Podzemna Eksploatacija Mineralnih Sirovina

PODZEMNA EKSPLOATACIJA LEŽIŠTA

1. Fizičko-mehanička svojstva radne sredine Radna sredina predstavlja prostor u kome se izvode rudarski radovi, a obuhvaća mineralne sirovine i okolne stijene. Različite značajke stijena rezultat su odvijanja prirodnih i mehaničkih procesa, koji dovode do pojave raznih strukturno – teksturalnih svojstava stijene u radnoj sredini, i mogu se grupirati prema: -

genezi:   

-

-

-

-

magmatske sedimentne metamorfne

strukturi:  kristalične  zrnaste  amorfne stupnju kohezije.  vezane  poluvezane  nevezane  tekuće mehaničkoj otpornosti:  vrlo otporne  srednje otporne  slabo otporne vodopropustnosti:  vodopropusne  vodonepropusne

Osnovne fizička svojstva stijena su:     

sklop (struktura i tekstura) masa (specifična masa, volumenska masa i nasipana masa) poroznost hidrofizička svojstva (vodopropusnost i vodonepropusnost; kod nekih stijena i vodoupijanje i bubrenje uslijed upijanja vode) termofizička svojstva (specifična toplina i provodljivost topline)

U osnovna geomehanička svojstva stijena spadaju: krutost, tvrdoća, elastičnost, žilavost, poroznost, raspucanost, slojevitost, rastresitost, vlažnost, konzistencija, vodopropusnost, gustoća, abrazivnost i dr.

2. Otvaranje ležišta Otvaranje ležišta se vrši izgradnjom slijedećih jamskih prostorija:  potkopa  okna  kose prostorije (niskop, koso okno)  kombiniranim načinom Otvaranjem se može obuhvatiti cijelo ležište ili dio ležišta. Otvaranje se izvodi sa površine terena ili iz ranije otvorenog dijela ležišta u njegovom produljenju. Otvaranje ležišta se izvodi izradom dvije ili više jamskih prostorija. Namjena prostorija otvaranja ležišta je: pristup ležištu, vjetrenje, odvodnjavanje, prijevoz djelatnika, rude, opreme i dr. Izvode se sa različitim poprečnim profilima, podgrađeni sa betonskom, zidanom ili čeličnom podgradom (osim ako se izrađuju u krutoj stijeni). Postoje dva načina izbora mjesta prostorija otvaranja ležišta:  centralni  dijagonalni Centralni način podrazumijeva da su prostorije otvaranja u neposrednoj blizini, ali ne manje od 40 m. Kod dijagonalnog načina prostorije otvaranja su smještene na rubovima ležišta, revira ili otkopnog polja. Izbor mjesta, točke otvaranja ležišta ovisi o:  razmještaju objekata na površini terena  prostornom položaju ležišta  fizičko-mehaničkim svojstvima mineralne supstance i pratećih stijena  odnosu ležišta i prostorija otvaranja –sigurnosni stup Mjesto otvaranja mora biti pristupačno i po mogućnosti povezano sa željeznicom, putovima, energetskom i telekomunikacijskom infrastrukturom. Mora biti zaštićeno od mogućnosti plavljenja, a u planinskim područjima mora se osigurati od snježnih lavina i odrona. Prostorni položaj ležišta, odnosno dubina imaju veliki utjecaj na izbor načina otvaranja ležišta. Gotovo, u pravilu se koristi princip najmanje dužine jamske prostorije. Tako se dublja ležišta otvaraju izradom okana. Poželjno je da prostorije otvaranja izgrade u sredinama sa povoljnim fizičko mehaničkim svojstvima. U protivnom se moraju poduzeti dodatne mjere da se podgrađivanjem osigura njihova funkcionalnost i sigurnost. U slučaju kada se okno izrađuje u mineralnoj sirovini ili krovnim naslagama (ilustracija 2-1) moraju se pri otkopavanju ostavljati zaštitni stupovi, kako ne bi došlo do njihovih oštećenja.

O1 i O2 – okna

h1, h2, h3 i h4 – poprečni hodnici

Ilustracija 2-1: Krovinski i podinski položaj okna i sigurnosni stupovi kod otvaranja blago nagnutih ležišta Na ilustraciji 2-1 pokazan je način otvaranja sloja kroz krovinu (O 1) i otvaranja kroz podinu (O2). U prvom slučaju sigurnosni stupac je mnogo veći, a s njim i gubici mineralne sirovine. Kod otvaranja strmog ležišta preporuča se lokacija okna s podinske strane, osobito ako se primjenjuju otkopne metode sa obrušavanjem krovine, ili tamo gdje se očekuje veće slijeganje krovnih naslaga (ilustracija 2-2).

a)

b)

Ilustracija 2-2: mjesto okna kod kosog i strmog ležišta: a) krovinsko-podinsko mjesto b) podinsko mjesto

3. Razrada ležišta Razradom ležišta se omogućava pristup pojedinim dijelovima ležišta u cilju njegove pripreme i eksploatacije. Prostorije razrade služe kao glavni putovi izvoza mineralne sirovine, prijevoza reprodukcijskog materijala, prijevoza djelatnika, vjetrenja i odvodnjavanja. Način razrade ovisi o prostornom položaju ležišta (nagib, oblik i dr.), kao i o geomehaničkim svojstvima pratećih stijena i predviđenom načinu eksploatacije (metodi eksploatacije). Općenito, postoje dva načina razrade ležišta i to:  

slojevita (pločasta) ležišta vodoravna ili blago nagnuta slojevita ležišta (pločasta) i ležišta nepravilnog oblika jako nagnuta

Pri razradi ležišta ugljena primjenjuju se manje visine pojasa otkopavanja (otkopi rijetko prelaze visine od 7 m), a kod ležišta metala visine pojasa otkopavanja su znatno veće i kreću se čak i do 300 m. Kut zalijeganja i moćnost sloja ili ležišta ponajviše utječu na odabir visine pojasa eksploatacije. Razradom zahvaćamo dio ležišta, odnosno revir ili otkopno polje i izradom osnovnih i poprečnih izvoznih i vjetrenih hodnika i uspostavom protočnog vjetrenja okončana je razrada tog dijela ležišta. Razradom ležište dijelimo na: -

revire otkopna polja horizonte etaže

Reviri se sastoje od više otkopnih polja, čiji broj ovisi o dinamici razvoja razrade ležišta i njegove pripreme za eksploataciju. Otkopno polje je dio razrađenog pripremljenog dijela ležišta za dobivanje mineralne sirovine. Veličina otkopnog polja ovisi o dinamici proizvodnje, istovremenosti rada više otkopnih jedinica, primijenjenoj mehanizaciji, geomehaničkim svojstvima stijena, zaplinjenosti i ovodnjenosti ležišta i dr. Horizont predstavlja skup vodoravnih prostorija, koje imaju izravnu vezu sa prostorijama otvaranja. Etaže nemaju izravnu vezu sa prostorijama otvaranja već su one: slijepim oknima, sipkama i uskopima vezane sa horizontima. Ponekad se etaže nazivaju i međuhorizontima.

4. Priprema ležišta Nakon razrade ležišta i njegove podjele na revire, otkopna polja , horizonte i etaže prostorijama pripreme dalje ga dijelimo na stupove, blokove i pojaseve eksploatacije.

Pod stupom (kod slojevitih ležišta) podrazumijevamo dio otkopnog polja koji je sa dvije strane pripremnim radovima (vodoravnim, nagnutim i dijagonalnim) učinjen pristupačnim. Blok predstavlja dio ležišta između horizonata i etaža ograničen sa svih strana ali se sa jedne njegove strane nalazi stari rad. Moćna ležišta dijelimo na pojaseve eksploatacije. Mogu biti vodoravni ili nagnuti. Kod slojevitih ležišta najčešće su usporedni sa uslojenjem ili vodoravni. Priprema ležišta obuhvaća izgradnju smjernih i poprečnih hodnika, kosih ili slijepih okana za prolaz i prijevoz potrebnog materijala, strojeva, materijala za zasipavanje, vjetrenje i dr. Prostorije pripreme mogu biti izvedene po pružanju ležišta , poprečno, dijagonalno, po usponu, padu ili okomito. Opseg pripremnih radova izravno ovisi o projektiranoj metodi eksploatacije. Pripremni radovi su opsežniji kod uskočelnih otkopnih metoda (uslojena ležišta). Kod ležišta ruda, zbog njihova nepravilna oblika, pripremni radovi su složeniji. Mogu poslužiti i kao istražni radovi. Kvaliteta rude nije ista na svim etažama i blokovima. Svrsishodno je jedan blok otkopavati, a drugi pripremati. Pripremni radovi se izvode u rudi (mineralna sirovina) ili u pratećim stijenama. U tome odlučujuću ulogu imaju troškovi izrade prostorija, kao i troškovi njihovog kasnijeg održavanja. Visina pojasa eksploatacije Na visinu pojasa eksploatacije odlučujući utjecaj imaju fizičko- mehanička svojstva mineralne sirovine i pratećih stijena (koje utječu i na izbor otkopne metode), zatim prostorni položaj ležišta (uključujući strukturu mineralne sirovine i pratećih naslaga) i ekonomski pokazatelji.

Kod ležišta ugljena visina pojasa eksploatacije je mala i kreće se u rasponu od 2 do 10 m. Kod ležišta ostalih ruda visine pojasa eksploatacije se kreću od 30 do 90 m, a iznimno, kao krajnje granice, 200 do 300 m. Ovisno o primijenjenoj otkopnoj metodi visina pojasa eksploatacije kod nekih otkopnih metoda je istovjetna sa visinom horizonata ili etaža. Prednosti malih visina pojasa eksploatacije su:     

potpunija istraženost prije se počinje sa otkopavanjem lakša doprema opreme i reprodukcijskog materijala u otkop više napadnutih točaka u jednom horizontu veća iskoristivost mineralne sirovine (nema ili su mali gubitci u okomitim stupovima)  bolje vjetrenje Nedostaci malih visina pojasa eksploatacije:   

veći opseg radova na razradi i pripremi (po 1 t mineralne sirovine) veći ukupni gubitci (po 1t rude) veći troškovi održavanja izvoznih i vjetrenih hodnika

5. Način i pravci razvoja otkopavanja ležišta i mineralnih sirovina Otkopavanje ležišta, u odnosu prema prostorijama otvaranja (izvozno i vjetreno okno), može biti: -

jednokrilno dvokrilno

Jednokrilno otkopavanje ležišta podrazumijeva pripremu i dobivanje mineralne sirovine sa jedne strane crte koja spaja prostorije otvaranja (ilustracija 2-16a)

a)

b)

Ilustracija 2-16: Shema jednokrilnog (a) i dvokrilnog (b) otkopavanja

Kod dvokrilnog otkopavanja ležišta može se postići bolja iskoristivost izvoznih strojeva i veća koncentracija radova na pripremi i otkopavanju (ilustracija 2-16b). Međutim, održavanje izvoznih i vjetrenih hodnika je povećano radi pojave većih jamskih tlakova pri likvidaciji otkopnih fronti, a i vjetrenje je otežano. Smjer napredovanja otkopavanja (otkopne crte) u odnosu prema prostorijama otvaranja može biti:  

odstupno od granice otkopavanja prema objektima otvaranja (ilustracija 217a) nastupno od prostorija otvaranja prema granici otkopavanja (ilustracija 217b)

:

a)

- stari rad

b)

- smjer napredovanja otkopne crte

Ilustracija 2-17: Shema napredovanja otkopne crte

Nastupno otkopavanje ima više pogodnosti, jer su manja investicijska ulaganja u razradu i pripremu ležišta za otkopavanje. Nepovoljnost je dodatno održavanje izvoznih i vjetrenih hodnika, koji su pored starog rada. Kod ležišta mineralnih sirovina koja su sklona samoupali nastupno otkopavanje se ne primjenjuje.

Odstupno otkopavanje ima povećana početna investicijska ulaganja i duže je vrijeme do početka proizvodnje. Ovaj način otkopavanja se obavezno primjenjuje kod ležišta mineralnih sirovina sklonih samoupali i kada je otežano održavanje hodnika (npr. bujanje podine). Pri otkopavanju ležišta mineralnih sirovina razlikujemo dva pravca kretanja:  

pravac napredovanja otkopne crte pravac otkopavanja

Pravac napredovanja otkopne crte je pravac kretanja jednog ili više otkopa i može biti:

 

po pružanju (ilustracija 2-18a, b, c, d, e) poprečno po pružanju –uskopno ili niskopno (ilustracija 2-18f, g, h, i)

Pravac otkopavanja u otkopu može biti:    

po pružanju (ilustracija 2-18a, g, i, ) po usponu (ilustracija 2-18b, f) po padu (ilustracija 2-18c, h) dijagonalno (ilustracija 2-18d, e)

- smjer napredovanja otkopne fronte - smjer otkopavanja-dobivanja Ilustracija 2-18: Sheme pravaca kretanja pri otkopavanju mineralnih sirovina

6. Jamski pritisak (bez obrazlaganja teorije podzemnih pritisaka) Izradom podzemnih jamskih prostorija remeti se prirodno uspostavljena ravnoteža stijenskog masiva. Poremećaji ravnoteže dovode do razvoja mehaničkih procesa koji prouzrokuju preraspodjelu napona i pojavu deformacija stijena oko podzemne prostorije. U odnosu na intenzitet deformacije razlikujemo:  

stabilne stijene nestabilne stijene

Za stijenski masiv kažemo da je stabilan kada, nakon izrade jamske prostorije, ne dolazi do promjene oblika i dimenzija izrađene prostorije. Odnosno, kada deformacije koje se javljaju u stijenskom masivu oko prostorije ne izlaze iz područja elastičnosti tvari. U ovakvoj radnoj sredini nije potrebno podgrađivanje. Kod nestabilnih stijenskih masiva razvijaju se deformacije u masivu oko izgrađene prostorije koje su van područja elastičnosti i dolazi do pojave obrušavanja.

Obrušavanje može biti posljedica:  

sopstvene mase stijenskog masiva povećanog naprezanja u masivu oko izrađene prostorije

Do smanjenja poprečnog presjeka podzemne prostorije može doći zbog plastičnog ponašanja stijenskog masiva, izazvanog povećanjem naprezanja u masivu oko izrađene prostorije ili pojavom bubrenja. Dali će neki stijenski masiv biti stabilan ili ne ovisi o velikom broju čimbenika, a prije svega o jamskom tlaku. Postoji više različitih objašnjenja jamskog tlaka, međutim Međunarodni komitet (društvo za mehaniku stijena) dalo je slijedeću definiciju: Podzemni tlak je rezultat sveukupnih promjena različitih procesa (pojava) narušavanja ravnoteže stijenskog masiva, nastalih izradom jamskih prostorija. Za jamski tlak se često rabe i drugi nazivi, kao: zemljani, brdski, gorski, rudnički, otkopni, krovinski, bočni, podinski, hidrostatski, gravitacijski, tlak od bubrenja i bujanja i dr. Isto tako postoji više podjela jamskog tlaka, tako je Tolobre podzemne tlakove podijelio na aktivne i pasivne.

Aktivni tlakovi su oni tlakovi koji se javljaju kao posljedica neke akcije u stijenskoj masi, na koje znatno utječu pokazatelji podgrade. Aktivni tlakovi, prema Tolobreu, javljaju se kao posljedica razvoja: 

kemijskih procesa (na primjer pretvaranje anhidrita u gips uslijed hidrolize)  fizičko-kemijskih procesa (na primjer bubrenja nekih glina uslijed hidratacije)  fizičkih procesa ( na primjer raspadanje, bujanje i tečenje neke potpuno dezintegrirane- izdrobljene stijenske mase) Najjači aktivni tlakovi javljaju se s razvojem fizičko-kemijskih procesa u glinovitim i tekućim stijenskim masama. Oslobađanje napona jako stlačene gline omogućuje apsorpciju vlage iz zraka i okolnih stijena koje teže da ponovo uspostave ravnotežno stanje. Aktivni tlakovi mogu se pretvoriti i u pasivne. Na primjer, anhidrit može u okolnim stijenama izazvati aktivne, a gips koji se dobije kao produkt, može proizvesti pasivne tlakove.

Pasivni tlak, prema Tolobreu, javlja se kao posljedica promjene naponskog stanja u okolnom stijenskom masivu, i/ili kao posljedica reakcije (krutosti) podgrade. S gledišta djelovanja podzemnih tlakova, stijenske mase se mogu podijeliti na slijedeće grupe:

  

kompaktne srednje kompaktne nekompaktne

Kod kompaktnih stijenskih masa podzemna prostorija je stabilna. Oslobađanje napona po obodu prostorije je neznatno. Raspodjela napona u stijenama oko prostorije približno je postavkama teorije elastičnosti. Podgrada nije potrebna, a ako se ipak stavlja ona služi kao zaštita.

Kod srednje kompaktnih stijenskih masa vanjska granica područja oslobađanja napona (plastična područja) dosežu do jedan metar u dubinu. Njihova kohezija je dovoljna da osigura privremenu stabilnost kontura stijena podzemne prostorije. Podgrada nosi stijene u području plastičnih deformacija. Tlakovi u ovom području ovise, uglavnom, od kuta unutrašnjeg trenja.

Kod nekompaktnih, izlomljenih ili plastičnih stijenskih masa polupromjer područja oslobađanja napona (područje plastičnih deformacija ), povećao bi se vrlo brzo i destlačivost se iskazala, ako se ne bi blagovremeno ugradila podgrada potrebne nosive sposobnosti. Podgrada treba da osigura djelomičnu ili potpunu stabilnost prostorije. Prema tome, odgovarajuća podgrada mora da se točno na vrijeme ugradi i da se uspostavi dodir sa stijenskim masivom. Ukoliko se u tehnologiji izrade podzemne prostorije, ne vodi računa o blagovremenoj ugradnji projektirane podgrade sa razvojem mehaničkih procesa, vanjska granica područja plastičnih deformacija se sa kontura prostorije pomjera u dubinu stijenskog masiva, što dovodi do intenzivnih podzemnih tlakova, čije savlađivanje do uspostavljanja novog ravnotežnog stanja iziskuje ugradnju veoma masivne i skupe podgrade. Postoji više pristupa kod definiranja pokazatelja stabilnosti stijenskog masiva. Međutim, opći pokazatelj za kompaktne i srednje kompaktne stijene, na temelju teorije elastičnosti, moguće je napisati u obliku:

k    g  H    n  gdje su: k-pokazatelj koncentracije napona (1,3-3,0) ρ- volumenska gustoća stijenskog masiva H- dubina promatrane točke (prostorije)



-pokazatelj tečenja

n- pokazatelj oštećenja stijenske mase σ- krutost (tlačna ili zatezna)

g- sila Zemljine teže Ukoliko je lijeva strana jednadžbe manja od desne strane, može se smatrati da opterećenje izazvano hidrostatskim tlakom i poremećajima nastalih izradom podzemne prostorije neće preći kritičnu granicu krutosti i prostorija će biti stabilna. Analogno navedenom izrazu za nekompaktne stijene, odnosno stijene sa plastičnim svojstvima, opći oblik uvjeta stabilnosti može se napisati kao:

k

   g  H    n    ks

gdje je: ks – pokazatelj povećanja stabilnosti stijena sa plastičnim svojstvima  2

ks=

P 1 1 sin 

gdje je:



P-pokazatelj plastičnog ponašanja stijene

-kut unutrašnjeg trenja 2 sin  1  sin  α=

Vrijednost pokazatelja ks je:  kompaktne stijene 1,0-1,1  srednje kompaktne stijene 1,1-1,8  nekompaktne stijene više od 2

7. Gorski udari Gorskim udarom naziva se iznenadno, trenutno rušenje stupa ili dijelova sloja, praćeno jakim zvučnim efektom, potresom, zračnim udarom, odvaljivanjem komada ugljena i rušenjem podgrade. Veći ili manji dio krovine se spušta, a događa se da se podina jače istisne, dok se krovina spusti samo za 0,2-0,3 m ili ostane neporemećena.

Gorski udari nastaju kao posljedica djelovanja jamskih tlakova, a posebno kod:  povećane dubine eksploatacije  veće debljine i površine otvorene krovine, sastavljene od kompaktnih stijena, uslijed čega se na ugljeni sloj i stupove prenose veći osloni tlakovi  veće otpornosti i elastičnih svojstava ugljenih slojeva  ostavljanja zaštitnih stupova u kojima dolazi do koncentriranja napona Gorski udari mogu biti mjestimični, kada su zahvaćene manje površine ili dijelovi jamskih prostorija, i u kojima se odlamaju manje mase ugljena i krovine. Međutim, zabilježeni su slučajevi gdje su gorskim udarima zahvaćeni cijeli horizonti i veći dijelovi jame. U rudniku Mizar-Indija 1930. godine zabilježen je snažan gorski udar, koji je zahvatio više horizonata visine 374 m i radijusa većeg od 1000 m. Pojava gorskih udara svojstvena je kako ugljenim ležištima, tako i ležištima metalnih ruda. Javljaju se na dubinama preko 300 m. Najčešći su kod slojevitih ležišta nagiba do 20°, ali nisu isključeni ni u strmim ležištima. Uzroci gorskih udara mogu biti i u gornjem višem sloju (ili starom radu), pa se djelovanje udara prenosi na niže slojeve, gdje su izrađene prostorije ili gdje se vrši otkopavanje rude. U B i H su po pojavi gorskih udara poznati Zenički rudnici, a u Hrvatskoj istarske jame kamenog ugljena Raša i Labin. Osim gorskih udara u rudnicima ugljena često dolazi do iznenadnog zarušavanja ugljena iz otvorenih slojeva, praćenih oslobađanjem velike količine različitih plinova. Dok su gorski udari vezani za ležišta s krtim ugljenom i kompaktnom krovinom, iznenadna zarušavanja ugljena su kod slojeva sa zdrobljenim i sitnijim ugljenom. Osnovne mjere za sprečavanje pojave gorskih udara su:  izbjegavanje ostavljanja stupova u starom radu  primjena otkopavanja "odozgo na dole" kod višeslojnih ležišta  zapunjavanje otkopanih slojeva daje dobre rezultate, posebno kod tankih ugljenih slojeva  podziđivanje otkopa jalovinom dobivenom na otkopu  usporavanjem napredovanja otkopne fronte, čime se postiže mogućnost uravnoteženja jamskih tlakova  otkopavanje tankog sloja u krovini glavnog sloja, čime se smanjuju jamski tlakovi  ograničavanje pojave velikih slobodnih površina krovine i njihovo blagovremeno zarušavanje  izbjegavanje izrade jamskih prostorija u područjima oslonog jamskog tlaka

8. Metode otkopavanja za neslojevita ležišta Neslojevita ležišta mineralnih sirovina se otkopavaju primjenom slijedećih metoda: 1. Metode otvorenih otkopa:  metode frontalnog otkopavanja  komorno stupne metode  podetažne metode otvorenih otkopa 2. Metode otkopavanja skladištenjem rude:  selektivna metoda za ležišta manje debljine  dobivanje rude miniranjem dubokih minskih bušotina 3. Metode sa ispunjavanjem otkopanog prostora 4. Metode otkopavanja podgrađivanjem i ispunjavanjem otkopanih prostora 5.

Metode otkopavanja sa podgrađivanjem otvorenih otkopa

6.

Metode otkopavanja sa zarušavanjem krovine i/ili krovine i rude

Koja će se od navedenih metoda primijeniti ovisi od brojnih tehničko – tehnoloških i ekonomskih pokazatelja. Metode otkopavanja sa zarušavanjem krovine, posebno ako nema oštećenja površine terena omogućava dobru iskoristivost ležišta i povoljne ekonomske pokazatelje.

9. Metode otkopavanja za slojevita ležišta U primjeni imamo veliki broj različitih metoda za otkopavanje slojevitih ležišta, koje se mogu grupirati kao:   

stupne otkopne metode komorno-stupne otkopne metode širokočelne otkopne metode

Stupne otkopne metode Stupne otkopne metode primjenjuju se za otkopavanje pločastih ležišta i slojeva ugljena. Obilježje metode je potpuno zarušavanje starog rada prije otvaranja novog otkopa. Svaki otkop ili otkopno polje okruženi su sa gornje i bočne strane starim radom. Stupno otkopavanje slojeva ugljena može se primijeniti za tanke, srednje debele i debele slojeve. Međutim, kod otkopavanja debljih slojeva (više od 4,5 m) sloj se dijeli po visini u više pojasa. U odnosu na položaj stupa razlikujemo otkopavanje stupova po pružanju (vodoravni) i po padu (nagnuti).

Postoji više različitih stupnih metoda otkopavanja koje se razlikuju po smjeru napredovanja otkopa, kutu zalijeganja slojeva, ostavljanja ili neostavljana zaštitnog stupa prema starom radu i visini otkopa (ilustracija 2-27).

10. Mašine za utovar i transport u podzemnoj eksploataciji U podzemnoj eksploataciji ležišta krutih mineralnih sirovina pored dobivanja, utovar i transport su osnovne tehnološke radnje. Svaka od ovih tehnoloških radnji se odvija uz primjenu odgovarajućih strojeva. Ovdje ćemo dati prikaz strojeva za podzemni utovar koju čine različiti tipovi utovarnih, odnosno utovarno-transportnih strojeva i strojeva za podzemni transport koji čine sustavi za stalni (grabuljasti transporteri, transporteri sa gumenom trakom i sustavi za hidraulički i pneumatski transport) i povremeni transport (skreperi, vitlovi, jamski kamioni i transport tračnicama) Podjela i svrstavanje mašina za utovar vrši se prema slijedećim pokazateljima: a) prema načinu zahvaćanja materijala  sa utovarnom kašikom  sa skreperskom kašikom  sa grabuljama  zgrtanjem b) prema načinu transporta  po tračnicama  sa gusjenicama  sa pneumaticima c) prema pogonu  sa elektro motorom  sa dizel motorom  sa pneumatskim motorom d) prema pogonu utovarne kašike  sa mehaničkim pogonom  sa hidrauličnim pogonom e) prema načinu pražnjenja  sa prednjim pražnjenjem  sa bočnim pražnjenjem  sa zadnjim pražnjenjem Skreper za utovar ili transport odminiranog materijala se sastoji od: skreperskog vitla, skreperske kašike. Zahvaćanje materijala je skreperskom kašikom, a pražnjenje u transportno sredstvo (vagonet) ili sipku. Mašine za utovar sa kašikom imaju široku primjenu u rudnicima metala i nemetala, a sve više se primjenjuju i u rudnicima ugljena. Koriste se kod

otvaranja, razrade i otkopavanja rudnih ležišta, kao i u tunelogradnji. Koriste se i za transport na kraćim rastojanjima, a uz primjenu pretovarnih postaja transportna rastojanja kreću se i do 1500 m. Mašine za utovar koriste slijedeće oblike pogonske energije:   

dizel gorivo stlačeni zrak električnu energiju

Mašine za utovar sa dizel pogonskim agregatom u primjeni su znatno zastupljene. Negativan utjecaj na rudničku atmosferu zbog ispušnih plinova, znatno je smanjen primjenom dizel motora sa dvostupanjskim sagorijevanjem Utovarivači sa električnim pogonom i pogonom stlačenim zrakom manje se primjenjuju zbog potrebe za elektro vodovima i cjevovodima za stlačeni zrak. Strojevi za utovar sa ručicama (zgrtačicama) kreću se pomoću gusjenica ili pneumatika, a sastoje se od utovarnog žlijeba na kome su dva diska, svaki sa sopstvenim pogonom, ručica (zgrtala) i grabuljastog transportera. Strojevi za utovar sa grabuljama rade na principu zgrtanja odminiranog materijala na sopstveni grabuljar. Ovu vrstu strojeva za utovar proizvodi poznata švedska firma "Atlas Copco" i to u tri serije: 8 HR (kretanje po tračnicama), 9 HR (kretanje pomoću gusjenica ) i 10 HR (kretanje pneumaticima, koji imaju neovisan pogon).

11. Dobivanje mineralnih sirovina miniranjem Miniranje je postupak razaranja i drobljenja stijenskog materijala energijom eksplozije. Miniranje se izvodi: - primjenom eksplozivnih sredstava - korištenjem tekućeg ugljikodioksida- cardox postupak - korištenjem različitih kemijskih smjesa- hydrox postupak - uz primjenu stlačenog zraka- airdox postupak - uz primjenu praha od nitrata, natrija i amonijklorida- nitrox postupak

Pod miniranjem se podrazumijeva proces, kod koga se kao posljedica razlaganja eksplozivne tvari, javlja velika količina plinova i visok tlak, koji na zidove minske bušotine djeluju takvom silom da u određenom volumenu stijenskog masiva izazivaju pojavu pukotina i drobljenje stijene. Eksploziv se smješta u minske bušotine, koje mogu biti različitih promjera i dužina i orijentacije u prostoru i u odnosu na čelo radilišta. Minske bušotine se izvode kao plitke dužine 1-3m i promjera do 75 mm i duboke dužine 3-6m i promjera do 300 mm. Razlikujemo minske bušotine kao:   

zalomne pomoćne odbojne

Minske bušotine izvodimo strojevima sa rotacijskim, udarnim i udarno-rotacijskim djelovanjem. Zalomne minske bušotine imaju zadaću otvaranja slobodnih površina u masivu i pri tome olakšavanje djelovanja ostalih mina. Pomoćne minske bušotine služe za dobivanje-odvajanje glavne mase stijene. Postepenim ili trenutnim proširenjem praznog prostora nastalog njihovim djelovanjem omogućava se učinkovito djelovanje odbojnih mina. Odbojne minske bušotine služe za poravnavanje i formiranje projektiranog oblika i dimenzija jamske prostorije ili čela radilišta. Osnovni pokazatelji minske bušotine su:  

promjer dužina



broj minskih bušotina

Na promjer i dužinu minske bušotine utječu:     

značajke masiva položaj, oblik i dimenzije prostorije ili čela radilišta način miniranja značajke eksploziva značajke opreme za miniranje

Broj minskih bušotina ovisi od:     

značajki masiva-strukturno-geoloških i fizičko-mehaničkih površine miniranja promjera i dužine minskih bušotina promjera patrone eksploziva i radne sposobnosti eksplozive specifične potrošnje eksploziva i dr.

12. Dobivanje mineralnih sirovina mašinama za podsijecanje i zasijecanje Podsjekačice-zasjekačice: Tehnologija podsijecanja se manje koristi i zadržala se na kratkim i širokim čelima u slojevima sa jalovim proslojcima i kod dobivanja krupnijih asortimana ugljena. Tehnički i ekonomski je povoljna pri primjeni komorno-stupnih metoda, gdje se kombinira sa drugim strojevima. Podsijecanjem se ostvaruju slobodne površine na čelu, čime se olakšava i pospješuje učinkovitost miniranja. Tehnološke faze pri podsijecanju su:  podsijecanje  bušenje i miniranje  utovar i transport  podgrađivanje  upravljanje krovinom Mehanizam za rezanje je ozubljeni lanac (najšira primjena) ili disk i ozubljena poluga. Pogon je električna energija i rjeđe stlačeni zrak. Položaj reznog organa u odnosu na čelo je poprečan (ilustracija 2-90). Rezni organ zahvaća mineralnu sirovinu u vodoravnoj ili okomitoj ravnini ili se kružno okreće oko vodoravne ili okomite osi. Tehnički pokazatelji podsjekačice-zasjekačice su:    

dubina podsjeka visina podsjeka broj linija rezanja brzina rezanja

Ilustracija 2-90: Poprečni položaj podsjekačice u otkopu

Osnovni nedostaci primjene tehnologije podsijecanja –zasijecanja su:     

mala brzina napredovanja otkopa diskontinuiranost procesa otkopavanja nemehanizirani ili polumehanizirani utovar prazni povratni hod stroja mali otkopni kapacitet

13. Dobivanje minerlnih sirovina upotrebom struga Strug: Otkopavanje strugom je polumehanizirana ili mehanizirana tehnologija s mogućnošću daljinskog upravljanja. Dobivanje se obavlja pravolinijskim kretanjem struga uz čelo otkopa. Prednosti struga su u jednostavnosti radnog mehanizma, jednostavnom održavanju, manjoj zaprašenosti otkopa, može se postići krupnija granulacija ugljena i ostvariti otkopavanje bez ulaska djelatnika u otkop. Mogu se postići zadovoljavajuće brzine napredovanja, visoki kapaciteti proizvodnje i otkopni učinci. Maksimalni učinci ostvareni ovom tehnologijom iznose oko 18 t/nad. ( postignuto u SAD-u u povoljnim otkopnim uvjetima) Otkopavanje strugom obuhvata slijedeće tehnološke zahvate:  struganje sa samoutovarom ugljena  pomicanje otkopnog transportera  podgrađivanje  zarušavanje i zasipanje otkopa Otkopna visina struga je 0,3-3,0m. Na višim otkopima koristi se u kombinaciji s kombajnom ili posebnom opremom za automatizirano otkopavanje. Prema načinu prenošenja sile struga dijelimo: 

statičke-sila se prenosi na zube preko zateznog užeta ili lanca (primjena u mekim i srednje krutim ugljenima vodoravnim i blago nagnutim slojevima)  dinamički- udar ili vibracija prenosi se na radni organ Prema brzini kretanja duž otkopa strugove dijelimo:  

sporohodni- brzine 5-20 m/min. dubine zahvata 150-300 mm brzohodni- brzine 20-60 m/min. dubine zahvata 50-150 mm

Ilustracija 2-91: Shema otkopavanja sa strugom a- jedan strug, b-dva struga Oprema otkopa (ilustracija 2-91) se sastoji od jednog ili dva struga (1,2) koji se oslanjaju na dvolančani ili trolančani transporter(3). Strug se povlači duž otkopa pomoću vučnog užeta ili lanca (4). Pogonske postaje struga (5, 6) i transportera (7, 8, 9) osiguravaju se od pomicanja uređajem za zatezanje 8i10). Pneumatskim ili hidrauličnim potiskivačima (11) izvodi se premještanje struga i otkopnog transportera.

14. Kompleksna oprema za dobijanje, podgrađivanje, utovar i odvoz Primjena kompleksne opreme u eksploataciji ležišta ugljena je doživjela svoj razvoj posljednjih 20 godina. Tehnologija mehaniziranog otkopavanja obuhvata otkopavanje, utovar, odvoz, podgrađivanje i upravljanje krovinom. Istovremeno ova tehnologija omogućava uvjet za automatizirani proces i daljinsko upravljanje rada strojeva. Primjena otkopnog stroja (strug ili kombajn) ovisi o debljini sloja i fizičkomehaničkim značajkama sloja, a najčešći osnovni slučajevi su (ilustracija 2-92):    

otkopni stroj otkopava u jednom smjeru i ima prazan povratni hod (a) otkopni stroj otkopava u oba smjera promjenom smjera otkopavanja mehanizma za rezanje (b) otkopni stroj ima čelni zahvat i otkopava u oba smjera (c) otkopni stroj otkopava u oba smjera, okrećući se u završnoj komori (d)

1-otkopni stroj 2-otkopni transporter 3-sabirni transporter

4-vjetreni hodnik 5-izvozni hodnik

smjer otkopavanja povratni hod stroja smjer odvoza

Ilustracija 2-92: Sheme rada otkopnog stroja na širokom čelu

Slučajevi a, b i d karakteristični su za kombinirane otkopne strojeve-kombajne (bočni zahvat). Slučaj c karakterističan je za otkopne strojeve strugove (čelni zahvat). Tehnologija otkopavanja kontinuiranim strojevima-kombajnima primjenjuje se za komorno otkopavanje ugljenih slojeva debljine 1,5-3,0 m s dobro nosivom krovinom i podinom (ilustracija 2-93)

Ilustracija 2-93: Otkopavanje komore strojem u vodoravnim (a) i okomitim (b) rezovima (stroj tipa Continious Miner)

15. Odvodnjavanje u podzemnoj eksploataciji Podzemna voda koja se infiltrira u jamske prostorije se sabirnim kanalima skuplja u vodosabirnik. Vodosabirnik treba imati takve dimenzije koje omogućuju prijem vode u trajanju od 8 sati, pod uvjetom da crpke ne rade. Crpljenje vode iz jame može biti u jednom ili više zahvata. To ovisi o dobavnoj (potisnoj) visini crpke. Na ilustraciji 2-97 dana je osnovna shema odvodnjavanja jame u jednom zahvatu, a na ilustraciji 2-98 u više zahvata.

Ilustracija 2-97: Osnovna shema odvodnjavanja jame

Ilustracija 2-98: Shema odvodnjavanja jame u više zahvata

Kod većih i dubljih rudnika može se primijeniti i sustav odvodnjavanja neovisno za više horizonata. U posljednje vrijeme, primjenom različitih razinomjera i elektronike, sustav odvodnjavanja u rudnicima je automatiziran.

16. Provjetravanje rudnika Cilj vjetrenja rudnika jeste stvaranje povoljnih mikroklimatskih uvjeta u svim podzemnim prostorima. To se može ostvariti: 

odstranjivanjem svih plinova nastalih izdvajanjem iz ležišta ili kao produkt tehnološkog procesa  odnošenjem prašine  osiguravanjem svježeg zraka (kisika)  stvaranje normalnih klimatskih uvjeta Utjecaj pogoršanih klimatskih prilika ne djeluje na isti način na sve djelatnike. Ovisi o težini i vremenu trajanja rada, stupnju aklimatizacije, vrste odjeće, kao i od pojedinačne osobnosti djelatnika. Utjecajni pokazatelji rudničke klime su:  temperatura zraka  vlaga  brzina zračne struje  tlak  zračenja Na temperaturu zraka utječe temperatura atmosferskog zraka, samostlačivost zraka, toplina masiva, toplina iskopane rude, uglja i jalovine, toplina stvorena radom mašina, utjecaj cjevovoda stlačenog zraka, utjecaj miniranja, oksidacijskih i požarnih procesa, tople vode, zaposlenih djelatnika i dr. Toplina stijena ovisi o geotermskom stupnju (m/K), odnosno geotermskom gradijentu (K/m). Toplina stvorena radom mašina djeluje na sve rudnike neovisno o dubini. Ishlapljivanjem vode, odnosno preuzimanjem vodene pare od strane zraka, dolazi do promjene njegovog temperaturnog stanja. Prilikom miniranja dolazi do oslobađanja topline, što može biti uzrok povišenja temperature zraka. Na temperaturu zraka još mogu utjecati oksidacijski procesi, rudnički požari, topla podzemna voda, zaposleni djelatnici i dr. Vlaga je značajan pokazatelj rudničke klime koja ovisi o temperaturi i vlazi atmosferskog zraka, barometarskom tlaku, dubini rudnika, prisutnosti vode, volumnom protoku zraka, dužini vjetrenih putova i dr. Brzina zračne struje utječe na mikroklimatske prilike tako što povećava odvođenje topline sa djelatnika. Taj utjecaj raste do brzine zraka od 6 m/s, a poslije toga praktički stagnira. Mikroklimatske prilike u rudnicima se ocjenjuju mjerenjem instrumentima i preko tzv. efektivne temperature. Instrumenti su katatermometar i vlažna kugla. Pod pojmom efektivne temperature podrazumijeva se zajednički utjecaj temperature, vlage i brzine zračne struje.

Mogućnosti poboljšanja mikroklimatskih prilika u rudnicima se svode na: povećanje protoka zračne struje, promjena načina razvođenja zračne struje i izoliranje zračnih putova.

17. Prašina u rudnicima Prašinom se smatraju sve sitno disperzne čestice koje mogu lebdjeti u zraku. Lebdeća prašina čini sa zrakom disperzni sustav u kojem je zrak disperzna sredina, a prašina disperzna faza. Ovaj disperzni sustav sličan je koloidnim otopinama (sol), pa lebdeću prašinu u zraku možemo nazvati aerosolom prašine. Nataložena prašina predstavlja aerogel prašine. Aerosol prašine sadrži čestice različitog oblika i veličine (poludisperzan sustav). Veličina čestica prašine se izražava u mikrometrima. Krupnoća čestice izražava se srednjim promjerom koji se uvjetno naziva promjerom čestice prašine. Pri sitnjenju čestica povećava se njihova površina, a kroz to i sklonost raspršenog medija oksidaciji, otapanju, apsorbiranju plinova itd., tj. količinske promjene veličine čestica dovode uvijek do bitnih kvalitativnih promjena. Prema stupnju disperznosti razlikujemo tri kategorije prašine: a) prašina sa česticama većim od 10μm ( taloži se povećanom brzinom kad zrak miruje), b) prašina sa česticama od 10μm do 0,1 μm. (taloži se konstantnom brzinom kad zrak miruje) i prašina sa česticama ispod 0,1 μm (ne taloži se). Sposobnost prašine da lebdi ovisi od niza faktora: finoće, gustoće i oblika čestica, vlažnosti, temperature i brzine kretanja zraka i dr. Prašina različitog mioneraloškog sastava stvara kvalitativno različitu zagađenost rudničkog zraka. Veliku ulogu pri određivanju stupnja opasnosti od prašine i izboru mjera za obaranje prašine imaju njene fizičko-mehaničke i mineraloške značajke. Prisutnost prašine u rudničkom zraku je nepoželjno iz dva razloga: 1. rudnička prašina je štetna po zdravlje (otrovnost i agresivnost) 2. rudnička prašina je eksplozivna Štetna je po zdravlje prašina sa česticama manjim od 10 μm, naročito ispod 2 μm, a otrovne su prašine olova, arsena, žive i dr. Eksplozivna je prašina čije su čestice promjera do 1mm.

18. Požari u rudnicima Požari u rudnicima sa svojim posljedicama spadaju u najopasnije vidove ugrožavanja rudarskog rada. Požari dovode do zastoja u proizvodnji, uništavanja prirodnih i proizvodnih dobara, a najčešće ugrožavanja života rudara. Požari u rudnicima sa pojavama metana i drugih eksplozivnih plinova, označavaju se kao najteži slučajevi u kojima se može naći rudarski rad i mogu prouzročiti katastrofalne eksplozije metana i požarnih plinova. Posljedica požara je stvaranje ogromnih količina otrovnih i zagušljivih plinova, nošeni zračnom strujom, vrlo brzo rasprostiru po rudničkim prostorijama ugrožavajući radnike. Požari nastaju djelovanjem vanjskih izvora topline na zapaljiv materijal, ili uslijed termokemijskih procesa koji se u određenim uvjetima odvijaju u gorivim materijama. Po načinu nastanka, rudnički požari su: -

egzogeni endogeni

19. Jamski zrak Da bi se osigurali uvjeti za normalan i siguran rad u jamama potrebno je, pored ostalog, vršiti redovno vjetrenje rudarskih prostorija, i tako na radnim mjestima osigurati kvalitetan zrak za disanje i ugodne mikroklimatske uvjete. Vjetrenje jame je vrlo složen proces, zasnovan na velikom broju specifičnih uređaja i znanosti interdisciplinarnog obilježja. Jedna od prirodnih opasnosti koja ugrožava ljudske živote i imovinu u jamama je pojava plinova. Po čovjeka u njegovu okolinu u jami, plinovi mogu biti : -

otrovni, zagušljivi, eksplozivni i radioaktivni.

Osnovni cilj vjetrenja je da na svim mjestima u jami osigura svjež zrak i mikroklimatske uvjete koji odgovaraju vanjskim uvjetima. Osiguravanje svježeg jamskog zraka sprovodi se više ili manje uspješno, što uglavnom ovisi od općih uvjeta u jami i efikasnosti vjetrenja jame.

Atmosferski zrak, prolazeći kroz jamu, mijenja svoj sastav. Promjena sastava zraka je radi izdvajanja jamskih plinova. Tako se jamski zrak sastoji od stalnih plinova, onih koji su sastavni dijelovi atmosferskog zraka i povremenih plinova, onih koji su ušli u sastav zraka u jami. Povremeni plinovi nastaju kao produkt tehnološkog procesa rudarske proizvodnje ili su izdvojeni iz ležišta mineralnih sirovina i pratećih stijena. Osim podjele jamskih plinova na stalne i povremene, u literaturi se susreću i druge podjele, koje su vezane za značajke pojedinih plinova, kao što su :

eksplozivni plinovi (metan, etan, propan, butan, ugljikmonoksid, sumporvodik, vodik itd.) - otrovni plinovi (ugljikmonoksid, dušikmonoksid, dušikdioksid, dušiktrioksid, dušikperoksid, dušikpentoksid, sumporvodik, ugljikdioksid, amonijak i dr.). Neki autori, posebno u starijoj literaturi, CO 2 svrstavaju u zagušljive plinove. -

Točno je da je CO2 zagušljiv, ali je dokazano da je i otrovan, pa se u novije vrijeme svrstava i u otrovne plinove. -

požarni plinovi (ugljikmonoksid, ugljikdioksid, metan, vodik i još neki ugljikovodici), inertni plinovi (dušik).

Dušik se naziva inertnim plinom zato što nije eksplozivan, otrovan, niti je zagušljiv. Postoji još plinova koji bi se mogli svrstati u inertne plinove, ali samo po jednom ili po dva osnova. Tako npr. metan nije otrovan niti zagušljiv, ali je eksplozivan, itd. Kisik je plin koji ima vrlo specifičnu ulogu u odnosu na pojave u rudnicima. Prije svega neophodan je za disanje, nije otrovan, nije eksplozivan ali bez njegovog sudjelovanja ne može doći do eksplozije, niti do oksidacijskog procesa, koji opet stvara opasne jamske plinove.

Iako smo atmosferski zrak nazvali zrakom stalnog plinskog sastava on ipak u izvjesnoj mjeri mijenja svoj sastav. U atmosferi se dešavaju neki procesi koji prate izdvajanje u atmosferu raznih plinova ili pak oduzimanje plinova koje sadrži jamski zrak. Neki se od ovih procesa kompenziraju. Na primjer, životinje uzimaju kisik, a izlučuju ugljikdioksid, dok je kod biljaka obrnut proces. Bez obzira na izvjesne promjene, ipak se za atmosferski zrak može reći da ima stalni plinski sastav, koji je osiguran slijedećim činjenicama : -

ogromne zalihe atmosferskog zraka (5,1 · 10 15 tona), uslijed čega ljudi i životinje troše samo neznatan dio kisika (2- 8% godišnje), izvanredna pokretljivost zraka i difuzijska sposobnost plinova.

Suh atmosferski zrak sastoji se od smjese plinova koji se nalaze u približno stalnim odnosima. Osim plinova atmosferskog zraka koji ulaze u jamu, u jami se pojavljuju i sljedeći plinovi : Ugljikmonoksid (CO), sumpordioksid (SO 2), sumporvodik(H2S), amonijak (NH3), metan (CH4), etan (C2H6), etilen (C2H4), acetilen (C2H2), i dr.

20. Deformacija površine terena kao posljedica otkopavanja OPĆI POJMOVI Visina do koje će "ići" zarušavanje kod otkopavanja ovisi o: - visini otkopa - svojstvima korisne mineralne sirovine i pratećih naslaga - pokazatelju rastresitosti Ako s h označimo visinu otkopa, s H visinu zarušavanja, a ispunu cijelog prostora s h + H, kod pokazatelja rastresitosti kr, u tom slučaju ispunjavanje dodatne visine H je:

H=

h kr  1

Pokazatelj rastresitosti je veći od 1, s tim da se vremenski veličina pokazatelja smanjuje. Proces slijeganja je sporiji kod tvrđih stijena i brži kod mekših. Zbog toga vremenski čimbenik igra veliku ulogu kod pojaseva deformacija na površini. Kod većih dubina s manjim zarušavanjem deformacije se i ne moraju odraziti na površini. OBLIK I VELIČINA SLIJEGANJA Osim okomitog spuštanja (slijeganja) krovinskih naslaga postoje i bočna slijeganja koja nastaju zbog remećenja ravnoteže, te se stvaraju kosine pod određenim kutom, pa slijeganje (zarušavanje) ima oblik obrnute piramide. Kut koji čine kosina i osnova nazivamo kutom zarušavanja 112).



(ilustracija 2-

Ilustracija 2-112: Shema kuta zarušavanja Oštećenje površine ne ograničava se samo do crte zarušavanja, već ide i dalje 515° , tako da se dobiju granična oštećenja površine. Kut koji ona zatvara s osnovom zove se granični kut

1

(ilustracija 1).

VELIČINA DEFORMIRANE POVRŠINE Osim fizičko- mehaničkih svojstava krovinskih naslaga, na deformiranu površinu utječe dubina otkopavanja i površina zone otkopavanja. Razlikujemo tri stupnja zarušavanja krovine (ilustracija 2), ovisno o tome da li svod zarušavanja doseže površinu ili ne doseže. Deformacije i oštećenja površine su različita (ilustracija 2-113)

Ilustracija 2-113: Shema zarušavanja u ovisnosti o visini svoda zarušavanja i otkopanoj površini

U slučaju (a) (ilustracija 2) u zoni tlaka imamo rušenje, a na obodima cijepanje. Oštećenja na površini su vrlo velika (ilustracija 2.114). Proces rušenja površine kad svod zarušavanja ne doseže površinu je veliki, jer dolazi do naglog zarušavanja osnovne krovine i slijeganja terena. Kod ovakvog načina otkopavanja iznenadna i nekontrolirana zarušavanja su neizbježna (karakteristično za stupne i komorne otkopne metode sa zarušavanjem krovine ).

Ilustracija 2-114: Svod zarušavanja ne doseže do površine

U slučaju (b) (ilustracija 2) (puno slijeganje), poremećaji su mirniji (ilustracija 2-115) i ravnomjerniji. U sredini se pojavljuje slijeganje i podizanje površine (karakteristično za širokočelne otkopne metode).

Ilustracija 2-115: Svod zarušavanja u jednoj točki dodiruje površinu U slučaju (c) (ilustracija 2) kod otkopavanja velikih površina (ilustracija 2.116) slijeganje je još ravnomjernije, cijepanje se javlja na obodu, dok sredina pokazuje mirno slijeganje (karakteristično za širokočelne otkopne metode i pojasno otkopavanje i veće dubine)

Ilustracija 2-116: Slijeganje površine kod otkopavanja velikih površina