hrane. koje je čine zdravom, jakom; pre svega jakom za delatnost .saznavanja. Nepoštovanje. antipatija, potcenjivanje onoga što je vredno priznanja, izaziva slabljenje i odumiranje saznaj ne delatnosti. - Za istraživača duha je ta činjenica vidljiva na auri. Duša koja je pribavila osećanja dubokog poštovanja, devocije izaziva promenu svoje aure. Nestaju izvesni tonovi duhovne boje, koji se mogu obe]ežiti kao žuto-crveni, braon -crveni i njih zamenjuju plavo-crveni . A time se otvara moć saznanj a : upoznaju se činjenice ll . svojoj okolini koje se ranije nisu ni naslućivale. Duboko poštovanje budi jednu simpatičnu snagu u duši i ona stiče svojstva privlačenja bića koja nas okružuju, a koja inače ostaju skrivena. To što se postiže devocijom biće još delotvornije, ako se tome doda još jedna druga vrsta osećanja. Ona se sastoje u tome da čovek nauči da se sve manje predaje utiscima spoljašnjeg sveta, a mesto toga da razvija živahan unutrašnji život. Covek koji juri od jednog utiska spoljašnjeg sveta do drugog. koji stalno traži » razonodu�<, ne nalazi put ka tajnoj nauci. Tajni učenik ne treba da otupi za spoljašnji svet : ali bogat unutrašnji život treba da mu označi smer, u kome se on predaje njegovim utiscima. Ako neki čovek bogat osećanjima i duboko duševan prolazi kroz neki lep planinski predeo, doživlj uje drugo. nego neko sa siromašnim oscćanj ima. Tek ono što doživljavamo u unut.rašnjosti daje nam ključ za lepo te spoljašnjeg sveta. Jedan se vozi morem i samo se maio unutrašnjih doživljaja provlači kroz njegovu dušu ; drugi pri tom oseća večan govor duha sveta ; njemu se otkriva tajna zagonetka tog stvaranja. Covek mora da nauči kako da postupa sa svojim vlastitim osećanjima i predstavama, ako hoće da razvije sadržajan odnos prema spoljašnj ein svetu. Spoljašnji svet je u svim svojim poja vama ispunjen božanskim divotama ; ali čovek to božansko mora da najpre doživi sam u svojoj duši, ako hoće da ga nađe u svojoj okolini. - Tajni učenik će biti upućen na to da II svome životu stvori trenutke u kojima tiho i usamljeno utone II sebc. Ali u takvim trenucima ne treba on dR se pl'eda stvarirna svoga vlastitog ja. To bi imalo suprotno dejstvo od onog što se želi. Naprotiv on treba u takvim trenucima u punoj tišini da sluša odjeke onoga što j e do živeo, šta mu je kazao spoljašnji svet. Svaki cvet, svaka životinja. svaka radnja će mu u takvim tihim trenucima otkriti neslućene tajne. I to će ga pripremiti da nove utiske spoljašnjeg sveta gleda sasvim drugim očima negu ranije. 26
Ko hoće da samo uživa utisak za utiskom, on otupljuje svo ju moć saznavanja. Ko posle uživanja pušta da mu uživanje nešto objavi, taj svoju moć saznavanja neguje i gaji. On samo mora da se navikne na to, ne samo da pušta da mu uživanje odjekuje, nego odricanjem od daljeg užitka da unutrašnjom delatnošću to uživano prentduje. Tu se nalazi velika opasnost. Mesto da radi u sebi, čovek može lako pasti u suprotnost i hteti da se naslađuje užitkom do kraja. Neka se ne uzme olako to da se tu za tajnog učenika otvaraju nesagledivi izvori zabluda. Ovde on zbilja mora proći iz među jata zavodnika svoje duše. Svi oni hoće da njegovo �>Ja« otvrdne, da se zatvori II samom sebi. A on treba da ga otvori za svet. On zaista 1110ra tražiti uživanje, jer samo kroz njega mu prilazi spoljašnji svet. Otupi li on prema njemu onda je on kao biljka koja iz svoje okoline ne može više u sebe da uvlači tvari ishrane. Ali ako ostane pri uži vanju, zatvara se on u sebe samog. On će značiti nešto samo . za sebe, a ne za svet. Može on onda još mnogo živetI u sebi, može on svoje >�Ja<� negovati još kako jako : svet njega oel sebe odbija. Za njega je on mrtav. Tajni učenik posma tra uživanje samo kao sredstvo, da bi se oplemenio za taj svet. Za njega je užitak glasnik koji ga poučava o svetu : ali učenik posle poučavanja pomoću uživanja stupa napred ka radu. On ne uči za to da bi iz naučenog gomilao svoje naučno bogatstvo, nego da naučeno stavi u �lužbu sveta . . Postoji jedno osnovno načelo svake taJne nauke. kOJe ne srne biti prekršeno. ako treba da se postigne cilj. Svako tajno školovanje mora da ga učeniku ure-�e u pamćenje. Ono glasi : Svako saznanje l\.ojc ti tražiš samo da bi obog� tio svoje znanje, samo da bi nagomilao bogatstvo II s ebi ' ,
odvodi te od tvog puta ; a svako saznanje, koje ti tražiš da [)ostancš zreliji na putu optemenjivanja čoveka i razvoja sveta, ono te vodi jedan korak napred. Taj zakon zahteva
neizostavno poštovanje. I čovek nije tajni učenik pre nego što taj zakon postane putokaz za njegov život. Ta se istina duhovnog školovanja može sažeti u kratku rečenicu : Svaka ideja koja tebi ne p�stane ideal, ubija u tvojoj duši j �d�u . snagu; a svaka ideja koja ti postane ideal, stvara tl tebI Zl votne snage. UNUTRASNJI MIR U početku staze saznanja tajni učenik se upućuje na stazu dubokog poštovanja i razvoj unutrašnjeg života. Du hovna nauka daje sad i praldična pravila, čijom primenom
se može ići tom stazom i razvljati unutrašnji život. Ta prak tična pravila nisu naslala proizvoljno. Ona počivaju na 27
prastarim iskustvima i prastarom znanju. Ona se daju na isti način svuda gde se upućuje na puteve višeg saznanja. Svi se pravi učitelji duhovnog života slažu u odnosu na sadr žaj tih pravila, iako ih uvek ne oblače u iste reči. Samo pri vidne razlike, sporedne važnosti, proističu iz činjenica o ko jima se ovde sada ne govori. Nijeda.n učitelj duhovnog ži vota ne želi da takvim pravilima zadobije v1ast nad drugim ljudima. On nikom ne želi da ugrozi njegovu samostalnost. Jer ne postoje bolji poštovaoci i čuvari ljudske samostalnosti od tajnih istraži vača. U prvom delu ovog poglavlja j e rečeno, da je veza koja spaja sve posvećene duhovna i da dva prirodna zakona obrazuju spone koje održavaju tu vezu. A kada posvećeni iz duhovne oblasti koja ga okružuje istupi u javnost: onda odmah za njega dolazi u obzir i jedan treći zakon. On glasi : Upravljaj svim svojim delima, svakom svojom rečiu tako, da se preko tebe ne zadire u slobodnu odi uku volje nijed noga čoveka, Ko j e uvideo da j e pravi učitelj duhovnog života sas vim prožet tim ubeđenjem, taj može znati da on n e gubi ništa od svoje samostalnosti ako postupa po praktičkim pra vilima koja su mu ponuđena. Prvo od tih pravila može da se izrazi otprilike slede ćim rečima govora : �.Stvori sebi trenutke unutrašnjeg mira i uči u tim trenucima da r az likuj eš bitno od nebitnoga.�� Ovde je rečeno, da je ovo praktično pravilo tako » izraženo u rečima govoraH, Iskonski su sva pravila i pouke duhovne nauke dati u j eziku simbolskih znakova, T onaj ko hoće da zna celo njihovo značenje i domet, on mora prvo sebe os posobiti za razumevanje toga simbolskog jezika. To razume vanje zavi&i od toga, da j e onaj koga se to tiče, već ll'=inio prve korake u tajnoj nauci. Ali te korake on može učiniti pomoću tačnog pridržavanja takvih pravila, kakva su data ovde. Svakom je otvoren taj put. ko ozbiljno hoće njime da pođe. Jednostavno je gornje pravilo u vezi sa t renucima unutrašnjeg mira. A jednostavno je i njegovo izvršenje, Ali ono vodi cilju samo ako se shvati isto tako ozbiljno i strogo, koliko je ono jednostavno. - Stoga ovde treba bez oklevanja i reći, kako se izvršava ovo pravilo, Tajni učenik treba za kratko vreme da se odvoji od svoga svakodnevnog života, da bi se u to vreme bavio ne čim sasvim drugi..m nego što su predmeti njegovog svako dnevnog zanimanja, I ta vrsta njegovog zanimanja mora biti sasvim drugačija od one kojom ispunjava preostali dan. Međutim to ne treba razumeti tako, kao da ono što izvršava
28
tom odvojenom vremenu nema veze sa sadržajem njego vog svakodnevnog rada. Naprotiv : čovek koji takve odvojene trenutke traži na pravilan način, brzo će primetiti da će kroz njih tek sticati punu snagu za izvršenje svojih dnevnih zadatak,a. A ne treba verovati ni da pridržavanje tih pravila odista oduz:hma nekom vreme za izvršenje njegovih duŽJnosti. Ako neko odista ne bi imao na raspolaganju više vremena, dovoljno j e pet minuta svakog dana. Radi se o tome kako j e upotrebljeno tih pet minuta. U to vreme treba čovek da se sasvim istrgne iz svog svakodnevnog života. Njegov misaoni. njegov osećaj.ni život treba da poprimi drugo obojenje, nego što ga ima inače. On treba da svoje radosti, svoje patnje, svoje brige, svoja is kustva, svoja dela pusti da prođu ispred njegove duše, I on mora pri tom da se postavi tako, da sve to što inače proživljava, posmatra sa j edne više tačke gledanja, Treba samo misliti na to kako se u običnom životu sasvim dru gačije gleda nešto što j e doživeo ili uradio neko drugi, ne20 ono što j e čovek sam doživeo ili uradio. To n e može biti drugačije. Jer čovek j e utkan u ono što sam doživljava ili radi, dok doživljaj ili delo drugoga samo posmatra. U izdvo jenim trenucima treba nastojati da se vlastiti doživljaji i dela gledaju i prosuđuju, kao da ih čovek nije doživeo ili uradio sam, nego kao da ih j e neko drugi doživeo ili uradio. Treba sebi jednom predstaviti : neko je sam doživeo težak udar sudbine. Koliko drugačije stoji on prema tome, nego pri sasvim isto.m udaru sudbine svoga bližnjeg? Niko to ne može smatrati za neopravdano. To leži u čovekovoj prirodi. A slično kao u takvim vanrednim slučajevima jeste i u sva kodnevnim prilikama života. Tajni učenik mora potražiti snagu da se izvesno vreme prema sebi postavi kao tuđi nac. On mora sa unutrašnjim mirom prosuđivača da nastupi prema samom sebi. Postigne li to, onda mu se vlastiti do življaji pokazuju u j ednoj novoj svetlosti. Sve dok j e u njih utkan, dok stoji u njima, spojen j e on isto tako sa nebitnim. kao i sa bitnim. Postigne li unutrašnji mir preg lednosti, onda se odvaja bitno od nebitnog. Jad i radost, svaka misao, svaka odluka izgledaju drugačije, ako čovek tako stoji prema sebi samom. - To j e tako, kao kada bi se čovek ceo dan zadržavao u jednom mestu i ono najmanje isto tako izbliza gledao kao i ono najveće; a onda se uveče popeo na obližnje brdašce i odjednom dobio pregled celog mesta. Onda se delovi toga mesta pojavljuju u drugačijim odnosima nego kada j e čovek među njima. Sa neposrednim udarcima sudbine to neće i nije potrebno da uspe, ali uče nik duhovnog života mora nastajati da to postigne sa onim lt
29
udesima koji su se dogodili pre dužeg vremena. - V\'ednost takvih unutrašnjih gledanja sebe manje zavisi od onoga pri
tom
gleda,
a
više od toga
da
čovek
šta
u sebi nađe onu
snagu koja razvija takav unutrašnji mir. Jer svaki čovek u sebi nosi pored svog - nazovimo ga tako - svakodnevnog čoveka, još i jednog
višeg čoveka. Taj
viši čovek ostaje tako dugo sakriven dok se qn ne probud i . A svako
može toga višeg
čoveka
probuditi
samo
sam. Ali
sve dotle dok se taj viši čovek ne probudi, tako dugo ostaju skrivene i one u svakom čoveku dremajuće više sposobnosti, koje vode k a natčulrum saznanjima. Sve dok čovek .ne oseti plod unutrašnjeg mira, on mora reći sebi, da mora nastaviti sa ozbiljnim ::jtrogim pridržava njem navedenog pravila.
Za svakog ko tako postupi dolazi
dan
da
kada
će
oko
njega
sine
duhovna
svetlost,
gde se
jednom ok,u, za koje on do tada nije znao, otvara j edan sas vim now svet.
Ništa ne treba da se menja u spoljašnjem životu tajnog
učenika usled toga što j e počeo da postupa p o tom pravilu. On obavlja svoje dužnosti kao i ranije; on podnosi iste ne volje i doživljava iste radost} sada kao i ranije. Ni na koji način ne može usled toga da se otuđi od )->ži vota�of. Staviše, u preostalom delu dana on može potpunije da prati taj » ži vot�� ,
pošto
svojim
II
izdvojenim
)-.viši život«. Postepeno
će taj
običan
život.
uticaj
na
ovaj
časovima
on
stiče
jedan
)-.viši život« već ostvariti svoj Mir
izdvojenih
trenutaka
moći
da
ga
zbune
bilo
kakvi
neočekivani
događajl.
i
unapređujuće.
One stup aju
na
mesto takv ih m.is\i koje su mu smetale i koje su ga slab ile. On poči nje svoj životni brod da vodi sigurno i čvrsto kroz talase života, dok su ga rani je ti blasi baca li ovamo l onamo.
A takav mir i sigurnost delu ju povratno i na celo ljud sko biće. Kroz to raste unutrašnji čovek. I sa njime rastu one unutrašnje sposobnosti, koje vode prema višim sazna njim a. J el' usled napredaka učinjenih u tom pravcu, postiže tajni učenik postepeno, da on sam određuje kako na njega smeju da deluju utisci spoljašnjeg sveta. Na primer, on čuje
neku
reč
kojom
neko
hoće
da
ga
uvredi
ili
naljuti.
Pre
tajnog učeništva on bi se i osećao uvređen ili bi se rasrdio. Pošto j e sad pošao stazom tajnog učeništva, on je u stanju da toj reči oduzme uvredljiv ili na1jućujući žalac još pre
nego što j e ona našla put u nj egovu unutrašnjost. Ili jedan drugi primer. Covek lako postaj e nestrpljiv ako treba da čeka. Ako stupa stazom tajnog učenika, on se u svojim tre nucima
mira
toliko
prožima
osećanjem
besmislenosti
mno
gog nestrpljenja, da mu se o d tada pri svakom doživljenom nestrplj enju odmah pojavi to osećanje. Nestrpljenje, koje je
već htelo da se pojavi, nestaje, a vreme koje bi inače bilo izgubljeno među predstavama tog nestrplje nja, biće možda
ispunjeno
nekim
korisnim
posmatranjem
koje
da
može
izvrši za vreme čekanja.
će
1mati svoje dejstvo i na svakodnevnicu. Ceo će čovek postati mirniji, steći će sigur-nost pri svima svojim postupcima, više neće
mog u biti za život plodne
Dakle, moralmo sad sebi predstaviti
se
dalekosežnost sve
ga toga. Treba misliti na to d a j e taj �>viši čovek,of u čoveku u stalnom njemu
će
razvoju. Ali samo biti
opisanim mirom i
omogućen zakoniti
razvoj.
Talasi
sigurnošću spoljašnjeg
Postepeno će takav učenik, tako reći, sve više sam l�ukovo diti sobom i sve manje to rukovođenje prepuštati prilikama
života navaljuju
i
j e čovek kao biljka koja mora da se razvija u pukotini neke
spoljašnjim
uticajima.
Takav
će
čovek
uskoro
primetiti
kakav su izvor snage takvi izdvoj eni časovi za njega. Počeće da ga više ne ljute stvari koje su ga ljutile ranije. Nebro j ene plaše.
stvari On
od
kojih
stiče j edno
je
ranije
strahovao,
sasvim novo
prestaju
da
ga
shvatanje sveta. Ranije
j e možda prilazio ovom iH onom poslu bojažlji vo. Govorio bi seb i : Oh, nedostaje mi snage d a to učinim tako kako bih
želeo. Sada mu ne pada na pamet ta misao, nego, naprotiv, sasvim druga. Sada on sebi kaže: Skupiću sve snage da svoj
posao - izvršim
tako
dobro, koliko
mogu ;
god to
i
on
potiskuje tu misao koja ga j e mogla učiniti boj ažljivim. Jer zna da bi mu baš ta boj ažljivost mogla biti povod za loš
na unutrašnjeg čoveka
sa svih strana ako
čovek ne vlada tim životom, nego ovaj vlada njime. Takav stene. Ona kržljavi unutrašnjem čoveku
sve dok
joj
se ne stvori prostor. Tom
ne mogu stvoriti
prostor nikakve spo
unutrašnji mir koji on pribav mogu menjati samo duši. Spoljašnje -okolnosti
ljašnje snage. To može samo lja
svojoj
njegovo spoljašnje životno stanj e ; ��duhovnog čoveka« mu ne mogu one probuditi nikada ni doyeka. sebi
mora
tajni
učenik
roditi
jednog
novog,
U
u nje samom
j ednog
višeg
čoveka. Taj »viši čovek�< postaje �>unutrašnji vladar�< koji sigur nom rukom vodi okolnosti spoljašnjeg čoveka. Sve dok taj spoljašnji čovek vlada i VOdi, ovaj »unutrašnj i<, jeste njegov
učinak , da na svaki način ta boj ažljivost ne može doprineti poboljšanju onoga što mu spada u dužnost. I tako se u
rob i stoga ne može razviti svoje snage. Zavisi li od nečeg
shvatanje života tajnog učenika uvlači misao po misao, koje
ia vladar sebe samog, ili - bolje rečeno - : »vladara u sebi«
-
30
drugoga a ne od mene da li ću se ljutiti ili . ne, onda nisam
3i
još nisam našao. Ja moram u sebi razviti tu sposobnost, da utiske spoljašnjeg sveta pustim da deluju na mene samo na način koji odredim j a sam; tek onda mogu postati tajni učenik. - I samo ukoliko tajni učenik ozbiljno teži k a toj snazi, može on doći do svoga cilja. Ne radi se o tome koliko će neko uspeti u datom vremen u ; nego samo o tome, da on ozbiljno teži. Bilo je već takvih, koji su se godinama na prezali, a da na sebi nisu primetili neki vidan napredak ; ali i mnogih drugih koji nisu očajavali, nego su ostali nepoko leblj,ivi, a onda su sasvim odjednom izvojevali »unutrašnju pobedu«. Sigurno ima životnih uslova u kojima je potrebna ve lika snaga da se stvore trenuci unutrašnjeg mira. Ali ukoliko je potrebna veća snaga, utoliko j e značajnije ono što se po stigne. Sve u odnosu na tajno učeništvo zavisi od toga, da čovek energično, sa unutrašnjom istinom i bezobzirnom is krenošću može prema samom sebi, sa svim svojim postup cima i delima, stajati kao potpuni tuđinac. Međutim, tim rođenjem vlastitog višeg čoveka obele žena je samo jedna strana unutrašnje delatnosti tajnog uče nika. Tome treba pridodati još nešto drugo. Ako čovek i prema samom sebi stoji kao tuđinac, onda on posmatra ipak samo samoga sebe; on gleda one doživljaje i postupke, sa kojima je srastao usled svojeg naročitog životnog položaja. On mora izići iznad toga. On mora da se uzdigne do nečeg čisto ljudskoga, što više nema ničeg zajedničkog sa njegovim posebnim položajem. On mora preći na posmatranje onih stvari koje bi se njega kao čoveka ticale i kada bi on živeo pod sasvim drugim uslovima, u jednom sasvim drugom po ložaiu. Time u njemu oživljava nešto što prevazilazi ono lično. Time on upravlja pogled II više svetove nego što su oni sa kojima provodi svakodnevnicu. A time počinje čovek osećati, doživljavati, da on pripada takvim višim svetovima. To su svetovi o kojima njemu ne mogu ništa da kažu nje gova čula, njegovo svakodnevno zanimanje. Tek tako on premešta središte svoga bića u svoju unutrašnjost. On sluša u svojoj unutrašnjosti glasove, koji njemu govore u trenu cima m�ra; on II toj unutrašnjosti gaji opštenje sa duhovnim svetom. On se udaljio od svakidašnjeg života. Graja svako dnevnog života je za njega umuknula. Oko njega je nastala tišina. On odbija sve što ga podseća na takve utiske spolja. Tiho posmatranje II unutrašnjosti, dijalog sa čisto duhovnim svetom ispunjava čitavu njegovu dušu. - Tajnom učeniku mora takvo tiho posmatranje postati prirodna životna po treba. On je pre svega sasvim utonuo u svet misli. On mora za tu tihu misaonu delatnost razviti živo osećanje. On mora 32
naučiti d a ljubi ono što mu iz duha tu navire. Uskoro on prestaje i da oseća taj svet misli kao da je manje stvaran od tih stvari svakodnevnice kaje ga okružuju. On počinje da se ophodi sa svojim mislima kao sa stvarima u prostoru. A tada mu se približava i trenutak, u kome on počinje osećati ono, što mu se otkriva u tišini unutrašnjeg misaonog rada kao mnogo više, stva.rnije nego stvari u prostoru. On stiče iskustvo da se život izražava u tom svetlu misli. On uviđa da se u mislima ne iživljavaju same senkovite slike, nego da mu kroz njih govore skirivena bića. Iz te tišine ona počinj u da mu govore. Ranije su do njega dopirali zvuci samo kroz njegovo uho; sada oni dopiru kroz njegovu dušu. Otvorio mu se neki unutrašnji govor - unutrašnja reč. Ka da prvi put doživi taj trenutak, tajni učenik se oseća bla ženim do najvišeg stepena. Neka unutrašnja svetlost izliva se preko celog njegovog spoljašnjeg sveta. Za njega počinje jedan drugi život. Kroz njega se izliva struja božanskog, bogom blagoslovenog sveta. Takav život duše u mislima, koji se proširuje sve više i više do života u duhovnom suštastvu, naziva gnoza, duhovna nauka: meditaciia (pronicljivo umovanje). Ta me ditacija j e sredstvo za natčulno saznavanje. - Ali tajni učenik II takvim trenucima ne treba da se rastapa u oseća njima. On ne treba da ima neodređene osećaj e u svojoj duši. To b i ga samo sprečavalo da dopre od istinskog du hovnog saznanja. Njegove misli se moraju oblikovati bistro, oštro, određeno. '.oslonac za to on će naći ako se ne pridr žava slepo onih misli koje mu same iskrsnu. Naportiv, on mora da se prožme visokim mislima koje su u takvim tre nutcima mislili napredni ljudi, već obuzeti duhom. Za po laznu tačku on treba da uzme one spise, koji su sami iznikli kao takvo otkrivenje u meditaciji. Takve spise tajni učenik nalazi II današnjoj mističkoj, u gnostičkoj, u duhovno-nauč noj literaturi. Tu mu se daju sadržaji za njegovu medita ciju. Sami tražioci duha su u takvim spisima izložili božan sku nauku; duh i h j e objavio svetu preko svojih glasnika. Kroz takvu meditaciju nastaje kod tajnog učenika pot puni preobražaj. On počinje da obrazuje sasvim nove pred stave o stvarnosti. Sve stvari za njega poprimaju jednu drugu vrednost. Uvek nanovo mora da se kaže: usled takve promene tajni učenik ne postaje otuđen od sveta. On se ni u kojem slučaju neće otuđiti od svojeg svakodnevnog kruga obaveza. Jer on uči da uviđa da i naj neznatniji posao koji on ima da izvrši, najneznatniji doživljaj koji mu se pruža, stOji II vezi sa velikim svetskim bićima i svetskim događa jima. Tek kada mu ta veza u njegovim pronicljivim trenu33
cima postane jasna, polazi on sa novom punijom snagom svome dnevnom krugu delovanja. Jer sada zna: ono što radi, što trpi, to on radi, trpi za ljubav jednog velikog du hovnog sklada sveta. Iz meditacije izvire snaga za život, a ne mlitavost. Sigurnim korakom ide tajni učenik kroz život. Ma šta mu on donosio, tajni učenik podnosi uspravno. Ranije on nije znao zašto radi, zašto pati; sada to zna. Može lako da se uvidi da takva meditaciona delatnost bolje vodi ka cilju, ako se radi pod rukovodstvom iskusnih ljudi. To su ljudi koji iz samih sebe znaju kako da se sve najbolje radi. Stoga treba postupati prema savetu i uputstvu takvih ljudi. Time se odista n e gubi sloboda. Ono što inače može biti samo nesigurno pipanje, pod takvim uputstvima postaje rad koji sigurno vodi cilju. Ko potraži takve, koji u tom pogledu imaju z.nanja, iskustva, taj nikada neće zakucati uzalud. Samo treba da j e svestan, da on n e traži ništa drugo nego savet jednog prijatelja, a n e nadmoć nekog takvog koji hoće da vlada. Uvek će se naći da su oni koji stvarno znaju, najskromniji ljudi i da od njih ništa nije dalje od onoga što ljudi nazivaju pohlepom za vlašću. Ko se kroz meditaciju uzdigne do onoga što čoveka spaja sa duhom, taj počinje u sebi da oživljava ono što je u njemu večno, što nije ograničeno rođenjem i smrću Samo oni mogu sumnjati u nešto takvo večno I koji to nisu doživeli sami. Tako j e meditacija put koji čoveka vodi i saznanju, pogledu na svoju večnu nerazori vu jezgru bića. I samo kroz nju može čovek doći do takvog pogleda. Gnoza, duhovna nauka, govore o večnosti te jezgre bića i o njenom ponov nom rađanju. Cesto se postavlja pitanje, zašto čovek ništa ne zna o svojim doživljajima koji su s one strane rođenja i smrti ? Ali ne bi trebalo pitati tako. Nego pre ovako : kako se postiže takvo znanje? Taj put se otvara pravilnom me ditacijom. Njome se oživljava sećanje na doživljaje koji su sa one strane rođenja i smrti. Svako može steći to znanje; u svakom postoje te sposobnosti da sam sazna, sam vidi, to što uče prava mistika, duhovna nauka, antroposofija i gnoza. Potrebno j e samo da izabere pravilna sredstva. Samo biće koje ima uši i oči može da opaža glasove i boje. Ali ni oko ne može ništa da zapala, ako mu nedostaje svetlost koja predmete čLni vidljivim. U tajnoj nauci su data sredstva koja razvijaju duhovne oči i uši i pale duhovnu svetlost. Sredstva duhovnog školovanja mogu da se obeleže kao tri stupnja: 1 . Priprema. Ona razvija duhovna čula. 2. Prosvet ljenje. Ono pali duhovnu svetlost. 3. Posvećenje. Ono otpo činje opštenje sa višim bićima duha. 34
[!. POGLAVLJE
STEPENI POSVECENJA Sledeća saopštenja su delovi jednog duhovnog školo vanja čiji će nazivi i suština biti jasni svakom ko ih pra vilno upotrebi. Ona se odnose na ona tri stepena, kroz koja škola duhovnog života vodi do određenog stepena posveće nosti. Ali ovde će se naći samo to1iko od tih razjašnjenja, koliko s e to može reći javno. To su nagoveštaji, koji su izvađeni iz jednog još mnogo dubljeg, intimnijeg učenja. U samom tajnom školovanju ide se sasvim određenim redom učenja. Neki postupci služe tome da dovedu čovekovu dušu do svesnog opštenja sa duhovnim svetom. Ti postupci se odnose prema onom što će ovde biti rečeno, kao nastava koja se daje nekom u nekoj strogo uređenoj višoj školi, prema poukama koje se prigodno daju u nekoj pripremnoj školi. Ipak može ozbiljno i istrajno izvršavanje onoga što se ovde nalazi, kao nagovešteno, voditi stvarnom tajnom školovanju. Svakako nestrpljivo probanje, bez ozbiljnosti i izdržljivosti, ne može da vodi ni do čega. - Studiranje u tajnom školo vanju može da uspe samo ako se prvo postupa onako kako .ie već bilo rečeno, i ako se dalje gradi na toj osnovi. Stepeni koje je označi1o nagoveštena predanje su sle deći: 1 . Priprema. 2. Prosvetljenje. 3. Posvećenj e. Nikako nije nužno da se ta tri stepena tako prođu, da se ceo prvi sasvim savlada pre nego što se pređe na drugi, pa ovaj pre nego što dođe na red treći. Moguće je. da se u odnosu na izvesne stvari postane učesnik u prosvetljenju, štaviše u posvećenju, ako se u odnosu na druge čovek nalazi još uvek u pripremi. Ipak će čovek morati da provede izvesno vreme u pripremi, pre nego što prosvetljenje uopšte započne. I bar za nešto čovek mora biti prosvetljen ako treba da se počne sa posvećenjem. U opisivanju pak, radi jednostavnosti, navode se ta tri stepena j edan posle drugoga. PRIPREMA Priprema se sastoji u sasvim određenom negovanju života osećanja i mišljenja. Tom negom bivaju duševno i duhovno telo obdareni višim čulnim organima i organima delovanja onako, kao što su fizičko telo od neodređene žive materije organima opremile snage prirode. Početi treba time, da se pažnja duše skrene na izvesna zbivanja u svetu koji nas ok,r užuje. To su zbivanja klijaju ćeg i napreduj ućeg života s jedne strane, a s druge strane 35
•
sve pojave koje su II vezi sa precvetavanjem, uvenućem, odumiranjem. Svuda kamo čovek okrene svoj pogled postoje takva zbivanja II isto vreme. I svuda ona prirodno i II čo veku izazivaju osećanja i misli. Međutim, čovek se II običnim prilikama ne predaje dovoljno tim osećanji'ma i mislima. Uz to on juri brzo od jednog utiska do drugog. Radi se o tome, da on sasvim svesno intenzivno upravi pažnju n a te činjenice. On mora, tamo gde opaža cvetanje i napredovanje sasvim određene vrste, sve drugo da progna iz svoje duše i da se jedno kratko vreme prepusti sasvim i jedino tom jednom utisku. On će se uskoro uveri ti, da osećanje koje mu je II takvim slučajevima samo šrnugnulo kroz dušu, buja i poprima jedan snažan i energičan . oblik. Zatim on mora da pusti da u njemu mirno odjekuje taj oblik oseća nja. Pri tome on mora u svojoj unutrašnjosti postati sasvim tih. On se mora zatvoriti prema ostalom svetu i sasvim sam pratiti ono što njegova duša govori o činjenicama cvetanja i napredovanja. Pri tome samo ne treba verovati da se dolazi daleko, ako čovek možda otupi svoja čula prema svetu. Tek sada treba gledati stvari toliko živahno, toliko tačno koliko je samo moguće. Tek tada se treba predati u duši oživljenim osećanjima, mislima koje se uzdižu. Radi se o tome da se u punoj unutrašnjoj ravnoteži pažnja upravi na oboje. Nađe l i čovek potreban mir, i ako se preda onom što u duši do življuje, onda će posle odgovarajućeg vremena doživeti sle deće. U svojoj unutrašnjosti će primetiti kako se uzdižu nove vrste osećanja i misli, koje ranije nije poznavao. Uko liko češće čovek na takav način upravi pažnju na nešto što raste, cveta i napreduje, a zatim opet skrene pažnju na nešto što vene, odumire, utoliko će mu ta osećanja postati življa. IOnda se iz tih osećanja i misli, koje nastaju na taj način, grade vidoviti organi isto tako, kako se prirodnim snagama iz oživljenih tvari izgrađuju oči i uši fizičkog tela. Na rastenje i nastajanje se nadovezuje sasvim određeni ob lik osećanj a ; a drugačiji sasvim određeni oblik na ono što vene i odumire. Ali to se dešava samo onda ako se nega tih osećanja vrši na opisani način. Moguće j e približno tačno opisati kakva su ta osećanja. Potpunu predstavu o tom može da stvori svako sam, proživljavanjem tih unutrašnjih doživ ljavanja. Onaj ko je često obraćao pažnju na zbivanje po stajanja, napredovanja, cvetanja, osećaće nešto, što je uda ljeno slično osećaju prilikom rađanja Sunca. A iz zbivanja venjenja, odumiranja, njemu će se pojaviti doživljaj iste vrste koji se može uporediti sa polaganim uzdizanjem Me seca. Ta dva osećanja su dve snage, koje pri odgovarajućoj 36
nezi, pri obrazovanju koje postaje sve življe, vode najzna čajnij i m duhovnim delova njima. Ko se sa ponavljanjem planski i namerno predaje tim osećanjima, otvara sebi jedan novi svet. Pred njim počinje prosijavati duševni svet, ta kozvani astralni plan. Rastenje i nestajanje više nisu činje nice, koje na njega vrše tako neodređene utiske kao ranije. Naprotiv, oni se oblikuju u duhovne linije i figure, o kojima on ranije nije ništa slutio. A te linije i figure imaju za raz ličite pojave takođe i različite likove. Cvet koji cveta doča rava pred njegovu dušu sasvim određenu liniju, isto tako životinja u fazi rasta, ili neko drvo u fazi odumiranja. Pred njim se polagano širi duševni svet - astraln i plan. U tim linijama i figurama nema ničeg proizvoljnog. Dva tajna uče nika, koji se nalaze na istom odgovarajućem stepenu obra zovanja, videće pri istom zbivanju uvek iste linije i figure. Kao što j e sigurno da će dva čoveka sa ispravnim vidom neki okrugli sto videti kao okrugao, a ne jedan kao okru gao a drugi kao četvorouglast, tako će se sigurno ispred dve duše pri pogledu na neki cvet koji cveta pojaviti isti du hovni lik. - Isto tako kao što se likovi biljaka i životin.ia opisuju u običnoj prirodnoj .nauci, isto tako opisuje ili crta poznavalac tajne nauke duhovne likove zbivanja rasta iIi odumiranja prema rodovima i vrstama. Ako je učenik napredovao toliko, da može da vidi tak ve duhovne likove i od pojava, koje se takođe i fizički po kazuju njegovom spoljašnjem o k u : onda neće biti daleko od tog stepena da vidi predmete koji ne postoje fizički, koji dakle moraju ostati sasvim skriveni (okultni) za onog, ko nije primio nikakvu pouku o tajnoj nauci. Treba naglasiti da duhovni istraživač ne lreba da se gubi u razmišljanju šta zn ači ova ili ona stvar. Takvim ra dom razuma on se samo udaljava od pravog puta. On mora svež, sa zdravim čulima. sa ošlrim darom posmatranja da gleda u čulni svet, a onda da se prepusti svojim osećanjima. To šta te stvari znače, to ne treba da rešava speku1išući razumom, nego treba da prepusti da stvari to same kažu"', Ono dalje do čega se dolazi jeste ono što tajna nauka naziva orijentacija u višim svetovi ma. Do toga se stiže, ako čovek sasvim prožme svoju svest time da su osećanja i misli stvarne činjenice, isto tako kao što su stolovi i stolice u fizičko-čulnom svetu. U duševnom i misaonom svetu deluju Treba napomenuti da je umetničko osećanje, spojeno sa t.ihom u sebe utonulom prirodom najbolja priprema za razvoj OVlih duhovnih sposobnosti. To osećanje prod ire skroz kroz povr šinu stvari i time dopire do njenih tajni. •
37
•
osećanja i misli jedni na druge, kao u fizičkom čulne stvari. Sve dok neko nije živo prožet tom svešću, on neće verovati da neka naopaka misao koju neguje II sebi može na druge misli, koje oživljuju misaoni prostor, delovati tako razorno . kao nasumice ispaljeno zrno iz puške na fizičke predmete koje ono pogodi. Takav čovek možda nikada sebi neće do pustiti da vrši neki posao, za koji smatra da nema smisla. Ali neće prezati od toga da neguje naopake misli ili ose ćanja. Ovi mu izgledaju bezopasni za ostali svet. Međutim, u tajnoj nauci je moguć napredak samo ako čovek na svoje misli i osećanja pazi isto tako, kao i na svoje korake u fizičkom svetu. Kada neko vidi pred sobom zid, onda on ne pokušava ela protrči kroz njega, nego skreće svoje korake pored njega. On se upravlja prema zakonima fizičkog sveta. - Takvi zakoni postoje i za osećaj ni i za misaoni svet. Samo se oni ne mogu ljudima nametnuti spolja. Oni moraju poteći iz života same njegove duše. Covek to postiže ako sebi u svako vreme uskraćuje negovanje naopakih osećanja i misli. Sve proizvoljno razmišljanje zbrda-zdola, svaku igru fantazije, svako slučajno talasanje osećanja, mora čovek se bi da zabrani u ovo vreme. Time čovek ne osiromašuje u osećanjima. Uskoro će on primetiti, da će postati bogat u osećanjima, stvaralac prave fantazije upravo onda, ako svoju unutrašnjost reguliše na takav način. Na mesto sitničarskog plivanja u osećanjima i poigravanja mislima, nastupaju zna čajna osećanja i plodonosne misli. Ta osećanja i misli dovode čoveka do toga da se on orijentiše u duhovnom svetu. On dolazi u pravilan odnos prema stvarima duhovnog sveta. Za n j ega nastaje sasvim određeno dejstvo. Kao što on kao fizii::ki čovek nalazi svoj put između fizičkih stvari, tako ga f ,da njegov put vodi između 1'3stenja i odumiranja, koja je upoznao na gore označenom pulu. On anela prati sve šlo rasie i napreduje, a onda sa druge strane, sve što vene i odumire tako, kako je potrebno za njegov napredak i za napredak sveta. Sledeća briga tajnog učenika j e prepuštanje sebe svetu zvukova. Razli kuju se zvukovi koji proizlaze od takozvanih neživi h zbiva nja (pada nekog tela, nekog zvona ili muzič kog instrumenta) i oni koji potiču od živog (neke životinje ili čoveka). Ko sluša neko zvon o. naelovezaće na taj zvuk prija tno oseća nje; ko sluša krik neke životinje, on će osim ose6anja zvuka osetiti još obja vu nekog unutrašnjeg doživ ljaja životinje, radosti ili bola . Kod ove druge vrste zvukova treba da se zadrži tajni učenik. On treba svu svoj u pažn ju da skrene na to da mu taj zvuk objavi nešto što je izva n njegovI:! duše. On treba da utone u lo lude . On treba svoj e 38
osećanje da unutrašnje spoji sa bolom ili radošću, koju mu saopštava taj zvuk. On treba da se postavi iznad toga, šta za njega znači taj zvuk. da 1i mu je prijatan iH neprijatan, da li mu pričinjava zadovoljstvo ili mu je odvratan ; njegovu dušu mora da ispuni samo to, šta se dešava II duši bića od koga dolazi taj zvuk. Ko planski i sa predumišljajem vrši takve vežbe, time će pribaviti sposobnost, tako reći, slivanja sa bićem od koga dolazi taj zvuk. Nekom čoveku koji oseća muziku biće takvo negovanje svog duševnog života lakše nego nemuzikainom. Ipak ne treba niko da misli, da smisao za muziku već zamenjuje to negovanje. Kao tajni učenik, čovek mora da uči na taj način osećati čitavu priJ'odu. Na taj se način u svet osećanja i misli taloži jedna nova sposobnost. Čitava priroda počinje čoveku svojim zvučanjem došaptavati tajne. Ono što je za njegovu dušu ranije bilo nerazumljiva jeka, to je sada postalo govor prirode sa puno smisla. I tamo gde je ranije čuo samo zvuk kad se zaorilo takozvano neživo, primećuje on sada jedan nov govor duše. Napredu;e li LI takvom negovanju svojih osećanja: uskoro će opaziti. da može čuti nešto što ranije nije ni slutio. On počinje da sluša dušom. Ovom mora pridoći još nešto, da bi se u toj oblasti postigao potreban vrhunac. - Za obrazovanje tajnog uče nika je naročito važan način kako sluša govorenje drugih ljudi. On se mora navići da to čini tako, da pri tom njegova vlastita unutrašnjost potpuno ćuti. Ako neko izlaže svoje mišljenje, a drugi sluša, onda će se uglavnom u unutraš njost ovog drugog pokrenuti uopšte saglasnost ili protiv l'ečnost. Mnogi ljudi će se odmah osećati prinuđenim da izraze svoje mišljenje saglašavanja ili protivljenja. Svako takvo saglašavanje ili svako takvo protivljenje mora tajni učenik da ućutka. Ne radi se o tome da on odjednom menja svoj način života, da on stalno traži uspeh u svom temelj nom unutrašnjem ćutanju. O n će morati da počne time, da to čini u pojedinim slučajevima koje on unapred izabere. Onda će se sasvim polako i postepeno, kao samo po sebi u njegovu naviku uvući nov način slušanja. - U istraživanju duha ovo se vežba planski. Učenici smatraju za svoju oba vezu, da II cilju vežbanja slušaju najprotivurečnije misli i da pri tom potpuno ućutkaju svako saglašavanje, a posebno nepovoljne sudove. Radi se o tome, da pri tome ćuti ne samo svaki razumski sud, nego i sva osećanja nedopadanja, odbi janja, pa i saglašavanja. Naročito učenik mora stalno briž no sebe da posmatra, da se takva osećanja, ako ne na povr šini, ipak ne nalaze u najintimnijoj unutrašnjosti duše. On mora na primer da sluša govor ljudi, koji su u bilo kojem 39
pogledu daleko ispod njega) i pri tome mora potisnuti svako osećanje boljeg znanja ili svoje nadmoćnosti. - Za svakoga j e korisno na taj način da sluša decu. I najmu driji može . nelzmerna puno nauči ti od dece. - Tako postiže čovek da reči drugih sluša potpu no nesebično, s potpunim isklj če njem svoje vlastite ličnosti, njenog mišljenja i načina ose ćanja. Ako on tako vežba slušanj e bez kritike i onda ako mu neko iznosi najprot ivnije mišljen je. ako se pred njim dešava nešto » potpun o naopak o�<, on postepeno uči da se potpuno stopi sa bićem drugoga, da sasvim uđe u njega. On kroz reči sluša u duši drugoga. Tek postojanom vež born takve vrste postaje zvuk pravo sredstvo za zapaža nje duše i duha. Sva·kako to zahteva najstroži samoodgoj. Ali to vodi jednom visokom cilju. Ako se ta vežba vrši sa drugima koje su date u odnosu na zvučanje u prirodi, onda u duši izrasta jedno novo čulo slušanja. Ono postaje spo sobno da primećuje saopštenja duhovnog sveta, koja svoj izraz ne nalaze u spoljašnjim zvucima. koji se zapažaju fi zičkim uhom. Budi se opažanje » u nutrašnje reči«. Tajnom učeniku se postepeno objavljuju istine iz duhovnog sveta. On na duhovni način sluša kako mu se govori· . - Sve više istine stiču se takvim »unutrašnjim kazivanjem�< i ono što može da se čuje iz usta tajnog istraživača, njemu je dato tom vrstom iskustva. - Ali time nije rečeno, da nije po trebno baviti se tajnonaučnim spisima pre nego što čovek bude sposoban da sam na takav način primi »unutrašnje kazivanje��. Naproti v : čitanje takvih spisa, slušanje nauke tajnih istraživača jesu čak sredstvo da se postigne vlastito saznanje. Svaka rečenica tajne nauke koju čovek čuje omo gućuje bolje razumevanje za ono što treba da se postigne, da bi duša doživela pravi napredak. Staviše, svemu rečenom treba dodati revnosno studiranje onoga što svetu saopštava tajni istraživač. U svakom tajnom školovanju takvo prou čavanje spada u pripremu. r onaj ko hoće da primeni ostala sredstva, neće postići nikakav cilj, ako u sebe ne primi učenja tajnog istraživača. Jer ta učenja, crpJjena iz žive »unutrašnje reči�<, iz »živog kazivanja<� imaju sama po sebi duhovni život. Ona nisu samo reči. Ona su žive snage. I dok ti pratiš reči jednoga tajnog znalca, dok čitaš knjigu koja j e nastala iz jednog stvarnog unutrašnjeg iskustva, u
�
Samo onome ko nesebičnim slušanjem postigne, da može stvarno iznutra primati, tiho, bez pokretanja nekog ličnog miš lj enj a ili Iričnog osećanja, samo njemu 'mogu govoriti viša bića o kojima se govor,i II taj noj nauci. Sve dok čovek suprotstavlj još bilo kakvo mišljenje, bilo kakvo osećanje onome što sluša - ćute bića duhovnog sveta. •
�
'
40
tvojoj duši deluju snage, koje te čine vidovitim isto tako, kako su snage prirode jz živih stvari obrazovale tvoje oči •
I
• •
USlo
PROSVETLJENJE Prosvetljenje proizlazi iz vrlo jednostavnih postupaka. r tu se radi o tome da se razviju izvesna osećanja i misli koje dremaju u svakom čoveku i koje se moraju probuditi. Samo onoga ko sa punim strpljenjem. strogo i istrajno pre duzima ove jednostavne postupke. njega mogu oni dovesti do opažanj a unutrašnjih pojava svetlosti. Počinje se prvo s tim što se na određeni način posmatraju različita prirodna bića, i to n a primer: neki providan, lepo oblikovan kamen (kristal), neka biljka i neka životinja. Pre svega upravlja se sva pažnja na upoređivanje kamena sa životinjom na sledeći način. Mis1i koje se ovde navode. moraju se provući kroz dušu i biti praćene živim osećanjima. I nikakva druga misao, nikakvo drugo osećanje. ne srne da se umeša i za smeta intenzivnom pažliivom posmatranju. Treba sebi reći : »Kamen ima neki oblik ; i životinia ima neki oblik. Kamen ostaje miran na Svom mestu. Zivotinja menia svole mesto. To je nagon (žudnja) kOli pobuđu.i e životin;u da menia svoie mesto. A nagoni su takođe ono. čemu služi oblik životinje. Njeni organi, njena oruđa Su obrazovana prema tim na�o nima. Oblik kamena nije obrazovan* prema žudnjama, ne�o snagom bez žudnji. Ako se čovek intenzivno unese u te misli i pri tom �a napetom oažnjom posmatra b\men i :l. i votinju. onda u njegovoj duši oživljavaju dve sasvim razli čite vrste osećanja. U našu dušu iz kamena struii icdna vrsta osećanja, a iz životinje druga. Verovatno je da stvar U početku neće uspeti : ali posteoeno. pri stvarno strol.iivo j vežbi. ta će se osećanja po; aviti. Potrebno je samo nepre stano vežbati. U početku ta osećania postoje samo za vreme trajanja posmatranja, kasniie ona deluju i posle. A onda ona postaju nešto, što u duši ostaje živo. Covek onda treba samo da se priseti : i oba osećanja se uzdižu uvek. takođe i bez posmatra nja spoljašn; ih predmeta. - Iz tih osećania i iz sa njima vezanim mislima obrazuju se vidoviti organi. Pridruži li se ovome još i posmatran ; e biljke. onda će se Ovde se ima u vidu činjenica - ukoliko se ona odnosi na gledanje kristala - koju oni koji su o njoj čuli saima na spoljašnji način (egzoterno) na razne načine izopačavaj u. iz če�a su nastale i takve radnje, kao što su »gledanje kristala<� i tako dalje. Takve manipulacije počivaju na nerazumevanju. One SI! opisane u mnogim knjigama . A l i one nikada ne obrazuju pred met istinske (ezotel"ne) tajne nastave. •
41
primetiti da j e osećanje koje proizlazi iz nje, po svom e svoj stvu, pa i stepenu, II sred ini između onog što dolazi od ka mena i ono g od živo tinje . Org ani koji se obrazuju na taka v nači n, jesu duhovne oči. Postepeno čovek uči njim a da gleda nešto kao duševne i duhovne boje . Za vreme dok j e čovek pribavio samo ono što j e opisa no kao »priprema��, duho vni svet sa svoj im linij ama i figu ram a osta je tam an; prosvetlje njem on post aje svetao. - I ovde treba primetiti. da reči >,taman« i »svetao« , kao i drugi upotrebljeni izrazi samo približno označavaju ono na šta se misl ilo. Ali ako čovek hoće da se koristi jezik om koji j e u upotrebi, onda nije moguće drug ačije . Taj jezik j e stvoren samo za fizičk e pri like. - Tajn a nauk a ono, što za vidov iti .organ struj i iz kamena označava sada kao »plavo« ili >,plavo-crveno«. Ono što se oseća od životi nje, jeste kao » crveno« ili »crveno-žu to«. U stvari su boje koje se tu vide » duhov ne vrste«. Boja koja proizlazi iz biljke j e »zelena« i postepeno prelazi u svetlo eteričko ružičastocrveno. Biljka j e naime takvo biće prirode, koje j e na neki način u višim svetovima slično svo jem sastavu u fizičko m svetu. Ali nije isti sluča; kod ka mena i životin je. - No čoveku treba da bude jasno, da su gore navedene boje samo glavne nijanse koje proizlaze iz kamenog, biljnog i životinjskog carstva. U stvarnosti postoje sve moguće međun ijanse. Svaki kamen . svaka biljka. svaka životinj a ima svoju sasvim određenu nijansu boje. Ovom se pridružu ju bića viših svetova, koja se nikada fizički ne utelovlj uju, sa svojim često predivn im, a često i groznim bojama. U stvari bogatstvo boja j e II tim višim svetovima neizmerno veće nego u fizičkom svetu. Ako j e čovek jednom stekao sposobnost gledanja >�oči ma duha«, onda on susreće, pre ili posle. i označena vi�a, delimično i niža bića nego što je čovek, a koja nikada ne stupaju u fizičku stvarnost. Ako j e čovek postigao toliko koliko j e opisano ovde, otvoreni su mu putevi za mnogo šta, Ali nikom se ne save tuje da ide dalje bez brižljivog osvrtanja na ono što mu je kazao duhovni istraživač ili što mu je on inače saopštio. A i za ono što j e već rečeno. najbolje j e slušati savete takvog iskusnog vođstva. Uostalom, ako je čovek smogao snagu i istrajnost loliko, koliko odgovara naznačenom elementarnom stepenu prosvetljenja, onda će on sasvim sigurno i potražiti i naći to pravo vođstvo. A prerlostrožnost j e pod svim uslovima nužna, i ko neće da je primeni. najbolje j e da napusti sve korake II tajnu nauku. Nužno je da čovek, koji postaje tajni učenik, ne izgubi ništa od svojih svojstava kao plemenit, dobar i oset42
ljiv za Sve fizički stvarno. Naprotiv, on mora za vreme taj nog učeništva stalno povećavati svoju moralnu snagu, svoju unutrašnju čistotu, i svoj dar posmatranja. Pomenima jednu pojedinost: za vreme elementarnih vežbi prosvetlj enja, tajni učenik mora da stalno uvećava svoje saosećanje za svet lju di i životinja, svoj smisao za lepotu prirode, Ako se n e bi starao o tome, usled takvih vežbi stalno bi otupljivalo ovo osećanje i ovaj smisao. Srce bi postalo tvrdo, a smisao tup. I to bi moralo dovesti do opasnih rezultata. Kako se obrazuje prosvetljenje ako se u smislu gornjih vežbi sa kamenom, biljkom i životinjom, uzdiže gore ka čo veku i kako posle prosvetljenja jednom pod svim okolnosti ma nastaje spajanje duše sa duhovnim svetom i dovodi se do posvećenja: o tom će biti govora u sledećim poglavljima koliko j e to moguće, U naše vreme mnogi ljudi traže put prema tajnoj na uci. To se čini na razne načine i probaju se mnoge opasne procedure, štaviše i one koje su za osudu. Stoga oni koji , smatraju da znaju nešto istinito o tim stvarima, treba dru gima da pruže mogućnost da se upoznaju sa �onečim iz tai . nog školovanj a. Ovde j e saopšteno samo tOhk o. koh �o od . , govara toj mogućnosti. Potrebno je da se obJavI nesto od . w onoa istinitog, da ne bi ono pogrešno izazvalo velIku stetu. Put vi koji su ovde obeleženi ne mogu naneti štetu �iko� e , ko ništa ne forsira. Samo, na jedno se mora pazIti: O1ko ne srne na takve vežbe upotrebiti vremena i snage više ne go što mu stoji na raspolaganju obzirom na njegov Živo tni . . položaj i njegove dužnosti. Niko n e �me usl e� � voJe taJn e . . . staze trenutno menjati bilo št.a u SVOJim spol ..laSn]Im odnOSI ma. Hoće li čovek da ima i�tin�ke doživljaje, onda mOl"a . imati stq)'jjen:ia i vežba mora biti takva da posle nekoliko ml� nub može prestati i da čovek mirno može da pređe n a SVOJ dnevni posao , I ništa od misli na vežbanja ne srne d� se me.sa LI dnev ni posao , Ko nije nauč io u najvi še� i n �jb ?lJ �m �mls , ucemk l mkad a tajm lu da čeka, taj nije sposoban d a bude . neće postići rezultate koji imaju neku znača Jnu vrednost.
:
,
.
KONTROLA MISLI I OSEĆANJA Ako neko traži put koji vodi u tajnu nauku na način kako j e opisan LI prethodnom poglavlju, �nda :-a vreme či � . . tavog rada ne srne zanemariti da sebe o)acava Jednom � lsh . koja stalno deluje. Naime. on mora stalno lmatI. pred o: lI �a, . da posle izvesnog vremena može učiniti već sa�vlm zna7 aJne napretke, a da se oni njemu n e pok� ž� n a na� m kak? Je on : . to možda očekivao. Ko o tom ne !TIlsll, luko ce IzgubItI rev43
nost, i posle kratkog vremena napu stiti svoje poku šaje. Sna ge i sposobnosti koje čovek treba da razvije II početku Sll vrlo slabačke. A njiho va suština je nešto sasvim drugo, nego što je čovek prethodno sebi predstavljao. On je navik ao samo da se bavi fizičkim svetom. Duho vni i duševni svet je uskraćen njegovom oku, pa i njegovim pojm ovim a. Stoga uopšte nije za čuđenje što sada, kada se u njemu razvijaju duhovne i duševne snage, on ove ne primećuje odma h. U tome je mogućnost zabune za onoga ko se uputi na tajnu stazu, a ne drži se iskustva koja su prikup ili učeni istraži vači. Tajni istraživač zna za napretke koje postiže učenik , davno pre nego što ih je svestan on sam. Istraživač zna kako se slabašne duhovn e oči obrazu ju pre . nego što učenik nešto o tome sazna. I veliki se deo uputstava toga tajnog istraživača sastoji upravo u tome, da do izraza dovede ono što čini da učenik ne izgubi poverenje. strpljenje, istrajnost, pre nego što postigne vlastito saznanje o svojim naprecima. Naravno, tajni znalac ne može dati svom vaspitan iku ništa, što u njemu već ne počiva - na skriven način. On ga može samo navesti n a razvoj sposobnosti koje u njemu dremaju . AH, ono što on saopštava iz svojih iskustava, biće potpora onom ko hoće iz mraka da prodre k a svetlosti. Vrlo mnogo ljudi napušta stazu ka tajnoj nauci uskoro pošto su njome pošli, jer im njihovi napreci nisu bili odmah vidljivi. Cak i onda kada nastupe prva za vaspi tan ika pri metna viša iskustva, on njih često smatra kao i1uzije pošto .i e sebi stvarao sasvim druge predstave o tome šta on treba da doživi. On izgubi hrabrost, jer ili prva iskustva smatra bezvrednim ili mu se ona ipak događaju toliko neupad1iivo, da on ne veruje da bi ga ona u nekom predvidljivom roku mogla dovesti do bilo čega značajnog. Ali hrabrost i sarno uverenost su dve svetlosti koje ne sme.iu da se ugase na putu ka tajnoj nauci. Ko ne može ela sebe savlada da uvek nanovo ponovi neku vežbu, koja prividno bezbroj puta nije uspela taj neće stići daleko. Mnogo pre od nekog jasnog opažanja tog napretka na stupa jedno talmna osećanje da se čovek nalazi na pravom putu. A to osećanje on mora čuvati i negovati. Jer ono može postati siguran vođa. Pre svega mora se iskoreniti verovanje kao da bi morale postojati neke sasvim naročite, tajanstvene radnje, da bi se došlo do viših saznanja. Treba sebi razjas niti, da se mora poći od onih osećanja i misli sa kojima čovek stalno živi i da on tim osećanjima i mislima mora samo dati jedan sasvim drugi smer nego onaj na koji je naviknut. Svaki pre svega neka sebi kaže: u mojem vlas tilom svetu osećanja i misli počivaju skrivene najviše tajne, 44
ja ih samo do sada još nisam zapazio. Najzad, sve počiva na tome, da čovek sa sobom stalno nosi telo, dušu i duh, ali da j e potpuno svestan samo svoga tela, a ne i duše i duha. A tajni učenik dovodi sebi u svest dušu i duh, kao što je običan čovek svestan svoga tela. Ovde se radi o tome da se osećanja i m.isli postave u pravilan smer. Onda čovek razvija opažanja za ono što je u običnom životu nevidljjvo. Ovde treba da navedemo jedan od puleva kako se to radi. I to je opet jednostavna stvar, kao što je bilo jednostavno skoro sve što je dosad saopštena. Ali ovo ima najveće dejstvo, ako se revnosno sprovodi i ako čoveku uspe da se tome preda sa potrebnim intimnim raspoloženjem. Treba pred sebe staviti jednu malu semenku neke bilj ke. Radi se o torne da se pred ovom beznačajnom stvari intenzivno obrazuju pravilne misli i da se kroz te misli raz viju u sebi izvesna osećanja. Pre svega treba sebi razjasniti šta se stvarno očima vidi. Treba sebi opisati oblik, boju i sva ostala svojstva semenke. Onda treba razmisliti sledeće . Iz ovog zrna semena će nastati biljka sa mnogo oblika ako se ono poseje u zemlju. Treba sebi predočiti tu biljku. Treba je izgraditi II fantaziji. Onda treba pomisliti : to što ja sebi predstavljam u svojoj fantaziji, to će snage zemlje i svet losti docnije stvarno izmamiti i z semen ke. Kada bi preda mnom bila neka veštački oblikovana stvar, tako da bi po izgledu sasvim podražavala ono zrno semena tako da je moje oči ne bi tI110gle razlikovati od pravog, onda nikakva snaga zemlje i svetlosti ne bi mogla iz nje izmamiti biljku. Ko sebi tu misao učini sasvim jasnom, ko nju unutrašnje doživi on će takođe ono što sledi moći da obrazuje sa praviInim osećanjem. On će reći sebi: U ovom zrnu semenke počiva već n a skriveni način - kao snaga čitave biljke ono što će docnije iz nje izrasti. Ta snaga ne počiva II veš tački podražavanom. Pa ipak su za moje oči oba zrna jed naka. U pravom zrnu semenke ima nešto nevidljivo, što u podražavanom nema. Na to nevidljivo treba sada da se up ravi osećanje i misao"'. Treba sebi predstaviti : to nevidljivo će se docnije preobratiti u vidljivu biljku, koja će predam nom biti u svom obliku i boji. Toj misli treba se sasvim predati: to nevidljivo će postati vidljivo. Kada ne bih mo,
'" Ako bi neko hteo da prigovori, da bi se pri jednom tačnijem mikroskopskom istraživanju razldkovaio ono podraža vana od onog pravog zrna semena, p okazao bi samo da nije shvatio o čemu se radi. Ne ['adi se o tome šta čovek Lačno ima pred sobom stvarno na čulrti način, nego o tome da se na tome razviju duševno�duhovne snage. 45
gao misliti onda mi se ne bi ni moglo već sada objaviti ono što će postati vidljivo docnije. Treba naglasiti naročito jasno : Ono O čemu se tu misli mora se intenzivno takođe i osećati. Mora se u miru, be bilo kakvog uznemiravanja mešanjem nekih drugih misli ova jedna gore naznačena u sebi doživeti . I treba sebi ostaviti vremena, tako da se ta misao i to osećanje, koji se nadovezuj u na nju tako reći uvrte u dušu. - Uradi li se to na pravilan način, onda će se posle nekog vremena možda tek posle mnogobrojnih pokušaja - osetiti u sebi jedna snaga. I ta će snaga stvoriti jedno novo gledanje. Zrno semenke će se pojaviti kao opkoljeno jednim malim svetiim oblakom. Osetiće se na čulna-duhovni način kao neka vrsta plamena. Prema sredini toga plamena oseća se tako kao pri utisku ljubičaste boj e ; prema rubu oseća se kao prema plavičastoj boji. - Tu nastaje ono što čovek ra nije nije video, a šta je stvorila snaga te misli i tog ose ćanja, koju j e čovek pobudio u sebi. To što j e čulno bilo nevidljivo, biljka koja će tek docnije poslati vidljiva, to se tu pojavljuje na duhovno vidljiv način. Razumljivo j e da će poneko sve to smatrati iluzijom. Mnogi će reči : �>Sta će mi takve utvare, takvi fantazmi ?�< I mnogi će otpasti i neče produžiti tim putem. Ali se u ovom teškom trenutku čovekovog razvoja radi baš o tome: ne po brkati fantaziju i duhovnu stvarnost. A zatim, u tome treba imati hrabrosti probijati se napred i ne postati bojažljiv i malodušan. Ali sa druge strane mora se svakako naglasiti, da stalno mora biti negovan zdravi smisao za razlikovanje istine od obmane. Covek n e srne, za celo vreme svih ovih vežbi , nikada izgubiti punu svesnu vlast nad samim sobo.m. Isto tako sigurno, kako misli o stvarima i zbivanjima svakidaš njeg života, tako mora misliti i ovde. Bilo bi rđavo ako' bi on zapao u sanjarije. Bistrog razuma, da ne kažemo : trezven on mora ostati u svakom treutku. I učinjena bi bila najveća greška, ako bi čovek usled takvih vežbi izgubio svoju rav note-žu, ako bi ga to sprečavalo da o stvarima svakodnevnog života rasuđuje zdravo i jasno, kako je to činio ranije. Tajni učenik treba uvek nanovo da ispituje sebe. da li nije možda ispao iz svoje ravnoteže, da li je ostao isti u prilikama u kojima živi. On mora sačuvati čvrsto mirovanje u samom sebi, jasan smisao za sve. Svakako on mora strogo paziti da se ne predaje svakojakom proizvoljnom sanjarenju, da se ne prepusti svim mogućim vežbama. Pravci mišljenja koji su dati ovde, provereni su i učeni u tajnim školama još od starih vremena. A samo takvi se saopštavaju ovde. Onaj ko bi hteo neke druge, koje on sam sebi obrazuje ili za koje on
; 1 I
� I
46 .,
.1
., , " •
;'j .;)
,
;
i
ovde onde čuje ili pročita, taj mora stići na stranputicu i naći se uskoro na stazi bezgranične fantastike. Sledeća vežba koju treba nastaviti na opisanu jeste ova. Treba se postaviti prema biljci koja se nalazi na ste penu punog razvoja. Zatim treba sebe ispuniti mišl j u : na staće vreme kada ova biljka odumire. Ništa više neče ostati od onoga što sada vidim pred sobom. Ali ta će biljka onda imati iz n j e razvijena zrna semena, koja će opet postati no ve biljke. Opet primečujem da u tome što vidim, p;)čiva sakriveno nešto što j a n e vidim. Ispunjavam se sasvim tom mišlj u : taj oblik biljke sa svojim bojama u budućnosti neće više postojati. Ali ta predstava da ona obrazuje seme, pou čava me da ona ne nestaje u ništa. Ono što nju čuva od nestajanja ja sada isto tako ne mogu videti očima, kao ni što ranije u zrnu semena nisam mogao videti biljku. U njoj dakle postoji nešto što ja ne vidim očima. Ako ostavim da ta misao živi II meni i ako se sa njom II meni spoji odgo varajuće osećanje, onda se opet posle odgovarajućeg vremena u mojoj duši razvija jedna snaga, koja prelazi II novo gle danje. Iz biljke raste opet neka vrsta duhovnog plamenog ob�ika. Prirodno da j e ovaj odgovarajuće veči od ranije opi sanoga. Taj plamen se može u njegovom srednjem delu ose titi kao zelenkasto-plav, a prema spoljašnjem rubu kao žuć kasto-crven. Ovde se mora izričito naglasiti da se ono, što se ovde označava kao »boj a«, ne vidi tako kao što fizičke oči vide boje, nego da se duhovnim opažanjem oseća nešto slično kao pri nekom fizičkom utisku boje. Opažati duhovno plavo znači osetiti ili osećati nešto, što j e slično onom što čovek oseća kad pogled fizičkog oka počiva na boji ��plavo�<. To mora da ima u vidu onaj ko hoće da se stvarno postepeno uzdigne do duhovnog posmatl�anja. Inače on očekuje da u duhovnom nađe samo ponavljanje fizičkog. To bi ga moralo zbuniti u naj većoj meri.
... ' , "
•
Kome uspe da takvo duhovno vidi, postigao je mnogo. Jer njemu se stvari ne otkrivaju samo u sadašnjem posto janju, nego i u njihovom nastajanju i nestajanju. On poči nje svuda gledati taj duh o kome čulne oči ne mogu ništa znati. Time j e on učinio prve korake, da bi postepeno vlas titim gledanjem stigao do onog što se nalazi iza tajne o ro đenju i smrti. Za spoljašnja čula neko biće nastaje rođenjem, a nestaje smrću. Ali to j e samo zbog toga što ova čula ne vide sakriven duh tog bića. Za duh j e rođenje i smrt samo preobražaj, kao što je izbij anje cveta iz pup01jka jedan pre obražaj, koji se vrši ispred čulnih očiju. A hoće li čovek
47
I
lo da upozna vlastitim gledanjem) onda on na označeni na čin prvo mora probuditi duhovna čula za to.
I odmah treba sledeće reći zbog otklanjanja još jednog prigovora, koji mogu da stave neki ljudi koji imaju neka duševna (psihička) iskustva. Uopšte ne treba pobijati da postoje kraći i jednostavniji putevi da poneko iz vlastitog gledanja upozna pojave rođenja i smrti bez svega onoga što ovde piše. Postoje upravo ljudi koji imaju značajne psi hičke klice, kojima je potreban samo mali podsticaj da bi se razvile. Ali to su izuzeci. Ovde dati put je ipak opštiji i sigurniji. Covek može da stekne čak i neka hemijska znanja na nekom izuzetnom putu; ali ako hoće da postane hemičar, onda mora ići opštim i sigurnim putem. Zabluda koja b i mogla da ima teške posledice mogla bi nastati, ako bi neko verovao da može udobnije stjći na cilj, kada bi opisano zrno semena ili biljku samo predstavio, držao pred sobom samo u fantaziji. Ko to radi, dabome, takođe b i mogao da dođe n a cilj, ali ne tako sigurno kao na izloženi način. Viđenje koje se postiže na taj način, biće u najvećem broju slučajeva samo obmana fantazije. Kod njega bi trebalo tek čekati na preobražaj II duhovno gle danje. Jer radi se o tome, da ja gledanje ne stvaram sebi iz proste samovolje, nego o tome, da njega II meni stvori stvarnost. Istina mora da izvire iz dubine moje vlastite duše, a nikako ne srne moje obično ja biti onaj čarobnjak koji hoće da izmami istinu. Bića moraju biti ti čarobnjaci čiju duhovnu istinu ja hoću da vidim. Ako je čovek takvim vežbanjima našao u sebi prve početke duhovnog gledanja, dozvoljeno mu je da se uspne do posmatranja i samog čoveka. U početku se moraju fza brati jednostavne pojave ljudskog života. - Ali pre nego što čovek pređe na to, potrebno je da naročito ozbiljno radi na potpunoj čistoti svog moralnog karaktera. On mora od straniti svaku misao na to, da na taj način stečeno saznanje možda upotrebi za vlastitu korist. Covek mora da bude na čisto sa sobom da nikada neće iskoristiti u smislu zla neku moć, koju bude stekao nad svojim bližnjima. Zato svako ko vlastitim gledanjem traži tajne ljudske prirode, mora postupati prema ovom zlatnom pravilu prave tajne nauke. A to zlatno pravilo glasi: ako pokušaš da napraviš jedan korak napred u saznanju tajnih istina, onda istovremeno učini tri koraka napred u usavršavanju svog karaktera u smeru dobra. - Ko postupa po tom pravilu , taj može da vrši takve vežbe, kao što je jedna koja sada treba da bude opIsana. •
48
Treba sebi predstaviti nekog čoveka, koga je tajni uče nik jednom posmatrao, kako j e priželjkivao neku stvar. Paž nju treba upraviti na tu žudnju. Najbolje j e u sebi probuditi sećanje na trenutak kada j e žudnja bila naj življa i kada je bilo prilično neodređeno da l i će čovek to dobiti ili neće. l onda se treba sasvim predati predstavi o onom, što se u sećanju posmatra. Treba uspostaviti u vlastitoj duši najveći unutrašnji mir, koliko se to može zamis1iti. Treba pokušati, koliko je to moguće, biti slep i gluv za sve drugo što se dešava u okolini. Pri tom treba naročito paziti na to, da se kroz podstaknutu predstavu u duši probudi jedno osećanje. To osećanje treba u sebi pustiti da se navlači kao neki ob lak, koji se navlači n a inače sasvim praznom horizontu. Pri rodno je. da će p o pravilu ovo posmatranje biti prekidano time što čoveka na koga je upućena pažnja, nije bilo mo guće dovoljno dugo p o smatrati u opisanom duševnom stanju. Verovatno je da će biti načinjene stotine i stotine neuspelih pokušaja. Strpljenje upravo ne srne da se izgubi. Posle mno gih pokušaja, postići će se da čovek u vlastitoj duši doživi osećanje, kaje odgovara onom duševnom stanju posmatranog čoveka. A onda će se posle nekog vremena primetiti, da kroz to osećanje II vlastitoj duši izrasta jedna snaga koja postaje duhovno gledanje duševnog stanja drugog. U polju gledanja će izroniti jedna slika, koja se oseća kao nešto što svetU. A ta slika koja duhovno svetli je tako zvano astralno utelovljenje posmatranog stanja žudnje. I opet se ta slika može opisati kao osećaj sličan plamenu. Ona će se osećati u sredini kao žuto-crvena i po ivicama kao crven kasto-plava ili ljubičasta. Važno je da se sa takvim duhov nim viđenjem postupa nežno. Najbolje je ako se u početku o tome nikom ne govori, izuzev možda učitelj u, ako neko ima takvog. Jer pokuša l i čovek da jednu takvu pojavu opiše neveštim rečima, onda se on najčešće predaje žestokim obmanama. Covek upotrebljava obične reči koje ipak nisu pogodne za takve stvari i stoga su za to pregrube i nezgrap ne. Posledica toga je onda da vlastitim pokušajem da stvar zaodene u reči čovek bude zaveden da sebi u istinita gle danja umeša svakakve obmane fantazije. Opet je jedno važno pravilo za tajnog učenik a : nauči da ćutiš o svojim duhovnim viđenjima. Staviše, ćuti čak i pred samim sobom o tome. Ne pokušavaj da to što opažaš u duhu zaodevaš u reči ili objašnjavaš neveštim razumom. Predaj se bez pred rasuda svome duhovnom viđenju i ne remeti ga mnogim razmišljanjem O njemu. Jer ti moraš promis1iti, da tvoje razmišljanje II početku uopšte nije doraslo tvome viđenju. To razmišljanje si stekao li svom dosadašnjem životu ogra49
•
ničenom samo na fizičko-čulni svet; a ono što stičeš sada prelazi iznad toga. Nemoj dakle nastojati da na to novo više primeniš merila starog. Samo onaj ko već ima prilično čvrstine II posmatranju unutrašnjih iskustava, samo taj o tome može govoriti. da bi takvim govorom podsticao svoje bližnje. Opisanoj vežbi može se dodati jedna koja je dopunju je. Treba na isti način posmatrati kako je nekom čoveku pričinjena zadovoljenje neke želje, ispunjenje nekog očeki vanja. Upotrebe li se pri tom ista pravila i predostrožnosti koja su malo pre data za prvi slučaj, onda će i tu doći d j ednog duhovnog viđenja. Primetiće se duhovno obrazovanje plamena koji se II sredini oseća kao žut, a - prema periferiji kao zelenkast. Lako može čovek takvim posmatranjem svojih bližnjih zapasti u j ednu moralnu pogrešku. On može postati čovek bez ljubavi. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je boriti se svim mogućim sredstvima. Kada čovek posmatra na ovaj način, onda on treba da j e već potpuno na onoj visini, na kojoj je njemu postalo potpuno izvesno da su misli stvarni predmeti. Covek sebi tada ne srne više dozvoliti, da o svo jim bližnjima misli na takav način, da njegove misli ne budu u saglasnosti sa najvećim poštovanjem Jjudskog do stojanstva i ljudske slobode. Da bi neki čovek za nas mogao da bude samo neki objekat posmatranja : ta misao ne srne da nas ispuni ni u j ednom trenutku. Ruku pod ruku sa svakim tajnim posmatranjem čovekove prirode mora ići sa movaspitanje k a tome, da se neograničeno ceni sama puna vrednost svakog čoveka i da se to što u čoveku prebiva smatra kao nešto sveto, što ne smerno povrediti - takođe ni II mislima i osećanjima. Mora da nas ispunjava osećanje svete strepnje pred svim što je ljudsko, čak i kada se pred stavi samo II sećanju. Kako se probija do prosvetljenja preko čovečije pri rode, trebalo je privremeno da se prikaže samo na ova dva primera. N a njima je bar mogao da se pokaže onaj put ko jim treba ići. Onome ko nađe onu neophodnu unutrašnju tišinu i mir koji su uslovi za takvo posmatranje, njemu će duša već i time izvršiti veliki preobražaj. To će uskoro ići tako daleko, da mu unutrašnje obogaćenje koje doživljava njegovo biće, sigurnost i mir daje i u njegovom spoljašnjem ponašanj u. A to spoljašnje preobraženo ponašanje opet će povratno delovati na njegovu dušu. I tako će on dalje sebi pomagati. On će naći sredstva i puteve, da stalno u ljudskoj prirodi sve više otkriva ono što je skriveno spoljašnjim čulima ; i onda će on takođe sazreti, da baci pogled u ta-
�
•
50
janstvene zavisnosti između ljudske prirode i svega onoga I na tom putu se što se sem nje još nalazi u svemiru. čovek sve više približava trenutku privođenja u delo prvih koraka posvećenja. Ali, pre nego što to bude moguće, po trebno je još nešto. To je nešto, čiju će nužnost tajni učenik LI početku uvideti možda najmanje. Ali docnije hoće. Naime, učenik koji ulazi u posvećenje mora u njega sobom poneti u izvesnom smislu obrazovanu hrabrost i ne ustnlšivost. I tajni učenik upravo mora da traži prilike kroz koje se obrazuju te vrline. U tajnom školovanju one bi tre balo da se obrazuju sasvim sistematski. A l sam život j e osobito u tom pravcu dobra tajna škola; možda najbolja. Jednoj opasnosti mirno gledati LI oči, teškoće hteti savlađi vati bez oklevanj a : to j e ono što tajni učenik mora moći. On se mora u nekoj opasnosti odmah dići do osećanja : moj strah ne koristiti ni u kom pogled u ; ja ga uopšte ne smem imati ; moram misliti samo na ono što treba da učinim. I on to mora doterati tako daleko da za prilike u kojima je ranije bio u strahu, te stvari ��bojati se«, �>gubiti hrabrost« , bar za njegov pravi najunutrašnjiji osećaj postanu nemogu će. Jer samoodgojem u tom pravcu čovek razvija u sebi sasvim određene snage koje su mu potrebne da bi bio po svećen u više tajne. Tako, kako je fizičkom čoveku potrebna snaga nerava da bi koristio svoja fizička čula, tako je du ševnom čoveku potrebna ona snaga koja se razvija samo u prirodama punim harbrosti i neustrašivosti. Onaj ko prodire u više tajne, naime, vidi stvari koje su običnom čoveku skri vene obmanama čula. Jer, ako nam fizička čula i ne dozvo ljavaju viđenje viših istina, baš zbog toga su ona i dobro tvori čoveka. Ona mu skrivaju stvari. koje bi ga nepriprem ljenog morale neizmerno prepasti, jer ne bi mogao da izdrži njihov prizor. Tajni učenik mora dorasti tom prizoru. On gubi izvesnu potporu u spoljašnjem svetu, za koju treba da zahvali baš toj okolnosti što je bio uvučen LI obmanu. Stvar no i doslovno je to tako, kao kada bi se nekom skrenula pažnja na neku opasnost nad kojom je već odavno lebdeo, ali o kojoj nije ništa znao. Ranije se nije bojao a sada, pošto zna, spopada ga strah iako opasnost usled njegovog znanja nije postala veća. Snage sveta su rušilačke i gradi1ačke: sudbina spoljaš njih bića je nastajanje i nestajanje. Znalac treba da gleda u delovanje tih snaga, u tok te sudbine. Veo koji u običnom životu prekriva duhovne oči, treba da se odstrani. Ali sam čovek je utkan sa tim snagama, sa tom sudbinom. U njego voj vlastitoj prirodi su rušilačke i grad ilačke snage. Kao što pred okom znalca otkrivene izlaze druge stvari, tako mu se -
51
•
otkrivena pokazuje i sama vlastita duša. Tajni učenik ne srne da izgubi snagu pred takvim samosaznanjem. A ona mu neće nedostajati samo onda, ako on ponese sa sobom neki višak snage. Da bi to bilo, on mora naučiti da II teškim uslovima života sačuva unutrašnji mir i sigurnost ; on mora II sebi odgajiti jako poverenje II dobre moći postojanja. On mora biti spreman na to, da ga više II životu neće voditi neke pobude, koje su ga vodile do sada. On će morati da uvidi, da je do sada ponešto uradio i mislio samo zato, što je ogrezao II neznanju. Otpašće takvi razlozi kakve j e imao do sada. Ponešto j e uradio iz sujete: videće kako j e za znal ca svaka sujeta neizrecivo bezVl'edna. On j e ponešto uradio iz lakomosti ; on će uvideti koliko je svaka lakomost ruši lačka. On će morati da razvije sasvim nove pobude za delo vanje i mišljenje. I upravo su za to potrebne hrabrost i ne ustrašivost. Stoga se n e može raditi bolje nego da se u najdubljoj unutrašnjosti samog misaonog života neguju ta hrabrost i ta neustrašivost. Tajni učenik mora naučiti da usled neus peha ne klone duhom. On mora biti sposoban da misli: ��Ja hoću da zaboravim, da mi ta stvar ponovo nije uspela, pa ću ponovno pokušati kao da ništa nije bilo«. Tako se on borbom probija do uverenja da je u svetu nepresušan izvor snaga iz kojeg ih on može crpsti. On stremi uvek nanovo prema onom duhovnom, koje će ga dići i nositi, ma koliko često se moglo njegovo zemaljsko pokazati bez snage i sla bo. On mora hiti sposoban da živi ususret budućnosti i n:.: srne dozvoliti da ga II tome stremljenju ometa bilo kakvo iskustvo prošlosti. - Ako j e čovek do izvesnog stepena ste kao izložena svojstva onda je on zreo da doživi prava imena stvari koja su ključ za više znanje. Jer u tom se sastoji posvećenje : čovek uči da stvari sveta naziva onim imenima, koja one imaju u duhu njihovih božanskih začetnika. U tim njihovim imenima počivaju tajne ovih stvari. Stoga posve ćeni govore jednim drugim jezikom nego neposvećeni, pošto ovi prvi imenuju onu oznaku bića pomoću koje su ova i načinjena. - Ukoliko o samom posvećenju (inicijaciji) može da se govori to će biti učinjeno u sledećem poglavlju.
III. POGLAVLJE
I�OSVECENJE Posvećenje je najviši od svih stepena tajnog školova nja o kojem se u j ednom spisu mogu dati još samo nagoveš taji koji su uopšte razumljivi. Sve što je preko toga, saop štenja su teško razumljiva. Ali i ka tome nalazi put svako ko se preko pripreme, prosveLijenja i posvećenja probio do nižih tajni. Znanje i mogućnost onoga što se dodeljuje nekom čQ: veku posvećenjem mogao bi neki takav čovek steći u vrlo dalekoj budućnosti - posle mnogo utelovljenja - na jed nom sasvim drugom putu, a i u sasvim drugom obliku. Onaj ko je danas posvećen, doživljava nešto, što bi inače mnogo docnije iskusio pod sasvim drugim uslovima. Neki čovek može steći stvarna iskustva o tajnama po stojanja samo toliko, koliko odgovara stepenu njegove zre losti. Samo stoga postoje zapreke višim stepenima znanja i mogućnosti. Covek ne treba da upotrebi pušku pre nego što ima dovoljno iskustva, da njenom upotrebom ne prouzro kuje nesreću. - Kada bi danas neko bez daljnjeg postao posvećen, njemu bi nedostajalo iskustvo, koje će steći još kroz uteJovljenja u budućnosti, dok mu odgovarajuće tajne ne budu dodeljene u pravilnom toku njegovog razvoja. Sto ga moraju ta iskustva da se na ulazu u posvećenje zamene nečim drugim. Zato kao zamena za buduća iskustva postoje ove prve pouke kandidatu posvećenja. To su takozvane �>probe« , provere, koje on mora da izvrši i koje se nameću kao redovna posledica duševnog života, ako se stalno na ispravan način vrše vežbe kao one izložene u prethodnim poglavljima. O tim »probama« se čak i u knj igama česio govori. Ali, sasvim j e prirodno, da se takvim opisivanjem o njiho voj prirodi po pravilu moraju izazvati sasvim pogrešne pred stave. Jer onaj ko nije prošao kroz pripremu i prosvetljenje, taj zbilja nikada ništa nije iskusio od tih proba. Neko takav o njima ne može ni da napiše nešto što odgovara stvarnosti.
Onome ko se posvećuje, moraju se pokazati izvesne stvari i činjenice, koje pripadaju višim svetovima. Ali on njih može videti i čuti samo ako može da oseti duhovna opažanja kao što su figure, boje, tonovi i tako dalje, o čemu je govoreno u »Fripremi« i �>Prosvet1jenju«. Prva proba se sastoji u sticanju istinitijeg gledanja telesnih svojstava n€'l.ivih tela, zatim biljaka, životinja i lju52
53
di, nego što ga ima prosečan čovek. Ali time se ne misli na ono što se danas naziva naučno saznanje. J er se ne radi o nauci, nego o viđenju. - Po pravilu se postupa tako, da onaj ko se posvećuje uči da saznaje kako se stvari prirode i živa bića pokazuju duhovnom uhu i duhovnom oku. Na neki način te stvari tada stoje neuvijene - gole - pred posmatračem. Culnom oku i čulnom uhu skrivaju se ta svoj stva, koja se tu čuju i vide. Ona su za to čulno gledanje skrivena kao nekim velom. To, da taj veo otpadne za onoga ko se posvećuje. počiva na jednom događaju koji se oZTI<\čava kao �>proces duhovnog sagorevanja« . Stoga se ta proba na ziva .>vatrena p]·oba(�. Za neke ljude j e već i sam život više ili manje ne svestan proces posvećenja preko vatrene probe. To su oni ljudi koji prolaze kroz bogata iskustva te vrste, tako da njihovo samopouzdanje, njihova hrabrost i njihova nepoko lebljivost postaju veliki n a zdrav način i da patnju, razoča ranje i neuspeh onoga što preduzimaju nauče da podnose sa velikodušnošću, a naročito sa mirom i nesalomljivom sna gom. Ko je proživeo iskustva na taj način, taj je često, iako on to ne zna jasno. posvećen i ; i onda j e potrebno samo ma lo, da bi mu se otvorile duhovne uši i oči, da bi postao vidovit. Treba upamtiti : kod prave » vatrene probe« ne radi se o tome da se zadovolji radoznalost kandidata. Svakako, on upoznaje neobične činjenice o kojima drugi ljudi nemaju pojma. Ali to upoznavanje nije cilj nego je samo sredstvo da se postigne taj cilj. A cilj j e da kandidat kroz saznanje viših svetova stekne veće i istinitije samopouzdanje, veću hrabrost i sasvim drukčiju velikodušnosl i istrajnosl. nego što je po pravilu moguće postići LI nižem svetu. Posle �>vatrene probe<� može svaki kandidat još d a sc vrati. On će onda o.iačan u fizičkom i duševnom pogledu nastaviti svoj život, a put u posvećenje će nastaviti tek u nekom sledećem utelovljenju. A u ovom životu on će postati sposobniji član ljudskog društva. nego što je bio ranije. U bilo kojim prilikama se on našao : porašće njegova čvrstina, njegova obzirnost, njegov povoljan uticaj na ljude, njegova odlučnost. Ako kandidat hoće posle izvršenja vatrene probe da nastavi tajno školovanje, onda njemu mora da se otkrije određeni sistem pisma kakav j e uobičajen u tajnom školo vanju. U tom sistemu pisma se u stvari objavljuju tajna učenja. Jer ono što je u stvarima stvarno »sakriveno« (okult no) ne može se neposredno izgovoriti ni rečima običnog govora. n i t i Qpisa t i običnim sistemom slova. Oni koji su neš54
to naučili od posvećenih prevode učenja tajne nauke na . ob an j �ik, koliko se to može. Okultno pismo se objavljuje , duhovno opažanje. Jer j e to pismo uvek dU �l kad Je postIgla upIsano u duhovnom svetu. Ono se ne uči tako' kako se uči čit anje nekog veštačkog pisma. Više j e to u rašćivanje . na cel lshoda � način u vidovito saznanje, i za vreme toga . . ra �tenJa ra � vIJa se kao jedna duševna sposobnost ona snaga, kOJa nagom na dešifrovanje postojećih događaja i bića du hovnog svela kao znakova nekog pisma. Može se dogoditi da se ta snaga i sa njom doživljavanje odgovarajuće �>pro be.. sa napredovanjem razvoja duše probude kao sami od sebe. Ipak se sigurnije stiže cilju, ako se postupa prema uputstvima iskusnih tajnih istraživača, vičnih dešifrovanju oku l tnog pisma.
:�
Znaci duhovnog pisma nisu izmišljeni proizvoljno. Oni odgovaraju snagama koje su delatne u svetu. Preko ovih znakova se uči j ezik te stvari. Uskoro se kandidatu pokazuje, d a znaci koje upoznaje odgovaraju figurama, bojama, zvu . cima i tako dalje, koje j e on naučio da zapaža za vreme pripreme i prosvetljenj a. Pokazuje mu se kao da j e sve prethodno bilo samo kao sricanje slova. Tek sada on počinje da čita u višim svetovima. Ono što j e ranije bilo samo po jedinačna figura, zvuk, boja, sada mu se to pojavljuje u velikoj međuzavisnosti. Tek sada on stiče pravu sigurnost u posmatranju viših svetova. Ranije on nikad nije sa sigur nošću mogao znati, da li je stvari koje j e video, takođe i tačno video. l tek sada može da se između kandidata i po svećenoga vrši pravilno razumevanje u oblasti višeg znanja. Jer bija kako ela je uređen za.iednički život posvećenog sa nekim drugim čovekom u običnom životu : o višem znanju II neposrednom obliku može posvećeni nešlo saopšti ti samo na pomenutom jeziku znakova. Tim j ezikom će tajni učenik biti upoznat i sa određe nim uputstvima za život. 'On upoznaje neke dužnosti, o ko jima ranije nije znao ništa. A kada je upoznao ta uputstva, onda on može da izvede stvari koje imaju neki značaj, ka kav dela neposvećenoga nikada ne mogu imati. On radi iz viših svetova. Upućivanja na takve postupke mogu se ra zumeti samo kada su data u naznačenom pismu. Ali mora se naglasiti, da ima ljudi koj i mogu takve postupke vršiti nesvesno, iako nisu prošli kroz tajno školo vanje. Takvi >�pomoćnici sveta i čovečanstva�� koračaju kroz život sa blagoslovom i dobročinstvom. Iz razloga koji ovde nisu za iznošenje. njima su podarene sposobnosti, koje se pojavljuju kao nalprirodne. Oni sc od tajnog učenika raz1i-
55
kuju samo po tome, što ovaj radi svesno, s punim uvidom u sve međuzavisnosti. Ovaj upravo školovanjem izbori ono, što onom više moći podare za spas sveta. One koje je bla goslovio Bog, treba iskreno poštovati : ali ne treba zato smatrati izlišnim rad na školovanju. Ako j e tajni učenjk naučio pomenuta pismo znakova, onda za njega počinje sledeća » proba« . Njome mora da se pokaže, da li on može u višem svetu da se kreće slobodno i sigurno. U običnom životu čoveka na delatnost pokreću spoljašnji pokretači. On radi ovo ili ono stoga što mu ti odnosi nameću ove ili one dužnosti. - Jedva da je potrebno spomenuti, da tajni učenik ne srne da zanemari nijednu od svojih dužnosti u običnom životu, pošto on ne živi u višim svetovi ma. Nikakva dužnost u višem svetu ne može prisi liti nekog, da ispusti iz vida ni j ednu jedinu dužnost u običnom svetu. Otac porodice ostaje isto tako dobar otac porodice, majka isto tako dobra majka, službenika ne ometa ništa, pa ni vojnika ili nekog drugog, ako on postane tajni učenik. Staviše, sva ona svojstva koja ljude čine um€Šnim II životu kod tajnog učenika se povećavaju u onoj meri. o ko joj neposvećeni ne može sebi stvoriti nikakav pojam. I ako to neposvećenom često - ne uvek, štaviše retko - ne iz gleda tako, to potiče od toga, što on ne može uvek da pra vilno prosudi posvećenoga. Sto ovaj čini, to ponekad drugi odmah ne prozire. Ali i to se može, kao što je rečeno, pd meti ti samo u naročitim slučajevima. Za onoga ko je postigao navedeni stepen posvećenja postoje sad druge dužnosti, za koje nema spoljašnjih podsti caja. Njega u tom pogledu ne podstiču spoljašnji odnosi. nego samo preduzimanje onih mera koje su mu obj avljene na �>skrivenomo« jeziku. Sada on kroz drugu »probu« mora da pokaže da on preduzimanjem jedne takve mere postupa isto tako sigurno i čvrsto, kao kada neki službenik izvršava njemu poverene dužnosti. - U tu svrhu će se kandidat kroz tajno školovanje osećati postavljen pred određeni za datak. On Ureba da izvrši neku radnju usled opažanja koja on čini na osnovu onoga što je naučio na stepenu pripreme i posvećenja. A to što treba da uradi, to mora on da sazna iz označenog pisma koje je naučio. Upozna li svoju dužnost i postupa 1i ispravno , onda je on izvršio tu probu. Njen uspeh se saznaje na promeni. koja usled ovog postupanja nastaje na oni'm kao figure, boje i zvuci osećanim opaža njima duhovnim ušima i duhovnim očima. Sa odmicanjem tajnog školovanja učeniku se sasvim tačno daje izgled tih figura i tako dalje, kako se opažaju posle izvršenja toga dela. T kandidat mora znati, kako on može da postigne neku takvu 56
promenu. - Ta proba se naziva »vodena probaH, pošto pri toj delatnosti u ovim višim oblastima čoveku u spoljašnjim okolnostima nedostaje oslonac toliko. koliko i pri kretanju u vodi u kojoj se ne dostiže dno. - Ovaj postupak mora da se ponavlja sve dok kandidat ne postigne potpunu sigurnost. I kod ove probe radi se o sticanju jednog svojstva ; a iskustvima u višim svetovima čovek obrazuje za kratko vre me to svojstvo u tako visokom stepenu da bi za to svojstvo u običnom toku razvoja morao proći kroz mnoga utelovlje nj a, da bi ga stekao. A radi se o sledećem. Kandidat srne, da bi u višoj oblasti postojanja izazvao zadate mu promene, vršiti samo ono, što mu se pokazuje na osnovu njegovog višeg zapažanja i kao posledica njegovog čitanja tog skri venog pisma. Ako bi za vreme svoje delatnosti umešao bilo šta od svojih želja, mišljenja i tako dalje, ako i samo za trenutak ne bi postupao po zakonima koje je upoznao kao pravilne. nego po svojoj samovolji : onda bi se dogodilo ne što sasvim drugo, nego što treba da se dogodi. U tom slu čaju bi kandidat odmah izgubio orijentaciju prema svome cilju delanja i nastupila bi pometnja. - Stoga ima čovek u taj probi u najvećoj meri priliku da obrazu;e vladanje sa mim sobom. A o tome se i radi. Stoga opet kroz ovu probu lakše prolaze oni, koji su pre posvećenja prošli kroz život koji im je dao da postignu vladanje sobom. Ko je stekao sposobnost da sledi visoka načela i ideale, zanemarujući lič na raspoloženja i samovolju, ko urne svoju dužnost da izvrši i kada bi je njegova sklonost i simpatija vrlo rado napustile, taj je nesveSno već usred običnog života posvećen ; i po trebno mu j e samo malo da bi prošao kroz opisanu probu. Staviše, čak mora da se kaže, da će po pravilu biti potreban već u ovom životu izvestan nesvesno stečeni stepen posve ćenja, da bi se izdržala druga proba. Jer kao što je mnogim ljudima koji nisu u mladosti naučili da pišu ispravno, teško da to nadoknade onda kada su dostigli punu zrelost života, isto tako je teško obrazovati potreban stepen vladanja so bom kada se ugledaju viši svetovi, ako već ranije u tome nije stečen izvestan stepen u svakidašnjem životu. Stvari fizičkog života se ne menjaju, bez obzira na to šta mi želimo, tražimo, p a i prema čemu smo stalno naklonjeni. Ali u vi šim svetovima su naše želje, prohtevi i sklonosti od uticaja na stvari. Hoćemo li tu da na stvari delujemo na odgovara jući način, onda moramo sebe imati sasvim II svojoj vlasti, moramo slediti jedino ispravna merila i ne potpadati ni kakvoj samovolji. Na ovom stepenu posvećenja sasvim naročito dolazi u obzir jedno čovekovo svojstvo, koje se sastoji u bezuslovno 57
•
zdravoj i sigurnoj moći rasuđivanja. Na obrazovanju takvog r �suđivanja mora se nastojati već na svim ranijim stepe nIma ; a na ovom se mora pokazati, da li kandidat njime raspolaže tako, da je on pogodan za pravu stazu saznanja. Tajni učenik može samo onda napredovati dalje, ako je spo soban da razlikuje iluziju, bezbitne slike fantazije, prazno verice i sve vrste priviđenja, od istinske stvarnosti. A to je na višem stepenu postojanja u prvo vreme teže nego na ni žem. Tu mora nestati svaka predrasuda, svako omiljeno miš ljenje, u odnosu na stvari o kojima se ovde radi; a jedino i samo istina mOra ovde biti putokaz. Ovde mora čovek biti potpuno spreman da se odmah odrekne neke misli, nekoga Shvatanja, neke sklonosti, ako to traži logičQo mišljenje. Iz vesnost se u višim svetovima postiže samo ako se nikada ne štedi vLastito mnjenje. Ljudi sa načinom mišljenja sklonim fantastici, prazno verici, na tajnoj stazi ne mogu postizati nikakav napredak. Zaista tajni učenik treba da izbori jedno dragoceno dobro. Od njega se uklanjaju sve sumnje u više svetove. Oni se pred njegovim pogledima otkrivaju u svojim zakonima. Ali on ne može da izbori to dobro, sve dok dopušta da ga ob manjuju priviđenja i iluzije. Za nj ega bi bilo rđavo. ako bi nje�ov razum prožimala njegova fantazija, njegove pred rasude. Sanjari i fantaste su za tajnu stazu isto tako nepo godni, kao i ličnosti sklone praznoverici. To sve ne može dovoljno da se naglasi. Jer u sanjariji, fantastici i prazno verici vrebaju najgori neprijatelji na putu ka saznanjima u višim svetovi ma. Ali pri tom niko ne treba ni da vel'uje, da tajni učenik gubi poeziju života. sposobnost za oduševlja vanje. stoga što nad kapijom koja vodi ka drugoj probi posvećenja stoje reči : »Sve predrasude moraju od tebe ot pasti�� i što na ulaznoj kapiji za prvu probu on već mora da čita : >�Bez zdravog ljudskog razuma uzaludni su svi tvoji koraci(( ! Ako je kandidat dovo ljno napredovao na ovaj način, čeka ga treća »proba�(. On kod ove ne primećuje nikakav cilj. Sve j e stavljeno u njegove vlastite ruke. On se nalazi u položaju, u kome mu ništa ne daje povod za delanje. On mora sasvim sam iz sebe da nađe svoj put. Stvari ili lica, koja ga pokreću na nešto, nisu tu. Ništa i niko mu sada ne može dati snagu koja mu je potrebna osim on sam. Ako ne bi našao on tu snagu u sebi samom uskoro bi se opet našao tamo gde je bio ranije. Ipak se mora reći da samo mali broj onih koji su izvršili prethodne probe, neće ovde naći ovu snagu. Covek ili zaostaje već ranije, ili izdrži i ovde . Sve što jc potrebno, sa1jtoji se u brzom izlaž enju na 58
kraj sa samim sobom. Jer ovde čovek mora li najistinskijem smislu reči naći svoje >�više samo-sebe+<. Covek mora da se brzo odlučuje da u svim stvarima sluša nadahnuće duha. Ovde više nema vremena za bilo kakvo premišljanje, dvo umIjenje j tako dalje. Svaki minut oklevanja bi sa:n0 po " Je duha tvrdio da još nema zrelosti. Ono što spr�č� va slusa � mora se odlučno savladati. U ovom poloza.1 u se radi o tome da sc dokaže prisustvo duha. A i ovo je jedno svojstvo, za koje se pretpostavlja da sc potpuno obrazuje na o �0n:. st� pe �u razvoja. Prestaje svako iskušenje da se radI, cak I . misli, tako kako je čovek ranije navikao. Da ne bl ostao nedelatan čovek ne srne da izgubi S
�vazdušna proba<�, jer se kandIdat kod nJe ne �oze . osloniti ni na čvrsto uporište spo"\jašnjih povoda, mtI na ono što proizlazi iz boja, obl1ka i tako d llje �.oje j e upoz � � nao u pripremi i prosvetljenju, nego lskl]uClVO na sebe samog. . Ako je tajni učemk sa uspehom Izdrzao lOVU prob � , onO�? sto se da on srne da stupi u »·hram viših saznanja o tome ima reći dalje mogu hiti samo naj osk udn 1 �l n� go veštaji. - Ono što tada ima da se izvrši. ��sto se Izrazava tako da se kaže: tajni učenik ima da polaZI. >�zakl :tvu .... da neće �>izdati... ništa od tajnog učenja. Ipak ti IzraZI »z.aklet Vi:l« i �,.izdati« , nik ako ne odgovaraju po s�islu i .� prVI m�h čak i zav ode . Ne rad i se o nekoj »zakletvI<. II oblcnom �mls lu reči. Covek na ovom stepenu razvoja stiče u �ravo Jed no isl.u stvo. On uči kak o se primenjuje tajno učenje. kak o se on� stavlja u službu čovečanstva. Covek počinje tek tada -
...
••.
-
59
,
valjano razumevati svet. Ne radi se tu o tome da se »pre ćute<� više istine, nego naprotiv, da se one zastupaju na pravilan način i sa odgovarajućim taktom. Ono o čemu čo vek uči da »ćuti�� to je sasvim nešto drugo. Čovek prisvaja ovu divnu osobinu u odnosu na mnogo šta o čemu je go v�rio ranije, upravo u odnosu na način kako je on govorio. BIO bi loš posvećeni onaj, koji doživljene tajne ne bi stav ljao u službu sveta toliko, kol.iko je to samo moguće. Za saopštenja u ovoj oblasti ne postoji nikakva druga zapreka osim nerazumevanja od strane onoga ko treba da ga primi. Svakako, više tajne nisu podesne za to da se o njima go vori kako je kome drago. Ali nije }>zabranjeno« da se nešto kaže bilo kome čoveku koji je postigao opisani stepen raz voja. Nikakav drugi čovek i nikakvo biće njemu ne propi suje » zakletvu�� u tom smislu. Sve j e prepušteno njegovoj vlastitoj odgovornosti. Ono što on uči takvo je, da u svakoj prilici kroz sebe samog može naći šta ima da uradi. A �>za kletva« ne znači ništa drugo, nego da je čovek zreo da može .5nositi takvu odgovornost. Ako je kandidat postao zreo za ovo što j e opisano, onda on prima ono što se simbolički označava kao »napitak za borava�<. lan se naime posvećuje u tajnu, kako čovek može delovati a da ne dopusti da mu niže pamćenje stalno smeta. To je neophodno za posvećenoga. Jer on stalno mora imati ... puno poverenje u neposrednu sadašnjost. On mora biti u mogućnosti da pocepa zastor sećanja. koji se u svakom tre nutku života prostire oko čoveka. Ako nešto što se pojav ljuje preda mnom danas, prosuđujem prema onom što sam doživeo j uče, onda sam izložen mnogostrukim zabludama. Naravno, time se ne misU da se čovek odrekne svog u ži votu stečenog iskustva. Ono treba da je kod njega uvek prisutno koliko je to moguće. Ali čovek kao posvećeni mora uvek biti sposoban da svaki novi doživljaj prosuđuje iz sebe samog, da pusti, da na njega deluje nepomućen nikakvom prošlošću. Ja moram u svakom trenutku biti pripravan na to, da mi svaka stvar ili biće može pružiti neku sasvim no vu objavu. Rasuđujem li o tom novom prema onom starom, onda zapadam II zabludu. Sećanje na staro iskustvo će mi biti najkorisnije ako me ono osposobljava da vidim novo. Ako ja nemam određenog iskustva, onda ja možda nikako ne bih ni video tu osobinu neke stvari ili nekog bića koji mi dolaze II susret. Ali to iskustvo treba da služi upravo tome da vidim novo, a ne da O novom rasuđujem prema starom. U vezi sa tim posvećeni stiče sasvim određene spo sobnosti. Time mu se otkrivaju mnoge stvari, koje neposve ćenom ostaju skrivene. 60
Drugi �>napitak« koji se daje posvećenom je »napitak sećanja ..�. Ovim on postiže sposobnost da stalno u duhu ima prisutne više tajne. Za to ne bi bilo dovoljno obično sećanje. Covek sav mora biti jedno sa višim istinama. Njih on mora ne samo znati, nego sa njima u živoj delatnosti sasvim ras polagati na način koji se podrazumeva sam po sebi, kao što čovek u običnom životu jede i pije. One moraju postati praksa, navika, sklonost. O njima on ne srne da razmišlja u običnom smislu, one moraju da se izražavaju kroz samog čoveka, da teku kroz njega kao životne funkcije njegovog organizma. Tako on od sebe u duhovnom smislu sve više čini ono, što je od njega u fizičkom učinila priroda.
•
61
IV. POGLAVLJE
PRAKTICNA GLEDISTA Kad čovek svoje obrazovanje, S obzirom na osećanja, misli i raspoloženja prorađuje tako kako j e opisano II po glavljima o pripremi, prosvetljenju i posvećenju, onda on II svojoj duši i svom duhu izaziva slično raščlanjenje, kakvo je priroda izvršila i njegovom fizičkom telu. Pre tog obra zovanja su duša i duh neraščlanjene mase. Vidoviti ih za paža kao spiralne maglene vrtloge. koji zahvataju jedan II drugi i koji se osećaju kako slabo tinjaju prvenstveno II crvenkastoj i crvenkasto-braon ili takođe i II crvenkasto-žu tOj boji; posle tog obrazovanja, oni počinju duhovno da si jaju slično žućkasto-zelenoj, zelenkasto-plavoj boji i poka zuju pravilnu gradu. Covek postiže takvu pravilnost, a time i viša saznanja, ako svoja osećanja, misli i raspoloženja do vede u takav red, kakav je obavila priroda u njegovim te lesnim funkcijama, tako da on može da gleda, čuje, vari, diše, govori i tako dalje. - Tajni učenik uči postepeno da dušom diše i gleda i tako dalje, da duhom sluša i govori i tako dalje. Ovde treba još samo tačnije da se izlože neka prak tična gledišta, koja pripadaju višem odgoju duše i duha. Ona su takva da se njih u osnovi može pridržavati svako, ne obazirući se na druga pravila, te da pomoću njih postigne izvestan napredak u tajnoj nauci. Covek mora nastojati posebno na obrazovanju strplje nja. Svaka pojava nestrpljenja paralizuje, štaviše, ubija više sposobnosti koje dremaju u čoveku. Covek ne srne zahtevati da mu se od danas do sutra otvore neizmerni uvidi u više svetove. J er je tada sasvim sigurno da se oni po pravilu tako neće otvoriti ; zadovoljnost sa najmanjim što se postig ne, mir i spokojstvo treba sve više da vladaju dušom. Razumljivo je da onaj ko uči nestrpljivo očekuje rezultate. Ipak on ništa ne postaže, sve dok ne savlada to nestrpljenje. Ništa ne pomaže n i ako on to nestrpljenje suzbija u obič nom smislu. U tom slučaju ono postaje samo utoliko jače. Covek se tad zavarava da je ono otpalo, a u dubini duše ono je samo utoliko snažnije. Nešto se postiže samo ako se čovek stalno sve više predaje jednoj sasvim određenoj misli, ako je sasvim usvoji. Ta je misao : >�Ja doduše moram uči niti sve za obrazovanje svoje duše i duha; ali ja ću čekati sasvim mirno, dok me više moći ne nađu dostojnim određe nog prosvetljenja.« Ako ta misao u čoveku postane toliko moćna, da se ona razvije u nastrojenost njegovog karaktera
62
onela j e čovek na pravom putu. U tom slučaju se ta sklonost karaktera izražava već u spoljašnjem. Pogled oka postaje miran, kretanja sigurna, zaključci određeni, a sve ono što se naziva nervoza, postepeno se udaljava od toga čoveka. Pri tom u obzir dolaze prividno beznačajna mala pravila. Na primer, neko nam j e naneo uvredu. Pre našeg tajnog vaspitanja, naše se osećanje okreće protiv njenog počinioea. Srdžba ključa u našoj unutrašnjosti. Ali u tajnom učeniku se odmah u takvoj prilici uzdiže misao: ��Takva uvreda ne menja ništa od moje vrednosti«; i onda on radi ono što treba da pred uzme protiv te uvrede, sa mirom i spokoj stvo.m, a ne iz srdžbe. Prirodno, ne radi se o tome da treba možda progutati svaku uvredu, nego o tome da čovek ostane tako miran i siguran u odbijanju uvrede upućene prema vlastitoj ličnosti, kao kada bi je odbijao da je uvreda nane sena nekom drugom, kod koga on ima pravo da j e odbija. - Uvek treba uzeti u obzir da se tajno školovanje ne od vija u grubim spoljašnjim događajima, nego u tananom mir nom preobražavanju osećaj nog i misaonog života. Strpljenje deluje privlačno na blaga višeg znanja. Ne strpljenje ih odbija. U višim oblastima postojanja ništa ne može da se postigne u žurbi i nemiru. Pre svega zahtevanje i žudnja moraju da ćute. To s u svojstva duše od kojih se svako više znanje zazirući povlači. Ma koliko da je svako više saznanje puno vrednosti, čovek ne srne da ga zahteva, kad ono treba da mu dođe. Ko hoće da ga ima po svojoj vlastitoj volji, on ga ne stiče. - A to pre svega zahteva da čovek u najvećoj dubini duše bude istinit prema sebi samom. On ne srne ni u čemu da obmanjuje samog sebe. Vlastitim greškama, slabostima i nesposobnostima čovek mora gledati u lice sa unutrašnjom istinitošću. - U trenutku kada pred samim sobom opraštaš bilo koju svoju slabost, ti si postavio sebi kamen spoticanja na put koji treba da te vodi naviše. Ta1kvo kamenje možeš od sebe d a odstraniš samo samorazjaš njavanjem o sebi. Postoji samo jedan put otklanjanja svojih grešaka i slabosti, a taj je: njih tačno upoznati. Sve u ljudskDj duši drema i može biti probuđeno. I svoj razum i svoj um može čovek popraviti ako u miru i spokojstvu razbistri uzroke zašto je slab u tom pogledu. Prirodno je da j e takvo samosaznanje teško, pošto je iskušenje u po gledu obmane o samom sebi neizmerno veliko. Ko se na vikne na istinu protiv samog sebe, taj sebi otvara dveri koje vode višem saznanju. Kod tajnog učenika treba da nestane bilo kakva rado znalost. On mora koliko je moguće više da se odvikne od pitanja D stvarima koje želi znati samo radi zadovoljenja 63
svoje lične težnje za znanjem. On treba da pita samo ono što može da služi usavršavanju njegovog bića u službi I'az voja. Pri tom ni u kom pogledu u njemu ne srne da oslabi radost, predanost prema znanju. Sve što služi takvom cilju on treba da osluškuje pobožno i da traži svaku priliku za takvu pobožnost. Za tajno obrazovanje je potreban naročiti odgoj života želja. Covek ne treba da postane nekako bez želja. Jer sve što treba da postignemo treba mi i da želimo. A neka će želja uvek preći u ispunjenje, ako iza nje stoji jedna sasvim naročita snaga. Ta snaga dolazi iz ispravnog saznanja. �.Ni na koji način ne želeti pre nego što je u nekoj oblasti upoz nato ono pravo��, to je jedno od zlatnih pravila za tajnog učenika. Mudrac prvo upoznaje zakone sveta, onda njegove želje postaju snage koje se ostvaruju. - Ovde se navodi jedan primer koji to čini jasnim. Izvesno j e da mnogi žele da iz vlastitog gledanja steknu neko iskustvo o životu pre svog rođenja. Takva želja je sasvim bez svrhe i dejstva, Sve dok odnosni čovek studiranjem duhovne nauke nije upoznao zakone - i to njihov najtananiji, najintimniji ka rakter - o biću toga večnoga. Pa ako je stvarno stekao to saznanje, a posle hoće dalje da napreduje, onda će to biti po njegovoj oplemenjenoj, prečišćenoj želji. Ništa ne vredi n i reči : Da, j a baš hoću da steknem pregled svog prethodnog života i da učim upravo u tom cilju. Važnije j e biti u stanju sasvim napustiti tu želju, sas vim je isključiti iz sebe i prvo učiti sasvim bez te namere. Covek mora bez pomenute namere razvijati tu radost, tu predanost onom što uči. Jer samo se na taj način istovre meno uči da se odgovarajuća želja ima tako, da ona za sobom povlači svoje ispunjenje. • •
•
Ako sam gnevan ili se ljutim, onda time oko sebe gradim u duševnom svetu bedem, onda k meni ne mogu prići snage koje treba da razviju moje duševne oči. Na primer, ako me neki čovek ljuti, onda on u duševni svet šalje jednu duševnu struju. Tu struju j a ne mogu da vidim sve dok sam još sposoban da se ljutim. Moja ljutnja j e meni prikriva. Ali sad ne treba ni da verujem da ću odmah imati neku duševnu (astralnu) pojavu, ako se više ne ljutim. Jer za to je nužno da se u meni prvo razvije jedno duhovno oko. A klica takvog oka j e u svakom čoveku. Ono j e nede latno sve dok je čovek sposoban da se ljuti. Ali ono nije
64
,
ni odmah tu, kad čovek malo suzbije ljutnju. Treba mnogo napredovati u suzbijanju ljutnje i strpljivo stalno nastav ljati; onda će čovek jednog dana primetiti da se to duševno oko razvilo. Svakako, ljutnja nije jedino što ima da se suz bija u tom cilju. Mnogi postaju nestrpljivi ili sumnjičavi, pošto su godinama suzbijali neka svojstva duše, a vidovitost ipak nije nastala. Oni su tad taman usavršili jedna svojstva, dok su druga pustili da utoliko više prekomerno nabujaju. Dar vidovitosti nastaje tek anđa, ako se potisnu sva svoj stva koja ne dozvoljavaju da se ispolje odgovarajuće sposob nosti koje dremaju. Svakako, počeci gledanja (ili slušanja) se pojavljuju već ranije; ali to su nežne biljčice koje lako podležu svim mogućim varkama i one lako i odumru, ako se dalje brižno ne čuvaju i ne gaje. Svojstva koja primera radi, takođe moraju da se suz bijaju, pored gneva i ljutnje su plašljivost, praznovernost i sklonost prema predrasudama, častoljublje i sujeta, radoz nalost i strast nepotrebnog poveravanja, pravljenje razlika među ljudima prema spoljašnjem rangu, polu, poreklu i tako dalje. U naše vreme će biti teško razumljivo da suz bijanje takvih svojstava ima nešto sa povećanjem sposob nosti saznanja. Ali svaki čovek koji se bavi tajnom naukom zna da od takvih stvari zavisi mnogo više nego od proširenja inteligencije i od vršenja veštačkih vežbi. Naročito lako mo že nastati nesporazum o tome, ako poneko misli, da treba da se pravi ludo hrabar stoga što treba da bude neustrašiv, da treba da zatvori oči pred ljudskim razlikama, pošto tre ba u sebi da suzbija predrasude prema staležima, rasama i tako dalje. Naprotiv, čovek tada uči pravilno da saznaje ako više nije ogrezao u predrasudama. Već j e u običnom smislu tačno, da me strah pred nekom pojavom sprečava da o njoj rasuđujem pravilno, da me predrasuda o rasama sprečava da gleda.m u dušu nekog čoveka. Taj običan smisao mora tajni učenik razviti do velike utančanosti i oštrine. Kamen spoticanja n a putu tajnog vaspitanja baca čo veku i sve što on kaže, a što nije temeljno razjasnio u svo jim mislima. Pri tom mora doći u obzir nešto, što ovde može da se razjasni samo na jednom primeru. Ako mi, na primer, neko nešto kaže, a jn na to treba da odgovorim, onda treba da se potrudim da više pazim na mišljenje dru gog, na osećanje, pa i njegovu predrasudu, nego na ono što u tom trenutku sam imam da kažem o stvari o kojoj se vodi razgovor. Ovde je naznačeno jedno fino obrazovanje takta, kome treba tajni učenik brižljivo da posveti svoju pažnju. On mora da stvori sebi neki sud o tome koliko je to za sagovornika važno, kad on svoje vlastito mišljenje suprot-
65
stavi njegovom. Ne treba zbog toga svoje mišljenje zadrža
naglasiti, pošto mnogi sebi obrazuju sasvim pogrešnu pred
vali za sebe. O tom ni izdaleka ne može biti reči. Ali treba
stavu o teškoćama duhovne staze. U izvesnom smisu je lak
drugog
še preći prve stepene te staze, nego bez tajnog školovanja
slušati
tako tačno
kako
je
to
samo
moguće,
i
iz
toga šta j e čovek čuo oblikovati izgled svog odgovora. Uvek
savladati teškoće
se ponovno u takvom slučaju u tajnom učeniku uzdiže jedna
Osim toga ovde su smele da se saopšte samo takve stvari,
misao ; i on je na pravom putu ako ta misao u njemu živi tako, da je ona postala nastrojenost njegovog karaktera. To
koje ni na koji način nisu praćene bilo kakvim opasnostima za telesno i duševno zdravlje. Dabome, postoje i drugi pu
je ova misao: ,..Ne radi se o tom da ja mislim nešto druk čije nego ovaj drugi, nego o tome da ovaj drugi ono što je
II
•
u
najobičnijem
tevi, koji brže vode do cilj a ; sa
nema
njima
nikakve
svakodnevnom
životu. -
ali ovo, na šta se ovde misli,
veze,
pošto
oni
mogu
imati
na
tačno nađe iz onog vlastitoga, kad j a nešto pridonOSim to
ljude izvesna delovanja, kojima iskusni tajni znalac ne teži.
me .•• Takvim i sličnim mislima kroz karakter i način delo
Pošto ponešto o d takvih puteva ipak uvek nanovo prodire
vanja tajnog učenika izliva se blagost, koja je glavno sred
u j avnost, to Se
stvo svakog tajnog školovanja. Grubost rasteruje svuda oko tebe one duševne tvorevine, koje treba da probude tvoje
treba polaziti. Iz razloga koje samo posvećeni može da ra
duševne oči; blagost ti otklanja zapreke i otvara tvoje or
tinskom
gane.
mogu
ovde mora izričito upozoriti da njima
ne
zume, ti puteVi ne mogu nikada biti objavljeni u svom is liku.
A
voditi
detalji,
ničem
koji
pojavljuju
se
naprednom,
već
ovde-onde,
podrivanju
ne
zdravlja,
blagošću će se uskoro obrazovati u duši jedna druga osobina : mirno obraćanje pažnje na sve finese dušev
sreće i duševnog mira. Ko neće da se poveri sasvim mrač nim Silama, o čijem pravom biću i poreklu on ne može
nog života u okolini, pri potpunom muku vlastitih duševnih
znati ništa, neka izbegava da se upušta u nešto takvo.
A sa
pokreta. A ako je čovek to postigao, onda na njega duševni
Ponešto još može da se kaže o okolini u kakvoj treba
pokreti njegove okoline deluju tako, da njegova vlastita du
preduzimati v€'1be tajnog školovanja. Ponešto se odnosi n a
ša raste i rastući se razgranj ava, kao što biljka napreduje
to. Ipak je to drugačije skoro kod svakog čoveka. Ko vežba
na svetlosti sunca. Blagost i ćutljivost II istinskoj strpljivosti otvaraju duši svet duša, a duhu zavičaj duhova. - »Istraj
u
u
miru i
izdvojenosti,
zatvori čula za
prenosila pre tvog tajnog školovanja, rovanja sve misli
koje su
ono što
dovedi
se prema tvojim
su
ti
ona
u stanje mi ranijim
navi
kama u tebi gore-dole talasale, budi sasvim miran i ćutljiv u
svojoj
svetovi
sredini
ispunjenoj
samo
sebičnim
interesima,
na
primer modernom borbom za opstanak, taj mora biti sves tan da ti interesi ne mogu ostati bez uticaja na izgradnju njegovih duševnih organa. Doduše, unutrašnji zakoni tih organa su toliko jaki, da taj uticaj ne može postati sasvim štetan.
Kao
što
bilo
u
kako
neodgovarajućoj
okolini krin
viši
ne može postati čičak, tako ni duševno oko ne može postati
tvoje duševne oči i duhovne uši. Ne
nešto drugo, nego ono za što j e predodređeno, ma na njega
unutrašnjosti i
da izgrađuju
nekoj
čekaj
strpljivo,
tada
počinju
smeš očekivati da odmah vidiš i čuješ u duševnom i duhov
delovali
nom svetu. Jer što ti radiš, to samo doprinosi obrazovanju
svim
tvojih viših čula. Ali ti ćeš duševno videti i duhovno čuti,
okolinom učini
i
sebični
okolnostima
modernih
interesi
gradova.
Ipak
je p o d
dobro k a d tajni učenik ponekad svojom
tihi
mir
i
unutrašnje
dostojanstvo
i
ljup
kada budeš imao ta čula. Ako si neko vreme tako u
kost prirode. Ova stvar je najpovoljnija za onoga, k o svoje
miru i izdvojenosti istrajao, onda predi na svoje uobičajene
tajno školovanje mOŽe da preduzme sasvim u zelenilu bilj
dnevne pOSlove, pošto si prethodno još duboko utuvio
nog
tek
sao:
jednom će se meni dogoditi
ono što treba
da
mi
mi
se
dogodi kada j a sazrim za to. I strogo se uzdržavaj o d toga
sveta
ili
između sunčanih bregova i
u
ljupkom delo
vanju jednostavnosti. To unutrašnje organe tera na klijanje u
takvoj harmoniji,
kakva nikada ne može nastati u mo
k
dernom gradu. U nešto boljim prilikama nego što je čisto
svaki
gradski čovek jeste već i onaj, k o j e bar u svom detinjstvu
učenik n a početku svoga puta. Ako ih se pridržava, onda
udisao vazduh jela, gledao snežne vrhunce i bio u prilici da
o n usavršava sebe. Ako ih se ne pridržava, onda j e uzaludan
posmatra
sav rad. A ona su teška samo za onoga ko nema strpljenja
Međutim niko ko mora da živi u gradu ne srne d a propusti
i postojanosti. Ne postoje nikakve druge zapreke, osim onih koje sebi na putu podiže svako sam, a koje svako može
da svojim duševnim i duhovnim organima koji su u stanju
i izbeći kad on
nog istraživanja. Onaj čije oko ne može svakog proleća da
da
nešto
sebi.�.
66
To
od su
onih viših uputstva
to
moći
svojom
koja o d
odista hoće.
svog
To
samovoljom vučeš učitelja
se
dobija
mora uvek
nanovo
spokojno
kretanje
obrazovanja ne pruži kao
šumskih
životinja
i
insekata.
hranu inspirisano učenje duhov
67
•
iz dan a u dan posmatra šume u njihovom zelenilu, taj bi zato trebalo da pruži. svome srcu uzvišena učenja Bhagavat gite, Jovarnovog evanđ elj a, Tome Kempijskog i pri kaz e rezultata du hovne nau ke. Im a mnogo puteva do vrh a saz nan ja ali je neo pho dno izabrati onaj pra vi. - Ta jni zna lac zna mnogo toga da kaže o takvim putevima, što neposv e ćenom izgleda čudno. Na primer, neko može na taj noj sta zi biti vrlo daleko. On može biti, tako reći, pred. neposrednim otvaranjem duševnih oči ju i duh ovn ih uši j u ; i ond a ima sreću, da pri jed noj plo vid bi mirnim, a možda i podivlja1im morem, spa dne zavoj sa njegov ih duševnih OČij u : odj edn om on postaje vid ovi t. - Drugi je isto tako daleko, da treb a sam o taj zavoj da spa dne ; to se dešava usled· nekog sna žnog uda ra sudbine. Na drugog čoveka bi taj uda r imao tak av uticaj da oslabi njegov u snagu, da pot kop a nje gov u ene r gij u ; kod taj nog učenika on biva pov od za prosvetlje nje. - Treći je istrajan u strpljenj u ; kroz godine ostao j e on istrajan, bez primetnog plo da. Odj edn om pri njegovom mir nom sedenju u tiho j sobi, oko njega pos taje duh ovn a svet-, lost, nesta j u zidovi, pos taju duševno providni i j eda n nov i svet se proširi pre d njegovim vidovito nastalim oko m i l i zazvuči pre d njegovim duh ovn im uho m koje je počelo d a cUJe. •
•
V. POGLAVLJE
USLOVI ZA TAJNO SK!i>LOVANJE Uslovi za pristup tajnom školovanju nisu takvi da ih bilo ko svojevoljno ustanovljuje. Oni proizlaze iz biti tog tajnog znanja. Kao što ne može postati slikar neki čovek koji nema volju da u ruku uzme kičicu, tako ne može biti primljen u tajno školovanje niko ko neće da ispuni ono što su naznačili tajni učitelji kao nužan zahtev. U principu tajni učitelj ne može dati ništa osim saveta. r sve što on kaže treba shvatiti II tom smislu. On je prošao pripremnim pute vima za saznavanje viših svetova. On iz iskustva zna šta je potrebno. Sasvim zavisi od slobodne volje pojedinca hoće li on ići istim putevima ili neće. Ako bi neko zahtevao da ga neki učitelj uputi u tajno školovanje, a nema volje da ispuni te uslove, to bi bilo sasvim slično zahtev u : uči me slikanju, ali me oslobodi od toga da dodirnem kičicu. Tajni učitelj ne može nikada nešto ni da pruži, kad mu ususret ne prilazi kandidatova slobodna volja. No treba na glasiti da nije dovoljna opšta težnja za višim znanjem. Pri rodno, takvu će že!.iu imati mnogi. Ko ima samo tu želju, bez volje da prihvati posebne uslove tajnog školovanja, on pre svega ne može ništa postići. O tome treba da razmisle oni koji se žale na to da im tajno školovanje nije lako. Ko . ne može ili neće da ispuni ove stroge uslove. taJ upravo mora privremeno da se odrekne tajnog školovanja. Doduše, Li uslovi jesu strogi, ali nisu surovi. pošto njihovo ispun.i enje ne samo da treba, nego čak i mora biti slobodno delo. Ko to ne promisli, njemu mogu zahlevi duhovnog ško lovanja lako izgledati kao duševna ili duhovna prinuda. Jer školovanje, dakako, počiva na obrazovanju unutrašnjeg ži vota ': duhovni učitelj dakle mora davati savete koji se od nose na taj unutrašnji život. Ali ništa, što se zahteva da bude izraz slobodne volje. ne može se shvatiti kao prinuda. Ako bi neko od učitelja zahtevao : saopštavaj mi svoje tajne.' ali me ostavi da budem pri mojim naviklim oseća jima. osećanjima i predstavama, onda on od njega zahteva nešto sasvim nemoguće. On onda ne želi ništa drugo nego zadovoljenje svoje radoznalosti i nagona za znanjem. Ali sa . . takvim ubeđenjem ne može se nikada stecI taJno znanJe.
_
,
.
Sada treba p o redu opisati ove uslove za tajnog uče nika. Mora se naglasiti, da se ni kod jednog od ovih uslova ne zahteva potpuno ispunjenje, nego samo nastojanje da se on ispuni. Te uslove potpuno ispuniti ne mo�e niko ; ali da 68
69
•
krene na p t nji ho vog isp un jen ja, to može sva ko . Ra di se .� sam o o ':'01J1, o raspoloženju da se krene tim pu tem. PrvI uslov j e : upraviti svo ju paž nju na unapređe nje , telesnog l duhovnog zdravlja. Ko lik o će čovek biti zdrav to P f: svega nar avn o ne zavisi od njega. Ali težiti za tim , rud ltr se � tO �. pravcu, to može sva ko. Sa mo iz zdravog c�:,eka moz dOC I zdravo saznanje. Tajno ško lov anj e ne cd ; ',la ne og coveka koj i nij e zdr av; ali ono zahteva da uče nik lm ? voljU a živi zdrav. - U tome čovek mora pos tići naj �e:� m?gucu �an ostalnost. Dobri saveti drugih - ko ji na.i : ceSce msu t1'azem - po pra vilu SlI sasvim suv išn i. Sva ko mora da se pot rud i da sam paz i na sebe. - Radi se više o to � e da se II fizičkom pogledu nastoje -da spreče šte tni . UtIC�.l I , nego o nečem drugom. Da bismo ispunili svo je duž no:b, m ramo mi često preduzimati stvari koje ne una pre ,? đu�u nase z r vlje. Covek mo ra da zna u pravoj pri liCi da � duznos stavI Iznad brige o zdravlju. Ali šta sve ne može da se Izbegne kad a čovek ima dob ru volju ! Dužnost mo ra �. mnogi� slučajevima biti iznad zdravlja, štaviše, više nego Zl�ot ; h to kod tajnog učenika nik ada ne srne hiti uživanje, � . . zlv anJ e kod nJega može biti samo sredstvo za zdr avl je i Zl\ : ot. to� p ravcu je apsolutno nuž no da j e čovek sasvim , . , noljub p sten l Isti iv prema sam om seb i. Ništa ne vredi vođe � �Je nekog asketskog života ako njega pok reću isti razlozi kao 1 druga uživ anj a. Jed nom e asketizam mož e da prij a isto tak o kao drugom kad a pije vino . Ali taka v se ne može nadat da će mu taj asketizam biti od kori sti za više saznanje. Mno� l, za �no što ih priv idno sprečava da u tom pravcu , POSLIZU neki napredak okr ivlj uju svoj životni polo žaj, Oni k� žu : >�Pri mojim životnim uslovima ja ne mogu da ;e raz . vI:Ja � - . Za mnoge može u drugom pogledu biti poželjno da : menjaJu svoj životni položaj ; za ciljeve tajnog škol ovan ja to ne treba da učin i nijedan čove k. U tom cilju treba čov�k � pra�o u položaju. u kom se nalazi, da učin i za svoj e telesno I dusevno zdravlJe toliko, kolik o j e moguće. Sva ki posa o može služiti celom čovečanstvu ; i to nmogo više za čovek 0vu dušu, ako ona sebi objas ni kolik o je za celinu potreban neki b�značajan, možda gađan posa o, nego da veru je: >�Ta.i posao Je za mene suviše rđav, ja sam pozvan za nešto dru go.�. - Za tajnog učenika j e naročito važno nastojanje na potpu nom duho vnom zdravlju. Nezdravi duševni i misaoni život u svakom slučaju odvodi od puta prema višim sazna nj i ma. Njegovu osnovu sačin javaj u jasno , mirno mišljenje, . sIgurno čuvstvovanje i osećanje. Ništa za tajnog učenika ne treba da bude dalje nego naklon jenost prema fantastič nom, prema uiI,ru.ia nom biću, prema ncrvozi, prcma cgzal-
:
�
?
�
:
�
�
�
l!
i
_
70
taciji, prema fanatizmu. On treba da prisvoji zdrav pogled ' na sve životne prilike, sigurno treba da se snalazi u životu, on mirno treba da pušta da mu stvari govore i na njega deluju. Mora da se trudi svuda, gde je to potrebno da bude pravičan prema životu. Sve prenadražena, jednostrano u njegovom rasuđivanju i osećanju treba da bude izbegnuto. U slučaju da se ovi uslovi ne ispune, tajni učenik bi mesto u više svetove stigao u svetove svoje vlastite snage uobra žavanja : mesto istine u njemu bi do izražaja došlo samo njegovo omiljeno mišljenje. Za tajnog učenika je bolje da bude ��trezven�� nego egzaltiran i fantastički. Drugi je uslov da se on oseća kao ��član« čitavog ži vota. U ispunjenje ovog uslova uključeno je mnogo toga. A svako to može ispuniti samo na svoj vlastiti način. Ako sam ja vaspitač, a moj pitomac n e odgovara onom što ja želim, onda moje osećanje ne treba da se uputi prvo protiv pitomca nego prema meni samom. Ja sebe treba da osećam tako kao da sam jedno sa svojim pitomcem, da sebe upi tam: >�Nije li to što pitomcu nedostaje posledica moga vlas titog dela ?�� Mesto svoje osećanje da upravim protiv njega, bolje je da razmislim o tome, kako treba ja sam da se po našam da bi pitomac ubuduće bolje odgovarao mojim zah tevima. Iz takve vrste ubeđenja menja se postepeno ceo čovekov način mišljenja. To važi za ono najmanje kao i za ono najveće. Na primer, iz takvog ubeđenja ja gledam ne kog zločinca drugačije nego bez njega. Ja zadržavam svoju osudu i kažem seb i : »Ja sam samo čovek kao i on. Možda je samo vaspitanje koje sam j a usled ovih prilika stekao, mene sačuvalo od njegove sudbine Onda zbilja dolazim na pomisao da bi taj ljudski brat postao drugačiji da su učitelji onaj svo.i trud koji su upotrebili na mene, učinili da bude pružen njemu. Onda ću .ia pomisliti da je meni pripalo nešto što je njemu uskraćeno, da ja za svoje dobro imam da zahvalim jedino toj okolnosti, što je to od njega oduzeto. Onda mi više neće hiti daleko ni predstava, da sam ja samo član celog čovečanstva i saodgovOl'an za sve što se dešava. Ovde nije rečeno da takva jedna misao od mah treba da se pretvori u spoljašnja agitatorska dela. Ali ona treba tiho da se neguje u duši. Onda će se ona sasvim polagano izraziti u spoljašnjem čovekovom ponašanju. A II takvim stvarima ipak svaki čovek može reformisanje početi samo sam kod sebe. Ne daje ploda, ako se u smislu takvih misli opšti zahtevi postavljaju čovečanstvu. Kakvi ljudi tre ba da budu, o tome je lako obrazovati sud ; ali tajni učenik radi II dubini, ne na površini. Zato bi bilo sasvim nepravilno kada bi se ovde na:tnačeni zahLev \.ajnog učitelja doveo u .••
71
vezu sa bilo kakvim spoljašnjim, možda čak i političkim zahtevom, koji ne može imati ničeg zajedničkog sa duhov nim školovanjem. Politički agitatori po pravilu ��znaju« šta treba »zahtevati�� od drugih ljudi, dok SP- o zahtevima prema sebi samima kod njih govori manje. A sa tim j e u neposrednoj vezi treći uslov tajnog ško lovanja. Pitomac mora da se izbori do gledištal da njegove misli i osećanja imaju za svet isto toliko značaja kao i nje gova dela. Mora se uvideti da je isto tako razorno, kad ja svoje bližnje mrzim, kao i kad ih tučem. Zatim dolazim i do saznanja da j a ne radim nešto samo za sebe, ako samog sebe usavršava m nego takođe i za svet. Iz mojih čistih ose ćanja i misli izvlači svet iste takve koristi kao i iz mog dob rog ponašanja. Sve dok ne mogu da verujem u to svetsko značenje svoje unutrašnjosti, sve do tada j a nisam sposoban za tajnog učenika. Tek tada sam ja ispunjen pravilnom ve rom u značaj svoje unutrašnjosti, svoje duše, ako na ovim duševnim snagama radim tako kao da su one bar isto toliko stvarne kao i sve spoljašnje. Ja moram priznavati d a moje osećanje ima isto takvo dejstvo kao neka radnja moje ruke. A time j e upravo već izgovoren i četvrti uslov: sticanje shvatanja da čovekovo pravo biće nije u onom spoljašnjem, nego u onom unutrašnjem. Onaj ko sebe smatra samo pro duktom spoljašnjeg sveta, rezultatom fizičkog sveta, taj sa tim u tajnom školovanju n e može stići ni do čega. Jedna osnova za takvo školovanje jeste: osećati sebe kao duševno -duhovno biće. Onaj k o prodre do takvog osećanja, taj po staje sposoban da pravi razliku izmedu unutrašnje obaveze i spoljašnjeg dejstva. On uči da saznaje da se ono jedno ne može neposredno meriti po tom drugom. Tajni učenik mOra da nađe pravu sredinu između onoga što propisuju spoljašnji uslovi i onoga šta on uviđa kao ispravno za svoj e ponašanje. On ne treba ništa da nameće svojoj okolini, za šta ona ne može imati nikakvog razumevanja ; ali on mora biti i sasvim slobodan od te boljke da radi samo ono što ta oko1ina priznaje. Priznavanje svojih istina o n mora tra žiti jedino i samo u glasu svoje poštene duše koja se bori za saznanje. Ali on treba da uči od svoje okoline, koliko j e to samo moguće, da bi pronašao šta je za nju probitačno i korisno. Tako će u samom sebi razviti ono što se u tajnoj nauci naziva »duhovna vaga�<. Na j ednoj njenoj strani j e �>otvoreno srce« za potrebe spoljašnjeg sveta, a na drugoj ��unutrašnja čvrstina i nepokolebljiva istrajnost«. Sa tim j e upućeno na peti uslov: postojanost u izvr šavanju jednom donete odluke . Ništa ne srne tajnog učeni ka odvratiti od jednom donete odluke, osim j edino uviđanje 72
da j e zapao u zabludu. Svaka odluka j e snaga, te ako ta snaga i ne postiže neposredan uspeh u onom prema čemu je pre svega upravljena, ona deluje na svoj način. Uspeh je odlučujući samo ako se neka radnja vrši iz žudnje. Ali sve radnje i.svršene iz žudnje jesu bezvredne u odnosu na viši svet. Ovde Odlučuje samo ljubav prema nekoj radnji. U toj l1jubavi treba da se iživi sve što pokreće tajnog uče nik�\ na neku radnju. Onda on neće ni malaksati da neku odluku uvek nanovo pretvara u delo. ma koliko mu puta ona ne bi uspela. I tada on dolazi na to da ne iščekuje tek spoljašnje dejstvo svojih dela, nego da se zadovoljava samim radnjama. On će učiti da svoja dela, štaviše celo svoje biće, žrtvuje svetu, bez obzira kako njegovu žrtvu ovaj pri ma. Za takvu žrtvenu službu mora da s e spremnim izjasni onaj, ko hoće da postane tajni učenik. Sesti uslov j e razvoj osećanja zahvalnosti prema svemu što se čoveku daje. Covek mora znati da je njegovo vlastito postojanje dar celog svemira. Sta je sve nužno, da bi svaki od nas time primio svoje postojanje i održavao ga! Sta sve mi ima da zahvalimo prirOdi i ljudima! Takvim· mislima mora biti naklonjen onaj ko hoće tajno školovanje. Ko se njima ne može predati, taj nije kadar u sebi da razvija onu sveljubav koja je potrebna da se dođe do višeg saznanja. Nešto što j a ne ljubim. n e može meni ni da se objavi. I svaka objava mora mene ispuniti zahvalnošću, pošto kroz nju j a postajem bogatiji. Svi navedeni uslovi moraju se ujediniti u sedmom: život bez prestanka shvatati u takvom smislu kako zahtevaju ti uslovi. Time pitomac stvara sebi mogućnost d a svom ži votu da jedinstven pečat. N�egova pojedinačna životna is poljavanja postaju međusobno harmonična, ne nalaze s� me . đusobno u protivrečnosti. On će biti pripremlJen za mil' do koga on mora da stigne za vreme prvih koraka u tajnom školovanju. . Ima li neko ozbiljnu i poštenu volju da ispuni ove date uslove onda se on može odlučiti za duhovno školovan.ie. Onda će se on osetiti spreman da postupa prema navedenim uputstvima. Mnogima će se ponešto od tih � puts ava uč niti " , da Je ocekivao kao nešto spoljašnje. Poneko 6e možda recI da bi to školovanje moralo teći u manje strogim oblicima. Ali sve unutrašnje ' mora se iživeti u spoljašnjem. A isto ta ko kao što neka slika nije tu ako postoji samo u glavi � 1i kara ' isto tako n e može tajno školovanje biti bez spoljašnJeg izraza. Samo oni ne poštuju te stroge oblike. koji ne znaju da u spoljašnjem mora da se izrazi unutrašnje. Tstim-:t j e da
�
�
73
I
se radi o duhu neke stvari, a ne o obliku. Ali isto tako, kao što je oblik ništavan bez duha, tako bi i duh bio bez dejstva, ako on sebi ne bi stvorio neki oblik. Postavljeni uslovi su pogodni da učine tajnog učenika dovoljno snažnim da ispuni i druge zahteve koje mora da mu postavi tajno školovanje. Ako mu ti uslovi nedostaju, onda će on stajati zbunjen pred svakim novim zahtevom. On bez njih neće moći da ima ono poverenje prema ljudi ma koje mu je potrebno. A sve nastojanje prema istini mora biti građeno na poverenju i pravom čovekoljublju. Na tome on mora da se gradi, iako ono ne može da izvire iz njega, nego samo iz vlastite duševne sn�ge. A ljubav prema čoveku se moea postepeno proširiti u ljubav prema svim bićima, štaviše prema svem postojanju. Ko ne ispunjava označene uslove, neće imati ni punu ljubav prema svemu izgrađiva nju, prema svemu stvaranju, niti sklonost da se uzdrži od svakog razaranja, svakog uništenja kao takvog. Tajni učenik mora postati takav da on nikad ne uništava nešto iz volje za uništenjem, ne samo II delima, nego ni u rečima, ni u osećanjima, ni u mislima. Kod njega treba da postoji ra dost u nastajanju i postaj anju; i samo onda on srne da pru ži ruku ka nekom uništenju, ako j e u stanju da iz i preko tog uništenja potpomogne novi život. Ovim se ne misli da tajni učenik mirno treba d a gleda kako ono rđavo b uj a ; ali on mora čak i u tom rđavom da traži onu stranu kroz koju on rđavo može preobraziti u dobro. Njemu postaje uvek jasnije. da najpravilnije suzbijanje rđavoga i nesavr šenoga j este to stvaranje dobrog i savršenog. Tajni učenik zna da se iz ničega ne može stvoriti nešto, a1i i da se nešto nesavršeno može preobraziti u savršeno. Onaj ko u sebi razvije sklonost prema stvaranju, on uskoro nalazi sposob nost da ispravno postupa sa rdavim. Ko se upusti u tajno školovanje, taj mora biti načisto da kroz njega treba da se gradi, a ne razara. Stoga on mora imati volju za poštenim, požrtvovanim radom, n e za kriti kom i za razaranjem. On treba da bude sposoban za preda nost, jer učiti treba ono što se još ne zna. Treba sa preda nošću gledati prema onom što se otkriva. Rad i predanost : to su osnovna osećanja, koja se moraju zahtevati od tajnog učenika. Poneko će morati d a doživi da u školovanju ne napreduje uprkos toga što je on prema svom uverenju neu morno radan. To j e zato što on rad i predanost nije shvatio u pravom smislu. Onaj rad će imati najmanji uspeh koji je preduzet radi rezultata, i ono učenje će dati najmanji na predak koji j e bez predanosti. Ljubav prema radu. a ne prema učinku, jedino vodi napretku. A ako onaj ko uči, 74
traži zdravo mišljenje i siguran sud, on ne treba da usled sumnje i nepoverenja gubi predanost. Covek ne mora zapasti u ropsku zavisnost u rasuđiva nju. ako nekom saopštenju koje primi ne iziđe II susret vlas tito ubeđenje, nego mirno poverenje i predanost. Oni koji su nešto postigli u saznanju, znaju da za sve zahvaljuju ne svojeglavom ličnom sudu, nego mirnom osluškivanju i pro radi. - Treba stalno imati u vidu. da ono čovek više ne treba da uči, o čemu on već može da rasuđuje. A ako dakle čovek hoće samo da rasuđuje. onda on uopšte više ne može da uči. A u tajnom školovanju se radi o učenju. Tu čovek treba sasvim da ima volju da bude onaj koji uči. Ako čovek nešto ne može da razume, onda bolje neka nikako i ne ra suđuje, nego da rasuđuje. Razumevanje neka onda ostavi za docnije vreme. - Ukoliko se čovek penje u više stepene saznanja: utoliko je više potrebno mirno i pobožno osluški vanje. Sve saznavanje istine, sve življenje i delanje u sve u duha postaje u višim oblastima suptilno, ne-lno u poređenJU sa aktivnošću običnog razuma i života u fizičkom svetu. Ukoliko se više čoveku proširuju ti krugovi. utoliko finije postaju aktivnosti koje on ima da preduzima. �v Pošto j : to tako ' usled toga dolaze ljudi II odnosu na vise oblasti do tako različitih ngledišta�< i Jo>stanovišta« . Samo, i o višim istinama postoji u stvarnosti samo jedno mišljenje. Do toga jednog mišljenja može da se dođe, kada se čovek radom i predanošću uzdigao do toga, da tu istin :1 stva �no gleda. Sa . mo onaj može da dođe do nekog gled1sta 1gledišta<�. Ako se to razmisli, onda n i za koga takvi uslovi tajnog u it�lja � e s� dr � ��što : iznenađujuće. Sasvim je tačno da ta lstma l ta) VlSl z:vo postoje u svakoj ljudskoj duši, i da njih SV�kl. �� m �oze 1 mora naći. Ali oni leže duboko i mogu se IZ nJlhovlh du ako se bokih jama izvući samo kada se uklone zapr:ke. . to postiže, o tome može dati savet samo onaJ ko Ima IS kustva u tajnoj nauci. Takav savet daje ova duh� vna � auk� . . Ona nikom ne nameće neku istinu, ona ne objavlJUJe 111 kakvu dogmu, ali ona pokazuje jedan put. Doduše ovaj p� t bi mogao svako naći i sam - ali možda tek: posle mno�:h se P? sbze utelovljenja; ipak je skraćenje toga puta ono u tujnom školovanju. Covek time dospeva r� l1l]e do J �dne taC:: l
�
�
�
�
�
�
Š�?
75
sko dobro i ljudski razvoj mogu da se unaprede duhovnim radom. Time su naznačene stvari koje prethodno treba da se saopšte o sticanju iskustva o višim svetovima. U sled€Ćem poglavlju će ova izlaganja biti nastavljena time što će hiti pokazano, šta se dešava u višim članovima ljudske prirode (u organizmu duše odnosno astralnom telu i u duhu odnosno telu misli) za vreme toga razvoja. Time će ova saopštenja steći jedno novo osvetljenje, pa će to omogućiti da se u njih prodre u jednom dubljem smislu.
VI. POGLAVLJE
o NEKIM DEJSTVIMA POSVEĆENJA U osnovna načela prave tajne nauke spada to, da onaj ko se njoj posvećuje čini to sa punom svešću. On ne treba da preduzima ništa, nikakve vežbe o kojima ne zna kakvo dejstvo one imaju. Tajni učitelj koji nekom daje neki savet ili neko uputstvo, uvek će istovremeno reći šta će usled nje govog izvršavanja nastati u telu, duši ili duhu onoga ko teži višem saznanju. Ovde treba da se sada navede nekoliko dejstava na dušu tajnog učenika. Tek onaj ko zna takve stvari, kakve će ovde biti saopštene, može u punoj svesti preduzeti vežbe koje vode saznavanju natčulnih svetova. I samo takav je pravi tajni učenik. Svako pipanje po mraku je strogo za branjeno u pravom tajnom školovanju. Ko svoje školovanje ne želi da izvodi sa otvorenim očima može postati medijum; do vidovitosti u smislu tajne nauke on ne može dospeti. Kod onoga k o u tom smislu vrši vežbe opisane u pret hodnim poglavljima (u cilju sticanja natčulnih saznanja), dešavaju se prvo izvesne promene u takozvanom duševnom organizmu. Ovaj organizam može zapažati samo onaj ko je vidovit. On može da se uporedi, više ili manje, sa jednim duhovno-duševnim oblakom koji svet1i, u čijoj se sredini nalazi čovekova fizička telesnost.* U tom organizmu su du hovno vidljivi nagoni, požude, strasti, predstave i tako dalje. Culne požude na primer osećaju se u njemu kao tamno-cr venkasta zračenja određenog oblika. Neka čista, plemenita misao nalazi svoj izraz kao crvenkasto-ljubičasto zračenje. Oštar pojam koji stvara neki logički mislilac, oseća se kao žućkasta figura sasvim određenih kontura. Zbrkana misao mutne glave se pojavljuje kao figura sa neodređenim kon turama. Misli ljudi jednostranih, nastranih pogleda pojav ljuju se u svojim konturama oštre, nepokretne, a takvih ličnosti koje su pristupačne za gledanja drugih vide se u pokretnim promenIjivim konturama i tako dalje. *It:
•
* Objašnjenje se nalazi u autorovoj knjizi Teosofija« . ** Pri svdma sledećim opisima mora se paz.jti na to, da se ••
na prJ. mer kod viđenja neke boje, misld na duhovno viđenje (gledanje). Ako vidovito saznanje govori o tome: »vidim crve no« onda to znači ...ja u duševno-duhovnom imam doživljaj sli čan fizičkom doživljaju crvene boje«. Samo stoga što je vido vitom saznanju u nekom takvom slučaju sasvim prirodno reći •• ja vidim crveno«, zato je u upotrebi taj izraz. Ko o tome ne miSli, može lako neku viziju boje zarneniti sa istinskim vido vittrn doživljajem. 76
77
Ukoliko dalje čovek napreduje u svome duševnom raz voju, utoliko se pravilnije raščlanjuje njegov duševni :)rga nizam. Kod čoveka sa nerazvijenim duševnim životom on je zbrkan i nerašćlanjen. Ali i kod nekog takvog neraščla njenog organizma može vidoviti da primeti tvorevinu koja se jasno odvaja od okoline. Ta se proteže od unutrašnjosti glave do sredine fizičkog tela. Ona se ponaša kao neka vrsta samostalnog tela koje ima izvesne organe. Ti organi o ko jima ovde treba pre svega da se govori, duhovno se zapa žaju u blizini sledećih delova tela: prvi među očima, drugi u blizini grkljana, treći u predelu srca, četvrti se nalazi u susedstvu takozvane želudačne j amice, peti i šesti imaju središte u donjem telu. Tajni znalci nazivaju te tvorevine »točkov�« (čakram) ili lotos ovi cvetovi. One se tako nazivaju usled sličnosti sa točkovima ili cvetovima; ipak, prirodno je, mora nam biti jasno da takav izraz nije mnogo pogod niji nego kada se oba dela pluća nazivaju » plućna krila« . Kao što j e ovde jasno da se ne radi o »krilima<�, tako i tamo treba misliti samo o jednom izrazu upoređenja. Ti su »Iotosovi cvetovi« sada kod nerazvijenih ljudi tamnih boja i mirni, nepokretni. Kod vidovitog su oni u pokretu i u svetlećim nijansama boja. Nešto slično j e i kod medija, sa mo na drugi način. U to se ovde ne treba bliže upuštati. - Ako tajni učenik započne sa vežbama, onda je prvo to, da se rasvetle lotosovi cvetovi ; a posle oni počinju da se okreću. Kada ovo počne, onda počinje sposobnost vidovi tosti. Jer ti su » cvetovi.. čuIni organi duše.- I njihovo okre tanje j e izraz za ono što se zapaža II natčulnom. Niko ne može gledati nešto natčulno, pre nego što su se u tom smislu obrazovala njegova astralna čula. Duhovni čuIni organ, koji se nalazi u blizini grkljana omogućuje vidovito gledanje načina mišljenja nekog drugog duševnog bića; on dozvoljava i dublji uvid u prave zakone prirodnih pojava . - Organ u susedstvu srca otvara vidovito saznanje o vrsti ubeđenja druge duše. Onaj ko ga j e obra zovao, može da sazna i određene dublje snage kod životinja i biljaka. Preko čula u blizini takozvane želudačne jamice, stiče se znanje o sposobnostima i talentima duša; može da se prozre i kakvu ulogu u domaćinstvu prirode igraju ži votinje, biljke, kamenje, metali, atmos"ferske pojave i tako dalje.
ve:bi sa tim zapažanjem »okretanj a" , pa i samih ••lotosovih cvetova... , vaZi ono što j e ranije rečeno, II prethodnoj napomeni, o »v,i đenju boja....
*
78
I
II
Organ u blizini grkljana ima šesnaest »cvetnih listova ili »paoka na točku<., onaj u blizini srca dvanaest, cl tl su sedstvu želudačne jamice deset. Sa obrazovanjem tih čulnih organa u vezi su izvesne duševne radnje. I onaj ko te radnje vrši na sasvim odre đeni način, taj nešto doprinosi obrazovanju odnosnih du hovnih čulnih organa. Od �»šesnaestolisnog lotosovog cveta« već j e obrazovano osam listova još na ranijem stepenu raz voja čoveka u pradavnoj prošlosti. Tome obrazovanju čovek nije doprineo ništa. On ih j e primiO kao dar prirode, kada je bio još u jednom stanju snene, prigušene svesti. Na ta dašnjem stepenu razvoja čovečanstva oni su bili i delatni. Ipak j e ta vrsta delatnosti odgovarala upravo samo onom stanju prigušene svesti. Kada se ova svest posle rasvetlila, potamneli su ti listovi i zaustavili svoju delatnost. Ostalih osam, može svesnim vežbama da obrazuje sam čovek. Time će ceo ovaj lotosov cvet zasijati i postati pokretan. Od raz voja svakog pojedinog od ovih šesnaest listova zavisi sti canje odredenih sposobnosti. Ipak, kao što j e već objašnjeno, čovek može od njih svesno da razvije samo osam ; ostalih osam zasvetle onda sami. Razvoj teče na sledeći način. Covek mora da skrene pažnju i brižljivost n a izvesne duševne procese, koje inače izvodi bezbrižno i nepažljiv o. Ima osam takvih procesa. Prvi j e način kako čovek prisvaj a predstave. U tom pogledu obično s e čovek sasvim predaje slučaju. On čuje ovo ili ono, vidi jedno ili drugo, i po tome obrazuj e sebi svoje pojmove. Dok on tako postupa njegov šesnaestolisni lotosov cvet ostaje sasvim nedelat an. Tek kad čovek u svoje ruke uzme svoj samoodgoj II tome pravcu, on poč�nje da postaje delatan. U tome cilju on mora da pazi na svoje predstave. Za njega mora svaka predstava dobiti značaj . On u njoj mora da vidi odr.edenu vest, obaveštenje o stvarima spoljašnjeg sveta. I on n e treba da se zadov olji predstavama koje nema ju nekog takvog značen ja. On treba ceo svoj život predstava da vodi tako, da on postane verno ogledalo spoljašnjeg sve ta. Njegova nasto janja treba da idu u pravcu otkla njanj a neispravnih predstava iz njegove duše. - Drug i duševni proces se u sličnom pravcu odnos i n a čovekove odluke. On treba da se odlu čuje samo iz zasnovanog, punog premišlja nja, čak i o onom najbeznačajnijem. Odstranjeno iz njegove duše treba da j e sve besmisleno postupanje, sve beznačajno čLnje nije. On za sve treba da ima dobr o procenjene razloge. I on treba da odba ci sve, na šta ga ne goni nika kav zna čaja n razlog. - Treći proces se odno si na govorenje. Sa usan a tajn og učenika treba da silazi samo ono što ima ••
79
j e ovo: tajni učenik mora s vremena na vreme upravljati poglede u svoju unutrašnjost; on mora da uroni u sebe, da se brižljivo posavetuje sa sobom, da obrazuje i ispita svoja životna načela, da u mislima izvrši smotru svojih znanja, da proceni svoje dužnosti, da razmisli o sadržaju i cilju života i tako dalje. O svim tim stvarima je govoreno već u ranijim poglavljima. Ovde su one samo nabrojane s pogledom na razvoj šesnaesto1isnog lotosovog cveta. Takvim vežbama po staje ovaj sve savršeniji i savršeniji. Jer od takvih vežbi zavisi obrazovanje dara vidovitosti. Na primer, ukoliko j e ono što čovek misli i govori više saglasno sa događajima spoljašnjeg sveta, utoliko s e brže razvija taj dar. Ko neis tinito misli ili govori, ubija nešto u klici šesnaestolisnog lotosovag cveta. Istinoljubivost, iskrenost, poštenje jesu u Ovom odnosu gradilačke snage, a lažljivost, neiskrenost, ne poštenje jesu razarajuće snage. I tajni učenik mora znati, da se ovde ne radi samo o �>dobroj nameri nego o stvarnom delu. Ako nešto mislim i kažem, što se ne slaže sa stvar nošću, onda nešto razaram u svom duhovnom čulnom orga nu, i onda ako pri tome verujem da imam još kako dobru nameru. To j e kao sa detetom koje se opeče ako dodirne vatru, iako se to dogodilo iz neznanja. - Ure4enje opisanih duševnih procesa u okarakterisanom pravcu čini da šes naestolisni lotosav cvet zrači u divnim bojama i da mu da zakonito k.retanje. - Ipak pri tome treba uzeti u obzir da označen dar vidovitosti ne može nastati pre nego što se postigne određeni stepen obrazovanja duše. Tako dugo dok j e još potreban napor da čovek vodi svoj život u tom pravcu, tako dugo se taj dar ne pokazuje. Sve dok mora još da naročito pazi na opisane postupke, čovek nije zreo. Tek ako je čovek toliko napredovao, da na označeni način živi onako kako on inače radi po svojoj navici, tek onda se pokazuju prvi tragovi vidovitosti. Te stvari tada ne smeju da se iz vode sa naporom, nego moraju postati način života, koji se razume sam p o sebi. Coveku ne srne biti potrebno da na sebe stalno pazi, da sebe nagoni na to da tako živi. Sve mora da j e postalo navika. - Postoje neka uputstva po ko jima se šesnaestolisni lotosav cvet na drugi način dovodi do razvoja. Sva takva uputstva odbacuje prava tajna nauka. Jer ona vode razaranju telesnog zdravlja i moralnom pro padanju . Njih j e 1akše sprovoditi nego ovo opisano. Ovo je dugotrajno i naporno. Ali to vodi cilju sigurno i može samo da moralno snaži. Izobličeno obrazova'Ilje nekog lotosovog cveta ima za posledicu ne samo iluzije i fantastične predstave u slučaju nastanka izvesnog dara vidovitosti, nego i zablude i nestal-
smisla i što j e značajno. Sve govorenje radi govorenja od vodi ga od njegovog puta. Tajni učenik treba da izbegava običan način zabave, gde se govori bez probiranja i sve ša roliko, ispreturano. Ali pri tome on ne treba da se možda isključi iz opštenja sa drugim ljudima. Upravo u takvom opštenju treba njegovo govorenje da se razvije do značaj nosti. On j e raspoložen za svaki razgovor i odgovor, ali on to čini promišljeno i u svakom pravcu razložno. On nikada n � govori bez osnova. On pokušava to da čini, ni sa pre VIše, ni sa premalo reči. - Cetvrti proces duše j e uređenje spoljašnjeg delanja. Tajni učenik pokušava da svoje delanje u[1edi tako, da se ono slaže sa postupcima drugih ljudi i sa zbivanjima iz ,njegove okoline. On izostavlja postupke koji smetaju drugima ili se nalaze u protivrečnosti sa onim što se oko njega dešava. On teži da svoj rad uredi tako, da se on harmonično učlani u njegovu okolinu, u njegov životni položaj i tako dalje. Kada ga na delanje podstakne nešto drugo, onda brižljivo osmatra, kako bi on najbolje mogao tom podsticaju da odgovori. Kada on dela iz sebe onda odmerava na najrazgovetniji način dejstva svog nači a de �vanja. � eto š o ovde dolazi u obzir j este uređenje celog " da živi shodno prirodi i duhu. ZIvota. TaJm učemk pokusava On ne nagli, a nije ni spor. Prezaposlenost i lenjost su od njega podjednako daleko. On život g1eda kao sredstvo rada i postaVlja se na odgovarajući način. Negu zdravlja, navike i tako dalje on udešava sebi tako, da j e njihova posledica harmoničan život. - Sesto se odnosi na ljudske težnje. Tajni učenik ispituje svoje sposobnosti, svoje mogućnosti i ponaša se u smislu takvog saznavanja sebe. On ništa ne pokušava da učini što j e izvan njegovih snaga ; a1i ništa i ne propušta da učini što se nalazi unutar ovih. S druge strane, on postavlja sebi ciljeve koji su u vezi sa idealima, sa velikim dužnos tima čoveka. On se ne uklapa prosto bez misli kao neki točak u ljudski mehanizam, nego nastoji da razume svoje zadatke, d a bi gledao izvan svakidašnjice. On nastoji da svoje obaveze izvršava sve bolje i potpunije. - Sedmo u njegovom duševnom životu odnosi se na nastojanje da od života što više nauči. Ništa ne prolazi pored tajnog učenika što mu ne daje povod da sakupi iskustvo korisno za život. Ako j e učinio nešto neispravno i nesavršeno, onda će mu to biti povod da s1ično docnije učini ispravno ili savršeno. Gle da li druge kako rade, onda on to posmatra u nekom slič nom cilju. On pokušava da prikupi bogatstvo iskustava i da iz njega brižljivo izvlači pouke. I on ništa ne radi bez po gleda unatrag na doživljaje koji mu mogu biti od pomoći prilikom donošenja od1uka i kod poslova. - Na kraju, osmo
:
80
�
:
••
�
,
81
nost u običnom životu. Usled takvog obrazovanja čovek može postati strašljiv, zavidljiv, sujetan, gord, samovoljan i ta ko da lje , do k Sv a ta svojstva ranije nij e im ao . - ReČeno j e da je osam listova šesnaestolisnog lotosov og cveta razvijeno u pr ad avr:oj pr oš l�sti i d a se on i pr ili ko m tajnog školovanja op et pO jav e samI o d sebe. U nastojan ju tajnog učenika mora se s�d upotrebiti sva brižljivost na onih drugih osam listova. . PrilIkom pogrešnog školovanja, ti ranije razvijeni listovi se lak o "p'oj� ve sami, a oni novi ko ji tre ba d a se obrazuju os ta ju . zakrzIJah. Takav je slučaj naročit o ka da se pr ili ko m ško lovanja premalo gleda na logično, umno mišljenje. O d na j veće je važnosti da j e ta jn i učen ik razuman čovek ko ji se drži jasnog mišljenja. Da lje j e važno da se on tr ud i da go�ori u na j većoj meri ja sn o. Lj ud i ko ji po čn u da naslućuju " ul nesto o natc nome, rado postaju govorljivi o tome. Time on i koče �voj pr av ila n razvoj. Uk oliko se o tome m an je go . VO�'l, utol� ko bo lje . Tek onaj bi trebalo da govori, ko j e dosao d? IZVe�n?g stepena j asno stL - U početku školovanja . su ta Jn I učemcI po pravilu za čuđeni zbog toga koliko su du h?vno v.eć školovani � al0 »r � doznali« za saopštenja nj i . . . � vl ja . hovlh do zI ja . Za nJ Ih bl bI lo najkorisnije . ka da bi o ' svoJim do živ lja jim a oni sasvim ćutali i ka da ne bi hteli d a ?ovore niš a više od toga, ka ko im dobro ili loše uspeva da Izvode svoJe vežbe ili da post upaju prema tim uputstvi m a. Jer � naj već d �hovno školova ni im a sasvim druge izvore . . za ras � đlvanJe o nJlhowm napredov anjima, nego što su nj i hova dIrektna saopštenja. On ih os am listova šesnaestolisnog lotosovo cveta ko ji su u pi ta nj u, usled ta kvih saopštenja . uvek nesto otvrdnu, dok bl trebalo da se oni održavaju me kani i gi�ki . Da bismo ovo razjasn ili navedimo je da n pri mer Ov�J ne �ora d� se uz� e iz natčulnog zbivanja, nego : . . ... og u cIlJu J asnosh IZ oblCn ZIvota. Recimo, j a čujem neku vest i o tome odmah obrazujem neki sud . Kratko vreme p o:le toga, o istoj stvar·i do bi jam sledeću vest ko ja se ne sl� ze s� prvom. Usled toga ja sam prinuđen da prepravim ta� �ec obrazovani su d. To im a za posledicu nepovoljan . utIcaj na mOJ šesnaestoIisni lotosov cvet. Sasvim bi bilo drugačjje da sam se j a U početku uz držao U svom rasuđi vanju, da sam o celoj toj stvari un utrašnje u mislima i spoljašnje u rečima noćutao{<, do k nis am imao sasvim sigur �e oslonc� za svoje rasuđivanje. Opreznost u obrazovanju i lzgova�an � u su do va postepeno po sta je naročito obeležje taj n og ucenlka. Tome nasuprot, raste njegova osetljivost za . u Iske i iskustva, ko ja on ćutljivo dopu šta da prolaze pored njega, d a bi pribavio što više čvrstih tač aka ka da treba da rasuđuje. Usled te opreznosti nastaju pla vičasto-crvenkaste
�
�
�
82
i ružičastocrvene nijanse listova ovog lotosovog cveta, dok se u drugom slučaju pojavljuju nijanse tamnocrvene i na randžaste.
Na
sličan način
kao šesnaestolisan* obrazuje se
i dvanaestolisan lotosov cvet u bLizini srca. I njegovih po lovinu listova j e postojalo i bilo delatno već u jednom proš lom razvojnom stanju ljudi . Tih šest listova stoga ne treba naročito da se razvijaju prilikom tajnog školovanj a ; oni se pojavljuju sami o d sebe i počinju da se okreću ako se radi na ostalih šest. - Opet, za unapređenje toga razvoja, čovek mora
izvesnim
duševnim
radnjama
na
svestan
način
dati
određeni pravac. Sada čovek mora sebi da objasni, da opažanja pojedi nim duhovnim Lotosov
cvet
ili duševnim čulima nose različiti karakter.
sa
dvanaest
nego šesnaestolisni.
listova
daje
drugačije
opažanje
Ovaj
drugi opaža likove. Način mišlje nja koji ima neka duša, zakoni po kojima se dešava neka prirodna pojava, pojavljuju se za šesnaestolisni lotosov cvet u likovima. Međutim to nisu kruta, mirna uobličenja, nego pokretna, oblici ispunjeni životom. Vidoviti, kod koga se raz vije to čulo može za svaki način mišljenja, za svaki prirodni zakon da navede oblik u kome se on izražava. Jedna osvet nička
misao,
figuru,
na primer,
jedna
odeva se u streli sličnu zupčastu
dobronamerna misao često u liku
cveta koji
se otvara i tako dalje. Određene misli, pune smisla su po prav.ilu simetrično obrazovane, nejasni pojmovi imaju nabo rane konture.
Sasvirm drugačija zapažanja dolaze do izraza
kod dvanaestolisnog lotosovog cveta. opažanja
može
okarakterisati
ako
Približno
se
označi
se vrsta tih kao
duševna
toplota ili duševna hladnoća. Vidoviti, snabdeven ovim ču lom, oseća da se iz figura, koje opaža šesnaesto1isnim loto savim cvetom izliva takva duševna toplota ili duševna hlad noća. Predstavimo sebi, da je vidoviti razvio samo šesnaesto Onda bi on pri . jednoj dobronamernoj misli video samo gore opisanu fIguru. Hsni ,
ali ne i
Drugi
�
dvanaestolisn1.
lotosav cvet.
koji je obrazovao oba čula, primećuje još i izlivanje
te mi li, koje može da se označi upravo samo kao duševna toplota. - Uzgred se samo napominje, da se u tajnom ško lovanju
jedno
čulo
nikada ne
obrazuje bez
drugih,
p a se
ovo može smatrati samo kao pretpostavka radi razjašnjenja. Znalac će u uslovima za razvoj ��šesnaestolisnog lotoso vog cveta« prepoznati uputstva koja je Buda dao svojim učeni c�ma za tu » stazu « . Ipak ovde se ne radi o tome da se poučava »budizam.. nego da se prikažu uslovi razvoja koji proizlaze iz same duh vne nauke. To što se oni slažu sa nekim Budinim učenjima to ne može sprečiti da se oni smatraju po sebi isti nitim. •
�
83
- Vidoviti obrazovanjem dvanaestolisnog lotosovog cveta otvara sebi i dubok o razumevanje za prirodna zbivan ja. Sve što je zasnovano na rastenju, razvijanju, izliva duševnu to plotu ; sve što j e obuhvaćeno prola�nošću, razaranjem, pro padanjem istupa sa karakterom duševne hladnoće. Obrazovanje ovog čula se unapređuje na sledeći način. Prvo na šta tajni učenik u ovom pogledu motri, to j e regu !isanje toka svojih misli (takozvana kontrola misli). Kao što se šesnaestolisni lotosov cvet razvija istinitim značajnim mislima, tako se dvanaesto1isni razvija unutrašnjim vlada njem tim tokom misli. Misli lutalice koje se jedna u drugu ne uklapaju po smislu, na logičan način, nego čisto slučajno, kvare oblik ovog lotosovog cveta. Ukoliko više jedna misao teče iz druge, ukolik o im se više Inelogično uklan ja s puta, utoliko više dobij a taj čulni organ njemu odgovara jući oblik. Cuje li tajni učenik nelogične misli, onda ih on odmah u glavi ispravlja. On ne treba da se bez ljubavi povlači iz neke možda nelogične okoline, da bi unapređivao svoj razvoj. Ne treba u sebi ni da oseća nagon da sve nelo gično II svojoj okolini odmah ispravlja. On će pre, sasvim tiho, u svojoj unutrašnjosti, mislima koje na njega jurišaju spolja, davati logički pravac prema smislu. I on nastoji svu da da zadrži taj pravac u svojim vlastitim mislima. - Dru go jeste isto takva doslednost II svome delanju (kontrola po stupaka). Svaka nestalnost, disharmonija u delanju dovode lotosov cvet o kome j e Teč, do kvarenja. Ako je tajni učenik učinio nešto, onda on svoje sledeće delanje upravlja tako, da ono na logičan način sledi iz prvog. Ako neko danas radi u drugačijem smislu nego juče, nikada se .neće razviti u oka,rakterisanom smislu. - Treće j este odgajan je za istrajnost. Tajni učenik neće dozvoliti da ga ovaj ili onaj upliv odvrati od cilja koji j e sebi postavio, sve dok on taj cilj može smatrati ispravnim. Prepreke su za njega poziv da ih sa vlada, a nikako ne osnov za odustajanje. - Cetvrto je trpe ljivost (tolerancija) prema ljudima, drugim bićima, a i či njenicama. Tajni učenik potiskuje svaku suvišnu kritiku prema nesavršenom, zlom, rđavom i više traži da shvati sve na šta naiđe. Kao što Sunce ne uskraćuje svoju svetlost lošem i zlom, tako ni on ne uskraćuje svoje učestvovanje sa punim razumevanjem. Zadesi li tajnog učenika bilo kakva neprilika, onda se on ne prepušta nepovoljnom osuđivanju, nego ono što je neizbežno on prima i teži, koliko mu doz voljava njegova snaga, da stvar obrne na dobro. Tuđa miš ljenja ne posmatra samo sa svog gledišta, nego traži priliku da se stavi u položaj drugih. - Peto jeste nepredubeđenost prema pojavama života. U tom smislu se govori i o »veri�� 84
ili ��poverenju��. Tajni učenik pristupa svakom čoveku, sva kom biću sa ovim poverenjem. I on se sa takvim poverenjem ispunjava pri svima svojim postupcima. Ako mu se nešto saopšti, on sebi ne kaže: to ja ne verujem, pošto to ne od govara mojem dosadašnjem mnenju. On je naprotiv u sva kom trenutku spreman da svoje mnenje i shvatanje nanovo ispita i ispravi. On ostaje uvek prijemčiv za sve što mu pri lazi. I ima poverenja u delatvornost onoga što preduzima. Iz svog bića on progoni obeshrabrenost i sumnjičavost. Ako ima neku nameru, onda on ima i veru u snagu ove namere. Stotina neuspeha ne može mu oduzeti tu veru. To j e ona »vera koja može da pokreće brda��. - Sesto j este sticanje izvesne životne ravnoteže (postojanosti). Tajni učenik nastoji da održava svoje ravnomerno raspoloženje bez obzira da 11 ga zadesi jad ili radost. On se odučava od kolebanja između �>k1icanja do neba<� i »ucveljenosti do smrti<�. Nesreća i opas nost zatiču ga isto tako naoruženog, kao sreća i uspeh. Citaoci duhovno naučnih spisa ovde izneta nalaze kao nabrojanih tako zvanih �>šest svojstava�.., koje mora u sebi da razvije onaj ko teži posvećenju. Njih je ovde trebalo izložiti u vezi sa duševnim čulom nazvanim dvanaestolisni lotosov cvet. - Tajno školovanje može opet da da naročita uputstva, koja dovode ovaj lotosov cvet do sazrevanja, ali. � ovde obrazovanje pravilnog oblika toga čulnog organa zaVISI od razvoja nabr ojan ih svojstava. Ako se taj razvoj ispusti iz vida, onda se taj organ formira u jednu nakazu. Time se pri obrazovanju izvesnog dara vidovitosti u tom sn:is1u mo gu ova označena svojstva mesto na dobro, ob�nut1 . na. z!? Covek može postati naročito netrpeljiv, neodlucan, lskl] uC1V prema svoj oj okol ini. On na primer može da zad ?bije oseć� � za ubeđen ja drugih duša i da njih usled toga Izbegava 1.11 mrzi. To može ići tako daleko, da - usled duševne hladnoce koja ga obuzima prema onima koji mu se protive - on njih ne može ni da sluša ili se prema njim a ponaša na od jući način. bija , Ako se svemu rečenom doda još i obraćani e pažnje na izvesne propise koje tajni učenik može da dob ije od tajn ih učitelja samo U5'meno, ond a nastaje odgovarajuće ubr zan je u razvoju ovog lotosovog cveta. Ipak ovde .navedena uputstva potpuno uvode u stvarno tajno školovanJe. A � o risno je i za onoga ko neće ili ne može da prođe kroz tajno ško lov anj e da uredi svoj život u navedenom pra v�u : Je�' to dejstvo na organizam duše nastaje u svakom slucaJU, lak o polagano. A za tajnog učenika obaziranja na ta osn �v� a načela su neizostavna. - Kada bi on pokušao sa taJ m � školovanjem, a da se nji h ne pridržava. onda bi mogao UCl 85
u više svetove, ali samo s misaonim okom koje ima manu ;
ni video, što b i ga moglo dovesti na tu misao. I odista, kao
i umesto d a saznaje istinu, bio bi on potčinjavan zabludama
�>od sebe<� izronila j e njemu }}j uče<{ misao: taj će čovek um
i iluzijama.
učenik bi
Tajni
u izvesnom smislu postao vi
reti. O n samo nešto nije primetio. On j e nekoliko sati pre misao
}}j učerašnj a�<
pojavila
bio
u poseti
dovit, ali u osnovi bi samo većoj slepoći bio podvrgnut nego
nego
ranije. Jer ranije j e stajao
kod j ednog poznanika. Kod ovoga su na stolu bile neke novine. On ih nije čitao. Međutim nesvesno j e on uputio
bar u čulnom svetu čvrsto i u
njemu imao neki određeni oslonac: međutim on sada gleda
iza tog čulnog sveta i ne zna šta da misli o njemu, pre no što stoji sigurno u j ednom višem svetu. On onda možda uup šte više ne može da razlikuje istinu od zablude i gubi svaku orijentaciju u životu. - Upravo iz toga razloga jeste strplji
vost toliko potrebna u tim stvarima. Mora se uvek razmis liti o tome, da duhovna nauka ne sme ići u svojim uput
mu
što
se
ipak svoj pogled na vest
o
teškom oboljenju ličnosti o kojoj
j c rcč. On nije bio svestan toga utiska. Ali njegovo dejstvo je bilo 1;0 }>naslućivanjeH. - Ako čovek razmisli o takvim stvarima, onda on može da oceni kakav sve izvor iluzija i fantastičnosti
počiva u takvim odnosima. A taj izvor mora
da začepi onaj k o hoće da obrazuje svoj desetolisni lotosov
jedan ur,eden razvoj Hlotosovih cvetova«, Razvile bi se prave
cvet. Jer se tim lotosovim cvetom mogu opažati u dušama duboko skrivena svojstva. Ali istinu u tim opažanjima čovek
nakaznosti tih cvetava, ako bi Se oni dovodili do sazrevanja
može oceniti samo onda, kada je
stvima dalje nego što to dozvoljava potpuna dobra volja za
pre nego što
bi
miran način stekli njima odgovarajući
na
oblik. Jer posebna uputstva duhovne nauke uzrokuju to sazrevanje, ali oblik njima daje prikazani način života. Naročito utančan način nege duše j e potreban za raz voj desetolisnog lotosovog cveta. Jer ovde se radi o tome da se na svestan nač.in nauči da vlada i samim čulnim utiscima. Za novog vidovitoga je to naročito nužno. Samo kroz to je on u stanju d a izbegne izvor bezbroj nih iluzija i duhovnih proizvoljnosti. C ovek sebi obiono ne objašnjava kakve sve vladaju
stvari
pomislima,
njegovim
čime su oni sve izazvani. vozi
n j egovim
Uzmimo sledeći
sećanjima
slučaj.
Neko
i se
železnicom. IOn
je zabavljen nekom misli. Odjednom n j egova misao uzima sasvim nov pravac. On Se seti nekog
od
postao potpuno oslobođen
navedenih zabluda. U tome cilju je potrebno d a čovek
zagospodari onim što
na
njega deluje iz spoljašnjeg sveta.
To se mora doterati do toga, da utiske koje čovek �}neće�< da primi, stvarno i ne prima. Takva sposobnost se može razviti volji
samo snažnim unutrašnjim životom. To mora biti u
čovekovoj,
da
da
dopušta
na
njega
deluju samo one
stvari na koje on obraća pažnju. i da se stvarno oslobodi od utisaka k a kojima se on n e okreće po svojoj volji. Ono što i h(eti da vidi, a ono n a šta ne obrati pažnju mora stvarno za njega da ne postoji. Ukoliko življi čovek
i
mora
vidi,
energičniji
postane unutrašnji rad
više postići. - Tajni učenik mora mišljenjo
duše, utoliko
će se to
izbegavati svako nepro
gledanje i slušanje unaokolo.
Za njega
mora po
doživljaja koji j e imao pre više godina, i ovaj se splcte sa njegovim sadašnjim mislima. Ali on sada uopšte nije pri
stojati samo ono, na šta on upravi svoje uho i oko. On mora
da je njegov pogled pao na neku ličnost, koja je bila slična
Ijivim za stvari na koje on n e gleda naročito. On mora biti
metio da j e n j egovo oko bilo upravljeno prema prozoru i ličnosti
nekoj
koja je bila
upletena u ovaj
doživljaj
kojeg
da se vežba da i u najvećoj galami ne mora ništa da čuje, ako on neće da čuje: on mora svoje oko da učini neoset opkoljen
kao
nekim
duševnim
oklopom
za
sve
nesvesne
život on mora u tom pravcu
se on seća. To što je video uopšte mu ne dopire do svesti,
utiske. - I n a sam misaoni
nego
je ta
obratiti naročitu pažnju. On pred sebe stavlja jednu misao,
stvar Hpala n a um sama od sebe<{. Koliko l i se toga u životu
i pokušava da dalje misli samo ono što može sasvim svesno,
samo
njegovo
dejstvo.
Tako
on
veruje
da
mu
dešava na ovakav način. Koliko se u našem životu odigrava
u punoj slobodi d a učlani
stvari, koje smo iskusili ili čitali, a koje čovek nije doveo
on odbij-a. Ako on tu misao hoće da stavi u odnos sa bilo
u tu misao. Proizvoljne pomisli
određenu
kojom drugom, onda treba da se sa pažnjom priseti gde mu
boju; ali on uopšte ne 7..n a. da je to zato što je učitelj koji ga je pre mnogo godina mučio imao kaput te boje. Bez
j e ta druga prišla. - On ide još dalje. Ako na primer ima
u
vezu
brojne utiskuju
sa
svešću.
iluzije u
Na
počivaju
dušu
primer.
na
tim
pre nego što
neko ne
vezama.
podnosi
Mnoge
se
su p r idružcne svesti.
stvari Može
određenu antipatiju prema bilo čemu, on je suzbija i traži da uspostavi svestan odnos prema toj stvari. Na taj se način sve manje mešaju nesvesni elementi u njegov duševni život.
se dogoditi sledeći slučaj. Neko u novinama pročita o smrti
Samo
takvim
neke poznate ličnosti. Onda tvrdi sasvim odlučno. da je on
t.osov
cvet
taj
86
smrlni slučaj već �,juče«
naslutio
iako nije ništa ni čuo
strogim
oblik
samoodgojem
kakav
bi
trebalo
postiže da
ima.
deseto1isni Duševni
10-
život
tajnog učenika mora postati život u pažljiv o s t i , i ono na šLa
87
pažnju on neće ili ne treba da upotrebi, od toga odista mOra da se drži na udaljenosti. - Doda li se tom samood goju meditacija koja odgovara uputstvima duhovne nauke, onda lotosov cvet u oblasti želudačne jamice dolazi do sa zrevanja na pravi1an način, i ono što je kroz ranije prika zane duhoV!l1e čulne organe imalo samo oblik i toplotu, do bija duhovnu svetlost i boju. A kroz to se otkrivaju na primer talenti i sposobnosti duša, snage i :;krivena svojstva u prirodi. Obojena aura živih bića postaje time vidlji va ; ono što j e oko nas objavljuje time svoja duševna svoj stva. - Covek će priznati, da j e upravo u razvoju u toj oblastri potrebna najveća brižljivost, pošto je igra nesvesnih sećanja ovde neizmerno živahna. Kada to ne bi bio slučaj, onda bi mnogi ljudi imali čulo o kome je upravo ovde reč, pošto ono nastaje gotovo odmah, kad čovek odista utiske svojih čula sasvim i potpuno ima u svojoj vlasti tako, da su oni samo više potčinjeni njegovom obraćanju odnosno neobraćanju pažnje. Ono ostaje nedelatno samo za vreme dok moć spoljašnjih čula to duševno čulo održava u stanju prigušenja i tuposti. Teže nego što je obrazovanje ovog opisanog lotosovog cveta j e obrazovanje šestolisnog, koji se nalazi u sredini tela. Jer njegovo obrazovanje mora da se postigne potpunim ovladavanjem čitavog čoveka kroz samosvest, tako da su kod njega telo, duša i duh u potpunoj harmoniji. Ponašanje tela, sklonosti i strasti duše, misli i ideje duha moraju se dovesti u potpun sklad. Telo mora biti toliko oplemenjeno i pročišćeno, da njegovi organi ne nagone ni na što, što sc ne dešava u službi duše i duha. Duša ne treba da preko tela bude gonjena na požude i strasti. koje protivreče čis tom i plemenitom mišljenju. Ali ni duh ne srne da kao ro bovlasnik vlada dušom svojim zapovestima i zakonima, ne go treba duša d a te dužnosti i zapovesti izvršava iz vlastite slobodne sklonosti. Dužnost ne treba da lebdi nad tajnim učerrikom kao nešto čemu se on prilagođava protiv svoje volje, nego kao nešto što on izvršava zato što on to voli. Tajni učenik mora razviti slobodnu dušu, koja stoji u rav noteži između čujnosti i duhovnosti. To on mora dovesti dotle, da se on srne prepustiti svojoj čulnosti, pošto je ona toliko pročišćena, da je izgubila moc du ga privuče dole k sebi. Njemu više ne treba da bude potrebno da obuzdava svoje strasti, pošto one od sebe idu za onim šio je pravedno. Sve dok je nužno da čovek muči sebe, on .ne može biti tajni učenik na nekom određenom stepenu. Vrlina, na koju čovek mora sebe tek da prinudi. za tajno učeništva j e bez vrednosti. Sve dok čovek još ima neku požudu, ona smela 88
učeništvu, pa i onda ako se trudi da joj ne povlađuje. Sve jedno je da li ta požuda više pripada telu ili više duši. Ako neko na pdmer izbegava neko nadražujuće sredstvo, da bi se preči šćavao uzdržavanjem od toga uživanja, onda mu to pomaže sa.mo onda, ako usled toga uzdržavanja nje govo telo ne oseća nikakve tegobe. Ako je takav slučaj. onda to pokazuje da telo žudi za tim nadražajnim sredstvom, pa je to uzdržavanje bez vrednosti. U tom slučaju može baš be-.luslovno biti potrebno da se čovek mora za prvo vreme od reći cilja prema kome je pošao i da čeka da nastanu bolji us lovi - možda tek u jednom drugom životu. Jedno razumno odricanje j e u nekom stanju mnogo veći uspeh, nego nastoja nje na stvari koja se pod datim uslovLma baš ne može po stllći. Staviše, jedno razumno odricanje više unapređu:ie raz voj nego njemu protivno postupanje. Onaj ko je razvio šestolisni lotosov cvet, dolazi do op hođenja sa bićima koja pripadaju višim svetovima. ali samo onda ako se njihovo postojanje pokazuje u svetu duša. Ali tajno školovanje ne preporučuje razvoj toga lotosovog cveta pre nego što je učenik na tom putu daleko odmakao, tako da može svoj duh uzdići II jedan još viši svet. Jer to ula ženje u istinski duhovni svet mora uvek da prati obrazova nje ovih lotosovih cvetava. U protivnom učenik zapada tl pometnju i nesigurnost. On bi doduše naučio da vidi, ali bi mu nedostajala sposobnost da o viđenom rac;uđu.ie na pravilan način. - Već je u tom što se zahteva za obl'azovan;e šestolisnog lotosovog cveta izvesna garancija protiv pomet nje i nepostojanosti. Jer neće biti lako da neko zapadne u tu pometnju ko je postigao potpunu ravnotežu između čul nosti (tela), strasti (duše) i ideje (duha). Tpak je potrebno još nešto više od te gara.ncije. kada usled razvoja toga šes to1isnog lotosovog cveta čoveku postanu zapažljiva bića sa životom i sa samostalnošću, a koja pripadaju jednom svetu koji je skroz različit od sveta njegovih fizičkih čula. Da bi imao sigurnost u tim svetovima, nije mu dovoljno obrazo vanje ovog lotosovog cveta, nego njemu moraju tu da stoje na raspolaganju još viši organi. Potrebno .i e sad da se go vori o razvoju tih još viših organa; tada može biti govora i o drugim lotosovim cvetovima i o organizaciji duševnog tela* sa drugih strana. • •
•
Po se bi se razume, da po smislu reči, izraz »duševno telo�< (kao i poneki drugi izrazi duhovne nauke) sadrži neku protivl'ečnost. Tpak se upotrebljava taj b:raz, pošto vidov i lo saz nanje zapaža nešto, što se u du h o vno m doživljava ta\w. \;;aJ;;o se u fi1Jičkom zapaža telo. •
89
Obrazovanje duševnog tela kako je upravo gore opisa no, omogućuje čoveku opažanje natčulnih pojava. A onaj ko hoće da se odista snađe u tome svetu. ne srne da zastane na tome stepenu razvoja. Sama pokretljivost lotosovih cve tova nije dovoljna. C ovek mora biti u stanju da u punoj svesti samostalno reguliše i vlada kretanjem svojih duhov nih organa. U protivnom on bi spoljašnjim snagama i mo ćima postao lopta za igranje. Ako on to ne treba da postane, onda on mora da stekne sposobnost slušanja takozvane �>unutrašnje reči .. , Da bi se to postiglo nije dovoljno da se razvije samo duševno telo, nego se mora razviti i etersko telo. To je ono fino telo, koje se vidovitom pokazuje kao vrsta dvojnika fizičkog tela. To j e otprilike međustepen iz među telesnosti i duševnog tela.* Ako je čovek obdaren vi dovitim sposobnostima, on može sebi sa punom svešću od sugerisati fizičku telesnost nekog čoveka koji stoji pred njim. To na jednom višem stepenu nije ništa drugo nego vežba pažnje na nekom nižem. Kao što čovek može da od vrati svoju pažnju od nečega što je pred njim, tako da to za njega ne bude tu, tako može vidoviti za svoje opažanje sasvim zbrisati neku fizičku telesnoc;; t , tako da ona za njega postane sasvim pl'ovidna. Ako on to učini prema nekom čoveku koji se nalazi pred njim, onda pred njegovim du ševnim okom ostaje još takozvano etersko telo, osim du ševnog tela koje je veće nego ona dva i koje oba i prožima. Etersko telo je po veličini 1 obliku približno jednako fizič kom telu, tako da ispunjava i otprilike isti prostor, koji zau:oima i ta fizička telesnost. Ono je do krajnosti nežna i fino organizovana tvorevina.·* Njegova osnovna boja ne na lazi se u sedam boja koje sadrži duga. Ko može da njega posmatra, upoznaje jednu boju koja u stvari uopšte ne po stoji za čulno posmatranje. Mogla bi se najbliže uporediti sa bojom mladog breskvinog cveta. Ako čovek hoće da po smatra etersko telo sasvim S3mo za sebe, onda mora za posmatranje izbrisati i pojavu duševnog tela, sličnom vež born pažnje kakva j e opisana ranije. Ako se to ne učini, onda se izgled eterskog tela preinačuje usled duševnog tela koje njega sasw'm prožima. No kod čoveka su delići eterskog tela u stalnom kre tanju. Bezbrojna strujanja se provlače kroz njega na sve '" Uporedi
sofija«.
ovaj prikaz sa opisom
II
autorovoj knjizi »Teo
,.. Molim fizičare d a se ne spotiču na izraz �>etersko telo... . Rečju » eter�< treba da se nagovesti samo tananost tvorevine koja dolazi u obz.jr. F'lizikalnu hipotezu o »eterw< nikako ne treba pomešali sa onim što se ovde navodi.
90
strane, Kroz ta strujanja se održava i reguliše život. Svaka telesnost koja živi ima jedno takvo etersko telo. Njega ima ju i biljke i životinje. Njegovi tragovi su zaista za pažljivog posmatrača primetljivi čak i kod minerala. - Navedena strujanja i kretanja su najpre sasvim nezavisna od čovekove svesli kao što je od čovekove volje nezavisna delatnost srca I sve dok čovek ne pre ili st maka u fizičkoj telesnosti. uzme u svoje ruke svoje obrazovanje u smislu sticanja nat čulnih sposobnosti, ostaje i ta nezavisnost. Jer upravo u tom se i sastoji \/liši razvoj na određenom stepenu, da se strujanjima i kretanjima elel"Skog tela koja su inače ne zavisna od svesti, pridruže i ona koja čovek izaziva na sves tan način. Ako 'je tajno školo vanje napredovalo toliko , da su se počeli kret ati u prethodnim odelj cima označeni lotos ?vi cve� a, sto vodl tovi , onda j e učenik već izveo i ponešto od onog . . stvaranju sasvim određenih struja nja i kreta nja II nJegovo� eterskom telu. Smisao je toga razvoja, da se u predelu fI zičkog srca obrazuje neka vrsta središta, iz koga izlaz� . . strujanja i kretanja u najrazličitijim duhovl1lm bolama l � oblicima. To središte nije u stvarnosti samo tacka, nego sasvim komplikovana tvorevina, jedan čudesan organ. On duhovno svetli i pl'esijava se u najrazličitijim bojama i po kazuje oblike velike pravilnosti, koji mogu brzo da se me njaju. I drugi oblici i strujanja boja teku od oga o�� ana ka delovima ostale teles·nosti pa još i preko nje, prozIma jući i prosvetljujući celo duševno telo. Ali najvažnija od t h strujanja teku prema lotosovim cvetovima. �� a s�. provlace i kroz same njihove pojedine listove i reguhsu njIhovo ok . retanje : onda na vrškovima listova struje napo je da bl sc � izgubile u spoljašnjem prostoru. Ukoliko j e nekI covek raz vijeniji, utoliko je veći opseg kruga u kome se šire ta strujanja. . .� U naročito bliskom odnosu prema prikazanom sredislu nalazi se dvanaestolisni lotosov cvet. Ta struja� ja t�ku ne� posredno u njega. A kroz n j ega teku sk:oz na J ednOJ stran� strujanja prema šesnaestolisnom i dvolIs nom, � � a dru�oJ . (donjoj) strani prema osmo1isno.m, šesto l snom l cetvor� hs . nom lotosovom cvetu. U tom poretku lezI osnov, zbog cega se u tajnom školovanju naročita pažnja mora posvetiti ob . razovanju dvanaestolisnog lotosovog cveta. Ako bl se ovde nešto pogrešilo, onda bi morao nastati nered u celokupno� Iz rečenoga može d� se ocem, obrazovanju ovog aparata. koliko je tajno školovanje osetljivo i intimno � kako �e . tačno mora postupati ako sve treba ela se 1'azvlJe na pn kladan način. Bez daljega je iz ovoga i vidljivo, da samo
�
-
:
�
�
�
-
91
onaj može da govori o uputstvima za obrazovanje natčulnih sposobnosti,
ko
je
sam
na
sebi
iskusio
obrazuje na drugom, i zato je potpuno
II
kao tala sa va
strujanja
ju
i
postaju
vrsta pletiva, koje se kao
neka
neka
mreža
(mrežasta koža) preobražava u granicu čitavog eterskog tela.
takva stru
Dok ono ranije nije imalo nikakvog razgraničenja prema van,
harmoniji sa zakonima j razvo
tako da su te životne struje iz opšteg životnog mora nepo
II
i ulazile, moraju sada ti uticaji izvana prola
jem sveta kome pripada čovek. Stoga su ova uputstva uvek
sredno izlazile
odraz velikih zakona razvoja sveta. Ona se sastoje od
po
ziti kroz tu kožicu. Usled toga postaje čovek osetljiv prema
menutih i sličnih vežbi meditacija i koncentracije, koje prime
tim spoljašnjim životnim strujanjima. Ona mu postaju primet
njene na odgovarajući način imaju opisana dejstva. Duhovni
Ijiva. - Sad je nastao i taj trenutak, d a se ceo sistem struja
učenik
mora
II
izvesnim
prožeti sadržajem tih
vremenima
vežbi, sa
svoju
njima
dušu
potpuno
se takoreći potpuno
i kretanja premesti u središte u predelu srca. To se dešava nastavljanjem
vežbi
koncentracije i
meditacije.
A
time je
obdaren »unutrašnjom
unutrašnje ispuniti. Počinje se na sasvim j ednostavan način, koji je pre svega pogodan da razumno i umno mišljenje
postignut stepen n a kome j e čovek
glave spusti dublje, učini unutrašnjim. Time se to mišljenje
značenje. One na neki način u svom najunutrašnjijem biču
čini slobodnim i nezavisnim o d svih čulnih utisaka i iskus
postaju duhovno čujne; one čoveku govore o svom vlastitom
način sve sakuplja u jednu
reči-«. Sve stvari poprimaju od sada za čoveka jedno novo
tačku,
biću. Označena strujanja stavljaju njega u vezu sa unutraš
koju čovek ima potpuno u svojoj moči. Time se stvara jed no privremeno središte za strujanja eterskog tela. U prvo
njošću sveta kome on pripada. On počinje sadoživljavati ži
vreme to središte još nije u predelu srca, nego u glavi. Vi dovi tom se ono ta,mo pokazuje kao polazna tačka kretanja.
nju nj egovih lotosovih cvetava.
tava. Time se na neki
- Samo takvo
tajno školovanje ima potpun
uspeh koie
vot svoje okoline i može učiniti da ovaj odjekuje u kreta Time čovek stupa u duhovni svet. Ako j e napredovao tako daleko stiče on novo razumevanje za ono što su govo i
evanđelja,
stvara prvo to središte. Kada bi odmah od početka to sre
rili
dište bilo premešteno u predeo srca, onda bi taj novi vido
na primer, na njega sada deluju na jedan novi način. Oni
viti doduše mogao baciti izvestan pogled
ga
II
više svetove, ali
veliki učitelji prostrujavaju
čovečanstva. jednim
Budini
blaženstvom
govori koje
ranije
nije
ni
ne bi mogao steći ispravan uvid u odnos tih viših svetova
slutio. Jer zvuk njihovih reči prati ona kretanja i ritmove,
sa našim čulnim. A to j e za ljude na savremenom stepenu
koje je on sada sam u sebi obrazovao. On sada može nepo
razvoja sveta jedna bezuslovna nužnost. Vidoviti ne srne da
sredno znati d a jedan takav čovek kao Buda ili pisci evan
on mora
postane zanesenjak ;
da zadrži
čvrsto tlo pod
no
gama. To središte način
II
glavi
če zatim,
ako se na odgovara.iuči
učvrstilo biti premešteno naniže, i
to u predeo grk
ljana. To se postiže daljim primenama vežbi koncentracije.
objave nego one koje su
njima
navirale od najunutrašnjijeg biča tih stvari . - Ovde treba skrenuti pažnju n a jednu činjenicu, koja je dobro razum ljiva samo iz prethodnog. Coveku našeg savremenog stepena obrazovanja su sva�ako
neshvatljiva mnoga ponavljanja
u
predela. Ona rasvetljavaj u duševni prostor u čovekovoj oko
mu on rado miruje sa svojim unutrašnjim čulom. J er ona od
lini.
govaraju izvesnim pokretima ritmičke vrste u eterskom telu.
k,retanja
eterskog
tela
iz
izgovaraju svoje
Budinim govorima. Tajnom učeniku ona postaju nešto, na če
okarakterisana
zrače
đelja ne
toga
Tada
Dalje vežbanje osposobljava tajnog učenika da sam od
Predanost njima
u
potpunom unutrašnjem
miru
izaziva
i
ređuje položaj svog eterskog tela. Ranije je taj položaj za
sazvučje sa takvim kretanj ima. A pošto su ta kretanja od
visio od snaga koje dolaze spolja i proizlaze iz [izičke teles
raz određenih svetskih ritmova, koji takođe u izvesnim tač
nosti . Kroz dalji razvoj biva čovek u stanju da etersko telo
kama predstavljaju ponavljanje i pravilno vračanje k a ra
okreće n a sve strane. Tu sposobnost izazivaju strujanja koja teku otprilike duž obe ruke i svoje središte imaju u dvo
•
pošli
tome, što se te struje na najtananiji način prepliću i račva
treba
učenik izvodi to što mu je tim uputstvima
i kretanja, koja su
otuda
prilici da sazna,
propisano, onda on dovodi svoje etersko telo janja
bi
tim putem duž ruku. - Jedna druga posledica se sastoji u
što
da li njegova uputstva vode sasvim ispravnim rezultatima. Kad tajni
cvetu, da
da
sve II
lotosovo m
nijem,
onda se čovek
slušanjem Bude
na
taj
način uživ
ljava u vezu sa tajnama sveta .
lisnom lotosovom cvetu u predelu očiju. Sve to nastaje usled
U duhovnoj nauci se govori o četiri svojstva koja čo
toga što se zračenja koja polaze od grkljana pretvaraju u
vek mora da stekne na takozvanoj stazi proveravanja da bi
kružne oblike, od kojih izvestan broj prelazi ka dvo1isnom
se uzdigao d o višeg saznanja. Prvo od njih je sposobnost
92
u
93
•
mislima razdvojiti zbilju od privida, istinu od golog mnenja. Drugo svojstvo je pravilno ocenjivanje zbilje i stvarnoga II vec odnosu prema privid u. Treća sposobnost se sastOjI II prethodnom delu ovog poglavlja pomenutom - izvrša II vanju onih šest svojstava: kontroli misli, kontrqli postupaka, istrajnosti, trpeljivosti, veri i postojanosti. Cetvrto je ljubav prema unutrašnjoj slobodi. Neko čisto razumno shvatanje onoga što sadrže ta svoj stva uopšte ne koristi. Ona moraju biti tako prisajedinjena duši da zasnivaju unutrašnju naviku. Uzmimo primera radi prvo svojstvo : razlikovanje zbilje od privida. C� vek n:or� . da se školuje da kod svake stvari koja se pred nJIm pOJaVI, sasvim kao na po sebi razumljiv način pravi razliku između onoga što je nebitno i onoga što ima značaja. Covek može tako da se školuje samo ako u potpunom miru i strpljenju pri svojim posmatranjima spoljašnjeg sveta stalno nanovo vrši pokušaje u tom smislu. Na kraju na prirodan način taj pogled ostaje vezan za zbilju upravo tako kao što se ranije zaustavlj ao na nebitnome. >�Sve prolazno je samo jedno upo ređenje<< : ta istina postaje po sebi razumljivo ubeđenje duše. A tako će se postupati i sa ostala navedena četiri svojstva. Pod uticajem te četiri navike duše, preobražava se u stvari to fino etersko telo čoveka. Onim prvim, »razlikova njem zbilje od privida.� stvara se to označeno središte u glavi i priprema se ono II grkljanu. Za stvarno obrazovanje su tada svakako potrebne vežbe koncentracije o kojima je govoreno ranije. One obrazuju, a te četiri navike dovode do zrelosti. - Ako je pripremljeno središte u predelu grkljana, onda se postiže ono naznačeno slobodno vladanje eterskim telom i njegovo oblačenje i ograničavanje mrežastim pleti vom pomoću pravilnog ocenjivanja zbilje u odnosu prema nebitnom prividu. Ako čovek dospe do takvog ocenjivanja, onda mu postepeno postaju primetne duhovne činjenice. Ali on ne treba da veruje, da treba izvršavati samo postupke koji se pred nekim razumnim procenjivanjem pojavljuju kao značajni. Svaki najbeznačajniji postupak, svaki mali zahvat ruke ima u sebi nešto značajno u velikom domaćinstvu sve mira i radi se samo o tome da se ima svest o tome značaju. N e radi se o potcenjivanju nego o pravilnom procenjivanju svakodnevnih poslova u životu. - O šest vrlina od kojih je sastavljeno treće svojstvo već smo govorili. One su II vezi sa obrazovanjem dvanaestolisnog lotosovog cveta u predelu srca. Prema njemu mora, kako je pokazano, da bude u stvari vođena životna struja eterskog tela. Cetvrto svojstvo : žullenje ka oslobođenju služi onda tome, da se eterski organ u blizini srca dovede do sazrevanja. Ako to svojstvo postane • •
•
-
94
navika duše, onda se čovek oslobad�l od svega što zavisi samo od sposobnosti njegove lične prirode. On prestaje da stvari posmatra samo sa svojeg posebnog stajališta. Nestaju granice njegovog uskog samog-sebe koje ga okivaju za to stajalište. Tajne duhovnog sveta stiču pristup u njegovu unu trašnjost. To je to oslobođenje. Jer ovi okovi prinuđuju čo veka da stvari i biča vidi tako, kako odgovara njegovom ličnom načinu. Tajni učenik mora postati nezavisan, slobodan od posmatranja stvari na taj ličan način. Iz ovoga se vidi da propisi koji proizlaze iz duhovne nauke deluju presudno duboko u najunutrašnjiju prirodu čoveka. A propisi o ta četiri navedena svojstva jesu takvi. Oni se nalaze u jednom ili drugom obliku II svim pogledima n a svet, koji računaju s a duhovnim svetom. Osnivači takvih pogleda na svet nisu takve propise ljudima dali iz nekog tamnog osećanja. Oni su to učinili upravo zbog toga što su bili veliki posvećeni. Svoje moralne propise su oni formirali iz toga saznanja. Oni su znali kako ovi deluju na tu finiju prirodu čoveka, pa su hteli da njihovi sledbenici tu finiju prirodu postepeno obrazuju. 2iveti u smislu takvih pogleda na svet, znači raditi na svom vlastitom duhovnom usavrša vanju. A samo ako čovek to čini služi on toj celini sveta. Sebe usavršavati nije nikako sebičnost. Jer nesavršeni čovek j e takođe i nesavršeni sluga čovečanstva i sveta. Covek služi celini utoliko bolje, ukoliko je sam savršeniji. Ovde važi : »Ako ruža sama sebe ukrašava, ukrašava ona takođe i vrt.,� Osnivači značajnijih pogleda na svet jesu stoga veliki posvećeni. Ono što dolazi od njih, teče u ljudske duše. A na taj način sa čovečanstvom napreduje i ceo svet. N a tom razvojnom procesu čovečanstva su posvećeni radili sasvim svesno. Sadržaj njihovih uputstava je razumljiv samo ako čovek uzme u obzir, da je on crpen iz poznavanja duboke najunutrašnjije prirode čovekove. Posvećeni su bili veliki znalci i iz svojih saznanja su oni te ideale utiskivali čove ćanstvu. Covek se tim vođama približava ako se u svom vIa.. stitom razvoju uzdigne do njihovih visina. A k o je u nekom čoveku obrazovanje eterskog tela po čelo na način kako je u prethodnom opisano, onda mu se otvara jedan sasvim novi život. I on mora tajnim školova njem u pravo vreme dobiti razjašnjenja, koja ga osposob ljavaju da se snađe u tome novom životu. On, na primer, pomoću šesnaestolisnog lotosovog cveta vidi duhovno likove jednog višeg sveta. Sada on mora sebi da objasni, kako se ti likovi razlikuju, prema tome kako ih prouzrokuju ovi ili oni predmeti ili bića. Prvo n a šta on može da obrati pažnju,
95
to je da on može na jednu određenu vrstu ovih likova svojim vlastitim mislima i osecajima vršiti snažan uticaj, a na dru ge baš nikakav ili samo u sasvim neznatnoj meri. Jedna vrst.y, figura menja se odmah kada posmatrač pri njihovom nastu panjl:l ima misao: �.to je lepo��, a onda ako u toku gledanja tu misao menja u ovu: »to je korisno�<. - Ovo svojstvo ima ju naročito likovi koji potiču od minerala ili predmeta izra đenih na veštački nači n ; njih menja svaka misao ili svako osećanje sa kojim posmatrač izlazi u susret. U manjoj meri se to dešava već kod likova koji pripadaju biljkama ; a još manje se to dešava kod likova koji odgovaraju životinjama. I ovi su likovi pokretni i puni života. Ali ova pokretljiv05t samo delimično potiče od uticaja čovečijih 'misli i osećaja ; drugim delom utiču na njih uzroci na koje čovek nema ni kakvih uticaja. A sad se u celom tom svetu likov;) pojavIju . je takva vrsta oblika, koji su u prvo vreme skoro potpuno izuzeti od uticaja sa strane samog čoveka. Tajni učenik može da se uveri u to, da ti likovi ne potiču ni od minerala, niti su izrađeni veštački, a nisu ni od biljaka ni od životinja. U tom slučaju, da bi mu bilo sasvim jasno, on sad mora posmatrati one likove o kojima on može znati, da njih pro· uzrokuju osećanja, nagoni, strasti i tako dalje drugih ljudi. Ali u odnosu na te likove on može da nađe, da njegove vlastite misli i osećaj i još uvek imaju uticaj, iako je ovaj relativno mali. Unutar toga sveta likova uvek postoji neki ostatak, na koji je taj uticaj beskrajno mali. - Upravo taj ostatak obrazuje u početku puta tajnog učenika čak vrlo veliki deo onoga što on uopšte vidi. Prirodu toga dela on može sebi da objasni samo ako posmatra samog sebe. Tu on nalazi oblike koje je prouzrokovao on sam. Ono što on sam čini, želi i tako dalje, to dolazi do izražaja u tim likovi ma. Neki nagon koji je u njemu, neka žudnja koju on ima, neka namera koju on neguje i tako dalje: sve se to po kazuje u takvim likovima. Staviše, ceo njegov karakter se otiskuje u nekom takvom svetu likova. Time čovek može svojim svesnim mislima i osećanjima da izvrši uticaj na sve likove koji ne potiču od njega samog; ali na one figure, na koje je on delovao svojim vlastitim bićem u višem svetu, on više nema nikakvog uticaja odmah pošto ih je on stvorio. Iz rečenoga sad takođe proizlazi, da se u tom višem gledanju čovekova unutrašnjost, vlastiti svet nagona, žudnji i pred stava, pokazuje u spoljašnjim figurama isto onako kao i dru gi predmeti i bića. Za više saznanje taj unutrašnji svet po staje deo spoljašnjeg sveta. Kao kada bi u fizičkom svetu čovek bio sa svih strana okružen ogledalima i mogao da posmatra svoj telesni lik, tako mu se u nekom višem sveht duševno biće čoveka pokazuje kao ogledaina slika.
96
Na tom slepenu razvoja je za tajnog učenika nastupio trenutak II kome on savl�dava onu iluziju koja proizlazi i7lične ograničenosti. On sada rmože ono što je II njegovoj lič nosti da posmatra kao spoljašnji svet, onako kako je ranije kao spoljašnji svet posmatrao ono što je delovalo na njego va čula. Pomoću tog iskustva on postepeno uči da sa sobom postupa tako, kako je ranije postupao sa bićima oko sebe. Kada bi čovekov pogled u ovaj duhovni svet bio otvo ren pre nego što bi bio dovoljno pripremljen na njegovo biće, onda bi on u prvo vreme zastao pred okarakterisanom slikom svoje vlastite duše kao pred nekom zagonetkom. Li kovi njegovih vlastitih nagona i strasti tu ga susreću u ob licima koje on oseća kao životinjske ili - ređe - i kao ljudske. Doduše ti životinjski 1ikovi toga sveta nikada nisu sasvim isti sa onima fizičkoga sveta, ali ipak imaju neku udaljenu sličnost. Neuvežbani posmatrači bi ih zbilja mogli smatrati jednakim. - Covek mora sada, kada stupa u taj svet, da usvoji sasvim novu vrstu rasuđivanja. Jer ne uzi majući u obzir to što se stvari koje stvarno pripadaju ljud skoj unutrašnjosti pojavljuju kao spoljašnji svet, one se po javljuju još i kao ogledaina slika onoga što one u stvari jesu. Ako čovek, na primer, ugleda tu neki broj onda ga kao ogledalnu sliku mora čitati obrnuto; 265 na primer znači ovde uistinu 562. Neku loptu čovek vidi tako, kao da je Ll njenom središtu. Covek onda ima taj unutrašnji izgled tek da prevede na pravilan način. Ali i duševna svojstva se po javljuju kao ogledaine slike. Neka želja, koja se odnosi na nešto spoljašnje, pojavljuje se u liku koji se pokreće prema samom onom k o želi. Strasti koje imaju sedište u čovekovoj nižoj prirodi, mogu poprimiti oblik životinja ili sličnih li kova, koji navaljuju na tog čoveka. U stvarnosti te strasti zaista streme napolje, one traže predmet svog zadovoljenja u spoljašnjem svetu. Međutim to traženje napolje se u og ledaInoj slici predstavlja kao napad na nosioca te strasti. Ako je tajni učenik. pre nego što se uzdigao do višeg gledanja mirnim, stvarnim samoposmatranjem sam upoznao svoja svojstva, onda će on i u trenutku kada njegova unu trašnjost istupi prema njemu u spoljašnjoj ogledalnoj slici, naći hrabrost i snagu da se ponaša na pravilan način. Ljudi koji takvim samoispitivanjem nisu dovoljno upoznali vlas titu unutrašnjost, neće u ogledalnoj slici prepoznati sebe i smatraće nju tad za tuđu stvarnost. A njih će i poplašiti to što vide, i reči će sebi, pošto tu stvar neće moći da izdrže, da je sve to samo proizvod fantazije, da to ne može da vodi ničemu. U oba slučaja bi sam čovek, usled svog nezrelog postizanja izvesnog stepena razvoja, bio sudbonosna smetnja vlastitom višem obrazovanju. 97
Neophodno je potrebno da tajni učenik prođe kroz duhovno gledanje svoje vlastite duše, da bi prodirao ka vi šem. Jer ipak on u vlastitom samom-sebi ima ono duhovno -duševno o čemu on može najbolje da rasuđuje. Ako je on prethodno stekao čestito znanje o svojoj ličnosti u fizičkom svetu i ako mu u susret prvo iziđe sliJ.;;a te ličnosti u višem svetu, onda on može da upoređuje jedno i drugo. On može to više dovesti u vezu sa nečim njemu poznatim, i tako može poći od jednog čvrstog uporišta. Ako bi naprotiv pred njega stupilo još i više drugih duhovnih biča, on u prvo vreme ne bi bio II stanju da o njihovim svojstvenostima i suštini sebi pruži bilo kakvo razjašnjenje. On bi uskoro osetio kako mu nestaje tlo ispod nogu. Stoga se nikako ne može dovoljno često naglasiti, da je siguran pristup višem svetu onaj, koji vodi preko temeljnog znanja i rasuđivanja o vlastitom biću. Dakle to što čovek na svome putu za viši svet prvo susreće, jesu duhovne slike. Jer ta stvarnost koja odgovara ovim slikama i jeste u njemu samom. Stoga tajni učenik mora biti zreo da na tom prvom stepenu ne traži grube realnosti, nego da te slike posmatra kao ono pravo. A II tom svetu slika on uskoro upoznaje nešto novo. Njegovo niže samo-sebe se nalazi pred njim samo kao ogledaIna slika ; ali u sredini u toj ogledalnoj slici se pojavljuje prava stvar nost onog višeg samog-sebe. Iz slike niže ličnosti je vidljiv lik onog duhovnoga ja. I tek iz ovoga .se predu niti prema drugim višim duhovnim stvarnostima. I onda je došlo vreme da se upozna dvolisni lotosov cvet u predelu očiju. Ako on započne po sebi da se kreće, onda nalazi čovek mogućnosti da svoje više ja stavi u vezu sa nadređenim duhovnim bićima. Struje koje teku od ovog lotosovog cveta, kreću se prema višim stvarnostima tako, da su čoveku potpuno svesna odgovarajuća kretanja. Kao što svetlost čini oku fizičke predmete vidljivim, tako ta stru janja čine vidljivim duhovna bića viših svetova. Pomoću uronjavanja u predstave koje proizlaze iz du hovne nauke, a koje sadrže osnovne istine, uči učenik da pokreće i diriguje strujanjima očnog lotosovog cveta. Na ovom stepenu razvoja se sasvim naročito pokazuje šta je zdravo rasuđivanje i bistro logičko školovanje. Mora se samo razmisliti o tome da se tu više samo-sebe, koje je:: do tada kao u klici nesvesno dremalo u čoveku, rađa u sves nom postojanju. Ne radi se recimo samo u slikovItom, nego II sasvim stvarnom smislu, radi se o jednom rođenju u du hovnom svetu. I to rođeno biće, to više samo-sebe, mora na svet doći sa svim potrebnim organima i sklonostima, ako 98
•
treba da bude sposobno za livot. Kao što priroda mora da se stara da dete na svet dođe sa dobro obrazovanim ušima . . ča og nek a voj raz g tito vlas oni zak raju mo o se tak a, i očim veka brinuti da njegovo više samo-sebe stupi u postojanje sa potrebnim sposobnostima. A ti zakoni koj i sam i vrše ob� razavan je viši h organa tog duha nisu drugi, nego zdravl zakoni uma i morala fizičkoga sveta. Kao što u majčinom krilu sazreva dete, tako li fizičkom samom-sebe sazreva ovaj duhovni čovek. Zdravlje deteta zavisi od normalne delat nos ti prirodnih zakona u majčinom kril u. Zdravlje ovog du hovnog čoveka je na sličan nač in uslovljeno zakonima obič nog razuma i u fizičkom životu delatnag uma. Nik o ne mOle roditi neko zdravo više samo-sebe, ko u fizičkome svetu ne živi i ne misli zdravo. Prirodni i umu saobrazan život jesu osnove svakog pravog razvitka duh a. - Kao što dete u maj činom krilu već živi prema prirodnim snagama koje posle rođenja zapaža svojim čulnim organima, tako čovekovo više samo-sebe živi prema zakonima duhovnog sveta već za vre me fizičkog postoj anja . I kao što dete iz jednog tamnog ži votnog osećanja prima u sebe te odgovarajuće snage, tako to može čovek sa ovim snagama duhovnog sveta, pre nego šlo se rodi njegovo više samo-sebe. Staviše, on to mora činiti, ako ovo poslednje treba da dođe na svet kao potpuno razvijeno biće. N e bi bilo pravilno kada bi neko kaza o: ja ne mogu učenja duhovne nauke primiti pre nego što ja sam progledam. Jer bez udubljivanja u duhovno istraživanje on uopšte ne može doći do pravog višeg sazn anja . On bi bio tada u istom položaju kao kada bi dete II majčinom krilu oklevalo da upotrebi snage koje mu prilaze kroz majku i htelo da čeka dok ne bud e u mogućnosti da ih pribavi samo. Kao što začetak deteta u osećanju života doživljava ispravnost onoga što mu se pruža, tako čovek koji nije vido vit može da doživi istinu ovih učenja duhovne nauk e. PO stoji jedan uvid u ta učenja izgrađen na osećanju istine i na bistrom, zdravom i svestranom rasuđivanju uma i onda ako čovek još ne vidi duhovne stvari. Covek mora ta mis tička saznanja prvo učiti i sebe upravo kroz to učenje pri premiti za ovo gledanje. Covek koji bi došao do gledanja pre nego što je u tom smislu učio, bio bi sličan detetu, koje je doduše rođeno sa očima i _ušima, ali bez mozga. Pred njim bi se širio čitav svet boja i zvukova ; ali ono sa tim ne bi ništa moglo početi. Dakle ono što je čoveku prethodno jasno kroz osećanje istine, kroz razum i um, to postaje na označenom stepenu tajnog školovanja vlastiti doživlja j. Tada on ima neposredno znanje o svome višem samom-sebi. I on uči i upoznaje, da 99
je to više samo-sebe u vezi sa duhovnim bićima više vrste i d a sa njima obrazuje j edno jedinstvo. Dakle on vidi kako j � poreklo tog nižeg samog-sebe iz jednog višeg sveta. I njemu se pokazuje da njegova viša priroda nadživljuje nižu. Sada on �ože sam da razlikuje ono svoje prolazno od onoga sv oga trajnoga. To ne znači ništa drugo, nego da se on iz vla . S:ltog ��edanja �či ra �umevanju učenja ° utelovljenju (in � k �rn �cIJl) tog vlseg samog-sebe II jedno niže. Njemu sada biva Jasn o, da j � on u jedn �j višoj duhovnoj vezi, da su nje . � ova svoJstva, nJ � ova sudbma posledica te veze. On upozna ", karmu. On uviđa da j e njegovo niže J : zakon svoga Zivota, �a�o-sebe, onakvo kakvo ispunjava svoje savremeno posto JanJe, samo jedan lik koji može uzeti njegovo' više biće. I on uočava pred sob�m mogućnost da na sebi radi iz svoga višeg � samog-sebe da bl postao savršeniji i uvek savršeniji. Od tada on može da uočava i velike razlike između ljudi s obzirom na ? jihove stepene savršenosti. 'O n opaža da ima ljudi koji stoje Iznad njega, koji su već postigli stupnjeve koji se još nalaze pred njim. On uviđa da učenja i dela takvih ljudi potiču od nadahnuća iz j ednog višeg sveta, Sve to on ima da zahvali svo.m prvom vlastitom pogledu u taj viši svet. Ono što se naziva »veliki posvećeni čovečanstva«, sada počinje za njega da bude činjenica, Ovo su darovi za koje tajni učenik zahvaljuje tom ste penu svog razvoj a : uvid II svoje samo-sebe, u učenje o llte lovljenju ili inkarn � ciji toga višeg samog-sebe u jedno niže, u zakon po kome Je život u fizičkom svetu uređen prema duhovnim zavisnostima - zakon karme, te konačno u po stojanje velikih posvećnih. Stoga se i kaže nekom učeniku koji je postigao taj ste pen da je kod njega potpuno nestala sumnja. Ako je on :. r�m� e �ogao da stekne neku na osnovu uma i zdravog miš �Je�J � Izgrađenu .veru, sada mesto te vere stupa puno znanje w l melm pokoleblJivo uviđanje. Religije su u svojim ceremonijama, sakramentima i ri tualima dale spoljašnje vidljive odraze viših duhovnih zbi v��ja i bića. To može da odriče samo onaj ko još nije pro VIdeo dubine velikih religija. Ali onaj, ko sam gleda u tu d �h �Vfo1u stvarnost, razumeće i veliko značenje onih spolja vldlJl.v�h postupa �a. Za njega će onda sama ta religiozna služ ba bIh odraz njegovog saobraćaja sa duhovno nadređenim svetom. Vidljivo je na koji je način tajni učenik, postizanjem . toga stepena razvoJa postao stvarno novi čovek. On može sada postepeno ��zre."ati za to, d a pomoću strujanja svoga eterskoga tela dlf1guJe pravim višim elementom života i da . time postigne visoku slobodu prema svojoj fizičkoj telesnost.i . 100
VII. POGLA VLJE
PROMENE U ZIVOTU SANJANJA TAJNOG UCENIKA
•
Nagoveštaj, da je tajni učenik postigao ili da će ipak us koro postići u prethodnoj glavi opisani stepen razvoja, jeste promena koja se dešava u nj egovom životu sanjanja. Ranije su mu snovi bili zbrkani i proizvoljni. Sada počinju poprimati pravilan karakter. Njihove slike postaju s puno smisla po vezane, kao i predstave svakidašnjeg života. U njima je moguće upoznati zakon, uzrok i posledicu. Menja se takođe i sadržaj tih snova. Dok su se ranije mogli opažati samo odjeci dnevnog života, preob1ikovani utisci okoline ili stanja vlastite telesnosti, sada se pojavljuju slike iz jednog sveta koji je ranije bio čoveku nepoznat, Razume se, u početku se zadržava op šti karakter života sanjanja, u toj lneri, što se sanjanje od budnog predstavljanja razlikuje po tome što ono II simbolima daje ono što hoće da izrazi. Pažljivom po smatraču života sanjanja ne može izmaći ta simboličnost. Covek, n a primer, sanja da je uhvatio neku ružnu životinju i u ruci ima neprijatan osećaj. Probudi se i primeti da je rukom uhvatio kraj krevetskog pokrivača. Opažaj se dakle ne izražava neizmenjen, nego preko okarakterisanog simbola. - Ili čovek sanja da beži pred nekim goniocem, oseća pri tom strah. Prilikom probuđenja se pokaže da je za vreme spavanja imao lupanje srca. Stomak napunjen teško svar ljivom hranom, izaziva zastrašujuće slike snova. Takođe se i događaji u okolini usnulog čoveka ogledaju u snu kao simboli. Kucanje sata može izazvati sliku čete vojnika, kOJI marširaju uz lupanje doboša. Pad stolice može biti uzrok čitave jedne drame, u kojoj se udar odražava kao pucanj i tako dalje. - Taj simbolski način izražavanja ima sad i sre deno sanjanje čoveka čije etersko telo počinje da se razvija, Ali ono prestaje da odražava samo činjenice fizičke okoline i vlastitog čulnog tela. Kao što pravilni postaju oni snovi koji svoj uzrok imaju u opisanim stvarima, tako se tu me šaju i takve slike snova koje su izraz stvari i odnosa jed nog drugog sveta. Tu se prvo stiču iskustva koja su nepri. stupačna običnoj dnevnoj svesti. - Ali nikako se ne srne verovati da ijedan pravi mističar te stvari, koje na taj načir1 sneno doživi, uzima već kao podlogu za bilo kakva merodav na saopštenja nekog višeg sveta. Takve doživljaje sanjanja čovek ima da smatra samo kao prvi znak nekog višeg raz voja. - Uskoro nastaje i sledeća posledica te činjenice. Slike snova tajnog učenika nisu više kao ranije nezavisne od up ravljanja razboritim razumom ; ovaj njih ureduje i po redu 101
pregleda, kao što to čini i sa predstavama i osećanjima budne svesti. Postepeno, upravo sve više nestaje razlika iz među te svesti sanjanja i ovog stanja budnoće. Onaj ko sanja u punom smislu reči je za vreme života sanjanja bu dan; to znači, on se oseća kao gospodar i vođa svojih sli kastih predstava. Za vreme sanjanja nalazi se čovek stvarno u jednom svetu koji j e različit od sveta njegovih fizičkih čula. Samo, čovek sa nerazvijenim duhovnim organima nije u stanju da sebi o tom svetu obrazuje bilo kakve druge osim na značenih zbrkanih predstava. Taj svet za njega postoji samo toliko, koliko bi čulni svet postojao za jedno biće koje II najboljem slučaju ima sasvim početne zametke očiju. Zato čovek u tome svetu ne može ni videti ništa drugo, nego paslike i odraze običnog života. A njih može u sanjanju da vidi usled toga, što njegova duša kao slike sama svoja dnev� na opažanja uslikava u tkivo iz kojeg se sastoji onaj drugi svet. Coveku treba da je jasno, da on pored svog običnog svesnog dnevnog života ima još jedan drugi, nesvesni život, koji vodi u označenom drugom svetu. Sve što opaža i misli, ukopava on u otiscima u taj svet. Te otiske on može da vidi upravo samo ako su razvijeni lotosovi cvetovi. Ali kod sva kog čoveka uvek postoje izvesni oskudni zameci lotosovih cvetova. Za vreme dnevne svesti on ne može ništa da opaža pomoću njih, pošto su ti utisci za njega sasvim slabi. Raz lozi za to su slični onima usled kojih se danju ne mogu vi deti zvezde. Za opažanja se one ne pojavljuju zbog sunčane svetlosti koja moćno deluje. Tako i ti slabi duhovni utisci, u odnosu na moćne utiske rizičkih čula ne dolaze do izraza, Kada su vrata spoljašnjim čulima zatvorena u spavanju, onda ti utisci zbrkano zasvetle. Onda onaj ko sanja prime ćuje iskustva stečena u jednom drugom svetu. Ali, kao što je rečeno, u početku ta iskustva nisu ništa drugo nego ono sto je samo to na fiz,ička čula vezano predstavljanje utisnulo II duhovni svet. - Tek razvijeni lotosovi cvetovi omogućuju da se tamo ocrtaju objave koje ne pripadaju fizičkom sve Lu. A s razvijenim eterskim telom nastaje onda puno zna nje o tim ocrtavanj ima koja potiču iz drugih svetova. - Time je započet saobraćaj čoveka II jednom višem svetu. I čovek mora sada - pomoću uputstava tajnog školovanja - da najpre postigne nešto dvojako. Na prvom mestu mo ra mu hiti moguće da sasvim potpuno kao u bdenju opaža i u sanjanju učinjena posmatranja. Ako je to postigao, onda će on biti doveden do toga da ista ta opažanja vrši i za vreme običnog budnog stanja. Njegova pažnja upravljena na duhovne utiske se jednostavno ureduje tako, da ii utisci 102
naspram fizičkih više ne moraju da nestanu, nego ih on mo že neprestano imati pored njih i sa njima. Ako je tajni učenik stekao tu sposobnost, onda se pred nj egovim duhovnim okom upravo pojavljuje nešto od one slike, koja je opisana u prethodnoj glavi. On od tada može da opaža ono što se nalazi u duhovnom svetu kao uzrok za to fizičko. I on može pre svega da II ovom svetu upozna svo je više samo-sebe. - Njegov j e sledeći zadatak da na iz vestan način Ul'aste u to više samo-sebe; to znači, da ga stvarno smatra kao svoje pravo biće i da se prema njemu ponaša na odgovarajući način. Sada on sve više stiče pred stavu i živo osećanje o tome da je njegovo fizičko telo i ono što je ranije nazivao svoji'm » j a.� samo oruđe višega ja. On stiče osećaj prema nižem samom-sebe onakav kakav čo vek ograničen na čulni svet ima prema nekom alatu ili vo zilu kojim se služi. Kao što čovek vozilo kojim se vozi ne smatra svojim ...ja« i pored toga što kaže: ...Ja se vozim« kao i »Ja idem«, tako razvijen čovek kada kaže »Ja ulazim kroz vrata�� ima zapravo predstavu : »Ja unosim svoje telo kroz vrata��. Samo, to za njega mora biti tako po sebi razum ljiv pojam, da on ni u jednom trenutku ne izgubi čvrsto tlo fizičkog sveta, da usled toga nikada ne nastane osećanje otu đenja od čulnog sveta. Tajni učenik ne srne postati zanese njak, sanjar ili fantasta ; on ne srne kroz višu svest svoj život u fizičkom svetu osiromašiti, nego obogatiti, onako kako ga obogaćuje onaj, ko umesto svojih nogu upotrebljava železnicu da bi prešao neki put. Ako j e tajni učenik postigao takav život u svom višem Ja, onda - ili štaviše, već za vreme sticanja te više svesti njemu postaje jasno, kako on tu duhovnu snagu opažanja može pl'obuditi u postojanje u onom organu koji je stvoren u predelu srca, i da j e vodi pomoću strujanja okaraktel'isa nih u prethodnom poglavlju. Ta snaga opažanja je jedan elemenat više tvarnosti, koji polazi og označenog organa i sijajućom lepotom struji kroz lotosove cvetove koji se po-o kreću, a takođe i kroz druge kanale izobraženog eterskog tela. On zrači odavde napolje u okolni duhovni svet i čini ga du hovno vidljivim, kao što sunčeva svetlost čini fizički vidlji vim predmete kada na njih pada spolja. Kako se ta snaga opažanja proizvodi u organu srca, to može samo postepeno da se razume pri samom tom obrazovanJu. Covek može jasno kao predmete i bića opažati duhovni svet upravo tek kada na takav način uzmogne okarakteri sani organ opažanja slati kroz svoje etersko telo i prema •
•
:103
spoljašnjem svetu, te time osvetliti predmete. - Iz toga se vidi da potpuna svest o nekom predmetu duhovnog sveta može nastati samo ako čovek sam na njega baci tu duhovnu svetlost. Uistinu »Ja« koje proizvodi taj organ zapažanja, uopšte ne stanuje u ljudskom fizičkom telu nego - kako j e pokazano - izvan njega. Organ srca je samo ono mesto na kome čovek od spolja zapali taj duhovni organ svetlosti Kada ga on ne bi zapalio ovde, nego na nekom drugom mestu, onda duhovna zapažanja izvedena pomoću njega ne bi imala nikakve veze sa fizičkim svetom. Međutim čovek čak treba sve više duhovno da dovodi u vezu upravo sa fizičkim sve tom i da k,roz sebe pušta da ono deluje na taj svet. Organ srca je upravo ono pomoću čega više ja svoje samo-sebe čini svojim oruđem i iz čega se ono ovim služi. No osećaj koji ima razvijeni čovek prema stvarima duhovnog sveta jeste drugačiji nego osećaj čulnog čoveka prema fizičkom svetu. Ovaj se oseća na nekom mestu čulnog sveta i za njega su zapaženi predmeti >�izvan njega��. Duhov no razvijen čovek, naprotiv, oseća se sa duhovnim predme tom svog zapažanja kao sjedinjen, kao u njegovoj ..unutraš njosti«. On u stvari II duhovnom prostoru putuje od mesta do mesta. Zato se on II jeziku tajne nauke naziva i »putnik«. On u početku nije nigde kod kuće. - Kada bi on ostao kod samog tog putovanja, onda ne bi mogao II duhovnom pro storu stvarno da odredi nijedan predmet. Kao što se neki predmet ili mesto u fizičkom prostoru određuju tako što se polazi od neke određene tačke, tako mora to da bude i kod tog dohvaćenog drugog sveta. I tu treba bilo gde potražiti neko mesto koje se prvo istraži sasvim precizno i za sebe duhovno prisvoji. U tom mestu mora sebi čovek da zasnuje duhovni zavičaj i onda sve drugo stavi II neki odnos prema tome zavičaju. I čovek koji živi u fizičkom svetu vidi sve tako kako mu to određuju predstave njegovog fizičkog zavi čaja. Jedan čovek iz Berlina i nehotice opisuje London dru gačije nego Parižanin. Samo sa duhovnim zavičajem je ipak drugačije nego sa fizičkim. Fizički je čovek rođen bez svo jeg sudelovanja, II njemu je on za vreme mladosti instiktivno primio niz predstava kojima se nadalje sve nesvojevoljno osvetljava. Ali duhovni zavičaj je čovek sam za sebe obra zovao sa punom svešću. Stoga polazeći od njega, rasuđujE;; čovek i sa punom jasnom slobodom. - To obrazovanje j ed nog duhovnog zavičaja naziva se u jeziku duhovne nauke »sagraditi kolibu�<. Duhovno gledanje na tom stepenu proteže se u prvo vreme na duhovne odraze fizičkog sveta. ukoliko se ti odrazi . nalaze u takozvanom astralnom svetu. U lom svetu se na104
lazi sve ono što je po svome biću jednako čovekovim nago nima, osećanjima, žudnjama i strastima. Jer svima čulnim stvarima koje okružuju čoveka pripadaju i snage koje su srodne tim čovekovim snagama. Na primer, neki kristal je il svoj oblik izliven snagama koje se prema višem pogledu pokazuju kao neki nagon koji deluje u čoveku. Sličnim sna gama se vodi sok kroz sudove biljke, cvetovi se dovode do otvaranja i semene čahure do prskanja. Sve te snage do bijaju oblik i boju za razvijene duhovne organe opažanja, kao što predmeti fizičkog sveta imaju oblik i boju za fi zičke oči. Na opisanom stepenu svog razvoja tajni učenik vidi ne samo kristal, biljku, nego i označene duhovne snage. A on vidi životinjske i ljudske nagone ne samo kroz fizička životna ispoljavanja njihovih nosilaca, nego i neposredno kao predmete, kao što u fizičkom svetu vidi stolove i stolice. Sav svet instinkata, nagona, želja, strasti neke životinje ili čoveka postaje astraIni oblak u koji biva uvijeno to biće postaje aura. Na tom stepenu svojeg razvoja vidoviti dalje opaža i stvari, koje skoro ili sasvim izmiču čulnom dohvatanju. On na primer može da primeti astrainu razliku između prosto rije koju velikim delom ispunjavaju ljudi podlo nastrojeni i druge u kojoj prisustvuju ličnosti plemenitih osećanja. U nekoj bolnici nije samo fizička, nego i duhovna atmosfera drugačija nego u jednoj dV2rani za igranke. Neki trgovački grad ima drugačiji astraini vazduh nego neki univerzitetski. U početku će sposobnost opažanja nekog čoveka koji je po stao vidovit biti samo slabo razvijena za takve stvari. Ona će se u početku prema opisanim predmetima odnositi kao svest sanjanja čulnog čoveka prema njegovoj budnoj svesti. Ali postepeno će se on potpuno probuditi i na tome stepenu. Najviša tekovina posvećenoga koji je postigao okarak terisani stepen gledanja jeste ona, na kojoj mu se pokazuju astraIne reakcije životinjskih i ljudskih nagona i strasti. Je dan postupak pun ljubavi prati neka druga astralna pojava, nego neki drugi koji proizlazi iz mržnje. Besmislena žudnja pored same sebe pokazuje još i jednu ružnu astralnu pasliku, a naprotiv na nešto visoko upravljen osećaj jednu lepu. Te paslike se za vreme fizičkog ljudskog života mogu videti samo slabo. Jer život II fizičkom svetu se suprotstavlja nji hovoj snazi. Neka želja za nekim predmetom proizvodi na primer jednu takvu ogledainu sliku pored one kako se ta želja sama pojavljuje u astralnom svetu. A ako se ta želja zadovolji dobijanjem tog fizičkog predmeta ili bar postoji mogućnost takvog zadovoljenja, onda će ta paslika biti saIf1 0 neka vrlo slaba pričina. Do svog punog značaja ona dolazi 105
tek posle smrti čoveka, kad duša još uvek prema svojoj pri
VIII. POGLAVLJE
rodi, mora takvu želju da gaji ali ne može više d a je Z:l. dovolji, pošto za to ne postoji n i taj predmet n i taj fizički organ. Culno nastrojen čovek će i posle svoje smrti imati na primer žudnju za uživanjem u jelu i piću. Međutim njemu sad nedostaje mogućnost njenog zadovoljenja, pošto on ipak za to nema više nepce. To ima za posledicu da ta želja pro··
POSTIZANJE KONTINUITETA SVESTI C ovekov život protiče u promenama tri stanja. To su : budnoća, spavanje ispunjeno snovima i duboko spavanje bez
izvodi naročito žestoku pasliku koja onda dušu muči. Ta is
snova. Može se razumeti kako se stiže do viših saznanja du hovnog sveta, ako čovek sebi obrazuje predstavu o tomi:
kustva preko paslika ove niže duševne prirode po.sle smrti,
kakve se promene u odnosu na ta tri stanja moraju desiti
duša, posebno u
onom
mestu žudnja. One nestaju tek kada se duša pročisti o d svih
kod čoveka koji hoće da traži takvo saznanje . Pre nego štc je čovek prošao kroz školovanje za ta saznanja, njegova s�
se
svest stalno prekida pauzama mirovanja u spavanju. U tim
nazivaju se žudnja
koje
doživljajima u su
carstvu
upravljene prema
fizičkom
svetu.
Tek
tada ova duša uzdiže u višu oblast (duhovni . svet) . - Ako
pauzama duša ništa ne zna o spoljašnjem svetu, a ništa ni
su te paslike i slabe kod čoveka koji još fizički živi, ipak
o samoj
one postoje i prate čoveka kao njegove naklonjenosti žud
izronjavaju snovi, koji se nadovezuju n a događaje spoljaš
njama, kao što kornetu prati njen rep. I vidoviti ih može
njeg sveta ili na stanja vlastitoga tela. Najpre se u sanja nju vidi samo naročito izražavanje života u spavanju, pa
videti, ako je postigao odgovarajući stepen razvoja. Na opisanom stadijumu živi tajni učenik
II
takvim is
kustvima i u svemu onom što je tome srodno . D o viših du hovnih doživljaja na tome stepenu razvoja, on još ne može �tići. Odavde se on mora uzdići još naviše.
sebi. Samo povremeno iz opšteg mora besvesnostl.
se stoga govori uopšte samo o dva stanj a : spavanju i bu cl noći. Za duhovnu nauku, međutim, sanjanje ima samostalnu značenje pored ova dva druga stanja. U prethodnom poglav� Iju je opisano kakva se promena dešava
II
životu sanjanja
čoveka koji preduzima uzdizanje prema višem saznanju. Nje govi snovi gube beznačajni, nepravilan i nepovezan karak ter i postaju sve više svet ispunjen pravilnošću i poveza nošću. Zatim pri daljem razvitku taj, iz sveta sanjanja ro đeni novi svet, ne samo da p o unutrašnjoj istinitosti ništa ne zaostaje za spoljašnjom čulnom stvarnosti, nego se u nje· mu objavljuju činjenice koje u punom smislu te reči pred stavljaju jednu višu stvarnost. U čulnom svetu su naime svu da
sakrivene tajne
dejstva
i
zagonetke.
izvesnih viših
činjenica ;
Taj ali
svet čovek
odista
pokazuje
koji svoje opa
žanje ograniči samo na svoja čula, ne može prodreti do tih
uzroka. Tajnom učeniku se ti uzroci delimično otkrivaju prikazanom stanju, obrazovanom iz
života sanjanja,
ali
II
to
stanje kod njega nikako ne ostaje. - On svakako n e srne ta otkrivenja smatrati za stvarna saznanja sve dok mu se te iste stvari ne pokažu još i za vreme običnog budnog ži vota. Ali on postiže li to. On se razvija za to, da to stanje koje j e sebi prvo stvorio iz života sanjanja preuzme svest. Tada j e za njega čulni novim. Kao što neki
II
budnu
svet obogaćen nečim sasvim
čovek koji je
rođen slep i
operisan,
posle svog progledavanja smatra stvari svoje okoline oboga ćenim za sva
ona opažanja
očima, tako čovek koji je
na
opisani način postao vidovit, ceo svet koji ga okružuje vidi sa novim svojstvima, stvarima, bićima i tako dalje. On oci tada ne mora da čeka na sanjanje, da bi živeo u
106
jednom
107
I
drugom svetu, nego on može da se prenese II opisano stanje za više opažanje uvek kada je to pogodno. To stanje ima onda za njega sličan značaj, kakav II običnom životu ima opažanje stvari pri delatnim čulima prema opažanju kada čula nisu delatna. U pravom smislu reči može se upravo kazati : tajni učenik otvara čula svoje duše i gleda stvari koje moraju ostati sakrivene telesnim čulima. To stanje onda obrazuje samo prelaz prema još višim stepenima saznanja tajnog učenika. Nastavi li vežbe koje mu služe pri njegovom tajnom školovanju. onda će on posle odgovarajućeg vremena naći, da se opisana korenila pro mena dešava ne 'sam o II njegovom životu sanjanja, nego da se ovaj preobražaj proteže i na ranije duboko spavanje bez snova. On primećuje da potpuna besvesnost u kojoj se ranije nalazio za vreme toga spavanja, biva prekidana posebnim svesnim doživljajima. Iz opšteg mraka spavanja izranjavajn vrste zapažanja koje on ranije nije poznavao. PriT'odno je, nije lako opisati ta zapažanja, pošto je naš jezik stvoren samo za čulni svet, p a se zato mogu naći samo približne reči za ono što uopšte ne pripad� čulnom svetu. Ipak se te reči u prvo vreme moraju upotrebiti za opis viših svetova. To može da se uradi samo tako što se mnogo toga kaže u metaforama. u slikama. A pošto j e sve u svetu srodno jedno sa drugim, onda je i to moguće. Stvari i bića viših svetova su sa onima čulnoga sveta srodne bar toliko da ipak kada postoji dobra volja - neka predstava o tim višim sve tavima može da se postigne i pomoću reči koje se koriste za čulni svet. Samo j e uvek potrebno imati u svesti, da mnogo šta pri tome opisu natčulnih svetova mora biti me tafora i alegorija. - Samo tajno školovanje se stoga vrši samo delimično u rečima običnog govora ; inače učenik pri svome uzdizanju uči još jedan kao po sebi razumljivo dat, alegorički način izražavanja. Za vreme tajnog školovanja čovek mora sam da ga prisvoji. Ali to ne smeta da čovek iskusi nešto o prirodi viših svetova i običnim opisivanjima kakva se ovde daju. Ako hoćemo dati neku predstavu o napred pomenuti m doživljajima koji u prvo vreme izronjavajll iz mora besves nosti za vreme dubokog spavanja, onda se oni mogu naj bolje uporediti sa nekom vrstom slušanja. Može da se govori O opažanim zvucima i rečima. Kao što se doživljaji II spa vanju sa sanjanjem mogu na odgovarajući način u pore đenju sa opažanjima tih čula označiti kao neka vrsta gle danja, tako se mogu činjenice dubokog spavanja uporediti sa utiscima uha. (Kao međunapamenu treba samo reći, da j e gledanje i za duhovni svet više. Boje su i za taj svet nešto
108
više nego zvuci i reči. Međutim. ono što tajni učenik u svom školovanju od toga sveta opaža u prvo vreme, nisu još upra vo te više boje, nego ti niži zvuci. Samo pošto j e čovek pre ma svom opštem razvoju pogodniji za taj svet koji mu se objavljuje u spavanju sa sanjanjem, on tu opaža boje odmah. a viši sv �t , koji mu se otkriva u dubokom spavanju, još Je on manJe pogodan. Stoga mu se ovaj otkriva prvo u zvu cima i rečima: docnije se može on i ovde uzdići do boja i oblika.) Kada tajni učenik primeti da ima takve doživljaje u dubokom spavanju, onda on najpre ima zadatak da i h sebi koliko j e moguće više učini razgovetnim i jasnim. U počet ku mu to pada teško, pošto je opažanje toga što j e doživ ljeno u tome stanju u prvo vreme izvanredno neznatno. Do duše čovek kada se probudi zna da j e doživeo nešt o ' ali šta j e to bilo, o tome ostaje II punoj neizvesnosti. Najv žnije je � t.ome . početnom stanju, da čovek ostane miran i spokojan l III U Jednom trenutku ne zapadne u bilo kakav nemir i nestrpljenje. Ovo bi u svim prilikama delovalo samo štetno. Pre svega to nikada ne bi ubrzalo dalji razvoj nego bi mo ralo da ga uspori. Covek se mora mirno, takoreći, predati tome što mu je dato ili poklonjeno; sve što j e nasilno mora da izostane. Ako čovek II nekom trenutku ne može da pri meti doživljaje spavanja, onda treba strpljivo da čeka dok mu to ne postane moguće. Jer taj trenutak sigurno dolazi jednom. A ako je prethodno bio strpljiv i spokojan, onda ta sposobnost opažanja ostaje kao sigurno vlasništv o ' dok se p�i nekom nasilnom postupanju ona doduše jedanpu pojavi, ah onda može opet da se za duže vreme potpuno izgubi. Ako j e jednom nastala ta sposobnost opažanja i ako su dož vljaji spavanja čoveku potpuno jasni i razgovetni pred svesću, onda on treba da upravi pažnju na sledeće. Među tim doživljajima treba sasvim tačno razlikovati dve njihove vrste. Jedna vrsta će biti sasvim strana prema svemu onom · što je čovek ranije ikada upoznao. Tim doživljajima čovek u p:vo vreme može d a se radu j e ; na njima može da se krepi ; . . all Ih mače treba privremeno ostaviti onakve kakvi su. Oni su prve preteče višeg duhovnog sveta u kome će se čovek snaći tek docnije. A druga vrsta doživljaja će pažljivom pos matraču pokazati izvesnu srodnost sa običnim svetom II ko me živi. Ono o čemu on u toku života razmišlja, ono što bi on hteo da shvati o stvarima svoje okoline, ali što običnim r�zu n;?m �e može a shvati, o tome mu razjašnjenje daju . . tr dozIvlJaJI spavanJa. Covek razmišlja u svakidašnjem ži. vatu o onom što ga okružuje. On sebi stvara predstave dn bi shvatio veze između tih stvari. On traži da pomoću poj-
�
;
t
�
�
109
r mova razume ono šta opažaju njegova čula. Na takve pred stave i pojmove odnose se ti doživljaji spavanja. To što mu j e ranije bilo taman, senkasti pojam, postaje nešto glasno, živo, što može da se uporedi upravo samo sa zvucima i re čima čulnog sveta. Covek oseća sve više kao da mu rešenje zagonetke o kojoj mora da razmišlja neko došaptava iz jed nog višeg sveta u zvucima i rečima. I on je onda u stanju da ono što mu prilazi iz jednog drugog sveta spoji sa obič nim životom. Ono što je ranije mogla da postigne samo nje gova misao, sada je za njega doživljaj, tako živ i pun sadr žaja, ko1iko samo može biti neki doživljaj čulnoga sveta. Stvari i bića ovoga čulnoga sveta nisu upravo nikako samo to što se pojavljuje kao čulni opažaj. One su izraz i izliv jednog duhovnog sveta. Taj ranije skriveni duhovni svet zvuči sada tajnom učeniku iz cele njegove okoline. Lako se može uvideti da ta viša sposobnost opažanja može za čoveka biti blagoslovena samo ako je u tim du ševnim čulima, koja su mu se otvorila, sve II redu tako kao što čovek i svoje obične čulne organe može upotrebiti :la istinito posmatranje sveta samo ako su ustrojeni prema od govarajućim zakonima. Sada čovek sam sebi obrazuje ta viša čula vežbama na koje ga upućuje tajno školovanje. U red tih vežbi spada koncentracija; to je upravljanje pažnjt na sasvim određene predstave i pojmove u vezi sa tajnama sveta. Dalje ovamo spada meditiranje. To je život u takvim idejama, potpuno uronjavanje u njih na propisani način. Koncentracijom i meditacijom čovek radi na svojoj duši. Ti me on u njoj razvija duševne organe opažanja. Za vreme kada se on preda zadacima koncentracije i meditacije, u nje govom telu raste nj egova duša, kao što raste zametak dete ta u telu njegove majke. I kada zatim za vreme spavanja nastanu opisani pojedinačni doživljaji, onda se primiče tre nutak rođenja oslobođene duše koja je time doslovno po stala drugo biće, koje čovek u sebi dovodi do klijanja i sazrevanja. - Naprezanja potrebna za koncentraciju i medi... taciju zato moraju biti izvođena brižljivo i moraju da se održavaju tačno, pošto su ona upravo zakoni klijanja i sa zrevanja označenog višeg ljudskog duševnog bića. A ovo mo ra pri svom rođenju biti u sebi harmonično i pravilno raščla njen organizam. Međutim ako se u izvršenju tih propisa ne što promaši, onda se ne ostvaruje takvo prema zakonima obrazovano živo biće, nego pobačaj u oblasti duha, koji ne daje nešto sposobno za život. To, što rođenje višeg duševnog bića nastaje prvo u du bokom spavanju, to će biti razumljivo ako se razmisli o tome da nežan, još malo otporan organizam - kada bi se 110
slučajno pojavio za vreme čulnog svakidašnjeg života da on usled snažnih, grubih zbivanja tog života ne bi mogao doći do izražaja. Njegova aktivnost ne bi došla u obzir u odnosu na aktivnost tela. U spavanju, kada telo miruje II onoj meri koliko njegova delatnost zavisi od čulnog opažanja, može izaći na videlo ta u početku tako nežna, neupadljiva delatnost ove više duše. - Ali opet se mora voditi računa o tome da tajni učenik doživljaje spavanja ne srne smatrati za punovažna saznanja, sve dok nije u stanju da tu probu đenu višu dušu preuzme u dnevnu svest. Ako je on to u stanju, onda može da i između i u dnevnim doživljajima opaža duhovni svet prema njegovom karakteru. To znači, on može tajne svoje okoline da duševno dohvata kao zvuke i reči. Na tom stepenu razvoja mora biti jasno, da se tu zaista u prvo vreme radi o pojedinačnim, više ili manje nepove zanim duhovnim doživljajima. Zato se treba čuvati toga, da čovek poželi da od nj�h izgradi neku završenu ili makar samo povezanu građevinu saznanja. Tu bi se morale umešati sva kakve fantastične predstave i ideje u taj duševni svet. Tako bi se vrlo lako mogao sastaviti jedan svet koji nema nikakve veze sa stvarnim duhovnim. Tajni učenik mora neprekidno da vrši najstrožu samokontrolu. Najpravilnije je pojedine stvarne doživljaje koje čovek ima, razjašnjavati postepeno i sačekati dok se ne pojave na sasvim nenametljiv način novi doživljaji, koji se kao sami po sebi spajaju sa onima koji već postoje. - Kod duhovnog učenika, snagom duhovnog sveta u koji je on sad j ednom zašao i primenom odgovaraju ćih vežbi nastaje u dubokom spavanju sve obuhvatnije pro širenje svesti. Doživljaji sve više izronjavaju iz besvesti, i nastaju sve manji odseci života spavanja koji su bez svest':" Tako se upravo sve više sami po sebi spajaju pojedini do življaji spavanja, a da se to istinito spajanje ne uznemiruje svakojakim kombinacijama i zaključcima koji ipak potiču samo od razuma naviklog na čulni svet. Ukoliko se navike mišljenja stečene u tom čulnom svetu na neopravdan način manje mešaju u više doživljaje, utoliko je bolje. Ponaša li se čovek tako, sve više se približava onom stepenu na putu višeg saznanja, na kome se stanja koja su se nalazila samo nesvesno u životu spavanja, preobražavaju u potpuno svesna. Tada, kada telo počiva, čovek živi II jednoj stvarnosti isto takvoj, u kakvoj se nalazi u budnom stanju. Suvišno je pri metiti da se za vreme samog spavanja u prvo vreme doživ ljava jedna druga stvarnost nego što je čulna okolina u ko joj se nalazi telo. Covek uči i mora da uči - da bi ostao čvrsto na tlu čulnog sveta i da ne bi postao fantasta - da -
111
više doživljaje spavanja
povezuje sa čulnom okolinom.
Ali
svet doživljen u spavanju jeste pre svega jedno potpuno no
IX. POGLA VLJE
vo otkrivenje. - U duhovnoj nauci se taj važni stepen, koji
RASCEP LJeNOSTI ZA VREME DUHOVNI;)G
se sastoji u svesnosti života spavanja, naziva kQntinuitet (ne
SKOLOVANJA
prekidnost) svesti. ... Kod čoveka koji je dostigao taj stepen, doživljavanje i
Za
vreme
spavanja
ljudska
duša
prima
ne
nikakva
vremena, u kojima
saopštenja o d strane fizičkih čulnih organa. Opažaj i običnog
fizičko telo počiva i kada duši kroz čulne organe ne prilaze nikakvi utisci.
je u izvesnom smislu izvan onog dela ljudskog bića, tako
sticanje iskustava ne prestaje u
takva
spoljašnjeg sveta u tom stanju njoj ne pritiču. Uistinu ona zvanog fizičkog tela, koje u budnom stanju prenosi opaža nja čula i mišljenje. Ona j e onda samo u vezi sa onim fini jim teli ma
(eterskim
telom i astralnim telom)
zapažaju fizička čula. Ali delatnost
ali
njih ne
tih finijih tela ne pre
staje u spavanju. Kao što je fizičko telo u vezi sa stvarima i bićima fizičkog sveta, kao što ono prima dejstva od njih i na njih deluje, tako živi duša u jednom višem svetu. A taj
život
traje
dalje
za
vreme spavamja.
za vreme spavanja u punoj duhovne
spavanja
isto
organe
tako
zapažanja
posmatrati
šta on sam radi, kao što smatrati
svoju
školovanje
se
duša
je
Samo, čovek o toj
delatnosti ništa ne može da zna sve dok
svojoj sopstvenoj nema
aktivnosti.
Odista,
fizičku sastoji
šta
se
može
dešava
za
oko
vreme njega
i
može svoj-im običnim čulima po
okolinu (kao
kojima
što
u
dnevnom
životu.
je
pokazano
u
Tajno
prethodnim
poglavljima) u obrazovanju takvih duhovnih čulnih organa. Promeni
li
se sad
tajnim školovanjem
čovekov život
spavanja u smislu opisal1om u prethodnom poglavlju, onda on može Sve što se u tome stanju dešava oko njega, da prati svesn o ; on može p o svojoj volji da se snalazi u svojoj oko •
lini, kao što je to pomoću običnih čula slučaj sa njegovim doživlj ajima za vreme budnog svakodnevnog života. Svaka ko pri tome treba uzeti u obzir da opažanje obične čulne okoline pretpostavlja već viši
stepen
vidovitosti.
(Na to je
ukazano u prethodnom poglavlju). U početku razvoja tajni učenik opaža samo stvari koje pripadaju jednom dru već
gom svetu, bez mogućnosti zapažanja njihove veze sa pred metima njegove svakodnevne čulne okoline. Ono
što
postaje
očigledno
na
tako
karakterističnim
primerima života sanjanja i života spava.nja, to se kod čo veka dešava neprestano. Duša živi neprekidno u višim sve Ovo što je ovde naznačeno, to j e za 1zvestan stepen raz voja vrsta »ideala«, koji se nalazi n a kraju jednog dugog: puta. Ono što tajni učenik prvo upoznaje, to su ova dva stanj a : svest Pl-j jednom duševnom stanju II kome je njemu ranije bilo mo guće samo sanjanje bez reda, te u takvom u kojem j e bilo mo guće samo spavanje bez svesti, bez sanjanja. •
112
tovi ma
i u njima je delatna. Iz tih viših svetova ona crpe
podsticaje pomoću kojih stalno deluje na fizičko telo. Samo, taj viši život ostaje za čoveka nesvestan. Međutim, tajni uče nik
njega
dovodi
do
svesti.
Kroz
to
njegov život uopšte
postaje drugačiji. Sve dok duša nije u višem smis1u progle113
dala, nju vode nadređena svetska bića. A kao što život slepog čoveka koji je open1cijom pregledao postaje drugačiji nego što je bio pre kada se morao predavati vođenju. tako se menja i život čoveka kroz tajno školovanje. On se oslobađa vodstva i od tada mora sam da preuzme rukovođenje so bom. A kada to nastane - kao što je razumljivo - on je podložam zabludama o kojima obična svest ništa ni ne sluti . On sada radi iz jednog sveta, iz koga su na njega rani je uticale više moći, o čemu on nije bio svestan. Te više moći su uređene opštom harmonijom sveta. Iz te svetske harmonije istupa tajni učenik. Od sada on sam ima da radi stvari, koje su za njega izvršavane bez njegovog sudelovanja. Pošto je takav slučaj, u spisima koji . se bave ovim stvarima govori se mnogo o opasnostima vezanim za uzdi zanje u više svetove. Prikazi koji se ponekad pišu o takvim opasnostima su pogodni da plašljive prirode samo sa j ezom gledaju na taj viši život. Ipak se mora reći, da te opasnosti postoje samo onda, ako se izostave nužne mere opreznosti. Naprotiv, ako se odista pazi na sve što pravo tajno školo vanje pruža kao savete, onda nastaje uspon, doduše skroz kroz doživljaje koji po moći i veličini nadmašuju sve što sebi može da naslika i najsmelija fantazija čulnog čoveka. Ali o narušavanju zdravlja ili života ne može biti govora. Covek upoznaje užasne sile koje ugrožavaju život na svima ćoškovima i krajevima. Njemu je omogućeno da se i sam služi izvesnim snagama i bićima, koja su uskraćena čulnom opažanju. A iskušenje je ve1iko da se tih snaga dočepa u službi nekog vlastitog nedozvoljenog interesa ili da iz nedo voljnog saznanja viših svetova na pogrešan način upotrebi te snage. Neki takvi naročito značajni doživljaji (na primer susret sa )�čuvarem praga«) treba još da se izlože u sledećim poglavljima. - Međutim mora ipak da se pomiSli da moći neprijateljske životu postoje i onda ako ih čovek ne poz naje. Svakako j e istina, da u tom slučaju njihov odnos pre ma čoveku određuju više sile i da se taj odnos takođe i menja ako čovek sa svešću stupi u taj svet koji mu je ranije bio sakriven. Ali zato će biti uzdignuto i njegovo vlastito postojanje i neizmerna obogaćeno polje njegovog životnog kruga. Stvarna opasnost postoji samo onda, ako tajni učenik usled nestrpljivosti ili neskromnosti prema is kustvima viših svetova sebi prerano pripiše izvesnu samo stalnost, ako n e može da sačeka vreme da mu se stvarno dode1i odgovarajući uvid u natčulne zakone. U ovoj oblasti su skrušenost i skromnost mnogo manje prazne reči nego u običnom životu. Ali ako su one njegovo svojstvo u naj boljem smislu reči, onda on može biti siguran da se njegovo
114
št� uzdizanje u viši život dešava bez opasnosti za sve ono tat i se obi čno naziva zdravlje i život. - Pre svega n e srn e nas ja i nik akv a dis har mo nij a između viših dož ivlj aja i zbi van tra zahteva sva kodJnevnog života. Covekove zad atk e treba uče žiti isključivo na ovoj zemlji. I onaj ko hoće da se izv t, od zadataka na ovoj zemlji i da pobegne u nek i drugi sve Ali ono taj može biti siguran da svoj cilj neće postići. što opažaju ova čula, to je sam o deo toga sveu"!.. A u du hovnome se nalaze bića koj a se izražavaju u činjenicama čulnoga sveta. Covek treba da dođe do duha, da bi mogao svoja otkrivenja da unese u čulni svet. Covek preinačuje ovu zemlju time što u nju usa đuj e ono što doz naj e iz zem lje duh ova . U tome je njegov zad ata k. Samo zato što čulna zemlja zavisi od duhovnog sveta, i što čovek n a zemlji može stvar.no da deluje sam o ako j e učesnik u oni m svetovima u kojima su sakrivene stvaralačke snage, samo zato on treba da želi da se uzdigne u njih . Ako čovek u tajn o ško lov anj e stupa sa tim ubeđenjem i ni u jed nom trenutku ne odstupi od označenog pravca, on onda ne treba da se prib oja va n i od naj ma njih opa sno sti. Nikoga ne bi trebalo od tajnog ško lov anj a da odvrati mogućnost opasnosti ; ali za svako�a bi trebalo ta mogućnost da bud e strogi zahtev da neizostavno stiče ona svojstva koj a mo ra imati pravi taj ni učenik. Posle ovih pretpostavaka koj e zbil ja otklanjaju sve za strašujuće, treba sad ovde da pređemo na prik az nekih ta kozvanih »opasnosti�<. Velike p'romene se zaista dešavaju na ranije o2Jnačenim finijim telima tajnog učenika. Takve pro mene zavise od izvesnih razvojnih zbivanja trij u osnovnih snaga duše, od htenja, osećanja i mišlje�ja. Te tri �nag � I sto je pre tajn og ško lov anj a čoveka II saSVIm određeno) veZ koj u regulišu viši svetski zak oni . Covek hoće, oseća . i . misl � ne na pro izv olja n nač in. Ak o mu n a primer u svesti Izroni određena predstava, ond a se na nju pri klju čuj e prema pri rodnim zak oni ma izvesno osećanje ili joj na zakonomeran nač in sledi odl uka vol je koj a je sa njo m II vezi. Kada čovek uđe u sob u i oseti u njo j zagušljiv vazduh, on otvara pro o zor. Cu je l i da nek o zove njegovo ime. on se odaziva. Nek j ga pita , on odgovara. Vid i nek u stvar koj a smr di, on dob "a osećaj neprijatnosti. To su jednostavne veze između mlS og ljen ja, ose ćan ja i htenj a. A ako se izvrši pregled ljud sk. Vlm života, naći će se da se sve u ovo m životu gradi n a tak .. vezama. Staviše, čovekov živ ot se označava kao ��normalan eđu sam o ond a ako se u nje mu primećuje tak va veza izm ma mišljenja, seć anj a i htenja, koj a je zasnovana na zakoni čovekove prirode. Smatralo bi se da protivreči tim zak oni � l ma , ako bi na pri mer nek i čovek sa pog1adom na nek
�
�
115
,
•
smrdljivi predmet osećao zadovoljstvo ili ako na pitanja ne bi odgovarao. Očekivanje uspeha od nekog pravilnog vaspi tanja Hi saobrazne nastave, počiva na pretpostavci da je moguće u ljudskoj prirodi kod vaspitanika' uspostaviti od gova'rajuću vezu između mišljenja, osećanja i htenj a. Ako mu se daju izvesne predstave, onda se to radi pod pretpostav kom, da će one docnije u njegovim osećanjima i odlukama volje ući u zakonomerne veze. - Sve to potiče od toga, što su u finijim telima čovekove duše središta te tri snage - mišljenja, osećanja i htenja - međusobno spojena na zakonit način. I to spajanje u finijem organizmu duše ima takođe svoj odraz i u gruboj fizičkoj telesnosti. I u ovoj su organi htenja u određenoj zakonitoj vezi sa ·organima mjš ljenja i osećanja. Određena misao stoga pravilno izaziva neko osećanje ili neku delatnost volje. - Kod višeg razvoja čoveka, prekidaju se sad niti koje povezuju te tri osnovne snage jednu sa drugom. Prvo se to prekidanje dešava samo u okarakterisanom finijem duševnom organizmu : ali pri još višem usponu, proteže se to rastavljanje i na fizičku teles nost. (Pri čovekovom višem duhovnom razvoju raspada se stvarno, na prom er, njegov mozak na tri jedan od drugog rastavljena člana. Naravno, to rastavljanje nije vidljivo za obično čulno gledanje i ne može se dokazati ni najsavrše nijim čulnim instrumentima. Ali ono nastaje i vidoviti ima sredstva da ga posmatra. Mozak više vidovitoga se raspada na tri samostalno delatna bića: mozak mišljenja, mozak ose ćanja i mozak volje). Organi mišljenja, osećanja i htenj a su tada svaki za sebe sasvim nezavisni. Njihovo povezivanje se od tada ne uspostavlj a nikakvim u njima usađenim zakonima, nego ga mora izvršavati ta probuđena viša svest samog čoveka. To je ta promena koju tajni učenik primećuje na sebi, da između neke predstave i nekog osećanja i neke odluke volje i tako dalje, ne nastaje nikakva veza ako je on sam ne stvori. Nikakav podsticaj ga ne vodi od neke misli na neku radnju, ako ga on ne izazove u sebi slobodno. Od tada on može stajati potpuno bez osećanja pred nekom činjenicom, koja bi pre njegovog školovanja u njemu izazvala žarku ljubav ili najgoru mržnju ; on može da ostane neđelatan pri nekoj misli, koja bi ga ranije kao po sebi oduševila za rad. I on može izvršiti dela iz odluke volje, za koja čovek koji nije prošao kroz tajno školovanje ne bi našao ni naj manji povod. Velika je tekovina tajnog učenika, koja mu je dodeljena, što on postiže potpunu vlast nad uzajamnim de lovanjem te tri duševne snage; međutim to uzajamno delo vanje se zbog toga i stavlja potpuno njemu u odgovornost. 116
Tek usled ovog preobražaja njegovog bića može čovek na svestan način stupiti u vezu sa izvesnim natčulnim sna gama i bićima ; jer njegove vlastite duševne snage su na odgovarajući način srodne sa izvesnim osnovnim snagama sveta. N a primer, ona snaga koja se nalazi u volji može da delUje na izvesne predmete i bića višeg sveta, pa i da ih opaža. Ali ona to može tek ako je oslobođena od veze sa osećanjem i mišljenjem U samoj duši. Cim je ta veza pre kinuta istupa delatnost volje prema spolja. A tako je i sa snagama mišljenja i osećanja. Ako prema meni neko uputi osećanje mr�nje, onda je to za v.idowtog vidljivo kao fini oblak svetlosti određenog obojenja. I takav vidoviti može to oseća nje mržnje odbiti, kao što čulni čovek odbija fizički udarac upućen prema njemu. Mržnja u natčulnom svetu postaje v-idljiva pojava. Ali vidoviti može mržnju opažati samo ti me, što snagu koja je u njegovom osećanju može poslati i napolje, kao što čulni čovek može prijemljivost svojeg oka uputiti prema spolja. A tako kako je to sa mržnjom, tako je i sa mnogo značajnijim činjenicama čulnog sveta. Covek može sa njima da stupi u svesnu vezu oslobođenjem tih osnovnih snaga svoje duše. Usled opisanog razdvajanja snaga mišljenja, osećanja i htenja, u slučaju neuzimanja u obzir propisa tajne nauke, moguće je trostruko skretanje sa pravog puta čovekovog razvoja. Jedno takvo skretanj e može nastati, ako se ti pu tevi povezivanja razore pre nego što je viša svest sa svo jim saznanjem napredovala dotle, da može valjano držati uzde koje uspostavljaju slobodno harmonično zajedničko de lovanje tih razdvojenih snaga. - Jer po pravilu nisu sve tri osnovne snage čoveka u određenom životnom trenutku ied nako napredovale II svom razvoju. Kod jednoga čoveka je mišljenje isprednjačilo ispred osećanja i htenja, kod drugoga j e neka druga snaga moćnija od svojih drugarica. Dok se održavaju veze ovih snaga pomoću viših svetskih zakona, preovlađivanjem jedne ili druge snage ne može nastati ni kakva u višem smislu štetna nepravilnost. Kod čoveka volje, na prLmer, mišljenje i osećanje deluju usled viših zakona ipak izjednač avajući i oni sprečavaju da ta nadmoćn a volja dođe do posebnog izopačivanja. Ali. stupi li takav čovek volje na stazu tajnog školovan ja, onda potpuno prestaje za koniti uticaj osećanja i mišljen ja na volju, koja neprestano gura ka ogromnim delima za kOja j e potrebna snaga. Uko liko čovek nije razvio potpunu vlast više svesti toliko da sam izazove tu harmoni ju, onda volja ide svojim vlastitim neobuzdanim putem. Ona stalno nadvladava svoga nosioca. Osećanje i mišljenje zapadaj u u potpunu nemoć ; čoveka 117
šiba robovlasnička moć volje. Nastala je nasilna priroda, koja nastupa od j ednog neobuzdanog postupka ka drugom. J edna druga stranputica nastaje, kada se osećanje na neumeren način oslobodi uzda zakonitosti. Jedan, inače po·· štovanju drugih sklon čovek može ela se preda bezgraničnoj zavisnosti , sve do gubitka svake vlastile volje i mišlenj a. . Mesto višeg saznanja sudbina lakve ličnosti je tada naJve ćeg sažaljenja dostojna pra�n:na i nemoć. - Ili pri tako pretežno osećaj nom životu jedna prema pobožnosti i relig oznom uzdizanju sklona priroda može da zapadne II re1J giozno naslađivanje, koje je celu obuzme. - Treće zlo je ako prete-le mišljenje. U tom slučaju nastaje prema životu neprijateljsko. u sebi zatvoreno posmatranje. 'Za takve l j u e svet tad izgleda da ima samo toliko značaja koliko daje predmeta za zadovoljenje njihove bezgranično uzdignute žudnje za mudrošću. Takve ljude nikakva misao ne pod stiče na neku delatnost ili n a neko osećanje. Oni svuda na stupaju bez uzimanja učešća, kao hladne prirode. On beže od svakog dodira sa stvarima svakodnevne stvarnosti, kao od nečega ' što kod njih izaziva odvratnost ili nečega što je u najmanju ruku izgubilo svaki značaj. . To su tri stranputice kojima tajni učemk moze da po đ e : nasilništvo, naslađivanje II osećanjima i hladno, bez lju bavi stremljenje prema mudrosti. Za spoljašnji način pos�a tranja - a i za materijalističku školsku medicinu - slIka nekog čoveka koji se nalazi na takvim stranputicama ne razlikuje se mnogo, pre svega po stepenu, ?d neko g ludal� a . ili bar od nekog teško ��nervnog bolesnog lica« . Prirodno J � da bini učenik na njih ne srne da liči. Kod nje� a se radi o tome da mišljenj e, osećanje i htenje - te tn osnovne �,'lage duše - dovede do harmoničnog razvoja pr ,? nego što mogu da budu odvojene od u njima usađene ve.ze �� p.re neg? šio mogu da budu potčinjavane toj probuđenoJ VISOJ svestI. Jer ako se jednom dogodila ta greška, ako neka osnovna ' snaga postane razuzda na, onda se viša duša pojavlju je naj pre kao neki rezultat pobača ja. Ta neobuzdana snag � ta ispunjav a čitavu čovekovu ličnost i za dugo sc:. ne moz: 111 mio;:liti da će sve opet doći u ravnotežu. Ono sto �e pOJav čovek bez ljuje kao bezazlena naslrojenost karaktera, tajnog školova nja. naime ako .ie on pr �tezno co� ('k volje, y l k a p ve ucel1 taJnog kod se to nja, mišlje o odnosn osećanja � ćava toliko da se prema tome sasvim izgubi ono za Život potrebno opšte ljudsk o. - To u stva :i �osta.ie stvarna opas nost svaka ko tek u trenu tku, kada ucentk stekne sposobnost da pred sobom ima d071ivJj aje kako II svesti spava nja. t� ko II budno m stanju . Dok to of'taje na čistim rasvc t1jenj lma I _
�
�
�
y
u pauzama sp av an ja, za vreme sta nj a budn oće, op šti m svet sk im za ko ni m a regulisani ču ln i život de luje na tra g na po remećenu ravnotežu du še stalno po no vo izj ed na ču ju ći. Zato je to toliko potrebno da život ta jn og uč en ika u svakom po gledu bu de pravilan i zdrav. Uk oli ko on viš e odgovara tim zahtevima, ko je sp olj aš nj i svet postavlja j ed nO j zd ra vo j, sn až no j ko ns tit uc iji tela, du še i du ha , ut oli ko je za njega bolje. Na pr ot iv, za njega može biti loše, ako svakodnevni budan �ivot deluje na njega uzne'mirujući ili poražavajući, ako se dakle tim većim promenama koje se dešavaju II nje govoj un ut ra šn jos ti pr idr už e bil o ka kv i razo rni ili ometa juć i ut ica ji sp olj ašnjeg života. On treba da potraži sve što njegovim sn ag am a odgovara i što ga do vo di u harmoničan za jed nič ki život s njegovom ok oli no m. I on treba da izbe gav a sve što narušava tu ha rm on iju , što u nje go v život unosi nemir i žu rb u. Pri tom se ma nje radi o tome, da se taj nemir i žurba sa sebe svali u spo lja šnj em sm isl u, nego više o tome, da se postara da raspoloženje, nam ere, mi sli, a uz to i zdravlje tela, ne bu du izloženi sta lni m ko leb an ji ma . - Sve to čoveku za vreme taj no g ško lov an ja ne uspeva tak o lak o ka o ran ije . Jer viši do živ lja ji, ko ji od tad a ulaze LI njego v živ ot neprestano del uju na celo njegovo po sto jan ie. Ak o u nje gov im višim dož ivl jaj im a nešto nij e u red u, on da neprestano na nje ga vreba nepravilnost i ona ga može u svakoj prilici izbaciti iz redovnog koloseka. Zato taj ni uče nik ne srn e izostaviti ništa što njemu stalno osigurava vlast nad celim njegovim bićem. Nik ada ne sme da mu ne dostaje prisustvo du ha ili miran pregled svi h sta nja koj a dol aze u obz ir. Pravo taj no ško lov anj e proizvodi u osnovi sve lc sposobnosti sam o po sebi. I za vreme njegovog tra jan ja se upozn aju lc o p asn ost. i sam o ond a. kud se i:.;to vrerneno II pn-w orn tre nut ku stič e pun a 1110 Ć za njih ovo suz bija nje .
_
�
�ok .i;:
liS
1 19
I
X. POGLAVLJE
CUVAR PRAGA Prilikom uzdizanja II više svetove važni doživljaji jesu susreti sa �>čuvarom praga��. Nije samo jedan, nego ih je II stvari dva, j edan ��manji�< i drugi >�veći�< ��čuvar praga�<. Pr voga čovek susreće onda kada počinju da se odrešuju niti koje povezuju volju, mišljenje i osećanje unutra u onim finijim telima (astralnom i ester-skom telu), kako je to opi sano u prethodnom poglavlju. >�Većeg čuvara praga« čovek Susreće kad se razrešenje tih veza proširi i na fizičke de love tela (posebno prvo na mozak). »Manji čuvar praga« je samostalno biće. Ono za čoveka ne postoji pre nego što je on postigao odgovarajući stepen razvoja. Ovde mogu da se opišu samo nekoliko od njegovih najbitnijih svojstava. Prvo će biti pokušana da se susret tajnog učenika sa čuvarom praga prikaže u pričajućem obliku. Tek preko toga sretanja saznaje učenik da su se mišljenje, osećanje i htenje kod njega razrešili od njihove njima usađene veze. Pred učenikom stoji svakako strašno, avetinjsko biće. Učeniku je potrebno potpuno prisustvo duha i potpuno po verenje u sigurnost svojeg puta saznanja, a koju je mogao dovoljno usvojiti za vreme dotadašnjeg tajnog učen.ištva. Cuvar praga saopštava svoje značenje otprilike slede ćim rečima : ��Nad tobom su do sada vladale moći koje su ti bile nevidljive. IOne su činile da su za vreme tvoga dosadašnjeg toka života sva tvoja dobra dela imala svoju nagradu i svi tvoji zli postupci svoje rđave po sledice. Njihovim uticajem gradio se tvoj karakter iz tvojih životnih iskustava i iz tvojih misli. One su pro uzrokovale tvoju sudbinu. One su određivale meru ra dosti i bola, koja ti j e biJa dodeljena II nekom od tvojih utelovljenja, prema tvom ponašanju u ranijim utelovljenjima. One su nad tobom vladale u vidu sve obuhvatnog zakona karme. Te moći će sada deo svojih uzda odrešiti sa tebe. A nešto od posla koje su one obavljale na tebi, moraćeš sada vršiti ti sam. - Tebe je pogađao do sada poneki težak udar sudbine. Ti nisi znao zašto ? To j e bila posledica nekog štetnog dela u nekom od tvojih prethodnih životnih puteva. Ti nai1a ziš na sreću i radost i primaš ih. I oni su bili dejstvo tvojih ranijih dela. Ti imaš u svome karakteru mnoge lepe strane, mnoge ružne mrlje. I jedne i druge si 120
prouzrokovao ti sam svojim prethodnim doživljajima i mislima. Ovo do sada ti nisi znao; vidna su tebi bila samo dejstva. Ali one, te karrničke moći, videle su sva tvoja pređašnja životna dela, tvoje najskrivenije misli i osećanj a. I one su prema tome odredile to, kakav ti sada jesi i kako Li sada živiš. A sada treba da tebi samom budu otkrivene sve dobre i sve loše strane tvojih minulih životnih tokova. One su do sada bile utkane II tvoje vlastito biće, one su bile II tebi, a ti ih nisi mogao videti kao što ti fizički ne možeš videti svoj vlastiti mozak. A sada se one odvajaju od tebe, one istupaju van iz tvoje lič nosti. One uzimaju j edan samostalan lik, koji ti možeš videti, kao što vidiš kamenje i biljke spoljašnjeg sveta. I - ja sam sam to biće, koje je sebi obrazovalo telo sastavljeno od tvojih plemenitih i tvojih loših postu paka. Moj avetinjski lik je satkan iz knjige računa tvoga vlastitoga života. Nevidljivog si mene ti do sada nosio u sebi samom. A bilo je to blagotvorno za tebe što je to bilo tako. J er ova mudrost tvoga tebi sakri venog udesa je stoga i do sada u tebi radila na bri ;;anju ružnih mrlja u mom liku. Sada, pošto sam ja istupio iz tebe, izmakla je od tebe i ta sakrivena mu drost. Ubuduće se ona neće više brinuti o tebi. Taj posao će ona tada staviti samo u tvoje vlastite ruke. J a moram postati jedno u sebi savršeno, divno biće, ako ne treba da zapadnem u propadanje. A dogodi li se ovo poslednje, onda bih ja i samoga tebe povukao sa sobom u jedan mračni, propali svet. - Tvoja vlas tita mudrost mora sada, da bi ovo poslednje spreči la, biti tako velika, da može preuzeti zadatak one skri vene mudrosti koja j e odstupila od tebe. - Ja, ako si ti prekoračio moj prag neću više ni jednog trenutka od tebe odstupiti kao tebi vidljiv lik. l, ako ubuduće nešto neispravno radiš ili misliš, odmah ćeš ti svoj greh primetiti kao neko ružno, demonsko nagrđivanje na ovom mojem liku. Tek kada ti budeš popravio sve što j e kod tebe bilo neispravno i kada sebe budeš pro čistio tako da je dalje loše postupanje tebi sasvim nemoguće, tek tada će se moje biće preobraziti u blis tavu lepotu. I tada ću ja za spasenje tvoje dalje de latnosti opet moći da se spojim sa tobom II jedno biće. Ali moj prag j e izdeJjan iz svakog osećanja stra ha koji još u tebi postoji i i z svake strepnje pred tom snagom da sam preuzmeš punu odgovornost za sav svoj rad i mišljenje. Sve dok ti još imaš bilo kakav 121
•
s :ra h pred svojim vlastitim up ra vl jan jem svojo m sud bll1om, sve do tad a II ovaj prag ni je ugrađeno sv e što O� mora da sadrži. A sve dok mu nedostaje jed an je dnu, �rađevm, kamen, sve do tle moraš ti ka o pr ikovan zastati na ovom pragu ili se spotaći. Ne pokuša vaj da predeš ovaj prag, sve do k se ti nis i sasvim oslob odio straha i dok se ne osećaš spremnim za najvišu od go vornost. Do sad a sam j a istupao iz tvoje vlastite ličnosti �� mo ka da te je opoziva1a smrt iz nekog zemaljskog zIvotnog tok a. Ali i tad a je moj lik bio zastrt tebi. Samo su one moći sudbine ko je tobom vla da hu gledale mene i mogle da tebi - prema mojem. izgledu - II med � vremenu između smrti i jednog novog rođenja ob razuJu snagu i sposobnost, ko jom bi ti II jednom no Vom zema ljsk om životu mogao rad iti na ulepšavanju , a, moga lIk za spas svoga napredovanja. Ja sam sam bio tak ođ e i taj , čij e nesavršenstvo je ove moči sud bin e uvek na no vo na go nil o na to, da teb e vraćaju natrag na Zemlju u jed no novo utelovljenje. Kada si li umi rao, bio sam j a tu; i mene rad i su upravljači karme određivali tvoje ponovno rođenje. Tek ako bi ti mene na taj način kroz uvek ponovo obnavljane živote ne svesno sasvim u savršenstvo preobrazio, ne bi pripao tim moćima smrti, nego bi ti sebe sasvim sjedinio sa mnom i u jedinstvu sa mnom ti bi prešao u besmrtnost. Ta ko sto jim j a dan as vid ljiv pred tobom, ka o što Sam sta lno nevidl j i v pored tebe sta jao u času smrii. Ak o budeš prekoračio moj prag, on da ti stupaš u ono Car!:itvD, u koj e si ti inače posle [iz ičke smrti stu pao . Ti stupaš u njega sa punim znanjem i od :-lad a ćeš hodajući spo lja šnj e vidljivo po Zemlji, istovremeno ho� dati u carstvu smrti, a to znači u carstvu večnog ži vota. Ja sam zaista tak ođe i anđeo smrti ,· ali J· a , J·a sam lstovremeno j donosilac j ednog nikad nepresušnog višeg života. Pfli živom telu ti ćeš kroz mene umreti ?a . bi ponovno rođenje doživeo u nerazorivom posto� Jan Ju. Ovo carstvo, u koj e ti sad a stupaš, upoznaće tebe sa bićima natčulne vrste. U tom carstvu ti ćeš postati učesnik u blaženstvu. Ali prvo poznanstvo sa tim sve tom moram bil i j a sam, j a koj i sam tvoje vlastito stvorenje . Ra nij e sam j a živeo od tvog vlastitog života · ali sad a sam se j a kro z teb e u vlastito postojanje pro � budio i stojim pred tobom kao vidljivo me rila za rav nan je t.vo jih budućih dela, možda tak uđe i kao tvoj .
122
stalni prekor. Ti si mogao mene da stvoriš ; ali ti sj time istovremeno preuzeo i tu dužnost da mene pre obražavaš.<� Ovo što je ovde nagovešteno II vidu priče ne trebćt sebi možda predstaviti kao nešio simbolično, nego kao je dan II najvećem stepenu stvaran doživljaj tajno g učenika.* Cuvar praga njega treba da opomene da ne ide dalje, ako u sebi ne oseća snagu da odgovori zahtevima koje sa drži navedeni govor. Ako je i tolik o strašan lik ovog čuvara, on je ipak samo dejstvo vlastitog proteklog učenikovog ži vota, samo je Injegov vlastiti karakter, izvan njega probuđen u samo stala n život. A to buđe nje se dešava usled kidanja veza izmedu volje, mišljenja i osećanja. - Već to je do življaj od dubokog znač aja da čovek prvi put oseti, da je sam izazvao nastanak jednog duhovnog bića. - Sada mora priprema tajnog učenika da se uputi tome cilju, da bez ikakvog zazi ranj a izdrži taj strašan izgled i da u trenutku toga susreta oseća svoj u snagu stvarno doraslom, da može na sebe primiti, da sa punim znanjem na sebe natovari polepšavanje tog �>čuvara« . Jedna posledica sreeno prebrođenog susreta sa »čuva rem prag a<� j e ta, da je sledeća fizička smrt ond a za tajn og učenika sasvim drugačiji dog ađaj nego što su smrti bile rani je. On doži vlja va umi ranj e svesno, ond a kad odlaže svo je fizičko telo, kao kad a čovek skid a halj inu) koja je poh aba na ili možda i usled iznenadno.s cepanja po �� ala w .n �u potrebij iva. Ta njegova fizička smrt Je ond a nar oclt a cl � .� e nica samo za druge, koj i sa njim žive i koji su sa svoJim opa žan jim a još sasvim ograničeni na fizički svet. Za nji.h tajn i učenik �>umire«. Za njeg a se ništ.a zna čajn o n.� � en .l a u celoj njegovoj okolini. Ceo natčuinl svet, u kO] l Je . O�: stupio, pre d njim se već pre smrti nalazio na odgovaraolucI gornjeg je jasno da j e prikazani >.čuvat: praga« ned � Ju an gled m više " eno buđ pro iva otkr takav (astrajni) lik, koji se : . an sret m n }u . tajnog: učen ika. A tajn a nauka vod� tom nat.:ul � . i. I č lno vld UCin ga« pra a var »ču da ije, mag � � niie to e j ao Pos , ljiv im . Pri tom se rad i o proizvo(ienju jednog oblak� ime tvan redc npkc dim ne tvorevine, koja se pro izvo di iz niza tvan u 0 <;I noj mešavin i. Razvijena sn �ga m�gi �tlr� � e ond � u stan Ju, da na t u dim nu tvor evin u delUJe obli kUJ UĆI, I da njegovu supstan ciju oživ i sa još neizravnatom � ovekovon� kar�om. � 01101;1 ko je dovo ljno pripremljen za vJse gledanje, �)e�u sllJ.e�o eul.no pI·edstavljan je više nije potrebno ; a kome bl n J egova J ':'s nelZ ravnata \
,. Iz
�
v
..
.
123
način, i taj isti svet će biti pred njim i posle smrti. Samo, ��čuvar praga�< je u vezi sa još nečim drugim. Covek pri pada nekoj porodici, nekom narodu, nekoj rasi; njegovo delovanje u ovom svetu zavisi od pripadnosti jednoj takvoj zajednici. I njegov naročiti karakter je u vezi sa tim. A svesna aktivnost tog pojedinog čoveka nikako nije sve ono sa čim treba računati u jednoj porodici, plemenu, narodu, rasi Postoje porodična, narodna (i tako dalje) sudbina, kao što postoji porodični, rasni (i tako dalje) karakter. Za čo čoveka koji je ograničen na svoja čula, ove stvari ostaju opšti pojmovi, i materijalistički misliJac će u svojoj pred rasudi duhovnog naučnika gledati prezrivo sa visine, kada čuje, da za njega karakter porodice ili karakter naroda, sudbina plemena ili sudbina rase pripadaju stvarnim bićima isto onako kao što karakter ili sudbina pojedinog čoveka pripada nekoj stvarnoj ličnosti. Tajni naučnik upoznaje up ravo više svetove, čiji su članovi ove pojedine ličnosti isto onako kao što su ruke, noge i glava članovi čoveka. I u životu porodice, naroda, rase deluju pored pojedinih ljudi i te sasvim stvarne duše porodica, duše naroda, duhovi rasa. Staviše, u izvesnom smislu su pojedini ljudi samo izvršni organi tih duša porodica, duhova rasa i tako dalje. Potpuno istinito može se govoriti o tome, da se na primer neka duša naroda služi pojedinim čovekom koji pripada njenom narodu, da bi izvršila neke radnje. Duša naroda se ne spušta do čulne stvarnosti. Ona se kreće LI višim svetovima. A da bi delovala u fizičko-ču Inom svetu, ona se služi tim fizičkim organima od pojedinih ljudi. To j e u jednom višem smislu upravo tako, kao kada bi se neki građevinski inženjer za izvođenje pojedinosti u gradnji služio radnicima. - Svakom čoveku j e u punom smislu reči njegov posao dodelila duša porodice , duša naroda ili duša rase. Pa ipak čulni čovek ni II kom slučaju nije upućen u taj viši plan svoga rada. On sarađuje nesvesno na ciljevima duše naroda, duše rase i tako dalje. Od trenutka kada tajni učenik susretne čuvara praga, dužnost mu je ne samo da upozna svoje vlastite za datke kao ličnost, nego mora znajući sarađivati na zadacima svog naroda, svoje rase. Svako proširenje njegovog vido kruga nameće mu bezuslovno i proširenje dužnosti. Stvarni postupak j e pri tom ta .i . da tajni učenik svome finijem du ševnom telu doda j edno novo. On oblači jednu haljinu više. Do sada je išao po svetu sa Dvojima koji su oblačili nje govu ličnost. I ono što je imao da radi za svoju zajednicu, za svoj narod, svoju rasu i tako dalje, o tome su se starali viši duhovi. koJi su se služili njegovom ličnošću. Jedno sledeće otkriće, koje mu sada čini ��čuvar praga<� je to, da
će ti duhovi od sada dići ruke od njega. On mora sasvim istupiti iz te zajednice. I on bi se kao pojedinac potpuno u sebi skrutnuo, on bi otišao u susret propasti, kada ne bi sam sebi pribavio snage koje su svojstvene duhovima naro da i duhovima rasa. - Doduše, mnogi će ljudi reći : �>O, ja sam se sasvim oslobodio od svake zavisnosti prema ple menu i rasi ; hoću da budem 'čovek' i 'ništa drugo nego čo vek' Ali njima se mora reći: A ko je tebe doveo do te slobode? Zar te nije tvoja porodica unela u svet takvoga kakav stojiš u njemu? Zar te nije tvoje pleme, tvoj narod, tvoja .rasa, učinila ta'k vim kakav jesi? Oni su te odgojili; i ako si se ti uzdigao iznad sVlih predrasuda, ako si ti jedan od svetlonoša i dobročinitelja svog plemena, ili čak j svoje rase, ti to treba da zahvališ njihovom vaspitanju. Sta više, i ako o sebi kažeš da si » ništa drugo nego čovek : čak i što si takav postao, imaš ti da zahvališ duhovima tvojih zajednica. - Tek sada tajni učenik uči da saznaje šta CO znači, sasvim biti napušten od duhova naroda, duhova ple mena, duhova rasa. Tek sada on doživljava na samom sebi beznačajnost svakog takvog vaspitanja za onaj život, koji njemu sada predstoji. Jer sve što j e na njemu plod vaspi tanja, potpuno se topi usled kidanja niti između volje, miš ljenja i osećanja. On gleda na rezultate svega toga dosadaš njeg vaspitanja, kao što bi čovek morao da gleda na kuću koja se raspada tlla pojedine cigle i koju on sada mora po novno da izgradi i da joj da novi oblik. I opet više je nego samo simbol, ako se kaže: Pošto je »čuvar praga<� izgovorio svoje prve zahteve, onda se sa toga mesta gde on stoji, podiže vihor koji pogasi sva duhovna svetla koja su do sada osvetljavala ovaj životni put. Pred tajnim učenikom se onda raširi potpuna tama. Nju prekida samo slaba svet lost koju zrači sam čuvar praga. A iz mraka se zaori nje gova sledeća opomena : >.Ne prekorači moj prag pre nego što si ti sa sobom načisto, da ćeš ovaj mrak pred tobom ti sam prosijati svetlošću ; ne učini takođe ni jedan jedini korak napred, ako nisi siguran da u tvojoj vlastitoj sve tilj ci goriva ima dovoljno. One svetiljke vođa koje si do sada imao, u budućnosti ti nećeš imati.�. Posle tih reči treba učenik da se obazre i uputi pogled iza sebe. �.Cuvar praga.� sada razmiče zavesu koja je do tada zaklanjala duboke ži votne tajne. Duhovi plemena, duhovi naroda, duhovi rasa bivaju otkriveni u svojoj punoj delatnosti ; i učenik vidi kako je do sada bio vođen isto tako tačno kao što mu sa druge strane postaje jasno, da on od sada više neće imati ovo vođstvo. To je druga opomena koju čovek doživljava na pragu, preko njegovog čuvara, .�<
••
•
124
125
Xl. POGLAVLJE
Dabom e . ovde označeni prizo]' niko nepripremljen ne bi mogao poclneti : ali više školo vanj e, koje čoveku uopšte čini mogućim ela prodr e do praga, u isto vreme stavlj a njega u stanje da u odgovarajućem trenutku nađe p:>1Tebnu sna gu.
Staviše,
ovo
školovanje
može
biti
toliko
ŽIVOT I SMRT - VELIKI Cu VAR PRAGA Izloženo j e koliko j e značajan za čoveka susret sa ta
harmonično,
kozvanim
da ovom stup anju II novi živo t oduz ima svaki uznemirujući ili buča n karakter. U tom sluča ju će za tajnog učenika do življaj na pragu biti praćen predosećanjem onog blaženstva, koje će obrazovati osnovni ton njegovog novoprobuđenog
manjim
čuvarem
��praga�<
�Jemu vidi jedno natčulno biće IZV �O ?n sam . Tel? tog � bića je .
. neVi dlJIVih mi � li.
zbog
toO'a , .
što
on
u
koje je na neki način prosastavljeno iz njemu ranije
posledIca nJegovih vlastitih
postupaka
�
osećanja
Ali te nevidljive snage su postale uzro i njegove . . sudbme l njegovog karaktera. Od tada čoveku postaje j asno, i
život a. Osećaj nove slobode će pretegnuti sva druga oseća nj a ; a sa tim osećaj em će njem u nove dužnosti i nove od govornosti izgledati kao nešto, što čovek mora preuzeti na
k �ko je on sam II prošlosti položio osnove svoje sadašnjosti. . �� e nJeg �vo biće stoji d o izvesnog stepena otkriveno pred T
određenom stepenu života.
nJim. U nJemu su, na primer, određene sklonosti
i navike.
Sada on može sebi da objasni, zašto ih on ima. Pogodili su ga neki udarci sudbine, sada on može znati odakle oni do l aze. Sada on vidi zašto jedno voli, a drugo mrzi, zašto ga ovo ili ono čini srećnim ili nesrećnim. Vidljiv život mu čine razu,mljivim
oni nevidljivi uzroci. I bitne životne činjenice
bolest i zdravlje, smrt i rođenje, otkrivaju se njegovom po�
gledu. On primećuje da j e pre svog rodenja izatkao te uz roke koji su ga nužno opet morali uvesti u život. IOn upoz naje od sada u sebi ono biće, koje j e u tom vidljivom svetu ,
izgrađeno n a nesavršen način i koje takođe samo u tom vid ljivom ni
u
svetu
može biti
privedeno
svome savršenstvu.
Jer
jednom drugom svetu ne postoji mogućnost rada na
izgrađivanju toga bića. Dalje on uviđa da ga smrt, pre sve ga,
ne
može od
ovog sveta
zauvek.
odvojiti
Jer on mora
sebi da kaže: ��Nekada sam ja prvi put došao u ovaj - pošto
sam
tada
bio
takvo
biće
ko.me je
bio
svet
potreban
život u ovom svetu - da bih stekao svojstva koja se ne bi mogla steći ni u jednom drugom svetu. I ja moram sa tim u sebi sve ono , što svetom biti spojen sve dok ne razvijem . . u nJemu može da se stekne. J a ću jednom postati sposoban saradnik
II
drugom svetu samo kroz to, što ću u ovom čulno
vidljivom svetu za to pribaviti sve te sposobnosti.�� - Među najvažnijim doživljajima posvećenoga je onaj, koji mu omo gućuje da čulno vidljivu prirodu nauči sada bolje da poznaje i njene vrednosti ceni, nego pre svog
To saznanje on stiče upravo uvidom
duhovnog školovanja. II
natčulni svet. Onaj
ko takav uvid nije učinio, p a se stoga možda predaje samo slutnji
da su natčulne oblasti beskrajno vrednije, taj
potcenjivati ćulni svet. zna, da vim
Ali onaj ko
bi on bez doživljaja
nemOćan
u nevidljivoj
II
je učinio taj
uvid, taj
vidljivoj stvarnosti bio sas
stvarnosti.
Treba 1i
ovoj nevidljivoj, onda on mora imati sposobnosti
126
može
da
živi u
i sredsta127
va za taj život. Ali njih on može steći samo u onoj vidljivoj. On će morati duhovno videti, ako nevidljivi svet za njega treba da postane svestan. Međutim, snaga viđenja �>višeg« sveta se obrazuje postepeno doživljajima u �>nižem·t( . Covek se u nekom duhovnom svetu ne može roditi sa duhovnim očima, ako ih nije obrazovao u ovom čulnom, kao što dete ne bi moglo da se rodi sa fizičkim očima, ako ih ne bi ob razovalo u majčinom telu. Sa ovog gledišta se takođe uviđa, zašto �>čuvar�< stra žari na »pragu« prema natčulnom svetu. Ni u kom slučaju se ne srne čoveku dopustiti stvaran uvid u one oblasti, pre no što je on za to stekao neophodne sposobnosti. Zato se zavesa ispred doživlj aja u njemu navlači svaki put prilikom smrti, kada čovek još nesposoban za rad u nekom drugom svetu stupa u njega. On mora da ga ugleda, tek kad j e za njega sasvim zreo. Stupi l i tajni učenik u natčulni svet, onda ovaj život za njega dobija sasvim novi smisao ; on vidi u čulnom svetu klijalište za jedan viši svet. I njemu će se u izvesnom smis lu »viši« svet bez Hnižega<� pojaviti kao nepotpun. Pred njim se otvaraju dva pogleda. Jedan u prošlost, drugi u buduć nost. On gleda u jednu prošlost, u kojoj još nije bilo toga čulnog sveta. Jer o n je već odavno udaljen od predrasude da se natčulni svet razvio iz čulnog. On zna da j e prvo bilo to natčulno i da se sve čulno razvilo iz njega. On vidi da je i on sam, pre nego što je stupio prvi put u ovaj čulni svet, pripadao j ednom natčulnom. Ali tom nekadašnjem nat čulnom svetu bio je potreban prolaz kroz ovaj čulnL Njegov dalji razvoj bez toga prolaza ne bi bio moguć. Tek pošto se bića u samom čulnom carstvu budu razvila sa odgovara jućim sposobnostima, može natčulni svet opet da nastavi svoj napredak. A ta bića jesu ljudi. Oni su dakle - takvi kakvi žive sada - proistekli iz j ednog nesavršenog stepena duhovnog postojanja i štaviše u ovom čulnom svetu su vo đeni do onog savršenstva, pomoću kojeg će biti sposobni za dalji rad na višem svetu. - Na ovo se nadovezuje pogled u budućnost. On ukazuje na jedan viši stepen natčulnog sveta. U njemu će biti plodovi koji se obrazuju u ovom r:ulnom. Ovaj će kao takav biti nadvladan ; a njegovi re zultati će biti pridruženi j ednom višem svetu. Time je dato i razumevanje bolesti i smrti u čulnom svetu. Smrt naime nije ništa drugo nego izraz za to, da je nekadašnji natčulni svet došao do jedne tačke, od koje sam po sebi nije mogao dalje. Bila bi za njega nužna opšta smrt, da nije dobio jedan novi životni podsticaj. I tako je taj novi život postao borba protiv opšte smrti. Iz ostataka jed128
nog odumirućeg, II sebi skrutnutog sveta, nabujale su klice jednog novog. Stoga mi II ovom svetu imamo umiranje i život. I polako stvari prelaze jedna II drugu. Odumirući de lovi starog sveta prianjaju još novim klicama života, koje proizlaze iz njih. Najjasniji izraz toga se nalazi upravo II čoveku. On na sebi nosi kao svoj ovoj ono što se održalo iz onog starog sveta ; a II tome Dvaju obrazuje se klica onog biča koje će živeti II budućnosti. Tako j e on dvostruko biće, jedno smrtno i jedno besmrtno. Smrtno je II svome kraj njem, a besmrtno II svome početnom stanju. Ali tek u tome dvostrukom svetu, koji nalazi svoj izraz II ovom čulno-fi zičkom, stiče on sposobnosti za to, da ovaj svet privede besmrtnosti. Staviše, njegov je zadatak, da iz samog smrt nog uzima plodove za besmrtno. Dakle, ako on gleda na svoje biće kako ga je on sam izgradio II prošlosti mora sebi reći : >�Ja u sebi imam elemente jednog odumirućeg sveta. Oni rade u meru, i samo postepeno mogu lomiti njihovu snagu pomoću novooživljavajućeg besmrtnog.�( Tako ide čo vek putem o d smrti k a životu. Kada bi čovek mogao sebi govoriti II času smrti sa punom svešću, morao bi sebi reći : ...To umiruće j e bilo moj majstor učitelj. To što umirem jeste dejstvo cele prošlosti, u koju sam bio utkan. Ali na polju smrtnoga dozrevale su mi klice za besmrtno. To j a iznosim s a sobom u jedan drugi svet. Kada bi to zavisilo samo od tog prošloga, onda se ja uopšte nikada ne bih mogao roditi. Zivot prošloga je zaključen sa rođenjem. Zivot u čulnom je novom klicom 3ivota otet od opšte smrti. Vreme između rođenja i smrti j e samo izraz za to koliko se novi život mogao oteti od odumiruće prošlosti. A bolest nije ništa drugo, nego nastavak dejstva odumirućih delova te proš lost1.« Iz svega ovoga nalazi odgovor to pitanje, zašto čovek tek postepeno mora iz zabluda i nesavršenosti da se radom probija do istine i dobra. Njegovi postupci, osećanja i misli se nalaze u početku pod vladavinom onog što prolazi i odu mire. Iz ovoga su obrazovani njegovi čulno-fizički organi. Stoga su ti organi i sve što njih pre svega pokreće posve ćeni prolaznosti. Ne predstavljaju instinkti, nagoni, strasti i tako dalje i njima pripadajući organi nešto neprolazno, nego će baš ono što se pojavljuje kao delo tih organa po stati neprolazno. Tek kada čovek iz tog prolaznog bude iz vukao sve što je iz njega imalo da se izvuče, moći će on da odbaci tu osnovu iz koje je izrastao, a Čiji se izraz nalazi u fizičko-ču1nom svetu. Tako predstavlja prvi Hčuvar praga« sliku i priliku čoveka u njegovoj dvostrukoj prirod i : iz prolaznoga pome129
šanog sa neprolaznim. Na njemu se jasno pokazuje šta još
Ako si ti htela da pribaviš tu sposobnost samo da bi
nedostaje da bi se dostigao onaj uzvišeni svetlosni lik, koji
živela
opel može da prebiva u čistom duhovnom svetu.
potrebno da
Stepen upletenosti sa fizičko-čuInom prirodom postaje
LI
natčulnom
Ovom se
vraćaš
svetu, čulni
II
onda
svet.
tebi
više nije
Ali gledaj
sada
mene. Vidi, kako neizmerna uzvišen stojim iznad svega
čoveku vidljiv preko »čuvara praga«. Ta upletenost se prvo
onog,
izražava u postajanju instinkata, nagona, požuda, egoističkih
sadašnjeg stepena svoga savršenstva došla pomoću spo
želja, u svim oblicima koristoljublja i tako dalje. Ona još dolazi do izražaja u pripadnosti nekoj rasi, nekom narodu
sobnosti koje si mogla razviti u svetu čula, dok si još bila upućena na njega. Ali sada mora za tebe početi
i tako dalje. Jer su narodi i rase samo različiti stepeni raz voja n a putu do čistog čoveštva. Neka rasa, neki narod su
jedno vreme, u kome će tvoje oslobođene snage raditi
utoliko viši ukoliko potpunije njihovi pripadnici dovode do izraza čisti, idealan tip čoveštva, ukoliko su se više radom
mu sebe, sada kao osloboditeljka možeš sa sobom os
probili od fizički prolaznog prema natčulnom neprolaznom. Razvoj čoveka kroz ponovna utelovljenja u sve više uidig nute
oblike naroda i
rasa je zato
proces oslobađanja.
Na
kraju čovek mora da se pojavi u svojem harmoničnom sa vršenstvu. - Na sličan način je jedno usavršavanje i pro laženje kroz sve čistije etičke i religijske oblike shvatanja. Jer svaki etički stepen sadrži još žudnju za prolaznim pored idealističkih klica budućnosti.
U opisanom » čuvaru praga�� se pOjavljuje samo rezul tat
proteklog
Od
vremena.
klica
budućnosti
je
u
njemu
samo ono, što je utkano u tom proteklom vremenu. Ali čo vek mora u
budući
natčulni svet doneti sve što on može
izneti iz čulnog sveta. Kada bi on hteo da donese samo ono što je u njegovu pasliku utkano iz prošlosti, onda bi on svoj zemaljski
zadatak
>�manjem
čuvaru
ispunio praga��
samo
delimično.
pridružuje
posle
Stoga nekog
se
sada
vremena
onaj veći. Opet neka j e u pričajućem obliku prikazano šta se odigrava kao susret sa tim drugim >�čuvarem praga��.
što
si
ti
danas
već
učinila
od
sebe.
Ti si
do
dalje na svetu čula. Do sada si ti oslobodila samo sa lobađati sve svoje drugarice u svetu
čula. Do
danas
si se ti kao pojedinačna borila; sada se učlani u celinu, da
bi ti u natčulni svet unela ne samo sebe, nego
sve drugo što se nalazi
u čulnom. Ti
j
ćeš moći sebe
jednom sjediniti sa mojim likom, ali j a ne mogu biti blažen sve dok još ima takvih koji to nisu! Kao poje dinačno oslobođena mogla bi ti ako hoćeš već danas ući
II
carstvo natčulnog. Ali tada bi ti morala gledati
dole na još neoslobođena bića tog sveta čula. I ti bi mogla
svoju
sudbinu
odvojiti
od
njihove.
Ali
vi
ste
sve vezane jedna za drugu. Vi ste sve morale sići svet čula, da
II
bi i z njega lznele snage za jedan viši.
Kada bi se ti odvojila o d njih, onda bi ti zloupotrebi1a snage koje si ipak mogla razviti samo u zajednici sa njima. Da one nisu sišle, ne bi to mogla ni ti ; bez njih bi tebi nedostajale snage za tvoje natčulno postojanje. Ti moraš te snage koje si izborila sa njima, takođe sa njima i deliti. Ja stoga tebi zabranjujem ulaz u naj više oblasti natčulnog sveta, sve dok ne upotrebi š sve
Pošto j e čovek upoznao od čega mora da se oslobodi,
svoje stečene snage za spas sveta koji j e sa tobom. Sa
stupa mu na put jedan uzvišeni svetlosni lik. Njegovu le
onim što si već stekla možeš se ti zadržavati u donjim
potu je teško opisati rečima našeg jezika. - Taj se susret
oblastima natčulnog sveta ; ali pred dverima višeg sto
dešava kada su se organi mišljenja, osećanja i htenja i za fizičko telo međusobno odvojili toliko, d a se vladanje nji
jim j a 'kao heruvim sa plamenim mačem pred rajem' i branim tebi ulaz sve dok ti još imaš snage koje nisu
hovim međusobnim vezama više ne dešava kroz njih same,
upotrebljene
nego kroz višu svest, koja se sada sasvim odvojila od fizič
svoje snage upotrebiš, doći će onda drugi koji će njih
kih uslova. Organi mišljenja, osećanja i htenja su tada po stali oruđa u vlasti ljudske duše, koja svoju vladavinu nad
upotrebiti; onda će jedan visoki natčulni svet uzeti sve
u
čulnome svetu.
I ako nećeš ti da te
njima vrši iz natčulnih regiona. - Ovoj, tako iz svih čulnih
plodove čulnoga; a tebi će se oduzeti tlo sa kojim si bila srasla. Ovaj prečišćeni svet će se razviti iznad
veza oslobođenoj duši u susret pristupa sada drugi >�čuvar
tebe. Ti ćeš biti isključena iz njega. Tako je tvoja sta
praga« i govori otprilike sledeće:
za crna,
>�Ti si sebe oslobodila i z čulnog sveta. Tvoje za vičajno pravo u natčulnom svetu je zasluženo. Od sa da
možeš ti
delovati
u sadašnjem liku, 130
odavde.
nije tebi
a oni od kojih si
se ti odvojila, idu
belom
stazom.�� Tako se najavljuje >�veliki čuvarH praga uskoro posle
Tvoja fizička telesnost,
susreta sa prvim stražarom. Međutim, posvećeni zna sasvim
više potrebna zbog tebe.
tačno šta ga čeka ako ne odoli tim primamljivanjima pre131
vremenog zadržavanja II natčulnom svetu. Neopisiv sjaj do lazi od drugog čuvara praga. Pred dušom koja ga gleda stoji kao daleki cilj : sjedinjenje sa Njim. Ipak, isto mu je tako izvesno, da će to sjedinjenje sa Njim biti moguće tek ako je posvećeni sve snage koje su mu dotekle iz toga sveta upotrebio u službi oslobođenja i spasenja ovoga sveta. Odluči li se on da sledi zahteve v.isokog svetlosnog lika, moći će doprineti oslobođenju ljudskog roda. On prinosi svoje da rove na žrtvenom oltaru čovečanstva. Pretpostavi li svoje prev.remeno uzdizanje u natčulni svet, struja čovečanstva će preći preko n.jega. Posle svoga oslobođenja iz sveta čula on za sebe samog ne može dobiti više nikakve nove snage. Sta vi li ipak svoj rad njemu na raspolaganje, onda se to do gađa sa odricanjem da još nešto uzme za sebe iz tih mesta svog budućeg delovanja. Ne može se reći da j e po sebi razumljivo, da će čovek izabrati belu stazu kada se tako stavi pred tu odluku. Prirodno je da to zavisi sasvim od toga, da li je on pni toj odluci toliko pročišćen da nikakva sebičnost ne učini da mu se mamljenja blaženstva prikažu kao vredna željenja. Jer ta su mamljenja najveća koja se mogu zamisliti. A na drugoj strani upravo i ne postoje baš nikakva naročita mamljenja. Na ovoj strani baš ništa ne govori egoizmu. To što će čovek dobiti u višim regionima natčulnog sveta, nije ništa što njemu dolazi, nego samo ne što što jz njega izlazi: ljubav za svet u kojem se nalazi. Ni u čemu što zahteva egoizam, nikako se ne oskudeva na crnoj stazi. Naprotiv : plodovi te staze su upravo najpotpunije za dovoljenje egoizma. I ako neko hoće blaženstvo samo za sebe, onda će on sasvim izvesno ići ovom crnom stazom, pošto j e ona ta, koja je za njega podesna. - Stoga niko ne može očekivati od okultista bele staze, da će mu oni dati neko uputstvo za razvoj svog egoističnog ja. Za blaženstvo pojedinca oni nemaju ni najmanje interesovanja. Blaženstvo može postići svako sam za sebe. Ali njega da ubrzavaju, nije zadatak belih okultista. Njima je jedino stalo do raz voja i oslobođenja svih bića, koja su ljudi i drugovi čove kovi. Stoga oni daju samo uputstva kako se mogu obra zovati svoje snage za saradnju na tom poslu. Oni stoga daju prednost nesebičnoj predanosti i požrtvovanosti pred svima drugim sposobnostima. Oni upravo nikoga ne odbijaju, jer se i onaj najegoističniji može pročistiti. Ali onaj ko traži nešto samo za sebe, tako dugo dok to čini, kod ovih okul tista neće naći ništa. Pa i ako mu oni svoju pomoć ne us krate, on sam koji to traži uskraćuje sebi plodove te po moći. Stoga će onaj, ko odista postupa prema uputstvima dobrih tajnih učitelja, posle prelaska praga razumeti zahteve 132
velikog čuvara; ali onaj ko ne postupa prema tim uputstvi ma, taj uopšte ne srne ni da se nada, da će ikada pomoću njih doći do praga. Njihova uputstva vode ka dobru, ili ni do čega. Jer je vođenje prema egoističkom blaženstvu i pre ma samom životu II natčulnom svetu izvan granica njiho vog zadatka. Ovo je od početka pođešeno tako, da učenika drži udalj enim od nadzemaljskog sveta tako dugo, dok on II njega ne stupi sa voljom za predanom saradnjom.
•
13 3
I POGOVOR SESTOM IZDANJU
-
1918.
Put prema natčulnom saznanju, koji je označen II ovom spisu, vodi j�dnom duševnom doživljavanju, za koje je od sasvim naročite važnosti da se onaj ko tom putu teži. nf> preda nikakvim obmanama ni krivom razumevanju o nje mu. A vrlo je lako da se čovek obmanjuje onim što ovde dolazi II obzir. Jedna od naročito teških obmana nastaje, kada se cela ta oblast duševnog doživljavanja, o kojoj se govori II pravoj duhovnoj nauci, izokrene tako, da to izgle da kao da spada II red praznoverica. vizionarnih snova, rne diumizrna i nekih drugih izopačavanja ovog ljudskog strem ljenja. To izokretanje potiče često usled toga, što se ljudi - koji bi na svom putu" udaljenom od ispravnog saznajnog nastojanja hteli da za sebe traže neki put II natčulnu stvarnost i koji pri tome zađu u navedena izopačavanja što se ti ljudi poistovećuju sa onima koji hoće da idu putem koji j e označen u ovom spisu. Ono što ljudska duša proživ ljava na ovde označenom putu, to se dešava sasvim u ob lasti čisto duhovno-duševnog doživljavanja. Nešto takvo je moguće proživeti samo zato, što čovek može da se još i za druga unutrašnja iskustva učini tako slobodnim i neza visnim od telesnog života - kako je to moguće samo pri doživljavanju obične svesti - ako on sebi o onom što je spolja opažao i1i onom što j e II unutrašnjosti želeo, osećao, hteo, ako on o tome stvara misli koje ne potiču iz samog onoga što je opažao, osećao, hteo. Postoje ljudi koji uopšte ne veruju II postojanje takvih misli. Oni misle: čovek ne može misllU o onome što ne izvlači iz opažanja ili telesno uslovljenog unulrašnjeg života ; sve misli su samo u izvesnoj meri senkovite slike opažaj a ili un utrašnjih doživljaja. Onaj ko to tvrdi, čini to samo zato jer se nikada nije osposobio da u svojoj duši doživi taj čist, na sebi počivajući život misli. Ali onaj ko je doživeo nešto takvo. za nj ega j e to postalo iskustvo, da svuda gde u duševnom životu mišljenje vlada toliko. da to mišljenje prožima sve druge duševne aktivnosti - da se tada čovek nalazi u j ednoj aktivnosti. na čijem ostvarivanju njegovo telo nema udela. U običnom životu je mišljenje zbilja skoro uvek pomešano sa ostalim duševnim aktivnostima : opažanjem, osećanjem. htenjem i tako dalje. Te ostale aktivnosti ostvaruju se pomoću tela. Ali u njih ulazi mišljenje. I u toj meri, u kojoj ono ulazi II njih. dešava se u čoveku i kroz čoveka nešto, na čemu ne saučestvuje telo. Ljudi koji to osporavaju ne mogu nikako da se oslobode obmane, koja nastaje usled toga, što oni mi saonu delatno::;t uvek posmatraj u s .iedin:ienu sa oslalim ak1 34
tivnostima. Međutim, čovek u unutrašnjem doživljavanju može duševno da se uzdigne dotle da misaoni deo unutraš njeg života takođe doživi za sebe izdvojen od svakog dru gog. Moguće je iz okvira duševnog života izdvojiti nešto, što se sastoji samo iz čistih misli. Radi se o mislima koje postoje u sebi, iz kojih je isključeno sve što daju opažanje ili telesno uslovljeni unutrašnji život. Takve se misli objav ljuju same sobom, onim što one jesu, kao neko duhovno, neko natčulna bitisanje. I duša koja se sjedini sa takvim mislima, kada za vreme takvog sjedinjenja isključi svako zapažanje, svako osećanje i sav ostali unutrašnji život, zna da se sa samim mišljenjem nalazi u jednoj natčulnoj oblasti i doživljava sebe izvan tela. Za onoga ko potpuno providi to stanje stvari, ne može uopšte više doći u obzir pitanje : postoji li neko doživljavanje duše u jednom natčulnom ele mentu izvan tela? Jer za njega bi to značilo da poriče ono što zna iz iskustva. Za njega postoji samo ovo pitanje: šta sprečava ljude da pri2maju jednu tako sigurnu činjenicu? I na to pitanje on nalazi odgovor, da je činjenica u pitanju takva, da se ona ne objavljuje, ako se čovek prethodno ne stavi u jedno takvo duševno stanje, u kojem on može da primi tu objavu. No ljudi su u početku nepoverljivi ako oni sami tek treba da rade nešto čisto duševno, da bi im se objavilo nešto po sebi nezavisno od njih. Oni onda veru ju, pošto moraju da se pripreme za primanje objave, da oni prave sadržaj te objave. Oni hoće iskustva za koja čo vek ne radi ništa, prema kojima je on sasvim pasivan. Ako su to osim toga ljudi koji još ne poznaju ni najjedno stavnije zahteve naučnog razumevanja nekog činjeničnog stanja, onda oni kod onih čija je duša potisnuta ispod onog stepena svesne aktivnosti koji se sastoji u čulnom opažanju i u svojevoljnoj delatnosti, onda oni kod njih u sadržajima duše ili u tvorevinama duše vide objektivnu objavu nečega što nije čulno po suštini. Takvi sadržaji duše jesu vizionarni doživljaji, mediumističke objave. - Međutim ono što kroz takve objave izlazi na videlo, to nije natčulni, to je potčulni svet. Ljudski svesni budni život ne protiče potpuno u telu. Svesni deo toga života protiče pre svega na granici između tela i fizičkog spoljašnjeg sveta. Tako je život opažanja, kod onog što se dešava u čulnim organima, isto tako ula ženje jednog vantelesnog zbivanja II telo, kao i prožimanje toga zbivanja iz tela; a tako je i sa životom volje, koji po čiva na nekom postavljanju čovekovog bića unutra u svetska biće, tako da j e ono što se u čoveku događa njegovom vo ljom, u isto vreme i deo svetskog zbivanja. U tom duševnom doživlj avanju koje proliče na granici tela čovek jc u viso135
I kom stepenu zavisan od svoje telesne organizacije. Ali II to doživljavanje ulazi misaona delatnost; a II onoj meri koliko je to slučaj, biva ona II opažanju čula i htenju čovekovom nezavisna od tela. U vizionarnom doživljavanju i II mediu mističkom tvorenju. stupa čovek potpuno II zavisnost od tela. On iz svog duševnog života isključuje ono što ga II opažanju i htenju čini nezavisnim od tela. Usled toga sadr žaji duše i tvorevine duše bivaju samo objave života tela. Vizionarno doživljavanje i mediumističko tvorenje su do življaji onog stanja kada je čovek, II tom doživlj avanju i tvorenju sa svojom dušom manje nezavisan od tela nego II običnom životu opažanja i volje. Pri doživljavanju nat čulnog, o kome je ,reč II ovom spisu, razvoj- duševnog do življavanja teče upravo u obrnutom smislu u odnosu na vizionarna i mediumistička. U svom razvoju duša čini sebe sve nezavisnijom od tela nego kada se nalazi u životu opa žanja i volje. Ona za mnogo širu duševnu akivnost postiže onu nezavisnost, koje treba da se dokopa u doživljavanju čistih misli. Za ovde pomenutu natčulnu aktivnost duše j e izuzetno značajno da se u punoj jasnoći prozre doživljavanje čistog mišljenja. Jer u osnovi je već samo to doživljavanje j edna natčulna duševna aktivnost. Samo, ona je takva da se njo me još ne gleda ništa natčulno. Covek sa tim čistim mišlje njem živi u natčulnom ; ali on doživljava samo njega na natčulni način ; on još ništa drugo natčulno ne doživljava. A natču]no doživljavanje mora biti nastavak toga doživlja vanja duše, koje već u sjedinjenju sa čistim mišljenjem mo že da se postigne. Stoga j e to toliko značajno da se uzmogne pravilno iskusiti to sjedinjenje. Jer od razumevanja toga sjedinjenja sija ona svetlost, koja može dati i pravj1an uvid u suštinu natčulnog saznanja. Cim bi doživljavanje duše palo ispod svesne jasnoće koja se iživljava u mišljenju, za istinsko saznanje natčulnog sveta bi ona zašla na stranpu ticu. Nju bi zahvatila aktivnost tela ; ono što bi ona tada doživljavala i tvorila, nije objava natčulnog kroz nju, nego objave tela u oblasti potčulnog sveta. •
Cim duša sa svojim doživljajima prodre u oblast nat čulnog, onda su njeni doživljaji takvi da se govol'ni izrazi za njih ne mogu nači tako lako kao za doživljaje u području čulnog sveta. Cesto pri opisu natčulnog doživljavanja čovek mora biti svestan, da j e udaljenost jezičkog izraza, prema iz'raženom stvarnom stanju, na neki način veća nego kod rizičkog doživljavanja. Covek treba da stekne razumevanje 136
za to, da neki izraz - kao što j e to slučaj kod slikovitog izražavanja - samo n a blag način upućuje na ono na šta se odnosi. Tako je II ovom spisu na strani 38 rečen o : »Is konski su sva pravila i pouke duhovne nauke dati u jeziku simbolskih znakova.�� A na strani 54 i dalje se govori o �>odredenom sistemu pisma«. Neko može lako pomisliti, da takvo pismo treba učiti n a sličan način kao i znake glasova i njihovo sastavljanje za pismo običnog fizičkog govora. Ovde se mora reći : bilo j e i ima duhovno-naučnih škola i udruženja, koje imaju simbolske znake pomoću kojih one izražavaju natčulne činjenice. I onaj, ko je upućen u zna čenje tih znakova, ima time jedno sredstvo da upravi svoje duševno doživljavanje prema natčulnim stvarnostima koje dolaze u obzir. Međutim, za natčulna doživljavanje je mnogo bitnije, da u toku nekog takvog natčulnog doživljavanja kakvo duša može postići ostvarenjem sadržine ovoga spisa, ta duša sama prilikom gledanja natčulnoga dobije objavu jednog takvog pisma svojim vlastitim iskustvom. Natčulno govori duši nešto, što ona mora sebi da prevede u slikovite znake, da bi to mogla pregledati sa punom svešću. Može se reći : to što je saopšteno u ovom spisu, to može ostvariti svaka duša. I u toku toga ostvaQ·ivanja. koje duša sama sebi može odrediti prema onom što je navedeno, nastaju rezultati opisani u ovoj knjizi. Jednu takvu knjigu kao što je ova uzmimo ipak kao razgovor koji pisac vodi sa čita ocem. Ako se kaže: tajnom učeniku su potrebna lična uput stva, onda to treba shvatiti ipak tako, da je sama ova �nji ga jedno takvo lično uputstvo. U ranija vremena su posto jali razlozi, zašto su takva lična uputstva zadržavana za usmenu tajnu nastavu ; sada smo mi stupili na slepen raz voja čovečanstva, na kome duhovno-naučno saznavanje mora biti mnogo više rašireno nego ranije. Ono mora biti pris tupačno svakom u sasvim drugoj meri, nego u stara vre mena. Radi toga namesto ranijeg usmenog poučavanja dolazi ova knjiga. Verovanje, da je preko svega rečenog u ovoj knjizi, bezuslovno potrebno još i lično poučavanje, tačno je samo uslovno. Razumljivo j e da poneko može imati potrebu za dodatnom pomoći; ova može njemu biti značajna. Ali vodilo bi II zabludu, ako bi se mislilo, da ima nekih glavnih stvari, koje se ne bi mogle naći II ovoj knjizi. One se tu nalaze, ako se ona čita valjano, a posebno, ako se čita potpuno. •
Saopštenja ove knjige se shvataju i tako, kao da su lo uputstva da ceo čovek postane potpuno drugačiji. Ko ih Lačno čita, naći će da ona ne žele da kažu ništa drugo nego, 137
,
kakvoj unutrašnjoj duševnoj konstituciji mora biti čovek II onim trenucima svoga života, kada hoće da stoji prema natčulnom svetu. Tu duševnu konstituciju on razvija II sebi kao jedno drugo biće; a zdravo prvo biće ide svojim putem na stari način. On zna II punoj svesti kako da oba bića drži razdvojena; on zna kako da njih na pravilan način jedno sa drugim stavlja II naizmenično dejstvo. Usled toga on sebe ne čini neupotrebljivim i nesposobnim za život, on ne gubi za njega interesovanje i umešnost, da bi »ceo dan bio duhovni istraživač«. Razume se, treba reći, da će način doživljavanja II natčulnom svetu svoju svetlost zračiti na čitavo čovekovo biće; ali ovo ne može da ga otuđi od ži vota, nego da ga za ovaj život učini sposobnijim i produk tivnijim. - To što j e ovo opisivanje moralo da se izvrši tako kao što j e izvršeno, dolazi od toga, što svaki proces saznavanja upućenog na natčulno uzima II obzir čitavog čo veka, tako da u trenutku kada se čovek preda takvom pro cesu saznavanja, mora on to biti svojim celim bićem. Kao što proces opažanja boja iziskuje samo tu pojedinačnost oka sa njegovim nervnim nastavkom, tako proces natčulnog sa znavanja angažuje celog čoveka. Ovaj postaje >�ceo oko�< ili »ceo uho« . Pošto j e to tako, zbog toga to izgleda da - kada se daju saopštenja o obrazovanju procesa natčulnog sazna vanja - da se govori o nekom preobražaju čoveka ; ljudi misle da običan čovek nije ono pravo; da bi morao postati nešto sasvim drugo. II
•
Onom što je rečeno na strani 77 j dalje ��O nekim dejstvima posvećenjaH, dodao bih još nešto, što - uz neke promene - može da važi i za druga izlaganja ove knjige. Nekom bi moglo pasti na pamet : zašto j e potrebno takvo opisivanje natčulnog doživljavanja na slikovit način; zar se ne bi to doživljavanje moglo prikazivati u idejama bez tak vog oslikavanja? Na to mora da se odgovori : za doživlja vanje natčulne stvarnosti dolazi u obzir, da čovek sam sebe u natčulnome pozna kao natčulno biće. Bez gledanja na svoje vlastito natčuLno biće, čija se stvarnost objavljuje pot puno u svojoj vrsti u ovde datom prikazivanju >�lotosovih cvetova<� i »eterskog tela«, čovek bi sebe u natčulnom do življavao tako kao kada bi stajao samo u ču1nom, koje mu objavljuje stvari i zbivanja oko njega, a on ništa ne zna o Svome vlastitom telu. Sto on u svome Hduševnom telu{{ i >�eterskom telu« gleda kao svoje natčulno uobličenje, to čini da j e on svestan samog sebe u natčulnom, kao što j e opa žanjem svog čulnog tela svestan samoga sebe u čulnom svetu. 138
DODATAK OVOM IZDANJU
A. RUDOLF STEINER I NJEGOVlO DELO Antroposofski orijentisana duhovna nauka j e nauka inicijacije pisca ove knjige. Nju j e autor izložio u prvoj četvrtini ovoga veka. Za razliku od učitelja inicijacije rani jih vremena, svoju nauku j e izložio ne samo usmeno, nego i pismeno u knjigama i u člancima u časopisima. Za veliki broj svojih predavanja j e dozvoljavao da slušaoci pišu be leške, a docni je i stenografske. Od 195!3. godine >.Rudolf Steiner Verlag�� - Dornach, kod Basela u Svajcarskoj iz daje celokupna dela njegove neobične duhovne zaostavštine. Do ] 984. godine izdato j e 290 svezaka, a potpuno izdanje >�Gesamt Ausgabe.-< sadrži 330 svezaka. 10no sadrži u 45 sve zaka njegova pisana dela (knjige i članke) i zatim najveći deo od ukupno oko 4000 zabeleženih predavanja: ostalo su reprodukcije njegovih skica. Računa se da je još 2000 pre davanja ostalo nezabeleženo. Pre objavljivanja spisa iz same duhovne nauke R. Stei ner j e izdao nekoliko čisto filosofski h rasprava od kojih je najznačajnija ��Filosofija slobod€<{, u kojoj j e data filosofska podloga za dalje razrađivan u duhovnu nauku. U njoj j e posebno obrađena teorija saznanja i pojam slobode. Osnove same duhovne nauke on je izložio u tri standardna dela pod naslovima : >�Teosofija{<, �,Kako se stiču saznanja viših svetova ?�� i HTajna nauka u osnovama«. Prva knjiga sadrži nauku o čoveku i o duševnom i duhovnom svetu. Druga da j e osnove nauke o inicijaciji. U trećoj su date osnove nauke o razvoju sveta i čoveka. Sve ovo je bogato razrađeno i dopunjeno u njegovim predavanjima. Navedena standardna dela su između 192!3. i 1 9 4 1 . go dine prevedena i štampana na srpskohrvatskom jeziku u iz danju >�Antroposofske biblioteke<� u Beogradu, a pored ovih još desetak svezaka Steinerovih spisa i predavanja. Od 1931. do 1 9 4 1 . godine j e »Jugoslovensko antroposofsko društvo{� u Beogradu izdavalo mesečni časopis ��Upoznaj sebe !« . U nje mu j e obj avljen veći broj spisa i predavanja. Docnije su na naš jezik prevedeni i u vidu skripata konzervirani i drugi spisi i predavanja - vidi sledeći odeljak : »Hronološka skica Steinerovog života«. Ali antroposofija nije samo nauka. »Njeni koreni saz nanja jesu u duhovnom svetu, ali to su samo koreni. Njene grane, lišće, cvetovi i plodovi izrastaju LI sva područja ljud skog života .�� Ona unosi stvaralački preobražaj u naučni, 139
umetnički i religijski zivot, a iz ovih socijalne i ekonomske delatnosti.
II
pojedine kulturne,
Sam centar antroposofskog pokreta se nalazi II Dor nachu kraj Basela i smešten j e II monumentalnoj građevini » Goetheanum«, koji je sam Steiner oblikovao II sasvim ori ginalnom stilu koji inspiriše mnoge antroposofski orijenti sane arhitekte. U toj zgradi j e smeštena Visoka škola za duhovnu nauku, sa sekcijama za matematiku i astronomiju, prirodne i medicinske nauke, za likovne, govorne, dramske i muzičke umetnosti. Iz vrlo raznostrane Steinerove delatnosti iznikla je pedagogij a Valdorfski.h škola, pokret za ref9rmu školskog vaspitanja i obrazovanja dece i omladine; antroposofska medicina za unapređen:ie lekarske veštine proširenjem saz nanja sveta i čoveka ; zdravstvena pedagogija za lečenje i rehabilitaciju psihosomatske dece; pokret za tročlano ure đenje društva sa zadatkom da preuređenjem društva rege neriše kulturni, državno-politički i privredni život; pokret biološko-dinamičke metode poljoprivrede, sa zadatkom una pređenja obrade zemlje, odgoja stoke, voćarstva, šumarstva i vođenja poljoprivrednog gazdinstva - odnosno obezbeđe nje zdrave hrane. Steiner je dao osnove za razvoj nove umetnosti ljud skog kretanja i mimike, pod nazivom euritmija. Ova ima za cilj da učini vidljivim i dovede do umetničkog doživljavanja duhovne zakonitosti kvaliteta reči i glasa. Euritmija ima praktičnu primenu ne samo tl igri, nego i tl pedagogiji i lečenju. Na kraju navedimo još pokret za religioznu obnovu. R. Steiner je stalno naglašavao da nema nameru da osniva novu religiju, da to ne može biti zadatak savremene nauke inicijacije. Ali savremenoj ljudskoj duši nije potreban sa mo put koji jača njene snage saznanja, nego i da se ona prožari duhom. Jedna grupa protestantskih teologa, nezado voljna prilikama u savremenoj teologiji i crkvom, osnovala j e prema antroposofskoj duhovnoj nauci »Zajednicu hrišcana�<. •
Svi su se ovi pokreti posje Steinerove smrti i dalje razvijali, naročito II drugoj polovini dvadesetog stoleća II zemljama srednje, severne i zapadne Evrope i Amerike. Kod nas jedna grupa lekara antroposofa primenjuje antroposof ske metode lečenja, pomoću antroposofskih lekova, II zajed ničkoj privatnoj ordinaciji II Zagrebu.
B. HRONOLOSKA SKICA STEINEROVOG ŽiVOTA ,
SA
PREGLEDOM
NJEGOVIH
VA2NIJIH
PISANIH
DELA
I
GRUPA PREDAVANJA Spisi prevedeni na srpsko-hrvatski jezik označeni su In'C vedenim
naslovima,
neprevedeni
spisi,
navedeni
su
prema ori
ginalnim nemačk.im naslovima. 1861.
27.
februara
je
Rudolf
Steiner
rođen
Austl'o-Ugarska, danas Jugoslavija)
u
Kraljevcu
(taela
kao sin činovnika au
strijske južne železnice. Roditelji su mu poreklom iz Donje i mladost je l)roveo u
Austrije. Detinjstvo
raznim mesti
ma Austrije. 1872.
Pošao
realnu
II
školu
Wiener-Neustadtu.
II
Maturirao
1879. godine. 1879.
Upisuje se
Bečku visoku tehničku školu : studira mate
II
matiku i prirodne nauke, a istovremeno prati predavanja iz
literature,
filOSOfije
i
istorije.
Od
literature
temeljno
studira Goethea. 1882. do 1897.
Izdaje
Goethcove
priro(lnonaučne
»Deutsche
schner
spise
National-Literatur.',
u
izdanju
četiri
»Kt1r
sveske.
ovom izdanju je objavljen samostalan uvod, koji je objavljen
naslovom:
pod
Goethcs
••
U
1925.
Naturwissenschaftliche
Schriften�. 1884.
Privatni učitelj u jednoj bcčkoj porodici.
do 1890. 1886.
Prihvata poziv za saradnju pri izdanju velikog -Ausgabe... svojih
Goetheovih
dela. Istovremeno
fundament.alnih
fiIosofskih
dela:
••
SOI)hien
izdaje jedno od .}Osnovne
linije
teorije saznanja Goetheovog pogleda na svet, sa naročitim osvrtom na Schillera�. 1888. Urednik njemu
časopisa
objavljuje
··Deutscllen svoje
Wochenschrift��
I)redavanje:
»Goethe
-
Beč.
als
U
Vater
einer neuen Xsthetik-«. 1890. do
U
\Veimaru.
Saradnik
Izdavač ))Goethes
na
Goethc-
und
Schiller-Archivu.
Nat.urwissenschaftlichen Schl·iften.�.
1897. 1891.
Promovisan
za
doktora
filosofije na
Univel'sitetu
u
Ros
tocku. 1892. objavljuje svoju proširenu disert·aciju: .)Istina i nauka. Predigra jedne filosofije slobode.... . 1894.
..Filosofija svet.
slobode.
Rezultati
Osnovi
jednog
modernog pogleda
duševnog posmatranja
na
prema prirodno-na
učnoj metođi�.
140
141
•
1895. ��Friedrich 1897.
Nietzsche. Ein
Ka.mpfer gegen scine Zeit«.
1923.
�>Gocthes WeItanschauug��. Seli se u Berlin. Izdaje »l\'Iagn zin f\ir O.
E.
Učestvuje
Hartlebenom.
aktivno
*Freien
II
i u Savezu �>Đordano Bruno-+( u krugu �>Kommenden��. do
Stalni
predavač
na
>�Skoli
za obrazovanje radnika<�
heim Liebknecht, u Berlinu.
1900.
��Welt
do
1914.
1901.
vačke
und
u
delatnosti
»l\'Iistika u
»Zagonctke
na
rađanju
poziv
gurisanc 1914.
koju
Teosofskog života
Jahrhundert.. ,
XIX
im
filosofije... .
duhovnog
do 1912.
nost
II
antroposofije.
Berlinu,
u
do
Početak
društva novog
u
predn-
doba j
Nemačkoj
i
zapadnoj i
celoj
njen
izdavanje
i
�>Teosofija,
uvod
u
do
časopisa
» Luzifer��,
posle
»Luzifel'
natčulnog
sveta
i
određenje
�>Kako se stiču saznanja viših svc!ova?"', »Aus der Akasha-Chronik«, »Stepeni višeg saznanja��.
1910.
U Munchenu izvedene njegove četiri misterijske drame.
do 1913. 1911.
�>Duhovno vođstvo čoveka i čovečanstva�•.
1912.
�>Antroposofski
dllše�.,
»Wochenspruchc.�,
»Jedan
do
Seelcnratseln«,
» Goethcs
Goetheanuma
�>Tročlanstva socijalnog organiz
predavanjima, pre svega
Nemačke.
»Osnovi
sadašnjosti
i
socijalnog
II
pitanja
budućnosti.��
područjima u
Aiifsiitze
životnim uber
die
dine je osnovana
Stuttgartu »-Slobodna valdorfska škola.... .
je
Steiner
II
osnovao
i
Organismus«.
njome
U jesen
rukOVOdio
sve
te go
do svoje
prvog
visokoškolskog i
održavanje
tečaja
u
još
nedovršenom
stalnih
umetničkih
priredbi,
nedcljnog časopisa
»Das
Goetheanum��
sa stal
nim člancima i prilozima R. Steinera. 1922.
»Kosmologija, religija i filosofija-«. Uoči nove 1923. godine vatra
jc
uništila
staru
zgradu
Goetheanuma.
R.
Steiner
izrađuje nacrt i mode) nove zgrade od betona. 1923.
Neprekidna pređavačka delatnost, vezana za putovanja. O 1923.
godine
obnova
Antroposofskog
društva
pod
njegovim rukovodstvom. ]923.
od
drveta,
zgrade
sa
dva
kubeta, u Dornachu - Svajcarska.
R. Steiner piše u nedeljnim nastavcima, ali ne dovršava, svoju
autobiografiju:
»Moj
životni
put....
�>Antroposofske
smernice«, )�Grundlegendes fiir eine Erweiterung der Heil kunst
nach
geisteswissenschaflichen
Erkenntnissen... .
1924. POjačavanje predavačke delatnosti. Upore(lo brojni stručni kursevi. Poslednji
društva i osnivanje Antroposof-
»Prag duhovnog sveta«.
Izgradnja prvog
>�Von
II
1921. Osnivanje
1925.
put za samoupoznavanje čovcka��.
1913.
pre-
tečajeva i predavanja.
do
skog društva.
istorijskog
nazivom �AIlgemeine Anthroposophische Gcsellschaft.�, pod
�>Tajna nauka u osnovama��.
Odvajanje od Teosofskog
vidu
II
sozialen
Božiću
1910.
1913.
prikazane
zastupa ideju
Goetheanumu
1905.
kalendar
1912. inau
II
pokreta, ��Euritmije....
člancima i
1920. Početak
čoveka-+(. 1904.
teologi
smrti.
(od 1914. Marie Steiner) postaje
saznanje
medicinu,
Dreigliederung des Nju
severnoj
Gnosis..... 1904.
fiIosofije�.
problemima
»Hrišćanstvo kao mistička činjenica i misterije starog ve Osnivanje
II
Južne
ka��. 1903.
život,
Geistesart in ihrer Offenbarung durch seinen 'Faust' und
ma«
Berlinu.
njegova stalna saradniea. 1902.
umetnosti
Menschenratsel��,
1919. R. Steiner
Redovna javna. predavačka delat
Evropi. Marie von Sivers
nove
»Zagonetkc
1916. >�Vom
odnos prema modernom pogledu na svet«. 1902. Izgradnja
socijalni
1918. durch das Marchen'von der Schlange und der Lilie'.....
Lebensanschauungcn
prošireno
lJrirodnc nauke,
gleda fHosofskih pravaca,
je osnovao jedan od socijalističkih prvaka Nemačke WiI-
1904.
više oblasti života: umetnost, Jleda
ju, privredu, agronomiju. Dalje usavršavanje,
litera
l'ischen Gesellschaft-+( i *Freien dramatischen Gesellschaft�� 1899.
gogiju,
i �>Dramaturgische Bla.Ucr��, zajedno sa
Literatur��
za obnovu
l)odsticaje
put
po Evropi
u cilju održavanja pre-
davanja, Početak bolesti. 1925.
30. marta umro Rudolf Steiner u Dornaehu.
Dr Josif Korać
1923. 1914.
Dornach
do
srednjoj,
142
i
Berlin. zapadnoj
U i
predavanjima severnoj
j
Evropi
tečajevima đaje
R.
II
celoj
Steiner
14 3
književna zajednica novog sada
•
edicija novi sad knjiga 87 Rudolf Steiner
I N I C I J A C I J A - KAKO SE STJCU SAZNANJA VISIH SVETOVA p r i r ed io s
Lazar Crkvenjakov
nemačkog
glavni
i
p r e v e l i:
odgovorni
Dr Josif Korać
I
Vojislav .Janković
urednik
Milorad Grujić
recenzentJ Dr Vladeta Jerotić Lazar Crkvenjakov
korektor Zagorka Miletić
t i r a ž 3000 primeraka •
izdavač Knj iževna zajednica Novog Sada, Zmaj Javina 22, 2lO00 Novi Sad telefoni : 021/611-173, 28-909, Ž1iro-1'3Čun:
Na
osnovu
mišljenja
kulturu SAP
Pokrajinskog
65700-678-7085.
komiteta
Vojvodine br. 41 3-530/86.
od
za
17.
obraz:Jvanje
septfmbra
godine, ova knjiga je oslopođena poreza na prdmet.
i
1986.