Samuel Beckett – Čekajući Godoa Bilješka o piscu: Rođen je u Forskoku kod Dablina,Irska,13.04.1906.pjesnik,prozaista i dramatičar,po profesiji profesor moderne književnosti,za 25 godina plodnog rada nije na sebe skrenuo pažnju književne kritike,a za to vrijeme je objavio desetak zanimljivih djela:Voroskop (poema,1930),Više uboda nego udaraca (pripovjetka,1934),Kosti odjeka i drugi talozi (pjesme,1935),Marfi (roman,1938).U vrijeme II svj. rata pridružio se pokretu otpora u Francuskoj,gdje je,inače,rado i dugo boravio.Međutim,nacisti su uspjeli da provale grupu u kojoj je djelovao Beket,ali je njemu pošlo za rukom da izmakne policiji i pobjegne u neokupirani dio Francuske.Jedno vrijeme je radio kao nadničar na farmama u okolini Avinjona.Po završetku rata se vratio u Irsku (1945) i prihvata posao prevodioca i magacinera u jednoj bolnici.Tada je napisao svoj prvi roman na francuskom koji je govorio i poznavao kao maternji (Mersije i Kamije).Po povratku u Pariz (1946) objavljuje na francuskom zbirku pjesama Pjesme.Sljedede godine piše svoju prvu originalnu dramu Eleuterija.Nešto više pažnje skrenuo je sa svoja dva romana,oba 1951.god.:Moloi i Malon umire.
O djelu: I.ČIN Vladimir i Estragon, dvojica ostarjelih skitnica, na pustoj pješčanoj cesti pod sasušenim drvetom, uporno čekaju Godota. Vrijeme besciljnoga čekanja ispunjavaju besmislenim razgovorima i aktivnostima. Tijekom neutvrđeno dugog čekanja, nailaze Pozzo i Lucky, gospodar i rob. Pozzo vodi Luckyja na konopcu, a njime upravlja vikanjem i nasiljem. Lucky nosi Pozzinu košaru s jelom, stolac na sklapanje i kovčeg pun pijeska. Neobičnost Pozzine i Luckyjeve pojave plaši Vladimira i Estragona pa se njihov odnos prema Pozzi mijenja od strahopoštovanja do prjezira. Javlja se i proračunata udvornost: Pozzo ima hranu, a možda i novac, i možda ih je voljan podijeliti. Nakon razgovora i Luckyjeva plesa, ''razmišljanja'' i napada na Estragona, Pozzo i Lucky nastavljaju put: Pozzo želi prodati Luckyja na sajmu, no ne saznajemo idu li baš tamo. Potom Vladimira i Estragona posjeduje Dječak, Godotov glasnik i pastir, koji ih obavještava da Godot toga dana nede dodi, no sutra sigurno hode. Nakon nekoliko Dječaku upudenih opreznih pitanja o Godotu, oni nastavljaju čekanje.
II.ČIN Mjesto i vrijeme radnje su identični onima u prvome činu, a od značajnih promjena likovi zapažaju da se na suhome drvetu pojavilo lišde. Vladimir, za razliku od Estragona, zamjeduje prolaženje vremena. Dolazak Pozze i Luckyja to potvrđuje: Pozzo je oslijepio, a Lucky zanijemio, i oba teško hodaju. Sada Lucky vuče na konopcu slijepoga Pozzu koji tetura za njim i pada nakon svakog naglo učinjenoga pokreta. Padnu li, ni jedan od njih ne može ustati. Kada preko njih padnu i Vladimir i Estragon, uspijevaju ustati zahvaljujudi međusobnoj pomodi. U nekim se detaljima mijenjaju i odnosi među likovima: Vladimir i Estragon više se ne boje Pozze i ne sažaljevaju Luckyja, a razmišljaju i o tome kako bi mogli iskoristiti njihovu nemod. Pozzo i Lucky nastavljaju put teturajudi i padajudi, a nakon njih, kao i u prvom činu, dolazi Dječak s istom porukom.
Vladimir je sumnjičav i pita ga sjeda li ih se i je li ved dolazio, no Dječak tvrdi da ih prvi put vidi. Godot, naravno, opet ne dolazi, no dodi de sutra pa se čekanje nastavlja.
O DJELU: Mehaničko ponavljanje prostorno-vremenskih okvira odvijanja radnje, pojavljivanja likova, njihovih dijaloga i statičnih scenskih situacija potpuno usporavaju radnju i oduzimaju joj smisao. Likovi izgovaraju nepovezane monologe isprekidane bezbrojnim nelogičnim stankama, naglim promjenama teme razgovora, bezrazložnim ponavljanjima prigodnih jezičnih fraza bez pravoga značenja. Komunikacija među likovima izostaje i zbog fizičke onemogudenosti (nijemost, sljepoda likova). Likovi pokazuju i nemogudnost voljnoga djelovanja, a česta je pojava da se iskazane namjere ne ostvaruju, kao u ovom primjeru: ''Vladimir: Onda idemo?, Estragon: Idemo! (Ne miču se s mjesta)''. Ova drama nije ni komedija ni tragedija: likovi su po svojoj pojavi, govoru i postupcima komični, no dojam koji pobuđuju krajnje je tragičan. Zato su je kritičari i nazvali tragičnom farsom. Drama nema klasičnoga dramskoga sukoba i dramske napetosti koja raste i razrješuje se tijekom dramske radnje. Dramska je radnja statična, a scenski prostor iznimno siromašan i u oba čina isti. Pojedinosti o likovima, mjestu i vremenu radnje saznajemo iz oskudnih didaskalija. Replike su kratke, isprekidane, slabo tematski povezane i sadržajno oskudne. No, bogat je i neograničen niz asocijacija, simbola i metafora koje svaki gledatelj stvara tumačedi ideje i poruke ove neobične drame. Likovi * VLADIMIR je jedan od dvojce glavnih likova. On je Estragonov najbolji prijatelj i druže se celi život, a pošto je fizički razvijeniji od Estragona tokom njihovog drugarstva ga i zaštiduje. On je solidno obrazovan i uvek objašnjava Estragonu mnoge stvari. * ESTRAGON je drugi od dvojce glavnih likova. Vladimirov najbolji prijatelj i uvek su zajedno, uprkos tome što je Estragon mongo puta predložio da se rastanu. Estragon je manji i slabiji, i puno gluplji od Vladimira te je zato uvek pod njegovom protekcijom. * POCO je sporedan lik u ovoj drami. On je pametan putnik koji se kroz dramu pojavljuje sa svojim slugom Lakijem. Glavne likove naučio je dosta stvari, ali u drugom činu je oslepeo i jedini oslonac mu je bio Laki. * Liki je Pocov verni sluga. On je ved star i nije sposoban za ništa zato svoje poslove služenja obavlja što bolje može u nadi da de ga Pozo zadržati. Pre je znao mnogo stvari kao ples, čitanje i mišljenje. Na Pocovu naredbu jednom je igrao i mislio, ali ne baš uspešno. U zadnjem činu saznajemo da je Laki gluvonem. * DEČAK radi za Godoa. Svaki dan je obaveštavao Vladimira da de Godo dodi sutra, no Godo nije došao. Njegov brat i on rade kod Godoa i poprilično im je dobro, osim što Godo tuče njegovog brata povremeno
Drama apsurda-u potpunosti je napustila zakonitosti klasične drame stare preko dva milenijuma.Naziv je i proistekao iz njene sadržine:apsurdni su joj likovi,apsurdne su situacije,iskazi su apsurdni.Apsurd je proizvod načina kazivanja ili prikazivanja u kome se ne otkriva nikakav
smisao,odnosno namede se besmisao-ono što je kazano ili prikazano je čista besmislica,odnosno ruganje smislu.iz apsurdnih slika se ne može dokučiti ništa jer su one same po sebi apsolutni besmisao.Apsurdno kazivanje,slike i likovi predočavaju nelogičnost,nerazboritost,nerazumnost i ludilo svijeta i života.
Anti-drama-ona je potpuna suprotnost klasičnoj drami jerr redukuje ili potpuno ignoriše sve one strukturne elemente koji čine dramu.Jedini dramski elementi su likovi i scena na kojoj djeluju;nema radnje,te osnovne supstance drame-ni početka,ni trajanja ni razrješenja;nema sukoba koji doprinose razvijanju radnje i ispoljavanje junaka;nema jasnog vremena,onog društvenog;nema karaktera-likovi nisu individualizovani ni tipizirani;oni su antiheroji-ne zna se ko su,ni odakle su,ni šta žele.
