MELANIE RAABE
ISTINA
Preveo s njemačkoga Dalibor Joler Naslov izvornika Melanie Raabe Die Wahrheit Copyright © 2016 by btb Verlag, Miinchen, a division of Verlagsgruppe Random House GmbH, Miinchen, Germany.
Ne marim za istinu. Želim samo malo sreće. F. SCOTT FITZGERALD
1
Svijet je crn. Sunce je iznad mene crno. Stojim zabačene glave, očiju široko otvorenih. Pokušavam upiti ovaj trenutak, upamtiti ga, ne dopustiti nikakve druge misli. Drveće tiho šumi, gotovo svečano. Ovo što se upravo događa kao da se ne tiče jedino ptica u krošnjama. Pjevaju protiv mraka kao da im se radi o životu. Sunce je crno, a ja tu stojim i kupam se u tom prizoru. Više nema topline. Nema svjetla. Ovo nije prva pomrčina Sunca koju gledam. Sjećanje na prvu pomrčinu koju sam doživjela izmami mi osmijeh na usne - unatoč svemu. Philipp je tada htio otići iz grada, u šumu. Htio je saznati je li točna njegova pretpostavka da prilikom pomrčine Sunca ptice iznenada prestanu pjevati. No, ja sam htjela ostati u gradu i zajedno s našim prijateljima uživati u tom spektaklu. Svi mi zajedno, mladi, šašavi i veseli sa specijalnim naočalama na nosu. Nagovorila sam ga. Nije bilo teško, u to vrijeme mogla sam Philippa nagovoriti na bilo što. Pokušao je još jednom. Rekao je da je mnogo romantičnije biti sam i u šumi. Rekla sam: »Ne budi kičast!«, a on se nasmijao. Dakle, ostali smo. U gradu, s prijateljima. Neobično je što se više ne sjećam kako je izgledalo pomračeno Sunce. Sjećam se svega u vezi s tim, čavrljanja naših prijatelja, glazbe koja je svirala na radiju. Sjećam se da je mirisalo na palež jer je netko naložio roštilj pa na njemu zaboravio kobasice. Sjećam se kako me Philipp drži za ruku. Sjećam se da smo u nekom trenutku skinuli naočale jer su nam smetale u ljubljenju. Držali smo se za ruke i naprosto propustili taj trenutak. Po prvi put razgovarali smo o budućnosti, što sam prije uvijek odbijala ne vjerujući da ona postoji: budućnost. No, čuli smo da će iduća pomrčina Sunca na našoj geografskoj širini biti 2015. godine, a nakon toga tek 2081. To je već nešto konkretno, u to sam mogla vjerovati. Dakle, izračunali smo da će pri sljedećoj pomrčini Sunca Philippu biti gotovo četrdeset, a meni tobože tek trideset i sedam godina. Smijali smo se toj suludoj pomisli da bismo jednom mogli biti tako stari. Uzajamno smo si obećali da ćemo sljedeći put bolje paziti i da ćemo ga zajedno vidjeti - to crno Sunce, i to u šumi kako bi Philipp mogao ono provjeriti. Ono s pticama. Stojim na omanjoj prosjeci u šumi. Trideset i sedam mi je godina. Zurim u divovsko crno Sunce, ono zuri u mene, a ja se pitam gleda li ga Philipp također. Može li se ono vidjeti odande gdje je sada Philipp. Razmišljam o tome da će pri sljedećoj pomrčini Sunca našemu sinu biti sedamdeset i dvije godine, a da mene više neće biti, ni Philippa neće biti. Ovo ovdje, ovaj današnji dan - ovo nam je posljednja prilika. Dok tu stojim, a Mjesecu treba još samo nekoliko milimetara da zastre Sunce, shvaćam da je Philipp bio u krivu. Pernati orkestar koji me okružuje nije postao nimalo tiši. Pitam se bi li ovo Philippa razočaralo ili obradovalo. Govorim si da to više nije važno. Philipp više nije ovdje, pomislim. Otišao je. Nestao. Pao preko ruba svijeta. U tom trenu ptice prestanu pjevati.
2
Frizer ima lijepo lice markantnih jagodica i tanke, ženske ruke. Nećkala sam se ući u salon. Nekoliko puta namjerno sam prošla pored salona prije nego što sam otvorila vrata. Sada sjedim ovdje u frizerskoj stolici i osjećam se bespomoćno. Frizer mi svojim prstima pijanista prolazi kroz kosu koja mi pada gotovo do struka, jednom, dvaput, triput, raširenih prstiju ide od korijena do vrha kose. Dok ispušta glasove divljenja, pridruži mu se kolegica koja se predstavi kao Katja i također mi popipa kosu. Njihovo mi je dodirivanje neugodno, odveć intimno. Godinama mi je jedan jedini čovjek smio dirati kosu, a on ju je volio, naslanjao je na nju glavu i njome si otirao suze. Pa ipak, puštam im da se zabavljaju i hinim da mi gode njihovi komplimenti. Nakon nekog vremena ipak su prestali, a Katja se ponovno posvetila ekstenzijama svoje klijentice. »No, onda«, kaže frizer, ponovno mi zavukavši ruku u kosu. »Da odrežem vrhove?« Progutam knedlu. »Sve maknite«, odgovorim mu. Frizer kojemu ne mogu zapamtiti pretenciozno ime zahihoće se, ali zašuti shvativši da se ja ne smijem i da ovo nije šala. Zavučem ruku u torbicu - pripremljena sam - i nađem stranicu koju sam istrgnula iz modnoga časopisa. Izvadim ju iz torbice, pružim frizeru pa kvrcnem prstom na fotografiju u gornjem desnom kutu. »Ovako«, kažem. A onda, kao da hrabrim sama sebe, ponovim: »Tako. Tako želim.« Frizer mi iz ruke uzme stranicu časopisa, prvo se namršti, no onda mu nestane okomita brazda koja mu je dijelila čelo na dvije polovice. Pogleda me, zatim još jednom baci pogled na časopis i naposljetku kimne glavom. »Dobro.« Odahnem zadovoljna što ga ne moram uvjeravati. Zrela sam žena. Mrzim kada drugi misle da bolje od mene znaju što je za mene dobro. Patrice, iznenada mi sine frizerovo ime, zove se Patrice. Patrice je dovoljno profesionalan da moje odluke ne dovodi u pitanje. Na malenom frizerskom stoliću priprema opremu: raznorazne škare i češljeve, četke, tekućine, sprejeve i sušilo za kosu s različitim nastavcima. Na hrpu časopisa spustio je maleno ručno zrcalo kojim mi poslije vjerojatno kani pokazati kako mi kosa izgleda na zatiljku. No, zrcalo sklizne s glatke podloge i padne na pod. Patrice opsuje, podigne zrcalo, okrene ga i pogleda razbijeno staklo. »Razbijena ogledala znače sedam godina nesreće«, kažem. Frizer me užasnuto pogleda smeđim srnećim očima pa se živčano nasmije. Odmah požalim zbog svog komentara koji je trebao zvučati duhovito, ali ga je sirotoga očito preplašio. Zacijelo je lijepo još uvijek se bojati nesreće. To zapravo znači da se još nije dogodila. Mogla bih porazbijati cijelu sobu s ogledalima, a da i ne trepnem. Prije sedam godina na službenom putu u Južnu Ameriku muž mi je netragom nestao. Otada držim pritisnutu tipku za pauziranje života i čekam muža. Sedam godina nadanja i strepnje i osjećaja potpune izgubljenosti katkada toliko jake da bih najradije iz sjećanja izbrisala svaku uspomenu na Philippa. Premda ni to ne bi koristilo. Osjećaj da mi on nedostaje već mi je prešao u gene. Sedam godina nesreće već je iza mene. Patrice šutke donese novo zrcalo. Zatim stane oprezno kupiti najveće krhotine, a ostatak mesti. Više ništa ne govorim nego ga puštam da radi. U sebi vodim svoju vlastitu bitku. Zažmirim pa prstima nježno prolazim kroz kosu kao da dodirujem dragocjenu čipku. Oprezno. Baš kao moja majka, prije mnogo, mnogo godina, baš kao nekoć Philipp - a otada nitko
više. Philipp koji se poigrava mojom kosom. Sjećam se naše prve zajedničke noći, vrlo dramatične, oko nas voda, iznad nas zvijezde, osjećam kako mi mokra kosa kao ogrtač pada oko golih ramena. Vidim Philippa, u kosi mu kapljice vode. Tišina, samo naš dah, tama. Svijet je odjednom sasvim malen, sažimao se sve dok nije preostalo mjesta još samo za nas dvoje. Čahura od tišine i zvijezda. I Philippova ruka u mojoj kosi. Izranjam iz sjećanja, vraćam se u zbilju, gledam se u zrcalu, ista kosa kao nekoć, ah neka druga žena. Frizer je pomeo sve krhotine, stoji iza mene. U ruci drži škare. Lijevom rukom uhvati mi kosu i podigne. U ogledalu lovi moj pogled. »Sigurno?« upita. Progutam knedlu. »Sigurno«, kažem. Bez daljnjega oklijevanja prisloni škare. Čujem vlastitu kosu kako vrišti. Zvuk je srebrnkast i lomljiv, kao dječje cmizdrenje, šaputanje. Zažmirim. Frizer radi i šuti. Brzo i efikasno. Uskoro nema više ničega što bi se u zanosu moglo provući kroz prste. Za svojom kosom pustim tri velike, nijeme suze koje kapnu na pod kao prvi zimski snijeg. Zatim obrišem suze, platim, ustanem i izađem iz salona. Život ide dalje. Napokon.
3
U želucu osjećaj uzbuđenja kao na vlaku smrti, osjećaj koji čovjeka obuzme kada učini nešto nepopravljivo - namjerno razbije neprocjenjiv predmet iz obiteljskoga naslijeđa, konačno izrekne strašnu istinu, odreže stare pletenice - osjećaj me prati i dok ulazim u kuću. Ne znam to bolje opisati, nisam vješta na riječima. Ali, oko želuca nešto se kovitla i toplo treperi kao domaća rakija. Koraci mi odzvanjaju, odjekuju od zidova. Gradska vila koju mi je ostavio Philipp, ako ćemo to tako reći, već je godinama moj dom, a ipak u njoj sama sebi djelujem nekako strano. Hanzeatska hladnoća kojom je uređena kuća jednako mi ne pristaje kao ni vilinska kosa malene djevojčice koju sam nosila cijeloga života. Možda bih se napokon trebala odseliti, pomislim. Na mjesto koje mi bolje pristaje. Leu i meni. Odagnam tu misao. Jedno po jedno. Uđem u kupaonicu, s ruku sperem grad, pogledam se u zrcalu koje visi iznad umivaonika. Otkada tu tajnu nosim sa sobom, imam osjećaj da miju svatko koga sretnem odmah vidi na nosu ali to je samo privid. Barem mi nos izgleda kao i inače. Za probu se osmjehnem ženi kratke smeđe kose koja više ne izgleda vilinski nego više dječački, a ona mi uzvrati osmijeh. Zašto da ne?, pomislim gledajući svoju dječačku frizuru. Izađem iz kupaonice, vrećice iz trgovine odnesem u kuhinju i upravo kada nakanim početi s pripremom večere, ona mi ponovno padne na pamet. Plastična vrećica koju mi je dao frizer. U hodniku odem do garderobnog ormara, uzmem torbicu, otvorim ju i izvadim vrećicu s kosom. Dakako da nemam ideju što bih s njom učinila. Sasvim sigurno neću ju čuvati kao sentimentalna budala. Kada jednom počneš s time... Misao ostane visjeti u zraku. U ovoj kući ionako živi već dovoljno duhova i nije im potrebna kosa za igru. Bez daljnjega oklijevanja izađem iz kuće na stražnja vrata i odem do malene nadstrešnice ispod koje stoje kante za smeće. Neobičan je osjećaj ulicom nositi vlastitu kosu, držati u ruci nešto što je nekoć bilo dio mene. Suspregnem svoju sentimentalnost, odvežem labavi čvor kojim je frizer zavezao vrećicu i istresem kosu u kantu za biootpad. Na trenutak zažmirim kadli - evo je opet, Philippova ruka u mojoj kosi u jamici između vrata i zatiljka. Grudi mi se odjednom stegnu, obrazi se zažare, na trenutak ostanem bez daha, zatim odagnam misli koje sam vjerojatno ponijela s prosjeke u šumi. Šumski duhovi. Nevoljko odlaze, mumljaju, hihoću se. Kada su otišli, mogu ponovno odahnuti. Ponovno sam svoja. Stojim tu, iza svoje kuće, držeći u ruci poklopac kante za biootpad. Kosa mi je odrezana i sada ovdje leži, između uveloga rezanog cvijeća, filtera za kavu, narančine kore, ljuski krumpira i jaja. Odvratim pogled, spustim poklopac i vratim se u kuću. Bojala sam se dana pomrčine Sunca. Toliko sam ga dugo čekala često se pitajući što ću tada osjetiti. Plašili su me stari bolovi i stara pitanja koje će - u to sam bila uvjerena - ovaj dan iznova izbaciti na površinu kao razornu poplavu. Sada je tu i samo što nije prošao, tek tako, kao i mnogi dani prije njega. Nije me odnio sa sobom, još sam tu. Ne osjećam više ni bol ni gorčinu. Otkako sam izašla iz frizerskog salona, prati me osjećaj da sam učinila nešto silno uzbudljivo i zabranjeno. Poput tinejdžera nakon što je krišom popušio prvu cigaretu: blaga mučnina u želucu, lagana vrtoglavica, ali osjećaj slobode. Razvrstavam kupljenu robu, sve što je za susjedu Theis, stavljam u veliku papirnatu vrećicu i odlažem sa strane. Poslije ću zamoliti Lea da susjedi odnese njezine stvari. Već dobrih
godinu dana idem u nabavku umjesto te stare gospođe koju noge više ne služe, a nema ni auto. Inače s njom rado popričam iako je doista malo neobična. No, danas jednostavno nemam volje s njom se upuštati u razgovor. Imam posla. Moram sve pripremiti za večeru, a zatim otići po Lea kod Miriam. Svoju najbolju prijateljicu voljela bih zateći samu prije negoli se Martin vrati kući. Nekomu moram ispričati što sam učinila. Zapravo: što nisam učinila. Dakle, požuri. Uzmem pile iz biouzgoja koje sam netom kupila i spustim ga na pult. Samo što mi nije ispalo na pod. Primjećujem da sam živčana. Govorim samoj sebi da sve to nije toliko važno. Samo mi nekoliko prijatelja dolazi na večeru. Ništa toliko važno. Ruku na srce. Osim ako ti prijatelji godinama nisu dolazili u kuću. Stvari se mijenjaju, kažem samoj sebi, pa uzimam bocu maslinova ulja, sol, papar, svežanj svježe majčine dušice radi koje sam specijalno išla na tržnicu, nekoliko stručaka peršina, režanj češnjaka, malenu konzervu sjemenki komorača i dva limuna, i sve posložim. Promatram namirnice koje sam poredala po radnoj plohi kao kositrene vojnike. Gledam pile. Već ga odavno nisam pripravljala. Leo ne voli piletinu, ni inače ne voli meso, u tome je isti otac, Philipp, koji je još kao tinejdžer bio vegetarijanac i kojega sam u tome oponašala kada smo počeli živjeti zajedno. Na trenutak me zapeče savjest, ali to brzo odagnam. Sada je svejedno. Imam goste. Gosti nisu vegetarijanci, dakle bit će piletina, krumpir i salata. Duboko udahnem, rukom zabacim za uho pramen kose kojega više nema, zatim raspakirani pile. Izgleda neobično žalosno i na neki način smiješno, takvo bez glave, bez perja, goluždravo. Isprva se moram prisiljavati da ga dotaknem, ali se ipak saberem. Rukama dotičem mrtvu kožu. Ne osjećam ništa osim hladnoće, mrtvačke hladnoće. Život koji je nekoć kolao ovim malenim, neobičnim tijelom odavno je iščeznuo, tko zna kamo. Osjećam se pomalo čudno što tu stojim kaneći skuhati nešto što je svojedobno trčkaralo zobljući žito. Zatim odagnam te misli. To su Philippove misli, a ne moje, nakon toliko godina u glavi su mi još uvijek Philippove misli. Sada dosta s time, dosta. Rukama uhvatim pile, isplahnem ga pod mlazom vode i obrišem kuhinjskim papirom. Bacim pogled na recept koji sam našla u nekoj staroj kuharici i uvjerim se da sam u glavi sve dobro posložila. Natrgam nekoliko listova majčine dušice, zajedno s malo soli i puno maslinova ulja stavim ih u mužar i počnem drobiti. Kada sam s time gotova, kuhinja već miriše po začinima. Nauljim dlanove biljnim uljem pa stanem trljati kožu pileta. Neobično mi je to što radim - kao kakva arhaična, okultna radnja: začini, ulja i mr tve životinje. Promatram samu sebe kako obavljam te radnje, kao u nekom filmu. Nauljila sam cijelo pile pa sada režem limun, tiskam režnjeve češnjaka, trgam listove peršina. Sada moram nadijevati pile. Svojedobno, prije mnogo godina, kada je pečeno pile iz pećnice bilo moje omiljeno jelo, sve sam to obavljala bez razmišljanja. Sada na trenutak oklijevam, zatim se svladam. Limun, začine i češnjak stavljam u pile sve dok više ništa ne stane u šupljinu. Pile je iznutra hladno, hladno i mrtvo, može mu biti svejedno što trpam limun u ono što je od njega ostalo. Što je mrtvo, mrtvo je. Što je mrtvo, ne osjeća bol. Što je mrtvo, ne pati. Što je mrtvo, neranjivo je. Često sam se pitala je li Philipp mrtav, ali to nikada nisam mogla zamisliti. Katkada, za veoma mračnih noći gotovo sam poželjela da je mrtav. Dakle, da znam, a ne da imam samo nejasnu slutnju. Svršeno je. Stavljam pile u zagrijanu pećnicu, počinjem guliti krumpire, a onda mi ipak padne na pamet kako se to zove. Taj vrlo specifični osjećaj koji me prožima.
4
Raspoloženje pred polazak. Ljeto se vratilo. Na nebu iznad mene crne se čiope igraju na vjetru. Vrt ispred Miriamine kuće donekle me podsjeća na vrt moje drage bake - šareno mnoštvo tulipana, dalija, ruža, magnolija, forzicija. Na malenoj travnatoj površini leži plavi dječji bicikl. S olakšanjem primjećujem da ispred kuće još nema Martin ova auta. Zaista sam došla dovoljno rano da bih Miriam našla samu. Pozvonim. Ispod zvona stoji glinena pločica s nacrtanim ježom i nevještim rukopisom prvašića napisano: mama, tata, Justus i Emily, Tek što sam skinula prst sa zvona, Miriam se pojavi na vratima. »Isuse!«, izleti joj spontano. »Pa kako to izgledaš?« Ništa ne odgovorim jer sam i očekivala da će se iznenaditi, a možda čak i zaprepastiti. Kosa je itekako važna. Miriam se sabere pa kaže: »Oprosti. Nisam tako mislila. Izgledaš...« Oklijeva. »Izgledaš sjajno. Drugačije. Nekako starije, a ipak mlađe. Ne znam kako bih to opisala, ali sviđa mi se.« Osmjehnem joj se. »Hvala.« »Uđi«, kaže Miriam. »Dečki su gore.« Prijeđem preko praga te lijepe, pomalo kaotične kuće koju veoma volim. Uvijek su negdje razbacane igračke, uvijek negdje stoji vaza sa šarenim cvijećem iz vlastitog vrta. Do mene dopre lagan miris jela, s gornjega kata čuje se tipična tutnjava koju u igri stvaraju dječaci puni energije. »Dečki, ne divljajte!« vikne Miriam, ali ne dobije odgovor. Zakoluta očima, a ja se nasmijem. Volim biti ovdje. Ovo je vrlo normalna kuća. Vrlo normalna obitelj. Emily, Justusova šestomjesečna sestra, zacijelo još mirno spava u krevetiću ne mareći za nestašluke svoga osmogodišnjeg brata i njegova najboljeg prijatelja. »Je li to Sarah?« začujem Martinov glas i ubrzo se iza ugla pojavi Miriamin muž noseći u ruci bušilicu. Brže- bolje progutam svoje razočaranje. No, možda je i bolje tako. »Oho«, kaže Martin ugledavši me. »Seksi kratka kosa!« Nasmijem se. »Ah«, kaže Miriam glumeći da se ljuti. »Uvijek kada si želim odrezati samo vrhove, ti digneš revoluciju, ali na Sarah je kratka kosa seksi?« Martin se dobroćudno nasmije. Zatim se sjeti bušilice koju još uvijek drži u ruci. »Ah, evo«, kaže. »Izvadio sam ti ju, kao što sam i obećao.« Bušilicu podigne u zrak pa ju spusti pored ulaznih vrata da ju na odlasku ne bih zaboravila. »Odlično«, kažem. »Hvala.« Martin mije uvijek spreman pomoći kada u kući treba nešto popraviti, ali radije to volim obaviti sama. Volim u zidove zabijati čavle, bušiti rupe, volim tiple i vijke. Alat. Obaviš neku radnju i dobiješ jasan, očekivan rezultat. Napraviš red. Staviš stvari pod kontrolu. Volim red. Volim kontrolu. »I?« upita Martin i dalje se smješkajući. »Što, i?« »Pa, ne kaže li se: kada se žena ošiša, u pitanju je muškarac? >Nova ljubav je kao novi
život<, nešto u tom smislu?« »Martine!« uzrujano drekne Miriam. Ona zna da sam od Philippova nestanka sama. Miriam misli da me mora zaštititi. »U redu je«, odgovaram. »Martin je oduvijek bio znatiželjan kao svraka.« Martin se smješka zadovoljan mojom reakcijom. »Kako ide trening?« upita. »Dobro.« »Ti si sjajna«, kaže. »Koješta.« Pogledam Miriam brinući se da bi joj moglo zasmetati što me Martin obasipa tolikom pažnjom, ali ne. Nju to raduje. Vjerojatno suosjeća sa mnom, još uvijek, nakon toliko godina. Vjerojatno je Miriam utjecala na svoga muža da prema meni bude posebno pažljiv i malo mi pomogne s majstorskim poslovima. »Hoćeš li ostati na večeri?« upita Miriam. »Ne, danas i sama imam goste«, kažem. »Samo sam svratila po Lea.« »Ah, da, večera s kolegama«, odgovori Miriam. Odmah me obuzme nervoza. Miriam to ne primjećuje. S kata dopire prigušen dječji smijeh. »Idem pogledati«, kaže Martin i krene stubama na kat. Zviždučući melodiju »Nova je ljubav kao novi život«, još jednom mi namigne pa ode. Miriam prevrne očima kao da ju muž živcira, ali ga zapravo voli upravo takvoga kakav jest. Martin zafrkant. Ona zna kakav je. Nije pustolov, nije romantik, nije zavodnik. Ali je zato zafrkant. Martin koji voli stajati uz roštilj i koji - premda gotovo u pedesetima - privatno rado nosi majice svojih omiljenih rock- bendova, voli svoju djecu i voli pričati viceve kojima se sam najviše smije, ali mu to nitko ne zamjera jer je vrlo drag. Jednostavno, to je Martin. Koji Miriam nikada ne donese cvijeće i nikada ju ne iznenadi nečim romantičnim, zbog čega se ona katkada požali. Ja na to pomislim: pa ne može svatko biti kao Philipp. A onda kažem: »Komu još treba cvijeće iz cvjećarnice ako ima vlastiti vrt pun predivnoga cvijeća?« Leo se pojavi na stubištu i prekine me u mislima. »Bok, mama«, kaže, potrči prema meni, kratko se privije uza me ignorirajući činjenicu da sam se ošišala, na ćelavo. Zatim ugleda bušilicu pa mu ja više nisam zanimljiva. »Cool«, prošapće, podigne ispred sebe bušilicu kao daje laserski pištolj, uperi u zamišljenog neprijatelja i zapuca. »Phiu, phiu! Phiu, phiu!« »No, onda«, kažem i poljubim prijateljicu. »Moramo poći.« »Drži se!« kaže Miriam. Osmjehnem joj se, uzmem Leu bušilicu. »Martine, bok!« doviknem. Martinova glava proviri preko ograde stubišta na katu. »See you later, alligatorh, dovikne za mnom. Ne vidim, ali znam da je Miriam zakolutala očima smješkajući se. Iako nisam uspjela ispričati ništa što mi je bilo na duši, osjećam se rasterećeno dok, vozeći Lea na stražn jem sjedalu auta, jurim kroz grad. Ali, vjerojatno to ionako ne bih mogla. Neke je stvari vraški teško izgovoriti.
5
Gosti su došli zajedno, svi troje, moji kolege Claudia i Mirko te Werner, Claudijin muž. Neobično je vidjeti ih ovdje, djeluju pomalo deplasirano, što i jesu jer im je mjesto u školi, a ne u mojoj kući. Mirko je donio cvijeće, Claudia i Werner vino. Osjećam da im je svima pomalo nelagodno, ne znam zašto, možda zbog velike, starinske kuće koja ih sputava. Osjećaju li instinktivno duhove prošlosti koji ovdje žive sa mnom i mojim sinom? Je li i njima neobično vidjeti me kod kuće umjesto u školi, kao što je meni neobično promatrati ih ne kao kolege nego kao privatne osobe? »O, kako je ovdje divno svježe«, kaže Claudia. »Vani je nepodnošljiva vrućina, zar ne?« Muškarci se s njom slože, razgovor živne, ukočenost je prevladana. Dobivam komplimente za novu frizuru koja kao da nikoga ne iznenađuje -osim ako to vješto ne skrivaju. Od gostiju primim cvijeće i vino, zahvalim, usput uočim da se Mirko odlučio za crvene ruže, što mi se čini neobično neprikladnim, ali to dakako ne prokomentiram nego ih povećem u blagovaonicu, poslužim aperitiv i ispričam se da moram staviti cvijeće u vazu i pogledati jelo. Leo je već večerao pa se sada igra u svojo j sobi. Sve je u najboljem redu. Dok donosim jelo, gosti razgovaraju o posljednjoj epizodi »Mjesta zločina« ne bi li napokon nekako prešli na razgovor o novim pripravnicima u školi. Sada shvaćam koliko su stari zidovi ove kuće čeznuli da se iznova ispune životom. Prošlo je mnogo vremena otkako je nekoć bilo ovako. »Mislim da je takvo ponašanje neprihvatljivo«, govori Claudia. »Ta je žena stalno bolesna, a kada i dođe u školu, loše je pripremljena. Nastava biologije svodi joj se na to da djeci neprestano prikazuje stare epizode serije >Bilo jednom... ljudsko tijelo<.« Ljutito otpuhne kroz nos. »Zašto izostaje tako često?« upita Werner, koji očito nema pojma o komu je riječ, ali ipak želi sudjelovati u razgovoru. »Ah, prošle godine nije je bilo cijelo polugodište. Navodno zbog burn-out sindroma«, kaže Claudia. »Rekla si to kao da takvo što ne postoji«, dometne Mirko. Claudia slegne ramenima. »Naravno da postoji. Šalu na stranu: i ja osjećam da sam izgorjela na poslu, ali mi zbog toga ne pada na pamet doma hladiti dupe. Ili pogledaj Sarah. Ako je nekomu teško, onda je njoj teško! Samohrana je majka i usto joj se dogodilo to s mužem. Ali, Sarah ide raditi!« Claudia me pogleda tražeći moje odobravanje. Ne kažem ništa. »Što ti o tome misliš?« upita Claudia. »Nisam sigurna«, kažem. »Mislim da premalo znam o Katharineinoj situaciji da bih mogla suditi.« Začuđujuće je to. Otkako se dogodilo »to s mojim mužem«, kako je Claudia to nazvala, ljudi se sa mnom više ne svađaju. Više mi ne govore da nisam u pravu. Na sve samo kimaju glavom. Kao da sam postala moralnom instancom samo zato što mi se dogodila nesreća i što sam ju preživjela. Čak i svadljivice poput Claudije puste me da kažem što hoću. To je da poludiš, ponekad. »Ti si jednostavno predobra«, kaže Claudia. »Ne znam kako ti to uspijeva.« Raspremivši stol i vrativši se s desertom, upadnem u rundu igre »Nešto od toga je laž«. Ta igra trenutačno je popularna među učenicima naše škole. Očito i među profesorima.
»Sad je na meni red«, kaže Claudia u tom trenutku. »Da vidimo. Prvo: skakala sam padobranom. Drugo: u mladosti sam nakon jednoga koncerta završila u krevetu s rock-zvijezdom. I treće: na lijevoj nozi imam šesti prst. Nešto od toga je laž!« »Laž je ono s rokerom!« kažem. »Nije«, odgovori Werner glumeći žalostan izraz lica. »To s rokerom je istina.« Svi se nasmiju i dok Claudia skida štikle da bi nam pokazala sićušni šesti prst na lijevoj nozi, primjećujem koliko uživam u ovoj večeri. »Ovo je bilo prilično spektakularno«, kaže Mirko nakon što smo se svi koliko-toliko umirili. »No, dobro, sad sam ja na redu.« Na trenutak se zamisli pa me pogleda. »Prvo«, kaže naposljetku i rukom prođe kroz plavu kosu, »tečno govorim japanski. Drugo: kao tinejdžer nekoga sam spasio iz gorućeg auta. I treće: zaljubljen sam! Nešto od toga je laž.« Pogledom me okrzne po obrazu. Ne gledam ga. Werner i Claudia glasno odobravaju što otvaram još jednu bocu vina. »Hm«, kaže Werner. »Reci nešto na japanskom!« »A što?«, pita Mirko. »Bilo što«, ne odustaje Werner. Mirko raširi ruke u znak predaje. »Pogodili ste otprve«, odgovara. »Znaš li da vječno moraš ostati neženja, ili Romeo?« dometne Claudia. »Inače ćeš slomiti srce svim svojim maturanticama!« Svima dotočim vina. Krajičkom oka vidim kako me s lijeve strane Mirko promatra smješkajući se. »Sarah, ti si na redu!« kaže Claudia, i upravo kada se hoću elegantno izvući, iza sebe začujem glasić. »Mama?« Okrenem se i ugledam Lea, bosonoga i u pidžami. »Što je, zlato?« kažem sasvim refleksno i odložim vino. Moj sin krupnim očima promatra odrasle za stolom. Claudia i Werner gledaju ga smješkajući mu se, no Mirko ustane i priđe Leu. Sagne se, pruži mu ruku obraćajući mu se s »domaćine«, što je meni budalasto, ali samo dotle dok na Leovu licu ne ugledam osmijeh. »Idi gore, doći ću odmah i staviti te u krevet«, kažem i gledam ga kako tapkajući odlazi. Zatim se ispričam gostima obećavši da ću se brzo vratiti. »Čuj, iskreno govoreći, htjeli smo ubrzo poći«, kaže Claudia. »Werner ujutro mora rano na posao.« »Oh«, kažem. »Dobro.« Pogledam na sat i tek sada primijetim koliko je kasno. Vrijeme je doista proletjelo. Znači da sam se dobro zabavila i da je ova večer bila uspješna. »Bilo je divno«, kaže Werner. »Da, zaista divno«, kaže Claudia. »Idući put dolazite k nama. Pripremit ću vam boefbourgignon.« Njih dvoje ustanu i poljube me u obraz. Mirko također ustane. Krenem ispred njih prema ulaznim vratima, pozdravim se s kolegicom i njezinim mužem, zahvalim im što su došli i kažem da ih je bilo lijepo ugostiti, shvatim da to uistinu mislim, gledam kako nestaju u mraku. »Jaka žena!« čujem Wernera kako govori Claudiji vjerojatno misleći na mene. Mrzim taj izraz. Jaka žena. Kao da žene to inače nisu. Jake.
Okr enem se prema Mirku. Zahvalim mu na ugodnoj večeri i cvijeću. Mirko me gleda u oči, nespretno me pogladi po ramenu kao da želi reći: »Uspjela si.« Mirko je jedini od njih troje znao da sam danas prvi put nakon sedam godina primila goste u kuću. Mirku takve stvari možeš reći. Na trenutak šutimo. »Već je bilo vrijeme«, kaže, a ja kimnem glavom. Okrene se i ode, a ja gledam kako mu se obrisi gube u mraku.
6
Leo me očekuje. Iako je toplo, u krevetu sjedi pokriven koljena stisnutih uz bradu. Leo voli priče. Svake večeri uvijek isto trgovanje: spavanje dolazi u obzir samo ako mu pročitam priču. Kako njegovo, tako i moje. Pretvaram se da čitam Leu za ljubav, no taj večernji ritual zapravo mi je najljepši dio dana. Bajke su mi potrebne jednako koliko i mome sinu. Nakon što smo cijele prošle godine svladavali Grimmove bajke, sada smo stigli do Hansa Christiana Andersena. Ne volim ga, njegove mračne, neobične priče koje funkcioniraju posve drugačije negoli bajke braće Grimm u kojima se dobro i zlo mogu jasno razlikovati i u kojima nema nijansi. Utješna je jasnoća Grimmovih bajki. Voljela bih još jednom čuti tužnu priču o guščarici, pa i običnu Pepeljugu ili Trnoružicu, ali Leo je trenutačno opčinjen Andersenovom »Snježnom kraljicom«. Prvo sam mislila da je Lea očarao zagonetni lik Snježne kraljice. No, onda sam shvatila da ga zapravo fascinira začarano zrcalo s početka bajke. Sjednem na rub kreveta, Leo ništa ne govori, samo me gleda. Mirnoćom i opuštenošću katkada toliko nalikuje svome ocu da je to gotovo neizdrživo. S lica mu sklonim ljepljivi pramen kose. »Zar ti nije vruće, zlato? Hoćeš li tanju dekicu?« Leo odmahne glavom. Pretpostavljam kako zamišlja da se nalazi u palači Snježne kraljice koja je sva od snijega i leda, a ondje mu je dakako potrebna deka bez obzira na to što je sredina ljeta. »Što želiš da ti danas čitam?« upitam više reda radi. »Snježnu kraljicu«, kaže Leo. »Dobro.« Otvorim knjigu i počnem čitati. Više pričam nego što čitam, u međuvremenu tekst znam gotovo napamet. Pripovijedam kako je vrag stvorio zrcalo koje sve lijepo što se u njemu zrcali smanjuje gotovo do nevidljivosti, a istodobno sve loše čini još lošijim. Leo me gleda široko otvorenih očiju koje se, dok izgovaram riječ »vrag«, još više šire. »Ali«, nastavljam pripovijedati, »jednoga dana zrcalo se rasprsne i to izazove najveće zlo. Naime, krhotine se razletješe na sve strane pa komu koja od njih upadne u oko, taj je sve vidio naopako i imao je oči još samo za naopake stvari. Neke ljude krhotina čarobnoga ogledala pogodi čak u srce pa se srca tih ljudi pretvoriše u komad leda.« Gane me svaki put kada se na tom mjestu Leo spontano primi za srce i stane žustro treptati kao da se želi uvjeriti da mu srce nije komad leda i da su mu oči još sasvim u redu. »Mama?« prekine me. Pogledam ga. »Kako čovjek zna kada mu je srce komad leda?« upita. U prvi tren ne znam što bih rekla. Tako što više ništa ne osjećaš kao prije, pomislim. Tako što radost više nije zanos nego još samo blag osmijeh. Tako što bijes više nije uzavreo nego još samo mlak. Tako što je sve manje boja, tako što više ne znaš na što ljudi misle dok govore o sreći. Spustim Leu ruku na prsa. Osjećam kako to maleno srce kuca tako brzo i živahno. Naviru mi suze, ni sama ne znam zašto, ali ih uspijevam potisnuti prije nego što izbiju na površinu, gdje bi ih Leo mogao primijetiti jer je to maleno, iskreno lice sasvim blizu mome i pozorno me gleda prateći moje reakcije.
»Komadi leda ne kucaju«, kažem pokušavajući se osmjehnuti. Leo kimne glavom kao da ga je to uvjerilo. Zatim mi rukom dotakne prsa. Ne znam što mi je, ali na trenutak me obuzme iracionalan strah da neće osjetiti kucanje srca, da me je pogodila krhotina iz đavoljeg zrcala a da to nisam primijetila, i da u mojim grudima više nema srca nego je još samo ledena gruda veličine šake. Leova ruka malo tapka po meni, zatim mu se lice razvedri. Ne kaže ništa, povuče ruku i zadovoljno uroni u jastuk. Borim se s knedlom u grlu. »Nastavi čitati, mama«, kaže naposl jetku. Ispunjavam mu želju pa zajedno sa Snježnom kraljicom putujemo kroz hladnu i pogibeljnu zimsku noć. Srca nam tuku.
7
U moju prostranu a praznu kuću vratila se tišina. Leo je napokon zaspao. Oprezno i nježno poljubim ga u čelo, ugasim svjetlo, izađem iz sobe i za sobom tiho zatvorim vrata. Ležim u krevetu kadli nešto začujem. Neobičan, neodređen zvuk. Nekakav... štropot. Netko je u kući. Skočim na noge. Pokušavam napipati hlače koje sam maloprije sk inula, tražim mobitel dok ne shvatim da je na kuhinjskome stolu. Fiksni telefon stoji na punjaču - na drugom kraju kuće. Kvragu. Oprezno otvorim vrata spavaće sobe. Zastanem osluškujući. Stojim ukipljena, sva su mi osjetila napeta. Ali, ne čujem ništa, samo vlastiti dah i poznatu škripu kuće svuda oko sebe. To nije bilo ništa. Premorena sam. Načas zažmirim, duboko udahnem i izdahnem - i ponovno začujem. Štropot. Sada jedva mogu udahnuti. To je samo vjetar, govorim si. Vjetar. Ili mačka. Mačka koja se nekako ušuljala u kuću pa je nešto prevrnula. Ništa strašno, pomislim. Ne vjerujem samoj sebi. Znam da ovo vjerojatno ne bih trebala činiti, ali krenem prema zvuku. Ni sama ne znam zašto, hodam polumračnim hodnikom. Ponovno zastanem nesigurna kamo krenuti. Ovaj put ne moram dugo čekati da ponovno čujem zvuk. Koža na glavi bolno mi se stegne. Strah me je. Zvuk dopire iz dnevne sobe. Nešto je ondje, tik iza vrata. Zaustavim dah. Stojim ravno ispred vrata kao okamenjena, sada je sasvim tiho i više ništa ne čujem, čak ni vlastiti dah. Ne znam kako to znam, ali znam da moram otvoriti vrata. I ne znam kako to znam, ali također znam da nemam izbora. Ponovno se začuje štropot, neodređen i jeziv. Ruka mi se spusti na kvaku a da joj to uopće nisam zapovjedila. Moja ruka pritišće kvaku a da to uopće ne želim. Zvuk iza vrata utihne. Što god da je iza vrata, čeka me. Pritisnem kvaku i trgnem vrata. Znam da ne smijem pogledati i da će me ubiti ako vidim što je iza vrata, ali ruka me ne sluša nego širom otvori vrata. Oči su mi razrogačene, vrata se otvaraju prema meni, štropot preko mene tutnji kao grom i spremam se za trenutak koji dolazi - čujem se kako vrištim i napokon se probudim. Na trenutak bez daha zurim u mrak. Nemoj sada još razmišljati o snu, govorim si. Samo lijepo zaspi. Ali, ne uspijeva mi, nikada mi ne uspijeva, noću sam kudikamo podložnija turobnim mislima. Ležim, a one se šuljaju. Mislim na pomrčinu Sunca, na onu prije mnogo godina i na ovu današnju, mislim na znojnu ručicu svoga sina koja pipkajući traži moje srce kako bi se uvjerila da se nije smrznulo i mislim na sva ona vrata, na sve pogibelji iza njih od kojih se ne mogu zaštititi, a pogotovo ne njega. Mislim da je svijet opasno mjesto u kojemu ne mogu opstati sama. Već dugo nisam sanjala štropot iza vrata i pitam se što je sada bio uzrok tomu da se noćna mora iznenada vratila. Pogotovo što mislim da znam što je iza vrata. Prevrćem se u krevetu kao da se noćne misli mogu naglim pokretom rastjerati kao gavranovi. Upalim svjetlo. Onda kažem samoj sebi da mi treba sna pa ponovno ugasim svjetlo. Žmirim i ne uspijevam obuzdati misli. Prvo, pomislim: ja sam prevarantica. Drugo: nekoga sam ubila. Treće: imam tetovažu na skrovitom mjestu. Nešto od toga je laž.
Osluškujem svoju nutrinu uzalud tražeći onaj predivni osjećaj od jutros. Stari, zločesti san otjerao ga je, a u meni se odjednom migolji nešto sasvim drugo, oklijevajući, ali nezaustavljivo, poput životinjice šiljatih zuba koja prvi put nakon dugoga zimskog sna napušta sklonište: slutnja nečega lošega.
LJETO 2008.
Trenutak neposredno prije, pomislio je, trenutak u kojemu već znaš da će se to dogoditi, ali se još nije dogodilo. Taj trenutak je sve. Djelovalo je poput onih tečnih pokreta čiju prividnu lakoću balerine postignu tek nakon mnogo godina vježbe - a istodobno je djelovalo savršeno spontano. Kao da slijede nekakav tajni dogovor kojemu ne treba jezik, počeli su okretati glave - on svoju s plavom kosom na jednu, ona svoju s tamnim kovrčama na drugu stranu. U tom trenutku usne im se spoje. To joj je prvi poljubac u životu, odmah je uočio. Uzbuđenje koje je titralo među njima moglo se opipati. Bilo je poput živoga bića. On će se začuditi kako su joj usne meke, pomislio je Philipp promatrajući krajičkom oka mladi zaljubljeni par koji je sjedio koso nasuprot njemu. Uvijek kada prvi put poljubiš ženu, začudiš se kako su joj usne meke. Bez obzira na to koliko si žena do tada poljubio, svaki put iznova se iznenadiš. Njih dvoje bili su sami na svijetu, u toj zračnoj luci oko njih nije postojao prostor za ukrcaj putnika ni mnoštvo ljudi koji su ih znatiželjno pogledavali, nije bilo terminala ni zračne luke, nije bilo Hamburga, nije bilo države ni svijeta - samo njih dvoje, toplina, vlažnost, dah, usne. Savršenstvo, bestežinsko stanje. Dakako da su to samo biokemijski procesi, zapravo njih dvoje razmjenom sline samo instinktivno provjerava kompatibilnost svojih gena, samo tomu služi ljubljenje, sve drugo je ezoterija, dim i magla, pomisli Philipp i napokon odvrati pogled. Istoga časa zvukovi zračne luke oko njega ponovno postanu glasni kao da ih je netko pojačao do daske. Čavrljanje, obavijesti preko zvučnika, lupkanje potpetica, zvonjava mobitela i smijeh ponovno su mu nefiltrirani dopirali do ušiju. Philipp ustane sa sjedala u čekaonici i napravi nekoliko koraka. Danas je moj jedanaest tisuća osamsto sedamdeset i peti dan na Zemlji, pomisli. Probuditi se jedanaest tisuća osam sedamdeseti pet puta. Otvoriti oči, uvijek s istim pitanjem u primozgu: kakav će danas biti dan? Zatim proživjeti cijeli dan i ponovno ići spavati. Jedanaest tisuća osamsto sedamdeset i pet puta ležati i sanjati. Otkako je jedan njegov prijatelj iz mladosti umjesto rođendana proslavio svoj jedanaest tisuća sto jedanaesti dan na Zemlji, Philipp je s vremena na vrijeme provjeravao izračun. Promatrao je polijetanje i slijetanje zrakoplova i razmišljao gdje se nalazi. Oduvijek mu je bilo važno podvući crtu. Imao sam razmjerno sretno djetinjstvo, pomislio je. Tinejdžerske godine prebrodio sam bez većih lomova. Sedam puta bio sam zaljubljen prije nego što sam upoznao sadašnju suprugu. Studirao sam poslovnu ekonomiju. Pokopao sam oca. Oženio sam se i dobio sina. Vodim veliko poduzeće i to radim uspješno. Ispunjen život. Ali, to još nije sve, pomislio je. Učinio sam još nešto. Philipp rukom prođe kroz kosu iznenada poželjevši cigaretu premda već godinama ne puši. Kupi kutiju cigareta pa se pridruži nijemim likovima u pušačkom baru. Rastanak sa Sarah nije mu izlazio iz glave. Ni ovaj put nije joj rekao. Pio je kavu gledajući kako uz Sarinu pomoć dijete capka po kuhinji na debeljuškastim nožicama koje su starijim gospođama znale izmamiti ciktaje oduševljenja. Vidio je kako se dijete gotovo spotaknuto na rub saga bež boje, ali se uspravilo pa nastavilo capkati. Philipp na trenutak pomisli kako je pravo čudo imati ženu i zdravo dijete i kako
bi trebao osjećati zahvalnost, ali kao većina sretnih osjećaja ni taj ne dolazi u svojoj punini. To je kazna, pomislio je. Znao sam da ću na neki način biti kažnjen za ono što sam učinio, a ovo je sada ta kazna. Sarah se osvrne kao da je na Leđima osjetila njegov pogled pa se nasilu osmjehne. Pitaj me, pomislio je. Pitaj me jesam li okej. Pitaj me kako sam, bilo što. Postavi mi neko od onih glupih pitanja koja su me prije uvijek užasno živcirala. No, Sarah je šutjela. I ovaj put. Bavila se djetetom i više ga nije gledala. U njezinoj dugoj, raspuštenoj kosi još se nazirao trag gumice na mjestu gdje je preko noći stezala kosu. Volio bi ju dotaknuti, njezinu kosu. Na stolu stoji šareno cvijeće, ranunkule, ako se ne vara, jedina šarena točka u monokromno namještenoj prostoriji bež boje. Nikada prije nije mu upalo u oči da je cijela kuća užasno bež. Kao da je nešto došlo i svim stvarima isisalo boju. Dugo vremena ništa nisu mijenjali u uređenju kuće koje je njegova majka izvela sasvim po svome ukusu. Bio je to izraz poštovanja prema Constanze koja se nakon selidbe u manji i svojoj dobi primjerenijistan često sama pozivala na čaj kukajući i zbog najmanje promjene u »svojoj« kući. U nekom trenutku jednostavno su odustali, smjestili su se u toj hanzeatskoj hladnoći, u otmjenosti bež boje koja je pristajala Constanze, ali ne i njemu - a pogotovo ne njegovoj narodskoj ženi koja je voljela jarke boje. Tapecirani namještaj bež boje, obilje staroga drveta, na zidovima uokvireni bakrorezi s nautičkim motivima. Prostorijama je davalo boju jedino cvijeće koje je Sarah svakoga tjedna donosila s tržnice. Čudio se što ona još uvijek nalazi vremena za te detalje. Lijepe, besmislene aktivnosti. Kupiti cvijeće. Obrezati ga i aranžirati u vazi. No, možda su upravo te brojne, sitne, prividno besmislene aktivnosti držale Sarah da ne potone. *** Prividno je sve bilo kao i uvijek, ali stvari se ipak više nisu podrazumijevale same po sebi, nakon... nakon onoga. Više ništa nije znao. Nije znao kako svoju ženu pomilovati po kosi ili poljubiti na odlasku, nije znao kako se igrati s jednogodišnjim djetetom, katkada čak više nije znao ni kako udahnuti i izdahnuti. Pitao se kada su stvari počele izmicati kontroli. Doista tek one kobne noći? Ili već prije? Philipp se na rastanku borio sam sa sobom. Treba li joj reći? Borio se sa sobom. Promatrao je kazaljke kuhinjskoga sata kako obavljaju svoj posao dok naposljetku nije bilo prekasno za razgovor koji je morao obaviti. Poljubio je Sarah u čelo i okrenuo se u namjeri da pođe. Kada bi odlazio na duže putovanje, Sarah je oduvijek imala naviku otpratiti ga do vrata i gledati za njim. Mnogo puta stajala je na vratima i mahala sve dok ne bi nestao iz vida. Ulazeći u auto, na leđima je osjećao njezin pogled. Udaljavajući se, gledao je Sarah u retrovizoru kako se sve više smanjuje. Isprva mu je to bilo simpatično, zatim mu je postao svejedno, u nekom trenutku postalo mu je blesavo, a na koncu to više uopće nije primjećivao. No, toga dana radovao se tom ritualu. To je značilo da ga još voli, a u međuvremenu je postao svjestan da se više ni to ne podrazumijeva. Prije toga kratkog poslovnog puta koji je će biti naporan bilo mu je na neki način drago vidjeti što će se sada dogoditi. Ta malena, dražesna gesta koja je govorila: bez obzira što smo jedno drugom skresali u brk, bez obzira koliko nam se Constanze ispriječila na putu, bez obzira što se sve dogodilo: još uvijek funkcioniramo. Na tome sam zahvalan, pomislio je i obradovao se shvativši da je još uvijek sposoban za takve osjećaje. Prešao je preko praga i kao uvijek na leđima osjećao Sarin pogled. Ovaj put odlučio je napraviti nešto što još nikada nije jer mu se to uvijek činilo pomalo blesavim. Odlučio je ući u svoj Mercedes, upaliti motor kao inače, krenuti kao inače - a zatim spustiti prozor na vozačevim
vratima i mahnuti Sarah. Ona će to vidjeti i znati da ju još uvijek voli. I nasmiješit će mu se. Neusiljeno. Kao nekada. Philipp je sišao stubama ispred kuće, okrenuo se prema Sarah, osmjehnuo - i vidio ju kako zatvara vrata ulazeći u kuću. Samo tako. Bez mahanja, bez Sarah. Bez utjehe. Samo snježno bijela vrata s kućnim brojem 11 pored njih. Spuštajući se stubama prema ulici, u zraku je već osjećao okus jeseni - sićušne čestice prvoga mraza i truloga lišća - onako kako mačke navodno nanjuše kada se nasmrt bolesnim osobama bliži smrtni čas. Dok se autom vozio prema zračnoj luci, počelo je kišiti. Kiša je spajala nebo i zemlju sivim konopcima debelima kao šipke rešetke. Philipp ugasi cigaretu od koje mu je u želucu bilo malo mučno pa ponovno sjedne u čekaonicu, ovaj put što dalje od zaljubljenog para. Većinu sjedala presvučenih crnim skajem zauzeli su poslovni ljudi, siva gospoda poput njega koja su tipkala na prijenosnim računalima ili mobitelima. Tek tu i tamo među njima se šćućurio pokoji nezaobilazni turist kao kakva šarena, egzotična ptica. Maloprije, tražeći zrakoplovnu kartu, ustanovio je da mu je Sarah u torbu strpala jabuku. Nije znao je li zbog toga radostan ili ljutit. Daje htio ponijeti jabuku, sam bi ju spremio. Ta neobična mješavina pretjerane skrbi i hladnoće. Čemu to? Gledao je ljude kako žure aerodromskom zgradom, svatko za svojom vlastitom, neizvjesnom sudbinom. Kao počesto u zadnje vrijeme obuzela gaje misao daje slobodna volja samo iluzija i da se on kroz život ne kreće slobodno nego kao na tračnicama koje ga bez ikakva njegova utjecaja vode čas tu, čas tamo. Nije imao izbora hoće li krenuti ovim ili onim putem, hoće li se odlučiti za ispravno ili pogrešno, za plemenitost ili podlost, ljubav ili mržnju. Jedino što je mogao učiniti jest čvrsto se držati dok vlak ulazi u zavoj i povremeno gurnuti glavu kroz prozor uživajući u strujanju zraka kada to dopusti dionica puta. Svi su se kretali prema nezaustavljivome, odavno utvrđenom svršetku. On, Sarah, Leo, svatko. 0 tim stvarima nikada prije nije razmišljao, sve je započelo tek one proklete noći. No, možda se samo zavaravao. Možda je sve počelo mnogo prije. Analizirao je tu situaciju kao već mnogo puta proteklih mjeseci, korak po korak, i kao uvijek osjetio je da ga je satrta silina zbivanja. Kao da gaje u punoj brzini pregazio teretni vlak. Vlak koji nikako nije mogao zaustaviti. Nije se sjećao ni jednoga trenutka u kojemu je mogao postupiti drugačije nego što jest. Kada se taj vlak pokrenuo? Kada su one fatalne večeri krenuli na put? Ili još prije? Na ta pitanja nije nalazio odgovora. Svejedno, mora to reći Sarah. Premda nije zaslužila. Philipp uzme mobitel i nazove Sarin broj. Prekine poziv i spusti telefon. Takve se stvari ne rješavaju preko telefona. Reći će joj, dakako. Čim se vrati s puta. Moj jedanaest tisuća osamsto sedamdeseti peti dan, pomislio je. Dan koji ću gotovo u cijelosti provesti u avionu. Sa svojega mjesta mogao je promatrati polijetanje i slijetanje zrakoplova. Naslonio se u stolici i gledao kako zrakoplovi ubrzavaju pistom da bi na kraju svladali silu težu. Ljetna je kiša stala, nebo se ukazalo u mješavini prljavog sivila i umrljanog plavetnila. Mogao bih ostati, pomisli Philipp odjednom. Tjednima je želio samo jedno: otići, jednostavno otići, nestati, no sada mu se učini gotovo nepodnošljivom pomisao kako će uskoro ući u zrakoplov koji će ga svake sekunde sve više udaljavati od svega njemu važnoga. Južna Amerika. Kog vraga traži u Južnoj Americi? Mogao bih ostati, ponovno pomisli, ne ući u avion, ne pobjeći. Umjesto toga mogao bih jednom učiniti pravu stvar.
Pogledao je prema mjestima na kojima je sjedio zaljubljeni par kao da će ondje naći odgovor. Ali, para više nije bilo. Mogao bih otići kasnijim letom, pomisli Philipp. Ili uopće ne otići. Jedanaest tisuća osamsto sedamdeset i pet, pomislio je. Mnogo imam. Mnogo mogu izgubiti. Što hoću? Kakav će ovo biti dan? Kada je počeo ukrcaj za Let, još nije bio donio odluku.
8
Lavovi su umorni. Lijeno leškare na ljetnom suncu, a trbusi im se polagano nadimaju u ritmu disanja. Moj ih sin nekoliko minuta promatra, zatim me povuče za sobom prema merkatima jer su kudikamo uzbudljiviji negoli dosadni lavovi. Merkati barem nešto rade. Mrzim zoološke vrtove. Mrzim gledati zatočene životinje, no Leo je toliko dugo molio i moljakao da sam naposljetku popustila. Leo je na praznicima, većina njegovih prijatelja otići će na put s roditeljima pa je posjet zoološkom vrtu najmanje što za njega mogu učiniti. Osim toga kretanje mi godi. Ne podnosim dosadu pa mi je korisno tijekom ljetnih praznika naći neku zanimaciju. Nikada to ne kažem naglas da me ne bi smatr ali čudakinjom, ali ne volim praznike. Volim ritam koji moj posao daje danima, tjednima i mjesecima. Potreban mi je taj red, znanje da nakon ustajanja idem trčati, zatim se tuširam, pripremam doručak, vodim Lea u školu, odlazim na posao. Od ponedjeljka do petka držim tečajeve njemačkog i engleskog jezika, petkom još i tečaj likovne umjetnosti. Nakon toga dolazim kući, s Leom pišem zadaće, pospremam, čistim, kuham. Zatim, u ovisnosti o tome koji je dan u tjednu, pomažem u prihvatilištu za izbjeglice, nalazim se s Miriam ili idem na sport. Leo me nestrpljivo trgne za ruku i vrati u zbilju. Pogledom pratim njegovu ispruženu ruku pa se smješkam bezglavom jurcanju merkata. »Mama?« kaže Leo nakon što smo ih nekoliko minuta šutke promatrali natiskani zajedno s ostalim posjetiteljima koji su sada, usred ljetnih praznika, preplavili zoološki vrt. »Kupiš mi sladoled?« »Naravno, mišiću.« Osvrnem se i vidim: da bismo došli do kolica sa sladoledom, moramo proći oko nastambe za slonove i kretati se u smjeru iz kojega dolaze djeca ružičasto crveno i smeđe umrljanih usta. Red za sladoled kaotična je zbrka uzbuđene djece i živčanih roditelja. Za divno čudo pronađem slobodnu klupu samo nekoliko metara od kolica sa sladoledom. Dam Leu novac i sjednem na klupu dok on nervozno ali vidljivo ponosan sam stane u red. Na trenutak zažmirim i uživam u toplim zrakama sunca na koži. Strahote prošle noći već su veoma daleko, raspršile su se s prvim zrakama sunca novog dana. Otvorim oči. Gledam ravno u slonove. Nalaze se u nekoj vrsti prašnjave rondele, nekolicina ih stoji u skupinama kao žalosni pušači kojima uskoro završava pauza pa se moraju vratiti unutra i nastaviti mrski im posao. S moje lijeve strane jedan jedini slon stoji ravno ispred zida, vidim ga s boka. Klima glavom, trese ju, slijeva nadesno, bez prekida, kao kakvo zanemareno, zapušteno dijete koje pati od hospitalizma. Kao da je zapao u beskonačnu negaciju svoga stanja, kao da govori: nalazim se u afričkoj savani, a ne u ovom ovdje sićušnom, prašnjavom prostoru, ne ovo nisam ja, ne, ne, ne, ne i ne. Jedva odvratim pogled od mučnog prizora, pogledam Lea i vidim da napreduje u redu, ali još nije ni blizu. Uhvatim mu pogled, osmjehne se, krezubo mjesto u ustima, rupica na bradi. Čak kada bih kao likovi iz Leovih najdražih bajki umjesto srca imala ledenu grudu, ona bi se odmah istopila. Pozornost ponovno usmjerim na životinje. Najstrašnija je zatočenost, pomislim, i zamišljam kako noću dolazim i otvaram nastambe, kako životinje izlaze iz kaveza i rijeka životinja teče prema gradu i preplavljuje ga. Zamišljam kako idućega jutra pavijani skaču po automobilima koji su zapeli u prometnoj gužvi i stvaraju kaos, kako se leopardi bešumno veru na stabla gradskih parkova i stisnutih očiju fiksiraju potpuno nesvjesne džogere i šetače. Porodice slonova rame uz rame bazaju širokim šoping ulicama zrcaleći se u savršeno uglačanim izlozima, žirafe krupnih očiju i
dugih trepavica zaviruju kroz prozore nebodera, a zaprepašteni poslovni ljudi prolijevaju kavu po bijeloj košulji. »Mama, zvoni ti mobitel«, kaže Leo pored mene. Lecnem se jer uopće nisam primijetila kada je sjeo pored mene s velikim mekim sladoledom u ruci. Predano liže sladoled odlučan da dobije bitku protiv sunca koje mu ga nemilice topi. Tapkajući rukom po torbici, napipam mobitel. Očekujem da ću ugledati Miriamin broj, eventualno broj nekoga od jučerašnjih gostiju, možda Claudijin koja je kod mene zaboravila svileni šal, ili Mirkov koji, pristojan kakav jest, još jednom želi zahvaliti na lijepoj večeri. No, broj je nepoznat. Odmah se uznemirim, na trenutak pomislim kako bih poziv mogla preusmjeriti na automatsku sekretaricu, no tada se sjetim da je Leo sa mnom i da mu je dobro, dapače vrlo dobro - s tim njegovim golemim ljepljivim sladoledom koji mu curi niz prste. A sve dok je Leo sa mnom i bori se sa sladoledom, ne prijeti nikakva katastrofa. Javim se na telefon. »Molim?« »Moje je ime Wilhelm Hansen«, kaže zvonki glas koji zvuči službeno. »Jesam li dobio Sarah Petersen?« Namrštim se. »Ja sam«, kažem prigušeno. »Gospođo Petersen, ja sam djelatnik Ministarstva vanjskih poslova. Jako mi je drago što sam vas uspio dobiti. Već smo vas pokušali naći kod kuće, a sada sam, nasreću, došao do vašeg broja mobitela. Moramo vam priopćiti nešto važno, a nipošto ne bismo željeli da to saznate iz novina.« Usta su mi odjednom suha. »Ne želite da to saznam iz novina?« upitam. Znam što će reći. Može postojati samo jedan razlog zašto me zove zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova. To je poziv koji sam čekala dugih sedam godina. Znam to, a istodobno ne mogu povjerovati. Vjerojatno sanjam. Sigurno sanjam i uskoro ću se odjednom naći u hodniku tresući se od straha ispred zatvorenih vrata iza kojih se čuje potmuo štropot. »Gospođo Petersen, sjedite li?« upita glas. »Sjedim«, kažem. Ponovno sam se sabrala. Sedam godina pripremala sam se za ovaj poziv. Spremna sam. Wilhelm Hansen iz Ministarstva vanjskih poslova ne može mi priopćiti ništa na što ne bih bila pripremljena. Ne može mi prezentirati nijedan scenarij, a da je gori od onoga koji sam zamišljala u besanim noćima. Reći će to i onda konačno mogu početi ispočetka. Raspoloženje pred polazak. Nije li to izraz? Progutam slinu. »Recite mi«, zamolim ga. Slijedi kratka stanka, zatim Hansen počne pričati. Slušam šuteći. Zavr šimo razgovor, uključim blokadu tipki, vratim telefon u torbicu, zatvorim patentni zatvarač, spustim torbicu pored sebe i u valovima počnem povraćati.
9
Sve mi bliješti u oči. Svijet izgleda drugačije nego prije. Netko ga je prekrio filtrom koji sve mijenja. Nebo je modrije nego prije, kobaltno plavo. Lišće na drveću neonski je zeleno, sunce je tako sjajno da me bode u oči - kroz sunčane naočale. Sjećam se da je Philipp imao tu sposobnost: obojiti moj katkada bezbojni svijet, tmurne kišne dane ili turobna raspoloženja papagajski šareno obojiti svojom životnom radošću, svojim humorom i entuzijazmom. Bojio je moj život kao što dijete debelim pastelnim bojicama oslikava slikovnicu. Sjedim u vrtu ispod meni najdraže jabuke. Iako je zasigurno vruće, zebem. Drago mije što ovdje nema nikoga. Moram biti sama. Na trenutak biti sama, moram mozgu dati priliku da shvati. Sjedim ispod jabuke kao Buddha ispod budina drveta, kao da iščekujem prosvjetljenje. Jedna rečenica kruži mi mozgom kao mantra. Philipp je živ. Živ je. Šarena mačka šulja se uz ogradu, na trenutak zastane, podigne pogled pa me odluči ignorirati, nestane u smjeru susjedova dvorišta. Pitam se gdje joj je blizanac. Te šarene mačke nekoć su bile u paru, dva malena zaigrana stvorenja iz istog legla - do danas ne znam kojemu su susjedu pripadale. Philipp ih je volio. Sjedim nastojeći shvatiti. Odjednom mi osjećaj stane nadimati grudi, postane prevelik za moje tijelo, za moj uski prsni koš, pucam, ne mogu to izdržati, ne mogu više ovdje sjediti pa ustanem, vratim se u kuću, odem do telefona. Ne mogu to više zadržati za sebe, moram to s nekim podijeliti, podijeliti ili se raspuknuti. No, tek što sam uzela telefon u ruku, ne znam što bih dalje. Koga da nazovem? Prva mi je pomisao Miriam. Miriam mi je jedina prava prijateljica, njoj odem kada s nekim moram razgovarati. Ali, Miriam ne poznaje Philippa, nikada ga nije srela, zbližile smo se tek nakon njegova nestanka. Čini mi se pogrešnim da nju prvu upoznam s time. Obitelj, pomislim. Prva bi morala saznati njegova obitelj. Ali, on više nema nikoga osim Lea i mene. Philippov otac od kojega je naslijedio ogromni koncern odavno je pokojni, Philippova majka ima Alzheimerovu bolest i već nekoliko godina živi u luksuznom domu za njegu starih i nemoćnih, a moj muž nema braće i sestara. Što se toga tiče, slični smo. Ni ja nisam imala obitelj - prije negoli sam upoznala Philippa i prije negoli se rodio Leo. Prst mi još uvijek lebdi iznad telefonskih tipki. Oklijevam. Odjednom imam neodoljivu potrebu da nazovem Johanna. Johann Kerber, stari prijatelj obitelji Petersen, čovjek u kojega se Philipp ugleda i uvijek ga pita za savjet kada mu je potreban. A nakon onoga - nakon Philippova nestanka - ja sam bila ta koja se mogla pouzdati u Johannovu mudrost i razboritost i njegov očinski savjet. Brinuo se o svim financijskim i ekonomskim pitanjima koja su se trebala riješiti. Philipp, koji je bio glavni dioničar koncerna vrijednoga milijarde, iznenada je nestao. Tada je valjalo štošta riješiti. Ništa ga neće obradovati više negoli vijest o Philippovu povratku. Već sam utipkala njegov broj kada me zapeče savjest pa se predomislim. Naravno da bi Philippova majka trebala biti prva koje će saznati da joj je sin živ i da je na putu u domovinu. Bez obzira na Alzheimera. Bilo bi pogrešno ne obavijestiti ju prvu. Dakle, prelistavam malenu crnu bilježnicu sa zapisanim svim važnim brojevima koje redovito koristim, ali ih ne mogu upamtiti, pronađem broj staračkoga doma u kojemu je smještena Constanze pa ga utipkam.
Tek što je telefon zazvonio, javi se odlučan ženski glas. »Dobar dan, moje je ime Sarah Petersen«, kažem. »Mogu li razgovarati sa svojom svekrvom?« »Ah, gospođo Petersen«, odgovori glas. »Žao mi je, ali vašoj svekrvi danas nije dobro i sumnjam da biste mogli s njom telefonirati. No, ako hoćete, svratite. Svekrvu možete posjetiti bilo kada, tu nema nikakvih zapreka.« Istoga časa obuzme me grižnja savjesti. Već dugo nisam posjetila Constanze. Bila sam odveć zaokupljena sobom i vlastitim problemima. »Hvala lijepa«, odgovorim. »Svratit ću čim budem mogla.« Spustim slušalicu pa odmah nazovem Johannov broj. Čujem signal zvonjave telefona, jednom, dvaput, četiri puta, sedam puta, zatim odustanem. Nakon toga nazovem Johannov broj mobitela koji također znam napamet - premještam se s noge na nogu dok čekam da se uspostavi veza - no mobitel je isključen. Tiho opsujem. Ponovno uzmem u ruku bilježnicu i potražim Johannov broj u uredu koji mi je dao za slučaj krajnje nužde i koji još nisam koristila. Tek što sam utipkala broj, javi mi se ženski glas, jednako ljubazan koliko i poslovan. »Dobar dan, moje je ime Sarah Petersen«, kažem. »Mogu li razgovarati s gospodinom Kerberom?« »Gospodin Kerber je na poslovnom putu u inozemstvu«, odgovori žena s druge strane žice. »Ah, da, naravno«, uzvratim istoga časa jer sam se sjetila. Namjeravao je na nekoliko dana poslovno otputovati u Peking. »Kada se vraća?« upitam. »Gospodin Kerber vraća se u domovinu za tri dana. Želite li ostaviti poruku?« »Ne, hvala«, kažem. »Znate li kako ondje mogu doći do njega?« »Ne smijem davati privatni broj gospodina Kerbera. Možda da se ponovno javite kada...« »U redu je«, prekinem ju. »Imam njegov broj mobitela. Pokušat ću ponovno kasnije. Hvala.« Poklopim slušalicu ne pričekavši odgovor. Odmah ponovno utipkam broj mobitela besmisleno se nadajući da je u tih nekoliko minuta koliko je trajalo moje telefoniranje s njegovim uredom Johann uključio mobitel. »Hajde, hajde, hajde«, mrmljam dok se uspostavlja veza. No, tada mi nezainteresiran glas priopći da korisnik nije dostupan pa prekinem vezu. U međuvremenu sva gorim od nervoze. Obavezno moram razgovarati s Johannom. Ponovno opsujem pa se na trenutak zamislim, ali mi nitko više ne pada na pamet koga bih mogla nazvati. Dakle, ipak ću nazvati Miriam. Ponovno nestrpljivo čekam zvuk zvonjave, gotovo sam se pomirila s time da je zauzeto ili da se nitko neće javiti - ali na kraju ipak začujem poznati glas. »Martin Becker.« »Martine! Bok! Ovdje Sarah!« »Super-Sarah!«, uzvikne Martin. To mu se sviđa. Kao da sam nekakva superjunakinja. Ovaj put to ignoriram. »Mogu li razgovarati s Miriam?« »Ne znam možeš li«, odgovori Martin, a preko telefona gotovo da mogu čuti njegovo smijuljenje. Za njegove šale inače imam mnogo strpljenja, ali ne i danas. S nekim moram razgovarati, odmah. »Je li ona tu ili nije?« upitam pokušavajući zvučati pribrano. Martin primijeti da nisam raspoložena za šalu.
»Ne, otišla je u kupovinu. Ja za to vrijeme pazim na klince. Je li kod tebe sve OK?« »Sve je u najboljem redu«, odgovaram. »Samo sam joj htjela nešto ispričati, ali to mogu i poslije.« »Kako hoćeš«, odgovori Martin. Pozdravim ga i spustim slušalicu. Jedva dišem. Posljednji put pokušam nazvati Johanna na mobitel, no sada je zauzeto. Ponovno izađem u vrt. Dan je još vreliji, nekoliko oblačića lijeno plovi nebom, a ja u njima prepoznajem životinje koje sam danas vidjela u zoološkom vrtu, mladoga slonica, tigra, polarnog medvjeda. Tek što sam zakoraknula na otvoreno, sunce me prži po glavi, u susjedstvu je sve zamrlo, svi su se zabarikadirali u kućama kloneći se žege. U bazenima mojih susjeda nema dječje cike, nema brenčanja kosilica za travu, nema djece u ljuljačkama obješenim na stabla trešnje. Jedino čujem tiho zujanje pčela koje ne haj ući za vrućinu i ljetne praznike obavljaju svoj dnevni zadatak leteći od cvijeta do cvijeta. Ponovno me obuzme osjećaj da ću se raspuknuti, toliko mi je svega dosta. Želudac mi se buni kao maloprije u zoološkom vrtu. Podbočivši se dlanovima na natkoljenice, nagnem se naprijed, zažmirim, brojim udahe, nadražaj na povraćanje nestaje, ostaje tek lagana omaglica. Negdje u prsnoj kosti neobičan je osjećaj, nešto se vrtloži u grudima, penje, sve više i više, zatim nađe svoj put. Smijem se. Prvo se tiho hihoćem, zatim se grohotom smijem, tko zna koliko dugo. Lecnem se kada s desne strane iznenada začujem glas iza ograde koja dijeli naše imanje od imanja naše susjede, stare gospođe Theis. Gospođa Theis dobrano je zašla u osamdesete, robusna je, neposredna i vrlo osebujna. Ne voli djecu - s iznimkom Lea - i kaže da je, otkako je udovica, kudikamo sretnija. Nema ništa protiv svoga muža, ali neki su ljudi, kaže, stvoreni za samoću, a ona je upravo takva. U kući uvijek ima hranu za mačke iako nema mačku - za slučaj da joj navrati neka gladna lutalica. Iako ih ne voli, redovito peče kolače naprosto zato što joj je lijepo kada u kući miriše na svježe pečene kolače. Veoma mi je draga. »Lijepo je čuti kad se netko smije, smetati vam namjera mi nije«, kaže gospođa Theis. »Dobar dan, gospođo Theis«, kažem. »Jeste li dobro?« »Moram dobro biti«, odgovori i podigne uvis košaricu s malinama koje je očito netom nabrala. »Rad u vrtu kondiciju štiti!« Preko ograde mi pruži košaru, uzmem malinu i stavim je u usta. »Izvrsno«, kažem. »Već su slatke kao med! Hvala.« »Molim vas lijepo, što je ovo sada?« upita gospođa Theis. »Uzet ćete samo jednu? Svisnut ću od jada.« Malo zastane kao da razmišlja. »Cijela je košara za Lea i vas«, kaže naposljetku. »Da ih obožavate, prati vas glas!« »Lijepo od vas«, odgovorim. »Najljepša vam hvala. Leo će biti oduševljen.« Gospođa Theis odmahne rukom i vrati se svome poslu u vrtu. Neko ju vrijeme promatram u tišini. Nismo u rodu, ali je ona Leu kao druga baka. A istodobno i meni. S ostalim susjedima vrlo malo kontaktira. Otkako se prošle godine u nekom trenutku odlučila izražavati još samo u rimama da bi mozak održavala u formi, u susjedstvu se još više učvrstila predodžba o njoj kao bezazlenoj luđakinji. »Muž mi se vraća«, izleti mi odjednom. »Philipp je živ. Našli su ga!« Ne mogu više, nekomu to sada moram reći, zašto ne šašavoj gospođi Theis. Gleda me mršteći se kao da se na trenutak pita je li dobro razumjela. Zatim se očito odluči povjerovati svojim ušima. »Ovo je da zineš od čuda!« reče napokon.
A zatim, kao da je shvatila kako se nakon cijele neprekidno rimovane godine sada ne može tek tako vratiti prozi, dometne: »Vjeruj mi, draga moja, to je sreća luda!« »Maloprije sam saznala«, kažem. »Philipp je živ. Vraća se kući.« Postajem svjesna da sam to prvi put izgovorila naglas i u meni se nešto pokrene. Počnem jecati i više ne mogu prestati. Gospođa Theis nijemo me gleda, možda ne znajući što bi rekla, a možda joj ne pada na pamet nikalcva rima. Priberem se. »Oprostite«, kažem. »Moram se vratiti u kuću. Imam mnogo posla. Hvala još jednom na finim malinama.« U kući je prohladno, još uvijek zebem. U kuhinji uzmem polovicu malina, pretresem ih u manju zdjelu i stavim u hladnjak - za Lea. Zatim sjednem na pod kuhinje i ostatak malina stanem trpati u usta, jednu za drugom.
10
Leo me gleda u čudu. Rečenica koju sam upravo izgovorila još odzvanja prostorijom. Intenzivno sam razmišljala kako to reći Leu. Gdje mu to reći. I kojim riječima. »Tvoj otac« ili »tata«? »Vraća se kući« ili »živ je«? Pokušavala sam se sjetiti kako je to imati osam godina. Bez straha se verati na najviše kestenove jer još nisi shvatio što je smrt, a što oduzetost. S užitkom klimati rasklimane mliječne zube dok ne ispadnu - i pritom ne misliti ni o čemu. Iskapati sićušne grobove za mrtve ptičice koje si našao u travi, praviti za njih malene nadgrobne spomenike pa na sprovodu naizmjence glumiti ozbiljnost i sramežljivo se hihotati jer još nikada nisi doživio pravi sprovod. Neprestano nekamo trčati jer nema smisla hodati od točke A do točke B ako možeš trčati. »Tata se vraća kući«, ponovi sin kao da pokušava sa svih strana promotriti tu rečenicu i otkriti što s njom učiniti. Otac za njega nije ništa više od misaone konstrukcije, tek jedan od brojnih junaka iz priča koje mama navečer priča sjedeći uz krevet. Poput junaka iz bajke, zatočenog negdje između crnih slova na bijelim stranicama knjige. Leo je sada zbunjen i to mu ne mogu zamjeriti. Voljela bih da imam više vremena. Više vremena da mu na miru objasnim kako bi se polako mogao naviknuti na tu misao. Ali, nema vremena, ni za njega ni za mene. Philipp se vraća kući. Ne jednoga dana nego sutra. Leo me zagrli bez riječi. Neko vrijeme šutke sjedimo. Jadni Leo, za njega je sve to zasigurno prevelik teret. Želim ga pitati što o svemu tome misli, kako se osjeća, no tada primijetim da diše vrlo polako i mirno. U čudu shvatim da je zaspao.
11
Pred zrcalom stojim gola i pokušavam se promatrati sasvim neutralno. Žena u zrcalu nije ni visoka ni niska. Vitka je, kratke kose koja joj daje dječački izgled pa djeluje mlađe nego što jest. Koža joj je tamna, grudi sitne. Na lijevome boku ima malenu tetovažu koja izgleda isprano. Leptirić. Pogled joj djeluje pomalo nesigurno. Pokušavam otkriti što se na meni promijenilo posljednjih godina. Jesam li još uvijek ona žena koje se Philipp sjeća? Jesam li ostarjela? Koliko sam ostarjela? Na ta pitanja ne nalazim odgovora. I uopće - koja je korist od takvih razmišljanja? Philipp mi je jednom zgodom rekao - nedugo prije nestanka - da zapravo ne vjeruje u ljubav i da ona uopće ne može postojati. Nemam pojma kako smo došli na to. No, još se sjećam da sam ga mrko pogledala. »Kada mislimo da volimo drugu osobu, volimo li tada doista tu drugu osobu?« upitao je Philipp. »Ili samo volimo osjećaj koji nam ta osoba daje?« Zakolutala sam očima. »Naravno da ljubav postoji«, rekla sam. »Ali, ako ljubav postoji«, odgovorio je Philipp zadovoljno se smijuljeći kao da sam, kao što je i očekivao, upala u zamku koju je odavno postavio, »kako bismo onda ikada mogli prestati voljeti? Ako ne volimo samo taj osjećaj koji nam daje posve određena osoba, nego ako doista volimo tu osobu... Kako bismo ju onda ikada mogli prestati voljeti?« Tada nisam znala odgovor. Philipp se nasmijao i odmahnuo rukom kao da briše taj misaoni eksperiment, no otada sam često razmišljala o tome. Odvratim pogled od zrcala i počnem se oblačiti. Sredina je ljeta pa oblačim široku, prozračnu haljinu i poluvisoke sandale. Ponovno bacim pogled na zrcalo. U bijeloj, ljetnoj haljini pomalo sam nalik na mladenku, samo mi još nedostaje veo. Tako se i osjećam. Uzbuđena kao mlada, plaha mladenka koja se pita što ju čeka na drugoj strani. Na pragu novoga života.
12
Gradom se polagano vozimo u nemilosrdno klimatiziranom terencu. Smrzavam se u svojoj bijeloj ljetnoj haljini i tiho cvokoćem zubima. Gospodin Hansen iz Ministarstva vanjskih poslova izgleda upravo onako kako sam ga zamišljala. Visok, vitak, elegantan, pedesetak mu je godina, s malenim naočalama. Vozač je odjeven u tamno odijelo, ima kromirane sunčane naočale i dok sjedi ispred nas, izgleda kao da je pobjegao iz nekog holivudskog filma. Vozimo se u tišini. Tijekom jučerašnjega dana još jednom sam kratko telefonirala s Hansenom ne saznavši gotovo ništa novo. Da, potvrdio je, Philipp je u Kolumbiji bio otet. Ne, još ne znaju točno zašto nije bilo zahtjeva za otkupninom i primopredajom. Možda kontakt s otmičarima nije uspio. Možda su se otmičari uplašili. Da, dakako, to se istražuje. Da, južnoameričke kolege marljivo rade na tome. Da, netko će za to odgovarati. Da, Philipp je sada na sigurnom. Da, njegovo je zdravstveno stanje zadovoljavajuće, ali je dakako i načeto. Psihički također. Ali, ne, on se više ničega ne mora bojati. Da, to je ravno čudu. Hansen me također unaprijed upozorio da će ondje sigurno biti mnoštvo novinara i fotografa. Jadni Philipp, pomislim. Uvijek je vješto izbjegavao novinare, uvijek je mrzio fotografiranje i odgovaranje na pitanja. Prijeme i novinske konferencije svoje tvrtke načelno je prepuštao drugima. Ako je vjerovati mojoj svekrvi, još kao dijete nije se volio slikati. Uvijek mi se sviđalo što Philipp nije htio biti osoba iz javnoga života i što nije bilo njegovih fotografija s namještenim smiješkom na kojima se rukuje s političarima i ulagačima. Sviđalo mi se što je pripadao samo meni, meni i svome poslu. Hoće li sada biti drugačije? Hoće li nas opsjedati, razvlačiti, secirati? Osjećam kako Leova ruka traži moju. Gleda kroz prozor. Samo nas dvoje. Gotovo da za drugo i ne zna. Možda bih u tome trebala uživati još ovih nekoliko trenutaka. Pred nama poput fatamorgane odjednom izroni hamburška zračna luka. Stigli smo.
13
Katkada mi svijet izgleda kao kulisa. Izlazimo na pistu, vrag će ga znati kako je Hansen ishodio dopuštenje za to. Maleni privatni zrakoplov s Philippom i timom koji ga prati sletjet će malo podalje redovitoga zračnog prometa velikih zrakoplovnih kompanija. Svi se znoje, a ja zebem. Rukom si prođem kroz ošišanu kosu. Leo pored mene uzbuđeno skakuće, voli zrakoplove. Usprkos napetosti to mi izmami osmijeh. Zahvalna sam što odavde mogu promatrati slijetanje zrakoplova. Činjenicu da se pored nas na pisti smjestilo barem desetak predstavnika tiska ignoriram što bolje mogu. To nije važno, to ništa nije važno. U glavi još jednom ponavljam rečenice koje sam smislila. No, odjednom, ovdje i sada, osjećam kao da nisu iskrene, zvuče lažno i ukočeno kao rečenice iz nekakvog monologa. Što da mu uopće kažem? Sjetim se jutrošnjega razgovora s Leom i odučim poslušati svoj vlastiti savjet i jednostavno reći ono što osjećam. »Lijepo je što si opet tu«, pomislim. Da. Dobro zvuči. »Lijepo je što si opet tu.« Tu rečenicu ponavljam u sebi kao mantru koja donosi sreću. »Jeste li dobro?« upita Hansen, a ja kimnem glavom. Ne znam zašto me posljednjih dana svi to stalno pitaju. Miriam, Martin, gospođa Theis, čak i Leo. Muž mi je živ. Naravno da sam dobro! Šutimo, stojimo, ne znamo što bismo rekli. »Eno ga«, kaže Hansen pored mene pokazujući prema nebu. Prateći njegov pogled, ugledam zrakoplov kako se približava. Primim sina za ruku, zajedno promatramo zrakoplov. »Lijepo je što si opet tu«, mislim dok se zrakoplov priprema za slijetanje. Dotakne pistu, projuri pored nas i gotovo se sasvim zaustavi. Zatim ponovno polako, nepodnošljivo polako, rula prema nama. Potom zauzme ispravnu poziciju za parkiranje i stoji. Pokušavam kroz prozorčiće ugledati bilo što, to je dakako glupo. Ali, znam da je Philipp tamo negdje, a to je sve što moram znati. »Lijepo je što si opet tu«, pomislim. »Lijepo je što si opet tu.« Stojimo, vrijeme se beskrajno odužilo, barem tako osjećam, ali čak ni Leo ne požuruje i ne cendra nego samo napeto gleda. Otvaraju se vrata zrakoplova. Beskrajno polako. Srce samo što mi ne stane, osjećam da zube toliko stišćem da mi čeljust gotovo krčka, pokušavam razdvojiti redove zuba, ali ne uspijevam. Evo ih. Ljudi. Philipp, gdje je Philipp? Iza uha zagladim nepostojeći pramen kose. Zatim se na vratima vidi prvi pokret. Sva sam ukočena dok oko mene kreće ludilo. Oluja bljeskalica i povika, gužva i naguravanje, fotoaparati su usmjereni i na mene, fotografi i meni nešto dovikuju. Potpuno ih ignoriram držeći sina za ruku i pogleda usmjerenog prema vratima zrakoplova, neću to sada propustiti, neću propustiti trenutak u kojemu se Philipp kroz ta vrata vraća u moj život. Netremice zurim u vrata zrakoplova, a kada se na trenutak više ne događa ništa i već pomislim da je sve bilo samo zabuna, da je nešto strašno pošlo po zlu, da Philipp uopće nije u zrakoplovu, da je zrakoplov prazan, da nema pilota, nema posade, nema putnika, let duhova - to se ipak dogodi. Skupina ljudi malo pomalo izlazi na vrata i stubama silazi na pistu. Osjećam da mi srce brže tuče, sve brže i brže. Dolaze. Prvo visoka plavuša u crnom kostimu, za njom tamnokos muškarac u trapericama i jakni, nakon njega muškarac u dobi od
šezdesetak godina u sivome odijelu, zatim žena teško odredive dobi, kratke snježnobijele kose, potom stjuardesa pa još jedna, zatim muškarac i žena, oboje u pilotskim odorama. Moji živci ovo još neće n eće dugo izdržati. Gdje je Gdje je Philipp? Pokušavam smireno disati dok malena skupina silazi na pistu, govorim si da sam čekala sedam godina godina i da sada moram izdržati još nekoliko sekundi. Gotovo da ne primjećujem sve glasnije povike fotografa i novinara. i novinara. U meni, u oku oluje, mirno je. Ignoriram ljude oko sebe, ignoriram skupinu koja nam se približava, pogled pog led mi je usmjeren na vrata kabine. I tada se dogodilo. Prizor je toliko banalan, toliko svakodnevan da u prvom trenutku uopće ne shvaćam što znači. Vrata kabine zatvaraju se. Stube se. Stube se odvoze. Mrštim se. Netko je zatvorio vrata kabine, ovo nema smisla, ovo nema smisla, taj zrakoplov trebao je dovesti Philippa, ali Philipp još nije sišao, a netko je zatvorio vrata kabine, netko je odvezao stube, i kako da sada Philipp izađe iz tog vražjeg zrakoplova? Zurim u zatvorena vrata kabine. Nema Philippa. Nema Philippa. Nema Philippa. Netko me primi za lakat, dodir jedva osjetim, ali se ipak lecnem. Malena skupina stigla je do nas, nevoljko odvojim pogled od vrata kabine i usmjerim prema ljudima ispred sebe. Gdje je Philipp? Zašto nije u zrakoplovu? Što je s njim? Je li mu se što dogodilo? Ništa mu se nije moglo dogoditi, to je nemoguće nakon svega što je bilo, nemoguće nakon svega što je prošao. Tamnokosi muškarac i visoka plavuša gotovo su stigli do nas. Netko mi nešto kaže, ali ne razumijem, tek sada primjećujem koliko je oko nas bučno nas bučno i kaotično. »Evo ga«, ponavlja taj netko pored mene. Ne shvaćam što hoće reći, pratim njegov pogled, zbunjena, unezvijerena. Povici fotografa sve su glasniji, gospodine Petersen, gospodine Petersen! Još uvijek ne shvaćam jer gospodin Petersen, to je Philipp, gospođa Petersen, to sam ja, djevojačko sam prezime izgubila prije našega vjenčanja u igri kamen, škare, papir. Gospodine Petersen, gospodine Petersen!, vape novinari. U tom trenutku nepoznati tamnokosi muškarac lijevo od mene otpozdravi mahnuvši rukom u smjeru novinskih fotografa -zatim pozornost usmjeri na mene. Na sebi osjećam težinu pogleda, a mogu tu samo stajati. Još uvijek ništa ne shvaćam. U glavi mi bruji. Ovdje se događa nešto veoma pogrešno. Strašno pogrešno. Stojim uvukavši glavu u ramena u ramena kao da se želim zaštititi od oluje koju samo ja osjećam. Onaj netko pored netko pored mene prekine moju šutnju i kaže: »Gospodine Petersen. Moje je ime Wilhelm Hansen. U ime cijeloga tima želio bih vam reći: dobro došli kući.« Muškarac odgovori: »Hvala lijepa, gospodine Hansen.« Samo to. Četiri riječi. Glas mu je tih i hrapav. To je glas stranca. Svijet je stao. Zakoni prostora i vremena više ne vrijede. Bestežinsko stanje. Gledam u tlo i primjećujem da mi noge više ne dotiču zemlju, pružam nožne prste, nožne prste, tražim uporište, ali ga ne nalazim. Bez oslonca sam. Grčevito se pokušavam se pokušavam za nešto uhvatiti, ali preda mnom sve lebdi. Predmeti, ljudi. Prvo se nalazim tek nekoliko centimetara iznad tla, zatim odjednom metar, dva, deset. Lamatam rukama i nogama, ali nema ničega ničega što bih mogla dohvatiti, mogla dohvatiti, nema otpora, samo praznina. Uzdižem Uzdiže m se, sve više i više, do vrha krošnji, do vrha nebodera, polako po lako i nezaustavljivo dok se svijet ispod mene sve više smanjuje. Zatim se gravitacija vrati i strmoglavim se. Svijet pojuri prema meni i ja tresnem na tlo. Ponovno tu stojim, na pisti. Na objema nogama.
Nepoznati muškarac stoji ispred mene. Gleda me pun očekivanja. Budući da ne pokazujem namjeru reagirati, bez riječi mi priđe - pokreti su mu robotski i mehanički, uopće ne djelu je kao čovjek, pomislim, djeluje kao kao automat! automat! - i zagrli me. Prestrašeno zastenjem, hoću ustuknuti, ali ne mogu se pomaknuti. Kao da sam oduzeta. Stranac me ne pušta. Muškarcu koji stoji ispred mene piljim u lice, tražim znak prepoznavanja, ne nalazim ništa. ništa. Ne zbog činjenice da je Philipp bio visok i snažan, i snažan, dok je ovaj muškarac jedva nešto viši od mene. Niti zbog brade koja prekriva koja prekriva obraze pa ne mogu reći ima li taj stranac jamice kakve je imao Philipp. Čak ne ni zbog neobičnoga načina na koji se taj muškarac kreće. Stvar je u tim očima bez imalo topline i mnogo tamnijima od očiju u koje sam se zaljubila prije mnogo godina. Kosa mi se na zatiljku nakostriješi. Ma koliko ovaj stranac djelovao iscrpljeno, iz njega zrači neka uznemirujuća energija. uznemirujuća energija. OVO. NIJE. PHILIPP. Zarobljena sam u noćnoj mori. Sve što se ovdje događa, toliko je neobično i groteskno da mi mozak jednostavno ne uspijeva iza tih događaja naći smisao. naći smisao. Tko je ovaj muškarac? Zašto me čvrsto grli? Zašto ga ljudi zovu »gospodin Petersen«? Vrtim glavom kao uznemiren konj. Stranac Strana c me još uvijek čvrsto grli. Vjeruju li oni zaista daje ovo Philipp ? Nemam više zraka. Oni zaista vjeruju da je ovo Philipp. Što se ovdje zbiva? Ne shvaćam ovo, čemu to, zašto to čini, tko je taj čovjek, čovjek, nikada ga u životu nisam vidjela, zašto je ovdje, ov dje, zašto se predstavlja kao Philipp, otkuda otkud a mu samo drskost tako me dodirivati, i gdje, gdje je kvragu moj muž? Stranac me još uvijek drži, kao da sam uhvaćena u škrip, srce mi tuče nevoljko i nepravilno, nemam zraka, hvata me panika, odjednom se uplašim da će me stranac ugušiti. Ovdje, samo tako, pred očima svih. No, muškarac olabavi stisak, uspijevam udahnuti, na rubu vidnoga polja vidim svijetle točkice koje se šire - prve glasnike skore nesvjestice. Ali ne, neću se sada onesvijestiti, moram nešto reći, važno je, veoma je važno -no, mozak mi ne radi, ne mogu sabrati misli, izgubila sam sposobnost govora. Omamljena odmahujem glavom trudeći se svim silama pokazati svoj pokazati svoj protest, ali ne nalazim riječi kojima kojima bih iskazala sav užas i šok i sva pitanja u svojoj glavi, a mozak mi izgovara prvo što mu padne na pamet. »Lijepo je što si opet tu.« Riječi, riječi imaju okus gorkih badem ovih jezgri. Nepoznati muškarac zadovoljno se smješka, očito sam rekla upravo ono što je htio čuti. Zatim čučne pored mene, a meni tek tada sine da još uvijek još uvijek držim Lea, njegova topla i vlažna ručica gori na mom većem i suhom dlanu. Leo se odvoji od mene puštajući da ga nepoznati muškarac digne u zrak. Držeći moga sina u naručju, naručju, stranac se okrene prema novinarima. Frekvencija bljeskalica fotoaparata naglo poraste. Kao u transu iz daljine čujem kako nepoznati muškarac govori da mu je veoma drago što je ponovno je ponovno kod kuće. Zahvaljuje svima na zanimanju, ali se nada da će se poštovati se poštovati privatnost njega i njegove obitelji koja im je potrebna za povratak u normalu. Osvrćem se. Je li ovo neka šala? Znam da ne može biti šala, nitko ne zbija tako okrutne šale. Svejedno čekam rješenje zagonetke, svejedno se osvrćem oko sebe. Na leđima osjećam jezu, od zatiljka do trtice.
Ljudi oko mene gledaju stranca i smješkaju se. Stranac me gleda. Ne smješka se.
14
Tijelo mi je opet posve lako... Očajnički se osvrćem oko sebe. Ovo ne može biti istina! Nije moguće da sam jedina koja primjećuje da ovo nije Philipp! Ipak se zagledavam u lica oko sebe - u sve one predstavnike tiska, sve službene osobe - i shvatim da sam ovdje jedina koja je Philippa poznavala osobno i koja zna kako je izgledao. Čak ne postoje ni njegove službene fotografije, kvragu! Noge mi otkazuju poslušnost. Zateturam i jedva se uspijem zaustaviti. Ne smijem ovdje pasti na koljena. Ne pred svim tim fotoaparatima, svim tim ljudima, ne pred sinom, ne pred ovim strancem. »Je li sve u redu, gospođo Petersen?« zabrinuto me upita visoka plavuša koja je vjerojatno doletjela istim zrakoplovom. Mozak mi se trudi shvatiti situaciju u kojoj se nalazim, ali to nije lako. Stojim na pisti zračne luke. Stojim u oku uragana. Oko mene je bučno. Fotografi galame, fotoaparati bljeskaju. Ovo je trebao biti dan Philippova povratka. Ali to se nije dogodilo. Philippa još uvijek nema. Ovaj čovjek koji u naručju drži moga sina i očito se iscrpljeno ali zadovoljno smješka u objektive fotoaparata nije moj muž, ali je zato fotografe raspametio prizor davno nestaloga oca koji ponovno susreće sina. Ovaj čovjek nije moj muž, ali u naručju drži moga sina. Naježim se po cijelome tijelu, sa sebe stresem ukočenost i ponovno funkcioniram. Napravim korak prema strancu da bih uzela Lea koji je ionako odveć velik da bi ga itko držao na rukama. Čemu to uopće? To je tako glupo, Leu je osam godina, no u tom trenutku stranac ga spusti. Privučem Lea k sebi malo ga prejako trgnuvši, a on me začuđeno pogleda. Nitko osim njega i mene nije to primijetio, svi pogledi uprti su u stranca, a mene izluđuje što ga svi ti ljudi zovu Philipp. Još uvijek ne uspijevam sabrati misli kada malena kolona koje smo dio, zaposlenici Ministarstva vanjskih poslova, nekoliko redara, policajac, krene od piste prema aerodromskoj zgradi. Novinari se tiskaju iza nas, nekoliko fotografa pretekne nas u trku da bi nas mogli sprijeda fotografirati dok ulazimo u zgradu. Stranac hoda ispred mene i razgovara sa ženom sijede kose koja je zajedno s njim izašla iz zrakoplova. Na brzinu se osvrnem i vidim sve samo nepoznata lica. Gdje je Hansen? Moram razgovarati s Hansenom! Okruženi smo mnogobrojnim predstavnicima tiska, dezorijentirana sam i jedva obuzdavam svoju klaustrofobiju, svim silama trudim se ne hiperventilirati te istodobno imati na oku Lea koji se odvojio od mene. Između dvojice muškaraca koji hodaju iza mene otvori se malena praznina i ugledam Hansenovo otmjeno, smireno lice. Pogledam prema Leu, ljubazna plavuša koja mi se maloprije obratila u hodu se naginje prema njemu nešto mu govoreći, ali onako kako se govori odrasloj osobi, a ne malenom djetetu. Leo joj ne odgovori, ali se ponosno smješka, voli kada ga se tretira kao velikog dečka. Oko nas je prevelika graja pa ne čujem o čemu njih dvoje razgovaraju, ali Leo je okej, to je dobro. Usporim hod kako bih se pridružila Hansenu, probijam se prema njemu ne štedeći laktove. Muškarci između kojih se probijam živčano me gledaju, ali ništa ne govore. Hansen me pogleda lagano uzdignutih obrva. Toliko sam zadihana da jedva govorim. »Ovo nije moj muž!« uspijem izustiti. Hansen se namršti, a mene na trenutak ispuni djetinjasta pomisao da će sada sve biti u
redu i da će se on za to pobrinuti. Reći će kako je već i sam imao dvojbe te da će ispraviti svoju pogrešku. Hansen lagano odmahne glavom. »Molim?« drekne ne bi li nadglasao graju fotografa. Rukom pokrije uho pokazujući da me nije razumio. Udahnem s namjerom da mu doviknem kako to nije moj muž i kako je sve ovo strašan nesporazum, kadli gomila u kojoj se krećemo odjednom uspori i stane. Hansen odvrati pogled od mene, ja također pogledam naprijed i vidim da smo stigli do ulaza u zgradu zračne luke, ali ga je zapriječilo nekoliko fotografa. Hansen podigne kažiprst kao da mi želi dati do znanja da se sada mora pobrinuti za to, ali da će mi se ponovno pridružiti. »Čekajte!« dreknem i instinktivno posegnem za njegovom rukom, grčevito ga uhvatim. On me pogleda toliko užasnuto da ga odmah pustim. »Ovo nije Philipp!« kažem. »Odmah ću se vratiti«, odgovori Hansen kao da sam rekla nešto posve banalno što i poslije možemo raspraviti, zatim mi nestane iz vidokruga. Tiho opsujem, živčano se osvrnem, vidim da Leo još uvijek razgovara s onom ljubaznom plavušom. Pogled mi luta uokolo - i odjednom se sretne s pogledom stranca. Pilji u mene. Hvata me jeza. Brzo se okrenem na drugu stranu. Vidim da na ulazu u zračnu luku Hansen razgovara s fotografima, da ima uspjeha i da je ulaz slobodan. Nastavljamo hodati. Ponovno se probijam prema njemu, sustignem ga i pored njega uđem u zgradu zračne luke. »Gospođo Petersen«, kaže. »Je li s vama sve u redu?« »Nije«, kažem. »Ništa nije u redu! Ovo nije moj muž.« Hansen me pogleda svojim skupim naočalama i na trenutak imam osjećaj da je suspregnuo uzdah. »Razumijem da vam sve ovo nije jednostavno«, kaže. »Vaš muž mnogo je propatio. Žao mi je što vas nisam mogao bolje pripremiti za ovaj susret.« Zaprepaštena sam. On me ne razumije ili me ne želi razumjeti? »Ne, ne shvaćate!« kažem nakon što sam se pribrala. »Ovo nije...« »Molim vas, ispričajte me!« prekine me Hansen. »Kolegica me zove.« Bježi li on od mene? »Hej«, viknem za njim. »Hej, molim vas, saslušajte me!« Ali, već je nestao. Osvrnem se i ustanovim da smo prošli cijelu dvoranu i gotovo stigli do jednoga od izlaza. »Kakav je osjećaj pod nogama ponovno osjetiti njemačko tlo?« dopre do mene fragment razgovora. Okrenem glavu u smjeru iz kojega dopire glas i vidim da je to ona žena sijede kose koja je također bila u zrakoplovu, a sada razgovara sa str ancem koji tvrdi da je Philipp. Ne, pomislim, ne, ovo je pogrešno. Netko me primi za lakat. Sada gledam u ljubazno lice plavuše koja je vrlo ljubazno razgovarala s Leom. »Što je pogrešno?« upita me. Lice joj djeluje iskreno i zabrinuto. Mozak mi radi punom parom. »Taj muškarac«, samo to uspijevam izustiti. Ona se namršti. »Koji muškarac?« »Onaj muškarac«, kažem. »Onaj ondje muškarac. Ne poznajem ga.« Žena me pogleda. Na licu joj se vidi suosjećanje dok nas gomila u kojoj se još uvijek
krećemo ponese kroz izlaz zgrade i izbaci na ulicu. Ona odvrati pogled pa stane kopati po svojoj modernoj, hrđavo smeđoj torbici. »Evo vam moja vizitka«, kaže i pruži mi posjetnicu koju mehanički uzmem i spremim. »Ako nešto trebate, nazovite me, u redu? A sada se prvo dobro odmorite.« »Zar ne shvaćate?« govorim, ne, urlam iako znam da bih trebala ostati smirena ako želim da me shvati ozbiljno. Ali, toliko sam bijesna da bijes izbija iz mene. »Zar ne kopčate, kvragu? Ovo nije moj muž! Ovo nije Philipp!« Mo je urlanje utopi se u sveopćoj graji jer su fotografi shvatili da ćemo ubrzo nestati pa ne žele propustiti priliku za još jednu fotografiju. Ako je žena doista shvatila što sam rekla, očito ne vidi potrebu da išta poduzme. Bijes mi gotovo oduzima dah, ponovno sam na trenutak dezorijentirana, ponovno pogledom instinktivno tražim sina, ne ugledam ga odmah pa me hvata panika, okrenem se, pogledam u smjeru zračne luke dok me skupina ljudi oko mene nastavlja gurati naprijed, prema pješačkoj stazi i dalje, dalje. Gdje je Leo? Gdje mi je sin? Odjednom više ne vidim ni stranca. Tijekom nekoliko jezivih sekundi mislim da se obistinila moja najgora noćna mora - došao je monstrum i oteo mi sina. »Gdje mi je sin?« upitam nikoga konkretno, ne dobijem odgovor, ali onda između širokih ramena dvojice muškaraca ispred sebe odjednom ugledam Leovu kosu. Proguram se do njega, primim ga za ruku, u istom trenutku gotovo uganem nogu, posrnem, netko me uhvati za lakat, opet me netko hvata za lakat, toliko je mnogo ljudi oko mene, sva sam smušena, gdje je onaj stranac, ne bih voljela da odjednom osvane pored mene sa svojim zastrašujućim očima, ne želim da još jednom dotakne moga sina. Gužva je sve veća, a onda odjednom u kosi osjetim ruku koja mi blago ali odlučno gura glavu nadolje i isprva uopće ne shvaćam što to znači, branim se, pokušavam maknuti tu ruku, ali tada muškarci ispred mene oslobode pogled i vidim da stojim ravno ispred rubnika uz koji je parkiran auto. Netko nas očito pokušava smjestiti u taj auto, a ja to dopuštam jer ionako samo želim otići odavde, samo još otići, buka je oko nas zaglušna, a gužva nesnosna. Osjećam kako me Leo stišće za ruku, sve čvršće i čvršće, pomalo mu je dosta svega, nije ni čudo jer će nas zgnječiti! »Mama!« kaže Leo. Ne čujem to nego mu čitam s usana. »Sve je u redu, mišiću«, kažem i uspijem ga smjestiti na stražnje sjedalo auta prije nego što me nevidljive ruke iza mene uguraju u auto. Tek što sam sjela, vrata se zalupe, a do mojih ušiju dopire još samo prigušena graja fotografa. Odahnem i na trenutak zažmirim. Ni dvije sekunde poslije auto se već kreće. Ukočim se kada iznova otvorim oči. Leo i ja u autu nismo sami. Okrenem glavu. Kraj mene sjedi stranac.
15
U zadnji čas uletim u kupaonicu, otklopim WC školjku i nagnem se. Želudac mi se nekoliko puta zgrči, gušim se osjećajući kako mi suze naviru na oči. Povraćam u valovima, a hladan znoj oblijeva mi čelo. Kao i uvijek kada povraćam, mislim da ću umrijeti, da to nikada neće prestati, da ću nakon sadržaja želuca ispovraćati sve unutrašnje organe uključujući i dušu i da ću ostati kao prazna ljuštura i na podnim se pločicama spljoštiti kao ispuhana gumena lutka. Napokon je gotovo, teškom mukom uspravim se i pritisnem vodokotlić. Sva drhtim, ježim se od hladnoće, mokra odjeća lijepi mi se za tijelo, jedva vidim, to je osjećaj trovanja. Osvrćem se oko sebe, danje svjetlo blještavo obasjava kupaonicu, a ona me svojom strogom bjelinom odjednom podsjeti na operacijsku dvoranu. Drhtureći, pokušavam sjesti na rub kade, pritom okrznem tanku bočicu pjene za kupanje koja lupajući i zveckajući padne u kadu. Taj zvuk učini mi se neprirodno visokim i glasnim, uši mi pucaju, zatim na lijevo uho oglušim i na kraju čujem još samo visok piskutav ton. Gledam bočicu kako se kotrlja u kadi i napokon se zaustavi. Pištanje je u uhu glasnije, u vidnom polju šire se svijetle mrlje i na trenutak više ništa nema smisla. Unezvijereno gledam uokolo pokušavajući naći poveznicu između stvari koje vidim. Bijelo, sve je bijelo i glatko. Bijele, hladne pločice. Glatka, bijela površina kade. Bijeli umivaonik. Bijela orhideja, bijeli ručnici, bijele posude za tekući sapun, bijeli zastor na kadi. Samo nekoliko točkica boje. Uska bočica koja leži u kadi i napunjena je tekućinom: boje safira. Malene naočale za ronjenje s dihalicom, neonski zelene. Sićušna plastična figurica Dartha Vadera, zagasito crna. Gumena patkica, ružičasta. I ja. Pogledam se od glave do pete. Gledam osunčane noge koje mi vire ispod bijele haljine i nokte bo je trešnje. Žmirkam. Ispod sebe osjećam prohladnu, glatku površinu, osjećam kako se ježim i kako mi se kostriješe dlačice na rukama, zurim u pločice ispred sebe. Bjelina mi titra pred očima. Iz slavine kaplje voda, pljuć, pljuć, pljuć, zvuk je sve glasni ji, pljuć, pljuć, pljuć, pljuć, ali ne mogu ustati i zavrnuti slavinu, moram ovdje sjediti i čekati da prođe zaglušenost, drhtavica, vrtoglavica. U nosu osjetim lagan miris mirisne svijeće koja stoji na rubu kade, zaboravila sam što tako miriši. Vanilija? Limun? Ambra? Lupanje srce smiruje se vrlo polagano. U autu nisam progovorila ni riječi. Samo sam sjedila, zbunjena, nesposobna za ijednu jasnu misao. Nesposobna naći rješenje problema. Leo je primijetio da nešto nije u redu, privio se uza me, možda je samo bio premoren od svega. Njegov otac. Svi ti nepoznati ljudi. Fotografi. Nisam znala što učiniti. Kako postupiti? Što taj čovjek hoće od mene? Trebam li se još u autu sukobiti s njime? Izbaciti ga? Napraviti scenu? Ali, kako bih to mogla učiniti pr ed Leom kojemu sam uporno ponavljala kako dolazi tata koji je prošao naporno razdoblje i da prema njemu moramo biti dragi i pažljivi. Bilo je pogrešno ništa ne poduzeti, ali je također bilo pogrešno nešto reći pred Leom. Jednostavno nisam znala što učiniti. Oh, pomislila sam, da. Tako se čovjek osjeća u stanju šoka. Silim se umiriti disanje. Udahni, izdahni, smireno. Neko vrijeme tako sjedim, zatim se iznenada ponovno sjetim razgovora s gospodinom Hansenom. Pitala sam ga mogu li se s mužem čuti putem Skypea ili telefonom prije njegova dolaska u Hamburg. Hansen je obećao da će se pobrinuti za to i da će mi se javiti, što je i učinio. Zvučao je smeteno kada mi je morao priopćiti kako moj muž ne želi sa mnom unaprijed razgovarati ili kontaktirati putem Skypea.
Osim toga, rekao je, Philipp ne želi da našega sina povećem u zračnu luku i bilo bi mu drago kada bih dijete na nekoliko dana smjestila negdje drugdje. Možda kod prijatelja. To odbijanje totalno me zbunilo. Nakon toliko godina Philipp nije htio sa mnom što prije razgovarati? Ni vidjeti sina? To uopće nije u njegovu stilu. Kvragu, što to znači? S druge pak strane, mislila sam s mučninom u želucu, u tih sedam godina štošta se moglo dogoditi. Nitko to ne zna bolje nego ja. Što bi mogao biti uzrok tom odbijanju? Odlučila sam mu samo polovično ispuniti molbu i Lea ipak povesti u zračnu luku, ali ga nakon toga ostaviti kod Miriam. Nikada nisam podnosila da mi se zapovijeda. Nisam mogla shvatiti zašto moj muž tako postupa, zašto ne pristaje sa mnom čak ni telefonirati, nakon toliko godina, no sada mi je dakako jasno: taj stranac nipošto me nije htio unaprijed upozoriti. Htio me iznenaditi u zračnoj luci. Htio me dovesti pred gotov čin. U tome je sjajno uspio. Toliko sam bijesna na samu sebe da bih iskočila iz kože. Kako je moguće da nikoga nisam natjerala da me sasluša, odmah, na licu mjesta? Otkada si mali plahi miš, Sarah, ha? Saberi se, pomislim. Možda se tvoj svijet razbio u tisuću velikih i malih komada, ali nitko ih neće pokupiti umjesto tebe i sagraditi ti novi svijet. To je tvoj posao. Dakle, dosta cmizdrenja. Ustani. Učini nešto! Ustanem. Priđem umivaoniku. Isperem usta i umijem se hladnom vodom, obrišem se ručnikom. Dobro. A sada razmišljaj! Razmišljam iako mi glava reagira vrlo tromo, iako mi zubi cvokoću. Danas je moj muž trebao doći kući, moj najvoljeniji, no umjesto njega u zrakoplovu je bio stranac. Nisam ga uspjela raskrinkati odmah u zračnoj luci, smjestili su ga pored mene u auto. Odvezli su nas kući. Sada sam ovdje. Ponovno sam u stanju djelovati. Ponovno vladam sobom. Moram nazvati policiju. Odmah. Nemam pojma kakve taj stranac ima namjere. Što želi od mene? Što bi uopće mogao htjeti? Okrenem se, uhvatim kvaku - tada začujem korake. Osjećam kako mi se srce od straha stisnulo i stvrdnulo. Dok sam trčala u kuću držeći se rukom za usta i jedva susprežući povraćanje - pritom i ne pogledavši prema strancu koji je ostao u autu -jesam li za sobom zalupila ulazna vrata? Teško gutam. Stranac je u kući.
16
Kroz kupaonski prozor otvoren na kip dopire cvrkut ptica, pogled mi odluta van. Gusto zelenilo kestena blista na suncu čineći kontrast tamnome plavetnilu neba. Uskoro će kesteni iznad glava šetača ispuštati plodove kao majušne bombe. Majke koje još vole r aditi s djecom, izrađivat će čovječuljke od kestenja prije nego što kćeri i sinove usmjere prema nogometnom treningu ili igraćim konzolama - ja također. Gotovo da mi se ta idila želi narugati. Ali, što sam zapravo očekivala? Da se vanjski svijet prestane vrtjeti samo zato što se urušio moj svijet? Odvratim pogled. Stranac i ja smo sami. Instinktivno posegnem za mobitelom koji uvijek držim u džepu hlača - ali moja ljetna haljina nema džepova pa mi je mobitel vjerojatno u torbici koju sam ispustila negdje u hodniku. Tiho opsujem. Ako želim telefonirati, pozvati pomoć, moram izaći odavde. Moram doći do njega. Kvragu! Sjednem na zahodsku dasku i prekrijem lice rukama. Voljela bih da nisam sama išla u zračnu luku, nego da sam nekoga imala uza se. Zašto, dovraga, Johann baš sada mora biti u inozemstvu? Prođe nekoliko minuta, ispred kupaonskih je vrata tiho, ali znam da je on tu. Rukom prođem kroz kosu, prsti mi se tresu. Ne mogu vječno ostati ovdje. Ustani!, pomislim, i ustanem. Tiho izbrojim do tri. Otvori vrata, pomislim. Otvorim vrata kupaonice - a ravno ispred mene stoji nepoznati muškarac neobičnih, tamnih očiju. Smješka se. Njegov smiješak izgleda kao otvoreni nož skakavac. Postajem svjesna da sam u zamci. Ostaje mi samo da pobjegnem van. Bijes mi nadvlada strah, učinim korak prema muškarcu, ovo je ipak moja kuća. Spustio je glavu, držanjem tijela pokazuje kao da nešto vreba. Usprkos smiješku djeluje napeto. Sako koji je imao na sebi u zračnoj luci i u autu u međuvremenu je skinuo i sada mu se vide osunčane podlaktice. Strančeva kratka brada nije sasvim ravnomjerno izrasla pa primjećujem kako mu ispod brade rade mišići čeljusti. »Tko ste vi?« upitam. »Tko ste vi?« odjekne stranac. Živčano zurim u njega. »Što hoćete od mene?« pitam. »Što hoćete od mene?« ponovi stranac. Na trenutak sam zbunjena. Savršeno imitira moju intonaciju. »Što radite u mojoj kući?« »Što radite u mojoj kući?« odjekne on. »Van!« zaurlam. »Van!« vikne stranac. Uzrujano ustuknem jedan korak. Ovaj je lud! »Tko ste vi dovraga?« upitam, gotovo šapćući. Glumeći iznenađenost, stranac podigne obrve, prenaglašeno pantomimičnom kretnjom uhvati se za prsa kao da hoće reći: »Tko, ja?« Otvori pa zatvori usta kao daje iznenađen, takoreći šokiran, zatim teatralno odmahne glavom. »Ali, ja sam Philipp, tvoj muž!« kaže naposljetku. Kutovi njegovih usana podrhtavaju. Oči mu podrugljivo iskre. Situacija ga zabavlja.
Tijelo mi je posve obamrlo. Je li ovo san? Ne, ovo nije san, ovo je stvarnost. »Koji je smisao ovoga?« upitam bez ikakve intonacije. Na licu mu se pojavi cerek, ali ga pokuša prikriti. »Nije li to očito?« upita. »Ja sam iz tajne službe. X puta operirao sam lice da bih mosao oroči kao vaš muž. Nos. čelo. usne - sve ie novo. Ako se pažljivo zagledate, moći ćete vidjeti čak i ožiljke. Philipp Petersen moj je novi identitet. Mogao bih vam doduše otkriti svoje pravo ime, ali onda bih vas, dakako, morao ubiti.« Naceri mi se u lice. Zgađena, malo ustuknem. Zatim mi se protiv moje volje desna ruka digne u zrak i strancu opalim pljusku. »Gdje mi je muž?« čujem se kako vičem. »Gdje je Philipp, što ste mu učinili?« Stranac se primi za obraz, iščeznuo je namješteni smiješak. Munjevito me zgrabi za ruku, pokušavam se oteti, ali nemam izgleda. Privuče me k sebi i unese mi se u lice. »Ovo nemoj više ponoviti«, kaže, zatim me iznenada pusti, a ja bez snage zateturam unatraške, gotovo pobijeđena, no on za mnom prosikće još nešto što me dovede do ruba ludila. »Ja sam ipak Philipp, tvoj dragi muž.« »Van iz moje kuće!« zaurlam i udarim ga u prsa od čega on zatetura. »Nestanite odavde!« Uhvatim ga za ruku i svom snagom stanem vući prema vratima, stenjem, oči mi se od napora i mržnje pune suzama, on se opire, otima. Hvatajući zrak, zastanem. Ovo ne može biti istina! »Idite!« zaurlam. »Valjda ne mislite zaista da ćete u ovome uspjeti!« Možda ga nisam u stanju izbaciti vlastitim rukama, ali ću ga otjerati iz kuće kud puklo da puklo. Šutke me gleda. Vrlo smireno i opušteno. Odjednom više ne djeluje luđački nego kao da točno zna što radi. Bez riječi raširi ruke kao da hoće reći: već sam uspio. Pomislim na zračnu luku. Na sve one ljude, novinske fotografije. Pomislim na sutrašnje novine. Bit će objavljena fotografija na kojoj ovaj stranac na rukama drži moga sina. A ispod fotografije pisat će Philippovo ime. Pomislim na sebe okruženu novinarima dok dopuštam da me stranac grli, a ja izgovaram onu jednu jedinu fatalnu rečenicu: »Lijepo je što si opet tu.« Kvragu. Kvragu. Kvragu. Proguram se pored njega prema dnevnom boravku, prema telefonu, spremna da će mi prepriječiti put i pokušati me zaustaviti, fizički me napasti - ali ništa se ne dogodi. Pored telefona sam, uzimam ga u ruku, čujem da je prevarant došao za mnom. »Na tvom mjestu ne bih to učinio«, kaže mirno. Na trenutak pomislim da jednostavno pozovem 112, ali se sjetim što se događa poznatim obiteljima kada nazovu policiju: novinari saznaju. Trebam diskretnije rješenje, ponajprije radi Lea. Što da učinim, što da učinim? Slušalicu pritišćem na uho tako jako da me boli, ali ne čujem ništa. Nema znaka slobodne linije. Podignem pogled. Prevarant u ruci drži telefonsku žicu. Izvukao je prekidač. Stojimo jedno nasuprot drugomu kao u dvoboju. Kroz prozor iza njegovih leđa vidim travnjak susjedne kuće. Vidim četiri gavrana kako skakuću po travi. Sjećam se kako mi je baka jednom prilikom pripovijedala da ne podnosi gavrane jer su to ptice smrti, a moja je majka uzvratila da je to besmislica, ali da ni ona ne voli te beštije jer će otjerati malene ptice pjevice i uskoro više neće biti ni sjenica ni crvendaća ni kobaca ni vrabaca, nego još samo gavrani i vrane. Tada sam bila stara otprilike kao Leo sada i veoma sam voljela crvendaće i sjenice. Zimi sam ih
smjela hraniti. Nakon toga počela sam kamenjem gađati gavrane tjerajući ih sve dok mi majka nije rekla da prestanem s time. Gavrani promuklo grakću. Otkuda su se odjednom stvorili? Zbunjeno odvratim pogled. Uhvati me panika kada stranac iznenada korakne prema meni, sami smo u mojoj prostranoj kući, o ovom muškarcu ne znam ništa, ništa osim da je očito vrlo inteligentan i vrlo drzak. Tražeći oružje kojim bih se mogla obraniti, pogled mi leti po dnevnoj sobi pa se zaustavi na staklenoj stijeni iza koje se vidi moj vrt. Prozor je otvoren samo na kip, čujem zvuk kosilice i dječji smijeh. Sve ovo djeluje toliko nadrealno, ovdje sam unutra s ovim tipom - a vani je jednostavno lijep ljetni dan. »Upozoravam vas«, kažem. »Ako mi se približite, vrištat ću iz petnih žila. Dok kažete keks, susjedi će pozvati policiju.« Glas mi drhti, ne znam je li to od bijesa ili od straha ili oboje. Lagala sam, vani je u najboljem slučaju moja stara susjeda i nekoliko djece. Susjedi s moje lijeve strane otputovali su. A kosilica gospođe Theis stvara buku. »I ti bi to htjela?« upita i približi se za korak. »Policiju u kući?« »Upozoravam vas«, ponovim više kako bih sebe ohrabrila negoli što vjerujem da time išta mogu postići. Muškarac se zagleda u mene. Vrti glavom, dugo, neprestano, pomalo me podsjeća na živčanoga slona u zoološkom vrtu koji - osim što je djelovao tužno - nije bio opasan. Tražim izlaz iz situacije. Moram otići odavde, barem je to jasno. Zakorakne prema meni. Ustuknem jedan korak. On ponovno zakorakne. »Kada biste bili moj muž, ne biste se imali čega bojati ako nazovem«, kažem u očaju. On se nasmije, zastane. Čini se da razmišlja. Sekunde prolaze. Pogledi nam se susretnu, u očima mu ponovno vidim da ga ovo zabavlja. »Gledam u svoju kristalnu kuglu«, kaže stranac visokim, drhtavim glasom pa ispred sebe u zraku napravi nekoliko pokreta rukom kao stara proročica koja cara. »Budućnost je mutna, vrlo mutna«, kaže, »ali gle! Magla se razilazi! Da! Sada sve vidim! I kugla mi kaže da...« Zaškilji kao da pokušava razabrati mutnu sliku. »Da!« vikne teatralno. »Kugla mi kaže da nećeš nazvati policiju.« Spusti ruke i lagano kimne glavom. U prvom trenutku ne razumijem. Polagano, vrlo polagano kao da mu to nanosi bol, on čučne. Začuje se tihi škljocaj i ja shvatim daje ponovno uključio telefon. Stranac se zatim uspravi svom svojom visinom i pogleda me. Mirno, samouvjereno, gotovo podrugljivo. Izazivački. Kao da hoće reći: »Okej. Sada si ti na redu.« U mojoj podsvijesti nešto se pokrene. Stranac me gleda tamnim očima. Sekundu, dvije, čitavu vječnost. »Tako sam i mislio«, kaže naposljetku.
STRANAC
Funkcionirati. Učiniti što se mora učiniti. Zgrčen sam kao šaka. Sve što ne koristi ovoj situaciji, zadržavam za sebe. U ovakvome stanju nitko i ništa protiv mene nema izgleda. Funkcioniram. Funkcioniram. Uvijek.
17
Stranac je kao peckanje. Kao svrbež ispod gipsa, na mjestu koje nikako ne možeš dosegnuti. Stojim nasred prostorije. On nasuprot meni. Ne gledamo se u oči, ali se i ne ispuštamo iz vida. Pogled mi se zaustavio na uokvirenom bakrorezu jedrenjaka koji je prije mnogo godina Constanze darovala Philippu pa sada visi u dnevnoj sobi. Nikada ga nisam voljela i sada ga vjerojatno prvi put intenzivno promatram. On mi je svojevrsno uporište u ovoj potpuno nestvarnoj situaciji. Kasno je poslijepodne. Prije toga živčano sam telefonirala, moja je zgranutost ovom situacijom samo još porasla. U međuvremenu sam postala postala svjesna da neće biti nimalo lako otarasiti se lažnoga Philippa. Pogotovo ne nakon što sam ga pred uključenim kamerama takoreći sama priznala za svoga muža. Gospodin Bernardy, službenik kriznoga stožera s kojim sam jučer sam jučer kratko kontaktirala, jednostavno jednostavno me odbio tvrdeći da je, dakako, dakako, Philippov identitet temeljito provjeren. No, ako još imam dvojbi, rekao je, svakako se mogu idućega tjedna sastati s njim. »Dvojbi«, rekao je doista, »dvojbi«. Kao da je riječ o nečemu posve bezazlenom, a ne o životu i smrti. Hansen je preko tajnice poručio da nije u uredu, a možda ga doista i nije bilo. Stranac i ja sada stojimo ovdje i šutimo dok smišljam svoje iduće poteze. Naravno da ne želim policiju u kući. Mi doduše nismo n ismo u pravom smislu riječi poznati - ali ali smo bogati, a ne bih htjela da novine načuju nešto što će protumačiti kao skandal pa nas u skladu s time secirati. Poslijepodne je sredinom ljeta, a ja sam se naježila. Čvrsto stišćem zube da ne bih cvokotala od hladnoće. Nekoliko spletenih sunčanih zr aka aka lijeno se probija kroz prozorska stakla i obasjava parket. Vidim sitne čestice prašine kako plešu na suncu kao vile na čistini. Radije ću gledati njih nego ovoga stranca. Lice s tim čudnim, iritantnim očima na neobičan je način lijepo. Tko zna što se z biva iza njegova čela, tko zna čega su se sve nagledale te oči. Veoma Veoma sam sretna što Leo nije kod kuće. »Moram sjesti«, kaže muškarac i prene me iz razmišljanja. Živčano ga gledam kako se dnevnom sobom polagano i oprezno kreće prema kauču. Pritom me gleda kao da sam prestrašeno dijete koje ne želi još više uplašiti. Napokon sjedne na kauč. To mi smeta jer na tom kauču znam ležati znam ležati s Leom, gledati crtane ili dokumentarne filmove o meteoritima i dinosaurima. Pored kauča stoji strančeva prtljaga. Tamnosmeđa Tamnosmeđa kožna putna torba srednje veličine u koju stane doista samo najnužnije. Premda sam odlučila s njime više ne razgovarati, ne mogu se svladati. »Što zapravo hoćete od mene? Recite već jednom«, iznenada provali iz mene. »Ha? Što sve ovo znači? Je li vama to vama to zabavno?« Trepće. »Meni u ovoj situaciji baš ništa nije zabavno, Sarah, to mi možeš vjerovati«, odgovori napokon. Izluđuje me kako izgovara moje ime. Kao da će nas činjenica što me dosljedno zove imenom i na koji način zbližiti. Gadi mi se to. Osim Osim toga, Philipp me gotovo nikada nije zvao pravim imenom, ali stranac to ne može znati. Piljimo jedno u drugo. Ne znam zašto preda mnom nastavlja ovu igru skrivača jer bi mu moralo biti savršeno jasno da mene ne može prevariti. Možda se boji da bih ga mogla raskrinkati ako samo na trenutak prestane igrati tu
ulogu. Možda se plaši da ga tajno snimam? Ili da bi ga netko slučajno mogao čuti. Dok pokušavam smisliti plan, ponovno nastupi šutnja. Strančev me pogled opterećuje. Naposljetku ponovno ustane. »No dobro«, kaže. »Želim ti dobru zabavu s tvojim telefonskim šalama.« Uzme svoju torbu i nestane u smjeru kuhinje. Stojim u tišini i osluškujem. Čujem udaljavanje koraka, zatim lupu vrata. Možda bih ga trebala slijediti, ali tijelo me ne sluša, jednostavno sam sretna što nisam više s njim u istoj prostoriji. Srce mi tuče, zatim mi se proširi suženi proširi suženi pogled. Stojim u dnevnoj sobi, žmirkam. Bež kauč s jastukom bež boje bež boje iznad mrlje od kakaa na kojem navečer često sjedim s Leom. Ovdje je naslonjač u kojemu čitam, pored njega netom procvjetalo narančino stablo zanosnoga stablo zanosnoga mirisa, ovdje je televizor, glazbena linija, Philippova polica s pločama, s pločama, pored nje police s knjigama. Ovdje je prozorska klupčica, uokvirene klupčica, uokvirene obiteljske fotografije, Leo, Philipp i ja. Uštipnem se jer sam samoj sebi glupa što to radim, na ruci osjećam bol, doduše kao u stanju opijenosti, ali opijenosti, ali ju osjećam baš kao i tlo pod nogama. Ovo ovdje je stvarno, ovo se uistinu događa, ovo nije jedna od mojih noćnih mora, nisu vrata iza kojih čeka jeza, nije jeza, nije štropot, štropot, nikakva noćna utvara ne čuči na mojim prsima i ne pije moj dah, neću se odmah probuditi, oznojena i skorenih očiju, ali olakšana. Nitko me neće probuditi. Ovo je stvarno, sve je u mojim rukama. Napokon mogu razmišljati a da stranac ne prati svaki moj pokret. Odmah se dosjetim rješenja. Od Bernardyja i Hansena ne mogu očekivati pomoć, to mi je sada jasno, no što je s onom visokom plavušom koja mi je u zračnoj luci dala posjetnicu? Prekopam torbicu i nađem njezinu vizitku. Na njoj je samo ime, Barbara Petry, i telefonski broj, sve pisano ravnim, zagasito crnim slovima. Utipkam njezin broj i zaustavim dah. Javi mi se nakon drugog zvona. »Barbara Petry?« »Dobar dan, ovdje Sarah Petersen.« »Gospođo Petersen!« Zvuči iznenađeno jer bih u ovo do ba vjerojatno trebala biti u zanosu ponovnoga susreta s mužem, a ne ju gnjaviti pozivima. »Kako vam mogu pomoći?« doda. Moram progutati, a grlo me boli koliko je suho. »Hitno trebam vašu pomoć«, kažem. »Možete li nakratko svratiti?« »Je li se što dogodilo?« Kako da joj to kažem, a da me shvati ozbiljno? »Znam da će zvučati suludo«, kažem. »Ali, čovjek za kojega vi i svi drugi misle da je Philipp Petersen, nije Philipp Petersen. Ne znam tko tk o je on, ali nije moj muž.« Na trenutak zavlada tišina. Očekujem da me upita što se zbiva. »Odmah ću krenuti«, kaže umjesto toga. Dok joj zahvaljujem, osjetim kako mi na oči naviru suze olakšanja pa ih odagnam trepćući. »Nema problema«, kaže Petry. »Zato sam tu.« Čuje se klik, zatim zvuk slobodne veze. Sjednem na kauč i ponovno se zagledam u uokvireni jedrenjak. Gotovo mi se čini da jedrenjak plovi na valovima. Na trenutak sklopim oči. Misli mi odlutaju i sjetim se kako me Philipp zvao »gospođo Petersen« uvijek kada bih ga nečim živcirala, kada bi mislio da sam opet odveć stroga ili ozbiljna. To bi me svaki put razbjesnilo jer nisam voljela vo ljela svoje prezime i nikada se nisam naviknula da nosim prezime
Philippovih, a ne više svojih roditelja. Kada smo odlučivali hoćemo li imati zajedničko nrezime. nikako se nismo uspijevali dogovoriti. Uoči vjenčanja noćima smo se natezali, raspravljali uz crno vino i pizzu iz dućana. Philipp je naposljetku predložio da odlučimo igrajući kamen-škare-papir. To smo radili uvijek kada se ne bismo mogli dogovoriti. Odlučili smo da ćemo tako učiniti i kada djeci budemo birali imena jer Philipp nije odustajao od imena Arthur za dečka i Linda za djevojčicu, dok je meni draži bio Leo ili Amelie. U svakom slučaju kockali smo se oko mojega djevojačkog prezimena i izgubila sam. Nikada nisam bila dobar gubitnik. Sjećam se našega izleta na Sjeverno more. Bila sam tada u visokoj trudnoći. Sve je mirisalo na kremu za sunčanje i more, sjedili smo na ručniku u pijesku i svađali se oko neke besmislice. Naposljetku priznajući poraz, Philipp digne ruke u zrak i kaže: »Okej. Imaš pravo, gospođo Petersen. Nemojmo se više svađati.« »Vidiš?« rekla sam jer me tek tada razbjesnio. »To je također priča za sebe. To prezime.« Philipp je uzdahnuo. »Zar doista, Sarah? Opet ta stara tema? Ne mogu shvatiti da mi to još dandanas predbacuješ? Kockali smo se i izgubila si. Moramo li uvijek iznova raspredati o tome?« »Nekako si me prevario«, rekla sam. »Okej, sad stvarno ispadaš smiješna. U toj igri ne možeš varati, upravo je u tome stvar.« »Moš mislit!« rekla sam ironično. »Kako da ne.« »Misliš li da bih učinio takvo što?« upitao je iskreno uzrujan. »Znaš, naviknuo si se da uvijek dobiješ sve što poželiš. To vjerojatno čak i nije tvoja krivnja.« »Što time hoćeš reći?« Nisam odgovorila. Ali sam rekla samoj sebi da će se moj sin pošto-poto zvati Leo. Najradije bih zauvijek ostala u sjećanju na dan proveden na Sjevernome moru, bez obzira na svađu. No, moram se suočiti sa stvarnošću. Možda ne bih trebala sjediti ovdje nego krenuti u potragu za muškarcem koji nije moj muž, ali mi se vrzma po kući. Ne, pomislila sam. Ne srljaj. Nemam pojma što taj stranac hoće od mene, ali sve to uskoro također više neće biti moj problem. Moram izdržati, još samo malo. Još samo dok ne dođe Barbara Petry. Najbolje je da dotad ovdje samo sjedim i ne mičem se s mjesta. Ne znam koliko već dugo piljim u zid i čekam. Stranac se ne pojavljuje. Naposljetku cijelim tijelom dršćem od nestrpljenja. Neću ovako dugo izdržati. Kamo je nestao?
STRANAC
Žena je pored mene. Telefonira. Isprva čekam. Dječak nije ovdje. To je dobro. U kuhinji sam. Popijem čašu vode. Iz hladnjaka uzimam namirnice. Ne osjećam glad, ali ipak jedem. Žvačem. Gutam. Funkcioniram. Put je bio dug. No, sada sam tu. Mogu nešto učiniti. Istražiti okolnosti. Osjećam se snažno. Što god da ta žena učini, neću odustati od svoga plana.
18
Zatičem ga u kuhinji. Ondje gdje čitam novine i pijem kavu, gdje kuham pekmez, gdje Leu mažem kruh s maslacem i navečer s njim sjedim za stolom, gdje slušam što je bilo u školi, koja je učiteljica glupa te da je novi učenik u razredu vjerojatno ipak sasvim okej, tko se na školskom dvorištu s kime potukao, tko u razredu već ima pametni telefon te koliko je na nogometu zabio golova. Uđem u prostoriju, a stranac me pogleda vrlo opušteno. Očito se istuširao i presvukao, kosa mu se vlažno presijava, na sebi ima crne traperice i crnu majicu kratkih rukava. Naslonio se u stolici spustivši noge na stol. Poznata mi je ta muška poza. Zauzeti prostor, pokazati dominaciju. Pred sobom ima otvorenu bocu piva iz hladnjaka i jede šunku iz paketića. Zlo mi je od mirisa mesa koje mi je donijela Miriam kada je nedavno ovdje bila na doručku. Tek što sam mu prišla, već sam zaboravila što sam htjela reći. »Sarah«, kaže stranac ljubazno. »Daj sjedni!« Spusti noge pa preko stola prema meni gurne šunku, zatim ponovno prekriži ruke iza glave. »Gladna?« Uopće mu ne bih trebala odgovoriti. »Ne jedem meso«, ipak kažem. »Baš kao i moj muž.« Stranac se nasmije. »Vegetarijanka sa šunkom u frižideru«, kaže. Prije nego što uspijem išta odgovoriti, na vratima se začuje zvono. Odahnem. Stranac se trgne, oči mu se suze u dva proreza. S olakšanjem pođem prema ulaznim vratima kako bih Bar baru Petry uvela u kuću. Na hodniku se gotovo spotaknem o svoju torbicu, podignem ju i objesim u garderobni ormar, popravim na sebi odjeću pa otvorim vrata. Barbara Petry izgleda besprijekorno - usprkos ljetnoj žezi koja vlada vani. Čini se da pripada onom soju ljudi koji se nikada ne znoje. »Gospođo Petry«, pozdravim ju. »Hvala vam što ste došli ovako brzo«, kažem joj i pružim ruku. »Uđite.« Dok ju vodim prema kuhinji, pokušavam sabrati misli. U međuvremenu sam saznala da je Petry također član kriznoga stožera koji je radio na Philippovu pronalasku i koji mediji sada hvale - iako Philippa i dalje nema. U međuvremenu mi je postalo jasno da ona zacijelo već duže vrijeme poznaje lažnoga Philippa. Zajedno s njime izašla je iz zrakoplova, dakle pratila ga je na letu, vjerojatno ga je upoznala nekoliko dana prije toga. Zacijelo je o Philippu pročitala na tisuće informacija, proučila njegov životopis i tobožnjega Philippa naposljetku upoznala u vrlo emocionalnoj situaciji, još uvijek vjerujući da je on žrtva otmice, da je mnogo propatio i da je zasigurno u šoku. Silno me zanima kako će se njih dvoje pozdraviti. »On je ovdje«, kažem ulazeći u kuhinju - i nervozno zastanem. Za kuhinjskim stolom sjedi muškarac iscrpljen i umoran od dugoga puta. Djeluje slabo, gotovo krhko dok potišteno sjedi i Barbari Petry upućuje umoran, ali srdačan osmijeh. Nestali su pivo i šunka, u zraku se još jedva osjeća miris dimljenog mesa. »Barbara«, kaže, a glas mu zvuči toliko umilno da mi se zamalo ponovno digne želudac. Oprezno ustaje kao da trpi bolove. Dok se rukuje s Petry, oko očiju mu se vide bore od smiješka. Ona mu se također osmjehne, očito posve opčinjena njegovom karizmom i toplinom. Primjećujem da je Barbara Petry također odjevena u crno. Dvije crne prilike ispred mene, a ja u
svojoj bijeloj haljinici. Kao šahovske figure. »Sjednite«, kažem trudeći se ponovno ovladati situacijom. »Hvala«, kaže Barbara Petry, sjedne na kuhinjsku stolicu i preko naslona objesi elegantnu crnu torbicu. Pritom na trenutak strancu okrene leđa. Njegov ledeno hladan pogled okrzne me poput projektila, ali čim se Petry okrenula prema njemu, on iznova namjesti svoju krinku ljubaznosti. Sjedimo za kuhinjskim stolom. Barbara Petry na čelu stola, stranac i ja bočno, jedno nasuprot drugomu. U kuhinji je toplo, sunčeve zrake prodiru kroz veliki prozor koji gleda na vrt. Prizor koji se pruža kada na trenutak pogledam van djeluje poput mrtve prirode u ljetnoj idili. Ne, pomislim, nije posve mrtvo kada doleti bumbar. Ali, barem više nema gavrana. Zatim natjeram misli da se vrate u zbilju. Svatko od nas ispred sebe ima šalicu filtar-kave i čašu vode. Kao da je ovo ugodno druženje uz kavu. Zapravo bi sve trebalo biti vrlo jednostavno i brzo završiti: ovo nije moj muž. Dakle, što on traži u mojoj kući? Ne trebam posrednicu, trebam nekoga tko će ovoga stranca odvesti da ga više nikada ne vidim i da konačno mogu nastaviti živjeti svoj život. Gledam stranca kako u šalicu kave ravnodušno nalijeva mlijeko, zatim stavi tri žličice šećera pa sve dobro izmiješa. Sada srkuće tu kašu koja mora biti nepodnošljivo slatka. Petry nije ni taknula kavu, nego samo pijucka vodu. »Dakle, još jednom otpočetka«, kaže ona. »Kako vam točno mogu pomoći?« Pogled joj se zaustavi na meni i odmah se osjećam kao da sjedim pred ispitnim povjerenstvom. Lupanje srca, zažarene uši, strah da ne kažem nešto pogrešno iako sam napamet naučila sve riječi, sve formule, sve godine. Suzdržim se da ne uzdahnem jer sam joj već na telefonu rekla u čemu je problem. No, čini se da mi nije spremna povjerovati. Pa ipak: došla je. Sigurno me shvatila ozbiljno. Dakle, saberem se da nipošto ne bih djelovala nerazumno. »Kao prvo, najljepša vam hvala što ste došli«, kažem. »Izvrsno je što vam je to uspjelo tako brzo i bez komplikacija.« Žena mi uputi osmijeh u kojemu nisu sudjelovale i njezine oči. Što joj se mota po glavi? Oklijevam jer mi je jasno koliko je sada važno naći prave riječi. Na trenutak se zagledam u ruke koje sam spustila na stol. Pogled mi okrzne vjenčani prsten. Još u autu pr imijetila sam da stranac ne nosi prsten. Duboko udahnem. »Jasno mi je da vam mora zvučati totalno suludo ono što ću vam reći. Isto tako jasno mi je da me ne poznajete i da ne možete procijeniti koliko sam pouzdana. Ali, uvjeravam vas da ovaj ovdje čovjek nije Philipp Petersen. Ovog čovjeka nikada u životu nisam vidjela. Istina je, sliči Philippu, ali ne toliko da bih ih mogla zamijeniti. To će vam potvrditi svatko tko je osobno poznavao Philippa.« Stranac nepomično sjedi i šutke zuri u stol, tek povremeno zavrti glavom kao da ne može shvatiti moju glupost. Barbara Petry zine, ali joj ne dopustim da uzme riječ. Mogu pretpostaviti što hoće reći. Da su, naravno, provjerili identitet »moga muža«, ali da nije nikakvo čudo što je ova situacija za mene prevelik teret. I da to nije neuobičajeno te da nije prvi put doživjela takvo što. Ne želim ponovno slušati njezine činovničke ne-rečenice, a pogotovo se ne želim smiriti. »Zacijelo vam ne moram reći da je moj suprug izrazito imućan. Sigurno možete zamisliti da to naprosto privlači kriminalce. U tom slučaju vjerojatno se mogu nadati da ćete me shvatiti ozbiljno kada vam kažem: ovo nije moj muž, ovo je prevarant!« Na trenutak se učini da se Barbara Petry koleba. »Zašto bih lagala?« upitam. Stranac jedva čujno frkne kroz nos, ali dakako da Barbara Petry i ja to primijetimo.
»Okej«, kaže Barbara Petry ne upuštajući se dalje u to. »Možete li svoje dvojbe obrazložiti malo podrobnije?« Krajičkom oka vidim da je stranac podignuo pogled s drvene ploče kuhinjskoga stola i gleda ravno u mene. »Nemam dvojbi«, kažem jedva se susprežući da ponovno ne dreknem. »Sigurna sam. Tu se nema što obrazlagati! Ovo nije moj muž! Dakle, čemu sve ovo? Ovo nije nešto o čemu bismo mogli raspravljati!« Barbara Petry vršcima prsti ju dotakne sljepoočnice kao da bi htjela masiranjem ukloniti glavobolju. Zatim osvijesti tu nehotičnu gestu pa manikirane ruke ponovno spusti na stol. Shvaćam da sam razočarala Petry. Ako mi je bila spremna povjerovati, vjerojatno se nadala dokazima. Lecnem se kada stranac odjednom uzme riječ. »Maloprije si rekla da bi svatko tko me pozna odmah primijetio da ja nisam Philipp«, reče šećući pogledom od mene do Petry i natrag. »Kako bi bilo kada bismo nekoga zamolili da to učini? Nekoga tko me pozna. Bi li te to uvjerilo?« Izluđuje me to što mi se obraća s ti glumeći da se poznajemo. Ne mogu više izdržati ovo ludilo. »Ništa, baš ništa ne bi me moglo uvjeriti da ste vi Philipp Petersen.« Ne kažem to smireno nego kao da rigam vatru. Naravno da on sve zna o meni - da nemam obitelji, da smo Leo i ja sami, gad. Ali, tek što sam to izgovorila, primjećujem da se moj položaj sve više pogoršava. Stranac, lukav kakav jest, dao je prijedlog koji Barbari Petry zasigurno zvuči konstruktivno - a ja sam ga odbila. Ak o odbijam nekoga pozvati, vjerojatno će izgledati kako se bojim da bi me netko mogao opovrgnuti. »Ali, načelno sam za to«, kažem brže-bolje okrenuvši se prema Petry. Pritom pokušavam ne gledati prevaranta. »Kosa sod da unitarno - svatko će vam potvrditi da ovo niie moi muž.« Na trenutak zavlada šutnja. »Onda dobro«, kaže Petry naposljetku. »Koga predlažete?« To je jednostavno. Osjetim u sebi izvjesno olakšanje. Kako mi to već prije nije palo na pamet? Zašto sam bila tako blokirana? Philippov je otac pokojni, njegova majka Constanze ne dolazi u obzir. Njegove prijašnje kolege i suradnike takoreći ne poznam, ali tu je - Johann! Smiješak olakšanja ozari mi lice. »Što kažeš na Johanna?« upita stranac. Zbunjeno ga pogledam. On zna Johanna? Otkuda pozna Johanna, kako to da zna za Johanna? »Tko je Johann?« upita Barbara Petry. »Johann Kerber stari je obiteljski prijatelj koji se brinuo o meni nakon što mi je umro otac«, kaže prevarant. »A znam da Sarah također vjeruje Johannu. Barem je prije bilo tako.« U sebi se raspadam na tisuću komada, ali ne dopuštam da se na meni išta primijeti. »Johann je otputovao«, izustim naposljetku. »Na poslovnom je putu u Kini. Već sam više puta pokušala stupiti s njim u kontakt kako bih mu rekla da je Philipp živ, ali ga nisam dobila.« »Kada se vraća?« upita Petry. »Za tri dana, kažu iz njegova ureda«, odgovaram. »Ali, toliko dugo ne mogu čekati!« »Ne, naravno da ne«, kaže ona. »Ali, taj Johann sigurno nije jedina osoba koja bi mogla potvrditi identitet vašega muža.« »Ovo nije moj muž«, uporna sam. Ni jezično ne želim uzmaknuti ni za milimetar, bez obzira na to koliko time živcirala
Barbaru Petry. To nije moj problem nego njezin. »Hm«, kaže ona. »Sigurno postoji još netko tko bi mogao pomoći da...« na trenutak oklijeva, »...da razjasnimo ovu stvar.« Ponovno pomislim na Philippovu majku koja ni samu sebe ne bi prepoznala u zrcalu i koja mu je jedini preostali rod - ako izuzmemo mene i Lea. Nitko mi ne pada na pamet. Nitko u obitelji, nitko na poslu tko bi mu bio toliko blizak. Naravno da je imao bliske suradnike. Ali, hoće li oni šutjeti pred novinarima? I kakvoga to uopće ima smisla? Ne bi li moja riječ trebala biti dovoljna? Kako ništa nisam odgovorila, Barbara Petry uzdahne. Kao da joj je žao što je došla ovamo. U ustima mi se odjednom nakupi slana slina. »Ispričajte me na trenutak«, kažem hrapavim glasom. Barbara Petry i prevarant šute. Iz prostorije izlazim uzdignute glave, ali čim sam im nestala iz vidokruga, potrčim. Za sobom zalupim vrata kupaonice, danas već drugi put klečim ispred zahodske školjke i povraćam u silovitim, bolnim valovima. Isperem usta pa se naslonjena na rub umivaonika zagledam u svoj odraz u zrcalu. Oči su mi mračne od bijesa. Sa mnom vam ovo neće proći, pomislim. Štošta sam već preživjela. Štošta. Sa mnom vam ovo neće proći.
STRANAC
Nije teško pridobiti ljude da te vole. Sjedim pogrbljeno. Zbog toga izgledam sitnije. Manje opasno. To ističe moju tjelesnu iscrpljenost. Rukom prijeđem preko očiju kao da ih jedva dr žim otvorene. Malo trepćem. Zatim podignem pogled i hrabro se osmjehnem. Funkcionirati. Riješiti se Barbare Petry, zatim vidjeti što dalje. »Što se ovdje događa?« upita tihim glasom. »Mojoj ženi nije dobro«, kažem neodređeno. »Mislim da je današnji dan za nju bio prenaporan. Samo joj treba malo mira.« Petry se namršti. »Čini se da vas ne iznenađuje ponašanje vaše žene«, kaže. »Ne«, kažem i tiho uzdahnem. »Nažalost, to me nimalo ne iznenađuje.« »Jeste li to već kada doživjeli?« Kimnem glavom. »Da«, slažem. »Već više puta, nažalost. Ali, ne brinite. Znam što mi je činiti.« Izraz lica Barbare Petry ne može se protumačiti. »Ne bih voljela da se naprežete«, kaže. »I vama treba mira.« »Sa mnom je sve u redu«, kažem. »Molim vas, samo mi obećajte da o ovome nikome nećete pričati. Bilo bi mi strašno neugodno, a pogotovo Sarah - čim se ponovno pribere.« Barbara Petry neko vrijeme odolijeva mome molećivom pogledu -zatim joj se ublaži izraz lica. Suosjećanje. Dobro. »Naravno«, kaže i osmjehne mi se. »Naravno.«
19
Pogled mi odjednom padne na kadu bijelu kao lotosov cvijet, a pred mojim unutarnjim okom zaiskri prizor: Philipp i ja zajedno u kadi, na rubu kade za njega pivo, za mene jabučni sok. Moj trudnički trbuh izviruje iz pjene za kupanje. Philipp, razgaljen. Sretan. Tamne oči, jamice na obrazima, na trenutak ga jasno vidim ispred sebe kako otpija gutljaj piva dok mu se pjena za kupanje slijeva niz prsa u milijardama sićušnih, šarenih svjetlucavih mjehurića i... Kako se toga prije nisam sjetila? Izađem iz kupaonice i potrčim prema kuhinji. »Što vam je osim obitelji najviše nedostajalo?« čujem odande Petryn glas. »Šnicla i Rakija«, odgovara stranac, a Barbara Petry se smije. Nisam ga ostavila s njom nasamo duže od pet minuta, a već ju je osvojio. Ponašaju se kao da je ovo ugodno druženje uz kavu. Ponovno mi proradi žuč. »Htjela bih mu postaviti nekoliko pitanja«, kažem došavši do njih. Barbari Petry na čelu se pojavi okomita bora. Zatim u pitno pogleda lažnoga Philippa. On oklijeva. »Možda to uopće nije loša ideja«, doda, a od njegove hinjene pomirljivosti još mi više pozlije. »Možda će Sarah pomoći ako odgovorim na nekoliko pitanja«, dometne. Rukom prijeđe preko lica. »Užasno sam umoran«, kaže. »Sve one gnjavaže, dugačak let, jet lag...« Nije dovršio rečenicu. »Ne morate to učiniti«, govori mu Petry puna razumijevanja. »Posve je shvatljivo ako biste se prvo htjeli odmoriti. Nakon svega što ste prošli.« Ne može se ne čuti prigovor u njezinu glasu, vrlo dobro shvaćam da je upućen meni. Moram je uvjeriti, ali ponovno postanem živčana. Ako stranac zna za Johanna, što još sve zna o Philippu - i o meni? »Nema problema«, kaže stranac. »Sve što može pomoći.« »Onda dobro«, kaže Petry. Pogleda me očekujući da progovorim. Otpijem dobar gutljaj kave, ali koliko god pokušavala dobiti na vremenu, na brzinu neću uspjeti smisliti nikakvu strategiju. Stoga odlučim početi postavljati pitanja pa kud puklo da puklo. »Kada je Philippu rođendan?« upitam. »Rođendan mi je 27. siječnja«, odgovori stranac kao iz puške. »Kao i Mozartu«, doda. Likujući. To je, dakako, bilo jednostavno. To bi svatko mogao saznati ako gugla. Samo se zagrijavam. »Kada Leo ima rođendan?« upitam. Stranac se nasmiješi pa i na to pitanje odgovori suvereno. »Ne ide mi u glavu da ću biti na njegovu sljedećem rođendanu«, dometne. »Svake godine mislio sam na njega dok...« »Kada smo se Philipp i ja vjenčali?« prekinem ga usred rečenice. Neću dopustiti da govori o mojem sinu. Muškarac me pogleda. Djeluje zbunjeno. »Početkom ljeta«, kaže naposljetku.
»Hoću datum«, kažem. »O, Bože«, kaže. Izgleda iskreno uplašeno. Pogledava između službenice i mene. »O, Bože, ne znam više. Zapravo... znam, ali se ne mogu sjetiti. Ja...« »Što sam nosila na vjenčanju?« nastavljam ispitivati i ne namjeravam odustati. Počeo se gubiti, to je dobro. »Gdje smo se vjenčali?« »Ja...« kaže zamuckujući, živčano prođe rukom kroz kosu, pognute glave. »Kvragu, naprosto sam užasno umoran.« »Koju smo pjesmu puštali na vjenčanju?« upitam. Stranac šuti. High and Dry, Radiohead, pomislim. Elvisov imitator prvo je pjevao Love Me Tender, a onda je s kasete puštena High and Dry. Zapahne me dašak sjećanja, srce mi se stisne, ali se saberem, ne sada, ne sada. Barbara Petry uzdahne. Čini se da postaje svjesna koliko je ovaj pokušaj besmislen. »Mislim da je sada dosta«, kaže. »Ne!« viknem. Petry ustane i na njoj se vidi da joj se svega dosta. »Gospođo Petersen, imam dojam da vas se ne može uvjeriti bez obzira na koliko pitanja odgovorio vaš muž«, kaže. »Ovo nije moj muž«, odgovorim i također ustanem. I sama primjećujem koliko zvučim tvrdoglavo, ali što drugo da kažem? »Pomozite mi«, zatražim od nje. Petry me zamišljeno pogleda. Zatim jedva primjetno kimne. »Gospodine Petersen«, obrati se naposljetku strancu koji je također ustao. »Predlažem da za prvu ruku pođete sa mnom. Smjestit ćemo vas u neki hotel dok se sve ne riješi, a onda možete...« »Ne«, kaže stranac. Petry iznenađeno podigne obrve. »Ova kuća već generacijama pripada mojoj obitelji«, kaže lažni Philipp. »Danas sam nakon sedam godina prvi put ponovno ušao u nju. Neću otići i spavati u hotelu.« Barbara Petry na trenutak promisli pa kimne. »Gospođo Petersen«, kaže okrenuvši se prema meni, a u glasu joj se čuje prizvuk isprike. »Biste li ovu noć mogli provesti negdje drugdje?« Blenem u nju. Ne shvaćajući. Je li sišla s uma? Kako može pomisliti da bih bila sprema napustiti vlastitu kuću, a da stranac ostane ovdje? »Ne«, kažem. Žena se ponovno suzdrži da ne uzdahne. »Kako sada stoje stvari, mislim da nije dobro da oboje ostanete ovdje«, kaže. »Onda ovog čovjeka povedite sa sobom!« kažem. »Molim vas, budite razumni«, zausti Barbara Petry, ali ne znam govori li to meni ili strancu ili oboma jer ju više uopće ne slušam. Vrijeme je za mog džokera. »Želim vidjeti madež«, kažem. Petryna glava u hipu se okrene prema meni. »Kakav madež?«
»Moj muž na prsima ima izrazito uočljiv madež«, kažem. Sad te imam u šaci. Barbara Petry kao da je nesigurna što učiniti. »Ne znam«, kaže okrenuta prema lažnome Philippu. »Biste li možda...« »E, sad mi je već stvarno dosta«, obrecne se stranac na nju. »Neću se pred vama još i skidati.« Pogleda ju, a tamne mu oči sijevaju. »Oprostite«, kaže Petry. »Nisam vas htjela uvrijediti. To mi se samo učinilo kao jednostavan način da svojoj ženi dokažete da...« »Danas sam prvi put nakon sedam godina stupio na njemačko tlo«, prekine ju stranac. » Na nogama sam gotovo već četrdeset i osam sati. Umoran sam kao pas.« Samo što ne urla, glava mu se zažarila. »Nadam se da će mi dame ljubazno oprostiti ako ovoga časa nisam raspoložen za striptiz.« Barbara Petry problijedi. Po prvi put čini se da joj je neugodno. Na kraju promrmlja nekakvu ispriku. Kvragu. Neko vrijeme svi šutimo. Razmišljaj, Sarahl »Otpratit ću vas do izlaza«, kaže stranac. Barbara Petry djeluje nesigurno što sada učiniti. Razmišljaj, Sarah, razmišljaj! Vidim kako se Barbara Petry sprema otići, tada mi sine. Naravno! »Tražim DNK test«, kažem. Slavodobitno primjećujem kako prevarant zijeva u mene razjapljenih usta. »DNK testovi mogu se raditi samo dobrovoljno«, odgovori Barbara Petry. Pogledam stranca. Uzvraća mi pogled, čitavu vječnost, dvije, tri. »Pristajem«, kaže.
STRANAC
Philipp Petersen rodio se 27. siječnja 1976. u Hamburgu. Sarah Petersen, rođena Wagner, došla je na svijet 4. travnja 1978. u Kolnu. Leo Petersen, njihovo jedino dijete, rođen je 28. kolovoza 2006. Constanze, majka Philippa Petersena, ima rođendan 18. svibnja. Otac Philippa Petersena, koji se također zvao Philipp, rođen je 11. studenoga, a umro na Badnjak 2002. Sarah Wagner i Philipp Petersen upoznali su se 2. kolovoza. 27. siječnja nije samo Mozartov rođendan nego i oslobođenje Auschwitza. 4. travnja 1968., dakle točno deset godina prije rođenja Sarah Petersen, u Memphisu je ubijen Martin Luther King. Leo Petersen ima rođendan istoga dana kada i Goethe. Oduvijek sam bio dobar s datumima. Naravno da znam i datum vjenčanja, bilo je to 11. travnja. Dakle, nije istina da sam to zaboravio. Samo što pred Barbarom Petry nisam htio ostaviti dojam da sam podatke nabubao napamet, to je sve.
20
Jedrenjak mi se ziba pred očima. Miče se naprijed-natrag u neprekidnoj kretnji, naprijed i natrag na crno-bijelo crtkanim valovima. Hvata me mučnina kao da sam na pučini u orahovoj ljusci, vrti mi se u glavi, odvraćam pogled. Svjetlost koja dopire izvana promijenila se, postala toplija, manje blještava, podsjeća me na skori nadolazak večeri. Ne mogu s tim muškarcem provesti noć pod istim krovom! Sjedim u naslonjaču nogu skvrčenih uz tijelo i pokušavam se umiriti. Misli mi stalno lutaju prema strancu koji se i dalje nalazi tu negdje u kući -i prema Barbari Petry. Bila sam zabezeknuta kada je prevarant pristao na DNK test. Nisam imala pojma kako reagirati. Zacijelo sam izgledala užasnuto, nisam više vladala izrazom svoga lica. Strančevo nadmoćno cerekanje. Visoko uzdignute obrve Barbare Petry koja me promatrala s neskrivenim nepovjerenjem. Situacija se u tren oka promijenila. Ako se činilo da Petry barem uzima u obzir mogućnost da imam pravo, strančev pristanak na DNK test sve je promijenio. Uprskala sam. Od bijesa bih tada najradije prevrnula kuhinjski stol, ali naravno da sam se sabrala. Jedva sam uspjela nešto reći, ne znam više što. Mozak mi se jedino još bavio pitanjem: kako je moguće da je pristao? Kao da su se dogovorili, Barbara Petry i stranac krenuli su prema ulaznim vratima, a ja sam reagirala presporo, tijelo mi je na trenutak otkazalo poslušnost pa mi je preostalo samo da pohitam za njima, u vlastitoj kući. A onda sam čula kako joj govori. Stišavši glas u povjerljiv šapat. »Molim vas, Barbara, oprostite. Mojoj ženi zaista nije dobro. Mogu li se pouzdati da nećete...« A zatim Petry čiji je glas odjednom postao vrlo topao, kako da mene uopće nema: »Ništa ne brinite, gospodine Petersen. Ako ne želite, od mene nitko ništa neće saznati.« Znala sam: sada je on uspio. Pridobio ju je. On vrlo mirno, vrlo srdačno, vrlo tiho izgovori: »Hvala vam.« Bila sam izvan sebe. Pomislila sam: kvragu, dobar je. Nakon odlaska Barbare Petry ponovno sam pokušala izbaciti stranca iz kuće, no on je jednostavno rekao »ne« i izašao iz sobe. On je poput životinja koje prodru u tuđi ekosustav pa ga iznutra razaraju. U svome krilu gledam knjigu koju sam nesvjesnom radnjom zapravo i ne gledajući izvadila s jedne od polica. Prije sam rado sa sobom igrala tu igru: naslijepo bih izvukla knjigu, a zatim uzbuđeno otvorila oči gledajući koju je knjigu slučaj htio da uzmem, da bih zatim mozgala što mi svemir ili moja podsvijest tim izborom želi reći. Moj književni horoskop. Ako bih dohvatila »On The Road« Jacka Kerouaca, to je značilo da bih vjerojatno opet trebala otputovati, Goetheov »Faust« upućivao je na skoru važnu odluku, a »Fight Club« Chucka Palahniuka, dakako, na svađu. Neke knjige davale su dvosmislene rezultate. »Lovac u žitu« na primjer ili »Majstor i Margarita«, dok su mi neke druge uvijek odgovarale, poput Kunderine »Nepodnošljive lakoće postojanja«. Moje police s knjigama u dnevnom boravku zauzimaju jedan cijeli zid jer knjige i volim i trebam. Svi ti samostalni maleni svemiri zarobljeni u koricama knjige u koje se uvijek rado zaputim obuzeta osjećajem da živim u pogrešnom svemiru. Ili kada mi moj vlastiti svemir više nije dovoljan, ili mi izmiče iz ruku, ili mi nanosi bol i štetu. U krilu mi leži »Zločin i kazna« Dostojevskoga. Otpuhnem kroz nos shvativši što sam
uzela pa ustanem i vratim knjigu, ispružim ruku da bih dosegnula jednu od gornjih polica. Ne gledajući, prstom klizim preko hrbata knjiga pa napokon uhvatim i izvučem knjigu. Kafkin »Proces«. Istegnem se pa dohvatim svezak odmah do njega, pogledam korice - Kafka: »Presuda«. Vratim sve knjige na njihovo stalno mjesto. Moram prestati igrati ove igrice i suočiti se sa stvarnošću. Pogled mi padne na glasovir. Kada smo ovamo uselili, Philipp je često svirao. No, što je više radio, to mu se više smanjivalo vrijeme provedeno za klavirom. Njegovi omiljeni bendovi na gramofonskim pločama zamijenili su organski zvuk njegova klavira. Sjećam se kada mi je prvi put nešto odsvirao, nešto lijepo, lagano, mislim da je to bio Mozart. Bilo ga je lijepo slušati. U nekom trenutku Philipp se na klavirskoj stolici pomaknuo u stranu i po slobodnome mjestu pljesnuo dlanom pozivajući me da mu se pridružim. Sjela sam pored njega, počeo mi je objašnjavati instrument, a ja sam bila sretna jer je on sretan i radovala sam se njegovim jamicama na obrazima koje bi se pojavile uvijek kada ga je nešto veselilo. Taj zadovoljni Philippov smiješak. Naučio me odsvirati neku vrlo jednostavnu skladbu koju smo mogli svirati udvoje i koja je zapravo zahtijevala samo to da u određenom trenutku pritisnem jednu jedinu tipku. Hihotali smo se, nekoliko sam puta promašila i to nas je silno zabavljalo. Naravno da sam kao dijete i sama nekoliko godina pohađala sate klavira te itekako znala kako se svira »magareći valcer« - ali to nisam rekla Philippu. Njega je veoma veselilo nešto me naučiti. Philipp je volio biti ekspert. Dakle, glumila sam pred njim da nešto ne mogu ili ne znam jer mu se sviđalo pokazivati mi i objašnjavati stvari. Kako se mijenjaju gume na autu. Kako se koristi bušilicom. Klasičnu glazbu, modernu umjetnost. S vremena na vrijeme pravila sam se da sam manja nego što jesam jer sam voljela da je on velik. Glupo od mene, shvatit ću poslije. Sine mi ideja i istog trena skočim. Klavir! Ljutita sam što se toga nisam sjetila dok je Barbara Petry još bila ovdje. Klavir će ga raskrinkati! Kolika je vjerojatnost da svira jednako dobro kao Philipp? S druge pak strane, sigurno bi odbio odsvirati nešto kao što je odbio daljnju raspravu o činjenici da je Philipp imao madež. Sve moje nade sada su usmjerene na DNK test. No, to će još potrajati. Petry će se »pobrinuti za to«, rekla je prije nego što je konačno otišla te da se moram »strpjeti nekoliko dana«. Vjerojatno bi bilo pametno za to vrijeme stranca jednostavno izbjegavati. No tada se pred mojim unutarnjim okom pojavi slika. Stranac koji opušteno sjedi u mojoj kuhinji i pije pivo. U tijelu odmah ponovno osjetim energiju. Neka ne misli da će se samo tako ovdje ugnijezditi. U galopu, preskačući po dvije stube, stubištem jurnem na kat na kojemu je nestao stranac. Popevši se, zastanem. Gdje je? Instinktivno krenem prema gostinskoj sobi. Uvijek se osjećam pomalo nelagodno dok ulazim u gostinsku sobu da bih ju prozračila ili u njoj obrisala prašinu. Neugodne su mi u vili te nekorištene prostorije neobična mirisa kao i sve što je lišeno svrhe. Ako igdje obitavaju duhovi, onda je to ovdje. Gostinska je soba malena, prozor gleda na vrt, u njoj nema mnogo više od kreveta, noćnoga ormarića, malenoga garderobnog ormara i sićušnoga stolića za posluživanje - a ja ionako nikada nemam goste. Naglo otvorim vrata očekujući da ću ga naći ovdje, ali se svejedno prepadnem ugledavši ga pred sobom. Taman uspijem vidjeti kako je stranac nešto spustio u svoju kožnu putnu torbu i jednim potezom zatvorio patentni zatvarač. Torba je na krevetu. »Što to tu imate?« upitam uznemireno. »Što?« »Što ste to stavili u torbu?« »Ništa«, kaže stranac ne gledajući me. »Oružje?« upitam.
On otpuhne. »Naravno da ne! Sarah, molim te!« »Mogu li vidjeti?« upitam i pokušam dohvatiti torbu, ali mi stranac zapriječi prolaz. »Što sad ovo znači?« upita. »Ništa«, kažem. »Jako bi me umirilo kada bih mogla vidjeti što ste maloprije stavili u torbu«, kažem. »Jesi li zato došla?« upita. »Da bi kopala po mojoj torbi?« »Ne«, kažem. »Došla sam pitati želite li mi nešto odsvirati na klaviru.« Teško mi je ne zvučati pretjerano slavodobitno. »Ne razumijem«, kaže stranac. »Što se tu ima razumjeti?« upitam. »Philipp mi je uvijek rado i često svirao na klaviru. A budući da ste vi, kao što tvrdite, Philipp, mislila sam da bi bilo lijepo kada biste mi nešto odsvirali.« Stranac problijedi. Zavlada muk. Tišina se širi, gotovo da pulsira između nas. »Dakle?« upitam. »Što ćemo s klavirom?« Stranac stoji kao monolit. Izluđuje me tobožnja nadmoć koju pokazuje; izluđuje me što se od njega odbija sve što kažem; izluđuje me što, dovraga, još i misli da se može ugnijezditi u mojoj gostinskoj sobi. Zakoraknem desno od njega u ponovnom pokušaju da se domognem torbe i otvorim patentni zatvarač. Ono što se tada dogodilo, bilo je munjevito, zbilo se u djeliću sekunde. Stranac se u hipu stvori pored mene i istrgne mi torbu iz ruke. Torba padne na pod. »Dalje od mojih stvari!« zagrmi toliko glasno da mi je zapištalo u uhu i toliko mi se unijevši u lice da sam osjetila njegov vreli dah. »Dalje od mojih stvari!« ponovno zagrmi, dohvati stolić za posluživanje od masivnoga drveta koji je stajao nasred sobe te ga tresne o zid. Sletjevši na pod, drvo se rasprsne kao kost. Stolić ostade ležati polomljenih nogu kao ranjena životinja. Tišina nakon treska i lomljave bila je zaglušna. Zurim u stranca. Teško diše. U pogledu ima nešto iskonsko, zjenice su se toliko raširile da mu oči izgledaju posve crne. Nikada, još nikada u životu nisam vidjela ovakav bijes. »Sada je najbolje da odeš«, kaže prekinuvši tišinu. Sada je ponovno posve miran, što prijetnju u njegovu glasu čini još strašnijom. Treba mi nekoliko sekundi da se oporavim od šoka. Samo trenutak prije ispada stranac je bio hladan kao led i nepokolebljiv. Očito imam posla s posve neuračunljivom osobom. Tražim nekakav oslonac, istežem vrat. Možda sam intimno potresena, ali neću dopustiti da me terorizira u vlastitoj kući. »Varate se ako mislite da me možete natjerati u bijeg«, zarežim na njega. »Ovo je moja kuća.« Stranac me fiksira pogledom i s izrazom lica koji ne mogu odrediti. Zatim nešto promrmlja. To zvuči kao »manija, labilna« - i još nešto što ne razumijem. Mogu samo zuriti u njega. Sve više me plaši. »Izgleda da zaista ne kužiš, ha?« kaže prijeteći. Oči mu opasno sijevaju. »Nemaš pojma što se događa.« Zaista nemam pojma što hoće reći, ali mi je to u međuvremenu svejedno. »Uštedite si trud pokušajem da me zaplašite«, ponovno zarežim. »Vi nemate pojma. Nemate pojma na koga ste se namjerili!«
»Histerična si«, kaže stranac zadovoljno. »Kad bi se samo mogla vidjeti! Ako nastaviš ovako, još ćeš završiti na psihijatriji! Shvaćaš li?« U meni je samo hladnoća, u ustima okus metala. Gledam ga ravno u oči. »Ne prijeti mi«, kažem. »Točno znam što ti se mota po glavi. Vidiš sitnu, nježnu ženu. Savršena žrtva. Ali, nemaš pojma na koga si se namjerio. Razgovaraš sa ženom koja nakon nestanka muža šest mjeseci nije odspavala ni sat vremena, a ipak ni jedan dan nije izostala s posla. Razgovaraš sa ženom koja je prošle godine odradila pet triatlona. Razgovaraš sa ženom koja se u podzemnoj željeznici umiješa u tuču dok svi drugi samo gledaju. Razgovaraš sa ženom koja bi si vlastitom rukom amputirala nogu radi svoga djeteta, a to nije metafora. To je žena na koju si se namjerio. To sam ja. I reći ću ti još ovo: ne bojim te se. Proživjela sam i gore od ovoga.« Hladna sam kao vedra siječanjska noć na Labi. »Ne znam tk o te poslao«, kažem. »Ne znam zašto to činiš. No, vjeruj mi: požalit ćeš što si došao.« Stranac me netremice gleda i šuti. »No onda«, kažem. »Što je s tim vražjim klavirom?« Stranac ništa ne odgovori. Ne tržne ni jednim mišićem. Kao da govori, ne idem nikamo. U svojoj nemoći izletim iz sobe, sjurim se niza stube, u dnevnoj sobi sjednem za klavir, podignem poklopac te iz sve snage stanem udarati po klavijaturi. Zvuk je užasan i disonantan i lijep, zvuči kao moj bijes, kao moj očaj i ja mlatim po klaviru sve dok ne ostanem bez daha, dok mi u ušima ne bruji, dok mi ruke ne malaksaju, dok ne klonem. Ustanem, a klavirske žice odjekuju još neko vrijeme. Dosta. Dovoljno je. Nađemo li se na naslovnici, nije me briga. Ne želim više morati gledati ovog čovjeka. »Ili ćete istog časa napustiti moju kuću«, povičem gore na kat. »Ili ću pozvati policiju.« Ne pričekavši odgovor, vratim se u dnevnu sobu i iz stalka uzmem telefon kadli se stranac stvori. Gotovo da sam se pomirila s time da će me napasti, istrgnuti mi telefon, no on zagonetna izraza lica zastane na vratima. »Samo daj«, kaže. »Učini to!« Gleda me izazivački. »Ali, ako sada nazoveš policiju, sve ćeš izgubiti. Ovu kuću, posao, dijete, svoj cijeli lijepi život.« Na trenutak se pokolebam. Što on zna, što on misli da zna? Zagledam mu se u lice. To traje čitavu vječnost. On izdrži moj pogled. Ne. Blefira. Nazivam broj. »No, možda to uopće nije bila tvoja krivnja«, kaže stranac. »A možda će ti policija čak i povjerovati.« Zurim u njega. U meni se nešto pokrene, nešto se oslobodi, ispliva na površinu, nešto zlo. Stojim ispred vrata. Iza njih odjekuje štropot. U djeliću sekunde zacrni mi se pred očima i više nema ničega, samo mrak, crnilo, noć, vrata, štropot, Philipp. I krv. Krv na mojim rukama. Naglo otvorim oči, tijelo mije lagano, borim se s nesvjesticom, ostajem pri svijesti, taman toliko. Stoje to bilo? Iz ždrijela mi se otme glas koji mi zvuči nepoznato. Progutam.
Stranac me gleda. Što hoće? Primjećujem da u ruci držim telefon. Primjećujem kako spuštam telefon. Polako. Ostavljam ga sa strane. Oprezno. Stranac me još neko vrijeme gleda, zatim nestane.
STRANAC
Sam sam. To je dobro. Punim baterije. Tražim smjer. Tumačim si da sam ovdje s dobrim razlogom. Crpim snagu. Za policiju se ne moram brinuti. Žena je shvatila. Ako nastradam, povući ću je za sobom u propast. Ostala je ondje stajati, nije krenula za mnom. Iz torbe izvadim potreban pribor. Nečujno otvorim vrata i odem u kupaonicu na kraju hodnika, uđem, zaključam se. Priđem umivaoniku, promatram svoje lice u zrcalu. »Philipp Petersen«, kažem i nasmijem se. Gotovo se uplašim toga zvuka jer se inače ne smijem. Ili samo onda kada to služi nekoj svrsi: da nekoga umirim, da izrazim svoju suglasnost, da iskažem socijalnu pripadnost, da smanjim napetost, i tome slično. Sve posložim, protresem pjenu za brijanje. Zatim počnem skidati bradu koju sam puštao posljednjih mjeseci. Završivši, pogledam lice koje se pojavilo ispod brade. Vrativši se u sobu u koju sam uselio, razmišljam. Dosad mi je ta žena nametala moje ponašanje. Sada je vrijeme za akciju umjesto samo za reakciju. U torbi mi je mobitel. Uključim ga. Nazovem. Pustim da zvoni. Prekinem. Ponovno nazovem. Ništa. Potiskujem osjećaj razočaran ja. Funkcioniram. Isključim mobitel, vratim ga u torbu. Sjednem. Osvrćem se po sobi. Gostinska soba. Svijetla. Skromna. Zadnja informacija koju još čekam zapravo mi nije potrebna. Već odavno znam sve bitno. Ovoj ženi krivnja se vidi na licu. Ali, hoću biti siguran.
21
Osjećam se kao glavni lik iz Leovih omiljenih bajki. Osjećam se kao da živim u dvorcu Snježne kraljice u kojemu je sve od leda. Zidovi, pokućstvo, sagovi na podu, slike na zidovima, pa čak i ljudi. Tresem se od hladnoće. Skutrena ispod popluna drhturim iako je vani sredina ljeta, pokušavam se utopliti. Sklapam oči. Želim se natjerati da zaspim. Noć je. Danas više ništa neću postići ma koliko mi se ne sviđala ta misao. Što god da donio sutrašnji dan, moram ga dočekati koliko-toliko odmorna. Koliko mi je potreban san, primijetila sam tek maloprije kada sam se zamalo onesvijestila. Nemam pojma što se događalo sa mnom, kakve su to slike odjednom bljesnule - nekakav film, san? Ne, pomislim. To je bilo nešto više od snoviđenja, i ti to znaš. Bilo je kao da su se otvorila vrata. Ali, još uvijek nisam spremna proći kroz njih. Sada ionako imam drugih briga. Moram se sabrati. Naposljetku, ne snosim odgovornost samo za sebe nego i za svoje dijete. Doduše, osjećam se loše ako stranca makar na trenutak izgubim iz vida - ali ne mogu ga danonoćno nadzirati, to sam, nažalost, morala prihvatiti. On ne može doprijeti do mene, vrata spavaće sobe zaključala sam i pod kvaku nagurala stolicu. Zabarikadirala sam se, ništa mi se ne može dogoditi, on ne može do mene. Barem se u to uvjeravam. Tko zna što sada radi? Spava li? Planira? Telefonira? Nešto smišlja? Smije se? Guši se od smijeha zbog neupućenosti Barbare Petry i bespomoćnosti Sarah Petersen? Što on zna? Koliko je duboko kopao po mojoj i Philippovoj prošlosti? Što on zna, a ja ne znam? Koliko sam dobro poznavala svoga muža? Koliko dobro poznajem samu sebe? I ponovno:zašto on to čini? Zašto se predstavlja kao moj muž? Previše sam uzrujana da bih mogla ostati u krevetu. Sve ovo jednostavno je apsurdno. Mora postojati mogućnost da mu se dokaže prijevara. Sada. Ovdje. Ne tek za nekoliko dana ili tjedana! Madež, pomislim ponovno. Ustanem, dohvatim mobitel, uključim funkciju kamere. Ne, to je glupo. Sine mi druga ideja pa na mobitelu uključim diktafon. Isprva je stranac djelovao posve kontrolirano, no otkako je imao onaj ispad, znam da je načet. Ako ga opet isprovociram, možda ga mogu natjerati da izjavi nešto nepromišljeno? Maknem stolicu ispod vrata. Otključavam, oprezno, bešumno. Hoću otvoriti vrata, ali oklijevam. Što ako on samo to i čeka? Što ako me vreba? U glavi izbrojim do tri, zatim naglo otvorim vrata. Gotovo očekujem da će stranac stajati ravno ispred mene, no mračni je hodnik ispred moje sobe prazan. Odahnem, primijetim da sam nehotice zaustavila dah. Čekam da mi se smiri disanje, da mi se oči priviknu na mrak, zatim pogledam lijevo i desno niz hodnik, uvjerim se da sam doista sama pa krenem prema stubištu. Odozdo dopire slabašna svjetlost. Nečujno se spuštam stubama, velikim korakom prekoračim četvrtu stubu odozgo jer škripi - poznajem ovu kuću kao svoj džep. Iz dnevne sobedopire svjetlost. Kako sam uopće mogla dopustiti da ovdje s njime provodim noć? Dišem što tiše, na vršcima prstiju šuljam se prema dnevnoj sobi. Preplaši me nekakav zvuk - tada shvatim da to krulji moj vlastiti želudac. Oprezno zavirim iza ugla. Na televizoru je stišan zvuk. Prikazuje se program neke privatne televizije koju nikada ne gledam, upravo idu reklame. Zgodna mlada obitelj s dvoje djece, sinom i kćeri, sin smeđokos kao otac, kći plavokosa
kao majka: jedu jogurt pa u velikom tamnom obiteljskom autu i s velikim, dobroćudnim obiteljskim psom odlaze na izlet na selo. Tri lijepe tinejdžerice razgovaraju o dečkima i pritom se umivaju losionom protiv prišteva, kapljice pršte, tinejdžerice klepeću. Atraktivan par srednjih godina uživa u vizzi iz zamrzivača i pritom se zaljubljeno gleda. Kućanica se veseli čistome rublju, manekenka se raduje dugim, gustim trepavicama, a sportaš kosi bez prhuti. Najradije bih legla na kauč i buljila u te jogurtske obitelji i njihove normalne, sretne živote. Malena svjetiljka pored naslonjača u kojem inače čitam upaljena je, ali naslonjač je prazan isto kao i kauč. Ugasim televizor. Lecnem se začuvši pucketanje. U hipu se okrenem oko sebe i zurim u mrak blagovaonice kroz koju sam netom prošla. No, ondje nema nikoga. Nikoga. Bio je to samo jedan od zvukova koje ova kuća povremeno ispušta kako bi svojim stanovnicima poručila da je još živa. Gdje je on? Što radi? Činjenica da ne znam gdje se stranac nalazi odjednom mi je nepodnošljiva. Dosta je opreznoga šuljanja. Trčim kroz kuću i palim sva svjetla. Zatim se stubištem penjem na kat. Otvaram vrata i ondje također palim svjetla. Spavaća soba, kupaonica, Leova soba - sve su prazne. Gdje je? U Leovoj sobi zastanem. Pogled mi padne na okvir vrata i olovkom povučene crte s podacima o njegovoj visini. Na krevetu leži Leova košulja, plava karirana. Nije se mogao odlučiti što bi nosio - na prvom susretu s ocem. Nekoliko se puta presvlačio, a ja sam ga gledala kako u kosu stavlja gel i u zrcalu provjerava izgled. Jedva sam pred njim skrivala ganuće. »Moramo poći«, rekla sam naposljetku. »Jesi li spreman?« Leo je kimnuo glavom. Zatim se zaustavio. »Odmah se vraćam!« Plavu kariranu košulju skinuo je preko glave i pritom pokvario teškom mukom geliranu frizuru, zatim je plavu košulju bacio na krevet i dohvatio maslinasto zelenu. Gledala sam ga kako ju zakopčava i suzdržavala se da mu pritom ne pomognem samo da bih ubrzala stvar. Bila sam strpljiva koliko god sam mogla dok je Leo brižljivo gladio košulju. »Hajde, idemo po tatu«, rekla sam. Jedva sam to prevalila preko usta. Sve mi se to sada čini tako davnim. Odvratim pogled od Leove plave karirane košulje kada začujem telefon. Sjurim se niza stube, uletim u sobu, podignem slušalicu. »Halo?« Ništa. Ne, nije ništa. Disanje. »Halo«, ponovim i osjetim kako mi se puls ubrzava. Zatim se veza prekine. Mršteći se, spustim slušalicu i tek što sam se udaljila nekoliko metara, telefon ponovno zazvoni. Javim se. »Halo?« kažem. Nema odgovora. »Tko je to?« U slušalici škljocne, potom se začuje signal slobodne veze. Zbunjeno spustim slušalicu i odem u kuhinju. Na kuhinjski stol stavim kruh i maslac od kikirikija, donesem tanjur i nož. Znam da jelo neće imati nikakav okus, kao sve što u posljednje vrijeme stavim u usta, ali nešto moram pojesti. Uzmem krišku kruha i stavim ju na tanjur. Koliko bolje mogu, ignoriram zvonjavu telefona koji se ponovno oglasio. Nožem namažem na kruh
maslac od kikirikija i zagrizem. Telefon zašuti. U ustima ne osjećam okus, samo konzistenciju. Ljepilo za tapete na kartonskom papiru. Telefon ponovno zazvoni. Zlo mi je. Pokušavam progutati kašu u ustima i jedva uspijevam. Telefon umukne, zatim iznova zazvoni. Kruh namazan maslacem bacim u smeće. Na brzinu stavim tanjur i nož u perilicu i vratim se u spavaću sobu. Isključim zvono na telefonu. Spustim se u krevet, čekam da prođe mučnina i razmišljam. To bi mi moralo biti olakšanje, ali me samo još više uznemiruje: stranac je nestao.
22
Sve je puno paukova. Sve vrvi paukovima u ovoj hladnoj, staroj kući koja im na bezbroj neslućenih mjesta pruža odlično utočište. Danas sam se već odavno sprijateljila s tim plahim životinjicama koje povremeno vidim kako trčkaraju po podu. Prije je bilo drugačije. Kada bih ugledala pauka, pozvala bih Philippa, on bi došao i uklonio ga. U tim je trenucima najvažnije ne ispuštati ih iz vida jer su pauci brži nego što čovjek misli, a uvijek mi je bilo najgore kada bih ga ugledala, na trenutak ne bih pazila, a on bi nekamo šmugnuo. Najgore je bilo ne znati gdje se sada nalazi to čega se toliko bojim. Golemi pauk koji vrlo vidljivo stoji na zidu možda jest odvratan, ali barem znaš da ti neće odjednom pretrčati preko golih nogu. S ovim je strancem kao s paucima. Beskrajno sam živčana jer ne znam ni gdje je ni što planira. Čak više nema ni njegove torbe. U glavi mi je mnoštvo pitanja. Što hoće od mene? Što smjera? Zašto to čini? I - najvažnije od svega: kako je uspio obmanuti vlasti? Kako toliko zna o Philippu? Iznova vratim misli na pitanje kako je moguće da je stranac pristao na DNK test. Ne može sve to... Obuzdam bi jes i zbunjenost, prisiljavam se biti mirna i o tome razmišljati logički, sagledati problem izvana. Kao prvo: to ga - barem u očima Barbare Petry - stavlja u vrlo uvjerljivu poziciju. Kao drugo: trebat će barem nekoliko dana dok ne stignu rezultati testa. Kao treće: što god da stranac planirao, ovo nije mogao planirati kao pothvat na duge staze. Ma koliko ovoga trenutka djelovao spretno, prije ili poslije netko će ga raskrinkati. Najkasnije u trenutku kada se doista napravi DNK test. Kao četvrto: ako mu nije važan DNK test koji će ga raskrinkati za nekoliko dana, znači da mu je potrebno tek nekoliko dana da svoj plan provede u djelo. Ali, kvragu, koji mu je plan? I kako se ja uklapam u to? I čemu ono teroriziranje telefonom? Žele li me mrcvariti? Sa mnom to neće ići. Popnem se ljestvama i otvorim tavanski prozorčić. Zapahne me ustajali, vreli zrak koji su zagrijali prethodni vrući ljetni dani. Kao da sam prešla nevidljivu granicu. Prašina me golica u nosu, ne znam kada sam posljednji put bila na tavanu, izbjegavam taj prostor krcat opredmećenom prošlošću. Ne zanima me prošlost, nisam od onih koji pišu dnevnike, koji snatre nad desetljećima starim fotografijama ili sa skupim terapeutima analiziraju svoje prve godine života. Nikada ih nisam razumjela. Moji stari dnevnici iz tinejdžerskih godina nestali su, sigurna sam da se ne bih više pronašla u mislima osobe koja sam bila u to vrijeme. Kada gledam svoje stare fotografije, vidim nekog duha, neko biće koje više ne postoji. Nikada neću shvatiti ljude koji bježe u prošlost - bilo u povijesnu ili u privatnu. Zbunjuje me nepromjenjivost prošlosti, a prema budućnosti gajim duboko nepovjerenje. Sadašnjost je sve što imam, a ona je uvijek. Tavan je krcat starim kartonskim kutijama za selidbu i starudijom koja mi svih ovih godina nije trebala, ali ju još uvijek ne mogu odbaciti - najvećim dijelom zato što nije u vezi s mojim vlastitim uspomenama nego s Philippovim. Predmeti koje je Philipp naslijedio nakon očeve smrti. Daska za surfanje. Ostala sportska oprema. Akustična gitara. Stolni nogomet. Kišem, šmrcam, nasumično otvorim kutiju. Stara Leova odjeća za bebe. Philippov stari Nikon, onaj koji je ponio u bolnicu kada se rodio Leo. Fotoalbumi. Progutam knedlu i prisilim se ponovno zatvoriti kutiju.
Iz prve nađem škrinjicu u koju sam spremila Philippov pištolj. Na bravici s brojčanikom namjestim Philippov datum rođenja i otvorim škrinjicu. Zurim u oružje, oklijevam, ne volim ga uzeti u ruke. Sjećam se kako me Philipp svojedobno nagovarao da barem elementarno naučim rukovati oružjem. Znam kako se drži pištolj, kako se puni i prazni. Pa ipak, oklijevam. Nikada ne treba posezati za pištoljem ako to nije neizbježno. Godinama ga nisam dotaknula, moja je odbojnost prema oružju tolika da na njega reagiram gotovo tjelesno. Čovjek ne bi trebao moći ubijati na taj način, pomislim svaki put kada ugledam pištolj, ni životinje, a pogotovo ne ljude. Ljudi se zapravo uopće ne bi trebali moći uzajamno ubijati, ali ako si je netko to bezuvjetno utuvio u glavu, tada bi to barem trebalo biti teško i iziskivati napor i odlučnost. Tko doista želi ubiti čovjeka, trebao bi ga pokušati zadaviti, vlastitim rukama istisnuti mu život iz tijela, iz neposredne blizine, licem u lice, to je prljavo, to je teško, takvo što ne može gotovo nitko, naša nesklonost ubijanju odveć je jaka, naše snage odveć slabe. Ali, ako samo moraš saviti prst? Tako jednostavno? Tako zastrašujuće jednostavno. Ponovno zaključam škrinjicu. Izađem s tavana. U rukama držim oružje. Osluškujem. Dugo. Sve je mirno. Vrativši se u spavaću sobu, otvorim sef u kojemu čuvam najnužniju zalihu gotova novca i maleni spremnik sa streljivom koji je Philipp prije mnogo godina tamo stavio i koji nikada nisam dotaknula. Ponovno oklijevam. Zatim napunim pištolj, ponovno ga stavim u škrinjicu, zaključam ju, izmiješam brojeve na brojčaniku, otvorim garderobni ormar i na najvišoj polici zaguram škrinjicu sasvim odostraga i prekrijem s nekoliko majica. Koliko se osjećam bolje, toliko se osjećam i lošije. Izujem sandale i legnem na krevet. Istoga časa osjetim kako me hvata san, ne odupirem se, nego utonem u mrak. Hodam duž hodnika. Goli zidovi. Oko mene tišina. Bojim se, strašno se bojim. Ne znam čem se toliko boiim, ali rntovo sam luda od straha. Prestrašeno zastanem kad a začujem taj zvuk. Štropot. Iako mi ulijeva strah u kosti, ipak krenem prema njemu. Ondje su vrata. Zastanem na određenoj udaljenosti. Osluškujem. Evo ga\ Ponovno se čuje. Dopire iza vrata. Krenem prema njemu spremna na ono što me čeka iza vrata, pritisnem kvaku. Širom otvorim vrata i ugledam što je iza njih, zbunjeno trepčem, i... Budim se, otimam se vrtlogu, bježim, ponovno sam na plahtama natopljenima hladnim znojem. Kada otvorim oči, u sobi je mrkli mrak. Srce mi treperi u grudima kao uplašena ptičica. Žmirkam. Sigurno je mrkla noć jer kroz proreze u rebrenicama ne prodire ni tračak svjetlosti. Uzdahnem, uspravim se i dok tapkam rukom tražeći mobitel da bih vidjela koliko je sati - u tom trenutku sine mi kao bljesak. Kada sam zaspala, svjetlo je gorjelo! Svjetiljka na mome noćnom ormariću bila je upaljena! Netko je bio u mojoj sobi. Dah mi je odjednom isprekidan, na trenutak sam obamrla od straha. Oslobodim se okamenjenosti i stanem tapkati tražeći prekidač za svjetlo. Ruka zamahne u prazno. Obuzme me strah da ću u mraku okrznuti nešto -okrznuti nekoga. Pokušavam se umiriti govoreći si da sam zacijelo sama u polusnu ugasila svjetlo, a sada se toga ne mogu sjetiti. Koliko mi se puta u životu dogodilo da sam zaspala pri svjetlu pa ga u polusnu ugasila? Sigurno stotine puta. S olakšanjem sama sebi kimnem glavom. Zatim pronađem prekidač, pritisnem ga, svjetiljka zasvijetli i prostoriju okupa toplom svjetlošću - a meni zastane dah.
23
Noćna mora u noćnoj mori. Nisam osjetila njegovu nazočnost. Nisam u stanju odmah shvatiti sliku koja mi se pruža. Moja spavaća soba. Svjetlost noćne svjetiljke pored moga kreveta. A u toj svjetlosti stranac. Zuri mi ravno u lice. Soba se oko mene počinje vrtjeti, a srce mi tuče sve brže, brže i brže. On je poput duha, ne čuje mu se dah, nema mirisa, ničega. Samo njegova tanka figura sva u crnom. Blijeda koža, tamne oči. Stoji uz moj krevet i gleda me. Stenjem. Instinktivno se povlačim što dalje od njega dok iza leđa ne osjetim uzglavlje. Stranac zatrepće kako da sam ga prenula iz transa. Stisne oči. Tko zna koliko je dugo stajao u mraku i gledao me. Kao sjena. Isprva sam u šoku i ne mogu reagirati, zatim skočim na noge i domognem se vrata. Stranac je iza mene. Vrti mi se u glavi, još nisam posve prisebna, još sam mamurna od sna. Spotaknem se okrznuvši stolicu kojom sam tijekom noći zabarikadirala vrata, posrnem, bolno se udarim u gležanj - a oštra bol konačno me probudi. Priberem se. U skoku izjurim kroz vrata. Trčim. Bosonoga. Niz hodnik. Pod nogama osjećam hladnoću poda, osjećam stranca na potiljku, njegove korake. Ubrzavam, letim niza stube, gotovo da padnem, ne padnem, držim se. Tek sada, kada je već odavno prekasno, na pamet mi padne pištolj u spavaćoj sobi. Zatim čujem stranca. »Sarah«, vikne. Samo to. A onda još jednom. »Sarah!« Sve u meni opire se njegovu glasu. Trčim kroz prizemlje, u mraku, prema ulaznim vratima, iza sebe čujem njegove korake, ne usudim se osvrnuti, osjećam da je tik iza mene, brži od mene, ravno iza mene, sustići će me na ulaznim vratima, pomislim, morat ću zastati da bih otvorila vrata koja se otvaraju prema unutra, izgubit ću nekoliko sekundi, na ulaznim vratima, gotovo već vani, i tada će me uhvatiti. Trčim što brže mogu, vidim ulazna vrata, gotovo da klizim prema njima, u totalnoj panici, naglo otvorim vrata, želim izjuriti kroz njih kao kroz čarobni portal - ali sustigao me. Zgrabio me za struk, povukao natrag, dalje od vrata, borim se protiv njegova stiska, dalje, što dalje, kroz vrata i onda ću trčati, trčati noću ulicom, trčati i trčati i više se ne zaustavljati. Nisam uspjela. On zatvori vrata. Držeći me za ramena, okrene me prema sebi, zatim sa mnom izvede neobičan okret pa se nađe između mene i ulaznih vrata, ja nasuprot njemu. Ponovno se pokušam otrgnuti i začudim se kada mi to uspije, trčim, očajna, uopće ne razmišljam, naglo skrenem iza televizora, oko kauča, prema vrtu, uspjet ću, pomislim, ovaj ću put uspjeti. Naglo otvorim stražnja vrata, trčim, za sobom ostavljam terasu, već sam na travnjaku, Mjesec je gotovo pun i lije hladnu, blijedu svjetlost, pod nogama osjećam rosu, tako svježu, kližem se na vlažnoj, visokoj travi, trčim, prema voćkama i pored njih, preda mnom izroni vrtna kućica. Iza sebe ne čujem ništa, baš ništa, ni korake ni dah, osvrnem se i vidim da je na samo nekoliko metara iza mene. Misli mi lete, što da učinim, što da sada učinim, u plućima čak nemam ni dovoljno zraka da vičem, moram bježati, nastavljam trčati, kroz nijanse sivila noćnoga vrta. Stanem na nešto sklisko, možda puža golaća ili nešto slično, nemam vremena za gađenje, samo dalje, dalje. Kroz glavu mi proleti misao da se zabarikadiram u vrtnoj kućici, on mi je vrlo
blizu, vrlo blizu, jedina mi je šansa da uđem tamo, za sobom zalupim vrata i navučem zasun. Borim se sa sobom, trenutak, dva, tri, ne mogu se odlučiti, ne, onda bih zaista bila u zamci. Projurim pored kućice, trčim prema ogradi iza koje je prilazna cesta što vodi prema glavnoj cesti. Znam da negdje postoji rupa u ogradi kroz koju se Leo katkada provuče iako sam ga već stoput molila da to ne radi jer je već nekoliko puta tako poderao odjeću. Trčim prema mjestu na kojemu pretpostavljam da je rupa, stranac trči za mnom, čučnem, pipam, panično, nađem ju, zaista ju nađem, provučem se. Odjednom na lijevoj nozi osjetim oštr u bol, zanemarim ju, nastavim puzati, pridignem se, nastavim šepati, na cesti sam. Ulična svjetiljka baca blijedu svjetlost. Bosih nogu jurim po asfaltu prema glavnoj cesti, na putu nigdje nikoga, ni žive duše, mrkla noć, ali glavna cesta ne može biti pusta, jednostavno ne može biti. Opet ga čujem iza sebe, našao je rupu u ogradi, slijedi me, još uvijek me slijedi, čemu se zapravo nada, što hoće od mene? Jurim dalje, po asfaltu posutom oštrim kamenčićima, stopala su mi već izranjavana - domognem se glavne ceste upravo u trenutku kada njome projuri auto. U panici mašem, vrtim se oko svoje osi, vidim stranca kako trči prema meni. Izgleda nekako drugačije, podrezao je bradu, ali hladne, tamne oči ostale su iste. Pogledam lijevo pa desno, na vidiku nema drugoga auta, samo tamni kombi koji je maloprije projurio pored mene, a moje očajničko mahanje u najboljem slučaju ispratio u retrovizoru. Okrenem se. Okrenem lice prema strancu koji mije prišao na samo nekoliko metara. Spremna sam za borbu. U tom trenutku začujem zvuk. Auto. Vozač kombija zakočio je i ubacio u rikverc. Auto mi se približava cvileći i brujeći. Bez oklijevanja potrčim prema njemu. Auto se zaustavi ispred mene, u zatiljku osjećam stranca, znoj mi se u potocima slijeva niz lice, nekoliko pramenova k ose zalijepilo mi se za čelo, maknem ih u stranu, vozač spusti staklo na suvozačevim vratima. To je Johannov stari, možda je na početku šezdesetih. Snažan, tamnokos, guste brade. Dobroćudan, jak. Izgleda kao da radi u trgovini građevinskim materijalom. »Je li sve u redu?« upita. »Molim vas«, kažem dašćući. »Pomozite mi. Ovaj me čovjek progoni...« Ne uspijem dovršiti jer me stranac sustigao. »Sarah, o Bože, što to radiš?« Okrenem se. Vidim njegov zabrinut izraz lica koji je namjestio za vozača. »Vi niste moj muž!« prosikćem. To je sve što mi tog trenutka pada na pamet. Pokušavam otvoriti vrata automobila da bih ušla, ali su zaključana. »Pustite me unutra«, vičem. Glas mi je piskutav od panike. »Pustite me unutra, kvragu!« »Molim vas, oprostite«, kaže stranac okrenuvši se prema vozaču. »Mojoj ženi nije dobro.« Gubim samokontrolu. Tresem kvaku suvozačevih vrata. »Pustite me unutra! Zar ne vidite što se događa?!« Vozačev pogled šeće između mene i stranca. Postaje mi jasno kakav ostavljamo dojam. Ja potpuno izbezumljena, stranac posve miran i sabran. Uredno odjeven i ponovno s onom dobrohotnom maskom koju je stavio još za Barbaru Petry. »Pa vas poznajem«, iznenada će vozač. »Vi ste ona žrtva otmice. Vidio sam vas na televiziji.« Svrne pogled na mene i zagleda mi se u lice. »A i vas poznajem!« Stranac se simpatično osmjehne vozaču - s pravom dozom iscrpljenosti koja bi se očekivala od čovjeka koji se nakon duge Odiseje vratio kući.
»Mojoj ženi nije dobro«, ponovi stranac. Vozač oprezno kimne glavom i pogleda me. »Ne vjerujte mu ni jednu jedinu riječ«, kažem. »Ovo nije moj muž.« Vozač se na trenutak zagleda u mene. Zatim odvrati pogled. Prozorsko se staklo zatvori, a on ubaci u prvu brzinu. Osjećam se silno nemoćno, ponestaju mi riječi. »Ovo nije moj muž«, doviknem. Vozač kombija da gas i ode. Sekundu gledam za njim, zatim se okrenem prema strancu. Ponovno osjetim nagon za bježanjem. On to primijeti. Jedva uočljivo odmahne glavom. »Pogledaj se«, kaže naposljetku. »Kamo bi?« Na trenutak oklijeva, zatim se okrene i pođe natrag prema kući. Još jednom zastane primijetivši da ga ne slijedim. »Dođi«, kaže. Stojim i zurim u njega. Bježi, pomislim. Bježi odavde. »Upozoravam te«, kaže stranac kao da mi čita misli. Ponovno mi kao i prije njegove riječi prođu kroz glavu. Sve ćeš izgubiti. Svoje dijete. Svoj cijeli lijepi život. Progutam knedlu. »Ne znam što vi mislite da znate o meni«, kažem. »Ali, varate se! Ja sam samo majka! Učiteljica! Ne bih ni mravu naudila!« Stranac se nasmije, ali bez trunke humora. Ponovno napravi nekoliko koraka u smjeru kuće pa zastane primijetivši da ne idem za njim. »Dođi!« kaže. Stojim kao ukopana, ne znam što učiniti. »Da sam ti htio nauditi, noćas sam za to imao dovoljno prilike«, kaže. A zatim ponovi: »Dođi!« Kao da sam plašljiva mačka koju želi namamiti. U glavi mi bjesni oluja, ne mogu jasno misliti. No, onda se polako, sasvim polagano od svih misli iskristalizira jedna jedina. Sve je glasnija i glasnija dok mi ne ispuni cijelu glavu tako da u njoj više nema mjesta ni za što drugo nema smisla bježati. Duboko udahnem i izdahnem pa krenem za strancem natrag u kuću.
STRANAC
Estoy cansado. Umoran sam. Ne samo zato što tri dana nisam oka sklopio nego ponajprije zato što sam stalno napet. Nijedan organ ne troši toliko energije koliko mozak. Naporno je neprestano biti stopostotno usredotočen i budan. Čovjeka iscrpljuje to što ne smije učiniti ni najmanju pogrešku. Sve ovo mnogo je teže nego što sam očekivao. Ona je teža. Drugačije sam ju zamišljao. Otvorim putnu torbu, iz malenoga pretinca skrivenoga s unutrašnje strane izvadim mobitel i uključim ga. Grimm mi još nije uzvratio poziv. Obuzdavam nestrpljenje. Ništa što se događa nije dobro ili loše. Događaji sami po sebi nemaju značenja. Mi im dajemo značenje. Legnem na krevet i ispružim se. Koliko mi često posljednjih dana misli odlutaju natrag kući. I koliko ih često - čim toga postanem svjestan - prisiljavam da se smjesta vrate u stvarnost. Koncentracija mi ne smije popustiti. Postoje stvari koje mogu učiniti i bez Grimmovih informacija. Uspravim se, iz torbe uzmem knjigu pa prstima prelazim po pohabanim koricama. Sun Tsu Umijeće ratovanja. Otvorim knjigu, čitam. »Najmudriji je onaj ratnik koji se nikada ne mora boriti.« *** Strpljenje. Disciplina. Funkcionirati. Činiti Na trenutak zažmirim. Spreman sam. Priđem prozoru i čekam svitanje.
24
Sviće, zora je. Sjedim u dnevnoj sobi, u naslonjaču za čitanje. Jednostavno više nisam imala snage popeti se stubama do spavaće sobe. Još uvijek me peče u plućima. Na nozi imam krvavu ogrebotinu, ondje gdje sam noćas zapela za ogradu. Stopala, koja sam u međuvremenu uvukla u teniske, ranjena su. Odjednom mi u glavi zasvira melodija, vrag će ga znati odakle je odjednom došla. Karma Police, Radiohead. Dakako da slušajući tu pjesmu mislim na Philippa. I kako je sve počelo. Puštam da mi misli lutaju. »Kada smo se Sarah i ja prvi put ugledali, to je bio grom iz vedra neba. To nije metafora.« Tako je Philipp započinjao priču. Ne pričam ju tako dobro kao moj muž, ali svega se sjećam. Bio je to najvreliji dan u godini, a Radiohead je imao koncert na otvorenom. Bila sam ondje sama. U gradu nisam poznavala još nikoga tko bi sa mnom otišao na koncert, tek sam se doselila na studij u Hamburg, bila sam malo usamljena i bilo mi je sasvim u redu što sam malo usamljena. To je bio naj vreliji dan u godini, a ja sam se našla na rasprodanome koncertu na otvorenom. Nepregledno mnoštvo ljudi. Tijela, posvuda oko mene znojna tijela, osjećaj kao da sam upala u zmijsko leglo. Tolika masa ljudi. Toplina tijela, ljepljiva koža, majice mokre od znoja. Bili smo kao hodočasnici koji ne mare za glad i vrućinu i sve svoje tjelesne potrebe jer znaju da su na putu prema nečemu što će ih nahraniti mnogo bolje nego jelo i piće. Glazba je bila naša religija, jedne cijele vrele večeri. Kada je bend izašao na pozornicu, dočekao ga je zvuk koji kao da se oteo iz jednoga jedinoga nezamislivo suhog grla. Mnoštvo se uzbibalo. Ja u središtu. A onda je zasvirala glazba. S njom su se upalila svjetla, bilo je kao da baciš pogled prema vratima neba, tako predivno, tako blještavo svijetlo. Svjetla su treperila na mojoj mrežnici, glazba je brujala, nisam ju slušala samo ušima, slušala sam ju želucem, jagodicama prstiju, dlačicama na obrazima, svaka je stanica moga tijela vibrirala. Glazba je natapala moje isušeno korijenje, zažmirila sam da čujem još bolje, ljudi su oko mene nestali, a mene više ništa nije boljelo, ništa više nije bilo važno, pustila sam da me to proguta, da me ponese, opijenost pomanjkanjem kisika i rock glazbom, savršena oluja. Svaki put kada bi bend zasvirao novu pjesmu, prolomilo bi se klicanje, osvrtala sam se, u zjenicama ljudi oko mene zrcalila su se svjetla pozornice, suze su tekle niz obraze, bilo je tako glasno i tako tiho, tako nepodnošljivo i tako neshvatljivo lijepo, sunce je zašlo iza pozornice i sve obavilo svjetlošću koja nije bila s ovoga svijeta, glazba je bila toliko glasna da su se zvučnici nadimali prema nama, te je noći odsvirano petnaest pjesama, te je noći poteklo jedanaest litara suza, te se noći zaljubila osamsto pedeset i jedna osoba, toliko mnogo energije, trava ispod naših nogu nikada više neće ponovno rasti, tisuće mušica izgorjelo je na reflektorima pozornice, umrlo sretno. Zatim je pljusnula kiša. Kao ni iz čega, olujni oblaci odjednom su se samo stvorili. Niotkuda. Od nekoliko kapi do proloma oblaka u samo nekoliko sekundi. S kišom je došao vjetar, a vjetar je prešao u oluju. Munje su rasparale nebo na lijevu i desnu stranu, na gore i dolje. Zaneseni pogledi i uplakani obrazi nestali su, odjednom su posvuda bili rašireni laktovi, gurkanje i naguravanje. Munje su sijevale, grmljavina ih je slijedila u kratkim razmacima, oluja je tresla čeličnu konstrukciju pozornice, bend je prestao svirati, mnoštvo oko mene kretalo se prema izlazu vukući me nekoliko metara sa sobom, tada sam počela posrtati, gotovo sam potonula, borila se da ostanem na površini, plivala u mnoštvu prema izlazu, ponovno stala posrtati, dobila lakat ili koljeno u leda, zastenjala, gotovo pala, no onda me netko zgrabio ispod ruke i pridignuo, prihvatila sam ruku koja mi se pružila, čvrsto se uhvatila i više ju nisam puštala, ponovno sam imala oslonac. Podignula sam pogled tražeći lice koje pripada toj ruci, ulovila sam letimičan pogled na visokome mladiću tamne kose, no oko mene je bilo toliko
tijesno i još uvijek su nas gurali prema izlazu, lice mi je bilo pripijeno uz leđa osobe ispred mene, posvuda tijela, sa svih strana, nigdje mjesta ni da glavu okreneš. Zatim sam prošla kroz usko grlo koje je bilo izlaz i ponovno sam došla do zraka. Trava je bila razmočena od kiše, haljina mi se lijepila za tijelo, voda mi je natapala tjeme, ljudi su posvuda trčali, posvuda su sijevale munje i praskali gromovi. Mogla sam samo stajati i gledati. Buka. Kaos. Gužva. Bljeskanje munja. Promatrala sam sve to kao kakvu sliku po kojoj se može hodati. Našla sam se u oku oluje, obavijena čahurom koja je odbijala grmljavinu. Ovdje kod mene bilo je tiho. Zatim sam na podlaktici osjetila nečiju ruku, okrenula sam se i ugledala tamnokosog mladića, povukla sam ga prema sebi, unutra u svoju čahuru, ovdje unutra bilo je tiho i napokon smo se mogli na miru promatrati, neko smo se vrijeme gledali, oko nas je bilo mirno, posve tiho. Tamnokosi mladić nasmiješio se i vidjela sam da ima jamice na obrazima, spustila sam pogled i čarolija je nestala, rasprsnula se zaštitna čahura i vjetar nas je kišom šibao po licu, grmljavina je bila zaglušna, a nepoznati mladić uhvatio me za ruku pa smo trčali držeći se za ruke dok su iznad nas sijevale munje, a ljudi su i stotinu kilometara daleko odavde zastajali da bi u daljini promatrali sijevanje munja iznad poljane za koncerte. Glazba i grmljavina, elektricitet i srca koja tuku. Tako nam se to dogodilo. Takva je to bila noć. Vraćam se u stvarnost s Philippovim licem još uvijek pred očima poput razlivene fotografije nekakvoga duha. Sklapam umorne oči pokušavajući dozvati tu sliku, ali ne uspijevam. Kroz prozore vidim kako se noćno nebo polako pretvara u jutarnje nebo. Pomislim na Lea. Zatim ponovno mislim na Philippa. Koji je kao dijete zacijelo izgledao isto kao Leo, ako se može vjerovati Constanze. To govori katkada još i danas kada vidi Lea: »Isti moj Greun. Pljunuti on.« Često sam muža pitala zašto su ga kao dijete zvali Greun. Nikada mi to nije ispričao, nego je pitanje uvijek otklanjao lepršavim »Ispričat ću ti drugi put«. Pretpostavljala sam da mu je ta priča vjerojatno pomalo neugodna pa nisam po tome svrdlala. Ni sama ne volim nadimke. Nakon nekog vremena počelo me izluđivati što je Philipp ustrajao na tome da me nikada ne zove imenom nego u načelu uvijek samo »princezo«. Oduvijek sam mrzila taj nadimak. Vjerojatno nikada neću saznati kako je moj muž zaradio svoj nadimak. Sada ponovno mislim na Lea, koji nema neobičan nadimak i koji sada negdje spava u Miriaminoj udobnoj kući. Pitam se je li tražio Miriam da mu pročita priču. Vjerojatno nije jer priče nisu cool, a njegov najbolji prijatelj bolje da ne zna kako Leo još uvijek voli da mu čitam priče. Mislim na jedan od naših razgovora navečer u krevetu, davno prije nego što smo doznali da su pronašli Philippa. Leo je htio znati je li mu otac mrtav. I uopće što znači umrijeti. Naravno da sam ga umirila najbolje što sam znala. Ne, otac nije mrtav, rekla sam mu. Jednoga će se dana vratiti. A o umiranju se ne treba brinuti, za to je još premlad. Sjedila sam na rubu njegova kreveta i pričala mu najveću i najneistinitiju bajku. Bajku o sigurnom i uređenom svijetu u kojem se sunce uvijek ponovno rađa i u kojemu nakon zime uvijek dolazi proljeće. Lažem svome sinu jer želim da se osjeća sigurno. Pritom se u svakom trenutku može dogoditi bilo što, pa čak i nešto užasno. Navečer odlazeći u krevet, kako da znam da će još disati kada ga idući put obiđem? Saznavši da čekam dijete, skamenila sam se od straha. Philipp se radovao, ja ne. Naravno da sam svima govorila kako sam izvan sebe od sreće, ali to nije bila istina. Samo sam se bojala. Ne toga da neću biti u stanju dobro se brinuti za dijete, ne to. Bojala sam se da će mi dijete zamjeriti što sam ga, ništa ga ne pitajući, poslala u ovaj svijet. U svijet koji mu ne mogu objasniti i koji je toliko pun rana i užasa, toliko neshvatljiv i neobjašnjiv. Bojala sam se jer nisam znala odgovore na osnovna pitanja. Mnogo sam razmišljala o tome, tada. Neke buduće majke koje sam upoznala na trudničkim tečajevima svojim su još nerođenim bebama puštale Mozartovu glazbu ili
ih hranile makrobiotičkom hranom. Ja nisam osoba koja si previše razbija glavu. Praktična sam žena, volim red, jasnoću, volim odlučnost. No, tijekom trudnoće čitala sam filozofske tekstove. Dakako, uzaludno. Što sam više razmišljala, što sam više čitala, to mi je postajalo jasnije da ne postoje odgovori na velika pitanja. Odakle dolazim? Kamo idem? Zašto sam ja bolestan, a drugi je zdrav? Zašto sam ja siromašan, a drugi je bogat? Zašto sam ja upravo ja? Što sve to skupa znači? Nema odgovora na ta pitanja, to mi je sada jasno. Nebitno je zašto je to tako kako jest. Važno je jedino što ćemo od toga napraviti. To je ono što ću reći sinu kada me upita, i to je ono što danas sebi govorim, na izmaku ove košmarne noći. Stvar je u meni. Stranac je u gostinskoj sobi. Nakon meni ponižavajućeg susreta s nepoznatim vozačem on se bez riječi vratio u kuću. Zatim se okrenuo prema meni, rekao da ide u krevet te mi preporučio da i ja malo odspavam. Nakon toga povukao se u sobu i iz nje otada više nije izašao. Ali, ne spava. Čujem ga, iznad sebe. Njegove korake od kojih škripe podne daske. Šeće po sobi, gore-dolje. Ni on ne može zaspati. Što hoće od mene? Kako objasniti mržnju koja mu sijeva iz očiju dok me gleda? Dlanom prijeđem preko lica. Jesu li mi misli još uvijek bistre? Ne bi li se moglo raditi o nečemu drugome? U razgovoru s Barbarom Petry i sama sam rekla ne upuštajući se dublje u to: Philipp je bio vrlo imućan čovjek. Dakako da takvo što privlači prevarante. Odjednom mi na pamet padne moj nedavni razgovor s Johannom. Ponovno je po tko zna koji put htio sa mnom razgovarati o novcu - i ponovno sam ga odbila. Dovoljno zarađujem da s Leom mogu dobro živjeti. Živim ne plaćajući stanarinu u ovoj ogromnoj, za nas dvoje zapravo odveć velikoj kući s prekrasnim vrtom. Imam sve što trebam. Ne treba mi Philippova imovina. I nipošto ne bih pristala da ga proglase mrtvim niti bih se i na koji način potrudila da mogu raspolagati novcem svoga supruga. »Htjela ti to ili ne«, rekao je Johann tada. »To je tvoj novac. Ti nisi samo Philippova supruga nego i njegova nasljednica. Bilo to tebi ugodno ili ne: ti si vrlo, vrlo bogata žena. Moramo zaštititi tebe i tvoj novac. Ako nećeš radi sebe, učini to barem radi Lea. Dopusti da se tvoga muža proglasi mrtvim.« Uvijek kada bismo došli na tu temu, pokušavala sam skrenuti razgovor u drugom smjeru, ali Johann se nije dao. »Ne znam zašto to tako tvrdoglavo odbijaš«, rekao je. »S Philippovim novcem možeš činiti dobra djela. Ako želiš, možeš pomagati ljudima.« »Philipp nije mrtav«, odgovarala sam svaki put. »Dakle, nisam njegova nasljednica.« Philipp nije mrtav, rekla sam sebi i danas. Samo je nestao. Isprobavam tu misao kao sako sašiven po mjeri koji dugo nisam nosila pa provjeravam pristaje li mi još uvijek. Sedam godina vrtjela sam tu misao. Philipp nije mrtav. Philipp je živ. No, otkako je došao taj stranac koji hoda uokolo predstavljajući se kao moj muž, odjednom više nisam u to toliko uvjerena. Još mi je nešto upalo u oči, što je Johann rekao nakon što sam izjavila da me novac ne zanima, da mi nikada nije bio važan i nikada mi neće biti važan. Tada se osmjehnuo svojim tihim osmijehom i lagano nakrivio glavu. »Sarah, molim te. To kažeš zato što ti ništa ne nedostaje. Ali, vjeruj mi. Kada zagusti, tada je uvijek samo novac važan.« Kimam zamišljeno. Zapravo postoji samo jedan razlog zašto bi se netko predstavljao kao Philipp i ušuljao se kod mene. Ne znam kako je došao na tu ideju. Ne znam kako je to izveo, ali sada barem znam zašto. Radi se o mome novcu, radi se o Philippovu novcu.
Okej, idemo ispočetka. Kao prvo: strancu je stalo do novca. Kao drugo: morao je računati s time da ću ga svim sredstvima pokušati raskrinkati. Kao treće: morao je izvršiti odgovarajuće pripreme. Kao četvrto - smjela ali ipak vjerojatna teza: sigurno mu je netko pomagao. Iz toga proizlazi: moram biti oprezna s kime razgovaram. A prije svega: ne smijem se ponašati onako kako on od mene očekuje. Nema uplitanja policije. Nema uplitanja vlasti. Odjednom mi sine zastrašujuća ideja. Ako je taj stranac pred zakonom službeno moj muž - može li me strpati u ludnicu? A ako to može, kakve još ima ovlasti? Ako nastradam i padnem u komu, može li se suglasiti da se isključe aparati za održavanje života? A što je s Leom? Grlo mi se stegne. Još jednom u mislima proživim susret s Barbarom Petry i s nepoznatim vozačem. Stranac je mudar i do sada se mogao pouzdati u to da ću reagirati kao pomahnitala luđakinja. Možda je to - ma ne - to je sasvim sigurno bilo proračunato! Pokušavam srediti misli prije nego što se u njima ponovno zapetljam. Ako je stranac računao s time da ću se ponašati kao luđakinja, znači da sam mu do sada išla na ruku. Moj slom u zračnoj luci, moji manični pozivi gospodinu Bernardyju, gospodinu Hansenu, Johannu. Razgovor s Barbarom Petry. I naposljetku - naježim se sada kada iz te perspektive još jednom sagledam cijelu scenu - moj bijeg noću na cesti. Ja, posve rastrojena, bosonoga, uznojena, psujem, tresem vrata na autu i urlam na vozača. Jesu li neki susjedi svjedočili toj sceni? Trijezno shvaćam da sam se do sada ponašala vjerojatno točno onako kako je stranac zacijelo želio. Postajem bolno svjesna da se ne mogu obratiti službenim tijelima i da sam prepuštena samoj sebi. No, odlučna sam iz ove situacije izvući ono najbolje. Postoji način, uvijek postoji način. Možda je zaista vrlo jednostavno: možda me hoće ni manje ni više nego otjerati u ludilo ili me barem prikazati ludom. Mene bi tako eliminirao, a on bi se domogao Philippova novca. Shvaćam koliko to zvuči suludo pa spontano odmahujem glavom. Takvo što nitko ne čini. Tada se sjetim svih ludosti k oje su ljudi činili za novac, koje čine za novac i koje će činiti za novac - i odjednom se sve to više uopće ne čini tako nevjerojatnim. Sklapam umorne oči, opuštam tijelo, tražim udobniji položaj, moram skupiti malo snage, veoma sam umorna. Već sam se pomirila s time da neću moči zaspati, sasvim sigurno ne nakon svih današnjih događaja, pomislim. No, tijelo mi postaje lagano, a svijest mi se topi kao tableta u čaši vode. Hodam duž hodnika. Goli zidovi. Oko mene tišina. Bojim se, strašno se bojim. Ne znam čega se toliko bojim, ali gotovo sam luda od straha. Prestrašeno zastanem kada začujem taj zvuk. Štropot. Iako mi ulijeva strah u kosti, ipak krenem prema njemu. Ondje su vrata. Zastanem na određenoj udaljenosti. Osluškujem. Evo gal Ponovno se čuje. Dopire iza vrata. Krenem prema njemu spremna na ono što me čeka iza vrata, pritisnem kvaku. Širom otvorim vrata i ugledam što je iza njih, zbunjeno trepčem. Iza vrata nema prostorije. Iza vrata je ulica u noči. Skočim od straha i u hipu sam budna. Probudio me nekakav zvuk. Što je to bilo? Vrata? Zaustavim dah. Pola noći čula sam ga, stranca. Njegove korake pod kojima su škripale podne daske, u gostinskoj sobi. Šetao je po sobi, gore-dolje. Sada je posve tiho. Je li ipak zaspao? Ne. Ponovno se nešto čuje. K oraci. Iz trbuha mi stiže signal za opasnost, puls mi se istog časa ubrza i shvatim da nisu obični koraci potaknuli moj centar za strah nego određena vrsta koraka. Oprezni, pipavi koraci. Netko se šulja. Naćulim uši. Nečujno se spustim u fotelju i sklopim oči. Usporim dah, kao da sam zbog napora protekle noći ponovno zaspala. Dugo vremena ne događa
se ništa. Napeto slušam - ali ništa. Gubim osjećaj za vrijeme dok sjedim sklopljenih očiju ne znajući čekam li dvije ili dvadeset minuta. Jesam li se zabunila? Ponovno Ponovno nešto začujem, nešto jedva čujno. On dolazi. Stranac se kreće zastrašujuće tiho, no četvrta stuba odozgo oda ga tiho škripnuvši. Philippu se to ne bi dogodilo. Oprezno žmirkam kroz trepavice. Naporno mi je disati mirno i ravnomjerno dok se taj čovjek lagano spušta niza stube, približavajući se polako i neprestano. Blijeda svjetlost koja obasjava dnevnu sobu preobrazila ju je u kulisu crno-bijelog filma. Svijet postoji još samo u nijansama sivoga. A usred svega, u blijedome sivilu stoji nepoznat čovjek. čovjek. Na udaljenosti od samo nekoliko metara. Stoji ondje, nasred sobe i gleda me. Instinktivno hoću zadržati dah, ali se prisiljavam dalje disati, vrlo ravnomjerno, vrlo mirno, vrlo mirno, udah, izdah. Ne usuđujem se izravno pogledati stranca, oči su mi mi otvorene tek toliko da mu vidim stopala, nogavice, ništa više. Kada bih podignula glavu i pogledala ga u lice, odmah bi mu bilo jasno da sam budna. Neko budna. Neko vrijeme nepomično stoji ispred mene. Čini mi se da to traje cijelu vječnost. O čemu razmišlja? Nadam se da me neće fizički napasti jer mi na pamet na pamet padne ono što je rekao prošle noći: da mi je htio nauditi, odavno je je za to imao dovoljno prilike. Prevarant i dalje ondje stoji. Zatim se okrene i izađe iz dnevne sobe jednako kao što je u nju i ušao. Tek čuvši zvuk vrata koja vode u vrt, shvatim da odlazi. Sada imam dvije mogućnosti. Mogu potrčati na kat i pretražiti mu prtljagu nadajući se da ću pronaći nešto što će ga teretiti ili barem meni pružiti informaciju što zapravo hoće od mene i odakle dolazi. A mogu ga i pratiti. Slušam svoj instinkt. Izbrojim do trideset - zatim uzmem torbicu i krenem za strancem.
STRANAC
Hodam nepoznatim gradom. Kao robot na daljinsko upravljanje. Točno znam na kojem uglu moram skrenuti lijevo, a na kojem križanju desno. Osjećam da mi je tijelo lako, to je očit znak koliko se nesanice nakupilo posljednjih dana i mjeseci. U drugim okolnostima već bih se odavno slomio. No, tijelo sluša volju. Začuđujuće je koliko tijelo surađuje kada um slijedi neki elementaran cilj. Dokle cilj. Dokle god mozak govori »hodaj!«, tijelo će hodati. Hodam. Rano jutro ugodno je svježe. Puste ulice. Kesteni. Uz rub ceste parkirani automobili. Dječak od možda šesnaest godina na crnome biciklu, sa sa slušalicama na ušima. Žena srednjih pedesetih od glave do pete odjevena u crveno, kratke, garave kose. Na povodcu po vodcu vodi dalmatinera. Dva policajca u tamnoplavim odorama. Beskućnik koji spava ispred ulaza u kuću. Pored njega Pored njega velik ružičasti plišani zec. Gegam se s noge na nogu. Sve primjećujem, ništa me ne dotiče. »Umijeće ratovanja« navodi deset načela. Najvažnije je: uđi u bitku. Uspravim se, duboko udahnem. Dugo sam čekao ovaj trenutak. Godinama. Sada je tu.
25
Kada sam se - ovaj put opreznije - provukla kroz vrtnu ogradu i izasla na cestu po kojoj sam samo nekoliko sati prije trčala kao luđakinja, vidim ga kako zamiče za ugao. Oprezno ga slijedim nemajući zapravo pojma o tome kako tome kako nekoga pratiti a da te ne primijeti. Dovoljno je da se okrene i odmah bi me vidio. Ali, ne okreće se. Hoda. Opušteno, kao da ga navodi ugrađeni kompas. Slijedim ga duž aleje, zatim glavnom ulicom. Usput primjećujem da sviće. Pješačke su staze puste, još nisu izašli džogeri i vlasnici pasa koji će ih će ih ubrzo ispuniti. No, cestom već voze automobili. U glavi mi prostruji misao na cestu iz moga sna. Ne sada, pomislim. Ne sada. Bojim se da će on pozvati taksi i da ga više neću moći pratiti. Pored njega prođe taksi, zatim još jedan, ali on ne mahne rukom. Hoda. Ni osobito odlučno kao netko s konkretnim ciljem ni polagano i lagodno kao šetač. Jednostavno hoda. Jutarnji svijet po kojemu se krećemo crne je, bijele i zelene boje. Bijele kuće, ograde od kovana željeza, zelena trava. Lipe. Kesteni. Lipe. Kesteni. Tu i tamo pokoja stara crvena bukva. Grmovi ruža. Orhideje i makete brodova u erkerima. Ukusno. Sve je u ovom kraju ukusno. Dok hodam ispod lipa i na trenutak spustim pogled, brzo zakoraknem u stranu da ne nagazim na bumbara koji leži na tlu - pa stanem na drugoga. Pogledom pretražim pješačku stazu i ustanovim da je staza ispod stabala prekrivena stabala prekrivena tijelima uginulih bumbara. Prvo vidim tri, zatim deset, naposljetku desetke tustih tjelešaca. Pogledam Pogled am u krošnju stabala, ali, dakako, ni ondje ne mogu naći objašnjenje. objašnjenje. Znam da mora postojati nekakvo objašnjenje, ali te mrtve, dlakave životinjice čine mi se lošim predznakom. Pozornost ponovno obratim na stranca. Pazim da se razmak između nas ne poveća niti bitno smanji. Kao da me na nevidljivoj uzici vuče za so bom. Gledam mu zatiliak nitaiući se tko bi movao biti ovai muškarac. Osvijestim činjenicu da je nekoć i on bio beba od tek nekoliko kila, nesvjestan i nevin, i da su ga na koncu ovamo dovele milijarde manjih i većih odluka. Upravo Upravo ovamo, sada i ovdje. Kako je apsurdno da postoji netko tko čini ovakve stvari. ovakve stvari. Kako li se samo dotepao ovamo? Kakav je bio životni tijek koji ga je doveo ovamo? Odjednom mi sine. Što ako ja nisam prva koja ovo mora proživljavati? Što ako je to već jednom učinio? Možda taj stranac stranac nema identiteta. Možda je upravo ovo njegov identitet: biti prevarant, varalica. Možda to funkcionira baš zato što je toliko drsko. Možda je ovo njegov poslovni model. A trik s Philippom samo je njegov sljedeći, veliki pothvat! Uplašim se kada stranac odjednom zastane pa stanem i ja te se iz opreza sklonim iza jednoga u nizu starih stabala uz aleju. Stare kuće, stara stabla, stari novac. Stranac stoji i očito promatra nešto što odavde ne mogu razaznati. Što to radi? Ali, dok si još postavljam to pitanje, on nastavi hodati. Nastavljam hodati. Nastavljam i ja mršteći se dok do k prolazim pored mjesta na kojemu je stranac bio stranac bio zastao. Tu je kanta za smeće. Sasvim obična crvena kanta za smeće s jednom s jednom od onih poruka u stilu: »I ja volim hamburger«. Ili, u ovom slučaju: »Ovdje slučaju: »Ovdje odbaci svoje brige.« Inače ne primjećujem ništa neobično, nikakvu skrivenu poruku, ništa. Obuzme me neugodan osjećaj da sam previdjela nešto bitno, ali nemam više vremena. više vremena. Ubrzavam korake da stranca ne izgubim iz vida. Kreće se u smjeru centra. smjeru centra. Sviće. Zvukovi grada postaju glasniji, bujaju. Sve veći broj ljudi kreće se ulicom što se više udaljavamo od otmjene četvrti u kojoj živim i u kojoj se kojoj se i nakon toliko godina još uvijek osjećam vrlo strano. Prvi zaposlenici odlaze u jutarnju smjenu, posljednje noćobdije vraćaju se kući. Jutarnje ptice Jutarnje ptice zdušno pjevaju pozdravljajući osvit novoga dana.
Bilo grada mijenja se što se više udaljavamo od kuće i što se sunce sve više penje. Ne znam koliko dugo pješačimo, nisam ništa ponijela, ni ručni sat ni mobitel, samo nešto sitniša u torbici i svežanj ključeva. Dugo već hodamo, a stranac ne pokazuje namjeru uzeti taksi ili barem sići u podzemnu željeznicu. Hodamo - a grad se odjednom probudi. Poput diva koji se prene iza sna diše hrapavo, a njegovim žilama teku ljudi, promet i užurbanost. Stranac hoda sve dalje i dalje. U dio grada kamo gotovo nikada ne zalazim premda sam ga nekoć silno voljela i premda uopće nije daleko od otmjene četvrti u kojoj živim. Ovdje ništa nije decentno ni ukusno i sve je šareno. Hodamo pored prodavaonica CD-a i vinskih barova, pored izloga knjižara i salona za tetovažu. Pored bistroa na čijim se terasama upravo otvaraju reklamni suncobrani i pored prolaznika koji žureći na posao u hodu rutinski mljackaju kroasane i iz papirnatih šalica srču kavu s mlijekom. Dok stranac kao hipnotiziran hoda prema nekom meni nepoznatom cilju povremeno eskivirajući užurbane muškarce s aktovkama ili odveć nehajne skejtere, prolazim pored kafića ispred kojega stoje ručno sklepane klupe s metalnim pločicama. »Refugees Welcome« stoji na jednoj klupi, a na drugoj »Empatija se ne nabavlja u App Storeu«. Strašno sam umorna, najradije bih sjela na jednu od tih klupa i dugo, veoma dugo ne bih ustala. Ne znam kamo se stranac zaputio, u međuvremenu sumnjam da uopće ima konkr etan cilj i već pomišljam da se okrenem i vratim - kada on ponovno zastane u nekoj živahnoj ulici. S druge strane ulice nalazi se velika crkva. Stranac podigne glavu i pogleda prema crkvenom tornju. Kada se na pješačkome semaforu upali zeleno, on prijeđe ulicu i uđe u crkvu. Namrštim se. Što će on u crkvi? Dok razmišljam hoću li krenuti za njim, on već izađe iz crkve, osvrne se, prijeđe još nekoliko stotina metara pa ponovno zastane. Također stanem, promatram ga kako stoji i gleda kuće sa suprotne strane ulice dok oko njega teče bujica ljudi kao rijeka oko obala otoka. Sada i ja gledam te kuće. Sasvim obične stambene zgrade, djelomično išaranih pročelja pred kojima stoje bicikli. Vidim da stranac prelazi ulicu. Zaustavlja se ispred kuće točno preko puta. Pogleda u mom smjeru, hitro se sklonim iza novinskoga kioska, taman na vrijeme. Stranac iz džepa hlača izvuče papirić, razmota ga, čita, ponovno podigne pogled prema pročelju zgrade na kojoj se vrlo uočljivo ističe broj 41, vrati papirić u džep. Neko vrijeme samo stoji. Zatim krene, stubama se popne do ulaznih vrata i pozvoni. Vrata se ubrzo otvore. Ne mogu vidjeti tko ih je otvorio i tko na njima stoji jer mi stranac zaklanja pogled. Nakon nekoliko sekundi prevarant uđe u kuću i vrata se za njim zatvore. Sve bih dala kada bih se - poput čarobnjaka iz bajki koje čitam Leu - sada mogla pretvoriti u sićušnoga miša, šmugnuti u kuću i krišom prisluškivati razgovor. Voljela bih saznati s kime stranac razgovara i o čemu. Dobro upamtim ulicu i kućni broj s namjerom da poslije otkrijem tko tu živi. Dugo čekam i već mislim kako se stranac više uopće neće pojaviti. No, u tom trenutku on se pojavi na vratima. Pogleda lijevo pa desno ne primjećujući me u gužvi koja je nastala u međuvremenu, zatim siđe niza stube i nastavi hodati. Brzo napravim nekoliko koraka u smjeru kuće iz koje je izašao stranac, svakako želim vidjeti osobu s kojom je razgovarao. To mi doista i uspije prije nego što se vrata ponovno zalupiše. Muškarac je. Lecnem se vidjevši mu lice. Adrenalin mi šikne u krv. Znam ga.
STRANAC
Uhodi me otkako sam izašao iz kuće. Neprestano ju vidim krajičkom oka kako trčkara po rubovima moga vidnog polja, osjećam ju na zatiljku. Nije lako pretvarati se da ju ne primjećujem. U prvi mah htio sam se okrenuti prema njoj i sukobiti se. Ali, to bi bilo pogrešno. Za sada nema razloga da ju svjesno provociram. Pogotovo zato što bi činjenica da me uhodi mogla biti od koristi. Tako barem znam gdje je i što radi. Dokle god me prati, ne može mi naštetiti. Mislim na razgovor sa službenicom. Pitam se je li točna ona priča koju sam joj prodao. Je li ova žena zaista duševno bolesna. Ne čini mi se da se ponaša normalno. S druge pak strane - što ja znam o normalnosti? Na trenutak odagnam tu misao i vratim se svojoj misiji. Moram se usredotočiti na ono što je preda mnom. Sada mi ništa ne bi smjelo odvraćati pozornost. Jedno po jedno. Nikakve impulsne radnje. Nikakva sućut. Poštovati načela, uvijek. Uđi u bitku. Povedi druge u bitku. Djeluj promišljeno. Drži se činjenica. Budi spreman na najgore. Djeluj brzo i nekomplicirano. Poruši mostove za sobom. Budi inovativan. Budi kooperativan. Ne dopusti da ti zaviruju u karte. Gotovo sam ostvario svoj cilj. Točku po točku provjeravam svoj Gledam na sat. Šest je sati. Dobro.
26
Sinapse mi škljocaju, trbuhom mi se širi tup, neugodan osjećaj. Tog čovjeka već sam negdje vidjela. Poznam ga, ali nemam pojma odakle. Osjećam da je strahovito važno sjetiti se tko je on - ali jednostavno ne mogu. To je bilo nježno, gotovo mladenačko lice premda je muškarcu zasigurno četrdesetak godina. Traperice, polo majica, trbuščić. Pojava koja na prvi pogled djeluje simpatično, ali istodobno ostavlja dojam prijetnje. Čudno. Pored mene vijugaju biciklisti i prolaznici, u oči mi bliješti sunce koje se penje sve više, no u mislima sam posve zaokupljena čovjekom koji je upravo ponovno nestao iza vrata. Na trenutak pomislim da mu jednostavno pozvonim ne bih li saznala tko je on i što zna, no onda si kažem da to mogu učiniti i poslije ako mi se učini pametnim. Radije odlučim i dalje pratiti prevaranta, koji je već zašao iza ugla i nestao mi iz vida. Stigavši do ugla ulice, na trenutak pomislim da sam ga izgubila. Tiho opsujem, požurim, pogledom tražim lijevo i desno, dižem se na vrhove prstiju, okrećem se oko vlastite osi - nigdje ga nema. Ali, upravo u trenutku kada već hoću odustati i krenuti natrag, preda mnom se raziđe malena skupina ljudi i - ugledam ga. Gledam kako nestaje u postaji podzemne željeznice. Zar mu se odjednom žuri? Je li me primijetio? Ubrzam korak pokušavajući procijeniti kojim će smjerom krenuti. Gdje je? Je li krenuo prema peronu na lijevoj strani gdje stoje vlakovi za glavni kolodvor? Ili je otišao nadesno kamo stižu vlakovi podzemne željeznice koji voze izvan grada? U međuvremenu sve vrvi ljudima, nalazimo se usred vreve ljudi koji odlaze na posao. Ponovno sam ga izgubila iz vida, odlučim krenuti prema središtu grada i pustim da me struja ljudi ponese niza stube prema peronu. Nadam se da me intuicija nije prevarila. Probijajući se kroz znojnu, uzbibanu gomilu tijela koja srčući kavu i tipkajući po pametnim telefonima zakrčuje peron -zamalo se zabijem u stranca. Odjednom stoji ravno ispred mene, doduše okrenut leđima. Naglo se zaustavim, zakoraknem u stranu, zamalo se sudarim sa starijim gospodinom koji hoda iz suprotnoga smjera, izmaknem se ne skidajući pogleda s prevaranta. Nekoliko metara koso iza njega zauzmem položaj. Ovdje je toliko krcato ljudima da me vjerojatno ne bi vidio ni da se okrene. Ostavlja dojam osobe koja osjeća da ju nitko ne prati. U toj gomili ljudi stoji savršeno miran, ne pije kavu, ne prčka po mobitelu, samo stoji potiho se i zamišljeno smješkajući kao da sluša prekrasnu i samo njemu čujnu glazbu. Njegov izraz lica uopće mi se ne sviđa. Djeluje izrazito zadovoljno - ne! - djeluje sretno. Kvragu. Vlak ulazi u postaju. Čekam da stranac uđe u vlak, zatim potrčim prema stražnjim vratima i također uđem. Ostanem na nogama da bih mogla brzo reagirati i stranca držati na oku. On također stoji na nekoliko metara od mene okrenut leđima. Vrata se polako zatvaraju i već očekujem da će on u posljednji čas iskočiti i slavodobitno me pogledati s perona dok bespomoćno odlazim vlakom ko ji upravo kreće. Ali, to se ne dogodi. Vlak krene i poveze nas u mrak jureći s nama kroz utrobu grada. Vozimo se, zaustavljamo, putnici izlaze, drugi ulaze, pozorno promatram stranca, ne miče se. To se dogodi još dvaput, triput, četiri puta - zatim se zaustavimo na glavnom kolodvoru. Ovaj put stranac izađe. Gotovo sam promašila postaju, nisam zauzela dobar položaj pa sam se prekasno progurala do vrata kada se vlak već počeo puniti novim putnicima koji su navirali prema meni. Probijam se pored njih koristeći se laktovima, nemam vremena za pristojnost, izvučem se iz gužve i konačno se domognem perona prije nego što se vrata ponovno zatvore i vlak nastavi vožnju. Živčano se osvrćem. Kroz prozore visoko iznad moje glave dopire blistava sunčeva svjetlost. Već sada može se osjetiti da gradu predstoji vruć dan. Stranac se pokretnim stepenicama vozi prema gore, a meni
na trenutak zastane dah kada pogledam uvis - iznad nas, na staklenoj stijeni glavnoga kolodvora, ispisana predimenzioniranim plavim slovima šepuri se riječ koja mi je danas prvi put upala u oči: PHILIPS. Samo ta reklama, ništa više - a ipak me pogled na nju prožme do srži. Odvratim pogled od golemih slova i nastavim potjeru. Stranac nehajno hoda kolodvorskom dvoranom pored redovitih putnika i prolaznika, pored lanaca restorana brze prehrane i coffee shopova, pored beskućnika i učenika na organiziranom ljetovanju koji idu prema svome peronu, pored automata za fotografiranje, pored cvjećarnice i kioska, pored parova koji se u suzama opraštaju ili slave ponovni susret. Gotovo da ništa od toga ne vidim, netremice pratim zatiljak stranca koji se predstavlja kao moj muž. Zaustavi se ispred automata za slatkiše i vidim kako u hlačama traži sitniš. Zatim gleda različite šarene proizvode u izlogu automata. Pitam se je li taj automat mjesto sastanka. Čeka li stranac nekoga. Kažem si da je to glupost. Nitko neće doći, ovo nije špijunski film. Ali, dok o tome razmišljam, zaista se pojavi netko i krene prema strancu. Muškarac, nizak, žilav, kratke, smeđe kose, odjeven u tamne tenisice i dres nogometnoga kluba St. Pauli. Predaleko sam da bih čula o čemu razgovaraju, ali mogu vidjeti kako im se miču usne. Na nekoliko sekundi zakloni ih skupina tinejdžera koji galameći prolaze pored njih. Kada je pogled na njih ponovno slobodan, žilavoga muškarca više nema - a ja tek uspijem primijetiti kako stranac naglašeno nehajno i kao usput u džep hlača trpa nešto što ne mogu razaznati. Potom u automat ubacuje novac, pritišće tipke, čeka da nešto ispadne, saginje se i to uzima iz otvora automata te kreće prema izlazu. Pitam se što sam upravo vidjela. Je li stranac dobio nekakve informacije? Ili je to bila nekakva razmjena? Prevarant izađe iz kolodvora. Ponovno djeluje kao da samo šeće, kao da uopće nema određen cilj, no u međuvremenu znam da to nije istina. On ništa ne čini bez valjana razloga. Ovdje se upravo ostvaruje očito dobro smišljen plan kojemu samo mogu naslutiti cilj i pozadinu. U mislima pred sobom ponovno ugledam lice muškarca u čiju je kuću stranac prije toga ušao i razbijam si glavu pitanjem odakle ga poznam. Nikako se ne mogu sjetiti. Dok oko njih oblijeću deseci osa, nekolicina turista sjedi na suncu ispred kolodvorske zgrade pijuckajući kavu i hvatajući posljednje zrake sunca prije nego što će morati požuriti na vlak. Tu i tamo stoje pušači na brzinu dovršavajući cigarete prije polaska idućega gradskog vlaka. Jedini koji ne šire nervozu jesu beskućnici koji stoje u malenim skupinama, razgovaraju, puše i na pola uha slušaju ćelavoga laičkog propovjednika vrata jakog kao u bika koji stoji pred njima i citira Bibliju nametljivo im pričajući kako ga je Isus nekoć spasio. Stranac na trenutak zastane da bi poslušao propovjednika, a ja već očekujem da će mu ponovno netko prići i neopazice mu nešto tutnuti u ruku, no on pristupi beskućnicima. Ponovno ne čujem što govore, ali vidim da stranac iz džepa vadi svežanj novčanica i dijeli ljudima. Ne vjerujem svojim očima. Što to pobogu radi - i zašto? Jasno mi je da taj novac ne dijeli iz puke dobrote. Plaća li on te ljude? Za što? Tada mi postane jasno: oni bi za njega mogli štošta učiniti. Neprimjetno nadzirati nekoga tko dolazi na kolodvor. Promatrati, prikupljati informacije, izvještavati. Po potrebi i posvjedočiti. Ne donosim konačan zaključak, moram nastaviti hodati jer je stranac prešao na drugu stranu ulice - i nestao u kolodvorskoj četvrti spokojno jedući čokoladicu. Čelo mi se orosilo znojem. Sada mi u torbici još zvoni i mobitel, iščeprkam ga psujući. Mirko. Baš sada. Ipak se javim. »Mirko, ne mogu sada«, čujem se kako govorim kao ploča koja preskače i prekinem vezu. Mobitel ubrzo ponovno zazvoni. Ovaj put odbijem poziv. Kada podignem pogled, prevarant je iščeznuo u gomili.
27
Jurim autom po asfaltu. Još uvijek me muči pitanje tko je čovjek na kućnom broju 41 s kojim je stranac razgovarao. Toliko intenzivno o tome razmišljam da me mozak boli, ali nema pomaka. Odagnam tu misao. Sada moram otići po Lea. Moram se koncentrirati. Osjećam da nisam prisebna, kao da vozim s uključenim autopilotom. Misli mi ponovno odlutaju, ovaj put k Philippu. To je kao kovitlac, ne mogu se oduprijeti. Razmišljam o tome kakav je bio osjećaj kada me Philipp držao u naručju, a tijelo mi još i danas reagira na to. Taj topli, ugodni osjećaj počinje u trbuhu. Kad bi me Philip p držao u naručju, svaki put iznova sam se čudila koliko moje tijelo savršeno pristaje uz njegovo. Obraz mi se savršeno uklapao u udolinu između njegova ramena i vrata, privlačili smo se kao suprotni polovi magneta, toliko suprotni, toliko različiti - a tako savršeno jedno za drugo. Preteknem neki kabriolet, ponovno se prestrojim u desnu prometnu traku, pokušam natjerati mozak da se vrati u orbitu, no on se opire, misli mi lete uokolo kao kugle u staromodnom fliper-automatu i povremeno uspijevaju upaliti pokoju žaruljicu moga sjećanja. Mislim na naše vjenčanje, na Las Vegas, na debeloga Elvisova imitatora, na svoj prsten iz automata za žvakaće gume, na klicanje naših prijatelja i zgranutost Philippove majke kada smo se iz SAD-a vratili vjenčani. Mislim na Leovo rođenje i kako Philipp nije zaplakao uzevši ga prvi put u ruke, nego se smijao. Mislim na naš prvi susret. Mladost. Nevrijeme. Ljetno nebo. Kudikamo se radije sjećam našega prvog susreta negoli posljednjega. Ne sjećam se što je Philipp nosio na putu do zračne luke, ne sjećam se je li me na rastanku poljubio u čelo ili u usta. Sjećam se još samo banalnosti našega posljednjeg razgovora. »Nazovi kada stigneš.« »Naravno.« »Ne zaboravi se javiti i majci. Znaš kakva je.« »Ne brini.« Nakon toga je otišao. U kući je zazvonio telefon. Zapravo sam imala naviku mahati Philippu sve dok ne nestane iz vidokruga. Ali, taj put nisam gledala za njim kao inače - jer se on ionako nikada nije osvrnuo - nego sam ušla u kuću i zatvorila vrata. Čak više i ne znam tko je tada zvao. Da, kudikamo se radije sjećam našega prvog susreta negoli posljednjega. Dok skrećem u ulicu u kojoj stanuju M&M - tako Leo zove Miriam i Martina - misli mi se u trenu zaustave. Skinem nogu s gasa, dam desni žmigavac i parkiram uz rub ceste. Naše vjenčanje u Las Vegasu. Constanzina ljutnja što se njezin sin nije odlučio za vjenčanje u skladu sa svojim statusom, kakvo je ona željela za njega. Pitam se što bi rekla moja majka na to. Mislim da bi joj se svidjelo. Ali, nisam ju to mogla pitati. Činjenica da nisam imala obitelj koju bih mogla pozvati na vjenčanje bila je razlog zbog kojega je Philipp tijekom našega odmora u Kaliforniji predložio da svratimo u Las Vegas i to ondje obavimo. Bez obitelji, bez ikoga. Samo on, ja, matičar, de beli Elvis, na licu mjesta unajmljeni svjedok i svjetleće reklame koje su se odražavale u našim zjenicama. Neukusno, konstatirala je Constanze. Savršeno neukusno. No, njezin protest stigao je prekasno. Odmah nakon povratka iz SAD-a u Njemačkoj smo ozakonili svoj brak. Philipp je
ustrajao na tome da sve bude po propisu. Neko vrijeme razmišljam o svojoj svekrvi. Je li ovo što mi se sada mota po glavi uistinu dobra ideja? Da, odlučim i uzmem mobitel da bih nazvala Miriam i zamolila ju da još malo pričuva Lea, još samo danas poslijepodne. Zatim okrenem auto i nastavim svojim putem. Dom u kojemu boravi Philippova majka smješten je u jednoj od najljepših gradskih četvrti. Park koji okružuje ustanovu i unatoč enormnoj vrućini još uvijek je svježe zelen, sasvim je pust. Nema u njemu savjesne djece ili unuka koji ispod starih stabala šeću s boležljivim rođacima, nema njegovatelja koji štićenike doma u invalidskim kolicima voze od točke A do točke B. Vjerojatno je naprosto prevruće. Dugo nisam bila ovdje i sada se kajem -iako Constanze i ja nikada nismo bile osobito bliske. To je tako bilo i prije vjenčanja. Za svoga sina željela je nešto drugo negoli učiteljicu iz skromnih prilika. Možda neku od lijepih kćeri svojih imućnih prijateljica. Jednu od onih žena koje znaju nositi bijelo a da se ne umrljaju. Koje organiziraju dobrotvorne priredbe. Kojima dobro stoje biserne ogrlice i kostimi. Kada sam se jučer neočekivano suočila s pitanjem tko bi mi mogao pomoći da raskrinkam stranca, odmah sam pomislila na Johanna, a pomisao na svekrvu možda sam olako odbacila. Nažalost, Constanze je posljednjih godina psihički dosta propala i tek kada više nije bila dovoljna ni profesionalna pomoć u kući, uspjeli smo ju nagovoriti da se preseli u dom. No, ona još uvijek ima trenutke lucidnosti. A u ovom trenutku imam samo nju. Odlučno koračam prema ulazu u ustanovu. Otvaram vrata i ulazim u čekaonicu. Bjelina, pastelne boje. Orhideje. Duboko udahnem zanemarujući oštar miris PVC-poda i dezinfekcijskih sredstava. Želim li da moj plan uspije, moram nastupiti odlučno. Nikada ne pokazati nervozu. To sam također naučila od Philippa. Za divno čudo nije bilo natezanja s osobljem doma koje sam očekivala izjavivši da bih svoju svekrvu rado odvela na kavu. Naprotiv: čestitali su mi. Gospođa Kawatzki, ravnateljica doma, štrkljasta ženica dobroćudnih, svijetloplavih očiju i kratke kose boje kane kaže mi da su me već očekivali. Njezina debela plavokosa kolegica koju ne poznam ljubazno zakima glavom i ja shvatim. Već su saznali za Philippov povratak. Znači da je sigurno već bilo u novinama. Nemam vremena zbog toga se osjećati nelagodno. Akohoću da mi plan uspije, moram se vratiti kući prije stranca. »Već smo mislili da će vaš muž uskoro svratiti«, kaže Kawatzki. »Da nakon toliko godina vidi majku. Naravno da je isto tako lijepo da umjesto njega vi dođete po nju. Tako možete svi zajedno razgovarati u ugodnoj atmosferi.« Kimnem glavom jedva obuzdavajući nestrpljenje. »Još jučer smo sa starom gospođom Petersen pokušali razgovarati o njezinu sinu kada smo čuli dobre vijesti, ali nije razumjela«, uključi se plavokosa kolegica. »No, kao što smo rekli, danas joj je sasvim dobro pa joj to sami možete reći, to je još i ljepše.« Ljubazno kimnem glavom. Uz velike napore us pijem se osmjehnuti. Obećam da ću Constanze točno na vrijeme vratiti na večeru - i shvatim da njih dvije to uopće ne zanima. Povratak izgubljenog sina, novinska izvješća: sve je točno kao prije sedam godina. Svatko želi sudjelovati u toj drami. Teško gutam emocionalno se pripremajući na susret s Philippovom majkom. Constanze predugo nisam vidjela da bih znala što u njezinu slučaju znači »sasvim dobro«. Spontano zaustavim dah u trenutku kada gospođa Kawatzki pokuca na vrata njezine sobe i ne pričekavši »uđite«, energično otvori vrata. Constanze sjedi u naslonjaču držeći u rukama vez. Podigne pogled, ugleda me na vratima iza gospođe Kawatzki - oklijeva. Zatim se razvedri. »Sarah«, kaže. »Kakvo iznenađenje!« Jurimo po asfaltu toliko vrelome da zrak iznad njega treperi pred očima. Trebalo mi je
nešto vremena da Constanze smjestim u auto. Inzistirala je da Ni ja ne bih voljela da me netko gura u kolicima, a pogotovo ne netko koga baš i ne volim. Constanze šutke sjedi pored mene i promatra ljetno zeleni kra jolik koji promiče pored nas kao animirani crtež načinjen s mnogo ljubavi. Pogledam ju iskosa. Kako je samo krhka. Prozirna koža, pergament, tanka, sijeda kosa. Očerupana ptičica. Zamišljeno gleda kroz prozor dok joj na tankim usnicama titra osmijeh. Uopće ne volim razmišljati o tome koliko se njezin svijet suzio posljednjih godina. Trebala sam ju češće posjećivati. Odagnam tu misao i usredotočim se na vožnju. Sretna sam što je Constanze vrlo šutljiva kao i uvijek. Vjerojatno nije u redu to što radim, v jerojatno bih joj trebala reći što se zbiva. Ali, htjela bih njezinu spontanu reakciju i htjela bih ju pred svjedocima. Obavezno se moram vratiti prije stranca. Jurim ulicom ne obazirući se na ograničenja brzine kao ni na Constanzine zajedljive komentare o mojoj vožnji. Ideja koja mi je iznenada sinula, dala mi je poleta. Vozim uzduž aleje, naglo zakočim ispred zebre, nestrpljivost me gotovo izjeda pa odlučim ne poći uobičajenim putem nego prečacem kroz grad. Još je rano, ulice su napola prazne, tako bih mogla uštedjeti nekoliko minuta. Moja inače solidna stambena četvrt postaje pomodna, shvaćam da sam pogriješila, grad je već sada pun iako je vikend. Previše zebri, previše dječjih kolica, previše automobila parkiranih uz rub ceste, previše crvenih semafora. Stojim na crvenom i nestrpljivo promatram staricu s malenim, kudravim psom kako prelazi cestu. Tada mi nešto privuče pozornost. Nekakav pokret. Muškarac. Hoda ulicom udaljavajući se od mene. Vidim ga samo odostraga. Vidim mu leđa. Potiljak. Poznat mi je taj potiljak. Poznat mi je taj hod. Prepoznala bih ga među tisućama drugih. Srce mi štrecne. Vidim kako hoda ulicom, a zatim nestane u masi ljudi koji nadiru pločnikom. Tada napokon reagiram. Ugasim motor, izvadim ključ, nhrnrim \rra\a i7cn4<=>m i? cmtd OctaiHm na no mi<=>ctn 7di<=>rlnn co svekrvom u njemu koja za mnom u čudu dovikuje »Sarah, što to radite?«. Ne obazirem se na bijesno trubljenje iza sebe, više ništa nije važno, ništa, sprintam niz ulicu, za njim. Stigavši do mjesta na kojemu sam ga izgubila iz vida, na trenutak zastanem. Pogledam lijevo pa desno, gdje je, kamo je nestao? Potrčim bez mnogo razmišljanja, ravno, po osjećaju, nije mogao nestati, vidjela sam ga, sigurno je tu negdje. Više ga ne vidim. Nije ispred mene, stojim na uglu ulice, sigurno je skrenuo lijevo ili desno jer da je produžio ravno, vidjela bih ga. Dakle, lijevo ili desno, lijevo ili desno, ne razmišljaj tako dugo, nemaš vremena, lijevo ili desno, sve ili ništa. Trgnem se, skrenem nalijevo, trčim, gomile ljudi otežavaju mi napredovanje, zaobilazim ih, naglo skrećem, probijam se, tiskam se i guram, ne ispričavam se, gdje li je, gdje je? Tada ga ugledam. Njegov potiljak, njegovu bijelu majicu kratkih rukava, samo nekoliko metara ispred mene, proderem se. Iz petnih žila. »Philippe!« Nekoliko ljudi oko mene iritirano se okrene prema meni, ne obazirem se na njih, probijam se prema tom muškarcu, gotovo sam ga sustigla kada on lagano okrene lice i ugledam mu profil. To nije on. To nije on. Trčala sam za pogrešnim. Stanem, slomljena. On nije ovdje, donijela sam pogrešnu odluku, morala sam skrenuti desno, izgubila sam ga. Okrenem se i pojurim natrag u suprotnom smjeru, protiv struje prolaznika. Ponovno stignem na ugao ulice pa ovaj put krenem u drugom smjeru, tražim njegov potiljak, bijelu majicu, ali ga ne nalazim, ne nalazim ga. Nestao je. Stanem. Sve oko mene odjednom mi se čini nevjerojatno užurbanim kao filmska vrpca koju je netko umjetno ubrzao. Na trenutak zažmirim. Što sam to učinila? Constanze sam
mrtva-hladna ostavila u autu. Što ako je ne bude kada se vratim? Kvragu, na što sam tada uopće mislila? Na povratku u glavi vrtim najgore scenarije, no tada stignem do ulice iz koje sam došla i moj je auto još uvijek ondje. Na pješačkom semaforu. Bijesni vozači zaobilaze ga slijeva i zdesna kao što voda oplakuje stijenu. Odahnem. Constanze je još uvijek tu. Gleda me napola bijesno, napola zbunjeno. »Što se događa?« upita me. Uđem u auto ne obazirući se na trubljenje. »Ništa«, kažem. Usta su mi suha kao barut. Kažem samoj sebi da sam vrlo umorna. Kažem samoj sebi da se moram usredotočiti na zadatak. Stigavši kući, ponudim Constanze kauč u dnevnoj sobi, pomognem joj da sjedne, donesem joj čašu obične vode pa odem u spavaću sobu telefonirati. Ne trudim se provjeriti je li se stranac već vratio. On nema ključeve, barem ne koliko je meni poznato, dakle ne može biti u kući. No, sigurna sam da će prije ili poslije ponovno osvanuti ovdje. Ako i dalje želi igrati svoju ulogu Philippa Petersena, mora se vratiti. Ovaj put bit ću spremna za njega. Ovo skromno iznenađenje koje imam za njega sigurno će mu se svidjeti. Nazovem Miriam i pozovem ju na neobavezno druženje uz kavu. Oduševljena je vjerojatno i zato što misli da će napokon upoznati Philippa pa sama odmah ponudi da Lea još malo zadrži kod sebe jer se njih trojica sada baš lijepo igraju. Završivši razgovor s Miriam, odem pogledati Constanze. Prelistava jednu od zbirki pjesama koje stoje na stoliću ispred kauča. Kada uđem u sobu, ona podigne pogled. »Sviđa mi se ovaj bakrorez«, govori pokazujući na uramljeno umjetničko djelo na suprotnome zidu. Ili je zaboravila da nam ga je sama darovala - ili je to opet njezin osebujni humor koji nikada nisam razumjela. Constanze me pogleda, na njezinim čvrstim usnama zatitra slabašan osmijeh, no oči joj djeluju sasvim pribrano. Dakle, ipak se šalila. »Nije se mnogo promijenilo«, kaže osvrćući se po sobi. Ubrzo će ustati i kažiprstom prijeći preko namještaja provjeravajući koliko je prašine u dnevnoj sobi. U sebi uzdahnem. Već znam zašto sam ju posjećivala tako rijetko. »Ono je nova polica«, kaže pokazujući prema zidu. »A moj tepih je nestao.« Samo strpljivo, Sarah. »Hm«, kaže Constanze. »Goli pod uvijek mi djeluje malo vulgarno, no ukusi su različiti.« Priberem se da ne bih zakolutala očima i ne kažem ništa. »Sarah? Slušate li me uopće?« »Da«, kažem. »Naravno.« Još uvijek mi nije predložila da prijeđemo na ti. Nakon toliko godina. Nakon vjenčanja i nakon unuka. Više od toga o nama se zapravo i ne treba znati. Što li će tek reći Miriam kada to primijeti. Constanze me gleda mršteći se, zatim se ponovno posveti zbirci pjesama. Zaključim da ju bez problema još nekoliko minuta mogu ostaviti nasamo pa tiho izađem iz kuće da bih pozvonila kod susjede gospođe Theis. Vrativši se u kuću, primijetim da na sebi još uvijek imam bijelu ljetnu haljinu koju sam odjenula za Philippov povratak. Odjurim na kat, na brzinu se istuširam, obrišem, zaogrnem se velikim ručnikom. Požurim u spavaću sobu, obučem traperice, čistu majicu i tenisice. Zatim uzmem torbicu, izvadim mobitel, čak se i ne trudim izračunati koliko bi sati moglo biti u Kini, nego odmah još jednom pokušam nazvati Johanna. Svejedno mi je hoću li ga probuditi, važno mi je da ga dobijem. Već dugo nismo na miru razgovarali. Nisam od njega nego
iz novina saznala da mu je tvrtka u financijskim problemima. Je li to razlog zašto ga je tako teško dobiti? Svejedno. Trebam ga. Opet se ne javlja. Živčana sam zbog toga pa odustanem. U gostinskoj sobi slomljeni stolić stoji netaknut. Strančeva putna torba leži na podu. Hitro otvorim patentni zatvarač i u torbi pretražim stvari. Odjeća, uglavnom odjeća. Usto brijaći aparat, pjena za brijanje, dezodorans, knjiga »Umijeće ratovanja« Sun Tsua, mobitel, punjač. Začudim se. Stranca do sada još nikada nisam vidjela s mobitelom. Je li to ono što je pod svaku cijenu htio sakriti od mene? Pritisnem tipku na mobitelu, ali je ugašen. Tiho opsujem. Zatim uzmem knjigu u ruku, nasumično ju otvorim i počnem čitati. »Ako poznaš svoga neprijatelja i samoga sebe, ne trebaš se bojati ishoda stotinu bitaka.« Nastavim listati, u knjizi ništa nije označeno, nema bilježaka, ne mogu otkriti baš ništa posebno. Već ju hoću odložiti, kada mi nešto padne na pamet. Nevjerojatno, ali ipak. Otvorim prvu stranicu i gotovo da ne mogu povjerovati. Rukopis. Plava kemijska. Vincentu. Od tate. Svibanj, 2005. *** Vincent. U tom trenutku začujem Constanze kako viče. Na brzinu sve potrpam natrag u torbu. Ubrzo sjedimo za kuhinjskim stolom na kojemu su čaj i kava, mlijeko, šećer i limun, keksi i drugo pecivo. Gospođa Theis iz svoga je vrta donijela šarene dalije. Constanze stoluje preko puta mene, s moje desne strane sjedi gospođa Theis, a preko puta nje Miriam. Bila je dobra ideja pozvati Miriam i gospođu Theis. Ne samo zato da bi doživjele susret prevaranta i Philippove majke, nego i zato što su moju kuhinju ispunile ugodnim čavrljanjem koje mi malo umiruje napete živce. Gospođa Theis kao i uvijek priča o vrtu - dakako u rimama - a mene čudi što je Constanze izjavu da je to dobro za mozak popratila tek suhoparnim »To bih možda i ja trebala isprobati«. Miriam kao i uvijek priča o svojoj djeci, a na moje iznenađenje Constanze druge dvije žene zabavlja anegdotama iz Philippova djetinjstva. Trebala bih to slušali, ali mi je teško. Tulum može početi.
STRANAC
Ispod lonca za cvijeće našao sam rezervni ključ kuće i to mi štošta olakšava. Začudilo me što je žena poput Sarah Petersen tako nemarna, ali neki ljudi naprosto misle da se uvijek mogu izvući. Otključam vrata i uđem. Zadovoljan sam današnjim razvojem događaja. Razgovor koji sam vodio bio je neugodan, ali koristan. Pomaknuo sam se važan korak naprijed. Sada točno znam što i kako dalje. Još jedino čekam Grimmov poziv. Posljednji dio slagalice. Treba imati strpljenja. I ustrajnosti. Nadomak cilju ne učiniti pogrešku. Godilo mi je izaći iz kuće i malo prošetati. Tijelo mije osvježeno, misli su mi sređene. Sada vidim jasnije nego prije. Za sobom bučno zalupim vrata. Neka zna da sam došao. Čvrsta koraka prođem kroz predsoblje. Nakratko me izbacila iz kolotečine. To je sada prošlo. Funkcionirat ću. Nervozno zastanem kad začujem tihe glasove. Dok se još pitam telefonira li žena, ona bane preda me. Vidjevši joj izgled lica, znam da moram biti na oprezu. Ključ brže-bolje spustim u džep hlača. Vidjela je to, ali suprotno mome očekivanju nije rekla ništa. Što sada sprema? Načelo broj jedan: uđi u borbu. Pognem ramena, protrljam oči, namjestim svoju ljubaznu krinku bezazlenosti. Načelo broj pet: budi spreman na najgore. To jesam. Uvijek.
28
Pretpostavka da će stranac instinktivno za mnom poći u kuhinju pokazala se točnom. Sada nemam vremena za ljutnju zbog činjenice što je našao rezervni ključ koji sam istini za volju loše sakrila i nisam ga se sjetila na vrijeme. Time se mogu baviti poslije. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, ponovno sjednem na stolicu dok Miriam i gospođa Theis napeto gledaju prema vratima. Samo Constanze i dalje spokojno srče čaj. Stranac uđe u sobu i zabezeknuto stane shvativši da nismo sami. Istoga časa prikrije svoju začuđenost i ponovno namjesti izraz lica kojim je već jednom osvojio okupljene hamburške novinare - mješavinu šarma, snage i iscrpljenosti. Osmjehne se gospođi Theis, osmjehne se Miriam. Tada se Constanze u stolici okrene prema njemu. Pozorno ga promatram. Na trenutak je zbunjen. Ne vlada izrazom lica. Možda zna ili naslućuje tko je ona jer nije teško zbrojiti dva i dva, a pogotovo ne nekomu tko tako brzo misli kao ovaj stranac. On pogleda Constanze. Zatim se sabere i ponovno namjesti svoju krinku. Prije negoli uspije išta reći, prije negoli stigne smisliti taktiku, prije nego što se Miriam ili gospođa Theis uspiju ustati da bi se predstavile, ja ih sve preteknem. »Constanze?« kažem i ustanem. »Htjela sam vas iznenaditi. Došao je Philipp. Vaš sin.« Constanze zuri u stranca. On ni na sekundu ne izdrži njezin pogled nego - uhvaćen na djelu - svrne pogled u stranu. »Constanze«, kažem. »Zar vam nije drago što ga vidite?« Miriam se namršti. Zato što je primijetila da se Constanze obraćam s vi? Ili zato što se u zraku osjeća napetost? Čini se da je i moja susjeda zaustavila dah. Constanze još uvijek ništa ne govori. Prevarant je još koji trenutak neodlučan, no onda kao da je donio odluku. Podigne ruke i pođe prema Constanze kao da ju želi zagrliti. Constanze i dalje ukipljeno sjedi dok joj stranac prilazi. Zatim se, drhteći, upre u stol i uspravi, što joj očito predstavlja velik napor. Ustukne pred strancem. Zapevši za stol, prevrne vrč s mlijekom, a stolica na kojoj je maloprije sjedila treskom padne u stranu. Tresak je nadnaravno bučan. Čujem kako netko prestrašeno uzdahne, možda gospođa Theis, krajičkom oka vidim kako je Miriam skočila. »Ovo nije moj sin«, kaže Constanze slabašnim glasom. »Ovo nije moj sin! Nikada u životu nisam vidjela ovog čovjeka!« Dašće kao da su joj te riječi oduzele svu snagu. Miriam reagira prva, obiđe oko stola i priđe staroj gospođi, uhvati ju ispod ruke i stane ju smirivati, a mene pogleda mršteći se. Znam što misli. Pita se kako sam Philippovoj majci mogla priuštiti ovakvo iznenađenje koje bi vjerojatno emocionalno iscrpilo i manje krhku osobu. Stranac je stao. Kao u usporenom filmu spušta ruke. U sebi likujem. Dobro je što su Miriam i gospođa Theis ovo čule. Dobro je što su cijelo poslijepodne razgovarale s Constanze i mogu posvjedočiti da je bila bistra i prisebna kada je to izjavila. Miriam pomaže Constanze da ponovno sjedne, a ja strancu želim reći da samo uzrujava Constanze i da bi bilo bolje da ode kako bih gospođi Theis i Miriam na miru mogla sve objasniti. No, Constanze tada ponovno progovori. »Moj sin je mrtav«, kaže. »Ubila ga je moja pohlepna, prepredena snaha. To znaju svi u Hamburgu. Svi.« Dašćući, pokušava doći do zraka. Osjećam da sam blijeda kao kreč.
Gospođa Theis i Miriam u nelagodi zure u pod. »Moj sin«, nastavi Constanze pa se ogorčeno nasmije, a glas joj pritom zvuči preduboko za tako krhko tijelo. »Vjerojatno leži na dnu Labe.« Kao okamenjena gledam kako iz prevrnuta vrča mlijeko kaplje na podne daske. Držim se za naslon stolice sileći se da netremice zurim u malenu, bijelu lokvu koja se stvara na kuhinjskom podu. Sve više i više se širi - kap!, kap!, kap! Sve drugo zanemarim, samo promatram tu glatku, bijelu površinu. Osjećam da su mi usta otvorena, ali ih ne mogu zatvoriti, tijelo više ne prima zapovijedi od mozga. Kao da sam oduzeta. Nije samo meni tako, cijela soba kao da je zamrznuta, bez kretnji, bez glasa, bez riječi. U zraku se osjeća jeza i miris vanilije. Tada Miriam prekine neugodnu šutnju. Stane uvjeravati Constanze koja se malo-pomalo umiri, a zatim upita za svoga muža koji je umro prije mnogo godina. Jedva se držim na nogama pa se spustim na stolicu dok je kuhinja odjednom sva u pokretu. Gospođa Theis ustane s isprikom da mora poći. »Sada bih morala poći, kod kuće imam još posla.« Nestala je za nekoliko sekundi. Nisam znala da je još uvijek toliko okretna. Miriam se ponudi da će Constanze odvesti kući, no ja samo odmahnem rukom. Sama ću se za to pobrinuti. Miriam mi uputi pogled koji ne mogu protumačiti, zatim šutke kimne glavom i moju svekrvu povede iz kuće. Usput još stigne tobožnjemu Philippu dati do znanja da joj je jako drago što ga je napokon upoznala i da će se idući put zacijelo sresti u ugodnijim okolnostima. Sada ne želim biti sama sa strancem, ali više uopće ne vladam situacijom. »Što je ovo trebalo značiti?« obrecne se na mene zapriječivši mi prolaz. Ne odgovorim. »Hoćemo li možda razgovarati i o tvojoj majci?« To me pogodilo. Spomenuo mi je majku. »Zbog ovoga ćeš požaliti«, šapne mi.
STRANAC
Zadnjih godina naučio sam se snalaziti u ekstremnim situacijama. Neprestano sam bio izložen vremenskim nepogodama, vlazi, hladnoći, zatim sparini i vrućini. A usto i sve one beštije. Vjerojatno ću do kraja života uvijek prvo istresti cipele ili čizme prije nego što ih obujem, onako kako su me naučili zatvorenici u logoru. Sjećam se kako sam jednoga jutra, sjedeći na svome daščanom krevetu, uzeo čizme, istresao lijevu, istresao desnu - i s užasom ugledao veliku tarantulu koja je ispala iz čizme. Sa svim tim znam se nositi. Ovdje u Hamburgu nema opasnih životinja nego samo opasnih ljudi. Otvorim hladnjak i izvadim šunku i sir. Jedem ih iz ambalaže. Ponovno razmišljam o sceni koju je priredila žena. Zaključim da je naštetila samoj sebi. Kakvu je to imalo svrhu? Nema veze, pomislim. Sve dok ne ode na policiju, ništa nije izgubljeno. A to neće učiniti. U to sam siguran. Namirnice ponovno zamotam i vratim u hladnjak, natočim čašu vode i iskapim ju. Tada mi sine. U sekundi mi se sve razbistri. Kako sam to mogao zaboraviti? Upravo je to ona vrsta propusta koja bi za mene mogla biti kobna. Istoga časa latim se posla.
29
Sunce nemilice žeže. Za ovakvih dana djeca završavaju u bolnici sa sunčanicom, a dementni starci umiru od dehidracije. Još nisam probavila onu scenu kada s Constanze pored sebe u autu jurim po asfaltu koji titra od vreline. No, Constanze je odlično raspoložena, tiho pjevuši i djeluje uistinu veselo. Čini se da baš kao nekoć živne čim negdje prospe svoj otrov. Dam desni žmigavac, propustim biciklista i skrenem u glavnu ulicu. Ulica ispred mene neobično je pusta. Svi koji mogu otišli su iz grada, na bazenu su ili barem unutra gdje je svježe. Oprezno pogledam Constanze i vidim da žmiri i smješka se. »Je li sve u redu?« upitam. »Hvala, Monika«, kaže Constanze. »Dobro mi je.« Nemam pojma tko je Monika, netko od zaposlenika doma u kojemu Constanze živi ili netko otprije. Tek sada primjećujem koliko zapravo malo znam o majci svoga muža. Izvan moje idilične četvrti promet teče vrlo sporo. Neko vrijeme Constanze i ja uporno šutimo. Ne mogu to više izdržati pa upalim radio. Iz zvučnika zatrešti ljetni pop-rock pa brže- bolje ugasim i odlučim trpjeti tišinu. »Danas sam u snu vidjela svoga Greuna«, iznenada izusti Constanze. Srce mi odmah brže zakuca. »Nikada nije volio da ga tako zovem«, doda. »Dakle, Philipp. Danas sam u snu vidjela svoga Philippa.« Još uvijek žmiri kao da će se tako bolje sjetiti slika iz sna. »Ma nemojte?« kažem oprezno. »Da.« Krenem pa se zaustavim na sljedećem crvenom semaforu. Kad već pomislim kako Constanze više ništa neće reći, ona nastavi. »Bili smo u nekakvoj kuhinji, sve mi se činilo vrlo poznato, a istodobno i sasvim nepoznato: ljudi, mjesto - kao što to inače biva u snovima - bilo je neobično. Mislim da smo jeli kolače i pili čaj, a meni je na pamet pala ona luda čajanka iz Alise u zemlji čudesa.« »Zbog čega?« upitam i skrenem prema domu. »Zato što su svi govorili u rimama«, odgovori. Pomislim na gospođu Theis i na druženje uz kavu kod mene. »Onda sam se odjednom stvorila na sasvim drugom mjestu, vjerojatno ponovno u svojoj sobi. Ondje je bila moja snaha«, vrlo čujno proguta knedlu. Ne usuđujem se ništa reći. »Monika, je li vam poznato kada u snu odjednom, u sekundi, promijenite mjesto i istoga časa nastavite sanjati negdje drugdje?« Constanze otvori oči i pogleda me, samo što ne vidi mene nego Moniku. »Da«, kažem. »Poznato mi je.« »To se zove logika sna«, kaže Constanze. »Zar ne?« Kimnem. »Prečesto sanjam svoju sobu. Kada bih mogla zapovijedati snovima, nikada ne bih sanjala tu sobu jer mi se to čini rastrošnim. Tko zna koliko mi je još preostalo snova. Kada bih mogla birati snove, letjela bih helikopterom ili s mužem šetala na plaži ili se ponovno igrala sa sinom, kao kada je bio mali.« Ponovno zašuti.
Vozim auto po gradu i ljutito škiljim jer nisam ponijela sunčane naočale. Sunce je nisko i bliješti mi u oči, moram dobro paziti da ne previdim bicikliste. Pitam se kako bih mogla saznati zašto je Constanze maloprije tvrdila da sam joj ubila sina. Nije moguće da to zaista misli. »Često ste sanjali svoju snahu?« pitam oprezno. Constanze otpuhne. »A što ste sanjali?« Ne odgovori mi. »Constanze?« Šutnja. Rezignirano prijeđem preostale kilometre do doma, zatim otpratim Constanze u zgradu. Tek što smo ušle u predvorje koje - nakon različitih pokušaja da se nježnim bojama i cvijećem učini nešto ugodnijim - još više podsjeća na bolnicu, već nam ususret hita gospođa Kawatzki. »Dvije gospođe Petersen«, kaže. »Vratile ste se.« Rutinski posjedne Constanze u invalidska kolica. Svekrva na to pristane ne buneći se pa nas Kawatzki otprati u Constanzinu sobu. Možda se nada nekakvim zanimljivostima o Philippu. Raspričala se o nesnosnoj vrućini koja vlada vani, obavještava Constanze što ima za večeru dok ju u kolicima gura prema liftu. »Jeste li imali ugodno poslijepodne, gospođo Petersen?« upita naposljetku. Njezina intonacija ide mi na živce, uvijek zvuči kao da razgovara s djecom. Na moje zadovoljstvo Constanze joj ništa ne odgovori. Vrata lifta zatvore se i nastupi neugodna šutnja. Gospođa Kawatzki i ja piljimo u osvijetljene tipke koje pokazuju na kojem se katu trenutačno nalazimo, a Constanze zuri u prazno. Nakon što sam ju smjestila u sobu i od nje se oprostila, odahnem. Još jedino želim otići odavde. Van iz ove zgrade, dalje od ove žene koja mi je u braku uvijek samo podmetala klipove i koja čak i danas, premda stara i bolesna, još uvijek ima velik razorni potencijal. Pred sobom vidim lica Miriam i gospođe Theis, užasnute poglede nakon što je Constanze štrcnula svoj otrov. Pružim ruku gospođi Kawatzki, zahvalim joj i okrenem se da ću poći. »Sanjala sam nešto neobično«, iznenada će Constanze. »Sanjala sam svoju snahu.« Skinem ruku s kvake i okrenem se. Gospođa Kawatzki blago se osmjehuje kao da želi reći: tako je to s Alzheimerom. Treba imati strpljenja. »Što ste to lijepo sanjali u vezi sa svojom snahom?« upita. Progutam knedlu, neugodno mi je što je Kawatzki ovdje, ali sam istodobno i znatiželjna. »Sjećam se kada ju je moj sin prvi put doveo, malu mišicu«, kaže Constanze ne odgovarajući izravno na pitanje. Ponovno progutam. Dakle, tako me zove. Mišica. »Studentica nastavničkog smjera, iz Rheinlanda, bez obitelji, bez imalo duha, bez ikakve ambicije, skroz naskroz obična. Ali, nečega je bilo u njezinu pogledu...« Zamisli se. »Prefriganost, to je možda najbolji izraz«, kaže naposljetku. »Nikako nisam mogla prokljuviti što je Philipp vidio u njoj.« Gospođa Kawatzki s nelagodom gleda u pod, no sigurna sam da u ovome uživa. Obiteljske tajne, nekakva sitna promjena. »Na prvi pogled izgledala je prilično prostodušno, no mene ni jednoga trenutka nije zavarala. Ja osjetim kada netko nešto skriva. Moja je majka uvijek govorila da sam to naslijedila od oca koji je ipak bio sudac.« Nakašlje se pa kao da se nečega prisjeća.
»Vaš je otac bio sudac?« kaže Kawatzki, kojoj je sada vjerojatno ipak neugodno pa želi promijeniti temu. Ja ne kažem ništa. Constanze kima glavom. »U posljednje vrijeme često čujem majčin glas«, nastavi. »Sve što mi je govorila dok sam bila dijete, sada mi ponovno pada na pamet. Neobično je to. U posljednje vrijeme općenito se sjećam mnogih stvari. Same mi odnekud dolete, tko zna odakle. Kao mirisi i riječi iz moje mladosti. Kava se kuhala u džezvi, mi djeca u proljeće smo skupljali velike hruštove jer donose sreću, a susjedu koja je pomagala da malene bebe dođu na svijet zvali smo babica. Bila sam sretno dijete. Majka mi je bila lijepa žena. A otac je bio fm gospodin, samo što...« Zastala je, pogledam ju, čelo joj se namrštilo. »Gdje sam ono stala?« to više kaže nego što pita. »Mišica«, kažem. »Vaša snaha.« Glas mi zvuči oštro. Gospođa Kawatzki glasno se nakašlje, ali ništa ne učini. Čak ni diskretno ne izađe iz sobe. Svejedno mi je. »Ah, ona«, kaže Constanze. »Kada ju je prvi put doveo, tada sam ju dakako pogledala malo bolje. Postavljala sam joj pitanja koja bi sigurno postavila svaka majka, no Philipp je tvrdio da je to pravo pravcato saslušavanje.« Teško gutam. Toga se susreta itekako dobro sjećam. »Kada mi je Philipp rekao - to je bilo već kasnije, ne znam točno kada - da ju misli oženiti, ostala sam zatečena. Bila sam užasnuta. Učinila sam ono što bi učinio moj muž da je bio živ. Nekoga sam zadužila da prikupi informacije. Moj instinkt nije pogriješio. Mišica nije bila sasvim čista u glavi. Sve sam prikupila i naposljetku Philippu predočila dokumente. Na primjer, izviešće o njezinu boravku na nsihiiatriii.« O, Bože. »1 sve drugo.« Ona za to zna. »Tada je vidio koga namjerava oženiti. Zapravo: nije vidio. Uopće me nije slušao, odgurnuo je dokumente sa stola govoreći da to ne želi slušati, da je on odrastao čovjek, da vjeruje svojoj ženi i da se s time moram pomiriti. Čak nije htio sastaviti ni predbračni ugovor. Baš je bio blesav. Nakon nekog vremena dobila sam razglednicu iz inozemstva. Sarah i Philipp Petersen. To vjenčanje bilo je sramota. Nisu čak bili ni toliko pristojni da...« Nije dovršila rečenicu. »Jeste li danas popodne dovoljno pili? Na ovoj vrućini čovjek jako brzo dehidrira«, uključi se Kawatzki. »Maloprije ste rekli da vam je snaha ubila sina«, ubacim se. Jednostavno moram saznati što to znači. Trudim se zadržati ton neobaveznog čavrljanja, ali Constanze ne odgovori, čini se da ju više zanima njezino pletivo, pokuša ga dohvatiti sa stola, ne uspije pa joj ga gospođa Kawatzki šutke doda. »Možda da dođete drugi put«, kaže okrenuvši se prema meni, »vašoj svekrvi očito nije dobro.« Kimnem glavom. »Svoga Philippa uvijek sam upozoravala da ne nasjeda na žene koje se samo žele domoći njegova novca«, odjednom će Constanze. »A on je učinio upravo to. Baš je bio blesav.« Iz glasa joj se cijedi gađenje. Povrijeđena sam, osjećam da je gospođa Kawatzki zaustavila dah.
»Otkuda znate da je vašoj snahi bilo stalo samo do novca?« upitam. Glas mi drhti od bijesa. »Pa, tako što sam ju iskušala«, kaže Constanze. »Ponudila sam joj novac da ostavi Philippa.« O čemu to ona? »Mnogo novca«, kaže Constanze. To nije istina. »I kako je na to reagirala?« upitam. »Nije joj bilo dovoljno«, kaže Constanze. »Htjela je još. Cjenkala se.« Kao opijena odmahujem glavom. Prisiljavam se mirno disati. »Constanze?« Ona okrene glavu i pogleda me u oči. »To je laž«, kažem. »To ste izmislili. Možda zato što ste sami imali užasan brak ni svome sinu niste priuštili da bude sretan. Možda zato što niste znali bolje. Možda jednostavno zato što ste loš čovjek.« Constanze nekoliko puta trepne. »O, Bože«, kaže naposljetku ljubazno. »Sve to sada ionako više nije važno.« Ne znam što da odgovorim. »Može sada čaj«, kaže Constanze. Izađem iz sobe ne osvrnuvši se. Njezine me riječi prate još dugo nakon što sam sjela u auto, a u retrovizoru dom postaje sve manji i manji.
STRANAC
Glavobolja mi je toliko jaka da gotovo ništa ne vidim. Jedva obuzdavam bijes. Pretražio sam cijelu kuću, a nisam našao ništa. To me ždere. Grimm se još uvijek nije javio. Ali, ja sam okej. Ubrzo ću ponovno vladati sobom. Nova taktika. Šećem po kući, uza stube, niza stube, hodam od sobe do sobe. Svjesno pokušavam ne tražiti skrovita mjesta nego sve promatrati kao naivni posjetitelj. Sve vidjeti prvi put. Prolazeći pored dječakove sobe, zaustavim se. Na zidovima posteri Ratova zvijezda, na podu napola završen dvorac od Lego kockica, knjiga bajki i na polici nekoliko izdanja »Mikijeva zabavnika«. Pokušavam zamisliti život u koji sam ovdje provalio, ali mi ne uspijeva. S police uzmem strip, spustim se na krevet pazeći da ne sjednem na plavu kariranu košulju. Listam svezak, a da zapravo i ne gledam. Vratim ga na policu, izađem iz dječje sobe, ponovno otvaram vrata po vrata. Sasvim normalna kuća s posve normalnim prostorijama. Naposljetku završim u spavaćoj sobi. Krevet i garderobni ormar, noćni ormarići, komoda za rublje. Ružičasta posteljina, tepih bež boje. Na noćnom ormariću noćna svjetiljka, krema za ruke, paketić maramica, nekoliko čepića za uši, kutijica aspirina, knjiga, punjač za mobitel. Okrenem knjigu, Dostojevski. Iz paketića istisnem tabletu i progutam ju na suho. *** Otvorim garderobni ormar. Savršeno složen i uredan. S unutarnje strane vrata ormara zalijepljen je prastari plakat koji najavljuje koncert Radioheada. Na trenutak se zagledam u plakat mršteći se, uopće se ne uklapa u ostatak spavaće sobe. Zatvorim ormar, otvorim ladicu s rubljem, na koju do sada nisam obraćao pozornost jer mi se činila previše očitom kao skrovište. Malo prokopam po njoj i očekivano ne nađem ništa. Ni stara pisma ni dnevnik, ništa slično. Na trenutak me zapeče sav jest. Da, čovjek bi mogao suosjećati sa ženom koja ovdje živi, smatrati ju posve normalnom osobom, poštovati ju, možda joj se čak i diviti. Ali, ona nije dobar čovjek. Ako je to nekada i bila, od toga nije ostalo više ništa. Ona nije ljubazna, pomalo suzdržana učiteljica i majka kakvom se svima lažno prikazuje. To nikada ne smijem smetnuti s uma. Vjerojatno sam još jedina živa osoba koja to zna. Zatvorim ladicu s rubljem i izađem iz spavaće sobe neobavljena posla. Nastavit ću tražiti negdje drugdje.
30
Sjedim s pogledom na Außenalster 1, trebam nekoliko minuta za sebe. Sunce mi tuče u glavu, grije mi lice, gole podlaktice. Promatram šetače, djecu koja na travi igraju nogomet, čamce na vodi, uživam u normalnosti. Sjedim ovdje već cijelu vječnost. Uskoro će se smrknuti. U nekom trenutku morat ću poći kući, no još uvijek se ne osjećam spremnom. Odjednom pomislim na dan kada je bila pomrčina Sunca. Svijet je crn. Sunce je iznad mene crno. Sto jim zabačene glave, očiju široko otvorenih. Pokušavam upiti ovaj trenutak, upamtiti ga, ne dopustiti nikakve druge misli. Sada moram biti savršeno prisutna. Prije mnogo godina sama sam sebi dala obećanje i sada je došlo vrijeme da ga ispunim. Kimnem glavom kao da ću sama sa sobom zapečatiti taj savez. Drveće tiho šumi, gotovo svečano. Ovo što se upravo događa kao da se ne tiče jedino ptica u krošnjama. Pjevaju protiv mraka kao da im se radi o životu. Sunce je crno, a ja tu stojim i kupam se u ovom prizoru. Više nema topline. Nema svjetla. Ubrzo izađem iz šume. Vratim se u auto. Sjedam u njega unatoč nesnosnoj vrućini koja vlada unutra. Iz torbice izvadim mobitel. Vidim da me zvao Mirko, pitat će se gdje sam. Mislim na Mirka i na sebe i to mi se čini kao izdaja. Sjećam se kako sam ga prvi put vidjela, tog novog, mladog, naočitog kolegu za kojim su Claudia i druge silno uzdisale. Mislim na naš prvi poljubac, navečer, na mome kućnom pragu, nakon školske priredbe. Pogledam na mobitel. Nevoljko otvorim SMS koji je stigao dok sam bila u šumi i definitivno se oprostila od ljubavi svoga života. Mirko mi piše. Samo tri riječi. Zurim u njih. Moramo živjeti, kažem samoj sebi. Donesem odluku. Pozovem svoju najdražu kolegicu i njezina muža. Nazovem Mirka. Zamolim ga da i on dođe. Kažem mu kako je vrijeme da konačno upozna mog sina. Vrijeme je da prestanu tajne. Ponovno dišem punim plućima. Kupujem povrće. Limune. Začine, pile. Čistim. Kuham. Otvaram prozor i izmećem duhove prošlosti, gledam za njima kako lepršajući odlaze. Prostirem stol. Brinem se za Lea. Živa sam. Muž mi je mrtav, ali ja sam još tu. U kući su mi ljudi, gosti. Mirko mi upućuje neskrivene poglede, ignoriram ih, ali u njima uživam. Pažljiva sam domaćica. Smijem se. Život može biti takav. Odlazim do kućnih vrata, ispraćam kolegicu i njezina muža, kažem da je bilo lijepo što su došli, primjećujem da to zaista mislim, vidim kako nestaju u mraku. Zahvalim Mirku na ugodnoj večeri i cvijeću. Mirko me pogleda u oči, nespretno me pogladi po ramenu kao da želi reći: »Uspjela si.« Mirko je jedini od njih troje znao da sam danas prvi put nakon sedam godina primila goste u kuću. Mirku takve stvari možeš reći. On ne osuđuje. »Drag mi je Leo«, kaže Mirko. »Mislim da si i ti njemu drag«, kažem. Smješka se. Osjeća da se sasvim približio svome cilju. Bio je strpljiv. To mu je sigurno bilo teško. Na trenutak šutimo. »Već je bilo vrijeme«, kaže. »Hoću reći, vrijeme je da se upoznaju dvojica muškaraca iz tvoga života«, doda, a ja kimnem. Poljubi me u čelo, okr ene se, vidim kako njegovi obrisi nestaju u mraku. Odvratim pogled i krenem natrag u kuću - koja je prvo bila Philippova kuća, zatim naša 1
Jezero u Hamburgu. (nap. prev.)
zajednička kuća, a sada je moja - da bih vidjela kako mi je sin. No, stvari krenu drugačije. »Sarah.« Mirkov slas. Iznenađeno se okrenem. Upitno podisnem obrve. »Predomislio sam se«, kaže. »Htio bih noćas ostati ovdje.« Zurim u njega. »Bio sam vrlo strpljiv«, kaže. To je istina. Kolebam se. Ne mogu to učiniti. Ne mogu ga primiti. Ne mogu s njime spavati u Philippovoj kući. U Philippovu krevetu. »Hajde«, kaže Mirko. Progutam knedlu. »Molim te, Sarah.« Uzdahnem, meškoljim se. Popustim i uđemo u kuću. Dam Mirku znak da bude tiho. Nipošto ne želim da ga Leo čuje. Dok Leu čitam priču za laku noć na kojoj on još uvijek ustrajava svake večeri, mislim kako je moj muž pokojni i kako me Mirko čeka u spavaćoj sobi. Tako radimo nekoliko noći, osjećamo da je to na određeni način pogrešno, ali Mirko inzistira, a ja sam sita toga da proturječim jer znam da konačno moram započeti nov život i silno se trudim, trudim se na sve moguće načine. Mirko je umoran od skrivanja, htio bi da živimo zajedno, htio bi da Leo zna za nas. I ja mislim da je to ispravno. Pripremam se za to. Strah me Leove reakcije, on primjećuje da se sa mnom nešto događa jer odjednom pristajem na sve, mama odjednom sve dopušta. Čak mu obećava i da će s njim ići u zoološki vrt iako to mrzi. U noći prije posjeta zoološkom vrtu ležim budna. Postavljam si stara pitanja. Usprkos svemu. Samo su odgovori novi. Philipp je mrtav. Philipp je umro. Philipp se više nikada neće vratiti. Ustajem, usred noći. Oblačim se, nakon kraćega razmišljanja iz ladice s rubljem uzmem čist pamučni rupčić. Izađem iz spavaće sobe, stubama se spustim u prizemlje - i izađem u vrt. Osine me hladan zrak - unatoč ljetnoj toplini dana tijekom noći je malo zahladnjelo. Zrak miriše čisto i svježe, ne čuje se nikakav zvuk. Osjećam se kao najusamljeniji čovjek u svemiru, a to je dobro, za ovo moram biti sama. Volim naš vrt. Prvih godina nakon Philippova nestanka pokušavala sam ga održavati točno onakvim kakav je bio kada je Philipp zadnji put izašao iz kuće. Baš kao što sam htjela sve očuvati upravo onako kako je Philipp to poznavao. No, posljednjih godina dopustila sam prirodi da izmijeni vrt po vlastitu nahođenju. Tek bih povremeno pokosila travu oko stabala jabuka i trešanja, a na različitim mjestima ostavila bih da raste divlje cvijeće kojemu je vjetar nanio sjeme. Rezultat je bio začarano mjesto na kojem su se Leo i njegovi prijatelji voljeli igrati i na kojem rado sjedim i promatram malene paukove kako između grana i grmlja ribiza razapinju sićušne mreže. Sada je u vrtu mir, osvjetljava ga samo svjetlo koje dopire kroz velike kuhinjske prozore. Nema mjesečine, nema zvijezda. Stanem na travu, maknem se sa svjetla, zađem dublje u tu malenu divljinu koju je posljednjih godina ovdje stvorila priroda. Oči mi se priviknu na mrak, krenem prema vrtnoj kućici iza stabala jabuka, dođem do nje, otvorim vrata, malo tapkam po mr aku, zatim pronađem lopatu kojom sam prije prekopavala povrtne lijehe. Ponovno zatvorim vrtnu kućicu i stanem gledati uokolo. Odlučim se za mjesto ispod jabuke. Zabijem lopatu u zemlju, iskopam četvrtast komad trave pa ga spustim sa strane. Kopam
dublje, sipam zemlju sa strane sve dok ne nastane rupa koja mi se čini prikladnom. Zrak vedre ljetne noći miješa se s reskim mirisom zemlje. Spustim lopatu. Zurim u iskopanu rupu. Mislim na muža. Vidim ga ispred sebe, uz rijeku, na našemu mjestu, na obali Labe. Ondje gdje smo se prvi put poljubili, ondje gdje smo se odlučili vjenčati. Mislim kakav je bio prije. Kakvi smo bili prije te noći, mladi i bezbrižni i slobodni. Mislim na miris njegove kose, na crtu gornje usnice, na jamice na obrazima. Mislim kakvom me je lakoćom mogao dignuti u zrak i da to nakon njega više nitko nikada nije učinio. Mislim da je uvijek sve htio raspraviti i vječno prigovarao zbog moje šutljivosti. Mislim na njegovu duhovitost. Mislim kako smo se lako znali posvađati dok smo neko vrijeme stanovali zajedno. Svađali smo se oko najobičnijih tričarija. Zato što je neprestano slušao Do You Love Me? Nicka Cavea, stoput na dan, a to me izluđivalo. Zato što je uvijek sve ostavljao otvoreno, jednostavno zato što je bio previše lijen da bi ponovno začepio bocu vode, staklenku marmelade, pastu za zube. Zato što sam račune plaćala uvijek nakon prve opomene iako smo imali novca više nego dovoljno, zato što sam rezervni ključ kuće uvijek ostavljala ispod velikoga lonca za cvijeće pred vratima jer sam vječno samoj sebi znala zalupiti vrata i ostati vani. »Kako samo možeš biti tako blesava?«, govorio je. »Ostavljati ključ ispod lonca za cvijeće? Gdje mi to živimo? U nekoj od onih serija o divnom, sretnom svijetu? Misliš li da živimo kod Waltonovih2?« »Ne sekiraj se«, rekla sam kratko. »Nikomu ne bi palo na pamet da ključ skrivamo na tako očitom mjestu.« Divne beznačajnosti. Svađe koje su prije ili poslije završavale smijehom ili seksom. Barem prvih nekoliko godina. Znam što sada moram učiniti, samo ne znam imam li snage. Zatim duboko udahnem i to učinim. Odjednom znam: sedam je godina dovoljno. S prsta skinem vjenčani prsten. Moja se koža tomu protivi, ne želi ga pustiti, no potegnem iz sve snage, strgnem ga preko nabora kože na zglobu i napokon ga držim u ruci. Uzmem staromodni pamučni rupčić koji je nekoć pripadao mojoj dragoj baki i zamotam prsten. Kleknem, polako, svečano, onako kako se ljudi kreću na sprovodima. Oprezno, vrlo oprezno vjenčani prsten spustim u iskopanu rupu. Zatim se ponovno uspravim. Imam osjećaj da bih trebala nešto reći, ali ne znam što. U mnogim samotnim, besanim noćima rekla sam sve što je trebalo reći i osjetila sam sve što se moglo osjetiti. Mislim kako ljubav nije stanje i nije osjećaj. Ljubav je organizam. Gladan i žedan. Živo biće koje može rasti i skupljati se, razboljeti se i ozdraviti, zaspati i umrijeti. Jedna jedina suza sklizne mi niz obraz i vrat da bi se utopila u ovratniku majice dok uzimam lopatu i zatrpavam vjenčani prsten. Zbogom, Philippe, kažem. Spustim lopatu. Kratko još ondje stojim, moj goli prstenjak pulsira. Zatim se okrenem i vratim u kuću. Ubrzo nakon toga s Leom odlazim u zoološki vrt. Zajedno gledamo pospane lavove i budne merkate. Očekivala sam da ću tugovati, no samo se osjećam rasterećeno. Raskrstila sam s prošlošću. Novi početak. Nova stranica. Tako sam zahvalna. Plaho se smješkam. Odjednom imam osjećaj da sve ponovno može biti u redu i da je nova sreća moguća. Gledam sina i tražim prave riječi, no u tom trenutku zazvoni mi mobitel. Javim se, a neki mi muškarac kaže da je Philipp živ i da se sutra vraća. Dođe mi da se smijem i da plačem dok me istodobno obuzima želja da s tavana dohvatim jedan od Philippovih starih golfskih štapova i porazbijam sav namještaj u kući. 2
The Waltons, američka TV serija sedamdesetih godina prošloga stoljeća. (nap. prev.)
Ne znam što bih trebala osjećati, doslovno sam dotučena. Ne mogu jesti, ne mogu spavati, motam se uokolo kao biljka povijuša. Pokušavam dozvati pomoć, nazivam svoju najbolju prijateljicu, ali ju ne mogu dobiti, nazovem Johanna i ne dobijem ga, očajnički urlam u telefon, ali na drugome kraju nema nikoga. Osjećam se prazno. Zobljem maline koje mi je poklonila susjeda, zatim ih povratim, drečavo crvene lokvice na parketu. Pretvaram se u robota koji uokolo trčkara, obavlja poslove, govori, ali je u unutrašnjosti posve šupalj. Razgovaram s Leom. Nazovem Mirka i kažem mu da je s nama gotovo i da me više ne zove. Ne osjećam ništa. Ako me Mirko nazove, odbit ću poziv. Preslagujem stvari u kući. Pokušavam ih vratiti u stanje u kojemu su bile kada ih je Philipp posljednji put vidio. Iskopam vjenčani prsten. U glavi mi je čudan osjećaj, tijelo mi je neobično lagano, cijeli svijet doima se neobično pomaknutim, boje su drugačije, crveno više nije crveno zeleno više nije zeleno, ali ne obraćam na to pozornost, nemam za to vremena jer sjedim u nekom autu kako bih otišla na aerodrom po muža. Uopće mi ne pada na pamet činiti bilo što drugo osim onoga što se od mene očekuje. Sjećam se kakav je to bio osjećaj. Nakon sedam godina tuge: osjećaj novoga početka. I Mirko. Ni Philipp, ni vatromet, ni bujica emocija. Ali, nova prilika za sreću. Jadni Mirko. S nama je gotovo, to je barem jasno. Bila sam spremna odreći ga se istoga časa kada su mi rekli da se vraća Philipp. Ne mogu više biti s njim. Razumjet će to, prije ili poslije. Možda ću jednoga dana samoj sebi oprostiti što sam posve uzaludno uništila sve što sam mukotrpno gradila. Što sam odbacila Mirka - radi stranca. Uzdahnuvši, ustanem s klupe na kojoj sam predahnula. Život mi je postao odveć kompliciran. Ne znam kako dalje.
STRANAC
Vjerojatno sam malo zadrijemao, unatoč svemu. Uspravim se sav mamuran. Proklinjem samoga sebe. Nisam smio prileći. Zar posljednjih mjeseci i godina ništa nisam naučio? Puls mi se smiruje. Sve je u redu. Situacija je pod kontrolom. Da se žena vratila, primijetio bih. Nikada čvrsto ne spavam, na oprezu sam čak i kada nisam budan. Ipak moram pogledati i uvjeriti se. Pogled mi padne na uokvirene fotografije na zidu. Do sada sam ih svjesno izbjegavao pažljivije pogledati jer ne znam čemu bi to koristilo. Sada im se približim. Većina slika prikazuje ženu i sina. No, jedna fotografija pokazuje ju nasmijanu i sretnu u zagrljaju muža. Iz fotografije se ne vidi kada je i gdje snimljena, no njih dvoje izgledaju vrlo mladi i vrlo sretni. Odvojim pogled od ozarenoga osmijeha žene i pozornije se zagledam u Philippa Petersena. Na sebi ima plavu polo majicu i samouvjeren osmijeh koji govori - moj je cijeli svijet. U meni se odmah javi lagana odbojnost. I ja sam nekada bio takav. I ja sam svojedobno bio Philipp Petersen. Jedan od onih koji sve dobiju na gotovo i ne slute koliko im je zapravo dobro. Bez obzira na to koliko smo tjelesno vrlo slični, bilo je krajnje glupo što sam mislio da makar i na trenutak mogu prevariti tu ženu. Njihova stara fotografija to mi je još jednom jasno dala do znanja. Ja mogu izgledati kao Philipp Petersen. Mogu se kretati kako se on kretao, mogu pokušati govoriti k ako je on govorio. Ali, ono bitno u čovjeku ne može se oponašati. Duša se ne može krivotvoriti. Odvratim pogled. Ponovno bih rado prilegao. Samo mi se spava, no moram se disciplinirati. A disciplina znači: učiniti što treba učiniti kada to treba učiniti. Pa makar to značilo i bdjeti kada si mrtav umoran. Dok ustajem, zglobovi na koljenima i laktovima suho škljocaju. Istegnem se, napravim nekoliko kružnih pokreta ramenima ne mareći za bol. Zatim prođem kroz dnevnu sobu i što je moguće tiše stubama krenem na kat. Nečujan sam, to sam naučio. Preskočim četvrtu stubu odozgo. Brzo učim. Na trenutak se zaustavim ispred vrata koja vode u dormitorio - spavaću sobu. Primjećujem da mi je još uvijek teško misliti na njemačkom jeziku. Moram to svladati. Vrata su zatvorena. Prostorija iza njih prazna je, znam to prije nego što sam ih otvorio. Laknulo mi je. Nazočnost te žene toliko mi je odbojna da sam sretan što ću još nekoliko minuta provesti bez nje.
31
Constanzine zlobne riječi još uvijek mi odzvanjaju u glavi dok se autom zaustavljam u Miriaminoj ulici. Povučem ručnu, kopam po torbici, izvadim mobitel i nazovem Johanna. U moje nestrpljenje polako se uvlači zabrinutost. Johann je radoholičar koji uopće ne bi mogao živjeti bez mobitela i koji je inače dostupan dvadeset i četiri sata na dan. Što ako mu se nešto dogodilo? Veza se polako uspostavlja, metalni zveket označi zvuk slobodne linije, jednom, dvaput, triput, četiri puta, pet puta, šest puta - nitko se ne javlja. Kvragu. Još dva dana i dvije noći dok se Johann ne vrati u Njemačku i dok mi ne bude mogao pomoći. Rezignirano spustim mobitel, izađem iz auta i prijeđem nekoliko metara do Miriamine kuće. Danas i ne pogledam cvijeće kojemu se inače u miru divim, a koje se u potpunosti rascvjetalo pa oko njega sada zuje pčele kao živčani sateliti. Barem sat vremena vozila sam se gradom uzduž i poprijeko uzalud pokušavajući sabrati misli. Jasno mi je da Constanze boluje od Alzheimera. No, ta suluda pomisao da sam joj ubila sina morala je odnekuda doći. Tko joj je stavio tu bubu u uho? I što je trebala značiti ona besmislica s novcem? Je li doista Philippu ispričala takvu laž? Nikada mi nije spomenuo ništa slično. Doduše... Štošta mi se mota po glavi. Što je stranac radio na glavnom kolodvoru? Što smjera? I tko je dovraga onaj čovjek na kućnome broju 41 koji mi se čini strahovito poznatim? Moram naći odgovore na ta pitanja, ali najprije moram vidjeti Lea i razmisliti gdje ću ga smjestiti idućih dana. Ne mogu ga povesti kući. Da ga smjestim u neki hotel? Ispravim ramena i pozvonim. Kada Miriam otvori vrata i ugleda me, odmah me zagrli. Miriše na jelo i čist znoj. »O, sirota moja«, kaže. Njezin mi je zagrljaj neugodan, smeta mi što misli da trebam utjehu. Imam trideset i sedam godina i jača sam od većine, ne trebam nikoga da me tješi. »Jesi li okej?« pita. »Naravno«, kažem. »Jesi li sigurna? Znaš da sa mnom uvijek možeš razgovarati.« »Hvala, Miriam.« »Nema na čemu.« Pođem za njom u kuhinju. »Je li Constanze okej?« upita. »Da, sve je u najboljem redu.« »Vjerojatno joj se u jednom danu skupilo svega previše. A onda ponovni susret s Philippom i...« »Gdje je Leo?« prekinem ju. »Gore«, odgovori Miriam i nasmiješi se. »Nevjerojatno je koliko su njih dvojica slični. On je pljunuti tvoj muž.« »Tko?« upitam rastreseno. »Kako tko?« odgovara Miriam veselo. »Pa Leo.« Živčano trepćem. Ne govorim ništa. »Pitala sam se biste li ti i Philipp htjeli doći k nama na večeru«, kaže Miriam. »Bilo bi nam jako drago. Dakako, samo ako to Philippu nije prenaporno.« Ne kažem ništa, a Miriam nastavlja klepetati. Neobično, pomislim dok sjedim preko puta
nje, kao da se ništa nije dogodilo. U meni je sve drugačije - ali vani se ništa nije promijenilo, prema vani sve je kao inače. Prvi put u životu nostaie mi iasno da su svi liudi koie znam sante leda od koiih vidim samo sićušni, blještavo bijeli vrh ispod kojega je tamni stožac zastrašujućih dimenzija. »Divno je vidjeti vas zajedno«, kaže. »Izgledate kao par iz nekog holivudskog filma.« Hihoće se. Kao da smo dvije tinejdžerice koje razgovaraju o dečkima. »Pa ipak... Moram reći sasvim iskreno, Philippa sam poznavala samo s fotografija koje vise kod tebe na zidovima. Da nisam znala tko je, danas poslijepodne sigurno ga ne bih prepoznala.« Otpijem gutljaj vode koju mi je poslužila. »Koliko se čovjek samo može promijeniti«, kaže. »Mislim, nemoj me krivo shvatiti, izgledate sjajno zajedno. Godine mu dobro stoje.« Otpijem još jedan gutljaj. »Znaš li čega sam se tada sjetila?« upita Miriam. Ne kažem ništa. »Promjena koja mu se dogodila podsjeća me na jednu umjetničku izložbu na kojoj sam bila zajedno s Martinom. Na njoj su bile izložene fotografije američkih vojnika koji su se borili u Zaljevskome ratu: po tri fotografije muškaraca, jedna snimljena prije rata, jedna tijekom rata i jedna poslije. Ludo.« Otpije gutljaj. »Sjećam se kako sam s Martinom stajala ispred tih slika pokušavajući povezati mlada, vedra lica koja su muškarci imali prije rata s licima na kojima je rat ostavio traga. Samo nekoliko godina, a sasvim drugi ljudi.« Miriam je vesela i živahna kao da je srela neku poznatu ličnost. Nemam snage ljutiti se zbog toga. »Philipp također izgleda tako«, zaključi. »Kao da dolazi iz r ata.« Ispijem čašu. »To nije Philipp«, kažem. »Ha?« odgovori Miriam. »Kako to misliš?« U tom trenutku na vratima se pojavi Leo. Oči su mu stisnute i crvene. »Neću kući«, dovikne mi, okrene se i nestane odakle je došao. Miriam i ja pogledamo se, izađem iz kuhinje, popnem se stubama na kat i krenem za sinom. Zateknem ga u gostinskoj kupaonici. Barem se nije zaključao. Htio je do dođem i s njim razgovaram. Leo sjedi na rubu tuš-kabine i sumnjičavo me gleda. Uđem u prostoriju i prekriženih nogu sjednem ispred njega na akvamarin zelenu prostirku ispred kade. Kupaonica je tijesna, na pločicama su zalijepljene naljepnice sa šarenim ribama. Kolebam se. Da ga doista smjestim u hotel? To je glupo! »Srce, preko praznika svaki se dan možeš igrati s prijateljima«, kažem. »Ali, ne možeš ovdje ostati vječno. Miriam i Martin imaju bebu, ne možeš stalno s Justusom praviti nered!« »Ne radi se o tome«, kaže Leo. »Osim toga, ne pravimo nered.« Duri se. Frče nosom. Njegovo milo lice puno prkosa i sunčanih pjega. Kada sam s njim bila trudna, počela sam učiti sve živo kako bih uvijek imala spremne odgovore kada me jednom počne ispitivati i kako bi znao da je njegova mama pametna i da se u nju može pouzdati. Nisam htjela uvijek biti ovisna o Googleu kada me nešto upita. Dakle, naučila sam sve o tome kako funkcioniraju automobili i mobiteli, koliko ima planeta u našem sunčevom sustavu, kako se odvija fotosinteza, kako izgleda lišće lipe, a kako lišće bukve. Što je
pasivno zaleđe i kako razlikovati zelenu pupavku od šampinjona. Ali, Leo takve stvari nikada ne pita. Uvijek me pita nešto što ne znam. Pita o životu i smrti i o velikome Zašto. Sada šuti. Nada se da ću nešto reći, ali ja čekam. »Ne idem s tobom«, izusti napokon i ustane. Instinktivno učinim isto. Ustanem. »Zlato, zašto ne želiš kući?« upitam iako unaprijed znam odgovor. Leo podigne pogled i zagleda se u mene kao da sam najtupavija osoba na planetu, ali i dalje prkosno šuti. »Stoje, Leo?« »Neću kući«, kaže napokon. »Bo...« proguta knedlu. »Bojim se...« Zamisli se kao da traži pravi izraz. »Bojim se onog čovjeka.« Ne kaže »moga oca«, ili »oca«, ili »tate«, ili »tatice« nego »onog čovjeka«. Sekundu-dvije zurim u Lea, zatim ga zagrlim. Leo to zapravo ne voli, barem ne onda kada bi nas netko mogao vidjeti jer to ne bi bilo cool. Ali, sada mi dopušta da ga stisnem. Grozničavo razmišljam što reći. Situacija je vrlo zbrkana. Ne znam što bih Leu rekla o strancu. Znam samo da je moj sin pored mene i da se čini kako je Constanze jedina koja je u stanju zaviriti iza ljubazne fasade tog prevaranta. Leo nikada nije svjesno upoznao oca, stoga ne može ni znati da taj stranac nije njegov otac. Ali, osjeća da s tim čovjekom nešto nije u redu. Ima osjetljive antene. Isto kao i ja. Uzdahnem i pustim Lea. Već sam odavno odbacila trenutačnu misao da s njime odem u hotel dok se stvari ne riješe. Ništa se neće riješiti ako ja to ne učinim. Prepuštena sam samoj sebi. Svoju kuću neću prepustiti strancu, ni u kom slučaju, nikada. Vara se ako špekulira da ću pobjeći od njega. Ako si suočen s nečim što te plaši i ne vidiš izlaza, učini korak naprijed. Većina čudovišta jednako se boji tebe kao i ti njih. To sam naučila od svoje mudre bake. »Dođi«, kažem Leu i pružim mu ruku. »Pitat ćemo M&M hoće li te ovdje zadržati još malo.«
STRANAC
Još se nije vratila. Pitam se što radi. Sigurno nešto smjera, ona uvijek nešto smjera. Je li na kraju ipak otišla na policiju? Ne. Ne bi se usudila. Ustanem, odjednom sam suviše nemiran da bih sjedio. Još jednom u glavi vrtim događaje protekloga dana. Zatim ponovno iz torbe izvadim mobitel i uključim ga. Ruke mi lagano zadrhte kada ugledam da me zvao Grimm. Provjerim pretinac s porukama, ali nema ničega. Brže-bolje ga nazovem. Telefon mu zvoni, ali se ne javlja. Dođe mi da telefon tresnem o zid. Ali, neću to učiniti. Kontrola impulsa. Funkcionirati. Duboko udahnem, pritisnem tipku za ponovno biranje. Ponovno se čuje zvuk slobodne veze. Puštam da dugo zvoni, ali se nitko ne javlja. Sarah se svakoga trenutka može vratiti. Stavim mobitel u džep traperica i počnem razmišljati što dalje učiniti, kadli u prizemlju zazvoni fiksni telefon. Strčim se niza stube. Na displeju umjesto broja piše samo: PRIVATNO. Podignem slušalicu jer je sasvim moguće da me Grimm pokušava dobiti na fiksni telefon. »Petersen?« javim se. »Halo«, u slušalici se čuje ženski glas. »Ovdje Miriam.« Ne odgovorim odmah pa nastane šutnja. »Ja sam Sarina prijateljica«, nastavi ona. »Danas«, zastane. »Danas smo se nakratko upoznali.« Žena ljubazna izgleda, poluduge, pepeljasto plave kose i s okruglim naočalama. »Da. Naravno«, kažem. »Bok, Miriam. Jako mije drago...« »I meni!« kaže nervozno. »Lijepo je što ste se vratili, jako mi je drago zbog Sarah.« Zanimljivo, pomislim. Sarah svojoj prijateljici još uvijek ništa nije rekla o tome da muškarac u njezinoj kući nije njezin muž. Zaista zanimljivo. »Da«, kažem. Miriam ne odgovori ništa pa nastavljamo šutjeti. »Sarah nije ovdje«, kažem naposljetku. »Aha. Da«, odgovori Miriam. »Znam. Maloprije je bila ovdje, ali je otišla. Htjela sam iskoristiti vrijeme dok se ne vrati kući. Htjela sam s vama popričati.« To me istog časa razbudi. »Hm«, započne Miriam. »Iskreno govoreći, sada sam već zabrinuta za Sarah«, kaže. »U zadnje vrijeme malo je neobična.« Suspregnem ciničan smijeh. Da, pomislim. To mogu zamisliti. Znam što slijedi. »I znam da se i vi sami prvo morate snaći i tako to«, nastavi Miriam. »Ali...« Ne dovrši rečenicu. Ja samo čekam. Glavobolja me opet kljuca. »Već sam nekoliko puta pokušala s njom razgovarati. Pitati ju je li u redu, ali svaki se put povuče u sebe. A nakon onoga danas...« »Ne brinite«, kažem automatski. »Ovi dani mojoj su ženi bili prenaporni. Svima nama. Treba joj malo mira i bit će sve u redu.« »Mogu li ikako pomoći?« upita Miriam. Tako da me pustiš na miru, pomislim. Da me dovraga pustiš na miru. Ali, budući da me Miriam toliko voli i pomalo sažalijeva, jasno mi je da ne može biti naodmet ako ostavim dojam drage i brižne osobe. »Budite dragi prema njoj ako vam ponovno svrati«, kažem. »I strpljivi. I nazovite me ako se što dogodi. Okej?«
»Okej«, kaže Miriam. »A što je s Leom?« upitam pa kud puklo. »Je li ga Sarah odvela?« »Leo će još malo ostati kod nas«, kaže Miriam, a ja odahnem. »Dobro.« »Da«, odgovori Miriam. »Praznici su.« Ponestaju mi riječi. »Hvala što ste nazvali«, kažem. »Da. U redu. Nema na čemu. I lijepo je što ste se vratili. Stvarno lijepo.« »Hvala«, kažem. »Da«, kaže Miriam. Sada već djeluje zbunjeno. Možda joj je sinulo da nije osobito lijepo najboljoj prijateljici iza leđa razgovarati s njezinim ponovno nađenim mužem. Ali, to nije moj problem. Tek što sam spustio slušalicu, osjetim kako mi vibrira mobitel. Brzo ga izvadim iz džepa hlača. »Ovdje Harald Grimm«, javi se dubok glas čim sam pritisnuo tipku »Prihvati poziv«.
32
Ljeto u Hamburgu, čiope se glasaju. Zabacim glavu, promatram zrakoplove koji paraju nebo na različite dijelove i čudim se što se ono ne raspukne i zveketom ne padne na zemlju. Constanzine riječi više mi ne izlaze iz glave. Lebde iznad mene kao kletva promrmljana u mraku. Sjedim u autu. Napustila sam Miriamino susjedstvo, odvezla se nekoliko ulica dalje pa se ponovno zaustavila. Samo što nisam stigla kući, uostalom Miriam ne stanuje daleko od mene, ali još se ne želim vratiti kući, potreban mi je koji trenutak. Moram se malo sabrati. Constanzine riječi precizno dozovem u pamćenje. »Moj sin je mrtav«, ponovim tiho. »Ubila ga je moja pohlepna, prepredena snaha. To znaju svi u Hamburgu. Svi.« Iscrpljena sklopim oči, samo trenutak, samo trenutak mira. Svijest mi odmah otplovi, a san dotrči krupnim koracima. Tišina. Mir. Samo na trenutak... Ne. Ne smijem sada zaspati. Otvorim oči. S jezom se sjećam svojih snova u posljednje vrijeme. Početak nije nov. Već odavno sanjam vrata. Uvijek jedno te isto. Stojim ispred zatvorenih vrata iza kojih odjekuje sablastan štropot. Zurim u vrata. Zatim ih otvorim iako bih zapravo htjela pobjeći. Na kraju se probudim u totalnoj panici. No, u posljednje vrijeme vidim što je iza vrata. Ulica u noći. Crno se ljeska kao sirup od sladića. Philipp je sa mnom. Oči su mu bezizražajne. Stojim na asfaltu i gledam u svoje ruke pune krvi. Taj dio sna je nov. Moje krvave ruke su nove. Pitam se što bi na to rekao terapeut kojemu sam na nagovor prijatelja otišla nakon Philippova nestanka. Iako mi je taj krupni muškarac, kojemu bi po mome mišljenju mnogo bolje pristajao rock-koncert nego ordinacija, zapravo bio vrlo simpatičan, otišla sam na samo jedan termin. Ne volim govoriti o sebi. Stvari radije rješavam sama sa sobom. Philipp mi je to često predbacivao. U ušima mi odzvanja njegov glas, upravo sada. Kako samo napola u šali govori: »Moja lijepa šutljiva žena.« Ponovno mi na pamet padne Constanze. Vjeruje li ona doista da sam ubila Philippa? Je li to moguće? I ako vjeruje, ima li još ljudi koji tako misle? U mislima mi pred očima iskrsne lice prevaranta koji je vjerojatno još uvijek u mojoj kući. Spustim glavu na naslon sjedala, a misli mi jure u svim smjerovima kao mladi psi. Radi se o novcu, govorim samoj sebi. Zaboravi sve drugo, zaboravi prijetnju, zaboravi ukleti san i svoju vlastitu nečistu savjest. Ne dopusti mu da ti se uvuče u glavu, ne dopusti mu da tobom manipulira. Radi se o novcu. Varalica koji je sličan Philippu i kojega su izabrali možda samo zato što mu je sličan, predstavi se kao silno bogati poduzetnik Philipp Petersen, isprazni sve njegove račune - i ponovno nestane. Ponovno u glavi čujem Johannov glas: na kraju se uvijek radi o novcu. Zar ne7 . Bio jednom jedan bogati kralj, pomislim, kojega su svi poštovali. No, njegova kraljica bila je zavidna i zla. Otrovala je kralja čarobnim napitkom pa dobroga kralja otada više nitko nikada nije vidio i nitko nije mogao sa sigurnošću reći što mu se dogodilo. Pa ipak, svi su slutili da iza toga stoji kraljica, a kralj je imao mnogo prijatelja koji su ga željeli osvetiti. Jedino nisu mogli dokazati da je upravo kraljica ubila kralja jer leš nikada nije pronađen. Stoga su skovali plan. U cijeloj zemlji tražili su čovjeka koji je bio najsličniji nestalome kralju. Iz cijeloga kraljevstva stizali su mladići da bi se pokazali, a nakon što su kraljevi prijatelji sedam dana samo gledali lica mladića, napokon su odabrali jednoga koji je nalikovao nestalome kralju. Naučili
su ga govoriti kao kralja, odjenuli su mu halje koje ni u čemu nisu zaostajale za kraljevskima. Kada zla kraljica ugleda svoga tobožnjeg muža - kojega je otrovala vlastitom rukom - ona izgubi razum. »Ovo ne može biti! Ovo ne može biti! Ti si mrtav i pokopan!« poviče i prije nego što se itko snašao, ona se u strahu s najvišega vrha dvorca sunovrati u smrt. Otvorim oči i počnem treptati, sunce mi bliješti u oči. Što uopće radim ovdje? Nemam vremena za ove gluposti! Da sam ga ubila vlastitom rukom, zar bih se sedam godina bavila pitanjem što se dogodilo s Philippom? Pohvatam svoje misli kao lepršave krijesnice i upalim motor.
STRANAC
Nakon telefonskog razgovora odem u kupaonicu i dugo se tuširam. Zatim iz putne torbe izvadim čistu odjeću i presvučem se. Odmah se osjećam bolje. Zvonjava telefona prekine me u razmišljanju. Dok sam bio ispod tuša, telefon je zvonio već nekoliko puta. Zvoni dugo, naposljetku zavlada tišina - a onda ponovno zazvoni. Ustanem, izađem iz vrta, slijedim zvuk zvona, podignem slušalicu. »Halo?« Nitko ne odgovori. »Halo?« Netko se nakašlje. Zatim se začuje muški glas. »Da, ovaj, halo. Oprostite. Ovdje Mirko. Bliicher. Ja sam Sarin kolega s posla.« Šutim. »Hm, ovaj. Tek nedavno sam čuo da ste se vratili«, nastavi čovjek koji je nazvao. »To je sjajno. Nakon toliko vremena. Vidio sam vas na televiziji. Na aerodromu. Nevjerojatna priča. Čestitam. Ili što se već kaže u ovakvoj situaciji.« »Hvala.« »Hm«, kaže čovjek. Ja ne kažem ništa. Nikada nisam bio od onih koji osjećaju potrebu da tišinu ispune klepetanjem. »Mogu li razgovarati sa Sarah« upita čovjek naposljetku. »Ne«, odgovorim. »Nije ovdje.« »Oh, u redu. Hvala«, kaže čovjek koji je nazvao i spusti slušalicu. Još neko vrijeme zurim u telefon, zatim izađem u vrt i sjednem ispod jabuke. Doduše, ne smijem spavati, ali barem mogu malo predahnuti. Žena će se vratiti. Uostalom, ovo joj je dom i neće mi ga tako lako prepustiti. Dovoljno poznajem ljude da bih to znao. Sve sam zamišljao mnogo jednostavnije. Ali život nije takav. Svakakav je, ali nije jednostavan. Osjećam kako mi misli žele odlutati natrag u logor, sjećam se svađa kojih je ondje uvijek bilo - uvijek oko sitnica. Tko se smije prvi kupati, tko je drugima ostavio premalo hrane, tko hrče ili tko previše govori ili tko se preglasno smije. Mene te stvari nisu dirale. Ali jedno nisam podnosio: nedostatak privatnosti. Kada bi netko posegnuo za mojim stvarima, često bih potpuno izgubio živce, tu se ništa ne da učiniti. Svatko je na nešto osjetljiv. Mislim na svoga najboljeg prijatelja iz logora. I on je kod kuće imao ženu i dijete. Kao i ja. Uzajamno smo si pomagali, tijekom godina postali smo kao braća. Štošta smo dijelili. Čitali iste knjige. Raspravljali o istim temama. Volio sam toga tipa, bio je dobar čovjek. Neću prekršiti obećanje koje sam mu dao. Mozak mi, a da zapravo ništa nisam učinio, počinje verglati moju staru, tijekom godina već ofucanu mantru. Izdržati. Funkcionirati. Izdržati. Funkcionirati. Izdržati. Funkcionirati. Izdržati. Funkcionirati. Funkcionirati. Funkcionirati. Funkcionirati.
33
Čim sam ušla, osjetim da je ovdje. Njegova nazočnost zavladala je mojom kućom, to je poput dubokoga tona koji više osjećaš trbuhom nego ušima i sav se naježiš. Tiho zatvorim vrata i leđima se naslonim na njih, na trenutak zažmirim, pokušavam razmišljati i prisjetiti se svega što znam. Njegov jutrošnji nestanak, njegov izlet u grad, činjenica što toliko zna o Philippu, što ovdje u Hamburgu poznaje ljude s kojima se susreće, da ljudima na glavnom kolodvoru daje novac i da je čak spreman podvrgnuti se DNK testu ne bi li dobio na vremenu. DNK test. Misli mi odlutaju prema razgovoru s Barbarom Petry. On iznimno mnogo zna o nama. Taj stranac sigurno je dobro poznavao Philippa. Imao ga je vremena proučiti. Jesu li njih dvojica bili zajedno zatočeni kao taoci? Razmišljam da još jednom razgovaram sa službenim tijelima, ali zapravo im nemam ništa novo reći. Zacijelo se nikoga ne bi dojmilo što sam vidjela stranca kako hoda gradom i razgovara s ljudima. Sjetim se razgovora s Barbarom Petry i njegova za mene vrlo lošeg ishoda. Stranac je izrazito uvjerljiv. Da bi čovjek bio toliko uvjerljiv, mora sam sebi vjerovati. Nije nimalo jednostavno trajno nositi krinku. Nije dovoljno samo pred drugima uvjerljivo iznositi novu istinu koju si izmislio, nego ju moraš i sam sebi neprestano ponavljati. U mislima, uvijek iznova. Tko želi biti uvjerljiv, ne samo da ne smije izgovoriti pogrešnu riječi nego ne smije ni pomisliti pogrešnu misao. Uvijek sam sebi mora ponavljati: nevin sam. Nevin sam. Nevin sam. Reci sam sebi osamnaest milijuna puta da si nevin i bit ćeš nevin. Pred svakim čovjekom, pred svakim detektorom laži - i pred samim sobom. Reci sam sebi osamnaest milijuna puta da se zoveš Philipp Petersen i da si oženjen gospođom koja se zove Sarah - i zvat ćeš se Philipp Petersen. Funkcionirat ćeš. S agresivnim pitanjima neću daleko stići. Moram pokušati na drugačiji način. Ako je stranac doista poznavao Philippa, ako su doista bili zajedno zatočeni... Odgurnem se od vrata i krenem ga tražiti. Nakon što sam pokušala u kuhinji, dnevnoj sobi i blagovaonici te u svim spavaćim sobama, bacim pogled kroz vrata terase i spazim ga u vrtu. Sjedi naslonjen na stablo, u hladu, ispruženih nogu. Presvukao se i sada je bos u trapericama i bijeloj majici kratkih rukava. Moram promijeniti taktiku, pomislim. Primijetio me kako stojim na vratima i promatram ga. Još uvijek je toplo, toplo i sparno. Stranac pogleda prema meni s izrazom očekivanja i popriličnom dozom nepovjerenja. Priđem mu i sjednem kraj njega. U pogledu mu vidim iznenađenje. Neko vrijeme zajedno šutimo. Uberem tratinčicu i vrtim ju među prstima. Glupa zamjenska radnja. »Kada je Philipp nestao«, kažem napokon, »moj sin imao je ravno godinu dana.« Stranac me ne gleda. »Leo je bio naš treći pokušaj, naš zadnji pokušaj.« Progutam knedlu. »Prije toga imala sam dva spontana pobačaja.« Promatram tratinčicu u ruci, zatim ju spustim. »To l judi tako lako izgovore, spontani pobačaj«, kažem. »Kao da je sitnica. Kao da je štucaj. Spontana reakcija. Spontani pobačaj. Ništa strašno.« Stranac me ne gleda. »Nakon moga prvog spontanog pobačaja bili smo shrvani. Philipp možda još i više nego ja. Rekli su nam da je najbolje da odmah ponovno pokušamo pa smo tako i učinili. Vrlo brzo
ponovno sam zatrudnjela i isprva je sve izgledalo naprosto divno. Zapravo, nije ni čudo jer sam bila zdrava i mlada. Tek završila studij. Ja...« Zašutim. »Philipp je volio djecu, oduvijek ih je želio. Neki ljudi ne mogu biti sretni bez djece. Philipp je bio takav. Nakon drugoga spontanog pobačaja uplašila sam se. Pokopali smo svoje drugo dijete i pitala sam se kako da se u to upustimo i treći put. Znate, za mene je trojka čudan broj. Na neki način uvijek imam osjećaj - ako ne uspije treći put, neće uspjeti nikada.« Osjećam kako mi kaplja znoja klizi niz sljepoočnicu, niz obraz i vrat da bi se napokon utopila u ovratniku moje majice. »Bojala sam se da je to sada moj život. Ostajati trudna i proživljavati spontane pobačaje, uvijek iznova, triput, pet puta, deset puta sve dok se ne iscrpimo, oboje. Jedne večeri zatekla sam Philippa u dječjoj sobi koju smo zajedno uredili. Zurio je u praznu kolijevku. Kada sam ušla, okrenuo se prema meni. Činilo se da mu je neugodno što sam ga zatekla tako. Te večeri rekla sam mu da sam spremna pokušati još jednom, a on je rekao ne. Nisam vjerovala svojim ušima jer sam znala koliko želi to dijete. Pitala sam ga zašto ne, što je bilo? Rekao je da je jedva podnio naša zadnja dva neuspjela pokušaja i da je to za mene sigurno još mnogo gore. Ne želi da to još jednom moram proći. Shvaćate li?« kažem. »Takav je muž bio Philipp.« Ponovno progutam knedlu i oprezno pogledam stranca koji samo tupo zuri ispred sebe. Nemoguće mu je išta pročitati na licu. »Ali, ja sam inzistirala na trećem, i zadnjem pokušaju«, kažem. Stranac šuti. »Poznavali ste moga muža, zar ne?« Šuti. »Jeste li bili zajedno zatočeni? Odatle znate Philippa?« Šutnja. »Ako poznajete Philippa, onda znate da je dobar čovjek.« Na strančevu licu nešto se tržne, jedva primjetno, duboko ispod površine. Nešto se u njemu zbiva, možda neka nova misao ili napola zaboravljeno sjećanje koje izbija na površinu. Vidim kako guta, jabučica mu poskakuje. Okrene se prema meni, pogleda me u oči. Teško mi je izdržati njegov pogled, ali ne odvratim pogled u stranu. »Ja sam Philipp Petersen«, kaže. Ne trepnuvši. »Rođen sam jednoga kišnog dana u Hamburgu. Otac mi se zove Philipp kao i ja, majka se zove Constanze. Oženjen sam. Sin mi se zove Leo.« Recitira to kao dosadnu pjesmicu. Skočim i krenem prema kući. Nemam volje dalje slušati napamet naučene rečenice ovoga opsjenara. »Svi misle da smo sina nazvali prema Leonardu Cohenu«, nastavi stranac. »No, zapravo se tako zove prema odavno pokojnome pradjedu moje žene.« Zastanem u hodu. »Vjenčali smo se u Las Vegasu«, kaže. »Htjela si tetovažu umjesto vjenčanoga prstenja, ali sam te odgovorio od toga.« Okrenem se. »Voliš Radiohead jer te rastuži, i voliš Beatlese jer te razvesele.« Zurim u njega. »Džogirajući u šumi, jednom smo se pred krdom razjarenih divljih svinja spasili bijegom na drvo.«
Čučnem ispred njega. »Jednom smo zajedno njegovali čiopu koja je ispala iz gnijezda.« Pružim ruke. »Jedno drugomu obećali smo da ćemo kod iduće pomrčine Sunca koja će se dogoditi za našega života otići u šumu da bismo vidjeli hoće li ptice tada zašutjeti.« Rukama ga primim za lice. »Žao mi je što nisam bio tu, Sarah«, kaže. »Molim te, oprosti mi.« Licem se sasvim približim njegovu licu. Osjećam kako mi se grlo steže, gutam. »Molim...« kažem. »Molim vas, recite mi gdje mi je muž.« Nastane stanka tijekom koje me stranac nijemo gleda. Beskrajno dugo šuti. »Jesi li uopće sigurna da ga želiš ponovno imati?« upita naposljetku. »Naravno!« Progutam želučanu kiselinu koja mi se popela u jednjak. »Voljela sam svoga muža«, kažem. »Više od svega.« »Sarah, molim te«, kaže stranac i pogleda me hladnim, tamnim očima. »Oboje znamo da to nije istina.« Čemu sada ovo, kvragu? »Molim vas«, ponovim. »Molim vas, prestanite. Ne mogu više.« Na njegovu licu ponovno se nešto tržne i na trenutak iracionalno pomislim da će briznuti u plač. On se umjesto toga nasmije, kratko i gorko. Odgurne moje ruke i ustane. »Želiš znati gdje ti je muž?« upita. Kimnem glavom još uvijek se glupo nadajući da se ovaj čovjek nekako može smekšati. »Upravo stoji ispred tebe«, kaže i uputi mi dražestan smiješak koji mi prostruji cijelim tijelom, okrene se i ode. Skočim, bijesna kao ris, potrčim za njim, u kuću, sustignem ga u kuhinji. »Imala sam Dravo«, kažem kada se okrenuo nrema meni. Izgleda kao da će svakoga časa sa mnom izgubiti strpljenje. »Poznavali ste Philippa. Kako biste inače toliko znali o njemu, o nama?« On uzdahne kao da se u međuvremenu i on jednako umorio od ovoga cirkusa kao i ja. Obiđem oko kuhinjskoga stola koji nas dijeli. Stojim ravno ispred njega. Pomislim kako se moj obraz ne bi uklopio u udubinu na njegovu vratu kada bih mu prislonila glavu na prsa i ne bi bilo onoga prisnog osjećaja. »Niži ste od Philippa«, kažem. »Ne mnogo, tek nekoliko centimetara. Ali, ipak primjetno niži.« Pogledam ga u lice, ne vidim na njemu nikakva izraza, samo mu se oči krijese, hladno i opasno. »Oči su vam posve drugačije nego Philippove«, nastavim. »Dobro obavljate posao, to vam se mora priznati. Vraški ste daleko došli. Ali, što mislite: koliko će još potrajati dok se ne otkrijete?« Ne kaže ništa. Ne pokazuje nikakvu reakciju. Iznenadi ga, pomislim. »Pretpostavimo da sam vam spremna povjerovati«, kažem. On otpuhne kroz nos. »Ali, zaista!« dodam. »Spremna sam. Od vas trebam samo jednu stvar.« Sad ga imam. On upitno podigne obrve. »Samo jednu stvar«, ponovim. »Koju?«
»Htjela bih vidjeti vaša prsa.« »Moja prsa?« Kimnem. »Učinite tako. Sve što hoću jest baciti pogled na vaša prsa.« Potegnem ga za majicu, on ustukne. »A zašto ne?« upitam, a činjenica što uzmiče samo još više potakne moju ratobornost. On ne odgovori vjerojatno se pitajući što namjeravam. Moram se svladati da mu se slavodobitno ne nasmijem u lice. Izrazito markantan madež na Philippovim prsima - kako mi je to tek sada palo na pamet? »Što hoćeš s time?« upita stranac. »Ali, Philippe«, kažem zajedljivo. »Sve što želim jest vidjeti maleni madež na tvojim prsima. Ništa više.« Podignem obrve puna očekivanja. »No, dakle?« »Ne«, kaže stranac. »Ne?«, odjeknem podrugljivo. »Zamolim te samo tu sitnu uslugu - a ti me odbiješ?« Stranac ne odgovori. »To sam mogla i misliti«, kažem zločesto. Okrenem se oko svoje osi i izađem iz kuhinje. Još jednom zastanem na vratima. »Sada ću nazvati vašu dobru prijateljicu Barbaru Petry«, kažem. »Sada je konačno vrijeme i za taj vražji DNK test.«
STRANAC
Iscrpljuje me. Otkako se vratila, ne prestaje mi se obraćati. Jednostavno mi ne da mira. Prati me u stopu, poteže me za odjeću. Što je previše, previše je. Ne znam kada sam zadnji put spavao. Glavobolja je u međuvremenu toliko jaka da mi u očima neprestano sijevaju sitne munje. Živci su mi se stanjili. Osjećam da polako pucaju. Gledam tu ženu, njezino umorno lice. Osjećam njezin bijes. Na trenutak pomislim da će me napasti, lice joj je izobličeno od mržnje. Odjednom osjetim nešto što me prestraši: radost. Ili ne, nije radost. Tako se to ne zove iako je osjećaj sličan. Kako se to zove na njemačkom? Ah, da. Zluradost, pakost. Osjećam slatki okus pakosti. Znam da me to ne bi trebalo veseliti. Nisam ovdje da bih bio zloban. Ovdje sam da bih učinio ono što treba učiniti. Na pravoj sam strani. To znam. No, u meni se nešto pokreće, nešto duboko u meni. Dugo nisam znao što to jest. No, polako mi postaje jasno. To me zabavlja. Zabavlja me vidjeti ju očajnu. Da, zaslužila je, pomislim. Da, sviđa mi se gledati njezin očaj. Ne smijem dopustiti da me vode osjećaji. Pravilo broj tri: postupaj oprezno. Ali, nemam više volje postupati oprezno. Biti strpljiv. Htio bih ovo završiti. Svom snagom pokušavam se umiriti. Bojim se. Samoga sebe. Kada idući put izgubim kontrolu, nastradat će i nešto više nego samo stolić.
34
Uopće ne znam zašto sam toliko šokirana. S time sam morala računati - a ipak me ta strančeva rečenica zatekla posve nespremnu. Osjećam da lelujam, moram se pridržati za okvir vrata da ne izgubim ravnotežu. »Recite to još jednom«, jedva izgovorim. »Neće biti DNK testiranja«, ponovi. Zatim se okrene kao da je stvar time riješena, priđe hladnjaku i otvori ga. Izvadi jogurt od jagoda - Philipp je mrzio jogurt od jagoda - i ponovno zatvori hladnjak. Stranac iz perilice izvadi čistu žlicu, otvori jogurt, sjedne za kuhinjski stol i počne jesti. »Ah, da, zvao je Mirko!« kaže između dva zalogaja. »Najljepši pozdravi!« Zatim nastavi jesti. Mrtav-hladan, kao da mene uopće nema. Kipteći od bijesa, izletim iz kuhinje, stubištem se popnem u spavaću sobu, zaključam za sobom vrata i bacim se na krevet. Voljela bih plakati, ali ne mogu, suviše sam umorna ili suviše bijesna, ili jedno i drugo, a da bih plakala. Tada bijes potisne i jedno i drugo, ponovno sam na nogama, otključam vrata, trgnem ih, ona tresnu u zid. Stubištem se sjurim u prizemlje, u smjeru kuhinje, ondje zateknem stranca ispred kojega stoje dva pojedena jogurta od jagoda i koji je upravo načeo i treći. »Recite mi što se učinili mome mužu«, zahtijevam. »Ja sam tvoj...« zausti, ali ga prekinem jer više ne mogu slušati njegovo trabunjanje. »Onda mi pokaži madež na prsima!« Odmahne glavom. »Odgovorit ću ti na svako pitanje«, kaže. Zvuči gotovo pomirljivo, ali oči mu podrugljivo bljeskaju. »Dobro. Reci mi kako se zoveš«, zatražim. »Philipp Petersen«, odgovori. Dograbim šalicu za kavu koja stoji na kredencu i tresnem ju o zid. Ona se rasprsne u tisuću komada i padne na pod. »Kvragu!« zagrmim. »Reci mi što si učinio mome mužu! Je li mrtav? Je li se to dogodilo? Je li moj muž mrtav? Jesi li ga ubio? Reci mi već jednom, seronjo!« On mi to vidi na licu, a ja to primjećujem na njemu. Vidi mi na vrhu nosa da ću se pretvoriti u nešto divlje, nekontrolirano, neobuzdano. Vidi i smješka se. »Ali, Sarah, dušo«, kaže naglašavajući svaku riječ kao da želi uživati u svakom slovu. »Ja sam tvoj muž!« »Nisi!« zaurlam. »Nemaš ništa Philippovo, ti si njegova čista suprotnost!« Derem se iz petnih žila da mi glas puca, a sljepoočnice pulsiraju. »Bilo bi mi draže znati da mi je muž mrtav, nego biti zarobljena u ovoj strašnoj noćnoj mori sa sadističkim prevarantom!« Stranac me gleda posve smireno kao da želi reći: »Jesi li završila?« Zatim ustane, uzme čašicu pojedenoga jogurta i baci je u smeće. Nakon toga spusti žlicu u sudoper. Potom čučne, pokupi krhotine šalice koju sam razbila i baci ih u smeće. Završivši, bez riječi izađe iz kuhinje. Stojim ondje još nekoliko sekundi, zatim pojurim stubama, zaključam se u spavaćoj sobi, bacim se na krevet i jastukom se pokrijem po glavi. Ali, ne mogu se smiriti, čak je i tišina glasna. Ako me želi otjerati u ludilo, onda to dobro radi.
Maknem jastuk, prevrnem se, zurim u strop u koji se neprestano zalijeće velika muha proizvodeći neobičan zvuk pucketanja. Pitam se koliko je već ljudi prije mene ležalo upravo u ovoj sobi i zurilo upravo u ovaj strop. Na stropu uočim sitne pukotine koje prije nisam primjećivala. Točno iznad moje glave, samo ondje. Ja sam svojim mislima stvorila te pukotine, pomislim. Odvratim pogled. Preda mnom iskrsne slika Philippa, Lea i mene zajedno u ovom krevetu. Sklopim oči. Dugo sam oklijevala kada je riječ o djeci. Philipp nije, Philipp mi je u našoj vezi vrlo rano rekao koliko se raduje tomu da postane otac. Što se toga tiče, strancu nisam lagala. Sva skepsa dolazila je od mene. Philipp je mislio da se bojim gubitka neovisnosti ili neuspjeha kao majka, nešto u tom smislu, ali nije to bilo posrijedi. Ni moja briga da svoje dijete neću moći zaštititi od svijeta - ili barem ne samo to. Nisam se bojala da ću ja biti loša majka, nego da će on biti loš otac. Philipp je mrzio svoga oca, Petersen stariji bio je grozan. Hladni tiranin. Philipp mu ni na koji način nije mogao udovoljiti, na kraju su ga strpali u internat. Philipp ocu nikada nije oprostio što ga je poslao onamo i što ga kraj sebe nikada nije mogao imati duže od pet minuta. Ne postanemo li na kraju svi poput svojih roditelja? Dugo je trebalo dok s Philippom o tome nisam mogla progovoriti. Kako ćeš reći mužu da misliš kako je on neprikladan otac? To je od mene bilo nepravedno, danas to znam. No, onda sam tako mislila. Vrlo dobro sjećam se toga razgovora, urezao mi se u pamćenje. »Što ako postaneš kao tvoj otac, a da to i ne želiš?« upitala sam Philippa sva u strahu od njegove reakcije. Nasmijao se. Nije me ismijao, ne. Jednostavno se nasmijao svojim tipičnim optimističnim smijehom. »I o tome sam već razmišljao«, rekao je naposljetku. »Tako se kaže, zar ne? Da žene prije ili poslije postanu kao svoje majke, a muškarci kao svoji očevi.« Do danas ne znam zašto mu je ta misao bila smiješna. Na koncu se uozbiljio. »Obećavam ti da ću radije umrijeti nego postati kao moj otac.« Pokušala sam mu čitati s lica. »Imat ćeš strpljenja s našim djetetom?« »Bit ću anđeo strpljivosti.« »Voljet ćeš da ti je u blizini? I nikada ga nećeš nekamo poslati?« Philipp me objema rukama primi za lice i zagleda mi se u oči. »Kunem se da naše dijete nikada nikamo neću poslati. Prije će se nebo srušiti. Obećavam ti.« Obećao mi je i vjerovala sam mu. Moj muž mogao je imati svojih mana, ali u jedno sam se mogla pouzdati: što bi obećao, to bi i ispunio. Pomislim na Mirka prema kojemu sam bila vrlo okrutna. Pomislim na Lea, koji je sada kod stranih ljudi, i to samo zato što mi je njegov tobožnji otac poručio da ga nekamo pošaljem. A ja sam mu, glupača, ispunila želju. Već mi je tada sve moralo biti jasno. Otpočetka sam trebala slušati svoju intuiciju, trebala sam zahtijevati Philippovu fotografiju, telefonski razgovor, razgovor putem Skypea. Kvragu. Ne mogu si objasniti u kakvoj je sve to vezi. Ali, otkrit ću. Svi putevi vode do Philippa. Možda sam otpočetka pokušavala toj stvari pristupiti s pogrešne strane. Za nekoliko sati, kada svane, stupit ću u vezu s policijom i Ministarstvom vanjskih poslova i pokušati što više saznati o Philippovoj otmici. Do sada o tome još uvijek znam premalo. Mapa koju sam uspostavila zbog toga otkriva mi malošto, što bi me moglo pomaknuti korak naprijed. Ipak ju dohvatim i spustim na pisaći stol. Zatim uzmem laptop, upalim ga, otvorim datoteku u Wordu i počnem tipkati onih nekoliko činjenica koje su mi poznate i koje su relativno nesporne:
Philipp je 2008. godine otišao na poslovni put u Južnu Ameriku. Put je trebao trajati pet dana. Philipp je često imao posla u Kolumbiji. To su bila rutinska putovanja. Od Philippa sam se oprostila na kućnim vratima. Obećao je da će se kao inače javljati svakoga dana. Jedva dan nakon toga Philipp mi je poslao SMS da je sretno sletio i da je sve u redu. Nakon toga više se nikada nije javio. Kolega koji ga je pratio u Kolumbiju izjavio je da je Philipp sam otišao na sastanak s potencijalnim ulagačem. Nikada se nije pojavio u predvorju luksuznoga hotela u Bogoti u kojemu je imao dogovoren sastanak. Negdje na putu između hotela i njegova poslovnog partnera gubi mu se trag. Nije postojalo ništa što bi upućivalo na otmicu iako to kod čovjeka bogatoga kao što je Philipp nikada nije isključeno. Ali, nikada nije postojalo pismo kojim se preuzima odgovornost za otmicu. Nitko nikada nije tražio otkupninu. Nikada nije postojala baš nikakva indicija. Ništa. A onda, sedam godina poslije, gotovo na isti dan, javi se čovjek koji tvrdi da je on Philipp. I meni serviraju tu - kada se trijezno sagleda - sasvim nevjerojatnu priču. Pričaju mi da je Philipp otet u Kolumbiji i odveden u logor u džungli - kako što se, nažalost, u Kolumbiji još uvijek često događa jer ondje gerila takvim otmicama pokušava zaraditi novac za ostvarenje političkih ciljeva. Pretpostavlja da je prvi zahtjev za otkupninom na neki način propao, a da otmičari nisu pokušali još jednom. Ne zna se točno zašto, to će se tek saznati, možda njihove interne svađe, nešto u tom smislu. Unatoč tome zarobljenika nisu ubili, nego su jednostavno čekali. Godinama. A onda se nakon sedam godina iznenada dogodilo oslobođenje nakon kojega su ustanovili da je jedan od desetak talaca koji su bili zatočeni u logoru njemački poduzetnik Philipp Petersen? U prostoriji pogledom tražim svoju torbicu, nađem ju i otvorim, izvadim mobitel. Johann, pomislim. Kvragu, konačno ga moram dobiti na telefon. On ima utjecaja, Johann mi može pomoći da raskrinkam prevaranta i skinem ga s vrata. Nitko se neće usuditi njega proglasiti ludim. Otključam telefon - i zaprepašteno pogledam displej. Trideset i osam neodgovorenih poziva. Jedan je od Miriam, a trideset i sedam drugih sa skrivenog broja. Namrštim se i upravo kada hoću provjeriti je li mi netko ostavio govornu poruku, mobitel mi zazvoni u ruci. Zurim u njega. Usred noći. Gotovo nitko nema ovaj broj. Javim se. »Halo?« kažem. Muk. Ali, osjećam da je netko s druge strane. Čekam. Mogu naslutiti njegov dah. Zatim se veza prekine. Ispustim mobitel na krevet kao da će me ugristi. Čemu sve ovo? Na trenutak zažmirim. Zatim se prisilim ponovno uzeti mobitel u ruku i nazvati Johannov broj. Pustim da zvoni dok mi srce snažno tuče u prsa trepereći od nade, ali ni ovaj put nemam sreće. Prekinem poziv. Nazovem svoju govornu poštu - ništa. A kada se već bavim time, odmah provjerim i svoje e-mailove, što sam do sada uredno izbjegavala. Otvorim pretinac pristigle pošte. Jedan newsletter, jedna reklama, jedan mail moje ravnateljice s obavijestima o novoj školskoj godini - i Mirkov mail. Pismo nema predmeta, nego prijekorno zuri u mene. Odjavim se. Zatim provjerim SMS-ove - i nađem tri nepročitane Miriamine poruke.
Puls mi odmah skoči, valjda se nije Leu što dogodilo, valjda se nije Leu što dogodilo. Otvorim prvu poruku, poslana je u 20.30 sati. Draga, ništa se nije dogodilo, ali molim te, nazovi me\ Miri. Izbrišem tu poruku i otvorim iduću. Sarah , ne mogu te dobiti, a sada malenu spremam u krevet. Htjela sam ti osobno reći. Ima nešto sto bi trebala pogledati. Slijedi link. Pogledaj komentare. Ima ih posvuda. Među mnogobrojnim člancima. Uvijek kada je riječ o Philippu. Ovo je sada samo primjer. Miri. Ništa mi nije jasno, izbrišem i taj SMS pa otvorim zadnji. On sadrži samo link i dodatak: Jako mi je žao. Nadam se da si okej. Možemo sutra o tome popričati. Sigurno se nešto može učiniti. Miri. X X X Prvo hoću ostaviti telefon i sve zanemariti. Što god da je Miriam našla, moji su problemi nesumnjivo veći. No, znatiželja je prevelika pa ipak slijedim poveznicu. Stresem se vidjevši kamo ona vodi i ugledavši fotografiju koja se otvorila na malenom ekranu moga mobitela. Stranac. Nasmiješen. S Leom na rukama. Ja pored njega, prazna izraza lica. To je bilo jučer, u zračnoj luci. Ne, prekjučer. »Poznati sugrađanin napokon se vratio kući«, stoji iznad fotografije. Prevrće mi se želudac pa se poštedim čitanja članka. Kao što je Miriam tražila, skrolam nadolje sve dok ne dođem do komentara. Pročitam ih nekoliko i isprva ne mogu otkriti ništa neobično. Zatim ugledam. Zbunjeno trepćem. Udarac je došao posve neočekivano. Netko me na internetu sramoti. Vrijeđa na najgori mogući način. Naziva me oportunističkom kurvom koja se za Philippa Petersena udala zbog novca, brže-bolje mu uvalila dijete, a tijekom njegova izbivanja poševila se s pola Hamburga. Zgranuta sam. Koja redakcija dopušta da se piše takvo što? Je li stranac na to mislio kada je rekao da ću izgubiti sve ne budem li šutjela? Je li ovo početak? Hoću li sada sve izgubiti? Ako je točno što Miriam piše - a zašto bi lagala - tada se takvi komentari nalaze u svim online izdanjima dnevnih novina i na svim forumima. Ispod svih članaka koji pišu o povratku Philippa Petersena u domovinu. Ovo nije zloća zabludjelog pojedinca - ovo je kampanja. Ovdje me netko pokušava oblatiti i uništiti moju vjerodostojnost. Misli mi odlutaju prema muškarcu koji se negdje smuca po mojoj prostranoj kući. Samo mirno, Sarah, kažem si u pola glasa. Sramoćenje na internetu. Je li to on učinio? Ima li to smisla? Sjeti se poziva, onog disanja. To sasvim sigurno nije bio stranac, to nije mogao biti on. Međutim - pozivi su počeli s njegovim pojavljivanjem. Ne mogu si to nikako objasniti. Već danima očajnički pokušavam dobiti Johanna na telefon - posve uzaludno. Istodobno me neprestano naziva onaj anonimni pozivatelj. To mora imati nekakve veze s ovim događajima! Čemu to? Žele li me zaplašiti? Ili upravo suprotno? Želi li me netko upozoriti? Zašto onda pozivatelj ne razgovara sa mnom? Boji li se da bih mu mogla prepoznati glas? Ili njoj? Ponovno mi kroz glavu prođu online komentari. S izvjesnom odgodom hvata me bijes. Što ako Leo sazna za to? Susjedi? Moje kolege? Moji učenici? Uzmem vazu koja stoji na noćnom ormariću i bacim je u zid, s osjećam zadovoljstva gledam kako se razbija ne velike komade. Priđem garderobnom ormaru, na stopalu osjetim oštru bol. Bacam sve što mi je na dohvat ruke, knjige, jastuke, ruževe za usne. Svjetiljka na noćnom ormariću razbije se o zid. Urlajući iz sebe izbacujem bijes. Zatim sjednem na krevet, klupko bijesa, glavobolje i zbunjenosti. Tada napokon poteknu suze.
STRANAC
Sjedim na podu, ravno ispred vrata njezine spavaće sobe, i slušam ju kako plače. Proizvodi duboke, teatralne jecaje. I oko sebe razbacuje stvari. Uopće mi nije jasno plače li ta žena zbog manipulativnih razloga, u nadi da će me možda tako smekšati, ili je zaista očajna. Moguće je jedno i drugo, ali dakako da se nadam ovom drugom. Ako je ovaj trenutak slabosti iskren, svakako bih ga morao iskoristiti. Sada je dvostruko loše što me Grimm morao utješiti da za sada još nema informacija koje bi mi mogle biti korisne. Odjednom mi sine pomisao. Što ako si nešto učini? To ipak ne želim. Barem ne za sada. Ustanem, stojim ispred vrata podignuvši ruku da pokucam. Oklijevam. Spustim ruku. Ne. Neka se malo koprca u svome očaju. Neće se objesiti niti prerezati žile. Jednostavno, nije tip za to. Isplakat će se. Zatim će sjesti, ispuhati nos, obrisati oči. Ljutit će se zbog svoje slabosti. Govorit će si da je jaka i da može ovladati situacijom. I da je to najbolje što zna: što god da je bilo - treba ponovno ustati. Dakle, ustat će. I zatim krenuti u akciju. Stvari će kulminirati. Napokon. Odmaknem se od vrata. Idem malo protegnuti noge. Udahnuti zraka. Izađem na ulicu. Kesteni. Neki stariji muškarac izvodi svoga ovčara u šetnju, dvoje djece vozi se na biciklima, ptice cvrkuću. Kakva idila. Napravim nekoliko koraka. Nekada sam se osjećao snažnije. Ali, u biti sam dobro. Samo mi treba sna. Izdržati. Trgnem se kada mi se obrati čovjek sa psom koji mi se u međuvremenu približio. »Je li gospođa Petersen kod kuće?« upita. »Molim?« Na trenutak se iživciram jer nisam računao s pitanjima znatiželjnih susjeda. »Gospođa Petersen«, ponovi. »Je li kod kuće. Upravo ste izašli iz njezine kuće, zar ne?« »Da«, kažem. »Kod kuće je.« Starac me sumnjičavo gleda ispod oka. »Ja sam Lauterbach, stanujem nekoliko kuća dalje«, kaže. To zvuči neprijateljski. »A tko ste vi?« »Ja sam Philipp Petersen«, odgovaram. »Sarin muž.« Starac se nasmije. »To bih ipak znao«, kaže. »Njega znam od malih nogu.« Ostavi me i pođe za svojim psom, koji se već zaletio prema idućem stablu. »Neki ljudi imaju čudan smisao za humor«, gunđa odlazeći. Instinktivno pogledam uvis, prema prozoru ženine spavaće sobe. Ne vidim ju. Vratim se u kuću. Ponovno zauzmem mjesto ispred njezinih vrata.
35
U sobi je vruće iako je noć. Na čelu osjećam sitne graške znoja. Kap znoja skotrlja mi se između grudi i završi u hlačama. Malo svježega zraka dobro će mi doći. Priđem prozoru i otvorim ga očekujući da ću na licu osjetiti noćni povjetarac, no sve što me dočeka u noći jest tišina, baršunasta tama i nekoliko neumornih šišmiša. Ni daška vjetra, ništa što bi mome uzavrelom mozgu donijelo blagotvorno olakšanje. Najavili su nevrijeme, ali ga nije bilo. Maknem se od prozora i ponovno sjednem. O mnogočemu bih morala razmisliti, ali uopće ne znam odakle da počnem. Stranac mora otići, pomislim. Sve drugo manje je važno. Ponovno nazovem Johanna. Zvoni jednom, dvaput, zatim se on javi. Toliko sam zbunjena da u prvi mah uopće ne mogu reagirati. »Halo?« ponovi. »Sarah?« »Johanne«, zaustim. »Već dugo te pokušavam dobiti!« »Znam«, kaže. »Bio sam u inozemstvu.« Glas mu zvuči hladno kao i uvijek. Zar još ništa ne zna? »Jesi li čuo...?« počnem. »Ne ide mi u glavu«, prekine me. »Našli su ga. Zaista su ga našli!« O, Bože. Kako da mu kažem? »Neprestano te pokušavam dobiti«, šapćem. Johann me ne čuje. »Kada sam to čuo, isprva uopće nisam mogao povjerovati.« »To nije Philipp«, kažem. Zavlada muk. Doslovce mogu čuti kako mu se mršti čelo, kako živčano trepće kao da zbijam šale, a on čeka da viknem »prvi april«. »Ne razumijem«, kaže Johann. »Muškarac kojega su našli nije Philipp!« kažem. Muk. Progutam knedlu prisiljavajući se da ostanem mirna. »Kako to misliš, nije Philipp?« upita. Tražim prave riječi. »Vidio sam vas na televiziji«, kaže Johann prekinuvši šutnju. »Ispred mene su novine s vašom fotografijom.« »Johanne, pogledaj bolje«, kažem. »Pogledaj tog čovjeka. Sjeti se dobro kako Philipp izgleda. Sjeti se njegove visine, njegova stasa, njegova hoda. Oblika obrva. Jamica na obrazima. Linije kose na čelu. Njegovih očiju. Prije svega njegovih očiju. A onda pogledaj tog čovjeka. Nije moguće da zaista misliš da je to Philipp.« Poludjet ću. Osjećam da sam zatočena u noćnoj mori. Johann ponovno na trenutak zašuti. »Vidi se samo iz profila«, kaže. »Ali...« Prekine se usred rečenice. »Shvaćam tvoju zbunjenost«, kažem. »Posljednjih dana često sam te pokušavala dobiti upravo zato da te poštedim ovoga!« Johann šuti. »Naravno da vjeruješ da je to Philipp«, dodam mirnijim tonom. Johann još uvijek ne kaže ništa. »Kontekst. Stvar je u kontekstu.«
Progutam knedlu. S lica maknem pramen kose. »Čuo si da se Philipp vratio. Možda si plakao. U svakom slučaju nekontrolirano si se smijao. Prsti su ti se tresli. Zahvaljivao si Bogu iako u njega baš i ne vjeruješ. Znam to. Znam to jer sam se jednako tako osjećala.« Johann još uvijek ne kaže ništa. »A onda otvoriš novine i vidiš čovjeka u dobi u kojoj bi Philipp sada bio, čovjeka koji je otprilike Philippove visine i stasa i koji mu je usto i vrlo sličan. Naravno da misliš da je to Philipp.« Šutnja. »Kontekst«, dodam. »Sarah, što znače ove gluposti? Ako to nije Philipp, tko bi to onda bio?« »Neki neznanac. Varalica.« »Je 1’ ti to ozbiljno?« upita. »Pobogu, što bi on htio od tebe?« Ne znam što bih još rekla. Zijevam kao marioneta. »Gdje je sada Philipp, odnosno taj muškarac?« upita Johann. Gotovo uzdahnem od olakšanja. »Ne znam točno, negdje dolje«, kažem. »Kod tebe u kući?« upita Johann. Ne kažem ništa. Besmisleno kimam glavom iako me ne može vidjeti. »Sarah, ne znam što je s tobom, ali moraš se sabrati«, kaže Johann. »Sabrati se?«, viknem. »Ako to nije Philipp«, kaže naglašeno se svladavajući. »Tko je to onda?« »Ne znam«, kažem. »Vjeruj mi, to bih i ja voljela...« »Ako to nije Philipp«, upadne mi Johann u riječ, »što taj čovjek usred noći radi u tvojoj kući?« »Pokušala sam ga...« No, Johann me ponovno prekine i više ne mogu doći do riječi. »Ako to nije Philipp, zašto to službena tijela nisu primijetila?« Nastojim ostati mirna, ali po tijelu mi plaze čitave vojske mrava. »Ne znam, ali to možemo zajedno saz...« »Ako to nije Philipp«, nastavi Johann i samo što ne viče na mene, »zašto nisi pozvala policiju?« »Pa, htjela sam! Ali, rekao je da...« »Ako taj čovjek nije Philipp«, Johann je sada ponovno hladan kao led, »zašto do vraga na onoj fotografiji koju upravo gledam drži Lea na rukama?« Izbezumljena sam. Ovo ne ide onako kako sam zamišljala. »Pusti me dovraga da napokon završim rečenicu«, zagalamim natrag na njega. »Kada bi me samo na trenutak saslušao, možda bi razumio! On je lukav! On...« »Sada me, djevojčice, dobro poslušaj«, kaže Johann. Više ne zvuči zbunjeno nego prijeteći i hladno; znala sam da može biti takav, ali ga još nikada nisam doživjela takvoga. »Ne znam što je s tobom i ne zanima me. Ne zanima me ševiš li se s drugim, jesi li se previše uživjela u to da si besramno bogata udovica ili ti je naprosto prenaporno ponovno prihvatiti muža nakon sedmogodišnjega zatočeništva i sada se iznimno brinuti za nekoga drugoga osim za sebe samu. To me ne zanima. Ali, sada se izvoli sabrati, jesi li me čula?« Poklopi slušalicu. Hladno mi je. Ledeno hladno. Primjećujem da sam po sobi uzrujano hodala gore-dolje. Sjednem na krevet.
Što mu je? Kvragu, misli na svoje dijete, rekao je Johann maloprije. Jesam li dobro čula? Prijete li mi implicitno da će mi oduzeti dijete? Ima li to također nekakve veze s online kampanjom koja se vodi protiv mene? Što se dovraga ovdje događa? Nemam vremena ni doći do daha, a kamoli probaviti taj razgovor. Tek što sam spustila slušalicu, mobitel ponovno zazvoni. Ponovno onaj skriveni broj. Mobitel zvoni i zvoni. Zatim zašuti. Potom ponovno zazvoni. Odjednom mi je svega previše. Strančeve okrutnosti, Leove zbunjenosti, Constanzine zločestoće, prijetnji, straha, laži, mojih noćnih mora, krvi na mojim rukama, ove jezive noći, cijele ove proklete zbrke. Legnem na krevet, sklupčam se i pustim suze da teku dok mobitel zvoni, i zvoni, i zvoni. Zatim je odjednom posve tiho, mozak mi ponovno radi. Napokon jasno vidim. Kao da mi je veo pao s očiju. Johann. Činjenica da ga odjednom više nisam mogla dobiti. Financijski problemi njegove tvrtke. Njegovi višestruki pokušaji da se preko mene domogne Philippove imovine. I da Philippa dam proglasiti mrtvim - iako je za to još odveć prerano. Johann. To je otpočetka bio Johann. Uz pomoć prevaranta i na način koji još uvijek ne razumijem pokušava prisvojiti Philippove milijune. Stranac ga nije zavarao. Johann vrlo dobro zna da to nije Philipp. Kvragu, stranac je čak sam predložio Johanna kada smo s Barbarom Petry razgovarali o tome da nađemo nekoga tko pozna Philippa. Zašto bi to inače učinio ako ne zato što je dobro znao da je Johann na njegovoj strani? To objašnjava i uznemirujuće pitanje odakle stranac raspolaže svim tim saznanjima o Philippu i mojoj prošlosti i o našem zajedničkom životu. A da možda nisam nepravedna prema Johannu? Želi li on tek pošto-poto vjerovati da se Philipp vratio? On se ipak još nije osobno susreo sa strancem... U razmišljanju me prekine tiho pucketanje ispred vrata. Nakašljem se i progutam knedlu u grlu. U trenutku kada sam sigurna da mi glas neće zvučati ni uplašeno ni uplakano, viknem: »Znam da ste tu.« Ništa se ne dogodi. Već pomislim da sam se zabunila. No, onda vidim kako se na vratima pomiče kvaka. Odmah nakon toga stranac stoji u mojoj spavaćoj sobi. »Što hoćete?« upitam. »Vidjeti kako si. Vidjeti jesi li dobro.« Već sam sita njegovih igrica. »Nitko nas ne može čuti«, kažem. »Možete prestati s tim glupostima.« Stranac otvori usta pa ih ponovno zatvori. Rezignirano se smješka. Ulovim se kako na njegovu licu tražim jamice. Odvratim pogled. »Moga ste muža sigurno dobro poznavali«, kažem. »Kad vam je toliko pričao o nama.« Stranac ne odgovori. »Ili ste sve to saznali od nekoga drugoga?« Stranac ne odgovori. »Gdje mije muž?« Čujem njegov dah. Čujem kucanje zidnog sata. Stranac uporno šuti. »Sada vam dajem posljednju priliku da mi kažete ono što želim znati«, kažem. »Nakon
toga idem dolje, pozvat ću policiju i službeno podnijeti prijavu.« Stranac se ne pomakne, možda misli da je i to samo blef. »Nisam htjela skretati pozornost. Ponajprije za ljubav svoga sina kojemu sam rekla da mu se tata vraća kući, a sada ne znam kako mu objasniti da čovjek kojega svi smatraju njegovim ocem nije njegov otac. Ali, već sam odavno trebala pozvati policiju.« Progutam suhoga grla. »Što hoćete?« pitam. Stranac šuti. U sebi polako izbrojim do deset. Zatim skočim i krenem prema vratima. Trgnem se kada me stranac uhvati za ruku. Povuče me natrag na krevet, čvrsto me zgrabi za oba ramena i unese mi se u lice. Na trenutak suludo pomislim da će me pokušati poljubiti. On si jezikom obliže usne. Oči mu se stisnu, još više mi se unese u lice. Jedva mogu izdržati taj pogled, sasvim je blizu, tišina je. »Da nisi pisnula!« kaže. To je gotovo prošaptao. Lice mu je toliko blizu da na koži osjećam toplinu njegova daha. »Ako ikome išta zucneš o ovome ovdje, gotova si.« Još me neko vrijeme prodorno gleda, zatim mi pusti ramena i ustane. »Jesi li razumjela?« Trepćem. »Jesi li razumjela?« Ne kažem ništa. Njegove me prijetnje više ne plaše. »Vi niste moj muž.« »Ne. Nisam«, kaže. »Hvala Bogu što to nisam. Taj jadni glupan.« S gađenjem izgovara te riječi. »I što sad? Vjeruj mi, ionako znam o tebi više nego dovoljno, više nego što možeš zamisliti. Ne iskušavaj me.« Osjećam da sam zinula. Krinka je napokon pala.
STRANAC
To mi je jednostavno izletjelo. Pogriješio sam. Zapravo sam - kako nije prestajala tuliti - samo htio biti siguran da si neće nešto učiniti. Okrenem se na drugu stranu. Vratila mi se tupa glavobolja i sada pulsira. To je dobro, pomislim, bol je dobra. Drži te budnim, pokazuje ti da si još živ. Kako je ono govorio jedan od momaka u logoru? Bol je samo slabost koja napušta tijelo. Pogled mi kroz prozor padne na vrt i kuće u susjedstvu. Ljetna noć u Hamburgu. Kroz prozor otvoren na kip odnekuda dopire tihi žamor. Večer je ugodno topla, negdje vani ljudi se druže uz roštilj, sjede na terasama i uživaju. Sve to čini mi se posve nadrealnim, u mome životu ne događaju se ljetne zabave, nema piva s prijateljima nakon posla. Ondje odakle dolazim, nema toga. Ja ne znam za normalnost. Barem se tako nečega ne mogu sjetiti. U mome životu postoji samo ovo ovdje. Što ako bih sada izašao i krenuo prema tim zvukovima, pomislim. Kada bih ovu ženu samo ovdje ostavio da sjedi? Je li doista važno hoće li nazvati policiju ili ne? Je li uopće još išta važno? Rukom protrljam lice. Ne. Znam te misli, već su mi počesto dolazile. Nije ih loše imati. Misli su impulsi koje se prenose s jedne sinapse na drugu. Misli nisu problem. One postaju problem tek kada im čovjek popusti. Priberem se. Ne mogu si dopustiti umor, ne mogu si dopustiti da mislim na bolove. Ovo ovdje još uvijek nije gotovo, naprotiv. Napravio sam pogrešku. Dopustio sam da me ponesu emocije. Ali, još ništa nije izgubljeno. Ponovno se okrenem prema ženi. Ovo je kao partija šaha, ali takva u kojoj nikada nemam više od nekoliko sekundi da razmislim o idućem potezu. A ona je sasvim nepredvidljiv igrač. Teško je reći mogu li ju zastrašiti moje daljnje prijetnje. Ali, moram ju zaustaviti. Nipošto ne smije otići na policiju. A ne volim posezati za silom ako to nije prijeko potrebno.
36
Užas, strah, olakšanje - sve su se emocije strahovito približile. Napokon je priznao. Barem to. Malo je nedostajalo da izgubim razum. Napetost koje se rješavam toliko je velika da samo što ponovno ne briznem u plač. Stranac me ostavio u spavaćoj sobi, a u ušima mi još odzvanja tresak kojim se za sobom zalupio vrata. Usta su mi posve suha, vrti mi se u glavi, hitno moram nešto popiti. Pogledam kroz prozor. Vani je mračno, sigurno je kasno, kasna večer, noć. Otvorim vrata i krenem hodnikom. Upravo kada sam htjela zakoračiti na prvu stubu da bih sišla u kuhinju i uzela čašu vode, do uha mi dopre strančev glas. Je li netko kod njega? Glas mu zvuči vrlo prigušeno, ne samo zato što dopire izdaleka nego i zato što ga je spustio. Tiho na prstima spustim se stubištem. Zvukovi dopiru iz dnevne sobe. Oprezno priđem pazeći da ne proizvedem nikakav zvuk. Vrata dnevne sobe pritvorena su. Dok se približavam, na podu zaškripi daska, lecnem se i ukipim. Je li me čuo? Zatim ponovno čujem strančev glas, nakon toga je tih. On telefonira! Osluškujem. Prvo ne čujem ništa. Već se uplašim da me primijetio i prekinuo razgovor, ali ponovno mu začujem glas. »Ne, to ne mislim.« Stanka. »Ne vjerujem da će otići na policiju.« Stanka. Progutam knedlu. »To ne znam!« Grlo mi se stegne. »To zaista teško mogu procijeniti.« Stanka. »Ako ode na policiju, najviše će naštetiti samoj sebi...« Osjećam kako mi se na zatiljku diže kosa, a cijelo mi se tijelo ježi. »Ne vjerujem da je to potrebno.« Stanka. »Neću...« Tišina. »Što vi mislite s kim razgovarate? Takvo što neću učiniti!« Stanka. »Zaboravite, takvo što neću učiniti«, kaže. Stanka. »Nema nasilja, takav je bio dogovor!« Stanka. »S njom ću ozbiljno porazgovarati.« Stanka. »Isplati se pokušati, zar ne?« Stanka. »Obećajte mi da će se, ako uspijem, Sarah i njezin sin iz toga izvući živi i zdravi.« Stanka. »Obećavate li?« Stanka. »Okej. Okej. Hvala. Da. Bye bye.« Čujem kako vraća slušalicu na postolje.
Oblio me hladan znoj, ne toliko zbog sadržaja njegovih riječi koliko zbog njegove intonacije. Zvuči drugačije nego kada razgovara sa mnom. Stranac zvuči bijesno i iscrpljeno, također. Ali, jasno osjećam da postoji još nešto, a to me iritira više od svega ostaloga. Stranac se boji. Najbrže i najtiše što mogu udaljim se od vrata. Stubama se odšuljam na kat, uđem u spavaću sobu i zatvorim vrata. Sjednem na krevet. Moram razmisliti, ali ne stignem jer ponovno čujem korake. Stranac pokuca na vrata i uđe gotovo istodobno. Stoji ondje obješenih ramena ne gledajući me. Dugo šuti kao da traži riječi. Zatim se okrene prema meni i pogleda me u lice. »Okej, slušajte me«, kaže naposljetku. »Varate se ako mislite da sam vam neprijatelj.« Ovo je toliko apsurdno da gotovo prasnem u smijeh. »Maloprije ste mi ponovno prijetili«, kažem. »Ako mi niste neprijatelj, što ste onda?« Ne odgovori. »Vi ste varalica!« jedva izustim. »Uvukli ste se u moju kuću i prijetili mi«, ponovim. »Što ste vi onda?« »Ovu ulogu nisam sam izabrao.« »Mislite li da će to popraviti stvar?« upitam ne očekujući odgovor. Odlučim izvući asa iz rukava. »Znam da surađujete s Johannom Kerberom«, kažem. Odjednom privučeni svu njegovu pozornost. Njegove tamne oči pozorno me gledaju. »Novac koji vam je obećao možete dobiti i od mene!« U sobi na trenutak zavlada potpuna tišina. Stranac umorno odmahne glavom. »To nije tako jednostavno.« Sjetim se intonacije razgovora koji sam maloprije prisluškivala i straha u strančevu glasu. »Zašto ne?« Ne odgovori. »Rekli ste da niste sami odabrali tu ulogu. Spremna sam vam pomoći.« On se nasmije. »Vi biste meni pomogli?« »Želim da odete«, kažem. »Spremna vam sam za to platiti. Ne blefiram.« »Ne radi se o tome.« »O čemu se onda radi?« upitam. On oklijeva. Meni živci titraju od napetosti. »Mogu li vam dati savjet?« kaže naposljetku. »Kakav?« »Budite strpljivi«, kaže. Tek sada primijetim da mi se prestao obraćati s ti. »Ovaj užas uskoro će završiti«, doda. »O čemu govorite?« On sjedne. »Još samo dva dana«, odgovori stranac ne gledajući me. »Dva dana i riješit ćete me se. Dva dana i sve će se srediti. Za vas. I za vašeg sina. Ako budete mirni.« Pogledam ga u lice - i suprotno zdravoj logici imam osjećaj da mi govori istinu. »Želim znati što se dogodilo mome mužu«, kažem. »Sve ćete saznati. Dajte mi dva dana.« Ne shvaćam što se ovdje događa. Niti shvaćam zašto stranac odjednom surađuje, niti
zašto je toliko važan taj rok od dva dana. Zašto bih mu povjerovala? Želim mu vjerovati jer nada svjetluca crveno i slatko i zavodljivo kao jabuka ljubavi. Ali, što ako dva dana budem mirovala a onda on odjednom netragom nestane zajedno sa saznanjima o Philippu? »Vjerujte mi«, kaže. »Neću vam nauditi. I ja sam samo čovjek koji čini ono što je najbolje za njegovu obitelj.« Gledam ga iz profila, ponovno je odvratio pogled i ne mogu reći laže li mi. »Što će se dogoditi za dva dana?« pitam. Ne odgovori. Pomislim na čovjeka kojega sam vidjela u gradu. »Je li Philipp živ?« upitam. Stranac ne odgovori. »Je li mi muž živ?« Šutnja. »Molim vas«, preklinjem. »Samo to.« »Dva dana«, kaže stranac. »Samo dva dana. Dajte mi ta dva dana i tada ću vam dati informacije koje hoćete.« Okrene glavu i pogleda me. »To vam obećavam«, kaže. Pokušavam o tome razmisliti. »Vjerujem vam«, kažem. Nisam sigurna je li to točno. Neko vrijeme šutimo. »Dva dana?« upitam. Stranac kimne. Kratko razmislim pa donesem odluku. »Ako moram provesti još dva dana pod istim krovom s čovjekom kojega i ne poznam i koji se predstavlja kao moj muž, barem biste mi mogli reći kako se zovete.« U sobi ponovno zavlada tišina, a jedino kucanje zidnoga sata odaje da se svijet i dalje okreće. Već sam zaključila kako mi stranac neće odgovoriti kada se on ipak nakašlje. »Vincent«, kaže tiho. »Zovem se Vincent.«
STRANAC
U sobi vlada tišina. Ona zuri u svoja koljena. Ovo je bilo ispravno, pomislim. Bilo je ispravno. Pogledavši joj u lice i vidjevši na njemu iscrpljenost, postalo mi je jasno da je vrijeme za promjenu taktike. Nada, pomislio sam. Ako ju sada nečim možeš namamiti, onda je to nada. Odlučio sam iskušati nešto novo. Nema više provokacija. Umjesto toga: smirivanje. Nakon telefonskoga razgovora s Grimmom jasno mi je da što prije moram dobiti na vremenu. Ova žena sada se nipošto ne smije uspaničiti i pobjeći. U tom slučaju nikada više ne bih došao do nje. Još dva dana. Ne može biti naodmet ako se situacija sada malo smiri. Mislim na telefonski razgovor s Grimmom. Bio sam ljutit kada sam primijetio koliko mi se tresu ruke dok sam mu postavljao najvažnije pitanje. »Je li to bila ona ili ne?« »To vam ne mogu sa sigurnošću reći, ali...« »Kada mogu računati s odgovorom?« prekinem ga. »S konačnim odgovorom?« Grimm šuti. »Dajte mi dva dana«, kaže naposljetku. »Dva dana?« Kako da još dva dana održavam ovu situaciju? »Ne znam što bih vam drugo rekao«, odgovori. Zatim sam iznenada na vratima čuo ženu. Odmah mi je bilo jasno da bi bilo pogrešno naglo prekinuti razgovor i uznemiriti ju. Odlučio sam iskoristiti priliku i malo improvizirati. »Ne vjerujem da će otići na policiju«, rekao sam glasno i razgovijetno. »Ne razumijem«, rekao je Grimm. »To ne znam«, rekao sam. Grimm je zbunjeno šutio. »To zaista teško mogu procijeniti«, improvizirao sam. »Što možete teško procijeniti?« upitao je Grimm. »Ako ode na policiju, najviše će naštetiti samoj sebi...« rekao sam. Bio sam poprilično siguran da žena još uvijek prisluškuje. »Razumijem«, rekao je Grimm koji je napokon shvatio. »Sada ne možete razgovarati.« »Ne vjerujem da je to potrebno...« rekao sam. »No, dobro. Ionako smo sve razjasnili«, odvratio je Grimm. »Ja neću...« rekao sam. »Doviđenja«, odgovorio je Grimm. »Što vi mislite s kim razgovarate? Takvo što neću učiniti!« rekao sam glasno. Začuo se zvuk slobodne veze, sugovornik je spustio slušalicu. »Zaboravite, takvo što neću učiniti«, rekao sam. Zvuk slobodne veze. »Nema nasilja, takav je bio dogovor!« Glasu sam dodao prizvuk moralnoga ogorčenja, a imaginarnom sugovorniku ostavio malo vremena. »S njom ću ozbiljno porazgovarati.« Stanka. »Vrijedi pokušati, zar ne?« Stanka.
»Obećajte mi da će se, ako uspijem, Sarah i njezin sin iz toga izvući živi i zdravi.« Pitao sam se nisam li možda malo pretjerao. »Obećavate li?« Stanka. »Okej. Okej. Hvala. Da. Bye bye.« Spustio sam slušalicu i pomislio na omiljene rečenice iz moje omiljene knjige koja mi stoji gore u putnoj torbi: »Izgledi se množe ako čovjek iskoristi priliku.« Ma koliko ova žena izgledala bezazleno, nemam za nju suosjećanja. Nisam toliko glup. U stanju je do mile volje liti krokodilske suze. Znam da joj nikada ne smijem okrenuti leđa. Poznam ju. Možda čak i bolje od samoga sebe. Dva dana. Za dva dana znat ću sve. A ako se moje pretpostavke obistine, pomislim, jadna li joj majka. Ali, ne dopuštam da išta od mojih misli ispliva na površinu. Samo sjedim i gledam ženu nadajući se da će to progutati. U suprotnome preostaje mi još samo zaoštravanje sukoba.
37
Dugo ga proučavam pogledom. Doista me uspio iznenaditi. Znači, Vincent. Ponovno mi na pamet padne signatura u knjizi na koju sam naletjela pretražujući mu stvari. Doduše, svejedno je zove li se Vincent ili ne. Činjenica je: očito je čvrsto odlučio natjerati me da još dva dana držim jezik za zubima. Nije spreman razbiti mi glavu i ostaviti me da ležim oblivena krvlju negdje gdje će me naći tek kada on već odavno nestane - ili možda nikada. Čudno je što me ta misao nimalo ne umiruje. Mozak mi kruži oko jednog jedinog pitanja: što će se dogoditi za dva dana? »Dva dana«, kaže ponovno. »Okej?« Ne odgovorim. »Okej?« Kimnem glavom. »Dobro.« Namrštim se kada dolje iznenada zazvoni telefon. Usprkos teroru telefonskih poziva posljednjih dana odmah pomislim na Lea i da mu se nije što dogodilo, rane koje se moraju zašiti, lomovi kostiju, svakakve nesreće. Skočim, ostavim stranca nasred sobe, nove informacije teško su mi pale na želudac, pojurim prema telefonu, čujem da je stranac krenuo za mnom, dignem slušalicu. Halo?« kažem. Čujem disanje. »Halo?« ponovim. Nakon toga više ništa. »Tko je to?« pitam. Čujem kako je u aparatu škljocnulo, taj netko prekinuo je vezu. »Tko je to bio?« upita stranac, upita Vincent. »Netko se zabunio?« kažem. Telefon ponovno zazvoni. Ponovno nepoznat broj. Brzo dignem slušalicu. »Halo?« kažem. Ponovno disanje i ponovno prekid veze. Bijesno vratim slušalicu na postolje punjača. Igra li to stranac sa mnom igrice? Upitno me pogleda. Ja samo slegnem ramenima. »Pokušajte malo odspavati«, kaže Vincent. »Sutra je novi dan.« Philipp je mrzio takve banalnosti i uvijek mi se rugao kada bih upotrijebila koju od njih. Što se mora, nije teško. Tko se tuče, taj se voli. Strpljen, spašen. Sutra je novi dan. »Blijedi ste«, kaže prevarant. »Trebate li što? Čašu vode? Čaj?« Jedva se suzdržavam da se ne nasmijem Vincentovoj - ili kako god se zvao - spremnosti da mi skuha čaj. Ali, raduje me prilika da ga se riješim. »Može čaj«, kažem, spustim se na kauč i gledam ga kako odlazi u kuhinju. Otkako je ušao u moj život, razbijam si glavu pitanjem o njegovim nakanama. Na izmaku sam snaga. Koliko noći nisam spavala? Tri? Četiri? Trebala bih barem nešto jesti. Kada sam zadnji put jela nakon što sam jučer za posjeta Barbare Petry povratila ostatke doručka? Je li to uopće bilo jučer? Ili prekjučer? Svejedno, sve to nije presudno važno. Koncentriraj se. Važno je: hoćeš li pristati na Vincentovu igru i pouzdati se da će za dva dana ovaj užas prestati? Ili ćeš nazvati policiju?
Prva varijanta prilično je primamljiva, pomislim. Odluči se, se, Sarah. Sarah. Vjeruj mu ili zovi policiju. Ali, ako hoćeš nazvati policiju, onda to učini sada. Ustanem, sa stalka uzmem telefon, oklijevam. Zatim nazovem Miriamin broj. Nekoga s ovim moram upoznati, s nekim moram razgovarati. razgova rati. »Što to radiš?« upita stranac. Nisam ga čula kada se vratio. On odmah nasluti o čemu je riječ i zaleti se prema meni pokušavajući mi istrgnuti telefon iz ruke. Skočim u stranu, stranu, on me promaši, zanesem se, ali ne padnem, pritom mi telefon isklizne iz ruke i bešumno sleti na tepih. Istodobno se sagnemo za njim, no on je malo brži i uspije ga dograbiti. »Čemu sada ovo, Sarah?« zagrmi. Ovo je drugi put da ovako viče. Zvuči očajno, možda čak i mahnito. »Što hoćeš ispričati policiji? Da tvoj muž ima idiotskoga dvojnika? Ili zločestoga blizanca? Poslušaj samu sebe! Pogledaj se, potpuno si luda! Tko će ti povjerovati?« Izvan sebe je od bijesa, sa svakom rečenicom poprska me slinom po licu, a ja nepomično stojim i zurim u njega kao da iz neposredne blizine gledam vlažne, tople, crne ralje zvijeri koja riče. »Razmisli malo kako si se ponašala ovih dana! Je li tebi jasno da po susjedstvu jurcaš kao luđakinja? Noću trčiš ulicom i vrištiš. Službenicima Ministarstva vanjskih poslova pričaš gluposti o nekakvom prevarantu! A onda ioš imaš dovoljno dovoljno drskosti da iednu staru i zbunjenu sosnođu uvlačiš u uvlačiš u te svoje ludosti. Potpuno si izvan kontrole! Možda bih ja trebao nazvati policiju! Kako da znam da se prije ili poslije nećeš odšuljati u kuhinju i dohvatiti i dohvatiti nekakav nož? Ha? Da, možda bih ja trebao nazvati. I nekamo te smjestiti.« *** Pred očima mi se na trenutak zacrni od bijesa. Napokon je to izgovorio, napokon je priznao. O tome se radi. Sve ovo vrijeme radi se zapravo o tome. Nekamo bi me smjestili. Ponovno posegnem za telefonom pokušavajući pokušavajući ga ga strancu oteti iz ruke. Natežemo se, uspijem dohvatiti telefon, ali ga on čvrsto drži ne puštajući. Odustanem, popustim, zateturam unatraške. »Zar zaista misliš da me se možeš riješiti?« reče stranac dašćući. »Da me možeš otjerati? Ha?« Ne odgovorim, kao da sam paralizirana. »Luda si!« dobaci mi. Na trenutak zastane, pokušava doći do zraka. »Tko bi ti povjerovao, Sarah?« kaže naposljetku. To je više konstatacija nego pitanje. A zatim još jednom, podrugljivo. »Tko bi ti povjerovao?« Lice mu je zažareno od bijesa. »I reći ću ti još nešto«, nastavi. »Neću nasjesti na tu tvoju predstavu. Platit ćeš za ono što si učinila.« Okrene se u namjeri da pođe, zabezeknuto gledam za njim - iznenada se zaustavi. Ponovno se okrene prema meni, kao u usporenom filmu. Na licu mu se nešto promijenilo, bijes je nestao, sada djeluje vrlo smireno, čelo čelo mu više nije namršteno od gnjeva, usta mu više nisu izobličena od mržnje, mržnje, lice mu je poput glatke površine jezera tijekom bonace koja ne otkriva kakve struje i dubine vrebaju ispod površine. Jedva izdržim njegov pogled po gled koji kao da me ispituje. Dugo tako stoji.
»Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?« upita naposljetku. Vrijeme je odjednom stalo. Odjednom se nešto stvorilo. Nešto veliko, teško teško i mračno. U mraku raspoznajem još samo sheme, obrise tornja koji se iznenada i niotkuda pojavio u tami. Da, nešto se stvorilo. Otvaraju se vrata iz mojih noćnih mora. Reflektori u mraku. Noćni leptir na vjetrobranskom staklu. Krv. Štropot. Philipp i ja i štropot. Taj prokleti štropot. Klonem na pod. U glavi mi strančev glas odzvanja kao jeka. Koja je najgora stvar koju si ikada učinila, najgora stvar koju si ikada učinila, najgora stvar koju si ikada učinila, učinila, učinila, učinila? Tada se sjetim.
38
Isprva su samo krhotine, nepovezane slike. Stranac mi još neko vrijeme zuri u lice, zatim se bez riječi okrene i stubama ode na kat. Čujem kako su se zalupila vrata. Svejedno mi je. Svejedno je. Svejedno mi je. Odjednom znam da se moram suočiti s prošlošću ako želim opstati želim opstati u sadašnjosti. Rukom protrljam oči pokušavajući usmjeriti pogled prema unutra, no sjećanja mi bježe, neprestano bježe. Tih, papirnat šum privuče mi pozornost. Ne vidim odmah odmah odakle dopire, no tada ugledam velikoga noćnog leptira kako lepršajući crnim krili crnim krilima ma udara u zid. Sjećam se kako je jednom zgodom Philipp ulovio noćnog leptira, zaklopio ga dlanovima, a zatim pustio da odleprša u mrak. Sjećam se kako smo se jednom noću vozili dok su se kojekakve noćne životinjice noćne životinjice - leptiri i mušice i tko zna što sve ne - ružno pucketajući pucketajući razbijale o vjetrobransko staklo. Sjećam se. Prošlost i sadašnjost dotiču se, nježno kao mlad ljubavni par. Ubrzo se krhotine spoje u cjelinu. Isprva Isprva neodlučno, gotovo nevoljko, kao da me sjećanje želi nečega poštedjeti. No, onda se svi dijelovi uklope. Asfalt. uklope. Asfalt. Mrak. Mi. Krv. Osjećam kao da je skinuto prokletstvo. Snovi koji su me morili proteklih noći preskočili su prepreku između sna i jave i sada me proganjaju i kada sam budna. Nemoguće ih je maknuti u stranu, lijepe se za mene, obavijaju me kao leptirova čahura. Zažmirim. Ispred mene je ulica u noći. Ulica se ljeska crno kao sirup od sladića. Poznajem to mjesto. Nisam ovdje sama, Philipp je sa mnom. Oko nas je tama. Šuma. Šume me plaše, oduvijek. Njihova tišina. Podsjeća me na tišinu netom prije trenutka u kojemu se dogodi nešto loše. Koliko su samo stare, pa i koliko neobične. Neprohodne. Ne mogu zamisliti ništa jezivije negoli noću šetati šumom. Tko zna što se ondje krije. Što čovjeku odjednom šušne na uho. Pritišćem gas do daske, auto grabi kroz mrak. Snop prednjih svjetala osvjetljava rub šume, gusto šipražje, stabla, povremeno par svjetlucavih očiju, tako mi se barem učini. Svaki učini. Svaki put kada se u mliječnome svjetlu farova pojavi farova pojavi zavoj, moram naglo kočiti da ne izletimo. Philipp se buni protiv mog načina vožnje, ali ne marim za njega. Da nije pošto-poto pošto-poto htio istjerati svoju volju, sada bismo bili kod kuće sa sinom, sinom, a ne u ovoj šumi čije neprijateljstvo osjećam gotovo tjelesno. Vraćamo se kući iz vikendice na jezeru koja je nekoć pripadala Philippovim roditeljima, a sada pripada nama. Romantična večer. Samo nas dvoje. Ovo je Ovo je prvi put od Leova rođenja da smo ga preko noći ostavili ostavili samoga s dadiljom. Philippova ideja. Ne moja. Večer nije protekla dobro. Kružili smo jedno oko drugog kao planeti koji se ne mogu susresti. Philipp me jednom nespretno pokušao poljubiti, ali sam se okrenula na drugu stranu. Rekao je da je prošlo više od sto dana kako se nismo poljubili, zapravo sto i pet. Obuzdala sam prvotnu želju da se narugam njegovoj opsesiji neprestanoga brojenja dana pa sam umjesto toga rekla da poljupci ništa ne znače i da su to obični biokemijski procesi. Čovjek instinktivno instinktivno
provjerava partnerovu genetsku kompatibilnost, ništa više od toga. Philipp me nijemo pogledao, nakon toga je otvorio drugu bocu vina. Oboje smo već dosta popili kada nas je nazvala dadilja obavještavajući nas da Leo ima temperaturu, da ne prestaje plakati, a da ona ne zna što učiniti. Istog časa sjeli smo u auto. Dakako da smo se svađali, kao i uvijek nakon moga prvog spontanog pobačaja kada mije Philipp prigovorio da se nisam dovoljno čuvala i da sam kriva što je beba umrla. Sasvim je očito da mu je to Constanze utuvila u glavu. Nikada neću zaboraviti trenutak kada mi je to sasuo u lice. Kako oprostiti takvo što? Kažem da nismo smjeli ostavili Lea samoga. Ja to ionako nisam htjela. Taj glupi čvenk, naš date night, kako je Philipp to zvao. Nešto toliko blesavo. Kao da mi je ikada bilo zabavno u toj malograđanskoj vikendici na jezeru u kojoj duhovi Philippovih ogorčenih roditelja noću lebde nad našim krevetom, a danju cereći se gledaju kako se svađamo. Svuda oko nas šuma s tisuću očiju. Philipp kaže da sam ipak uvijek uživala u vremenu provedenom na jezeru, nekoć. A ja kažem da to nije točno i da sam se tada možda pretvarala, ali da mi je ta kuća oduvijek bila odbojna kao što mi je odbojna naša gradska vila, njezina prokleta hanzeatska hladnoća, hladnoća koja mi ne izlazi iz kostiju, ta prokleta bež boja koja odasvud vrišti, taj užas bež boje, užas koji je Constanze stvarala svih tih godina koliko je ondje živjela, a sada ja tu živim. Philipp kaže da me više ne prepoznaje i da više nisam žena kojom se oženio. Na trenutak se pogledam izvana kako vičem i psujem, kako dlanom udaram u volan, tako bijesno, tako nesretno, i pomislim: ni samu sebe više ne prepoznajem. Ni tebe, ni sebe, a pogotovo ne nas dvoje. Neko vrijeme šutimo. Upalim radio. Philipp ga ugasi prije nego što sam stigla prepoznati koja pjesma svira. Misli mi ponovno odlutaju prema Leu. Spontano smanjim brzinu. Naravno da želim što prije stići k njemu, ali upravo zato trebala bih voziti opreznije. U autu je tiho. Miriše na mokru zemlju, vjerojatno smo je na cipelama unijeli u auto. Dišem, smirujem se. Tiho je, čuje se samo šum asfalta pod kotačima. Bebe često imaju temperaturu, kaže Philipp nakon nekog vremena. Leu će sutra sigurno biti sasvim dobro. Otpuhnem kroz nos. Kao da to i sama ne znam. Kažem Philippu da nakon ovog šoka sutra ni u ludilu ne idem na rođendansku zabavu njegove mame i da ionako prvo moramo vidjeti kako je Leu. Philipp odgovori da s time nije ni računao i da ću ja uvijek naći načina da izbjegnem obiteljske obveze. Više se ne sjećam što sam odgovorila, samo znam da je Philipp izgovorio fatalnu rečenicu zbog koje su stvari izmaknule kontroli. »Katkada mi se čini da je mama imala pravo.« Sjećam se samo kako mi se rub ceste rasplinuo pred očima, a vidno mi se polje sužavalo sve dok nisam vidjela samo ono što je bilo neposredno ispred mene. U glavi mi je eksplodirao bijes. Pogledala sam Philippa, njegovo samouvjereno lice, nešto sam zaurlala, Philipp je zaurlao na mene, zatim je viknuo »Gledaj naprijed, kvr agu!«, začuo se čudan štropot, instinktivno sam zakočila, naglo stala, auto se zatresao, zatim je odjednom bilo tiho, vrlo tiho. Nešto sam pregazila, pomislila sam. Pogledala sam Philippa, koji me gledao očiju razrogačenih od užasa. »Je li to bila srna?« upitala sam. »Ne znam. Nisam gledao cestu.« S mukom progutam knedlu. Pogledam u retrovizor. Na vidim ništa. Izađem. Čujem da je Philipp učinio isto. Obiđem oko auta i tada ugledam. U crvenom svjetlu stražnjih svjetala.
Čovjek. Muškarac? Žena? Ne znam. Ali istog časa znam da je čovjek mrtav. Izranjam iz sjećanja. Hvatam zrak. Izbezumljena. Užas iz mojih noćnih mora, to sam ja. Kako sam to mogla zaboraviti? Kako sam to mogla zaboraviti? Kakav sam ja to čovjek, kako sam takvo što mogla jednostavno posve izbrisati? Koja je najgora stvar koju si ikada učinila7 . To. Na podu kuhinje sklupčam se kao ranjena životinja koja se zadnjim snagama dovukla u špilju. Pregazila sam čovjeka. Ubila sam čovjeka. Štropot. Šok. Krv na mojim rukama. Sjećam se.
39
Nemam pojma koliko dugo ležim ovdje. Ne uspijevam ustati. Prevelika je težina sjećanja. Sve je odjednom opet tu, sve. Ne samo ona noć nego i poslije. Krivnja, bol. Nekoliko tjedana nakon one noći u šumi koje doživljavam kao umotane u vatu i koje mi se i sada čine neobično mutnima i u kojima samo jedan trenutak ima oštre obrise. Philipp i ja, u kuhinji, sjedimo jedno nasuprot drugome, Leo spava, Philipp pije vino, ja plačem u svoju čašu. Philipp kaže: »Bez prestanka tuliš, nemoj stalno tuliti.« Ne kažem ništa. Šutimo i pijemo. Zatim Philipp kaže: »Sjećaš li se noći prije našega vjenčanja?« Kimnem glavom. »Pitala si me koja je najgora stvar koju sam ikada učinio. Htjela si znati za kakvoga se čovjeka udaješ. Sjećaš li se?« Kimnem glavom. »Nisam imao odgovor«, kaže Philipp. »Sjećaš li se?« Iskapi čašu. »Danas bih ga imao«, kaže. Još jedna suza kapne mi s brade u čašu bijelog vina. Nakon toga ne pustim više ni jednu suzu. *** Žena koja iz dana u dana odlazi u školu i tinejdžerima tumači englesku gramatiku i njemačku prozu, koja džogira ulicama svoga kvarta, koja pomaže u domu za izbjeglice i svojoj vremešnoj susjedi odlazi u kupovinu, samohrana majka koja se tako dirljivo brine za sina i sve svoje obveze izvršava besprijekorno i to iako je u životu imala itekako mnogo nesreće, ta žena je ubojica. Leova majka je ubojica. Osvrćem se po kuhinji i čini mi se kao da sve vidim prvi put, kao da sam odjednom u stanju spoznati pravu bit svih stvari. Odjednom postane jasno da u ovoj kući sve ima dušu. Ova kuća vidi, čuje i sve osjeća, kao spužva upija ljubav i bijes, svađu i pomirenje. Namrštim se. Je li Leova kutijica za maslac oduvijek bila tako tamnoplava? Je li bosiljak na prozorskoj klupčici uvijek mirisao tako intenzivno? Je li svjetlost kuhinjske svjetiljke oduvijek bila tako jaka? Nije li razmak između hladnjaka i kuhinjskoga stola bio nešto veći? Ne mnogo, ali ipak veći? Zatrepćem. Zažmirim pa otvorim oči, ali neobičan osjećaj i dalje je prisutan. Više mi se ništa ne čini uobičajenim. Nešto se pomaknulo. Pogled mi ponovno padne na noćnog leptira koji se sada smirio na bijelom zidu, kao oživljeni Rorschachov test mrlja. Mrlja od krvi, pomislim. Oblik mrlje od krvi. Lecnem se začuvši korake. Je li to u pitanju? Muči li me stranac zbog toga? Zbog one proklete noći? Kako bi on znao za to? Je li nas netko promatrao, Philippa i mene? Je li Philipp imao pravo? Jesam li bila u krivu kada sam ga nazvala paranoičnim, smiješnim, šonjom? Ni dvije sekunde nakon toga stranac ponovno stoji preda mnom. Gleda me odozgo, vidi kako uplakana ležim na kuhinjskom podu, vrti glavom kao da ie upravo usledao nešto što sa
fascinira i istodobno mu se sadi. »Samosažaljenje!« kaže naposljetku ironično. »Simpatično!« Zatim se nasmije. Uspravim se u sjedeći položaj, više od toga nisam u stanju. »Znaš«, kaže, »s tobom ni najmanje ne suosjećam. Jedini koga zaista želim jest tvoj sin.« Obrišem suze s lica. »Koliko je Leu godina?« upita. Pretvara se da razmišlja. »Osam, zar ne? Točno. Osam. U toj dobi djeca već štošta shvaćaju. Što misliš koliko će mu trebati da shvati kakav je čovjek njegova majka?« Zuri u mene kao da od mene uistinu očekuje odgovor. Zatim slegne ramenima. Smješka mi se. Ledeno hladno. Potom se okrene od mene i vrlo opušteno natoči čašu vode. Ima pravo, pomislim. Jadni Leo. Ali, on to nikada ne smije saznati. On ima samo mene i nikoga više. Podignem pogled. Stranac stoji okrenut na drugu stranu, majica mu se malo pomaknula i vidim oštar rub između osunčane kože na vratu i svjetlije kože ispod toga. Okreće mi leđa. Sasvim je opušten. Zna da me ima u šaci. Znao je to od samoga početka. Okrenem se i izađem iz prostorije, popnem se stubama, tijelo mi se kreće bez ikakva utjecaja moje volje. U meni ima mjesta samo za jednu misao: Leo to nikada ne smije saznati. Otvorim vrata spavaće sobe, priđem garderobnom ormaru, otvorim ga. Moram se propeti na prste da bih dosegnula najvišu policu na kojoj sam sakrila škrinjicu. Razmičem majice, pipam rukom lijevo, desno - osjećam samo tkaninu i drvena leđa ormara. Pištolj više nije ovdje. *** Oblije me strah poput vrućice. Na trenutak sklopim oči. Zatim sustavno s police vadim hrpu po hrpu rublja. Gotovo se s olakšanjem nasmijem. Još uvijek je tu, škrinjica, naravno da je tu, samo sam ju dobro sakrila, to je sve. Otvorim ju i zagledam se u pištolj prisiljavajući se da ga uzmem u ruku. Učinim to. Zataknem ga za pojas. Otvorim vrata sobe, izađem na hodnik i dam se u potragu za strancem. Više nema straha, nema suza. Ozbiljnost. Stojim pri dnu stubišta. Pištolj mi je zataknut za traperice. Preko čela mi curi kap znoja, odjeća mi se lijepi uz tijelo, ali u kosti mi se uvukla hladnoća koje se nikako ne mogu riješiti čime god se pokušavala ugrijati. Kroz otvoreni prozor na gornjem katu dopire kriještanje posljednjih večernjih čiopa, a ja se sjećam da je taj zvuk u prijašnjem životu bio glazbena podloga ljeta. Pištolj mi žulja trticu, hladan je, ali ga osjećam kao da je nešto živo. Kreni. Kuhinja. Tamnoplava kutijica za maslac na pultu, blještavo svjetlo svjetiljke, smanjeni razmak između hladnjaka i kuhinjskog stola, miris bosiljka, stranac. Strančeva leđa. »Ja u ovome više neću sudjelovati«, kažem glasno. On se polako okrene prema meni i pogleda me. U ruci drži čašu vode, prinese ju ustima, polagano otpija gledajući me u oči, zatim spusti čašu. »Odlazite!« kažem. On sjedne. »Gdje je zapravo Leo?« upita. U stanju sam samo piljiti u njega.
»Kod Miriam, zar ne?« kaže. »Ne miješajte moje dijete u ovo«, kažem, a glas mi puca. »Ne brini se«, kaže stranac. »Kada bi se tebi nešto dogodilo - Leo sada ipak ima mene.« Dođe mi da potegnem pištolj i ustrijelim ga. Ali, što će onda biti s Leom? Ako sada poludim, što će biti s mojim djetetom? Ne smijem olako dopustiti da me isprovocira. »Recite mi konačno što hoćete od mene!« dreknem iako me strah njegova odgovora. Noć. Cesta... Ne. On to ne može znati, to je nemoguće. Riječ je o novcu ma koliko on to nijekao. Primjećujem da se kao utopljenik grčevito držim te mogućnosti. Stranac prekriži ruke iza glave, a ja na lijevoj nadlaktici njegovih blijedih, žilavih ruku ugledam diletantski izvedenu plavičastu teto važu koja mi sada prvi put zapne za oko. »Ti vrlo dobro znaš što ja hoću«, kaže stranac. »Hoću istinu.« U mislima vidim cestu u noći. Beživotno klupko. Je li to moguće? Kako bi on to znao? »Ne znam na što mislite«, kažem. Poricat ću do kraja. On mi je pokazao kako. »Nas dvoje vr lo dobro znamo što si učinila.« »Prestanite već jednom s tim glupostima!«, povičem. Još jednom očajnički pokušam. »Vi hoćete novac! Je li tako? Čemu sva ova predstava ako sam vam ga dobrovoljno spremna dati?« Stranac zuri u mene. »Nema problema«, kažem. »Novac nije problem, to sam vam već rekla. Dobit ćete sve što hoćete.« Čujem njegov dah. Čuiem kucanie zidnos sata. Stranac šuti. »Koliko tražite?« Stranac šuti. »Ne znam što smjerate ni na koji način želite prisvojiti imetak moga muža, ali to me i ne zanima. Sve je ovo suvišno. Možete dobiti novac. Sve do čega mogu doći. Sve što imam.« To je blef. Naravno da bih platila ako bi to značilo da ću se otarasiti ovoga čovjeka i napokon moći nastaviti normalno živjeti, ali ne znam mogu li to. Nikada se doista nisam brinula o Philippovoj imovini i nemam pojma kako je novac uložen, ne znam mogu li bez problema doći do doista većih iznosa. I, naravno, mislim na Lea. Kako bih ga ikada mogla zaboraviti? Reci da, pomislim. Molim te, reci da. Uzmi sav moj novac i pusti me na miru. »Ti zaista ne shvaćaš, ha?« kaže stranac. »Ti još uvijek nemaš pojma tko sam.« Sada zvuči gotovo sažaljivo, ali neću učiniti pogrešku i dopustiti mu da me ponovno zavara. Pištolj mi pritišće leđa i odjednom me počinje plašiti kao da ne kontroliram ja pištolj nego on mene. Šapće mi kako bi bilo jednostavno s pištoljem u ruci otjerati stranca. Vrlo jednostavno. Odagnam mračne misli. »Vi niste moj muž, toliko znam«, kažem koliko mogu mirnije. »Ne«, kaže gotovo pr ijeteći. »Nisam tvoj muž.« Oči su mu zagasito crne. »Tko ste vi?« »Ja sam tvoja prošlost«, kaže i ustane. Pogne glavu, a ja osjetim kakva silina struji iz njega, svi su mu mišići napeti, čeljust mu žvače u prazno. Gleda me u oči.
»Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?« upita. U njegovim očima bukti bijes ili nešto drugo, nešto starije. Više uopće nisam u stanju osjetiti strah. Nešto u meni začahurilo se i sve što se nakon toga događa doživljavam kao u filmu. Kuhinja, osvijetljena kao pozornica. Kuhinjsko pokućstvo kao rekviziti, zvukovi kao sa snimke. Muškarac, kao glumac koji čeka svoju repliku. »Što želite?« pitam dajući mu natuknicu za repliku. »Istinu.« Ne, pomislim. »Samo reci istinu.« On to ne može znatil »Što si učinila?« On to nikako ne može znatil »Sarah, što si učinila?« Šutim. »To si bila ti.« Kako on to može znati? »Ti si to učinila!« Kako je ovo moguće? »To si bila ti!« Bili smo samil »To dobro znaš!« Nel »Reci!« Nećul »Reci istinu!« Ne mogu. »Ti si kriva!« To nije istina. »Reci! Jednom u životu reci istinu!« »Ne znam što hoćete od mene!« viknem. Provalija se otvorila. Pred očima mi se ne zacrni nego zabijeli, a onda... Sve se sruči na mene, sve se pomiješa, telefonski poziv iz Ministarstva vanjskih poslova, moje noćne more, zračna luka, nepoznati muškarac uz moj krevet, vozač kombija, okus bljuvotine u ustima, Constanze koja me naziva ubojicom, moje krvave ruke, štropot, Leov glas: bojim se tog muškarca; streljivo u mom ormar u za rublje, strančeve oči. Više ništa ne vidim, više ništa ne čujem, zadnje što sam još u stanju osjećati jest panika, čista panika. Ne znam gdje sam, otvorim oči, ali nema ničega, samo blještava bjelina, slijepa sam, ali u ušima mi odzvanja strahovit štropot, ne samo da ga čujem nego ga cijelim tijelom i osjećam, štropot, osjećam trzaj koji prođe kroz auto kada zakočim, osjećam adrenalin koji mi se širi tijelom. Prošlost i sadašnjost miješaju se kao dvije otrovne kemikalije. Napravim korak unatrag pa još jedan, spotaknem se na nešto i padnem na pod. Neka ruka, na mom ramenu, otrgnem joj se, na trtici osjetim nešto tvrdo, ponovno vidim, razliveno, sasvim razliveno, obrisi kuhinje, lice mi je mokro, primjećujem da plačem, dlanovima prekrivam lice, rastreseno brišem suze, ne smijem dopustiti da mi sada popuste sve kočnice. Stranac stoji preda mnom, uska, tamna prilika odozgo zuri u mene. Panika me guta kao želatinasta masa, umirem, ovo je sigurno osjećaj umiranja. Stranac mi se sve više približava, u nosu osjećam grobljanski miris ljiljana, posegnem za predmetom u hlačama, nekako stanem na noge, u ruci držim pištolj, težak, hladan. »Odlazi!« viknem dašćući. Ali, mračna se prilika ne miče.
»Nećeš me se riješiti«, kaže. »Nikada. Dok sam živ.« Približava se. Sve više. U ustima osjećam okus krvi, zagrcnem se. Srce mi lupa, u ušima mi šumi, svijet je crven, jarko crven, zaslijepljena sam, cijelo mi je tijelo obamrlo, strah mi nešto šapuće na uho, podižem pištolj onako kako mi je Philipp pokazao, objema rukama. Naciljam i okinem. Dvaput. Okinem dvaput. Još u trenutku dok prstom drugi put potežem okidač, poželim poništiti svoju vlastitu radnju. Odmah mi je jasno da sam učinila nešto ireverzibilno, da sam po drugi put u životu učinila nešto nepopravljivo. Bijesna sam - pa na trenutak ne pratim cestu, samo na sekundu. U panici sam - pa podlegnem porivu da podignem oružje, samo na sekundu. I dogodi se nešto što se više ne može ispraviti. Stranac zalamata rukama, prevali se na leđa i ostane nepomično ležati na ulaštenom podu moje blistavo bijele kuhinje.
STRANAC
Opalila je, mislim dok mi tijelo u padu udara u pod. Kvragu, stvarno je opalila. Ne mogu vjerovati. Znao sam da je opasna, mislim. A ipak sam ju podcijenio. Kvragu, još jednom je opalila.
40
U prostoriji je potpuna tišina. Zurim u priliku koja leži ispod mojih nogu, instinktivno ustuknem nekoliko koraka kao da se želim udaljiti ne samo od njega nego i od vlastitih postupaka. Bedrima udarim u kuhinjski stol pa na njega spustim pištolj, polagano, kao u usporenom filmu. Načas se zagledam u pištolj kao u kakvu ružnu, crnu životinju ispruženu na stolu. Stojim i treba mi trenutak da shvatim što ovdje ne valja. Ali, onda bi morao... Odjednom mi se nakostriješi kosa na glavi. To znači da... Dvaput suho progutam, mozak mi radi užasno sporo. Povukla sam okidač, jednom, dvaput, stranac je pao na leđa. Ali, nisam osjetila trzaj pištolja. A hici nisu proizveli nikakav zvuk. Zurim u stranca koji izvijen leži na podu. Leži posve tiho. Odjednom primijetim kako mu se nadima prsni koš i prije negoli mi mozak uspije obraditi sve informacije, do ušiju mi dopre grohot. Stranac se smije. Otvori oči, sjedne, ustane, pogleda me i previja se od smijeha. Smije se i smije, beskonačno dugo, a ja ga zaprepašteno gledam. »Naravno da sam ispraznio pištolj«, kaže. Usta su mi razjapljena. »Ali, zanimljivo«, doda potom. »Zanimljivo je da si mrtva-hladna opalila.« Na trenutak zastane kao da mora još jednom proživjeti taj trenutak. »Ne jednom nego dvaput.« Ne znam što bih rekla. U strančevu pogledu vidim prezir, njegov smiješak bez trunke šale nalik je na tankom olovkom povučenu crtu. »Znaš li kako se to zove?« Kao opijena odmahujem glavom. »Killer instinct«, kaže. To zvuči gotovo kao priznanje. »Takve se stvari ne mogu naučiti.« Lice mi je sasvim obamrlo. Primijetivši izraz moga lica, prezirno se nasmije. »Ne znam sto vi mislite da znate o meni, ali varate se!« zakriješti piskutavim glasom, a meni treba trenutak da shvatim kako imitira mene. »Ja sam samo majka\ Učiteljica! Ne bih ni mravu naudilah Pogled mu je mračan od gađenja. Istodobno djeluje posve smireno. Zanijemjela sam. Izbezumljena sam. Da, uspaničila sam se. Ali, opalila sam. Opalila sam. Dvaput. Noge mi ponovno otkažu poslušnost i srušim se unatraške, ostanem tako sjediti, na golom podu, u kostima više nemam snage. »Killer instinct«, ponovi stranac. »Evo je napokon. To je prava Sarah Petersen. Čini ono što treba učiniti...« Progutam knedlu.
»Bez obzira na gubitke.« Pljune prema meni. »Možda je tvoj muž bio šonjo«, kaže. »Ali, ti nisi.« Gleda me odozgo. »Ne«, kaže. »Ti nisi.« Iz očiju mu je nestala sva ljudskost. »Ti si sasvim drugoga soja.« »Varate se«, zacvilim. On odmahuje glavom, na licu mu se pojavi ciničan osmijeh. »Zaista, Sarah? Misliš li ovako nastaviti?« »Što hoćete čuti od mene?« vičem ili mislim da vičem, ali ono što izlazi iz mojih usta, zvuči mlohavo i jadno. »Ne paziš«, kaže. »Hoću istinu.« »Kakvu istinu?«, pitam. »Istinu o čemu?« »Istinu o Philippu i tebi«, kaže polako i naglašavajući kao da razgovara s prkosnim djetetom. »Istinu o onoj noći?« kažem. Ona noć. O, Bože. On ne odgovori. »Gdje mi je muž? Što ste mu učinili?« pitam pokušavajući se uspraviti, ali noge me ne slušaju. »Gdje je Philipp?« »Znaš gdje je.« »Ne znam!« Stoje sada ovo? »Znaš gdje je. Reci.« Ne mogu više. »Ne znam!« kažem jecajući. »Znaš, reci.« »Ne znam!!!« zaurlam. »Reci! Gdje je Philipp? Znaš gdje je! Reci!« Odjednom sve utihne. Ništa. Samo moje disanje. Pucketanje podnih dasaka. »Ubili ste ga!« prošapćem. Tijelo mi postaje lako kao pero. Stranac me gleda vrlo smireno. »Ti si ga ubila«, kaže. »Zašto mi ovo činite?« šapućem. »Znaš zašto.« »Zbog onoga onda«, zakriještim. »Zbog onoga što smo učinili.« Sagne se prema meni. Želudac mi se buni. »Koja je najgora stvar koju si ikada učinila?« Pred očima mi sijevaju munje. »Što si učinila?« pita. Provalija zjapi. »Što si učinila? Reci!«
Ne mogu. »Reci istinu!« zagrmi na mene. Otvaram usta... Ne mogu. Gubim svijest.
STRANAC
Sada oprezno, vrlo oprezno. Polako joj se približim, u prvi trenutak pomislim da samo glumi nesvjesticu. Ova žena nije mimoza. Ova je žena maloprije pucala u mene iz neposredne blizine. In cold blood. Ali, zaista je izgubila svijest. Pipam joj puls, ne miče se. Na brzinu razmislim što učiniti. Niti smijem dopustiti da me ponovno napadne niti da se odavde izvuče. Odem i otvorim vrata koja dijele kuhinju od vrta. Odmah me zapahne noćni zrak. Vratim se u kuhinju. Još uvijek onesviještenu ženu uhvatim ispod pazuha i stanem vući prema vrtu. U trenutku kada sam s njom došao do terase, ona ispusti nekakav jecaj. Zvuči kao uplašeno dijete pa gotovo počnem s njom suosjećati, ali brzo se saberem. Philipp Petersen ispaštao je svoje grijehe. Nema razloga zašto bi se njegova žena izvukla nekažnjeno.
41
Osvijestivši se, na trenutak ne znam gdje sam i što se dogodilo. Oko mene je mračno i ništa ne vidim. Prvo što primijetim jesu zvukovi, vrlo blizu, jezivi. Nekakvo kričanje, frktanje, duboko i arhaično, tako djeca zamišljaju đavla. Pokušam otvoriti oči i jedva uspijem. Vidim nešto, kretanje, pokušavam se usredotočiti na to. Frktanje prestane, sve utihne. Svijest mi se sudara sa stvarnošću, a iskre frcaju kao kada metal udara u metal, zatim ponovno nestane, a ja svim silama nastojim isplivati na površinu. Žmirkam, gledam. Strop se promijenio, više nije svijetao nego taman i pomiče se - ne, besmislica. Ovo nije strop, netko je iznad mene razapeo tamnu plahtu punu sićušnih rupica kroz koje prodire svjetlo i - besmislica. Ovo nije nikakva plahta nego noćno nebo. Vani sam. Ponovno se začuju zvukovi, divljiji, agresivniji, ali ne shvaćam odakle dolaze. Tiču li se mene? Gdje sam? Zašto mije toliko zlo, zašto se sve okreće? Jesam li pijana? Jesam li bolesna? Krećem se. Ono je Veliki medvjed, Philipp mi je jednom prilikom objasnio kako ga prepoznati. Kamo idem i zašto? Žmirkam, oštar bol u ramenu posve me probudi iz nesvjestice i ja shvatim. Ne hodam. Netko me drži ispod pazuha i vuče preko travnjaka. Jesam li ranjena? Je li ovo bolničar? Kamo me nosi? Tada se sjetim svega. Stranac me vuče preko travnjaka. Odjeća mi je mokra od rose, čujem stranca kako dašće, to je jedini zvuk koji se čuje. Stisnem oči i pokušam se pomaknuti, ali više ne vladam tijelom. Je li me omamio? Ne. Osjećam tijelo, mogu se pomicati, samo sam na trenutak ostala bez svijesti. Što je naumio? Kamo će sa mnom? Vrtna kućica, prostruji mi misao. Nosi me u vrtnu kućicu, ondje će me zatvoriti. Tijelom mi prostruji jeza, u trenutku me obuzme ledena hladnoća, moram napeti sve mišiće kako ne bih nekontrolirano drhtala. Ponovno se čuju jezivi zvuci i shvatim da su to mačke koje se tuku u nekom od obližnjih vrtova, ali zvuci zbog toga nisu ništa manje jezoviti. Stranac odjednom stane. Vukao me preko cijele livade. Shvativši što smjera, suzdržim se da ne zajecam.
STRANAC
Funkcioniram. Uvijek se usredotočim samo na onaj zadatak koji je preda mnom. Iznenadila me. Ponovno. Sada treba ponovno preuzeti kontrolu nad situacijom. Načelo broj šest: djeluj brzo i nekomplicirano. Mačke su se prestale derati. Ženino tijelo spustim na travu. Otvorim vrata vrtne kućice. Na trenutak zavirim u mrak. Obično spremište. Bez prozora. Naziru se obrisi vrtnog alata, lopate, grablje. Crijevo za polijevanje vrta namotano na kuku, kante za polijevanje, miriše na drvo i zemlju za cvijeće. Na trenutak se naslonim na okvir vrata i hvatam zrak. Rukom prijeđem preko metala zasuna. Osjećam kako mi se oči stisnu kada na drugome kraju vrta uz ogradu uočim pokret. Gledam u smjeru iz kojega je došao zvuk, gotovo sam siguran da će iz mraka izroniti nekakva prikaza, ali nema ničega. Možda životinja koja je nekamo šmugnula. Okrenem se da bih podignuo Sarah i prenio je u kućicu. Pa da ju ondje zaključam. Ukočim se. Nema je. Čeljust mi škljoca. Adrenalin. Suženo vidno polje. Samo je jedna misao: ulovi ju. Ulovi ju. Ulovi ju. Može biti samo ovdje u kući. Za nekoliko sekundi stvorim se u kući, gledam lijevo, gledam desno. »Sarah!« vičem. Kuhinja - prazna. Ne nalazim je u hodniku ni u dnevnoj sobi. Osjetim propuh. Idem za njim. Shvatim da su ulazna vrata otvorena. Pobjegla je. Kvragu. Gledam ulicu ispred kuće. Ništa. Bijesno zalupim vrata i okrenem se - tada me nešto pogodi svom silinom. Bol mi eksplodira u očima, u grlu. Nemam zraka. Dezorijentiran sam. Uhvatim se za lice. Pokušavam udahnuti zrak. Pokušavam otvoriti oči, ali prejako peku. Šakama stišćem očne šupljine. Dašćući, klonem na pod. Padnem na koljena. Gušim se. Pljujem. Gornji dio tijela trese se u grčevima. Što je to bilo?, pomislim. Gdje je? Što namjerava? Usprkos boli pokušavam se usredotočiti. Ne vidim ju, ali ju čujem. Blizu je. Na trenutak pomislim da će iskoristiti priliku i udariti me nogom. U glavu. U trbuh. Uopće se ne mogu braniti. Podignem ruke da bih zaštitio glavu. Spremam se. Osluškujem. Čujem njezine korake. Udaljavaju se. Zatim tišina. Potom ulazna vrata. Potom ništa više.
42
Mjesec je pun i krvavo crven, ulica je ispred mene pusta. Posvuda oko mene ljudi iako ih ne vidim - iza zidova i prozora, ali jednako bih mogla biti i na Marsu. Posve sam sama. U glavi mi zvekeće disonantna simfonija. Trčim i ne stajem, o bok mi udara torbica koju sam se još pribrano sjetila pokupiti. Na nogama imam samo balerinke koje sam u paničnom strahu stigla nazuti u hodniku. Ako te sada uhvati, ubit će te, govori glas u mojoj glavi. Ako te sada uhvati, ubit će te, ako te sada uhvati, ubit će te. Glas je kreštav i paničan i vjerujem mu. Stigavši do kraja ulice, šmugnem u ulaz neke kuće i osvrnem se. Nije me pratio, nije me mogao pratiti, kako i bi. Još uvijek sam iznenađena. Djelovanje suzavca koji već mjesecima nosim u torbici bilo je razorno. Vidim strančevo lice izobličeno od boli. Čujem njegovo dahtanje, vidim kako kašljući i psujući pada na pod. I ja kašljem, oči me peku, i mene je okrznuo oblačić suzavca. Ponovno me progone iste slike. Cesta u noći. Moj bijes. Philippovo lice. Štropot. Crno klupko na asfaltu osvijetljeno crvenom bojom stražnjih svjetala. Nas dvoje odlazimo odande. Dok pokušavam koliko-toliko povratiti razum, odjednom se iza ugla stvori velik, crn automobil i projuri pored mene. Poznat mi je taj auto. Vidim ga kako se zaustavlja ispred moje kuće, otvaraju se vrata i izlazi neki muškarac. Kao da me ošinuo grom. Zvuk zalupljenih vrata automobila odzvanja kroz noć, Johann - čovjek kojemu bih još donedavno povjerila vlastiti život - prilazi vratima kuće ne gledajući ni lijevo ni desno, podiže ruku da bi pozvonio. Po svjetlosti koja odjednom dopire iz kuće i osvjetljava mu lice vidim da su se vrata otvorila. Sa sigurne udaljenosti promatram što se događa. Njih dvojica razmijene nekoliko rečenica koje ne razumijem, zatim je ponovno tiho. Ne znam što sam očekivala. Možda sam se još uvijek nadala da je Johann na mojoj strani. Udovi su mi toliko teški kao da na rukama i nogama vučem olovne utege. Johannova izdaja povrijedila me do srži. No, nešto drugo boli me još više od toga - onaj trenutak prije, u kući, dok mi se prst neprestano steže oko okidača, dok gledam stranca kako lamatajući rukama pada na leđa. U ušima mi odjekuje njegov smijeh, njegov glas. Killer instinct. Osjećaj da povlačim okidač, da savladavam taj otpor, prvi put još nevoljko, drugi put potpuno automatski. Killer instinct. To je prava Sarah. Ponovno mu čujem glas. Ti znaš zašto. Njegove riječi. Koja je najgora stvar koju si ikada učinila? Reci istinul Odavno sam iz pamćenja izbrisala sjećanje na onu fatalnu noć. Zaključala ju duboko u sebi. Sada ju je jedno jedino pitanje izbacilo na površinu. Čujem strančev glas kao na beskonačnoj traci. Koja je najgora stvar koju si ikada učinila7 . Nekoga ubila, pomislim. Nekoga sam ubila. To je najgora stvar koju sam ikada učinila. To je najgora stvar koju je itko ikada učinio, najstrašnije što živ čovjek može učiniti. Duboko udahnem i izdahnem, nadražaj na kašalj izazvan sprejem u međuvremenu je nestao, još me samo peku oči. Što ću sada? Kamo ću sada?
Više se ne mogu vratiti u kuću. Stojim nasred ulice i osjećam kako me krošnje drveća zaklanjaju od mjesečine. Krajičkom oka primijetim kretanje. Lecnem se i naglo okrenem - ispred sebe ugledam lisicu koja je zastala u hodu i zuri u mene na udaljenosti od jedva deset metara. Oči joj svijetle u mraku, mislim da vidim njezino crvenkasto krzno iako je toliko mračno da svijet doživljavam još samo u sivim i plavim nijansama. Lukavost u izrazu njezina lica. Lisica. Philippa bi ovo obradovalo jer je volio životinje, ja im se ipak radije divim s udaljenosti. Oči su im jezovite, izgledaju kao da znaju nešto što ja ne znam. Mačke, vukovi, lisice. Životinja je posve mirna, kao da razmišlja. Glupost, pomislim, životinje ne razmišljaju nego postupaju instinktivno. Pomalo kao ti, u zadnje vrijeme. Stojim posve smireno. Često sam znala pročitati da u velikim njemačkim gradovima ima mnogo lisica, ali iznenadna pojava ove životinje dojmila me se kao kakva prikaza. Lisica iz Leovih omiljenih bajki i basni. Lukava i mudra lisica i njezini trikovi - što mi želi reći? Možda je to zato što sam, onesvijestivši se, udarila glavom, možda zato što danima gotovo ništa nisam jela i nisam spavala, ali gotovo sam sigurna da će lisica otvoriti usta i nešto mi reći. Neko vrijeme samo se gledamo, a zatim lisica odjuri.
STRANAC
Nekoliko minuta ležao sam na daščanom podu u lokvi vlastitoga znoja, sline i bljuvotine i mislio da ću sigurno umrijeti. Zatim, sasvim polagano, grčevi su popustili, napadaji kašlja postali su podnošljiviji i ponovno sam mogao disati. Odvukao sam se pod tuš i tek kada sam stajao gol pod tušem a voda mi ispirala slinu s lica, misli su mi se ponovno razbistrile. U trenutku kada se na vratima oglasi zvono a starac stoji pred vratima, ja ponovno funkcioniram. Te žena nekoć mi je uzela sve. Nikada neću dopustiti da izbjegne svoju odgovornost.
43
Grad mi noću još nikada nije djelovao ovako neprijateljski. Mrak je mračniji, a svjetlo uličnih svjetiljki bljeđe. Posvuda sjene koje me pokušavaju dotaknuti, posvuda rasklimano kamenje u pločniku koje samo čeka da se spotaknem. Misli mi se postupno smiruju. Moje suženo vidno polje malo se proširilo i primjećujem da sam instinktivno otrčala da najbliže postaje podzemne željeznice. Što tražim ovdje? Digitalni ekran pokazuje mi da za manje od pola sata polazi vlak prema centru grada. Sjednem i pogledam pokretne stube kojima sam sišla i koje sada ponovno miruju. Sigurna sam da me stranac nije slijedio. Nitko me nije slijedio. Ali, moram biti oprezna. Pogotovo sada, nakon svega što znam o Johannu. Ako su moje pretpostavke točne, tada... Naježim se po rukama kada u glavi začujem Johannov glas: »S Philippovim novcem možeš činiti dobra djela. Ako želiš, možeš pomagati ljudima.« Da, pomislim. A pod tim ljudima misliš na sebe, zar ne, Johanne? Na sebe i svoju tvrtku koja je pred stečajem, kao što pišu novine. I koju pod svaku cijenu želiš spasiti jer ti je ona sve. Jer je ona tebi ono što je Philipp bio meni. Ali - ako se radi o novcu, čemu sve ono trabunjanje o istini?, upitam se odjednom. Tada mi sine. Odvraćanje pozornosti. Vrlo jednostavno. Mislila sam da stranac svojim aluzijama i prijetnjama cilja na nešto, no sve je to bilo vrlo neodređeno. Ni riječi o pregaženom čovjeku, o bijegu s mjesta nesreće, o meni za upravljačem. On ne zna ništa. Samo je podbadao. I nasumično nabadao. Otkuda bi znao da imam što skrivati. Uostalom, nema li svatko nešto? Nema li svatko zbog nečega grižnju savjesti? Samo što mu je kod mene upala sjekira u med. Zar ne? Zar ne? Ona prokleta noć. Ne misli sada na to, ne sada. Nemoj se raspasti. Johann i »Vincent« htjeli su mi odvraćati pozornost od onoga bitnoga. Sve dok ne ostvare svoj naum. A ja, glupača, nasjela sam. Johann je imao pravo. Naposljetku se uvijek radi o novcu. Barem kod ljudi njegova kova. Tlo pod nogama njiše se kao da sam na brodu. Zatvorim oči, ali mi se od toga samo još više vrti u glavi. Teško se uspijevam usredotočiti. Mislim mi lutaju. U mislima ponovno ugledam lice čovjeka s kojim je stranac nedavno razgovarao i koje mi se čini vrlo poznatim. Tko je on? Negdje sam ga već vidjela. Moram razgovarati s njim. Možda ima odgovore za mene. Konačno imam nekakav cilj. Konačno nisam samo u bijegu. Stanica podzemne željeznice prazna je i djeluje sablasno kao što sva mjesta s posebnom funkcijom djeluju sablasno čim izgube tu funkciju. Supermarket noću, mračni hodnici. Predavaonice, bazeni, zgrade sudova. Tko zna što se zbiva u tim prostorijama nakon što zadnji ljudi odu i ugase se svjetla? Što se uopće događa kada ne gledamo? Pogled mi padne na stubište pored pokretnih stepenica na koje je netko crvenim sprejem ispisao poruku, na svaku stubu po jednu riječ. Monsters Don’t Sleep
Under Your Bed They Sleep Inside Your Head Tada začujem kako su se pokretne stepenice pokrenule i vidim kako se dio po dio odmotava prema dolje. Možda bih trebala skočiti, možda bih se trebala sakriti, možda bih trebala potrčati prema drugom izlazu. Nestati. Ali, preumorna sam, samo zurim u pokretne stepenice koje se bučno okreću i nekoliko sekundi ne vidi se ništa. Tada izroni par cipela, zatim par nogavica, potom gornji dio tijela u crnoj majici bez rukava, vrat, glava. Muškarac. Muškarac koji ide na posao ili kamo god. Prerano za idući vlak, k ao i ja. Pogleda me, zatim prođe i sjedne podalje od mene, iz džepa hlača izvadi mobitel i počne tipkati. Odahnem. Do dolaska vlaka ima još dosta vremena. Nemam što raditi, mogu samo čekati. Promatram grafite na zidu preko puta. Pored predimenzioniranih srebrnih slova koja baš i nemaju smisla lebdi stilizirana pčela ratoborna izraza lica s velikim, šiljatim žalcem. To me podsjeti na nešto što sam nedavno pročitala, o bumbarima. Točno. O bumbarima i lipama. Sva rastresena iz torbice izvadim mobitel, otključam ga i pokrenem tražilicu. Utipkam »mrtvi bumbari« i »lipe« i brzo nađem što sam tražila. Čitam da se sredinom ljeta pod lipama događa masovni pomor bumbara. Sve to nema nikakve veze s otrovom, onečišćenjem okoliša i sličnim. Takoreći praznih spremnika energije bumbari kreću u potragu za hranom, lipe im ne nude dovoljno hrane pa bumbari jednostavno ugibaju od gladi. Istraživači katkada pronađu po tisuću uginulih bumbara po stablu. U tom trenutku vlak ulazi u postaju. Čudim se što je već proletjelo pola sata. Da nisam možda na trenutak zaspala? Ustanem, osjećam da mi je tijelo lepršavo. U međuvremenu, muškarac koji me je poprilično uplašio i ja u postaji više nismo sami. Malena skupina noćobdija ustaje sa sjedala i izlazi na peron, sedmero, ne, osmero ljudi. Nitko se ne obazire na mene, sve je u redu. Vlak dojuri na peron, vrata se otvore, progutaju nas, zatvore se. Ljudi u mome odjeljku vagona vade knjige ili mobitele, neki samo naslanjaju glave na staklo i žmire. Neonsko svjetlo boji njihova rezignirana lica u žuto i sivo. Zamišljam gdje moram izaći i presjesti. Trepćem pokušavajući odagnati umor, tijelo mi žudi za odmorom, mozak čezne za tišinom i zaboravom. Lagano njihanje i trešnja vlaka tjera me da zaspim. Ne, pomislim. Još ne. Ustanem. Uhvatim se za ručku. Ostajem budna. Mislim na Johanna. Plače mi se, ali ne plačem. Zurim kroz prljavi prozor vagona, postaje prolijeću pored nas. Zaustavljamo se na idućoj postaji, drugi vlak stoji točno nasuprot nas, ponovno krećemo - i na trenutak, vrlo kratak i nadrealan, učini mi se da sam kroz staklo vidjela Philippa. Nemoguće. Priviđenje. Doista? Da, doista. Kako možeš biti tako sigurna? Zato što bi Philipp morao izgledati starije, a muškarac kojega sam vidjela izgledao je onako kako je Philipp izgledao prije. Prije sedam godina. Priviđenje, ništa drugo nego priviđenje. Kao i onda, nakon nestanka. Kada je grad odjednom bio pun dvojnika moga muža, kada bih
gotovo svakodnevno potrčala za neznancem, zgrabila ga za rame - samo da bih se uvijek iznova razočarala. Izlazim iz podzemnoga svijeta, bježim od treperava neonskog svjetla. Baršunastu tamu razbijaju rijetke ulične svjetiljke i nekoliko neonskih reklama. Osvrćem se, treba mi trenutak da se orijentiram. Zatim ponovno znam kamo moram ići, pred sobom vidim stranca kako prelazi ulicu, sjetim se kako sam ga na trenutak izgubila iz vida i kako se iznenada pojavio i pozvonio na ulaznim vratima s kućnim brojem 41. Podignem pogled uzduž pročelja. Kasna je noć i nepoznatim se ljudima sada ne zvoni, ali na to se ovoga trenutka zaista ne mogu obazirati. Pa ipak, na trenutak zastanem. Možda bih se trebala bojati čovjeka koji ovdje živi - no strah sam odavno prevladala. Stoga pozvonim. Prst dugo držim na zvoncu, tri sekunde, četiri, pet. Čekam. Tiho je. Nitko ne dolazi. U kući se ne pali svjetlo. Pokušavam biti strpljiva. Pokušavam zamisliti kako se netko prenuo u snu. Prvo mu mora doprijeti do svijesti da ga je probudilo zvono na ulaznim vratima. Pokušavam zamisliti kako se bunovno uspravlja u krevetu. Postaje mu jasno da je spavao gol, zbog vrućine, i da se takav ne može pojaviti na vratima. Tapkajući rukom, traži što bi odjenuo. Nađe. U žurbi uskoči u hlače i... Vrata se odjednom otvore. Lecnem se. Preda mnom stoji muškarac s kojim je razgovarao stranac. Zaogrnut u kućni ogrtač, mrzovoljna izraza lica koji se, ugledavši me, pretvori u nešto što se ne može lako definirati. Mislim da me pozna. Zna tko sam. Proguta knedlu. Kada progovori, glas mu zvuči sneno. »I mislio sam da ćete doći prije ili poslije«, kaže. »Ali, nisam očekivao da će to biti usred noći.« U tom trenutku sjetim se tko je.
STRANAC
Lutam gradom čiji ritam, jezik i ljude ne razumijem. Cijelo me tijelo boli. U potrazi bih trebao biti sistematičan. Ali, ne znam odakle početi. Stvari mi izmiču iz ruku. Gotovo da sam ju imao, bio samo tako blizu - a onda mi je ipak još jednom pobjegla. Otada postupam neplanski. Najgore je neplansko postupanje. Prisilim se da stanem. Dosta srljanja kao muha bez glave. To neće pomoći da se popravi stanje. Razmišljam. Brišem znoj s čela. Okrenem se. Hodam s noge na nogu. Vraćam se u kuću. Tražim njezin broj mobitela. Ne nalazim ga. Tražim njezin adresar. Uzalud. Upalim njezin laptop. Kladio bih se da se lozinka sastoji od dječakova imena, možda u kombinaciji s njegovim datumom rođenja, ali pogriješio sam. Ponovno sam pogrešno procijenio ženu. Odem u kuhinju. Gledam papiriće koji su magnetima pričvršćeni za hladnjak. Kopam po ladicama, otvaram sve ormare. Ništa. Ne znam što dalje. Gubim kontrolu. Zaprepašten sam koliko je tanka opna koja me dijeli od nasilnosti i potpunog ludila. Ja koji bjesomučno otvaram ladice u ormarima. Urlam. Psujem. Udaram šakom u zid. Moji napuknuti zglobovi. Krv na bijelo oličenom zidu. Usredotočujem se na bol. Onako kako sam to činio u zarobljeništvu. Dugo sam bio zarobljen. U tome sam iskusan. Šaka mi pulsira. Krvarim. Odlazim u dnevnu sobu. Sjedam na kauč. Mogu samo čekati. Dakle, čekam. Dakle, čekam. Vratit će se ona. Svaki se zločinac vraća na mjesto zločina. Pogotovo ako je mjesto zločina vlastita kuća.
44
Iscrpljeno gledam čovjeka koji mi je otvorio vrata. Otkako ga nisam vidjela, kosa mu je s godinama postala sijeda i rijetka. Udebljao se, ali se nije promijenilo njegovo ljubazno, pomalo gnjecavo lice dobroćudna pogleda zbog kojega njegov divovski stas djeluje manje prijeteći. U hodniku iza njega vidim crveni dječji autić na pedale. Postajem svjesna činjenice da šutke zurim u njega. »Što ste maloprije rekli?« pitam. Čovjek nervozno zastenje. »Što hoćete?« Trepćem. »Jeste li došli da biste mi prigovarali?« Zurim u njega i ne znam što da mislim. »Jeste li vi uopće svjesni koliko je sati?« pita me. »Gluho doba noći!« Ne trzam. »Dođite drugi put.« Pred nosom mi zalupi vrata. Zbunjena sam. Svašta sam očekivala, ali ne ovo. Pozvonim još jednom, neodlučno. Osjećam da mi Bernd Schroder ovaj put neće otvoriti vrata. Unatoč tome čekam, uzaludno. Što sve to treba značiti? Zašto se stranac jutros, ne, jučer ujutro ovdje sastao s Berndom Schroderom, jednim od Philippovih bivših kolega? Sjećam se našega zadnjeg susreta. To je sigurno bilo na ljetnom festivalu, onom glupom ljetnom festivalu, barem godinu dana prije Philippova nestanka. Schroder je ondje bio sa ženom, bila je trudna, više joj se ne sjećam imena, Bianca, Beate, Bettina? Sjećam se još samo toga da sam prvi put nakon Leova rođenja pila alkohol, plesala, prvo s Philippovom asistenticom koja mi je oduvijek bila simpatična, a onda sa svojim mužem. U mislima ugledam Philippovo lijepo, za njegovu dob malo odveć dječačko lice, u nosu osjećam topao miris njegove kože. Philipp nije volio plesati, ali je to ipak povremeno činio. Za mene. Zbunjeno klonem na stubište ispred kuće. Razmišljam. Bernd Schroder je zbog nečega bio važan. Zašto? Još jednom o svemu dobro razmislim. Philipp je 2008. godine otišao na poslovni put u Južnu Ameriku. Put je trebao trajati pet dana. Philipp je često imao posla u Kolumbiji. To su bila rutinska putovanja. Od Philippa sam se oprostila na kućnim vratima. Obećao je da će se kao inače javljati svakoga dana. Jedva dan nakon toga Philipp mi je poslao SMS da je sretno sletio i da je sve u redu. Nakon toga više se nikada nije javio. Jedan od kolega koji su ga pratili u Kolumbiju, onaj koji ga je zadnji vidio, izjavio je da je Philipp sam otišao na sastanak s potencijalnim ulagačem. Nikada se nije pojavio u predvorju luksuznoga hotela u Bogoti u kojemu je imao dogovoren sastanak. Negdje na putu između hotela i njegova poslovnog partnera gubi mu se trag.
Od iznenađenja glasno uzdahnem kada mi to ponovno padne na pamet. Kolega koji je zadnji vidio Philippa bio je Bernd Schroder. Što to znači? Mozak mi štrajka. Ovo je previše. Ne znam koje zaključke izvuci iz svega toga, nisam tome dorasla. Ustanem i počnem hodati. Pogledam u nebo, ne vidim ni zvijezde ni Mjesec, samo neprijateljsko crnilo. Hodam ulicom, rukom kopam po torbici tražeći maramicu, ispušem nos, na trenutak ne pazim pa prekasno ugledam čovjeka koji mi dolazi u susret, on se zabije u mene, ja promrmljam ispriku, on prosikće »Pazi malo!« i ljutito me pogleda. Preko crvenoga prijeđem na drugu stranu ulice, taksi mi trubi, prema meni idu dvije mlade djevojke, obje plavokose, obje u minicama. Kada sam ih gotovo sustigla, njih dvije stanu se došaptavati i hihotati. Zaobiđem mrtvoga goluba koji leži između rubnika i poklopca kanalizacije, lica ljudi koji mi dolaze u susret nepristupačna su. Netko se ispovraćao na asfalt. Hodam. Na mene nitko ne obraća pozornost, pročelja kuća ravnodušno me promatraju, okolina mi se čini toliko neprijateljska kao da se nalazim u zoni smrti. U tom trenutku zazvoni mi mobitel. Ne moram ga ni uzeti u ruku da bih znala kako je broj skriven. Borim se sa sobom. Hoću li se javiti? Naposljetku se prisilim. »Bok, Mirko«, kažem. Instinktivno. Nisam to planirala, misao mi je sinula takoreći u trenutku. Na vezi prvo vlada šutnja. »Bok, Sarah«, začujem nakon nekog vremena.
STRANAC
Šaka kojom sam udario u zid pulsira. U kupaonici sam u pretincu ispod ručnika našao kutiju prve pomoći pa sam privremeno previo ruku. Vratit će se ona, u to sam uvjeren. Shvatila je, pročitao sam joj to na licu. Vratit će se i to ćemo završiti. Lecnem se kada zazvoni fiksni telefon. Ušavši u dnevnu sobu, samo što ga ne iščupam iz utičnice koliko me u međuvremenu živcira taj zvuk. Ali, obuzdam se. »Petersen.« »Ovdje Grimm.« Progutam knedlu. »Mobitel vam je bio ugašen«, kaže. »Zato...« »Nema problema«, jedva izgovorim. Glas mi odjednom zvuči promuklo. Ruke mi se ponovno tresu. Budući da me zove u ovo vrijeme, sigurno je nešto važno. »Pobrinuo sam se za ono što ste me zamolili«, kaže. »Čekajte«, prekinem ga. »Prije nego što bilo što kažete: jeste li sigurni?« »Potpuno siguran. Bilo je lakše nego što sam mislio.« »Onda dobro«, kažem. »Recite.« *** On govori, ja slušam. Skamenjen. »U redu«, kažem nakon što je završio »Hvala što ste mi javili.« Nastane šutnja. »Ima još nešto«, kaže Grimm. A zatim izgovori nešto zbog čega mi se srušio cijeli svijet.
45
S ulice u kojoj je unatoč kasnim noćnim satima promet još uvijek gust kao da odjednom dopire jača buka: vozačica kabrioleta legla je na trubu jer je VW kombi zapriječio prolaz parkiravši se u drugoj traci. Pritišćući mobitel na uho, brzim koracima udaljavam se od glavne ulice i skrećem u sporednu. Ovdje je, doduše, još uvijek živo, ali sada barem mogu razumjeti Mirka. »Oprosti, molim te«, kažem. »Možeš li ponoviti? Ovdje je vrlo bučno.« Mirko opsuje. »Rekao sam da zapravo nisam takav. I da čak nisam ni osobito ljubomoran. A sasvim sigurno nisam osvetoljubiv tip«, kaže. »Ruku na srce, možeš to pitati bilo koga.« »Znam«, kažem. »Znam to.« Naslonim se na cigleni zid stambene zgrade s praonicom u suterenu ispred koje sam zastala. Pored mene prolaze lijepi mladi ljudi odlazeći u popularne barove ili klubove koji me ne zanimaju barem već deset godina. Gledam zaljubljeni par koji prolazi držeći se za ruke. Mijenjaju stranu ulice prije negoli naiđu na prosjaka koji u polusnu sjedi ispred starog prljavog šešira češkajući svoga kudravog psa. »U džepu sam već imao prsten«, kažem Mirko, a meni postaje jasno. Kvragu. To nisam znala. »Posljednjih mjeseci stvari su se odlično razvijale. Čak bih rekao -savršeno«, kaže Mirko, a meni tek sada dopre do svijesti da je toliko pijan da jedva može govoriti a da ne zapliće jezikom. »Dakako, pomislio sam na to. Ima sina iz prvog braka. Vjerojatno bi se ona uvijek pitala što se dogodilo s njezinim mužem.« Postane mi jasno da pod »ona« misli na mene. »Ali, kada sam kao novi došao na školu i ugledao je prvi put - među nama je bilo nečega. Odmah sam to osjetio. Odmah. Ta lijepa, mlada, samohrana majka koja svladava triatlone. Tako snažna, tako ranjiva.« Znam da bi mi u drugim okolnostima povrijeđeni ton u njegovu glasu parao srce. »Žao mi je, Mirko«, kažem otupjelo. A to je čak i točno. Žao mi je što trenutačno ne mogu ništa osjećati. Pogotovo ne za Mirka. Odmah shvatim na što sam pritom mislila i užasnem se. Kakav sam ja to čovjek? Pregazila sam čovjeka. Iskoristila sam Mirka da bih preboljela Philippa, a kada ga više nisam trebala, odbacila sam ga. Samo tako. A Philipp... Philippa sam... Mirko odmah primijeti da sam u mislima nekamo odlutala. »Jednostavno si odbijala moje pozive«, kaže. »Neprestano! To nikako ne mogu razumjeti. Prekinuti kontakt, samo tako.« Ne kažem ništa. »Bez ikakva objašnjenja. A onda se samo prestaneš javljati na telefon kada zovem.« Opsuje. »Da ti se vraća muž, saznao sam iz usranih novina!« zagrmi. »Jebiga, to se ne radi!« Šutim. »Ni sam ne znam«, kaže Mirko. »Ne mogu sve to pokopčati.« Nastane šutnja.
»Jesi li još tu?« upita nakon nekog vremena. »Da.« Ne kažem ništa drugo. A što bih rekla? »Jebi se«, kaže Mirko i spusti slušalicu. Ne osjećam ništa, preumorna sam. No, zato je moja potreba da budem s Leom odjednom neizdrživa. Iznenada ponovno imam nekakav cilj. Otići Miriam, što brže. Potrčim, ljudi koji mi dolaze u susret čudno me gledaju. Još jedna luđakinja u ovom ludom gradu. Na idućem križanju okrenem se nalijevo, protrčim pored skupine mladih ne obazirući se na njihova dobacivanja, njihov testosteron i pivo iz limenke. Trčim i trčim i trčim. Stignem pred njezina vrata. Iako je kasno navečer, Miriam je budna jer doji Emily. Beskrajno sam sretna što ju vidim. Nije utjecajna i moćna kao Johann, ali je na mojoj strani, a to je sada jedino važno. Napokon ću joj se povjeriti, to sam trebala učiniti već mnogo prije. »Draga«, kaže Miriam otvorivši mi vrata s malenom na rukama. »Jako mi je žao.« Na trenutak ne razumijem što hoće reći, no onda shvatim. Ona misli da dolazim zbog komentara na internetu, ali što me se to tiče? Hoću natrag svoj život, to je sve što me sada zanima. Neumorno klepećući, stavi mi Emily u ruke pa ode pristaviti vodu za čaj. Priča kako su jučer pekli roštilj i kako su djeca smjela pomagati Martinu i da su se toliko natrpala roštilja i krumpir-salate da su im trbuščići bili kao lopte. Ne mogu doći do riječi. Beba razrogačenih očiju proučava moje lice, a ja joj se spontano smješkam. Čini mi se kako je prošlo tek nekoliko mjeseci otkako je Leo bio ovako malen. Obuzdam sentimentalnost. Sjednem za kuhinjski stol, Miriam od mene uzme Emily i počne ju dojiti, a malena gladno siše. Oklijevam. Je li ovo zaista pravi trenutak da joj to kažem? Usred noći dok doji bebu? S druge pak strane uopće se nije začudila što sam joj banula na vrata. »Moram ti nešto reći«, odjednom će Miriam. Lice joj djeluje pokajnički, a mene u sekundi obuzme zabrinutost. »Razgovarala sam s Philippom«, kaže. Osjećam kako sam sva problijedjela. »Oboje se jako brinemo zbog tebe«, doda Miriam. »Molim?« »Već si tjednima čudna.« Pozlit će mi. »Smijem li biti sasvim iskrena?« Ne uspijevam više ispustiti ni glasa, a Miriam to očito protumači kao moje da. »Silom prilika sjetila sam se što si mi pričala o majčinoj smrti«, kaže i nakašlje se. »O njezinu samoubojstvu«, doda. Ne mogu vjerovati. »Pričala si mi da te je to tada strašno pogodilo i da si na neko vrijeme morala potražiti pomoć.« Nasamarila me moja najbolja prijateljica. »A, hm. Možda je sadašnja situacija slična tome. Možda ponovno trebaš pomoć. Nije sramota potražiti pomoć. Philipp misli...« Sada je dosta. Skočim sa stolice, a Miriam užasnuto uzdahne. Emily odmah zadreči. »Tračali ste me?« kažem. Miriam zine pa zatvori usta. Ne čekajući njezin odgovor, izjurim iz prostorije. »Sarah!« viče Miriam za mnom. »Čekaj! Kamo ćeš?« Stubama trčim na prvi kat na kojemu su dječje sobe. Idem po Lea, pomislim. Moram se
što prije maknuti odavde. Oprezno otvorim vrata Justusove sobe. Kreveti su prazni. Prvo se uplašim, no onda na sredini sobe ugledam razapet velik šator. Na rubu sam suza. Kako je ovo idilično, pomislim, kako mora biti lijepo spavati u tom šatoru. Čudno ie što se nonovno sietim bumbara i lina. Onrezno otvorim natentni zatvarač i gurnem glavu kroz otvor. Vidim da Martin također leži u šatoru i da se Justus privio uza nj. To mi para srce. Izgledaju posve isto, samo što je Justus manja i mlađa verzija svoga oca. Promatram taj prizor, pogledom šećem brdovitim krajolikom načinjenim od deka i vreća za spavanje tražeći Leovo lice, stopalo, ruku, bilo što. Tada - kao da me ošinuo grom. Lea nema, nigdje. Ponovno čujem strančev glas. Sve ćeš izgubiti. Svoga sina. Svoj cijeli lijepi život. *** U panici se sjurim u prizemlje, u podnožju stubišta čeka me Miriam. »Gdje je Leo?«, vrištim se na nju. Samo me gleda. »Zar nije gore?« kaže odsutno. Jurnem pored nje pa zastanem na samim vratima. »Trebam tvoj auto«, kažem. »Što ti je?« »Ključeve auta!« zagalamim na nju. Miriam djeluje kao da je paralizirana, ali mi ih da. »Kamo ćeš?« viče za mnom dok joj malena dreči na rukama, plače i plače. U ušima mi odzvanja njezina dreka dok sjedam u Miriamin auto i odlazim.
STRANAC
Stojim na pragu s torbom preko ramena. Zurim u mrak. Pokušavam donijeti odluku. Ja nisam loš čovjek, pomislim. Nisam loš čovjek. Ponavljam to toliko dugo dok u to sam ne povjerujem. »Ako poznaš svoga neprijatelja i samoga sebe, ne moraš se bojati ishoda stotinu bitaka.« Ne piše li tako u »Umijeću ratovanja«? Da sam to znao, postupio bih posve drugačije! Možda sam Sarah procijenio posve pogrešno, ali sebe, sebe ipak poznam. Zatvaram vrata. Spuštam putnu torbu. Ne mogu pobjeći.
46
Mjesec svijetli jarko narančastom bojom i doima se tako blizu kao da nije na nebu nego da visi tik iznad susjedstva spreman da ga ubere prvi noćni šetač koji naiđe. Meni on izgleda kao loš predznak. Gavrani. Mrtvi bumbari. I krvavi Mjesec. Ulice su puste, ali ipak ne napredujem dovoljno brzo jer se moram prisiljavati da na semaforu stanem na crveno umjesto da samo prošišam. Stalno sam svjesna mobitela u džepu hlača i nadam se da će zazvoniti, da će me Miriam nazvati i reći mi da se Leo pojavio, daje dobro, da se samo negdje sakrio, da nije shvaćao ozbiljnost situacije, da me htio kazniti - ili nešto takvo. Ali, mobitel šuti. Kao da se nalazim u tunelu, više uopće ne primjećujem što se događa s lijeve i desne strane kolnika. Crte tame i svjetlosti, vozim. Stojim, ubacujem u brzinu, krećem, pritišćem gas do daske, stojim, ponovno krećem, jurim kroz mrak. Zatim skrenem u našu ulicu. Osjećaj da se sve urotilo protiv mene pojačao se, u međuvremenu je sveprisutan i toliko gust da gotovo pomislim kako ga mogu iz zraka ubrati kao zrelu, otrovnu voćku. Lagana glavobolja koju od maloprije osjećam pretvorila se u gotovo neizdrživ pritisak, kao da mi je netko glavu stavio u škripac i pokušava mi oči istisnuti iz očnih šupljina. Ove bolove osjećam kao svojevrsnu kaznu. Zajedno s nespavanjem i činjenicom da sam u međuvremenu toliko živčana da gotovo više ne mogu progutati ni zalogaj, bolovi su se pobrinuli da se sve oko mene čini neobično nadrealnim kao da se stvarnost malo pomaknula, a ispod nje provirila njezina kopija koja je doduše prilično vjerna, ali ne sasvim savršena, i u kojoj je sve pomalo drugačije, crnje, mračnije, sumornije, nepoznatije, opasnije. Ispred mene je ulica kojom sam trčala bježeći od stranca. Krećem se uzduž ograda koje razdvajaju posjede oko vila, pronađem vlastitu ogradu, ponovno se provučem kroz rupu u njoj i uspravim. Kuća ispred mene prijeteći strši u tami. Sablasni dvorac. Samo u gostinskoj sobi gori svjetlo. Ovdje je. Budan je. Čeka li me? Uđem u vrt ostavljajući vrtnu kućicu sa svoje lijeve strane, lecnem se kada nekakav zvuk naruši tišinu, nekakvo pucketanje. Okrenem glavu i vidim kako nešto šmugne, možda mačka. Ili lisica? Osjećam da sam se naježila, ali nastavljam hodati. Prema kući, prema vratima terase koja su samo pritvorena. Nečujno otvorim vrata i uvučem se u kuću. Obrisi prostorija toliko su mi dobro poznati da ne trebam svjetlo. Krećem se sa sigurnošću mjesečara. Osluškujem. Ništa se ne čuje. Pretpostavljam daje stranac u gostinskoj sobi. Pomislim na pištolj koji se vjerojatno još negdje nalazi u kući. Pomislim na veliki komplet noževa u kuhinji. No, prošlo je vrijeme igrica. Duboko udahnem, prođem kroz prizemlje, tiho se popnem stubištem, instinktivno preskočim škripavu stubu, na vrhu stubišta zastanem, osluškujem. Pogledam niz hodnik koji vodi prema gostinskoj sobi, ali ondje nema ničega, samo mrak. Odjednom mi se učini da čujem nekakav štropot. Kosa mi se na glavi nakostriješi, a srce mi stane brže tući. Ne. To su samo moji živci. Tišina. Krenem hodnikom prema gostinskoj sobi. Neposredno ispred vrata stanem - i pripremim se. Zatim pritisnem kvaku, odgurnem vrata. Prostorija je u mraku, upalim svjetlo, zatrepćem.
Progutam knedlu. U djeliću sekunde shvatim da je soba prazna. Gdje je? Instinktivno krenem prema kuhinji, ondje ću ga čekati, vratit će se, prije ili poslije. I ovdje hoću upaliti svjetlo kadli se lecnem, zamrznem u pokretu. Stranac sjedi za kuhinjskim stolom. Nepomično. U mraku. Gleda me. Pritisnem prekidač za svjetlo. »Vratila si se«, kaže. Ustane, priđe mi, stoji ravno ispred mene, tamne mu oči vlažno svjetlucaju. Ustuknem korak samo da se odmaknem od njega. »Gdje je Leo?« pitam. »Gdje mi je sin?« »Sarah«, kaže. »Smiri se. Leo nije ovdje. Kod Miriam je.« »Upravo dolazim od Miriam«, kažem. To ga pokoleba. »Da, ali«, kaže, zatim kao da mu više ništa ne pada na pamet. Vidim kako na brzinu smišlja. »Miriam je nazvala«, kaže. »Leo se pojavio.« Sarkastično se nasmijem. »Sarah, poslušaj me«, kaže. »Napravio sam strašne gluposti. Molim te, daj da o tome razumno porazgovaramo.« To me na trenutak iživcira. Ovaj je kao kameleon. Iza svake krinke krije se nova krinka. »O čemu biste točno razgovarali?« kažem. »O ubojstvu moga muža ili otmici moga sina?« On odjednom djeluje kao riba na suhom. »Odlazite«, kažem. »Kamo?« »Tamo kamo ste odveli Lea.« »On nije ovdje, kunem se.« »Gdje je onda?« »Ne znam!« »Je li kod Johanna?« Namršti se. »Johann?« Nastojim sačuvati prisebnost. »Dođi«, kaže. »Sjest ćemo i na miru popričati.« Što da sada učinim? »Sarah«, kaže. »Sarah, molim te, slušaj me. Leo nije kod mene. Kod Miriam je. Zašto bih oteo Lea?« »Kao sredstvo pritiska. Kao sredstvo pritiska na mene«, kažem. »To nema nikakvoga smisla, Sarah«, kaže. »Razmisli. Kada bih Lea htio upotrijebiti kao sredstvo pritiska - ne bih li onda tvrdio da je kod mene?« Ima pravo. Ima li pravo? »Zašto bih vam išta vjerovala?« pitam. »Zato što je to istina. Dječaku nikada ne bih naudio. Točno je ono što sam rekao. Miriam je doista nazvala, malo prije nego što si došla. Našla je Lea. Leo je dobro.« »Ubili ste mi muža«, kažem. »Ne«, kaže. »Nisam.« »Sami ste to rekli.« »Jer sam te htio isprovocirati.« »Baš zgodno!« Sarkastično se nasmijem.
»To je istina!« »Isprovocirati zbog čega?« Zausti da će nešto reći pa se zaustavi. »Vidiš i sama da Leo nije ovdje«, kaže naposljetku. »Kod Miriam je!« »U tom slučaju Miriam bi me nazvala!« kažem. »Pa i jest«, kaže stranac. »Ali, odmah se uključila automatska sekretarica. Vjerojatno ti je prazna baterija.« Osjećam kako su mi se oči stisnule. U stražnjem džepu traperica napipam mobitel ne ispuštajući stranca iz vida. Lijevom rukom izvadim mobitel i pogledam ekran. »Sarah, žao mi je«, kaže stranac. »Zbog svega mi je strašno žao!« On korakne prema meni, ja spontano ustuknem, on ponovno zakorakne, priđe mi, zagrli me. Zastenjem, odgurnem ga od sebe, u hipu se stvorim kod kuhinjske radne plohe, više ne razmišljam nego još samo djelujem, iz stalka potegnem nož, držim ga ispred sebe, ali... Ne znam kako mu to uspijeva, kreće se neprirodno brzo, u tren oka nađe se preda mnom. Zgrabi me za ruku pokušavajući mi oteti nož. Mobitel mi padne na pod, branim se svom snagom, uspijem se osloboditi. Stranac zastenje pa odskoči unatrag. Ne oklijevam ni sekundu nego zamahnem i porežem ga po prsima. On užasnuto jaukne i ustukne. Košulja mu je rasporena na mjestu na kojemu ga je okrznuo nož. Krv lipće i natapa košulju. Trepćem. Također ustuknem jedan korak. Stranac rukama pokrije ranu, ali prekasno. Već sam vidjela. Spoznaja me zgromila. Svijet se srušio. Odjednom vidim da se ne sastoji od atoma, nego da je satkan od bezbrojnih, već odavno poroznih niti. Imam osjećaj, ako sada potegnem jednu od tih niti, počet ću parati cijeli svijet sve dok mi stvarnost ne bude ležala pod nogama kao odmotano klupko vune. Odbacim nož. Postoji još samo nešto što bih mogla učiniti, što moram učiniti. Skupim svu snagu i hrabrost koja mi je preostala i ponovno priđem muškarcu. On ne uzmiče, ne brani se. Zgrabim ga za ostatke košulje i strgnem ju - i evo ga. Odmah ispod posjekotine koju sam mu zadala. Evo ga. Philippov madež.
47
Godinama sam to sanjala. Neprestano. Noć je. Stojimo jedno nasuprot drugom. Svijet je pust, nema više nikoga osim nas. Adam i Eva. Sve rijeke, sve planine i sva jezera, sve livade, i šume, i ulice, i polja, i voćnjaci, i cirkuski šatori, i sva mora samo za nas. Ne usuđujem se pomaknuti, ne usuđujem se ništa reći jer se bojim da će čarolija nestati, da će puknuti čahura koja nas obavija i koja svijet zadržava vani. Gotovo se lecnem kada Philipp podigne ruku i nježno me, vrlo nježno pogladi po obrazu. Gotovo kao da se želi uvjeriti jesam li i ja ona prava. Sklopim oči. Pokušavam shvatiti da stojim ovdje i da me Philipp miluje po obrazu. Onako kako je činio stotinama puta. Otvorim oči. Čarolija nestane. On povuče ruku, kao dijete koje se sjetilo da je opasno gurati ruku između šipki kaveza. Zurim u Philippa, Philipp zuri u mene. Ustuknem, osjećam da odmahujem glavom, nešto govorim, ne znam što. Pridržavam se za naslon kauča da ne padnem u ponor, rasplinula se granica između sna i jave, nestalo je sve izvjesno, ništa više ne shvaćam, a istodobno mi je sve jasno. Instinktivno ponovno ustuknem. Još jedan korak, i još jedan. Iz grla mi se otme prigušen krik, želim se okrenuti, želim pobjeći, ali gotovo se ne mogu pomaknuti koliko mi se jeza uvukla u kosti. »Sarah! Molim te, ostani!« kaže prevarant, kaže Vincent, kaže moj muž, kaže stranac, kaže Philipp i uhvati me za ruku, a ja se otmem. Pogled mi padne na mobitel na podu, sagnem se, podignem ga, zamjenska radnja, primjećujem to i sama, no osjećam se nesposobnom za suočavanje sa situacijom. Manično stanem tipkati po mobitelu, hoću ga otključati, ali disple j se ne pali. Baterija je zaista prazna ili se telefon oštetio kada mi je pao na parket. »Sarah«, kaže Philipp. Pogledam ga. Njegov me pogled boli. Stranac. Ne podnosim ga. Odjednom mi na pamet padne ono najvažnije. Ostavim ga ondje pa kao gonjena iznenadnom mišlju mehanički potrčim, kao da mi je u leđima ključ, kao da sam navijena. Moram igrati na sigurno. Moram igrati na sigurno. Igrati na sigurno. Leo. Sigurno. Osjećajući njegov pogled na potiljku, ukočenih nogu izađem iz kuhinje, uđem u dnevnu sobu, uzmem telefon, nazovem Miriam, zbunjeno trepćem kada čujem da je zauzeto. Prekinem poziv, zurim u telefon u ruci, othrvam se potrebi da ju još jednom nazovem, želim držati slobodnu liniju da bi me mogla nazvati. Brojim do deset, ali telefon ne zvoni. Opsujem, nazovem Miriam. S olakšanjem odahnem kada dobijem zvuk slobodne linije. Zvoni jednom, dvaput, triput, ali se nitko ne javlja. Zatim netko podigne slušalicu i začujem Miriamin uplakan glas. »Sarah, hvala Bogu!« kaže. »Strašno sam se brinula. Je li sve u redu?« Ne kažem ništa, kao opijena sam. »Zašto si onako odjurila, što je značilo ono s Leom?« Leo. »Je li kod tebe?« zakriještim. »Što? Naravno da je kod mene. S njim je sve u redu. Ja sam se brinula za tebe\« Na trenutak svijet kao da je stao. »Reci to još jednom«, zahtijevam.
»S Leom je sve u redu«, ponovi Miriam. »Dobro je. Ali, što je s tobom?« »Miriam?« kažem. »Gdje je bio Leo?« »Bio je samo u kupaonici!« Bio je samo u kupaonici, pomislim otupjelo. »Zar ti Philipp nije prenio? Maloprije sam razgovarala s njim. Sarah, jesi li dobro?« pita Miriam. »Znaš da me uvijek možeš naći ako me trebaš.« »Hvala, Miriam«, kažem i spustim slušalicu. Okrenem se još sva omamljena - i evo ga. Jednostavno stoji na vratima. Philipp. Ne muškarac iz mojih uspomena, ali moj muž. Sedam godina stariji, sedam godina drugačiji. Znam, to je sigurno on, njegov je madež neosporan, a Philippa ipak još uvijek ne prepoznajem. Philipp. Vidim nas, još smo djeca, ljeto je, stojimo u moru ljudi, a Radiohead nam svira neku pjesmu; noć je i sjedimo uz Labu, Philipp je zavukao ruku u moju mokru kosu, a usne nam se dotiču; stojimo na plaži uz Labu, Philipp pada na koljena, a ja se pretvaram da sam iznenađena; debeli Elvisov imitator pjeva nam »Love Me Tender«; vidim Philippa, njegovo lice dok mu govorim da sam ponovno trudna i da će ovaj put uspjeti, i vidim ga kako provjerava svoju torbu za bolnicu, kamere i baterije dovoljne za cijelu filmsku ekipu, i vidim ga s Leom na rukama; i vidim nas kako se svađamo, i vidim kako se mirimo i... Ispred mene stoji stranac. Ispred mene stoji moj muž. Noć je. Više nema prošlosti i nema budućnosti. Samo mi. U ovom trenutku. Sada nešto moram reći, to mi je jasno, ali ne nalazim riječi, posvuda je krv i bol i krivnja, tepih od uginulih bumbara. »Nisam te prepoznala«, kažem kada mi se vratio govor, a glas mi zvuči staro i hrapavo. Ne znam što bih drugo rekla. Teško nalazim riječi. »Zaboravila sam«, kažem. »Znam«, kaže. Gledamo se, ali se ne prepoznajemo. Vrag je, pomislim, nekoć stvorio zrcalo od kojega se sve lijepo što čovjek u njemu ugleda toliko stisne da gotovo iščezne, a istodobno sve loše što se u njemu zrcali postane još lošije. No, jednoga dana zrcalo se razbije i to izazove najveću nesreću: sitne se krhotine uokolo razletješe, a komu bi koja od njih upala u oko, taj je sve vidio naopako ili je imao oči još samo za naopake stvari. Neke je krhotina čarobnoga zrcala pogodila u srce pa su se srca tih ljudi pretvorila u ledenu grudu. Mislim na likove iz »Snježne kraljice« koju Leo silno voli. Mislim na Kaya kojega je krhotina zrcala pogodila u srce pa mu se srce pretvorilo u led, a jedna ga je pogodila u oko pa više nije poznao svoju najdražu prijateljicu Gerdu. A Gerda tražeći Kaya obiđe pola svijeta. No, kada ga napokon nađe, on je hladan kao led i više ju ne pozna. Koliko sam puta pročitala Leu tu priču? Pedeset puta? Stotinu puta? Nekoć sam to često priželjkivala, pomislim: život kao u bajci. No, pritom sam posve smetnula s uma koliko je većina ljudi zapravo okrutna. Još dugo tako stojimo i ja poželim da mogu prevladati distancu koja se stvorila među nama, ali znam da je nemoguće da ikada više dođemo jedno do drugoga. Zato što se svaka distanca mora prepoloviti da bi se prevladala, i zato što se polovica ponovno mora prepoloviti, i
iduća polovica, i sljedeća, i sljedeća, i stoga čovjek nikada ne može doći do onoga drugoga bez obzira koliko to silno pokušavao.
LJETO 2015
Sjedio je u zrakoplovu za Hamburg. Priprema za slijetanje. Zemlja je jurišala prema njemu i na trenutak je imao dojam da zrakoplov neće sletjeti nego će se razbiti o tlo. Ta misao nije ga plašila. Samo je nepomično sjedio i gledao kako kuće i drveće i sve pod njim što je zajedno činilo svijet postaje sve veće. Posljednji dani činili su mu se nestvarnima. Sve se odigralo vrlo brzo. Njegovo oslobađanje, oproštaj s kolegama. Van odatle. Iz tog prljavog, vlažnog logora koji mu je postao dom, u bolnicu, odande u limuzinu, odande u predvorje hotela, sve za manje od dvanaest sati. Pokušavao je shvatiti. Pokušavao je osjetiti sreću, ali nije mogao. Stalno je trebalo o nečemu razgovarati, stalno je netko nešto htio od njega. Tek sada u ovom zrakoplovu našao je trenutak mira. Ljudi koji su ga pratili na letu zašutjeli su. Gledali su kroz prozor dok se zemlja približavala ili su čitali novine. Vidio je svoj rodni grad kako juri prema njemu, svoj bivši život, svoje bivše ljubavi. Sve se odigralo prebrzo, još je bio u logoru, još je bio sa svojim kolegama, još je bio u prljavštini i vlazi. Nije znao što ga čeka. Ima li još svoj dom? Misleći na dom, mislio je na sasvim određen dan, ni sam zapravo nije znao zašto. Bila je subota sredinom ljeta, vrt je bio sav u cvatu, čiope su izvodile oproštajnu predstavu. Sarah je predložila da u vrtu naprave piknik pa su sada sjedili u hladu stare trešnje jedući jagode i sladoled od vanilije koji se brzo topio. S vremena na vrijeme prozujao bi pokoji lijeni bumbar. Leo je ležao između njih na deki, zadovoljno čavrljao i piljio u svjetlost koja je prodirala kroz krošnju drveta, a na njoj su slatke trešnje, koje Sarah još nije pobrala i darovala ih susjedovoj djeci, svjetlucale kao sićušne ljubavne jabuke. S vremena na vrijeme otpuzao bi od njih u travu u potrazi za pustolovinama, rukama bi hvatao leptire, gugutavo se smijao travkama koje su ga golicale po golim rukama i nogama. Povremeno bi ustali i vratili ga na deku. Sarah je kosu na zatiljku svezala u jednostavan čvor, bila je bosa u blijedo žutoj ljetnoj haljini, lijevo stopalo bilo joj je natečeno. Prethodno je stala na pčelu, a Philipp joj je iz stopala izvadio žalac i donio leda da ohladi ranu. Sjedila je prekriženih nogu držeći knjigu na koljenima i čitala. Volio bi znati što čita, ali ju nije htio prekidati, bojao se da će taj trenutak otprhnuti kao preplašena ptica ako učini pogrešan pokret. Leo je i dalje puzao u lovu na osobito debelog bumbara koji bi kao rotirajući borbeni helikopter sletio iza grmlja ogrozda, zatim bi glasno zujeći ponovno uzletio i nestao u plavetnilu neba. Philipp se čudio koliko je mališan već brz kada ga se drži i da već može napraviti nekoliko nesigurnih koraka. Sarah je podignula pogled i spustila knjigu, Philipp je vidio da čita Hemingwaya, vjerojatno za nastavu kojoj se uskoro vraća. Sustigla je dijete u nekoliko koraka, podignula ga visoko iznad glave, a ono se smijalo. Philipp je Sarah ubrao ivančicu. Uzela ju je dobrohotno se smješkajući, zatim ju je pojela, a on se smijao. Poslije je Sarah otišla u kuću pripremiti večeru, a Philipp je još neko vrijeme sjedio u vrtu i s grana jeo ogrozde kada je u travi ispred sebe začuo šuškanje. Ubrzo se ispred njega pojavi malena, crvenkasto šarena mačka, zatim još jedna sa smeđim mrljama. Zastale su na određenoj udaljenosti gledajući ga. Philipp se smješkao. »Što je?« upita gledajući ih kako prema njemu pođu pa uzmaknu, ponovno zastanu, tiho mjauknu pa se konačno ohrabre. Činilo se da su mačke u rodu. Nisu imale ogrlice, jedna je imala mutno oko, a Philipp se pitao jesu li možda lutalice. »Drage mace«, iznenada začuje glasić koji je dopirao s ograde vrta. Crvenokosa djevojčica s konjskim repom virila je kroz ogradu. Kratke hlačice i
nogometni dres. »Jesu li tvoje?« upitaju. Djevojčica odmahne glavom. »Mace su vrlo plašljive«, reče djevojčica. »Jedna ima uništeno oko. Možda je netko bio zločest prema njoj.« Philipp ozbiljna izraza lica kimne glavom. »Hoćemo li im dati imena?« upita. »Ali ih mi ne znamo«, reče Philipp. Nakon što su macama dali imena a djevojčica otišla, Philipp za ženom pođe u kuću. Vrativši se u kuću i ušavši u kuhinju, Sarah odnekud skoči na njega pa mu pocrvenjelo čelo zaspe kišom bolnih poljubaca. Smijući se, zajedno se spuste na pod. To je bio njegov dom. Postoji li to mjesto još uvijek? Danas mi je četrnaest tisuća četiristo četrdeset i prvi dan na Zemlji, pomislim. Probuditi se četrnaest tisuća četiristo četrdeset i jedan put. Otvoriti oči. Proživjeti cijeli dan i ponovno otići na spavanje. Četrnaest tisuća četiristo četrdeset i jedan put tako ležati i sanjati. Nije prestao brojiti. Često se pitao hoće li ikada ponovno biti slobodan. I ako hoće, kojega dana svoga života. Trinaest tisućitoga? Dvadeset tisućitoga? Gledao je kroz prozor pitajući se gdje se nalazi jer nije znao. Sve što je nekoć obilježavalo njegov život, od čega se sastojao njegov identitet, sada je vrlo daleko. Djetinjstvo. Tinejdžerske godine. Ljubav. Studij. Ženidba. Očinstvo. Posao. Posljednjih sedam godina proveo je u nekoj vrsti predvorja pakla čekajući i preživljavajući. *** Kada se u hotelu u Kolumbiji nakon dugo vremena prvi put pogledao u zrcalu, uplašio se samoga sebe. Zurio je ne nalazeći ni najmanje sličnosti s nekadašnjim sobom. Ne, pomislio je naposljetku, ovo više nisam ja. Ni najmanje. Ovakvoga me ne bi prepoznala ni vlastita majka. Nestao je onaj bezbrižni klipan kakav je nekoć bio. Njegova vanjština samo je odražavala nutrinu. Sjećao se prvoga tuširanja na slobodi i kako je poslije toga stajao poredavši ispred sebe britvicu i sav potreban pribor i promatrao svoje bradato lice. Nije se mogao natjerati da se obrije. Toliko se dugo skrivao iza brade, gotovo sedam godina. Nije se mogao odvojiti od nje. Sigurno je bolje još neko vrijeme biti na oprezu. Jedan dio njega samo je žudio za mirom. Odbio je psihologa koji mu je ponudio razgovor. Nikoga nije htio vidjeti, ni Sarah, ni sina. Ali, kako to reći? Nitko ga ne bi razumio. Kada je odbio i ponudu da telefonom ili putem Skypea razgovara sa ženom te zamolio da joj poruče da sina ne povede na aerodrom, gledali su ga kao daje sišao s uma. Zar je bilo tako teško razumjeti da naprosto samo želi svoj mir? Da. Očito je to bilo vrlo teško razumjeti. Očito njegovo ponašanje nije bilo normalno. Stoga je odlučio sve to izdržati. U međuvremenu za to je bio sposoban. Izdržati i funkcionirati. Ne upuštati se u suvišne rasprave. Samo dok ne dođe kući. Samo do tada. Brada je ostala. A ostala je i želja da se povuče u svoju kuću, sam, dok ponovno ne bude znao tko je i što želi učiniti s ostatkom života. Sve je zamišljao drugačije. Ali, nije bilo kao na filmu gdje se žrtva otmice vraća kući, grli obitelj, i sve je opet na svome mjestu. Nije bilo tako jednostavno. Ono što je ponajviše trebao, bio je odgovor. A možda i još nešto: osveta. Sedam godina mučilo gaje pitanje je li netko koga je volio i komu je vjerovao naručio
njegovu otmicu. Tri osobe bile su na njegovu popisu, i mnogo je vremena proveo mrzeći ih, te tri osobe. U bezličnim, potraćenim danima, u probdjevenim, očajnim noćima. Ako je u zatvoru ičega imao na pretek, to je bilo vrijeme. Zakleo se: ako ikada izađe iz ove rupetine Bogu iza leđa, oni će za to platiti. Proklinjao ih je - u ovisnosti o tome kada je koga od njih smatrao krivcem, čas jednog, čas drugog, čas sve troje. Bio je tu njegov brižni prijatelj Johann Kerber. On je Philippa nagovorio na to putovanje navodno zato što će mu goditi - da se malo makne od Sarah. Distance makes the heart grow fonder, govorio mu je Johann. Vidio ga je pred sobom kako brižno sudjeluje u tome. Kao da je ikada doista mario za Philippove bračne probleme. Bio je tu i Bernd Schroder. Bernd se zapravo također trebao nalaziti u autu koji je Philippa vozio na sastanak - i iz kojega je otet. No, Bernd se u zadnji čas razbolio i nije mogao izaći iz hotelske sobe. Barem je tako tvrdio. Bolesno ambiciozni Bernd Schroder - da bi zbog najobičnije prehlade propustio tako važan sastanak? Tko bi u to povjerovao? Hm. A na kraju tu je i Sarah. Je li njegova majka na koncu možda ipak imala pravo? Je li Sarah samo priželjkivala njegov novac? Kajao se što s njom nikada nije razgovarao o onome na stoje njegova majka neprestano aludirala - da ga je Sarah spremna ostaviti zbog novca. Oduvijek joj je slijepo vjerovao. Nekoć. S njom je, naravno, bilo i lijepih trenutaka, no oni su u njegovu sjećanju najvećim dijelom izblijedjeli poput starih novinskih fotografija predugo ostavljenih na suncu. Sve čega se sjećao tijekom zatočeništva bile su svađe, podlosti... istini za volju, obostrano. Ako ne prije, a onda pretkraj među njima više nije bilo ljubavi. Samo krv i suze. Je li im doista samo ona jedna strašna noć definitivno razorila ljubav? Ilije ta noć samo iznijela na svjetlo dana ono što je već odveć dugo tinjalo ispod površine? Činjenicu da su suviše različiti da bi se doista voljeli i razumjeli. Sjećao se koliko ju je samo preklinjao da razgovaraju i kako je izgovarao one glupe, očajne fraze što ih inače izgovaraju samo u filmovima. I to žene. »Molim te, razgovaraj sa mnom...« »A što ti misliš?« »Ne mogu više izdržati tvoju šutnju.« »Ako si me ikada voljela, onda...« Je li to zbog one strašne noći? Ili bi se brak ionako raspao? Je li njihov brak ikada bio iskren? Neprekidno si je razbijao glavu istim pitanjima. Katkada bi jasno čuo Sarin glas iz dobrih dana, katkada bi sve prekrio strog glas njegove majke. Iz godine u godinu sve se više udaljavao od Sarah i svoga braka dok na koncu čak više nije bio u stanju zamisliti ženino lice. Više ništa nije bilo izvjesno. Sve je bilo moguće. Čuvari su mu to često govorili. »Ovdje ćeš istrunuti, bogatašu«, govorili su mu na lošem engleskom. »Nitko neće platiti za tebe.« To je samo podjarivalo njegovu mržnju. Tek nakon što je oslobođen, od službenih je tijela saznao da za njega nikada nije zatražena otkupnina. Sada sjedi u zrakoplovu koji će ubrzo sletjeti i nije ništa pametniji nego prije. Njegova žena. Bilo mu je neobično tako zvati osobu koja je prvo bila predmet njegovih čežnja, a potom predmet njegovih osvetničkih fantazija, pa makar ju tako zvao samo u mislima. Bila mu je strana. »Žena«. Tako ju je zvao kada bi govorio o njoj. Ponovni susret nakon sedam godina. Od Barbare Petry koja ga je pratila na letu saznao je da će žena doći u zračnu luku kako bi ga dočekala. Naravno.
Predstavnici vlasti nisu mu još ništa podrobnije mogli reći o pozadini njegove otmice i odvođenju u zatočeništvo. Harald Grimm koji mu se predstavio kao osoba za kontakt zamolio ga ja za strpljenje. On i njegova ekipa kao i južnoameričke kolege žele na miru sve istražiti. On je osoba koja će mu reći je li njegova vlastita žena naručila njegovu otmicu ili ne. Uskoro. Nije mogao shvatiti da će se vratiti kući ne znajući tko mu je to učinio. Je li to doista bila Sarah koja ga se htjela riješiti? Je li bila u stanju učiniti takvo što karakterno u stanju? Logistički? Istina, štošta se dogodilo. Istina, Sarah je kao mlada djevojka nakon majčina samoubojstva provela nekoliko tjedana na psihijatriji jer je bila izgubila doticaj sa stvarnošću. No, to je bilo davno. Istina, možda je prije bila labilna, da, možda je katkada bila sklona ekstremnom ponašanju. Ali - podlost? Je li Sarah zaista bila sposobna za podlost? Philipp je primijetio da mu se misli kao i inače vrte u krug poput zlatnih ribica u pretijesnom akvariju. Postoji samo jedna razlika u odnosu na zadnjih sedam godina. Sada je slobodan. Može djelovati. Vidjet će ih. Johanna. Bernda. I nju. Ženu. Još samo nekoliko minuta. Tada će joj pogledati u oči. Pogledat će joj u lice i sve će mu biti jasno. Odjednom mu na pamet padne njihovo vjenčanje. Las Vegas, svjetlucava fatamorgana usred pustinje. Sarah se zamalo uplašila i pokolebala prije samoga vjenčanja. Pržili su se na suncu čekajući svoj red ispred malene, bijele kapele s golemim natpisom »VVedding Chapel. America's Favorite Since 1940«. U tom trenutku ugledali su netom vjenčani par kako izlazi iz kapelice i odlazi u ogromnom ružičastom Cadillacu. Bio je odlično raspoložen i pun iščekivanja, zarazila ga je atmosfera tog neobičnog, otkačenog, bučnog, kričavog grada. Za razliku od njega, Sarah je djelovala zamišljeno, bila je mirnija nego inače. »Jesi li dobro, princezo?« upitao je. Sarah nije voljela daju tako zove, no sada nije reagirala. »0 nečemu razmišljaš?« Rukom je prošla kroz raspuštenu kosu koja joj je padala niz bijelu haljinu. Odmahnula je glavom. »Što ako postanemo kao i ostali bračni parovi?« upitala je naposljetku. »Što ako se nakon nekog vremena budemo još samo svađali?« Shvatio je da ona još uvijek misli na svađu otpri je nekoliko dana -više se nije sjećao zbog čega. »Onda ćemo se jednostavno svađati«, odgovorio je. Nasmiješio joj se, pogladio je po obrazu, prošao joj rukom kroz kosu. Pogledala ga je još uvijek dvojeći. »Nakon toga moramo se što prije nastaviti voljeti«, rekao je. »I to je sve.« No, činilo se da nije zadovoljna. »Mi se volimo«, rekao je. »To je dovoljno.« »Hm«, rekla je. »Svi parovi koji stanu pred oltar vole se«, rekla je Sarah. »Pa ipak, na kraju nipošto svi ne uspiju ostati zajedno.« Na trenutak je zastala. »Problem je u tome što, ako se svađamo onako kao prekjučer, ja potpuno zaboravim da te volim i da ti mene voliš«, rekla je. »A tada se čak i nije radilo o bogzna čemu. Ako smo se u
stanju svađati već zbog tak vih sitnica, što će tek biti kasnije? Kada budemo imali djecu ili kada...« Nije dovršila rečenicu. »Kada sam onako bijesna kao prekjučer, tada mije sve svejedno i sve sam u stanju učiniti«, zaključila je. Gledao ju je šutke ne znajući što želi čuti od njega. »To me plaši.« »Što te plaši?« »Kada smo takvi«, rekla je. »Kada se tako zaboravimo.« »Nikada ti neću dopustiti da zaboraviš da te volim. To ti obećavam.« Pogled joj se smračio. »Ne obećavaj ništa što ne možeš ispuniti.« U kapeli odjednom zasvira glazba. Vjenčanje prije njih bližilo se kraju. »Okej, imam ideju«, rekao je brže- bolje. »Nešto ćemo dogovoriti. Neku rečenicu ili riječ. Ako se ikada ponovno posvađamo onako gadno kao prekjučer, što apsolutno ne pretpostavljam, i ako više nisi sigurna volim li te još uvijek, tada ćeš reći tu riječ.« »Neku vrstu lozinke«, odgovorila je. »Točno. I kada mi kažeš tu riječ, odmah ću se sjetiti ovog trenutka i svoga obećanja. I odmah ćemo se prestati svađati i... dalje ćemo se voljeti.« Sarah se nasmijala. »Hm«, rekla je. To je nedvojbeno bilo »hm« odobravanja. »To bi morala biti neka riječ koju inače nikada ne izgovaramo«, rekla je. »Da se ne bi potrošila.« Na trenutak su se zamislili. »Mamihlapinatapai«, rekao je naposljetku. »Kako?« »Mamihlapinatapai«, ponovio je. »Na kojem je to jeziku?« upitala je. »Nemam pojma. Ali, negdje sam to pročitao. To je jedna od najteže prevodivih riječi na svijetu.« »Ma nemoj mi reći!« Sarah se nacerila. Često se znala narugati svome zaručniku koji se volio praviti pametan. »A što to znači?« »Ta riječ opisuje poglede koje razmjenjuje dvoje ljudi kada oboje žele da onaj drugi inicira nešto što zajednički žele.« »To je savršeno«, rekla je Sarah. Osmjehnuo se. »Marnih... kako?« »Lapinatapai«, odgovorio je. »To nikada u životu neću zapamtiti«, rekla je smijući se. Tada su se otvorila vrata kapele, a Elvisov imitator kojega su angažirali da Sarah odvede do oltara i tijekom obreda otpjeva »Love Me Tender«, pozvao ih je da uđu. *** Kako smo se promijenili, pomislio je. U vremenu između našeg vjenčanja i našeg zeznutog rastanka. Sve je vidio kao filmsku montažu. Upoznavanje. Prvi izlazak, na plaži uz Labu. Prvi poljubac, prvu svađu. Zaruke - ponovno na plaži uz Labu, na »njihovu zajedničkom
mjestu« - vjenčanje, dijete. Razlaz. Scena njihova rastanka proganjala gaje punih sedam godina. Je li to značilo da ga više ne voli? Je li mu nanijela sve to zlo? Ili ju nepravedno optužuje? Voli li ga još? Bi li ga čekala? Sedam godina nije bilo dovoljno da pronikne u taj misterij. Moj četrnaest tisuća četiristo četrdeset i prvi dan na Zemlji, pomislio je. Dan kada se vraćam kući, ako takvo što postoji. Zatim se sve zbilo vrlo brzo. Slijetanje. Mnoštvo ljudi. Philipp se osjećao kao krtica koju su istjerali na svjetlo dana. Ali, funkcionirat će. Ionako je pogledom tražio jednu jedinu osobu. Konačno je dobio priliku da to razjasni. Pogledat će Sarah u oči i znati je li joj drago što ga vidi. Ili upravo suprotno. Znat će. Istinu.
48
Philipp šutke sjedi sučelice meni. Za kuhinjskim stolom. Na udaljenosti manjoj od dužine ruke, a ipak mi se čini beskrajno dalekim. Otuđili smo se koliko se dvoje ljudi samo može otuđiti. Philipp u glavi ima cijeli, beskrajni svemir i nikada ga ni približno neću moći razumjeti. Na prozorskoj klupčici stoji naša stara fotografija. Na njoj izgledamo tako smiješno mladi i sretni. On sada izgleda onako kako se ja osjećam: kao da će umrijeti od umora. Pogled mi luta po kuhinji. Šareno cvijeće na stolu ispred mene klonulo je, a okrugla svjetiljka visi iznad njega kao lijeni uštap. Dugo tako sjedimo. Treba mi vremena da shvatim. Ovog nepoznatog čovjeka prvo moram povezati s Philippom. Os jećam se porozno i krhko kao prazna puževa kućica. Gledam Philippa. Nedostaju mi riječi. Mislim na vrijeme prije Philippova nestanka, na našu svađu na dan njegova puta, na svađu dan prije toga, i dan prije toga, i dan prije toga. Više se ne sjećam otrcanih razloga i jedva smišljenih argumenata. Više ništa nije bilo važno nego samo svađa kao takva, dokazati drugome da imaš pravo, pobijediti ga i povrijediti. Neko vrijeme svakodnevno sam plakala, što je Philippa izluđivalo. Pritom nije znao plačem li zato što sam tužna ili bespomoćna, ili očajna, ili ga ucjenjujem. Tulila sam od bijesa. Tulila sam jer me znao toliko razljutiti da katkada samu sebe više nisam poznala, bila sam toliko bijesna da bih najradije nešto dograbila, nešto teško i tresnula ga po glavi. Tek kada je iznenada nestao, shvatila sam da sam se bila u stanju toliko razbjesniti na njega ne zato što ga više nisam voljela nego upravo zato što sam ga još voljela. Iz dana u dan život mi se sastojao još samo od nade i strepnje i bezbrojnih pitanja: Gdje si, Philippe? Zašto si nas napustio? Što ti se dogodilo? Jesi li još živ? Jesi li dobro? Misliš li još na mene, na svoju ženu i svoga sina? Što se dogodilo? Jesu li te ubili? Oteli? Jesi li doživio nesreću? Moždani udar? Izljev krvi u mozak? Jesi li negdje umro i nitko te nikada nije pronašao? Jesi li izgubio pamćenje, onako kako volim zamišljati? Ili si pobjegao? Skrivaš li se? Jesi li započeo nov život? Jesi li negdje vani? Jesi li sretan? Bih li mogla osjetiti ako si još živ? Jesam li morala osjetiti ako si umro? Gdje si, Philippe? Gdje si? Hoćeš li se ikada vratiti? Kako je moguće da nisi ostavio trag? Kako je moguće da čovjek ne ostavi traga? Jesi li to učinio namjerno? Jesi li se negdje skrio? Imaš li preda mnom tajni? Jesi li bio muž kakav sam mislila da jesi? Ili postoje stvari za koje ne znam? Stvari u tvojoj besramno bogatoj, dičnoj obitelji, stvari u tvome obiteljskom koncernu o kojima i ne slutim? Jesi li imao neprijatelje? Jesi li komu bio neprijatelj? Jesi li imao ljubavnicu? Je li postojao netko koga si volio više nego Lea i mene? Jer, vjeruj mi, to bi bilo u redu, sasvim u redu. Samo to želim znati. Samo želim znati što ti se dogodilo. Što ti se dogodilo? A sada? Dugo vremena mislila sam da ni za čim ne žudim toliko koliko za Philippovim povratkom, a sada mi na pamet pada ono što mi je baka uvijek govorila: budi oprezna sa željama. Mogle bi ti se ostvariti. Šutimo. Hladnjak zuji. Vani klikće noćna ptica. Podne daske pucketaju kao da ova stara, mudra kuća u kojoj sjedimo želi umanjiti breme naše šutnje. Odvratim pogled od Philippova lica
i usredotočim se na drvo kuhinjskoga stola, na valovite crte u drvetu, rukom prelazim preko njih i ne znam što bih mislila, što učinila, što rekla. Racionalno znam da je muškarac u zračnoj luci, u autu, u mojoj kući, muškarac koji me pratio i kojega sam pratila, muškarac kojega sam udarila i na kojega sam vikala, da je muškarac koji mi je prijetio i kojemu sam prijetila - Philipp. Znam to, ali - ne mogu shvatiti. Sve je toliko nevjerojatno, osjećam se kao lik u kazališnoj predstavi, kao da ću svakoga trenutka propasti kroz karton i ustanoviti da je stol na koji se oslanjam, kuhinja, kuća, cijeli moj svijet samo kulisa. Podignem glavu i pogledi nam se sretnu. Na Philippovim usnama na trenutak zatitra smiješak i on izgleda gotovo kao nekada. No, tada mu preko lica prijeđe sjena i odnese smiješak pa Philipp ponovno izgleda kao onaj stranac koji je prekjučer - ili je to bilo prekprekjučer? izašao iz zrakoplova. Bore na njegovu lijepom licu ovih su se dana još više produbile. Odjednom mi na pamet padne rečenica Gerharta Hauptmanna koju sam nedavno pročitala na satu njemačkoga: »Ne postoji ništa strašnije od otuđenosti ljudi koji se poznaju.« Kada napokon ponovno uspijem progovoriti, glas mi zvuči hrapavo. »Jednostavno nisam mogla«, kažem. »Jednostavno nisam u tebi mogla prepoznati svoga muža.« »Nisi me mogla prepoznati? Ili nisi htjela?« odvrati Philipp. Ne odgovorim. To ne znam. Ali se sjećam. Sedam godina bez njega. Sjećam se pomrčine Sunca, tajnih noći s Mirkom, sjećam se kako smo se rastali. A onda se sjećam ovog neobičnog čovjeka tvrda pogleda kako odjednom izlazi iz zrakoplova i na silu ulazi u moj teškom mukom iznova uređen život. Bilo je kao nekada kada sam imala sedamnaest godina i kada sam majku našla obješenu u kuhinji. Boje su se promijenile, hladnoća se uvukla u kosti, osjećaj kao da sam umotana u vatu. »Nešto se u meni začahurilo«, prošapćem. Borim se tražeći prave riječi. »Bilo je previše«, kažem. »Jednostavno, bilo je previše.« Nešto se u meni začahurilo. Ne mogu to bolje objasniti. To je istina.
49
Philipp ima lijepo lice. Uvijek sam imala taj dojam. Tamnokos je, blijed, krupnih smeđih očiju u kojima se, kada ga nešto obraduje, odražava gotovo dječja radost. Ali obrve, kada ih podigne, postanu trokutaste. Poput Mephistovih u klasičnoj izvedbi Goetheova »Fausta«. Philippove su usne tanke, no gornja ima lijep oblik u koji sam se zaljubila, prije mnogo godina. Zagledam li se dobro, još uvijek sve prepoznajem. Kada znam što trebam tražiti. Neobično je koliko svi izgledamo različito, pomislim. Više od sedam milijardi ljudi na planetu, a svako je lice drugačije. I u stanju smo svako lice prepoznati kao jedinstveno. Najčešće. Philipp podigne pogled primijetivši da ga proučavam. Pogledam u stranu. U glavi mi je mnoštvo pitanja, previše da bih se zadržala na samo jednom. Philipp dugo ništa ne govori. U nekom trenutku više ne mogu izdržati šutnju. »Sigurno si mislio da to radim namjerno«, kažem naposljetku. »Da se pravim da te ne prepoznajem.« Philipp kimne glavom. »Da«, kaže. »Da, mislio sam da to radiš namjerno. Htio sam s tobom napokon razgovarati o svemu. Bio sam izbezumljen kada si odbila razgovor. Nisam mogao vjerovati da si htjela nastaviti na isti način s kojim smo svojedobno prestali, s podlostima i potiskivanjem. Bio sam izvan sebe. Mislio sam da me sračunato odbijaš. Mislio sam da tako slijediš neki svoj cilj. Da bi me se napokon riješila.« »Zašto bih to učinila?« On slegne ramenima. »Nemam pojma, Sarah«, kaže. »Sedam godina dugo je vremena. Otkuda bih znao što se s tobom događalo svih tih godina, o čemu razmišljaš, što želiš i što si spremna učiniti?« »Kada si to shvatio?« upitam. »Da me zaista ne prepoznaješ?« Kimnem glavom. »Ne znam točno. Vjerojatno kada si me uhodila po gradu«, kažem. »To mi je bilo neobično. Tada sam naslutio.« Zamisli se. »I onda kada si ovamo dovela moju majku.« Sjećanje me poput udarca pogodi u trbuh. »Baš moju majku. Tada mi je postalo jasno.« Rukom dotakne prsa na mjestu gdje ga je okrznuo nož, a ja pomislim na susret s Barbarom Petry. »Kada sam tražila da vidim madež«, kažem. »Zašto mi ga jednostavno nisi pokazao?« Philipp primijeti svoj nehotični pokret pa s pusti ruku. »Mislio sam da je to samo još jedan tvoj pokušaj da me poniziš«, rekao je. »U tom trenutku ne bih ni u ludilu pomislio da me zaista ne prepoznaješ.« Neko vrijeme ponovno šutimo. »Mislio sam da imaš grižnju savjesti i da me zato ne želiš prepoznati. Mislio sam da si to bila ti«, kaže. Obuzme me hladnoća. »Da sam bila što7 .« upitam, ali mi već postaje jasno.
Philipp me pogleda u oči i ja konačno shvatim. Mržnja, bijes, zloba, okrutnosti odjednom sve ima smisla. Pa ipak ne mogu razumjeti. Kako je mogao pomisliti takvo što? »Mislio si da imam veze s tvojom otmicom?« upitam gotovo nečujno. On ne odgovori. Mislim na vrijeme prije njegova nestanka, na svakodnevne svađe, na sve ružne riječi koje smo izgovorili. I na onu prokletu noć nakon koje više ništa nije bilo isto i u kojoj smo se definitivno raspali, a koju sam tako dobro potisnula. »To si mislio?« šapćem. »Sedam godina?« Philipp odmahne glavom. »Nisam znao što bih mislio.« »A što sada misliš?« On prilično glasno proguta knedlu. »Da sam naprosto imao peh. Da sam se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu.« »Je li to sigurno?« upitam. Philipp kimne glavom. »Maloprije sam saznao.« Tišina. Dugotrajna. »Ne razumijem zašto si učinio to što si učinio«, kažem naposljetku. »Ništa ne razumijem.« »Htio sam samo jedno. Istinu«, kaže Philipp. »I tada...« Slegne ramenima. »Tada si jednostavno... iskoristio moju zbunjenost«, umjesto njega dovršim rečenicu. »Kako bi me isprovocirao. Kako bi me kaznio. Utjerao mi strah u kosti.« On nevoljko kimne glavom pa ponovno nastupi tišina. »Mislio sam da si to ti učinila«, ponovi. »Kada sam izašao iz aviona i prišao ti, odmah mi je bilo jasno da ti nije drago što me vidiš. Naprotiv. Bila si užasnuta.« Ne kažem ništa na to. »A kada sam te počeo provocirati... Kada sam te pitao koja je najgora stvar koju si ikada učinila. Kada sam ti rekao da bi napokon trebala reći istinu... Tada ti se na licu vidjela krivnja!« Tek sada shvaćam. »Ti si mislio na svoju otmicu«, kažem. Philipp kimne. »A ja sam mislila da govoriš o onoj noći. O nesreći. O bijegu s mjesta nesreće. O onom čovjeku kojega sam ubila. Kojega smo ubili.« Na oči mi navru suze. Hladnjak zuji nekakvu melodiju. »Što si radio u gradu?« upitam odjednom otirući suze. »U gradu?« »Da. Ono neobično bauljanje po Hamburgu.« Philipp se naceri. »Upravo to«, kaže. »Bauljanje po Hamburgu.« »Hm«, kažem. Neko vrijeme šutimo. »I kako je bilo?« upitam. »Što kako je bilo?«
»Bauljanje rodnim gradom. Nakon toliko godina.« Philipp se smješka. »Sitnice su mi bile apsolutno najdraže«, kaže. »U zarobljeništvu sam imao mnogo vremena za razmišljanje. U glavi sam odlazio u duge šetnje rodnim gradom pokušavajući sve točno zamisliti, istinski i vjerno dozvati u sjećanje svaki detalj.« Na trenutak se čini da snatri. »To mije često uspijevalo«, kaže. »Ali nedostajali su mi deseci i stotine, pa čak i tisuće sitnih detalja. Koje su boje stolice koje ljeti stoje na uglu talijanskog restorana? Crne ili tamnozelene? Koliko je stuba ispred ulaza u susjedovu kuću? Kakva stabla daju hlad našoj ulici? Lipe, u to sam bio siguran. Lipe od kojih su vjetrobranska stakla automobila parkiranih ispod njih ljeti sva ljepljiva. No, nema li između n jih i nekoliko bukvi? Ili su one samo u ulici do naše? Koje su boje kante za smeće? Sigurno sam milijun puta nešto ubacio u njih - a ipak se nisam mogao sjetiti. Možda su narančaste, možda plave ili metalik sive boje, to nisam znao.« Pogleda me. »Jučer sam provjerio«, kaže. »Crvene su.« Šutimo. Ispred kuće prolazi auto iz kojeg tutnje basovi, zatim je ponovno tiho. »A onaj muškarac?« upitam napokon. »Koji muškarac?« »Onaj pokraj automata za slatkiše. Vidjela sam kako ti je nešto dao.« »Nije bilo nikakvog muškarca.« Istoga se časa uznemirim. »Ah, čekaj. Čovjek u dresu St. Paulija? Pitao me mogu li mu usitniti deset eura.« Kako jednostavno i kako banalno. »Hm. A anonimni telefonski pozivi? Uvrede na internetu?« »Što?« Philipp se namršti. »Uvrede na internetu?« ponovi. Shvatim da sam učinila misaonu pogrešku. Na pamet mi padne Mirko, njegovo nagovaranje, njegova nametljivost - mjesecima, i shvatim da bi on mogao stajati iza svih onih poziva sa skrivenog broja, zlobnih SMS poruka, a vjerojatno čak i užasnih online komentara. Nema zavjere protiv mene, nema kampanje. Samo povrijeđen muškarac s kojim sam neko vrijeme dijelila postelju, a onda ga grubo otjerala iz svog života. Shvaćam koliko sam zabrljala i koliko toga idućih tjedana i mjeseci treba objasniti, spasiti, pokrpati - ali ovoga časa samo želim spavati. »Nema veze«, kažem. »Nije važno.« Odjednom osjećam kako sam strahovito umorna. »Umorna sam kao pas«, kažem. »Idem leći.« »Nešto ti moram reći«, odgovori Philipp brže-bolje. Pogledam ga. »Ne može li to pričekati do sutra?« »Ne«, kaže. »Ne može.« Suviše sam umorna da bih mogla proturječiti. Ustanem i krenem za njim, zastanem tek kada shvatim da namjerava izaći iz kuće. »Ideš van? U ovo doba?« Kimne glavom. »Nužno je.« Philippovi su podočnjaci toliko tamni da se gotovo presijavaju ljubičasto. Dok ja lelujam
jedva se držeći na nogama, on se još uvijek kreće kontrolirano i efikasno. Pomislim kako u sebi ima nešto vojničko. Kao da je to uvježbavao. Još je mračno, ali se već nazire osvit novoga dana. Philipp sjedne za upravljač mojega auta, ja pored njega na suvozačevo mjesto. Philipp upali auto, ali mu se motor ugasi pri prvom pokušaju kretanja. Tiho opsuje i iz drugog pokušaja uspije pa se sada polako vozimo niz ulicu. Odmah mi postane jasno kamo idemo pa pomislim kako bih se najradije okrenula i vratila. Zaustaviti se, nijemo sjediti u autu sve dok sunce ponovno ne izađe i ne rastjera sjene. Philipp me pogleda sa strane vjero jatno sluteći moje misli, ali ništa ne govori. Ulice su puste i već nakon pola sata na izlazu smo iz grada. Čuje se samo brujanje motora i zvukovi automobila dok guta metar za metrom asfalta. Ulica se crno ljeska kao sirup od sladića. Na putu sam ravno u središte svojih noćnih mora. Dok Philipp usmjerava auto izvan Hamburga prema zabačenoj lokalnoj cesti, misli mi lutaju.
50
Noć prije mnogo godina. Tvar od koje su načinjene moje noćne more. Vraćamo se kući iz vikendice na jezeru. Leu se nešto dogodilo. Bez oklijevanja sjedamo u auto. Dakako da se svađamo, a stvari izmiču kontroli. U glavi mi eksplodira bijes, na trenutak ne pratim cestu nego gledam Philippa, njegovo samouvjereno lice, nešto zaurlam, Philipp zaurla na mene, zatim vikne »Gledaj naprijed, kvragu!«, tada se začuje neobičan štropot, instinktivno zakočim, naglo stanem, auto se zatrese. Odjednom je tiho, vrlo tiho. Nešto sam pregazila, pomislim. Pogledam prema Philippu koji me gleda očima razrogačenim od užasa. »Je li to bila srna?« upitam. »Ne znam. Nisam gledao cestu.« Teško gutam. Gledam u retrovizor. Ne vidim ništa. Izađem iz auta. Čujem da je Philipp učinio isto. Obiđem oko auta i tada ugledam. U crvenoj svjetlosti stražnjih svjetala. Muškarac. Odmah mi je jasno da je mrtav. »O, Bože«, kaže Philipp. »O Bože, o Bože, o Bože.« A zatim: »Je li mrtav?« Skupim svu svoju hrabrost i priđem muškarcu. Mogu mu samo nazrijeti lice, oči su mu zatvorene. Odjeven je u tamnu odjeću, leži na boku. Gotovo računam s time da će pružiti ruku prema meni čim mu se približim, ali ne miče se. Opipam mu puls, ali ne osjećam baš ništa. Ništa. Tek kada svoju ruku povučem natrag, primjećujem da je puna krvi. Zurim u krv, zatim ju obrišem o hlače. Čujem nekakav cvilež, pogledam Philippa, ali tek tada shvatim da sam ja ispustila taj zvuk. Odmahnem se nekoliko koraka od tamnoga klupka na cesti. »Da«, kažem. »Mrtav je.« Pregazila sam ga. »Otkuda se samo stvorio?« pita Philipp. Glas mu zvuči panično. »Ne znam. Samo se stvorio.« Pogledam lijevo i desno u šumu. Ondje je put pa zaključim da je zasigurno došao odande. Zašto sam vozila tako brzo? »Moramo pozvati hitnu«, kažem. Glas mi zvuči limeno, to i sama primjećujem. Philipp izvadi mobitel. »Jesi li sigurna?« upita. »Oboje smo popili.« A čovjek je ionako mrtav, pomislim. Oklijevam. »Nazovi«, kažem naposljetku. Philipp tipka po mobitelu, to kao da traje cijelu vječnost. Prinese ga uhu, spusti ga pa ponovno tipka. »Nema signala«, kaže naposljetku. »Što?« »Mrtav je. Mislim - signal.« »Budalo! Zar misliš da je to smiješno?« »Oprosti, nisam...« »U redu«, kažem. »Idemo kući. Policiju i hitnu možemo obavijestiti i odande.«
Sjedamo u auto, a ja dobro pazim da ne pogledam u retrovizor dok se udaljavamo s mjesta nesreće. U glavi mi odzvanja: bijeg s mjesta nesreće. Nesreće sa smrtnom posljedicom. Pod utjecajem alkohola. Bijeg s mjesta nesreće. Za sve to vrijeme na lokalnoj cesti ne sretnemo ni jedan jedini auto. Tek kada se približavamo gradu, ulice su ponovno življe. Dok smo stigli kući, Leu je već bolje. Lažna uzbuna. Uspavam ga. Zatim sjednem na kauč. Zurim u telefon. Gledam usnuloga Lea. Gledam telefon. Ustanem noseći sinčića u naručju. »Molim te, nemoj to učiniti«, kaže Philipp. Okrenem se. »On je mrtav. Tu više ništa ne možeš učiniti«, kaže. Bez riječi izađem iz sobe i stavim Lea u krevetić. Iza leđa osjećam Philippa, koji je došao za mnom. Osjećam njegovu ruku između lopatica. Najradije bih mu odgurnula ruk u. Čemu ovo sada? Treba li mi to biti nekakva utjeha? Da me nije dekoncentrirao, sve ovo uopće se ne bi... »Ta prokleta vikendica«, kažem. »Tako glupa ideja. Otpočetka sam slutila da nije dobro ostaviti Lea samoga!« »Ma nemoj, sad ću ja još biti kriv?« odvrati Philipp. »Nisam te tjerao da se naroljaš kao deva!« »Još uvijek sam bila trjeznija nego ti«, dreknem. »Inače ne bih sjela za volan.« »Ali si sjela za volan! Pa sam mislio da si u stanju voziti!« »I bila sam u stanju voziti! Ali, nitko ne može pratiti cestu dok pored sebe ima nekoga tko mu podlo predbacuje! Tipično za tebe da svu krivnju pokušavaš svaliti na mene. Kakav si ti šonjo!« I tako to ide. Leo plače, mi se svađamo. Do zore. Ujutro nastavljamo. Philipp ponavlja ono što je rekao još u autu - kako je uvjeren da je njegova majka imala pravo da ga ne volim i da ga nikada nisam voljela. Govorim mu da je posve u pravu te ako sam ga ikada voljela, to je odavno prošlo i radije bih umrla nego da i dalje moram gledati njegovu njušku. Vrijeđamo se na sve moguće načine, samo jedno ne činimo: ne zovemo policiju. Od te noći više ništa nije kao prije. Sve je oko mene živnulo urotivši mi se iza leđa da bi mi zagorčalo život, da bi me kaznilo - mene koja sam do sada izbjegavala pravednu kaznu - da ni na trenutak ne mogu zaboraviti što sam učinila i da otada boravim u neprijateljskom okruženju. Ladice mi padaju na noge, ispred mene korijenje niče iz da pa se spotičem, kestenje me odjednom zaspe po glavi. U kupaonici se ispod tuša poskliznem na sićušnoj lokvi ulja za tuširanje i umalo padnem i slomim vrat. Brijući noge, porežem se po listu da bih na kraju nožni palac nabila u rub tuš kabine koja je odjednom nekoliko centimetara duža nego maloprije. Jedva živa izađem iz kupaonice, sretnem Philippa, na rubu sam suza neprestano imajući pred očima beživotno klupko, a Philipp me pogleda i upita što mi je. Ništa, kažem. Nakon što smo se pomirili, kako rekosmo - Leu za ljubav - i nakon što nam je postalo jasno da sada, tako dugo nakon noći u kojoj se dogodila nesreća, više ne možemo pozvati policiju, da ju više nipošto ne možemo nazvati, izjavljujem Philippu da više nikada ne želim razgovarati o toj noći. On se buni, neprestano želi o tome razgovarati tvrdeći kako je sve drugo nezdravo i da mu je dosta moje nepopustljivosti, moje šutljivosti, katkada se pita je li oženio ženu ili fikus. »Ti si kao muško«, kaže napola u šali, ali neću mu učiniti uslugu da se tomu nasmijem. Uporno ustrajem u tome da više ne progovorim ni riječ o toj prokletoj noći, i ukletoj šumi, i odvratnom štropotu i lupi, a Philipp na kraju popusti. Šutim, a on šuti zajedno sa mnom. Tjednima, sve do jedne večeri. Dok hranim Lea, Philipp uđe u kuhinju.
»Znam da smo se dogovorili da o tome više nećemo govoriti, ali...« -započne i ne pozdravivši. Lecnem se. Ljutito ga pogledam. Ustanem i s Leom na rukama izađem iz prostorije. »Ne želim to slušati.« »Stani!« Ali, ne slušam ga. Neću, ne mogu, ne podnosim ga više. On još dvaput pokuša, nemam pojma zašto. Zato što je nezdravo ne govoriti o tome, kaže. Zato što me želi kinjiti, pretpostavljam. Što god da bilo, ne slušam. Bijesan je. Meni je svejedno. Obrađujem se kada ubrzo nakon toga ispriča kako će za nekih tjedan dana odletjeti u Južnu Ameriku. U hipu se vratim u sadašnjost. Philipp prvo uspori auto na brzinu ljudskoga hoda i zatim zaustavi. Nalazimo se na pustoj lokalnoj cesti okruženoj šumom. Na vidiku nigdje nikoga, posve smo sami. Okrenem glavu, a pored mene sjedi neki stranac. Adrenalin mi šikne u krv i u sekundi mi postane jasno da sam učinila fatalnu pogrešku. Nitko ne zna da sam ovdje. Nitko me neće pronaći, Nenaoružana sam. Nemam pištolj, nemam nož, nikakav me suzavac neće spasiti. Stranac okrene glavu. Philipp me pogleda. Na licu mi čita strah. »Je li ti dobro?« Udahnem pa izdahnem. Trebat će mi još dosta vremena da muškarca koji mi je posljednjih dana tjerao strah u kosti mogu povezati sa svojim mužem. To mi se čini tako nevjerojatnim. To što sjedi pored mene. Samo tako. Potrajat će dok se ne naviknem na to da je opet tu. Osvrnem se. Da, pomislim. To je bilo točno ovdje. Zašto je tako okrutan da me doveo ovamo? Hoće li me neprestano tjerati da ispaštam zbog toga? Philipp izađe iz auta. Ja učinim isto. Odjek zalupljenih vrata auta odzvanja mi u glavi kao hici iz pištolja. Želudac mi se grči, osvrćem se. Mjesečina blijedom svjetlošću obasjava rub šume, ali razlivene oblike jedva da može oteti tami. Šuma šapuće. Philipp priđe šumi i već nakon nekoliko metara proguta ga mrak. Požurim za njim. Lecnem se kada pored mene nešto šušne pa zapucketa, glava mi se tržne udesno i gotovo kriknem kada između dva stabla izrone dva velika sjajna oka koja me gledaju. Ukočim se isto kao i srna koja ondje stoji na tankim nožicama i tužno me gleda prije negoli nestane u šipražju. Šum drveća, kliktaji ćukova, šuškanje ptičica u šipražju - zloslutno, mračno, preblizu. U ušima mi šumi krv bojeći noćnu šumu u crveno, čini mi se kao da mi drveće nešto šapuće, a ja se moram suzdržavati da poput uplašena djeteta rukama ne poklopim uši. Gotovo se zabijem u Philippa koji se odjednom stvorio preda mnom. *** »To je bilo ovdje«, kaže. »Šumski put. Mislili smo da je zasigurno došao odavde, čovjek kojega si pregazila. Sjećaš li se?« Da, pomislim i kimnem. Sigurno je bilo tako. »Zašto si me doveo ovamo?« pitam. »Ovdje je sve počelo«, kaže Philipp. »Ovdje smo se izgubili.« Ponovno kimnem, ali se u isti mah pitam je li to istina, Često sam se pitala kada su započeli naši problemi. Nakon vjenčanja ili još prije? Kada smo se uselili u tu odveć preveliku i odveć preskupu kuću koju nikada uistinu nisam zavoljela - ili još prije? S prvim spontanim
pobačajem? S drugim? S Constanzinim podbadanjima? S Leovim rođenjem? Tek dugo nakon toga? Još mnogo prije? Ili doista ovdje? Ne znam. »Philippe, što radimo ovdje?« »Zadnjih godina bio sam vrlo usamljen«, kaže. Ne gleda me. »Katkada sam te proklinjao. Najčešće sam čeznuo za tobom. Za nama. Za onim kako je bilo nekada. Katkada sam mislio da možemo povratiti ono što smo izgubili.« Je li me zato doveo ovamo? »Zavidim nam na onome prije.« Misli li da možemo početi iznova? »Ali, to nije tako jednostavno«, kaže. »To sada razumijem.« »Je li to ono što si mi htio reći?« pitam. Philipp odmahne glavom. Duboko udahne. »Koliko se dobro sjećaš one noći?« upita. Predobro, pomislim. »Sjećaš li se kako se čovjek odjednom stvorio ispred nas?« upita. »Ne«, jedva izustim. »Kako bih i mogla jer nisam gledala cestu. Jer smo se ponovno svađali!« Na rubu sam suza. »Ni ja ga nisam vidio«, kaže Philipp. I što s tim? Čemu sada ovo? Ne podnosim ovo mjesto, želim otići odavde. »Ni ja ga nisam vidio. Mislili smo da ga nismo ugledali na vrijeme jer je došao s ovog šumskog puta. Ali, to nije točno. Nije došao iz šume i istrčao na cestu. Nije nam ovom cestom dolazio ususret. On je već ležao ovdje.« Namrštim se. »Što?« »Kada smo ga pregazili, već je bio mrtav.« Noge mi klecaju. »Lažeš.« Philipp odmahne glavom. »Norman K. star 41 godinu bio je samac. Netom prije toga ostao je bez posla. One večeri kada smo bili na vikendici, izašao je iz svoga stana i hodao ovom cestom po svemu sudeći s nakanom da se ubije. Tada je na njega naletio auto i usmrtio ga. Vozač je pobjegao s mjesta nesreće.« »Da, ja!« »Ne!« kaže Philipp. »Ne ti. Kažem ti, već je bio mrtav! Pregazila si mrtvog čovjeka!« »Otkuda ti to?« »Naišao sam na novinski članak u kojemu stoji da se policiji prijavio čovjek koji je pobjegao s mjesta nesreće. Nisam se mogao pomiriti s činjenicom da one noći nismo pozvali pomoć i suočili se sa situacijom. Moja je krivnja u tome jednako velika kao i tvoja. To mi je u međuvremenu postalo jasno. To što smo jadnog čovjeka jednostavno ostavili na cesti. S time se nisam pomirio. Kada sam shvatio da je zasigurno riječ o našoj žrtvi, nastavio sam istragu. Ispostavilo se daje čovjek koji je pregazio Normana K. i ostavio ga na cesti, prošao ovdje dobrih pola sata prije nas. Nekoliko dana poslije prijavio se policiji. Doduše, nije osuđen između ostaloga i zato što su mnoge okolnosti upućivale na to da je Normana K. pregazilo nekoliko automobila...« * X X
Informacije pršte po meni kao kamenje. Dugo ondje stojim nakon što je Philipp zašutio. Kao da me je to dotuklo. Plačem. »Zašto mi to nisi rekao?« upitam naposljetku. Philipp uzdahne. »Pokušavao sam.« Bespomoćno odmahne rukom. »Pokušao sam dva, tri puta, ali više nisi htjela ni čuti za onu noć, kako si ti to nazvala. Bio sam bijesan. A onda više ne. Onda, mislio sam, živi još nekoliko dana u uvjerenju da si ubila čovjeka. Htio sam te povrijediti. Nanijeti ti bol. Htio sam te kazniti. Htio sam sebe kazniti. Nije bilo ispravno što smo odande samo otišli. Nije bilo ispravno što se nismo prijavili policiji.« Zatvorim oči. »Onda je uslijedilo moje putovanje u Južnu Ameriku«, nastavlja Philipp. U šumi nešto krene. »Htio sam ti to reći.« Philipp obori pogled. »Nakon povratka.« Tijelo mi je otupjelo. Sjedimo u autu na putu kući. Philip p vozi, a ja kao omamljena zurim u cestu. Vozimo se. Šutimo. Ispred nas snop svjetlosti prednjih svjetala. Rub šume u nijansama sivoga. Brujanje motora. Teške vjeđe. Svitanje. »Tko je Vincent?« upitam naposljetku. »Prijatelj«, kaže Philipp. »Moj najbolji prijatelj u logoru.« Kimnem. Vozimo se. Šutimo. Pitam se je li Vincent mrtav, ali ne kažem ništa. Neka Vincent bude tema za neku drugu noć. »Zašto si pod svaku cijenu htio spriječiti da odem na policiju?« upitam. »Ionako bih se samo osramotila!« »Htio sam izbjeći pozornost. Ponajprije to. A što ako bi nakon toliko godina ipak prijavila bijeg s mjesta nesreće? Možeš li zamisliti što bi se tada dogodilo?« Razmišljam o tome. »A onda dva dana? Čemu su služila ona dva dana?« Sada ga pogledam. »Rekli su mi da će za dva dana znati je li moja otmica vođena, usmjeravana i plaćena iz Njemačke ili ne«, kaže. Treba mi trenutak da shvatim. »Nadao si se da ćeš za dva danas saznati jesam li to ja učinila«, kažem. Philipp kimne. Na vrh mi je jezika pitanje, ali ga ne izgovorim. Ne želim znati što bi učinio ako bi saznao da sam to bila ja. Da sam mu to ja učinila. »Zašto te majka zove Greun?« upitam umjesto toga. Philipp uzdahne. »To je duga priča. Ispričat ću ti ju drugom prilikom.« »To kažeš svaki put.« On se naceri. »Mogu li i ja tebe nešto pitati?« kaže Philipp. »Hm.« »Kada smo sjedili u vrtu a ti pričala o svojim spontanim pobačajima i o tome kako ti se muž savršeno ponio. Sjećaš li se?« Oklijevajući, kimnem glavom. »To baš nije bilo tako. Volio bih da sam reagirao tako, ali nisam.« Ispred nas izroni grad. »Zašto si to rekla?«
Hamburg se približava. »Zato što se toga tako sjećaš?« Na putu smo kući. »Ili si željela da je to bilo tako?« Nakon toliko godina, zajedno. »Ili jedno i drugo?« Ne odgovorim. Vozimo se, šutimo. Sviće.
STRANAC
Spreman sam za pokret. Krećem se tiho, nipošto ne želim probuditi Sarah. Moram otići odavde, moram biti sam. Još ne znam kamo ću. Utopiti se u ljudskome mnoštvu Tokija? Potražiti osamu u kanadskim šumama? Na Tajlandu gledati u more. Rezervni ključ spustim na kuhinjski stol za kojim smo Sarah i ja sjedili prošle noći, potražim nešto za pisanje, u ladici pronađem bilježnicu i olovku. Sjednem i osvrnem se. Na trenutak zastanem ugledavši Leove dječje crteže kako ponosno stoje na ormaru hladnjaka, brzo odvratim pogled. Toliko mnogo izgubljenog vremena, a bez izgleda da se nadoknadi. Počnem pisati. Ubrzo stojim ispred ulaznih vrata s putnom torbom preko ramena, držim kvaku u ruci, ali se ponovno predomislim, još jednom prođem kroz prizemlje i izađem na stražnji izlaz prema vrtu. Našavši se u vrtu, hodam kroz visoku travu koju je Sarah pustila da izraste, sagnem se prema grmu ribiza, uberem nekoliko sjajnih crvenih bobica, stavim ih u usta, iskrivim usta kada me njihova kiselost pogodi u osjetilo okusa. Savršeno je mirno kao da svijet pripada samo meni. Iz grada je nestala sva vrućina. Vjetar se vratio, Hamburg je ponovno Hamburg. Neko vrijeme sjedim u travi, naježim se kada mi nekoliko mokrih travki okrzne gole ruke. Ne marim za vlagu koja mi na trapericama ostavlja tamne mrlje, jednostavno uživam u tišini. Najradije bih ostao ovdje sjediti, no moram dalje. Vratiti se kući nakon dugogodišnje otmice zaista je nadnaravno iskustvo. Kao da si umro samo da bi naposljetku ponovno ustao iz mrtvih i vidio da je svijet i bez tebe savršeno u stanju i dalje se okretati. I da nikomu uistinu ne nedostaješ. Da se bez tebe itekako može, da si suvišan. Uostalom, ne može biti istina da ju još uvijek volim. Osjećaj koji mi se javlja vjerojatno je samo odjek. Poput mrlje koju sunce ostavi na mrežnici oka kada dugo zuriš u njega. Moram otići odavde. Upravo kada se spremam poći, obrati mi se susjeda. Razmijenimo nekoliko rijeci. S čuđenjem ustanovim da ta vremešna dama još uvijek govori isključivo u rimama - čini se da je to njezin dugoročni projekt. To me podsjeti na moje školske dane kada smo moj najbolji prijatelj Eric i ja neko vrijeme to radili. Primjećujem koliko sam zahrđao. Gospođa Theis napokon se vrati u kuću. Hodam prema rupi u ogradi kroz koju sam se posljednjih dana već nekoliko puta provlačio, kada osjetim da me netko promatra. Osvrnem se - ali nema nikoga. Nadam se da neću ponovno sresti gospodina Lauterbacha koji mi se pri našem prvom susretu nakon toliko godina nasmijao u lice kada sam mu rekao da se zovem Philipp Petersen. Sagnem se, oprezno se provučem kroz rupu pa se uspravim. Pogledam niz ulicu. Poći ću prema glavnoj ulici i pozvati taksi. Napravim nekoliko koraka duboko udišući miris starih lipa kada se ponovno javi - osjećaj da me netko promatra. Iznova stanem, osvrnem se, ovaj put pažljivije. Isprva mislim da sam se ponovno zabunio - tada ju ugledam. Uočljivo šarenu mačku koja iza mene sjedi uz rub ceste i promatra me. Instinktivno čučnem i pružim ruku. Mačka prvo oklijeva, zatim krene, plaho hoda uz ogradu, ali mi ne prilazi. Još ju malo gledam, ali iz daljine ne vidim je li slijepa na jedno oko i ima li crvenkaste mrlje kao Rakija - ili ima dva zdrava oka i smeđe šare kao Šnicla. Odvratim pogled i nastavim hodati, pozdravim crvenokosu djevojku koja mi dolazi u susret vjerojatno se vraćajući s tuluma. »Netko vas prati«, kaže žena koja je još djevojka, i nasmije se. Prateći njezin pogled, ugledam mačku koja me slijedi.
»Prije su uvijek bile u paru«, kaže mlada žena. »Mislim da su bile iz istoga legla, u svakom slučaju bile su vrlo slične«, objašnjava. »Ali, prošle godine jednu je pregazio auto.« Ne kažem ništa, samo zurim u nju jer mi je jasno da se poznajemo i da smo svojedobno tim mačkama dali ime. No, mlada žena samo slegne ramenima i produži. Čučnem uz rub ceste i čekam dok se mačka ne ohrabri približiti mi se. »Hej, Rakijo«, kažem kada mi se napokon dovoljno približila da ju mogu pomilovati po crvenkasto prošaranom krznu. »Žao mije zbog Šnicle.« Mačka mi se mota oko nogu pa se preda mnom izvali na asfalt puštajući da ju mazim do mile volje. Zatim ustane i ponovno se stane vrzmati oko nogu kao da pozdravlja starog prijatelja.
51
Probudim se, a nešto je drugačije. Treba mi trenutak da shvatim što je to: hladnoća koja me pratila posljednjih dana iščeznula mi je iz kostiju. Boje su također drugačije kao da mi je netko s očiju skinuo koprenu. Namrštim se začuvši glasove u vrtu koji mi dopru do uha kroz prozor otvoren na kip. »Dobro jutro«, kaže muški glas. Stariji ženski glas odgovori nešto što ne razumijem sasvim. Osluškujem. »Drago mi je što vas opet vidim«, kaže Philipp. »Lijepo je što ste opet tu. Dakako, osobito vašoj ženi i djetetu.« Philipp i gospođa Theis. »Žao mi je, ali više vam ne znam ime«, čujem Philippa kako uzvraća. »Toliko sam zaboravan da ne znam što ću s time«, odgovara nezgrapno rimujući. Na trenutak zavlada tišina. Baš bih voljela vidjeti zapanjeno lice gospođe Theis. Nije naviknula da joj netko odgovara u rimama. »Zovem se Theis«, kaže nakon što se pribrala. »Možete me zvati Margareta. A pamćenje neka vam ne smeta. Dobra vježba nikada naodmet nije bila. Ja vježbam s rimama jer imaju stila.« »Ideja je dobra, priznati se mora«, uzvraća Philipp. »No, bezbroj je pitanja... za obična stvora. Izvjesni gospodin Weber nekoć je tu živio. Od njegova hrkanja zid nam se iskrivio.« Još jednom se osvrnem dok gospođa Theis Philippu objašnjava kako je ona kupila kuću nakon smrti gospodina Webera prije nekoliko godina, a Philipp joj odgovara još jednom šeprtljavom rimom. Na vlastito iznenađenje primijetim da se smješkam. Zatim ponovno utonem u san bez snova. Naspavavši se i izašavši na hodnik, osjetim da sam sama u kući. Osluškujem tišinu, njezine mnogobrojne glasove. Ono što se dogodilo posljednjih dana, većinom mi se čini kao san. Vrijeme je za povratak u stvarnost. Prvi put unatrag nekoliko tjedana oblačim tenisice za trčanje. Krećem na trčanje. Sunce je još nisko. Vjetar mi pleše oko golih listova. Dok lagano trčim pješačkom stazom, primjećujem da mi se na zatiljku više ne klati konjski rep. Duboko dišem. U zraku se još osjeća miris lipa koji je stotinama bumbara bio koban. Ljeto je na vrhuncu, uskoro će se javiti prvi vjesnici nadolazeće jeseni. Krećem prema perivoju, prolazim pored vila u susjedstvu, nalazim svoj ritam, lijeva desna, lijeva desna. Doberman zalaje dok pored njega i njegova vlasnika utrčavam u perivoj. Nastavljam trčati ostavl jajući iza sebe njega i njegov lavež. Odjednom je sve zeleno. Trčim sve brže i brže, preko livade, prema drveću, sprintam. Osjećam se snažno. Uživam u lupanju srca, kao da osjećam kako mi krv teče u žilama - napokon ne mislim više ni na što. Iscrpljena i sva znojna nakon dobrih sat vremena vratim se kući i prvo odem u kuhinju nešto popiti. Ušavši u prostoriju, na kuhinjskome stolu ugledam papirić. Natočim čašu vode, otpijem nekoliko gutljaja, saberem se. Sjednem za stol Noge mi se tresu, ne znam je li to od napora ili od uzbuđenja. Kao dječak u dobi od kojih pet ili šest godina htio sam jesti samo zelene namirnice. Ništa drugo. Majka me od toga nikako nije mogla odgovoriti, ni lijepim riječima, ni prijetnjama ničim. Nisam jeo ni krumpir ni meso, parada jz ni ribu, kobasicu ni mrkvu, banane ni čokoladu.
No, zato sam jeo sve što su druga djeca mrzila. Salatu i špinat. Prokulice. Glavno daje zeleno. Zelene jabuke, zelene gumene bombone, zelje. Bombone od eukaliptusa. Dakako, to je bila samo faza. Sve skupa trajalo je najviše nekoliko tjedana, maksimalno mjesec dana. Ali, zbog toga tika u obitelji sam zaradio nadimak »Zeleni«. Ili - kako je moja majka odrasla na sjevernonjemačkom dijalektu izgovarala: Greun. Ne volim taj nadimak jer me otac kao dijete često toliko mlatio da sam imao zelene i plave fleke pa me taj nadimak zato više podsjeća na batine nego na bezazleni hirpetogodišnjaka. Ispijem čašu, okrenem list i nađem dodatak priči. P. S. Zaista sam te prevario kada smo odlučivali o tvom prezimenu. Nevoljko se moram osmjehnuti. Znam to, pomislim. I ja tebe kada smo odlučivali o imenu našeg sina. Pod tušem se ribam sve dok mi se sva koža ne pocrveni. Gledam kako voda odnosi moje suze, svu prljavštinu i sav teret. Osjećam se lakše dok umotana u bijeli ručnik stojim pred zrcalom i ručnikom trljam kosu. Zatim izađem iz kuće. Na tržnici kupim voće, povrće i velik stručak suncokreta, za Miriam. Ispričam joj se, zahvalim joj i obećam da ćemo uskoro na miru o svemu popričati. Možda na doručku kod mene. Gledam ju dok aranžira cvijeće u vazi od zelena stakla, poljubim ju. Prečujem gunđanje svoga sina kojega zateknem s Justusom u kućici na drvetu. Iako ne želi još ići, povedem ga kući. Nazovem Johanna i s njim o svemu razgovaram objašnjavajući mu što bolje mogu. Ispričam mu se, on se ispriča meni, znam da nije shvatio ništa od onoga što sam mu rekla, ali za sada neka ostane na tome. Teška srca sjednem za računalo i potražim novinske članke o samoubojici koji je prije mnogo godina na lokalnoj cesti istrčao pred automobil iz suprotnoga smjera. Pretražujem arhive regionalnih novina. Ne nalazim ništa. Je li Philipp lagao da bi me poštedio? Grizem usnu. Nazovem Barbaru Petry. Ne javlja se. To me ne čudi. Stidim se. Spustim slušalicu. Zatim se saberem i ponovno ju nazovem, pričekam da se uključi automatska sekretarica pa joj ostavim poruku. Nazovem starački dom i saznam da je Constanze dobro i da još uvijek mašta o čajanki na kojoj je bila, a ujutro je doručak naručila u rimama. Ponovno razgovaram s Mirkom. Priznaje da je on stajao ne samo iza anonimnih telefonskih poziva nego i iza podlih komentara na internetu. Ispričavamo se jedno drugome. Zbunjeni smo. Na telefonu šutimo. Govorimo da ćemo ostati prijatelji. Znamo da nećemo. Ponovno sjedam za računalo. Pri premam prvi tjedan nastave nakon ljetnih praznika. Kuham umak od rajčica. Skinem vjenčani prsten, zamotam ga u bakin staromodni pamučni rubac i stavim ga u komodu za rublje. Još jednom potražim onaj članak. Pronađem stranicu lokalnih novina na koje sam zaboravila. Moram se prijaviti da bih se koristila arhivom. Nestrpljivo otvaram račun, odabir em korisničko ime: Radioheadfan1978; zaporka: karmapolice. Upisujem tražene pojmove, klikam. Treba mi pet minuta da pronađem članak. Philipp je govorio istinu.
52
Prije sedam godina moj muž netragom je nestao. Zatim se iznenada na jedva tri dana vratio u moj život da bi opet nestao. Prašina me zagolica u nosu pa kihnem. Na tavanu je vruće kao u paklu. Ovdje se nakupila sva vrelina dana i zadržala do duboko u noć. Vremenska kapsula. Čelo mi se u trenu oznoji. Otvaram različite kutije, uzalud. Odgurujem ih u stranu pa nastavljam tražiti. Gdje je Philipp? Nakon što smo se vratili s izleta, sreli smo se u kuhinji. Zbunjeno smo se gledali ne znajući što reći. Dvoje stranaca. Nekako sam se nadala da će me Philipp zagrliti. Imala sam osjećaj da i on to želi. Pitala sam se trebam li ja to učiniti - prići mu i zagrliti ga. Kako se zove ono kada se oboje nadaju da će onaj drugi inicirati ono što oboje žele? Neko vrijeme samo smo stajali, zatim je Philipp rekao da će prenoćiti u gostinskoj sobi, a ujutro otići. Treba svoj mir, rekao je. A sigurno i ja. Nisam mu proturječila. Ponovno smo se pogledali. Tada se povukao u sobu. Ujutro ga više nije bilo. Evo je: kutija koju sam tražila. »Sentimentalno« piše na njoj velikim slovima. Otvorim ju. Sasvim na vrhu nalaze se fotoalbumi. Fotografije s našega puta u Las Vegas, s našeg vjenčanja. Slike prvih mjeseci s Leom. Čak i fotografije s roštiljanja koje je jedan naš prijatelj organizirao kao našu prvu zajedničku zabavu uz roštilj. U ruci držim albume, zapravo bih ih htjela ponijeti dolje i sjesti s njima na kauč. No, neotvorene ih vratim u kutiju i zaklopim ju. Sadašnjost je sve što imam, i ona je uvijek. Siđem s tavana, uđem u dnevnu sobu i sjednem na kauč. Pogled mi padne na zbirku ploča. Ponovno ustanem, priđem polici, malo tražim pa nađem ploču koju sam tražila, izvadim ju iz omota, stavim na gramofon koji je Philipp nabavio netom prije svoga nestanka jer je, kako reče, zvuk kudikamo bolji nego na CD-u, a meni se to činilo pomalo šašavim. Ponovno sjednem, glazba zasvira, Nick Cave and the Bad Seeds, Do You Love Me? Odjednom mi na pamet padne ona dugačka riječ na M koju sam tražila i u trenu mi postane jasno da mi ju je stranac rekao u nadi da ću ga konačno prepoznati. U gostinskoj sobi. Ne »manija, labilna...« nego -mamihlapinatapai. Sjećam se što smo jedno drugom time htjeli reći, u krajnjoj nuždi: »Još te volim, voliš li me još?« Trpim osjećaj stezanja u grudima. Dišem. Osvrćem se i razmišljam o svemu što smo Philipp i ja zajedno doživjeli u ovoj kući. Sve sukobe koje smo ovdje imali. Mislim na sve uvrede, sve podlosti, svu ljubav, a Nick Cave pjeva za mene. Misli mi bježe dok pjevač postavlja pitanje svih pitanja. U mislima vidim Philippovo lice, a grlo mi se steže od čežnje. Ustanem kao da ću sa sebe stresti taj osjećaj, priđem manjoj polici koja stoji sasvim lijevo i na kojoj su moje najdraže knjige. Žmireći, izvadim jednu i pogledam. Sve je rasvijetljeno Jonathana Šafrana Foera. Sjetim se nečega što je jednom zgodnom rekla moja pametna baka: biti sretan, to je odluka. Možda je, pomislim, s ljubavlju isto tako. Možda je ljubav odluka. Kao prvo: prije mnogo godina na koncertu Radioheada kao da me pogodio grom. Kao drugo: već sam istrčala tri triatlona. Kao treće: Philippa sam definitivno preboljela. Nešto od toga je laž.
Hodam ulicom ispod starih lipa. Njihovi snovi mirišu na zaljubljene bumbare i davno minula ljeta. Sa svakim korakom osjećam se jače. Noć je. Jedni tonu u san, drugi se bude. Pokušavam zamisliti da je na drugome kraju svijeta sada dan. To sam često zamišljala za mračnih sati. Kada više nisam mogla. Negdje je upravo sada svijetlo. Negdje je uvijek svijetlo. Znam što moram učiniti. Kamo moram poći. I ako tako treba biti, Philipp će također biti ondje.
53
Noćni pogled na Labu koji se pruža odavde svih ovih godina gotovo se nije promijenio. Trčala sam pa sada pokušavam doći do daha dok gledam u rijeku. Izgleda kao divovska, egzotična zmija u mraku. Voda, crna kao nafta, tek tu i tamo prošarana s nekoliko razlivenih žutih mrlja u kojima se zrcale svjetla na površini rijeke. Nitko osim mene nije ovdje. Stojim na našem mjestu. To je bilo ovdje. Točno ovdje. Naš prvi službeni ljubavni sastanak. I zaruke, godinama kasnije. Mislim na naš prvi sastanak. Jedne noći prije mnogo godina. Mladi Mjesec. Ja koja sam zbog toga žalila. Philipp koji je rekao: mladi Mjesec je super. Tako se zvijezde bolje vide. Noćni piknik na plaži uz Labu i pijana Sarah koja je mislila kako je dobra ideja zaplivati u Labi. Philipp koji je mislio kako je to glupo, ali ju nije mogao spriječiti. »Ne idi preduboko. Zbog struja.« »Samo ću malo smočiti noge!« Sjećam se vira i svojih usporenih refleksa. Tek kada ispod nogu više nisam osjećala tlo, kada sam potonula pa dašćući izronila, uhvatila me panika. Hladna voda u sekundi me otrijeznila, no bilo je prekasno. Osjećala sam kako me vuče, a nisam htjela da me odvuče, htjela sam van, van iz tog vrtloga, na sigurnu obalu, ali bilo je prekasno. Nisu to bili brzaci, ne. Samo spor, strpljiv, fatalan vir koji me malo-pomalo udaljavao od života. Strah. Tišina. Tada se on pojavio. Dozivajući me, prvo iz daljine. Živčano, uplašeno. Zatim se nekako tu stvorio. Zgrabio me odostraga. Potegnuo i vukao. Mlatarao je rukama i dahtao. Zajedno smo se borili, malo- pomalo, stenjući i hropćući. Bilo je hladno, veoma hladno, osjećala sam njegov dlan na svojoj ruci, i bila samo silno umorna, nisam više mogla, lomila sam se između borbe i predaje, ali sam znala da tada neću potonuti sama nego i on sa mnom, dakle donijela sam odluku i dala sve od sebe - i u nekom trenutku osjetila tlo pod nogama. Vir me još uvijek vukao i trzao, ali mu se nisam dala. Borila sam se protiv njega. Sve dok voda nije postala plitka, sve dok se nije pretvorila u plažu na kojoj smo mogli klonuti. Disati. Odmarati se. Ležati. Philippovo lice blijedo na mjesečini, njegove tamne oči i kosa. Njegove jamice na obrazima. Philipp koji je volio nogomet i daskanje, čemu sam se divila, Philipp koji je volio stare gangsterske filmove, čemu sam se divila, koji je bio vegetarijanac i osim Radioheada najradije slušao Leonarda Cohena, Nicka Cavea i Toma Waitsa, čemu sam se također skroz divila. »Ovo je bilo za dlaku«, rekao je zadihan kada je ponovno mogao govoriti. »Da«, rekla sam. »Za dlaku.« »Nije pametno ovdje plivati.« »Nije«, priznala sam. »Nimalo.« Gledali smo se u oči, a sa mnom se nešto događalo, ni sama nisam znala što. Trenutak se proširio, odjednom je obuhvaćao sve, sve što se ikada dogodilo i sve što će se ikada dogoditi. Sve sam vidjela sasvim jasno. Bilijune slučajeva, okolnosti i prilika koji su doveli do toga da postojimo upravo takvi kakvi jesmo, da smo se našli, da smo ovdje, nas dvoje, upravo sada, u
ovom beskrajnom svemiru, od svih mjesta i svih vremena upravo ovdje, upravo sada, oboje. Gledala sam nas odozgo, bili smo sićušni a istodobno ogromni, sve sam osjećala iznutra i znala sam sve što je iza mene i znala sam sve što će se dogoditi, i znala sam da je sada sve upravo onako kako treba biti, a na trenutak sam shvatila apsolutno sve, vidjela sam sve, razumjela sve, i vidjela sam trilijune stanica od kojih se sastoji Philipp i koje se u mahnitome neumornom plesu brinu da je Philipp upravo takav kakav jest i ni za dlaku drukčiji. Ludilo, pomislila sam. Apsolutno savršenstvo i apsolutno ludilo. Tada se Philippovo lice približilo mojemu. Usne su nam se srele. I više ništa nisam mislila. Naša prva noć, tako dramatična, voda oko nas a zvijezde iznad nas, moja mokra kosa oko mojih golih ramena kao ogrtač. Nepoznati mladić, kapljice vode u njegovoj kosi, tišina, samo naš dah, tama. Svijet je odjednom posve malen, toliko stisnut da je u njemu mjesta još samo za nas dvoje. Čahura od tišine i zvijezda. I napokon, u nekom trenutku, vrlo nježno: nečija ruka u mojoj kosi. Lecnem se kada iza sebe začujem zvuk. Philipp, pomislim i okrenem se. Ali, nema nikoga. Vrativši se kući, zahvalim gospođi Theis što je pripazila na Lea. Nakon što ona ode, krenem se spremati na spavanje. Upravo kada sam se uvukla u postelju, netko mi pokuca na vrata. Prestrašeno se pridignem u krevetu. »Da?« Isprva se ne dogodi ništa. »Hej?« Potom se vrata otvore nepodnošljivo sporo. Pred njima stoji Leo. »Vrapčiću!« kažem iznenađeno. »Što je bilo, ne možeš spavati?« Kimne glavom. »Dođi onda ovamo.« Izbjegava pogled. »Leo, što je? Hoćeš li spavati kod mene?« Odmahuje glavom. »Gdje je onaj čovjek?« upita. »Hoće li se vratiti?« »Sutra ćemo nričati o tome«, kažem. »Vriiedi?« Kimne. »Hajde, stavit ću te u krevet. *** Nakon što je usnuo, još ga neko vrijeme promatram kako spava. Zatim odem u gostinsku sobu i legnem. Duboko udahnem. Jastuk miriši na prošlost. Zapeče me u grudima. Izgubila sam svoju ljubav. Možda postoje stvari koje su jače od ljubavi. Strah. Bol. Vrijeme. Ali, imam prijatelje, pomislim. Imam ovo predivno dijete. Zdrava sam. Živa sam. Slobodna sam. Slobodna od prošlosti, slobodna od svih tajni. Sve je rasvijetljeno. A svijet čini ono što i uvijek. I dalje se okreće.
EPILOG
Voda se zavodljivo ljeska. Tek što sam izašla iz auta, čujem njezin zov. Plaža uz Labu. Ponovno plaža uz Labu. I mladi Mjesec. Na trenutak zastanem. Vjerojatno bih trebala prestati dolaziti ovamo, pomislim. Ne mogu svake večeri moliti gospođu Theis da pazi na Lea i ne mogu iz dana u dan mrtva umorna dolaziti u školu jer noću tumaram uz Labu. Osim toga, ispadam smiješna. A ipak ne mogu drugačije. Gledam oko sebe. Sama sam. Kao i svake večeri. On neće doći. Bilo je glupo što sam pretpostavila da će doći. Danas je zadnji put, govorim si. Zatim - suprotno uvriježenoj navici - krenem u suprotnom smjeru. Dalje od rijeke, prema asfaltu, prema ljudima, ulicama. Hodam sve dalje, grad me uvlači u svoj sustav, instinktivno hodam prema središtu grada, ulice su sve življe, idem uzduž i poprijeko pitajući se kako ću ponovno naći svoj auto, ali to mi nije važno, hodam. Svaki korak pomaže mi sabrati misli i s mene stresti težinu. Probijam se kroz tamu. Povremeno iz mraka ulice preda me banu »noćne ptice« bauljajući pored mene, nekoliko vukova samotnjaka, nekoliko čvrsto zagrljenih parova, pokoja neizbježna skupina galamdžija. A onda preda mnom u mraku iznenada zasja svjetlo. Podignem pogled. Pivnica. Reklama za pivo pokazuje mi put. Sigurno sam već prošla pored mnogih pivnica a da u meni nije prevladala želja da uđem. No, ova je drugačija, ni sama ne znam zašto. Možda mi se sviđa zato što je tako prazna. Uđem. Iza šanka stoji nježna žena moje dobi, blijeda lica, drečavo crvene kose. Osmjehne mi se, kinine glavom, sjednem za šank, naručim pivo. Stavi ga preda me. »Teška noć?«, upita. Otpijem gutljaj. »Bilo je i gorih«, kažem pa ponovno otpijem. »Ali da. Teška noć.« »Neki muškarac?« Samo slegnem ramenima, pijem. Nemam volje za razgovor. »Katkada se pitam«, kaže žena, »koliko bismo mogle biti izvrsne kada nas ljubav ne bi neprestano ometala. Kada bismo svu energiju koju trošimo na nalaženje ili zadržavanje partnera usmjerile u nešto drugo. U projekte ili umjetnost ili što ja znam.« Malo bolje pogledam ženu za šankom. Mlađa je nego što mi se učinilo na prvi pogled. Možda je studentica koja ovim poslom financira studij. Samo zbog hrapava glasa djeluje starije nego što jest. Promatram tetovaže koje joj prekrivaju ruke. Volim tetovaže. Philipp ih je mrzio. Njemu za ljubav nakon leptirića na lijevom boku više nisam napravila ni jednu tetovažu. »Postoji li uopće takvo što?« kažem. »Nešto poput ljubavi?« Žena me pogleda mršteći se. Otpijem još jedan gutljaj piva uživajući u gorčini okusa. »Kada mislimo da nekoga volimo... volimo li tada uistinu tu osobu? Ili tek osjećaj koji nam ta osoba daje?« Na trenutak se zamisli. »Rekla bih i jedno i drago«, kaže naposljetku. »Ali, kako bismo onda ikada mogli prestati voljeti? Ako ne volimo samo osjećaj koji nam daje neka sasvim određena osoba, nego ako doista volimo tu osobu... Kako bismo ju ikada mogli
prestati voljeti - samo zato što je možda učinila nešto što nam se ne sviđa?« Žena slegne ramenima i okrene se na drugu stranu. Vjerojatno svake noći vodi takve razgovore i već ih je sita. I ja sam ih sita. Uzmem bocu i sjednem uz prozor. Kroz neoprana stakla pruža mi se pogled na ulicu u noći. Pitam se je li Philipp tu negdje vani. Pitam se je li istina da Philippa još volim. I postoji li to - ljubav. Pitam se kamo ona ode kada prestanemo voljeti. Ishlapi li u hladnoći svemira? Prodre li u naše stanice i izmijeni naš genetski materijal? Mislim na Philippa, a u želucu mi se javlja osjećaj mučnine kao na vlaku smrti. Oči mi se napune suzama i pomislim: da, kvragu. Još uvijek i unatoč svemu. Platim pivo i vratim se na plažu. Sjednem u pijesak i začudim se koliko je hladan. Imam potrebu opustiti se i leći. Na trenutak gledati u zvijezde i ne misliti ni na što, malo odmoriti oči, ovdje, uz rijeku. Jednostavno čekati, u mraku, u osvit zore, sve dok rijeka ne odnose sve moje emocije, iza idućeg zavoja, dok svu moju bol ne odnese izvan dosega pogleda. Neko vrijeme razmišljam o tome. Imam osjećaj da mi je tijelo neizmjerno teško. Ne mogu ponovno ustati. Suviše sam umorna, ranjena, teška. No, tada si kažem da još nije sve izgubljeno. Uskoro će svanuti sunce. Uvijek postoji nešto što možeš učiniti. Život će se već nekako nastaviti. To je ono što najbolje znam: bez obzira na ono što je bilo - ponovno ustati. Dakle, ustanem. S odjeće i s dlanova stresem pijesak i bol. Odvratim pogled od rijeke, okrenem joj leđa. Tada ugledam Philippovo lice. Gledamo se, bez riječi. Mislim kako ljubav nije stanje i nije osjećaj. Ljubav je organizam. Gladan i žedan. Živo biće koje može rasti i skupljati se, razboljeti se i ozdraviti, zaspati i umrijeti. I ponovno oživjeti. U tom trenu zapjevaju ptice.
