Marketing tragedije
1
Fatmir Alispahi} Marketing tragedije IZ SAFFA, 2003. - 2008.
Izdava~: Samizdat
Predgovor: Ned`ad Ibri{imovi} Recenzenti: Indira Ku~uk Sorgu~ Kemal Bakovi}
Rje{enje naslovnice: Arif Ahmeta{evi} Fotografiju sa masovne grobnice Snagovo ustupio je Dokumentacioni centar “Istina za pravdu”
Tehni~ko ure|enje: Adela Bajri}
Tira`: 700 primjeraka
2
IZ SAFF A SAFFA
Fatmir Alispahi}
Marketing tragedije kolumne iz magazina SAFF, 2003. - 2008.
Batva, 2008. Marketing tragedije
3
[tampanje ove knjige pomogli su, putem Radija "Na{a rije~" iz ^ikaga: @enska grupa "BACA" – najstarija organizacija Bo{njakinja u Americi, zatim Bahra i [erif Vojnikovi}, te Lionela i Mirsad Radonja. Hvala im. Tro{kove sam ve}im dijelom pokrio u{te|evinom od autorskih honorara. U dejtonskoj realnosti sloboda mi{ljenja je luksuz, bosanski patriotizam je oporezovan kao pornografija, a bo{nja~ko intelektualno dostojanstvo je ka`njivo. Zato ovakvu knjigu nije imao ko podr`ati, ni unutar, ni izvan bo{nja~kog geta.
4
IZ SAFF A SAFFA
Predgovor
Fatmir
[ta je to {to me je ponukalo da poku{am sam sebi, a time mo‘da i jo{ ponekome, objasniti svoje pristajanje uz aktualne novinske tekstove Fatmira Alispahi}a? Ono {to me nuka da to predo~im jama~no je u isti mah i razlog moga pristajanja. Odlu~io sam se za tu rije~ pristajanje, umjesto mo‘da rije~i: divljenje, odu{evljenje, ~estitanje, zahvalnost, promi{ljanje, osvje{}ivanje, odazivanje, ili nekih drugih sli~nih rije~i mo‘da najvi{e stoga {to je moje pristajanje utemeljeno ponajprije u mojim sopstvenim nedostacima i manjkavosti kao muslimana, Bo{njaka, Bosanca, Bosanca i Hercegovca, ‘iva ~ovjeka i umjetnika. Moje pristajanje uz ono {to on pi{e i objavljuje i {to je sada sabrano u ovoj knjizi pod naslovom Marketing tragedije, a i ono {to je objavio ranije u dvije-tri knjige, ponajprije dolazi otuda {to je u meni, ne znam vi{e sasvim zbog ~ega, ta sposobnost, ako sam je, naravno, ranije ikada i imao, da opi{em kakovu aktualnu stvar, ne{to {to vidim, do‘ivljavam i osje}am u ovom svom stvarnom miljeu, ugasla i ja vi{e ne znam, ili se ne usu|ujem znati, rije~ima imenovati stvari koje se ti~u sudbine naroda kome pripadam i zemlje u kojoj ‘ivim. Naravno, najte‘e je sada objasniti za{to ne neki drugi autor, jer u nas ima jo{ ljudi umnih i pametnih koji svim ‘arom svoga srca iskreno i hrabro pi{u promi{ljaju}i na{u stvarnost. Prije svega, ~ini mi se da to dolazi otuda {to o~ito ne postoji op}e uvjerenje da Fatmir Alispahi} za sve ljude ima ono zna~enje koje ima za mene. I, ono moje pristajanje uz ovoga autora je pristajanje uz sve njegove tekstove koje je bilo kada napisao, a sam ih nije derogirao, do~im kod mnogih vrsnih autora doga|a mi se da mi se neki ~lanak veoma dopadne, a da potom napi{u drugi koji mi se ne dopada.
Marketing tragedije
5
Ima, dabome, u nas cijela bulumenta nadmo}no razba{karenih autora ~ija pisana lena i feudi uglavnom se temelje na du{manskom odnosu spram vrijednosti koje su vrijednosti za mene, a za njih ne, pa i oni ponekad napi{u stvari koje me svojom istinito{}u obraduju, ali strah i nepovjerenje u njihove osnove, o~as izjedu takvo radovanje. Dakle, moje pristajanje uz tekstove ovoga ~estitoga, i slobodno mogu re}i, dobrano usamljenog viteza pera na vjetrometinama javne rije~i i na udarima glasila koja su demokrati~nost uglavnom svukla u blato, je neka vrsta intuitivne vjere i nade da me svojim tekstovima nikada ni u budu}e ne}e iznevjeriti, mada bih bio najsretniji kada pisac prema kome, evo, poku{avam iskazati svoju duboku naklonost, vi{e ne bi imao povoda ni za jedan svoj ~lanak. Ali {ta je ono osnovno {to se zbiva sa mnom dok ~itam njegove tekstove? Osnovno je ono {to je autor vjerovatno i htio, a to je da se svaki put upitam {ta ja osobno ~inim da ono o ~emu on pi{e vi{e ne bude tako porazno, uvredljivo i opasno po nas. I paradoksalno, to {to sam sebi izgledam posvema{nje manjkavo kad god pro~itam kakav njegov ~lanak, upravo je to ono {to u meni izaziva moje najve}e po{tovanje prema Fatmiru Alispahi}u, knji‘evniku, pjesniku i publicisti iz Tuzle. Novembra 2007.
Ned‘ad Ibri{imovi}
6
IZ SAFF A SAFFA
Ako imami, kao duhovna ki~ma bo{nja~kog naroda, ne osje}aju obavezu da budu na prvim linijama odbrane islama i Bo{njaka, u Podrinju, {ta onda tek o~ekivati od drugih?! Reisu valja priznati izuzetnu moralnu snagu da samokriti~ki otvori problem Islamske zajednice, odnosno onih koji obrazuju takve imame, kojima je islam lijep samo u hladovini i blagostanju, a ne u borbi i ‘rtvovanju.
Metalni ‘ubor krvave Drine Povratak Bo{njaka u Podrinje je temeljni nacionalni interes. Ako Podrinje ostane bez Bo{njaka, tada }e Drina pote}i povrh Tuzle, Sarajeva, Mostara. Ovo nije nikakva mudrost za koju se nije moglo znati i prije sedam godina. U me|uvremenu, dok su Podrinjci gubili nadu u nadu, i dok su se raseljavali po bijelome svijetu, ni jedna bo{nja~ka i muslimanska institucija nije ovoj temi pri{la organizirano, dugoro~no, strate{ki. Dosad je morao postojati svebo{nja~ki {tab koji bi na razne na~ine finansijski i moralno podstrekavao Podrinjce da se vrate. Na prste se mogu prebrojati bo{nja~ki intelektualci koji su javno pokazali da ih se Podrinje ti~e. Mo‘da nisu toliko krivi oni koji {ute, koliko oni koji su trebali dosad organizirati kontinuirani oblik podr{ke povratku u Podrinje. To bi, izme|u ostalog, zna~ilo i da bo{nja~ki intelektualci makar jednom obi|u povratnike u Rogaticu, Fo~u, Vi{egrad, da makar jednom pro|u onim vu~ijim putem preko Romanije, da osjete gluhu i opaku nezvijesnost na koju je sveden podrinjski Bo{njak. Napose, ako se pla{e, nek odu do Gora‘da, jer se i u ovom napu{tenom gradu dobrano osjeti metalni ‘ubor krvave Drine. Ovo govorimo iz razloga {to svaka nacionalna akcija mora biti vo|ena duhom, opismenjena, protuma~ena, a {to je neizvodljivo bez uklju~ivanja bo{nja~ke intelektualne elite. No, mi danas nemamo ni akcije za Podrinje, kao ni za sva na{a Podrinja, niti imamo nacionalnu zrelost kojom bi razumjeli da je Podrinje za nas bitno koliko i Sarajevo ili Biha}. Zrele nacije razumijevaju da je svaki dio njihove teritorije jednako bitan, kao {to je insanu jednako bitan svaki dio njegovog tijela. Ako Drina ostane bez Bo{njaka, tada }e bosansko tijelo izgubiti smisao postojanja.
Umiranje Gora‘da Podrinje ve} ostaje bez Bo{njaka. O~ajno stanje se najbolje vidi iz Gora‘da, grada koji bi trebao biti centri{te povratka u Podrinje. Broj stanovnika u Gora‘du je od prestanka rata do danas gotovo prepolovljen! Uz rat je bilo od 45 do 50 hiljada stanovnika. Poslije rata oko 32.000. Danas je u samoj op}ini oko 25.000 stanovnika! Tokom rata je bilo 26, a danas tek 14 imama. [kolske 96/97. godine u prvi razred O[ “Fahro Ba{~elija” upisano je 1370 u~enika. Pro{le godine tek oko 800 |aka-prvaka! To ukazuje da je za tri-~etiri godine gotovo upolovljen broj {kolske djece. Osipanje se nastavlja. U Gora‘du se dobrovoljno demobiliziralo preko 300 profesionalnih Marketing tragedije
7
vojnika. Uglavnom su svi napustili Gora‘de. Oti{li su i ljekari. Danas je upala slijepog crijeva u Gora‘du bolest od koje se umire. Lokalna vlast drogira se kooperativno{}u. Dok bo{nja~ki prognanici ne mogu primirisati svojim ognji{tima u Vi{egradu, Fo~i ili Rogatici, u Gora‘du se pomamno vr{e delo‘acije Bo{njaka. Povratak Srba bi bio za svaku pohvalu kad bi procesi povratka bili istozna~ni. Srpska administracija ne samo da spre~ava povratak, ve} ofanzivno radi na omogu}avanju ostanka srpskih izbjeglica. U Vi{egradu je na mjestu nekada{njeg stadiona na Bikavcu sagra|en stambeni blok sa 192 stana, isklju~ivo za potrebe ostanka. Tako|er, na u{}u Rzava, na zemlji u bo{nja~kom vlasni{tvu, gradi se 15 do 20 zgrada sa oko 300 stanova. “U Vi{egrad se”, kako je pisao Hasan Gabela, “vratilo vi{e mrtvih nego ‘ivih stanovnika”. A i to na jedvite jade, jer d‘enaze za ubijene Bo{njake obezbje|uju helikopteri SFOR-a. Apartheidski ambijent je i u Kopa~ima, predgra|u Gora‘da, koje je danas u vlani{tvu “Srpske Op{tine Gora‘de”; tu je prije rata ‘ivjelo oko 2.000 Bo{njaka, u oko 500 ku}a, koji su danas uglavnom izbjeglice u Gora‘du; u Kopa~ima je bila samo jedna srpska ku}a; danas tu ‘ive isklju~ivo izbjegli Srbi, kojima je Vlada “lidera budu}nosti” Milorada Dodika izgradila pride 30-tak novih objekata za projekat ostanka. Nekolicina Bo{njaka koja se vratila ‘ivi u {talama i mutvacima ili, u najboljem slu~aju, na jednom spratu ro|ene ku}e. U Ustipra~i je prije rata bilo 300 bo{nja~kih doma}instava i samo jedna srpska ku}a. Poslije jalovih poku{aja da se vrate, nekada{nji ‘itelji ovih mjesta ili odlaze iz BiH, ili prave ku}e u okolini Sarajeva, uglavnom u Ned‘ari}ima. Ina~e, Bo{njaci iz Podrinja imaju privilegirani status kod odlaska u tre}e zemlje, i papiri im, prema svjedo~enjima, sti‘u za manje od mjesec dana.
Isus je “poslao” pakete u Ustikolinu Futuristi~ka ambicija, bez koje nema ‘ivota, u Gora‘du je svedena na ambiciju za odlaskom. Te{ko da se iko vi{e i potajno nada da }e u Gora‘du za desetak godina biti Bosne. Ambicija roditelja je da djecu po{alju u perspektivniji ambijent, makar do Sarajeva. Diplomanti se uglavnom ne vra}aju. A i gdje bi kad je u Gora‘du sve manje posla. Op}e siroma{tvo se lije~i po{iljkama iz inostranstva i malenim lijehama kojima su gusto opasane gora‘danske ku}e. Gora‘de postaje grad staraca. Ovdje je “bijela kuga” realnost, odavno je ve} vi{e umrlih nego ro|enih. Ljudi umiru od tuge, naprasno, br‘e i ~e{}e nego prije. Ne pro|e sedmica bez sedam d‘enaza. Gora‘danski ambijent je inspirativan za dokusurivanje. Vjerovatno da ni u jednom mjestu sa bo{nja~kom ve}inom nema toliko stranih vjerskih menad‘era. Gora‘dansko bezna|e {ansa je za preobra}anje muslimana na kr{}anstvo. Djeca su mehki trbuh svakog dru{tva. Otuda organizacija Hri{}anskog prijateljstva “Crne {ume” obilazi {kole i u~enicima dijeli paketi}e u kojima uz slatki{e u obliku kri‘a i Isusa obavezno ide i d‘epno izdanje Biblije. Nastavnici dobiju i ne{to pride, mala je plata i neredovna, kako bi “misionare” kr{}anstva ostavili nasamo sa djecom. “Ove paketi}e vam je 8
IZ SAFF A SAFFA
poslao Isus” – re~eno je djeci u {koli u Ustikolini. Aktivna je i organizacija za pomo} {kolama JEN, u okviru koje djeluju Jehovini svjedoci.
Povratak u izbjegli{tvo Gora‘de je paradigma. Kako je u Cerskoj? Tamo je u toku agresije dnevno padalo i do 5.000 granata. Taj stravi~ni pritisak nije uspijevao slomiti bo{nja~ki nagon za odbranom ‘ivota i ognji{ta. U ovom malom mjestu, u kome je prije rata bilo 200 ku}a, poginulo je 900 Bo{njaka, a od toga 320 boraca. Danas se fenjeri pale samo u 12 povratni~kih domova. Nema struje, vode, telefona, {kole… Povratnike ne obilazi niko! U Cerskoj je kraj svijeta. Ljudi koji su se vratili svojim domovima, sada razmi{ljaju da se vrate izbjegli{tvu. Neizdr‘ivo je. U Novoj Kasabi prije rata je bilo 350 bo{nja~kih doma}instava. Danas ih je tek desetak. “Oslobo|eno je jo{ deset bo{nja~kih ku}a, ali se Bo{njaci ne vra}aju” – ka‘e povratnik Jakub Jakubovi}. Ekspanzionisti~ke vlade ~ine sve da finansijski podr‘e naseljavanje u tu|e krajeve. To je najve}i kamen spoticanja na Bliskom istoku, gdje su sve izraelske vlade podr‘avale zaposijedanje etni~ki homogenih palestinskih teritorija. ^inili su to i Srbi od “pamtiveka”, od Krajine do Kosova. Na{a vlasti, pak, ne ~ine ni{ta da podstaknu povratak na SVOJE. Ili je, mo‘ebit, ova posljednja pri~a o Bosni okon~ana, a nama se samo ~ini da nije.
Idemo na Drinu Reisu-l-ulema Mustafa ef. Ceri} je krajem hefte posjetio Fo~u. Dogovorena je obnova Alad‘a-d‘amije. Nek’ nam se halali, ali ovaj doga|aj, u interesu boljitka, mora biti promatran i sa kriti~kog aspekta. Prvo {to upada u o~i jeste da je Reisa u Fo~i do~ekalo 18 bo{nja~kih povratnika. Nema ih vi{e. Drugo {to upada u o~i jeste svrhovitost obnove Alad‘a-d‘amije za 18 povratnika me|u kojima, mo‘da, neki i nisu u islamu. To je logi~ka praznina koja tra‘i odgovore. Dakako, niko normalan ne mo‘e spriti obnovu Alad‘e, ili Ferhadije u Banjoj Luci, ali se mora otvoreno govoriti o prisustvu muslimana u ovim genocidom razorenim bosanskim gradovima. Gdje su nam danas ti ljudi? Ko o njima vodi ra~una? Ko ih preseljava u prekookeanske zemlje? Da li im je iko ponudio podr{ku ako se vrate? Itd, itd. Kako Reis svjedo~i, ni jedan se imam nije prijavio na konkurs za upra‘njena radna mjesta u gradovima isto~ne Bosne. A ima ih mnogo nezaposlenih. Ako imami, kao duhovna ki~ma bo{nja~kog naroda, ne osje}aju obavezu da budu na prvim linijama odbrane islama i Bo{njaka, {ta onda tek o~ekivati od drugih?! Reisu valja priznati izuzetnu moralnu snagu da samokriti~ki otvori problem Islamske zajednice, odnosno onih koji obrazuju takve imame, a kojima je islam lijep samo u hladovini i blagostanju, a ne u borbi i ‘rtvovanju. Dok se sva ova pitanja ne na|u za hastalom otvorenog, familijarnog, samokriti~kog bo{nja~kog dijaloga, dotle ne mo‘emo o~ekivati i{ta vi{e od tih simboli~nih predstava o povratku na svoje, kakva je bila i ova Reisova posjeta Fo~i. Marketing tragedije
9
Pretpostavimo, Reis }e povremeno odlaziti u Fo~u, odlazit }e i drugi, sa slu‘benim nalogom, eto, izgradit }e se i Alad‘a, bi}e veliko proklanjavanje, uz ogromne mjere obezbje|enja, ali, pogledajmo istini u o~i – to nije povratak. A nije, vala, ni islam. Jer se za islam bori otvorenim srcem, a ne parcijalno, ponekad, simboli~no. Reis, dakako, ne mo‘e vi{e, ali bi mogao organizirati ne samo vjersku, nego i svjetovnu inteligenciju u Bo{njaka, i upitati ih: Da vidimo {ta svaki od vas mo‘e u~initi za povratak u Podrinje? Osobno, spreman sam da godinu dana ‘ivota provedem kao prosvjetni radnik u ma kojem povratni~kom mjestu. Ako bismo svi dali po godinu dana za povratak Bo{njaka, ako bismo svi krenuli na Drinu, budite sigurni da bi za nama krenule i desetine hiljada raseljenih Bo{njaka, iz Amerike, Australije, Kanade, iz svih krajeva Evrope. Za po~etak bi valjalo, recimo, sjedi{te Rijaseta Islamske zajednice privremeno preseliti u Fo~u. O ovim pitanjima moramo razgovarati u konkretnim parametrima. Pa, ho}emo li? Broj 95, 1. V 2003.
10
IZ SAFF A SAFFA
Divljaci koji su 7. maja 2001. kamenjem zasipali obnovitelje Ferhadije, zapravo isti oni koji su Ferhadiju sru{ili. To su reprezenti svesrpskog konsenzusa oko zlo~ina. Dokle god je to tako, mi ne mo‘emo govoriti o individualnim odgovornostima za srpske zlo~ine, niti mo‘emo, pored najbolje volje, pore}i da je srpski narod genocidan.
Da, Srbi su genocidni! Zahvaljuju}i posljednjim ostacima patriotskog morala Federalna je televizija na drugu godi{njicu divljanja srpskih nacista u Banjoj Luci, zbog polaganja temeljca za obnovu Ferhadije, emitirala dokumentarni film [ukrije Omeragi}a o ovog doga|aju. Iz pouzdanih izvora smo saznali da se na FTV vodila grdna bitka zbog namjere grupe bo{nja~kih urednika da emitiraju ovaj film. Herceg-bosanska urednica Marija Topi} Crnoja je na sve na~ine poku{ala da sprije~i urednika Dokumentarnog programa [ukriju Omeragi}a da javnost podsjeti na najmilitantniju eskalaciju srpskog ekstremizma od kraja rata pa do 7. maja 2001. godine. Sva sre}a pa su herceg-bosanske kadrovske pohare u nevolji objedinile bo{nja~ke urednike na FTV koji su razumjeli da bi gubitak prava na istinu vodio gubitku njihovog stvarala~kog i profesionalnog smisla. Grupa oko [ukrije Omeragi}a se ujedinila u kapricu, i – film je emitiran. Dakle, mo‘e se, ali valja pokazati karakter.
Srbi su genocidni, do daljnjeg Da nije bilo tog Omeragi}evog filma, o kome se narednih dana mnogo pri~alo u svim bosanskim sredinama, uspomena na ove nacisti~ke doga|aje, i op}enito na desetu godi{njicu ru{enja Ferhadije, ostala bi na margini doga|aja. Puko podsje}anje na ovaj zlo~ina~ki ~in nema snagu koju imaju stra{ne slike divljanja srpskih nacista. Da se prije dvije godine nisu dogodile masovne demonstracije ~etnika u Banjoj Luci, na{a bi javnost bila osiroma{ena za spoznaju zlo~ina~kog fluida koji povezuje i dr‘i na okupu svesrpsku javnost. Mislili bismo da se to, eto, nekakva grupa neodgovornih Srba ponapijala 6. maja 1993. pa je u ~etnikom {enluku sru{ila Ferhadiju. Ili bismo pomislili da su to zlo po~inili Karad‘i}evi poslu{nici, po nare|enju, ali da je i njima samima mo‘da bilo ‘ao {to ru{e d‘amiju koja je nad‘ivjela ~etiri stolje}a i mnogobrojne vojske. Divljanje srpskih nacista, kamenovanje bo{nja~kih vjernika, srednjevijekovno ubistvo Murata Badi}a, i sve {to se 7. maja 2001. doga|alo u Banjoj Luci, pru‘ilo nam je ta~an uvid u razmjere svesrpske saglasnosti oko ru{enja Ferhadije. Oni su nam u~inili uslugu, jer su pomogli na{em zagubljenom ~ovjeku da razumije kako ru{enje Ferhadije nije incident, ve} pravilo, ve} strategija, ve} volja srpskog naroda. Mo‘da, dodu{e, ima i Srba koji su se i zgra‘ali nad tim divlja{tvom, i 1993. i 2001., ali to je tek ogromna manjina koja nema nikakvog zna~enja. Srbi su imali priliku da izaberu bosansku vlast, da demokratskim putem iska‘u svoje protivljenje politici genocida nad Bosanskim MuslimaniMarketing tragedije
11
ma. Mogli su, ujedinjeni u protestu, glasati za ma koju multietni~ku stranku, pa i u inad, za SDA. Lako bi se Srbi sna{li da imaju volju za otporom zaostav{tini Radovana Karad‘i}a. Atmosfera protesta bi iznjedrila neku srpsku stranku koja bi bila protiv zlo~ina. Ali, nije se dogodio ni tra~ak povjetarca. Otud imamo pravo zaklju~iti da su oni divljaci, koji su 7. maja 2001. kamenjem zasipali obnovitelje Ferhadije, zapravo isti oni koji su Ferhadiju sru{ili, te da su to istinski reprezenti svesrpskog konsenzusa oko zlo~ina. Dokle god je to tako, mi ne mo‘emo govoriti o individualnim odgovornostima za srpske zlo~ine, niti mo‘emo, pored najbolje volje, ne kazati da je srpski narod genocidan. Da, Srbi su genocidni! Da, Srbi su poreme}eni! Da, Srbi su otpad civilizacije! Sve re~eno sa zadovoljstvom }emo povu}i ako nekad do|e do katarze u srpskom narodu.
Ru{enje u slu‘bi urbanizma Katarza bi morala krenuti od umnih ljudi, od politi~kih predstavnika, budu}i da se od Srpske pravoslavne crkve, kao dokazanog inspiratora zlo~ina, takvo ~udo ne mo‘e o~ekivati. Me|utim, politi~ki predstavnici odve} zastupaju tezu da je obnova Ferjadije atak na interese srpskog naroda. Jedno je to {to se povinuju me|unarodnoj volji, a drugo je {to misle i nezvani~no govore. Kad bi se neko time pozabavio dala bi se slo‘iti podebela knjiga o sudjelovanju srpskih zvani~nika u javnom ili administrativnom spre~avanju obnove Ferhadije. \or|e Umi~evi}, smijenjeni gradona~elnik Banja Luke, svojedobno je govorio da je obnova Ferhadije “guranje prstiju u o~i srpskom narodu”. Najvi{e katarzi~ne domete dosegao je tada{nji gradona~elnik Banja Luke Stjepan Radi}, koji tvrdi da je “odmah sutradan sazvao konferenciju za {tampu i rekao da se radi o vandalizmu”, ali je poslije poru~io da je “nemogu}e napraviti novu Ferhadiju, ba{ kao {to je glupo re}i da }e neko napraviti novi stari most u Mostaru”. Blizak njemu je bio i nekada{nji ministar vjera u Vladi RS Jovo Turanjanin koji smatra da treba “obnoviti svaku bogomolju koja je uni{tena, pa samim tim i Ferhadiju”, pogotovo {to je “mogu}nost pobune zbog obnove ove d‘amije mnogo manja u odnosu na pro{lu godinu”. Biv{i predsjednik gradske vlade Neboj{a Radmanovi} je, nakon pozitivne odluke Doma za ljudska prava, uputio upozorenje u kome ka‘e da “nisu uva‘ene ni politi~ke, ni kulturne, ni urbanisti~ke potrebe Banja Luke”. Ispada da je ru{enje Ferhadije bilo opravdano, jer su se time popravile kulturne i urbanisti~ke prilike. Biv{i gradona~elnik Umi~evi} je o svojoj „{irokogrudosti” svojedobno obavijestio Visokog predstavnika, rekav{i da “ne}e predstavljati nikakav problem da IVZ dobije prikladnu lokaciju da na njoj podigne d‘amiju”, ali da je pitanje izgradnje Ferhadije – “politizovanje vjerskih osje}anja”. Bi}e da je ru{enje muslimanskih bogomolja imalo zna~enje depolitizacije vjerskih osje}anja?! Vrhunac budala{tine je bio nalaz Republi~kog zavoda za za{titu kulturno-istorijskih spomenika koji je utvrdio – “da postoje indicije da se ispod temelja Ferhadije nalaze ostaci starije kultne gra|evine”. Eto, da nije sru{ena Ferhadija nikada civilizacija ne bi saznala za otkri}e “starije kultne gra|evine”. ^udni neki arheolozi. Vizionari! Bi}e da su namirisali da ispod 12
IZ SAFF A SAFFA
Ferhadije ima jo{ stariji spomenik pa su za dobrobit ~ovje~anstva minirali bogomolju izgra|enu 1579. godine. Po ovoj {izofrenoj logici obnavljanje Ferhadije bi bilo - kulturocid.
Obnoviti svih 205 banjalu~kih d‘amija Administrativni ping-pong s predmetom Ferhadije razvla~en je godinama od gradskog Sekretarijata za prostorno ure|enje, koji izdaje dozvolu za gradnju, pa do Ministarstva urbanizma, koji je nadle‘an za spomenike. Tada{nji javni poziv „lidera budu}nosti” premijera Dodika na ru{enje Ferhadije – „ukoliko njena izgradnja po~ne bez odobrenja” - bez premca je u antologiji srpske osionosti. Vrijedi se prisjetiti i glupave ponude iz Beograda da BiH povu~e Tu‘bu protiv SRJ za agresiju i genocid, a Beograd }e obnoviti Ferhadiju. Savr{ena je ta srpska drskost! Kad da mi ne znamo da }emo ako dobijemo Tu‘bu pred Svjetskim sudom pravde u Hagu, u iznosu od stotinu milijardi dolara ratne od{tete, a ~ime bi bila ukinuta Republika Srpska, mo}i obnoviti sve na{e Ferhadije i graditi d‘amije gdje nam je volja. Kada je srpska karad‘i}evska politika kapitulirala pred pritiscima me|unarodne zajednice da obnova Ferhadije mora po~eti po svaku cijenu, na scenu je stupila svesrpska pobuna. Srbi su imali sjajnu priliku da 7. maja 2001. sa sebe po~nu skidati ~injenicu da su genocidan narod. A po{to jesu to {to jesu, oni su sasvim prirodno potvrdili svoju genocidnost. Ferhadija je samo znak, paradigma, najja~i simbol srpskog sakralocida. No, treba se prisjetiti da je u Banjoj Luci poru{eno 16 preostalih d‘amija, pet turbeta, sahat-kula; sravnata su sva mezarja, {adrvani i ~esme. U Banjalu~kom muftiluku poru{eno je 205 d‘amija. Sve ove d‘amije moraju biti obnovljene. Uporedo s njima treba graditi i bo{nja~ki ‘ivot, gdje god su bile, i gdje god }e biti ti bo{nja~ki svjetionici opstanka. Jedno bez drugog ne ide. Broj 96, 15. V 2003.
Marketing tragedije
13
Stavovi [a}ira Filandre, znamenitog istra‘iva~a bo{nja~ke politike, vi{e se uklapaju u strategiju Volfganga Petri~a, Zlatka Lagumd‘ije, SDP-Alijanse, Kruga 99, “Slobodne Bosne”, nego u sve ono {to bi trebala ~initi, a ne ~ini – Bo{nja~ka zajednica kulture “Preporod”.
Uspavljivanje bo{nja~ke pameti Nemaju Bo{njaci mnogo intelektualnih bardova, politi~ki pismenih u~enjaka, poput Muhameda Filipovi}a i [a}ira Filandre. Bo{njaci su politi~ki najnepismenija nacija na Balkanu, {to je uzrok njihove hroni~ne defanzive u odnosu na pitanja prema kojima treba imati budan, aktivan, kreativan odnos. Otud smo osjetljivi na stavove ovo malo politi~kih pismenjaka {to ih imamo. Incident je kad Muhamed Filipovi} i [a}ir Filandra imaju totalno razli~ita mi{ljenja o stanju Bo{njaka. I to javno saop}ena u razmaku od nekoliko dana. Filipovi} poru~uje: “Polo`aj Bo{njaka danas je o~ajan”, a Filandra ponavlja svoju raniju izjavu, re~enu ba{ u intervjuu “Saffu”: “Politi~ki polo`aj Bo{njaka nikad nije bio bolji”. Kako reagirati na ovaj incident? [utnja, nikud ne vodi. Svrstati se na jednu stranu, vodi u “konflikt” s drugom stranom. Naslije|e na{e demokratske retardiranosti je strah od su~eljavanja mi{ljenja. Ako poku{amo osporiti Filandrine stavove, to ne zna~i da osporavamo nau~nu bitnost njegove pojave. To }emo i u~initi, i zbog ovog incidenta, i zbog prevazila`enja shva}anja da – biti protiv ne~ijeg mi{ljenja ne zna~i i biti protiv njega i svega vrijednog {to je taj ~ovjek uradio.
@ivjeti u klini~koj smrti Kazati da “polo`aj Bo{njaka nikad nije bio bolji” isto je {to i kazati da su Palestinci najsretniji narod na Zemlji. Ta ocjena je toliko posva|ana sa bo{nja~kom stvarno{}u, da je uop}e te{ko razumjeti kako je mogla naumpasti ovom u~enjaku. Dodu{e, Filandra u intervjuu “Danima” iznosi ~itav niz ilustracija kojima negira sam sebe. On govori da “Bo{njaci ekonomski propadaju”, da su “Hrvati postali novi vlasnici kapitala, dr`e sve i kontroliraju sve {to je u Federaciji bitno, od televizije do banaka”. On govori o o posljedicama 11. septembra, te o poku{ajima da se iskoristi novonastala situacija kako bi se od Bo{njaka napravili zlo~inci i krivci. Tih nekoliko Filandrinih stidljivih ilustracija “o~ajnog stanja u Bo{njaka” bi se mogle rasplesti u nizove argumenata koji svjedo~e da bo{nja~ki narod danas `ivi pod diktaturom nezvani~nog apartheida, a {to se ni u snu ne mo`e podvesti pod kvalifikaciju da “polo`aj Bo{njaka nikad nije bio bolji”. Iako Filandra svoju ocjenu poku{ava potkovati mi{ljenjem da su Bo{njaci “tek danas politi~ki faktor na ovom prostoru, jer imaju politi~ku slobodu i priznati su od okru`enja kao posebna politi~ka grupacija”, stvarnost ukazuje da - to tako nije. Bo{njaci sve manje bivaju politi~ki faktor, pa i po tome {to Hrvati, kako Filandra ka`e, “dr`e sve i kontroliraju u Fe14
IZ SAFF A SAFFA
deraciji sve {to je bitno”. U globalizacijskom ambijentu, onaj ko ima ekonomsku, taj ima i politi~ku mo}. Prema tome, Bo{njaci su tek formalisti~ki, a ne su{tinski politi~ki faktor. Taj formalisti~ki faktor je isto {to i `ivot u klini~koj smrti. O “imanju politi~kih sloboda” najbolje svjedo~i policijsko-pravosudna diktatura ~iji je cilj satanizacija Bo{njaka, preoblikovanje istne o agresiji, izjedna~avanje agresora i `rtve, pretvaranje agresije u gra|anski rat, {to je temeljni uvjet za kona~nu realizaciju dogovora iz Kara|or|eva o podjeli BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. Policijska dr`ava nije neutralizirana sa porazom SDP-Alijanse, jer su na klju~nim mjestima u pravosu|u i policiji ostali isti ljudi. I to kazuje o razvla{}enosti Bo{njaka. “Priznatost od okru`enja” je, dakle, o~igledna. Uprkos tome, Filandra poru~uje: “Taj koncept podijeljene zemlje nije nikada pro{ao niti }e pro}i”. Na `alost, taj koncept je pro{ao jo{ 1995. u Dejtonu, a sve ove godine su bile samo betoniranje dejtonskog realiteta koje vodi ka definitivnom kraju bh. dr`avnosti. ^udno djeluje i Filandrino mi{ljenje da se “Preporod”, na ~ijem je ~elu – “polahko ali sigurno instalira kao klju~na nacionalna institucija”. Mo`da, na kulturnom planu, ali bo{nja~ka sirotinja od tog nema nikakve fajde. Baviti se kulturom u Bo{njaka, zna~i uva`avati i aspekte ekonomske kulture, bez koje je duhovna nadgradnja nemogu}a. Ako je to nerazumijevanje rezultat “sijela najodgovornijih Bo{njaka koji raspravljaju o va`nim temama”, na kojima Filandra u~estvuje, onda nam je mrka kapa.
Posljednji trzaji obmane Naredni Filandrini stavovi su u najmanju ruku zbunjuju}i, kao {to je onomad bilo zbunjuju}e njegovo pristajanje da bude savjetnik u “forumu gra|ana” Volfganga Petri~a, visokog predstavnika koji je ustoli~io apartheid nad Bo{njacima (npr. @ep~e, tzv. ustavne promjene, Izborni zakon, itd.). Od Filandre, kao zna~ajnog bo{nja~kog intelektualca, tada se o~ekivao o{tar kriti~ki stav spram Petri~evih s-h operacija, a ne pristajanje da se bude bo{nja~ka {minka u antibo{nja~kim projektima. Jednako i danas, Filandra neke klju~ne momente bo{nja~ke stvarnosti poku{ava minimizirati ili oljagati. On govori da “unutarbo{nja~ku medijsku halabuku u Sarajevu izazivaju razne obavje{tajno-mafija{ke grupacije”, te da su to “medijska prepucavanja” gdje “Bo{njaci povaljuju jedan drugoga”. O~ito je da misli na prezentaciju dokaza koji svjedo~e da je smijenjeni {ef FOSS-a Munir Alibabi} pla}eni agent. Kazati da je ovo sukob “raznih obavje{tajno-mafija{kih grupacija” isto je {to i 1992. godine kazati da su “sve zara}ene strane isto krive za rat”. Dakle, Filandra pokazuje da uop}e nema profiliran stav o Muniru Alibabi}u, kao glavnom egzekutoru bo{nja~ke `rtve, naspram bosanskih branitelja, kao objekta progona i satanizacije. Za njega su i Alibabi} i bosanski branitelji “obavje{tajno-mafija{ke grupacije”, kao {to su za Lagumd`iju borci ARBiH bili fa{isti i falange, poput ~etnika iz Banja Luke. S jedne strane imamo dokazano antibo{nja~ko, velikohrvatsko djelovanje Munira Alibabi}a i ideolo{ke infrastrukture Kruga 99, a s druge ~asnu bo{nja~ku borbu za istinu, ali je za Filandru i jedno i drugo – “unutarbo{nja~ka medijska halabuka”. Ne bi se reklo da se posprdno, haMarketing tragedije
15
labukom, mo`e nazvati ovo otkrivanje prvih kokretnih dokaza da iza policijsko-pravosudne diktature nad Bo{njacima stoji uvezan hegemonisti~ki sistem. Sljede}i Filandrin stav jednako je zbunjuju}i. On smatra da “na toj odbrani istine ne treba praviti finansijsku i politi~ku karijeru, niti time treba emocionalno dizati tenziju unutar naroda”, te da je “to stalno isticanje ~injenice genocida kao osnovnog usuda savremenog bo{nja~kog `ivljenja, ta stalna kuknjava, jako opasna za definiranje nacionalnog identiteta”. Filandra je trebao navesti primjer makar jednog Bo{njaka koji je na odbrani istine o agresiji napravio finansijsku i politi~ku karijeru. Osnovni bo{nja~ki problem je {to niko niti finansira, niti politi~ki podr`ava odbranu istine, zbog ~ega je ta odbrana svedena na rizi~na, individualna htijenja. Finansijski i politi~ki tokovi su upravo okrenuti u smjeru ugro`avanja istine o agresiji. Drugo, Filandri smeta “isticanje ~injenice genocida”, “emocionalno dizanje tenzija unutar naroda”, i sl., a to je smetalo i vlasti SDP-Alijanse koja je ~inila sve da se zatre pam}enje o genocidu. Za Filandru je insistiranje na pam}enju tek, ironi~no kazano – “kuknjava”. Upravo suprotno, Bo{njaci svoj nacionalni identitet moraju definirati i genocidnim iskustvima, kao {to su to u~inili i Jevreji, iz moralnih i prakti~nih razloga. Pam}enje }e narod dr`ati na okupu, na stalnom oprezu, moralno }e ga sna`iti i obavezivati, a `ivljenje pam}enja }e biti stalni faktor pritiska na one koji su po~inili i dozvolili genocid, i koji su zbog toga obavezni {tititi bo{nja~ku budu}nost. Upravo iz tog razloga se strate{ki uni{tava bo{nja~ko pam}enje, agresija se pretvara u gra|anski rat, kako bi se neutralizirala bo{nja~ka ki~ma Bosne. Za Filandru je “ta spomenuta medijska bo{nja~ka halabuka zadnji trzaj intelektualne bahatosti i nekriti~nosti”. Sli~no tvrdi i Krug 99. Upravo je suprotno, jer se bahato{}u i nekriti~no{}u jedino mogu smatrati ti poku{aji umrtljivanja bo{nja~ke pameti. Broj 97, 1. VI 2003.
16
IZ SAFF A SAFFA
Nakon {to je debelo unov~ila svoju knjigu o jednakoj dobroti, tj. krivici svih bh. naroda, nakon {to je plasirala podvale o “parku pravednika” i “istini i pomirenju”, Titina unuka Svetlana Broz se okomila na jednonacionalne brakove, poru~iv{i da su oni izvor nacionalisti~kog mraka.
Titina unuka na brdima oko Sarajeva Izgleda da je Titina unuka Svetlana Broz prokockala gostoprimstvo koje joj je tolerantno bosansko dru{tvo ukazalo u ovih tri-~etiri godine otkad se iz Beograda naselila u ku}u svoje tetke u Had‘i}ima pored Sarajeva. Imala je Svetlana {ansu da bude jak faktor u borbi protiv nacionalizma i razaranja BiH, ali Titina unuka nikad nije prevalila preko jezika istinu da nisu svi isto krivi za rat, niti da se bo{nja~ka odbrana golih ‘ivota ne mo‘e izjedna~avati sa srpskom i hrvatskom genocidnom agresijom. A kako bi i mogla kad je u toku agresije na RBiH, poput Lepe Brene, bila s onu liniju fronte, kao moralna podr{ka kolja~ima Bosne?
Bo‘anstvo voli pare Svetlana Broz je svoje javne aktivnosti vezala za ideolo{ke ciljeve Kruga 99 i SDP-a, i otud su njeni stavovi posva|ani sa istinom o genocidu nad bo{nja~kim narodom i istinom o agresiji na RBiH. Te{ko je razabrati u kojoj je mjeri Titina unuka ‘rtva svojih ideolo{kih baza, a koliko pak jedan od kreatora ove prokazane i rasplamsane antibosanske histerije iz Sarajeva. Jednako tako, te{ko je razabrati koliko su neprincipijelne politi~ke aktivnosti Svetlane Broz rezultat drskosti, a koliko mentalne ograni~enosti. Njen projekat “park pravednika”, njeno lobiranje za “komisiju istine i pomirenja”, te, posljednje, njeno glorificiranje politi~ke podobnosti mje{ovitih brakova i nepodobnosti jednonacionalnih brakova - prekrupne su dru{tvene pojave da bi se mogle ingorirati. Tim prije {to se iza sva tri slu~aja krije podvala o jednakoj krivici za rat u BiH. Mnogi od nas su za Titinu unuku, kardiologa, dr. Svetlanu Broz, po prvi put ~uli prije nekoliko godina kada je po bh. gradovima promovirala i prodavala svoju publicisti~ku knjigu “Dobri ljudi u vremenu zla”. Autorica je `eljela dokazati da je u svim bh. narodima bilo ljudi koji su uprkos ambijentu zla ~inili dobra djela. Naravno, autorica nije napravila distinkciju izme|u vojnih hunti Radovana Karad`i}a i Mate Bobana, u ~ijem je sistemu bila ideologija zlo~ina, i legalne vlasti RBiH, koja je {titila sve bh. gra|ane, bez obzira na njihovu etni~ku ili vjersku pripadnost. Postoji semanti~ka razlika izme|u sintagmi “zla vremena” i “vremena zla”; ovom drugom se ozna~ava da je odre|eni ambijent bio stjeci{te zla, a ne `rtva zla, {to zna~i da su i Sarajevo, Tuzla ili Zenica bilo isto {to i Banja Luka ili Tomislavgrad. Potpisnik ovog teksta je 27. marta 2000. godine bio prisutan na promociji ove knjige u Tuzli, kada je pred zgradom Radni~kog univerziteta ostala Marketing tragedije
17
rijeka ljudi koji nisu mogli ni priviriti u krcatu dvoranu. Svetlana Broz se kroz uplakanu, ki~erajsku rulju provla~ila kao bo‘anstvo, svi su htjeli da je dotaknu, da ih pogleda, pomiluje, kao Papa ili Majka Tereza. U to ime Svetlana Broz je u Tuzli, kako se ~ulo, “utu{ila” oko hiljadu svojih knjiga, puta 20 maraka, jest jednako 20.000 maraka. Knjiga se nakupovao narod, SDP-ovska vlast, SDP-ovski direktori. Titina unuka je poslije jo{ nekoliko puta dolazila u Tuzlu, da za gradske i dr‘avne praznike otvara izlo‘be i sl., a nedavno je od Op}inskog vije}a dobila najvi{e tuzlansko priznanje – “Po~asni gra|anin Tuzle”. Mnogi su se pitali – za{to? [ta je to Svetlana Broz u~inila za Tuzlu pa da bude njen „po~asni gra|anin”? Ni{ta, izuzev {to je po Tuzli prodavala svoju knjigu. Time su devalvirani istinski „Po~asni gra|ani Tuzle”, kakva je humanitarka [eherzada Vakilzadeh, koja je milione maraka humanitarne pomo}i donijela u ovaj grad. Odnosno, da Svetlana Broz nije Titina unuka, nikada ne bi bila „Po~asni gra|anin Tuzle”, niti bi imala {ansu u Tuzli napraviti ni 50 maraka pazara prodaju}i svoju knjigu o jednako dobrim i jednako lo{im.
Dekret o jednakoj krivici Ambicije Svetlane Broz se nisu zavr{ile sa tom knjigom. O~as je postavljena na ~elo “Dje~ije ambasade”, valjda, kao veliki humanista koji umije da od Bosne uzme pare za svoje projekte. Potom je na Krugu 99 promovirala ideju, ~iji je internacionalni zastupnik, da se u Sarajevu izgradi “park pravednika”, kakav postoji u Izraelu. Jo{ nekoliko institucija i pojedinaca je dalo podr{ku ovoj stravi~noj ideji, iza koje se krije o~ito uspio poku{aj da se ratno Sarajevo optu`i za kr{enja ljudskih prava. U promotivnim materijalima za „park pravednika” se jasno ka`e da se park pravi u sredinama gdje su od institucija vlasti bila ugro`ena manjinska prava, a gdje su pojedinci iz ve}inskog naroda {titili ugro`ene manjine. Dakle, ako u Sarajevu nikne “park pravednika” to }e biti priznanje da su ratne vlasti RBiH ugro`avale ljudska prava Srba i Hrvata. Savr{ena podvala! Pravo je ~udo kako je u na{oj javnosti tako o~ita blasfemija sarajevske ‘rtve dobila zeleno svjetlo, pa se ~ak preciziralo i gdje bi mogla biti lokacija tog srpsko-jevrejskog projekta. Svetlana Broz je i jedan od lobista ideje o “istini i pomirenju”, koju zastupa komisija na ~ijem je ~elu de`urni Jevrej Jakob Finci. Koliko su jake te jevrejske pozicije u BiH najbolje svjedo~i Papin banjalu~ki pozdrav bh. konfesijama, kada je na zadnje mjesto stavio najbrojnije muslimane, a ispred njih jevreje kojih jedva da ima za dva autobusa. Linijom srpsko-jevrejskog bratstva danas se potura ta ideja o “istini i pomirenju” ~iji je osnovni zadatak da izjedna~i agresora i `rtvu, i da “istinu” prona|e u la`i o jednakoj krivici. U ovom povodu ekskluzivno objavljujemo da je spreman Nacrt zakona o istini i pomirenju, koji je pripremila Fondacija “Conrad Adenauer”, a kojim }e se u obrazovanju, javnom govoru i drugdje zakonski ograni~iti tretiranje rata u BiH. Zapravo, bi}e to dekret o jednakoj krivici.
Opaka kleveta Sarajeva Posljednji istup Svetlane Broz na Krugu 99, na temu mje{ovitih brakova, vrhunac je njene problemati~ne misije u BiH. Jednim potezom, je18
IZ SAFF A SAFFA
dnom re~enicom, ova je miljenica tzv. demokratske alternative ‘igosala sve jednonacionalne brakove, poru~iv{i da su takvi brakovi izvor nacionalisti~kog mraka. To je definitivna poruka njene sljede}e izjave: “Mje{oviti brakovi su ti koji }e BiH izvu}i iz mraka u koji su je gurnuli nacionalisti~ki umovi”. Titina unuka, dakle, promovira segregaciju, jer odri~e pravo i mogu}nost ljudima u jednonacionalnim brakovima da BiH izvuku iz mraka. Time jednonacionalni brakovi bivaju izvor mraka, a mje{ani brakovi izvor svjetlosti, nade, prosperiteta i sl. Prvo, rije~ je o nevi|enoj gluposti, kakvu mo‘e izre}i samo spetljan i smeten um, a drugo, rije~ je o nevi|enoj drskosti kojom se promovira patriotsko otpadni{tvo jednonacionalnih brakova. Titina unuka je, povrh svega, izrekla jednu od najve}ih kleveta ratnog Sarajeva, rekav{i sljede}e: “U Sarajevu se za rata nerijetko ~ulo da su djeca iz mje{ovitih brakova kopilad”. Rije~ je o opakoj la`i. U Sarajevu se takvo {to nije ~ulo ni jednom, a kamo li “nerijetko”. Pa i da je neko takvo ne{to kazao, opet se to ne mo`e porediti sa ~injenicom da su Karad`i}eve i Bobanove hunte ljude ubijali zbog vjere i imena, pa makar neko bio i “kopile”. Ali, Svetlana Broz razumije trend po kome je isplativo satanizirati bosansku `rtvu. Definitivno, Titina unuka je sama sebe svrstala na brda oko Sarajeva. Problem je {to narod vjeruje da bi Josip Broz Tito danas bio na strani ‘rtve, antifa{isti~kog i slobodoljubivog Sarajeva. Ko ka‘e da djed i unuka moraju biti na istoj strani?! Broj 99, 1. VII 2003.
Marketing tragedije
19
Sarajevo je jedini grad na svijetu u kome su vlasti naredile svakono}nu stra‘u na kr{}anskim i jevrejskim grobljima. Trojica pijanih mladi}a su polupali 24 nadgrobna spomenika. Ali, ustanovljeno je da njihovi motivi nisu nacionalisti~ki. Mladi}i su otkriveni i otrije‘njeni. Za{to – stra‘a? Zato {to se ovom lakrdijom u svijet {alje agitpropovska poruka da su od tzv. islamskih ekstremista ugro‘eni i kr{}anski i jevrejski mrtvaci, a kamo li tek ‘ivi ljudi.
Kr{}anski i jevrejski mrtvaci dobili tjelohranitelje U Sarajevu su na zahtjev Ha{kog tribunala, i po nalogu Kantonalnog tu‘itelja Mustafe Bisi}a, uhap{eni i u Centralni zatvor sprovedeni Mustafa Hota i Enes [akrak, zbog sumnje da snose djelomi~nu krivicu za stradanje 23 Hrvata u selu Grabovica po~etkom septembra 1993. godine. Nema ni~eg spornog u obavezi da se krivi~no gone svi za koje postoji osnovana sumnja da su ~inili ratne zlo~ine. Znakovito je jedino {to se hrvatski osumnji~enici za ratni zlo~in, koje se po Rimskom sporazumu procesuira u BiH, mogu braniti za slobode, dok je za bo{nja~ke predvi|en zatvor. Konkretno, kakva je razlika izme|u Dominika Ilija{evi}a Come, koji se sa zakonom susretne od ro~i{ta do ro~i{ta, i Hote i [akraka koji }e boraviti iza re{etaka? I Como i ova dvojica su nevini dok im se krivica za ratni zlo~in eventualno ne doka‘e, ali pravosudni organi smatraju da Como mo‘e ‘ivjeti u svojoj ku}i, a da Hota i [akrak moraju u zatvoru. Kao i Como, i pripadnici “‘epa~ke grupe”, osumnji~eni za ratni zlo~in nad Bo{njacima, imaju ljudsko pravo da se brane sa slobode. Jedino su bo{nja~ki osumnji~enici toliko opasni da ih valja odmah strpati u zatvor. Bilo da je rije~ o tzv. Al‘irskoj grupi, osumnji~enim za “Pogorelicu”, ili o ovoj dvojici novih likova. Dakako, ne ‘elimo uop}e ulaziti u njihovu eventualnu krivicu, ali ‘elimo ukazati na neravnopravan tretman bo{nja~kih u odnosu na hrvatske osumnji~enike. Prema nekim informacijama, uzrok tome je skora{nji izbor tu‘itelja i sudija, odnosno, ambicija bo{nja~kih kadrova u pravosu|u da dobiju naklonost hrvatskog, a time i me|unarodnog faktora.
Zagu{ivanje istine o bo{nja~koj ‘rtvi Drugo pitanje koje vrijedi (pret)postaviti u vezi sa ovim slu~ajem jeste trenutak u kome je nare|eno hap{enje. Kantonalni tu‘itelj bi o tome sigurno izrekao masu fraza, tipa da Tu‘iteljstvo radi neovisno od bla, bla, bla. Me|utim, sti~e se utisak da kad god se zbivaju doga|aji koji potenciraju istinu o bo{nja~koj ‘rtvi, s druge strane se plasiraju doga|aji o tzv. bo{nja~kom ekstremizmu koji u medijskom prostoru zagu{e ne{to {to je po informativnoj te‘ini kud i kamo bitnije. Trenutno, s jedne strane imamo iskopavanje najve}e masovne grobnice u BiH, na Crnom vrhu pored Zvornika, koja je specifi~na i po tome 20
IZ SAFF A SAFFA
{to ukazuje na monstruoznu strategiju vlasti u RS da premje{tanjem tijela ubijenih Bo{naka sakriju tragove zlo~ina; dosad je ekshumirano gotovo 400 tijela, a strahuje se da su sa mezarja [ahbegovi}a i Kazanba{~e ovdje preba~ena i tijela 750 Bo{njaka koji su 1. juna 1992. odvedeni sa Bijelog potoka; Crni vrh bi mogao dati kona~nu istinu o 1.200 Zvorni~ana, ubijenih i nestalih. Izuzev statisti~kih podataka koji se ne mogu izbje}i, od medija nismo saznali i{ta vi{e. Zar Crni vrh nije povod da se progovori o genocidu u Zvorniku, o bo{nja~kim intelektualcima koji su strate{ki ubijani, da se napravi specijalna emisija, da se uzmu izjave od ~lanova porodica ubijenih, itd, itd.? S druge strane, pod logotipom la‘nog “jedinstvenog grada”, imamo ustoli~enje gotovog plana da Mostar kona~no postane hrvatski stolni grad u BiH, {to je otvoreno priznavanje zlo~ina i apartheida. S tre}e strane imamo mutljavinu oko otkrivanja po~inilaca bomba{kih napada u Sarajevu, a svi tragovi vode prema Lagumd‘ijinoj hunti. Naspram toga, medijski i politi~ki prostor se strate{ki zagu{uje doga|ajima koji ni po ~emu ne mogu parirati gore navedenim monstruoznostima.
“Oslobo|enje” na usluzi teroristima Pored hap{enja osumnji~enih za zlo~in u Grabovici, doga|aj koji je preplavio medijsku scenu bilo je i otkrivanje po~inilaca vandalskih ru{enja 24 nadgrobna spomenika na sarajevskim grobljima Sv. Josip, Sv. Marko i Lav. Policija koja o~ito ne}e da otkrije i uhapsi po~inioce bomba{kih napada po Sarajevu, u ovom je slu~aju bila efikasna, i hvalisava, jer je dobila {ansu da otkrije ko su o~evi 18-godi{njih, pijanih vandala, i da i na taj na~in pomogne diskreditaciju Lagumd‘ijinih protivnika. O~evi od dvojice ovih mladi}a ne pripadaju Lagumd‘ijinoj hunti, jedan od njih je urednik u “Avazu”, i to je bilo dovoljno da policija obznani kompletne podatke, ~ak i imena majki. Policija dakle mo‘e biti efikasna kad ho}e. Prostom logikom, te‘e je prona}i nepoznate po~inioce divljanja na groblju, nego po~inice bomba{kih napada, jer za bomba{ko divljanje po Sarajevu postoje brojne indicije koje otkrivaju naru~ioca, a najja~a od njih glasi: Nakon {to je otvoreno posumnjano da Lagumd‘ijina hunta podme}e eksplozive kako bi izazvala haos, i prijevremene izbore, napadi su naglo prestali. Iz pouzdanih izvora saznajemo da je policija otkrila po~inioce, i da oni jesu iz kruga Lagumd‘ijine hunte, ali bi objelodanjivanje njihovih imena do temelja sru{ilo policijsko-pravosudnu mafiju SDP-Alijanse. Time fakti~ki dobijamo realitet po kome su Lagumd‘ijina policija i Lagumd‘ijini teroristi na istom zadatku, tj. jedno te isto. U protivnom, neko bi iz policije morao objasniti kako je mogu}e da su najednom, kako su i po~eli, prestali bomba{ki napadi po Sarajevu. Ko je taj koji je zaustavio Lagumd‘ijine teroriste? “Oslobo|enje” se pobrinulo da nadomjesti ovu logi~ku prazninu, budu}i da su mnogi uo~ili kako je serija teroristi~ih napada po Sarajevu obustavljena nakon hipoteti~kog otkrivanja Lagumd`ijine hunte kao naru~ioca haosa. Iako je jasna koordiniranost politi~kih akcija Zlatka Lagumd`ije i Kruga 99 na promociji prijevremenih izbora, sa tajmingom teroristi~kih Marketing tragedije
21
napada, “Oslobo|enje” je poku{alo trag odvesti na krivu adresu. U povodu o~ito reketa{ke bombe koja je odjeknula pred jednim kafi}em u Te{nju, “Oslobo|enje” otkriva: “Ohrabreni bezuspje{nom istragom koja se u posljednje tri sedmice vodi o eksplozijama koje su potresle Sarajevo, teroristi~ki krugovi opet su se odlu~ili da posegnu za razaraju}im oru`jem. Teroristi su digli u zrak…” Sude}i po saznanjima “Oslobo|enja”, iza eksplozija u Sarajevu i Te{nju stoje isti teroristi~ki krugovi, iako je ve} danas jasno da su bombe u Sarajevu nosile politi~ki potpis, a u Te{nju reketa{ki.
Mrtva~ka stra‘a No, vratimo se medijskom tretmanu vandalizma na grobljima. “Oslobo|enje” objavljuje da je – “ovaj slu~aj pobudio veliko interesovanje javnosti i dobio predznak nacionalisti~kog divljanja kojim se skrnave pravoslavni i katoli~ki nadgrobni spomenici”. Ispostavi}e se da se majka jednog mladi}a zove Jadranka, a otac drugog Mladen. O kakvom se onda nacionalizmu radi? Nije ni bitno. Bitno je da su svesrpski i svehrvatski mediji rastrubili kako bo{nja~ki nacionalisti ru{e pravoslavne i katoli~ke spomenike. Dakle, jasno je da nije rije~ o nacionalistima, ve} o pijanoj dje~urliji. Za{to onda doma}i mediji ovom vandalizmu pridaju pa`nju kao da je rije~ o divljanjima srpskih nacista u povodu postavljanja kamena-temeljca za Ferhadiju? Za{to direktor preduze}a “Pokop” Vlado Ragu` uvodi no}ne de`ure po grobljima, kao da imamo tajnu organizaciju koja iz no}i u no} ru{i pravoslavne i katoli~ke nadgrobne spomenike? Zar nije dovoljan cirkus {to i mjesecima nakon sli~ne pijanke na Jevrejskom groblju jadni policajci stra`are i ~uvaju jevrejske mrtvace umrle prije stotinu godina? No}na stra`a }e eto biti uvedena i za pravoslavne i katoli~ke mrtvace, kako bi im se omogu}io spokoj u okru`enju tzv. islamskog terorizma. A to {to ti tzv. islamski teroristi nose srpska ili hrvatska imena, {to su im roditelji Srbi ili Hrvati, {to pijan~e, {to bi takvi pijani razbili i muslimanske ni{ane da su se kojim slu~ajem zatekli na kojem mezarju, ili to {to su otkriveni kao delikventi, a ne kao nacionalisti – ma to nikoga ne zanima! Toliko je strasna potreba da se od ni~ega napravi gu`va, da ne postoji mogu}nost progovora pameti i savjesti. ^ime to direktor Ragu`, nakon {to su otkriveni po~inioci ~iji vandalizam nije nacionalisti~ki, ve} pijandurski, mo`e uop}e pravdati svoju {izofrenu odluku da stra`ari ~uvaju prvoslavna i katoli~ka groblja? Ni~im, izuzev namjerom da se takva vijest pro{iri Evropom, kao prilog u izmi{ljanju tzv. bo{nja~kog ekstremizma. Za to vrijeme, istinski zlo~inci, teroristi i bolj{evici bivaju za{u{kani u drugi plan, jer se njihova destruktivna misija uklapa u viziju kara|or|evske budu}nosti pocijepane Bosne i Hercegovine. Iza te vizije danas stoje svi, izuzev bo{nja~kog naroda koji je spreman na pra{tanje i izgradnju su‘ivota. Broj 103, 1. IX 2003.
22
IZ SAFF A SAFFA
Rukometa{ica Alma Dizdarevi} je suspendirana pod optu‘bom da je – “izvodila klanjanje” usred utakmice i nasred terena. Umjesto da morbidne optu‘be shvati kao vrije|anje svoje vjere, Alma je poku{ala odobrovoljiti inkvizitore, pohvaliv{i se da – nikada nije bila u d‘amiji.
Jami me d‘amije U filmu “Balkanski {pijun” Ilija ^vorovi} je otkrio da se njegov podstanar – drogirao punih 15 minuta. Nesretni dijabeti~ar, kojeg igra Bora Todorovi}, poslije }e biti premla}en od bra}e ^vorovi}a, pod optu`bom da je terorista i narkoman. Komi~na scena proizilazi iz ^vorovi}eve zatucanosti, iz straha pred nepoznatim, jer je od obi~nog primanja inzulina vidio drogiranje od punih 15 minuta. U bosanskoj stvarnosti ve} decenijama se spli}u i raspli}u filmske situacije. Nesporazumi {pijunske vrste su uglavnom vezani za islam. Kad SDP-ovi ministri tra‘e da se uz munare prave dimnjaci, to nije plod neznanja, ve} svjesne namjere da se svetost munare oblati pore|enjem sa dimnjakom. Zlo~insko cirkuzanje sa islamom proizilazi iz state{kog nastojanja da se najsavr{enija religija prika‘e kao uto~i{te za ekscentrike, {izofrenike i glupake. Rodona~elnik ove doktrine na Balkanu je Ivo Andri}, ~ije cjelokupno djelo pokazuje bosanske muslimane kao (na)strano tijelo u kr{}anskom okru‘enju. Na ni‘im subkulturnim razinama andri}evski nacisti~ki nerv se preto~io u viceve o Husi i Hasi, ~ija je osnovna funkcija ja~anje osje}aja kr{}anske superiornosti. Bolesni nisu ni islam, ni muslimani, ve} krsta{i koji nemaju snagu tolerirati islam kakav jeste! Bolest proizilazi iz njihove potrebe da u islamu vide ne{to {to ne postoji. Lahko ih je otkriti, ali ne i promijeniti.
Kr{}anski ki~ Jedan tipi~ni apartheidski doga|aj koji se nedavno dogodio u rukometnom sportu svjedo~i o nastavku strategije satanizacije islama, ali i ka‘njavanja Bo{njaka za ispoljavanje svojih vjerskih opredjeljenja. Rukometa{ica “Galeba” Amela Dizdarevi} je na utakmici sa Zrinjskim, u 60. minuti susreta, prilikom ispoljavanja sportske radosti, kleknula na koljena, {to je ~lan Takmi~arske komisije Rukometnog saveza Zdenko Lepez iz Mostara protuma~io kao – klanjanje, zbog ~ega je ova rukometa{ica dobila kaznu suspenzije od dva mjeseca neigranja. Hiljade puta smo bili svjedoci kada se doma}i i strani igra~i krste na utakmicama, ali to nikada nikome nije smetalo, pa ni muslimanima. To je njihova privatna stvar, iako se kao javna manifestacija mo‘e tuma~iti u smislu klero-{ovinisti~ke propagande. Nemogu}e je razlu~iti kada se neki kr{}anski sportista krsti zbog sebe, a kada iz inada. Nedavno se na prosta~kom izboru za “Miss BiH”, u okviru muzi~kog programa, pojavio dvojac iz grupe “Divlje jagode”, Zele Lipova~a i nekakav Marketing tragedije
23
pjeva~ koji je nosio pogolemu kri`a~u oko vrata. Ovog sa kri`a~om nisu zanimale simpatije ve}inske muslimanske publike, jer je on bio u misiji promocije kr{}anstva, pa i sa pjesmom pod naslovom “Marija”. Bilo mu je bitno da njegovu propagandnu hrabrost uo~e herski biskupi i usta{ki donatori. Zato je `rtvovao naklonost muslimanske publike, kojoj bi svakako bio dra`i da se pojavio kao Zele Lipova~a, multikulturno, bez mjeseca i zvijezde oko vrata. O njegovoj kri`a~i na izboru za “Miss BiH” niko nije ni{ta rekao. Muslimanima mo`da tajno, ali ne i javno, mo`e smetati nepotrebno isticanje kr{}anskih d`ind`uha na svakom koraku. Jer su muslimani, u nakani tolerancije, svoja islamska obilje`ja sa~uvali za odnos ~ovjeka i Boga. Uostalom, to i jeste religija. Ako bi vjera u Boga pre{la u manifestacije mr`nje, inada, primitivizma, kao {to je generalno slu~aj sa ki~erajiziranjem katoli~anstva, sa zabadanjem kri`a~a na svakom koraku – onda je to tek siled`ijstvo koje u izvori{tu ne propagira ni jedna vjera.
Izvo|enje klanjanja Oboljelost kr{}anstva diljem Svijeta, o pogotovo u Bosni, rezultira progonom islama. Zdravo kr{}anstvo nikad ne bi u islamu vidjelo neprijatelja, jer islam je u svojoj su{tini dobrohotan. Zlo je u aktuelnom kr{}anstvu, koje kroz svoje oboljele parametre, kroz zloupotrebu i fa{izaciju vjere, tuma~i islam. Kao da veli – kad se mi mo‘emo sakriti iza Boga i planirati zlo~ine i progone muslimana, onda se i muslimani kriju iza islama i planiraju nam zlo. No, muslimani u Bosni nisu ubijali kr{}anske civile, ru{ili kr{}anske bogomolje i ravnali groblja, muslimani su uprkos svemu ostali vjerni islamu i u~enju o pra{tanju i ~ovjekoljublju. Kr{}ani to, ipak, znaju, ali nikad ne}e priznati, u svojoj nemo}i i razvratnosti, i otud }e nastaviti sa provjerenom komunisti~kom strategijom satanizacije i morbidne falsifikacije islama. Otud }e se izmisliti da je rukometa{ica Amela Dizdarevi} klanjala, iako svaki odrasliji kr{}anin u Bosni zna da se klanjanje ne mo‘e obaviti usred utakmice, da se ne mo‘e jednom pasti na Sed‘du, i da je, napose, za taj obred potrebna priprema koja se zove abdest, a za {ta su, tako|er, bosanski kr{}ani morali makar nekad ~uti. Mo‘da za 30-40 godina dana{nja djeca iz Republike Srpske i tzv. Herceg-Bosne ne}e imati pojma o islamu, ali dana{nji odrasli ljudi, poput tog Zdenka Lepeza, ve}i su dio ‘ivota pro‘ivjeli uz Bo{njake, pa je njihovo navodno nepoznavanje osnovnih muslimanskih obi~aja stvar strate{kog islamofobijskog poganluka. Lepezovu patologiju potvrdila je i Takmi~arska komisija koja je u svom zvani~nom stavu izrekla jednu nevjerovatnu konstrukciju, koja glasi: “TK je utvrdila putem videosnimka da je Alma Dizdarevi} izvela vjerski obred klanjanja”. Ova rije~ “izvela”, umjesto rije~i “obavila”, otkriva da ~lanovi TK klanjanje do`ivljavaju kao cirkusku ta~ku, koja se izvodi, a ne obavlja. Oni dodaju da je Dizdarevi}eva shvatila da se nesportski pona{ala ~im je prihvatila sudsku odluku o dva minuta isklju~enja zbog klanjanja. A gdje to pi{e da je ispoljavanje vjerskih osje}aja na sportskim terenima – nesportsko? Ili ovo va`i samo za islam? 24
IZ SAFF A SAFFA
“Nikad nisam u{la u d`amiju” Alma Dizdarevi} je reagirala - skromno bo{nja~ki, {to je po{prdna narodna sintagma za bo{nja~ku mutavost i snishodljivost. Ona je kazala: “Ja skoro nikada nisam u{la u d`amiju”, valjda ra~unaju}i da }e joj ta ~injenica pomo}i u omek{avanju kazne od dva mjeseca neigranja. Alma je ispravno primijetila da “niko ne pravi probleme kad se na na{im terenima igra~i mole Bogu”, ali je zaboravila kazati da je rije~ o kr{}anima, a ne o muslimanima. Jer, eto, ~im je gest jednog muslimanskog igra~a zali~io na islamski vjerski obred, digla se pani~na pra{ina, a igra~ je suspendiran. Ona je pravilno objasnila i da se – “samo radovala na stari mostarski na~in, kao {to su se nekad navija~i “Vele`a” klanjali Halilhod`i}u”. Ali, otkud joj, {to }e joj, potreba da sebe pravda na ma koji na~in, a pogotovo tako {to }e izjaviti da – skoro nikada nije u{la u d`amiju?! Pa zar je to sramota?! Zar ulazak u d`amiju automatski zna~i biti ekstremista i biti sklon incidentima?! Sramota je biti Bo{njak, iz muslimanske familije, a ne u}i u d`amiju! Sramota je hvaliti se tom nacionalnom i moralnom feleri~no{}u. Takvo samoponi`enje nikada si ne bi dopustio ni jedan Srbin ili Hrvat. Alma Dizdarevi} jeste ‘rtva re‘iranih kr{}anskih paranoja, ali, njeno reagiranje ukazuje na talenat da se bude ‘rtva. Lu|a~ke optu‘be da je klanjala usred utakmice ona podr‘ava svojom nepotrebnom odbranom, ~iji klju~ni momenat je u njenoj odro|enosti od islama. Almina pri~a je paradigma dejtonske islamofobije, koja u bo{nja~koj autodestruktivnosti pronalazi dodatnu inspiraciju. Broj 106, 15. X 2003.
Marketing tragedije
25
D‘enaza Aliji Izetbegovi}u bi i bez izgovorene rije~i nosila zna~enje tekbira. Da li su na{im vjerskim i patriotskim osje}ajima trebali glasni tekbiri? Da li bismo bili ja~i i glasniji u tihoj molitvi? Zar ne vjerujemo da Allah d‘.{. prije ~uje glasnu misao, nego glasan glas?
Tekbir je misao, a ne glas Na d‘enazi Alije Izetbegovi}a ~uli su se tekbiri. Glasni. [utnja koja je obavila ovaj doga|aj kazuje prije o nemanju kolektivnog stava, nego o negiranju ili o odobravanju. Javnost je podijeljena. Jedni misle da su tekbiri na Alijinoj d‘enazi nanijeli politi~ku {tetu Bo{njacima, da im nije mjesto u bo{nja~koj tradiciji d‘enaze, dok drugi smatraju da im je ba{ bilo mjesto tu, na Alijinoj d‘enazi, da se poka‘e ko je bio Alija, i ~ija je ovo zemlja. I jedni i drugi su i u pravu, i u krivu. Do daljnjeg.
Neo~ekivana rehabilitacija Nezvani~ni organizacioni odbor za ispra}aj prvog bh. Predsjednika je nedvojbeno imao jasne ideolo{ke i vjerske intencije kada je odlu~io da se d‘enaza klanja na Trgu Bosne i Hercegovine, a ne pred nekom od d‘amija, te da se Alija isprati uz limenu glazbu, kao i ma koji evropski dr‘avnik iz kr{}anskog civilizacijskog kruga. U njihovu zamisao da Alijina d‘enaza bude ispra}aj evropskog muslimana sigurno se nije uklapala pojava tekbira. Tekbiri su bili vi{ak i naspram jedne posve neo~ekivane pojave, reklo bi se prevrata u vi{egodi{njoj me|unarodnoj {utnji spram uloge Alije Izetbegovi}a u toku agresije na RBiH, i u vezi sa postizanjem dejtonskog mira. Ni najhrabriji optimisti nisu mogli o~ekivati da }e Alija Izetbegovi} pred kraj ‘ivota do~ekati satisfakciju u vidu nepregleda lijepih rije~i koje su mu upu}ivali mnogi koji su ga pohodili na samrtnoj postelji, ali i oni koji su priznanje prvom bh. Predsjedniku odavali putem poruka sa ‘eljama za ozdravljenje. To sasvim sigurno nije puka kurtoazija! Eto, mjesecima je ‘ivot skon~avao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tu|man, pa iz Svijeta nije stigla ni jedna lijepa rije~ o njemu, a kamo li da mu je neko do{ao u posjetu. Kad je oti{ao na svijet gdje se ra~uni ne mogu falsificirati, na njegov sprovod je jedino do{ao turski Predsjednik, {to se opet, u daljem slijedu, vi{e mo‘e tuma~iti kao ironija sudbine, kao poraz pred {irinom pra{tanja, nego kao satisfakcija. Tu|man je izdao Bo{njake, narod zahvaljuju}i kojemu je Hrvatska dobila me|unarodno priznanje. Njegova genocidna kolaboracija sa Milo{evi}em pogodila je islamski svijet, a nadasve Tursku. Muslimanski svijet je putem prisustva turskog Predsjednika na Tu|manovoj sahrani, zapravo, poru~io koliko je Tu|man bijedan. U diplomatskim relacijama lideri dr‘ava nalikuju kom{iluku. Kad ti kom{iluk odbije do}i na sahranu, onda mora da si bio debela fukara. To se dogodilo Tu|manu. Kr{}anska Evropa je odbila nazo~iti sprovodu svoga samozvanog odvjetnika, koji se ubio da doka‘e da upravo on Evropu {titi od najezde nekakvih d‘ihad-ratnika. 26
IZ SAFF A SAFFA
Nakon smrti Josipa Broza, na Balkanu se nije jednom dr‘avniku nije odala takva me|unarodna po~ast kao Aliji Izetbegovi}u. Srbijanski premijer Zoran \in|i} jeste ispra}en uz me|unarodne po~asti, ali njegove paljanske fleke ga nisu nikad svrstale u red mirotvoraca i iznimnih li~nosti. Po~ast Izetbegovi}u je najve}i postdejtonski obrat u srpsko-hrvatskoj lobisti~koj nakani da se agresija pretvori u gra|anski rat i da se sve tri strane optu‘e za jednaku krivicu.Ta po~ast nije sama sebi svrha. Ona je politi~ka poruka koja dolazi u vrijeme velike klevetni~ke operacije protiv antiteroristi~kog bi}a bosanskih muslimana. Ta po~ast je obavezuju}a. Samim tim {to ne mo‘e Alija biti mirotvorac, lider tolerancije i po{tivanja razli~itosti, a da to ne budu i njegovi saradnici, i njegov narod. Ako je Alija, bio pozitivac, onda su to i svi drugi u piramidi njegove apsolutne vlasti. Ta transparentno promovirana ~injenica, ~ak i od lidera SDP-a Zlatka Lagumd‘ije, iz temelja ru{i sve montirane procese koji se vode protiv nekada{njih Izetbegovi}evih saradnika. Projekat satanizacije Bo{njaka je doveden do moralnog i logi~kog sloma. Oni koji smatraju da su tekbiri bili vi{ak na Alijinoj d‘enazi upravo uzimaju u obzir ~injenicu da su Bo{njaci neo~ekivano do‘ivjeli me|unarodnu rehabilitaciju i da im je u ovom ~asu bilo potrebno da Alijina d‘enaza protekne u spoju gra|anskih i islamskih vrijednosti.
Krsta{ki seljakluci S druge strane, u pravu su i oni {to tvrde da tekbir nije nikakav dokaz o ekstremnosti ma kojih muslimana. To je poruka vjere i dobrote. Na{e je pravo da svog velikana pratimo onako kako to mi ho}emo, a ne kako bi se to nekome svi|alo. Ako Zapad ima strah od tekbira, to je problem primitivizma i predrasuda Zapada, pa za{to bismo onda mi teto{ili krsta{kim seljaklucima. Hrvatski tisak je razglasio da Pedi E{daun nije mogao odr‘ati govor – “jer su ga islamski fanatici prekidali povicima Allahuekber”. Treba li, nakon svega, da se dodvoravamo centrima mo}i koji su hiljade puta dokazali da Bo{njake do‘ivljavaju kao tzv. islamske fanatike? Neovisno od ove teme, hrvatski tisak je dan nakon d‘enaze objavio da je Izetbegovi} bio na tajnoj listi Ha{kog tribunala. Rije~ je o kleveti. Dakle, ne postoji granica na kojoj bi se moglo udovoljiti srpsko-hrvatskom projektu satanizacije Bo{njaka. Bili ili ne bili tekbiri, ovi bi izmislili neku klevetu. Prema tome, ako je bo{nja~ko srce htjelo da bol i po{tovanje prema Aliji iska‘e tekbirima, onda je to moglo sebi dopustiti. Svi|alo se to nekome ili ne. Drugo je pitanje da li je bo{nja~ko srce htjelo ~uti takve tekbire, bu~ne i strasne. Zar se na Alijinoj d‘enazi tekbir morao uzvikivati, navija~kom, ratni~kom, frustriranom dikcijom, zar se nije mogao izgovarati za sebe, {to bi opet stvorilo savr{en utisak, koji bi nalikovao na tutnjanje neba i zemlje. Desetine hiljada ujedinjenih grla u govorenju tekbira poslalo bi po zna~enju mo}niju poruku, u odnosu na ovu varijantu u kojoj ja~ina zaglu{i sadr‘aj. Ili, pak, dovoljno je bilo islamske pobjede u veli~anstvenosti Alijine d‘enaze, da je doga|aj sam po sebi bio – tekbir. Marketing tragedije
27
[utnja o kratkom spoju Reis Ceri} se jo{ jednom potvrdio kao li~nost izuzetne hrabrosti i sabranosti. U pravom ~asu, kada se postalo jasno da uzvikivanje tekbira remeti vjerski i idejni nijet organizatora, Reis je izi{ao za mikrofon i bez i jedne rije~i vi{ka poru~io, parafrazirano - kako je u na{em narodu obi~aj da se vjerski osje}aji ispoljavaju prema Allahu d‘.{., a {to se mo‘e ~initi tiho, jer je poruka u mislima, a ne u glasu. Reisa nisu htjeli ~uti oni {to su nastavili uzvikivati tekbir, ~ime su posvjedo~ili da im je njihovo li~no do‘ivljavanje islama pre~e od preporuke bo{nja~kog vjerskog poglavara, ali i ve}ine okupljenih. Iako Reis nije uspio kanalisati vjerske osje}aje ove grupe, njegov poku{aj je koristan, utoliko {to niko ne mo‘e re}i da je Islamska zajednica organizirala uzvikivanje tekbira. Nerazumijevanje izme|u Reisa, tj. Islamske zajedenice i ove grupe vjernika otvara jednu posve drugu temu kojom bi se valjalo baviti. Dakle, da li je Islamska zajednica djelatan autoritet me|u bo{nja~kim vjernicima? Ako Islamska zajednica vidi i preporu~uje jedno, a ako grupa vjernika osje}a drugo, onda je to kratak spoj koji se valja prevazi}i. Da bi do{lo do prevazila‘enja nersporazuma, nu‘no je otvoreno govoriti o svim nejasno}ama. Islamska zajednica nije pokazala volju da naknadno objasni da li su, ili nisu, glasni tekbiri na Alijnoj d‘enazi ne{to {to treba uvesti kao pravilo, i ako treba za{to treba, a ako ne treba, za{to ne treba. Najgore bi bilo da svi mi ostanemo izme|u jednog i drugog tuma~enja. Broj 107, 1. XI 2003.
28
IZ SAFF A SAFFA
Krnji SDP i senilni Titovi partizani su iskoristili obilje‘avanje 60. godi{njice ZAVNOBiH-a i zloupotrijebili Dan dr‘avnosti BiH da oblate prvog bh. predsjednika rahmetli Aliju Izetbegovi}a.
Uli~ari antifa{izma Obilje‘avanja 60. godi{njice ZAVNOBiH-a proteklo je u blasfemi~noj zloupotrebi povijesnih svetkovina od strane krnjeg SDP-a i instrumentaliziranog SUBNOAR-a, tj. Titovih partizana, kao zvani~nih ~uvara antifa{isti~kih tradicija iz Drugog svjetskog rata. Ovaj znameniti historijski datum iskori{ten je da se ka‘u pogrde protiv bo{nja~ke politike, oli~ene u vladaju}oj SDA, a da se posljednji bo{nja~ki lider Alija Izetbegovi} oblati kao li~nost koja nije dostojna pore|enja sa Josipom Brozom Titom. S druge strane, SDA ni ovog 25. novembra nije pokazala volju da ZAVNOBiH-u oda po~ast kakvu zaslu‘uje. SDA je ostala rob mladomuslimanskog antikomunisti~kog diskursa. Komunizam nema nikakve veze sa vrijednostima ZAVNOBiH-a, bez kojeg, logi~no, ne bi bilo ni me|unarodnog priznanja BiH, a ni Bo{njaka kao politi~kog naroda. SDA nikada nije negirala vrijednosti ZAVNOBiH-a, ali ih nije ni isticala. I ove godine ih je, jednostavno, ignorirala. Sa moralnog i marketin{kog stanovi{ta to je nepametno. Ispada da je SDP ba{tinik dr‘avotvornog korijena BiH, a da je SDA nekakva dejtonska stranka za koju je bh. dr‘avnost, kao i za ~etnike i usta{e, prisilni rezultat rata. Takav koncept je glupav, krhak, {tetan, nepo{ten, providan… SDA nema nikakvog razloga da bje‘i od svoje posvjedo~ene antifa{isti~ke i bosanske su{tine.
Otpadnici od “komunisti~kog islama” Trpanje ZAVNOBiH-a u komunisti~ki kontekst ne odgovara ~injenicama, ni politi~kom interesu Bo{njaka. Sve ru‘no {to je komunizam donio na ove prostore, dogodilo se poslije ZAVNOBiH-a, kada je KPJ okupirala antifa{isti~ke ideale za koje su se borili bh. narodi. Ljudi su spa{avali gole ‘ivote, pred najezdom {vapskih nacista i doma}ih kolja~a. Naspram nacisti~ke ideologije, pojavila se snaga koja garantira ravnopravnost svih bh. naroda. Logi~no je {to su se bh. narodi, a poglavito Bo{njaci, oslonili na Titove partizane. U ratnom vihoru su makar mogli biti sigurni da ih niko ne}e klati ili poni‘avati zbog vjerske pripadnosti. Taj nagon za samoodr‘anjem nije bio komunisti~ki. Narod je jedino razabrao da svi drugi kolju, a da samo partizani ljude ne ubijaju po vjeri, ve} po ideologiji. Po{to Bo{njaci nisu imali nikakve nacionalne ideologije, za razliku od ~etnika i usta{a, logi~no je {to su privremeni smiraj na{li pod okriljem antifa{isti~ke ideje Titovih partizana. Tu se zavr{ava pri~a o bo{nja~koj vezi sa ZAVNOBiH-om. Ta pri~a je ~asna i po{tena. Bo{njaci su bili uz ideju antifa{izma, za jednakost i slobodu svih bosanskih i ju‘noslovenskih naroda. Za{to onda Bo{njaci ignoriraju svoje ~asno sudjelovanje u povijesti? Postoje dva srodna odgovora. Prvi je svjesno ili nemarno poistovje}ivanje Marketing tragedije
29
partizanske tradicije i ZAVNOBiH-a sa komunizmom. Drugi je frustracija mladomuslimanskog jezgra SDA, koje histeri~no odbija sve {to ima ikakve veze s Titom i partizanima. Nema nikakve dvojbe da su u montiranim procesima od komunizma stradavali mnogi ~estiti muslimanski vjernici. Bilo bi razumljivo da je komunisti~ki re‘im hapsio nekakve muslimanske ekstreme koji su planirali dr‘avni udar i uvo|enje islamske dr‘ave u BiH. No, tako mahnitih revolucionara nije bilo me|u stotinama, a neki ka‘u i hiljadama muslimanskih vjernika koje je progonio komunisti~ki re‘im. Bili su to tek otpadnici od “komunisti~kog islama”, od namjere Komunisti~ke partije da islamski ‘ivot kroji iz Centralnog komiteta, a to je bio dovoljan razlog za njihovo progonstvo. Valja re}i da je komunisti~kom re‘imu trebala uravnilovka izme|u ‘ivih, ~etni~kih i usta{kih emigrantskih projekata za razbijanje SFRJ, i politi~ki anemi~nog muslimanskog svijeta, koji je u jugoslavenskom socijalizmu vidio ostvarenje ~e‘nje za mirnim ‘ivotom. Bo{njaci su mogli biti totalni otpadnici od islama, ali bi se za potrebe totalitarnog re‘ima izmislili nekakvi islamski ekstremisti, kako bi ispalo da u svim narodima ima kukolja. @rtve su postali muslimani koji su bili istrajni u volji da svoj islam ‘ive bez dodira s ma kojim re‘imom i ideologijom. Goleme su patnje podnijeli ovi stameni vjernici. Oni imaju pravo na frustraciju, kojom sa ga|enjem gledaju na svaki pomen Tita i partizana. No, bo{nja~ko politi~ko bi}e ima pravo na zrelost, kojom }e razdvojiti neistinu od istine, jalovo od korisnog, napose, mladomuslimansko razumijevanje ZAVNOBiH-a od onoga {to jeste ovo neideolo{ko centri{te savremene bosanske dr‘avnosti.
I{aretski paradoks ZAVNOBiH je vi{estruko srodan i potreban Bo{njacima. Nema nikakve razlike izme|u i u ovom ratu posvjedo~ene bo{nja~ke volje da se u miru i toleranciji ‘ivi sa druga~ijima, i onoga {to je zavje{tano ZAVNOBiH-om, a {to je pola stolje}a, uz sve mahane, bilo plodonosan agens mira i prosperiteta u BiH. Nakon {to je antifa{izam okupiran od komunizma, nastradale su politi~ke slobode i politi~ka kultura, ali je BiH u obrazovnom, ekonomskom i kulturnom smislu do‘ivjela svoje zvjezdane trenutke. Ni u jednom politi~kom vremenu bo{nja~ki narod nije obrazovno oja~ao kao u vremenima komunisti~kog re‘ima. Pove}anje kriti~ne mase pismenih Bo{njaka definiralo je volju za osamostaljenjem BiH od srboslavije. No, ni u jednom vremenu bo{nja~ki narod se nije kao tada udaljio od svog vjerskog izvori{ta, {to je rezultat organizirane komunisti~ke strategije za ispiranje i asimiliranje Bo{njaka u razne Sanje, Vanje, Sa{e, Sini{e i ina “kulturna” imena. Nema jednozna~nog odgovora na pitanje o Bo{njacima u Jugoslaviji. ^ini se da je u kona~nici ostalo mnogo vi{e dobrog, nego negativnog naslje|a. Titov re‘im je Bosni vratio dr‘avnost, a Bo{njake, dodu{e kasno, priznao kao politi~ki narod. Bez bosanske ustavne jednakopravnosti u SFRJ, Bosna ne bi mogla tra‘iti me|unarodno priznanje, niti bi Bo{njaci mogli imati tapiju na svoju zemlju. Uva‘avanje ove logike je neizvodljivo bez uva‘avanja ZAVNOBiH-a. 30
IZ SAFF A SAFFA
Ipak, bo{nja~ka politika ‘ivi u paradoksu. Ona govori o Kulinu Banu, o hiljadugodi{njoj dr‘avnosti BiH, ali ignorira ZAVNOBiH i partizansku tradiciju u BiH. Oslobodila~ka borba Armije RBiH je po konkretnim djelima jedini slijednik ovih ~asnih tradicija. Koliko je HVO izrastao iz usta{tva, a Vojska RS iz ~etni{tva, toliko je ARBiH stasala na civilizacijskim tekovinama bh. partizana koji su, jednako kao i ARBiH, branili ljude svih nacija i vjera, bore}i se za ideju jednakosti bh. naroda i gra|ana. No, generali na{e Armije nikada nisu pomenuli ovaj antifa{isti~ki kontinuitet. Jedini razlog tome je u i{aretskoj preporuci SDA da su antifa{izam i komunizam jedno te isto, {to je bezvezna, neistinita i {tetna konstrukcija.
Bla}enje Alije i mit o Titu Dok je SDA zaobilazila oko ZAVNOBiH-a, SDP nikada nije ni prestajao izvori{te bh. dr‘avnosti svojatati kao privatno partijsko naslije|e. U tome su mu pomagali instrumentalizirani Titovi partizani, senilni tragikomi~ari koji jo{ uvijek vjeruju da }e se odnekud pojaviti Staljinovi brkovi da ih spasu od kazamata demokratije i slobode mi{ljenja. SDP i SUBNOAR su ujedinjenim snagama nastavili falsificirati bh. antifa{isti~ku povijest, pogane}i je komunisti~kom ideologijom. Da su dobronamjerni, kao {to nisu, trudili bi se da deideologiziraju antifa{isti~ku tradiciju, kao naslije|e svih bh. naroda i gra|ana, umjesto {to je silom smije{taju u ideolo{ke hapsane komunisti~kih nasljednika. Napose, ne{to sli~no je po~inila i SDA u odnosu na islam, u poku{aju da bo{nja~ku vjeru zato~i strana~kim okvirima, umjesto da je prepusti njenoj nadvremenoj prednosti. Okupacija univerzalnih vrijednosti obi~no dovodi do blasfemije tih vrijednosti, kad se njima kite smrtnici i prolaznici. Zato se danas smijemo grotesknim Titovim partizanima koji na pustom otoku, na koji su se sami prognali, uzvikuju cirkuske parole, zazivaju drugarice i drugove… Zato smo imali pojave da se u d‘amiju ulazi kao u centralni komitet, formalno, {i}ard‘ijski, u pija~arskom ra~unu da ti d‘amija mo‘e obezbijediti fotelju, sekretaricu i voza~a. Obilje‘avanjem 60. godi{njice ZAVNOBiH-a Titovi partizani i SDP su nadma{ili najprljavije ponore svoje crvene ma{te. Na zajedni~koj sve~anoj akademiji govorio je drug Zlatko Lagumd‘ija, da se ne zaboravi da je ZAVNOBiH partijska svojina. Partijsko glasilo “Oslobo|enje” je na prvoj strani raspucalo naslov “Alijini dodvornici ru{e mit o Titu”. Kad se pro~ita ovaj tekst ispada da Lagumd‘ija nije ni o ~emu drugom govorio nego o inicijativi da se dio Titove ulice u Sarajevu nazove po Aliji Izetbegovi}u, ~ime se, kako je rekao – “ru{i mit o Titu i potkopavaju temelji bh. dr‘avnosti”. Jadna li je ona zemlja ~ija se dr‘avnost temelji na mitovima, i to komunisti~kim! Titi} je ustvrdio da aktuelna vlast “ho}e da se rije{i ~ak i Titovih ulica”, {to je totalna la‘, jer je SDA mogla i u ratu i poslije poskidati sve Titove ulice. Ali, nije. Zato je SDP u Tuzli jo{ 1992. poskidao nazive desetine ulica, {kola i institucija koje su nosile imena bh. antifa{ista, kako bi se dodvorio ~etnicima i usta{ama. Za njega je – “sramotna inicijativa da se po prvom predsjedniku Predsjedni{tva BiH, umjesto njemu primjerene ulice, nazove Titova ulica u Marketing tragedije
31
Sarajevu”. Dakle, glavna ulica u Sarajevu, po njemu, nije primjerena Aliji Izetbegovi}u! On ~ak ironizira inicijativu o nazivanju jedne ulice imenom Alije Izetbegovi}a, jer ka`e da bi neki htjeli – “ako je mogu}e za tu priliku na}i neku ~ak i du`u (ulicu od Titove)”. Ispade da Alija ne mo`e dobiti ni Titovu, ali ni neku du`u ulicu, poput Obale Kulina Bana koja bi, po nekim anketama, bila najprimjerenija, jer podsje}a i na najve}u d`enazu u povijesti Bosne. Po Lagumd`iji, trebalo bi pri~ekati da o Izetbegovi}u “historija dadne svoj sud”, {to je negacija svih onih neupitnih vrijednosti koje su i bez historijskog suda o Izetbegovi}u izrekli svjetski autoriteti. Napose, ni Saudijska Arabija, ni Turska, nisu ~ekale lagumd`ijski sud historije kada su ulice nazivali po Aliji Izetbegovi}u. Ovim velikim nacijama je jasno ono {to velikosrpske sluge nikad ne}e priznati – da je Alija Izetbegovi} ~asna historijska li~nost. Ovdje ne}emo tematizirati neupitni zna~aj Alije Izetbegovi}a. Ho}emo samo podcrtati da su SDP i SUBNOAR obilje‘avanje 60. godi{njice ZAVNOBiH-a zloupotrijebili za bla}enje lika i djela prvog bh. Predsjednika. Alija je za njih, kao i za sve velikosrbe, razbija~ Jugoslavije, on je njihov neprijatelj, jer je razbrkao planove o utapanju BiH u srboslaviju. Oni su bolesni i zli. Zloupotreba ZAVNOBiH-a je samo potvrdila ranije znanu dijagnozu. Zamislite, jedino, kakav bi to bio maestralan poen za bo{nja~ku politiku da je vladaju}a SDA organizirala jednu sve~anu, dignitetnu, patriotsku akademiju u slavu ZAVNOBiH-a. Ali, nije. I, ne}e. Do daljnjeg. Broj 109, 1. XII 2003.
32
IZ SAFF A SAFFA
[ta bi se dogodilo da je neki bo{njaki funkcioner u nekom dr‘avnom organu priredio bajramski prijem za Bo{njake, a da je izignorirao kr{}ane za Bo‘i}? Pa, zapalila bi se Bosna! U Tuzli se dogodilo da jedan bo{nja~ki funkcioner priredi bo‘i}ni prijem za hrvatske slu‘benike, a da izignorira Bo{njake za Bajram. I, nije se dogodilo ni{ta.
Bo{njaci se navikavaju da su gra|ani drugog reda Tuzla je jedini evropski grad u kome nije pao komunizam. Od 1945. do danas Tuzlom vlada jedna te ista vlast. Udba{i koji su 70-tih i 80-tih godina kontrolirali lokalnu politiku, to ~ine i danas. Rije~ je o bukvalno istim ljudima. U odre|enim vremenskim razdobljima ova je udba{ka karakteristika znala polu~iti odre|ene koristi, kao na po~etku agresije, jer se udba{i razumiju u dr‘avu, ali u kona~nom skoru, rije~ je o balastu koji donosi mnogo {tete, a nimalo koristi. Kako stvari stoje, ovaj komunisti~ka tradicija }e se nastaviti i nakon narednih lokalnih izbora. Ne toliko zbog snage SDP-a, koliko zbog slabosti politi~kih snaga koje bi mogle uzdrmati bolj{evi~ku tradiciju. Tuzla je kroz povijest bila indikator zbivanja koja }e uslijediti na {irim prostorima. Tako je i danas.
Prijem za naciju iz prvog reda U jednom dr‘avnom organu, kojim rukovodi kadar SDP-a, za katoli~ki Bo‘i} je organiziran prijem za slu‘benike hrvatske nacionalnosti. Prijem je organizirao {ef organa, Bo{njak, koji prethodno muslimanima nije ni ~estitao Bajram, a kamo li da je priredio bajramski prijem. Hrvatima nije smetalo {to su u povla{tenom polo‘aju u odnosu na svoje bo{nja~ke kolege. Svijetla su obraza do{li na bo‘i}ni prijem. Hrvaticama je poklonjen po buket cvije}a, a Hrvatima po fla{a skupog vina. Hrvati su dan uo~i Bo‘i}a, nakon ovog jutarnjeg prijema, pu{teni ku}ama da se u miru pripreme za sutra{nji blagdan. Bo{njaci nisu uo~i Bajrama imali takvu privilegiju. Ovaj Bo{njak iz SDP-a, koji je u svojstvu {efa dr‘avnog organa priredio segregaciju Bo{njaka, o~ito je na vrijeme razabrao futuristi~ke vjetrove. On je uvidio da }e kadrovska pozicija Bo{njaka u budu}nosti ovisiti od spremnosti da se poltroni{e kr{}anstvu, i da se nipoda{tava islam. Nema sumnje da }e povla{teni Hrvati prema njemu osje}ati naklonost, {to }e mu u budu}nosti garantirati status osobe odane multikulturalnim vrijednostima. Odve} je jasno da se zna~enje multikulturalnosti mjeri voljom kr{}anstva, a ne podrazumijevaju}om voljom islama. Ako kr{}ani ho}e da negdje ima multikulture, onda }e je biti, a ako ne}e, onda }e od muslimanske tolerantnosti ostati tek tzv. islamski ekstremizam. Razumio je to ovaj SDP-ov funkcioner, ~iju su ambicije starije od ~asti, po{tenja, istine. On }e Marketing tragedije
33
pri punoj svijesti povrijediti bo{nja~ke slu‘benike, otvoreno im nazna~iti njihovu manju vrijednost, jer zna da }e Hrvati nagraditi takav nacionalni mazohizam. Za ovaj doga|aj su, preko povrije|enih Bo{njaka iz ovog dr‘avnog organa, odmah saznali lokalni politi~ari iz SDA, Stranke za BiH i jo{ nekoliko manjih stranaka koje ‘ive od bo{nja~kih glasova. Ali, ni jedna stranka nije na{la shodno da reagira, da uputi saop}enje za javnost, u kome }e ista}i kako je neprimjereno, i zloslutno, to favoriziranje slu‘benika jedne nacionalnosti. Pomenuti doga|aj nije pao s neba, ve} je sedimentiran u ambijentu ~iji je sistem vrijednosti usmjeren na segregaciju Bo{njaka. Ovaj doga|aj vrijedi vidjeti u uzro~no-posljedi~nom lancu, kao pismo za ~itanje sada{njosti i budu}nosti. Kao {to su Bo{njaci prije koju deceniju razumijevali da }e dru{tveni status, ili napredovanje u karijeri, obezbijediti ako u|u u mje{oviti brak, ako svojoj djeci nadjenu tzv. me|unarodna imena, od kojih svako pripada kr{}anskom civilizacijskom krugu, tako se i danas Bo{njacima name}e ako ne gori, onda barem jednako opak sistem dru{tvenih vrijednosti. Kad ka‘emo – gori sistem – mislimo na ambijent u kome su Bo{njaci usmjereni da budu ili ‘rtve ili isljednici u medijskom spektaklu zvanom “islamski terorizam”. Bo{njak koji ne pristaje da izmi{lja tzv. islamski terorizam, i da se udvara kr{}anskom modelu multikulture, po kome su kr{}ani bitniji od muslimana, takav je Bo{njak izop}en iz sistema vrijednosti ~iju hijerarhiju odre|uje kr{}anska vlast nad Bosnom. U jugokomunisti~kom ambijentu sa suptilno{}u se vodilo ra~una o prividu muslimanske ravnopravnosti, iz koje su, ruku na srce, pogotovo u pogledu {kolovanja, Bo{njaci izvukli brojne koristi. Svjetska antiislamska histerija je legitimizirala okrutnost sa kojom se Bo{njaci progone u ro|enoj zemlji. Ovdje nema mjesta pore|enju za Jevrejima, jer Njema~ka nikad nije bila jevrejska domovina, kao {to je Bosna, i imenom i povije{}u, bo{nja~ka kolijevka. Nakon 11. septembra postalo je nelagodno biti musliman svud na Zapadu, ali je bezmalo te‘e postalo biti musliman u Bosni. Jasno je i za{to. Ma gdje na Zapadu muslimani nisu nikakav politi~ki ili vojni faktor. U Bosni jesu, ali sve manje. Tek apsolutna minorizacija Bo{njaka, sa perspektivom njihovog raseljavanja u prekookeanske zemlje, mo‘e zadovoljiti nezaja‘ljive apetite mahnitih krsta{a. Dakako, nikad vam ni jedan zapadni ambasador u BiH ne}e saop}iti istinu o krajnjim namjerama zapadne politike u BiH. Taman posla da sad neko od njih ka‘e: na{ cilj je uni{tenje Bo{njaka. Ni Hitler, kada je zatirao Jevreje, nije na talambase razglasio svoj genocidni posao. Mladi} je pred pokolj u Srebrenici bo{nja~kim dje~acima dijelio ~okolade. Logi~no je da se svaki zlo~in ili negira ili skriva.
Dolari u bo{nja~kim zjenicama Svaka pojava, makar i nakaradna, te‘i uspostavi sistema vrijednosti. Interes pojedinaca, u ovisnosti od njihove svijesti o kolektivnom dobru, tvori sistem koji funkcionira bez obzira na okolnosti. Tako se dogodilo da je na frtalju BiH sa bo{nja~kom ve}inom ve} obrazovan sistem u kome se 34
IZ SAFF A SAFFA
ta~no raspoznaju vrata beri}eta i vrata ponora. Ko ho}e da sa~uva du{u, ignorirat }e blagodeti koje mu se nude u slu‘bi sataniziranja Bo{njaka. Ko ho}e da ima iluziju o svojoj bitnosti, da prosperira materijalno i na dru{tvenoj ljestvici, u ovakvom sistemu vrijednosti, zanemarit }e znakovlje vjere, morala, tradicije, napose, odanosti svojoj zemlji i svome narodu. Bo{nja~ka tragedija proizilazi iz odsustva individualne predanosti kolektivnim interesima. Otud krsta{ki sistem vrijednosti s lako}om lomi bo{nja~ku ki~mu. Bo{nja~ke institucije koje su morale artikulirati i nametnuti ulogu svakog Bo{njaka, odve} su zagubljene u pija~arskom grabljenju materijalnih dobara, kao da je bo{nja~ka ekonomska potentnost ne~iji kusur, koji treba zgrabiti prije nego ga odnese vjetar. Sti~e se utisak da kod bo{nja~kih prvaka dolari klaparaju zjenicama, pa oni ni{ta i ne vide, ni{ta i ne ~uju, osim zveketa nov~anica, kao jedine su{tine njihovog ‘ivota. U takvom ambijentu nije ostao ni trun prostora za bavljenje bo{nja~kim ‘ivotom, a on je u artikuliranju i nametanju uloge pojedinca u stvarnosti, koja je su{tinski jednaka vremenima genocidne agresije. Zato je logi~no {to danas na{im bo{nja~kim dru{tvom vlada letargija koju krsta{ki sistem uspijeva iskoristiti za svoje ciljeve.
A da je bilo obratno… Ignoriranje Bajrama i organiziranje bo‘i}nog prijema za hrvatske slu‘benike u jednoj dr‘avnoj slu‘bi u Tuzli, od strane bo{nja~kog funkcionera, paradigmatski je indikativ ambijenta u kome ‘ivimo i koji sluti da }e u budu}nosti ovakve pojave biti jo{ o~itije, i bjesnije. Dovoljno poznajemo na{u politi~ku i dru{tvenu stvarnost da mo‘emo pretpostaviti {ta bi se dogodilo da je ma koji bo{nja~ki funkcioner, recimo, priredio bajramski prijem, Bo{njakinjama poklonio mahrame, a Bo{njacima knjige, a da je koju sedmicu poslije potpuno izignorirao katoli~ki Bo‘i}. Pa cijela bi Bosna medijski bila zapaljena takvim doga|ajem! Pravile bi se reporta‘e u policijskim magazinima, reagirale bi stranke, Helsin{ki komiteti, sve bi grmilo od protesta protiv segregacije Hrvata. Posve je sigurno da takav doga|aj ne bi ostao nezabilje‘en, i neosu|en, jer bi se svi utrkivali da osude rukovodioca koji pripre|uje bajramski, a ne prire|uje i bo‘i}ni prijem. Kako se onda moglo dogoditi da doga|aj kojim je posvjedo~ena segregacija Bo{njaka, u gradu u kome Bo{njaci ~ine barem 90 odsto stanovni{tva, ostane bez medijskog i politi~kog tretmana? Odgovor je nedvosmislen: Bo{njaci se navikavaju da budu gra|ani drugog reda! Broj 113, 1. II 2004.
Marketing tragedije
35
Kada Komisija za vrijednosne papire obznani rezultate raznih privatizacija, Bo{njaci }e kona~no razumjeti da su u neznanju oplja~kani, a da je njihova imovina, za bezvrijedne certifikate, pre{la u hrvatske i slovena~ke ruke. Ko je u Bo{njaka odgovoran za nacionalni ekonomski slom?
Najte‘i bo{nja~ki poraz U subotu, oko 11 sati, bio sam svjedok jednog {ejtanskog prizora. Krenuo sam kolima po svog prijatelja, slikara Fikreta Vr{anina, koji je s ku}om na periferiji Tuzle. Namjeravali smo prevu}i neka balkonska vrata. Do Fikrine ku}e vodi jedan uzak put. Jedva da se mogu kri‘ati kola. Kad sam bio 30-tak metara od njegove ku}e, nai|em na neko bijesno auto. Auto stoji. Okrenuto u pravcu Fikrine ku}e. Nasred puta. Upaljenih svjetala. Bibiknem. Niko ne reagira. U~ini mi se da kroz zadnje staklo, na naslonu, vidim klonulu glavu. Izi|em iz kola i pri|em. Unutra, neki momak, sa sun~anim nao~alama, spava. Ili je mrtav. Pokucam. Pokucam ja~e. Pa jo{ ja~e. Glava se pomjeri. Rekoh mu da makne kola da pro|em. Utom ugledah u njegovom krilu pivsku fla{u. Ugledah i da ima suvoza~a. I suvoza~ spava. Sa sun~anim nao~alama i sa pivom. Prolomi se lave‘. Na zadnjem je sjedi{tu bio opak pas. Ovaj prvi se pomjeri. Rekoh, upalit }e kola, i pomjeriti se. Vratim se u svoj auto. ^ekam. Opet je zaspao. Okrenem svoja kola, i drugim putem, okolo, do|em do Fikrine ku}e.
Narkomanska demokratija Vozim, i razmi{ljam: {ta je moglo strefiti ovu dvojicu momaka pa da zaspu u po bijela dana, nasred puta, da toliko nestanu iz stvarnosti da ih ne mo‘e{ dozvati. Ako im se prispavalo, mogli su makar kola maknuti u stranu. To {to im se dogodilo, moralo je biti trenuta~no, bez mogu}nosti da reaguju, da se sklone s puta, i odspavaju, ne remete}i mir i sigurnost. Samo je droga u stanju spucati nekog u glavu do te mjere da ljudski stvor izgubi vezu sa ‘ivotom. Nema nikakve sumnje, ovaj dvojica su drogirani. Sude}i po bijesnim kolima, i po krvolo~nom psu, mogli bi imati i oru‘je. U svojim narkomanskim privi|enjima bi za~as mogli potegnuti pi{tolj, ubiti nekoga. I, zato ne bi odle‘ali, jer bi ih sud proglasio neura~unljivim. Interes pravosu|a je svakako da krajevima sa bo{nja~kom ve}inom hoda {to ve}i broj manijaka. Upravo zbog toga sam predlo‘io Fikri da stvar prijavimo policiji. Fikro re~e kako je i prije mene nai{ao neki ~ovjek, s golfom, obilazio je oko ovih kola, a kad je vidio da ne mo‘e dozvati drogirane mladi}e, okrenuo se i oti{ao. Fikro se slo‘io da odemo do policije, jer, kako re~e, u ku}i su mu k}erke i ‘ena, u kom{iluku ima djece, ‘ena, starih i bolesnih, a ko zna {ta ovi mladi}i mogu napraviti u svojim halucinacijama. U policiji su od Fikre prvo tra‘ili da dadne svoju li~nu kartu. Kao da je on kriv. Kao da nije pre~e da mu se zahvale i da odmah odu na lice 36
IZ SAFF A SAFFA
mjesta. Fikro im nije dao li~nu kartu i zamolio ih da odu to rije{iti, ili }e on to rije{iti, lopatama, sa kom{ijama i prijateljima. Na{a demokratska policija je, bezbeli, ljubazno upozorila mladi}e da ne spavaju nasred puta. Njihovo dalje pona{anje je u domenu evropskih standarda. Nek’ se drogira ko ho}e i koliko ho}e. Radi se o demokratiji.
Urota protiv bo{nja~ke porodice Poslije smo Fikro i ja oti{li do Muhameda D‘onija sa Me|a{a. Bio je kod njega i neki kamiond‘ija. Pri~amo o neima{tini. Pri~a se zapodjenula zbog informacije koja je bila na radiju, da infarkt kosi i 20-ogodi{njake. Sla‘emo se da to nije nikakvo ~udo, s obzirom na pritisak besperspektivnosti, bijede, nesigurnosti, haosa… Mlad ~ovjek je osu|en na poni‘enje. Energija mladosti, umjesto da bude usmjerena ka radu i privre|ivanju, zato~ena je u ‘ivot koji ne mo‘e izdr‘ati taj pritisak besmisla. Prisilno su mladi i mnogi 30-ogodi{njaci, koji ‘ive na grba~i roditelja, obi~no penzionera, ne mogu se o‘eniti, imati djecu, jer nemaju odakle ni svoja usta nahraniti. Sve je to ogromna negativna energija koja proizilazi iz osje}aja poni‘enja. Sla‘emo se da ovakvo bezna|e ne vlada u krajevima sa srpskom i hrvatskom ve}inom. Srbi i Hrvati, zahvaljuju}i dvojnom dr‘avljanstvu, makar nemaju osje}aj geta, kojim su opasani jedino Bo{njaci. Srbinu je {iroka Srbija, Gr~ka, Rusija, Hrvatu je {iroka Hrvatska i katoli~ka Evropa, jedino je Bo{njak osu|en da ‘ivotne {anse pronalazi u presahlom frtalju Bosne. A taj frtalj je odve} pod razli~itim pritiscima specijalnog rata, zbog ~ega se Bo{njak i tamo gdje je u ve}ini osje}a kao gra|anin drugog reda. Poruka je o~igledna: Odlazite! Napu{tajte Bosnu! Dostojanstvo jedino mo‘ete prona}i daleko od Bosne, tamo gdje }ete se utopiti u okeanu ljudi bez imena i porijekla! Muhamed D‘oni ka‘e da je pro~itao podatak da je 100.000 mladih Bo{njaka od Dejtona na ovamo napustilo BiH. ^itava sela su ostala bez mladih ljudi. Agencije za raseljavanje Bo{njaka rade punom parom, ali to niko ne razumijeva kao nastavak etni~kog ~i{}enja, kao genocid. Ljudi bje‘e da ne bi presvisli od poni‘enja. Da se ne bi otisnuli u paklenu utjehu alkoholizma i droge. Na ‘alost, ogroman broj mladih Bo{njhaka postaje zato~enik droge, a usljed ovisnosti i neima{tine, i – kriminala. D‘onijev jaran, ovaj kamiond‘ija, ka‘e kako je nedavno vozio so iz Solane za Biha}. Dole je vidio stotinjak nadni~ara, i starih i mladih, koji mjese~no rade za jedva 150 maraka. Ka‘e da im je satnica nekih, ne pamti ta~no, 30-40 feninga. Oni nosaju te{ke vre}e soli za naknadu od nekoliko maraka dnevno. Me|u njima je, ka‘e, vidio i jednog in‘injera koji je ostao bez posla. ^ovjek je htio poluditi od poni‘enja i bijede, pa je razabr’o da mu je bolje nosati vre}e budza{to, nego sjediti i ‘derati se. Ali, {ta on i njegova porodica mogu rije{iti sa 150 maraka. To nije dovoljno ni za ra~une. Ni za bra{no. A kamo li za {kolovanje djece. [ta }e osje}ati otac koji svoje dijete ne mo‘e poslati u {kolu? Mo‘e li dijete razumjeti da nije otac kriv {to bi da radi, a ne daju mu da radi, ni da zaradi, ve} je kriva op}esvjetska urota protiv bo{nja~kog oca, protiv bo{nja~ke porodice?! Marketing tragedije
37
Bez nagona za samoodr‘anjem Sve {to nam se doga|a bilo bi podno{ljivije kad bismo kao nacija funkcionirali na vrijednosnim principima islama, dijaloga, solidarnosti, familijarnosti. Dogodila nam se stra{na otu|enost, u svim relacijama. Od vjere nam je ostala Islamska zajednica koja nema snage da se oslobodi od stega administrativnog tuma~enja islama. Od svega drugog, {to smo imali, i {to nikad nismo ostvarili, ostalo je – ni{ta, jer u bo{nja~kom narodu ne postoji kolektivni autoritet koji bi htio i umio artikulirati na{e individualne obaveze u kolektivnoj stvarnosti. Nevjerovatno, zastra{uju}e, djeluje obamrlost bo{nja~ke inteligencije spram agresije kojoj smo izlo‘eni. Da stvar bude gor~a, bo{nja~ka je inteligencija veoma aktivna, prisutna, glagoljiva, ali sve to nema veze sa stvarno{}u. Slikaju se po novinama, na utakmicama, pozori{nim predstavama, koncertima, kao da nam je sve k’o u Francuza. Neko mora snositi odgovornost za nemanje nacionalnog stava, a time i strategije, spram nastavka agresije. Na{i gubici su konkretni. Odgovornost je na svim institucijama i pojedincima koji slove kao nacionalni tribuni. Kao {to u ratu oficir odgovara za nepotreban gubitak ljudskih ‘ivota, tako i danas neko mora biti odgovoran za gubitak 100.000 mladih Bo{njaka, ili za, ne daj Bo‘e, gubitak 500.000 Bo{njaka u dijaspori koji upravo trebaju ostati bez bh. dr‘avljanstva. Kad nema reakcija na ovako o~igledne nasrtaje na bo{nja~ke pre‘ivjele ‘ivote, kako tek o~ekivati analize i reakcije na suptilnije vidove ubijanja Bo{njaka, kao {to je strate{ko instaliranje narkomanije, socijalne bijede, bezna|a… Upravo ovih dana bo{nja~ki narod }e se suo~iti sa svojim najte‘im porazom. Kada Komisija za vrijednosne papire obznani rezultate raznih privatizacija, Bo{njaci }e kona~no razumjeti da su u neznanju oplja~kani, a da je njihova imovina, za bezvrijedne certifikate, pre{la u hrvatske i slovena~ke ruke. Prema prvim informacijama, razmjere privatizacijske plja~ke su katastrofalne. Recimo, hiljade dunuma zemlje u Kalesiji i @ivinicama je, putem privatizacije PD “Spre~a”, postalo vlasni{tvo Kme~ke dru‘be iz Ljubljane. Koliko je tek fabrika i poslovnih prostora pre{lo u nebosanske ruke, putem papira bez vrijednosti, tek }e se saznati. Kad budu objavljeni ovi podaci, treba [a}ira Filandru upitati za komentar njegove obmanjuju}e izjave da – “Bo{njaci nikada u svojoj povijesti nisu bolje stajali”. Treba upitati i druge tribune – zar je bilo te{ko odrediti strategiju spram privatizacije i uspostaviti nacionalni privatizacijski fond koji bi spasio bo{nja~ku imovinu od otima~ine?! O ovom pitanju se u na{oj javnosti nije ~ula ni rije~. Kada je po~etkom 2001. pokrenut Bo{nja~ki dijalog, ~ija je nakana bila da se u svim bo{nja~kim mjestima svakog petka raspravlja o goru}im pitanjima, digla se sila bo{nja~kog baliluka da uni{ti taj poku{aj samodiscipliniranja Bo{njaka. Eto, Bo{nja~ki dijalog je uni{ten. I, {ta sad? Imamo narkomane na svakom koraku. Imamo bijedu. Imamo poni‘enje. Imamo stvarnost u kojoj smo objekat, a ne subjekat svoje sudbine. Imamo put u nestanak. Nemamo nagon za samoodr‘anjem. Ko smo to mi? Broj 114, 15. II 2004.
38
IZ SAFF A SAFFA
Okupirani dru{tveni mehanizam koji forsira Bo{njake odro|ene od bo{nja{tva i od islama, narednih }e godina ponovo stvoriti armiju ‘dera~a krmetine, u bukvalnom i u metafori~kom smislu.
[ta je krme Bo{njacima Smisao ljepote je da se ogleda u svojoj suprotnosti. Zato je Bog na Zemlji stvorio krme. U nakaznosti ove ‘ivotinje, koja ‘dere sve {to joj do|e pod nju{ku, ogledaju se dunjalu~ke ljepote. Kako bismo znali za bjelinu nimeta, da ne znamo za peksinluke od kojih se gr~i stomak? Bog je ljudima ostavio isku{enje, da na kratkom proputovanju kroz ovaj svijet svoje du{e odvedu do ponora ili do uzvisina. Muslimanima su date nedvosmislene upute koje im obezbje|uju miran ‘ivot i jo{ mirnije preseljenje. Na ‘alost, jo{ mnogo muslimana, posebno u Bosni, ne}e put. U tom bespu}u oni su ‘rtve ideolo{kih i modnih trendova. Otud proizilazi pola stolje}a dugo bratstvo obnevidjelih Bo{njaka s krmetinom. Za njih je krmetina – viza za budu}nost. Ju~er, u komunizmu, i danas, u ovom karavaktu u kome je dobar Bo{njak samo onaj Bo{njak koji svjedo~i da nije musliman. @deranje krmetine je bilo i ostalo najja~i dokaz da musliman nije musliman.
Armija ‘dera~a krmetine Na velikohrvatskoj Federalnoj tv ima neka emisija {to se zove “Paradajz i paprike”. Tu se pojavljuju razne poznate li~nosti i pokazuju svoje kuharske sposobnosti. Ni{ta ~udno, narodu treba razbibrige. ^udo nastaje kad se u ovoj emisiji pojave dvije Bo{njakinje koje javnosti preporu~uju svoje recepte s krmetinom. Da budemo na~isto, sva~ije je pravo da jede ili ‘dere {ta mu je volja. U kona~nici, svako je sam sebi svjedok. Mo‘emo mi bezbroj puta nekom muslimanu kazati da mu njegova vjera zabranjuje krmetinu, mo‘emo mu tu zabranu tuma~iti i sa zdravstvenih, estetskih, gastronomskih kriterija, ali, ako je on navr’o da ‘dere ne{to ~ega se zdrav um gnu{a, zalud nam sva pri~a. Otud je iluzorno prije~iti tu vrstu ljudske slobode, ali je na{a obaveza da kontinuirano oda{iljemo poruke o {tetnosti krmetine za muslimana, u vjerskom, zdravstvenom i svakom vitalisti~kom smislu. Napose, svaka je zabrana krhka ako se zasniva na sili, a ne na punoj svijesti individue o {tetnosti onoga {to se zabranjuje. Bo{njaci su nakon Drugog svjetskog rata u{li u sociopoliti~ki prostor u kome ‘deranje krmetine nije nosilo znak {tetnosti. U komunizmu je ‘deranje krmetine bilo “muslimanska vrlina”. Kao {to se pristupnica u ameri~ke bande dobija sa ubistvom ~ovjeka, kao {to se u nekim afri~kim plemenima ratnik postaje sa pijenjem zmijske krvi, kao {to se danas u na{im {kolama ~lan “prave raje” postaje sa uzimanjem droge, tako je musliman u komunizmu ravnopravan ~lan zajednice postajao sa pro‘deravanjem krme}eg mesa. Jakako, to nigdje nije bilo zapisano, ali je nad svim bo{nja~kim karMarketing tragedije
39
ijerima lebdio semafor ~ije se zeleno svjetlo palilo kad musliman kr{}anima doka‘e da nalikuje na njih. Budu}i da su sociopoliti~kim prostorom vladali kr{}ani koji krmetinu osje}aju kao dio svog vjerskog i duhovnog identiteta, logi~no je da su za njih bili podobni samo oni Bo{njaci koji su spremni prihvatiti njihove, a odre}i se svojih znakova identiteta. @deranje krmetine je bio, i ostao, najjednostavniji test. Odbijanje krmetine za sofrom bilo je tuma~eno kao primitivizam, kao retrogradna pojava koja se protivi “progresu samoupravnog socijalizma”. Bo{njaci koji ne jedu krmetinu ne samo da su bili nepodobni za re`imsku hijerarhiju, ve} i sumnjivi, subverzivni, bezbeli, spremni da pokrenu islamsku revoluciju u SFRJ, potuku JNA i sve Jugoslovene prevedu na islam. Vi{edecenijsko indoktriniranje Bo{njaka antimuslimanskim kriterijima dru{tvenih vrijednosti, stvorilo je potkraj Jugoslavije bo{nja~ku armiju ‘dera~a krmetine. Trunka je falila pa da se kriti~na masa Bo{njaka posrbi u onoj mjeri u kojoj su to danas muslimani u Vojvodini, koji uzgajaju krmad i Bajram slave uz ~varke i ljutu prepe~enicu. Po{to je Islamska zajednica posljednjih desetak godina gradila formalisti~ke, a ne su{tinske stubove islama, i po{to se ova profiterska kula od karata survala nakon okon~anja rata i povratka }irili~nih ringi{pila, logi~no je {to smo danas bezmalo na istim pozicijama na kojima smo bili, recimo, 1991. godine. Zastava sa krme}om glavom ponovo se vijori nad bo{nja~kim glavama.
Mozak u krme}em saftu Pojavljivanje dvije Bo{njakinje u kulinarskoj emisiji “Paradajz i paprike” podrazumijevao bi makar da u receptima koje predstavljaju ne koriste krmetinu. Da ne ka`emo da bi bilo normalno da predstave ne{to od bogatstva bosanske kuhinje. Naprotiv, ove su dvije Bo{njakinje predstavile recepte u kojima se koriste dimljeni pr{ut i dimljena slaninica. Kad ka‘emo da nije normalno da Bo{njakinje predstavljaju recepte sa krmetinom, onda mislimo na elementarnu uvi|avnost koju bi Bo{njakinja trebala imati prema vjerskim osje}anjima svoga naroda. To je stvar op}e kulture i pristojnosti. O kome se, dakle, radi? Osoba A je estradna umjetnica Amila Glamo~ak, koja se u vrijeme apsolutne vladavine SDA hvalila kako u vrijeme ramazana nigdje ne nastupa, jer vrijeme provodi, k’o biva, u ibadetu i postu. I njen suprug, Admir Glamo~ak, koji je dekan Akademije scenskih umjetnosti postao u vrijeme rata, uvijek je bio pun transparentne hvale za SDA. U vrijeme njihove renesansne privr‘enosti bo{nja~kim vrijednostima, krmetina im bezbeli nije bila ni na kraj pameti. No, vremena se mijenjaju, jer “demokratija” svako malo pa dolazi. Osoba B je Amra Red‘i}, nekada{nja komunisti~ka snaha, koja je ~etiripet godina nakon rata odjednom izmislila da je stilistica, {to je ina~e kod nas samozvanje raznih ubleha koje po profesiji nisu ni{ta. Ta Amra je rat provela u Skandinaviji, a onda se pojavila sa pri~om da je u Holivudu zavr{ila za tu stilisticu, i danas u SDP-ovskim medijima va‘i kao stru~njak za to ne{to {to se zove – stajling. 40
IZ SAFF A SAFFA
Osoba C u ovoj pri~i je Federalna tv, odnosno bezimeni urednik “Paradajza i paprika” koji usagla{ava recepte. Pretpostavka da je FTV predlo`ila da dvije Bo{njakinje kuhaju na krmetini, opet ne abolira Amilu i Amru, jer su one to prihvatile. Malo bi kojoj normalnoj Bo{njakinji bilo pre~e slikanje na televiziji, u zamjenu za gadost koju su du`ne po~initi prema bo{nja~kom auditorijumu. Amra i Amila su mogle jednostavno kazati – ne `elimo sudjelovati u emisiji jer mi ne kuhamo na krmetini. Ili prona|ite neki drugi recept, bez krmetine, i mi }emo sudjelovati. Dakle, ~ak i ako ovo nisu njihovi recepti, ve} re`ija FTV, stvar je ista: rije~ je o svjesnom metanju svog mozga u krme}i saft.
Put krme}eg prosvjetljenja To {to su Amila i Amra spremne da obraz slikaju pored krmetine, njihov je problem i njihovo ljudsko pravo. No, njihova spremnost nam ukazuje da sistem vrijednosti u na{em dru{tvu poprima obrise kakve je imao u vremenima komunizma. Onda{nje je dru{tvo svoj krsta{ki karakter pakovalo u kostime socijalizma, bratstva-jedinstva i sl., dok ovda{nje to ~ini pod logotipom multikulture, puta u Evropu i sl. Budu}i da je krmetina znak kr{}anskog identiteta, jer se njome, najlak{e, utvr|uje razlika prema islamskom svijetu, logi~no je {to se krsta{ka strategija u Bosni dobavezala ove ‘ivotinje koja hrop~e na granicama prema islamskom svijetu. Krsta{ka strast }e tra‘e}i sebi odane Bo{njake koristiti krmetinu kao mjesto identifikacije, kao carinu na kojoj se pla}a danak varljivom ulasku u svijet ravnopravnijih. Amila i Amra su to kvalitetno sra~unale. One su osjetile vjetrove budu}nosti. One su skop~ale da se sistem dru{tvenih vrijednosti vi{e ne odre|uje bo{nja~kom tradicijom i islamskom mentalnom higijenom, ve} krsta{kim kriterijima. One su sa svjesnom ra~unicom prigrlile krmetinu kao putovnicu za dru{tvo onih {to odre|uju ko }e na kojoj stepenici stajati. Budu}i da i jedna i druga ‘ive od medijske promocije, a da medijski aparat u BiH dr‘e krsta{ki nastrojeni kr{}ani i njihovi muslimanski kelneri, one su razabrale koji je najlak{i put za bijeg iz bo{nja~kog usuda potla~enosti: put krme}eg prosvjetljenja. Pri tome su i Amra i Amila ‘rtvovale svoj auditorijum, koji nije kr{}anski, ve} muslimanski. Amila, fakat je, ne pjeva u Trebinju ili Grudama, ve} u Sarajevu, dominantno Bo{njacima. Ako je ona spremna da se Bo{njacima zamjeri time {to kao Bo{njakinja propagira ‘deranje krmetine, onda je njena ra~unica potkovana debelim razlozima. Iz te ra~unice mo‘emo ~itati sociopoliti~ku stvarnost u kojoj je apsolutno nebitno {ta misle i osje}aju Bo{njaci, ve} {ta u njihovo ime ka‘u bo{nja~ke marionete koje su podobnost izgradile na kriterijima na kojima to danas ~ine Amila i Amra. Okupirani dru{tveni mehanizam koji forsira Bo{njake odro|ene od bo{nja{tva i od islama, narednih }e godina ponovo stvoriti armiju ‘dera~a krmetine, u bukvalnom i u metafori~kom smislu. Broj 115, 1. III 2004.
Marketing tragedije
41
Teoretski je mogu}e da na lokalnim izborima ujesen uzmemo Zvornik, Bratunac i Doboj, da upolovimo vlast u Bijeljini i Prijedoru… Od prakti~ne realizacije dijeli nas samo stupanj na{e nacionalne svijesti. Kako ubijediti svakog Bo{njaka s pravom glasa u RS da mu je patriotska obaveza izlazak na izbore? Kako na{eg ~ovjeka motivirati da sat svog ‘ivota podari ‘ivotu Bosne?
Ko }e uzorati Drinu Subota je. Jutro. Ki{i i snjegulja. ^ekam pred zgradom gdje je sazvan sastanak predstavnika svih povratni~kih struktura, iz Podrinja i Posavine. Razgovarat }emo o lokalnim izborima. Postoji {ansa da Bo{njaci uzmu vlast u Zvorniku i Bratuncu, da zadr‘e u Srebrenici, i da se tako stvori jedan bosanski pojas uz Drinu. Postoji {ansa i da se uzme vlast u Doboju, da se prepolovi vlast u Bijeljini, u Prijedoru… Ako bi se bosanstvom presjeklo genocidno tkivo Republike Srpske, otvorila bi se mogu}nost da se i u drugim krajevima osokoli politi~ki povratak Bo{njaka. Ljudima treba objasniti da nema povratka bez politi~kog povratka, da su na{e obnovljene ku}e i d‘amije ~ardaci ni na nebu ni na zemlji, sve dok na{ povratak ne bude pope~atan politi~kim prisustvom. Me|utim, na putu do tog razumljivog cilja – bezbroj je prepreka. Ponajvi{e onih {to ih sami sebi pravimo.
Pisanje traktorskim plugom Pohitio sam da ne okasnim, pa uranio. ^ekam. Ne pro|e malo, a pojavi se jedan ~ovjek, mojih godina. Krupan. Pokis’o. Uspravan i poguren u isti mah. Uspravan zbog neke odlu~nosti koja damara iz njegovih ~vrstih koraka. Poguren, ko zna kako, valjda iznutra, ne vidi se, a vidi se. Iz njega isijava neka druga, ovovremena Bosna, koja se sve rje|e mo‘e na}i na ulicama Sarajeva, Tuzle, Biha}a, Zenice… Povratni~ka Bosna. Pri|e. Selamismo se. Ka‘e: - “Sva{ta sam mogao o~ekivati, ali da }u ba{ tebe ovdje zate}’, nisam”. Ka‘e, ~ita “Saff ”, neko mu donese, u to neko povratni~ko selo u Podrinju. Razvezasmo pri~u, o nama. Iz tog gorkog muhabeta ostat }e mi u pam}enju jedna sekvenca. Ka‘e, neka mu je humanitarna organizacija dala traktor, kao prilog odr‘ivom povratku. On ore i {to ne bi trebao orati, jer ho}e da svojim uzoranim njivama posjedo~i i dobrima i du{manima da je ovo njegova zemlja, da ovu zemlju voli, da je njeguje, i da ne misli s nje odlaziti. Njegovo oranje, i gdje ne bi morao orati, nije inad, jer se inad izvodi u huji, od sile, od vi{ka, od bijesa; njegovo je oranje ljubljenje bosanske zemlje, u vjeri da }e ljubav podarena zemlji biti vra}ena. To ispisivanje domoljublja traktorskim plugom jednako je, ako ne i vrednije, ispisivanju ma kojeg teksta u odbranu bosanske budu}nosti. On pi{e plugom, ja pi{em tekstom. Ja pi{em u toplom, u miru svoje ku}e, on pi{e u hladnom i opasnom okru‘enju, po krvavim njivama, i nikad ne zna ho}e li mu se ba{ ove no}i dogoditi ~etnik, koji ubija i za ubistvo ne odgovara. 42
IZ SAFF A SAFFA
Rado bih rekao da je njegovo pisanje konkretan rukopis, ono {to nam treba, ali, znam, Bosni su potrebna i pismena koja }e njene ljude uputiti da se prihvate ispisivanja svoga prisustva, na njivama, u d‘amijama, u ku}ama, u parlamentima, u fabrikama, gdje god se mo‘e posvjedo~iti da smo na svojoj zemlji i u svojoj vjeri.
Minska polja }e roditi hljeb Ovaj plemeniti Bo{njak, eto, ~ita “Saff ”, prati sve {to ga mo`e o~vrsnuti u njegovoj nakani; on je, usu|ujem se re}i, jer sam ga ~uo kako misli, politi~ki pismeniji i obavje{teniji od hi~me na{ih intelektualaca koji mlate praznu slamu imenom Bosne. Na kraju, ovaj je insan kompletna bo{nja~ka figura: on ore svoje njive po Republici Srpskoj, i zna za{to to ~ini; on ~ita, on zna za nastavak genocida nad bo{nja~kim narodom, ali on ima ~vrstu vjeru da ga ni{ta ne mo`e poma}i sa njegovih, a na{ih, uzoranih njiva. Makar i da izgubi svoju bitku, on }e je izgubiti kao insan, u vjeri i u borbi, {to je u kona~nici pobjeda pred kapijama boljeg svijeta. Iskreno, u jednom sam se momentu osjetio posti|enim pred ovim ~ovjekom. Na{ pozadinski rad je daleko iza ovih prvih linija bo{nja~ke fronte, koje su tamo gdje na{i ljudi, napu{teni, neza{ti}eni, bez podr{ke, kr~e bespu}a na{eg povratka u Bosnu i plijeve minska polja za koja duboko vjeruju da }e opet roditi hljeb. Usamljeni~ko oranje ovog Bo{njaka sudarilo se sa mojim snovi|enjem bo{nja~kog naroda. Volio bih da smo narod, ko{to nismo, pa da svaki od nas odvoji po mjesec dana ‘ivota, kad god ho}e, i ode me|u ove ljude, da im se na|e na pomo}i, u podr{ci. Bila bi to armija bo{nja~kih mjeseci, sun~ana sila zvijezda, koja bi preplavila sve {to je bilo na{e, i {to nikada vi{e ne}e biti na{e ako se budemo pona{ali ovako, osje}aju}i Podrinje, Posavinu, Krajinu i Hercegovinu kao Karad‘i}evu }a}evinu. Na ‘alost, Islamska zajednica ne mo‘e prona}i ni imame koji bi sjedili u Fo~i i Vi{egradu, a kako bismo tek prona{li stotine hiljada Bo{njaka koji bi pristali na moralne i patriotske ekskurzije me|u na{im povratnicima. [to bismo i{li tamo gdje nas Srbi mogu ubiti, kad je bezbolnije da nas ubijaju ovdje, u glavu?!
Mentalne posrbice Pri~a je ~udo. Nikad ne zna{ {ta }e te na njenom razmotuljku presresti, i nekim drugim putem odvesti do kraja. Htio sam ispri~ati jednu znakovitu sekvencu iz razgovora sa ovim Bo{njakom, ali me njegovo pisanje plugom po podrinjskim njivama odvuklo okolokole do ovog {to ho}u re}i. Nije zalud, jer ovo {to slijedi ne bismo u punoj dimenziji osjetili da nije ove prethodne slike o Bo{njaku koji traktorskim plugom, i bukvalno i metafori~ki, svjedo~i ljubav prema zemlji. [ta sam htio rijet… On mi re~e kako u tom selu ima i Srba i Bo{njaka. Iako on dunum zemlje ore za 12 maraka, Srbi dobavljaju traktor iz deset kilometara udaljenog sela, ~iji im gazda ore po 15 maraka za dunum. Srbi }e zijaniti tri marke, ali ne}e uposliti Bo{njaka. Golem je to unfal u srpskoj glavi kad ni materijalni interes ne mo‘e razbiti mr‘nju prema Bo{njacima. Tri marke su Marketing tragedije
43
danas k’o ku}a. Kad uzme{ da se ore po nekoliko dunuma, onda se ovaj srpski gubitak bezbeli popne na 10-20-30 maraka. Srbi }e, eto, ostati i bez finih para u ku}nom bud‘etu, ali ne}e uposliti Bo{njaka, svog prvog kom{iju. Pri tome ih ne zanima da li ih taj Srbin koji napla}uje 15 maraka po dunumu - plja~ka. Ako i plja~ka, nek’ plja~ka, samo nek’ je sve po srpski. Mo‘e li postojati i{ta monstruoznije od ove srpske manifestacije primjenjenog nacizma? Zar mo‘e? Mo‘e! Bo{njaci iz ovog sela tako|er unajmljuju svesrpskog traktoristu!!! Bo{njacima iz ovog sela nije ‘ao da zijane po tri marke kako bi pokazali lojalnost Srbima. Bo{njaci iz ovog sela su mentalne posrbice, ~iji kukavi~luk i baliluk kod Srba jedino mo‘e izazvati podsmijeh i ga|enje. Varaju se ako misle da }e ih Srbi cijeniti po njihovom mazohizmu. Srbima se, a ni Hrvatima, ovakav sunovrat nikada ne bi mogao dogoditi. Zamislite kad bi ovako neki Srbin, ~ija je familija stradala u Jasenovcu, unajmio nekog Hrvata, ~iji su svi bili u usta{ama – da mu ore njivu?! Nema {anse.
Sat ‘ivota za ‘ivot Bosne Pod utiskom ove pri~e presjedio sam ~etiri sata na sastanku povratni~kih struktura iz Podrinja i Posavine. Hteli bismo da postignemo takav stepen bo{nja~ke samosvijesti i organiziranosti da u punom kapacitetu izi|emo na lokalne izbore. Kako na{eg ~ovjeka motivirati da sat svog ‘ivota podari ‘ivotu Bosne? Ve}ina }e na{eg naroda da sate i sate prolumpuje utapaju}i se u krme}em brlogu srbijanskog folka, ali ne}e jedan sat izdvojiti za Bosnu. Za{to je to tako? …Opet ista pri~a. Zato, brate, {to na{e bo{nja~ke i muslimanske institucije nisu uspjele da izgrade kvalitetnu kolektivnu svijest, i {to su manifestacije nacionalnog bitka zasnivale na formalizmu, a ne na su{tini. Kona~no, treba priznati, ove su institucije bankrotirale, a da su pod ste~ajem, mrtve i mlitave, najbolje svjedo~i stanje na{eg i od Bosne i od islama odro|enog naroda. Govorimo, dakle, o kriti~noj masi Bo{njaka, a ne o ogromnoj manjini koja ~ita ovaj ili neki drugi tekst. U protivnom, ne bismo danas raspravljali o elementarnim znakovima koji jedan narod ~ine politi~kim, a koji se zasnivaju na odgovornosti kriti~ne mase pojedinaca prema kolektivnom dobru. Na{ glavni problem je kako u na{im ljudima prona}i po sat vremena za Bosnu. To nije problem ni u jednom samoodr‘ivom narodu. Ali, u narodu koji nestaje… …U protivnom, ne bi se moglo dogoditi da svi Bo{njaci u jednom povratni~kom selu, pored svog ~ovjeka, unajmljuju Srbina, da im uzore bosanske njive. Ne bi se doga|alo da i danas bolujemo dje~ije bolesti koje, evo, mogu biti i smrtonosne. Gubici su konkretni. Ako na lokalnim izborima u jesen ne uzmemo Zvornik i Bratunac, Podrinje je zauvijek izgubljeno. A i Bosna, vremenom. Broj 116, 15. III 2004.
44
IZ SAFF A SAFFA
Upad SFOR-ovih agenata u ku}u dr. D‘elala Imamovi}a je prvi slu~aj da me|unarodne snage teroriziraju nekog istaknutog bo{nja~kog intelektualca. Dr. D‘elal mo‘e izdr‘ati ono {to njegovi progonitelji ne mogu ni zamisliti. Ali, nismo svi jaki kao dr. D‘elal. Njega smo morali braniti zbog sebe.
Prvi bo{nja~ki intelektualac na udaru SFOR-ovih siled‘ija Ta~no prije tri godine upoznao sam dr. D‘elala Imamovi}a iz Zenice. Bilo je to u Konjicu. Na mom i njegovom proputovanju. Ja sam se vra}ao iz Mostara. On je i{ao Neretvom, nizvodno. Susreli smo se u jednoj a{~inici. Okahvenisali. Promuhabetili. Razmijenili telefone. Nikada se poslije nismo ni ~uli, ni vidjeli. ^esto sam se prisje}ao ovog slu~ajnog susreta, i nimalo slu~ajnog razgovora. Neki dan sam pro~itao u novinama da su agenti SFOR-a upali u ku}u dr. D‘elala Imamovi}a. …Kao da su upali u moju ku}u. Htio sam nazvati dr. D‘elala. Ali, potro{io bih rije~i za koje je korisnije kad se na|u u tekstu.
Rentabilna {utnja Postoje dvije vrste ljudskih stvorova koji ne mogu ili ne}e da vide kako se om~a oko bo{nja~kog vrata ste‘e: prvo su budale, a drugo su prostitutke. Prve je Bog obilje‘io, i ne mo‘e im se zamjeriti. Druge }e Bog obilje‘iti, za na{eg i njihovog ‘ivota, jer nema dubljeg moralnog dna od trgovine nad ljudskom nesre}om. Ovo {to se nama doga|a je nesre}a, a kako je svaka nesre}a isku{enje, razlike koje se pojavljuju izme|u ~estitih i pesnitavih karaktera su o{trije i glasnije. U nesre}i se k’o na dlanu vide putevi dobra i strampu}a zla. Kad u nesre}i neko ~ini zlo, zarad le{inarskog ~erupanja ranjenih, on to ~ini pri punoj bistrini uma. Jedina nesvijest koja u njegovoj glavi postoji je sumnja u Boga. Ponesen {ansom da ugrabi ono {to mu ne pripada, on zaboravlja na znakove {to upozoravaju svakog smrtnika. U nesre}i, takvih je znakova u izobilju. Gdje god se okrene{, vidi{ tugu, i vidi{ opomenu. Mo‘da je nerealno od obi~nih Bo{njaka tra‘iti da vide ne{to {to im nije dato da vide. Oni stolje}ima vide ono {to im se servira. Danas su zabavljeni gr~evitom borbom za pre‘ivljavanje. Bo{nja~ki o~evi su najponi‘eniji o~evi na svijetu. Stra{no je kad otac gleda u gladne djetetove o~i, a ne mo‘e mu objasniti da bi babo radio, a da mu ne daju, da bi zaradio, ali mu ne daju, da bi bio babo, ali mu ne daju… U gr~u poni‘enja, bo{nja~ki otac nema kad razabrati za{to se njemu i njegovoj porodici doga|a socijalna obespravljenost. On nema vremena da misli. Misao o uzrocima u njegovu glavu me}e okupatorski s&h medijski sistem. Otud }e saznati da su krivci za njegovu patnju ti “kriminalni, teroristi~ki, fundamentalisti~ki, itd.” bo{nja~ki prvaci. Smjestit }e u glavu jo{ jedan poraz i nastaviti i{~ekivati gore od najgoreg. Marketing tragedije
45
Nije upitna relacija ‘rtva-agresor izme|u bo{nja~kog oca i s&h operatora koji kreiraju poraz bo{nja~ke porodice. To su konstante. Problem je u Bo{njacima koji imaju pamet da razumiju {ta se doga|a. Oni ne samo da razumiju obrazac nastavka genocida nad Bo{njacima, ve} u tom projektu i u~estvuju. Kako? Tako {to svaki okupatorski sistem, pa i ovaj, ostavlja prostor za kvislin{ko bezdu{je; patriotski ugursuzi su pozvani da u hibridnoj hijerarhiji dru{tvenih vrijednosti zauzmu povla{tena mjesta u odnosu na ugnjetavane smrtnike. Mjesto se pla}a, na dva na~ina: prvo, {utnjom koja u okolnostima okupacije i terora ima zna~enje odobravanja; drugo, javnim sudjelovanjem u be{~a{}u, {to se obilato nagra|uje. Bo{nja~ki kvislinzi koji svoje sunarodnjake sataniziraju i kriminaliziraju na svakom koraku, imaju vidno mjesto u na{oj percepciji opake stvarnosti. Sasvim nepravedno, zapostavljamo Bo{njake koji su zaliveni rentabilnom {utnjom. Obje se vrste ovih Bo{njaka hrane sa istog interesnog kazana. Za{to bi nas policijske potjernice Bakira Had‘iomerovi}a i Senada Avdi}a vrije|ale vi{e od strate{ke {utnje bo{nja~kih intelektualaca? I jedni i drugi rade u istoj firmi, samo u razli~itim pogonima. Njihov je produkt zajedni~ki: uni{tenje Bo{njaka. To {to jedni Bo{njaci za s&h interese i pare uni{tavaju Bo{njake, a {to drugi to mirno posmatraju, napla}uju}i {utnju – nebitno je. No, zastra{uju}a je koli~ina ovih {to {ute. To je ve} kriti~na masa bo{nja~ke pameti. Zato se moglo dogoditi da teroriziranje dr. D‘elala Imamovi}a pro|e bez i jedne javne reakcije.
Kukavi~ki bo{nja~ki um Upad SFOR-ovih agenata u ku}u dr. D‘elala Imamovi}a je prvi slu~aj da me|unarodne snage teroriziraju nekog istaknutog bo{nja~kog intelektualca. Kad ka‘emo – istaknutog – mislimo na ~injenicu da je dr. D‘elal poznat u narodu i priznat u struci. Nije “bezimen”, kao desetine naturaliziranih Bosanaca i onih Bo{njaka koji ‘ive islam, a koji su posljednjih godina od me|unarodnih snaga maltretirani nebrojeno puta. U normalnom narodu pojam “bezimenosti” bio bi bezna~ajan. Svako bi trebao biti jednak pred pisanim i nepisanim zakonom. Ipak, u na{oj provincijalnoj feleri~nosti poznati ljudi su “ravnopravniji” od nepoznatih. Nije nam isto kad se ne{to doga|a osobi za koju znamo, i nekome za koga nismo ~uli. Otud se mogla razumijevati {utnja koja se nadvila nad kontinuirano teroriziranje “bezimenih” islamskih vjernika. Ko biva, {ta mi znamo ko su oni koje ne znamo, a po{to nema dima bez vatre, bi}e da tu ne{to ima, da tu nisu ~ista posla, pa nek’ sve ide svojim tokom, bez nas, k’o sa nama… Ali, eto, dogodilo se da guja me|unarodnog terora nad Bo{njacima glavurdu metne na `ivot jednog poznatog doktora, uglednog gra|anina, a da ni to ne promijeni obrazac ignoriranja doga|aja koji bi se morali ticati svih nas. Kako to odgonetnuti? Mo`da kroz isti onaj mentalni obrazac koji je u Sarajevu, doga|aje u Fo~i, tuma~io tu|om zlom sudbinom. Ili, Podrinje je krvarilo, a u Tuzli se kahvenisalo u proljetnim ba{tama, i ra~unalo se da su oni tam ne{to grdno zgrije{ili, ~im im se dogodilo da budu poklani; iluzija se raspr{ila sa prvom granatom, koja je posvjedo~ila da su svi bo{nja~ki 46
IZ SAFF A SAFFA
vratovi isti. Tako se danas gleda na teror kojemu je bio izlo`en ugledni zeni~ki doktor. Ko biva, ~im se njemu dogodilo da mu SFOR upadne u ku}u, da mu otme kompjuter, da ga obilje`i, moralo je da postoji ne{to {to mi ne znamo; pa nije ni taj SFOR posve bez glave pa da ljudima ’nako, iz ~ista mira, upada u ku}u; ima tu garant ne{to sumnjivo, jer je i sam doktor sumnjiv, nosa bradu, filozofira, voli da ide u d`amiju, a ~im neko voli da ide u d`amiju, tu nistu ~ista posla… Kukavi~ki bo{nja~ki um je sklon krivicu tra‘iti u ‘rtvi, otpisati ‘rtvu bez su|enja, pripisati joj ono za{ta je oklevetana… Obrnut proces od ovog podrazumijevao bi karakternu ki~mu koja se ne}e povijati pred vjetrovima ja~eg, ali ne i pravednijeg. Iz fukara{tinske ‘ablje perspektive, pravda je uvijek na strani ja~eg. Iz moralne, stvari izgledaju druk~ije. Sa moralnog stanovi{ta bilo bi normalno da se u ovom povodu oglasio, recimo, zeni~ki “Preporod”, zeni~ki Med`lis IZ-a, a za{to ne i krovne institucije vjere i kulture u Bo{njaka. Ipak je dr. D`elal Imamovi} prvi bo{nja~ki intelektualac kojega je maltretirao SFOR. Pre{utjeti teroriziranje njegove li~nosti, zna~i otvoriti vrata za teroriziranje ma kojeg bo{nja~kog intelektualca. Umjesto logike, nad ovim se slu~ajem nadvila mu~na {utnja. Zastra{uju}a. Svaki ~estit bo{nja~ki intelektualac s pravom mo`e zaklju~iti: ovako bi se {utjelo da se meni dogodi isto.
Nova islamska osje}ajnost Ne znam koliko je trajao moj razgovor sa dr. D‘elalom u Konjicu. Bio je to jedan od onih muhabeta gdje se gubi pojam o vremenu. Umjesto minuta i sekundi otkucavaju rije~i. Isprepli}e se tih i so~an dijalog, kao najljep{e vezivo na svijetu. Sje}am se, bio sa zadivljen slu~ajno{}u da ovog izuzetnog ~ovjeka upoznam na mom i njegovom proputovanju, ba{ tu, u ~udnovatoj konji~koj a{~inici, u kojoj se ina~e vode spontani bo{nja~ki dijalozi o na{im putevima i stramputicama. Bio sam fasciniran putovanjem dr. D‘elala Imamovi}a. On je sa svojim ahbabom krenuo te subote iz Zenice, sa nijetom da svaki namaz klanjaju u nekom drugom mjestu. Ove subote su zijaretili Hercegovinu. Neke pro{le, i neke budu}e, neka druga mjesta i d‘emate. Bilo je to za mene otkri}e jedne nove osje}ajnosti Bosne i islama. Nikada dotad nisam ~uo da neko odredi dan u sedmici kad }e putovati po bosanskim mjestima, i svaki vakat-namaz klanjati u drugom d‘ematu. Otkrilo mi se nepregledno bogatstvo ove ljubavi prema Bosni. To zna~i godi{nje klanjati u 280 d‘amija, osjetiti 280 d‘emata, sroditi se u uzvi{enom trenu sa hiljade bo{nja~kih du{a, i biti toliko bogatiji u svome bosanskome i islamskome vjerovanju. Uvjeren sam da je dr. D‘elal Imamovi} na ovim svojim putovanjima sakupio toliko snage da ga ni stotine sli~nih udara ne mogu pomjeriti iz nijeta da stigne kamo je po{ao. On mo‘e izdr‘ati ono {to njegovi progonitelji ne mogu ni zamisliti. Ali, nismo svi jaki kao dr. D‘elal. Njega smo morali braniti zbog sebe. Broj 117, 1. IV 2004.
Marketing tragedije
47
Zajedno sa Srbima i Hrvatima, Bo{njaci aplaudiraju bh. filmovima koji Bo{njake prikazuju kao mentalne i moralne fukare. Bo{nja~ki intelektualci su dizali hampu na Ivu Andri}a, jer je literarnom ma{tom kasapio Bosanske Muslimane koji su ‘ivjeli u dalekoj pro{losti. Ovi filmovi danas andri}evski kasape nas dana{nje, ali na to niko ne reagira.
Ljaga na pragu istine [ta posljednjih godina nagoni direktore dvije televizije u Tuzli da emitiraju predratne srbijanske tv serije i filmove, poput “Kamiond`ija” i “Boljeg `ivota”, preko kojih su tuzlanski domovi opet puni ekavskog kreveljenja, hroptanja krmadi, pravoslavnih slava, kr{tenih prepe~enica i svega onoga {to nam je zaga|ivalo bosanske `ivote proteklih decenija? Ova posttraumatska reokupacija bosanskog medijskog prostora nije samo tuzlanski ~rveni specijalitet; jo{ nekoliko lokalnih televizija u krajevima sa bo{nja~kom ve}inom izda{no srbijan{tinom pogani na{e duhovne ba{~e. Niko normalan nije protiv primjerenog i umjerenog prisustva susjednih kultura u na{em prostoru; otvorenost je nu`na zbog sopstvenih kompasa; no, svako bi normalan morao biti protiv prepu{tanja sebe crvotoku tu|inskih vrijednosti. Direktore ovih televizija, sigurno je, niko nije posadio pred sebe i zaprijetio im da moraju emitirati srbijan{tinu. Oni su osjetili trend karijeristi~kog profita, po kome je stupanj odro|enosti od Bosne i bosanskih vrijednosti ravnomjeran stupnju napredovanja u karijeri. Za Bo{njake je napredak kad ostanu na nogama: bez koraka, bez padova. Budu}i da ni jedna bo{nja~ka institucija nije uspostavila aktivne dru{tvene kriterije, spram o~uvanja granica nacionalne duhovnosti, logi~no je {to na{im prostorom hara sistem okupatorskih mjerila, koji je usmjeren ka zatiranju Bosne i bosanskoga. Anarhija nacionalnog kompasa uzrokovala je apsolutno odsustvo obaveze bo{nja~kih kadrova da promi{ljaju boljitak naroda i domovine. Od umjetnika bi se o~ekivalo da su savjest dru{tva. ^uvari njegovih granica. Na ‘alost, umjetnici su se pokazali kao juri{nici u projektu rastakanja Bosne. ^ast rijetkim izuzecima. Ono {to se doga|a na planu igrane tv i filmske produkcije, ubjedljivo svjedo~i o pojavi; forsiranje srbijan{tine i nebosanskih sadr‘aja nije tek incident, slu~ajnost, gre{ka, ve} realizacija strate{kog cilja koji se ostvaruje u dosluhu sa ovda{njim kompleksima ni‘e vrijednosti.
Teror propagande U posljednje-dvije tri godine u sarajevskoj {tampi je objavljeno na hiljade hvalospjevnih tekstova o uspjesima na{ih filmskih reditelja. Po~elo je sa “Oskarom” Danisa Tanovi}a, ~iji je film “Ni~ija zemlja”, po svojoj neutralnosti, iliti bezmirisnosti, najmanje problemati~an. Druga dva velika hita, 48
IZ SAFF A SAFFA
“Gori vatra” Pjera @alice i “Ljeto u zlatnoj dolini” Sr|ana Vuleti}a – debelo zaudaraju na projekat iz Kara|or|eva. Ovim filmovima treba dodati i orvelovsku sveprisutnost andri}evske tv serije “Viza za budu}nost”. Ka`emo – andri}evske – jer izme|u Andri}evog kasapljenja Bo{njaka i ovoga {to ~ine bo{nja~ki scenaristi ove serije, nema bitne razlike. ^ak {ta vi{e, Andri}evo rugobljenje bosanskih muslimana bi se moglo i pravdati, jer njegovi likovi `ive u dalekoj pro{losti, i onakvi su kakvim ih se zamisli, dok su bo{nja~ke nakarade iz “Vize za budu}nost” dio na{e svakodnevnice, pa mo`emo napraviti razliku izme|u nas u `ivotu i nas na ekranu. Fasciniraju}e je da se u na{oj javnosti dosad nije pojavio ni jedan kriti~ki sud o pomenuta dva filma. Na naslovnicama se pojavljuju fotosi glumaca u svim mogu}im situacijama, sa ovog festivala, sa onog festivala, jedu sendvi~, {etaju, kupaju se u bazenu… Toliki je to uspjeh da glumce iz ovih spla~ina treba okom kamere pratiti kao Titu i Kardelja. Propagandna sila koja podr‘ava ove dvije filmske bljuzge obeshrabruje svaki kriti~ki sud. Pjer @alica i Sr|an Vuleti} su nacionalni heroji, oslobodioci, miljenici. Ko se smije usuditi misliti druk~ije? Niko. Teror propagande je tako mo}an da u svijesti na{eg ~ovjeka nema mjesta za sumnju. Svi sarajevski listovi, s obje strane barikade, sudjeluju u proizvodnji sljepila. Otud kao incident djeluje proplamsaj zdrave pameti, koja je zaiskrila iz dva gotovo nepoznata lista, koja se obra}aju u‘em krugu ~italaca. Prvi list je vjerovatno po sadr‘aju najbolji bh. ~asopis za porodicu i dru{tvo. Njegova jedina “mahana” je {to se zove “Zehra”, i {to ga izdaje Muslimanska ‘enska organizacija “Kewser” iz Sarajeva. Po{to ovaj ~asopis pi{e o vrijednostima braka i porodice, a ne o preljubama i savjetima tipa: kako izlije~iti mahmurluk, logi~no je {to se nalazi na margini javnog interesovanja. [teta, ne za “Zehru”, ve} za dru{tvo.
Slavljenje razvrata U posljednjem broju ovog izvrsnog ~asopisa Nirha Efendi} je napisala sjajan tekst pod naslovom “Gori vatra u ni~ijoj dolini”. Evo nekoliko ubjedljivih citata iz Nirhinog teksta koji tematizira film Sr|ana Vuleti}a: “(…) Film koji na takav na~in govori o nama, ima uvijek dobre izglede da bude nagra|en. (…) Film poku{ava prikazati navodni apsurd bosanske muslimanske tradicije. (…) Na{i sjajni reditelji su velemajstori u tome da pogode {ta se to bjelosvjetskoj javnosti svi|a. (...) Da smo kojim slu~ajem poku{ali predstaviti ijednu istinsku vlastitu vrijednost, gotovo sam sigurna da ne bismo bili nagra|eni ni jednom nagradom. (…) Hiljade bh. dje~aka mogu prona}i idole u ~uvarima ’apsurdne tradicije’ koji koriste narkotike i najvulgarniji mogu}i sleng, bez imalo stida. (…)” Bravo, Nirha! To {to si Ti definirala u nekoliko briljantnih re~enica nije po{lo za rukom desetinama uglednih bh. autora koji su svoj intelektualni kredibilitet utu{ili u baru{tini glorificiranja ovog kriminalnog filma! Naravno, bh. autori prepoznaju ukuse ‘irija. Zato Ahmed Imamovi} ne}e snimati film o stradanju Bo{njaka, ve} o “ljubavi” dvojice homoseksualaca u ratnom Sarajevu; on zna da ga niko ne}e nagraditi za film o genocidu nad Marketing tragedije
49
Bo{njacima, ali zna da }e i{~a{ene prirode homoseksualnih lobija po Evropi podr‘ati ovu propagandu razvrata; podr‘at }e to i srpski i hrvatski lobiji, jer i njima odgovara pravljenje cirkusa od bo{nja~ke tragedije. O kakvoj onda umjetni~koj misiji govorimo? Ahmeda zanima najkra}i put do nagrade, do para, do slave, pa makar i{ao i preko bo{nja~kih ‘rtava. Ahmed mora svjesno pregaziti hiljade tragi~nih bo{nja~kih pri~a, da bi do{ao do svojih homoseksualaca. Drugi tekst koji je izi{ao na ovu temu objavljen je u fri{kom tuzlanskom nezavisnom omladinskom magazinu “Karma”. Autor koji je potpisan inicijalima G.D., pi{e: “Znam da bih se trebao priklju~iti kolektivnom orgazmu povodom prvijenca Sr|ana Vuleti}a, koji su grupno orgijaju}i proizveli bh. mediji. (…) Kona~no su se ’Dani’, ’Slobodna Bosna’ i ’Avaz’ slo`ili oko ne~ega”. Autor potom analizira film i dodaje: “Ve}ina likova je operirana od bilo kakve dublje psihologije, tako da je uzaludno poku{ati razumjeti motive njihovih dijela. Ono {to posebno vrije|a je gloroficiranje seksizma i mu{ko{ovinisti~kih predrasuda. (…)” Na `alost, ove dvije ~asne opservacije jedino su {to imamo spram hiljade tekstova koji su na{u javnost ubijedili u “bosansko filmsko ~udo”.
Bo{nja~ke nakaze u evropskom cirkusu Pored idejne analize ovih filmova, postoji jo{ jedan lagan test preko kojeg mo‘emo zaklju~iti da je ambicija bh. reditelja okrenuta prema Beogradu i Zagrebu. Prije agresije u bh. {tampi su se pojavljivali kriti~ki tekstovi zbog anga‘mana srbijanskih, hrvatijanskih i slovena~kih glumaca u bh. filmovima. U svim filmovima Emira Kusturice zvijezde su srbijanski glumci. U Sidranovom i Kenovi}evom “Kuduzu”, tako|er. Danas, na ‘alost, niko ne tematizira istu pojavu. Ne govorimo, dakle, o kvaliteti uloga, ali smo sigurni da jednaku kvalitetu mogu ostvariti i bh. glumci. Bilo bi korisno sa~initi jedan sociokulturni ogled o idejnoj osnovi bh. filmske i igrane tv produkcije. Tim prije {to je ta produkcija slavljena i po Srbiji i po Hrvatskoj, kao zemljama koje su jo{ zato~ene mr‘njom prema Bosni i Bo{njacima. [ta je to moglo inspirirati ~etni{tvom zadojenu Srbiju da glumce “Vize za budu}nost” do~eka kao heroje, sa d‘ambo-plakatima polijepljenim du‘ puta kojim }e zvijezde pro}i? Mo‘da to {to su u ovoj seriji prepoznali viceve o Husi i Hasi? [ta se krije iza svesrpskog uspjeha filma “Gori vatra”? Mo‘da to {to bo{nja~ke ‘ene pljuju na srpsku povratnicu u Te{anj, {to se sigurno nikada nigdje nije dogodilo? Obratno, jeste. Mo‘da to {to srpski likovi u filmu ginu u borbi, a bo{nja~ki u {vercu? Mo‘da to {to su Bo{njaci prikazani kao mentalne i moralne fukare? Od umjetnosti ne treba tra‘iti da bude nacionalni kozmeti~ki salon, ali ne treba joj ni dopustiti da bude instrument u srpsko-hrvatskim patolo{kim ~e‘njama da se Bo{njaci prikazuju kao nakaze u evropskom cirkusu. Na ‘alost, dokle god Bo{njaci aplaudiraju svome saka}enju, dotle }e ljaga iz ovih filmova biti na pragu istine. Broj 118, 15. IV 2004.
50
IZ SAFF A SAFFA
SDP i mediji Lagumd‘ijine hunte dosad su me proglasili “vo|om islamske revolucije u BiH”, “komandantom vehabija”, “komesarom Patriotske lige”, “politi~kim vo|om novog bo{nja~kog rata”… Ove opasne klevete ne zanimaju nikog, osim ‘rtve. Zato }e i medijski zlo~in nad Sanelom Sjekiricom oti}i u zaborav. …Kao i svako zlo kome je danas izlo‘en izgubljeni bo{nja~ki narod.
Medijske tvornice terorizma [ta bi se desilo da neki ~ovjek ubije nekog ~ovjeka, da mediji izvijeste o ubistvu, a da ubica nastavi rahat hodati dunjalukom, jer su policija i sudstvo namjerili da previde slu~aj? Digla bi se nevi|ena gu‘va. Plju{tala bi saop}enja za javnost, pravili bi se okrugli stolovi, mediji bi bili krcati tekstovima o ovom nevi|enom slu~aju – da neko ubije ~ovjeka, a da za to ne odgovara. Bosanski progananik i {panski student Sanel Sjekirica je ubijen u medijskom kamenovanju od strane medija Lagumd‘ijine hunte. – “Mediji su uni{tili moj ‘ivot u [paniji” – rekao je Sjekirica nakon {to su SDP-ovi mediji danima obavje{tavali da – “osumnji~enik spada u skupinu druge generacije od{kolovanih doma}ih ekstremnih mud‘ahedina koji su pripremani za akcije poput one izvedene u Madridu”. Kraj pri~e znamo. [panska policija je nakon 72 sata istrage i dr‘anja u pritvoru Sjekiricu pustila da ‘ivi ‘ivot slobodnog gra|anina. Sve {to je o njemu re~eno – la‘ je. Da je makar ta konstrukcija plasirana kao pretpostavka! Naprotiv, SDP-ovi mediji su sa sigurno{}u tvrdili da je Sjekirica “terorista Al-Kaide”. [ta }emo sad? Nevin ~ovjek je stradao, a da za to niko nije odgovarao.
Neovisni pla}enici U na{em listu namjerno nismo u jeku medijske gu‘ve tematizirali ovaj slu~aj, jer nas je interesiralo ne{to mnogo bitnije: da li ovo dru{tvo ima mehanizme koji su spremni da s moralnog, ali i pravnog stanovi{ta, za{tite gra|anina koji je izlo‘en ma kakvoj torturi koja ugro‘ava njegovo pravo na dostojanstvo? Pro{lo je bezmalo mjesec dana nakon medijskog zlo~ina nad Sanelom Sjekiricom, ali ni jedna vladina ili nevladina organizacija, a pogotovo one koje se bave navodnom kultivizacijom medijskog prostora, nisu na{le za shodno da jednu jedinu rije~ progovore o ovom slu~aju. Dakle, na{e dru{tvo ne}e da ima mehanizme za za{titu ljudskih prava, kada se radi o ljudima koje SDP-ov “antiteroristi~ki” agitprop ljaga kao tzv. islamske teroriste. Dejtonskih je godina u Sarajevu debelim politi~kim parama izgra|ena skalamerija tzv. neovisnih i nevladinih institucija, od kojih ni jedna nije posvjedo~ila neovisnost od djelovanja srpsko-hrvatskog hegemonisti~kog klana, ~ije interese u politi~kom Sarajevu predstavlja krnji SDP. Dodu{e, jedini izuzetak je protest Helsin{kog komiteta u vezi zlo~ina~ke ekstradicije tzv. al‘irske grupe. No, Helsin{ki je komitet potom, na talasu propovijedi Marketing tragedije
51
kardinala Vinka Pulji}a, tvrdio da se u Sarajevu ugro‘avaju ljudska prava Hrvata, a da nikad poslije nije tematizirao ugro‘avanje bo{nja~kog naroda, pa i kroz ove strate{ke, kontinuirane optu‘be za veze sa tzv. islamskim terorizmom. Ta tzv. demokratska alternativa, u vidu desetine tzv. nevladinih organizacija, utopila se besramno u infrastrukturu SDP-a, jednako kao {to su onomad Islamska zajednica, “Preporod” i jo{ neke bo{nja~ke instance djelovale pod skutima komunisticizirane SDA. Otud se ne mo‘e vjerovati institucijama kakve su, recimo, Vije}e za {tampu, Krug 99, i sl., jer je cjelokupan vladin i nevladin sistem naslonjen na ideolo{ko servisiranje od strane me|unarodne politike u BiH, koju totalitarno odre|uju OHR i Ameri~ka ambasada. Budu}i da je me|unarodna politika u BiH, jo{ iz vremena agresije, skrojena po {nitu dogovora iz Kara|or|eva, logi~no je {to se njena ideolo{ka infrastruktura danas usmjerava na sataniziranje bo{nja~kog naroda, u svim varijantama, jer je defetizacija bo{nja~ke politike uslov za napredovanje i okon~avanje s&h hegemonisti~kih planova. Zato se ne}e dogoditi da taj vrli “nevladin”, “demokratski”, “multikulturalni” establi{ment osudi, barem, kamenovanje bo{nja~ke djece u Neumu i ranjavanje dvije bo{nja~ke djevoj~ice. Taman posla da sad Krug 99 napravi sesiju na temu zloupotrebe medijskih sloboda u slu~aju ljaganja Sanela Sjekirice. Tu ~ak ne mo‘e prevagnuti ni elementarni humanisti~ki osje}aj, ~injenica da je jedan nevin ~ovjek pogo|en opasnom klevetom, koja bi ga mogla ko{tati, malo je re}i, raznih neprijatnosti. Takvi, pogo|eni klevetom, zavr{avali su u konc-logoru na Kubi, a Sanela Sjekiricu je samo korak dijelio od zle sudbine. Da se pitaju medijski kreatori njegovog progona, on bi ve} bio na Kubi, jer bi krivica bez dokaza bila dokaz za njegov tzv. islamski terorizam. Valjda je u ovoj nesre}i bilo i sre}e, jer se {panska politika debelo opekla od svoje srljanje u ratni zlo~in koji ni po ~emu nije {panski. Valjda je {panska politika sa~uvala toliko pameti da ne ganja la‘ne tzv. islamske teroriste. Mi smo ve} svikli da ‘ivimo sa stalnim nasrtajima na istinu o genocidnoj agresiji na Bosnu i Bo{njake. Dotle smo sviknuti da se vi{e ne ibretimo kad se pred o~ima javnosti ubija nevin ~ovjek. Hajde da razumijemo s&h pla}enike iz SDP-ovih medija, ali kako da razumijemo {utnju bo{nja~kih institucija i intelektualaca. Eto, nije kvislin{ki Krug 99 mogao napraviti sesiju o zlo~inu nad Sanelom Sjekiricom, ali, za{to to nije u~inio, recimo, Filandrin “Preporod”?! [ta bi falilo pozvati 50-tak intelektualaca da raspravljaju o dru{tvenom ambijentu u kome se mo‘e dogoditi “slu~aj Sjekirica”?
Promocija opasnog komesara Demokratsku ti{inu koja prati medijsko ubistvo Sanela Sjekirice osjetio sam prije ne{to vi{e od tri godine na svojoj ko‘i. Mnogo prije 11. septembra, sa dolaskom SDP-Alijanse na vlast, razbuktala se strategija sataniziranja Bo{njaka, {to dokazuje da je rije~ o srpsko-hrvatskom projektu, koji se slu~ajno poklopio sa ameri~kom antiislamskom histerijom. Danas su slo‘na bra}a. A da je SDP 2000. naumio uvesti policijsku dr‘avu, i biti poluga mafije iz Kara|or|eva, vidjelo se prvih mjeseci vladavine. Moj “grijeh” je bio 52
IZ SAFF A SAFFA
{to sam ukazao da SDP nema pravo prozivati kadrove SDA za kriminal, kad u svojim redovima ima okorjele kriminalce, koje policijska i pravosudna mafija ne kani goniti. Odgovor je bio strahovit. SDP me 2. marta 2001. optu‘io da sam na ~elu “opasne politi~ke grupacije” koja “osim neonacisti~kog na~ina blokade zakonodavne, izvr{ne i sudske vlasti, neonacisti~kog na~ina izmi{ljanja i gebelsovskog ponavljanja la‘i o ljudima iz Alijanse, ima i partijske odrede koje ~ine ekstremisti~ki, agresivno i teroristi~ki nastrojene Vehabije”, koji }e “ve} sutra, nakon sukoba koje o~ekuju, biti grani~ari sa mud‘ahedinskim na~inom politi~ke i teroristi~ke borbe”. “Pri~a o revoluciji je bila i osnovni cilj boravka Iranske ambasade na ovim prostorima” – ka‘e se u dokumentu, ~iji policijsku nepismenost potvr|uje i mije{anje Irana sa “vehabijama”. Iako sam javno tra‘io obja{njenje i za{titu od svih mogu}ih instanci, od policije i pravosu|a, od OSCE-a i OHR-a, od Vije}a za {tampu i Helsin{kog komiteta… - niko se nije oglasio. Na osnovu {utnje, kao znaka odobravanja, javnost je mogla pomisliti da se sve ove instance sla‘u sa ocjenom SDP-a da sam ja vo|a islamske revolucije u BiH, komandant teroristi~kih partijskih odreda, da prevodim mud‘ahedine koji }e biti nekakvi grani~ari u nekakvom sukobu… Budu}i da su SDP-ovi mediji prenijeli stav SDP-a, i da su se reklame za novine vrtile po lokalnim tv stanicama, mnogo je ljudi saznalo kako sam grdno opasan. Narednih sedmica sam primijetio da je nekim poznanicima nelagodno ako se susretnu sa mnom. Razumljivo, {ta se po{ten svijet ima pozdravljati sa “komandantom terorista”. Dvije godine poslije ovog doga|aja na naslovnoj stranici “Slobodne Bosne” je objavljeno da sam na tajnom skupu u Mehuri}ima imenovan za “komesara Patriotske lige”, koja planira da po~ne rat kako bi Bo{njaci iza{li na Drinu. Re~eno je da sam politi~ki vo|a “novog bo{nja~kog rata”. Ovaj tekst se i dan danas mo`e prona}i na internetu, i to na nekoliko velikosrpskih web-magazina. Iako sam bio svjestan opasne klevete koja se sru~ila na mene, ovaj put nisam tra`io ni~iju za{titu. Iskustvo me pou~ilo da svi koji se predstavljaju kao za{titnici demokratije, slobode {tampe i ljudskih prava, zapravo jedino {tite kreatore satanizacije Bo{njaka. Otud me ne ~udi {utnja koja se nadvila nad medijsko ubistvo Sanela Sjekirice. Bo{njaci su jo{ daleko od shva}anja da je ubistvo svakog na{eg ~ovjeka zapravo ubistvo nas samih. Broj 120, 15. V 2004.
Marketing tragedije
53
Kreatori haosa u bo{nja~kom dru{tvu }e uskoro iz zatvora na slobodu pustiti 50 lica koja su po~inila najte‘a krivi~na djela, a za koje je utvr|eno da su neura~unljivi. Bo{nja~kim gradovima ve} krstari 15 takvih osoba, me|u kojima su i najsvirepije ubice. Zar nam i poslije ovog nije jasno da na{i “reformatori” u bo{nja~ko dru{tvo instaliraju faktor samouni{tenja?!
Karneval samouni{tenja U bo{nja~ki geto je ubrizgan virus bjesnila. Ulicom hodaju momci ~ije su kose ofarbane u sve mogu}e boje, ili su pak izbrijani, sa mind‘uhama u u{ima, u nosu, sa tetova‘ama koje simboliziraju odanost kultu siled‘ijstva, koje prikazuju no‘eve, o~njake, lance… Ki}enje ikonografijom podzemlja je fanatizam koji inspiraciju tra‘i u zlu. Ne radi se, dakle, o iznimci, ve} o pravilu, jer je imid‘ siled‘ijstva postao dominantno obilje‘je ve}ine mladih ljudi. Svako od nas se, metodom slu~ajnog uzorka, na ulici, mo‘e uvjeriti da barem polovica mladi}a koje susretnemo nose neki od znakova razvratne estetike zla. Nasilje je postalo ‘argon na kome se sporazumijevaju mlade generacije. Predanost sotonizmu je komunikacijska dominanta. @ivjeti ‘ivot danas, biti u trendu, ne biti otpadnik od raje, sve to zna~i prihvatanje nametnutog jezika subkulturnih simbola. Toj agresiji trenda mogu se oduprijeti samo rijetki, oni koji nose duboku vjeru u Boga, i koji tim darom mogu razlu~iti dobro od zla. To su ona djeca {to u~e i {to su naj~e{}e ‘rtve nasilja, a nasilju mo‘e biti izlo‘en svako, na svakom mjestu, u svako doba dana. Zapravo, ikonografija zla, kao u predhistorijsko vrijeme, kao u ‘ivotinjskom carstvu, ~ini odbrambeni sistem, jer ako izgledate dovoljno ofarbani i izbu{eni, manje su {anse da na vas nasrnu ti ofarbani i izbu{eni manijaci, koji su u bo{nja~kom getu proizvedeni tu|om a ne bo{nja~kom voljom.
Ambis unutarnjeg haosa Te{ko je na}i u povijesti, i u iskustvu, ma koji psihosocijalni prostor u Evropi, poput na{eg, koji je tako brzo promijenio svoje karakteristike. Do unazad tri-~etiri godine ovdje je ‘ivjelo jedno pristojno i sabrano dru{tvo koje je umjelo da se nosi i sa traumom stradanja i genocida. Ili se to samo takvim ~inilo? Mo‘da je naslije|e reda i tradicije u bo{nja~kom dru{tvu odre|ivalo sabur i pristojnost. Mo‘da se taj red polomio pod pritiscima nakane da se bo{nja~ko dru{tvo rasloji u uvezenom razvratu. Mora postojati uzrok ovoj nagloj transformaciji socijalne kulture, koja se ~ini tako vidljivom da bi se olovkom mogla opipati. Napose, uporedimo stupce crnih hronika od prije tri-~etiri godine, a u njima oblike ispoljavanja nasilja, uporedimo imid‘ mlade generacije, pa }emo osjetiti kakvom je strahovitom progresijom bo{nja~ko dru{tvo povu~eno u ambis unutarnjeg haosa i anarhije. Takvi se procesi, sasvim sigurno, ne mogu odvijati sami od sebe. Oni moraju biti dirigirani iz nekog servera koji ima ta~nu projekciju stanja koje 54
IZ SAFF A SAFFA
‘eli proizvesti. Kad bi neki Karad‘i} ili neki Boban pri‘eljkivali rasplet bo{nja~ke traume, ne bi za svoje ciljeve na{li boljeg ishodi{ta od bo{nja~ke autodestrukcije. Kad bi me|unarodni sponzori dogovora iz Kara|or|eva projicirali najkra}i put za defetiziranje bo{nja~ke volje za Bosnom, tako|er ne bi na{li kra}i put od ovog stanja, u kome Bo{njaci istovremeno bivaju i sopstveni mu~itelji i sopstvene ‘rtve. Geto u koji su stjerani Bo{njaci, kao jedini bh. narod koji nema dvojnih opcija, idealan je rezervat za ovu vrstu eksperimenta. Bjesnilo se ubrizgava putem okupiranog medijskog sistema, putem ideologizirane policije i pravosu|a, koji odri~u vjeru u pravednost dr‘ave, putem poni‘avanja bo{nja~ke ‘rtve, putem ubacivanja najjeftinije droge u Evropi, putem strate{kog siroma{tva, koje se ostvaruje preko kriminalne privatizacije, a za posljedicu ima otpu{tanje hiljade radnika sa posla, napose, putem namjernog vezivanja ruku policiji, u ime navodne demokratizacije, ~ime su sve vrste kriminalnih sorti razumjele da je ovo “eldorado” u kome se mo‘e ~initi sve, i ni za {ta se ne mo‘e odgovarati. …Izuzev za tzv. islamski terorizam.
Tortura besmisla Sarajevo, Tuzla, Zenica i drugi gradovi sa bo{nja~kom ve}inom, petkom i subotom nave~er su, kako ka‘u ljekari u Hitnoj pomo}i – klanice. Tada se prire|uju masovne tu~e, u kojima je sve dozvoljeno. Tada se nave~er izlazi s ciljem da se potu~e, da se neko prebije, ili, pak, da se prisustvuje prebijanju nekog ~ovjeka, kako bi se o tome sutradan pri~alo kao {to sabran svijet pri~a o kulturnom doga|aju. Tada je policija u stanju pripravnosti, iako tek statira i evidentira ‘rtve. U Tuzli, recimo, du‘ grada, subotom se nalazi desetak policijskih patrola, koje love pripite voza~e. Jedino punom parom radi osoblje Hitne pomo}i, kojima valja zbrinuti tolike ranjenike. Rezultat ovog karnevala nasilja jeste da se veliki broj omladine, koja bje‘i od taksirata, sklanja u ku}e, povla~i u sebe, i jedini vid socijalne komunikacije ima po danjem svjetlu, iako ni ono nije garancija bezbjednosti. Svako od nas je ~uo sa mno{tvo primjera o tome kako se u po bijela dana dogodilo da neko bude iz ~ista mira pretu~en, oplja~kan, verbalno napadnut. Kodeks vite{tva je u ovoj pojavi izop}en i prognan, kao i bilo {ta {to podsje}a na neki red. Kvalitet se ovdje mjeri koli~inom brutalnosti i bezobzirnosti. …Kao da je me|u proizvedene bo{nja~ke nasilnike u{ao kukavi~ki nerv ~etnika i usta{a, koji su vrlinom smatrali i‘ivljavanje nad nemo}nim. No}as nije cilj tek prona}i ‘rtvu, tek je udariti ili oboriti na pod, cilj je ‘rtvu i{utati nogom u glavu, potpeticom joj gnije~iti o~i, nos, usta, polomiti zube, unakaziti joj lice, a za{ta je ve} ustoli~ena i jezi~ka definicija; to se zove – iscipelariti. Cipelarenje je kre{endo svakog premla}ivanja, poput poente u pjesmi. Po kvalitetu cipelarenja se prepoznaje punina prazne du{e. Radi se o tipi~nom kukavi~luku, mu{kom jadu, jer se niko od ovih “opasnih momaka” ne bi usudio da takve svinjarije pravi u Fo~i, Prijedoru ili Trebinju. Oni su “opasni” tek u ~oporu, kad nai|u na slabije. Ne radi se tu o izvornom adrenalinu, za kojim tragaju pravi avanturisti. U protivnom, namjerili bi se na izazov, kojeg preko Romanije ima na pretek. Marketing tragedije
55
Karakterologija nasilni{tva u bo{nja~kom getu zasniva se na svemu {to je suprotno ma kakvom osje}aju reda, pameti, osje}ajnosti, morala. Otud je logi~no {to ovda{nji “opasni momci” i ne pomi{ljaju da svoje nasilni{tvo uokvire u ma kakvu mjeru ili obzir. Jednako tako, notorni alkoholi~ari ne mogu osje}aj prema rakije{tini uokviriti u ~a{icu. Da im dadne{ more rakije, oni bi htjeli okean. Ovo bjesnilo je zaraza koja se {iri, u strasti da obuzme sve zdrave }elije bo{nja~kog organizma, i ona negdje mora dotaknuti dno. A gdje je dno? Dno je u kona~nici cilja koji je, uz me|unarodnu podr{ku, zacrtan u Kara|or|evu, a koji je ostvariv jedino uni{tenjem bo{nja~kog naroda. Uni{tenja Bo{njaka nema bez djelatne autodestrukcije, koja rezultira nastavkom dobrovoljnog etni~kog ~i{}enja, procesom preseljeni{tva, potom, jeftino}om sa kojom se, usljed nemanja nacionalnog kompasa, prodaju na{i ljudi, imovina, uspomene, vrijednosti, budu}nost; na kraju, uni{tenja Bo{njaka nema bez samouni{tenja, a {to se doga|a kad sputana kreativna energija biva transformirana u bjesnilo, kao izraz ogor~enja prema dru{tvenom ambijentu koji nam izuzev droge, alkohola, nasilja, srbijanskog folka, meksikanskih sapunica, glupavih i prodanih politi~ara, op}enito – torture besmisla - nije ostavio nikakav drugi smisao.
Hajvanska misija ‘rtve Jakako, oko nas su uzvisine smisla. Nepregled ljepote. Islam nam je nadohvat du{e. Bosna i njeni izazovi, tako|er. Ali, ko to vidi? Ko to osje}a? Manjina! E, ta manjina je odgovorna za pasivnost prema okorovljenom bo{nja~kom dru{tvu. [ta radi Islamska zajednica? Obra}a se vjernicima. Pa vjernici su ve} rodne ba{~e. Prezire one {to su od islama odro|eni, ne svojom voljom, ve} voljom komunista, karijerista i titolikih bista. ^ije su ove zapu{tene bo{nja~ke njive? Ko ima odgovornost za njihovo skon~avanje u halugi krsta{ke nakane? [ta rade bo{nja~ki intelektualci? Institucije? Zar sve ovo {to nam se doga|a treba da se razvla~i po jednom novinskom tekstu, umjesto da bude predmet alarmantnog anga‘mana najodgovornijih faktora koji ~ine ovo skapavaju}e bo{nja~ko dru{tvo? [ta rade sociolozi, psiholozi, kulturolozi, naspram pojave koja svjedo~i autodestrukciju u Bo{njaka? Znate {ta rade? Ma eno ih izu~avaju “svjetske teme”, jer je za njih isuvi{e primitivno da svoje znanje primijene na ovu, za svakog istinskog intelektualca, izazovnu stvarnost! Oni su iznad na{eg ni{tavila, sve dok i njih to ni{tavilo ne proguta. Makar onda kad im karneval nasilja proguta dijete, kao sudionika, ili kao ‘rtvu. Dok ovo pri~amo procesi instaliranja autodestrukcije u Bo{njaka idu dalje. Na{i vrli “reformatory” su donijeli zakon po kome }e sve ubice, za koje se ustanovi da su neura~unljivi, biti pu{tene na slobodu. Trenutno bo{nja~kim getom krstari 15 takvih osoba. Uskoro }e ih iz zeni~kog zatvora biti pu{teno jo{ 50. Ove ubice imaju svoju dru{tvenu misiju. Na{a misija je zasad – misija `rtve. Svaki hajvan ima takvu misiju. Broj 122, 15. VI 2004.
56
IZ SAFF A SAFFA
Mo‘e li autor filma “Go West” Ahmed Imamovi} pogledati u lice majkama {ehida ~ije je sinove predstavio kao idiote koji usred borbe za opstanak ~eznu za mu{kim polnim organima? Ovaj Bo{njak je tragediju svog naroda sveo na pri~u o “ljubavi” dvojice pedera, u prostoj balijskoj ra~unici da }e mu aplaudirati Zagreb i Beograd, i da }e mu svjetski pederski lobiji dati nagrade za afirmaciju njihove razvratne bolesti.
Bo{nja~ka tragedija u filmu o pederima Prije nekoliko dana su sve sarajevske dnevne novine na naslovnim stranicama raspucale identi~an naslov: “Pala prva klapa filma ’Go West’”. Niti znaju svi novinari, a jo{ manje ~itaoci, {ta zna~i to – “klapa”, niti kako to ta “klapa padne”, ali nije ni bitno, ovdje se vi{e cijene stvari koje se ne razumiju. …Poput stranjskog naslova filma. U protivnom, naslov bi glasio: “Po~elo snimanje filma…”. U skladu sa ovim informativnim noblesom, doima se i javni tretman skandalozne teme koju obra|uje film “Go West”. Film se bavi “ljubavlju” dvojice pedera u toku rata, koji su razli~ite nacionalnosti, ali, eto, “ljubav” prkosi etni~kim podjelama, granatama i sl. Za na{u javnost je normalno da se ne snimaju filmovi o Srebrenici i stotinama drugih bo{nja~kih strati{ta; normalno je da se snima film o pederima, koji tako postaju mjesto po kome se prepoznaje su{tina agresije i genocida. Kao i u “Ni~ijoj zemlji” Danisa Tanovi}a, ni ovdje nema zlo~inca i `rtve, ve} ima nekakav rat, koji nije na{, i od koga je ugro`ena “ljubav”. A ljubav, k’o ljubav, uvijek pobje|uje, pa i kad je nastrana. Iako se razvrat ne mo`e zvati ljubavlju. Sude}i po apsolutno afirmativnom odnosu bh. medija prema ovom filmskom pederluku, na{a javnost ne vidi ni{ta lo{eg u svo|enju 200.000 ‘rtava agresije na pri~u o seksualnoj psihopatologiji.
Autorov odnos prema Bogu Na{e dru{tvo je za nekoliko godina doseglo identitet zraka: nema boje, mirisa, okusa, te‘ine… Mi smo ono {to drugi ho}e. ^etnici i usta{e ne bi ni mogli zamisliti efikasniji rasplet pri~e od bo{nja~ke mazohisti~ke potrebe da se svoje stradalni{tvo svede na pederluk. Vrhunac zlo~ina~ke ma{te bi se zaustavio ba{ tu, na toj nastranoj storiji, u kojoj jedna seksualna bolest biva oznaka za sve ‘rtve genocidne agresije. Jasno nam je za{to Srbi i Hrvati u ovom pederskom projektu vide “film koji kona~no o ratu govori na pravi na~in”, jasno nam je i za{to }e svjetski pederski lobiji na sve na~ine bodriti afirmaciju svoje bolesti, ali }emo te{ko razumjeti za{to su se dvojica Bo{njaka, Ahmed Imamovi} i Enver Pu{ka, kao scenaristi, odlu~ili da po~ine takvu blasfemiju nad `rtvama genocida. Oni bi, Marketing tragedije
57
valjda, kao bo{nja~ki umjetnici, trebali stvarati pri~u koja bi predo~ila zlo~in kojemu su bili izlo`eni bo{nja~ki civili. Hiljade je takvih pri~a oko nas. Ali, o~ito, ni jedna od njih ne odgovara nastojanju krsta{kog globalizma da se relativizira zlo~in nad Bo{njacima. Film o genocidu nad Bo{njacima ne bi u{ao u selekciju svjetskih festivala, ne bi dobio nagradu, niti bi njegovi autori imali {ansu da proputuju Svijetom. Jer Svijetu treba bo{nja~ki zaborav, a ne pam}enje. Genocid nad muslimanima nije kurentna roba. Ali, zar ne postoji ne{to vi{e od ovozemaljskog interesa? Zar u umjetniku ne postoji patriotska i moralna obaveza da se zavje{ta istina o genocidu nad njegovim narodom? Nije bitno koliko bi ljudi vidjelo tu istinu, niti da li bi takav projekat dosegao, svakako ideologiziranu, svjetsku slavu. Bitan je odnos autora prema Bogu! Bitna je misija koju bi umjetnik morao osjetiti u odnosu na moralni izazov vremena. Bosna je pretvorena u kupleraj u kome se svako mo‘e prodati za jeftine i bludne ~ari. Ali, kakav je smisao tih koraka? …To {to }e mi aplaudirati po Beogradu i Zagrebu, jer sam bo{nja~ku ‘rtvu sveo na pederskog kretena? To {to }e mi pederski lobi dati nekakvu nagradu, jer sam osakatio, izmasakrirao, istinu od svome narodu? Pa kakav sam onda to ja ~ovjek? Mogu li pogledati u lice majkama Srebrenice ~ije sam sinove predstavio kao idiote koji usred borbe za opstanak ~eznu za mu{kim polnim organom? Mogu li stati pred du{e svojih prijatelja koji su ubijeni samo zato {to su bili muslimani? Mogu li sebe pogledati u ogledalo, jer sam i ja jedan od onih koji bi bio ubijen da sam se zatekao u Srebrenici, ili na ma kojem ~etni~kom i usta{kom pu{kometu? Ili je sve ovo, pak, bijeg od istine, koju gnjecavi karakteri ne mogu podnijeti? Haman im je lak{e praviti cirkus od bo{nja~ke tragedije, a u neznjanju i od sebe, nego li svoj umjetni~ki, Bo‘iji dar, usmjeriti ka moralnim obavezama. …Faustovski je to izazov. Nije Ahmedu Imamovi}u umjetni~ki dar dat da njime {iri la‘ i blasfemiju. Njemu je dar dat za ~injenje istine i plemenitosti. Takav uzurpator umjetni~ke misije bi morao biti spreman na posljedice. Ako bo{nja~ki narod pre‘ivi, znat }e vrednovati Imamovi}evo filmsko zlodjelo. A ako ne pre‘ivi, ne}e pre‘ivjeti ni Imamovi}. Izuzev mo‘da u nekom pederskom klubu na Zapadu, kao mu{ka striptizeta.
Razvrat kao ljudsko pravo Jevreji su snimili stotine filmova o holokaustu, ali ni jedan nije posve}en pederskoj “ljubavi” u konc-logorima. Takav bi jevrejski blasfemi~ar odmah bio smaknut od MOSAD-a, kao opomena drugima. Mi smo snimili jedva nekoliko filmova, od kojih se ni jedan (izuzev mo`da filma Dine Mustafi}a) direktnije ne ti~e istine o genocidu, ali smo odmah navalili da svjetskoj javnosti poka`emo koliko smo “progresivni”. Iz iste mentalne brljuge proizilazi kupovina slovena~kih sokova, hrvatskih cigara i slavljenje projekta “Go West”. U svim ovim, i onim nebrojenim, nere~enim primjerima, uo~ava se jedna ista bolest – da gla|enjem tu|eg interesa pokazujemo koliko mi nismo mi, ve} smo se u bo{nja~koj ko`i slu~ajno zatekli. Zaboravljamo da se na nas takve gleda kao na zadnje budale, sa {egom, jer si luksuze samootpadni{tva ne bi dozvolila ni jedna samoodr`iva nacija. Zato – nestajemo. 58
IZ SAFF A SAFFA
Dakako, ovakav }e tekst biti tuma~en kao izraz radikalizma, primitivizma, bezbeli i islamskog ekstremizma. Golema je ekipa ozbiljnih i uglednih stvaralaca okupljena oko filma “Go West” da bi moglo jedno novinarsko mi{ljenje poremetiti ubje|enje da se radi o normalnoj stvari. Jedan od sudionika projekta je na FTV izjavio da je – “problem u glavama onih koji u ovom filmu vide problem”. Dakle, problema nema u onim glavama koje homoseksualizam smatraju normalnom pojavom, toliko prirodnom da vjeruju kako bi “ljubavni jadi” dvojice pedera mogli izazvati suze u publici. Scenario je u prvoj verziji naslovljen kao “Romeo i Romeo”, {to nedvosmisleno poziva na melodramsko suosje}anje sa junacima pederske pri~e. Problem je, zar ne, u na{im glavama koje ne mogu da prihvate dvije pojave: prvo, da se jedna mentalna i seksualna bolest me}e na pijedestal prirodnosti; drugo, da se nepregled bo{nja~ke tragedije u umjetni~kom izazovu jednog Bo{njaka i{~itava kao homoseksualni razvrat. Da je normalno to {to nije normalno Bog ne bi stvarao mu{karca i ‘enu. To {to Zapad priznaje pederske brakove, pa im jo{ ustupa i djecu na usvajanje, dekadansa je sa dna kace. Ako se {irenje protuprirodnog bluda u ustavima zapadnih dr‘ava razumijeva kao ljudsko pravo, onda bi se na istoj ravni i pedofilija (seksualno iskori{tavanje djece) mogla smatrati ne~ijim ljudskim pravom. Za{to bi idiot koji ~ezne za mu{kim stra‘njicama ili mu{kim polnim organima bio u boljem polo‘aju od idiota koji ~ezne za seksualnim tla~enjem djece?! Krug razvratnog pakla koji je otvoren na Zapadu neminovno }e gutati nove prirodne me|e. Sve u ime la‘ne slobode koja }e porobiti prirodu koju je Bog stvorio u jasnim granicama. Jednako tako, demokratija je smislena tek kao diktatura zakona, a ne kao anarhija u kojoj se svako nasilje potura pod logotipom ljudskih prava i sloboda.
Ponavljanje zlo~ina Sarajevski instant intelektualci, pogotovo oni koji su u svome pomodarstvu skloni istom spolu, u Imamovi}evoj }e blasfemiji vidjeti na{e pribli‘avanje zapadnim vrijednostima. Feminizirani tuma~ glavne pederske uloge u filmu, izvjesni Mario Drma}, razdragano je izjavio: “Trudit }u se svim silama i mu{kim i ‘enskim da ovo izguram do kraja”. Mladi glumac bezbeli pledira na svjetske nagrade, pa je razumio da treba otpo~etka pri~ati kako u sebi ima i “‘enske sile”, da se ne pomisli da on to samo glumi pedera. Imamovi} jo{ nije po~eo davati izjave o svojoj seksualnosti, ali s obzirom da je na sve spreman, kako bi ulovio neku nagr(a)dicu, mo‘e se o~ekivati da po|e Drma}evim stopama revolucije. Nema ni~eg spornog da se filmski tematizira pederluk. O raznim se bolestima snimaju filmovi, pa {to ne bi i o ovoj. Sporno je kad se takav film pravi u Bosni, a o Bosni, i to glavom Bo{njaka. Sporno je {to taj film govori o ratu, koji se mo‘e ~itati samo kao: genocid. Sve drugo je ponavljanje zlo~ina. Broj 123, 1. VII 2004.
Marketing tragedije
59
U zemlji u kojoj se prati kretanje svake dlake na mud‘ahedinskoj bradi, operacija dr‘avne likvidacije {estero hrvatskih staraca u Konjicu bi po fantastici bila ravna pobjedi Osame Bin Ladena na predsjedni~kim izborima u Americi.
[izofrenija u kom{iluku Usta{ko dru{tvo vi{e ne}e tolerirati prirodno umiranje Hrvata. Svaki Hrvat koji umre van svoje ku}e smatrat }e se ‘rtvom terorizma, naravno, tzv. islamskog. Zato Hrvati moraju povesti ra~una da umiru kod ku}e. Ako im navre da dobiju infarkt, mo‘dani udar, ili da umru od neke druge trenuta~ne smrti, moraju se pretrpjeti, i do}i do ku}e. Ba{ onako kao {to se ~ovjek pretrpi kad ho}e da stigne do zahoda. Po usta{koj viziji, smrt }e u Hrvata dobiti dimenziju velike nu‘de, koja se fiziolo{ki mo‘e odgoditi. Otud mo‘emo govoriti o usta{kom otkri}u novih zakonitosti prirode, ~im se smrt tuma~i kao prirodna pojava koja se mo‘e tempirati. Pojednostavljeno, Hrvat koji je trebao dobiti infarkt u {etnji, kazat }e svome srcu: “Sa~ekaj malo, srce moje, ’vako stvari stoje, infarkt }e{ dobiti kad do|emo ku}i, za koju minutu, kako bih ja umro prirodnom smr}u, jer ako umrem van ku}e, ra~unat }e se da sam ubijen”. Onda }e, bezbeli, srce poslu{ati svog vlasnika, i ta~no na vrijeme otkazati poslu{nost ‘ivotu. Upravo ovakva {iza proizilazi iz blentavog saop}enja za javnost koje je obznanio Op}inski odbor prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata iz Konjica, gdje je izre~ena sumnja u prirodnu i nenasilnu smrt {estero Hrvata iz Konjica koji su u posljednjih {est mjeseci, od posljedica infarkta, umrli van svoje ku}e. Dakle, da su umrli u ku}i, niko ni u {ta ne bi sumnjao.
[ta raditi s istinom Od po~etka agresije na Bosnu i Bo{njake plasirano je od strane ~etni~ke i usta{ke propagande bezbroj nevjerovatnih la‘i. Od one da Armija RBiH granatira i ubija civile po Sarajevu, pa do one da je ubijeni bo{nja~ki povratnik u RS nad lavorom zaklao sam sebe. Da smo politi~ki narod, ko{to nismo, dosad bi bio ustanovljen istra‘iva~ki projekat koji bi se bavio samo prikupljanjem i obradom propagandnih la‘i kojima su izlo‘eni Bo{njaci. Takav projekat mo‘e realizirati jedan ~ovjek, ali mi nemamo ni vizije o toj potrebi, a bogami ni pla}e za to radno mjesto. Zato imamo tele-viziju o kara-roke srbo-folk talentima, o misicama i drugim spla~inama koje se izda{no finansiraju da zaga|uju na{ rastrojeni duhovni prostor. S druge strane, ne postoji nijedna la‘ koju je bo{nja~ka politika plasirala s ciljem izmi{ljanja zlo~ina. Logi~no, {to bi plasirala la‘, kad nije u stanju ni otkriti, formulirati i usmjeriti istinu o bo{nja~kom stradalni{tvu. Bo{nja~ka politika ne zna ni {ta bi s istinom, a kamoli s la‘i. ^etni~ki i usta{ki diskurs je utemeljen na zlu, pa je o~ekivano kada se to zlo multiplicira: od zlo~ina prema la‘ima. Uz to, ovaj diskurs je prirodno odre|en da 60
IZ SAFF A SAFFA
poku{ava svoje zlo~ine pravdati zlo~inima drugih, a po{to tih zlo~ina nema, valja se baviti proizvodnjom la‘i. Plan me|unarodnih protektora ide na ruku ovim poku{ajima, jer se tendenca ratne uravnilovke o tri zara}ene strane danas ~ita kao projekat “istine i pomirenja”, {to u prevodu zna~i: svi su jednako krivi, jer su svi jednako stradali. Bo{nja~ka politika je zagubljena sama od sebe, a pogotovo naspram koalicije me|unarodnih snaga, ~etnika i usta{a, usmjerene protiv istine o genocidnoj agresiji. Istina o genocidu je krupan zalogaj za pro‘derat, pa se na to niko i ne odlu~uje, ali se zato poku{ava bo{nja~ki narod poistovijetiti sa ~etni~kim i usta{kim zlo~instvom, {to se najefikasnije posti‘e na talasu antiislamske histerije i izmi{ljanja tzv. islamskog terorizma. Nema nikakve vi{e matematike u ovoj prostoj ra~unici. Svijet je i{ao na ruku ~etni~kim i usta{kim genocidnim osvajanjima. Svijet je tom podr{kom osakatio pravednu borbu bo{nja~kog naroda za referendumsku BiH, kao jedini legitimni i demokratski oblik ure|enja na{e zemlje. Va{ingtonski i Dejtonski sporazum su legalizirali genocid nad muslimanima, kao isplativo sredstvo za ostvarenje krsta{kih/kri‘arskih ciljeva. Svijet nije dozvolio da postoji zemlja u kojoj }e jedan muslimanski narod, usred Evrope, biti ravnopravan. Ali, ostali su zlo~ini nad muslimanima! Kao svjedo~anstvo koje ima i pravnu, obavezuju}u te‘inu. Tek ako nestane bo{nja~kog naroda, nestat }e i obaveze iz te pravosudne istine o genocidu. Bo{njaci ne moraju nestati posve. Mo‘e, tu i tamo, biti pokoja glava, pokoja d‘amija. Dovoljno je da Bo{njaci nestanu ekonomski, politi~ki, pa kulturolo{ki. To se upravo i de{ava.
U bubnju providne la‘i Nema, dakle, ni~eg fasciniraju}eg u strate{koj potrebi ~etni~ke i usta{ke propagande da se kleve}e i la‘e protiv Bo{njaka. Ostvarivost njihovih osvaja~kih projekata je proporcionalna stupnju bo{nja~ke dotu~enosti. Fasciniraju}e je ne{to drugo… To kako njihov diskurs ne preza ni od blasfemije svojih svetinja kako bi se naudilo Bo{njacima. Dodu{e, kad je ikad Biljana Plav{i} kazala da vrijedi ulo‘iti 100.000 srpskih glava za tzv. “veliku Srbiju”. Oni i danas ula‘u glave svojih ljudi, tek kao sredstvo za postizanje ciljeva. Tu nema boli unesre}enih familija, jer je i bol tek sredstvo. Stavit }e Srbi, usred rata, pobijene Bo{njake na gomilu, poslikati ih, i svijetu prikazati “genocid nad Srbima u okolini Srebrenice”. Njih ne zanima par desetina velikosrpskih soldata koji su stradali u bici na Br~anskoj malti; njih zanima izmi{ljotina o 500 mrtvih, pa makar se u toj la‘i utu{ila i srpska uspomena na srpske ‘rtve. Njih ne zanima nekoliko Srba koje su za vrijeme opsade Sarajeva ubili gelipteri iz bo{nja~kog naroda; njih zanima la‘ o 2.500 Srba tobo‘e ubijenih u kasarni “Viktor Bubanj”. Ovo nam kazuje da kolektivni zlo~ina~ki um nema, jer ne mo‘e imati, moralan odnos ni prema svojim ‘rtvama. Jer, u protivnom, to onda ne bi bio zlo~ina~ki, ve} humanisti~ki um. Onaj ko je spreman da ubije nevinog ~ovjeka, i da to ubistvo smatra vrlinom, taj je spreman da svaku gadost izdigne na pijedestal pravdoljubivosti. Marketing tragedije
61
Po{to se usta{ka hegemonija u BiH ni po ~emu ne razlikuje od ~etni~ke, prirodno je {to ostvaruje istovjetne oblike djelovanja. Rovarenje po smrtima {estero Hrvata u Konjicu samo je dno perverzije. Ove obi~ne ljudske smrti se stavljaju u bubanj providne la‘i, a u ime tobo‘nje istine, ~ime se tu‘ni doga|aji u ‘ivotima nekih obitelji dovode do cirkusa i paradoksa. Manipulira se osje}ajima o‘alo{}enih obitelji, koje postaju ubije|ene da im je neko ubio bli‘nje. [ta je nagonilo porodicu Viktora ]eli}a da organizira ponovljenu obdukciju u Splitu, gdje je samo potvr|en nalaz vje{taka sudske medicine dr. Ilijasa Dobra~e iz Sarajeva?! Porodica ovog umrlog Hrvata vi{e vjeruje banditima Mate Bobana, nego institucijama bh. dr‘ave. Po njima su doma}e institucije policije, tu‘iteljstva, sudske medicine, jedinstven teroristi~ki organizam. Jer, da bi se ostvarila njihova pretpostavka o ubijanju Hrvata po Konjicu, potrebno je suglasje svih ovih faktora. Prvo, neko mora ubiti tog Hrvata, i to tako da ubistvo izgleda kao infarkt. Vjerovatno postoje sofisticirana i skupa sredstva kojima se takvo ubistvo mo‘e posti}i. Vjerovatno najmo}nije zemlje svijeta takva sredstva koriste pod strogom kontrolom, u tajnosti, i to kada se radi o te{kim dr‘avnim neprijateljima. Ali, za{to bi bh. dr‘ava ubijala nekakve hrvatske starce po Konjicu? Jasno je, takva se ubistva mogu izvesti, i kamuflirati, samo u organizaciji dr‘avnih instanci. Jer, nakon sofisticiranih ubistava, potrebno je da policija i tu‘iteljstvo, kao i sudska medicina, odrade posao kamufliranja. U zemlji u kojoj se prati kretanje svake dlake na mud‘ahedinskoj bradi, ovakva bi operacija po fantastici bila ravna pobjedi Osame Bin Ladena na predsjedni~kim izborima u Americi.
Zlo~ina~ki obrazac Izmi{ljotina je bjelodana. Politi~ki navijena. Vidi se to po sljede}oj re~enici iz saop}enja: “Konjic je grad opasan za `ivljenje kao i za povratak Hrvata”. Ja{taradi, ~im je {estero Hrvata ubijeno dr`avnim infarktom. Izmi{ljotina o Konjicu zapravo je odbrana apartheida u Stocu, ^apljini, Livnu… Rije~ je o poznatom dramatur{kom obrascu. Za{to ~etnici plasairaju la‘ o konc-logoru za Srbe na stadionu u Tuzli? Zato {to su oni pravili konclogore po stadionima. Za{to izmi{ljaju da su Bo{njaci granatirali sami sebe? Zato {to su oni granatirali Doboj i Br~ko kako bi opravdali svoja granatiranja opkoljenih gradova. Za{to usta{e danas izmi{ljaju koordiniranost dr‘avnih instanci u projektu ubijanja hrvatskih staraca u Konjicu? Zato {to su oni ubijali bo{nja~ke starce, i {to su u tom genocidu sudjelovali paradr‘avni organi tzv. Herceg-Bosne. Njima je logi~no da pravosu|e kamuflira zlo~in. Kao {to je nama, na ‘alost, logi~no da sudije i tu‘itelji koji su za usta{ki ra~un kamuflirali Ahmi}e i druga bo{nja~ka strati{ta danas ~ine vrh bh. pravosu|a. Zlo~ina~ki um svud oko sebe vidi obrasce po kojima funkcionira. To je bolest s kojom je nemogu}e voditi dijalog. [izofrenija. Tu, u na{em kom{iluku. Broj 124, 15. VII 2004.
62
IZ SAFF A SAFFA
Papa je navjestio podstanarski status muslimana u Evropi. To je ispravno razumio izvjesni ugostitelj Marki} kad je bo{nja~kom turisti u Zaostrogu bejzbol palicom razbio lobanju i nagnje~io mozak. Ispravno su to razumjeli i hrvatski mediji koji su stali u za{titu svoga turisti~kog krvnika. Bo{njaci nikako da razumiju da je ljetovanje u Hrvatskoj postalo patriotski i moralni ugursuzluk. To je danas isto kao kad bi Palestinci odlazili na odmor u Izrael.
Hrvatski ugostitelji ubijaju bo{nja~ke turiste Iako su cijene na hrvatskom primorju sko~ile za sto odsto u odnosu na pro{lu godinu, iako se hrvatski turizam pretvorio u bezo~nu plja~ku, zbog ~ega trpi podba~aj, na Makarskoj rivijeri je jo{ uvijek najvi{e automobila sa registarskim tablicama BiH. Po{to bh. Srbi idu na crnogorsko primorje, a po{to je u hb. Hrvata stvar presti‘a voziti kola sa hrvatskim registracijama, za pretpostaviti je da obilje bh. registracija pripada Bo{njacima. Iako su Bo{njaci ove godine znatno siroma{niji nego pro{le, iako im je za ljetovanje potrebno od usta otkinuti mnogo vi{e… Rije~ je o jo{ jednoj u nizu pojava koje svjedo~e o bo{nja~koj autodestrukciji. Govorimo, dakle, samo o ekonomskoj nerentabilnosti ljetovanja u Hrvatskoj. Kada bismo za{li u onu duhovnu i moralnu stranu ove autodestrukcije, nai{li bismo na nevjerovatan ambis, u kome Bo{njaci pla}aju za svoje poni‘enje. …Bilo da se radi o obavezi da sa sobom nose 100 eura po danu boravka, kako bi hrvatskim grani~arima pokazali da nisu fukare, ili da se radi o neminovnosti da budu izvrgnuti svekolikom teroru usta{ke propagande, ili, u najgorem slu~aju, da budu fizi~ki ugro‘eni, kao {to su prije nekoliko mjeseci u Neumu kamenovane dvije bo{nja~ke djevoj~ice, ili, kao {to je prije neki dan, u Zaostrogu, bh. dr‘avljanin Senad Tiro udaren bejzbol palicom po glavi, od ~ega je zadobio povrede opasne po ‘ivot – prelom lobanje i nagnje~enje mozga.
U usta{kom gnijezdu Bila je 1998. godina. ^etvrti ili peti oktobar. Otac i ja smo se vra}ali iz Splita, gdje smo i{li poslom. Smrkavalo se. Skontali smo da je bolje da preno}imo u Hrvatskoj, nego da po no}i idemo kroz hb. hajdu~iju. Svratili smo u Gradac. Hotel zatvoren. Odemo dole, do luke, ima neka gostionica. Ka‘u, ima preno}i{te, na spratu. Pro{etali smo, pa sjeli ispred, da ve~eramo. Gostionica prazna. Konobar {utljiv. Tiho je. Pri~amo, jo{ jednom, kako je dobro {to }emo tu preno}iti, jer tu ima pravne dr‘ave, a na onom putu, prema Mostaru, jo{ uvijek bi nas moglo strefiti sva{ta. Doga|alo se ljudima… Grgoljenje barki raspara turiranje motora. Odnekud se pred gostionicu stu{ti razgliman mercedes. Iz njega izleti ~etiri-pet pijanih usta{a. SkaMarketing tragedije
63
menili smo se. Imao se osje}aj da su izletili nekog da biju. Nalikovali su na ~opor divljih pasa, bu~an, u harmoniji haosa. Psuju, kiko}u se, krevelje, a svi se ti zvukovi stapaju u jedan. Ta buka sa njima u|e u gostionicu. Otac i{aretom dade znak da se kupimo. Popeli smo se gore, u sobu. Nisam ~uo tanjeg poda. Sve se providi. Kao da su ovdje, s nama. ^ujemo im pijano hroptanje. A rije~i odzvanjaju kao o{trice. Pri~aju o balijama. Sva|aju se ko je vi{e balija pobio. Onaj jedan je klao. Pri~a kako se ljudi uhela}e kad ih kolje{. Kiko}u se. [ega im. Otac i ja sjedimo, u mraku. ^ekamo, tren: kad }e neko od njih upitati konobara koja su ona dvojica {to su sjedila ispred gostionice, kad }e saznati da smo muslimani, kad }e krenuti gore… Taman im trebamo, za zahladu. Otac i ja {utimo. Tako su, mislim, {utali bo{nja~ki o~evi i sinovi po ~etni~kim i usta{kim logorima. ^ujem oca kao di{e. …Kako misli. ^uje i on mene. Znam… [ta }u ako ovi hajvani uzi|u i po~nu ga tu}i? On misli isto, za mene. Bol je uvijek ja~a, na ocu, i na sinu. …Jakako, tukli bismo se. I izvukli ‘ivu glavu, uz Bo‘iju pomo}. Ostalo bi poni‘enje. Za pam}enje. Ali, zar ovo {to pre‘ivljavamo, stjerani u i{~ekivanje, kao divlja~, nije isto? Rane mogu zamladiti. Osje}aji, te{ko. U neko doba, smlatio me san. Otac je presjedio, do jutra. Oslu{kivao je i kad se nad strahom nadvila ti{ina. Oti{li smo, hitro, do prve kahve, pod sjenkom munare. Godinama nismo pri~ali o ovom doga|aju. Po tome znam da smo jednako bili povrije|eni.
Bejzbol palicom po bo{nja~kom mozgu [ta li su tek osje}ali roditelji djevoj~ica Berine Hajdarevi} i Amile [ehovi} iz Ka}una kod Busova~e, koje su te{ko povrije|ene u kamenovanju bo{nja~ke djece u Neumu? [ta je ostalo u du{ama Berine i Amile, nakon {to im je usta{ka mlade‘ razbila glave kamenicama, i nakon {to su hitno preba~ene u Mostar, jer im pomo}, kao muslimankama, nije mogla biti pru‘ena u Neumu? Da li }e se i jedan Bo{njak zamisliti nad ovim doga|ajem ili nad doga|ajem od prije desetak dana, u Zaostrogu, kada je izvjesni ugostitelj Marko Marki} iz Gradca bejzbol palicom posred glave udario Senada Tiru? Grijeh Senada Tire je, kako pi{e “Avaz”, bio u tome {to je kolima, na uskoj cesti uz pla`u, okrznuo nekog prolaznika. Da je to u~inio neki voza~ sa zagreba~kim ili karlova~kim registarskim oznakama taj Marki} sigurno ne bi osjetio potrebu da bejzbol palicom istjeruje pravdu. Ovako je pred sobom vidio muslimana kojeg treba kazniti. I to kako! Tako {to }e mu polomiti lobanju!!! Sumnjam da bi taj Marki} sa takvom mr`njom udario ma koju `ivotinju. Na gnje~enju muslimana se trenira iluzija o krsta{koj superiornosti, svejedno da li to dolazilo od diplomatskih krugova, ili od nekog primitivca sa dalmatinskog kamenjara. On razumijeva svoju nacisti~ku obavezu da svjedo~i podstanarski status muslimana u Evropi, ba{ kao {to je navjestio Papa. Izme|u njega i Pape nema bitne razlike. Prvi je rekao da je Evropa vlasni{tvo kr{}ana, a drugi je bejzbol palicom razbio lobanju muslimanu. Na tragu Papine zlideje, i bejzbol prakse siled‘ije Marki}a, jeste i pisanje “Slobodne Dalmacije” o ovom slu~aju. Naslov koji glasi “Palicom 64
IZ SAFF A SAFFA
za bejzbol dobio po glavi” otkriva nacisti~ki stav redakcije, po kome formulacija “dobio po glavi” ima vaspitni karakter. To {to je ~ovjeku smrskana lobanja i {to se ljekari u splitskoj bolnici bore za njegov ‘ivot, nebitno je. Nadnaslov otkriva la‘: “Naru{avanje javnog reda i mira okon~ano te{kim ozljedama”. Ko biva, nije kriv siled‘ija {to je nanio te{ke ozljede, ve} onaj {to je naru{avao red i mir. Pa i da jeste tako, a nije, ne bi bilo normalno da se {titi siled‘ija koji pravdu uzima u svoje ruke i razbija lobanje. Da je Hrvat udario Hrvata bio bi kriv onaj {to je udario, a po{to je Hrvat udario muslimana kriv je musliman, jer je Hrvat u Hrvatskoj uvijek u pravu. Tako je u dr‘avama oboljelim od nacizma. Dakle, siled‘ija Marki} je rezultat sistema, koji ga je stvorio, i koji ga {titi.
Narod koji voli tu|e, a prezire svoje Da li nam je mogu}e zamisliti Palestince kako odlaze na odmor u Izrael? Nemogu}e. A lahko nam je vidjeti nas kako odlazimo u Hrvatsku, da budemo turisti tre}eg reda, ispod ^eha, Nijemaca, Slovaka i svih drugih prema kojima se Hrvati odnose s ljubazno{}u i divljenjem, dok mi u svakoj gesti mo‘emo pro~itati da u hrvatskoj percepciji nismo odmakli dalje od viceva o Husi i Hasi. Kao likovi iz viceva, kojima je odgajan s&h nacizam, mi ne zaslu‘ujemo po{tovanje, i na{a se komunikacija zavr{ava samo na onom momentu kad ostavljamo te{ko ste~ene pare. Da oni budu jo{ bogatiji, a mi jo{ siroma{niji. Tek tad u dalmatinera zaigra osmijeh na gubama. Jer, na{e prisustvo podsje}a dalmatinere da nisu nikakva turisti~ka velesila, da bi im bez nas ostali tek ^esi s ~e{kim pa{tetama. Zato mrze bo{nja~og turistu. Tako se i Srbi odnose prema svojim turskim genima. Ubijaju Bo{njake, a geni sve mr~i. Dalmatinerima, dodu{e, u ovoj pri~i ide na ruku bo{nja~ki mazohizam, ta strasna potreba da se, kao u kupleraju, pla}a za la‘ne osje}aje. Rije~ je o bo{nja~kom provincijalnom duhu, o kolektivnoj bolesti palanke, o izlu~evini zatucanosti i odro|enosti od vjere i kulture. Jer, u suprotnom, Bo{njaci bi osjetili ga|enje pri pomisli da, prvo, ‘ive iznad svojih mogu}nosti, da di‘u kredite ili mjesecima {tede kako bi pare ostavili na mjestu gdje se normalan duh ne mo‘e odmoriti. Drugo, osjetili bi potrebu da se odmaraju u svojoj zemlji, u obilju ljepote koju ne poznaju, jer su pristali da misle kako je sve tu|e bolje od svoga. Ne sporimo potrebu ljudi da se odmore, da otputuju, da udahnu svje‘ine i snage. Ali, zar ovo odbranjene Bosne nije riznica koju vrijedi otkrivati, na kojoj se Bo{njak mo‘e najprije okrijepiti i nadahnuti?! Pogotovo, djeca. Znamo da je iluzija o~ekivati da bi se Bo{njaci mogli naprasno okrenuti u‘ivanju i odmaranju u ljepotama svoje zemlje, gdje ne}e trpjeti poni‘enja i batine, gdje }e biti svoji na svome, i gdje }e pare ostavljati u svome ekonomskom krugu. Ali, ako ne budemo ovako glasno mislili, ostat }emo isti. A na{ cilj je da se mijenjamo. Jer ovakvi kakvi smo, nismo nikud prispjeli. Osim pod bejzbol palicu usta{kog turisti~kog udarnika. Broj 126, 15. VIII 2004.
Marketing tragedije
65
Sve ovo {to nam se doga|a, a {to svjedo~i o unutarnjem rasapu bo{nja~kog bi}a, tu|om je rukom posijano, kao korov, a na{om rukom zapu{teno, da uzme maha, da se okorovi, da nas odrodi, uhela}i, utruhne, e kako bi bilo zrelo da nas dovede u nestanak.
Vatromet bo{nja~kog ugursuzluka U subotu, 21. avgusta, pred pono}, istovremeno, u Sarajevu i Tuzli su se nevezano dogodila dva jednaka doga|aja: nelegalni, diverzantski, srbijanerski, turbo-folk vatrometi rasparali su nebo nad jednim i nad drugim gradom. Uznemirili gra|ane. Probudili djecu. Prestravili starce. Dodatno ponizili policiju, koja vi{e nije u stanju ni da piromansko derne~enje dr‘i pod kontrolom. Radi ko {ta ho}e, i kako ho}e, u skladu sa afinitetima poprosta~ene, va{erske svijesti, koja je takvom postala otkad je oblikuju strani tutori putem okupiranog medijskog sistema. Organizatori prvog vatrometa nisu znali za organizaciju ovog drugog, i obratno. Puka slu~ajnost. U cijeloj pri~i jedino nije slu~ajno to {to u ovim krajevima sa bo{nja~kom ve}inom hara uvezena kuga ni{tavila i razvrata, haosa i bjesnila, koja pora|a i takvu mogu}nost da se u na{a dva najve}a grada, istovremeno, a nevezano, dogode ove pono}ne poplave detonacija, rafala, vatre i dima, {to je odvijek bila temeljna grafija svetosavskog paganstva.
Vatromet poraza Ove je subote, kao i svake, Sarajevo pred pono} bilo pusto. Na cesti su ostali samo oni koji tra‘e belaja. Jer, poznato je, Sarajevo se subotom pretvara u pakao. To je no} za opijanje i drogiranje, za no‘eve i boksere, za premla}ivanje i silovanje, i nadasve, to je udarni~ka no} za rudare u hitnoj pomo}i, koji spa{avaju drogirane ‘ivote jedne izgubljene mladosti. Otud je oko ove subotnje pono}i sabran svijet sjedio u ku}ama, gledao tv ili se spremao na po~inak. Odjednom je na Marindvoru po~elo pra{tati kao da je rat. Derale su detonacije, sasipali rafali, nebo se bjelasalo od sile. Stanovnici okolnih zgrada su u prvi mah pomislili da je do{lo do grdnog obra~una svih sarajevskih mafija. Detonacije su dolazile iz pravca “Holidej ina”. Pa, da, tu je ve} jednom do{lo do mafija{ke pucnjave. Ali, iznad krova ovog hotela su se po~eli uzdizati {areni bljeskovi, ~as crveni, ~as plavi, ~as `uti… Li~i na vatromet. Nije mogu}e da neko pred pono} pravi vatromet?! Vjerovatnije bi bilo da se mafija obra~unava. Na to smo svikli, to o~ekujemo. Nismo svikli da se jedan divlja~ki ~in, kakav je pono}ni vatromet, pravi pod okriljem institucije, kakva je “Holidej in”. Ljudi su pomislili da je mo`da po srijedi otvaranje “Sarajevo Film Festivala”, ali bi Miro Purivatra sigurno imao toliko uvi|avnosti da ovu terevenku ne pravi pred pono}. Pa, {ta je onda? …Neko se ‘eni. Da, ba{ to. Nekakva je svadba. Kao da je Arkanova. Neko ima para, k’o pljeve. Stalo mu da poka‘e sjaj svojih para. Pa da probudi 66
IZ SAFF A SAFFA
Sarajlije, da izi|u na prozore, da vide koliko to on para ima da mo‘e kupiti i vatromet, ali i uzurpirati sva~ije pravo na mir i spokoj. Nije problem {to u nekakvim oparenim glavama ‘ive ti arkanovski porivi za pucanjem po gra|anskom miru. Eto, ima parajlija }eif da njegovi gosti vide koliko je on mo}an da mo‘e uznemiravati Sarajevo. Problem je u sistemu koji to dozvoljava. Da smo normalna dr‘ava, ko{to nismo, policijski komesar bi jo{ sutradan podnio ostavku. Ali, ovaj izgred nije evidentiran, ni od policije, ni od novinara. Jer, komesar i njegova policija su ovdje u funkciji stvaranja haosa, kako bi ostalo {to manje zraka na ‘ivot normalnog Bo{njaka. Oni su reformirani s ciljem stezanja om~e oko bo{nja~kog vrata. Na sve mogu}e na~ine. Pa i tako {to }emo osjetiti poni‘enje i tjeskobu dok nam neko {enlu~i pod prozorima. Samo }e sabrani razumjeti da oni vi{e nisu na brdima, ve} pred na{im domovima. Izme|u nesu|ene okupacije Sarajeva 1992., i ove iz 2004., nema bitne razlike. Svaka se okupacija mjeri instaliranjem okupatorske (ne)kulture. Nama se to dogodilo. Lak{e bi podnijeli da je Arkan pravio vatromet pred “Holidej inom”, nego kad to danas ~ini neko sa na{im imenom. Jer ovo je simbol totalnog poraza. Onog unutarnjeg.
Lepa Brena, tobejarabi Istovremeno je Tuzlu strefilo isto, a mo‘ebit i gore bezvrijeme. Oko 22 sata po~ela je da rolja olujna ki{a. Udaralo je iiznebaiizzemlje. Puhalo. Sijevalo. Derali su gromovi. Bila je to ona ki{a na kojoj za par sekundi bude{ mokar do ko‘e. Kad bi insan vidio 10.000 hajvana kako stoje na toj kijametskoj ki{i, bilo bi mu ‘ao. Svaki bi se ~oban potrudio, ako mo‘e, da te hajvane ukloni s nevremena. Ali, nigdje nema tako goleme {tale… Helem, nejse. Ali, kad insan vidi kako 10.000 insana stoji na tom kijametu, razdragana lica, arlau~u}i od sre}e, onda pomisli da mora postojati neki debel razlog {to ti ljudi kisnu, smrzavaju se i raduju se. Razlog se zove: Lepa Brena. Tobejarabi. Tako je to bilo u Tuzli. Lepa Brena je nekoliko dana prije polo‘ila cvije}e na Kapiji, i Tuzli ubola prst u oko. Ali, }oravo oko ni{ta nije vidjelo. Onda je posjetila i darovala jetime. Vaspita~ima je haman bilo drago da se slikaju s Lepom Brenom, da unuci imaju uspomenu, pa su dopustili vrije|anje ove djece ~ije su roditelje pobili Brenini soldati. Pa je rudarima podijelila karte za koncert. I njima je, haman, bilo drago. Nije {ala Brenu vidjet u‘ivo. A sve je to Brena mogla uraditi godinama prije. Otud je jasno da ova ~etni~ka pjevaljka ne preza od blasfemi~ne manipulacije, kako bi navabila Bo{njake na svoj koncert, da kupe kartu od sedam maraka. Grdne pare. A naglasila je da to ~ini “s ljubavlju”. Pa, ljubav, se haman ne napla}uje? Izuzev u kuplerajima. Kakav je bio ovaj na stadionu “Tu{anj”. Moglo bi se o Breninom pohodu na Tuzlu {to{ta jo{ re}i. Nama su, dakako, interesantniji Bo{njaci koji su u kolonama hrlili na “Tu{anj”. [ta je, Bo`e, u glavama tih ljudi? Koja je to {ifra? Pa, idu Bo{njaci, k’o u svatove! @ene su obukle najljep{e {to imaju, kao da }e ih Brena li~no vidjeti i Marketing tragedije
67
dota}i, poput Pape. Idu ~itave familije. Vode djecu. Djeca napirlitana. Svi ozareni, ushi}eni, ubrzani. Ni Alija Izetbegovi}, kada bi dolazio, nije u Bo{njaka lu~io ovoliku koli~inu sre}e. Tobejarabi. Kakvi to geni treskaju u bo{nja~kim tintarama? [ta je to, pobogu! Ma zna{ {ta je: primitivizam. Ta~ka. Jer samo zapu{ten, primitivan um, mo‘e nemati moralnog obzorja da prepozna genocidnu semantiku Lepe Brene. Samo korov u mozgu mo‘e proizvesti ushi}enje nad spla~inama tipa: “Sitnije cile sitnije”. Samo totalna degeneri~nost mo‘e nagoniti 10.000 ljudi da kisnu i vri{te u slavu svoje moralne, duhovne i patriotske zatucanosti. A da li su ovi ljudi krivi? Ne, sigurno nisu. Uzrok je u okupaciji dru{tvenih vrijednosti, koju podr‘avaju i sarajevski mediji, kako bi se dodvorili redizajniranim ukusima narodnih, posrbljenih masa. Pogledajte novine od ponedjeljka, pa }ete vidjeti! Brenu su iz materijalnih interesa veli~ale novine ~iji urednici razumiju ovo {to govorimo.
Pjesmom u osvajanje Brena je pred pono} priredila vatromet u Tuzli. Nek’ se zna da je pokorila grad! Pra{talo je, kao i u Sarajevu. Policija je blehnula, k’o tele u {arena vrata, valjda u uvjerenju da je sve to ta nekakva demokratija. Dosad su vatrometi u Tuzli organizirani u re‘iji, ili uz znanje gradskih vlasti. Ovo je ne{to novo. Ispade da se po Tuzli mogu praviti detonacije kako se kome prahne. Razumjela je to ispravno Lepa Brena, ~im je vatrometom zasolila pravoslavne osje}aje tuzlanskih Bo{njaka. Razumjela je to i njena ideolo{ka logistika, vjerovatno iz Bijeljine, koja se usudila da na zgradi Vlade Kantona ispi{e grafite: “Tuzla je u Srbiji” i “Karad‘i} heroj”. Mogli su te grafite ispisati na stotine mra~nih i zaba~enih zidova, ali oni su hjteli da ih ostave ba{ tu, na zgradi Vlade, da se zna da Brenin pohod na Tuzlu nije tek pjevanje i pucanje, ve} – osvajanje. Eto, to {to su razumjeli svi Brenini Srbi, nije razumio ni jedan Brenin Bo{njak. Dok su Srbi osvajali nepokoreni grad, Bo{njaci su kisnuli, pjevali i razonodili se. I, samopokoravali se. …Ma, stara je to pri~a. Pjevali smo tako: “Samo da rata ne bude”, dudlali cucle sa YUTEL-a, dok su nas drugi opkoljavali. Danas, opet, pjevamo tu|e pjesme, a ne shvatamo da tu|inskim pjeva~ima nije do pjesme ve} do pokoravanja Bosne i Bo{njaka. Pjesma je samo nalak{i put do upesni}enog bo{nja~kog srca. Jednom sam napisao: Kad se okupira duh, teritorija se dobije na tacni. Sve ovo {to nam se doga|a, a {to svjedo~i o unutarnjem rasapu bo{nja~kog bi}a, tu|om je rukom posijano, kao korov, a na{om rukom zapu{teno, da uzme maha, da se okorovi, odrodi, uhela}i, utruhne, e kako bi bilo zrelo da nas odvede u nestanak. Ovi vatrometi, u Tuzli i Sarajevu, imaju metafori~nu vrijednost: to nalikuje na pra{tanje atoma u razbijanju cjeline bi}a. Izgleda lijepo, {areno, blje{tavo, ba{ kao {to heroinski ovisnici vide stvarnost, i smrt, vjerovatno. Ispod povr{ne je, ipak, zadah baruta. Isti onaj koji se osjetio nad masovnim pogubljenjima Bo{njaka. Broj 127, 1. IX 2004.
68
IZ SAFF A SAFFA
Ako ve} ne vjerujemo onim islamskim zemljama, u ~ijim su glavnim gradovima bulevari nazvani imenom Alije Izetbegovi}a, povjerujmo barem krsta{ima i munaficima koji i godinu dana poslije smrti progone i blate prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. …Kao da bi oni tako katilski napadali mrtvog Aliju, da im i mrtav Alija nije smetnja i prepreka!?
Alija poslije Alije Pro{le godine, 19. oktobra, nekoliko sati nakon {to je objavljena vijest da je na Ahiret preselio Alija Izetbegovi}, prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, tzv. bosanski kongres iz ^ikaga je objavio naslov: “Izdajnik je mrtav! – @ivjela Republika Bosna i Hercegovina!”. Ni tada, a ni poslije, ni jedan ~etni~ki ili usta{ki medij, nije sa takvom monstruoznom rado{}u pisao o Izetbegovi}evoj smrti. Nekolicina zlikova sa muslimanskim imenima, koji se predstavljaju kao tzv. bosanski kongres, nisu krili ushi}enost, radost, veselje zbog Izetbegovi}eve smrti. Oni su se ponosili osje}ajima kojih bi se svako normalan stidio. Radi se o budalama.
Troprsti kongres Nema ni~eg zna~ajnog u tom tzv. bosanskom kongresu. To su dvojicatrojica klipana koji u Americi povazdan sjede pred kompjuterom i raza{ilju svijetom svoje burgije. O kakvom se i{~a{enju radi dokazuje i to da su njih dvojica-trojica (Borogovac, Sendijarevi} i jo{ nekakav) sebe proglasili tzv. bosanskim kongresom. Kad ka‘e{ “kongres”, misli{ na neku golemu salu u kojoj zasjeda golema pamet. Podsje}a me to na jednog trgovca u mojoj mahali, koji je gara‘u pretvorio u piljaru i nadjenuo joj ime “Hilton”. Nije {ala. Jednog od ovih klipana imao sam priliku upoznati. Bilo mi je pozitivno {to se on, i taj njegov tzv. kongres, zala‘u za Tu‘bu BiH protiv SCiG. Poslije }u saznati da je on bio ~lan SDA, ali kako nije udovoljeno njegovim ambicijama da bude kakav ministar, direktor i sl., onda se okrenuo protiv SDA, “otkriv{i” da su u SDA sve sami “srpski muslimani”. Bilo mi je, dodu{e, ~udno {to se ovaj ~ovjek nekontrolirano cereka, bez razloga, iz ~ista mira, zacene se, {to ima neke tikove, gleda u nebo kad razgovara, ali, rekoh, hajde, ne cijeni se insan po vanj{tini. Opet sam se uvjerio da nijedan Bo‘iji znak nije dat bez razloga. Jer, kada je ovaj klipan objavio veselje zbog Alijine smrti, razumio sam tragi~ni ponor njegovog zluma. Kao {to je budalasto sijelo od dva-tri ~ovjeka proglasiti tzv. kongresom, budalasto je i kad to sijelo ra~una da }e njegovo veselje zbog Alijine smrti nai}i na podr{ku Bo{njaka. [ta li je o~ekivao taj tro~lani tzv. kongres? Da }e sad svi Bo{njaci izi}i na ulice, razviti barjake i uzvikivati: “Juuupiii! Umro je izdajnik!” Ako nisu to o~ekivali, za{to su onda obznanjivali nacionalno veselje?! Evo odgovora: iz istog razloga iz kojeg manijaci stoje skriveni iza drveta, da bi u nekom momentu isko~ili da prikazuju svoju bolest. Marketing tragedije
69
To {to je u~inio tzv. Bosanski kongres u povodu Alijine smrti nije ni{ta drugo do te{ko oboljenje psihe, morala, mjere, ukusa, kompasa… Mo‘da bi se takvo radovanje moglo razumjeti da je Alija Izetbegovi} bio diktator koji je ubijao i tla~io ljude, poput nekih komunisti~kih kasapina. Razumijemo Rumune koji su slavili smrt ^au{eskog, ili one Ira~ane koji su se u neznanju radovali svrgavanju Sadama Huseina. Ali Alijina vlast nije nikoga ubijala, hapsila i tla~ila, pa tako ni ove klipane iz tzv. kongresa, koji su godinama, u vrijeme Alijine vladavine, pljuvali po Aliji i rahat {etali Sarajevom. Ba{ tako izgledaju ti “srpski muslimani” koji su odgojeni da sebi i svome pripisuju gre{ke i krivice.
Samo dno ugursuzluka Ovu temu moram svjedo~iti i iz svog li~nog iskustva. Evo, javno tvrdim, i to mogu lahko dokazati, da u toku agresije SDA i Alija Izetbegovi} nisu imali upornijeg i o{trijeg kriti~ara od Fatmira Alispahi}a. Niko u toku agresije nije vi{e od mene objavio kriti~kih tekstova protiv Alije i SDA. Ali, isto tako, javno tvrdim da Bosnom i Bo{njacima nikada u povijesti nije vladala demokratskija i tolerantnija vlast od Alije i SDA! [ta }emo sad? Da li je ovo kolizija? Nije, a evo i za{to… Obaveza svakog patriotski orijentiranog intelektualca je da se ne predaje ni jednoj vlasti, jer ni jedna ovozamaljska vlast ne mo‘e biti savr{ena; obaveza je da djeluje na iznala‘enju gre{aka te vlasti, da to javno saop}ava, e kako bi tu vlast podstaknuo da bude boljom i korisnijom. Smatrao sam, i smatram, da je SDA u toku agresije, a i poslije, pravila neke katastrofalne gre{ke. Uz to, Alija Izetbegovi} je imao mo} da u nadstrana~kom, nadideolo{kom diskursu uve‘e maksimum bo{nja~kih duhovnih potencijala. Ne samo da sam o tome mnogo pisao, ve} sam to jedne prilike i li~no priop}io Aliji Izetbegovi}u. Cijenim njegovu volju da susretne i ~uje, a ne da ignorira ili progoni, svog kriti~ara. Me|utim, sve ove kriti~ke opaske nikada nisu dovele u pitanje moje ubje|enje da se SDA ne mo‘e porediti sa SDS-om i HDZ-om, niti Alija, tobejarabi, sa okolnim zlikovcima. Ba{ka je sad to {to su neke pla}eni~ke face bile spremne da svaki kriti~ki stav prema bo{nja~koj politici prihvataju kao spremnost da se Alija i SDA trpaju u zlo~ina~ki kontekst. Otud su klipani iz tzv. bosanskog kongresa bili veoma razo~arani kada sam objavio ideju o osnivanju Instituta “Alija Izetbegovi}”, pa su {irom interneta razaslali otkri}e da je “Fatmir do`ivio salto mortale”, k’o biva kritikovao Aliju, a sad bi da mu di`e spomenik. Aliju sam prestao kritikovati kad se povukao iz politike. A kad se te{ko razbolio svaka je kriti~ka rije~ izgubila svrhu. Dok je Alija bio u politici, u kuvetu, u mo}i da neke stvari mijenja, logi~an je bio kriti~ki odnos prema njegovom javnom poslu. Nakon 19. oktobra 2003., svako kriti~ko }eranje Alije Izetbegovi}a bilo bio nenormalano. Za razliku od mene, tzv. bosanski kongres i pla}eni~ki mediji po Sarajevu su nastavili – ne da kritikuju, ve} da blate – Aliju Izetbegovi}a. Ta nekrofobija samo je dno mentalnog i moralnog ugursuzluka. 70
IZ SAFF A SAFFA
Historijska {ansa za Bosnu O~it je strah od pre‘ivljavanja demokratskog i humanisti~kog naslije|a Alijine politike. Jer, ako pre‘ivi to naslije|e, ustanovit }e se obavezuju}a granica na kojoj se Bosna razlikuje od svojih razaratelja. Jedni i drugi su vr{ili genocid, ru{ili bogomolje i preoravali groblja, realizirali nacisti~ke ideje, a mi smo ba{tinili toleranciju i ljubav. Zahvaljuju}i Aliji! Jer da nas je vodio neko drugi, pitanje je da li bismo odoljeli zovu osvete i revan{izma. Zahvaljuju}i Aliji mi smo razumjeli da je duh Bosne jedini garant na{eg opstanka, i da zbog toga ne smijemo povrijediti ni jednog nevinog ~ovjeka, Srbina ili Hrvata, zato {to se u srpsko ili hrvatsko nacionalno ime ~ine zlo~ini nad na{im ljudima. Danas je ovo najve}i kapital bo{nja~kog naroda i najve}a brana namjerama da nas se strpa u kontekst tzv. islamskog terorizma. Koliko god se srpska i hrvatska hegemonija upirale da nas prika‘u kao opasnost za bezbjednost Evrope, oni koji odlu~uju mogu se vazda uvjeriti u suprotno. Da nije bilo Alije, sa saburom i mudro{}u koje je stekao u vremenima svojih isku{enja, da je nad nama bio neko plahovit i brzoplet, pitanje je da li bismo se danas mogli ponositi civilizacijskom superiorno{}u nad svojim okru‘enjem. E, sad, to {to je Alijina politika imala raznih kadrovskih, pravnih, diplomatskih, medijskih i inih gre{aka i smlatavosti, ne zna~i da je u su{tini bila pogre{na i {tetna. Ta politika je djelovala i stasavala pod granatama, u nemogu}im uvjetima. Iznurivana je i ucjenjivana na sve mogu}e na~ine. Napose, Dejton je potpisan pod prisilom, pod prijetnjom da }e zapadna zavjera nastaviti i da }e Bosne i Bo{njaka nestati. [ta je trebao u~initi Alija Izetbegovi}? Re}i – malo je 200.000, idemo do posljednjeg!? Lahko je ovim klipanima sa ameri~ke distance tvrditi kako je Alija “izdajnik” i kako je trebalo ratovati do posljednje kapi krvi. Alija Izetbegovi} je Bosni u amanet ostavio {ansu. Golemo, s obzirom da nikakvih {ansi nismo imali i da su na Zapadu jo{ 1993. {tampane enciklopedije u kojima se BiH pominje kao biv{a dr‘ava i kao geografski pojam. [ansa koju nam je ostavio Alija ima putokaz, u moralnom kredibilitetu, u demokratskom i humanisti~kom naslije|u koje bosansku ideju izdi‘e iznad nacisti~ke, dejtonske stvarnosti. …Sad je do nas.
Krsta{i i munafici nam kazuju Godi{njica Alijine smrti je povod da kroz svoj odnos prema prvom predsjedniku BiH razaberemo sami sebe. Lahko zaboravljamo, zar ne? Nema Alijine ulice, trga, institucije, spomena… Kao da je umro obi~an insan, a ne ~ovjek koji je na{em narodu pokazao put. Dok mi tonemo u nacionalni matuhluk, dok poprimamo afinitete svoga okru‘enja, drugi nam kazuju ko je bio Alija Izetbegovi}. U nekoliko islamskih zemalja glavni su gradovi dobili bulevare sa imenom Alije Izetbegovi}a. A ako ba{ ne vjerujemo muslimanima, dede povjerujmo krsta{ima i munaficima. Pa kao da bi oni tako katilski napadali mrtvog Aliju, da im i mrtav Alija nije smetnja i prepreka!? Broj 130, 15. X 2004.
Marketing tragedije
71
“Umjesto d`enaze imala si ’sprovod’, umjesto vjerskog obi~aja imala si ’trubu’” – napisano je u ~itulji jednoj, valjda, Bo{njakinji, oko ~ijeg ukopa je izbila nevi|ena polemika me|u o`alo{}enim porodicama, a {to je “Dnevni avaz” u nastavcima objavljivao na stranicama ~itulja. Ako su ve} o`alo{}ene porodice obesmislile `alost u namjeri da javno oljagaju suprotnu stranu, “Avaz” nije trebao pristati da bude tr`i{ni poligon za promociju mahalskog mentaliteta. Ali, tada ne bi bilo ovog teksta…
Polemika u ~ituljama Otkako postoji {tampa u BiH, i otkako se izmodalo objavljivanje ~itulja u pomen umrlim, nikada se na ovim tu‘nim stranicama nije vodila polemika. Sama pomisao o polemi~kim tekstovima u formi ~itulje djeluje nevjerovatno. Ko }e s kim polemizirati? Kako, uop}e, voditi polemiku jezikom sjete i po{tovanja? Izgleda nemogu}e, sve dok ~itulja ne promijeni svoju svrhu, i dok ne postane oglasni prostor u koji se za pare mo‘e metnuti {ta je kome volja.
Turbo-folk-mortis Vrijedilo bi analizirati stilsku sli~nost bo{nja~kih ~itulja sa onim kakve se objavljuju po Srbiji, te podvu}i oblike kukumakanja koji nemaju nikakve veze sa islamom. Odakle to neislamsko, srbijanersko do‘ivljavanje smrti? Svakodnevno se mo‘emo osvjedo~iti u smisaonu raznolikost bo{nja~kih ~itulja. Raspon se prostore od islamske skromnosti, “posljednjeg selama”, “pozivanja Allaha d‘.{ da podari D‘enet i vje~ni rahmet”, preko ateisti~kih “vje~nih istina”, tipa “slava i hvala”, pa do paganskih naricanja koja bi se stilski mogla odrediti kao turbo-folk-mortis, a ~iji estetski kod proizilazi iz koktela zbr~kanog od Cece, D‘eja, “Vize za budu}nost”, {panskih serija, TV Pink, lavova i labudova na kapijama bo{nja~kih hu|erica, tv izvla~enja lotoa, sportskih prognoza, odnosno, svega onoga {to okupira na{u od bo{nja{tva i od islama odro|enu stvarnost. Uzmite, u dokolici, i proanalizirajte stilsku raznolikost bo{nja~kih ~itulja. I na tome se mogu ~itati ambisni rasponi na{ih duhovnih podijeljenosti. Primjerice, majka jednog Bo{njaka koga je ubila mafija u Sarajevu, redovno ispisuje poruke d‘elatima i poru~uje im da }e se namiriti ra~uni. Te poruke mo‘emo ~itati na razli~ite na~ine, ali, osobno bih to pro~itao kao – nepovjerenje u pravnu dr‘avu. Jer, da ova majka iole vjeruje u ostvarivost pravde u BiH, ne bi imala potrebu da iz svog bola, iz svoje nemo}i i povrije|enosti, poru~uje d‘elatima kako }e ih pravda ipak sti}i. Od koga? Od pravne dr‘ave ne}e. Od nje, ranjene i bespomo}ne? Ne}e. ^itulja se tako pretvorila u izraz nepovjerenja prema dru{tvu u kojoj “pravna dr‘ava” odve} slu‘i samo za proganjanje tzv. islamskog terorizma. Ili, 4. novembra je na ~itavoj stranici “Avaza” osvanula ~itulja u kojoj pi{e: “Od svega sam te mogla sa~uvati, ali od zle sudbine nisam”. U potpisu: “Kleopatra, Balkanska proro~ica”. Ako se dobro sje}amo, ta Kleopatra 72
IZ SAFF A SAFFA
je bila izvjesni Du{an Ili}, koji je umislio da je `ensko, pa je godinama bio peder, da bi se podvrgnuo operaciji, i postao “`ensko”. Od Du{ice Ili}, na talasu yu propagande zbog prve promjene spola, pojavila se proro~ica Kleopatra. Danas, vidimo, Kleopatra ima toliko para da za ~itulju zakupi stranicu “Avaza”, koja je oko hiljadu maraka. Sve od proro~anstava. Kakva li je svrha proricanja ako “mo`e sve”, ali ne mo`e uticati na “zlu sudbinu”? Svejedno. Ovu ~itulju vrijedi ~itati i kao marketin{ku poruku. U protivnom, bilo bi dovoljno samo: Kleopatra. Mogli bi se tako, u nedogled, tuma~iti kulturolo{ki kodovi i duhovni afiniteti na{eg ~ovjeka, koji kroz ~itulje pokazuje prirodu svoga odnosa prema Bogu, ‘ivotu, smrti, dru{tvu i sebi. Mi }emo se zaustaviti na jednom drasti~nom slu~aju koji se dogodio na stranicama ~itulja u “Avazu”, a iz kojeg se, nadasve, mo‘e ~itati mogu}a vjerska traumatiziranost tzv. mje{ovitih brakova, kao i anarhija mahalske duhovne sku~enosti, koja je u stanju zaboraviti pijetet prema umrlom kako bi i{}erala inad, javno, pred hiljadama ljudi koji se uveseljavaju ili zgra‘avaju nad tim ni{tavilom.
Izme|u Fatihe i trube Negdje krajem oktobra “Avaz” je bio krcat ~ituljama u pomen na neku mladu `enu, bo{nja~kog imena i kr{}anskog prezimena. Za razliku od familije ove mehrume, ili pokojnice, ko zna, mi ne}emo pominjati ime, kako bismo sa~uvali pijetet prema njenoj li~nosti. Sude}i po brojnim ~ituljama, osoba je bila poznata i omiljena. Ali, sedam dana poslije, uslijedila je polemika. Iz ovog ru`nog prepucavanja izdvajamo dva rafalna pamfleta koja }e ~itaocima ukazati na razloge konflikta. U “Avazu” od 1. novembra, na str. 64, objavljena je ~itulja sljede}e sadr`ine: “Danas se navr{ava 7 tu`nih dana kako nas napusti na{a voljena k}erka rahmetli A. (Ibrahima) S. Drago dijete pro{lo je sedam najtu`nijih dana na{eg `ivota. Ali jo{ je tu`nija pomisao to {to mi je zabranjeno i nije dozvoljeno da prisustvujem tvom ispra}aju. Umjesto d`enaze imala si “sprovod”, umjesto vjerskog obi~aja imala si “trubu”. Tu`no, drsko i bolno moja k}eri, od na{eg biv{eg zeta B.P. (kr{}ansko ime i prezime)”. Sutradan je na istoj stranici uslijedilo reagiranje prozvane strane: “U tvoje ime mama moja draga, se danas 7 dana nakon tvoje sahrane, sa velikim bolom, tugom a i sa ponosom zahvaljujem svima onima koji su te u `ivotu, bolesti i sad u smrti cijenili, voljeli, pazili i po{tovali, onima koji bi svoje `ivote dali za tebe i onima koji su ti posljednju `elju – `elju divne majke, voljene i jedinstvene supruge - ispunili. Ispratili smo te dostojanstveno i s time ispunili tvoju posljednju volju koju si povjerila svim svojim bli`njima. U tvoje ime mama moja draga opra{tam, jer znam, svima onima koji su poku{avali, a nikad uspjeli, da ocrne lice i ime tvog voljenog, jedinog i iskrenog prijatelja i supruga. Kako u `ivotu tako i u smrti. I sa sramom u srcu se obra}am osobi koja je nedu`ne roditelje i njihovo ime zloupotrijebila da bi prkosila posljednjoj volji i `elji jedne divne i jedistvene preminule osobe MOJE MAJKE. Tvoja zauvijek ponosna i savjesna k}erka S.[. (muslimansko ime i prezime, valjda udato)”. Marketing tragedije
73
Dakle, prvu ~itulju pi{u roditelji, a drugu k}erka od umrle. U prvoj roditelji nedvosmisleno tvrde kako im je zabranjeno da prisustvuju pogrebu, te da je suprug od umrle isposlovao tu zabranu i naredio nemuslimansku sahranu. Roditelji su htjeli d‘enazu, a ne zna se da li je to bila i volja umrle ‘ene. Jer, da je to bila volja umrle, onda njeni roditelji ne bi krivicu svaljivali na zeta kojega se javno odri~u kroz pridjev “biv{i”. Poseban aspekt je {to roditelji u nemuslimanskoj sahrani, na kojoj je umjesto Fatihe dominirala truba, vide tu‘niju ~injenicu od gubitka k}eri. Dubljom analizom dolazimo da zaklju~ka da je za roditelje gubitak djeteta ne{to na {ta se ne mo‘e uticati, ali da je karakter posljednjeg ispra}aja apsolutno u ljudskoj mo}i. Zato u gradaciji tu ~injenicu roditelji stavljaju kao “tu‘niju pomisao” od suo~enja sa smr}u djeteta. U reakciji k}erke od umrle ima mnogo velikih rije~i, koje zagu{uju mogu}u argumentaciju njenog stava. Ona tvrdi da je nemuslimanska sahrana bila posljednja volja pokojnice, koju se saop}ila svojim bli‘njim. ^udno je kako to isto nije saop}ila i svojim roditeljima, ~ime bi se izbjegle ove neprijatnosti. Ne sti~e se utisak da je umrla bila u lo{im odnosima sa roditeljima, ~im su roditelji toliko uporni u tvrdnji da je nemuslimanska sahrana rezultat samovolje njihovog biv{eg zeta. K}erka od umrle je na~inila i jedno nesmotreno ili svjesno nagr|ivanje islamskih obi~aja, kada je napisala: “Ispratili smo te dostojanstveno”. U odnosu na predmet polemike, d‘enaza ispada kao antipod koji nije “dostojanstven”.
Kasno islam u du{u vam sti‘e Nije na{e da donosimo zaklju~ke u ovom familijarnom sporu, iako je njegovo javno obznanjivanje dalo pravo svima da o tome javno prosu|uju. Prevashodno, kritiku upu}ujemo “Dnevnom avazu” koji je pristao da ovu blasfemiju metne na svoje stranice. Nikakve pare, i nikakva tzv. sloboda govora, ne bi smjele biti razlogom za ru{enje pijetetnog digniteta na stranicama ~itulja. U ovom slu~aju, barem, nije te{ko uspostaviti granicu dobrog ukusa. No, ako bismo se morali staviti na ne~iju stranu, onda bi to bila strana “biv{eg zeta” i pokojni~ine k}eri, ne zato {to smatramo da je njihov ateizam ispravan, ve} zato {to vjerujemo da `ena sa svojom udajom izlazi iz svoje familije i prihvata familiju i svjetonazore svoga supruga. Roditelji od pokojnice se tu uop}e nisu trebali mije{ati, pogotovo ne tako {to su krenuli da preko pla}enih oglasa u novinama pred bh. javnost iznose svoju povrije|enost i da od smrti svoje k}eri stvaraju mahalsku aferu. Ako im je ba{ toliko stalo do islama i islamskih obi~aja, onda su o tome trebali misliti ranije, kada su odgajali dijete, i kada su mogli ~initi da se njihova k}erka ne uda za nemuslimana. Broj 132, 15. XI 2004.
74
IZ SAFF A SAFFA
Djeda Mraz nema veze sa islamskom tradicijom, ali ima sa bo{nja~kom socijalnom kulturom i obi~ajima. Bo{njaci Svetog Nikolu, u paketu sa bo‘i}nom jelkom i Novom godinom, do‘ivljavaju kao dio svoga identiteta. Koliko god se trudili da ne budu muslimani, Bo{njaci su osu|eni na ulogu evropskih mud‘ahedina.
Bo{njaci kod Svetog Nikole Po~etkom decembra su u katoli~kim selima oko Tuzle, Maglaja, Travnika… zasijale {arene sijalice, nad‘id‘ane na krovove ku}a, prozore i jelke u dvori{tima. Na jednoj je ku}i u blizini Doma pisaca u Sarajevu tako|er ‘migao ovaj kr{}anski light-show. Ko zna gdje su sve jo{ kr{}ani na po~etku decembra isturili {arenilo svojih blagdana, koji }e uslijediti tri sedmice kasnije. Za{to to ~ine? Pa mogli su ~itavu godinu dr‘ati upaljene lampice, u slavu Bo‘i}a! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko }eranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poru~iti: evo nas, ‘migamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke?! Sva sre}a pa muslimanima to ne smeta, izuzev {to na ovom kolektivnom pona{anju mogu razumjeti koliko kr{}anima smeta kada muslimani bajramuju. Muslimani tek mogu konstatirati taj krsta{ki ~ir, kroz nekr{}ansku namjeru kr{}ana da Bo‘i} k’o fol slave ~itav decembar, umjesto potkraj mjeseca.
Evropski mud‘ahedini Kr{}ani nemaju nikakvog razloga ni opravdanja da ku}e d‘id‘aju {arenim sijalicama jo{ na po~etku decembra. Muslimanske kom{ije, dobrohotne i naivne, najmanji su im razlog. No, oni muslimane tuma~e kroz svoj odnos prema njima, pa misle da su i muslimani obuzeti tim primitivizmom, da svojim simbolima nasilu nekome bodu o~i. Jer, da razumiju muslimane, Bo{njake, razumjeli bi da ovaj narod uop}e ne tangira pravo kr{}ana da slave svoje blagdane. A ako bi to razumjeli, onda ne bi imali potrebe da d‘abe tro{e struju i uve~er pale stotine sijalica pred ku}ama. Dramatur{ki obrazac ovog slu~aja istovjetan je razlozima zbog kojih kr{}ani, poglavito katolici, podi‘u mamutske kri‘a~e na svakom koraku, na ulazu u Tuzlu, na ulazu u Travnik, na brdu iznad Mostara, i ko zna gdje jo{. ^emu slu‘e ovi spomenici inadu i seljakluku? Pa iskreni se kr{}anin mo‘e pomoliti i pred minijaturnim kri‘em. Ako je Isus dobar, ko{to se pri~a, njemu }e se zgaditi ta zloupotreba kri‘a, kao {to bi mu se svidjela iskrena molitva, makar i bez kri‘a. No, kr{}ani ne prave kri‘a~e zbog sebe, i zbog kr{}anstva, ve} da bi muslimanima prikazali svoju dominantnost, da bi ih povrijedili i unizili. Tako je i sa ovim Bo‘i}em ~ija je proslava po~ela jo{ 1. decembra, na Dan borbe protiv side. Temeljni apsurd ovog kr{}anskog }eranja inada proizilazi iz ~injenice da }e kriti~na masa Bo{njaka ove, kao i prethodnih godina, tako|er okititi Marketing tragedije
75
jelke, nad‘id‘ati ku}e, pometati slike Djeda Mrazova, odvesti djecu na priredbe gdje Sveti Nikola dijeli pakete. Djeda Mraz }e jednako voljeti i hrvatsku djecu u Neumu, i bo{nja~ku djecu u Zenici, iako }e hrvatska djeca bo{nja~koj djeci razbijati glave ako se pomole na ekskurziji u Neumu. Po ~emu se razlikujemo? Eto, po obo‘avanju Djeda Mraza se ne razlikujemo, ali se ta~no zna dokle se‘u ljudska prava bo{nja~ke djece. Isto va‘i i za roditelje. I srpski, i hrvatski i bo{nja~ki roditelji }e svoju djecu odvesti do Djeda Mraza, ali }e samo bo{nja~ki roditelji ‘ivjeti u getu i trpiti poni‘enja kada treba da otputuju u inostranstvo. Srbi i Hrvati su gra|ani Evrope, a Bo{njaci su evropski indijanci, koliko god nastojali da budu evropski gra|ani. Dakle, ne radi se vi{e o tome kakvi su Bo{njaci, ve} o htijenju Evrope i kr{}anskog susjedstva da Bo{njake vidi kao mud‘ahedine. Zalud nam Djeda Mraz, rakija i krmetina, kad nam je su|eno da budemo muslimani, po evropskoj mjeri predrasuda i nepismenosti! Oni misle da mi mrzimo ko{to oni mrze, i da zlomislimo ko{to oni zlomisle, i zato nas dr‘e u getu.
Na razme|u svjetova Kada je Alija Izetbegovi} iza rata objavio proglas o Djeda Mrazu kao neislamskoj tradiciji, te preporu~io bo{nja~kim roditeljima da svoju djecu odmaknu od kristijaniziranja, digla se kuka i motika na bo{nja~kog lidera, a slu~aj je kroz stotine tekstova, mjesecima, kori{ten kao dokaz o islamskom fundamentalizmu u bo{nja~koj politici. Alijina je nakana bila romanti~arske prirode, jer nije imala utemeljenja u vremenu i prostoru. Cijeli bi slu~aj danas trebalo tuma~iti tek kao ilustrativ koliko Alija nije bio politi~ar, i koliko je bio islamski romanti~ar. Mo‘da je on i znao da njegova preporuka ne}e odma}i dalje od afere, i da }e Bo{njaci nastaviti po starom, pod medijskim i tr‘i{nim pritiscima djedamrazov{tine, ali, eto, imao je }eif da sa pozicije lidera jedine muslimanske nacije u Evropi po{alje muslimansku poruku. Aliju treba razumjeti, jer je njemu islam bio va‘niji od normi politi~kog pona{anja u ovom dijelu Svijeta. Ba{ka je sad pitanje koliko je takav ~isti islam va`an Bo{njacima, i koliko su Bo{njaci spremni `rtvovati svoje vi{edecenijske navike i indoktrinacije kako bi se uklopili u islamski do`ivljaj svijeta. Evropski, interkulturalni znakovi u pona{anju Bo{njaka, koji traju decenijama, nesporno imaju zna~enje identiteta. Sa takvim identitetom, Bo{njaci nisu prispjeli ni u islamski, ni u evropsko-kr{}anski krug. Ali, to jeste identitet, na razme|u svjetova. Bo{njaci Evropi pripadaju po mnogo ~emu, ali ne i po islamu, kao {to islamskom svijetu pripadaju po islamu, ali ne i po manifestacijama socijalnog pona{anja koje se kose s islamskom praksom. Uspostavljeni identitet te{ko je mijenjati, jer je talo‘en decenijama, pod diktatom kr{}anskog okru‘enja. Diktat se nastavlja, kroz globalizacijske trendove zapadnog jednoumlja. Da li uop}e vrijedi Bo{njacima obja{njavati kako i Djeda Mraz i Nova godina nemaju amaba{ nikakve veze sa islamom, i kako muslimansko slavljene ovih znakova kr{}anskog identiteta ne}e muslimanima donijeti ni{ta muslimanskoga?! Bo{njaci, u kriti~noj masi, to mogu shvatiti, ali ne i prihvatiti, jer su prikovani za tra~nice kr{}anskih obi~aja, koje do‘ivljavaju kao znakove svoga identiteta. Ipak… 76
IZ SAFF A SAFFA
Islam i kazna Kada je napadan Alija Izetbegovi} zbog proglasa o Djeda Mrazu, govoreno je kako se bosanska djeca od pamtivijeka raduju ovom ~i~i, pa je grijeh ukidati dje~iju radost. Zagreba~ki folkloristi su nau~no ustvrdili da se Djeda Mraz na prostoru ex-Yu pojavio poslije drugog svjetskog rata, te da se “sam lik ne mo`e izravno izvesti iz na{e tradicije”. Iako tvrde da se Djed Mraz prvi put javlja u Njema~koj u 19. stolje}u, nau~nici ne pori~u da se “tradicija u obitelji prepli}e s tradicijom bo`i}nog darivanja”. Isto va`i i za novogodi{nju jelku, koja je oko 1910. godine u na{im gradskim sredinama zamijenila badnjak. Tako je Djed Mraz, u vremenima bratstva-jedinstva, zamijenio “Mikula{a, starog ~ovjeka sede kose i brade, koji na Nikolin dan na le|ima nosi korpu punu poklona i preko no}i poklone ostavlja na prozorima”. U razli~itim slavenskim kulturama ovaj “mikula{“ ima razli~ite pojavnosti. On je negdje i sam, tobejarabi, Bog, ili Bo`i} “koji putuje preko zemlje i dolazi me|u svoj narod”. “U nekim sredinama Bo`i} je dobio dvojnika ili je zamenjen sa Deda Mrazom” – ka`u nau~nici. S koje god strane da se potjera, Djeda Mraz nema veze sa islamskom tradicijom, ali ima sa bo{nja~kom socijalnom kulturom i obi~ajima. Bo{njaci Svetog Nikolu, u paketu sa bo`i}nom jelkom i Novom godinom, do`ivljavaju kao dio svoga identiteta. Anketa na ovu temu bi nas uvjerila da ogromna ve}ina Bo{njaka ba{ tako identificira svoje novogodi{nje osje}aje, te da ne postoji sila koja bi im promijenila kr{}anske afinitete. Eto, suo~ili smo se sa silom, u vrijeme genocidne agresije, kada su Bo{njaci sa sve tri strane, iz Srbije, Hrvatske i sa Zapada, ubijani samo zato {to su muslimani, pa makar bili do dna u kr{}anskim obi~ajima, ali to nije uspjelo izmijeniti kr{}anski kalem u osje}ajima na{eg naroda. ^ak {ta vi{e, pod presijom medijskih pritisaka, mnogi su Bo{njaci po~eli krivicu tra‘iti u sebi, u svome muslimanskom porijeklu, u nedovoljnoj odanosti kr{}anskim svjetonazorima… Po~eli su vjerovati da ih je stigla kazna {to su bili previ{e muslimani, pa makar tako {to su na vlast doveli SDA ~ija se politika po prvi put u bo{nja~koj povijesti nije stidjela islama. ...Kao da bi lokomotiva povijesti oti{la drugim tra~nicama da je Bo{njacima vladao neko drugi. Eto, pokazalo se, kada je Bo{njacima vladao Zlatko Lagumd‘ija, reinkarniran je komunisti~ki progon Bo{njaka, uprkos gra|anskom politi~kom opredjeljenju. Bo{njaci su oklevetani na Zapadu, stegnuti u obru~ geta, ka‘njeni bez krivice, iako su politi~kim izborom svjedo~ili da su protiv SDA. Dakle, {ta god da u~ine, ma da se svi i pokrste, tobejarabi, Bo{njacima je namijenjena varena-pe~ena kr{}anska predrasuda o muslimanima. Gdje je onda izlaz? U islamu. Bo{njaci bi makar znali za{to su ka‘njeni. Ali bi im du{e bile mirne, jake, strpljive i zadovoljne. Ovo iluzorno bje‘anje od sebe samo otvara nove rane. Zato je rje{enje u – islamu. U islamu nema boli i lutanja. Broj 134, 15. XII 2004.
Marketing tragedije
77
Bosanska tragedija mo‘e postati svjetski relevantan pojam tek ako se o njoj snimi film u kome }e se kroz dramu ameri~kog gra|anina proturiti i bosanske patnje. Tako su to uradili Hrvati u filmu “Harisonovo cvije}e” u kome glavne uloge tuma~i holivudska gluma~ka elita. Napose, svi svjetski mega-hitovi o holokaustu nisu na hebrejskom, nego na engleskom jeziku. Proizvodnja historije ima svoje marketin{ke zakonitosti.
Marketing tragedije Historija je samo tekst ~ije je pisanje uslovljeno faktorom politi~ke mo}i. Ko nema mo}, nema ni priznatu historiju. Ako znamo ko je pisao historiju, znat }emo i {ta ta historija ho}e. Iluzija je vjerovati da se historija pi{e sama od sebe, u nakani da po{teno predstavi doga|aje. Historija je proizvod sa politi~kom misijom. Mo‘e li bosanska tragedija biti preto~ena u obavezuju}i historijski tekst? Zasad, ne. Politi~ka, a time i historijska mo} u rukama je onih snaga koje su zainteresirane da se bosanska tragedija zaboravi. U bo{nja~koj politici uop}e ne postoji razumijevanje prema bitnosti historijskog svjedo~enja, koje se u multimedijalnoj realnosti najdjelatnije izra‘ava kroz filmsku pri~u. Bo{nja~ka politika, uz to, uop}e ne razumijeva historiju kao proizvod koji ima marketin{ki potencijal na politi~kom i futuristi~kom polju. Stoga }emo u ovom tekstu ilustrativno predstaviti sumnje u vjerodostojnost holokausta. Predstavi}emo i jedan hrvatski primjer, kao dokaz kako i male nacije mogu pametnim lobiranjem i ulaganjem od svoje histori~ke ambicije proizvesti svjetski filmski doga|aj.
Holokaust kao turisti~ka atrakcija Na Zapadu se ve} godinama poku{ava uspostaviti nau~na alternativa proizvodu o jevrejskom stradalni{tvu u Drugom svjetskom ratu. Ipak, do nas ne dolazi ni{ta od ovih istra‘ivanja. Razumljivo, jer politi~ka mo} koju dr‘e Jevreji ne dopu{ta brkanje “istine” o holokaustu. Nau~nici koji su poku{ali zvani~noj verziji suprotstaviti ~injenice, brutalno su proganjani. Dr. Robert Faurison je jedva pre‘ivio batine koje je dobio od neke jevrejske bande. Ernes Zundel je napisao knjigu u kojoj je razobli~io montirane sudske procese protiv nacista, a zauzvrat mu je spaljena ku}a u Torontu. Izgorjela je i jedna knji‘ara koja je prodavala ovakve knjige. Mnogi autori su pretu~eni, hap{eni, a nekima je oduzeto i kanadsko dr‘avljanstvo. Ove maglovite informacije nam tek ukazuju da ne znamo dovoljno o poku{ajima nekih zapadnih autora da ospore “istinu” o holokaustu. Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio {est miliona Jevreja. 78
IZ SAFF A SAFFA
Primjerice, ovi autori navode tekst Simona Visentala iz ~asopisa “Books and Bookmen” (april, 1975.) u kome tvrdi da na njema~kom tlu nije bilo kampova smrti, te da su se masovne egzekucije gasom odvijale samo u Poljskoj. Oni navode da su “gasne komore” napravljene za turiste koji obilaze Au{vic. Ameri~ki stru~njak Fred Leukter je uzorke zidova ovih “gasnih komora” podvrgao analizi i nije prona{ao hemijske tragove gasova za masovnu egzekuciju. On smatra da je “Au{vic la`na izlo`ba i klimava turisti~ka zamka”. U tom smislu analizira se navodno iznu|eno svjedo~enje Rodolfa Hesa koji je izjavio da su njegovi ljudi mogli u}i u komoru deset minuta poslije pogubljenja, te da su mogli pu{iti cigarete. Budu}i da je gas “cikon-b” eksplozivan, te da je potrebno najmanje 20 minuta da se zrak pro~isti, Hesovo svjedo~enje je neutemeljeno. …Krematoriji su posebna pri~a. Zvani~na historija tvrdi da su nacisti u roku od deset minuta kremirali tijela ubijenih, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno dva sata. Navodi se i da nigdje nije prona|ena deponija pepela – “a od {est miliona kremiranih Jevreja bi se stvorilo makar jedno brdo {ljake”. Ovi nau~nici smatraju da je podatak o {est miliona ubijenih Jevreja obi~na la`, jer je na teritorijama pod nacisti~kom kontrolom bilo ~etiri miliona Jevreja, od kojih su dva miliona pobjegla u Rusiju. Navodno je stradalo tek 300.000 Jevreja, i to od posljedica tifusa i iscrpljenosti u konc-logorima. Klju~ni argument je navodni sporazum cionista i nacista o preseljenju Jevreja iz Njema~ke, s ciljem formiranja Izraela, a za{ta su bile zainteresirane obje strane. Sve drugo je predstava. Ovdje smo samo ukratko naveli sumnje u vjerodostojnost historijskog teksta o holokaustu, a kako bismo ukazali na potencijal historije kao medija politi~ke mo}i. Recimo, i da je istina na pola puta, ona se apsolutno razlikuje od pri~e o holokaustu koju je ustanovio historijski tekst, a potom u svijesti ljudi zape~atila filmska industrija.
Vukovar u ameri~koj drami Za historijski i medijski tretman ratova na prostoru biv{e Jugoslavije apsolutno je nebitno ko je koliko stradao, ko je agresor, a ko ‘rtva, bitno je jedino ko }e imati vi{e pameti i invencije da svoju “pravedni~ku” pri~u preobrazi u {to vi{e, {to kvalitetnijih, medijskih izraza. Bo{njaci su, nesporno, najve}e ‘rtve, ali Srbi i Hrvati imaju vi{e filmova o svome navodnom patni{tvu. Oni su na{tancali hiljade knjiga, preveli ih na svjetske jezike, razaslali na mno{tvo adresa, jer razumiju da od tog “dokaznog materijala” ovisi politi~ki i pravni tretman ratnog perioda. Hrvati su u tome oti{li najdalje, jer su uspjeli srediti da svjetska filmska elita snimi film o Vukovaru, a da poruka ne bude eksplicitna, ve} da bude upakovana u sladunjavu ameri~ku porodi~nu dramu. Naslov filma “Harisonovo cvije}e” (“Harrison’s flowers”), ni po ~emu, pa ni po propagandnom materijalu, ne upu}uje na ratnu dramu. …Fotoreporter, dobitnik “Pulicerove nagrade”, pristaje na svoj posljednji ratni zadatak, u isto~noj Slavoniji. Dolazi vijest da je poginuo, ali njegova supruga u to ne vjeruje, i ide ga tra`iti. Radnja se premje{ta u Vukovar. Ona ga tra`i, Marketing tragedije
79
i na|e. U me|uvremenu reditelj hrvatske snage prikazuje kao ulju|enu vojsku, a srpske ~etni~ke horde kao barbare, koji hladnokrvno ubijaju civile metkom u ~elo, kolju zarobljenike, siluju i ubijaju djevoj~ice. ^etni~ka brutalnost ni u jednom filmu nije tako ubjedljivo prikazana kao u ovom. ^ak ni Hrvati nisu napravili film sa tako ubjedljivim `igosanjem ~etni~kog barbarstva. Ali, jeste Zapad, ne zato {to Hrvate voli vi{e nego Srbe, ve} zato {to su Hrvati izlobirali i isfinansirali jedan pametan filmski projekat. Film se mogao zvati i “Vukovar”. Ali, pametni Hrvati su razumjeli da zapadni gledatelj vukovarsku golgotu treba do`ivjeti kroz diskurs ameri~kog gra|anina i njegove balkanske drame. Jer, ko bi uop}e gledao film o Vukovaru? Samo Hrvati. Film o Harisonovom cvije}u gleda cijeli svijet, koji je u globalizacijskoj kolonizaciji naviknut da vrijednosti mjeri ameri~kim diskursom. Patnja je samo relevantna ako je ameri~ka, i ako se kukuma~e na engleskom jeziku. Drugi znakovit detalj je francuska produkcija filma, koja nije poletjela da ispri~a pri~u o francuskom fotoreporteru. Projektanti ove filmske verzije hrvatske historije znaju da su ve}i anglofonski dometi, i da je ameri~ki junak ubjedljiviji od francuskog. Uz u~e{}e svjetskih filmskih zvijezda stvoreni su optimalni preduvjeti da ovu filmsku pri~u vidi naj{iri, svjetski auditorijum. Impresionira ta hrvatska strate{ka pamet koja je razumjela potencijal dobrog filma, a nadasve – marketin{ke modalitete i kolonijalne diskurse koji obezbje|uju da {to vi{e ljudi u Svijetu vidi pri~u o Vukovaru i o ~etni~koj brutalnosti. Pojednostavljeno, ako nam je interes da nekad dobijemo film o Srebrenici, koji }e gledati milioni ljudi, onda taj film ne smije biti na{, i onda ta pri~a mora biti ispri~ana kroz do‘ivljaj ameri~kog “nad~ovjeka”, ~ije su “patnje” jedino validne u medijskom prostoru civilizacije.
Historija je proizvod Ovu nu‘nost da se recepcija bosanske tragedije ostvari kroz ameri~ki diskurs, u Bo{njaka je jedino razumio Muhamed [a}irbegovi} koji je onomad lobirao da neki ameri~ki reditelj pravi film o Bosni. U me|uvremenu ne samo da nismo o tome razmi{ljali, ve} smo filmske storije o bosanskoj tragediji prepustili raznim uhljupima koji na izmi{ljanju gra|anskog rata, mud‘ahedina i pedera grade svoju srpsko-hrvatsku i svjetsku karijeru. Film “Harisonovo cvije}e” vrijedi pogledati kako bi se uvjerili da jedna mala nacija mo`e, ako zna i ho}e, svoju nacionalnu pri~u prodati u svjetskoj ambala`i. Vrijedi pogledati i film Pijanist”, gdje se kroz dramu jedne jevrejske porodice mogu prepoznati paralele sa bo{nja~kom tragedijom. Mo`da nam ovi filmovi otvore ambiciju. Mo`da razumijemo kako je filmska pri~a najja~e oru`je dana{njice za etabliranje historijske istine. Jer, bez historije ne postojimo. A historija je samo tekst. …Tekst koji se proizvodi kao i svaki proizvod. Broj 135, 1. I 2005.
80
IZ SAFF A SAFFA
Intervju: Fatmir Alispahi}, knji‘evnik i publicista Sr|an Dizdarevi} je najavio povratak komunisti~kog verbalnog delikta, po kome }e se ljudi opet hapsiti zbog nepodobnog mi{ljenja, pa makar im optu‘ba bila i montirana. Senad Avdi} se, kao glasnogovornik policijske dr‘ave, zalo‘io da me se mora po svaku cijenu izolirati, na osnovu ~ega sudim da je moje hap{enje ve} po~elo. Ali, ja sam miran jer znam da se moji tekstovi ne mogu uhapsiti. Mislim da sam napisao dovoljno tekstova, da je posve nebitno da li ja tu bio ili ne bio prisutan. Ako Bo{njaci htjednu u~iti, i izlaziti iz pometnje, nadam se da }e im i ovi moji tekstovi ne{to valjati. Slobodu ne mo‘e niko uhapsiti. Ja sam tu nebitan – ka‘e Fatmir Alispahi} u povodu nevi|ene i kriminalne hajke na njega koju je organizirala Federalna televizija.
Moje hap{enje je po~elo Razgovarao: Kemal Bakovi} U povijesti bh. novinarstva nikada ni jedan tekst nije izazvao toliku medijsku pozornost kao tekst “Marketing tragedije” (br. 135) na{eg kolumniste Fatmira Alispahi}a. U emisiji FTV “60 minuta” Fatmiru je pripisano da je antisemita, fa{ista, kvazimislilac, itd, itd, a {estero u~esnika, uz urednika emisije i autoricu priloga, svjesno se udru`ilo u nakani da sla`e javnost, pripisuju}i navode trojice zapadnih autora, koji pi{u protiv holokausta, Fatmiru Alispahi}u. Na{i ~itaoci se mogu uvjeriti da Fatmir nije negirao holokaust, ve} je u odre|enom kontekstu problematizirao ~injenicu da postoje zapadni autori koji negiraju ili umanjuju hokolaust. Ali, {estero u~esnika (Jakob Finci, Sr|an Dizdarevi}, Senka Kurtovi}, Senad Pe}anin, Senad Avdi}, Eldin Kari}) su tvrdili da su to Fatmirovi stavovi, iako se svako mo`e uvjeriti u suprotno. Izme|u mogu}nosti da Fatmir napi{e tekst o ovom doga|aju, i da s njim napravimo intervju za “mati~nu ku}u”, odlu~ili smo se za razgovor, iz vi{e razloga. SAFF: Fatmire, rekao si da je zastra{uju}e to {to ti se dogodilo. Ti si ve} godinama proganjan od istih ljudi, ali ~ini se da nikada nije izvr{en brutalniji napad na tebe. Alispahi}: Ovo je fa{izam! Ne bi me iznenadilo da je jedan ~ovjek odlu~io da plasira la‘, ali me iznena|uje, i u‘asava, kada se {estero ljudi, plus urednik i autorica priloga, udru‘e pri punoj saglasnosti da sla‘u javnost, zloupotrijebe javni rtv servis i optu‘e nevinog ~ovjeka. Takvo ne{to ja uop}e ne mogu da pojmim. Dakle, moralo je tih osmero ljudi sjesti i dogovoriti se, u smislu, idemo ga uni{titi, navode zapadnih autora protiv holokausta }emo pripisati njemu, u javnosti }emo ga ocrniti kao fa{istu i antisemitu, i Marketing tragedije
81
onda }emo na kraju sve to garnirati sa Srebrenicom i kazati da je on isti kao oni koji negiraju genocid u Srebrenici, pa }e tako biti ocrnjen i kod bo{nja~kog naroda. Njihova zavjera je neupitna, jer je nemogu}e da osmero ljudi koji su ~itali moj tekst ne vide da navodim trojicu zapadnih autora koji negiraju ili minimiziraju holokaust, te da njihovi stavovi nisu moji stavovi. Takva se zavjera mo‘e izvesti samo uz dogovor, {to zna~i da su ovi ljudi svjesno krenuli u akciju moga uni{tenja, ne obaziru}i se na odvratnost zla koje ~ine, a pogotovo ne na istinu. Eto, ja ne mogu da razumijem kako se neki ljudi mogu okupiti i kazati idemo uni{titi, okriviti, oljagati tog i tog, bez obzira na njegovu nevinost. Haman je to ta pre‘ivjela komunisti~ka japija koju je stvorio re‘imski in‘injering, onako kako je stvoren, recimo, pit-bul-terijer, da grize i ubija. Ta komunisti~ka japija nije stvorena da proganja, ve} da izmi{lja neprijatelja, jer totalitarna svijest ne mo‘e ‘ivjeti bez gulaga. SAFF: Postoje li neki konkretni pokazatelji kojima dokazuje{ ~injenicu da su ovih osmero ljudi svjesno slagali i da su svjesno tu|e navode pripisali tebi? Alispahi}: Naravno. Prvo svi tvrde da su pro~itali tekst. Dakle, svi su vidjeli da se pozivam na trojicu zapadnih autora, na Faurisona, Zundela i Leuktera, te da njihove tvrdnje o holokaustu po~injem obi~no sa rije~ju “navodno”, ili sa eksplicitnim upu}ivanjem na njihovo autorstvo. Ali, urednik emisije i autorica priloga nisu u izvodima koji su ~itani uop}e naveli ove ~injenice, {to zna~i da su svjesno te navode pripisali meni. Isto va`i i za sagovornike u emisiji. U tu orkestriranu la` svako se mo`e uvjeriti. Drugo, u “Slobodnoj Bosni”, koja je izi{la ~etiri dana prije ove emisije, na petoj strani je objavljena crtica u kojoj se citira jedan dio iz ovog teksta, ali se ka`e da se ja – “pozivam na stanovitog zapadnog teoreti~ara”. Dakle, tada je ve} objavljeno da to nisu moje misli, da to nije moje autorstvo, ali uprkos tome svi oni kasnije tvrde da sam ja autor navoda kojim se negira holokaust. I po ovome nema nikakve dileme da je ova grupa od osam ljudi svjesno i organizirano u{la u kriminalnu zavjeru s ciljem da se ja optu`im za tu|e stavove. SAFF: Za{to bi to oni u~inili ako znaju da se svako mo‘e uvjeriti da la‘u? Alispahi}: Ogromna je razlika izme|u 10 ili 20 hiljada ljudi koji ~itaju “Saff ” i milion ili dva miliona ljudi koji gledaju ovu emisiju. Recimo, ja sam izjavu za javnost u kojoj otkrivam ovu kriminalnu zavjeru poslao svim medijima, a od dnevnih novina samo su “Avaz” i “Jutarnje” to objavili. Opet smo, dakle, u deficitu. Eto nek je 100.000 ljudi pro~italo moj demanti, opet je vi{e od milion ljudi ostalo u uvjerenju da sam ja negirao holokaust. Nije zalud osnovni strate{ki cilj svih totalitarnih i fa{isti~kih re`ima bio ovladavanje medijima. Kad vladate televizijom, vi vladate zemljom, jer je pod va{om kontrolom svijest ljudi. Dakle, ova kriminalna grupa je sa prostom ra~unicom u{la u projekat la`i, znaju}i da ne postoji dovoljno jak 82
IZ SAFF A SAFFA
medij koji bi na kvanitativnoj razini istinu suprotstavio njihovoj la`i. To je ina~e metod kojim djeluje emisija “60 minuta”, kao server zla u projektu satanizacije Bo{njaka. Oni uporno la`u, oni uporno, maltene svakodnevno, gube procese, dobijaju kazne, pla}aju kazne, ali i dalje la`u, jer znaju da je efekat koji posti`u mnogo vredniji od tih kazni koje pla}aju iz bud`eta Federalne tv, i mnogo ve}i od ponekog novinskog teksta u kome se objavi da im je sud odrezao kaznu. Kako je uop}e mogu}e da Federalna tv zbog ove emisije gubi toliki novac, da trpi moralnu {tetu i gubi kredibilitet, jer je desetine tu`bi protiv “60 minuta” dobijeno, a da nikome ne naumpadne da bi tu emisiju trebalo ukinuti, kao {tetnu i sramotnu?! Toleriranje ovih materijalnih i moralnih gubitaka samo ukazuje da ideologizirani menad`ment FTV ima vi{i cilj, a to je da opogani zdravu pamet u Bo{njaka, koji faktorom medijske sile postaju `rtve la`i iz “60 minuta”. E, u tom smislu njima nije bilo bitno {to me kleve}u, i {to se 100.000 ljudi putem {tampe mo`e uvjeriti da je to la`, jer su oni izra~unali da }e opet barem milion ljudi ostati u uvjerenju da je Fatmir Alispahi} fa{ista i monstrum koji je negirao holokaust. SAFF: Kako komentira{ ~injenicu da tebi nije omogu}eno elementarno pravo iz novinarskog kodeksa da kao druga strana u ovoj emisiji ka‘e{ koju rije~ u svoju odbranu? Alispahi}: Ne misli{ valjda da sa fa{izmom mo‘e biti dijaloga?! Da fa{izam razumijeva pravo i pravdu?! Pa to je posve normalno {to jedna fa{isti~ka emisija ne mari za novinarske kodekse i {to pravi la‘ljive priloge! Svakome iole pametnom }e biti jasno za{to meni nije omogu}eno pravo da dobijem makar deset sekundi, u tih 12 minuta koliko je trajao prilog, i da ka‘em samo dvije re~enice u svoju odbranu, {to bi bilo dovoljno da se razumije kako je sve to montirana la‘. Ali, pametni ljudi su u manjini. Ve}ina }e razumjeti da je televizijska istina neupitna i da je normalno {to se ja, kao druga strana, ne pitam ni za {ta. Zapravo, kreatori ovog fa{izma jako dobro znaju da bi mojih deset sekundi bilo ja~e od svega {to su slagali, a time bi im la‘ izgubila svaki smisao. Sama ~injenica da mi nije omogu}eno da se branim dovoljno govori o zadnjim namjerama ovog orkestra za la‘ i klevetu. SAFF: Od svih koji su te klevetali u ovom prilogu, ubjedljivo je najmonstruoznija izjava Sr|ana Dizdarevi}a, predsjednika Hesin{kog komiteta BiH, koji je rekao sljede}e: “Predlo`i}emo Ministarstvu unutra{njih poslova da svaki put kad se ovdje zabilje`i slu~aj skrnavljenja Jevrejskog groblja ili antisemitski grafiti da prvo privedu gospodina Alispahi}a i gospodina Bakovi}a jer su oni o~igledno inspiratori i oni stoje iz onog, iza onih bezumnih akata, iza onih akata ludila, ne~ovje~nosti koji bacaju sramotu i na ovu zemlju i na njene gra|ane. Oni to jednostavno nemaju pravo, jer su oni ne samo s onu stranu razuma, nego su oni s onu stranu civilizacije.” Kakav je to navodni za{titnik ljudskih prava koji mo`e zahtijevati tako ne{to? Alispahi}: Prvo, ja mislim da je Sr|an Dizdarevi} jedan intelektualni lafina{, jedan pozer, koji je sve duhovne karte koje ima u glavi bacio na onu Marketing tragedije
83
leptir ma{nu kojom izigrava gospodina i nekakvog vanserijskog arbitra u na{em dru{tvu. Ja njega mogu po{tovati tek kao ljudsko bi}e, onako kako se insan razlikuje od hajvana, ali kao intelektualnu pojavu smatram ga totalnom {upljinom, jednom vrstom ki~a u na{oj javnosti. Taj ~ovjek nema ni makar jednog zapa‘enijeg teksta, a kamo li knjige, a slovi kao vrhunski intelektualac i bejagi za{titnik ljudskih prava. Po tome me podsje}a na one gipsane labudove {to ih primitivci me}u na kapijama ku}a, ne bi li im hud‘erice izgledale kao dvorci. No, takvih {upljikata u na{oj javnosti ima jo{ koliko ho}ete. Ovom izjavom koju ste citirali Sr|an Dizdarevi} je posvjedo~io da je ~ovjek male pameti, jer niko pametan ne bi izvalio takvu budala{tinu, koja u sebi ima kriminalne elemente, jer je poziv na lin~. Ako je neko spreman tek tako unaprijed ozna~iti krivca, i kao predsjednik Helsin{kog komiteta tra‘iti hap{enje na nevi|eno, ~ime se ru{i maksima pravne dr‘ave – da je svako nevin dok mu se krivica ne doka‘e – takav je spreman i organizirati skrnavljenje Jevrejskog groblja kako bi se uhapsio krivac kojeg je on unaprijed ozna~io. Nikada nisam ~uo da je i jedan totalitarni, fa{isti~ki re‘im unaprijed izricao kazne. To je ne~uveno. A predsjednik Helsin{kog komiteta je zdrave pameti izjavio kao se Kemo Bakovi} i ja imamo uhapsiti svaki put kad neko oskrnavi Jevrejsko groblje, te obavijestio javnost da }e to zvani~no zatra‘iti od Policije. U prvih mah sam pomislio da Dizdarevi} mo‘da nije lud, da nije mo‘da skrenuo s pameti, pa sam onda pomislio da mo‘da nije pijan, ali sam na kraju shvatio da ovaj nesretni ~ovjek upravo tako misli. Njegova je izjava obi~na fa{isti~ka balega! Taj ~ovjek se vi{e ne mo‘e smatrati ni ozbiljnim, ni pametnim. A kamo li, koje li ironije, borcem za ljudska prava. Ako je Staljin borac za ljudska prava, e onda je i Dizdarevi}! SAFF: Bila je i jo{ jedna sli~na izjava. Senad Avdi} je rekao da tebe treba –”izolirati od javnog uticaja”. Aliapahi}: Tu smo, dakle! On je razotkrio cilj ove operacije: izolirati Fatmira Alispahi}a. A kako se taj cilj mo‘e posti}i? Mogu me poslati na Kubu. Mogu me ubiti. Mogu me uhapsiti zato {to je neka pijandura poru{ila Jevrejsko groblje. Po{to im ne polaze za rukom ovi poku{aji da me oblate, jer {to me vi{e blate, sve vi{e ljudi ~ita moje tekstove, i sve se vi{e ljudi uvjerava u istinitost onoga {to pi{em – ja mogu realno o~ekivati brutalnije nasrtaje. Ovaj posljednji je najbrutalniji, ali on jo{ uvijek ne izlazi iz medijskog okvira. Sr|an Dizdarevi} je najavio hap{enje, i to me podsjetilo na ono zavijanje Slobodana Milo{evi}a pred Skup{tinom SFRJ kad je najavio masovna hap{enja Albanaca. Njihova je nesre}a {to ja nisam nikakav direktor, ministar, ovla{teno lice, jer bi mi dosad smjestili montirani proces. Te‘e je novinaru, koji jedva sastavlja kraj s krajem, smjestiti krivi~nu prijavu. Zato }e poku{ati montirati, recimo, skrnavljenje Jevrejskog groblja kako bi me uhapsili, i {to Avdi} bolj{evi~ki po‘eli, izolirali. A da li je takvo {to mogu}e? Naravno, pa ne bi Dizdarevi} to tek tako najavljivao. Kad je bilo mogu}e poslati nevine ljude na Kubu, mogu}e je i uhapsiti nekog ko sjedi u Tuzli, zato {to je neko u Sarajevu oskrnavio Jevrejsko groblje. Fa{izam je otjelotvorenje fantastike. Pro~itajte Orvela pa }ete vidjeti. 84
IZ SAFF A SAFFA
SAFF: Uistinu misli{ da je mogu}e autora uhapsiti zbog teksta? Pa to bi bio povratak verbalnog delikta. Alispahi}: Upravo je Sr|an Dizdarevi} promovirao povampirenje verbalnog delikta, dakle, povratak u komunizam, kada }e se zbog teksta mo}i zavr{iti u zatvoru. Kad sagledam ovu kontinuiranu i organiziranu mr‘nju prema meni, s ciljem moga uni{tenja, onda smatram da je moje hap{enje ve} po~elo. Ali, ja sam miran jer znam da se moji tekstovi ne mogu uhapsiti. Mislim da sam napisao dovoljno tekstova, da je posve nebitno da li ja tu bio ili ne bio prisutan. Ako Bo{njaci htjednu u~iti, i izlaziti iz pometnje, nadam se da }e im i ovi moji tekstovi ne{to valjati. Slobodu ne mo‘e niko uhapsiti. Ja sam tu nebitan. SAFF: U svome si reagovanju istakao paradoks da si upravo ti organizirao ure|enje Jevrejskog groblja u Tuzli, a sad bi trebao biti uhap{en ako neko oskrnavi groblje koje si ti ure|ivao? Alispahi}: Treba praviti razliku izme|u holokausta i Izraela, izme|u jevrejske kulture i Izraela, izme|u jevrejske ba{tine u BiH i Izraela… Kao {to je Milo{evi} zloupotrebljavao stradanje Srba u Jasenovcu, tako i Izrael zloupotrebljava holokaust. To su posve razli~ite stvari i ne smije se upasti u zamku da se zbog izraelskih zlo~ina prema Palestincima negira holokaust ili bogata kulturna ba{tina Jevreja u BiH. Jer ta ba{tina je i na{a, bo{nja~ka, onoliko koliko je na{a BiH. Jevrejsko groblje u Tuzli je godinama le‘alo zapu{teno, u {iblju, sa travom koja je prekrivala vrijedne spomenike jo{ iz turskog perioda. Ja sam u martu pro{le godine organizirao ~i{}enje tog groblja, ali bez ikakvog publiciteta, jer to smatram svojom patriotskom i kulturnom obavezom. Ne bi to nikad ni spomenuo da me Sr|an Dizdarevi} nije povukao za jezik. SAFF: Ipak, da zavr{imo sa lijepim temama. Sprema{ knjigu tekstova iz “Saffa”. Alispahi}: Mislim da su ovi tekstovi u “Saffu” najbolje {to sam u novinarstvu uradio. To su mali eseji. Prije svega zasluga je uredni{tva {to mi je dopu{teno da se u svojim tesktovima otisnem u prostore esejiziranja, a da se ne dr`im krutog i {abloniziranog komentatorskog stila. Zato, ka`em, ovo su moji najbolji tekstovi. Broj 136, 15. I 2005.
Marketing tragedije
85
Ako bismo pristali na Lovrenovi}evu zamisao da je sevdalinka uslovljena “majstorski ispe~enom rakijom”, tada bismo alkoholizam uva`ili kao nacionalnu vrlinu, {to bi dugoro~no stvorilo armiju Bo{njaka koji u opijanju vide ispunjenje svoga identiteta. Alkohol je samo zlo, i ne postoji varijanta po kojoj bismo ovo bespu}e prihvatili kao kulturolo{ki i nacionalni kompas.
Sevdalinka slikana rakijom Osniva~ Instituta sevdaha Omer Pobri} reagirao je na nekoliko neta~nih kvalifikacija koje je Ivan Lovrenovi} napisao u pregovoru svom izboru 200 najljep{ih sevdalinki. Jedna od tih neta~nosti glasi: “Ozbiljni znalci i u`ivaoci, me|utim, i danas znaju da prave pjesme nema bez ak{amluka i bez majstorski ispe~ene rakije”. Omer Pobri} je lucidno upitao Lovrenovi}a: “Zna~i li to da je samo pijan musliman mogao napraviti sevdalinku?”, te je ironi~no dodao: “Kakve bismo tek sevdalinke pravili u ja~oj ekstazi, uz kokain”.
Rakijska tekstualnost Lovrenovi}evo farbanje sevdalinke rakijom nije slu~ajno, jer on i u daljem tekstu pripovijeda o “blagodetima” rakije koja se - “razlijeva bla`eno po `elucu i udovima, hvata polako i dr`i dugo”. Ovo je prvi put da se jedan predgovor nekom izboru pjesama oslanja na alkoholi~arske faktore. Da li je to Lovrenovi} rodona~elnik novog pravca u kulturnoj i knji`evnoj teoriji, koja }e se zasnivati na uticaju rakije na tekst? I gdje ba{ da se kola slome na sevdalinci? Valjda je inspirativno pe~at bo{nja~ke kulture ope~atiti rakijom. Ozbiljan prire|iva~ bi se bavio knji`evnim i muzi~kim zna~enjima sevdalinke, a ne bi sevdalinku uslovio “majstorski ispe~enom rakijom”. Zamislite kad bi neki prire|iva~ izbora, jal {ansone, jal kancone, napisao kako ovih pjesama ne bi bilo bez konjaka, jer je obanda~enost pameti uslov i za stvaranje i za slu{anje?! Preferiranje rakijskog diskursa u kulturnim teorijama razorilo bi znanstvenost, jer bi se ispostavilo da se relevantnost stvaranja i konzumiranja bazira na opijenosti poruke, po{iljaoca i primaoca. Da li je Lovrenovi} ba{ tako slu~ajno lupio ovu budala{tinu? Sistem vrijednosti u na{em dru{tvu odre|en je stepenom provokacije bo{nja~kih i muslimanskih vrijednosti. Zato je Lovrenovi} u svome predgovoru rezervirao prostor za provokaciju, e, kako bi mi sada o tome pisali, a kako bi on bio na udaru tzv. islamskih ekstremista. Armija raznih intelektualaca ~ezne da bude kritikovana od muslimanskih institucija i ~asopisa, jer je ta kritika danas neka vrsta putovnice za karijeru. Ako te ne kritikuje reis Ceri}, “Saff ”, “Preporod” ili neki “kultni ekstremista”, ne mo`e{ se smatrati progresivnim i multikulturnim. Otud je velika jagma za “ekstremisti~kom” kritikom. Vjerovatno postoje ljudi koji bi golemo platili samo da ih reis kritikuje. Jer, ta kriti~ka preporuka otvara vrata okupiranih bh. in86
IZ SAFF A SAFFA
stitucija i relevantnih instanci, a odatle se vide pa{njaci honorara, upravnih odbora, slikanja po novinama i tv… U javnom prostoru je mno{tvo ovih ciljanih provokacija. Eto, prije mjesec-dva, Enver Kazaz, o ~ijem je navodno la‘nom i prepisanom doktoratu “Ljiljan” objavio feljton, imao je intervju u “Danima”, a u naslovu je izvu~eno da je “Andri} najve}i bo{nja~ki pisac”. Kazaz je bezbeli o~ekivao kako }e se na}i u centru nekakve polemike, kao glavni lik, heroj, ali o tom njegovom cirkusu nigdje nije objavljeno ni slovo. Propala investicija. Nedavno je, tako, u nekakvom intervjuu, Nerzuk ]urak opisivao kako mu se gr~i stomak kad vidi reisa Ceri}a, k’o biva, muka mu, gadi mi se, takva je “pogan” taj reis. Eto, i njegovo je cirkuzanje pro{lo bez odjeka, a ba{ se ponadao kako }e mu se osmijehnuti sre}a, pa }e ga napadati sa svih strana, a on }e dostojanstveno trpiti udarce “ekstremista”, ‘rtvuju}i se u ime evropskih ideala, jal slobode, jal demokratije. Tropa. Te{ko je vjerovati da je bo{nja~ko dru{tvo prozrelo ove investicije, pa na njih ne reagira. Mada, takav bi ishod bio najbolji. Prije }e biti da se bo{nja~ko dru{tvo zabavilo o svojoj muci, pa svako sebi ba{~u ha{ovi jer vidi da nema haira od kolektivnog razumijevanja ba{tovanstva, kao nacionalne discipline. [ta je koga vi{e briga {to je nekakvom doktoru knji‘evnosti “Andri} najve}i bo{nja~ki pisac”, i {to se nekakvom magistru politologije povra}a od reisa? Ova nezainteresiranost Bo{njaka za sebe uzrokuje ozbiljan problem izme|u ponude i potra‘nje na tr‘i{tu certifikata kojima se danas odre|uje moralno-politi~ka podobnost. Mnogi se jagme za reakcije “bo{nja~kih ekstremista”, pa u toj jagmi bljuju ma{tovite blasfemije, a Bo{njaci nimuekaet – prestali izdavati potvrde…
S ~varkom u Evropu Ivanu Lovrenovi}u je lahko. On je ve} doajen. No, njegovo poganjenje sevdalinke rakijom otvara nam jedan zanimljiv temat o socijalnoj kulturi kriti~ne mase Bo{njaka koji uistinu razumijevaju sedvalinku kao rakijsku pjesni~ku formu. Rije~ je o prostacima, neobrazovanim i poslanjinjenim muslimanima, ~ije nepismeno shva}anje sevdaha ne mo‘e biti okvir za publicisti~ko i nau~no valoriziranje na{eg muzikolo{kog otiska prsta. No, Lovrenovi} upravo kroz pijandura{ke estetske podrume nastoji umanjiti umjetni~ka prostranstva sevdalinike. Nije neta~no da se sevdalinka u mnogih Bo{njaka ve‘e za ak{amluk, {to je la‘no ime za alkoholizam, ali je neta~no da se njena umjetni~ka vrijednost nu‘no mora vezati za “majstorski ispe~enu rakiju”. Da je Lovrenovi} pisao o aspektima socijalne kulture kod Bo{njaka, pa ispostavio tezu kako se mnogo Bo{njaka opija pod logotipom ak{amluka i sevdaha, la‘no predstavljaju}i svoj alkoholizam i turbo-folk afinitete, ne bi mu se, vala, imalo {ta odbiti. No, on je navodno pisao kriti~koanaliti~ki tekst, a teoretski alat za tuma~enje mu je bio taj rakijski diskurs. Gdje je opasnost ovakvog {minkanja alkoholizma u Bo{njaka? U tome {to }e mnogi Bo{njaci razumjeti da svome identitetu, {to sevdalinka jeste, mogu pripadati samo preko “majstorski ispe~ene rakije”. Uz to }e se osje}ati kulturnim, uzvi{enim, jer pripadaju ne~emu ~emu se divio, jal Gete, jal Marketing tragedije
87
Lorka, molim te lijepo. Lovrenovi}eva patka je samo paradigma jednog obrasca koji u raznim formama i varijantama svjedo~i o prevaspitavanju muslimanskog identiteta u Bo{njaka. Tako je stvoren ak{amluk, kao originalna budala{tina u maskiranju alkoholi~arske navike. Kao, ak{amlije nisu pijandure, iako lo~u kao i pijandure. To je isto kao kad si pederi nadjenu stranjsko ime gej, pa k’o biva vi{e nisu pederi. Mnogi su Bo{njaci danas ponosi na svoj “evropski islam” koji na prvu loptu definiraju kao koegzistenciju `deranja rakije i ramazanskog posta. Ta posebnost ih ushi}uje. Mo`e se postiti, i}i u d`amiju, ali se mo`e i pe}i rakija i ak{amlijski lokat. Kao {to je krkanje krmetine bilo i ostalo najlak{i test za bo{nja~ku politi~ku validnost, u komunizmu i ovom neokomunizmu, tako je i lokanje rakije ostalo osnovni simbol “evropskog islama”. Ako taj islam i postoji, kao evropski, onda bi ga trebalo tuma~iti kroz vrednije osobenosti, a ne kroz ove trivijalne rakijske i krme}e dramati~nosti granica i razlika. Zar se ba{ sveukupnost “evropskog islama” svodi na spremnost muslimana da pojede ~varak i popije rakiju?
Zadah crkotine Nema dobre rakije. Kao ni bezopasne kocke. Svaka insana “hvata polako i dr`i dugo”. Insan se pohajvani, upesniti, zaugursuzi. Mo`e se u parefemu kupati, ali iz njega vonja kiselost. Taj smrad koji se osjeti u ku}ama alkoholi~ara, nalik je na onaj koji se osjeti u ku}ama gdje se hrana sprema na krme}oj masti. (Dodu{e, ja sam vegeterijanac ve} deset godina, pa meni svako meso smrdi, a krme}e posebno, jer zaudara na crkotinu.) Ako alkoholi~ar mo`e usmrditi ~itavu ku}u, i svoj smrad useliti u zidove, tepihe, namje{taj, kakve li se tek hemijske baru{tine gibaju u njegovoj glavi. Pamet je hemija. Bistrina uma ovisi od prohodnosti i gipkosti krvnih puteva i sokaka. Kad to zakr~ite i umrtvite alkoholom, jednom insanu, a kamo li kriti~noj masi ljudi u jednom dru{tvu, onda se `ivotno okru`enje svede na kiselkaste baru{tine, koje vonjaju po gluposti i ni{tavilu. Nesre}a se razmno`ava, kao i sre}a. Podsvijest prati vrtlog energije u koji je uba~ena voljom insana ili dru{tvene zajednice. Kad jednom dru{tvu alkoholizam nametnete kao vrlinu, kao identitet, ono }e to pratiti po inerciji. Bo{njaci su posljednjih decenija preuzeli mnoge obrasce socijalnog pona{anja od svojih susjeda, te se u kriti~noj masi i kod nas alkohol smatra korisnim, ako se, bejagi, konzumira umjereno. Budu}i da je bjelodano da nema umjerenog alkoholisanja, jer alkohol stvara naviku i tra`i sve prisnije veze, jasno je da se radi o zlu koje kao i svako zlo treba u korijenu sasijecati. Zato ne postoji varijanta po kojoj bismo alkoholizam prihvatili kao vrlinu, ili kao kulturolo{ku ~injenicu, kako je to poku{ao proturiti Lovrenovi} uz sevdalinku. Alkohol je samo zlo, i ni{ta vi{e. Sevdalinka je komad na{eg kulturnog identiteta. Na{a budu}nost uslovljena je na{im identitetom. A u budu}nost ne mo`emo s alkoholom. Jer je alkohol suprotstavljen budu}nosti. Alkohol vodi odumiranju. Broj 136, 15. I 2005.
88
IZ SAFF A SAFFA
Po{tivanje holokausta nad Jevrejima je apsolutni bo{nja~ki nacionalni interes. \ilko{ki poku{aj lidera bosanskih Jevreja i njegovih {egrta da u Sarajevu izmisle tzv. antisemitizam, i da jednog Bo{njaka moralno uni{te – ne smije nas pokolebati u obavezi da u~imo od Jevreja, ugledaju}i se na njihovu kulturu pam}enja.
Marketing tragedije (II) Ako nam je cilj bio da podstaknemo Bo{njake da od Jevreja u~e kulturu pam}enja genocida, onda smo u tome uspjeli. Ni jedna poratna afera u svome sredi{tu nije imala kulturu pam}enja. Po prvi put je pri~a o pam}enju top-tema. Ima se na tome zahvaliti intelektualnim prostitutkama u Sarajevu koje su poku{ale poslije tzv. islamskog terorizma izmisliti i tzv. antisemitizam, ne bi li se dodvorili zapadnim donatorima koji posljednjih godina obilato pla}aju harange protiv izmi{ljenih neprijatelja. Njihovim zlom stvoreno je dobro, jer su poruke na{eg teksta “Marketing tragedije” stigle do milijunskog auditorijuma. Isto~ni borila~ki sportovi se zasnivaju na upotrebi protivnikove snage. Mi smo, Bo‘ijom voljom, upotrijebili njihovu medijsku nadmo} da podstaknemo Bo{njake na razmi{ljanje o egzistencijalnoj bitnosti pam}enja.
Historija: majka ili ma}eha Za{to je bilo neophodno u tekstu “Marketing tragedije” navesti primjere negiranja holokausta? Zato da bismo razumjeli {ta se krije u odsustvu nacionalne volje da se zlo~in pamti, kao uvjet za `ivot. Jer da Jevreji nisu imali mo}, i da nisu bili tako odlu~ni da pamte, njihovu bi historiju pisali oni ~ija smo mi{ljenja ilustrativno naveli! To zna~i da danas ne bismo ni{ta znali o holokaustu. Ako se mi prema svojoj `rtvi ne budemo pona{ali kao Jevreji prema holokaustu, na{u }e historiju pisati oni koji su nas ubijali. A u toj historiji ne}e biti genocida nad Bo{njacima. U najkra}em to je svrha ovih navoda koji su zloupotrebljeni za izmi{ljanje tzv. antisemitizma u Sarajevu i za zgrtanje donacija. Temeljna iluzija koju moramo odagnati iz svojih glava, ako ‘elimo pamtiti, i opstati, jeste naivni sentimentalizam prema historiji. Na svim relevantnim svjetskim univerzitetima, kao i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u~i se poststrukturalisti~ko shva}anje historije, po kome je historija samo tekst uslovljen faktorom mo}i. Hiljade knjiga napisane su u prilog tezi da ni jedna historija nije apsolutno vjerno ogledalo historijskog doga|aja, samim tim {to ne operira sa zbiljom, ve} sa dokumentima, koje obi~no pi{u pobjednici. To ne zna~i negiranje historije, ona je takva kakva jeste, ali zna~i razumijevanje njene genealogije. Raskid sa pozitivisti~kim shva}anjem historije jeste bolan, u prvi mah neshvatljiv, ali nas nekoliko primjera lahko mogu uvjeriti da je historija nekome majka, a nekome ma}eha. Marketing tragedije
89
U Svijetu je 27. januara obilje‘en Dan holokausta i 60. godi{njica oslobo|enja Au{vica, u spomen na {est miliona ubijenih Jevreja. Civilizacija svoj moralni kompas navija prema iskustvu holokausta, da se vi{e nikad i nikome ne ponovi. …Mada se ponavlja. Ali, da li }e iko 13. februara obilje‘iti 60. godi{njicu masakra u Dresdenu, kada su Saveznici fosfornim avio-bombama ubili 200.000 njema~kih civila? Ovaj zlo~in nije relevantan za historiju, kao ni zlo~ini u Hiro{imi i Nagasakiju, gdje je stradalo 300.000 civila. U moralnoj memoriji civilizacije ne postoje zlo~ini nad afri~kim robovima, ameri~kim indijancima, Kurdima, Vijetnamcima, Palestincima… Koga je briga za 800.000 civila ubijenih u Ruandi? Obilje‘ava li iko smrt 500.000 ira~ke djece, ubijene sankcijama? Pa za{to bi ona neko pamtio zlo~in nad Bo{njacima?!! Pogotovo ako to ni sami Bo{njaci ne begeni{u. @rtva genocida mora imati aktivan, kolektivni odnos prema historijskom tekstu o svome stradanju. Samo takav odnos mo‘e garantirati nastajanje i njegovanje vjerodostojnog i obavezuju}eg historijskog teksta. Eto, pogledajte koliku je hampu u Sarajevu izazvao samo jedan tekst u ~ijem se frtalju problemski navode tu|a mi{ljenja o minimiziranju holokausta. Lider bosanskih Jevreja je momentalno osjetio du‘nost da brani instituciju holokausta, pa makar i izmislio tzv. antisemitizam. Svi Jevreji ~ekaju k’o zapete pu{ke, i zajedno sa svojim {egrtima pucaju bez razmi{ljanja, na svakog k’o se primakne druk~ijem vi|enju historijske istine. Bravo! A {ta ~ine Bo{njaci kada im se na svakom koraku negiraju ‘rtve, ali i pravo na pam}enje? Ko je reagirao kada su iz ud‘benika izba~ene re~enice o agresiji i genocidu? Reagira li iko na tu genocidnu redukciju istine o bo{nja~kom stradanju, u {kolstvu, na medijima, u svakodnevnici? Za{to Helsin{ki komitet tada ne podnosi krivi~ne prijave?! Zar nam ovo nije dovoljno da razumijemo kako politi~ka mo} odre|uje historiju? Za razliku od Jevreja, mi nemamo ni sloge, ni mo}i, da se tome suprotstavimo, i zato smo na putu da ostanemo bez historijskog teksta o svome stradanju. Mi o tome uop}e i ne razmi{ljamo, jer mislimo da historiju pi{e dobrota, iz dosade, a ne mo}, zbog potrebe.
Velike patnje malih naroda Za nas nema nikakve razlike izme|u jevrejskog i bo{nja~kog stradanja. Su{tina nije u ciframa, ve} u sistemskom ubijanju civila ~iji je jedini grijeh {to ne pripadaju “odabranom narodu”. No, ovo je pore|enje opasno. Jevreji ne dopu{taju da pod pojam holokausta stane iko drugi. Ne dopu{taju to ni protektori koji nam kroje stvarnost. U “Regionalnom glasniku za promociju me|uetni~ke tolerancije” (15. VIII 2004.), u temi “Jezik mr`nje”, stoji ova re~enica: “Svako pore|enje Au{vica i Omarske je neozbiljno i neodgovorno, a za proces pomirenja i {irenja duha tolerancije na ovim prostorima {tetno i opasno”. Reakcija se odnosi na mi{ljenje iz jednih sarajevskih novina da bi – “Omarsku trebalo za{tititi kao Au{vic”. Dakle, eksperti za medije i toleranciju ovu inicijativu smatraju “jezikom mr`nje”. Jezik tolerancije bi glasio: Omarsku treba zaboraviti. U istom glasilu pi{e i da na{im `rtvama – “ne treba dodavati atribute bo{nja~kog holokausta, jer holokaust je bio samo jedan”. Iz ovih ilustracija mo`emo prepoznati inte90
IZ SAFF A SAFFA
ncije protektorata u BiH, odakle se zaborav promovira kao dru{tvena vrlina. To je ta politi~ka mo} koja nam pi{e historiju! Povijest civilizacije je krcata zlo~inima, ali se samo na jevrejskom holokaustu u~imo prepoznavati zlo~in. A kada ga prepoznamo, u vidu Omarske, recimo, onda nam nije dopu{teno da ga pamtimo. Kakva je onda svrha memorije holokausta, kao ideje evropskog identiteta, ako nam ne slu‘i da preduprijedimo zlo? Treba se pribojavati da bi ovo totalitarno promoviranje ekskluziviteta patnje, gdje su Jevreji jedine ‘rtve u historiji, moglo samo sebe obesmisliti, i uru{iti, {to bi bio neoprostiv grijeh prema ‘rtvama holokausta. Ekspanzija postkolonijalnog mi{ljenja, i razvoj komunikacija, legitimiraju velika patni{tva malih naroda, koji tra‘e da im civilizacija prizna ista historijska prava kao i Jevrejima. Tra‘imo to i mi, Bo{njaci, muslimani. Negiranje na{eg jednakog prava dovodi pod sumnju sintagmu da je zlo~in uvijek zlo~in, ma gdje se dogodio, i ma kome. Ispada da na{a ‘rtva nije ‘rtva, jer nije jevrejska, i da zato mora postati ‘rtva urotni~kog zaborava. Upravo bi se Jevreji morali potruditi da se holokaustu pridru‘e drugi genocidi, jer }e se u protivnom holokaust konfrontirati istini, koja nema namjeru kapitulirati pred ekskluzivitetom jevrejske patnje. Interes svake ‘rtve je da se ogleda u instituciji holokausta. Samo tako holokaust mo‘e opstati kao uzor u kulturi pam}enje zlo~ina.
Memorija holokausta kao bo{nja~ki interes U buri reakcija koje su uslijedile zbog poku{aja izmi{ljanja antisemitizma u Sarajevu bilo je nekoliko zanimljivih diskusija na bh. webovima. U jednoj je kazano, otprilike, da citiranje onih koji negiraju holokaust mo‘e {tetiti Bo{njacima, jer tako sutra neko mo‘e negirati i genocid nad Bo{njacima. Ovi diskutanti uop}e ne razumiju da je negiranje genocida nad Bo{njacima stvarnost, i da ve} trpimo rezultate ove zavjere. Oni misle da genocid nad Bo{njacima ima historijsku projekciju kakva je u na{im glavama, a ne razumiju da na{ih glava ne}e biti za 50 godina, kada }e ostati samo historija koja se pi{e danas. Valja znati da nismo ni prvi ni posljednji ~ija je istina pred historijom ostala kratkih rukava. Na{u historijsku istinu ne}e stvoriti ni prihvatiti niko - bez nas samih. Po{tivanje holokauasta nad Jevrejima je apsolutni bo{nja~ki nacionalni interes. \ilko{ki poku{aj lidera bosanskih Jevreja da u Sarajevu izmisli tzv. antisemitizam, i da jednog Bo{njaka moralno uni{ti – ne smije nas pokolebati u obavezi da u~imo od Jevreja, ugledaju}i se na njihovu kulturu pam}enja. Moramo po{tovati i ~injenicu da su ameri~ki jevrejski lobiji doprinijeli zaustavljanju genocidne agresije na na{u zemlju. Sve to ne zna~i da se ne trebamo suprotstavljati poku{ajima izmi{ljanja tzv. antisemitizma u na{em narodu, pa makar ti poku{aji dolazili i od samih Jevreja, koji svetost holokausta zloupotrebljavaju za lokalne obra~une. Samo po{tivanjem memorije holokausta mi mo‘emo razoriti ovu opaku klevetu, a njene gebelse smjestiti na smetlji{tu moralne pogani. Broj 137, 1. II 2005.
Marketing tragedije
91
Regulatorna agencija za komunikacije je u obrazlo‘enju odluke da sa 50.000 maraka kazni TV Alfu zbog emitiranja ramazanske hudbe navela da hudba “nosi jasnu hu{ka~ku poruku, (da je) u su{tini antisemitska i (da) na otvoren na~in omalova‘ava vjerska ubje|enja drugih naroda koji ‘ive na ovom prostoru i {ire”. Rije~ je o la‘i, ali i o promociji dr‘avnog terorizma kojim se ugro‘ava na{e pravo da slobodno mislimo i govorimo.
Dr‘avni terorizam Jakoba Fincija Za{to ni jedan bo{nja~ki intelektualac nije reagirao na manifestaciju dr‘avnog terorizma od strane Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), koju vodi Jakob Finci, a koja je sa rekordnih 50.000 maraka kaznila TV Alfu, zbog ramazanske hudbe, emitirane 3. XI 2004, za koju je re~eno da je “u su{tini antisemitska” i da “omalova‘ava vjerska ubje|enja naroda koji ‘ive na ovom prostoru i {ire”, iako se radi u hudbi koja ne vrije|a ni jedan bh. narod, ve} preporu~uje Bosancima da kupuju doma}u robu, a da ne kupuju stranu, kao {to su, ameri~ka, izraelska, slovena~ka…?! Za{to bi ova hudba bila “antisemitska”, a ne i antislovena~ka, i – kakve veze sve to ima s na{om dr‘avom?! Fincijev RAK je prekora~io ovla{tenja, jer je manirima dr‘avnog terorizma i kolonijalizma krenuo da {titi tu|inske interese u BiH, promoviraju}i dr‘avno nasilje kao sredstvo za zavo|enje autocenzure i sputavanje slobode govora. Ova manifestacija dr‘avnog terorizma od strane Fincijevog RAK-a ravna je nasilju koje su nad slobodom govora sprovodili diktatorski re‘imi Pino~ea, ^au{eskog, Stresnera, Sadama Huseina, a u novije vrijeme i Bu{a Drugog. Nije se smjelo dogoditi da bo{nja~ka javnost ostane isprepadana i nijema na ovaj poku{aj izmi{ljanja tzv. antisemitizma u Bo{njaka, tim prije {to hafizova hudba nema nikakve veze sa na{im dobrim kom{ijama bh. Jevrejima, ve} se tek u nekoliko re~enica ti~e izraelske ekonomije. Mo‘da mo‘emo razumjeti ~etni~ke i usta{ke pla}enike koji sramo}enjem i opanjkavanjem Bo{njaka nastoje oja~ati velikodr‘avne pozicije, ali ne mo‘emo razumjeti na{u inteligenciju koja uporno misli da se sve ovo doga|a nekome drugom.
Hap{enje slobode govora Hafizova hudba objavljena je u “Walteru” (br. 127), i to je njena najbolja odbrana, ali istovremeno, i najubjedljivija optu`nica protiv Fincijevog RAK-a, kao dr`avne institucije koja sprovodi teror nad slobodom govora i koja izmi{ljanjem tzv. antisemitizma sramoti na{u zemlju u me|unarodnim okvirima. To je lahko dokazati. ^etni~ki i usta{ki internet sajtovi, kao i sajtovi po Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Ma|arskoj, i ko zna sve gdje, vrve od informacije da je Fincijev RAK u BiH otkrio tzv. antisemitizam, kao rezultat djelovanja tzv. radikalnih islamista. Za Zapad - tekst je istina. Za ~etnike i usta{e, ove izmi{ljotine su sredstvo da dokraj~e Bosnu i bosansko, a u ime 92
IZ SAFF A SAFFA
velikosrpskog i velikohrvatskog. Opasna nam se om~a me}e oko vrata i na{a je jedina {ansa da razobli~imo la`, tako {to }emo dokazati kako je ka`njavanje TV Alfa od strane Fincijevog RAK-a manifestacija dr`avnog terorizma, jer su ka`njeni stavovi kakvi se slobodno priop}avaju u zapadno-evropskim zemljama. Nema zapadne zemlje koja javno ne {titi svoju ekonomiju, tako {to tra`i da se ne kupuju strani proizvodi. Kakva je razlika izme|u legalne kampanje pod naslovom “Kupujmo doma}e”, i otvorene poruke: “Ne kupujmo izraelsko, ameri~ko, slovena~ko…, kupujmo svoje”? Pro~itao sam hafizovu hudbu i u njoj nisam prona{ao nikakvog tzv. antisemitizma, niti i~ega {to bi “omalova`avalo vjerska ubje|enja drugih naroda koji `ive na ovom prostoru i {ire”. E, sad, ba{ka je pri~a ako na{i dobri bh. Jevreji smatraju “omalova`avanjem vjerskih ubje|enja” kad neko {titi bosansku ekonomiju, a na u{trb izraelske ili ma koje nebosanske. Mi ra~unamo da na{i dobri bh. Jevreji, kojih je ostalo jedva 800 du{a, vi{e vole svoju Bosnu, nego Izrael, pa im je sukladno tome bitnije da ja~a bosanska, nego izraelska ekonomija. Dok nisam pro~itao tekst tzv. antisemitske hudbe mo‘da sam i mislio da je hafiz negdje pretjerao, mada sam znao da ni jedno bo{nja~ko pretjerivanje ne mo‘e biti deset puta gore, i skuplje, od ~etni~kih i usta{kih povra}anja po medijima. Kada sam pro~itao tu hudbu, stomak mi se zgr~io od muke, ne zbog hudbe, nego zbog kazne koja dokazuje da smo ‘rtve dr‘avnog terorizma ~iji je cilj maltretiranje i poni‘avanje bo{nja~kog naroda, pa i tako {to }e nam se prije~iti sloboda da mislimo i govorimo. Jer, dr‘avni terorizam Fincijevog RAK-a nije izdvojen slu~aj, to je intencija koja prijeti da nam uhapsi slobodu da ‘ivimo i mislimo kao svi evropski gra|ani. Uop}e ne ‘elim ni podr‘avati, ni osporavati hafizove stavove. Ovaj slu~aj sa ka‘njavanjem TV Alfa isklju~ivo je, i jedino, pitanje slobode mi{ljenja i govora. Mogli bismo razumjeti ovako drasti~nu kaznu da je hafiz pozivao, tobejarabi, na mr‘nju prema na{im kom{ijama, bh. Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Romima… Ali, hafiz nije ni jednom rije~ju spomenuo na{e razlike, niti je pozivao na konfrontaciju unutar BiH, on je ekonomski patriotizam vidio kroz jedinstveni bh. interes, da kao dru{tvo {titimo svoju proizvodnju. Od nekoliko re~enica koje dokazuju hafizove stavove izdvajamo ovu: “Mi ne smijemo zaboraviti da smo mi u Bosni ugro‘eni i da se trenutno vodi ekonomski rat protiv Bosanaca koji ima za cilj oslabiti ionako slabu bosansku privredu a njene gra|ane u~initi ekonomskim robljem na{ih susjeda”.
Drskost i divlja{tvo Zadatak Regulatorne agencije za komunikacije je, valjda, da spre~ava {irenje mr‘nje i nacional-{ovinizma unutar BiH, da ka‘njava one koji to ~ine, i u tome ova Agencija zaslu‘uje na{u punu podr{ku. Nama treba dr‘avno tijelo koje }e sankcionirati fa{isti~ku propagandu, koja se i danas ~uje sa velikosrpskih i velikohrvatskih rtv stanica u BiH, a od kojih ni jedna nije ka‘njena sa 50.000 maraka. Mi nemamo ni{ta protiv ni da se ka‘njavaju mediji koji bi eventualno plasirali ne{to {to bi nalikovalo na bo{nja~ki nacionalizam. Jer, na{ je bo{nja~ki nacionalni interes u rehabilitaciji multiMarketing tragedije
93
etni~kog dru{tva, a {to je izvodljivo samo ako }e nacionalizam biti zabranjen zakonom. No, ovdje nije problem u nama, mi imamo dovoljno duhovne {irine i tolerancije da ‘ivimo sa svojim susjedima. O tome svjedo~e, hvala Bogu, sve sa~uvane pravoslavne, katoli~ke i jevrejske bogomolje na teritoriji koju je odbranila Armija RBiH. Na{e multietni~ko opredjeljenje potvr|eno je u vremenima te{kih isku{enja, kada smo ubijani kao muslimani, a kada smo se branili kao Evropljani. TV Alfa je ka‘njena u ime borbe protiv nacionalizma u BiH, ali hafizov vaz uop}e ne ugro‘ava ni bh. Srbe, ni bh. Hrvate, ve}, simboli~no, izraelsku ekonomiju koja, kako on tvrdi, ima prihode od “Coca-cole”, “Nike” patika, itd. Kakve veze mi imamo sa Izraelom? Otkad smo to mi obavezni da {titimo izraelsku, ili ma ~iju ekonomiju? Na{e je pravo da {titimo svoju ekonomiju, pa i tako {to }emo pozivati na{e ljude da ne kupuju stranu robu. Ma ~iju. Po toj logici mogla bi se ljutiti i Moldavija {to pi{emo protiv moldavskih prostitutki, pa tako siroma{imo moldavske ekonomske potencijale. Lak{e bi se svarilo da je TV Alfa ka‘njena zbog pozivanja da se ne kupuje slovena~ka roba, jer nam je Slovenija bli‘a od Amerike i Izraela. S koje god se strane krene, monstruozna je kazna Fincijevog RAK-a, jer nema nikakve veze sa imperativima da se sankcionira medijska mr‘nja prema bh. narodima. A, ka‘njavati nekog u BiH zato {to poziva na bojkot izraelske ekonomije, i progla{avati ga zbog toga “antisemitom”, vrhunac je drskosti i divlja{tva.
Ka‘njavanje istine Pore|enje hafizove hudbe, objavljene u “Walteru”, sa tekstom obrazlo`enja Fincijevog RAK-a, otkriva gebelsovsku manipulaciju. U hudbi ne postoji ni jedna re~enica na osnovu koje bi se moglo re}i da – “nosi jasnu hu{ka~ku poruku, (da je) u su{tini antisemitska i (da) na otvoren na~in omalova`ava vjerska ubje|enja drugih naroda koji `ive na ovom prostoru i {ire”. Kakve veze vjerska ubje|enja bh. naroda imaju sa hafizovom preporukom da se ne kupuje ameri~ko-izraelska roba? Nikakve. Pa nismo mi ni Amerikanci, ni Izraelci! Ali, Fincijev RAK svijetla obraza brani ubje|enja naroda na – “{irem prostoru”, dakle, na Planeti. Pi{e li to igdje u na{em Ustavu, ili u poslovniku Fincijevog RAK-a, da je na{e dru{tvo du`no braniti “{iri prostor”, konkretno, ameri~ku i izraelsku ekonomiju?! Po{to ne pi{e, onda zna~i da su Finci i RAK prekora~ili svoja ovla{tenja, plasirali la` o tzv. antisemitizmu u BiH, i da bi zbog toga morali biti sankcionirani. Isto bismo mislili i da su Finci i RAK zajmili od nekoga braniti saudijsku ili iransku ekonomiju, jer to nema nikakve veze s na{om dr`avom. Otud smatramo da je bila pogre{na odbrana direktora TV Alfa, koji je hudbu pravdao Kur’anom, na ~ije se izvode naslanjaju hafizove opservacije. Ne radi se o tome. Radi se o nespojivosti ingerencija Fincijevog RAK-a nad stavovima iz hudbe. Fincijev RAK postoji da sankcionira {ovinizam u bh. medijima, usmjeren prema bh. narodima, a u hafizovoj hudbi takvo zlo ne postoji. Pred nama je, dakle, opaka la‘. Pred nama je dr‘avni terorizam. Pred nama je budu}nost u strahu i poni‘enju. Istina je na{e jedino oru‘je. Ali, istina ne postoji dok se ne ka‘e. A kazivanje se ka‘njava. 94
IZ SAFF A SAFFA
50 puta ja~i od zakona* Ako izuzmemo ~injenicu da u hafizovoj hudbi nema nikakvog tzv. antisemitizma, i ako se samo zadr‘imo na kr{enju zakona od strane Fincijevog RAK-a, uo~it }emo da se radi o kriminalnoj aktivnosti jedne dr‘avne institucije, kojoj se, dakle, ne smije vjerovati. Kao {to znamo, TV Alfa na kojoj je emitirana hudba ka‘njena je sa rekordnih 50.000 KM. A evo {ta doslovce pi{e u pravilima RAK-a, u poglavlju “Procedura za vo|enje slu~ajeva (^lan 7.4a Nov~ane kazne za RTV stanice): “Za R i TV ku}e koje pokrivaju podru~je cijelog entiteta ili oba entiteta iznos kazne ne mo‘e biti ve}i od 5.000 KM. Za R i TV ku}e koje pokrivaju pedeset posto ili vi{e teritorije entiteta iznos kazne ne mo‘e biti ve}i od 2.500 KM, dok za ostale R i TV ku}e iznos kazne ne mo‘e biti ve}i od 1.000 KM.” Dakle, TV Alfa, u odnosu na domet svog signala, nije mogla dobiti ve}u kaznu do 1.000 maraka! To {to se jedna tv stanica ka‘njava sa 50 puta ve}om kaznom od zakonom dozvoljene trebalo bi biti signal– da tu ne{to smrdi. Tim prije {to je TV Alfa ve} jednom ka‘njena sa 6.000 KM za prilog koji je ocijenjen kao “ratnohu{ka~ki i antisemitski”, jer je prikazan “jedan Palestinac kako se baca na izraelski tenk”. A da je prikazan Izraelac kako ubija palestinsko dijete, to bi bila demokratija i borba protiv terorizma. I ova kriminalna kazna je trebala biti signal da Fincijev RAK strate{ki izmi{lja tzv. antisemitizam, i manirom dr‘avnog terorizma kr{i zakonska pravila. Istovremeno, me|u dokumentima Fincijevog RAK-a mogu se na}i i ovakve Odluke: “Odbor za implementaciju je ratmotrio i slu~aj RTVBN (Bijeljinska tv), koja je 14. novembra 2004. emitovala dokumentarni program pod naslovom ’Pobij, pokrsti, protjeraj’. Odbor je odbacio slu~aj zaklju~iv{i da emitovanjem pomenutog programa nije do{lo do kr{enja kodeksa za emitovanje.” Fincijev RAK tako nije reagirao za televizijsku afirmaciju genocida, gdje se sa Bijeljinske tv poziva na ubijanje, pokr{tavanje i protjerivanje Bo{njaka. ^isti ~etnikluk! Prije neki dan Fincijev RAK je presudio da je dopu{teno u emisiji “60 minuta” nekoga nazivati “fa{istom, antisemitom, {izofreni~arem”, jer je glasnogovornica ove teroristi~ke agencije saop}ila da ingerencije RAK-a nisu da sankcinira uvrede putem FTV, jer je to nadle`nost suda. A da su Jakob Finci ili Sr|an Dizdarevi} u ma kojoj emisiji po~a{}eni pogrdnim nazivima, odluka bi bila druk~ija. Sve ovo nas upu}uje na ~injenicu da su slobode na{eg dru{tva ugro‘ene ~etni~ko-usta{kom aktivno{}u jedne dr‘avne institucije, koja s jedne strane izmi{lja tzv. antisemitizam, a s druge tolerira kontinuiranu afirmaciju ~etni{tva na rtv stanicama u RS. Ovo je ozbiljan problem koji zahtijeva hrabru i pametnu reakciju bosankohercegova~kih patriota. Broj 138, 15. II 2005.
* Ovome tekstu je pridodat posljednji dio teksta “Udba i hutba”, (broj 143, 1.V 2005.), koji ne donosimo u cijelosti, jer se oba teksta bave istom temom. Marketing tragedije
95
Jedan od najmo}nijih zapadnih servera je oboren u koordiniranoj akciji svjetskih hakera nekoliko sati nakon {to je na njemu postavljena stranica na kojoj su objavljeni argumenti o izmi{ljanju antisemitizma u Sarajevu. Stoga se akcija klevetanja Bo{njaka za antisemitizam treba smatrati operacijom globalnih razmjera. Na ‘alost, bo{nja~ka politika o svemu ovome nema pojma.
Novi svjetski komunizam Do prije mjesec-dva nisam ~uo za Ro‘e Garodi. Kad je kreknula hajka za izmi{ljanje antisemitizma u Bo{njaka, zvalo me mno{tvo znanih i neznanih da mi preporu~e Garodijevu knjigu “Mitovi utemeljitelji izraelske politike”. Pitao sam ih gdje se knjiga ima nabaviti. Rekli su, u svakoj knji‘ari. Opirao sam se ovoj preporuci, jer me ta tema uistinu ne zanima. Ali, onda sam u jednoj sarajevskoj knji‘ari nabasao na ovu knjigu, slobodno izlo‘enu u izlogu, i kupio je za 15 maraka. Knjiga je objavljena u zagreba~koj izdava~koj ku}i “Croatiaprojekt”, 1998. godine, a prvi put je izi{la u Parizu dvije godine prije. Po{to me, uprkos svemu {to mi se dogodilo, cionisti~ka tema i dalje ne zanima, knjigu sam pro~itao napreskok, i u nekim poglavljima podvukao zanimljive dijelove. Ovaj tekst sada ne pi{em zbog Garodija, ve} zbog nekoliko paralela koje se mogu uspostaviti sa sarajevskim slu~ajem izmi{ljanja antisemitizma.
Zavjera protiv istine Iako se ~ini da je cijeli slu~aj pro{ao, jer bh. mediji vi{e ne govore o “antisemitskoj hutbi” na TV Alfa i “antisemitizmu bo{nja~kog fa{iste Fatmira Alispahi}a”, stvari na internetu izgledaju posve druk~ije. Na ovoj globalnoj informativnoj mre`i razmno`ava se broj tekstova o tom - izmi{ljenom antisemitizmu u Bo{njaka. Uz to, komunisti~ki crvi u Islamskoj zajednici su se po~eli hraniti {irenjem straha, pa im je sad glavna fobija da “tek slijedi istraga”, k’o u stara golooto~ka vremena. Zalud {to je sve la`, {to je sve izmi{ljotina, taj komunisti~ki crv je sviknut da potpoma`e montirane progone, jer nema snage ni pameti da lupi glavom od sto i da ka`e: dosta! Stoga i pored dobre volje da se vi{e ne bavimo ovom temom, ovi procesi nas obavezuju da nastavimo pri~u o izmi{ljanju antisemitizma u Sarajevu. To jeste mu~no i nama i ~itaocima, ali {ta da radimo kad desetine internet sajtova u Italiji, Francuskoj, Britaniji, pa i Ma|arskoj objavljuju la‘i o nama. Radi se, dakle, o operaciji {irih, me|unarodnih razmjera, o~ito s ciljem da se pored tzv. islamskog terorizma u Bosni, i kod Bo{njaka, izmisli i taj antisemitizam, s kojim tako|er nismo nikada imali nikakve veze. Danas tek mo‘emo pretpostaviti da ove izmi{ljotine odgovaraju velikosrpskom i velikohrvatskom konceptu, koji ja~aju sa me|unarodnim slabljenjem i sramo}enjem Bo{njaka. Ali, o~ito je, to odgovara i nekim globalnim silama, {to bi trebalo da zabrine bo{nja~ke funkcionere, koji, o~ito, o svemu 96
IZ SAFF A SAFFA
ovome nemaju pojma. A i kad bi imali pojma, ~ini se, prije bi pristali da proganjaju nepostoje}i antisemitizam, nego da poru~e kako je ta izmi{ljotina jo{ jedan vid nastavka agresije na Bosnu i Bo{njake. Osobno sam se uvjerio u globalnu informativnu zavjeru protiv istine, u ovom slu~aju. Evo i kako… Jedan moj prijatelj na Zapadu, ina~e univerzitetski profesor i vrhunski informati~ki stru~njak, ponudio se da izradi moju internet stranicu na kojoj }e se na bosanskom, engleskom i njema~kom jeziku na}i dokumenti o cijelom slu~aju. Ova stranica je prethodno sa jednog servera sklonjena ~im se pojavila, a onda je otvorena na drugom. Stranica je sada naslovljena kao www.fatmir.info.ms. Moj prijatelj je nedavno svim stranicama koje su objavile la‘i o antisemitizmu u Bo{njaka preporu~io ovu moju stranicu kao drugu stranu pri~e. Nije pro{lo ni nekoliko sati, a server na kome se nalazila ova stranica je napadnut. Na moje pitanje {ta se dogodilo, on mi je uputio mail sljede}e sadr‘ine: “Evo, pro~itao sam informacije, da je server, na kojem se nalazi tvoja stranica, od nepoznatih napadnut. Vrsta napada se zove DDoS (distributed denial of service). Ova vrsta napada podrazumijeva istovremeno kori{}enje mnogobrojnih ma{ina (sa razli~itih mjesta, mo‘e i kontinenata), koje istovremeno {alju svoje pakete sa informacijama na jedan te isti server i tako ga bukvalno poplave sa elektronskim brbljanjem, tako da on ne uspije vi{e odgovarati na normalnu komunikaciju. DDoS je jedan od najopasnijih napada.”
Tekstualnost klevete E, sad, da se vratimo tom Ro‘e Garodiju. On je, kako pi{e u predgovoru, bio marksista, a onda je “izvr{io intelektualno samoubojstvo” kad je po~eo razvaljivati cionisti~ku politiku manipulacije holokaustom. Za sebe pi{e: “Imao sam slobodan pristup najve}im nakladni~kim ku}ama, televiziji, radiju, velikom tisku. Bio sam objavio 40 knjiga u svim velikim nakladni~kim ku}ama, prevedenih na 27 jezika, a onda su mi zatvorena sva velika vrata”. Ovu je knjigu morao sam {tampati, a mogla se kupiti samo u jednoj rumunskoj knji‘ari u Parizu. Jednostavno, svi su se pla{ili ma kakvog kontakta sa Garodijem. Iako je Jevrej po ro|enju, iako je bio jedan od osniva~a Me|unarodne lige za borbu protiv rasizma i antisemitizma, optu‘en je za antisemitizam. On pi{e: “Na{a borba protiv politi~kog cionizma je neodvojiva od na{e borbe protiv antisemitizma”. Dakle, on se i dalje deklarira kao borac protiv antisemitizma. Ali, zalud, jer je i protiv cionizma. Eto, ja se uop}e ne bavim garodijevskim temama, ali mislim da }u biti ‘rtva istih modela satanizacije, jer je cilj da se ljudi isprepadaju od mogu}nosti da imaju ikakav kontakt sa mnom. A {ta je to nego zavo|enje u komunizmu oprobane autocenzure, kao najte‘e osobine totalitarizma?! Garodi je u svojoj knjizi umanjivao histori~ke razmjere holokausta, te razglabao kako se holokaust “politi~ki iskori{tava od nacije koja nije ni postojala u vrijeme kad su zlo~ini bili po~injeni”. On ~ak tvrdi, i nudi primjere, da Izrael organizira antisemitske atentate po Evropi, kad god mu zaprijeti me|unarodna osuda zbog zlo~ina nad Palestincima. Mnogo pi{e upravo o izmi{ljanju antisemitizma, te o “potpunom vladanju politi~kog Marketing tragedije
97
cionizma medijima Amerike i Francuske”. On smatra da postoji ~itava industrija “izazivanja protu`idovskih reakcija putem provociranja strpljenja ne`idovskih naroda”. A na {ta je usmjereno izmi{ljanje antisemitizma u Sarajevu nego na provokaciju? Sva sre}a pa je na{a inteligencija prozrela i prezerela ovaj poku{aj, ~ime su Jakob Finci i Sr|an Dizdarevi} pro~itani kao osobe koje sramote na{u zemlju u inostranstvu, jer nas kleve}u za ne{to {to ne postoji, ni prije, ni poslije njihovog sramnog poku{aja. Ali, sve ovo postoji i opstaje kao tekst, u zapadnim medijima, na osnovu ~ega diplomatski lobiji sti~u utisak da su Bo{njaci tzv. islamski radikali i antisemiti. To {to zapadni mediji ne `ele ~uti istinu, na neki se na~in poklopilo sa Garodijevim opservacijama.
Globalna tiranija Ovaj kratki tekst ne mo‘e navesti sve koincidencije koje upu}uju da su modeli izmi{ljanja antisemitizma svukud isti. Recimo, evo jedne, najo~itije. Sje}amo se kako se predsjednik Helsin{kog komiteta za ljudska prava BiH zalo‘io da se Kemal Bakovi} i ja imamo uhapsiti kad god neko oskrnavi Jevrejskog groblje, {to je ne~uveno, jer se neko optu‘uje i prije krivi~nog djela, a ~ime se zapravo podsti~e ~injenje tog krivi~nog djela. Dizdarevi} je rekao: “Predlo‘i}emo Ministarstvu unutra{njih poslova da svaki put kad se ovdje zabilje‘i slu~aj skrnavljenja Jevrejskog groblja ili antisemitski grafiti da prvo privedu gospodina Alispahi}a i gospodina Bakovi}a”. A evo {ta je rekao francuski ministar policije Pierre Joxe kada je neko oskrnavio Jevrejsko groblje u Carpentrasu: “Nema ni potrebe za policijskom istragom da bi se znalo tko su zlo~inci krivi za taj rasisti~ki u‘as”. Ovaj ministar policije bi odmah trebao biti smijenjen, kao i Sr|an Dizdarevi}, jer ru{e maksimu pravne dr‘ave – da je svako nevin dok se suprotno ne doka‘e. Ali, o~ito je da globalna stvarnost preuzima neke komunisti~ke modele, po kojima ministarstvo istine i montirani procesi postaju na{a realnost. Uistinu je bilo lijepo ‘ivjeti bez Ro‘e Garodija, i bez spoznaje da neki neljudi zloupotrebljavaju jevrejske ‘rtve za politi~ke i medijske obra~une. Sve je bilo bolje prije par mjeseci. Danas sam o{inut spoznajom da i jedna takva institucija, kakva je institucija holokausta, mo‘e biti sredstvo za izmi{ljanje antisemitizma. Ali, to nije ono najgore. Najte‘a je spoznaja o postojanju novog svjetskog komunizma, koji se krije iza globalizacijske podvale, a koji zapravo ima za cilj uspostaviti planetarno jednoumlje, gdje }e karakter istine i la‘i odre|ivati onaj ko ima politi~ku i finansijsku mo}. To je ono {to je zastra{uju}e. Kome mi danas mo‘emo pokazati da u Bo{njaka nema antisemitizma? Nikome. Presuda je donesena. Da li je u ambijentu novog svjetskog komunizma postalo iluzorno i{ta dokazivati? Evo, svi dokazi o genocidu nad Bo{njacima nisu dospjeli do pomra~enih umova, ~ija opsesija za profitom danas granatira granice humanizma i demokratije, u nastojanju da zagospodari umom civilizacije. U toj globalnoj tiraniji istina i moral vi{e ne igraju ni sporednu ulogu. Broj 140, 15. III 2005.
98
IZ SAFF A SAFFA
Upravo mi imamo odgovornost prema ogromnom broju Bo{njaka koji su otu|eni od islama i prema kojima trebamo gajiti razumijevanje i familijarno milosr|e. To zna~i na{e otvaranje prema dijalogu, jer se mi nemamo ~ega pla{iti, osim Allaha. Na{a pozicija u dijalogu i slobodoumlju je - dobitni~ka.
Saff i komesar Ovo je 50-ti tekst u kolumni koja redovno izlazi u “Saffu” evo ve} ne{to vi{e od dvije godine. Po{to se radi o malom jubileju, red je da se i autor i ~itaoci malo odmore od dnevnih aktuelnosti, pa makar tako {to ne}emo obra|ivati nikakvu temu, ve} }emo, ’nako, malo, promuhabetiti. Pretpostavljam da mnoge zanima otkud ja u “Saffu”, kad u odnosu na cijenjene kolege koje pi{u u ovom magazinu jedini nisam “u vjeri po mjeri”, na prvi pogled. Ta mogu}nost da ovakav kakav jesam u|em u “Saff ” bila mi je najve}a inspiracija da prihvatim poziv Kemala Bakovi}a za saradnju. Pokazalo se da }e to postati najve}a enigma na{im zajedni~kim progoniteljima. Bi}e da je moja sekularna forma tek kamufla`a moje talibanske su{tine, jer kako bi se u protivnom mogao na}i u tom bejagi opasnom okru`enju, gdje brade ujedaju na svakom koraku. A ja, po{to sam zakamufliran, mora da sam opasniji od svih. Zato sam progla{en “komesarom i komandantom vehabija”. Udba{i ne mogu razumjeti prostu ~injenicu da “Saff ” nije ono {to oni fantaziraju, ~im je, eto, otvorio stranice za jednog autora koji formalno ne pripada krugu Aktivne islamske omladine, ali koji pripada jednom shva}anju da su Bo{njaci ja~i kad ujedine svoje unutarnje razlike. Moje prisustvo u “Saffu” upravo je svjedo~anstvo tog bitnog zaokreta u razumijevanju nacionalnih i vjerskih pitanja. Izgradnja zajedni{tva, pribli`avanje razlika, ujedinjenje u sudbinskom toku, sve su to osobine koje krase shva}anje kakvo bismo `eljeli pro{iriti na svim stranama bo{nja~kog, ~injenica je, razjedinjenog naroda. Tek sa uspostavom dijaloga me|u na{im bo{nja~kim razlikama, tek sa odre|ivanjem ciljeva koji su jednaki za sve nas, mo`e do}i do objedinjavanja na{ih istinskih potencijala, ali i do afirmacije onih univerzalnih ciljeva do kojih je stalo uredni{tvu “Saffa”. Alternativa je razjedinjenost, a razjedinjenost je propast. Dijalog, demokratija i tolerancija unutar nas samih, pozivanje u saff, bez prisile i konfrontacije, put je da kao narod izgradimo jedinstvo i samoodr`ivost. E zato sam ja u “Saffu”.
Komesar kao brico i {najder Nedavno sam u Bo{nja~kom institutu bio jedan od promotora knjige “Endelus” Abbusameda Nasufa Bu{atli}a. Po{to je promocija najvljena kroz medije, na nju su do{li i neki ljudi koji me poznaju jo{ od vremena moje saradnje sa “Oslobo|enjem”. Elem, jedan od njih je do{ao na ovu promociju i na njoj vidio, kako mi re~e – “najvi{e brada u`ivo u svom `ivotu”. U kratkom razgovoru me po~e savjetovati: “Trebao bi uticati na njih da se Marketing tragedije
99
obriju, ovako prepadaju svijet, a i nije to dio na{e tradicije. A mogao bi i da im savjetuje{ da ne nosaju potkra}ene pantole, nek’ ih puste makar za koji cent, nema smisla hodat u takvim pantolama”. E, taman mi je do{ao na penal sa ovom pri~om. Ka`em ja njemu: “Nije problem u njima, nego je problem u tebi. Problem je u svima kojima smeta ma kakva vjerska osobenost. Takvi poput tebe su faktor netolerancije, jer oni tebi smetaju, a ti njima ne smeta{. Ne ibreti{ se {to Jehovini svjedoci ovdje tarlahaju razne burgije, {to bogate sekte potpla}uju muslimane da pre|u na kr{}anstvo, a problem ti je u bradama i pantolama. Kad bi porazgovarao s nekim od ovih momaka, stvari ne bi vidio kroz dlake i nogavice”. Utom se u onoj gu`vi razi|osmo, ali mi u du{i ostade `garavica, pa sam nabrzinu popio sok od zove i krenuo ku}i, bradatim drumovima, za Tuzlu. [ta mi je izazvalo ‘garavicu? Glupost i drskost. Kako ovaj ~ovjek uop}e misli da bih ja mogao uticati na rezanje brada i produ‘avanje nogavica? Kakav je to film u njegovoj glavi?! Udba{ki! Po tom shva}anju sve {to je muslimansko mo‘e se mijenjati, prilago|avati, rezati i produ‘avati, kako se kome }eifne, kao {to je za ramazan Federalna tv izjavila da je ramazan preduga~ak, pa bi trebao biti kra}i, da ne ugrozi programsku ravnote‘u. Po toj logici islam je ovdje ne{to slu~ajno, prolazno, a i opasno, pa bi ga trebalo koliko se god mo‘e utopiti u kr{}ansku ikonografiju - da se ne vidi. A to {to ta utopina vi{e ne bi bila islam, nije ni bitno, ~ak je dobro. Vidjeli smo prije par decenija na {ta to li~i kad se bude musliman na papiru, i u ilegali, a kad na povr{ini mogu opstati samo oni muslimani koji se ubijaju dokazuju}i kako nisu muslimani. A, evo, vidimo i danas. No, ja ne bih ovu pri~u tuma~io samo kroz islam. Za mene je to pitanje demokratije i slobode. Kada sam 2000. godine prvi i jedini ustao u za{titu prava mud‘ahida iz Bo~inje da makar i preseljeni ostanu ‘ivjeti kao zajednica, nisam to ~inio zbog islama, ve} zbog osnovnog ljudskog prava da se ljudi udru‘uju po svojim vjerskim ili ma kakvim drugim opredjeljenjima. Atmosfera je bila progoniteljska. Na sva se zvona bubalo kako mud‘ahide iz Bo~inje treba i preseliti i raseliti. A za{to? U ~emu je njihova krivica? Ima li je, uop}e! Razlozi za ovu hajku le‘e samo u shva}anju da su “brade i nogavice” nekakva opasnost, a niko ne zna kakva, jer od te nepostoje}e opasnosti nikad niko nije stradao. Cijela pri~a proizilazi iz komunisti~kog felera koji je usa|en u bo{nja~ke glave, a po kojem je islam glavni krivac za sve nevolje. E, sad, ako se taj islam jo{ transparentno pokazuje, onda nam ne ginu razni fasunzi. Radi se o kukavi~luku i mazohisti~kom nepo{tivanju svoga bi}a, jer se takvo pravo na postojanje gradi na redukciji, a ne na afirmaciji znakova svoga muslimanskog identiteta. Zar mo‘e biti gore nevolje od vlastitog pristanka da se ne bude ono {to jesi? A eto, iskustvo nam ukazuje, i kada izigravamo da nismo ono {to jesmo, opet dobijemo istu koli~inu zla i mr‘nje. Zato za nas nema drugog puta osim da budemo Bo{njaci i muslimani, jer je u tom jedinstvu narodnog i vjerskog jedina {ansa da manje stradamo, pa i kad stradamo, da lak{e stradamo. Ali ovo ne razumije mno{tvo Bo{njaka koji se i danas strate{ki inficiraju uvjerenjem da je islam uzrok na{ih nevolja. 100
IZ SAFF A SAFFA
Oni nemaju snage da razumiju kako u islamu nema nikakve nevolje, jer islam nikog ne tla~i, i kako sve na{e nevolje proizilaze iz krsta{kog fundamentalizma u na{em susjedstvu, potpomognutog na{im mazohizmom.
Dijalogom protiv predrasuda Ovaj muhabet se, ipak, pretvori u temu... Da li sad mi treba da budemo neprijateljski raspolo‘eni prema Bo{njacima koji nisu u islamu? Da li je onaj ~ovjek s promocije kriv {to glavni problem vidi u “bradama i nogavicama”? Ima li u zagubljenosti ovih Bo{njaka i na{e gre{ke, jer smo pristali da sebe vidimo njihovim o~ima, kao stranu u unutarbo{nja~kom sukobu, {to je uzrokovalo da se k’o uvrije|ene mlade zatvorimo u sebe? Zar ne, mi sebe smatramo patriotski svjesnim i vjerski emancipiranim. Njih smatramo indoktriniranim. Ko je onda ja~i i stariji u ovoj unutarbo{nja~koj podjeli? Upravo mi imamo odgovornost prema ogromnom broju Bo{njaka koji su ‘rtve decenijskih frustracija. Na{a je du‘nost da se prema njima odnosimo kao prema du{evnim ranjenicima, koji imaju {ansu da ozdrave, ali putem lijepe rije~i, korak po korak. Ako tvrdimo da smo svjesni svojih duhovnih kompasa, onda bi trebalo da prema ovoj drugoj, otu|enoj polovici bo{nja~kog svijeta, gajimo razumijevanje i familijarno milosr|e. To zna~i na{e otvaranje prema dijalogu, jer se mi nemamo ~ega pla{iti, osim Allaha, a time je na{a pozicija u dijalogu i slobodoumlju dobitni~ka. S druge strane, pak, na{a zatvorenost i konfrontiranost prema Bo{njacima koji nisu u islamu, produbila bi unutarbo{nja~ke podjele, a nama odrekla pravo da se smatramo nacionalno svjesnim i zdravim dijelom bo{nja~kog naroda. Poku{ajmo postaviti konkretne primjere. Nedavno sam imao tribinu u tuzlanskom klubu “Oaza”. Nisam ni znao da bra}a u ovom klubu organiziraju kurseve iz informatike, jezika, pa i p~elarstva. Tu vlada jedna plemenita atmosfera dru`enja, u~enja i pomaganja. Ipak, Tuzlom kru`i pri~a da se ovdje sakupljaju te “brade i nogavice”, da se odatle pu{taju glasno ilahije kad SFOR-ovci u blizini parkiraju transportere, i sl. Dakle, ko je kriv? Mi koji svojom zatvoreno{}u generiramo tajnovitost, a time i mogu}nost etiketiranja svakakvih fantazija, ili taj tuzlanski svijet koji je inficiran udba{kim kalupima mi{ljenja? Predlo‘io sam bra}i da bi bilo dobro da povremeno, kao i sve nevladine organizacije, prirede press konferencije, ugoste novinare i druge kulturne radnike, te da javno prezentiraju svoje edukativne aktivnosti, kao dru{tveno dobro. Time ne samo da bi se smakla fama sa ovih duhovnih hairova, ve} bi se kroz medijsku afirmaciju djelatnosti “Oaze” mnoge bo{nja~ke porodice odlu~ile pridru‘iti i time omasoviti jedan plemeniti projekat. Ako se uz bra}u tu uslikaju i neki ugledni knji‘evnici, ljekari, profesori, bi}e to poruka da su vrata “Oaze” otvorena za sve koji su ‘eljni znanja i pobratimstva u vjeri. E, sad, vratimo se na po~etak teksta. [ta ja radim u “Saffu”? Svjedo~im mogu}nost dijaloga. Da je “Saff ” bio druk~iji, ja ne bih bio tu. Broj 142, 15. IV 2005.
Marketing tragedije
101
Duh ujedinjene Evrope svoju koheziju treba graditi na najudaljenijim ta~kama identiteta koje obuhva}a. Evropski muslimani su, nedvojbeno, jedna od ovih krajnosti, ne sami po sebi, ve} po tr‘i{noj slici koja ih predstavlja. Evropi je potreban direktan kontakt sa evropskim muslimanima, kako bi prekinula obmanu koju joj serviraju intelektualni {verceri. Samo tako Evropa se mo‘e uvjeriti da u odnosu na imperative evropske budu}nosti nema nikakve razlike izme|u njih i nas.
Evropski put u islam Mo‘e li jedan islamski omladinski ~asopis iz Sarajeva koji je oklevetan kao “radikalan” svjedo~iti duh ujedinjene Evrope? Mo‘e li jedan sekularni autor koji je oklevetan kao “vo|a islamske revolucije” kazati da muslimani koji stolje}ima ‘ive na Balkanu nemaju drugog puta osim da ‘ive u toleranciji sa svojim kr{}anskim susjedima? Mi mo‘emo do delirijuma zastupati evropske ideje, ali mi smo muslimani u Evropi i za nas je do daljnjeg rezervirana mud‘ahedinska uloga u filmskom spektaklu nakon 11. septembra. Bosanski muslimani ‘ele dijalog sa Evropom. Ali, dijaloga nema, jer Evropa svoj monolog prodaje kao dijalog. Bo{njaci svjedo~e evropsku pripadnost, ali Evropa vidi predrasude. Finansijska premo} odre|uje medijske i intelektualne zapreke dijalogu. Bo{nja~ka evropska misao nema komunikacijska sredstva da dopre do Evrope. Jer Bo{njaci su, kao i svi mali narodi u globalizacijskoj dramaturgiji, objekat, a ne subjekat svoje sudbine. Ako i postoji put do evropskog kriti~kog uma, onda je taj put zarastao u {ikaru tr‘i{ta i predrasuda ~ije bi ~i{}enje otkrilo misli koje Evropa, mo‘da, ne ‘eli ~uti.
Evropa u getu Uvla~enje tr‘i{ne, globalizacijske logike u intelektualnu slobodu uzrokovalo je pojavu {abloniziranih diskursa, tipa: Evropa je kolijevka kr{}anstva, a muslimani su kod nas podstanari, pod kiriju, privremeno; muslimani su crni, opasni, iracionalni; mi odre|ujemo ko su oni, a oni ne odre|uju ko smo mi; mi smo pozvani da ih kultiviramo, demokratiziramo, nau~imo kulturi dijaloga, iako samo mi pri~amo, a oni slu{aju; oni imaju predrasude prema nama, a mi nemamo predrasude prema njima, jer mi se vozimo avionima, a oni ja{u na kamilama... [ta da radimo sa nau~nim ~injenicama? Bosanski muslimani su ju‘ni Slaveni koji vi{e od hiljadu godina ‘ive na evropskom tlu. Svijetle su puti, plavooki i plavokosi, taman koliko, recimo, i Germani. Imaju evropske socijalne navike. Pro‘eti su okru‘enjem i pro‘imali su okru‘enje. Bo{njaci su bezmalo 600 godina u islamu i ne misle se odricati svoje vjere, niti seliti sa svoje zemlje. Zar bi to trebao biti problem? 102
IZ SAFF A SAFFA
Ipak, Bo{njaci su jedini evropski narod koji ‘ivi u nezvani~nom getu. Srbi i Hrvati koji ‘ive u BiH imaju dvojna dr‘avljanstva, putovnice susjednih dr‘ava, i oni su gra|ani Evrope. Bo{njaci imaju samo bh. putovnicu i zbog viznog re‘ima ra|e ostaju u getu, nego da se za svaki izlet u Evropu poni‘avaju satima ~ekaju}i pred evropskim ambasadama u Sarajevu. Getoizacija je kod Bo{njaka vremenom stvorila uvjerenje da ih Evropa osje}a kao strano tijelo. Iako su evropski starosjedioci, Bo{njaci se osje}aju kao ‘rtve u “hijerarhiji rasa i civilizacija”, kako je kolonijalizam 1910. definirao @il Arman. Postkolonijalna praksa u Bosni je neprimjenjiva, jer Evropa valjda ne mo‘e kolonizirati samu sebe, niti se Bo{njaci mogu dekolonizirati od svoje matice. Ipak, naspram Bo{njaka Evropa iskazuje sli~ne predostro‘nosti kao prema narodima Tre}eg svijeta. Paralele izme|u Var{avskog geta za Jevreje, rezervata za ameri~ke Indijance i ovog geta od 24 odsto bh. teritorije gdje ‘ive Bo{njaci – veoma su podatne za usporedbu. U sva tri slu~aja kolonijalni diskurs je odre|ivao sudbinu potla~enog naroda. A govorimo, zar ne, o dijalogu, kojeg nema bez ravnopravnih pozicija. Govorimo o duhu ujedinjene Evrope koje nema bez jedinstva razli~itosti, i to u vremenu interkulturalnih pro‘etosti i redefinicija identiteta. Govorimo o toleranciji, koje nema bez ru{enja predrasuda. Kako onda Bo{njaci mogu ostvariti dijalog sa okru‘enjem, ako ‘ive u fizi~kom i duhovnom getu, dakako, ne svojom voljom? Ili, kako evropske institucije misle promovirati principe ujedinjenja, slobode i jednakosti prema jedinom getoiziranom narodu u Evropi?
Tr‘i{na tekstualnost Uvijek nastaje nelagodna situacija kada ru‘nu realnost usmjerimo na lijepe proklamacije. Jer, lijepe proklamacije inertno nastoje da se o njima lijepo govori. Zato ujedinjena Evropa finansira razne projekte za glancanje proklamacija. Smatra se da bi proklamacije mogle stradati u dodiru s kriti~kim sudom. To je pogre{na, totalitarna logika. Proklamacije mogu samo oja~ati ukazivanjem na realitete koji su izmakli lijepim slovima. Evropa je u Bosni odgojila mno{tvo demokratskih trutova. Finansiraju se ideolo{ki podobni mediji, projekti, intelektualci. Profit se uselio u demokratski prostor, a sloboda koja se formira prema potrebama ideolo{kog tr‘i{ta nije sloboda. Na sceni je utrka za zadovoljenje evropskih kriterija i afiniteta. Dovoljno je da demokratski trutovi u Bosni osjete da bi izmi{ljanje tzv. islamskog terorizma moglo biti marketin{ki isplativo, pa da se bace u tr‘i{nu utakmicu. Nikog ne zanima {to Bo{njaci nemaju nikakve veze sa tzv. islamskim terorizmom i {to od te izmi{ljene pojave nikad niko u Bosni nije stradao. Kao {to tvrde poststrukturalisti – sve je samo tekst – pa ova tr‘i{na tekstualnost opstaje kao istina. Duh ujedinjene Evrope, barem {to se Bosne ti~e, susre}e se sa ozbiljnim problemom: evropske institucije su ulo‘ile novac u glancanje proklamacija, a stvorile su tr‘i{te totalitarnih la‘i i obmana. Demokratski trutovi izmi{ljaju probleme kako bi za “projekte sanacije” dobili novac! Po{to Evropa slu{a samo sebe i intelektualne {vercere koje nekriti~ki finaMarketing tragedije
103
nsira, tekstualnost je jednodimenzionalna. Evropski fondovi poprimaju totalitarni oblik pa je te{ko vjerovati da bi kriti~ki sud mogao ikoga zanimati. Za kriti~ki sud nema novaca, jer nema volje da tr‘i{na tekstualnost dobije zna~enje slobodnog intelektualizma. Evropi je potreban retu{irani autoportret, {to se mo‘da ne doga|a svjesno, ali se svakako doga|a po administrativnoj inerciji. Dakle, mi znamo da se taj i taj bori protiv antievropskih pojava, a da li te pojave izmi{lja, to nas ne zanima. ^ak {ta vi{e, dokle god ima antievropskih pojava, borba za ujedinjeni evropski duh ima raison d’etre. Na tom je mehanizmu ‘ivio svaki komunizam, od Staljinovog i Mao Ce Tungovog, do Sadamovog i Bu{ovog. Islam se nakon 11. septembra name}e kao naj‘ivopisnija antievropska mogu}nost. Bo{njaci, kao jedini muslimanski politi~ki narod u Evropi, tako|er su naj‘ivopisniji motiv za marketing tr‘i{ne demokratije. S druge strane, Bo{njaci, kao politi~ki traumatiziran narod, uop}e se ne opiru strategiji svoje satanizacije, ve} i dalje vjeruju da je istina ono {to je u njihovim glavama. Bo{njaci ‘ele su‘ivot, toleranciju, razumijevanje, ali to niko osim njih ne vidi, jer takav proizvod na tr‘i{tu demokratije, jednostavno, nema kupca.
^ekaju}i dijalog Kad bismo pitali ma kojeg zanatliju, zidara, obu}ara ili kroja~a, on bi nam kazao da spajanje pocijepanih ili razdvojenih dijelova treba po~eti od najudaljenijih ta~aka. To bi zna~ilo da duh ujedinjene Evrope svoju koheziju treba graditi na najudaljenijim ta~kama identiteta koje obuhva}a. Evropski muslimani su, nedvojbeno, jedna od ovih krajnosti, ne sami po sebi, ve} po tr‘i{noj slici koja ih predstavlja. Ako nam je cilj da doprinesemo kvalitetu unutarevropskog dijaloga, onda moramo govoriti kriti~ki i otvoreno. Evropske institucije bi morale ulo‘iti napor u ustanovljavanje dijaloga sa evropskim muslimanima, umjesto {to finansiraju intelektualne profitere koji Evropi prevode {ta su to i ko su to evropski muslimani. Konkretno, Evropa u Sarajevu finansira desetine nevladinih organizacija i medija koji oda{ilju negativnu i neta~nu sliku o Bo{njacima. Evropa ne finansira ni jednu muslimansku instituciju, ni jedan islamski list u Sarajevu. I ne samo to! Evropa uop}e ne vodi dijalog ni sa jednim islamskim krugom u Sarajevu. [ta je posljedica? Islamski omadinski ~asopis “Saff ” ima dobru, da ne ka`emo egzistencijalnu volju da uspostavi kontinuirani dijalog sa intencijama ujedinjene Evrope, i da u tom dijalogu iskristalizira konstruktivnu ulogu evropskih muslimana. Direktni, a ne posredni~ki kontakt evropskih institucija sa ovakvim islamskim instancama uklonio bi predrasude koje zarad tr`i{ta fobijama generiraju intelektualni tezgaro{i. U daljem slijedu, evropske bi institucije mogle finansijski pomo}i ovakav ~asopis, i time se inkorporirati u jednu od krajnosti evropskog identiteta, umjesto {to obilato finansiraju ~asopise zbog kojih metastazira evropski monolog, a evropski muslimani ostaju pod kolonijalnim zvonom, kao mi{evi u laboratoriji. 104
IZ SAFF A SAFFA
Takve su pojave tr‘i{nom logikom proizvele klevetu da je ~asopis “Saff ” navodno “radikalan” i blizak “estremisti~kim islamskim krugovima”, a da je ovaj sekularni autor ~ak “vo|a islamske revolucije u Bosni”. Eto, mi takvi – “opasni, tvrdi, neevropski” - ‘elimo da nam u goste do|u evropske institucije da im uz kahvu ka‘emo kako u odnosu na imperative evropske budu}nosti nema nikakve razlike izme|u njih i nas. Sve {to ‘eli duh ujedinjene Evrope – ‘elimo i mi. Mi ~ekamo. Kao u Beketovoj drami. Broj 144, 13. V 2005.
Esej Fatmira Alispahi}a uvr{ten u zbornik Austrijske novinske agencije Tuzlanski publicist Fatmir Alispahi} je jedini bosanski autor, i jedini evropski musliman, ~iji je esej uvr{ten u izbor najboljih tekstova koji su se 2005. godine takmi~ili za nagradu Austrijske novinske agencije (APA – AUSTRIA PRESSE AGENTUR), a koja je ustanovljena s ciljem da promovira dijalog u vezi sa evropskim integracijama. Na natje~aj je pristiglo 80 radova iz raznih dijelova Evrope, a samo 12, me|u kojima je i Alispahi}ev esej “Evropski put u islam”, na{lo se u knjizi izabranih radova pod naslovom “Hello Melancholy”. Izabrani tekstovi iz zbornika “Hello Melancholy” su {tampani na engleskom jeziku i mogu se u pdf formatu na}i na stranici: www.apa.at/cee-award/downloads/melancholy.pdf (Izvor: www.bosnjaci.net)
The spirit of united Europe should build its cohesion on the furthest points of its identities. European Muslims are undoubtedly one of these extreme points, not by themselves, but certainly portrayed by the media in this way. Europe needs direct contact with European Muslims in order to stop the misleading introduced by intellectual smugglers. Only in this way Europe can recognize that, in relation to imperatives of European future, there is no difference between them and us.
Fight for survival
Der Geist des vereinigten Europa soll seine Kohäsion auf den entferntesten Punkten der Identität die er umfasst, bauen. Die europäischen Muslime sind unzweifelhaft ein dieser Endpunkte und dass nicht nur aus sich selbst, sondern auch nach dem wirtschaftlichen Bilde, welches sie repräsentiert. Das Europa braucht einen direkten Kontakt mit den europäischen Muslimen, um den Betrug zu beenden, welcher ihm von den intelektuellen Schwarzmarkthändlern serviert wird. Nur so kann sich das Europa überzeugen, dass in Bezug auf die Imperative der europäischen Zukunft es keinen Unterschied zwischen uns und den anderen Europäern gibt.
Der Kampf ums Überleben Marketing tragedije
105
Po patriotskim imperativa, a pogotovo po islamskim, nema ve}eg izazova i haira nego izlije~iti i oja~ati oboljeli dio svoga bi}a. Odnos koji smo od kraja agresije do danas iskazivali prema autonoma{ima - nije ni patriotski, ni islamski.
Hair je lije~iti otpadnike …Imao jedan Bo{njak dijete. I dijete naraslo. I naograjsalo na drogu. I izgubilo pamet. I o{amarilo oca. A onda ga se otac odrekao. Ili: Imao jedan Bo{njak njivu. I nije je obra|ivao. I njiva zarasla u korov. A onda se taj Bo{njak naljutio na njivu i poklonio je kom{iji s kojim je u zavadi. Ili: Imao jedan Bo{njak ku}u. A ku}u napalo vrijeme. Pa ku}a popucala, a doma}in je nije opravljao. Sve mislio: sutra }u. A onda se naljutio na ku}u i dao da se sru{i onaj njen popucali dio. Pa je taj Bo{njak nastavio ‘ivjeti u onoj polovici zdrave ku}e, po istom usudu: dok traje nek’ traje. Ili: imao jedan Bo{njak brata. I taj mu brat nije bio velike pameti. Pa je naograjsao na Fikreta Abdi}a tzv. Babu i po{ao u izdaju svog brata i svoje zemlje. A onda se ovaj pametni Bo{njak naljutio na svog nepametnog brata, i odrekao ga se za navijek. Imali su Bo{njaci, tako, svoju bra}u u Krajini. Bra}a zglajzala u izdaju. Uperila pu{ke u svoju domovinu. Udru‘ila se sa ~etnicima i usta{ama. Onda su Bo{njaci namarisali te otpadnike. Pobijedili ih. Ali, Bo{njaci ne znaju {ta je pobjeda. Oni bi da i dalje pobje|uju pora‘ene. Kao ma~ka mrtvog mi{a. Zato nam se doga|a da prema pora‘enim autonoma{ima Fikreta Abdi}a bivamo ljutiti i srditi. …Kao da to nisu bili na{a bra}a, i kao da to opet ne trebaju biti na{a bra}a. …Kao da onaj otac nije trebao djetetu halaliti, ali ne i zaboraviti narkomanski {amar. Kao da onaj Bo{njak nije trebao uzeti pa oplijeviti njivu. Kao da onaj Bo{njak nije trebao ku}u opraviti, pa u cijeloj ‘ivjeti. Kao da onaj Bo{njak nije trebao svog za(b)ludjelog brata prizvati pameti, osvijestiti i vratiti ku}i. I, kao da mi nismo odve} trebali prema Abdi}evim pora‘enim autonoma{ima uspostaviti iscjeliteljski odnos, da ih lije~imo, kao dio svoga bi}a, koji dokle god ‘ivi u otpadni{tvu biva na{a familijarna sramota. Ne! ...Sve ove godine mi smo nastojali da ove patriotske bogalje {to vi{e obogaljimo, kako bi se na{i du{mani imali ~ime nasla|ivati.
Pare u patriotskoj ambala‘i Posljednjih sedmicu-dvije novine su bile krcate reakcijama na odluku Ustavnog suda FBiH da se u bora~ki zakon uvede oko 2.000 pripadnika tzv. narodne odbrane AP Zapadna Bosna. Objavljeno je barem stotinu tekstova na ovu temu. Ali ni u jednom tekstu, ni od jedne javne li~nosti, nije upu}ena poruka koja bi ukazivala na volju da se izlije~i ova trauma, ka‘imo otvoreno – bo{nja~kog gra|anskog rata. Svi koji su govorili i pisali ~inili su to u smijeru zalaganja za dalju izolaciju pora‘enih autonoma{a. Ministar 106
IZ SAFF A SAFFA
za bora~ka pitanja je podnio ostavku, borci iz Krajine su najavili proteste, reagirale su brojne bora~ke organizacije, i svi su listom osu|ivali odluku Ustavnog suda i tra‘ili od federalnih vlasti da odbiju ispo{tovati ovu zakonsku obavezu. U masi istovjetnih reakcija kao klju~ni argument se nametnula jedna prosta nelogi~nost – da su autonoma{i agresori na BiH, i da kao agresori ne mogu dobijati bora~ku pomo}. Svima je jasno da su autonoma{i jednako agresori na BiH koliko i Vojska RS i HVO koji tako|er iz dr‘avnih bud‘eta dobijaju bora~ku pomo}. Pa, re}i }e neko, kad oni mogu dobijati bora~ku pomo}, za{to to ne bi mogli i autonoma{i?! Na ‘alost, agresorima na BiH se ne mogu zvati ni Srbi, ni Hrvati, ni autonoma{i, jer je BiH njihova koliko i na{a, ali se oni mogu, i trebaju, tretirati kao pomaga~i agresora, ~ije je be{~a{}e nagra|eno Dejtonskim sporazumom. Oni se mogu zvati separatistima, i nema nikakve potrebe pravno neupotrebljivim formulacijama o agresorima na svoju zemlju zamagljivati ~injenice o dvojnoj, vanjskoj agresiji na BiH. Jer kad mi ka‘emo da su bh. Srbi i hb. Hrvati bili agresori na svoju zemlju, time betoniramo tezu o tzv. gra|anskom ratu, i isklju~ujemo istinu o velikodr‘avnim agresijama Srbije i Hrvatske. Ispalo je da na{im bora~kim organizacijama vi{e smeta uvr{tavanje autonoma{a na listu bora~ke pomo}i, nego {to bi trebalo da im smeta kad biv{i pripadnici VRS i HVO primaju tu istu pomo}. Ne{to tu ne {tima, zar ne? Iako je cijela bura reakcija zapakovana u patriotsku pri~u sa moralisti~kim porukama, ~ini se da su u pozadini svega – pare. Od ono para {to ih iz bud‘eta zahvataju bora~ke porodice ARBiH, valjat }e 2.000 apana‘a svakog mjeseca izdvajat za autonoma{ke porodice, i za toliki iznos umanjiti primanja bora~kih porodica ARBiH. Jer, para ima koliko ima, ali sad na njih kidi{e jo{ 2.000 koli~nika. Reakcije bora~kih porodica ARBiH se mogu de{ifrirati ~injenicom da }e one, prakti~no, odvajati od svojih usta za jednakopravno finansiranje autonoma{kih porodica, {to ne samo da je moralno poni‘enje, ve} i konkretna materijalna ‘rtva. No, to je trebalo tako re}i, a ne u igru ubaciti patriotski vokabular koji, ~ini se, nema veze sa istinskim motivima erupcije protesta.
Ka‘njavanje ubogih i pora‘enih Od svega {to se dogodilo sa ovom proslavom bo{nja~ke sramote, te tragi~ne podijeljenosti, i zadrtosti da ostanemo podijeljeni, ne bi bilo nikakve koristi kad ne bismo poku{ali postaviti neka pitanja… Recimo, dokle mi mislimo ka‘njavati autonoma{e za njihovu izdaju? Eto, ka‘njeni su, pora‘eni pred historijom, lider im je u hapsani, osu|en za ratne zlo~ine, i {ta jo{ treba da se dogodi? Zamislimo da su Saveznici nakon Drugog svjetskog rata zajmili decenijama ka‘njavati Nijemce za zlo koje su ~inili? Naprotiv. Saveznici su u igru ubacili Mar{alov plan, obnovili Njema~ku, i zabranili nacizam. Nijemci danas ‘ive slobodno, i dostojanstveno, uz spoznaju da je nacizam mrtav. Odakle proizilazi ta na{a potreba da i dalje pobje|ujemo pora‘ene autonoma{e? Da li je to frustracija zbog ~injenice da ni Srbima, ni HrvatiMarketing tragedije
107
ma, ne mo‘emo ni{ta, pa k’o velimo – makar da bijes iskalimo negdje gdje smo sigurno ja~i. A gdje }emo nego sami na sebi?! Mazohizam? Od tog treniranja strogo}e i nemanja strate{kih vizija jedinu korist imaju neprijatelji BiH. Ne zbog toga {to bismo bili ja~i sa ozdravljenim autonoma{ima, ve} zato {to smo slabiji dokle god imamo potrebu da ispoljavamo silu prema oboljelom dijelu, ipak, svoga naroda. Ovo {to sad ‘ivimo jeste odricanje od hiljade Bo{njaka, kojima nije ni data {ansa da se vrate u svoj narod, niti je u~injen ikakav konkretan iskorak u vidu unutarbo{nja~kog pomirenja. Kad ka‘emo – pomirenje – onda mislimo na resocijalizaciju autonoma{a i na op}ebo{nja~ko priznavanje historijske istine o tragi~noj gre{ki u koju su uvu~eni Bo{njaci koji su vjerovali u nadnaravne mo}i tzv. Babe. Uz to, me|u autonoma{ima je ogromna ve}ina neukih Bo{njaka, koji nemaju pojma o politici, i koji su silom ratnih prilika zaglavili u izdaji. Oni ne mogu biti krivi za svoju neukost, niti za zakon sile koji ih je ugurao u rat protiv svog naroda. Eto, papa je Rajcinger bio ~lan Hitlerove mlade‘i, ali mu je to opro{teno, po{to nije imao izbora, bio je regrutovan i uvu~en u nacisti~ko kolo. Ve}ina autonoma{a sigurno ne bi bila to {to jeste da je mogla pretpostaviti kuda ih vodi tzv. Babo. Sve ovo bi trebali znati u SDA i u Islamskoj zajednici. Odgovornost za ovu agoniju stoga ne snose autonoma{i, ve} mi, kao moralni pobjednici, kao ja~i i odgovorniji, koji smo trebali odve} imati viziju izlje~enja i rehabilitacije oboljelog dijela svog naroda.
Prevazi}i slabost Po patriotskim imperativima, a pogotovo po islamskim, nema ve}eg izazova i haira nego izlije~iti i oja~ati oboljeli dio svoga bi}a. Odnos koji smo od kraja agresije do danas iskazivali prema autonoma{ima nije ni patriotski, ni islamski. ^ak nije ni bitno da li bismo uspjeli u nakani da izlije~imo i osvijestimo dio svog naroda zaglibljenog u izdaju, bitno je – da to ‘elimo, da ho}emo, da promi{ljamo i ~inimo sve kako bismo otvorili to srce u korov zaraslo, u nadi da }emo jednog dana osje}ati zajedni~ki prezir prema izdaji tog tzv. Babe, i da }emo opet ‘ivjeti slo‘no, kao familija. E, mi nismo pokazali ni trunku ove nakane, {to svjedo~i o na{oj patriotskoj i islamskoj slabosti, o zagubljenosti, o frustraciji, o nemanju mo}i da se osje}amo doma}inima i gospodarima u svojoj bo{nja~koj ku}i. U dubokom uvjerenju da je sada{nja pozicija ru‘na i sramotna, ne zbog podijeljenosti, koliko zbog toga {to ni{ta ne ~inimo da tu podijeljenost izlije~imo – smatramo da bi trebalo stvari pomjeriti s mrtve ta~ke. Predla‘emo da neka od bo{nja~kih i muslimanskih instanci u Bo{njaka organizira konferenciju, osmisli projekat pomirenja, da anga‘ira grupu uglednih bo{nja~kih intelektualaca koji }e izi}i na teren, odr‘ati tribine po Krajini, i narodu tuma~iti imperativ bo{nja~kog zajedni{tva. …Za po~etak. Bio bi to veliki hair. Broj 145, 27. V 2005.
108
IZ SAFF A SAFFA
U srpskom zahodu civilizacije nema ni~eg problemati~nog u premla}ivanju i strijeljanju {estorice iscrpljenih i svezanih muslimana. Kao {to nema ni~eg problemati~nog u ubijanju majki s djecom u naru~ju, ~iji su posmrtni ostaci nedavno iskopani iz masovne grobnice kod Bratunca. Ba{ je juna~ki, srpski, ispaliti rafal u majku koja grli svoje dijete, pred otvorenom rakom, poku{avaju}i mu u tim zadnjim trenucima ovog svijeta udahnuti svu za{titu… Srbi ne razumiju da su ispisali planetarnu epopeju kukavi~luka.
Narod od krvi i no‘a Svezanog muslimana su povalili na zemlju. ^etnik mu je ~izmom priklje{tio obraz. O{tricu golemog no‘a je primakao njegovom vratu. U kadru su: glava, ~izma, ruka i no‘. Onda je no‘ skliznuo u dubinu vrata. ^uo se bolan hroptaj. Snimak od 30 sekundi naslovljen je kao “Klanje muslimana”. Prije tri godine bio je postavljen na jednom srbijanskom internet sajtu. Vijest o postojanju tog snimka u avgustu 2001. objavljena je u na{im medijima. Kao i mnogi, i ja sam oti{ao na ovu web adresu i uvjerio se u vi{eslojnu monstruoznost. Jer, jedno je {to je zlo~ina~ki um to zlo ~inio, pa to zlo snimio, a drugo je kad zvani~ni srbijanski internet sajt takav snimak reklamira, i time klanje muslimana institucionalizira kao nacionalnu vrlinu. Osje}aji povrije|enosti i bijesa koji su nahrupili u moje tijelo, koju minutu poslije sam razumio kao efekat koji bi trebao pogoditi svakog Bo{njaka. Da, ovo klanje muslimana je na{a ju~era{nja, dana{nja i sutra{nja slika. Ju~era{nja, jer se klanje muslimana cikli~no ponavlja. Dana{nja, jer srpski mentalni pakao u‘iva i odgaja se na takvim snimcima. Sutra{nja, jer nas klanje muslimana ~eka, kao {to nas je uvijek i ~ekalo. Jedina je razlika {to danas, mo‘da, znamo, ili zaboravljamo, sve {to smo ju~er trebali znati. Mu~nina koju sam osjetio, poslije se pretvorila u tekst.
Tata, kupi mi zeca, za klanje Napisao sam tekst o “srpskoj kulturi klanja muslimana”, sa naslovom “Pod zastavom no`a”, a u podnaslovu je pisalo: “Prema onom no`u koji kolje muslimana Srbi osje}aju epsku zahvalnost kao prema ocu nacije, jer im je taj no` omogu}io sve {to imaju. Ako bi se odrekli no`a, morali bi se odre}i vlastite historije, koja je gra|ena na klanju i progonu muslimana.” U tekstu sam opri~ao jedan doga|aj iz maja 1995., kada sam bio sedam dana u Be~u, i u podzemnoj `eljeznici ~uo razgovor nekoliko ekavskih dje~aka i djevoj~ica. Oni su se radovali {to }e te no}i da kolju ze~eve na nekoj `urci. Opisivali su kako je krasno kad zecu zarije{ no` u grlo, a on se mrda. Iz razgovora sam saznao da je ze~eve za klanje kupio tata jednog od dje~aka, namjenski, da se deca lepo razonode. U tekstu sam potom prepri~ao razgovor dvojice rezervista JNA, koji sam ~uo u prolazu, u maju 1992., prije Marketing tragedije
109
oslobo|enja Tuzle. Oni su pri~ali o klanju i o tome kako stariji ljudi, da prostite, prde kad ih se kolje, a onda su se cerekali {to se nekakva starija muslimanka, kad je nekakav klao, uhela}ila. I njima je vjerovatno bilo zanimljivo {to se ljudi pri klanju mrdaju, k’o ze~evi, jer srpska kultura klanja muslimana proizilazi iz patolo{ke zabave, koja se prikazuje kao nacionalni interes. Zapravo, snimak pod naslovom “Klanje muslimana” u meni je povezao ova sje}anja na srpsko u`ivanje u klanju, bilo krmadi, bilo ze~eva, bilo muslimana. Sje}amo se kako je onaj Herak opisivao treninge koje su budu}i srpski kolja~i muslimana imali na krmadima. Tako i ovaj srpski otac iz Be~a trenira svoju djecu poturaju}i im ze~eve za klanje kao obrazovnu kategoriju. Istini za volju, mene je pomalo sramota re}i da sam pri gledanju snimka “Klanje muslimana” osjetio mu~ninu, da ne ka`em ba{ nesvjesticu. Zar ne, nije gazijski priznati ovu osjetljivost?! Ali, eto, istina je da sam krhak na zverske scene. Mi Bo{njaci ne podnosimo krv, odmah nam se nebesa. A o ~emu se radi? Bo{njaci odrastaju u kulturi dobrote i ljepote. Odgojeni su da svijet vide svojim dobrohotnim o~ima, pa i kad ih se vodi na gubili{te. Do posljednjeg trena, dok nam se no` ne zarije u grlo, mi mislimo da }e se krvnik predomisliti, jer ne mo`e valjda biti tak’i ~ovjek pa da nas ubije, ni krive ni du`ne. Pri gledanju ovakvih scena uvijek pre`ivljavamo hropac `rtve, a ne osmijeh krvnika. A {ta je s druge strane? Srbi plivaju u krvi. Od ro|enja. Ljubi~aste ‘ile koje vire iz prerezanog krme}eg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi u‘iva, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama {to su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Be~a ne}e osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. ^ak {tavi{e, mali }e Srbin poletiti od ushi}enja, kao {to se moje dijete ushiti kad ~uje cvrkut ptica. Te{ko je re}i da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uop}e nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne mo‘e se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, na ‘alost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljav{tinu... To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti. Narod koji u kulturnoj ba{tini ima profesionalne narika~e, koje budu pla}ene da na sahranama kukuma~u, dok se narod u ‘alosti o‘derava rakijom i pre‘derava ~varcima, ukazuje na uspostavljanje distance prema smrti i na trivijalizaciju bola. Posve je razumljivo {to u ju‘noj Srbiji i danas ‘ivi obi~aj da se na glavu onemo}alih i starih ljudi metne poga~a, a onda se ljudi mlatnu macolom u glavu. Vjerovatno i tu ima nekakavog u‘ivanja, nama nepojmljivog.
Nama se povra}a od njihove hrane Srbija je koncentrat svjetske nastranosti. Daleko od toga da srpskih krvo‘dernih specijaliteta nema i drugdje. Eto, ve} godinama u Njema~koj egzistira internet stranica www.ogrish.com koja je specijalizirana za prika110
IZ SAFF A SAFFA
zivanje svakovrsnih snimaka klanja, ubistava, op}enito, ljudske boli. Bogata arhiva ljudskog pakla razvrstana je po poglavljivama, kao {to su: egzekucije, teroristi, auto-bombe, samoubistva... Za pare se mo‘e dobiti i specijalni program, kao {to su snimci silovanja, klanja, nabijanja na kolac. Bo{nja~ka bi politika mogla odvojiti koji dinar za kupovinu snimaka koji se ti~u Bosne i Bo{njaka, i njihovo proslje|ivanje u Hag. Razvoj video-tehnike posljednje je decenije ponudio mno{tvo svje‘ih snimaka. Idioti vole da njihov idiotizam dobije filmsku dimenziju. No, ~injenica, ubice su u manjini, ali konzumenti ovih nastranosti bi mogli obrazovati kriti~nu masu stanovnika koji svoje duhovno ispunjenje imaju u gledanju ne~ije boli. Ova internet stranica ne postoji sebe radi, ve} radi hiljade posjetitelja koji se svakodnevno napajaju sa presje~enih ljudskih vratova. Svukud se ljudi spajaju i {tite po afinitetima, tako da srpska kultura klanja muslimana danas ima svoje fanove me|u desetinama hiljada Evropljana. Mi, Bo{njaci, za njih smo druga strana, ne samo zato {to smo ‘rtve, ve} zato {to hemijski ne pripadamo istom svijetu. Nama se povra}a od onoga ~ime se oni hrane. Jedina razlika izme|u Srbije i Zapada je u koli~ini i stopi ogrezlosti u krvoljubnoj patologiji. Na Zapadu su to sporadi~ne pojave, od kojih se ogra|uju vlade i dru{tvene institucije. U Srbiji, pak, ljubav prema tu|oj krvi i boli ima dimenziju ba{tine koju otvoreno ili ne podr‘avaju sve pore sistema. Voljeli bismo da se ta svesrpska transgeneracijska patologija izmijeni, ali sumnjamo, jer bi to bio zahvat kolosalnih razmjera, po{to bi trebalo mijenjati srpsku historiju. A to je nemogu}e.
Epopeja kukavi~luka Snimak {estorice Bo{njaka iz Srebrenice koje kod Trnova, jakako svezane, i jakako s le|a, ubijaju srbijanski junaci trenutno je hit u Srbiji. U tom zahodu civilizacije nema ni~eg problemati~nog u premla}ivanju {estorice iscrpljenih i svezanih muslimana. Kao {to nema ni~eg problemati~nog u ubijanju majki s djecom u naru~ju, ~iji su posmrtni ostaci nedavno iskopani iz masovne grobnice kod Bratunca. Ba{ je juna~ki gledati u majku koja grli svoje dijete, pred otvorenom rakom, poku{avaju}i mu u tim zadnjim trenucima ovog svijeta udahnuti svu za{titu; i krasno je, ba{ srpski, ispaliti rafale u taj zagrljaj. [teta {to nije snimljen i taj izljev srpskog juna{tva, pa da se Srbi mogu po sijelima, uz rakijicu i ~varke, u‘ivati u streljanju muslimanskih majki s djecom. Ali, makar im je snimljeno pogubljenje svezanih muslimana, i to sa uvodom, gdje se ovi ljudi juna~ki tuku, pa ih se kroz cerekanje zadirkuje: da te ubijem, ili da te ne ubijem... Srbi ne razumiju da su ispisali planetarnu epopeju kukavi~luka. Naravno, za srpske junake u toj kukavi~koj monstruoznosti nema ni~eg ru‘nog i sramotnog. Oni ne osje}aju strah ‘rtve. Niti imaju viziju da ubijaju ne~ijeg sina, oca, brata. Za njih je musliman tek obi~ni zec koji vrijedi onoliko koliko se mrda, pri klanju, ili strijeljanju. Konzumenti ovih strahota uvjeravaju srpske junake da to zadovoljstvo ubijanja nije tek njihova privatna stvar, i da se radi o nacionalnom dobru. Po{to srpstvo i praMarketing tragedije
111
voslavlje ne osu|uju po~injena zla, to zna~i da je strast ubica ispravan i koristan individualni osje}aj od nacionalnog interesa. To je kao kad u normalnim narodima neki pisac napi{e dobru knjigu, a svi mu aplaudiraju. Srbi otud, dakako u kriti~noj masi, ne mogu razumjet bol bo{nja~ke majke ~iji je jedan sin Admir ubijen u masakru na Kapiji, a ~iji je drugi sin Azmir streljan kod Trnova, a ~iju je smrt ovaj majka slu~ajno vidjela na snimku egzekucije koji je emitiran u Dnevniku BHT. Majka Nura je vidjela kako joj ~etni~ka zvijer, iz zabave, ubija ~edo nad ~ijim je odrastanjem bdijela od prvog drhtaja u njezinoj utrobi. Za nas nije ni bitno ho}e li se Srbi pribli‘iti toj boli, i pokajanju. To je njihova privatna stvar. Bitno je da mi svoju djecu odgajamo na snimcima klanja i strijeljanja muslimana. Da znaju {ta ih ~eka ako ikada u ‘ivotu sklope oba oka. Jedno vazda mora biti otvoreno. I vazda – stooko. Broj 146, 10. VI 2005.
112
IZ SAFF A SAFFA
Jedan je bo{nja~ki otac krenuo da pu{kom brani ~ast svoje maloljetne k}eri za koju je saznao da se sa lokalnim mo}nicima, njegovim vr{njacima, nalazi na orgijama u jednoj vikendici. Da je kojim slu~ajem ovaj Bo{njak pobio ove lokalne gulanfere, time ne bi rije{io uzrok svog o~inskog poraza. Jer on i njegova k}er su ‘rtve sistema koji njemu odri~e o~instvo, a njegovoj k}eri k}erinstvo.
Ljudska prava razvrata Dru{tvo je uokvireno identitetom, interesima, ciljevima. Postojanje dru{tva, dakle, podrazumijeva pravila. A kako je svakom postojanju imanentan napredak, onda ta pravila bivaju usmjerena na podsticanje vrlina. Pogre{no tuma~enje demokratije, kao anarhije, a ne kao diktature pravila, razara dru{tvene sisteme u onim segmentima koji ~ine temeljne vrijednosti zajednice. Poturanje narkomanije, prostitucije, pederluka, kocke, pod pojam ljudskih prava i sloboda, razaraju ta ljudska prava u temelju, jer se individui ponor ovisnosti otvara kao sloboda, dakle, vrlina. Ve}ina ljudi nije u stanju da sama sebe za{titi od poroka. Industrija razvrata finansira zamjenu teza o ljudskim pravima i slobodama. Globalnim narko-dilerima, vlasnicima kockarnica ili javnih ku}a odgovara da se pod ljudska prava podvede konzumiranje njihove razvratne ponude. Zapad koji je ogrezao u ovoj prevari, a koji monetarnim ucjenama dr‘i pod jarmom cijeli svijet, svoja anarholiberalna sociopoliti~ka pravila name}e u paketu sa ekonomskim kolonijalizmom. Stoga smo i mi ‘rtve svekolikih procesa tzv. demokratizacije, koja podrazumijeva zavo|enje razvrata u domen ljudskih prava; na{a omladina nema ljudsko pravo da bude {ti}ena od aveti narkomanije, prostitucije, kocke, pederluka... Govoriti protiv ovih pojava, kroz imperativ za{tite dru{tvene higijene, obiteljskih vrijednosti, tradicije - danas biva nazadno, a bezbeli i radikalno, i jo{ pride islamisti~ki. No, na{a je sre}a {to mislimo svojom glavom, a ne glavom zapadnog kapitala i trendova intelektualne prostitucije.
Seksualno iskori{tavanje Nije Zapad kriv za sve {to nam se doga|a. Unutarnji, moralni i patriotski rasap bo{nja~kog dru{tva otpo~eo je prije nego {to je zapadna diktatura stavila {apu na sudbinu Bosne. Ova dva procesa samo su se poklopila po~etkom dejtonske epohe: mi, koji smo se po~eli (ili nastavili?) moralno raspadati jo{ u vrijeme agresije, i Zapad koji u nametanju svoga modela kapitalisti~ke demokratije podrazumijeva svakovrsne razvrate. Mo‘da nije ni bitno da li bismo uspjeli odoljeti pritisku protektorata da smo bili druk~iji, koliko je bitno to - da nismo bili druk~iji, ve} smo se po socijalnim modelima pona{anja posve uklopili u zapadna tuma~enja ljudskih prava i sloboda. Fenomen je znakovit budu}i da eskalira u vrijeme kad mi, Bo{njaci, do‘ivljavamo vrhunac svog politi~kog bitka, i kad bivamo izlo‘eni iskustvu Marketing tragedije
113
genocida, {to bi podrazumijevalo imanje moralne odgovornosti prema svim segmentima tog vremena. Ali, svi znamo da je u vrijeme genocidne agresije, recimo, prostitucija buknula po svim {avovima. Voza~ koji je razvozio hljeb po izbjegli~kim centrima u tuzlanskom kraju pokupio bi svoje jarane, pa bi za jednu veknu svaki od njih dobio po jednu izbjegli~ku ‘enu. I to u podrumu obli‘nje zgrade. Niti je voza~ kamiona suosje}ao sa patnjama svojih prognanih bo{nja~kih sestara, niti su te Bo{njakinje razmi{ljale o moralu u nakani da se do~epaju vekne hljeba. Iako se za ovu pojavu znalo, niko od nadle‘nih nije smatrao da bi trebalo sankcionirati seksualno iskori{tavanje tragedije. U tuzlanskom kraju, a i drugdje, postojalo je vi{e nezvani~nih javnih ku}a, u kojima su na{i komandanti dolazili na i}e i pi}e, a gdje su im gazde za desert nudile i novope~enu prostitutku u krevetu. Vizionarske usluge su od mnogih ratnih gazda stvorile dana{nje bogata{e. A te prostitutke, kao i druge ratne prostitutke, prodavale su se za kutiju cigara, konzervu mesa, ili koju marku. [ta su tu radili na{i slavni komandanti? Direktno kazano – potkopavali su moral oslobodila~ke borbe! U nekom drugom ratu oni bi bili streljani. Ovako su se vijesti o gozbama i prostitutkama {irile po prvim linijama fronta, gdje su borci u neko doba skontali: o’{ta je meni da ginem dok neko klepa lovu na mojoj krvi, a moji komandanti u‘ivaju u pozadini?! Dakako, ova se pojava ne mo‘e generalizirati, jer je ve}ina i komandanata i boraca istrajavala i dotrajavala na ispravnom patriotskom nijetu, ali valja primijetiti da nikada nisu istra‘eni, niti sankcionirani, ovakvi oblici potkopavanja borbenog morala. U istu bi se ravan mogle smjestiti ratne pojave narko-lanca, kocke, trgovine ‘ivotim namirnicama... Postoji samo jedno obja{njenje za {utnju bo{nja~ke politike o renesansi razvrata u toku agresije: ta politika je, u nekim svojim segmentima, bila upletena u interesni haram-~ar koji proizilazio iz kriminalne komercijalizacije oslobodila~kog rata. Jer, golem je problem ako se samo jedan komandant korpusa razvla~i po javnim ku}ama dok mu borci ginu u amaterski smi{ljenim akcijama, a koliki je tek problem kad desetine visokih du‘nosnika tada{nje bo{nja~ke politike vrti paru |e joj nije mjesto?! Ovo malo podsje}anje, u funkciji uvoda u temu, naravno nema ambiciju obuhvatiti sve aspekte dru{tvenog rasapa u koji smo kao narod u{li u vrijeme, ~inilo se, nacionalne renesanse. Ali, vrijedi se podsjetiti da su bo{nja~ke i muslimanske institucije tada bile, a ~ini se i ostale, zabavljene formalnim znakovima nacionalnog i vjerskog postojanja, umjesto da se fokusiraju na tokove u kojima skon~ava na{ stvarni ‘ivot. Vrijedilo bi sa~initi sociolo{ku studiju o na{im ratnim redefinicijama i lutanjima, o usponima i padovima, jer bi takav dokument barem u na{im pometnjama stavio ta~ku na neutihla nastojanja kriminalizacije i satanizacije Bo{njaka i bo{nja~kog rukovodstva. Treba da znamo gdje smo to pali, kako bismo znali koliko nas je ostalo uspravnih.
Trend {unda i nasilja Svaka je pri~a o Bosni intertekstualna. Ni jedna se ne mo‘e opri~ati bez nekih drugih. Sve izviru odnekud, prepli}u se, ko{maraju, dobijaju obris 114
IZ SAFF A SAFFA
i utapaju, kao ponornice. Otud se pri~a o razmahu prostitucije u na{em dru{tvu nije mogla otpo~eti od vijesti da je jedan otac u jednom na{em rudarskom gradi}u krenuo da pu{kom brani ~ast svoje maloljetne k}eri, kad je saznao da mu se k}er sa dvije drugarice nalazi u nekakvoj vikendici, u dru{tvu mu{karaca koji su njegovi vr{njaci, i uzgred, lokalni mo}nici. Otac je, bezbeli, u huji i povrije|enosti, imao namjeru da pobije lokalne mo}nike, ali je tragedija sprije~ena u posljednji ~as. Naime, otac jedne druge maloljetnice, koja je odbila da ide u vikendicu, a perverznu ponudu opri~ala svom babi, obavijestio je o tome i oca ove djevoj~ice koja se nalazila u vikendici, ali i Policiju, koja je provalila u vikendicu i tamo zatekla trojicu srednjovje~nih mu{karaca sa tri maloljetne djevojke, u~enice srednje {kole. Sada, valjda, slijede krivi~ne prijave?! Ovaj nam slu~aj name}e neka pitanja. Prvo, niko ne mo‘e re}i da se radilo o prostituciji, mada je nejasno {ta tri maloljetnice mogu tra‘iti sa trojicom trbu{astih mu{karaca od kojih su neki i stariji od njihovih o~eva. Valjda bi one, da nije u pitanju kakav interes, tra‘ile dru{tvo svojih vr{njaka?! Drugo, svi smo mi vi{e-manje ~uli da se po nekim srednjim {kolama u na{im urbanim centrima seksualne usluge mogu kupiti za 30 maraka. [kola je ekstrakt dru{tvenog ambijenta, da li se radilo o porocima, ili o nosanju {tafete. [kolsko dvori{te usisava stvarnost i manifestira je nesputano, kao trend. U~enice koje su utonule u ponor prostitucije ne kriju svoju ponudu, jer je to, {tonoka‘u – cool. Sistem poreme}enih dru{tvenih vrlina nametnuo je imanje para kao su{tinski interes, dok putevi sticanja para uop}e ne podlije‘u moralnim kriterijima. Budu}i da pare danas dominantno imaju oni koji su ih sticali be{~asnim putem, sticanje para je u shva}anjima mlade‘i oslobo|eno od legalizma i po{tenja. ^ak {ta vi{e, stvar je presti‘a me|u mladima biti okrutan, nemoralan, spreman na sve. Estetika nasilja dominira duhovnim trendom omladine. Otud mnoge u~enice u prodavanju seksualnih usluga vide trendovski put za imanje para, kao {to mnogi u~enici to isto vide u dilanju droge, sitnim kriminalima i reketarenjima. Valja naglasiti da se jo{ uvijek ne radi o kriti~noj masi na{e djece, ali se radi o znatnom broju koji je i{~ilio iz {unda dru{tvenih vrijednosti, iz trenda koji prijeti da usisa i one koji su jo{ uvijek vezani makar poljuljanim i traumatiziranim obiteljskim svjetonazorima.
Oteto o~instvo i k}erinstvo Najva‘nije pitanje u promi{ljanju ove ilustrativne pri~e o tri u~enice i tri lokalna mo}nika glasi: da li bi povrije|eni otac pucao u pravu metu? Ili bi mu se to samo ~inilo da brani ~ast svoje k}eri? Da li je za odlazak njegove k}eri u perverzni zagrljaj lokalnog trbonje kriv – trbonja, k}er ili otac kao personifikacija obiteljskog odgoja? Ipak, na pu{kometu se ne bi na{ao uzro~nik njegovog o~inskog poraza! Jer trbonja nije kriv {to je trbonja, pa ga je dru{tvena trule‘ ubijedila da se za pare mo‘e kupiti sve. Otac i k}er su, pak, ‘rtve dejtonskog pakla u koji je potonula bo{nja~ka zagubljenost. Otac bezbeli nema objektivni kapacitet da bude otac, jer ga sa svih strana mlate egzistencijalne nevolje. Njegov o~inski nerv – da ~ast k}eri brani Marketing tragedije
115
pu{kom - ukazuje da bi on htio da bude otac, ali mu socijalna stvarnost otima o~instvo. K}er bi mogla da bude k}er, ali i njoj stvarnost otima k}erinstvo, a da to i ne zna, i ne osjeti, dok postaje ‘rtvom trendova, na ~ijem tr‘i{tu obiteljske vrijednosti nose manju te‘inu od materijalnih tantavica koju joj ne mo‘e obezbijediti ovo bo{nja~ko poni‘eno o~instvo. Ova pri~a, kao i mnoge druge neopri~ane i neotkrivene, uvjerava nas da pojedinac nema snagu da se nosi sa isku{enjima ponora i poroka. To za njega mora ~initi dru{tvo, postavljanjem jasnih zakonskih ograda, agresivnim forsiranjem moralnih vrlina i jo{ agresivnijom kriminalizacijom poroka. Na{e je dru{tvo utu{eno u septi~koj jami divljeg kapitalizma i zapadnja~ke anarhije koja samu sebe naziva demokratijom. Zato su bo{nja~ki o~evi i bo{nja~ke k}eri gra|ani drugog reda u odnosu na gulanfere koji upravljaju na{im sudbinama. Broj 147, 24. VI 2005.
116
IZ SAFF A SAFFA
Bo{nja~ka politika nije u~inila ni{ta da ustanovi instituciju pam}enja genocida nad Bo{njacima, i da time iskoristi futuristi~ki potencijal memorije, onako kako su to u~inili Jevreji. Memoriju genocida mo‘emo graditi i mi, parcijalnim projektima, ali to nije onaj kapacitet koji nam je potreban da sve svoje Srebrenice stavimo u funkciju bh. budu}nosti. Moglo bi nam se dogoditi da ve} idu}e godine Srebrenica postane samo fraza, a ne obavezuju}i sadr‘aj u bh. stvarnosti.
Strategija Srebrenice Obilje‘avanje desete godi{njice genocida u Srebrenici proti~e bolje nego {to smo to kao narod zaslu‘ili. Rezolucije Senata i Kongresa SAD, nekih evropskih zemalja, potom gu‘va koja se oko Srebrenice doga|a u Srbiji – ubje|uju nas da je Srebrenica bitna i za druge, a ne samo za nas. Valjda su na tom talasu i Bo{njaci razumjeli da bi se trebali aktivnije zainteresirati za Srebrenicu, kad se ve} toliki svijet zanima za najve}i genocidni zlo~in u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Dakako, deseta godi{njica je povod da se o Srebrenici govori sa pijetetom, ali nas taj govor vrti u krug, i ne nudi nam mogu}nost daljeg promi{ljanja budu}nosti pam}enja. @ivot tragedije, ako je ‘ivot, pulsira ‘ivotom i name}e dinami~ne aspekte mi{ljenja, kreiranja, planiranja. @ivjeti tragediju Srebrenice zna~i prihvatati je kao ‘ivi organizam, koji treba da poslu‘i prvo nama, ali i svima drugima koji prihvataju univerzalno zna~enje ljudskog patni{tva. U prvi mah izgleda bogohulno napraviti distancu od frazeologije kojom se, uglavnom, ovih dana govori o Srebrenici. No, mi smo u ~vrstom ubje|enju da Srebrenica ne smije da ostane i postane fraza, ve} da mora da izraste do imperativa kreativne invencije, kao {to to biva svaki kvalitetan ‘ivot. Srebrenica mora ste}i ambiciju ‘ivota, planiranja, osmi{ljavanja, produbljavanja, usavr{avanja... Onako kako gledamo, recimo, svakog kvalitetnog studenta, i kako zami{ljamo njegovu akademsku budu}nost, tako trebalo gledati Srebrenicu. Jer, trebalo bi da je Srebrenica danas tek na po~etku svoga besmrtnog puta, kao {to je to prije koju deceniju bio holokaust nad Jevrejima. Srebrenica je projekat za temelje na kojima treba da izraste bosanska i bo{nja~ka ku}a. Da nije bilo holokausta, u njegovim moralnim, politi~kim i kulturolo{kim refleksijama, danas ne bi bilo jevrejske dr‘ave. Jednako tako, ako ne bude Srebrenice, u punim kreativnim kapacitetima kojima ovu tragediju treba pamtiti i kao opomenu nametati nama i Svijetu, ne}e biti ni Bosne, ni Bo{njaka. Stoga je Srebrenica ta~ka sa koje po~inje bh. budu}nost. A evo i za{to...
Kultura memorije Postoje dva puta kojima se sa dejtonske raskrsnice mo‘e ra~vati vrijeme u na{oj zemlji. Debelo su nam jo{ uvijek otvoreni i nestanak i opstaMarketing tragedije
117
nak. A opstanka nema bez pam}enja genocida, kao politi~ke kategorije, ba{ onako kako su to ~inili, i ~ine, Jevreji. Zasad, mi odve} nestajemo biolo{ki, ekonomski, kulturno, politi~ki... Na{i ljudi se raseljavaju, organizirano, planski, i jo{ bi se vi{e raseljavali kad bi svi imali para da uplate kartu za preseljeni{tvo. Preseljavanje Bo{njaka je postao pravi biznis. Ekonomski smo poklopljeni, postajemo hamali i tamo gdje jo{te mislimo da smo u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Nametnuta nam je okupaciona kultura, jer se na{e vrijednosti minoriziraju, ignoriraju, pa i sataniziraju. Logi~no, jer onaj ko ima ekonomsku mo}, taj kroji i kulturu, obrazovanje, redizajnira kolektivnu misao. Zato kriti~na masa na{eg naroda du{u filuje {umadijskim otrovima. Politika je logi~an uzro~no-posljedi~ni slijed ovih strujanja. Odro|eni od naroda, od socijalnih patnji, posva|ani sa vizijama i pame}u – bo{nja~ki politi~ari su samo dno na na{oj ljestvici poraza i poni‘enja. Po{to su fotelje prihvatali kao }a}evinu, a vlast kao manifestaciju svojih ki~erajskih afiniteta, logi~no je {to su izgubili bitku za narod, tako da danas postaju marionete koje tumaraju po diktatu onih koji imaju kapital, koji imaju medije, koji u svome kompjuteru dr‘e na{e mozgove. Od takve politike koja je sama sebe uhapsila – svojom gramzivo{}u – te{ko je i{ta o~ekivati. Politika plitkoumne grabe‘i ne mo‘e razumjeti sofisticiranu kulturu memorije genocida, iz koje proizilaze i otvaraju se politi~ke i kulturne koristi?! Pa ta politika za ovih deset godina nije imala invencije ni da prona|e neku pe}inu, da je metne usred Sarajeva, i da ka‘e – e, evo, ovo je spomenik civilnim ‘rtvama u najdu‘oj opsadi jednog grada u evropskoj historiji, du‘oj od opsade Lenjingrada! Dosada{nja postignu}a izgradnje memorije prema genocidu u Srebenici ni po ~emu ne mogu smatrati djelom bo{nja~ke politike, jer su se bo{nja~ki funkcioneri uglavnom u Srebrenici pojavljivali kad bi ~uli da }e tamo biti kamere, da ih uslikaju, za prikazivanje familiji, kom{iluku, a mo‘da i bira~kom tijelu. Sje}anje na Srebrenicu gra|eno je kvalitetnom organizacijom nekoliko srebreni~kih udru‘enja koja su i u vrijeme sveop}e ti{ine, prije nekoliko godina, insistirala na pam}enju. Moralni konflikt koji je na Zapadu izazvalo sau~esni{tvo UN-a i Holandskog bataljona u genocidu u Srebrenici, te poku{aji iskupljenja, pomogli su nakani ovih srebreni~kih udru‘enja da Srebrenicu uvrste u registar civilizacijskih pojmova. Da nije bilo te istrajnosti, te{ko da bi bo{nja~ka politika dobacila dalje od Marindvora, samim tim {to nije imala {ta ni dobaciti, jer se nikad strate{ki nije bavila Srebrenicom, i njenim futuristi~kim potencijalima. A vala, nije se bavila ni genocidom nad Bo{njacima, u onom smislu u kome bi stradanje Bo{njaka moralo biti primarni pojam u svim sferama ‘ivota i rada. Konkretno...
Umjetni~ka svjedo~anstva Za{to dosad nije ustanovljen, izgra|en i otvoren Muzej genocida nad Bo{njacima? Postoji dostatna historiografska gra|a koja bi u ovom Muzeju svjedo~ila o periodi~nom ponavljanju “istrage poturica”. Bo{nja~ka vlast je dosad mogla lijevom rukom izdvojiti pare za tu namjenu i ustanoviti takvu 118
IZ SAFF A SAFFA
instituciju. Za{to, onda, nije? Pa vjerovatno ti fi}firi}i misle kako bi se mogli {togod zamjeriti svojim koalicionim partnerima, pa zapadnim vladama, koje u kojekakvim “komisijama za istinu i pomirenje”, u podmetanju la`i o gra|anskom ratu, vide mjeru moralno-politi~ke podobnosti. A bo{nja~kom je funkcioneru stalo da bude podoban, tako je naviknut u komunizmu, stalo mu je da sjedi tu gdje sjedi, a kako }e sjediti ako ne bude na liniji novog centralnog komiteta?! Ili, idemo dalje... Za{to dosad bo{nja~ka politika, preko svojih institucija, nije ustanovila ni jedan natje~aj za umjetni~ko djelo o Srebrenici, ili ma kojem drugom bo{nja~kom strati{tu? Ako sami ne znaju, trebali su pitati umjetnike iz bo{nja~kog kruga, i saznati ne{to o potencijalu umjetni~kog svjedo~enja tragedije. Jer, da nisu Jevreji snimali filmove, otvarali muzeje, pisali knjige o svome stradanju, malo bi ko danas suosje}ao sa brojkama. Samo umjetnost ima snagu da kroz vrijeme i prostor prenosi osje}aje i budi suosje}anje. Statistika, ma koliko tragi~na, nema tu mo}. Recimo, Pikasova “Gerinka” je nastala u spomen na 1.650 `rtava, ali preko te slike ~itav svijet danas zna za Gerniku. Kod nas su, pak, samo dva ili tri slikara likovno do`ivjela Srebrenicu, i to vi{e zbog svog moralnog osje}anja, nego zbog afiniteta ili podr{ke sredine, budu}i da sredina, kao i bo{nja~ka politika, preferira slike sa {arenim cvije}em i mesinganim ramovima. [to }e im scene genocida u kancelarijama, da prepadaju bezbri`an i zagubljen svijet?! Po{to bo{nja~ka politika nije ni{ta u~inila na umjetni~kom pam}enju genocida, dogodilo se da jedva formalne grupe bo{nja~kih intelektualaca prekinu to o~ekivanje da }e neko odozgo, koje za to izabran i pla}en, misliti na na{u budu}nost. Dogodilo se da internet sajt iz Njujorka Bosnjaci.net, koji okuplja desetak bo{nja~kih intelektualaca, pokrene prvi natje~aj za kratku pri~u o Srebrenici. Stiglo je preko 70 pri~a, od kojih je barem desetak izuzetnih. Po{to }e natje~aj postati tradicionalan, i po{to }e se tematski otvoriti i za sva druga bo{nja~ka strati{ta, ali i genocide, za nekoliko godina }emo dobiti literarnu hrestomatiju o stradanju Bo{njaka. Ta vrijednost nema cijenu. Ovaj projekat, kao i mnogi drugi koje zasad nismo dosegli, lak{e bi se i dinami~nije realizirao u institucijama sistema, pa i zato {to su, recimo, ~lanovi ‘irija morali na ka{i~icu skupljati donacije za nagra|ene, umjesto da se takav fond, za takav interes, podrazumijeva. Jedan internet sajt, koji radi na dobrovoljnoj osnovi, nije adresa za realizaciju projekata od nacionalnog zna~aja. Ali, mora, prinu|en je, jer bo{nja~ka politika za to nema sluha, a bogme ni vremena, od silnih glumatanja svog povijesnog k’o biva zna~aja.
Planiranje pam}enja Bo{nja~ka politika bezbeli misli kako su Rezolucije koje su usvojili Senat i Kongres SAD do{le ’nako, same od sebe, zato {to Amerika nema pametnija posla nego da osu|uje genocid u Srebrenici. Otkud onda ve} mjesecima srbijanski ministri putuju po Americi u poku{aju da izlobiraju blokadu ovih Rezolucija?! Vjerovatno ni jedan bo{nja~ki politi~ar nije imao pojma da grupa Bo{njaka u Americi u konspiraciji, ve} {est mjeseci, raznim Marketing tragedije
119
kanalima lobira ameri~ke senatore i kongresmene da usvoje Rezolucije koja trasiraju ameri~ku politiku na Balkanu. Nakon vijesti o usvajanju Rezolucija u SAD nismo ugledali izjavu ni jednog bo{nja~kog ~elnika. Ili nemaju {ta re}i, jer ne razumiju otkud se to ne{to zbilo bez njihovog znanja i u~e{}a, ili im je povrije|ena sujeta {to ne mogu oni sad iza}i pred narod i kazati: ovo je na{e djelo. Lobiranje za Rezolucije u ameri~kom Senatu i Kongresu svjedo~i da bo{nja~ki intelektualci vi{e ne vjeruju u bo{nja~ku politiku, jer je smatraju onesposobljenom i lihvarskom. Na tu politiku se jo{ jedino mogu osloniti funkcionerske sekretarice, zbog parfema. No, to nije dobro, jer politika ima institucije, kakve-takve pare, kontakte (koje ne koristi) i uticaje. Memoriju genocida mo‘emo graditi i mi, parcijalnim projektima, ali to nije onaj kapacitet koji nam je potreban da sve svoje Srebrenice stavimo u funkciju svoje budu}nosti. Stoga treba pothitno tra‘iti rje{enja za uklju~ivanje bo{nja~ke politike u strate{ko planiranje marketinga tragedije, kao politi~kog pritiska koji treba da nam omogu}i mir, sigurnost i prosperitet. U protivnom, moglo bi nam se dogoditi da Srebrenica postane samo fraza, a ne obavezuju}i sadr‘aj u bh. stvarnosti. Koli~ina i kvalitet pam}enja genocida nad Bo{njacima srazmjerni su koli~ini i kvalitetu bo{nja~ke i bosanske budu}nosti. Broj 148, 8. VII 2005.
120
IZ SAFF A SAFFA
Dejtonski totalitarni ambijent je slobodoumnim Bo{njacima nametnuo autocenzuru nad ambicijama, pa se mnogi ljudi povla~e pred javnim funkcijama, kako bi sebe i svoju porodicu po{tedili neprijatnosti.
Autocenzura ambicija Tonemo u karavakat u kome na javnim funkcijama ne}e biti slobodoumnih Bo{njaka. Za intelektualnu i patriotsku slobodoumnost }e se pla}ati ceh – izop}enja iz dru{tva. Samo rijetki }e imati snage da trpe dangu obilje‘enih gra|ana, jer svjedo~e istinu. Ve}ina }e pod ekonomskim i socijalnim pritiscima pristati da statira u pozori{tu sjenki, bez pameti, identiteta, dostojanstva. Ve} danas mi ‘ivimo remake totalitarne moralno-politi~ke podobnosti, a podobnost je za Bo{njaka svaki vid odro|enosti od sebe i od slobode mi{ljenja. U ovom okovanom dru{tvu slobodouman je Bo{njak osu|en da nosi ubita~an teret, jer umjesto pristojnog odnosa okoline prema svome radu, mo‘e dobiti samo poni‘enja i kazne. Njega }e re‘imski mediji goniti kao najgoreg zlikovca, njemu }e re‘imski ljudi odricati pravo na socijalnu sigurnost, kako bi mu i djecu kaznili za babine patriotske i intelektualne grijehe. Na sceni je progon slobodnomisle}ih Bo{njaka, ali o tom progonu zasad mo‘emo govoriti samo kroz individualne sudbine, ali i to rijetko, jer malo koji progonjeni Bo{njak ima {ansu, ili volju, da o svome progonstvu govori javno. Mi se stidimo u‘asa kojemu smo izlo‘eni, jer znamo da ga nismo zaslu‘ili, pa zato {utimo, i trpimo. Ja mislim druk~ije, jer nije gre{ka ni u meni, ni u nama, ve} u agresiji kojoj smo izlo‘eni. Zbog toga ho}u da pripovijedam o jednoj epizodi koja mo‘e biti ilustrativna za razumijevanje vremena u kome ‘ivimo.
Gungule, gor~ine, gadosti Za{to Fatmir Alispahi} ne mo‘e biti, recimo, direktor Narodnog pozori{ta Tuzla? Prvo, zato {to ne}e, jer zna da bi mu ideolo{ko pravosu|e odmah namontiralo optu‘nicu za neku bezveznu fakturu, pa bi se godinama patio po sudu da doka‘e svoju nevinost. A kad se nevinost doka‘e, objesi je ma~ku o rep, kad si mjesece a mo‘da i godine pogubio u nerviranju i ga|enju. Drugo, zato {to ne mo‘e, ne po referencama koje ima, ve} zato {to ga niko ne smije postaviti na tu funkciju, po{to bi izbila golema medijska i politi~ka gu‘va. U aprilu je bio otvoren konkurs za direktora Narodnog pozori{ta Tuzla. Mnogi su me nagovarali da konkuri{em, iz vi{e razloga. Prvo, moj je otac Nijaz 27 godina proveo kao dramaturg i ku}ni pisac Tuzlanskog pozori{ta. Moja sestra Selma je karijeru po~ela u ovoj ku}i. Ljudima se jednostavno dopala ideja da se kroz moj anga‘man nastavi taj kontinuitet. Eto, Hrvatska se ponosi kazali{nom porodicom [ovagovi}, ocem Fabijanom i njegovom djecom Filipom i Anjom. Kod nas su ovakve pojave mahana. Marketing tragedije
121
Drugo, u Tuzlanskom pozori{tu su izvedene ~etiri moje drame, autor sam nekoliko publikacija o ovom pozori{tu, i {to je najbitnije, autor sam monografije o 50 godina Narodnog pozori{ta Tuzla (1949-1999), koja je dobila Nagradu Poslovnog izdava~a i knji‘ara BiH. Od svoje desete godine sam vezan za Tuzlansko pozori{te, a bezmalo 30 godina pratim i pamtim produkciju ove ku}e. Kad ovome dodam svoje knji‘evne i novinarske nagrade, postdiplomski studij iz knji‘evnosti, desetak knjiga, i sve to {to jesam u bh. duhovnom prostoru, smatram da su moje reference u najmanju ruku respektabilne. Ali, eto, ja se nisam usudio da konkuri{em za mjesto direktora Tuzlanskog pozori{ta. To zavo|enje autocenzure ambicija nije moje zlodjelo, ve} zlodjelo okru‘enja koje me je ubijedilo da bi od konkurisanja, ili eventualnog imenovanja na funkciju direktora, mogao samo imati probleme i gor~ine. Koliko danas ima Bo{njaka koji }e nad svojim ambicijama sprovesti autocenzuru kako bi sebe i svoju porodicu po{tedili neprijatnosti?!!
Baba-roga, izop}enik, prognanik Eto, ja nisam ni konkurisao, konkurs je ve} bio zatvoren, a u “Slobodnoj Bosni”, i u SDP-ovom biltenu u Tuzli, pojavili su se tekstovi kojima se javnost upozorava da “prijeti opasnost” da Fatmir Alispahi} postane direktor Tuzlanskog pozori{ta. U “Slobodnoj Bosni” (31. III 2005.) je napisano: “U kontaktima sa me|unarodnim institucijama kulture, te politi~arima koji dolaze iz Sjedinjenih Ameri~kih Dr`ava, onima koji odlu~uju je re~eno da je Fatmir Alispahi} prekri`en crvenom olovkom i da je potpuno nepo`eljan na jednoj ovakvoj funkciji”. Nigdje nije obja{njeno za{to je F.A. opasnost, niti za{to je prekri`en crvenom olovkom. Re~eno je da “Tuzlaci strahuju da }e za novog direktora biti imenovan Fatmir Alispahi}”. A odakle poti~e taj strah? Odatle {to je F.A. autor koji je napisao najvi{e knjiga o Tuzli? ...[to je Tuzli napisao prvu bh. knjigu o civilnim `rtvama rata, prvu bh. knjigu o {ehidima i poginulim borcima, prvu monografiju grada, prvu monografiju o Tuzlanskom pozori{tu, itd.? Jadan bi bio grad koji se pla{i takvog zavi~ajnog autora! …A jadan je. Gu‘va je napravljena kako meni ne bi naumpalo da konkuri{em, i kako bi svakome drugom bilo jasno da bi moje imenovanje za direktora NP Tuzla diglo neopisivu sufurgiju. Autori ovog preventivnog utjerivanja straha u kosti jako dobro poznaju moje reference i bibliografiju. Filozofiji palanke ne smeta prosje~nost. Palanka uvijek ratuje protiv pojava koje nadrastaju njenu u~malost. No, i prije ovog napada ja sam znao da su mi vrata NP Tuzla zatvorena. A to {to sam sebe izolirao od logi~ne ambicije, upravo pripada psihopatologiji vremena kojemu smo izlo‘eni. I, {ta se doga|a poslije? Za direktora NP Tuzla je izabran jedan fin ~ovjek, glumac Milenko Iliktarevi}, rodom iz nekog sela oko Jajca ili Mrkonji}a, Srbin koji je sve vrijeme agresije ostao u Tuzli i s nama dijelio i granate i glad. To {to u Banjoj Luci Bo{njak ne mo‘e biti ni portir u Srpskom pozori{tu, i {to u zapadnom Mostaru Bo{njak ne mo‘e biti ni ~ista~ u Hrvatskom kazali{tu, nikoga nije tangiralo, pa ni tako {to bi istakao kva122
IZ SAFF A SAFFA
litete multietni~ke Tuzle. Imenovanje jednog Srbina na javnu funkciju u gradu sa apsolutnom bo{nja~kom ve}inom, vi{e nije vijest, ni kao pohvala toleranciji. Valjda se to podrazumijeva, kao {to se podrazumijeva da Fatmir Alispahi} u svome gradu ne mo‘e biti i{ta drugo, do prognanik.
Pre{uti, ponizi, povrijedi Drugi dio pri~e ti~e se mog babe Nijaza, koji je i zbog toga {to sam mu ja sin do‘ivio da njegov odlazak u penziju, tih 65 godina ‘ivota i 40 godina umjetni~kog rada, u Tuzli pro|e bez ikakvog pomena, pa i bez protokolarne po~asti kakvom se ~ista~ice i portiri u mirovinu ispra}aju sa opro{tajnom kahvom i pozdravom. Nijaz je jedini pisac iz tuzlanskog kraja koji je uvr{ten u dvije bh. Antologije, drame i pripovijetke, autor je desetak knjiga, desetak drama, tri libreta za opere, i ko zna koliko nau~nih i publicisti~kih tekstova. Ne mo‘e biti normalno da se takav pisac u mirovinu ispra}a u apsolutnoj, programiranoj {utnji. Valjda Tuzla misli kako }e Nijaz Alispahi} najednom postat nebitan ako ga se na kraju profesionalnog puta ovako, {utnjom, unizi. U “Slobodnoj Bosni” je jo{ u martu najavljeno da }e se u Tuzli u povodu odlaska Nijaza Alispahi}a u mirovinu prirediti – “veliki i skupi ispra}aj na koji }e biti pozvano vi{e od dvije stotine zvanica”. Dakle, znalo se za jubilej! I ovo je ura|eno po istoj recepturi, kako bi se svako ko bi htio da dostojanstveno isprati, kako Esad Krci} ka`e – “najzna~ajnijeg `ivog tuzlanskog pisca”, na vrijeme upozorio da takav gest ne}e pro}i neka`njeno. Neko je, fakat, ka`njen, prokletstvom.
Pri~ao, ne pri~ao, gluho}a je Nastavak pri~e doga|a se u na{em bi}u, tamo gdje bi se moglo o~ekivati da smo ujedinjeni u ljubavi prema Bosni i Bo{njacima. Razgovarao sam mnogo puta sa Ned‘adom Ibri{imovi}em, sa Isnamom Talji}em, sa mnogim drugim bo{nja~kim autorima, i iz njihove pri~e razaznao da razumiju svoju prognanost od okupatorske sredine, ali da s gor~inom nose spoznaju da su odba~eni od svojih, od onih koji bi trebali cijeniti i pomagati njihov rad. Onoliko koliko srpska politika razumije bitnost pismenosti, pa oko sebe okuplja pisce, slikare, filmad‘ije, e ba{ toliko bo{nja~ka politika nema pojma {ta je za Bo{njake jedan Isnam. Analizirajte sami pa }ete vidjeti – oko SDA vi{e nema ni jednog pisca. A bilo ih je. Haman ta politika misli kako je piscima ~ast da se guraju uz vlast, umjesto da razumije da je svaka politika onoliko vrijedna koliko ima pismenih ljudi uza se. Kad takve bo{nja~ke veli~ine bivaju ignorirane od bo{nja~ke politike, {ta tek da ja o~ekujem, u ma kojem pogledu?! Da me predlo‘e za nekakvog direktora? Vraga, pa ne}e oni sebi hajke i belaja! Da mi pomognu u finansiranju postdiplomskog studija? Taman posla, valja meni riljat, pisat, kam~it honorare, {tedit i {kolovat sam sebe, “za dobrobit naroda”. Da snose tro{kove montiranog procesa protiv mene, u kome je Munir Alibabi} dobio da mu moram platiti 4.900 maraka, jer sam branio Bo{njake od optu‘bi za tzv. islamski terorizam? Ma jok, pustit }e ta politika da ja odem u zatvor, jer tih para Marketing tragedije
123
nemam, a i da imam, ne bi ih dao! …A onda me u zatvoru neko rahat mo‘e za male pare izbu{it’ {arafcigerom, pa }e me svi slavit kao {ehida. Ali, ne doga|a se ovo zbog mene, ve} zato {to bo{nja~ka politika ne vidi ni sebe ni narod od ~ijih para ‘ivi. Eto, neki dan sam predlo‘io gradona~elnici Sarajeva Semihi Borovac da se izgradi spomenik ‘rtvama snajperista. Odgovor je: {utnja. Prethodno sam predlagao da se ustanovi Dan jetima. Odgovor je: {utnja. Predlagao sam da se napi{e nekrolo{ka knjiga o djeci ubijenoj u Sarajevu, da se toj djeci izgradi spomenik… Opet: {utnja. Pa sam predlagao da se u Sarajevu osnuje Institut “Alija Izetbegovi}”. [utnja. …I sva{ta sam jo{ predlagao. Mislio sam u ovoj kolumni predstaviti ideju da se u Sarajevu ustanovi Muzej genocida nad Bo{njacima, koji bi objedinio sve dokumentarne materijale, imena, strati{ta, fotografije, knjige, filmove, itd, itd. Pored stalne postavke o svim genocidima nad Bo{njacima, Muzej bi aktivno radio na produkciji memorije, kao {to to ~ine jevrejski muzeji holokausta. Ideja je zrela u meni, samo da je stavim na papir. Ali, Bog da mi prosti, ovaj put nisam mogao do‘ivjeti da jo{ jedan moj poku{aj zavr{i u ti{ini. A onda sam se zapitao: za{to? Zato {to nama, i s vana i iznutra, vlada: autocenzura ambicija. Tako je nastao ovaj tekst. Broj 149, 22. VII 2005.
124
IZ SAFF A SAFFA
Bosne nema bez Srba, a nema je ni sa Karad‘i}evim Srbima. Bosne nema bez pam}enja genocida nad Bo{njacima, a Karad‘i}evi Srbi genocid negiraju. Bosne nema bez uva‘avanja bo{nja~ke moralne superiornosti, a Karad‘i}evi Srbi uop}e ne ra~unaju na Bo{njake u svojoj budu}nosti. Zato je odluka Srpskog gra|anskog vije}a da istakne humanost Arifa Ahmeta{evi}a – ~in vrijedan na{eg uva‘avanja.
Srpstvo u na{oj avliji [ta bi se dogodilo da smo za svaku poru{enu d‘amiju ru{ili po jednu crkvu, da smo za svakog ubijenog Bo{njaka ubijali po jednog jal Srbina, jal Hrvata, pa dok ne dotjeramo do posljednje crkve i posljednjeg nebo{njaka na slobodnim teritorijama? Eh, kad bi smo iscrpili resurse za osvetu, zapitali bismo se – {ta }emo sad ru{iti i koga }emo sad ubijati? Nas i na{e bi i dalje ubijali i ru{ili, a mi bismo gledali o’klen je vedro. Osveta se nije pojavila ni u zadnjim mislima zadnjeg Bo{njaka, ne zbog gore re~ene logi~ke ra~unice, ve} zato {to mi nismo narod koji umije da misli i da ~ini zlo. Ta na{a dobrohotnost proizilazi iz traumatskog historijskog naslije|a, sedimentiranog u na{im genima, jer mi nikad nismo bili u poziciji da ikoga osvajamo; vazda smo se borili da opstanemo, u okru‘enju koje smo vabili na mostove tolerancije. No, tolerancija nema isto semanti~ko zna~enja sa nas i za Srbe i Hrvate. Za njih je to nekakva rije~ koja se spominje u me|unarodnim dokumentima. Za nas je tolerancija - klju~ za opstanak. To je kriti~na ta~ka na kojoj se mi razlikujemo od njih, i zbog koje na{e osje}anje Bosne, u globalnim pravilima, ima {ansu da nad‘ivi i nadja~a srpsko-hrvatske separatisti~ke ~eljusti. To, dakako, ne zna~i da }emo uspjeti. Ali, mi nemamo drugog izbora. Vrijedi tematizirati i sad prisutno uvjerenje kod mnogih na{ih ljudi da se mi mo‘emo ispru‘iti koliko i Srbi i Hrvati; to je mentalna zaostav{tina Titovog vakta, u kome su Bo{njaci u‘ivali formalnu ravnopravnost. Danas smo, pak, te{ki onoliko koliko nas ima, u fizi~koj, ekonomskoj, kulturnoj i svakoj drugoj vitalisti~koj mjeri. Odre|eni smo i zapadnim islamofobi~nim diskursima. Ba{ zato vrijedi realnim rezonima kultivirati na{e ljude koji ne vide ko smo, gdje ‘ivimo, ko su nam susjedi, koliko mo‘emo i {ta smijemo, kako bi razumjeli da je tolerancija iskazana u vrijeme najte‘ih isku{enja na{ najve}i politi~ki kapital, koji treba njegovati i umno‘avati.
Preziranje osvete “Neka Allah odlu~i {ta }e biti sa tim Gospodinom Bo{nja~kim koji eto ~etnicima opra{ta {to su mu ubili dijete. Ja vjerujem da je on jedini takav Bo{njak i da }e na ovom jednom slu~aju ostati” - napisao je izvjesni Emir, na jednom na{em internet sajtu, komentiraju}i vijest da je Srpsko gra|ansko vije}e predlo`ilo Internacionalnoj ligi humanista da svoje najvi{e Marketing tragedije
125
priznanje Povelju humanosti dodijeli Arifu Ahmeta{evi}u, a zbog njegove izjave na televiziji da je kao borac ARBiH vi{e puta bio u prilici da se osveti nad zarobljenim srpskim vojnicima, ali da je znao kako oni pojedina~no nisu krivi za ubistvo njegove k}erke Edine (23) u zlo~inu na tuzlanskoj Kapiji. SGV je u svome otvorenom prijedlogu, izme|u ostalog, napisao: “Rije~i Arifa Ahmeta{evi}a konkretno su svjedo~anstvo ~injenja dobra uprkos zlu, i javnog propagiranja tolerancije uprkos nanesenom bolu. Tolerancija i humanost ne pripadaju samo deklaracijama, ve} mnogo vi{e `ivotu i obi~nim ljudima. Stoga smatramo da je iznimno va`no ista}i pojedince koji su uprkos najve}oj porodi~noj tragediji imali snage da odole zovu osvete, i da to javno saop{te, kao svoju i op{tedru{tvenu vrlinu. (...) Kao pripadnik specijalne jedinice u Armiji RBiH bio je na frontu u vi{e navrata u prilici da sprovede osvetu nad zarobljenim srpskim vojnicima. (...) Dodjeljivanje Povelje humanizma Arifu Ahmeta{evi}u bi afirmisalo vrlinu mnogih obi~nih ljudi koji su pretrpjeli najve}u ovozemaljsku bol, ali su uprkos tome ostali ljudi i humanisti.” Saop}enje SGV-a pojavilo se nekoliko dana nakon obilje‘avanja desete godi{njice genocida u Srebrenici. Moglo se objaviti i deset dana prije, ili poslije, ali je objavljeno ba{ tad, s jasnom porukom da me|u Srbima postoje ljudi koji cijene bo{nja~ku toleranciju, kao duplu suprotnost od onoga {to su Srbi ~inili u Srebrenici. Ka‘emo – duplu – jer Bo{njaci nisu ubijali ni kada su bili ubijani, a Karad‘i}evi Srbi su ubijali iz patolo{kog zadovoljstva i transgeneracijske ambicije da namire sulude ra~une za Kosovski boj. S jedne strane imamo Karad‘i}evog Srbina koji ubija nedu‘nog ~ovjeka koji mu ni{ta nije skrivio, a s druge strane imamo na{e Arife Ahmeta{evi}e koji, prvo, ne ubijaju nikog, a drugo, i kad im Karad‘i}evi Srbi ubiju dijete, opet ne ubijaju nikog, jer znaju da pojedinac nije kriv za zlo koje je u njegovo ime po~injeno. Jednako tako, kao {to Karad‘i}evi Srbi danas ponavljaju zlo~in negiranjem zlo~ina, tako se Arif Ahmeta{evi} ne stidi svoje tolerancije, smatra je vrlinom, ~im je pred tv kamerama saop}ava u vidu sljede}e izjave: “Bio sam pripadnik Armije RBiH, jedne specijalne jedinice. Imao sam mogu}nost osvete poslije tri mjeseca od ubistva moje k}erke, ali nisam mogao to u~initi, jer vi{e mi nije radilo srce, nego je preovladao razum. Oni koji me sada gledaju, i koji su bili sa mnom, znaju da je to tako.” Arif je, kako je poslije pri~ao, u vi{e navrata sprovodio zarobljene ~etnike, ali mu je na pameti bilo da taj {to ga sprovodi nije onaj koji mu je ubio k}er. Osveta mu jeste naumpadala, ka‘e, ali je osje}ao da bi se osvetom izravnao sa onima koji su mu ubili k}er, a koje je prezirao. Imao je osje}aj da bi time oskrnavio svetost ‘rtve. Jer bo{nja~ka ‘rtva je, kao i jevrejska u holokaustu, sveta po svojoj nevinosti, i posve je logi~no {to su Bo{njaci prezirom maksime “oko za oko, zub za zub” {titili svetost svoje ‘rtve. Da su uzvratili istom mjerom, a {to je bila intencija Karad‘i}evih i Bobanovih zlo~inaca, bo{nja~ka bi ‘rtva izgubila svetost i utopila se u kru‘ni klanac osvete. Zbog bo{nja~ke tolerancije, te nadljudske mo}i da se odoli zovu osvete, bo{nja~ka ‘rtva izrasta u moralni svjetionik bh. budu}nosti. 126
IZ SAFF A SAFFA
Bo{nja~ka tolerancija tako nije mogla dobiti ve}e priznanje, nego da sami Srbi, koliko god bili malobrojni u SGV-u, u dane komemoracije u Srebrenici, objave svoju pohvalu jednom Bo{njaku koji simbolizira tu razliku izme|u nas i njih.
Tragedija i tolerancija U odnosu na ~injenicu da svi ranjeni Bo{njaci li~e na Arifa Ahmeta{evi}a, kao {tetna neistina djeluje misao ovog Emira koji ka‘e: “Ja vjerujem da je on jedini takav Bo{njak i da }e na ovom jednom slu~aju ostati”. Jer, barem je pola miliona Bo{njaka izgubilo nekog svog, barem ih se pola moglo osvetiti na nedu‘nom Srbinu ili Hrvatu - a nije ni jedan! Arif zato nije jedan, i usamljen, ve} je on paradigma svih drugih Bo{njaka koji su imali snagu da se ne svete, i da time {tite svetost na{e ‘rtve. Na ‘alost, Emir nije jedini koji je u komentarima na ovu vijest iskazao nerazumijevanje najve}eg bo{nja~kog kapitala. Izvjesni Mujo pi{e: “U ovom slu~aju srbsko gra|ansko vije}e daje priznanje zbog pokazatog humanizma, me|utim oni nemaju nikakvog rekorda i historije na polju humanizma, oni su {ampioni na polju genocida, oni sad glume tu neku Mariju Tereziju ili neke borce za humanizam i pravdu”. O~ito je da Mujo uop}e ne zna {ta je to Srpsko gra|ansko vije}e, ~im misli da je ova organizacija – {ampion genocida. Bo{njak koji se sebe smatra politi~ki pismenim, morao bi znati da je SGV sve ove godine bio jedini razlog zbog kojeg svi Srbi nisu bili Karad‘i}evi podanici. SGV je bio i ostao suprotstavljen genocidnim idejama. SGV je mobilizirao Srbe u Armiju RBiH, od koji su mnogi i poginuli bore}i se za jedinstvenu BiH. Koliko god Srbi iz SGV-a bili malobrojni u odnosu na onaj broj Srba koji je postao talac Karad‘i}eve politike, nama bi to srpsko prisustvo u bh. patriotizmu moralo biti golemo, i zna~ajno, jer svjedo~i da bh. ideja nije samo na{a – muslimanska. Otud bi Mujo morao znati da SGV ima moralno pravo da progovara u ime bh. patriotizma, jer je u grdnim vremenima ostao uz Bosnu i Hercegovinu. Ova organizacija nema nikakve veze sa kriti~nom masom srpstva koje je suprotstavljeno istini o agresiji i genocidu. To da li je SGV mogao ne{to vi{e, otvorenije, odlu~nije, stvar je nijansi. Bitna je ~injenica da srpstvo SGV-a nije srpstvo Radovana Karad‘i}a i Republike Srpske. Srpstvo SGV-a je bosansko srpstvo. Na ‘alost, ni Abdulkerim u svome komentaru nije razumio karakter SGV-a, a ni te‘inu prijedloga kojim Srbi nagra|uju bo{nja~ku toleranciju. Abdulkerim pi{e: “Ovo mi smrdi na ono: Svi su ~inili zlo~ine!, ali eto, sada ima jedan koji to nije iako je mogao, pa }emo njega nagraditi. To je srpska podvala!” Osman je uputio sli~an komentar: “Ovo se meni ~ini da stvarno vlasi nisu krivi, oni su samo povla~ili obara~e... Lud i dalje ostaje lud”. Kakve veze ima sve to sa namjerom SGV-a da se istakne “vrlina mnogih obi~nih ljudi koji su pretrpjeli najve}u ovozemaljsku bol, ali su uprkos tome ostali - ljudi i humanisti”. A ko je to ovdje, u Bosni, trpio “najve}u ovozemaljsku bol”? Nisu valjda srpski civili?! ...Izuzev od Karad`i}evih granata kojima su ubijani u Sarajevu, Tuzli, Zenici. ^ija su to djeca ubijana, ~ije majke? Ko je vodio rat protiv civila? Logi~ki je jasno da se sintagma “najve}a Marketing tragedije
127
ovozemaljska bol” odnosi na `rtve Karad`i}evih zlo~ina, jer ta logika proizilazi ne samo iz istine o genocidu i agresiji, ve} i iz konteksta u kome se tretira Arifova tragedija i tolerancija. Me|u komentarima na vijest da SGV ‘eli nagraditi Arifa Ahmeta{evi}a nije se pojavio ni jedan Bo{njak koji bi to podr‘ao, pravilno shvatio, ili se pak suprotstavio mi{ljenjima koja sataniziraju takvu nakanu. Svi su inicijativu SGV-a shvatili kao podvalu onih koji su {ampioni u genocidu.
Prirodni partner Izgleda da smo toliko izranjavani i traumatizirani da vi{e ne mo‘emo razumjeti ni kada neko ‘eli ista}i na{e vrline. U svemu prepoznajemo zavjeru. No, ne treba za to kriviti Emira, Muju, Abdulkerima i Osmana. Oni reagiraju posve prirodno, jer vi{e nikome ne vjeruju. Nisu oni krivi {to ih je genocidna stvarnost svela na instinkte opreza. Kriva je ta stvarnost, koju nismo mi kreirali, a koja je na{u dobrotu, otvorenost, ljubaznost – nasadila na kolac. Zato vi{e ne vjerujemo ni kada nam darove donose. Dobro je, pogotovo za nas, njegovati sumnju prema svemu i prema svakome. Stvarnost nas je takve istesala. No, nije ba{ sve na ovome svijetu okrenuto protiv nas. Ne mo‘emo opstati sami, trebaju nam saveznici, koji cijene i po{tuju na{u dobrotu. Njih je malo, treba ih uo~iti i njegovati. Zato nam je potreban oprez prije nego {to olahko presije~emo rije~. Konkretno, odluka SGV-a da istakne toleranciju i humanost Arifa Ahmeta{evi}a – ~in je vrijedan na{eg uva‘avanja. Bosne nema bez Srba, a nema je ni sa Karad‘i}evim Srbima. Bosne nema bez pam}enja genocida nad Bo{njacima, a Karad‘i}evi Srbi genocid negiraju. Bosne nema bez uva‘avanja bo{nja~ke moralne superiornosti, a Karad‘i}evi Srbi uop}e ne ra~unaju na Bo{njake u svojoj budu}nosti. Zato je bosansko srpstvo na{ prirodni partner. Broj 150, 5. VIII 2005.
128
IZ SAFF A SAFFA
Na{e pravusu|e, zasad, ne vjeruje komandantu EUFOR-a, ~im ne sankcionira opasne la‘i Senada Avdi}a koje ugro‘avaju bezbjednost BiH i sramote na{u zemlju po svijetu. Jer, Senad je Avdi} karika u lancu iz Kara|or|eva, njega {tite ~etnici i usta{e, u svim varijantama i kostimima; on ima status paradr‘avnog spomenika u ovoj dejtonskog paradr‘avi u kojoj zlo~inci dobijaju slobodu i ~ast, a patrioti progon i poni‘enje.
Senad od ‘ive Prema obavje{tajnim informacijama, velikodr‘avni srpski i hrvatski lobiji sarajevskom magazinu “Slobodna Bosna” pla}aju u prosjeku oko 100.000 maraka za svaku izmi{ljotinu u kojoj se tvrdi da je BiH uto~i{te tzv. islamskih terorista. Za dr‘avne bud‘ete ovih zemalja iznos od par stotina hiljada maraka mjese~no, kojim se pokrivaju medijske operacije izmi{ljanja tzv. islamskog terorizma u BiH, ne predstavlja nikakvo optere}enje. Efekti su vi{estruki, po{to izmi{ljotine “SB” prenose ~etni~ki i usta{ki internet sajtovi, ali, {to je ubita~nije, i mnogi islamofobijski mediji u Svijetu. Strate{ki cilj partnera iz Kara|or|eva je da se ove izmi{ljotine objavljuju upravo u Sarajevu, jer to daje vjerodostojnost kojekakvim konstrukcijama o djelovanju Al-Kaide u BiH. Policijski magazin “SB” u toj predstavi glumi lu~ono{u slobode i demokratije, jer u mud‘ahedinskom Sarajevu ima hrabrosti da razotkriva i osuje}uje akcije globalne teroristi~ke mre‘e. Povr{ni zapadni ~italac, koji muslimane gleda kroz imperijalne stereotipe o sabljama, kamilama i gajtanima, prihvatit }e fantazmagoriju o teroristi~kim sklonostima bosanskih muslimana. Jer, jal si musliman, namah si iracionalan, o{inut u glavu, namah }e{ oka~it bombu na se i odletiti u zrak na autobuskoj stanici. Zapadni mentalni ljenguzi ne}e plaho zavirivati u ~injenice, u dobrohotnost bosanskih muslimana, jer taj tromi um funkcionira na stereotipima. Zato izmi{ljotine “SB” imaju kupca na svjetskom buvljaku fobija. No, hajcanje fobija nije samo sebi cilj. Adresa su zapadni diplomatski lobiji koji jo{ uvijek prekrajaju sudbinu Balkana. Su{tina ove operacije je u slabljenju moralnog kredibiliteta bo{nja~ke ‘rtve i u ja~anju separatisti~kih pozicija partnera iz Kara|or|eva. Onoliko koliko se Zapad bude pla{io Bo{njaka, kao navodne smetnje balkanskoj stabilnosti, toliko }e biti jake srpske i hrvatske ko~ije za ~ere~enje Bosne. Pri tome bo{nja~ka ‘rtva gubi svaki smisao, kao {to smisao gubi i odgovornost svesrpstva i svehrvatstva za agresiju i genocid u BiH. Redizajniranjem istine s&h genocidnost prerastaju u misionarstvo evropske odbrane od tzv. islamskog terorizma, dok iz bo{nja~ke ‘rtve hlapi moralna odgovornost Zapada za najve}i genocid nakon Drugog svjetskog rata. Kad bi se prera~unala samo cijena bosanskih hektara koje }e za koju deceniju prigrabiti {to Srbija, a {to Hrvatska, a naspram cijene ove medijske operacije, od koje ovisi dekredibilizacija Bo{njaka, ispostavilo bi se da }e Srbija i Hrvatska ulo‘iti dlaku, a dobiti Marketing tragedije
129
frizuru. Za profesionalne novinarske {lajbuke, koji po tekstu jedva mogu uzeti 100 maraka, izgleda nevjerovatno kad neko negdje za jedan tekst klapi 100.000 maraka. Ali, to {to ~ini “SB”, to nije novinarstvo, ve} profesionalna i patriotska prostitucija. Zato agenti ovog lista, i bratskih ih medija (FTV, 60 minuta, Start, Oslobo|enje…) danas imaju vi{e para nego najve}i tajkuni; oni kupuju ~etverosobne stanove u centru Sarajeva, vozaju najnovije modele automobila vrijedne 50-tak hiljada maraka, ljetuju na Havajima… U novinarstvu nema rasko{i. U izdaji, pak, ima. Varljive.
Portparol cijele planete Ambicija da se pobroje sve monstruozne izmi{ljotine “Slobodne Bosne” morala bi imati nau~no-istra`iva~ki karakter. Novinski tekst po svojim kapacitetima ne mo`e sagledati i taksativno navesti {ta je sve izmi{ljala “SB”, niti mo`e analizirati patolo{ku i profitersku prirodu ovog zuluma. [teta je {to uhljupska bo{nja~ka politika nema ambiciju da u ime nacionalnih interesa zavje{ta jedan istra`iva~ki rad na ovu temu. Jer, preko aktivnosti “SB” razaznaje se nastavak agresije na Bosnu i Bo{njake. Ne samo da nemamo strate{kog odnosa spram medijske agresije, ve} niko ne reagira ni na izdvojene slu~ajeve. Evo, nedavno je “SB” (br. 455) objavila jednu jeftinu i opasnu izmi{ljotinu - da Al-Kaida u BiH planira akciju trovanja vodovoda po Italiji. Nije reagirao niko, a sav je Zapad saznao za ovo senzacionalno otkri}e. Evo uvoda teksta koji je potpisao Senad Avdi}: “Dramati~ne su se diplomatske i obavje{tajne prepiske vode}ih zapadnih zemalja u posljednjih 10-tak dana razmjenjivale daleko od o~iju javnosti! (...) Iako su ’Slobodna Bosna’ i njeni novinari vi{estruko upozoravani da ne bi trebali sa sadr`ajem te prepiske ’uznemiravati javnost’, na{i su se novinari ipak odlu~ili...” Samo budala mo‘e povjerovati u vjerodostojnost ovih naivnih konstrukcija! Ispade da je Senad Avdi} tolika~ka marka pa da ga vode}e zapade zemlje obavje{tavaju o svojoj tajnoj prepisci!? Nemaju vlade Amerike, Britanije, Francuske, [panije, itd. pametnija posla nego da ba{ Senada Avdi}a informiraju o obavje{tajnim tajnama. Ali, ne lezi vra‘e, hajde de {to ga obavje{tavaju, kao da je on njihov amid‘i}, ve} se sa njim konsultiraju, li~no – da li bi te tajne trebalo ili ne bi trebalo objaviti. A on, Senad Avdi}, po{to je iznad njih, najglavniji, on ti njih ne poslu{a, pa tajne objavi, jer su mu dra‘i ~itaoci “SB”, nego sve zapadne vlade zajedno. Nije ti njega briga {to odaje najve}e svjetske tajne, jer ipak je on taj koji odlu~uje {ta }e zapadne zemlje objaviti, a {ta ne}e. On ti ga do|e ne{to kao portparol cijele planete. …^im na svoju ruku mo‘e donijeti odluku da provali tajnu, ba{ njemu dostupnu prepisku vode}ih zapadnih zemalja. Ovakve fikcije su, ina~e, svojstvene {izofreni~arskim umovima, koji umisle da su toliko bitni da vladaju jal dr‘avom, jal planetom. Pred nama je, dakle, citat koji nedvosmisleno ukazuje da je Senad Avdi} sebe prikazao kao va‘nu kariku u obavje{tajnim poslovima zapadnih zemalja. Tu nema nikakve gre{ke. Evo, svako to mo‘e pro~itati i vidjeti koliko je sati u glavi Senada Avdi}a. Ali, idemo dalje, u njegovom tekstu ima jo{ blentavih konstrukcija… 130
IZ SAFF A SAFFA
Certifikat gluposti “Pri~a otpo~inje prije nekoliko nedjelja na podru~ju Doboja gdje se obrelo dvoje ljudi sa italijanskim dokumentima koji su stigli na preporuku svojih navodnih prijatelja iz Afrike, ina~e ’bosanskih ratnih veterana’ trenuta~no nastanjenih u Italiji. Nakon {to su ih bosanski doma}ini tradicionalno gostoprimljivo primili i zbrinuli, gosti iz Italije su pre{li na konkretnu stvar: ’Treba nam u {to je mogu}e kra}em roku pet kilograma crvene i pet kilograma sive `ive. Novac uop}e nije problem’.” Po{to se Senad Avdi} prethodno pozivao na tajnu prepisku vode}ih zapadnih zemalja, to bi ga zna~ilo da se u toj prepisci na{ao ovaj dio gdje je potanko opisano kako su tekli pregovori o nabavci jal crvene jal sive ‘ive. Koliko znamo, stilistika obavje{tajnih dokumenata ili slu‘bene korespondencije nema literarne elemente, pa }e prije biti da je Senad Avdi} sve to izmislio. Ali, sto mu gromova, pa mogao je malo pametnije izmi{ljati. Po|imo, recimo, od Avdi}eve nepismene konstrukcije koja glasi “gostoprimljivo primili”. U~enik osnovne {kole bi za ovaj bu}kuri{ dobio jedva tricu, ali “na{ najbolji novinar” ima pravo na nepismenost. Helem, ispade da su doma}ini tradicionalno gostoprimljivo primili te, bezbeli, tzv. islamske teroriste koji tra‘e ‘ivu. Prvo, kako je Senad Avdi} mogao znati za taj gostoprimljivi prijem, i za ta~an sadr‘aj dijaloga? Drugo, ako su ti Afrikanci do{li kod nekoga ko prodaje ‘ivu za trovanje ljudi, nema logike da ih tako opasan {vercer ugo{}uje u skladu sa bosanskom tradicijom. Ko biva, hanuma je iznijela baklavu i {erbe, ~eljad su tr~karala okolo, a onda je babo iz sehare izvukao malo ‘ive, izvagao, kao paprike i patlid‘ane, pa otrov za trovanje Italijana pazario sa teroristima Al-Kaide. Jer, fakat, Avdi}ev “tradicionalni gostoprimljivi prijem” upu}uje da se trgovina ‘ivom odvijala u ku}nom ambijentu, {to bi ga zna~ilo da na{ narod po ku}ama dr‘i tu ‘ivu. Po tome smo, garant, posebni, jer ‘ive nema u Italiji, a da bi se Italijani potrovali ‘ivom valja zapucat ~ak u Bosnu da se taj belaj nabavi. Ko zna, mo‘da samo u nas ‘iva raste na granama, pa nam do|e kao privredna grana, za izvoz i trovanje po{tenog svijeta. Neko, recimo, sadi, ubire i izvozi kukuruz, a na{i doma}ini, seljaci, sade, beru i izvoze ‘ivu. Jo{ jedan momenat iz Avdi}evog citata ukazuje da se radi o glupavoj konstrukciji. Avdi} je haman prislu{kivao po Doboju pa bejagi zna kako su teroristi kazali da “novac uop}e nije problem”. A {to bi bio problem? Valjda se zna po{to je pet kila `ive na crnom tr`i{tu? Valjda su teroristi do{li na pravu adresu, ~im su do Doboja zapucali iz Italije? Ne}e valjda tako opasan posao obavljati na amaterskoj adresi? Kazati prodavcu `ive za trovanje ljudi da “novac nije problem”, van svake je pameti. Novac se podrazumijeva. Da ne duljimo… Tekst Senada Avdi}a je logi~ki {upalj sa svih strana. Ta brljotina ukazuje jedino na patolo{ke literarne ambicije svoga autora koji je na{ao isplativ razlog da izmi{lja opasne budala{tine, toliko naivne, glupave, truhle, da ih ne bi {tampao ni jedan izdava~ roto-romana. U odnosu na te logi~ke {upljine, lahko bismo ustvrdili da je Senad Avdi} glup ~ovjek, ali nas u tome spre~ava ~injenica da je njegova glupost: prvo, unosan privatni biznis; drugo, opasnost za na{u zemlju. Marketing tragedije
131
Paradr‘avni spomenik Glavni izvor profiterstva “Slobodne Bosne” su srbijanski i hrvatski bud`eti, koji su do daljnjeg otvoreni za svaki vid uni{tavanja Bosne i Bo{njaka. To ne zna~i da su sve zapadne zemlje voljne sudjelovati u nastavku s&h agresije. Tim prije {to proizvodnja la`i o tzv. islamskom terorizmu u BiH pravi lakrdiju od stvarne borbe protiv tog terorizma. Ispada da zapadne vlade imaju isti oblik retardacije kao Senad Avdi}. Zapadne vlade definitivno ne `ele da njihov medijski advokat u BiH bude neozbiljna i neura~unljiva osoba poput {efa “SB”. Zato je komandant EUFOR-a, general Dejvid Liki, 24. VIII 2005., dao sljede}u izjavu: “EUFOR nema informacija o takvim aktivnostima, jer da imamo bar indicija da se tako ne{to de{ava u ovoj zemlji, istog momenta bismo zajedno sa lokalnom policijom adekvatno reagirali.” Dakle, kome }emo vjerovati: Senadu Avdi}u, koji se stoput dokazao kao patolo{ki la‘ov, ili komandantu EUFOR-a koji tvrdi da u BiH nema tzv. islamskih terorista? Na{e pravusu|e, zasad, ne vjeruje generalu Likiju, ~im ne sankcionira opasne la‘i Senada Avdi}a koje ugro‘avaju bezbjednost BiH i sramote na{u zemlju po Svijetu. Jer, Senad je Avdi} karika u lancu iz Kara|or|eva, njega {tite ~etnici i usta{e, u svim varijantama i kostimima; on ima status paradr‘avnog spomenika u ovoj dejtonskog paradr‘avi u kojoj zlo~inci dobijaju slobodu i ~ast, a patrioti progon i poni‘enje. Senad Avdi} }e 4. decembra, u 15 sati i 45 minuta, odr‘ati predavanje na me|unarodnoj konferenciji o BiH, koja }e se odr‘ati u Frankfurtu. (http://www.soz.uni-frankfurt.de/bosnien/bosnisch_konferenz.htm) Njegovim se la‘ima vjeruje. Njegove su la‘i roba na tr‘i{tu. Na{a istina ne slu‘i ni~emu. Jer nema istine bez volje i mo}i. Broj 152, 2. IX 2005.
132
IZ SAFF A SAFFA
Jakob Finci za nas nije Jevrej, ve} je ravnogorski Srbin. Preko njega niti mo‘emo, niti ho}emo, voditi zajedni~ku borbu sa evropskim Jevrejima protiv krsta{izacije Evrope, a za bo{nja~ku i jevrejsku jednakopravnost u Evropi.
Bo{njaci uz Jevreje, Jakob Finci uz ~etnike Ako se ostvari nakana da se Evropa ustavno definira kao kolijevka kr{}anstva, to }e najte‘e pogoditi Bo{njake i evropske Jevreje. Ova dva evropska naroda bi postali podstanari na svome kontinentu. I jedan i drugi narod nose iskustvo genocida, koji su se dogodili uz pre{utnu saglasnost evropskih dr‘ava. Istjerivanje Bo{njaka i Jevreja iz evropske porodice, udarilo bi pe~at na evropsko sau~esni{tvo u holokaustu nad Jevrejima, i u genocidu nad Bo{njacima. Otud Bo{njaci i Jevreji imaju jednake evropske interese. Bo{njaci ne mogu bogzna{ta promijeniti u sudbinskim tokovima, ali Jevreji mogu. Jevreji su sila kojoj bo{nja~ka nesila mo‘e tek poslu‘iti kao dokaz da bi jo{ neki evropski narodi bili pogo|eni krsta{izacijom Evrope. Ali, {ta je nas briga {to bismo mi za ne{to poslu‘ili Jevrejima, kad bi Jevreji u guranju svoga interesa poslu‘ili nama. Pitanje bo{nja~kog odnosa prema evropskim Jevrejima name}e se kao jedno od najbitnijih u promi{ljanju na{e evropske budu}nosti. Trenutno, u Bo{njaka se niko ne bavi ovim strate{kim promi{ljanjem. U inteligenciji, i u narodu, razli~iti su stavovi o Jevrejima. Tradicija nas u~i da smo prema Jevrejima stolje}ima imali blagonaklon odnos. Od kad smo ih prihvatili nakon progona iz [panije, pa preko Drugog svjetskog rata kada smo ih pred holokaustom skrivali u svojim ku}ama, familijama, no{njama, trajalo je to kom{ijsko pobratimstvo. A onda su Jevreji, u vrijeme genocida nad Bo{njacima, zdimili u Izrael, ili ko zna kuda. Oni su mogli napustiti bosanski pakao, a mi nismo. Nije im bilo ni na kraj pameti da se s nama solidari{u u smrti. Mo‘da ih se mo‘e razumjeti. Ali, eto, na{im je djedovima bilo na pameti da rizikuju svoje ‘ivote skrivaju}i Jevreje pred nacistima. Kukavi~ki odlazak Jevreja iz Bosne u na{im je glavama protresao vi{estoljetnu tradiciju kom{iluka, kojom smo se samo mi, kao doma}ini, mogli ponositi. U toj {upljini, u kojoj smo ostali sami sa svojom smr}u, nametnulo nam se pore|enje sa palestinskom sudbinom. Po~eli smo suosje}ati sa Palestincima, s kojima niko ne suosje}a, kao ni sa nama, a sve smo Jevreje strpali u Izrael. Sazrela je potreba da evropske Jevreje odvojimo od Izraela, Palestince od Bo{njaka, i da se malo zagledamo u ra~un, ba{ onako kako bi to ~inili Jevreji.
Izrod iz tradicije Glavna prepreka u reafirmaciji bo{nja~kih veza sa Jevrejima je Jakob Finci oko ~ijeg se zlolika i zlodjela danas vrti cjelokupno bosansko jevrejstvo. Ovaj predratni anonimi gra|ani Sarajeva, koji je bio zaposlen u Marketing tragedije
133
nekakvoj bezveznoj firmi, posljednjih je godina postao najmo}niji ~ovjek u bh. dr‘avi. Izgubili bismo mnogo dragocjenog novinskog prostora kada bismo najbrajali ~ega je sve taj Jakob Finci direktor, ~ega predsjednik, koliko funkcija i plata ima. Jednostavno re~eno, to je jedna bagava nau~na fantastika koja mo‘e funkcionirati samo u dejtonskoj Bosni, gdje nema ni jednog jal Srbina, jal Hrvata, jal Bo{njaka, da bude jal pametan jal podoban koliko taj jedan Jakob Finci. Tolike funkcije, tolika mo} u jednom ~ovjeku, prosje~nih sposobnosti i sumnjivog morala, ukazuju na svu traumati~nost dejtonskog sistema. No, ne}emo dublje o tome. Neko bezbeli ra~una da Jakob Finci simbolizira bosansko jevrejstvo i da kao takav mo‘e biti vjeran reprezent jevrejskih stolje}a u Bosni. To {to je njegova familija ovdje 300 ili vi{e godina ne zna~i ni{ta ako se jedan ~lan te familije iskazao kao izrod od tradicije bo{nja~ko-jevrejskog kom{iluka, a nekada, bogme, i pobratimstva. Tog nekog ko Jakoba Fincija gura na sve te pozicije, i daje mu faraonsku mo} u nakin|urene ru~ice, treba obavijestiti da Bo{njaci ovog Jevreja ne ra~unaju u Jevreje, ve} u ~etnike, pa je Bo{njacima isto da li na Fincijevim funkcijama sjedio neki Radovan Karad‘i} ili Jakob Finci. Bo{njaci nemaju ni{ta protiv da se, eto, ako ba{ mora, na svim tim funkcijama na|e nekakav Jevrej, ali Jevrej koji }e po{tovati tradiciju bo{nja~ko-jevrejskih lijepih odnosa, i Jevrej koji se ne}e iskazivati kao karad‘i}evska srbenda. Ovo bi prvo morali razumjeti Jevreji koji guraju Jakoba Fincija, ili koji dopuste da se Jakob Finci gura u jevrejsko ime, jer Bo{njaci u tom Jakobu Finciju odve} ne vide ni{ta jevrejsko, osim forme koju ovaj mutni tip obilato zloupotrebljava za velikosrpske i genocidne interese. A kad to razumiju sami Jevreji, onda bi to morali razumjeti i me|unarodni firauni koji u ime jevrejstva, dakle neke vrste neutralnosti, guraju tog Jakoba Fincija. Kona~no: Jakob Finci je pro~itan kao sluga velikosrpskih interesa, kao mrzitelj bo{nja~kog naroda, kao razara~ bosanskog multietni~kog duha, kao neprijatelj jevrejstva u Bosni, i takav je tip, barem {to se Bo{njaka ti~e, sva svoja vrata zamandalio. Njemu nema povratka me|u Jevreje, one koje pamti tradicija bosanskog kom{iluka, i zalud ga je dr‘ati tu, me|u nama, da s kapicom izigrava Jevreja, kad svaki pismen Bo{njak u njemu vidi ~etnika.
Na{minkani Jevrej Poduga~ak je spisak aferima Jakoba Fincija koje bismo mogli navesti argumentiraju}i gore izre~ene stavove. Sje}amo se, samo u posljednjoj godini, kako je, kao ~elni ~ovjek Regulatorne agencije za komunikacije, izmi{ljao tzv. antisemitizam u Bo{njaka, kako je kriminalno zloupotrijebio propise RAK-a da izmisli kaznu od 50.000 maraka za tzv. antisemitsku hudbu na TV Alfa, pa kako je sa istom namjerom ka‘njavao jo{ neke bosanske rtv stanice, dok s druge strane nije ni{ta adekvatno poduzimao da kazni svakodnevno ~etni~enje i pozivanje na zlo~in Bijeljinske tv, niti nekih drugih karad‘i}evskih medija. Sje}amo se kako je izletio na sesiju Kruga 99 da nas navu~e na referendum o tzv. ustavnim promjenama, a s ciljem da se omogu}i legalni okvir za otcjepljenje Republike Srpske. Tada su na ovu Fincijevu 134
IZ SAFF A SAFFA
podvalu nasjeli i plitkoumni kadaifi iz Vije}a kongresa tzv. bo{nja~kih intelektualaca, ali su se nakon na{e analize u posljednji ~as povukli iz izdaje. Potom, pri~alo se da je Finci ne{to brljao oko Hagade u toku rata, ali nema nikakvih pouzdanih informacija da je poku{ao ukrasti Hagadu i prodati je za goleme pare. ^injenica jeste da su Hagadu ~uvali naoru‘ani Bo{njaci, valjda od nekoga ko je htio ukrasti ovo bosansko blago. Ima mno{tvo pri~a o Jakobu Finciju, od kockarskih, do kriminalnih, ali nas one ne zanimaju. Zanima nas moralna dimenzija ovog na{minkanog Jevreja. A o toj moralnoj dimenziji u nastavku ne}emo govoriti mi, jer se nama, bo{nja~kim, mo‘da ne vjeruje. Neka o tome ne{to ka‘e Tilman Cilh, lider Dru{tva za ugro‘ene narode i najve}i svjetski borac za istinu o genocidu nad Bo{njacima. Za razliku od Tilmana Cilha koji je prvi svijetu obznanio da je “ve} prve godine rata postojalo najmanje 200 srpskih koncentracionih logora u kojima je stradalo 250.000 Bosanaca, gotovo isklju~ivo civila”, Jakob Finci je, kako tvrde ljudi iz na{e dijaspore, hodao po svijetu i pri~ao o tzv. gra|anskom ratu u BiH. Tilman Cilh je objavljivao knjige, istra`iva~ke studije, agresiju i genocid nazivao pravim imenom, apelirao na svijet da prekine ubijanje Bo{njaka, prvi je obznanio da je “tokom prve godine agresije na BiH bilo silovano najmanje 20.000 bosanskih `ena, prete`no muslimanki”, te da su ta “silovanja vr{ena ve}inom u logorima, i organizovano”, prvi je obznanio da je “najmanje hiljadu d`amija dignuto u vazduh i uni{teno”… Za to vrijeme, a i poslije, i do danas, Jakob Fincije nije izrekao ni milioniti dio istine o genocidnoj agresiji na Bo{njake, onako, jasno i otvoreno, kako je to rekao Tilman Cilh. Stoga se Tilman Cilh ima smatrati prvi i najupornijim svjetskim borcem za istinu o genocidnoj agresiji nad Bo{njacima, i kad takav svjetski autoritet ne{to ka`e, onda je to te{ko k’o giviht, te`e i ja~e od svake na{e misli. A {ta je o Jakobu Finciju rekao Tilman Cilh?
Jevrejska lakrdija i sramota U “Oslobo|enju” od 2. VIII 2005. objavljena je sljede}a Cilhova izjava: “Bio sam iznena|en kako on negira genocid. Bio sam jako tu`an da on na svojim izlaganjima u Njema~koj zaboravlja i zanemaruje `rtve, `ene iz logora za silovanje, ubijene zato~enike Omarske, Trnopolja, Keraterma, Luke Br~ko i raznih logora u Fo~i, kao i vi{e od deset hilajda `rtava u Sarajevu”. Odgovaraju}i na reagiranje jednog ovda{njeg Fincijevog potr~ka, kojeg, mo`da, mo`emo nekad tematizirati, u tekstu od 26. VIII 2005. Cilh je dodao: “(…) Ja nisam govorio o Jevrejskoj op{tini nego o Jakobu Finciju, koji mi je nakon rata u BiH, nakon zlo~ina u Srebrenici, rekao da se ratni zlo~ini u BiH ne mogu okarakterizirati kao genocid. Smatram da je prisustvo Jakoba Fincija na me|unarodnim skupovima i diskusijama problemati~no” napisao je Tilman Cilh. Polemika se ina~e vrti oko tzv. komsije za istinu i pomirenje ~iji je lider, pored desetak drugih liderskih funkcija, upravo Jakob Finci. Ali nas, sada, ne zanima ta ~etni~ka komisija. Zanima nas ~injenica da je jedan Tilman Cilh posvjedo~io da Jakob Finci negira genocid nad Bo{njacima, da Marketing tragedije
135
je {tetan na me|unarodnim skupovima o BiH, po kojim ga, o~ito, vodaju ~etni~ki lobiji, da Cilh pravi razliku izme|u Jevrejske op{tine, dakle bosanskih Jevreja, i Jakoba Fincija… Takav nam je antijevrej podmetnut da preko njegovih ~etni~kih operacija razumijevamo bosansko jevrejstvo. Radi se o ~etni~koj podvali, jer po~etni~eni Jakob Finci ima zadatak da konfrontira Bo{njake sa Jevrejima, i to tako {to svoja zla pokriva jevrejskim imid‘om, pa prosje~an Bo{njak otpor prema Jakobu Finciju transponira u otpor prema jevrejstvu. Prema na{im saznanjima, mnogi sarajevski Jevreji Jakoba Fincija smatraju lakrdijom i sramotom za Jevreje. Oni imaju svoje razloge, a mi svoje. Nama je potrebno savezni{tvo sa evropskim Jevrejima, a to savezni{tvo ne mo‘emo ostvariti preko Jakoba Fincija koji je, za nas, osvjedo~eni velikosrpski potr~ko. Jednostavno kazano – taj Jakob Finci za nas nije Jevrej, ve} je ravnogorski Srbin. Preko njega niti mo‘emo, niti ho}emo, voditi zajedni~ku borbu sa evropskim Jevrejima za na{u zajedni~ku jednakopravnost u Evropi. Broj 153, 16. IX 2005.
136
IZ SAFF A SAFFA
Bo{njak koji nije spreman da osudi nekoliko zlo~ina koji su ~injeni u ime Bo{njaka, i da suosje}a sa ‘rtvama tih zlo~ina, takav Bo{njak nije sposoban da osjeti svetost bo{nja~ke ‘rtve. Mi koji smo Bo‘ijom Voljom ostavljeni u ‘ivotu, zadu‘eni smo da gradimo uspomenu na bo{nja~ku ‘rtvu, a prvi kamen u toj gra|evini mora biti kontinuirana distanca od Grabovice, Uzdola, Kazana...
Bo{nja{tvo u Grabovici Polovinom devetog mjeseca postala je aktuelna pri~a o monoetni~kim suosje}anjima sa ‘rtvama zlo~ina. Najednom se otkrilo da na komemoracijama prisustvuju samo vjerski i politi~ki predstavnici naroda ~ije su ‘rtve, ali ne i naroda ~iji su pripadnici po~inili zlo~in. Budu}i da u agresiji na BiH nisu svi jednako stradali, Bo{njaci imaju najve}i interes da im se ‘rtve pamte i da obavezuju politi~ku stvarnost.
@rtva u avlijskom krugu Kultura pam}enja je primarni bo{nja~ki interes. Ali, kulturu pam}enja je u bh. kontekstu jalovo graditi na separatisti~kim, monoetni~kim pozicijama, jer ono {to nema dr‘avne, dakle, multietni~ke atribute, skon~ava kao privatna stvar jednog naroda. Ako je, pak, kultura pam}enja rasprostrta na dr‘avni prostor, tada je bo{nja~ka ‘rtva obavezuju}a za sve, kao i srpska i hrvatska. Nama, kao narodu koji je podnio najve}e ‘rtve, ne smiju smetati ‘rtve iz srpskog i hrvatskog naroda, tim prije ako afirmacija sje}anja na srpske i hrvatske ‘rtve doprinosi pam}enju na{ih ‘rtava u okvirima bh. dr‘avne zajednice. Jednako pam}enje svih bh. ‘rtava istaklo bi razliku u stradalni{tvu, a time i moralnu superiornost bo{nja~kog naroda. S druge strane, pak, srpske i hrvatske ‘rtve imaju rezervno mjesto u velikodr‘avnim korpusima, tako da bh. srpstvo i hb. hrvatstvo ne moraju osje}ati ambiciju da se sve bh. ‘rtve jednako pamte. Danas je bh. Srbima i hb. Hrvatima srodstvenija varijanta u~lanjivanja svojih ‘rtava u velikodr‘avne mu~eni~ke karavane, nego li promi{ljanja neke zajedni~ke bh. komemorije. Svesrpstvo i svehrvatstvo imaju u{timane hegemonisti~ke magnetizme, dok s ove strane uop}e ne postoji dugoro~na strategija pam}enja bo{nja~ke ‘rtve, koje, dakle, u punom kapacitetu nema, bez pam}enja svih bosanskohercegova~kih ‘rtava. Bo{nja~ka ambicija se, kao i u mnogim drugim slu~ajevima, svela na avlijski krug, valjda i u provincijalnom ra~unu da bi pam}enje srpskih i hrvatskih ‘rtava moglo umanjiti dimenziju bo{nja~kog stradalni{tva. Zapravo je suprotno: pam}enje svih ‘rtava, jednakom mjerom, mo‘e samo ista}i genocidni kontekst u kojem je ro|ena bo{nja~ka ‘rtva. U tom kratkovidom strahu bo{nja~ka se ‘rtva ti~e samo Bo{njaka, a ~ini se da postoji put da se ti~e svih, podjednako. Da bi se to ostvarilo, Bo{njaci moraju ~initi prvi korak, sve dok se ne probije dno srpskog i hrvatskog morala, e kako bi se Marketing tragedije
137
na suosje}anje uzvratilo suosje}anjem. Pravo re~eno, Bo{njaci i nemaju drugog izbora.
Otvoreni poziv Medijska i politi~ka aktuelizacija pri~e o monoetni~kim suosje}anjima sa ‘rtvama zlo~ina, krenula je nakon {to sam 7. septembra, dva dana prije obilje‘avanja 12. godi{njice zlo~ina u Grabovici, bo{nja~kim zvani~nicima uputio otvoreni poziv da prisustvuju ovoj komemoraciji. Da ne bih prepri~avao ovaj kratki poziv, ovdje }emo ga ponoviti: - “Bo{nja~ki zvani~nici kona~no su du`ni pokazati trajno suosje}anje spram nekoliko zlo~ina koji su po~injeni u bo{nja~ko ime, a kojima je ukaljana svetost genocida nad Bo{njacima. Bo{nja~ka politika nema pravo o~ekivati da }e iko suosje}ati sa bo{nja~kom `rtvom, dokle god bo{nja~ki narod ne suosje}a sa `rtvama nekoliko zlo~ina koje su po~inili bo{nja~ki izrodi. Svaki zlo~in koji je po~injen u ime ma kojeg bh. naroda, prvo se ti~e tog naroda, a tek onda naroda iz kojeg poti~u ‘rtve. Dokle god se bh. narodi, preko svojih zastupnika, ne ograde od zlo~ina po~injenih u ime srpstva, hrvatstva ili bo{nja{tva, dotle }e ih pratiti kolektivna odgovornost. U Grabovici su u no}i 8. na 9. septembar 1993. ubijena 33 hrvatska civila. Najmla|a ‘rtva bila je ~etverogodi{nja Mladenka Zadro, a najstarija Marko Mari}, ro|en 1906. godine. Nema nikakvog opravdanja {to dosad ni jedan bo{nja~ki zvani~nik nije prisustvovao ni jednom komemorativnom obilje‘avanju ovog zlo~ina. Svakog 9. septembra Bo{njacima je mjesto u Grabovici! Jer, Grabovica se vi{e ti~e Bo{njaka, nego Hrvata. Kao {to bi se zlo~in u Ahmi}ima trebao vi{e ticati Hrvata, nego Bo{njaka. Upitat }e neko: a za{to prvo Hrvati ne odu u Ahmi}e, pa }e i Bo{njaci do}i u Grabovicu? Zato {to Hrvati, a i Srbi, imaju rezervnu varijantu, a Bo{njaci nemaju, zato {to Bo{njaci moraju prvi svjedo~iti spremnost na suosje}anje, kako bi za sebe mogli tra‘iti isto. Ako u petak, 9. septembra, bo{nja~ki zvani~nici odu u Grabovicu i odaju po{tu nevinim ‘rtvama bo{nja~kog zlo~ina, za o~ekivati je da bi i hrvatski zvani~nici do{li u Ahmi}e. Slavenski je obi~aj da se na ‘alosti ne poziva.” Ovaj otvoreni poziv je 7. IX emitirala Federalna novinska agencija, a sutradan su ga prenijeli “Dnevni avaz” i “Jutarnje novine”. U petak, 9. IX, kada je za 15 sati zakazana komemoracija u Grabovici, u “Dnevnom avazu” je izi{ao tekst u kome je delegacija Bosanske stranke najavila svoj odlazak u Grabovicu, dok su se o ovom pozivu pozitivno izjasnili i Amor Ma{ovi} i Sejfudin Toki}. Ma{ovi} je rekao: “Bo{njaci svojim dolaskom u Grabovicu opet trebaju prvi iskora~iti kao {to su to i do sada uvijek ~inili”, a Toki} je rekao: “Ono {to smatram va`nim i presudno bitnim za budu}nost BiH jeste prevazila`enje etni~kog karaktera zlo~ina i u tom kontekstu pogre{ne logike `aljenja i po{tovanja samo svojih `rtava”. Uprkos primjerenoj, dvodnevnoj promociji ideje da na komemoraciji u Grabovici prisustvuju bo{nja~ki zvani~nici – tamo se nije pojavio niko. 138
IZ SAFF A SAFFA
Izuzev delegacije Bosanske stranke, ~iji opozicioni status ne mo‘emo podvesti pod zna~enje - bo{nja~ki zvani~nici.
Podoban poziv nepodobnog autora Znakovito je gibanje politi~kog ambijenta nakon ovih doga|aja. Dr‘avni tv kanali su izvijestili da je u Grabovici odr‘ana komemoracija, ali su ovaj put odjednom otkrili da se tu nije pojavio niko od bo{nja~kih zvani~nika. Pravo je ~udo kako im to nije upadalo u oko u vrijeme kada je ovim frtaljem BiH vladala SDP-Alijansa. Mogli su i tada, a i sada, prozvati, recimo, Zlatka Lagumd‘iju, jer je i on, k’o biva, Bo{njak. Po vje{ta~koj podjeli na bo{nja~ke ekstremiste i demokrate, valjda bi bilo prirodno da se upravo SDP-ovi tzv. Bo{njaci pojave na ovoj komemoraciji, jer, eto, njima haman ne smetaju te nacionalne razlike. Ali, niti je ideja za dolazak Bo{njaka u Grabovicu potekla od nekog intelektualca iz njihovog kvislin{kog kruga, niti je iko od njih oti{ao u Grabovicu. Zato su dr‘avni tv kanali pre{utali moj poziv, dakle, zbog moje nepodobnosti, a ne zbog poziva, iako su imali priliku da dan-dva prije afirmiraju i osna‘e ovu ideju, te da uti~u na dolazak bo{nja~kih zvani~nika. Pre{utkivanje poziva im nije smetalo da se poslije dobave‘u te ideje i da je tuma~e kao kvalitetnu i po‘eljnu. To nam ukazuje da u na{em dru{tvu postoje obilje‘eni ljudi. Jednako, ili gore, pro{la je delegacija Bosanske stranke, koja je zapucala iz Tuzle, pet sati tam – pet sati vam, da bi joj se dogodilo da se njeno prisustvo u Grabovici na dr‘avnim tv kanalima tuma~i kao – strana~ka promocija. Urednici dr‘avnih tv kanala su taj ~in dobre volje srozali do poni‘enja. E, sad valja postaviti pitanje: a {ta fali i promociji, ako je ta promocija u slu‘bi pomirenja, povjerenja, tolerancije, multietni~nosti?! Da je u Grabovicu do{ao Lagumd‘ija bilo bi to tuma~eno kao vrhunski demokratski ~in. Umjesto da dr‘avni tv kanali ovakve iskorake izdignu na nivo op}edru{tvene vrline i koristi, oni ih tretiraju u ovisnosti od ideolo{ke podobnosti. Neki ljudi i stranke imaju rezervirano mjesto pravednika i boraca za mir i toleranciju, pa makar ni{ta ne ~inili, a drugi, opet, rezervirano mjesto ekstremista, mud‘ahedina, vehabija, pa makar svojim primjerom, konkretno, svjedo~ili da su bolji i vredniji od ovih la‘nih veli~ina.
Ka ‘ivotu ‘rtve [teta je {to se bo{nja~ki zvani~nici nisu odazvali na poziv da budu u Grabovici. Mogli su svojim prisustvom oja~ati moralni kredibilitet bo{nja~kog naroda, jer bi se ispostavilo da Bo{njaci imaju snage, superiornosti, da se suo~e sa zlo~inima ~injenim u bo{nja~ko ime. Na to nisam ukazivao samo ja, ve}, evo, i nekoliko drugih Bo{njaka. Te{ko je vjerovati da desetine politi~ara iz SDA ne ~itaju novine, pa da u dva dana nisu zapazili ove pozive. Novinari dr‘avnih tv kanala jedva su do~ekali da u Grabovici ne bude ni jedan bo{nja~ki zvani~nik. Zato su u utorak, 13. IX, u tre}i Dnevnik, pozvali lidera SDA Sulejmana Tihi}a, da ga o tome propitaju. Tihi} je, i ovaj put, pokazao rasko{ svoje (ili na{e) zalutalosti. Na pitanje za{to nije bio u Grabovici, odgovorio je: “Da sam dobio poziv, i{ao bih u Grabovicu. I{ao Marketing tragedije
139
bih i bez poziva da sam znao za komemoraciju. Nisam bio obavije{ten”. Tihi} nije mogao dati goru izjavu, jer se ispostavilo da la‘e, da ne zna, da ne vidi... Prvo, morao je znati da se na komemoracije ne poziva, jer je to stvar op}e kulture. Drugo, pokazao je da ne zna za komemoraciju, a to zna~i da ne prati doga|aje i ne ~ita novine, a lider koji ne zna {ta se oko njega doga|a, treba da radi neke jednostavnije poslove. Tre}e, bilo je potpuno jasno da Tihi} petlja i la‘e, {to je stvorilo mu~an utisak, jer je ipak on, kakav-god, reprezent svih nas, a me|u nama je mnogo vi{e ~estitih i iskrenih ljudi. Napose, klju~ni dokaz da Tihi} govori jedno a ~ini drugo ispostavio se u ~etvrtak, 15. IX, kada je u Uzodlu obilje‘ena 12. godi{njica masakra nad 41 Hrvatom, a gdje tako|er nije bio niko od bo{nja~kih zvani~nika. Ako se ve} zglajzalo na Grabovici, popravni je mogao biti u Uzdolu. No, bo{nja~ka politika o~ito ne namjerava konkretizirati svoje estradno suosje}anje sa ‘rtvama nekoliko zlo~ina koji su po~injeni u ime Bo{njaka. Taj sehard‘ijski provincijalizam, ta intelektualna i patriotska tupavost, ugro‘ava vitalne bo{nja~ke interese, koji su direktno ovisni od statusa bo{nja~ke ‘rtve. Kona~na je istina: Bo{njak koji nije spreman da osudi nekoliko zlo~ina koji su ~injeni u ime Bo{njaka, i da suosje}a sa ‘rtvama tih zlo~ina, takav Bo{njak nije sposoban da osjeti svetost bo{nja~ke ‘rtve. Mi koji smo Bo‘ijom Voljom ostavljeni u ‘ivotu, zadu‘eni smo da gradimo uspomenu na bo{nja~ku ‘rtvu, a prvi kamen u toj gra|evini mora biti kontinuirana distanca od Grabovice, Uzdola, Kazana... Tek tada, i tek tako, bo{nja~ka ‘rtva }e imati pravo na dostojanstven ‘ivot, u pam}enju i u opomeni. Broj 154, 30. IX 2005.
140
IZ SAFF A SAFFA
Ako je na{ brat iz Gornje Mao~e zagreba~kom novinaru uistinu govorio o d‘ihadu, o na{em ratu protiv Evrope, onda se moramo zamisliti nad tom zajednicom tzv. vehabija u kojoj svako mo‘e trtljati {ta mu je volja i u nevolji ~initi jo{ goru nevolju.
D‘ihad je opstanak Bo{njaka Svake se hefte dogodi makar po jedan gadan medijski atak na svetost bo{nja~ke ‘rtve. U normalnog bi se naroda na proteste odmah dizali svi politi~ki i dru{tveni subjekti. Da Jevreju darne{ u Au{vic, da Srbinu darne{ u Jasenovac – o~i bi kopali! U nas, niko, nimuekaet. Stara je to pri~a, stoput isklofana, pa je mu~no opet postavljati pitanje ugursuznog i nepismenog karaktera bo{nja~ke politike. Vrtimo se oko ~injenice da u Bo{njaka ni jedna politi~ka instanca ne prati medijsku i politi~ku agresiju na bo{nja~ku ‘rtvu, od ~ijeg (ne)priznavanja ovisi politi~ka budu}nost BiH, pa i regije. Jer, ako bo{nja~ka ‘rtva bude ‘ivjela u kontekstu genocida, srpska i hrvatska hegemonija }e ostati bez perspektiva; ukoliko se, pak, ta ‘rtva prika‘e kao krivac, kao krvnik, srpsko i hrvatsko zlo~instvo nad Bosnom i Bo{njacima dobit }e auru pravednosti, i jo{ pride – antiterorizma. Bo{nja~ka se ‘rtva mo‘e ubijati, i ubija se, na stotinu na~ina, ali se jedan ispostavio kao najkra}i: optu‘ivanje Bo{njaka za tzv. islamski terorizam. Jedna novina, i ma koji novinar, ne mogu braniti narod od ove regionalne operacije koju podr‘avaju nekolike zapadne vlade. Mi mo‘emo tek fragmentarno obraditi poneki paradigmatski slu~aj. Ali, to nije sistem, to nije kapacitet odbrane kakav zahtijeva kontinuitet medijske i politi~ke satanizacije Bo{njaka. Bez postojanja centra za informativne i strate{ke operacije, kakvog imaju sve samoodr‘ive nacije, nemogu}e je egzistirati kao politi~ki narod. Po nemanju strate{kog odnosa prema sebi i svome okru‘enju, mi prije li~imo na putuju}u ~ergu, nego na naciju. Eto, i pored najbolje volje, te{ko je prona}i politi~ke elemente po kojima bismo se uporedili makar za Srbima i Hrvatima. To {to smo opstali, u genocidu, stvar je nagona, to {to slovimo kao politi~ki narod, stvar je slu~ajnosti, ustavnog naslije|a; ali, to {to smo politi~ki, ekonomski, kulturno, obrazovno, medijski i kako god ho}e{ – povaljeni, zatrti u ovih nekoliko godina – e, to je ve} stvar na{ih istinskih, nultih, organizacionih potencijala. Mi, kao politi~ki narod, u organizacionom smislu, ne postojimo, pa nas je lahko pokoriti; nisu Srbi i Hrvati toliko sposobni koliko smo mi nesposobni; nisu njihove la‘i o nama toliko dobre da ih je te{ko razobli~iti, ali mi te la‘i niti ~ujemo, niti nas zanimaju, pa ih i ne demantiramo, ~ime la‘i postaju istina, ~ime genocidni kretenluk postaje vrlina, i ~ime na{a plemenitost postaje tzv. islamski terorizam. Po{to se ne mo‘emo osloniti na bo{nja~ku politiku, a po{to ne kanimo mirno gledati razaranje na{e ~estitosti, na{e je da poku{amo sa~uvati makar ne{to. Nije bitno da li }emo u tome uspjeti. Bitno je da to ~inimo. Marketing tragedije
141
Kand‘ija nepravde Postoje informacije, pa i vjerodostojne intencije, da je bo{nja~ka politika odlu~ila ‘rtvovati tzv. vehabijsku zajednicu u BiH kako bi sebe prikazala kao partnere u borbi protiv tzv. islamskog terorizma. Samo totalni mamlazi mogu imati tako glupavu ra~unicu! Jer, ako se tzv. vehabijska zajednica u BiH prika‘e kao teroristi~ka, cijeli }e bo{nja~ki narod ponijeti takav biljeg. Jer te tzv. vehabije nisu pale s Marsa, oni su dio ovog naroda, njegovih prirodnih razli~itosti, i prava na razli~itosti. U Bo{njaka ima i ateista, i srbista, i kroatista, i jehovinih svjedoka, i pankera, i folkera, i svakakvih burgija, pa {to ne bi bilo i tzv. vehabija. Stepen netolerancije prema tzv. vehabijama dokazuje do koje je mjere totalitarno i bolj{evi~ko ovo dru{tvo koje sebe naziva demokratskim i multietni~kim. Na sva se zvona arlau~e o jedinstvu razli~itosti, o toleranciji, ali nikome ne smetaju razni krsta{i koji kane pokrstiti Bo{njake, niti kome smetaju, recimo, jehovini svjedoci, smetnja su samo i isklju~ivo tzv. vehabije. Ta nelogi~nost ukazuje da se ne radi o prirodnoj smetnji, ve} o konstrukciji, jer preko satanizacije tzv. vehabija treba da se satanizira bo{nja~ki narod. Agresivna kampanja treba da u Bo{njaka stvori uvjerenje kako bi se uklanjanjem tzv. vehabija rije{io problem, jer, kona~no, ne bismo imali brade, i skra}ene nogavice, pa bismo mogli rahat da li~imo na Srbe i Hrvate. Ali, kad ukloni{ brade, i skra}ene nogavice, na red }e do}i sve drugo {to nije kao prvo; zasmetat }e tada mahrame, francuske kape, ezani, munare, islamske {kole… Kad se jednom, kand‘ijom nepravde, pomjeri granica tolerancije, proces se nastavlja i uslo‘njava. Mene, osobno, uop}e ne zanimaju tzv. vehabije, pa ni jehovini svjedoci, ni peti, ni deseti, zanima me isklju~ivo pravo svakog ljudskog bi}a da svoju vjeru ispoljava onako kako ho}e. Drugo, zanima me ~injenica da te tzv. vehabije nikome nisu nanijele nikakvo zlo, pa nije u redu da se nekakvi ljudi ka‘njavaju i progone ni za {to. Ako bi nekada te tzv. vehabije, ili neko drugi, namjeravao da ugrozi pravni i demokratski poredak, da uzja{e ne~iju slobodu, ja bih bio prvi koji bi se tome usprotivio. …Kao {to sam jo{ prije 11. septembra bio prvi koji je ustao u za{titu tzv. vehabija, kada su njihovu zajednicu progonili iz Bo~inje, i kada su svi vrli demokrati lajali kako te ljude treba protjerati, i kako im ne treba dozvoliti da se igdje zajedno nasele. Tekst pod naslovom “Imaju li mud‘ahedini iz Bo~inje ljudska prava” objavio sam u “Oslobo|enju” 5. septembra 2000. godine. Dogodilo se da se jedna grupa tzv. vehabija sa svojim familijama naseli u Gornju Mao~u pored Br~kog, ne slute}i da }e koju godinu poslije postati nevi|ena evropska medijska atrakcija.
Razlike i tolerancija Svaki bi normalan i demokratski opredjeljen ~ovjek morao biti sretan {to u na{oj zemlji ‘ive razli~itosti, koje se izme|u sebe dopisuju interkulturalnim relacijama, i koje se unutar sebe uslo‘njavaju u razlikama i tolerancijama. Samo kockasti umovi mogu biti protiv ~injenice da u Gornjoj Mao~i u miru ‘ivi jedna zajednica koja ima svoja pravila pona{anja i vjerovanja. Za mene, pak, ova ~injenica svjedo~i o bogatstvu moje zemlje koja je, valjda, 142
IZ SAFF A SAFFA
toliko {iroka i pitoma da i daleki tzv. vehabizam mo‘e podnijeti u svojoj stolje}ima njegovanoj toleranciji. Jer, ako smo u stanju tolerirati malu grupu koja prakticira jedno u~enje koje nema korijena u na{oj islamskoj, a ni bosanskoj tradiciji, onda smo sposobni i da toleriramo sve one razlike koje su interkulturalnim relacijama natalo‘ile identitet zajedni~ke ba{tine. Tek tako postajemo svjesni da su sve na{e razlike dopisane onim od ~ega se razlikuju. Postajemo svjesni dejtonskog apsurda. Prisustvo svake nove razlike u~vr{}ava postoje}e razlike kao identitet, kao povijesno pravilo, i suprotstavlja ih ovom povijesnom izuzetku. Ovo bi trebali znati upravo oni (pla}eni) intelektualci koji predvode hajku protiv tzv. vehabija, a ne ja koji me|u budalama raznih fela slovim kao “komesar vehabija” i “vo|a islamske revolucije”. Fakat je da simpatiziram te tzv. vehabije, ne {to mi se svi|aju, ve} zbog njihove ugro‘enosti, jednako kao {to sam 1992. {titio lojalne Srbe u Tuzli koje su verbalno progonili bo{nja~ki bolesnici, pa me zbog toga SDA proglasila “~etni~kom i neprijateljem muslimanskog naroda”. Po{to bo{nja~ka politika o~ito namjerava preko ugnjetavanja tzv. vehabija izmi{ljati svoj antiteroristi~ki karakter, a da nije ni svjesna da tako Bo{njake gura u nepostoje}u krivicu, i po{to tzv. vehabije nisu ni~im zaslu‘ile tu nepravdu, moje je da im onako, jaranski, komesarski, ne{to reknem.
Njujork u Doboju Obru~ se ste‘e. Ne znam gdje }e se zaustaviti. Zasad se intencije mogu ~itati iz nevi|ene medijske hajke na Gornju Mao~u. Pisali smo kako je izmi{ljeno da je Gornja Mao~a trebala napasti Vatikan, prilikom Papine sahrane, i to sa 11 raketa. Budala{tina je obigrala globalno medijsko selo. Bo{nja~ka politika je sra~unato od{utala. La‘i se nastavljaju. Gotovo svakodnevno. Pro{le je hefte u Doboju nekakvo Udru‘enje zarobljenika “Vijenac, Vozu}a i ostali” zatra‘ilo bratimljenje Doboja sa Njujorkom, Londonom i Madridom, sa obrazlo‘enjem da je “Doboj tako|er bio ‘rtva sljedbenika }elija Al-Kaide”. A sje}amo li se kako je Senad Avdi} koju heftu prije objavio da ba{ u muslimanskom dijelu Doboja Al-Kaida nabavlja deset kila ‘ive za trovanje vodovoda u Italiji?! Zar je slu~ajno to guranje Doboja u svjetski medijski eter?! Ovo Udru‘enje iz Doboja je zatra‘ilo od Pedija E{dauna da se “formira komisija za utvr|ivanje zlo~ina doma}ih i stranih mud‘ahedina”, te da se “utvrdi kome je namenjeno 28 odse~enih srpskih glava u Iranu i jo{ toliko u jednom kabinetu u Sarajevu, koje su mud‘ahedini uputili kao dar sa ozrensko-vozu}kog rati{ta”. Dakle, ukupno 56 glava. Ali, otkud ba{ po 28 glava, i tamte, i vamte?! Pamtimo da ba{ Senad Avdi}, i njegovo FTV izdanje, godinama objavljuju slike dvije-tri odsje~ene glave. Nije sporno da je taj {to je sjekao srpske glave nanio golemu {tetu Bo{njacima, ali je znakovito {to se te glave koordinirano {utaju po medijskom prostoru, s ciljem da se od Doboja stvori prvi grad na Zemlji koji je bio ‘rtva tzv. islamskog terorizma. Jakako, cilj je skrenuti pa‘nju sa Srebrenice i svih na{ih Srebrenica, a izmi{ljanje tzv. islamskog terorizma – najkra}i je put. Druga, fri{ka budala{tina je teza da je BiH “tranzit za teroristi~ke aktivnosti”. Kad su sarajevski pla}enici uo~ili da ni~im konkretnim ne mogu Marketing tragedije
143
opravdati izmi{ljotine o tzv. islamskom terorizmu, jer od te izmi{ljotine nikad niko nije stradao, onda su izmislili da Al-Kaida koristi BiH kao tranzit, pa joj ne odgovara da ovdje pravi belaj. Tako je izmi{ljeno i da iz Mao~e poti~u rakete za napad na Vatikan. Me|utim, cirkus se uslo`njava sa ~injenicom da je komandant NATO-a u BiH general Luis Veber upravo “izrazio bojazan od teroristi~kih aktivnosti koje prolaze kroz BiH”. Beogradska “Politika” je 29. VIII objavila tekst gdje se tvrdi da je u BiH stiglo 30.000 mud`ahedina kojima se gubi svaki trag. Oni tvrde da “posle obuke teroristi iz BiH putuju po svetu ili na krizna `ari{ta u Irak, Tursku ili ^e~eniju”. O kakvoj se nebulozi radi dokazuje ~injenica da je Amerika utvrdila da u vrijeme agresije u BiH nije bilo vi{e od 500 mud`ahedina. Da je u BiH sletilo 30.000 ovaca to bi neko morao uo~iti, a kamo li ~itav jedan grad mud`ahedina. Svejedno, istina nikad nije bila ono {to nosimo u glavama, ve} tekst koji se napravi i kvalitetno plasira. Zasad je istina da u BiH spava 30.000 mud`ahedina. Bo{nja~ka politika na to ne reagira. Haman ne ~itaju novine, pla}e male, a novine skupe.
Opstanak je u mudrosti Posljednjih mjesec-dva u {tampi susjednih zemalja pojavilo se nekoliko bombasti~nih tekstova o Gornjoj Mao~i, a sve u kontekstu postojanja mud‘ahedina u BiH, kao pretnje bezbjednosti Evrope. Odmah nakon reporta‘a u nekoliko zagreba~kih listova ovda{nji je HDZ apelirao na bezbjednosne slu‘be. Trlababa… Nije sporno {to novinari tra‘e i izmi{ljaju senzaciju, {to du{mani BiH svaku {ansu do~ekaju na volej, pa nije sporno ni to {to imamo sramnu bo{nja~ku politiku. Sporno je kad sami sebi, tamo gdje se ~ini da smo svjesni, i sabrani, nanosimo {tetu. Razgovarao je taj nekakav zagreba~ki novinar sa tim nekakvim tzv. vehabijom iz Gornje Mao~e. A onda je ovaj na{ brat ufatio {ansu da njemu, tom novinaru, saspe istinu u brk, te o d‘ihadu, te o d‘ihadskom odgoju svog djeteta, te o nepomirljivostima, {to }e ga re}i, o ratovima koje }emo mi, muslimani iz Bosne, ovaj goloruki, razoru‘ani prcvoljak, voditi protiv kr{}ana… Ako te nebuloze nije rekao ovaj na{ brat, ako ih je novinar izmislio, trebalo ih je demantirati. A ako je sve te nebuloze rekao ovaj na{ brat, onda se moramo zamisliti nad tom zajednicom tzv. vehabija u kojoj svako mo‘e trtljati {ta mu je volja i u nevolji ~initi jo{ goru nevolju. Allahova volja nije da nestanemo sa ovih prostora, kao muslimani, i kao Bo{njaci. Nestat }emo ako ne budemo uva‘avali tijesne mogu}nosti na{eg opstanka. A opstanka nam nema bez tolerancije i su‘ivota, pa ~ak i ako se prema nama nikad ne iska‘u ni tolerancija, ni su‘ivot. Mi moramo istrajavati na pacifizmu, na koegzistenciji, na volji za kom{ilukom, pa makar se to nekima i ne svi|alo – jer, jednostavno, drugog puta nemamo. U na{em je isku{enju - brate - d‘ihad u opstanku, a opstanak u mudrosti, a mudrost u vjeri, a vjera u d‘ihadu. Broj 155, 14. X 2005.
144
IZ SAFF A SAFFA
Lovrenovi}i, Hemoni, Senadi vaki i naki, Senke and comp. i dalje }e biti demokrate i favoriti, iako su jeftini, zakupljeni fa{isti, smrdljiva sluz sa dna kupusne kace, ~im getoiziranom i potla~enom bo{nja~kom narodu poku{avaju imputirati fa{izam, hegemoniju, diskriminaciju.
Odgajanje haosa Za deset dana u tuzlanskom kraju su se dogodila tri porodi~na krvoproli}a. U @ivinicama i u Lukavcu brat je ubio brata. U Kalesiji su se izbole no‘evima dvije oro|ene familije, a u Lukavcu, opet, dva su brata Bo{njaka tukli do smrti jednog Hrvata. Zbilo se i nekoliko “redovnih” ubistava. Negdje kod Lukavca je izmasakrirana jedna nana. Bajram je osvanuo u detonacijama. U deset ujutro kafi}i su bili krcati pijanim Bo{njacima. Srbijanske zvezde su gostovale u restoranima i diska}ima. Orio se turbo folk, ci~alo se, ‘deralo se, obesmi{ljavao se, u ime islama, i islam i ramazan. [ta nam se ovo doga|a? Bjesnilo. Ubrizgano. Ono isto bjesnilo koje progoni Srbe, dok se poku{avaju kutarisati svojih 500 godina talo‘enih turskih gena, pa zaludno genocidima gone slavenske, bjelopute, vitke, nadrasle ih Bo{njake. Geni se ne naslje|uju samo, oni se i dogra|uju, pa je tako u na{ slavenski prostor ubrizgan srbo-turbo-turski ko{mar, koji od na{ih ljudi stvara pijandure, siled‘ije, {teto~ine. Jakako, narod nikad nije kriv ni za {ta, jer se narod oblikuje, zauvijek je kriva inteligencija koja i kad ni{ta ne ~ini opet ne~injenjem ~ini to {to neko drugi ~ini. Bo{nja~ka je inteligencija kriva {to je dopustila da nakon genocida nastavimo tamo gdje smo stali 1992., kada nam je dlaka falila da se posrbimo, poput onih nekakvih muslimana u Vojvodini {to, tobejarabi, za Kurban-bajram kolju krmad. Bo{njaci su jedan ~udan fudbalski tim bez golmana koji niti igra, niti tumara po terenu, ve} se ugleda na protivni~ke igra~e, pa sebi zabija golove. Jerbo, uvijek drugi znaju {ta je za nas bolje. Da klanje ne boli, pustili bi mi i da nas kolju, za na{e dobro. Odbrana je bila stvar fizi~kog nagona, a ne svijesti. Nesvijest se nastavila, u kriti~noj masi, a {utnja intelektualaca je generirala bjesnilo u svim porama. Nerad je uzrok svakog zla. Nemanje kompasa i upijanje tu|inskih ciljeva stvorili su od nas akumulaciju zla i zluradosti. Ta energija se preljeva tamo gdje insan najmanje o~ekuje. Bajramsko tereven~enje, pivske fla{e, razasute {price, pijane ‘ene na jal prvoj, jal drugoj bajramskoj fe{ti, a sve to garnirano sa vijestima o bra}i koja su ubila bra}u, tek je vrh truhlog brijega, ispusni ventil {to pi{ti ko{to pi{ti lokomotiva koja ovu bo{nja~ku kompoziciju vozi u d‘ehenem.
Zloba iz groba Zlo je postalo vrlina. Malo se ko stidi sujete, mr‘nje, poganluka. Dobrota je prognana. Uspostavljen je nepisani konsenzus o mla}enju vrijednosti. Neki dan sam se u to, ponovo, uvjerio. Marketing tragedije
145
Svake nedjelje imam jednosatnu emisiju na Radiju BiH u Sent Luisu, u Americi, gdje ‘ivi na{a najbrojnija zajednica u dijaspori, oko 50.000 Bo{njaka. U toku ramazana organizirao sam prikupljanje pomo}i za jetime. Sakupljeno je 3.000 dolara. Sa urednicima Radija, Amirom Hoti}em i Murisom Bajri}em, odlu~io sam da se pomo} uo~i Bajrama dodijeli Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, a da je uru~i Arif Ahmeta{evi}, internacionalni humanista godine. Novac sam mogao uru~iti i ja, ali du{a mi je ve} bila zadovoljna spoznajom da je akcija koju sam poveo uspje{no zavr{ena. Htio sam da novac uru~i Arif, ~ovjek kojemu je k}er ubijena u masakru na Kapiji, i koji je odlikovan za pra{tanje zarobljenim srpskim vojnicima. No, uredni{tvo Radija je tra‘ilo da se i ja na|em tu, prilikom uru~enja, jer ljudi u Sent Luisu znaju mene, a ne znaju Arifa. Redakcijski kolegij Radija je svim na{im medijima, dakle i tuzlanskim, uputio poziv u ~ijoj prvoj re~enici stoji: “U srijedu, 2. novembra 2005., u 11 sati, u JU Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, bit }e uprili~eno uru~ivanje donacije od 3.000 dolara koje je, na poziv Fatmira Alispahi}a, sakupila bh. dijaspora iz ameri~kog grada Sent Luisa.” Od mene je tra‘eno da pred novinarima saop}im kako je Western Union po{iljku oslobodio svojih prihoda od 134 dolara, i tako se upisao u donatore. Od desetak tuzlanskih medija, i pet-{est raznih dopisni{tava, u Domu se nije pojavio niko! Istog je dana na TV Tuzlanskog kantona emitirana reporta‘a o taksistima koji su u Dom donijeli deset torti koje ko{taju, recimo, 200 maraka. To {to su na{i ljudi u dalekom Sent Luisu sakupili preko 5.000 maraka za tuzlanske jetime, nije vijest za tuzlanske medije. Da skratimo… O ~emu se radi? Ja~a je tuzlanska mr‘nja prema Fatmiru Alispahi}u, nego tuzlanska ljubav prema jetimima! …Nego tuzlansko po{tovanje prema ljudima u Sent Luisu koji su odvojili skupocjeno vrijeme da bi u ovom ogromnom gradu putovali do Radija da u Tuzlu po{alju pet, pedeset ili stotinu dolara. Fascinantno je patolo{ko suglasje svih urednika da pre{ute ovaj doga|aj. Mogu}e je razumjeti postojanje jednog ili dva uboga stvorenja, ali je te{ko prihvatiti total, apsolutno jedinstvo u ljubljenju zlobe. Tim prije {to ta zloba nije dogovorena, uspostavljena je odvojeno, svaki je urednik za sebe odlu~io isto: Ignorirati, zbog Fatmira. Ali, ljude u Sent Luisu ne zanimaju ove bolesti. Oni ho}e da se po{tuje njihova dobra volja. A ako Tuzla ne po{tuje tu volju, onda }e ljudi iz Sent Luisa idu}i put pomo}i nekoga drugog. Urednici tuzlanskih medija tako nisu nanijeli nikakvu {tetu Fatmiru - ve} djeci bez roditelja - ~iji je ‘ivot osu|en na dobrotu, koju valja hraniti i po{tovati. Osobno, bio sam zga|en na ovim suglasjem zlobe i primitivizma. Oguglo sam na razne udarce, pa bih tako prekabulio i ovaj. Ali, ja sam bio du‘an ljudima u Sent Luisu preko Radija saop}iti kakav je u Tuzli bio odjek njihove dobre volje. [ta da im ka‘em? Da nije bilo odjeka? Da niko za njihovu dobrotu nije ni ~uo? Zbog mene? Normalan um to ne mo‘e razumjeti. A da ih sla‘em? Ne mogu lagati. Sva sre}a, Arif je imao volje da protestira kod urednika. Saznao je na Televiziji TK da nekakva urednica mrzi Fatmira pa nije dala da se objavljuje 146
IZ SAFF A SAFFA
ova vijest. To mu je saop}eno kao normalna stvar: neko nekoga mrzi i kvit. Mr‘nja je pre~a od dru{tvenog interesa i same istine. Onda je Arif upozorio menad‘ment da jedino jetimi mogu {tetovati u toj zloupotrebi javnih medija za privatne mr‘nje. Tek tada je na dva-tri tuzlanska medija objavljena vijest o donaciji iz Sent Luisa. Ostali lokalci su i dalje {utjeli, dok su vijest objavili “Avaz”, “Glas Amerike”, “Doj~e vele”, FENA… Donacija za tuzlanske jetime je tako postala bitnija za sve osim za Tuzlu. Sramota je to koju oboljela Tuzla ne mo‘e razumjeti.
Pravi su krivi {to su ‘ivi Uz pojavu sataniziranja Bo{njaka, ide nakana izmi{ljanja fa{ista u bo{nja~kom narodu. Eto, neki dan je kolumnist “Dana” Aleksandar Hemon napisao da nekakav hrvatski fa{ist don @ivko Kusti} i ja, haman kao bo{nja~ki fa{ist - `ivot pretvaramo u pakao. Taj Hemon je jedan od onih fa{ista koji izmi{ljanjem bo{nja~kog fa{izma brane srpski i hrvatski genocidni fa{izam. Ne{to sli~no sam napisao za Ivana Lovrenovi}a prije dvije godine, kada je ovaj veliki Hrvat i la`ni bosanski rodoljub novinare “Avaza”, “Ljiljana”, “Waltera”, “Jutarnjih novina” nazvao fa{istima. “Dani” su dva broja posvetili ovom slu~aju, Federalna tv je pravila specijalne emisije o mojoj navodnoj uvredi Ivana Lovrenovi}a, Krug 99 je organizirao sesiju, u~esnici Sarajevskih dana poezije su potpisali peticiju u odbranu Lovrenovi}a (“I.L. je najmarkantnija intelektualna figura u Bosni i Hercegovini!”), a brojni intelektualci su u bh. i hrvatskim medijima davali intervjue i pisali tekstove protiv mene, a za Ivana (Mahmut}ehaji}: “Napad na Lovrenovi}a je sramota i mrlja na bo{nja~kom narodu.”) Niko od njih, dakako, nije tematizirao ~injenicu da je Ivan Lovrenovi} 21 bh. pisca koji su potpisali peticiju protiv montiranog procesa “Pogorelica” - uporedio sa hajvanima, niti da je fa{istima nazvao novinare ~etiri bh. lista. Jer, Ivanu se mo`e, a nama se ne mo`e. Dvije godine poslije, ovih dana, komentator “Oslobo|enja” Zija Dizdarevi} ~ere~i Ivana Lovrenovi}a, ali danas niko ne napada Ziju, niti iko brani Ivana. Jer Zija je u startu multikulturan, a Fatmir je u startu mud`ahedin. Zija je najednom otkrio da “Lovrenovi}u odjednom smeta zahtjev za sna`enje bh. dr`ave na ra~un entiteta”, da izmi{lja “odbojnost spram hrvatskog jezika”, iako su “nebrojeni Bo{njaci kroatizirali svoj jezi~ki izraz, a sve op{tine u Sarajevu naprasno postale op}ine”. Zija pi{e: “Lovrenovi}eva optu`ba da su Bo{njaci kapilarno pro`eti te`njom za hegemonijom i diskriminacijom je {okantna insinuacija”. Zija o{tro kritikuje Lovrenovi}evu optu`bu da su Bo{njaci glavna prijetnja odr`ivosti bh. dr`ave. To {to je Zija danas otkrio, ja sam otkrivao dvije godine prije. Analizirao sam nekoliko, nasumice odabranih, Lovrenovi}evih tekstova. Evo nekoliko primjera. U tekstu “Sarajevo, na visoku gledu” (“Dani”, 2. V 2003.) Lovrenovi} pi{e o pomuslimanjenju Sarajeva. Samo bi kr{}anskom paranoiku mogao zasmetati sljede}e svakodnevlje: “Mo`ete vidjeti kako na tom autobusnom stajali{tu (…) upu}uju glasne pozdrave lijevo i desno: selam alejkum, selam alejkum”. On ka`e da se “{arm Sarajeva pretvara u svoju suprotnost – u nepodno{ljivu ru`no}u i, jo{ jednom, u izvor strepnje i straMarketing tragedije
147
ha za one koji su s druge strane”. U tekstu, “Su`ivot pod dominacijom” (“Dani”, 1. IV 2003.), Lovrenovi} je tako|er iskazao svoju islamofobiju. On odgovara na reakciju g-|e Mensure Musabegovi} koja je u nekom njegovom tekstu prepoznala blasfemiju islama, pa ka`e: “Nema, draga gospo|o, toga {erijata pod kapom nebeskom (…) koji bi mogao usre}iti ikoji narod, ikojeg pojedinca komu je nametnut kao dominacija”. Za Lovrenovi}a, [erijat je nesre}a, a ako je [erijat nesre}a, onda je i islam nesre}a. I u drugim svojim tekstovima Lovrenovi} je gonio “islamsku opasnost”. Kao {to je Krug 99 optu`io reisa Ceri}a da je kriv {to je Muamer Topalovi} po~inio zlo~in nad porodicom An|eli} u Kostajnici, tako je i Ivan Lovrenovi}, u tekstu “S Bogom oru`je” (“Feral”, 4. I 2003.) odbacio reisovu osudu zlo~ina, kao nedovoljnu: “- Zgodno zvu~i: zlo~in u ime vjere je zlo~in protiv vjere, ali, ozbiljno govore}i, to nije ni{ta vi{e od ovje{taloga sofizma” (sofizam – lukavo la`an zaklju~ak, op.a.). Ovo je tek iluistrativni djeli} iz {ire analize Lovrenovi}evih tekstova koju sam napravio kako bih dokazao da Lovrenovi} jeste la`ni patriota i presvu~eni velikohrvat. Na mene se tada sru~ila opaka medijska sila. Niko nije htio vidjeti argumente, svi su ‘eljeli vidjeti mene na banderi. Gdje je tada bio Zija Dizdarevi} da razumije ono {to tek danas razumije? Gdje su danas svi oni Lovrenovi}evi odvjetnici da osude Ziju? Ili su shvatili da je Fatmir bio u pravu? Taman posla, Fatmir ne mo‘e biti u pravu ni kad je u pravu, niti mo‘e biti dobar ni kad ~ini dobrotu. U ovom totalitarnom dru{tvu su odre|ene uloge krivih i pravih, i kad su pravi krivi, a krivi pravi. Nekakva bezvezna urednica sa Televizije TK }e i dalje biti urednica, iako je osvjedo~ena {teto~ina i zlo(ko)bnica. Lovrenovi}i, Hemoni, Senadi vaki i naki, Senke and comp. i dalje }e biti demokrate i favoriti, iako su jeftini, zakupljeni fa{isti, smrdljiva sluz sa dna kupusne kace, ~im getoiziranom i potla~enom bo{nja~kom narodu poku{avaju imputirati fa{izam, hegemoniju, diskriminaciju.
Komitet i autoritet Bjesnilo koje vlada ovim dru{tvom njihovo je zlodjelo. Jer oni, uz podr{ku zapadnih vlada i donatora, a za ra~un srpske i hrvatske hegemonije, na tumbe okre}u sistem vrijednosti, generiraju haos, bezumlje, nasilje u mi{ljenju i pona{anju. To {to danas, za sedam dana, na 600.000 stanovnika u Tuzlanskom kantonu, tragedija u|e u desetak porodica, rezultat je haoti~nog sistema koji se ne obrazuje sam od sebe, ve} upravo od ovih komitetskih autoriteta. Ovaj sistem je u njihovim, a ne u na{im rukama. Sve {to se doga|a, njihovo je. Oni imaju medije, zapadne vlade, sudsku i policijsku vlast, oni su autori zla koje nas obuzima. Mi imamo dobrotu, antifa{izam i antiterorizam, bosnoljublje i toleranciju, i to, zasad, samo Bogu i sebi mo‘emo svjedo~iti. Jer mi smo oklevetani. Onako kako je oklevetan glavni lik u Kafkinom romanu “Proces”. Broj 157, 11. XI 2005.
148
IZ SAFF A SAFFA
U strana~ku kasu SDA mjese~no se slije oko 200.000 maraka, ali SDA ne ‘eli izdvojiti ni 20-inu ovih para za pokretanje sedmi~nog nacionalnog lista. Za to vrijeme desetine izuzetnih bo{nja~kih autora skapavaju u socijalnoj bijedi, bave se raznim poslovima, jer njihova analiti~ka pismenost ne treba bo{nja~koj politici. Srbija bi prije potonula nego svoje najpismenije ljude ostavila na ulici. U Bo{njaka, pak, pismenost skapava, nepismenost caruje. Zato vi{e nismo politi~ki narod, ve~ ~erga, jer politi~ki narod ne mo‘e postojati bez politi~ke pismenosti.
Bo{njaci su jedini evropski narod koji ‘ivi u informativnom mraku Nema naroda bez politike, a tog politi~kog naroda nema bez medija koji razmatraju sve aspekte bitne za njegovu opstojnost. Ovu re~enicu demantira postojanje Bo{njaka. A to da li Bo{njaci postoje, ili u svome formalnom postojanju sadr‘ajno nestaju, kopne, golemo je pitanje. Bo{njaci su jedini narod u Evropi, a vjerovatno i {ire, koji nema ni jedan jedini medij u kome bi se mogla objaviti analiza ma kojeg problema. Nakon pada komunizma, Bo{njaci su imali nekoliko revijalnih listova, a unazad nekoliko mjeseci – nemaju ni jedan. Nad Bo{njake se nadvila informativna mraka~a. Gora, te‘a, opasnija od one komunisti~ke. Jer, u komunizmu je Partija propisivala mogu}nost ‘ivota na {krge, pa je informativni mrak bio stvar vi{e sile. Bo{nja~ka informativna zato~enost danas nije tek rezultat du{manske volje da se ovaj narod izolira u fizi~kom, ekonomskom, kulturnom, pa i u informativnom smislu. U ovoj blokadi sau~estvuje bo{nja~ka politika, koja ima i para i mogu}nosti da ne dozvoli potapanje Bo{njaka u informativni bezdan. Zato je ova tama opakija od komunisti~ke. Jedno je to {to su bo{nja~ki neprijatelji do~ekali svoju najavu od prije koju godinu da }e do}i do ga{enja patriotski orijentiranih medija u Bo{njaka, koje su oni proglasili fa{isti~kim, fundamentalisti~kim, desni~arskim. Drugo je to {to bo{nja~ka politika ni jednim stavom, ili gestom, da ne ka‘emo strategijom spasa, nije reagirala na informativno potapanje Bo{njaka. Tre}e je, i najopasnije, to {to ni jedan bo{nja~ki autor(itet) nije primijetio da smo informativno porobljeni, niti je iko javno osjetio strah zbog ulaska u prostor u kome }e neko drugi misliti u na{e ime. Kada je 2001. kvislin{ka SDP-Alijansa zajmila progoniti Bo{njake, dekretom ukidati selam, nosati krmad oko d‘amija, montirati procese, poput “Pogorelice”, ili sprovoditi dr‘avni terorizam, kao u slu~aju tzv. A‘irske grupe – Bo{njaci su imali nekoliko medija u kojima je ovom zlu suprotstavljena istina, kritika, demokratija, sloboda misli. Danas kada bi se pojavio ma kakav od sli~nih politi~kih zlo~ina, Bo{njaci ne bi imali gdje odgovoriti. Idu}e godine su izbori, okupirani izborni mehanizam olahko mo‘e vratiti Marketing tragedije
149
na vlast komunisti~ke vampire, i zlo se mo‘e nastaviti, i produbiti. A da se ni{ta i ne promijeni na gore, da nad nama i ostane ova zagubljena i troma SDA, dovoljno zla nas opasuje da je suludo, hajvanski, prepustiti mu se.
Pra}kama protiv tenkova Do unazad pola godine Bo{njaci su imali nekoliko listova u kojima su se mogle objaviti {ire analize pojava od kojih ovisi politi~ki, ekonomski, kulturni i svaki drugi ‘ivot bo{nja~kog naroda. Nakon ga{enja “Ljiljana”, i raspada “Waltera”, prije neki dan su uga{ene i Ljevakovi}eve “Jutarnje novine”. Ostao nam je “Dnevni avaz”, kao i mno{tvo “Avazovih” izdanja koja ne tretiraju politi~ke teme. “Avaz” je najmo}niji medij u zemlji, ima sluha za bo{nja~ka pitanja, ali koncepcija ove novine ne dopu{ta {iri, analiti~ki pristup temi. [teta je {to “Avaz”, poput “Oslobo|enja”, nema neki sedmi~ni podlistak u kojem bi se objavljivale analize aktuelnih pojava i doga|aja. Mo‘da “Avaz” strahuje da bi makar subotnjim intelektualiziranjem novinskog prostora izgubio masovnu, frizerajsku, tramvajsku publiku. “Avazovo” povr{no usmjeravanje tema i doga|aja predstavlja zna~ajnu branu u rastakanju Bo{njaka. No, dubinske analize nisu potrebne toliko narodnim masama, koliko ljudima koji se bave politikom, i koji predvode javno mnijenje. Ovako, Sulejman Tihi} nema gdje pro~itati da nije najpametniji, jer u javnom prostoru ne postoji ni{ta pametnije od njega. To nije dobro ni za politi~ara, ni za narod. Ponajmanje su tu bitni kvalitetni autori, poput Seje Omeragi}a, nekada{njeg urednika “Ljiljana”, koji danas hodaju bez posla i ko zna kako ‘ive. Mada, normalno dru{tvo nikada ne bi pustilo na ulicu, na skapavanje, desetine dobro pismenih ljudi, koji bi morali, kao nacionalni interes, biti egzistencijalno i profesionalno za{ti}eni. To {to danas novinari “Ljiljana”, “Waltera”, “Jutarnjih novina” imaju socijalni status klo{ara, iako su intelektualno iznad svakog politi~ara, to je najve}a bo{nja~ka nacionalna sramota. Zamislite Srbe da na ulicu izbace Matiju Be}kovi}a, Dobricu ]osi}a, Rajka Nogu, Miroslava Lazanskog i druge kreatore svoga, kakvog-god, nacionalnog bitka. Prije bi Srbija propala pod zemlju, nego {to bi se njihovi politi~ki pismenjaci suo~ili sa egzistencijalnom golgotom. Mnogi bo{nja~ki autori koji su opismenjavali ~asnu borbu za bo{nja~ki opstanak, danas su na margini, svake vrste. A najte‘a je ona socijalna, jer ti ljudi imaju djecu, a nemaju je ~ime nahraniti. Ti ljudi trebaju nepismenoj bo{nja~koj politici, koja ima para za svoje opismenjavanje, ali pare ne da, jer joj je lak{e ‘ivjeti u uvjerenju da je vrh umovanja u Bo{njaka. Zato }e Tihi} na Hrvatskoj tv lupetati gluposti, blehnuti u la‘ o hrvatskoj ugro‘enosti, a da ne}e znati poru~uti kako su Hrvati 1991. ~inili ve}inu na 16 odsto bh. odsto teritorija, dok danas uzurpiraju 27 odsto, pa je svaka pri~a o njihovoj ugro‘enosti apsurdna. Bo{nja~ki autori koji hodaju bez posla, i hljeba, znaju ovaj, i hiljade drugih podataka koji bi valjali bo{nja~koj politici, ali ta politika nema ambiciju pismenosti, jer je sva ukorijenjena u totalitarnom obrascu po kojem su partija i lider iznad svega, tobejarabi, ovozemaljskog i onozemaljskog. Bo{nja~ka politika, dakle SDA i druge stranke koje se deklariraju ka bosanskom integralizmu, imaju kamaru para, od kojih je samo jedan djeli} 150
IZ SAFF A SAFFA
dovoljan za pokretanje nacionalnog hefti~nika. Onoliko para koliko dobije zastupnik u parlamentu, toliko dobije i stranka na njegovo ime. A pogotovo vladaju}a stranka. SDA tako na 35 zastupnika u Federalnom parlamentu mjese~no u strana~ku kasu stavi najmanje 70.000 maraka. A gdje su ostali parlamenti? Dakle, od oko 200.000 maraka koliko se mjese~no slije u kasu SDA (a gdje su i ostale tzv. patriotske stranke?), ne mo‘e se izdvojiti desetak hiljada maraka za pokretanje i odr‘avanje politi~kog magazina. Niti za upo{ljavanje izvrsnih bo{nja~kih analiti~ara koju su danas konzumenti “Merhametove” pomo}i, i kao takvi svjedo~e poraz bo{nja~kog naroda. Bo{nja~ka politika nema ~ime pravdati ovaj bankrot morala i patriotizma. Pare koje bi morale slu‘iti nacionalnim interesima, slu‘e za ko zna kakve tantavice. Zato medijska slika u BiH danas nalikuje na vojne potencijale iz 1992. godine. Imamo do zuba naoru‘ane Srbe i Hrvate, i jo{ pride njihove satelite u Sarajevu. Ba{ka je {to Srbi i Hrvati u BiH imaju po nekoliko dnevnih i periodi~nih listova, {to vladaju radio-televizijskim sistemom, a uz to u Sarajevu imaju dva dnevna i tri revijalna lista koji se uzaludno prodaju kao bosanski i demokratski. Bo{njaci, dakle, nemaju ni{ta, izuzev ekspresnog “Avaza” i, evo, “Saffa”, koji se ne mo‘e tretirati kao politi~ka revija, jer je poglavito vjerski list. Na frontu bi to djelovalo kao da pra}kama ratujemo protiv tenkova.
Isparavanje ‘ivih sjena ^etnici i usta{e su, znamo, prvo ubijali bo{nja~ke intelektualce. Dejtonsko Kara|or|evo je sa javne scene prvo pomelo uspravne Bo{njake. Na dr‘avnim tv kanalima }ete vidjeti redovnu ekipu pla}eni~kih, intelektualnih terorista, ali ne}ete vidjeti gordog bo{nja~kog pisca, publicistu, novinara. Ko god svojim radom svjedo~i bo{nja{tvo – orvelovski je isparen. Ovaj proces se mogao osjetiti prije koju godinu, ali se ni u bud‘aku nije moglo naslutiti da }emo tako brzo kleknuti na medijskom polju. Sad bismo mogli ovdje isporu~iti barem stotinu uglednih bo{nja~kih imena - koji ‘ive ‘ivot sjene kao {to je do svoje smrti ‘ivio Ahmed Muradbegovi} i mnogi drugi nekomunisti~ki bo{nja~ki intelektualci. Nad javno djelovanje ovih znamenitih Bo{njaka stavljen je embargo. Oni, dodu{e, mogu raditi, ali se za njihov rad medijski ne}e znati. To je isto kao i da ne rade, kao i da ne postoje. Mogao je i Muradbegovi} 27 godina svog ‘ivota u komunizmu pisati {ta ga je volja, ali sam sebi. To {to }emo negdje promovirati Isnamov ili Zilhadov roman pred stotinjak ljudi, na{ je plafon. Medijski sistem je rezerviran za zl-umove koji se prikazuju kao dr‘avna pamet. Zilhad ili Isnam ne mogu na tv, jer svjedo~e bo{nja~ku tragediju. Embargo, poput onog nad Muradbegovi}em, nad svima je nama koji nismo u {ejtanskom kolu. Ali, komunizam je be{umno isparavao ljude, i nije se hvalio tim zlo~inima. Ovaj dejtonski fa{izam javno promovira izolaciju nepodobnih Bo{njaka. Osobno bih mogao navesti mnogo takvih primjera. Evo, Slobin omladinac Senad Avdi} je u januaru ove godine preko Federalne tv otvoreno poru~io: “Fatmir Alispahi}a treba na izvjestan na~in izolirati od javnog uticaja, jer Marketing tragedije
151
jednostavno njegovo djelovanje je potpuno pogubno”. Istu direktivu je preko organa “Oslobo|enje” (23. V 2003.) uputio i drug Mirko [agolj: “Fatmir Alispahi} je opasna politi~ka pojava, a intelektualci su u prvom redu obavezni da mu stanu na put”. Njihova dirkektiva bi se mogla ma~ku o rep objesiti da moj narod ima svoje medije. A po{to nema, i ja sam, vi{e-manje, isparen. I, ~ini mi se, sve ispareniji. Moja se gor~ina, a vjerujem i gor~ina mojih kolega iz “Ljiljana”, “Waltera”, Jutarnjih”, ne ti~e toliko ovih vragova&{agolja, koliko menad`era koji su uni{tili ove listove, i bo{nja~ke politike koja o svemu niti je {ta mislila, niti {ta misli. To {ta su pro`ivljavali novinari ovih listova ravno je najcrnjem divljem kapitalizmu. ^ujem da gazde u kafi}ima varaju konobare onako kako su nas izvarali direktori listova, kojima nikad nije falilo ni skupih kola, ni vikendica, ni krkanskih trpeza. …Bi}e plata, nema plate, radi, pi{i, bi}e, pa bude sto maraka, a 500 ti do|em, pa opet sto, pa hiljadu ti do|em, pa haj haj dok se ne pogleda{ u ogledalo i ka`e{: meni patriotizam, a gazdi lova.
Patriotizam na sto~noj pijaci Novine koje su u narodu slovile kao patriotske, jer se preko njih branila ~ast Bo{njaka, bile su djelo autora koji se nisu prodali, ve} su za minornu i neredovnu nadoknadu nosili teret informativne borbe. S druge strane, menad‘eri ovih novina su, o~ito je, u patriotizmu vidjeli mogu}nost zarade. Njima je isto: da li trgovali sa patriotizmom ili na sto~noj pijaci prodavali volove. Jedina vrijednost koja je pre‘ivjela iz ovih propalih projekata jesu autori. Ali, oni su sada na najboljem putu da se po~nu baviti ne~im drugim. Da li }e taksirati, otvoriti granap, kopati kanale, ili iseliti iz Bosne, ko zna. Oni }e se baviti poslovima kojima se mo‘e baviti svako, jer onaj rijetki dar pismenosti koji im je Bog dao, bo{nja~koj politici – ne treba. Bo{njaci ne mogu opstati bez politi~ke pismenosti. Ovi prevareni, povrije|eni, ostavljeni, zaboravljeni, neuposleni bo{nja~ki autori, o kojima smo govorili – najvi{i su nacionalni interes. Oni su na{a politi~ka pismenost! Politi~ka budu}nost! Broj 158, 25. XI 2005.
152
IZ SAFF A SAFFA
Pred nama je konkretan problem. Zapad kreira i instalira projekat na{e memorije, i u tom projektu koristi face poput britanskog popa, ili ovih bo{nja~kih popova, poput Senke Kurtovi} i Senada Avdi}a. Oni ho}e da mi pamtimo kako oni ho}e, i preko ljudi koje oni ho}e. [ta se, zapravo, ‘eli u~initi sa memorije o genocidu nad Bo{njacima? Isto {to i sa Bo{njaka. Cilj je razbataliti narod, do neupotrebljivosti. Cilj je memoriju o genocidu metnuti u karantin, u geto, kontrolirati je, dozirati, upravljati njome, tako da nikad ne postane politi~ki obavezuju}i faktor.
Genocid u karantinu Prije 20-tak dana javili su mi se neki na{i ljudi iz Njema~ke sa ‘eljom da se objavi njihov protest zbog namjere Univerziteta u Frankfurtu da me|unarodnu konferenciju o ratu u BiH, s akcentom na genocid u Srebrenici (2.-4. XII), otvori Senka Kurtovi}, urednica “Oslobo|enja”, a da je zatvori Senad Avdi}, urednik “Slobodne Bosne”. Tih desetak d‘emata, udru‘enja i klubova iz Njema~ke su htjeli da se njihova rije~ protesta ~uje u BiH. Njihova saop}enja za javnost sam priredio u jedan kra}i tekst, a tekst poslao na nekoliko medijskih adresa u BiH. Niko nije objavio ni slova. Predstavnici bh. dijaspore u Njema~koj su prosvjedovali zbog ~injenice da ovo dvoje nazovi novinara godinama odgajaju izmi{ljotine o tzv. islamskom terorizmu, da sataniziraju bo{nja~ku ‘rtvu, da su u slu‘bi ~etni~kousta{ke koalicije... Poslije nekoliko dana zvali su me iz Njema~ke i pitali – da li su negdje objavljeni njihovi stavovi. Rekao sam – nisu. A za{to nisu? Zato {to mi vi{e nemamo medija koji bi mogli objaviti takav stav. Jer, u ovom podjarmljenom medijskom prostoru Senka i Senad su heroji demokratije, borci za ljudska prava, multikulturu, iako je bjelodano da im je sve to samo {minka koja prikriva njihovu pla}eni~ku su{tinu. Helem, kad smo se konkretno uvjerili da se na{a vijest u na{oj zemlji nema vi{e gdje objaviti, onda smo stavove na{e dijaspore u Njema~koj poslali na web Bosnjaci.net u Njujorku. Tek toliko da bi ovi zgranuti ljudi imali makar kakvu satisfakciju, da to {to su saop}avali javnosti nije zavr{ilo u totalnoj ti{ini. Mada, ti{ina je ~injenica, jer u BiH niko nije saznao da su predstavnici desetine hiljada bh. gra|ana u Njema~koj saop}ili da je istup Senke i Senada na konferenciji u Frankfurtu – “uvreda za ‘rtve genocida”. Koliko li tek doga|aja i mi{ljenja nikada ne}e postati vijest jer se nemaju gdje objaviti?! Koliko li }e tek na{a percepcija stvarnosti biti pogre{na jer }emo je primati iz jednog, bolj{eviziranog, izvori{ta mi{ljenja i djelovanja?! Genocid nad Bo{njacima je na pouzdanom putu da bude pam}en i tuma~en tu|om mjerom, a ne na{im osje}ajima. Promocija Senke i Senada u me|unarodne tuma~e genocida nad Bo{njacima, u eksperte za Srebrenicu, zapravo je najava jednog zato~enog vremena u kojem }emo bo{nja~ku istinu spoznavati preko neprijateljskih medijskih oda{ilja~a. Dakle, to }e biti njiMarketing tragedije
153
hova istina, a za onu svoju mi ne}emo ni znati, jer je ne}emo imati odakle ~uti.
Eutanazija memorije Nakon Drugog svjetskog rata ~inilo se, vjerovatno, da se genocid nad Bo{njacima nikad ne}e zaboraviti. Rane su bile svje‘e, pam}enja ‘iva, svjedoci brojni. Ali, rane su zamladile u kolote~ini ‘ivota, pam}enje je ispareno kroz obrazovni sistem i medije, a svejdoci su se utu{ili u komunisti~kom sistemu koji je projicirao uzornog gra|anina. Sje}am se, jedino, kao dijete, da mi je na proputovanju kroz Fo~u mati ne{to pri~ala o tome kako su tu ~etnici klali Muslimane. Do moje pionirske kape i marame nikad nije do{la ni jedna sistemska informacija o genocidu nad Bo{njacima. To {to mi je mati tada rekla bilo je sve {to sam znao o klanju Muslimana u Drugom svjetskom ratu. Vjerujem da je ve}ina nas za genocid nad Bo{njacima ~ula “ispod tezge”, od roditelja, ili djedova i nana. A za{to? Zato {to komunisti~ki sistem to stradanje bo{nja~kog naroda nije smatrao bitnim, smatrao ga je {tetnim za svoje interese. Genocida nad Bo{njacima nije bilo u ud‘benicima, u lektiri, na medijima... Bo{njaci su se mogli rahat opustiti, jer je ljep{e bilo slu{ati Mi}u Orlovi}a i “Rokere s Moravu”, nego li te{ke pri~e iz pro{losti koje se “ispod tezge” mo‘da provuku, a mo‘da ne provuku do uglancanog uha. Kada poredimo sada{nji i pre|a{nji odnos prema genocidu, valja priznati da sada imamo mno{tvo literature i o onom i o ovom genocidu. Literatura bi, zar ne, trebala biti garant da }emo pamtiti, i biti na oprezu. Ali, deset godina poslije rata mi slabije pamtimo sve {to nam se dogodilo, nego li godinu-dvije poslije. Da li to zna~i da }e se proces odumiranja na{eg pam}enja nastaviti? U komunisti~kom vaktu je bezmalo pet decenija sazrijevala eutanazija na{e memorije, da bismo bez ikakvog pam}enja, ogoljeni od svijesti, sa~ekali kame. [ta }e se sa nas dogoditi za jo{, recimo, ~etiri decenije? Na {ta }emo li~iti 2042. godine? ...Ako nas uop}e bude bilo pod pritiskom ovih procesa isparavanja. Za deset godina, u kriti~noj masi Bo{njaka, redizajnirana je patriotska svijest. Na{e generacije se, kao nekad, odgajaju u obrazovnom sistemu koji ne pominje genocid. Na{a omladina upija medijske sadr‘aje koji nemaju veze sa pripadno{}u Bosni i islamu. Ono {to je nekad bio Mi}o Orlovi}, danas su HRT, Pink, Bijeljinska tv, Bra}a Kari}... Tamo{nji sadr‘aji odgajaju svoje nacionalne budu}nosti, a kad odgajaju na{u, onda se stvara papazijanija identiteta, koja se manifestira kroz komplekse manje vrijednosti, jer, pobogu – za{to se nismo rodili jal kao “bre”, jal kao “bum”. Po{to smo jedini evropski narod koji ‘ivi u getu, u svakoj vrsti mraka~e i poni‘enja, a po{to preko velikodr‘avnih s&h medija na{im glavama vr{ljaju tu|inski sadr‘aji i osje}aji, dolazi do varni~enja koje isijava idiotizam, imperative nasilja, alkohola, droge, korupcije, golotinje, razvrata. Kakve ‘rtve, kakvo pam}enje, bitno je opona{ati Daru Bubamaru! Ima pojefitno kupiti gipsanih labudova, pa ih natakariti na avlijsku kapiju, da nam sve i unutra i izvan li~i na ono {to nismo, i ne}emo nikad biti, jer od svijeta koji nas okru‘uje mi mo‘emo dobiti samo pomije, kao koko{ke u koko{injcu! 154
IZ SAFF A SAFFA
Vrijedilo bi izu~avati transformacije u bo{nja~kom identitetu koje su generirane nasilnom promjenom medijske slike u BiH. Kriminalni ulazak srbijanske TV Pink u medijski suverenitet BiH zoran je ilustrativ operacije koja je poduzeta s ciljem isparavanja bo{nja~ke samosvijesti. Danas smo u poziciji kad se bo{nja~ka svijest, u kriti~noj masi, oblikuje kako neko drugi ho}e, a ne kako bi to umni u Bo{njaka htjeli. Dodu{e, ovi umni u Bo{njaka haman ni{ta i ne}e, ~im ih ne tangira {to se bo{nja~ka svijest preoblikuje u nesvijest. O nekom izu~avanju sociokulturnih ili sociopoliti~kih transformacija bo{nja~kog identiteta, pod dejtonskim pritiscima – nema ni govora. Niti takvo istra‘ivanje ima ko tra‘iti, ni platiti, a vala, nema se vi{e gdje ni objaviti. Nek’ nas istra‘uju drugi, k’o dinosauruse.
Fabrika istine [ta se, zapravo, ‘eli u~initi sa memorije o genocidu nad Bo{njacima? Isto {to i sa Bo{njaka. Cilj je razbataliti narod, do neupotrebljivosti. Cilj je memoriju o genocidu metnuti u karantin, u geto, kontrolirati je, dozirati, upravljati njome, tako da nikad ne postane politi~ki obavezuju}i faktor. A memorija je, vidimo to po holokaustu i Izraelu, klju~ za budu}nost. Bo{nja~ke ‘rtve bi mogle izboriti bo{nja~ku budu}nost. Ali, tada bi Srbi i Hrvati nosili {vapski biljeg, a Evropi se ne rentira da zbog nevinih muslimana ka‘njava krive kr{}ane. Zato }e Amerika i Engleska, kao onomad Komunisti~ka partija, ovdje kreirati {ta }e se i kako }e se misliti. Tom projektu ne treba istina, jer se istina svakako proizvodi, kao {to se proizvode i {arafi. Ko ima medije, taj ima istinu. Ipak, la‘na istina mora nalikovati na pravu istinu, pa }e se tu pomalo spominjati i Srebrenica, i logori, i {to{ta jo{, ali na ka{i~icu, da se Bo{njaci ne bi pohasili. Eto, pogledajmo samo kako smo zadovoljno pristali da se sva na{a gubili{ta svedu na Srebrenicu, koja jeste najte‘a, ali ne i jedina. U Bratuncu je pobijeno gotovo isto Bo{njaka koliko i u Srebrenici, ali Bratunac se na Zapadu ne pominje. A gdje su desetine drugih, na{ih Srebrenica?! Niko se nije pitao ima li u tom zapadnom insistiranju neke podvale, u smislu: priznat }emo Srebrenicu, a sve drugo }emo zaboraviti. Kad se osjetilo da pre‘ivjeli logora{i iz “Omarske” namjeravaju oformiti memorijalni centar, najednom je sletio neki britanski pop da miri Bo{njake i Srbe, i da iz Banja Luke, uz pomo} biv{ih isljednika i batina{a, formira taj centar. Britanski mediji su na sva zvona afirmirali aktivnosti britanskog popa, ali nisu spomenuli da su iz tog projekta izba~eni logora{i. Jer, {ta }e kome logora{i da pamte svoje patnje, kad }e to za njih ~initi oni koji su ih mlatili! A ~init }e onako kako su ~etnici preobu~eni u partizane pamtili klanje Muslimana u Fo~i ili Vi{egradu. Namjera je, dakle, da se pam}enje genocida svede na formalnu razinu, kako niko ne bi mogao re}i da pam}enja nema, a kako to pam}enje ne bi bilo suvereni bo{nja~ki duhovni prostor. Zato se drsko proizvode novi lideri bo{nja~kog pam}enja: umjesto Smaila ^eki}a, recimo, u Frankfurt su putovali Senad i Senka, jer su svoje antibo{nja~ke kvalitete godinama dokazivali. Zato se me|u logora{e ubacuju nekakvi britanski popovi, da prave Marketing tragedije
155
smutnju. …Kao da Bo{njaci ne umiju misliti i pamtiti bez britanskih popova, i bez njihovih medijskih pla}enika u BiH!
Jevrejski model Selja~ki fudbalski klubovi se od onih velikih razlikuju po tome {to na selu svi fudbaleri, k’o u ragbiju, namah polete za loptom u ‘elji da ba{ oni dadnu go, pa da uve~e na igranki budu glavni seoskim curama. I narodi se, tako nekako, daju razlikovati. Sposobni rade timski i ne lete za liderstvom. U Bo{njaka je glavni feler u glavi nemanje timske higijene, neshva}anje da niko ni{ta ne mo‘e sam, i da se individualni uspjeh mo‘e posti}i samo ako se biva karika u lancu. Eto, neki dan je Kanton Sarajevo obznanio jedan lijep projekat. Gradit }e se memorija o stradanju Sarajeva, spomenici, muzej, arhiva… Kona~no. Ali, nismo upratili da su u ovaj projekat uklju~eni mnogi Bo{njaci koji su proteklih godina, individualnim naporima, ispisivali memoriju o genocidu. [to li? Nije valjda da kantonalni politi~ari misle da su najpametniji? Pa }e ignorancijom bo{nja~kih duhovnih potencijala postati bo{nja~ki Vizentali? Nijet im je plemenit, ali bi im nijet bio ja~i, i otporniji, ako bi bio pametniji, oja~an za mnoge Bo{njake koji umiju misliti i govoriti. Jer, memorija nije samo izgraditi spomenik; dugoro~an i djelatan projekat zna~i i strate{ki promi{ljati, i prepoznavati podvale, i kulturolo{ki djelovati, i lobisti~ki uvezivati… U projektu koji su ostvarili Jevreji, naspram holokausta, a koji bi trebao biti na{ uzor, ima stotine sofisticiranih segmenata o kojima, zasad, ne znamo ni{ta. A da bismo znali, ne mo‘emo biti najpametniji, ni ja, ni ti. Pred nama je, dakle, konkretan problem. Zapad kreira i instalira projekat na{e memorije, i u tom projektu koristi face poput britanskog popa, ili ovih na{ih bo{nja~kih popova. Oni ho}e da mi pamtimo kako oni ho}e, i preko ljudi koje oni ho}e. [ta da ~inimo? Da podignemo jedan ili deset spomenika i ka‘emo – zavr{ili smo posao. Nismo. U ratu smo za bo{nja~ko pam}enje bo{nja~kom glavom. Broj 159, 9. XII 2005.
156
IZ SAFF A SAFFA
Reis Ceri} je Harisa Silajd‘i}a proglasio va‘nijim od svih akademskih potencijala u Bo{njaka, jer mu je dao sultansku dimenziju, a Haris Silajd‘i} je zauzvrat predlo‘io referendum koji bi imao funkciju legalnog i legitimnog okvira za otcjepljene Republike Srpske od BiH. Isto je predlagao i Jakob Finci, ali reis tada nije ovog velikosrpskog kepeca uporedio sa Mehmedom Fatihom, Gazi Husrev-begom i Alijom Izetbegovi}em.
Sultan u Bo{njaka Taman kad insan pomisli da je bo{nja~ka politika savladala bukvar, prika‘u nam se uhela}ene pelene. Dosad smo malo ~ime mogli biti zadovoljni kao konsenzusom svih bo{nja~kih faktora oko velike prevare koju je ameri~ki {ibicar Donald Hejs poku{ao prodati pod pla{tom tzv. ustavnih promjena. Ne samo da su na{i politi~ari razumjeli da Hejs la‘e, da je velikosrpski igra~ koji nastoji da tzv. ustavnim promjenama stavi muhur na postojanje i vitalitet Karad‘i}evog entiteta, ve} su, {to je mnogo bitnije, ti na{i politi~ari kona~no razumjeli da NE MORAJU pristati na rje{enja koja im se ne svi|aju. Moglo bismo biti nezadovoljni stidljivo{~u bo{nja~kih politi~ara, koji se jo{ uvijek ne usu|uju otvoreno govoriti o nespojivosti evropskih standarda sa genocidnim bitkom Karad‘i}evog entiteta. Oni govore o ukidanju entiteta, a tu se, kao, podrazumijeva ukidanje Republike Srpske. Bilo bi korisnije da se ka‘e kako BiH nema nikakave budu}nosti ako }e u njoj i na kakav na~in postojati tvorevina nastala na Srebrenici i Srebrenicama. Oni se pla{e da ne naprave buku, da ih neko ne optu‘i za ekstremizam, pa se zamotavaju u retori~ke krivine, {to je pogre{no, jer mi imamo puno moralno pravo da zlo~in zovemo zlo~inom, a Republiku Srpsku Karad‘i}evim entitetom. No, s obzirom da smo u bo{nja~koj politici dosad jedino prepoznavali samoubistvenu kooperativnost sa svim i sva~im, mo‘emo biti zadovoljni ovim malim korakom ka dostojanstvu i odva‘nosti, koji }e, kako stvari stoje, bivati sve ve}i i ja~i. Kada se uvjerimo da ne moramo pristati na rje{enja koja nam ne odgovaraju, mo‘da }emo sutra imati snage da, u ime svojih ‘rtava, tra‘imo podno{ljivu Bosnu i Hercegovini. Elem, taman je bo{nja~ka politika po~ela dobijati }o{kove, konture smisla i cilja. Kad, nuto jada, dogodi se kur{luz. Prvo je reis Ceri} iskoristio sve~anost u Medresi pa se rije~ima koje treba pamtiti obratio Harisu Silajd‘i}u: “Harise, ima{ na{u podr{ku da Bosna i Hercegovina bude bez entiteta. Napi{i takav ustav Bosne i Hercegovine i sje}a}emo se tebe kako {to se sje}amo Mehmeda Fatiha, Gazi Husrev-bega i Alije Izetbegovi}a.” Onda je Haris Silajd‘i}, iskoristiv{i reisovu, kako su neki kazali – fetvu, kazao rije~i koje tako|er treba pamtiti: “Ustav BiH zavisi od njenih gra|ana, koji bi o tome, prema mom mi{ljenju, trebali da odlu~e referendumom.” Marketing tragedije
157
Dogodile su se, dakle, dvije nepametne stvari koje vrijedi komentirati kako nam se vi{e ne bi doga|ale u ovom ili u sli~nom obliku.
Sultanologija Kad god se autor na|e u potrebi da kritikuje vjerskog nam poglavara, ili poznatu i od mnogih Bo{njaka obljubljenu li~nost poput Harisa Silajd‘i}a, postoji opasnost da se ta kritika razumije kao neprijateljstvo, a ne kao prijateljstvo. Ipak, evo, prosudite sami kako bi zvu~alo kada bismo o’zbilje ispisali sljede}e retke… …Reis Ceri} je ispravno prepoznao liderski potencijal Harisa Silajd‘i}a koji je zaslu‘io da bude va‘niji od svih bo{nja~kih umova. To {to kod Srba i Hrvata, i kod svih samoodr‘ivih politi~kih naroda, poslove od nacionalnog interesa rade akademski timovi, ne mora biti primijenjeno na nas, jer svi ti narodi nemaju li~nost kakvu mi imamo, nemaju Harisa Silajd‘i}a. Svojom porukom reis je ispravno diskvalificirao kompletan politi~ki, akademski i pravni potencijal u Bo{njaka, jer je svu bo{nja~ku pamet smjestio u li~nost Harisa Silajd‘i}a. Mo‘da bi trebalo razmisliti da Bo{njaci imenuju svog sultana, da ukinu demokratiju, jer {to }e im taj zapadnja~ki aparat kad ve} imaju li~nost koja mo‘e zamijeniti sve na{e institucije i uglednike. Nama je dosta jedan ~ovjek, koji je vredniji i pametniji od svih na{ih ljudi. Zato tog ~ovjeka za ‘ivota pamtimo kao najve}e ljude iz svoje povijesti, jer on to zaslu‘uje, ~im ga je reis zbog pisanja ustava uporedio s njima. Zlobnici }e primijetiti kako ustav ne mo‘e pisati jedan ~ovjek, i to ~ovjek koji nije pravnik po struci, a primijetit }e i kako se ustav u BiH ne mo‘e pisati bez Srba i Hrvata. Mi kona~no ne treba da se osvr}emo na zlobne komentare. Jer, reis je rekao da to tako mo‘e! A Srbi i Hrvati ako su pametni nek’ se u~lane u Bo{njake, pa da i njima bude oko srca milo {to svi zajedno imamo Harisa Silajd‘i}a… …Ovaj ironijski slijed bi mogao i}i u nedogled. Uvodna neozbiljnost pora|a druge neozbiljnosti. Jer nikako druga~ije, osim ba{ ovako, nije mogu}e razraditi reisovu neozbiljnu favorizaciju Silajd‘i}a u odnosu na sve bo{nja~ke politi~ke i akademske potencijale. Dakako, sve ovo ne zna~i da mi ne cijenimo politi~ku pismenost Harisa Silajd‘i}a, kao {to cijenimo pismenost, recimo, Nijaza Durakovi}a, Muhameda Filipovi}a, Mirsada Kebe, ili, mnogih, mnogih drugih umnih Bo{njaka. No, precjenjivanje Harisa Silajd‘i}a {teti njemu samom, a nadasve Bo{njacima; sultanizacija politi~ara ne samo da ne mo‘e opstati, kao retrogradna, ve} je i pogubna, pogotovo za narod u nestajanju, kojemu je potrebno objedinjavanje svih njegovih snaga. Nedopustivo je da ma koji bo{nja~ki autoritet izdvoji ma kojeg u Bo{njaka kao nekog ko je pametniji od svih pametnih ljudi u Bo{njaka. Nama treba strategija jedinstva, koju je mogu}e graditi podsticanjem na institucionalni rad. Isturanje ma ~ijeg liderstva - pogubno je, razjedinjuju}e je. Na tom principu vi{e ne funkcionira ni jedna moderna nacija. Primjerice, srpski i hrvatski politi~ari samo su vojnici u nacionalnom stroju, ~iju ma{inu pokre}u akademski serveri, dakle, kolektivni autoriteti. Nama, stoga, trebaju politi~ari koji ne}e izigravati vrh nacionalne pameti, ve} koji }e biti svjesni proste ra~unice da nikada ni jedan Bo{njak nije dovoljno pametan koliko 158
IZ SAFF A SAFFA
svi bo{nja~ki akademski autoriteti zajedno. Mi, danas, takve politi~are nemamo, pa i zbog toga {to oni sami nisu nastojali da izgrade svoja savjetodavna tijela, koja bi bila pametnija, i starija, od njih samih. Stoga je groteskno djelovala reakcija szv. lidera u Bo{njaka, Sulejmana Tihi}a, na reisovo promoviranje Silajd‘i}evog liderstva. Tihi} je otprilike rekao da ne mo‘e jedan ~ovjek pisati ustav. Bezbeli se na{ao povrije|enim {to je pored njega smi{ljen, ili ~ak nadre|en, jo{ neko. A upravo se Tihi} posljednjih godinu-dvije, pogotovo u pogledu tzv. ustavnih promjena, naslikao kao solista koji sam juri{a na neprijateljske tenkove. Upravo on nije okupio, ~ak je na samog sebe reducirao, bo{nja~ku politiku. Vidimo i ~ujemo samo Tihi}a, i nikog vi{e. Njegove rije~i su naj~e{}e ispravne, ali su tanke, jer dolaze samo od njega. Srbi i Hrvati nastupaju timski, horski, iz svih grla. Govore im politi~ari, profesori, novinari, eksperti za sve i sva{ta. U nas, nastupa Tihi}. I, evo sad, Silajd‘i}.
Anti-halalosum …A otkud odjednom Silajd‘i} u na{em medijskom i politi~kom prostoru?! Obi~no se pojavi u izbornoj godini. U me|uvremenu ga nema. Patriotski imperativ je da narodni politi~ar sa svojim narodom bude povazdan. Dodu{e, i{ao je Silajd‘i} onomad da o stanju u BiH pripovijeda u Ljubljani, mada bi narodu bilo dra‘e da se pojavio u Zavidovi}ima ili Kaknju, da ne ka‘emo ba{ - more bit opasno - u Stocu, Zvorniku, Fo~i… Prekabulit }emo mi {to{ta za na{e politi~ki pismene ljude. Jel’ halalimo? Halalimo! [ta? Pa to da nam se Silajd‘i} po~ne prikazivati samo u izbornim godinama. Ima li {ta {to ne halalimo? Ovo je moja osobna stvar, a ko se u njoj na|e, nek’ bude i njegova. Harisu Silajd‘i}u mogu halaliti ono {to mnogi ne mogu, a to da je napravio koaliciju sa SDP-om, svojevremeno. Nek’ je. Bo{njaci su tada pokazali da su najdemokratskiji narod u BiH, jer su jedini glasali za promjene. Potom se SDP-Alijansa povampirila, reinkarnirala je policijsku dr‘avu i komunisti~ke torture. Kada je dignuto 800 optu‘nica protiv uglednih Bo{njaka, kada je montiran proces “Pogorelica”, kada su nevini ljudi dr‘ani pola godine u zatvoru, kada je izvr{en zlo~in na tzv. al‘irskom grupom, kada je ukidan selam u Maglaju i kada su nosana krmad oko d‘amija u Lukavcu i Gra~anici, a sve u ime SDP-Alijanse, u kojoj je bio Haris Silajd‘i} – ON JE [UTIO. Ja mu tu {utnju ne mogu halaliti. Jedna njegova rije~, u smislu prijetnje, da }e Stranka za BiH izi}i iz SDP-Alijanse, ako se ne prekinu torture nad Bo{njacima, mogla je mnoge Bo{njake i njihove porodice po{tediti patnje. Ali: ON JE [UTIO. …Do posljednjeg dana vladavine. U tom karavaktu Lagumd‘ijine strahovlade, Silajd‘i} nije progovorio ni rije~ u za{titu demokratije, slobode, i za{to ne re}i: Bo{njaka. Dokle god ne objasni svoju {utnju, njegove dana{nje rije~i ne}e imati moralnog i patriotskog temelja. Za razliku od njega, Tihi} je govorio. Govorio je Izetbegovi}, i reis Ceri}. I mnogi drugi. Silajd‘i} tada nije bio u frontu odbrane bo{nja~kog naroda od povampirenog komunizma. On je bio dio tog povampirenog komunizma! Bujrum, pa nek’ objasni. …Ako mu kao “padi{ahu” to nije ispod nivoa. Marketing tragedije
159
[kolovanje Nema sumnje da Silajd‘i} ima podr{ku mo}nih medija u Sarajevu. Oni ga serviraju za izbore. Te bio tam, te bio vam. U redu. Problem nastaje kad ovi mediji glorificiraju Silajd‘i}a i tamo gdje ~ini {tetu Bosni i Bo{njacima. Konkretno: Silajd‘i} je predlo‘io jednu od najopasnijih mogu}nosti za uni{tenje BiH - predlo‘io je referendum. I to u nekoliko navrata. Skoro prije godinu dana Jakob Finci, nama znan, predlagao je na sesiji Kruga 99 da se raspi{e referendum na kojem bi se gra|ani izjasnili kakvu BiH ‘ele. Otkud sad, odjednom, da Haris Silajd‘i} predla‘e isto?! Da li je Silajd‘i}, i oni koji ga nekriti~ki podr‘avaju, svjestan kakvu nam je om~u metnuo oko vrata?! Da li on razumije da bi njegov referendum ostvario legalni i legitimni okvir za otcjepljene Republike Srpske od BiH?! Ne misli, valjda, Silajd‘i}, da bi Srbi iz Republike Srpske na tom njegovom referendumu glasali za ukidanje entiteta?! Jasno je za{to je velikosrpski kepec Jakob Finci poturao ovu ideju, navla~e}i nas na samoubistvo, ali nije jasno kako jedan Bo{njak mo‘e promovirati velikosrpski plan za otcjepljene Republike Srpske. Nije valjda Silajd‘i} zaboravio na osnovu ~ega je BiH dobila me|unarodno priznanje?! Gra|ani BiH su imali Referendum 1992. na kome su se izjasnili kakvu BiH ‘ele. Ta demokratska, legalna i legitimna volja, derogirana je dejtonskim priznavanjem rezultata agresije i genocida. Stoga nema drugog smislenog puta za BiH osim da se revitalizira Referendum iz 1992. godine. Kad smo ve} jednom kazali u kakvoj BiH ‘elimo ‘ivjeti, za{to bismo to ponavljali?! Danas, kad nema 200.000 bo{nja~kih glasova. Danas, kada bi mnogi Srbi, koji su tada glasali za suverenu BiH, glasali za otcjepljenje od BiH. Vratimo se na po~etak pri~e. Bilo bi lijepo da reis Ceri} nije u Silajd‘i}a smjestio sve na{e umne potencijale. Bilo bi lijepo da Silajd‘i} nije postao prvi Bo{njak koji je Srbima ponudio legalni okvir za otcjepljenje. Bilo bi ru‘no da sam ja sve ovo vidio, a da nisam napisao ovaj tekst. Moramo se u~iti iskrenosti, dijalogu, kritici, kako bismo bili bolji - kao nacionalni tim. Zaklju~ak je: nema sultana. Ni u Turskoj. Ovo {to nas ima, na dunjaluku, smrtnici smo, pa nije smrtni~ko izigravati besmrtnost, pogotovo, za ‘ivota. Ljudski je grije{iti, i u~iti na gre{kama, bilo da sam u ovoj pri~i pogrije{io ja, ili ova dvojica bo{nja~kih uglednika koji, hroni~no, nemaju afinitet prema gre{kama. Zdravom je insanu dra‘a kritika od pohvale. Broj 162, 20. I 2006.
160
IZ SAFF A SAFFA
Novinar dr‘avne televizije Gvozden [arac pripada vrhu dejtonske elite. On je taj koji preko najja~eg dr‘avnog medija treba da nam ka‘e {ta u ovoj zemlji vrijedi, a {ta ne vrijedi. Ali, Gvozden [arac je upravo osumnji~en da je po~inio ratni zlo~in nad civilnim stanovni{tvom! Otkud takav monstrum na dr‘avnoj televiziji? Otud {to je dr‘avna televizija zlo~ina~ka!
Pravosu|e i televizija u rukama zlo~inaca iz vrha dejtonske elite Vijest da je Okru‘no tu‘ila{tvo Isto~no Sarajevo, po nalogu Suda BiH, pokrenulo istragu protiv {est osoba koje se terete za ratni zlo~in, a me|u kojima je i novinar BHT1 Gvozden [arac, mogla se prona}i na samo dvije internet adrese. Toliko je nebitno kad se novinar dr‘avne bh. televizije optu‘i za ratni zlo~in, da to objave samo dva web sajta. Haman se ra~una da je normalno da na dr‘avnoj TV rade ratni zlo~inci, te vijest o dizanju optu‘nice protiv takvih vi{e i nije nikakva vijest. Ni za dr‘avnu TV kojoj pripada taj zlo~esti vragolan. Upravo je suprotno. Dosad, otkad se u re‘iji doma}eg pravosu|a gone ratni zlo~inci, nije postojala va‘nija vijest od ove, jer je za ratni zlo~in osumnji~en neko ko pripada dejtonskoj eliti. Taj Gvozden [arac nije traktorista iz neke trebinjske zabiti koji je u ratu malo klao muslimane, pa se sakrio u svojoj jazbini, pa ga u {tali prona{li organi gonjenja. Me|u ostalih pet osumnji~enih ima nekakvih srpskih imena, ali ni jedno od njih ne pripada eliti ovog dru{tva, a pogotovo ne eliti koja preko dr‘avnog TV kanala kroji javno mnijenje i ‘igo{e neprijateljske elemente. Gvozden [arac pripada vrhu dejtonskog sistema; on je dio paradne garde oli~ene u dr‘avnoj TV odakle se kreira nova podobnost. [to je u JNA bila Titova garda, to je u dejtonskoj BiH dr‘avna televizija. Svukud se kroz reforme, sita i re{eta, mo‘da i mogao provu}i neki moljac koji je u ratu bio na strani zla, ali na dr‘avnoj televiziji, koja slovi kao ve}i katolik od pape, takvo se {to nije moglo dogoditi. A, eto, dogodilo se.
Logika pri~e [ta zna dijete o starosti! Njemu je nejasna {kripa dedinih kostiju. Kad do~eka starost, bit }e mu prirodno razumljivo {to {kripi ne{to {to {kripalo nije. [ta mi znamo o srpsko-hrvatskoj okupaciji Bosne? O porazu bo{nja~ke ravnopravnosti? O dejtonskoj kapitulaciji? Ne znamo ni{ta, sve dok nam na{a ljudska prava ne za{kripe pred sistemom u kojem smo mi, Bo{njaci, podstanari, sa otkaznim rokom. Kad se uvjerimo da na{a zemlja vi{e nije na{a, jer njome vladaju tu|e pare, i tu|e glave, dok su na{e glave tu tek u tranzitu, na putu prema muzejima i knjigama, gdje }e se ~uvati uspomena na jedan narod kojeg je bilo, a sad ga vi{e nema – e tek tad }emo razumjeti da je takav rasplet na{ih iluzija posve logi~an. Poneko to Marketing tragedije
161
osjeti i danas, a ve}ina nema pojma o ovome, jer je glave umo~ila u kalori~ni saft srbijanske d‘igare. Mnogi su, beli, osjetili da Bosna vi{e nije na{a zemlja. Hiljade Bo{njaka ‘rtve su pravosudnog fa{izma, koji se nad njihovim ljudskim pravima katilski i‘ivljava. To fa{isti~ko pravosu|e, kroz ~ije tzv. reforme su pro{li ~etni~ki i usta{ki kadrovi, uz Bo{njake koji nisu muslimani, dosad se treniralo nad mnogim pojedincima, ~ije su individualne tragedije zamandaljene me|u ~etiri zida. Jer u mutavoj i halapljivoj bo{nja~koj politici niko ne smatra da bi to zlo trebalo istra‘ivati. Kad bismo na kamaru, u jedan istra‘iva~ki rad, sakupili sva zla koja je prema Bo{njacima na~inilo to dejtonsko pravosu|e, dobili bismo svjedo~anstvo nalik na ono o torturama komunisti~kog re‘ima. Za{to se ~udimo?! U Dejtonu su pobijedili ~etnici i usta{e, samim tim {to nije pobijedila ideja Bosne i multietni~ka ARBiH. Njihovi kadrovi su preuzeli upravu nad dr‘avom, svukud, pa i u pravosu|u. Onaj {to je bio glavni tu‘itelj u usta{koj paradr‘avi Mate Bobana, danas je glavni tu‘itelj u dejtonskoj BiH. To {to u ratu nije procesuirao usta{ke ratne zlo~ine, u Ahmi}ima ili Stupnom Dolu, njegova je referenca. Zar mislimo da takav usta{a mo‘e danas raditi i{ta drugo osim nastavljati svoje ratno zlodjelo? Ne}e, valjda, odjednom, ganjati usta{e? Logi~no je da ganja nas. No, jedini problem u na{oj percepciji je u tome {to ovu istinu razumijemo tek kada nam li~no dejtonski zlo~inci zakucaju na vrata. Onda to postaje na{a privatna istina, koja nikog u Bo{njaka ne obavezuje. Tih se privatnih istina nabralo hi~me, ali nisu umre‘ene u kolektivnu energiju protesta i otpora. Nema ih ko umre‘iti, jer bo{nja~ka politika se samo takvom zove, a takva odve} nije. Za nekih 10-20 godina bit }e nam posve razumljivo kako smo i za{to smo izgubili domovinu. Danas je ta slutnja zastra{uju}a, i od nje okre}emo glavu. Ako bismo sa te daleke pozicije poku{ali pretpostaviti definiciju bo{nja~kog (samo)uni{tenja, ona bi otprilike glasila: Mudri Edvard Said je jo{ 80-tih godina pretpostavio erupciju islamofobije na Zapadu, koja je konkretnu primjenu imala u prije~enju prava bosanskim muslimanima da budu ravnopravni u BiH. Zato je Zapad BiH prepustio Srbima i Hrvatima, uprkos genocidu koji su ~inili nad Bo{njacima. Dejtonski protektorat je kao glavni zadatak postavio neutralizaciju bosanskog patriotizma, {to je izvedeno kroz marginalizaciju svih kadrova u Bo{njaka koji nose patriotizam i koji nisu spremni slu‘iti Srbima i Hrvatima. Pod okupatorskim pritiscima sve mlado u Bo{njaka se raselilo po Svijetu, uz pomo} Zapada koji je Bo{njacima podijelio milion useljeni~kih viza. Bo{njaci su razumjeli da je dostojanstvenije ‘ivot nastaviti u tu|ini, bez Bosne na dlanu, sa Bosnom u srcu, nego u Bosni, gdje su pritisci okupatorskog pravosu|a, okupatorskih medija, okupatorske ekonomije bili nesno{ljivi za patriotsko dostojanstvo. Dakle, imali li u ovom zlo~ina~kom pravosu|u i jednog Bo{njaka koji je, recimo, bio oficir ARBiH, ili neki istaknuti saradnik Alije Izetbegovi}a? Karad‘i}evih i Bobanovih funkcionera ima, ali Alijinih, eto, nema. Ima li i jednog uspje{nog bo{nja~kog privrednika, iskrenog vjernika, a da nije ili procesuiran za kriminal, ili sataniziran na okupatorskim medijima? Srpskih i hrvatskih privrednika, redovno – uglednih, ima na svakom koraku, oni su 162
IZ SAFF A SAFFA
gospoda, i niko ih ne dira, a bo{nja~kih nema, izuzev u negativnom kontekstu. Tako je i u kulturi. I u medijima. Svud. [ta nam to govori? …Da smo gra|ani drugog reda. Na{a nacionalna gnjecavost jedini je razlog {to dosad nismo po~eli dobijati redovnu gibiru batina. Kao Palestinci. ^im bismo podigli glavu, uslijedili bi pendreci. Kao onomad prilikom Lagumd‘ijine otmice tzv. al‘irske grupe. [ta }e biti s na{e budu}nosti? Nema pri~e koja stoji. Svaka pri~a nekud vodi. Mi idemo tamo kuda vodi logika pri~e.
Zlo~inci u “sivom domu” Vi{e se niko ne ibreti – kako je mogu}e da me|u novinarima dr‘avne televizije bude i neko ko je, ra~una se, ~inio ratne zlo~ine? Ova debelo te{ka vijest toliko je srozana u medijskom interesovanju da je nigdje nema. A kamoli komentara! A kamoli specijalnih emisija u kojima bi se propitivalo samo jedno pitanje: kako je mogu}e? Vlasnici medijske istine jako dobro znaju koliko je te{ka, i opominju}a, ta vijest o Gvozdenu [arcu. Ona otvara septi~ku jamu pitanja o dr‘avnoj i Federalnoj TV? Iz te vijesti proizilazi zlo~ina~ka su{tina ovih televizija, koje su okupirane od medijskih sljedbenika Riste \oge i Smiljka [agolja. Na osnovu ~injenice da je maskirani zlo~inac Gvozden [arac bio novinar dr‘avne TV, mo‘e se pretpostaviti ko i za{to vlada dr‘avnim medijima. Mogu se raspoznati kriteriji, lobiji, namjere. Zato su se vlasnici medijske istine u BiH sakrili u mi{ije rupe i ~ekaju da pro|e pri~a o Gvozdenu [arcu. Zato lobiraju da o tome niko ni{ta ne objavi. Otud postajemo svjesni koliko su mo}ni da za~epe sve medijske kanale, kako bi se {to manje ~ulo o ovom dosad najve}em kadrovskom porazu dejtonskog sistema. Jer, ako razaberemo pojavu jednog prikrivenog zlo~inca u dr‘avnoj medijskoj eliti, mogli bismo kona~no razumjeti istinu o useljavanju Karad‘i}eve i Bobanove televizije u “sivi dom”. A onda ovo dejtonsko ruglo ne bi izgledalo tako spokojno. Bosna je mahala. Ovdje svako svakog zna. Bosanska je mahala{tina vi{estruko poja~ana djelovanjem obavje{tajnih pla}enika, koji su napravili biznis od sakupljanja i prodaje raznih dosijea. Nema teoretske mogu}nosti da mnogi Srbi na dr‘avnoj TV nisu znali kuda je u ratu hodao, i {ta je po ratu radio, taj Gvozden [arac. Nije taj Gvozden repa bez korijena, pa da se ne zna ni ko je ni {ta je. Ako je ubijao muslimane po Grbavici, to je neko vidio, i ta je pri~a hodala za njim, htio on to ili ne. U hodanju, koje se ne da zaustaviti, pri~a je do{la i do dr‘avne TV. A onda je metnuta u karantin. Za{to? Zato {to tamo sjede Karad‘i}evi Srbi koji ubijanje muslimana smatraju nacionalnom vrlinom! Za njih je Gvozden heroj, kojeg treba {tititi, kao {to su se poslije Drugog svjetskog rata {titili ~etnici preobu~eni u Titine uniforme. Dejtonsko srpstvo je svjesno da trenutno ‘ivimo time out, i da logika nala‘e lijepo opho|enje i gla|enje ‘rtvinog vrata. Jer, ~eka se vrijeme povampirenja, za koju godinu, ili za 50 godina, svejedno je. Dotad, razni }e Gvozdeni [arci biti {ti}eni od svih Srba, jer su klanjem muslimana zaslu‘ili odmor i hladovinu. No, Gvozdenova je ratna pri~a o~ito bila prejaka da bi se mogla u{~uvati u dejtonskom pravosu|u. Ne{to je nenadano Marketing tragedije
163
izmaklo kontroli, pa }e Gvozden umjesto na ekranu, pri~ati pred sudijom. To ne zna~i da Gvozden ne bi ostao na dr‘avnoj televiziji da ga neki kota~i} sudbine nije izdao, i to ne zna~i da u dejtonskom sistemu nema jo{ mnogo Gvozdena koji }e nam se prikazivati kao aduti slobode medija, demokratije i tolerancije. Iako su desetak godina prije klali muslimane.
Predstoji nam: borba Ima li kakve koristi za nas od pri~e o Gvozdenu [arcu? Ima. Drago nam je {to ovo kriminalno pravosu|e ipak mora ufatiti ponekog zlo~inca. Jest da }e u to ime zaplatiti deset nevinih Bo{njaka, ali, eto, kad se ne mo‘e druk~ije, nek’ zaplati i jedan zlo~inac. Druga je korist u spoznaji zlo~ina~kog karaktera dr‘avne i Federalne TV. Nismo valjda mislili da ovi mediji slu~ajno sataniziraju Armiju RBiH i izmi{ljaju tzv. islamski terorizam?! [ta bi drugo radili kad su im urednici i novinari razni Gvozdeni [arci!? Ova spoznaja treba da stvori distanciranost Bo{njaka od ovih medija, kojima ne treba vjerovati, i koje treba bojkotirati. Takav odnos treba graditi prema svim institucijama sistema iz kojih su tzv. reformama, a zapravo dejtonskim nasiljem, prognani bosanski patrioti. Prisjetimo se samo koliko je izvrsnih bo{nja~kih novinara, koji su RTVBiH sa~uvali u ratu, moralo napustiti ovu ku}u. Ko se jo{ sje}a, recimo, Envere Selimovi}? Ona je bukvalno otjerana, jer nije mogla poviti ki~nu pred istinom o genocidnoj agresiji. Otjerani su ili uni‘eni mnogi drugi uposlenici RTVBiH koji su bili pripadnici ARBiH, ili su ponosno iskazivali svoj patriotizam. Dovedeni su okupatori. Mi mo‘emo donekle trpiti harangu pravosu|a, ali je ne smijemo podr‘avati, ili se s njom miriti; mo‘emo trpiti teror dr‘avnih medija, ali nikad ne smijemo prihvatiti da ti mediji govore i u na{e ime. Ovaj dejtonski sistem nije na{, jer nije bosanski, on je srpsko-hrvatski, okupatorski, zlo~ina~ki, i zato nam predstoji: borba. …Ako mislimo ‘ivjeti u svojoj zemlji. Broj 163, 3. II 2006
164
IZ SAFF A SAFFA
U ku}i Senade Sinanovi} u Bratuncu ‘ivio je Lazar Kuljanin, a u ku}i Suade Kumro iz Fo~e ‘ivio je Goran \urkovi}. Ovi Srbi navodno su ulagali u adaptaciju ku}a u kojima su ‘ivjeli bez odobrenja prognanih vlasnika. Karad‘i}evo pravosu|e je presudilo da su vlasnice ovih ku}a du‘ne platiti po oko 8.000 maraka na ime tro{kova navodnih adaptacija, jer, u protivnom, njihove }e ku}e biti prodate preko oglasa, kako bi se korisnicima njihove imovine nadoknadili tro{kovi ulaganja. A kako bi bilo da ovi Srbi uplate kiriju za neovla{teno kori{tenje tu|e imovine? To ne dolazi u obzir, jer pravosu|e u RS svjesno, javno i bestidno ide u otimanje bo{nja~ke imovine!
Karad‘i}evo pravosu|e otima ku}e bo{nja~kih povratnika Ljudski je vjerovati u namirivanje ra~una. Nema tog dobra, i nema tog zla, a da se ne vrati, kadli-tadli. Tako je to u vjeri. A po{to se sekularna dr‘ava nije imala kad uzdati u Boga, i u onaj svijet, smi{ljena je pravosudna vlast. …Ona {to sudi po zemaljskim zakonima. A gdje ima zemalj{tine, ima i nepravde, jer je tu sve ure|eno na principu sile. Pravda je vlasni{tvo ja~ega. Zato je skuhano da nam sudovi za ‘ivota sude i presu|uju, kako pravdu ne bismo ~ekali na onome svijetu. To mo‘da nekako i {ljaka, ali u zemljama u kojima nema gra|ana drugog reda. Ovdje, kod nas, gdje su Bo{njaci, zbog islama, podstanari u Bosni, pod kiriju, s otkaznim rokom koji isti~e, e tu je pravosu|e violina u orkestru za sprovode. Po toj se violini prepoznaje melodija. Neovisno od diskursa mo}i, i od toga da li smo ravnopravni ili poni‘eni pred pravosudnom vla{}u, u insanu treba da traje nadanje u pravdu. Indijanac u Americi, Crnac u Pretoriji, Palestinac u svojoj otetoj zemlji... – svi oni prte ~e‘nju za pravdom. Ra~unaju, bezbeli, ako je nema na ovom, bit }e je na onom svijetu. To je krajnja satisfakcija. Svi potla~eni, u svim vremenima, pravdu su o~ekivali u svome ovozemaljskom ‘ivotu. Svi – izuzev Bo{njaka.
Eksperti za kusur Bo{nja~ki narod je posebna sorta. Haman, |e je u izumiranju. Utrn’o od smrti. Pa vi{e ne zna {ta je supa, {ta je grah. Nije do naroda. Do rukovodstva je. Da je bo{nja~ka politika druk~ija, i narod bi bio. Ovako, silne patnje i poni‘enja koje Bo{njaci do‘ivljavaju odo{e niz vodu, kao da se radi o otpadu, a ne o pe}inama boli. Ne samo da nema reakcije na raznorodne nepravde kojima su Bo{njaci izlo‘eni u dejtonskom apartheidu, nego nema ni evidentiranja, klasificiranja i izu~avanja ovih slu~ajeva. Nigdje, u bo{nja~kom narodu, nisu otvoreni tematski registri u koje bi se sakupljali slu~ajevi, recimo: napada na bo{nja~ke povratnike, ‘rtava aneksa sedam, montiranih optu‘nica, Bo{njaka koji pod pritiscima ne ‘ele da svjedo~e o ratnom zlo~inu, ili, pak, u slu~aju koji nas u ovom tekstu zanima – pojave da pravosu|e Karad‘i}evog entiteta nastavlja oduzimanje bo{nja~ke imovine. Marketing tragedije
165
Za{to je to tako? Zato {to je bo{nja~ka politika odro|ena od bo{nja~kog naroda. Zato {to su bo{nja~ki politi~ari po{te|eni narodnih patnji, jer im dejtonski re‘im ide na ruku u ostvarivanju njihovih povla{tenosti; oni ne osjete to {to osjeti narod. Zato {to bo{nja~ki politi~ari vjeruju da su najpametniji, pa u svojoj bespameti ‘ive od danas do sutra, dok se ne survaju u stvarnost, u kojoj }e i oni uvjeriti da su obi~njaci. Zato {to ta sitno{i}arska politika, koju D‘emo Lati} zove “zelenom bur‘oazijom”, ne kani graditi modele kakvi postoje u svim samoodr‘ivim narodima, a to su institucije starije od svake politike, institucije u kojima bi akademska pamet vodila ra~una o strate{kim bitnostima za bo{nja~ki narod. Takve bi institucije istra‘ivale pojave minorizacije bo{nja~kog naroda, te predlagale ekspertna rje{enja, a politika bi bila du‘na da se za njihovu realizaciju bori. Tako je to kod Srba i Hrvata. Tako je to kod svih samoodr‘ivih naroda. A tako to kod nas nije, jer imamo nacionalnu politiku koja veze sa ‘ivotom nema. Ta politika je ekspertna jedino za dokusurivanje. I ni{ta vi{e. Imamo debelog razloga da budemo povrije|eni, ogor~eni, prepla{eni za svoju budu}nost, jer kad vidimo napu{tene individualne sudbine oja|enih Bo{njaka, tada shvatamo da se i svima nama, pojedina~no, sutra mo‘e dogoditi isto, u takvoj ili druk~ijoj formi. Bo{nja~ki politi~ari to ne kop~aju, s time ne suosje}aju, jer su se nafurali da ih je to Bog pogled’o, pa ih odabr’o i odvojio od narodne patnje. Jedina adresa na koju treba poslati temu o kojoj }emo u nastavku pisati je – politika. Ali, slanja nema: adresa je izumrla. To {to Karad‘i}evo pravosu|e u RS otima ku}e bo{nja~kim povratnicima isklju~ivo bi trebalo da se ti~e bo{nja~ke politike, dakle, onih koji lijepo ‘ive od bo{nja~kih glasova. Njih se to, rekosmo, ne ti~e. A {to bi se ticalo nas? Pa, eto, zato {to ne mo‘emo prekabuliti da smo toliko mutavi i mrtvi koliko u stvarnosti jesmo, jer se, evo, jo{ mrdamo, gledamo, osje}amo, ljutimo, ibretimo. Od ~iste tuge {to smo takvi kakvi jesmo, zapisujemo slu~ajeve dejtonskog otimanja imovine bo{nja~kih povratnika u RS. Umjesto da ovakvi slu~ajevi potaknu bo{nja~ku politiku na kontinuirani protest, na kampanju, oni ‘ive tek u ogor~enim du{ama bo{nja~kih patenika, osu|enih da patnju razumijevaju kao svoju privatnu stvar. A radi se, bez dvojbe, o kolektivnom problemu, jer su izdvojeni slu~ajevi otimanja bo{nja~ke imovine samo paradigma vitalne karad‘i}ev{tine u Republici Srpskoj. Mi smo, bez mnogo truda, prona{li dva takva slu~aja, a ko zna koliko ih ima. Kad bi se otvorio nesu|eni centar za prikupljanje dokaza o bo{nja~koj ugro‘enosti od tzv. reformiranog pravosu|a, sigurno bi se nabrale stotine i stotine sli~nih pri~a. …Pa da vidimo kako to izgleda biti Bo{njak u Karad‘i}evom entitetu.
Otima~ina na ime nelegalnih adaptacija Presudu Osnovnog suda u Srebrenici (P.259/03), kojom se nala‘e da povratnica Senada Sinanovi} isplati Lazaru Kuljaninu 8.271 KM (plus 2.000 KM sudskih tro{kova) na ime izmi{ljenih adaptacija na njenoj ku}i u Bratuncu – trebalo bi tretirati kao primjer naciokratskog i apratheidskog pravosu|a Republike Srpske. 166
IZ SAFF A SAFFA
Lazar Kuljanin je 1997. uselio u ku}u prognane porodice Sinanovi}, iz koje je delo‘iran u septembru 2002. godine. Potom je podnio tu‘bu na ime naknade {tete za radove adaptacije, iako je ku}a 1992. bila gotovo zavr{ena i imala sve one elemente koje je Kuljanin navodno ugradio. Ku}a je o~ito u toku rata oplja~kana, ali to nije krivica prognane porodice Sinanovi}. Sud je uva‘io logi~ki neodr‘ivo mi{ljenje vje{taka Dragoljuba Jovanovi}a. Primjerice, vje{tak navodi da je kre~enje zidova ko{talo 78 KM po metru kvadratnom, iako se zna da su cijene oko 15 KM, pa i ni‘e. Stolarski radovi procijenjeni su na 1.849 KM, a radi se o stolariji koja je o{te}ena od gelera, iako vje{tak tvrdi da je nova. Uz to, zidovi su rogobatno dozi|ivani, kako bi se uklopila prozorska okna. Stolarija je o~ito ukradena sa neke od ku}a koje su bile izlo‘ene granatiranju. Vje{tak je procijenio i elektro-instalacije, iako ih je prije rata postavio Ramiz Ali} iz Bratunca. Ku}u je prije rata izmalterisao Ahmo Ali} iz Voljevice, a malterisanje se, valjda, obavlja nakon {to se postave instalacije. Zara~unata je i izolacija poda, koja ne postoji. Na sudu nije naveden nikakav zvani~ni dokument koji bi pokazivao stanje objekta prije useljenja Lazara Kuljanina. Sud je uva‘io da je Kuljanin uselio 30. jula ’97., a da je ve} dva dana poslije izvr{io sve adaptacije! Zapisnik o izvedenim radovima izdao je bratuna~ki Sekretarijat za urbanizam. Teoretski je nemogu}e za 48 sati izvr{iti takav obim gra|evinskih poslova. Sud nije uva‘io mi{ljenje Senade Sinanovi} da je Kuljanin u njenu imovinu ulagao po sopstvenoj inicijativi, bez odobrenja za adaptaciju i dopu{tenja vlasnika, niti je uva‘en prijedlog da se iznos za navodne adaptacije prelomi preko kirije, po{to je Kuljanin 61 mjesec ‘ivio u tu|oj ku}i, te je korist od besplatnog stanovanja ve}a od izmi{ljenih ulaganja. Po rije~ima Senade Sinanovi}, Kuljanin joj je ponudio 35.000 KM za otkup ku}e, tako da se mo‘e pretpostaviti da je presuda Suda u Srebrenici ima funkciju pritiska u cilju etni~kog ~i{}enja. Senada Sinanovi} je uputila ‘albu Okru‘nom sudu u Bijeljini s prijedlogom da je ukine prvostepena presuda. Ukoliko njena ‘alba bude odbijena, uslijedit }e naplata pod prijetnjom sudskog izvr{enja. To zna~i da }e Senada Sinanovi}, prakti~no, platiti reket na povrat imovine, ili, ako ne plati, ku}a bi joj se mogla na}i u oglasu za prodaju nekretnina, kao {to se dogodilo Suadi Kumro iz Fo~e. Drugi, bezmalo identi~an slu~aj, zbio se u Fo~i, s tim {to je bo{nja~ka porodica do{la u poziciju da ku}u izgubi. Tamo su geometar Borislavka Filipovi} i vje{tak gra|evinske struke Grujo Milanovi}, koje je anga‘irao Osnovni sud u Fo~i, izvr{ili popis radi procjene vrijednosti imovine porodice Kumro u Fo~i. Vje{tacima je dat rok od deset dana da procijene vrijednost porodi~ne ku}e i dvori{ta, nakon ~ega }e sud raspisati oglas za prodaju nekretnina. Prodajom ku}e Sud namjerava nadoknaditi navodnu {tetu od 8.100 maraka Goranu \urkovi}u iz Ustikoline koji je u ovoj ku}i boravio bez odobrenja vlasnika, te navodno ulagao u njenu sanaciju. Ovaj je slu~aj makar, kako-tako, dospio do medija, pa je vlasnica ku}e Suada Kumro uspjela izjaviti: - “Ovo je jasna poruka da se kupim iz Fo~e, da u mome gradu vi{e nemam mjesta”. Tako smo saznali i za arogantno pona{anje sudije Milene Kunda~ine, koja vodi postuMarketing tragedije
167
pak izvr{enja, kao i za bahatost fo~anske Sudske policije koja je pod prijetnjom sile udaljila novinare ispred ku}e. Uzgred, zanimljivo je primijetiti da i jedna i druga navodna adaptacija iznose oko 8.000 maraka. I, zanimljivo je zapitati se: za{to Srbi koji su neovla{teno koristili tu|u imovinu ne bi platili kiriju za vi{egodi{nje stanovanje u ku}ama Senade Sinanovi} i Suade Kumro? Zar ne bi ~asni sud mogao tako prebiti ovo navodno dugovanje? Bi. Ali, ovo nije ~astan sud.
Ta~ka na bespomo}nost Zreli su uvjeti da se oformi jedna nevladina organizacija koja bi se bavila za{titom Bo{njaka od dejtonskog pravosu|a. Sada{nje organizacije, tipa dizdarevi}evskog tzv. Helsin{kog komiteta i inih, nikada ne}e u razmatranje uzeti ovakve slu~ajeve. Oni su pla}eni da izmi{ljaju pomuslimanjenje Sarajeva, tzv. islamski terorizam, antisemitizam i sli~ne budala{tine. Ne}e to, rekosmo, u~initi ni bo{nja~ka politika. Sva je sre}a u nesre}i pa su iz ove politike odstranjeni mnogi pametni ljudi, koji razumiju dejtonski pakao, i koji imaju snagu da pokrenu inicijative za nadrastanje zagubljene bo{nja~ke politike. Ove pametne ljude jedino jo{ treba razuvjeriti da }e iko drugi, osim njih samih, staviti ta~ku na bespomo}nost. Na{a je ljudska obaveza da branimo svoje gra|ansko dostojanstvo, ali ne na svome pragu, nego na pragu svakog Bo{njaka ~ija su prava na udaru dejtonskog apartheida. Kad shvatimo da se moja avlija brani u avliji svakog napadnutog Bo{njaka – postat }emo narod. Broj 164, 17. II 2006.
168
IZ SAFF A SAFFA
Jasmila @bani} je mogla o~ekivati da }e je zaobi}i sve nagrade na festivalu u Berlinu, jer je medijski prostor upotrijebila za protest zbog slobode ratnih zlo~inaca. Vjerovatno je ra~unala da je vrednije svjedo~iti istinu nego dobiti nagradu. Borba za istinu je onozemaljska, a te nagrade su ovozemaljske. Bo‘ija je volja da dobije prvu nagradu i da joj se dadne da kao glavna zvijezda festivala u Berlinu milionima ljudi prika‘e svoju patriotsku i humanisti~ku gordost. …U ime ‘rtava Karad‘i}evih i Mladi}evih zlo~ina.
Jasmila je nadrasla svoj ovozemaljski ‘ivot Pro{le su dvije hefte otkad je Jasmila @bani} za svoj film “Grbavica” dobila “Zlatnog medvjeda” u Berlinu. Narod ka`e: da svaki dan jede{ baklavu dosadila bi ti za heftu. Tako je, kao baklava, Jasmila dosadila obi~nom ~itateljskom oku. Aktuelne su druge stvari. Ibretimo se oko crkavanja ptica. To {to smo uz Jasmilu malo poletjeli, k’o zdrav labud, bio je tren u dejtonskoj stvarnosti koja boluje i crkava od pti~ije gripe. Ipak, ne{to je pre`ivjelo. Prvo spoznaja da samo umjetnost mo`e transponirati i kroz vrijeme prenijeti iskustvo genocidne agresije. U~imo od Jevreja! Drugo, spoznaja da umjetnost mo`e u dru{tvenom prostoru otvoriti rje{avanje jednog problema, kao {to je ~injenica da u BiH nije institucionalizirana briga o 22.000 silovanih `ena. Ne pamtimo da je i jedno umjetni~ko djelo u BiH tako duboko zaoralo stvarnost.
Nagrada i istina Nas, zapravo, zanima samo jedan detalj u cijeloj frtutmi oko Jasmile @bani}. Tim detaljem niko se nije analiti~ki bavio, jer naru{ava dejtonski sklad/smrad u kome nije ba{ lijepo kad jedan umjetnik, evo, od dr‘avnog zna~aja, pominje Karad‘i}a i Mladi}a pred svjetskim auditorijem. Taj dejtonski incident, a moralni gorostasni ~in, ovda{nji mediji nisu plaho doticali, izuzev koliko su morali, suho i informativno, jer su se bi}e pla{ili da bi Karad‘i}eve Srbe mogli okrenuti protiv Jasmile i njene nagrade koja bi trebala da bude draga&mila svima. Jasmila je, koliko se sje}amo, odmah po projekciji filma iskoristila medijsku pa‘nju i sasula istinu o Karad‘i}u i Mladi}u koji u‘ivaju slobodu jer niko nema interesa da ih uhapsi. Tako nekako. Onda je na ceremoniji dodjeljivanja nagrade kazala sljede}e… Neka vam ne bude mrsko da to ponovo ~ujemo: “Ratni zlo~inci Ratko Mladi} i Radovan Karad`i} jo{ slobodno `ive u Evropi. Nisu uhap{eni za organiziranje silovanja 22. 000 `ena u BiH i niko nema interesa da ih uhapsi. Nadam se da }e se to promijeniti i da se ’Zlatni medvjed’ ne}e razo~arati kad vidi Bosnu.” U ~emu je {tos? Ma nema u ~emu nije! Ovaj detalj je toliko vi{eslojan da bi se o njemu dao raspisivati esej o patriotizmu i umjetnosti, o moralu Marketing tragedije
169
i umjetnosti, o odva‘nosti ‘ene u umjetnosti. …Ma, nema kraja! No, ono {to nam prvo pada na um kad pogledamo u vi{espratnicu Jasmiline geste jeste sljede}e: ona je rizikovala da ne dobije nagradu, da razljuti ‘iri koji hroni~no ne voli politi~ku upotrebu umjetnosti, da samu sebe diskvalificira, kada je odlu~ila da odmah bubne svijetu istinu u lice, pa kud puklo da puklo. Kakva nagrada i kakvi bakra~i! Jasmila je to {to jest: ISTINA, pa ako ho}e neko da dadne nagradu za istinu nek’ je dadne, a ako ne}e, vala joj nagrada i ne treba od nekoga ko zazire od istine! ^ista ra~unica. Njena pred njom. I, nuto ~uda, do|e i glavna nagrada. A Jasmila, umjesto da aterira, pa da razumije kako bi joj sad bez patriotskog i moralnog okusa, mirisa i karaktera bila mnoga vrata otvorena, ili otvorenija, ona na glavnoj ceremoniji dodjele, pred vi{emilionskom publikom, ponovi pri~u o Karad‘i}u i Mladi}u.
Korak ispred pospanosti Sad }emo u tekstu napraviti jednu malu pauzu, odmoriti se od jasmilanja Jasmile, i prisjetiti se kako je u nekim, odve} umrlim, sarajevskim medijima Jasmila @bani} bivala metana u isti rang sa pederoljubnim dvojcem Ekrem Pu{ka & Ahmed Imamovi}, koji je stvorio jadni i zglajzani film “Go West”. Dogodilo se to na talasu reakcija zbog anga`iranja hrvatske pjevaljke i amaterske porno zvijezde Severine Vu~kovi} za snimanje dokumentarnog filma o Sarajevu. Prisjetimo se, tada je 20-tak bh. glumica reagiralo zbog ~injenice da se jedna amaterka, sumnjivog morala, anga`ira da Svijetu predstavi Sarajevo. Bilo bi to isto kao kad bi, pisalo se tada, Rim anga`irao porno zvijezdu ]i}olinu da Svijetu predstavi vrijednosti ovog drevnog grada. Pa se pitalo: {ta bi se dogodilo da ma koja bo{nja~ka glumica bude anga`irana kao glavni lik u filmu o Zagrebu i Beogradu? Digle bi se demonstracije! Sjetimo se kako je Lejli [ehovi} iz Dubrovnika oduzeta titula “Miss Hrvatske” samo zbog toga {to je muslimanka. Elem, Jasmila se tada na{la s onu stranu patriotizma jer je u “Grbavici” anga`irala srbijansku glumicu Mirjanu Karanovi}, a pored desetine na{ih bo{nja~kih glumica. Evo kako je pokojni magazin “Walter” u svojoj “Potjernici” naslikao Jasmilu, usput je nazvav{i “@banilom”: “…Zato {to se na Danisa T. ugledala i mlada @banila J. koja je za film o Grbavici anga`irala beogradsku polovnja~u Mirjanu K. da glumi mladu silovanu Bo{njakinju; Zato {to @banila ne razumije da tako poni`ava silovane Bo{njakinje; Zato {to ni @banili ni drugim bosanskim rediteljima nije bitan patriotizam, jer oni se uvla~enjem u g..u Beogradu i Zagrebu nastoje {to bolje prodati…” U apsolutnoj poplavi antipatriotizma u bh. filmu, uz ~asni izuzetak “Remakea” Dine Mustafi}a, bilo je logi~no da se poslije Danisa, @alice i Ahmeda pojavi jo{ neka ubleha koja }e probita~nost graditi na izdaji umjetni~ke istine o genocidnoj agresiji. Jasmila se, ’nako slikovno, s onim opasnim cvikerima, sa stranjskim likom a la Dirk Nowicky, ba{ uklapala u (tele)viziju odro|enih Bo{njaka. Prethodno smo imali veli~anje Danisa Tanovi}a, bez i jednog kriti~kog stava spram ~injenice da je “Ni~ija zemlja” afirmacija teze o gra|anskog 170
IZ SAFF A SAFFA
ratu u BiH, po{to u njemu nema agresora i `rtve, a po{to je o ratu u BiH nemoralno govoriti bez pozicioniranja ove dvije uloge. Pa, imali smo veli~anje Pjera @alice i njegovih filmova u kojima se Bo{njaci prikazuju kao idioti. I na kraju, vidjeli smo nedavno, imali smo ogromnu medijsku podr{ku metanju bo{nja~ke tragedije u film o pederima, gdje su oni koji smatraju da umjetnost mora biti moralna kategorija – bili progla{avani “ekstremistima i vehabijama”. Od svega je najljep{e {to je ovaj pederski film, koji je ra~unao na podr{ku pederskih lobija, ispuhao k’o truhla traktorska guma. I, nakon svega, {ta smo trebali o~ekivati? Da }e Jasmila @bani} biti druga~ija? Jasmilino anga`iranje Mirjane Karanovi}, Srbijanke, kontinuiralo je na{e razo~arenje u na{e ljude. Ra~unali smo, ~im anga`ira srbijansku glumicu, njoj je stalo da se dodvori Beogradu, a ako joj je do toga stalo, njoj nije stalo do istine o silovanim `enama. Napose, {ta smo mi tada znali o “Grbavici”? Jasmilu i njen projekat smo vidjeli preko te srbijanske glumice. Danas, pak, otkriva nam se drugi ra~un… A {ta ako je Jasmila svjesno, prora~unato, strate{ki, anga‘irala jednu Srpkinju da odglumi jednu silovanu Bo{njakinju kako bi u srpska usta stavila pri~u koju prvo treba da ~uje srpski narod?! Jer, istina o srpskim zlo~inima je najpotrebnija Srbima, kao {to je istina o holokaustu najpotrebnija Nijemcima, a istina o genocidu nad Palestincima najpotrebnija Jevrejima. Da li bi manje vrijedilo da je silovanu Bo{njakinju glumila ma koja bo{nja~ka glumica? Umjetni~ki, mo‘da ne bi, ali, moralno, politi~ki, prosvjetiteljski – bi. Ako je Jasmila imala ovu ambiciju, onda je to vanserijski ra~un kakav je vazda falio bo{nja~kom ‘ivotu. Nismo se haman zeznuli kada smo u onim opasnim Jasmilinim cvikerima prepoznali ne{to ~ega u nas nejma. Jedino {to mo‘da sada razumijemo da je to ~ega u nas nejma – na{e, i da ide korak ispred na{e pospanosti.
Nadrastanje sebe Ova mala pauza, ovaj izlet u prisje}anje na Jasmilinu, odve} – tobejarabi, izdaju, ima za cilj da nas uputi na ~injenicu da se ponekad mo‘emo ogrije{iti o ljude koji to nisu zaslu‘ili. No, svakog, pa i Jasmilu, prepoznajemo po znakovima u javnom prostoru. Sve dok Jasmila nije o{inula svjetsku hipokriziju, mi smo o ovoj mladoj ‘eni mogli misliti i peto i deseto. Danas se njena gesta name}e kao vertikala morala u umjetnosti, i razotkriva u{}uhli brlog koji nam je, u pogledu Danisa, @alice i Ahmeda, nametan kao nekakva umjetnost. Jasmilin progovor u Berlinu namah nam otvara asocijaciju: a za{to Danis Tanovi} nije iskoristio dodjelu Oskara da ka‘e isto? Pa zato brate da si ne bi zatvarao vrata! A za{to si Jasmila mo‘e zatvarati vrata? Pa zato brate {to je ona, ~ini mi se, odgovorna samo pred Bogom, jer samo takav insan mo‘e imati snagu da odbaci ovozemaljske ~arolije i da u ime vje~nih vrijednosti posvjedo~i nepravdu. Ili, name}e nam se pitanje: a za{to Pjer @alica, umjesto {to je pravio filmove o Husi i Hasi, nije pravio film o silovanim Bo{njakinjama, o konc-logorima, o zlo~inima? Pa zato {to je pucao nisko, pa se zadovoljio aplauzima u Beogradu i Zagrebu, gdje je nacisti~ka publika voljela da svoju du{evnu nakaradnost zadovolji Marketing tragedije
171
gledanjem idiotiziranih Bo{njaka. O Ahmedu Imamovi}u da i ne govorimo. On je dno. A {ta ako grije{imo u ovim hvalospjevima o Jasmili @bani}? To samo Bog zna. Mo‘da se ona sama ne bi slo‘ila sa ovim procjenama. Tu dolazimo do su{tine stvari. Njene rije~i vi{e nisu njene. Izgovorene su, i sad su na{e. Kao {to i ove ovdje rije~i vi{e nisu moje, napisane su, i sad su va{e. Svako ima pravo da odre|enu pri~u prera|uje kroz svoje filtere. Na{e je pravo da Jasmiline rije~i tuma~imo ba{ ovako, kao dosad nezabilje‘eni, neo~ekivani oblik istinskog patriotizma i moralnosti u na{oj umjetnosti. ^ini nam se da su male {anse da profulamo. Jasmila nije imala nikakvog racionalnog, ovozemaljskog ra~una da nakon projekcije filma ~a~ka po ratnim zlo~incima, pa da rizikuje makar jednu od nagrada. S druge strane, zanimljivo je da Jasmila nije iskoristila ni jednu medijsku priliku da to isto ka‘e prije nego {to joj se ukazala {ansa da pred masom svjetskih novinara progovori o nehap{enju Karad‘i}a i Mladi}a. ^ekala je maksimalnu medijsku pozornost. Ra~unala je da }e je zbog toga zaobi}i sve nagrade, ali da je vrednije svjedo~iti istinu nego dobiti nagradu. Borba za istinu je onozemaljska, a te nagrade su ovozemaljske. Bo‘ija je volja da dobije prvu nagradu i da joj se dadne da kao glavna zvijezda festivala u Berlinu milionima ljudi prika‘e svoju patriotsku gordost. …U ime ‘rtava Karad‘i}evih i Mladi}evih zlo~ina. Ove detalje, koliko smo upratili, nije obra|ivao ni jedan medij u BiH. Oni su ~ak Jasmilin film, i nju samu, trpali u kontekst navodnog uspjeha bh. filma. Kakvog, bolan, uspjeha?!! Jasmila ne pripada tom brlogu! Oni su pisali i govorili o raznim tantavicama, u skladu sa svojom ki~erajskom poetikom. Oni se nisu bavili moralnom i patriotskom gorostasno{}u jedne ‘ene ~ija gesta uspostavlja novi sistem vrijednosti, u umjetnosti i oko umjetnosti. Jer Jasmila nije samo njen film, Jasmila je vi{e od tog filma, jer da je samo film, ona bi {utila i kleberila se, ona je vi{e od filma... E, mi smo poku{ali od{krinuti tu Jasmilu koja je nadrasla svoj ovozemaljski ‘ivot. Broj 165, 3. III 2006.
172
IZ SAFF A SAFFA
Velikosrpski mediji po prvi put tzv. islamski fundamentalizam izmi{ljaju izvan SDA, {to nam ukazuje da Tihi}evu politiku razumijevaju kao partnersku. Po najnovijim izmi{ljotinama “bosanski Hamas” i “samoubila~ke {ehidske akcije” treba da se realiziraju zbog nezadovoljstva tzv. fundamentalista politikom SDA.
Beogradska rehabilitacija SDA Velikosrpski mediji pokrenuli su novu ofanzivu za izmi{ljanje tzv. islamskog terorizma u Bo{njaka. Sve se odvija po starim, uhodanim obrascima, jedino se mijenjaju konteksti. Ve} 15 godina velikosrpski mediji izmi{ljaju tzv. islamski ekstremizam i tako legitimiziraju ~etni~ko zlo~instvo. Ameri~ki sukob sa civilizacijom dao im je za pravo. Sa aspekta historije i istine, koje se proizvode tekstom, nebitno je {to u Bo{njaka nikada nije bilo, niti }e biti, tih gluposti. Bo{njaci znaju gdje ‘ive, i znaju koliko se mogu protegnuti. Tolerancija je uvjet opstanka. Velikosrpske medije odve} ne zanima istina: muha je me|ed, a me|ed je muha. No, istina zanima nas. Trebamo znati {ta se to o nama pi{e, kako bismo vazda imali na umu sa kakvim budalama deveramo.
Pe~at SDA Stariji ~itaoci pamte da je beogradski nedjeljnik „Nin” bio najva‘niji politi~ki magazin u biv{oj Jugoslaviji. Ovaj je list vazda okupljao najja~a dr‘avna pera, stratege, agente, politi~are... U vrijeme Milo{evi}eve ekspanzije, „Nin” je formulirao zlo~ina~ku ideologiju. [teta je {to bo{nja~ki politi~ari ne ~itaju ovaj list, jer bi i prije nekoliko godina mogli saznati za lobisti~ku operaciju zamjene manjeg bh. entiteta za suverenitet Kosova. Iz „Nina” se mogu ~itati naredni velikosrpski potezi. U ovom je listu objavljen tekst pod naslovom „^ekaju}i bosanski Hamas”, koji potpisuje neki Zoran ]irjakovi}. On opisuje navodno odu{evljenje Bo{njaka pobjedom Hamasa na izborima u Palestini, te dodaje: „Da li je do{lo vreme za stvaranje ’bosanskog Hamasa’ jedno je od glavnih pitanja koja sebi postavljaju bo{nja~ki islamisti”. Autor u nastavku raste`e i nate`e tezu kako je “sve vi{e bo{nja~kih islamista koji veruju da je SDA odigrala svoju ulogu, da je prevazi|ena i nesposobna”. Ova nam se beogradska rehabilitacija SDA ~ini znakovitom u kontekstu izjave Milorada Dodika, premijera RS, koji je u intervjuu ba{ za “Nin” kazao da su – “ustavne promjene u~vrstile me|unarodnu poziciju Republike Srpske”. Znamo ve} da su te i takve ustavne promjene podr`ane od Tihi}eve SDA. Sada najednom ispada da je SDA suprotstavljena tzv. islamisti~kim tendencijama, iako je ova stranka za velikosrpske medije oduvijek bila udarna ta~ka tzv. islamskog fundamentalizma. S obzirom da se na{a javnost nalazi u rigidnoj informativnoj blokadi i da se informacije o karakteru tzv. ustavnih promjena te{ko probijaju do javnoMarketing tragedije
173
sti, morat }emo u par re~enica objasniti o ~emu se radi. Dejtonski sporazum nije nikada ratificiran od Parlamenta BiH. Nametnut je. Ako se usvoje ove la‘ne ustavne promjene, Parlament BiH }e priznati dejtonski Ustav, a Bo{njaci }e, tako, po prvi put, svojom, demokratskom voljom, priznati Republiku Srpsku. Ono {to dugoro~no slijedi jeste odlazak visokog predstavnika, blokada institucija i otcjepljenje Republike Srpske. Srbi ovo znaju, a Tihi} i kompanija se prave da ne znaju. Srbi ne kriju da su zadovoljni Tihi}evom i Lagumd‘ijinom uslugom, i otuda proizilazi velikosrpska rehabilitacija SDA, kao stranke koja je navodno suprotstavljena tom izmi{ljenom tzv. islamskom ekstremizmu. Nije se |abe predsjednik SCG Marovi} pred tv kamerama u Briselu onako srda~no ljubio sa Sulejmanom Tihi}em. Ljubio bi ga vala i ja, da sam Srbin.
Kantar fundamentalizma U nastavku ovog teksta autor navodi kamaru (mojih) citata kojima poktrepljuje svoju tezu da su ti bejagi fundamentalisti nezadovoljni politikom SDA, {to bi zna~ilo da im treba “bosanski Hamas”, dakle, radikalizam. Iz konteksta se razaznaje da je moja malenkost glavni ideolog tog “bosanskog Hamasa”. Vala, kad sam mogao u “Slobodnoj Bosni” biti progla{en komesarom Patriotske lige i komandantom vehabija, zato ne bi i u “Ninu” mogao postati glavni filozof u Hamasu! Evo kako to izgleda u “Ninovom” tekstu: - “Fatmir Alispahi}, biv{i kolumnista ’Oslobo|enja’ koji je postao uvodni~ar ’SAFF-a’, najpopularnijeg fundamentalisti~kog ~asopisa u Bosni, govori o ’krizi liderstva’ i ’retardaciji bo{nja~kog politi~kog faktora’. Vlast SDA, kako pi{e Alispahi}, ’ustrojena je po komunisti~kom obrascu’. On zamera da je SDA d`amijama dala ulogu kakvu su imali op{tinski komiteti u sprovo|enju volje CK SKJ.” Ta~no. Autor je po{teno prenio moje rije~i. Ali, nejasno je kako se ovakav kriti~ki stav prema SDA i svojevremenoj pojavi pretvaranja d‘amija u partijske }elije mo‘e zvati fundamentalisti~kim?! Valjda bi se istinski fundamentalista upravo zalagao da d‘amija i stranka budu jedno. Autor izvaljuje novu nebulozu kad tvrdi da – “potrebu za sna`nim, istinski islamskim pokretom u Bosni sve nezadovoljniji fundamentalisti nalaze i u ~injenici da je SDA sasvim instrumentalizovala Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine”. Pa zar mo`e biti ve}eg fundamentalizma od politi~ke instrumentalizacije Islamske zajednice?! ...Nema logike! Za{to bi fundamentalisti bili protiv fundamentalizma? Osobno, kroz mnogo tekstova sam kritikovao, ne nakanu SDA da instrumentalizira Islamsku zajednicu, ve} dopu{tanje Islamske zajednice da bude instrumentalizirana od jedne stranke, ma koje, jer smatram da Islamska zajednica treba da bude moralna kapa svim na{im strankama. Svojevremeno bratstvo SDA i IZ je gu{ilo pluralizam i dembelilo SDA, te sakatilo na{e istinske potencijale koji samo u pluralnom i kriti~kom ambijentu mogu do}i do izra‘aja. U tekstu “^ekaju}i bosanski Hamas” prepoznao sam mno{tvo citata iz mojih tekstova, kojima se nemu{to potkrepljuje teza o radikalizmu. Reci174
IZ SAFF A SAFFA
mo, moja re~enica da su “Bo{njaci najpotla~eniji i najprogonjeniji narod u Evropi” koristi se kao dokaz o radikalizmu, iako se radi o konstataciji koju se nema ~ime oboriti. O~ito da je “Ninovom” komentatoru neko iz Sarajeva doturio po{iljku mojih tekstova i preporu~io mu da ba{ na ovoj, na njegovu `alost pogre{noj adresi, treba tra`iti ideolo{ku okosnicu “bosanskog Hamasa”. On opservira moj stav da “klju~ne bo{nja~ke institucije nisu u~inile nikakav iskorak koji bi vodio ka samoodr`ivosti”, i u tome vidi tendencu radikalizacije. Potom se bavi mojom kritikom ambicije reisa Ceri}a da se nametne kao lider u Bo{njaka, budu}i da sam mnogo pisao kako Bo{njacima nije potreban lider, ve} liderska ekipa. - “Otpor Ceri}evim `eljama ne dolazi samo iz umerenog krila Islamske zajednice. (…) Ima i islamista koji shvataju da problem nije samo u neprikladnosti reisa Ceri}a za lidersku poziciju. Alispahi} pi{e da bi bilo {tetno za Bo{njake ’u evropskom okru`enju gdje nijedan pravoslavni ili katoli~ki sve{tenik nije nacionalni lider’ ako bi jedan mula dobio klju~nu ulogu.” Opet ista nebuloza! Pa ako sam ja taj islamista, taj neumjereni musliman, upravo bih se trebao zalagati da nam vjerski poglavar vodi politiku. Pa kud puklo da puklo. Autor poru~uje kako omeka{ana SDA vi{e ne mo‘e dr‘ati pod kontrolom “mlade, radikalne propovednike koji ignori{u pravila Islamske zajednice”, a to se argumentira tezom da se “skoro polovina budu}ih imama danas {koluje u arapskim zemljama, gde razne militantne salafisti~ke struje imaju ogroman uticaj na studente”. Tekst se zaklju~uje sljede}om re~enicom: “U Bosni proporcionalno raste i broj onih koji veruju da ne treba slediti samo Hamasov humanitarni anga‘man, ve} i njegovu ’vojnu strategiju’ ~iji su stub samoubila~ke ’{ehidske akcije’.” A kad smo ve} kod Hamasa, zanimljivo je da nefundamentalisti~ko “Oslobo|enje” afirmira stav Riada Malkija, direktora Palestinskog centra za {irenje demokratije, koji tvrdi: “Hamas je daleko od d`ihadskog mentaliteta”, te smatra da }e Hamas sve iznenaditi svojom umjereno{}u i fokusirano{}u na dru{tveno-ekonomska pitanja. No, u ovoj igri, ponavljamo, nije istina ono {to jeste, ve} tekst koji ima ja~u medijsku i politi~ku podr{ku. Zato je Hamas postao simbol tzv. terorizma, i zato sam ja, ni-luk-jeo-ni-luk-miriso, u “Ninu” citiran kao kantar fundamentalizma.
Dezinfekcija ~etni{tva Po velikosrpskim webovima kola jo{ kamara sli~nih tekstova. Znakovit je tekst pod naslovom “\avoli, i to beli”, gdje se govori o bjeloputim muslimanima, bejagi saradnicima Al-Kaide. Navode se dijelovi Izvje{taja Komisije za borbu protiv terorizma Ameri~kog kongresa, ~iji je lider nekakav Jozef Bodanski. Tvrdi se da mud`ahedini iz sjeverne Afrike dolaze na Balkan, a posebno u BiH. Evo kako to izgleda: - “Jozef Bodanski ve} godinama upozorava na prisustvo islamskih teroristi~kih organizacija na Balkanu, prvenstveno u BiH. U njoj i danas, po Marketing tragedije
175
njegovim rije~ima, postoji nekoliko jakih i dobro organizovanih grupa, odgovornih Osami bin Ladenu. Bodanski je svojevremeno kazao da u BiH i dalje postoje logori za obuku mud`ahedina, {to je, tvrdio je on, poznato vlastima u Sarajevu, ali i predstavnicima me|unarodne zajednice.” Bilo bi krajnje vrijeme da nam Bodanski dojavi gdje se nalazi makar jedan od tih logora pa da odemo tamo i napravimo reporta‘u. Bilo bi dobro da nam Bodanski ka‘e ~emu ve} godinama slu‘e ti logori. Ili, mogao bi nam i novinar “Nina” pojasniti {ta sve ovo vrijeme ~ekaju toliki islamisti koji su obu~eni za “{ehidske akcije”. Valjda bi toliki teroristi dosad bacili makar jednu petardu u haustoru. Jasno je, sve je plod prljave i funkcionalne ma{te, koja pokre}e tzv. rat protiv terorizma, i koja u balkanskim prilikama odli~no slu‘i medijskoj i pravosudnoj dezinfekciji ~etni{tva. Sve ovo ne}e biti ubita~an problem dokle god o nama la‘u drugi. Grdno doba nastupit }e kad o nama po~nu lagati na{i. Za vlast, za kocku, za drogu, svakakva se zla znaju po~initi. Kad bismo sve ovo {to je trabunjao “Nin” bacili niz vodu, ima ne{to {to nikako ne mo‘emo. Treba strepiti od mogu}nosti da bo{nja~ka politika postane instrument za proganjanje Bo{njaka, ovih iz ovog ili nekog drugog izmi{ljenog “bosanskog Hamasa”. Mo‘da od slutnje, ako Bog da, ne}e biti ni{ta. Ali, iskustvo nas u~i oprezu. Broj 166, 17. III 2006.
176
IZ SAFF A SAFFA
Nakon {to je podijeljena i pora‘ena oko pitanja ustavnih promjena, bo{nja~ka politika vi{e nema moralno pravo sebe predstavljati kao kormilara na{e sudbine. Ona treba da se transformira u ~inovni~kom pravcu, da sa sebe skine smije{ne odore mesijanstva, estrade i ki~a, i da svoje pravce djelovanja prepusti ekspertima. ...Ni{ta vi{e i ni{ta manje nego je to slu~aj kod srpskih i hrvatskih politi~ara.
Vrijeme je za Bo{nja~ki sabor Gungula oko ustavnih promjena razgolitila je bo{nja~ku ~ergomaniju. Na Svijetu nema toliko razjedinjenog, razgubljenog, razozbiljenog politi~kog naroda, kao {to su to danas Bo{njaci. U nas se vi{e ne zna ni ko je Kurta, ni ko je Murta. Svi govore u ime naroda, a niko u ime Bo{njaka. Jer, Bo{njaci su danas podijeljeni u najmanje dva tabora, jedni su za, a drugi su protiv tih ustavnih promjena. Prvih je, ~ini se, manje, a drugih vi{e. Ali, prvi imaju vi{e vlasti, a drugi manje. Nebitno je, u ovoj pri~i, ko je u pravu, bitno je – da se jedno od najva‘nijih postratnih pitanja lomi tako, olahko, kao da ovo na auto-pijaci na Stupu prodajemo fi}u, pa se ne}emo cjenkati oko deset maraka, gore-dole. Postajemo, dakle, svjesni da bo{nja~ku politiku ~ine predstavnici koji se ni oko ~ega ne mogu dogovoriti, jer je svaki od njih u pravu, jer svaki negira instituciju zbora i dogovora, jer je svaki glavni... A koliko smo puta dosad napisali da Bo{njacima ne treba lider, ve} liderska ekipa; da }e insistiranje na liderstvu dovesti do podjela koje }e u~initi da Bo{njake ne vodi niko, jer }e ih voditi svako?! Evo, na ovom primjeru se konkretno pokazuje da Bo{njaci ne mogu opstati bez ustanovljavanja, ili Bo{nja~ke akademije nauka i umjetnosti, ili Bo{nja~kog sabora, ili ma kakvog drugog tijela koje bi bilo starije od svake politike, jer bi se svaka politika, kao u Srba i Hrvata, oslanjala na taj akademski server. Problem je na{ {to ‘ivimo od danas do sutra, {to smo objekat a ne subjekat svoje sudbine, i {to ne vidimo dalje od nosa. E, tako }e i ove ustavne promjene biti i pro}i, a mi }emo ostati nesposobni i jedino kadri da kad padne ki{a ka‘emo: pada ki{a. K’o debili. Ovu pometnju podhitno treba mijenjati! Zastra{uju}a je. Ne zbog ovog danas. Ve} zbog svega {to bi se sutra moglo dogoditi, ili ponoviti.
Kriv je ‘iv Kad je ono neki dan ukopavan Slobodan Milo{evi} u dvori{tu ‘enine ku}e u Po‘arevcu, ko{to se ukopavaju ku}ni ljubimci, u Bijeljini je napravljen miting protiv Tu‘be. Vi{e-manje svi smo s time upoznati. No, postoje dva momenta u vezi ovog doga|aja koja nisu tematizirana. Prvi je ~injenica da ni jedan bo{nja~ki politi~ar nije ni slova prozborio o legalizaciji skupova sa antidr‘avnom, antimirovnom, genocidnom porukom. Drugi je ~injenica da na{e vratove ~ekaju kame, o{tre k’o britve, spremnije nego 1992. godine. Marketing tragedije
177
Po~etkom 1992. godine bio sam urednik prve novine koja je pokrivala prostor sjeveroisto~ne Bosne. U januaru sam preko ~itave naslovnice raspucao naslov “Muslimani na na{inu”, o seriji ubistava u sjeveroisto~noj Bosni u kojima je u~estvovala JNA. Potom sam, mjesec-dva poslije, objavio tajni plan “Drina”, kojim se predvi|a etni~ko ~i{}enje Podrinja. Potom sam pisao o naoru`avanju ~etnika sa Ozrena. Raznih sam belaja nadeverao, od prijetnji iz Komande JNA, do nekakvih ljudi koji su me otkriveno pratili, o~ito da mi stave do znanja da sam na ni{anu. Me|utim, najve}i belaj kojeg nikada ne}u prekabuliti jeste ~injenica da sam zbog ovih tekstova u svojoj sredini bio tretiran kao “muslimanski nacionalista i podriva~ su`ivota”. Mojoj novini tada je ~ak zabranjeno da se reklamira u lokalnim medijima, a neki kiosci su odbili da prodaju reviju “Korzo”. Jakako, poslije kad su se moji tekstovi preto~ili u genocidnu stvarnost, niko od onih koji su me blatili nije na{ao za shodno da povu~e rije~-dvije. E, otkud ova pri~a? Otud {to u na{em dru{tvu, koje sve vi{e podsje}a na ono predratno, ne biva kriv onaj {to dr‘i kamu, ve} onaj {to tu kamu primijeti. Danas su moralno-politi~ki podobni svi koji ~etni~ki, ratnohu{ka~i skup u Bijeljini vide kao izraz demokratije, jer moralno-politi~ku podobnost odre|uju jal ~etnici, jal usta{e, jal njihovi na{minkani pla}enici. S druge strane, svi koji u ovom skupu prepoznaju prijetnju miru, i koji bi da tu prijetnju ~itaju kao nu‘nost bo{nja~ke pripravnosti, mogu o~ekivati da }e biti tretirani kao nacionalisti, a {to ti ga nakon 11. septembra do|e kao – teroristi. Pa zar Palestinci ve} godinama nisu – militanti, iako ljudi brane goli ‘ivot?! Nedopustivo je {to pravosudna vlast nije tra‘ila krivi~nu odgovornost organizatora bijeljinskog skupa. Ovo je jo{ jedan dokaz da je pravosudna vlast okupatorska. Ili, zapitajmo se: po ~emu bi se to razlikovala ova zemlja da je Armija RBiH vojni~ki pora‘ena?! Naravno, ne bi ~etnici i usta{e istrijebili cijeli bo{nja~ki narod, ostala bi tu i tamo pokoja ikebana da svojim prikazivanjem na nekoj funkciji pere njihove zlo~ine. Ta stvarnost bi posve nalikovala ovoj stvarnosti, iz koje je prognana bo{nja~ka ravnopravnost. Tu dolazimo do sli~nog obrasca kao u onoj slici o onome koji dr‘i kamu, i o onome koji kamu primijeti. Danas nisu krivi oni {to generiraju bo{nja~ku potla~enost, ve} oni {to bi htjeli da Bo{njaci budu ravnopravni koliko Srbi i Hrvati. Takvi su na stubu srama, kao nacionalisti i ekstremisti. Otud kad ka‘emo da nama vlada okupatorsko pravosu|e, mi ne tra‘imo ni{ta vi{e nego da se to pravosu|e pona{a u skladu sa zakonima, dakle, da procesuira ratnohu{ka~e i podstreka~e mr‘nje. A po{to to ne ~ini, nama ne preostaje ni{ta drugo nego da takvo pravosu|e smatramo okupatorskim, samim tim {to ne~injenjem {titi sljedbenike ~etni{tva i usta{tva.
Crno i bijelo No, sve se to doga|a izvan na{e avlije, u kojoj je ostalo ne{to malo suvereniteta, jer su kroz tzv. reformu policije, pravosu|a, medija, itd. uglavnom svi stubovi dru{tva preba~eni u vlasni{tvo partnera iz Kara|o|eva. Tim prije biva nedopustivo kad bo{nja~ka politika uop}e ne registrira otvo178
IZ SAFF A SAFFA
rene prijetnje bezbjednosti bo{nja~kog naroda. Bilo bi normalno da su svi bo{nja~ki politi~ari, koliko god ih ima, danima davali izjave, pisali pisma, pravili konferencije, okrugle stolove i sl., tra‘e}i odgovornost organizatora fa{isti~kog skupa u Bijeljini, kao i odgovor na {utnju pravosudnih organa, pa i EUFOR-a. Umjesto svega toga, nije se dogodilo ni{ta. Dakle, bo{nja~ka politika je suglasna da je skup u Bijeljini stvar demokratskih sloboda. Bo{njaci, pak, misle druk~ije. Mnogima se ledila krv u ‘ilama. Ne treba obja{njavati za{to. No, kao i u slu~aju ustavnih promjena, dolazimo do spoznaje da bo{nja~ka politika ide {umom, a narod drumom. Bo{njake ne zanima toliko {ta je ispravno, koliko da njihovi politi~ari znaju {ta rade. Situacija u kojoj Sulejman Tihi} pu{e ’vako, a Haris Silajd‘i} ’nako, debelo je ojadila Bo{njake, ~ak vi{e od pitanja – ko je od njih dvojice u pravu. Rije~ je o pora‘avaju}oj spoznaji da imamo nacionalnu politiku koja nije sposobna da bude jedinstvena oko najva‘nijih pitanja za budu}nost bh. dr‘ave. Ta podjela nas uvjerava da smo manje vrijedni od kom{ijskih naroda, jer u njih se mogu prepirati oko nijansi, ali svi k’o jedan znaju {ta im je crno, a {ta im je bijelo. Za{to nam se ovo doga|a?
Politi~ar je pjeva~ Rahmetli Alija Izetbegovi} je u~inio mnogo dobrog, ali, ili nije imao snage, ili vremena, ili vizije, da u Bo{njaka izgradi instituciju koja }e autoritetom i akademskim potencijalom nadrastati sve mogu}e unutarbo{nja~ke podjele. Zanimljivo bi bilo u nekom tekstu rasprtljavati pretpostavku da je Izetbegovi}, totalitarnom logikom, nadre|ivao sebe i SDA svemu {to bi moralo biti iznad jedne stranke i njenog lidera, i iznad svake druge stranke i strana~kog lidera. Pitanje je i koliko se Izetbegovi} mogao distancirati od svojih uvjerenja, pa razumjeti da nije on kantar bo{nja~kih vrijednosti, te da bo{nja{tvo podrazumijeva i mlade muslimane, i komuniste, i partizane, i hipike, i ko zna {ta sve jo{. Sve te razlike ~ine bo{nja~ku snagu, koja je djelatna tek kad je objedinjena, a da bi bila objedinjena, mora biti tolerirana u razlikama. Izetbegovi} je ~inio jednu od razlika, bez volje da sam sebe nadraste, i da mobilizira nacionalni potencijal u pitanjima koja se ti~u svih bo{nja~kih razli~itosti. Budu}i da nije uspostavljen takav sistem, bo{nja~ka politika se nakon Izetbegovi}a razmrvila u masu lider~i}a od kojih svaki misli da je glavni. Do{lo je do svojevrsne estradizacije i ki~erajizacije politike, u kojoj politi~ar vi{e nije mislilac, analiti~ar, neko ko cijeni pismenost i pismene; politi~ar je postao glumac, pjeva~, folk-zvijezda, jer se njegova pojavnost svela na slikanje i smijanje. Golem }e posao biti svesti politi~are na njihovu prirodnu mjericu, jer }e ih valjati razuvjeriti u mesijanski zna~aj. Kako, recimo, sada objasniti nekome od njih da u budu}nosti trebaju biti obi~ne }ate koje }e sprovoditi misao umnih ljudi okupljenih, ako Bog da, u Bo{nja~koj akademiji nauka? Te{ko, jer prostor anarhije svakome od njih omogu}ava da sebe vidi kao najpametnijeg, a prostor ki~a, i kao najljep{eg, najkravatiranijeg, najosmjehnutijeg... Marketing tragedije
179
Redovi i klupe Ovo govorimo u varijanti da bo{nja~ke narod opstane, a opstati ne mo‘e ako }e se nastaviti procesi truljenja i zagubljenosti. Opstati mo‘e samo ako se ustanovi neko tijelo koje }e neformalno biti nadre|eno politici, i naspram ~ijeg autoriteta }e politi~ari osje}ati strahopo{tovanje, te biti svjesni da njihova }atolo{ka pozicija ovisi od poslu{nosti prema mudrim. Vratimo se na ustavne promjene i zamislimo koliko bi sve bilo druk~ije da je stav o tome kazala, recimo, nesu|ena Bo{nja~ka akademija nauka. Vraga bi ili Tihi} ili Silajd‘i} smjeli i{ta drugo sprovoditi od onoga {to su propisali akademski autoriteti u Bo{njaka! Za{to? Zato {to bi znali da na izborima nemaju {ta tra‘iti ako su konfrontirani autoritetu koje zastupa bo{nja~ku pamet. Me|utim, i Tihi}u i Silajd‘i}u, a i ostalima, odgovara stanje unutarbo{nja~ke anarhije, jer samo ovako oni mogu izigravati mjeru nacionalne pameti. Ta samoobmana njima godi, a nama {kodi. Mi se ne smijemo miriti sa sada{njim stanjem u kojem su politi~ari, zarad slavohleplja, sebe izdigli na mjesto vrhunskih autoriteta u narodu, umjesto da su to mjesto ustupili pametnijim od sebe. Dosad se u Bo{njaka nije pojavio politi~ar koji je i{ta rekao na ovu temu, o kojoj smo mnogo pisali, {to dokazuje da bo{nja~ki politi~ari sebe smatraju najpametnijim. Sramotna podijeljenost bo{nja~ke politike oko ustavnih promjena svjedo~i njen poraz, koji ne mora biti priznat, ali je, u odnosu na monolitnost srpske i hrvatske politike – evidentan. Poderana bo{nja~ka politika vi{e nema moralno pravo sebe predstavljati kao kormilara na{e sudbine. Ona treba da se transformira u ~inovni~kom pravcu, da sa sebe skine smije{ne odore mesijanstva, estrade i ki~a, i da svoje pravce djelovanja prepusti ekspertima. ...Ni{ta vi{e i ni{ta manje nego je to slu~aj kod srpskih i hrvatskih politi~ara. Ovako vi{e ne ide. Vrijeme je za Bo{nja~ki sabor. U kojem }e mudri sjediti u prvim redovima, a politi~ari u zadnjim klupama. Broj 167, 31. III 2006.
180
IZ SAFF A SAFFA
Kako bi izgledao 15. april, Dan Armije RBiH, da je na{a Armija vojni~ki pora‘ena u ratu? Isto ovako: nikako.
Premijera sukoba civilizacija @elimo pisati o 15. aprilu, Danu Armije RBiH, i ne mo‘emo sa sigurno{}u znati da li se “dan” treba pisati velikim ili malim slovom, da li ispred njega treba staviti tzv. ili szv., jer taj Dan ima sve manje dr‘avni i institucionalni karakter; isparen je ili istopljen u dejtonskoj realnosti. Ovaj Dan, koji pi{emo velikim po~etnim slovom, kao {to se pi{u praznici, privatna je stvar svjesnijeg dijela bo{nja~kog naroda. Ako dr‘ava ne{to ne vodi pod velikim po~etnim slovom, sve drugo biva privatna zadovolj{tina, koja nikoga ne obavezuje. Dan ARBiH ne ‘ivi u javnom prostoru kao datum od dr‘avnog zna~aja, ve} kao Dan koji se pi{e velikim po~etnim slovom u ovim na{im li~nim i neobavezuju}im tekama. Ho}e li 15. aprila na Dan Armije RBiH biti odr‘an sve~ani defile ulicama glavnog grada? Ho}e li u {kolama biti odr‘an historijski ~as? Ho}e li u kasarnama biti sve~anosti na koje }e do}i gradski uglednici? Ho}e li radio i tv programi biti posve}eni godi{njici Armije koja je branila Bosnu i Hercegovinu, u svim njenim civilizacijskim smislovima? Ho}e li glumci i pjesnici govoriti stihove u slavu na{e odbrambeno-oslobodila~ke borbe? Ho}e li razne delegacije obi}i {ehidske porodice, ratne invalide, veterane? Ho}e li se dogoditi i{ta - izuzev ti{ine! I ova godi{njica ARBiH, kao i prethodnih nekoliko, prolazi pored nas, i mi pored nje, kao da na{a Armija nije ugra|ena u na{e ‘ivote, istom mjerom kao {to nam se u svakom treptaju nalaze i otac i majka. Ovo {to proti~e na{im o~ima, venama, dodirima... – roditeljstvo je Armije RBiH. Na{i su ‘ivoti zavr{eni u aprilu 1992., kada smo ro|eni u genocidu, kao ‘rtve. Svaki od nas je danas mogao biti kost koja se iskopava iz masovnih grobnica. To {to nam je produ‘eno ovozemaljsko trajanje, ne mijenja nam usud. Oko nas i dalje lebde kame, strelja~ki strojevi, krvni~ke sline i ~eljusti. Neko vidi, ve}ina ne vidi. Da li }e se i kada }e se ovo zlo opet sru~iti na na{e ‘ivote, ovisi od slu~aja. Ni{ta na ovom svijetu nije svezano. Pogotovo kad je sklono ponavljanju. Stoga o ARBiH vrijedi govoriti kroz budu}nost, a ne kroz pro{lost, kao {to o svojim armijama govore svi samoodr‘ivi narodi. Na{a je Armija postala pro{lost, i to zaboravljena, iako nema znakova da nam se budu}nost razlikuje od pro{losti. Rekosmo ve}: ro|eni smo kao ‘rtve, u genocidu, i takvim trajemo, ili dotrajavamo, htjeli mi to ili ne.
Pod kiriju u svojim ‘ivotima Na dunjaluku se nije rodio miroljubiviji narod od Bo{njaka. Ba{ onoliko koliko Srbi ljube oru‘je, kao {to ljube krst pravoslavni, e toliko Bo{njaci preziru oru‘je, nasilje, krv. Nama se vrtoglava od prerezanog koko{ijeg vraMarketing tragedije
181
ta, a u Srba je vrhunac estetskog do‘ivljaja, ljudskog ispunjenja, kad iz krme}ijeg grkljana {ikne krv. Govorimo, dakle, o kriti~noj masi Srba, koja ve} drugu deceniju demokratski bira ideologe klanja muslimana. Voljeli bismo da nije tako. Goleme su to civilizacijske razlike na kom{ijskom prostoru. U skladu sa tim razlikama, koje se nisu pribli‘ile, ve} su se urazli~ile, trasira se budu}nost. [ta o~ekivati od Srba, a bogme i Hrvata, koji su se kroz dejtonski fa{izam osvjedo~ili u isplativost klanja muslimana, i {ta o~ekivati od Bo{njaka, isprepadanih i poni‘enih, koji bi najra|e pobjegli iz svoje muslimanske ko‘e da ne moraju vi{e deverati krivnju bez krivice?! Razlike su uslo‘njene, jer je ‘rtva pora‘ena, a krvnik nagra|en. Pogledajmo dejtonsku BiH i nigdje ne}emo nai}i na znakove moralne superiornosti ‘rtve! To {to je nama u glavama, sve manje i tanje, ne ‘ivi u realnosti, jer nigdje ne vidimo da su ~etnici i usta{e zlikovci, a borci ARBiH antifa{isti i humanisti. Znamo ve}, svi su strpani u ko{ jednake krivice, i svi imaju jednako pravo na BiH. U kontekstu planetarne borbe protiv tzv. islamskog terorizma, ~etnici i usta{e dobijaju dimenziju antiterorista, jer se ARBiH, putem okupatorskog medijskog sistema, proizvodi u binladenovsku vojsku. Mi znamo da to tako nije, ali to tako jeste, jer se ne pika ono {to mi znamo, ve} ono {to se objavljuje i {to vlada u medijskom prostoru. Na{a miroljubivost ne razabire sve {to se oko na{ih glava vrti. Nismo ni 1992. godine vjerovali da na nas, ovako mirne, dobre, nagodne, i{ta mo‘e udariti. Rahmetli Alija je poru~ivao: Za rat je potrebno dvoje, ali je zaboravio da je za genocid potrebno po jedno, ‘rtva i d‘elat. Otud ne treba imati iluzija da smo mi svjesno i sabrano u{li u odbranu Bosne i Hercegovine. Mi, kakvi smo bili tada, a kakvi smo i danas, nikada ne bismo ustali da branimo svoju zemlju. Mi, genetski, ne razumijemo pojam svojine. Jer smo stolje}ima ‘ivjeli u tu|ini, jal turskoj, jal austrijskoj, jal beogradskoj. Uvijek je bio neko nad nama ko je gospodario na{im ‘ivotima, a mi smo vazda imali dojam da smo u vlastitim ‘ivotima pod kiriju. Taj transhistorijski feler stvorio je genetsku ~e‘nju da se oslanjamo na ja~eg. U ovom bi kontekstu vrijedilo razmatrati onih nekoliko godina apsolutne bo{nja~ke vlasti, u ratu i neposrednom pora}u, kad nije bilo talenta da se izgrade mehanizmi nacionalne samoodr‘ivosti, ve} je sve i dalje ostalo na minderu i oko mindera. Elem, dok smo mi minderisali, nama su pred nosom oplja~kali imovinu, i{}erali nas iz dr‘avnih institucija, poklopili medije i sveli nas na na{u pravu mjeru: podstanara u vlastitim ‘ivotima. ...Pitanje je da li smo u kriti~noj masi ikada i htjeli i{ta vi{e. Udru‘ivanje na{ih mahalskih jedinica u ARBiH nije bilo rezultat programske odre|enosti. Jer da je bilo ko{to nije bilo, imali bismo jedinice i tamo gdje pu{ka nije opucala, pa su kolja~i slobodno u{etali me|u goloruk narod. Gdje god je 1992. bilo iole organiziranog otpora, genocid se nije dogodio, jer ~etnici nemaju mu{ko srce. Oni su jaki samo pred nejakim. Otud je neta~no ARBiH pripisivati strate{ku genezu, u cijelosti iznalaziti njeno korijenje u Patriotskoj ligi, Zelenim beretkama i sl. Na{a je Armija nastala iz potrebe da se uve‘u i pod jednu komandu stave jedinice koje su 182
IZ SAFF A SAFFA
nastajale spontano, odvojeno, iz nagona da se brane goli ‘ivoti, a ne da se brani Bosna i Hercegovina. Poslije }emo se mi dosjetiti da pored golih ‘ivota branimo i svoju zemlju. No, to u za~etku nije bilo tako, a nije ni moglo biti, jer mi nismo znali, a pitanje je da li i sada znamo, {ta je to – dr‘ava.
@rtve bez armije U nakani da se glorificira zna~aj tada{njeg dr‘avnog rukovodstva, da mu se natakne vizionarska aura, armijska je historiografija predimenzionirala te ra{trkane, sistemski neuvezane slu~ajeve priprema za otpor. Ljudi koji su imali svijesti da razaberu kako nas ~etni~ko zlo ne}e zaobi}i, i da u kratkom vremenu poku{aju nabaviti i podijeliti kolikogod oru‘ja, nisu tipi~ni Bo{njaci. Radilo se, uglavnom, o aktivnim ili rezervnim oficirima JNA, ili o ~ar{ijskim kabadahijama, u ~ije mentalne sklopove je vremenom utisnuto ne{to srbov{tine. Bo{njaci, pak, u kriti~noj masi, nisu bili voljni da se tuku, a o ~emu, recimo, svjedo~e razdragani kafi}i u Zvorniku, dok je padala Bijeljina, ili u Tuzli, dok je gorjela Kalesija. Primjera je sijaset. Za institucionaliziranje na{e ‘rtve korisnije je argumentirati tezu o bo{nja~koj genetskoj miroljubivosti, jer je na tom fonu izgra|ena uspomena na holokaust, po{to se ni Jevreji nisu dobavezali pu{ke, iako su vidjeli da ih Hitlerov nacizam ne}e po{tedjeti. Po{to se ne mo‘e suosje}ati sa jednom od strana u sukobu, jer je sukob u logi~koj koliziji sa pojmom ‘rtve genocida, za nas je korisnije stvarnost prikazivati onakvom kakva je bila. Dakle, ARBiH nije nastala sa strate{kim ciljem; kada je nastajala, ona nije bila institucionalna forma, ve} niz odvojenih, neuvezanih, {to mahalskih, {to op}inskih jedinica koje su formirane sa osnovnim ciljem – da nam se ne dogodi Bijeljina. Diskutabilno je i to obilje‘avanje 15. aprila 1992. godine, jer je ba{ka odluka da se formira Armija, a ba{ka da jo{ dugo poslije ovog datuma ARBiH nije funkcionirala kao potpuno koordinirani mehanizam. Sa aspekta interesa da svoju ‘rtvu predstavimo u istinskom svjetlu, kao neza{ti}enu, nenaoru‘anu, na odbranu nespremnu, armijski se ro|endan strate{ki mogao slaviti i poslije. Ova hipoteza o nespojivosti ‘rtve genocida sa njenom spremno{}u za odbranu ne mora biti ta~na, ali nije zgoreg da je imamo u vidu, pogotovo u pore|enju sa ‘rtvama holokausta za koje se uvijek isti~e da nisu pru‘ili nikakav organizirani otpor. Vrijedilo bi postojanjem ARBiH ne pokrivati sva ona neza{ti}ena podru~ja, kao u Fo~i, Rogatici, Prijedoru, gdje bo{nja~ki stradalnici nisu imali nikakve veze sa ARBiH. Ovako se sti~e utisak da su bo{nja~ke ‘rtve imale svoju Armiju koja ih, eto, nije stigla za{tititi, kao {to, recimo, Hrvatska vojska nije uspjela za{tititi Hrvate pogubljene u Ov~ari. Bitna je to i golema razlika. Ve}ina bo{nja~kih ‘rtava stradala je na po~etku genocidne agresije, i te ‘rtve nisu imale svoju Armiju, niti su pru‘ile ikakav otpor. To {to je ARBiH, kasnije }e se saznati, formirana 15. aprila 1992, nema nikakve veze sa genocidom koji je izvr{en u gradovima u kojima Bo{njaci nisu imali odbrambenog nauma. Jedinice koje su mnogo poslije uvezane u komandni sistem ARBiH postojale su tek, mo‘da, na petini odbranjene bh. teritorije, a genocid je vr{en na cijeloj bh. teritoMarketing tragedije
183
riji, na kojoj su Bo{njaci ~inili relativnu ili apsolutnu ve}inu. Iz ovih razloga, ali i zbog cijelog niza dokaza da je bo{nja~ko rukovodstvo do granica apsurda poku{avalo izbje}i ratni sukob, valjalo bi u svim progovorima o ARBiH nagla{avati da Bo{njaci u aprilu 1992. na ~etiri petine bh. teritorije nisu imali nikakvu za{titu, zbog ~ega su postali ‘rtve genocida. Tek tako na{a se ‘rtva ne}e trpati u tzv. tri zara}ene strane, niti }e joj trebati ~etni~kousta{ka komisija za istinu i pomirenje.
Genocid pod zastavom UN-a Pored ove razlike koju pravimo izme|u ARBiH i ‘rtava genocida, treba razlikovati poziciju ARBiH u odnosu na ~etni~ku i usta{ku vojnu huntu, a u kontekstu UN-ovog embarga na oru‘je ARBiH. Kakva je, dakle, razlika izme|u naroda koji se zbog svoje miroljubivosti i dobrohotnosti prepustio d‘elatima, i naroda kojemu Ujedinjene nacije nisu dale pravo na odbranu, o~ekuju}i da }e za tri i po godine blokade i izgladnjivanja biti istrebljen?! Mijenja li se pozicija ‘rtve? Kakva je razlika izme|u ‘rtve bez pu{ke i ‘rtve sa pu{kom bez municije? Razlikuju li se zlo~inci od onih {to zlo~in poma‘u? Nema dileme da su u UN-u znali kako embargo na oru‘je poga|a isklju~ivo ARBiH, jer su ~etni~ke i usta{ke hunte dotok oru‘ja imale preko svojih hegemonisti~kih centara, i znali su da je embargo usmjeren isklju~ivo protiv, genocidu izlo‘enog, bo{nja~ko-muslimanskog naroda. Sukob civilizacija je svoju premijeru imao ba{ tada, kada je jedan muslimanski narod pred nali~jem svjetske javnosti ostavljen bez prava na odbranu – ne svoje dr‘ave – ve} svojih ‘ivota. Ovdje se, u golorukosti, poklapaju sudbine ARBiH i bo{nja~ke ‘rtve. To {to je ARBiH ‘eljela da brani dr‘avu i narod, ne zna~i ni{ta, jer je ‘elja jedno, realizacija drugo, a posve tre}e je to {to su UN izigrale me|unarodno pravo koje jednoj dr‘avi i njenoj tada jedinoj legalnoj vojnoj sili garantiraju pravo na odbranu. To {to je ARBiH uspjela odbraniti frtalj Bosne, i opstankom sa~uvati bh. dr‘avnost, Bo‘ija je volja, i nema veze sa me|unarodnom nakanom da se podr‘i uni{tenje bh. dr‘avnosti i istrebljenje jedinog muslimanskog politi~kog naroda u Evropi. Me|unarodnu nakanu mi trebamo ~itati kao realizaciju, jer nema bitne razlike izme|u ubistva i poku{aja ubistva. Ali, i ARBiH trebamo ~itati kao nenaoru‘anu ‘rtvu, jer joj je Svijet namijenio – smrt. Elem, do|osmo na po~etak pri~e. Nije li to ARBiH ubijena u dejtonskom varljivom miru. Nismo li to danas tamo gdje smo bili 1992. godine? Garancija na{e budu}nosti ne mogu biti me|unarodne i regionalne sile koje su 1992. namjerile da nas ne bude. U {ta se uzdamo? Broj 168, 14. IV 2006.
184
IZ SAFF A SAFFA
Brisel proziva sve Bo{njake kao potencijalnu teroristi~ku opasnost! [ta to zna~i? Nema Bo{njaka koji nije pod prismotrom! Svaki Bo{njak je potencijalni terorista! Svaka bo{nja~ka ku}a je potencijalna }elija Al-Kaide! U skladu sa bolj{evi~kom doktrinom tzv. preventivnog rata, svaka se bo{nja~ka privatnost mo‘e na}i na pretresu. Mi nemamo drugog izbora osim odbrane.
Evropa je Bo{njacima objavila rat Ko se pla{i nevidljivog? Onaj {to osje}a da njegov vid ne vidi sve. Neznanje se ne pla{i nevidljivog. Otud Bo{njaci uop}e ne osje}aju strah pred objavom Amerike i Evrope da su tzv. bijeli muslimani, Bo{njaci, najve}a prijetnja svjetskom miru. [ta proizilazi iz ove objave? Stvarnost nije mo~vara, ve} je rijeka koja nekud nosi, i preta~e, sve {to se ovog ~asa doga|a. Kamo ide novi svjetski rat, taj, protiv terorizma? Ide u Bosnu, na Bo{njake, u to vi{e ne treba sumnjati, jer je objavljeno. Ali... ...Mi smo pora‘en narod. Sve {to smo odbranili u ratu, izgubili smo u miru. I dostojanstvo. I pamet. I moral. I, osje}amo se posve komotno u kostimu pora‘enih. Genetska, transhistorijska falinka, haman. Protiv ~ega bi to ovdje Zapad ratovao? Protiv svadbi, recimo. Kao u Iraku. Neko dojavi da se u svatovima nalaze preru{eni teroristi, Zapad derne bombu, pa ti poslije gledaj otklen je vedro. Nema{ se kome ‘aliti, jer Staljin vi{e ne vlada Rusijom, ve} cijelim Svijetom, ne smije{ se ‘aliti, jer Staljin voli hvalospjeve, a hapsi kritike, a i da se odlu~i{ ‘aliti, nema te ko ~uti, jer su mediji pod Staljinovom kontrolom, pa mo‘e{ pri~at tarabama ili re{etkama. @ivot bez govora jednak je smrti. Rat protiv tzv. islamskog terorizma, koji je upravo objavljen bo{nja~kom narodu, nalikovat }e, po nekim elementima, na rat koji su protiv miroljubivih civila 1992. povele ~etni~ke i usta{ke hunte u BiH. Mi }emo, tako, rahat sjediti, blehnuti u tv, duhovno komunicirati sa regionom i Evropom, i misliti kako je neprevazi|ena deviza sigurne budu}nosti u poslovici: ko pjeva zlo ne misli. A onda }e u kom{ije planuti ku}a. Ko mu je kriv kad nije pjevao – pomislit }emo. Kad plane i na{a, ku}a, pla~ na{e djece ne}e imati ko da ~uje. Jer mi smo avlijski narod.
Iza objave rata slijedi rat “Glas Amerike” je javio da se – “ovih dana aktuelizira teroristi~ka opasnost koju bi za Evropu predstavljali tzv. bijeli muslimani, Bo{njaci”. Dalje se ka`e da – “u Briselu nisu iznena|eni posljednjim tvrdnjama o planovima terorista da za teroristi~ke napade na evropske ciljeve koriste bijele muslimane Bo{njake”. Da bi ne{to u ameri~koj ili evropskoj politici dobilo kona~nu, zvani~nu verziju, ono mora biti lobirano, gra|eno, poput ku}e koja na kraju dobije {tender. Ova kona~na verzija progla{avanja Bo{njaka za najve}u prijetnju Marketing tragedije
185
evropskoj sigurnosti pojavljivala se dosad mnogo puta u tekstovima velikosrpskih i velikohrvatskih autora. Po{to, s bo{nja~ke strane, to niko nije pratio, a time ni demantirao, logi~an rezultat je briselsko ozvani~enje Bo{njaka kao teroristi~ke prijetnje. Dozlogrdilo je nama, a bezbeli i vama, po ko zna koji put obja{njavati kako nema istine izvan teksta, jer tekst formira svijest o stvarnosti. Godinama ve} mi upozoravamo na specijalni medijski rat koji se vodi s ciljem preoblikovanja istine o genocidnoj agresiji, kako bi srpsko-hrvatski agresor dobio dimenziju ‘rtve, a kako bi bo{nja~ka ‘rtva postala agresor. Beogradu i Zagrebu, pisali smo ve}, isplati se ulo‘iti milione maraka u sarajevske medijske pla}enike i intelektualne teroriste, koji }e za hegemonisti~ke ra~une ovdje izmi{ljati tzv. islamski terorizam. Ko ne vjeruje, neka pogleda ~etni~ke i usta{ke internet sajtove, pa }e tamo prona}i tesktove iz “Slobodne Bosne” i ostalih pla}eni~kih medija. Smatrali smo da za Bo{njake nema bitnijeg projekta od suprotstavljanja medijskoj agresiji. Poku{avali smo razdrmati upesni}enu bo{nja~ku politiku, krcatu parama, da ulo‘i sredstva u formiranje tima koji bi pratio ove podvale i na njih reagirao. Nismo uspjeli ni za milimetar pokrenuti makar jednog bo{nja~kog politi~ara, a kamo li njih sve, da razumiju kako i njihove {i}arske perspektive ovise od ovog pitanja. Po{to niko ni{ta nije u~inio, stiglo smo evo do kapitulacije, do svr{enog ~ina, do pobjede tekstualne la‘i nad netekstualnom istinom, do – briselskog progla{avanja Bo{njaka za najve}u prijetnju evropskoj sigurnosti. Gore, te‘e, opasnije – ne postoji. Jer, iza objave rata slijedi rat. Na ‘alost, ni ovo ozvani~enje poraza na{e pameti nije uzbudilo bo{nja~ke politi~are. Oni {ute kao da se ni{ta nije dogodilo. K’o vele, ne}emo stradati mi, jer mi smo va‘ni, stradat }e buranija, a da li je ta buranija kriva ili nije, Bog sami zna. Ne}e biti da je tako, jer stradat }e istina o bo{nja~koj ‘rtvi! Svi slobodoumni ljudi su svjedoci kako se rat protiv tzv. islamskog terorizma abortirao u farsu, upravo zbog proma{enih, la‘nih ciljeva. Niko normalan nema ni{ta protiv progona terorista, ali svako normalan se gnu{a Guantanama, Abu Ghraiba, tajnih CIA-inih zatvora, umobolnog tla~enja nevinih ljudi, serijskog ubijanja muslimana po Iraku i Afganistanu, {to ne samo da podsje}a, ve} po zlo~instvu nadgra|uje grozomoru Hitlerovih konc-logora. Otud slutimo da rat protiv tzv. islamskog terorizma u Bo{njaka nema za cilj borbu protiv terorizma, ve} ima za cilj izmi{ljanje terorizma u Bo{njaka. Zalud nam je misliti da u Bo{njaka nema nikakvog terorizma, jer tekst, evropski, briselski, tvrdi druk~ije. Spram te la‘i, ni jedan bo{nja~ki politi~ar nije suprotstavio istinu. Problem je tako ozbiljan, i dramati~an, da bi ve} ovog ~asa ekipa bo{nja~kih eksperata morala danono}no raditi na hitnoj pripremi materijala kojom bi se opovrgnule ove la‘i. Ali, u nas se kahveni{.
Bo{nja~ka agresija na Evropu Insan vidi ono {to ho}e da vidi. U nekog je to htijenje formirano znanjem, u nekog neznanjem. Onaj {to ne zna, ne mo‘e ni htjeti dalje od neznanja. Onaj {to zna, htio ili ne, komparira ranije spoznaje sa time {to se 186
IZ SAFF A SAFFA
danas doga|a. Za mnoge je pregolemo re}i da je Evropa objavila rat Bo{njacima. I za nas je. Ali, u globalizacijsko vrijeme kad se ratovi vi{e ne vode konvencionalnim sredstvima, jer nema svrhe muhi ratovati protiv me|eda, rat mijenja formu. Sadr‘ajno, porobljava se narod, uzima se zemlja, ali, formalno, rat druk~ije izgleda. Pogotovo kad nema neprijatelja, kao {to ga nema u Bosni, pa ga valja izmisliti i medijskom svevla{}u ovjerodostojiti. Taj rat protiv Bo{njaka vodit }e se onako kako je komunisti~ki re‘im, zarad vitalnosti, izmi{ljao neprijatelje, te hapsio, progonio i likvidirao pojedince. Najve}i zabunluk u ovoj kvalifikaciji odnosi se na pitanje – da li je to rat protiv Bo{njaka, ili je to rat protiv nekakvih pojedinaca koji, bili stvari ili izmi{ljeni, postaju zvani~na meta Amerike i Evrope?! Svikli smo da se rat vodi protiv naroda, pa ne ra~unamo da je rat protiv nekakvih pojedinaca iz na{eg naroda i rat protiv nas. Me|utim, zvani~ni Brisel nije razdvojio Bo{njake od nekakvih pojedinaca. Formulacija se decidno odnosi na – “bijele muslimane, Bo{njake”. Kolektivni kontekst je upotrebljen nekoliko puta. Recimo, ka`e se: “Oni bi se, kao evropski narod, lak{e probijali do meta, od kojih im je jedna u neposrednoj blizini, vojna misija Brisela u BiH”. Dakle, Brisel proziva sve Bo{njake kao potencijalnu opasnost! [ta to zna~i? Nema Bo{njaka koji nije pod prismotrom! Svaki Bo{njak je potencijalni terorista! Svaka bo{nja~ka ku}a je potencijalna }elija Al-Kaide. U skladu sa bolj{evi~kom doktrinom tzv. preventivnog rata, svaka se bo{nja~ka privatnost mo`e na}i na pretresu. Voljeli bismo da je Brisel druk~ije formulirao ovu bezveznu zebnju. Nije se moralo govoriti o bo{nja~kom narodu kao o opasnosti, moglo se opreznije kazati, recimo, da se sumnja da u BiH postoje pojedinci koji su prijetnja sigurnosti. Da li je slu~ajno zaobi|ena opreznija formulacija, i da li je slu~ajno kompletan bo{nja~ki narod osumnji~en za terorizam? Slu~ajnosti nema. U nastavku se ka‘e da }e “teroristi za teroristi~ke napade na evropske ciljeve – koristiti bijele muslimane Bo{njake”. Kao, eto, ovih Bo{njaka ima na lageru pa ih mo‘e{ koristiti kako ti prahne. Utom se, u brlogu nebuloza, pojavljuje i jedan zvani~nik, predsjednik Evropskog centra za strategijsku sigurnost i obavje{tajne poslove Klod Monik, koji govori kako bi bijeli muslimani mogli napasti EUFOR, ali i da bi, po{to su bijeli, mogli napasti i bilo gdje u Evropi: “Nije te{ko iz Bosne oti}i u neki drugi dio Evrope i napasti, naprimjer, ameri~ku ambasadu u Italiji, NATO bazu u Gr~koj ili neku od evropskih meta u centralnoj Evropi” – ka‘e on. Iako dosad ni u BiH, ni izvan, niko nije stradao od tzv. islamskog terorizma u Bo{njaka, o kojemu je napisano na hiljade tekstova, ovaj evropski zvani~nik raspli}e kataklizmatsku viziju bo{nja~ke agresije na Evropu. Jo{ dalje je oti{ao glavni italijanski islamofob, navodni ekspert za Al Kaidu, Lorenco Vidino, koji u jednoj poljskom dnevnom listu tvrdi kako se vr{i regrutacija za teroristi~ke akcije muslimana koji su 90-tih izbjegli u Zapadnu Evropu. To zna~i da bi se na udaru evropskog rata protiv Bo{njaka mogle na}i i bo{nja~ke izbjeglice u Evropi. Marketing tragedije
187
Priprema za Sibir U me|uvremenu, na doma}em se terenu intenzivira medijska priprema za Sibir. Ve} smo svikli da Senad&Senad redovno plasiraju izmi{ljotine koje preko ~etni~kih i usta{kih internet sajtova oblete planetu, tipa one budala{tine da se u selu Klokotnica prodaje ‘iva za trovanje vodovoda po Italiji. Ba{ u Klokotnici! U izmi{ljomaniju su se neki dan uklju~ile i “Nezavisne novine” heroja Kopanje, sa tekstom o misterioznom kombiju iz kojeg izlije}u odredi vehabija koji mari{u parove {to se ljube po sarajevskim parkovima. Kompletan tekst je zasnovan na rekla-kazala izvorima, a {to je priznao i novinar “Nezavisnih”, koji je, u tra‘enju izjave od na{eg urednika izlanuo da je za doga|aj ~uo od svoje drugarice. A drugarica je, bezbeli, jal Sanja, jal Tanja, jal Vanja. Po{to u Sarajevu vi{e ne izlazi ni jedan bo{nja~ki revijalni magazin, i po{to sve {to izlazi biva finansirano sa srpsko-hrvatskog i islamofobijskog kazana, pro{log ste vikenda mogli zapaziti da su sve pla}eni~ke revije posve}ene otkrivanju tzv. islamskih terorista. Ova hajka }e se nastaviti, jer je i definitivno ozvani~ena kao evropski rat protiv Bo{njaka. Ako ne ‘elimo, a haman ne ‘elimo, da na{e sinove mlate pendrecima iz ~ista mira, da nam granatiraju d‘enaze i svadbe, da nas hapse i dr‘e u zato~in{tvu bez razloga, da nam pretresaju ku}e, maltretiraju ‘ene i djecu, da se i‘ivljavaju nad na{im ~asnim ‘ivotima – mi se moramo braniti: tekstom. Drugog oru‘ja, osim teksta, mi nemamo. Broj 169, 28. IV 2006.
188
IZ SAFF A SAFFA
Za{to niko nije tematizirao ~injenicu da je selektor bh. fudbalske reprezentacije Bla‘ Sli{kovi} u toku agresije podr‘avao usta{e u Hercegovini? Jednostavno, ne uklapa se u sistem ponude/ potra‘nje. Ta tema nije roba na medijskom tr‘i{tu. Jer tr‘i{te odre|uju pare, a pare imaju i daju partneri iz Kara|or|eva, pa nisu ludi da pla}aju ‘igosanje svojih prvoboraca. To je cijela pri~a. Kad se ta pri~a rasprostre uzdu‘ i poprijeko, vidimo da nam je cijela zemlja zasuta okupatorskim sme}em.
Svud su stra‘e bojovnika Bla‘e Nakon {to je magazin “SAFF” otkrio da je selektor na{e fudbalske reprezentacije Bla` Sli{kovi} u toku agresije ideolo{ki bio na strani velikohrvatskih zlo~inaca i inih koji su usta{izirali Mostar i zapadnu Hercegovinu – nije se dogodilo ni{ta. Nije zabilje`ena ni jedna jedina reakcija. Da li to zna~i da se dejtonska javnost sla`e da selektor dr`avne reprezentacije mo`e biti osoba koja je u toku agresije {irila {ovinizam? Ne treba sumnjati da su urednici svih dr‘avnih i tzv. neovisnih medija pro~itali tekst u kojem se prenose Sli{kovi}eve izjave date 1994. separatisti~kom i usta{kom magazinu “Hum”. “SAFF” se ~ita i analizira temeljitije nego i jedan bh. list, jer analiti~ki bageri bezuspje{no rove i prevr}u ove stranice ne bi li i{~eprkali kakvu {ifru o tzv. islamskom terorizmu u Bo{njaka. Otud nema dileme da su svi urednici pro~itali Sli{kovi}eve ratne usta{luke, ali ni jedan nije na{ao za shodno da to tematizira. Time su, kao tvorbenici javnog mnijenja, iskazali svoju saglasnost da na jednoj tako va‘noj, dr‘avogradnoj poziciji, mo‘e biti osoba usta{ke ideolo{ke pro{losti. ...A mo‘da i sada{njosti, jer se Bla‘ Sli{kovi} nije ogradio od svojih ratnih stavova. Za nas, koji ve} godinama tvrdimo da su partneri iz Kara|or|eva uspjeli mirom ono {to nisu ratom, jer su okupirali dr‘avne i javne mehanizme u Sarajevu, odakle kreiraju bosnosmrtni poredak stvari – ova je {utnja razumljiva. Jednako se od{utalo kada je novinar dr‘avne BHT televizije Gvozden [arac procesuiran za ratni zlo~in koji je, pokazat }e se, po~inio u konc-logoru Kula. Kako se moglo dogoditi da neko takav bude ustoli~en kao novinar dr‘avne tv, sa zadatkom da kroji javno mnijenje? Ili, kako se moglo dogoditi da @eljko Lelek, optu‘en da je silovao bo{nja~ke ‘ene u Vi{egradu i mu~io bo{nja~ke o~eve, svih dejtonskih godina bude policajac u Karad‘i}evom entitetu, i da pro|e sve te rigorozne reformske filtere? Oni koji su znali {ta je taj Lelek zlo~inio u ratu, a znali su mnogi, pre{utali su to, kako bi mu zlodjela upisali u ratne zasluge, i nagradili ga u miru. Odve} op}e mjesto u promi{ljanju dejtonske kadro-vaskularne mre‘e jeste onaj {to je {ef pravosu|a u BiH, a {to je u toku agresije bio to isto u zlo~ina~koj paradr‘avi Mate Bobana, pa mu ratno be{~a{}e do|e kao preporuka. Koliko je tek ovakvih slu~ajeva u dejtonskoj realnosti, koje niko ne istra‘uje, Marketing tragedije
189
jer valjda nema smisla istra‘ivati ne{to {to aktuelnom poretku mo}i ne treba. Ipak, na povr{ini dejtonske realnosti navodno ‘ivi pravilo da se budu}nost BiH ne mo‘e graditi sa ekstremistima. A ko su to ekstremisti – relativno je, jer neko puca iz pra}ke, a neko iz tenka. Ratno se be{~a{}e nema ~ime oprati, jer je ratno isku{enje mjesto sva~ijeg, i kolektivnog i pojedina~nog identiteta.
Hi~me ki~me Sad }emo se, u kontekstu teme, malo poigrati citatima iz naftalina, a da ne}emo nikog, {to se ’no ka`e, imentovat’. Evo citata iz jednog teksta objavljenog 11. XII 1992. godine: “Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca, vr{e gori i poganiji zlo~in prema vlastitom narodu, nego {to su to u~inili ~etnici. (...) Stavljaju pe~at na sve {to je srpska fa{isti~ka horda zamislila i uradila!” [est dana poslije glasilo SDA je autoru ovog teksta poru~ilo: “^etnici }e te objeru~ke prihvatiti. Ti si od 11. 12. ’92. ^ETNIK!” Onda je taj autor uzvratio 22. XII 1992. tekstom u kojem pi{e: “Muslimani imaju dovoljno i pameti i ponosa, i srca juna~koga i ljudskoga, da bi danas u~ili da mrze. To {to su ~etnici pod zastavom pravoslavlja poganili Bibliju, ne zna~i da Muslimani treba da pogane plemeniti Kur’an. Muslimani Bo{njaci nisu do sada ni~im ukaljali ni svoju istoriju ni svoje potomstvo. (...) Da nanizani paradoksi budu ve}i, iza ovog lista koji se, dakle, bori da se raseljeni Muslimani nikada ne vrate na svoja ognji{ta – stoje sve muslimanske institucije i dru{tva”. A onda su 31. XII ’92. sve muslimanske institucije i dru{tva, poimence, Muftijstvo, Merhamet, Odbor IZ, SDA, u tom gradu, izdale proglas u kojem pi{e da je autor “izrekao mno{tvo te{kih rije~i i pogrda na sve {to je muslimansko i islamsko”, te se dodaje: “Svaki smi{ljeni verbalni nasrtaj na bi}e i identitet Muslimana najo{trije }emo osuditi i nastojati sankcionirati svim nama dostupnim sredstvima”. A {ta bi to mogla biti “sva dostupna sredstva”, u gluho ratno doba?! Eto, vidjeli smo kako se nekakav Bo{njak suprotstavio pisanju nekakvog glasila SDA ~iji su novinari i{aretili revan{izam nad lojalnim Srbima, pa je taj Bo{njak primio javni fasung, {to u ratnim uvjetima zvoni kao poziv na lin~. Sad bi ga takav jedan Bo{njak, zar ne, trebao biti mjera podobnosti? Naspram ovoga Bo{njaka, koji se suprotstavio ekstremistima u svome narodu, Bla‘ je Sli{kovi} svojom javnom li~no{}u legitimizirao i podsticao etni~ko ~i{}enje Bo{njaka i Srba u Mostaru, jer je 1994. ustvrdio: “Zna se. Mostar je prijestolnica hrvatskog naroda i to }e biti u svim kombinacijama. (...) Zna se, i mora se znati, ~iji je Mostar.” Navaljao je Bla‘ Sli{kovi} jo{ masu {ovinisti~kih gadosti u ovom svom intervjuu, poput one da Bo{njaci “preko no}i od ~ovjeka postaju zvijeri i obratno”, ili one da Bo{njaci “u svojim genima imaju ~itav spektar raznolikosti te{ko razumljivih zapadnoj civilizaciji”. Dao bi se kriti~ki opservirati svaki od ovih zuluma uma, ali, nije nam to cilj; ‘elimo ukazati da jedan ratni {ovinista, zato {to je Hrvat, nije osje190
IZ SAFF A SAFFA
tio nikakve posljedice zbog svoga {irenja zla, ~ak {ta vi{e, metnut je za prvog ~ovjeka na{e fudbalske reprezentacije, i jo{ pride, prije koju godinu, dodijeljena mu je laskava titula na{eg najtira‘nijeg lista: li~nost godine. Razlog? Te{ko razumljiv. Hajde, de, da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo, pa da bude ta “li~nost godine”, ali mi smo u kvalifikacijama izbu{eni k’o isto~ni Mostar sa zapadne obale. A {ta se u me|uvremenu dogodilo sa onog Bo{njaka {to ga je SDA 1992. proglasila ~etnikom? Za njega je Mirko [agolj (Oslobo|enje, 24. V 2003.) napisao da “godinama u pojedinim listovima i ~asopisima sije svoj nacifa{isti~ki otrov”, da je “opasna politi~ka pojava, a intelektualci su u prvom redu obavezni da mu stanu na put”. Senka Kurtovi} je izjavila (FTV, 7. I 2005.) da “ovu zemlju dovodi u opasnost”. Marko Ve{ovi} je napisao (Dani, 29. VIII 2003.) da je on “Radovan Karad`i} u mesu bo{nja~kom”. Ma, dala bi se knjiga sastaviti od tekstova kojima je kao ekstremista klevetan taj {to ga je SDA 1992. proglasila ~etnikom, a SDP 2001. “vo|om islamske revolucije”. Elem, ~ovjek je zglajz’o veoma temeljito, ba{ kao {to je preporu~io komunisti~ki mislilac Mirko [agolj. Bla‘ Sli{kovi} nije, niti }e. Medijska armija srpsko-hrvatskih pla}enika u Sarajevu {titi ovakve kao Bla‘ Sli{kovi}, i progoni one koji se usu|uju razgrnuti multikulturnu {minku sa doju~era{njih ~etni~kih i usta{kih juri{nika, i njihovih dana{njih sarajevskih sluga. Osobno, imao sam hi~me ki~me da 1992. saspem istinu budalama iz SDA, koji su po~eli zagovarati nekakvu muslimaniju, pregrmio sam sva{ta, pa imam moralnog prava govoriti o mo}nim la‘ovima koji danas, za pare, izmi{ljaju tzv. islamski terorizam, i dejtonsku ljestvicu vrijednosti grade na kara|or|evskim kriterijima Slobodana Milo{evi}a i Franje Tu|mana. Ta moja ratna ratovanja protiv nagovje{taja bo{nja~kog ekstremizma, daju kredibilitet ovome {to ~inim dejtonskih godina, dokazuju}i da nas je okupirala zlo~ina~ka i pla}eni~ka la‘.
Jal obraz, jal hala Poku{avamo, zar ne, odgonetnuti kako je mogu}e da informacija o ratnim usta{lucima selektora na{e fudbalske reprezentacije ne zanima nikog. A evo, vidjeli smo kako se moj ratni antinacionalizam, medijskom silom, prepakovao u tzv. islamski ekstremizam. Desecima medija i autora nije bilo mrsko da od mene prave ekstremistu, iako se to nigdje ni~im ne mo‘e dokazati, ali je svima njima mrsko da tematiziraju usta{luk Bla‘a Sli{kovi}a. Ja sam, valjda, postao ekstremista kada sam otkrio da se iza multikulturalne {minke nalaze kojekakvi Gvozdeni [arci, Marije Topi} Crnoje i, evo, Bla‘i Sli{kovi}i, ratni pobratimi u ru{enju bosanskoga naslije|a. Oni su sad najednom domoljubi, podobni i tra‘eni, jer oni su ti koji dejtonski sistem dr‘e i ure|uju, a ja sam, kao i mnogi drugi Bo{njaci, prognanik sa merdevina dru{tvenih vrijednosti. U ~emu je, onda, problem? U meni, ili u njima? U meni, ili u sistemu? U istini, ili u la‘i? Cijena da ne budem ovo {to jesam, dakle, obilje‘en, oklevetan, prognan - golema je. To je cijena koju sa zadovoljstvom pla}aju/napla}uju SeMarketing tragedije
191
nad Avdi}, Bakir Had‘iomerovi}, Senka Kurtovi} i sli~ni njima. Trebao sam se ufatit u kolo i izmi{ljati tzv. islamski terorizam. Imao sam ponajbolje, ratne, preporuke. Ali, ja mislim na odlazak, uspravne ki~me. Zato je na ovom svijetu najlak{e ateistima. ...Ni brige, ni pameti. Jal obraz, jal hala, isto mu ga do|e.
Li~nost dogodine Postoje autori koji pismenost razumijevaju kao biznis, i oni za koje je to moralni ~in svjedo~enja istine. Bla‘ Sli{kovi}? Jednostavno, ne uklapa se u sistem ponude/potra‘nje. Ta tema nije roba na njihovom tr‘i{tu. Jer tr‘i{te odre|uju pare, a pare imaju i daju partneri iz Kara|or|eva, pa nisu ludi da pla}aju ‘igosanje svojih prvoboraca. To je cijela pri~a. Kad se ta pri~a rasprostre uzdu‘ i poprijeko, vidimo da nam je cijela zemlja zasuta okupatorskim sme}em. Kad je ve} tako, onda se mo‘e u pla}eni~kim medijima tematizirati pojavljivanje tzv. {erijatske policije koja mlati zaljubljene parove. Ko te pita za istinu! Istina je ono {to se naru~i, ko{to se }evapi naru~uju. Na ovu, posljednju u nizu izmi{ljotina, natr~ala je i pametna LDS, nekad Rasimova, sada Lamijina, ne bi li se tamte-vamte dodvorila dizanjem gungule oko tzv. {erijatske policije. Sad kad je MUP Sarajevskog kantona saop}io da nema nikakve {erijatske policije, niko, nimuekaet - da se izvine, da po‘dere blato ba~eno na Sarajevo, i na Bo{njake. Kad je ve} tako, kardinalni Pulji} mo‘e usred Amerike izjaviti da “radikalne verzije islama, poput vehabizma, donose probleme jer su hu{ka~ke i isklju~ive prema drugim vjerama”. A ko je to u Bosni stradao i od kakve verzije islama, u onoj mjeri u kojoj su od Pulji}eve verzije katoli~anstva stradavali bo{nja~ki civili i islamski sakralni objekti?! Kardinal Pulji} nije nikada ni{ta rekao o metanju kri‘eva na svaku }uku, o tom primitivizmu kojim se vrije|a su‘ivot i tolerancija. Niti je ikad i{ta rekao o aprtheidu u Stocu ili @ep~u. Niti je ikada do{ao u Ahmi}e, ili pozvao katolike da se prisustvom komemoraciji ograde od zlo~ina po~injenih u njihovo ime. Ma, {to bi to kardinal uop}e govorio! Njegova je ovo istina, jer je ovo njegovo tr‘i{te! Otud }e Bla‘ Sli{kovi} vazda biti li~nost godine, i dogodine, ma {ta da je u ratu, o ratu, baljezgao. Njegovo je ovo tr‘i{te. Njegove su ovo stra‘e. Nije ni prvi, ni posljednji, takav. A mi? Mi, vala, sjedimo u jednom buretu i ~itamo ovo {to pi{e. Broj 170, 12. V 2006.
192
IZ SAFF A SAFFA
Nacionalniji ‘iriji u evropskim zemljama su zanemarili estetske kriterije i {lagersku tradiciju Eurosonga, te ujedinjeno, kao po diktatu, za pobjednike izabrali finsku grupu koja je u naslovu i refrenu pjesme imala kr{}anski liturgijski uzvik “Aleluja”, ali, koja je nastupila u antikr{}anskim, sotonisti~kim, horor kostimima - ~ime je Eurosong postao pozornica za promociju kr{}anskog fundamentalizma, koji je u rok muzici do‘ivio ekspanziju na talasu 11. septembra i tzv. sukoba civilizacija.
Sotona na Eurosongu Pobjeda finske hevi metal grupe “Lordi” na ovogodi{njem Eurosongu sa pjesmom “Aleluja”, sluti na sveevropsko prihvatanje kr{}anskog fundamentalizma kao futuristi~kog identiteta Starog kontinenta. Evropa je, ujedinjeno, uva`ila sotonisti~ko odre|enje finske pjesme, te je takav proizvod suprotstavljen kr{}anstvu, otvorenoj Evropi, toleranciji, dijalogu me|u civilizacijama – isturila na pobjedni~ki tron. Evropa je dominantno kr{}anska, i tu se nema {ta promijeniti. Kri‘ ni~im nije ugro‘en. Ipak, Evropa je po‘eljela da preko jednog muzi~kog takmi~enja, koje je, znamo, posve}eno pjevanju, radosti, razbibrigi, kr{}ansko obilje‘je, makar u sotonisti~kom izdanju, isturi u prvi plan. Generaliziranje je vazda opasno, jer ve}ina nije total, ali, nigdje kao u ovom slu~aju to generaliziranje – kad ka‘emo: Evropa – nije tako opravdano i utemeljeno. Jer, ovdje su, u istom ~asu, bez mogu}nosti dogovaranja, mnogi nacionalni ‘iriji u evropskim dr‘avama osjetili jedno, da 12 poena treba dati pjesmi koja u naslovu i u refrenu ima – “Aleluja”, {to po “Rje~niku stranih rije~i” zna~i: “Hvalite Boga; pripjev u nekim liturgijama”. Dakako, vjera je op}e civilizacijsko dobro, pa se pohvala Bogu mo‘e odnositi na univerzalne vrijednosti. No, “Aleluja” i liturgija pripadaju kr{}anskom civilizacijskom krugu, i ova kr{}anska odre|enja ne ispunjavaju du{e, recimo, turskih, ili ma kojih muslimanskih gledatelja, a niti du{e miliona Evropljana koji sebe ne nalaze u vjeri, ili, pak, koji Eurosong do‘ivljavaju kao muzi~ku manifestaciju sa lak{im, {lagerskim temama. Istinske kr{}anske du{e pogotovo nisu ispunjene sotonisti~kim kontekstom pohvale Bogu.
Svaki dan d‘uma Pjesma koju je izvodio Hajrudin Vare{anovi}, szv. Hary, imala je sve elemente za pobjedni~ku pjesmu Eurosonga. U Harijevoj “Lejli” postoji savr{ena mjera {lagerske lepr{avosti, i tredovskog, nenametljivog prisustva folklornog motiva, {to je uz vanredne glasovne mogu}nosti na{eg predstavnika ovu izvedbu u~inilo moralnim pobjednikom “Eurosonga”. Kao {to su nacionalni `iriji osjetili kr{}anski fundamentalisti~ki fluid, kao stariji od muzi~kih i umjetni~kih kriterija, pa su sotoniste iz Finske isturili na prvo mjesto, jednako su osjetili umjetni~ki kvalitet Vare{anovi}eve “Lejle”, ne mogav{i ovoj izMarketing tragedije
193
vedbi odre}i vrhunski kvalitet. Izme|u umjetnosti i politike, kr{}anstva i sotonizma, oni su poslu{ali zov drobi. Ba{ka je pitanje koliko se sotonisti~kom krstijanizacijom Eurosonga odri~e bitak i Eurosonga i kr{}anstva. Jedno za drugo nije, i jedno s drugim ne ide. Na {teti su i Eurosong i kr{}anstvo. U su{tini ovo je krajnji domet sekularizirane i ateizirane Evrope koja nije ni osjetila sotonisti~ku preformulaciju svoga kr{}anskog identiteta. Godinama, zar ne, jedna biv{a porno glumica, razgoli}ena, lezbejski nastrojena, sa kri‘om oko vrata, nastupa pod imenom Bogorodice; godinama se pod demokratiju podvodi skrnavljenje, recimo, institucije ~asnih sestara, ~iji lik se pojavljuje u porno filmovima. Ta sekularna destrukcija kr{}anstva nije mogla ni~im drugim rezultirati doli povr{no{}u i sotonisti~kim razumijevanjem kr{}anskog u~enja. Iako se ne radi o direktnoj vezi, valja nam se, objektivnosti radi, prisjetiti ratnih i neposrednih poratnih vremena, u nas, u Bo{njaka, kada su do blasfemije u svakakve kontekste i prilike trpana znakovlja islama. Ra~unalo se, od vi{ka islama glava ne boli; koliko god i gdje god da se pomene Allahovo ime, ne mo‘e da {teti, mo‘e samo da koristi. A kome da koristi? Pa onome {to je razumio da je to sad isto kao nekad kad si pominjao Marksa, Lenjina i Tita. Nije on to ~inio zbog islama, ve} zbog sebe, jer je razumio da je to novo papagajisanje put da mu bude dobro, u fotelji, na kazanu, na plati. Iz tih vremena se‘e angdota o onom oficiru {to je raportirao pomo}niku komandata za moral, rekav{i: “Gospodine taj i taj, kod nas je svaki dan d‘uma!” Elem, ko zna kako, ali u Bo{njaka je i{~ezla upotreba islama za karijeristi~ke svrhe. Ne bi se reklo da se radi o strate{koj operaciji svo|enja islama na islamsku mjeru. Jer, pogotovo u vrijeme rata, nije bilo uputno razotkrivati razne islamske karijeriste. Mogao si zglajzati, u najboljoj namjeri. Prije }e biti da su okupatorski kriteriji nametnuli nove znakove probita~nosti. Otud one {to su juri{ali s islamom i gdje treba, a vi{e gdje ne treba, danas nema ni u d‘amijama; ali, ima ih, opet, u foteljama. Bilo bi zanimljivo nekada se poimence baviti ovakvim pojavama.
Ilahija na Eurosongu Od metanja vjere, ma koje, u nevjerske, recimo, {lagerske kontekste, trpi – sve. Prisjetimo se koliko je u nas snimljeno narodnja~kih pjesama u kojima se pominje Allahovo ime. Evo, nedavno sam ~uo jednu pjesmu Rize Hamidovi}a u kojoj ovaj dobri insan pjeva o svojoj d‘enazi, pa tra‘i da mu, dok ga budu nosili, iz tabuta izvade ruke, da d‘enaza ide tako sa njegovim izva|enim rukama koje mlataraju tamte-vamte, kako bi se vidjelo da on u mezar nije ni{ta ponio. Rije~i: d‘enaza, tabut, mezar i sl., treba da poslu‘e povr{noj identifikaciji bo{nja~kog slu{atelja sa ovom pjesmom, pa da je taj slu{atelj do‘ivi kao svoju – muslimansku. Radi se o blasfemiji i jeftino}i najgorih razmjera, pa ~ak i o morbidnosti, jer slika mejita kojemu ruke vise iz tabuta samo budalama mo‘e biti poeti~na, a taman posla – muslimanska. [teta je {to se u Bo{njaka ne istra‘uju mnoge pojave koje vape za istra‘ivanjem, pa i ova; vrijedilo bi nekim istra‘iva~kim radom obuhvatiti sve estradne distorzije islamskog u~enja. 194
IZ SAFF A SAFFA
Iskreno sumnjamo da }e se neki kr{}anski autor na sli~an na~in obraditi pojavi zloupotrebe Eurosonga i kr{}anstva, kroz pobjedni~ku pjesmu finskog sotonisti~kog benda. Vazda mi svjedo~imo slobodu kriti~ke misli, a vazda bivamo klevetani za konzervativizam. Evo vidjeli smo kako je cijeloj Evropi potaman kad na jednom {lagerskom natjecanju pobjedi pjesma koja ne{to petlja oko liturgija, “aleluja” i tih crkvenih stvari. [ta bi se dogodilo, recimo, da se na na{em lokalnom izboru bh. predstavnika za Eurosong pojavila – ilahija?!! Znamo, ne bi se moglo ni dogoditi da kroz okupatorske filtere na BHT pro|e ma kakva pjesma koja veli~a Allahovo ime? Ruku na srce, ilahiji tu nije ni mjesto. Ali, eto, kad bi se takvo {to i dogodilo, bio bi to skandal svjetskih razmjera, jer bi pojava ilahije na Eurosongu bila tuma~ena kao opasan izraz tzv. islamskog fundamentalizma. Autori takvog poku{aja bi se na{li pod kontinuiranom prismotrom turisti~ke agencije sa Guantanama. S druge strane, u Evropi je normalno da se crkvene teme petljaju tamo |e im nije mjesto, evo, u {lagerski kontekst. Oni, takvi, nisu fundamentalisti, a mi, ovakvi, jesmo?! Ili to prostitutka pri~a o po{tenju?! Nama, muslimanima, nikad ne bi naumpalo da nekom vanislamskom, i vanvjerskom, po definiciji zajedni~kom prostoru, name}emo islamska obilje‘ja. Ispada da se bauk fundamentalizma, koji podrazumijeva prisustvo vjere u svim socijalnim oblicima, upravo oprirodio u navodno sekularnoj, a zapravo povr{no kr{}anskoj, sotonisti~koj manipulaciji podlo‘noj Evropi. Za{to bi onda islam bio sporan? Zato {to je islam.
Sotonizmom protiv tradicije Pobjeda finske pjesme na Eurosongu je tim apsurdnija kad se zna da je tzv. hard rok ve} godinama deplasiran muzi~ki izraz. Ima i dvije-tri decenije kako je isfurana ta ha{i{arska ‘estina. Apsurd dalje... ^ak i kada je hard rok bio posve u trendu, njemu su bila zatvorena vrata Eurosonga, jer se smatralo da elitno {lagersko takmi~enje te‘i profinjenim notama, a da je hard rok uli~arska, popularna tantavica. Takvo se shva}anje moglo samo iskristalizirati narednih godina. No, na Eurosongu su se, proteklih godina pogotovo, pojavljivale tu i tamo grupe koje su nosile rokerski izraz, ali je to vi{e razumijevano kao postmoderna egzotika, nego kao esencija stila ovog festivala. Za o~ekivati je bilo dakle da ‘iriji sa gnu{anjem odbiju petljanje jednog nepjevljivog, tandara-mandara stila u stilski profiliran prostor Eurosonga. To otprilike nalikuje mogu}nosti da Rizo Hamidovi} zapjeva u Sarajevskoj operi. Svukud postoje stilske i kvalitativne stepenice, i kriteriji, pa tako, ~inilo se, i na Eurosongu. Stajling - {to bi se ’no reklo - ove finske grupe je posebna pri~a. Pojavile su se prikaze, ~udovi{ta, ne{to u {ta je ru`no gledati, a {to se jedino jo{ moglo vidjeti u horor filmovima gdje se bude poluraspadnuti mrtvaci. Evropa se di~i standardima za{tite mentalnog zdravlja, pogotovo djece, pa onda na horor filmove me}e oznaku zabrane, kako se ~eljad u evropskoj ku}i ne bi isprepadala. U ovom slu~aju, kad sotonisti pjevaju “Aleluja”, sve je dopu{teno. Marketing tragedije
195
U povijesti Eurosonga nije bilo odvratnijeg kostima: truhle‘, raspadnuto meso, i{~avrljene i zakrvavljene o~i, kand‘e umjesto prstiju, jednom rije~ju - poetka nakaznosti. Ipak, ~uvarima tradicije {lagera, i u pjesmi, i u stilu, ali i u kr{}anstvu, nije zasmetala ta destrukcija nekih, mislilo se, op}ih pravila. Evropski ‘iriji su zanemarili tradiciju i estetske kriterije. Nije im zasmetalo {to nakaze ispoljavaju sotonisti~ku poetiku, ili {to kroz spoj sotonizma i alelujanja skrnave ili parodiraju kr{}ansku vjeru. [to li? Pa pjeva se “Aleluja”! Kako god. Bitno je da se aleluja. Radi se o izobli~enju kr{}anskog u~enja, koje je nastalo pod medijskom, a Nijaz Omer bi rekao – masonskom trivijalizacijom i zloupotrebom kr{}anstva. U globaliziranom vremenu i prostoru kr{}ani vi{e nemaju kad saznavati izvore svoje vjere, pa gutaju ono {to im se servira, a servu imaju vlasnici medijske istine. Otud je kr{}anskoj Evropi bilo normalno da svoje kr{}anstvo svjedo~i kroz sotonizam finskog benda. Ovo je prevashodno kr{}ansko pitanje, ali se ni{ta manje ne ti~e jevreja i muslimana, koji su tako|er ‘ivotno zainteresirani za suzbijanje sotonisti~ke ekspanzije i o~uvanje univerzalnih vrijednosti monoteisti~kih religija. Maske i kostimi finske grupe su izvrsni, ali za neki horor film. I njihova je svirka izvrsna, ali za neke 70-te godine, za neku {kolsku priredbu u nekoj ameri~koj ili britanskoj provinciji. Spoj rok muzike i kr{}anskog teksta nije nov, ali je tr‘i{nu erupciju do‘ivio nakon 11. septembra, posebno u Americi, gdje je ovaj izraz zasjenio {arolikost trendova. No, nije se moglo o~ekivati da }e jedan internacionalni festival podr‘ati poetiku koja je izrasla na tzv. sukobu civilizacija. Promocija kr{}anskog fundamentalizma na Eurosongu je dosad najja~i znak upozorenja da je Evropa oboljela od tzv. sukoba civilizacija. Mislili smo da je evropsko sau~esni{tvo u genocidu nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, a nedavno i nad Bo{njacima - bilo nekakva gre{ka. Ujedinjenost Evrope oko preferiranja sotonizma nad kr{}anstvom, i nad umjetno{}u, i nad tradicijom {lagera, na posljednjem Eurosongu, otvara realnu slutnju da nam budu}nost ne}e biti bolja od pro{losti. [teta. Taman smo se urahatili. K’o svoji na svome. Broj 171, 26. V 2006.
196
IZ SAFF A SAFFA
^etnici ne bi nikad ni nastali da im nije bilo muslimanskih vratova. Niti bi danas do‘ivljavali renesansu da ne ra~unaju na, ~etni~kim jezikom re~eno – nedoklanost, nas, Bo{njaka. Frapantna je, magijska je, ta ~etni~ka op~injenost nastavkom rata. To je strast koja se ne mo‘e kontrolirati. Jer da nije tako, i{~ezla bi odavno. To je zlo koje se kotrlja. Na nas.
Mo‘da nas ~eka Srebrenica - “Je si li vidio, izbrisali Bosnu i Hercegovinu s karte?” – re~e mati, ’nako, vi{e za sebe, ibrete}i se, nego o~ekuju}i od mene odgovor. - “Nano, a ko je to izbrisao Bosnu i Hercegovinu?” – upita moja ~etverogodi{nja k}i, i prima~e se stolu da vidi novine u kojima pi{e da je njena Bosna i Hercegovina izbrisana. - “Englezi” – re~e mati, iako taj odgovor, i prethodno pitanje, ni{ta ne zna~e ni nani, ni njenoj unuci, a ni nama pred ovim tekstom. Jer, neko nas odozgo bri{e, pa je svejedno ko je taj. A onda je uslijedilo pitanje moje k}eri koje mi je uozbiljilo ki{no, melaholi~no jutro, a ujedno otvorilo vrata ovog teksta: - “Nano, a {ta }e sad biti s nas?” Mati je, jakako, zakovala, jer se na ovo pitanje djetetu ne mo‘e smun|ati odgovor, zato {to i mi, i djeca nam, i unu~ad nam, sa jednakom zebnjom stojimo pred neizvijesno{}u. Lahko je djetetu re}i, kao {to ka‘e [efik D‘aferovi}: “Ne postoji nikakav na~in povrede Bosne i Hercegovine” – ali tada postajemo la‘ovi pred sobom. Pedago{ki je slagati dijete, da mu se ovozemaljskim tegobama ne pogani djetinjstvo, ali, de ti budi mangup pa prevali rije~ kojom la‘e{ sebe. Zato je moja k}i ostala bez odgovora na zebnju da brisanje Bosne i Hercegovine do|e ne{to kao brisanje ku}e. Ili ~ak i te‘e, jer je Bosna ve}a od na{e ku}e. Nisam se jednom, posljednjih godinu-dvije, raspleo u mislima dok sam, ili slu{ao kako moja k}i pjeva fudbalsku himnu Bosne i Hercegovine, ili dok me pita a kolika je, dokle je ta na{a zemlja Bosna, ili dok na satelitskom gledamo raznu evropsku djecu, ~iji roditelji ne razmi{ljaju o zatvorenim vratima, dok ja ve} sada znam da moju djecu ~eka poni‘enje. Nepregledan je niz ovih znakova, gdje izme|u djetinje patriotske ljubavi moje k}eri, i stvarnosti u kojoj je sve manje na{e Bosne i Hercegovine – zvrlji rupa, na koju Babin lik nema odgovora, ni pred sobom. Insan ~esto ne zna za{to je ne{to golemo, ali ga kvr~enje krvi u to uvjerava. Kad god se dogodi da moja k}i iska‘e ljubav prema Bosni, takvu, djetinju, mene zasko~i teret, nalik na gr~, kojeg ne znam skinuti, jer ga ne znam odgonetnuti. Znam, ona voli Bosnu, znam, a Bosne je sve manje, ali, {ire je to i dublje od rije~i, kako god da ih posla‘e{. Trebao sam, poslije jutarnje kahve, uspeti se na svoje potkrovlje i pisati tekst o burgijama oko otcjepljenja Karad‘i}evog entiteta od BiH. Eto, po~etak se teksta sam napisao. Marketing tragedije
197
([)trebanje referenduma Referendum je rije~ koju treba ubiti u bosanskom jeziku. Kao {to insan, po dolasku na svijet, ubije ~in svoga ro|enja. Kad bi, kojim ludilom, htjeli vratiti novoro|en~e u majku, umrli bi i majka i dijete. Kad bismo mi, kojim slu~ajem, na referendum pravili referendum, umrli bi i mi i Bosna. Jer nama, Bo{njacima, bez Bosne se gubi svaki trag. Pravnici bi mogli bolje objasniti poziciju iz koje novi referendum derogira vrijednost starog Referenduma. Ipak, u Sarajevu su se posljednjih godinu-dvije pojavljivale ideje o referendumu na kojem bi se gra|ani dejtonske BiH opredijelili u kakvoj dr‘avi ‘ele ‘ivjeti. O tome sam mnogo pisao, a u arhivi pronalazim dva teksta (“^etni~ki pe~at Jakoba Fincija”, “Walter”, 15. II 2005. i “Sultan u Bo{njaka”, “SAFF”, 20 I 2006.), u kojima sam detaljno analizirao pogubnost ovih ideja. Podsje}anja radi, prvo se Jakob Finci po~etkom 2005., na sijelu Kruga 99, zalo‘io za raspisivanje novog referenduma. Vjerovao sam da je moja analiza ovog ~etni~kog pe~ata otvorila o~i onima koji nisu prepoznali Fincijeve pogane namjere, kao {to onomad mnogi nisu prepoznali razvikanu ideju o progla{avanja nekakve tzv. tre}e republike, koja je imala maksimalnu podr{ku dr‘avnih rtv kanala i pla}eni~kih medija, a ~iji je cilj tako|er bio pokopavanje referendumske Republike Bosne i Hercegovine. Poslije mojih analiza niko vi{e nije spominjao ni tzv. tre}u republiku, ni novi referendum. ...Niko do Harisa Silajd‘i}a, sada lidera Stranke za BiH, koji se u januaru ove godine zalo‘io za novi referendum. Dva dana nakon Silajd‘i}evog poziva za novi referendum, oglasila se banjalu~ka ekspozitura [e{eljeve Radikalne stranke, koja se tako|er zalo‘ila za novi referendumu. Ni ova ~etni~ka potvrda pogubnosti ideje o referendumu, a ni moj tekst, nisu razuvjerili lidera Stranke za BiH da bi novi referendum imao zna~enje obezbje|enja legaliteta i legitimiteta za otcjepljenje Republike Srpske. Jer, Haris Silajd‘i} je, prilikom nedavnog boravka u ^ikagu, za Radio “Na{a rije~”, ponovio da se zala‘e za raspisivanje referenduma. Na konstataciju novinarke Adile Krnd‘ije da bi novi referendum poni{tio stari Referendum, Silajd‘i} je ne{to probrbljao u stilu – “neka narod ka‘e {ta ‘eli” – ~ime je postalo jasno da on ni{ta od svega ovoga ne razumije. [ta sad vrijedi njemu, i njegovima, obja{njavati da je narod 1992. kazao {ta ‘eli, da je RBiH na osnovu te demokratske volje do‘ivjela me|unarodno priznanje, i da jedino {ta treba raditi jeste – boriti se za reafirmaciju jedine legalne i legitimne demokratske volje bh. gra|ana. Na ‘alost, Silajd‘i} nije sam. Njegova opasna ideja ima podr{ku, nadasve, u zagubljenoj ili zakupljenoj javnosti, koja je od{utjela takvu budala{tinu. Ima li su{tinske razlike izme|u Silajd‘i}eve i Dodikove ideje o referendumu? Prvi tra‘i referendum u BiH, vjeruju}i da }e i Srbi, k’o mahniti, kazati kako ‘ele ‘ivjeti u gra|anskoj dr‘avi. Nema {anse. Drugi tra‘i to {to tra‘i. No, ovdje je opasnija Silajd‘i}eva zamisao, jer Dodikova nema pravnog upori{ta. Pravno joj se upori{te mo‘e obezbijediti tek realizacijom Silajd‘i}eve ideje – kada bi se referendum sproveo u cijeloj BiH, a na kome 198
IZ SAFF A SAFFA
bi Srbi iz RS dobili legalisti~ki okvir da iska‘u volju za otcjepljenjem. Ali, mediji su krcati Dodikovom pravno neizvodljivom idejom, a o opasnosti Silajd‘i}eve realne ideje dosad niko, osim nas, nije napisao ni slovo. ^ak {ta vi{e, pojavljuju se tzv. neovisna mi{ljenja koja podr‘avaju Silajd‘i}evu opasnu zamisao. Prije neki dan je komentator “Oslobo|enja” Zija Dizdarevi} i naslov teksta iskoristio za poziv na referendum. U tekstu “I treba referendum”, Dizdarevi} pi{e: “Treba provjeriti osnovni odnos bh. gra|ana prema svojoj dr‘avi. Ako je ne}e ni 55 odsto, neka je ne bude.” Zar je mogu}e da i u jednom kutku jedne sarajevske glave postoji pristanak – da ne bude Bosne?! Slutnji za volju, Bosne mo‘da nekad ne}e biti, ali je van zdrave pameti pristajati na to, ne opirati se tome, a kamo li nuditi legalisti~ki okvir da Bosne ne bude. Lijepo bi bilo vjerovati da su Silajd‘i} i Dizdarevi} pogrije{ili, ali, ipak, radi se o ljudima od politi~ke pismenosti, pa je te{ko misliti da tek tako valjaju nebuloze. Zbog njih, i drugih, valja {trebati da je prije 14 godina 2.073.568 gra|ana, odnosno 64,31 odsto, iskazalo taj – osnovni odnos prema svojoj dr‘avi, a po{to je to gotovo za deset odsto vi{e od te granice od 55 odsto – Bosne ima da bude. Do daljnjeg: u realnosti, i zauvijek: u na{oj volji.
Idioti i patrioti Ima tome i tri hefte kako sam usred Tuzle, u po dana, vidio jednog ~ovjeka kako sa tri uzdignuta prsta ma{e nekom prijatelju u kolima. Da sam prolazio kroz Rogaticu, pa vidio ovu sliku, ne bi mi bilo ba{ prijatno. Jer, mi smo ubijani sa ta tri prsta. Ali, ja sam to vidio u svome gradu, za ~iju multietni~ku slobodu je poginulo 800 boraca, i u kome je ~etni~kim granatama ubijeno preko 400 civila. @ivoti mojih 1.200 sugra|ana su svedeni na realnost ova tri prsta. Sje}am se, tako je Tuzla izgledala neposredno pred agresiju. Svud se srbovalo. Srbovali su i oni {to su nagrnuli u kadrovske d‘amije, ~im su vidjeli ~ija je pukla. Takvi srbuju i sad, jer je opet profitabilno. Zato se doga|a da Tuzlom vladaju srpski i hrvatski nacionalisti, preobu~eni u socijaldemokratske kostime. A kad je ve} tako, onda je normalno da se majkama Srebrenice, koje svakog 11. prave mirne proteste, iz tuzlanskih kafi}a dobacuje: “Seljan~ure! Okupajte se! Gubite se iz Tuzle!” Ba{ kao da su ~uli preporuke Senada Avdi}a, koji je majke Srebrenice patolo{ki izvrije|ao. Da se ovo doga|a u Rogatici, ne bi mi bilo prijatno, ali u mom gradu, pred sijenima njegovih ‘rtava, grdno je. Ma, Tuzla je potonula. Za{to je to tako, ne zanima me bogzna, jer ja ‘ivim drugdje, a u Tuzli samo preno}im. Ova se stvarnost, zar ne, nekuda kotrlja. Kad jede{ ~varke kotrlja{ se, kad ne jede{ ~varke kotrlja{ se, a ishod }e ovisi od toga koliko pojede{ ili ne pojede{ ~varaka. Kvalitet stvarnosti odre|uje ono {to }e do}i, ovako ili onako. Taj {to je nasred ceste mahao sa tri prsta, to ne bi smio u~initi prije pet{est godina. Ali, danas su sazreli uvjeti da slobodno, demokratski, i{~avrlji svoje papanske papke, uzinad nama, ovakvima. A kakvi smo to mi? Ba{ sino} sjedim s babom Nijazom i muhabetim o tom otcjepljenju RS. Mi pri~amo, a odnekle se ~uje strasna vriska. Kao da neko kolje krme. Marketing tragedije
199
Ali, puno se krme}ijih glasova sabralo odjednom. I mu{kih, i ‘enskih. [ta je? To u onoj kafani, na dnu ulice, slave – ni{ta. Ta cika nadilazi ljudsko, i grlo i uho. Nalik je bjesnilu. - E, vidi{, baba, {ta zna onaj {to ci~i? On je takvim proizveden, kao {to su proizvedeni i Srbi koji familijarno potpisuju inicijativu za referendum. A ko ih proizvodi? Politika. Na{a politika proizvodi idiote, jer je idiotska, a srpska politika proizvodi patriote, jer je patriotska. Ko }e na kraju dobiti? To {to su u Bo{njaka preostali neki fragmenti patriotske misli, stvar je slu~aja, jer nisu svi mogli biti podavljeni. Ali, u posljednjih godinu-dvije rasuti smo dotle da u ime Bo{njaka ne misli vi{e niko osim nepismenih politi~ara, jer se vi{e nema gdje ni misliti, osim u svojoj glavi.
Ratovi i vratovi Kada bi neko analizirao odnos bo{nja~kih politi~ara spram geneze ideje o otcjepljenju RS, uo~ili bismo - kokodakanje. Da su makar katkad listali srbijansku {tampu znali bi koliko je sati. A po{to ni{ta ni o ~emu ne znaju, osim o svojim nezara|enim platama, kad progovore, kao da ne govore. Tako je jedan va‘an insan, komentiraju}i brisanje BiH sa evropske karte do 2020. godine, uskliknuo: “Poru~ujemo da je to ra~un bez kr~mara!” Mogao je vala kazati i ohan|alu uspavanku: “Bosne je bilo i Bosne }e biti!” Ja{ta}e. Kakve parole i kakvi bakra~i! Dok se mi {icamo frazama, ljudi rade posao: rove, lobiraju, panjkaju, uvjeravaju Svijet da je jaka Srbija garant mira na Balkanu, da je uni{tavanje Bo{njaka uslov za uni{tavanje tzv. bijele Al-Kadie. Mi blehnemo, k’o tele u {arena vrata. Uostalom, kao da je Dodik mahnit pa da iz ~ista mira ispaljuje protuustavnu poruku, zbog koje je morao biti istog ~asa smijenjen sa svih funkcija, i trajno udaljen iz politike?! Bo{nja~ka politika umjesto da slo‘no, svim snagama, iz svih pozicija, tra‘i uklanjanje Dodika, ona leluja u mjestu. Pa {ta ako je Dodik za{ti}en od Izborne komisije i Lidije Kora}?! Da li to zna~i da bo{nja~ki politi~ari ne trebaju tra‘iti Dodikovu smjenu, kako bi se, haman, dodvorili pudlici? Kakve su to {ibicarske ra~unice? Avlijske, burazeru! Ubi nas avlijski mentalitet. Ubi nas {i}ar. Ubi nas to {to se ne umijemo pona{ati kao narod, i ~initi za narod. Nisu na{i du{mani pametni, koliko smo mi nikakvi, i kao takvi nikakvi inspirativni za tla~enje. Priroda je satkana od ugnjetavanja ubogih, i slabijih. To je strast prirode. ^etnici ne bi nikad ni nastali da im nije bilo muslimanskih vratova. Niti bi danas do‘ivljavali renesansu da ne ra~unaju na, ~etni~kim jezikom re~eno – nedoklanost, nas, Bo{njaka. Frapantna je, magijska je, ta ~etni~ka op~injenost nastavkom rata. To je strast koja se ne mo‘e kontrolirati. Jer da nije tako, i{~ezla bi odavno. To je zlo koje se kotrlja. Na nas. - “Nano, a {ta }e sad biti s nas?” Ne znam, k}eri. Mo‘da nas ~eka Srebrenica. Broj 172, 9. VI 2006.
200
IZ SAFF A SAFFA
S onu stranu Neretve, od naplja~kanih bo{nja~kih konvoja, od reketa koje su uzimali usta{ki bojovnici, u trule‘i se rascvalo blagostanje; tamo gdje ni krtola nije mogla rodit ve}a od ljeljka, i gdje se stolje}ima ‘ivjelo od pljevljenja kamenja, nikle su goleme vile sa bazenima, voze se najskuplja auta, ‘ivi se u i‘ivljavanju… A po{to usko~ki, plja~ka{ki um ovih primitivica nikako nije razumio moralni ponor svoga blagostanja, logi~no je {to zadovoljenje svoje divlja~ke {upljine tra‘i u krvi bo{nja~kih civila.
Mostar na udaru usta{kog terorizma Svakog ~asa nad Bosnom lebdi bukadar nesanica, a jedna od njih razdire du{e bo{nja~kih majki i o~eva u Mostaru, koji ne znaju da li }e im se dijete ‘ivo vratiti iz {kole. Bilo je tako u ratu, a tako je i u ovome, ne~emu, {to zovemo mirom. Nije te{ko pohapsiti 50-tak usta{kih huligana u Mostaru, koji sprovode nasilje nad bo{nja~kom djecom. Policija to mo‘e o~as u~initi. A po{to ne ~ini, nema se {ta drugo zaklju~iti osim da je maltretiranje bo{nja~ke djece nezvani~ni projekat mostarskih “stolnih” institucija. Ali, i stvar {ireg politi~kog konsenzusa. Pri~u znamo... Kad god igra kakva god reprezentacija Hrvatske, a posebno nogometna, Bo{njaci u Mostaru, Stocu, Duvnu, Livnu, ^apljini, a evo i Vitezu - ne znaju {ta ih ~eka. Jedne su godine, navodno zalutalim mecima, ubijeni jedna djevojka i jedan stariji ~ovjek na isto~noj obali. Ove godine, upucan je jedan bo{nja~ki mladi}. Slu~ajno nije pogo|en u glavu ili srce. No, usta{ki huligani se nisu zadovoljili, ili prepla{ili, {to su u svome pohodu na isto~nu obalu, nakon utakmice Hrvatska - Brazil, eto, mogli usmrtiti neko ljudsko bi}e. U dva naredna dana poku{avali su provaliti u Gimnaziju, u bo{nja~ka odjeljenja. [to li? [ta bi to ~inili? Palijama razvaljivali glave bo{nja~kim djevoj~icama, ubadali no‘eve u vratove bo{nja~kim dje~acima. Bo{nja~ka politika ne istra‘uje ni{ta, a od hiljade otvorenih tema jedna bi mogla biti – navija~ko nasilje nad Bo{njacima od strane velikosrpskih i velikohrvatskih separatista. Ni jedna pobjeda, posebno nogometna, Hrvatske i Srbije i Crne Gore, nije pro{la bez divljanja i zastra{ivanja bo{nja~ke manjine. Sjetimo se Doboja ili Br~kog. No, usta{ki su navija~i u Mostaru oti{li dalje, u odnosu na sve dosad vi|eno. Njih nije otrijeznilo jutro, koje je, ka‘e se, pametnije od no}i. @edni bo{nja~ke krvi, usta{ki su huligani nagrnuli na najslabije, na goloruke i miroljubive bo{nja~ke u~enike. Kakvo vite{tvo! Kukavice su to i curice sa dna kace, ono samo dno mu{kog jada kakvo su ispisivali i ~etnici dok su ubijali majke sa bebama u naru~ju! Fa{isti~ki mrak je postao hrvatska konstanta u Mostaru, proces koji se kotrlja i deblja kao grudva snijega, u ostra{}enoj nakani da potre sve, varljive, mostarske {anse. Logi~no, jer je usta{ki fa{izam u Mostaru nagra|en, Marketing tragedije
201
te je bilo iluzorno vjerovati da }e se nahraniti otetim i oplja~kanim gradom. A, kao i uvijek, antiintelektualna {utnja, uz relativiziranje krivice, postaju glavni faktor |ubrenja korova. Ba{ kao u Hitlerovoj Njema~koj, 30-tih godina.
Odobravanje terorizma Zamislimo da se ovo isto dogodilo u Zenici, Tuzli ili Sarajevu? Svih 50-tak bo{nja~kih huligana bi u najkra}em roku bili iza re{etaka. Ali, Hrvati su ba{ka. Od mostarskog gradona~elnika Ljube Be{li}a saznadosmo da se radi o djeci (?), te da bi roditelji morali povesti vi{e ra~una o tome {ta im djeca rade. A djeca im nosaju vatreno oru‘je! A djeca im pucaju na ljude! A djeca bi da nekoga ubiju! Pa zar su to djeca?!! Zar se obaveza krivi~nog gonjenja mo‘e izop}iti tako {to }ete kazati – ovo je problem roditelja? Zamislimo da je nakon zlo~ina {to ga je nad nevinom hrvatskom obitelji u Kostajnici po~inio Muamer Topalovi} izi{ao neki bo{nja~ki zvani~nik i kazao: “Krivi su Muamerovi roditelji {to nisu o njegovom odgoju vodili dovoljno ra~una, pa bi trebalo ubudu}e da vi{e gledaju {ta im dijete radi.” Cirkus, zar ne?! Ali, to nije cirkus kad se radi o usta{kim huliganima koji ne podlije`u krivi~noj odgovornosti, jer se podrazumijeva da su njihovi zlo~ini tek nesta{luci, pa i kad koga ubiju. Dakle, kakva je razlika izme|u Muamera Topalovi}a, koji je ubio nevine ljude, i tog usta{kog “neznanog junaka” koji je poku{ao ubiti 23-godi{njeg Omara Torlu? Ogromna, iako izme|u ubistva i poku{aja ubistva nema nikakve razlike. Kad je Muamer po~inio zlo~in, svo je bo{nja~ko vo|stvo do{lo u Kostajnicu da izjavljuje sau~e{}e. Tako i treba. Do{ao je ~ak i Visoki predstavnik. Danima se pisalo o ovom doga|aju. A sad kad je ranjen Samir Torlo nikakav hrvatski ili katoli~ki prvak nije do{ao da obi|e ovog mladi}a koji je, dakle, trebao biti ubijen u ime hrvatstva i katoli~anstva. Gdje je sad “ugro`eni” kardinal Pulji}? Ta hrvatska {utnja je ru`na, i opasna, jer }emo je tuma~iti kao znak odobravanja. Nevjerovatno odzvanja ~injenica da se ni jedan jedini Hrvat nije oglasio da osudi poganjenje hrvatstva fa{izmom i terorizmom. Valjda ~itaju novine, ~im ~itaju literarne radove po sarajevskim {kolama, ne bi li i{~a~kali kakav dokaz o zami{ljenoj/izmi{ljenoj ugro‘enosti. Pa mislili smo, majka mu stara, da imamo te objektivne i nepristrasne Ivane Lovrenovi}e, Slave Kuki}e i mnoge fratre koji, valjda, svjedo~e bosnoljublje. Ovi, navodno bosanski opredjeljeni hrvatski autori, koji pi{u o svemu i sva~emu, eto, ne pi{u o ovome. I, nije to prvi put... Sjetimo se, recimo, kada je u aprilu 2004. hrvatska mlade‘ u Neumu napravila sa~eku{u i kamenovala bo{nja~ke osnovce iz Ka}una, koji su tu do{li na ekskurziju, i kada su djevoj~ice, Berina Hajdarevi} i Amila [ehovi}, pogo|ene u glavu kamenicama, i oblivene krvlju hitno preba~ene, ~ak!, u mostarsku, bo{nja~ku, bolnicu. Tada ni jedan mediji u BiH nije tematizirao ovaj zlo~in. Jedino sam ja napisao tekst pod naslovom “Bo{nja~ke Ane Frank” (“Walter”, 11. V 2004.) iz kojeg, evo, prenosim jedan dio: 202
IZ SAFF A SAFFA
“Kamenovana bo{nja~ka djeca vi{e nemaju {ansu ni da budu vijest. Ova djeca, sa svojim ranama, i traumama, haman vi{e i ne postoje u bosanskoj stvarnosti. Ali, postoje u saburskim odajama roditeljskih du{a! Postoje u prirodnom nagonu majki i o~eva da za{tite svoju djecu. Kako, kad njihovu djecu ne {titi zakon?! Tako {to }e u dr`avi gdje njihova djeca imaju status `rtve za i`ivljavanje frustriranih krsta{a, sakriti svoju ~eljad u svoje avlije, a da ne}e ni biti svjesni da time zaokru`uju geto koji je Evropa namijenila Bo{njacima.”
Zadah kona~nosti Dr‘avni rtv servis je doga|aje u Mostaru okarakterizirao kao nacionalisti~ki sukob. To je ista ona matrica koja gura la‘ o jednakoj krivici, s ciljem da genocidnu agresiju iz Beograda i Zagreba preimenuje u tzv. gra|anski rat. Bo{nja~ki civili koji su 1992. godine napadnuti od ~etni~kih i usta{kih hordi postali su tzv. strana u sukobu, jer su se bo{nja~ki o~evi usudili da brane pravo na ‘ivot. Iako se u izvje{tajima dr‘avnih rtv servisa nije moglo sakriti da su usta{ki huligani krenuli prema isto~noj obali, te da su razbijali izloge, kamenovali prolaznike, u zaklju~nici je kazano da se radi o sukobu nacionalista. Portparol Policije Sre}ko Bo{njak ~ak je rekao da je to sukob navija~a Brazila i Hrvatske. Kao, u isto~nom Mostaru ‘ive Brazilci. Kakve poruke proizilaze iz javnog tretmana mostarskih doga|aja? Bo{njaci koji su se zatekli na isto~noj obali su razumjeli da }e biti kamenovani, pretu~eni ili ~ak ubijeni ako se ne budu branili. Njihovo pravo na odbranu je progla{eno nacionalizmom. Dakle, Bo{njaci, prinu|eni na odbranu, jednaki su usta{ama, ili ~etnicima, koji, iz nacisti~ke strasti, kidi{u na njihovu fizi~ku bezbjednost. Fa{izam usta{kih huligana je u javnom prostoru aboliran kvalifikacijom da se radi o nacionalisti~kom sukobu, prvo, jer se ne radi o nacionalizmu, ve} o vatrenim oru‘jem naoru‘anom terorizmu, drugo, jer se ne radi o sukobljenim stranama, ve} o napadu na bo{nja~ke civile koji su bili primorani braniti se. Klju~no je pitanje: za{to dr‘avni rtv servisi nisu upotrijebili ta~nu kvalifikaciju i usta{ki pohod nazvali – terorizmom? [ta je terorizam ako nije napad na miroljubive ljude? Ili se, pak, podrazumijeva da kr{}ani ne mogu biti teroristi, a da muslimani ne mogu biti ‘rtve?! Samo nas korak dijeli od bliskoisto~ne kvalifikacije, po kojoj su ‘rtve islamski militanti, a d‘elati legalisti i demokrati. Ako se javno mnijenje ne bude odlu~no suprotstavilo la‘ima BHT i FTV, idu}i put }emo saznati da na isto~noj obali djeluje AlKadia, kad god Bo{njaci dignu ruke da se za{tite od metaka, kamenica i psovki sa zapadne obale. Pitanje je slo‘enije od jednog, ma kojeg doga|aja. Jer, doga|aj, i znakovi koji proizilaze iz njegove dekonstrukcije, samo su paradigma jedne {ire mre‘e politi~kih uticaja, odakle inercija mo}i usmjerava i ono {to se zbiva, i ono kako se to zbivanje tuma~i. Druk~ije kazano, uvijek je u pravu ja~i, jer njegova fizi~ka snaga trasira potiranje druk~ijih, ali i garantira da to potiranje ne}e biti tuma~eno kao zlo~in, ili terorizam. U na{oj su zemlji, znamo, ja~i kr{}ani, iako im muslimani nisu ni~im suprotstavljeni, izuzev Marketing tragedije
203
voljom za su‘ivotom i tolerancijom. Problem je {to mi vjerujemo da oni ‘ele isto, jer razli~itost ne smeta na{em identitetu, ali islam smeta njihovom. Na ‘alost. Na primjeru doga|aja kao {to su kamenovanje bo{nja~ke ekskurzije u Neumu, ili usta{ko divljanje po Mostaru, te javnog pre{utkivanja istine, sau~esni{tva hrvatskih intelektualaca, ili pak bezosje}ajnosti bo{nja~kih politi~ara – mo‘emo osjetiti hladno}u u kojoj se razmotava ili spetljava na{ bo{nja~ki ‘ivot; mo‘emo raspoznati dvojni moral dejtonskog dru{tva, po kome se jedno podrazumijeva za kr{}ane, a drugo za muslimane; mo‘emo pretpostaviti kamo to ide ova zemlja, u kojoj ‘rtva, zato {to je muslimanska, nema pravo na bol, i u kojoj nasilje, zato {to je kr{}ansko, ima pravo na aboliciju; mo‘emo, zapravo, osjetiti zadah kona~nosti, koju mo‘da i ‘ivimo, kao gra|ani drugog reda, poni‘eni i obespravljeni ljudi, kao narod kojemu je i glava potonula u ‘ivo blato, a samo jo{ usta vire, pa nam se ~ini da smo ‘ivi, ~im di{emo.
Pre‘ivljavanje i i‘ivljavanje Kad sa teoreti~arskih oblaka padnemo na tlo ovog trenutka, susre}emo se sa po~etkom teksta, sa mostarskim roditeljima koji svaku no} legnu i svako jutro ustanu sa istom mi{lju: da li }e mi se ovog dana dijete zdravo i ~itavo vratiti iz {kole? Zamislite sad raspon boli nekog bo{nja~kog oca u Mostaru, koji je razapet izme|u nevjerovatne borbe za egzistenciju u siroma{nom isto~nom Mostaru, i zebnje za bezbjednost svoga djeteta. A s onu stranu Neretve, od naplja~kanih bo{nja~kih konvoja, od reketa koje su uzimali usta{ki bojovnici, u trule‘i se rascvalo blagostanje; tamo gdje ni krtola nije mogla rodit ve}a od ljeljka, i gdje se stolje}ima ‘ivjelo od pljevljenja kamenja, nikle su goleme vile sa bazenima, voze se najskuplja auta, ‘ivi se u i‘ivljavanju… A po{to usko~ki, plja~ka{ki um ovih primitivica nikako nije razumio moralni ponor svoga blagostanja, logi~no je {to zadovoljenje svoje divlja~ke {upljine tra‘i u krvi bo{nja~kih civila. Bo{nja~ko djetinjstvo u Mostaru pripada korpusu svih onih djetinjstava pod apartheidskim re‘imima. Danas je vi{e sli~nosti izme|u na{eg djeteta i Ane Frank, i palestinskog dje~aka, i crna~kog ili indijanskog dje~aka u Americi, nego li {to ima sli~nosti izme|u hrvatskog i bo{nja~kog djeteta u Mostaru. Hrvati su sami htjeli da hrvatsku djecu u Mostaru pobratime sa Hitlerovom mlade‘i. A {ta je tek sa roditeljima, bo{nja~kim, oja|enim, Njima koji zadnjim kapima snage moraju dijete uvjeravati u smisao ‘ivota, tamo gdje smisla nema?! Ako je ovaj tekst kap u pustinji bezosje}anja, neka ~uju da }emo s Njima dijeliti zebnju, u molitvi – da nam se na{a djeca iz {kole vrate ‘iva i zdrava. Tra‘imo li mnogo, mi, ekstremisti? Broj 173, 23. VI 2006.
204
IZ SAFF A SAFFA
EUFOR i SIPA su odbili da pohapse sudionike kampa za obuku ~etni~kih terorista, ~ije su im fotografije dostavljene. Time su dali zeleno svjetlo za dosad najmasovnije teroristi~ke napade na bo{nja~ke povratnike i na d‘amije u RS. Visoki predstavnik je Bosnu doveo u vezu sa Libanonom, i posredno poru~io Bo{njacima da im se mo‘e ponoviti genocid, ako ne prihvate vladavinu velikosrpske politike nad sobom i Bosnom. Ali, {to su Bo{njaci slabiji, to su ~etni~ke kame o{trije!
Libanon nad Bo{njacima U momentu kad nastaje ovaj tekst, a to je nekoliko dana pred izlazak broja, nemogu}e je navesti posljednji napad na bo{nja~ke povratnike u Karad‘i}evom entitetu, jer – doga|aji presti‘u vijesti. Tako je danas i u Libanonu: u ovom ~asu, dok izraelski hitlerovci ubijaju muslimanske civile, mi saznajemo koliko ih je ju~er ubijeno. Na medijskoj se bh. sceni uop}e ne tematizira pojava da su ~etni~ki teroristi poduzeli dosad najve}u i najorganiziraniju ofanzivu na bo{nja~ke povratnike. Kroz pra{umu medijskih barikada, do nas dopre tek pokoja vijest, tako da preko javnih rtv servisa ne mo‘emo razaznati total pojave. I taj kusur vijesti {to do nas dopire - ogroman je, zastra{uju}i, opominju}i, ali, nikoga ne nuka na reakciju. Zabrinutost se ne osjeti ni u bo{nja~kom narodu, ~ija kriti~na masa, dodu{e, tarlaha mozgom, k’o i svaka koko{. Ali, narod nije kriv {to se okoko{io, jer se narod oblikuje ili razoblikuje sistemom ekonomske i politi~ke mo}i, koja odre|uje kulturolo{ke ciljeve dru{tvene zajednice, a ta je mo} odmo}ena od Bo{njaka. Najbolnije od svega odjekuje {utnja bo{nja~ke politike koja ni jednim gestom nije pokazala da se bo{nja~kim povratnicima doga|a dosad najte‘i napad na njihovu bezbjednost. Ta sramna {utnja razotkriva do kojeg se dna srozala bo{nja~ka politika, razasuta i odro|ena, te kao takva usmjerena samo na li~ne }ari i }arove. [ta je koga briga {to hiljade Bo{njaka no}as strepe od terorizma! Bitno je da se politi~ka estrada izigrava daleko od bo{nja~ke stvarnosti, na sarajevskom asfaltu, toj zehri iluzije, zbog koje mislimo da ima Bosne, a s njome i nas.
[ilingovo zastra{ivanje Bo{njaka Posljednjih dva-tri mjeseca ne{to se grdno grdosilja nad sudbinom Bosne. Prije nego {to je eskaliralo nasilje nad bo{nja~kim povratnicima, i nad objektima Islamske zajednice u RS, prije nego {to su uslijedili razni oblici protuustavnog i antidejtonskog pona{anja politi~ara u RS, premijer RS Milorad Dodik je obi{ao me|unarodne sponzore velikosrpskog genocida, prijatelje ~etni{tva, dokazane jo{ u vrijeme genocidne agresije na bo{nja~ko-muslimanski narod. Marketing tragedije
205
Nikome od stotine bo{nja~kih politi~ara, koji klepaju pare na ime bo{nja~kog povjerenja u njih, nije za oko zapala Dodikova posjeta Izraelu, Rusiji i Britaniji. Dodu{e, rijetko koji od njih uop}e sudjeluje u politi~kom ‘ivotu, u onom smislu koji podrazumijeva konstantni aktivitet naspram svih pojava koje ugro‘avaju dr‘avne i narodne interese. Trebali su uo~iti i kritikovati Dodikovu turneju, prvo, jer premijer entiteta nema ovlasti za me|udr‘avnu saradnju, drugo, jer je Dodik obi{ao zemlje koje su pru‘ale podr{ku velikosrpskom genocidu, a imaju mo} da zajedno ubijede Ameriku u promjenu politike prema Bosni i Bo{njacima. Da imamo strate{ke pameti, ko{to nemamo, trebao je odmah premijer ovog vam entiteta, Ahmet Had‘ipa{i}, tra‘iti jednako gostoprimstvo za sebe i Federaciju BiH; ili, trebao je to tra‘iti i momentalni predsjednik Predsjedni{tva BiH Sulejman Tihi}. No, niko se od njih nije ni posvrbio. K’o kad ih ne svrbe ni dr‘ava ni narod. Svrbe ih jedino slike po novinama, kao da su pjeva~i. [ta bi mogli biti rezultati Dodikove turneje po neprijateljskim zemljama? Mi bismo sad trebali da naga|amo, da ~itamo izme|u redova, umjesto da taj posao za na{ narod radi centar za strate{ke studije. Otkako je razorena na{a obavje{tajno-sigurnosna slu‘ba, sudbinu nam projiciraju i prate srpsko-hrvatski obavje{tajci, useljeni u dr‘avne obavje{tajne strukture. Trebalo je formirati nevladinu alternativu! Uposliti ljude koji bi pratili i analizirali kakvo se kolo oko na{ih glava vrti! Umjesto toga valja nama, po novinskim stupcima, sklapati kockice ovda{nje i nadolaze}e stvarnosti. Dakle, za{to je Kristijan [varc [iling neki dan, bez ikakvog vezivnog razloga, poru~io da misli kako se Bosni ne mo‘e dogoditi sudbina Libanona. Mislili su u Libanonu da im se ne mo‘e dogoditi sudbina Bosne, pa se dogodila. Istovjetna. Jednaka agresija, jednake ‘rtve. To {to je rekao Visoki predstavnik ne zna~i ni{ta, jer se Bosni mo‘e ponoviti Bosna iz 1992. ili Libanon iz 2006. godine. [ilingova poruka cilja na ne{to drugo - na strah Bo{njaka od nastavka genocida. Taj strah je uslo‘njen spoznajom o islamofobijskoj reorjentaciji Zapada, koji vi{e ni jednu muslimansku ‘rtvu ne mo‘e prihvatiti kao ‘rtvu, ve} kao posljedicu tzv. rata protiv terorizma. [iling ra~una da Bo{njaci znaju kako bi u novom ratu bili tzv. teroristi, ma koliko svjedo~ili antifa{izam i volju za zajedni{tvom. Pa {ta onda ho}e [iling? On ho}e da Bo{njaci razumiju kako njihova fizi~ka bezbjednost ovisi od kompromisa sa svim i sva~im. Druk~ije kazano, {ta god da od nas tra‘e Karad‘i}evi sljedbenici – treba pristati, da ne bi bilo belaja.
Podr{ka ~etni~kim teroristima Gotovo prije mjesec dana objavio sam u nekoliko medija otvoreno pismo SIPA-i i EUFOR-u u kome obavje{tavam komande ovih najvi{ih sigurnosnih instanci u BiH da u Republici Srpskoj djeluju paravojne teroristi~ke organizacije koje se mogu dovesti u vezu sa organiziranim i u~estalim napadima na bo{nja~ke povratnike i objekte Islamske zajednice. Uz pismo sam prilo‘io i fotografije, pokupljene sa ~etni~kih internet sajtova, na kojima se vide mladi}i odjeveni u crne ~etni~ke uniforme, po ~ijoj se jedno206
IZ SAFF A SAFFA
obraznosti mo‘e zaklju~iti da se radi o paravojnoj formaciji. Mladi}i imaju jednake, crne, ~izme, hla~e, bluze i {ajka~e sa kokardom. Da se radi o mladala~kom hiru, o grupi nekakvih momaka zaljubljenih u bradine smradove, sigurno ne bi bili tako, pod konac, odjeveni i uobli~eni u militaristi~ku odoru. Sigurno je da ova formacija ima politi~kog i finansijskog sponzora, jer, ~isto sumnjamo da bi mladi}i odvajali pare za nabavku uniformi. I, ono {to je najava‘nije, fotosi su napravljeni negdje u {umi, u pozadini se vidi vi{e desetina uniformiranih lica, {to ukazuje da se radi o centru za obuku ~etni~kih terorista. A {ta bi drugo bilo? Obdani{te? Otvoreno pismo kojim se SIPA i EUFOR obavje{tavaju o ovom kampu, uz prilo‘ene fotose, nije ponukalo javne rtv servise da tome posvete ni sekundu pa‘nje. Dakako, da se radilo o muslimanima, grmila bi i Bosna i Evropa, a kamp bi bio otkriven i napadnut i prije nego {to bi se formirao. Pismo je, sa fotosima, objavljeno u nekoliko listova, glasnogovornici EUFOR-a i SIPA-e su izjavili da }e indicije uzeti u razmatranje, ali, poslije se niko od njih nije oglasio da javnosti ka‘e o ~emu se radi. Mo‘e li biti normalno da ovakva prijetnja bezbjednosti ostane bez odgovora? Mo‘e, ako je {utnja odgovor. Mo‘e, ako sigurnosne snage u BiH sponzoriraju ~etni~ki terorizam. Mo‘e, ako je {utnja poruka ~etni~kim teroristima da realiziraju planove o destabilizaciji BiH, ~ime bi se Bo{njaci trebali prepla{iti da im se ne dogodi Libanon, i zbog ~ega bi bo{nja~ka politika trebala pristati na sve – samo da rata ne bude. Bo{nja~ki politi~ari su smjenjivani zbog svega i sva~ega, ali, OHR-u nije naumpalo da smijeni Dodika zbog direktnog podrivanja Dejtonskog sporazuma putem mnogo puta ponovljene ideje o otcjepljenju RS. Jasno je da su me|unarodne snage BiH prepustile Srbima, jer OHR vi{e nema volje, hrabrosti i snage da sankcionira secesioniste iz RS. Otud su i tzv. ustavne promjene trebale oja~ati velikosrpsku poziciju ka legalizaciji prava na otcjepljenje. U takvoj konstelaciji nezamislivo izgleda vojna akcija EUFOR-a u kojoj se hapse ~etni~ki teroristi sa fotografija, u kojoj se otkrivaju i sudski procesuiraju organizatori i finansijeri ovog teroristi~kog kampa, a {to bi se podrazumijevalo za jednu, haman, pravnu dr‘avu. Kad bh. dr‘ava ne mo‘e da se uhapsi jedan uslikani teroristi~ki kamp, {ta joj tek vrijede informacije o postojanju jedanaest ovakvih kampova u RS, sa centralnim u Bijeljini, kojim rukovodi jedan biv{i dr‘avni zastupnik? Koli~ina organiziranog terorizma koja se koordinirano posljednjih mjeseci sru~ila na Bo{njake ne bi bila toliko zastra{uju}a da je ne podr‘ava dr‘avni terorizam, oli~en u {utnji sigurnosnih i pravosudnih instanci, kao i dr‘avnih medija. Prije neki dan posljednja vijest u Dnevniku BHT bila je da je negdje oko Prijedora EUFOR prona{ao ve}u koli~inu sakrivenog oru‘ja. U zape}ku je bila i vijest iz Rogatice, gdje je prona|ena koli~ina oru‘ja dovoljna da se opremi bataljon. Da se kod kakvog Bo{njaka prona|e pet pu{aka, na javnom bi rtv sistemu to bila udarna vijest. Ili, da neko negdje jajetom pogodi pravoslavnu ili katoli~ku crkvu, grmio bi Balkan. Ovdje se rafalima re{etaju ni{ani na mezarjima, svakodnevno razbijaju prozori na d‘amijama, ispisuju ~etni~ki grafiti na povratni~kim ku}ama, bacaju bombe, Marketing tragedije
207
pa ~ak i srpski specijalci mlate bo{nja~ke civile – ali niko nimuekaet. [ta je to nego jasna poruka Bo{njacima da se ne osje}aju sigurnim, i da }e biti jo{ nesigurniji, ako budu ljutili srpsku politiku tim pri~ama o zajedni{tvu, o Bosni i Hercegovini, o genocidu, i sl. Bo{njaci se jedino mogu spasiti ako se ne budu spa{avali. Tako bi glasila neizgovorena preporuka koja proizilazi iz ovog dirigiranog labirinta.
Kako proputovati Bosnu Ima li izlaza? Ima. U borbi. Ali, mi ne}emo da se borimo. Mi smo miroljubivi. @elimo zajedni{tvo. @elimo rakije i mezeta. Muzike, {aba~ke. Pa da fino, k’o prije, dignemo obrve, ruke i noge, da se veselimo, grlimo, triput ljubimo, sve da ~inimo – samo da rata ne bude. Ko te pita? Je li te neko pitao 1992. {ta bi htio? Ne}e te pitati ni sada. [ta god da u~ini{, sudbina ti je za vratom. Mo‘e se jedino - kroz ‘ivot - bo{nja~ki i muslimanski, proputovati uzdignute glave. Od nas }e tra‘iti da pristanemo na sve {to tra‘e Karad‘i}evi sljedbenici u BiH. Pristali ili ne pristali, do}i }emo na isto. Jer smo, naspram ~etnika, uvijek na istom. Vazda pred kamom. Ako klju~ stvarnosti ne mo‘emo prona}i u kapacitetu svoje spoznaje, hajmo se malo u‘iviti u Srbe. Te{ko je to, jer valjda razumjeti njihovu transgeneracijsku kosovsku traumu, valja shvatiti patologiju njihovog genetskog materijala, koje je oblikovao azijatski, turski ~eki}, a naspram na{e slavenske ~istote. Neko, ko bi htio da je Slaven, a genetski je Tur~in, ubija nekog ko je genetski Slaven, pod optu‘bom da je Tur~in. Haos je to, nepremostiv. E, sad, {ta bi takav haoti~an um danas po~inio, nakon svega? ...Nastavio genocid nad Bo{njacima! Iskoristio islamofobi~nost trenutka! Povezao se sa Izraelom i napravio repliku Libanona! Dok bi se Svijet sna{ao, ako bi se uop}e snalazio, Bo{njaka bi nestalo. Danas je, na ‘alost, vi{e razloga da vjerujemo u ovakav rasplet, nego u mirnu budu}nost. Mo‘emo li promijeniti tok sudbine? Ne mo‘emo. Ho}emo li plakati, kumiti, poni‘avati se? Plakali su i mnogi u redovima za klanje, pa su zaklani. Ho}emo li se u~laniti u Srbe? Ne poma‘e. U~lanjivali su se, pokr{tavali, u Bijeljini, pa su i oni poslije zaklani. Pa {ta da radimo? Strah nas je! Tamo gdje }emo do}i, kojim god putem, svakako nema straha. [ta nam preostaje? Ti koji si nad~itao ovaj tekst – svakako to zna{. Objasni to onima koji ne znaju. Broj 176, 11. VIII 2006.
208
IZ SAFF A SAFFA
... Muzej genocida nad Bo{njacima, Bo{nja~ka akademija, Centar za strate{ke studije, nacionalna politi~ka revija, Ministarstvo dijaspore, distrikt Podrinje... – sve su to potencijalni projekti koji bi mogli oja~ati Bo{njake. Bilo bi sjajno organizirati jedan okrugli sto o ma{tanju i planiranju bo{nja~ke budu}nosti. Prvo {to bi se konstatiralo jeste da nikada i niko u politi~koj povijesti Bo{njaka nije planski vidio dalje od nosa.
Imaju li Bo{njaci budu}nost Vakat je bez vizija. Za nas, Bo{njake, pogotovo. Krsta{ki fundamentalizam je razvalio iluziju o 21. stolje}u. U ovom brlogu zla tehni~ka postignu}a nemaju nikakvog smisla. Jer, ilustrirana su tijelima ubijene libanonske, palestinske i ira~ke djece. ^ini se da je vi{e vjere u civilizaciju davalo otkri}e sijalice. Danas postojemo svjesni kako je bestijalnost konstanta, uprkos robotima, kloniranjima i drugim dosezima ljudskog jal uma jal bezuma. ^ini se da ni{ta ne mo‘e promijeniti zvijer u ~ovjeku. Civilizacija je utonula u depresiju. Baru{tinu bez vizije potapa vizija ubijanja muslimana. Svi koji su civilizaciju do‘ivljavali kao jedinstvo razlika, danas su prepu{teni bezna|u. Pa ~ak i muslimani, ~ija se vizija svela, ili uzdigla do – borbe za opstanak. Oni drugi koji sve probleme svijeta pronalaze u islamu, zasad, imaju na {ta juri{ati. Tako je i sa na{im susjedima, velikosrbima i velikohrvatima, koji sve balkanske treskavice ne pripisuju sebi, ve} Bosni i Bo{njacima. I oni imaju na {ta juri{tati. Imaju viziju, kakvu god. A mi? Mi smo klupko, zamr{eno.
^ekanje ni~ega Nema opravdanja za dr‘anje bo{nja~kih kola u leru. Drndamo, kao da radimo, a nikud ne idemo. ^ekamo kad }e nas {ta o{inuti, da konstatiramo {ta nas je strefilo. Nalik smo na ovu reformiranu policiju koja ne spre~ava, ve} evidentira nasilje. Mi smo puki evidenti~ari svoje sudbine. Objekti smo svojih ‘ivota. Dokle? Ova nas {upljina u na{em vremenu i prostoru dovodi na zamisao da poku{amo u Bo{njaka pretpostaviti viziju. Eto, ~ak i da su nam kao narodu dani odbrojani, nije insanski di}i ruke od sebe. Koliko smrtnih hasti do posljednjeg dana ra~una kako treba ofarbati ogradu, promijeniti crijep, nabaviti }umur, jer su s ove, a ne s one strane ‘ivota. A koliko se tek smrtnih hasti podiglo iz postelje jer ih nije napu{tao duh ‘ivota. U nas je, eto, sve zamrlo. Umrli prije smrti, {to bi rekao hod‘a Merlin. Narod nije kriv, niza{ta. Ali, kad narod vidi svoje vo|e kako ne vide ni{ta i nikud, onda i narod uhafiza da to tako treba. Sjediti, blehnuti, k’o panj. A narod, kad se podstakne, inspiri{e, uputi, mo‘e biti golema i korisna snaga, prvo sebi. O Titi mo‘emo misliti {ta ho}emo, ali, njegove radne akcije neprevazi|en su dokaz dizanja naroda. Doma}inski odnos naroda Marketing tragedije
209
prema zemlji gradi se doma}inskim odnosom politike. U nas toga nema. U politiku, pa u narod, uselio se osje}aj da smo mi u Bosni pod kiriju, slu~ajno, privremeno, da nam je odre|en rok trajanja. Mo‘da tako jeste, Bog najbolje zna, ali nije u redu ‘ivjeti na koferima. Kad sam iza rata u Be~u posjetio svoje ro|ake iz Podrinja, gdje su im kao prognanicima dali neke kolibe na periferiji, osjetio sam miruh Bosne, vidio sam tespihe i {amije, hekleraje na kredencima, pojeo maslenjak, srknuo kahvu iz fild‘ana... Samo zid ove drvene kolibe dijelio je dva svijeta, onaj hladni, glomazni, be~lijski, i ovaj mehki, bosanski. U toj privremenoj ku}i mojih prognanih ro|aka ni{ta nije bilo privremeno, jer je ku}a mirisala na onu, njihovu, iz Kozluka. Danas, pla{im se, na{e ku}e sve manje miri{u na nas, i u njima je sve vi{e studeni, ~amotinje, kakva se osjeti na napu{tenim mjestima. Bosna sve vi{e odi{e onim karanflijskim mirisima i zvukovima kakvi se susre}u u sobama te{kih bolesnika. Iscrpljena je pri~a, nazire se kraj, nema se vi{e {ta okrenuti ‘ivotu, noge izdale, ruke klonule, misao utrnula, ostaje jo{ samo ~ekanje - ni~ega. Je li to moralo tako biti?
Potencijal genocida Savr{en je bio moralni kredibilitet sa kojim smo iza{li iz rata. Osje}ali smo snagu u svakoj pori bi}a. Uprkos dejtonskom kompromisu, bili smo pobjednici. ...Sa~uvana bh. dr‘avnost, neokaljan obraz, uprkos isku{enjima, prvi put izgra|ena vlastita, i nepobjediva, oru‘ana sila. [ta je trebalo izgraditi, koje mehanizme uspostaviti, da se taj osje}aj pobjede ne raspe u osje}aj poraza i izgubljenosti? I, da li i{ta mo‘emo spasiti i revitalizirati? O tome ‘elimo govoriti. Nedopustivo dugo je trajao indolentan odnos prema ‘rtvama genocida. Tek pro{le godine ustanovljen je Memorijalni centar u Poto~arima. A gdje su Prijedor, Vi{egrad, Fo~a, Br~ko...? Bo{nja~ka politika ni danas nema nikakvu viziju institucionaliziranja pam}enja, umre‘avanja svih na{ih strati{ta u jedinstven sistem. ...Svako pamti sebi, ako uop}e pamti. Na{a politika ne razumije futuristi~ki kapacitet genocida, koji bi morao biti obavezuju}i za mirnu i stabilnu budu}nost. Pogledajmo Jevreje! Holokaust im je izgradio Izrael! Genocid nad Bo{njacima treba graditi Bosnu i Hercegovinu! @rtva ima pravo na satisfakciju, a kako bi to neko uop}e znao kad mu mi, kao ‘rtve, ne nudimo dokaze da smo ‘rtve. Dokazi o na{em stradanju trebali su, i moraju, postati uvodno slovo svakog politi~kog dogovora. Konkretno, kad govorimo o ustavnim promjenama, mi se moramo pozivati na ‘rtve genocidne agresije, jer u ime tih ‘rtava mi ne mo‘emo pristati na ustavna rje{enja koja nagra|uju agresore. Bo{nja~ka politika nikada nije ni pomislila, a kamo li primijenila takvu doktrinu. Stoga smatramo da klju~ni projekat za ustanovljavanje ovakvog diskursa mora biti osnivanje Muzeja genocida nad Bo{njacima, o ~emu smo ve} pisali. Dalje, bo{nja~ka politika godinama egzistira kao mjera nacionalne pameti. [tetno, glupavo, smije{no, nelogi~no. Kako premijer koji je po struci, recimo, informati~ar ili tehnolog, mo‘e stru~no razumijevati pravne aspe210
IZ SAFF A SAFFA
kte?! U svih samoodr‘ivih naroda postoje savjetodavna tijela koja okupljaju akademske potencijale, ~ija stru~na mi{ljenja bivaju orijentir za politi~are. U Bo{njaka, dakle, treba podhitno graditi Bo{nja~ku akademiju nauka i umjetnosti, ili Centar za strate{ke studije, kao institucije koje bi svojim nau~nim i stru~nim autoritetom bile nadre|ene bo{nja~koj politici. Tek tada bismo bili sigurni da bo{nja~ka politika donosi ispravne odluke, oslonjene na maksimum na{ih, bo{nja~kih, intelektualnih kapaciteta. Umre‘avanje i funkcionaliziranje akademske pameti ne samo da bi politi~arima pru‘ilo podr{ku u njihovim lutanjima, dilemama, neznanjima, ve} bi otvorilo spektar vizija, {to bi se o~as preselilo i u narodnu svakodnevnicu. Evo, ima ve} vi{e od godine da mi, Bo{njaci, ‘ivimo kao jedini evropski narod koji nema svoga politi~kog magazina. Sa smr}u “Ljiljana” i “Waltera” nestala je mogu}nost ~itanja serioznih analiti~kih tekstova o aktuelnim doga|ajima i pojavama. Na{a spoznaja stvarnosti bazira se na dvije-tri re~enice koje je u tom i tom povodu izjavio nekakav politi~ar. Posljednjih mjeseci, dodu{e bez ikakve podr{ke od bo{nja~ke politike, ovu ulogu preuzima “SAFF”. Za{to je jednom politi~kom narodu potreban makar jedan politi~ki magazin? Prvo, zbog politi~ara. Oni nemaju novinarski i analiti~ki refleks, oni ne vide koji }e se doga|aj razviti u aferu i koja }e afera potkopati na{e pozicije. Analiti~ari barataju suptilnim, istesanim osje}ajima da prepoznaju kuda plovi stvarnost. Politi~ari nisu od te struke i logi~no je da stvarnost vide u jednoj dimenziji. Drugo, postojanje politi~ke revije nu‘no je zbog one kriti~ne intelektualne mase u jednom narodu, koja prati sve {to se doga|a, i koja stavove izo{trava putem tekstova. Sljede}i bitan korak koji mora na~initi bo{nja~ka politika jeste ulaganje novaca za kadrovsko i materijalno ja~anje jedne politi~ke revije.
Dalje od nosa Kad bismo ustanovili ova tri stuba za podr{ku bo{nja~koj politici, mogli bismo govoriti o planiranju i realizaciji raznih ideja i projekata. Danas ako se i pojavi neka kvalitetna ideja, ona zgasne ko ‘i{ka, jer je nema ko prihvatiti. Elem, {ta nam sve treba? ...Idemo ma{tati. @eljeli bismo, recimo, znati kako stojimo ekonomski, kao narod, jer bez takve analize ne vrijedi govoriti o budu}nosti. Suverenitet je danas u parama. Nije valjda da nas ne zanima kako smo pro{li u privatizaciji, u kojoj smo, zbog zagubljenosti vizije, svoje certifikate, a time i imovinu, za bagatelu dali pametnijima, uglavnom “janezima”?! Ovo je klju~na {teta koju nam je nanijela bo{nja~ka politika, ne smogav{i pameti ni da osnuje bo{nja~ki privatizacijski fond. Treba spasiti {ta se spasiti mo`e. Bagatelna rasprodaja na{e imovine nalikuje na pona{anje ljudi koji su namjerili seliti pa budza{to prodaju sve osim kofera. Ako mislimo `ivjeti ovdje, ekonomskoj analizi i perspektivama valja posvetiti makisimalnu pa`nju. Dalje, {ta }emo sa obavje{tajnom otkriveno{}u bo{nja~kog naroda? Otkako su nam razvalili dr‘avnu obavje{tajnu slu‘bu RBiH, i utopili je u s-h Marketing tragedije
211
strukture, mi nalikujemo na zapadne nudiste sa sun~anim nao~alima: sve nam se vidi, a mi ni{ta ne vidimo. Logi~no je {to nismo vidjeli ko je poturio bombu na Alijino turbe. Zato su to vidjeli drugi, koji danas bejagi tragaju za po~iniocima. Treba podhitno graditi obavje{tajnu alternativu, kao javni analiti~ki centar u okviru one institucije koja je nadre|ena bo{nja~koj politici. Ovako vi{e ne ide. Idemo dalje planirati... [ta }emo sa dijasporom? Dr‘ava nema nikakvog odnosa prema nekoliko miliona gra|ana porijeklom iz BiH, dominantno Bo{njaka, koje su razni progoni odveli u inostranstvo. ^ak {ta vi{e, dr‘ava se bori za nastavak genocida, jer nastoji iz dr‘avljanstva izbrisati najmanje pola miliona bh. dr‘avljana koji su ‘rtve posljednjeg etni~kog ~i{}enja. A {ta radi bo{nja~ka politika? [uti. Uslov ispod kojeg se ne smije i}i jeste osnivanje ministarstva dijaspore! Veze sa dijasporom moraju biti dr‘avni interes, jer vi{e dijaspora treba nama, poglavito ekonomski, nego mi njoj. Ali, bo{nja~ka dijaspora ne treba ~etnicima i usta{ama u bh. vlasti, i u tom grmu le‘i zec. Njega, tog zeca, jednostavno: treba ukokati. Evo jo{ jedne ideje: distrikt Podrinje. Kad bi se svi Bo{njaci vratili u Podrinje, makar politi~ki, ~inili bismo ve}inu. Zbog Srebrenice, Podrinje ne smije biti Karad‘i}eva teritorija. Taj moralni aspekt dosad nije istican. [ta je sa ekonomskim? Drina je jedan od najve}ih hidroenergetskih potencijala u Evropi. Danas njome gazduje velikosrpska politika. Neki dan je objavljeno da Grci planiraju ulo‘iti novac u gradnju hidroelektrana. A gdje smo tu mi? Znamo li i{ta o ovome? Mudra bi politika gledala kako da sa Drine istisne srpsko-gr~ki interes, da drinske potencijale na odre|eni rok prepusti zapadnim zemljama, a da zauzvrat izlobira formiranje distrikta Podrinje, kao zasebne administrativne regije u BiH. Jer, dokle god nam granica ne bude na Drini, dotle }e Drina te~i Romanijom i Majevicom. Bilo bi sjajno organizirati jedan okrugli sto o ma{tanju i planiranju bo{nja~ke budu}nosti. Prvo {to bi se konstatiralo jeste da nikada i niko u politi~koj povijesti Bo{njaka nije planski i institucionalno vidio dalje od nosa. Jedan narod tako ne mo‘e ‘ivjeti, jer mu ‘ivot li~i na umiranje u nastavcima. Moramo se mijenjati. Broj 177, 25. VIII 2006.
212
IZ SAFF A SAFFA
Nad Bosnom i Bo{njacima nadvila se sila od 1.700 obavje{tajaca SIPA-e ~iji je apsolutni prioritet izmi{ljanje tzv. islamskog terorizma i progon islama kao ekstremizma.
Ro|enje Franken{tajna Sje}a li se neko afere “dr`avni udar”? Federalna obavje{tajna slu`ba je 2003. objavila da se priprema dr`avni udar, u re`iji Zlatka Lagumd`ije i Munira Alibabi}a. Novine su zajmile pisati o uznemiruju}em obavje{tenju ove dr`avne slu`be. Pisao sam i ja. Onda je taj Alibabi} tu`io novine koje nije volio i redom dobio povelike pare na ime navodne klevete. Mada, pitanje je kako se klevetom mo`e smatrati kad novina prenese ili komentira stav dr`avne obavje{tajne slu`be. Jedini pojedinac, novinar, koji je tu`en po istom osnovu, bio sam ja. Novine u kojima sam objavio tekstove o ovom slu~aju svakako su platile kaznu Alibabi}u, ali, on je tra`io da mu platim i ja, pride. Onda je Kantonalni sud u Sarajevu meni odrezao kaznu od 3.000 KM, plus nekih blizu 2.000 tro{kova, i plus jo{ nekakvih kamata. Ubije|en sam da nikada u povijesti BiH ni jedan novinar nije ka`njen sa tolikim iznosom, koji je moja godi{nja zarada u ustanovi u kojoj radim. Po{to kaznu nemam odakle platiti, a po{to me niko od alibabi}a nije ni zvao u tom povodu, presuda je mirovala godinu-dvije. Onda je ovih dana do{lo obavje{tenje da }e mi se blokirati plata, kako bi se Muniru Alibabi}u isplatio iznos kazne. Ako u dr`avnom terorizmu ima ikakve logike, onda bi bilo valjda logi~no da mi se blokiraju honorari u tim novinama u kojima sam objavio tekst, a ne u ustanovi u kojoj radim, a u kojoj nisam novinar. No, na{e pravosu|e ne mari za logiku, i za pravo, ono je ideolo{ko, dakle – siled`ijsko, i prema njemu treba imati odnos kao prema kariki u lancu terora nad Bo{njacima. Meni preostaje sabur. A mojoj djeci preostaje babo koji vi{e u ku}u ne}e donositi platu, pa }e svega biti manje. Za{to? Vrijedi li? Kad bi sudili po tome {to nikog u Bo{njaka ne zanima kad neko od Bo{njaka strada u ime Bo{njaka – apsolutno, ne vrijedi ni po sekunde sebe dati ni za {ta. Znaju mnogi, mo}ni u Bo{njaka, za ovu sramnu presudu, i mnogi kojima sam valjao, ali, posljedice pripadaju samo meni, a moji tesktovi svima. Vrijedi li, onda, ‘rtvovati se, ako u toj ‘rtvi nema solidarnosti? Vrijedi, jer su ovozemaljske kazne ma~ija kihavica u odnosu na kaznu kakva bi proistekla iz samoponi‘enja.
[izni terorizmi @elimo se, dakle, baviti jednom temom koja mo‘e okotiti sli~ne posljedice kao i afera “dr‘avni udar”. Jedan krhki pojedinac, u jednoj novini pod prismotrom, ‘eli ukazati na apsolutno neprihvatljive, kriminalane stavove direktora Dr‘avne agencije za istrage i za{titu (SIPA) Sredoja Novi}a koje je izrekao u intervjuu za banjalu~ke “Nezavisne novine”. U zemlji ideMarketing tragedije
213
ologiziranog, teroristi~ki orijentiranog pravosu|a, suprotstavljamo se prvom ~ovjeku novoformirane tajne slu‘be, koja }e u punom kapacitetu imati armiju od 1.700 agenata i bud‘et od 60 miliona maraka, {to je sila koja }e biti u stanju, ako ve} nije, pogaziti svaki oblik otpora neistini, i montirati svaki oblik “istine”. Da ne bude zabune, mi nemamo ni{ta protiv formiranja jake sigurnosno-obavje{tajne slu‘be BiH, ~ak {ta vi{e, mi smo svim patriotskim srcem za to, ali, ako }e prioritet SIPA biti izmi{ljanje tzv. islamskog terorizma, montiranje procesa, proganjanje nevinih ljudi, onda smo u obavezi da demokratskim putem opomenemo tog Sredoja Novi}a da }emo se svim demokratskim sredstvima boriti protiv policijske dr‘ave. Gdje je problem? Sredoje Novi} u svom intervjuu nabraja prioritete SIPA-e, a kao prvi isti~e: “Na{ apsolutni prioritet je pitanje terorizma”. Kako ne{to mo`e biti apsolutni prioritet, ako taj isti Sredoje Novi} odmah iza ove re~enice ka`e sljede}u, koja ga razotkriva: “To je pitanje kojim se svi moramo baviti i koje moramo istra`iti i dati odgovor gdje je BiH u odnosu na terorizam”. Dakle, Sredoje Novi} uop}e ne zna gdje je BiH u odnosu na terorizam, ali tvrdi kako je terorizam apsolutni priroritet! On bi da SIPA kao apsolutni prioritet istra`uje ne{to nepoznato, umjesto da istra`uje kamaru poznatih problema koji podrivaju sigurnosnu stabilnost dr`ave. Nakon ove logi~ke blama`e prvog ~ovjeka SIPA-e, slijedi potvrda njegove usmjerenosti na izmi{ljanje tzv. islamskog terorizma. On u nastavku vi{e ne navodi apsolutne prioritete, jer takav je samo jedan, ali navodi… “Drugi prioritet je organizovani kriminal. (...) Tre}i na{ veliki prioritet su pitanja ratnih zlo~ina.” …Da ti pamet stane! Svakome normalnom je jasno da za BiH nema pre~eg pitanja od istra`ivanja i ka`njavanja ratnih zlo~inaca, jer njihova prepu{tenost slobodi generira dugoro~nu nestabilnost, kao i teroristi~ko nasilje. Sredoje Novi} jako dobro zna da je me|u osumnji~enim najvi{e Srba, kao {to je me|u `rtvama najvi{e Bo{njaka, te pomijeranjem srpskih osumnji~enika na poziciju tre}eg priroriteta, a tzv. islamskih terorista na poziciju prvog, apsolutnog priroriteta – prvi ~ovjek SIPA-e zapravo nastoji redizajnirati istinu o genocidnoj agresiji, te na osnovu tog udba{kog redizajna napraviti projekciju bh. budu}nosti, za koju bi apsolutno najopasniji trebali biti izmi{ljeni tzv. islamski teroristi, dok bi se na tre}em mjestu na{li ratni zlo~inci i njihovu ju~era{nji i sutra{nji zlo~ini. Nema sumnje da Sredoje Novi} pod pojmom terorizam i teroristi podrzaumijeva islam i muslimane, iako to nigdje eksplicitno ne govori, ali se iz jednog pasusa u intervjuu direktno vidi nas koga misli: “Mora se znati da je na stotine ljudi u~estvovalo u vojnim operacijama u BiH za koje do danas ne znamo ko su, ne zna se ko je od njih dobio dr`avljanstvo po veoma sumnjivim pa i la`nim dokumentima, koja su to lica koja su u vezi s teroristi~kim aktivnostima”. Dakle, budu}i da se dr`avljanstva oduzimaju samo licima islamskog porijekla, jasno je da Sredoje Novi} pod teroristima podrazumijeva isklju~ivo muslimane. Ni jednom rije~ju on nije ukazao na opasnost od ~etni~kog i usta{kog terorizma, iako je od ovog zla u dejtonskom periodu ubijeno na destine bo{nja~kih povratnika, dok od tog tzv. islamskog terorizma dosad u BiH nije stradao niko. 214
IZ SAFF A SAFFA
Otud se lista prioriteta SIPA-e, izre~ena kroz usta njenog direktora Sredoja Novi}a, ima smatrati prvorazrednim politi~kim pitanjem, jer zadire u odnos agresora i ‘rtve, jer ‘rtvu, bez ikakvih dokaza, nastoji prikazati kao apsolutni sigurnosni priroritet, dok agresora, dakle, ratne zlo~ince, stavlja tek na tre}e mjesto, iza {vercera, dilera, reketa{a. Ovakav tretman sigurnosnih pitanja direktno podriva kredibilitet SIPA-e, koja bi pogotovo od strane Bo{njaka mogla biti shva}ena kao agentura dr‘avnog terorizma, usmjerenog na tla~enje i progon bo{nja~ko-muslimanskog naroda. Nedopustivo je {to se ni jedan bo{nja~ki zvani~nik, a pogotovo oni koji su sudjelovali u formiranju SIPA-e, nije u ovom povodu oglasio i tra‘io da Sredoje Novi} povu~e svoje skandalozne, ipak politi~ke, ipak karad‘i}evske, izjave. Ili, puno tra‘imo?! Pa ni jedan se bo{nja~ki politi~ki faktor dosad nije ogradio ni od zlo~ina nad naturaliziranim dr‘avljanima! Oni ovo ili ne ~itaju, ili ne razumiju, ili im je {ejtan du{u zakupio.
Guantanamo nad Bo{njacima U intervjuu Sredoja Novi}a ima jo{ nekoliko problemati~nih stavova. Primjerice, on ka‘e da – “razne teroristi~ke organizacije u svijetu mogu biti zainteresovane da se u BiH stvori baza iz koje bi se regrutovali budu}i teroristi”. Zanimljiva mu je ova rije~: budu}i. Zna~i li to da sada tih terorista nema, ~im njihovo javljanje o~ekujemo u budu}nosti?! A ako ih nema, ~emu halabuka? To {to su nekakvi teroristi po svijetu mo‘da zainteresirani za BiH ne zna~i ni{ta, jer je stvar prepostavke. Nema ni{ta opipljivo. Otud je neozbiljno kad prvi ~ovjek SIPA-e jednu pretpostavku, bez ikakvih konkretnih indikatora, stavlja kao apsolutni prioritet svoga djelovanja, a naspram konkretnih udara na sigurnost u BiH. …I ono najbitnije! Ko su ti budu}i teroristi? Bo{njaci. Ne, nisu Arapi, jer Arapa ovdje vi{e nema. Sredoje Novi} misli na “bijelu Al-Kaidu”, na mlade Bo{njake koje }e, po njegovoj projektovanoj paranoji, regrutirati razne teroristi~ke organizacije. Kao i u vrijeme Lagumd‘ije i Alibabi}a, bo{nja~kom se narodu name}e kolektivna krivica bez dokaza. Svako mo‘e postati terorista, samo je pitanje da li }e se zate}i u krivo vrijeme na krivom mjestu, u klopci u kojoj ga ~eka montirani “dokazni materijal”. Ovakvi java{luci, kakve ispoljava Sredoje Novi}, istinskoj borbi protiv terorizma odri~u vjerodostojnost i kredibilitet. U nastavku Sredoje Novi} izri~e jednu jo{ opasniju neozbiljnost. Prvo tvrdi da “u BiH ima pojedinih organizacija koje se mogu vrlo ozbiljno dovesti u sumnju da u svom krilu gaje ekstremisti~ke stavove”, a potom ka`e: “Ukoliko se snage u BiH ne suprotstave takvim organizacijama, udru`enjima, pa makar one bile u okviru vjerskog ili nekog drugog patronata, mislim da BiH mo`e biti ozbiljno dovedena u pitanje u narednom periodu”. U samo dvije re~enice masa opakih nebuloza! Idemo redom… Prvo, ekstremisti~ki stavovi su relativan pojam. Za mnoge je komunjare musliman {to ide u d`amiju ekstrem. To {to neko gaji ekstremisti~ke stavove ne zna~i da ugro`ava drugoga, ili pravni poredak. Svako ima pravo da misli {ta ho}e, i bude kakav ho}e, ali u granicama zakona. Za{to bi onda neko ko navodno gaji takve stavove, kao oblik slobode mi{ljenja, bio progonjen? A Sredoje Novi} upraMarketing tragedije
215
vo poziva sve snage u BiH na suprotstavljanje takvim organizacijama. Jasno je da ne misli na ^etni~ku ravnogorski pokret koji centralu ima u “slobodarskom” Br~kom. On misli na organizacije sa islamskim predznakom. Potom, Sredoje Novi} opet upada u karad`i}evsko i dodikovsko politikanstvo, jer – prijeti nestankom Bosne i Hercegovine!!! Prakti~no, on je poru~io da ako se ne uni{te te organizacije, koje su po njemu ekstremisti~ke – “BiH mo`e biti ozbiljno dovedena u pitanje”. Cijena opstanka BiH je uni{tenje islama, jer se svaki oblik ispoljavanja islama smatra odgajanjem ekstremisti~kih stavova? Napose, zar ikakav stav mo`e biti terorizam, jer stav je stav, a ne bomba! Svoje vitlanje orvelovskom sabljom Sredoje Novi} zavr{ava rije~ima: “Te sumnjive organizacije moraju biti pod budnim okom nadle`nih organa”. [to }e re}i – ve} jesu. A ako jesu, u njima ni{ta osim islama nije prona|eno. Jer da jeste, ve} bi CNN vascijeli dunjaluk obavijestio o tome. Nije problem u istini. Problem ne {to se nad Bosnom i Bo{njacima nadvija najmo}nija sila u BiH koja }e imati i para i na~ina da izmisli kakvu god ho}e “istinu”. Kao za potrebe Guantanama.
Agencija za smje{tanje [to se mene bar ti~e, SIPA i Sredoje Novi} su izgubili svaki kredibilitet kada su pre{utali moje otvoreno pismo od prije dva mjeseca u kome sam tra‘io da se izjasne u povodu dokaza, prilo‘enih fotografija, da u Republici Srpskoj postoje kampovi za obuku ~etni~kih terorista, koji su anga‘irani u seriji teroristi~kih napada na bo{nja~ke povratnike i objekte Islamske zajednice. Ta {utnja djeluje kao znak odobravanja. Ovaj intervju Sredoja Novi}a samo je razbistrio dileme oko toga {ta }e raditi i ~ime }e se baviti armija od 1.700 obavje{tajaca, sa bud‘etom kojim se mo‘e potkupiti sve. Pla{im se da su bo{nja~ki politi~ari sudjelovali u stvaranju Franken{tajna, od ~ije svemo}i sada sami zaziru. Jer SIPA ve} danas mo‘e svakome smjestiti sva{ta, a dokaz su i zastra{uju}i stavovi njenog ~elnika Sredoja Novi}a. Broj 178, 8. IX 2006.
216
IZ SAFF A SAFFA
Za{to se dogodilo da kampanja pro|e u va{eru, u terevenkama, u parolama i frazama, bez doticaja sa bo{nja~kom stvarno{}u, i da u toj odro|enosti od sebe narod izabere vlast po svojoj mjeri – vlast odro|enu od naroda.
Narod kome ni{ta ne treba [ta su pozitivni a {ta negativni ishodi ovih izbora? Pozitivnih gotovo da i nema. Postoje tek naznake... Lijepo je {to se opaki SDP zape~atio kao nenarodna stranka, pa za njega glasaju samo iskompleksirani Bo{njaci, koji bi voljeli da se zovu jal Vanja, jal Sanja. Mnogi su se pla{ili da se odnekud ne}e razmno‘iti ta bolest u Bo{njaka, koja bi opet ovoj karabaji mogla dati vlast u {ake, da nas progoni, hapsi, sudi, stra{i. ...Sva sre}a. Lijepo je i {to Bo{njaci odlu~no ka‘njavaju svaki poku{aj {urovanja sa SDP-om i njegovim s&h medijima, a {to je temeljito na svojim ambicijama osjetio Sulejman Tihi}. ...Da je bio odan Izetbegovi}u, kako tvrdi, pa odbio slizavanje sa crvenim lampirima, vjerovatno Silajd‘i}u ne bi narasla ba{ tolika krila. Toliko o lijepom. Ru‘no je {to se u ovoj, kao i u pre|a{njim kampanjama, niko nije bavio procjenama stanja/imanja u Bo{njaka, niti je ponudio puteve izlaska ka boljem. Kazat }ete – nu|eni su programi. Ma, kakvi programi, to je sve jedna te ista tandaramandara: koridor 5C, zapo{ljavanje, penzioneri, itd. Gdje su to Bo{njaci? Znaju li ima li ih, u ekonomskom, medijskom, kulturnom prostoru? Svaki od ovih pojmova vrijedi zasebno analizirati, jer govori o tome koliko jesmo ili nismo suvereni tamo gdje mislimo da ‘ivimo. No, stranke koje ‘ive od bo{nja~kih glasova nisu su se bavile su{tinskim pitanjima, tako da su se bo{nja~ki glasa~i mogli opredjeljivati, recimo, prema estradnim zvijezdama koje nastupaju na predizbornim mitinzima, ili, prema fizi~kom izgledu kandidata, ili, prema koli~ini para utro{enih u razne vidove slikanja, ili... Kvalitet komunikacije izme|u bo{nja~kih politi~ara i bira~a je ostao na nivou fraze i parole, ~ak se bestidno i usavr{io u svome ki~erajskom obliku; nikoga nije bilo stid tolike tro{ljavine para za propagandu, za pjeva~e, za tereven~enje... Velikim strankama je bilo normalno da rasipaju stotine hiljada, a ako ne i milione maraka, a narod, gladan i jadan, u tome nije vidio nikakve mahane. Nije, jer je glasao za one koji su vi{e para ulo‘ili u pjevanje i slikanje. Valjda bi bilo sirotinjski normalno da se sikteri{u rasipnici. Ako bi se tra‘ila definicija komunikacijskog koda izme|u politi~ara i bira~a na ovim izborima, ona bi glasila: povr{nost i ki~.
Novost starih parmaka I kandidati i bira~i su zglajzali u kriterijima. Oni ne vide dalje i dublje, ali, odli~no se razumiju. To njihovo razumijevanje vi{e nije politika, to je jedan oban|ijani, ki~erajski kod koji je u na{e svijesti usa|en preko meksikanskih tv safunica, preko trijumfa materijalnog nad duhovnim, preko Marketing tragedije
217
do‘ivljaja sebe i sopstvenog posredstvom medijskog sistema koji nam oda{ilje naopaku sliku o nama i na{im ciljevima. Zato se moglo dogoditi da kampanja pro|e u va{eru, bez doticaja sa bo{nja~kom stvarno{}u, i da u toj odro|enosti od sebe narod izabere vlast po svojoj mjeri – vlast odro|enu od naroda. Sude}i po na~inu na koji su vo|ene kampanje stranaka koje su dobile najve}e povjerenje Bo{njaka, u naredne ~etiri godine bo{nja~ka se politika ne}e razlikovati od svoje anemi~ne prethodnice. Jer, ni u ovim kampanjama, ni me|u ve} vi|enim kandidatima, nije bilo da{ka novog vjetra. Sve je bilo ubogo isto. ^ak {ta vi{e, stvari se udaljavaju od su{tine. Ustoli~eno je suglasje o nebavljenju sobom, o bavljenju parolama, lampicama, frazama, {ljokicama, frizurama, zanosnim pogledima, svime {to nema su{tinske veze sa problemima koji nas gutaju. Ono ne{to novih snaga, u vidu stranaka i kandidata, uop}e nisu zamije}eni kao – {ansa. Narod se oslonio na poznate vrijednosti, a ta se poznatost oslonila na sebe, {to }e re}i – ni na {ta. Tako se dogodilo da se, uprkos pretumbacijama, ni{ta ne promijeni. Jakako, narednih }e se hefti analizirati ove i one nijanse tog novog rasporeda starih parmaka, ali, sve to {to izgleda kao novo odve} se pokazalo kao staro jo{ u vrijeme kampanje. Ho}emo re}i da bo{nja~ki narod u budu}nosti, u naredne ~etiri godine, ne mo‘e o~ekivati nikakav zaokret ka izgradnji institucija koje bi garantirale njegovu politi~ku samoodr‘ivost. Jer, modeli i ciljevi politi~kog ‘ivota su ostali isti, bez obzira na to {to nam odlaskom Tihi}a i dolaskom Silajd‘i}a, kvasanjem SBiH i zglajzanjem SDA – djeluje da se ne{to, kao, promijenilo. ...Ima}emo, jedino, eto, mi, Bo{njaci, dosad najljep{eg nam ~lana Predsjedni{tva BiH, pa nam vi{e ne}e biti bitno ni {ta govori, ni kako vlada, jer }e nam biti potaman to {to je lijep, k’o Hajle Selasije, car Afrike i Azije. Mo‘da tek u tim gluma~kim, bolivudskim magnetima, ima ne~ega {to bi i{lo nabolje. U sistemu, pak, koji pokre}e na{ narod, ostao je stari motor od romobila. I, ne misli se mijenjati. A {ta da u ovakvoj poziciji ~inimo mi koji ve} godinama pi{emo, dokazujemo, vjerujemo da se ne mo‘e opstati ovako – hojmigahoj – i da Bo{njaci moraju podhitno ne{to mijenjati u svome kolektivnom prilago|avanju pravilima opstojnosti samoodr‘ivih naroda?! ...Da se moraju udaljiti od zastarjelog liderskog koncepta i nacionalnu strategiju usmjeriti ka izgradnji akademskih, strate{kih centara mo}i! [ta da ~inimo kad su Bo{njaci sve dalje od racionalnih rje{enja, a sve bli‘e nekriti~kom rasapu pameti i morala, i utu{enosti u frazu i strast? Da li da prestanemo pisati i da i sebe i narod prepustimo nekriti~kom ni{tavilu? Jer, ovo, haman, nema svrhe...
Udri brigu na veselje U predizbornom se vremenu dogodilo nekoliko situacija koje mogu biti znakovite za razumijevanje na{e politi~ke izbezumljenosti, ovoga – da ni stranke, a ni narod, ne prepoznaju istinske potrebe i ciljeve, ve} se spajaju na jeftinim emocijama, udaljeni u svojim afinitetima od su{tine na{ih problema. 218
IZ SAFF A SAFFA
Iako znam da }e nastati utrka oko dodvoravanja novome prvom u Bo{njaka, i njegovoj stranci, valja mi iskren biti i re}i da je te{ko u nas na}i nenarodniju stranku od Stranke za BiH. Jer, ova je stranka vazda u vlasti, i vazda je privilegije zanimaju, nema ni~eg konkretnog {to je za narod u~inila. Ipak, narod je masovno birao nenarodne kandidate Stranke za BiH. Gdje je problem? Ili narod ne zna, ili ne prati, ili mu je neko slagao, ili naroda uop}e ne zanima ko je narodni a ko nenarodni, ko je a ko nije konkretan u djelima i djelovanjima; narod haman samo zanima ko mu bolji koncert priredi. Ta iracionalnost sa kojom je Stranka za BiH izbila u prvi plan uistinu je vrijedna {ireg tuma~enja, kao sociopatolo{ki fenomen, nadasve. U ovom kontekstu vrijedi se prisjetiti situacije sa lokalnih izbora u Tuzli, kada su u lokalni parlament u{la dvojica vije}nika Lijanovi}eve Radom za boljitak. Hodala je ova stranka po mjesnim zajednicama i narodu dijelila kobasice. Narod umjesto da pojede kobasice i glasa za koga ho}e, osjetio se obaveznim da ispo{tuje poklon, pa je glasao za kobasi~are. K’o veli, ovi su mi makar kobasicu dali, a oni, ni kobasicu. E, u tom bi se svjetlu mogao promatrati i trijumf Stranke za BiH, koja je od svih stranaka pravila najve}e terevenke, skupove koji su prije bili koncert, nego predizborni miting. Bi}e da je narod kobasi~arski izra~unao: ovi su mi napravili narodno veselje, a oni nisu, pa }u glasati za ove koji jesu. A {ta }emo sa liste od nekoliko stotina pitanja koja bi se trebala ticati svakog Bo{njaka? Recimo, zaokru‘ivanje etni~kog ~i{}enja Podrinja, {to se vidi i kroz ove izbore? Zanima li to ikoga? Je li to tema za izborna obra}anja? Nije, procjenili su oni koji su naumili uzeti izbore. Fascinantno je kako su izborni stratezi osjetili, prepoznali, na{njuhali da se izbori ne uzimaju preko tema od ~ijeg tretmana ovisi opstanak naroda. Fascinantno je kako su osjetili jednostavnost staze do bira~kog srca: navij muziku i udri brigu na veselje! Da bi se izgradila efikasna predizborna strategija neko je debelo mudar morao razumjeti kako je na{ narod postao polunarod, koji stvarnost oko sebe razumijeva naizvrat. Jednostavno, kao da se na{a sudbina de{ava nekome drugom, a kao da neko drugi, zami{ljeni, hoda u na{im ‘ivotima. Jakako, onaj koji bi narodu rekao da mu prijeti nestanak, da ve} ‘ivi ekonomsku i kulturnu porobljenost, takav neko niti bi bio saslu{an, niti bi dobio glasa od svoga naroda. Uzinad! [ta nam neko ima kvariti iluziju da nam je sve potaman! Zato, glasamo za one {to nas ne maltretiraju stvarno{}u! S ~ime se, dakle, suo~avamo? Sa politi~kom nepismeno{}u i neinformirano{}u na{eg naroda. A odakle proizilaze ove pojave? Iz medijskog i vrijednosnog sistema ovog dru{tva, ovog poretka mo}i, koji u svijest Bo{njaka ubrizgava svakovrsne naopakosti, i izopakosti.
Kako bagavi sviraju To {to jesmo, jesmo zbog mi{ljenja, a to {to mislimo, jeste zbog sistema preko kojeg se formira na{a misao. Da sam ro|en u [umadiji, bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i ‘deranje ~varaka. Ovdje se, pak, do prije nepunu deceniju, vrlinom smatralo kolektivno Marketing tragedije
219
po{tivanje bosnosti, bora~kih porodica, tekovina borbe; vrlina je bila preziranje beogra|an{tine i zagrep~an{tine, itd. Sad je sve naizvrat. Za{to? Zato {to drugi centri mo}i gospodare sistemima za oblikovanje misli. Vidjeli smo kako su se u predizbornim emisijama na dr‘avnoj tv kao urednici pojavljivali osvjedo~eni progonitelji bo{nja~kih vrijednosti, Senad Avdi} i Senka Kurtovi}. Urednike na dr‘avnoj tv uop}e ne zanima {to ve}ina Bo{njaka u ovim likovima prepoznaje negativce. [ta ih briga {to su ova dva lika osvjedo~eni promotori, a bi}e i saradnici, Lagumd‘ijinog SDP-a, i {to time predizborne emisije gube na objektivnosti. Jer, njihova sila Boga ne moli. Sli~ne obrasce mo‘emo prepoznati na medijskom tretmanu tzv. {arene revolucije. Jedan anarhisti~ki, nasilni~ki ~in, to tla~enje i bla}enje institucija ove dr‘ave, u dr‘avnim je medijima tuma~eno kao patriotizam, i kao demokratija. Napadnuta je zgrada Predsjedni{tva BiH, koja ima simboli~ku vrijednost kao i bh. zastava, napadnut je i sprejom po o~ima poprskan policajac... Demonstracije koje su potom organizirali urednici magazina “Dani”, prosvjeduju}i {to su policajci pru‘ili fizi~ki otpor, i {to nisu dopustili da ih se poljeva farbama, samo je dno divlja~kog razumijevanja demokratskih sloboda. I, {ta je najopasnije? To {to nam se lu~ono{e primitivizma i nasilja predstavljaju kao lu~ono{e gra|anskih sloboda. Eno, isto tako, nedavno je nagrada “Me{a Selimovi}” iz Tuzle dodijeljena beogradskoj spisateljici Sanji Domazet za njen prvi roman “Ko pla~e”. Ne bi to bilo bogzna bitno da ovaj lo{i prvi roman nije “porazio” krunu bo{nja~kog romana, a i spisateljskog puta Ned`ada Ibri{imovi}a, roman “Vje~nik”. Nekoliko bo{nja~kih pisaca koji su negodovali zbog ovakve odluke `irija, nazvani su nacionalistima. A, zapravo, nema gorih nacionalista od onih koji, iz uvjerenja, ili zbog para, progone svaki oblik bo{nja~ke ravnopravnosti, pa makar i u knji`evnosti. To {to “Vje~nik” nije dobio ovu nagradu, stvar je inada, huje, mr`nje, patologije, optere}enosti, izopa~enosti, iskompleksiranosti, bagavosti, a sve ove osobine, i jo{ stotinu sli~nih i nenabrojanih, danas pripadaju kreatorima javnog mi{ljenja u BiH, koji rade na trasi srpsko-hrvatskih centara politi~ke i ekonomske mo}i. Bo{njaci misle kako oni sviraju. Zato su takvi, nespremni, odro|eni, zastra{}eni, neta~ni, do~ekali i realizirali ove izbore. Jedina genijalnost u cijeloj pri~i su stranke koje su prepoznale da ovom narodu ni{ta ne treba. Broj 180, 6. X 2006.
220
IZ SAFF A SAFFA
Ne mo‘emo Zapad optu‘ivati za ignoriranje silovanih Bo{njakinja, prije nego {to optu‘imo sami sebe. Trebalo bi da nas manje boli zapadni, krsta{ki odnos prema muslimanskoj ‘rtvi, od odnosa nas samih prema na{oj ‘rtvi. Za{to su bo{nja~ke ‘ene, ‘rtve rata, genocidnog silovanja i tla~enja – same? Ako su one same, pored svog naroda, onda je usamljen, jadan i izgubljen taj narod, i svaki njegov pripadnik, pojedina~no.
Samo}a bo{nja~ke ‘rtve Udru‘enje “@ene – ‘rtve rata” protestiralo je pred zgradom UN-a u Sarajevu zbog izostavljanja dokaznog materijala o organiziranom silovanju bo{nja~kih ‘ena iz ha{ke optu‘nice protiv vi{egradskog monstruma Milana Luki}a, te zbog odluke Tribunala da se Luki} izru~i Sudu BiH. ^lanice Udru‘enja su tra‘ile od Vije}a sigurnosti i Ha{kog tribunala da preispitaju svoje postupke i pro{ire optu‘nicu protiv Luki}a za silovanja, zlostavljanja i ubistva. Otkad je 1996. podignuta optu‘nica protiv Milana i Sredoja Luki}a, te Mitra Vasiljevi}a, dato je stotine izjava o organiziranom silovanju bo{nja~kih ‘ena. Tribunal je upoznat sa iskazima koji Milana Luki}a terete za silovanja i ubistva desetine djevojaka i djevoj~ica, ali i ‘ena u poodmakloj trudno}i. ^ak i prije nekoliko mjeseci silovane Bo{njakinje su ponovo i{le u Hag da svjedo~e. Ta masa dokaza koja upu}uje da je Milan Luki} bio lider zlo~instva u Vi{egradu, a posebno silovanja i ubijanja ‘ena, nije bila dovoljna Ha{kom tribunalu da optu‘nicu protiv Luki}a – ne samo pro{iri, ve} zatemelji – na organiziranom silovanju ‘ena.
Mar{al silovanja U velikosrpskom pohodu bilo je mno{tvo svakoraznih kolja~a, ali ni jedan od njih nije postao simbol tog genocidnog specifikuma – silovanja Bo{njakinja – kao {to je to postao Milan Luki}. Uz njegovo ime mo‘e se pobrojati jo{ desetak zvu~nih srpstvuju}ih bijednika u ovoj kukavi~koj disciplini, no, Milan Luki} je mar{al silovanja, neko ~ije nam ime prvo naumpada kada pomislimo na fundament velikosrpskog genocida nad Bo{njacima. Jer, genocid nad Bo{njacima nije kao svaki drugi genocid. Ovaj kontinuirani genocid je ba{ka u odnosu na sve {to je povijest be{~a{}a zabilje‘ila. Ovim se genocidom podsvjesno nastoji restruktuirati srpsko genetsko bi}e, to prisustvo turcizma u srpskom jeziku, i prisustvo turskog, azijatskog, u svemu srpskom, od povijesti, do ‘ivota, do krvi, do DNK. To nastojanje najbrojnijeg balkanskog naroda, koji se jalovo predstavlja kao vlasnik slavenstva, da iz sebe i{}era turskost, u kontinuitetu se lomi preko ‘ivota Bo{njakamuslimana, ~istokrvnih Slavena, ~ije se ‘ene nisu mije{ale sa Turcima, pa im je ~istota najte‘i grijeh. Poreme}eni srpski um zavidi bo{nja~koj bistrini, nepomu}enosti, ‘eli je uni{titi, zatrti, opoganiti svojom kopilanskom trauMarketing tragedije
221
mom. K’o veli, ako su Srpkinje ra|ale Turke, e vala }e i Bo{njakinje ra|ati..., a dovraga, {ta je to sad ne{to: malo Srbin, vi{e Tur~in, a zove se Srbin!? Gdje su regrutovane hiljade i hiljade Srba koji su slo‘no, strojevito, silovito nahrupile da ~ine zla nad bo{nja~kim civilima? Do aprila 1992. bezbroj je zlo~inaca hodao pored nas, a u pona{anju im se nije mogla prepoznati strast za ubijanjem muslimana. Odakle je, preko no}i, navrla ta skladna sklonost prema zabijanju no‘a u muslimanski vrat, ka silovanju muslimanki, ka u‘ivanju u muslimanskom bolu? Pa, nije to tek tako lahko – do aprila 1992. ‘ivjeti bez krvi i no‘a, a onda se duhovno i fizi~ki stopiti sa zlo~instvom! Ne radi se o jednom, dva, tri stvora, ve} o hiljadama i hiljadama Srba koji su sebe ostvarili u bestijalnosti, u krikovima bo{nja~kih majki, i u svakoj vrsti nano{enja boli. Jedino golema sila razloga mo‘e objasniti tu zlo~instvenu transformaciju ljudi koji su do ju~er, tu, pored nas, kiselili kupus, cijepali drva, djecu ispra}ali u {kolu, ~inili sve k’o i sav normalan svijet. Bi}e da ima ne{to ja~e od na{e percepcije, to transgeneracijsko ~udo kod Srba, koje je ja~e i od njih samih, i koje ih nagoni da u svakoj svojoj pori budu ‘edni bo{nja~ke krvi. To je ona strast sa kojom Jakob Finci mrzi sve ljude koji su vi{i od metar i ‘ilet. ...Sa kojom kockar mrzi onoga {to nije ovisan o kocki. ...Sa kojom neostvarene jedinke mrze ostvarene jedinke. ...Sa kojom poluslaveni mrze Slavene. ...Ne{to iracionalno, podsvjesno, ponorni~ko, {to gospodari povr{inom stvarnosti, i {to kao bujica nahrupi s vremena na vrijeme. Srbi i danas kisele kupus, cijepaju drva, smijulje se, tu i tamo. Bo{njaci, isto tako.
@rtva kao militant Na protestima ispred zgrade UN-a je bilo svega 50-tak ‘ena, iako je skup bio najavljen dan ranije. Silovanje Bo{njakinja i problem optu‘nice protiv Milana Luki}a ispadaju privatna stvar tamo nekakvih ‘ena koje se s vremena na vrijeme prika‘u na televiziji da ne{to zanovijetaju. A mi, ~askom, okrenemo program na TV Pink, |e ima pjesme i veselja. Ne bismo okretali glavu od silovanih Bo{njakinja kada bi se s njima solidarisao, recimo, ma koji estradni umjetnik. Ili, glumac. Ili, pisac. Ili, sportist. (Jakako, mislimo i u ‘enskom rodu.) Bilo bi normalno da se na jednom ovakvom skupu na|e makar jedan od vi{e stotina politi~ara koji luksuzno ‘ive na ime narodnog povjerenja. Ali: nigdje nikog! Za{to? Je li te ‘ene ne pripadaju bo{nja~kom narodu? Ako pripadaju, onda ta pripadnost obavezuje. A kakav je to narod ako nema osje}aj solidarnosti sa bolom i traumom u nekom dijelu svoga bi}a? Zamislimo tijelo koje ne bi reagiralo na bol u oku, u uhu, u potiljku? Kakvo bi to bilo tijelo? Odumiru}e. E, ba{ tako, na{ narod djeluje odumiru}e u distanciranosti od bola silovanih Bo{njakinja, i u distanciranosti od borbe za ka‘njavanje zlo~inaca poput Milana Luki}a ili @eljka Leleka. A, da li je na{ narod kriv zato {to ne osjeti potrebu da se makar u minornom broju solidari{e sa silovanim Bo{njakinjama na protestu pred ugradom UN-a u Sarajevu?! Ne, narod nije nikad kriv! Kriva je inteligencija! Pod taj socrealisti~ki pojam podvodimo, a zapravo nadvodimo, stotine politi~ara. Oni su bili du‘ni, ponajprije, mnogo prije nego “@ene–‘rtve rata”, 222
IZ SAFF A SAFFA
dignuti veliku, kontinuiranu hampu zbog izostavljanja dokaznog materijala o organiziranom silovanju bo{nja~kih ‘ena iz ha{ke optu‘nice protiv Milana Luki}a. Oni su trebali obrazlo‘iti protivljenje namjeri da se Luki}u sudi pred Sudom BiH. Jer, pred ovim je sudom na samo pet godina zatvora osu|en zlo~inac Boban [im{i}, iako je desetak ‘ena dalo iskaze da ih je silovao, ali, sud u to nije povjerovao, kao ni u iskaze 30-tak svjedoka koji su [im{i}a teretili za zlodjela mnogo te‘a od tih bijednih, za ‘rtve poni‘avaju}ih – pet godina. Bo{nja~ki politi~ari su najpozvaniji da prisustvuju svakom obliku borbe za bo{nja~ki narod, a posebno za dostojanstvo bo{nja~ke ‘rtve, koje se ugro‘ava ubla‘avanjem krivice zlo~incima. Napose, bo{nja~ki politi~ari su, valjda, i profesionalno opremljeni retori~kim umije}em, pa bi mnogo uspje{nije od silovanih ‘ena mogli javnosti objasniti kompleksnost problema. Ali, po{to su bo{nja~ki politi~ari, dominantno, moralni i patriotski uhljupi - a narod bolje ne vidi, pa bira iste - onda je logi~no da po me|unarodnim konferencijama o pravnim, psihosocijalnim i inim posljedicama genocida i izbjegli{tva slovo dr‘e doma}ice iz Srebrenice, koje, uprkos naj~i{}oj namjeri, a na zadovoljstvo doma}ina, ne znaju predstaviti temu. Jer, pri~anje se u~i na univerzitetima, a ne na poljima smrti. Za to vrijeme Srbi u ratove za negiranje genocida {alju akademski nabrijane eksperte, pa je logi~no {to njihova la‘ postaje istina, a na{a istina postaje la‘. Jer na{u istinu nema ko zastupati osim ‘rtava, a ‘rtve nemaju akademsku i retori~ku mo} da istinu odbrane. Zamislimo dokle bi dogurala uspomena na holokaust da su Jevreji prepustili pre‘ivjelim logora{ima, kojekakvim kroja~ima, limarima, lihvarima, obu}arima, da osmi{ljavaju strategiju pam}enja. Takvi ne bi ni{ta osmislili jer nisu od tog posla. U Jevreja su uspomenu na holokaust gradili politi~ari i intelektualci, koji i danas dogra|uju taj dru{tveno-politi~ki sistem. U nas nije takav slu~aj. Mi smo napredni. U nas se politi~ari bave politikom, dakle, privilegijama, a narod se bavi narodnim pitanjima, za koja, kao i svaki narod, nije dovoljno pismen. Zato se Ha{ki tribunal smije usuditi da ignorira masu dokaza o tome da je Milan Luki} i organizirao i realizirao silovanje Bo{njakinja, i zato Sud BiH mo‘e zlo~inca [im{i}a, u presudi, osloboditi optu‘be za silovanja. Jer, uz na{e ‘rtve ne stoji nikakva sila, kao {to uz jetima ne stoji nikakav babo koji ga mo‘e za{tititi, pa ga je lak{e mlatiti nego drugu djecu koja imaju babu. ...Ili, kao {to su trojica tuzlanskih geliptera znali da je babo 14-godi{nje djevoj~ice poginuo na rati{tu, kao {ehid, pa su si uzeli za slobodno da je siluju u javnom zahodu “Mejdana”, za{ta su od na{eg, reformiranog pravosu|a, nagra|eni minimalnim kaznama. Izgleda da silovanje bo{nja~kih djevoj~ica, i u ratu, i u miru, i od ovda{njeg, i od stranjskog pravosu|a, biva tretirano kao minoran prekr{aj. U svijetu koji nama vlada, muslimanska ‘rtva nije ‘rtva, ona je militant, i kad je mrtva, te ne zavre|uje pravnu satisfakciju, za razliku od danskog ili francuskog psa ~ija smrt ima cijenu. A da li bi se Zapad tako odnosio prema nama da se mi druk~ije, s vi{e po{tovanja i discipline, odnosimo prema sebi? Za{to bi neko drugi vi{e Marketing tragedije
223
cijenio bo{nja~ku ‘rtvu od nas samih, koji smo i sami mogli, i koji jo{ uvijek mo‘emo, biti ista ta ‘rtva? Uz bo{nja~ke ‘rtve ne stoji bo{nja~ka politika, ni bo{nja~ka inteligencija, i otud se pravosu|e prema Njima mo‘e odnositi kao prema jetimima. A da je kojim slu~ajem ko{to nije, pa da svi mi, koliko god snaga imamo, dreknemo na svaki nagovje{taj ugro‘avanja dostojanstva na{e ‘rtve – vraga bi nam se doga|ale ovakve stvari, kao u predmetu Milana Luki}a!
Probita~ni “muslimani” U razmaku od 24 sata Svijet su obigrale dvije vijesti sa Jermenima u glavnoj ulozi: prva, turski pisac Orhan Pamuk, koji je optu‘io Tursku za genocid nad Jermenima, i zbog tog bio progonjen od turskih vlasti, dobio je Nobelovu nagradu za knji‘evnost; druga, Francuski parlament usvojio zakon po kome je negiranje turskog genocida nad Jermenima, tamo, u Francuskoj, krivi~no djelo. Evropa koristi sva sredstva, pa i Nobelovu nagradu, da Turskoj, u kojoj ‘ive sekularizirani muslimani, zamandali svoja vrata. Jer, musliman je musliman, pa makar i sekularan. Potom, saznadosmo da je Lagumd‘ijin “gebels”, {ampion u medijskom progonu bo{nja~ke ‘rtve, Bakirrrr H., sa urednika emisije “60 minuta” unaprije|en u urednika kompletne Federalne tv. Jer, probita~an je musliman samo onaj “musliman” {to progoni muslimane. A ko to tako odre|uje? Pa onaj {to ima mo}: politi~ku, ekonomsku, medijsku... Za{to se zlo~in silovanja nad Bo{njakinjama ignorira, i od Ha{kog tribunala, i od ovda{njeg pravosu|a? Zato {to su to silovane muslimanke, a ne kr{}anke. Drugog obja{njenja, zasad, nema. Na ‘alost. Mo‘e Zapad prema nama biti kakav god ho}e, ali, mi prema sebi ne smijemo biti ovakvi kakvi smo. Ne mo‘emo Zapad optu‘ivati za ignoriranje silovanih Bo{njakinja, prije nego {to optu‘imo sami sebe. Trebalo bi da nas manje boli zapadni, krsta{ki odnos prema muslimanskoj ‘rtvi, od odnosa nas samih prema na{oj ‘rtvi. Narodski kazano, prvo valja pomesti ispred svojih vrata. Dakle, za{to su bo{nja~ke ‘ene, ‘rtve rata, genocidnog silovanja i tla~enja – same? Ako su one same, pored svog naroda, onda je usamljen, jadan i izgubljen taj narod, i svaki njegov pripadnik, pojedina~no. Broj 181, 20. X 2006.
224
IZ SAFF A SAFFA
U ovom je bajramskom slavlju Bo{njak ubio Bo{njaka. U Zavidovi}ima je jedan Bo{njak drugog Bo{njaka onesvijestio pa mu glavu razbijao od pod. ...Kao u ~etni~kom logoru. Alkohol, droga, masovne tu~e, premla}ivanja, no‘evi, na svakom koraku, u svakom bo{nja~kom mjestu. A sve u ime Bajrama. Od{utjeti, i ne reagirati, zna~ilo bi puhati u jedra epidemiji ni{tavila. Na{ta bi li~ili naredni Bajrami, ako bismo ovaj, incidentni, razvratom napadnuti, prihvatili kao normalan?
Bjesnilo u Bajramu Bajram je mjesto najdublje muslimanske ~istote. U ovim smo mubarek danima najodli~niji, i duhom i tijelom, i opho|enjem i odje}om, i, svime {to nas ~ini. Ali, Bo{njaci su po zavr{etku ramazana, u velikom, alarmantnom broju, iskazali da su u Bajramu – najprljaviji. Hiljade i hiljade Bo{njaka, a posebno na{e omladine, br~kalo se u razvratu, kao {to se krme br~ka u blatu i izmetu. Nikada ni jedan Bajram u povijesti ovih krajeva nije, kao ovaj, utjeran u samo dno ljudskog bitisanja. Postao je pozornica za promociju svakovrsnog zla i ugursuzluka. ^ak ni Nove godine nisu nosile takvu koncentraciju razvrata, kao {to se to dogodilo sada, za Bajram. U prvu bajramsku ve~er se ~inilo kao da je kompletan narod naograjso, jer se sve normalno zavuklo u ku}e, a sve mahnito ostalo napolju da zajmi zijan, kakav god. Bio je to vatromet {ejtanluka. Stoga, u ovom ~asu, za nas nema va‘nije teme od ove. Pred o~ima nam je puklo, prikazano nam je, stanje duha u golemom broju na{ih ljudi. Te{ko je razabrati omjer zdravih i oboljelih Bo{njaka, ali, kakav god da jeste, zanemarljiv nije, taj ogromni broj Bo{njaka koji su bajramsku svjetlost tu{ili u dubljim ili pli}im slojevima alkoholi~arske, drogera{ke, krme}ije turbo-folk kalju‘e. Armija pijanih bajramlija odvla~i na{ narod u nestanak, u gubitak identiteta, jer se kao korov {iri prema onim zdravim dijelovima na{e preostalosti. Ne postoji na~in da opravdamo i izignoriramo ovu unutarnju eksploziju u na{em bi}u. Od{utjeti, i ne reagirati, zna~ilo bi puhati u jedra epidemiji ni{tavila. Na{ta bi li~ili naredni Bajrami, ako bismo ovaj, incidentni, razvratom napadnuti, prihvatili kao normalan? Dlaka je falila pa da horde pijanih mladi}a, koji s uzdignutim pivskim i rakijskim fla{ama uzvikuju tekbire, krenu upadati ljudima u ku}e, mlatiti uku}ane, plja~kati, paliti i silovati. Dlaka! A to }e se dogoditi ako ne reagiramo svim svojim kapacitetima, ne samo u povodu bajramskih dana, ve} u povodu svih drugih dana u kojima buja unutarnji teror, i u kojima nam krvotok osvaja ovo strate{ki ubrizgano bjesnilo. S druge strane, suo~avanje sa problemom tra‘i prodrmavanje gotovanske uljuljkanosti u rahatluk iluzije – da je genocidna agresija zavr{ena prije desetak godina. Suo~avanje tra‘i bu|enje ili izgradnju kapaciteta Marketing tragedije
225
samoodr‘ivosti, kojih nemamo, {to svojom, a {to tu|om voljom. Dakle, ko }e to danas u Bo{njaka sagledati ovo pitanje i ko }e ponuditi strategiju spasa?
Bo{njak je Bo{njaku no‘ Sli~no pitanje smo mogli postaviti na po~etku genocidne agresije, kad kao dr‘ava i kao narod nismo imali izgra|ene odbrambene institucije. Armija RBiH je izgra|ivana u hodu. Da li se tada moglo re}i: ne}emo se braniti, jer nemamo ~ime, jer ne znamo kako, jer nam je mrsko? Mo‘da se i moglo, ali je no‘ bio za vratom, pa je odbrana bila stvar nagona, a ne strate{ke volje. Ali, i danas nam je no‘ za vratom! Vi{e nije ni ~etni~ki, ni usta{ki, ve} bo{nja~ki! Pa, k’o velimo, na{ je?! Danas Bo{njaci ubijaju Bo{njake, siluju Bo{njakinje, smrskavaju lobanje, lome ruke i noge, re‘u ko‘u i mokre po onesvije{tenim tijelima... Ovolika koli~ina svakodnevnog nasilja, na svakom koraku, ne postoji nigdje na evropskom kontinentu. Nigdje omladina, kao u Bo{njaka, nije usmjerena na estetiku nasilja, kao na imperativ, kao na vrijednosni sistem koji podrazumijeva da su dru{tvene mane sve ono {to bi trebalo da su vrline: u~enje, urednost, pristojnost... A za{to bi uop}e sve to bile vrline, kad se sa tim vrlinama niti mo‘e pristojno ‘ivjeti, niti biti po{tovan u dru{tvu u kome pare i sirova mo} odre|uju poredak stvari? Te{ko je sopstveno dijete uvjeriti da se bori za znanje, koje nikome ne treba, i koje ovdje nema nikakvu mo}. U dru{tvu koje je sistemski odro|eno od duhovnih vrijednosti, koje je svo uronjeno u materijalizam, a time i snobizam, va{e dijete }e na putu od ku}e do {kole o~as biti regrutirano u armiju parazita. Pred njim su mjeseci i godine i{~ekivanja {anse da stekne novac bez rada. Ono vreba, pre‘a, sanja, i sve nervoznije, sve strasnije prihva}a pravila igre, bez kojih je nemogu}e biti bogat, mo}an i priznat. Prvo pravilo: nema knjige, nema duha, nema akademskih ambicija, nema blagosti i uljudnosti. Jer, niko takav, niko s knjigom, danas, nema bogatstvo i po{tovanje. Po{to se mafija{ka nesre}a posre}i rijetkima, armija mladih bo{nja~kih ~eka~a dejtonske sre}e ostaje na cjedilu. U tom rascjepu dolazi do kratkih spojeva u glavi, do varni~enja koja rezultiraju uslo‘njavanjem zla, dinamiziranjem frustracije i autodestrukcije. Zato }e se u spektru derne~enja svake vrste prona}i izduvni ventil za sve {to se trebalo dogoditi a nije. Kao {to je te{ko ovisnika o drogi vratiti u realnost i objasniti mu da se ni{ta trajno lijepo ne}e dogoditi bez napora, jednako je te{ko ovu armiju bo{nja~kih lezihljebaro{a vratiti na pravi put – jer, ne postoji sistemska podr{ka tom pravom putu. Otud nisu krivi huligani koji tragaju za lije~enjem pogre{no postavljenih ambicija i za pra‘njenjem naslaganih frustracija, krivo je dru{tvo koje je ostalo bez zdrave ambicije i pogleda u budu}nost. Ali ovo dru{tvo je ‘rtva mo}nih sila kojima se jedino mogla, i mo‘e, suprotstaviti bo{nja~ka nadstrana~ka sloga, kad bi je bilo, a nema je. Za va{e dijete, i za svako na{e dijete, kao i za svakog od nas, postoji samo jedan izlaz u nametnutom bezizlazu. Dolazimo tako do trajnog pitanja koje se uporno zaobilazi, jer tra‘i aktivitet islamskih spava~a. Vrijedi, jaka226
IZ SAFF A SAFFA
ko, islam tuma~iti vjernicima, ali, cilj islama nije tek u obra|ivanju obra|enih ba{~i, ve} u {irenju plodnice ka zakorovljenim predjelima na{eg bi}a. Kako islamom doprijeti do muslimana odro|enih od islama? Na njih ne treba gledati kao na grje{nike, ve} kao na ‘rtve jednog okupatorskog sistema koji je bestidno usmjeren na razaranje na{eg identiteta. Pogledajmo reformu obrazovanja, medija, policije, pravosu|a, itd., i uo~it }emo cilj ubijanja bosanske i instaliranja srpsko-hrvatske supstance. Razaranje bo{nja~kog dru{tva, preko tu{enja i izobli~enja islama, i tradicije koja proizilazi iz islama, najkra}i su put za ostvarenje postratne, ali jednako genocidne platforme iz Kara|or|eva.
Razdivljali narod Kad se doga|aji odmotaju, i okon~aju, njihova dramatur{ka putanja biva logi~an slijed motiva, uzroka i posljedica. Zar ne, danas nam je razumljivo za{to se Jugoslavija raspala? A, da li nam je razumljivo za{to smo se i kako kao narod promijenili, razdivljali, u posljednjih pet-{est godina? Nismo ovako zapu{teni bili u vrijeme genocidne agresije, i neposredno poslije. Ne{to nas je preoblikovalo. A {ta? Sistem: medijski. Iza medija uvijek stoji mo}, politi~ka i finansijska, a ta mo} ima svoju ideolo{ku, dakle i vjersku misiju. Ovda{nji najja~i mediji, kao i ostali stubovi sistema, imaju cilj. Sve je usmjereno na nastavak genocida, drugim sredstvima. Ako razumijemo dinamiku po kojoj smo se posljednjih godina topili i haotizirali, mogli bismo pretpostaviti trend na{eg unutarnjeg truljenja. ^ak bismo mogli govoriti i o instaliranju zametaka gra|anskog rata me|u Bo{njacima, a po ameri~kim obrascima iz Iraka. Generalno, nastavlja~i genocidnog projekta znaju da od zagubljenosti Bo{njaka ovisi uspjeh onoga {to je po~eto 1992. godine. Ubrizgavanje nasilni{tva i besciljnosti u bo{nja~ko dru{tvo agens je pometnje. Jer, bo{nja~ka }e se djeca zatvarati u sebe, u svoje ku}e, u strahu od premla}ivanja i neprijatnosti; bit }e opasana sa dva zida: prvi je onaj od geta, koji je Evropa jedino namijenila Bo{njacima, preko segregacijskog viznog re‘ima; drugi je ovaj samoizolacijski. Kao u divljim, sirotinjskim predgra|ima latinoameri~kih gradova, izbor je: biti nasilnik ili biti ‘rtva, pripadati nasilni~kom klanu, ili biti osu|en na strepnju. Tako je to u na{im gradskim {kolama, a preko {kola, i u svakom kvartu. A tako je zapravo na vrhu piramide mo}i: da bi Bo{njak u svojoj zemlji i{ta bio, na kadrovskoj ljestvici, mora odustati od moralnih i patriotskih vrijednosti, te prepustiti se mre‘i mo}i, koju dr‘e drugi. Sli~no je bilo u komunizmu. Bo{njaci koji dr‘e do vjere i tradicije, sebe i svoju djecu osu|uju na izolaciju i neizvjesnost. I na vrhu, i na dnu, klanovi sile i siled‘ijstva tla~e vjerne i vjerni~ke. Budu}i da su bo{nja~ke sile koje su se nadvile nad bo{nja~kim dru{tvom zasnovane na nemoralu, destrukciji, zabunluku, logi~no je {to se uslo‘njava njihova ukletost. Normalno je iftariti sa ~etnicima, i}i pred noge Mi}i Dodiku, praviti robovske ustupke, uni‘avati se do besmisla, jer – ako ne}e{ ti, ima ko ho}e. ...Pa }e on imati, a ti nemaj ni{ta. Izbor je li~ni, i vjerni~ki. S donje strane, pak, normalno je ~initi zulume, jer ako ne}e{ ti da Marketing tragedije
227
razbija{ druge i tu|e, razbijat }e tebe i tvoje. Izbor je opet li~ni. Logici i zovu ~opora se mogu oduprijeti tek vjernici, i one koje vjera za{titi. Stoga je ovaj problem ne samo izazov, ve} obaveza za svakog muslimana. Onaj koji zna {ta je Bajram, i kako se slavi, mora na}i onog {to ne zna, i poku{ati ga uputiti. To da ja pri~am tebi, a ti meni, ne mo‘e pomo}i onima {to bajramskim tereven~enjem ~ine zlo i tebi, i meni, i sebi. Jer, iz Bajrama, kao centri{ta na{e odli~nosti, treba da se prelije u naredne dane, kako bismo svukud bili kao u Bajramu.
Ka uputama U ovom je bajramskom slavlju Bo{njak ubio Bo{njaka. U Zavidovi}ima je jedan Bo{njak drugog Bo{njaka onesvijestio pa mu glavu razbijao od pod. ...Kao u ~etni~kom logoru. Alkohol, droga, masovne tu~e, premla}ivanja, no‘evi, na svakom koraku, u svakom bo{nja~kom mjestu. A sve u ime Bajrama. Dobro, znamo, oni ne znaju {ta je Bajram. Ali, ko je kriv, oni ili mi, oni – kojima se nismo obratili, ~iju izgubljenost nismo primijetili i razumjeli kao svoju obavezu, ili mi – koji smo se obra}ali jedni drugima, u punini i razumijevanju? Ovo {to se doga|a i jeste i nije islamsko pitanje. Za{to – nije? Zato {to se doga|a izvan d‘amija. A jeste – zato {to je to atak na vrijednosti i Bajrama i Bo{njaka, zato {to se zlo ~ini u ime Bajrama, zato {to se od Bajrama pravi stra{ilo, i za nas, i za na{e kr{}anske kom{ije, zato {to to zlo ~ine djeca sa muslimanskim imenima koja nisu kriva {to su im glave nafilovane sljepilom. Ulema i bo{nja~ki intelektualci ne bi smjeli ostati gluhi na sve {to se dogodilo. Na ‘alost, izuzev Islamske zajednice, mi nemamo ni jednu instancu koja bi mogla pokrenuti kampanju za za{titu Bajrama od pijanih i drogiranih i nasilnih bajramlija. Otud bi bilo lijepo da Islamska zajednica smogne snage da osmisli seriju tribina, plakata, letaka i drugih formi putem kojih bi uputila mlade u vrijednosti i zna~enja Bajrama. ...A u kontekstu doga|aja koje smo tematizirali. Jer, oni {to ne znaju nisu krivi {to im znanje nisu prenijeli, i {to se za njihovu svijest nisu borili - oni {to znaju, i {to su du‘ni znanje prenositi i jednako brinuti i o obra|enim i o neobra|enim dijelovima na{e zemlje. Bilo bi uistinu zastra{uju}e da utonemo u {utnju i da u {utnji do~ekamo naredni Bajram. Broj 182, 3. XI 2006.
228
IZ SAFF A SAFFA
Bilo bi rahatnije da je islam u Bosni nastavio stazom prethodnih stolje}a, ali kad ve} nije, kad su ve} tzv. vehabije ostale kao naslije|e evropskog, posebno britanskog licemjerstva, onda ovoj marginalnoj osobenosti treba omogu}iti pravo na razli~itost. ...Ni{ta vi{e, i ni{ta manje nego {to takvo pravo kr{}anstvo uva‘ava ami{ima, jehovnim svjedocima i raznim drugim ~ita~ima Biblije. Tolerancija takve razlike ne smije ugroziti pravo doma}ina da odre|uje red u svojoj ku}i, i otud Rezolucija IZ-e zavre|uje punu podr{ku. Iako je, ~ini se, iznu|ena.
Maska za ru{enje reisa Ceri}a Subotom oko podne centar Sarajeva postaje modna pista. Ko god misli da vrijedi u ovom poludru{tvu ima se prikazati tud i tad. Minule subote bo{nja~ko je dru{tvo bilo zabavljeno bradama i nogavicama. Jer, neki su bo{nja~ki intelektualci poru~ili da nam prijeti nevi|ena opasnost od brada i nogavica. [teta {to su tom preporukom marginalizirane mnoge opasne kreacije i pojave koje su se minule subote pojavile na sarajevskoj modnoj pisti. Recimo, Titovom i Ferhadijom su pro{le u bobu jednako odjevene mati i k}i; mati u mini}u, k}i u mini}u, u matere porno ~izme, u k}erke iste, mati vrti stra‘njicom i za ruku vla~ari ovo jadno dijete koje fata korak i tr~kara za njenom gu{~ijom glavom. Valjalo je, brate, smisliti pa realizirati tu kreaciju, da mati i k}i budu jednako odjevene, od glave do pete, a sve zarad subotnje priredbe. Ali, i ako zanemarimo taj bo{nja~ki polusvijet, ~ije se glave oblikuju ki~erajskim obiljem sa TV Pink i drugih “kula stra‘ara” bosanske porobljenosti, uo~it }emo na sarajevskoj pisti ~itav niz, mislili smo, pismenih ljudi. Subotom se, kao na pojavu Dejvida i Viktorije Bekam, ~eka na nastup jednog poznatog bra~nog para, gdje on podve‘e jal roza jal crvenu kravatu od istog materijala od kakvog je njezina suknja, ili, pak, {e{ir, veli~ine kao sa~ u Zuhdijinoj buregd‘inici. I, oni tako hodaju, a svijet se divi i uve~er po sijelima prepri~ava kakvih se sve ljepota nagledao. U ovoj zdu{noj manifestaciji ki~a i {upljine niko ne vidi nikakvu opasnost za bo{nja~ki identitet, pa ni za islam – jer to Ferhadijom, uglavnom, hodaju muslimani; opasnost dolazi od brada i nogavica. [to }e re}i, kad bi bra}a, tobejarabi, svi odreda naograjsali, pa sebi i ‘enama posa{ivali odijela od istog estradnog {tofa, pa k}eri obukli k’o i hanume, u mini}e, pa zajmili subotom izigravati budale po Ferhadiji, problem bi bio rije{en, a islam u Bosni spa{en. Tako mu ga do|e. Jer, problem je ono {to nije problem, i obratno.
Cijena opstanka Nije bilo nikakvog razloga za dizanje dosad najve}e dreke oko tzv. vehabija. Bila je ta nekakva, vrlo sumnjiva, gu‘vica na Sand‘aku, i to je sve. Ka‘emo – sumnjiva - jer postoje indicije da je poturena. ^ak i crnogorski Marketing tragedije
229
“Gajret” primje}uje kako se pravi hampa bez razloga: “Osim nesuglasica teolo{ke prirode, nesporazumi sa ovom, u na{oj zajednici marginalnom skupinom, ne zaslu‘uju vi{ednevne feljtone koji proizvode stereotipe o nasilnoj i izopa~enoj prirodi muslimana”. Rezolucija Islamske zajednice o tuma~enju islama sadr‘i mirnije tonove od onih kakve su intonirali ili pri‘eljkivali bo{nja~ki intelektualci koji su nadigli hampu na tzv. vehabije. U pri~i koju raspli}emo, mi se nastojimo pridr‘avati uputa iz Rezolucije, u kojoj stoji: “Po{tuju}i slobodu mi{ljenja i izra‘avanja i cijene}i kritiku koja poti~e napredak IZ-e, Rijaset IZ-e poziva sve medije, intelektualce i druge meritorne pojedince u dru{tvu da pomognu IZ-e na tom putu”. Dakle, ne ‘ele}i se mije{ati u teolo{ki meritum, nastojimo ukazati kako je gu‘va oko tzv. vehabija vi{estruko sumnjiva, logi~ki klimava, koordinirana i tempirana iz vi{e i u vi{e pravaca, kako nanosi vi{e {tete nego {to donosi koristi, jer produbljuje i uslo‘njava podjele me|u Bo{njacima, koje su ba{ danas, nakon bratolomija u SDA, dosegle opasnu ta~ku usijanja, koja prijeti da se preto~i u mafija{ke obra~une sa politi~kom pozadinom. Gu‘va oko tzv. vehabija se mogla praviti ~im su Britanci, uz dozvolu Franje Tu|mana, iskrcali prvi kontigent {to pravih a {to la‘nih mud‘ahida, s ciljem medijskog preoblikovanja i sataniziranja gra|anske platforme Armije RBiH. Gu‘va se mogla praviti i svaki put kad je Saudija gradila d‘amije po Bosni, uvjetuju}i {to{ta. Gu‘ve se nisu pravile jer je svako imao svakorazne interese. O pro{losti i licemjerstvu bi se dalo govoriti. Ali, u tom kontekstu zanima nas mnogogodi{nja {utnja bo{nja~kih antivehabista koji su protiv tzv. vehabija progovorili ba{ danas, i to u koordinaciji sa velikosrpskim i velikohrvatskim medijima. Upitna im je iskrenost, u najmanju ruku. Bo{nja~ki progon tzv. vehabija u prvi mah djeluje kao sredstvo za sticanje naklonosti i podobnosti kr{}anskog sistema vrijednosti, a ~ime se dugoro~no slabe politi~ke i moralne pozicije bo{nja~kog naroda. Sataniziranjem i preuveli~avanjem uloge tzv. vehabija, ka‘njava se bo{nja~ki narod. Kad mediji susjednih dr‘ava i naroda od muhe prave medvjeda, to je razumljivo – jer su njihovi genocidni projekti ovisni od stupnja poganjenja bo{nja~ke ‘rtve; ali kad srpsko-hrvatske nebuloze valjaju Bo{njaci, pod logom bo{nja~ke katarze, onda je to providno, jeftino i {tetno. Nemaju se {ta Bo{njaci o~i{}avati od tzv. vehabija, a ni tzv. vehabije sami od sebe, jer od te minorne pojave nikog nikad nije zaboljela glava, ni zbog minornosti, ni zbog ~injeni~nog stanja koje nema veze sa tzv. terorizmom i ekstremizmom. Sve to ima vi{e veze sa britanskim kolonijalnim teatrom, nego sa islamom. Jer, ekstremizam je rastegljiv pojam. Recimo, za mene nema gorih ekstremista u Sarajevu od brojnih tzv. intelektualaca koji se la‘no predstavljaju kao ekskluzivni borci za bosanstvo, multikulturu i sl. Mislim na kojekakve senade, senke, ivane, du{ke, itd. Za{to? Zato {to su oni pla}enici velikodr‘avnih projekata Srbije i Hrvatske, i {to za ~etni~ke i usta{ke pare izmi{ljaju tzv. islamski terorizam i progone istinu o genocidnoj agresiji. Dakle, to {to tzv. vehabije ho}e da odgajaju svoj miruh islama – nije ekstremizam, nije radikalizam – to je osobenost. ...Sve dok ta osobenost ne ugrozi prava drugih. A zasad ih ne ugro‘ava. 230
IZ SAFF A SAFFA
^etni~ke su i usta{ke osobenosti odve} pregazile tu|e avlije, i odve} djeluju kao teroristi~ki sistemi u BiH, ali oko tog zla niko ne di‘e nikakvu dreku. A kako bi i dizao kad se ~etni{tvo i usta{tvo uselilo u institucije sistema, u medije pogotovo, i otud istiskalo i posljednje trunke domoljublja. Pravosu|e je najbolji dokaz. Na kadrovskoj ljestvici mo‘e opstati Bo{njak koji je antimusliman. Sad se ovaj uvjet opstanka {iri na cijeli narod, jer se ispostavlja da Bo{njaci jedino mogu opstati kao antimuslimani. Kao kod svakog podrezivanja, kre}e se od gran~ica koje str{e. Kad maknemo tzv. vehabije, zastr{it }e oni koji idu u d‘amiju, pa kad maknemo sve koji se vide kao muslimani, onda }emo hvatati nevidljive muslimane, kao 1948. ili 1983. Pitanje je: za{to Bo{njaci moraju progoniti tzv. vehabije, od kojih niko nije stradao, a Srbi i Hrvati ne moraju progoniti svoje teroriste od kojih svakodnevno stradavaju ili strahuju bo{nja~ki povratnici i njihova djeca? U utorak su u Vitezu hrvatski tu|man-jungeni palicama premlatili bo{nja~ke dje~ake. I, nikom ni{ta. Je li to cijena bo{nja~kog opstanka? Ako jeste, onda to nije opstanak, ve} nestanak. Jer, nakon isporuke tzv. al‘irske grupe, uslijedile su, evo, nove narud‘be. ...Porcija tzv. vehabija, da je na re{! Dakako, da ne bude zabune, bilo bi rahatnije da je islam u Bosni nastavio stazom prethodnih stolje}a, ali kad ve} nije, kad su ve} tzv. vehabije ostale kao naslije|e evropskog, posebno britanskog licemjerstva, onda ovoj marginalnoj osobenosti treba omogu}iti pravo na razli~itost. ...Ni{ta vi{e, i ni{ta manje nego {to takvo pravo kr{}anstvo uva‘ava ami{ima, jehovnim svjedocima i raznim drugim ~ita~ima Biblije. Tolerancija takve razlike ne smije ugroziti pravo doma}ina da odre|uje red u svojoj ku}i, i otud Rezolucija IZ-e zavre|uje punu podr{ku. Iako je, ~ini se, iznu|ena.
Vanjski kreatori Bo{nja~ki antivehabisti – na ‘alost – nisu otvorili ni jednu olahkotnu okolnost. Njih ne zanima ni geneza, a znaju je. Ako sam ih dobro razumio, tzv. vehabije su prijetnja miru. Za{to, ako nisu ni{ta u~inili?! Zato {to bi mogli u~initi, a dokaz da su spremni na zlo~in su, molim te lijepo: brade i nogavice. (Bo{nja~ke majke trebaju pripaziti da im sinovima ne okra}aju pantole, jer bi mogli zavr{iti na Kubi!) Maksima da je svako nevin dok mu se krivica ne doka‘e i kod nas seli u pro{lost. Ono {to najvi{e zbunjuje jeste uvezanost bo{nja~kih antivehabista sa vanjskim faktorima. Primjerice, na internetu se u ponedjeljak, 13. XI, mogla pro~itati vijest da je izvjesna agencija “Research” upravo objavila rezultate istra`ivanja o tzv. vehabizmu, koje je me|u bosanskim muslimanima sprovedeno u periodu 21.V – 26. VI 2006. godine. Ne zanimaju nas rezultati tog istra`ivanja, ali nas zanima ~injenica da je istra`ivanje vr{eno prije ~etiri-pet mjeseci a da se rezultati objavljuju u jeku hajke protiv tzv. vehabija. Ispada da je neko, u inostranstvu, ovu kampanju kreirao mjesecima prije, {to cijeloj pri~i odri~e iskrenost i spontanost. Ako je to tako, onda su i oni pucnji u Sand`aku kreirani. Trebalo je ispasti da bo{nja~ki antiveMarketing tragedije
231
habisti govore od srca, bri`ni i odlu~ni, a ispalo je da su poput gramofonskih plo~a koje na dugme navija neko izdaleka. Napose, upitajmo se koji su im to mediji otvorili prostor? Isti oni koji godinama ve} udaraju po reisu Ceri}u. Bo{nja~ki su antivehabisti, svjesno ili ne, legitimizirali medijske satanizacije Bo{njaka koje se sprovode u susjedstvu. U toku ramazana najtira‘niji crnogorski list “Vijesti” objavljivao je feljton o tzv. vehabijama, a na prvi dan Bajrama, umjesto ~estitke, stigla je prijetnja sa naslovne stranice: “Budno motrimo na neke imame”. S druge strane, zagreba~ka HINA upravo je odreagirala na zbivanja oko tzv. vehabija, konfrontiraju}i bo{nja~ke antivehabiste sa Rijasetom IZ-e: “Dio medija u BiH kao i istaknutih muslimanskih intelektualaca dr‘i me|utim kako je za ovakva upozorenja (misli se na Rezoluciju IZ-e, op.a.) prekasno jer je vehabijski pokret u BiH puno ja~i nego {to se ovime ‘eli predstaviti”. Odmah potom, HINA donosi presudu: “Tjednik ’Dani’ tako postavlja pitanje za{to Ceri} i Rijaset nisu reagirali kada je vehabija Muamer Topalovi} motiviran vjerskom mr‘njom na Badnju ve~er 2002. godine kod Konjica pobio gotovo cijelu hrvatsku obitelj An|eli}.” Prisjetimo se, Krug 99 je 2002. tako|er optu‘io reisa Ceri}a za Topalovi}ev zlo~in, a sada se ta budala{tina vadi iz naftalina. HINA perfidno odgovornost za navodni ekstremizam tzv. vehabija upu}uje na Rijaset, {to ukazuje da ne postoji granica na kojoj }e Islamska zajednica biti dovoljno dobra za na{e kr{}anske susjede. Njima, eto, ne valja ni Rezolucija IZ-e, koja u valjanoj mjeri osu|uje “neprimjereno tuma~enje islama” i {titi “originalnost vjekovne tradicije”. Pitanje je jedino – koliko u svemu ovome svjesno sudjeluju bo{nja~ki antivehabisti? Ili se, pak, radi o dvojnim interesima: susjedi nastoje preko tzv. vehabija satanizirati Bo{njake, a bo{nja~ki intelektualci, mogu}e, uzdrmati reisa Ceri}a, imputiraju}i mu odgovornost za izmi{ljenu opasnost, dvojni moral i povezanost sa bradama i nogavicama.
Maska za krajnji cilj Kako vladaju kolonizatori? Tako {to me|u potla~enim li~nu ambiciju nadre|uju kolektivnim interesima. Nekome se ~ini da mi~e reisa Ceri}a, da me}e sebe, a {teta se o~itava na kolektivnoj razini. U politi~kom smislu nikad nismo bili rapuknutiji po ovim, kolonijalnim, {avovima. Mnogo je novaca i mo}i na ni~ijoj zemlji, na granici koja nije precizno utvr|ena novom unutarbo{nja~kom podjelom. Treba se pla{iti pla}enih ubistava, ~udnih saobra}ajnih nesre}a, kreiranog haosa kakav, recimo, danas vlada u Iraku. Na{e posljednje upori{te je Islamska zajednica. Pla{imo se da je obra~un sa tzv. vehabijama samo maska za razvaljivanje Islamske zajednice. Broj 183, 17. XI 2006.
232
IZ SAFF A SAFFA
Prof. Ljubica Petrovi} negoduje {to su godinama vode}i ameri~ki listovi Srbe u karikaturama identificirali sa ‘ivotinjama, poput svinja, krokodila, ajkula, le{inara, te dodaje: “Srbi su masni, ru‘ni, debeli, neobrijani, zapu{teni. Sa sobom nose no‘ ili nekakvo primitivno oru|e. Uvek pucaju ili napadaju goloruk narod.” Gadni neki nacionalisti i antisrbi ti Amerikanci!
Karikaturu u proceduru Od politi~ke i svake druge podjele Bo{njaka ovisi nastojanje srpskohrvatskih partnera iz Kara|or|eva da doka‘u kako su Bo{njaci faktor nestabilnosti BiH, te bi se vrijedilo u planiranju budu}nosti osloniti {to na Srbe, a {to na Hrvate. A {ta }emo sa Bo{njacima? Njih }e za ruku voditi neko drugi, po{to nisu sposobni da hodaju sami. Da li je ta nesposobnost stvar istinskog stanja u Bo{njaka, ili je nametnuta, proizvedena, raznim oblicima specijalnog rata – pitanje je. Posljednjih sedmica svjedoci smo agresivnog medijskog prikazivanja uspje{nosti Republike Srpske. Putevi, privatizacije, premijerovi silasci me|u narod, u fabrike, me|u povratnike... Tamo se politika bavi ‘ivotom. Ovdje, u nas, glavna je briga kako se glasalo na Glavnom odboru SDA. Mi se brinemo za njih, kako se oni ne bi morali brinuti za nas. Nebitno je koliko je ova slika stvarna, a koliko projektirana; bitno je da je slika slikom, a preko slike se spoznaje svijet. Kako se stvari sada vide, RS je jedna normalna i prosperitetna administrativna cjelina, dok u Federaciji nema snage ni da se sastavi vlast, da vlast vlada, kako god. I na federalnoj, i na dr‘avnoj razini, glavni su petljanci Hrvati, podijeljeni u dva HDZ-a. To {to ne mogu da se dogovore, odgovara prvo njima, Hrvatima, a potom i Srbima, jer se slabljenjem ve}eg entiteta i spetljavanjem dr‘ave ja~a Karad‘i}ev entitet. U BiH u kojoj jedino funkcionira RS, logi~no je da se povampire ambicije za tzv. tre}im entitetom. ...Koji je, dodu{e, samo formalno umrtvljen, dok u stvarnosti nikada nije ni prestao ‘ivjeti. Otud ka‘emo da unutarhrvatske podjele odgovaraju svehrvatskom jedinstvu. I otud je te{ko vjerovati da podjela Hrvata na dva HDZ-a, i sve {to je uslijedilo poslije, nije tek teatar koji treba da oslabi bh. dr‘avu i dublje obesmisli Federaciju. Bo{njaci, logi~no, nisu u poziciji da prema sebi navijaju hrvatsku politiku, ali bi morali biti sposobni da tu politiku prepoznaju i osude u njenim prikrivenim, dvoli~nim karakteristikama. Hrvati rove iza le|a, sa Dodikom politi~ki {vercuju, a Bo{njaci se prave da ni{ta ne vide i da je sve u redu. K’o vele, ako bismo kriti~ki zanovijetali, Hrvati bi se mogli naljutiti, zahatoriti nam, pa jo{ gore zajmiti zijane da ~ine. Fala im i na tome {to su toliko fini pa da okolokole hrm-grf-brlj. [ta bismo da su k’o Dodik pa da otvoreno, bez uvijanja, hrm-grf-brlj? Marketing tragedije
233
Siromah a po{ten Milorad Dodik je prvi srpski politi~ar koji se nakon Radovana Karad‘i}a uspio nametnuti kao lider bosanskih Srba. Liderstvo u svakako privatnom SNSD-u, u Vladi RS, odve} su ispod apsolutisti~ke razine koju je uzjahao. S obzirom da u druga dva naroda ne postoji lider sa takvim nacionalnim, kohezionim, nadstrana~kim dometima, Dodik se name}e kao prvorazredna politi~ka figura ove zemlje. [to se Srba ti~e, on je danas ja~i nego Karad‘i} ju~er, jer je Karad‘i} bio Milo{evi}eva sjena, a Dodik nema nikoga nad glavom. Sude}i po njegovom statusu u beogradskoj “Politici”, on je va‘niji od svih srbijanskih politi~ara. Kakav Tadi}, Ko{tunica, Nikoli}!? Dodikove su slike, izjave, kolumne u vrhu udarnih strana najstarijeg srpskog lista. On srpstvu pripovijeda o svome titolikom djetinjstvu: “Mi, seoska deca, nismo imali previ{e vremena za igru i razbibrigu, valjalo je pomagati roditeljima...” Savr{en lider: siromah, a po{ten. Od njega se o~ekuje da brani i vodi srpstvo. Jakako, ovo ujedinjeno, ovo koje se ne dijeli na ovu i onu stranu Drine. Kada govorimo o nu‘nosti reagiranja na velikosrpske i velikohrvatske burgije oko BiH, obi~no prozivamo bo{nja~ku politiku, a ne bo{nja~ku javnost. Jer, ova politika, iako neuhvatljiva u konturama, ipak postoji, a bo{nja~ka javnost, odve} ne postoji, jer su uni{teni i njeni zameci u vidu nekoliko poga{enih listova. U za~epljenom prostoru koji bismo nazvali javno{}u, bo{nja~ki intelektualci imaju motiva da se bave sataniziranjem tzv. vehabija, da tako daju doprinos svjetskoj antiislamskoj histeriji koja guta i bo{nja~ki narod; ali, nemaju motiva da se suprotstave s-h operaciji dokusurivanja bh. dr‘ave. Jer, mnogi bo{nja~ki intelektualci u javnom prostoru jo{ postoje jedino zahvaljuju}i s-h medijima, u Sarajevu, i izvan, te kao {ansu vide pla}eni~ko sluganstvo u razarateljskom pothvatu. Alternativa ovome je da javno ne postoje, kao {to decenijama, u vrijeme komunizma, nisu postojali brojni bo{nja~ki autori. Tada nisu postojali oni izvan partije, kao {to danas ne postoje oni koji su odbili privilegije iz fonda za satanizaciju Bosne i Bo{njaka. Nije zalud ameri~ki Predsjednik rekao: “Ko nije s nama, taj je protiv nas!” Staljinova, original!
Narod bez javnosti Naspram varijante da se postoji, be{~a{}em, i da se bude precrtan, zbog ~asne {utnje, postoji jo{ jedna mogu}nost, u vidu borbe na nekom od skromnih, preostalih frontova, ali to je ve} osje}aj koji iziskuje ‘rtve. Jer, danas je ka‘njen i progonjen i izlo‘en svakovrsnim opasnostima Bo{njak koji slobodno, kriti~ki, bosanski i muslimanski misli. Otud ne mo‘emo ra~unati na bo{nja~ku javnost, mada nam je i dalje nejasno kako jedan narod mo‘e postojati bez svoje javnosti. Mo‘da i mo‘e, ali u nestajanju. No, u tom op}em odumiranju mnogih vitalnih funkcija, ili onih koje je tek trebalo izgra|ivati u Bo{njaka, postoji jo{ bo{nja~ka politika, kao prostor nalik na oblak, vidljiv i neuhvatljiv. Makar bi tu nekoga trebale pogoditi, recimo, Dodikove izjave za beogradske medije. Dodik u jednoj re~enici ka‘e da je “Silajd‘i} politi~ki odgovoran za izbijanje rata”, a u drugoj da je 234
IZ SAFF A SAFFA
Silajd‘i} “zaostao iz rata i iz njega ne mo‘e izi}i”. Ako samog Silajd‘i}a i njegove lezihljebaro{e iz Stranke za BiH ne tangiraju ove opasne optu‘be, za{to bi se nas ticale?! Oni haman misle da svako zna kako Dodik kleve}e i la‘e, a ne znaju da se predod‘ba o nekome ili ne~emu gradi, kao ku}a. Za godinu-dvije i sami }e Bo{njaci povjerovati kako je bo{nja~ki ~lan Predsjedni{tva najve}i problem. Jer, Dodik }e ponavljati svoje, a bo{nja~ki }e politi~ari jordamiti po historijskim prostorima. Jo{ uvijek nisu nau~ili da historiju pi{e onaj koji ima para, a mi, ovdje, nemamo para ni za {tampanje novina. Kad dopustimo da ~ujemo i od{utimo optu‘bu da je “Silajd‘i} odgovoran za izbijanje rata”, mo‘emo vala u nju i povjerovati, jer samo istina ne iritira. No, ona optu‘ba da Silajd‘i} ne mo‘e izi}i iz rata mogla bi biti u korelaciji sa najnovijim agresorskim i genocidnim porukama iz Beograda. Oni preko Drine poru~uju kako niko nema pravo re}i da Srbi ponovo ne}e ratovati, {to se u kontekstu najave otcjepljenja RS u slu~aju da Kosovo dobije suverenitet, doima kao predskazanje novog rata u BiH. Budu}i da su hudi Srbi vazda napadani, pa se morali braniti i ~initi genocide, tako im je i u ovom novom ratu potrebit neko ko }e ih napadati. Prona{li su Silajd‘i}a koji, eto, ‘ivi u ratnim vremenima, i ratna vremena pri‘eljkuje, za razliku od mirotvorca Dodika i drugih srpskih mahatmi. Taman je tako rahmetli Alija imao svoje d‘ihad-ratnike, a u {ta je svjetski tv auditorij jo{ tada ra|e vjerovao nego u ~etni~ke zlo~ine. Zato niko u nas nema pravo re}i da Srbi ponovo ne}e ratovati protiv bo{nja~kih civila, ‘ena, staraca i beba. Niti iko ima pravo re}i da su Srbi ikada prestali ratovati protiv Turaka, {to su ustanovili i svjetski psihoanaliti~ari koji se bave izu~avanjem transgeneracijskih trauma. Doga|aji se odvijaju na istim talasnim du‘inama, s tim {to ih mi ne osjetimo, i ne}emo da ih osjetimo, dok ne fasujemo bol.
Karikiranje Srba Biv{i ameri~ki ambasador Vilijem Montgomeri objavljuje jedan isti tekst u nekoliko novina na Balkanu. U posljednjem je napisao da Zapad ne}e uspjeti civilizirati Srbe. Kad bi Zapad u to povjerovao, mo‘da bi Bosna imala vi{e {anse. Na{ je strate{ki interes da Zapad razumije Srbe, jer }e bolje razumjeti puteve do trajne stabilnosti Balkana. Puteva za razumijevanje je napretek. Ali, nema puta da mi sami sebe razumijemo: ‘elimo li opstati ili nestati?! Uistinu je {teta {to se kod nas nema ko zainteresirati za kapitalnu zbirku karikatura koje su u ameri~kim listovima od 1992. do 2000. objavljene na temu Srba i balkanskih ratova. Prof. Ljubica Popovi}, sa Univerziteta u Ne{vilu, bila je povrije|ena prikazivanjem Srba, pa je po~ela skupljati karikature. Skupila je preko 2.000 karikatura o Srbima. Njena kolekcija je nedavno predstavljena na jednom skupu slavista u Va{ingtonu, ali se nije na{ao ni jedan izdava~ koji bi to {tampao. Prof. Petrovi} negoduje {to su vode}i ameri~ki listovi Srbe u karikaturama identificirali sa ‘ivotinjama, poput svinja, krokodila, ajkula, le{inara, te dodaje: “Srbi su masni, ru‘ni, debeli, neobrijani, zapu{teni. Sa sobom nose no‘ ili nekakvo primitivno oru|e. Uvek pucaju ili napadaju goloruk narod.” Marketing tragedije
235
Gadni neki nacionalisti i antisrbi ti Amerikanci! Da je neki bosanski autor tako tretirao Srbe i njihovu politiku odve} bio zavr{io kao mud‘ahidski elemenat. Ovako, ~inila je to kompletna ameri~ka javnost, koja je pokazala da zna razumjeti razliku izme|u agresora i ‘rtve. A da li to zna i ameri~ka politika, drugo je pitanje. Za nas bi bilo veoma zna~ajno da ovakvu jednu zbirku karikatura dugoro~no koristimo kao sredstvo u odbrani od velikosrpske politike, koja se, dakle, u ameri~koj javnosti godinama ismijava kao divlja~ka. Posebno bi ameri~ki diplomati na Balkanu trebali biti osjetljivi na stav ameri~ke javnosti, koji je jasan i neformalno obavezuju}i: onaj ko podr‘ava velikosrpsku politiku podr‘ava barbare koje je osudila ameri~ka javnost. Ne treba biti bogzna pametan pa uo~iti kako nema nikakve razlike izme|u onoga {to su bo{nja~kom krvlju zacrtali Milo{evi} i Karad‘i}, i ovoga {to realizira Milorad Dodik. [ta nam u cijeloj pri~i nedostaje? Konkretno. Ko }e se to u Bo{njaka zainteresirati da do|emo do te zbirke karikatura, da je otkupimo i ~uvamo kao nacionalno blago, kao vakcinu protiv srpskog genocida, te da taj materijal {tampamo u zasebnoj knjizi, da knjigu dijelimo zapadnim diplomatama, i da svjetsku politiku prema BiH kontinuirano upozoravamo kako srpska politika u BiH i izvan BiH nije izmijenila svoje genocidno bi}e? Ima li u Bo{njaka ikoga ‘ivog?! Nema. A taman smo htjeli raspredati kako bi bilo dobro da se na jednom okruglom stolu, u na{em glavnom gradu, sagleda kontinuitet i besmislenost ideje o trampi kosovskog suvereniteta za otcjepljenje RS. Broj 185, 15. XII 2006.
236
IZ SAFF A SAFFA
Suverenitet zvuka je usisan u grmljavinu srpskih i hrvatskih ratnih kora~nica koje okupiraju vazdu{ni prostor nad {ehidskim mezaristanima. Iza ovih kora~nica stoje pare, stoje mediji, stoji logika ‘ivotinjskog carstva. Iza Bo{njaka vi{e ne stoji ni Bog, jer ni Bo{njaci, u kriti~noj masi, ne stoje iza Boga, pa je logi~no {to im trivijalna bo‘anstva, u vidu Cece&Dragane, ne}e pru‘iti uputu i za{titu. Kako Bo{njake uputiti da vjeruju svojoj vjeri jer im ni jedna druga ne}e biti majka?
Na kraju godine U posljednjem pro{logodi{njem broju u ovoj smo kolumni objavili izvode iz moga rukopisa “Ljetopis 2005”. Kao {to je pisano, cijelu 2005. godinu pratio sam dnevni(~ki)m komentarima, a rukopisu je pridodato oko 150 zapisa iz rubrike “Defter hefte” koja je izlazila u “Saffu”. Na kraju ove godine nemamo takvog rukopisa, jer se ispostavilo da savremeni ljetopisi nikome ne trebaju, da ih je iscrpljuju}e pisati, da ulo`eni napor nema odjeka. Izuzev “Saffa” i nekoliko listova u dijaspori, niko nije napravio prikaz knjige koja o`ivljava jedan `anr za koji se misli(lo) da je mumificiran u knji`evnoj historiji. A da je Ivan Lovrenovi} napisao: xjghvhbhfywkfkgkz – oglasila bi se zvona i topovi. Svejedno, vjerovatno }e nekada nekoga zanimati kako je izgledala 2005. godina. ...Iz vizure “apostola vehabija”, {to za moju multilateralnu likovnost re~e Hafiz Re{idovi}.
^udovi{te od stvarnosti Po{to nisam bio obavezan da cijelu godinu sjedim za ra~unarom i izigravam ljetopisca, bio sam slobodan da 2006. godinu provedem aktivnije i atraktivnije. Listam svoj kalendar i vidim da sam u 2006. godini imao 35 istupa pred publikom, {to tribina, a {to promocija, izvan tuzlanskog kraja. Dalje, gledam, imao sam desetak intervjua na regionalnim i dr‘avnim televizijama. I jo{ nekoliko za “mud‘ahidske” tv ku}e. Ispade da sam gotovo dva mjeseca u toku 2006. godine proveo putuju}i. I sve to sa golfom dvojkom, dizela{em, proizvodnja 1985, za kojeg mi niko ne vjeruje da na otvorenom, prema Zenici recimo, tro{i manje od ~etiri litre! Kad bi ovo znali oni {to obra~unavaju putne tro{kove, totalno bi zglajzo, jer sam dobro profitirao na ~injenici da moja deva tro{i duplo manje od zara~unatog. Trijest maraka tam, dvajest maraka vam, pa ispade da {tipam bolje po dizelu od prosje~nog kamiond‘ije. Ja, osobno, kao Europljanin&intelektualac. [ala mala. Helem... Kakva je to prijeka pri~a pa da ja, svaki osmi ili deveti dan svoga hodanja ‘ivotom, otkidam od djece, ‘ene, ku}e, kako bi po maglovitim bosanskim no}ima i drumovima juri{ao na krive Drine? Postoji li ta pri~a igdje vi{e osim u mome uvjerenju - da danas 200.000 }urki ima ve}u tr‘i{nu, a time i politi~ku vrijednost, nego 200.000 bo{nja~kih glava, te da Marketing tragedije
237
je ta naopakost stra{no upozorenje da nestajemo, jer se na nas ne ra~una ni u neprijateljskim, a ni u na{im glavama?! Kad bi se tebi desilo da ti bokal ispadne, gruhne od zemlju, razbije se, a da ne ~uje{ nikakva zvuka, ja{taradi nego bi pretrnuo. [ejtanska {etnja. Zastra{uju}a su ta na{a gruhanja i buke raspadanja, bez zvuka, unutra i izvana. Hajde {to {ute katili, ve} {ute i ‘rtve, k’o, svejedno im. To ~udovi{te od stvarnosti posljednjih je godina uzrok mojim hodanjima. Nastojim razmagliti taj fenomen o bo{nja~kom pojedincu i njegovom kolektivitetu, koji nisu zainteresirani za ‘ivot, pa se rahat, kao da se radi o ispijanju kahve, prepu{taju umiranju. Danas je lak{e ponuditi rje{enja za bo{nja~ki izlazak iz }orsokaka, nego li razumjeti za{to to Bo{njaci ne ‘ele ‘ivjeti. Ovdje se ‘ivi zato {to se mora, a ne zato {to se u‘iva u ‘ivotu. Graditeljski nerv je i{}eran i iz mutvaka. Preimu}stvo ima rastvaranje, rastakanje, razvaljivanje. Sve ne{to sa: raz. Poneko pone{to batrga, ~upa, vi{e zbog sebe, jer mu je pesnitavo prepustiti se parazitisanju kao bitisanju; ali, kolektivna te‘ina vu~e dnu. Lahko bismo se oslobodili givihta koje su nam naka~ili, tipa tzv. islamskog terorizma, ali, kada bismo se htjeli osloboditi givihta kojima se kitimo, k’o |erdanima, u vidu uvjerenja da nismo sposobni ni za {ta osim da slu{amo {ta }e nam ravnopravniji kazati: hajd’ sad ’vuda, hajd’ sad ’nuda, hajd’ sad nikuda. Hasta smo u volji. A volja se sti~e. Odgaja. Ho}u ovo, ne dam ono! Hudam smo u govoru. I govor se zida, k’o ku}a. A u nas je, kao narodna vrlina, zazi|ivana {utnja. Te gledaj pridase, te smijerno, te sabur, te stotinu {arafa sa kojima se ne mo‘e ni{ta za{arafiti. Sve otpada! Kada sam onomad tiskao i stiskao projekat Bo{nja~kog dijaloga, upravo sam mislio na odgajanje kulture govora u Bo{njaka. Zamisao da se okupljamo i razgovaramo, da prevazilazimo genetski usud u{utkanosti, ali i informativnu blokadu, zgasnula je u za~etku. Ko je vidio otvarati usta, a nigdje sofre?! Zato smo nastavili {utjeti, dok su nas oni nastavili ~erupati. Trenutno uop}e nije bitno {ta mi mislimo, jer o tome {ta mi mislimo svakako odlu~uje neko drugi, po{to smo mi posvjedo~ili da ne postojimo, ni uzdu‘, ni poprijeko, osim u vazdu{astim elementima. U divljini su opipljive ~eljusti i kand‘e, snaga i brzina. U divljoj civilizaciji 21. stolje}a opipljive su pare, preko para i mediji za oblikovanje demokratske volje, cijene se kartogrami sa iscrtavanje svoga i ucrtavanje tu|eg... Po strani se mo‘e ostati samo kao ‘rtva. Sjedi zeko, tolerantan, gricka mrkvu; {ta ga briga {to su zvijeri kolo zaigrale; kad ga rastrgaju, svi }e zeki ~estitati {to je bio dostojanstveni hipik. Niko u prirodi ne ostaje po strani, jer se svi trude da ne budu ‘rtva. Svi osim nas. Zato smo mi natprirodni. [ta bi “nebeski narod” bez nas?!
Od nastajanja u nestajanju Umiru ‘ivotinjske vrste, umiru jezici, umiru rijeke, umiru, preta~u se i ra|aju se narodi, umirali su muslimani u [paniji, nakon 800 godina, pa za{to ne bi umirali i muslimani u Bosni, nakon 500 godina?! Kad se zamandale pritoke smisla, obesmisli se narod. Bo{njaci ‘ive u nestajanju, otkad su nastali. 238
IZ SAFF A SAFFA
Na smrt se ne mo‘e uticati, ali mo‘e na dugovje~nost. Mo‘da su muslimani [panije mogli i danas ‘ivjeti da su bili slo‘niji i svjesniji opasnosti koja prema njima ide. Mo‘da smo i mi mogli danas biti u Podrinju da smo generacije o{trili na iskustvu genocida. Dugovje~nost ovisi od volje, a volja proizilazi iz svijesti o mogu}nosti i smislu bitka. Mnogo je zlobe usmjereno protiv Bo{njaka, i otud izvire bo{nja~ka tanatomanija. Ta strast za odumiranjem, koja se ogleda i u nepo{tivanju svoje vjere i tradicije, u bje‘anju od sebe, pojava je tu‘na i porazna. Upozoravamo na to, godinama ve}, ali na{e rije~i nemaju odjeka. Stvarnost vi{e nema odjeka. Suverenitet zvuka je usisan u grmljavinu srpskih i hrvatskih ratnih kora~nica koje okupiraju vazdu{ni prostor nad {ehidskim mezaristanima. Iza ovih kora~nica stoje pare, stoje mediji, stoji logika ‘ivotinjskog carstva. Iza Bo{njaka vi{e ne stoji ni Bog, jer ni Bo{njaci, u kriti~noj masi, ne stoje iza Boga, pa je logi~no {to im trivijalna bo‘anstva, u vidu Cece&Dragane, ne}e pru‘iti uputu i za{titu. Kako Bo{njake uputiti da vjeruju svojoj vjeri jer im ni jedna druga ne}e biti majka? Sve je manje nade da bi se takav zahvat mogao o~ekivati, jer je sve vi{e odnaro|enih i odvjerenih bo{nja~kih ringi{pilskih glava. Ova je golema pri~a nastala zbog moga upita da li mi je vrijedilo pedesetak dana putovati po 2006. godini, s nijetom da na{em narodu poku{am prenijeti da {kola opstanka nije glomazna mudrost, ali jeste institucija, jeste aktivno ~injenje i odricanje, te da taj nauk treba elegantno preslikati od na{ih prvih kom{ija Srba i Hrvata. Da se osjetio makar milimetar pomaka u tzv. bo{nja~koj politici, u javnosti, smatrao bih da sam ne~emu doprinio. Ovako imam utisak da je sve ~injeno, i prije 2006. godine, bilo uzaludno, jer zlokobna ti{ina postaje dublja i grublja. U tome sam smislu dobio i dvije osobne potvrde. Prvo, kao {to narodne mase znaju, nisam pro{ao na tim izborima za Parlament BiH. Pri~a se da su moje glasove pokrali komunisti u Tuzli, ali sumnjam. Prije }e biti da se narod upla{io. Nije bitno. Uvjeren sam da sam danas vi{e ja trebao narodu, nego narodno povjerenje meni. Zato }e moja prva ponuda ostati i posljednja. Jesam li to povrije|en? Naravno. Zbog naroda koji je povrije|en. Drugo, u narednih 18 mjeseci moja }e porodica dobijati po 300 maraka manje, koje }e se zakonom sile skidati sa moje pla}e u ustanovi u kojoj radim. Velike su to pare za nas. Po presudi Kantonalnog suda u Sarajevu otpla}ujem kaznu od 4.900 maraka direktno na ra~un smijenjenom {efu FOSS-a Muniru Alibabi}u. Jedini sam autor u BiH koji je ka‘njen ovako, katilski, i to zbog teksta o tzv. aferi dr‘avni udar. FOSS objavio da Lagumd‘ija i Alibabi} spremaju destabilizaciju SDA u vlasti, a ja komentirao obavje{tenje ove dr‘avne slu‘be. Kriv sam ja, a nije kriva dr‘avna slu‘ba koja je plasirala tu vijest!!? Napose, tu kaznu su ve} platile novine u kojima je tekst objavljen. @rtva sam pravosudne torture nad slobodom mi{ljenja, koja je opasna utoliko {to }e dati rezultate. Evo rezultata: ja ne mogu svojoj djeci otimati od usta za interese bo{nja~kog naroda koji stoji ukopan k’o slon u pustinji! Ja ve} sada, nakon otimanja prvih 300 maraka, imam konkretan problem kako da zakrpim Marketing tragedije
239
pukotinu u ku}nom bud‘etu. Nemam rje{enja. Ni u ovom “Saffu”, koji se navodno prolama od saudijskih para, osam mjeseci ja nisam primio ni dinara. Je li ovo kuknjava? Nije. Ve} znam da je Bo{njak u nevolji sam. Da se nema u koga, osim u Boga, uzdati. Pri~a nadilazi moje nevolje, jer se ispostavlja kao receptura za ugro‘avanje slobode misli. Vi{e se ne}e ka‘njavati samo nepodobne novine, ve} i nepodobni autori, kojima }e socijalna egzistencija postati limitiraju}i faktor u odabiru tema i u slobodi govora. Autocenzura je najsavr{enija institucija totalitarizma.
Na kraju slova Ko zna koliko je kazni za neistine i klevete do sada izre~eno listu “Slobodna Bosna” i njenom kriminalnom, privatiziranom tv izdanju “60 minuta” koje emitira javni rtv servis? Sude}i po kaznama, ovi bi mediji dosad trebali bankrotirati. Ali, neko uporno sanira gubitke {to ih proizvodi ideolo{ki i idiotski neprofesionalizam. Kao i fizi~ka, tako i medijska likvidacija ima svoju cijenu. Nekome se isplati ulo`iti hiljade eura u bla}enje ljudi i pojava. No, narud`ba se mora uklapati u ideolo{ki profil okupiranog medijskog sistema. Zato se na FTV sataniziraju bo{nja~ki patrioti, a nikada niko, recimo, iz SDP-a. Zato je Bakir Had`iomerovi} promaknut za urednika FTV, zato je progla{en tzv. novinarom godine, u izboru banjalu~kih “Nezavisnih novina”, o istom tro{ku o kojem je Milorad Dodik, majstor referenduma za otcjepljenje, progla{en za tzv. li~nost godine. Zato FTV emitira prave pravcate spotove o liku i djelu tog tre}eliga{kog ideolo{kog novinara, u kojima je on, bejagi: hem roker, hem idol, hem filozof – {to je apsolutisti~ki obrazac kakvog su ispoljavali Sadam Husein, Muamer Gadafi i Saparmurat Nijazov, nastoje}i da se prika`u i kao knji`evnici. Preko malog Bakira, njegovih antinovinarskih hraljanja i slave koju mu ukazuju projektanti dejtonske Bosne iz Kara|or|eva, mogu}e je {to{ta pro~itati i do~itati. Recimo, uo~ljiv je profil `eljenog Bo{njaka iz budu}nosti. ...Bo{njaka koji to i nije, jer mu naroda nije. S druge strane je ova moja ili tvoja pri~a. Mogli bismo je obilje‘iti kao poku{aj, ili kao spontani poba~aj. Ne govorimo o kvalitetu, ve} o realnosti. Mo‘da bi trebalo di}i ruke od svega i prepustiti nas “liderima budu}nosti”, Zlatku, Bakiru, Muniru... Mo‘da smo ve} prepu{teni, a samo nam se - preko ovih slova - ~ini da nismo. Trebalo bi i slova pustiti kraju, na kraju - godine, i dogodine. Njih nije obesmislio smisao, ve} besmisao bo{nja~ke oravnodu{njenosti. Broj 186, 29. XII 2006.
240
IZ SAFF A SAFFA
Bo{nja~ki lideri i njihovi podre|eni, kao u ru‘nom snu, va‘ne dr‘avni~ke funkcije gone od sebe, }eraju ih, i{kaju i mar{kaju, jer im se prikazuju kao zaobadane krave, koje ih ho}e napasti i probosti u njihovom politi~arskom, lezihljebaro{kom rahatluku. Bo{nja~ka politika ne zna {ta bi s vlasti, jer nema nikakvog unutarnjeg ure|enja i cilja. Zato su se komi~ni lideri ove tragi~ne politike izborili za ministarstva kojih bi se postidio i Mehmed Spaho u Kraljevini SHS.
Andaluzijski tabut Bo{njaci su i u kraljevinskim vladama znali imati ministra. Po jednog. Taman za tad, s obzirom kolika je i kakva je zamlja ta bila. Jedan po jedan, Mehmed Spaho. ...Te ministar trgovine i industrije, te saobra}aja, te finansija. Bivalo je to grdno vrijeme za Bo{njake. Ovamo im otimaju zemlju, protjeruju ih, u Sand‘aku ih ubijaju i biju, a njihov predstavnik sjedi u Beogradu i biva glavni za kraljevinske pare. U odnosu na genocidnu stvarnost, golemo je bilo da ikakav musliman i{ta bude. A jo{ golemije je bilo kad je u Titovom vaktu D‘emal Bijedi} u tri mandata bivao premijer savezne vlade. U tolikoj i takvoj zemlji. Kad danas sve preberemo skoro pa da ispade kako su Bo{njaci bolje politi~ki stajali, {esti po redu, u raznim Jugoslavijama, nego {to danas stoje u Bosni i Hercegovini u kojoj su, k’o biva, najglavniji u selu. Na ovu nas pomisao upu}uje {okantna raspodjela ministarskih mjesta nakon posljednjih izbora. To {ta su bo{nja~ki politi~ari nafatali za sebe, u ime nas, pa to bi i Mehmed Spaho odbio! Kao poni‘enje. Ne}emo nabrajati kape i njihove glave, jer su se ti spiskovi mogli ~itati u dnevnoj {tampi, niti }emo dokazivati o~itosti; recimo - kako ministarstvo odbrane i sigurnosti nema ni pribli‘an zna~aj ministarstvima u kojima se vode poslovi finansija i komunikacija; niti koliko je mahnito jedino opipljivo bo{nja~ko ministarstvo, ono vanjskih poslova, dati Svenu Alkalaju, jednom bezli~nom lezihljebaro{u, za kojeg se ve‘e mno{tvo, vje{to zata{kanih, sumnjivih poslova iz osmogodi{njeg perioda koliko je izigravao padi{aha u na{oj Ambasadi u Va{ingtonu. Sve te, i razne druge mjere i usporedbe mo‘e izvesti svako za sebe, jer je to stvar logike i elementarne pismenosti. Nas zanima sr~ika problema: kako je mogu}e bilo da bo{nja~ki politi~ari toliko obnevide pa da ne razumiju da dobrovoljno uzimaju mrvice vlasti, ministarstva u kojima se ni{ta ne odlu~uje, ve} se samo figurira i izigrava prisustvo u vlasti; kako oni, haman politi~ki pismeni, nisu razumjeli ono {to danas razumije svaki samosvjestan Bo{njak, a to je da su Bo{njaci politi~ki obezvla{teni – svojom voljom! - {to je posljednji ekser na andaluzijskom tabutu, nakon {to su ostali bez oru‘ja, imovine, medija... Bo{njacima su kao ratni trofeji ostali jedino jo{ operutani ‘ivoti, koji u poni‘enju, a pogotovo u samoponi‘enju, ne zna~e vi{e ni{ta. Marketing tragedije
241
Dakle, za{to izabranici narodnog srca, ti bo{nja~ki lideri, nisu htjeli konkretnu, punokrvnu, mu{ku vlast, ve} su tra‘ili, i uz podsmijeh dobili zve~ke?
Kadrovski turbo-folk Staro i ofucano opravdanje za sve proma{aje bo{nja~ke politike je navodna nu‘nost ~injenja ustupaka u vi{em interesu funkcioniranja bh. dr‘ave. Primjerice, ako mjesto dr‘avnog premijera ne prepustimo SNSD-u, mogao bi se naljutiti Dodik, te bije‘ati od formiranja vlasti, a dr‘ava bez vlasti nije dr‘ava, pa smo ga nadrljali. Sli~nih obrazaca u bliskoj pro{losti imamo hi~me. Stalno: ustupci! Narod je mislio da je Haris Silajd‘i} taj koji }e prekinuti zlokobnu tradiciju nekriti~kih ustupaka. Zato ga je i izabrao, naspram Sulejmana Tihi}a koji je ustupak sam po sebi. A Doktor je Haris odmah izabrao Svena Alkalaja za ministra vanjskih poslova, iako to od njega niko nije tra‘io. Lokalni bife-teoreti~ari nabacuju pri~u kako je to mudar potez, jer je taj Alkalaj Jevrej pa }e bejagi preko jevrejskog uticaja pomo}i Bosni. Ma to su politi~ke safunice! Bio je taj Alkalaj Jevrej i dok se razvla~io po ambasadorskim foteljama u posljednjoj deceniji, bio je Jevrej i prije nego {to ga je Doktor Haris ustoli~io na bo{nja~ku funkciju, pa nismo od tog njegovog jevrejstva vidjeli nikakva hajra. Da bogdom jesmo. Da ne bude zabunluka, mi ovdje nemamo ni{ta protiv da neki Jevrej, ili Ciganin, ili Italijan, ako treba, bude ministar vanjskih poslova, da mu se dadne pozicija na kojoj bi trebao biti ~ovjek sa bo{nja~kim imenom; ~ak {ta vi{e, nije zgoreg da se pomalo i tako svjedo~i bosanstvo, tako {to }e bo{nja~ka mjesta pripadati manjinama, pa ~ak i Srbima i Hrvatima; mi smo tolerantni i otvoreni, u razumnoj mjeri. No, mi smo protiv nepismenosti, neprincipijelnosti i mahalske lafine, kakva je do sr‘i iskazana u Silajd‘i}evom imenovanju ovog mlitavog, u diplomatskim krugovima kompromitiranog i ni~im posebnim dokazanog Svena Alkalaja. Ta budala{tina od imenovanja, taj politi~ki ki~, treba da ubijedi mahalske glave kako Doktor Haris vidi dalje i dublje od ostalih, pa }e ‘rtvovati bo{nja~ki za jevrejski kadar. Ho}emo re}i: nije Sven Alkalaj metnut za ministra vanjskih poslova zato {to je kvalitetan, ve} zato {to je Jevrej; njegovo jevrejstvo nije tema koju smo mi nametnuli, ve} tema koju je nametnuo Doktor Haris svojim politi~kim turbo-folkom. U vremenima kad se Evropa poku{ava definirati kao tzv. kolijevka kr{}anstva, u kojoj bi jevreji i muslimani trebali dobiti status podstanara, muslimanska je i jevrejska saradnja od velike va‘nosti. Vi{e je pro‘etosti izme|u jevrejske i bo{nja~ke ‘rtve, u odnosu na evropsko be{~a{}e, nego li {to ima pro‘etosti u nastojanjima, o kojima je pisao publicista N.Omer, da se jevrejstvo, kroz cionizam, poistovijeti sa “odabranim/nebeskim” i okrvavljenim velikosrpstvom. Mnogo je razloga za reafirmaciju i produbljavanje vi{estoljetnih bo{nja~kih veza sa Jevrejima. Pogotovo danas kad i jednom i drugom narod prijeti ‘ivot pod kiriju u evropskoj domovini. Ali, ne ovako, putem minoriziranja izvrsnih bo{nja~kih kadrova za ra~un prosje~nosti Svena Alkalaja! 242
IZ SAFF A SAFFA
Za{to je bitan ovaj primjer? Zato da bismo ustanovili kako je bo{nja~ka politika mahnita i tamo gdje od gotovine pravi veresiju. ...A kamo li tamo gdje bi se trebalo boriti za pozicije. Eto, dobili smo Ministarstvo vanjskih poslova, koje je za nas najbitnije, iz dva razloga: prvo, jer smo narod progonjen klevetama za tzv. islamski terorizam; drugo, {to od me|unarodnog statusa BiH ovisi status Bo{njaka. Ni na jednom, ni na drugom planu, Silajd‘i}ev izabranik ne}e u~initi ni{ta, jer nije u~inio ni dosad, makar u ma kakvoj izjavi za javnost, gdje bi se deklarirao kao ~ovjek od na{eg povjerenja. Dobili smo izuzetno va‘no Ministarstvo i istog ~asa ga ispustili iz ruku. ...U ime {upljeg vizionarstva. To bo{nja~ko marginaliziranje kvalitetnih Bo{njaka, zastra{uju}e je, jer upu}uje na intenciju da bi Bo{njaci mogli dobrovoljno svoje pozicije prepu{tati drugima. A za{to? Zato {to se pla{e? Zato {to misle da }e tako dokazati tolerantnost? Zato da se sakriju od stvarnosti? Da nisu na oku? Zato da ih ima i nema? Ako je to tako, onda je veliko pitanje da li smo na ovom ili ve} na onom svijetu.
Strava, java, pupa hava Izbori su pro{li i u medijskom prostoru vi{e ne bi smjele va‘iti pristrasnosti u koje su pohrlili svi, bez izuzetka, pa i mi u ovim novinama. Svi mi, vajni profesionalci, za nekoga smo navijali, i nekoga gurali. Kada se to dogodi tzv. neovisnoj novini, to je privatna stvar vlasni{tva i uredni{tva, ali kad se tako godinama ve} pona{aju javni rtv servisi, onda se radi o nasilnom instaliranju politi~ke hunte. Politi~ari su, dominantno, oboljela sorta ljudi, pa se o~as naviknu da ih se podr‘ava zato {to su pametni&lijepi, a ne zato {to bismo htjeli njima, kakvim god, istiskati neke koje smatramo {teto~inama. Dok se mi obra~unamo s jednom {teto~inom, udeblja se i uzja{e nas druga {teto~ina, sa druk~ijom dijagnozom, ali, ipak, dijagnozom. Zato ne mo‘emo podr‘ati stav da treba vi{e ikome dozvoliti slobodu da eksperimentira u probnih stotinu dana vlasti; jer, ako grije{i na po~etku, grije{it }e i poslije; a ako je zdrav, kritiku }e prihvatiti kao dobru namjeru i gre{ke ispravljati. Nova vlast je u povoju, pa bi se za nju tek moglo naslutiti da ne}e biti bolja od stare. No, ono {to uprkos pampersicama mo‘emo ustvrditi jeste odumiranje bo{nja~ke dr‘avotvorne svijesti, {to se ogleda kroz op}u bje‘aniju od va‘nijih ministarskih funkcija. Nije ta pojava od ju~er. Ali, ju~er smo mislili da to slu~ajno Hrvatima vazda pripadaju poslovi oko para, a nama nekakvi poslovi oko izmotavanja i prikazivanja. Pa smo mislili da to Hrvati, ili Srbi, imaju lukavosti da uzmu profitabilne resore, ili one na kojima se gradi/razgra|uje suverenitet. Danas, definitivno, mislimo da bo{nja~ki politi~ari va‘ne funkcije gone od sebe, k’o zaobadane krave, jer ne znaju {ta bi s njima. Ovi, drugi, pak, znaju, jer su ekipa, jer imaju cilj, jer se bore za pozicije na kojima se jagmi da se jami suverenitet nad njivom. Suverenitet je u ekonomskoj mo}i! Tamo gdje su srpske pare tamo }e biti srpska zemlja, i ovamo gdje su hrvatske pare, ovdje }e biti hrvatska Marketing tragedije
243
zemlja. I duh, jakako!!! Da bi se taj cilj ostvario u punom kapacitetu, Bo{njaci moraju u ekonomskom smislu biti manji od makovog zrna. Jer kad se ogolje, po {lajbuku, ogoljit }e se i po duhu, pa }e i ga}e i duh natakariti na {tap, te hodati Bosnom, k’o ki{a, k’o magla, k’o ni{ta. Ni{ta od ove pri~e ne bi bilo da su Bo{njaci birali bolje, a kako }e birati bolje kad boljih gotovo i da nema, a i da ih ima, Bo{njaci nisu u~eni demokratskoj kulturi, kojom bi razlikovali politi~ki turbo-folk od akademske pameti. Imalo se prilike, i tu je golema odgovornost rahmetli Izetbegovi}a, da se izgradi institucija pametnija od politi~ara, koja bi danas znala odrediti dugoro~ne ciljeve bo{nja~ke politike. Ovako, izbor je ostavljen politi~arima ~ija pamet nije odmakla dalje od ambicije koja se zove: dede da budem ministar sa {to manje ovlasti i odgovornosti. ...Pametan se stidi, budala se ponosi. Pitanje koje grupi{emo pod sintagmom “bo{nja~ka politika” tako je razlomljeno na mno{tvo si}u{nih, li~nih ambicija, koje prirodno ne te`e kolektivnoj igri. Za ugursuznog igra~a nisu poslovi finansija, ili izgradnje koridora 5c, jer je to ~itava ma{inerija za koju su potrebni nacionalno svjesni timovi, u kojima se prvo igra za raju, pa onda za sebe. U nas je vrlina da se igra za sebe, jer je druk~ije nemogu}e upasti u igru. A niko se nije ni potrudio da uspostavi samoodr`iva pravila igre. Ovo {to se trenutno de{ava jeste drpanje babinog du}ana dok se du}an ne isprazni. A kad se isprazni, ne}e nas biti ni u kakvoj vlasti. Svud oko nas bit }e Sven Alkalaj. Nemojmo se ~uditi {to bo{nja~ki lideri nisu zahvatili konkretna, opipljiva ministarstva. Ne trebaju im. Ne znaju {ta bi s njima. Tra‘ili su i dobili su ono {to narod zove: pupa hava. Jer su oni sami: pupa hava. A i mi s njima, na‘alost. Broj 187, 12. I 2007.
244
IZ SAFF A SAFFA
Dru{tvo koje nema kapaciteta da se prisjeti 40. obljetnice jednog od najzna~ajnijih tekstova u svojoj kulturnoj povijesti, i dru{tvo koje ba{ za tu 40. obljetnicu od{uti napade na jednog od svojih najva‘nijih autora – e, takvo je dru{tvo preselilo na drugu adresu. Na staroj adresi jedino jo{ stanuje Muhamed Filipovi}.
Bosanski duh, tobejarabi Taman kada sam se spremao da otpo~nem natenane pisati tekst u povodu 40. godi{njice objavljivanja jednog od najzna~ajnijih eseja u bosanskoj knji‘evnosti, o eseju Muhameda Filipovi}a pod naslovom “Bosanski duh u knji‘evnosti – {ta je to?”, pro~itah u magazinu “Dani” kako Marko Ve{ovi} na{eg uglednog akademika naziva la‘ovom i lu|akom, te javno poziva njegovu familiju da ga smjesti u ludnicu. Mislio sam afirmirati pozitivne efekte koje je Filipovi}ev esej imao na razvoj bosanske samosvijesti o vrijednostima svoga identiteta, {to je proces koji je rezultirao me|unarodnim priznanjem RBiH, kao i pripomenuti neprijatnosti koje je istrpio Muhamed Filipovi} u hajci koju su protiv njega, kao “muslimanskog nacionaliste i fundamentaliste”, vodili re`imski mediji i intelektualci. Bile su mi zanimljive svekolike paralele sa na{im vremenima, pogotovo {to se i danas oni koji slave bosanske atribute nastoje, od nekih novih re`imskih medija i njihovih pla}enih telala, satanizirati kao ekstremisti. Namjeravao sam to podsje}anje na Filipovi}ev esej zavr{iti nekom vrstom prijedloga akademskoj zajednici da se odr`i okrugli sto u povodu ovog jubileja, ne samo zato {to je Muhamed Filipovi} to zaslu`io, ve} zato {to je to potrebno nama i na{em vremenu, u kojemu je bosanski duh ponovo postao herezom.
]orkanova prava Nakon ~itanja Ve{ovi}evih rugabeta, naumpao mi je doga|aj iz 2003. godine kada je Ivan Lovrenovi} 21 bh. knji‘evnika, koji su potpisali peticiju protiv montiranog procesa “Pogorelica”, proglasio stokom. Kad sam vidio da se niko ne trza, da je i medijima i piscima svejedno {to Ivan Lovrenovi} sije mr‘nju, odlu~io sam reagirati. U tekstu sam napisao i to da je Ivan Lovrenovi} pla}enik velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Digla se slo‘(e)na dreka, reagirali su mediji u BiH i susjedstvu, a u~esnici manifestacije “Sarajevski dani poezije” su zajmili potpisivati peticiju u odbranu Ivana Lovrenovi}a. ^ujem, poslije, peticiju je sro~io jedan medreslija, {to se u raznim agregatnim stanjima pojavljuje u svim ideolo{kim prilikama. Evo nas sad pred Ve{ovi}evim vrije|anjem Filipovi}a. Smatrao sam intelektualnom i patriotskom obavezom da javno osudim napad na Filipovi}a, ~ija odbrana ne bi smjela biti njegova privatna stvar, ve} obaveza svakoga ko po{tuje djelo ovog znamenitog Bo{njaka. U cugu sam napisao Marketing tragedije
245
tekst i razaslao na nekoliko medijskih adresa. Objavljen je jedino na web sajtu Bosnjaci.net. [ta iz toga ~itamo? Isto {to i iz napada Ivana Lovrenovi}a na 21 bh. pisca. Bo{njake mo‘e napadati i blatiti svako, ne}e ih braniti ni Bo{njaci, a kad Bo{njak ka‘e kriti~ku rije~ o Hrvatu ili Srbinu, tada }e ustati svi da dokazuju gdje je problem. Evo te moje reakcije koju, rekosmo, ne htjede objaviti niko... - “Pjesnik Marko Ve{ovi} je akademika Muhameda Filipovi}a nazvao ’bolesnikom kojeg treba odvesti u du{evnu bolnicu’! Ni jedan iskreni bosanski patriota ne mo`e se miriti sa javnim vrije|anjem na{eg istaknutog akademika. Jednako bismo reagirali i da je neko Marka Ve{ovi}a nazvao bolesnikom i pozvao njegovu familiju da ga smjesti u ludnicu. Takve uvrede protiv na{ih istaknutih pojedinaca ne mogu se tolerirati, pogotovo kad dolaze od jednog univerzitetskog profesora i federalnog zastupnika, kakav je Marko Ve{ovi}. Na Ve{ovi}evoj listi za odstrijel bili su mnogi Bo{njaci. Sje}amo se harange na D‘emaludina Lati}a. U nekoliko navrata je i moja skromna pojavnost bila na meti Ve{ovi}evih uvreda: za mene je tvrdio isto, i jo{ pride da sam Radovan Karad‘i} u Bo{njaka, pa mi se name}e pretpostavka da Ve{ovi} osje}a patolo{ku mr‘nju prema svakom slobodomisle}em Bo{njaku. Niko ne spori pravo ma kome da se polemi~ki razra~unava sa bilo kime. Ali, kad Marko Ve{ovi} u posljednjem broju magazina ’Dani’ pravi {prdnju sa Filipovi}evim begovskim porijeklom, onda osje}amo da se ne radi o polemi~kom diskursu, ve} o strasnom otporu protiv svakog Bo{njaka koji odudara od andri}evske matrice o muslimanskim ’}orkanima’. Ve{ovi} kao da podvriskuje: Otkud muslimanu Filipovi}u pravo da bude aristokrata, da bude akademik, da bude pametan! On ima da bude la`ov i da bude lud! Zato je Ve{ovi} akademika Filipovi}a nazvao patolo{kim la`ovom, te je njegovoj porodici preporu~io da ga smjesti u ludnicu. Bo{nja~ki narod voli i po{tuje Muhameda Filipovi}a, kao jednog od svojih najuglednijih pojedinaca, te je realno o~ekivati da }e mnogi Bo{njaci Ve{ovi}eve uvrede do‘ivjeti kao uvrede svoga ponosa i dostojanstva. Bilo bi korisno ako bi Marko Ve{ovi} povukao te ru‘ne rije~i i izvinuo se Muhamedu Filipovi}u.”
Intelektualni ventilator [ta bi se boljeg moglo po‘eljeti jednom autoru nego da u rasponu od 40 godina bude sa istim intenzitetom napadan i proganjan? Jo{ malo pa }e Muhamed Filipovi} dosegnuti 80. godinu ‘ivota, a ne prestaje ve} decenijama biti meta katilskih ~ere~enja od strane re‘ima i re‘imskih podanika. U posljednjem broju magazina “Dani” protiv njega su napisana dva teksta na {est novinskih stranica, iliti 20-tak autorskih kartica. Toliko je bitan taj nebitni “la‘ov i lu|ak”. Zasigurno, u duhovnoj povijesti Bosne nije postojao autor, poput Filipovi}a, koji je tako dugo, u kontinuitetu, bio centarfor bosanskih nastojanja. Filipovi} i danas ide ispred vremena, ispred postoje}ih i nesu|enih 246
IZ SAFF A SAFFA
institucija, ispred tzv. intelektualaca razasutih po pr}ijama li~nih interesa, on se uop}e ne mo‘e smjestiti u biolo{ke godine, jer pred njegovim godinama gradiranje vremena nema nikavog smisla. Dokaz za to je armija tromih, potkupljenih, snishodljivih, intelektualnih umova, sviklih da je zanat povla|ivanja obrazac samoostvarenja u ovom dru{tvu. Jo{ jednom se potvr|uje da je mladost stvar duhovnih afiniteta, a ne biolo{ke realnosti. U tom kontekstu, Senad Pe}anin je ro|en kao mumija. Na ‘alost, u mumificiranom dejtonskom dru{tvu, koje odgaja provincijalne zadahe, prirodno je da se progone intelektualni ventilatori, ~iji kilovati razgoli}uju ustajalost pojava koje nam se predstavljaju kao vizionarske, progresivne, velegradske. Problem je u strukturi mo}i u ovom dru{tvu, koja nije naklonjena kriti~kom diskursu, ve} tra‘i podanike. Sve {to nam se tako silovito name}e kao neovisno i intelektualno, zapravo je potpla}eno, ili iz Beograda i Zagreba, ili iz krsta{kih fondova nenaklonjenih muslimanskoj jednakopravosti u bosanskoj multilateralnosti, ili iz dejtonske prirode politi~kih odnosa, koji idu za retardacijom i u~malo{}u, kao okvirom za odr‘anje {i}arskih pozicija u politi~kom mrtvilu. Pod sli~nim rasporedom ovozemaljskih lete}ih objekata Muhamed Filipovi} je 1967., u ~asopisu “@ivot” (br. 1-2, januar-februar), objavio esej “Bosanski duh u knji`evnosti – {ta je to?”. S ove vremenske ta~ke, u tom eseju nema ni~ega {to bi trebalo izazvati burnu reakciju te dobrohotne, Bosni i bosanstvu naklonjene, komunisti~ke vlasti. Pisao je Filipovi} o “Kamenom spava~u” Maka Dizdara, o “Stojanki majki Kne`opoljki” Skendera Kulenovi}a koju prihvataju svi narodi, o piscima koji ustoli~uju identitet bosanskog duha u knji`evnosti, pisao je protiv agresivnih nacionalizama, raznih vrsta, i dugom odsustvu stvarne bosanske pozicije, koji doprinose propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije... Po ovovremenom razumijevanju bosanstva, kao centri{ta jugoslovenskog duha, Filipovi}evi stavovi su trebali biti na talasu re`imskih nastojanja. Ali, vraga! Muhamed Filipovi} je izba~en iz Partije, a CK SKBiH je obznanio javnu osudu njegovog eseja. Mediji i re`imski intelektualci su se utrkivali da izreknu {to te`e uvrede na njegov ra~un. Nazivali su ga nacionalistom, fundamentalistom i, jakako, elementom. ^injenica da se Filipovi} ni 40 godina poslije nije pomjerio sa pijedestala elementa, ukazuje da su Bosna, bosanski duh i njegovi ba{tinici ostali tamo gdje su i bili, samo pod druga~ijim formalnim rasporedom. ^uvari bosanskog duha danas su Marko Ve{ovi}, Ivan Lovrenovi}, te fol Beogra|ani i fol Zagrep~ani okupljeni oko magazina “Dani”, kompleksa{i koji 500. broj ovog bejagi bosanskog magazina slave tako {to u Sarajevo dovedu pozori{nu predstavu iz Beograda, jer, molim te lijepo, nisu oni odavle pa da slave sa na{om baklavom...; oni, i ~itava mre`a intelektualnih prostitutki, koja je dejtonskih godina gra|ena na parama iz Kara|or|eva, danas ~ine tu silu koja je 1967. progonila Filipovi}a i njegov bosanski duh.
Prikaza i prikazivanje U Sarajevu je 1994. odr‘an okrugli sto na temu “Bosanski duh”. Tri godine poslije je {tampan zbornik diskusija i radova, kome je u povodu 30. Marketing tragedije
247
godi{njice objavljivanja pridodat i pomenuti Filipovi}ev esej. Vrijedilo bi danas, sa pozicije dejtonskog iskustva, progovoriti o statusu bosanskog duha u njegovoj ku}i. Bilo bi lijepo, i akademski po{teno, Filipovi}evom eseju, i uticajima koje je imao, ukazati pa‘nju kakvu zaslu‘uje. Nedavno je Filipovi} bio uvodni~ar na sesiji Kruga 99, te je dao veoma obiman i temeljit intervju magazinu na{e dijaspore u Skandinaviji “Nur”. Govorio je o krizi vlasti i morala u vlasti, o zapostavljenosti na{ih akademskih potencijala u kreiranju politi~ke stvarnosti. Filipovi}, rekosmo, danas ostvaruje ulogu nepostoje}ih institucija u Bo{njaka, govori, kritikuje, ukazuje, savjetuje... Dru{tvo koje nema kapaciteta da se prisjeti 40. obljetnice jednog od najzna~jnijih tekstova u svojoj kulturnoj povijesti, i dru{tvo koje ba{ za tu 40. obljetnicu od{uti napade na jednog od svojih najva‘nijih autora – e, takvo je dru{tvo preselilo na drugu adresu. Ostao je bosanski duh. Da se prikazuje. Broj 188, 26. I 2007.
248
IZ SAFF A SAFFA
Presuda je uvreda za na{e ‘rtve. Ali, presuda je pohvala na{em moralnom i patriotskom ugursuzluku. Ona je mjera na{e ignorancije na{ih ‘rtava. [ta dalje? Pa ako mislimo ‘ivjeti, moramo pamtiti, a ako mislimo pamtiti, moramo izgraditi Muzej genocida nad Bo{njacima.
Bolju presudu mi nismo zaslu‘ili Bo{nja~ke ‘rtve velikosrpskog genocida blasfemijski su uni‘ene presudom Svjetskog suda pravde! Presuda koja abolira zlo~inca od kazne te‘i je zlo~in od po~injenog zlo~ina. Jer, genocid su ~inili otpadnici od reda i poretka, a najvi{a svjetska pravosudna instanca je izravnala ‘rtve i krvnike, te se pridru‘ila otpadnicima od reda i poretka. Svijet je podr‘avao genocid nad Bo{njacima, na razli~ite na~ine, a evo, potvrdio je to i sada. Bo{njaci, ubijeni, imali su pravo na ‘ivot, kao {to su i mrtvi i pre‘ivjeli imali pravo na pravdu i na satisfakciju. Svjetski sud pravde je 26. februara posvjedo~io da Bo{njaci, ubijeni, nisu imali pravo na ‘ivot, i da njihova nasilna smrt, i na{i traumatizirani ‘ivoti, nemaju pravo na pravdu.
Presuda o gra|anskom ratu Svjetski sud pravde se, otvoreno i bestidno, oglasio kao sau~esnik u genocidu nad Bo{njacima. I {to je jo{ opasnije: kao podstreka~ novog genocida nad Bo{njacima. Jer, Srbija se vi{e ne mora pla{iti kazne! Bo{njake mo‘e, kad god joj prahne, dokusuriti. Bitno je samo da ne ostavi pisani trag kojim nare|uje masovne likvidacije Bo{njaka. Po novoj pravosudnoj logici, trebalo bi osloboditi krivice sve ubice na svijetu koji nisu, prije ubistva, ostavili pisani trag da }e nekoga ubiti. Milo{evi} nije nigdje napisao naredbu o masovnim pogubljenima Bo{njaka, {to je Svjetski sud pravde uzeo kao klju~nu ~injenicu u osloba|anju Srbije od krivice za agresiju i genocid. Drugi novum je u uokviravanju genocida u op}inske granice, po ~emu ispada da se holokaust nad Jevrejima nije dogodio u Njema~koj, ve} u konclogorima. Krivci su u Dahau ili Mathauzenu, a ne u njema~koj dr‘avi. I, ‘rtve su iz Dahaua ili Mathauzena, a ne iz njema~ke dr‘ave. Presu|eno je da se genocid nad Bo{njacima dogodio samo u Srebrenici, iako su u taj geto stjerani Bo{njaci iz cijelog Podrinja, i dublje. A {to }e ljudi iz Vlasenice, Rogatice, Vi{egrada u Srebrenici? Ratni turizam, {ta li?! Logi~ki je neodr‘iv taj okvir. Sila koja je po~inila genocid u Srebrenici, ista je ona koja je po~inila genocid, recimo, u Prijedoru. Na{ta bi li~io sud koji bi terorizam u Madridu podijelio na vagone: za jedan vagon bude{ kriv, za drugi vagon ne bude{ kriv?! Tre}e, vrijedi obratiti pa‘nju na uklju~ivanje Republike Srpske u odgovornost. Taj entitet je postao legalan tek sa nametanjem Dejtonskog sporazuma. Prije toga, bila je to vojna hunta Radovana Karad‘i}a. Ako Svjetski sud pravde priznaje ratni legalitet genocidne tvorevine, koja u vrijeme agresije Marketing tragedije
249
nije postojala u legalisti~kim okvirima, onda Svjetski sud pravde stavlja znak jednakosti izme|u dr‘avnosti i paradr‘avnosti, izme|u legaliteta i kriminaliteta. Cilj ovog zlo~ina~kog zahvata je pretvaranje agresije u gra|anski rat u BiH!!! Ako je Karad‘i}ev entitet bio legalan od 1992. do 1995. onda je ovdje uistinu bio gra|anski rat, po{to su se sukobile dvije legalne unutardr‘avne struje. Stoga se ne treba radovati prozivanju Republike Srpske za odgovornost, jer odgovornost ima smisla tek ako je na adresi Srbije, po{to, ponavljamo, Republika Srpska do nametanja Dejtona nije imala legalisti~ki karakter. Ako na to pristanemo, prihvatamo tezu o gra|anskom ratu. No, nas u daljem tekstu ne zanima analiza presude, iz nekoliko razloga: prvo, zasi}enost je raznim tuma~enjima; drugo, jo{ se ne zna ho}e li se koja mrvica pravde mo}i izvu}i iz pustinje nepravde; tre}e, imamo pre~a posla... ...Da definiramo sebe, prije i poslije presude. Ovih nekoliko natuknica oko presude izrekli smo tek toliko da uka‘emo na razuzdanu drskost Svjetskog suda pravde koji nije zazirao od abolicije kreatora zlo~ina i legalizacije genocida nad Bo{njacima. A za{to? Nema drugog odgovora osim ovog: Zato {to su ‘rtve muslimani! Zato {to ubice muslimana ne podlije‘u odgovornosti! Zato {to je pravosudni razvrat u Hagu, ipak, samo kota~i} u antiislamskoj histeriji koja ne pokazuje znake smirivanja. Jedan bo{nja~ki autor ka‘e: “Misliti tako zna~i sebe osuditi u perspektivi na jedan palestinski status.” Dakle, Palestinci su ‘rtve zato {to misle da su ‘rtve?! Kad ih cionisti ubijaju, trebali bi se veseliti, pa ne bi bili ‘rtve?! I mi bismo se trebali sad radovati presudi koja slavi genocid nad nama, kako bismo izbjegli palestinski status?! Ma, i|i bi‘i! Na sli~nom je fonu i jedan naslov koji govori da “Bo{njacima prijeti samoizolacija”. Pa mi smo izolirani od pravde i jednakopravnosti od 1992. godine, i jedini smo autohtoni evropski narod koji je stjeran u geto! Ta izolacija nije na{a, ve} je evropska volja! Paranojama o samoizolaciji nastoji nas se natjerati da prihvatamo realitet ispod granice ljudskog dostojanstva. Na to li~e i optimisti~ke salve koje izri~u bo{nja~ki prvaci, tvrde}i da presuda nekoga na ne{to obavezuje. Ru‘na je ta manipulacija! Srbija jedva da je obavezna da izglasa nekakvu deklaraciju, a kamo li {ta vi{e. Pa i da postoji {ansa za vi{e, bo{nja~ka politika nema kapaciteta i volje da eventualni potencijal presude usmjeri ka tim ciljevima. Ovo dosad su estradna laprdanja koja blinkeraju ka ukusima publike. Do daljnjeg, dok nam neko konkretnim argumentima ne ponudi negaciju pretpostavke da su na{e ‘rtve ostale bez pravne satisfakcije zbog svoga muslimanskog porijekla – mi ne smijemo druk~ije vjerovati. Jer, nama se genocidno iskustvo i previ{e puta ponovilo da bismo se ikad vi{e mogli opustiti. A opustili smo se. O tome ‘elimo govoriti u nastavku teksta.
Krsta{luk i genocidizam Na{e ‘rtve su zaslu‘ile pravdu. Njihova nevinost, proizi{la iz posve}enosti tradiciji i praksi tolerancije, odre|uje im auru svetila. Ali, mi kao narod, zbog kriti~ne mase odro|enika, nismo zaslu‘ili bolju presudu. Bolju 250
IZ SAFF A SAFFA
presudu od ove nije zaslu‘ila ni od naroda odro|ena bo{nja~ka politika. [ta }e nama bolja presuda! [ta bismo s nje radili? Za kriti~nu masu na{ih ljudi ovaj proces u Hagu je imao energetsko zna~enje kakvo ima ma koja fudbalska utakmica bh. reprezentacije. Na pozitivan ishod Tu‘be se nije ~ekalo zbog ‘rtava, zbog institucije pam}enja, i institucije opreza, ve} se na tu nesu|enu vijest ~ekalo kako bi se zajmile obadati terevenke, o~epljavati pive i rakije, rasprostirati sofre, navijati srbijanske muzike, i kako bi se do dugo u no} vri{talo od radosti {to smo im ga dohakali. Onda bi se ujutro ustalo mahmurno, pa bi se sve lijepo zaboravilo u ganjanju drugih povoda za opijanje i derne~enje. E, zato nismo dobili ono {to nismo zaslu‘ili. A bolju presudu nismo zaslu‘ili ne samo zbog ~injenice da ne znamo {ta bi s nome, osim u dernek, ve} i zato {to prethodnih godina nismo ni{ta u~inili na stvaranju institucije pam}enja; proces u Hagu je za nas, Bo{njake, trebao biti isklju~ivo u funkciji odbrane od cikli~nog ponavljanja genocida. I po fizi~koj i po metafizi~koj liniji bolja presuda nama ne pripada. Tu metafizi~ku matricu neostvarenog srodstva sa ‘eljenim ve} smo objasnili... Po{to Tu‘bu nismo razumjeli u njenom memorijskom kapacitetu, logi~no je {to nismo mogli na pravi na~in po‘eljeti njenu realizaciju. Mi smo ‘eljeli pobjedu, kao na Eurosongu, i zato se Tu‘ba kotrljala jednim, a mi drugim frekvencijama. A za{to smo mi takvi kakvi jesmo, pa da ne razumijemo zna~aj pam}enja genocida za na{ bosanski opstanak, e, to je jedno oba{ka pitanje, koje bi valjalo oba{ka razglabati. Pozabavimo se fizi~kim manifestacijama ovog problema. Smatra se da na{ advokatski tim nije podastro dovoljno kvalitetne dokaze preko kojih ne bi mogla olahko pre}i ni ta pravosudna zavjera svjetskih sudija. Postoje i mi{ljenja da je za ra~un Beograda u~injena unutarnja diverzija kada je odstranjen autor Tu‘be Frensis Bojl, doktor me|unarodnog prava, i kada je za {efa na{eg tima imenovan advokat Softi}, koji nije imao nikakvog iskustva na ovim poslovima. Gledao sam g-dina Softi}a na HRT i uvjerio sam se da on ne zna govoriti za javnost (zamuckuje, okre}e se u stolici), {to zna~i da bi takvu nesre|enost mogao ispoljavati i u struci. Nije Softi} kriv {to je na njega pao historijski teret, ve} je kriva bo{nja~ka politika koja nije oformila najja~i mogu}i pravni tim. Sad dolazimo do jedne stare pri~e, i do nje }emo uvijek dolaziti kada nam se budu doga|ali porazi, koji }e, kao odroni, ubrzavati i odbrojavati vrijeme koje nam je preostalo. Dakle: pam}enje genocida je uvjet na{eg opstanka. Ono je temeljni znak na{eg identiteta. Iskustvo genocida nam valja ‘ivjeti. Ili }emo pamtiti, i prevenirati da nam se genocid ne ponovi, ili ne}emo pamtiti, pa }e nam se genocid ponoviti. Iskustvo ‘rtve genocida je usidreno u na{e povijesno bi}e. Stoga, nema podr{ke idejama da ne smijemo biti optere}eni pro{lo{}u! Naprotiv, na{a budu}nost je odre|ena odnosom prema pro{losti, jer nam se pro{lost ponavlja, jer nas ponavljanje topi i isparava, jer nas je sve manje ovdje, a sve vi{e diljem svijeta, jer je ovo posljednja {ansa da zauzmemo zdrav i graditeljski odnos spram iskustva genocida. Ako ovaj put zaboravimo, idu}i put ne}emo imati {ansu da pamtimo! Jer nam je ‘ivot na dlaku obje{en. ^etni~ka ~voka bi bila dovoljna da Marketing tragedije
251
nas otpuhne, u sadejstvu sa svjetskom islamofobijom. Zalud {to su ~etnici genetski Turci, a mi Slaveni, oni miksani, a mi autohtoni, jer oni su pod krstom, a mi smo – vamgor. Svjetska vladavina krsta{kog fundamentalizma ne pokazuje znake smirivanja, pokajanja, katarze, volje za dijalogom, ~ak {ta vi{e, onda se uslo‘njava i ubrzava, pa ne bi bilo nikakvo ~udo da na genocidnoj trpezi ugleda bosanske muslimane. Presudu u Hagu, kao i sve, ne treba ~itati kao svr{en ~in, ve} kao intenciju, jer stvarnost nije bara, ve} je rijeka. Nevinost ubicama - poni‘enje ‘rtvama, podr{ka Srbiji - poni‘enje Bosni, krila genocidizmu – {amar demokratiji, toleranciji, jednakosti u razlikama... – sve su to poruke na kojima }e se graditi budu}nost, u Bosni i oko nje. I to je razlog da se vratimo na po~etak svoje dejtonske pri~e, kada smo pomislili da je mogu}e graditi bo{nja~ku budu}nost bez potpunog uklju~ivanja svih na{ih kapaciteta u izgradnju, i u ‘ivljenje, institucije pam}enja genocida, kao kompasa na{eg nacionalnog identiteta.
Muzej genocida nad Bo{njacima ^itaoci su mi svjedoci koliko sam puta zadnjih godina ponavljao, navaljivao, dosa|ivao – da je izgradnja Muzeja genocida nad Bo{njacima na{ najva‘niji projekat. Zamislite da se u ovoj projekat u{lo odmah iza rata! Ne bi bilo dr‘avnika i diplomate koji bi do{ao u Sarajevo, a da ne ode pokloniti se ‘rtvama, i da sa sobom ne ponese pri~u o razmjerama genocidne agresije. A na pri~ama je umre‘en svijet. Za deset dejtonskih godina mogli smo do u zrnce obraditi, razraditi, dokumentirati, svijetom razaslati sve {to nam se dogodilo. I u ovom i u prethodnim genocidima. Ne bi se moglo dogoditi da na{ pravni tim ima {upljine. I ne bi se moglo dogoditi da Svjetski sud pravde iskoristi na{u sveop}u nezainteresiranost za sopstvenu ‘rtvu. Presuda je, velimo, uvreda za na{e ‘rtve, ali, presuda je pohvala na{em moralnom i patriotskom ugursuzluku. Bolje nismo zaslu‘ili. [ta }emo sad? Pa ako mislimo ‘ivjeti, moramo pamtiti, a ako mislimo pamtiti, moramo izgraditi Muzej genocida nad Bo{njacima. Dok se to ne shvati, ne prihvati, i ne realizira - na{i }e se porazi nastaviti, u br‘em i ubita~nijem ritmu. Presuda u Hagu je jedan od najte‘ih. A bit }e ih jo{. Te‘ih. Broj 191, 9. III 2007.
252
IZ SAFF A SAFFA
Svijet je u martu 1994. Bo{njake predao Hrvatima, da ih uz me|unarodnu pomo} koloniziraju ekonomski i institucionalno. Tada je zauvijek sprije~ena mogu}nost stvaranja prve evropske dr‘ave sa muslimanskom upravom. Stoga je pri~a o tzv. hrvatskom entitetu ~ista glupost.
Tre}eg entiteta ne}e biti Strategija o~uvanja dostignutog ili osvojenog poseban je teatar. Ljudi nerijetko pale halugu na rubovima svoga imanja, kako bi kom{iji utuvili u glavu dokle je ~ije. @ene ~esto popravljaju mu‘evima kragne ~im na njemu spaze ‘enski pogled. Vojske izvode skupe vojne vje‘be kako bi se prikazale mo}nijim nego {to jesu. U ‘ivotinjskom je carstvu ovaj teatar jo{ ‘ivopisniji. Zanimljivi su raznorazni oblici “ozna~avanja” teritorija. Jednako je zanimljivo gledati pora‘enog bika kako odlazi sa boji{ta, ali, jo{ uvijek izigrava generala, u penziji. E, mi li~imo na ovog penzionera! Dok se oko nas odvija teatar “ozna~avanja” osvojenih etnonacionalnih teritorija, mi plovimo po oblacima jednog anadaluzijskog svijeta, u kome smo izumiru}i, iako se taj svijet jo{ `ari u nama. [upljinom je~e vi{egradske i banjalu~ke sevdalinke, kad se zapjevaju u Travniku ili Srebreniku. U starom gradu Vi{egradu... prestaje biti stih i postaje plove}i usud koji poput nekroze pokorava ovda{nji `ivot, uvla~e}i u sebe i druge bosanske gradove u kojim se jo{ uvijek za~uje sevdalinka, u ba{~ama, pod dudovima, gdje su familije skupne, bistre i `ive. Nikada na svijetu nije postojala zemlja poput Bosne, i narod, poput Bo{njaka, koji su li~ili na sam `ivot, bivaju}i ro|enjem uvijek na gubitku, i uvijek u nestajanju. Sve druge zemlje, i svi drugi narodi, `ive u nadvremenoj pri~i, neome|enoj trajanjem, pa tamo, kod njih, ~ovjek mo`e biti siguran da }e mu se tragovi nastaviti. Ovdje, kod nas, koraci se zametnu u ro|enju, samim tim {to smo pripremljeni na kona~an ishod, kao i u `ivotu. Ne postoji mehanizam kojim bismo proglasili kapitulaciju pred ‘ivotom. Svjetska politika nije smislila mrtvozornika koji bi jedan narod proglasio mrtvim. Postoje globalni mrtvozornici za slonove i leptirove, za vrste u nestajanju, ali, eto, ne postoje za narode. Jer, ova civilizacija ne mo‘e ozvani~iti takvu stvarnost – ba{ da narodi nestaju i ba{ da se narodi progla{avaju mrtvim. No, bo{nja~ki narod vi{e ne posjeduje nikakve realne pretpostavke koje bi svjedo~ile o njegovom ‘ivotu. Kad ka‘emo – ‘ivot – mislimo na vrste i koli~ine energije koje garantiraju perspektive nekome bi}u. Kad ka‘emo – smrt – ne mislimo samo na mrtvo tijelo, ve} i na od‘ivljeno tijelo kojemu se kraj nazire. Bo{njaci, tako, vi{e ne mogu me|u ‘ive, u budu}nost. Znalo se to i prije, unatrag nekoliko godina, ali, ljudski je bilo poku{ati makar iluzijom razdrmati volju za ‘ivotom. Marketing tragedije
253
Fasada bez vizije Od oktobarskih izbora naovamo traje separatisti~ka terevenka srpsko-hrvatskih partnera, koju uz podr{ku me|unarodne zajednice diktira gove|i gula{ iz Lakta{a Milorad Dodik. Kad poredimo razloge za kazne raznih politi~ara koje su smjenjivali visoki predstavnici, i zuluma koje ~ini Dodik, a niko ga ne smije ni mrko pogledati, uo~avamo da su se vremena promijenila, pa su za Bosnu postala gora, a za Karad‘i}eve sljedbenike slobodnija i bolja. Odletio je svojevremeno s funkcije predsjednika RS Nikola Popla{en, a da nije po~inio ni stohiljaditi dio ovoga {to je po~inio Dodik. Jer, kad je smijenjen Popla{en, islamofobija nije bila ozvani~ena kao kurs budu}nosti. Mislilo se tada da svaki ekstremizam {teti Balkanu i Evropi, pa ga treba sasje}i u korijenu. Danas, pak, budu}nost Balkana izgleda druk~ije nego prije desetak godina, pa makar utoliko {to se Bo{njaci progone bez stida i zazora. To zna~i da su srpsko-hrvatski separatisti~ki partneri do te mjere ovladali institucijama dejtonskog sistema da nemaju razloga stidjeti se otvorenih namjera da od Bo{njaka stvore gra|ane tre}eg reda, nad kojima }e i‘ivljavati svoje katilske komplekse. Kao {to su mediji objavili, dodolider SNSD-a Rajko Vasi} predstavio je Dodikov koncept ustavnog ure|enja, po kome bi BiH bi bila podijeljena na tri entiteta. Bo{njaci bi dobili manje od frtalja, iako su ~inili ve}inu na 44 odsto bh. teritorije. Etnonacionalna podjela ve} postoji u realnosti, s tim {to krajevima sa bo{nja~kom ve}inom ne vladaju Bo{njaci, dok onim tamo krajevima vladaju Srbi i Hrvati. Svi znamo da nezvani~na podjela Federacije na bosanski i hrvatski dio nikada nije prestala postojati, uprkos Va{ingtonskom sporazumu, iz marta 1994. godine. No, bo{nja~ki politi~ari koji su zagraktali na Vasi}ev, tj. Dodikov prijedlog, nisu ni jednim slovom ukazali na tu poraznu ~injenicu, od koje svi okre}emo glavu, a to je da tzv. hrvatski entitet postoji u realnosti. Hrvatske po{te, elektroprivrede, domovi zdravlja, te svekolike institucije, “ozna~ene” {ahovnicom, nisu nikada integrirane u federalne atribute. Svi znamo, a pravimo se da ne znamo. Jedan va`an bo{nja~ki politi~ar veli: “Takva inicijativa usmjerena je ka razgradnji BiH”. A na {ta je – da nam ga je upitati – usmjerena ~injenica da bo{nja~ki politi~ari godinama {ute o postojanju tzv. Herceg-Bosne, ~ime su podstakli ambiciju da tzv. tre}i entitet dobije formalno-pravni legalitet?! Najednom su se sad na{li u ~udu. Ovaj primjer svjedo~i, kao mnogo {ta, o zagubljenosti, besciljnosti, obezglavljenosti, ili prosto re~eno: moralnoj tupavosti bo{nja~ke politike. Ta politika ‘ivi u aoristu. Ma, ako uop}e ‘ivi. ...Ako to nije samo estradna ambicija nekakvih ljudi da budu va‘ni, pa po{to nisu postali pjeva~i, ili fudbaleri, postali su politi~ari, i to narodu u kojeg nikad nije izgra|en ma kakav funkcionalan nacionalni kriterij. Nikad ni u jednog bo{nja~kog politi~ara nisu polagane tolike nade kao u Harisa Silajd‘i}a, ali se ispostavilo da se radi samo o obe}avaju}oj fasadi, ispod koje nema nikakvog sistema, ni vizije. Dovoljno je mjeseci pro{lo od njegovog izbora u Predsjedni{tvu BiH da bi se vi{e i{ta moglo o~ekivati. Haris Silajd‘i}, odve} je sigurno, ni{ta ne}e promijeniti. Defini254
IZ SAFF A SAFFA
tivno, za njegovog liderstva ne}e biti izgra|ene institucije koje imaju svi samoodr‘ivi narodi, tako da }e bo{nja~ka politika ostati svedena na oskudne intelektualne potencijale na{ih lidera, koji su i odvojeno i skupno stoput slabiji od nesu|enih institucija koje bi objedinile bo{nja~ku pamet. Danas kada je Haris Silajd‘i} postao jo{ jedan od brojnih isprepadanih i ucijenjenih Bo{njaka – jer ga sumnji~e za {verc oru‘jem - potreba za objedinjavanjem na{ih akademskih potencijala, za izgradnjom tijela koje je ja~e od strana~ke logike, potvr|uje se kao jedino smislena. No, i po cijenu Harisove glave, to se ne}e dogoditi, jer su li~ni interesi u bo{nja~koj politici kao korov osvojili i prekrili svaku logi~ku i moralnu nit. Politika je u Bo{naka sredstvo za plja~ku, ekran za prikazivanje, a ne medij borbe za narod. Zato ne postoji mogu}nost suprotstavljanja novoj navali separatisti~kih ciljeva, koje trenutno diktira Milorad Dodik, odnosno, svesrpska i svehrvatska akademska pamet.
Ko je gazda [to se nas Bo{njaka ti~e, istog ~asa se mo‘e otcjepiti Republika Srpska, i istog ~asa Hrvati mogu ozvani~iti tzv. Herceg-Bosnu. Za{to? Zato {to niko ni{ta ne bi poduzeo da se takvo {to dogodi. Pitanje je da li bi bilo snage da se makar organiziraju demonstracije. Ko bi do{ao? Jedini na~in da narodom napunimo demonstracije protiv otcjepljenja RS bio bi da anga‘iramo Ljubu Ali~i}a ili Lepu Brenu da pjevaju o ljubavnim prevarama. Jer, na{ je narod odro|en od sebe, po ugledu na politiku. S druge strane, oru‘ani otpor protiv otcjepljenja dijelova bh. teritorije ravan je pomisli da glista sko~i na Mars. Elem, put za realizaciju separatisti~kih zamisli je otvoren. Ali, od te pri~e nema ni{ta. Za{to? Zato {to islamofobijska Evropa ne}e dozvoliti postojanje entiteta sa muslimanskom upravom. Za{to onda Karad‘i}evi sljedbenici zagovaraju tre}i entitet i za{to Hrvati nemaju ni{ta protiv te srpske advokature? Sporazum iz Kara|or|eva o podjeli BiH je postao javna stvar, i niko se vi{e ne stidi te urote protiv Bosne i Bo{njaka. Bestidna promocija srpsko-hrvatskog zalaganja za tre}i entitet nije ni{ta drugo do stavljanje do znanja Bo{njacima, kao i me|unarodnim faktorima – ko je gazda u Bosni. To zna~i da su Bo{njaci ispali iz igre, jer u njihovo ime odlu~uju Srbi i Hrvati. Kako se oni dogovore, tako }e biti. No, oni znaju da Svijet ne}e dozvoliti stvaranje tzv. bo{nja~ke republike. Bilo je to jasno i bez erupcije islamofobije, jo{ 1994., kada su Amerikanci Bo{njake uvalili Hrvatima, da ih Hrvati, uz me|unarodnu pomo}, koloniziraju ekonomski i institucionalno. Znamo, krajevima sa bo{nja~kom ve}inom vlada hrvatski ili slovena~ki kapital, a u dejtonskim “reformiranim” institucijama sjede zaslu‘ni pojedinci iz paradr‘avnih aparata Radovana Karad‘i}a i Mate Bobana, te pokoji Bo{njak koji je dokazao da nije musliman. Cilj je ostvaren. Za{to bi sada Hrvati htjeli drugi ili tre}i entitet, kad znaju da se Bo{njacima ne}e priznati jednako pravo? Odgovor je u ozna~avanju teritorije. Vi{egodi{nja pri~a o navodnoj hrvatskoj ugro‘enosti u Sarajevu ide za tim da se skrene pa‘nja sa ~injenice Marketing tragedije
255
da Hrvati koji su ~inili ve}inu na 16 odsto bh. teritorije sada apsolutno vladaju na vi{e teritorije nego Bo{njaci. I pride jo{ vladaju krajevima sa bo{nja~kom ve}inom. Cilj je, dakle, zabetonirati osvojeno, te dotu}i bo{nja~ku volju za zajedni{tvom. Ista logika vrijedi i za dimne signale iz RS. [upljoglavost cijelog koncepta vidi se iz samo jedne izjave Dodikovog Vasi}a koji je rekao: “Pojedini politi~ki krugovi iz Sarajeva `ele protuustavnim prenosom nadle`nosti s entiteta na dr`avu napraviti islamsku republiku od BiH.” Neko ko upori{te ideji o tre}em entitetu tra`i u ovako providnoj budala{tini, o~ito je i nema nikakvu ozbiljnu namjeru osim da podgrije medijski cirkus, s ciljem – u~vr{}ivanja RS i tzv. Herceg-Bosne, te sna`nijeg getoiziranja i umrtvljivanja bo{nja~ke ambicije za ravnopravno{}u.
Mo‘da se vratimo Kada se posve umrtvi bo{nja~ka prisutnost, onako kako je danas umrtvljena u Bijeljini, sve }e postati nepovratno. Poni‘enja kojima }e biti izlo‘eni Bo{njaci uslovit }e posljednji talas iseljavanja. Od rastanka sa Bosnom dijeli nas par desetlje}a. A onda }emo u Americi ili Kanadi pjevati sevdalinke o Sarajevu i Tuzli, kao {to danas u Sarajevu i Tuzli pjevamo sevdalinke o Vi{egradu, Banjoj Luci, pa i Mostaru. Danas ve} “Pod Tuzlom se zeleni meraja”, u samoj Tuzli, zvu~i druk~ije nego prije. Kao da je i sama pjesma postala svjesna svoje smrtnosti. Ovdje, pod mojim pend‘erima, odrastat }e neki strani klinci kojima }e Bo{njaci biti daleki, kao {to su mojoj djeci daleki dinosaurusi. Tako je danas u Gacku, recimo. Jedino {to nam preostaje u preostalom vremenu jeste da poku{amo zamrznuti i kroz vrijeme prenijeti svoj kulturolo{ki otisak prsta, koji }e, ako bude prepu{ten dejtonskom sistemu, biti falsificiran i uni{ten. A {to }e nam to ako nas nema? – upitat }e neko. Zato {to su Jevreji, ~uvaju}i kulturu, obnovili narod. Ko zna ko }e vladati Evropom za stotinu godina. Mo‘da se nekad, ipak, vratimo. Broj 196, 18. V 2007.
256
IZ SAFF A SAFFA
Poznato je da pu{a~i bje‘e od svake pri~e o {tetnosti duhana. U ovoj se pri~i uop}e ne pominje {tetnost duhana. Ovo je pri~a o borbi za oslobo|enje i o pobjedi.
Kako sam bacio duhan Ovo vrijeme bje‘i od rasprave. Konformizam je ideal. Crveni su se trudili da jednoumlju odjenu dijalo{ke ga}e, a dana{nji vladari, od globalnih do seoskih, bestidno ma{u jalovinom. Lobizam uni{tava svijet, pogotovo ovaj na{, krhki i minijaturni. Mo} se struktuira negativnom selekcijom, preko poltronstva, razvrata, gluposti. Kvalitetni ljudi ostaju izvan stvarnosti, prognani, zbunjeni. Mehanizme politi~ke i finansijske mo}i nam je osvojio {kart - moralni i intelektualni – i taj {kart odre|uje sudbinu ostatka. A ostatak bira {kart, jer nema {ta drugo. I tako ukrug. A kako se koji krug zaokru‘i, sve je vi{e ti{ine i fatalisti~ke pomirenosti sa grahom koji nam je tako pao. Kad podvu~em crtu pod godine brigoslovlja – ne vidim ni{ta. ...Op}ina Lukavac je sponzor Stojinog koncerta na Modracu! Eto, to vidim. Ovako ili sli~no, na svakom koraku. Proces odumiranja bo{nja~kog naroda se zalavantao do te mjere da ovo vi{e ne hoda ‘ivot, ve} to hoda smrt. I onda se usred te smrti pojave kreatori obilje‘avanja {est stolje}a islama u Bosni. S obzirom na koli~inu historijske, kulturolo{ke, a nadasve politi~ke nepismenosti koja izvire iz bo{nja~ke proslave ove velikosrpske teze, prije bi se reklo da stadionska manifestacija sa Ko{eva ima komemorativnu su{tinu. Bilo bi korisno da su mudre glave raspravile tu temu prije nego {to su se pojavili {verceri stolje}ima. Ali, mo}ni mudre ne vide. Monolog nas je poplavio. Bo{nja~ko je vrijeme omejtisano. Umjesto Fatihe, ~uje se Stoja. Jer, u na{em je umrlom narodu vi{e Stoje, nego islama. Znaju to u Lukavcu, i drugdje. Za{to bih sad ja pisao o svemu tome?! Dokundisalo je. Pi{imo ne{to korisnije. Evo jedne pri~e o pobjedi.
I{}erivanje lampira Vreline su. Neki je dan puhao tako debeo, holesterolski, tajkunski, ministarski, audijski, vreo vjetar, da se ~inilo kako se nebo pretvorilo u jedan satelitski fen, u jednu d‘inovsku haubu za su{enje frizure, u~i~kane bosanskim {umama. Ko {tema, kopa, nosa, nadrlj’o je. Ko hoda, sjedi, le‘i, manje. A ko pu{i, e taj je nadrlj’o dibidus! Ovo mi naumpade kad sam jo{ na jutru uhlipn’o vreo zrak. I, pomislih na oca. I, bi mi ‘ao {to }e morati, na ovom kijametu, usisavati vru}i i smrdljivi duhanski dim. Istovremeno, osjetih neopisivu sre}u {to vi{e ne moram konzumirati taj auspuh i {to sam svoju slobodu iz tog ropstva - ma stoposto! - otkupio. Ovdje ‘elim ukratko ispri~ati to iskustvo bacanja duhana, u nadi da bih neke robove duhana mogao potaknuti na pobunu i na borbu za slobodu. Kad bismo ovim tekstom spasili makar jednog insana Marketing tragedije
257
od nikotinskog samoubistvovanja, ve}a je korist nego da drljamo analize koje mogu pomjeriti stvarnost koliko i ‘aba ‘abokre~inu. A pri~a ide ovako... Namjerio sam posljednju cigaretu ispu{iti u ponedjeljak, 18. septembra pro{le godine. Namjerio sam cijeli taj dan pu{iti k’o fabrika, ne bi li se otrovao, pa da mi lak{e padnu prvi dani bez duhana. Strategiju sam smi{ljao mjesecima prije. Rekoh, prestat }u pu{iti par dana pred ramazan, da mi post u~vrsti namjeru, i da do Bajrama steknem finog sta‘a. Ali, dogodilo se da u zoru, 17. septembra, ustanem, iza|em na balkon i zapalim cigaretu. Nije mi se jednom desilo da posred no}i tra‘im cigaretu. Hajvanski. U jednom se trenu sabralo {to{ta: ga|enja, poni‘enja, odlu~nosti... Dopola popu{ena cigareta je odletjela u pro{lost, a da nisam ni opazio ~as u kojem mi je ruka ostala bez proteze. Bi}e da se tako odlome sve bitne stvari u ‘ivotu. K’o kad pregori ‘arulja. Godinama prije ovog doga|aja pri~ao sam i obe}avao da }u 40. ro|endan do~ekati bez cigarete. Ne znam {to mi je to naumpalo. Mo‘da sam u prvi mah htio da zaustavim materina ‘alovanja nad mojom duhanskom nesre}om, pa sam eto rekao da }u nekad, u 40., prestati pu{iti. Tako se izgradilo obe}anje, a 40. se primakla. Nema mrdanja. Mati {uti, ni jednu vi{e ne govori. K’o veli, ako mi nastavi zvocati, mogao bih se rashujati i predomisliti. Njena je pametna {utnja uozbiljila i osokolila moje obe}anje. Pro}i }e i mjeseci nakon ovog doga|aja, a da mati ne poka‘e radost, valjda, da {togod ne razbrka. Po tome sudim koliko je bdjela nad mojim uspinjanjem u oslobo|enju od duhana. Najte‘e je prva tri-~etiri dana. Nakon {to sam onog jutra s balkona zafijario posljednju cigaretu, nije postojala mogu}nost povratka. Ne bih mogao podnijeti poraz i razo~arenje svih koji su me podr‘avali. A pobjeda je bila crna~ki posao. Upoznao sam lampira koji je stanovao, komodao se u meni, bezmalo frtalj stolje}a, od gimnazijskih dana. Nisam ni znao kakva je to nakaza dok se nisam po~eo po stoput buditi no}u. Dotad sam imao san u komadu. A sada sam nalikovao na one filmske likove koji se skidaju s droge. Probudim se, hodam po ku}i, gledam tv, u kuhinji tra‘im ne{to, zvjerlam po fri‘ideru, jedem, legnem, sjedim, te se cijela no} pretvori u ko{marno hi~me tih ustajanja, lijeganja i tra‘enja izgubljenog lampira. A za dnevne bitke sam se naoru‘ao lilihip lizalima, sjemenkama, ‘vakama, pa sam sve to ‘vrljavio dok me usta ne zabole. Ipak, ni{ta od ovoga nije moglo za~epiti nikotinsku rupu. Koliko god da mrlja{ te mrljavine po ustima, ostaje {upljina, bolna, k’o modrica. Dogodit }e se, tre}i ili ~etvrti dan, ne{to spasonosno. Sjedim u dvori{tu. Popodne je. Deljam neko drvo. @ena donese kahvu. Srknem, a kahva {uplja. Znam ja {ta je, i kahvi i meni. Utom nai|e jedna kona. Znam da godinama baca cigare, pa sve u neko doba zove babu i mene da pozajmi jednu, kad joj pukne film. Ustavim je, obavijestim o trenutnim mukama i upitam ima li lijeka. Veli da ima. Mislim, {ali se. Ne pro|e malo a eto ti nje nosi dvije ‘vake {to se zovu “Nikorete”. I veli mi: “Uzmi pola pa }e{ vidjeti kako }e ti odmah popustiti taj gr~ u stomaku i kako }e{ zaboraviti na ciga258
IZ SAFF A SAFFA
re”. Vidio sam raznih ~uda, ali ovakvo nisam. Uzmem tu “Nikoretu” i krenem mrljat po ustima. Mrlj-‘vrlj-frlj, i za po minute ugledah ku}u, ‘enu, djecu, oca, mater, cvije}e, drve}e i sve {to je lijepo u mojim vrtovima. Mojoj sre}i nije bilo kraja. Zna~i, odsad }u, kad god zagusti, imati izlaz. A poslije, kad oja~am, kutarisat }u se i tog varljivog izlaza. [est dana poslije “dana oslobo|enja” u{ao sam u smiraj ramazanskog posta. Bilo je to novo iskustvo. Prije sam ~eznuo za iftarom, zbog cigarete, a sada se preda mnom razgrnulo polje raznovrsnih ljepota. U`ivao sam u postu, i u iftaru bez robovanja. Poslije je sve bilo mnogo lak{e. Ali, borba sa lampirskim ostacima, tim pra{kama navike, trajat }e jo{ dugo.
Tri koraka Danas, poslije bezmalo godinu dana ‘ivota bez cigarete, vjerujem da mogu prepoznati i klasificirati udarne ta~ke u procesu odvikavanja. Prvo, borba protiv nikotinske ovisnosti. Drugo, borba protiv potrebe da uposlimo ruke. Tre}e, borba protiv vremena koje se ne navija po satu, ve} po cigareti. Sve ovo u startu djeluje kao jedinstven organizam ovisnosti, a zapravo je razdvojivo. Epizoda sa ‘vakama “Nikorete” ukazuje da sti{avanje potrebe za nikotinom dovodi do eliminacije ovisni~kih muka. U prvi mah se ne mo‘e prepoznati ovisnost od nikotina, ve} ~ovjek misli da mu fali mlataranje rukama, dr‘anje cigarete, dim koji ulazi i izlazi, dakle, sav taj ritual. Ali, kad se zadovolji potreba organizma za nikotinom, jenjaju i sve ~e‘nje iz duhanskog rituala. Stoga je konzumiranje nikotinskih ‘vaka, ili lijepljenje nikotinskih flastera (koje, dodu{e, nisam probao), dobar put da se uga|anjem potrebi za nikotinom odagnaju sve druge nervoze i potrebe. Uposlenost ruku i usana cigaretom ~ini se kao najja~a ovisnost. Kad bi pu{a~u dao da kroz neku tarabu, na pipak, usisava dim, oduzeo bi mu 90 odsto }eifa. A u stvarnosti je obratno. Duhanski dim je ono bez ~ega se ne mo‘e, {to smiruje, a ne cigareta u rukama ili u ustima. Kad nikotinski otrov umiri ovisni~ke ‘ivce, rukama je svejedno. Ovu obrnutu perspektivu treba imati na umu zbog varke koja se ~ini nepremostiva. Osobno, veoma brzo sam zaboravio taj refleks mlataranja cigaretom. ^itao sam kako se preporu~uje nosanje teniske lotpice, klju~eva, olovaka... Mo‘da. No, ja sam smislio da se divim pokretima ljudi koji ne pu{e, da ih posmatram, kad sjede, kad kahveni{u, kad zavr{e s jelom. Ubrzo sam postao zaljubljenik u njihovu slobodu, kao u estetsku kategoriju. Bilo mi je ne~eg uzvi{enog u tome, {to sam ‘elio dosegnuti, kao vid vlastite duhovne realizacije. I tre}a, najslo‘enija stvar, sa kojom se i danas bijem, jeste ta navika navijanja vremena po cigareti. Pu{a~i vrijeme akcentiraju cigaretom. Sve bitno u jednom danu biva ozna~eno pripaljivanjem cigarete. Drasti~nijim slu~ajevima je sve bitno, pa stalno pu{e. Ja sam pu{io kutiju dnevno i trudio sam se da cigaretu palim o povodima. Kad sam otkrio ‘vake “Nikorete”, tu sam potrebu zamijenio polovicama ili frtaljima ‘vake. Osjetio bih smiraj u utrobi, nalik onome koji proizvodi cigareta. Kad je ma{ilo pola godine, odlu~io sam se kutarisati te ovisnosti. Na kraju mi je jedna ‘vaka, razgo|ena, bivala po dva-tri dana. A onda sam pre{ao na klin~i}e ili Marketing tragedije
259
karanfil~i}e, ovisi kako ih ko zove. Na{i stari ljudi klin~i}e koriste za dezinfekciju usta. Klin~i} proizvodi osje}aj sli~an nikotinskim ‘vakama, jer pecka usne i desni. Danas, poslije kahve, slatka, ili ru~ka, pred utakmicu ili kakav bitan doga|aj, kao nekad cigaretu ili ‘vaku, uzmem klin~i} - i navijem vrijeme. Ljudi koji nisu nikad pu{ili, te{ko da mogu razumjeti ove aspekte organizacije vremena. Taj refleks se ispostavio kao najistrajnija ovisnost i te{ko ga je neutralizirati. Uz Bo‘iju pomo}, uskoro }u se osloboditi i te navike da ‘vrljavim klin~i}e i simuliram ritam cigarete.
U‘ivanje u slobodi Elem, prestati pu{iti nije te{ko. Mo‘e se. @elim ohrabriti svakoga ko na to pomi{lja. Lijep je taj proces. Kao da pravite ku}u. Kao da postajete {ampion sami pred sobom. Jer ostvarujte ono za {ta ste mislili da je nedosti‘no. Posebno je lijepo kad ugledate svoju slobodu. Oko vas - pu{e, tu{e, ka{lju, pljuju, smrde, a vi ~isti, spokojni i zadovoljni. Uop}e je nebitno da li }e vam to produ‘iti ‘ivot, bitno je da }e vam ‘ivot biti ljep{i, mirisniji i mirniji. Mo‘da je nekada sve ovo bilo te‘e, ali danas, kad postoje te nikotinske ‘vake, pola je puta asfaltirano. Kad zadovoljite potrebu za nikotinom, lako }ete se osloboditi i svega drugog. I korak po korak, dan za danom, ne}ete ni osjetiti kad }ete sti}i do cilja, do neopisive sre}e, do u‘ivanja u slobodi. Ja nikad ni~im nisam bio u takvoj mjeri zadovoljan kao ovim uspjehom, ~iju blagodet osje}am u svakom trenu. Sve {to sam ulo‘io, napora i odricanja, vratilo mi se stostruko, u talasima zadovoljstva. Hem u‘iva{ u slobodi, hem u zdravlju, hem u mirisima, hem sam u sebi - {to si imao petlju da nadraste{ sebe, a i druge. Mogao bih o ovome pisati i pri~ati satima, jer nema kraja mome odu{evljenju, a time i volji da, dokle imam vremena, {irim iskustvo o mogu}nosti oslobo|enja od robovanja duhanu. Misija je to spa{avanja ~ovjeka od poni‘enja. Broj 200, 27. VII 2007.
260
IZ SAFF A SAFFA
Bo{nja~ka politika u toku 2007. godine nije u~inila nikakav pomak, ve} je svojim ne~injenjem, dakle, neozbiljno{}u i jalovo{}u, doprinijela daljem odro|avanju i rasipanju bo{nja~kog naroda.
Godina u kojoj smo prespavali sebe Na kraju 2007. godine mo‘emo izraditi zavr{ni ra~un na kojemu ni{ta ne pi{e, a i da pi{e to vi{e nije bitno, budu}i da to napisano niko ne ~ita, i niko ne benda, {to nas opet uvjerava da ‘ivimo u jednoj ~udnovatoj stvarnosti. Tako i mi, u Bosni, Bo{njaci, a i poneko jo{ ko je s nama zapao u vremenskom i prostornom liftu – ‘ivimo {utnju i {utimo ‘ivot.
Kako je na{ narod jahao svoj narod Logi~na je ambicija svakoga urednika da potkraj godine, {to bi se reklo, rekapitulira doga|aje koji su obilje‘ili tu godinu. Ustalilo se to kao obi~aj, pa su i ~itaoci ve} sviknuti da od novina koje ~itaju dobiju presjek godine. Na|e se tu {to{ta, sve do igara nacionalne fudbalske selekcije. Malo razgale, {ta fali. Iako se bo{nja~ka sudbinska karta iscrtava ovosvjetskim i bjelosvjetskim pismom, ona se ne mo‘e ta~no i{~itati iz tog rukopisa. Jedno je to {to su nam odjenuli svoje ga}e, a drugo je to {to nam te ga}e nikako ne stoje, ve} spadaju, i upozoravaju nas kako stojimo sami sa sobom. Nastojanje da rekapituliramo prethodnu godinu, kroz izra‘ajne standarde stabilnih i samoodr‘ivih naroda, isto je kao kad bismo siromahu predlo‘ili da naru~i najskuplju sofru, za kojom }e, usput, iz zabave, kupovati vile i jahte. Ho}u re}i da obi~aj sagledavanja prethodne godine ne mo‘e po stilu, izrazu i ambiciji biti jednak izme|u Bo{njaka i svih ostalih evropskih naroda. Bo{njaci bi taj izra‘ajni okvir za prethodne godine prije mogli mjeriti naspram Palestinaca ili Ira~ana. Ali, ima tu i jedna razlika... U Iraku i Palestini na kraju godine sabiru mrtve, a mi ovdje ne sabiremo ni{ta, jer mislimo da u ovoj 2007. godini nismo postali manje narod nego {to smo to bili u 2006. godini, pa i ne pretpostavljamo da }emo u 2008. godini biti jo{ manje narod nego {to smo to danas. Mi smo jedini narod u Svijetu koji poimanje svoga kolektiviteta svodi na li~ni rakurs, odakle se vrijeme vidi samo od mog po~etka do mog kraja, a u tom se sku~enom prostoru projiciraju i nacionalni interesi. Pojedinci u drugim, samoodr‘ivim narodima, imaju plemenitu ambiciju da ulaganjem u svoje pleme svoju energiju zaba{tine i nakon svog ‘ivota. Tako im je lak{e oti}i sa ovoga svijeta, jer znaju da ‘ive u stvarnosti svoga naroda. Kod nas je to naopako, u toj naopakosti fantasti~no, nerazumljivo, i, dakako, jadno i tragi~no. Umjesto da se iz na{eg ‘ivota sadr‘aji i sokovi prelijevaju u budu}nost, a i u pro{lost, u smislu njenog izu~avanja, i histori~kog podu~avanja, u nas Marketing tragedije
261
se sadr‘aji iz pro{losti i nesu|ene budu}nosti usisavaju u sada{njost, u na{u ome|enost vremenom, kako bismo sve {to je bilo, i sve {to bi trebalo biti, zgrabili za sebe, jer se u nas djedovi nam i unuci nam razumijevaju kao tu|ini koje treba izvarati, po ~emu se vidi da na{ narod vidi svoj narod kao ~injenicu koja ne traje izvan na{ih individualnih ‘ivota, pa sukladno tome na{ narod ja{e svoj narod kao da je to neki tu|i narod ~ije nas postojanje ne zanima i u nama ne pobu|uje nikakav emotivni titraj.
Halapame i hapame Sadr‘aji koji se u Hrvata, Srba, Danaca ili Portugalaca ispisuju na kraju svake godine, posve po namjeni odgovaraju ‘ivosti ovih naroda, koji imaju razloga da ~uju {ta im je i kako im je bilo u protekloj godini. U Bo{njaka, pak, nikakav sadr‘aj takve vrste nema smisla, jer je la‘an, jer se ne ti~e bo{nja~ke stvarnosti ~iji je realitet druk~iji od onog koji nam se simulira preko dr‘avnih i federalnih rtv ku}a kojima gospodare velikosrpski i velikohrvatski kadrovi, te pokoji bo{nja~ki {vrljmrljko. Bo{nja~ka istina je, dakle, posve druk~ija od slike koja se emitira u bo{nja~ku svijest, a koja kod mnogih Bo{njaka proizvodi kratak spoj, izme|u osje}aja da ni{ta nije kako treba i uvjeravanja da je sve, vi{e-manje, normalno. U analizi 2007. godine mi bismo se, u skladu sa medijskim standardima, koji hodaju, normalno, sredinom i ’nako, trebali prihvatiti zvani~nih informacija i tuma~enja, pa kazati kako su, recimo, lideri {est vladaju}ih stranaka postigli dogovor po kome }e pripasti „Bo{njacima policija, Srbima SIPA, a Hrvatima RAK”. Nije red da se jedna takva slavodobitna a i fri{ka informacija, po kojoj je, eto, i Bo{njacima pripalo ne{to, i to ba{ policija, skrnavi, sumnji~i i potkopava, a zapravo bi trebalo kazati: Ma objesite vi ma~ku o rep tu policiju kojom }e gazdovati bo{nja~ki kadar, kad }e (tajna) policija nad (javnim) policijama u BiH biti SIPA, kojom }e opet gospodariti Srbi, jakako, pod komandom velikosrpskog udba{kog centra u Beogradu! Onoliko koliko tajna, a ne javna policija, odre|uje tokove bezbjednosti, nerijetko ih podrivaju}i i simuliraju}i, a gdje su Srbi strahoviti majstori la‘i i monta‘e, e, utoliko gospodarenje medijskom infrastrukturom odre|uje ono {to }e se i kako }e se misliti, pa }e hrvatsko (a time i bratsko, srpsko) gazdovanje medijskim rtv sistemom, Bo{njake u bo{nja~kim glavama uobli~avati po svojom mjeri i vjeri, {to zna~i da }e Bo{njaci o sebi misliti ono {to ho}e Srbi i Hrvati, a ne ono kako bi nastojala predstaviti marginalizirana, apartheidizirana, ma, rije~ju, pohap{ena bo{nja~ka inteligencija. ...Koju, budimo otvoreni, jednako progone i bo{nja~ka politika i sve druge politike, jer bo{nja~ka pamet nikome ne odgovara, a ponajmanje bo{nja~kim politi~arima, po{to im svaka pamet ugro‘ava i otkriva njihovu ki~erajsku, mahalsku nepamet. Zato je u bo{nja~koj politici – ono najgore {to bo{nja~ki narod ima, dakle, bo{nja~ki moralni i intelektualni olo{, koji ne samo da se nije izdigao, ve} je halapamama i hapamama jo{ dublje utonuo u uni{tavanje bo{nja~kog naroda i guljenje narodne ko‘e. Zato nam se na Federalnoj tv govori tzv. hrvatski jezik, kakav se nikada nije govorio nigdje u BiH, i koji je uvezen iz Hrvatske, kao {to se uvozi 262
IZ SAFF A SAFFA
razna druga roba. Natalo‘eni kolonijalni mentalitet bo{nja~ke malogra|anske sorte raduje se mogu}nosti da vidi voditelja Muju kako mu kroz usta iznilazi slinava tisu}a, i da vidi sebe u (nacionalisti~kim) vicevima o Sulji i Fati, pa da se zajedno sa Hrvatima i Srbima i Bo{njaci klebere Bo{njacima, i da makar tu, u tom kleberenju, ostvaruju jedinstvo i zajedni{tvo. Dogodi se tu i tamo poneki izuzetak, koji je kreativni i konstruktivni incident pojedinca, a ne sistema, {to ne mijenja pravilo o zagubljenosti. Takav je pozitivan incident bilo dono{enje Rezolucije o bosanskom jeziku, od strane SDA, odnosno akademskih uglednika kao {to su dr. Fahrudin Rizvanbegovi}, dr. D‘evad Jahi} i poneko jo{, koji su, za divno ~udo, uspjeli prokr~iti mentalnu {ikaru i ubijediti te nekakve politi~are da jezik jednog naroda ima nekakvo zna~enje. Bio bi to, po mom skromnom sudu, doga|aj godine 2007., jer se, zapravo, ni{ta smisleno nije ni dogodilo.
@deranje i lideranje Silna o~ekivanja da }e Haris Silajd‘i}, u skladu sa svojom admiralskom pojavom, objediniti i aktivirati bo{nja~ke akademske potencijale, i‘derala su se u prvoj godini njegova lideranja i pretvorila u havu, te u jednu neodr‘ivu budala{tinu koju izgovaraju bo{nja~ke ‘ene dok gledaju „Dnevnik” – da i njemu nije lahko. Ma, {ta je mene, draga mati, briga {to njemu nije lahko! Ako mu je te{ko, trebao je raditi lak{i posao, a ovaj {to mu je te‘ak prepustiti onima koji imaju snage i vizije, ili je, pak, trebao razumjeti da njegova funkcija nije njegova privatna stvar, pa uklju~iti u svoj posao tim ljudi sa snagom i vizijom, koji bi od te ~etiri godine izgradili ne{to, umjesto {to ve} sada znamo da }e vladavina Harisa Silajd‘i}a, i op}enito garniture sa izbora iz 2006. godine, ostaviti {upljinu, i jo{ dublje bo{nja~ko bezna|e i depresiju! Kad se osvrnemo na 2007. godinu i aktivnosti bo{nja~ke politike, mi, jednostavno, nemamo {ta vidjeti. Bo{nja~ka je politika nalikovala na govedo koje natovare u kamion, pa vode na pregovore, pa govedo istovare, pa ga uvedu u neki hotel, pa govedo sjedi i blehne, pa se govedo slika, pa govedo ne{to pitaju, a govedo mukne, pa govedo onda opet natovare na kamion, i vrate u Sarajevo, i sve tako u krug. A za{to govedo? Pa zato {to je bo{nja~ka politika, kao i svako govedo, bila pasivni posmatra~ svoje sudbine! Inicijative ni za lijeka. Kam’ Bo{nja~ka akademija nauka, kam’ Muzej genocida nad Bo{njacima, kam’ nacionalni sedmi~ni list, itd, itd.? Bo{nja~ka politika nije u~inila nikakav pomak, ve} je svojim ne~injenjem, dakle, {vercerskom neozbiljno{}u i sramnom jalovo{}u, doprinijela daljem odro|avanju i rasipanju bo{nja~kog naroda. Bila je ovo jo{ jedna godina u kojoj smo prespavali sebe. Broj 210, 19. XII 2007.
Marketing tragedije
263
[ta zna, i {ta uop}e mo‘e znati, bo{nja~ki bira~ koji je, recimo, za Novu godinu lokao, rokao, groktao i apsolutno duhovno ispunjenje svoga bi}a nalazio u tam-tam zvukovima srbijanskog turbo-folka?! Zar je mogu}e vjerovati u demokratiju koju odre|uju i za koju glasaju takvi likovi, a takvi su u ve}ini?! Uostalom, za koga }e takav primjerak glasati? Za pjeva~e u politici! Za one koji }e mu pru‘iti iluziju.
Tirani demokratije Vjerujem da svukud, pa i u Bosni, u sviju, pa i kod Bo{njaka, ima ljudi koji su ovu, kao i pro{lu Novu godinu, budni prespavali, ibrete}i se u kakvom to vaktu ‘ive, jer se na tom komadu svoga vremenskog suvereniteta osje}aju kao stranci i zalutnici. Jesu li se to promijenili obi~aji u vremenu, ili vrijeme u nama? Te{ko je znati za{to je dunjaluk, sa svojim zna~enjima, izgubio centar pa sad sve lebdi kao u svemirskom brodu. Da li se to decentriranje zna~enja i smisla dogodilo kada je mre‘a komunikacija uspostavila alternativne ta~ke gledi{ta, ili, pak, kada smo mi sami pre{li granicu do koje se vjeruje da je ‘ivot vje~an, da se smrti doga|aju drugima, da nismo gospodari svoga ‘ivota, odnosno, da smo susretom sa sobom izba~eni iz tra~nica kojima smo putovali godinama?
Bli‘e kraju, bli‘e zavi~aju Pitanje – da li je do nas ili do njih?, ima odgovor i u na{im, i u njihovim mijenama. Svijet se svakako mijenja, a {to se dalje kotrlja, sve se br‘e mijenja. I sa nama je tako nekako... [to smo bli‘e kraju, iliti zavi~aju, ~e{}e su i ‘e{}e spoznaje o sagorljivoj energiji koja pokre}e, sva|a, unesre}uje i usre}uje dunjaluk. Zbog tog }umura koji lo‘i parnu lokomotivu ovozemaljskih tantavica, ljudi se slomi{e i izgadi{e i sebi i drugima. Ve}ina ima (ne)sre}u da nikad ne osjeti pepeljavi ishod svega {to ih okru‘uje, i oni se tek na kraju upoznaju sami sa sobom. Ovi rje|i, pak, u neko se doba upoznaju sami za sobom, sa svojim granicama i dometima, pa tragaju da u tim realnim mogu}nostima svoje proputovanje ispune smislom. Naspram te su‘ene usmjerenosti, gdje god pogleda{, rasipa se i raspada se, kao vatromet, silna energija savremenog Svijeta, koji je toliko opsjednut potro{a~kom ideologijom, da ga ni ozonske rupe i klimatske kataklizme ne mogu zaustaviti u opsesiji da se plja~ka i otima, e, kako bi se prikazivalo bogatstvo. A ~emu bi, dovraga, slu‘ila bogatstva osim da zadovolje bolesne ambicije svojih privremenih vlasnika?! Jer, bogata{i se sele, a bogatstva im ostaju. Zar je ta potreba da se bude bitan, a preko nove vile, ili nove “{kode”, toliko jaka, pa da ~ovjek sav svoj ‘ivot posveti grabe‘ljivosti? Zar nije lak{e i ljep{e realizirati sebe kroz duhovno ispunjenje? Ljudi imaju potrebu da vladaju drugima, jer je to lak{e nego vladati sobom. Lak{e je ste}i bogatstvo, i preko tog bogatstva krotiti druge, po 264
IZ SAFF A SAFFA
mjeri svoje nesre|enosti, nego krotiti sebe po mjeri vje~nih istina. Zato mo} u dana{njem Svijetu nemaju umni, jer umnima nije i{tah da vladaju drugima, budu}i da je njihova misija usmjerena ka sopstvu; mo} imaju feleri~ni i slabi, jer oni nisu imali ni vizije ni snage da se bave sobom, da sebe prilago|avaju boljemu, pa su osjetili kako je mogu}e, preko para ili politi~ke mo}i, dunjaluk prilago|avati sebi. Svijet je ure|en na principu mo}i, bez skrupula, samilosti, solidarnosti... Sve {to postoji struktuirano je parama. ^ak i tamo gdje se ne{to prikazuje kao dobrota, postoji {uplji interes. Humanitarne akcije, od onih {to ih vode ‘ene raznih bjelosvjetskih predsjednika, pa do ovih na{ih, lokalnih, gdje razni politi~ari dijele novogodi{nje paketi}e hendikepiranoj djeci, uslovljene su tv kamerama, jer da nije njih, da uslikaju “dobrotvore”, koji tugu koriste kao sredstvo promocije, ma, vraga bi djeca dobila paketi}e, i vraga bi iko dobio i{ta. Humanitarnost je tu‘no sredstvo u struktuiranju mo}i, koja ima hroni~nu potrebu da se prikazuje dobrohotom, kao {to lopovi i kurve imaju potrebu da pri~aju o po{tenju. Zar ne, nema tog politi~kog mo}nika koji se ne trudi izigravati humanitarca?! Ali, Svijet je u sve dubljoj humanitarnoj krizi, jer je ve}ina sve gladnijih i manjina sve sitijih. To nam ukazuje na globalnu vladavinu la‘i i lecemjerja. Iskrena humanitarna volja o~as bi stvorila Svijet bez gladnih. Valja primijetiti da na{a bo{nja~ka politika prati te svjetske trendove, ali ih je bukvalno shvatila, pa ne ostavlja ni{ta ni za institucionalne oblike ba{tine i afirmacije nacionalnog bi}a, ve} sve grabi u privatne d‘epove. I na ovom pripomenu dolazimo do te tragi~ne spoznaje da sudbinu, u ovom slu~aju, nacionalnih duhovnih vrijednosti, odre|uju likovi koji su u politiku uplovili zbog motiva koji nemaju veze sa duhovno{}u, a time ni sa uzvi{enim ciljevima; njihovi motivi su zasnovani na niskim strastima, tipa, mahalske va‘nosti ili {ibicarskog profiterstva, a to su ve} doma}inske kategorije u svijetu {vercera, pija~ara, {ofera i va{erskih trgovaca goblenima.
Teatar opsade i opsjene U drugim narodima ova je situacija bolja utoliko {to se akademsko dru{tvo, kroz dugi period, izborilo za sna‘niji utjecaj u demokratskim strujanjima, pa politi~ari koliko-toliko zaziru od suda javnosti, koja je tako|e usmjerena prema stavu akademske zajednice. Kod nas, pak, pamet ima zasebnu te‘inu, po{to se kao pamet ra~una samo ona pamet koja ima pare i mo}, a sve drugo je nepamet, odnosno pupa-tuta, po apsolutnom uvjerenju da svaki mozak mo‘e{ zamotati u pergament, ili pohovati, ako ti taj mozak nije dovoljno pametan da bude{ s parama i sa vezama. No, ova bitka izme|u pameti jednog dru{tva i intencija mo}i, koje bi da se otmu kontroli zajednice, nije zavr{ena, ona traje, i sve su {anse da }e akademske zajednice imati sve manje utjecaja na dru{tvena i politi~ka de{avanja, koja }e se sve ubjedljivije struktuirati na principu sirove, beskrupulozne, a time i primitivne mo}i. Primjeri su mnogostruki i raznorodni, a jedan od sve‘ijih je raskala{no pona{anje novog francuskog predsjednika Sarkozija, koji je na vlast do{ao na talasu evropskog desni~arenja, da bi se sad ispostavilo kako desni~arenje Marketing tragedije
265
podrazumijeva i {to{ta jo{, tipa bahatog pona{anja koje francuska politi~ka tradicija nije o~ekivala od svoga Predsjednika. Je li problem u novom francuskom Predsjedniku ili u francuskim bira~ima, koji su, ipak, kao i ameri~ki, i evropski, a pride i bosanski, istrenirani da sve manje vide, a sve vi{e vjeruju, pa da previde ono {to svako, izvan njihove ko‘e, vidi? Da je taj Sarkozi budaletina, kao {to je Bu{ budaletina, i kao {to je Markelova zjala~a, i kao {to je Silajd‘i} isprazni maneken, pa to se vidjelo na daljinu! To nisu vidjeli samo oni koji su iz izabrali, i to zato {to su oblikovani da ne vide {to treba i da vide {to ne treba. Ova ilustracija nas dovodi do jedne teme koja je bitno udaljena od hroni~nog svaljivanja krivice na degeneri~ne politi~are, jer se ti~e, zapravo, onih koji biraju. [ta zna, i {ta uop}e mo‘e znati, bo{nja~ki bira~ koji je, recimo, za Novu godinu lokao, rokao, groktao i apsolutno duhovno ispunjenje svoga bi}a nalazio u tam-tam zvukovima srbijanskog turbo-folka?! Zar je mogu}e vjerovati u demokratiju koju odre|uju i za koju glasaju takvi likovi, a takvi su u ve}ini?! Uostalom, za koga }e taj i takav primjerak glasati? Evo, sad, ove godine, na lokalnim izborima? Djeluje da ne}e ni za koga, ali je vjerovatnije da ho}e, budu}i da lik koji sebe realizira u carstvu sirove turbo-folk mo}i ima potrebu da ga se za ne{to pita, pa }e izlaskom na izbore ostvariti svoju masnu ambiciju da bude pitan. A kad bude upitan, kako li }e odgovoriti? Onako kakvi su mu duhovni afiniteti! Njemu je, dakle, potreban neki politi~ar koji nalikuje na pjeva~a, koji ima zanosan pogled i nakarminisane usne, k’o u pedera. Potra‘nja diktira ponudu, pa je na politi~koj sceni sve vi{e pjeva~a, a sve manje ljudi koji imaju {ta re}i. Jer, vi{e se ne cijeni rije~, ve} njezina ambala‘a. Bosna je samo najtanji zid ovog degenerativnog procesa, kroz koji se providi obesmi{ljavanje demokratije, odnosno, volje ve}ine, budu}i da ta ve}ina biva oblikovana po mjeri onih koji imaju pare i mo}, jer nemaju du{u i viziju. Da bi lak{e vladali, oni su demokratsku ve}inu oblikovali tako da joj otupe demokratske instinkte, da joj o{upljoglave gra|anska prava i slobode, i da je prilagode politi~kom ki~u, po kome vi{e uop}e nije bitna realnost, ve} medijska slika te realnosti. Bira~ je danas, svud u Svijetu, a u Bosni pogotovo, zbog demokratske retardiranosti, oblikovan tako da u jednoj, totalitarnoj dimenziji, upija medijsku sliku realnosti, a {to zna~i da }e mu se na istoj ravni na}i i Aca Lukas i Milorad Dodik, i [erif Konjevi} i Haris Silajd‘i}, te }e Silajd‘i}evu pri~u o boljoj budu}nosti upijati kao {to se divi [erifovom bijesnom “Audiju”, i njegovoj ku}i koja kao da je izi{la ispod ~eki}a meksikanskih reditelja. Druga ili tre}a, analiti~ka dimenzija propagandne politi~ke pri~e uop}e ne postoji, pa ulijenjeni bira~ki konzument bezrezervno upija ono {to mu se servira. On ne razmi{lja, on je medijskim diktatom nau~en da vjeruje, da sve prihvata zdravo za gotovo, pa preko subkulturnih obrazaca ki~a i trivijaliteta do‘ivljava svoju demokratsku ulogu, ~ime sama demokratija postaje ‘rtva, ta~nije, jedan teatar opsade i opsjene. Totalitarizam potro{a~kog dru{tva uzjahao je civilizaciju na okrutniji 266
IZ SAFF A SAFFA
na~in nego {to je to ikada ~inio komunizam. Kod ideologije je ne{to moglo biti i ovako i onako, a kod para je sve jasno u bobu, kao kamata, kao kazna koja se nikada ne opra{ta. Narkobosovi ne opra{taju dugove, nego ubijaju, narkodileri ne opra{taju izlje~enje, ve} kao krpelji ‘ive na uhap{enim mu{terijama, ~iju krv drakulski sisaju, do posljednje kapi. Globalna mo} pije krv Zemlji i njenim stanovnicima koji ili nisu svjesni uloge u koju su uvu~eni, ili ne mogu u~initi ni{ta, izuzev mo‘da napisati tekst koji nema snagu da pomjeri ni gram stvarnosti.
Virus Abu Graiba Stvarnost je oblikovana po mjeri onih koji vladaju. Susretao sam se sa ovim uvidom mnogo puta, ali, mislim nikad tako ubjedljivo kao u drugom satu Nove 2008. godine. Zbog ovog je doga|aja i nastao gornji tekst. ...Iza pono}i sam pridrijemao pored televizora. Probudim se oko pola dva. Rekoh, da jo{ jednom pre{altam kanale, da vidim {ta ima, pa }u na spavanje. Ne znam da li sam ikada u ‘ivotu vidio ne{to odvratnije! Na kanalu SCT je prikazivano silovanje neke ‘ene, kakvo je te{ko zamisliti, pa i u ilegalnom porno-filmu. ^etvorica kretena po njoj ja{u, tuku je, sjede joj na glavi, vuku je za uzicu, kao psa, rade gadosti koje je neprijatno opisivati. @ena djeluje drogirano, ili retardirano, bez zuba, sa nekim nateklinama na licu, uhela}ena fekalijama koje se meljaju posvud. Ne znam koliko sekundi sam se zadr‘ao na tom kanalu, ali, bio sam posve razbu|en, oga|en i oja|en, i dugo poslije nisam zaspao. Smatrao sam da sam se susreo sa vremenom u kome ‘ivim i vremenom kome ne pripadam. Svejedno da li potra‘nja diktira ponudu, ili ponuda diktira potra‘nju, ~injenica je da su se u drugom satu Nove godine na jednom od kanala, koje prenose na{i satelitski operateri, usaglasili da umjesto pjesme i veselja emitiraju ovaj desadovski razvrat, tu mje{avinu najgoreg nasilja, degenerativnosti, fekalija... Kao da se dokumentarizam ameri~kog Abu Graiba preto~io u pornografsku formu, po principu: Jer ste vi to tra‘ili!, ili: Jer smo va{u tra‘nju takvom zatra‘ili! Da nam Allah omek{a ovo podstanarsko vrijeme! Broj 211, 4. I 2008.
Marketing tragedije
267
UMJESTO POGOVORA Odro|enost bo{nja~ke politike od bo{nja~ke pameti uvjetuje gubitak i onih intelektualaca koji su govorili uprkos svekolikoj jalovosti.
Tako sam usmr}en Haman je postalo jasno da stvarnost ide drumom, a rije~i {umom: Bo{njaci nestaju, otkad su nastali, ali se o tome danas, pred smrt, ne smije govoriti. Najednom se ibretimo nad {utnjom bo{nja~kih intelektualaca. Ako je ta~no da se isparavamo, kao onomad muslimani u [paniji, ta je {utnja samrtni~ka. Bo{njaci su grdni gubitnici. Da ne nabrajamo. [to{ta se moglo spasiti, posebno u ekonomskom pogledu, ali je bo{nja~ka politika poslovala {ibicarskom logikom. Nije ni ~udo, jer bo{nja~ku politiku ne ~ini akademska elita, ve} peta liga, iz koje se ne mo‘e ispasti. Ubogi se solidari{u u preziranju boljih, te je negativna selekcija postala konstanta. Zato pri politi~kom vrhu nema istaknutih intelektualaca. Njihovo bi prisustvo moglo razbrkati iluziju o mudrosti lidera, dolidera i dodolidera.
Politika bez korektiva Tu je odgonetka fenomena o {utnji: ne postoji veza izme|u bo{nja~ke politike i bo{nja~kih intelektualaca. Politika ih prezire, jer ih se boji, a oni nisu ni~im obavezani da govore. U svih samoodr‘ivih naroda politika je sponzor akademske elite koja strate{ki promi{lja stanje i perspektive nacije. Budu}i da u Bo{njaka ta relacija nije nikad trajno uspostavljena, dogodilo se da dramati~ne i tragi~ne dejtonske godine ostaju bez replike bo{nja~kih intelektualaca. Govor o stanju Bo{njaka otud je danas tek moralno opredjeljenje intelektualne jedinke, a ne strategija sistema. U tom smislu mogu posvjedo~iti nekoliko iskustava. Ako sam jedan od autora koji je posljednjih godina mnogo pisao o bo{nja~kim lutanjima, bilo bi logi~no da imam neke kontakte s ~elnicima bo{nja~ke politike. No, ja ne poznajem ni Silajd‘i}a, ni Tihi}a, ni njihove dvorjane. Bilo je stotine prilika i povoda da se sretnemo, ali njih ovakvi ne zanimaju. Slutim da bi sli~no mogli posvjedo~iti i neki drugi autori. Otvoreno civilno dru{tvo, pak, prednost daje intelektualcima, ~ija su mi{ljenja korektiv za politi~are. Samo bolj{evi~ka svijest politi~ara smatra estradnom zvijezdom i mjerom pameti. Odro|enost bo{nja~ke politike od bo{nja~ke pameti uvjetuje gubitak i onih intelektualaca koji su govorili uprkos svekolikoj jalovosti. Dejtonski sistem je usmjeren na gu{enje posljednjih iskri slobodne misli u Bo{njaka. Prvi fasung koji vas sljeduje ako ‘elite izigravati jednakopravnost, jeste da vas pla}eni~ki s-h mediji navale satanizirati. To }ete ignorirati, ali kad vidite 268
IZ SAFF A SAFFA
da okolina vi{e cijeni njihovo blato, nego va{ obraz, zapitat }ete se nad smisleno{}u ‘rtve. Ako nastavite po svome, uslijedit }e napadi iz drugih rupa, poput tzv. reformiranog pravosu|a.
Porez na slobodu ...Tako sam ja usmr}en. Kad je Kantonalni sud u Sarajevu katilski presudio da u narednih 18 mjeseci, u ustanovi u kojoj radim, umjesto 750 dobijam 450 KM plate, a da se tih 300 KM upla}uje Muniru Alibabi}u, koji me tu‘io zbog tekstova protiv Lagumd‘ijine i njegove policijske dr‘ave – ja sam razumio da }e sloboda misli biti oporezovana. Moje pisanje nije bilo moja privatna stvar, ali je nov~ana kazna ispala privatna stvar moje djece. Kao {to pretpostavljate, niko, pa ni ovi lovatori iz “Pogorelice”, koju sam medijski odbranio, nije se po~e{ao da pokrije makar dio od tih 4.900 KM kazne.* Razumio sam svoju povrije|enost, demotiviranost, dakle – usmr}enost. Bacio sam politi~ko pero, kao opu{ak. Jedino, ne mogu da doku~im da li su ti bo{nja~ki intelektualci koji {ute, unaprijed znali za ishod moje pri~e, i svake ovakve pri~e? Ako jesu, e, onda smo mi jedan prepametan narod! Obje{enog nosa prise‘em pametnijima. @ivjelo pssst! Objavljeno u “Dnevnom avazu”, 5. V 2007.
* (Ovom @albom, koju je odbio Vrhovni sud FBiH, nelijepo je zavr{iti knjigu izabranih tekstova. Ali, tako je po{teno i iskreno. Represivni pravosudni aparat uhapsio je moju slobodu govora. Pe~at na hap{enje stavili su svi oni koji su trebali i mogli, a nisu ni{ta u~inili da ubla`e vi{emjese~ne patnje moje porodice. Zato sam pristao na svoju usmr}enost. Red je da vrijedni ~ita~i ove knjige saznaju kako se ona zavr{ava, i unutar, i izvan njezinih korica. Zato sam - na kraju krajeva - pridodao ovu `alobnu @albu koja izbliza obja{njava {ta se i kako se dogodilo.)
Kantonalni sud u Sarajevu Za Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Fatmir Alispahi} Tuzla, Ive Andri}a 15
@alba Na Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (Broj: P -160/03) od 11. 05. 2005. P-160/03) Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, u postupku koji je vodila sudija Fadilpa{i} Melika, ja, Fatmir Alispahi}, obavezan sam da tu`itelju Alibabi} Muniru na ime naknade {tete nanesene ugledu isplatim iznos od 3.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama po~ev od 15. 10. 2003. godine pa do isplate, te mu nadoknadim tro{kove postupka u iznosu od 1.390,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvr{enja. Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine upu}ujem @albu na ovu Presudu, jer je smatram potpuno nepravednom i neobjektivnom, {to }u i dokazati, te predla`em da Vrhovni sud FBiH uva`i moju @albu u kojoj dokazujem svoju nevinost. Iz Obrazlo`enja Presude se vidi da je Kantonalni sud u Sarajevu u cijelosti ignorirao ~injenice koje potvr|uju moju nevinost. Svoje `albene primjedbe }u iznositi redoslijedom iz Obrazlo`enja Presude.
Marketing tragedije
269
1. sada konsultant tu`ioca Ha{kog U Obrazlo`enju Presude se navodi da je tu`itelj – «sada tribunala odnosno me|unarodnog krivi~nog suda za biv{u SFRJ, anga`ovan na zadacima privo|enja pravdi zakonu ratnih zlo~inaca», dok se na str. 4 navodi da je «tu`itelj izgubio anga`man u Ha{kom tribunalu», a na str. 9 da mu «nije produ`en ugovor o konsultantskim poslovima sa Ha{kim tribunalom». Ova kolizija je neozbiljna, tim prije {to se «razlozi za odluku suda» baziraju na sljede}im formulacijama (str. 8): «Pisanje tu`enog je vrlo negativno uticalo na njegov ugled {to govori podatak da mu je Ha{ki tribunal zbog ovih i drugih natpisa stornirao dogovoreno produ`enje ugovora». Na ovoj neozbiljnosti bazira se i sljede}e obrazlo`enje Presude (str. 9): «Stoga je ovaj sud, prilikom odlu~ivanja o visini naknade {tete, smatrao da je tu`beni zahtjev djelomi~no osnovan samo u pogledu nematerijalne {tete nanijete tu`itelju, a zbog du{evnih bolova nastalih usljed povrede njegovog ugleda ugleda». Dakle, ako je tu`itelj sada anga`ovan kao konsultant tu`ioca Ha{kog tribunala, onda se kompletna argumentacija na kojoj je zasnovana «nematerijalna {teta» mo`e smatrati ni{tavnom. Predla`em da se odbaci obrazlo`enje o nematerijalnoj {teti. 2. U Obrazlo`enju Presude pi{e: «Tu`eni je zlonamjerno u cilju nano{enja {tete ugledu tu`itelja u kontinuitetu iznosio i pronosio neistinite ~injenice o tu`itelju radi nano{enja {tete njegovom ugledu, zdravlju i dostojanstvu». Formulacija «u kontinuitetu» se odnosi na dva moja teksta, na kojima se bazira tu`ba, («Jutarnje novine» br. 865 od 6. i 7. septembra 2003. i «Walter» br. 90 od 16. septembra 2003.) – te se dva teksta objavljenja u istom mjesecu, u razmaku od devet dana ne mogu smatrati – kontinuitetom kontinuitetom. Formulacija «neistinite ~injenice» se odnosi na moje pisanje o tzv. aferi dr`avni udar, gdje je lako dokazati da ja nisam iznosio neistinite ~injenice, ve} sam prenosio i komentirao stavove dr`avnog organa – Federalne obavje{tajne slu`be, a {to se vidi i iz mog iskaza pred sudom, koji nije uva`en (str. 5): «U vrijeme kada su tekstovi objavljivani jo{ uvijek nije bila dostupna kona~na istina o aferi dr`avni udar koju je donio dr`avni parlament. Do tad, kao zvani~na istina, na snazi je bilo obavje{tenje Federalne obavje{tajne slu`be da su Zlatko Lagumd`ija i Munir Alibabi} pripremali tzv. dr`avni udar. (...) Posao novinara je da prenosi i komentira izme|u ostalog stavove i aktivnosti dr`avnih organa, a novinar ne mo`e biti kriv zato {to odre|eni dr`avni organ u odre|enom momentu kr{i zakon». Predla`em da se odbaci obrazlo`enje o «neistinitim ~injenicama», jer ja u to vrijeme nisam iznosio neistinite ~injenice, ve} sam prenosio i komentirao zvani~ni stav dr`avnog organa i dr`avnih funkcionera, koji su tvrdili da je pripreman tzv. dr`avni udar. 3. Obrazlo`enje o «neistinitim ~injenicama» je u koliziji sa stavovima iz tu`be, koji su preuzeti u Presudi. Primjerice, ka`e se da je «tu`eni Alispahi} napisao: da su obznanjeni dokazi da su Zlatko Lagumd`ija i Munir Alibabi} sa mre`om saradnika planirali dr`avni udar; (...) da su se pojavili dokazi o organizovanom djelovanju Lagumd`ije, Alibabi}a i mre`e saradnika na stvaranju haosa, ru{enju ustavnog poretka i izazivanju vanrednog stanja; (...) ali i dokazi koji ukazuju... (...); (...) jer ne samo da postoje osnovane sumnje, ve} i dokazi... (...)» Dakle, u vi{e dokazima, a ne o neistinitim navrata se u samoj tu`bi govori o osnovanim sumnjama i dokazima ~injenicama ~injenicama, {to su{tinski mijenja argumentaciju na kojoj se zasniva Presuda. Dakle, ako postoje dokazi dokazi, koje su ponudili dr`avni organi i funkcioneri, onda to nisu moje neistinite ~injenice ~injenice, te ja ne mogu biti odgovoran {to dr`avni organi i funkcioneri iznose dokaze koji }e se tek poslije pokazati kao neistinite ~injenice ~injenice. Ponovo predla`em da se odbace obrazlo`enje o «neistinitim ~injenicama». 4. U tu`bi, i u obrazlo`enju Presude, navode se ~injenice koje potpuno ru{e argumente o neistinitim ~injenicama ~injenicama, kao u sljede}em slu~aju (str. 3): « Alispahi} ponavlja tvrdnje i spekulacije (...), pri ~emu se ponovo poziva na izjavu Seade Palavri} Palavri}, potrpedsjednice SDA o tome (...)». Dakle, kako ne{to mo`e biti spekulacija spekulacija, ako se ja kao novinar ponovo pozivam na tvrdnju strana~kog i dr`avnog funkcionera?!! Ako se pozivam ponovo ponovo, zna~i da sam se pozivao i prije, a ako odgovorni zvani~nik ne{to tvrdi, a ja kao novinar prenosim, to ne mo`e biti moja
270
IZ SAFF A SAFFA
spekulacija spekulacija, niti se iz toga mo`e proizvesti moja krivi~na odgovornost. Posao novinara je da prenosi i komentira stavove organa i zvani~nika, koji su odgovorni za ono {to tvrde. Ponovo predla`em da se odbace obrazlo`enje o «neistinitim ~injenicama». 5. Klju~ni dokaz da je tu`ba neosnovana i da je time i Presuda neosnovana nalazi se u ~injenici da su moja dva teksta objavljena prije kona~ne parlamentarne istine o tzv. aferi dr`avni udar, {to je sudija mogla zaklju~iti upore|ivanjem datuma kada su tekstovi objavljeni i dokaza koji su prezentirani u tu`bi, ali i u Presudi, iz kojih se vidi da je kona~na parlamentarna istina utvr|ena nekoliko mjeseci poslije, a dotad je za cjelokupnu javnost na snazi, kao zvani~ni stav, bilo mi{ljenje FOSS-a da je pripreman tzv. dr`avni udar. Dakle, moja dva teksta su objavljeni 6. septembra 2003. u «Jutarnjim novinama» i 16. septembra 2003. u «Walteru», a, kao {to se vidi iz ponu|enih dokaza od strane tu`itelja (str. 4) - Izvje{taj Istra`ne komisije Predstavni~kog doma je bio zavr{en 6. novembra 2003., dok je Izvje{taj Komisije za ispitivanje slu~aja tzv. «dr`avni udar» bio zavr{en 3. marta 2004. godine. Da su moji tekstovi objavljeni nakon {to su parlamentarna tijela donijela kona~nu i za sve obavezuju}u istinu, ja bih se mogao smatrati i odgovornim. A po{to su moji tekstovi objavljeni nekoliko mjeseci prije, i po{to su oni bili refleksija na stavove FOSS-a i dr`avnih funkcionera moja navodna odgovornost jednostavno nema logi~ko pokri}e, te zbog toga predla`em da se Presuda odbaci kao neosnovana. 6. U ovom kontekstu Sud je uva`io neistinitu ~injenicu iz tu`be, jer je prenio sljede}i stav (str. 4): (...) ...on je jedan od autora koji su iznosili izra`avanje ovih neistinih ~injenica i to u dva novinska izdanja dnevnim novinama ’Jutarnje novine’ od 6. i 7. septembra 2003. godine kao i u sedmi~nom magazinu ’Walter’ od 16. 09 2003. godine kada je ve} objavljeno od strane nadle`nih dr`avnih organa da nema osnova niti ima bilo kakvih ~injenica koje govore u prilog da je tu`itelj, povezan ili ima bilo kakve veze sa iskonstruisanom novinskom aferom ’dr`avni udar’». Usporedba datuma kada su objavljeni tekstovi i datuma kada su nadle`ni dr`avni organi objavili kona~nu istinu ukazuje da moji tekstovi nisu objavljeni nakon {to su dr`avni organi donijeli svoj stav o tzv. aferi dr`avni udar: tesktovi su objavljeni u septembru 2003 2003, a dr`avni organi su svoje izvje{taje objavili u novembru 2003 2003., odnosno u martu 2004. godine. Ovaj stav iz tu`be, koji je preuzet u Presudi, ukazuje da i tu`itelj i sudija kao krucijalni dokaz uzimaju neistinitu postavku da su moji tekstovi objavljeni nakon kona~ne istine koju su dali nadle`ni dr`avni organi. Za njih je, dakle, pravno validna ~injenica da li se moja dva teksta «izra`avala neistinite ~injenice» prije ili poslije stava nadle`nih dr`avnih organa A po{to su moji tekstovi objavljeni prije, to zna~i da se kompeletna argumentacija tu`itelja, a time i Presuda, mogu smatrati – logi~ki, a time i pravno neutemeljenim, te stoga predla`em da se Presuda odbaci kao neosnovana. 7. U tu`bi je re~en, a u Presudi prenesen, sljede}i stav (str.4): «Istine radi, tu`eni nije bio jedini koji je iznosio ovakve i sli~ne klevete ali je on jedan od autora...», te: (str. 6): «U konkretnom slu~aju tu`ilac nije tu`io i ostala lica kako to zakon predvi|a, ve} samo autora spornih tekstova». Ako Sud prihvata da su i mnogi drugi novinari pisali sli~ne tekstove, te da «zakon predvi|a» tu`bu protiv svih koji su navodno po~inili isto krivi~no djelo, koliko je pravedno da samo jedan autor, zbog svoja dva teksta, odgovara za sve ono {to je pisalo desetine autora u stotine tekstova?! U svome izlaganju sam rekao: «Prije svega, eventualnu krivicu bi trebali snositi odgovorni urednici novina u kojima su tekstovi objavljeni, jer je on (tj. F.A.) radio po njihovim instrukcijama. Pored zaobila`enja urednika, ali i mnogih novinara koji su, kao {to je rekao tu`itelj – «iznosili ovakve i sli~ne klevete» (mada se klevetom ne mo`e smatrati preno{enje stavova dr`avnih organa i funkcionera!) – treba napomenuti da su za ove tekstove za koje sam tu`en ve} sankcionirane novine u kojima su ti tekstovi objavljeni, te da je tu`itelj po tom osnovu naplatio materijalnu od{tetu. Ako su novine ve} snosile tro{kove prema tu`itelju, kakva je logika da te tro{kove pla}a i novinar, spoljni saradnik, koji je te tekstove pisao po instrukcijama urednika, ~ime je eventualna odgovornost na novini, a ne na novinaru.
Marketing tragedije
271
Molim Vrhovni sud da ove ~injenice uzme u obzir, jer se radi o logi~kom i pravnom nonsensu, te predla`em da se Presuda odbaci kao neosnovana. 8. U Presudi je navedeno (str. 3): «U pismenom odgovoru na tu`bu, tu`eni je predlo`io da se tu`ilac sa tu`benim zahtjevom odbije kao neosnovanim, jer se tu`ilac poziva na navodni zahtjev za ispravku i opoziv iznesenih kleveta koji on nije nikada dobio», dok se u obrazlo`enju Presude obrazla`e (str. 6): «Me|utim, sve i da zahtjev za opoziv neistinitog izra`avanja nije nikako upu}en, tu`eni se ne mo`e samo iz tog razloga esklupirati odgovornosti, jer je ~l. 8 Zakona o za{titi od klevete FBiH propisano da je «O{te}eni du`an da poduzme sve potrebne mjere da ubla`i {tetu uzrokovanu izra`avanjem neistinite ~injenice, a naro~ito da {tetniku podnese zahtjev za ispravku tog izra`avanja». Vrhovni sud upozoravam na potpunu nelogi~nost ovog stava, jer ja nisam dobio nikakav zahtjev o{te}enog za ispravku i opoziv, a ako ga je neko dobio to su onda urednici ovih novina, koji me o tome nisu obavijestili. Drugo, prije stava nadle`nih dr`avnih organa iz novembra 2003. i marta 2004. moji se tekstovi nisu mogli smatrati neistinitim ili klevetni~kim, a {to su potvrdili i tu`itelj i sudija u svome uva`avanju ~injenice iz ta~ke 6. ove @albe. Dalje, sve novine su objavile kona~an stav nadle`nih dr`avnih organa o tzv. aferi dr`avni udar, {to je bio zvani~ni opoziv ranijih natpisa. Prije novembra 2003. takav stav se nije mogao ni objaviti jer nismo imali kona~nu istinu. Stoga predla`em da se Presuda odbaci kao neosnovana. 9. U obrazlo`enju Presude se ka`e (str. 6): «Tu`eni se ne mo`e pozivati ni na to da je za {tetu koja je nanijeta tu`itelju (...) odgovoran FOOS, jer u toku postupka nije ponudio dokaz na okolnost da je citirao ili prenio zvani~no saop{tenje upu}eno javnosti od strane FOOS-a». Prvo, Sud bi mora znati da se Federalna obavje{tajna slu`ba u skra}enici ne pi{e «FOOS», ve} FOSS. Drugo, na po~etku svog izlaganja na glavnom ro~i{tu sam kazao sudiji da sam prvi put na sudu, da nemam novaca za advokata, i da molim da me sudija uputi na tok postupka, na {ta sam dobio neprimjerenu opasku i odsustvo svake pomo}i. Tre}e, i najva`nije, ja nisam ni morao ponuditi te dokaze, jer su to ve} ponudili tu`itelj i njegov advokat, budu}i da se kroz ~itav njihov dokazni materijal spominje tzv. afera dr`avni udar, kao {to se recimo navodi izjava Seade Palavri} i sl. Primjerice, kada se spominju izvje{taji nadle`nih dr`avnih organa, jasno je da se oni odnose na tvrdnju FOSS-a da je pripreman dr`avni udar, a ne na pisanje Fatmira Alispahi}a. Stoga smatram da je ovaj stav Suda nelogi~an a time i pravno neutemeljen, te predla`em da se Presuda odbaci kao neosnovana. 10. Iako sam u svome izlaganju naveo (str. 5) da su «mu (mi) primanja 650.00 KM, da imam dvoje djece i suprugu koja je na bolovanju, da mi sve novine duguju sredstva po ~etiri-pet mjeseci», Sud je naveo sljede}e (str. 9): «Sud je vodio i ra~una o mogu}nostima tu`enog (ta~ka 3 stava 1 ~lana 10 Zakona o za{titi od klevete), pa je na{ao da dosu|eni iznos ne}e dovesti tu`enog do velikih materijalnih te{ko}a te{ko}a». Jednostavno re~eno, ako bih bio primoran da isplatim 4.390.00, to bi moju porodicu, bolesnu suprugu i dvoje djece (3 i 1 godina) ostavilo bez osnovnih sredstava za `ivot, jer je iznos koji mi je dosu|en gotovo moja godi{nja plata, budu}i da ve} vi{e od pola godine ne primam nikakve honorare iz novina. Ovih novaca ja nemam, a ako po prisilom budu skidani sa mog ra~una, to }e za mene i moju porodicu zna~iti egzistencijalnu i socijalnu agoniju, za koju kao otac i suprug nemam rje{enja. ZAKLJU^AK Predla`em Vrhovnom sudu FBiH da poni{ti Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (P160/03): iz razloga {to ja kao novinar ne mogu biti kriv za stavove i mi{ljenja dr`avnih organa i funkcionera, i jer su moja dva teksta, zbog kojih sam tu`en, objavljena nekoliko mjeseci prije nego {to su nadle`ni dr`avni organi saop}ili kona~ni stav o tzv. aferi dr`avni udar. Tuzla, 1. juni 2005.
Fatmir Alispahi} 272
IZ SAFF A SAFFA
* (Ustavni sud BiH je (13.9.) obznanio da je odbio kao neosnovanu moju apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda FBiH i Kantonalnog suda u Sarajevu, tako da knjigu zavr{avamo sa ovom ta~kom.)
Odbijena apelacija Fatmira Alispahi}a Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dana 13. 9. 2007. godine, odr‘ao 79. sjednicu Malog vije}a, a nakon toga i 54. sjednicu Vije}a od pet sudija. -532/06 U predmetu, broj AP AP-532/06 -532/06, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Fatmira Alispahi}a podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH od 24. 11. 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 11. 5. 2005. godine. Presudom Kantonalnog suda koja je potvr|ena presudom Vrhovnog suda apelant je obavezan isplatiti tu‘itelju na ime naknade {tete zbog klevete odre|eni iznos, a radi tekstova obljavljenih u dnevnim novinama “Jutarnje novine” od 6. 9. 2003. godine i u sedmi~nom magazinu “Walter” od 16. 9. 2003. godine. Ustavni sud je, izme|u ostalog, zaklju~io da nije do{lo do povrede prava na slobodu izra‘avanja kada je sudskom presudom u gra|anskoj parnici apelantu izdat nalog da plati od{tetu nanesenu ugledu tu‘itelja izno{enjem i preno{enjem neistinitih ~injenica, jer je “mije{anje” bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj “za{titu prava drugih” i bilo “neophodna mjera u demokratskom dru{tvu”.
Marketing tragedije
273
Recenzija
Uhap{eno bo{nja~ko pismo Od stotinu kolumni pod naslovom “Borba za opstanak”, koliko je u periodu 2003.-2008. objavio u magazinu “Saff ”, Fatmir Alispahi} je odabrao sedamdeset i objedinio ih u knjigu pod naslovom “Marketing tragedije”. Ovo je trinaesta knjiga Fatmira Alispahi}a, a peta u kojoj objedinjuje svoje novinske tekstove. U knjizi “Krv boje benzina” (1996) objedinio je svoje predratne i ratne tekstove, a najznakovitiji je ciklus pod naslovom “Borba za bo{nja{tvo”, iz kojeg se vidi da se Alispahi} za nacionalno ime Bosanskih Muslimana, serijom tekstova i polemika, zalagao mnogo prije Bo{nja~kog sabora. Potom, u knjizi “Diwanhana” (2002) objedinio je svoje istoimene kolumne iz “Oslobo|enja”, koje su objavljivane svakog utorka od 1999. do 2001. godine. Knjiga “Dnevnik revolucije” (2005) obuhvata ~etverogodi{nji period Alispahi}eve saradnje u magazinu “Walter”. Knjigom “Ljetopis 2005” (2006) Alispahi} je revitalizirao i svome rukopisu primjerio `anr ljetopisa, i to tako {to je iz dana u dan pratio, bilje`io i komentirao doga|aje koji su obilje`ili kalendar 2005. godine. Posljednja knjiga izabranih kolumni, koja obuhvata period od 2003. do 2008., zaokru‘uje 15-godi{nje hroniku zbivanja u Bosni i Hercegovini, koju je kroz svojih pet novinarskih knjiga ispisivao Fatmir Alispahi}. Vrijedi primijetiti da su ovih pet knjiga, ipak, sa‘etak novinarskog rada Fatmira Alispahi}a. Izvan ovih knjiga ostale su stotine Alispahi}evih kolumni, analiti~kih tekstova i feljtona, koje je objavljivao kao stalnu saradnik jo{ desetak listova u biv{oj Jugoslaviji, u zemlji i u bh. dijaspori. Treba se prisjetiti da je Alispahi} godinama bio istaknuti komentator nacionalnog sedmi~nika “Ljiljan” (uga{en 2005), zatim, “Dnevnog avaza” i “Jutarnih novina”, te niza listova u bh. dijaspori. Uknji‘avanje njegovih tekstova odre|eno je formalnim kontinuitetom vi{egodi{nje saradnje sa “Oslobo|enjem”, “Walterom” i “Saffom”, a {to se u kona~nici preto~ilo, ne samo u hroni~arske, ve} i u izra‘ajne cjeline i prepoznatljivosti. Koliko je magazin “Walter”, nastao na talasu omladinskog buntovni{tva, Alispahi}a podsticao na stilski egzibicionizam, toliko ga je “Saff ”, kao islamski ~asopis, podsticao na rafinirani esejisti~ki izraz. Iz ovih usporedbi vidimo kako kontekst mo‘e odrediti i razvijati razli~ite jezi~ke i stilske osobenosti jednoga autora. Primijetimo i to da je {teta {to na ovaj na~in nisu objavljeni izabrani Alispahi}evi tekstovi iz “Ljiljana”, me|u kojima je bilo vanredno lijepih politi~kih eseja o Bosni i Bo{njacima.
274
IZ SAFF A SAFFA
Mo‘da ste osjetili da o novinarskom putu Fatmira Alispahi}a govorimo sa prizvukom kona~nosti. Na kraju ove knjige autor donosi tekst pod naslovom “Kako sam usmr}en”, kojim obznanjuje svoju novinarsku usmr}enost. Sa 40 godina ‘ivota, u najplodnijem dobu, jedan od najistaknutijih bo{nja~kih novinara, prognan je sa scene. Kao i mnogi drugi slobodni bo{nja~ki intelektualci. Njegova posljednja knjiga implicira odgovore na ovaj odlazak. Po njemu, Bo{njaci su jedini evropski narod koji ‘ivi u informativnom mraku, a s druge strane, represivni dejtonski mehanizmi su takvi da ka‘njavaju i napla}uju luksuz slobode mi{ljenja. Bo{nja~ka politika je izgubljena pred historijskom obavezom, i zagnjurena u {i}arske i estradne interese. Alispahi} smatra da je bo{nja~ko politi~ko pismo uhap{eno i obespravljeno, te je takvim – usmr}enim - postao i njegov anga‘man. Kemal BAKOVI], glavni i odgovorni urednik “Saffa” (2003-2008)
Marketing tragedije
275
Recenzija
Eseji od neprocjenjive va‘nosti Premda sam ve}inu kolumnisti~kih zapisa Fatmira Alispahi}a ~itala na stranicama magazina “SAFF”, tek ovako sakupljene na jednom mjestu i u svoj sadr`inskoj punini njihove cjelokupnosti, one postaju koncepcijski determinirane, autorski zatvorene i spremne za valorizaciju. Fatmir Alispahi} svakoj od tema pristupa prevalentno analiti~ki s izra‘enom dozom potrebe da “ra{~lani na faktore” sve {to je predmet njegove refleksivne analize koja ne preza od nominacije problema, imenovanja njegovih krivaca i glavnih politi~kih protagonista kao ni od, {to je glavno svojstvo kriti~kog promi{ljanja, sagledavanja stvari iz vi{e uglova i ponude rje{enja. Jer nije zada}a kolumniste samo da uka‘e na ne{to “skriveno ispod ‘ita” i tako gradi vlastiti originalan pristup nego da ka‘e “popu pop a bobu bob” uspostavljaju}i i instituciju rje{enja problema. Iz njegovih tekstova sukcesivno slijedi osobni primjer i konkretna akcija. Kad ka‘e: “Osobno, spreman sam da godinu dana ‘ivota provedem kao prosvjetni radnik u ma kojem povratni~kom mjestu”, Fatmir poti~e, podsti~e, hrabri, ho}e jer zna da mo‘e(mo) vi{e u~initi zajedno na denacifikaciji genocidom utvr|enih prostora i na osvje{}ivanju nacije i to vlastitom sakrificijelno{}u. Pa makar poku{ajem. Takva sveobuhvatna i budna analiza rijetka je na dru{tvenoj karti bosanskohercegova~kog dru{tva koju uglavnom odlikuje intelektualna mrtvaja, politi~ki snobizam i medijska sveznadarska zatupljenost. Fatmir Alispahi} ni po ~emu nije konvencionalan autor, {turi knji{ki analiti~ar koji iz udobne fotelje svoga doma poku{ava izlogicirati dru{tveno-politi~ku stvarnost kao apstraktan pojam koji ga se li~no ne doti~e. Takvih tragi~nih intelektualnih pojava Bosna na‘alost ima i previ{e ovaplo}enih u imenima svakoraznih univerzitetskih piskarala i kvazi geopoliti~kih stratega koji surfaju na bujici rije~i ali ne imenuju problem pa se samim tim ne mogu adekvatno suo~iti s njim, a kamoli ponuditi rje{enje. Naravno, Alispahi} predstavlja usamljen primjer slobodomisle}eg ~ovjeka koji na talasima vlastitog nonkomformizma i svojevrsnog autopresinga ulazi u sve goru}e strukture jednog dru{tva. On ne kalkulira s odabirom tema, ne razvrstava ih na one od kojih bi ga mogla boljeti glava i one koje bi bile konjukturne i prihvatljive za njegov imid‘ u javnosti. On ne pravi kompromise sa svojom nacijom, niti sklapa paktove sa odre|enim politi~kim oligarhijama zarad “mira u ku}i”. On, naprosto, ne re‘e problem po ivici nego po krvavoj sredini pu{taju}i da ugru{ala krv iza|e
276
IZ SAFF A SAFFA
na vidjelo, a pritom se o~ajni~ki bori za pacijenta vrlo spretno tra‘e}i brzo i najbolje rje{enje. Njega evidentno zanima zdravlje bo{nja~ke nacije i u ovim novinskim tekstovima upu}uje na mogu}i “modus vivendi” u ovom raslojenom, podijeljenom i segregativnom stanju dru{tvene svijesti u BiH danas. Svakoj temi koju je obradio, bilo da je rije~ o dnevnopoliti~koj ili dubokoj sociolo{koj, historijskoj ili da se bavi perspektivama, Fatmir Alispahi} obukao je vizionarsko odijelo promatraju}i svojim periskopom misli i jedinstvenom vje{tinom izra‘avanja, njenu fenomenologiju i specifikume. Osnovna razlika izme|u ove knjige kolumni i ranijih je u tome {to je autor u magazinu “SAFF” dobio i fizi~ki prostor za potpunu i detaljnu obradu svih rubnih mjesta na{e svakodnevnice a da pri tom njegova lucidna o{trica, ironijska boja jezika i osebujna snaga stila, pogotovo u vanrednim komparacijama, nisu izgubili na izra`aju. Ova du`a esejisti~ka forma opservacije podigla je podiok serioznosti u autorovom analiti~kom pristupu i fundirala misaoni teren za sklapanje sinteze. ^itaju}i ove tekstove poslo‘ene po hronologiji ispisivanja, sasvim sam sigurna da bolje i ta~nije sonde u sagledavanju op}e dru{tvene slike u BiH od 2003. do 2008. ne}emo imati, a da pri tom na{oj nauci bude poklonjena i ogledna studija o mentalnom, mentalitetnom i duhovnom stanju bo{nja~ke nacije. Danas kada Bo{njaci ne razvijaju svoje obrazovne i nau~ne institucije koje bi trebale voditi ra~una o onome {ta jedan ethnos odre|uje, i kad, dakle, ne razvijamo historiju, etnologiju, antropologiju, arheologiju, statistiku, etnomuzikologiju, sociologiju itd., ovi eseji imaju svoju neprocjenjivu va‘nost sa stanovi{ta uvida u karakterologiju Bo{njaka i ukupan duhovni prostor njihove domovine BiH. I u tome je njihova dvojaka vrijednost. Unato~ svim “scilama i haribdama”, prozivkama, zvonima, etiketama koje mu me}u o vrat de‘urni moralisti tzv. demokratske alternative, kroz sve ove godine njegovog javnog djelovanja, Fatmir Alispahi} je ostao svoj. Zato je njegov misle}i patriotizam i oreol pravednosti istinski antikvitet, a on posljednji pravedni “gejzir” u bo{nja~kom intelektualizmu, kako ga je svojevremeno atribuirao Ned‘ad Ibri{imovi}. Knjigu “Marketing tragedije” odlikuje stoga visokooktanska snaga intelektualizma, ~ist i nepatvoren stav o svakom pitanju iz pitanjima prebogate BiH ali i neupitna samokritika koja je proizi{la iz jasno izra‘ene autorove misaone zrelosti. Kada s ove vremenske distance ~itamo njegove re~enice, izdvojene iz aktualne politi~ke kontekstualnosti, mo‘emo primijetiti da im je novo vrijeme udahnulo samo jo{ ve}i zna~aj i dalo odre|enu anticipacijsku dubinu. To je uistinu dobar znak za njihovu historijsku validnost. Indira KU^UK SORGU^
Marketing tragedije
277
Sadr‘aj PREDGOVOR Ned`ad Ibri{imovi}: Fatmir .................. 5 Metalni ‘ubor krvave Drine 1. V 2003. .................. 7 Da, Srbi su genocidni! 15. V 2003. ............... 11 Uspavljivanje bo{nja~ke pameti 1. VI 2003. ............... 14 Titina unuka na brdima oko Sarajeva 1. VII 2003. ............... 17 Kr{}anski i jevrejski mrtvaci dobili tjelohranitelje 1. IX 2003. ............... 21 Jami me d‘amije 15. X 2003. ............... 23 Tekbir je misao, a ne glas 1. XI 2003. ............... 26 Uli~ari antifa{izma 1. XII 2003. ............... 29 Bo{njaci se navikavaju da su gra|ani drugog reda 1. II 2004. ............... 33 Najte‘i bo{nja~ki poraz 15. II 2004. ............... 36 [ta je krme Bo{njacima 1. III 2004. ............... 39 Ko }e uzorati Drinu 15. III 2004. ............... 42 Prvi bo{nja~ki intelektualac na udaru SFOR-ovih siled‘ija 1. IV 2004. ............... 45 Ljaga na pragu istine 15. IV 2004. ............... 48 Medijske tvornice terorizma 15. V 2004. ............... 51 Karneval samouni{tenja 15. VI 2004. ............... 54 Bo{nja~ka tragedija u filmu o pederima 1. VII 2004. ............... 57 [izofrenija u kom{iluku 15. VII 2004. ............... 60 Hrvatski ugostitelji ubijaju bo{nja~ke turiste 15. VIII 2004. ............... 63 Vatromet bo{nja~kog ugursuzluka 1. IX 2004. ............... 66 Alija poslije Alije 15. X 2004. ............... 69 Polemika u ~ituljama 15. XI 2004. ............... 72 Bo{njaci kod Svetog Nikole 15. XII 2004. ............... 75 Marketing tragedije 1. I 2005. ............... 78 INTERVJU: Moje hap{enje je po~elo 15. I 2005. ............... 81 Sevdalinka slikana rakijom 15. I 2005. ............... 86 Marketing tragedije (II) 1. II 2005. ............... 89 Dr‘avni terorizam Jakoba Fincija 15. II 2005. ............... 92 Novi svjetski komunizam 15. III 2005. ............... 96 Saff i komesar 15. IV 2005. ............... 99 Evropski put u islam 13. V 2005. ............. 102 Hair je lije~iti otpadnike 27. V 2005. ............. 106 Narod od krvi i no‘a 10. VI 2005. ............. 109 Ljudska prava razvrata 24. VI 2005. ............. 113 Strategija Srebrenice 8. VII 2005. ............. 117 Autocenzura ambicija 22. VII 2005. ............. 121 Srpstvo u na{oj avliji 5. VIII 2005. ............. 125 Senad od ‘ive 2. IX 2005. ............. 129 Bo{njaci uz Jevreje, Jakob Finci uz ~etnike 16. IX 2005. ............. 133 278
IZ SAFF A SAFFA
Bo{nja{tvo u Grabovici 30. IX 2005. ............. D‘ihad je opstanak Bo{njaka 14. X 2005. ............. Odgajanje haosa 11. XI 2005. ............. Bo{njaci su jedini evropski narod koji ‘ivi u informativnom mraku 25. XI 2005. ............. Genocid u karantinu 9. XII 2005. ............. Sultan u Bo{njaka 20. I 2006. ............. Pravosu|e i televizija u rukama zlo~inaca iz vrha dejtonske elite 3. II 2006. ............. Karad‘i}evo pravosu|e otima ku}e bo{nja~kih povratnika 17. II 2006. ............. Jasmila je nadrasla svoj ovozemaljski ‘ivot 3. III 2006. ............. Beogradska rehabilitacija SDA 17. III 2006. ............. Vrijeme je za Bo{nja~ki sabor 31. III 2006. ............. Premijera sukoba civilizacija 14. IV 2006. ............. Evropa je Bo{njacima objavila rat 28. IV 2006. ............. Svud su stra‘e bojovnika Bla‘e 12. V 2006. ............. Sotona na Eurosongu 26. V 2006. ............. Mo‘da nas ~eka Srebrenica 9. VI 2006. ............. Mostar na udaru usta{kog terorizma 23. VI 2006. ............. Libanon nad Bo{njacima 11. VIII 2006. ............. Imaju li Bo{njaci budu}nost 25. VIII 2006. ............. Ro|enje Franken{tajna 8. IX 2006. ............. Narod kome ni{ta ne treba 6. X 2006. ............. Samo}a bo{nja~ke ‘rtve 20. X 2006. ............. Bjesnilo u Bajramu 3. XI 2006. ............. Maska za ru{enje reisa Ceri}a 17. XI 2006. ............. Karikaturu u proceduru 15. XII 2006. ............. Na kraju godine 29. XII 2006. ............. Andaluzijski tabut 12. I 2007. ............. Bosanski duh, tobejarabi 26. I 2007. ............. Bolju presudu mi nismo zaslu‘ili 9. III 2007. ............. Tre}eg entiteta ne}e biti 18. V 2007. ............. Kako sam bacio duhan 27. VII 2007. ............. Godina u kojoj smo prespavali sebe 19. XII 2007. ............. Tirani demokratije 4. I 2008. ............. UMJESTO POGOVORA: Tako sam usmr}en 5. V 2007. ............. Kemal Bakovi}: Uhap{eno bo{nja~ko pismo ........................................................... Indira Ku~uk Sorgu~: Eseji od neprocjenjive va`nosti ............................................
137 141 145 149 153 157 161 165 169 173 177 181 185 189 193 197 201 205 209 213 217 221 225 229 233 237 241 245 249 253 257 261 264 268 274 276
Sadr‘aj ..................................................................................................................... 278
Marketing tragedije
279
