anahronic & kokica www.CroWarez.org
CARLOS FUENTES SMRT ARTEMIJA CRUZA
1
kokica www.CroWarez.org www.bosnaunited.net
Razmišljanje o smrti je razmišljanje o slobodi. Montaigne, Djela
Ljudi što na svijet dolazite preko kolijevke svoje hladne a preko groba nestajete pazite kako predstavljate . . . Calderon, Velika predstava svijeta
Ja sam znam što sve mogu učiniti. . . Ali za druge ja sam samo jedno možda. Stendhal, Crveno i crno . . . od mene i od Njega i od nas troje uvijek troje! Gorostiza, Smrt bez kraja
Ne vrijedi ništa život; život ne vrijedi ništa. Popularna meksikanska pjesma
2
JA se budim. . . Budi me dodir nečeg hladnog na udovima. Nisam znao da se može nesvjesno mokriti. Ostajem zatvorenih očiju. Ne razumijem niti najbliže glasove. Hoću li ih razumjeti ako otvorim oči?... Ali kapci su teški — dva olova. Jezik mi je kao privezan, u ušima mi lupaju čekići, a metalna ploča treperi mi u dušnifcu. Sve je poput metala. . . Već drugi puta mokrim, a da nisam toga ni svjestan. Vjerojatno — bio sam u nesvijesti, sjetim se sa iiznenadnim strahom — za sve ovo vrijeme jeo sam bez svoje volje i ne znajući to... Tek je svitalo kada sam ispružio ruku i srušio također nesvjesno telefon, a zatim pao licem prema krevetu, dok su mi ruke ostale viseći. Osjećao sam mravce po venama na zgiavku. . . Probudio sam se ali ne želim otvoriti oči. . . Nešto uporno svijetli kraj moga lica. Možda je to samo svjetlo što se stvara ispod mojih spuštenih kapaka; neka mješavina tamnih odbljesaka, prošaranih plavim kolutovima. Stežem mišiće na licu, otvaram polako desno oko i vidim ga u odrazu ukrasnog metala ženske torbice. To sam ja. Ja sam to oko išarano korjeinima nagomilanog gnjeva, starog, zaboravljenog, ali uvijek prisutnog. . . Ja sam to nabubrelo oko između kapaka . . . Kapci . . . Kapci. Masni kapci. Ja sam i ovaj nos. Ovaj nos. Udubljenje. Sa širokim prozorima. Ja sam i ova pluća. Pluća. Gdje raste bijela brada. Raste. Grimasa. Grimasa. Grimasa. Ja sam ta grimasa koja nema ništa zajedničko sa starosti ili sa boli. Grimasa. Sa očnjacima pocrnjelim od duhana. Duhan. Duhan. Moj dah zamagljuje metalni ukras i jedna ruka povlači torbicu sa noćnog ormarića. — Gledajte, doktore: pretvara se . . . — Gospodin Gruz . . . — Čak i pred smrt nas zavarava! Ne želim govoriti. Usta su mi puna okusa starog novca. Ipak otvaram malo oči I između trepavica razabirem dvije ženske prilike i liječnika, koji oidiše antiseptičkim sredstvima: sa njegovih znojnih ruku, koje ispod košulje tapkaju po mojim prsima, osjeća se miris alkohola. Nastojim odgurnuti tu ruku. — Ali, gospodine Cruz . . . Ne, neću otvoriti usta ili bolje reći ovu navoranu liniju, bez usta, koja se odražavala u staklu. Ostat ću ispruženih ruku ispod pokrivača. Pokriven sam do trbuha. Trbuh . . . ah . . . Noge su mi raširene a onaj hladni dodir dotiče mi udove. Prsa su mi mirna, ali još uvijek osjećam one podmukle mravce . . . foaje . . . koje sam osjećao kad bih dugo vremena sjedio u kinu. To je od slabe cirkulacije. Ništa više. Ništa više. Ništa ozbiljno. Ništa ozbiljnije. Treba misliti na tijelo. Zamorno je misliti na tijelo. Vlastito sastavljeno od dijelova. To umara. Ne smije se misliti. Tako. Ako mislim, znači da postojim, da svjedočim sam sebi. Ja sam tijelo. Ono ostaje. Ono odlazi . . . odlazi . . . Rasplinjuje se u ovom raspadanju živaca i prhuti, ćelija i raspršenih krvnih zrnaca. Moje tijelo u koje ovaj liječnik ulazi rukama. Strah. Bojim se misliti o svome vlastitom tijelu. A lice? Tereza je pomaknula torbicu u kojoj se odražavalo. Nastojim se sjetiti svoga lica u tom odrazu; bilo je to lice isjeckano u djeliće, poput onog ukrasa na torbi, bez simetrije, sa okom blizu uha, daleko od drugog oka i sa grimasom, podijeljenom u tri okrugla kristalića. Po čelu mi curi 3
znoj. Zatvaram po drugi puta oči i molim, molim da mi moje lice i tijelo budu vraćeni. Molim, ali osjećam tu ruku koja me gladi i želim se osloboditi njenog dodira, ali nemam snage. — Da li se osjećaš bolje? Ne vidim je. Ne vidim Catalinu. Ali vidim dalje od nje. Tereza sjedi na stolici. U rukama drži otvorene novine. Moje novine. Znam da je to Tereza, iako joj je lice sakriveno iza novina. —Otvorite prozor. —Ne, ne. Možeš se prehladiti i pogoršati stanje. —Pusti ga, mama. Zar ne vidiš da se pretvara? Ah. Osjećam miris tamjana. Ah. Šaputanje na vratima. Dolazi sa mirisom tamjana, crnom mantijom i sa škropilom, da me otprati na onaj svijet sa svom strogošću posljednje opomene. He, pali su u zamku. Uspio sam ih prevariti. —Nije još stigao Padilla? —Da. Čeka napolju. —Neka dođe. —Ah . . . —Neka dođe najprije Padilla. Ah, Padilla, priđi bliže. Da li si donio magnetofon? Trebao si ga donijeti, kao što si ga donio svake večeri u moju kuću u Coyoacanu. Danas, više nego ikada, nastojat ćeš mi dokazati da je sve isto, da se ništa nije promijenilo. Ne ometaj ovaj obred, Padilla. Ah. da, približio si se. One to ne žele. — Dođi bliže, kćeri, da te prepozna. Reci mu tvoje ime. — Ja sam . . . ja sam Gloria . . . Kad bih barem mogao vidjeti njeno lice. Ili razabrati izraz. Mora da osjeća taj miris umirućeg tijela; vjerojatno gleda ova udubljena prsa, bijelu raščupanu bradu i tu nezadrživu tečnost što curi iz nosa, ove. . . Udaljili su je. Liječnik mi opipava puls. — Moram se savjetovati sa kolegama. Catalina me gladi po ruci. Kakva beskorisna nježnost. Ne vidim je dobro, ali nastojim upraviti pogled prema njenim očima. Zadržim pogled. Stiskam njenu hladnu ruku. — Ono jutro sam ga očekivao s veseljem. Prešli smo rijeku na konju. — Šta si rekao? Ne govori. Ne umaraj se. Ne razumijem te. — Želio bih se vratiti tamo, Catalina. Kakva besmislica. Da, svećenik je kleknuo kraj mene. Mrmlja svoju molitvu. Padilla je ukopčao magnetofon. Čujem svoj glas i riječi. Ah, sa uzvikom. Ah, uzviknuo sam. Ah, preživio sam. Dva liječnika zaviruju u sobu. Preživio sam. Regina, boli me, boli me, Regina, osjećam da me boli. Regina. Vojniče. Zagrlite me, boli me. Zarinuli su mi dugački hladni nož u želudac; još je netko ovdje i taj mi je zabio nešto čelično u utrobu: udišem miris tamjana i osjećam se veoma umoran. Pušitam ih da čine što ih je volja. Da me dižu s naporom dok ja stenjam. Nisam im dužan moj život. Ne mogu, ne mogu, nisam ja odabirao, bol mi kida slabine, dodirujem hladna stopala, ne želim te 4
plave nokte, moje nove plave nokte, aaaahaaaah, ja sam preživio. Šta sam radio jučer? Ako počnem misliti na to šta sam radio jučer neću više misliti na ovo što se sada događa. To su jasne i čiste misli. Veoma jasne. Misliti na jučerašnji dan. Ne budi lud. Ne trpi toliko. Mogao si misliti o jučerašnjem danu. Jučer, jučer, jučer. Jučer je Artemio Cruz letio iz Hermosilla u Meksiko. Da. Jučer je Artemio Cruz. . . Prije nego se razbolio, jučer, Artemio Cruz je boo u svom uredu i osjećao se veoma bolestan. Ne jučer. Jutros. Artemio Cruz. Ne bolestan, ne. Ne Artemio Cruz, ne. Netko drugi. U onom ogledalu postavljenom nasuprot bolničkog kreveta. Drugi. Artemio Cruz. Njegov blizanac. Artemio Cruz je bolestan: ne živi. Artemio Cruz je živio. Živio je nekoliko godina. . . Nije oplakivao godine: godine ne, ne. Živio je nekoliko dana. Njegov blizanac. Artemio Cruz. Njegov dvojnik. Jučer, Artemio Cruz, onaj koji je živio samo nekoliko dana prije smrti, jučer Artemio Cruz . . . odnosno ja . . . i drugi . . . jučer . . . TI si jučer radio isto što i sve ostale dane. Ne znaš ni da li je vrijedno sjećati se toga. Želio si samo, ležeći u polutami svoje sobe, znati što će se dogoditi. Ne želiš predvidjeti ono što se dogodilo. U toj polusjeni, oči vide unaprijed, ne znaju pogoditi prošlost. Da. Jučer ćeš letjeti iz Hermosilla; jučer, devetog aprila 1959, redovitom linijom Meksičkog Zrakoplovnog Društva koja polazi iz glavnog grada Sonore, gdje će vladati paklena vrućina, u 9.55 ujutro, i dolazi u grad Meksiko u 16.30. Sa svog mjesta u četveromotorcu, vidjet ćeš ravni sivi grad kao okružen pojasom i limene krovove. Iz košarice će ti se ponuditi jedna guma za žvakanje, omotana celofanom — toga ćeš se naročito sjećati jer će to biti (odnosno mora biti, ne misli na sve kao da je to budućnost) zgodna djevojka koja će ti je ponuditi a ti uvijek imaš dobro oko za ljepotu, iako su te godine osudile na to, da možeš samo zamišljati neke stvari a ne i činiti ih (upotrebljavaš loše riječi: jasno, nikad se nećeš osjećati osuđen na to iako ćeš moći samo zamišljati). Svijetleći natpis — No Smoking, Fasten Seat Belts1 (Zabranjeno pušenje, Pričvrstite pojaseve) — upalit će se u času kad će se avion, približavajući se dolini Meksika, spuštati strmoglavce kao da je izgubio moć zadržavanja na tom laganom, providnom zraku i odmah se nakrenuti nadesno, dok će omoti i kovčezi padati a sa svih strana odjeknut će zajednički vrisak, tu i tamo prekinut tihim jecajem. Plamen je počeo pucketati i tada se ugasio i četvrti motor. Svi su vikali i zapomagali, samo ti si ostao miran, nepomičan, žvačući gumu i gledajući noge stjuardese, koja je trčala po uskom prolazu, umirujući putnike. Unutrašnji uređaj za gašenje požara je funkcionirao i avion se spustio bez poteškoća, ah nitko nije primijetio da si jedino ti, starac od šezdeset i jedne godine, zadržao besprijekorno držanje. Bit ćeš sam na sebe ponosan, iako to nećeš pokazati. Mislit ćeš na to, kako si u životu učinio toliko kukavičluka da ti se čini veoma jednostavno biti hrabar. Smješkat ćeš se i reći da nije tako. Ne, nije paradoks. To je istina, možda čak jedna opća istina. U Sonoru si putovao sa automobilom — Volvo 1959, pločica DF712 — jer su se neke ličnosti namjeravale buniti i ti si trebao proći cijeli taj put da si osiguraš njihovu privrženost koju si kupio — kupio, da, nećeš se zavarati sa frazama kao što su: nagovorit ću ih, uvjerit 5
ću ih. Ne, kupit ćeš ih — s tim da ubiru porez — još jedna ružna riječ — za transportiranje ribe na liniji Sonora, Sinaloa i Savezni okrug. Inspektorima ćeš dati deset posto i riba će stići u grad osjetno poskupljena zbog nekoliko broja posrednika, dok ćeš ti ubrati dvadeset puta veću vrijednost od cjelokupne vrijednosti ribe. Nastojat ćeš se sjetiti toga, iako će ti sve to izgledati kao riječ označena crvenom olovkom u novinama i mislit ćeš da je to u stvari gubljenje vremena, to sjećanje. Ali ipak ćeš nastojati. Nastojat ćeš. Htjeti ćeš se sjetiti i drugih stvari, a iznad svega nastojat ćeš zaboraviti stanje u kome se nalaziš. Ispričavat ćeš se. Ne nalaziš sebe. Ali naći ćeš se. Donijet će te onesviještenog kući. Srušit ćeš se u uredu. Doći će liječnik i reći da treba pričekati nekoliko sati da bi se mogla postaviti dijagnoza. Doći će i drugi liječnici, ah neće znati ništa. Izgovarat će nerazumljive i komplicirane riječi. Ti ćeš htjeti zamisliti kako izgledaš. Kao neki prazni navorani mijeh. Drhtat će ti brada, zaudarat će ti iz usta, a ispod pazuha će se isparavati znoj. Između nogu će se isparavati miris mokrače. Ležat ćeš tamo neokupan i neobrijan; kao spremište za znoj, razdražene živce i nesvjesne fiziološke funkcije. Ali usprkos svega toga nastojat ćeš svim silama dozvati u sjećanje ono što se dogodilo jučer. Sa aerodroma ćeš se odvesti u ured, prolazeći ulicama zasićenim gasovima, koje je bacila policija kad je rastjerivala grupu manifestanata na trgu Caballito. Savjetovat ćeš se sa šefom redakcije o značajnim ličnostima, izdavačkim kućama i karikaturama — i bit ćeš zadovoljan. Primit ćeš svog američkog suradnika i ukazati mu na opasnost koja prijeti od tih sindikalnih pročišćavanja. Poslije toga će doći u sobu tvoj administrator Padilla i javit će ti da su se Indijanci pobunili, a ti ćeš preko Padille poručiti komesaru da ih urazumi jer, na kraju krajeva, za to ga plaćaš. Radit ćeš veoma mnogo, jučer ujutro. Doći će također da te vidi predstavnik onog južnoameriokog dobrotvora i ti ćeš uspjeti da povećaš potporu za tvoj list. Pozvat ćeš zatim kroničarku društvenih novosti i naredit ćeš joj da u svom stupcu napiše klevete o onom Coutu koji ti zadaje brige u poslovnim stvarima u Sonori. Uredit ćeš veoma mnogo poslova. Zatim ćeš sjesti sa Padillom i raspravljati o tvojim poslovima. Brojit ćeš i prebrojavati po stoti put sve tvoje posjede. To će te veoma zabavljati. Jedan cijeli zid u tvojoj sobi prekrit je skicom, koja prikazuje rasprostranjenost tvojih poslova: novine, novac uložen u nekretnine u — Meksiku, Piuebli, Guadalajari, Monterreju, Gulicanu, Hermosibu, Guayamasu, Acapulcu — nalazišta sumpora u Jaltipanu, rudnici u Hidalgu, drvna poduzeća u Tarahumari, zatim čitav niz hotela, tvornica cijevi, trgovina ribom, berze, predstavništva sjevemoameričkih poduzeća, uredi za zajmove, akcije u stranim poduzećima — boje, čelik, deterdženti — i još nešto što se ne vidi na slici: petnaest miliona dolara položenih u bankama Zuricha, Londona i New Yorka. Upalit ćeš cigaretu, usprkos liječničkom upozorenju i pričat ćeš ponovo Padini o svom mukotrpnom putu do tolikog bogatstva. Kratkoročni zajmovi uz velike kamate koje si davao seljacima u državi Puebla, po završetku revolucije, kupovanje zemljišta u blizini grada Pueble, predviđajući njegov razvoj. Zahvaljujući prijateljskoj intervenciji predsjednika koji je tada bio na vlasti, kupio si također parcele u gradu Meksiku. Zatim slijedi dobivanje glavnih novina metropole, rudarskih akcija I osnivanje miješanih meksičkomjevemoameričkih poduzeća, u kojima ćeš ti biti onaj koji posreduje 6
između njih i zakona. Čovjek povjerenja za sjeverno-američke ulagače, posrednik između Chicaga, New Yorka i meksičke vlade. Upravljač burze, pomoću koje si ih uzdizao ih uništavao, prodavao ili kupovao — prema tvojoj želji i ukusu. I konačno, učvršćenje odnosa sa predsjednikom, Nijemcem, pribavljanje zemljišnih parcela oduzetih od seljaka na kojima su se projektirah novi gradovi u unutrašnjosti, dopuštenje za iskorištavanje drvne industrije. Da —uzdahnut ćeš i zatražiti od Padille šibicu — dvadeset godina povjerenja, rada i suradnje, dvadeset godina napretka poslije demagogije Lazara Cardenasa, ( Lazaro Cardenas — meksički general, koji je sudjelovao u građanskom ratu i bio predsjednik republike od godine 1934—1940.) dvadeset godina zaštite interesa poduzeća, prekidanja štrajkova. Onda ćeš prihvatiti rukama trbuh, a tvoja glava sa sijedim kovrčama, maslinastog lica, udarit će muklo na staklo od stola, gdje ćeš po drugi put, sada tako blizu, vidjeti odraz tvog bolesnog blizanca, dok će svi zvukovi i šumovi nestati smijući se iz tvoje glave, a znoj svih tih ljudi će te okružiti, njihovo meso će te gušiti i ti ćeš zbog toga izgubiti svijest. Blizanac, čiji odraz se pokazao na staklu, pretvorit će se u drugog, a to si ti, starac od sedamdeset I jedne godine, koji će ležati bez svijesti između okrugle stolice za okretanje i velikog pisaćeg stola. Tako ćeš se naći ovdje i nećeš znati šta će ući u tvoju biografiju, a što će biti prešućeno. Nećeš znati. U biografiju obično ulaze vulgarni podaci i ti nećeš biti ni prvi ni posljednji kome će se to dogoditi. Uostalom, ti si sebi dao oduška i bit će dosta takvih stvari koje će biti interesantne za biografiju. Ti ih se sjećaš. Ali ćeš se isto tako sjetiti drugih stvari i drugih dana. Morat ćeš se sjetiti. To su dani, daleki i bliži, bačeni u zaborav i prevrtani po sjećanju — susret i bijeg, prolazna ljubav, sloboda, jakost, neuspjeh, volja — ali su bili i bit će, nešto više nego naziv koji im daješ. Dani, u kojima će te sudbina pratiti njuhom divlje zvijeri, sresti te, naplaćivati se, nagrađivati te riječima i djelima. Složena, bezbojna materija isprepletena za uvijek sa drugom materijom, nevidljivom materijom tvoje duše, upijene u drugu materiju koja se odražava na razne načine. Duša svih predmeta, materija svih duša, rez u tvojoj duši, koji razdvaja dvije polovice, a život ih ponovo spaja, razdvaja, slijedi i pronalazi. Voće ima dvije polovice, koje će se danas ponovo naći i ti ćeš se sjećati polovice koju si ostavio za sobom. Sudbina će te pronaći. Ne treba se sjećati. Stvari i njihovi osjećaji će se raščlaniti, raspadati se u toku proteklog vremena. Tamo iza tebe bio je vrt. Kad bi se barem mogao vratiti u njega, kad bi se barem mogao opet na kraju ponovo naći. Ti nisi promijenio mjesto. Stojiš na toj istoj zemlji od vrta, ah blijede grane ne daju voća a prašnjavo korito rijeke ne daje vodu. Dani će biti različiti, isti, daleki, sadašnji. . . Otvorit ćeš oči i vidjeti ih tu, kraj tebe, sa lažnom zabrinutošću. Promrmljat ćeš njihova imena: Catalina, Teresa. One neće uspjeti prikriti osjećaj prijevare i nasilja, odnosno razdraženog nezadovoljstva, što će se sada zbog potrebe morati pretvoriti u izgled zabrinutosti, osjećaja, bola. Maska zabrinutosti bit će prvi znak te promjene, koju će im nametnuti tvoja bolest, tvoj izgled, pristojnost, tuđi pogledi i naslijeđeni običaj. Zatvorit ćeš oči. Ti, Artemio Cruz. I vjerovat ćeš u svoje dane zatvorenih očiju.
7
(6. juli 1941) ON se vozio u autu prema svom uredu. Vozio ga je šofer, dok je čitao novine. Slučajno je podigao oči i vidi o ih kako ulaze u neki dućan. Gledao je za njima i Bažmirio, dok je auto projurio i on je opet nastavio čitati novosti koje su dolazile od Sidi Barranija i Alameina, gledajući fotografije Romela i Montgomeryja. Šofer se znojio od vrućine i nije mogao upaliti niti radio da se razonodi, dok je on mislio na to kako je dobro učinio, povezao sa vlasnicima plantaža kave u Columbiji, kada je započeo rat u Africi. One su ušle u dućan i službenica ih je zamolila da sjednu dok ih najavi vlasnici (jer je znala tko su one, majka i kći, pošto joj je gospodarica naložila da je uvijek obavijesti kada one uđu). Službenica je koračala tiho, po mekanom sagu koji je vodio do prostorije u dnu hodnika, gdje je sjedila vlasnica, nalakćena nad stolom od zelene kože. Spustila je naočale koje su visile na srebrnoj ogrlici i kad je službenica ušla da najavi majku i kćerku, ona je uzdahnula i rekla: »Ah da, ah da, već se približava datum « zahvalivši joj na obavijesti. Poravnala je ljubičastu kosu, napućila usne i ugasila mentol-cigaretu. Dvije žene su sjedile u naslonjaču ne govoreći ništa dok se nije pojavila vlasnica, a tada je majka, koja je bila veoma konvencionalna, počela govoriti kao da nastavlja neku zamišljenu konverzaciju, koja se u stvari nije nikada započela i rekla je glasno: »— . . . ali ovaj model izgleda mnogo ljepše. Ne znam šta ti misliš, ali ja bih izabrala ovaj. Čini mi se zaista veoma, veoma lijep.« Kći potvrdi glavom, naučena na takav razgovor koji nije bio upućen njoj, nego osobi koja je ulazila i pružala ruku kćerki, a ne majci, prema kojoj je samo nagnula glavu uz široki osmijeh. Kćerka se pomakne nadesno, da napravi mjesto vlasnici, ali majka je zaustavi u njenom pokušaju pogledom i uzdignutim prstom. Ona ostane nepomična gdje je i bila, gledajući sa simpatijom u ženu ljubičaste kose koja je ostala stajati na nogama, pitajući ih za koji model su se odlučile. Majka izjavi da se još nisu potpuno odlučile i zato bi htjele vidjeti još jednom sve modele, jer od toga ovisi i sve ostalo, a time je mislila na boju cvijeća, boju haljina i drugo. — Žao mi je da vas toliko zamaram. Željela bih. . . —Ali molim vas, gospođo. Za nas je najveće zadovoljstvo, da vam možemo udovoljiti. — Da. Želimo biti sigurne. —Naravno. —Ne bismo htjele pogriješiti i zatim, u posljednji čas. . . —Imate pravo. Bolje je izabrati u miru, a ne poslije . . . — Da. Želimo biti sigurne. — Idem reći djevojkama da se priprave. Ostale tu same. Kći ispruži noge. Majka je pogleda prijekorno, mičući svim prstima u isto vrijeme, jer su se kćeri vidjele čak podvezice, i pokaže joj pokretom ruke da poderanu čarapu namoči slinom. Kćer potraži i nađe mjesto gdje je čarapa napukla, pa navlaži prst i namaze to mjesto. »Pospana sam« —reče majci. Majka se nasmiješi i pogladi joj ruku. Ostale su sjedeći u naslonjačima od roza brokata, ne govoreći ništa, dok kćerka nije rekla da je gladna. Majka odgovori da će poslije ići 8
na doručak u Sanborn's, odnosno, da će joj ona samo praviti društvo, jer se u zadnje vrijeme previše ugojila. —Ti se ne trebaš bojati debljine. —Ne? — Imaš mladenačku figuru. Ali poslije ćeš se morati čuvati. U mojoj obitelji imale smo sve lijepu figuru dok smo bile mlade, ali posle je četrdesete gubimo liniju. —Ti izgledaš veoma dobro. —Ti se ne sjećaš, to je ono, ti se više ne sjećaš. Osim toga . . . —Ne znam zašto sam danas tako gladna. Doručkovala sam mnogo. —Za sada se ne trebaš zabrinjavati. Poslije da, čuvaj se. — Trudnoća utječe mnogo na debljanje? — Ne, to nije nikakav problem. Deset dana dijete i ista si kao i prije. Problem nastaje poslije četrdesete. U susjednoj sobi, dok je pripravljala modele, vlasnica je klečala sa pribadačama u ustima i u nervoznoj žurbi grdila djevojke zato što su imale mršave noge. Kako može izgledati lijepo jedna žena koja ima tako tanke noge? Trebale bi vježbati, govorila im je, igrati tenis, plivati, i raditi sve ono što poboljšava liniju. One su joj odgovarale da izgleda veoma nervozna i ona prizna da je zaista tako, jer da je ove dvije žene koje čekaju napolju veoma razdražuju. Reče da se gospođa nikad ne običava rukovati, dok je kćerka nešto ljubaznija, ali izgleda veoma rastreseno. Naposljetku, ona ih ne poznaje i ne može ništa reći jer, kako kažu Amerikanci, the customer is always right ( kupac je uvijek u pravu) i ona mora izaći u salon s osmijehom. Bila je prisiljena da radi iako nije rođena za taj posao i privikla se već na te bogate dame. Srećom, nedjeljom se mogla sastati s prijateljima od ranije, sa kojima je odrasla i osjetiti da je i ona ljudsko biće, bar jednom na tjedan. Tada su običavali igrati bridge, govorila je djevojkama. Bila je zadovoljna što su one već spremne. Šteta je samo što imaju tanke noge. Pažljivo spremi pribadače koje su joj ostale u ustima u kesicu od samta. —Doći će na shower! ( dijeljenje darova prilikom vjenčanja) —Tko? Tvoj zaručnik ili otac? —On, otac. —Otkud ja znam! On je vidio u prolazu narandžasti toranj i bijele Uroke stupove Umjetničke galerije, tako je gledao prema gore, gdje su se žice električnih vodova spajale, razdvajale, produžavale — ne one, nego on sa naslonjenom glavom na sivi vuneni prakrivač u kolima — usporedno ili se ukrštavale u zamršenim čvorovima. Tu su bila i narandžasta vrata venecijanskog stila na zgradi pošte i mnoštvo skulptura među kojima mu je najveću pažnju privlačila skulptura punog vimena i roga obilja, koji su se nalazili na zgradi banke Meksiko. Pogladi rukom svilenu traku na smeđem šeširu i sa vrškom od cipele zanjiše vrpcu sa prednjeg sjedala. Pred njima su bili plavi mozaici od kavane Sanborn's i blistavi crnkasti kamen samostana San Francisco. Auto se zaustavi na uglu Izabele katoličke. Šofer mu otvori vrata i skine kapu. On stavi šešir, poravnavajući prstima kovrče na sljepoooicama koje su ostale izvan šešira i uđe u vrevu koju su sačinjavali prodavači karata, čistači cipela, žene 9
sa prekrivenim licem i djeca sa gornjom usnicom uprljanom balama, sve dok nije prošao pokretna vrata poravnavajući prstima žutim od nikotina kravatu. Pogledao se na staklo u predvorju. Tamo na desnoj strani, u drugom staklu koje je gledalo na ulicu Madero, jedan čovjek isti kao on, ali dalek, poravnavao je također kravatu s istim prstima žutim od nikotina, s istim kockastim odijelom, spuštajući ruku u isto vrijeme kad i on, da bi mu zatim okrenuo leđa uputivši se prema sredini ulice, dok je on potražio dizalicu, zbunivši se za trenutak zbog tog odraza u ogledalu. Ona stisne kćerkinu nadlakticu, i povuče je napolje u tu nesnosnu vrućinu, u taj zrak zasićen mirisom sapuna, lavande i svježe otisnutog papira . . . Zaustavi se na trenutak da pogleda kozmetičke preparate poredane iza stakla vitrine i ugleda svoje lice sa malo pritvorenim očima da bi bolje vidjela sve te sitnice za uljepšavanje poredane na jednom komadu crvenog tafta. Kupi jednu kutiju cold-cream Theatrical i dva ruža iste boje kao taft. Otvori tašnu od krokodilske kože da potraži novac, ali ga nije mogla naći. »Daj, potraži jednu novčanicu od dvadeset pesosa«. Prihvati omot i ostatak novca, a zatim pođu u restaurant. Pronađu jedan stol za dvije osobe. Djevojka naruči sok od narandže i waffles s lješnjacima, a majka nije mogla odoljeti i zatraži kolač od grožđica sa topljenim maslacem. Gledale su oko sebe ne bi li spazile neko poznato lice dok nije kći zatražila dopuštenje da može skinuti gornji dio žutog kostima, pošto je vrućina bila nesnosna. —Joan Crawford — reče kći. — Joan Crawford. —Ne, ne. Ne izgovara se tako. Tako se ne izgovara .Cro-for, Cro-for. Oni tako izgovaraju. — Crau-for. —Ne, ne. Cro, ero, ero. Kad su »a« i »u« zajedno govaraju se kao »o«. Mislim da tako izgovaraju. — Nije mi se svidio film. — Ne, nije ništa naročito. Ali ona je veoma lijepa. — Ja sam se strašno dosađivala. — A toliko si navaljivala da idemo . . . —Rekli su mi da je film veoma lijep, ali nije tako. — Toliko da prođe vrijeme. — Cro-ford. — Da, mislim da oni izgovaraju tako. Cro-for. Čini mi se da »d« ne izgovaraju. — Cro-for. — Mislim da je tako. Ako se ne varam. Djevojka prelije medom waffle i razmrvi ih, tako da je svaki komadić bio utopljen u med. Dok je prinosila ustima tu gustu medenu smjesu osmjehnula se na majku. Majka nije gledala u nju. Jedna ruka igrala se drugom rukom i palcem gladila jagodice na prstima, izgledalo je da želi podignuti nokte. Gledala je te dvije ruke kraj nje, ne želeći pogledati u lice. Promatrala je kako ta ruka ponovno uzima drugu ruku i kako istražuje, polagano, ne propuštajući ni jednu poru na koži. Ne, nisu imah prstenje na ruci. Mora da su bili zaručnici ili nešto slično. Nastojala je odvratiti pogled i gledati u smjesu od meda koja se nalazila na tanjuru tijene kćeri, ali je i 10
protiv volje ponovo skretala pogled na ruke onog para koji je sjedio za susjednim stolom ne gledajući još uvijek njihova lica, nego samo ruke koje su se milovale. Kćerka se igrala s jezikom sakupljajući komadiće keksa koji su joj zaostali između zubi . Zatim obriše usta, uprljavši ubrus crvenilom od ruža, ali prije nego se ponovo namazala potraži jezikom po drugi put ostatke keksa i zatraži majku komadić kolača sa grožđicama. Reče da ne želi kavu, jer od nje postane nervozna, iako joj se kava veoma sviđa. Ali sada je nikako ne može piti, jer je već i onako dosta nervozna. Majka je pogladi po ruci i reče da moraju poći, jer imaju još mnogo posla. Plati račun, ostavi napojnicu i one pođu. Amerikanac je objašnjavao da se ubrizgava voda u nalazišta: voda ih rastvara i sumpor se diže zbog pritiska na površinu. On ponovi redoslijed procedure, dok je drugi Amerikanac primijetio da su veoma zadovoljni ispitivanjem. Mahao je pred naboranim crvenim licem rukom, presjecajući zrak kratkim brzim pokretima, da se rashladi. On je cijelo vrijeme lupkao prstima po stolu, klimajući potvrdno glavom. Tehničar raširi kartu gdje se vidjela zona o kojoj je bilo govora i on povuče laktove da napravi mjesto za pergamenat. Onaj drugi je objašnjavao da je taj predio tako bogat, da se može iskorištavati sve do kraja XXI vijeka; do kraja, sve dok se ne isprazni nalazište. Ponovi to isto najmanje sedam puta i povuče šaku koju je spustio na onu zelenu mrlju na kojoj su bili napiknuti trokuti, označavajući nalazišta ruda. Amerikanac namigne i reče da su tamo ogromne šume od cedra i mahagonija i da na njima on, meksikanski suvlasnik, ima sto posto zarade. U to se oni kao suvlasnici neće miješati, samo mu savjetuju da je pošumi. Vidjeli su takve šume svuda naokolo, potpuno uništene. Zar oni ne znaju da je to drveće kapital? Uostalom, to je njegova stvar. On se nasmiješi i ustane. Zabije palce između pojasa i košulje sa svake strane hlača i zanjiše cigaru koja mu se ugasila među zubima, sve dok jedan od Amerikanaca nije ustao sa zapaljenom šibicom u ruci. Približi je cigari koju je on okretao u ustima sve dok se vršak nije zasvijetlio i upalio. Zatraži im dva milijuna dolara u gotovom, a oni ga upitaju na račun čega. Oni ga primaju kao suvlasnika sa tri stotine hiljada dolara, ali nitko ne može tražiti niti dolara sve dok se ne počne proizvoditi. Tehničar očisti naočale sa komadićem divokozine kože koju je nosio u džepu od košulje, dok je onaj drugi počeo hodati od stola do prozora i od prozora do stola sve dok im on nije rekao da je to njegov uvjet. To nije čak niti predujam, niti kredit, niti ništa slično tome. Radi se o plaćanju za ustupak koji im čini. Bez toga nema ni ustupka, a oni će već vremenom nadoknaditi ovaj dar koji će mu učiniti. Ali bez njega, bez frontmana — i zamoli ih da oproste na izrazu — oni neće moći dobiti dozvolu i iskorištavati nalazišta. Zazvoni i pozove svog sekretara, koji pročita na brzinu jednu stranu sa raznim brojkama na što su Amerikanci rekli nekoliko puta O. K., dok se on nasmiješio i ponudio im dvije čaše whiskyja govoreći da mogu iskorištavati sumpor ako žele sve do kraja XXI stoljeća, dok naprotiv njega ne mogu iskorištavati niti samo jedan minut XX Stoljeća, na što su se svi nasmijali i kucnuli čašama. 11
Njih dvije su šetale držeći se ispod ruke. Hodale su polako, spuštenih glava i zaustavljale se kraj svake vitrine, govoreći kako je to lijepo, kako je skupo, tamo naprijed ima ljepših stvari, gledaj ovo kako je lijepo, sve dok se nisu umorile i potražile neku kavanu, tražeći pogodno mjesto, malo podalje od ulaza, na koji su se navirivali prodavači lutrije, tražeći sok od narandže. Majka napraši lice, gledajući svoje oči boje jantara oko kojih su se počele praviti dvije kesice od kože, pa zatvori brzo kutijicu. Gledale su mjehuriće koje je pravio gas od Pepsi-cole i pričekale dok se sav gas ispraznio,pijući zatim u malim gutljajima osvježavajuću tekućinu. Djevojka je potajno izvadila nogu iz cipele, gladeći se skupljenim prstima po drugoj nozi, dok |e majka mislila na sve one sobe u kući, tako razdvojene, a opet povezane, u koje je svako jutro ulazila jutarnja buka ulice i svi ostali šumovi u kući. Nenadani kašalj, pad cipele, udarac ključeva o namještaj, škripanje vrata, čak ritam disanja u snu. Leđima joj prođu žmarci. Upravo jutros se približila na vršcima prstiju njegovim vratima i osjetila ledene žmarce. Iznenadi se u mislima kad je shvatila da su svi ti najobičniji šumovi bili u stvari tajni šumovi. Vratila se u krevet i pokrila gledajući u prozirno nebo, na kome su se odražavali odbljesci neuhvatljivih svjetlosti. Popila je ostatak hladnog čaja i zaspala sve dok je kći nije probudila da je podsjeti na to, kako danas imaju pred sobom dan pun raznih dužnosti i poslova. Sada, sa ovom hladnom čašom među rukama, sjetila se tih prvih časova današnjeg jutra. Nagne se na stolici tako da je zaškripila i upita sekretara: »Ima li neka banka koja bi htjela preuzeti rizik? Ima li koji Meksikanac koji mi vjeruje?« Uzme žutu olovku i uperi je u lice sekretaru. Neka se upamti. Neka Padilla bude svjedok. Nitko nije htio preuzeti rizik a on neće ostaviti da takvo bogatstvo propadne. Ako su stranci bili jedini koji su htjeli dati novac za istraživanje i eksploataciju ovih nalazišta, šta je on tu kriv? Sekretar mu napomene da je već vrijeme za ručak, a on uzdahne i reče da je zaista tako. Pozove ga na ručak. Mogli bi ići zajedno.Da li poznaje koji novi restaurant? Sekretar reče da zna za jedan, gdje je veoma ugodno i gdje ima dobar puding od sira i ostalih poslastica a nalazi se u bhzini. Mogu ići zajedno. Bio je umoran. Danas popodne neće se vratiti u ured. To treba na neki način proslaviti. Kako ne. Osim toga, još nikada nisu zajedno ručali. Spuste se šuteći u ulicu 5. maja. —Mlad ste. Koliko vam je godina? —Dvadeset i sedam. —Kada ste diplomirali? —Prije tri godine. Ali . . . —Šta, ali? —Velika je razlika između teorije i prakse. —Šta su vas učili? — Puno marksizma. Diplomska radnja mi je bila o višku vrijednosti. —Mora biti discipline, Padilla. —Ali praksa je veoma različita. —Vi ste dakle marksista? — Pa, svi moji drugovi su to bili. To je vjerojatno stvar godina. 12
—Gdje je taj restaurant? —U blizini. Iza ugla. —Ne volim hodati. —Blizu je. Podijelile su si omote i pošle prema Galeriji gdje ih je čekao šofer. Hodale su i dalje spuštenih glava, gledajući u svaku vitrinu, kad najednom majka primi drhćućim rukama kćerkin lakat ispustivši iz ruke omot, jer je ispred njih, skoro pred njihovim nogama, jedan ulični pas napadao drugoga. Grizli su se za vrat sve dok nije potekla krv, trčali opet na pločnik, pa s njega na cestu, zabijali oštre zube jedan drugome u meso. Dva ulična psa, uprljana, šugava i balava. Pas i kuja. Djevojka podigne omot i odvede majku do garaže. Zauzele su svaka svoje mjesto u autu i šofer ih upita da li idu u Lomas, na što je kći odgovorila da idu, jer je neki ulični pas veoma uplašio majku. Majka reče da to nije ništa, da je već prošlo i da bi poslije podne mogli ponovo poći u grad jer imaju još mnogo posla i mnogo kupovanja. Djevojka primijeti da ima vremena jer pred njima stoji još čitav mjesec. Da, reče majka, ali vrijeme leti a tvoj otac se ne brine za vjenčanje i avu brigu prepušta nama. Osim toga, moraš se priviknuti na tvoje mjesto u društvu i ne smiješ dizati ruku kad pozdravljaš. Željela bih da već jednom dođe to vjenčanje, jer vjerujem da će ono poslužiti tvom ocu da ga podsjeti na to kako je on već zreo čovjek. Kad bi mu bar moglo poslužiti za to! On kao da ne zna da je već navršio pedeset i dvije godine. I kad bi ti bar imala veoma brzo djecu! U svakom slučaju, ovo vjenčanje će ga prisiliti da na svečanosti u crkvi i u kući stoji kraj mene, da prima čestitke, pa će tako uvidjeti da ostali gledaju na njega kao na zrelog čovjeka, vrijednog poštovanja. Možda ga to sve impresionira, možda . . . JA osjećam ovu ruku koja me gladi i želio bih se riješiti njezinog dodira, ali nemam snage. Kakva beskorisna nježnost. Catalina. Kako beskorisna! Šta bi mi mogla reći? Vjeruješ li možda da si napokon našla riječi koje se prije nikad nisi usudila izreći? Danas? Kako beskorisno! Bolje da ni ne pokrećeš jezik. Uštedi mu taj trud. Budi vjerna onoj slici koju si stvorila o sebi. Budi joj vjerna do kraja. Gledaj: nauči od svoje kćeri. Tereza. Naša kći. Kako je to teško. Kakva beskorisna zamjenica. Naša. Ona se ne pretvara. Ona nema ništa za reći. Gledaj je. Sjedi sa prekriženim rukama u crnoj haljini i čeka. Ona se ne pretvara. Prije toga ti je sigurno rekla, kad ja nisam mogao čuti: »Samo da sve brzo prođe. Jer on je sposoban da se pravi bolestan, samo da bi nas mučio.« Bit će nešto slično tome. Čuo sam nešto poput toga jutros, kada sam se probudio iz mog dugačkog sna. Sjećam se praška za spavanje od sinoć. Ti si joj sigurno rekla: »Bože moj neka se suviše ne pati« — zbog toga da daš drugo značenje riječima tvoje kćeri. Ali ne znaš koje značenje bi dala riječima koje ja šapućem: — Ono jutro sam ga očekivao sa veseljem. Prešli smo rijeku na konju. Ah, Padilla, približi se. Jesi li donio magnetofon? Ako znaš što trebaš raditi, onda si ga donio, kao što si ga donosio svaku večer u moju kuću u Coyoacanu. Danas, više 13
nego ikada, htjet ćeš me uvjeriti da se ništa nije izmijenilo. Ne kvari običaje, Padilla. Ah, da, približavaš se. One ne žele. — Ne, ne možemo to dopustiti. — To je običaj od mnogo godina unazad, gospođo. — Zar mu ne vidite lice? — Pustite me da probam. Već je sve gotovo. Treba samo ukopčati magnetofon. — Primate li odgovornost? — Don Artemio . . . Don Artemio . . . donio sam vam ono što je jutros snimljeno . . Ja potvrđujem. Nastojim se nasmiješiti. Kao svaki dan. Povjerljiv čovjek, taj Padilla. Posve je pravo da uživa moje povjerenje. Zaslužio je dio mog nasljedstva i administraciju mojih dobara. Tko drugi, ako ne on? On zna sve. Ah, Padilla. Sakupljaš li sve vrpce mojih razgovora u uredu? Ah, Padilla, ti znaš sve. Moram te dobro platiti. Naslijedit ćeš moju reputaciju. Tereza sjedi sa otvorenim novinama koje joj sakrivaju lice. Osjećam ga da dolazi sa mirisom tamjana i crnom mantijom, noseći škropilo da me otprati sa svom strogošću ustaljenih običaja. He, pali su u zamku. Čak i Tereza što tamo cmizdri i vadi puderijeru da napraši nos, da bi ponovo počela cmizdriti. Mogu si zamisliti šta će biti ako se ovdje pojavi lijes. Sve te žene će cmizdriti i prašiti noseve nad mojim grobom. Dobro, osjećam se bolje. A još bih se bolje osjećao da me miris koji se širi od mene, koji se diže sa plahte do mojih čula, ne podsjeća na one smiješne mrlje kojima sam je umrljao . . . Dišem li još uvijek sa tim grčevitim hroptanjem? Tako ću dočekati i ovog crnog tipa i podnijeti njegovu ceremoniju. Aaaah. Aaaah. Moram ispraviti lice. . . Stiskam šake, aaah, moji mišići lica prave sigurno sliku, koja će sutra, ili prekosutra — ili nikad? — osvanuti u svim novinama da je »blago u Gospodinu preminuo . . .« Približio je svoje obrijano lice mome. Krsti se. Mrmlja: »Ja grešnik« a ja mogu jedino otkrenuti svoje lice uz hropac dok mi je glava puna svih mogućih slika koje bih mu htio dobaciti u lice. Noć u kojoj je onaj siromašni i prljavi postolar dozvolio sebi to, da navali na uplašenu djevicu koja je, vjerujući u praznovjerne priče svoje obitelji, stavila između nogu bijele golubice, misleći da će tako moći zanijeti. Sakrivene golubice između nogu, u vrtu, ispod suknje i postolar koji je navalio na nju sa opravdanom žudnjom jer je morala biti veoma lijepa, veoma lijepa i penjao se na nju. . . Čujem prezrivi plač nepodnošljive Tereze, te blijede žene, koja želi sa uživanjem moj posljednji otpor, koji bi joj dao razlog za njezino posljednje preziranje. Čini mi se nevjerojatnim da bih vidio kako tamo sjede, bez i najmanjeg pokreta, bez optuživanja. Koliko će to trajati? Sada se više ne osjećam tako loše. Možda se uspijem spasiti. Kakav udarac, zar ne? Nastojat ću da mi se izraz lica promijeni na bolje da vidim hoćete li to iskoristiti i zaboraviti ove namještene kretnje lažnog saučešća i isprazniti sve ono što nosite u sebi suzdržano, sve one uvrede i dokaze koji vam stoje u grlu, u očima, u tom neprivlačnom izgledu koji ste dobile. Loša cirkulacija, samo to i ništa više. Ništa ozbiljnije. Bah. Dosadilo mi vas je gledati ovdje. Ima mnogo zanimljivijih stvari za gledanje između poluzatvorenih očiju, koje gledaju sve oko sebe posljednji puta. Ah. Donijeli su me u ovu kuću a ne u drugu. Kakva diskrecija! Tko bi si to mogao i misliti. Morat ću izgrditi Padillu po posljednji puta. On zna koja je moja 14
prava kuća. Tamo sam mogao uživati gledajući one stvari koje tako volim. Otvarajući oči vidio bih onaj krov od treptavih starih trsova vinove loze. Pri ruci bi mi bio onaj zlatni ukras koji se nalazi na zaglavlju kreveta, svijećnjaci na noćnom ormariću, pliš na naslonjačima i moje kristalne čaše. Imao bih kraj sebe Serafina koji puši i ja bih udisao njegov dim. A ona bi bila uređena onako kako sam ja naredio. Lijepo uređena, bez suza i bez tih crnih krpa. Tamo se ne bih osjećao star i umoran. Sve bi bilo uređeno tako da se osjećam kao živi čovjek, kao čovjek koji voli jednako, posve jednako kao i prije. Zašto tu sjede ove stare, ružne i neuredne licemjerke podsjećajući me da nisam isti kao prije? Sve je spremno. Tamo, u mojoj kući sve je spremno. Znaju šta se treba napraviti u takvom slučaju. Zabraniti mi svako sjećanje. Pokazati mi da postojim sada, a nikada mi ne dati do znanja da sam postojao samo prije. Sve je sadašnjost. Nitko se ne sjeti da nam razjasni nešto prije nego je za to već kasno. Bah. Kako da se ovdje razonodim? Da, vidim da su uredili sve da bi se vjerovalo kako ja svake večeri dolazim u ovu sobu i ovdje spavam. Vidim ovaj poluotvoreni ugrađeni ormar i ove kapute, koje nisam nikada upotrebljavao, ove kravate i nove cipele. Vidim radni stol sa hrpama knjiga koje nitko nije čitao, papire koje nitko nije potpisivao. I ovaj namještaj tako elegantan i ujedno prost. Kad su skinuli s njega prašnjave plahte? Ah. . . ima jedan prozor. Ima jedan svijet tamo napolju. I taj vjetar na stepenicama koji njiše crna, vitka stabla. Treba disati. . . — Otvorite prozor . . . —Ne, ne, prehladit ćeš se i pogoršati stanje. —Tereza, tvoj otac ne čuje . . . —Pretvara se. Zatvara oči i pretvara se. —Šuti. —Šuti. Usutjet će. Udaljit će se od uzglavlja. Ostao sam zatvorenih očiju. Sjećam se da sam pošao na ručak s Padillom tog popodneva. Toga sam se već sjećao. Pobijedio sam ih njihovom vlastitom igrom. Ovo zaudara, ali je mlako. Moje tijelo proizvodi toplinu. Na plahtama se osjeća toplina. Pobijedio sam mnoge. Pobijedio sam ih sve. Da, krv teče normalno po mojim venama. Ubrzo ću se oporaviti. Da. Mojim tijelom teče opet topla krv. Opet daje toplinu. Opraštam im. Nisu me uvrijedili. Dobro, neka govore. Nije važno. Opraštam im. Kakva ugodna toplina. Ubrzo ću biti zdrav. Ah. TI ćeš biti zadovoljan što si im nametnuo svoju volju. Priznaj: nametnuo si im se zato, da bi te prihvatili kao sebi ravnoga. Rijetko si se osjećao tako sretan kao tada. Otkada si postao ovo što jesi, otkada si naučio cijeniti dodir skupih tkanina, okus dobrih likera, miris najskupljih losiona i svega onoga što ti je u ovim zadnjim godinama pružalo jedino zadovoljstvo, samo tvoje zadovoljstvo sakriveno od ostaloga svijeta, tvoj pogled se zaustavio tamo gore na sjeveru i od tada si živio sa nostalgijom u srcu zbog te geografske greške, koja ti nije dozvolila da živiš sa njima stvarno, kao što si živio u mislima. Obožavao si njihovu sposobnost, udoban način života, higijenu, volju i u usporedbi s tim, promatrao si 15
svoju okolinu ovdje i činila ti se nesnosna ta nesposobnost, bijeda, nečistoća i golotinja ove jadne zemlje koja nema ništa. A najviše će te ljutiti to što uza sve tvoje nastojanje ne možeš biti kao oni, nego samo približno. Samo neka sjena, odraz njihovih vrlina, jer naposljetku, budi iskren i reci: da li je ikada tvoj pogled na život i stvari bio u tvojim najboljim i najgorim časovima, tako jednostavan kao u njih? Nikada. Nikada nisi mogao misliti crno ih bijelo, dobro ili zlo, na Boga i Đavola. Priznaj da si uvijek, kad i nije izgledalo tako, nalazio u najgoroj stvari sjeme ili bar neki odraz svoje oprečnosti. I tvoja vlastita grubost, zar nije imala u sebi jednu izvjesnu dozu nježnosti? Znaš i sam da svaka krajnost ima svoju vlastitu suprotnost: grubost ima nježnost, kukavičluk hrabrost, život—smrt. Na neki način — skoro nesvjesno, zato što si ovo što jesi i prema tome od kuda si I što si sve proživio — ti to dobro znaš i zato nisi i nikada nećeš biti sličan njima, koji to ne znaju. Da li te to smeta? Da, nije ugodno. To je vrlo neugodno i bilo bi mnogo bolje da možeš reći: ovo je dobro a ono je zlo. Zlo. Ti ga nećeš nikada moći označiti. Što smo više bespomoćni i napušteni, to manje želimo izgubiti tu posrednu zonu, koja je dvojaka i nalazi se između svjetla i sjene. To je zona u kojoj nalazimo oprost. Gdje ti možeš naći oprost. Tko nije sposoban da u jednom jedinom času — kao ti — utjelovi u isto vrijeme dobro i zlo, da se prepusti u isto vrijeme volji tih dvaju misterioznih konaca različite boje, koji proizlaze iz istog klupka da bi se poslije izvjesnog vremena bijeli konac podigao a crni spustio. I da se napokon, usprkos svemu, nađu ponovo u tvojim rukama? 0 tome nećeš htjeti misliti. Bit će ti nelagodna i pomisao na to. Htjet ćeš biti kao oni i to će ti sada pod starost skoro i uspjeti. Ali samo skoro. Ti sam spriječit ćeš zaborav. Tvoja hrabrost bit će blizanac tvog kukavičluka. Tvoja mržnja je nikla iz tvoje ljubavi i cijeli tvoj život je sadržavao i obećavao smrt. Nisi bio ni dobar ni zao, ni darežljiv ni egoista, ni karakteran ni izdajnik. Pustit ćeš da ostali upoznaju sami tvoje kvalitete i tvoje greške. Međutim, ti sam ne možeš zanijekati da će se svako tvoje uvjerenje na kraju samo negirati a svaka negacija afirmirati. Nitko to neće primijetiti osim, možda, tebe. Neće ti manjkati niti preostati nijedna mogućnost da učiniš od svog života ono što želiš. Ako si postao jedno, a ne drugo, to je zato što si ipak morao birati od više mogućnosti. Tvoj izbor neće negirati ono što je ostalo iza tebe svaki puta kada si izabrao. Samo će oslabiti dio tvojih želja, odnosno učiniti ih do te mjere manje važnim da će danas tvoj izbor i sudbina biti jedna te ista stvar. Medalja više neće imati dva lica: tvoja želja bit će jednaka sudbini. Umrijet ćeš? Ionako to neće biti prvi puta. Proživio si toliko mrtvih, beznačajnih trenutaka, ispunjenih samo praznom gestikulacijom. Kao kad Catalina prisloni uho na vrata koja su vas dijelila i sluša tvoje pokrete. Ili kad se ti krećeš sa druge strane vrata, ne znajući da netko živi slušajući tvoje pokrete i tvoje tišine na drugoj strani tih istih vrata. Zar je to život? Kad obadvoje znate da bi bila dovoljna samo jedna riječ, a ipak i dalje šutite? Zar se ta šutnja može nazvati — život? Ne, toga se ne želiš sjećati. Htio bi se sjetiti nečega drugoga: toga imena i lica na kojemu će godine ostaviti svoj trag. Međutim, znaš 16
dobro da ako se budeš sjećao toga, spasit ćeš se. Spasit ćeš se odviše lako. Sjetit ćeš se najprije onoga što te optužuje i kada se tu spasiš, znat ćeš da će ono drugo, što držiš spasonosnim, napokon biti tvoja kazna. Sjećati se onoga što želiš . . . Sjećat ćeš se Cataline dok je bila mlada, u vrijeme kad si je upoznao i usporedit ćeš je sa ovom oronulom ženom od sada. Sjećat ćeš se i sjetit ćeš se zašto je to tako. Oživjet ćeš ono što su ona i ostali i tada mislili. Nećeš to znati. Morat ćeš oživjeti sjećanje. Nikada nećeš slušati tuđe riječi. Ti ćeš ih proživljavati. Zatvorit ćeš oči. Nećeš osjetiti miris tamjana. Niti plač nećeš čuti. Sjećat ćeš se drugih stvari, drugih dana. To su dani koji će stići noću u tvoju noć sa zatvorenim očima i poznat ćeš ih samo po sluhu — nikad pogledom. Morat ćeš vjerovati noći i prihvatiti je a da je i ne vidiš, vjerovati bez raspoznavanja, kao da je Bog svih tvojih dana: noć. Misliš da je dovoljno samo zatvoriti oči i da ćeš je odmah sada imati tu. Smiješit ćeš se, usprkos bola koji se ponovo javlja i nastojat ćeš ispružiti noge. Netko će dodirnuti tvoju ruku, ali ti nećeš odgovoriti na tu — nježnost, pažnju, bol, proračunatost? — jer ćeš već stvoriti noć sa zatvorenim očima a po tom tamnom oceanu plovit će ti u susret jedna kamena lađa koju će podnevno sunce, toplo i dremljivo, uzalud nastojati oživjeti, učiniti vedrijom. Prema tebi će marširati uz postepeno sve jači zvuk bubnjeva i truba divlja trupa Izabelinih Španjolaca dok ćeš ti kročiti pod žarkim suncem preko široke poljane, na čijoj sredini se nalazi kameni križ. Na njenom kraju uzdiže se crkva sa svodovima od tezontela. ( porozni crvenkasti kamen od kojega se grade kuće u Meksiku sa strogim zidinama) Napredovat ćeš prema ulazu gdje se nalazi kapija Osvojenja sa jednim dijelom ovdje, na starom svijetu, već mrtvom, a drugom na novom svijetu, koji nije počeo ovdje, nego još na drugom kraju mora. Novi svijet je stigao sa njima, Probit ćeš se do kamene lađe. Ići ćeš u susret tvom novom svijetu. Kamena lica iza crvenih maski imat će dobrodušni izraz, ali ravnodušan: mrtve maske. Učini noć, natjeraj vjetar na crnu jedrilicu, zatvori oči Artemio Cruz . . .
(20. maj 1919) ON je pričao o posljednjim časovima Gonzala Bernala u zatvoru Peralesa i to mu je otvorilo vrata ove kuće. — Bio je uvijek veoma pošten i savjestan — reče don Gamaliel Bernal, otac — govorio je da svaka akcija zarazi čovjeka i sama po sebi nas izdaje, ako je ne predvodi jasna misao. Mislim da je zato i otišao od kuće. Barem vjerujem da je tako jer istini za volju, ta ideja nas je sve povukla za sobom, računajući tu i nas, koji se nismo makli s mjesta. U stvari, želim razjasniti to, da se za mog sina dužnost sastojala u tome da se približi, kako bi mogao bolje razjasniti ideju. Ne znam, njegove misli su bile vrlo komplicirane. On je propovijedao strpljivost. Drago mi je da je hrabro umro. Drago mi je također da vas vidim ovdje. U početku nije želio učiniti ovaj posjet i došao je protiv svoje volje. Prije toga posjetio je nekoliko kuća u Puebli, govorio sa nekolicinom ljudi i saznao sve što ga 17
je zanimalo. Zato je sad slušao bez i najmanjeg pokreta na licu ova nevezana razmatranja starca koji mu je na naslonu od kože pokazivao svoj profil ocrtan žućkastim svjetlom, koje je ujedno osvjetljavalo i debelu prašinu na policama visokim sve do stropa, pa je bilo potrebno služiti se pokretnim ljestvicama, da bi se došlo do svih onih knjiga, francuskih i engleskih, pa priručnika za umjetnost, geografiju i slikarstvo, koji su zahtijevali upotrebu povećala koje je don Gamaliel držao nepomično u svojoj staračkoj ruci. On to nije ni zamijetio. Dijelila ih je neugodna šutnlja. — Oprostite, mogu li vam nešto ponuditi? Ili bolje: ostanite na večeri. U tom gestu poziva otvori ruku i povećalo se spusti u krilo. Iz njegovih hlača stršile su staračke kosti šiljaste i tvrde, dok su mu se na zatiljku žutile sijede kose. — Ne zabrinjava me što vrijeme prolazi — rekao je prije mirnim, uljudnim glasom — jer, čemu mi služi moja naobrazba — i tu je pokazao na sve te brojne knjige — kad ne bih shvatio da je promjena neizbježna? Stvari se mijenjaju, htjeli mi to ili ne. Zašto se zavaravati da to ne primjećujemo i uzdisati za prošlošću? Koliko jednostavnije je prihvatiti nepredviđeno! Ili da to nazovemo drugim imenom? Vi, gospodine... oprostite, zaboravio sam vaš čin. . . da, potpukovniče, potpukovniče. . . kažem, ne poznajem vaše porijeklo, vaš poziv . . . poštivam vas zato što ste proveli na mojim sinom posljednje trenutke njegova života. . . I dakle: vi koji ste bili aktivni, da li ste mogli predvidjeti sve što se dogodilo? Ja nisam bio aktivan i nisam to mogao također.Dakle, naša aktivnost i pasivnost se odlikuju time da su dosta slijepe i nemoćne. Iako bi morala postojati neka razlika između njih. . . Zar ne mislite i vi tako? Na kraju . . . On nije odvajao pogleda sa starčevih žućkastih očiju, odlučnih u namjeri da stvore srdačan ambijent, ali koje su iza očinske dobroćudnosti odavale čvrstu odlučnost. Možda su njegovi uglađeni pokreti i ta finoća profila i brade, kao i pokreti glavom, bili prirođeni. Ipak, on je dobro znao, da se čak i prirođenost može glumiti. Ponekad maska dočarava našim očima lice i pokrete, koji u stvari ne postoje. Ali maska don Gamaliela je bila tako vjerna njegovom cjelokupnom izgledu da se nije moglo ni pomisliti da bi to bilo namješteno i da se tu kriju dva lica. Mislio je na to, kako će mu to jednoga dana i reći, bez ikakvih uvijanja. Odjednom su zazvonili svi satovi u kući i starac se uspravi da upali svjetiljku koja je stajala na pisaćem stolu. Kraj nje su bili razni papiri. Uzme jednoga u ruke i okrene se napola od naslonjače u kojoj je sjrdio. Zatim se nasmiješi, nabere čelo i vrati papir na mjesto. Pred vratima zalaje pas i začuje se struganje šapa. On iskoristi trenutak kad mu je starac okrenuo leđa da dadne oduška svojim prikrivenim pitanjima.Niti jedan pokret gospodina Bernal, nije kvario harmoničnu finoću njegove osobe. Ovako s leđa, hodao je uspravno i elegantno, a bijela kosa krasila mu je glavu. Uputio se prema vratima. Bilo je uzbudljivo — uzbudio se misleći sada na one časove. — Bio je previše savršen. Po svoj prilici njegova uljudnost nije bila ništa drugo, nego prirodna posljedica prostodušnosti. Pas je još uvijek lajao. Ako je tako, borba će biti odviše lagana, neće imati čara. Međutim, moglo bi biti i to, da ova ljubaznost prikriva starčevu okrutnost? 18
Kad je prišao vratima i rukom dotaknuo bakrenu kvaku, starac se okrene i pogleda ga preko ramena. Slobodnom rukom pogladi bradu, a njegov pogled kao da je shvatio neznaničeve misli. Smiješak, koji mu neprimjetno nakrivi usnice bio je nalik smijehu mađioničara, koji je otkrio nenadanu sreću. Ako je u tom pokretu neznanac i mogao nazrijeti poziv za savezništvo, učinjen ovako šutke, ipak je taj pokret don Gamaliela bio tako elegantan, tako vješto prikriven, da nije svom saučesniku dao vremena ni da mu uzvrati pogled i time zapečati tajni savez koji je sklopljen ovako šutke, bez riječi. Spustila se noć i svjetiljka je bacala blijedo svjetlo na hrptove knjiga i grčke crteže po zidovima biblioteke. Kad su se otvorila vrata, on se sjeti dugačkog niza soba koje su slijedile iza sale za primanje pa sve do biblioteke, jedna iza druge, u hodniku popločanom raznobojnim mozaikom. Pas je veselo poskočio i liznuo gospodaru ruku. Iza psa se pojavi djevojka obučena u bijelo i ta bjelina je odudarala od tame noći, koja se ocrtavala iza njene pojave. Zaustavila se na trenutak u polusjeni, dok je pas njušio noge i ruke nepoznatome. Gospodin Bernal ga uzme smijući se za ogrlicu i promrmlja neku ispriku. On ga nije razumio. Uspravio se zakopčavajući dugmad na kaputu, po navici koju je stekao u vojsci. Poravnao je prednji dio kaputa i ostao nepomičan pred ljepotom ove djevojke koja još uvijek nije prekoračila prag. — Moja kći Catalina. Nije se pomaknula. On je promatrao njenu bujnu, glatku kosu i dugački vrat. Oči je imala žute kao u oca ali više prirodne i neusiljene u pogledu. Vitko bujno tijelo, poluotvorena vlažna usta i visoke, utegnute grudi , sve je to sačinjavalo jednu savršenu cjelinu. Ruke je spustila uz bokove I kad se napokon pokrenula, njen vitki struk odrazio se jasno između lepršave tkanine bijele haljine. Prema njemu se uputilo svježe lice blijedo-zlatne boje pružajući ruku u kojoj je on tražio, iako to nije našao, pritajeni osjećaj uzbuđenja koje je njega obuzimalo. — Ovaj gospodin prisustvovao je posljednjim trenucima tvoga brata. Već sam ti govorio o njemu. —Zavidim vam na tome, gospodine. —Govorio mi je o vama i molio me da vas posjetim. Držao se hrabro sve do posljednjeg časa. — On nije bio hrabar. Previše je volio sve. . .ovo. Ona pokaže rukom na grudi i odmah zatim ocrta u zraku parabolu. — Da, bio je idealist, veliki idealist — promrmlja starac i uzdahne. —Gospodin će večerati s nama. Djevojka prihvati oca ispod ruke a on ih je slijedio sa psom koji je išao s njegove lijeve strane. Prolazili su uskim vlažnim sobama, pretrpanim vrčevima od porculana, divanima, vitrinama i satovima. Kad su stigli u blagovaonu, don Gamaliel potjera ubrusom komarce koji su letjeli oko posude sa tropskim voćem. Zatim ga pokretom ruke pozove da sjedne. Kad je sjeo nasuprot djevojke, mogao je napokon uprijeti svoj pogled u njene oči koje su nepomično gledalo pred sebe. Da li je osjetila što znači njegov pogled? Možda je unaprijed predosjećala da joj se nasmiješila sreća, koja će joj pružiti 19
sigurnost, uz ovog čovjeka koji je sjedio nasuprot njoj? Osjećala je možda isto što i on, samo što on to nije želio prikriti. Ali njene oči uzvraćale su mu samo ono, što im je nepotkupljivi udes unaprijed pripremio. Ona podigne pogled. Nije uspjela mimoići susret sa zelenim očima koje su je netremice gledale. Nije bio lijep, ne. Ali ova maslinasta boja njegova lica, pune mesnate usne i snažno tijelo, činili su njegov izgled prijatnim. On pruži nogu ispod stola i zastane kad je osjetio vršak ženske cipele. Djevojka pogleda ispod oka u oca, a zatim povuče nogu. Međutim ljubazni domaćin se smješkao sa istom dobrodušnošću i igrao se čašom između prstiju. Pojava stare indijanske služavke koja je nosila zdjelu sa rižom, prekinula je tišinu i gospodin Gamaliel primijeti da je vrijeme suše ove godine završilo nešto kasnije nego obično. Na sreću, gomile oblaka se već nekoliko dana sakupljaju oko planine i žetva će biti dobra. Ne tako obilna kao prošle godine, ali bit će dobra. — Čudno je —reče — kako ova stara kuća zadržava vlagu, koja se očituje u vidu ogromnih mrlja po kutovima i oživljava paprat i svijetlocrvenu boju kojom je popločeno dvorište. Možda je to upravo najjači simbol jedne obitelji, koja je odrasla i napredovala samo zahvaljujući plodovima zemlje — jeo je rižu i sakupljao je na vilicu pažljivim pokretima — i koja se naselila u dolini Pueble još na početku devetnaestog stoljeća. Možda je to bio simbol koji je govorio više nego svi apsurdi sakupljeni u ovoj zemlji, nesposobnoj da živi u miru i zaljubljenoj u trzavice. — Ponekad mi izgleda da nas pomanjkanje krvi i smrti tjera u očaj. Kao da se osjećamo živi jedino onda kada smo okruženi uništavanjem i pucnjavom — nastavio je starac svojim uvijek srdačnim glasom. — Ali mi ćemo i dalje živjeti, uvijek, jer smo naučih sve preživjeti, sve. . . Uzme čašu svog uzvanika i napuni je vinom. — Međutim, treba platiti cijenu toga što preživimo — reče suho gost. — Uvijek se može trgovati uz najpovoljniju cijenu. . . Kad je napunio čašu svoje kćeri, gospodin Gamaliel joj pogladi ruku. — Sve se sastoji — nastavi on — u načinu kako se čini. Ne treba nikoga uzbuđivati, niti ranjavati ničiju osjetljivost. Čast treba ostati netaknuta. On ponovo potraži djevojčinu cipelu. Ovaj puta ona nije povukla nogu. Uzela je čašu i pogledala u došljaka bez prijašnje sramežljivosti. — Treba znati razlikovati stvari — promrmlja starac, brišući ubrusom usta — Trgovina je, na primjer, jedna stvar, a religija druga. — Vidite li ga kako svaki dan ide u crkvu sa kćerkom? Dakle, trebate znati, da je sve ovo što ima ukrao popovima, još onda kada je Juarez (Benito Juarez.-meksički predsjednik koji je proveo mnoge napredne reforme) dao u rasprodaju sva crkvena dobra koja je mogao kupiti bilo koji trgovćić ako je imao neku svoticu na strani . . . Slušao je sve te primjedbe, jer je proveo šest dana u Puebli prije nego je pošao u kuću don Gamaliela Bernala. Njihova trupa bila je raspršena od predsjednika Carranze i on se tada sjetio svog razgovora s Gonzalom Bemalom u Peralesu pa je pošao u Pueblu. Bila je to stvar instinkta, ali i nešto drugo — u ovom rastrganom, nesređenom, sveopćem kaosu koji je ostavila iza sebe Revolucija,već sama činjenica da zna nešto sigurno — neko prezime, adresu i grad — bilo je mnogo. Ova igra 20
sudbine, da nije odlazio u Pueblu Bernal, koga su strijeljali, nego on, zabavljala ga je. Bila je to na neki način maškarada, nadomjestak, šala, koja se mogla odigrati s najvećom ozbiljnošću, ali isto tako bilo to jedno od svjedočanstava života. Svjedočanstvo sposobnosti da se preživi i da se pojača vlastita sudbina s tuđom. Kad je ušao u Pueblu i razabrao još s puta koji je vodio iz Cholule, crvene i žute krovove raspršene poput gljiva po dolini, osjeti da je njegov život udvostručen životom Gonzala Bernala. Kao da je Bernal prije smrti prenio na njega nedovršene mogućnosti svog prekinutog života. Možda tuđe smrti produžuju naš život, mislio je on. Ali nije došao u Pueblu zato, da misli. —Ove godine nije mogao kupiti niti sjeme. Nagomilali mu se dugovi, zbog toga što su se prošle godine seljaci pobunili i počeli saditi po napuštenim zemljištima . . . Rekli su mu, ako ih ne pusti da siju na zemlji koja nije obrađena, oni neće zasijati niti obrađenu zemlju. On ali je odbio samo iz ponosa i ostao je bez žetve. Nekada prije seljaci bi umirili pobunjene, ali sada . . . sada je druga pjesma. —I ne samo to. I dužnici su mu otkazali. Rekli su mu da je sa postotkom koji im je uzimao, dobio već i previše. Vidite li, gospodine pukovniče, kako stoje stvari? Ali svi čvrsto vjeruju da će se sada sve izmijeniti. — Ali, ali stari lukavac ne da se smesti i ne mijenja mišljenje. Više voli umrijeti, nego se odreći onoga što on smatra svojim pravom. Izgubi i posljednju igru na kockama i dadne znak konobaru da donese svakome još po jednu čašu vina. Oni mu zahvale. — Tko je sve dužan don Gamalielu? —Pa . . . bilo bi pravilnije da se pita tko mu nije dužan. —Ima li on ovdje blizu nekog prijatelja ili nekoga kome se povjerava? — Da, to je župnik Paez, ovdje iza ugla. — To nije onaj koji je oduzeo crkvi zemlju? — Eh . . . on daje don Gamalieflu spas na nebu, a on njemu daje spas na zemlji, u zamjenu. Kad su izašli na ulicu zaslijepi ih sunce. — Tko je ova žena? — Pa tko drugi, moj pukovniče. . . kći starca, o kome smo pričali. Hodao je spuštene glave, gledajući u vrhove cipela. Ulica je bila popločana kvadratima poput šahovskog polja, a koraci su odzvanjali sve dok nisu zašli u pokrajnju ulicu, gdje nije bio kameni pločnik. Cipele su mu zaronile u gustu, mekanu prašinu. On podigne glavu i ugleda pred sobom staru kamenu crkvu. Prijeđe preko malog trga i uđe u hladno crkveno predvorje. Opet začuje odzvanjanje vlastitih koraka. Uputi se prema oltaru. Župnik ga je opazio već izdaleka. U pokretima stranca opazio je odmah nesvjesne vojničke kretnje. Hod i način kako je oprezno gledao oko sebe, bili su poput stanja pripreme pred napad. Nije to bila samo mala deformacija kakvu imaju dugogodišnji jahači. U njegovoj ruci, naviknutoj na pištolj i uzde od konja, bilo je nečeg nervoznog, spremnog na nenadani preokret situacije, nečega vrebajućeg poput pantere u očekivanju. I premda je on od vanjskih znakova imao samo zatvorene šake, čak i u tom pokretu župnik Paez je osjetio nemir i snagu koji su 21
zračili iz starčeve cijele spodobe. Bilo mu je jasno da jedan ovakav čovjek nije došao moliti u crkvu. Zato skupi svoju crnu mantiju i počne se spuštati malim stubama da mu pođe u susret. Župnik Paez bio je visok, pognutih ramena, bijelog beskrvnog lica i prodornih očiju. Silazio je polako spiralnim stepenicama, s najvećim oprezom, da mu se ne bi dogodilo što i njegovom predšasniku, koji je na njima slomio nogu i zadobio smrtne ozljede. Dok je silazio, razmišljao je o tome tko bi mogao biti taj stranac, taj vojnik obučen u civilno odijelo, bez pratioca ili vojničke pratnje. Ah, to je bila i odviše velika novost, a da bi mogla proći nezapažena. Dobro je predvidio. Proći će sve te bitke, nasilja i svetogrđa — sjeti se one bande koja je prije dvije godine odnijela sve svećeničke odore i svete predmete iz crkve — a vječna Crkva, koja postoji već stoljećima i stoljećima, ponovo će se izmiriti s ovozemaljskim vlastima. Silazio je oslanjajući se jednom rukom o zid. Osjeti nešto vlažno. Sa stropa je kapao tanki crni mlaz — posljedica vlage. Sjeti se da će ubrzo početi doba kiša. On se već angažirao preko propovijedi i nedjeljnih govora da je to težak igrijeh koji činimo Duhu Svetome ako ne primamo darove koje nam šalje s neba. Nitko se ne može boriti protiv Providnosti, koja je odredila red svim stvarima na zemlji. Zato svi trebaju poći da obrađuju zemlju, da obave žetvu i uruče plodove zemlje svom gospodaru, svom zakonskom gospodaru na zemlji, koji to svoje pravo gospodara na zemlji plaća crkvi tačno i obilno. Bog kažnjava nepokorne i Lucifer je uvijek pobijeđen od Arhanđela — Rafaela, Gabrijela, Miguela, Gamaliela . . . Gamahela. — A pravda, oče? —Konačna pravda se dijeli tamo gore, sine. Ne traži je u ovoj dolini suza. —Riječi, puste riječi — promrmlja župnik kad se konačno spustio na ravno tlo i otresao mantiju od prašine. Riječi, prokleti nizovi riječi koje pale krv i iluzije onih, koji se moraju zadovoljiti time da na brzinu prožive ovaj kratki život a uživanje čekaju tek na onom drugom, vječnom životu. Prekorači uski hodnik i uputi se između stupova. Pravda! Za koga i za koliko vremena? Život bi mogao biti lijep za sve, kad bi ljudi shvatili neizbježnost svoje sudbine i ne bi išli okolo vrebajući, jagmeći se i težeći za nekim nezdravim ambicijama . . . —Da, vjerujem; da, vjerujem... — ponovi ispod glasa Otac i otvori vrata sakristije. —Prekrasna izradba, zar ne? — reče približivši se visokom muškarcu koji se zaustavio pred oltarom. Popovi su pokazali indijanskim umjetnicima crteže i figure u drvorezu, a oni su svoj ukus oblikovali u kršćanskim formama. . . Kažu da iza svakog oltara ima po jedan idol. Ako je tako, onda se radi o dobrim idolima, koji više ne traže krv, kao poganski bogovi. . . —Vi ste Paez? —Remigio Paez — reče sa iskrivljeniini smiješkom. — A vi? General, pukovnik, major . . . ? —Artemio Cruz, ništa više. —Ah. Kad su se pukovnik i župnik oprostili na glavnim crkvenim vratima, Paez je prekrstio ruke na trbuhu i gledao za njim. Svijetlo, čisto jutro približavalo je pogledu visoke planine sa uspavanim vulkanima. On zažmiri. Nije podnosio prejaku 22
svjetlost i gledao je s nadom u crne oblake koji će uskoro nakvasiti ulice i cijelu dolinu, ugasiti sunce svaki dan u tačno određeni sat i razblažiti ovu vrućinu hladnim sivim nevremenom. Okrene leđa dolini i vrati se u sjenu samostana. Protrlja ruke. Nisu ga ni najmanje smetali oholost i uvrede ovog čovjeka. Ako je to bio način pomoću kojega će se spasiti situacija i riješiti svake brige don Gamaliela, kako. bi posljednje godine svoga života mogao provesti u miru, onda neće biti on, Remigio Paez, poslanik božji, koji će to pokvariti s jednim prezirnim gestom ili znakom križa. Naprotiv: upravo se ponosio svojom mudrošću, što se pravio tako ponizan. Ako će taj čovjek spasiti njegov ponos, Paez će ga i sutra slušati oborene glave, povremeno kimajući glavom u znak odobravanja, kao da prima sa žaljenjem nabrajanje svih onih grijeha koje je taj nabusiti seljak pripisivao crkvi. Uhvati crni šešir za obod, postavi ga nemarno na smeđe uvojke i uputi se prema kući don Gamaliela Bernala. — On to može učiniti, kako ne! — potvrdio je starac toga popodneva, poslije razgovora sa župnikom. — Samo se pitam pod kakvim izgovorom će doći ovdje? Rekao je ocu Paezu da će još danas doći da razgovara sa mnom. Ne . . . ne shvaćam to, Catalina. Catalina podigne glavu. Jedna ruka joj je počivala na vunenoj tkanini na kojoj je pažljivo crtala cvijeće. Prošle su već tri goidine od kada im je stigla vijest da je Gonzalo poginuo. Od tada, otac i kći su se tako zbližili, da im je to popodnevno sjedenje na pletenim stolicama u dvorištu, postalo više nego uzajamno tješenje. To je već postala ustaljena navika, koja je morala ostati, barem što se tiče starca, nepromijenjena sve do smrti. Nije važno što se nekadašnja moć i bogatstvo pomalo raspadaju. Možda je to doprinos koji treba platiti vremenu i starosti. Don Gamaliel je ustrajao u svojoj pasivnoj borbi. On nije pokušao podrediti seljake svojoj volji, ali nikada neće pristati na njihove zahtjeve koje je smatrao protuzakonitim. Isto tako neće nikada zahtijevati od dužnika da mu plate, ali više neka ne računaju na njegovu pomoć. Očekivao je da će se jednog dana seljaci vratiti na koljenima, kad im potreba skrši ponos. Ali on će čvrsto stajati na svome. I sada. . . dolazi ovaj neznanac i obećava seljacima zajam s manjim kamatima nego što su plaćali njemu i još se usuđuje predlagati da mu on prepusti sva prava s tim da mu dadne četvrtinu od onoga što uspije sakupiti od dužnika. Ili to, ili ništa. — Jasno, da se njegove namjere tu neće završiti. — Zemlja? — Da. To mu je cilj, bez sumnje. Ona obiđe sve krletke da ih po običaju pokrije pokrivačima od grubog platna, gledajući prije toga nervozni lijet komaraca i crvendaće koji su kljucali kanarinkinu travu, kričeći posljednji puta prije zalaska sunca. Starac nije očekivao jedan ovakav alibi. Posljednji čovjek koji je vidio Gonzala, njegov sudrug u ćeliji, donosilac njegovih posljednjih riječi ljubavi za oca, sestru, ženu i dijete! — Rekao je da su mu posljednje misli bile uz Lujzu i dijete. —Oče, rekli smo da nećemo . . . 23
—Pa nisam mu rekao. On ne zna da se ona ponovo udala i da moj unuk nosi drugo ime. —Ima tri godine što ne govorite o tome. Čemu onda ova primjedba? — Da, imaš pravo. Oprostili smo joj, zar ne? Mislio sam da joj oprostimo što je na neprijateljskoj strani. Mislio sam da moramo nastojati da je razumijemo . . . — Vjerovala sam da joj ja i ti, ovdje, u našim popodnevima, šutke opraštamo. — Da, da, tako je. Ti me razumiješ bez mnogo riječi. Kako je to divno! Kako ohrabrujuće! Ti me razumiješ . . . Zato, kad je stigao taj sa strahom očekivani gost — jer jednoga dana je netko morao doći tko će reći: »Vidio sam ga. Prepoznao sam ga. Govorio je o vama« — i izašao sa svojim alibijem, ne govoreći o stvarnim problemima kao što je pobuna seljaka i obustavljanje plaćanja, don Gamaliel ga dovede u biblioteku i poslije kratkog izvinjavanja, pođe brzo prema Catalininoj sobi. — Dotjeraj se. Skini tu crnu haljinu i obuci nešto što ti pristaje. Dođi u biblioteku kada odzvoni šest. To je bilo sve. Ona ga posluša. To je proba njihovih tugaljivih poslijepodneva. Ona mora shvatiti. To je jedina mogućnoist spasa. Don Gamalielu je bilo jasno već na prvi pogled da bi bilo kakvo suprotstavljanje ovome čovjeku bilo uzaludno. Bio je upozoren još od oca Paeza da je to visok muškarac, pun snage, sa zelenim hipnotizerskim očima, odrješitih pokreta i riječi. Artemio Cruz Artemio Cruz. Tako se dakle zove taj novi svijet, taj novi tip čovjeka izraslog posle je ove revolucije, odnosno građanskog rata. Tako se zovu oni, koji dolaze da ga zamijene. Nesretna ova zemlja — govorio je sam sebi stari Gamaliel, vraćajući se prema biblioteci gdje se nalazio ovaj neželjeni, ali fascinantni gost. Nesretna zemlja, čija svaka generacija mora oboriti prijašnje gospodare, isto tako grabežljive i ambiciozne kao što su bili njihovi predšasnici. Zamišljao je sebe kao predstavnika jedine civilizacije čija bi se (tradicija sastojala u dobrom ukusu, uljudnosti i kulturi. Zato ga je i odveo u biblioteku. Tamo dolazi do izražaja njegova poštovanja vrijedna ličnost i sve ono što je sačinjavalo osobu don Gamaliela. Ali gost se nije dao impresionirati. Starčevoj pronicljivosti nije izmaklo — dok ga je gledao stisnutih očiju da bi bolje ocijenio svog protivnika — da ovaj čovjek donosi nova iskustva, koja su se rađala u bezdušnoj borbi, spremna da žrtvuju sve, jer ne posjeduju ništa. Čak nije niti spomenuo pravi razlog posjete. Don Gamaliel pomisli da je tako najbolje. Možda došljak shvaća sve sa takvom oštroumnošću kao on sam, iako su njegovi motivi bili daleko jači. Ambicija — starac se nasmiješi pri pomisli na tu riječ koja je za njega bila zaista samo riječ i ništa više. Zatim poriv koji ga nagoni da odmah iskoristi prava, koja je zaradio žrtvama, borbom i ranama. Imao je ožiljak od sablje na čelu. Ali nije bio don Gamaliel sam koji je tako mislio. Na šutljivim usnicama i izražajnim očima stranca jasno se vidjelo sve ovo što je starac, igrajući se usput svojim povećalom uočio. Došljak nije ni trepnuo okom, kada je don Gamaliel prišao pisaćem stolu i izvadio popis dužnika. Tako je bolje. Na taj način će se bolje sporazumjeti. Možda će se moći prijeći šutke preko nezgodnih stvari i sve će završiti na lijep način. Mladi vojnik je shvatio pravilno moć vlasti, ponavljao je don Gamaliel u sebi. 24
— Niste li vidjeli kako me je promatrao? — uzviknula je djevojka kad je gost napustio njihovu kuću. — Zar niste opazili njegove želje. . . i svinjariju od pogleda? — Da, i da — starac umiri rukama kćer. — To je prirodno. Ti si veoma lijepa, znaš? Ali malo si izlazila iz kuće. To je posve prirodno. — Nikada neću izaći! Don Gaimaliel pripali polako cigaru, koja mu je već obojila žutom bojom guste brkove i bradu. — Mislio sam da ćeš shvatiti. Zanjiše pletenu stolicu i upravi pogled prema nebeskom svodu. Bila je jedna od posljednjih večeri sušnoga doba. Nebo je bilo vedro a zvijezde su treperile blještavim sjajem. Djevojka zagnjuri lice u dlanove. —Šta vam je rekao otac Paez? To je bezbožnik! Čovjek bez vjere i poštovanja... I vi vjerujete u priču koju je izmislio? —Hajde, umiri se. Sreća se ne stvara uvijek u sjeni božanstvenosti. —Vi vjerujete u tu priču? Zašto je umro Gonzalo a ne ovaj čovjek? Ako su obadvojica bili osuđeni u istoj ćeliji, zašto nisu obadvojica mrtvi? Ja shvaćam, ja vrlo dobro shvaćam. Nije tačno to što nam je došao ispričati. Izmislio je to da ponizi vas i da ja . . . Don Gamaliel se prestane njihati. Kako su se lijepo počele odvijati stvari, na kakav lijep, miran način! I sada, zbog ženske intuicije, izronili su argumenti, koje je on zamišljao, uspoređivao i mjerio, da ih napokon odbaci kao beskorisne. — To je mašta jedne dvadesetogodišnje djevojke. — Uspravi se i ugasi cigaru. — Ako hoćeš da budem do kraja iskren, onda slušaj. Taj čovjek nas može spasiti. Sve ostalo je suvišno... Uzdahne i pruži ruke da dohvati njezina ramena. —Pomisli na posljednje godine svoga oca. Ne zaslužujem li malo... —Da, oče, nisam ništa rekla... —Osim toga, misli i na sebe. Ona spusti glavu. — Shvaćam. Znala sam da će se nešto slično dogoditi, čim je Gonzalo otišao. Da je on živ... —Ali on nije živ. —Nije mislio na mene. Tko zna na što je mislio? Koračajući iza oca koji je išao s visoko uzdignutom svjetiljkom, Catalina se sjetila nekih detalja u vezi s bratom. Kao da sad pred sobom vidi napeta, oznojena lica njegovih drugova iz škole dok su vodili dugačke diskusije u sobi na kraju hodnika. Sjećala se njegovog upaljenog pogleda, nervoznog, pokretnog tijela, koje kao da je živjelo izvan stvarnosti. Volio je lagodan život, dobre večere, vino, knjige i diskusije. Sjeti se ziatim svoje šogorice, Lujze, koja je bila prava suprotnost njemu. Kad je ona ulazila u sobu, vika bi prestajala. Sjeća se i Lujzinog plača kada je donijela vijest o Gonzalovoj smrti, kao i njenog odlaska, jednog maglovitog jutra, dok joj je onaj muškarac pomagao da zajedno s djetetom uđe u kola, puna njenih kovičega. Njegova smrt se može osvetiti samo na taj način — gospodin Gamaliel otvori vrata njene sobe i poljubi je u čelo — da se preda tom čovjeku, ali da mu ne pruži nježnost, koju će on tražiti od nje. Ubijat će ga malo pomalo gorčinom, koja će ga 25
napokon otrovati. Gledala je u ogledalu svoje lice ne bi li na njemu uočila ove promjene koje su nastale u njenoj duši. Tako će se dakle ona i otac osvetiti zbog onog idiotskog idealizma koji je ubio Gonzala, koji je bio kriv za njegovu smrt? Time što će predati nju, dvadesetogodišnju djevojku, ovom strancu. Čemu ove suze? Skine s nogu crne čarape. Dotičući kožu na nogama, zatvori oči. Nije se htjela sjećati grube, jake noge koja je potražila njenu za vrijeme večere i ispunila je nekim nepoznatim osjećajem koji nije mogla savladati. Možda njezino tijelo nije bilo savršeno, ali duh, da. Neće dopustiti svom tijelu da uživa, spontano, u želji za nježnošću, jer joj duh nalaže drugo. Podigne pokrivač i uvuče se u krevet, a zatim ugasi svjetlo. Ne smije misliti na to. Ne, ne smije misliti. Tu se više nema šta razmišljati. Dovoljno je samo izreći jedno drugo ime, reći to ocu. Ne. Ne. Ne smije dopustiti da ponize oca. Već slijedeći mjesec, što prije. Da ovaj stranac može uživati, da može posjedovati zemlju njenog oca i nju, Catalinu Bernal... zar je važno nešto drugo... Ramon... Ne, ne smije se sjećati toga imena, više ne smije misliti na njega. Okrene se i ubrzo zaspe. — Vi ste sami to rekli, don Gamaliel — reče gost kada je slijedećeg jutra ponovo došao k njima. — Stvari se ne mogu zadržati u njihovu razvoju. Uručit ćemo tu zemlju seljacima, jer ona i tako daje vrlo malo. Rascjepkat ćemo je tako da mogu saditi samo manje kulture. Vidjet ćete, kako će uskoro ostaviti žene da obrađuju onu lošu zemlju a oni će se vratiti da obrađuju ovu, koja vrijedi. Šta da vam govorim: možete čak postati pravi heroj agrarne reforme, a da vas to ništa ne stoji. Starac ga pogleda zabavljajući se, dok mu je brada sakrivala diskretan smiješak: — Jeste li već govorili s njom? — Da, govorio sam. . . Ona se nije mogla suzdržati. Brada joj se tresla kad je on približio svoju ruku njenom licu i nastojao podignuti spuštenu glavu, zatvorenih očiju. Prvi puta dotiče ovu glatku kožu koja izgleda poput zrelog voća. Mirisala je po voćkama i cvijeću koje je raslo u dvorištu, po vlažnoj travi. Volioju je. Kad ju je dotaknuo, shvatio je da je voli. Treba joj dokazati da je stvarno voli, iako izgleda drugačije. Mogao bi je voljeti isto onako kako je volio onda — prvi puta. Bio mu je poznat taj osjećaj nježnosti, koji je već jednom poklonio jednoj ženi. Ponovo dotakne njeno užareno lice. Njezina ukrućenost, kada je osjetila nepoznatu ruku na svom licu, nije bila dovoljna da zadrži suze, koje su provirile ispod kapaka. —Nećeš se pokajati. Nećeš imati razloga da se kaješ — promrmlja muškarac, približavajući svoje lice njenim usnicama koje su izbjegavale poljubac. — Znat ću te voljeti... —Trebamo vam biti zahvalni. . . — odgovori ona stisnuta grla. On ispruži dlan da pogladi njenu kosu. — Shvatila si, zar ne? Živjet ćeš sa mnom. Moraš zaboraviti mnoge stvari... Obećajem ti da ću poštivati tvoje osjećaje. . . Ali ti mi moraš obećati da nikada više... Ona upre u njega pogled koji je bio pun mržnje kakvu nije do sada nikada osjetila. Usta joj postanu suha. Tko je bio ovaj monstrum? Tko je taj čovjek koji sve zna, sve uzima i sve krši? 26
— Prestani... — reče djevojka i izbjegne njegovom milovanju. — Govorio sam s njim. To je slabić. Nije te istinski volio. Uplašio se već nakon prvih riječi. Djevojka očisti dlanovima onaj dio lica koji je on dodirnuo. — Da, nije jak kao t i . . . nije životinja kao ti. . . . Htjela je vrisnuti kad ju je on uhvatio za ruku, nasmiješio se i rekao: — Taj Ramoncito odlazi iz Pueble. Nikada ga više nećeš vidjeti... Pusti njenu ruku. Ona pođe prema krletkama u dvorištu i jednu po jednu ih otvori. (Običaj je u Meksiku da se prilikom vjenčanja ptice puštaju na slobodu. Isti taj običaj se upotrebljava prilikom nekih svečanosti, npr. na sportskom stadionu.)
On ju je gledao stojeći nepomičan na istom mjestu. Jedan crvendać naheri glavicu i oprezno izleti. Drugi je stajao neodlučan, naučen na komfor koji je uživao u krletki. Ona ga položi na dlan, poljubi u jedno krilo i ispusti. On odleti. Kad je i posljednja ptičica odletjela, ona se prepusti zatvorenih očiju tom čovjeku, koji je odvede u biblioteku, gdje ih je čekao gospodin Gamaliel. JA osjećam da su me nečije ruke prihvatile ispod pazuha i podigle malo uvis. Mekani jastuci i svježa plahta djeluju na moje užareno tijelo poput balzama. Kad otvorim oči vidim pred sobom te raširene novine, koje sakrivaju lice onoga tko ih čita. Mislim na to kako će »Život Meksika« biti I dalje ovdje, izlaziti svaki dan i nema te ljudske sile koja bi mogla spriječiti njihovo izlaženje. Tereza — koja ih čita — baca novine na stranu. — Što se dogodilo? Da li vam je slabo? Umirim je pokretom ruke i ona nastavi sa čitanjem. Ne, ja sam potpuno zadovoljan. Nasamario sam ih. Možda. Možda bi to bio majstorski potez napisati neku naročitu oporuku, koju bi objavile novine, a u kojoj bi iznio istinu o mom pothvatu koji sam poduzeo... Ne, ne smijem se uzbuđivati jer pojačavam bol u trbuhu. Nastojim ispružiti ruku do Tereze da mi pomogne, ali ona je posve zaokupljena čitanjem. Kroz prozor je ulazio suton. U polumraku predsoblja koje je otvoreno, ne mogu raspoznati one koji sjede u naslonjačima. Ona je vjerojatno među njima. Sjedi uspravno sa čipkastom maramicom među rukama i ne čuje me dok govorim: — Jutros sam ga očekivao sa veseljem. Prešli smo rijeku na konju. Sluša me jedino ovaj stranac, kojega nikada nisam vidio. Ima izbrijano lice i guste crne obrve. Želi da se pokajem, dok ja mislim na posve druge stvari. — Što biste vi rekli. . . da ste ovako na samrti ? Iznenadio sam ga. Ali Tereza sve kvari svojim uzvikom. — Ostavite ga, oče, ostavite! Zar ne vidite da ne možemo ništa učiniti. Ako želi sam sebe osuditi i umrijeti kako je i živio, hladan, ismijavajući sve... Svećenik ušuti i približi svoje usne mom uhu. Skoro me je poljubio. — Ne trebaju nas slušati. Ja uspijem promumljati: — Onda budite hrabri i izbacite sve te babetine napolje. 27
On se uspravi, dok su žene uvrijeđeno napuštale sobu. Padilla se približava ali one mu brane. — Ne, ne smijete. —To je običaj koji traje već godinama. — Hoćete li preuzeti odgovornost? — Gospodine Artemio... donio sam vam ono što smo jutros snimili. Ja potvrđujem. Nastojim se nasmiješiti. Povjerljiv čovjek, taj Padilla. —Utikač je ovdje. —Hvala. Da, to je moj glas. To je moj glas od jučer — od jučer ili od jutros? Više ne znam — ali, previše je glasno, Padilla, popravi to. Okrenuo je vrpcu naopako, pa vrištim poput papagaja. Sad je dobro. Evo, to je Pons, moj šef redakcije: »Kako ti izgleda ova stvar, Pons?« »Loše, ali se može riješiti, bar za sada.« »Sada udari po njima u novinama, bez zaobilaženja. Neka zapamte. Nemoj se ni najmanje ustručavati.« »Ti zapovijedaš, Artemio.« »Dobro da je javnost već unaprijed pripremljena.« »Već nekoliko godina se insistira na tome.« »Želim vidjeti sva izdanja i naslovne stranice. Potraži me kod kuće u bilo koje vrijeme.« »Već znaš da sve ide po istoj liniji. Otkriva se zavjera crvenih. Infiltracija stranih elemenata, koji ne rade u skladu s idealima meksičke revolucije...« »Naša slavna meksička revolucija!« » . . . političkim vođama upravljaju strani agenti. Tambroni je veoma tvrd, Blanco si stvara podršku na taj način što lidere poistovećuje sa Antikristom, karikature će proizvesti „visoku temperaturu"... kako se osjećaš?« »Ne baš dobro. Boležljiv sam. Ali proći će. Osjećam nezadrživu želju da činim sve ono što sam prije radio, eh!« »Da, to je uvijek tako...« »Reci gospodinu Corkeryju da može ući.« Guje se kako kašljem na magnetofonskoj vrpci. Slušam škripu vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Osjećam da se u mom trbuhu ništa ne miče, ništa, ništa. Vjetrovi ne izlaze iako se naprežem... Sad ih vidim. Ušli su. Otvaraju se i zatvaraju vrata od mahagonija, a koraci se ne čuju na mekanom debelom sagu. Zatvorili su prozor. —Otvorite prozor. —Ne, ne, prehladit ćeš se i opet će ti se pogoršati. —Otvorite... »Are you worried, Mr. Cruz?« (Da li ste zabrinuti, gospodine Cruz?) »Prilično. Sjednite, pa ću vam objasniti. Želite nešto piti? Približite si stolić, ja se ne osjećam baš najbolje.« Slušam pokret kotačića, i udarac stakla od boce o čašu. »You look O. K.« ( Izgledate sasvim dobro.) 28
Čujem kako pada led u čašu i pršti soda. »Slušajte: objasnit ću vam o čemu se radi, ako možda niste shvatili. Javite centrali da ako ovo takozvano sindikalno pročišćavanje uspije,možemo mijenjati profesiju.« »Profesiju?« »Da, nalokat ćemo se na meks...« —Prekinite to! —uzvikne Tereza i približi se magnetofonu. — Kakva nepristojnost. Uspijem pomaknuti ruku i učiniti neku grimasu. Promaknuto mi je nekoliko riječi. ». . . šta hoće ti željezničarski lideri?« Netko se nervozno useknuo. Gdje? ». . . objasnite to poduzećima, da se ne bi dogodilo da budu toliko naivni i povjeruju kako je to demokratski pokret, shvaćate li, za oslobođenje od korumpiranih rukovodilaca. Ne.« »I'm all ears, Mr. Cruz.« ( Slušam vas, gospodine Cruz.) Da, mora da je to stranac kihnuo. Ah-ja-ja. —Ne, ne. Prehladit ćeš se i opet će ti se pogoršati. —Otvorite. Ja, i ne samo ja nego i drugi muškarci, mogli bi potražiti u vjetru miris druge zemlje, parfem donesen sa zrakom, od nekih drugih podneva. Njušim, njušim. Daleko od mene, daleko od ovih zapaljivih plinova. Prisiliit ću ih da otvore prozor. Moći ću tada udisati ono, što će mi se sviđati. Šum u jesen, požutjele listove, dozrele šljive, da, da, smrdljive trope, solane, ananas zarezan imachetom1, duhan koji se suši u sjeni, dim lokomotiva, valove na otvorenom moru, čemprese pokrivene snijegom. Ah, gvožđe i lovor, kakve sve mirise donosi i odnosi taj vječno ponovljeni pokret. Ne, ne, neće me pustiti da živim. Ponovo su sjele, zatim su se digle i hodale, a onda opet sjele, u isti čas, leđima prema prozoru, da spriječe svaki ulazak zraka, da me uguše, da me prisile zatvoriti oči i sjećati se stvari kad mi ne daju da diram stvari, da ih vidim, njušim. Proklete bile! Koliko će im trebati da dovedu nekog popa, da pospješe moju smrt i iznude mi ispovijed. Još uvijek je tamo na koljenima, sa ispranim licem. Htio bih mu okrenuti leđa. Bol me sprečava u pokušaju. Aaaah. Opet me probada. Još jače. Aaaah-ah. Žene. Ne, ne ove ovdje. Žene. One koje vole. Kako? Da. Ne. Ne znam. Zaboravio sam lice. Zaboga, zaboravio sam njeno lice. Ne. Ne smijem ga zaboraviti. Gdje je? Ah, bilo je tako lijepo to lice, kako bih ga mogao zaboraviti. Aaaah-ah. Volio sam te, kako bih te onda mogao zaboraviti. Kakva si bila, molim te, reci mi, kakva si bila? Kako ću te dozvati u sjećanje? Šta? Zašto? Opet injekcija? Eh? Zašto? Ne, ne, ne, nešto drugo, brzo, sjetio sam se nečega drugoga; to boli, aaaah-ah. To boli, uspavljuje... to. . . TI ćeš zatvoriti oči svjestan toga da tvoji kapci nisu neprozirni i da će usprkos tomu što ih zaklopiš, svjetlo doprijeti sve do mrežnice: to je svjetlo sunca koje će se zadržati na otvorenom prozoru u visini tvojih sklopljenih očiju. Zatvorene oči su 29
oslobođene od detalja, a isto tako i od svega onoga što ne želimo vidjeti. Zatvorenih očiju gledamo samo ono što želimo. To je mnogo više od onoga što nam može pružiti svijet. Zatvorit ćeš oči i vanjski svijet neće više konkurirati tvom unutarnjem svijetu. Zatvorit ćeš ih,a ovo nepomično sunčevo svjetlo stvorit će iza tvojih zatvorenih kapaka pomični svijet. Pomično svjetlo— svjetlo koje može zamoriti, zbuniti, ožalostiti, razveseliti. Ipak, time što zatvaraš oči, možeš se skloniti u jednu prolaznu sljepoću, ali sa sluhom je drugačije i ti ne možeš eliminirati svoj sluh, ili zamisliti da si gluh. Isto tako ne možeš ne dirati rukama nešto, pa bio to samo zrak, niti možeš svojom voljom ostati bez osjetila. Ne možeš zaustaviti pljuvačku koja neprestano obilazi oko tvog jezika i nepca, niti odstraniti okus, tvoj vlastiti okus, okus tebe; ni zabraniti prolaz zraka koji daje život plućima i krvi. Uvijek ćeš vidjeti, dodirivati, gustirati, mirisati i čuti. Vikao si kad su ti probušili kožu onom velikom iglom koja je sadržavala umirujuću tekućinu i vikat ćeš uvijek prije nego osjetiš bilo kakav bol. Navještaj bola putuje u tvoj mozak prije nego taj osjećaj prođe tvojom kožom. Putovat će da predusretne bol koju ćeš osjetiti, da te pripremi, tako da ćeš osjetiti bol u još većoj mjeri, jer saznanje nas učini slabijima, pretvara nas u žrtvu, kad shvatimo da ima stvari koje nas ne pitaju i djeluju bez obzira na našu volju. Da. Bol koja je polaganija ipak će pobijediti refleks koji je želi preduhitriti. Ti ćeš se osjetiti podijeljen, kao čovjek koji prima i čovjek koji djeluje. Čovjek, sastavljen od organa za osjećanje,prenijet će taj osjećaj milijunima sićušnih vlakana koji će to predati onom dijelu mozga koji prima osjet bola. Tu gornju površinu koja već šezdeset i jednu godinu prima, nagomilava, troši, oguljuje i vraća boje svijetu oko nas, vraća okuse života, mirisa zemlje da bi ih ponovo dala glavnom motoru, mišićima, nervima i žlijezdama koje će preraditi tvoje vlastito tijelo i dio vanjskog svijeta koji pripada tebi. Ali u tvom polusnu, vlakna živčanog tkiva koja dovode svjetlosne poticaje, neće se uključiti u tvoje vidno područje. Slušat ćeš boje, gustirati dodire, dodirivati šumove, vidjeti mirise i njušiti okuse. Ispružit ćeš ruke da ne padneš u ponor kaosa, da uspostaviš red u tvojim osjetilima, red u primljenim utiscima, prenesenih živcima i projektiranih na kori mozga. Ispružit ćeš ruke i iza spuštenih kapaka vidjeti boje svoga mozga i napokon ćeš osjetiti, a da nisi trebao pogledati,otkuda potječe dodir koji slušaš. Plahte, dodir platna između zgrčenih prstiju. Otvorit ćeš šaku i osjetiti znoj na dlanovima. Možda ti padne na pamet da si se rodio bez linije života ili sreće, života ili ljubavi. Rodio si se, rodit ćeš se sa glatkim dlanom, ali čim se rodiš, već nakon nekoliko sati ta bijela površina napuni se znakovima, crtama, navještajima. Umrijet ćeš s gusto išaranim, iscrpljenim tragovima linija, ali bit će dovoljno da umreš, pa da za nekoliko sati nestane svaki trag sudbine sa tvojih ruku. Kaos nema plurala. Red, red. Prihvatit ćeš plahte i ponavljati tiho u sebi senzacije koje u redu nalaze mjesto i razjašnjavaju se u mozgu. Pronaći ćeš u mislima, s izvjesnim naporom, mjesta koja navještavaju glad i žeđ, znoj i vrućinu, ravnotežu i pad. Pronaći ćeš ih u malom mozgu koji je sluga, domaćin, koji izvršava brze radnje i oslobađa gornji mozak za misao, fantaziju, želju. Svijet, koji je produkt slučajnosti ili potrebe, u svakom slučaju nije jednostavan. Ne možeš ga istražiti, ako si pasivan, ako dopuštaš 30
da ti se događa ono što treba da se dogodi. Moraš misliti na to da te opasnosti ne unište, da te neizvjesnost ne zbuni — tako ćeš preživjeti. Tako ćeš se orijentirati. Orijentirat ćeš druge i pustit ćeš da te oni — ona — orijentiraju. Usprotivit ćeš se svakome, jer će svaka osoba biti prepreka da ostvariš svoj cilj i želje. Želit ćeš. A pošto ćeš htjeti da tvoja želja i željeni objekt budu ista stvar, pošto ćeš sanjati o tome da odmah ostvariš svoje želje, bez odvajanja željenoga od želje, odmarat ćeš se zatvorenih očiju, ali nećeš prestati gledati, nećeš prestati željeti. Sjećat ćeš se jer ćeš tako biti u posjedu željene stvari. Natrag, samo natrag, sa nostalgijom i imat ćeš sve što želiš —ne naprijed, nego natrag. Sjećanje je zadovoljena želja. Preživi sa sjećanjem, prije nego bude kasno. Prije nego te kaos spriječi u tome.
(4. decembar 1913) ON je osjetio pritisak oznojenog ženskog koljena koje ga je dodirivalo u pojasu. Uvijek se znojila na taj način. Kad je odmaknuo ruku s njenog struka osjetio je također lagani znoj koji mu je ovlažio ruke. Ispruži ruku da joj pomiluje leđa, polagano, s uživanjem. Mogao bi satima gladiti njena leđa a da mu to nikada ne dosadi. Kad je ponovo zatvorio oči pomisli koliko beskrajne ljubavi izbija iz toga mladog tijela koje ga je obavijalo. Činio mu se malo jedan ljudski život da ga pretraži, otkrije, ispita svaki dio tih crnih, ružičastih i oblih površina. Reginino tijelo je čekalo. On se protegne i dodirne vršcima prstiju na ruci i nogama željezne prečke kreveta. Bili su opkoljeni tamom, kao nekim crnim neprozirnim kristalom. Jutro je bilo još daleko. Baldahin ih je odvajao od svega što je postojalo, od vanjskog svijeta. Ovdje su živjela samo njihova tijela. Otvori oči. Djevojčin obraz mu se približi, a njegova neobrijana brada ogrebe Regininu nježnu kožu. Usprkos mraku, njene oči, malo izdužene, blistale su poluotvorene poput dviju crnih svijetlećih brazgotina. Uzdahne duboko. Njene ruke spoje se na muškarčevom zatiljku i dva profila se približe. Toplina bedara sjedini se u jednu jedinu želju. On uzdahne. Pogled mu obavi je sobu u mraku. Raspoznaje bluzu i suknju, a na stolu, kraj ugašene noćne svjetiljke, raspolovljenu dunju. Nokti su zagrebli poput mačjih u plahtu, a noge su se sjedinile oko njegovog pasa. Usne potraže vrat. Vršci na dojkama uzdrhtali su uznemireno kada je on približio svoje usnice, odmičući njezinu bujnu, rasutu kosu. Nije htio da ona nešto kaže. Osjetivši blizu njezin dah, zatvori joj usta rukom. Bez govora i bez gledanja — samo tijela, prepuštena svom zadovoljstvu. Ona je shvatila. Približila se još više, upijajući se u njegovo tijelo. Njena ruka siđe do muškog spolovila, a njegova do tvrde, skoro gole izbočine ove djevojčice. Sjeća se njezinog golog tijela u stojećem stavu, mladog i tvrdog dok je bilo nepomično, ali vijugavog i nježnog dok je hodala, prala se, potezala zastore ih hladila lepezom. Ponovo su 31
zaspali, držeći svaki od njih rukom središte drugoga. Samo ruke, jedna ruka, pokrenula se u nasmijanom snu. »Slijedit ću te.« »Gdje ćeš živjeti?« »Smjestit ću se u svakom selu prije nego ga zauzmu. Tamo ću te čekati.« »Ostavit ćeš sve?« »Ponijet ću nekoliko haljina. Ti ćeš mi dati za voće i jelo i ja ću te čekati. Kad uđeš u selo ja ću već biti tamo. Dovoljna mi je jedna haljina.« Ova suknja koja sada leži na stolici iznajmljene sobe bila je sve što je nosila. Kad se budila voljela je gledati svoje stvari, suknju, češljeve, crne cipelice i naušnice, ostavljene na stolu. U tim časovima želio sam da joj mogu pružiti nešto više, nego te dane razdvajanja i ponovnih susreta u teškim ratnim okolnostima. Koliko puta neko nenadano naređenje ili naredba da se slijedi neočekivani neprijatelj, kao i porazi, koji su uvjetovali njihovo povlačenje prema sjeveru, znali su ih razdvojiti po nekoliko tjedana. Ali ona je poput galeba, usprkos svih tih nenadanih obrata i vrtoglave struje revolucionarnih borbi, uspjela naslutiti između svih tih slučajnosti i općeg meteža, instinktom životinje pravi put,i prije ih kasnije osvanula bi u nekom selu. Ako to nije bilo ono, koje je bilo dogovoreno, bilo je slijedeće. Išla je od sela do sela, slušajući odgovore staraca i žena koji su ostali u svojim kućama: »Ima petnaest dana što su prošli ovuda.« » Kažu da nije ostao nijedan živ.« »Tko zna. Možda se vrate. Ostavili su neke topove ovdje.« »Čuvajte se vlasti. Hvataju svakoga tko pomaže pobunjenike.« I napokon bi se opet našh kao i sada. Ona je imala pripremljenu sobu sa jelom i voćem, a suknja je bila bačena preko stolca. Čekala ga je ovako spremna, kao da ne želi izgubiti nijednu minutu u nepotrebnim stvarima. Ali ništa nije bilo nepotrebno: gledati je kako hoda, popravlja krevet ili raspušta kosu. Svlačiti je, obasipajući joj tijelo poljupcima, dok ona ostaje na nogama. Prelaziti usnicama po cijelom tijelu, udišući njenu kožu posutu sitnim dlačicama, vlažnu poput školjke, sakupljajući u ustima drhtanje ove djevojčice, koja će mu na kraju uzeti glavu među ruke i zaustaviti je na određenom mjestu, da bi ga prisilila na odmor. Tako uspravijena išla bi do kreveta sa isprekidanim disanjem, dok je on ne bi položio na krevet. »Artemio, hoću li te opet vidjeti?« »Nikada više ne smiješ to upitati. Shvati da smo se jednom zauvijek sreli.« Nikada više nije ponovila to pitanje. Zastidjela se da je to upitala i taj jedini put i da je i na trenutak pomislila da njena ljubav može imati kraj ili se mjeriti vremenom, poput ostalih stvari. Nije imao zašto misliti na to, gdje i kako je upoznao ovu djevojku od dvadeset i četiri godine. Bilo je nepotrebno opterećivati se bilo čim drugim osim ljubavlju i ovim kratkim susretima, za vrijeme onih nekoliko sati odmora koje su trupe uzimale da odahnu ili osiguraju svoju premoć na teritoriju otetom diktaturi. Osim toga opskrbljivali su se i stvarali plan za daljnja osvajanja. Tako su mislili obadvoje a da to nikada nisu spomenuli. Nikada neće misliti na opasnosti rata niti na rastanak. Ako se jedno od njih dvoje ne nađe na mjestu sastanka, slijedit će svaki od njih svoj put, bez ijedne riječi. On prema jugu, do glavnog grada. Ona na sjever, na obale Sinaloe gdje ga je upoznala i podala mu se. 32
»Regina . . . Regiina . . . « »Sjećaš se one hridine koja je ulazila u more kao neka kamena lađa. Sigurno je još uvijek tamo.« »Tamo sam te upoznao. Jesi li često išla na to mjesto?« »Svaki dan. Između onih hridina stvorilo se jezero i na njegovoj površini se vidjelo kao u ogledalu. Tamo sam se gledala i jednoga dana tvoje lice se pojavilo uz moje. Noću su se tamo odražavale zvijezde, a po danu sunce.« »Tog popodneva nisam znao šta bih radio. Prije toga smo se borih, ali neprijatelj se ubrzo predao i mi nismo imali šta raditi. Tada sam se sjetio da osim rata postoje još i druge stvari i sreo sam tebe, dok si sjedila na onom kamenu. Noge su ti bile mokre.« »Ja sam željela isto. Pojavio si se uz mene i tvoja prilika se ocrtala uz moju, dok sam se gledala u vodi. Jesi li vidio da sam ja željela isto?« Svitalo je polako, ali u toj sivoj jutarnjoj kopreni počela su se već nazirati dva tijela, spojena rukama. On se probudio prvi i promatrao je kako spava. Bila je slična blizankimji smrti — snu. Skupljenih nogu, slobodnom rukom prebačenom preko njegovih prsiju i vlažnih usana, spavala je poput pravog oličenja sna. Sviđala im se ljubav u ranu zoru. Činili su to poput nekog slavlja u čast dana koji se rađa. Mutna svjetlost probijala se kroz prozor i osvjetljavala Reginine oblike. Za jedan sat selo će se početi buditi. Sada je još vladala tišina i samo tiho disanje ove tamnopute djevojke ometalo je tišinu sobe. Samo jedna stvar ima pravo da je probudi, samo jedna sreća ima pravo narušiti ovu sreću smirenog tijela u snu, koje se ocrtava nježnim oblinama omotanim plahtom. Ima li pravo? Promatrao ju je ovako uspavanu, kao da se odmara od ljubavi koja će je opet sada probuditi. Ima li sretnijih časova u životu od ovih? Pogladi njene grudi. Kako je to divno zamišljati njihovo ponovno sjedinjenje. Veselje zbog sjećanja i ponovna želja, uvećana ljubavlju jednog novog akta ljubavi: sreća. Poljubi je u uho i opazi njen prvi osmijeh. Približi lice da mu ne izmakne prvi pokret veselja koji će učiniti. Osjeti da se rukom počela igrati s njim. Želja je rasla negdje unutra. Reginina glatka bedra ponovo su se spojila oko Artemijeva pasa i on polako rastvori noge a tvrdi dio njegovog tijela naiđe na otvoreno tijelo, ulazeći u njega polako, milujući, pritisnut tim mlakim nježnim dijelom njene unutrašnjosti, koja ga je primala s ljubavlju. Kada je bio unutra, mislio je na sve osim na taj čin, samo da se to nikada ne završi. Nastojao je napuniti glavu bilo čim, morima, vjetrovima, pijeskom, voćem, kućama i životinjama, samo da se to ne završi. Kad je podignuo glavu, zatvorenih očiju, dok su mu na vratu izbijale nabubrele vene i kad se Regina prepustila uživanju teškim disanjem, namrgođenog čela, sa smiješkom na usnama, govoreći da joj se sviđa, da je ne pusti, da nastavi, da se to nikada ne završi, najednom se ipak završilo, a da to nisu mogli spriječiti i nisu mogli vidjeti jedan drugoga, jer su oboje bili jedno I govorili iste riječi: »Sada sam sretan.« »Sada sam sretna.« »Volim te, Regina.-« »Volim te, dragi.« 33
»Jesi li sretna?« »Beskrajno. To traje vječno. Kako uživam!« Na ulici bi se čulo izbacivanje vode iz vedra i graktanje divljih pataka koje su proletjele prema rijeci. Iza toga bi nastao čiitav niz šumova koji se više nisu mogli ničim zaustaviti: zvuk konjskog kopita, rzanje konja, miris maslaca i ulja, kokodakanje kokoši i sve se to pretvaralo u divnu simfoniju seoskog jutra u buđenju. On ispruži ruku i potraži cigaretu u lijevom džepu košulje. Ona pođe prema prozoru i otvori ga. Na prstima, raširenih ruku zadrži se malo kraj otvorenog prozora udišući punim grudima svježi zrak. Sivi splet planina, okupanih u prvim zrakama sunca, približi se očima ljubavnika. Miris svježe pečenog kruha napuni sobu. — Hoćeš li doručkovati? — Još je rano. Prije ću popušiti cigaretu. Reginina glava nasloni se na njegovo rame. On je pogladi po bedrima. Obadvoje se nasmiješe. — Kad sam bila mala djevojčica, život je bio tako lijep. Bilo je mnogo sretnih časova. Izleti, školski praznici, ljeto i igra. Ali od kada sam odrasla, tko zna zašto, počela sam živjeti u očekivanju nečega. Kao djevojčica nisam ništa čekala. Zato sam i počela ići na onu plažu. Rekla sam sama sebi da je najbolje da čekam. Ne znam zašto sam se to ljeto tako promijenila i postala odjednom odrasla. Više nisam dijete. —Jesi još uvijek, znaš? —S tobom? Sa svim ovim što radimo? On se nasmije i poljubi je. Ona skupi koljena i u pozi ptice koja je sklopila krila, priljubi se uz njegove grudi. Objesi mu se na vrat i između plačnog glasa i smijeha, glumeći djevojčicu, upita: —A ti? —Ne sjećam se. Sreo sam te i puno te volim. —Reci mi, zašto sam znala čim sam te ugledala, da mi više ništa drugo neće biti važno? Znaš, rekla sam samoj sebi da se moram na brzinu odlučiti, jer ako ti odeš, proigrala sam čitav svoj život. Da li si ti osjećao isto? — Da, isto to. Ili si možda vjerovala da sam se htio samo zabaviti, poput svih ostalih vojnika? — Ne, ne. Nisam ni vidjela tvoju uniformu. Vidjela sam samo odraz tvojih očiju u vodi i od tada nisam više mogla gledati moj lik, ako nisi ti stajao uz mene. — Ljubavi moja. . . ljepotice moja.. . hajde pogledaj imamo li kave. Kad su se rastajali toga jutra, kao što su se rastajali već sedam mjeseci, uvijek na isti način, ona ga upita kada odlazi njegova trupa. On je rekao da ovisi o generalu. Možda će otići samo na neko vrijeme da rasprše manje grupe vladinih vojnika koji su još uvijek ovdje naokolo. Ali u svakom slučaju kasarna ostaje i dalje u ovom selu, pošto ima u obilju vode i goveda. Mjesto je dobro za dulje zadržavanje vojske. Došli su umorni iz Sonore i zaslužuju mali odmor. U jedanaest sati moraju se svi prijaviti u komandi. General će izvidjeti uvjete rada i izdati ukaz o osamsatnom radnom vremenu i podijeliti seljacima zemlju. Ako ima zajmodavaca — a njih uvijek ima, ako nisu pobjegli sa vladinim vojnicima — poništit će sve dugove. Zlo je u tome, što 34
je gotovo cijelo selo pod oružjem i sve su seljaci; tko će preuzeti na sebe izvršenje generalovog ukaza? Onda bi bilo bolje da već sada oduzmu novac svim bogatašima koji su ostali, i pričekaju pobjedu revolucije da bi legalizirali ovo o zemlji i osamsatnom radnom vremenu. Sada treba doći u Meksiko i trčati od predsjedništva do pijanog Huerte, ubojice Panchita Madera — mrmljao je dok je uvlačio kaki košulju u bijele hlače. Iz Veracruza do grada Meksika i od njega do Sonore. Učitelj Sebastian tražio je od njega da napravi ono, što stari više nisu mogli: otići na sjever, uzeti oružje i osloboditi zemlju! Bio je još pravi balavac u to doba, iako je već navršio dvadeset i jednu godinu. Na časnu riječ nije još ni spavao sa ženom. Ali kako da ne posluša učitelja Sebastiana, koji ga je naučio one jedine tri stvari koje je znao: čitati, pisati i mrziti popove. Prestao je govoriti tek kad je Regina donijela na sto kavu. — Kako prži! Bilo je rano. Izašli su zagrljeni oko pasa. Ona sa uštirkanom suknjom a on sa pustenim šeširom i bijelom tunikom. Seoce u kome su živjeli bilo je blizu visokih stijena. Poljsko cvijeće raslo je na livadi kojom su prolazili, a u hrpi lišća, kraj puta, širio je neugodan zadah jedan zec, rasparan oštrim zubima kojota. Negdje duboko šumio je potočić i Regina ga je nastojala vidjeti, kao da se nadala vidjeti ponovo, po drugi put, odraz u vodi o kojem je govorila. Uzmu se za ruke. Put u selo se uspinjao rubom ponora a sa visokih planina javljao se drozd. Ali ne, to nije bio drozd, nego bat konjskih kopita, izgubljenih u oblaku prašine. — Poručniče Cruz! Poručniče Cruz! Nasmijano lice Loreta, generalovog pomoćnika, pojavilo se obavijeno znojem i prašinom. Zaustavio se kraj njega, dok je konj zarzao uzbuđeno, puštajući vruću sapu. — Dođite odmah — zadahtano će on. Brisao je maramicom znoj i prašinu koji su mu se lijepili na licu. — Ima novosti: idemo u akciju. Jeste li doručkovali? U kasarni dijele jaja. — Imam dosta moja — odgovori on uz smijeh. Regina ga zagrli. Obavi je ih prašina i Loretov konj se udalji. Ona se pripijala uz njega. —Čekaj me ovdje. —Šta misliš da bi moglo biti? — Mora da ima raspršenih grupa u bhzini. Ništa ozbiljno. — Da te čekam ovdje? —Da. Nemoj nikuda ići. Vratit ću se sigurno već večeras ili najdalje sutra ujutro. —Artemio... Hoćemo h se jednoga dana vratiti tamo? —Ne znam. Tko zna koliko će ovo trajati. Ne misli na to. Znaš da te puno volim? — I ja tebe. Jako. Vjerujem, da je to zauvijek. U dvorištu kasarne konjica se pripremala tišinom koja je naličila nekom ritualu. Dobili su novo naređenje. Kretali su se mirno, određenim redom, pritezali uzde, priveživali vreće sa suhim sijenom, osiguravali čvrstinu sedla. Dvije stotine riđih konja micalo se u tišini pred kasarnom, obavijeni prašinom. Pješadija je podmazivala puške i u dugačkom redu prolazila ispred veselog malog čovjeka koji im je dijelio municiju. Na glavi su imali šešire tipične za sjever: sivi filc sa gore okrenutim obodom, a oko vrata zavezanu maramu. Na pojasevioma su se vidjele 35
pritegnute fišeklije. Samo neki su nosili visoke cipele. Inače su imali hlače od platna i cipele od žute kože. Košulje su bile prugaste, bez ovratnika. Na sve strane — na ulici, pred kućama i na stanici — vidjeli su se domoroci Yaqui u šeširima ukrašenim grančicama i glazbenici s palicama u rukama a neki s limenim instrumentima na ramenu. Piju se posljednji gutljaji tople vode. Manlgale su pune graha i jaja. Sa željezničke stanice čuje se vika. To su stigli Indijanci plemena Maya1 sa lukovima, strelicama i šarenilom boja.( 1 pleme Maya pripada najstarijim precima meksičkog naroda) On si je krčio put da uđe u kasarnu, gdje je general pred neuredno pričvršćenom mapom tumačio: — Vladina vojska je započela kontraofenzivu iza naših leđa, na teritoriju koji su oslobodili revolucionari. Nastoje nas opkoliti zaštitnicom. Jutros je stražar opazio s brda da se sa sjeverne strane diže gusti dim, tamo gdje se nalaze sela osvojena od pukovnika Jimeneza. Došao je da me obavijesti i ja sam se sjetio da je pukovnik u svakom selu dao napraviti veliku hrpu dasaka i greda da ih zapali u slučaju napada, kako bi nas time obavijestio. Eto, tako stoje stvari. Zato se moramo podijeliti. Jedan dio će se vratiti na drugu stranu brda da pomogne Jimenezu a drugi dio će raspršiti preostale grupe od onih koje smo jučer potukli i izvidjeti da li nam možda prijeti druga ofenziva s juga. U ovom selu ostat će samo jedna brigada iako izgleda gotovo nemoguće da bi došli čak ovdje. Major Gavilan... poručnik Aiparicio... poručnik Cruz: vi se vraćate na sjever. Kad je oko podne došao na padinu planine, vatra koju je upalio Jimenez već se pomalo gasila. U dolini se vidio vlak pun ljudi, koji je klizio bez zvižduka, noseći puške, mitraljeze i sanduke s municijom. Konjica se spusti uz mnoge poteškoće niz strmu padinu brijega. Kad su se našli na cesti počelo je puškaranje prema selima, koja su vjerojatno mislila da su opet postala plijen vladinih vojnika. — Hajdemo brže — reče on. — Ova pucnjava trajat će sigurno oko dva sata, a onda ćemo ići u izvidnicu. Nikada se neće moći protumačiti zbog čega je, kad su došli u nizinu, najednom spustio glavu i izgubivši pojam vremena i svega što se oko njega događa, osjetio najednom onu nježnost, onaj duboki osjećaj za nečim izgubljenim i želju da se vrati i zaboravi na sve u Regininom zagrljaju.Kao da je zrak užaren suncem pobijedio stvarnu atmosferu oko njega—konjicu koja je kaskala i udaljeni zvuk metaka koji su pljuštali u blizini. Umjesto ovog stvarnog svijeta, drugi svijet o kojem je sanjario i na koji je imao pravo samo on i njegova ljubav, iskrsnuo je pred njegovim očima. Samo taj svijet imao je pravo na njegov život, samo on mu je davao razlog da se spasi. »Sjećaš se one hridine koja je ulazila u more kao neka kamena lađa?« Zamislio je njeno lice, u želji da je poljubi. Samo jedan čovjek je gospodar — pomisli on — svih onih tajnih misli i želja koje su u Regininoj duši i taj isti čovjek je posjeduje i nikada je se neće odreći. Ruke mu ispuste uzde. Ali, sve ovo što predstavlja njega, sva njegova ljubav, sve je to utopljeno u puti ove žene, koja ih je zarobila obadvoje. Želio se vratiti... objasniti joj koliko je voli... svaku sitnicu u njegovim osjećajima... da Regina zna... Konj se spotakne i posrne a jahač padne na tvrdu zemlju sa bodljikavim lišćem. Meci vladinih vojnika prštali su po konjici i kada se pridigao sa zemlje, mogao je 36
razabrati od dima jedino trbuh svoga konja koji je zaustavio kišu metaka. Oko mrtvog konja i preko njega, pretrčavali su i uzmuvali se onih pedesetak konja idući gore-dolje i poigravajući na mjestu, u smetenosti i strahu. Više nije bilo svjetla. Kao da se nebo spustilo i to nebo bilo je od oblaka prašine, ne više od visine čovjeka. Potrči do niskog drveta, čiji vrh je također bio sakriven dimom od baruta. Na tridesetak metara od njega počinjala je niska ali gusta šumica. Do njegovih ušiju dopre vika i zapomaganje. Skoči i uhvati uzde nekog praznog sedla. Uvuče samo jednu nogu i sakrivajući svoje tijelo iza tijela konja, podbode ga. Konj potrči u galopu, a on se tresao spuštene glave s očima punim svoje vlastite kose, držeći se očajnički za uzde i sedlo konja koji je divlje jurio. Kad je osjetio da je postalo tamnije i da se izgubio sjaj sunca, otvori oči, pusti ruke koje su grčevito držale konja i otkotrlja se na zemlju. Zaustavi se kraj drveta, udarivši o njega svom snagom. Tu mu se javi opet onaj osjećaj koji ga je obuzeo ranije. Okružio ga je fijuk metaka i puškaranje, ali između te bliske kiše hitaca i šumova koji su dopirali do njegova sluha uvukla se neka daljina, neka duhovna udaljenost. Ovdje se osjećalo micanje grana, šuštanje sakrivenog guštera i svi tajni šumovi prirode. Ovako sam, naslonjen na stablo, ponovo osjeti onu slatkoću u udovima, koja je strujala njegovom krvi. To je ona ugodnost tijela što se opire bilo kojim mislima koje bi ga mogle uznemiriti. Njegovi ljudi? Srce je kucalo mirno, bez uznemirenosti i straha. Traže li ga? Ruke, noge i cijelo tijelo osjećalo se čisto, zadovoljno, umorno, šta će napraviti bez njegovih naređenja? Oči su tražile ispod pokrova od lišća koji se dizao nad njegovom glavom, let neke sakrivene ptičice. Da li su se izgubili bez discipline ili su možda i oni potražili zaklon u ovoj spasonosnoj šumici? Ali pješke neće moći prijeći brdo. Mora ovdje čekati. Ako ga zarobe? Najednom začuje stenjanje i jedan čovjek gotovo padne u njegov naručaj. Njegove ruke ga u prvi čas odgurnu, ali odmah zatim ponovo prihvati to tijelo sa kojega je visila neka crvena krpa, bez života, rastrganog mesa. Ranjenik nasloni glavu na rame svog druga: — Dobro... nas... potukoše... Osjeti razmrskanu ruku na svojim leđima, koja se klatila i uprljala ga krvlju. Nastojao je odvojiti od sebe to lice iskrivljeno od bola sa visokim jagodicama, otvorenim ustima, zatvorenih očiju i razbarušenim kratkim bukovima i bradom, kao i njegovim. Kad bi još imao zelene oči, bio bi njegov blizanac. .. — Ima li izlaza? Da li gubimo bitku? Znaš li nešto o konjici? Da Ji su se povukli? — Ne... ne... otišli su... naprijed. Ranjenik je nastojao pokazati zdravom rukom onu drugu koju je raznio mitraljez, ne mijenjajući izraz lica na kome je još uvijek bila ona ista grimasa užasnog bola, koja kao da mu je davala snage da izdrži i produži si život. — Napreduju? Kako? — Vode, druže... jako slabo... Ranjenik se onesvijesti grleći ga još uvijek nekom čudnom grčevitom snagom, kao da šutke traži pažnju. Poručnik zadrži tu olovnu težinu koja je pala na njegovo tijelo. Topovski meci ponovo zatutnje kraj njegova uha. Povremeni vjetrić je njihao grane drveća nad njegovom glavom. Zatim nastupi tišina koju naruši povremeni rastrgani zvuk mitraljeza. Prihvati zdravu ranjenikovu ruku i oslobodi se tog tijela, 37
naslonjenog na njegovo. Uhvati ga za glavu i položi na zemlju između golog korijenja stabla koje je raslo iznad zemlje. Otčepi čuturicu i otpije veliki gutljaj. Približi je ustima ranjenika. Voda poteče preko dlakavog podbratka na vrat onesviještenog. Ali srce je još uvijek radilo. Klečeći do njegovih prsiju, pitao se hoće li još dugo izdržati. Olabavi mu pojas i pođe prema izlazu šume. Šta se događa tamo? Tko dobiva bitku? Uspravi se i pođe u suprotnom smjeru od ranjenika. Hodao je opipavajući se i micao nisko grmlje koje mu je stajalo na putu. Još uvijek se opipavao. Ne, nije ranjen. Ne treba mu pomoć. Zaustavi se kraj nekog izvora i napuni čuturicu. To je bio jedan mali potočić, koji je presušio prije nego je postao rijeka i gubio se negdje izvan šume, pod sjajem užarenog sunca. On skine sa sebe odoru i s obje ruke protrlja prsa, ruke, ramena i te glatke, čvrste mišiće, posute crnim dlakama. Htio je pogledati svoj lik u vodi, ali su ga mjehurići spriječili u tome. Ovo tijelo nije bilo njegovo. Ono je bilo Reginino. Ona ga je tražila svom svojom nježnošću, svakim pokretom. Nije bilo njegovo. Bilo je više njezino. Treba ga spasiti za nju. Oni višu nisu sami, odijeljeni. Sada su dvoje i jedno, zauvijek. Proći će ova revolucija, proći će i život i ova sela i sve, ali ovo neće proći. To pripada njihovom životu, njihovom zajedničkom životu. Opere lice i izađe na čistinu. Konjički odred revolucionara dolazio je sa čistine u pravcu šume i brda. Projure velikom brzinom kraj njega, dok je on, ne snalazeći se, pošao prema selima u plamenu. Čuo je zvuk mamuza i mukli zvuk pokoje puške od konjice koja se udaljavala i zatim je ostao sam u nizini. Da li su bježali? Okrene se oko sebe, držeći se rukama za glavu. Nije ništa shvaćao. Treba imati pred sobom jasan zadatak kada se krene nekuda i nikada se ne smije izgubiti zlatnu nit koja označuje tok događaja. Samo tako je moguće razumjeti što se događa oko nas. Dovoljna je samo trenutačna rastresenost pa da se šahovski potezi u ratnom metežu pretvore u nestvarnu, nerazumljivu igru isprekidanih pokreta, koji nemaju nikakvog smisla. Ovaj oblak prašine... ti razbješnjeh konji koji jure u galopu... onaj jahač koji viče i maše oružjem. .. taj vlak, zaustavljen nedaleko njih... ova prašina koja je bila sve bliža i bliža... to sunce svaki čas sve bliže i bliže njegovoj ošamućenoj glavi... taj mač koji ga je ogrebao po čelu... ti konjanici koji prolaze kraj njega i obaraju ga na zemlju... Digne se gladeći ranu na čelu. Mora se opet dočepati šume. To je jedino sigurno mjesto. Zanjiše se. Sunce ga zaslijepi i pretvori u crnu liniju odraz planine koji se ocrtavao na plavom nebu. Stigavši do prvih stabala, prihvati se za deblo jednog drveta. Raskopča odoru i otkine komad košulje na rukavu. Pljune na njega i prilijepi to na ranjeno čelo. Ostali dio platna omota oko glave. Najednom začuje lomljenje grančica u svojoj bhzini i u glavi mu zazvone poput čekića nečiji koraci u visokim vojničkim cipelama. Pogledom koji mu je bio zamračen od bola u glavi penjao se polako po cipelama prema gore; vojnik je bio iz trupe revolucionara i nosio je na sebi jednog drugog vojnika koji je izgledao poput krvave vreće, raskomadan, s rukom koja se klatila bespomoćno po zraku. — Našao sam ga na ulazu u šumu. Umirao je. Raznijeli su mu ruku, moj... moj poručniče. Vojnik je stisnuo oči da može pogledati čin, kako bi ga pravilno oslovio. — Mislim da je mrtav. Težak je poput mrtvaca. 38
Spusti tijelo i postavi ga prema stablu. Isto je učinio i on pola sata prije, ili samo petnaest minuta prije. Vojnik približi svoje lice ustima ranjenika. On ponovo prepozna one visoke jagodice i zatvorene oči. — Da. Umro je. Da sam stigao malo prije, možda bih ga spasio. Širokom, četvrtastom rukom zatvori mrtvom drugu oči. Pritegne kopču na njegovu ramenu i nagnuvši glavu na stranu, reče kroz stisnute zube: — Do đavola, moj poručniče. Da nema nekoliko hrabrih na ovome svijetu, kao što je ovaj, što bi bilo od nas ostalih? On okrene leđa vojniku i mrtvacu i ponovo potrči prema čistini. Bolje je i to, pa makar ne čuje i ne vidi ništa. Makar svijet prolazi kao neka nestvarna sjena ispred njegovih očiju. Makar svi ti šumovi rata i šumovi mira — cvrkutanje ptičica, vjetar, daleka vika — ustraju i pretvore se u jedno jedinstveno bubnjanje u ušima, koje zaglušuje sve ostale šumove i glasove, smanjujući ih do te mjere da postaju slični ovim tužnim odjecima rata, ubijanja, smrti. Posrne na nečije mrtvo tijelo. Klekne kraj toga tijela, a da ni sam nije znao zašto a do ušiju mu dopre glas koji se probio usred bubnjanja svih ostalih šumova koji su mu zatvarali sluh. — Poručniče... poručniče Cruz.. . Ruka se zaustavi na njegovu ramenu. On podigne glavu. — Vi ste teško ranjeni, poručniče. Pođite s nama. Vladina vojska je pobjegla. Jimenez je zadržao položaj. Vratite se s nama u kasarnu u Rio Hondo. Konjica se danas iskazala. Bila je to veličanstvena bitka. Dođite. Vi izgledate veoma slabo. On se uhvati za rame oficira i promrmlja: — U kasarnu. Da, idemo. Zlatna nit se izgubila. Nit koja mu je pomogla da se ne izgubi u labirintu rata. Da se ne izgubi i da ne dezertira. Nije imao ni toliko snage da drži uzde. Ali njegov konj je bio privezan za sedlo majora Gavilana za cijelo vrijeme tog polaganog puta preko brda koje je dijelilo ovu dolinu gdje se održala bitka od one druge gdje ga je čekala ona. Nit je ostala otraga. Ovdje, u Rio Hondo, nije se ništa izmijenilo. Tu je ostalo sve isto, od crvenih naherenih krovova, pa do bijelih stisnutih kućica koje je jutros ostavio na istom mjestu. Činilo mu se da raspoznaje već izdaleka onu klisuru kraj koje se nalazi kućica i prozor na kome mora da ga već čeka Regina. Gavilan je kasao ispred njega. Sjene predvečerja obojile su zrakama zalazećeg sunca u crveno sve predmete i prirodu oko njih. Gavilanov konj se načas zaustavi čekajući da mu poručnikov priđe usporedo. Ponudi mu cigaretu. Čim su zapalili cigarete, konji opet pođu naprijed. Ali to malo svjetla bilo mu je dovoljno da opazi bol na major ovom licu. Spustio je glavu. Zaslužio je to sažaljenje. Svi će znati da je dezertirao i lišit će ga čina. Ali nikada neće saznati cijelu istinu. Neće znati da je potražio spas samo zato da se vrati Regininoj ljubavi. Ne bi to shvatili ni da im pokuša objasniti. Neće saznati ni to da je ostavio ranjenog vojnika, čiji život je mogao spasiti. Reginina ljubav će platiti grijeh ostavljenog vojnika. Tako mora biti. Spusti glavu i po prvi puta u životu osjeti stid. Ali nije bilo to ono, što je izbijalo iz svijetlih, poštenih očiju majora Gavilana. Major je slobodnom rukom pogladio plavu razbarušenu bradu, punu prašine. 39
— Dugujemo vam život, poničniče. Vi i vaši ljudi zaustavili ste prodor. General će vam napraviti doček kakav zaslužuju heroji... Artemio... Mogu li vas zvati Artemio ? Major se nastojao nasmiješiti. Položi slobodnu ruku na poručnikovo rame i nastavi sa suhim smiješkom: — Već toliko vremena ratujemo zajedno a još uvijek se oslovljavamo sa »vi«. Svojim pogledom, major je tražio odgovor. Noć se naglo spustila oko njih, a posljednja intenzivna zraka sunca prodirala je sa vrha planine. U kasarni je gorio plamen koji se nije vidio izdaleka. — Psi! — reče najednom major reskim glasom. — Ušli su u selo nenadano. U kasarnu, naravno, nisu mogli ući, ali su se osvetili na ljudima. Dali su do znanja da će se osvetiti svim onim selima, koja nam pomažu. Uzeli su deset taoca i poručili nam da će ih objesiti ako se ne predamo. General im je odgovorio vatrom iz mitraljeza. Ulice su bile pune vojnika, ljudi, napuštenih pasa i djece napuštene poput pasa, koja su plakala na vratima. Neke zapaljene kuće još uvijek se nisu ugasile i žene su sjedile pred njima nasred ulice, s madracima i ostalom spašenom robom... — Poručnik Artemio Cruz — promrmlja Gavilan, sagnuvši se da bi ono nekoliko vojnika koji su se nalazili tamo, čulo. — Poručnik Cruz — proleti mrmljanje od vojnika prema ženama. Ljudi naprave prolaz za dva konja: majorovog, koji je postao nervozan među tolikim ljudima i crnog poručnikovog koji je za prvim kasao oborene glave. Prema njemu se ispruži nekoliko ruku. To su bili vojnici iz konjice koja je bila pod njegovom komandom. Stiskali su mu nogu u znak pozdrava i pokazivali rukom na čelo i gazu koju je promočila krv. Mrmljajući izrazili su svoje čestitke na pobjedi. Prešli su selom. U daljini se vidjela stijena i drveće, koje se njihalo na večernjem povjetarcu. On podigne pogled. Pred njim je stajala bijela kuća. Potraži prozor. Ali svi prozori su bili zatvoreni. Nježno titranje svijeća osvjetljavalo je poneke prozore kuća, a u sumraku su se razaznavale orne grupice ljudi koji su šutke stajali kraj puta. — Neka ih ne skidaju! — vikao je poručnik Aparicio s konja zadržavajući ga uzdama da ne pođe dalje i udarajući bičem po rukama koje su se zaklinjući dizale prema njemu. — Neka im se dobro ureže u sjećanje! Neka znaju protiv kakvih zvijeri se borimo. Prisiljavaju ljude da ubijaju svoju braću. Dobro pogledajte! Tako su isto ubili pleme Yaquiija1, jer nisu dali svoju zemlju. Također su ubili i radnike Rio Blanca i Cananea, jer nisu htjeli umrijeti od gladi. Tako će nas sve poubijati ako im ne pokažemo zube! Gledajte! (Indijanci koji žive uz rijeku Yaqui) Mladi poručnik prstom prijeđe preko mrtvih tijela koja su visila na drveću kraj hridine. Konopac loše napravljenih vješala još uvijek je uspijevao iscijediti krv na vratu obješenih žrtava. Ali otvorene oči, pomodrjeli jezici i besvjesna tijela koja je vjetar lagano micao, bila su mrtva. Pogledi su bili izgubljeni — neki su odražavali bijes, drugi mržnju, ostali su bili puni neke nerazumljive nježnosti i mirnog bola, kao da pitaju. Ponegdje su se vidjele gole dječje nožice i jedne crne ženske cipele sa visokim potpeticama. On siđe sa konja. 40
Približi se. Zagrli uštirkanu Regininu suknju sa krikom koji se pretvori u plač — njegov prvi plač muškarca. Aparicio i Gavilan su ga odveli u njezinu sobu. Prisilili su ga da legne, očistili mu ranu i uprljanu krpu zamijenili čistim povojem. Kad su izašli, on zagrli jastuk i sakrije lice. Želio je zaspati, ništa više, i pomisli u sebi da bi ih san možda mogao sjediniti, izjednačiti. Ali bilo je nemoguće zaspati. Postao je svjestan da je ona sada ovdje prisutna mnogo intenzivnije nego kada je bila živa. Na jastuku se osjećao vlažni miris njene kose, u krevetu se još uvijek ocrtavalo njeno glatko tijelo i topla bedra. Sjećanje ju je oživjelo a bol je pojačavala intenzitet dočarane slike. Možda nikada u ovo nekoliko mjeseci njihove ljubavi nije vidio tako dobro ljepotu njenih očiju niti ih je ikada usporedio s crnim briljantima — blizancima, kao što je to činio sada. Nikada joj to nije rekao. Nije bilo vremena za to. Nisu imali vremena za sve riječi ljubavi. Nikad nije bilo vremena za posljednju riječ. Ako zatvori oči, možda se ona vrati čitava, da proživi sve one nježnosti i želje za milovanjem koje žive u vršcima muškarčevih prstiju. Možda je dovoljno da je zamisli i ona će uvijek biti uz njega. Tko zna može li sjećanje zaista produžiti stvari, ispreplesti noge, otvoriti ujutro prozor, češljati kosu i oživjeti mirise, šumove, dodir. Uspravi se. Pipajući potraži bocu mezcala1. Ali nije mu pomogla da zaboravi, kao što ljudi kažu, nego je još jače izazivala sjećanja.( 1rakija koju u Meksiku prave od jedne vrste agave) Vratit će se na kamenje one plaže dok će mu utrobu paliti ovaj bijeli alkohol. Vratit će se. Gdje? Na onu zamišljenu plažu koja nikada nije postojala? Na laž one obožavane djevojčice, na onu izmišljenu priču o susretu na moru koju je stvorila samo zato da bi se on osjećao čist od krivnje, nedužan, siguran u njezinu ljubav? Razbije čašu mezcala o pod. Zar je za to služio alkohol, za razotkrivanje laži?! Bila je to lijepa laž. »Gdje smo se upoznali?« »Ne sjećaš se?« »Reci mi ti.« »Ne sjećaš se one plaže? Ja sam išla svaki dan tamo.« »Sjećam se. Vidjela si odraz moga lica kraj sebe.« »Ne zaboravi: više nikada nisam htjela vidjeti moje lice bez tvoga.« »Da, sjećam se.« On mora vjerovati u tu lijepu laž, do kraja života. Nije bilo tačno da je on ušao u to selo plemena Sinaloe, kao i u tolika druga, da potraži prvu djevojku koja bi se u neoprezu našla nasred ulice. Nije bila istina da je ova djevojčica od osamnaest godina bila prisilno ugrabljena i silom metnuta na konja, a zatim obeščašćena u tišini zajedničke oficirske spavaonice, daleko od mora, okrenuta licem prema suhoj trnovitoj šumi. Nije istina da mu je šutke oprošteno za Regininu čast. Kad je otpor ustupio mjesto užitku i njezine ruke koje nikada nisu dotaknule nijednog muškarca zagrlile ga sa nježnošću, saputala je kroz vlažna poluotvorena usta kao i noćas da joj se svidjelo, da joj se s njim svidjelo, da hoće još, da se bojala ovoga, a to je tako lijepo. Ah, Regina, s vatrenim sanjarskim očima! Kako je znala prihvatiti istinu njihovog užitka i prihvatiti laž o tome da je bila zaljubljena od prvog časa u njega. Kako je znala izmisliti lijepu priču o njihovom susretu, da se kasnije kada ju bude 41
zaista ljubio ne bi trebao stidjeti istine. Žena njegovog života, Regina, nestašna djevojčica puna života i uživanja, dobra vila iznenađenja, žena bez izlišnih opravdanja. Nikada je nije vidio mrzovoljnu, niti ga je ikada opterećivala bolnim optužbama. Uvijek je bila tamo gdje je dolazio. Ako ne u prvom selu, onda u drugom ih slijedećem. Možda i sada njegova fantazija može raspršiti uspomenu na ono tijelo koje visi bez života na konopcu i ona... ona će biti u slijedećem selu. Treba samo poći dalje, kao i uvijek. Izaći iz sobe i uputiti se prema jugu. Prijeći neprijateljsku liniju i naći sobu u kojoj ga ona čeka. Jer ona nije mogla živjeti bez njega ni on bez nje. Da. Sve što je trebalo učiniti bilo je da se izađe, uzme konja, napuni pištolj, nastavi ofenziva i da je poslije nađe u slijedećem selu. Potraži u tami ogrtač. Prebaci fišeklije i prekriži ih preko prsiju. Napolju je stajao crni konj privezan o stup. Ljudi se nisu micali od obješenih, ali on više nije gledao tamo. Zajaši konja i pojuri prema kasarni. —Kuda su pobjegli ti kurvini sinovi? — poviče kada je spazio stražara u kasarni. —S druge strane klisure, šefe. Kažu da su se ukopali u rovove kraj mosta i čekaju pojačanje. Imaju namjeru ponovo zauzeti ovo selo. Uđite, pojedite nešto. On sjaši. Pođe polako prema ognjištu gdje se na prekriženim štapovima njihao kotao od gline a nedaleko se čulo lupanje ženskih ruku o tijesto. Zagrabi paljačom juhu od sitneži, proba luk, zatim zagrize jaja i svinjske nožice. Bio je živ. Mogao je jesti. Nije poginuo. Istrgne iz željeznog obruča baklju koja je osvjetljavala ulaz u kasarnu. Pritisne ostruge o trbuh konja. Oni koji su se još našli na ulici, razmaknu se da naprave prolaz. Iznenađeni konj pokušao se propeti, uzjogunivši se, ali on ga ponovo podbode ostrugama i pritegne uzde. Napokon je konj shvatio. Nije to više bio konj ranjenog čovjeka, onog istog izgubljenog čovjeka koji je jutros prešao planinu. To je bio drugačiji konj, odlučan, spreman na borbu poput svog jahača. Uzdigao je grivu kao da želi pokazati svom jahaču da ga je potpuno shvatio. A jahač je držao visoko baklju i osvjetljavao put. Došli su već do mosta kraj klisure. Jedna baklja rasvjetljavala je usamljenim svjetlom prilaz na most. Vojničke kape sa perjem davale su crvenkastoblijedi odbljesak. Ali crni konj gazio je divlje u svojoj jurnjavi, usprašio je zemlju, travu, trnje i ostavljao iza sebe varnice od rasplamsale buktinje u rukama jahača, koji se zaletio napolje, izvadio pištolj i počeo pucati na začuđene oči, na tamne brade i mrtva tijela koja nisu ništa razumjela, koja su zaustavila prodor neprijatelja i koja nisu mogla u crnoj noći razabrati samoću ovog jahača koji je trebao stići na jug, u slijedeće selo, jer ga tamo netko čeka... — Otvarajte put, ništarije! — vikao je on, vrištalo je cijelo njegovo biće. Glas bola i želje miješa se sa odjekom pištolja, ruka maše bakljom i približava se kutijama dinamita izazivajući eksploziju a zaplašeni konji bez jahača bježe glavom bez obzira. Nastaje opći kaos izmiješan njištanjem konja, pozivima i eksplozijom koja odjekuje sve do sela gdje se čuju prva zvona a konjica revolucionara prelazi mostom i nailazi na razoreno polje i bijeg i ugašene baklje, ali ne nalazi ni vladinu vojsku ni poručnika, koji juri u galopu prema jugu, s uzdignutom bakljom u rukama 42
i zažarenim očima konja, koji ga vjerno sluša. Prema jugu, jer je ponovo uhvatio nit koju je jutros izgubio. Samo što brže prema jugu. JA sam preživio, Regina. Kako si se zvala? Ne. Ti Regina. Kako si se zvao ti, vojniče bez imena? Preživio sam. A vi ste poginuli. Ja sam preživio. Ah, ostavili su me na miru. Misle da spavam. Sjetio sam se, sjetio sam se tvog imena. Ali ti nemaš imena. Njih dvoje idu prema meni s ispražnjenim očnim šupljinama, misleći da će me uvjeriti i pobuditi sažaljenje. Ah, ne. Ne dugujem ja vama svoj život. Dugujem ga svom ponosu, čujete li, svom ponosu. Izazvao sam. Usudio sam se. Pravednost? Skromnost? Milosrđe? Ali, može se živjeti i bez toga, može. Ali bez ponosa se ne može živjeti. Milosrđe? Kome bi koristilo. Skromnost? Šta bi ti, Catalina, učinila da sam bio skroman? Prezrela bi me i ostavila. Ja znam da opraštaš sama sebi jer držiš do svetosti braka. He. Da ti nije bilo do moga bogatstva ne bi mnogo razmišljala o tome da se razvedeš. A ti, Tereza, koja me vrijeđaš i mrziš iako te izdržavam, šta bi učinila da si me morala mrziti u bijedi, vrijeđati me u siromaštvu? Zamislite si život bez mog ponosa, licemjerke, zamislite se izgubljene u tom mnoštvu oteklih nogu, čekajući u beskonačnost da naiđe neki kamion, zamislite da ste činovnice u nekom uredu i da tuckate na mašinu za pisanje, ih da pravite omote, godinama štedeći da bi kupile kola na otplatu. Zamislite se kako palite svijeću pred kipom majke božje da zadržite iluzije, plaćajući mjesečno za neki teren i uzdišući za hladnjakom. Zamislite se kako svake subote sjedite u nekom trećerazrednom kinu grickajući kikiriki i čekajući da poslije predstave naiđe neki taksi da vas odveze kući, a da ne govorimo o tome da si ne bi mogle dozvoliti da jedete u nekom restoranu više nego jednom na mjesec. Promislite dobro o svemu što vas je mimoišlo jer ste imale mene. Šta bi uradile da morate vikati da nema dvije takve države kao što je Meksiko, da bi mogle u miru živjeti i da se morate osjećati ponosne zbog običnog vunenog pokrivača i muzike mariachija1, da morate zaista vjerovati u obećanja, hodočašće svetilištima i uspjeh molitve, da bi mogle proživjeti. (1 mariachi — popularni seljački orkestar u Meksiku)
— Domine non sum dignus... »Nazdravlje. Prvo, žele ukinuti sve zajmove sjevernoameričkih banaka željeznici Pacifika. Znate li vi koliko interesa plaća godišnje željeznica za zajmove? Trideset i devet miliona pesosa. Drugo, žele otpustiti sve savjetnike na željeznici. Znate li koliko time dobivamo? Deset miliona godišnje. Treće, hoće da otpuste sve službenike koji rade na sjevernoameričkim zajmovima željeznici. Znate li koliko ste time zaradili i koliko sam ja zaradio prošle godine. . ?« »Three millions pesos each . . .«-(tri miliona pesosa svaki) »Upravo toliko. A nije samo to. Ja bih vas molio da pošaljete telegram National Fruits Expressu da ovi komunistički lideri žele obustaviti iznajmljivanje autohladnjaka što donosi poduzeću dvadeset miliona pesosa godišnje, a nama priličan postotak. Na zdravlje.« He, he. To je dobro objašnjeno. Nespretnjakovići. Što bi uradili da nemaju mene da se borim za njihove interese. Oh, idite svi, pustite me da slušam. Da vidimo hoće 43
li me razumjeti. Da vidimo hoće li se naći netko tko ne razumije što znači ovako savijena ruka. .. »Sjedni, lutkice. Sad ćemo razgovarati. Diaz! Pazite da se ne prokrade niti jedna riječ o tome kako policija vrši pritisak na ove pobunjenike.« »Ali izgleda da ima jedan mrtav, gospodine. Osim toga to se dogodilo upravo u centru grada. Bit će veoma teško...« »Svejedno. To je naređenje odozgo.« »Ali čuo sam da će jedan radnički list objaviti tu vijest.« »Dobro, pa što vi još mislite? Zar vam ja ne plaćam za to da mislite? Obavijestite odmah nadležni ured da se zatvori ta štamparija...« Kako mi malo treba da mogu opet misliti. Mala mrvica. Mrvica koja daje život toj ogromnoj, složenoj mreži. Ja imam potrebu da plovim u mutnim vodama, da se sporazumijevam na razdaljinu i da odbijam napade neprijatelja. Ah, da. Okreni to. Ne zanima me. »Maria Luisa. Taj Juan Felipe Couto uvijek misli da će mu lukavošću nešto uspjeti... To je sve, Diaz... Daj mi čašu vode, lutkice. Kažem: hoće da uspije nešto lukavošću. Isto kao sa Federicom Roblesom, sjećaš se? Ali sa mnom mu to neće uspjeti...« »Kada, kapetane?« »Postigao je mojom pomoći dozvolu za izgradnju one ceste u Sonori. Čak sam mu pomogao da mu odobre budžet u vrijednosti tri puta većoj nego je stvarna cijena koštanja tih radova, pod uslovom da cesta prolazi kroz navodnjena polja koja sam kupio od zadružnih pašnjaka. Sada sambčuo da je taj prepredenjak kupio također zemlju na tom potezu i da hoće promijeniti smjer ceste kako bi išla kraj njegovog imanja i prolazila kroz njegove pašnjake . . .« »Kakav prasac! A tako pošteno izgleda.« »Onda, lutkice, već znaš šta treba uraditi; ubaci nekoliko redaka u tvojoj rubrici o tome kako naš bivši prijatelj stoji pred neminovnim razvodom. Izvedi to vrlo pažljivo, tek toliko da nabaciš nešto. Da nas malo preplašiš .. .« »Imamo i nekoliko Coutovih slika sa nekom ,fificom.« »Sačuvaj ih, možda će nam još trebati.. .« Kažu da ćelije od spužve nisu ničim ujedinjene a ipak je spužva ujedinjena, jedna jedina cjelina. To kažu. Sjećam se toga jer sam čuo kako govore ako se spužva grubo trlja, raskida se u komadiće koji se poslije opet spoje i ona nikada ne gubi svoje jedinstvo. Uvijek traži način da spoji svoje raspršene ćelije i nikada ne umire. Ali, nikada ne umire. — Jutros sam ga očekivao s veseljem. Prešli smo rijeku na konju. — Pobijedio si ga i uzeo mi ga. — Ostavite me... —Ali došao je Gerardo.. . Gerardito. . . tvoj zet... pogledaj ga. . . —Ah, bijednik... —Don Artemio... — Mama, ja to više ne mogu podnijeti, ne mogu, ne mogu! —Bolestan je... 44
—Bah, oporavit će se, vidjet ćete. . . — Zar ti nisam rekla da se pretvara. —Pusti ga da se odmara. —Kažem ti da se pretvara. Pretvara se kao i uvijek rugajući nam se kao uvijek, kao uvijek. —Ne, ne, liječnik kaže... —Šta zna liječnik. Ja ga bolje poznajem. To je opet lakrdija. —Ušuti! Ah, to ulje. Ponovo me mažu uljem po ustima, kapcima i nosnicama. Ne znaju koliko košta to ulje. One se nisu trebale odlučivati. Po rukama. Po hladnim nogama koje više ne osjećam. One ne znaju. One nisu trebale položiti sve na kocku. Po očima. Šire mi noge i mažu me po bedrima. — Ego te absolvo. One ne znaju. Nije ništa rekla. TI ćeš živjeti sedamdeset i jednu godinu i nećeš biti ni svjestan toga. Nećeš se nikada zaustavljati u svojim mislima na tome da u tvojim žilama teče krv, da tvoje srce bez prestanka kuca, da mokraćni mjehur izbacuje iz sebe otrovne naslage, da jetra luče žuč a bubrezi proizvode urin. Nisu tvoje misli bile pokretač svih tih funkcija. Ti si znao da dišeš, ali nisi mislio o tome, jer nije ovisilo o tvojim mislima. Živio si ne misleći na to, puštajući tim prirodnim funkcijama u tvom tijelu da se same razvijaju po svojoj volji. Sve do danas. Danas su te ove funkcije, neovisne o tvojoj volji, prisilile da ih primijetiš. Zagospodarile su tobom i napokon će ti oduzeti i ličnost. Morat ćeš misliti na to da dišeš, svaki puta kada s teškoćom udahneš zrak u sebe i mislit ćeš na to da ti krv teče svaki puta kada ti vene na trbuhu budu kucale s tim bolnim pritiskom. Pobijedit će te jer će te podsjetiti na život umjesto da te puste da živiš. Pobjeda... Nastojat ćeš si to predočiti — tolika je tvoja lucidnost koja te prisiljava da osjetiš i najmanji kucaj, sve pokrete spajanja i razdvajanja pa i onaj najstrašniji osjećaj dijelova tijela koji se više ne miču. U tebi, u tvojoj utrobi, ona otrovna membrana prevući će tvoju trbušnu šupljinu i prijeći preko želuca, a jedan njezin dio, onaj koji spaja želudac sa crijevima, neće više ispražnjavati ona široka arterija koja hrani želudac i trbušnu šupljinu. Ta arterija će vršiti svoju funkciju u toku sedamdeset i jedne godine neovisno od tvoje volje, i bez tvoga znanja. Danas ćeš to saznati jer će se ona zaustaviti. Izvor će presušiti. U toku sedamdeset i jedne godine, ova arterija će činiti jedan težak napor, prolazeći kroz probu, kroz svoj smrtni skok, svaki trenutak, tjerajući krv naprijed, nazad, pa opet naprijed. Danas to više neće moći. Zaustavit će se, zgrčena, puna zaustavljene krvi. Osjetit ćeš to kucanje s pritiskom koji se uvećava svakog trenutka. To je tvoja krv, koja se prvi puta zaustavila, koja nije dospjela do obale tvog života, nego se nagomilala u trbušnoj šupljini, da se tu usmrdi, zaustavljena, ne doprijevši do svoga cilja. U tom času se približila k tebi Catalina da te upita želiš li nešto, dok ćeš ti biti svjestan samo ovog oštrog bola koji ćeš nastojati pobijediti voljom, snom, odmorom, a ona neće moći izbjeći onaj pokret ruke, koja je pošla prema tebi, da se 45
odmah prestrašena i drhtava povuče prema njenim grudima. Zatim se opet odijelila od nje i ovaj puta približila drhćući tvom čelu. Pogladit će te po čelu, a ti nećeš biti svjestan toga, jer te bol priječi da misliš na bilo što drugo, i ti nećeš znati da je nakon toliko godina, Catalina približila ruku tvome čelu, pogladila te i odmaknula sijede uvojke natopljene znojem i ponovo te pogladila po čelu s nekom vrsti bojažljive zahvalnosti, prepustivši se tom osjećaju nježnosti. Nježnosti koje se stidjela i koju je pokazivala samo zato jer je bila uvjerena da je ti ne gledaš i da nisi svjestan toga. Možda je s rukama koje su te gladile prenosila također i riječi koje su se odnosile na tebe i na ovo tvoje sjećanje na prošlost što se nesvjesno i bez tvoje volje uvuklo u tvoje sjećanje da izbije na površinu u časovima odmora, kad se bol umanjuje, ponavljajući ti riječi koje tada nisi nikada od nje čuo. I ona će misliti na svoj ponos. Od tuda je sve i poteklo. Zbog toga se vaša lica nisu ujedinila u poljupcu, nego je poput tebe, i ona ostala pasivna i ponavlja ti sada, kada je ni ne slušaš: »Prepustila sam se?« Možda će ti njene ruke pričati o pretjeranoj slobodi koja uništava slobodu. Slobodu koja podiže kulu do neba, ali ne dosiže nebo, samo preskače provaliju i ruši zemlju. Imenovat ćeš je: rastava. Povući ćeš se u sebe zbog ponosa. Preživjet ćeš, Artemio Cruz. Preživjet ćeš jer ćeš se izložiti opasnosti. Pobijedit ćeš opasnost i nemajući više neprijatelja postat ćeš sam svoj vlastiti neprijatelj da bi nastavio bitku s ponosom. Kad pobijediš sve ostat ćeš ti sam i morat ćeš pobijediti samoga sebe. Tvoj neprijatelj izaći će pred tebe na posljednju bitku: neprijateljska nimfa, nimfa otežalog disanja, kći bogova, majka kozjeg zavodnika, majka jedinog mrtvog boga od vremena kad su na zemlji ljudi. Pred tebe će izaći majka Velikog Boga Pana, nimfa ponosa, tvoj dvojnik, po drugi puta tvoj dvojnik. To će biti tvoj posljednji neprijatelj na zemlji gdje su svi bili pobijeđeni tvojim ponosom. Preživjet ćeš.i Otkrit ćeš da je pravednost jedino što se želi, ali nadmoćnost jedino što je potrebno. Ipak, ova ruka koja gladi tvoje čelo, sada, kada je svemu kraj, podsjetit će te na to da na kraju, pa makar tek na kraju našeg života, nadmoćnost je izlišna a pokornost potrebna. Ovi blijedi prsti dodirivat će tvoje vruće čelo, htjet će ublažiti bol i željet će da ti kažu ono što ti nisu rekli prije četrdeset i tri godine.
(1924: 3. juni) ON je nije čuo kada je rekla, trgnuvši se iz polusna: »Prepustila sam se«. Ležala je u krevetu pored njega. Bujna kestenjava kosa pokrivala joj je lice, a u tijelu je osjećala onaj vlažni zamor koji se osjeća u sparnim ljetnim noćima. Prešla je rukom preko usta i gledala novi dan koji se rađa sjećajući se jučerašnje popodnevne kiše, noćnog prijelaza od sparine na svježinu, ali se nije htjela sjećati onoga što se dogodilo noću. Sakrila je lice u jastuk i ponovila: — Prepustila sam se. 46
Zora je rastjerala noćne utvare i ušla kroz prozor hladna i jasna. Ponovo je nastojala definirati sve što se zbilo ove noći i što se svodilo na jedan jedini zagrljaj. »Mlada sam; imam pravo. . .« Obukla se i pobjegla od njega prije nego je sunce osvijetlilo rubove planina. »Imam pravo, crkva je blagoslovila.« S prozora svoje sobe gledala je u izlazeće sunce koje se uspinjalo na daleki Citlaltepetl. Zanjiše dijete koje je prihvatila u naručje i ostane kraj prozora. »Ah, kakva slabost; I uvijek isto, uvijek ova mržnja i prezir koji ne mogu zatomiti.. .« Njezin pogled sretne se sa pogledom nasmijanog Indijanca koji je ulazio na vrtna vrata, skidao sombrero i nagnuo glavu u znak pozdrava. . . (sombrero, šešir s velikim obodom koji se nosi zbog sunca)
». . . kada se probudim i vidim ga kako spava pored mene...« Inđijančevi zubi su se zabijelili, naročito kad mu se približavao gospodar. »Da li me stvarno voli?« Gospodar se oblačio utičući košulju u uske hlače, a Indijanac se okrenuo leđima prozoru na kome je stajala žena. »Već je prošlo pet godina. ..« Ona se okrene od prozora. —Što si ti uranio, Ventura? —Vode me moje uši. Smijem li napuniti čuturicu? —Je li sve spremno u selu? Ventura potvrdi glavom. Pođe prema bazenu i uroni čuturicu u vodu. Otpije gutljaj i ponovo je napuni. »Možda je i sam zaboravio razlog našeg vjenčanja.. .« — I šta kažu tvoje uši? — Da vas stari don Pizarro ne može ni vidjeti. — To mi je poznato. — I kažu mi još da će iskoristiti današnju gužvu da se oslobodi. . . ».... i sada me istinski ljubi. . .« — Blažene tvoje uši, Ventura. ».. . ljubi me i divi se mojoj ljepoti. . .« Indijanac se bezvučno nasmije gladeći rub šešira i pogleda prema terasi natkrivenoj crepoviima, gdje je ova lijepa žena već zauzela svoje uobičajeno mjesto kraj kolijevke. ».. . mojoj strasti...« Ventura je gleda godinama; uvijek je na istom mjestu, ponekad s velikim okruglim trbuhom, očekujući dijete, ih uspravna, tiha, vitkog struka, ali uvijek odsutna od buke koju su stvarala kolica natovarena žitom, rika volova ili lagani pad zrelih plodova s obližnjeg stabla u vruće ljetne dane. ». . . i meni. . . « Ona upravi svoj pogled prema njima. Gledala ih je pogledom zeca koji mjeri udaljenost koja ga dijeli od vuka. Smrt don Gamaliela ju je obeshrabrila i ona je napustila svoj ponosni mir i obranu kojom se ogradila prvih mjeseci. Otac je za nju 47
predstavljao društveni položaj i neki određeni životni red i kad je njega nestalo a nastupila prva trudnoća ona se opravdano povukla u sebe stideći se. »Bože moj, zašto ne mogu biti ista po noći, kao po danu?« On je okrenuo lice slijedeći pogled Indijanca i ugledao pred sobom nepomično lice svoje žene, misleći na to kako ga njena hladnoća prvih godina braka nije ni najmanje smetala. Nije imao ni vremena da se zadržava dulje na toj činjenici i da misli na taj sporedni dio njegovog života, jer je imao mnogo važnijih poslova koji nisu trpjeli odgodu. Njegov intimni život stajao je malo po strani jer je bio potreban jednom drugom svijetu, vanjskom, a taj nije trpio odgodu. »Vlada se ne brine za nas, senor Artemio, pa smo došli k vama da nam pomognete.« »Zato sam ovdje, momci. Obećajem vam da ćete dobiti tu cestu, ali pod jednim uvjetom: nemojte više nositi svoje žito u mlin don Castula Pizarra. Zar ne vidite da taj starac neće da podijeli ni jedan pedalj svoje zemlje? Zašto onda idete k njemu? Donesite sve u moj mlin i pustite da vam ja prodajem.« »Imate pravo, samo što će nas don Pizarro ubiti ako to učinimo.« »Ventura, podijeli ovim momcima puške da se nauče braniti.« Ona se promeškolji. Sjeća se da je mogla nabrojiti ne samo dane, nego mjesece, za koje vrijeme nije ni otvorila usta. »-On mi nikada nije predbacio hladnoću kojom ga dočekujem danju.« Sve se događalo oko nje bez njenog učešća. Ovaj snažni čovjek dolazio bi na konju i žuljavim rukama zatezao uzde dok mu je naborano čelo bilo puno znoja i prašine. S bičem u ruci prolazio bi dvorištem i bacao se na krevet mrtav od umora da se drugi dan digne prije izlaska sunca i pođe na ponovni obilazak duž svoje zemlje, koja je morala dati plod, a plod se morao isplatiti. A nad svim tim morao je upravljati on sam. »Izgleda da mu je dovoljna ova strast kojom ga primam noću.« »Da li šta prikrivaju, Ventura ?« »Pa, prikrivaju, gospodaru, jer usprkos svemu, sada žive bolje nego prije. Ali svjesni su toga da ste podijelili samo onu zemlju koja je bez navodnjavanja a ostalo ste ostavili sebi.« »I šta još?« »Da ubirete iste kamate kao i don Gamaliel, za sve što posudite.« »Slušaj, Ventura. Idi i objasni im, da ubirem visoke kamate samo od posjednika kao što je ovaj Pizarro i od trgovaca. Ako se oni osjećaju pogođeni mojim zajmovima ja ću ih ukinuti. Mislio sam da im time pomažem.. .« »Ne, to ne.. .« »Reci im da ću u najskorije vrijeme stjerati Pizarra pod hipoteku i onda ću im podijeliti navodnjenu zemlju, koju ću oduzeti njemu. Neka se malo strpe i imaju povjerenja, pa će vidjeti.« Bio je pravi muškarac. »Ali taj umor i njegov posao nas razdvajaju. Ja ga nisam molila za tu ljubav koju mi je poklonio od danas do sutra.« 48
Don Gamaliel, zaljubljen u društvo, šetnje i udobnosti grada Pueble, prepustio je sve zetu, da ovaj upravlja prema svojoj volji. »Prihvatila sam kako mi je naređeno. On mi je rekao da ne razmišljam i ne sumnjam. On, moj otac. Bila sam kupljena i morala sam ostati ovdje...« Dok je otac bio živ i ona mogla svakih petnaest dana putovati u Pueblu da provede jedan dan s njim, da si napuni ormar keksima i omiljenim sirevima, da prisustvuje misi u crkvi San Francisko i klekne ispred mumije blaženog Sebastijana, da prošeta tržnicom Parian, pregleda prodavaonice oružja, prekrsti se pred katedralom ili jednostavno da promatra šetnju svog oca po biblioteci... »Ah, kako ne, on me je štitio, podržavao me.«. . . razlozi za jedan ljepši život nisu se posve izgubili. A taj dragi svijet njezine mladosti imao je dovoljno snage da je poslije toga mogla bez žalosti ostavljati Pueblu i vratiti se na selo mužu. Zamišljala je samu sebe kao slučajnog, prolaznog stanovnika ovog sela i njoj stranog ambijenta, podignutog do najmanje sitnice nastojanjem njenog muža. Njen pravi svijet bio je jedino u onom sjenovitom dvorištu Pueble, sa stolovima od mahagonija, prekritim čistim platnenim stolnjacima, u dodiru šarenih šalica za kavu i srebrnog pribora za jelo. U svim onim dobro poznatim mirisima koji su bili dio njenog djetinjstva, dio nje same. ». . . narezanih krušaka, dunja i kompota od marelica. . . « (»Znam da ste upropastili don Leona Labastidu. Te tri kućetine u Puebli vrijede cijeli imetak.« »Vidite, Pizarro, Labastida ništa ne traži. On posuđuje a da ga uopće ne zanimaju kamati. On sam si je dakle iskopao jamu u koju je pao.« »Mora da uživate gledajući kako se ruši stari ponosni svijet. Ali sa mnom neće biti tako lako. Ja nisam ovakav seoski mekušac kao taj Labastida.« »Vi izvršavate tačno svoje dužnosti i zašto trčite pred rudo, nagađajući šta bi se moglo dogoditi.« »Mene neće nitko upropastiti, Cruz. Kunem vam se.«) Don Gamaliel je predosjetio da mu se približava smrt i pripremio je sam svoj sprovod do najmanjih sitnica i sa dekoracijom kakvu je smatrao da mu i pripada. Zet mu nije mogao uskratiti hiljadu pesosa koje je od njega tražio u tu svrhu. Njegov kronični katar bivao je iz dana u dan sve gori, sve dok mu se pluća nisu potpuno zatvorila od velike količine sekreta i krvi. »Ah, da, predmet prolaznog zadovoljstva.« Starac je naredio da ga vozi crna kočija sa srebrnim krovom i zavjesama od crnog pliša, koju će vući osam konja s isto takvim srebrnim uzdama i crnim perjanicama. Morali su ga na stolici s kotačima dovesti do prozora ispod kojega je prolazila kočija, da je on vidi. »Majka? Kakav porod bez veselja i bez boli!« Kćerki je naredio da izvadi četiri velika svijećnjaka od zlata kojima ga treba okružiti na samrtnoj postelji. Zamolio ju je da ga ona sama obrije, jer će mu brada rasti još nekoliko sati poslije smrti. Neka ga obuće u bijelu uštirkanu košulju i frak. »Nepomična i nijema; zbog ponosa.« 49
Kćerki je ostavio imetak a zeta imenovao korisnikom i administratorom. Samo u oporuci ga je imenovao. Prema njoj se ponio zaista kao sa djetetom koje je odraslo kraj njega i nikada nije govorio o smrti svoga sina ni o onoj posjeti, prvoj. »Imam li pravo uništiti njegovu ljubav ako je ta ljubav prava, istinska?« Dva dana prije smrti napustio je pokretnu stolicu i legao u postelju. Naslonjen na hrpu jastuka, još uvijek je zadržao svoje uspravno, ponosno držanje i orlovski profil sa sijedom svilenkastom kosom. Samo je ponekad pružao ruku da se uvjeri o kćerinoj prisutnosti. Ispod kreveta cvilio je pas. Napokon su se njegove tanke usnice otvorile u samrtnom grču i ruka se više nije mogla pomaknuti. Ostala je nepomična na staračkim prsima. Ona je ostala kraj postelje, promatrajući tu ruku. Prvi puta je prisustvovala smrti. Majka joj je umrla kada je bila još posve mala, a Gonzalo je umro daleko od njih. »Znači to je ova mirnoća, ova ruka koja se ne može pomaknuti.« Mali broj obitelji otpratili su crnu kočiju na njenom putu od crkve San Franciska do groblja. Možda su se bojali da se susretnu s njim. Njen muž je naredio da se kuća u Puebli iznajmi. »Kako sam bila očajna tada! Zar nije bilo dosta što mi je umrlo dijete, pa onda Lorenzo. Zamišljala sam si kakav bi mogao biti moj život uz onoga drugoga; život koji je on spriječio. « (»Stari Pizarro sjedi cijeli dan kraj one ruševine od svog imanja i drži u ruci pušku. On i nije nego ruševina.-« »Da, Ventura. Nije mu ostalo više ništa nego to.« »Ima i nekoliko momaka, koji se hvale svojom hrabrošću i koji će mu biti vjerni do smrti.« »Da, Ventura. Nemoj zaboraviti kako izgledaju.«) Jedne noći uhvatila je samu sebe kako ga promatra iz prikrajka. Neosjetno, a da ni sama nije bila toga svjesna, zaboravila je na ravnodušnost i na cijelo svoje izvještačeno držanje prvih godina braka, tražeći u tihim tamnim večerima pogled svoga muža, koji bi sjedio pruživši noge na klupicu presvučenu crnom kožom ih se sagibao da upali staru peć za vrijeme hladnih seoskih večeri. »Ah, mora da je to bio neki slabićki pogled, pun sažaljenja za samu sebe, koji je tražio njegov pogled; i ujedno pogled pun nemira, jer nisam mogla nadvladati tugu i osjećaj bespomoćnosti, koji me je obuzeo poslije očeve smrti. Vjerovala sam da je taj nemir postojao samo kod mene...« Ona nije primijetila da je i nju, u isto to vrijeme, jedan novi čovjek u liku njenog muža gledao novim očima punim povjerenja i spokoja, kao da joj želi pogledom saopćiti da je prošlo najteže vrijeme, da su prebrodili poteškoće. (»Sada svi pitaju kada ćete im podijeliti zemlju don Pizarra.« »Reci im da malo pričekaju. Zar ne vidite da se Pizarro još uvijek ne predaje? Kaži da se strpe s puškama, da vidimo hoće li se starac usuditi da napadne na mene. Kada se to konačno sredi, podijelit ću im zemlju.« »Ja ću čuvati vašu tajnu, jer znam da vi najbolju Pizarrovu zemlju već prodajete u zamjenu za zemljište u Puebli.« 50
»Mali posjednici će također primati seljake na posao, Ventura. Hajde, uzmi to i odmaraj se . . . « »Hvala, don Artemio. Vi znate da ja...«) I sada, kada je osigurao materijalnu bazu, htio je ovaj čovjek da joj pokaže kako njegova snaga ne služi samo za to, nego također za sreću, uživanje i potpuno predavanje zadovoljstvu. Onu noć, kada su se njihovi pogledi sreli da se daruju jedan drugome u tihoj pažnji, ona je po prvi puta pomislila da uredi svog konja i podigla je ruku da pogladi svoju bujnu smeđu kosu na zatiljku. ».. . dok mi se on smješkao stojeći kraj peći, s nečim iskrenim u pogledu. . . Imam li pravo da uskraćujem samoj sebi mogućnost da budem sretna...?« (»Reci im da mi vrate puške, Ventura. Više im ne trebaju. Sada svaki od njih ima svoju zemlju, a najveće površine su moje i mojih štićenika. Više se nemaju čega bojati.« »Da, gospodaru. Oni se slažu i zahvaljuju vam na pomoći. Neki su se nadali dobiti mnogo više, ali sada su zadovoljni i kažu da je bolje to, nego ništa.« »Izaberi desetak najhrabrijih i njima daj puške. Za slučaj da bude nezadovoljnih bilo na jednoj ili na drugoj strani.«) »Poslije sam požalila. Prepustila sam se.. . I sviđalo mi se. Kakva sramota.« On je htio izbrisati sjećanje na početak i prepustiti se da ga ona voli bez uspomene na ono što ju je primoralo da ga uzme za muža. Ispružen u krevetu kraj svoje žene, tražio je u tišini — ona je to znala — da mu isprepleteni prsti u tim časovima pruže nešto više, nego prepuštanje i odgovor na njegov dodir. »Tko zna, možda bi sa onim drugim osjetila nešto više od ovoga; ne mogu to znati, jer poznajem samo ljubav svoga muža. A ta je tako nasilna, tako strastvena, kao da ne bi mogao izdržati niti jednoga časa a da ne zna da mu ja ne uzvraćam isto...« Korio je sam sebe jer je na izgled sve govorilo protiv njega. Kako da je uvjeri da ju je ljubio već od onoga časa kada ju je vidio proći ulicama Pueble, a da još nije ni znao tko je? »Ali kada se razdvojimo, kada spavamo jedan uz drugoga i kada dočekujemo zajedno novi dan, ja se više ne mogu ponašati kao noću. Nedostaju mi oni pokreti, ono nešto, što bi produžilo i po danu onu ljubav od noći.« Mogao joj je to reći, ali jedno objašnjenje povlači za sobom drugo, a sva objašnjenja zajedno vode do onoga dana i do onoga mjesta, do tamnice i jedne oktobarske noći. Želio je izbjeći to, a to je značilo da je može učiniti svojom samo šutke, bez ijedne riječi. Tada ga je počela progoniti druga sumnja. Hoće li ona shvatiti sve ono što joj je on želio reći dok ju je grlio u strastvenoj ljubavi? Da li će znati cijeniti njegove pokušaje nježnosti? Nije li njeno seksualno predavanje bilo previše pretjerano, imitirano, naučeno? Možda u tom na izgled potpunom predavanju nije bilo ni tračka pravog osjećaja? »Možda je to bila samo stidijivost. Ili želja da ova ljubav koja se odvijala noću bude nešto izvanredno.« Ali on se nije usudio pitati, govoriti. Nadao se da će se činjenice same od sebe nametnuti ,osim toga računao je na privikavanje, sudbinu i konačno, na potrebu. 51
Čemu se ona imala nadati. Njezina budućnost bila je samo uz njega. Možda ta jednostavna činjenica uspije istjerati iz njenih misli ono, početak. Zaspao bi kraj nje sa tom željom, koja je već bila napola san. »Tražila sam oproštaj zato što sam u uživanju zaboravila razloge zbog kojih bih ga trebala mrziti. . . Bože moj, ali kako da se suprotstavim toj snazi, sjaju tih zelenih očiju? Kakva može biti moja vlastita snaga u času kada me to željezno tijelo, snažno, a ipak nježno pri vine k sebi a da me ne traži dozvolu za to, niti oproštaj za sve ono što bih mu mogla predbacivati?... Ah, to je nepojmljivo: stvari prolaze prije nego ih ja uopće shvatim. . .« (»Kakva tiha noć, Catalina. . . Zar mi nemaš ništa reći?« »Ne . . . Ne govori.« »Nikad od mene ništa ne tražiš. Želio bih da ponekad . . . « »Puštam da ti govoriš. Ti znaš — stvari — koje . . .« »Da. Nije potrebno govoriti. Sviđaš mi se, sviđaš mi se. . . Nikad nisam mislio. . .«) Prepuštala se. Prepuštala je da je voli. Ali kad bi se ujutro probudila sjetila bi se svega i suprotstavila svoju prijekomu šutnju snazi toga čovjeka. »Neću ti to reći. Pobjeđuješ me noću. A ja tebe danju. Neću ti to reći. Nikad nisam vjerovala ono što si nam pričao. Moj otac je znao sakriti poniženje iza svog gospodskog držanja i uljudnosti. Ali ja ga mogu osvetiti ovako potajno, duž cijelog mog života.« Ustajala bi iz kreveta, plela svoju raspuštenu kosu, a da nije ni pogledala prema krevetu koji je bio u krajnjem neredu. Zatim je palila svijeću i molila u tišini, kao što je u tišini pokazivala sjedeći na suncu, da nije bila pobijeđena, iako su noć i njena druga trudnoća govorili suprotno. Samo u časovima istinske osamljenosti kada ju nije progonila ni grižnja savjesti zbog prošlosti niti stid zbog uživanja kome se predavala, ona je priznavala pošteno sama sebi, da joj on, njegov život i snaga, ». . . pružaju ovu čudnu avanturu, koja me plaši. . .« Bio je to poziv na avanturu, da se bezglavo baci u nepoznatu budućnost u kojoj događaji nisu strogo određeni svetošću običaja. On je sve stvarao i gradio odozdo, kao da prije nije ničega bilo. Adam bez oca, Mojsije bez zakona. A život nije bio takav, niti je takav bio sređeni svijet don Gamaliela. »Tko je on? Od kuda je došao? Kao da je uskrsnuo sam iz sebe. Ne, ja nemam snage da ga slijedim u tome. Moram se suzdržati. Ne smijem oplakivati svoje djetinjstvo. Ah, kakva nostalgija!« Uspoređivala je sretne dane djetinjstva sa ovom nerazumljivom jurnjavom, tvrdim licima, ambicijama, uništenim bogatstvima ili stvorenim od ništa, hipotekarnim rokovima, propalim interesima i skršenim ponosima. (»Bacio nas je u bijedu. Ne možemo biti dobri s tobom; ti si dio onoga što on nama čini.« Bilo je tačno. »Taj čovjek koji mi se uza sveto ipak sviđa, taj čovjek koji me možda zaista voli, kome ne znam šta da kažem, taj čovjek koji me vodi od zadovoljstava do stida i od ponižavajućeg stida do zadovoljstva naj . . .« 52
Taj čovjek ih je došao uništiti; već ih je uništio i ona je spasila samo tijelo, a dušu je već prodala njemu. Sate i sate prosjedila je kraj prozora koji gleda napolje, njišući od vremena do vremena zipku u očekivanju drugog djeteta i zamišljajući budućnost koja joj predstoji. Budućnost koju im je on mogao stvoriti. On je ušao u svijet na isti način kako je ušao i u tijelo svoje žene, pobjeđujući stidljivost sa tim nepojmljivim životnim veseljem, rušeći zakone poštenja sa zadovoljstvom i uživanjem. Posjeo je za stol te ljude, vlasnike zemlje, pionire blistavog pogleda, ljude koji nisu znali pravila lijepog ponašanja. Ukinuo je položaje koje je predstavljao don Gamaliel. Pretvorio je ovu kuću u staju za sluge koji govore nerazumljive, dosadne i neinteresantne stvari. Počele su dolaziti komišije njihovih susjeda, čule su se fraze pune laskanja i ulagivanja. Morat će ići u Meksiko na Kongres. Kandidirat će ga. Tko drugi, osim njega, može zastupati njihove interese? Ako on i njegova gospođa posjete ove nedjelje susjedna sela vidjet će kako ih svi vole i kako je njegovo kandidiranje sigurno. Ventura je ponovo prignuo glavu prije nego je stavio sombrero. Jedan nadničar dovuče kola na dva kotača do vratnica a on okrene leđa Indijancu i pođe prema kolijevci uz koju je sjedila njegova trudna žena. »Ili je moja dužnost da provedem do kraja svoju osvetu?« Pružio je ruku koju ona prihvati. Pod nogama je osjećala mekoću trulih šljiva koje su padale s drveća. Psi zalaju skačući oko kola, a grane drveća zatrepere bacajući osvježujuću sjenku. Dok ju je pridržavao da se popne u kola on stisne njenu ruku i nasmiješi se. — Jesam li te možda uvrijedio čime? Ako jesam, molim te da mi oprostiš. Pričekao je malo. Kad bi barem pokazala smetenost i to bi mu bilo dovoljno; najmanji pokret, ako ne iz ljubavi a ono barem osjećaj slabosti, želja za nježnošću i zaštitom. »Kad bih se barem mogla odlučiti, kad bih barem mogla!« Jednako kao i kod prvog susreta on je pošao rukom prema njenom dlanu i osjetio istu hladnoću kao i tada. Prihvati uzde, dok je ona otvorila plavi suncobran ni ne pogledavši ga. — Čuvajte dijete. »Podijelila sam život na dan i noć da zadovoljim obje strane. Bože moj, zašto ne mogu izabrati samo jedino?« On je gledao prema istoku. Kukuruz natopljen vodom koju su seljaci proveli kroz sve njive, obilazeći hrpice zemlje gdje je bilo sjeme, prolazio je duž puta pred njihovim očima. Visoko na nebu nadlijetali su jastrebovi a zelene stabljike agava izranjale su iz površine vode. Samo iz jastrebove perspektive mogla se vidjeti čvrsta granica koja je zaokružila parcele zemlje novog gospodara, a koja je ranije pripadala Bemalu, Labastidi i Pizarru. »Da, on me voli. Mora da me voli.« Srebrnasti odbljesak vode ubrzo je nestao i izuzetak je ustupio mjesto pravilu: agave. Onuda kuda su prolazila kola, ljudi su ostavljali machete i motike, a čuvari mazgi uzvikivali su da se napravi slobodan put. Daleko ispred njih, poput roja pčela napredovala je crkvena procesija, koju su sve više dostizali. 53
»Morala bih mu dati sve moguće razloge da me voli. Zar mi ne godi njegova strast? Zar ne uživam u ljubavnim riječima, u njegovoj odvažnosti i dokazima užitka koji mu pružam? Čak u ovom stanju u kome se nalazim. Čak i ovako trudnu me ne pušta. Da, da, godi mi to.« Polagani hod vjernika iz procesije ih zaustavi. Djeca su imala bijele tunike sa zlatnim ukrasima koji su kod nekih bili načinjeni od papira a kod drugih od zlatnih končanih niti. Hodala su šutke držeći se rukom za majke koje su užarenih obraza i staklenog pogleda išle naprijed mrmljajući potiho starinske litanije. Neki od njih zadržavali su čovjeka koji je pošao da si izrani noge kako bi ispunio zapovijed božju. Ostali su bosim nogama plazili po zemlji oboružani krunicama. Poneki su stajah kraj čovjeka koji je sa uživanjem primao udarce za iskupljenje grijeha dok mu je po golim leđima tekao znoj a pojas mu je bio čvrsto stegnut trnjem. Oko tamnoputih glava imali su svi krune od trnja a prigušeno mrmljanje molitve nije se dizalo visoko iznad površine zemlje na koju su kapale crvene kapi krvi pokrivene isti čas bosim stopalima procesije u kretanju. Stotine i stotine bosih žuljevitih nogu, naučenih na tvrd trnovit put. Kola nisu mogla naprijed. »Zašto ne mogu prihvatiti sve to bez nekog opiranja u mojoj duši, bez rezerve? Željela bih da gledam na to kao na činjenicu da on ne može odoljeti privlačnosti moga tijela, a ne mogu postići više nego to, da gledam na njega kao na nekoga koga sam podredila time i kao dokaz za to svake noći izvlačim iz njega tu strastvenu noćnu ljubav da bih ga slijedeći dan prezrela sa hladnoćom i ravnodušnošću. Zašto se ne odlučim? Zašto se moram odlučivati?« Bolesnici su pritiskali papirnate kokotove1 na sljepoočnice i puštali da ih žene dotiču posvećenim grančicama. Stotine i stotine usta mrmljala su molitvu koja se dizala poput nekog prigušenog zavijanja, narušavajući tišinu vrućeg jutra. Psi su se također gurali u tom mnoštvu probijajući si put i išli kao omamljeni amo-tamo za vjernicima koji su gledali naprijed, očekujući priviđenje koje se trebalo pojaviti na crkvi pred njima, na toj veličanstvenoj građevini s crvenkastim krovom, mozaicima i žutim kupolama. Oči su im pobijelile, lica puna lišajeva, a među njima su se vidjele obrijane glave bolesne djece s nosevima iznkažanim od boginja i obrvama izjedenim od sifilisa; žig osvajača na tijelima osvojenih koji napreduju na koljenima, uspravni, ili pužući prema tom razvikanom svetilištu da nađu pomoć i utjehu. Stotine, stotine nogu, ruku, znakova, znoja, zapomaganja, čireva, usta, zubi; na stotine. (1 kolutovi papira promjera 2 cm, lijepljeni lukom; za njih vjerski fanatici u Meksiku vjeruju da liječe razne bolesti)
»Moram se odlučiti; nemam druge mogućnosti u životu, niti neke druge perspektive, nego biti do smrti žena ovog čovjeka. Zašto se onda ne pomirim s time? Da, lako je to ovako misliti, ali nije lako zaboraviti razloge moje mržnje. Bože, reci mi da li ja sama rušim svoju sreću ih trebam podrediti svoju dužnost kćeri i sestre, njemu? . ..« Kola su s teškoćom otvarala sebi put zavijena u oblak prašine i provlačila se kraj prašnjavih tijela koja se nisu žurila nego polako, na koljenima, pužući ili laganim korakom napredovala prema svetihštu. Stabla agava nisu dopuštala da se skrene s 54
ceste i obiđe procesiju. Catalina se štitila od sunčanih zraka suncobranom. Iznad maramice kojom je zatvorila usta gledale su plahe oči i izvirivale ružičaste jagodice na savršenoj, poput slonove kosti, koži na licu. Ispod plave svilene haljine dizale su se njene bujne grudi. Pod njima se nadigao trbuh. Malene noge bile su obučene u svilene sandale i počivale jedna kraj druge. »Imamo dijete. Otac i brat su mrtvi. Zašto me onda prošlost tako savladava. Morala bih gledati samo naprijed. A ne mogu se nikako odlučiti na to. Zar čekam da činjenice, sudbina ili nešto treće odluči za mene? Možda. Bože! Sad očekujem i drugo dijete.. .« Ruke se ispruže prema njoj. Najprije suhe, žuljevite ruke nekog starca s prosjedim kosama, a zatim gole ruke žena koje su je dodirivale; prigušeni mrmor udivljenja i ljubavi, želja da je diraju i piskavi šapat: »Mamice, mamice«. Kola se zaustave, a on iskoči iz njih s bičem u ruci, vitlajući nad njihovim glavama i vičući da im naprave prolaz. Onako visok, obučen u crno, sa sombrerom natučenim do obrva djelovao je impresivno... ».. . Bože, zašto me stavljaš u takva iskušenja?...« Ona prihvati uzde, naglo zaokrene konjima nadesno obarajući nekoliko vjernika na zemlju a zatim konji rzajući uzdignu prednje noge u zrak obarajući glinene posude, pletene košare s kokošima koje su zakokodakale i udarajući oborene Indijance po glavi, naprave okret unazad i znojni s napetim žilama na vratu, izbuljenih očiju, pođu natrag. Ona osjeti miris znoja, čireva, zadah mnoštva koje je izbacivalo neke mukle krikove i udari konje uzdama po hrptu. Masa napravi prolaz uz uzvike čuđenja, uzdignutih ruku, a tijela Indijanaca padala su prema stablima agava, dok je ona jurila natrag prema kući. »Zašto si mi dao takav život u kome moram birati? Nisam rođena za to. . .« Zadihana, daleko od onih ljudi, jurila je prema kući koja se vidjela samo u odbljescima, sakrivena iza voćaka koje je on posadio. »Ja sam samo slaba žena. Željela sam miran život u kome bi drugi birali za mene. Ne. . . ne znam se odlučiti. . . Ne mogu . . . Ne mogu . . . «) Blizu svetilišta bili su postavljeni dugački stolovi, na samom suncu. Muhe su u rojevima zujale nad velikim posudama s grahom i pogačicama naslaganim na novinskom papiru. Zdjele s agavinim sokom u višnjama i šećeru i kolač od badema u tri boje razbijali su svojim živopisnim bojama jednoličnost stola. Predsjednik grada se popeo na postolje, predstavio kandidata, pohvalio ga, prihvatio njegovo kandidiranje za saveznog delegata, koje je već uređeno nekoliko mjeseci ranije u Puebli i Meksiku u saglasnosti s vladom koja priznaje njegove zasluge u revoluciji i dobar primjer koji je dao povukavši se iz vojske i radeći na sprovođenju privredne reforme, uvodeći red i mir u jednom zabačenom mjestu gdje nije bilo nijednog predstavnika vlasti u to doba. On je napravio red i proveo privrednu reformu pod najtežim okolnostima i uz rizik najvećih opasnosti. Dok je govorio okruživao ih je mukli mrmor vjernika koji su ulazili i izlazili iz crkve, plačući zazivali djevicu i sina božjeg, naricali, slušali usput govor i pili iz vrčeva. Najednom se začuje krik, a zatim nekoliko hitaca. Kandidat nije promijenio položaj, Indijanci su mirno žvakali hljeb a 55
on je prepustio riječ slijedećem, silazeći s platforme dok su ga pozdravljali indijanski bubnjevi a sunce zalazilo za planinu. — Ono što sam i predvidio — promrmlja Ventura, dok su mu kapljice kiše padale na sombrero. — Tamo su stajali plaćenici don Pizarra nišaneći na vas čim ste se uspeli na postolje. On pokrije glavu kaputom jer nije imao sombrero i upita: — Kako su prošli? — Loše su se proveli — nasmiješi se Ventura. — Okružili smo ih još mnogo prije nego je počeo govor. Priđe konju i uvuče nogu u stremen i ne gledajući u Venturu. Onda zastane: — Baci ih tačno pred Pizarrova vrata. Kad je ušao u polupraznu okrečenu sobu gdje je sjedila, osjetio je gotovo mržnju prema njoj. Sjedila je sama njišući se na stolici, a kad ga je ugledala prešla je dlanovima preko ruku kao da je njegov dolazak unio hladnoću u prostoriju. Kao da su njegov dah, znoj i opori glas stvorili unutra ledeni vjetar. Nosnice su joj zadrhtale kad je on bacio energičnom kretnjom sombrero na stol i pošao prema njoj. — Bilo . . . bilo me je strah. Prestrašili su me. . . On je šutio. Skinuo je kaput i raširio ga kraj peći da se suši. Čuli su se monotoni udarci kiše po krovu. To je bilo po prvi puta da se ona nastojala ispričati pred njim. — Pitali su za moju ženu. Danas je bio za mene značajan dan. — Znam . . . — Kako da ti kažem . . . svi mi . . . svi trebamo svjedoke našega života da bismo ga mogli živjeti . . . —Da. . . —Ti. . . —Ja nisam sama odabrala svoj život! — uzvikne ona stisnuvši naslone od stolice za njihanje.— Ako već prisiljavaš ljude da rade ono što ti hoćeš, ne traži poslije od njih zahvalnost niti. . . —Prisilio sam te? A zašto ti se onda sviđam? Zašto onda stenješ u krevetu od zadovoljstva da poslije hodaš po kući spuštenog nosa? Tko te može razumjeti? —Bijedniče! —Hajde, licemjerko, odgovori, zašto? —S bilo kojim drugim muškarcem bilo bi isto. Pogleda ga. Sada je već rečeno. Više se voljela poniziti, nego priznati da joj se sviđa. — Šta ti znaš? Mogu zamisliti drugo lice i drugo ime. . . —Catalina . . . Ja sam te volio . . . S moje strane je sve u redu. —Pusti me. I tako sam zauvijek u tvojim rukama. Imaš što si htio. Zadovolji se s tim i ne traži nemoguće. — Zašto se odričeš svega? Ja znam da ti se sviđam . . . —Pusti me. Ne dotiči me se. Nemoj mi predbacivati moju slabost. Kunem ti se da se više neću zaboraviti . . . u tome. —Ti si moja žena. —Ne približuj mi se.Neću ti ništa uskratiti. To ti pripada . . . To je dio tvojih uspjeha. —Da. I morat ćeš to podnositi do kraja života. 56
—Sada već znam kako ću se utješiti. Uz Boga i moju djecu neće mi manjkati utjeha . —Zašto mora Bog stajati uz tebe, licemjerko? —Ne tiču me se tvoje uvrede. Znam kako ću se utješiti. — Od čega? —Ne odlazi sada. Utješiti zbog toga, što živim sa čovjekom koji mi je ponizio oca i izdao brata. —Požalit ćeš to, Catalina Bernal. Napravit ćeš to da ću te svaki puta kada mi raširiš noge sjetiti oca i brata. . . —Ti me više ne možeš uvrijediti. —Nemoj biti tako sigurna. —Radi što hoćeš. Boli te istina? Ubio si mog brata. —Tvoj brat nije imao ni toliko vremena da bi ga se moglo izdati. Želio je biti mučenik. Nije se htio spasiti. —On je umro, a ti si ovdje živ i iskorištavaš njegovu očevinu. To je sve što znam. — Onda nastavi tako misliti a ja se tebe neću odreći dok živim pa ni poslije smrti. Ali znaj, da ja isto znam ponižavati. Pokajat ćeš se . . . —Zar misliš da nisam primijetila životinjski izraz na tvom licu dok si mi govorio da me voliš? —Nisam te volio odijeljeno od mog života, nego kao dio toga života . . . —Ne diraj me. To je ono što nikada nećeš moći kupiti. —Zaboravi taj dan. Misli na to da ćemo cijeli život provesti jedno pored drugoga. —Makni se. Da. To je upravo ono na što mislim. Na sve ove godine koje su preda mnom. —Oprosti mi, onda. Po drugi puta te molim. —I ti ćeš meni oprostiti? —Nemam ti što oprostiti. —Oprostit ćeš mi što ti ja ne opraštam zaborav u koji je pao onaj drugi, koji mi se zaista sviđao? Kad bih se barem mogla sjetiti njegova lica . . . I zato te mrzim, što si uspio u tome da zaboravim njegovo lice. . . Da sam barem mogla sačuvati tu svoju prvu ljubav, mogla bih reći da sam živjela . . . Nastoj me shvatiti; mrzim njega, više nego tebe, jer se prestrašio i nikada se više nije vratio. . . Možda ti govorim ovo sve jer ne mogu reći njemu. . . da, reci da je to kukavičluk misliti na taj način . . . ne znam. Ja . . . ja sam slaba. . . a ti, ako želiš možeš ljubiti mnoge žene, dok sam ja vezana samo za tebe. Da me je on uzeo na silu, danas ga se ne bih morala sjećati i mrziti ga a da ne znam više niti kako izgleda. Ostala sam zauvijek nezadovoljena, razumiješ ? . . . slušaj me, ne odlazi . . . i pošto nemam dovoljno snage da za sve ovo krivim sebe, a nemam ni njega u blizini da ga mrzim, krivim tebe za sve i mrzim tebe, koji si tako jak da možeš sve to podnijeti. . . Reci, opraštaš li mi sve to, jer ja tebi ne mogu oprostiti dok ne oprostim sama sebi i njemu, koji je otišao . . . i bio tako slab . . . Ali ne želim govoriti ni misliti; pusti me da živim u miru i tražim oproštaj od Boga a ne od tebe . . . — Umiri se. Više sam te volio s tvojim licemjernim šutnjama. 57
— Sada znaš. Možeš me vrijeđati koliko hoćeš. Dala sam ti čak i oružje kojim me možeš raniti. Želim da i ti mene mrziš i da nestanu za oboje bilo kakve iluzije . . . — Bilo bi jednostavnije sve zaboraviti i početi nanovo. — Nismo stvoreni za to. Žena je sjedila nepomično,sjećajući se svoje prve odluke kada ju je gospodin Gamaliel obavijestio o svemu što se događa. Usprotiviti se. Žrtvovati se da bi se mogla osvetiti. — Ništa me ne može zaustaviti, vidiš? Reci mi razlog koji bi me mogao zaustaviti. — Zato što je to lakše. —Rekla sam ti već da me ne diraš da me ne miluješ! —Lakše je mrziti. Ljubiti je teže, jer ljubav traži više. . . —To je prirodno. To je ono što osjećam. —Nije potrebno željeti je i gajiti. Dolazi sama. —Ne diraj me! Nije više gledala u muža. Šutnja ga je odalečila od nje i nije više primjećivala blizinu tog visokog crnokosog muškarca gustih brkova koji je osjećao da mu se obrve i podbradak skrućuju od bola, teškog kao kamen. Naslućivao je i nešto više u lijepim, zamagljenim očima svoje žene. Ta stisnuta usta s jedva prikrivenim izrazom prezira, bacila su mu u lice i ono, što ona nikada ne bi izrekla. »Zar misliš da poslije svega što si učinio imaš još pravo na ljubav? Misliš li da se pravila života mogu izmijeniti, pa da usprkos svega primiš naknadu za sve to? Izgubio si iskrenost i nevinost u vanjskom svijetu. Nećeš to moći nadoknaditi ovdje unutra, u unutarnjem svijetu, u svijetu osjećaja. Možda si imao i ti svoj vrt. Ja sam također imala svoj, svoj mali raj. Sada smo ga obadvoje izgubili. Pokušaj se sjetiti. Ne možeš više naći u meni ono, što si već žrtvovao, što si izgubio zauvijek svojom vlastitom krivnjom. Ne znam od kuda dolaziš. Ne znam što si učinio. Samo znam da si u svom životu već izgubio ono, što sam i ja sada izgubila zbog tebe: snove i nevinost. Nikada više nećemo biti ono što smo bili.« Želio je pročitati to sve na licu svoje žene. I ne želeći to, našao se tako blizu svih tih činjenica koje ona nije izrazila. Riječi su se vratile u svoje bojažljivo skrovište. Stisnuo je vilice. Samo jedna činjenica mogla bi, možda, razriješiti ovaj čvor koji ih je razdvojio i uništiti mržnju. Samo izvjesne riječi izrečene sada i nikada više. Ako bi ih ona prihvatila, mogli bi sve zaboraviti i početi nanovo. Ako ih ne bi prihvatila . . . »Da, živ sam i nalazim se ovdje kraj tebe, jer sam dopustio da drugi umru za mene. Mogao bih ti govoriti o svima onima koji su umrli jer sam ja »oprao ruke« i slegnuo ramenima. Prihvati me takvoga, sa svim tim grijesima i gledaj u meni čovjeka koji ti treba. . . Ne mrzi me. Imaj samilosti sa mnom, Catalina, moja ljubljena. Volim te. Postavi na jednu stranu sve moje grijehe a na drugu moju ljubav prema tebi i vidjet ćeš da je moja ljubav mnogo veća . . . « Ali nije se usudio. Pitao je sam sebe zašto se nije usudio. Zašto ona nije tražila od njega istinu — od njega, nesposobnog da je sam otkrije, iako je bio svjestan da ih taj kukavičluk udaljuje i razdvaja još više tako da ga je čak učinila odgovornim i za svoju neuspjelu ljubav — i oni bi se mogli očistiti od krivnje, koju je on, da otkupi svoju krivicu, htio podijeliti sa njom? 58
»Sam ne; sam ne mogu.« Bio je kratkotrajan taj intimni, tihi trenutak . . . »Ja sam jak. Moja snaga je u tome da prihvatim bez borbe ove neizbježne stvari, ovu zlu kob.« … prihvatio je također nemogućnost da se povrati. . .Ona se uspravila promrmljavši da dijete spava samo u sobi. On ostane sam zamišljajući je kako kleči pred križem od slonove kosti, izvršavajući posljednji čin koji ju je oslobađao. »Od moje sudbine i moga grijeha koji su pričvršćeni za tvoj lični spas, odbacujući ovo što je trebalo biti naše, iako sam ti to nudio u mojoj šutnji; više se nećeš vratiti « Prekriživši ruke na prsima pošao je u crnu seosku noć, uzdignute glave, pozdravljajući prvu zvijezdu na nebeskom svodu koji se sve više punio svijetlećim iskricama blještavih zvijezda. Jedne noći gledao je isto tako prema zvijezdama; nije mu ništa pomagalo to sjećanje. On više nije bio onaj isti niti su zvijezde bile iste koje je on gledao svojim mladenačkim očima. Kiša je jenjavala. Iz vrta se širio jak miris šljiva, krušaka, raznih trava i povrća. On sam posadio je sve ove voćke u vrtu. Također je postavio ogradu oko kuće i voćnjaka, koja je dijelila kuću, taj njegov intimni kutak, od zemlje za obrađivanje. Kad se uputio kroz vlažnu travu, spustio je ruke u džepove i pošao lagano prema vrtnim vratima. Otvori ih i nastavi put prema obližnjem seoskom imanju. Dok mu je žena bila prvi put trudna, ova mlada Indijanka primila ga je posve slučajno, šutljiva i gotovo nepomična, bez ikakvih pitanja ili priprema. Ušao je bez najave, gurnuvši vrata jednim udarcem i našao se unutar ove kućetine sa škripavim vratima. Uzeo ju je za ruke, dodirujući to tamnoputo usnulo tijelo. Djevojka se prestraši. Gledala je ne snalazeći se u to lice iskrivljeno od bola, u valovitu kosu i staklenaste zelene oči. — Dođi, ne boj se. Ona navuče na sebe bijelu bluzu i on je povede napolje. Stenjala je ispod njega poput mladog bika koji se želi pariti. On podigne lice prema nebu koje je raskošno blještalo svim svojim ukrasima. — Vidiš onu veliku zvijezdu? Izgleda tako blizu, skoro nadohvat ruke, zar ne? Ali čak i ti znaš da je nećeš nikada dotaknuti. Treba se znati odreći onoga što ne možemo dotaknuti rukama. Dođi, živjet ćeš sa mnom u velikoj kući. Djevojka uđe kroz vrata sagnute glave. Drveće oprano od obilne kiše svijetlilo se u tami. Plodna zemlja širila je oko sebe jak miris i on duboko uzdahne. Gore, u dječjoj sobi, ona je ostavila poluotvorena vrata i legla u krevet. Upalila je svjetlo. Okrenula se prema zidu prekrstivši ruke na prsima i skupila noge. Poslije nekoliko ćasaka ispruži noge i pipajući po mraku potraži papuče. Ustane i prošeta po sobi dižući i spuštajući glavu. Zanjiše nesvjesno dijete koje je spavalo tvrdim snom. Pogladi trbuh i ponovo legne čekajući da začuje njegove korake na hodniku. JA puštam da rade što hoće jer ne mogu misliti ni željeti; već sam pri vikao na ovu bol. Ništa ne može trajati vječno a da ne prijeđe u naviku. Bol koju osjećam oko 59
pupka i trbuha već je moja bol, koja me pomalo izjeda. Okus povraćanja na jeziku već je moj okus, a napuhnuti trbuh je moj porođaj. Nalik je na trudnoću i gotovo me nasmijava. Nastojim dodirnuti trbuh. Gladim ga od pupka do penisa. Novi, okrugli, mekani trbuh. Prestao me oblijevati hladni znoj. Vidim ponovo na kopči Terezine ručne torbice moje lice razbijeno u simetrična stakalca. Pogodio me kolaps. Liječnik je otišao da traži drugog liječnika. Ne želi biti sam odgovoran za mene. Ja više ništa ne znam, ali vidim ih da ulaze. Vrata od mahagonija se otvaraju i zatvaraju a koraci su nečujni jer je ćilim mekan. Zatvorili su prozor. Povukli su sivi zastor jer se čuo dobro poznati metalni šum. Ušli su. Ah, postoji ovaj prozor. Postoji i svijet tamo napolju. Ima i neki lagani vjetrić koji njiše tanko crno drveće. Treba disati. . . —Otvorite prozor . . . —Ne, ne. Prehladit ćeš se i pogoršati stanje. —Otvorite . . . —Domine non sura dignus . . . —Serem se na Boga . . . -— . . . jer vjeruješ u njega . . . Veoma lukavo. To je bilo veoma lukavo. Umiruje me. Ja ne mislim na te stvari. Da, zašto da ga vrijeđam kada ne postoji? To mi čini dobro. Prihvatit ću to što čine, jer ako se protivim tome, znači da prihvaćam mogućnost postojanja tih stvari. Da, to ću učiniti. Oprostite. Svećenik me je razumio. Oprostite. Neću vam dati za pravo, protiveći se. Ovako je bolje. Moram napraviti dosadno lice. To odgovara situaciji. Kakva važnost se daje tome! Za onoga o kome se radi, a to sam u ovom slučaju ja, ovo znači kraj svake važnosti. Da. Ovako je dobro. Tako. Upravo onda kada shvatim da ništa više nije važno, ostali nastoje pridati tome najveću važnost: vlastita bol, spas tuđe duše. Ispuštam taj metalni zvuk kroz nosnice i puštam ih da čine što hoće, prekriživši ruke na trbuhu. Oh, idite svi i pustite me da slušam. Sad ćemo vidjeti da li shvaćate što znači kad se ovako savije ruka . . . » . . . dodaju da se ovdje, u Meksiku, mogu proizvoditi ta ista kola. Ali mi ćemo to zabraniti, zar ne? Dvadeset miliona pesosa su milion i po dolara . . . »Plus our commissions . . .«( I naša provizija) »Neće vam prijati led na vaš katar.« »Just hay fever. Well. I'll be . . .« (To je zapravo alergija. Pa, ja ću . . . ) »Nisam završio. Osim toga, kažu da je cijena prijevoza za rudarska udruženja od centra Republike do granice tako niska, da više naliči na potporu ili mito i da je skuplje prevoziti povrće nego rude naših udruženja . . . « »Nasty, nasty . . .«:! ( Loše, loše) »Kako ne. Vi znate da nam se neće isplatiti iskopavanje ruda ako povećaju troškove prijevoza . . . « »Less profits, sure, lessprofitsure, lesslessless . . .« (Manja dobit, svakako, manjadobitsvakako, manjamanjamanja)
Šta se dogodilo. Padilla? Čovječe, Padilla. Kakva je to kakofonija? Padilla! — Vrpca je na kraju. Samo časak. Nastavak slijedi na drugoj strani. — On ne sluša, zamjeniče. 60
Padilla se vjerojatno nasmiješio, onako kako on to već zna. Padilla me poznaje. Ja slušam. Oh, ja slušam. Ah! To zujanje mi elektrizira mozak. To je zvuk mog vlastitog glasa, ali slušanog natraške. Ponovo se čuje strelovito zujanje poput cijukanja vjeverice i moje ime koje ima samo jedanaest slova ali se može pisati na hiljadu načina koji ipak imaju samo jedan ključ i jednog gospodara — Artemija Cruza. Ah, moje ime. to je moje ime, koje vrišti, zaustavlja se i ponovo se čuje u pravilnom redoslijedu: »Budite ljubazni, Mr. Corkery. Pošaljite telegram o ovome svim vašim centralama koje su zainteresirane za tu stvar u Sjedinjenim Državama. Neka pokrenu svoju štampu protiv željezničara komunista u Meksiku. »Sure, if you say they're commies. I feel it my duty to uphold by any means our . . .« (Svakako. Ako vi kažete, oni će to podržati. Ja osjećam da mi je dužnost podržati sve ono što je u našem interesu . . .)
Da, da, da. Kako je to krasno, da su nam ideali istovetni s intereisima, zar ne? I još nešto: govorite s vašim ambasadorom, da izvrši pritisak na meksičku vladu, koja je tek sastavljena i još napola ,zelena.« »Oh, we never intervene.« (Oh, mi nikada ne posredujemo.) »Oprostite moju grubost. Preporučite mu da prouči stvar mirno i iznese nezainteresirano svoje mišljenje, jer on se mora brinuti za interese sjevernoameričkih građana u Meksiku. Neka im objasni da je potrebno zadržati povoljne uvjete za ulaganja, a sa tom propagandom ...-« »0. K., O. K.« Oh, kakvo bombardiranje riječima, znakovima, kakvo obodrenje za moj umorni sluh; kakav zamor; kakav govor bez govora. Ali to je moj život i moram ga slušati. Oh, ne shvaćaju moj pokret jer mogu jedva micati prstima. Neka ga zaustave. Dosadilo mi je; kakav zamor, kakav zamor. . . Imam vam nešto reći: — Pobijedila si ga i ugrabila mi ga. — Ono jutro sam ga očekivao s veseljem. Prešli smo rijeku na konju. — Ti si kriv. Ti. Tereza spusti novine. Catalina se približi i reče misleći da je on ne čuje: — Izgleda jako loše. — Da li je već rekao gdje je? — upita Tereza tiše. Catalina niječe pokretom glave. — Advokati je nemaju kod sebe. Mora da je napisana rukom. A on je u stanju da umre bez oporuke samo da nam zagorči život. Slušao ih je zatvorenih očiju i pretvarao se da ne čuje ništa. — Ni svećenik nije mogao ništa izvući iz njega? Catalina je vjerojatno odmahnula glavom. Osjećam da se priginula na koljenima do mog uzglavlja i rekla polagano slomljenim glasom: — Kako se osjećaš? . . . Želiš li nešto reći? . . . Artemio . . . Imamo jedan problem. . . Artemio . . . Ne znamo da li si ostavio oporuku. Moramo znati gdje je . . . Bol pomalo prolazi. One ne vide hladni znoj koji kapa sa mog čela. Čujem glasove ali tek sada mogu raspoznavati likove. Vraćam se u normalno stanje i vidim ih onakve kakve jesu. Želim da se bol povrati. Kažem sam sebi, potpuno svjestan onoga što govorim, da ih ne volim, da ih nikada nisam volio. — . . . moramo znati gdje je . . . 61
Zamislite se pred vlasnikom dućana koji ne želi prodavati na kredit, pred advokatom koji želi izmamiti od vas novce, pred liječnikom prevarantom, zamislite se u srednjoj klasi, koze jedne, čekajući u redu da kupite pravljeno mlijeko, da plaćate zemljišnu taksu, čekate da saslušaju vašu molbu, da vam odobre kredit i da sanjarite o tome kako bi mogle postići nešto više u životu, gledajući zavidno kada prolaze kći i žena Artemija Cruza u najmodernijim kolima. Zamislite se u siromaštvu, želeći imati kuću na padinama Chapultepeca, (Chapultepec — predio grada Meksika sa krasnim vrtovima i bivšom palačom azteških imperatora) ili ogrtač od minka, ogrlicu od smaragda ili jedno putovanje u inostranstvo. Zamislite si svijet bez moga ponosa i odlučnosti, gdje bih ja bio siromašan, kao tamo dolje od kuda sam izašao, pa sve do gore, gdje sam sada. Samo tamo ima dostojanstva, ja vam to kažem a ne u sredini, ne u zavisti, monotoniji i »repovima-«. Sve ili ništa. Znate li moju igru sreće? Shvaćate li je? Sve ih ništa. Sve u crnom ih sve u crvenom, izlažući se opasnosti da budem ubijen od onih odozdo kao i od onih odozgo. To znači biti pravi muškarac, kao što sam ja bio, a ne kakvog ste me vi željele: osrednjeg čovjeka, gnjevnog, koji pije po gostionicama i dolazi kući sa vikom. Ah, ne, ja, ne! Ja nisam morao vikati na vas i opijati se da vas prestrašim. Nisam stvarao svoj autoritet tako da sam vas tukao. I nisam se ponižavao moleći vas ljubav. Dao sam vam bogatstvo a da nisam očekivao naknadu za to, ni razumijevanje, ni ljubav. Ništa vam nisam tražio i zato me niste napustile, jer ste se prihvatile mog bogatstva, proklinjući me uz to, ali sa izvjesnim poštovanjem koje ne bih uspio izvući iz vas da sam bio osrednji. Ah, stare namiguše, stare, ohole, uobražene i nesposobne njuške, koje su imale bogatstvo i sve ono što ono donosi za sobom a ostale ste u svojoj osrednjosti i gluposti i niste ništa naučile. Da ste barem iskoristile ono što sam vam pružio, da ste naučile zašto služe i kako se upotrebljavaju skupe stvari koje ste imale na raspolaganju! Naprotiv, ja sam imao sve što se može i sve što se ne može kupiti. Imao sam Reginu, čujete li me, volio sam Reginu, zvala se Regina i voljela me, voljela me bez novaca, slijedila me i dala mi život dok sam još bio tamo dolje, čujete li me? Čuo sam te Catalina, kada si mu jednoga dana rekla: »Tvoj otac, tvoj otac, Lorenzo . . . Vjeruješ? Vjeruješ da se može dokazati...? Ne znam o svetim ljudima . . . o pravim mučenicima . . . « — Domine non sum dignus . . .
TI ćeš osjetiti zagušljivi miris tamjana i znat ćeš i kroz zatvorene oči da su prozori zatvoreni, jer do tebe više neće dolaziti svježi večernji zrak. Osjećat ćeš samo smrad tamjana i nazirati obris svećenika koji te želi razriješiti od grijeha, taj zadnji čin koji ti nećeš tražiti ali ćeš ga ipak prihvatiti, da ih u posljednji čas ne počastiš svojim otporom. Htjet ćeš da se sve odvija normalno a da ne ostaneš nikome ništa dužan i htjet ćeš da se sjećaš onoga dijela svoga života koji nikome ne duguje ništa. Ona će to spriječiti. Sjećanje na nju — nazvat ćeš je Regina, Laura, Catalina, Lilia — koja ujedinjuje sva tvoja sjećanja i prisiljava te da je prepoznaš, da joj odaš priznanje. Ali i tu zahvalnost ćeš preobraziti — znat ćeš to i biti svjestan toga iza svakog krika bola — zbog sažaljenja prema samome sebi, u gubitku svoga 62
gubitka. Nitko ti neće dati više da bi ti mogao više oduzeti, od te žene, žene koju si ljubio pod četiri razna imena. Ustrajat ćeš, jer ćeš se zavjetovati sam sebi da ćeš zaboraviti na obaveze. Prepustit ćeš zaboravu i Terezu i Gerarda, a taj zaborav opravdat ćeš time što o njima ništa nisi znao, jer je ona rasla uz majku, daleko od tebe, koji si živio samo za sina. Tereza će se udati za tog dječaka sa bezizražajnim licem, a to beznačajno i jednolično stvorenje nije zavrijedilo da trošiš svoje dragocjeno vrijeme razmišljajući o njemu. Isto tako nećeš se htjeti sjećati ni majstora Sebastiana, njegovih četvrtastih ruku koje su te vukle za uši i tukle ravnalom, niti bolova u člancima i uprljanih prstiju od krede. Zaboravit ćeš i sate provedene ispred školske ploče kad si učio pisati, množiti i crtati kuće i kružnice. Vikat ćeš a zaustavit će te nečije ruke. Htjet ćeš ustati i hodati da umiriš bol: udisat ćeš tamjan osjetit ćeš miris zatvorenog vrta mislit ćeš na to kako se ne može birati, da se ne treba birati, da ti nisi izabrao onaj dan. Pustio si da stvari teku same od sebe i nisi bio odgovoran za njih. Nisi stvorio ni ostvario niti jednu od dviju vrsta morala koji su tražili od tebe. Nisi ni mogao biti odgovoran za izbor koji nisi ti učinio. Sanjarit ćeš odvojeno od tijela koje se grči i viče, odvojeno od te sablje koja se zabola u tvoj trbuh i natjerala ti suze na oči od bola. Sanjarit ćeš s tim načinom koji je stvoren sam od sebe a koji nikada nećeš otkriti svijetu, jer ti on neće omogućiti da to učiniš, pošto ti je svijet pružio samo ustaljene norme i običaje, o kojima ti nisi sanjario niti možeš sanjariti, na koje ti nisi mislio i koje ti nisi želio. Tamjan će biti miris vremena, miris koji priča: župnik Paez živjet će u tvojoj kući. Catalina će ga sakriti u podrum. Ti nećeš biti kriv za to, nećeš biti kriv. Nećeš se sjećati što ste rekli jedan drugome, ti i on, one noći u podrumu. Tko je rekao sve ono što je bilo tada rečeno? Kako da se nazove čudovište koje se svojevoljno preoblači u žensku suknju, svojevoljno se uškopi i napija tobožnjom krvi nekakvog Boga? Tko je to rekao? I da treba ljubiti jer ljubav je u svakom tijelu, ona ga opravdava. Naša tijela imamo upravo zbog dobrote i darežljivosti božje da bismo dali tim istim tijelima one trenutke ljubavi koje nam život želi oduzeti. Ne stidi se i ne misli na ništa, a u zamjenu zaboravit ćeš sve brige i žalosti. To ne može biti grijeh jer su svi časovi naše današnje — ne sutrašnje ljubavi, kratki, i služe samo za to da nas utješe — tebe i mene. Oni su u stvari samo prihvaćanje potrebnih životnih nevolja koje će naše kajanje poslije opravdati, jer kako možemo biti svjesni grijeha čiji oprost molimo na koljenima ako prije toga nismo počinili taj grijeh? Zaboravi na svoj život i pusti da ugasim svjetlo. Zaboravi na sve a poslije ćemo zajedno moliti oprost za naše časove ljubavi da bi posvetili ovo tijelo stvoreno od Boga, koje zaziva Boga za svaku neispunjenu ili zadovoljenu želju, za svaku potajnu nježnost i zaziva njegovo ime u času ispuštanja sjemena koje je Bog usadio među naše noge. Živjeti, znači iznevjeriti tvoga Boga. Svaki čin u našem životu koji nam potvrđuje da smo živi i da smo ljudska bića, narušava zakone božje. 63
Govorit ćeš one noći s majorom Gavilanom u javnoj kući gdje si bio sa svim starim ratnim drugovima. Nećeš se sjećati tko je rekao sve ono što ste govorili, da li ti, ili oni, s hladnim glasom, koji kao da nije bio ljudski. Glas koji je odavao hladnoću, interes, moć. Svi želimo dobro domovini, ali kada se to podudara s našim ličnim interesima. Budimo inteligentni. Možemo daleko dotjerati. Činimo ono što je potrebno, ne zanosimo se nemogućim. Riješimo jednom zauvijek sve što je u vezi s okrutnošću i snagom da bi nam bilo na korist i da to ne moramo više ponavljati. Sredimo sve dobrobiti revolucije da ih narod može osjetiti. Revolucija se može učiniti na brzinu ali njene tekovine se ne trebaju na brzinu iscrpsti, jer će nas već sutra tražiti više i više, a onda im nećemo imati što ponuditi ako smo im dali i učinili sve — osim možda hčnih žrtava. Ali zašto da umremo a da ne vidimo plodove naših herojskih djela. Uvijek moramo ostaviti rezervu. Ljudi smo, nismo mučenici. Ako uspijemo sačuvati vlast sve će nam biti dopušteno. Izgubiš li vlast, propao si. Budi svjestan našeg sretnog slučaja. Mladi smo, ali smo okrunjeni aureolom prestiža pobjedničke, oružane revolucije. Zašto se borimo? Da umremo od gladi? Kada je borba potrebna onda je i opravdana. Vlast se ne dijeli. A sutra? Bit ćemo mrtvi, poslaniče Cruz. Neka se snalaze kako znaju oni, koji dolaze poslije nas. Domine non sum dignus, domine non sum dignus. Da, čovjek koji saobraća s Bogom i može oprostiti grijehe drugima jer ih je i sam počinio, taj svećenik koji ima pravo na to otkupljenje jer je najprije otkupio sebe, on može reći: domine non sum dignus. Ti ćeš, međutim, Odbiti krivnju. Ti nećeš biti kriv za moral koji nisi stvorio, nego si ga već našao takvog. Ti bi želio želio želio oh, da, bili su sretni oni dani s majstorom Sebastijanom, koga se više ne želiš sjećati. Sjedeći na njegovim koljenima učio si najosnovnije stvari od kojih treba da pođe svaki čovjek da bi mogao biti slobodan, da ne bude rob pisanih zakona koje ne zna ni pročitati. Oh, da, bili su to sretni dani tvojih prvih saznanja koja ti je on pružao. Želio ti je dati i zanat kojim bi zarađivao za život. Oni divni dani u kovačnici sa čekićima i večeri, kada bi se on umoran vraćao k tebi da počne uobičajene lekcije, koje je držao samo za tebe, da bi se ti lakše snašao u životu i da bi stvorio svoja vlastita životna pravila. Ti, pobunjenik, slobodan čovjek, ne želiš ga se sjećati. On te poslao, i ti si otišao u revoluciju. Ne izlazi iz mene to sjećanje, neće te dostići: nemaš odgovor za dva suprotna zakona, obadva nametnuta. Ti si nevin ti želiš biti nevin ti nisi izabrao onu noć.
64
(1927: 23. novembar) ON je gledao zelenim očima prema prozoru a onaj drugi je pitao da h nešto želi. On je zatreptao očima i nastavio gledati prema prozoru. Onda drugi, koji je do toga časa bio veoma, veoma miran, izvadi naglo pištolj koji je imao o pojasu i baci ga na stol. On začuje zveckanje čaša i boca i ispruži ruku, ali drugi se već smijao, prije nego je on mogao definirati fizički utisak koji je proizveo ovaj nagli udarac i zveket plavih čaša i boca na stolu. Ali drugi se nasmiješio, dok je ulicom projurio neki auto praćen psovkama i zvižducima, a njegovi farovi osvijetlili su okruglu glavu ovoga drugoga, koji je otvorio revolver i pokazao mu da su unutra samo dva metka. Ponovo ga zatvori, namjesti okidač i postavi cijev pištolja prema svojoj sljepočici. On je nastojao skrenuti pogled, ali ova sobica mu nije pružala nikakvu tačku na kojoj bi se mogao zaustaviti. Prazni zidovi, nekoliko stolova, dvije stolice, dva čovjeka i to je bilo sve. Drugi pričeka dok su zelene oči prestale kružiti sobom i ponovo se zaustavile na pištolju cijevi i sljepočici. Smiješio se i znojio. On isto tako. Nastojao je čuti u toj tišini kucanje sata kojeg je nosio u desnom džepu od kaputa, ali on je, izgleda, lupao slabije od kucanja njegova srca. Nije važno, jer je on prasak pištolja imao već od prije u ušima, iako je ovdje tišina dominirala nad svim ostalim zvucima, čak i nad ovim, mogućim — koji se još nije čuo — od revolvera. Drugi je čekao. On je to opazio. Onaj potegne okidač i suhi zvuk metala prekine tišinu. Napolju, noć je bila isto tako tiha kao i prije, i crna, bez mjeseca. Drugi nastavi u istom položaju, držeći uperenu cijev i počne se smijati, najprije tiho, zatim sve glasnije dok se nije razlijegao grohotan smijeh. Debelo tijelo treslo se iznutra, poput pudinga, jer se izvana nije micalo. To je trajalo nekohko sekundi. On se također nije micao. Osjetio je miris tamjana koji ga je pratio od jutra, kud god se kretao i samo preko tog zamišljenog dima razabirao je sada lice ovog drugoga, koji se i dalje smijao. Zatim postavi pištolj na stol, ispruži kratke žute prste i laganim pokretom ruke gurne oružje prema njemu. Te zamagljene oči koje su se smiješile mogle su biti i posljedica suzdržanih suza. Nije htio istraživati da li je zaista tako. U trbuhu je osjetio fizičku bol od sjećanja na taj prizor i na lik debeljka sa oružjem uperenim u čelo. A strah koji je osjećao ovaj drugi, naročito taj savladani strah koji je bio ipak očit, stezao mu je grlo i nije ni on mogao progovoriti. Da su ga našli u toj sobi s mrtvim debeljkom, bio bi kraj svemu. To bi im poslužilo kao dokaz protiv njega. Već je prepoznao svoj pištolj, koji je držao uvijek u ladici od ormara i koji mu je debeljko sada približavao svojim kratkim prstima. Držak je bio umotan u maramicu, koja bi se možda skliznula iz ruke kad bi drugi. . . Ali da se ne sklizne, samoubojstvo bi bilo očito. Za koga? Šef policije mrtav u svojoj sobi, sam sa svojim neprijateljem. Tko je s kim raspolagao? Drugi otpusti pojas na hlačama i iskapi čašu do dna. Znoj mu je probijao ispod pazuha i cijedio mu se po vratu. Kratkim vlažnim prstima i dalje mu je nastojao približiti pištolj. Šta bi rekao? Da je s njegove strane sve isprobano. Ako ga ovo nije uvjerilo onda on ne zna šta bi ga moglo uvjeriti. Bila je samo proba — rekao je drugi — da bi prešao k njima. Zar mu nije dokazao, uz rizik vlastitog života, da ga žele pridobiti za sebe? Upali cigaretu, a drugu ponudi 65
njemu. On također upali svoju i približi šibicu debeljkovom licu, ali ovaj je ugasi puhnuvši žestoko. On se osjeti okužen. Uzme pištolj a cigaretu postavi na rub čaše. Nije vidio da se njezin pepeo prosuo po rakiji i spustio na dno čaše. Pritisne cijev pištolja na sljepočicu ne osjećajući nikakvu promjenu temperature, iako je zamišljao da se mora osjećati hladnoća. Istovremeno se sjeti da ima trideset i osam godina, ali to nije bilo nikome važno, a najmanje debeljku. Još manje njemu samome. Toga jutra oblačio se pred velikim ovalnim ogledalom u svojoj sobi, kad je do njega dopro miris tamjana. Kroz prozor je istovremeno dopirao miris kestenja iz vrta. Promatrao je u ogledalu muški lik snažnih ruku, ravnog trbuha, s nategnutim mišićima i uspravnim držanjem. Rukom je pogladio jagodicu i neravni nos. Ponovo je osjetio miris tamjana. Pošao je do ormara da uzme čistu košulju. Nije ni primijetio da revolver nije stajao na svom uobičajenom mjestu. Kad se obukao otvorio je sobna vrata. Ona je govorila: »Nemam vremena. Uistinu nemam vremena. Kažem ti nemam vremena.« Vrt je bio zasađen ukrasnim biljkama, koje su okruživale cijelu kuću sagrađenu u florentinskom stilu s tankim bijelim stupovima. Vanjski zidovi bili su ružičasto obojeni. Kad je stupio u salon, treperavo vanjsko svjetlo odražavalo je sjenu svijećnjaka na neki sablasni način, dok su zastori od pliša, visoke rezbarene stolice i naslonjači od srebrnog brokata ostali u polusjeni. Došao je do bočnih vratašca na kraju salona, prihvatio za brončanu ručku, ali se zaustavio i nije htio sići dolje. »Bila je od nekih ljudi koji su se preselih u Francusku. Kupili smo je jeftino, ali restauriranje nas je mnogo stajalo. Rekla sam mužu: prepusti sve meni, ja ću se pobrinuti; ja znam . . . « Debeljko skoči laganim skokom sa stolice i upravi smjer pištolja brzim pokretom ruke na drugu stranu. Hitac je odjeknuo muklo i nije ga vjerojatno nitko čuo, jer su bili sami i bilo je osim toga podne kada nema nikoga na ulici. Metak se zabio u plavi zid sobe, dok se debeli smijao, govoreći da je sada dosta igre, a to je još k tome opasna igra. Zašto da to rade, kada se sve može tako jednostavno urediti? Tako jednostavno — pomisli on u sebi. Ah, već je i vrijeme da se stvari mogu urediti na jednostavan način. Zar nikada neću mirno živjeti? — Zašto me ne puštaju u miru? Zašto? — Pa to je bar jednostavno, prijatelju. Ovisi samo o tebi. — Gdje smo? Nije došao sam ovamo. Dovezli su ga. Pa iako je bio u centru grada, šofer ga je tako zavarao, da nije znao kuda idu. Okretao je auto desno, lijevo i pretvorio onaj dio grada u pravi labirint. Sve je to bilo neprimjetno, kao i ova debela ruka koja mu je istrgla pištolj, dok je debeljko uz neprestani smijeh ponovo sjeo, opet težak i nespretan kao i prije. — Zar nismo sile? Ha? Izaberi uvijek prijatelje između najvećih prepredenjaka, jer te onda nitko neće nadmudriti. Hajde da pijemo. Kucnuli su se i debeli mu je rekao da se svijet dijeli na prepredenjake i slabiće i da se treba već jednom odlučiti. Rekao je također da bi bila prava šteta ako poslanik —on — ne izabere na vrijeme, jer su on i njegova stranka veoma disciplinirani, a 66
osim toga veoma su dobri ljudi i ostavljaju svima na volju da izaberu, samo što nisu svi tako spretni kao poslanik. Neki su se pravili hrabri i digli se s oružjem, a zar nije jednostavnije promijeniti mjesto ih na primjer, odbiti kandidaturu, kao da je ne želi? Zar nije u životu već više puta promijenio mišljenje i stranku? Šta je radio u posljednjih petnaest godina? Uspavljivao ga je glas debeloga, monoton i ljigav kao zmija. Izvadi cigare: — Hoćeš li? Gledao ga je prodorno, dok je on gladio kopču na pojasu i ne znajući da to čini, sve dok ga hladnoća metala nije podsjetila na hladnu cijev od pištolja i on je pusti želeći imati slobodne ruke. — Sutra će strijeljati popove. Saopćavam ti to kao dokaz prijateljstva i povjerenja, jer sam uvjeren da ti nisi od onih krmeljivaca . . . Odmaknuli su stolice. Debeli se približio prozoru i udario snažnim udarcem po staklu. Učinio je neki znak a zatim mu pružio ruku. Stajao je na vratima dok je on silazio kroz mračni smrdljivi hodnik u kome se osjećao miris truleži i vlažnih novina. Onaj koji je stajao na vratima podigne ruke do bijelog sombrera i pokaže mu pravac kojim treba poći da dođe do Avenide 16 septembra. —Šta misliš? —Da moramo prijeći na njihovu stranu. —Ja ne. —A ti? —Slušam vas. — Neće nas ovdje nitko čuti? — Saturno je povjerljiva, a iz njene kuće se ne čuje niti šum . . . — Ako se ne pojave, izazvat ću ih . . . — Zgrabili smo se s vođom i s njim nas žele uništiti. —Izgubljen je. —Šta predlažeš? —Da se treba pokazati. — Najprije ću pustiti da me uvjere. Jesmo li ili nismo? —Kako? —Ima načina. —Ali onako, neupadljivo, zar ne ? —Svakako. Tko oduzima . . . —Ne, ne, ja ništa nisam rekao. —Kao da prihvaćaš i ne prihvaćaš u isto vrijeme. . . — Ja kažem otvoreno, kao pravi muškarci, ovo ih ono . . . —Probudite se, generalu, već sviće. —Onda? —Pa . . . stvar ostaje kako smo rekli. Svatko zna svoje. —Pa . . . tko zna. —Ja bih rekao. —Misliš li da se šef neće probiti? —Čini mi se, čini mi se. 67
—I ti, šta? —I meni se počinje činiti. . . — Kažem samo to da nas se nitko neće ni sjetiti kad dođe čas. —Tko će se čega sjetiti? —Ja samo kažem, ako si sumnjao. —Serem se na sumnju. —Ti šuti. Donesi nam nešto, hajde. —Serem se na sumnje, monsiu. —Onda, svatko za sebe? —U stvari zajedno, a zatim cada chivito por su caminito. . . ( Meksikanizam koji znači: »Ovdje je sve završeno i neka svatko ide svojim putem«, ili: »Ovdje se čaša razbila i neka svatko ide svojoj kući«)
—. . . a na kraju, plod se ubire uvijek na istom mjestu . . . — Upravo tamo. Tako je. — Vi nećete jesti, general Jimenez? —Svatko zna svoje. —Ako netko nešto izbrblja . . . — Ali na što misliš, brate. Nismo li svi ovdje braća? — Ja bih rekao da jesmo, ali poslije netko od nas može postati sentimentalan i, da budemo iskreni, počne vrdati. . . — Serem se na sumnje, kako kaže Saturno . . . —I ja, pukovniče Gavilam. —Samo mislimo na to. —Ako netko hoće sačuvati kožu, ha? —Časno, gospodine poslaniče, uvijek samo časno. —Časno, moj generale, a kako drugačije? —Onda . . . —Nismo ništa govorili. — Ništa, apsolutno ništa. — Ali zar zaista imate namjeru »podrezati rep« našem šefu? — Kojemu? Sadašnjem ili prijašnjem? — Prijašnjem, prijašnjem . . . Chicago, Chicago, that toddlin town…(Chicago, Chicago, uzburkani grad)Saturno je podigla iglu sa gramofona i zapljeskala rukama: — Djevojke, djevojke, u redu. . . On stavi šešir i odmakne malo zavjese, smijući se. Vidio ih je samo postrance, odražene u ogledalu, tamnopute, namazane, sa umjetnim madežima koje su stavile na lice, vrat, ruke i obučene u čipkaste haljine i cipelice, s kratkim suknjama i plavo obojenim kapicama. Išle su držeći se za ruke, predvođene Cerberom, također svečano namazanim: — Moja plaća, gospodine? Znao je već cijeli raspored te predstave koja je trebala uslijediti i zadovoljno je trljao ruke izašavši u mali vrtić koji se nalazi pred javnom kućom, da bi udahnuo svježog zraka. Evo, general Jimenez već je skinuo naočale, trljajući staračke kapke i krmelje. Sada će tražiti da mu skinu čizme: da mu ih netko skine jer je umoran i zato što je naučen da ga drugi skidaju. Svaki će se smijati jer će on iskoristiti položaj u kome će djevojka nastojati da mu ih skine, pa će joj dignuti suknju ispod koje će 68
proviriti obla tamna bedra s ljubičastim čipkastim gaćicama. Svi su kružili oko djevojaka ali one su išle poput pčela medu, samo onima koji su bili u uniformama, kao da ih ispod epoleta, šinjela i vojničkih hlača čeka neko iznenađenje, kao da su oni drugačija vrsta ljudi od civila. On pogleda još jednom unutra i opazi da su ih već počele svlačiti svojim vlažnim, namirisanim rukama, svježe okupane, mirišljive i podatne, skačući oko svih onih muškaraca ispruženih na krevetima, raširenih nogu, i svlačile im komad po komad odjeće, vrišteći kada je poneki od njih u nastupu strasti, dotaknuo neki od dijelova djevojačkog razgolićenog tijela. Bili su svi napola pijani, s mrljama od konjaka na košuljama i gledali su mutnim očima oko sebe; s gramofona se nametao ritam čarlstona, dajući cijelom prizoru još više živosti i razularenosti. On pogleda svoje nokte koji su imali bijele tačkice, što je bio znak lažljivosti, kako govore stari ljudi. Prijeđe zatim pogledom na bijeli polumjesec palca. Negdje zalaje pas. On digne ovratnik kaputa i pođe kući, iako bi više volio otići na drugo mjesto i zaspati u zagrljaju nekih namirisanih ruku, da izbaci iz sebe ovu gorčinu koja mu je kidala živce i tjerala ga da hoda širom rastvorenih očiju, pazeći na svaki šum oko sebe. Prijeđe rukom po oštrim dlakama koje su mu stršile s jagodica, a zatim potraži ključeve. Ona je sada vjerojatno dolje. Uvijek kada ga vidi kako ulazi, prestraši se: — Ah! Kako si me prestrašio. Nisam te očekivala. Ne, nisam mislila da ćeš doći tako rano; kunem ti se da te nisam tako rano očekivala — dok se on pitao zašto ona to govori i zašto mu na takav indirektan način zapravo predbacuje. Ti susreti imali su u sebi neku odbojnu privlačnost i ne bi se moglo reći da li je to bilo odbijanje ili privlačenje, ili obadvoje zajedno. Jednom, u tami, dotakli su im se prsti na ogradi stepenica i ona mu je stisnula ruku. On je tada upalio svjetlo da se ne spotakne, jer nije znao da je ona silazila dok se on uspinjao, ali lice koje je ugledao na svjetlu nije odavalo osjećaje koje je osjetio u stisku ruke. Ona je zatim ugasila svjetlo i on nije znao kako bi to nazvao. Da li perverznost? Ali ne. To nije bilo pravo ime. Poznavao je to tijelo obavijeno u svilu na platnenim plahtama, poznavao ga je samo po dodiru, jer se svjetla u sobi nikada nisu u tim časovima palila. Samo, onda, pri tom susretu na stepenicama i u tim časovima, ona nije sakrivala lice i pretvarala se. Onaj dodir ruke podsjetio ga je na drugi, sličan tome i izazivao u njemu slatko-gorki osjećaj, kada su se jednom sreli na stepenicama koje su vodile u podrum i ona ga je upitala u mraku: »Šta tražiš ovdje?« ali se odmah ispravila i rekla istim glasom: »Ah, kako si me prestrašio! Nisam te očekivala. Kunem ti se da te još nisam očekivala.« Kazala je to na isti način, ali bez ruganja i on je upijao u sebe taj zvuk, te riječi. . . Otvorio je vrata podruma i u prvi čas ga nije ni opazio. Ona je prihvatila tajnog gosta za ruku, dok je on nastojao sakriti nabore svećeničke haljine između nogu i rukama rastjeravao dim od tamjana. Zatim stane u očekivanju gledajući u njih koji nisu gledali njega nego su se gledali međusobno. On je tražio očima da ga ona traži, moli. Svećenik je stajao i očekivao da će ona progovoriti, da će iskoristiti taj jedinstveni trenutak za odgovor ili da zamoli, da mu objasni. Zelene oči su čekale. Htjele su da ona progovori. Vidio je stiskanje toga grla koje je želio ljubiti. Svećenik uzdahne. Sada je znao da ga ona neće tražiti i njemu je preostalo samo to da se postavi nasuprot čovjeka zelenih očiju u stavu očekivanja . . . 69
Spavao je do podne. Probudila ga je muzika uličnog vergla, ali on se nije zadržavao na tome da raspoznaje melodiju, jer mu je tišina prošle noći — ili sjećanje na nju, koje je značilo samo noć i tišinu — nametala dugačke časove razmišljanja, koji su prekidali zvuk melodije, da bi zatim lagani melankolični ritam ponovo prodirao kroz poluotvoreni prozor unutra, dok ga njegove misli i sjećanja na doživljeno nisu opet prekinule. Zazvoni telefon. On podigne slušalicu i začuje suzdržljivi smijeh. — Onda? — Već ga imam u komandanturi, gospodine poslaniče. —Da? —Gospodin predsjednik je već obaviješten. —Onda. . . — Ti već znaš. Jedan potez. Ili posjeta. Ne trebaš ništa govoriti. —U koliko sati? —Budi ovdje oko dva. —Dobro. Ona je slušala iz susjedne sobe i počela plakati, naslonjena na vrata. Kada nije više ništa dalje čula, osuši suze i sjedne pred ogledalo. Usput je kupio novine i dok je vozio nastojao je čitati, ali je uspio pregledati samo naslovne strane, koje su obavještavale o strijeljanju onih, koji su pokušali atentat na drugog vođu, kandidata. On ga se sjećao prilikom značajnih događaja u kampanji protiv Ville, u predsjedništvu, kada su mu se svi zaklinjali na vjernost. Prolazili su mimo njega novi automobili, kratke suknje, šeširi seljanki i baloon hlače, čistači cipela koji su sjedili na pločniku oko izvora, ali to sve nije bilo ono najvažnije. Nije bio grad onaj koji prolazi pred njegovim staklenastim očima, nego jedna riječ. Osjetio ju je, vidio na brzim pogledima prolaznika, u njihovim pokretima i osjetio se opasno živ, prilijepljen za ovaj volan i ošamućen licima, pokretima, prometnim znakovima. Danas mora poduzeti što misli, jer će sutra, po zakonu sudbine, oni koji su danas poniženi, sutra poniziti njega. Uvijek je znao odabrati, uvijek je odabirao vođu koji je imao sve šanse na račun vođe koji je gubio. Na Katedrali odzvoni dva sata. Na ulazu u zgradu pokaže poslaničke dokumente. Uđe u dizalo, prijeđe salonima ružičasto obojenim i sjedne u predvorje. Oko njega su šaputali samo o jednoj stvari i do njegovih očiju dopirala je tiha jeka koja je imala samo tri riječi: — El Senor Presidentei! — 0l Sonor Prosodonto! — Al Sanar Prasadanta! (Gospodine predsjedniče) — Poslanik Cruz? Uđite. Debeljko mu pruži ruku i oni se uzajamno potapšu po ramenima, dok se debeli uvijek jednako smijao, pokazujući mu kažiprstom pokret pucanja u glavu i ponovo se nasmije tiho, prema unutra, s podrhtavanjem trbuha i jagodica. Zakopča uz napor dugmad na uniformi i upita ga da li je čitao štampu. On odgovori da jest i da je shvatio igru, ali da to sve nije važno i on je došao samo da izrazi svoju odanost gospodinu predsjedniku. Svoju nezainteresiranu odanost. Debeli ga upita da li bi 70
nešto želio i on mu napomene neke parcele izvan grada, koje danas ne vrijede bogzna što, ali vremenom bi mogle vrijediti i on mu obeća da će to urediti jer, napokon, sada su prijatelji, braća, a gospodin poslanik se bori već od uuuuh, '13. godine, pa ima pravo da živi u miru daleko od politike. Kad je to izgovorio opet ga potapša po ramenima da mu dokaže svoje prijateljsko raspoloženje. Na drugoj strani otvore se vrata i izađu general Jimenez, pukovnik Gavilan i ostali koji su sinoć bili kod Saturne. Prošli su mimo njega sagnute glave, ne primijetivši ga, a debeli se ponovo počne smijati i reče da su mnogi njegovi prijatelji došli da se stave na raspolaganje gospodinu predsjedniku u ovom svečanom času ujedinjenja. Zatim mu pokaže rukom da može ući. U dnu sobe, kraj zelenkastog svjetla, ugleda te oči tigra spremnog za napad. Sagne glavu i reče: — Na službu gospodine predsjedniče. . . Uvjeravam vas da vam stojim na raspolaganju, gospodine predsjedniče . . . JA osjećam miris tog starog ulja kojim su premazali moje oči, nos, usta, hladne noge, pomodrele ruke i bedra. Tražim im da otvore prozor. Želim udisati svježi zrak. Glas mi je metalno hrapav. Prekrstio sam ruke i osjećam svježinu platnenih pokrivača. To je važno. Što znaju o tome Catalina, župnik, Tereza a Gerardo? — Pustite me. . . — Šta zna liječnik. Ja ga poznajem bolje od njega. Opet nas vara. — Ne govori. — Terezice, ne protivi se ocu. . . hoću reći majci. . . Zar ne vidiš... — Ha, ti si kriva isto koliko i on. Ti, zbog kukavičluka i slabosti, a on zbog. . . zbog... — Dosta. Dosta. —Dobar večer. — Prođite ovuda. —Dosta, zaboga. — Nastavite, nastavite. Na što sam ono mislio? Čega sam se sjećao? . . . kao prosjaci. Zašto prisiljava Gerarda da radi? Šta znaju svi oni, Catalina, župnik, Tereza i Gerardo? Kakvu važnost će imati njihova prijetvorna žalost i počasti koje će se objaviti u novinama? Tko od njih ima toliko poštenja da izjavi, kao što to ja sada kažem, da je moja jedina ljubav bila — posjedovanje stvari, njihovo senzualno posjedovanje? To je ono što volim. Plahta koju upravo sada gladim. I sve ostalo što ove časove prolazi pred mojim očima, iako su samo poluotvorene. Volim ovaj pod od talijanskog mramora prošaran zelenom i crnom bojom, boce koje u sebi sadrže ljeta onih pokrajina gdje je sazrelo grožđe i stare slike s raspucalim lakom, koje u jednom jedinom potezu kista uhvate zraku sunca ili svjetlo lampe. Uživam u dodiru bijele kože na naslonjaču obrubljenom zlatnim šarama, u čaši konjaka koju držim u jednoj ruci a cigaru u drugoj, obučen u lagani smoking od svilene tkanine s cipelama od laka koje su utonule u debeli merima-prekrivač. Na taj način može se uživati u nekoj panorami i u licima drugih 71
ljudi. Na taj način, ili sjedeći na terasi nasuprot Pacifika, uživajući u zalazu sunca i osjećajući svim svojim osjetilima ono dolaženje i odlaženje morskih valova koji ostavljaju svoj trag na vlažnom morskom pijesku. Zemlja. Zemlja koja se može pretvoriti u novac. Četvrtasti gradski tereni na kojima se dižu, poput gustih šuma, željezne konstrukcije za građenje. Zeleni i žuti tereni po kojima jure uz prodorno zujanje traktori. Mašine. Miris ulja, šum okretaja s jednoličnim, brzim ritmom. . . »Ej, gospodin Artemio, je li vam jako zlo?« »Ne, to je samo vrućina. Kako je, Mena? Hoćete li mi otvoriti prozor?« »Odmah...« Ah, ti zvuci s ulice. Odjednom su ovdje. Nije moguće odvojiti jedne od drugih. Ah, zvuci ulice. »Šta želite, don Artemio?« »Mena, vi znate dobro, s kakvim oduševljenjem smo do posljednjeg časa branili predsjednika Batistu, (Fulgencio Batista bio je predsjednik Republike Cube od 1940—1944. U martu 1952, kao vođa pokreta protiv Prio Socarrasa ponovo je zauzeo mjesto šefa države dok ga nije revolucionarni pokret na čelu sa Fidelom Castrom, u januaru 1959. skinuo s vlasti.) ali
sada kada više nije na vlasti, nije tako lako braniti generala Trujilla, iako je i on i dalje na vlasti. Vi ste predstavnik obojice i morate shvatiti... Nemoguće je . . . »Dobro, vi se ne brinite, don Artemio, ja ću nastojati da to sredim. Premda, bit će teško... A kad već govorimo o tome, donio sam vam kartice sa bilješkama o djelu Benefactora... Više ništa...« »Kako ne . . . Ostavite ih. Ali, gledajte Diaz, kako nam je to dobro došlo. Objavite to na jednoj stranici a potpis izmislite... Zbogom, Mena, nadam se da ćete nam se uskoro javiti...« Uskoro javiti. Vijesti. Čekam vaše vijesti. Vijesti s mojih blijedih usnica. Aaaj, ruku, dajte mi nečiju ruku i nečiji puls da oživi moj. Moje blijede usne... — Kriv si. — Je li ti lakše? Učini to. Prešli smo rijeku na konju. Vratili smo se na moju zemlju. Moju zemlju. . . . moramo znati gdje je. . . Napokon, napokon sam doživio to zadovoljstvo, da su pale i fizički preda mnom na koljena i traže to od mene. Svećenik je to pospješio. Mora da je ipak nešto ozbiljno kad su one došle do mog uzglavlja s glasom koji podrhtava, što nije izbjeglo mome uhu. Nastoje shvatiti moju šalu, ovu posljednju šalu u kojoj sam toliko uživao u samoći. To konačno poniženje, čije posljedice neću više moći uživati, ali čije početne grčeve i trzavice upravo doživljavam. To će možda biti moj posljednji trijumf. . . — Gdje. . . — promrmljao je s neobično slatkastim, prijetvornim glasom... — Gdje.. . Čekajte da razmislim... Tereza, mislim da se sjećam. . . Znaš onu kutiju od ebanovine . . . gdje držim cigare. . . ? Ima dvostruko dno... Nije potrebno da dovršim. Obadvije se usprave i trče prema velikom pisaćem stolu, gdje vjeruju da provodim svoje besnene noći, čitajući; one bi zapravo željele da je tako. Nasilno su otvorile ladice i premeću po papirima, praveći nered. Na kraju nalaze kutiju od ebanovine. Vjerojatno su užurbanim pokretima otvorile kutiju i 72
tražile dvostruko dno. Nema ništa. Kada sam zadnji puta jeo? Mokrio nisam već davno. Ali jeo nisam. Povraćao sam. »Na telefonu zamjenik sekretara, don Artemio...« Povukli su zastore, zar ne? Sada je noć? Postoji neka vrsta cvijeća koje cvate samo noću. Slak isto cvate samo navečer. Slak. U onoj kolibi, kraj rijeke, bilo je slaka. Otvarao se samo kada je pala noć. »Hvala gospođice... Dobro... da, Artemio Cruz ovdje. Ne, ne, ne, tu nema nikakvog rješenja. I suviše je jasno da su htjeli srušiti vladu. Postigli su da sindikat masovno napusti vladinu partiju. Ako nastavi tako, kako ćete postupiti gospodine zamjeniče?... Da… To je jedini način: zabraniti štrajk, poslati ih napolje, a vođe zatvoriti. . . Naravno da je ozbiljna stvar, gospodine...« Mimoza isto tako. Ona također ima osjećaje. Može biti osjetljiva, stidljiva, živa, mimoza. . . ». . . da, svakako... i još više nego to, ako već govorimo otvoreno: pokažete li se slabima ja i moji suradnici pohranit ćemo kapital izvan Meksika. Potrebne su nam garancije. Šta mislite o tome da u dvije sedmice nestane iz zemlje sto milijuna dolara, na primjer?.. . Eee!... Ne, pa ja shvaćam. . . Samo bi nam još to trebalo ! . . .« Gotovo. Više nema. Ah, to je bilo sve. Zar je to bilo sve? Tko zna. Ne sjećam se. Ima već dugo vremena što ne slušam magnetofon. Već dugo vremena se pretvaram i mislim na jela koja bih volio jesti. Prošlo je već toliko vremena da nisam jeo. Padilla iskopčava aparat, ja držim još uvijek zatvorene oči i ne znam što rade i misle Tereza, Catalina, Gerardo i mala — ah, ne, Glorija je izašla sa sinom od Padille i nema je već dosta dugo. Sigurno se ljube u predsoblju, iskorištavajući što nema nikoga. Mislim na svinjske odreske, rebrica, punjenu patku, juhe koje volim i na kolače. Ah, kolači, uvijek sam bio sladokusac i volio slatke stvari. A ovdje su kolači tako dobri, naročito oni od badema, ananasa, kokosa i kiselog mlijeka. I ušećereno voće, bakalar, ostrige, rakovi... — Prešli smo rijeku na konju. I stigli do granice i do mora. U Veracruzu. . . . sipe, lignje. Zatim pivo, gorko kao more, pivo; mislim na srnetinu s knedlama i na to da nisam star, da, ali jednog dana sam bio, nasuprot nekog ogledala; i crvljivi sirevi. Uživam u njima, mislim, volim, to me oživljava. Kako je dosadno slušati svoj vlastiti glas, autoritativan, uvijek isti, kako je to dosadno. Kada ću moći jesti: jedem, spavam, kurvam se i šta još? Šta, šta, tko? Tko želi jesti, spavati, kurvati se s mojim novcem? Ti, Padilla i ti Catalina, ti Tereza i ti Gerardo i ti, Paquito Padilla. Da li se tako zoveš? Ti, koji sada sigurno oblizuješ usta moje unuke u mraku moje sobe ili ove iste sobe, ti koji si još mlad, jer ja ovdje više ne živim; vi ste mladi, ja znam živjeti i zato ne živim ovdje. Ja sam starac, starac pun poroka, koji se prokurvao. Zar ne vidite? Zajebao sam se zajebavajući ostale i izabrao na vrijeme rješenje, kao one noći. Ah, još se sjećam one noći. one riječi i one žene. Dajte mi jesti. Zašto mi ne date da jedem? Odlazite napolje. Ah, boli me. Odlazite. Jebite si mater. TI ćeš ju izgovoriti. To je tvoja riječ. Riječ časti. Muška riječ. Riječ koja kruži. Kao mlinski kotač. To je riječ koja znači proklinjanje, prijedlog, pozdrav, životni plan, 73
pripadnost, sjećanje. To je glas očajnika i oslobođenje siromašnih; naređenje moćnih ili poziv na svađu, na rad. To je ljubavna izjava, čin rađanja, prijetnja i ruganje, glagolski svjedok, koji prisustvuje svim pijankama i zabavama, mač hrabrosti, prijestolje snage, slava rase, sadržaj historije, svetost i znak Meksika, tvoja riječ, riječ svih nas. —Chingue a su imaidre1 —Hijo de la ehingada2 —Aqui estamos los meros chingones —Dejate de chingaderas3 —Ahoritita me lo chimgo —Andale chingaquedito —No te dejes chingar —Me chingue a esa vie ja —Chinga tu —Chingue usted —Chinga bien, sin ver a quien —A chingar se ha diobo —Le chingue mil pesos —Chinguense aunque truenen —Chingaderitas las mias —Me ohitnigo el jefe4 —No me chingues el dia —Vamos todos a la chingada — Se lo llevo la chingada —Me chingo pero no me rajo —Se chingaron al indio —Nos chingaron los gachupines — Me chingan los gringos — Viva Mexico, jijos de su rechingada 1 Jebi si majku 2 Kurvin sjn 3 Ostavi se zajebavanja 4 Zajebao me šef, itd. Slijede primjeri najčešćih psovka koje se upotrebljavaju u Meksiku, izvedenih od glagola chinguar koji ima različita značenja: prevariti, jebati, napiti se itd.
To je riječ iz koje se rađamo i s kojom umiremo. Umiješana je u svaku igru, živi u svakoj kući, prisutna je u prijateljstvu, mržnji, moći. Naša riječ. Postao si ovo što jesi jer si znao zajebati i jer se nisi dao zajebati. Lanac prijevara pritišće nas sve. Karika je gore i dolje: sinovi te riječi idu pred nama i slijede nas. Naslijedit ćeš je odozdo i odozgo. Ti si sin sinova te riječi. Kuda ćeš dospjeti sa zajebavanjem? Misliš li da ćeš s njim stići na početak svega? Koji početak? Ne ti, nego nitko se ne želi vratiti u doba zlatnih laži, divljeg rikanja, borbe za medvjeđe meso, za špilju; strahu od sunca, nevremena, gladi. Misliš li da s njom napreduješ, da će te ona dovesti do bolje budućnosti? Ne ti, nego nitko ne želi ići naprijed opterećen prokletstvom sumnje, mržnje, zavisti, prezira, nesigurnosti, siromaštva, iskorištavanja, vrijeđanja, lažnog ponosa. 74
Ostavi tu riječ, ubij je oružjem koje nije njene vrste. Ubij je. Uništi je. Uništi tu riječ, koja nas razdvaja, koja nas kvari svojim dvostrukim otrovom uzora i grijeha. Sada, dok ti svećenik premazuje usta, nos, kapke, ruke, noge i spolovilo posljednjom pomasti, moli: da ta riječ ne bude naša sudbina, ta riječ koja truje ljubav, razara prijateljstvo, raspršava nježnost, razdvaja, uništava.
(1947: 11. septembar) ON razmakne zavjese i udahne svježi zrak. U sobu uđe jutarnji povjetarac, pokrećući lagano zavjesu. Pogleda napolje. Ti jutarnji sati najjasnije su odražavali ljepotu ovog vječnog proljeća. Još samo malo i užareno danje sunce ugušit će svježinu jutra. Međutim, u sedam ujutro, plaža je još uvijek imala svježinu noći i bila obavijena nekom svečanom tišinom, koju je on upijao u sebe, zastavši na balkonu. Valovi su jedva čujno šumih, a rijetki kupači, s uzvicima koji nisu dopirali do balkona, nisu mogli narušiti ovaj tihi sastanak sunca koje je izlazilo iz oceana. Udisao je duboko. Tri djeteta hodala su po plaži s kanticama, sakupljajući puževe, morske zvijezde i školjke. Privezana uz obalu njihala se lagano plava jedrilica, a svijetlo nebo odražavalo se u vodi blijedozelenom bojom. Cesta koja vodi od hotela do plaže bila je prazna. Nijedna kola nisu još narušila blagu jutarnju tišinu. Spusti zavjesu i pođe prema kupaonici. Pogleda u ogledalu to lice, napuhnuto od sna. Zatvori oprezno vrata. Zatim otvori vodu i začepi umivaonik. Pidžamu prebaci na poklopac od nužnika, potraži novi nožić za brijanje. Izvadi ga iz tankog svilenog papira i postavi u mašinu za brijanje zlatnožute boje. Otvori toplu vodu, navlaži ručnik i pokrije njime lice. Para zamagli ogledalo i on ga jednom rukom otare dok je s drugom upalio neonsku svjetiljku. Pritisne zatim snažno tubu novog američkog produkta kreme za brijanje i razmaže je po licu i vratu. Zatim lijevom rukom zategne kožu i počne se brijati odozgo prema dolje, preciznim pokretima, kriveći usta. Kad je bio gotov, s čela mu se cijedio znoj. Pogladi bradu da vidi ima li još dlaka. Zatim otvori ponovo vodu, navlaži ručnik i pokrije po drugi puta lice s njim. Poslije toga očisti uši i protrlja lice losionom udahnuvši duboko osvježavajući miris. Očisti zatim nožić i umetne ga u mašinu za brijanje, koju spremi u kožnatu navlaku. Potegne čep na umivaoniku i zagleda se na trenutak u sivkastu sapunjavu vodu koja je pjeneći se naglo nestajala u odvodnoj cijevi. Zastane i pogleda se u ogledalu. Htio je otkriti ono lice od prije, ali ugledavši se, u istom času je shvatio —usred ovih jutarnjih poslova oko lične higijene — da je prošlo već mnogo vremena, a da se nije pogledao, iako je svaki dan gledao svoje lice u kupaonicama, bilo u hotelima ili kod kuće. Promatrao je odraz svog lica — zelene oči, energična usta, široko čelo i izbočene jabučice. Otvori usta i isplazi jezik na čijoj površini su se bijelile nekakve bubuljice, a zatim most s umjetnim zubima koji je počivao na dnu čaše s vodom. Brzo ga ispere i postavi, okrećući leđa ogledalu. Zatim opere zube pjenušavom zelenom pastom, ispere grlo i spusti donji dio pidžame. Stane pod tuš i rukom 75
isproba toplinu vode. Nasapuna se po čitavom tijelu, osjećajući pod rukama izbočene kosti i mišiće, koji su već počeli gubiti svoju gipkost. Osjeti nepritajeno zadovoljstvo kada se dobro izmasirao lavandom po prsima i pod pazuhom, a onda lagano prošao kroz kovrčavu kosu tankim češljam. Poslije završene toalete pođe prema ugrađenom ormaru i izvadi iz njega kratke hlače i bijelu košulju. Na noge metne bijele talijanske špagerice i polako izađe iz kupaonice. Povjetarac je još uvijek lagano njihao zavjesu, a sunce je sve jačim intenzitetom obasjavalo obalu. Bila bi šteta da se pokvari ovako lijepo vrijeme. U septembru to ne bi bilo neobično. Pogleda prema bračnom krevetu. Lilia je i dalje spavala. Ležala je na uobičajeni način: glava naslonjena na rame, jedna ruka ispružena po jastuku, rame slobodno a desna noga savijena i ispružena naprijed, vireći ispod pokrivača. Približi se tom mladom tijelu koje je dražesno obasjavalo sunce, otkrivajući svu ljepotu zlatnih dlačica pod rukom i na podlaktici, koje su joj davale izgled mlade životinjice. Znoj se orosio nad njenom gornjom usnicom, a iz cijelog tijela zračila je toplina i miris znoja. Preplanula od sunca i ovako nedužno razgolićena, izgledala je veoma ljupko. On ispruži ruku u želji da je okrene i vidi sprijeda. Poluotvorene usnice se zatvore i djevojka duboko uzdahne. On se spusti u salu za jelo. Kad je popio kavu, otare usnice ubrusom i pogleda naokolo. Ovo je bilo doba kada su doručkovala samo djeca, praćena dadiljama. Poneko od njih imalo je mokru glavu. To su bila djeca, koja nisu izdržala a da se ne okupaju prije doručka. Neka su se već vraćala na plažu mokrih gaćica, da joj dadnu ono tipično obilježje, koje djeca daju plaži, da bi bila ono što je. Ona svojim, dvorcima od pijeska, preokrenutim kanticama, rovovima i razbacanim igračkama daju posebno obilježje tom vremenu bez vremena koje provodimo na moru, slušajući njihovu ciku i razdragano kliktanje kojim daju oduška svojim radostima. Sada su se djeca već povlačila a ulazili su odrash stanovnici hotela. Zapalio je cigaretu i prepustio se ugodnom osjećaju odmorenosti, sitosti i uživanja. Pogled je upravio daleko od hotela, u tačku gdje se krivudava obala plaže spaja s nebom, pa sve do zaljeva gdje su se njihale lagane bijele jedrilice. Pojačani šum i buka s plaže najavili su da je dan počeo. Jedan poznati bračni par prođe kraj njega i pozdravi. On odzdravi pokretom glave i u se povuče dim cigarete. U sali je zveckanje posuđa i čaša postalo intenzivnije. Čuo se zveket žličica po šalicama, lupkanje noževa, tupi zvuk izvučenih čepova i grgutanje pjenušave mineralne vode, izmiješan s tihim žagorom bračnih parova i turističkih grupa. Ipak je sve te zvukove nadjačao šum valova, koji nisu dopuštali da ih »pobijede ljudi. Promatrao je novi moderni dio Acapulca(Acapulco — kupalište ti luka u Meksiku,poznato u cijelom svijetu) izgrađen na brzinu da bi zadovoljio potrebe velikog broja sjevernoameričkih turista, koje je rat lišio kupališta kao što su Waikiki, Portofino ili Biarritz. Time su također nastojali sakriti onaj dio plaže koji je bio pun blata i grmlja i na kojem su goli ribari strpljivo ribarih okruženi trbušastom djecom, šugavim psima i radoznalim besposličarima. Tamo je bio i neki prljavi potočić pun glista i bacila. Uvijek nailazimo na dva svijeta i dva lica u ovom našem vremenu, a svako od njih je daleko od onoga što je bilo i što nastoji biti. 76
Sjedio je i dalje i pušio. Osjećao je da su mu noge već nabrekle, iako je bilo tek jedanaest sati izjutra. Protrlja diskretno koljena. Mora da je ta hladnoća koju je osjećao izbijala iz njega, jer je sunce već dobro zagrijalo. U taj čas pojavila se Lilia s crnim naočahma za sunce. On ustane i približi joj stolicu. Djevojka sjedne i on dadne znak konobaru. Onaj poznati par počeo je nešto šaputati. Lilia je naručila kavu i voće. — Jesi li dobro spavala? Djevojka potvrdi glavom i nasmiješi se ne otvarajući pri tom usnice. Zatim pogladi tamnu mušku ruku koja se odmarala na stolnjaku. — Jesu li stigle novine iz Meksika? — upita dok je sjeckala voće na sitne komadiće. — Zašto ne pogledaš? — Hoću. Požuri s doručkom jer nas u dvanaest sati čeka jahta. —Gdje ćemo ručati? —U klubu. On pođe prema administraciji hotela. Da, bit će težak dan, isto kao i jučer, s napregnutom konverzacijom, s dosadnim pitanjima i odgovorima. Ali noć kada nije trebalo ništa govoriti, bila je nešto posve drugo. Zašto da traži više? Sporazum, učinjen šutke, nije tražio pravu ljubav, niti čak ništa slično tome. Želio je povesti neku djevojku sa sobom na dopust. I sada je ima. U ponedjeljak završava dopust i oni se više neće vidjeti. Šta treba više? Kupio je novine i otišao u sobu da promijeni hlače. U autu, Lilia se udubila u čitanje novina i raspravljala o nekim novostima iz kinematografije. Prekrižila je noge i jedna cipela joj je skliznula kraj sjedala na prekrivaču automobila. On je upalio već treću cigaretu ovog jutra. Nije joj rekao da te novine izdaje on i zabavljao se čitajući reklame na novim zgradama kraj kojih su prolazili. Kada su stigli do jahte, Lilia je graciozno skočila na palubu, gdje ih je dočekao mlad visok muškarac, pružajući im ruku. Xavier Adam. Gotovo gol, s oskudnim kupaćim gaćicama, maslinasto-tamnom puti, plavim očima i gustim pokretljivim obrvama, bio je lijep poput morskog boga. — Don Rodrigo je poručio da vas pratim, ako vam je po volji. On kimne glavom odobravajući i potraži mjesto u hladu kabine. Adam je razgovarao sa Lilijom: . . . stari mi je nudio to već nekoliko tjedana a zatim je zaboravio. . . Lilia se smješkala prostirući veliki ručnik na palubu. — Hoćeš h nešto popiti? — upita je mladić, kad je došao do njih brodski konobar s raznim osvježavajućim pićima i sokovima. Lilia, ležeći na suncu, odmahne prstom i nastavi se sunčati. On je približio kolica i uzeo nekoliko badema, tuckajući koru da bi došao do sjemena, dok mu je konobar pripremao gin-and -tonic. Dok je čekao da mu konobar priredi piće, ugleda Adamovu sjenu, koja se čas zatim izgubila s platnenog pokrova kabine. Čuli su se čvrsti, odmjereni koraci a 77
zatim dovikivanje s nekim tko je stajao na obali. Poslije toga je osjetio pokret tijela koje se ispružilo na pokrovu. Mala jahta polako je izlazila iz zaljeva. On metne na glavu kapu s prozirnim štitnikom za sunce i nagne se da popije gin-and-tonic. Nasuprot njemu ležala je Lilia i sunčala se. Poslije nekog vremena raskopčala je grudnjak i ostavila suncu slobodna leđa da jednolično pocrni. Tijelo je ispružila sa zadovoljstvom i prepustila se milovanju sunčanih zraka. Kad se zagrijala podigla je ruke i sakupila raspuštenu kosu, bakrene boje, koju je zatim savila na zatiljku u čvor. Po vratu joj je curio sitni znoj. Također i po rukama i glatkim leđima koja su bila lijepo oblikovana, s izrazitom crtom po sredini. Gledao ju je iz dna kabine i pomislio da će sada zaspati u istom položaju kako ju je zatekao jutros u krevetu, naslonjenu na rame i s koljenom isturenim i savijenim naprijed. Opazio je da se ispod pazuha obrijala. Motor je počeo raditi i valovi, rezani po sredini, dijelili su se napola i nestajali u daljini svaki puta sve sitniji i sve brži. Slane kaplje vode padale su po Lilijinom tijelu i raspršivale se po palubi. Nekoliko većih naleta vode navlažilo je Lilijine kupaće gaćice i one su se nategnule na kukovima a objesile između nogu. Galebovi su se približili kričeći. On je u sitnim gutljajima srkao piće koje je stajalo pored njega. To mlado tijelo, daleko od toga da ga uzbuđuje, stvaralo je u njemu neku vrstu neraspoloženja i zlovolje. Igrao se, promatrajući je i sakupljao svoje potajne želje do navečer, kada je tiha samotna noć prekrivala sve i nije dopuštala da se pravi komparacija između njihova dva tijela. Noć prikriva godine i on će imati tada za nju samo svoje izvježbane ruke, koje -polako i sigurno izvode već naviknute pokrete, bez žurbe i naglosti. Kada je skrenuo pogled, ugleda one tamne muške ruke sa zelenkastim venama, koje su odavale snagu i nestrpljivost jednog drugog doba, koje je on već davno prošao. Nalazili su se na otvorenom moru. Samotna obala s izbočenim hridinama bila je izložena užarenim sunčevim zrakama. Jahta je naglo izmijenila smjer a jedan veliki val udario je na palubu i izlio se na Liliju. Ona veselo zavrišti i podigne prednji dio tijela, na kome se ukazu grudi s ružičastim bradavicama. Ona ponovo legne. Približio se konobar sa zdjelom najraznovrsnijeg voća. On zatvori oči a na usnama mu se ukaže jedva vidljivi smiješak koji je bio zapravo odraz njegovih misli. Razmišljao je o tome kako to divno tijelo, taj vitki struk i puna bedra ipak nose u sebi sakrivenu u nekoj ćeliji, sada još sićušnoj, neizlječivu bolest starenja. To je samo prolazna ljepota. U čemu će se razlikovati ovo tijelo za nekoliko godina od ovoga tijela koje sada posjeduje? To tijelo se znoji, isparava iz sebe prolaznu mladost, koja će nestati dok se trepne okom; ti mišići na bedrima olabavit će uzastopnim porođajima i otužna jednolična egzistencija, ponovljena već toliko puta i ovaj puta će završiti na isti način. Otvori oči i pogleda je. Xavier je sišao s pokrova. Ugleda dlakave noge, zatim izbočinu na intimnom dijelu tijela i užarena prsa. Kad se ispravio i pošao prema kabini da dohvati voće koje je konobar tamo ostavio, izgledao je poput mladog vuka. I hod mu je bio takav, dok se sagibao na ulazu i upravljajući mu srdačan smiješak izišao s odabranim voćem. Čučnuo je raširenih nogu do Lilijine glave i dodirnuo joj ramena. Lilia se nasmiješila i uzela jednu od ponuđenih marelica, s riječima koje on nije mogao 78
razumjeti jer ih je ugušio šum motora, vjetrić i prskanje valova. Sada su oboje mladenačkim usnicama žvakali voće, a sok se cijedio obojici niz bradu. Da barem... Xavier se ispružio i mršteći se zagledao u sunce. Lilia ga pogleda mičući usnicama. Xavier pokaže nešto, pomakne ruku i upravi je u pravcu obale. Ona je nastojala ugledati nešto tamo gdje je on pokazivao, pridižući se i držeći jednom rukom grudnjak, da joj ne sklizne. Tada se on približi i uz obostrani smijeh prikopči joj platneni grudnjak na kome su se ocrtavala prsa a zatim ponovo pogleda prema obali zastirući dlanom oči da joj ne smeta sunce. Xavier ustane i glasno zapovjedi nešto onome koji je upravljao. Jahta ponovo promijeni pravac i uputi se prema plaži. Mladić kome je Xavier vikao približi se također i ponudi mu cigaretu. Nešto su govorili. On je gledao ta dva tijela, jedno do drugoga, jednako glatka i jednako crna, s istim linijama, ispruženih nogu, nepomična ali znalački izložena jedno drugome u namjeri da se pokažu, isprobaju, ponude. Popije gutljaj svog pića i stavi crne naočale koje su mu pokrivale skoro cijelo lice. Oni su govorili. Kad su pojeli marelicu, sisali su košticu. Vjerojatno su govorili: »Ukusno je«, ili možda: »Prijalo mi je. ..«, a sve će to biti nešto novo, nešto što još nitko nije rekao prije njih, nešto što je rečeno tijelom, prisustvom. Reći će... —Kako se nismo već prije sreli? Ja sam uvijek u klubu.. . —Ne, ja nisam. .. Hajde, idemo bacati koštice. Kad kažem »jedan«. . . Vidio je kako su bacili koštice u isto vrijeme uz smijeh koji nije dopro do njega. Opazio je napregnutost mišića na ruci. — Pobijedio sam te! — uzvikne Xavier, kada su se koštice spustile bez šuma u vodu, daleko od jahte. Ona se smijala. Ponovo se ispruže. — Voliš li skijati na vodi ? — Ne znam. — Hajde da te naučim.. . Šta su govorili? Nakašlje se i približi kolica da pripremi drugo piće. Xavier će sigurno nastojati izvidjeti u kakvom su odnosu njih dvoje. Ona će tada ispričati svoju malu prljavu pričicu, a on će slegnuti ramenima i prisiliti je da barem za jednu noć, promjene radi, prihvati njega. Ah ljubav. . . ljubav... — Stvar je u tome da zadržiš ukočene ruke. Vidiš? Ne smije se savinuti ruka... — Najprije da vidim kako to ti radiš... — Svakako. Samo dok dođemo na kupalište. Ah, da! Biti mlad i bogat. Jahta se zaustavila na jedno dvadeset metara od kupališta koje se samo diskretno naziralo. Zanjihala se, pustila miris nafte i zaprljala more zelenkastim mrljama. Xavier uzme skije i baci ih u vodu. Zatim zagnjuri i za nekoliko sekundi ispliva smijući se. Onda natakne skije. — Baci konopac! Djevojka potraži konopac i kad ga je našla, baci ga prema njemu. Jahta se ponovo pokrene, a Xavier se izdigne na razini vode, slijedeći putanju broda, dok je jednom rukom mahao u znak pozdrava. Lilia je mladića gledala s divljenjem, a on je pio i 79
dalje gin-and-tonic. Taj mali dio mora koji je dijelio nju i mladića na neki tajnoviti način ih je zapravo ujedinjavao; približavao ih je jedno drugome više, nego bilo kakva spojnica i držao ih u neipomičnoj blizini, kao da jahta nije ustvari plovila Pacifikom i kao da je Xavier kip izvajan od mora, a ona, Lilia, nalazi se na jednom od valova, zaustavljena od njih i nošena jednim valom u određenoj razdaljini od njega, dok su ostali valovi -dolazili i odlazili, dizali se, udarali, umirali i ponovo se spajali, da od istih stvore novi val, uvijek u pokretu, iako uvijek isti, ogledalo sebe samih i onih prvih valova prošlih milenija i milenija koji trebaju doći. Utonuo je tijelom u udobni, mekani naslonjač. Šta će ona sada odabrati? Kako da izbjegne tu igru koja se nalazi izvan granica njegove volje i moći? Xavier ispusti konopac i padne u more nasuprot kupalištu. Lilia se baci u vodu a da ga nije ni pogledala. Ali trebat će to objasniti. A šta? Da objasni njemu? Ili da Xavier objasni Liliji? Ili ona Xavieru? Kad je njena glava obasjana kosim sunčevim zrakama izronila iz vode i zaplivala kraj mladića, shvatio je da nitko, osim njega, neće tražiti nikakvo objašnjenje. Tamo dolje u tihom moru, gdje su njih dvoje plivali, nitko nije tražio nikakve razloge i nitko nije zaustavljao taj fatalni susret. Šta se moglo postaviti između to dvoje mladih? Ovo staračko tijelo utonulo u naslonjač? Taj nemoćni pogled? Oni su plivali a rub jahte mu je smetao da vidi ono što se događalo. Tada je Xavier zazviždao. Jahta se pokrenula a Lilia se pojavila na trenutak iznad razine mora. Slijedeću sekundu već je pala u vodu. Jahta se zaustavila. Zvonki, otvoreni smijeh dopro je do njegovih ušiju. Nikad je nije čuo da se tako srdačno smije. Kao da se upravo sada rodila, bez tereta prošlosti, bez ičega iza nje, bez svih onih besramnih stvari, što ih je počinila ona, ili ih je počinio on. Od svih. To je nepodnošljiva riječ. Počinjena od svih. Kiseli izraz lica nije ipak mogao zadržati tu riječ koja mu se otela. Riječ, koja je raspršivala sve razloge posjedovanja i grijeha, pojedinačnu vlast drugih ljudi, nekoga, bilo koga, jedne djevojke koja je u njegovom posjedu, koju je on kupio, da bi njih dvoje ušli u široki svijet zajedničkih, općeljudskih grijeha, sličnih sudbina, iskustava, bez oznake posjedovanja na osobi koju je netko imao. Znači da ova djevojka nije žigosana zauvijek? Ona neće biti zauvijek žena, koju je on slučajno posjedovao? To neće biti njezino opredjeljenje, njezina sudbina? Da bude ono što je bila, jer ju je on u datom času posjedovao? Hoće li ona moći ljubiti kao da on nikada nije postojao? Uspravi se, pođe prema pramcu i zavikne: — Kasno je. Moramo se vratiti u klub na ručak. Nisu ga čuli. Plivali su na leđima, u jednakoj razdaljini, jedno pored drugoga, kao da lebde. Kad su se vratili za ručak, Xavier ih ostavi i vrati se na jahtu. Htio je i dalje skijati. Pozdravio se s njima s palube, mašući bijelom košuljom. U njegovim očima nije bilo ništa od onoga što je on želio vidjeti. Isto tako nije nalazio ništa u kestenjavim Lilijinim očima, tražeći u njima isto ono što je tražio u hotelu za vrijeme doručka, a nije nalazio. Xavier, znači, nije ništa pitao. Lilia nije ispričala svoju priču. Prošlost se izgubila jutros iz njenog života. Ali sadašnjost nije mogla pobjeći jer su je upravo proživljavali, sjedeći na tim mekanim naslonjačima i uživajući u specijalno naručenom jelu. Sjedila je ovdje jer ju je platio. Zastala je držeći malu viljušku pred ustima, koju je također platio, ali mu je izmicala. Neće je više moći zadržati. Još ovu 80
noć potražit će sigurno Xaviera. Potajno će se sastati. Vjerojatno su već ugovorili vrijeme. Ali njene oči, izgubljene u promatranju okoline nisu kazivale ništa. Međutim, on će je prisiliti da kaže, napravit će scenu... Osjeti se nelagodno, neprirodno, kao da glumi i nastavi jesti... Kakav će biti ishod ovoga... ovaj neizbježni susret nametnuo se njegovoj volji... Ali, u ponedjeljak će sve završiti, neće je više vidjeti i neće u tami tražiti njeno tijelo, siguran da će pod rukama osjetiti tu mekanu put uvaljenu u plahtu; neće više... — Jesi li pospan? — promrmlja Lilia dok su jeli kolače. — Ne omamljuje te ovo vino? — Da. Malo. Uzmi samo. — Ne. Ne volim to hladno... Htjela bih odspavati poslije ručka. Kad su stigli u hotel, Lilia ga pozdravi pokretom prstiju, a on zamoli dječaka iz hotela da mu prenese stolicu u sjenu palmovih grana. Nastojao je zapaliti cigaretu, ali ga je u tome priječio lagani vjetrić koji je dolazio s mora. Ugasio mu je tri šibice, dok je napokon upalio cigaretu. Mladi parovi ležali su jedni pored drugih i spavali. Neki od njih su ležali isprepletenih nogu a glave su prekrili ručnicima. Najednom zaželi da Lilia dođe do njega i nasloni glavu na njegova tvrda, mršava koljena. Patio je, ili bolje reći osjetio se pogođen, nesiguran. Patio je zbog sjećanja na njihovo saučesništvo bez riječi, stvoreno pred njegovim očima, pokretima koji sami za sebe nisu značili ništa, ali učinjeni pred njim, pred njegovim staračkim tijelom, uronjenim u stolicu.. . Jedna od djevojaka se protegnula i počela punim šakama bacati pijesak na vrat svom partneru. Kad se mladić uspravio, praveći se ljut, ona je zavrištala. Prihvatio ju je za struk i oboje su se počeli valjati po pijesku. Tada se ona digne i potrči prema vodi. On je stigne i u naručju unese u vodu. Skinuo je s nogu špagerice i osjetio vrućinu pijeska na tabanima. Kada bi barem on mogao trčati po pijesku! Prošao bi cijelo kupalište. Sam. Hodao bi spuštenog pogleda gledajući u vlastite tragove stopala u pijesku ne pazeći na to što valovi odnose njihov obris a svaki novi trag stopala u stvari je jedini, iako prolazni svjedok, sebe samoga. Sunce se nalazilo u visini pogleda. Ljubavnici su izašli iz vode. Uronio u svoje zbrkane misli nije ni opazio koliko dugo je trajao njihov spolni čin, počinjen skoro pred očima kupališta. Djevojka je bila tamnoputa, mlada. . . Mlada. Ponovo su legli blizu njega i prekrili lice ručnikom. Prekrili su se i od noći koja je nadolazila. Spora tropska noć... Crnac koji je bio zadužen za stolice počeo ih je skupljati. On se digne i uputi se prema hotelu. Htio se malo osvježiti u bazenu prije nego se popne u sobu. Ušao je u svlačionicu i ponovo skinuo špagerice. Sjedio je iza željeznih ugrađenih ormara gdje se čuvala garderoba, tako da se nije vidio s ulaza. Poslije nekoliko sekundi što je ušao začuje tapkanje mokrim tabanima po gumenom prakrivaču. Tapkanje je dolazilo iza njegovih leđa. Razlijegao se smijeh. Zatim se čulo trljanje ručnikom po golom tijelu. On je sada skidao košulju. S druge strane, od kuda je dolazio smijeh osjetio je oštri miris znoja, pudera i kolonjske vode. Zatim se prema stropu uzdigao trag od dima . — Danas nisu bili ovdje »ljepotica i zvijer-«. —Ne, nisu. 81
—Stari je sav smežuran. — Šteta. Taj pokvarenjak joj nimalo ne paše. — Svaki čas ga može udariti kap. — Da. Požuri. Izašli su. On navuče špagerice i izađe navlačeći u hodu košulju. Uspne se stepenicama u sobu. Otvori vrata. Nije se imao čemu čuditi. Krevet je bio raspremljen i u neredu od spavanja ali Lilije nije bilo. Zastane nasred sobe. Ventilator se vrtio poput uhvaćenog jastreba. Napolju, na terasi, nazirala se još jedna noć puna komaraca i krijesnica. Još jedna noć... Zatvori prozor da zadrži mirise koji su se osjećali sobi. Želio je upiti u sebe taj miris upravo raspršenog parfema, znoja, mokrih ručnika i kozmetike. Nisu to bili pravi nazivi za te mirise. Jastuk, još uvijek udubljen, bio je vrt, voće, mokra zemlja, more. Bili su to mirisi prirode, ženskog tijela, mirisi koji omamljuju. Uputi se prema ormariću gdje je ona. .. Stisne među rukama svileni grudnjak i približi ga licu. Brada koja je već narasla, ogrebe svilu. Mora se pripremiti. Najprije će se okupati, a zatim ponovo obrijati za noć. Spusti grudnjak i uputi se veselim korakom, ponovo zadovoljan, prema kupaonici. Upali svjetlo. Pusti toplu vodu. Košulju spusti na poklopac nužnika i otvori ormarić. Ugleda sve te zajedničke stvari koje su stajale poredane jedna do druge: pastu za zube, kremu za brijanje, češljeve od kornjačine kore, cold cream, aspirine, tablete protiv kiseline, higijenske uloške, žilete, briljantinu, prezervative, jod, shampoo, pincete, škarice, crvenilo za usta, kapljice za oči, sirup za kašalj. Uzme mašinu za brijanje. Bila je puna kestenjavih dlačica.. Približi je ustima i, nesvjesno, zatvori oči. Kad ih je otvorio, taj starac udubljenih očiju, sivkastih obraza i obješenih usnica, koji više nije bio onakav kao nekoć i kakav je mislio da je i sada, vrati mu grimasu u ogledalu. JA ih vidim. Ušli su. Vrata od mahagonija se otvaraju i zatvaraju a koraci se ne čuju na debelom sagu. Zatvorili su prozore. Potegnuli su, uz metalno šuškanje, sive zastore. Htio bih ih zamoliti da ih otvore, da otvore prozore. Napolju postoji svijet. Tamo ima i vjetar, visoki vjetar, koji pokreće vrhove drveća, tanke, crne, sablasne. Treba disati... Ušli su. — Približi se, dijete.. . da te prepozna. Reci mu svoje ime. Lijepo miriši. Ona lijepo miriši. Ah da, još uvijek mogu razaznati zažarene obraze, blistave oči i cijelu gracioznu, mladenačku figuru, koja se sitnim koracima približava mom krevetu. — Ja sam. . . ja sam Gloria... —Ono jutro čekao sam ga s veseljem. Prešli smo rijeku na konju. —Vidiš kako je završio? Vidiš? Isto kao i moj brat. Tako je završio. —Je li ti sada lakše? —Ego te absolvo... Veselo šuškanje novih novčanica i bonova u rukama čovjeka kao ja. Nečujno klizanje luksuznih kola specijalno konstruiranih, s kilometarskim uređajem, barom, 82
telefonom, jastukom za leđa i postoljem za noge, šta veliš na to, velečasni, ha? Ima li toga i tamo gore, ha?I ta moć nad bezbrojnim ljudima, sakrivenih lica, zaboravljenih imena. Spisak hiljada prezimena u rudnicima, tvornicama, novinama. To lice koje mi nosi zore mog imendana, koje mi zatvara oči dok promatram radove na iskopinama, impresioniran nad nekom iskopanom lubanjom, koje pogne šiju u znak uljudnog pozdrava dok prolazi poljima i imanjem, koje je pod karikaturama u novinama opozicije, ha? To zaista postoji, to je zaista moje. To znači biti Bog, aha! Biti strah i trepet, predmet mržnje, bojazni i svega što hoćeš, to znači biti uistinu Bog! Aha! Reci mi kako da to spasim i opet budem onaj od prije, pa ću ti dopustiti da praviš ove ceremonije, lupat ću se u prsa, hodati na koljenima do svetilišta, piti ocat i staviti krunu od trnja. Reci mi, kako da spasim sve to, jer duh . . . — . . . sina, oca i duha svetoga, amen . . . I dalje kleči s tim opranim licem. Nastojim mu okrenuti leđa, ali bol u kukovima sprečava me u tome. Aaaaaj. Mora da je već gotovo. Sada sam razriješen. Htio bih spavati. Nadolazi boli. Evo, tu je. Aaaah-aj. I žene. Ne, ne ove ovdje. Žene. One koje vole. Kako? Da. Ne. Ne znam. Zaboravio sam to lice. Zaboga, zaboravio sam lice. Bilo je moje, kako sam ga zaboravio? »Padilllia... Padilla. . . Zovi mi šefa informacija i kroničarku društvenih novosti.« To je tvoj glas, Padilla, tvoj duboki glas koji odzvanja s tog magnetofona. »Da, don Artemio. Don Artemio, imamo jedan hitan problem. Indijanci su se pobunili. Hoće da im se plati dug zbog sječe njihovih šuma.« »Šta? Koliko?« »Pola miliona.« »Ništa više? Reci komesaru da ih zatvori, jer ga zato plaćam. Samo još to treba . . . « »Mena je ovdje u predsoblju, šta da mu kažem?« »Neka uđe.« Ah, Padilla. Ne mogu otvoriti oči da te vidim, ali mogu nazrijeti tvoje misli, iza ove maske bola: ovaj čovjek u agoniji zove se Artemio Gruz, samo Artemio Cruz. Samo taj čovjek umire, ha. Nitko više. To je kao neka nenadana sreća koja odgađa tuđu smrt. Ovaj puta umire samo Artemio Cruz. A njegova smrt je umjesto nečije tuđe smrti, možda tvoje Padilla . . . Ah. Ne. Imam još toliko toga da napravim. Nemojte biti tako sigurni, ne. . . — Rekla sam ti da se pretvara. — Pusti ga da se odmori. — Kažem ti da se pretvara! Vidim ih izdaleka. Njihovi prsti otvaraju u žurbi dvostruko dno, pipajući s najvećom pažnjom oko njega. Nema ništa. Ali ja već podižem ruku, pokazujući na veliki ugrađeni ormar od hrastovine koji zaprema čitav zid. One odmah trče prema njemu, otvaraju sva vrata, odmiču vješalice s kaputima i odijelima od najfinijeg sukna, I ne misleći na to da moja odijela nisu tu nego u mojoj kući, a ja im pokazujem s obje ruke, jedva se pokrećući, da pregledaju unutarnje džepove. One se sve više žure, preokreću džepove i bacaju na tepih pregledana odijela, sve dok nisu sve izvadile, a onda se okreću prema meni. Nastojim zadržati što ozbiljnije lice. 83
Ograđen sam jastucima i dišem s najvećim poteškoćama, ali ne želim izgubiti nijednu pojedinost. Zovem ih rukom: — Sjetio sam se. . . u jednoj cipeli . . . sad sam se sjetio . . . Vidim ih obje kako se čatvoronoške gurkaju oko odijela razbacanih po podu, stenjući i nepristojno mičući stražnjicama i pretražuju moje cipele. Tada je gorko slatkasta tuga zamaglila moje oči i ja sam se prihvatio za srce: — Regina . . . Prezirni šapat i ponovo traženje dviju žena prestali su me zanimati. Pomičem usnice da izgovorim ono ime. Nemam više mnogo vremena za sjećanje, za sjećanje na onoga drugoga koji je ljubio . . . Regina . . . »(Padilla . . . Padilla . . . Htio bih jesti nešto lagano . . . Nisam baš najbolje sa želucem. Idemo zajedno kada to bude završeno . . .« Kako? Biraš, izgrađuješ, činiš, zaštićuješ, nastavljaš: ništa više. . . Ja . . . »Da, odmah. Moje poštovanje.« »Dobro rečeno, gospodine. Nije ih teško ušutkati.« »Ne, Padilla, nije lako. Dodaj mi ovaj tanjur. . . ovaj sa sendvičima... Vidio sam ja već kako to izgleda kad se ti ljudi pokrenu. Kad se odluče na nešto, teško ih je zadržati.« Kako idu riječi one pjesme? Otišao sam u progonstvo, otišao sam na jug prognan od vlade i za godinu dana sam se vratio. Ah, te noći koje sam proveo bez tebe, bez tebe; bez rođaka i bez prijatelja da se sažale nada mnom; samo ljubav, samo ljubav za tu ženu, vratila me natrag . . . »Zato treba odmah oštro reagirati već sada, u početku, da ih srežemo već u korijenu. Oni nisu organizirani i meću sve na kocku. Udarite po tim sendvičima, ima ih za oboje . . .« »Jalova pobuna . . . « Imam par pištolja s drškom od ebanovine, da se borim sa željezničarima; kad me vidiš u čizmama, misliš da sam vojnik, a ja nisam vojnik nego samo siromašni željezničar. »Imaju oni razloga. Ali i nemaju. Međutim, vi, koji ste bili marksist u mlađim danima, morate to bolje razumjeti. Vi se trebate bojati ovoga što se događa. Ja više ne. . . « »Napolju je Campanela.« Šta su rekli? Krvarenje? Kila? Zatvor? Zapletaj crijeva? Grčevi? Ah Padilla, moram se prihvatiti za dugme jer ti ulaziš. Padilla, ne vidim te, jer imam zatvorene oči, a imam ih zatvorene zato, jer se ne usuđujem pogledati. Bojim se da taj sićušni dio moga tijela, ta mrežica i ostali dio vidnog aparata, više ne radi kako treba. Šta bi bilo da otvorim oči i vidim da one više ne primaju ništa, da više ne predaju utiske mozgu? Šta onda? —Otvorite prozor. —Ti si kriv. Isto kao moj brat. Da.
84
TI nećeš znati zašto Catalina, sjedajući kraj tebe na krevet, želi podijeliti s tobom to sjećanje, to sjećanje koje je zasjenilo sva ostala sjećanja. Ti ovdje, a Lorenzo tamo? Šta je to čega se želi sjetiti? Tebe i Gonzalesa u ćeliji? Lorenza bez tebe u planini? Nećeš znati, nećeš shvaćati da li si ti on ili on ti, da h si onaj dan proživio bez njega, s njim, on za tebe ih ti za njega. Sjetit ćeš se. Da, taj posljednji dan ti i on bili ste zajedno — znači, ono što je bilo niste proživjeti jedan za drugoga, nego zajedno —na ovom mjestu. On te upitao da li ćete ići zajedno do mora. Išli ste na konju. Pitao te da li ćete ići na konjima do mora. Također te upitao gdje ćete jesti i rekao ti—reći će ti — »tata«, smiješit će se, dignuti u zrak ruku s puškom i tako pregaziti rijeku, izlazeći iz nje golih prsiju s visoko uzdignutim rukama u kojima je držao pušku i ranac. Ona neće biti tamo. Catalina se ne može toga sjećati kad nije bila tamo. Zato ćeš se ti nastojati sjetiti, da bi zaboravio ono, čega ona želi da se sjetiš. Ona će živjeti zatvorena u kući, ne izlazeći nikuda i drhtat će kad se on vrati na nekoliko dana u grad Meksiko, da se oprosti. Da se barem vratio samo zbog oproštaja! Ona to vjeruje. On to neće učiniti. Sjest će na vlak u Veracruzu i otići će. Otišao bi. Ona će se morati sjetiti one spavaće sobe, koja je nastojala zadržalti atmosferu sna, iako je već proljetni zrak ulazio u nju kroz otvoreni balkon. Morat će se sjetiti razdvojenih kreveta, odvojene sobe, uzglavlja od svile i razbacanih plahta, kao i udubljenja u naslonjačima i neprestano prisustvo osoba koje su tu živjele i spavale u tim krevetima. Ona se neće sjećati stražnjice konja u trku, slične na dva crna dragulja koje je isprala rijeka. Ti ćeš se toga sjećati. Kad pregazite rijeku, ti i on ćete vidjeti na drugoj obali imanje koje će se nazirati u jutarnjoj magli poput nestvarnog sna. Borbe tame i sunčanih zraka stvarat će dvostruki odbljesak na svim stvarima oko sebe i davati izgled neke fantastične panorame. Mirisat će po bananama. To će biti Cocuya. Catalina neće nikada znati šta je bila, šta je i šta će biti Cocuya. Ona će sjediti na rubu kreveta držeći jednom rukom ogledalo a drugom četku, bezvoljna, žučljiva, odlučna u namjeri da ostane u tom položaju, sjedeći s izgubljenim pogledom, govoreći sama sebi da je sve stvari u životu ostavljaju, u stvari, praznom. Samo vas dvoje čut ćete konjski topot uz obalu rijeke i izlazeći iz vode osjetiti svježinu pomiješanu sa sparinom koja je dolazila iz džungle. Okrenut ćete se i vidjeti rijeku koja je lagano tekla, a na lijevoj strani stazu na čijem kraju se vidjelo cvijeće i nanovo obojen krov kuće na posjedu Cocuya, smještenom na ravnici zasađenoj visokim stablima. Catalina će neprestano ponavljati: »Bože moj, nisam to zaslužila!« Podignut će ogledalo da vidi ono što će Lorenzo ugledati kada se vrati, ako se vrati. Spazi bore na odebljalom vratu i bradi. Da li će opaziti ove loše prikrivene bore na sljepoočicama? Tada će vidjeti još jedan sijedi pram i iščupat će ga. A ti i Lorenzo uputit ćete se u džunglu. Gledat ćeš pred sobom gola leđa svog sina, na kojima će se igrati sjene sunčanih zraka i grančica drveća, ispruženih na put poput nečijih ruku, koje vas žele dohvatiti. Zemlja će biti prošarana čvorastim korijenjem koje je izvirilo iz zemlje i pratilo vas duž cijelog puta zakrčenog granjem koje ste odstranjivali machetom. Ubrzo poslije vašeg prolaza lijane će opet ispreplesti put i učiniti ga neprohodnim. Lorenzo će ići dalje uspravan, udarajući konja po bokovima da poplaši muhe. Catalina će ponavljati da Lorenzo neće biti s njom prisan kao prije kad je vidi ovako izmijenjenu, a ne onakvu kakva je bila dok 85
je on još bio dijete. To će je ponukati na razmišljanje i napokon će ponovo leći u krevet, uzdišući suznih očiju i raširenih ruku, puštajući da joj s nogu spadnu svilene papuče i mislit će na svog sina, tako visokog, mršavog, tamnoputog kao i otac. Zapucketat će suhe grančice i pred njim će se otvoriti ravnica s poljima trstike. Lorenzo će pritisnuti konja ostrugama, okrenuti lice prema tebi i rastvoriti usnice u široki osmijeh popraćen uzvikom veselja. Ti ćeš gledati njegovu uzdignutu ruku snažnih mišića maslinaste boje i blijesak zubi kao u mlade životinje, sjećajući se da si ti bio isto takav u njegovim godinama. Sjećat ćeš se mladosti, ponukan njim i ovim mjestima i nećeš reći Lorenzu koliko mnogo znači za tebe ovo mjesto, jer bi umjetnim načinom pojačao njegove osjećaje. Sjećat ćeš se, da bi se mogao sjećati u sjećanju. Catalina, ležeći u krevetu, sjećat će se njegovih dječjih nježnosti još od onih teških dana kada je umro stari Gamaliel. Mislit će na ono dijete koje je klečalo kraj nje s glavom položenom u njenom krilu, dok ga je ona nazivala srećom svog života, jer do tada, dok se on rodio, nije još mnogo prepatila. Dijete će gledati i neće shvaćati što ona govori. Ti ćeš Lorenza preseliti ovdje da živi na toj zemlji i nauči je voljeti tokom vremena, bez potrebe da mu ti objašnjavaš razloge tvoje nježne brige za to imanje. Jašit ćete po suncu. Ti ćeš uzeti sombrero širokog oboda i metnuti ga na glavu. Vjetar, pojačan galopom konja napunit će ti uši. oči, glavu. Lorenzo će odjuriti daleko ispred tebe dižući oblak prašine. Idući za njim, ti ćeš znati da obojica u taj čas osjećate isto: da ova trka proširuje vene, pojačava cirkulaciju krvi, stvara pogled na tu široku plodnu zemlju, tako različitu od pustoši koju poznaješ. Te široke parcele u raznim bojama, zasađene naokolo visokim palmama mirišu po vlazi, trulom voću, po plodnoj mirisnoj zemlji, koja predaje svoje izvorne mirise tvojim probuđenim osjetilima, tvojim i tvoga sina,što jurite preko polja, spašavajući od tromosti sve najsitnije mišiće i živce svoga tijela. Lorenzo se sve više udaljavao. Želio je da se utrkujete. Njegov upitni pogled prekinut će Catalinu usred riječi. Ona će zastati i pitati se da nije malo predaleko zašla. Treba prepustiti vremenu da ono učini svoje i otkrije mu malo- pomalo razloge, dok on ne shvati sve. Ona će sjediti u naslonjaču a on do nje s rukama obavljenim oko koljena. Zemlja će odzvanjati od udara konjskih kopita. Sagnut ćeš glavu, kao da se želiš približiti ušima konja i riječima mu dati podstrek za brzinu, ali nešto te tišti, a to je Yaqui, koji je prebačen isto tako preko konja, glavom prema zemlji, a rukom ispruženom prema tebi da te uhvati za struk. Bol će te uspavati. Ruka i noga će ti visiti nepomično, a Yaqui će te i dalje držati oko struka, kriveći lice od bola. Ići ćete po kamenim grobnicama otkrivajući nove vidike i putove. Tko će se sjećati s tobom? Lorenzo bez tebe u onoj planini? Gonzalo s tobom u zatvoru?
(1915: 22 oktobar) ON se ogrnuo plavim ogrtačem, jer je hladni vjetar još uvijek rashlađivao vrući zrak. Šumio je čas jače, čas slabije, odlazeći i dolazeći ponovo, donoseći sa sobom 86
šum grančica, šuškanje grmlja i polja koje je šumilo poput mora. Cijelu noć proveli su na otvorenom, u polju, a da nisu ništa okusili. Na razdaljini od oko dva kilometra vidjela se šuma, kao utonula u pustinju. Već tri dana hodala je izvidnička trupa bez plana i cilja, vođena samo njuhom kapetana koji je mislio da poznaje trikove i putove raspršenih četa Franciska Ville, koji se povlačio. Iza njih, na šezdeset kilometara razdaljine, ostao je jedan odred koji je samo čekao na dolazak izaslanika, pa da krene u potjeru za ostacima vojske Franciska Ville i da spriječi njihovo probijanje do svježih trupa u Chihuahui (glavni grad istoimene države u Meksiku). Ali gdje su se nalazile te raspršene trupe? On je mislio da zna, gdje bi mogle biti. Vjerojatno u planini gdje su najneprohodniji putevi i najteži prolaz. Četvrtog dana — upravo ovog dana — izvidnica se morala utaboriti u šumi, dok su vladine snage u Carranzi napredovale prema mjestu koje bi on i njegovi ljudi morali u zoru napustiti. Od jučer nisu imali više nijedne vrećice pinole(aromatični prašak pomiješan sa kakaom). Narednik, koji je predvečer otišao s čuturicama cijele trupe prema rijeci koja je tekla kroz kamenje u šumi i završavala već na samom početku pustinje, nije se vratio. Kad je pošao da ga traži, našao je samo prazno korito rijeke na čijem dnu su se mogle vidjeti crvenkaste žile. Prije dvije godine prošli su istim tim putem, ali u doba kada vode ima u izobilju, dok je samo crveno užareno sunce visilo nad glavama umornih vojnika. Utaborili su se bez vatre, jer ih je kakva izvidnica mogla opaziti s planine. Osim toga, nije im ni trebala. Nisu imali ništa za kuhanje, a u tom velikom pustinjskom prostoru nikoga ne bi mogla zagrijati ta mala vatrica. Zavijen u gunj, pogladio se po mršavom licu. Kovrčavi brkovi produžili su se u bradu koja je za ovo nekoliko dana prilično narasla. Dodirne prstima naslage prašine na krajevima usana, očiju i ulaza u nosni kanal. Nekoliko metara od njega spavalo je njegovih osamnaest ljudi, dok je on stražario budan. U njihovoj blizini čulo se tiho rzanje konja, čije su se lepršave grive odražavale u crnoj noći poput krila nekih ptica. Neprijatelj se najvjerojatnije nalazi u njegovoj blizini. Osjećao je napetost u tijelu. Glad i žeđ su ga držali budnim i on je još više otvorio oči, te zelene hladne oči, koje su gledale pravo pred sebe u mrak. Čekao je prvi znak zore, da krene. To je četvrti dan i prema dogovoru morali su poći dalje. Gotovo nitko nije spavao i svi su gledali u njega, koji je naslonjen na stablo, savijenih nogu, čekao. Oni koji su nastojali zatvoriti oči, borili su se s glađu, žeđi i umorom. Ostali su gledali prema konjima. Sunce je već trebalo izaći i konji su pogledavali prema istoku. Svi su čekali trenutak da se zapovjednik digne, baci sa sebe plavi gunj i otkrije prsa puna fišeklija. U istom času svi su bili na nogama i uputili se prema konjima. Imao je pravo što je pokrenuo trupu. Za nekoliko trenutaka iza vrha planine provirila je prva sunčana zraka iza koje su uzletjele ptice, do tada sakrivene tko zna gdje i uputile se nekuda daleko, jedva vidljive, ali u svakom slučaju gospodarice ovog ogromnog, napuštenog prostora u kome su bile rijetki stanovnici. On dadne znak Yaquiju Tobiasu i u njegovom jeziku mu objasni: — Ti se drži otraga i kada spazimo neprijatelja poći ćeš u trku natrag da ih obavijestiš. 87
Yaqui kimne glavom u znak razumijevanja i metne na glavu šešir okićen crvenim perom. Ostali pođu za kapetanom i u laganom kasu upute se prema Sierri. Pred njima su bila tri izlaza iz tjesnaca. Oni se upute prema drugom, najužem, koji je mogao propustiti samo konjanike poredane na indijanski način. Prazne čuturice udarale su šupljim odjekom o vojnička bedra. Pridružio im se također odjek odronjenih kamenčića ispod konjskih kopita. Iz avionske perspektive odred je izgledao kao da ide polako, pipajući, a ljudi su sjedili na konjima pognutih glava, kao da spavaju. Samo on je išao uzdignute glave, gledajući prema vrhovima planina, žmirkajući zbog sunca i prepuštajući konju da sam traži bolji put. Nalazeći se na čelu odreda, nije osjećao ni strah, ni ponos. Strah je ostao iza njega, ne u prvim nego u ponavljanim susretima s opasnošću, koji su postali normalni dio života, dok je mir postao nešto što iznenađuje. Zbog toga ga je ova tišina u tjesnacu potajno uzbuđivala i prisiljavala da nesvjesno priteže uzde i priprema mišiće na ruci da budu spremni prihvatiti na brzinu pištolj. Mislio je na to kako nije nikada znao šta je to uobraženost. Najprije strah, a zatim navika, spriječili su ga u tome da je upozna. Nije mogao osjećati ponos, kad su prvi meci koje je čuo u svom životu, promašili njegovo tijelo koje im je služilo kao meta. Onda se samo čudio pred tom mudrošću »na slijepo« svoga tijela koje se savijalo, izmicalo, padalo i dizalo se, u pokušaju da se spasi. Čuđenje i prezir u isto vrijeme rađali su se u njemu kada je vidio da to tijelo, brže nego njegova volja, spašava samo sebe, instinktivno, bez njegovog učešća. Također nije mogao biti ponosan ni kasnije, kada više nije ni čuo taj prodorni fijuk, toliko su se čula privikla na t aj zvuk. Opasnost je osjećao jedino u slučaju kada je vladala ovakva tišina, kao sada. Isturi vilicu, osluškujući sa sumnjom. Ustrajno zviždanje jednog vojnika iza njegovih leđa, potvrdilo je njegovu sumnju u opasnost ovog prolaza kroz tjesnac. Zviždanje je prekinula isprekidana paljba i dobro poznato njiskanje konja koje su vojnici Franciska Ville jurili u samoubilačkom položaju, glavom prema dolje, u vertikali, od vrha tjesnaca, pucajući od trećeg prolaza prema njima i rušeći mecima iz pušaka njegove vojnike, koji su padali zajedno s raskrvavljenim konjima na dno prolaza. Mogao je samo okrenuti glavu i vidjeti Tobiasa, gdje se pokušava spasiti, prisiljavajući konja na isto onakvo samoubilačko silaženje poput neprijateljskih vojnika, glavom prema dolje, ali konj je ubrzo izgubio ravnotežu i poletio zrakom, dok se nije razbio o stijenu pritisnuvši pod sobom jahača. Jauk i zavijanje su se pojačavali, popraćeni pucnjavom. On se spusti s lijeve strane konja i ublaži pad okretima i pridržavanjem za uzde. Dok je padao, vidio je jahače od Ville, kako padaju na prolaz da otpočnu borbu prsa o prsa. Padanje raskrvavljenih konja i isprepletenih tijela nastavljalo se i dalje. On je opipavao rukom zemlju i vadio usput pištolj. Ponovo je zavladala tišina. Bili su pobijeđeni. Puzao je prema jednom ogromnom kamenu, osjećajući bol u ruci i nozi. — Izlazi, kapetane Cruz, predaj se . . . Odgovorio je suhog grla: — Da me strijeljate? Ostajem ovdje. Desnom rukom, koja ga je boljela, mogao je jedva držati pištolj. Kada je podigao ruku da ispali metak, osjetio je ubod u trbuh. Ispalio je metak, pognute glave, ne 88
gledajući kuda, jer ga je bol spriječila da makne glavu i pogleda prema cilju. Pucao je sve do zadnjeg metka, kada mu je pritisak uzvratio samo suhi zvuk metala. Bacio je pištolj na drugu stranu prolaza a glas odozgo ponovio je: — Iziđi s rukama na zatiljku. Na drugoj strani ovog kamena, ležalo je oko trideset konja koji su bili mrtvi ih su upravo umirali. Neki su nastojali dignuti glavu. Drugi su se oslanjali na savijenu prednju nogu, a gotovo svi su imali rane na čelu, trbuhu, vratu. Po njima i ispod njih, vojnici, njegovi i od Ville, ležali su u najrazličitijim položajima, glavom prema gore i prema zemlji. Neki su imali otvorena usta prema gore kao da traže izvor vode, drugi su rukama grlili kamenije, a treći ležali u nemarnom položaju raširenih ruku i zabačenih glava. Svi su bili mrtvi, osim čovjeka koji je stenjao pritiješnjen smeđom kobilom. — Pustite me da izvadim ovoga — povikao je grupi na vrhu. — Možda je netko od vaših. Ali kako? Čijim rukama? Od kuda da uzme snagu? Tek što se prignuo da uzme ispod pazuha Tobiasa koji je stenjao, jedan metak udari o kamen. Podigne pogled. Zapovjednik pobjedničke grupe umiri svoje ljude pokretom ruke. Znoj mu je tekao niz zglavak ruke, gusti, nečisti znoj izmiješan prašinom. Jednom rukom nije mogao ni maknuti. Drugom je, uz najveće naprezanje volje uspio izvući Tobiasova prsa ispod konja. Čuo je iza leđa brzi topot konja. Pobjednici su pošli dolje da ga uhvate. Kad je izvlačio smrvljene noge Yaquija, stajali su mu već nad glavom i strgnuli mu s prsa fišeklije. Bilo je tačno sedam sati ujutro. Kada su u četiri sata popodne, poslije forsiranog marša koji je kapetan Zagal nametnuo svojim vojnicima i dvojici zatvorenika,stigli u zatvor Perales chihuahuenSkog naselja, on se gotovo nije ni sjećao puta koji su prošli. Glava mu je bila poput kamena a omamljenost od bolova spriječila ga je da pamti put kojim su prošli. Jedino čega se sjećao bilo je da su prolazili najtežim mogućim putem, koji je za Zagala bio najjednostavniji. Za njega, koji je pratio Pancha Villu kad su ga počeli progoniti i nastavio dvadeset godina lutanja po ovim šumama, skrovištima, prolazima, tjesnacima i prečicama, to je bila obična šetnja. Šešir s okruglim obodom sakrivao je više od pola Zagalova lica, ali njegovi bijeli dugački zubi između brkova i brade uvijek su se smiješili. Smiješili su se i onda kad su ga s teškoćom uspeli na konja a kraj njega, glavom prema zemlji također i Tobiasa. Nastavili su se smješkati i kad je Tobias ispružio ruku i uhvatio mu se za pojas i kada se kolona uputila nekim uskim prolazom za koji nije znao on niti itko od njegovih, a koji je skraćivao put za četiri puta prema običnom. Sve to vidio je samo napola. Mislio je na to, zašto ga nisu strijeljali, jer su obje strane odmah strijeljale sve zarobljenike i pitao se kakav plan ima Zagal s njim, vodeći ga u susret nepoznatoj sudbini. Bol ga je uspavala. Ruka i noga, ozlijeđene pri padu, visile su nepomično, a Yaqui ga je i dalje držao za pojas dok mu je lice bilo iskrivljeno od boli. Kamenje se neprestano odronjavalo ispod njihovih nogu a oni su nastavljah put podnožjem 89
planine kroz nepoznate prolaze iza kamenja, stijena i udubina. Ovuda su prolazili možda jedino ljudi Pancha Ville, pomisli on, a zato su i mogli pobijediti i uzastopce dobivati bitku za bitkom slabeći time oštricu diktature. Bili su majstori iznenađenja, opsade i brzog bijega poslije udara. Posve suprotno školi koju su oni učili kod generala Alvara Obregona, o normalnoj bici, na otvorenom polju s tačnim razmještajem vojnika. — Zajedno, u redu. Nemojte se razdvajati — vikao je pukovnik Zagal svaki puta kada se izdvojio iz reda i išao prema kraju kolone, gutajući prašinu i pokazujući zube. — Sada izlazimo iz planine i tko zna šta nas čeka. Budite u pripravnosti svi. Pognite se. Gledajte oko sebe dobro jer svi zajedno vidimo više nego ja sam. . . Put je bio sve svjetliji i napokon je došao kraj kamenim stijenama. Izašli su na čistinu. Bili su na nekom zaravanku na vrhu planine i pred njima se pružila pustinja Chihuahue. Ovdje u visini zrak je bio svjež. — Silazit ćemo kraj rudnika da prije stignemo — vikao je Zagal. — Neka se vaš drug dobro uhvati za vas, Cruz, jer ćemo silaziti nizbrdicom. Yaquijeva ruka prihvati ga oko pojasa. Ali bilo je i nešto drugo u tom pritisku, a ne samo želja da ne padne. Davao mu je nekakav znak. Artemio sagne glavu, pogladi konjsku grivu, a zatim okrene lice prema Tobiasu. Indijanac je govorio tiho na svom jeziku: — Prolazit ćemo kraj napuštenog rudnika. Kada budemo jahali kraj jednoga od ulaza, baci se s konja i otkotrljaj se unutra. Ima mnogo rupa, neće te naći. . . On je i dalje gladio konjsku grivu. Zatim digne glavu nastojeći pronaći taj ulaz o kome mu je govorio Tobias. Yaqui je dalje šaptao: — Nemoj se brinuti za mene. Noge su mi i tako zdrobljene. Da li je već dvanaest sati? Jedan? Sunce je svaki čas bilo sve niže. Na jednoj litici pojavile su se koze. Vojnici nanišane. Jedna pobjegne, druga se zbuni, a jedna padne pogođena metkom. Onaj koji je pucao siđe s konja i podigne je na leđa. — Neka to bude posljednji puta! — reče Zagal dubokim promuklim glasom, uz smiješak. — Ti meci će ti jednoga dana manjkati, komandante Payan. Zatim, uzdignuvši se na prste u sedlu, uzvikne, da bi čula cijela kolona: — Shvatite jednu stvar, tupoglavci: neprijatelj nam je za petama. Ne razbacujte se municijom. Šta zamišljate? Da idemo na jug u svojstvu pobjednika kao i prije? Ne! Vraćamo se pobijeđeni na sjever, od kuda smo i došli. — Slušajte, pukovniče — zacvilio je tihim glasom komandir — hrane je malo, a sada imamo bar za jedan obrok. — Imamo vražju mater, to imamo — vikne Zagal. Kolona se smijala a komandir Payan zaveže ubijenu kozu na svog konja. — Neka nitko ne dira u vodu i pinole dok ne siđemo dolje — naredi Zagal. On je već sve misli usredotočio na silaženje, jer je iza zaokreta kojim su trebali proći vidio ulaz u rudnik. Kopita Zagalovog konja udarila su o uske tračnice koje su se nalazile jedno pola metra od ulaza u rudnik. Cruz se baci s konja, skližući se niz blagi obronak i dok su iznenađeni vojnici potegli puške on je pao na koljena u mrak. Odjeknuli su prvi hici 90
uz glasan žagor vojničkih glasova. Hladnoća u jami ga je osvježila, ali mrak ga je ošamutio. Samo naprijed: noge su išle zaboravljajući umor i bol, sve dok se nije sudario s kamenom. Raširio je ruke i na lijevoj ruci osjetio hladan vjetar dok je na desnoj osjetio strašnu vrućinu. Pođe prema toplom vjetru jer je smatrao da je tamo dublje. Iza njega su se žurili, zveckajući mamuzama, neprijateljski vojnici. Svjetlo šibice osvijetlilo je narandžastim odsjevom šupljinu, kad je on izgubio tlo pod nogama i pao osjetivši tupi udarac svoga tijela na tvrdo tlo. Iznad sebe čuo je glasove i zveckanje mamuza. Uspravi se da pogleda mjesto na koje je pao i da potraži neki izlaz. »Bolje da pričekam ovdje . . .« Glasovi odozgo su se pojačali, kao da raspravljaju o nečemu. Zatim je odzvonio smijeh pukovnika Zagala, jasan i zvonak, odbijajući se o stijene rudnika. Iza toga je nastala tišina. Netko je u daljini zazviždao, samo jednim, oštrim zviždukom. Poslije toga doprli su do njegovog skrovišta još neki neodređeni zvuci, a iza toga je nastala tišina. Oči su se malo-pomalo navikle na tamu. »Izgleda da su otišli. Možda je to samo zamka. Bolje da pričekam ovdje.« U toj vrućoj jami gdje se nalazio nije bilo izlaza. Opipao je prsa i bolne udove, koje je ozlijedio pri padu. To je sigurno kraj ove jame gdje se prije iskopavala ruda. Na tlu su bile iskidane grede. Nekoliko njih podupiralo je svod. Uvjerio se u stabilnost jedne od njih i naslonio se na nju. Pričekat će ovdje nekoliko sati. Jedna greda išla je sve do otvora kroz koji je pao. Neće biti teško opet se dočepati izlaza. Rukom je pronašao nekoliko rupa u hlačama a zlatni ukrasi na odori bili su posve iskidani. Bio je umoran, gladan i pospan. Ispruži udove i osjeti puls. Odmarao se u tami, zatvorenih očiju, stenjući od bola. Mislio je na žene koje bi još mogao upoznati. One koje je poznavao nisu ga interesirale. Posljednju je upoznao u Fresnillu. Obična prostitutka. Jedna od onih koje se rasplaču kad ih upitaš: »Otkuda si?«, »Kako si završila ovdje?« Otrcano pitanje da bi se započeo razgovor i da bi dao prilike da izmišljaju priče. Ova nije bila od onih koje pričaju. Samo je plakala. A rat nikada da se završi. Ipak ovo bi mogla biti posljednja bitka. Prekrsti ruke na prsima nastojeći da diše normalno. Kada uspijemo pobijediti raspršene grupice Pancha Ville, bit će mir. Mir. »Šta ću raditi kada završi rat? Zašto da mislim na to da će se završiti. Ja nikada ne razmišljam o tome.« Možda će mir donijeti priliku za dobar posao. Boreći se, preletio je čitav Meksiko, ali je bio svjedok samo rušenja i uništavanja. Međutim, ova polja koja su se uništavala, mogla su se opet oporaviti, zasijati. U Bajiji je vidio jedno krasno polje, na kome se mogla sagraditi lijepa kuća sa stupovima i terasama u cvijeću. Bilo bi lijepo sijati sjeme i gledati ga kako klija, zalijevati, uzgajati i veseliti se kada nikne, a zatim ubirati plodove. Mogao bi to biti dobar, lijep život. . . lijep život . . . »Ne spavaj, budi na oprezu. . . « Počeše se po bedru. Odozgo se nije čuo nikakav šum. Mogao bi početi s istraživanjem. Podupre se na gredu koja je išla prema izlazu i podupirući se laktovima pođe polako prema gore. Zastane. Još uvijek se nije ništa čulo. Podigne 91
glavu i osjeti vrući zrak. Znači, nalazi se kraj kamena, nedaleko izlaza. Ali zašto nema svjetla? I zrak je bio lošiji. Zar se smračilo? Ili je izgubio pojam o vremenu? Naslijepo potraži rukama izlaz. Ne, nije bila noć, nego kamenje koje su vojnici nabacali na ulaz, da bi ga zatvorili u tu grobnicu s trulim gredama i ispražnjenim rupama. U trbuhu je imao osjećaj kao da ga je netko pregazio i prilijepio uz zemlju. Činilo mu se da više nema ni zraka za disanje. Nagonski raširi nosnice i udahne zrak. Ali tamo, s druge strane, od kuda je dolazio hladni zrak, morao je biti izlaz. Taj zrak morao je odnekuda dolaziti. Krenu prema tom drugom prolazu. Zrak koji je udisao razblaživao mu je dušu i on je jurio, dižući se i padajući prema izvoru spasa. Jedna kaplja vode padne mu na ruku. On približi usta kamenu, tražeći izvor. Na crnom stropu vidjele su se kaplje, nalik na biser. Dohvati drugu jezikom i pričeka treću, četvrtu. Zatim je prestalo kapati. Onjuši zrak. Dolazio je odozdo, osjećao je to po zglobovima na nogama. Tada opazi mali otvor. Da, ispod njega je bio otvor. Sagne se i potraži rukama. Kamenje je bilo samo nabacano. Počne ga odbacivati sve dok se nije napravio veći otvor, a na kraju je počelo odronjavanje, praveći zaglušnu buku. Novi prostor, osvijetljen jače nego ovaj, otvorio se pred njegovim očima. Ali morao je prolaziti potrbuške. Počeo je s puzanjem ne znajući kuda će ga dovesti njegov put gmizavca. Oči su lutale do najtamnijih zakutaka, hvatajući svako i najmanje svjetlo. Na bradu mu se slijevala pljuvačka. U ustima je osjećao okus tamarinda. Mora da je zrakom došao okus toga voća jer se vjerojatno nalazi blizu nekog polja s voćnjakom. Njegova napeta čula i njuh osjetili su i nešto više od toga. Udar svježeg zraka, koji je dolazio sive bliže i bliže. Sada ga je već udisao punim plućima. Nezamjenljiv miris zemlje, koja mora biti negdje na dohvatu ruke. To može osjetiti samo onaj koji je toliko vremena bio zatvoren ovdje unutra. Put se spuštao i on opazi svjetlo i veliki prostor posut bijelim pijeskom. Od kuda su dospjele ovdje biljke? »Sada ću se sigurno trebati uspinjati. Ali ne, to je svjetlo! A ja sam mislio da je pijesak!« Potrči udišući punim plućima, prema izlazu koji se kupao u sunčanom svjetlu. Trčao je ne videći i ne slušajući ništa oko sebe. Nije čuo ni zvuke gitare koja je pratila pjesmu umornog vojnika. Las muchachas duranguenas se visten de azul i verde, de las ocho en adelante, la que no pellizca muerde… (Djevojke iz Duranguena oblače se u plavo i zeleno. Od osam sati nadalje, koja ne štipa, onda ujeda...)
Nije vidio mali plamen na kome se vrtjela koza koju je uhvatio vojnik pukovnika Zagala, niti ruke koje su rezale od nje komade mesa. Padne, ne slušajući i ne videći ništa, na prvi pedalj zemlje ugrijane suncem. Kako je mogao nešto vidjeti poslije mraka u kome je bio, kada ga je zaslijepilo jarko popodnevno sunce. Bilo je tri sata popodne. Čovjek u ogrtaču smijao se i pružio prema njemu ruke. — Hajde, kapetane, požurite, jer ćemo zakasniti. Sada možete upotrijebiti čuturice. 92
Las muchachas chihuahuenses ya no saben ni que hacer, pidiendo a Dios que haya hombre que las sepa Men querer . . ? (Djevojke iz Chihuahuensa ne znaju više šta da rade, moleći Boga da nađu muškarca koji bi ih znao voljeti)
Zarobljenik digne glavu i prije nego je pogledao grupu pukovnika Zagala, prijeđe pogledom po kamenom predjelu punom suhih trnovitih stabljika. Zatim se uspravi i pođe prema grupi koja je sjedila kraj vatre. Yaqui ga je netremice promatrao. On ispruži ruku i uzme komad ovčetine. Sjedne i počne jesti. Perales. Bilo je to mjesto koje se malo razlikovalo od ostalih mjesta. Kuće su bile od cigle i samo jedna četvrt, nasuprot gradske skupštine, bila je od kamena. Samo jedna ili dvije kuće bile su lijepe s velikim ulaznim vratima od željeza: to su obično bile kuće od špekulanta ili političkog vođe (ako jedan i drugi nisu bili jedna te ista osoba), koji je bježao pred zakonom Pancha Ville. Trupe su okupirale obadvije rezidencije, napunivši dvorište sakriveno iza dugačkog zida, koji je podignut prema ulici. Prevladavala je siva boja. Samo predsjednikova kuća bila je ružičasta, ali je i ona imala sivi odraz zbog okoline. U blizini se nalazila voda. Zato je i podignuto ovo selo, čije bogatstvo se sastojalo od nekoliko purica i kokoši, nešto suhog kukuruza uz prašnjavu cestu, dviju kovačnica, jednog obućara i jedne trgovine mješovitom robom. Nitko ne zna od čega se živjelo. Živjelo se u tišini i kao u većini sela u Meksiku nije se moglo naslućivati gdje su bili sakriveni žitelji. Ujutro, uvečer, popodne i po noći, moglo se čuti lupanje čekića ili plač novorođenčeta, ali teško se moglo sresti neku osobu po užarenim kamenim ulicama. Ponekad se vidjelo po koje dijete kako viri iz kuće, golo i boso. Tako su se i vojnici sakrili u hlad dvorišta i prema njima se uputio ovaj odred. Kada su se približili skrovištu, prišao im je jedan vojnik. Pukovnik Zagal pokaže prstom na Indijanca Yaquija. — Ovaj u zatvor. Vi pođite sa mnom, Cruz. Sada se pukovnik više nije smijao. Otvorio je vrata okrečenog ureda i rukavom obrisao znoj s čela. Skinuo je opasač i sjeo. Zatvorenik ga pogleda stojeći na nogama. —.Uzmite stolicu, kapetane, pa ćemo se malo porazgovarati. Hoćete li cigaretu? On prihvati. Plamen šibice približi dvije glave. — Stvar je veoma jednostavna. Vi biste nam mogli reći planove onih koji nas slijede i pustit ćemo vas na slobodu. Bit ću vam iskren. Mi smo svjesni toga da gubimo, ali uza sve to hoćemo se braniti. Vi ste dobar vojnik i razumijete to. —Svakako. I baš zbog toga neću ništa reći. —Da. Ali vi biste nam mogla kazati samo jednu sitnicu. Vi i svi oni vojnici koji su ostali tamo u prolazu bili ste samo izvidnica, to se jasno vidjelo. To znači da se glavni dio vojske ne nalazi daleko odavde. Vjerujem da gotovo mirišu put kojim idemo. Ali pošto vi ne poznate dobro planinu, vjerojatno ste morali proći cijelu ravnicu. Dakle: koliko vas ima, da li su neki pošli vlakom, koliko municije ima artiljerija? Kakav plan imaju? Gdje će se sastati sve brigade koje su sada razasute posvuda, kada dođu na naš trag? Vidite, kako je to jednostavno. Ispričajte mi ovo sve što vas pitam i bit ćete slobodni. Dajem vam riječ. 93
—Do kada vrijedi ta garancija? —Caramlba (do đavola), kapetane, pa i tako ćemo izgubiti. Ja sam vam iskren. Naša divizija je raspršena. Rascjepkala se na grupice koje idu po planinama a svaki dan ih ima sve manje jer ostaju u svojim selima kako koji naiđe kraj svoje kuće i ranča. Umorni smo. Već mnogo godina ratujemo, još od onda kada smo se digli protiv don Porfirija. Poslije toga smo se borili s Mađarom, zatim protiv onih jadnika od Huerte, pa protiv vas, koji ste uz Carranzu. To je mnogo vremena i mnogo godina. Već smo se umorili. Naši ljudi su, poput guštera, poprimili boju zemlje i uvlače se u jazbine iz kojih su izašli, postajući opet nadničari, u očekivanju ponovne borbe, kada kucne čas, pa bilo to za sto godina. Oni već znaju da smo ovaj puta izgubili isto kao i vojnici Zapate na jugu. Vi ste pobijedili. Zašto da vi umrete, kada su vaši i tako pobijedili? Pustite da izgubimo boreći se. To je sve što tražim od vas. Pustite nas da časno izgubimo bitku. — Pancho Villa nije u ovom selu. — Ne. On je otišao naprijed. Ljudi nam ostaju svaki dan sve više po selima. Već nas ima jako malo. — Kakve mi garancije dajete? — Ostavit ćemo vas živoga ovdje u zatvoru dok vas vaši ne nađu. — To ako naši pobijede. Ako ne. . . —Ako ih pobijedimo, dat ću vam konja da pobjegnete. —I tako me možete gađati u leđa kada pođem. —Recite vi . . . —Ne. Nemam ništa reći. —U zatvoru su vaš prijatelj Yaqui i pitomac Bernal, poslan od Canranze. Čekajte s njima nalog za strijeljanje. Zagal se uspravi. Nijedan od dvojice nije imao osjećaja. Izgubili su ih u borbi koja im je postala svakidašnja.Govorili su automatski, bez učešća osjećaja. Zagal je tražio obavještenje a za uzvrat mu je davao mogućnost da odabere između slobode i zida za strijeljanje. Zarobljenik je odbio. Ali nisu to bili Zagal i Cruz, nego dva spoja različitih mašina rata. Zato su vijest o strijeljanju primili zatvorenici apsolutnim mirom. Bio je to monstruozan mir kojim je prihvaćao vlastitu smrt.Zatim se i on uspravio i pogledao pukovnika. — Pukovniče Zagal, ima već dugo vremena što obadvojica slušamo naređenja i nemamo vremena da učinimo nešto, kako da kažem, nešto naše vlastito, da možemo reći: ovo činim kao Artemio Cruz, a ne kao vojnik i oficir. Ako me već trebate ubiti, ubijte me kao Artemija Cruza. Rekli ste maloprije da će se ovo završiti i da smo već umorni. Ja ne želim umrijeti kao posljednja žrtva jedne pobjedničke ideje, a ni vi ne želite umrijeti kao žrtva jedne izgubljene ideje. Budite muškarac pukovniče i pustite i mene da to budem. Predlažem vam da se borimo s pištoljima. Potegnite jednu crtu u dvorištu i borit ćemo se jedan nasuprot drugoga, svaki na svojoj strani, s oružjem u ruci. Ako me uspijete raniti prije nego prijeđem crtu, ubijte me do kraja. Ako je prijeđem a da me ne ranite, pustite me na slobodu. 94
— Komesar Payan! — uzvikne Zagal dok su mu oči zasvijetlile. —Odvedi ga u ćeliju. Zatim se okrene zatvoreniku: — Nećemo vas obavijestiti o strijeljanju tako da trebate biti spremni na to svaki čas.Može biti za sat a isto tako i sutra ili prekosutra. Vi razmislite o onom što sam vam rekao. Kroz rešetke je ulazilo sunčevo svjetlo i obojalo žutom bojom prilike dvaju muškaraca, jednog u stojećem stavu, a drugog u ležećem. Tobias je nastojao promrimljati pozdrav. Drugi, koji je nervozno šetao gore-dolje, zaustavi se pred njim čim su se vrata na ćeliji zatvorila i reče: — Vi ste kapetan Artemio Cruz? Ja sam Gonzalo Bernal, poslanik premijera Venustiana Carranze. (Meksikanski general i političar, god. 1915. bio je predsjednik Republike, ali je za vrijeme revolucije 1920. morao pobjeći. Ubijen je na spavanju.)
Bio je obučen u civilno odijelo od smeđeg kašmira s imitacijom pojasa na zadnjoj strani kaputa. On ga odmjeri kao što je odmjerio i sve one civile koji su im se po neki puta približili u ratnom vrtlogu: brzim, prezirnim pogledom, koji je značio ruganje i ravnodušnost. Napokon Bernal nastavi, brišući maramicom široko čelo i žute brkove. — Indijanac je u kritičnom stanju. Jedna noga mu je smrvljena. Kapetan slegne ramenima: — Za onoliko koliko mu još preostaje života . . . —Šta znate? — upita Bernal, zadržavši maramicu pred ustima tako da su riječi izašle prigušene iz grla. — Jeste li šta čuli? —Strijeljat će nas. Nisu rekli kada. Ali sigurno je da nećemo imati prilike da umremo od katara. — Zar nema nade da stignu naši prije toga? Nije odgovorio. Promatrao je zid, strop, mali prozorčić i svaku rupicu, istražujući mogućnost bijega iz te rupe. Zatim upita: —Zar nema vode? —Popio ju je Yaqui. Indijanac je zaječao. On se približi bakrenastom licu koje je visilo na naslonu kamene klupe koja je služila kao sjedalo i krevet. Njegove jabučice bile su kraj Tobiasovih i po prvi puta osjeti prisutnost, pravu, živu prisutnost toga lica, što ga je primoralo da se naglo trgne. To lice nije za njega nikada predstavljalo drugo nego jednu crnu masku, koja je sačinjavala dio njihovog odreda i bila mu je bliža u ratnom vrtlogu i borbenom jurišu, nego sada s tom maskom bola, odmarajući se kraj njega. Sad je vidio da Tobias ima lice koje on dobro vidi ovako izbliza, prošarano borama koje je urezao smijeh, žmirenje na suncu, namigivanje. Debele usnice smješkale su se gotovo s nježnošću, a smeđe, uske oči, svijetlile su se odanim sjajem. —Zaista si to ti — reče Tobias u svom jeziku koji je kapetan naučio u stalnom kontaktu s trupama iz sinaloenskog područja. —Da Tobias. Ali važnije je da znaš jednu stvar: strijeljat će nas. —Tako mora biti. I ti bi učinio to isto. —Da. 95
Ušutjeli su. Sunce je polako padalo iza planine. Oni su se pripremali da provedu zajedno ovu noć, koja je možda posljednja za njih. Bernal je polako šetao ćelijom. On se uspravi ali se odmah zatim spusti ponovo na sjedalicu, povlačeći nogom crte na prašnom tlu. Napolju, u hodniku, zapalila se petrolejka i čulo se neko kretanje. Hladan vjetar zapuhao je s pustog polja. Ponovo se uspravi i pođe prema vratima. Bila su načinjena od debelog drveta i imala su otvor u visini očiju. Ugleda svjetlo cigarete koju je pušio narednik straže. On stisne prečke na vratima i pogleda u narednikov profil s crnim uvojcima koji su stršili ispod kape. Potraži njegov pogled a on mu odgovori s brzim pokretom ruke jedno: »šta je?« bez riječi, samo pokretom ruke i glave, dok je u drugoj ruci profesionalnim običajem držao pušku. — Imate li već nalog za sutra? Narednik ga pogleda svojim uskim žutim očima i ne odgovori. —Ja nisam odavde. A ti ? —Odozgo — odgovori on. —Kako izgleda mjesto? —Koje mjesto? —Gdje će nas strijeljati.Šta se vidi s njega? Ušuti i učini znak naredniku da mu pruži upaljač. —Šta se vidi? U istom času sjeti se da je već odavna gledao samo unaprijed. Još od one noći kada je ostavio posljednji puta Reginu. Želio je gledati samo naprijed i pouzdati se samo u svoje vlastite snage . . . A sada . . . nije se mogao suzdržati da ne upita šta se vidi s toga mjesta, što je možda bila pritajena želja da prikrije svoju čežnju i sjećanje na onu sporu rijeku, gustu paprat i kolibu u cvijeću, na jednu uštirkanu suknju i meku kosu koja je mirisala na dunje . . . — Odvest će vas u stražnje dvorište—govorio je narednik — a od tamo, šta se ima vidjeti? Samo visoki zid izrešetan od metaka. Bilo je već toliko strijeljanja ovdje. — A planina? Ne vidi se planina? —Zaista se ne sjećam. —Jesi li već prisustvovao mnogima . . . ? —Uuuuuuh . . . —Možda onaj koji strijelja vidi više nego oni koje strijeljaju. —A zar ti nikada nisi prisustvovao strijeljanju? (»Da, ali nisam tome pridavao važnosti i nisam nikada mislio na to šta se osjeća u tom času, niti da će se to jednoga dana dogoditi i meni. Zato nemam pravo da pitam tebe, zar ne? Ti si ubijao kao i ja ne misleći ništa. Zato nitko ne zna šta se tada osjeća i nitko ne može ništa reći. Kada bi se moglo oživjeti i pričati o tome šta se osjeća kada se kiša metaka zabode u tijelo, lice. Kada bi se mogla znati istina o tome, možda se više ne bi usudili ubijati, nikada više; ili bi ljudima bilo svejedno hoće li ih strijeljati ili ne . . . Možda je to strašno . . . a možda je tako prirodno kao i rođenje. . . Šta znamo ti i ja o tome?«) — Slušajte, kapetane. Ova značkica vam više neće moći poslužiti. Dajte mi je. Narednik je uvukao ruku između željeznih prečaka a on mu okrene leđa. Iza sebe je čuo prodorno hihotanje. 96
Yaqui je govorio na svom jeziku. On ispruži ruku i opipa indijančevo vruće čelo. Zastao je da čuje šta govori. —Šta govori? —Priča o svačemu. Kako im je vlada oduzela zemlju koju su imali uvijek samo oni i dala je nekim strancima koji su se tamo naselili. Kako su se oni borili da je obrane, pa su došle vladine trupe i rezale ruke muškarcima a one koji su pobjegli u brda slijedili su, dok ih nisu uhvatili. Vođe pobune su uspeli na jednu strmu liticu i bacili ih u more, privezavši im teret na tijelo. Yaqui je govorio zatvorenih očiju. — Mi koji smo ostali, poredali su nas u dugački red i prisilili nas da hodamo od Sinaloe do drugog kraja, do Yucatana. — Hodali smo prema Yucatanu, a s nama žene, djeca i starci koji su putem ostajali mrtvi na zemlji od umora. One koji su došli živi prodali su kao robove na henequenerske farme i odvojili ih od žena. Njihove žene su prisilili da spavaju s mulatima, da zaborave svoj jezik i da rađaju nove radnike . . . — Kad sam saznao da je nastao rat, vratio sam se. Vratio sam se sa svojom braćom da se borimo protiv zla. Yaqui se suho nasmijao a on je osjetio potrebu za mokrenjem. Pođe prema uglu, otvori kaki hlače i slušajući šušketavo prskanje po prašini, izvrši nuždu. Namršti se misleći na uobičajeni kraj tolikih ratnih heroja koji su umrli s vlažnom mrljom na vojničkim hlačama. Bernal je skrštenih ruku gledao visoko u nebo, kao da traži svjetlo mjeseca za ovu hladnu, mračnu noć. Ponekad su dopirali do njih udarci čekića iz sela, a na mahove se čulo i zavijanje pasa. Rastrgani dijelovi razgovora, s nerazumljivim riječima dopirali su također od vremena do vremena u njihovu ćeliju. On strese prašinu s odore i približi se mladiću: — Ima li cigareta? — Da. . . mislim da ima . . . Bile su ovdje. — Ponudite Yaquiju. — Već sam mu nudio, ali ne sviđaju mu se moje cigarete. —Da li je donio svoje? — Da, ali ih više nema. —Možda vojnici imaju karte. — Ne. Ne bih se mogao koncentrirati. Mislim da ne bih mogao . . . —Pospan si? —Ne. —Imaš pravo. Ne smije se spavati. — Misliš da ćeš se jednoga dana kajati? —Kako? —Zato što si spavao prije . . . —Ovo je vrlo šaljivo. —Ah, da. Onda je bolje sjećati se. Kažu da je dobro misliti na prošlost. —Nemam mnogo života iza sebe. —Kalko ne. To i jest prednost Yaquija. Možda zato i ne voli govoriti. —Da. Ne, ne razumijem te. . . — Kažem da Yaqui ima mnogo toga za sjećanje. 97
— Možda se na njegovom jeziku ne misli kao na našem. —Cijeli onaj put od Sinaloe. Sve što nam je malo prije pričao. —Da. —. . . —Regina . . . —Kako? —Ne. Samo ponavljam imena. —Koliko ti je godina? —U dvadeset i šestoj. A ti? —Dvadeset i devet. Ni ja se nemam mnogo toga sjećati, uza sve to što je život postao najednom tako buran. —Kad ćemo se, na primjer, početi sjećati djetinjstva? —Tačno; ali to iziskuje veliki napor. —Znaš? Sada dok smo govorili . . . —Da? —Dakle, ponavljao sam imena. Znaš? Više mi ne zvuče kao ranije, više mi ne znače ono isto. — Svanut će. — Nemoj misliti na to. — Znoje mi se leđa. — Daj mi cigaretu. Šta se dogodilo? — Oprosti. Evo, uzmi. Može biti da se ništa ne osjeća. — Tako kažu. — Tko kaže, Cruz? —To je sigurno. Kažu oni koji ubijaju. —Je li ti jako žao? —Pa. . . — Zašto ne misliš na . . . ? — Na što? Na to da će sve ostati nepromijenjeno, iako mi umremo? — Ne, nemoj misliti na budućnost, nego na prošlost Ja mislim na sve one koji su umrli za revoluciju. — Da. Sjećam se Bule, Aparicija, Gomeza, kapetana Tiburcija Amariliasa. . . i još nekoliko njih. — Kladim se da ne znaš niti dvadeset imena. I ne samo njihova. Kako su se zvali svi mrtvi, ne samo u ovoj revoluciji, nego u svim revolucijama i svim ratovima, pa čak i oni koji su umrli u svojim krevetima. Tko se njih sjeća? —Slušaj, daj mi šibicu. —Oprosti. — Sada je izišao mjesec. — Hoćeš li da ga vidiš. Ako se uspneš na moja ramena, možeš. . . — Ne. Nije važno. — Dobro je da su mi oduzeli sat. — Da. —Mislim, zbog toga, da ne računam na . . . 98
— Da, svakako, shvatio sam. —Noć izgleda duža . . . —Zaudara ova mokraća. — Gledaj Yaquija. Zaspao je. Dobro je što nitko nije pokazao strah. — Dakle, još jedan dan ćemo biti ovdje. — Tko zna. Mogu najednom ući. — Ovi ne. Sviđa im se ta igra. Previše je uobičajeno strijeljati u zoru. Malo će se titrati s nama. — Zar ne da je veoma impulsivan? —Villa da, Zagal ne. —Cruz . . . zar to nije apsurdno? —Šta? —Umrijeti od ruku jednoga od vođa a ne vjerovati niti u jednoga od njih. —Tko zna hoćemo li ići sva trojica zajedno ili će nas voditi jednoga po jednoga. —Jednostavnije je zajedno, jednim udarom, zar ne? Pa ti si isto vojnik i znaš. —Znaš li kakav vic? —Ispričat ću ti nešto. Da umireš od smijeha. —Šta? — Ne bih ti rekao kada ne bih bio siguran da neću izaći odavde. Carranza mi je povjerio ovaj zadatak samo zato da me uhvate i da bi oni bili krivi za moju smrt. Zabio si je u glavu da više vrijedi jedan mrtvi heroj nego živi izdajica. — Ti izdajica? —Zavisi kako se gleda na to. Ti si se samo borio i nikada nisi posumnjao u svog šefa. Izvršavao si sva naređenja. —Svakako. Radi se o tome da li dobiti ili izgubiti rat. Šta, zar ti nisi uz Obregona i Carranzu? —Isto kao što ne bih mogao biti uz Zapatu i Villu. Ne vjerujem ni u jednoga od njih. — I onda? — U tome i jest cijela dramatičnost toga svega. Ne postoji ništa drugo nego oni. Ne znam da li se sjećaš početka. Bilo je nedavno, ali izgleda tako daleko . . . kada nisu bili važni šefovi. Kada smo se borili, ne da bismo uzdigli jedno ime, nego za sve nas. —Hoćeš da govorim loše o privrženosti naših ljudi? Pa revolucija je ništa drugo nego to: privrženost šefovima, vođama pokreta. —Da. Čak i ovaj Yaqui, koji je najprije pošao u borbu zbog svoje zemlje, sada se bori za generala Obregona, a protiv generala Ville. Ne, prije je to bila druga stvar, prije nego su se rascjepkali u grupe. Sela kroz koja je prošla revolucija bila su sela gdje su se seljaci oslobodili svojih dugova, gdje se stalo na kraj špekulantima, a politički zatvorenici se puštali na slobodu.To je bio kraj starim krupnim zemljoposjednicima koji su iskorištavali narod. Ali gledaj kako su sada ostali u sjeni oni koji su vjerovali da revolucija nije uzdizanje šefova, nego oslobođenje naroda. —Ima još vremena. 99
—Ne, nema. Prava revolucija počinje na bojnom polju,ali ako se jednom korumpira, iako i dalje dobiva bitke, ona je izgubljena. Svi smo bili odgovorni za to. Pustili smo da nas podijele i da upravljaju nama pohotljivci, ambiciozni i osrednji tipovi. Oni koji žele pravu revoluciju, radikalnu, nepopustljivu,to su, na žalost, neuki, krvoločni ljudi. Intelektualci žele samo polovičnu revoluciju, koja ide usporedo s jedinim stvarima koje ih zanimaju: napredak, dobar život i mogućnost da zamijene elite don Porfirija. U tome je drama Meksika. Pogledaj mene. Cijeli život sam proveo čitajući Kropotkina, Bakunjina, starog Plehanova, diskutirajući sate i sate i sada kada je kucnuo čas, moram se prikloniti Carranzi jer je on najpristojniji od svih ostalih i ne plaši me. Vidiš, kakva kaša? Bojim se onih drugih nevaljalaca, Ville i Zapate. . . I dalje ću biti nemoguća osoba, a oni koji su normalni neka i dalje budu normalni. . . Ah, da. Krasno. — Postaješ bestidan u času smrti. . . — Osnovna greška moga karaktera je: ljubav za fantastično, za nove avanture i za pothvate koji otvaraju beskrajne i nepredviđene horizonte... Ah, da. Krasno. — Zašto to nisi nikad rekao tamo napolju? — Govorio sam to odavno Iburbi, Luciju Biamku, Buelni i svim ostalim poštenim vojnicima, koji nisu nikada namjeravali postati vođe. Zato se nisu ni znali suprotstaviti makinacijama starog Carranze, koji se cijeli život bavio time da sije razdor i da vrši podjelu kako bi mogao napredovati, jer je to jedini način kojim je mogao uspjeti. Zato je i unapređivao osrednje, netalentirane tipove kao Pabla Gonzalesa, koji ga nisu mogli zasjeniti. Podijelio je revoluciju i pretvorio je u borbu grupica. — I zato su te poslali u Perales? — Sa zadaćom da nagovorim villiste da se predaju. Kao da svi ne znamo da bježe glavom bez obzira i na svom putu svakoga ubijaju tko im dođe na nišan. Starom se ne sviđa prljati ruke. On više voli da neprijatelj radi prljave poslove za njega. Artemio, Artemio, nisu naši ljudi bili na visini svog naroda i njegove revolucije. — Zašto ne priljeđeš Villi? — Drugom vođi? Da budem s njim dok traje a poslije prijeđem drugome i opet drugome? Dok se ne nađem u nekoj drugoj ćeliji u očekivanju jednog drugog naređenja za strijeljanje. — Ali bi se sada spasio . . . — Ne. . . Vjeruj mi, Cruz, da bih se volio spasiti i vratiti u Pueblu da vidim ženu i sina. Lujzu i Pancholina. I sestru Catahnu, koja je tako ovisna o meni. I svog oca, starog don Gamaliela, tako uglađenog i slijepog za događaje. Nastojao bih mu razjasniti zašto sam se upetljao u ovo. On nije nikada shvatio da ima dužnosti koje treba vršiti iako se već od samog početka zna da je neuspjeh neminovan. Za njega je postojao samo njegov vječni red u svim stvarima i njegovo imanje, prikriveno špekuliranje, sve to . . . Kad bih barem ima nekoga koga bih mogao poslati tamo da ih vidi i da im nešto kaže o meni. Ali odavde nitko neće izaći živ, znam. Ne. Sve je to jedna podla igra eliminacije. Živimo među kriminalcima i kretenima, jer veći vođa mora ubiti velikoga da bi mogao napredovati. Kakva šteta, Artemio. Nije to ono što smo htjeli kad smo započeli revoluciju čitavog jednog naroda 1913. . . I ti se moraš 100
odlučiti. Ako odstrane Zapatu i Villu, ostat će samo dva šefa, a to su tvoji sadašnji šefovi. Kojemu od njih dvojice ćeš se prikloniti? —Moj šef je general Obregon. —Dobro je što si se već odlučio. Vidjet ćemo, neće li te to stajati života; neće li te ... —Zaboravljaš da ćemo biti strijeljani. Bernal se počne iznenađeno smijati, kao netko tko pokušava letjeti, zaboravljajući na lance koji ga ne puštaju. Stisne rame svog sugovornika i reče: — Prokleta manija politiziranja. Ili je to možda predosjećaj. Zašto ti ne prijeđeš Villi? Nije mogao dobro vidjeti lice Gonzala Bernala, ali je u tami naslutio te podsmješljive oči i izgled sveznajućega koji je poznavao na licima tih civila koji nikada nisu ratovali, koji su samo govorili dok su se oni borili. Naglo se odmakne od njega. — Šta je? — nasmije se Bernal. On zapali cigaretu i uzvikne: — Tako se ne govori. I nastavi stisnutih zubi: — Šta? Hoćeš da ti kažem šta je? Serem se na sve te tvoje brbljarije koje si mi ispričao a da te nitko nije tražio da govoriš, a najmanje sada u času smrti. Molio bih te da od sada šutiš a ako želiš nešto reći govori za sebe, a mene pusti da umrem na miru. Gonzalov glas imao je u sebi neku ledenu hladnoću: — Slušaj, junačino, ima nas ovdje trojica koji smo osuđeni. I Yaqui je ispričao svoj život. . . Njegova ljutina odnosila se najviše na samoga sebe, što se povjerio čovjeku koji to nije zaslužio. — To je bio život muškarca i čovjeka. Imao je pravo na to. — A ti? — Ja sam se borio. Ostaloga se ne sjećam, ako je i bilo nešto. — Sigurno si volio neku ženu . . . On stisne šake. . . . a imao si i roditelje. Možda imaš i djece. Ne? Ja imam, Cruz. Mislim da sam zaista imao život čovjeka i muškarca i želio bih biti slobodan da ga nastavim. Ti ne? Zar ne bi želio sada gladiti. . . Bernalov glas se naglo prekinuo, kada ga je on dohvatio u tami i gurnuo snažno prema zidu, bez ijedne riječi, s noktima zabodenim u odijelo od kašmira, stiskajući snažno ovratnik tog novog neprijatelja, naoružanog idejama i nježnostima, koje je on htio porinuti duboko u sebe. Šta će biti poslije naše smrti? Bernal je odgovarao sam na svoje pitanje, usprkos snažnom stisku njegove ruke. . . . da nas nisu ubili prije tridesete godine? . . . kako bi se odvijao naš život?; htio sam toliko toga učiniti. . . Ostali su tako sve dok on s oznojenim leđima i licem kraj Bernalovog, nije također promrmljao: — . . . da će sve ostati isto, zar ne znaš? Sunce će ponovo izaći. . .
101
Dva muškarca se razdvoje iz snažnog zagrljaja. Bernal se spustio na pod. On je pošao prema vratima ćelije, stvorivši odluku: ispričat će Zagalu izmišljenu priču i tražiti Yaquijev život, a Bernala prepustiti njegovoj sudbini. Kad ga je narednik doveo do pukovnika, on je u sebi osjećao samo bol za izgubljenom Reginom, to slatko-gorko sjećanje koje je toliko vremena potiskivao a sada je izbijalo iz njegove unutrašnjosti nezadrživom snagom, tražeći od njega da živi, da nastavi živjeti, kao da mrtva žena treba sjećanje jednog živog muškarca, da bi bila nešto više nego tijelo izjedeno od crvi u jednoj rupi bez imena, u selu bez imena. — Teško ćete nas moći prevariti — reče sa svojim uvijek nasmiješenim licem Zagal. — Odmah će otići dva odreda da vide je li tačno ono što ste nam ispričali. Ako nije tako ili ako napad dođe s druge strane, preporučite dušu i znajte da ste zaradili samo nekoliko sati više života, ali uz cijenu svoje časti. Zagal je ispružio noge i pomaknuo jedan po jedan prst na nozi. Čizme su bile kraj stola. — A Yaqui? — To nije ušlo u dogovor. Slušajte: noć se odužila, a zašto da obmanjujemo te jadnike s novim suncem. Naredniče Payan! Pošaljimo u bolji život ona dva zatvorenika. Izvedi ih iz ćelije i povedi tamo otraga. — Yaqui ne može hodati — reče narednik. — Daj mu opijum — reče Zagal prasnuvši u smijeh. — Hajde, izvedi ga s krevetom i postavi kako znaš kraj zida. Šta su vidjeli Tobias i Gonzalo Bernal? Isto što i kapetan, iako je on bio viši od njih, stojeći kraj Zagala na predsjedničkom postolju. Dolje su Yaquija iznijeli na krevetu a Bernal je hodao oborene glave. Postavili su ih uza zid između dviju petrolejki. Bila je jedna od onih crnih noći, kada zora zakašnjava s prvim jutarnjim zrakama i ne pušta da se vide niti obrisi dalekih planina, čak ni u času kada su meci osvijetlili crvenkastim sjajem noćnu atmosferu. Vidjela se samo ruka Bernala kako je dotaknula rame Yaquija. Tobias je ostao uspravan uza zid, s donjim dijelom tijela ukopanim u otoman. Svjetiljka je obasjala njegovo lice izrešetano mecima i gležnjeve Gonzala Bernala iz kojih je počeo teći tanki mlaz krvi. — Evo vam vaše mrtve — reče Zagal. Daleki, prigušeni meci popratili su njegove riječi i odmah zatim začuje se grmljavina topa koja raznese čitav ugao zgrade kraj koje su stajali. Do njih dopre vika i uzbuna vojnika koja nadjača uzvik kapetana Zagala: — Stigli su. Našli su nas! On ga sruši na zemlju i rukama, koje su dobile novu snagu, usprkos rane, prihvati njegov pištolj. Uperi ga u Zagalova leđa, a desnom rukom stisne ga za vrat, držeći ga i dalje na zemlji, dok se na pukovnikovim ustima nije pojavila bijela pjena. Gledao je metež koji je nastao u dvorištu za strijeljanje. Vojnici su trčali ovamoonamo, gazeći po tijelima Tobiasa i Bernala, prevrćući lampe s petrolejom. U cijelom Peralesu čule su se uzastopne eksplozije, popraćene vriskom, rzanjem konja i brzim galopom. Dvorište se napunilo novim villistima, koji su zakapčali 102
pojase i navlačili hlače. . . Slaba svjetlost prevrnutih petrolejki ocrtavala je žutu liniju na svakom profilu, pojasu i dugmadima. Ruke su se pružale da dohvate puške, fišeklije, da pripašu pištolje. Staja za konje otvorena je u brzini i konji uz preplašeno rzanje izlete napolje; tada ih pohvataju jahači koji ih zajašu i izgube se kroz otvorena vrata dvorišta. Oni koji su zaostali polete isto za njima i dvorište se posve isprazni. Ostali su samo leševi Yaquija i Bernala. I dvije prevrnute petrolejke. Povici i topot konja sve su se više udaljavali i išli u susret neprijateljskom napadu. Zatvorenik pusti Zagala. Pukovnik se digne na koljena, kašljući i gladeći vrat. Jedva uspije progovoriti: — Ne predajte se. Ja sam ovdje. Jutro je napokon otkrilo svoje lice i nad pustim poljem pokazao se plavičasti odsjev. Tutnjava se odmah stišala. Ulicama su jašili u brzom galopu villisti, idući u susret borbi. Njihove bijele bluze poprimale su plavičastu boju jutra. S dvorišta se nije čuo nijedan glas. Zagal se uspravi, raskopčavši šinjel, u očekivanju da ga kapetan ubije. On mu se približi s pištoljem u ruci i reče suhim glasom. —Vrijedi ponuda. —Idemo dolje — reče Zagal i pusti ruke. U uredu, Zagal je uzeo iz ladice Colt. Pošli su, oboje naoružani, u dvorište. Izračunali su gdje bi mogla biti polovica. Pukovnik odgurne nogom Bernalovu glavu. Kapetan digne petrolejku. Svaki se postavi na svoj ugao. Pođu naprijed. Zagal opali prvi. Njegov metak rani ponovo Yaquija Tobiasa. Pukovnik se zaustavi i u njegovim crnim očima ukaže se tračak nade. Drugi je napredovao bez pucnjave. Čin se odvijao kao po nekoj zakletvi. Pukovnik se nadao — jedina sekunda, dvije, tri sekunde — da će ovaj drugi poštivati njegovu hrabrost i da će se oboje naći na sredini, bez pucnjave. Oboje se zaustave na sredini dvorišta. Smiješak se vrati na pukovnikovo lice. Kapetan prekorači zamišljenu liniju. Zagal, smijući se, učini prijateljski gest rukom, kada mu nekoliko uzastopnih metaka raspori trbuh i dok je padao kraj kapetanovih nogu, on ga je netremice gledao. Onda baci pištolj na oznojeni vrat pukovnika Zagala i ostane kraj njega stojeći, kao hipnotiziran. Vjetar koji je dolazio s pustog polja pomicao mu je kovrčave uvojke, raspor na šinjelu i gamaše od kože. Brada koju nije brijao već pet dana ukočeno je stršila s izrazitih jabučica, a zelene oči gubile su se ispod prašnjavih trepavica na kojima su bile osušene suze. Uspravni heroj na polju puniom mrtvaca. Heroj, bez svjedoka. Sam, okružen tišinom i zaboravom, dok se na otvorenom polju iza sela odvijala bitka. Spusti pogled. Mrtva ruka pukovnika Zagala ispružila se prema Bernalu. Yaqui je bio u sjedećem stavu, tijelom naslonjen na debeli zid. Otisak njegovih leđa još uvijek je bio vidljiv na otomanu. Prigne se kraj pukovnika i zatvori mu oči. Uspravi se žustro i udahne zrak slobode, života. Bio je sam. Bez svjedoka. Bez drugova. Mukli krik izađe iz njegova grla, ugušen reskim šteketom mitraljeza. »Slobodan sam; slobodan sam.« 103
Stisne šake na trbuhu a lice mu se iskrivi od bola. Pogleda gore, prema nebu i opazi ono što je morao vidjeti osuđenik na strijeljanje: daleku liniju planine, obrubljenu plavičastim odsjevom, bjelkasto nebo, zid kuće na dvorištu. Slušao je ono što bi trebao čuti svaki osuđenik u zoru: cvrkutanje sakrivenih ptičica, reski plač gladnog djeteta, nestvarno lupanje čekićem koje je dolazilo iz sela, ujedinjeno pucnjavom koja se nastavljala iza njegovih leđa. Ta anonimna lupa čekića bila je jača i postojanija od praska i eksplozije oružja, jer je bila postojana i sigurna u to da će poslijeborbe, smrti i pobjede, sunce ponovo svaki dan izlaziti i život će nastaviti svojim tokom . . . JA više ne mogu željeti. Puštam da čine od mene što hoće. Nastojim dodirnuti. Prelazim rukom po njemu od pupka do seksa. Okrugao. Napuhnut. Ja ne znam. Liječnik je otišao. Rekao je da ide potražiti drugog liječnika. Ne želi sam biti odgovoran za mene. Ja više ne znam šta se događa. Ali ih vidim. Ulaze. Vrata se otvaraju i zatvaraju. Koraci se ne čuju na debelom sagu. Šuštavim, metalnim zvukom, potegli su sive zastore. Ušli su. — Približi se, kćeri. . . da te prepozna . . . reci mu svoje ime . . . Lijepo miriši. Ona lijepo miriši. Još uvijek mogu raspoznati zažarene obraze, blistave oči i cijelu mladenačku pojavu koja se sitnim koracima približava mom krevetu. — Ja sam. . . ja sam Gloria . . . Nastojim izgovoriti njeno ime. Znam da ne mogu izgovarati naglas i da se ništa ne čuje. Ipak imam nešto zahvaliti i Terezi: da mi je približila svoju kćer. Kad bih barem mogao vidjeti njeno lice i grimasu koju je napravila. Mora da osjeća taj miris pokvarenih riba, povraćanja i krvi, koji se širi od mene. Vjerojatno promatra ta upala prsa, bijelu kosu, uši pune smole, sekret iz nosa i osušenu pljuvačku na bradi i krajevima usnica. I taj besciljni pogled . . . Udaljili su je od kreveta. —Jadnica . . . uzbudila se . . . —Eh? —Ništa, oče; odmori se. Kažu da je ona vjerenica Padillinog sina. Kako je on ljubi, šta joj govori, ah, da, kako je stidljiva . . . Ulaze i izlaze. Dodiruju mi rame, kimaju glavom, mrmljaju riječi ohrabrenja, da, oni ne znaju da ih ja usprkos svega, čujem. Čujem najudaljeniji razgovor, šaputanje u susjednoj sobi i primjedbe kraj moga uzglavlja. —Kako vam izgleda, gospodine Padilla? —Loše, loše. —Ostavlja cijeli imperij. —Da. — Toliko godina upravljajući svim svojim poslovima! — Bit će ga teško zamijeniti. — Da vam pravo kažem, poslije Artemija jedino biste vi mogli doći na njegovo mijesto . . . 104
—Da, upućen sam u sve . . . —A tko bi zauzeo vaše mjesto, u tom slučaju? — Ima toliko sposobnih ljudi da to nije teško odabrati. — Onda će biti mnoga unapređenja? —Kako ne. Cijeli jedan novi sistem raspodjele odgovornosti. Ah, Padilla, približi se. Jesi li donio magnetofon? — Hoćete li preuzeti odgovornost? — Don Artemio . . . Evo, tu je . . . »Da, šefe.« »Budite spremni. Vlada će upotrijebiti željeznu ruku i vi morate biti spremni da preuzmete vodstvo u sindikatu.« »Da, šefe.« »Upozoravam vas da će se mnogi stari prepredenjaci također pripremati. Ja sam već dao na znanje vlastima da ste vi čovjek od povjerenja. Hoćete li nešto založiti?« »Ne, hvala, već sam jeo. Malo prije sam jeo.« »Nemojte da vam to izmakne iz ruke. Okrenite se malo i to odmah, tamo po Sekretarijatu, po CTM, i dalje. . . « »Svakako šefe. Budite uvjereni u to da hoću.« »Zbogom Campanela. Budite na oprezu. Idemo,Padilla. . . « Završilo je. To je bilo sve. To je bilo sve? Tko zna. Ne sjećam se. Već dugo ne slušam magnetofon. Već dugo se pretvaram. Tko me dodiruje? Tko je to tako blizu mene? Kako je beskorisno to sada, Catalina. Kažem: kako beskorisno, kakva beskorisna nježnost. Pitam sam sebe: šta ćeš mi reći? Misliš da si napokon našla riječi koje se nikada nisi usudila izgovoriti? Ah, voljela si me? Zašto to nismo rekli jedno drugome ? Ja sam te volio. Ne sjećam se više. Tvoja nježnost me primorava da te vidim i ne znam, ne shvaćam, zašto želiš sjedeći uz mene na krevetu podijeliti sa mnom to sjećanje, ovaj puta bez predbacivanja u pogledu. Ponos. Ponos nas je spasio. Ponos nas je upropastio. — . . . za to malo bijednog novca, dok nas naprotiv ponižava i vrijeđa s tom ženom, stavlja nam pod nos bogatstvo, daje nam koliko on hoće, kao da smo prosjaci . . . Nisu shvaćali. Nisam učinio ništa za njih. Nisam se ni obazirao na njih. Što sam učinio, učinio sam zbog sebe. Ne zanimaju me te priče. Ne zanima me sjećanje na život Tereze i Gerarda. Ne interesiraju me. — Zašto nisi zahtijevao da ti da mjesto koje ti pripada, Gerardo? Ti si odgovoran isto toliko koliko i on. . . Ne interesiraju me. —Umiri se, Terezice, i shvati moj položaj; ja se ne tužim. —Malo karaktera; ni to . . . —Pustite ga da se odmara. —Ne budi uz njega! Nitko nije zbog njega patio toliko koliko ti. . . Preživio sam. Regina. Kako si se zvao? Ne. Ti, Regina. Kako si se zvao ti, vojniče bez imena. Gonzalo. Gonzalo Bernal. Yaqui. Siromašni Yaqui. Preživio sam. Vi ste umrli. 105
— I ja isto. Kako da zaboravim. Nije mi došao ni na vjenčanje. Na moje vjenčanje. Vjenčanje svoje kćeri. . . Nikada nisu shvatile. Nisam ih trebao. Živio sam sam. Vojnik. Yaqui. Regina. Gonzalo. —Čak ono što je volio, uništio je, mama, ti znaš. —Ne govori. Zaboga, ne govori više . . . Oporuka? Ne brinite. Postoji papir, propisno napisan, sa štambiljom i nalazi se kod advokata. Nisam nikoga zaboravio. Zašto da vas zaboravim, mrzim? Zar mi niste zahvalni, u sebi? Zar ne uživate u tome da sam čak do zadnjega časa mislio na vas, da vas izvrgnem ruglu? Ne, ja sam se sjetio vas, s hladnim zapisom, draga Catalina, ljubazna kćeri, unuko, zete. Dodijelit ću vam neobično bogatstvo, koje ćete naslijediti javno, mojim nastojanjem, mojim osjećajem odgovornosti. Neka bude. Mirno spavajte. Zaboravite da sam to bogatstvo stekao izlažući život, i ne znajući to, u borbi koju nisam nastojao shvatiti, jer nju su shvaćali samo oni koji nisu očekivali ništa od svoje žrtve. Jer to se zove žrtva, zar ne, dati sve u zamjenu za ništa? Kako se onda zove kada se daje sve, u zamjenu za sve? Ali oni meni nisu dali sve. Ona mi je dala sve. Ali ja nisam htio. Nisam znao uzeti. Kako se zvala? »O.K. The picture's clear enough. Say, the old boy at the Embassy wants to make a speech comparing this Cuban mess with the old-time Mexican revolution. Why don't you prepare the climate with an editorial. . .?« (Slika je dosta jasna. Znate, onaj stari momak iz ambasade želi održati govor uspoređujući ovu kubansku zbrku sa nekadašnjom meksikanskom revolucijom. Zašto ne pripravite teren sa jednim člankom u novinama . . .)
»Da, da. Učinit ćemo to. Oko dvadeset hiljada pesosa ?« »Seems fair enough. Any ideas?« ( Izgleda prilično. Imaš li prijedloga?) »Da. Reci mu da postavi jasno tu razliku između krvavog, anarhijskog pokreta, koji se bori protiv privatne imovine i ljudskih prava nasuprot jednom organiziranom miroljubivom i legalnom pokretu kao što je u Meksiku, kojeg vodi srednja klasa i čiji je duhovni vođa Jefferson. Poznato je da ljudi brzo zaboravljaju. Na kraju nas pohvali.« »Fine. So long, Mr. Cruz, it's always . . ,« (Izvrsno. Do viđenja, gospodine Cruz, tako je) Oh, kakva kiša riječi, znakova i zvukova za moj« zamorena osjetila. Kakav zamor! Neka ga prekinu, već mi je dojadio, ah. . . Htio bih dati znak, ali tko zna hoće li me razumjeti. Mogu tek neznatno pomicati prstima. — U ime Oca, Sina . . . — Ono jutro očekivao sam ga s veseljem. Prešli smo rijeku na konju. — Zašto si ga odvojio od mene? Ostavit ću im u nasljedstvo beskorisne smrti, mrtva imena Regine, Yaquija . . . Tobiasa, sad se sjećam Tobiasa . . . Gonzala Bernala, i jednog bezimenog vojnika. A ona? Druga. — Otvorite prozor. — Ne. Prehladit ćeš se i pogoršati stanje. Laura. Zašto? Zašto se sve tako odigralo? Zašto?
106
TI ćeš preživjeti. Ponovo ćeš opipavati plahte i shvatiti da si preživio, usprkos vremenu i kretanju koje svaki čas skraćuje tvoj život. Između nepomičnosti i neobuzdanosti nalazi se putanja života. Obična avantura. Zamišljat ćeš da je najsigurnije biti nepomičan. Mislit ćeš da si tako izvan dohvata opasnosti, slučaja, neizvjesnosti. Ali tvoja nepomičnost ne može zaustaviti vrijeme, koje teče bez tebe, iako ga ti zamišljaš na svoj način i mjeriš to vrijeme koje negira tvoju nepomičnost. A ono te podređuje svojoj vlastitoj opasnosti — uništavanju, nestajanju. Ti, avanturiste, mjerit ćeš svoju brzinu vremenom. Izmislit ćeš vrijeme, da bi mogao preživjeti, da bi mogao stvoriti iluziju o tome da si duže na zemlji. To vrijeme iskonstruirat će tvoj mozak preko tih izmjena svjetla i omaglica sna. Pomoću zadržavanja tih slika u tvom mozgu, čiju jasnoću će povremeno pomutiti crni oblaci, grmljavina, pljuskovi i obavezna duga, koja dolazi poslije kiše, ti ćeš mjeriti vrijeme, koje nema mjere. Slušajući povremeno rikanje životinja u šumi i uzvikujući oznake vremena, mjereći ga ratovima, zabavama, žalostima, razgovarajući i misleći o vremenu, stvorit ćeš pojam »vrijeme« koji u stvari ne postoji u ovom beskrajnom svemiru. On ne zna za vrijeme, jer svemir nema ni početka ni kraja i ne zna da si ti stvorio mjeru nečemu, što je u stvari beskrajno. Ti ćeš, dakle, izmisliti i mjeriti vrijeme koje ne postoji. Ti ćeš u svom kratkom vijeku znati razlikovati, suditi, osuditi, računati, zamišljati, predusresti i misliti, a sve to bit će samo produkt tvog mozga i neće imati nikakvu stvarnu podlogu. Naučit ćeš se savladavati da bi mogao savladati svoje neprijatelje. Naučit ćeš da se trljanjem dva kamena dobije iskra, jer ćeš trebati postaviti baklju na ulaz u svoju pećinu i plašiti životinje, koje te neće prepoznati, koje neće razlikovati tvoje meso od mesa ostalih životinja. Morat ćeš sagraditi hiljade i hiljade crkvi, propisati hiljade zakona, napisati mnoštvo knjiga, obožavati hiljade bogova, naslikati hiljade slika, izraditi hiljade mašina, pobijediti hiljade naroda i raskinuti hiljade atoma, da bi se opet vratio da zapališ baklju na svojoj pećini. Sve ćeš to raditi zato što misliš, što si u svom mozgu razvio nervozni priliv krvi, cijeli jedan sistem, sposoban da prenese sve informacije i podražaje izvana u mozak. Preživjet ćeš, ne zato što ćeš biti najjači, nego crnom igrom slučaja ovog svemira, koji je svaki dan sve hladniji i na kojem će preživjeti samo oni organizmi koji znaju sačuvati toplinu svog tijela prema promjenama sredine, koji znaju upravljati spletom živaca u glavi i predosjetiti opasnost, naći hranu, usmjeriti svoje kretanje i plivanje u tom okruglom oceanu, na čijem dnu leže mrtvi pripadnici tvoje braće, koji nisu znali ih mogli isplivati na površinu da se sa svojih pet prstiju uhvate za drugu obalu, gdje je sigurno tlo. Ti ćeš preživjeti i prilagoditi se životu u zajednici. Htjet ćeš da tvoja želja i željeni objekt budu ista stvar. Sanjat ćeš o ispunjenju tvojih želja, bez odvajanja želje i željenog. Priznat ćeš druge i pustiti da oni tebe priznaju. Opirat ćeš se svakom pojedincu, jer je svaki od njih jedna zapreka više za ispunjenje tvoje želje. Odlučit ćeš se za jedan od mnogih puteva, a ostale ćeš žrtvovati. Žrtvovat ćeš se zato jer, izabravši da budeš jedno, od mnogih mogućnosti koje si imao, nećeš moći 107
biti ono drugo, što si mogao biti da nisi izabrao ovo. Zato ćeš htjeti da drugi učine ono što si ti ostavio, izabravši ovo svoje. Bojat ćeš se ljubavi, taj dan. Ali moći ćeš je opet steći. Odmarat ćeš se zatvorenih očiju, ali nećeš prestati gledati, željeti, jer ćeš tako učiniti svojom željenu stvar. Sjećanje je zadovoljena želja. Danas, kada su tvoja sudbina i život ista stvar.
(1934: 12 avgust) ON odabere jednu šibicu, potegne je hrapavom stranicom kutije gledajući časak u plamen, a zatim ga približi vrhu cigarete. Zatvori oči. Uvuče dim. Ispruži noge i zavali se u naslonjač od pliša. Pogladi dlanom svilenkaste dlačice pliša i udahne miris krizantema koje su se nalazile u kristalnoj vazi iza njegovih leđa. Slušao je laganu muziku s gramofona. — Uskoro ću biti gotova. Pipajući vršcima prstiju potraži otvoreni album koji je stajao na niskom stoliću s njegove desne strane. Opipa karton, pročita Dautschen Grammophon Geselsehaft i osluhne veličanstveni nastup čela koji se odvajao od melodije, nametao i pobjeđivao napjev koji su svirale violine, da bi ih sasvim ušutkao na kraju drugog stavka. Prestane slušati. Popravi kravatu i neko vrijeme zadrži u ruci svileni čvor, koji je lagano škripao kad ga je dodirivao prstima. — Hoćeš li da ti pripremim nešto za piće? Uputi se prema stoliću s kotačima na kome su se nalazile raznovrsne boce i čaše i odabere škotski whisky. Natoči u čašu dva prsta whiskyja, zatim doda kocku leda i malo obične vode. — Isto što i sebi. On ponovi operaciju, uzme obje čaše u ruke, kucne se njima, malo ih promućka da se whisky izmiješa s vodom i pođe prema vratima susjedne sobe. — Jedan čas. — Jesi li izabrala ovu ploču za mene? —Da. Sjećaš se? —Da. —Oprosti što sam u zakašnjenju. On se vrati u naslonjač. Ponovo uzme album i postavi ga na koljena. Werke von Georg Friedrich Handel. Slušali su taj koncert u onoj dvorani koja je bila previše zagrijana. Slučajno su dobili mjesta jedno pored drugoga. On je sjedio s prijateljem i govorio kako su previše zagrijali prostorije. Govorio je španjolski i okrenuo se prema njoj. Zamolio ju je na engleskom program a ona mu je odgovorila španjolski i rekla »drage volje«. Oboje su se nasmijali. Concerti Grossi, opus 6. 108
Zakazali su sastanak za slijedeći mjesec, kada su oboje doputovali u taj grad, u kavani u Rue Caumartin, blizu Boulevard des Capucins, gdje će on ponovo doći nakon mnogo godina, bez nje, ali neće uspjeti naći tu kavanu, iako ju je želio vidjeti i tražiti isto ono piće što su zajedno pili. Bila je to kavanica obojena crvenom i smeđom bojom, s vratima otvorenim na ulicu. Pili su mentu s vodom. Ona je rekla da je septembar najpogodniji mjesec. Kraj septembra i početak oktobra. Bablje ljeto. Vrijeme kad se svi vraćaju s odmora. Platio je a ona ga je uhvatila ispod ruke, smijući se i pošli su u obilazak. Prošli su dvorište Palais Rovala, hodali po galerijama slika i gazili prve žute listove uz pratnju golubova. Ručali su u tom istom restoranu, s niskim stolovima, naslonima od pliša i zidovima obojenim zlatnom, crvenom i smeđom bojom. — Gotova sam. Pogleda preko ramena i ugleda je kako ulazi, prikapčajući u hodu naušnice i gladeći slobodnom rukom glatku kosu boje meda. Pruži joj priređeni whisky. Ona otpije gutljaj i namršti se. Sjedne u naslonjač, prebaci desnu nogu preko lijeve i podigne čašu u visinu očiju. On učini isto i nasmiješi se, dok je ona otresala prašinu s ovratnika crne haljine. Glavna melodija je silazila ponovo na zemlju, praćena violinama. On je taj silazak uvijek zamišljao kao silazak s visine a ne kao odlazak naprijed. Lagani silazak se pretvorio u veselu melodiju, popraćenu teškim, oštrim zvucima violina. Oni se pogledaju. — Laura . . . Ona učini znak kažiprstom da šuti i oni nastave slušati. Ona je sjedila, s čašom među rukama, a on je stajao i pokušavao zavrtjeti oko metalne osi globus s nebeskim tijelima, zadržavajući ga od vremena do vremena da bolje pogleda crteže srebrne boje a koji su odgovarali svom zviježđu: gavran, zečić, riba, kentaur. Igla je zastrugala na prazno i on isključi gramofon, digne ploču i stane kraj nje. —Lijepo si uredila stan. —Da. Interesantan je. Ali nisu mi stale sve stvari. —Vrlo je lijepo. — Morala sam iznajmiti jednu sobu da metnem u nju sve ono što nije stalo. — Ako želiš, mogla bi . . . — Hvala — reče smijući se. — Da mi je stalo samo do toga da imam veliku kuću, ne bih se rastala s njim. —Hoćeš li još slušati glazbu ili idemo? —Ne. Popijmo ovu čašu pa idemo. Išli su uvijek gledati onu sliku za koju je ona govorila da joj se veoma sviđa. Ti zaustavljeni vlakovi, plavičasti dim, plavo-narančaste kuće u pozadini i prilike ljudi koje su se samo nejasno nazirale, zatim natkrovlje od neprovidnog stakla stanice Saint-Lazare, koju je naslikao Monet, oduševljavali su je. Rekla je da joj se u tom gradu sviđa to, što stvari možda i nisu lijepe ako ih gledamo odvojeno, ali gledajući ih sve zajedno, stvaraju neodoljivu sliku. On joj je tada odgovorio da je to genijalna izreka, a ona se smijala i pogladila ga po ruci, govoreći da joj se ovdje sviđa sve, sve joj je lijepo i divno i predivno. Mnogo godina kasnije, kada je ponovo prošao kroz 109
taj grad, vidio je tu istu sliku, smještenu u Jeu-de-Paume a specijalni vodič koji ga je pratio, rekao mu je da je to vrijedna slika koja je u zadnjih trideset godina početverostručila cijenu i sada je vrijedila nekoliko hiljada dolara. Bila je poznata i cijenjena. On se približi naslonjaču i zaustavi se iza nje. Pogladi najprije naslon a zatim Laurina ramena. Ona nasloni glavu na njegovu ruku a on dotakne prstima njene jabučice. Nasmiješila se, odmaknula glavu i otpila gutljaj whiskyja. Zabacila je glavu unatrag, i zatvorenih očiju progutala tekućinu, zadržavši je časak u ustima. — Mogli bismo opet ići tamo slijedeće godine. Šta misliš ? —Da. Mogli bismo. —Sjećam se uvijek naših šetnji ulicama. — I ja. Nikad nisi vidjela Village. Sjećam se da sam te odveo tamo. —Da. Mogli bilsmo opet ići. —Ima nešto tako vitalno u tom gradu. Sjećaš se? On je prihvati za ruku i poljubi njene prste. Najednom zazvoni telefon. On dođe prvi do njega I digne slušalicu. Čuo se ženski glas, kako ponavlja: — Dobro. . . Dobro, dobro . . . Laura? Dlanom zatvori mikrofon i preda slušalicu Lauri. Ona ostavi čašu na stoliću i prihvati je. —Da? —Laura. Ovdje Catalina. —Da. Kako si? —Ne smetam li? —Upravo sam se spremala za izlazak. —Ne, neću ti oduzeti mnogo vremena. —Dobro. — Da li ti se žuri? — Ne, kažem ti. —Mislim da sam pogriješila. —Da? —Da, da. Trebala sam kupiti od tebe onaj divan. Sada kada uredujem novu kuću palo mi je to na pamet. Sjećaš se tog divana s vezom? Bio bi kao stvoren za moje predsoblje, jer sam kupila nekoliko goblena da ukrasim zidove a tome bi pristajao jedino tvoj divan s vezom . . . —Tko zna. Možda bi bilo previše veza. —Ne, ne. Mo i gobleni su u tamnim bojama, a tvoj divan u svijetloj boji, tako da bi sačinjavali interesantan kontrast. —Ali ti i ne znaš da sam ja taj divan smjestila ovdje u stanu. —Ah, nemoj biti takva. Ti imaš previše namještaja. Nisi li mi pričala da si više od polovice smjestila u neku sobu? Da, tako je, upravo si mi tako pričala, zar ne? — Da, ali namjestila sam salon tako, da. . . —Onda razmisli. Kad ćeš doći da vidiš kuću? —Kada hoćeš. 110
—Ne, ne tako neodređeno. Izaberi jedan dan pa ćemo popiti zajedno čaj i pročavrljati. —Petak? —Ne, u petak ne mogu, ali u četvrtak da. —Ali, kažem ti, bez tog komada pokućstva, moje predsoblje neće ništa vrijediti. Skoro bih voljela da niti nemam predsoblje, eto, ako mi ne prodaš divan. Kako je lako lijepo urediti stan kada se ima sve potrebno! Vidjet ćeš kada dođeš. —Onda, u četvrtak. —Vidjela sam tvog muža. Sreli smo se na ulici. Vrlo me ljubazno pozdravio. Laura, kakva šteta što se rastajete. Bio je vrlo zgodan. Ali vidi se na njemu da mu nedostaješ. Zašto, Laura, zašto je moralo doći do toga? —To je već gotova stvar. —Onda u četvrtak. Bit ćemo same i razgovarat ćemo. —Da, Catalina. Do viđenja do četvrtka. —Adios. Pozvao ju je na ples. Prošli su salone s palmama u Hotel Plaža i ušli u plesnu dvoranu. On ju je obujmio. a ona je pogladila njegove dugačke prste. Zatim je osjetila toplinu dlana i nagnula glavu na rame svog plesača. Odvojila je potom glavu i pogledala ga u oči, kao što je on cijelo vrijeme nju gledao. Tada su se gledali, gledali, gledali. Njegove zelene oči uronile su u njene sive. Plesali su sami s tim orkestrom koji je svirao neki blues, veoma lagano i okretali su se po taktu muzike . . Ona spusti slušalicu, pogleda u njega i pričeka trenutak. Pođe zatim prema vezenom divanu o kojem je govorila Catalina, pogladi ga i ponovo digne pogled prema njemu. —Hoćeš li zapaliti svjetlo? Ovo, uz tebe. Hvala. —Ona ne zna ništa. Laura se udalji od divana i pogleda ga izdaleka. — Ne, previše je osvijetljeno. Još uvijek ne znam kako da postavim svjetlo. Nije isto osvijetliti jednu veliku kuću i ovaj stan . . . Osjeti umor i sjedne na divan. Dohvati neku malu knjigu, uvezanu u kožu i prelista je površno. Svoju bujnu plavu kosu, koja joj je pokrivala polovicu lica, zabaci na jednu stranu. Primakne se bliže svjetlu i promrmlja poluglasno ono što je čitala, uzdignutih obrva i jedva primjetnim bolnim prizvukom u glasu. Pročita i zatvori knjigu. Zatim reče: — Calderon de la Barca (Španjolski pesnik i dramatiik (1600—1681) — i ponovi napamet, gledajući u njega: — Zar nećemo uživati jednoga dana? Bože, reci, zašto si stvorio cvijeće, ako nećemo udisati njegov nježni, osvježavajući miris . . . Ispruži se na divan, prekrivši rukama lice i nastavi jasnim, ali umornim glasom: —. . . ako ga nećemo čuti . . . ako ga očima nećemo vidjeti? . . . i osjeti njegovu ruku na vratu po kojem su tekle njene suze. — Ja te nisam prisilio. . . — Ne, to nema veze s tobom. To je još otprije. — Zašto? — Oh, možda samo zato što imam previše dobro mišljenje o sebi. . . jer mislim da imam pravo na drugačiji postupak. . . da ne budem predmet nego osoba . . . 111
— I sa mnom? —Ne znam. Ne znam. Imam trideset i pet godina. Teško je u tim godinama počinjati iznova, osim ako nam netko pruži ruku. . . Govorili smo onu noć o tome, sjećaš se? —U New Yorku. —Da. Rekli smo da se trebamo upoznati. . . — . . . da je opasnije zatvoriti vrata nego ih otvoriti . . . Zar me već ne poznaš? —Nikada ne govoriš. Nikada ništa ne tražiš od mene. —Morala bih to Učiniti, zar ne? Zašto? —Ne znam . . . —Ne znaš. Samo kad bih ja to pogodila onda bi znao. . . —Možda. —Volim te. Ti si mi rekao isto da me voliš. Ne, ti ne shvaćaš . . . Daj mi cigaretu. Izvadi kutiju s cigaretama iz kaputa. Zatim izabere jednu šibicu i upali je; dok je ona uzimala cigaretu, osjetila je njezin papirnati ovoj na usnicama. S dva prsta skidala je duhan koji je ispao iz cigarete. Protrljala ga je lagano a zatim bacila u pepeljaru i čekala. On ju je gledao. —Sada ću možda ponovo početi sa slikanjem. S petnaest godina željela sam biti slikarica. Poslije sam zaboravila na to. —Nećemo izaći? Ona skine cipele, namjesti ispod glave jedan od jastučića i gledajući prema stropu, ispusti kolutove dima. —Ne, nećemo izaći. —Hoćeš h još jedan whisky? —Da, daj mi još jedan. On uzme sa stola praznu čašu, pogleda mrlju od crvenila za usnice i metne u nju kocku leda. Nalije whisky dižući čašu da vidi je li tačna mjera, a zatim stavi drugu kocku leda. — Bez vode, molim te. Ona ga je upitala da li ga ne uznemirava pomisao na to kuda gleda ona djevojka obučena u bijelu haljinu s plavim mašnama, stojeći na ljuljački. Govorila mu je o tome da uvijek kada gledamo neku sliku, ostaje mnogo toga što je prisutno u slici, izvan nje. Svaka slika nam dočarava više, nego je na njoj stvarno naslikano. Naslućuju se misli, druge boje, osobe koje nisu na njoj a sve to zajedno sačinjava cjelinu slike, njenu snagu i vrijednost. Izašli su na septembarske sunce. Hodali su smijući se ispod stupova u Rue de Rivoli. Rekla mu je da mora vidjeti Place des Vosges koja je bila, možda, najljepša. Zaustavili su taksi. On je raširio na koljenima plan grada, a ona je klizila prstom po crvenoj i zelenoj liniji, dok ju je on držao ispod ruke, i osjećala njegov dah blizu svoga, govoreći da je oduševljavaju ova imena, da bi ih cijeli dan mogla izgovarati i ne bi se umorila govoreći Richard Lenoir, LedruRolhn, Filles du Cal-vaire . . Dao joj je čašu i zavrtio globus nebeskih tijela, čitajući imena: strijelac, riba, djevica. Ponovo ga zavrti dodirujući vršcima prstiju daleke, hladne zvijezde. —Šta radiš? 112
—Gledam ovaj svijet. —Ah. Nagne se i poljubi njenu rasutu kasu. Ona se nasmiješi. —Tvoja žena hoće ovaj divan. —Čuo sam. —Šta mi preporučaš? Moram li biti darežljiva? — Kako želiš. —Ili ravnodušna? Zaboraviti da mi je govorila? Najbolje je da se napravim ravnodušna. Darežljivost je ponekad kao ružna uvreda, zar ne? —Ne razumijem te. —Metni ploču. —Koju želiš? —Istu. Metni istu, molim te. On pročita brojeve za brzinu i metne ploču. Ponovo se začuje ista glazba. —Je li dosta glasno? —Malo jače. Artemio . . . —Da? —Ne mogu više, ljubavi. Moraš odabrati. —Budi strpljiva, Laura. Shvati. . . —Šta? —Nemoj me prisiljavati. —Na što? Bojiš me se? —Zar mi je dobro i ovako? Zar nešto nedostaje? —Tko zna. Možda i ne. —Ne čujem te dobro. —Ne, nemoj smanjiti. Slušaj me, usprkos glazbi. Počela sam se umarati. —Nisam te prevario. Niti prisilio. —Nisam te promijenila, a to je gore. Nisi spreman. —Kao prvi dan. —Da, tako. —Više nije prvi dan. Sada me poznaš. Reci mi. — Urazumi se, Laura, molim te. Takve stvari ostavljaju trag. Treba znati sačuvati. .. —Prividni izgled stvari? Ili je to strah? Ništa se ne bi dogodilo, budi uvjeren da se ne bi ništa dogodilo. —Morali smo izaći. — Ne želim. Ne, više ne želim. Pojačaj ton. Violine su zazvučale, prenoseći svojim zvucima veselje, odricanje. Odricanje, koje se odražavalo na prisilnoj grimasi tog lica sa svijetlim, blistavim očima. On uzme šešir koji je stajao na naslonjaču. Pođe prema vratima. Zaustavi se držeći rukom kvaku. Okrene se. Laura je sjedila skvrčena, obujmivši rukama koljena i leđima okrenuta od njega. Izašao je, zatvarajući pažljivo vrata. 113
JA se ponovo budim, ali s krikom bola. Netko mi je zabio dugački hladni mač u trbuh. Netko izvana. Ja sam ne bih mogao nikada uništavati na taj način svoj život. Ima netko drugi. Netko drugi mi je zarinuo taj čelik u slabine. Prisiljavam se da ne vičem od boli, nastojim sakupiti snage da se dignem, ali me dočekuje nekoliko ruku, govoreći da moram ležati i biti miran. Nečiji prsti okreću brojeve na telefonu u najvećoj žurbi, bune se i ponovo nazivaju, a zatim razgovaraju s doktorom i mole ga da dođe odmah, samo zato što sam se ja htio podignuti i pokretom prevariti bol, umanjiti je, a oni me ne puste. Konkurencija se diže prema gore, dolazi do grla i osjećam se kao da me steže neka zmija. Dolazi do grla i puni mi usta tom neugodnom smjesom, kiselom i nagorkom, od neke hrane koju sam već zaboravio. Povraćam. Povraćam s glavom prema dolje tražeći uzalud porculansku posudu da ne zaprljam skupocjeni sag. Ne zaustavlja se, kida mi prsa, dok iz mene izlazi sve što je bilo u želucu, izmiješano s krvlju, na sag. Ne trebam se vidjeti da osjetim ovu bljedoću lica i usta, dok mi srce užurbano lupa, a puls gotovo nestaje. Zarinuli su mi nož u želudac, u isti želudac koji me je hranio čitavog života a sada izgleda kao da nije moj, ovako nabrekao, pun gasova, koje ne mogu ispuhati iz sebe usprkos krajnjem naprezanju. Osjećam svoj smrdljivi zadah i liježem ponovo u krevet. Oko mene u žurbi brišu sag i širi se miris sapunice i mokrih krpa, dok se ja ponovo nastojim pridignuti. Htio bih hodati po sobi. Tako bih protjerao bol. Ja znam da bih je tako protjerao. —Otvorite prozor. —Čak ono što je volio, uništio je, mama, ti znaš. — Ne govori. Zaboga ne govori više . . . — Zar nije ubio Lorenza, zar ne . . . ? — Ušuti, Tereza! Zabranjujem ti da tako govoriš. Vrijeđaš me. Eh, Lorenzo? Nije važno. Nije mi važno. Neka govore šta hoće. Znam već odavno šta govore, ne usuđujući se reći meni u lice. Neka kažu sada. Neka iskoriste situaciju. Ja sam nametnuo svoju volju. Oni nisu shvatili. Gledaju me kao kipovi, dok mi svećenik maže uljem kapke, uši, usta, ruke i noge. Ukopčaj magnetofon, Padilla. — Prešli smo rijeku . . . Zaustavlja me ona, Tereza, i ovaj puta odražava se strah u njenim očima i preneraženim blijedim usnicama, koje podrhtavaju. U Catalininim rukama osjećam teret, nepodnošljivi teret riječi koje nisu bile nikada izgovorene . . . koje ja više ne želim čuti. Uspijeva im da me polegnu. Ne mogu, ne mogu. Bol me reže oštrim nožem u pojasu i ja moram doticati prste na nogama, s prstima na rukama, da bih se uvjerio, kako su još uvijek dolje, da nisu nestali. Noge su mi hladne, mrtve, aaaahaaaj, mrtve. Postao sam svjestan, da se u predjelu trbuha cijelog života nešto micalo; cijelo vrijeme, a tek sada sam to opazio kada je najednom nestalo. Zaustavilo se, ne pomiče se više u valovima kao ranije. Gledam nokte, koji su postali plavi i crni, pripremljeni za smrt koja ih očekuje. Aaaaah-aj, proći će, ne želim te plave nokte, tu boju mrtve krvi, ne, ne, ne, ja želim drugu plavu boju — plavilo neba, plava sjećanja, plave konje što gaze rijeku, plavo cvijeće, a ne da sam ja plav, ne ne, aaa-aaaaj. Padam na leđa jer ne znam kuda bih sa sobom, kuda bih gledao i šta bih s nogama i rukama. Više se ne želim podignuti jer ne znam kuda bih išao. 114
Osjećam samo ovaj užasan bol u trbuhu, kostima, nogama. Dišem s teškoćom. Dišem s nogama, rukama, cijelim tijelom, ali zrak mi ne ulazi, ne osjećam više ništa, ali čujem Terezin plač i osjećam Catalininu ruku na mojoj. Ne znam, ne razumijem zašto, sjedeći uz moje uzglavlje, želiš podijeliti sa mnom ovo sjećanje, ovaj puta bez predbacivanja u pogledu. Ah, da si shvatila. Da smo shvatili. Možda ima druga membrana iza otvorenih očiju, koju tek u posljednjem času možemo skinuti i progledati. Dodiruješ me. Dodiruješ moju ruku a ja osjećam samo tvoju ruku, moju više ne. Dodiruje me. Catalina mi gladi ruku. Bit će da je to ljubav. Pitam se. Ne znam. Da li je to ljubav? Bili smo već tako naučeni jedno na drugo. Kad sam ja nudio ljubav, ona je vraćala predbacivanje, kad je ona nudila ljubav, ja sam vraćao ponos. Možda dvije polovice, a jedan osjećaj. Možda. Gladi me. Želi se sjećati sa mnom. Želi samo to sjećanje podijeliti sa mnom. I shvatiti. —Zašto? —Prešli smo rijeku na konju . . . Preživio sam. Regina. Kako si se zvao. Ne. Ti, Regina. Kako si se zvao ti, vojniče bez imena. Preživio sam. Vi ste umrli. Ja sam preživio. — Približi se, kćeri. . . da te prepozna. . . reci mu svoje ime . . . Slušam Terezin plač i osjećam Catalininu ruku na svojoj. Čujem brze korake tog čovjeka koji mi opipava trbuh, puls i odiže mi kapke. Osjećam to nestvarno svjetlo koje ulazi, izlazi, ulazi i izlazi, a zatim ponovno pipanje trbuha. Uvlači mi prst u čmar, meće mi topli termometar u usta. Ostali glasovi utihnu, a glas onoga koji je došao odzvoni muklo, u daljini, kao da je došao iz tunela: — Nemoguće je ustanoviti. Možda je bruh ili grčevi. Mislim da bi prije bili grčevi. U tom slučaju trebalo bi mu dati dva centigrama morfija. Ali to može biti opasno. Mislim da trebamo potražiti mišljenje još jednog liječnika. Ah, ta bol, koja pobjeđuje sama sebe, ta bol koja se produžuje sve dok ti je već svejedno, jer postaje normalno stanje. Ah, bol, više ne bih mogao biti bez tebe, navikao sam, ah bol, ah . . . —Recite nešto, don Artemio. Govorite, molim vas. Govorite. —. . . ne sjećam je se više, ne sjećam, da, kako sam je mogao zaboraviti. . . — Gledajte. Puls mu gotovo nestaje kada govori. — Dajte mu injekciju, doktore, da se više ne muči. . . —Mora ga pregledati još jedan liječnik. Opasno je. —. . . kako sam ga zaboravio . . . — Odmorite se, molim vas. Nemojte ništa govoriti. Tako. Kada ste mokrili posljednji puta? —Jutros . . . ne, prije dva sata, nesvjesno. —Niste je sačuvali. . . mokraću? —Ne . . . Ne. — Podmetnite mu posudu. Ostavite je. Treba je analizirati. — Nisam bio tamo; kako ću se sjećati? Po drugi puta taj hladni predmet. Po drugi puta stavljaju mi mrtvi ud u metalnu posudu. Naučit ću se živjeti sa svim tim ceremonijama. Kap. To je kap. U mojim godinama nije to ništa neobično. Kap nije ništa neobično. Već će proći. Mora proći. 115
Ali ostaje mi tako malo vremena. Zašto me ne puštaju da se sjetim još ovoga? Kada je tijelo bilo mlado. Da, jednom je bilo mlado. Bilo je mlado. . . Ah, tijelo umire od bola, a mozak se puni vidovitošću, svjetlom. Odvajaju se, znam da se odvajaju. Jer sada se jasno sjećam tog lica. — Pokajte se. Imam sina, ja sam ga napravio. Sada se sjećam tog lica. Kako bih ga prihvatio da mi ne pobjegne, kako, zaboga, kako, pomozite mi. TI ćeš izvlačiti iz najdubljih kutaka svoga sjećanja i sagnuti glavu kao da je želiš približiti ušima konja da ga podbodeš riječima. Osjećat ćeš, a to isto je morao osjećati i tvoj sin, to teško dahtanje, znoj, napete živce i stakleni pogled od zamora, od naprezanja. Glasovi će se izgubiti od udaraca konjskih kopita. On će uzviknuli: »Nikada nisi prestigao moju kobilu!«, »Tko te je naučio jahati, ha?«, »Kažem ti da se ne može natjecati s kobilom!«, »Hajde da probamo!« »Moraš mi se povjeriti, Lorenzo, kao do sada, isto . . . isto kao do sada . . . ne trebaš se ničega stidjeti kada pričaš majci; ne, ne, nikada se nemoj smesti u mojoj prisutnosti; ja sam tvoj najbolji prijatelj, možda i tvoj jedini prijatelj . . . « Ponavljat će to uzastopce onoga jutra, ispružena na krevetu i ponovit će sve razgovore koje je pripremila još od djetinjstva svoga sina, kradući ga tebi, čuvajući ga cijeli dan, ne želeći uzeti niti dadilju za njega. Zatvorila je djevojčicu već od šest godina u internat kod opatica, samo da bi mogla što više vremena posvetiti Lorenzu, da bi se Lorenzo naučio na lagodan život. Brzina će ti natjerati suze na oči. Stisnut ćeš nogama trbuh konja i prihvatiti se divlje za grivu, ali crna kobila će biti ispred tebe, u prednosti za tri konjska tijela. Ispravit ćeš se, umoran, i smanjiti brzinu. Bit ćeš zadovoljniji da vidiš ispred sebe kobilu i mladog jahača kako se gube iz vida s tim zaglušnim treskom, između indijanskog groblja, usred tog blejanja ovaca koje se čuje niz strminu. Morat ćeš zažmiriti da ne izgubiš iz vida kobilu i Lorenza koji su već skrenuli sa staze da se izgube u gustišu koji je vodio prema rijeci. Da, ona je željela za njega miran život, bez one uznemirujuće potrebe kada se mora odabirati, bez teških problema,a ti si je u tome nesvjesno pomagao u početku, svojom ravnodušnošću. Ti nisi pripadao tom svijetu u kome je ona željela odgojiti svoga sina. Ti si pripadao svijetu snage i rada, koji je ona upoznala tek onda kada si ti preuzeo zemlju don Gamaliela. Dijete je raslo u poluosvijetljenim sobama, u kojima su pokreti bili mirni, jedva čujni a atmosfera odisala svetošću i tišinom, Catahninim pobožnim šaptom . . . Lorenzo će na kobili jašiti usporedo s tokom rijeke. Uzdignuta dječakova ruka pokazivat će prema istoku, odakle izlazi sunce, prema osamljenom jezeru, odvojenom od mora uskom rijekom. Zatvorit ćeš oči i osjetiti opet val vrućine koji ti udara u glavu, a zatim spuštanje svježeg hlada od zelenih krošnji. Pustit ćeš konja da ide sam, ljuljajući se prema njegovom hodu. Iza spuštenih kapaka širit će se u nevidljivim valovima okrugla forma sunca i sjene, zatim plavičasta prikaza mladoga snažnog tijela. Probudio si se toga jutra, kao i uvijek, s veselim očekivanjem. »Uvijek 116
sam podmetala i drugi obraz«, ponavljat će Catahna djetetu kraj sebe, »uvijek; uvijek sam sve podnosila; da mi nije bilo tebe. . . « želeći vidjeti velike začuđene oči djeteta koje se prepušta njenom pričanju. »Jednog dana ću ti sve pripovijedati. . . « Nećeš pogriješiti što si doveo Lorenza u Cocuyu u njegovoj dvanaestoj godini. Ponavljaš: ne. Samo za njega si rekonstruirao imanje i ostavio na njemu dječakagospodara, odgovornog za sjetvu, odgajajući ga da provodi život s konjima, u lovu, ribolovu i plivanju. Gledat ćeš ga iz daljine na konju i mislit ćeš kako je već cijela tvoja slika i prilika, onako visok, jak, tamnoput, sa zelenim očima, utonulim u visoke jabučice. Udisat ćeš vlažnu svježinu rijeke. »Jednog dana ću ti sve pripovijedati... Tvoj otac; tvoj otac, Lorenzo. . .« Sjašit ćete obojica na lelujavoj travi kraj jezera. Oslobođeni konji spustit će njuške i početi lizati vodu, zatim će lizati jedan drugoga vlažnim jezikom. Onda će poletjeti u laganom kasu, vijoreći grivama, kroz visoku lepršavu travu, blješteći hrptovima na suncu. Lorenzo će spustiti ruku na tvoje rame. »Tvoj otac; tvoj otac, Lorenzo. . . Lorenzo, voliš li uistinu Boga, našega gospodina? Vjeruješ li u sve ono što sam te naučila? Znaš li da je crkva tijelo božje na zemlji a svećenici su poslanici gospodnji. . . ? Vjeruješ?« Lorenzo će spustiti ruku na tvoje rame. Ti ćeš ga prihvatiti za vrat; dječak će izvesti tobožnji udarac u tvoj trbuh, a onda ćete se obujmiti i hrvajući se, pasti na zemlju zadihani i nasmijani, gušeći se od smijeha . . . »Bože moj, zašto te to pitam. Nemam pravo, u stvari nemam pravo . . . Ne znam, o svetim ljudima . . .o pravim mučenicima. . . Misliš li da se može utvrditi? . . . Ne znam zašto te pitam. . . « Konji se vrate umorni, kao i vas dvojica. Nastavili ste hodanje, držeći konje za uzde, uzduž mora, po pijesku, prema otvorenom moru, Lorenzo, ti, more. Lorenzo će trčati prema valovima koji će se odbijati o njegov pojas, močiti mu hlače. Galebovi će nisko letjeti ispuštajući krikove, a more će plaziti svoj umorni jezik na pijesak. Ti ćeš, brzim pokretom, dohvatiti u dlanu malo mora i prinijeli ga ustima. More će imati okus gorke pive, mirisat će na lubenicu, kavu, breskvu, jagodu. Ribari će izvlačiti svoje teške mreže na pijesak i vi ćete im se približiti, jesti s njima ostrige, rakove, skakavce, dok će Catalina, sama, pokušavati da zaspe i čekat će povratak dječaka, kojega nije vidjela već dvije godine, od kada je navršio petnaestu godinu. Lorenzo će, rastrgnuvši ružičasti oklop skakavca, i zahvalivši se na ponuđenoj kriški limuna, koju mu nuđaju ribari, pitati da li ikada misliš na to šta ima na drugoj strani mora, jer on vjeruje da je zemlja sva jednaka, jedino je more različito. Ti ćeš mu reći da ima otoka. Lorenzo će govoriti o tome kako se na moru događaju razne stvari, razni događaji i živeći na moru postajemo pametniji, kompletniji. A ti, ležeći na leđima i slušajući gitare ribara iz Veracruza, htio si mu objasniti samo to, da se prije mnogo godina ovdje nešto slomilo, da bi nešto drugo počelo, ili da nešto, još novije, nikada ne započne. Pod maglovitim suncem zore i ustaljenim, jarkim suncem podneva, na crnim stazama kraj ovoga mora, koje je sada mirno, gusto, zeleno, postojala je za tebe jedna prikaza, nerealna, ali ipak stvarna, koja je mogla. . . Nije bilo to — ta istina izgubljenih mogućnosti — što te je tako uznemirilo i natjeralo da se vratiš u Cocuyu vodeći za ruku Lorenza, nego nešto mnogo složenije 117
— reći ćeš zatvorenih očiju, s okusom morskih školjki u ustima i sa zvukom gitara iz Veracruza u ušima, čiji treptaji su se gubili u tom beskrajnom prostoru ljetnog predvečerja — nešto što se veoma teško može izraziti, i teško je razmišljati o tome u samoći. Pa iako bi to želio reći sinu, nećeš se usuditi. On te mora sam shvatiti. Čuo si ga kako, shvaćajući, govori, klečeći na koljenima, ispod ovog neba koje je odjednom postalo crno: »Za deset dana odlazi jedan brod. Već sam uzeo kartu.-« Lorenzo je ispružio ruke da dočeka prve kapljice kiše: »Zar ti ne bi učinio isto, oče? Ti nisi ostao u tvojoj kući. Vjerovati? Ne znam. Ti si me doveo ovdje, naučio sve te stvari. To je kao da sam ja živio tvojim životom, shvaćaš me?« »Da.« »Ima ovaj horizont, ova otvorenia staza koja je još jedina što mi ostaje. Odlazim...« Oh, taj bol, to probadanje. Ah, kako bih želio ustati, trčati, zaboraviti na bol radeći, vičući, naređujući. Ali to ne puštaju, hvataju te za ruke, prisiljavaju te da budeš miran i tako te fizički vežu za tvoja sjećanja, a ti ne želiš, želiš, ah, ne želiš . . . Sanjao si samo tvoje dane. Ne želiš znati ništa o danu, koji je više tvoj nego svi ostali, jer je jedini dan, kojega netko živi za tebe, jedini, koga se sjećaš u ime nekoga. Kratak dan, dan užasa, dan bijelih topola. Artemio. također tvoj dan, tvoj život. . . ah . . .
(1939: 3. februar) ON je stajao na terasi s puškom u ruci, sjećajući se kada su njih dvoje išli zajedno u lov na jezero. S terase se vidio krov biskupije. Ostalo je još samo pročelje, kao neka ljuska bez katova. Iza pročelja bila je ruševina, jer su bombe sve razorile. Mogao se vidjeti nekakav stari namještaj, napola zatrpan. Ulicom su hodali jedan muškarac i dvije žene obučene u orno. Žmirkali su očima i nosili neke zavežljaje, obilazeći oko razrušenog pročelja sa začuđenim licima. Bilo je dovoljno da ih se vidi pa da se prepoznaju neprijatelji. — Ej, na drugi pločnik! Viknuo im je: na pločnik. Muškarac se polako okrene a sunce mu zasjeni naočari. Mahne rukom da im pokaže kako trebaju prijeći ulicu da izbjegnu opasnost od pročelja koje se moglo svaki čas srušiti. Prešli su ulicu. U daljini su odjeknuli fašistički pozdravi s oružjem — mukli, kad su se odbijali u dolinama i oštri, dok su zviždali zrakom. Sjeo je na vreću pijeska. Kraj njega je bio Miguel. Nije se micao ni za šta na svijetu od mitraljeza. S terase su vidjeli puste ulice. Bilo je mnoštvo rupa u zemlji i potrganih telegrafskih žica. Zrakom se razlijegala neprekidna artiljerijska paljba i po koje osamljeno pak-pak-pak, od pušaka. — Imamo još samo jedan red metaka za mitraljez — reče Miguelu, a ovaj odvrati: — Pričekat ćemo dok se smrači. Poslije . . . Naslone se na zid i zapale cigarete. Miguel se zakopčao sve do očiju, sakrivši potpuno žutu bradu. Snijeg je prekrio daleke vrhove planina, pa iako je sunce jasno sjalo, zrak je bio hladan. Ujutro, šuma se jasno ocrtavala i izgledalo je da se 118
približava. Uvečer se udaljavala. Više se nisu vidjeli puteljci i visoki čempresi. Kad se potpuno smračilo šuma je izgledala poput daleke ljubičaste mrlje. Ovog podneva Miguel je zaškiljio u sunce i rekao: — Kad se ne bi čulo pucanje, mislio bih da smo u miru. Divni su ovi zimski dani. Gledaj dokle se spustio snijeg. On pogleda u bijele duboke bore koje su išle od Miguelovih kapaka do obraslih jabučica. Te bore bile su snijeg njegova lica. Neće ih nikada zaboraviti, jer je u njima navikao vidjeti veselje, hrabrost, ljutnju i smirenost. Nekada su pobjeđivali a nekada gubili. Ali prije nego su pobjeđivali ili gubili već se na Miguelovom licu mogao vidjeti stav koji treba zauzeti. Mnogo toga je naučio na Miguelovom licu. Samo ga je još želio vidjeti da plače. Ništa više. Ugasi cigaretu nogom i upita Miguela zašto gube. On pokaže rukom prema planinama na granici i reče: — Jer naši mitraljezi nisu prešli tamo. Miguel isto ugasi cigaretu i počne pjevuckati: Los cuatro generates, los cuatro generales, los cuatro generales, mamita mia, que se han alzado . . . (Četiri generala, četiri generala, četiri generala, mamice moja koji su se pobunili)
a on mu odgovori, naslonjen također na vreću pijeska: Para la Nochebuena, mamita mia, seran ahorcados, seran ahorcados . . ? ( Za Božić, mamice moja, bit će obješeni, bit će) Često su pjevali da ubiju vrijeme. Bilo je mnogo sati, kao ovih sada kada su stražarili, a nije se ništa događalo i onda su pjevali. Nisu navještavali jedan drugome kada će pjevati. Također se nisu stidjeli glasno pjevati, pred svima. Tako isto su se smijali na sav glas i igrali tuče, pjevali, smijali se bez razloga na plaži blizu Coouye, s ribarima. Samo što su sada pjevali da se ohrabre, iako su riječi naličile izrugivanju, jer četiri generala nisu bila obješena, nego opkoljena u selu a pred njima je bila samo granica s visokim brdima. Više nisu imali kamo ići. Sunce je počelo zalaziti ranije nego obično, već u četiri popodne. On pogleda svoju staru pušku sa žutim drškom i stavi na glavu kapu. Zakopčao se do zubi, isto kao i Miguel. Već danima je namjeravao da mu predloži jednu stvar. Njegove cipele su bile već istrošene, ali su se prilično držale. Miguel je, naprotiv, hodao u nekim platnenim cipelama, zamotanim u krpe i privezanim konopcem. Htio mu je predložiti da se zamijene za cipele. Svaki dan neka ih nosi jedan od njih, a drugi dan svaki svoje. Ali nije se usudio. Snježne bore na Miguelovom licu govorile su mu da to ne pokuša. Puhali su u ruke znajući što znači provesti zimsku noć na terasi. Odjednom s kraja ulice kao da je izbačen iz kratera nekog vulkana, pojavio se trčeći jedan naš vojnik, republikanac.Mahao je rukama i najzad pao licem na zemlju. Iza njega su trčali ostali vojnici, udarajući cipelama po bombardiranom pločniku, punom rupa. Ono pucanje koje je izgledalo tako daleko, u jednom času se približilo i s ulice su se začuli glasni povici. Jedan od vojnika poviče: — Oružje, zaboga, oružje! — Ne zaustavljajte se! — poviče čovjek koji je išao na čelu naših vojnika. Nemojte biti neprijateljska meta! 119
Prošli su ispod njih trčeći, a oni upere mitraljez prema zaleđu svojih drugova; mislili su da ih slijede. — Mora da su već blizu — reče Miguelu. — Nišani, Meksikance, nišani dobro — odgovori Miguel primajući u ruke posljednje mitraljeske metke koji su im preostali. Ali ih je pretekao drugi mitraljez. Na daljinu od dvije, tri ulice pred njima oglasi se fašistički mitraljez i počne ubijati naše vojnike koji su se povlačili. Njihov zapovjednik padne licem na zemlju i viknu: — Bacajte se na prsa! Nikada se nećete naučiti! On promijeni položaj mitraljeza i nanišani prema neprijateljskom. Iznad njihovih glava zazuje motori. — Stigli su caproni. (ime aviona koje je izumio i konstruirao talijanski inženjer Giovanni Caproni, rođen u Massone d'Aroo 1885.)
Borili su se rame uz rame ne videći se više u mraku koji je nastupio u međuvremenu. Miguel pruži ruku i dotakne mu rame. Talijanska avijacija je već po drugi puta danas bombardirala mjesto. — Hajde, Lorenzo. Otišli su caproni. — Kuda idemo? Šta? Ostavit ćemo mitraljez? — Više ne vrijedi. Nemamo municije. Neprijateljski mitraljez je također ušutio. Ispod njih je prošla grupa žena. Znali su da su to žene, jer su išle pjevajući u sav glas, usprkos svemu što se oko njih zbivalo: Con Lister y Campesino, con Galdn y con Modesto, con el comandante Carlos, no hay milicianos con miedo . . . (S Listerom i Campesinom s Galanom i Modestom i Carlosom komandantom nema vojske koja bi se bojala. . .)
Čudno su zvučali ti glasovi između detonacija od bombardiranja, ali bili su jači od eksplozija, jer su bombe padale samo povremeno dok su glasovi pjevali cijelo vrijeme. »Nisu to bili borbeni glasovi, tata, nego glasovi zaljubljenih žena. Pjevale su republikancima, kao svojim ljubavnicima i tamo gore, prije nego smo napustili mitraljez, ja i Miguel smo se dotakli za ruke i obadvojica pomislili na isto. Da su pjevale nama, Miguelu i Lorenzu, i da su nas ljubile. . . Tada se srušilo pročelje biskupije i oni se bace na tlo pokriveno prašinom. On je mislio na Madrid, kada je došao ovamo, i na kavane pune ljudi sve do dva i tri sata ujutro, koji su sa zanosom govorili o ratu i bili sigurni da će pobijediti. On je tada smatrao da će Madrid izdržati. Otpuzali su prema stepenicama. Miguel nije bio naoružan. On je vukao sa sobom narandžarsku pušku. Znao je da je samo svaki peti vojnik imao pušku. Odlučio je da je ne baci. Spustili su se niz stepenice. »Učinilo mi se da čujem plač djeteta iz sobe. Ne znam kako sam mogao zamijeniti sirene za uzbunu S dječjim plačem.« Ali zamislio je da je tamo u tami ostavljeno. Spustili su se pipajući po mraku. Bilo je tako mračno da im se napolju učini dan. Miguel reče: »Neće proći«, a žene mu 120
odgovore: »Neće proći«. Zaslijepi ih noć i oni pođu naprijed malo nesigurno, ne snalazeći se i jedna žena potrči prema njima: — Ne, ovuda. Dođite s nama. Kad su se navikli na noć, bili su svi licem prema dolje, na pločniku. Rušenje ih odijeli od neprijateljskih mitraljeza. Ulica je bila kao odrezana. Oko njih se sve rušilo uz tutnjavu i detonaciju. Oni udahnu prašinu koja ih je obavijala poput gustog dima i s njom udahne znoj djevojaka koje su ležale pored njih. Nastojao im je vidjeti lice. Ali kraj njega je iz prašine virila samo jedna kapa. Poslije nekog vremena djevojka podigne glavu i on ugleda dugu smeđu kosu, bijelu od prašine i lice okrenuto prema njemu. Ona reče: —Ja sam Dolores. —Lorenzo. Ovaj je Miguel. —Ja sam Miguel. —Izgubili smo grupu. —Mi smo iz 4-og korpusa. —Kako ćemo se izvući odavde? —Treba obići i prijeći most. —Vi -poznate dobro ovo mjesto? —Miguel poznaje. —Da, ja poznam. —Od kuda si? —Meksikanac. —Ah, onda ćemo se lako razumjeti. Avioni se udalje i oni ustanu. Nuri je imala francusku kapu. Maria običnu vojničku. Rekle su svoja imena i ponovile njihova. Dolores je nosila hlače i kaput, a ostale dvije imale su radnička odijela i rance. Pođu naprijed u jednoredu kraj zidova visokih kuća, ispod mračnih balkona i otvorenih prozora kao da je ljeto. Čuli su pucketanje koje se nije zaustavljalo ali nisu znali od kuda dolazi. Ponekad su nagazili na razbijena stakla i od vremena do vremena ih je Miguel upozoravao da paze na kable od srušenih telegrafskih žica. Iz neke ulice kraj koje su prolazili zalaje pas. Miguel se nabaci na njega kamenom. Na jednom balkonu u stolici za njihanje sa šalom obavijenim oko glave, sjedio je neki starac. Nije ih ni pogledao kada su prošli i oni nisu mogli dokučiti šta radi tamo. Da li čeka nekoga tko se treba vratiti ili gleda zalazak sunca ih tko zna što. Nije ih ni pogledao. On duboko udahne. Mjesto je ostalo iza njih i oni su stigli u jedno polje s golim topolama. Ove jeseni nitko nije pobrao suho hšće koje je zašušketalo pod njihovim nogama. Pogleda u krpe kojima su bile omotane Miguelove noge i htio je ponovo predložiti da se zamijene, ali gledajući ga kako čvrsto i žustro korača shvati da mu to nije potrebno. U daljini se nazirala obala rijeke. Možda bi ih tamo mogao trebati. Sada ne. Kad su došli do mosta ispod kojega je tekla duboka uznemirena rijeka svi su se zaustavili da je pogledaju. —Mislio sam da se smrzla — reče i odmahne ljutite rukom. —Rijeke u Španiji nikada se ne zalede — promrmlja Miguel. — Uvijek teku. — Zašto? — upita ga Dolores. — Tako bismo mogli prijeći prijeko i bez mosta. 121
—Zašto? — upita sada Maria a sve tri pogledaju upitnim izrazom u njih, kao radoznala djeca. —Jer su skoro svi mostovi minirani — odgovori Miguel. Mala grupica je još uvijek stajala. Tiha, brza rijeka ispod njihovih nogu kao da ih je hipnotizirala. Nisu se ni pomakli. Sve dok Miguel nije pogledao prema planini i rekao: —Ako prijeđemo most, možemo stići gore u planinu a od tuda dalje na granicu. Ako ne uspijemo prijeći, strijeljat će nas . . . —Onda? — reče Maria s prigušenim jecajem i dva muškarca po prvi puta uoče njene staklenaste, umorne oči. —Izgubili smo! — zaviče odjednom Miguel, stisnuvši prazne šake i pokrene se tako kao da traži među žutim lišćem neku sakrivenu pušku. — Više nema povratka natrag, eto, to! Više nemamo ni avijaciju, ni artiljeriju, ništa! On se nije micao. Gledao je u Miguela sve dok ga Dolores sa svojim toplim rukama, koje je izvukla ispod pazuha, nije uhvatila za ruku. On je pogleda i shvati njen pokret. Potraži njen pogled i opazi po prvi puta te zelene oči, zelene poput mora tamo kod nas, kraj naše zemlje. Bila je raspletene kose, s jagodicama crvenim od zime, punih, raspucahh usnica. Ostala trojica nisu ih gledala. Oni pođu, držeći se za ruke i zakorače na most. On se kolebao jedan trenutak. Ona ne. Deset združenih prstiju dali su im tophnu, jedinu toplinu koju su osjetili u posljednjih nekoliko mjeseci. » . . jedina toplina koju sam osjetio u tim mjesecima našeg povlačenja prema Kataniji i Pirinejima. . .« Čuli su lagani šum rijeke ispod njihovih nogu i škripanje dasaka. Ako su Miguel i djevojke možda i zavikali tamo na drugoj strani rijeke, oni ih nisu čuli. Most se odužio, kao da prelaze preko oceana a ne preko uske rijeke. »Srce mi je užurbano lupalo. Mora da se kucanje pulsa osjećalo i u mojoj ruci jer ju je ona podigla u svojoj i prinijela grudima. Tada sam čuo divlje lupanje njenog preplašenog srca . . .« Zatim su se oslobodili i hodali jedan uz drugoga, bez straha. Na drugoj strani rijeke stvorio se pred njima veliki brijest, divan bijeli brijest bez lišća. Nije ga pokrivao snijeg, nego staklasti led. Blistao je poput dragulja, ovako bijel, u noći. On osjeti težinu puške i umor u nogama. Poput olova mu se učine njegove umorne noge koje su gazile po drvenom mostu, u usporedbi s ovim brijestom, koji je izgledao tako lagan, blještav i bijel. Stisne Dolores za ruku. Zaslijepi ih ledeni vjetar. On zatvori oči. »Zatvorio sam oči, tata, ali sam ih odmah otvorio, bojeći se da drvo nije više tamo. .« Tada noge osjete zemlju, zaustave se a njih dvoje ne okrećući se natrag, potrče prema brijestu, ne slušajući povike Miguela i dviju djevojaka, ne slušajući njihovo trčanje po mostu i zagrle golo stablo, njišući ga,dok su s njegovih zaleđenih grana padale ledene kapljice njima na glave. Grleći stablo, ruke im se dotaknu i oni se naglo odmaknu od njega da se zatim zagrle njih dvoje, Dolores i on, gladeći je po čelu a ona njega po zatiljku. Dolores se malo odmaknu da bi on mogao bolje vidjeti 122
njene zelene, vlažne oči i poluotvorena usta, prije nego je zagnjurila glavu u mladićeva prsa i podigla je, pružajući mu usnice, dok su ih u isto vrijeme okružili njihovi drugovi, ne grleći stablo kao što su oni to prije njih činili . . . »… kako si topla, Lolo, kako si topla i kako te već volim.« Logorovali su na šumskom obronku, ispod bijele snježne padine. Miguel i on potraže grančice. Nalože vatru. On sjede kraj Lole i prihvati je ponovo za ruku. Maria izvadi iz ranca neku potrganu posudu, napuni je snijegom i rastopi ga na vatri. Pronađe također i komad kozjeg sira. Smijući se,Nuri izvuče iz prsiju nekoliko vrećica čaja lipton i svi se nasmiju poput kapetana engleske jahte, koji je bio naslikan na vrećicama čaja. Nuri im ispriča da je prije pada Barcelone došla američka pošiljka duhana, čaja i kondenziranog mlijeka. Ona je bila punašna i vesela. Prije rata radila je u tekstilnoj tvornici, a Maria je studirala, živjela u Studentskom domu, štrajkovala protiv Prima de Rivere i(Primo de Rivera (Jose Antonio) španjolski političar, osnivač falangista. Strijeljan 1937. Godine) plakala, gledajući u kazalištu djela de Lorke. »Ja ti pišem ovaj list na koljenima, slušajući ih kako razgovaraju, i nastojim im objasniti koliko volim Španiju, ali mi ne polazi za rukom. Sjećam se samo moje prve posjete Toledu, gradu, kojega sam zamišljao onako kako ga je naslikao El Greco(nadimak slavnog slikara Dominga Theotocopuli, rodom iz Krete. Živio u Veneciji i Rimu, a konačno se smjestio u Toledu, gdje je stvorio djela, poznata u cijelom svijetu.), obavijenog zelenkastim oblacima, s munjama i nevremenom nad Tajom; grad, kako da ti kažem, koji je u ratu sa samim sobom. Međutim, naišao sam na grad koji se kupa u suncu, grad sunca i tišine, s mavarskom tvrđavom porušenom od bombardiranja, jer slika El Greca — nastojim im objasniti — prikazuje cijelu Spaniju i ako je Tajo u Toledu uži, španjolski Tajo se pruža od mora do mora. To sam vidio, tata. To sam im nastojao objasniti.« To im je rekao prije nego je Miguel počeo pričati kako se pridružio brigadi pukovnika Ausencija i kako je teško naučio ratovati, pucati. Govorio im je o tome kako su svi pripadnici narodne armije hrabri, ali da to nije dovoljno da se dobije rat. Treba znati ratovati. A priučeni vojnici su teško shvaćali da ima pravila sigurnosti i da više vrijedi ostati živ, da bi se borba mogla nastaviti. Kada najposlije nauče kako se brani, ostaje im da uče napadanje. Tek kada sve to nauče, preostaje im da savladaju najtežu pobjedu, a to je pobjeda nad samim sobom, nad svojim običajima i udobnostima. Oborio se na anarhiste koji su, po njegovom mišljenju, bili karijeristi, i na trgovce koji su obećavali Republici oružje već prodano Franku. Govorio je da će ga boljeti do groba što se radnici cijeloga svijeta nisu digli s oružjem u ruci da pomognu radnicima Španije u njihovoj borbi, jer ako Španija gubi, to je isto kao da gube svi zajedno. Rekavši to, raspolovi cigaretu i pruži je Meksikancu. On je sjedio kraj Dolores i pružio joj opušak da i ona povuče. Slušali su u daljini jako bombardiranje. Nad logorom se opažao žućkasti odbljesak, kao lepeza od prašine u noći. — To je Figueras — reče Miguel. — Bombardiraju Figueras. Pogledaju prema Figuerasu. Lola je bila kraj njega. Govorila je tiho, samo za njega, gledajući tu prašinu i tutnjavu u daljini. Rekla je da ima dvadeset i dvije godine, tri više od njega, a on je povećao svoje godine i rekao da ima dvadeset i 123
četiri. Rodila se u Albaseti, a pošla je u rat da slijedi svog zaručnika. Njih dvoje su zajedno studirali — sludirali su kemiju — i ona je išla s njim, ali njega su strijeljali u Ovijedu. On joj je pričao da dolazi iz Meksika, gdje je živio u toplom predjelu, kraj mora gdje ima mnogo voća. Zamoli ga da joj priča o tropskom voću i nasmije se imenima koje nikada ranije nije čula. Rekla je da joj mamey naliči imenu otrova, a guandbana imenu ptice. Zatim joj je govorio da voli konje i kada je stigao da je bio u konjici, samo što sada nisu imali ni konje, ni ništa. Ona primijeti da nije nikada jahala, a on joj je nastojao objasniti užitak jahanja, naročito uz obalu mora, predvečer, kada zrak miriše po jodu, dok se na sjeveru stišava nevrijeme, ali još uvijek lagano kiši, pa se pjena koju dižu konjska kopita miješa s posljednjim kapljicama kiše a on jaši golih prsiju, s okusom soli u ustima. To joj se svidjelo. Rekla je da mu je možda još uvijek okus soli u ustima i poljubila ga. Ostali su zaspali, zajedno, kraj vatre koja se počela gasiti. On priđe i ugasi je do kraja, osjećajući još uvijek okus Lolinog poljupca. Opazi da su ostali doista zaspali, zagrljeni, da im ne bude zima, i vrati se Loli. Ona otvori svoj kaputić podstavljen ovčjim krznom i on sastavi svoje ruke na njenim leđima. Ona mu obavije kaputom leđa. Zatim mu prišapne na uho da bi morali pronaći neko mjesto gdje bi se našli poslije svega ovoga, ako se razdvoje. On odgovori da bi se mogli naći u kavani kraj Cibelesa koju je vidio kad su oslobađali Madrid, a ona rače da će se vidjeti u Meksiku. On potvrdi i utvrdi mjesto, a to je bilo na trgu luke Veracruz, ispod lukova kavane La Barroquia. Pit će kavu i jesti rakove. Ona se nasmiješi, a on također i reče da bi joj želio zamrsiti kosu i ljubiti je, ali ona se već požurila i skinula mu kapu, mrseći svojim rukama njegovu kosu, dok je on uvukao ruke u njenu bluzu od lanenog platna, gladeći je po leđima i tražeći slobodne grudi, ne misleći više ništa, kao ni ona, jer više nije ništa govorila, samo mrmljala sve ono što je mislila u neprekidnom šaputanju koje se sastojalo od riječi: hvala, volim te, ne zaboravi me, dođi . . . Penju se u planinu i po prvi puta Miguel hoda s teškoćom, ali ne zbog uspona koji je, istina, veoma težak, već zbog toga što mu se hladnoća uvukla u noge. Bilo je hladno, nepodnošljivo hladno. Dolores se prislonila na ruke svog ljubavnika i ako je on gleda postrance, vidi na njenom licu zabrinutost, ali ako je pogleda pravo u lice, ona se smiješi. On samo moli u sebi — a to svi mole — da ne bi bilo nevremena. On jedini ima pušku, a u njoj su samo dva metka. Miguel im je rekao da se ne treba bojati. »Ja se ne bojim. Na drugoj strani je granica i ovu noć ćemo prijeći u Francusku i bit ćemo pod krovom, u krevetu. Večerat ćemo. Sjećam se tebe i mislim na to kako se nećeš morati stidjeti, kako bi ti uradio isto ovo što i ja. Ti si se takođe borio, pa će ti biti drago da znaš kako uvijek ima netko tko nastavlja borbu. Znam, da će ti biti drago. Ali sada je ovoj borbi kraj. Čim prijeđemo granicu razbit će se i posljednji ostatak internacionalne brigade i počet će druga stvar. Nikada neću zaboraviti ovaj život, tata, jer sam u njemu naučio sve što znam. Vrlo je jednostavno. Pričat ću ti kada se vratim. Sada ne nalazim prave riječi.« Dotaknuo je prstom pismo koje je nosio u košulji. Nije mogao otvoriti usta na toj hladnoći. Disao je dahćući. Između stisnutih zubi ispustio je bijelu paru. Išli su 124
veoma polako. Kolona izbjeglica bila je beskrajna; gubila se u daljini. Pred njima su išla kolica puna brašna i kobasica koje su seljaci vozili u Francusku. Žene su nosile madrace, ogledala, stolice, slike. Seljaci su govorili da će u Francuskoj nastaviti s poljskim radovima. Polako se napredovalo. U koloni je bilo i djece, čak dojenčadi. On opipa šaku od Dolores uvučenu pod njegov kaput i osjeti da je mora braniti, spasiti. Volio ju je više nego jučer. A znao je da će je sutra voljeti više nego danas. Ona njega isto tako. Nije trebalo govoriti. Sviđali su se jedno drugome. Upravo to. Sviđali smo se jedno drugome. Znali su se već zajednički i smijati. Imali su si šta pripovijedalti. Dolores se odjednom makne od njega i potrči prema Mariji. Ona se zaustavila kraj jednog kamena, s rukom na čelu. Rekla je da joj nije ništa. Samo je umorna. Morali su se pomaknuti na stranu da prođu ostali, crvenih lica, promrzlih ruku, punih kola. Maria ponovi da se osjetila veoma umorna. Lola je prihvati za ruku i one nastave zajedno. Tada, da, bilo je to upravo tada, kada su čuli šum motora. Avion se nije vidio. Svi su ga tražili, ali nebo je bilo mlječnobijelo. Miguel je prvi opazio oma krila i povukao. — Dolje! Licem prema zemlji! Svi se bace na zemlju, između kamenja i ispod kola, svi, osim onoga koji je nosio pušku s dva metka. I neće da puca, prokleta narandžarka, prokleta oksidirana metla, neće da puca koliko god potežem obarač, stojeći na nogama, sve dok šum nije prošao nad glavama, prekrivši ih crnom sjenom i mecima mitraljeza koji padaju po kamenju i snijegu. »Dolje, Lorenzo, dolje, Meksikanče!« Dolje, dolje, idol je, Lorenzo i tvoje nove cipele na suhoj zemlji; Lorenzo i tvoja puška na zemlji, Meksikanče, s nečim tekućim u trbuhu, kao da nosiš ocean u njemu, s licem prema zemlji i otvorenim zelenim očima kao u polusnu, između dana i noći, dok ona vrišti i ti znaš da će cipele na kraju poslužiti jadnom Miguelu, s njegovim bijelim borama i žutom bradom. Za trenutak će se Dolores baciti na tebe, Lorenzo, a Miguel će reći da je uzalud, plačući po prvi puta; reći će da trebaju nastaviti put jer život je tamo na drugoj strani planine; život i sloboda, jer to su bile riječi koje je napisao. Uzeli su to pismo iz košulje koja je bila poprskana krvlju i ona ga je stisnula među rukama. Ako padne snijeg, sahranit će ga. Sjećaš se, Dolores, kada si ga onda poljubila, ležeći na njegovim prsima i on te je htio povesti na more, na konja, prije nego si opipala njegovu krv, dok je on zaspao zauvijek s tvojom slikom u očima . . . kako su zelene . . . nemoj zaboraviti. . . JA bih priznao samome sebi istinu, da ne osjećam te bijele usnice, da me bol ne prelama na dvoje, nesposoban da trpim sam sebe niti te plahte kojima sam pokriven. Ponovo se okrećem licem prema dolje i povraćam, povraćam žuč. Rekao bih, da nije dovoljno vratiti vrijeme i mjesto. Rekao bih da je nešto drugo — želja koju nikada nisam izrazio — bilo to što me je natjeralo i zbog čega sam ga ja natjerao da nađe kraj onoga konca boji sam ja prekinuo, da obnovi moj život, upotpuni moju drugu sudbinu, onaj drugi dio koji ja nisam mogao ispuniti, a ona me neprestano pita, sjedeći kraj moga uzglavlja: 125
— Zašto je moralo biti tako? Reci mi, zašto? Ja sam ga odgajala za drugačiji život. Zašto si ga odveo? — Zar nije odveo u smrt vlastitog sina, svog ljubimca? Nije li ga odvojio od tebe i od mene i promijenio ga, djelovao na njega? Nije li istina? — Tereza, tvoj otac te ne čuje . . . —Pretvara se. Zatvara oči i pretvara se. — Ušuti. —Ušuti. Ja više ništa ne znam. Ali ih vidim. Ušla su. Otvaraju se i zatvaraju vrata od mahagonija, a koraci se ne čuju na debelom tepihu. Zatvorili su prozore. Povukli su metalnim šumom sive zastore. Ušli su. — Ja sam . . . ja sam Gloria . . . Veselo šuškanje novih novčanica i bonova u rukama čovjeka kao ja. Nečujno klizanje luksuznih kola, specijalno konstruiranih, s klimatskim uređajem, barom, telefonom, jastukom za leđa i postoljem za noge, šta veliš na to, velečasni, ha? Ima li toga i tamo gore, ha? — Želim se vratiti tamo, na zemlju. . . — Zašto je moralo biti tako? Reci mi, zašto? Ja sam ga odgajala za drugačiji život. Zašto si ga odveo? Ona ne zna da ima nešto gore i bolnije od napuštenog mrtvog tijela koje su sahranili sunce i led, od očiju otvorenih zauvijek i iskljuvanih od ptica. Catalina ne trlja više moja prsa vatom. Odmaknula se od mene i ja ne znam da li plače. Pokušavam dignuti ruku da je dodirnem, ali bol prelazi u isprekidanim ubodima od ruke prema prsima, a od prsa prema trbuhu. Ona ne zna da od mrtvog napuštenog tijela s otvorenim očima iskljuvanim od ptica ima nešto mnogo gore: ovo povraćanje koje ne mogu spriječiti, želja da vršim nuždu koju ne mogu vršiti, niti čak ispustiti vjetrove iz ovog napuhlnutag trbuha. Gore od svega je ova bol koja se širi, ovaj puls koji se ne može niti napipati, osjećajući da mi se krv uskomešala i da teče unutra, da unutra, ja to znam, a oni ne znaju i ne mogu ih uvjeriti. Oni je ne vide kako teče iz mojih usta, između nogu. Ne vjeruju, samo govore da više nemam vrućicu, ah, vrućica, kažu da je kap, kap, pogađaju jedino da imam otok, otok s tečnošću, to govore dok me dodiruju, a ja više ništa ne osjećam, ništa ne vidim. Ima nešto gore od napuštenog mrtvog tijela, od sunca i leda koji su ga sahranili, od očiju otvorenih zauvijek i iskljuvanih od ptica, ima nešto gore: ne moći ga se sjećati, sjetiti ga se samo po tlim slikama, po predmetima ostavljenim u sobi, po zabilježenim knjigama. Ali gdje miriši njegov znoj, gdje se vidi boja njegove kože? Ne mogu više ni misliti na njega, jer ga ne vidim, ne osjećam; . . .jahao je na konju, onoga jutra; . . .sjećam se ovoga: primio sam jedan list, sa štambiljima iz inostranstva . . . Ah, sanjao, sam, zamišljao, znao ta imena, sjećao se tih pjesama, ah hvala, ali znati, kako mogu znati kakav je bio taj rat, s kime je govorio prije smrti, kako su se zvali muškarci i žene koji su bili s njim i otpratili ga u smrt. Kako mogu znati šta je rekao, šta je mislio i kako je bio obučen, šta je jeo toga dana, kako je bio obučen, ništa ne znam. Zamišljam predjele, gradove i imena, jer ih se više dobro ne sjećam: 126
Miguel, Jose, Federico, Luis? Consuelo, Dolores, Maria, Esperanza. Mercedes, Nuri, Guadalupe? Esteban, Manuel, Aurora? Guadarrama, Hrineji, Figueras, Toledo, Teruel, Ebro, Guernica, Guadalajara? Napušteni leš, led i sol koji su ga sahranili, oči otvorene zauvijek i iskljuvane od ptica. Ah, hvala što si me naučio kakav je morao biti moj život. Ah, hvala što si proživio dan za mene, da, ima nešto bolnije . . . Eh, eh, to zaista postoji, to je uistinu moje. To znači biti uistinu bog, ha? Reci mi kako da spasim to, župniče, i pustit ću te da obavljaš te tvoje ceremonije, lupat ću se šakama u prsa, puzati na koljenima do nekog svetilišta, piti ocat i okruniti se trnjem. Reci mi, kako da spasim sve to, jer duh . . . — . . . sina i duha svetoga, amen . . . Da ima nešto bolnije . . . — Ne, u tom slučaju bio bi jedan lagani tumor, da, ah također pomicanje i djelomično izlaženje jednog ili drugog crijeva . . . — Ponavljam: to je zapletaj crijeva. Takvu bol uzrokuje samo miješanje želučanih sokova, a od toga je nastao i zatvor . . . — U tom slučaju, treba operirati. . . — Može se razviti upala koju nećemo moći spriječiti . . . — Cijanoza je očita . . . — Hipotermija . . . — Nesvijest. . . Ušutite, ušutite! — Otvorite prozore. Ne mogu se micati; ne znam kuda bih gledao, kuda bih se uputio. Ne osjećam temperaturu, samo hladnoću koja dolazi i odlazi, od vrha nogu prema gore, ali ne osjećam hladnoću i toplinu onih događaja i svega onoga što nisam vidio . . . Jadnica . . . prestrašila se . . . . . . ušutite. . . predosjećam kakav mi je izgled, ne trebate mi reći. . . znam da imam pocrnjele nokte, plavu kožu . . . ušutite . . . — Slijepo crijevo? —Moramo operirati. —To znači rizikovati. — Ponavljam: grčevi. Dva kubika morfija i umirit će se. —To je preveliki rizik. —Nema krvarenja. Hvala. Mogao sam biti mrtav već u Peralesu. Također s onim vojnikom. Mogao sam biti mrtav u onoj sobi, nasuprot onoga debeljka. Preživio sam. Ti si umro. Hvala. — Prihvatite ga. Dajte posudu. — Vidiš kako je završio? Vidiš, vidiš? Isto kao moj brat. Tako je završio. — Prihvatite ga. Dajte posudu. Prihvatite ga. Ide. Prihvatite ga. Povraća. Povraća onaj okus koji je ranije samo mirisao. Više se ne može niti okrenuti. Povraća s licem prema gore. Povraća svoju izmetinu. Curi mu niz usta, po jabučicama. Njegove izmetine. One vrište. One vrište. Ne čujem ih, ah sigurno viču. Ne prolazi. Ono se neće dogoditi. Treba vikati da se ne 127
dogodi. Zadržavaju me, prihvaćaju. Više ne. Odlazi. Odlazi bez ičega, gol. Bez svojih stvari. Prihvatite ga. Odlazi. TI ćeš čitati taj list, napisan u nekom koncentracionom logoru, sa štambiljima iz inozemstva, potpisan od Miguela, u kome će biti jedan drugi list, napisan u brzini i potpisan — Lorenzo. Otvorit ćeš taj list i čitati: »Ja se ne bojim. . . Sjećam se tebe. . . Nećeš se morati stidjeti. . . Nikada neću zaboraviti ovaj život, tata, jer sam u njemu naučio sve što znam. . . Pričat ću ti kada se vratim« ... Čitat ćeš i odabrat ćeš još jednom . . . izabrat ćeš drugi život. . . Izabrat ćeš da ga ostaviš s Catalinom, nećeš ga odvesti na zemlju i postaviti ga u situaciju da on sam izabere, nećeš ga gurnuti prema toj smrtonosnoj sudbini, koja je mogla biti tvoja, nećeš ga prisiliti da radi ono što ti nisi učinio, da otkupi tvoj izgubljeni život. Nećeš dopustiti da na jednom kamenitom putu, ovaj puta umreš ti, a ona se spasi. . . Izabrat ćeš da zagrliš onog ranjenog vojnika kojega si našao u šumici, da ga polegneš i opereš mu ruku, ranjenu mitraljezom, s vodom iz izvora. Da mu je povežeš i ostaneš s njim, održavajući njegov dah svojim dahom, da čekaš, da čekaš dok vas ne otkriju, uhvate i strijeljaju u nekom bezimenom selu, kao u onom prašnjavom malom selu načinjenom od koliba. Tamo bi vas strijeljali kao dva čovjeka bez imena, gola i sahranjena u zajedničkoj grobnici, bez spomenika. Mrtav u dvadeset i četvrtoj godini, prekinuvši svoj životni put, mimoilazeći sve one labirinte i raskrsnice koje donosi život. Mrtav, držeći se za ruku s vojnikom koga si spasio. . . Ti bi rekao Lauri: da. Ti bi rekao onom debeljku u praznoj sobi, gdje ste bili samo ti i on: ne. Ti bi izabrao da ostaneš tamo s Bernalom i Tobiasom, da slijediš sudbinu i da se ne opravdavaš na onom zakrvavljenom dvorištu, misleći da si Zagalovom smrću oprao smrt svojih drugova. Ti ne bi posjetio staroga Gamaliela u Puebli. Ti ne bi prihvatio Liliju one noći i ne bi mislio da više nikada nećeš moći posjedovati nijednu ženu. Ti bi razbio kobnu tišinu one noći i govorio bi s Catalinom, tražio bi je da ti oprosti, govorio bi joj o svima onima koji su umrli zbog tebe i tražio je da te primi takvog kakav jesi, sa svim tvojim grijesima. Molio bi je da te ne mrzi, da te prihvati. . Ostao bi s Lunerom na farmi i nikada ne bi otišao na drugo mjesto. Ostao bi s učiteljem Sebastianom i ne bi se pridružio revoluciji na sjeveru. Bio bi obični mali čovjek. Bio bi kovač. Ostao bi izvan događaja s onima koji su isto ostali izvan događaja. Ti ne bi bio Artemio Cruz, ne bi imao sedamdeset i jednu godinu, ne bi bio težak sedamdeset i dvije kile i bio visok metar i osamdeset i dva, ne bi imao umjetne zube i pušio crni duhan, ne bi nosio košulje od talijanske svile, sakupljao lule, ne bi naručivao kravate iz New Yorka, niti nosio plava odijela na tri dugmeta, ne bi 128
najviše volio irski kašmir i pio rakiju, imao volvo, cadillac i kamionet rambler, ne bi se sjećao i volio tu sliku od Renoira. Također ne bi doručkovao kuhana jaja i prženi kruh s marmeladom Blackwell' s, ne bi čitao novine tvoje vlastite izdavačke kuće i listao Life i Paris Match kada ne bi mogao noću zaspati. Ne bi slušao kraj sebe ovaj napjev, taj kor koji priziva, priziva i doziva ono što si ti mogao zamišljati uz smiješak prije nekog vremena a sada to ne možeš podnositi: De profundis clamavi De profundis clamavi Gledaj me, slušaj me, otvori mi oči i ne uspavljuj me u smrti /Jer onoga dana kada ćeš od njega jesti, sigurno ćeš umrijeti/ Ne raduj se ničijoj smrti, sjeti se da ćemo svi umrijeti/ Smrt i pakao bačeni su u plameno jezero i to je bila druga smrt/ Čega se bojim to će mi doći, što me zastrašuje to vlada sa mnom/ Kako je gorko tvoje sjećanje na čovjeka koji je zadovoljan svojim bogatstvom./Da li su ti se otvorila vrata smrti?/ Zbog žene je učinjen prvi grijeh i zbog nje umiremo/ Jesi li vidio vrata koja vode u predio mraka?/ Osuda je tvoja dobra za bijednika koji nema više snage/ I šta su onda postigli? Ono, čega se danas stide, jer na kraju dolazi smrt/. Jer želja tijela je njegova smrt: riječ božja, život, zanimanje smrti, de profundis clamavi, domine, omnes eodem cogimur,omnium versatur urna quae quasi saxum Tantalum semper impendet quid quisque vitet,nunquam homini satis cautum est in floras mors tantem inclusum protrahet inde caput nascentes morimur, jinisque ab ,origine pendent atque in se sua per vestigia volvitur annus omnia te vita perfuncta sequentur kor, sahrana; glasovi, lomača za spaljivanje mrtvaca; ti ćeš zamišljati u zaboravljenom predjelu tvoje svijesti te obrede, te ceremonije: ukop, spaljivanje mrtvaca, balzamiranje; izložen na vrhu tornja, da te — ne zemlja — nego zrak, raščlani; bit ćeš zatvoren u grobu s tvojim mrtvim robovima, oplakan od plaćenih narikača; sahranjen s najdražim predmetima, tvojim crnim draguljima; svijeće, stražarenje, requiem aeternam, dona eis Domine de profundis clamavi, Domine Laurin glas koji je govorio o tim stvarima, sjedeći na podu savijenih koljena s malenom knjigom u ruci. . . rekla je da sve može biti smrtonosno, čak i ono što nam daje život. . . čitala je o tome da kad već ne možemo izliječiti smrt, bijedu, neznanje, učinili bismo najbolje da ne mislimo na to . . . samo se treba bojati nagle smrti; zato ispovjednici i žive u kućama bogataša . . . budi čovjek; boj se smrti izvan opasnosti a ne u opasnosti... razmišljanje o smrti je razmišljanje o slobodi. . . kako nečujnim 129
koracima dolaziš, oh, hladna smrti. . . neće ti se oprostiti sati i dani. . . zar nisu moja vrata napravljena od jakog željeza. . . kad čovjek želi život, bog hoće da umre . . . čemu blaga, sluge, robovi. . . ? Čemu, čemu? Neka pjevaju, neka plaču i oplakuju; neće dirati raskošne kipove, krupne mozaike, okvire od gipsa i zlata, naslonjače od damasta, cilindre i amfore, čipkaste podmetače, krevete s baldahinom, sagove od merino vune, željezne ključeve, originalne slike načinjene uljanim bojama, svile i kašmire, kristale, svijeće i posuđe ukrašeno ručnim radom; to neće dirati; to će biti tvoje. Pružit ćeš ruku; jedan dan, bilo koji, a ipak će to biti izuzetan dan; ima tome tri ili četiri godine. Nećeš se sjetiti; sjetit ćeš se radi sjećanja; ne, sjetit ćeš se, jer prvo čega ćeš se sjetiti, kada ćeš se nastojati sjećati — je dan, jedan naročiti dan, svečani dan. Dan, koji je odvojen od drugih crvenim brojkama. To će biti dan — ti sam ćeš tada tako misliti — u kome sva imena, osobe, riječi i djela jednog kruga, vriju, uzrokuju pucanje zemljine kore; bit će to noć kada si dočekivao Novu godinu; tvoji reumatični prsti prihvatit će željeznu ogradu stepenica uz veliki napor. Drugu ruku stavit ćeš u džep od kaputa i lagano ćeš sići dolje. Pružit ćeš ruku . . .
(1955: 31. decembar) ON se prihvatio s teškoćom za željeznu ogradu. Spustio je drugu ruku u džep kućnog kaputa i sišao teškim pokretima ne gledajući u niše posvećene meksičkim božicama: Guadalupe, Zapopan, Remedies. Zalazeće sunce provirivalo je blijedim ali prodornim zrakama kroz stakla i pozlatilo presvlake na namještaju, zacrvenilo izgorene grede, osvijetlilo napola njegovo lice. Imao je već na sebi hlače i kravatu od smokinga a na tome crveni kućni ogrtač i naličio na stariju, umornu, utjecajnu osobu. Zamišljao je ovu noć i ponavljanje scena koje su nekada imale jedinstvenu draž; danas, misleći na to, shvatio je da će s dosadom gledati ta uvijek ista lica i iste fraze koje već iz godine u godinu daju svoj ton ovim silvestarskim noćima u ogromnoj rezidenciji Coyoacana. Koraci muklo odzvone na podu od tezontla. Stopala, lagano stisnuta u lakastoj cipeli, podrhtavala su, pa je s njima i cijela noga podrhtavala, što više nije bio u stanju spriječiti. Visok, njišući se na potpeticama, stajao je neodlučno i gledao oko sebe. Ruke su mu mrtvo visile niz tijelo prošarane debelim venama, a prsa odebljala naslagom sala. Prođe lagano svježe okrečenim hodnicima, gazeći debele tepihe od vune i gledajući se u ogledalima i kristalima, razmještenim po namještaju, dodirujući u prolazu vrškom prstiju pločice, kvake i ključanica od željeza. Sluga mu otvori vrata velikog salona. Starac se pogleda posljednji puta u ogledalo i pogladi kravatu. Prijeđe rukom preko rijetkih sijedih dlaka na glavi, koje su još uvijek bile kovrčave i okruživale poput aureole visoko čelo. Stisne čeljusti da utvrdi umjetne ziube i uđe u salon u kome je blještao pod. Tepih su skinuli da se može nesmetano 130
plesati, a široka vrata od terase bila su otvorena, dok se na tlu moglo vidjeti slike San Sebastajana, Sante Lucije, San Jeronima i San Miguela, načinjene od sitnog mozaika. Na dnu salona čekali su ga fotografi, okupljeni oko dugačkog naslonjača, presvučenog u zeleno, nad kojim je visio svijećnjak od pedeset žarulja, Učvršćen na stropu. Sat koji je bio smješten na kaminu, oko kojega su bili poredani niski stolčići, odzvoni sedam sati. On pozdravi glavom i sjedne u široki naslonjač, popravljajući ukočeni prsluk i manšete od pikea. Drugi sluga priđe mu s dva siva psa čuvara i metne mu u ruke glatke kožnate remene. Ogrlice ukrašene metalnim tačkicama zabliještale su pod svjetlom reflektora. On digne glavu i ponovo stisne zube. Mlaz svjetla zabliješti nad bijelom kosom, koja je sjajila svim mogućim tonovima bijele boje. Svaki puta kada su ga slikali u novoj pozi, ponovo je gladio kosu i prelazio rukom preko vrećica od kože koje su mu visile sa svake strane usta, gubeći se u borama vrata. Samo visoke jabučice zadržale su čvrstoću od prije, iako su ih prošarale sitne bore, koje su dolazile s kapaka. Oči su se produbile, kao da su upale u jabučice, sakrivajući taj gorkopodrugljivi pogled sa zelenkastim odsjevom. Jedan od pasa zalaje i počne se otimati. Upravo u času kada ga je pas naglo povukao s naslonjača, zabljesne aparat, a ostali fotografi pogledaju u krivca koji je učinio tako nesmotrenu fotografiju. On izvadi iz aparata crni četverokut i preda ga šutke drugom fotografu. Kada su fotografi izašli, on pruži ruku koja je drhtala i uzme cigaretu s filtrom iz srebrne kutije, koja je ležala na seljačkom stolu. Zapali je uz napor i prijeđe pogledom preko starih uljanih slika iz života svetaca, koje su pod direktnim osvjetljenjem ostavljale na sebi mračne predjele, dajući samo sliku u cjelini, dok su detalji bili izgubljeni. Pogladi rukom mekane presvlake i udahne filtrirani dim. Sluga se nečujno približi i upita ga da li nešto želi. On kimne glavom i zatraži Martini. Sluga otvori dva poklopca od izrezbarene kedrovine i pred njim zabljesnu etikete, kristal i raznovrsne boce: zelene poput opala, poput esmeralda crvene, kristalno-bijele: Chartreuse, Peppermint, Acquavit, Vermouth, Courvoisier, Long John, Calvados, Armagnac, Beherovka, Pernod, zatim redovi kristalnih čaša. On prihvati svoju čašu. Upozori slugu da izabere tri marke vina za večeru. Zatim ispruži noge, misleći na to kako je s istančanim ukusom uredio ovu, svoju pravu kuću. Neka Catalina živi u onoj kući u Las Lomasu, koja nema nikakvog osobenog stila, nalik na sve kuće milionera u tom predjelu. On više voli ove stare zidove od kamena i tezontla, koji su mu na tajanstveni način približavali slike iz prošlosti i ovu zemlju, koju nije htio sasvim izgubiti. Da, znao je da je u tome bilo nešto što je htio nadomjestiti, da je u tome bilo nešto od zamišljene magije, od neostvarenih nadanja. I zaista, to drvo, kamenje, rešetke na prozorima, okviri, stolovi za ručavanje, stolarski pribor, rezbarije na stolicama, zavjerili su se da mu uistinu dočaraju, s laganim osjećajem nostalgije, slike, atmosferu i dodire njegove mladosti. Lilia se žalila. Ali Lilia to nikada neće shvatiti. Šta je značio toj djevojci strop sa starim gredama? Ili prozor s rešetkama koji nije puštao dovoljno svjetla? Šta je za nju značio dodir raskošne svećeničke odore na peći, vezane zlatnim i srebrnim nitima, ili sjaj seljačkih pločica u opranoj kuhinji? Ili biskupske stolice u blagovaoni? 131
Posjedovanje tih stvari davalo je isto takav osjećaj senzualnog zadovoljstva i bogatstva, kao i posjedovanje novca i ostalih znakova imućnosti.Ah, kakvo potpuno zadovoljstvo, kakav užitak, kakvo posebno, odijeljeno, samotno uživanje. . . Samo jednom na godinu prisustvuju tom uživanju uzvanici koji dolaze za Silvestrovo, na svečani prijem. . . To je dan mnogostrukog zadovoljstva i uživanja, jer pozvani moraju prihvatiti ovu kao njegovu pravu kuću i misliti na osamljenu Catalinu, koja u to vrijeme večera u kući s Terezom i Gerardom u rezidenciji Las Lomasa . . . U to isto vrijeme on predstavlja gostima Liliju, otvara vrata blagovaonice u plavom, sa zidovima i dekorom isto u plavom . . . prolijeva se vino i mijenjaju tanjuri puni najraznovrsnijih specijaliteta, raznih vrsta mesa, crvene ribe, mirisnih školjki, aromatičnih trava i kolača . . . Da je probudi? Začuje lijeno lupkanje Lilijinih papuča. Na vratima salona ukažu se njeni nokti. Opazi da ih nije nacrvenila. Lice joj je bilo zamrljano kremom. Hoće da ga upita da li da obuče večeras ružičastu haljinu. Ne želi da odudara bojom haljine kao prošlu godinu i da bude razlog ljutnje. Ah, on već pije! Zašto joj ne ponudi čašu? Već je sita tog nepovjerenja i onog lokota na baru, a još više njegovog sluge koji joj ne dopušta da priđe piću. Da li se dosađuje? Kao da on to ne zna. Željela bi biti stara i ružna da je on već jednom pusti da živi kako hoće, na svoj način. Da je nitko ne zadržava? A novac, kuća, ovo bogatstvo? Ima mnogo novaca i udobnosti, ali bez razonode, društva i bez mogućnosti da popije barem jednu čašicu. Jasno da ga voli. Već mu je to hiljadu puta rekla. Žene se naviknu na sve, zavisi o tome kako se postupa s njima. Naviknu se jednako na ljubav mladića kao i na očinsku ljubav. Jasno da ga voli; još bi i to trebalo. . . Već osmu godinu žive zajedno i on je nije nikada izgrdio niti joj pravio scene. . . Samo ju je prisilio . . . Šta? Zar je mislio da je tako luda?... No, no, nikada nije znao prihvatiti šalu. U redu ali ona vidi dobro sve oko sebe. . . Nitko ne traje vječno . . . Bore oko očiju . . . Tijelo . . . Samo što se on također navikao na nju, zar ne? U tim godinama teško se počima iznova. Ni za kakve milione. . . treba vremena i strpljenja da se nađe žena . . . lukave su, produžuju prve časove poznanstva . . . odbijaju, puste te da sumnjaš, čekaš, žudiš, ah, sve to. . . i prave budalu od starca . . . Jasno da mu je ona pogodnija. . . I ne tuži se, ni govora. Čak joj prija pažnja kojom ju obasipaju svake Nove godine. . . I voli ga, kune mu se, već je tako naviknuta na njega . . . Ali kako se dosađuje! Šta ima loše u tome da ima nekoliko prijateljica, da izađe ponekad da se zabavi, da popije koju čašicu u društvu, barem svakog tjedna. . . ? On je sjedio nepomično. Nije joj to inače dozvoljavao, a ipak . . . neki umor i lijenost. . .neobični za njegov karakter. . . prisilili su ga da tu sjedi i miruje. . . s čašom Martinija između prstiju. .. slušajući glupa brbljanja ove žene, svaki dan sve prostije, vulgarnije i . . . i . . . ne, još uvijek je bila poželjna . . . iako nemoguća . . . Kako da je ukroti? . . . Sve što je ukrotio pokoravalo se, sada, samo zbog neke sile, koja je bila nastavak iz njegovih mladih dana . . . produženje od prije. . . a Lilia ga je mogla svaki čas napustiti. Uznemiri se. Tko zna, možda mu se više nikada neće pružiti prilika da ima neku ženu, možda mu preostaje još samo samoća. . . Pokrene s teškoćom ruku i pepeljara se prevrne na tepih, rasipajući opuške, pepeo i papiriće. Sagne se, teško dišući. 132
—Ne saginji se. Pozvat ću Serafina. —Da. Možda . . . Dosada. Ali odvratnost, mržnja . . . Uvijek je sumnjao. . . Neka neželjena nježnost natjera ga da okrene lice i pogleda je . . . Promatrala ga je naslonjena na okvir od vrata. . .zlobno, ali s nježnošću... Kosa obojena u pepeljasto plavu boju i tamna put. . . Ni ona nije imala povratka . . . to ih je izjednačavalo. . . uza sve to što su ih godine i karakter dijelili. . . Scene, a zašto ? . . . Osjeti umor. Ne želi više ništa. Odlučili su volja i sudbina . . . Ništa više ne treba . . . Nijednu stvar, nijedno sjećanje, nijednu osobu osim ovih koje već pozna. . . Pogladi brokat na naslonjaču. Prosuta pepeljara je loše mirisala. Lilia se zaustavila načas, svijetleći masnim licem. Ona, u polutami hodnika. On, u naslonjaču od brokata. Tada ona uzdahne, zalupa papučama i pođe. On te i dalje sjedio, ne misleći ništa, sve dok ga noć nije iznenadila svojim naglim dolaskom na vrata od terase koja su vodila u vrt. Sluga uđe s kaputom, maramicom i kolonjskom vodom. Ustane dok mu je oblačio kaput, a zatim rastvori maramicu da mu nalije nekoliko kapi kolonjske vode. Dok je stavljao maramicu u lijevi džep izmijeni pogled sa slugom. Sluga obori oči. Ne. Zašto da misli na to šta je mogao misliti i osjećati ovaj čovjek? — Serafin, poberite brzo opuške . . . Pođe do kamina i osjeti topli zrak na licu i rukama. Začuje prve glasove i uzvike udivljenja u hodniku. Serafin je upravo pokupio opuške. Naredi da se podstakne vatra. Ude obitelj Regules kad je sluga željeznim ručicama raspalio vatru i veliki plameni jezik je pošao prema stropu. Drugi sluga uđe s poslužavnikom u rukama. Roberto Regules uzme čašu, dok su mladi par — Betina i njen muž Ceballos — primivši se za ruke razgledavali salon, divili se starim uljanim slikama, okvirima od zlata i gipsa, maskama. On je bio okrenut leđima prema vratima, kad se jedna čaša bačena od vrata, razbila o pod, zvečeći poput razbijenog zvona, a Lilijln glas je zavikao nešto podrugljivo. On i svi njegovi uzvanici vidjeli su neuređeno lice koje se nagnulo kroz vrata, držeći se rukom za ručku: — Sretna Nova godina!... Ne boj se, starčiću, za jedan sat ću biti trijezna. . . i doći ću kao da ništa nije ni bilo. . . htjela sam ti samo reći da sam odlučila dočekati jednu Novu godinu veoma čarobno. . . ah veoma, veoma čarobno . . . On se uputi prema njoj drhtavim, sporim korakom, a ona uzvikne: — Dojadilo mi je gledanje televizijskih programa svaki dan . . . sitarčiću! Poslije svakog njegovog koraka, Lilijin glas je postajao tanji, kao da pjevuši. — Već znam sve priče o kaubojima...bum-bum…. o gospodaru Arizone…. logori crvenokožaca . . . bum-bum . . . već sanjam o tim stvarima . . . starčiću . . . popila sam Pepsi. . . ništa više . . . starčiću . . . sigurnost i blagostanje; palica . . . Artritična ruka ošamarila je neuređeno lice i oksidirani uvojci padnu na Lilijine oči. Zastane joj dah. Okrene se i polako pođe dirajući dlanovima udareno mjesto. On se vrati grupi obitelji Regules i Jaimea Ceballosa. Pogleda svakog od njih nekoliko minuta, dugim prodornim pogledom, uzdignute glave. Regules je pio whisky i sakrio pogled iza čaše. Betina se nasmiješi i približi se domaćinu s cigaretom u ruci, kao da traži vatru. 133
— Gdje ste dobili ovaj sanduk? On se makne od nje a Serafin upali šibicu i mlada žena je morala okrenuti leđa starcu. Na kraju hodnika, gdje je nestala Lilia, pojavili su se muzičari, umotani do očiju, dršćući od zime. Jaime Ceballos zapucketa prstima i okrene se na peti, kao plesač flamenka. Na stolu, pod svjetlom brončanih lampa nalazile su se jarebice u sosu od starog vina, ribe zavijene u listove tarragonske gorušice, divlje patke pokrivene korama od narandži, šarani ukrašeni školjkama, katalanska juha koja je širila miris masline, punjene golubice s pureom od artičoka, ružičasti skakavci s kriškama limuna i rajčice sa šunkom iz Bayona. Zatim kesten-pire, pečene jabuke s lješnjacima, sok od narandže, bademi i puževi. Dok je pošao da otvori vrata na kojima je bio izrađen rog obilja i anđeli, djelo samostana u Queretaru, on se nasmije suho i prigušeno. Gledao je u uzvanike kako pružaju kristalne čaše prema bocama koje su sluge nosile naokolo. Naredi da se razgrnu zavjese što su pokrivale stakleni dio salona koji je gledao na vrt zasjenjen golim stablima višanja, šljiva i kipovima lavova, anđela i svećenika prenesenim ovamo iz palača i samostana Virreinata. Prazni tanjuri uskoro se napune s pticama, školjkama i krvavim mesom. Gole ruke kružile su oko starca koji je sjedio u naslonjaču, nekad vlasništvo crkvenog kora, dekorativan, ukrašen bogatim naborima. Udisao je parfem žena i promatrao obline na dubokim izrezima, izbrijana mjesta pod pazuhom, vratove ukrašene draguljima, svilu i zlato. Udisao je miris lavande, zapaljenih cigareta, miris crvenila za usnice i mascara, prolivenog konjaka i laka za nokte. Podigne čašu i ustane. Sluga mu stavi među prste lanac od pasa, koji će ga pratiti ostatak noći. Počeše uzvici i čestitanja Nove godine. Čaše su se sudarale, razbijale na podu, ruke su se stiskale i gladile, slavile su praznik vremena, ovaj praznik vremena, ovaj pogreb, tu svečanost sjećanja, uskrsnuće svih nanovo probuđenih nada, dok je orkestar svirao Lastavice, svih riječi, činjenica, slaveći odgađanje svih spornih stvari ovih stotinu života sakupljenih ovdje, muških i ženskih, govoreći jedni drugima, vlažnih očiju, ponekad samo pogledima, da vrijeme prolazi i da je ovo jedan od sretnih trenutaka, umjesto produženih šarenim svjetlima vatrometa i zvonima koja su zvonila u sav glas. Lilia ga pogladi po vratu, kao da je tražila oproštenje. Kad su violine zasvirale Siromašni svijet Pariza, ona ga s već uobičajenom grimasom primi za ruku, ali on zaniječe glavom i pođe prema naslonjaču na kome će ostati cijelu noć, praćen psima. Naslonjač je bio nasuprot ostalim stolcima i naslonjačima tako da je mogao promatrati sve uzvanike nesmetano. Zabavljao se gledajući ta lica, s maskom pretvaranja, nježnošću, duhovitošću, zlobom, s glupim izrazom, zatim inteligentna, nasmijana, žalosna, sjetna, misleći na sreću, na sreću koju su imali svi oni i on zajedno s njima . . . Ta lica, tijela i ti plesovi slobodnih ljudi, poput njega ulijevali su mu povjerenje, sigurnost, klizeći nemarno po uglačanom podu, nagoneći ga da razmišlja o slobodi, moći...o tome kako nije sam. . .ti plesači ga prate. . . to mu kazuje toplina u trbuhu, zadovoljstvo u udovima boji se odmaraju . . . plešu . . . plešu . . . poznaje ih sve . . . industrijalci, trgovci... sinovi iz dobrih obitelji. . . ministri.. . poslanici. . . novinari, žene . . . zaručnice, ljubavnici . . . sve je to prolazilo pred njim i čule su se isprekidane riječi plesača koji su povremeno kliznuli kraj njega . . . 134
— Da . . .— idemo poslije. . . — . . . ali tata . . . — volim te . . . — . . . slobodno? . . . — to su mi pričali . . . —Ima vremena. . . — Onda. . . — . . . tako . . . — svidjelo bi mi se. . . — Gdje? Reci mi. . . — . . . više se nije izgubio . . . — . . . slatka. . . — ukusno . . . — upropastio se . . . — potpuno zasluženo . . . — . . . hmm . . . Hmmm!... mogao je pogoditi u pogledu, u pokretu usana i ramena. . . mogao im je reći bez riječi ono što je mislio . . . mogao im je otkriti tko su. . . sjetiti ih njihovih pravih imena . . .bankrotiranja,... novčane devalvacije otkrivene prije vremena . . . špekuliranje sa cijenama . . . bankarsko špekuliranje . . . rasipanje očevina . . . kriva imena: Arturo Capdevila, Juan Felipa Gouto, Sebastian Ibargiien, Vicente Castaneda, Pedro Ca-seaux, Jenaro Arriaga, Jaime Ceballos, Pepito Ibargiien, Roberto Regules…Violine su svirale, suknje su letjele i s njima repovi od frakova. . . Neće govoriti o tim stvarima o kojima ja mislim. . . govorit će o putovanjima, ljubavi, kućama i automobilima, odmoru, zabavama, slugama, nakitima, bolestima i svećenicima... Ali tu su, tamo . . . nasuprot najmoćnijeg od njih . . . mogu ih uništiti ili uzdignuti već u prvom broju mojih novina. . . naturiti im prisutnost Lilije . . . prisiliti ih jednim migom da plešu, jedu, piju. . . osjetiti ih kada se u plesu približavaju . . . — Morala sam ga dovesti, samo da vidi ovu sliku Arhanđela, ovu božanstvenu. . . —Da, rekla sam uvijek: samo ukus don Artemija . . . —Kako ćemo vam to uzvratiti? —Imate pravo da ne prihvaćate pozive. —Sve je tako božanstveno, da nemam riječi; nijema sam, nijema, don Artemio. Kakva vina! Pa one patke sa svim ostalim stvarčicama... božanstvo! . . . okrenuti lice i ne misliti . . . dovoljno mu je samo slušati zvuk glasova. . . nije se htio zamarati ničim . . . osjetila su uživala već u samom mrmoru oko njega, u glasovima koji su ga okruživali ... dodiri, mirisi, ukusi, slike. . . Neka ga nazivaju u smijehu i šaputanju mumija Coyoacana. . . neka se rugaju Liliji s prikrivenim osmijesima. . . Ali ipak su tu i plešu pod njegovim nadzorom . . . Podigne ruku. Na znak koji je dao dirigentu glazba utihne i svi prestanu plesati. Zatim počne istočnjački potpuri praćen gitarom. Između uzvanika napravi se prolaz a od vrata je dolazila polugola žena, uvijajući rukama i bokovima, sve dok nije došla do sredine salona. Začuje se veseli uzvik i žena se počne na koljenima uvijati prema ritmu muzike. Tijelo je imala namazano uljem, usta su bila narandžasto obojena, kapci bijeli a obrve plave. Dignula se i počela plesati u krugu, kraj uzvanika, praveći trbuhom sve brže pokrete izbacujući ga prema naprijed. Zatim izabere od publike starog Ibarguena, zgrabi ga za ruku i povuče prema sredini, posjedne na pod, stavi mu ruke u položaj indijanskog božanstva Visne i zapleše oko njega. On je nastojao slijediti njene pokrete i svi su se smijali. Tada se ona približi Capdevili, natjera ga da skine kaput i da počne plesati oko Ibarguena. Domaćin se smijao, utonuvši u naslonjač od brokata, gladeći uzice od pasa. Najzad balerina sjedne na Coutova leđa, dajući ideju ostalim ženama koje su je u tome slijedile. Svi su se smijali. Jahanje je uništilo ženske frizure i orosilo znojem njihova lica. Haljine su se zgužvale povlačeći se iznad koljena. Neki mladići, između smijeha i uzvika ispružili su noge nastojeći ih podmetnuti jahačima, koji su kružili između dva starca i žene s raširenim bedrima. 135
Digne pogled, kao da je nakon ronjenja isplivao na površinu. Nad raščupanim kosama i rukama koje su se savijale u plesu bio je bijeli strop s gredama i slike XVII stoljeća s licima anđela. . . razbuđenim osjetilima čuo je trčanje velikih pacova — crni očnjaci, šiljasta njuška —kojih je bio pun tavan ovog starog jeronimskog samostana tako da su nekada radoznalo provirivali iz kuteva salona ili bilo koje dvorane, čekajući u tami. . . možda . . . priliku da ih sve iznenade. . . da ih zaraze groznicom, glavoboljom . . . vrtoglavicom i zimicom. . . tvrd i bolan ubod između nogu i ispod pazuha . . . crne mrlje na tijelu. . . krvarenje. . . kad bi ponovo dignuo ruku i dao znak . . . da sluge postave željezne šipke na vrata i sve izlaze. . . tajna vrata ove kuće pune amfora i cilindara, čipkastih podmetača. . . kreveta sa svilom i baldahinom . . . željeznih ključeva. . . vrata s dvostrukim željezom. . . kipovima lavova i fratara . . . i ovi statisti bi morali ostati ovdje. . . ne napuštajući brod . . . trljati tijela octom . . . zapaliti kamine mirisavim drvom . . .objesiti krunice oko vrata . . . dok bi on naređivao ples, piće, život. . . Potraži pogledom Liliju između tog uzbibanog mnoštva; pila je, sama za jednim stolom, tiha, s nevinim smiješkom na usnama, okrenuta leđima plesu. . . takmičenju u tobožnjim trkama . . . poneki muškarci izlazili su da se pomokre . . . već su dirali izrez na hlačama . . . žene su išle da se napudraju . . . otvarajući već večernje torbice . . . Nasmije se tvrdo: jedina stvar koja je uzrokovala raspršivanje veselja i nadmetanja: kapanje u tišini. . . zamislio je kako izgledaju. . . svi, jedan po jedan, u redu, nasuprot dvije školjke u prizemlju. . . mokreći, po redu, s mjehurom punim onih biranih tekućina . . . serući ostatke jela, pripremljenih dva dana prije toga s pažnjom i ukusom, s biranim specijalitetima. . . ne misleći na ovaj kraj koji čeka sve one patke, školjke, umake i kolače. . . ah, da, najveće zadovoljstvo cijele noći. . . Brzo su se umorili. Balerina je završila ples i ubrzo je bila okružena ravnodušnim gostima, koji su nastavljali svoje razgovore od prije, tražili još šampanjca i sjedali na mekane divane; ostali su se vraćali iz prizemlja zakopčavajući hlače, a žene su metale puder u tašnu. Završilo je; kratka predviđena orgija . . . to planirano veselje koje je imalo svoje određeno mjesto u večerašnjem programu. Glasovi su se vraćali normalnom tonu razgovora . . . brige su ponovo postale predmet razgovora, kao da su se htjele osvetiti za ovaj kratki predah. . . — . . . ne, jer mi kortizon izaziva osip. . . — . . . ne znaš li možda kakve duhovne vježbe daje velečasni Martinez . . . — . . . gledaj je; tko bi to rekao; kažu da su bili. . . — . . . morala sam je potjerati. . . —. . . Luis dolazi tako umoran da ima volju samo za. . . — . . . ne, Jaime, ne sviđa joj se. . . — . . . uobrazila se . . . — . . . da gledam načas televiziju . . . — . . . s tim kućnim pomoćnicama danas se više ne može. . . — . . . ljubavnici već dvadeset godina . . . — . . . šta im pada na pamet da daju pravo glasa tim Indijancima? — . . . a žena sama u kući; nikad. . . — . . . to je viša politika; primili smo . . . 136
— . . . izbor predsjednika u Komori. . . — . . . ja se usuđujem . . . — . . . Laura; mislim, da se zove Laura . . . — . . . radilo je nas nekoliko . . . —. . . ako se ponovo bude spominjalo income tax . . . — . . . za trideset miliona skitnica . . . — . . . ja ću isti čas podići moju ušteđevinu u Švicarskoj . . . — . . . komunisti samo shvaćaju. . . — . . . ne, Jaime, nitko ga ne smije smetati. . . — . . . to će biti fabulozan posao . . . — . . . s lažima . . . —. . . ulaže se sto miliona . . . — . . . to je Dali, prekrasna slika. . . — . . . povratit ćemo ih za nekoliko godina. . . —. . . poslali su mi agenti moje galerije. . . — . . . ili manje . . . —. . . u New Yorku . . . — . . . živio je mnogo godina u Francuskoj; razočaranja . . . kažu . . . — . . . da se sastanemo samo žene. . . —. . . Pariz je grad svjetla . —. . . da se same zabavimo . . . —. . . ako želiš možemo sutra otići u Acapulco . . . —. . . od smijeha; kotači švicarske industrije . . . —. . . zvao me američki ambasador da me opome—. . . idu naprijed zahvaljujući desetini milijuna —. . . Laura; Laura Riviere; tamo se ponovo udala —. . . u avionu . . . —. . . da Južnoamerikanci imaju položenih . . . —. . . da nijedna zemlja nije bez spletkarenja . . . —. . . kako ne, čitala sam u Excelsioru . . . —. . . reći ću ti; prekrasno pleše. . . —. . . Rim je vječni grad . . . —. . . ali nema ni prebijene pare. . . —. . . zašto da platim takse toj lopovskoj vladi . . . —. . . zovu ga mumija, mumija Coyoacana . . . —. . .Darling, izvanredni modni kreator . . . —. . . kredite za poljoprivredu? . . . . —. . . jadna Catalina . . . —. . . nema zavaravanja; bez američkih investicija —. . . kažu da je bila njegova velika ljubav, ali. . . . —. . . Madrid, božanstven, Sevilla, krasna . . . . —. . . nikad nećemo izaći iz škripca . . . —. . . ali kao Meksiko . . . —. . . uz slaganje su mogli učiniti više; jesi li vidjela… 137
—. . . gospodarica kuće; kad ne bi bilo . . . —. . . dobivam četrdeset centi od svakog vaganja . . . —. . . daju nam svoj novac i svoj know-how . . . —. . . još prije nego su posudili. . . —. . . i još se tužimo . . . —. . . bilo je to prije dvadesetak godina. . . . —. . . slažem se; indijanski vođe, podmitljivi lideri hoćeš. . . —. . . ukrasio me svu u bijelo i zlato, Isukrste!... . —. . . ali dobar političar ne smije izvrtati stvarnost, gospodin predsjednik me časti svojim prijateljstvom —. . . nego da je iskoristi i da radi s njom. . . —. . . zbog trgovine s Juanom Felipom, odjednom . . . —. . . čini mnogo dobrotvornih djela ali nikada ne govori o njima. . . —. . . ja sam mu samo rekla; nema od čega. . . —. . . svi smo jedni drugima dužni po koju uslugu, zar ne.? —. . . šta bih dala da ga mogu ostaviti! . . . —. . . odjednom me prekinula. Jadna Catalina!... —. . . Laura; mislim da je zovu Laura; mislim da je bila veoma lijepa . . . — . . . a šta bi ti htjela; tako je jedna od slabih. . . Plesni okreti su ih približavali i razdvajali, a tako isto i razgovor, koji se približavao i udaljavao već prema tome kako su plesači prolazili mimo njega. Tada je taj mladić otvorenog smijeha i plave kose zanjihao pred njim čašu šampanjca i čučnuo se, dok je jednom rukom prihvatio naslon fotelje, gdje je on sjedio. . . Mladi čovjek upita ga hoće li ga odstraniti, a starac odgovori: — Niste li vi cijelu noć upravo to činili, gospodin Ceballos?... nije ga pogledao... nastavio je gledati nepomičnim pogledom masu koja se razigrala. . . nepisani zakon. . . uzvanici se nisu smjeli nametati niti približavati mu se, osim da izraze divljenje za kuću i večeru, ali samo na brzinu . . . moraju poštovati distancu . . . zahvaliti se za gostoprimstvo zabavljajući se. . . predstava i naslonjač. . . nije shvatio . . . očito mladi Ceballos to nije shvatio. . . — Znate? Divim vam se. . . Gurnuo je ruku u džep od kaputa i izvukao zgužvanu kutiju cigareta . . . upalio je polaganim pokretima . . . ne gledajući mladića. . . koji je govorio da je samo kralj sposoban gledati s takvim prezirom, kako je on gledao njih dok su se. . . on ga upita da li on prvi puta prisustvuje. . . mladić odgovori da je prvi puta. . . — Vaš tast vam nije. . . ? . . . — Kako ne. . . Onda . . . — Ta pravila su učinjena bez mog učešća, don Artemio . . . nije izdržao . . . mlitavim pogledom . . . koluti od dima . . okrene se prema Jaimeu a mladić ga pogleda ne trepnuvši očima . . . obješenjaštvo u pogledu . . . poigravanje vilice i usnica . . . starca . . . mladića . . . pribere se, ah . . . zbunio ga je, ah . . . — Šta, gospodin Ceballos? . . . šta je žrtvovao . . . — Ne razumijem vas . . . nije ga razumio, rekao je da ga nije razumio. . . nasmije se kroz nos . . . — Bol koja nas izdaje, prijatelju... Šta vi mislite, s kim razgovarate? Zar mislite da se varam?... Jaime mu približi pepeljaru. . . ah, prešli su rijeku na konju, onoga jutra. . . — . . . da li je to opravdanje?...?... promatrao je a da nije bio promatran. . . —Vjerojatno vaš tast i osobe s kojima dolazite u dodir. . . prešli su rijeku, onog jutra. . . — . . . da je naše bogatstvo opravdano, da smo radili da ga 138
steknemo. . . — . . . naša nagrada, eh ? . . . pitao ga je hoće li ići zajedno do mora. . . — Znate li zašto sam iznad svih tih sitnih ljudi. . . upravljajući njima?... Jaime mu je približio pepeljaru; on otrese ispušenu cigaretu. . . izašao je iz vode golih prsiju. . . — Ali, vi ste se približili a ja vas nisam zvao . . . Jaime stisne oči i otpije gutljaj iz čaše... — Gubite iluzije?... Ona je ponavljala: »Bože moj, ne zaslužujem to«, dižući ogledalo i pitajući samu sebe da li je to ono što će on vidjeti od nje kada se vrati. . . — Jadna Catalina. . . — Jer se ne zavaravam. . . vidjet će na drugoj obali rijeke zemlju, kao u bajci, da, kao u bajci. . . — Kako vam izgleda ova zabava?... vacilon, que rico vacilon, cha cha cha(Kakav lijepi ples, cha, cha, cha . . .). . . Mirisalo je na banane. Cocuya. . . — Svejedno mi je. . . on je pritisnuo ostrugama; okrene lice i nasmije se. . . — . . . moje slike, vina i ormare i vladam njima kao I s vama, jednako . . . — Čini vam se. . . ? sjećao si se mladosti gledajući njega i ova mjesta. . . — Moć vrijedi sama za sebe, to ja dobro znam, a da bi se postigla treba činiti sve. . . ali nisi htio priznati šta znači za tebe, jer si možda prisilio svoje osjećaje. . . — . . . kao što sam ja učinio i vaš tast i svi koji ovdje plešu. . .ono jutro sam ga čekao s veseljem . . . — . . . kako ćete i vi trebati činiti, ako želite. . . — Surađivati s vama, don Artemio, ako me možete u jednoj od svojih ustanova. . . uzdignuta ruka njegova sina pokazivala je prema istoku, gdje izlazi sunce, tamo gdje je jezero . . . — To se uglavnom uređuje na drugi način. . . konji su pošli u laganom kasu, povijajući visoku travu, vijoreći grivama. . . — . . . tast me zove i naslućuje da mu je zet. . . .pogledaju se u oči i nasmiju . . . — Ali vidite, ja imam druge ideale. . . otvorenom moru, slobodnom moru, prema kojem je otišao Lorenzo, okretan i lak, valovima koji su se odbijali o njegov pojas . . . — Prihvatio je stvari onakve — kakve jesu; postao je realista. . . — Da, tako. Upravo kao vi, don Artemio . . . upitao ga je da li je ikada mislio na to šta ima na drugoj strani mora; zemlja je sva jednaka, ali more je različito... — Kao ja! Rekao mu je da ima otoka. . . — borio se u revoluciji, izložio glavu, skoro su ga strijeljali? . . . more je imalo okus piva, mirisalo na lubenicu, breskvu, jagodu . . . — Da? . . . Ne . . . ja . . .—Za deset dana odlazi jedan brod. Već sam kupio kartu. . . — Došli ste na kraj gozbe, prijatelju. Požurite se da pokupite mrvice. . . — Zar ti ne bi učinio isto, tata? . . . — . . . prema gore još četrdeset godina, jer smo kršteni slavom ove. . . — Da . . . — . . . ali, vi? Mislite da se to nasljeđuje? Čime će produžiti. . .? — To je jedina prilika. Mislim da je to jedino što mi preostaje. . . —Da . . . — . . . naša moć ? . . . — Odlazim. . . — Vi ste nas naučili kako. . . — Bah! stigli ste kasno, kažem vam... čekao sam ga s veseljem onog jutra. . . — Neka ostali nastoje da ga zavaraju; ja sam nisam se nikada zavaravao; zato sam ovdje... prešli su rijeku na konju . . . — . . . požurite. . . nasitite se, jer ga nose. . . pitao ga je hoće li ići zajedno, do mora . . . — Meni je svejedno . . . more, nad kojim bdiju galebovi u letu . . . —Umrijet ću i to mi je smiješno . . . more, koje je pružalo svoj umorni jezik na plažu. . . —. . . smiješno mi je misliti. . . prema valovima koji su mu se odbijali o pojas . . . — . . . starac približi glavu Ceballosovu uhu . . . more, gorko poput piva. . . — Želite li da vam nešto priznam?... more koje miriši na lubenicu i guayabu. . . kažiprstom udari po rubu mladićeve čaše. . . ribari koji su vukli mreže na pijesak . . . — . . . prava moć rađa se uvijek iz nepokornosti, pobune. . . — Vjerovati? Ne znam. Ti si me doveo ovamo, naučio sve te stvari. . . — A 139
vi. . . oni. . . Rastvorenih ruku, ispod užarenog neba, licem prema moru . . . — . . . vi svi. . . nemate više ono što je potrebno . . . Ponovo upravi pogled prema salonu. — Onda — promrmlja Jaime — mogu li doći da vas vidim . . . koji dan? — Govorite sa Padillom. Laku noć. Sat u salonu odzvoni tri puta. Starac uzdahne i potegne uzice od pasa koji su zaspali. Na trzaj, oni uzdignu uši i istegnu noge uspravljajući se u času kad se on, oslanjajući se na laktove, dizao s teškoćom iz naslonjača. Glazba je utihnula. Prijeđe salon slušajući mrmljanje zahvalnosti i nagnute glave koje su mu se poklonile. Lilia se probijala do njega. — Dozvolite. . . Prihvati ga za ukočenu ruku. On je išao uzdignute glave (Laura, Laura); ona, spuštenih očiju, radoznalo zirkajući oko sebe. Gosti su se razmaknuli i on je prošao kroz dvored, kraj svečanih odijela, okvira od zlata i gipsa, željeznih sanduka, crkvenih stolica, svećeničkih odora od srebra i svile, naslonjača od brokata, divana od phša, cilindra i amfora, čipkastih podmetača, merino tepiha, kristalnih svijećnjaka, greda na stropu, sve dok nije došao na prvu stepenicu. Tada pogladi Lilijinu ruku, a ona mu pomogne da se uspne, stiskajući ga za lakat. Nasmiješi se: — Jesi li se jako umorio? On zaniječe glavom i ponovo je pogladi po ruci. JA sam se probudio . . . ponovo . . . ali ovaj puta . . . da . . . u tom automobilu, u kočiji. . . ne . . . ne znam . . . ide bez buke. . . to još uvijek nije prava svijest. . . usprkos tome što otvaram širom oči ne mogu ih prepoznati . . . predmete, osobe . . . bijeli, svijetleći koluti kruže pred mojim očima . . . mlječni zid koji me odvaja od svijeta. . . od stvari koje se mogu opipati i od tuđih glasova . . . odvojen sam . . . umirem . . . odvajam se . . . ne, to je kap . . . kap nije ništa čudno u mojim godinama. . . smrt, ne. . . odvajanje, ne . . . ne želim reći. . . želim pitati . . . ali kažem . . . kad bih se htio naprezati . . . da. . . već čujem zvuk sirene. . . to su bolnička kola. . . zvuk sirene i mog dušnika . . . koji je tako uzak, zatvoren . . . pljuvačka mi kapa po njemu... prema dubini bez dna... odvojiti se . . . oporuka? . . . ne bojte se . . . postoji papir propisno napisan i sa štambiljom, kod advokata. . . ne zaboravljam nikoga. . . zašto bih vas zaboravio i mrzio?. . . zar nećete biti zadovoljni da sam do posljednjeg časa mislio na vas, da vam se narugam?... ah, kako smiješno, kakva poruga . . . ne . . . sjećam vas se s ravnodušnošću hladnog zapisa. . . dijelim vam svoje bogatstvo koje će javnost pripisivati mojim nastojanjima. . . mojoj upornosti. . . osjećaju odgovornosti. . . ličnim kvalitetima . . . radite što vas je volja . . . budite mirni . . . zaboravite da sam to bogatstvo zaradio, da sam ga izložio, zaradio . . . dati sve u zamjenu za ništa . . . zar nije istina?... kako se to zove dati sve u zamjenu za ništa? nazovite to kako hoćete. . . vratili su se, ne daju se pobijediti . . . da, mislim i smijem se. . . rugam se samome sebi, vama. . . rugam se svom životu. . . nije li to moje pravo?... zar to nije jedini pravi čas da se to čini? . . . nisam se mogao rugati dok sam živio . . . sada, da. . . moje pravo . . . ostavit ću vam oporuku. . . naslijedit ćete mrtva imena . . . Regina . . . Tobias,... 140
Paez . . . Gonzalo . . . Zagal. . . Laura, Laura . . . Lorenzo . . . da me ne zaborave. . . odvojenog . . . mogu misliti i pitati sama sebe. . . ne znajući. . . jer ove posljednje ideje. . . to znam. . . mislim, pretvaram se. . . prolaze mozgom bez moje volje, ah, da . . . kao da mozak, mozak... pitanje... odgovor mi stiže prije pitanja . . . vjerojatno . . . obadvoje je ista stvar. . . živjeti znači ponovo se odvojiti . . . s onim mulatom. . . kraj potoka i rijeke. . . sa Catalinom. . . da smo tada razgovarali. . . u onom zatvoru, onog jutra. . . ne prelazi more, nema otoka; prevario sam te, nije bilo tako . . . s majstorom . . . Estebanom? . . . Sebastianom?... ne sjećam se. . . naučio me je toliko stvari. . . ne sjećam se. . . ostavio sam ga i otišao na sjever . . . ah, da . . . da . . . da . . . da, život bi bio drugačiji . . . ne život ovog čovjeka u agoniji. . . ne, u agoniji ne . . . kažem vam ne, ne, ne . . . kap . . . starac, kap . . . oporavak, tako je. . . nego drugi život. . . od onog drugog . . . različit. . . ah također odvojen . . . ah, žalosti. . . ni život ni smrt. . . ah, žalosti. . . u zemlji. . . sakriveni život. . . sakrivena smrt. . . fatalni vremenski razmak . . . bez svijesti .... Bože moj . . . ah, to je možda posljednja trgovina . . . tko mi je položio ruke na rame? . . . vjerovati u Boga. . . da, dobro ulaganje, kako ne. . . tko me prisiljava da legnem, kao da sam se htio dignuti?... ima li neka druga mogućnost vjerovanja koja postoji iako se ne vjeruje u nju ? . . . bog, bog, bog. . . dovoljno je da se tisuću puta ponovi neka riječ, pa da potpuno izgubi smisao, da postane poput krunice. . . riječi. . . praznih . . . bog, bog . . . kako su mi suhe usnice . . . bog, bog . . . prosvijetli one koji ostaju . . . učini da misle na mene koji puta... učini da se sjećanje na mene... ne izgubi. . . mislim. . . ali ne vidim ih dobro . . . muškarce i žene u žalosti. . . razbija se to crno jaje . . . mog pogleda i vidim. . . da nastavljaju živjeti. . . vraćaju se na rad . . . besposličare . . . ogovaraju . . . ne sjećaju se . . . mrtvaca . . . jadnog mrtvaca . . . koji sluša udarce zemlje . . . mokre. . . po licu. . . vijugavu putanju . . . vijugavu . . . vijugavu . . . požudnu. . . da. . . požudnu. . . tih crvi . . . dušnik . . . mi curi kao . . . izgubljeni glas koji. . . želi ponovo oživjeti. . . nastaviti život tamo, gdje ga je prekinula druga . . . smrt. . . ne . . . početi ponovo od početka. . . ponovo . . . nanovo se roditi. . . nanovo . . . odlučivati . . . nanovo . . . izabirati. . . ne . . .kakva hladnoća na sljepoočicama. . . kakvi nokti. . . plavi. . . kakav trbuh . . . otečen . . . kakvo povraćanje . . . odvratnih ostataka . . . ne umiri bez razloga... ne, ne. . . ah, vi stare. . . stare neznalice . . . koje ste imale sve . . . što se može imati. . . ali glavu ste imale. . . osrednju. . . da ste barem shvaćale čemu služe. . . kako se upotrebljavaju svi ti luksuzni predmeti. . . niti to . . . dok sam ja imao sve . . . čujete li ? . . . sve . . . što se može . . . i što se ne može kupiti . . . imao sam Reginu. . . čujete li? . . . volio sam Reginu . . . zvala se Regina . . . i voljela me je . . . voljela me je bez novaca . . . slijedila me je. . . dala mi je život. . . tamo dolje . . . Regina, Regina . . . kako te ljubim . . . kako te ljubim danas. . . bez potrebe da te imam kraj sebe. . . kako mi ispunjavaš grudi zadovoljstvom . . . toplim . . . kako me obuzimaš . . . tvojim mirisom . . . zaboravljenim, Regina . . . sjetio sam te se . . . vidiš? . . . gledaj dobro . . . prije sam te se sjetio . . . mogao sam te se sjetiti. . . takvom kakva si bila . . . kako me voliš . . . kako sam te volio dok sam živio. . . nitko nam to ne može oduzeti. . . Regina, tebi i meni. . . nosim u sebi i čuvam u trajnoj uspomeni. . . braneći sa svih deset prstiju . . . kao da je to plamićak. . . mali i živ. . . koji si mi ti poklonila . . . dala . . . ti si mi dala. . . ja sam oduzimao. . . ali tebi sam davao . . . ah, crne oči, ah, 141
crno mirisavo tijelo, ah tamne usnice, crna ljubav koju ne mogu dotaknuti, imenovati, ponoviti: tvoje ruke, Regina. . . tvoje ruke na mom vratu i . . . zaborav tvojih susreta. . . zaborav. . . svega što je postojalo . . . osim tebe i mene . . . ah, Regina . . . ne misleći. . . ne govoreći ništa . . . među crnim bedrima. . . obilje bez vremena . . . ah, moj neponovljeni ponos . . . ponos što sam te ljubio . . . izazov bez odgovora... šta nam može reći svijet? . . . Regina . . . šta može dodati na to. . . kakav razlog mogu govoriti. . . ludosti. . . da smo se voljeli? . . . šta?... golubica, karanfil, pjena, djetelina, zvijezda, utvara, meso: kako da te nazovem? . . . ljubavi. . . kako da te približim . . . ponovo . . . mom dahu . . . kao da te zaklinjem . . . predavanje . . . kako ću ti gladiti nježno obraze. . . kako ću ti ljubiti. . . uho . . . kako ću udisati . . . između bedara . . . kako ću reći. . . tvoje oči. . . kako ću dirati. . . tvoj ukus . . . kako ću napustiti . . . samoću . . . svoju samoću . . . da se izgubim u . . . samoći. . . u našoj samoći. . . kako ću ponavljati. . . da te volim . . . kako ću odagnati sjećanje na tebe, čekajući ponovo tvoj povratak?... Regina, Regina. . . ova bol se vraća, Regina, ponovo se budim. . . iz tog polusna u koji me je bacilo sredstvo za umirenje . . . budim se . . . s bolom . . . u sredini . . . u utrobi. . . Regina, daj mi ruku, nemoj me napustiti, ne želim se probuditi bez tebe kraj mene, ljubavi moja, Regina, obožavana ženo, moje spasonosno sjećanje, moja uštirkana suknjo, Regina, boli me, moja neponovljena nježnost, moj prćasti nosić, boli me, Regina, osjećam da me boli. Regina, dođi da preživim po drugi puta. Regina, promijeni još jednom svoj život za moj. Regina, umri ponovo da ja živim. Regina. Vojnik. Regina. Zagrlite me. Lorenzo. Lilia. Laura. Catalina. Zagrlite me. Ne. Kakva hladnoća na sljepoočicama. . . Mozak . . . nemoj umrijeti. . . razum . . . želim je naći . . . želim . . . želim . . . zemlja . . . zemljo . . . ljubio sam te . . . želio sam se vratiti. . . nerazumni razum . . . promatrati s velike visine protekli život i ne vidjeti ništa. . . ako ne vidim ništa . . . zašto umrijeti. . . zašto umrijeti u mukama . . . zašto ne nastaviti živjeti. . . mrtvi život. . . zašto prijeći iz živog ništa u mrtvo ništa . . . nestaje . . .nestaje zadihan . . . zavijanje sirene . . . zaustavljaju se bolnička kola . . . umoran . . . zemlja . . . ulazi drugo svjetlo u moje oči . . drugi glas . . . — Operirajte, doktor Sabines. Razum? Razum? Bolnička nosila jure po tračnicama izvan bolničkih kola. Razum?Tko živi? Tko živi? TI ćeš biti veoma umoran; nećeš moći biti više umoran nego što jesi; ne može se biti više umoran; to je zato jer si mnogo hodao na konju, pješice, u starim vlakovima a zemlji nikada nema kraja. Sjećaš li se zemlje? Sjetit ćeš se, ali nije samo jedna zemlja. Ima hiljadu zemalja ali sve imaju samo jedno ime. To ćeš shvatiti. Nosit ćeš u sjećanju crvenu pustinju, stepe s indijanskim smokvama i magueyom (američka agava), hladne kratere i vruću lavu, zidove s pozlaćenim kupolama, kamenite ravnice, gradove pune pjesama, gradove od tezontla, sela s kolibama, polja s trstikama, blatnjave putove, suhe putove, more, puste obale, blage uvale pune kukuruza i pšenice, sjeverne pašnjake, jezera Bajije, visoke mlade šume, stogove sijena,snježne vrhove planina, luke pune malarija i javnih kuća, izgubljene rijeke, koje odlaze 142
velikom brzinom nekuda naprijed, jezik Yaquija,Huichola, Tepehuana, Huasteca, Totonaca, Maya (Yaqui, Mayo, itd. — indijanska plemena), zvuk chirimija(vrsta flaute),bubnjeva, ples Indijanaca, zvuk gitare i vihuele(vrsta gitare), perjanice, hrastove šume Tlaxcale, svijetlu Sinalou, Chiapas, pletenice plemena Mixteca, stara imena Teotihuacana i Papantla, Tule i Uxamala; nosiš ih u sebi i teška su ti ta sjećanja; ta je grobnica previše teška samo za jednog čovjeka; teška su ti i nalaze se u tvom trbuhu . . . to su tvoji bacili, paraziti, amebe . . . Tvoja zemlja . . . Mislit ćeš da postoji i drugo otkriće zemlje, u tom ratnom vrludanju koje si prošao, sjećajući se prvog pristupa planini ili nekim sakrivenim putovima, koje još nitko nije pronašao. Priroda uvijek ostavlja dio sebe koji ne želi dijeliti s ljudima, želi nastaviti svoju samotnu, divlju egzistenciju, darujući ljudima samo poneke uvale, rijeke i planinske predjele, ostajući gospodarica glatkih kamenih vrhova, nepreglednih pustinja, džungli. Ljudi, zadivljeni tom moći prirode, gledaju u njene vrhove i nepristupačne predjele . . . Naslijedit ćeš zemlju . . . Nećeš vidjeti po drugi put ona lica koja si poznavao u Sonori i u Chihuahui, koja si onaj dan vidio uspavana, jedna kraj drugih i časak kasnije razbješnjela, bacajući se jedni na druge u ratnom vrtlogu, bez ikakvog stvarnog razloga, u tu bitku ljudi s ljudima, koje su neki drugi ljudi rastavili svojim idejama, ambicijama, umjesto da kažu jedni drugima: evo, tu smo, živimo zajedno na ovoj zemlji, ja, ti, on, svi; moramo se voljeti uzajamno, zajedničkom ljubavi, koju treba gajiti a ne gušiti, kao što si ti vidio da je bila ugušena u onim časovima i ni sam nisi to shvatio. Tek sada, u času smrti, prihvatit ćeš to i reći ćeš otvoreno da, iako nisi shvaćao, cijeli život si bio u strahu od toga, da će se opet vratiti oni dani, da će opet izbiti mržnja. Sada se više ne moraš bojati, jer ćeš umrijeti i nećeš više vidjeti ništa, ali reći ćeš ostalima da se boje, da se moraju bojati tog lažnog mira koji im ostavljaš u nasljedstvo, da se boje ove lažne sloge, ovih magičnih riječi, kažnjive lakomosti. Neka se boje te nepravde koja čak nije ni svjesna da je nepravda. Prihvatit će tvoju oporuku. Zahvaljivat će ćelavom Artemiju Cruzu, jer ih je učinio poštovanim građanima. Zahvaljivat će mu jer se nije pomirio s tim da živi i umre u crnačkoj kolibi. Zahvalit će mu jer je otišao, izlažući svoj život. Opravdavat će te, jer neće više imati tvoje opravdanje. Oni neće moći prizivati bitke i vođe, kao ti, i sakriti se iza njih radi opravdanja grabeža u ime revolucije i ličnog veličanja u ime veličanja revolucije. Mislit ćeš i začudit ćeš se. Kakvo opravdanje će naći oni? Kakvu branu će suprotstaviti? Neće misliti ništa, nego će uživati u onome što im ostavljaš dok to budu mogli. Živjet će sretni i pokazivati žalost i zahvalnost — u javnosti, a ti više i ne tražiš — dok ti čekaš s metrom na tijelu; čekaš dok ponovo ne osjetiš topot koraka na mrtvom licu i onda ćeš reći: — Vratili su se. Nisu se dali pobijediti. . . Smiješit ćeš se. Rugat ćeš se njima i sebi. To je tvoja prednost. Dražit će te nostalgija. To je način da se uljepša prošlost. Ali ti to nećeš učiniti. Ostavit ćeš u nasljedstvo beskorisne smrti, mrtva imena, imena svih onih koji su mrtvi da bi tvoje ime živjelo, imena ljudi koji su izgubili, da bi tvoje ime 143
posjedovalo, imena ljudi koji su zaboravljeni da se tvoje ime ne bi nikada zaboravilo. Ostavit ćeš u nasljedstvo ovu zemlju u kojoj si živio, novine, laktašenje i ulagivanje, uspavanu savjest zbog razgovora s osrednjim ljudima, hipoteke, nedorasle ambicije, kompromise i vulgarni egoizam. Ostavit ćeš im svoje lopovske lidere, potčinjene sindikate, svoje nove posjede, američka ulaganja, pritvorene radnike, tajne agente, uloge u stranim bankama, uslužne poslanike, godišnjice i elegantne sastanke, nepismene Indijance, debele ljude oboružane i pune akcije, mršave ljude oboružane noktima. Držite svoj Meksiko, svoje nasljedstvo. . . Naslijedit ćeš nježna nepoznata lica, bez sutrašnjice, koja sve čine danas i kažu danas. Oni su sadašnjica i u sadašnjosti žive. Kažu »sutra«, jer im je sutrašnjica ravnodušna. Ti ćeš biti budućnost, makar nisi; ti ćeš nestati danas, misleći na sutra. Oni će biti sutrašnjica jer žive samo danas. Tvoj narod . . . Tvoja smrt: životinja koja predviđa svoju smrt, opijeva je, govori o njoj, pleše o njoj, slika je i sjeća se nje prije smrti. . . Tvoja zemlja . . . Nećeš umrijeti nepovratno . . . To selo na vrhu brda u kojem stanuje tri stotine osoba jedva vidljivo između lišća i kamenja, ispod kojega se vidi blagi obronak, prati rijeku u njenom putu prema bliskom moru. Kao zeleni polumjesec taj luk od Tamiahue do Coatzacoalcosa proteže se do mora pokriven mjestimično šumom, sve do zaravanka gdje žive Indijanci a na drugu stranu povezan s tropskim arhipelagom ubavih brežuljaka i raspucale zemlje; to je predio Meksika, umoran, suh, nepromijenjen i žalostan, s kamenim samostanima i prašinom u visoravnima. U tim predjelima gdje ima mnoštvo vulkana i obrisa tihih magueya, umrijet će jedan svijet koji u valovitim grebenima napreduje od Bospora i Egejskog mora, u čijim dubinama plivaju dupini, preko orošenih vinograda od Siracuse i Tunisa nastavljajući put do Andaluzije i Gibraltara, da bi poput sagnute crnačke glave proslijedila od Haitija i Jamaike i uz živahni ples i udaranje crnačkih bubnjeva, preko gusarskih lađa i osvajača stigla na Cubu. Tu će crna zemlja upiti morske valove, a pred željeznim balkonima i vratima kavana zaustavit će se snažni nalet mora. Pred bijelim stupovima seoskih dvorišta izgubit će se mirisi. Bit će tu neka nevidljiva granica. Iza toga će se dizati visoki grebeni, utočište orlova i ostalih nedohvatnih ptica. To će biti granica koju nitko neće moći ukloniti. Ni ljudi iz Extremadure i Castihe koji su šuštali već u prvim pokušajima učvršćivanja vlasti; pobijeđeni su pri svom usponu na zabranjene visine, koje su im dopustile da osvoje i razore samo vanjski izgled. Bili su žrtve gladi, slijepog usisavanja jezera koje je gutalo zlato, cement i lica svih onih koji su ga pokušali osvojiti; nisu to uspjeli ni gusari koji su napunili svoje lađe štitovima, bačenim s vrhova planina, uz opori smijeh starosjedilaca; ni monasi koji su prešli Paso de la Malinche, da izmijene nepomična božanstva koja su se predstavljala razarajućim kamenjem, ali stvarno su postojala već u zraku, ni crnci, dovedeni na tropske plantaže, omlitavljeni od progresivnih Indijanki koje su im ponudile svoja 144
obrijana spolovila kao rezultat pobjede nad kovrčavom rasom; ni prinčevi koji su sišli s kraljevskih lađa, zavarani divnim pejzažom palmi i tropskog voća, iskrcavši se s cijelim prtljagom prepunim čipaka i lavande na zaravan s izrešetanim ruševinama; čak ni indijanski poglavari s trorogom i svim oznakama, koji su u nijemoj i neprozirnoj magli ovih ledenih visoravni našli napokon razočarani put šutnje, nijemog ruganja, ravnodušnosti. . . Ti ćeš biti ovo dijete što silazi na zemlju, nalazi je, odlazi izvan svog porijekla, nalazi sudbinu — danas, kada smrt poistovećuje porijeklo i sudbinu, probijajući, usprkos svemu, između to dvoje, put slobode, oslobađanja . . .
(1909: 18. januar) ON se probudio kad je začuo tiho mrmljanje mulata Lunara — ah, pijan, ah, pijan — dok su svi pijetlovi (ptice mraka koje su pale u divlje ropstvo, kad su napuštena ova dvorišta koja su nekad bila ponos ovog posjeda, boreći se s onima od gospodara pokrajine prije više od pola stoljeća) najavili brzo tropsko jutro, što je značilo kraj noći za senor Padrita koji je bio na nekoj gozbi u osamljenoj kući sa šareno obojenim kamenom, kojoj se vidio samo krov. Čuli su njegovo pijano pjevanje koje je odzvanjalo sve do palmi gdje je Lunero već stajao uspravan, škropeći zemlju rukom koju je namakao u vrč što je nekada imao drugog vlasnika i čiji su naslikani cvjetići nekoć stajali ispod lakirane površine. Lunero zapali ognjište i postavi na njega riblju juhu koja je ostala od jučer, da se zagrije. U korpi za voće, potraži ono s najcrnjom korom, žmirkajući očima i jedući ga odmah, dok se nije posve pokvarilo i u njemu se nastanili crvi. Kad je dim iz ognjišta do kraja razbudio dijete, razvučena jednolična pjesma se zaustavila, ali se još uvijek čulo spoticanje pijanog Pedrita, koje se sve više udaljavalo. Iza toga su zalupila vrata, što je bio početak dugog besanog jutra koje je provodio glavom prema dolje, na krevetu s izgubljenim madracem, zamotan u mrežu za komarce, očajan što više nema pića. Prije — sjećao se Lunero, gladeći razbarušenu kosu dječaka koji se približio ognjištu u kratkoj košuljici ispod koje se naziralo spolovilo — kada je zemlja bila veća, kolibe su bile dalje od kuće i nitko nije znao šta se u njoj zbivalo. Sada je sve bilo blizu, jer je imanje smanjeno od špekulanata i političkih neprijatelja prijašnjeg gospodara. Ostala je samo kuća bez prozora i Lunerova kohba. U kući je živjela mršava Baracoa uzdišući za starim vremenima i čuvala baku koja se nalazila zatvorena u plavoj sobi, na kraju hodnika. U kolibi su živjeli samo Lunero i dječak i to je bila sva radna snaga na imanju. Mulat je sjeo na zaravan u dvorištu i podijelio juhu od ribe na dva dijela. Jedan dio baci u posudu koja je bila na ognjištu a drugi dio ostavi u tanjuru, koga položi na lim do ognjišta. Ponudi mango(vrsta tropskog voća s velikom košticom i ukusnim plodom) djetetu, a on oguli bananu i oboje stanu šutke jesti. Nisu govorili ali su oboje osjećali isto zahvalno veselje što se nalaze zajedno, koje nikada nisu izrazili riječima, nikada ni 145
osmijehom pokazali, jer nisu bili ovdje da govore ili da se osmjehnu, nego da zajedno jedu i spavaju, dolazeći svakog jutra, maglovitog tropskog jutra, uvijek tihi, da izvrše potrebne poslove u kojima im je prolazio dan, a svake subote da kupe hranu za baku koju su uručivali Indijanki Baracoji i pletenku vina za senor Pedrita. Bile su lijepe te široke plavkaste boce koje su nosili u košari. Senor Pedrito ih je uzimao od njih na ulazu u kuću svakog mjeseca, kada bi Lunero stigao s bocama zavezanim o dugačku motku koju bi stavio preko leđa. To vino kupovao je u selu kraj šume, a morao je sam nositi, jer je mazga koju su prije imali, uginula. To selo na vrhu brda, bilo je njihovo jedino susjedstvo. S tri stotine stanovnika, jedva vidljivo između zelenog lišća, provirujući samo krovovima koliba koje su se tu i tamo naziralo, selo se dizalo uz kamene vrhove praveći ogradu blagim zavojima rijeke, u njenom putu prema obližnjem moru. Dječak potrči prema paprati koja je okruživala sivkasto mangovo stablo. Puteljkom koji je bio sjenovit, jer sunce nije prodiralo kroz crvene cvjetove i žute plodove manga, dođe do obale rijeke gdje je Lunero s machetom pravio otvor kraj rijeke, da bi započeo svakodnevni posao. Dječak uzme plave kratke hlače koje su se cijelu noć sušile na otvorenom, obješene o željezni kolut kome se upravo u tom času približio Lunero. Nekoliko kora od manlgovine, očišćenih izvana i okrenutih šupljinom prema vodi, plivalo je na površini. Lunero na časak zastane, zagazivši u blato. Prema moru rijeka se širila natapajući paprat i stabla banana, koja su se nalazila uzduž njenog toka. Stabla su izgledala viša od neba, jer je nebeski svod bio ravan, plav i davao je dojam da visi nisko nad njihovim glavama. Njih dvoje znali su što im je činiti. Lunero počne čistiti kore od mamgovine, dok su mu snažne mišice s desne podlaktice iskočile od napora. Dijete primakne nisku stolicu,kojoj je manjkala jedna noga tik uz željezni krug, zatim je postavi na sredinu. Stolica je imala otvor na sredini sjedala i na taj otvor postavi on posudu a zatim se sagne i potpiri vatru. Smola se topila šireći dobro poznati miris. — Uskoro će Svijećnica — reče Lunero. — Kada? — Drugoga, Cruz, drugoga. Onda će se prodati puno više svijeća, ne samo ovima ovdje nego cijelom okrugu. Svi znaju da su naše svijeće najbolje. — Sjećam se od prošle godine. Plamen osvijetli zelene oči djeteta. Od vremena do vremena smola je prsnula u zrak i dijete je imalo po rukama žute okrugle mrlje. —To je dan kada svizac traži svoju sjenu. — Kako znaš? —To je priča koju su odnekuda donijeli ovamo. Lunero zastane i dohvati čekić. Nabere crno čelo i zapita: — Cruz, da li bi već znao napraviti canou(indijanski čamac)? Dječak raširi usta u široki osmijeh. Zeleni odsjev rijeke i vlažna paprat naglašavali su koščatu strukturu njegova lica. Kovrčava kosa češljana od rijeke i vjetra bila je bakrene boje od sunca, dok joj je korijen bio potpuno crn. On je plivao uz rijeku pokazujući bijele zube, dok su zeleni plodovi bacali na njega drhtave sjene. — Da, znam — reče. — Vidio sam kako ti radiš. 146
Mulat spusti oči koje su i inače gledale uvijek dolje, ali ovaj puta je u njima osim uobičajene mirnoće bilo nešto ispitivačko. — Ako Lunero ode, da li ćeš znati raditi sve te stvari? Dijete prestane okretati željezni obruč na vatri. — Ako Lunero ode? — Ako će morati otići. Nije trebao ništa reći, pomisli mulat. Mogao je otići šutke, kako su odlazili svi njegovi, bez ijedne riječi, jer ljudi njegove rase poznaju i prihvaćaju sudbinu, osjećajući svu težinu razloga i sjećanja između tog poznavanja i prihvaćanja i također poznavanja i odbijanja ostalih ljudi. Jer oni znaju šta je to nostalgija i skitnja. Pa iako je znao da nije morao ništa reći, bio je svjestan toga da je dječak, njegov vjerni pratilac već godinama — gledao sa znatiželjom, nakrenute glave, čovjeka u kaputu, oznojenog od žurbe, koji je jučer došao tražiti Lunera. — Znat ćeš prodavati svijeće u selu i napraviti ih još kada dođe Svijećnica; zatim ćeš odnijeti svaki mjesec prazne boce, a senor Pedritu ostaviti vino pred vratima . . . napravi canoe i svaka tri mjeseca pošalji ih niz rijeku. . . da, i uruči zlato Baracoji, ostavljajući za sebe komad, zatim lovi ovdje ribu. . . Prestali su raditi. U tišini se čuo lagani žubor vode koja je nosila za sobom pokidane grančice i meku travu što je rasla uz njene obale. Prelijetali su crni i žuti leptiri, idući također prema moru. Dječak je stajao spuštenih ruku i pogledom pitao mulata. — Odlaziš? — Ti ne znaš povijest ovog mjesta. Prije dok su bila druga vremena, cijela ova zemlja, sve do planina, pripadala je ovim ljudima. Zatim su je izgubili. Gospodin djed je umro. Sehor Atanasio je smrtno ranjen iz zasjede i tako je ostalo sve neobrađeno . . . ili je prešlo u tuđe ruke. Ostao sam samo ja i pustili su me na miru četrnaest godina. Ali znao sam da će doći red i na mene. Lunero zastane jer nije znao gdje nastaviti. Srebrnasti odsjev rijeke skrene njegovu pažnju, a mišići ga podsjete na to da bi morao raditi. Prije trinaest godina, kad su mu uručili dječaka, mislio je da ga pošalje rijekom povjerivši ga leptirima — kako je čuo da su radili s nekadašnjim kraljevima, u pričama — čekajući njegov povratak, koji će biti trijumfalan, značajan. Ali smrt gospodara Atanasija spriječila je da to učini, jer je tada mogao zadržati dijete, bez neprilika, čak ni sa strane senora Pedrita koji se nije mogao zabaviti ni razgovarati bez svađe niti s bakom koja je već živjela zatvorena u onoj plavoj sobi s čipkastim zavjesama i svijećom koje su tinjale, ne znajući da u njenoj blizini živi dječak, koga zbog svog poremećenog uma neće nikada vidjeti. Da, gospodar Atanasio je umro u pravi čas. On bi dječaka dao ubiti. Lunero ga je spasio. I posljednja duhanska polja prešla su u ruke novih gospodara, a njima su ostale samo parcele s korovom i šibijem. Lunero je gledao kaiko su svi radnici vremenom prešli novom gospodaru a dolazili su i novi dovedeni izdaleka da obrađuju nanovo zasađena polja, Lunero je morao izmišljati ovaj posao sa svijećama i canoama da bi time zarađivao onoliko koliko je bilo potrebno za uzdržavanje svih njih koji su živjeli na starom posjedu, misleći da ga nitko odatle neće odvesti, jer nikome neće upasti u oči, izgubljen u ovom šiblju i divljini zajedno 147
s dječakom. Prošlo je četrnaest godina a da novi gospodar nije obraćao pažnju na njega. Ali na kraju svog lutanja i obilaženja svih okolnih imanja morao je napokon naići i na njega. Zbog toga je jučer popodne došao onaj čovjek, znojeći se u uskom kaputu da mu donese poruku od novog vlasnika, a ta je glasila da odmah sutra — a to znači danas — ode na imanje njegovog gospodara na jugu jer je bila nestašica dobrih duhanskih radnika. Već četrnaest godina čuva jednog pijanca i ludu staricu i već je vrijeme da pođe na posao, rekao je čovjek. To sve Lunero nije znao kako da ispriča djetetu jer mu se činilo da ono to ne može shvatiti. Dječak je znao jedino za ovaj rad na obali rijeke, za kupanja prije doručka u svježoj vodi potoka i za put koji su obadvojica poduzimali na obalu mora gdje su im poklanjali žive rakove. Također je poznavao i obližnje indijansko selo sa šutljivim Indijancima koji nikada s njim nisu govorili. U stvari, mulat je znao ako počne povijest iz početka, doći će do stvarne istine i izgubit će dijete. A volio ga je — priznao je sam sebi dok je klečao kraj oguljenih kora — još od onoga dana kad su istjerali njegovu sestru Isabel Cruz izbatinavši je, i uručili njemu dijete, koje je odnio u kolibu i hranio ga mlijekom neke stare koze koja je ostala od Menchacha. Pokazao mu je onih nekoliko slova koja je naučio kao dijete dok je služio u Veracruzu kod nekih Francuza, zatim mu je pokazao kako se pliva, razlikuje voće, upravlja machetom, pravi svijeće i pjeva pjesme koje je donio Lumerov otac sa Cube, sve dok nije buknuo rat i obitelj se preselila sa služinčadi u Veracruz. To je sve što je Lunero htio znati o djetetu. Možda i nije trebalo ništa više znati osim to da je dijete takođe voljelo Lunera i nije htjelo živjeti bez njega. Ti ljudi koje je gledao izdaleka, i koji su za njega predstavljali svijet — senor Pedrito, Indijanka Baracoa, stara baka — imali su sada nešto prijeteće u sebi, jer su ga htjeli rastaviti od Lunera. Nešto čudno, nešto što se odvajalo od ovog zajedničkog života s prijateljem, bili su oni sada za njega. To je bilo sve što je dijete mislilo i što je shvaćalo. — Pazi da ne uzmanjka svijeća, jer će se svećenik naljutiti — reče Lunero. Nenadani vjetrić zaštropota posudama za rad, a jedan uplašeni kamao najavi podne. Lunero se digne i zagazi u rijeku. Negdje na polovici bila je raširena mreža. Mulat zagnjuri i izađe ponovo na površinu s mrežom prebačenom preko jednog ramena. Dijete skine hlače i skoči u vodu. Osjeti hladnoću na svakom djeliću tijela koje je doticala voda. Zaroni i otvori oči. Na zelenom mahovinastom dnu rijeke bilo je kamenja a voda je tekla brže nego na površini. Prepustio se struji rijeke i mislio na onu kuću, gore, u koju nije ušao trinaest godina, na onog čovjeka koga je virio samo izdaleka i onu ženu koju je poznavao samo po imenu. Ispliva na površinu. Lunero je već pržio ribu i otvarao s machetom plod papayo(tropsko voće, duguljastog oblika, slično dinji). Tek što je prošlo podne, sunce je zapeklo nesnosno a šuma je utihnula, kao da je pritajila dah. Čak se nije čuo ni žubor potoka. Sve je bilo pod pritiskom vrelog, nesmiljenog sunca koje je na svom putu prema zapadu nemilosrdno grijalo usijanim kosim zrakama. Dječak je gol legao pod jednu usamljenu palmu i osjećao toplinu sunca, koja je probijala kroz hšće. Gledao je kako sjena drveća odlazi sve dalje i dalje. Sunce se približavalo kraju svog svakodnevnog puta. Njegova toplina ulazila je postepeno u svaki i najmanji dio dječakovog tijela. Najprije u stopala, pa u 148
noge, spolovilo, plosnati trbuh, prsa, izbočene čeljusti gdje je sunce poigravalo nestalnim odsjevima putujući od očiju do vrata, zasljepljujući njegov zeleni pogled koji je ovo popodne bio izgubljen, utonuo u sebe. Napokon zaspe dubokim, mirnim snom. Dok je on spavao, Lunero je legnuo kraj njega licem prema zemlji, bubnjajući prstima po crnoj posudi koja je bila do njegove glave. Nametao mu se jedan dobro poznati ritam. Prividna opuštenost njegovog ispruženog tijela bila je u stvari napetost usredotočena u ruci koja je udarala po posudi dok je on počeo mumljati riječi kao i svakog popodneva, sjećajući se starog dobro poznatog napjeva koji se postepeno ubrzavao i koji je predstavljao pjesmu njegove mladosti i života koji više nije pripadao njemu. To je bilo iz vremena kad su se njegovi preci kraj ceibinog stabla krunili kapama ukrašenim perjem i zvečkama, trljali ruke rakijom, a onaj čovjek je sjedio na stolici s glavom pokrivenom bijelom krpom i svi su ispijali do dna čaše s mješavinom kukuruza i narandže, učeći djecu da se po noći ne smije zviždati: to . . . la hi ja de Yeye le gusta mario . . . de otra muje . . . to, la hija de Yeye, le gusta mario, de otra muje . . . tola hijaeyeye le gusta! (Kćerki od Yeye sviđa se tuđi muž, kćerki od Yeye sviđa se tuđi muž, sviđa se!) Ritam ga je malo-pomalo osvajao i potpuno ga obuzimao. Ispružio je ruke i s vršcima prstiju doticao vlažnu zemlju nastavljajući bubnjati prstima po njoj, dotičući se trbuhom zemlje a široki osmijeh razvedri mu lice i raširi jagodice s krupnim kostima: le gust amario de otra muje . . ? (sviđa joj se tuđi muž) Popodnevno sunce bacalo je u snopovima svoje tople zrake na njegovu okruglu kovrčavu glavu s čijeg čela su ce cijedile krupne kapi znoja, ali on je i dalje ležao u istom položaju kao da se ne može odlijepiti od zemlje, kao da je s njom bludno spojen. Tolahijaeyeye. Raspršivao mu se osmijeh, raspršilo mu se sjećanje na čovjeka u kaputu koji ovu večer treba doći po njega, a ta večer je već tu, dok Lunero leži kao izgubljen udubljujući se u svoju pjesmu, sjećajući se groba poginulih Francuza, sjećajući se žena koje je poznavao u ovom izgubljenom predjelu zemlje, sjećajući se i opraštajući se ujedno od svega. Iza njega je imanje, zeleno lišće šume, a iza lišća je dječak, okupan suncem. Tamo u kući su crni zidovi, pocrnjeli od plamena koji su zapalili oslobodioci u svojoj završnoj bici protiv Imperija, iza smrti Maksimilijana. Obitelj koja je stanovala u kući iznajmila je sobe maršalu francuskih trupa. Na imanju Cocuya opskrbili su se vojnici Napoleona III, natovarivši mule konzervama, grahom i duhanom da izvide pozicije Juarezovih ratnika koji su se iz šume zalijetali da napadaju francuske čete što su logorovale u blizini i da napadaju utvrđenja koja su podigli u Veracruzu. U blizini imanja Zuavi(francuski vojnici obučeni poput alžirskih Zuava, koji su služili Francusku) su našli grupu koja je svirala na gitaru i pjevala Balaju se fue a la guerra y no me quiso llevar ( Balaou je pošao u rat, a nije me htio povesti) i zabavljali se s Indijankama i mulatkinjama koje su se povlačile ovim krajem rađajući djecu mješance, mulate sa svijetlim očima i tamnijom puti, koji su se poslije preživali Garduno i Alvarez, dok su se u stvari trebali prezivati Dubois i Garnier. To isto vruće poslijepodne, stara Ludivinija, 149
zatvorena zauvijek u sobi s apsurdnim svijećama koje su gorjele, jedna na stropu a druga kraj njenog kreveta, slušala je tu pjesmu dok ju je Baracoa hladila lepezom i mrmljala tiho poznati napjev koga se nije sjećala, ali je htjela uživati u njemu jer je to bila rugalica generalu Juanu Nepomucenu Almonteu, koji je bio prijatelj kuće i kum, pokojnog Irenea Menchake, muža stare Ludivinije, a poslije, kada je spasilac Meksika i protektor obitelji Menchaca htio da se vrati iz svog jedanaestog progonstva i sišao s broda da se liječi od diizenterije, odrekao se svojih starih odanih prijatelja i naredio Francuzima da ga zatvore i ponovo ukrcaju: San Juan de Nepomuceno, la monda. Ludivinija se sjeća tamnoputog lica Juana Nepomucena Almontea i krivi suha bezuba usta, sjećajući se one pikantne strofe koju su pjevali Juarezovi vojnici, ubivši od poniženja generala Santa Anna: . . . y que te lo pareciera que llegaran los ladrones, se robarlan a tu vie ja y le ba jaran los calzones . . ? (Kako bi ti se učinilo da dođu lopovi, ukradu tvoju staru i skinu joj gaće . . .)Ludivinija zakikoće i pokretom ruke naloži Indijanki da ubrza mahanje palminim listom. Vlažna soba mirisala je na plijesan, na zatvorene trope, istisnute umjetnim načinom hlađenja. Vlažne mrlje koje su se širile po zidu veselile su staru Ludiviniju jer su je sjećale na stara dobra vremena njenog djetinjstva i mladosti, prije udaje za poručnika Irenea Menchaca i veze s generalom Antonijom Lopezom de Santa Anna, postigavši njegovim posjetama to, da je dobila plodne parcele zemlje kraj rijeke. Alld en la Francia,guiiri guiri guira, se murio Benito Juarez, se acabo la libertad( Tamo u Francuskoj, umro je Benito Juarez, a sa njim i sloboda ).Ovaj puta se lice iskrivi u podrugljivu grimasu koja raščlani naprašeno staričino lice u bezbroj razdijeljenih korica. Zatresavši rukavom od crne svile rastrganih čipaka, drhtavim pokretom ruke dadne znak Baracoji da se udalji. Posvuda oko nje bile su čipke i kristal. I ne samo to. Unutra su bili i stolovi od topolinog drveta s teškim mramornim pločama. Na njima su stajali satovi pod staklenim zvonima, dok se na podu od opeke nalazila pletena dječja košara za spavanje; na njoj su bile prebačene krinoline koje nije nikada metnula na sebe. Zatim police s kosim ivicama i brončanim ukrasima, sanduci sa željeznim ključanicama. U okruglim okvirima slike nepoznatih kreolaca ukočenih, s kovrčavim pahuljastim zaliscima, ispršenih, s češljevima od kornjačinog oklopa. Napokon je bio tu i krevet sa zlatnim ukrasima i baldahinom, gdje je počivalo beskrvno staračko tijelo oko kojega se širio zagušljivi zrak raznovrsnih vonjeva. Pokrivači su bili razbacani, plahte prljave, a na uglovima jastuka provirivalo je perje. Požar nije došao do ove sobe. Ni vijesti o izgubljrnom imanju i sinu ubijenom iz zasjede, ni novost o djetetu koje se rodilo u crnačkoj kolibi. Vijesti nisu stigle ali je postojao predosjećaj. — Baracoa, donesi vode. Pričekala je đok izađe Baracoa a onda, kršeći sva pravila, odgrne zavjese i nabere čelo da bolje vidi ono što se događalo napolju. Vidjela je kako raste ovo nepoznato dijete. Špijunirala ga je kroz prozor, s druge strane čipkastih zavjesa, da ne bude primijećena. Vidjela je iste ovakve zelene oči i hihotala je od zadovoljstva znajući da će i dalje živjeti u tom mladom tijelu, ona, koja je nosila u svom sjećanju nostalgiju jednog drugog, vremena i u borama lica zrak, zemlju i sunce koji su davno iščezli. 150
Ustrajala je. Preživjela je. Za nju je to bio veliki napor doći do prozora. Hodala je gotovo četveronoške, s očima uprtim u koljena a rukama pripijenim uz bedra. Glava s bijelim uvojcima spustila se nisko, među šiljasta ramena. Preživjela je. Bila je još uvijek ovdje, nastojeći još uvijek ponavljati one iste pokrete, mlade, bijele djevojke, izrazite ljepote, koja je otvarala vrata Cocuye dugom nizu španjolskih svećenika, francuskih trgovaca, škotskih inženjera, trgovaca, špekulanata i gusara, koji su prolazili ovuda na svom putu prema gradu Meksiku, u ovoj mladoj zemlji, punoj mogućnosti, s katedralama u stilu baroka, rudnicima zlata i srebra, palačama od tezontla, pohtičkim karnevalima i vladom koja je bila stalno u dugovima. To su bili slavni dani Meksika i u to doba je obitelj Menchaca ostavila posjed u rukama svog starijeg sina, Atanasija, da se nauči gospodariti i upravljati radnicima, braniti od razbojnika i saobraćati s Indijancima. Kako bi mogao živjeti general Santa Anna bez svog starog druga Menchake — sada pukovnika — koji je bio uvijek raspoložen za sve i mogao je provesti cijelu noć pijući i sjećajući se plana Casamate, pohoda na Barradas, El Alamo, San Jacinto, čak i pobjeda napadača Yaquija o kojima je general govorio s ironijom, lupkajući štapom po podu, dižući čašu da nazdravi Flor de Meksiku, djetetu-ženi, koju je poveo u bračni krevet, još topao od samrtnog hropca prijašnje žene. Bili su to dani uznemirenosti kada je Senora protjerala iz Meksika liberalna stranka a Menchake su se vratili na imanje da brane svoju imovinu koja se sastojala od hiljade hektara što im ih je poklonio šepavi tiranin, ženskar, prisvojivši ih bez dopuštenja seljaka, starosjedilaca koji su morali ostati na zemlji kao nadničari ili se povući do podnožja planine. Zemlja je obrađivana jeftinom crnom snagom s Karipskih otoka. Uvećavala se pomoću hipoteke pod koju su stavljena sva manja imanja u okolici. Prostirala se nepregledna polja duhana. S polja su vozili kola puna banana i mangosa. Po obroncima planine Sierra Madre pasla su stada ovaca. A usred svega toga zelenila i obilja dizao se crveni krov i tornjići njihove kuće, zatim konjušnica u kojoj su rzali živahni konji. Sjećala se svojih šetnja u čamcu i lakoj kočiji. I sina Atanasija, sa zelenim očima, obučenog u bijelo, jašući na isto tako bijelom konju, poklonjenom također od Santa Ainne obilazeći zemlju, spreman da nametne svoju željeznu volju ako je to potrebno i podmirujući svoj nezasitni apetit s mladim seljankama. Nadgledao je budno zemlju spreman da je brani s grupom uvezenih crnaca protiv sve češćih upada Juarezovih vojnika. Viva Mexico primero que viva nuestra nacion, muera el principe extranjero . . (Neka živi najprije Meksiko, neka živi naša nacija, a umre strani princ . . .) A onda, posljednji dani imperija, kad su starog Irenea Menchaku obavijestili da Santa Anna dolazi iz progonstva da bi proglasio novu republiku. Starac je pošao s kolima do Veracruza gdje ga je na obali čekala lađa. U noći, s palube Virginije, Santa Anna i njegovi gusari slali su znakove prema San Juan de Ulua ali im nitko nije odgovarao. Lučki garnizon je bio za imperij i rugao se nekadašnjem tiraninu, koji je šetao palubom i u bespomoćnom očaju izbacivao jednu za drugom najpogrdnije psovke. Upalili su svjetla i dva stara prijatelja zaigrala su partiju karata u kabini američkog kapetana. Plovili su toplim, mirnim morem s kojega se u daljini samo nejasno nazirala vijugava linija obale, sakrivene iza bijele magličaste zavjese topline. S broda okićenog zastavama ljutite diktatorove oči spazile su bijeli obris Sisala. Šepavi starac sišao je s broda praćen 151
svojim starim kumom i pobratimom upućujući proklamaciju Yucateščanima i vratio se snovima o veličini. Maksimilijan je osuđen na smrt u Queretaru a republika je imala pravo da po drugi puta računa na izručenje svog pravog, nacionalnog vođe, svog kralja bez krune. Pričali su o tome Ludiviniji: kako ih je uhvatio zapovjednik Sisal i otpremio u Campeche, gdje su ih vodili ulicama zavezanih ruku, s bodežima uperenim u njih, kao u najobičnije lopove i nevaljalce. Čula je o tome kako su ih bacili u podzemnu tamnicu, bez nužnika, gdje je Menehaka umro u ljeto, nabrekao od smrada mokraće. Čim je stari pukovnik Menehaka umro, novine su javile da su Juarezovi ljudi Santa Annu osudili na smrt kao i nevinog Principa de Trieste. Ali samo jedan leš bio je sahranjen na groblju kraj zaljeva, koji je značio kraj jednog raskalašenog života, punog rizika i opasnosti, a Santa Anna, s grimasom zaraznog ludila, opet je poslan u izgnanstvo. To joj je ispričao Atanasio — sjetila se Ludivinija danas, ovog vrućeg popodneva — i od toga dana ona više nije izašla iz ove sobe, uzimajući sa sobom sav svoj nakit i najljepše dijelove pokućstva: svijećnjak iz trpezarije, sanduke obložene željezom i najljepše slike. Povukla se ovdje misleći u svojoj romantičnoj glavi da joj je smrt neminovna, iako je u tom čekanju prošlo već trideset i pet izgubljenih godina. Za osobu njene dobi, te godine nisu uistinu mnogo značile, jer je Ludivinija imala devedeset i tri godine. Rodila se u godini prve revolucije, kada se u sobi gdje je spavala Dolores začula vriska i strka i majka ju je rodila od straha, u sobi, koju su zabarikadirali svim mogućim stvarima. Kada je godine . . . 68. izbio požar, a sinovi su joj vikali da se spasi i izađe napolje — imala je još jednog sina osim Atanasija, ali voljela je samo njega — ona ih nije slušala nego je slagala stolice i stvari pred vrata, da se obrani od požara koji su uspjeli zaustaviti u predsoblju. Ona je ostala u sobi kašljući od dima koji je ušao kroz vratnice, ključanicu i tko zna kuda, gušeći je svojim gorkastim mirisom. Nije htjela više nikoga vidjeti, samo Indijanku, zbog toga što joj je netko morao donijeti jelo i zakrpati crnu odjeću. Nije htjela ništa znati, nije htjela živjeti u sadašnjosti, samo se sjećala prošlih vremena. Tako je vremenom, između ta četiri zida, izgubila pojam o svemu, osim o najhitnijem: da je ostala udovica. Sjećala se samo toga i svoje prošlosti, a odmah iza toga ovog djeteta koje je stalno hodalo za petama nepoznatom mulatu. — Baracoa, donesi vode. Ali umjesto Indijanke, provirila je na vrata neka žuta prikaza. Ludivinija uguši krik i povuče se prema naslonu kreveta. Raširi oči od užasa, a prašnjava maska na licu kao da joj se nategnula. Čovjek koji je zavirio na vrata, zaustavio se i pružio ruku. — Ja sam Pedro . . . Ludivinija nije shvatila. Drhtanje ju je sprečavalo da govori, samo su se ruke uznemireno pomicale pokrećući grčevitim pokretima krpe na krevetu, dok je blijeda prikaza prilazila bliže govoreći: — Eh . . . Pedro . . . eh . . . — reče trljajući bradu, koja je izbijala u rijetkim mrljama. Starica zatrepta očima. Nije razumjela to što je govorio ovaj čovjek pospanih očiju koji je zaudarao na znoj i jeftinu rakiju: 152
— Eh. . . nije ostalo ništa, znate li ? Sve. . . do đavola. . . i sada. . . — mucao je plačnim glasom — odvode crnca; ali vi ne znate, mama . . . — Atanasio . . . — Eh. . . Pedro — pijanac je sjeo na ljuljačku, raširivši noge, kao da je stigao na polaznu tačku svog života. — Odvode crnca... koji nas hrani... vas i mene . . . — Ne; mulat; mulat i dijete . . . Ludivinija je slušala, ali nije gledala prikazu koja se uvukla da joj govori, jer glas koji je čula u ovoj zabranjenoj jazbini, nije smio imati tijelo. — Dobro, mulat; i dijete. . . eh? — Koje ponekad trči daleko. Vidjela sam ga. Veseli me. Pravo je dijete. — Došao je zakupac da me obavijesti. . . lišio me odmora po ovakvoj vrućini. . . Odvode crnca . . . Šta ćemo uraditi? — Odvode jednog crnca? Posjed je pun crnaca. Pukovnik kaže da su jeftiniji i da bolje rade od ovih. Ali ako ga želiš, povisi mu plaću na tri reala. Ostali su šuteći, misleći na ono što su poslije htjeli reći, kada je već bilo kasno i kada dijete više nije bilo tu. Ludivinija je nastojala upraviti pogled da utvrdi prisustvo ovog bića kojeg nije htjela prihvatiti. Tko je bio čovjek, koji je danas namjerno narušio njen sveti mir i učinio zabranjeni korak? Pogleda košulju na kojoj su bile mrlje od znoja i uske hlače, odviše tijesne čak i za ovo mršavo tijelo na kome se isticao samo stomak. Oči pijanca, bez imalo zloće, gledale su tupo, jer već petnaest godina nisu ni s kim saobraćale. — Ah — uzdahne Ludivinija, utonula u razbacani krevet, prihvaćajući napokon činjenicu da ovaj glas ima lice, to nije Atanasio, koji je bio kao neki nastavak svoje majke u muževnosti, a ovaj je bio upravo ona, samo s bradom i jajima. On nije bio poput Atanasija. Zato je voljela samo onog sina. Sina koji je ostao na onom mjestu koje im je pripadalo na zemlji, a ne sina koji je i poslije njihove propasti nastojao živjeti gore u dvorcu koji im više nije pripadao. Dok je sve bilo njihovo mogli su se nametnuti cijelom svijetu, ali kad nije više ništa pripadalo njima, mjesto im je bilo između ova četiri zida. Majka i sin su se promatrali. (Dolaziš li da mi kažeš kako više nemamo zemlje ni moći koju smo nekoć imali. Da su se drugi okoristili svim našim, kao što smo se nekoć mi okoristili od prvih, pravih gospodara svega ovoga? Dolaziš li da mi pričaš ono što znam, u duši, već od prvih dana moga života udate žene?) (Dolazim želeći pronaći neki razlog mom dolasku. Dolazim zato da ne bih bio sam.) (Željela bih da te se sjetim dok si bio dijete. Tada sam te voljela jer majka treba da voli svu svoju djecu. Ali kada ostarimo, tek onda shvaćamo. Ne treba nikoga voljeti bez razloga. Rođena krv nije nikakav razlog . . . Jedini razlog je voljena krv bez razloga.) (Htio sam biti jak kao moj brat. Postupao sam željeznom rukom s ovim mulatom i djetetom. Zabranio sam im da stupe u veliku kuću. Tako je radio Atanasio, sjećaš se? Ali tada je bilo mnogo radnika. Danas su ostali samo mulat i dijete. A mulat odlazi.) 153
(Ostao si sam. Od mene tražiš da ne budeš sam. Misliš da sam osamljena. Vidim to u tim tvojim sažaljivim očicama. Uvijek si bio slabić i glup. Ne kao moj sin koji ni od koga nije tražio sažaljenje. Ti si slika i prilika mene kao mlade žene. Sada sam drugačija. Sada imam cijeli život koji sam proživjela i koji me prati, ne dopuštajući da ostarim. Star si ti koji vjeruješ da je sve svršeno sa sijedim kosama, pijanstvom i pomanjkanjem volje. Ah, prezirem te, prezirem, pijanico! Isti si kao i onda kada si stigao s nama u glavni grad, vjerujući da je naša snaga samo razlog više da trošiš sve na žene i piće, a ne poticaj da je utvrdiš i upotrijebiš kao bič. Ti si onaj isti od prije, koji je mislio da će naša snaga prijeći na tebe bez ikakvih žrtava s tvoje strane i zato si vjerovao da možeš ostati tamo gore bez naše podrške, kada smo mi morali ponovo stupiti na ovu toplu zemlju, na ovaj izvor svega što postoji, u ovaj pakao iz kojeg smo se uzdigli da ponovo padnemo u njega. . . Njuši dobro! Ima jedan miris koji je jači od mirisa konjskog znoja, voća i prašine. . . Da li si se nekada zaustavio da vidiš parenje žene i muškarca? Upravo na to miriši ovdje zemlja, na plahtu ljubavnika, a ti to nikada nisi znao . . . Slušaj me, ja sam te gladila i dojila kada si se rodio i govorila sam ti sine moj, sjećajući se samo onog časa kada te otac stvorio u zaslijepljenosti ljubavnog zanosa, ali ne zbog toga da stvori tebe, nego da pruži meni užitak; to je ostalo, a ti si nestao . . . Tamo napolju, čuješ . . . ) (Zašto ne govorite? Dobro . . . dobro . . . nastavite šutjeti. Za mene je već i to nešto, da vas vidim tamo u krevetu, kako me gledate. I to je bolje od praznog kreveta i besanih noći . . .) (Tražiš nekoga? A zar ono dijete napolju nije živo? Pročitala sam te: ti misliš da ja ne znam ništa i da odavde ništa ne vidim. . . Kao da ne osjećam da je dio moga mesa, mene same, tamo napolju. To je nastavak Irenea i Atanasija, to je drugi Menchaca, drugi muškarac poput njih, tamo napolju, čuješ . . . Sigurna sam da je moj, kada ga ti nisi potražio . . . Krv se osjeća bez potrebe da je tražimo . . .) — Lunero — reče dijete kad se probudilo, videći mulata kako spava iznemoglim snom na vlažnoj zemlji. — Htio bih ući u veliku kuću. Poslije, kada je sve to prošlo, stara Ludivinija će prekinuti svoju šutnju i izaći napolje poput gavrana bez krila, vičući po cesti okruženoj papratima, izgubljenog pogleda, koji je kružio šumom i napokon se uzdigao prema vrhuncima Sierre. Pružala je ruke tražeći ljudsku priliku koju je željela naći, zaslijepljena tamom na koju nije navikla, boraveći već godinama pri svjetlu svijeća koje se nikada nisu gasile. Mirisala je vonj zemlje i izvikivala muklim glasom zaboravljena imena i imena koja je nedavno čula, grizla bijele ruke s bijesom, jer joj je nešto u njenoj duši — godine, sjećanje, prošlost — govorilo, da još postoji jedna obala života osim njenog života koga čuva u sjećanju; mogućnost da živi i voli drugo biće koje je nastavak njene krvi; nešto što nije nestalo sa smrću Irenea i Atanasija. Ali sada, nasuprot senor Pedrita, u sobi koju nije napustila već trideset i pet godina, Ludivinija je vjerovala da je ona centar koji povezuje sadašnjost i prošlost. Senor Pedrito pogladi rijetku bradu i progovori veoma glasno: — Mama, vi nemate . . . Staričin pogled zaustavi sina usred riječi. 154
(Šta? Da ništa ne može biti vječno? Da se ona snaga osnivala samo na onome što nam je darovano, na nepravdi koja treba biti uništena drugom nepravdom? Da neprijatelji koje smo dali strijeljati, odrezati im jezike i ruke, lišiti ih zemlje, a sve u nastojanju da se održimo na vlasti, da su ti isti neprijatelji doživjeli svoj dan pobjede i zapalili nam kuću? Da su nam za jedan dan oduzeli ono što nam nije pripadalo po pravu nego po jačini? I da usprkos svega, tvoj brat nije prihvatio poraz i nastavio je da bude Atanasio Menchaca, ne tamo daleko, udaljen od događaja, kao ti, nego ovdje dolje između svojih podanika, idući u susret opasnosti, silujući mulatkinje i Indijanke, a ne kao ti, osvajajući žene kojima je to bila profesija. Da je od hiljadu brutalnih, nepažljivih, brzih obljuba koje je učinio tvoj brat, morao ostati dokaz, jedan, barem jedan, o njegovom boravku ovdje? Da je od mnoštva djece koje je posijao Atanasio Menchaca duž naših posjeda, jedno dijete rođeno ovdje blizu. I da je isti dan kada se rodio njegov sin u crnačkoj kolibi — kako i treba da bude, da bi mogao započeti odozdo, da pokaže još jednom snagu svog oca —Atanasio bio. . . ) U očima Ludivinije senor Pedrito nije mogao nazrijeti riječi. Staričin pogled se razlio po sobi poput ledenog vala. Ali on nije trebao čuti njezin glas, da bi znao šta misli. (Nemojte mi ništa predbacivati. Ja sam takođe vaš sin. . . Moja krv je ista kao Atanasijeva . . . onda, zašto onu noć. . . ? Meni su samo rekli: »Seržant Robaina iz nekadašnjeg odreda santanista (pripadnik vojske Santa Anne) pronašao je ono što ste vi toliko tražili: leš pukovnika Menchake, na groblju Campecha. Neki vojnik koji je vidio kako su sahranili tvoga oca bez grobnice, rekao je to seržantu kad su ga premjestili iz trupe u luku. Seržant je uspio nadmudriti komandu i ukrao je noću kosti pukovnika Menchake. Sada iskorištava priliku, jer ga premještaju u Jalisco, pa će proći ovuda i uručiti vam njegove posmrtne ostatke. Čekat ću tebe i brata noćas poslije jedanaest na čistini u šumi, dva kilometra od sela, tamo gdje je prije stajao stup na koji su vješali nepokorne Indijance.-« Zar nije lukavo smišljeno? Atanasio je također povjerovao. Oči su mu se napunile suzama i nije ni načas posumnjao u istinitost poruke. Ah, zašto sam u to vrijeme došao u Cocuyu? Ah, da, zato što mi je ponestalo novaca u Meksiku. Atanasio mi nikada nije ništa odbio, čak je više volio da sam tamo daleko jer je on htio biti jedini Menchacauovom predjelu i jedini vaš čuvar. Kada smo stigli na označeno mjesto bio je crveni mjesec, kakav je uvijek u toplom periodu godine. Naslonjen na konja, stajao je seržant Robaina, koga smo poznavali iz djetinjstva. Zubi su mu se bijelili poput riže, a isto tako i brkovi. Sjećali smo ga se iz djetinjstva. Uvijek je pratio generala Santa Annu i bio je na glasu kao krotitelj konja. Uvijek se smijao na takav način, kao da je on sam proistekao iz neke velike šale. Na konjskom hrptu vidjela se vreća zbog koje smo došli. Atanasio ga zagrli a on se nasmije jače nego ikada. Čak je zazviždao od smijeha. Tada iz šume izađu četiri čovjeka koji su bih prilično uočljivi pod mjesečevim svjetlom, još više zbog toga jer su bili obučena u bijelo. »Blagoslovljene duše«, zaviče kroz smijeh seržant, »blagoslovljene duše, za crne koji se ne zadovoljavaju time da su izgubili i nastoje opet zadobiti!« Zatim se izmijeni u licu i pođe također prema Aitanasiju. Nitko se nije obazirao na mene, kunem se; išli su samo prema bratu, kao da ja nisam ni postojao. Ne znam kako sam se uspeo na konja i izašao iz tog prokletog 155
kruga u kome su četiri čovjeka jašila s izvađenim machetama, dok mi je Atanasio vikao promuklim, iako mirnim glasom: »Vrati se, brate, sjeti se šta nosiš.« Osjetio sam kundak od moje puške kako me udario po koljenu dok sam se uspinjao na konja, ali nisam više vidio kako su se četiri čovjeka približila Atanasiju i udarila ga sabljama najprije po nogama, da ga onda pretvore u komadiće, u tišini, pod sablasnim svjetlom mjeseca. Kakvu pomoć sam mogao tražiti na imanju kada sam znao da je on već mrtav. A u koga bih i tražio pomoć kada je on ubijen od momaka koji su pripadali novom gospodaru, koji bi i tako prije ili poslije ubio Atanasija da postane potpuni gospodar. Naravno da se iza toga nisam više ni obazirao na ogradu koju je već slijedećeg dana podigao novi gospodar, koji nas je pobijedio na vlastitoj zemlji. Čemu? Radnici su bez ijedne riječi prešli k njemu. Gori od Atanasija neće biti. A da mi dadnu do znanja da ostanem miran, držali su cijeli tjedan saveznog službenika koji je stajao na novoj granici. Šta sam mogao poduzeti? Još sam im mogao biti zahvalan što su me pustili u miru. Iza toga, tko zna iz kojeg razloga, još isti mjesec je general Porfirio Diaz(meksički -general i državnik (1828— 1915), koji je 1872. godine izabran za predsjednika republike) posjetio novu veliku kuću. Nisu izostavili niti izrugivanje. S lešom koji su zamijenili za Atanasija, stavili su u vreću kraljeve kosti, lubanju i rogove. Ja, s moje strane, objesio sam samo onu pušku koju sam imao kobne noći sa sobom, na ulazna vrata kuće, kao neki spomen na jadnog Atanasija. Kunem se da one noći. . . nisam se ni sjetio da je nosim sa sobom, iako me je kundak udarao po koljenu za cijelo vrijeme dok sam jašio prema kući u galopu koji je bio beskrajno dugačak, mama, kunem se, tako beskrajno . . . ) — Tamo se ne smije nikada ući — reče Lunero, odustajući od svog ritma tuge i straha, od tog oproštaja bez riječi ovog posljednjeg popodneva koje provodi s djetetom. Bit će već pola šest sati i onaj čovjek će svaki čas doći. — Nastoj da radiš kao crv — rekao mu je jučer. — Barem to pokušavaj. Imamo nešto bolje od dresiranih pasa, a to su svi oni nesretnici koji će sa zadovoljstvom prijaviti lijenog radnika, samo da nekome ne bi bilo bolje nego njima. Lunero je gledao prema morskoj pučini i osjećao se ustrašen i tužan. Kako se velik učinio djetetu kada se uspravio na noge i pogledao prema brzom toku rijeke koja je jurila prema Meksičkom zaljevu. Kako mu se visok učinio, Lunero sa svojih trideset i tri godine i s ružičastim jagodicama koje su se isticale na maslinastoj koži. Njegove oči su se zaustavile na dalekoj obali, iz pogleda mu je izbijala nostalgija. Gledao je otoke koji su se nazirali u daljini, a iza kojih je trebalo biti kopno, gdje su se ljudi poput Lunara mogli izgubiti u šumi i reći da su se vratili. Iza njega nalazila se planina, Indijanci, zaravan. Ali on nije htio gledati unatrag. Uzdahne duboko prema moru kao prema prikazi slobode. Dijete je savladalo stid i potrčalo prema mulatu. Njegov zagrljaj dospio je samo do mulatovog pojasa. — Nemoj ići, Lunero . . . —Zaboga, Cruz, šta da radimo? Ganut, gladio je dječakovu kosu i nije se mogao oduprijeti tom osjećaju sreće i zahvalnosti u tom trenutku koji je uvijek zamišljao da će biti tako bolan. Dijete podigne glavu: — Moram govoriti s njima i reći da ti ne možeš otići. . . 156
—Tamo unutra? —Da, u velikoj kući. — Tamo nas ne žele, Cruz. Nikada nemoj ulaziti u tu kuću. Dođi, idemo na posao. Proći će još mnogo dana do mog odlaska. Možda i neću morati otići. Bučna rijeka primila je prijateljski Lunerovo tijelo koje se zagnjurilo u vodu, da bi izbjeglo dodir i riječi svog mladog životnog druga. Dječak se vrati poslu sa svijećama i nasmiješi se Luneru koji je simulirao krikove utopljenika i zaronio u vodu kao da se utopio, a zatim opet isplivao sa štapom među zubima i uz komične pokrete izašao na obalu. Zatim je sjeo na zemlju, leđima okrenut prema dječaku a licem prema oguljenim korama, čekiću i čavlima. Morao je opet misliti na to da će čovjek uskoro doći po njega. Sunce se nagnulo prema krošnjama drveća. Lunero se opirao mislima koje su mu se nametale. Gorčina se uvlačila u sretne trenutke njegovog živoia koje je zauvijek izgubio. — Donesi iz kolibe još papira za struganje — reče dječaku, uvjeren da su to posljednje riječi koje mu je uputio. Otići će ovako, s radnom košuljom i hlačama. Šta će mu više? Sada kad zađe sunce, pripazit će na čovjeka, da se ne mora približiti kolibi. — Da — reče Ludivinija. — Baracoa me je obavještavala o svemu. Znam da živimo od dječakovog i mulatovog rada. Da li to priznaješ? Da jedemo samo zahvaljujući njima. I ti ne znaš šta treba učiniti? Njene riječi su se teško razumjele, jer je godinama bila naučena na usamljeni šapat. Izlazile su s teškoćom, tihe ali uvjerljive. — . . . ono što bi učinili tvoj otac i brat: braniti tog mulata i dječaka, spriječiti da ih odvedu . . . ako treba, žrtvovati i život, da nas ne gaze. . . hoćeš li to učiniti ti ili moram ići ja, pijanico?... Dovedi mi dijete! . . . Hoću govoriti s njim . . . Ali dijete nije razabiralo riječi, ni lica. Vidjelo je samo sjenke iza čipkastih zavjesa, dok je Ludivinija naređivala senor Pedritu da upali svijeće. Dječak se odmakne od prozora i hodajući na prstima potraži glavna vrata velike kuće koja su se nalazila ispod stupova i velikog balkona na kome se njihala ljuljačka od konopca, zaboravljena tko zna od kada na ovom mjestu. Na preči iznad vrata, pričvršćena s dvije zarđale kuke, visila je puška koju je senor Pedrito nosio na konju one noći 1889. godine i od tada je držao spremnu i podmazanu, kao posljednji znak svog kukavičluka, znajući da je nikada neće upotrijebiti. Dvostruka cijev svijetlila se više nego bijeli kundak. Dječak prođe pored nje i uđe u predsoblje kojemu je krov i pod bio potpuno uništen. Zelenkasto svjetlo prvog predvečerja ulazilo je u snopovima unutra, osvjetljavajući tlo prekrito travom i pepelom, gdje su kreketale žabe a na uglovima se zadržavala kišnica. Iza toga je bilo dvorište sa žbunjem, a na kraju soba u kojoj je živjela Ludivinija. Iz nje su dolazili povišeni uzvici. Sa suprotnog kraja —gdje je nekada bila kuhinja — provirila je Baracoa, ne vjerujući svojim očima. Dijete se sakrije u sjenu. Popne se zatim na terasu i otuda dohvati kundak a zatim cijelu pušku. Vika odozdo se povećavala. Dolazila je napolje kao neka bijesna dreka izmiješana plahim ispričavanjem. Napokon neka visoka sjena dojuri u predsoblje. Preklopi na kaputu užurbano su se njihali a cipele su žustro udarale po pločicama na hodniku. Dječak nije gubio 157
vrijeme. Slutio je put kojim će poći ove cipele. Potrči prema puteljku koji je vodio kolibi, čvrsto stišćući pušku među drhtavim rukama. Daleko od velike kuće i kolibe Lunero je već stajao u očekivanju, stojeći na raskrsnici kojom je morao proći čovjek. Bit će oko sedam sati. Sada više neće dugo čekati. Proučavao je obje strane puta. Konj će dignuti prašinu koja će se vidjeti izdaleka. Ali nije bio topot konja koji je zaglušio Lunera, nego dvije uzastopne detonacije koje su mu načas zaustavile svaku misao i pokret. Dječak se sakrio među lišće držeći čvrsto pušku u rukama, jer se nije usudio ići dalje. Oni koraci su ga mogli dostići. Vidio je cipele koje su prošle kraj njega a isto tako i sive hlače na kojima je stajao isti onaj kaput koji je vidio jučer na onom čovjeku. Više nije sumnjao. Taj čovjek kojemu nije vidio lice, ušao je u kolibu i pozvao: Lunero! U njegovom nestrpljivom glasu dječak je prepoznao razdraženi prizvuk i prijetnju koju je opazio i jučer kod čovjeka koji je došao po Lunera. Tko bi drugi tražio Lunera ako ne on, da ga na silu odvede od njega? Puška je bila teška i težinom upozoravala na svoju prisutnost. Dječakov nijemi bijes svakog trenutka se uvećavao. Bijes zbog toga, jer je sada spoznao da u životu postoje i neprijatelji a nije život samo u mirnom toku rijeke i radu s Lunerom. Postojalo je osim toga i ovo razdvajanje, rastanak s Lunerom. Iz kolibe izađu hlače i kaput iste boje. On podigne pušku, nanišani malo uviše i pritisne obarač. — Cruz! Dijete moje! — uzvikne Lunero kad se približio razmrskanom licu senor Pedrita iznad krvave košulje. —Cruz! Dječak koji je drhćući izašao između lišća, nije prepoznao to lice obliveno krvlju. On je gledao tog čovjeka uvijek samo izdaleka, a on više nije bio onaj isti. To nije bio onaj gospodin koji je došao nalickan iz grada Meksika, kakvog ga je zapamtio Lunero kad se vratio kući. Nije to bilo ni ono dijete koje je Ludivinija pred šezdeset godina nosila na rukama. Bila je to samo neka krvava maska s glupom grimasom. Lunero i dječak se nisu ni pomaknuli, ali Lunero je shvatio. Gospodar je umro zbog njega. Ludivinija je rastvorila oči, namočila kažiprst pljuvačkom i ugasila svijeću koja je svijetlila kraj nje. Gotovo puzajući pođe prema prozoru. Nešto se dogodilo. Dogodilo se zauvijek. S dvostrukom detonacijom. Slušala je glasove koji su se izgubili i ponovo se začulo zujanje noćnih mušica. Baracoa se ukočila u kuhinji i nije se pomaknula niti mnogo kasnije kada se svjetlo ugasilo, misleći užasnuta na to, kako se opet vratilo vrijeme pucnjave i ubijanja. Ni Ludivinija se nije micala sve dotle, dok je nije savladao bijes, koji je bio prevelik za ovako tijesnu prostoriju i ona izleti napolje, spotičući se i pružajući željno ruke prema onom biću za koje je znala da je u njenoj blizini već trinaest godina, ali tek sada je osjetila nezadrživu potrebu da ga dodirne, da ga zovne po imenu i da ispolji napokon ono što je živjelo već dugo vremena u njenoj podsvijesti. Cruz, Cruz bez imena i pravog prezimena, kršten od mulata, blagoslovljen šaptom Isabele Cruz ili Cruz Isabele, majke djeteta koju je Atanasio batinom potjerao s imanja. To je bila prva žena u mjestu koja mu je rodila dijete. Starica je napredovala usprkos noći drhćućim nogama. Puzala je i hvatala se rukama za predmete, u čvrstoj namjeri da pronađe dijete, da pronađe posljednji zagrljaj života. Ali umjesto onoga što je tražila, približio joj se divlji topot konja 158
obavijen gustom prašinom. Kada je zgrbljena staračka prilika stupila na put, konj se naglo zaustavi, a čovjek koji je došao po Lunera, uzvikne grubo: — Kuda su otišli crnac i dijete, stara podmuklice? Govori kuda su otišli, dok nisam poslao za njima odred vojnika i pse? Ludivinija digne drhćući pesnicu i izusti svoju uobičajenu riječ pogrde: — Pijanico! — Nije dospjela vidjeti lice koje je bilo visoko iznad nje. — Pijanico — ponovi pred konjskom njuškom iz koje je izlazio topli zrak. Bič ošine staricu po leđima i ona padne na zemlju. Konj napravi krug obavijajući je gustom prašinom a njegov usamljeni topot zloslutno odjekne u tamnoj noći. JA znam da mi probadaju kožu nadlaktice iglom. Vičem, prije nego sam osjetio ikakvu bol. Nagovještaj tog bola putuje prije mozgu nego što ga osjetim na koži. Ah . . . predusrećem bol koji ću osjetiti. . . stražarim da bih bio svjestan. . . da osjetim bol što intenzivnije. . . jer . . . osjetiti... slabi. . . pretvara me u žrtvu . . . kada osjećam. . . one sile u sebi koje me ne pitaju, koje se ne brinu za moje postojanje i moje reagiranje. . Evo: organ bola . . . polaganiji... pobjeđuje moj refleks . . . bol koji to više nije. . . bol od injekcije. . . nego pravi bol. . . ja znam . . . dodiruju mi trbuh . . . pažljivo . . . napuhnuti trbuh . . . plav . . . dodiruju ga . . . ne mogu više podnijeti . . . dodiruju ga. . . s tom sapunjavom rukom . . . ta britva što mi brije trbuh, spolovilo . . . ne mogu više podnijeti. . . vičem . . . moram vikati. . . vežu mi. . . ruke . . . ramena . . . vičem da me puste na miru. . . da me puste mirno umrijeti. . . neka me ne diraju . . . ne mogu podnijeti dodir. . . taj upaljeni, osjetljivi trbuh . . . ne podnosim . . . ne znam . . . pridržavaju me, naslanjaju me. . . moja crijeva se ne miču . . . ne miču se . . . sad osjećam . . . sad znam . . . vjetrovi me nadimaju, ne izlaze. . . ne izlaze iz mene tekućine koje bi morale izaći. . . nadimaju me, znam. . . nemam više vrućicu . . . znam. . . ne znam kako da se pomaknem, od koga da tražim pomoć . . . način da se dignem i hodam . . . nadimam se . . . nadimam se . . . krv ne dolazi. . . znam da ne dolazi tamo kamo bi trebala doći. . . morala bi mi izaći na usta . . . na čmar. . . ne dolazi. . . ne znaju. . . nagađaju . . . tapkaju me . . . opipavaju moje ubrzano srce. . . dodiruju mi ruku na kojoj se više ne može napipati puls . . . savijam se . . . savijam se na pola . . . spavam . . . kažem im . . . moram im reći prije nego zaspem . . . kažem im . . . ne znam tko su . . . »-Prešli smo lijeku . . . na konju« . . . osjećam svoj vlastiti dah . . . smrdljiv . . . ponovo su me položili na krevet. . . otvaraju se vrata . . . .prozori . . . trčim . . . .guraju me . . . vidim nebo . . . vidim mrlje svjetla koje prolaze pred mojim očima . . dodirujem . . . mirišem . . . vidim. . . osjećam. . . čujem . . . nose me . . . prolazim . . . kroz hodnik . . . ukrašen . . . nose me . . . prolazim dodirujući. . . mirišući. . . videći. . . njušeći. . . skupocjene rezbarije — okvire od zlata i gipsa, željezne sanduke — crkvene stolice — svećeničke odore od srebra i svile — naslonjače od brokata — divane od pliša — cilindre i amfore, čipkaste podmetače — merino-tepihe — kristalne svijećnjake — tople grede — to oni neće dodirnuti. . . to neće biti njihovo . . . kapci. . . moram podignuti kapke . . . da otvore prozore. . . kotrljam se . . . velike 159
ruke . . . ogromne noge. . . spavam . . . svjetla koja prolaze nasuprot mojih dignutih kapaka . . . svjetla s neba . . . otvorite zvijezde . . . ne znam . . . Ti ćeš stajati na prvim obroncima visoke planine . . . Pod nogama ćeš ugledati obalu rijeke, sakrivenu još uvijek između zelenila i obavijenu noćnim zvucima, sve do njenog ulaska u tropsku ravnicu, gdje se raširila poput plavog tepiha u crnoj, neprozirnoj noći. . . . Zaustavit ćeš se na prvom zaravanku od kamena, izgubljen i zastrašen posljednjim događajem koji se zbio i koji je značio kraj jednog života koji si ti zamišljao beskrajnim. .. Života u kolibi okruženoj poljskim cvijećem, kupanja u rijeci, ribolova, rada sa svijećama i druženja s mulatom Lunerom. . . Ali nasuprot tvom unutarnjem nemiru. . . jedan ubod u sjećanju, drugi u predosjećaju budućnosti. . . otvorit će se taj novi svijet noći i planine i njegovo crno svjetlo prokrčit će si put u tvojim očima, također novim i obojenim onim što je za tebe prestalo značiti život da bi se pretvorilo u sjećanje; sjećanje djeteta koje će sada pripasti onome što je nesavladivo, što ne podliježe vlastitim snagama, širini zemlje . . . Oslobođen sudbine rođenja i mjesta gdje je rođen . . . podređen drugoj sudbini, novoj, nepoznatoj, koja se zatvara iza planine osvijetljene zvijezdama. Sjedeći na kamenu da se odmoriš, ugledat ćeš tu beskrajnu, blisku panoramu, dok će ti u isto vrijeme zasjati u očima svjetlo bezbrojnih zvijezda. . . Zemlja će se okretati uvijek istom brzinom na svojoj vlastitoj osi. . . i na umjetnom svjetlu. . . okretat će se zemlja i mjesec oko samih sebe i suprotnih tijela, a oboje oko zajedničkog polja teže . . . Okretat će se cijeli sunčev sistem unutar svog bijelog pojasa na jasnom večernjem nebu tropske noći u vječnom plesu isprepletenih prstiju u dijalogu bez adrese i granica svemira. Treperavo svjetlo će obavijati tebe, ravnicu i planinu, s ustrajnošću koja neće imati ništa zajedničkog sa zvijezdama, pokretima zemlje, satelitima, zviježđem; tuđa za privlačenje i razdvajanje, za sve one sile koje vladaju svijetom i koje ujedinjuju i pritišću snagu svijeta, kamenja i tvojih ruku ujedinjenih ove noći u prvi uzvik čuđenja . . . Htjet ćeš upraviti pogled u jednu jedinu zvijezdu, izabrati samo njeno svjetlo, uhvatiti ga, to hladno, nevidljivo svjetlo boje sunčanih zraka. . . ali ovo svjetlo se ne osjeća na koži, kao sunčevo svjetlo. . . Zažmirit ćeš ali ni u noći kao ni po danu nećeš ugledati pravu boju svijeta, nevidljivu i zabranjenu za ljude. Izgubit ćeš se gledajući rastreseno u tu blijedu svjetlost koja će ti prodrijeti u zjenicu u obliku treperavih, razmaknutih pravaca . . . Iz svih svemirskih izvora prodrijet će svjetlo i početi svoj brzi kružni put savijajući se nad prolaznim prisustvom nebeskih tijela u svemiru . . . Preko pokretne koncentracije nedohvatljivog, luk svjetla će se dotaknuti, razdvojiti i u svojoj brzoj pokretljivosti stvoriti potpuni krug, sistem . . . Osjetit ćeš dolazak tog dalekog svjetla i u isto vrijeme. . . bliske mirise planine i ravnice: mirtu, cvijet duhana, ananas, vaniliju, šumsku ljubicu, mimozu, tigrov cvijet . . . vidjet ćeš jasno kako se udaljava, povlači, sve dublje unazad na ledene otoke. . . sve dalje od ishodišta . . . Poletjet će svjetlo prema tvojim očima; u isto vrijeme će poletjeti i u najdalje tačke beskrajnog prostora . . . Grčevito ćeš se primiti za kamen i zatvoriti oči. . . Ponovo ćeš čuti 160
cvrčke i blejanje zalutalog stada. . . Sve će ti se učiniti u pokretu Za taj trenutak dok si sjedio zatvorenih očiju sve će ti nalikovati na neprekidno kretanje naprijed i natrag da bi se najzad zaustavilo na zemlji. . . Evo škanjca, privučenog najdubljim provalijama uz veracruzansku rijeku, da bi se poslije u mirnom promatranju zaustavio na najvišoj klisuri, spreman da opet započne let koji će okrnjiti poput crnih valova obrise nebeskih tijela . . . Ti nećeš ništa osjećati. . . Izgledat će kao da se ništa ne miče u crnoj noći; čak ni škanjac neće prekinuti ovaj mir . . . Putanja, okretaji, neprekidno kretanje svemira neće se osjećati u tvojim očima, nogama, vratu, koji su nepomični. . . Promatrat ćeš usnulu zemlju... Cijela zemlja: kamenje, rude, planinski masivi, gusto uzorane njive, tokovi rijeka, ljudi i kuće, ptice i životinje, nepoznati pokrovi vulkana, suprotstavit će se postojanom kretanju svemira, ali neće ustrajati . . . Ti ćeš se igrati s kamenom, čekajući dolazak Lunera i mazge. Bacit ćeš nizbrdo kamenčić u nastojanju, da mu pružiš jedan časak života, brzog, energičnog . . . Kamen je zasjao kao malo zalutalo sunce, kao kratkotrajni kaleidoskop dvostrukog svjetla. . . Gotovo isto tako brzo kao i svjetlo koje mu je suprotstavljeno. Čas iza toga bio je već zrno, izgubljeno na podnožju brda, dok su zvijezde i dalje sjale iz svog ishodišta, nevidljivom, beskrajnom brzinom. . . Pogled će ti slijediti taj okomiti pad kojim se otkotrljao kamen . . . Podbočit ćeš bradu šakom i na noćnom horizontu bit će jasno vidljiv tvoj profil. . . Bit ćeš novi elemenat ovog predjela koji će ubrzo nestati da bi na drugoj strani planine potražio nesigurnu budućnost svoga života . . . Ali već ovdje život će nastaviti svoj tok i neće više biti prošlost . . . Nevinost će umrijeti, ne u rukama grijeha, nego od ljubavnog straha. . . . Tako visoko, tako visoko nikada nisi bio . . . Takvu širinu nikada nisi vidio . . . Blizina svijeta koji si upoznao uz rijeku bila je samo dio ovog beskraja koji nisi ni naslućivao . . . I nećeš se osjećati malen promatrajući i promatrajući u tom mirnom odmoru neizvjesnosti daleke gomile oblaka, valovite oranice i beskrajnost nebeskog svoda. . . osjećat ćeš se bolje . . . smiren i udaljen . . . Nećeš se osjećati kao da si na nekom novom tlu, koje je izronilo iz mora za ovih nekoliko posljednjih sati ovoga dana. Osjećat ćeš se veoma visok, okomito nad poljima, paralelan liniji horizonta . . . Osjetit ćeš sam sebe u noći, pronaći ćeš svoje mjesto, svoj izgubljeni kut u suncu, u vremenu. Da li one zvijezde koje se vide u daljini i koje prostim okom izgledaju tako bliske jedna drugoj, stoje zaista u blizini ih ih razdvaja beskrajna daljina i vrijeme?.. . Njihova sadašnjost nije i tvoja, a svjetlost koju gledaju tvoje oči bit će samo prikaza svjetla koje je započelo svoj put prije mnogo godina i mnogo tvojih stoljeća. Da li će ta zvijezda nastaviti svoje postojanje?... Ona živi dotle dok je tvoje oči vide. Znat ćeš da je bila mrtva dok si ju promatrao jedino u nekoj budućoj noći, kada svjetlost više neće doprijeti do tvojih očiju iz svog ishodišta koje je presahnulo i ti si, znači, gledao posljednje odbljeske, dok si u stvari mislio da si proslavio krštenje tog svjetla svojim pogledom. . . Bit će u svom postojanju mrtvo ono što će živjeti u tvojim osjetilima. . . Mrtvi, ukrućeni izvor svjetla nastavit će svoj put, bez ishodišta, prema očima nekog dječaka u nekoj noći, nekog drugog vremena. . . Drugog vremena. . . Vrijeme koje će se ispuniti životom, akcijom, idejama, koje će stvarno postojati samo u nekom usamljenom sjećanju, u letu neke usamljene želje; izgubljeno u času kada se mogućnost života završi; utjelovljeno u jedinstvenom 161
biću koje si ti, dijete, a sada već umirući starac, koji povezuješ noćas u tajanstvenoj ceremoniji sitne insekte koji se penju uz klisure vodopada s beskrajno velikim nebeskim tijelima koja se okreću u tišini na beskrajnom prostoru . . . Ništa se neće dogoditi u tom času tišine kada se neće čuti zvuci sa zemlje; samo nebeski svod i ti . . . Ali sve će postojati, micati se, razdvajati, u rijeci promjene koja će sve uništiti, postarati, pokvariti, a da se ne začuje niti jedan glas protesta protiv toga. . . Sunce živo izgara, željezo se pretvara u prah, snaga bez cilja rasipa se po prostoru, materija se troši u radijaciji, zemlja se hladi od smrti. . . A ti ćeš čekati nekog mulata i životinju da pređeš planinu i počneš živjeti, ispunjavati vrijeme, izvoditi korake i pokrete jedne pogrebne igre u kojoj život napreduje i umire istovremeno; luđački ples u kome vrijeme proždire vrijeme i nitko neće moći zaustaviti nepovratni tok nestajanja... Dijete, zemlja, svemir; jednog dana u svoj trojici neće biti ni svjetla, ni topline, ni života. . . Bit će potpuno jedinstvo, zaboravljeno, bez imena i bez čovjeka koji će ga imenovati. Ispremiješani, vrijeme i prostor, materija i energija. . . Sve stvari zvat će se istim imenom. . . Nitko . . . Ali još uvijek se to neće dogoditi. . . Još uvijek se rađaju ljudi . . . Još uvijek ćeš slušati Lunerovo otegnuto »aoooo« i zvuk željeznog alata na kamenu. . . Srce će ti još uvijek ubrzano raditi, napokon svjesno toga, da od danas počima nepoznata avantura, da ti svijet otvara svoja vrata i nudi ti svoje vrijeme. . . Ti postojiš. . . Ti se nalaziš na podnožju planine . . . Odgovaraš zviždukom Lunerovom pozivu. . . Živjet ćeš. . . Tvoje tijelo ima neku svrhu. . . I tvoj život . . . jesi, bit ćeš, bio si, utjelovljenje svemira. . . Za tebe će se zapaliti Mliječni put i Sunce... Da ti živiš, voliš, postojiš. . . Da pronađeš tajnu u kojoj nećeš imati udjela, jer ćeš je posjedovati samo onda kada ti se oči zauvijek zatvore. . . Ti, uspravan, Cruz, trinaest godina, na niti života. . . Ti, zelene oči, tanke ruke, s bakrenastom bojom kose, od sunca. . . Ti, prijatelj zaboravljenog mulata. . . Ti ćeš biti ime svijeta. . . Ti ćeš slušati Lunerov produženi »aoooo« . . . Slušat ćeš lupanje željeznog alata na kamenu . . . U tebi će se dotaknuti Zemlja i zvijezde . . . Ti ćeš slušati prasak puške posloje Lunerovog uzvika . . . Na tvoju glavu će se sručiti, kao da se vraćaju s puta bez početka i kraja u vremenu, obećanja ljubavi, samoće, mržnje i nastojanja, brutalnosti i nježnosti, prijateljstva i razočaranja, vremena i zaborava, nevinosti i čuđenja. . . Slušat ćeš tišinu noći, bez Lunera, bez zvuka željeznog alata. . . U tvom srcu, otvorenom prema životu, ovu noć; u tvom otvorenom srcu. . .
(1889: 9. april) ON, savijen u klupko, u centru trudova. On s glavom potamnjelom od krvi, viseći, zadržavan od najfinijih vlakana: za život. Lunero je prihvatio ruke Isabele Cruz ili Cruz Isabele, svoje sestre. Zatvorio je oči da ne vidi ono što se događalo između sestrinih raširenih nogu. Upitao ju je sakrivajući lice: »Jesi li brojila dane?«, ali ona nije mogla odgovoriti jer je vikala, vikala stisnutih usana i zubi, osjećajući da se 162
glava već pomalja, dok ju je Lunero držao za ramena. Lunero, sam, s posudom kipuće vode, nožem i krpama, dok je on izlazio između nogu potisnut trudovima, koji su bili svaki čas sve učestaliji, dok napokon Lunero nije morao pustiti sestrina ramena, da prihvati tu vlažnu crnu glavicu i malo ljepljivo tijelo, koje se još uvijek držalo za Cruz Isabelu, Isabelu Cruz. Najzad se malo tijelo odvoji i prijeđe u Lunerove ruke. Žena prestane vikati, teško dišući. S bijelim dlanom otirala je kapljice znoja i tražila, tražila, pružala ruke. Lunero prereze pupak, zaveže crijevo, okupa mališana, pogladi ga i poljubi, a zatim htjede predati sestri. Ali ona se ponovo počela savijati, dok su se kolibi približavali koraci u cipelama. Lunero je okrenuo dijete licem prema zemlji i udarao ga dlanovima da počne plakati, dok su se koraci istovremeno približili kolibi. On je zaplakao; zaplakao i počeo živjeti . . . JA ne znam. . . ne znam . . . da li je on ja . . . da li si ti on . . . ili sam ja sve troje. . . Ti. . . nosim te u sebi i umrijet ćeš sa mnom. Bog . . . On . . . nosio sam ga unutra i umrijet će sa mnom . . . trojica . . . koji su govorili. . . Ja. . . nosit ću ga unutra i umrijet će sa mnom. . . sam. . . TI više nećeš znati. Nećeš poznati svoje otvoreno srce, tu noć, otvoreno srce. . . Kažu: »Kirurški nož, kirurški nož«... Ja slušam, ja koji čujem onda kada ti već ništa ne znaš i prije nego ti znaš. . . ja koji sam bio on, bit ću ti. . . slušam, na staklu, iza ogledala, na kraju, ispod, iznad tebe i njega . . . »Kirurški nož« . . . otvaraju te, pale te. . . otvaraju ti trbušne stijenke, odvaja ih tanki, hladni, precizni nož . . . nalaze tekućinu u trbuhu . . . koja zaudara . . . kažu . . . ponavljaju . . . »kap« . . . gledaju crvena crijeva. . . kažu. . . ponavljaju. . . »puls«. . . . . . »temperatura«. . . »perforacija«. . . jesti. . . krvava tekućina izlazi iz tvog otvorenog trbuha . . . kažu . . . ponavljaju . . . »uzalud« . . . »uzalud« . . . troje . . . ta zgrušana krv će se odvojiti, odvajaše od te crne krvi. . . zaustavit će se . .. zaustavila se . . . šutnja . . . tvoje otvorene oči. . . bez vida . . . ledeni prsti. . . bez osjeta . . . crni, plavi nokti. . . drhtava vilica . . . Artemio Cruz . . . ime. . . »uzalud« . . . »srce« . . . »masaža« . . . »uzalud« . . . više nećeš znati . . . donio sam te unutra i umrijet ću s tobom . . . sve troje . . . ćemo umrijeti . . . Ti umireš . . . umro si. . . umrijet ću… Habana, svibanj 1960. godine Mexico, decembar 1961. godine
163
CARLOS FUENTES Carlos Fuentes, rođen 1929, stupa po prvi put na književnu pozornicu Meksika 1954. Godine zbirkom pripovijedaka pod naslovom »Los dias enmascarados« (Maskirani dani). 1958. Godine izdaje svoj prvi roman »La region mas transparente« (Najprozračniji kraj). 1959. Započinje svoju tetralogiju pod naslovom »Los nuevos« (Novi) izdavanjem romana »Las buenas conciencias« (Dobre savjesti). Vjerojatno svoje najznačajnije djelo »La muerte de Artemio Cruz« (Smrt Artemiia Cruza) i troman »Aura«, koji se smatra jednim od najboljih dostignuća meksičke narativne proze, izdaje 19S.2. Njegovo posljednje djelo objavljeno, je 1964. To je zbirka pripovijedaka »Cantar de Giegos« (Pjesma slijepaca). Fuentes je književnik koji je asimilirao u svojim djelima i meksičku i svjetsku tradiciju. Talenta kao što je on nema danas mnogo u meksičkoj književnosti. Izuzetak čine Juan Jose Arreola i Juan Rulio, ali oni pripadaju starijoj generaciji meksičkih pisaca. Svojom snažnom ličnošću Fuentes je bacio u zaborav veliki broj nada meksičke književnosti i danas on predstavlja prvi i jedini simbol meksičke književnosti u svijetu. U svojim djelima Fuentes je uspio da kritičkim duhom prikaže sve društvene slojeve Meksika i njihove suprotnosti. Prikazao ih je u potpunosti, sa svim manama i kvalitetima. I pored toga što ustaje protiv raznih slabosti stalno se u njegovim djelima osjeća vjera u budućnost Meksika. Iz njegovih djela jasno se vidi i njegov književni i ideološki razvoj. Od pripovijedaka prelazi na roman, od sramežljivo i sa bojazni izraženih ljevičarskih ideja je prešao na nepokolebivo i oštro izraženi napredni stav. Njegov književni jezik se uspoređuje s plastikom modernih likovnih umjetnika. U djelima Fuentesa primjećuje se borba stvaraoca sa riječima. Fuentes ine prihvata riječi sa značenjima koje one imaju u svakodnevnom govoru, već smatra da se iza svake riječi i izraza krije nekoliko značenja koja treba otkrivati. Fuentes nikada nije dozvolio da u njegovom djelu vladaju riječi već ih je savladao i prilagodio svom djelu. »Smrt Artemija Cruza« predstavlja definitivnu afirmaciju Carlosa Fuentesa. Predstavlja ujedno i preokret u njegovom književnom stvaralaštvu. U prethodnim djelima Fuentes je polazio od vlastite vizije svijeta i stvari. Ličnosti je uklapao u unaprijed određeni okvir da bi u neku ruku upotpunjavale panoramu meksičkog društva koju je želio dati. Međutim, »Smrt Artemija Cruza« nije toliko slika jednog društva ili jedne epohe, to je priča o sudbini jednog čovjeka,sudbini koja se samo može primijeniti na Artemija Cruza i koja se završava njegovom smrću. »Smrt Artemija Cruza« su dvanaest sati agonije jednog starca koji umire od bolesti koju liječnici otkrivaju u posljednjem trenutku. 12 sati isprepletenih sa 12 dana koje Artemio smatra odlučujućim u svom životu. Treći elemenat ovog romana je podsvijest, koja provodi starog Artemija kroz 12 krugova njegovog pakla. To je drugo lice njegovog ogledala, to je drugi dio Artemija Cruza. To je onaj TI koji govori u budućem vremenu. Podsvijest koja se trudi da se grčevito uhvati za 164
budućnost koju onaj JA starac na_samrti neće vidjeti. JA predstavlja sadašnjost dok ham ON iznosi na vidjelo prošlost. Ovo je djelo razgovor triju ogledala, triju doba života, tri Artemija Cruza. To je rađanje, zenit i sumrak jednog života. Priča o jednom životu. O rađanju na jednoj plantaži kave, dolasku u grad Meksiko,učestvovanju u revoluciji u društvenom i ekonomskom razvitku Artemija Cruza. Dvije biografije, jedna psihološka a druga fizička. Daleko je važnija psihološka. Ona daje snagu i vrijednost svim teškoćama na koje nailazi Artemio i koje ga guraju u jedan svijet sačinjen od stvari da bi konačno i sam postao jedna stvar. Na kraju svog života Artemio je čovjek bez slobode. Iscrpio ju je tražeći izlaz i rješenja u svom životu. Da li se radi o dobrom ili lošem čovjeku to Fuentes prepušta samom čitaocu da presudi. Fantastična koncepcija romana karakterizira i glavnu lič nost. ≫Smrt Artemija Cruza≪ je roman o jednoj lič nosti. Sve je ostalo podređeno toj ličnosti — Artemiju. Katalina, njegova supruga, pojavljuje se duž cijelog djela, ali samo zato da bi postojao jedan svjedok života i djela Artemija Cruza. Sve su ostale ličnosti pale kao žrtva snage ličnosti Artemija. Žrtvovao ih je sam Artemio jer svaki njegov akt znači žrtvovanje jedne ličnosti, jedne ljubavi, jedne mogućnosti postojanja. Ovim je djelom Fuentes definitivno izbio u svijet kao veliki pisac. Uspio je da se oslobodi svih ranijih utjecaja. Savladao je a asimilirao utjecaj Faulknera, Joycea, Huxleyja kao i meksičkog pisca Oktavija Paza i Salvadora Novoa. Stekao je dovoljno snage i iskustva da svoje ideje izražava vlastitim izrazom, i postigao velik uspjeh. Veza između književnog izraza i pogleda na svijet je ojačala i postala odlučujući faktor u njegovom stvaralaštvu. Fuentes nije više u svijetu pisac koji obrađuje egzotične teme sa scenom u Meksiku, zemlji čije ime i danas u Evropi zvuči egzotično. Fuentes je danas univerzalan pisac, Meksikanac. Jer mu nitko ne može negirati pečat Meksikanca, koji nose sva njegova djela. DALIBOR SOLDATIC
kokica www.CroWarez.org www.bosnaunited.net
165
