Doživljaji dobrog vojaka Švejka

X X .STO LJEĆ E 30

Biblioteka Jutarnjeg lista XX. STOLJEĆE 30

JAROSLAV

HAŠEK DO ŽIV LJA JI D O BROVO G JN IK A SV EJKZA A SVJETSK O G R ATA

Jaroslav ffaltk

Naslov originala: Osudy dobreho vojdka Svejka Prijevod: Nada Gašić © Nada Gašić © 2004 Mediasat Group, S.A / Mediasat Rights Kft. za ovo izdanje

Doživljaji dobrog vojnika Svejka za svjetskog rata

Printed in Spain

ISBN 84-9789-710-2 ISB N 953-7160-29-7 D .L. B . 40 926-2004 Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Prijevod Nada Gašić >

v

Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.

BIBLIOTEKA JUTARNJtG USTA

PRVI DIO U pozadini

-.,' ' { '

Uvod

Veliko doba traži velike ljude. Postoje neznani junaci, skromni, bez slave i povijesti Napoleona. Raščlamba njihova karaktera zasjenila bi i slavu Aleksandra Makedonskog. Danas, na praškim ulicama možete sresti pohabana čovjeka koji nisam ne zna što zapravo znači u povijesti novog, velikog doba. Ide skromno svojim putom, ne gnjavi nikoga, ali ni njega ne gnjave novinari moleći ga za intervju. Ako biste ga upitali kako se zove, odgovorio bi vam jednostavno i skromno: »Ja sam Švejk...« A taj tihi, skromni, pohabani čovjek, odista je onaj stari, dobri vojnik Švejk, hrabar, odvažan, koji je nekada za Austrije bio na ustima svih građana Češkog kraljevstva, a njegova slava neće potamnjeti ni u Republici. Jako mi je drag taj dobri vojnik Švejk i opisujući njegove doživljaje za svjetskog rata, uvjeren sam da će vaše simpatije biti na strani skromnog, neznanog junaka. On nije zapalio hram Božice u Efesu, kako je to učinio onaj glupan Herostrat da bi ušao u novine i školske čitanke. I to je dovoljno. Autor

>?

Upletanje dobrog vojnika Švejka u svjetski rat si

—Tak, ubili su nam Ferdinanda — rekla je dvorkinja gospodinu ŠVejku, koji je prije nekoliko godina napustio vojnu službu, nakon što ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila blesavim, pa se uzdržavao prodajom pasa, gadnih nečistokrvnih čudovišta, kojima je krivotvorio redovnike. Osim od ovog posla, patio je i od reumatizma i upravo je mazao koljena »Opodeldokom«1. — Kojega Ferdinanda, gospoda Miilerova? — odazvao se Svejk ne prestajući masirati koljena — ja poznam dva Ferdinanda. Jednoga, taj je sluga kod drogerista Pruše i tam mu je jednom zabunom popil flašu nekakve mazarije za kosu, i onda poznam još jednog Ferdinanda Kokošku koji pobira pesji drek. Nijednoga ni nikakva šteta. — Ali, milostivi gospon, gospona nadvojvodu Ferdinanda, onog s Konopišta, onog debeloga, pobožnoga. — Jezušmarija — uskliknuo je Švejk — to je dobro. A gde mu se to, gosponu nadvojvodi, dogodilo? — Napucali su ga u Sarajevu, milostivi gospon, iz revolvera, znate. Vozil se tam s tom svojom nadvojvotkinjom u autu. — Tak, dajte da to pogledamo, gospoda Mullerova, u autu... Je, takav gospon si to može dozvoliti, a da si ni ne pomisli da takva vožnja autom može nesretno završiti. A u l • Mast protiv reumatskih bolova (prev.).

, &£!••

5

Sarajevu k tome, to je u Bosni, gospoda Mullerova. To su, valjda, napravili Turci. Mi im baš nismo smeli zeti tu Bosnu. Tak, vidite gospoda Mullerova. On je, taj gospon nadvojvoda, već na pravdi Božjoj. Dugo se mučil? — Gospon nadvojvoda su bili odmah gotovi, milostivi gospon. To znate da z revolverom nema igranja. Nedavno se isto tak jedan gospon kod nas u Nuslama igral z revolverom, '; pa je postrelil ćelu familiju i domara koji je došel videti ko to tam puca na trećem katu. — Neki revolver, gospođa Mullerova, neće vam opaliti ni da ponorite. Takvih sistema je puno. Ali, za gospona nadvojvodu sigurno su si kupili nekaj boljega, a mogel bi se kladiti, gospoda Mullerova, da se taj čovek koji mu je to napravil, za to fino oblekel. To, znate, pucati na gospona nadvojvodu, to je jako teški posel. Pa nije to ko kad krivolo-vac puca u lugara. Tu se radi o tome, kak doći do njega; na takvog gospona ne smete ići u nekakvim krpama. Morate ići ! u cilindru da vas prije ne pobere pandur. — Veliju da ih je bilo više, milostivi. — To se razme samo po sebi, gospoda Mullerova — rekao je Švejk, prestavši masirati koljena — kad bi vi htela ubiti gospona nadvojvodu, ili cara, isto tak bi se z nekim posavetovala. Više ljudi ima više pameti. Jedan posavetuje ovo, jedan ono, pa posel uspe, tak kak veli naša himna. Glavna stvar je nanjušiti taj moment kad takav gospon ide točno ispred vas. Ko, ak se sećate gospona Lucchenija koji je probol našu pokojnu Elizabetu, z onom rašpom. Setal se z njom. Pa sad još verujte nekom; od tog doba nijedna carica nejde u šetnju. A to čeka još mnogo osoba. A bute vidla, gospoda Mullerova, da se budu dočepali i ruskog cara i car-; ice, a može biti, ne daj Bog, i našeg cara kad su to već počeli ' z njegovim nećakom. Taj stari gospon ima puno neprijatelja. Još više nego taj Ferdinand. Kak je nedavno pripovedal jedan ,': gospon u birtiji, da bu došlo vreme kad budu ti carevi kapali jedan za drugim, pa da im ne bu pomoglo ni državno nadodvjetništvo. Onda ni imal za platiti, pa je krčmar pozval 10

da ga zatvoriju. A ovaj mu je dal ćušku, a panduru dve. Pa su ga otpelali u ćuzu da dojde k sebi. Je, gospoda Mullerova, danas vam se svega događa. To je opet gubitak za Austriju. Kad sam bil u vojski, tam je jedan infanterist1 ubil kapetana. Napunil je pušku i išel u ured. Tam su mu rekli da tam nema kaj delati, ali on je teral svoje, da mora govoriti s gosponom kapetanom. Taj kapetan je izišel i odmah mu opalil zatvor. Ovaj je uzel pušku i pogodil ga točno u srce. Metak je izletil gosponu kapetanu kroz leda i još je napravil štetu po uredu. Razbil je flašicu s tintom, a ta je polila službene spise. —A kaj se dogodilo s tim vojnikom? —javila se zakratko gospoda Mullerova, dok se Svejk oblačio. — Obesil se za remen — rekao je Svejk, čisteći svoj tvrdi šešir. — A taj remen nije ni bil njegov. Posudil si ga je od profoza2, jer da mu padaju hlače. Trebal je čekati da ga streljaju? Pa znate, gospoda Mullerova, da se u takvoj situaciji svakome pomuti u glavi. Profoza su zato degradirali i dali mu šest meseci. Ali ni ih odsedil. Pobegel je u Švicarsku, i danas tam dela ko propovednik u nekoj crkvi. Danas je malo poštenjaka, gospoda Mullerova. Mogu si predstaviti da se gospon nadvojvoda Ferdinand, isto tak u tom Sarajevu prevaril u tom čoveku koji ga je ustrelil. Videl je nekog gospona i pomislil si, »to je neki pristojni čovek, kad mi viče, 'živio'«. A onda ga je taj gospon pogodil. Jel ga jednom, ili nekolko? — Novine pišeju, milostivi gospon, da je gospon nadvojvoda bil ko rešeto. Ispalil je u njega sve patrone. — To ide jako brzo, gospoda Mullerova, strašno brzo. Ja bi si za takvu stvar kupil brauning. Zgleda ko igračka, ali možete s tim za dve minute postreliti dvadeset nadvojvoda, mršavih ili debelih. Iako, medu nama gospoda Mullerova, debeloga gospona nadvojvodu sigurnije strefite nego mršavoga. Ak se sećate kak su onda u Portugalu nastrelili tog svog kralja. Bil je isto tak, takav debeli. Pa znate da kralj ipak ne bu '' "* l- Pripadnik pješačkih vojnih jedinica, pješak (franc.). 2. Nadzornik vojnog zatvora f«/«*.;. •• .,,»«(|«|«

11

mršavi. Ja sad idem u birtiju »Kod Kalicha« 1, a ako bi neko došel sim po tog radera, za kog sam zel kaparu, recite mu da ga imam u svojoj psetarnici na selu, da sam mu nedavno kupiral uši i da se sad ne srne prevoziti dok mu uši ne zarasteju, da se ne bi prehladil. Ključ dajte pazikući. U gostionici »Kod Kalicha« sjedio je samo jedan gost. Bio je to redarstvenik u civilu Bretschneider, koji je bio u službi tajne policije. Gostioničar Palivec prao je poslužavnike i Bretschneider se uzaludno trudio navući ga na ozbiljan razgovor. Palivec je bio poznati prostak, svaka druga riječ bila mu je guzica ili drek. No, usto je bio načitan i svakoga je upozoravao na to, što je o posljednjem predmetu napisao Victor Hugo, kad je oslikavao posljednji odgovor stare Napoleonove garde Englezima u bitki kod Waterlooa. — Baš imamo lijepo ljeto — započeo je svoj ozbiljni razgovor Bretschneider. — Sve to drek vredi — odgovorio je Palivec slažući poslužavnike u ostakljeni ormar. — To su nam fino u tom Sarajevu izveli — nastavio je sa slabom nadom Bretschneider. — U kom Sarajevu? — upitao je Palivec. — Onoj vinariji na Nuslama? Tam se mlate svaki dan, pa znate Nusle. — U bosanskom Sarajevu, gospodine gostioničar. Ubili su tamo gospodina nadvojvodu Ferdinanda. Sto na to kažete? —Ja se u takve stvari ne pletem, s tim me svako može v rit poljubiti — odgovorio je pristojno gospodin Palivec, zapalivši lulu — danas se u to mesari, to može svakoga doći glave. Ja sam obrtnik, kad mi neko dođe i naruči si pivu, ja mu ju i natočim. Al nekakvo Sarajevo, politika, ili pokojni nadvojvoda, nije za nas, iz toga viri samo zatvor na Pankracu. Bretschneider umukne i osvrne se razočarano po pustoj gostionici. — Ovdje je nekada visio lik Njegova Veličanstva cara — javio se zakratko opet — upravo tamo gdje sad visi zrcalo. 1. »Kod kaleža«, pivnica u Pragu, ovdje ostaje pod izvornim općepoznatim nazivom (prm.).

12

_ Te> imate pravo — odgovorio je gospodin Palivec __ visi] je tam i srale su po njemu muhe, pa sam ga metnul na tavan. Znate, još bi si neko mogel dozvoliti nekakvu primedbu, i mogle bi iz tog ispasti neugodnosti. Još mi samo to treba. « fi — U tom Sarajevu moralo je biti gadno, gospodine go«l tioničaru. ^ Na to podlo, izravno pitanje gospodin Palivec odgovori neobično oprezno: — U ovo doba u Bosni i Hercegovini je strašno vruće. Kad sam tam služil, morali smo stavljati našem obrlajtantu1 led na glavu. — U kojoj ste pukovniji služili, gospodine gostioničaru? — Takve sitnice ne pamtim, ja se nikad nisam interesiral za takve bedastoće i nikada nisam bil radoznali — odgovorio je gospodin Palivec — suvišna radoznalost šteti. Tajni agent Bretschneider definitvno je ušutio, a njegov se natmureni izraz popravio tek dolaskom ŠVejka koji je, ušavši u gostionicu, naručio crno pivo uz ovu primjedbu: U Beču danas isto imaju žalost. Bretschneiderove oči zasvijediše pune nade. Rekao je kratko: — Na Konopištu je danas deset crnih barjaka. — Trebalo bi ih tam biti dvanajst — rekao je Švejk kad je otpio. — Zašto mislite dvanaest? — upitao je Bretschneider. — Da bi to išlo u račun, na tucet se bolje računa i na tucet uvek dojde jeftinije — odgovorio je Švejk. Vladala je tišina koju je narušio sam Švejk, uzdahnuvši: — Tak, već je tam na pravdi Božjoj, daj mu dragi Bog večni pokoj. Nije ni dočekal da postane car. Kad sam ja služil vojsku, jedan je general opal s konja i iz čista mira se . v ^te^ su mu pomoći da se ponovo popne na konja, da uzjaše, pa su se začudili da je skroz mrtav. A isto je tak trebal ^"poručnik f«^™.

.).

njm

aw!ll^^

13

mr avanzirati u feldmaršala. Dogodilo se to na vojnoj smotri, do; Te vam smotre nikad ne vodiju k dobromu. U Sarajevu je da isto tak bila neka smotra. Sećam se da mi je jednom falilo na ku takvoj smotri dvadeset gumbi na mundiru i da su me zbog ast tog zatvorili na četrnajst dana u samicu, a dva dana sam ležal ko Lazar, zvezan na kriš—kras. Ali discipline u vojski mora je biti, inače se niko ne bi na niš obaziral. Naš obrlajtant Mako-taj već uvek nam je govoril: »Discipline, glupi klipani, mora bit, scr inače bi se ko majmuni penjali po drveću, ali vojska će od vas napravit ljude, budale blesave«. A jel to ni istina? Zamislite je si park, recimo na Karlovom trgu, a na svakom drvetu po zo: jedan vojnik bez discipline. Toga sam se uvek najviše bojal. Hi — U tom Sarajevu — nastavljao je Bretschneider — to on su učinili Srbi. — To grešite — odgovorio je Švejk — napravili su to go Turci, zbog Bosne i Hercegovine. I Švejk je izložio svoj pogled na međunarodnu politiku pc Austrije na Balkanu. Turci su izgubili 1912. godine od Srbije, Bugarske i Grčke. Htjeli su da im Austrija pomogne, a sla kada se to nije dogodilo, ubili su Ferdinanda. — Voliš Turke? — obratio se Švejk gostioničaru Palivecu. na — Voliš te poganske pse? Jel da ih ne voliš? — Gost ko gost — rekao je Palivec — pa nek je i Turčin. taj Za nas obrtnike ne vredi nikakva politika. Plati pivu, sedi se u gostioni i melji kaj hoćeš. To je moj stav. Je li to našem p< Ferdinandu naredil Srbin ili Turčin, katolik ili musliman, lu anarhist ili mladočeh, meni je to svejedno, sa — Dobro, gospodine gostioničaru — reče Bretschneider n: u kojem su se opet probudile nade da će se netko od ove jv dvojice dati uloviti — ali dopustite da je to veliki gubitak za Austriju. Umjesto gostioničara odgovorio je Svejk: — Je, to je gubitak, to se nemre poreći. Grozan gubitak. ja( Taj se Ferdinand nemre nadomestiti z nekakvom budalom. Samo je trebal biti još deblji. — Kako to mislite? — živnuo je Bretschneider. l

14

_ Kak to mislim? — odgovorio je mirno Švejk. — Točno tak: da je bil deblji, sigurno bi ga prije strefila kap dok je nateraval te babe po Konopištu, kad su tam na njegovom gruntu pobirale drva i gljive, pa ne bi moral umreti takvom sramotnom smrću. Kad si samo pomislim, nećak Njegovog Veličanstva, a ovi ga ubiju. Pa to je sramota, tog su pune novine. Kod nas su pred nekolko let, u Budejovicama, proboli na sajmu, u nekoj tak maloj svađi, jednog trgovca stokom, nekakvog Bfetislava Ludviga. Taj je imal sina Bohuslava, i gde god je došel prodavati pajceke, niko od njega niš ni kupil i svaki je rekel: »To je sin onog probodenog, sigurno je i on neki lopov«. Moral je skočiti u Vltavu, s tog mosta u Krum-plovi, i morali su ga zvaditi, morali su ga oživljavati, morali su iz njega ispumpati vodu, a onda im je moral umreti na rukama doktora dok mu je daval nekakvu injekciju. — Vi imate čudne usporedbe — rekao je Bretschneider značajno — prvo govorite o Ferdinandu, a poslije o trgovcu stokom. — Ma nemam — branio se Švejk. — Bog sačuvaj da bi ja htel nekoga z nekim uspoređivati. Gospon gostioničar me pozna. Jel da nisam nikada nikoga z nekim uspoređival? Ja jedino ne bi htel biti u koži te udovice od nadvojvode. Kaj bu sad napravila? Deca su siročeki, gospodarstvo na Konopištu bez gospodara. Da se oženi za nekog novog nadvojvodu? Kaj ima od toga? Otputovala bu ponovo z njim u Sarajevo i po drugi put bu bila udovica. Bil je u Zlivu kod Hluboke pred nekolko let jedan lugar, imal je tak gadno prezime, Pindour. Nastrelili su ga krivolovci i ostala je za njim udovica s dvoje dece i za godinu dana si je opet zela lugara, Pepika Šavlovica iz Mvdlovara. I njega su joj napucali. Pa se oženila po treći put i uzela si ponovo lugara i veli: »Triput Bog pomaže. Ak sad ne uspe, ne znam kaj bum naredila«. Jasno da su joj i njega nastrelili, a već je s tim lugarima sve skup imala šest komada dece. Bila je u uredu gospona župana u Hlubokoj i požalila se da ima s tim lugarima muke. Tak su joj preporučili čuvara ribnjaka Jareša od Ražičkih ribnjaka. I kaj bute na to 15

rekli? Utopili su joj ga kod ribolova, a imala je i z njim dvoje dece. Onda si je zela jednog koji je škopil, iz Vodnjana, a taj ju je jednom po noći lupil sa sekirom, i otišel se dobrovoljno predati. Kad su ga posle u Okružnom sudu u Piseku vešali, ugrizel je svećenika za nos i rekel da uopće ne žali i još je rekel nešto jako gadno o Njegovom Veličanstvu. — A ne znate što je o njemu rekao? — pitao je glasom punini nade Bretschneider. — To vam nemrem reći, zato jer se to niko ni usudil ponoviti. Ali izgleda da je to bilo nešto grozno i užasno, tak da je jedan sudski savjetnik koji je bil prisutan, od tog polud-il i još ga danas držiju u izolaciji da to ne izađe u javnost. To ni bila samo obična uvreda Njegovog Veličanstva kakva se napravi u pijanstvu. — A kakve se uvrede Njegovog Veličanstva načine u pijanstvu? — upitao je Bretschneider. — Prosim vas, gospodo, okrenite list — javio se gostioničar Palivec — znate, meni se to ne sviđa. Čovek koješta bljezgari, a posle mu je žal. — Kakve se uvrede Njegovog Veličanstva načine u pijanstvu? — ponovio je Švejk. — Svakakve. Napijte se, dajte da vam zasviraju austrijsku himnu, pa bute videli kaj bute počeli govoriti. Tolko bute zmislili o Njegovom Veličanstvu, da kad bi samo polovica od toga bila istina, bilo bi dovoljno da bude on osramoćeni za ćeli život. No, to si taj stari gospon zbiljam ni zaslužil. Zemite ovo: sina Rudolfa zgubil je u najboljim godinama u punoj muškoj snagi, suprugu Elizabetu proboli su mu z rašpom, zatim mu se zgubil Jan Ort, a brata, meksičkog cara streljali su u nekakvoj tvrđavi kod nekakvog zida. Sad su mu opet, na stara leta, ustrelili nećaka. Čovek bi moral imati čelične živce. I onda se još seti neki pijani tip i počne ga vredati. Da danas nekaj izbije, idem dobrovoljno i budem služil Njegovom Veličanstvu dok me ne raskomadaju. Švejk temeljito otpi i nastavi: — Vi mislite da bu Njegovo Veličanstvo to tek tak pustilo? Slabo ga poznate. Rata s Turcima mora biti. Ubili ste

mi nećaka, sad bute dobili po njuški. Rat je siguran. Srbija i Rusija budu nam pomogle u tom ratu. Bude se to tuklo. Švejk je u tom proročanskom trenutku izgledao divno. Njegovo prostodušno lice, nasmiješeno kao puni mjesec, zračilo je oduševljenjem. Njemu je sve bilo tako jasno. _ jVfože biti — nastavio je s oslikavanjem budućnosti Austrije _ da nas u slučaju rata s Turskom Nijemci napadneju zato jer se Nijemci i Turci držiju skup. To su takvi gadovi da im nema para na svetu. A ipak se možemo spojiti s Francuskom koja grize na Njemačku još od sedamdeset prve. I onda bu krenulo. Rata bude, niš vam više ne bum rekel. Bretschneider je ustao i rekao svečano: _ Više i ne morate govoriti, pođite sa mnom na hodnik, tamo ću vam nešto reći. Švejk je izašao s redarstvenikom u civilu na hodnik, gdje •• gaje čekalo malo iznenađenje kad mu je njegov pivski kolega pokazao orlića1 i izjavio da ga uhićuje i smjesta vodi na policijsko ravnateljstvo. Švejk se trudio objasniti da se gospodin vjerojatno vara, da je u potpunosti nevin, da nije prozborio ni jedne riječi koja bi mogla bilo koga uvrijediti. Bretschneider mu je pak rekao da si je odista dopustio nekoliko kažnjivih djela, medu kojima igra ulogu i zločin veleizdaje. Potom su se vratili u gostionicu, a Švejk je rekao gospodinu Palivecu: — Imal sam pet piva i jedan kifl s hrenovkom. Sad mi dajte još jednu šljivovicu, jer moram ići zato kaj sam uhapšen. Bretschneider je pokazao gospodinu Palivecu značku s orlićem, trenutak je promatrao gospodina Paliveca, a onda upitao: — Oženjeni? — Jesam. — Može li vaša supruga umjesto vas voditi posao za vri1* jeme vašeg odsustva? mi

1. Policijska značka s likom dvoglavoga carskog orla (prm). i (*&'.'

16

,;4tt;fW,*fn«ll*>

17

— Može. — Onda je to u redu, gospodine gostioničaru — veselo je rekao Bretschneider — pozovite ovamo svoju suprugu, predajte joj posao, a navečer ću doći po vas. — Niš se ne brini — tješio ga je Švejk — ja tam idem samo zbog veleizdaje. — Ali zašto ja — zajaukao je gospodin Palivec — ja sam bil tak oprezni. Bretschneider se nasmiješio i pobjednički izjavio: — Zato što ste rekli da su muhe srale na Njegovo Veličanstvo cara. Oni će vam već izbiti iz glave to Njegovo Veličanstvo. I Švejk je napustio gostionicu »Kod Kalicha« u pratnji tajnog agenta kojeg je, kad su izašli na ulicu, uz svoj dobrodušni osmijeh na licu upitao: — Jel moram sići s trotoara? — Zašto? — Mislim, kad sam već uhapšeni, da nemam pravo ići po trotoaru. Kada su prolazili kroz vrata policijskog ravnateljstva Švejk je rekao: — Baš nam je vreme fino prošlo. Idete često »Kalichu«? I dok su Švejka vodili u prijamni ured, »Kod Kalicha« je gospodin Palivec svojoj uplakanoj ženi predavao gostionicu, tješeći je svojim posebnim načinom: — Ne plači, ne deri se, kaj mi mogu napraviti zbog posranog lika Njegovog Veličanstva? I tako se dobri vojnik Švejk upleo u svjetski rat svojim milim, ljupkim načinom. Povjesničare će zanimati ono što je vidio daleko u budućnost. Ako se kasnije situacija i razvila drugačije nego što je objašnjavao »Kod Kalicha«, moramo imati na umu da nije imao prethodne diplomatske naobrazbe. 18

t »*

Dobri vojnik Švejk u policijskom ravnateljstvu to II Sarajevski atentat napunio je policijsko ravnateljstvo brojnim žrtvama. Dovodili su jednog za drugim, a stari inspektor u prijamnom uredu govorio je svojim dobrodušnim glasom: — Taj vam se Ferdinand neće isplatiti. Kad su Švejka zatvorili u jednu od brojnih prostorija prvog kata, Švejk se našao u društvu šestorice muškaraca. Petorica su sjedila za stolom, a u uglu na ležaju sjedio je, i kao da je zazirao od njih, čovjek srednjih godina. Švejk je počeo ispitivati jednoga za drugim zašto su zatvoreni. Od petorice koji su sjedili za stolom dobio je takoreći istovjetan odgovor: — Zbog Sarajeva. — Zbog Ferdinanda. — Zbog tog ubojstva gospodina nadvojvode. — Za Ferdinanda. — Zato što su nadvojvodu ubili u Sarajevu. Šesti, koji je zazirao od te petorice, rekao je da s njima ne želi ništa imati kako na njega ne bi pala kakva sumnja te da tu sjedi samo zbog pokušaja ubojstva iz koristoljublja tateka iz Holica. ovejk je sjeo u društvo urotnika za stolom, koji su već po deseti put pripovijedali kako su u to upali. Svi do jednoga nastradali su ili u gostionici, ili u vinar19

nici, ili u kavani. Iznimku je činio neobično debeo gospodin s očalima, uplakanih očiju, koji je bio uhićen kod kuće u svome stanu, stoga što je dva dana prije atentata u Sarajevu, u gostionici »Kod Brejške«, platio račun za dvojicu srpskih studenata tehnike, a uz to ga je pijanog u njihovu društvu vidio detektiv Brix u gostionici »Montmartr«, u Retezovoj ulici, gdje ih je gospodin, kako je u zapisniku potvrdio vlastoručnim potpisom, također počastio. Na sva pitanja pri prethodnom istražnom saslušanju na policijskoj postaji stereotipno je cvilio: — Ja imam trgovinu papirom. Našto je dobivao također stereotipan odgovor: — To vas ne opravdava. Mali gospodin, kojemu se to dogodilo u vinarnici, bio je profesor povijesti i objašnjavao je krčmaru povijest raznih atentata. Bio je uhićen upravo u trenutku kada je završavao psihološku raščlambu svih atentata, ovim riječima: — Ideja atentata tako je jednostavna, kao Kolumbovo jaje— Isto kao i to da vas čeka Pankrac — dopunio je za vrijeme saslušanja njegovo izlaganje policijski istražitelj. Treći je urotnik bio predsjednik dobrotvornog društva »Dobromil« iz Hotkovica. Toga dana, kada je bio izvršen atentat, upriličilo je društvo »Dobromil« vrtnu zabavu s koncertom. Došao je žandarmerijski narednik kako bi zamolio nazočne da se raziđu, stoga što je u Austriji proglašena žalost, našto je predsjednik »Dobromila« odgovorio dobrodušno: — Pričekajte trenutak da odsviraju »Hej Slaveni«. Sada je sjedio ovdje ovješene glave i naricao: — U kolovozu imamo nove izbore predsjedništva, ako ne budem kod kuće do toga vremena, može se dogoditi da me ne izaberu. Već sam po deseti put predsjednik. Ja tu sramotu neću preživjeti. Pokojni se Ferdinand čudno poigrao s četvrtim zatočenikom, čovjekom čista karaktera i besprijekorna imena. Čitava dva dana izmicao je bilo kakvom razgovoru o Ferdinandu,

sve do večeri kada je u kavani pri partiji marijaša1, odnoseći žirovskog kralja adut sedmicom, rekao: _ Sedam metaka kao u Sarajevu. Peti čovjek, koji kao što je sam rekao, sjedi »zbog tog ubojstva gospodina nadvojvode u Sarajevu«, imao je još i danas od užasa naježenu kosu i brkove, tako da mu je glava podsjećala na pinča. U restoranu, gdje je bio uhićen, uopće nije progovorio ni slova, pa čak nije ni čitao novine o ubojstvu Ferdinanda, već je sjedio za stolom potpuno sam kad mu je prišao jedan gospodin, sjeo mu sučelice i rekao nekako brzo: «| — Čitali ste to? ^ — Nisam čitao. ,. {> — Znate o tom? lj — Ne znam. fo — A znate o čemu se radi? ;, > — Ne znam, nije me briga za to. nj — A svejedno bi vas to moglo zanimati. — Ne znam što bi me moglo zanimati? Popušim svoju cigaru, popijem svojih nekoliko čašica, večeram i ne čitam novine. Novine lažu. Zašto se uzrujavati? — Vas, znači, ne zanima ni to ubojstvo u Sarajevu? — Mene uopće nikakvo ubojstvo ne zanima, pa da je i u Pragu, Beču, Sarajevu ili Londonu. Zbog toga mogu biti samo uredi, sudovi i policija. Pa ako negdje nekoga i ubiju, tako mu i treba zato što je truba i neoprezan, pa se dao ubiti. To su bile njegove posljednje riječi u tom razgovoru. Od tog trenutka ponavljao je glasno, s petominutnim stankama: — Ja sam nevin, ja sam nevin. T*

•

••

v.

v

le je rijeci vrištao i na vratima policijskog ravnateljstva, te će riječi ponavljati i prilikom prijevoza do Kaznenog suda u Pragu, a s tim će riječima stupiti i u svoju tamničku ćeliju. Kada je Svejk saslušao sve te strašne urotničke povijesti, l • Kartaška igra, igra se kartama »mađaricama« (f mi).

20

,' , • . .

, :„,»,,

21

smatrao je umjesnim da im pojasni posvemašnju beznadnost njihova položaja. — Sa svima nama je to jako loše — počeo je svoje riječi utjehe — to ni istina, kak vi velite, da se vama i svima nama nemre niš dogoditi. Zakaj imamo policiju nego zato da nas kažnjava za naše duge jezike? Ak je takvo nesigurno vreme da ubijaju nadvojvode, niko se ne srne čuditi da ga vodiju u policiju. To se sve dela zbog sjaja, da bi Ferdinand imal reklamu pred svojim pogrebom. Čim više nas tu bude, to bu •, za nas bolje zato jer bu nam veselije. Kad sam služil vojsku, ponekad je bila zatvorena polovica kompanije1. A kolko je nevinih ljudi bilo osuđeno? I ne samo u vojski nego i na sudovima. Jednom se sećam da je jedna ženska bila osuđena da je zagutila svoje, tek rođene, dvojčeke. Iako se zaklela da ni mogla zagutiti dvojčeke, kad joj se rodila samo jedna curica, koju je uspela zagutiti bez bilo kakvih bolova, svejedno je bila osuđena za dvostruko ubojstvo. Ili taj nevini Cigan u Zabehlicama, koji je provalil u neku trafiku na sami Badnjak po noći. Prisegnul je da se išel ugrijati, ali niš mu to ni pomoglo. Čim sud nekaj zeme u ruke, zlo je. A to zlo mora biti. Iako svi ljudi nisu takve hulje kak se o njima može pretpostavljati, ali kak bus danas razlikoval tog dobrog od tog lopova, i to baš danas, u tak ozbiljnom trenutku kad su tog Ferdinanda nastrelili?! Kod nas, dok sam služil vojsku u Budejovicama, ubili su u šumi iza vežbališta pesa od gospona kapetana. Kad je to doznal, sve nas je pozval, postavil ispred sebe i veli nek istupi svaki deseti. Samo se po sebi razme da sam ja isto bil deseti, i tak smo stajali mirno da nismo ni treptali. Kapetan hoda ispred nas i veli: »Gadovi, ništarije, lopovi, hijene pjegave, tako bi vam zbog tog mog psa svima htio odvaliti samicu, isjeći vas na rezance, postreljati i napraviti od vas pljeskavicu. Ali da znate da vas neću štediti, strpat ću vas sve na četrnaest dana u zatvor«. Tak, vidite, onda se radilo o pesu, a sad se radi l. U austrougarskoj vojsci satnija, četa; ovdje su većinom zadržani nazivi postrojbi i činova prema izvorniku (prev.).

čak o gosponu nadvojvodi. I zato mora biti grozno, da bi ta žalost nekaj i vredila. _ . ja Sam nevin, ja sam nevin — ponavljao je naježeni muškarac. _ Isus Krist je isto bil nevini — rekao je Svejk — pa su ga isto razapeli. Nigde, nikada, nikom ni bilo stalo do nekakvog nevinog čoveka. Maul halten und weiter dienen!1 — kak su nam govorili u vojski. To je ono najbolje i najlepše. Švejk je legao na krevet i zadovoljno zaspao. Kasnije su doveli dvojicu novih. Jedan od njih bio je Bosanac. Hodao je po prostoriji, škrgutao zubima, a svaka mu je druga riječ bila: »Jebem ti dušu«. Mučila ga je pomisao da će mu se u policijskom ravnateljstvu izgubiti torbarska košara. Drugi novi gost bio je gostioničar Palivec koji je, spazivši svoga znanca, smjesta probudio Švejka i glasom punim tragike uzviknuo: — Evo i mene! Švejk mu srdačno zatrese ruku i reče: — Joj, baš mi je drago. Ja sam znal da bu taj gospon održal reč kad vam je rekel da budu došli po vas. Takva točnost je dobra stvar. No, gospodin Palivec primijeti da je takva točnost drek na šibici, i upita tiho Švejka nisu li ostala zatvorena gospoda razbojnici, i da li bi mu to kao obrtniku moglo štetiti. Svejk mu je objasnio da svi, osim jednoga koji je ovdje zbog pokušaja grabežnog umorstva tateka iz Holica, spadaju u njihovo društvo zbog nadvojvode. Gospodin Palivec se uvrijedio i rekao da nije ovdje zbog nekakvog glupog nadvojvode, već zbog Njegovog Veličanstva. A budući da je to ostale počelo zanimati, ispričao im je kako su mu muhe zagadile Njegovo Veličanstvo. ~ Zmazale su mi ga, beštije — završio je oslikavanje svog slučaja — i na kraju me dovele do zatvora. Ja to tim muhama ne bum oprostil — dodao je prijeteći. !• Začepi gubicu i služi dalje (njem.).

22

Svejk je opet otišao spavati, ali nije spavao dugo stoga što su došli po njega da ga odvedu na saslušanje. I tako, penjući se po stubištu do III. odjela na saslušanje, Svejk je nosio svoj križ na vrh Golgote, a da sam nije bio svjestan svojeg mučeništva. Vidjevši natpis da je po hodnicima »Pljuvanje zabranjeno«, zamolio je redarstvenika da mu dopusti pljunuti u pljuvačnicu, i ozaren svojom jednostavnošću stupio je u ured s riječima: — Dobra večer želim gospodo, svima skup. Umjesto odgovora netko ga je udario pod rebra i postavio pred stol za kojim je sjedio gospodin hladnog uredskog lica s crtama zvjerske okrutnosti, kao da je upravo ispao iz Lombrosove knjige »O zločinačkim tipovima«. Pogledao je krvožedno Svejka i rekao: — Ne pravite se tako blesavi. — Ja si nemrem pomoći — odgovorio je ozbiljno Svejk — ja sam u vojski bil pregledan za blesavoću i proglašen službeno, od posebne komisije, za blesavog. Ja sam službena budala. Gospodin zločinačkog tipa zacvokotao je zubima: — To, glede čega ste optuženi i što ste si dozvolili, svjedoči da imate sve daske u glavi. I izredao je Svejku cijeli niz raznih zločina, otpočevši od veleizdaje i završivši uvredom Njegovog Veličanstva i članova carske obitelji. U središtu te skupine isticalo se odobravanje ubojstva nadvojvode Ferdinanda, odakle je proizlazila grana novih zločina, medu kojima je blistao zločin pozivanja na pobunu stoga što se sve to dogodilo na javnom mjestu. — Sto na to kažete? — pobjednički je upitao gospodin s obrisima zvjerske okrutnosti. — Toga je dost — odgovorio je nevino Svejk — ono čeg je previše, ni s putrom ni dobro. — No, vidite da shvaćate. — Ja sve razmem, strogosti mora biti, bez strogosti se nikam nemre. Ko kad sam služil vojsku... — Začepite gubicu — proderao se policijski savjetnik na

Svejka — i govorite tek kad vas budem nešto upitao. Razumijete? — Kak ne bi razmel? — rekao je Svejk. — Pokorno jav ljam da razmem sve i da se u svemu, kaj izvoliju reći, mogu orijentirati. ji3 — S kim se družite? ifag — Sa svojom sluškinjom, visosti. 'v» *» — A u mjesnim političkim krugovima nemate nikog poznatog? — Je, imam, visosti, kupujem si popodne »Narodnu politiku«... Pokvarenjača. — Van! — izderao se na Svejka gospodin zvjerskog izraza. Kad su ga izvodili iz ureda, Svejk je rekao: — Laku noć, visosti. Vrativši se u svoju prostoriju, Svejk je objavio svim uhićenima da je takvo saslušanje čista zafrkancija. — Malo tam na vas vičeju i na kraju vas hitiju van. — Prije — nastavljao je Svejk — to je bilo grdo. Cital sam jednom jednu knjigu da su optuženi morali hodati po usijanom željezu i piti rastopljeno olovo da bi se videlo da li su nevini. Ili su im stavili noge u španjolske čizme i navlačili ih na kotač ako nisu hteli priznati, ili su im palili bokove vatrogasnom bakljom, kak su to napravili svetom Ivanu Nepomuku. Veliju da se taj deral ko da mu kožu dereju, i ni prestal dok ga nisu hitili z Eliščinog mosta u nepromočivoj vreći. Takvih slučajeva je bilo više, a još su posle čoveka raščetvorili, ili nabili na kolac negde kod Narodnog muzeja. A kad bi ga samo zatvorili u kulu, taj bi se čovek osećal ko preporođeni. Danas je to šala biti zatvoreni — zadovoljno je nastavljao Svejk — danas te ne raščetvoriju, nema nikakvih španjolskih čizmi, krevet imamo, stol imamo, klupu imamo, ne tiskamo se jedan na drugoga, juhu dobimo, bokal z vodom nam doneseju, zahod nam je točno pod nosom. U svemu se

vidi napredak. Istina, do saslušanja je malo daleko, čak preko tri

hodnika i kat više, al je zato na hodnicima čisto

24 25

i živo. Tam vodiju jednoga, sim drugoga, mladoga, staroga, muškoga i ženskoga spola. Sretni ste da bar tu niste sami. Svako ide mirno svojim putem i ne mora se bojati da budu mu u uredu rekli: »Tak smo se posavetovali i sutra bute raščetvoren, ili spaljen, po vašoj vlastitoj želji«. To bi bila teška odluka, i ja mislim, gospodo, da bi mnogi od nas tog momenta bili skroz zbunjeni. Je, danas su se prilike popravile u našu korist. Upravo je dovršio obranu modernog utamničenja građana kada je nadglednik otvorio vrata i pozvao: — Švejk, obući se i na saslušanje. — Ja bum se oblekel — odgovorio je Švejk — ja protiv toga niš nemam, ali ja se bojim da je to nekakva greška, ja sam već jednom bil izbačen sa saslušanja. A još se i bojim da se ta ostala gospoda, koja su tu z menom, ne bi na mene srdila zato jer ja idem dvaput zaredom na saslušanje, a oni još ni jednom navečer nisu bili. Oni bi mogli biti ljubomorni na mene. — Izlazi van i ne melji! — glasio je odgovor na džendmensku Švejkovu izjavu. Švejk se opet našao pred gospodinom »zločinačkog tipa« koji je bez ikakva uvoda zaurlao tvrdo i bespogovorno: — Priznajete li sve? Švejk je usmjerio svoje dobre, plave oči na neumoljivog čovjeka i rekao meko: — Ako si želiju visosti da priznam, ja bum priznal, meni to nemre naškoditi. Ali ako veliju: »Švejk, nemojte niš priznati«, porical bum dok me ne rastrgneju na komade. Stari je gospodin pisao nešto po aktima i pruživši Švejku pero, pozvao ga da to potpiše. Švejk je potpisao i Bretschneiderovu dojavu i ovaj dodatak:

Kada je potpisao, obratio se strogom gospodinu: — Imam još nekaj za potpisati? Ili trebam još ujutro doć i? — Ujutro će vas odvesti na Kazneni sud — dobio je odgovor. — U kolko sati, visosti? Da slučajno, zaboga, ne bi zaspal. — Van! — zaurlalo je po drugi put toga dana na Švejka, s druge strane stola pred kojim je stajao. Vraćajući se svome novom, rešetkama osiguranom domu, Švejk je rekao redarstveniku koji ga je pratio: — Tu sve ide ko podmazano. Čim su se za njim zatvorila vrata, njegovi su ga suutamničenici zasuli raznim pitanjima na koja je Švejk odgovorio jasno: — Upravo sam priznal da sam, valjda, ubil nadvojvodu Ferdinanda. Šestorica muškaraca podvukla su se uplašeno pod ušljive deke, jedino je Bosanac rekao: — Dobro došli. Namještajući se na ležaj, Švejk reče: — To je glupo da tu nemamo vekericu. Ujutro su ga ipak probudili i bez budilice i točno u šest sati Svejka su odveli u plavoj marici ka Državnom kaznenom sudu. — Tko rano rani, dvije sreće grabi! — rekao je Švejk svojim suputnicima dok je plava marka prolazila kroz vrata policijskog ravnateljstva.

»Sve gore navedene optužbe protiv mene, temelje se na istini. JosefŠvejk« 26 27

2O

III

Švejkpred liječnicima-sudskim vještacima

di-.

Čiste, ugodne sobice Zemaljskog kaznenog suda ostavile su na ŠVejka najugodniji dojam. Obijeljeni zidovi, crne omal-jane rešetke i debeli gospodin Demartini, vrhovni nadglednik u istražnom sudu, s ljubičastim oznakama i obrubom na službenoj kapi. Ljubičasta boja bila je propisana ne samo ovdje, već i pri vjerskim obredima, na Pepelnicu i Veliki petak. Vraćala se slavna povijest rimske vladavine nad Jeruzalemom. Dolje, u prizemlju, uznike su izvodili i predstavljali ih Pilarima 1914., a istražni suci, Pilari novog doba, umjesto da časno operu ruke, slali su po paprikaš i Plzenjsko pivo »Kod Tesiga« i dostavljali nove i nove optužbe državnom nadodvjetništvu. Ovdje je uglavnom nestajala svaka logika, a pobjeđivao je paragraf, gušio paragraf, ludovao paragraf, bjesnio paragraf, smijao se paragraf, prijetio paragraf, paragraf je ubijao, paragraf nije opraštao. Bili su to žongleri zakona, žreci slova u zakonima, žderači optuženih, tigrovi austrijske džungle koji su svoj skok na optuženog odmjeravali prema broju paragrafa. Iznimku je činila nekolicina gospode (isto kao i u policijskoj upravi), koji zakon nisu uzimali tako ozbiljno jer se, eto, svugdje nade pšenice medu kukoljem. K jednom takvom gospodinu doveli su Švejka na saslušanje. Bio je to stariji gospodin dobrodušna izraza, koji nekada davno, dok je saslušavao poznatog ubojicu Valeša, nije zab o ra v lja o re ć i: •> * # « * w * * » * * * * * < h .> .

— Izvolite sjesti, gospodine Valeš, upravo je ovdje jedna prazna stolica. Kad su Svejka doveli, ponudio mu je, sa sebi urođenom ugladenošću, da sjedne i rekao: — Tako, vi ste znači taj gospodin Švejk? — Ja mislim — odgovorio je Švejk — da to moram bit, zato jer je moj tatek bil Švejk, a mamica gospoda Svejkova. Ja im ne smem napraviti takvu sramotu da zatajim svoje ime. Ljubazni osmijeh preleti licem istražnog suca: — No, vi ste nadrobili lijepih stvari. Vi imate mnogo toga na savjesti. — Ja uvek imam puno toga na savesti — rekao je Švejk smiješeći se još ljubaznije od gospodina istražnog suca — ja imam toga, može biti, još više na savesti nego kaj vi izvolite imati, vaša visosti. — Vidi se po zapisniku koji ste potpisali — rekao je ništa manje ljubaznim tonom sudski savjetnik. — Nisu li na vas činili kakav pritisak na policiji? — Ma kakvi, visosti. Ja sam ih pital jel to trebam potpisati, a kad su rekli da to potpišem, tak sam ih i posluša!. Ne bum se, valjda, tukel z njima zbog svog vlastitog potpisa. S time si sigurno ne bi pomogel. Reda mora biti. — Osjećate li se, gospodine Švejk, potpuno zdravim? — Skroz zdrav, to baš i ne, poštovani gospon savjetnik. Imam reumu i mažem se s »Opodeldokom«. Stari se gospodin opet ljubazno nasmiješio: — Što biste na to rekli kada bih vas poslao na pregled sudskim liječnicima? — Ja mislim da z menom ni tak loše da bi ti gosponi na mene trošili zabadav svoje vreme. Mene je već pregledal nekakav gospon doktor na policijskoj upravi, da nemam triper. — Znate, gospodine Švejk, mi ćemo to ipak probati s tom gospodom sudskim vještacima liječnicima. Lijepo ćemo sastaviti komisiju, poslat ćemo vas u istražni zatvor da se lijepo odmorite. I još jedno pitanje: Vi ste, kako stoji u zapisniku, izjavljivali i širili vijest da će ubrzo izbiti rat? t.„, 30

_ je prosim, poštovani gospon savjetnik, izbil bu jako _ A jeste li nekada imali kakav moždani udar? _ Tb prosim ne, samo me je jednom zamalo udaril auto na Karlovom trgu, al već su od onda prošla leta i leta. Time je saslušanje bilo završeno, Švejk je pružio sudskom savjetniku ruku i vrativši se u svoju sobicu rekao svojini susjedima: _ I tak me budu, zbog tog ubojstva gospona nadvojvode Ferdinanda, pregledavali sudski doktori. — I mene su isto tako pregledavali sudski doktori — rekao je jedan mladi muškarac — to je bilo onda kad sam dospio zbog tepiha pred porotu. Priznali su mi da sam malouman. Sad sam pronevjerio parnu vršilicu i ništa mi ne mogu. Rekao mi je jučer moj advokat da ako sam jednom bio proglašen za maloumnog, moram od toga imati koristi za cijeli život. — Ja tim sudskim liječnicima ništa ne vjerujem — naglasio je muškarac inteligentnog izraza — kad sam jednom krivotvorio mjenice, za svaki slučaj išao sam na predavanje doktora Heverocha, a kad su me uhvatili, simulirao sam paralitičara, upravo tako kako ga je opisao gospodin doktor Heveroch. Ugrizao sam jednog sudskog liječnika iz komisije za nogu, popio sam im tintu iz tintarnice i, s oproštenjem, posrao sam se pred cijelom komisijom u uglu. Ali samo zato što sam jednog ugrizao za nogu, proglasili su me za potpuno zdravog i bio sam izgubljen. — Ja se pregleda od te gospode opće niš ne bojim — izjavio je Švejk — dok sam služil vojsku, pregledal me je jedan veterinar i ispalo je to dost dobro. — Sudski vještaci su mrcine — odazvao se mali, skutreni čovjek — nedavno su nekakvim slučajem iskopali na mojoj livadi kostur i sudski vještaci su rekli da je taj kostur bio ubijen nekakvim tupim predmetom, udarcem u glavu prije četrdeset godina. Ja imam tridesetosam i zatvoren sam, iako unarn krsni list, izvod iz matične knjige i domovnicu. 31

— Mislim — rekao je Švejk — da na sve treba gledati s te poštenije strane. Svaki se može prevariti i mora se prevariti čim više o nečem razmišlja. Sudski vještaci su ljudi, a ljudi grešiju. Ko jednom u Nuslama, točno kod mosta preko Botiča, kad sam se vraćal od »Banzeta«, prišel mi je po noći jedan gospon i opalil me z bičom po glavi, a dok sam ležal na zemlji, osvedil me i rekel: »To je greška, to ni on« i tak se razbesnil kaj se zabunil, da me je još jednom zviznul prek leda. To je u ljudskoj prirodi da čovek greši dok je živ. Ko onaj gospon koji je po noći našel besnog, promrznutog pesa, uzel ga sa sebom doma i gurnul ga ženi u krevet. Kad se pes ugrijal i raskravil, izgrizel je ćelu obitelj, a tog najmlađeg u zipki, rastrgnul je i požderal. II bum vam ispripovedal slučaj kak se prevaril kod nas doma jedan šloser. Otvoril si je s ključem podolsku crkvicu jer je mislil da je doma, skinul si je cipele u sakristiji jer je mislil da je kod sebe u kuhinji, legnul se na oltar jer je mislil da je doma u krevetu i navlekel je na sebe nekakve pokrivače sa svetim natpisima, a pod glavu si je del evanđelje i još neke svete knjige da bi imal visoko pod glavom. Ujutro ga je našel crkvenjak, a ovaj mu tak dobrodušno veli, kad je došel k sebi, da je to greška. »Zgodna greška — veli crkvenjak — kad zbog takve greške moramo * dati iznova posvetiti crkvu.« Posle je šloser bil pred sudskim doktorima, a ti su mu dokazali da je bil potpuno svestan i trezan, jer da je bil pijani, da s tim ključem ne bi potrefil tu bravu na vratima od crkve. Posle je taj šloser umri u zatvoru na Pankracu. A isto vam mogu dati primer kak se na Kladnu prevaril jedan policijski pes, vučjak onog poznatog konjičkog kapetana Rottera. Kapetan Rotter je uzgaja! te pese i izvodil pokuse sa skitnicama dok nisu sve skitnice počele izbegavati kladenski kraj. Onda je dal naredbu, kaj košta da košta, da žandari privedeju nekakvog sumnjivog čoveka. Tak su mu i doveli jednog dost dobro oblečenog čoveka, kojeg su našli u Lanskim šumama kak sedi na nekom panju. Odmah je nare-dil da ovome odrežeju komadić od kaputa, to je dal ponjušiti svojim žandarskim pesima, a onda su tog čoveka otpelali do

nekakve ciglane izvan grada i pustili po njegovim tragovima te izvežbane pese, koji su ga našli i doveli ga ponovo natrag. Onda je taj čovek moral puzati po nekim lojtrama na tavan, skakati prek zida, skočiti u ribnjak, a pesi za njim. Na kraju se pokazalo da je taj čovek bil jedan češki radikalni zastupnik koji je otišel na izlet u Lanske šume, kad mu se sabor zgadil. Zato velim da su ljudi grešni, da se varaju, svejedno jel su učeni, ili glupe, neobrazovane budale. Grešiju i ministri. Komisija sudskih vještaka-liječnika, koja je trebala odlučiti odgovara li Švejkovo duševno stanje ili ne odgovara svim tim zločinima za koje je bio optužen, sastojala se od tri neobično ozbiljna gospodina, od kojih se nazor svakog pojedinog značajno razlikovao od nazora ove druge dvojice. Bile su tu zastupljene tri različite znanstvene škole i psihijatrijska mišljenja. Ako je u Švejkovu slučaju i došlo do potpunog slaganja medu ovim suprotstavljenim znanstvenim taborima, može se to objasniti samo poražavajućim dojmom koji je Švejk ostavio kad je, stupivši u dvoranu gdje je trebalo biti ustanovljeno njegovo duševno stanje i spazivši na zidu sliku austrijskog monarha, uskliknuo: — Gospodo, neka živi car Franjo Josip Prvi! Stvar je bila potpuno jasna. Švejkovom spontanom izjavom otpao je cijeli niz pitanja, a ostala su samo neka najvažnija. Odgovor na njih mogao je tek potvrditi prvotni stav o Svejku, ustanovljen na temelju sustava doktora psihijatrije Kallersona, doktora Heverocha i Engleza Weikinga. — Je li radij teži od olova? — Ja ga, prosim, nisam vagal — svojim milim osmijehom odgovorio je Švejk. — Vjerujete li u kraj svijeta? — Prvo bi taj kraj sveta moral videti — nemarno je odgovorio Švejk — sigurno je da ga sutra ne bum dočekal. — Jeste li u stanju izračunati promjer Zemljine kugle? » 33

—To, prosim, ne bi mogel — odgovorio je Švejk — al bi vam, gospodo, isto tak postavil jednu zagonetku: Ima jedna trokatnica, u toj kući na svakom katu je osam prozora. Na krovu su dva prozorčeka i dva dimnjaka. Na svakom katu su dva stanara. A sad mi recite, gospodo, koje godine je umrla domaru njegova baka? Sudski liječnici pogledali su se značajno, no jedan od njih postavi još jedno pitanje: — Znate li najveću dubinu u Tihom oceanu? — To, prosim, ne znam — glasio je odgovor — al mislim da bu sigurno veća nego pod višegradskom stenom na Vltavi. Predsjednik komisije stručno je upitao: — Dovoljno? Ipak je jedan od članova komisije postavio još ovo pitanje: — Koliko je 12.897 puta 13.863? ,;!» , — 729 — odgovorio je Švejk, ne trepnuvši. — Mislim da je posve dovoljno — rekao je predsjednik komisije — možete toga osumnjičenoga odvesti na staro mjesto. — Hvala vam, gospodo — pristojno se oglasio Švejk — meni je isto čist dost. Nakon njegova odlaska kolegij trojice se usuglasio da je Švejk notorna budala i idiot po svim zakonima prirode koje su otkrili psihijatrijski znanstvenici. U izvješću predanom istražnom sucu stajalo je između ostaloga: »Nižepotpisani sudski vještaci-liječnici svoje mišljenje o potpunoj duševnoj tuposti i urođenom kretenizmu predvedenog komisiji Josefa Švejka temelje na riječima koje je izgovarao, poput ovih: »Neka živi car Franjo Josip L«, te smatraju da je to kao iskaz posve dovoljno da bi osvijetlilo duševno stanje Josefa Švejka, kao notorne budale. Nižepotpisana komisija stoga preporučuje: 1. obustavu istrage protiv Josefa Švejka 2. uputiti Josefa Švejka na pro-

matranje na psihijatrijsku kliniku kako bi se ustanovilo do koje je mjere njegovo duševno stanje opasno po okolinu.« Dok se sastavljalo ovo izvješće, Švejk je pripovijedao svojim suzatočenicima: _. ]sja Ferdinanda su hračnuli, a z menom su razgovarali o još većim glupostima. Na kraju smo si rekli da nam je to, o čemu smo se razgovarali, sasvim dosta, i razišli smo se. _ Ja nikome ne vjerujem — naglasio je skvrčeni mali čovjek na čijoj su livadi iskopali kostur — sve je to banda. _ Je, i ta banda mora biti — rekao je Švejk namještajući se na slamaricu — kad bi svi ljudi mislili o drugim ljudima dobro, onda bi se međusobno pomlatili u najkraćem roku.

•f«.

35

l n S n

r t r i

IV jka izbacuju iz ludnice

Kada je Švejk kasnije opisivao život u ludnici, činio je to uz neobične hvalospjeve: — Zbiljam ne znam zakaj se ti luđaci srdiju kad ih tam držiju. Čovek tam može puzati gol po podu, zavijati ko šakal, besniti i gristi. Da to čovek napravi negde na promenadi, ljudi bi se tak čudili, al to tam spada u najobičnije stvari. Tam vam je takva sloboda o kojoj ni socijalisti ne sanjaju. Čovek se tam može predstavljati ko Gospod Bog, ili ko Djevica Marija, ili Papa, ili engleski kralj, ili Njegovo Veličanstvo car, ili sveti Vaclav, iako je ovaj zadnji bil stalno zvezani i gol i ležal je u izolaciji. Bil je tam isto jedan koji se deral da je nadbiskup, al taj niš drugo ni delal nego »ždral«, i još nekaj kaj s tim ide, z oproštenjem, znate da se to može i rimovati, ali zbog toga se tam niko ne srami. Jedan se tam izdaval za svetog Ćirila i Metoda, da bi dobil dve porcije. A jedan je gospon tam bil trudan i zval je svakog na krstitke. Bilo je tam puno zatvorenih šahista, političara, ribara i skauta, skupljača marki i fotografa amatera. Jedan je tam bil zbog nekakvih starih lonaca koje je nazival »urne«. Jedan je stalno bil u luđačkoj košulji da ne bi mogel izračunati kad bu došel kraj sveta - ^to sam tam srel nekolko profesora. Jedan je od njih s no isel za menom i objašnjava! daje pradomovina Cigana 7 "Krkonošama, a taj drugi mi je objašnjaval da unutar emljine kugle ima još jedna, samo puno veća od one gornjevaki je tam mogel govoriti kaj je htel i kaj mu je palo na 37

pamet, ko daje u parlamentu. Ponekad su si tam pripovedali bajke i posvadili se kad bi to z nekom princezom jako loše ispalo. Najbesniji je bil jedan gospon koji se predstavlja! za šesnajsti dio »Ottovog znanstvenog rječnika« i svakog je prosil da ga otvori i nade pojam »Kartonažna šivačica«, jer da je bez tog zgubljeni. Smiril se tek onda kad su mu navle-kli luđačku košulju. Onda se veselil da je ušel u knjižarsku prešu i molil je da mu napraviju moderni uvez. Uopće se tam živilo ko u raju. Možete tam urlati, derati se, pevati, plakati, meketati, jaukati, skakutati, molit se, prekobicavat se, hodati na sve četri, skakutati na jednoj nogi, trčati naokolo, plesati, hopsati, ćeli dan čučati ili puzati po zidovima. Niko vam ne bu prišel ni rekel: »To ne smete delati, to vam gospon ni pristojno, može vas biti sram pa vi ste obrazovani čovek«. Je, ipak je istina da tam ima i skroz tihih luđaka. Ko što je tam bil jedan obrazovani pronalazač koji je stalno kopal nos i jednom na dan rekel: »Upravo sam pronašel struju«. Kak velim, bilo je jako lepo, a tih nekolko dana koje sam provel u ludnici spadaju u najlepše trenutke mojega života. I doista, već sam doček koji je Švejku priređen u ludnici, nakon što su ga doveli na promatranje iz Zemaljskog kaznenog suda, nadišao je sva njegova očekivanja. Prvo su ga svukli do gola, pa su mu dali nekakav ogrtač i odveli ga okupati, primivši ga povjerljivo ispod pazuha, pri čemu ga je jedan bolničar zabavljao vicevima o Zidovima. U kupaonici su ga namočili u kadu s toplom vodom, a onda su ga izvukli i stavili pod hladan tuš. To su s njim ponavljali tri puta, a onda su ga pitali kako mu se to sviđa. Švejk je rekao da je bolje nego u javnim kupalištima kod Karlova mosta i da se vrlo rado kupa. — Ako mi još odrežete nokte i kosu, niš ne bu falilo do moje potpune sreće — dodao je, smiješeći se zadovoljno. I toj je želji bilo udovoljeno, a kad su ga još dobro izribali spužvom, zamotaše ga u plahtu i odniješe do I. odjela na krevet gdje su ga smjestili, pokrili dekom i zamolili da zaspi, i Svejk još i danas pripovijeda o tom s ljubavlju: « | 38

_- Predstavite si da su me nosili, u stvari odnesli, i ja sam tog trenutka bil potpuno blaženi. I tako je u postelji blaženo usnuo. Onda su ga probudili da bi mu ponudili lončić mlijeka i pecivo. Pecivo je bilo izrezano na male komadiće i dok je jedan od bolničara držao Šveika za obje ruke, drugi je namakao komadiće peciva u mlijeko i hranio ga kao što se šopa guska. Kad su ga nahranili, uhvatili su ga pod pazuha i odveli na zahod gdje su ga zamolili da obavi veliku i malu nuždu. O tom krasnom trenutku Švejk je pričao s ljubavlju i ne moram ponavljati njegove riječi što su sve potom s njim činili. Spomenut ću jedino kako Švejk kaže: _ Jedan od njih me pritom držal u naručju. Kad su ga doveli natrag, položili su ga opet u krevet i iznova ga zamolili da zaspi. Kad je zaspao, probudili su ga i odveli u sobu za promatranje gdje se Švejk, stojeći potpuno gol pred dvojicom liječnika, prisjetio slavnog događaja svoga novačenja. Ne htijući, izletjelo mu je iz usta: — Tauglich1. — Što ste rekli? — upitao je jedan od liječnika. — Načinite pet koraka naprijed i pet natrag. Švejk je učinio deset. — Ja sam vam ipak rekao — izjavio je liječnik — da ih učinite pet. Meni ni stalo do nekolko koraka — rekao je Švejk. Nato su ga liječnici zamolili da sjedne na stolicu, a jedan ga je lupkao po koljenu. Zatim je rekao drugom da su refleksi potpuno u redu, našto je drugi zavrtio glavom i počeo Švejka sam lupati po koljenu, dok je prvi otvarao Švejku očne kapke i provjeravao puls. Potom su otišli do stola i promrmljali nekoliko latinskih izraza. — Čujte, znate li pjevati? — pitao je jedan od njih Švejka. — Ne biste li nam mogli zapjevati nekakvu pjesmu? — Kak ne, gospodo — odgovorio je Švejk. — Doduše, • «.;•! l- Sposoban (njem.).

;:|;

39

nemam ni glasa ni sluha, al bum to probal, napravil bum vam po volji, kad se već hoćete zabavljati. I Svejk je zapjevao: Što taj monah u tom stolcu čelo desnom rukom kloni dvije vrele gorke suze niza bijelo lice roni... * — Dalje ne znam — nastavio je Švejk — ali ak hoćete, ja bum vam zapeval: Kako je teško sad oko srca teška, i bolna njedra u sjeti dok tiho sjedim i u dalj gledim moja čežnja u daljinu leti.

i ;„ pp> '/jja;

— Ni to ne znam dalje — uzdahnuo je Svejk — znam još jednu kiticu »Gdje je moj zavičaj«, i još »General Windischgratz i vojna gospoda« i još par takvih narodnih pjesmica kao »Bože živi, Bože štiti«, »Kad smo vukli k Jaromefu« i »Tisuću puta pozdravljamo Tebe«. Gospoda liječnici međusobno su se pogledali i jedan od njih postavi ŠVejku pitanje: — Da li ste nekada bili na pretrazi vašeg duševnog stanja? — U vojski — odgovorio je Švejk pobjedonosno i ponosno — bil sam od gospode vojnih doktora službeno proglašeni za notornu budalu. — Meni se čini da ste simulant — proderao se drugi liječnik na Švejka. — Ja, gospodo — branio se Švejk — nisam nikakvi simulant, ja sam prava budala, možete se raspitati u stožeru 91. pukovnije u Češkim Budejovicama ili u Pričuvnoj upravi na Karlinu. Stariji od dvojice liječnika odmahnuo je beznadno rukom, i pokazujući na Švejka rekao bolničarima: 40

___ Ovom čovjeku vratite njegovu odjeću, odvedite ga na '• w na orvi ulaz, a onda neka se jedan vrati i odnese sve treći K«II> *"* r , i . \ T spise o njemu u ured. I recite tamo da to brzo obave, da ga ne bismo ovdje imali još dugo na vratu. Liječnici su još jednom bacili zaprepašten pogled na Švejka, koji je pristojno išao natraške ka vratima, ponizno se klanjajući. Na pitanje jednog od bolničara zašto izvodi gluposti odgovorio je: _ Zato jer nisam oblečeni, zato jer sam gol, a ne bi htel toj gospodi niš pokazivati, da ne bi mislili da sam nepristojan i prost. Od toga trenutka, kada su bolničari dobili zapovijed da vrate Švejku njegovu odjeću, o njemu više nisu vodili baš nikakvu skrb. Naredili su mu da se obuče, a jedan ga je odveo na III. odjel gdje je mogao tih nekoliko dana, dok mu nisu u uredu napisali otpusnicu, iskoristiti mogućnost za vršenje svojih finih promatranja. Razočarani liječnici dali su mu svjedodžbu da je »simulant slabijeg razuma«, a stoga što su ga otpustili prije objeda, došlo je do malog izgreda. Švejk je izjavio da ako već nekoga izbacuju iz ludnice, ne smiju ga izbaciti bez objeda. Sukob je prekinuo policajac kojeg je pozvao vratar, i koji je Švejka priveo u Redarstveno povjereništvo u Salmovoj ulici.

41

izi mi Sv; mi ras ru tes mi ute s a d si n n t l

V Švejk u redarstvenom povjereništvu u Salmovoj ulici Nakon krasnih, sunčanih dana u ludnici, za Švejka su nastupili sati puni progona. Policijski inspektor Braun aranžirao je scenu susreta sa ŠVejkom, s okrutnošću rimskih krvnika iz vremena ljupkog cara Nerona. Tvrdo, kao nekada kada su govorili: »Bacite ovog razbojnika kršćanina lavovima!«, inspektor Braun je rekao: »U ćuzu s njim«. I ni riječi više, a ni manje. Jedino su oči gospodina policijskog inspektora Brauna pritom zasvijedile posebnim, perverznim užitkom. Svejk se naklonio i rekao gordo: — Spreman sam, gospodo. Mislim da ćuza znači isto što i buksa, a to ni tak loše. — Ne razmeći se ovdje — odgovorio je policijski redarstvenik, našto je Švejk odgovorio: — Ja sam jako skromni i zahvalan za sve kaj bute za mene naredili. U ćeliji, na golom ležaju, sjedio je zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično, a po njegovu izrazu moglo se vidjeti da nije povjerovao, kada je zaškripao ključ u vratima ćelije, da su mu se otvorila vrata slobode. — Moj naklon, uvaženi — rekao je Švejk sjedajući k njemu na dasku. — Kolko može bit sati? msu .. mojim gospodarom — odgovorio je zamiš ljeni muškarac. ,4 if.

— Tu i ni tak loše — Švejk je dalje nastavio razgovor — ta daska je od izblanjanog drveta. Ozbiljni muškarac nije odgovorio, ustao je i počeo brzo hodati po malom prostoru između vrata i drvenog ležaja, kao da žuri kako bi nešto spasio. Švejk je za to vrijeme sa zanimanjem promatrao natpise našarane po zidovima. Bio je tu i natpis na kojem je nepoznati uznik obećavao samom sebi borbu s policijom na život i smrt, a tekst je glasio: »Vi bute to zgutali«. Drugi uznik je napisao »Ma možete mi..., kokoti jedni!« Drugi je jednostavno konstatirao: »Sjedio sam ovdje 5. srpnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček trgovac iz Vršovica«. A bio je tu i natpis potresan u svoj svojoj dubini: »Milost veliki Bože...«, a ispod toga »Poljubite me u d«. Slovo d bilo je precrtano i sa strane je velikim slovima napisano TUR. Pokraj toga je neka poetična duša zapisala stihove: »Kraj potoka nujan sjedim, sunce se za gore skriva, na brdašca ozareno gledim, tamo moja mila sad prebiva«. Muškarac, koji je jurio između vrata i klupe kao da želi pobijediti u maratonskoj utrci, zaustavio se i zadihan sjeo opet na staro mjesto, položio glavu u dlanove i naglo zaurlao: — Pustite me van! — Ne, oni me neće pustiti — govorio je sam sa sobom — neće me pustiti i neće me pustiti. Već sam ovdje od jutra, od šest sati. Dobio je napad zajedništva, uspravio se i upitao Švejka: — Nemate li slučajno kod sebe remen, kako bih sa svime završio. — O, vrlo rado, stojim vam na uslugi — odgovorio je Švejk otkopčavajući remen — ja još nikad nisam videl kak se u ćeliji ljudi vešaju na remen. Jedino je to loše — nastavio je ogledavajući se — da tu nema nikakve kuke. Kvaka na prozoru vas ne bu zdržala. Jedino ak bi se obesili na klečećki, za klupu, kak je to napravil jedan svećenik u samostanu u Emauzima, koji se obesil na raspelo zbog jedne mlade 44

Židovke. Ja jako volim samoubojice, dajte samo, izvolte Namršteni čovjek kojemu je Švejk gurnuo remen u ruke, pogledao je remen, odbacio ga u ugao i zaplakao, razmazujući suze crnim rukama, pri čemu je ispuštao jecaje: _ ja imam dječicu, ja sam tu zbog pijanstva i nemoralnog života, Isuse i Marijo, moja jadna žena, što će mi reći u uredu? Ja imam dječicu, ja sam tu zbog pijanstva i nemoralnog života. I tako dalje, u beskonačnost. Na kraju se ipak malo primirio, prišao je vratima i počeo po njima udarati i nogama i šakama. Iza vrata začuli su se koraci i glas: — Šta oćete? — Pustite me van — rekao je takvim glasom kao da mu nije preostalo ništa više zbog čega bi živio. — Kuda? — bilo je pitanje s druge strane. — U ured — odgovorio je nesretni otac, muž, činovnik, pijanica i razvratnik. Začuo se smijeh, stravičan smijeh u tišini hodnika, i koraci su se opet udaljili. — Kak mi se čini, taj vas gospon mrzi, kad vam se tak smije — rekao je Švejk, dok je beznadni muškarac opet sjeo pokraj njega. — Takav stražar, ak je zloban, može napraviti puno, a ak je još zlobniji, može napraviti sve. Sednite se mirno, ak se već ne bute obesili, i pričekajte kak se budu stvari razvijale. Ak ste službenik, oženjeni, i imate dečicu, je, to je priznam, strašno. Vi ste valjda svesni da vas budu otpustili iz ureda, ak se ne varam? — To vam ne mogu reći — uzdahnuo je ovaj — zato jer se ni sam ne sjećam što sam izvodio; ja samo znam da su me odnekud izbacili i da sam se tamo htio vratiti da pripalim cigaru. A tako je lijepo počelo. Šef našeg odjela slavio je imendan i pozvao nas je u jednu vinarnu, pa se išlo u drugu, pa u treću, pa u četvrtu, pa u petu, pa šestu, pa sedmu pa osmu pa devetu... 45

— Želite da vam pomognem računati? — upitao je Švejk. —Ja se u to razmem, ja sam jednom za jednu noć bil u dvadeset osam lokala. Al kaj je-je, nigde nisam popil više od tri pive. — Ukratko — nastavio je nesretni podređeni činovnik, koji je tako veličanstveno slavio šefov imendan — kad smo prošli valjda deset tih raznih pajzla, primijetili smo da nam se šef izgubio iako smo ga zavezali špagom i vodili ga sa sobom kao psića. Onda smo ga išli svugdje tražiti i na kraju smo se jedan drugom pogubili, i na koncu sam se našao u jednom od noćnih barova na Vinohradima, vrlo pristojnom lokalu, gdje sam pio nekakav liker direktno iz boce. Što sam pritom radio, toga se ne sjećam, samo znam da su ovdje na povjerenstvu, kad su me priveli, oba redarstvenika prijavila u izvješću da sam pijan, da sam se vladao razvratno, da sam istukao jednu damu, isjekao džepnim nožem tuđi šešir koji sam našao na vješalici, razjurio damsku kapelu, optužio šefa sale pred svima da mi je ukrao dvadeset kruna, razbio mramornu ploču na stolu za kojim sam sjedio i zlonamjerno pljunuo nepoznatom gospodinu za susjednim stolom u crnu kavu. Više ništa nisam napravio, barem se ne mogu sjetiti da sam još nešto izveo. A vjerujte mi, ja sam tako sređen, inteligentan čovjek koji na ništa drugo ne misli osim na svoju obitelj. Sto na to kažete? Ja ipak nisam nikakav izgrednik. — A jeste se jako namučili dok niste potrgali tu mramornu ploču? — upitao je sa zanimanjem Švejk umjesto odgovora. — Ili ste je prebili odjednom? — Odjednom — odgovorio je inteligentni gospodin. — Onda ste zgubljeni — zamišljeno je rekao Švejk — budeju vam dokazali da ste se na to pripremali marljivim vežbanjem. A ta kava, tog nepoznatog gospona u koju ste pljunuli, bila je bez ruma ili z rumom? — I ne dočekavši odgovor, objasnio je: — Ak je bila z rumom, to bu gore, zato jer je skuplje. Na sudu se sve izračuna, stavi se skup, da to ispadne najmanje ko zločin. — Na sudu? — slaboumno je prošaptao savjesni otac 46

obitelji i, objesivši glavu, upao u neugodno stanje u kojemu čovjeka ždere grižnja savjesti.1 __ A doma znaju — upitao je Švejk — da ste zatvoreni, ili budu pričekali da to bude u novinama? _ yj mislite da će to biti u novinama? — naivno se oglasila žrtva imendana svoga nadređenog. _ -jo je više nego sigurno — zvučao je direktni odgovor, stoga što Švejk nikada nije imao naviku skrivati nešto pred drugima. . _ To o vama, svim bu se čitateljima novina jako sviđalo. Ja isto tak rado čitam rubriku o tim pijancima i njihovim izgredima. Nedavno »Kod Kalicha« jedan gost nije niš drugo izvel nego je sam sebi razbil glavu s čašom. Hitil ju je u zrak i postavil se pod nju. Otfurali su ga i već ujutro se to čitalo. Ili jednom u Bendlovki, flisnul sam jednog pogrebnika, a on mi je vratil. Da bi se smirili, morali su nas obadva zatvoriti i odmah je to bilo u »Večernjaku«. Ili kad je u kavani »Kod mrtvaca« onaj gospon savjetnik razbil dve tace, mislite da su ga štedili? Bil je isto tak odmah sutra u novinama. Vi možete jedino iz zatvora poslati u novine ispravak da se vest koja je o vama bila objavljena, vas ne tiče i da z gosponom tog imena niste nikakva rodbina, niti ga ne poznate, a doma pismo da vam taj vaš ispravak izrežeju i sačuvaju, da si to možete pročitati kad odležite svoje. Nije vam zima? — upitao je Švejk pun suosjećanja kad je primijetio da se inteligentani gospodin trese. — Imamo ove godine nekak prilično hladni konac leta. — Ja sam nemoćan — zajecao je Švejkov sudrug — ja ću izgubiti promaknuće. — To sigurno — spremno potvrdi Švejk — ak vas, kad odsedite u zatvoru, ne primiju natrag u ured, ne znam dal bute tak brzo našli drugi posel zato jer svaki, i kad bi hteli služiti kod šintera, traži od vas svedodžbu o vladanju. Ah, takav trenutak užitka, koji ste si dozvolil, ne isplati se. A ima • eki pisci upotrebljavaju izraz »grize grižnja savjesti«. Ovaj izraz ne smatram posve priklad nim. I tigar ždere čovjeka, a ne grize. (Autor) .

47

se od nečega uzdržavati vaša gospoda z decom za to vreme dok bute vi sedeli? Ili bu morala prositi i učiti decu raznim porocima? Začuo se jauk: — Moja jadna dječica, moja jadna žena! Nesavjesni je pokajnik ustao i raspričao se o svojoj dječici: ima ih petero, najstarijemu je dvanaest godina i u izviđačima je. Pije samo vodu i trebao bi biti primjer svojem ocu koji je ovo napravio prvi put u svom životu. — U izviđačima? — uskliknu Švejk. — O tim izviđačima rado slušam. Jednom u Mvdlovarima kod Zliva, Kotar Hluboka, Okružno nadleštvo Češke Budejovice, upravo kad smo tam imali s devedeset prvom vežbe, organizirali su si seljaci iz okolice lov na izviđače u općinskoj šumi, jer su im se tam bili razmnožili. Vlovili su tri. Taj najmanji od njih, kad su ga zvezali, tak je cvilel, pištal i jaukal da mi, otvrdnula vojska, nismo mogli na to gledati, rade smo se maknuli u stranu. Kod tog vezanja, ta tri izviđača izgrizla su osam seljaka. Kasnije, na mukama kod seoskog starješine, pod šibama, doznalo se da ni bilo ni jedne livade u okolini koju nisu povaljali dok su se tam izležavali na suncu, dalje, da je taj lanac nepokošenog žita upravo pred žetvom u Ražanima zgoril skroz slučajno, dok su si u žitu pekli srnu koju su priklali z nožom, u općinskoj šumi. U njihovoj jazbini, u šumi, našli su prek pol kvintala oglodanih kosti od živine i šumskih životinja, ogromnu količinu koščica od trešnji, ćelo čudo svih tih ogrizaka od zelenih jabuka i drugih dobrih stvari. Ubogi se otac izviđača nije mogao primiriti. — Sto sam to počinio — žalio se — ja imam uništen dobar glas. — To imate — rekao je Švejk svojom urođenom iskrenošću. — Posle onog kaj se dogodilo morate imati uništeni dobar glas za ćeli život, jer čim to pročitaju u novinama, vaši poznati budu još nekaj nadodali. To se tak uvek dela, al nemojte se zbog tog uzrujavati. Ljudi koji 48

• i„ uništeni i narušeni dobar glas, na svetu je bar deset *Vviše neg onih s dobrim glasom. To je obična i bezvezna a hodniku su se začuli teški koraci, ključ je zaškripao u bravi, otvorila su se vrata i policijski stražar je prozvao Švejkovoime. __ Dopustite — rekao je viteški Švejk — ja sam tu tek od dvanajst sati popodne, a taj gospon je tu još od šest sati Umjesto odgovora Švejka je na hodnik izvukla snažna ruka policijskog stražara i šutke ga odvukla po stubama do prvoga kata. U drugoj sobi sjedio je za stolom policijski inspektor, debeli gospodin bodrog izraza, koji reče Švejku: _ Tako, vi ste znači taj Švejk? A kako ste ovamo dospjeli? — Čist jednostavno — odgovorio je Švejk — došel sam u pratnji jednog gospona redarstvenika zato jer nisam dozvolil da me iz ludnice hitiju bez obeda. To je isto ko da bi me smatrali za nekakvu odbačenu žensku s ceste. — Znate što, Švejk? — rekao je uljudno gospodin inspektor. — Zašto da se mi ovdje u Salmovoj zbog vas uzrujavamo? Neće li biti bolje da vas pošaljemo na policijsko ravnateljstvo? — Vi ste, kak bi se reklo — odgovorio je Švejk — gospodar situacije; prošetati se do policijske uprave sad navečer, jako je ugodna mala šetnja. — Drago mi je da smo se dogovorili — izjavio je veselo policijski inspektor — nije li ljepše kad se dogovorimo? Nije li to istina, Švejk? — Ja se isto sa svakim jako rado savetujem — odgovorio je Švejk — ja vam, verujte mi gospon inspektor, nikad ne bum zaboravi! vašu dobrotu. Poklonivši se pristojno, otišao je s policijskim redarstvenikom dolje do stražarnice, i za pola sata moglo se na uglu Jecne ulice i Karlova trga vidjeti Švejka u pratnji drugog po49

licijskog redarstvenika, koji je ispod pazuha držao obimnu knjigu s njemačkim naslovom »Arrestantenbuch«1. Na uglu Spalene ulice susreli su Švejk i njegov pratilac gomilu ljudi koji su se gurali oko izvješenog plakata. — To je manifest Njegovog Veličanstva o objavi rata — rekao je policijski redarstvenik Švejku. — Ja sam to pretpostavlja! — rekao je Švejk — ali u ludnici za to još ne znaju, iako bi to mogli znati iz prve ruke. — Kako to mislite? — zapitao je policijski redarstvenik Svejka. — Zato jer je tam puno zatvorene gospode časnika — objasnio je Švejk, a kad su došli do nove gomile koja se gurala pred manifestom, Svejk je uskliknuo: — Živio car Franjo Josip! Taj burno rat dobili! Netko iz oduševljene gomile nabio mu je šešir preko ušiju, i tako je uz mnoštvo ljudi dobri vojnik Svejk ponovo kročio kroz vrata policijskoga ravnateljstva. — Taj burno rat sigurno dobili, ponavljam to još jednom gospodo — tim riječima razišao se Švejk s gomilom koja ga je pratila. A negdje, u dalekim daljinama povijesti, spuštala se na Europu istina, da će sutrašnjica razoriti planove sadašnjosti.

»l

H l. Knjiga s popisom uhićenika (njem.).

50

VI Švejk opet kod kuće, probivsi začarani krug

Zgradom policijske uprave širio se miris inozemnog auto riteta koji je utvrđivao do koje je mjere pučanstvo odušev ljeno ratom. Osim nekoliko iznimaka, ljudi koji nisu zatajili da su sinovi naroda koji mora iskrvariti zbog tuđih interesa, policijsko je ravnateljstvo predstavljalo najljepšu skupinu- bi rokratskih grabežljivih zvijeri koje su imale smisla jedino za tamnicu i vješala, kako bi obranili opstojanje izvitoperenih paragrafa. Pritom su se obraćali svojim žrtvama s jetkom Ijubaznošću, važući usto svaku riječ. 1 — Vrlo mi je žao — rekao je jedan od crno-žutih grabežljivaca kad su mu priveli Svejka — da ste nam opet pali u šake. Mislili smo da ćete se popraviti, ali razočarali smo se. Svejk je nijemo kimao glavom i držao se tako nevino daje crno-žuta zvijer radoznalo pogledala na njega i izjavila: — Ne držite se tako glupo. Ipak je smjesta prešao na uljudan ton i nastavio: —— Nama je, svakako, veoma neugodno držati vas u -zat 1 voru i mogu vas uvjeriti da, po mom mišljenju, vaša krivica nije tako velika, jer glede vaše slabe inteligencije nema sum nje da ste bili zavedeni. Recite mi, gospodine Svejk, tko vas ustvari navodi da činite takve gluposti. !• Boja austrougarskih i njemačkih nacionalnih simbola (pm).

''':

(


51

Švejk se zakašljao i izjavio: ' * '" ;>'lfl— Ja, prosim, ne znam o nikakvim jjlupostima. — A nije li to glupost, gospodine Švejk — rekao je prijetvorni očinski ton — da ste vi, prema dojavi policijskog redarstvenika koji vas je ovamo priveo, prouzročili okupljanje ljudi pred manifestom o ratu, nalijepljenom na uglu, i da ste pobunili pučanstvo usklicima »Živio car Franjo Josip! Taj ćemo rat dobiti!« — Ja nisam mogel odoliti — izjavio je Švejk usmjerivši pogled svojih dobrih očiju u pogled inkvizitora — ja sam se rasrdil kad sam videl da svi čitaju taj manifest o ratu, a ne pokazivaju nikakvu radost. Ni bilo ni povika »živio«, ni »hura«, uopće niš, gospon savjetnik. Ko da ih se to uopće ne tiče. I onda ja, stari vojnik devedeset prve regimente1, nisam mogel na to gledati, pa sam uzviknul te rečenice i mislim da ste vi bili na mom mestu, da bi to napravili isto ko ja. Kad je rat, mora se pobediti i mora se vikati »Živilo Njegovo Veličanstvo!«, u to me niko nebu razuveril. Svladan i skrušen, crno-žuti grabežljivac nije podnio pogled nevinog janješca Švejka, pa je oborio oči na službene spise i rekao: — U potpunosti odobravam vaše oduševljenje, ali ako bi se iskazalo u drugim okolnostima. Pa ipak, i sami dobro znate da vas je sprovodio policijski redarstvenik, tako da je takav domoljubni zanos mogao i morao djelovati na pučanstvo više ironično nego ozbiljno. — Ak nekog sprovodi policijski stražar — odgovorio je Švejk — to je teški moment u životu čoveka. Ali, ak čovek ni u tom teškom momentu ne zaboravlja kaj mora napraviti kad je rat, mislim da taj čovek ni tak loš. Crno-žuti grabežljivac zareži i pogleda još jednom Švejku u oči. Švejk mu odgovori nevinom, mekanom, skromnom i nježnom toplinom svoga pogleda. Trenutak su netremice motrili jedan drugoga. l. Pukovnija (franc.).

52

_- Vrag neka vas nosi, Švejk — rekla je službena glava __ ako još jednom ovamo dopadnete, neću vas više ništa pitati i otputovat ćete direktno na Vojni sud na Hradčane. Jeste li razumjeli? . . . .... I prije nego što se snašao, Švejk mu je pristupio, poljubio ruku i rekao: _ Dragi Bog bu vam za sve platil, ak bi trebali nekad nekakvog čistokrvnog peseka, prosim, izvolte se obratiti na mene. Ja trgujem s pesima. I tako se Švejk opet našao na slobodi i na putu k domu. Njegovo premišljanje treba li se zaustaviti prije toga »Kod Kalicha«, završilo je time da je otvorio ona vrata kroz koja je nedavno prošao u pratnji tajnog agenta Bretschneidera. U točionici je vladala grobna tišina. Ondje je sjedilo nekoliko gostiju, medu njima crkvenjak Svetog Apolinarija. Bili su namrgođeni. Za šankom je sjedila gospoda gostioničarka Palivcova i tupo gledala na pipe za točenje piva. — Tak, već sam se vratil — rekao je Švejk veselo — dajte mi krigl pive. Gde je gospon Palivec, je već isto doma? Umjesto odgovora briznula je Palivcova u plač, i usredotočujući svoju nesreću na posebno naglašavanje svake riječi, zajeca: — Da-li su mu des-set-let prije tjedan dana. — No, vidite — rekao je Švejk — ima već iza sebe sedam dana. — On je bil tak oprezni — plakala je Palivcova — uvek je to sam o sebi tvrdil. Gosti u točionici tvrdokorno su šutjeli, kao da ondje lebdi duh Paliveca i nagoni ih na još veću opreznost. — Oprez je majka mudrosti — rekao je Švejk sjedajući za stol uz čašu piva u čijoj su pjeni bile rupice, nastale kapanjem suza gospode Palivcove, dok je nosila pivo na stol. — Današnje vrijeme je takvo da sili čoveka na oprez. — Jučer smo imali dva pogreba — okrenuo je razgovor na drugu temu crkvenjak Svetog t t« > , Apolinarija. 53

— Valjda je netko umro — rekao je drugi gost, našto j e treći dodao: — Jesu li bili pogrebi s katafalkom? — Rado bi znal — rekao je Švejk — kakvi budu sad u ratu ti vojni pogrebi. Gosti su ustali, platili i tiho otišli. Švejk je ostao sam s gospodom Palivcovom. — Nisam si ni pomislil — rekao je — da bi osudili nevinog čoveka na deset let. Da su jednog nevinog osudili na pet let, to sam već čul, ali na deset, to je već malo previše. — Kad je onaj moj priznal — plakala je Palivcova — kak je onda rekel o tim muhama, o toj sliki, tak je to ponovil i na povjereništvu i na sudu. Ja sam bila na raspravi ko sve-dok, ali kaj sam mogla svedočiti kad su mi rekli da sam u rodbinskom odnosu sa svojim mužem, i da mogu odbiti svedočenje. Ja sam se tak prepala tog rodbinskog odnosa, da nešto i iz toga ne bu ispalo, pa sam odbila svedočiti, a on je, siromak stari, tak na mene pogledal da do smrti na te njegove oči ne bum zaboravila. A posle je nakon rasprave, kad su ga odvodili, viknul tam na hodniku, ko da je od svega toga poludel: »Neka živi sloboda mišljenja!« — A gospon Bretschneider više ne dolazi? — upitao je Švejk. — Bil je tu nekolko puta — odgovorila je gospoda gostioničarka — popil je jednu ili dve pive, pital me ko tu dolazi i poslušal kak se gosti razgovaraju o nogometu. Oni uvek kad ga vidiju, pripovedaju samo o nogometu. A on se tak trzal ko da bu posteklil i previjal se. Za ćelo ovo vreme vlovil mu se na udicu samo jedan tapetar iz Prične ulice. — To je stvar vežbe — primijeti Švejk — a jel taj tapetar bil glupi čovek? — Tak nekak, ko moj muž — odgovorila je uz plač. — Pital ga je dal bi on pucal na Srbe, a ovaj mu je odgovoril da ne zna pucati, da je bil jednom u streljani i da je tam pogodil krunu. Onda smo svi čuli da je gospon Bretschneider rekel, kad je zvadil zapisnik: » No pogledajmo, opet nova lijepa 54

veleizdaja« - i otišel je s tim tapetarom iz Prične ulice, koji 56

!!!! Doltal se ne bu vratilo - rekao je Švejk - dajte

upavo je zatražio da mu se rum ulije po drugi put kad u točionicu ude tajni agent Bretschneider. Bacivši letimičan pogled po točionici i praznom lokalu, jsjedne do Svejka i, namčivši pivo, pričeka što će reći Svejk. Svejk je skinuo s vješalice nekakve novine i pregledavajući zadnju stranu oglasa, javio se: _ joj gle, taj Čimpera u Straškovoj br. 5, pošta Račinžves, prodaje gospodarstvo s trinaest jutara vlastitog polja, škola i pruga blizu. Bretschneider nervozno zabubnja prstima i obraćajući se Švejku reče: — Čudim se, odista, zašto vas to gospodarstvo zanima, gospodine Svejk. — A, to ste vi — reče Švejk podavši mu ruku — nisam vas odmah prepoznal, ja jako slabo pamtim. Zadnji put smo se razišli, ak se ne varam, u prijemnom uredu policijskog ravnateljstva. Kaj delate odonda, dolazite sim često? —Ja sam došao zbog vas — reče Bretschneider — rečeno mi je na policijskom ravnateljstvu da prodajete pse. Trebao bih lijepoga ratlera, ili špica, ili nešto tome slično. — To vam sve mogu nabaviti — odgovori Svejk — želite čistokrvnu životinju, ili nekakvog s ceste? — Mislim — odgovorio je Bretschneider — da ću se odlučiti za čistokrvnu životinju. — A ne želite si policijskog pesa? — upitao je Švejk. • — Takvog koji odmah sve istraži i privede na stup zločina. Ima ga jedan mesar na Vršovicama, vleče mu kolica; taj pes je promašil, kak se veli, svoju profesiju. — Ja bih htio špica — s tihom tvrdokornošću rekao je Bretschneider — špica koji ne bi grizao. — Želite špica bez zuba? — upitao je Švejk. — Znam za jednoga. Ima ga jedan gostioničar u Dejvicama. 55

— Onda radije radera — zbunjeno je odgovorio Bretschneider, čije su kinološke sposobnosti bile u samim začecima i da nije dobio takvu naredbu u policijskom ravnateljstvu, nikada o psima ne bi ništa ni doznao. Ali naredba je zvučala jasno i tvrdo. Upoznati se intimnije sa Švejkom na temelju njegove trgovine psima, a u tu svrhu je imao pravo odabrati pomoćnike i raspolagati određenim iznosom za kupnju pasa. — Radera ima većih i manjih — reče Švejk — znam za dva manja i tri veća. Svih pet možete odjednom njihati u krilu. Mogu vam ih najtoplije preporučiti. —To bi mi se svidjelo — izjavi Bretschneider — a koliko bi koštao jedan? — To vam se računa po veličini — odgovori Švejk — to ovisi o veličini. Rader ni tele, kod ratlera je to baš naopak, što manji to skuplji. — Ja reflektiram na većeg, koji bi mogao biti čuvar — odgovorio je Bretschneider, bojeći se da ne optereti tajni fond državne policije. — Dobro — rekao je Švejk — veće vam mogu prodati po pedeset kruna, a još veće po četrdeset pet, ali pritom smo zaboravili na jednu stvar. Trebaju to biti štenci, ili stariji pesi, kujice ili mužjaki? — Meni je svejedno — odgovori Bretschneider koji je uletio u nepoznate probleme. — Osigurajte mi ih, a ja ću sutra u sedam navečer doći k vama po njih. Može li to biti? — Dođite, bude — suho je odgovorio Švejk — ali u takvom slučaju prinuđen sam tražiti kaparu od trideset kruna. — Naravno — rekao je Bretschneider isplaćujući novac — a sad ćemo ispiti svaki dva deci na moj račun. Kada su ispili, naručio je Švejk još po dva na svoj račun, onda ponovno Bretschneider, pozivajući Svejka da ga se ne boji, da danas nije u službi i da se danas može s njim govoriti o politici. Švejk je izjavio da on nikada o politici u birtiji ne razgovara i da je cijela politika za malu djecu. Bretschneider je 56

tiv bio revolucionarnijih nazora rekao je da je svaka predodređena na propast i pitao Svejka koji je orPo toj stvari, švejk je izjavio da s državom nije posa, ali da je jednom njegovao slabo stene bernardmca kojeg je hranio vojničkim dvopekom i da je isto tako crklo. Kad su već obojica imala pet puta po dva deci u sebi, Bretschneider se proglasio anarhistom i pitao Svejka u koju se organizaciju treba upisati. Švejk je rekao da je jednom jedan anarhist kupio od njega leonbergera za sto kruna i da mu je ostao posljednju ratu dužan. Kod šeste čaše Bretschneider je govorio o revoluciji i protiv mobilizacije, našto mu se Švejk približio i prošaptao u uho: _ Upravo je ušel u lokal nekakvi gost, pazite da vas ne čuje jer bi mogli od tog imati neugodnosti. Vidite da gostioničarka već plače. Gospoda Palivcova odista je plakala na svojoj stolici za šankom. — Zašto plačete, gospodo gostioničarka? — upitao je Bretschneider. — Za tri mjeseca dobit ćemo rat, bit će amnestija, vaš gospodin će se vratiti pa ćemo se kod vas naliti. Ili možda mislite da nećemo pobijediti? — obratio se Švejku. — A zakaj to fiirt prežvakavati? — rekao je Švejk. — Pobediti se mora i fertik, sad stvarno već moram ići doma. Švejk je platio račun i vratio se svojoj staroj dvorkinji, gospodi Mullerovoj, koja se prilično uplašila kada je vidjela da je muškarac koji ključem otvara vrata stana Švejk. —Ja sam mislila, milostivi gospon, da bute se vratil za ne znam kolko let — rekla je uobičajenom iskrenošću — ja sam si iz sažaljenja zela na stan jednog portira iz noćnog bara, jer je kod nas triput bila premetačina i kad nisu niš mogli naći, rekli su da ste zgubljeni zato jer ste rafinirani. Švejk se odmah uvjerio da se nepoznati stranac vrlo udobno smjestio. Spavao je u njegovu krevetu i bio je čak toliko velikodušan da se zadovoljio polovicom postelje, a na drugu polovicu smjestio je nekakvo dugokoso stvorenje koje je iz zahvalnosti spavalo obgrlivši ga oko vrata, dok su se dijelovi 57

muške i damske odjeće valjali izmiješani oko kreveta. P0 tome kaosu moglo se vidjeti da se noćni portir iz bara vratio sa svojom damom u veselom raspoloženju. — Gospon — rekao je Svejk drmajući uljeza — pazite da ne propustite obed. Bilo bi mi jako žal kad bi vi o meni govorili da sam vas hitil van kad više nigde niste niš mogli dobiti za jesti. Portir iz noćnog bara bio je silno pospan, i dugo je trajalo dok nije shvatio da se vlasnik kreveta vratio kući i da traži svoje pravo na postelju. Po navici svih portira noćnih barova, i taj je gospodin izjavio da će svakoga pretući tko ga bude budio, i probao je dalje spavati. Za to vrijeme Svejk je pokupio dijelove njegove odjeće, donio mu ih do postelje i, prodrmavši ga, energično rekao: — Ak se ne oblečete, probal bum vas hitit na ulicu tak kak jeste. Za vas bu velka prednost ak izletite van oblečeni. — Ja sam htio spavati do osam navečer — zatečeno je izjavio vratar navlačeći hlače — ja dnevno plaćam za krevet dvije krune onoj gospodi i mogu si tu dovoditi gospodične iz bara. Mareno, ustaj! Dok je stavljao ovratnik i namještao kravatu, već je došao k sebi do te mjere da je mogao uvjeriti Švejka kako je noćni bar »Mimoza« odista jedan od najpristojnijih noćnih lokala, kamo imaju pristup jedino dame koje imaju policijsku knjižicu u potpunom redu, te je srdačno pozvao Švejka da dođe u posjet. Suprotno tomu, njegova prijateljica nije nikako bila zadovoljna Svejkom i upotrijebila je nekoliko vrlo pristojnih izraza, od kojih je najpristojniji bio: »Frajeru gospodski«. Nakon odlaska uljeza Svejk je pošao napraviti reda s gos podom Mullerovom, ali od nje nije našao nikakvih tragova osim komadića papira na kojem je olovkom, razvučenim ru kopisom gospode Mullerove, bilo naškrabano mišljenje ko jim se ona neobično lako izjasnila u vezi nezgodnog slučaja s iznajmljivanjem postelje vrataru iz noćnog bara. A, 58

.Oprostite milostivi gospon, kaj ih više ne bum vidla jer bum skočila kroz prozor.« _L Laže — rekao je Svejk i pričekao. Za pola sata dovukla se do kuhinje nesretna gospođa Mullerova, a na njezinom očajnom izrazu lica moglo se vidjeti da čeka od Švejka riječi utjehe. — Ak hoćete skakati s prozora — rekao je Svejk — odite u sobu, prozor sam otvoril. Ne preporučam vam da skačete s kuhinjskog prozora zato jer bute opala na ružičnjak, zdrobila bute grmove i budete to morala platiti. Sa sobnog prozora bute krasno sletela na trotoar i ak bute imala sreće, slomila bute kičmu. Ak bute imala peh, samo si bute slomila sva rebra, ruke i noge i budete morala platiti bolnicu. Gospoda Mullerova je zaplakala, tiho otišla u sobu, zatvorila prozor, a kad se vratila, rekla je: — Propuh vleče, a to ni dobro za gosponov reumatizam. Onda je otišla prostrijeti postelju, neobično pažljivo dovodila je sve u red i vrativši se u kuhinju Svejku, sa suznim očima mu priopćila: — Ta dva štenca, milostivi gospon, kaj smo ih imali na dvorišču, krepali su. A taj bernardinac, taj nam je pobegel, dok su tu delali premetačinu. — A, zaboga — uzviknuo je Svejk — taj bu upal u kašu, tog sad sigurno traži policija. — On je ugrizel jednog gospona policijskog komesara, kad su ga kod premetačine izvlekli ispod kreveta — nastavila je gospoda Mullerova. — Prvo je, doduše, jedan od tih gospona rekel da je tam neko ispod kreveta, pa su pozvali tog bernardinca u ime zakona da izajde van, a kad ni štel, izvlekli su ga. A on ih je štel progutati, pa je izletel kroz vrata i vise se ni ni vratil. Z menom su isto naredili saslušanje, ko sim dolazi, dal dobivamo nekakve nofce izvana, a onda su pravili primedbe da sam glupa kad sam rekla da nofci izvana dolaziju jako retko, posljednji od onog gospona upravitelja j2 orna, ona kapara od šezdeset kruna za angorsku mačku, za k°ju ste dali oglas u »Narodnoj politiki«, a namesto koje ste

mu poslali u kutiji od datula to slepo štene foksterijera. Posle su govorili z menom vrlo pristojno i preporučili tog portira iz noćnog bara, da se ne bi bojala biti sama u stanu, baš toga kog ste hitili van. — Ja imam peh s tim uredima, gospoda Miillerova, sad bute vidla kolko bu ih sim dolazilo kupovati pese — uzdahnuo je Švejk. Ne znam jesu li gospoda, koja su nakon prevrata pregledavala policijski arhiv, dešifrirala stavke tajnog fonda državne policije gdje je stajalo: B... 40K, F... 50K, L... SOK, itd..., ali su sigurno pogriješili da su B, F, L početna slova nekakve gospode koja su za 40, 50, 80 itd... kruna prodavali češki narod crno-žutom orlu. B znači bernardin, F foksterijer, L leonberger. Sve te pse doveo je Bretschneider od Švejka u policijsko ravnateljstvo. Bile su to ogavne beštije, koje nisu imale ni najmanje veze s nekom čistokrvnom rasom kakvom ih je Švejk predstavljao Bretschneideru. Bernardinac je bio mješanac nečistokrvnog pudla i nekakve lutalice, foksterijer je imao uši jazavčara, a veličinu mesarskog psa s iskrivljenim nogama kao da je prebolio rahitis. Leonbergerova glava podsjećala je na dlakavu gubicu pinča, imao je podrezan rep, visinu jazavčara, a stražnjicu golu kao u čuvenih goluždravih američkih pasa. Onda je došao kupiti psa detektiv Kalous i vratio se s izbezumljenom nakazom koja je podsjećala na hijenu pjegavu, s grivom škotskog ovčara, a u stavkama tajnog fonda dopisano je novo D... 90 kruna. Ta je nakaza igrala ulogu doge... Ali ni Kalousu nije uspjelo izvući nešto iz Švejka. Išlo mu je otprilike kao i Bretschneideru. I najzapetljanije političke razgovore Svejk je preveo na liječenje štenećaka u štenadi, pa su i najoštroumnije podmukle zamke završavale time da je Bretschneider od Švejka odvodio sa sobom opet novu, nezamislivu nakazu dobivenu križanjem. I to je bio kraj slavnog detektiva Bretschneidera. Kada je

u svome stanu imao već sedam takvih rugoba, zatvorio se s njima u pokrajnju sobicu i tako im dugo nije ništa davao jesti dok ga nisu požderale. Bio je tako častan da je državnom budžetu ustedio za pogreb. U njegovoj službenoj karakteristici u policijskom ravnateljstvu bile su unesene u rubriku »Promaknuće u službi« ove riječi pune tragike: »Prožderan od vlastitih pasa«. Kada je kasnije Švejk doznao za taj tragični slučaj, rekao je: — Mota mi se stalno po tikvi kak buju ga skup sastavili na posljednjem sudu.

• tffif.

60

61

VII Švejk odlazi u rat

SR

U vrijeme kada su šume kraj rijeke Rab u Galiciji vidjele austrijsku vojsku kako bježi preko Raba, a dolje, u Srbiji, austrijske divizije jedna za drugom dobivale po turu, što im je odavno i pripadalo, austrijsko ministarstvo vojske sjetilo se i Švejka, kako bi pomogao monarhiji da se izvuče iz te kaše. Kada su mu donijeli poziv da se ima za tjedan dana javiti na Streleckv otok liječničkoj komisiji, Švejk je upravo ležao u postelji, opet pogođen reumatizmom. U kuhinji mu je gospoda Miillerova kuhala kavu. — Gospoda Miillerova — zazvao je iz sobe tihi Švejkov glas — gospođa Miillerova, ote sim na trenutak. Kada je dvorkinja prišla postelji, Švejk joj je rekao posve tihim glasom: — Sednite se, gospođa Miillerova. U njegovu glasu bilo je nečega tajanstveno svečanog. Kad je gospođa Miillerova sjela, Švejk je, uspravivši se u postelji, izjavio: — Ja idem u rat! Djevice Marija! — uzviknula je gospođa Miillerova. — A kaj buju tam delali? Boril bum se — grobnim je glasom odgovorio Švejk -— sa Austrijom je to jako loše. Gore nam već ideju na Krakov, a dole na Mađarsku. Mlatiju nas ko vola u kupusu kam Pogledaš, i /at0 me zoveju u rat. Ja sam vam sinoć čital u 63

novinama da su milu nam domovinu nadvili nekakvi oblaki. — Pa vi se nemrete pomaknuti. To niš ne smeta, gospoda Mullerova, idem u rat u kolicima. Znate onog slastičara tam iza vugla, koji ima takva kolica. Vozil je u njima pred nekolko let svog šepavog zločestog dedeka na friški zrak. Vi bute me, gospoda Mullerova, na tim kolicima odvlekla u taj rat. Gospoda Mullerova je zaplakala: * — Milostivi, da idem po doktora? — Nikam nejdete, gospoda Mullerova, ja sam, osim tih nogu, skroz zdravo meso za topove, a sad kad je to z Austrijom gadno, svaki bogalj mora biti na svom mestu. Samo vi dalje mirno kuhajte kavu. I dok je gospoda Mullerova, uplakana i rastrojena, procjedivala kavu, dobri vojnik Svejk pjevao je na krevetu: General Windischgrdtz i gospoda znana, započeli rat prije jutra rana hop, hop, hop Rat su započeli sa ovom armijom, pom ozi nam Gospod Bog s Djevicom M arijom hop, hop, hop

*s

Izbezumljena gospoda Mullerova, pod dojmom strašnog ratničkog napjeva, zaboravila je na kavu i tresući se cijelim tijelom, zaplašeno je prisluškivala kako dobri vojnik Svejk i dalje pjeva na krevetu: S Djevicom M arijom i ta ietri mosta, Pijemonte silni to ti nije dosta hop, hop, hop Bila bitka silna baš kod Solferina, tekla tamo krvca, krvca do koljena hop, hop, hop 64

», f

Krvca do koljena, tona mesa seje vukla, osamnaesta regimenta tamo seje tukla hop, hop, hop Osamnaesta regimento ničega se nedok boj,se novci na kolima vuku za tvoj proboj hop, hop, hop

_ Milostivi gospon, prosim vas za dragoga Boga — začulo se žalosno iz kuhinje, ali Svejk je već završavao svoju ratničku pjesmu: Na kolim a novci a u m anjim hrana, koja regimenta još je takva brana hop, hop, hop

Gospoda Mullerova izletjela je kroz vrata i otrčala po liječnika. Vratila se za jedan sat dok je Svejk još dremuckao. Probudio ga je debeljuškasti gospodin, koji mu je kratko držao ruku na čelu i izjavio: — Ne bojte se, ja sam doktor Pavek s Vinohrada, dajte ruku, toplomjer stavite pod pazuho, tako, pokažite jezik, jače, držite jezik, od čega je umro vaš gospodin otac i vaša gospoda mama? I tako, dok je Beč želio da svi narodi Austro-Ugarske daju najsjajniji primjer vjernosti i odanosti, doktor Pavek propisao je Svejku, protiv njegova domoljubnog oduševljenja, brom te preporučio postojanom i dobrom bojovniku Svejku da ne misli na rat. Ležite mirno, sačuvajte spokojstvo, sutra ću opet doći. Kada je sutradan došao, pitao je u kuhinji gospodu Mullerovu kako stoji stvar s pacijentom. ~- o njim je gore, gospon doktor — odgovorila je istinski astuzena — po noći je peval, z oproštenjem, kad ga je ćopila reuma... austrijsku himnu. 65

Na taj je novi izljev pacijentove lojalnosti doktor Pavek smatrao nužnim reagirati povećanom dozom broma. Trećega dana priopćila mu je gospoda Miillerova da je sa Švejkom još lošije. — Popodne, gospon doktor, poslal me je po kanu fronte, a po noći je imal napad halucinacije da bu Austrija pobedila. — Uzima li praškove točno po receptu? ••vf — Još po njih ni ni poslal, gospon doktor. j|i Doktor Pavek je otišao nakon što je izlio na Svejka buru grdnji, uvjeravajući ga da više nikada neće doći liječiti čovjeka koji odbija njegovu liječničku pomoć bromom. Preostala su još samo dva dana do Svejkove obveze da se pojavi pred komisijom za novačenje. Za to je vrijeme Švejk izvršio nužne pripreme. Najprije je poslao gospodu Miillerovu da mu kupi vojničku kapu, a onda ju je poslao slastičaru iza ugla da posudi kolica na kojima je nekada slastičar vozio svoga zločestog, šepavog djedicu na svježi zrak. Onda se sjetio da su mu potrebne štake. Na sreću, slastičar je čuvao i štake kao obiteljsku uspomenu na svoga djedicu. Nedostajala mu je još regrutska kitica cvijeća. I nju je pribavila gospoda Mullerova, koja je tih dana vidljivo omršavjela, a kamo god je išla, tamo je i plakala. I tako, toga povijesnog dana, dogodio se na praškim ulicama slučaj dirljive lojalnosti: Stara žena gurala je pred sobom kolica na kojima je sjedio muškarac s vojničkom kapom i ulaštenom značkom — mašući štakama. A na kaputu, blistala je šarena regrutska kitica. A taj muškarac, mašući iznova i iznova štakama, vikao je po praškim ulicama: — Na Beograd! Na Beograd! Za njim je išlo mnoštvo ljudi, koje je neprestano raslo od neznatne skupine što se bila sakupila pred kućom iz koje je Švejk krenuo u rat. 66

s .1 :e mogao konstatirati da su mu na nekim raskrialutirali i policijski redarstvenici. z^ ..T Vjiclavskom trgu mnoštvo oko kolica naraslo je na , ijko stotina osoba, a na uglu Krakovske ulice prebili su 11 koe njemačkog studenta koji je s njemačkom kapom na davi doviknuo Švejku: »Heil! Nieder mit den Serben1«. Na uglu Vodičkove ulice izašla je pred njih policijska konjica i rastjerala gomilu. Kada je Švejk općinskom inspektoru pokazao kako posjeduje crno na bijelo da danas mora biti pred komisijom za novačenje, općinski je inspektor bio pomalo razočaran, pa je zbog sprečavanja mogućnosti izgreda naložio da dvojica okonjenih redarstvenika sprovedu Svejka na Streleckv otok. O čitavom tom događaju pojavio se u »Praškim službenim novinama« ovaj članak: »Domoljublje invalida Jučer prije podne prolaznici na glavnim praškim avenijama bili su svjedocima scene koja krasno govori o tom da u ovom velikom i značajnom vremenu sinovi našega naroda mogu dati najsvjetliji primjer vjernosti i odanosti prijestolju našeg ostarjelog monarha. Čini se kao da su se vratila doba starih Grka i Rimljana, kada je Mucius Scaevola naložio da ga odvedu u boj ne osvrćući se na svoju spaljenu ruku. Najsvetija osjećanja i brigu krasno je jučer demonstrirao bogalj na štakama, kojeg je u invalidskim kolicima vozila starica majka. Taj sin češkog naroda dragovoljno, ne mareći za svoj hendikep, naredio je da ga odvedu u rat, kako bi položio svoj život i imovinu za svoga cara. A to što je njegovo klicanje: »Na Beograd!« imalo tako živ odaziv na praškim ulicama, svjedoči samo o tom da Pražani pružaju zorni primjer ljubavi spram domovine i vladajućeg doma.« U istom tom duhu pisao je i »Prager Tagblatt«, koji je '• žjvio! Dolje Stbi! (Njem.)

«.V

«

67

završio svoj članak riječima da je dragovoljca invalida pratilo mnoštvo Nijemaca koji su ga svojim tijelima sačuvali od linča čeških agenata sila Antante. »Bohemia« je objavila ovu vijest zahtijevajući da se domoljub bogalj nagradi te obznanila čitateljstvu da u ime nepoznatoga prima od njemačkih građana darove u redakciji lista. No, iako prema pisanju ta tri časopisa, češka zemlja nije mogla dati plemenitijeg građanina, gospoda u komisiji za novačenje nisu bila toga mišljenja. Osobito ne viši vojni liječnik Bautze. Bio je to neumoljiv čovjek koji je u svemu vidio pokušaj prevare u cilju izbjegavanja rata, bojišnice, metaka i šrapnela. Poznata je njegova izreka »Daš ganze tschechische Volk ist eine simulantenbande1«. Za deset tjedana svoje djelatnosti izlučio je, od 11.000 civila, 10.999 simulanata, a bio bi upecao i onoga jedanaesttisućitoga da toga sretnika, upravo u trenutku kad se na njega proderao »Kehrt euch«2, nije udarila kap. — Odnesite toga simulanta — rekao je Bautze kada je ustanovio da je čovjek mrtav. A toga povijesnog dana pred njim je stajao Svejk, kao i ostali potpuno gol, skrivajući čedno svoju golotinju štakama o koje se oslanjao. — Daš ist vvirklich ein besonderes Feigenblatt3 — rekao je Bautze — ovakvih smokvinih listova nije bilo u raju. — Otpušten zbog maloumnosti — naglasio je narednik pogledavši u službene papire. — A što vam još nedostaje? — pitao je Bautze. — Pokorno javljam da sam reumatičar, al da bum služil Njegovo Veličanstvo cara dok me ne rastrgneju — skromno je rekao Svejk — imam natečena koljena. Bautze je strašnim pogledom odmjerio Švejka i izderao se: l . Čitav češki narod je banda simulanata (njem.). 2. Okrenite se! (Odlazite!) (Njem.) 3. To je odista osobit smokvin list (njem.).

68

_ 5ie sind ein Simulant!1 — pa se obratio naredniku ledenim mirom i rekao: _ Den Kerl sogleich einsperren2! Dvojica vojnika s bajunetima odvela su Švejka u garnizonski zatvor. Svejk, koji se oslanjao o štake, s užasom primijeti da njegov reumatizam počinje iščezavati. A gospoda Mullerova, koja je gore s kolicima čekala Švejka, kad je vidjela da ga vode pod bajunetima, zaplakala je i napustila kolica da im se više nikada ne vrati. A dobri vojnik Svejk išao je skromno u pratnji naoružanih čuvara države. Bajuneti su blještali u sjaju sunca, a na Maloj Strani pred spomenikom Radetzkom Svejk se obratio mnoštvu koje ga je pratilo: »Na Beograd! Na Beograd!« A maršal Radetzkv sneno je promatrao sa svojeg spomenika dobrog vojnika Švejka kako se udaljava s regrutskom kiticom na kaputu, šepajući na starim štakama, dok je neki ozbiljni gospodin objašnjavao uokolo ljudima da vode »dezentera«.

J h

(f

*

'• Vi _*e simulant! (Njem.) zatvorite ovoga momka (njem.).

69

VIII Švejk kao simulant

U to značajno doba vojni su se liječnici neobično trudili kako bi iz simulanata izgnali đavla sabotaže i vratili ih opet u krilo vojske. Bilo je uvedeno nekoliko stupnjeva mučenja simulanata i ljudi osumnjičenih da su simulanti, kao što su bili: sušičavci, reumatičari, ljudi s kilom, s bubrežnim bolestima, tifusom, šećernom bolesti, upalom pluća i drugim bolestima. Mučenje kojem su simulanti bili podvrgnuti bilo je sistematizirano, a stupnjevi mučenja bili su ovi: 1. potpuna dijeta, ujutro i navečer šalica čaja tijekom tri dana, pri čemu je svima, bez obzira na što su se žalili, davan aspirin za znojenje 2. kako ne bi mislili da je vojska med i mlijeko, daje se obilna porcija kinina u prašku, nazvana »lizanje kinina« 3. ispiranje želuca dvaput dnevno litrom tople vode 4. uporaba sapunice i glicerina 5. umatanje u plahtu namočenu u hladnoj vodi.

Bilo je postojanih ljudi koji su pretrpjeli svih pet stupnjeva mućenja i pustili da ih odvezu u jednostavnom mrtvačkom kovčegu na vojničko groblje. Bilo je ipak i onih malodušnih koji su, kad su došli do klistira, izjavili da im je već dobro i oa ništa drugo ne žele nego da odu s prvim maršbataljunom1

4 '" P°hodlli ^J"" Hi* upućuje na ratište (njem.).

4' •«

; A 71

u rov. Švejka su u garnizonskom zatvoru smjestili u bolničku baraku upravo medu malodušne simulante. — Više ne mogu izdržati — rekao je čovjek sa susjedne postelje kojeg su doveli iz ordinacije gdje su mu već po drugi put ispirali želudac. Taj je čovjek simulirao kratkovidnost. — Sutra idem u pukovniju — odlučio je drugi susjed s lijeve strane koji je upravo dobio klistir, simulirajući da je gluh kao top. Na postelji kod vrata umirao je jedan sušičavac, umotan u plahtu namočenu u hladnu vodu. — To je već treći ovaj tjedan — objasnio je susjed s desne strane — a šta tebi fali? — Ja imam reumu — odgovorio je Švejk, našto je uslijedio iskreni smijeh svih uokolo; smijao se i umirući sušičavac koji je simulirao tuberkulozu. — Ne trpaj se medu nas s reumatizmom — ozbiljno je Švejka upozoravao debeli muškarac — reumatizam ti ovdje vrijedi ko kurje oko; ja sam malokrvan, fali mi pol želuca i pet rebara i nitko mi ne vjeruje. Bio je ovdje i jedan gluhonijemi, četrnaest dana su ga zamotavali svakih pol sata u plahtu namočenu u hladnu vodu, svaki dan su mu davali klistir i ispumpavali želudac. Već su svi bolničari mislili da je pobijedio i da ide doma, kad mu je doktor propisao nešto za povraćanje. Skoro je dušu ispustio i tu je pokleknuo: »Ne mogu« — veli — »dalje izigravati gluhonijemoga, vratio mi se i govor i sluh«. Bolesnici su mu savjetovali da se ne uništava, ali on je ostao pri svom, da čuje i da govori kao i svi drugi. Tako je to izjavio i ujutro na viziti. — Držao se dosta dugo — izjavio je muškarac koji je simulirao da ima jednu nogu kraću za cijeli decimetar — a ne ko onaj koji je simulirao da ga je udarila kap. Bila su dovoljna tri kinina, jedan klistir i jednodnevni post. Priznao je prije nego što je i došlo do ispumpavanja želuca, a od kapi nije bilo ni traga ni glasa. Najdalje se ovdje držao onaj kog je bio ugrizao bijesan pas. Grizao je, zavijao, to je istina, to je odlično znao, ali nikako nije uspio izazvati tu pjenu na 72

- Pomagali smo mu kolko god smo mogli. Ko ko smo ^o outa škakljali po cijeli sat prije vizite sve dok nije f iSTJeve i poplavio nam, ali pjena na ustima nije se poSfne i n J Bilo je to nešto grozno. A kad je jednoga •alra priznavao na viziti, tako nam ga je bilo žao. Stajao je krai kreveta kao svijeća, salutirao i rekao: »Pokorno javljam, eospodin primarijus, da taj pas koji me je ugrizo nije bio bi jesan«. Primarijus ga je pogledao tako čudno da se ugrizeni počeo tresti cijelim tijelom i nastavio: »Pokorno javljam, go spodin primarijus, da me uopće nije ugrizo nikakav pas, ja sam se sam ugrizo za ruku«. Nakon tog priznanja išao je pod istragu zbog samoranjavanja jer se ugrizao za ruku da ne bi morao na front. _ Sve takve bolesti gdje je potrebna pjena na ustima _ rekao je debeli simulant — teško se simuliraju. Kao naprimjer padavica. Bio je ovdje i jedan s padavicom, taj nam je stalno govorio da mu je svejedno koliko će imati napada, pa ih je i napravio desetak dnevno. Svijao se u grčevima, stiskao šake, buljio oči kao da su mu na federima, udarao tijelom, plazio jezik, ukratko, velim vam, prekrasna prvoklasna padavica, baš iskrena. Onda su mu najednom izbili nekakvi čirevi, dva na vratu, dva na leđima, pa ga je prošlo i savijanje i bacanje po podu, kad nije mogao ni glavu pomaknuti, ni sjediti, ni ležati. Dobio je groznicu i u groznici je prilikom vizite sve o sebi ispričao. A nagnjavio nas je s tim čirevima zato što je zbog njih morao ležati još tri dana medu nama, a dobio je drugu dijetu: ujutro kavu sa žemljom, za ručak juhu, saft i knedle, a navečer još kašu ili juhu, a mi smo s izgladnjelim, ispumpanim želucima s potpunom dijetom morali to gledati, kako taj tip ždere, mljacka, puše i podriguje od sitosti. Ostaloj trojici je time Podmetnuo klipove pod noge pa su i oni priznali. Ti su ležali zbog srčane mane. ~~ Najbolje se može — smatrao je jedan od simulanata — simulirati ludilo. Iz naše učiteljske udruge, u sobi do nas su dvojica, jedan stalno viče: »Lomača Giordana Bruna još 73

dimi, obnovite proces Galileu«, a taj drugi laje prvo triput sporo: av—av—av, onda pet puta brzo, jedno za drugim, avavavavav, a onda opet sporo i tako neprestano. Već su izdržali više od tri tjedna. U početku sam i ja htio izigravati luđaka, vjerskog luđaka i propovijedati o nepogrešivosti Pape, ali sam se na kraju ipak opskrbio rakom želuca preko jednog brijača na Maloj Strani, za petnaest kruna. — Ja znani jednog dimnjačara u Brevnovu, taj vam za deset minuta napravi takvu temperaturu da od tog možete skočit kroz prozor. — To ni niš — rekao je drugi — ima na Vršovicama jedna babica koja vam za deset kruna iščaši nogu tak fino da ostanete bogalj do smrti. — Ja imam iščašenu nogu za petaka — začulo se iz reda postelja do prozora — za petaka i tri pive. — Mene ta moja bolest košta već više od dvije stotke — izjavio je njegov susjed, isušen kao bakalar — nađite mi bilo koji otrov koji nisam upotrijebio. Ne budete ga našli. Ja sam živo skladište otrova. Pio sam sublimat, udisao živine pare, grickao arsen, pušio opijum, pio opijumsku tinkturu, sipao si morfij na kruh, progutao strihnin, pio rastvor fosfora u sumporovodiku i pikrinsku kiselinu. Uništio sam si jetra, pluća, bubrege, žuč, mozak, srce i crijeva. I nitko ne zna od čega sam bolestan. — Najbolje je — objašnjavao je netko od vrata — ušpricati si petrolej pod kožu na ruki. Moj je bratić imal sreću da su mu odrezali ruku ispod lakta i sad je miran dok rat ne prođe. — No, vidite — rekao je Svejk — kaj sve svaki od nas mora podnesti za Njegovo Veličanstvo. I to ispumpavanje želuca, i taj klistir. Dok sam služil pred puno let, u mojoj regimenti bilo je to još gore. Onda su takvog bolesnika vezali na kriš—kras i hitili ga u zatvor dok ne dojde k sebi. Nije bilo nikakvih kreveta ko što je tu, ni pljuvačnice. Gola daska i na njoj su ležali bolesni. Jednom je jedan imal pravi tifus, a drugi do njega velke boginje. Obadva su bili zvezani, a pu74

kovnijski doktor ih je cipelaril po trbuhu, jer da su simulanti. Onda kad su obadva umrli, došlo je to i do parlamenta, a bilo je i u novinama. Onda su nam odmah zabranili čitati te novine i pregledavali su kofere zbog tih novina. A kak ja uvek imam nesreću, od ćele regimente, kod nikog drugog osim kod mene, nisu niš našli. Tak su me odveli na pukovnijski raport i naš pukovnik, takav vol, daj mu Bog lahko, počel se na mene derati da stanem mirno i da velim ko je to pisal u tim novinama, il bu mi razvalil gubec od uha do uha i još bu me zatvoril dok ne poplavim. Onda je došel pukovnijski doktor, mahal mi je sa šakom ispred nosa i urlal: »Sie verfluchter Hund, Sie schabiges Wesen, Sie ungliickliches Mistvieh1, bando socijalistička!« Gledam svima ravno u oči, nisam ni trepnul, šutim, ruka uz kapu, leva uz štep na hlačama. Bežali su oko mene ko pesi, lajali na mene, a ja i dalje — niš. Šutim, salutiram, a leva ruka uz štep od hlača. Kad su tak urlali valjda pol sata, doletil je pukovnik k meni i zaurlal: »Jesi ti blesav, ili ti nisi blesav?« »Pokorno javljam, gospon pukovnik, da sam blesav«. »Dvadeset i jedan dan strogog zatvora zbog blesavoće, dva posta tjedno, mjesec dana pritvora, četrdeset osam sati vezati, smjesta zatvoriti, ne dati mu žderati, vezati ga, pokazati mu da vojska ne treba budale. Mi ćemo ti već te novine izbiti iz glave, bitango«, odlučil je nakon dugog bežanja gospon pukovnik. A dok sam sedel u zatvoru, u kasarni su se događala razna čuda. Naš je pukov* l l ' 1

nik zabrami vojnicima uopće nekaj čitati, pa makar to bile i »Praške službene novine«, u kamini nisu smeli zamotavati u novine ni hrenovke ni sir. Odonda su vam vojnici počeli citati i naša je regimenta postala najobrazovanija. Čitali smo sve novine, a svaka je satnija slagala stihove i pesmice protiv gospona pukovnika. A kad se nekaj i dogodilo u regimenti, uvek bi se našel neki dobročinitelj koji je to dal u novine, pod naslovom »Mučenje vojnika«, i ni to im ni bilo dost. usali su zastupnicima u Beč, da ih zaštitiju, a ti su počeli >• P«>kleto pseto, odrpanac, stoko nesretna! (Njem.)

••.]: :

75

podnositi interpelacije jednu za drugom, da je gospon puko vnik životinja i tome slično. Nekakav ministar nam je poslal komisiju da to istraži, a neki Franta Henčlu iz Hluboke dobil je posle dve godine bukse zato jer je on bil taj koji se obratil zastupnicima u Beču zbog te fliske koju je dobil od gospona pukovnika na vežbalištu. Posle, kad je komisija otišla, gos pon pukovnik je naredil sve postrojiti, ćelu regimentu, i veli da je vojnik — vojnik, da mora začepit gubicu, i služiti, a ak mu se nekaj ne sviđa, da je to narušavanje subordinacije: »Tako, bitange, mislili ste da će vam komisija pomoći« — veli gospon pukovnik. — »Drek vam je pomogla. A sad će svaka kompanija oko mene defilirati i ponavljati glasno ono što sam rekao«. Onda smo išli jedna kompanija za drugom rehtsšaut1 gde je stajal gospon pukovnik, ruke na remen od puške i urlali smo na njega: »Tako, bitange, mislili smo da će nam komisija pomoći, drek nam je pomogla«. Gospon pu kovnik se smijal tak da se držal za trbuh sve dok jedanajesta kompanija ni došla do defilea. Ide, stupa, dok ni došla do gospona pukovnika — niš, tišina—ni glasa. Gospon pukov nik se zacrvenil ko rak i vratil jedanajestu kompaniju da to još jednom ponovi. Defilira i šuti, samo red za redom drsko gleda gospona pukovnika u oči. — »Ruht2«. — veli gospon pukovnik i šeće se po dvorišču, mlati se bičem po čizmama, hračka, pa se odjednom zaustavi i razdere se: »Abtreten3!«, a onda se sedne na svoju kobilu i zbriše kroz vrata van. Čekali smo kaj bu se dogodilo s jedanajestom kompanijom, a ono niš. Čekamo jedan dan, drugi dan, ćeli tjedan, a ono stalno niš. Gospon pukovnik se u kasarni opće ni pojavil, zbog čega su se radovali i vojnici, i dočasnici i časnici. Posle smo dobili novog pukovnika, a o tom starom se pripovedalo da je u nekakvom sanatoriju, zato jer je svojom rukom napisal Njegovom Veličanstvu caru da se jedanajesta kompanija pobunila. t« 1. Pogled nadesno! (Njem.) 2. Voljno! (Njem.) 3. Odstupi! (Njem.)

' ,, " "" !f*|:<

;'f::>

Približilo se vrijeme prijepodnevne vizite. Vojni liječnik Griinstein hodao je od kreveta do kreveta, a za njim sanitet ski dočasnik sa svojim zapisnikom. — Macuna? li! — Ovdje! ;l — Klistir i aspirin •$ — Pokornv? «f — Ovdje! — Isprati želudac, plus kinin. — Kovafik? — Ovdje! — Klistir i aspirin. — Kotatko? — Ovdje! — Isprati želudac, plus kinin. I tako je to išlo, jedan za drugim, bez milosti mehanički strogo. — Švejk? — Ovdje! Doktor Griinstein je pogledao na prinovu. — Što vam fali? — Pokorno javljam da imam reumu. Nakon dugotrajne prakse, doktor Griinstein je stekao naviku fine ironije, što je djelovalo mnogo učinkovitije nego vikanje. ~~ Aha> reuma — rekao je Švejku — imate izuzetnošku te bolest. To je odista slučajnost da se dobije reuma baš kad je svjetski rat, a čovjek bi morao u vojsku. Ja mislim da vas to strašno ljuti. — Pokorno javljam, gospon primarijus, da me to strašno Eto vidite, to ga ljuti. To je od vas izuzetno lijepo eda se s tim reumatizom upravo sada na nas sjetili. U doba ™ trci takav jadničak ko jarčić, ali čim izbije rat, smjesta ne služe Ne bole U vas k<>

'

II

76

77

— Pokorno javljam da boliju. — Pa cijele noći ne možete spavati, nije li istina? Reuma je prilično opasna, bolna i teška bolest. Mi ovdje s reumom imamo dobra iskustva. Potpuna dijeta i drugi naši načini liječenja pokazali su se doista dobrima. Bit ćete ovdje prije izliječeni nego u Pištanskim toplicama i odmarširat ćete na bojišnicu da će se za vama samo prašiti. Obrativši se sanitetskom dočasniku reče: — Pišite: Svejk — potpuna dijeta, dva puta dnevno isprati želudac, jednom dnevno klistir, a kako će biti dalje, vidjet ćemo. Za sada ga odvedite u ordinaciju, isperite mu želudac i dajte mu, da bi došao k sebi, klistir, ali dobar, dok ne zazove sve svece kako bi se reuma uplašila i pobjegla. Pa obrativši se svim posteljama, održa govor pun lijepih i razumnih sentenci: — Ne, nemojte misliti da pred sobom imate kakvog vola kojeg možete vući za nos kako hoćete. Mene vaše ponašanje neće izbaciti iz ravnoteže. Ja znam da ste svi vi simulanti, da hoćete dezertirati iz vojske. I shodno tome i postupam s vama. Preživio sam ja stotine i stotine takvih vojnika kao što ste vi. Na tim krevetima ležale su gomile ljudi kojima nije nedostajalo ništa drugo osim vojničkog duha. Dok su njihovi drugovi bojovali na ratištima, oni su mislili da će se valjati u krevetu, dobivati bolesničku prehranu, i pričekati dok rat ne prođe. E, u tom su vraški pogriješili, a i vi vraški griješite. I za dvadeset godina vrištat ćete u snu kada budete sanjali da ste kod mene simulirali. — Pokorno javljam, gospodin primarijus — začulo se ti ho s kreveta pod prozorom — ja sam već zdrav, već sam po noći primijetio da mi je astma prošla. r — Zovete se? iil — Kovafik, pokorno javljam, trebam dobiti klistir. * — Dobro, klistir ćete još dobiti za put — odlučio je dok tor Griinstein — kako se ne biste žalili da vas ovdje nismo liječili. Tako, a sad svi bolesnici koje sam prozvao, neka do biju što im pripada. AW 78

I svatko je dobio poštenu porciju onoga što mu je bilo nropisano. Pa, iako su neki pokušavali utjecati na izvršitelja liječničke zapovijedi raznim molbama ili prijetnjama, da će možda i oni ući u sanitarnu službu, a ovi im onda možda dopasti šaka — Svejk se držao postojano. _ Nemoj me štediti — pozivao je krvnika koji mu je davao klistir — seti se svoje zakletve. I kad bi ovde ležal tvoj otac ili vlastiti brat, daj im klistir i da ne trepneš. Misli na to, da se na takvim klistirima uzdiže Austrija i pobjeda je naša. Sutradan, za vrijeme vizite, doktor Griinstein je upitao Švejka kako mu se sviđa u vojnoj bolnici. Svejk je odgovorio da je to dobra i uzvišena ustanova. Za nagradu je dobio isto što i jučer, a uz to i aspirin i tri doze kinina koje su mu nasuli u vodu da ih smjesta ispije. Ni Sokrat nije ispio svoju čašu otrova s takvim mirom s kakvim je ispio kinin Svejk, na kojemu je doktor Griinstein iskušavao sva tri stupnja mučenja. Kada su Švejka umotavali u mokru plahtu u prisustvu liječnika, na njegovo pitanje kako mu se to sada sviđa, Svejk je odgovorio: — Pokorno javljam, gospon primarijus, da je to ko na plivalištu ili u morskim kupkama. — Imate još reumu? — Pokorno javljam, gospon primarijus, da to nikak nejde na bolje. Svejk je bio podvrgnut novom mučenju. U to vrijeme udovici pješadijskoga generala, barunici von Botzenheim, zadavalo je mnogo briga kako pronaći toga vojnika o kojemu je »Bohemia« nedavno objavila vijest, kako je on, invalid, naredio da ga voze na invalidskim kolicima i Pntom vikao »Na Beograd!«, a čiji je izljev domoljublja dao povod redakciji »Bohemije« da uputi poziv čitateljstvu na ^upijanje priloga u korist lojalnog junaka—invalida. apokon je raspitivanjem u policijskom ravnateljstvu ustanovila da je to bio Svejk, a dalje je već bilo lako tra79

gati. Barunica von Botzenheim uzela je sa sobom i svoju družbenicu i lakeja s košarom, i uputila se na Hradčane. Sirota barunica nije ni slutila što to znači kad netko leži u vojnoj bolnici garnizonskog zatvora. Njena joj je posjetnica otvorila vrata zatvora, a u uredu su se prema njoj vladali izuzetno ljubazno, pa je za pet minuta već znala da »der brave Soldat Svejk1«, za kojeg se raspitivala, leži u trećoj baraci krevet broj 17. Pratio ju je sam doktor Griinstein, koji je od toga bio posve ošamućen. Svejk je upravo sjedio na krevetu nakon uobičajene dnevne kure propisane od strane doktora Griinsteina, okružen skupinom iscrpljenih, izgladnjelih simulanata koji se još nisu bili predali i grčevito se borili s Griinsteinom na terenu potpune dijete. Da ih je tkogod slušao, stekao bi dojam da se našao u kulinarskom društvu, u višoj kuharskoj školi ili na kakvom gurmanskom tečaju. — Čak se i ti obični čvarki od loja daju jesti — pripovijedao je jedan koji je ovdje ležao »zbog zastarjelog želučanog katara« — ali samo ak su topli. Kad se topi loj, iscediju se sasvim, posole, popapre i ja vam velim da im ni guščji čvarki nisu ravni. — Ostavite vi guščje čvarke na miru — rekao je čovjek s »rakom želuca« — nema boljih od guščjih čvaraka. Čvarki od svinjskog sala mogu se pred njima skriti. Naravno, podrazumijeva se da moraju biti topljeni dok ne budu zlatni, onako kako to rade Židovi. Uzmu masnu gusku, sastružu salo s kože i tope ga. — A znate da griješite što se tiče svinjskih čvaraka? — primijeti Svejkov susjed. — Samo se po sebi razumije da govorim o čvarcima od domaćeg sala, o takozvanim domaćim čvarcima; ni smeđim ni žutim, mora to biti nešto između te dvije nijanse. Takav čvarak ne smije biti ni previše mekan, ni previše tvrd. Ne smije hrskati jer to znači daje zagorio. Mora

rastopiti na jeziku, a ne smijete pritom imati utisak da vam teče mast po bradi. __ j" ko je od vas jeo čvarke od konjskog sala? — odazvao se čisti glas, a na koji ipak nitko nije odgovorio zato što je upravo tog trenutka utrčao sanitetski dočasnik. _ Svi na krevet, dolazi nekakva nadvojvotkinja, da nitko nije pokazao prljave noge ispod deke! Ni nadvojvotkinja ne bi mogla tako veličanstveno ući kao što je to učinila barunca von Botzenheim. Za njom se vukla čitava povorka u kojoj nije nedostajao ni financijski narednik bolnice, koji je u svemu vidio tajnu ruku revizije koja će ga od masnog korita u zaleđu baciti na milost i nemilost šrapnelima, negdje pod žičane zapreke na bojišnici. Bio je blijed, ali je još bijedi bio doktor Griinstein. Pred njegovim očima plesala je mala posjetnica stare barunice s titulom »udovica generala« i sve što je moglo biti vezano uz tu titulu, kao što su društvene veze, protekcije, tužbe, premještaj na bojišnicu i ostale grozne stvari. — Ovdje imamo Švejka — rekao je sačuvavši prividan mir i vodeći barunicu von Botzenheim prema Švejkovu krevetu — vlada se vrlo strpljivo. Barunica von Botzenheim sjela je na ponuđenu stolicu do Svejkova kreveta i rekla: — Češki fojnik, topra fojnik, kripl fojnik, tapfer fojnik, ja jako folim češki Austrijanac. Pritom je gladila Švejka po neobrijanim obrazima i nastavljala: — Ja čitala sfe u normama, ja fam donesla papat, jest, pusit, čučat, češki fojnik topra fojnik. Johann kommen Sie h e r1! ej, koji je svojim nakostriješenim zaliscima podsjećao ^a nskog, dovukao je oveliku košaru do kreveta, dok Je družbenica stare barunice, visoka dama uplakana lica, sjela na Svejkov krevet i poravnavala mu slamnati jastuk pod ite amo! (Njem.)

1. Dobri vojnik Švejk (njem.). 80

;••>#&

'*

-Johann, dodii

•••'• 81

leđima, s fiksnom idejom da tako valja postupati s bolesnim herojem. Za to vrijeme barunica je izvlačila darove iz košare. Tucet pečenih pilića umotanih u ružičasti svileni papir i zavezanih crnožutom svilenom trakom, dvije boce nekakvog ratnog likera s naljepnicom »Gott strafe England1!« Na drugoj je strani bila naljepnica s Franjom Josipom i Vilimom, kako se drže za ruke kao da će upravo početi igru: »U šumici zeko sjedi, spi, jadan zeko što bi ti, da ne možeš skočiti«. Onda je izvukla iz košare tri boce vina za rekonvalescente i dvije kutije cigareta. Sve je to elegantno poslagala na prazan krevet pokraj Švejka i dodala još lijepo uvezanu knjigu »Događaji iz života našeg monarha«, koju je napisao sadašnji zaslužni urednik službenih novina »Cehoslovačke republike«, a koji je u starom Franji vidio sebe sama. Onda su se na krevetu našli i paketići čokolade s istim natpisom »Gott strafe England!«, opet s portretima austrijskog i njemačkog cara. No, na čokoladi se više nisu držali za ruke, već su odvojeni okrenuli jedan drugome leda. Vrlo je lijepa bila i dvoredna četkica za zube s natpisom »Viribus unitis2« kako bi se svatko tko pere zube mogao prisjetiti Austrije. Elegantan i vrlo koristan dar za bojišnicu i rovove bio je i pribor za njegu noktiju. Na kutiji je bila sličica koja je prikazivala rasprsnute šrapnele i čovjeka s kacigom kako juri s isukanim bajunetom, a pod tim: Fur Gott, Kaiser und Vaterland3. Bez sličice je bio paketić keksa, ali su zato tamo bili stihovi: t*. . Osterreich, du edles Haus, steck deine Fahne aus, ; f, lafisie im Winde wetin, Osterreich muj?ewig stehn!4

s češkim prijevodom na drugoj stani:

r(>

v

1. Neka Bog kazni Englesku! (Njem.) 2. Ujedinjenim snagama! (Engl.) 3. Za Boga, cara i domovinu! (Njem.) 4. Austrijo, o plemeniti dome, istakni zastave svoje, neka se na vjetru vijore, Austrija mora živjeti! (Njem.)

82

O Austrijo! Ti uznosit si dom Tvoj barjak je svoj na svom On će na vjetru vijoriti A Austrija će vječno postojati.

•«

Posljednji u nizu darova bio je bijeli zumbul u posudi. Kada je sve to bilo razmotano po krevetu, barunica von Botzenheim nije mogla od ganuća zadržati suze. Nekolicini izgladnjelih simulanata tekla je slina iz usta. Baruničina družbenica podupirala je Švejka i također suzila. Vladala je tišina kao u crkvi, a naglo ju je narušio Švejk sklopivši ruke: — Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje..., pardon milostiva gospoda, ne tak, htel sam reći, Gospodine Bože, Oče naš nebeski, blagoslovi nam ove darove koje po Tvojoj milosti uživamo. Amen. Nakon ovih riječi uzeo je s kreveta pile i navalio na njega praćen zaprepaštenim pogledom doktora Griinsteina. — Ah, kako mu prija, fojničeku — oduševljeno je šaptala doktoru Griinsteinu stara barunica — on je već sigurno zdrav i može ići na bojište. Zaista me raduje da mu je to tako godilo. Zatim je hodala od kreveta do kreveta i razdavala cigarete i_ čokoladne bombone, pa se nakon ophoda iznova vratila Svejku, pogladila ga po kosi i rekla: — Behiit euch Gott1 — i izašla sa svom pratnjom kroz vrata. Prije nego što se doktor Griinstein vratio odozdo kamo je pošao ispratiti barunicu, Švejk je podijelio piliće koje su pacijenti smazali navjerojatnom brzinom, tako daje umjesto pilića doktor Grunstein našao samo gomilu kostiju ogloin tako čisto kao da su pilići živi pali u gnijezdo bjeloglavog supa, a njihove se kosti kasnije pekle na suncu nekoliko mjeseci. J

-Neka nas Bog čuva (njem.)

83

Nestao je i ratni liker i tri boce vina. Izgubili su se u želucima pacijenata i paketići čokolade i kutija keksa. Netko je čak ispio i bočicu laka za nokte koji se nalazio u priboru za njegu noktiju i nagrizao pastu za zube priloženu četkici. Kada se doktor Griinstein vratio, zauzeo je ponovno ratničku pozu i održao dug govor. Pao mu je kamen sa srca što je posjet već otišao. Gomila oglodanih kostiju učvrstila ga je u mišljenju da su svi nepopravljivi. — Vojnici — započeo je — kada biste imali mrvu razuma, ostavili biste sve to netaknuto, a rekli biste sebi samima, ako sve to požderemo, gospodin primarijus nam neće vjerovati da smo teški bolesnici. Vi ste ovime sami o sebi posvjedočili da ne štujete moju dobrotu. Ispumpavam vam želudac, dajem vam klistire, trudim se da vas održim na potpunoj dijeti, a vi mi tu pretrpavate želudac. Hoćete li da dobijete želučani katar? Griješite, prije nego što vaš želudac i proba to probaviti, tako ću vam ga temeljito očistiti da ćete se do smrti sjećati, a i djeci pripovijedati kako ste jednom požderali piliće, natrpali se još kojekakvih finih stvari, ali da u vama to nije izdržalo ni četvrt sata zato što su vam to još toplo ispumpali iz želuca. A sad, jedan za drugim za mnom kako ne biste zaboravili da nisam nikakav vol kao što ste to vi, već da sam ipak malo lukaviji nego što ste vi svi zajedno. Osim toga, obavještavam vas da ću vam sutra poslati komisiju zato što se ovdje valjate predugo, a nikom ionako ništa ne fali, kad uspijevate za nekoliko minuta zasvinjiti želudac tako lijepo kao što ste to upravo pokazali. Dakle, naprijed marš. Kada je došao red na Švejka, doktor Griinstein ga pogleda i nekakvo prisjećanje današnjeg zagonetnog posjeta prinudi ga na pitanje: — Vi poznajete gospodu barunicu? — Je, to je moja pomajka — odgovorio je mirno Švejk — u ranoj mladosti me je napustila, a sad me je ponovno našla. ;. 84

A doktor Griinstein reče stručno: ;• _ pa onda, dajte Švejku još i klistir. Večer na bolničkim ležajevima bila je tužna. Prije neko liko sati svi su u želucima imali razne dobre i ukusne stvari, sada imaju slabi čaj i koricu kruha. Od prozora se oglasio broj 21: _ Vjerujte mi, kamaradi1, da više volim pohano pile nego pečeno. Netko je zaškrgutao: »Nabijte mu deku na glavu!« — ali svi su bili tako iscrpljeni nakon neuspješne gozbe da se nitko nije ni pomaknuo. Doktor Griinstein je održao riječ. Prijepodne došlo je nekoliko vojnih liječnika iz znamenite komisije. Hodali su ozbiljno medu redovima kreveta i dugo se ništa nije čulo osim: — Pokažite jezik! Švejk je tako jako isplazio jezik da mu je lice dobilo gadnu grimasu, a oči mu se zatvorile: — Pokorno javljam, gospon stožerni doktor, da dulji jezik nemam. Pokrenula se zanimljiva rasprava između Švejka i komisije. Švejk je tvrdio da je izrekao tu primjedbu bojeći se da ne bi pomislili kako pred njima skriva svoj jezik. Članovi komisije, naprotiv, razilazili su se značajno u svojim prosudbama o Švejku. Polovica je tvrdila daje Švejk »ein bloder Kerl2«, a druga je polovica tvrdila da je Svejk bandit koji namjerava ismijati vojsku. — Još bi nam samo to falilo — izderao se na Švejka predsjednik komisije — da s takvima ne možemo izaći na kraj. t je promatrao čitavu komisiju s božanskim mirom djeteta. bih^OVni StOŽerni uJecnik unese se Švejku u lice: — Rado 10 znati> svinjo morska, što sad mislite? l-Dru 2. Blesav,.. a"Str°1?gars'toJ v°isci uobičajeno oslovljavanje suborca, ratnog druga (franc.).

:

85

— Pokorno javljam, da uopće ne mislim. — Himmeldonnewetterr1 — derao se jedan od članova komisije zveckajući sabljom — on dakle uopće ne misli. A zašto vi, slone jedan sijamski, ne mislite? — Pokorno javljam da ja zato ne mislim jer je to vojnicima u vojski zabranjeno. Kad sam pred nekolko let bil u devedeset prvoj regimenti, tam nam je naš kapetan uvek govoril: »Vojnik ne smije sam ništa misliti, za njega misle njegovi pretpostavljeni, čim vojnik počne razmišljati, to više nije vojnik, to je nekakav ušljivi civil. Razmišljane ne vodi...« — Zavežite — prekinuo je Švejka bijesno predsjednik komisije — o vama već imamo dojave. Der Kerl meint: man wird glauben, er sei ein wirklicher Idiot2... Vi niste nikakav idiot, Švejk, vi ste lukavi, vi ste bandit, uličar, gnjida, razumijete... — Pokorno javljam da razmem. — Već sam vam rekao da začepite, jeste li čuli? — Pokorno javljam da sam čul da trebam začepiti. — Himmelherrgott3, onda tu gubicu i začepite kad sam vam naredio, dobro znate da ne smijete ni zucnuti. Pokorno javljam da znam da ne smem ni zucnuti. Vojna gospoda pogledaše se međusobno i pozvaše narednika: — Ovog čovjeka — rekao je vrhovni stožerni liječnik pokazujući na Švejka — odvedite dolje do ureda i pričekajte na naše izvješće i raport. U garnizonskom zatvoru već će mu to blebetanje izbiti iz glave. Momak je zdrav kao riba, simulira i blebeće i izvrgava ruglu svoje nadređene. Misli da su oni ovdje za njegovu zabavu i da je vojska zafrkancija, komedija. Oni će vam, Švejk, već u garnizonskom zatvoru pokazati da vojska nije nikakva zezancija. 1. Sto mu gromova (njem.). 2. Momak misli: smatrat će ga za pravog idiota (njem.). 3. Gospode Bože! (Njem.)

86

Švejk je s narednikom otišao do ureda, mrmljajući usput preko dvorišta: Oduvek sam mislit ,i;,. daje vojska koma tjedan sam odslužil , pa sad idem doma.

I dok se na Švejka u uredu derao dežurni časnik, da takve tipove kao što je Švejk treba strijeljati, komisija se gore u bolničkim sobama obračunavala sa simulantima. Od sedamdesetorice pacijenata spasila su se samo dvojica. Jedan kojemu je granata otkinula nogu i jedan s karcinomom kostiju. Jedino oni nisu čuli riječ »tauglich«, a svi ostali, uključujući i trojicu koji su umirali od tuberkuloze, bili su proglašeni sposobnima za službu na bojištu, a usto, vrhovni stožerni liječnik nije odolio prilici da održi primjeren govor. Njegov je govor bio isprepleten najrazličitijim psovkama, a po sadržaju kratak. Svi su stoka i đubrad, a jedino ako se budu junački borili za Njegovo Veličanstvo cara, mogu se vratiti u ljudsko društvo, a nakon rata će im biti oprošteno što su simulirali i htjeli se izvući iz vojske. On sam u to ne vjeruje i misli da sve čeka omča. Nekakav mlađahni vojni liječnik, duša čista i neiskvarena, zamolio je vrhovnog stožernog liječnika ako bi mogao također govoriti. Njegov govor razlikovao se od govora njegovog pretpostavljenog optimizmom i naivnošću. Govorio je njemački. Dugo je govorio o tom da svatko tko napušta bolnicu, j^ko bi sa svojom pukovnijom otišao na bojišnicu, mora biti pobjednik i vitez. On sam da je uvjeren kako će biti vješti oružju na bojišnici i časni u svim svojim ratnim i privatnim djelatnostima. Da će biti nepobjedivi bojovnici i * ce se sjećati slave Radetzkog i princa Eugena Savojskog. će natopiti svojom krvlju široka polja slave monarhije i P° jednički izvršiti ulogu koju im je predodredila povijest. 87

Smjelo i odvažno, prezrevši svoje živote, hrliti naprijed pod izrešetanim barjacima svojih pukovnija, ka novoj slavi i novim pobjedama. Kasnije na hodniku viši stožerni liječnik rekao je tom nevinom čovjeku: — Gospodine kolega, uvjeravam vas da je sve to uzalud. Od tih nitkova ni Radetzkv, ni taj vaš princ Eugen Savojski ne bi odgojili vojnike. Govoriti s njima anđeoskim ili đavolskim jezikom — svejedno je. To je banda.

IX Švejk u garnizonskom zatvoru

Posljednje utočište ljudima koji nisu htjeli ići u rat bio je garnizonski zatvor. Poznavao sam jednog nastavnika matematike koji u artiljeriji nije želio pucati, pa je stoga ukrao sat nekom natporučniku kako bi se dočepao zatvora. Počinio je to pri punoj svijesti. Rat mu nije imponirao i nije ga opčaravao. Pucati na neprijatelje i ubijati na drugoj strani šrapnelima i granatama isto takve nesretne nastavnike matematike smatramo je glupošću. — Ne želim biti omražen zbog svoga nasilništva — rekao je, i mirne duše ukrao sat. Isprva su ispitivali njegovo duševno stanje, ali nakon što je izjavio da se htio obogatiti, dopremili su ga u garnizonski zatvor. Takvih, koji su u garnizonskom zatvoru sjedili zbog krade i obmane, bilo je više. Idealisti i neidealisti. Ljudi koji su rat smatrali izvorom prihoda, razni financijski dočasnici u zaleđu i na bojišnici koji su vršili kojekakve prevare u opskrbi vojske, pa i sitni prevaranti, bili su tisuću puta pošteniji od onih tipova koji su ih ovamo poslali. U garnizonskom zatvoru sjedili su vojnici zbog raznih delikata posve vojničkog obilježja, narušavanja discipline, P°|cusvaJa pobune i dezerterstva. Zatim, poseban su tip tvorili politički, od kojih je osamdeset posto bilo potpuno nevinih, a °~ kojih je opet devedeset devet posto bilo osuđeno. Ustroj vojnog suda bio je veličanstven. Takav sudski apalr na svaka država prije općeg političkog, gospodarskog i oralnog sloma. Blještavilo nekadašnje moći i slave sudstvo

/'• !& < ",

4 .

,'Rf:

88

89

čuva policijom, žandarmerijom i potkupljivim doušničkim šljamom. U svakoj vojnoj jedinici Austrija je imala svoje doušnike, koji su denuncirali svoje prijatelje s kojima su spavali na istini vojničkim krevetima, i s kojima su na maršu dijelili kruh. Tajna policija dostavljala je u garnizonski zatvor materijal koji su sastavili gospoda Klima, Slaviček & Comp. Vojna cenzura dovukla je u zatvor i autore korespondencije između onih na bojišnici i onih koje su kod kuće ostavili u očajanju. Žandari su ovamo dovodili i stare pravoužitnike, koji su slali pisma na bojišnicu, a vojni sud im je sjeo za vrat zbog njihovih riječi utjehe i opisa bijede u domaćinstvima. Iz Hradčanskog zatvora vodio je put preko Bfevnova na Motolsko vježbalište. U pratnji vojnika s isukanim bajunetima hodao je čovjek s lisicama na rukama, a za njima su išla kola s mrtvačkim sandukom. Na Motolskom vježbalištu začula se kratka naredba: »An! Feuer1!« A onda se po svim regimentama i bataljunima čitalo pukovnijsko izvješće da je još jedan čovjek strijeljan zbog pobune prilikom novačenja, kada je gospodin satnik udario sabljom njegovu ženu koja se nikako nije mogla oprostiti od muža. A u vojnom su zatvoru trojica, stožerni nadzornik Slavik, satnik Linhart, i narednik Repa zvani »krvnik«, već izvršavali svoju dužnost. Kolike li su samo dotukli u samicama! Može biti da je danas, u vrijeme Republike, satnik Linhart i nadalje satnik. Želio bih da mu priznaju godine službe koje je proveo u vojnom zatvoru. Gospodi Slavičeku i Klimi iz državne tajne policije te su godine priznate. Repa je skinuo uniformu i obavlja svoj posao zidarskog majstora. A može biti da je l članom kakvih domoljubnih društava u Republici. Stožerni nadzornik Slavik postao je u vrijeme Republike lopov, i danas je zatvoren. Nije se jadnik snašao u Republici kao što su to uspjela ostala vojna gospoda. 1. Nišani! Pali! (Njem.)

90

šiji

Posve je prirodno da je stožerni nadzornik Slavik, preuzimajući Svejka, bacao na nj poglede pune nijemih optužbi: __ £jm si došo k nama, znači da si na lošem glasu, jel? Mi ti, momak, boravak ovdje zasladit, ko i svima koji su dopali šaka, a te naše šake nisu damske ručice. A da bi još osnažio značaj svoga pogleda, gurnuo je Švejku svoju žilavu, debelu šaku po nos: — Pomiriši, gade. Švejkjeponjušiireče: _ S tom ne bi htel po nosu, smrdi po groblju. Miran i razborit odgovor svidio se stožernom nadzorniku. _ He! — reče udarivši Svejka šakom u trbuh — stani uspravno, šta imaš u džepovima? Ako imaš cigarete, možeš ih zadržat, a novac daj meni da ti ga ne ukradu. Nemaš više? Stvarno nemaš? Ne laži. Laž se kažnjava. — Kud ćemo s njim? — zapitao je narednik Repa. — U šesnajsticu — odlučio je stožerni nadzornik—medu one u gaćama. Jel ne vidite šta je na dopisu napiso satnik Linhart? »Streng behiiten, beobachten1« Da, da — reče svečano Švejku — s gadovima se postupa gadno. Ako se neko pobuni, mi ga odvučemo u samicu, tamo mu slomimo sva rebra i ostavimo ga ležat dok ne crkne. Na to imamo pravo. Ko što smo to učinili s onim mesarom. Je li, Repa? — Jest, s njim je bilo muke, gospodine štabni profoze — odgovori sneno narednik Repa. — To je bila Ijudeskara! Skako sam po njemu pet minuti dok mu nisu počela pucat rebra i teć krv na gubicu. I još je deset dana bija živ. Nemereš ga dotuć. _ le, vidiš kako to kod nas ide kad se neko buni ~ završio je svoje pedagoško izlaganje stožerni nadzornik j— ui ako neko proba pobjeć. To je ustvari samoubo-sto je kod nas isto tako kažnjivo, ili, ne daj Bože, 'aru, kad dođe komisija da se na nešto žališ. Kad dođe IC"° ' Pocfie se raspitivat: »Imate kakvih primjedbi?«, ti V * »nogo i prom atrajte! '•C uvai

smrade, moraš stajat mirno, salutirat i odgovorit: »Pokorno javljam da nemam i da sam sasvim zadovoljan«. Kako ćeš reć, gnjusobo, ponovi! — Pokorno javljam da nemam, da sam sasvim zadovoljan — ponovio je Švejk s takvim milim izrazom lica da je stožerni nadzornik pogriješio i protumačio to kao iskrenost i poštenje. — A sad se svlači do gaća i ideš u šesnajsticu — reče ljubazno, ne dodajući ni nitkova ni gnjusa, ni smrada, kao što je običavao. U šesnaestici je Švejk zatekao devetnaest muškaraca bez hlača. To su bili svi oni kojima je na spisima stajala primjedba »Streng behiiten, beobachten!«, a o kojima su se sada vrlo brižljivo starali kako im ne bi utekli. Da su te gaće bile čiste i da na prozoru nisu stajale rešedce, na prvi biste pogled stekli dojam da ste u svlačionici nekakvih toplica. Švejka je od narednika Repe preuzeo sobni nadglednik, tip u razdrljenoj košulji obrastao u bradu. Zapisao je njegovo ime na komadić papira obješen o zid i rekao: — Sutra bu kod nas kazalište. Otfurali buju nas u kapelicu na propoved. Mi svi u gaćama stojimo točno ispod propovedaonice. To bu cirkus! Kao i u svim ostalim zatvorima i kaznionicama, tako je i u vojnom zatvoru kućna kapelica bila obljubljena. Nije se radilo o tom da je prinudni posjet zatvorskoj kapelici zbližio posjetitelje s Bogom, a ni o tom da su zatočenici nešto više doznali o moralu. O takvoj gluposti nema ni govora. Službe Božje i propovijedi bile su ugodan bijeg iz dosade garnizonskog zatvora. Nije se radilo o tome da će se približiti Bogu, već o tome da postoji nada da će na hodnicima kojima prolaze, pronaći komadić odbačene cigarete ili cigare. Boga je potpuno zasjenio opušak koji se valjao u pljuvačnici, ili negdje u prašini na zemlji. Taj mali, mirišljivi predmet pobijedio je Boga i spas duše. A onda, još i ta propovijed, ta zabava, ta zezancija! Vojni svećenik Otto Katz bio je, ipak, samo simpatičan čovjek. 92

N' ove propovijedi bile su neobično privlačne, komične i vo osvježenje u dosadi vojnog zatvora. Znao je tako kraP no brbljati o beskrajnoj milosti Božjoj, krijepiti pokvarene tvorenike i obeščašćene ljude. Znao je tako krasno psovati s propovjedaonice i oltara. Umio je tako divno urlati s olta»Ite, missa est1«, cijelu službu Božju obaviti na posve originalan način, izmiješati poredak svete mise, izmisliti, kad je već bio prilično pijan, potpuno nove molitve i novu svetu misu, svoje obrede, nešto čega još nikada bivalo nije. A onda ta lakrdija, kad bi se okliznuo i pao skupa s kaležom, svetim otajstvom ili misnom knjigom i pritom glasno optužio ministranta iz kažnjeničke bojne da mu je zlonamjerno podmetnuo nogu, pa mu odmah pred svetim otajstvom odrapio samicu i vezanje. A kažnjeni ministrant se radovao jer je sve to pristajalo uz tu čitavu lakrdiju u kažnjeničkoj kapelici. Igrao je veliku ulogu u toj predstavi i dostojno ju je odigrao. Vojni svećenik Otto Katz, najsavršeniji vojni svećenik — bio je Židov. To uostalom i nije ništa čudno. Nadbiskup Kohn također je bio Židov, a k tome je još i Macharov2 prijatelj. Vojni svećenik Otto Katz imao je još burniju prošlost nego slavni nadbiskup Kohn. Studirao je trgovačku akademiju i služio vojsku kao jednogodišnji dragovoljac. Tako se sjajno razumio u mjenično pravo i mjenice da je za godinu dana doveo firmu »Katz & Comp.« do bankrota, tako slavnog i temeljitog da je stari gospodin Katz otputovao u Sjevernu Ameriku, iskombiniravši nekakva poravnanja sa svojim vjerovnicima bez njihova znanja i znanja svoga kompanjona, koji je otputovao u Argentinu. Kada je, dakle, mladi Otto Katz nesebično podijelio Sjevernu i Južnu Ameriku vlasnicima firme »Katz & Comp.«, našao se u situaciji čovjeka koji nema što naslijediti, ne zna što ' ^ m' pa se mora aktivirati u vojnoj službi. °> prije toga smislio je jednogodišnji dragovoljac Otto PiesnikiHašek0vpolidčldprorivnik(prcv.).

93

Katz izvanredno slavan čin. Dao se pokrstiti. Obratio se Kristu kako bi mu ovaj pomogao u postizanju karijere. Obratio se k njemu s potpunim uvjerenjem da je to trgovački akt između njega i Sina Božjeg. Krstili su ga svečano u emauskorn samostanu. Sam ga je pater Alban umakao u krstionicu. Bio je to veličanstven prizor; nazočni su bili jedan pobožni bojnik iz pukovnije u kojoj je Katz služio, jedna stara usidjelica iz Instituta za plemićke kćeri na Hradčanima i nekakav zastupnik konzistorije koji mu je bio kum. Časnički ispit položio je dobro i novopečeni kršćanin ostao je u vojsci. U početku mu se činilo da se stvari dobro odvijaju, pa se umalo upisao na stožerni tečaj. Ali jednoga se dana napio, otišao u samostan, odbacio sablju i obukao mantiju. Bio je kod nadbiskupa na Hradčanima i primljen je u sjemenište. Napio se do daske pred vlastitim posvećenjem, u nekoj pristojnoj kući s damskom uslugom u uličici na Vejvodicama, pa je iz vrdoga užitka i zabave otišao ravno na posvećenje. Nakon posvećenja vratio se u pukovniju po protekciju, pa kad je bio imenovan vojnim svećenikom, kupio je konja, jahao kroz Prag i sudjelovao u svim veselim pijankama s časnicima svoje pukovnije. U hodniku kuće u kojoj je stanovao čule su se vrlo često kletve uznemirenih vjerovnika. Dovodio je u stan i djevojke s ulice, ili je slao po njih svoga vojnog služnika. Vrlo rado je igrao »ferbl«, a bilo je i sumnji i nagađanja da vara na kartama, no nitko mu nije dokazao da ima skrivenog asa u širokom rukavu svoje vojničke mantije. U časničkim krugovima zvali su ga svetim ocem. Za propovijed se nikada nije pripremao, u čemu se razlikovao od svoga prethodnika koji je također posjećivao vojni zatvor. Taj je patio od fiksne ideje da se vojnici u vojnom zatvoru mogu popraviti propovijedima. Časni svećenik pobožno je prevrtao očima i objašnjavao zatvorenicima da je nužna reforma prostitucije, reforma skrbi o samohranim majkama, izlagao stav o odgoju izvanbračne djece. Njegove 94

vijedi imale su apstraktno obilježje, nisu imale nikakve ^eze s trenutačnom situacijom i zato su bile dosadne. Naprotiv, vojni svećenik Otto Katz držao je propovijedi kojima su se svi radovali. Bio je to svečani trenutak kad su u kapelicu dovodili sobu broj šesnaest u gaćama, stoga što bi njihovo oblačenje bilo spojeno s rizikom da se od njih netko i izgubi. Postavili su tih dvadeset bijelih gaća i anđela pod propovjedaonicu. Neki od njih, kojima se sreća nasmiješila, žvakali su opuške pronađene po putu jer nisu imali, što je sasvim jasno, džepove, pa ih nisu imali kamo spremiti. Oko njih su stajali ostali zatvorenici i uživali gledajući dvadeset gaća pod propovjedaonicom, na koju se popeo vojni svećenik, zveckajući ostrugama. — Habtacht1! — viknuo je. — Na molitvu! Svi ponavljajte za mnom ono što ću govoriti. A ti straga, gade, ne šmrči u ruku, u hramu si Gospodnjem, dat ću te zatvoriti. Da niste, nitkovi, već zaboravili Očenaš? Idemo probati... Znao sam da neće ići. Kakav Očenaš, glavno vam je smazati dvije porcije mesa, grah salatu, natrpati se, izvaliti se na krevet, kopati nos i ne misliti na Gospodina Boga. Nisam li u pravu? Pogledao je s propovjedaonice dolje na dvadeset bijelih anđela u gaćama, koji su se, kao i svi ostali, izuzetno dobro zabavljali. Straga su igrali »mesariju«. — Ovo je jako dobro — šapnuo je Švejk svome susjedu, koji je bio osumnjičen da je za tri krune odsjekao svome prijatelju sve prste na ruci kako bi se ovaj izvukao iz vojske. — Ono pravo tek bu došlo — glasio je odgovor — danas je opet prilično nacugan, pa bu opet pripovedal o trnovitom Putu grijeha. vojni svećenik Otto Katz bio je danas odista sjajno rasP° ozen. Ni sam nije znao zašto to čini, ali neprestano se nagjao preko propovjedaonice te umalo nije izgubio ravnotežu i pao dolje. ' ^

— Pjevajte nešto, dečki — vikao je onima dolje — ili \ ćete da vas naučim ovu pjesmicu? Onda pjevajte za mnom: t Od svih najmilijih Ja samo jednu znam U toj ljubavi ja nisam sam Tisuće ljube nebesku caricu Svi mi ljubimo Blaženu Djevicu ; ;

— A vi to, bitange, nećete nikada naučiti — nastavio je vojni svećenik — ja sam za to da vas sve strijeljaju, razumijete me dobro? Ja to tvrdim s ovog Božjeg mjesta, ništarije jedne, jer je Bog nešto što se vas ne boji i što će vas tako lupiti da ćete poblesaviti, jer vi oklijevate da se obratite Kristu i radije hodite po trnovitom putu grijeha. — Evo ga, znači da je fest nacugan — šaptao je radosno Švejkov susjed. —Trnovit je put grijeha, vi budale blesave, put borbe s porocima. Vi ste izgubljeni sinovi koji se radije valjate po samicama nego da se vratite Ocu. Usmjerite li svoj pogled sve dalje i dalje u nebeske visine, pobijedit ćete i nastanit će se mir u vašoj duši, uličari! Ja bih molio da netko otraga prestane frktati. Nije konj, i nije u konjušnici, već u hramu Božjem. Na to vas upozoravam, mili moji. Tako, a gdje sam ono stao? Ja, iiber den Seelenfrieden, sehr gut1. Sjetite se, stoko jedna, da ste ljudi, da morate gledati i kroz mračni oblak u daleki prostor, i znati da ovdje sve traje samo tren, a samo je Bog vječan. Sehr gut, nicht wahr, meine Herren2? Ja bih morao danju i noću za vas moliti da bi milosrdni Bog, glupani blesavi, ulio svoju dušu u vaša studena srca i svojom svetom milošću očistio grijehe vaše, kako biste bili njegovi navijeke i da bi vas, razbojnici jedni) uvijek ljubio. Ali vi se varate. Ja vas u taj raj voditi neću. — I vojni svećenik štucnu. — Neću i neću — ponavljao je tvrdog' lavo — ništa za vas neću učiniti, ni na pamet mi ne pada, zato što ste nepopravljivi nitkovi. Na vašim vas putevima ne vodi 1. Da, o spasu du&, vrlo dobro! (Njem.) 2. Vrlo dobro, zar ne, moja gospodo! (Njem.)

?

, , f0ta B0£ja, dah ljubavi Božje ne nadahnjuje vas, zato što ,° Bogu ne pada na pamet da se bavi s takvim gadovima, čujete vi to, vi dolje, u tim gaćama? Dvadeset gaća pogledalo je gore i reklo uglas: _ Pokorno javljamo da čujemo. _ Nije dovoljno samo slušati — nastavio je vojni svećenik svoju propovijed — tamni oblak života u kojem Božje sažaljenje neće vam osmijehom prekratiti tugu, vi glupani, jer dobrota Božja ima isto tako svoje granice, ti gade otraga ne cmokći, jer ću te dati mlatiti dok ne poplaviš. A vi tamo dolje, ne mislite da ste u krčmi. Bog je milosrdan, ali samo prema pristojnim ljudima, a ne prema nekakvom talogu ljudskog društva, koji ne poštuje njegove zakone ni pravila službe. To sam vam htio reći. Moliti ne znate i mislite da odlazak u crkvu spada u nekakvu zezanciju, da je ovo nekakvo kazalište ili kino. To ću vam izbiti iz glave kako ne biste mislili da sam ovdje da bih vas zabavljao ili vam pružio volju za životom. Pozatvarat ću vas u samice, to ću za vas učiniti, nitkovi. Gubim s vama vrijeme i vidim da je sve to sasvim uzalud. I kad bi ovdje bio i sam feldmaršal, ili nadbiskup, vi se ne bi popravili i ne bi se obratili Bogu. A ipak ćete se jednom sjetiti mene, da sam vam želio dobro. Medu dvadeset gaća začuo se jecaj. To se rasplakao Švejk. Vojni svećenik pogleda dolje. Ondje je stajao Švejk i dlanovima brisao suze. Oko njega se osjećalo radosno odobravanje. Vojni svećenik nastavi pokazujući na Švejka: 7~ ^ka ovaJ čovjek svakom posluži kao primjer! Što radi? Jlače! Ne plači, velim ti, ne plači. Ti se želiš popraviti? To ti, dečko, neće ići tako lako. Sada plačeš, a kad se odavde vratiš j so°u, opet ćeš biti ista bitanga kakva si bio i prije. Još moraš ugo razmišljati o beskrajnoj milosti i milosrđu Božjem, jako 6 ^'"ti da bi tvoja grešna duša mogla naći u svijetu taj pravi u P t po kojemu mora kročiti. Danas vidimo da nam se ovdje talP R^° ^k"1 čovJek> koji se želi obratiti, a što činite vi osbiT 3^.niv!a' ^vo> onaJ tamo> žvače kao da su mu roditelji preživači, a opet onaj tamo, u Božjem hramu traži uši u

96 97

košulji. Zar se ne možete češati doma nego si to morate osi baš za službu Božju? Gospodine štabsprofoz,1 vi također ništa ne vidite. Pa svi ste vi vojnici, a ne nekakvi glupi civili. Imate se ponašati kako se pristoji vojniku, iako ste u crkvi. U crkvi, k vragu, tražite Boga, a kod kuće uši. Ovime sam završio, uličari, i tražim od vas da se na misi vladate pristojno, da se ne dogodi kao prošli put kad ste mijenjali službeno rublje za kruh i žderali ga za vrijeme uzdizanja. Vojni svećenik side s propovjedaonice i ode do sakristije kamo se za njim uputio i stožerni redarstvenik. Zakratko se stožerni redarstvenik vrati i priđe ravno k Švejku, izvuče ga iz skupine dvadeset gaća i odvede do sakristije. Vojni svećenik je vrlo udobno sjedio na stolu i pušio cigaretu. Kada je Švejk ušao, vojni svećenik mu se obrati: — A, uhvatio sam vas! Sve sam već promislio i čini mi se da sam skužio kako treba, shvaćate? To je prvi slučaj da mi se netko rasplakao u crkvi. Skoči sa stola pa, prodrmavši Svejka za rame, stade pod velikom, turobnom slikom Franje Saleškog. — Priznaj, gade, da si plakao samo radi zabave! A Franjo Saleški pažljivo je sa slike promatrao Svejka. druge slike izbezumljeno je gledao u Svejka nekakav mučenik, kojemu su ravno u stražnjicu bili zabodeni zubi pile, a kojom su ga nepoznati rimski plaćenici upravo pilili. Na mučenikovu licu nije se mogla vidjeti nikakva patnja, ali ni radost mučeničkog prosvjetljenja. Izgledao je samo izbezumljeno, kao da je htio reći: »Kako li sam ja u ovo upao, što to, gospodo, sa mnom činite?« — Pokorno javljam, gospon feldkurat2 — rekao je ozbiljno Švejk stavljajući sve na jednu kartu — ispovedam se Bogu svemogućemu i vama, časni oče, kao Božjem namjesniku, da sam zbiljam plakal samo radi zezancije. Videl sam da vašoj propovedi fali samo jedan grešnik koji se pokajal, kojeg ste 1. S tožerni nadglednik zatvora. 2. S većenik koji obavlja službu u vojsci, vojni dušobrižnik (njem .).

raz1 d tražili u svojoj propovedi. Tak sam vas zbiljam htel liri da si ne pomislite da više nema pravednih ljudi, a zezal ^ se i zbog sebe da bi mi bilo malo lakše Vojni svećenik ispitljivo pogleda Svejkovo prostodusno lice. Sunčeva zraka zaigrala je na turobnoj slici Franje Saleškog i toplo ogrijala izbezumljenog mučenika sa slike nasuprot. _ Počinjete mi se sviđati — reče vojni svećenik sjedajući opet na stol — a kojoj regimenti pripadate? — i poče štucati. _ Pokorno javljam, gospon feldkurat, da spadam i ne spadam u devedeset i prvu, i da opće ne znam kaj je to ustvari z menom. _ A zašto ste zapravo u zatvoru? — upita vojni svećenik ne prestajući štucati. Iz kapelice su dopirali zvuči harmonija koji je zamjenjivao orgulje. Glazbenik, neki učitelj zatvoren zbog dezertiranja, cvilio je na harmoniju najturobnije crkvene melodije. Sa štucanjem vojnog svećenika ti su se zvuči slijevali u novu dorsku skalu. — Pokorno javljam, gospon feldkurat, da stvarno ne znam zakaj tu sedim, i da se ne žalim kaj tu sedim. Ja vam imam peh. Ja uvek mislim da bu sve najbolje, a na kraju mi uvek sve ispadne najgore, baš ko ovom mučeniku na toj slici. Vojni svećenik pogleda na sliku, nasmija se i reče: — Vi mi se stvarno sviđate, moram se o vama raspitati kod gospodina vojnog suca, a sad više nemam vremena za vas. Samo da skinem s vrata tu svetu misu! Kehrt euch! Abtreten 1! • j • SC Jk vratio do rodne skupine gaća pod propovjedaonicom, odgovorio je vrlo suho i odrješito na pitanja što je to vojni svećenik htio s njim u sakristiji. — Cugoš je. Novi čin vojnog svećenika, sveta misa, praćena je s velikom pozornošću i neskrivenim simpatijama. Jedan se pod propo^laonicom Čak kladio da će vojnom svećeniku ispasti monča iz ruke. Stavio je na okladu cijelu svoju porciju kruha, u

zamjenu za dvije ćuške. I pobijedio je.

'•Natrag, odstupu 98

Ono što je u kapelici svima ispunjavalo duše pri pogledu na obrede vojnog svećenika, nije bio misticizam vjernika ni pobožnost pravih katolika. Bio je to takav osjećaj kao u kazalištu, kada ne znamo sadržaj djela, radnja se zapleće, a mi uzbuđeno čekamo kakav će biti rasplet. Zadubili su se u sliku koju im je s velikom požrtvovnošću pružao za oltarom gospodin vojni svećenik. Predali su se estetskom uživanju u ornatu koji je vojni svećenik naopako obukao, pa su s usrdnim razumijevanjem i ushićenjem pratili sve što se za oltarom događalo. Ridokosi ministrant iz crkvenjačkih krugova, specijalist za sitne krade u dvadeset osmoj pukovniji, temeljito se trudio izvući iz sjećanja sav postupak, tehniku i tekst svete mise. Privremeno je bio i ministrant i šaptač vojnom svećeniku, koji je posve lakomisleno preskakivao cijele rečenice i umjesto obične mise, u misnoj knjizi došao čak do zornice koju je počeo pjevati na opće zadovoljstvo nazočnih. Nije imao ni glasa ni sluha, pa se pod svodom kapelice orilo skvičanje i drečanje kao u svinjcu. — Al je ovaj danas cugoš — govorili su zadovoljno i radosno pred oltarom — bome je. Kak ga je ćopilo, sigurno se napil negde kod ženskih. I valjda se već po treći put s oltara čulo zapijevanje feldkuratovo »Ite missa est« — kao ratni poklič Indijanaca, tako da su se tresla prozorska stakla. Zatim vojni svećenik još jednom zaviri u kalež da nije slučajno ostala još koja kap vina, pa nezadovoljno odmahnu rukom i obrati se slušateljima: — Tako, a sad, ništarije, možete ići doma, gotovo je. Primijetio sam, uličari, da ne izražavate tu pravu pobožnost kako biste trebali dok ste u crkvi pred licem presvetog otajstva Božjeg. Licem u lice s Bogom uzvišenim, a ne stidite se smijati naglas, kašljati, krkljati, strugari nogama čak ni preda mnom koji ovdje zastupam Djevicu Mariju, Krista Gospodina i Boga Oca, glupani. Ako se to ubuduće bude ponavljalo, tako ću vam zapapriti, kako spada i kako se pristoji, kako biste znali da

100

postoji samo jedan pakao o kojem sam vam pretposljednji "t propovijedao, već da pakla ima i na zemlji, pa ako se i sparite od onog prvog, od ovoga mi nećete umaći. Abtreten! Vojni svećenik, koji je tako krasno u praksi prikazao drevni običaj kako treba posjećivati kažnjenike, otišao je u sakristiju, presvukao se, naložio da mu se iz demižonke u vrč natoči misno vino, ispio ga i uz pomoć ridokosog ministranta uzjahao svojeg jahaćeg konja koji je bio privezan u dvorištu, ali se ipak sjetio Svejka, sjahao i otišao u ured vojnog suca Bernisa. Istražni vojni sudac Bernis bio je društven čovjek, blistav plesač i razvratnik koji se ovdje strašno dosađivao i pisao njemačke stihove u spomenare, kako bi ih uvijek spremne imao u zalihi. Bio je najvažnija karika u cijelom vojno-sudbenom aparatu stoga što je imao strahovito mnogo zaostalih i zamršenih spisa, tako da je ulijevao strahopoštovanje čitavom vojnom sudu na Hradčanima. Gubio je optužnice i bio prisiljen izmišljati nove. Izmiješao je imena, gubio je niti optužbe i morao plesti nove, kako mu je već padalo na pamet. Sudio je dezertere za kradu, a kradljivce za dezerterstvo. Iz ničega je pleo političke procese. Činio je najrazličitije hokuse-pokuse kako bi optuženima dokazao zločin o kojemu se ovima nije ni prisnilo. Izmišljao je uvrede Njegova Veličanstva, a izmišljene, inkriminirane izjave pripisivao bi uvijek onome čija se optužnica ili prijava izgubila u tom neprekidnom kaosu službenih spisa i dopisa. . Servus — reče vojni svećenik podavši mu ruku — kako ide? - lako, tako — odgovorio je istražni sudac Bernis izmiješali su mi predmete, a sad se u tome ne može ni vrag snaći. Jučer sam gore poslao riješen predmet o jednom tipu optuženom zbog pokušaja pobune i vratili su mi ga natrag jer A f u ovom slučaju ne radi o pobuni, nego o kradi konzervi. ___ ° sam s is P u drugi broj i sam Bog zna kako su to otkrili ustražni vojni sudac pljucnu. ___ {r68 J°š kartati? — upitao je vojni svećenik. ve sam prokartao; zadnji put sam igrao s tim ćelavim 101 ne

pukovnikom makao i upao sam mu u ralje. Ali znam za jednu žensku. A što ti radiš, sveti oče? — Trebam posilnog — reče vojni svećenik — zadnji put sam imao nekog starog knjigovođu bez akademske naobrazbe, govedo prvog reda, samo je šmrcao i molio se Bogu da ga sačuva, pa sam ga poslao s maršbataljunom na front. Priča se da su taj bataljun zdrobili. Onda su mi poslali nekog dečka koji ništa drugo nije radio nego sjedio u birtiji i pio na moj račun. Taj bi još bio podnošljiv da mu se nisu znojile noge. Pa sam onda i njega poslao s maršbataljunom. Danas sam na propovijedi našao jednog tipa koji se iz čiste zafrkancije rasplakao. Baš mi takav čovjek treba. Zove se Švejk i u šesnaestici je. Rado bih znao zašto su ga zatvorili i da li bi se nešto moglo učiniti da ga izvučem odatle. Vojni sudac počeo je tražiti spise što su se odnosili na Švejka, ali kao i uvijek, ništa nije mogao pronaći. — Valjda je to kod satnika Linharta — reče nakon poduljeg traženja — vrag zna gdje su svi ti spisi. Sigurno sam ih poslao Linhartu. Odmah ću telefonirati... Halo, ovdje natporučnik vojni istražni sudac Bernis, gospodine satnice. Molio bih vas, nisu li slučajno kod vas spisi koji se odnose na izvjesnog Švejka? Da bi Švejk morao biti kod mene? Čudim se tome... Na šesnaestici... Znam, gospodine satnice, da ja imam šesnaesticu. Ali mislio sam da se Švejkovi spisi negdje kod vas valjaju... da biste željeli da s vama tako ne razgovaram? Da se kod vas ništa ne valja? Halo... halo... Vojni istražni sudac Bernis sjeo je za stol i stao ogorčeno osuđivati nered u vođenju istrage. Između njega i satnika Linharta vladalo je davno neprijateljstvo, pri čemu su bili vrlo dosljedni. Ako je spis koji je pripadao Linhartu dospio u ruke Bernisa, ovaj bi ga tako zametnuo da se nitko više u tome nije snalazio. Linhart je radio to isto sa spisima koji su pripadali Bernisu. Uzajamno su gubili priloge1. (Spisi o Švejku pronađeni su u arhivu vojnog suda tek l. Trideset posto ljudi koji su ležali u garnizonskom zatvoru, odsjedili su ondje čitav rat, a da nijedn orfl nisu bili na saslušanju. (Autor)

102

liie prevrata s ovom opaskom: »Imao namjeru zbaciti prirjcvornu masku i istupiti javno protiv osobe našeg vrhovnika naše države«. Spisi su bili gurnuti u predmet koji se odnosio na izvjesnog Josefa Koudelu. Na omotnici je bio križić, a pod njim »riješeno« i datum.) _ £tO) Švejk mi se izgubio — rekao je vojni istražni sudac Bernis — dat ću ga pozvati, pa ako ništa ne prizna, pustit ću ga i narediti da ti ga dovedu, a ti to već nekako sredi u pukovniji. Nakon odlaska vojnog svećenika naredio je vojni sudac Bernis da privedu Švejka i ostavio ga da stoji kraj vrata jer je upravo dobio telegram iz policijske uprave da je traženi predmet optuženog iz spisa broj 7267, koji se odnosi na pješaka Mabcnera, zaprimljen u uredu broj l s potpisom satnika Linharta. Za to vrijeme Švejk je razgledavao sudski ured. Da je baš izazivao ugodan dojam, naročito fotografijama na zidu, ne bi se baš moglo reći. Bile su to fotografije raznih egzekucija koje je vojska izvršila u Galiciji i Srbiji. Umjetničke fotografije sa spaljenim kolibama i drvećem čije su se grane savijale pod težinom obješenih. Osobito je bila lijepa fotografija iz Srbije s obješenom obitelji. Mali dječak, otac i majka. Dva vojnika s bajunetima gledaju na drvo s obješenima, a neki časnik kao vitez stoji sprijeda i puši cigaretu. Na drugoj strani, u pozadini, mogla se vidjeti kuhinja u pogonu. — - Dakle, kako to stoji s vama, Švejk? — upitao je sudac Bernis kada je odložio telegram ad acta. — Što ste učinili? Hoćete li priznati ili ćete čekati dok ne sastavim optužnicu? o to dalje ne ide. Nemojte misliti da ste pred nekakvim isitu u

J &UP[ civili- Ovo Je v°Jni sud k MT Mihtargericht1, i jedino vaše priznanje može vas spasiti od str °ge i pravedne kazne. °^Iy istražni sudac Bernis imao je posebnu metodu ispi-niie ti ^ kl -' ^bio predmet optuženog. Kao što vidite, tu bilo ničeg naročitog, pa se onda ne smijemo ni čuditi 103

da su posljedice takve istrage i saslušanja u svakom slučaju bile jednake ništici. Pritom se istražitelj Bernis osjećao tako pronicavim da je, nemajući dokaza protiv optuženoga i ne znajući zašto ga optužuje, a ni zašto ovaj sjedi u garnizonskom zatvoru, promatrao ponašanje i fizionomiju privedenog, iskombinirao zbog čega su tog čovjeka zatvorili. Njegova pronicavost i poznavanje ljudi bili su tako veliki da je jednog Ciganina, koji je iz pukovnije dospio u zatvor zbog krade nekoliko tuceta gaća (bio je pomoćnik skladištara), optužio za politički zločin jer je, navodno, negdje u gostionici razgovarao s vojnicima o osnivanju samostalne narodne države koja bi objedinila zemlje Češke krune i Slovačku sa slavenskim kraljem na čelu. — Mi imamo dokumente — rekao je nesretnom Cigani-i ne preostaje vam ništa drugo nego da priznate u kojoj nu ste to gostionici govorili, iz koje su pukovnije bili ti vojnici koji su vas slušali i kada je to bilo. Nesretni je Ciganin izmislio i datum, i gostionicu, i iz koje su pukovnije bili njegovi tobožnji slušatelji, a kada se vraćao sa saslušanja, jednostavno je pobjegao iz garnizonskog zatvora. — Znači, ništa ne priznajete — rekao je sudac Bernis dok je Švejk šutio kao grob. — I nećete reći zašto ste ovdje i zašto su vas zatvorili? Barem bi to meni mogli reći prije nego što vam to sam kažem. Upozoravam vas još jednom da priznate. To je za vas najbolje zato što će to olakšati istragu i umanjiti kaznu. To je isto i kod nas kao i kod civila. — Pokorno javljam — začuo se dobroćudni Švejkov glas — ja sam ovde u zatvoru ko nahoče. — Kako to mislite? — Pokorno javljam da to mogu objasniti na skroz jednostavan način. Kod nas je u ulici bil ugljenar, a taj je imal jako mirnog dvogodišnjeg dečeca, a taj je jednom otišel s Vinohrada čak do Libna gde ga je pandur našel kak sedi na trotoaru. Onda je tog dečeca odvel na policiju i tam su to dvogodišnje dete zatvorili. Kak vidite, taj dečec je bil skroz nevini, a ipak su ga zatvorili. A da je mogel govoriti i da ga je

ne sec

o

e

zna z menom e eko pita z a a ' j nekaj n , « . , . , . s učnog. Ja sam isto nahoče Hitri istraziteljev pogled preletio je preko bvejka i razbio o njegovo lice. Takva je ravnodušnost i nevinost svijetlila iz čitavog tog bića koje je stajalo pred istražiteljem da je Bernis nočeo uzrujano hodati po uredu, pa da nije obećao vojnom svećeniku da će mu poslati Švejka, vrag zna kako bi to sa Švejkom ispalo. Konačno se ipak zaustavio kod stola. — Slušajte — reče Švejku koji je ravnodušno motrio oko sebe. — Ako se još jednom sretnem s vama, onda ćete me i upamtiti. Odvedite ga. Kada su Švejka ponovno odveli u šesnaesticu, pozvao je istražni sudac Bernis stožernog nadzornika Slavika: — Do sljedeće odluke — reče kratko — Švejka se šalje na dispoziciju gospodinu vojnom svećeniku Katzu. Izdati otpusnicu i u pratnji dvojice odvesti Švejka gospodinu vojnom svećeniku. — Da ga sprovedemo s lisicama, gospodine natporučniče? Vojni sudac lupi šakom po stolu: — Vi ste vol. Rekao sam vam jasno: izdati otpusnicu. I sve što se nataložilo toga dana na njegovoj duši, i satnik Linhart i Švejk, izlilo se kao divlja rijeka na stožernog nadzornika i završilo riječima: — Jel sad shvaćate da ste okrunjeni vol? IJoduse, to bi se moglo reći samo kraljevima i carevima, ali ni stožerni nadzornik, glava neokrunjena, nije bio time zadovoljan. Odlazeći od suca ritnuo je u prolazu kažnjenika koji je čistio hodnik. sto se tiče Švejka, stožerni nadzornik je odlučio da Švejk mora "^ J°š jednu noć prespavati u vojnom zatvoru kako bi i °n u još nečemu uživao.

°c Provedena u vojnom zatvoru spada zauvijek u mile !>*•

•* 104

' 105

Pokraj šesnaestice bila je samica, mračna rupa — »ajncl« odakle se te noći čulo jaukanje nekog zatvorenog vojnika, ] jemu je narednik Repa, zbog nekog disciplinskog postupka, po nalogu stožernog nadzornika Slavika, lomio rebra. Kada je jauk utihnuo, čulo se u šesnaestici pucketanje ušiju, koje su pri trijebljenju dopale vojničkih prstiju. Nad vratima, u zidnom otvoru, petrolejska lampa osigurana mrežom bacala je mrtvo svjedo i dimila. Smrad petrolejke miješao se s prirodnim isparenjima ljudskih neopranih tijela i smradom kible koja je kod svake upotrebe rastvorila svoju površinu kako bi bacila novi val smrada u sobu broj šesnaest. Loša prehrana izazvala je kod sviju probavne poteškoće, pa je većina patila od nadutosti. Vjetrove su puštali u noćnu tišinu, i tako međusobno izmjenjivali signale uz razne šale. Na hodnicima su se čuli odmjereni koraci straže, ponekad se otklopio otvor na vratima i kroz njega je virio nadzornik Na srednjem krevetu čulo se tiho pripovijedanje. — Prije neg sam htel zbrisati i prije neg su me poslali k vama, bil sam na dvanajstici. Tam su, recimo, oni lakši. Jednom su vam tam dofurali nekog čoveka sa sela. Taj je dragi čovek dobil četrnajst dana jer je puštal vojnike da kod njega prespavaju. Prvo su mislili da je to neka urota, ali se pokazalo da je to delal za lovu. Trebal je biti zatvoren medu onim najlakšima, ali tam je bilo prepunjeno, pa su ga strpali k nama. A šta taj sve ni dofural od doma, i šta mu još sve nisu poslali, jer je imal nekak dogovoreno da se može sam hraniti i nekak si poboljšati. I pušenje mu je bilo dozvoljeno. Imal je dve šunke. Takav ogromni kruh, jaja, putar, cigarete, duhan, no ukratko — na šta čovek pomisli, to je imal sa sebom u dva ruksaka. A dečko je mislil da to mora požderati sam. Počeli smo ga moljakati, kad već sam nije mogel pogoditi da to mora s nama deliti, ko što su delili svi drugi kad bi nešto dobili, ali on, gnjus jedan lakomi, veli da ne, da će biti četrnajst dana zatvoreni, i da bi si pokvaril želudac s tim zeljem i gnjilim krumpirima kaj mu daju za klopu. I da nam da ćelu svoju porciju i dvopek, da mu 106

ni stalo, da si to podelimo međusobno, ili da uzimamo jj Velim vam da je to bil tak fini čovek, da se ni htel šesti P° K , nego je čekal čak drugi dan šetnju da to napravi v o i , na zahodu. Bil je tak razmaženi, da si je, ko vrhudofural i klozet papir. Rekli smo mu da mu hračnemo na tu rijegovu porciju i trpili smo to jedan dan, drugi, treći. Tip je fderal šunku, mazal si putar na kruh, gulil jaja, ukratko — živil. Pušil je cigarete a ni čik nikom ni dal. Jer da mi kao ne smemo pušiti, a kad bi ga vidil nadzornik da nam daje čik, onda bi ga dal zatvoriti. Velim, trpili smo tri dana. Četvrti dan po noći ovo srno napravili. Tip se rano probudil, a to sam vam još zaboravil reći da se uvek ujutro, u podne i navečer, prije nego se počel saftat s klopom, molil, dugo molil. Pomoli! se i potražil svoje ruksake pod klupom. Ruksaki su tam bili, al isušeni, smežurani ko suha šljiva. Počel je vikati da je pokraden, da su mu ostavili samo klozet papir. Onda je opet mislil pet minuta da se zezamo, da smo to nekam sakrili. Veli još tak veselo: »Ja znam, vi ste zezanti, i ja znam da bute mi to vratili, ali da vam je uspelo — uspelo je«. Bil je medu nama jedan iz Libna i taj mu veli: »Znate šta, pokrijte se s dekom i brojite do deset. A onda pogledajte te svoje ruksake«. Pokril se ko poslušni dečko i broji »jedan, dva, tri...« A taj iz Libna ponovno mu veli: »Ne smijete tako brzo, morate jako, jako sporo«. A on pod tom dekom broji pomalo, sa stankama, »jedan, dva, tri...« Kad je izbrojil do deset, sišel je s kreveta i pregledaval svoj ruksak. »Isuse i Marijo, ljudi dragi« — počel se derati — »pa prazni su ko i prije« — a usto i ta njegova glupa faca, skoro smo svi pukli od smeha. A taj iz Libna veli: »Probajte još jednom«. Verujte da je od svega toga tak poblesavil da je to još jednom probal, pa kad je videl da tamo opet nema ničega, nego samo taj klozet papir, počel je lupati po vratima i vikati: »Pokrali su me, pokrali su me> P°moć, otvorite, za Isusa Boga«. I smesta su vam doletili, vel ?OŽem°8 Profoza { narednika Repu. Mi svi do jednog e irno da je poludel, da je jučer još dugo navečer žderal i da je sve i požderal. A on je samo plakal i furt govoril: »Al negde ra )u biti mrvice«. Onda su tražili mrvice i nisu ih našli, jer 107

smo bili lukavi. To što nismo mogli sami poklopati, poslali smo poštom po špagi na drugi kat. Niš nam nisu mogli dokazati, iako je ta budala stalno vrtila svoje: »Al te mrvice moraju negde biti«. Ćeli dan niš ni jel i samo je pazil da neko nešto ne jede ili ne puši. Drugi dan za ručak nije ni taknul porciju, ali navečer su mu već išli ti gnjili krumpiri i kiselo zelje, samo se više ni molil ko prije dok je mlatil po šunki i kuhanim jajima. Onda je jedan od nas izvana dobil cigarete, pa je ovaj počel z nama razgovarati da mu damo dim. Niš mu nismo dali. —Ja sam se prepal da ste mu taj dim dali — javio se Svejk. — S tim bi pokvarili ćelu priču. Takve plemenitosti postoje samo po romanima, ali u zatvoru kod takvih okolnosti, to bi bilo glupo. — A jeste mu nabili deku? — začuo se nečiji glas. Nastupila je tiha rasprava je li trebao uza sve dobiti još i deku. Većina je bila za. Pripovijedanje je pomalo utihnulo. Uspavljivali su se češanjem pazuha, prsa i trbuha, gdje se u rublju najviše zadržavaju uši. Uspavljivali su se navlačeći deke preko glave, da im ne bi smetalo svjetlo petrolejske lampe... Ujutro, u osam sati, prozvali su Svejka da ode do centralnog ureda. — S leve strane kod vrata od ureda je pljuvačnica, tam bacaju čikove — podučavao je Svejka jedan. — Onda, na prvom katu prolaziš kraj još jedne. Hodnik metu tek oko devet, tak da bu tam nečeg bilo. Ali Švejk je iznevjerio njihove nade. Nije se više vratio u šesnaesticu. Devetnaest gaća kombiniralo je i nagađalo kojekakve stvari. Nekakav pjegavi domobran, koji je imao najviše mašte, razglasio je da je Svejk pucao u svoga kapetana i da su ga danas odveli na Motolsko vježbalište na strijeljanje.

108

X

Švejk kao vojni sluznik kod vojnog svećenika

Ponovno je započela Svejkova odiseja uz počasnu pratnju dvojice vojnika s bajunetima, koji su ga trebali dopratiti do vojnog svećenika. Njegovi pratioci bili su ljudi koji su se uzajamno dopunjavali. Dok je jedan bio dugonja, drugi je bio omalen i debeo. Dugonja je šepao na desnu nogu, mali vojnik na lijevu. Obojica su služili u pozadini jer su davno, prije rata, bili oslobođeni vojničke službe. Kročili su ozbiljno uz pločnik i ponekad iskosa pogledavali na Svejka, koji je koračao između njih i svakom prolazniku salutirao. Njegova civilna odjeća izgubila se negdje u skladištu zatvora zajedno s vojničkom kapom s kojom je .u¥° u rat- PfiJe neg° što su ga pustili, dali su mu stari vojnički mundir, koji je pripadao nekom trbonji, za glavu višem od Svejka. U hlače koje je imao na sebi, ušla bi još tri Svejka. Beskonačni nabori od nogu preko prsa, dokle su sezale hlače, ronC K 6 ' privlačili su ^udene poglede prolaznika. Og-mna bluza sa zakrpama na laktovima, umašćena i prljava, atifc se na Svejku kao kaput na strašilu. Hlače su na njemu su m , kostim na klaunu u cirkusu. Vojnička kapa, koju u takoder u zatvoru zamijenili, padala mu je preko 109

Na podsmijehe gledateljstva Švejk je odgovarao umilnim osmijehom, toplinom i nježnošću svojih dobroćudnih očiju. I tako su išli na Karlin, u stan vojnog svećenika. Prvi se obratio Švejku mali, debeli. Bili su baš na Maloj Strani, dolje pod svodovima. — Otkud si? — upitao je mali debeli. li; — Iz Praga. ^ — A nećeš nam pobjeći? U razgovor se umiješao dugonja. To je čudna pojava da su mali debeli, najčešće dobrodušni optimisti, a dugonje, naprotiv, skeptici. Zato je dugonja i rekao malom: — Kad bi mogo, onda bi nam i pobjego. uf< — A zašto bi bježo? — zapitao je mali debeljko. — Tako i tako je na slobodi, izvan zatvora. Nosim to u kuverti. — A šta je to u toj kuverti za feldkurata? — upitao je dugonja. — E, to ne znam. — Ako ne znaš, onda i ne pričaj. Prelazili su Karlov most šutke. U Karlovoj ulici opet se mali debeli obratio Švejku: — Ne znaš zašto te vodimo feldkuratu? — Na ispoved — reče ravnodušno Švejk. — Sutra me buju obesili. To se tak uvek dela i tome se veli duhovna utjeha. — A zašto će te to?... — upitao je oprezno dugonja dok je debeli sažalno pogledavao na Švejka. Obojica su bili zanatlije, očevi obitelji. — Ne znam — odgovorio je Švejk smiješeći se dobroćudno — ja niš ne znam. Valjda je to sudbina. — Valjda si se rodio na nesretnom planetu — znalački i* razumijevanjem izjavi mali. — Kod mene u Jasenu kod Josefova, još za vrijeme Pru'' skog rata jednog su objesili. Došli smo po njega, ništa rru* nismo rekli i u Josefovu su ga objesili. 110

_ ja mislim — reče skeptično dugi — da tek tako, ni k a čega, ne vješaju ljude, da mora uvijek bit neki uzrok, tako da bi'se to moglo opravdat. __ Kad ni rat — primijeti Švejk — onda se to i opravdava, ali u ratu na jednoga se niko ne osvrće. Svejedno jel neko pogine na fronti, ili ga odmah obesiju. Isti drek, drugi pakung. ._ Čuj, da nisi nekakav politički? — upitao je dugonja. U prizvuku njegova pitanja moglo se naslutiti da osjeća naklonost prema Švejku. _ I preveć politički — nasmiješi se Švejk. — Da nisi narodni socijalist? — sada je mali debeli postao oprezan. Umiješao se u razgovor. — A šta se to nas tiče? — reče. — Tu je puno ljudi i promatraju nas. Da bar možemo negdje u nekom haustoru skinut bajunete da to tako ne izgleda. Nećeš nam valjda pobjeć? Mi bi imali od toga same neugodnosti, jel da, Tonik? — obratio se prijatelju koji tiho reče: — Bajunete bi se mogle skinut, ipak je to naš čovjek. Prestao je biti skeptičan i njegovu je dušu preplavila samilost prema Švejku. Onda su potražili nekakav zgodan kućni ulaz gdje su skinuli bajunete, a debeli je dozvolio Švejku da hoda uz njega. —Jel da bi pušio — reče — ako ti... — htio je reći: »Ako ti daju zapalit prije nego te objese«, ali nije dovršio rečenicu, osjetivši da bi to bilo netaktično. Pripališe sva trojica, a Švejkovi pratioci počeše pripovijedati o svojim obiteljima na Kralovehradeckom, o ženama, djeci, komadiću polja i jednoj kravi. — Žedan sam — reče Švejk. Dugonja i mali se zgledaše. .. . a na jednu čašicu bi i mi išli — reče mali, osjetivši nijemi pristanak dugonje — ali negdje gdje to ne bi bilo napadno. 0st

~TIdemo na Kuklfk — ponudio je Švejk — puške bute V11 u kuhinji, gostioničar Serabona je sokolaš, njega se 111

ne morate bojati. Sviraju tam i violina i harmonika — nastavio je Svejk— dolaziju tam cure s ulice i razno drugo fino društvo koje ne srne u bolji hotel. Dugonja i mali se zgledaše, a onda dugonja reče: — Ma idemo, do Karlina je još daleko. Putem im je Svejk pripovijedao razne viceve, tako da su u dobrom raspoloženju ušli u »Kuk« i učinili onako kako im je Svejk savjetovao. Oružje ostaviše u kuhinji i uđoše u lokal gdje su violina i harmonika ispunjavale prostoriju zvucima omiljene pjesme: »Na Pankracu, na tom brežuljčiću, stoji divan drvored...« Nekakva gospodična, koja je sjedila u krilu ostarjelog mladića sa stazicom na glatko začešljanoj kosi, pjevala je hrapavim glasom: »Imao sam curu finu, s drugim je sad u kinu...« Za jednini je stolom spavao pijani prodavač sardina koji bi se s vremena na vrijeme probudio, udario šakom po stolu i promrmljao »To tak nejde« i ponovno zaspao. Pod zrcalom iza bilijara sjedile su tri gospodične i dovikivale nekom kondukteru: »Mladi gospon, dajte nam vermut«. Blizu glazbenika dvojica su se svađala o tom da li je neku Marenku ćopila sinoć policijska patrola. Jedan je to vidio vlastitim očima, a drugi je tvrdio da je išla spavati s nekim vojnikom u hotel »Valš«. Do samih vrata sjedio je neki vojnik s nekoliko civila i pripovijedao o svome ranjavanju u Srbiji. Imao je povezanu ruku i pune džepove cigareta koje je od tih civila dobio. Izjavio je da više ne može piti, a jedan iz društva, neki ćelavi djedica, neprestano ga je nudio: »Samo pijte, vojnik, ko zna jel burno se još sreli. Da vam naručim da vam nekaj odsviraju? Volite »Siroto dijete...« Bila je to omiljena pjesma toga ćelavog starkelje i odista, začas zacvilješe violina i harmonika, pri čemu su djedici navrle suze na oči, a on zapjevao uzdrhtalim glasom: »Jedno dijete milo, bez mame je bilo...« S drugog stola se začulo: »Daj ostavi to... Pusti vodu... Ma odi nam s tim... Odbij s tim siročekom...« 112

I eprijateljski je stol trijumfalno zapjevao: »Rastanak, ah ak moje srce sluti nikad više sastanak, ah, sastanak.« 135 _ pranto — dovikivali su ranjenom vojniku kad su atpjevali »siročića« — daj prestani i odi se k nama šesti. Daj bračni na njih i pošalji sim cigarete. Ne bus ih valjda još zabavlja!. Svejk i njegova pratnja sa zanimanjem su sve to pratili. Svejk se uživio u uspomene, sjetivši se kako je prije rata ovdje često sjedio. Sjetio se i kako je ovamo u policijsku kontrolu zalazio policijski inspektor Drašner, kako su ga se prostitutke bojale i sastavile o njemu pjesmicu baš suprotnog sadržaja. I kako su jednom u zboru pjevale: Strašnoga su Drašnera k nama bili poslali Mi se nismo bojali pa smo rusvaj pravili Marenaje cugnula pa se nije bojala...

Uto je naišao Drašner sa svojom ophodnjom, strašan i neumoljiv. Izgledalo je kao da je netko opalio metak u jato prepelica. Civilni redarstvenici stjerali su ih sve u hrpu. I on, Svejk, bio je također u toj gomili, jer je kao za peh rekao Drašneru, kada ga je ovaj pozvao da pokaže osobnu iskaznicu: »Imate za to naredbu od policijskog ravnateljstva?« Svejk se prisjećao i nekog pjesnika koji je tu znao sjediti pod zrcalom i u tom općem rusvaju »Kuklika«, pjesme i zvuka harmonike pisao pjesmice i čitao ih prostitutkama. Nasuprot tome, Svejkovi pratioci nisu imali nikakvih sličnih uspomena. Bilo je to za njih nešto posve novo. Počelo im se sviđati. Prvi od njih, koji je ovdje našao puno zadovo-jstvo, bio je mali debeli, stoga što takvi ljudi osim svoga optimizma imaju i veliku sklonost ka epikurejstvu. Dugonja $ n u . .atk° borio sam sa sobom. Pa kako je već izgubio svoj Pttcizam, tako je pomalo gubio i svoju odmjerenost i ostatkesvoje razboritosti. Idem plesati — rekao je nakon petog piva kad je vidio kako Parovi plešu stiskavac. 113

Mali se posve predao užicima. Uz njega je već sjedila nek gospodična, govorila mu škakljive stvarčice, a njemu su očicp samo igrale. Svejk je pio. Dugi je otplesao, a onda se sa svojom plesačicom vratio stolu. Zatim su pjevali, plesali, neprestano pili i pljeskali svoje dame. U atmosferi prodajne ljubavi, nikotina i alkohola neupadljivo je kružilo geslo: »Poslije nas — potop!« Popodne je k njima sjeo neki vojnik i ponudio da će im za petaka izazvati flegmonu i trovanje krvi. Ima sa sobom iglu i injekcije i može im uštrcati u nogu ili ruku petrolej1. Ležat će s tim najmanje dva mjeseca, a ako još budu dohranjivali ranu slinom, onda možda i pola godine, pa će ih morati sasvim otpustiti iz vojske. Dugonja, koji je već potpuno izgubio svoju uravnoteženost, dao je vojniku da mu u zahodu uštrca petrolej pod kožu na nozi. Kada je već padao sumrak, Svejk predloži da nastave put prema vojnom svećeniku. Maleni debeljko koji je već počeo mucati, nagovarao je Švejka da još pričeka. Dugi je bio istog mišljenja, da vojni svećenik može čekati. Svejku se više nije dopadalo »Kod Kukllka«, pa im je zaprijetio da će otići sam. Zatim su krenuli, ali im je Svejk morao obećati da će se još negdje zaustaviti. Svratili su na Florencu u Malu kavanu gdje je debeli prodao svoj srebrni sat kako bi se mogli još proveseliti. Odatle ih je Svejk već vodio pod ruku. To mu je zadavalo prilično muka. Neprestano su im klecala koljena, a još uvijek su htjeli nekamo svratiti. Mali debeli umalo je izgubio omot za vojnog svećenika, tako da je Svejk bio prinuđen nositi paket sam. Svejk ih je neprestano morao opominjati kada im je u susret dolazio kakav časnik ili dočasnik. Nakon nadljudskih l. Provjereno sredstvo kojim se moglo dočepati bolnice. Ali može odati miris petroleja koji ostaj e u oteklini. Benzin je bolji jer brže hlapi. Kasnije su uštrcavali eter u benzin, i na druge naS" £ sve to usavršili. (Autor)

nap

i nastojanja Svejku je uspjelo da ih dovuče do kuće u ici edie je stanovao vojni svećenik. i i

ici ee e s ta j i o bajunete na puške i prinudio ih udarcem P D0d rebra da povedu oni njega, a ne on njih.Ma prvom katu, gdje je na vratima stana stajalo napisano »Otto Katz vojni svećenik«, otvorio im je vrata nekakav voj nik h sobe su se čuli glasovi, zveckanje boca i čaša. '__ Ay/ir _ melden — gehorsam — Herr — Feldkurat _ rekao je s naporom dugonja, salutirajući vojniku — ein _ 1 Paket — und ein Mann gebracht . _ Upadajte — rekao je vojnik — gdje ste se tako naroljali? Gospodin feldkurat je isto... — otpljunuo je. Vojnik je otišao s paketom. Čekali su u predsoblju dugo, dok se nisu otvorila vrata, a kroz njih, ne prošao, već proletio vojni svećenik. Bio je samo u prsniku, a u ruci je držao ci— A tu ste, tu ste već! — rekao je Svejku. — Priveli su vas, a nemate šibice? — Pokorno javljam — gospon feldkurat — da nemani. — A-a, zašto nemate šibice? Svaki vojnik mora imatibice ši da si može pripaliti. Vojnik koji nema šibice je — što? — Pokorno javljam da je to vojnik bez šibica — odgovori Svejk. — Vrlo dobro, on je bez šibica i ne može nikome pripa liti. To bi bilo jedno, a sad ono drugo. Svejk, smrde li vam noge? — Pokorno javljam, ne smrdiju. — To je ono drugo! A sad ono treće. Pijete rakiju? TI

1

lokorno javljam da rakiju ne pijem, samo rum. ~~ Dobro, pogledajte ovog tu vojnika. Toga sam si posudio za danas od oberlajtnanta Feldhubera, to je njegov posilni. Taj ništa ne pije, to je ap-ap-stinent, i zato će otići s marsbataljunom. Zato — to — što mi takav čovjek ne treba. Ue posilni — to je krava. I ta pije isto samo vodu i muče ar

114

" gospodine feldkurat, da smo donijeli jedan paket i jednog čovjeka (njem.). 115

kao vol. — Ti si aps-ti-nent — obrati se vojniku — sram te bilo, glupane. Zaslužio si par šamara. Vojni svećenik je onda usmjerio svoju pozornost na one koji su Svejka doveli i koji su se klatili, trudeći se svim silama da stoje uspravno, uzaludno se oslanjajući o svoje puške. — Vi ste se na-napili — reče vojni svećenik. — Napili ste se u službi i zato ću vas dati za-tvoriti. Svejk, oduzmite im puške i odvedite ih u kuhinju, i pazit ćete na. njih dok ne dođe vojna policija da ih odvede. Ja ću odmah telef-f-fonirati u kasarnu. I tako Napoleonove riječi »U ratu se situacija mijenja svakog trenutka« doživješe i ovdje svoju punu potvrdu. Još jutros su ga ova dvojica sprovodila pod bajunetima, bojeći se da im ne pobjegne, zatim ih je morao sam dovesti, a na kraju ih je morao sam i čuvati. Isprva nisu bili posve svjesni toga obrata, sve dok nisu sjeli u kuhinju, a kod vrata vidjeli Svejka kako stoji s puškom i isukanim bajunetom. — Ja bi nešto popio — uzdahnuo je mali optimist, dok je dugonja opet dobio napad skepticizma i rekao da je sve to bijedna izdaja. Upustio se u glasno optuživanje Svejka da ih je doveo u takvo stanje i spočitnuo mu da im je obećavao da će sutra biti obješen, a sad da se vidi da je sve to zafrkancija i s tom ispovijedi i s vješanjem. Svejk je šutio i šetkao ispred vrata. — Kaki smo mi bili volovi! — vikao je dugonja. Na kraju, saslušavši sve optužbe, Svejk izjavi: — Sad bar vidite da vojska nikad nije med i mleko. Ja izvršavam svoju dužnost. Ja sam u to isto tak upal ko i vi, al kak se obično veli — meni se sreća nasmešila. — Ja bi nešto popio — ponavljao je očajno optimist. Dugonja je ustao i krenuo k vratima teturavim korakom. — Pusti nas kući — obratio se Svejku — kolega, ne budali. — Makni se od mene — rekao je Svejk — ja vas moram čuvati. Sad se ne poznamo. •• 116

Na vratima se pojavio vojni svećenik: _ Nikako ne mogu dozvati tu kasarnu, idite doma i zapamtite da se u službi ne smije cugati. Marš. U počast gospodina vojnog svećenika valja reći da nije iti telefonirao u vojarnu jer kod kuće nije ni imao telefona, već je govorio u stalak električne svjetiljke.

Svejk je već treći dan bio služnik kod vojnog svećenika Otta Katza, a za to ga je vrijeme vidio samo jednom. Trećega dana pojavio se vojni služnik natporučnika Helmicha s nalo gom da Svejk dođe po svoga vojnog svećenika. Putem je ispričao Svejku da se vojni svećenik posvađao s natporučnikom, razbio pijanino, te da je pijan kao zemlja i ne želi ići kući. A da je natporučnik Helmich, također pijan, izbacio vojnog svećenika na hodnik, te da ovaj sjedi ispred vrata na podu i drijema. Kada je Svejk stigao onamo, prodrmao je vojnog svećeni ka, pa kad je ovaj nešto promrmljao i otvorio oči, Svejklutira sa i reče: — Pokorno javljam, gospon feldkurat, da sam tu. — I što tu hoćete? — Pokorno javljam da sam trebal doći po vas, gospon feldkurat. Trebali ste doći po mene — a kamo idemo? — U vaš stan, gospon feldkurat. A zašto bih trebao ići u svoj stan — zar nisam u svom stanu? ~-1 okorno javljam, eospon feldkurat, da ste na hodniku u tuđoj kući. A-a, kako sam ovamo dospio? 77 P°korno javljam rtda ste bili u posjetu. P-p-posjetu nisam bio. To vi griješ-š-šite. 117

Švejk je podignuo feldkurata i prislonio ga uza zid. • Vojni svećenik se njihao, naslanjao na Svejka i pritom izjavio: — Ja ću vam pasti. Pas-sti — ponavljao je glupo se smiješeći. Napokon je Svejku uspjelo prisloniti vojnog svećenika uza zid, a ovaj je u novom položaju počeo ponovno drijemati. Švejk ga probudi. — Sto želite? — reče vojni svećenik, čineći uzaludne pokušaje ne bi li skliznuo niza zid i sjeo na pod. — I tko ste vi uopće? — Pokorno javljam—odgovori Švejk pridržavajući vojnog svećenika uza zid — da sam vaš posilni, gospon feldkurat. — Ja nemam nikakvog posilnog — rekao je s teškom mukom vojni svećenik, pokušavajući se ponovno svaliti na Svejka — i nisam nikakav feldkurat. Ja sam prase — dodao je s iskrenošću pijanca — pustite me, ja vas ne poznam. Kratka borba završila je Švejkovom jednostavnom pobjedom. Okoristio se svojom pobjedom tako da je vojnog svećenika odvukao niza stube do ulaza gdje je ovaj pružio otpor kako ne bi bio izvučen na ulicu. — Ja vas, gospodine, ne poznajem — tvrdio je Svejku u oči dok se vodila borba — poznate Otta Katza? To sam ja. Bio sam kod nadbiskupa — vikao je držeći se kućnih vrata — Vatikan se za mene zanima. Razumijete? Švejk je napustio ono »pokorno javljam« i počeo govoriti s feldkuratom posve povjerljivim tonom. — Velim ti, pusti to — reče — il bum te opalil po njuški. Idemo doma i basta. Ni reci više. Vojni svećenik pusti vrata i navali se na Svejka: — Idemo nekamo, ali »Kod Suha« ne idem, tamo sam dužan. Švejk ga izgura i iznese iz kućnog ulaza te se stade s njim navlačiti pločnikom u smjeru kuće. — Koji li je to gospodin? — upitao je neki gledatelj na ulici. ; x 5*a

_ -jo je moj brat — odgovorio je Švejk — dobil je dona me je došel posetiti, a napil se od sreće jer je mislil pUSt, y

'

dasam mrtav. . Vojni svećenik koji je mrmljao neke motive iz operete ne bi prepoznao, začuvši posljednje riječi obrati ^__Tko je od vas mrtav, neka se javi zbornom zapovjedniku u roku od tri dana da bi se mogao njegov les blagosloviti. I zamuknu trudeći se lupiti nosom o zemlju, dok ga je Švejk pod ruku vukao kući. Glava mu je visjela, bio je nagnut prema naprijed, a noge su mu zaostajale i plele se kao u mačke s prebijenom kičmom. Vojni svećenik je mrmljao: »Dominus vobiscum _ et cum špiritu tuo. Dominus vobiscum1.« Na stajalištu kočijaša, Švejk je prislonio vojnog svećenika uza zid i otišao dogovoriti prijevoz. Jedan je kočijaš izjavio da toga gospodina vrlo dobro pozna, da ga je vozio samo jednom i da ga više nikada neće voziti. — Sve mi je pobljuval — izrazio se jasno — a nije mi ni vožnju platil. Vozil sam ga više od dva sata dok ni našel gde stanuje. Tek nakon tjedan dana, kad sam kod njega bil već po treći put, za sve to mi je dal pet kruna. Nakon dugog pregovaranja jedan se od kočijaša odlučio da ih poveze. Švejk se vrati vojnom svećeniku koji je spavao. Tvrdi crni šešir (jer on je obično i nosio civilno odijelo) netko mu je u međuvremenu skinuo s glave i odnio. Švejk ga probudi i 112 P°rnoć kočijaša utrpa u kočiju. U kočiji je vojni svećenik upao u potpunu otupjelost, držao je Svejka za pukovnika Justa iz 75. pješačke pukovnije, pa je nekoliko puta uzastopno ponovio: •—Nemoj se ljutiti, kamarade, što ti tikam. Ja sam prase, jednom trenu činilo se da ga je poskakivanje kočije l G

- < » p o dn is v am a! (L at.)

118

• ,,,,

;

i^»

•'# 119

dovelo k svijesti. Sjeo je uspravno i počeo pjevati nekakav odlomak iz nepoznate pjesme. Može biti da je to bio njegove mašte: Prisjećam se zlatnog časa Kad me njihao u kriluI sjećam se toga glasaKraj Domažuc u Merklinu."

No, začas je opet upao u potpunu otupjelost i okrenuvši se k Švejku, upita ga, zažmirivši jednim okom: — Pa kako ste danas, milostiva? Hoćete li kamo na ljetovanje? — rekao je nakon kratice stanke i vidjevši sve dvostruko upita ponovno: — Vi izvolite imati već odraslog sina? — pritom je prstom pokazivao na Svejka. — Sedni se — izderao se na njega Švejk kada se vojni svećenik pokušao popeti na sjedalo — nemoj si misliti da te ne bum naučil redu. Vojni svećenik utihnu i zagleda se malim, prasećim očima kroz prozorčić kočije, naprosto ne shvaćajući što se to ustvari s njim zbiva. Izgubio je posve pojam o svemu i obrativši se Švejku reče bojažljivo: — Gospodo, dajte mi prvi razred. — Pokušao je svući hlače. — Smjesta se zakopčaj, svinjo! — izdera se Švejk. — Već te znaju svi kočijaši, jednom si se već pobljuval, sad samo još ovo fali. Nemoj si misliti da bus ostal još nekaj dužan ko zadnji put. Vojni svećenik melankolično spusti glavu medu dlanove i poče pjevati: — Mene više nitko ne voli... A onda je smjesta prekinuo svoju pjesmu i izjavio: — Entschuldigen Sie, lieber Kamerad, Sie sind ein tel, ich kann singen, was ich will1. 1. Oprostite, dragi prijatelju, vi ste budala, ja mogu pjevati što hoću (njem.).

120

Vjerojatno je htio zazviždati neku melodiju, ali je umjesto ispustio tako silno prrrrr... da je kočija stala. Kad su na Švejkov povik nastavili put, vojni svećenik je počeo pripaljivati cigaretnik. ; _ Ne gori — rekao je očajan, kad su mu ispale šibice _ vi mi u to pušete. Onda je opet izgubio nit, nije nastavio, već se počeo smijati: _ To je zezancija, mi smo sami u tramvaju, zar ne, gospodine kolega? Počeo se meškoljiti. — Izgubio sam kartu! — vikao je. — Zaustavite, moram naći tu kartu! A onda je rezignirano odmahnuo: — Nek već jednom... Potom je mrmljao: — U najčešćim slučajevima... da, u redu... u svim slučajevima... ne, griješite... drugi kat? To je izgovor... ne, ne radi se o meni, već o vama, milostiva gospodo, platiti.... imao sam crnu kavu... Onda se počeo u polusnu svađati s nekim izmišljenim neprijateljem koji mu osporava pravo da u restoranu sjedi do prozora. Počeo je smatrati kočiju vlakom i naginjući se van, vikao je na ulicu češki i njemački: —- Nvmburk, presjedamo! i kV P Povuce k sebi, pa vojni svećenik zaboravi na V j y l Poce oponašati razne životinjske glasove. Najdulje se zadržao kod pijetla, a njegov je pobjedonosni kukuriku odjekivao iz kočije, r v koje vrijeme uopće bio vrlo živahan, nestašan i pousavao je iskočiti iz kočije, dovikujući ljudima mimo kojih i vikTJa P/olazila — dičari! Onda Je iz kočije bacio rupčić PnpovTd| •Zaustave da Je izgubio prdjagu. A tada je počeo i^, ,BudžJ°vicama je živio jedan bubnjar. Oženio se. Za nu dana je umro. 121

Počeo se smijati: •'•" > — Zar nije dobar vic? Čitavo to vrijeme Švejk je prema vojnom svećeniku postupao s bezobzirnom strogošću. Kod raznih pokušaja da učini kakvu sitnu šalu, kao što su ispadanje iz kočije ili lomljenje sjedala, Švejk bi mu uzastopce zadavao udarce pod rebra, što je vojni svećenik primao s neobičnom tupošću. Samo se jednom pokušao pobuniti i iskočiti iz kočije, izjavivši da dalje ne ide jer zna da umjesto u Budejovice voze u Podmokle. Za samo jednu minutu Švejk je u potpunosti ugušio njegovu pobunu i prinudio ga da se vrati u prvotni stav na sjedalo, pazeći da mu ne zaspe. Najnježnije što je pri tom rekao, bilo je: — Ne spavaj, crkotino! Vojni je svećenik odjednom dobio napad melankolije i počeo plakati, zapitkujući Švejka je li imao majku. — Ja sam, ljudi dragi, na tom svijetu sam! — vikao je iz kočije. — Prihvatite me. — Ne sramoti me — opominjao ga je Švejk — prestani, svi budu rekli da si cugoš. — Ništa nisam pio, prijatelju — odgovarao je vojni svećenik — potpuno sam trijezan. Onda je odjednom salutirao: — Ich melde gehorsam, Herr Oberst, ich bin besoffen1. Ja sam prasac — ponavljao je neprestano desetak puta s očajnim, iskrenim beznađem. I obraćajući se Švejku, uporno ga molio i kumio: — Izbacite me iz auta. Zašto me odvozite sa sobom? '< Sjeo je i mrmljao: ^; — Oko mjeseca stvaraju se krugovi... Vjerujete li, gospodine kapetane, u besmrtnost duše? Može li konj doći u nebo? Počeo se glasno smijati, ali za trenutak se rastužio ' apatično pogledao Švejka izjavivši: . < (.

_ Dopustite, gospodine, jesam li vas već negdje vidio? Niste li bili u Beču? Sjećam vas se iz sjemeništa. Na trenutak se zabavljao time što je počeo recitirati latinske stihove »Aurea prima sata est aetas, quae vindice nullo1...«- — Dalje mi ne ide — reče — izbacite me. Zašto me nećete izbaciti? Ništa nisam napravio. Želim pasti na nos ._ izjavio je odlučnim glasom. _ Gospodine — nastavio je molećivim glasom — dragi prijatelju, dajte mi ćušku. — Jednu ili nekolko? — upitao je Švejk. — Dvije. — Evo vam. Vojni svećenik je naglas brojio pljuske koje je dobivao, pri čemu se blaženo smješkao. — Čini mi to dobro — reče — to je dobro za želudac i probavu. Dajte mi još jednu po njušci! — Najljepša hvala! — viknuo je kada mu je Švejk brzo udovoljio. — Potpuno sam zadovoljan. Podrapajte mi prsnik, lim mo vas. . y y Ivzražavao Je najrazličitije želje, poželio je da mu Švejk iščaši nogu, da ga nakratko guši, da mu odreže nokte i iščupa prednje zube. Žudio je za mučeništvom i poželio da mu Švejk otrgne glavu i baci je u vreći u Vltavu. —- Meni bi baš pristajale zvjezdice oko glave — govorio je oduševljeno — trebao bi ih deset. Zatim je počeo govoriti o trkama, brzo prešao na balet, no r^na njemu se nije dugo zadržao. ni Tr?lefCte Čardaš? — uPita Švejka. — Znate li medvjedipies: Ovako... a a c^Al°]e P°skočiti i pao je na Švejka koji ga je stao boksati, °nda ga smjestio na sjedalo. Ja nešto želim — vikao je vojni svećenik — ali ne n

1. Pokorno javljam, gospodine pukovniče, ja sam pijan (njem.).

122

;J»? .

;> i

:

° 'e bUo datno doba kad je bez ikakva suca... (lat.)

*•#

(&

•'

123

znam što. Zar ne znate što? — objesio je glavu i naprosto rezignirao. — A baš me briga što nešto hoću — rekao je ozbj. Ijno — a i vas, gospodine, što se to tiče? Ja vas ne poznam Kako se usuđujete tako me fiksirati? Znate li mačevati? Postao je na trenutak borbeniji i pokušao gurnuti Švejlcj sa sjedala. Nakon što ga je Švejk umirio, davši mu na znanje svoju fizičku premoć, upita: — Je li danas ponedjeljak ili petak? Bio je također radoznao je li prosinac ili lipanj, i pokazao je veliku sposobnost u lupetanju najrazličitijih pitanja: Jeste li oženjeni? Jedete li rado gorgonzolu? Jeste li u kući imali stjenke? Jeste li dobro? Je li vaš pas imao štenećak? Postao je povjerljiv. Ispričao je kako duguje za jahaće čizme, bič i sedlo, da je prije nekoliko godina imao triper i da se liječio hipermanganom. — Ni za što drugo nije bilo ni vremena, a nije se moglo ni pomisliti — reče štucajući — možda vam se to čini prilično mučnim. Ali recite, eh, eh, eh, što da učinim? Morate mi oprostiti. — Autotermosicama — nastavljao je zaboravivši o čemu je maloprije govorio — nazivaju se posude u kojima se čuvaju pića i jelo u prvotnoj toplini. Kako ocjenjujete, gospodine kolega, koja je igra pravednija, ferbl ili ajnc? — Ne, stvarno, već sam te negdje vidio! — izjavio je pokušavajući obgrliti Švejka i poljubiti ga slinavim usnama. — Mi smo skupa išli u školu. — Ah, ti dobričino — rekao je, nježno gladeći svoju vlastitu nogu — kako si narastao od tog vremena otkad te nisam vidio. Ah, ta sreća što te vidim, ublažit će sve moje patnje. Spopalo ga je pjesničko nadahnuće i počeo je govoriti o povratku u sunčani sjaj sretnih lica i vrelih srdaca. Onda je kleknuo i počeo moliti »Zdravo Marijo«, smijucl se pritom od uha do uha. Kada su se konačno zaustavili pred njegovim stanom) lo ga je vrlo teško izvući iz kočije. *>«

___ Nismo još stigli — vikao je — pomozite mi. Hoće me kidnapirati! Ja se hoću još voziti! . n-^ if n oravom smislu rijeci izvučen iz kočije, kao kuhani .plO l c u r

i

v i v -i

i

/

• kućice Na trenutak - J Ise čak činilo da će ga rastrgnuti jer Sezapleo nogama o sjedalo Pritom se smijao na sav glas, kako ih je zeznuo: _ Vi ćete me rastrgnuti, gospodo. Onda su ga vukli kroz ulaz, pa preko stubišta u stan, a u stanu su ga kao vreću bacili na divan. Izjavio je da neće platiti za vožnju autom koji nije naručio i trajalo je dulje od četvrt sata dok mu nisu objasnili da je to bila kočija. Ali ni s time se nije složio, pa je prigovarao da se on vozi samo u fijakeru. — Vi me hoćete zeznuti — izjavio je vojni svećenik gledajući značajno u Švejka i kočijaša — išli smo pješice. A onda je u nastupu velikodušnosti dobacio kočijašu lisnicu. — Uzmi sve, Ich kann bezahlen1, nije mi stalo do sitniša. Bilo bi bliže istini da je rekao da mu nije stalo do trideset šest krajcara, jer u novčarki više i nije bilo. Nesretni ga je kočijaš podvrgnuo temeljitom pregledu, spominjući pritom i ćuške. — Pa lupi me — odgovorio je vojni svećenik — misliš da ne mogu podnijeti? Od tebe ih pet podnesem. U prsniku mu je kočijaš pronašao pet kruna. Otišao je proklinjući svoju sudbu i vojnog svećenika koji ga je zadržao i pokvario mu posao. Vojni svećenik se polako uspavljivao, iako je stalno krojio nekakve planove. Htio je poduzeti sve moguće: svirati glaso**. ići u plesnu školu i pržiti ribu. k ^ a ^ Jku obećao svoju sestru, koju nije imao. Taj • e.r !e P^lio da ga odnesu u postelju i na kraju je usnuo, J vivsi da želi da ga priznaju kao čovjeka, što je jednako v «jedna jedinka kao i prasac. , ,, Ma

moguplatiti(njem.).

124

125

3. Kada je Švejk ujutro ušao u sobu vojnog svećenika, našao ga je kako leži na divanu i naporno razmišlja kako se to moglo dogoditi da ga netko polije tako čudno da mu se hlače prilijepe za kožni divan. — Pokorno javljam, gospon feldkurat — rekao je Švejk — da ste se po noći... Nekoliko riječi pojasnilo mu je kako se grozno vara misli li da je poliven. Vojni svećenik, kojemu je glava bila neobično teška, bio je potišten. — Ne mogu se sjetiti — rekao je — kako sam dospio s kreveta na divan. — Tamo uopće niste ni bili, čim smo došli, stavili smo vas na divan, dalje se ni moglo. — A što sam izvodio? Jesam li izvodio uopće nešto? Nisam valjda bio pijan? — Ko deva — odgovorio je Švejk — potpuno, gospon feldkurat, dobili ste mali delirij. Nadam se da bu vam pomoglo ak se presvlečete i operete. — Tako mi je kao da me je netko premlatio — žalio se vojni svećenik — i žedan sam. Da se jučer nisam tukao? — Ni to bilo tak grozno, gospon feldkurat — žeđ je posljedica jučerašnje žeđi. Iz tog se čovek nemre izvleči tak brzo. Poznaval sam jednog stolara, taj se prvo napil na Silvestrovo 1910., a 1. siječnja ujutro bil je tak žedan i bilo mu je tak loše da si je kupil slanu haringu, pa je pil ispočetka i tak to radi svaki dan već četvrto leto i niko mu nemre pomoći, zato jer si uvek kupi tu slanu haringu za ćeli tjedan. To vam je takav ringišpil, kak je govoril jedan stari narednik iz 91pukovnije. Vojnog svećenika pogodio je savršeni mamurluk i jednostavna depresija. Da ga je netko u tom trenutku slušao, bio bi uvjeren da prisustvuje predavanju dr. Aleksandra Batek* »Objavimo rat na život i smrt demonu alkohola, koji ubija 126

v

na

jbolje ljude« i da čita njegov priručnik »Sto iskara

etičkih«. . . Napravio je, naravno, male izmjene: _ j^ad bi — rekao je — čovjek pio neko plemenito piće , gto su maraskino, konjak; ali ja sam jučer pio borovicu. Rudini se da ju mogu tako cugati. Ima oduran okus. Da je bar bila višnjevača. Ljudi izmisle kojekakve svinjarije i piju to kao vodu. Takva borovica nije ni ukusna, nema ni boju, samo peče u grlu. A da je bar bila prava, destilat bobica, kakvu sam jednom pio u Moravskoj. A ova je borovica bila od nekakvog drvenog špirita i ulja. Pogledajte kako mi se podriguje. Rakija je otrov — odlučio je — mora biti original, prava, a ne tvornički proizvod nekakvih Židova. To je kao i s rumom. Dobar rum je rijetkost. Da mi je sada dobra orahovača — uzdahnuo je — ta bi mi smirila želudac. Takva orahovača, kakvu ima gospodin satnik Šnabl u Bruski. Počeo je prevrtati džepove i pregledavati lisnicu. — Sve u svemu imam trideset šest krajcara. Kako bi bilo da prodam divan? — razmišljao je. — Sto mislite, hoće li netko kupiti divan? Gazdi ću reći da sam ga posudio, ili da nam ga je netko ukrao. Ne, divan ću ostaviti. Poslat ću vas gospodinu satniku Šnablu da vam posudi sto kruna. Dobio je preksinoć na kanama. Ako tamo ne uspijete, odite do \T V

•

vrsovica u vojarnu, natporučniku Mahleru. Ako i tamo ne uspijete, odite na Hradčane satniku Fišeru. Njemu recite da moram platiti krmivo za konja jer sam novac za to propio. A ako i tamo ništa ne dobijete, založit ćemo klavir, pa što bude da bude. Napisat ću vam nekakvih općenitih par redaka. Ne ajte se odbiti. Recite da mi je potrebno i da sam sasvim bez vca. Izmislite što hoćete, ali mi se ne vraćajte praznih ruku ću vas poslati na bojišnicu. Pitajte gospodina Šnabla gdje u P~uJe tu orahovaču i kupite dvije boce. no • « sJaJno obavio svoju zadaću. Njegova prostodušyj Posteno lice osigurali su mu potpuno povjerenje i a e x J ono što govori čista istina. J je odlučio da će biti korisno ne govoriti ni pred 127

l

satnikom Šnablom, ni pred satnikom Fišerom, ni prej natporučnikom Mahlerom o tome da vojni svećenik mora platiti krmivo za konja, već poduprijeti njegovu molbu iz. javom da vojni svećenik mora platiti alimentaciju. Svugdje je dobio novac. Kada je, vrativši se s pobjedonosnog pohoda pokazao tristo kruna, vojni svećenik, koji se u međuvremenu umio i presvukao, bio je silno iznenađen. — Uzel sam to odjednom — rekao je Švejk -— da ne moramo sutra ili preksutra ponovo brinuti o nofcima. Išlo je to prilično glatko, samo sam moral pred kapetanom Šnablom kleknuti na koljena. To je nekakav gad, al kad sam mu rekel da moramo platiti alimentaciju... — Alimentaciju? — zaprepašteno ponovi vojni svećenik —Je, alimentaciju gospon feldkurat, otpremninu curama. Vi ste rekli da se nekaj zmislim, a ja se niš drugo nisam dosetil. Kod nas je jedan šuster u isto vreme plaćal alimentaciju za pet cura i bil je zbog toga sav očajan, pa si je stalno posudival i svako mu je rado poveroval da je u groznom položaju. Pitali su me kakva je cura, a ja sam rekel da je jako zgodna, da još nema ni petnajst let. Pa su hteli njenu adresu. — To ste fino izveli, Švejk — uzdahnuo je vojni svećenik i počeo hodati po sobi. — Opet jedna krasna sramota — reče, uhvativši se za glavu — tako me boli glava! — Dal sam im adresu od jedne stare, gluhe babe kod nas u ulici — objašnjavao je Švejk — htel sam to solidno izvesti jer je naredba naredba. Nisam se dal odbiti, a nekaj sam moral zmislit. A sad čekaju u hodniku za taj klavir. Dow sam ih da nam ga otpelaju u zalagaonicu, gospon feldkurat Ni ne bu tak loše kad više ne bu klavira. Bude više mesta i budemo imali više novaca na hrpi. I bude mir par dana. A ak bi gazda pital kaj delamo s tim klavirom, ja bum ^ da su mu se potrgale žice i da smo ga poslali u radionicu & popravak. A imam i kupca za divan. To je moj poznati trg0' vac starim pokućstvom, došel bu popodne. Danas se plaća kožni divan. % 128

_ ništa niste izveli, Švejk? — upita vojni svećenik, v 3 stalno glavu medu dlanovima i gledajući u očajanju. ___ rjonesel sam, pokorno javljam gospon feldkurat, umesdve flaše orehovice, kakvu kupuje gospon kapetan Šnabl, t0 flaša kako bi imali nekakve rezerve, da imamo nekaj za Pjti Mogu ići po klavir, da nam ne zatvoriju zalagaonicu? Vojni svećenik je beznadno odmahnuo rukom i za koji trenutak već su utovarivali glasovir na kola. Kada se Švejk vratio iz zalagaonice, našao je vojnog svećenika kako sjedi kraj otvorene boce orahovače i psuje jer je za objed dobio nepečen odrezak. Opet je bio na istom. Objavio je Švejku da će već sutra započeti novi život. Ispijanje alkohola je prostački materijalizam, a valja živjeti duhovnim životom. Gotovo pola sata govorio je filozofski. Kada je otvorio treću bocu, došao je trgovac starim pokućstvom i vojni svećenik mu je za bagatelu prodao divan i ponudio mu da malo porazgovaraju. Bio je vrlo nezadovoljan kad se trgovac ispričao da ide u kupovinu još i noćnog stolića. — Šteta što nikakvog nemam — reče s prijekorom vojni svećenik — čovjek ne može na sve misliti. Nakon odlaska trgovca starim pokućstvom vojni svećenik se upustio u prijateljski razgovor sa Švejkom s kojim je ispio sljedeću bocu. Dio njihova razgovora bio je ispunjen osobnim stavom vojnog svećenika spram žena i karata. Dugo su sjedili. I večer je zatekla Švejka i vojnog svećenika u prijateljskom razgovoru. Noću se odnos ipak izmijenio. Vojni svećenik se vratio u jučerašnje stanje, zamijenio je Švejka s nekim drugim i rekao mu: . .~~~ Nikako, ne odlazite, sjećate se onog ridokosog kadeta Ta je idila trajala sve do onog trenutka dok Švejk nije rekao vojnom svećeniku: Sad mi je dosta, sad ideš u krevet na ćorku, kužiš? m i( eni ', J > kak° ne bih išao — mrmljao je vojni sve-~~ sjećaš se da smo skupa išli u peti razred i kako sam 129

ti pisao zadaće iz grčkog? Imate vilu na Zbraslavi? Možete voziti parobrodom po Vltavi? Znate što je to Vltava? Švejk ga je prinudio da izuje cipele i da se svuče. V0in. svećenik je poslušao uz proteste nepoznatim osobama. — Vidite, gospodo — govorio je ormaru i fikusu — 1^ sa mnom postupaju moji rođaci!? Nemam rođaka — odluči« je naglo, smještajući se u postelju — da se i nebo i zenji, urote protiv mene, nemam ih... I sobom odjeknu hrkanje vojnog svećenika.

4. U te dane pada i Švejkov posjet stanu njegove stare dvorkinje gospode Miillerove. U stanu je Švejk našao nećakinju gospode Miillerove, koja mu je uz plač ispričala da je gospoda Miillerova bila uhićena tu večer kada je odvezla Švejka u vojsku. Staru gospodu osudio je i dao odvesti vojni sud, pa iako joj ništa nisu mogli dokazati, odveli su je u koncentracijski logor u Steinhofu. Već je od nje došlo i pisamce. Švejk je uzeo tu domaću relikviju i čitao: »Draga Aninko! Tu nam je jako dobro, svi smo zdravi, Suseda na krevetu do mene ima pjegavi —, a također su tu i crne — Inače je sve u redu. Jela ima dovoljno i skupljamo krumpirove — za juhu. Čula sam da je gospon Švejk već —> pa nekak pronađi gde leži, da bi mu mogli poslije rata uredio grob. Zaboravila sam ti reći da je na tavanu u desnom kutu u kutiji jedan mali pesek, radik, štene. Ali već je tome toli* tjedana, da nije dobil niš za jesti, od kad su došli po mene $ me — Zato mislim da je već kasno i da je taj pesek isto v# na milosti. I preko cijelog pisamca ružičasti pečat. Zensuriert K. »• Konzentrationslager Steinhof1. — I zbiljam je taj pesek već bil mrtvi — zajecala je ^ 1. Cenzurirano. C. i kr. koncentracijski logor Steinhof (njem.). 130

i

gospode Miillerove — a ni svoj stan ne bi prepoznali. g nekim šnajdericama. A one su od tog nadamski salon. Svuda su modne slike po zidovima, poa prozorima. Sestrična gospode Miillerove nije se mogla primiriti. Uz eprestano jecanje i naricanje izrazila je na kraju sumnju da " Švejk pobjegao iz vojske, i da hoće još i njih upropastiti i unesrećiti. Na kraju je s njime govorila kao s pokvarenim pustolovom. _ To je jako šaljivo — rekao je Švejk — to mi se jako dopada. Tak da znate, gospoda Kejfova, imate pravo da sam se izvlekel. A zato sam moral ubit petnajst narednika i nika. vod Al nemojte to nikom reći. I Švejk napusti svoj dom koji ga nije prihvatio, izjavivši: — Gospoda Kejfova, u praonici sam imal neke kragne i napršnjake, to mi podignite da bi, kad se vratim iz vojske, imal kaj za obleči. Isto pazite da mi se u ormaru s odelima ne naseliju moljci. A te gospodične koje spavaju u mom krevetu dajte pozdraviti. Zatim je Švejk otišao priviriti malo »Kod Kalicha«. Kad ga je vidjela, gospoda Palivcova je izjavila da mu nećetočiti na jer je sigurno pobjegao. — Moj muž — počela je razvlačiti staru priču — bil je tak oprezni, a tam je, sedi siromah zatvoren zbog ničega.takvi A ljudi hodaju po svetu, pobegneju iz vojske. Već su prošli vas tjedan tu tražili. Mi smo oprezniji od vas — završila je svoju Sf govoranciju — a unesrećeni smo, nema svako takvu eću kak vi. Joj govoranciji bio je prisutan jedan stariji gospodin,var bra sa Smichova, koji je prišao Švejku i rekao mu: ran s rosim vas, gospon, pričekajte na mene vani, ja mo? vama govoriti. rij v - a SC P°^eo dogovarati sa Švejkom, kojeg je prema muTd 8 Stioničarke ima sina ° Palivcove, držao za dezertera. Povjerio Im^u i kod koji je također pobjegao iz vojske i da je bake u Jasenu kod Josefova. 131

Ne osvrćući se na to što ga je Švejk uvjeravao da nije de^. erter, gurnuo mu je u ruku deseticu: — To je za prvu pomoć — rekao je, vukući ga za sobom u vinarnicu za uglom — ja vas razmem, mene se ne morate bojati. Švejk se kasno noću vratio kući, ali vojnog svećenika joj nije bilo. Došao je tek ujutro, probudio Švejka i rekao: — Sutra idemo služiti poljsku misu1. Skuhajte crnu kavu s rumom. Ili još bolje — skuhajte grog.

•m

XI Švejk odlazi s vojnim svećenikom služiti poljsku misu

1.

l. Misa koja se služi prije odlaska na bojno polje (ptev.).

132

Pripreme za usmrćivanje ljudi vršile su se uvijek u ime Božje ili uopće nekog tobožnjeg višeg bića, koje je čovječanstvo izmislilo i stvorilo u svojoj uobrazilji. Prije nego što bi stari Feničani prerezali vrat kakvom zarobljeniku, služili su isto tako svečane službe Božje kao i nekoliko tisuća godina kasnije nove generacije prije nego što bi krenule u rat i pobile svoje neprijatelje ognjem i mačem. Ljudožderi s Nove Gvineje i Polinezijskih otoka, prije negoli svečano prožderu svoje zarobljenike ili nepotrebne ljude, kao što su misionari, putnici, namještenici raznih trgovačkih farmi ili obični znatiželjnici, prinose žrtve svojini bogovima i vrše pritom najrazličitije vjerske obrede. Budući da do njih još nije doprla kultura ornata, ukrašavaju svoje stražnjice vijencima šarenog perja šumskih ptica. • ri e ne * §° ^to Je sveta inkvizicija spalila svoje žrtve, služila je najsvečanije službe Božje, veliku svetu misu s pjevanjem. n smaknućima okrivljenih uvijek sudjeluju svećenici, gnjaveći svojim prisustvom delinkvente. rus koj takvog je jadnika vodio pastor pod sjekiru, u A j. atriji katolički svećenik pod vješala, u Francuskoj pod

& lotlnu> u Americi svećenik je vodio na električnu stolicu, 1 na sto icu na ši^ koj°J su ga domišljatim strojem ' u busiji bradati pop vodio je revolucionare itd... ? 133

Svugdje su pritom manipulirali raspelom, kao da bi reci: »Tebi će samo odsjeći glavu, objesiti te, ugušiti, pustiti) tebe petnaest tisuća volti, ali što je tek ovaj morao propatj ti!« Velika klaonica svjetskog rata nije mogla proći bez sve. ćeničkog blagoslova. Vojni svećenici svih vojski molili su, služili poljske mise za pobjedu one strane čiji su kruh jeli. Na pogubljenjima pobunjenih vojnika pojavljivao se svećenik. Prilikom pogubljenja čeških legionara moglo se vidjej i svećenika. Ništa se nije promijenilo od onih vremena kada je raž bojnik Vojteh, kojemu su prilijepili »sveti«, sudjelovao s nu čem u jednoj, a križem u drugoj ruci pri ubijanju i uništava nju pribaltičkih Slavena. Ljudi su u čitavoj Europi išli na klaonicu kao stoka, b mo su ih pokraj mesara—careva, kraljeva i drugih moćnika vojskovođa vodili svećenici svih vjeroispovijesti, blagosloveći l lažno zaklinjući da: »Na kopnu, u zraku, na moru itd... itd...« Poljske mise služile su se dvaput: prvi put kada je jedinic odlazila na bojišnicu i drugi put na bojišnici, prije samo| krvavog klanja i ubijanja. Sjećam se da nam je jednom, i vrijeme takve poljske mise, neprijateljski zrakoplov baci bombu točno na poljski oltar, pa od svećenika nije ostai ništa drugo doli nekakve krvave krpe. Kasnije su o njemu pisali kao o mučeniku, dok su ni zrakoplovi pripremali sličnu slavu vojnim svećenicima' drugoj strani. Od toga smo napravili gadne šale, a na improvizirano' križu gdje su pokopali ostatke vojnog svećenika, preko rt se pojavio ovaj nadgrobni natpis:

2. Švejk je skuhao slavni grog, zasjenivši grog starih pomo-Takav bi grog mogli piti gusari osamnaestog stoljeća i bili bi zadovoljni Vojni svećenik Otto Katz bio je oduševljen. _ Gdje ste naučili kuhati tako dobru stvar? — upitao je. _ Kad Sam pred nekolko let išel u frent — odgovorio je £vejk _ u Bremenu, od jednog propalog mornara, koji je govoril da grog mora biti tak jaki da ak neko opadne u more, može preplivati kanal La Manche. Od slabog groga se utopi ko slabo štene. _ Nakon ovakvog groga, Švejk, dobro ćemo služiti poljsku misu — mudrovao je vojni svećenik — mislim da ću prije toga izreći nekoliko riječi za rastanak. Poljska misa nije nikakva zafrkancija, kao što je služenje mise u zatvoru ili propovijed razbojnicima. U ovom slučaju čovjek mora stvarno imati sve daske u glavi. Poljski oltar imamo — sklopiv, džepno izdanje. Isuse i Marijo, Švejk — uhvatio se za glavu — pa mi smo volovi. Znate gdje sam pospremio taj sklopivi poljski oltar? U divan koji smo prodali. — Je, to je nesreća, gospon feldkurat — rekao je Švejk — ja, doduše, poznam tog trgovca starim nameštajem, al preksinoć sam srel njegovu gospodu. On je zatvoren zbog nekakvog ukradenog ormara, a veli da je naš divan kod nekog učitelja na Vršovicama. To je peh s tim poljskim oltarom. Najbolje bi bilo, kad popijemo grog, da ga idemo potražiti, zato jer mislim da se bez poljskog oltara nemre služiti misa. rali nam, stvarno, samo taj poljski oltar — rekao je neveselo vojni svećenik — inače je na vježbalištu sve priprejeno. Tesari su već tamo napravili podij. Monstrancu će Bržvn

Što može zadesiti nas, sada je tebe zadesila nebo si obećao nama, a ono je tebe uzelo Pri svetoj misi nebo se na te spustilo }'• i;*ll od tebe nešto masnih fleka je ostalo. 0Kl !*|iaf? 134

ova

-

bih trebao imati

Zamislio se: pehar 0?' CemO da Sm° ga '^S^tli, pa će nam dati sportski nat poručnika Witingera iz 75. pukovnije. On je 135

nekad trčao i pobijedio za »Sport favorit«, bio je dobar trW Istrčao je četrdeset kilometara, Beč — Modling, za jedan SM i četrdeset osam minuta, kako nam se uvijek hvali. Već san se jučer s njim dogovorio. Baš sam govedo što uvijek SVP odgađam za zadnji čas. Zašto, truba jedna, nisam pogledao u taj divan? Pod utjecajem groga pripremljenog po receptu propaW mornara, počeo je samog sebe ružno psovati i u najrazličitijim sentencama izražavati kamo zapravo spada. — Pa idemo već tražiti taj poljski oltar — nagovarao gaje Svejk — već je jutro. — Još si moram uzeti uniformu i popiti još jedan grog.Konačno su izašli. Putem do žene trgovca namještajem, vojni svećenik je ispričao Švejku da je jučer, uz Božji blagoslov, zaradio na kartama dosta novca, pa ako sve dobro prođe da će otkupiti glasovir iz zalagaonice. Bilo je u tome neke sličnosti s poganima koji obećavaju kakvu žrtvu. Od pospane žene trgovca starim namještajem doznali su adresu učitelja na Vršovicama, novog vlasnika otomana. Vojni svećenik iskazivao je neobičnu darežljivost. Stipnuo ju je za obraz i poškakljao po podbratku. Na Vršovice su išli pješice jer je vojni svećenik izjavio da se mora prošetati po svježem zraku kako bi prešao na druge misli. Na Vršovicama, u stanu gospodina učitelja, starog, f0" božnog gospodina, čekalo ih je nemilo iznenađenje. Našavši poljski oltar u divanu, stari se gospodin dosjetio da bi to rflfr gao biti prst Božji, pa ga je darovao mjesnoj vršovičkoj crkV za sakristiju, upisavši na drugoj strani sklopivog poljskog °'' tara natpis: »U čast i slavu Božju darovao p. Kolafik, učitf'l u. m. ljeta Gospodnjeg 1914. g.«. Zatečen u donjem rublju, pokazivao je znakove silne zbu' njenosti. Iz razgovora s njim bilo je jasno da je nađenoj

• ^ o značenje čuda i proviđenja Božjeg. Kad je kupio fl divan, čuo je unutarnji glas koji mu govoraše: »Pogledaj e u divanu, u ladici«. A k tome je još vidio u snu nekog eu , la koji mu je jasno naredio: »Otvori ladicu od divana!« Poslušao je. A kada je tamo vidio minijaturni, sklopivi, trodijelni oltar s udubljenjem za tabernakul, kleknuo je pred divan, dugo se i usrdno molio i hvalio Boga, te držao da je dobio ukazneba s da ukrasi time crkvu na Vršovicama. _ f0 nas ne zanima — reče vojni svećenik — stvar koja vam nije pripadala, trebali ste odvesti na policiju, a ne do nekakve proklete sakristije. _ Zbog tog čuda — dodao je Švejk — još bute imali problema. Kupili ste divan, a ne nikakav oltar, koji pripada vojnom inventaru. Takvo ukazanje Božje može vas dost po sku koštati. Niste se trebali osvrtati na anđele. Jedan čovek u Zhofima, isto tak je na polju izoral nekakvi kalež, koji je potjecal iz pokradene crkve, a tam je bil sakriveni za bolja -vre mena, dok se to ne zaboravi, a taj čovek ga je isto tak smatral za prst Božji i umesto da to pretopi, išel je s tim kaležom gosponu župniku, i rekel je da to hoće darovati crkvi. A gospon župnik je pomislil da se u njemu pokrenula grižnja savjesti, pa je poslal po načelnika, načelnik po žandare, a onda je ovaj bil osuđeni za krađu svetih stvari, iako je ćelo vreme nekaj mlel o čudesima. On se htel spasiti pa je isto pripovedal o nekakvom anđelu i uplel je u sve to i Djevicu Mariju i dobil deset let. Najbolje bute napravili ak odete z nama k vašem župniku da nam vrati vojni inventar. Poljski oltar ni nikakva m acka ni čarapa koja se može darovati kom se hoće. ^ari gospodin tresao se cijelim tijelom i oblačeći se, cvokotao je zubima: a u n . odista ništa zlo niti loše nisam u mislima gajio, a niti ^amjen imao. Mislio sam da takvim Božjim ukazanjem na P d ukta v:m u naše Vrš ° ** ) g siromašnog hrama Božjeg A

-Ai

Je> na račun vojnog inventara, to se razme —

rekao 136

137

je tvrdo i drsko Švejk — sačuvaj nas dragi Bog od takv0s Božjeg ukazanja. Nekakav Pivonka iz Chotebofe smatral je isto tak Božjim činom kad mu je u ruke upal štrik s tuđo^ kravom koja je bila s druge strane štrika zvezana. Nesretni stari gospodin posve se spleo od ove govorancije pa se prestao uopće braniti, trudeći se da se što prije obuče i sredi čitavu stvar. Vršovički je župnik još spavao, pa je probuđen bukom počeo psovati, jer je onako bunovan mislio da mora ići po. dijeliti nekom posljednju pomast. — Mogli bi me pustiti na miru s tom posljednjom pomasti — gunđao je, nerado se oblačeći — ljudima pada na pa-met umrijeti baš kad je čovjek u najslađem snu. I onda se još s njima moram natezati za novac. Tek su se u predsoblju susreli: on, namjesnik gospoda Boga među vršovičkim katolicima civilima, i drugi namjesnik Božji na zemlji, pri vojnom inventaru. U cijelosti je to bio spor između civila i vojnika. Dok je župnik tvrdio da poljski oltar ne spada u divan, vojni svećenik je izjavio da po tome još manje spada iz divana u sakristiju crkve u koju ulaze sami civili. Švejk je pritom davao različite primjedbe, da je lako \» gatiti siromašnu crkvu na račun vojnog budžeta. Ono »širo mašni« izrekao je nekako pod navodnicima. Na kraju su otišli u sakristiju crkve, a župnik je izdao poljski oltar uz ovu izdatnicu: »Primio sam poljski oltar koji je slučajem dospio u crkvttfi Vršovicama. Vojni svećenik Otto Katz.«

Slavni poljski oltar proizvela je neka židovska firma » Mahler« iz Beča, koja je proizvodila svekolike misne potrepŠo1* i vjerske predmete, kao što su krunice i svete sličice. Oltar se sklapao na tri dijela, a bio je obilno prerna^ lažnom pozlatom, kao uostalom i sva slava svete crkve. P 138

mašte nije se baš moglo ustanoviti što ustvari pred-pUnj°aju jjjke naslikane na ta tri dijela. Sigurno je samo to da stav j ) ^^ kojim bi se jednako mogli poslužiti nekakvi na Zambeziju, ili šamani Burjati i Mongoli. jvfarnaljan drečavim bojama, izdaleka je sličio šarenim pločama namijenjenim ispitivanju daltonista na željeznici. Isticao se samo jedan lik. Nekakav goli čovjek s aureolom i tijelom zelenkastim poput trtice guske koja već zaudara i raspada se. Toga sveca nitko nije dirao. Naprotiv, s obje strane stajala su mu dva krilata stvorenja koja su trebala predstavljati anđele. Ali gledatelj je imao utisak da taj sveti, goli čovjek urla od užasa nad tim društvom koje ga okružuje. Anđeli su, naime, izgledali kao aveti iz priče, nešto između krilate divlje mačke i apokaliptičke aveti. Sučelice ovoj stajala je slika koja je trebala predstavljati Sveto Trojstvo. U cijelosti uzevši, majstor na golubici i nije imao što upropastiti. Naslikao je nekakvu pticu koja je isto tako mogla biti i golubica, kao i kokoš bijelih brojlera. Ali je zato Bog Otac izgledao kao razbojnik s Divljeg zapada, kojega općinstvu predstavljaju putem nekog napetog vesterna. Sin Božji bio je, naprotiv, veseo, mladi muškarac, s lijepim trbuščićem, prekrivenim nečim što je sličilo na kupaće gaćice. Sve u svemu, ostavljao je dojam sportaša. Križ koji mu je bio u ruci, držao je ko od šale, kao da se radilo o teniskom reketu. Gledajući iz daljine, sve se to skupa stapalo i stvaralo dojam da vlak ulazi u kolodvor. treću sliku uopće nije bilo moguće procijeniti što Vl t ^ ' V°Jnici su se uviJek sva
V eta

M 'rio

' HfStelMr

139

Poljski je oltar Švejk uspješno složio u kočiju, sam je sjeo do kočijaša na kozlić, dok je vojni svećenik u kočiji udobn0 smjestio noge na Sveto Trojstvo. Švejk je razgovarao s kočijašem o ratu. Kočijaš je bi0 buntovnik. Davao je razne primjedbe o pobjedi austrijskog oružja kao na primjer: »A, jeste zgutali u Srbiji!« I tome slično. Kada su prelazili mitnicu, službenik ih je upitao što voze. Švejk je odgovorio: Sveto Trojstvo s Djevicom Marijom i feldkuratom. Na vježbalištu su ih već s nestrpljenjem očekivale pohodne satnije određene za bojišnicu. A čekale su ih dugo. Jer, ovi su još morali otići po sportski pehar k natporučniku Witingeru, a onda u brevnovski samostan po monstrancu, ciborij i druge potrepštine koje služe misi, uključujući i boa misnog vina. Iz ovoga se vidi da nije baš tako jednostavno služiti poljsku misu. — Mi to pedjamo kak stignemo — rekao je Švejk kočijašu. I imao je pravo. Kad su se već dovezli na vježbalište i već stajali kod podija s drvenom ogradom i stolom na koji je trebao biti postavljen poljski oltar, pokazalo se da je vojni svećenik zaboravio na ministranta. Uvijek mu je ministrirao jedan pješak iz pukovnije koji je ipak radije odabrao da ga premjeste u veziste, i tako je otišao na ratište. — Ne smeta, gospon feldkurat — rekao je Švejk—mogu ja to obaviti. — Znate li ministrirati? — To nisam nikad delal — odgovorio je Švejk — al sve st može probati. Danas je rat, a u ratu ljudi delaju stvari o kojin^ prije nisu mogli ni sanjati. To nekakvo glupo »et cum špirit tuo« na to vaše »dominus vobiscum« nekak bum skup složil- A onda si mislim da to ni niš teško hodati oko vas ko mačka ok° vruće kaše. I prati vam ruke i nalevati vino iz peharčeka. — Dobro — rekao je vojni svećenik — ali vodu mi °e

140

\

nalijevati. Radije odmah u taj drugi pehar nalijte vino. uostalom, ja ću vam uvijek reći trebate li ići nalijevo ili 1Nl flesno. Ako tiho fućnem jednom — to znači nadesno, dva n _ nalijevo, a s misnom knjigom se ne morate puno P njaviti. Sve ostalo je zafrkancija. Nemate tremu? ° _ ja se ničeg ne bojim, gospon feldkurat, pa ni mini striranja, i j. . . . c i • Vojni je svećenik imao pravo kad je izjavio: »Sve ostalo je zafrkancija«. Sve je teklo izuzetno glatko. Govor vojnog svećenika bio je vrlo kratak. — Vojnici! Našli smo se ovdje kako bismo prije odlaska na bojišnicu obratili svoja srca Bogu da nam donese pobjedu i očuva vas u zdravlju. Neću vas dugo zadržavati i želim vam sve najbolje. — Ruht! — viknuo je stari pukovnik na lijevom krilu. Poljska misa naziva se zato poljskom jer potpada pod iste zakone kao i vojna taktika na bojnom polju. U vrijeme dugih manevara u tridesetogodišnjem ratu i poljske mise bivale su neobično duge. U suvremenoj taktici, gdje su vojni pokreti nagli i brzi, i poljska misa mora biti brza i oštra. Ova je trajala točno deset minuta, a oni koji su bili bliže, neobično su se čudili zašto za vrijeme mise vojni svećenik fućka. Švejk je brzo savladao signale. Išao je na desnu stranu oltara, onda opet na lijevu i ništa drugo nije govorio osim »et cum špiritu tuo«. Sličilo je to na indijanski ples oko žrtvenog kamena, ali ostavilo je dobar dojam, otjeravši dosadu v

tovi!

Cr

!?Va- Svi su se sJaJno zabavljali. Časnici oko pu-n v ° c ° ^m uzdizali su se nad postrojbama, k nebu, rtveni

**nn" i tužnog vježbališta s drvoredom šljiva u pozadini i ~~ čiji je vonj zamjenjivao mistični miris kadionica i v P,ričali su viceve i sve je teklo u potpunom redu. Tu cu se /° medu ljudstvom: »Daj mi dim«. mod • °,f1rtveni ^m uzdizali su se nad postrojbama, n e u , su vicn jaČiĆi duhansk°g dima. Svi su dočasnici pušili kad je i gospodin pukovnik zapalio. «$ $§« 141

Konačno se začulo »Zum Gebet1«, podigla se prašina j sivi četverokut odora povi svoja koljena pred sportskim pe. harom natporučnika Witingera, koji je ovaj osvojio za »Sport favorit« u utrci Beč — Modling. Kalež je bio pun, a opći sud koji je popratio svećenikovo rukovanje njime, bio je ovaj koji se pronio vojničkim redovima: — Potegnul je do dna. Taj je obred ponovljen dvaput. Onda još jednom »Na molitvu«, na što je kapela zasvirala: »Bože živi, Bože štiti«, a zatim je slijedilo svrstavanje i razlaz. — Pokupite ove tričarije — rekao je vojni svećenik Švejku, pokazujući poljski oltar — da to možemo razvesti kamo i spada. Vozili su se s istim kočijašem i sve su pošteno vratili, osim one boce misnog vina. A kad su već bili kod kuće, nakon što su nesretnog kočijaša uputili u vojno zapovjedništvo radi naplate tih dugih vožnji, Svejk je rekao vojnom svećeniku: — Pokorno javljam, gospon feldkurat, dal mora biti ministrant iste vjeroispovijesti ko i onaj kome ministrira? — Svakako — odgovori vojni svećenik — inače misa ne bi vrijedila. — Onda se, gospon feldkurat, dogodila velka greška — javio se Švejk — ja sam bez vjeroispovijesti. Ja imam takav peh. Vojni svećenik pogleda na Švejka, trenutak pošutje, pa ga potapša po ramenu i reče: — Možete popiti to misno vino što je ostalo u boci, pa zamislite da ste opet pristupili Crkvi.

X II V jerska ra sp ra va

Događalo se da Svejk danima nije viđao pastira vojnih duša. Vojni svećenik je naizmjence obavljao svoje dužnosti i bančenja, pa je kući dolazio rijetko, prljav i neumiven kao mačak kad se pari i odlazi na izlete po krovovima. Kad bi se vratio, ako bi bio sposoban govoriti, prije nego što bi zaspao, razgovarao je sa Svejkom o uzvišenim ciljevi ma, o zanosu i radosti razmišljanja. Ponekad je pokušavao govoriti u stihovima, citirajući Heinea. Svejk je služio s vojnim svećenikom još jednu misu inženjercima, kamo je greškom bio pozvan još jedan vojni svećenik, bivši vjeroučitelj, neobično pobožan čovjek koji je pogledao svoga kolegu vrlo začuđeno kada mu je ovaj iz Svejkove čuture, koju je uvijek nosio sa sobom na takve pobožne zadatke, ponudio konjak. „ " To je dobra marka — rekao je vojni svećenik Otto 12 — Popijte, pa idite doma. Ja ću to sam obaviti jer moram biti pod otvorenim nebom; nekako me danas boli glava. Pobožni vojni svećenik otišao je vrteći glavom, a Katz je,

1. Na molitvu! (Njem.)

142

se Bož °U r^^' S^n° °baVi° SV°JU zadaću-:e i ., ju ovoga puta pretvorio gemišt, a propovijed dal- nesto dulJa> pn čemu je svaka druga riječ bila »i tako ^Je« i »zaista«. ~~~ Vi ćete danas, vojnici, otići na front i tako dalje. Vi se

143

sada obratite Bogu i tako dalje i zaista. Ne znate što vam Se može dogoditi i tako dalje i zaista. I dalje je od oltara grmjelo i tako dalje i zaista, izmje. njujući se s Bogom i svim svetima. U zanosu i govorničkom poletu, vojni je svećenik i princa Eugena Savojskog uvrstio u svece koji će ih štititi dok budu gradili mostove preko rijeka. Ipak je poljska misa završila bez ikakvih problema, ugodno i zabavno. Inženjerci su se vrlo dobro zabavljali. Na povratku ih nisu htjeli pustiti u tramvaj sa sklopivim oltarom. — Tresnul bum te s tim svetim po glavi — obratio se Švejk kondukteru. Kad su konačno došli do kuće, ustanovili su da su negdje putem izgubili tabernakul. — Ne smeta — rekao je Švejk — prvi kršćani su služi svetu misu i bez tabernakula. Ako bi to negde objavili, htel bi pošteni nalaznik od nas nagradu. Da se radi o nofcima, sigurno se ne bi našel nikakvi pošteni nalaznik, iako ima još takvih ljudi. Kod nas u Budejovicama, u regimenti, bil je jedan vojnik, takvo dobro govedo; taj je jednom našel šesto kruna na ulici i predal ih je na policiju, a u novinama se o njemu pisalo ko o poštenom nalazniku, pa je od toga samo imal sramotu. Niko z njim ni htel govoriti, svi su mu samo rekli: »Budalo jedna, kakvu si to glupost napravil, pa to te mora do kraja života gristi ak imaš još malo savesti u sebi«. Imal je curu, pa se i ta prestala z njim razgovarat. Kad je došel doma na dopust, dok je svirala muzika, dečki su ga zbog tog> hitili van iz birtije. Počel je propadati, samo je o tom razmišlj^ i na kraju se hitil pod vlak. Jednom je kod nas u ulici jeda" šnajder našel zlatni prsten. Ljudi su ga upozoravali da ga $ nosi na policiju, ali on ni htel slušati. Primili su ga jako p& tojno jer su rekli da je tam već oglašeno da je izgubljen zlato1 prsten s brilijantom, a onda su pogledali na kamen i rek" 1 »Čovječe pa to je staklo, a ne brilijant! Koliko su vam dali # taj brilijant? Znamo mi takve poštene nalaznike.« Na kraj 144

objasnilo tak da je još jedan čovek zgubil zlatni prsten f T brilijantom, nekakvu obiteljsku uspomenu, ali šnajder S dsedel tri dana zato jer je od besa uvredil pandura. Dobil ^ no zakonu nagradu deset posto, jednu krunu i dvadeset halera1, zato jer Je ono sme<^e vredilo dvanajst kruna, pa je onda tu zakonitu nagradu hitil tom gosponu u lice, pa ga je taj tužil za uvredu časti, pa je šnajder dobil još deset kruna kazne. Posle suda je govoril da si svaki pošteni nalaznik zasluži dvadeset po riti, da ga treba namlatiti dok ne poplavi, javno, pred svima, da si to ljudi zapamtiju i da se po tom i ravnaju. Mislim da nam naš tabernakul niko nebu vratil iako je straga znak od regimente, jer s vojnim stvarima niko neće niš imati. Rade buju to hitili nekam u vodu da još ne bi s tim imali nekakve petljancije. Jučer sam u birtiji »Kod zlatnog vijenca« razgovaral s nekim čovekom sa sela, ima već pedeset šest let i išel je pitati na Županijsko poglavarstvo u Novoj Paki zakaj su mu rekvirirali kola. Kad se vraćal, kad su ga izbacili iz Županijskog poglavarstva, promatral je komoru koja je baš stigla i stajala na trgu. Nekakav mladi čovek ga je zamolil da mu malo pripazi na konja jer voziju konzerve za vojsku i više se nije ni vratil. Kad su se pokrenuli, moral je ići z njima, pa je došel čak do Mađarske, gde je negde isto tak zamolil nekog da mu pripazi na kola i tak se spasil, inače bi ga odvlekli u Srbiju. Vratil se sav izbezumljeni i više niš nebu imal s vojnim stvarima. Navečer ih je posjetio pobožni vojni svećenik, koji je jutros također želio inženjercima služiti poljsku misu. laj je SC

T^H bl° fanatlk k°^C svako§a htio Približiti Bogu. Dok )e radio kao vjeroučitelj, razvijao je kod djece vjerski osjećaj j usnicama, pa su se u raznim novinama povremeno pojav-ko" ' n^S1 ° n emu: ] »Surovi vjeroučitelj«, »Vjeroučitelj V^ ' Bi° ^e uv)eren ce da dijete najbolje prihvatiti """TI preko sustava šibe. Malo je šepao na jednu nogu, 1 posljedica posjeta oca nekog učenika kojega je vjeica češke monete (pm.).

'• Imanja novčana jedini,

145

roučitelj išćuškao jer je učenik izrazio jasne sumnje o Svetog Trojstvu. Dobio je tri ćuške: jednu za Boga Oca, jednu %% Boga Sina i treću za Svetog Duha. Danas je došao svoga kolegu Katza izvesti na pravi putj govorom mu dirnuti dušu, što je započeo ovom primjedbom: — Čudim se da kod vas ne visi raspelo. Gdje molite brevijar? Vaši zidovi nisu ukrašeni nijednom svetom slikom. Što vam je to iznad kreveta? Katz se nasmijao: — To je Suzana na kupanju, a ova gola ženska ispod toga, to je moja stara znanica. Desno je japanska stvarčica koja prikazuje seksualni akt gejše i starog japanskog samuraja. Nešto originalno, zar ne? Brevijar mi je u kuhinji. Švejk, donesite ga i otvorite ga na trećoj strani. Švejk je otišao, a iz kuhinje se triput začulo vađenje čepova iz boca vina. Pobožni se vojni svećenik zaprepastio kad su se na stolu pojavile tri boce. — To je lagano misno vino, gospodine kolega — rekao je Katz — vrlo dobre kvalitete, rizling. Po okusu podsjeća na mozelsko. — Neću piti — tvrdoglavo je izjavio pobožni vojni svećenik — došao sam se obratiti vašoj duši. — Grlo će vam se osušiti, gospodine kolega — reče Katz — popijte, a ja ću slušati. Ja sam vrlo tolerantan čovjek, pa mogu poslušati i drugačije nazore. Pobožni svećenik malo otpi i razrogači oči. — Vraški dobro vino, gospodine kolega, zar ne? Fanatik tvrdo reče: — Primjećujem da psujete. —To je navika — odgovori Katz — nekad se čak ulovio 1 da bogohulim. Švejk, nalijte gospodinu feldkuratu. Uvjer«' vam vas da znam reći i Himmelherrgott, krucifiks i saktf' ment! Mislim da ćete i vi doći do toga kad budete tako dug0 služili kao ja. Nije to ništa ni tako teško ni opterećujuće,a 146

svećenicima je vrlo blisko: nebo, Bog, križ, sveti sakra-' Ne zvuči li lijepo i stručno? Pijte, gospodine kolega! -si je vjeroučitelj mehanički otpio. Vidjelo se da želi ešto reći, ali nije u stanju. Pribirao je misli. n _ Gospodine kolega — nastavio je Katz — glavu gore, moite sjediti tako tužno, kao da će vas objesiti za pet mi-uta Čuo sam o vama da ste jednom u petak, u restauraciji, zabunom pojeli svinjski kotlet jer ste mislili da je četvrtak, pa da ste onda u zahodu gurali prst u grlo da to povratite jer ste pomislili da će vas Bog kazniti. Ja se ne bojim jesti meso u vrijeme posta, a ni pakla se ne bojim. Popijte. Tako, je li vam bolje? IH možda imate napredan pogled na pakao i kročite s duhom vremena i reformista? To jest, mislite da umjesto običnih kotlova sa sumporom, sada za uboge grešnike imaju papenove lonce, kotlove pod velikim tlakom, grešnici se peku na margarinu, ražnjevi su na električni pogon, preko grešnika milijune godina prelaze bageri, za škrgut zuba brinu se zubari posebnim napravama, jauk se hvata na gramofonske ploče i šalje gore u raj za uveseljavanje pravednika. U raju djeluju raspršivači kolonjske vode, a filharmonija tako dugo svira Brahmsa da radije daju prednost paklu i čistilištu. Anđeli imaju u stražnjici avionske propelere da se toliko ne muče s krilima. Pijte, gospodine kolega, Švejk, nalijte mu konjak, čini mi se da mu nije dobro. Kad je pobožni vojni svećenik došao k sebi, šapnuo je: Vjera je stvar razuma. Tko ne vjeruje u postojanje Svetog Trojstva... . Svejk — prekinuo ga je Katz — nalijte gospodinu feldkuratu još jedan konjak da dođe k sebi. Ispripovijedajte mu nešto, Švejk. Bil je kod Vlasima, pokorno javljam, gospon feldku, fekao je Švejk — jedan pater i taj si je zel sluškinju, on sto mu je pobegla stara gazdarica sa sinom i nofcima. tin Vam,se Poc* stare dane hitil na studiranje svetog Augus;e ' ^ , °Sa veliju da spada u svete oče, i tam je pročita! da a J koji veruje u antipode, prokleti. Pozval si je svoju 147

sluškinju i veli: »Čujte, vi ste mi jednom rekla da vam je s^ strojobravar i da je otputoval u Australiju. To bi onda bi! 0 medu antipodima, a sveti Augustin naređuje da ko vjeruje u antipode bude proklet«. »Milostivi gospon«, veli mu ta ženska, »pa meni moj sin šalje pisma i nofce iz Australije«. »To vas vrag zavodi — rekel je na to pater — nikakva Au$. tralija po svetom Augustinu ne postoji, to vas Antikrist navodi u bludnju«. U nedelju ju je javno proklel i vikal da Australija ne postoji. Onda su ga ravno iz crkve otpelali u ludnicu. Više njih tam spada. U samostanu uršulinki imaju flašicu z mlekom Djevice Marije s kojim je dojila Isuseka, a u sirotištu u Benešovu, kad su im dofurali lurdsku vodu, od nje su siročeki dobili takvu trčkalicu da to svet ni videl. Pobožnom vojnom svećeniku počeli su se motati krugovi pred očima i pribrao se tek nakon novog konjaka koji mu je udario u glavu. Žmirkajući zapita Katza: — Vi ne vjerujete u bezgrešno začeće Djevice Marije, ne vjerujete da je palac Ivana Krstitelja, koji čuvaju kod Pijarista, pravi? Vjerujete li uopće u Gospoda Boga? A ako ne vjerujete, zašto ste uopće vojni svećenik? — Gospodine kolega — odgovori Katz tapšući ga povjerljivo po leđima — dok država ne prizna da vojnicima koji odlaze poginuti na bojišnicu ne treba za to blagoslov Božji, posao vojnog svećenika je pristojno honorirano zanimanje u kojem se čovjek ne pretrgne. Za mene je to bilo bolje nego trčati po vježbalištima, ići na manevre... Tada sam dobivao naredbe od nadređenih, a danas radim što hoću, zastupam nekoga tko ne postoji i sam igram ulogu Božju. Ako ne želim nekom oprostiti grijehe, ja mu ih i ne oprostim, pa maka! me na koljenima molio. Uostalom, takvih ima vraški malo. — Ja volim Gospodina Boga — izjavio je pobožni vojfl1 svećenik i počeo štucati — jako ga volim. Dajte mi mal° vina. Ja štujem Gospodina Boga — nastavio je — jako g3 uvažavam i poštujem. Nikoga tako ne uvažavam kao njega-.1 Lupio je šakom po stolu tako da su boce poskočile. 148

___ gog je uzvišena pojava, nešto nadzemaljsko. Častan • u svojim djelima. On je sunčana pojava, nitko me neće azuvjeriti u to. I svetog Josipa štujem, sve svece štujem, osim svetog Serapiona. Ima tako gadno ime. _ Trebal bi tražiti promenu imena — primijetio je Švejk. _ Svetu Ljudmilu volim i svetog Bernardina — nastavio je bivši vjeroučitelj. — Taj je spasio mnogo putnika natom sve Gotthardu. Ima oko vrata bocu s konjakom i traži zametene u snijegu. Zabava je krenula drugim smjerom. Pobožni vojni svećenik počeo je govoriti bez glave i repa: — Nevinu dječicu štujem, imaju blagdan 28. prosinca. Heroda mrzim... Kad kokoš spava, ne možete dobiti svježa jaja... Počeo se cerekati i pjevati »Sveti Bože, Sveti, silni...« Odmah prestade i obraćajući se oštro Katzu zapita ga: — Vi ne vjerujete da je 15. kolovoza blagdan Uzašašća Djevice Marije? Veselica je bila u punom zamahu. Pojavile su se i druge boce, a s vremena na vrijeme čuo se i Katzov glas: — Reci da ne vjeruješ u Gospodina Boga, inače ti neću naliti. Činilo se da se vraća vrijeme progona prvih kršćana. Bivši je vjeroučitelj pjevao neku pjesmu mučenika iz rimske arene i urlao: • 7~ vjerujem u Gospodina Boga i neću ga zatajiti. Nek ti N T'* Vin°' M°®tSi Sam P° nJega P°slatiNa kraju ga položiše u postelju. Prije nego što je zaspao, Podigao je desnicu na zakletvu: Vjerujem u Boga Oca, Sina, Duha Svetoga. Donesite mi brevijar. na n? mU JC ®?rnuo u ruku nekakvu knjigu koja je ležala BorrCn m stoliću ° > i tako je pobožni vojni svećenik usnuo s ccacaovim »Decameronom« u ruci. 149

itt sh». ; i

XIII ^
Vojni svećenik Otto Katz sjedio je zamišljeno nad okružnicom koju je upravo donio iz vojarne. Bila je to strogo povjerljiva zapovijed ministarstva vojske:

l«

»Ministarstvo vojske ukida za vrijeme rata sve propise koji se tiču dijeljenja posljednje pomasti vojnicima, i propisuje ova pravila za vojne svećenike: 1. Na bojišnici se posljednja pomast ukida. 2. Ne dopušta se teško bolesnima i ranjenima povlačenje u zalede glede posljednjeg pomazanja. Vojni svećenici dužni su prijaviti takve ljude odmah nadležnim vojnim vlastima glede daljnjeg progona. 3. U vojnim bolnicama u zaleđu može se posljednja pomast udijeliti skupno, na temelju mišljenja vojnih liječnika, ako posljednja pomast ne nanosi poteškoće nadležnim vojnim institucijama. 4- U izvanrednim slučajevima može zapovjedništvo u zaleđu dopustiti pojedinačno primanje posljednje pomasti. J- Vojni su dušobrižnici dužni na poziv zapovjedništva vojnih bolnica dijeliti posljednju pomast onima koje im predloži zapovjedništvo.«

otorn je vojni svećenik pročitao još jednom dopis kojim - ^a SUtra ima ^°^ u b°micu na Karlov trg, kako io posljednju pomast teškim ranjenicima. 151

— Čujte, Švejk — pozvao ga je vojni svećenik — nije |j to svinjarija? Kao da sam ja u cijelom Pragu jedini vojni svećenik. Zašto tamo ne pošalju onog pobožnog svećenika koji je kod nas nedavno spavao? Moramo ići na Karlov podijeliti posljednju pomast. A ja sam već zaboravio kako se to radi. — Onda si burno kupili katekizam, gospon feldkurat tam bu nekaj o tome — rekao je Švejk. — To je duhovnim pastirima ko neki vodič za strance. U Emauskom samostanu delal je neki vrdarski pomoćnik, a kad je htel stupiti u red laika, da bi dobil kutu kak si ne bi podrapal svoju obleku, moral si je kupiti katekizam i naučiti se kak se križa, ko je jedini čist od istočnog greha, kaj je to čista savest i još neke sitnice, a posle je prodal iz samostanskog vrta, ispod ruke, više od polovice krastavaca i uz velku buku i sramotu otišel je iz samostana. Kad sam ga posle srel, rekel mi je: — »Krastavce sam mogel prodati i bez katekizma«. Kada je Švejk donio kupljeni katekizam, listajući ga, vojni svećenik reče: — Gle, posljednju pomast može podijeliti samo svećenik i to samo uljem posvećenim od biskupa. Eto vidite, Švejk, vi sami ne možete podijeliti posljednju pomast. Pročitajte mi kako se podjeljuje posljednja pomast. Švejk je čitao: — Udjeljuje se ovako: »Svećenik maže bolesniku pojedinačna osjetila, ujedno se moleći: Snagom svete pomasti i neizmjernim milosrđem svojim neka ti Bog oprosti grijehe tvoje koje si počinio pogledom, sluhom, mirisom, okusom, jezikom, opipom i hodom«. — Rado bih znao, Švejk — zapita vojni svećenik — što može čovjek zgriješiti opipom, možete mi to pojasniti? — Mnogo toga, gospon feldkurat, pipanje tuđeg žep* naprimjer, ili na plesnim zabavama, valjda me razmete k3) se tam događa. — A hodom Švejk? — Kad počneš šepati da bi izazval samilost. > — A njuhom? — Ak se nekom neki smrad ne sviđa. P^ 152

n __ A okusom? __ Ak ima neki gust na nekog. _ A riječju? ___ To vam već spada skup sa sluhom, gospon feldkurat, kad neko lupa nekaj bezveze, a drugi ga sluša. Poslije ovih filozofskih razmatranja vojni svećenik je ušutio, a onda rekao: _ Znači, treba nam ulje posvećeno od biskupa. Evo vam deset kruna i kupite bočicu. U vojnoj intendanturi sigurno takvo ulje nemaju. Švejk pode u potragu za uljem posvećenim od biskupa. To je bilo teže nego potraga za živom vodom u pripovijetkama Božene Nemčove. Bio je u nekoliko drogerija i čim bi rekao: »Prosim bočicu ulja posvećenog od biskupa«, negdje bi se počeli smijati, a negdje su se preplašeno sakrivali pod pult. Pritom se Švejk držao neobično ozbiljno. Odlučio je sreću potražiti u ljekarnama. U prvoj su naložili laborantu da ga izvede van. U drugoj su htjeli telefonirati u društvo za spašavanje, a u trećoj mu je rekao kontrolor da će traženo ulje svakako imati firma Polak u Dugoj ulici, koja trguje uljem i lakovima. Firma Polak u Dugoj ulici odista je bila agilna firma, ni jednog kupca nije pustila, a da nije udovoljila njegovim ze jama: ako si poželio balzam, nalili bi ti terpentin i sve bi bilo u redu. Kada je Švejk ušao i zatražio za deset kruna ulje posvećeno od biskupa, šef se obratio pomoćniku: ko ~~ Gospodine Tauchen, nalijte mu deset deka ulja od noplje, broj tri. A pomoćnik je, zamatajući bočicu u papir, rekao Svejku vrlo poslovno: prima kvaliteta, ako budete trebali kistove, lak i firn ° , izvolite se obratiti nama. Solidno poslužujemo. °no št t0 ^ Vri eme v ni J °J svećenik ponavljao iz katekizma gova ° ^ IZ vremena provedenog u sjemeništu iščezlo iz nje-' ^n° SU mu se ^^jele duhovite rečenice ko-no nasmijao: »Naziv s e posljednje pomasti potječe

153

odade što je ova pomast obično posljednja od svih koje crkva čovjeku udjeljuje«. Ili: »Posljednju pomast primiti svaki kršćanin katolik koji je teško obolio, a još nj: izgubio razum«. Ili: »Bolesnik treba primiti posljednju p^ mast, ako je moguće, dok je još pri punoj svijesti«. Došao je ordonans i donio dopis u kojem se vojni sve. ćenik obavješćuje da će sutra pri dijeljenju posljednje poma. sti u bolnici biti prisutna i Udruga plemkinja za vjerski odgoj vojnika. Ova udruga sastojala se od histeričnih baba koje su dijelile vojnicima po bolnicama svete sličice i pričice o katoličkom vojniku koji umire za cara. Na tim je pričicama bila i šarena sličica koja je predstavljala bojište. Svuda su se vidjeli leševi ljudi i konja, prevrnuta kola, oruđa, topovi s preokrenutim lafetima. Na obzorju gori selo i rasprskavaju se šrapneli, a na prednjem dijelu slike leži umirući vojnik kojemu je otkinuta noga, a nad njega se naginje anđeo i donosi mu vijenac s natpisom na vrpci: »Još danas ćeš biti sa mnom u raju«. A umirući se vojnik blaženo smješka, kao da mu prinose sladoled. Pošto je pročitao sadržaj dopisa, Otto Katz otpljunui pomisli: »I to će mi sutra bit lijep dan«. Poznavao je dobro on tu bagru, kako ih je nazivao, iz crkve Svetog Ignacija, još iz vremena kada je prije nekolik" godina ondje držao propovijedi za vojsku. Tada se još trudio oko propovijedi, a Udruga je sjedila iza pukovnika. Jednom su mu nakon propovijedi prišle dvije ispijene ženske u crnim haljinama, s krunicama, i dva sata govorile o vjerskom odgoju vojnika, sve dok se nije razljutio i rekao: »Oprosti* moje dame, čeka me gospodin satnik na partiju ferbla«. — Evo ulja — izjavi svečano Švejk, nakon što se vratio o« firme Polak. — Konopljino ulje broj tri, prve kvalitete, rflfr žemo pomazati cijeli bataljun. To je solidna firma. Prodaji1 firnajz, lakove i kistove. Još nam treba zvonček. :,'••, —A što će nam zvonce, Švejk? -fErs r« 154

Moramo celim putem zvoniti da bi nam ljudi skidali kad idemo s Gospodinom Bogom, gospon feldkurat, i f3"Onljinim uljem broj tri. To se tak dela, a već je bilo punor di koje su zatvorili jer se nisu obazirali i nisu skidali kape.A žiškom je jedan župnik premlatil jednog slepca, jernije u takvoj prigodi skinul kapu, pa su ga još zaprli, jer suna sudu dokazali da nije gluhonijemi, nego samo slepi,i da je čul cinkanje zvončeka i izazval ogorčenje pučanstva,iako je bila noć. To je kao i na Tijelovo. Inače nas ljudi nebi ni primetili, a sad nam budu morali skidati kape. Ako, gospon feldkurat, nemate niš protiv toga, odmah bum gadonescl. Dobivši dozvolu, Švejk je za pola sata donio zvono. — S vrata svratišta »Kod Križića« — rekao je — to me koštalo pet minuta straha, al prije toga sam moral dugo če kati zato jer su stalno kapali ljudi, jedan za drugim. — Idem u kavanu, Švejk, ako netko dođe neka pričeka. Nakon jednog sata otprilike, došao je sijedi, stariji go spodin uspravnog držanja i strogog pogleda. Iz njegova cje lokupnog izgleda zračila je zadrtost i zloba. Gledao je tako, kao daje samim usudom bio poslan uništiti naš jadni planeti izbrisati njegove tragove u svemiru. Govor mu je bio grub, suh i strog: — Kod kuće? U kavani? Imam čekati? Dobro, čekat ću do jutra. Za kavanu ima, ali dugove vratiti, ni slučajno. Sve s ćenik, fuj! ' Pljunuo je u kuhinji. i 77 ~ospon, nemojte nam tu pljuvati — javio se Švejk,g edajua sa zanimanjem staroga gospodina. dotH • °U Jednom pljunuti, vidite, ovako — rekao je tvr-S^vi gospodin, pljunuvši i drugi put na pod:^ §a sram> vojni dušobrižnik, sramota! •— bud StC °brazovani čovek — upozorio ga je Švejkakjesv(!tte, SC Oclv iknuli pljuvati po tuđem stanu. Ili mislite Pristojno m> ^ Si možete sve dozvoliti? Imate se ponašati> a ne ko odrpanac. Imate postupati fino, gov155

•~ n« Šveik, imamo nešto međusobno urediti. oriti pristojno, a ne se ponašati ko prostak, civil jedan »L , Ostavite nas, ^^) > Stari je gospodin ustao sa stolice, počeo se od bijesa tJ! i vikati: ^^^ino^avljam, gospon feldkurat, da vas ostavljam. — Kako se usuđujete, da ja nisam pristojan čovjek » "~~ n kuhinju, a u sobi se vodio vrlo zanimljiv razOtišao je uB- > sam onda, govorite... — Drek—odgovorio je Svejk gledajući mu u oči. — P[: - Ako se ne varam, vi ste došli po novac, za onu mjevate na pod, ko da ste u tramvaju, u vlaku ili negde na javnon upita vojni svećenik gosta. Da i nadam se... Vojni mestu. Uvek sam se čudil zakaj tam svugde visiju ceduljice i je svećenik uzdahnu:__ Čovjek često upada u takvu situaciju, pljuvanje na pod zabranjeno, a sad vidim da je to zbog v^ Oni da mu preostaje vas svugde dobro poznaju. _,ja Kako je krasna ta riječ »nada« iz toga trolista koji rwu
156

157

vratio iz hodnika — da smo to z njim svršili prije nego jw je napravil neki ispad. U Malešnicama je bil jedan šank poznavalac Biblije, koji je za sve imao citate iz Svetog p[SrD pa kad je nekog mlatil z bičem, uvek je govoril: »Tko štd batinu, mrzi sina svojega; ali tko ga ljubi, u pravi trenutak o, kažnjava, ja bum ti dal tući se po birtijama«. — Vidite, Švejk, kako prolazi čovjek koji ne poštuje sve. ćenika — nasmijao se vojni svećenik. — Sveti Ivan Zlatousti je rekao: »Tko štuje svećenika, štuje Krista, tko neprav4 čini svećeniku, taj nepravdu čini Isusu Kristu, čiji namjes. nik svećenik na zemlji jest«. Za sutra se moramo savršeno pripremiti. Priredite nam jaja sa šunkom, skuhajte bordopunč, a onda ćemo se posvetiti duhovnom razmišljanju ili, kako kaže večernjica, »milošću su Božjom uklonjene svt zasjede neprijatelja na ovu kuću«. Na svijetu egzistiraju uporni ljudi, medu koje je spadaoi čovjek koji je već dvaput izbačen iz stana vojnog svećenik Upravo kada je večera bila gotova, netko je pozvonio. Švejk je pošao otvoriti, vratio se začas i rekao: — Opet je onaj tu, gospon feldkurat. Zatvoril sam ga zasad u kupaonicu da bi mogli mirno večerati. — Ne postupate dobro, Svejk — rekao je vojni svećenik — Gost u kući, Bog u kući. U davna vremena, za vrijeme gozbi, nakaze su uveseljavale uzvanike. Uvedite ga da nas zabavi. Švejk se za trenutak vratio s ustrajnim čovjekom koji je mračno gledao preda se. — Sjednite — ponudio ga je ljubazno vojni svećeni* — upravo završavamo s večerom. Imali smo rakove, lososi a sad još pržena jaja sa šunkom. Dobro nam ide kad n21" ljudi posuđuju novac. — Nadam se da ovdje nisam za podsmijeh — reče ff>& čni čovjek. — Ja sam ovdje danas već treći put. Nadam se <" će se sada sve objasniti. — Pokorno javljam, gospon feldkurat — primijetio f Švejk — da je grozno uporan, ko neki Boušek iz Libfli

r nut su ga za jednu večer izbacivali iz »Exnera« ^ ^^ re rozora ' vrata, Vraćal, jer je rekel da je zaboravil lulu. je P k P prek kuhinje, zida, kroz i podrum, a skoro bi im se spustil kroz dimnjak da ga 0 Jsci nisu skinuli s krova. Bil je tak uporni, da je mogel Vo"tati ministar, ili zastupnik. Napravili su za njega sve kaj su mogli. , . . . . , . „ Uporni muškarac kao da nije primjećivao sto se govori i tvrdoglavo je ponavljao: _ ja želim da mi se razjasni i želim da me saslušate. _ To vam dozvoljavamo — rekao je vojni svećenik. — Govorite, gospodine. Govorite koliko god hoćete, a mi ćemo za to vrijeme nastaviti s našom gozbom. Nadam se da vam to neće smetati pri pripovijedanju. Švejk, iznesite na stol. — Kao što vam je poznato — reče uporni čovjek — bjesni rat. Iznos sam vam posudio prije rata i da nije rat, ne bih navaljivao da mi vratite. Ali imam tužna iskustva. Izvukao je popis iz džepa i nastavio. — Sve imam zapisano. Natporučnik Jonata dugovao mi je 700 kruna, a usudio se poginuti na Drini. Poručnik Prašek pao je na ruskoj fronti u zarobljeništvo, a duguje mi 2000 kruna. Satnik Wichterle, koji mi duguje isti iznos, dopustio je da ga pod Ruskom Ravom ubiju vlastiti vojnici. Natporučnik Machek zarobljen je u Srbiji, a duguje mi 1 500 kruna. Ima ovdje još takvih ljudi. Jedan padne na Karpatima s mojom neisplaćenom mjenicom, onaj drugi ode u zarobljeništvo, ovaj mi se utopi u Srbiji, a jedan mi je umro u bo n l ici u Mađarskoj. Shvaćate li sada moju bojazan da će me ova Jyrat uništiti, ne budem li energičan i neumoljiv? Vi me m °žete uvjeravati da vam ne prijeti nikakva direktna ^Pasnost. Ali pogledajte: gurnuo je feldkuratu popis pod S> Vl . dite: vojni svećenik Matvaš u Brnu, umro je u kara! P"Je tjedan dana. Dođe mi da si kosu počupam. Nije . , , ..P°dijeliti posljednju pomast nekakvom čovjeku koji P atl m r

j ° 1.800 kruna, a odlazi u baraku gdje leže kolerični, ..P°dijeliti poslj m u m je nitko i ništa. 158

159

—To mu je bila dužnost, dragi gospodine — rekao jev jni svećenik. — Ja isto tako sutra idem podijeliti posije^ pomast. — Isto tak u baraku s koleričnima — naglasio je {Li — možete ići z nama, pa bute videli kaj to znači žrtvovati SP — Gospodine vojni svećenice — reče uporni čovj4 — vjerujte da sam u očajnoj situaciji. Zar se rat vodi kako k uklonio sa svijeta sve moje dužnike? — Kad vas zemeju u vojsku i odvedeju na bojišnicu — primijeti Švejk — mi burno vam odslužili svetu misu 4 bi Bog nebeski dal da prva granata tresne na vas. — Gospodine, ovo je ozbiljna stvar — reče neukrotiv vojnom svećeniku. — Umoljavam vas da se vaš sluga nt miješa u naše poslove, kako bismo mogli to već jednom d& vršiti. — Dopustite, gospon feldkurat — odazvao se Švejl — izvolite mi zbiljam narediti da se u vaše poslove ne peti jam, jer bum inače i dalje branil vaše interese, kak se i priliči i pristoji dobrom vojniku. Ovaj gospon je u pravu, on hoći otuda otići sam. Ni ja ne volim nikakve ispade, ja sam kulturni čovek. — Švejk, meni je ovo već dosadno — rekao je vojni sw ćenik kao da ne primjećuje prisutnost gosta. — Mislio san da će nas ovaj gospodin zabaviti, da će nam ispričati kato* vic, a on traži da vam naredim da se u to ne pletete, lafe ste s njim već dvaput imali itekakvog posla. Baš navečer P trebam sve svoje misli okrenuti Bogu, pred tako važnim vjtf skim zadatkom, on me gnjavi s nekakvom glupom pričom1 mizernih 1200 kruna i hoće da mu još jednom kažem da n" neću ništa dati. Neću više s njim razgovarati da nam ne u pasti ovu posvećenu večer. Švejk, recite mu sami: »G feldkurat vam ništa ne da«. Švejk je izvršio zapovijed proderavši se gostu u uho. ^ trajni gost ostao je ipak sjediti. — ovejk — naložio je vojni svećenik — pitajte ga ko^ dugo još misli ovdje prodavati zjake. i>%? 160

Neću se maknuti dok me ne isplatite — tvrdoglavo neukrotivi. ini svećenik ustade, priđe prozoru ijece: U tom slučaju, predajem ga vama, Švejk. Činite s njim sto

_ jjerno, gospon — rekao je Švejk pograbivši nemiloga eosta za rame. —Triput Bog pomaže. I ponovi svoj čin brzo i elegantno, dok je vojni svećenik prozorskom staklu davao takt pogrebnog marša. Večer posvećena razmišljanju prošla je kroz nekoliko faza. Vojni svećenik se tako pobožno i usrdno približavao Bogu da je iz njegova stana još u ponoć odjekivalo pjevanje: Naše trupe marširale, sve su cure zaplakale...

S njim je pjevao i dobri vojnik Švejk. Za posljednjom pomasti u vojnoj bolnici žudjela su dvojica. Jedan stari bojnik i jedan bankovni činovnik, pričuvni časnik. Obojica su na Karpatima dobili metak u trbuh i ležali su jedan do drugoga. Pričuvni je časnik smatrao svojom dužnošću okrijepiti se posljednjom pomasti, jer je njegov nadređeni čeznuo za tim posljednjim pomazanjem. Ako je ne bi P""1*0' to bi sam smatrao za narušavanje subordinacije. A pobožni je bojnik to činio lukavo, nadajući se da će molitva v )ere izliječiti bolesnoga. u noć, pred posljednjim pomazanjem obojica umriješe, poc7-7 V°Jni SVećenik { ŠyeJk uJutro došli' već su ležali njela lica pod pokrivačima, kao i svi koji umiru od 11 napravili, gospon feldkurat, a sad ° su obavT ^ pokvarili — ljutio se Švejk kad su

Sm

ih u uredu J«Uh da ih ona dvojica više ne trebaju. s u napravili paradu. se kočijom, Švejk je zvonio, a vojni je svećenik

161

držao u ruci bočicu s uljem zamotanu ubrusom i n;0 ozbiljna lica, dijelio blagoslov prolaznicima koji su slgjj kape. Doduše, nije ih bilo mnogo iako se Svejk trudio svoji,, zvoncem napraviti užasnu buku. Za kočijom je trčalo nekoliko nevinih dječačića od Wi je jedan sjeo na stražnju prečku, a ostali su uglas vikali; »l kolima, za kolima!«. Svejk je na sve to zvonio, kočijaš je mlatio bičem, a n Vodičkovoj ulici neka domarka, članica Marijanske kont*. gacije, kasom je sustigla kočiju, pustila da je u vožnji blaa slove, prekrižila se i otpljunula: »Jure s tim gospodom Bogom ko da ih vragovi naganjani Da čovjek zbog toga dobije astmu«. I vratila se zadihanam svoje mjesto. Zvuk zvončića najviše je uznemiravao kočijaševu kobili koju je to očito podsjećalo na nešto iz minulih dana, jer s neprestano osvrtala i povremeno pokušavala zaplesati ni pločniku. To je, dakle, bila ta velika parada o kojoj je gow rio Svejk. Vojni svećenik je zatim otišao u ured srediti finai cijsku stranu posljednje pomasti, i izračunao blagajničkoii naredniku da mu je vojna blagajna dužna za posvećeno ulje put oko sto pedeset kruna. Zatim je došlo do spora između zapovjednika bolnice1 vojnog svećenika, pri čemu je vojni svećenik udario sakou po stolu i izjavio: — Nemojte misliti, gospodine satnice, da je pomast badava. Kad konjičkog časnika pošalju u po ždrijebe, tada mu također plaćaju dnevnice. Iskreno žal"1 što ova dvojica nisu dočekala posljednju pomast. Tada bi bilo za još pedeset kruna skuplje. Svejk je dotle čekao dolje u stražarnici, držeći u bočicu svetog ulja koja je medu vojnicima budila i zanimanje. Netko je rekao da bi se tim uljeni dalo dobro i ~4 puške i bajunete. «*;•; 162

,. „jadahni vojnik sa Češkomoravske visoravni koji — * vijek vjerovao u Gospodina Boga, zamoli da se o tak)e s J° jj-jma ne razgovara i neka sveta otajstva ne uvlače u V1 "Jravu. Moramo se kršćanski nadati. Stari pričuvnik pogleda na zelembaća i reče: _ Krasna nada da ti šrapnel otrgne glavu. Nasamarili nas Jednom je k nama došel neki klerikalni zastupnik i ovoril o Božjem miru, koji se nadvil nad zemljom i kako Gospod Bog ne želi rat, nego želi da svi živiju u miru i slažu se ko braća, a gle ga sad, vola jednog! Čim je izbil rat u svim se crkvama moli za pobjedu našeg oružja, a o Gospodinu Bogu se govori ko da je načelnik vojnog stožera koji taj rat vodi i dirigira. Kolko sam samo videl pogreba iz ove bolnice, a odrezane ruke i noge voziju od sim s kolima. — A vojnike pokopavaju gole — rekao je drugi vojnik. — U njihove mondure oblače drugog, živog, i tako to ide redom. — Dok ne pobedimo — primijeti Svejk. — Gle potrkala, i on bi nešto pobijedio — javio sekuta iz desetnik. — Na ratište s vama, u rovove, natjerat vas na bajonete, na žice, mine i minobacače. Valjat se u pozadini može svako, a nikom se ne gine. — Ja isto tak mislim da je to jako zgodno dati se probosti z bajonetom -— rekao je Švjek — a isto ni loše dobiti metak u trbuh, a još je bolje ak čoveka prereze granata, pa samo SiCdaKat

Cll

rr,

•

L l

l

1

l l

no e l trDUn j j § nekak udaljeni, a to mu je tak no da onda od tog umre prije neg mu to neko objasni. Mlađahni je vojnik iskreno uzdahnuo. Žalio je za svojim laaim životom, što se rodio u tako glupom stoljeću da ga

v A n ^° ^ U Uaonici-l ^to Je to sve tako? miči: °Jnik, po zanimanju učitelj, kao da mu je čitao uusu, primijeti:

P)ega n C Znanltven^ci objašnjavaju izbijanje rata pojavom nečega * SUn°u' Cim se pojavi takva pjega, odmah dođe do —l o* 00 ?' Zauzimanje Kartage... stavi ti tu svoju učenost — prekinu ga desetnik — i 163

idi radije pomesti sobu, danas je tvoj red. Baš me briga nekakvu glupu pjegu na suncu. Da ih je tamo i dvades«. ništa za njih ne bi mogo kupit. — Te pjege na suncu zbiljam imaju velko značenje umiješao se Švejk. — Jednom se pojavila takva pjega i već S|1 me taj isti dan prebili »Kod Banzeta« na Nuslama. Otad, L god sam nekam trebal ići, uvek sam si pogledal u novine i se slučajno ni pojavila nekakva pjega. I čim se pojavila, ^ dečki, nikam nisam išel i pričekal sam da prejde. Kad je oni vulkan Mont Pele uništil otok Martinique, jedan je profesoi pisal Narodnoj politiki da je već davno upozoraval čitateljt na velku pjegu na suncu. A ta Narodna politika ni na vrenit stigla na taj otok, i tak su tam ti otočani nahrdali. Za to se vrijeme vojni svećenik sastao gore u uredu s jednom damom iz Udruge plemkinja za vjerski odgoj vojnilu s nekom starom, odurnom dropljom, koja je već od jutn hodala po bolnici i svuda razdavala sličice svetih, koje si ranjenici i bolesnici bacali u pljuvačnice. Pri obilasku sveji uzrujavala svojim glupim blebetanjem, da se iskreno pokaji za svoje grijehe i da se iskreno poprave kako bi im, nakot smrti, dragi Bog darovao vječno spasenje. Bila je blijeda kad je razgovarala s vojnim svećenikom Kako taj rat, umjesto da oplemenjuje, stvara od vojnik životinje. Dolje su joj bolesnici plazili jezik i rekli joj daj 1 maškara i nebeska koza. »Daš ist wirklich schrecklich, He" Feldkurat, daš Volk ist verdorben1«. I raspričala se kako ona zamišlja vjerski odgoj vojnik* Samo se onda vojnik bori junački za svoga cara, ako vjeru)' u Boga, ima vjerski osjećaj, ne boji se smrti zato jer znai* ga čeka raj. Alapača je rekla još nekoliko sličnih gluposO1 vidjelo se da nema namjeru pustiti vojnog svećenika koji)' posve neelegantno prekinuo razgovor i oprostio se. — Idemo doma, Švejk — doviknu u stražarnicu. ^ povratku nisu izvodili nikakvu paradu. > » ? .; 1. To je odista strašno, gospodine feldkurat, narod je pokvaren, (njem.)

164

Drugi Put ne^a posljednju pomast ide dijeliti tko ' _— rekao je vojni svećenik. — Čovjek se mora s njima i zbog novca za svaku dušu koju hoće spasiti. Sve sami "Opazivšiu Svejkovoj ruci bočicu s »posvećenim uljem«, namrgodi se: . . . . _ još ćemo najbolje postupiti, Švejk, ako s tim uljem meni i i sebi namažete čizme. _ probal bum s tim namazati bravu — dodade Švejk. _ Strašno škripi kad se po noći vraćate doma. Tako je završeno dijeljenje posljednje pomasti do čega nije ni došlo.

f >>

165

XIV Šveik kao vojni služnik kod natporučnika Lukaša .-1-1 1.

3. 1

II ,f«

?fi;i'- •, l

Švejkova sreća nije bila duga vijeka. Neumoljivi usud prekinuo je prijateljski odnos između njega i vojnog svećenika. Ako je vojni svećenik do tog događaja i bio simpatična osoba, ono što je sada izveo strgnulo je s njega veo simpatičnosti. Vojni svećenik prodao je Švejka natporučniku Lukašu, ili bolje rečeno, proigrao ga je na kartama. Tako su nekoć u Rusiji prodavali kmetove. Dogodilo se to iznenada. Kod natporučnika Lukaša skupilo se lijepo društvo i igralo ajnca. Vojni svećenik izgubio je sve, i na kraju rekao: — Koliko ćete mi posuditi na moga posilnoga? Veliki glupan i zanimljiva figura, nešto non plus ultra. Nikada još niste imali takvog posebnog posilnog. T iT^ ^ ^u t* sto kruna — ponudio je natporučnik . ak° in do prekosutra ne dobijem, poslat ćeš mi rant et. Moj posilni je oduran čovjek. Stalno uzdiše, piše Pis^a> a pritom krade do čega dođe. Već sam ga tuništ' niSta nC k°risti- Tresnem ga po glavi čim ga vidim, ali e pomaže. Izbio sam mu nekoliko prednjih zuba, ali msam popravio klipana. vri jedi — reče lakomisleno vojni svećenik — ili o kruna, ili Švejka. e i tih sto kruna i otišao tužan kući. Točno je 167

znao i nije u to sumnjao da do prekosutra neće smoći tih kruna i da je u stvari Svejka mizerno i bijedno prodao. »Mogao sam tražiti bar dvjesto kruna — ljutio se sam nj sebe, ali prelazeći na drugi tramvaj koji ga je ubrzo treba dovesti do kuće, dobio je napad samoprijekora i sentirnen talnosti — nije lijepo od mene — pomislio je kad je pozvo. nio na vrata svojega stana — kako ću mu pogledati u ^ glupave, dobrodušne oči?«. — Dragi Švejk — reče kad je već bio kod kuće — danas se dogodilo nešto neuobičajeno. Imao sam peh na kartama. Igrao sam na čitav ulog, a imao sam pred sobom asa, pa jc onda došla desetka, a bankir je imao pod rukom dečka, pa je on dogurao do ajnca. Povukao sam nekoliko puta za asom ili za desetkom i uvijek sam imao isto kao i bankir. Izgubio sam svu lovu. Zašutio je pa je rekao: — A na kraju sam proigrao i vas. Posudio sam na vas sto kruna, a ako ih do prekosutra ne vratim, više nećete pripadao meni, već natporučniku Lukašu. Meni je stvarno žao... — Sto kruna bi još imal — rekao je Švejk. — Mogu vam posuditi. — Dajte mi — živnuo je vojni svećenik. — Odmah ću ih odnijeti Lukašu. Stvarno, nerado bih se od vas rastao. Lukaš je bio silno iznenađen vidjevši opet vojnog svećenika. — Došao sam ti vratiti dug — reče Katz obazirući $ slavodobitno. — Dajte mi kartu. — Hop — javio se vojni svećenik kada je došao red na njega — prebacio sam za dlaku. — A sad, hop — reče kod druge ture — hop, idem. — Dvadeset dobija — objavi bankir. — Ja imam punih devetnaest — tiho reče vojni svećenik dajući u ulog posljednih četrdeset kruna od stotke koju n"1 je posudio Švejk, kako bi se otkupio iz novog ropstva. Vraćajući se kući, došao je vojni svećenik do uvjeren)' da je kraj, da Svejka ne može ništa spasiti jer je već pred0" 168

da služi kod natporučnika Lukaša. A kad mu je f ik oborio, rekao mu je: ^ve' c :e uzalud, Švejk, sudbini se nitko ne može odupri•~~P ierao sam i vas i tih vaših sto kruna. Učinio sam sve « • bilo u mojoj moći, ali sudbina je jača od mene. Bacila St ° u pandže natporučnika Lukaša, pa je kucnuo trenutak Sse moramo rastati . _ gjj j e velki ulog? — upitao je Svejk mirno. — ili niste dosta često izbacivali? Kad te nejde karta, to je jako loše, al neki put je to grozno i kad te ide jako dobro. Na Zderazu je živil neki limar Vejvoda, a taj je uvek igral marijaš u jednoj krčmi iza »Stoljetne kavane«. Jednom mu je vrag šapnul na uho: »A zašto ne bi jednom odigra! ajnca za petaka?«. Tak su igrali ajnca za petaka, a on je držal banku. Svi su bili tropa tak da je odmah došlo do desetke. Stari Vejvoda je htel da i drugi nekaj dobiju i stalno je govoril: »Mala loša-doma«. To si nemrete ni predstaviti kakav je imal peh, mala loša nikak da dojde, banka raste i već je bila stotka. Od onih koji su igrali niko ni imal stotku da bi igral na sve, a Vejvoda se već ćeli znojil. Niš se drugo nije ni čulo nego »Mala loša-doma«. Ulagali su po petaka i stalno gubili. Jedan dimnjačarski majs tor se raspalil, otišel je doma po nofce i kad je već bilo prek sto pedeset, igral je na sve. Vejvoda se htel iz svega izvleči, kak mi je posle o tom pripovedal, htel je potegnuti čak do trideset, samo da ne dobi, a umesto toga dobil je dva asa. i ravil se da niš nema i namerno je rekel »šesnajst nosi«, a taj dimnjačarski majstor sve u svemu imal je petnajst. Kaj to ni -? .S^ VeJv°da je bil ćeli bledi i nesretni, okolo su već i šuškali da vara i da je već jednom dobil batine zbog , iako vam je on bil najpošteniji igrač. Sipali su krunu nU VeĆ )e tam bil petst kruna Birti aš to ni '° ° ' J zdržal. je već spremljene nofce za pivovaru, uzel ih je, sel se, dve st j otke, zažmiril, okrenu! stolac za sreću i rekel da a sve ,^ kaj je u banki. »Igramo — veli — s otvorenim ,a<<> Stari Vejvoda bi bil dal, ne znam kaj na svetu, Sam zgubi. Svi su se čudili kad je okrenul, pokazala se

169

sedmica, a on ju je zadržal. Birtijaš se smijal ispod brka • je imal dvadeset jedan. Starom je Vejvodi došla i druga sed mica, al on je i nju zadržal. »Sad dolazi as ili desetka — rei , je zajedljivo birtijaš. — Dam glavu, gospon Vejvoda, dabm, tropa«. Vladala je potpuna tišina, Vejvoda okrene, a ono & pojavi treća sedmica. Birtijaš pobledil ko krpa, to su mu \& zadnji nofci, otišel je u kuhinju i za koji tren se pojavil dečL koji je kod njega učil zanat, i veli da odemo odrezati gospo^ gostioničara sa štrika, jer da visi na kvaki od prozora. Tat smo ga odrezali, uskrsnuli ga i igralo se dalje. Više niko nj imal nofce, sve je bilo u banki pred Vejvodom koji je samo govoril »Mala loša-doma« i za sve na svetu htel biti tropa, ali zato jer je moral okretati svoje karte i metnuti ih na stol, ni mogel varati i namerno prevleči. Svi su već poblesavl od njegove sreće, pa su to tak zrihtali da su davali mjenia kad već nisu imali novce. Trajalo je to nekolko sati, a pred starim Vejvodom rasle su tisuće i tisuće. Dimnjačarski majstor bil je dužan više od milion i pol, ugljenar iz Zderaza valjda milion, domar iz »Stoljetne kavane« osamsto tisući kruna, a jedan medicinar prek dva miliona. Samo je u zdet bilo prek tristo tisuća u samim komadićima papira. Stati Vejvoda je probal to zgubiti na sve moguće načine. Stalno je išel na zahod i uvek je to dal nekom drugomu da igra» njega, a kad se vratil objavili bi mu da je dobil i da je ii» dvadeset jedan. Poslali su po nove karte i niš ni vredilo. K» se Vejvoda zaustavil na petnajst, onaj drugi je imal četrnajst Svi su ko stekli gledali starog Vejvodu, a najviše ga je H" jedan stari cestar koji je u to uložil, sve u svemu u gotovo^ osam kruna. Taj je otvoreno izjavil da takav čovek, kakavf Vejvoda, ne bi trebal hodati po svetu i da bi ga trebalo zat^ izbaciti i utopiti ko štenca. Nemrete si ni predstaviti kak" stari Vejvoda bil očajni. Konačno je došel na ideju: »W | na zahod« — veli dimnjačaru — preuzmite to za mene' 1 tak je bez šešira pobegel na ulicu i direkt do Mvslikove d1 po policiju. Naišel je na patrolu i rekel im je da u birtiji w i toj igraju hazardnu igru. Redarstvenici su ga pozvali da' 170

, :jj1) a da oni budu išli iza njega. Vratil se, a tam su iS^r£ biasnili da je medicinar zgubil prek dva miliona, a do- mU nrek tri. U posudu su ubacili mjenice od petsto kruna. iTkoro su tam upali panduri, a cestar se proderal »Spašavaj ko može«, al niš ni vredilo. Zaplenili su nofce i odmah sve tfurali na policiju. Ugljenar iz Zderaza se odupiral pa su ga tpelali u kolima z rešetkama. U banki je bilo kao dug upisano prek pol milijarde, a u gotovom preko petnajst tisuća. »To još vidio nisam — rekao je policijski inspektor kad je vidio takvu vrtoglavu sumu. To je gore nego u Monte Carlu«. Sve su ih zadržali do jutra osim starog Vejvode. Vejvodu su kao doušnika pustili i obećali da bude dobil zakonsku trećinu nagrade, otprilike preko šezdeset miliona, a on je do jutra od tog poludel, a ujutro je obilazil po Pragu i naručival si na tucete neprobojnih blagajni. I tome se još veli — sreća u kartama. Zatim je Švjek otišao skuhati grog i stvar je završila tako da je vojni svećenik, kada ga je Švejk noću s mukom dovukao do kreveta, zasuzio i zajecao: — Prodao sam te, prijatelju, sramotno prodao. Proklinji me, tuci, podnijet ću. Prepustio sam te na milost i nemilost. Ne mogu ti u oči pogledati. Grebi me, grizi, uništi. Ne zaslužujem ništa bolje. Znaš što sam ja? I vojni svećenik, gurnuvši uplakano lice u jastuk, reče tino, finim, mekim glasom: —-Ja sam beskarakterna hulja — i zaspa kao zaklan. Izbjegavajući Švejkov pogled, vojni svećenik je sutradan tek n ĆU S nekim debelim

°

_ p_ r. v •

Po l H ga i , Luka? °

~

e

'

„

lte mu>

Svejk— rekao je izmičući opet Svejkovu ^to na^azi kako bi se orijentirao i poučite SC §ro§- Ujutro se javite natporučniku Se

Uiurr ' j0^ Posilni provedoše v ugodnu noć kuhajući grog. SG df*hf»i i * - * * i * j • • « dao n.i„. v Pješak jedva osovio na noge i samo je gunc udnu mješavinu narodnih pjesama koje su mu 171

se splele: »Okolo Hodova teče vodica, tamo moja mila t0v pivo crveno. Goro goro visoka, išle cure ulicom, na bije|! gori seljačić ore...« ' — Za tebe se niš ne bojim — rekao je Švejk. — S takvim talentom održal bus se kod feldkurata. Tako se dogodilo da je toga prijepodneva natporučnji, Lukaš prvi put vidio pošteno i iskreno lice dobrog vojnik Svejka koji mu je obznanio: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam ja onaj Svejk kojeg je gospon feldkurat zgubil na kartama.

2. Institucija časničkih služnika prastarog je podrijetla. Čini se da je i Aleksandar Makedonski imao svoga služnika. Sigurno je, pak, da su u feudalno doba vršili tu službu plaćenid vitezova. Sto je bio Sancho Panza don Quijotu? Čudim se da dosad nitko nije napisao povijest časničkih služnika. Ondje bismo našli da je vojvoda od Almavira, za vrijeme opsade Toleda, pojeo svoga posilnog neposoljenog, o čemu vojvoda sam piše u svojim sjecanjima, svjedočeći da je njegov služnik imao fino meso, prhko i meko, a po okusu da je podsjećalo na nešto između piletine i magarećeg mesa. U staroj švapskoj knjizi o vojničkom umijeću nalazimo i upute za vojne služnike. Posilni prošlih vremena morao je biti pobožan, kfl' jepostan, istinoljubiv, skroman, postojan, odvažan, pošten i marljiv. Ukratko, morao je to biti uzor čovjeka. Novo je doba na tom tipu mnoge stvari izmijenilo. Moderno potrkalo obično nije ni pobožno, ni pošteno, ni krijeposno. ni istinoljubivo. Laže, vara svoga gospodara i vrlo često pr£t' vara život svoga zapovjednika u pravi pakao. To je lukavi f°"' koji izmišlja najrazličitije podmukle trikove kako bi zagorči" život svome gospodaru. U toj novoj generaciji posilnih & mogu se naći takvi požrtvovni stvorovi koji bi se dali 172

'ih gospodara bez soli, kao što je učinio plemeniti Jern^do za vojvodu od Almavira. ....... . S druge strane, vidimo opet da i zapovjednici koji vode , na život i smrt sa svojim posilnima upotrebljavaju • azličitija sredstva kako bi očuvali svoj autoritet. To je neka t strahovlade. 1912. godine vodio se u Štajerskoj proces, koiemu je izvanredno istaknutu ulogu igrao neki satnik 03 JvUj

/

n•

•1

1

4

••

v•

koji je ubio svoga posilnoga. Bio je oslobođen, jer je to učinio tek drugi put. Prema mišljenju te gospode, život jednog posilnog nema nikakve vrijednosti. U mnogim slučajevima to je samo predmet, vreća za boksanje, rob, Katica za sve. Stoga ne čudi što takav položaj iziskuje od roba da bude lukav i prepreden. Njegov položaj na našem planetu može se usporediti samo sa stradanjem pikola u stara vremena, koje su savjesnosti učili šamarima i mučenjem. Postoje ipak slučajevi da posilni postane ljubimac svoga časnika, a takav onda postaje strah i trepet satnije i bataljuna. Svi ga se činovi trude podmititi. On odlučuje o dopustima, može reći i koju riječ kako bi na raportu sve dobro prošlo. Ti su favoriti u vrijeme rata nagrađivani velikim i malim srebrnim kolajnama za odvažnost i hrabrost. U 91. pukovniji poznavao sam ih nekolicinu. Jedan posilni dobio je veliku srebrnu kolajnu zato što je divno znao ispeći guske koje je krao. Drugi je dobio malu srebrnu jer je od kuće dobivao krasne pošiljke hrane, tako da se u vrijeme najveće gladi njegov gospodar prejedao toliko da nije mogao hodati. A prijedlog za nagradu medaljom, njegov je gazda ovako stilizirao: »Stoga što u borbama, pokazujući neobičnu odvaž°st i hrabrost, prezrevši vlastiti život, nije napustio svoga luka ni za korak pod strašnom vatrom neprijatelja koji je nadirao«. A on je za to vrijeme negdje u zaleđu pljačkao kokošinjce. Je izmijenio odnos posilnog prema gospodaru i učinio j naJornraženijim stvorom među vojskom. Posilni je uvijek cijelu konzervu, dok je u isto vrijeme samo jedna bila 173

dijeljenja medu petoricom. Njegova čutura bila je puna ruma ili konjaka. Po čitav je dan takav stvor a čokoladu i žderao časničke slatke kekse, pušio cigarete svo časnika, pekao i kuhao satima i nosio specijalnu bluzu. Časnički služnik bio je u najpovjerljivijem odnosu s ot donansom i davao mu obilate otpatke sa svoga stola i otpatk svih ostalih prednosti koje je imao. U ovaj trijumvirat sna dao je još i financijski narednik. Ova trojka koja je živjela u neposrednom dodiru s časnikom, znala je sve operacije i ratne planove. Vod, čiji se desetnik družio s časničkim služnikom, uvijek je bio najbolje obaviješten o početku operacije. Kad bi on rekao: »U dva i trideset pet hvatamo maglu«, onda su se točno u dva i trideset pet austrijski vojnici počeli povlačiti pred neprijateljem. Časnički služnik bio je u najintimnijem odnosu s poljskom kuhinjom i vrlo rado se motao oko kodova, naručivao je kao da je u restauraciji i ima pred sobom jelovnik: — Hoću rebro — rekao bi kuharu. — Jučer si mi dao rep. Daj mi i komad jetre u juhu, znaš da ne jedem slezenu. A posilni je bio najveličanstveniji u stvaranju panike. Za vrijeme bombardiranja pozicija, srce mu je padalo u gaće. U to vrijeme bio je sa svojom i gospodarovom prtljagom u najsigurnijem skloništu i skrivao glavu pod dekom da ga ne nade granata, i nije imao drugih želja osim da njegov gospodar bude ranjen, te da ode s njim u zalede, vrlo, vrlo duboko. Sustavno je njegovao paniku s određenom tajanstvenost — Čini mi se da skidaju telefon — pričao je povjerljivo p° vodovima. I bio je sretan kad je mogao reći: — Već su g* složili. Nitko nije tako rado odstupao kao on. U tom f trenutku zaboravljao da mu nad glavom zvižde granate' šrapneli i neumorno je jurio s prtljagom prema stožeru gd)e su stajala vozila. Volio je austrijsku komoru i neobično * rado vozio. U najgorim slučajevima služio se i sanitetsko" dvokolicom. Kada je morao ići pješice, ostavljao je uništenog čovjeka. U takvom slučaju ostavljao je 174

snodara u rovovima i vukao je samo svoj imetak, ko se dogodilo da se časnik bijegom spasio od zarob'.", a ovaj ne, tada časnički služnik ni u kojem slučaju ^"'zaboravio odvući u zarobljeništvo prtljagu svoga gospon o bi prešla u njegov imetak nad kojim je drhtao cijelom svojom dušom. Vidio sam jednog zarobljenog časničkog služnika koji je ostalima pješačio od Dubna, sve do Darnjice kod Kijeva. Imao je osim svoje naprtnjače i naprtnjače svog časnika, koji je izbjegao zarobljeništvu, još pet ručnih kofera raznih oblika, dva pokrivača i jastuk, a uz to i jedan zavežljaj koji je nosio na glavi. Žalio se da su mu Kozaci ukrali dva kofera. Nikada neću zaboraviti toga čovjeka koji se tako mučio kroz cijelu Ukrajinu. Bila su to živa špediterska kola, pa ne mogu objasniti kako je sve to mogao nositi i vući tolike stotine kilometara, a onda se sa svime odvesti čak u Taškent, sve to sačuvati i umrijeti na svojim zavežljajima od pjegavog tifusa u zarobljeničkom logoru. Danas su časnički sluznici rasijani po čitavoj našoj Republici, pa pripovijedaju o svojim junačkim djelima. Oni su na juriš osvajali Sokal, Dubno, Niš, Pijavu. Svaki od njih je Napoleon: — Rekao sam našem pukovniku neka telefonira u stožer da napad može početi. Većinom su bili reakcionarni i vojnici su ih mrzili. Neki od njih su bili doušnici, pa su naročito uživali kad su mogli vidjeti kako nekoga vežu. Razvili su se u posebnu kastu. Njinova sebičnost nije poznavala granice. 3. .atPoručnik Lukaš bio je tipičan aktivni časnik trule dvodihar m°narhiJe- Kadetska škola učinila je od njega v, !cu; U društvu je govorio njemački, pisao je n;e . čitao je češke knjige, a kada je predavao u školi a

175

jednogodišnjih dragovoljaca, sve samim Česima, govorio i povjerljivo: »Budimo Česi, ali o tome ne mora nitko znati Ja sam isto Čeh«. Češku je nacionalnost smatrao nekom tajnom organizj. čijom kojoj je bolje uklanjati se izdaleka. Inače je bio dobar čovjek koji se nije bojao svojih nadređenih, i na manevrima se brinuo o svojoj satniji kao što valja i kako se pristoji. Uvijek bi za nju našao udoban smještaj po štagljevima, a često bi od svoje skromne plaće platio svojim vojnicima da sliste bačvu piva. Volio je kad su vojnici na maršu pjevali pjesme. Morali su pjevati i kad su išli na vježbe i kad su se vraćali. Hodajući uz svoju satniju, pjevao je s njima: Kad je bilo pol noći, zob iz vreće iskoči, jupajdija, jupajda, jupajdija, bum!

;a;

,

f

Vojnici su ga voljeli jer je bio neobično pravedan i nije imao naviku nikoga maltretirati. Dočasnici su se pred njim tresli, a od najsurovijeg narednika za mjesec dana stvorio bi pravo janješce. Istina, znao je vikati, ali nikada nije psovao. Služio se biranim riječima i rečenicama: »Vidite, zaista vas nerado kažnjavam, mladiću, ali što se može, na disciplini počiva sposobnost vojske i njezina snaga; bez discipline vojska je grančica na vjetru. Ako vam odora nije u redu, puceta nisu dobro prišivena ili nedostaju, odmah se vidi da zaboravljate na svoje dužnosti koje imate u vojsci. Možda vaffl se čini neshvatljivim zašto biste morali biti zatvoreni stoga što vam je jučer na smotri nedostajalo jedno puce na bluz1* takva mala neznatna stvarčica koja je civilu potpuno nep rimjetljiva. Ali vidite, ovakvo zanemarivanje svoje vanjštine> u vojsci se mora kažnjavati. A zašto? Ovdje se ne radi o tofl^ da vam nedostaje jedno puce, već o tom da se morate prl^' iknuti na red. Danas nećete prišiti puce, počinjete ljenčari11'

176

' vam se već činiti teško rasklopiti pušku i očistiti je, i, utra ćete negdje u gostionici zaboraviti bajunet, a na a re a , te zaspati na straži, jer ste s tim nesretnim pucetom P ""li živjeti životom lijenčine. Tako je to, momak, i zato ''iLjniavam da vas sačuvam od još gore kazne i stvari koje ra

vaS K2£u,la

..

,

, . . ,.

.i

i-

•

u- r* mnffli počiniti, zaboravljajući polako, ali sigurno na DlStc ii*"&

r

i

• v i-

i

11

je dužnosti. Zatvaram vas na pet dana i želim da uz kruh . Ju razmislite o tom da kazna nije osveta, već sredstvo odgoja koje treba popraviti i poboljšati kažnjenog vojnika«. Već je davno trebao postati satnik, ali mu u tom nimalo nije pomogla njegova opreznost u nacionalnom pitanju, jer je prema svojim nadređenima odista nastupao otvoreno, ne poznajući nikakvog ulizivanja u službenim odnosima. To je bilo ono što je sačuvao od naravi seljaka s češkog juga, gdje se rodio na selu, medu crnogoricom i ribnjacima. Premda je bio pravedan prema vojnicima i nije ih mučio, nosio je u naravi naročitu crtu. Mrzio je svoje posilne, jer je imao tu sreću da je uvijek dobijao najodvratnijeg i najpodlijeg posilnog. Tukao ih je po ustima, ćuškao i trudio se da ih odgoji i riječju i djelom, ne smatrajući ih uopće vojnicima. Borio se s njima beznadno čitav niz godina, stalno ih je mijenjao i na kraju uzdahnuo: »Opet sam dobio podlu stoku«. Svoje vojne služnike smatrao je nižom životinjskom vrstom. Neobično je volio životinje. Imao je kanarinca harcera, angorsku mačku i stajskog pinča. Sluznici, koje je izmijenr°' msu postupali s tim životinjama nimalo gore nego što je natporučnik Lukaš postupao sa svojim posilnima kada bi mu napravili kakvu podlost. m «^U!aflnca su mučili glađu, jedan je služnik angorskoj na ' ° °k°' staJsJc°8 su Pinca mlatili čim bi ga vidjeli, a ^ec^an °d int T Švejkovih prethodnika odveo siromaha krac i dao ga ubiti, ne žaleći deset kruna iz vlasrn • ^asnije je jednostavno obznanio natporučniku ^ P°kJega° na šetnji, pa je već sutra marširao sa na vježbalište. 177

Kad je Svejk raportirao Lukašu da nastupa u natporučnik Lukaš ga je uveo u sobu i rekao mu: — Preporučio vas je gospodin vojni svećenik Katz, pa u želio da opravdate njegovu preporuku. Imao sam već tuc,, služnika i nijedan se nije kod mene ugrijao. Upozoravam v da sam strog i da strašno kažnjavam svaku podlost i svah laž. Želim da uvijek govorite istinu i ispunjavate bez nja sve moje naredbe. Ako kažem: »Skočite u vatru«, on u tu vatru imate skočiti i kad vam se ne bi baš htjelo. gledate? Svejk je sa zanimanjem gledao u stranu, prema zidu gdje je visjela krletka s kanarincem, a onda, usmjerivši svoje dobre oči u natporučnika, odgovori milim, dobrodušnim tonom: — Pokorno javljam, gospon natporučnik, da je tam kanarinac harcer. Prekinuvši tako nit natporučnikova govora, Svejk je stajao mirno, ne trepnuvši, i gledao mu ravno u oči. Natporučnik je htio reći nešto oštro, ali vidjevši Svejkov nevini izraz lica, jedino je uspio prozboriti: — Gospodin vojni svećenik preporučio vas je kao velikoga glupana i mislim da nije pogriješio. — Pokorno javljam, gospon natporučnik, da gospon feldkurat zbiljam ne greši. Kad sam aktivno služil, bil sam službeno proglašen za blesavog i još k tome notornog. Zbog tog su iz regimente pustili dva, mene i još jednog, gospona kapetana von Kaunitza. Taj je, s oproštenjem, gospon natporučnik, kad je išel po ulici stalno kopal prstom leve ruke desnu nozdrvu, a desnom levu, a kad je išel z nama na vežbe, uvek bi n# postavil ko na mimohod i rekel nam: »Vojnici, he, zapamtite si, he, da je danas sreda, jer bu sutra četvrtak, he«. Natporučnik Lukaš slegnuo je ramenima kao čovjek ko]1 ne zna i ne nalazi odmah riječi kojima bi izrazio odrede^ misao. Prohodao je od vrata do suprotnog prozora, pot& Švejka i natrag, a pritom se Svejk, prema tome gdje se nalaz'0 natporučnik, okretao »nadesno« i »nalijevo« s tako izrazi1" nevinim licem da je natporučnik oborio oči i zagledao $e

onda rekao nešto što nije imalo nikakve veze sa ' 'tovom primjedbom o glupom satniku: SvejK j^j mene mora biti red i čistoća i ne smije se 7 y0ijrn poštenje. Mrzim laž i kažnjavam je bez milosti. ijete me dobro? ___ p0korno javljam, gospon natporučnik, da razmem. ničeg goreg nego kad čovek laže. Kad se počne zapet-ti odmah je gotov. U jednom selu iza Pelhfimova bil je i učitelj Marek koji se nabacival kćerki lugara Spere, a taj • noručil ak se dalje bude sastajal s curom u šumi da bu i^ r i »i • i• . v • v • čim ga sretne, opalu v rit zasoljenju sačmu iz sačmarice. mu Učitelj mu je poručil da to ni istina, ali jednom opet, kad se trebal sastati s curom, trefil ga je lugar i već je htel nad njim napraviti tu operaciju, al on se ispričal da je skupljal cveće, posle opet da lovi nekakve bubice i čim dalje, sve više se za-petljaval, i onda se jednom onakav sav preplašeni zaklel da je išel postavljati zamke za zeca. A moj ti ga mili lugar fino skembal i otfural na žandarmerijsku stanicu, a od tam je to išlo na sud i učitelja su skoro zatvorili. Da je rekel golu istinu, dobil bi samo tu posoljenju sačmu. Ja sam isto tog mišljenja da je najbolje uvek priznati, biti otvoreni, a kad nešto napravim, doći i reći: »Pokorno javljam da sam napravil to i to«. A kaj se tiče tog poštenja, to je uvek jako lepo, jer s tim čovek uvek najdalje dojde. To je ko sa tim trkama u brzom hodanju. Čim počneš švindlati i bežati, već si distanciran. To se dogodilo mom bratiću. Pošteni čovek je svuda cenjeni, postivani, zadovoljan sa sebom i oseća se ko preporođeni kad !de na spavanje i može si reći: »Danas sam opet bil pošteni«. IJok je Svejk govorio, natporučnik Lukaš je već sjedio na stolici gledajući Švejku u čizme i mislio: »Moj Bože, pa ja fešto govorim iste takve gluposti, a razlika je samo u formi k °jom ih iznosim«. Pak, ne htjevši izgubiti autoritet, reče Švejku kad je ovaj Q

178

,~~~ Kod mene si morate čistiti obuću, održavati svoju u re du, gumbi moraju biti pravilno prišiveni i morate 179

ostavljati dojam vojnika, a ne nekakvog civilnog e To je čudno da se ni jedan od vas ne umije držati Samo je jedan od svih tih mojih vojnih služnika imao L jevni izgled, ali mi je na kraju ukrao svečanu odoru i proj je u Židovskoj četvrti. Zašutio je, a onda nastavio objašnjavati Švejku sve njeg0v obveze, pri čemu nije zaboravio osobito naglasiti da mora biti vjeran i nigdje ne smije govoriti što se kod kuće događa. — Meni dolaze dame u posjet — istaknuo je. — Ponekad neka ostane preko noći kad ujutro nemam ranu službu. U takvom slučaju nosite nam kavu u krevet kad zazvonim, razumijete? — Pokorno javljam da razmem, gospon obrlajtant, kad bi iznenada došel k vama moglo bi nekoj dami biti neugodno. Ja sam jednom dovel jednu gospodičnu doma i baš kad smo se fino zabavljali moja sluškinja nam je donesla kavu u krevet. Onda se prepala, trgnula i polila mi ćela leda i još je rekla: »Bog daj, dobro jutro«. Ja znam kaj je pristojno i kaj se šika kad negde spava dama. — Dobro, Švejk, prema damama moramo uvijek njegovati određeni takt — rekao je natporučnik koji je postao raspoloženiji, jer je razgovor prešao na predmet koji je ispunjavao njegovo slobodno vrijeme između vojarne, vježbališta i karata. Žene su bile duša njegova stana. One su mu stvorile dom. Bilo ih je nekoliko tuceta, a mnoge su se od njih trudile d* mu za vrijeme svoga boravka ukrase stan raznim sitnicama. Supruga nekog vlasnika kavane, koja je kod njega živje* čitavih četrnaest dana prije nego što je po nju došao mm izvezla mu je dražestan tabletić za stol, ukrasila mu donje rublje monogramima, a dovršila bi i vez zidnog saga da suprul> nije uništio tu idilu. Jedna dama po koju su za tri tjedna došli roditelji htjela) iz njegove spavaće sobe napraviti damski budoar, pa je posta^ la svuda uokolo različite drangulije, vazice i slične stvarči* iznad postelje objesila mu je sličicu anđela čuvara.

• kutovima spavaće sobe i blagovaonice osjećala se k^ruka, k0ja je prodirala i do kuhinje gdje se moglo ^ najrazličitije kuhinjsko posude i pribor, veličanstven •"dne zaljubljene tvorničarove žene, koja je sa sobom, ^ oie strasti, donijela i kuhinjski pribor za rezanje sva-r^snog povrća i kupusa, ribež za ribanje žemičaka, struga"etre, lonce, pekače, tave, kuhače i bogzna što sve još ne. Ipak je za tjedan dana otišla, jer se nije mogla pomiriti mišlju da natporučnik osim nje ima dvadesetak drugih ljubavnica, što je ostavilo određenih tragova u djelatnosti plemenitog mužjaka u odori. Natporučnik Lukaš je vodio opširnu korespondenciju, imao je album svojih ljubavnica i zbirku raznih relikvija,jejer posljednjih godina počeo pokazivati sklonost ka fetišizmu. Imao je nekoliko različitih podvezica, četvoro dražesnih izvezenih damskih gaćica i tri prozračne, nježne, tanke spavaćice, batistene rupčiće, pa čak i jedan steznik i nekoliko čarapa. — Danas sam u službi — rekao je. — Doći ću tek navečer, pazite na sve i uredite stan. Zadnji je posilni zbog svoga nemara danas otišao s maršbataljunom na bojišnicu. Izdavši još i zapovijedi koje su se ticale kanarinca i angorske mačke otišao je, ne zaboravivši na samim vratima izreći još nekoliko riječi o poštenju i redu. Nakon njegova odlaska Švejk je doveo stan u potpuni red tako daje natporučniku Lukašu, kad se vratio navečer doma, mogao objasniti: Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je sve u redu, ^o je mačka napravila svinjariju i požderala vašeg kana~~ Kako to? — proderao se natporučnik. | okorno javljam, gospon obrlajtant, ovak: ja sam znal ih r?11 C ne V0^JU kanarince i da im nanosiju zlo. Pa sam duzeti Up°Znati) a u slučaJu da bi ta beštiJa htela nekaJ P°irna ^ » ^isPrašit;i bundu da do smrti ne zaboravi kak se Ponašati prema kanarincu, a sve zato jer volim životinje.

180

181

Kod nas u kući živi jedan klobučar koji si je tak uvežbal n, čku da mu je prvo pojela tri kanarinca, a sad više neće ni je,j noga, točno da se sedneju na nju. Ja sam to isto htel probati izvadil sam kanarinca iz krletke, dal sam joj ponjušiti, a on majmunica, prije neg sam došel k sebi, odgrizla mu je glavu Zbilja nisam od nje očekival takvu prostotu. Da je to bil vra bac, gospon obrlajtant, niš ne bi rekel, ali tak lepi kanarinar harcer. Pa kak ga je samo halapljivo požderala skup s tim per. jem i još je prela od radosti. Mačke nisu glazbeno obrazovane i ne podnosiju kod kanarinca pevanje, jer ga te beštije i ne razmeju. Ja sam tu mačku zašpotal, ali sačuvaj Bože, niš joj nisam napravil nego sam čekal vas, pa kak vi odlučite, tak i njom nek i bude, gadurom jednom prašnjavom. Pričajući ovo, Švejk je tako iskreno gledao natporučniku u oči, da je ovaj odstupio od njega, premda mu je na početku prišao sa zlom namjerom. Sjeo je na stolicu i upitao: — Čujte, Švejk, jeste li vi zbilja takvo božje govedo? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant — odgovorio je svečano Švejk — jesam. Od malena imam takav peh. Uvek hoću nekaj popraviti, napraviti dobro, a nikad niš drugo od tog ne ispadne nego nekakva neugodnost za mene i okolinu. Ja sam stvarno htel njih dva upoznati, da bi se razmeli, i nisam kriv da ga je ona požderala i tak je poznanstvo propalo. U kući u Štupertovoj, mačka je pred nekolko let pojela caki papigu, jer ju je ova ismijavala i mjaukala je na nju. A mačke su vam otporne. Ak mi narediju, gospon obrlajtant da je ubijeni, moral bum je prikleštiti z vratima, inače ne bu gotova. I Švejk je najnedužnijim izrazom i milim, dobrodušnim smiješkom objasnio natporučniku kako se ubijaju mačke,» sadržaj tog objašnjenja natjerao bi udrugu za zaštitu životinja u ludnicu. Pokazivao je pritom stručno znanje tako da ga je natp0" ručnik Lukaš, zaboravivši na svoj gnjev, upitao: — Umijete li postupati sa životinjama? Imate li osjećaj* ljubavi za životinje? .***- Ja najviše volim pese — rekao je Švejk •**»• zato }&f 182

• pOSel, ak ih znate prodavati. Ja nisam u tom uspel, C° m uvek bil pošteni, a još su me ljudi napadali da sam Jer $ rocjaval crkotinu umesto čistokrvnog i zdravog pesa, ko j i Desi moraju biti čistokrvni i zdravi. I svaki je odmah K l rodovnik, pa sam si moral dati natiskati te rodovnike • napraviti od nekakvog džukca, koji se okotil u ciglani, 'čistokrvnijeg plemenitaša iz bavarske psetarnice Armin n Barheim. I zbiljam bi se ljudi odmah razveselili da je sve tak dobro ispalo, da doma imaju čistokrvnu životinju, pa sam im valjda mogel ponuditi vršovičkog špica za jazavčara, a oni bi se samo čudili zakaj je takav izuzetni pes, koji je došel čak iz Njemačke, tak dlakavi i nema krive noge. To se tak dela u svim štenarama, vi bi se, gospon obrlajtant, samo zgledavali na te podvale s tim rodovnicima koje delaju u velkim psetarnicama. Tih pesa koji bi o sebi mogli reći »ja sam čistokrvna životinja« zbiljam je malo. Ili mu se mama zaboravila s nekakvim džukcom, ili baka, ili je imal više tateka i od svakog nekaj nasledil. Od jednog vuho, od drugog rep, od jednog dlake na njuški, od trećeg njušku, od četvrtog krive noge, od petog veličinu, pa ak je imal takvih tateka dvanajst, možete si zamisliti, gospon obrlajtant, kak takav pes zgleda. Ja sam jednom kupil takvog pesa mešanca, a on je zbog tih svojih tateka bil tak gadni da su ga svi drugi pesi izbegavali, a ja sam ga kupil iz sažaljenja, jer je bil tak usamljeni. A on je samo sedel doma u vuglu, bil je tak tužan, da sam ga moral prodati ko stajskog pinča. Najviše sam imal posla oko toga da ga pofarbam, da bi imal tu boju »sol i paPar«. Tak je i otišel sa svojim gospodarom čak u Moravsku i odonda ga više nisam videl. Natporučnika je počelo jako zanimati to kinološko izlaS^je, pa je Švejk mogao nastaviti bez smetnji: ~~ l esi si nemreju sami pofarbati kosu, ko što to delaju e > za to se uvek mora pobrinuti onaj koji ih hoće prodati. Pr d ^ ta^av starkelja da je već skroz sedi, a vi ga hoćete glas' * ^ Jednogodišnjeg štenca, ili ga, starog dedeka, pro24 devetomjesecnog štenca, morali bute kupiti srebro 183

u rastvoru, rastopiti ga i obojiti ga u crno da izgleda ko nrw Da ojača, morate ga hraniti ko konja, z arsenovim brašnorn zube mu očistiti šmirgl-papirom, onakvim s kakvim se čistihrdavi noževi. A prije nego ga otpelate prodati nekom kupo, nalijete mu u njušku šljivovicu, da se pes malo napije, pa odmah čili, veseli, radosno, veselo laje i druži se sa svakim t pijani pop. Ali glavno je to: ljudima se mora tak dugo govorit, dok se kupac skroz od toga ne zmota. Ak neko od vas hoće kupiti radera, a vi doma nemate niš drugo nego lovačkog p^ ili ak slučajno imate doma samo radera, a neko si dojde kupiti zločestu njemačku dogu za čuvanje, morate ga tak izluditi 4 si odnese u žepu patuljastog radera umesto doge. Kad sam ja nekad trgoval sa životinjama, došla je jedna dama jer da joj je odletela papiga u vrt, a da su se baš onda neki dečki ispred vile igrali Indijanaca, da su ju vlovili i istrgnuti joj sva pera iz repai ukrasili se z njima. A ta papiga, od sramote kaj je bez repa, da se je razbolila i da ju je veterinar još dotukel z nekim praškima. Htela si je kupiti novu papigu, neku pristojnu, nikakvu prostakušu koja zna samo kleti. Kaj sam mogel napraviti kad doma nisam imal nikakvu papigu i nisam ni znal za nikakvu' Imal sam doma samo zločestog, potpuno slepog buldoga. Tak sam, gospon obrlajtant, moral toj gospodi govoriti od četri popodne do sedam navečer, dok ni kupila umesto papige tog slepog buldoga. To je bilo gore nego nekakva diplomatska situacija, a kad je odlazila rekel sam joj: »Samo nek mu dečki probaju otrgnuti rep«, i više s tom gospodom nisam razgovara! zato jer se morala zbog tog buldoga odseliti iz Praga, zato jer J« tam izgrizel sve u kući. Verujte, gospon obrlajtant, da je jak" teško dobiti pristojnu životinju. — Ja jako volim pse — rekao je natporučnik. — Ne^ moji prijatelji, koji su na bojišnici, pisali su mi da im rat u društvu takve vjerne i odane životinje vrlo dobro prolazi. "' dobro poznate sve vrste pasa i nadam se, kad bih imao p* da biste ga dobro pazili. Koja je pasmina po vašem mišljefl) u najbolja? Mislim na psa koji je društven. Imao sam j stajskog pinča, ali ne znam... 184

po mojem mišljenju, gospon obrlajtant, stajski pinč je ~~j i nes. Doduše, svakom se ne sviđa, jer ima čekinje i He brkove na gubici da izgleda ko oslobođeni robijaš. rV^erdi da je čak i lepi, a uz to je i pametan. Kaj je prema — m u glupi bernardinac? Pametniji je i od foksterijera. "^Natporučnik Lukaš pogledao je na sat i prekinuo Švejkovo izlaganje. ___ Već je kasno, moram se naspavati, Sutra ponovno 'mam službu, tako da možete cijeli dan posvetiti pronalaže nju nekakvog stajskog pinča. Otišao je spavati, a Svejk je u kuhinji legao na divan i još je malo čitao novine koje je natporučnik donio iz vojarne. »Gle, gle — reče sam sebi Švejk prateći pažljivo preglede dnevnih događanja — sultan je odlikovao cara Vilima -rat nom medaljom, a ja još nemam ni malu srebrnu«. Zamislio se i skočio: »Skoro sam zaboravil...« Švejk je ušao u sobu natporučnika koji je već tvrdo spavao i probudio ga. — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da nemam nika kav ukaz u vezi s tom mačkom. A pospani natporučnik u polusnu se okrenu na drugu stranu i promrmlja: — Tri dana pritvora — i nastavi spavati. Svejk tiho iziđe iz sobe, izvuče nesretnu mačku ispoddivanairečejoj: Imaš tri dana pritvora. Abtreten! angorska se mačka ponovno podvuče pod divan. 4. U ravo s rem

P P ao da krene u potragu za nekakvim Pinčom, ^ kada je mlada dama zazvonila i izrazila su i^ ^govara s natporučnikom Lukašom. Pokraj nje kanu „ Ta *es*z kofera, a Svejk je još zapazio na stubama Pu nosaca koji je silazi«.

185

— Nema ga doma — rekao je tvrdo Švejk, ali mlaH ma je već bila u predsoblju i kategorično naredila Švejk. — Odnesite kofere u sobu! — Bez dopuštenja gospona natporučnika to ne bn -a — rekao je Švejk. — Gospon natporučnik mi je narediU bez nie?a ne <;m/=m r,;U-.J -;* _

~_.._„jj^/ii lldtpOIUl

bez njega ne smem nikad niš napraviti. — Vi ste poludjeli — uzviknu mlada dama. -Ja, doputovala gospodinu natporučniku u posjet. — O tom mi ni niš poznato — odgovorio je Šve| — Gospon natporučnik je u službi, vraća se tek naveca a ja sam dobil naredbu da pronađem stajskog pinča. O nikakvim koferima, o nikakvoj dami ja niš ne znam. Sad bum zaključal stan, prosil bi da ljubazno odete. Meni ni ni poznato i nekakvu stranu osobu koju i ne poznam nemren ostaviti u stanu. Tak su jednom kod nas u ulici u slastičara od Belčickoga, ostavili jednog čoveka, on je otvoril ormari pobegel. Ja s tim niš lošeg o vama ne mislim — nastavio je Svejk kada je vidio očajno, uplakano lice mlade dame. —Ali sigurno je da tu nemrete ostati, to ipak morate shvatiti, jer je ćeli stan meni povereni, ja sam za svaku sitnicu odgovoran, Zato vas još jednom prosim, vrlo ljubazno, da se zabadava ni ne trudite. Dok ne dobim naredbu gospona natporučnibi ni brata ne poznam. Zbilja mi je žal da moram s vama tat razgovarati, al u vojski mora biti reda. U međuvremenu je mlada dama došla k sebi. Izvadila je posjetnicu, napisala olovkom nekoliko redaka, uložila je" dražesnu malu kuvertu i rekla potišteno: — Odnesite to gospodinu natporučniku, a ja ću ovd){ pričekati odgovor. Evo vam pet kruna za put. — Od tog ne bu niš — odgovorio je Švejk uvrije^" nepopustljivošću nenadane gošće. — Ostavite si tih r kruna, evo vam ih tu na stolcu, a ak hoćete odite z rnefl" . do kasarne, pričekajte tam na mene, a ja bum pismo pr£(^ donesel odgovor. Ali da bi tu čekala, to sigurno ne bu isto; Rekavši to, unese u predsoblje kofere pa zveckajući k1) čevima kao ključar kakva zamka reče značajno već kod

~~"i H dama bespomoćno izađe na hodnik. Švejk je zak-. *ta i pošao naprijed. Posjetiteljica je cupkala za njim JCa° •' ' sustigla ga tek kad je Švejk ušao u trafiku kupiti C18

Sadaje išla uz njega i nastojala zapodjenuti razgovor: _1 Hoćete li mu sigurno predati? ____ predal bum, kad sam rekel. _ A hoćete li naći gospodina natporučnika? _ To ne znam. Zatim su hodali jedno uz drugo bez riječi, a nakon dulje stanke Švejkova pratilja opet započe razgovor: _ Znači, mislite da nećete naći gospodina natporučnik a ? — To ne mislim. — A gdje mislite da bi mogao biti? — To ne znam. Time je razgovor opet bio prekinut na dulje vrijeme, dok nije ponovno nastavljen pitanjem mlade dame: — Niste izgubili ono pismo? — Dosad ga nisam zgubil. — Onda ćete ga sigurno predati gospodinu natporučniku? — Da. — A naći ćete ga? ~^~ Već sam rekel da ne znam — odgovorio je Švejk ~-čudim se kak mogu ljudi biti tak radoznali i stalno pitati Jednu te istu stvar. To bi bilo isto ko kad bi ja svakog drugog n * ulici zaustavil i pital koji je danas datum. Šv 't ^ zavr^° pokušaj mlade dame da se dogovori sa tiši T^i ^a ^C ^ru§i dio puta do vojarne prošao u potpunoj da ^ su došli do vojarne, Švejk reče mladoj dami nce ulaz ? / upusti se u razgovor o ratu s vojnicima na dala ' °Je¥°^to radovalo mladu damu, jer je nervozno hov _po pločniku i imala nesretan izraz lica kad je vidjela da avlja svoja tumačenja s tako glupim izrazom kakav

186 187

se mogao vidjeti samo na fotografiji objavljenoj u to vri1 u »Kronici svjetskog rata«:

• Ugr tfeinrich! Mein Mann verfolgt mich. Ich mufiunbed* . r)fr ein paar Tage gastieren. Dein Bursch ist ein grofies ^Jeh-Ichbinunglucklich. 1 Deine Katy«1

^

»Austrijski prijestolonasljednik razgovara sa dva zrakot>L koji su oborili ruski zrakoplov«.

Svejk je sjeo na klupu kod ulaza u vojarnu i počeo h mačiti da su napadi vojske na Karpatskom bojištu doživjet slom, da je na drugoj strani zapovjednik Premisla genejj Kusmanek došao do Kijeva, a da smo u Srbiji ostavili je4 naest uporišta i da Srbi neće dugo izdržati u natjeravanju naših vojnika. Potom je počeo kritizirati pojedine poznatt bitke, pa je otkrio toplu vodu kad je rekao da se odred, koi je sa svih strana opkoljen, mora predati. Kad se dovoljno napričao, udostojio se izaći i očajnoj t mi reći da će odmah doći i da ona nikamo ne odlazi, a zatiu je otišao gore u ured gdje je našao natporučnika Lukaša, koji je upravo jednom poručniku tumačio neke sheme rovovai spočitavao mu da ne zna crtati i da o geometriji nema pojmi —Vidite, ovako se to mora nacrtati. Ako treba na zadani pra vac nacrtati okomitu liniju, tada je moramo nacrtati takoi ona s pravcem čini pravi kut. Razumijete? U takvom slučaj« rovovi će biti položeni pravilno i neće biti izloženi k nepfl jatelju. Bit ćete udaljeni od neprijatelja šest stotina metan A po ovom, kako ste vi nacrtali, naše bi pozicije bile gurnuti u neprijateljsku liniju, pa bi vaši rovovi stajali okomito nad neprijateljem, a potreban vam je izbačeni kosi kut. To je 'r nostavno, zar ne? Pričuvni poručnik koji je u građanstvu bio blagajnik n* banke stajao je nad time sav očajan, jer nije ništa shvaća" zaista je odahnuo kad je Švejk pristupio natporučniku. — Pokorno javljam, gospon natporučnik, da vam nek^ va dama šalje ovo pismo i čeka na odgovor — pritom je & čajno i povjerljivo namignuo. To što je pročitao nije na natporučnika ostavilo Ijniji utisak. 188

M rnoručnik Lukaš uzdahnu, i odvede Švejka u susjedni • ,rureu, *A 7Atvori vrata irpoče hodati između stolova. Kada prazni ^ se konačno zaustavio kod Švejka, reče: _ Ta Jama piše da ste stoka. Sto ste joj napravili? _ Niš joj nisam napravil, pokorno javljam, gospon obrlajtant, ja sam se ponaša! jako pristojno, al ona je odmah htela zauzeti stan. A zato jer nisam dobil od vas nikakvu- na redbu, nisam je ni ostavil u stanu. A još usto, došla je s dva kofera, ko da je doma. Natporučnik uzdahnu još jednom glasno, što je Švejk ponovio za njim. — Što je? — viknu natporučnik prijeteći. — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je to teški čaj. slu U Vojteškoj ulici još pred dva leta doselila se k jednom tapetaru nekakva gospodična, a on ju ni mogel hitit iz stana, pa je moral otrovati i nju i sebe s plinom, pa mu više ni bilo smešno. Sa ženskima je teško. Ja ih skroz kužim. — Težak slučaj — ponovio je za Švejkom natporučnik |'nikada nije rekao tako čistu istinu. Mili je Jindfich bio u škakljivoj situaciji. Supruga koju progoni muž došla je na nekoliko dana k njemu u posjet, upravo kad je trebala iz Irebonja doputovati gospoda Mickova, kako bi u tri dana zb poP vin V*00 Št° mu re^ovito poklanja svaka tri mjeseca kada jedjf ° f dolazi u Pra g- Onda prekosutra treba doći kon * g°Sp°^ičnaObećala je da će pristati biti zavedena, natreK St°jSe C*Je^ t)e<^an premišljala, jer se tek za mjesec dana N . nek°g inženjera. Poručnik je sjedio na stolu oborene glave, šutio je P siln

° ' je velik,0

me muž mr

Pr°8°ni- Moram svakako provesti nekoliko dana kod tebe. Tvoj «na. Ja sam nesretna. Tvoja Katy. (njem.)

189

i razmišljao, ali zasad nije ništa smislio, već je pn sjeo za stol, uzeo kuvertu, papir i napisao na služben papiru: ^ »Draga Katy! U službi do 9 h navečer. Dolazim u ini Molim te da se kod mene osjećaš kao kod kuće. Što se H r Švejka, moga služnika, već sam mu izdao nalog da bi ti u ^ mu udovoljio. Tvoj Jindfich.«

— Ovo pismo — reče natporučnik—predajte milostivoj gospodi. Naređujem vam da se prema njoj vladate pristojno! taktično i da joj ispunite svaku želju, koja je za vas zapovijed Morate se vladati galantno i poslužiti joj pošteno. Evo van sto kruna, za koje ćete mi položiti račun, jer će vas moat po nešto poslati. Naručite joj objed, večeru itd. I kupite tri boce vina i kutiju »Memfis« cigareta. Tako... zasad više ništa. Možete ići, ali još vam jednom stavljam na dušu da joj ispunite svaku želju koju joj vidite u očima. Mlada je dama već izgubila svaku nadu da će vidjeti Švejka, pa je stoga bila vrlo iznenađena kad ga je spazila kako izlazi iz vojarne i prilazi joj s pismom. Salutiravši, predao joj je pismo i obznanio: — Prema nalogu gospodina obrlajtanta, moram se pKma vama, milostiva gospoda, ponašati pristojno i taktično, također vam moram pošteno poslužiti, napraviti sve što van vidim u očima. Moram vas nahraniti i kupiti vam sve što želite. Dobio sam za to od gospona obrlajtanta sto kruna, tog moram kupiti tri boce vina i kutiju Memfiski. Kad je pročitala pismo, vratila joj se odlučnost koja ogledala u tome što je naredila Svejku da joj naruči fij kada je i to bilo ispunjeno, naredila mu je da sjedne na do fijakerista. Odvezli su se kući. Kad su već bili u stanu, odigrala l odlično ulogu domaćice. ŠVejk je morao odnijeti kofer6 spavaonicu, isprašiti tepihe na dvorištu, a neznatna pauc^J iza zrcala silno ju je razgnjevila. Sve je svjedočilo o tom 190

•lično dugo ukopati na ovim, u boju osvojenim pose

, znojio. Kad je istresao tepihe, sjetila se da se skinuti zavjese i isprašiti. Onda je dobio naredbu da a prozore u sobi i kuhinji. Zatim je počela premještati tvo, što je činila vrlo nervozno, a kad je Svejk sve to evukao iz kuta u kut, to joj se nije svidjelo pa je iznova kombinirala i izmišljala novi razmještaj. Preokrenula je u stanu sve naglavce, pa je pomalo i njezina energija oko uređivanja gnijezda počela slabjeti, a rondanje je prestalo. Iz ormara je još izvadila čistu posteljinu, presvukla jastuke i perine sama, a moglo se primijetiti da to radi s ljubavlju prema krevetu, koji je u nje izazivao puteno podrhtavanje nosnica. Zatim je poslala Švejka po objed i vino, a prije nego što se vratio, preodjenula se u prozračni haljetak koji ju je činio neobično zavodljivom i privlačnom. Uz objed je popila bocu vina, popušila mnogo cigareta i legla u krevet, dok je Svejk u kuhinji žvakao dvopek koji je namakao u čašu s nekakvom slatkom rakijom. — Svejk! — začulo se iz spavaonice — Svejk! Svejk je otvorio vrata i ugledao na jastucima mladu damu u privlačnom položaju. — Uđite! Pristupio je postelji, a ona s naročitim smiješkom prem jeri njegovu snažnu postavu i čvrsta bedra. ^ odgrnuvši finu tkaninu, koja je prikrivala i otkrivala sve, reče mu strogo: —-Skinite cipele i hlače! No, dajte, pokažite! ako se dogodilo da je dobri vojnik Svejk mogao raportiJiatporučniku kad se ovaj vratio iz vojarne: ^ v . °korno javljam, gospon obrlajtant, da sam ispunil nal ^ ost*voj gospodi, i pošteno joj poslužil po vašem ^'

,a vam, Svejk — reče natporučnik. — Je li imala

191

— Tak, oko šest - odgovorio je Švejk. - Sad s„

j^3^^

m

W^$J 5.

Dok su silne vojske prikovane uz šume oko Dunju Raba stajale pod kišom granata, a velikokalibarski topovi a. sipali i uništavali cijele satnije na Karpatima, dok je obzoru, svim bojištima blistao od požara sela i gradova, natporučnjl Lukaš, zajedno sa Švejkom, proživljavao je neugodnu id| s damom koja je pobjegla od svoga muža i sada izigravali Lukašovu domaćicu. Kada je otišla na šetnju, Lukaš je održao sa Svejkom ratno vijećanje kako da je se riješe. — Bilo bi najbolje, gospon obrlajtant — rekao je Švejl — kad bi taj njen muž od kog je pobegla i koji je traži, kakste rekli da piše u pismu koje sam vam donesel, doznal gde je om i došel po nju. Poslati mu telegram da se nalazi kod vas i da si ju može podignuti. U Vsenorima je prošle godine bil takav slučaj u jednoj vili. Al u onom slučaju je telegram poslala sama ženska svome mužu, a taj je došel po nju i prebil ih obadva. Oni su bili civili, ali u vašem slučaju se ne bu usudil neka) narediti oficiru. Uostalom, vi niste niš krivi, jer niste nikog rt pozvali, a kad je pobegla, to je naredila na svoju ruku. But« vidli da bu se telegram isplatil. Pa ak i padne par friški... — On je vrlo inteligentan čovjek — prekinuo g* )e natporučnik Lukaš — ja ga znam, on trguje hmeljomna veliko. Svakako moram s njim razgovarati. Poslat ću n"1 brzojav. Brzojav koji je poslao bio je vrlo odrješit, trgova* »Sadašnja adresa vaše supruge je...« Slijedila je adresa sta1" natporučnika Lukaša. Tako se dogodilo da se gospoda Katy vrlo neugodu0 nenadila kada se na vratima pojavio trgovac hmeljom. I P Z

10 razumno i brižno kad je gospoda Katy, ne gubeći dao je vr ^^ prisutnost duha, predstavila oba gospodina: tr u tom v ^ „ospodin natporučnik Lukaš«. Ničeg drugog 'o j m1 1 2 o "

'^Izvolite sjesti, gospodine Wendler — ponudio je Ijunatporučnik Lukaš i izvukao iz džepa dozu s cigaretama: __ Izvolite. Inteligentni trgovac hmeljom uzeo je pristojno cigaretu i ispuštajući iz usta dim reče ozbiljno: _ Odlazite skoro na ratište, gospodine natporučniče? _ Zatražio sam premještaj u 91. pukovniju u Budejovice, kamo ću najvjerojatnije otići čim budem gotov sa školom jednogodišnjih dragovoljaca. Trebamo mnogo časnika, a danas je žalosna pojava da se mladi ljudi, koji imaju pravo postati jednogodišnjim dragovoljcima, ne koriste tom povlasticom. Radije ostaju obični infanteristi nego da se potrude da postanu kadeti. — Rat je jako naškodio trgovini hmeljom, ali mislim da ne može još dugo potrajati — primijetio je trgovac hmeljom, gledajući naizmjenično svoju ženu i natporučnika. — Naš je položaj jako dobar — rekao je natporučnik Lukaš. — Danas više nitko ne sumnja da će rat završiti pobjedom oružja centralnih sila. Francuska, Engleska i Rusija su suviše slabe nasuprot austrijsko-tursko-njemačkom bedemu. stl a " > "a nekim smo bojišnicama doživjeli neznatne neusPjene. Čim probijemo ruski front između Karpatskog hrpta i r redn e j g Dunajca, nema nikakve sumnje da će to značiti kraj ci- ,' to Jako Francuzima prijeti u najkraćem roku gubitak r . e lst°čne Francuske i ulazak njemačke vojske u Pariz. To 'e - sigurno. Uostalom, naši manevri u Srbiji fektič ^° usPHno> a uzmicanje naše armije, što je drukči' Sam° re ru iran e 06 0 t0 tra ^ vP § P J > mnogi objašnjavaju znatno Uskoro' ^ ^° ot una ei 61 a P P hladnokrvnost u ratu. k°jištu ^°. J * ^ Ć naši planirani manevri na južnom Ufoditi plodom. Izvolite pogledati. •>&' ' jBSrtjt« JaJU SC V

G

Jednostavno _ o;~._ 192

TT _._ V

.__<,....'

• n i ... 193

Natporučnik Lukaš primio je lagano trgovca hrnel jo rame i odveo do karte bojišnice, koja je visjela na zidu J kazujući mu pojedine točke, stade objašnjavati: '^ — Istočni Beskidi za nas su odlično uporište. U Kam, skim usjecima imamo, kao što vidite, dobar oslonac. ' udar na ovu liniju — i nećemo se zaustaviti do Moskve R ' će završiti prije nego što se nadamo. — A Turska? — upitao je trgovac hmeljom razmišljah,/ pritom kako početi razgovor da bi se dočepao srži stvari zbog koje je i došao. ' — Turci se drže dobro — odgovori natporučnik, odvodećj ga opet k stolu. — Predsjednik turskog parlamenta Hali-U i Ali-beg doputovali su u Beč. Vrhovnim zapovjednikom turske vojske na Dardanelima imenovan je maršal Liman plemeniti Sanders. Goltz-paša doputovao je iz Carigrada u Berlin, a naš je car odlikovao Enver-pašu, viceadmirala Usedom pašu i generala Dževad-pašu. Relativno mnogo odličja za tako kratko vrijeme. Svi su neko vrijeme sjedili šutke oko stola, dok natporučnik nije osjetio da je zgodan trenutak kako bi prekinuo mučnu situaciju ovim riječima: — Kada ste doputovali, gospodine Wendler? — Jutros. — Vrlo mi je drago da ste me zatekli kod kuće jer popodnt uvijek odlazim u vojarnu i imam noćnu službu. Budući je stat u stvari po cijeli dan prazan, mogao sam ponudili milostivoj gospodi gostoprimstvo. Ovdje joj nitko nije smetao za vrijei* boravka u Pragu. Zbog starog poznanstva... Trgovac hmeljom se nakašljao. — Katy je zaista čudna žena, gospodine natporučni* primite moju najsrdačniju zahvalnost za sve što ste za nj" učinili. Iz čista mira sjeti se otputovati u Prag, jer da se & vodno mora liječiti od nervoze. Ja na putu, vratim se, &°^ nema Katy. Trudeći se napraviti najljubazniji izraz lica, priprijeti0' je prstom i usiljeno se osmjehujući upitao ženu: » 194

-r si sigurno mislila kad sam ja na putu da i ti možeš "ari. Ti, dakako, nisi pomislila... ^Vidjevši aj razgovor skreće na neugodno područje, 1 ručnik Lukaš ponovno odvede inteligentnog trgovca nat P,. ^0 karte bojišnice i pokazavši prstom podvučena mjesta reče: ___ Zaboravio sam vas upozoriti na jednu vrlo zanimljivu okolnost, na ovaj veliki luk koji je okrenut prema jugozapa du gdje ova planinska skupina čini važan mostobran. Ovamo je usmjerena ofenziva saveznika. Zatvaranjem ovoga ta, k0jj Spaja mostobran s glavnom obrambenom linijom neprijatelja, mora biti prekinuta veza između desnog krila i sjeverne vojske na Visli. Je li vam to sada jasno? Trgovac hmeljom odgovori da mu je sve potpuno jasno i bojeći se, kao taktičan čovjek, da se ono što je rekao ne bi shvatilo dvosmisleno, doda vraćajući se na svoje mjesto: — Naš je hmelj zbog ratnih uvjeta izgubio tržište u- ino zemstvu: Francuska, Engleska, Rusija i Balkan ne uvoze više naš hmelj. Hmelj još šaljemo u Italiju, no bojim se da ćei se Italija umiješati u sve ovo. A kada pobijedimo, onda ćemo mi diktirati cijenu robi. — Italija ustraje na strogoj neutralnosti — tješio ga je natporučnik. —To je... — A zašto onda ne prizna da se smatra vezanom Trojnim paktom, koji je sklopila s Austro-Ugarskom i Njemačkom? naljutio se odjednom trgovac hmeljom, kome se sve to Pomiješalo u glavi: i hmelj i žena i rat. ~~ Ja sam očekivao da će Italija objaviti rat Fran-' ^ii- I on domaći poslovi su slabi, izvoz je ravan nuli, a 1Ja čuva neutralnost. A zašto je Italija još 1912. obnovila s^ San P^ °Jm savez? Gdje je ministar vanjskih poslova, di kolik' ^ Što radi sada taj gospodin? Spava? Znate li Nem -Sam *ma° S°dišnji promet prije rata, a koliki sada? tr Rov ^te]m^sut* da Ja ne pratim okolnosti! — nastavio je gledajući Ijutito natporučnika koji je mirno puštao 195

iz usta kolutove cigaretnog dima, koji su pristizali • drugoga i razbijali se, a što je gospoda Katy pratila zanimanjem. — Zašto su se Nijemci vratili na granice kad su Vej. kod Pariza., zašto se vode teške artiljerijske borbe iz,J? Meuse i Moselle? Znate li da su u Combres i Woewru l Marchea izgorjele tri pivovare, kamo sam godišnje slao •• od pet stotina vreća hmelja? Izgorjela je i pivovara knj y gezacha Hartmansweilerska, a golema pivovara kod Niede aspacha sravnjena je sa zemljom. To vam je za moju finu gubitak od tisuću dvjesto vreća hmelja godišnje. Šest putasi se tukli Nijemci s Belgijancima za pivovaru Klosterhoek,ato je gubitak od 350 vreća hmelja godišnje. Od Ijutine nije mogao dalje govoriti, samo je ustao i prj. šao ženi: — Katy, smjesta ideš sa mnom kući, oblači se. Svi mt ovi događaji tako ljute — rekao je nakon nekoliko trenutaka ispričavajućim tonom. — Nekada sam bio posve miran. A kad se otišla odjenuti, tiho je rekao natporučniku: — Nije joj to prvi put. Lani je pobjegla s jednim nastavnikom i našao sam je čak u Zagrebu. Tom sam prilikom s zagrebačkom gradskom pivovarom napravio posao za šest stotina vreća hmelja. Ah, jug je uopće bio zlatni rudni Naš je hmelj putovao čak do Carigrada. Danas smo gotovo uništeni. Ako vlada ograniči proizvodnju piva, zadat će nafl posljednji udarac. I zapalivši ponuđenu cigaretu, reče očajno: — Samo je Varšava kupovala 2370 vreća hmelja. Tamo J* najveća Augustijanska pivovara. Njihov zastupnik je dolazi k nama u posjet jednom godišnje. To je da čovjeka obuzn* očaj. Dobro da nemam djece. Ovaj logični završetak o godišnjem posjetu zastuF nika Augustijanske pivovare iz Varšave izazvao je srnij^ natporučnika, što je trgovac hmeljom i zapazio, pa je st°» nastavio: — Mađarske pivovare u Šopronju i Velikoj Kanjiži K

196

drijeim n

d moje firme godišnje oko tisuću vreća hmelja eksportna piva, koja su izvozile čak do Aleksan-C da, zbog blokade, ne naručuju ništa. Nudim Sa t'rideset posto jeftinije, a one za ne naručuju ni Stagnacija, propadanje, mizerija i k tome još i

hmeljom ušuti, a tišinu prekinu gospoda Katy, već spremna za put: J- Kako ćemo otpremiti moje kofere? _ pos}at ću po njih, Katy — reče mirno trgovac hme ljom, radujući se da je napokon sve završilo bez izgreda i sablažnjivih scena. _ Ako još želiš štogod kupiti, krajnji je trenutak da kren emo. Vlak polazi u dva i dvadeset. Oboje se prijateljski oprostiše s natporučnikom, a vac trgo hmeljom bio je tako veseo što je već sve prošlo, da je na rastanku u predsoblju rekao natporučniku: — Ako biste, ne daj Bože, bili u ratu ranjeni, dođite k nama na oporavak. Njegovat ćemo vas najbrižljivije. Vrativši se u spavaonicu, gdje se gospoda Katy odjevala za put, natporučnik je našao na umivaoniku četiri stotine kruna i ovo pisamce: »Gospodine natporučniče! Niste se zauzeli za mene pred tim majmunom, mojim mužem, idiotom prvog reda. Dopustili ste da me odvuče sa sobom kao kakvu stvar koju je zaboravio u stanu. Pritom ste si dopustili primjedbu da ste mi ponudili gostoprimstvo. Nadam se da vam nisam nanijela većih troškova od priloženih n stotine kruna za koje vas molim da ih podijelite sa svojim f J J

ruci P°rucruk Lukaš na trenutak je zastao s pisamcem u l e ( a °nda §a malo-pomalo poderao. Sa smiješkom je po-a noyac što je ležao na umivaoniku, i vidjevši da je t na sto*iću zaboravila češljić kad je pred zrcalom ure-°SU) uložio ga medu svoje fetišističke relikvije. F" 197

Švejk se vratio poslijepodne. Bio je u potrazi za stajsL' pinčom za natporučnika. ^ — Svejk — rekao mu je natporučnik — imate srećn > dama koja je kod mene stanovala, otputovala je. Odveo ' je njezin suprug. A za sve usluge koje ste joj učinili ostaJi vam je na umivaoniku četiri stotine kruna. Morate joj lij^ zahvaliti, odnosno njenom gospodinu suprugu, jer su to nje. govi novci koje je uzela sa sobom za put. Ja ću vam izdiktirati pismo. Izdiktirao mu je: »Veleuvaženi gospodine! Izvolite isporučiti vašoj gospojj supruzi zahvalnost za četiri stotine kruna koje mi je darovala za usluge koje sam joj učinio za vrijeme posjeta Pragu. Sve što sam učinio za nju, učinio sam drage volje, pa stoga ne mogu primiti ovaj iznos, te joj vraćam... — No, samo pišite dalje Svejk, što se tako vrtite? Gdje sam stao? — Te joj vraćam — rekao je Svejk drhtavim glasom punim tragike. — Dobro dakle: »vraćam s najdubljim štovanjem. Učtivi pozdrav i rukoljub milostivoj gospodi. Josef Švejk, časnički služnik natporučnika Lukaša«. Gotovo? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, još fali datum. — 20. prosinca 1914. A sad adresirajte kuvertu i uzmite četiri stotine kruna i odnesite na poštu i pošaljite na ovu adresu. I natporučnik Lukaš poče veselo zviždukati ariju iz operete »Razvedena gospoda«. — Još nešto, Švejk — reče natporučnik kada je $ve)' krenuo na poštu. — Sto je s tim psom kojega ste išli traži0' — Bacil sam oko na jednoga, gospon obrlajtant, jako »r životinja, al će ga se teško dobiti. Nadam se da bum ga ipak dopelal. Grize.

198

6. liednju riječ natporučnik Lukaš nije čuo, a ona je bila Grize mrcina, ko stekli« — htio je još jednom ponoviti Švejk, ali je na kraju pomislio: »A kaj se to natporučnika opće tiče? Hoće pesa, pa bu ga idobil«. . .. Lako je, naravno, reci: »Dovedite mi psa!«. Vlasnici pasa su vrlo oprezni što se tiče njihovih pasa, pa čak kada se i ne radi o čistokrvnom psu. I najobičnijeg mješanca, koji ništa drugo ne radi nego kakvoj starici grije noge, vlasnik voli i ne da mu napakostiti. Pas instiktivno osjeća, osobito ako je čistokrvan, da će jednog lijepog dana svome gospodaru biti otuđen. Nepresta no živi u strahu da će ga ukrasti, da mora biti ukraden. se, Pas naprimjer na šetnji, udalji od svoga gospodara. Ispočetka je veseo i nestašan; igra se s drugim psima, skače na njih nepristojno, oni na njega, njuška uglove, diže nožicu na- sva kom uglu i piljarici na košaru s krumpirom, ukratko - tako se raduje životu i svijetu da mu se sve čini krasnim, mladiću kao nakon položene mature. Odjednom možete zapaziti kako njegovo veselje nestaje i da pas osjeća da se izgubio. I sada ga tek spopada pravi °caj. Preplašeno trčkara ulicom, njuška, cvili i u potpunom očajanju podvija rep medu noge, povlači uši unazad i juri sredinom ulice nekamo u nepoznato. j^ad bi mogao govoriti, sigurno bi vikao: »Isuse i Marijo, ne «o će me ukrasti!« Jeste li ikada bili u psetarnici i vidjeli takve izbezumljene Psece spodobe? o .

kradTSU °^ u^ra^en^- Velegrad je odgojio tu posebnu vrstu toji VaCa J*se uzdržavaju prodajom ukradenih pasa. Pos-j. a malih salonskih pasa, patuljastih ratlera, malih poput tako • J110^11 se staviti u džep ogrtača ili u damski muf i S1Q sa sobom. I odatle vam jadnika ukradu. Zlu, pjega199

vu njemačku dogu, koja bijesno čuva kakvu vilu u pr< ukradu noću. Policijskog psa ukradu isljedniku pred Vodite li psa na uzici, prerezat će vam je i nestati sa psd^ vi ćete ostati, glupo gledajući u praznu ogrlicu. Pedeset n« ' pasa koje srećete na ulici nekoliko puta je mijenjalo svoje o podare, a često se dogodi da nakon nekoliko godina kuDj svoga vlastitog psa kojeg su vam ukrali dok je bio štene, — Ni pečene. Obojica pljunuše. >' — Pa kaj taj gad onda ždere? '> •*.>. — Sam Bog zna. Neki pesi su tak razmaženi i Janji da su nadbiskupi. >•>, * MM.KI.>•• * » 200

/•' ik i civu"se kucnuše, a civil šapćući nastavi: fe T dnom jedan crni špic, kog sam trebal za štenaru nad """" kom, ni štel od mene zeti kobasicu. Išel sam za njim ^ dok više nisam mogel zdržati, pa sam direktno pital ^ ospodu, koja je z njim išla u šetnju, kaj taj pas jede da je ^clepi^ Gospodi je to polaskalo, pa je rekla da najradije jede , „jjgnade. Pa sam mu kupil šnicl, mislim da bu to još bolje. A idiš, mrcina od pesa, ni se ni okrenu! jer je šnicl bil teleći. gil je naviknu" na svinjetinu. Tak sam mu moral kupiti karmenad. Dal sam mu ponjušiti i potrčal sam, a pes za menom. Gospoda je vikala »Puntik, Puntik«, al ma kakvi, dragi Puntik . ni da bi. Bežal je za karmenadom skroz iza vugla, tam sam mu stavil lančić oko vrata, a drugi dan je već bil u štenari nad Klamovkom. Imal je ispod vrata nekolko belih dlaka, malu pjegicu, nju sam mu pofarbal u crno i niko ga ni prepoznal. Ali ostali pesi, a bilo ih je dost, svi su išli na konjsku prženu kobasicu. Ti bi isto najbolje napravil kad bi ju pital kaj taj pes najradije jede: vojnik si, dobro zgledaš, tebi bu prije rekla. Ja sam ju već pital, al ona me je tak pogledala ko da bi me htela probosti i rekla: »A kaj se to vas tiče?«. Ona baš ni zgodna, u stvari je prava majmunica, ali z vojnikom bu razgovarala. — A je to zbiljam stajski pinč? Moj obrlajtant drugog neće. — Lepi stajski pinč. Boje »sol i papar«, zbiljam čistokr vni, ko što si ti Svejk, a ja Blahnik. Mene zanima samoJekaj de, to mu dam i dovedem ti ga. "jatelji se ponovno kucnuše. Još prije rata, dok se Švejk o prodajom pasa, Blahnik mu ih je dobavljao. Bio je san muškarac i o njemu se govorilo da je ispod ruke povao sumnjive pse od šintera i prodavao ih dalje. Jednom e ka U i0 J6511^0' a u Pasteurovu institutu u Beču bio ^ Kuće. v • ., u ve Sada je smatrao svojom dužnošću pomoći Qi i ^ jku bez nadoknade. Poznavao je sve pse u Pragu jer 1C1> a §°vorio je potiho stoga da se ne oda gostioničaru, štene' ^ ^ Sostionice, P"je P°la godine, odnio pod kaputom jazavcara kojemu je dao sisati mlijeko iz bočice s dudom, 201

tako da ga je glupo štene vjerojatno smatralo mamom, pa ., ni pisnulo pod kaputom. ^ Iz principa je krao samo čistokrvne pse i mogao je Lsudski vještak. Dobavljao je pse i psetarnicama i privatni," osobama koliko god se moglo, a kad je išao ulicom, lajali na njega psi koje je nekada ukrao. Kad bi se zaustavio p^j kakvim izlogom, često bi neki osvetoljubivi pas podigao tu njega zadnju nožicu i poškropio mu hlače. U osam sati izjutra, drugoga dana, mogli ste vidjeti dobrog vojnika Svejka kako hoda na uglu Havličkova trgaj parka. Čekao je dvorkinju sa stajskim pinčem. Konačno ju je i dočekao, a pokraj njega je protrčao brkati pas, naježen, bodljikav, s mudrim crnim očima. Bio je veseo kao svi psi koji obave nuždu, pa je jurio za vrapcima koji su doručkovali konjske izmetine na ulici. Onda je pokraj Svejka prošla dvorkinja koja se o njemu brinula. Bila je to postarija djevojka s kosom upletenom u vijenac. Zviždukala je za psom i vrtjela u ruci lančić i elegantan bič. Svejk je upita: — Dopustite, prosim, gospodična, kuda se ide na Žižkov? Zastala, je i pogledala ga da vidi misli li to ozbiljno, a dobrodušno Svejkovo lice joj je reklo da taj vojničić stvarno želi ići na Žiškov. — Ja sam tek nedavno premješten u Prag — rekao J' ŠVejk. — Nisam otuda, ja sam sa sela. A ni vi niste iz Praga— Ja sam iz Vodnana. — Onda nismo daleko — na to će ŠVejk. — Ja sam # Protivina. Ovo poznavanje zemljopisa češkog juga stečeno && na manevrima u tom kraju, napunilo je djevojčino srce # vičajnom toplinom. — Onda vi u Protivinu, na trgu, poznajete mesara le) chara? 202

i

A kak ga ne bi poznaval? ^ To je moj brat Njega vam kod nas svi imaju rad — reče Svejk. rT ie Jako dobar, uslužan, ima dobro meso i daje dobru va

^_ Qa niste od Jarešovih — upitala je djevojka, koja je čela osjećati simpatiju prema nepoznatom vojniku. — Jesam. _ Od kojeg Jareša, onog iz Krča kod Protivina ili iz R a ž ic a ? — Iz Ražica. —Još razvozi pivo? — Stalno. — Ali on bi morao imati već prilično preko šezdeset. — Šezdeset osam mu je bilo u proljeće — odgovori mir no Svejk. — Sada si je nabavil pesa i vozi se bez problema. Pes mu, baš ovakav ko što je onaj koji tam naganja vrapce, sedi na kolima. Lepi pes, jako lepi. — To je naš — objašnjavala mu je njegova nova pozna nica. — Ja služim tu kod gospona pukovnika. Ne znate našeg pukovnika? — Znam, to je fini inteligent — rekao je Svejk. — Kod nas je u Budejovicama bil isto tak jedan pukovnik. — Naš je gospon strogi, a kad se zadnji put pripovedalo da su nas isprašili u Srbiji, došel je sav besan doma i pobacal sve tanjure i štel mi je dati otkaz. 1~ A, onda je to vaš pes — prekinu je Svejk. — Ššteta što m oj natporučnik ne podnosi pese, ja ih jako volim — ušutio Je> a onda naglo rekao: Neće baš svaki pes sve ni jesti. mes — Naš Fox je jako izbirljivi, jedno vreme uopće ni štel °. A a sada opet jede.~~ kaj jede najradije?^ J^ra, kuhana jetra. ~-Teleća ili svinjska? io mu je svejedno — nasmiješila se Švejkova zem203

ljakinja, protumačivši posljednje pitanje kao pokušaj n • I v i

M&

pjele sale. Šetali su još neko vrijeme, onda im je prišao i stajski ni . koji je bio vezan lančićem. Vladao se vrlo povjerljivo Švejku i trudio se da mu barem brnjicom poder re skakao je na njega, a onda naglo, kao da je predosjećaot š Švejk o njemu misli, prestao skakati i pošao tužno i smeteno prateći iskosa Svejka kao da je htio reći: »Znači, to me ča' ka«. Poslije mu je još rekla da svaku večer u šest sati dolazi tamo sa psom, da ne vjeruje ni jednom muškarcu iz Praw da je jednom dala oglas u novine i da se javio jedan bravar radi ženidbe, izmamio od nje osam stotina kruna za nekakav izum i nestao. A ratna vjenčanja da smatra glupošću jer takvažena obično ostaje udovicom. Švejk joj je pružio mnogo nade da će doći u šest sati, a onda otišao da bi obznanio prijatelju Blahniku da pas jede jetru bilo koje vrste. — Počastil bum ga govedskim — odlučio je Blahnik — Na to sam već dobil bernardinca od tvorničara Vidre, izvanredno verna životinja. Sutra pesa dovedem kak treba. Blahnik je održao riječ. Kada je prijepodne Svejk bio go tov s čišćenjem stana, začulo se na vratima lajanje, a Blahnik je uvukao u stan stajskog pinča koji se odupirao, još jače naježenog nego što ga je naježurila priroda. Divlje je kolutao očima i gledao tako bijesno da je podsjećao na gladnog tigra u kavezu, pred kojim stoji debeli posjetitelj zoološkog vrtaŠkrgutao je zubima, režao kao da je htio reći: »Rastrgat ću, požderat ću«. Zavezali su psa za kuhinjski stol, a Blahnik je opisao po* stupak otuđenja: — Prošel sam namerno pokraj njega z jetrima zam<^ tanima u papir. Počel je njuškati i skakati na mene. N* mu nisam dal i išel sam dalje. Pes za menom. U parku^ a jc okrenul u Bredovsku ulicu i tam sam mu dal prvi kom "' 1 Žderal je to u hodu da me ne bi zgubil iz vida. Skrenu! sa" 204

r gde sam mu dal prvu porciju. Onda sam ga, kad U • iel zvezal za lanac i odvlekel prek Vaclavskog trga na ^ hrade pa onda čak na Vršovice. Po putu je izvodil prava « *A Kad sam prelazil tramvajsku prugu, legnul se i ni se M maknutiValjda je štel da ga pregaziju. Donesel sam sa S K m i čisti rodovnik koji sam kupil u Fuchsovoj paprinici. Ti znaš krivotvoriti redovnike, Švejk? _ fo mora biti napisano tvojom rukom. Napiši da pot-• če iz Leipziga iz psetarnice von Bulow. Otac Arnheim von Kahlsberg, majka Emma von Trautensdorf, po ocu Siegfried von Buzenthal. Otac dobio prvu nagradu na berlinskoj izložbi stajskih pinča 1912.; majka je nagrađena zlatnom medaljom nirnberškog društva za uzgoj plemenitih pasa. Kaj misliš, kolko je star? — Po zubima dve godine. — Napiši godinu i pol. — Loše je kupiran, Švejk. Pogle mu uši. — I tome ima pomoći. Podrezali burno ih kak spada, čim se kod nas privikne. Sad bi još više besnil. Ukradeni je bijesno režao, dahtao, trzao se, a onda umoran s isplaženim jezikom legao i čekao što će se s njim dogoditi. Pomalo je postajao mirniji, samo bi povremeno žalosno zacvilio. Svejk mu je položio ostatak jetre, koju mu je donio olahnik. Ipak je nije ni dodirnuo, već ju je samo prkosno pogledao, a onda se zagledao u obojicu s izrazom: »Već sam s e jednom zeznul, požderite je sami«. ^Lezao je rezignirano i pretvarao se da spava. Onda mu je esto palo na pamet, ustade na stražnje noge i poče prositi Prednjim šapama. Predao se. a j dirljivi prizor nije ostavio nikakav dojam na Svejka. f^i' — viknu na jadnog psa, koji je opet legao žalou

rodovnik? — upitao je Blah1~~ "° u je ime Fox, nekaj tome sličnog da bi odmah me m

nfl 205

— Onda burno ga nazvali Max, pogle Blahnfk kak onjušio jetru i progutao je. Zatim je otišao do vrata i pon°' vio svoj pokušaj s kvakom. a, ; — Mati — pozvao ga je Švejk — odi k meni. LV *; s$&' .*v ;i' 1. Biti čist za boravak u sobi '• •

i

fM'it:

Prišao je nepovjerljivo, Švejk ga je podignuo na krilo i l Alo a Max je najprije mahnuo ostatkom svoga pod^ repa i blago zahvatio Švejkovu ruku držeći je u gureZ T „a op zaeledao mudro u Švejka kao da je htio reći: »Tu bici, p »c A^v , - L ništa ne može, znam da sam izgubio«. $ c L nt t pi ^ i i • • v . v • • v • i n • i • Švejk ga je gladio i počeo pričati nježnim glasom: »Bil je • dnom jedan pesek, zval se Fox i živel je kod nekog pukoika Vodila ga je sluškinja na šetnju, a onda je došel jedan pon j ukral ej Foxa. Fox je tak dospel u vojsku kod nekog natporučnika i dali su mu ime Max«. _ Max, daj šapu. Tako, vidiš stoko jedna da burno dobri prijatelji ak bus bil dobar i poslušan, inače bu bilo problema z remenom. Max je skočio Švejku s krila i počeo na njega veselo skakati. A navečer, kad se natporučnik vratio iz vojarne, već su Švejk i Max bili najbolji prijatelji. Gledajući na Maxa, Švejk pomisli filozofski: »Kak se zeme, sve u svemu, svaki vojnik je ukradeni iz svoga doma«. Natporučnik Lukaš bio je vrlo ugodno iznenađen kada je vidio Maxa koji se također silno obradovao vidjevši opet čovjeka sa sabljom. Na pitanje odakle je i koliko košta, Švejk mu je posve mirno odgovorio da mu je psa darovao jedan prijatelj koji je upravo bio unovačen. Dobro, Švejk — rekao je natporučnik igrajući se s Maxorn. — Prvoga ćete dobiti od mene pedeset krunapsa. za Jo nemrem primiti, gospon obrlajtant. ..." kvejk — rekao je strogo natporučnik — kada ste stu-F i u službu, objasnio sam vam da morate slušati svaku moju vain kažem da ćete '

ti i propiti. Što ćete napravit s tih pedeset kruna? Pre °k°rno javljam, gospon obrlajtant, da bum ih propil ^povedi. dobiti pedeset kruna, morate

206

207

— A ako bih na to slučajno zaboravio, naređujem \ Švejk, da m e podsjetite da vam dam za psa pedesetRazumijete? kr^ Da pas nema slučajno buhe? Radije gapa'oku i očešl i počešljajte. Sutra imam službu, ali prekosutra idem s ni v

.

J^fll

u šetnju. Dok je Švejk kupao Maxa, pukovnik, njegov bivši vk nik, kod kuće je grozno grdio i prijetio da će onoga tko n,, je ukrao psa odvesti pred vojni sud, da će ga dati strijeljati objesiti, zatvoriti na dvadeset godina i isjeći u komade. »Der Teufel soli den Kerl buserieren — odzvanjalo je % pukovnikova stana, tako da su se tresli prozori. — Mit sol-chen Meuchelmordern werde ich bald fertig1.« Nad Švejkom i natporučnikom Lukašom u zraku je lebdjela katastrofa.

i

-»a

4 1. Neka đavo buzorira toga klipana! S takvim ubojicama iz postaje ja ću b (njem.)

208

v_,,,, ft,,

....,.....,•

,..„'-.

.«WKX

XV Katastrofa

Pukovnik Bedfich Kraus koji je nosio i ime von Zillergu po nekakvom selu kod Salzburga koje su njegovi preci li propijoš u osamnaestom stoljeću, bio je u stvari vrlo poštovan gospodin glupan. Kada je nešto pripovijedao, govorioćeje op poznate stvari, pitajući pri tom jesu li svi ostali razumje najobičnije izraze: — Dakle, prozor, gospodo, da. Znate li što je prozor? Ili: — Put koji s obje strane ima jarak naziva se cesta. Da gospodo. Znate li što je to jarak? Jarak je iskopina u zemlji n kojoj radi više ljudi. To je udubina. Da. Kopa se motikam Znate li što je to motika? Patio je od manije objašnjavanja, a činio je to s takvim oduševljenjem kao kakav izumitelj koji govori o svom djelu. — Knjiga je, gospodo, skup različito izrezanih listov papira, različitog formata, koji su otisnuti i sastavljanjem uv s ^ni i slijepljeni tutkalom. Da, gospodo. Znate li, gospodo, to je to tutkalo? Tutkalo je ljepilo. DIO je tako strahovito glup da su mu se časnici izdaleka poali kako ne bi morali slušati da se ulica dijeli na pločni ° ruk, te da je pločnik povišeni popločeni dio uz pročelj će. A pročelje kuće je onaj dio koji se vidi s ulice ili s plo tra s y^ žnji dio kuće ne možemo vidjeti s pločnika, u što OZem sm esta ° j uvjeriti ako stupimo na kolnik. Bio je man smjesta demonstrirati ovu zanimljivost. No, na sre ' P egazili su ga. Od tog vremena još je više poblesavio 209

Zaustavljao je časnike i upuštao se s njima u beskonaduge razgovore o omletima, suncu, toplomjerima, krafni,,, ° prozorima i poštanskim markama. Bilo je zaista čudnovato da je ovaj blesavac mogao rz^ jerno brzo napredovati i da su iza njega stajali utjecajni ImJ kao što je bio general zbora, koji ga je podržavao bez obzjr na njegove potpune vojne nesposobnosti. Na manevrima je sa svojom pukovnijom činio prava čv da. Nikad nikamo nije stizao na vrijeme, vodio je pukovniju prsimice na mitraljeze, a jednom se, prije nekoliko godina na češkom jugu, na carskim manevrima, dogodilo da se posve izgubio s pukovnijom, dospio s njom čak u Moravsku, gdje je s njom lutao još nekoliko dana nakon što su manevri već bili gotovi, a ostali vojnici se već valjali u vojarnama. I to su mu progledali kroz prste. Njegov prijateljski odnos s generalom zbora i ostalim, ništa manje blesavim vojnim zapovjednicima stare Austrije, donijeli su mu različita odličja i ordenja kojima se neobično ponosio i smatrao se najboljim vojnikom i teoretičarom strategije i svih ostalih vojnih znanosti pod suncem Božjim. Na pukovnijskim smotrama upuštao se u razgovor s vojnicima i pitao ih uvijek jedno te isto: — Zašto se puška kojom se služi vojska zove manliherka? U pukovniji je imao nadimak »Manlichertrottel1«. Bio je neobično osvetoljubiv, gnjavio je podređene časnike koji mu se nisu sviđali, a uz njihove molbe za ženidbu slao je pref' postavljenima vrlo loše preporuke. Nedostajala mu je polovica lijevog uha koju mu je u n«a' dosti, zbog obične istinite konstatacije, da je Bedfich Kra^5 von Zillerguter glupan nad glupanima, odsjekao njegov pro' tivnik u dvoboju. Ako analiziramo njegove duhovne sposobnosti, doći ćemo do zaključka da nisu bile nimalo bolje od onih koje s 1. Manliherska budala 1i

olikog Habsburga Franju Josipa proslavile kao notorI ti z6 riječi, ista zaliha goleme naivnosti. Na jednom ketu u časničkom kasinu, kada se povela riječ o Schilleru, kovnik Kraus von Zillergut iz čista je mira izjavio: ^ __ Jučer sam, gospodo, vidio parni plug koji je tjerala l kornotiva. Zamislite, gospodo, lokomotiva, ali ne jedna, eeo dvije lokomotive. Vidim dim, pridem bliže, a ono lokomotiva, a na drugoj strani druga. Recite mi, gospodo, zar to nije smiješno? Dvije lokomotive, kao da jedna nije dovoljna. Ušutio je i začas nastavio: — Ako nestane benzina, automobil mora stati. I to sam jučer vidio. Onda još brbljaju o trajnosti, gospodo. Ne ide, stoji, ne miče se, nema benzina. Nije li to, gospodo, smijesnor Uza svu tu svoju tupost bio je još i neobično pobožan. Imao je kod kuće i domaći oltar. Išao je često na ispovijed i pričest u crkvu Svetog Ignaca, a od izbijanja rata molio se za pobjedu austrijskog i njemačkog oružja. Miješao je kršćanstvo sa snovima o germanskoj hegemoniji. Bog je trebao pomoći u osvajanju bogatstava i teritorija pobijeđenih. Uvijek bi se strašno razbjesnio kad bi pročitao u novinama da su ponovno dovezli zarobljenike: — Zašto dovoziti zarobljenike? Sve treba postrijeljati. Bez Milosti. Plesati medu mrtvacima. Sve civile u Srbiji spaliti, d° zadnjeg. Djecu pobiti bajunetima. Nije bio nimalo gori od njemačkog pjesnika Vierordta, k°ji je za vrijeme rata objavljivao stihove u kojima je zazivao %tnačku da mirne duše i željeznom šakom poubija milile francuskih đavola. »Neka se do nebesa., ponad planina, gomilaju ljudske kosti i dimi ljudsko meso...«

^-avršivši obuku u školi jednogodišnjih dragovoljaca, P°ručnik Lukaš izašao je u šetnju s Maxom. s?,; i

210

211

— Slobodan sam vas upozoriti, gospon obrlajtant -^ kao je zabrinuto Svejk — da morate dobro čuvati ovog C da vam ne pobegne. Može se zaželiti starog doma i može dh petama vetra ak ga pustite s lajne. I ne preporučam van^? ga vodite prek Havličkovog trga, tam se mota jedan zli jv, sarski pes, koji jako grize. Čim vidi u svom firtlu drueofr * 655 j u i u • u • • j • i poi • e(j ^ P odmah je ljubomoran, jer se boji da mu taj nekaj ne Ko onaj prosjak ispred crkve Svetog Gastala. Max je veselo poskakivao i pleo se natporučniku pod no. ge, zamotao se uzicom o sablju i iskazivao neobičnu veselost što ide u šetnju. Izašli su na ulicu i natporučnik se uputio sa psom na Prikope. Trebao se sastati s nekom damom na uglu Panske ulice. Bio je zadubljen u službene misli. O čemu će sutra predavati jednogodišnjim dragovoljcima? Kako mjerimo visinu nekog brda? Zašto uvijek navodimo nadmorsku visinu? Kako ćemo prema nadmorskoj visini nekog brda odrediti njegovu visinu od podnožja do vrha? K vragu, zašto ministarstvo vojske stavlja takve stvari u školski program? To je za artiljeriju. A postoje i karte vrhovnog stožera. Ako je neprijatelj na kori 312, obično nije dovoljno razmišljati o tome zašto je visina tog brežuljka navedena u nadmorskoj visini ili izračunavati koliko je visok taj brežuljak. Pogledamo na kartu i vidimo. Iz tih razmišljanja trgnulo ga je strogo »Halt1!«, baš onda kada se približio Panskoj ulici. Istovremeno s ovim »Halt«. pas mu se pokušao istrgnuti iz ruke i uz radosni lavež bacio se na tog čovjeka koji je strogo rekao »Halt!« Pred natporučnikom je stajao pukovnik Kraus vofl Zillergut. Natporučnik Lukaš je salutirao i stao pred Pu' kovnika, ispričavajući se da ga nije vidio. Pukovnik Kr^ bio je poznat medu časnicima zbog svoje strasti za uredni"1 pozdravljanjem. Držao je pozdravljanje nečim tako važni"1' o čemu ovisi uspjeh čitavog rata i na čemu je izgrađena & vojna sila. l. Stop (njem.)

212

i

4.,U(fU&K

I nozdrav vojnik mora unijeti svu svoju dušu — go-"""""• Bio je to najdivniji kaplarski misticizam. vort°) • _ ja onaj koji se odaje počast salutira prema pro"do najsitnijih potankosti, strogo i dostojanstveno.plS\/rebao je na sve koji su prolazili. Od pješaka do potpu-'ka Pješaka, koji bi ga letimično pozdravio kao da bi A 'čuci kapu htio reći »bok«, sam je vodio direktno u vo-Jnu na kažnjavanje Za njega nije vrijedilo: »Nisam vidio«. _ Vojnik — govorio je — mora svoga pretpostavljenog tražiti i u gomili i ni na što drugo ne misliti nego da izvrši svoje dužnosti koje su mu propisane pravilima službe. Kad gine na bojištu, mora prije smrti salutirati. Onaj koji ne zna pozdravljati, ili onaj koji se pravi da ne vidi, ili onaj koji- ne marno pozdravlja — za mene je životinja. — Gospodine natporučniče — strašnim glasom reče- pu kovnik Kraus — niži činovi uvijek moraju prvi pozdraviti više činove. To nije ukinuto! A kao drugo: otkada su to -gos poda časnici navikli ići na promenadu s ukradenim psima? Da, s ukradenim psima. Pas koji pripada drugom je ukrad eni pas. — Ovaj pas, gospodine pukovniče — primijeti natporuč nik Lukaš. —... pripada meni, gospodine natporučniče — prekinu ga drsko pukovnik. — To je moj Fox. A Fox, odnosno Max, sjetio se svoga starog gospodara, a novog je potpuno izbacio iz svoga srca i, istrgnuvši se, skakao je na pukovnika i iskazivao takvu radost kakvu osjeća zaljubljepubertedija kad naiđe na razumijevanje svoga ideala. .. ^etati se s ukradenim psima, gospodine natporučniče, je u skladu s časničkim dostojanstvom. Niste znali? Časnik ?^.sm'Je kupiti psa dok se ne uvjeri da od toga neće biti Foja P°slJe
— Gospodine natporučniče — nastavio je puk0v^, — Smatrate li dopustivim da časnik jaše na ukradenom L . Niste čitali oglas u Bohemiji i Tagblattu da mi se izgubio «a'j pinč? Vi niste čitali oglas koji je vaš nadređeni dao u novije) Pukovnik je pljesnuo dlanom o dlan. — No, ovi mladi časnici! Gdje je disciplina? Pukovn'L oglašava, a natporučnik to ne čita! »Kad bih ti, starkeljo, mogao opaliti par šamara«, p mislio je natporučnik Lukaš gledajući u pukovnikove lice« zaliscima, koje je podsjećalo na orangutana. — Pođite trenutak sa mnom — rekao je pukovnik. 114 su hodali i vodili razgovor ugodni. — Na bojištu vam se, gospodine natporučniče, ne može takva stvar ponoviti drugi put. Šetati se u zaleđu s ukradenim psima sigurno je vrlo ugodno. Da! Šetati sa psom svoga nadređenog. U vrijeme kad na bojištu dnevno gubimo stotine časnika. A oglasi se ne čitaju. Mogao sam oglašavati sto godina da sam izgubio psa. Dvjesto godina, tristo godina! Pukovnik se glasno išmrknuo, što je uvijek bilo znakom njegova velikog bijesa, i rekao: — Možete dalje šetati — okrenuo se i otišao udarajud Ijutito bičom po rubovima svoga časničkog ogrtača. Natporučnik Lukaš prijeđe na drugu stranu pločnika, no ondje ponovi začu: »Halt!« Pukovnik je upravo zaustavio nekog nesretnog pješaka u pričuvi, koji je mislio na svoju mamu kod kuće pa ga ni)e opazio. Pukovnik ga vlastoručno odvuče u vojarnu na kažnjava nje, nazivajući ga morskom svinjom. »Što da učinim s tim Švejkom, pomislio je natporučn* Razbit ću mu gubicu, ali to nije dovoljno. Da mu od ko napravim remenje, i to bi lupežu bilo malo.« Ne osvrćući se na to što je imao sastanak s jednom d* mom, uputio se Ijutito kući. »Ubit ću klipana«, rekao je ^ sebi ulazeći u tramvaj.

vrijeme, dobri vojnik Švejk bio je zabavljen j! s ordonansom iz vojarne. Vojnik je donio čriiku ra z g0' nekakve papire na potpis i sada je čekao. ., a je n * ugostio kavom, pa su razgovarali o propasti " Razgovarali su o tom kao da je to samo po sebi liivo. Bio je to beskonačni niz izjava koje bi na svakom "duptoglasili za veleizdaju i obojicu objesili. su ___ Njegovo Veličanstvo je od toga skroz poblesavil. — iz• ' ie Švejk — On nikad nije ni bil pametan, al taj bu ga rat dotukel. —]e, blesav je — s uvjerenjem je izjavio vojnik iz vojarne _ blesav ko noć. On valjda ni ne zna da je rat. Može biti da ih je bilo sram da mu to veliju. A ak je potpisani na tom manifestu, tim svojim narodima, onda je to pokvareno. To su štampali bez njegova znanja, on više niš ni nemre misliti. — On je gotov — znalački je dopunio Švejk. — Dela pod sebe i moraju ga hraniti ko malo dete. Prošli put je pripovedal jedan gospon u krčmi, da stari ima dve dojkinje i da ga dojiju triput na dan. — Da je bar sve gotovo — uzdahnuo je vojnik iz vojarne — da nas sprašiju i da se Austrija već jednom smiri. I obojica nastaviše ovaj razgovor dok konačno Švejk nije završio s Austrijom riječima: — Takva glupa monarhija ne treba ni postojati na svetu. ynigi, kako bi nadopunio ove riječi u praktičnom smislu, doda: ~~ Čim dojdem na front, ja bum im zbrisal. udući da su obojica i dalje tumačili nazor češkog čovjeka atu vojnik iz vojarne ponovio je što je danas čuo u Pragu, „ JC, Nachoda čuju topovi i da će ruski car uskoro biti ^ . se žito odvozi u Njemačku, a n i e 1 AS U i " id dobiva u da J Ciga1616 * čokoladu. SU Se sJet^ doba O d° z b iT° prošlih starih ratova i Švejk je P ^2ivao to

da ni onda ratovanje nije bilo med i mlitovalo se u smradu, dok su s opsjednutog dvorca is*

214

215

„

tresali smrdljive kahlice. Čitao je, da su opsjedali neki zan, tri godine i da neprijatelj nije ništa drugo ni radio ne» svakodnevno zabavljao s opsjednutima na takav način. * Sigurno bi rekao još štogod zanimljivog i poučnog J, razgovor nije prekinuo povratak natporučnika Lukaša. Bacivši strašan, uništavajući fjogled na Švejka, potpisao papire i otpustivši vojnika dao Svejku znak da ga slijedi 4 sobe. Iz očiju natporučnika Lukaša sijevale su strašne munjc Sjeo je na stolicu i gledajući Švejka razmišljao kada da kren e s masakrom. »Najprije ću mu zviznuti nekoliko po gubici — mislio je natporučnik — pa ću mu razbiti nos, iščupati uši, a dalje ću vidjeti.« A njemu sučelice gledale su ga iskreno i srdačno dobrodušne Svejkove oči i Svejk se odvažio prekinuti zatišje pred buru ovim riječima: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da ste ostali bez mačke. Pojela je pastu za cipele i dopustila si je krepati. Hiti! sam je u podrum, al od suseda. Takvu dobru i lepu angorsku mačku više ne bute našli. — Što da s njim učinim? — motalo se po glavi natporučniku. — Zaboga, ima tako glup izraz. A dobrodušne, nedužne Svejkove oči i dalje su zračile mekoćom i nježnošću, kombiniranom s izrazom potpun« duševne ravnoteže, jer je sve dobro i ništa se nije dogodilo, a ako se i dogodilo, i to je u redu da se uopće nešto događaNatporučnik Lukaš skoči, ali nije udario Švejka kako ]e prvobitno zamišljao. Mahnuo mu je šakom ispred nosa i zaurlao: — Svejk, vi ste ukrali psa! — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da o nikakvog takvom slučaju u zadnje vreme ne znam i dozvoljavam si ^ da ste s Maxom popodne išli na šetnju, pa ga nisam rflOg^ ukrasti. Meni je odmah bilo jasno, kad ste se vratili bez p e$^ da se nekaj moralo dogoditi. To se zove situacija. U Spalen '

iedan torbar Kuneš, taj nemre ići s pesom van se jjjci .' ne zgubi. Obično ga ostavi negde u krčmi, etatl> *
216 217

I

220

ordonanc. I povjerljivo dodao — valjda je to zboe i

O O,

peseka. — Već sam čuo — rekao je natporučnik kad predsoblju obratio ordonans. Rekao je to prigušenim glasom i odlazeći bacio krvnički pogled. T fc T. .

»na '•^ r -&'—"

Nije to bio raport, bilo je to nešto gore. Pukovnik • sjedio natmureno u naslonjaču kad je natporučnik stiea0 njegov ured. — Prije dvije godine, gospodine natporučniče — rekao j( pukovnik — izrazili ste želju za premještajem u Budejovi« u 91. pukovniju. Znate gdje su Budejovice? Na Vltavi, dana Vltavi, a utječe tamo Ohra ili nešto slično. Grad je vrlo, 4 tako kažem, ugodan, i ako se ne varam, ima i lijepu obalu. Znate što je to obala? To je kameni zid podignut nad vodom, Da, uostalom, to ovdje ne spada. Imali smo tamo manevre, Pukovnik ušuti, pa gledajući u tintarnicu prijeđe na drugu temu: — Taj moj pas kod vas se pokvario. Ništa ne ždere. Gle, u tintarnici je muha! To je čudno da i zimi muhe padaju u tintarnicu. To je nered. »Ma daj, bijedni starkeljo, reci već jednom«, pomislio je natporučnik. Pukovnik je ustao i prošao nekoliko koraka po uredu: — Dugo sam razmišljao, gospodine natporučniče, što u stvari s vama uraditi kako se ovo ne bi ponovilo, pa sam * sjetio da ste poželjeli biti premješteni u 91. pukovniju. Glavni stožer nam je nedavno obznanio da je u 91. pukovniji veliki nedostatak časničkog kadra, jer su to Srbi sve pobili-1^' jem vam časnu riječ da ćete za tri dana biti u 91. pukovflij1 u Budejovicama, gdje formiraju maršbataljune. Ne morate zahvaljivati. Vojska treba časnike koji... I ne znajući što bi rekao, pogledao je na sat i promrjn ljao: — Pola jedanaest, krajnje je vrijeme da odem na nijski raport.

• razgovor ugodni bio dovršen, a natporučniku je 1° kad je izašao iz ureda i pošao u školu jednogodišnjih lako111 i- :e objavio da za koji dan ide na bojište, par jra2ovol|aca>&*> > > v ' .. > riređuje oproštajnu večer u^Nekazanki. St °Vrativši se kući, reče značajno Švejku: ,— Švejk, znate li što je to maršbataljun? Pokorno javljam, gospon obrlajtant, daje maršbataljon šbatak, a marš kompanija je marška. Mi to uvek

skraćivamo. v . , , ... _ Onda vam, ovejk—svečanim glasom reče natporučnik __ objavljujem da odlazite sa mnom marš-batakom, kad već tako volite skraćenice. Samo nemojte misliti da ćete na bojišnici izvoditi slične bedastoće kao ovdje. Jeste li sretni? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam strašno sretan — odgovori dobri vojnik Švejk. — To bu bilo- fa mozno kad obadva skup poginemo za Njegovo Veličanstvo i njegovu familiju. 221

Pogovor uz prvi dio

:«- .

Završivši prvi dio knjige »Doživljaji dobrog vojnika Švejka« (»U pozadini«) objavljujem da će ubrzo jedan za drugim izaći još dva dijela: »Na bojišnici« i »U zarobljeništvu«. I u ta druga dva dijela i vojnici i građanstvo govorit će i postupati tako kako to čine i u stvarnosti. Život nije nikakva škola uglađenog ponašanja. Svatko govori onako kako zna. Šef protokola dr. Guth govori drukčije negoli gostioničar Palivec »Kod Kalicha«, a ovaj roman nije priručnik za salonsko plemenito ponašanje, a niti znanstvena knjiga o izrazima koje valja upotrebljavati u društvu. To je samo povijesna slika određenog doba.1 Ako je bilo potrebno upotrijebiti poneki snažan izraz koji Je u stvarnosti i pao, nisam se libio upotrijebiti ga, upravo onako kako se to i dogodilo. Opisivati ili stavljati ockice smatram najglupljim prenemaganjem. Takve riječi se upotrebljavaju i u parlamentima. • L. le ^avno bilo ispravno rečeno da dobro odgojen čov-oze citati sve. Nad onim što je prirodno, zaustavit će se o najveće svinje i rafinirane prostačine koje se u svojem rr ujem lažnom moralu ne osvrću na sadržaj, već se jjjano bacaju na pojedine riječi. kojcT ? • k° §°dma čitao sam kritiku neke novele u e kritičar uzrujavao nad time što je autor napisao: • !(f!

S"«,,

223

»Izšmrknuo se i obrisao nos.« Jer se, navodno, to t svime estetskim i uzvišenim što literatura mora dati ^ odu. ^ To je samo mali primjer kakva se goveda rađaju p0c( . čem. Ljudi koji se zaustavljaju nad jakim izrazom jesu viče, jer ih stvarni život iznenađuje, a upravo ti slabašn najveći su uništavatelji kulture i karaktera. Oni bi od&a narod kao skupinu preosjetljivih čovječuljaka, masturbanah falš-kulture, tipa svetog Alojzija, o kojem se u knjizi redov. nika Eustaha pripovijeda da je, kad je čuo kako je neki čovjek gromoglasno pustio vjetar, sveti Alojzije briznuo u plač i tek se molitvom primirio. Takvi se ljudi javno zgražavaju, ali s neobičnim užitkom obilaze javne zahode kako bi pročitali nepristojne natpise na zidovima. Upotrijebivši u svojoj knjizi nekoliko jakih izraza, tek sam letimice konstatirao kako se u stvari govori. Od gostioničara Paliveca ne možemo očekivati da govori tako fino kao gospoda Laudova, dr. Guth, gospoda Olga Fastrova i cijeli niz drugih, koji bi najradije od cijele Čehoslovačke Republike načinili veliki salon s parketima, po kojem bi se hodalo u frakovima i rukavicama, govorilo odabranim riječima i njegovao otmjeni salonski moral, pod čijom se krinkom upravo salonski lavovi odaju najgorim porocima i nastranostima. Ovom prilikom upozoravam da je gostioničar Palivec ^ Preživio je rat koji je prosjedio u tamnici i ostao je onak» T kakav je i bio kad je imao onu aferu sa slikom Franje Josip* Došao me posjetiti kad je pročitao da je opisan u knp1 a kupio je više od dvadeset svezaka prvog broja koje je ^ dijelio svojim poznanicima i tako pridonio širenju knjigeIskreno se razveselio što sam pisao o njemu i ocrtao g kao poznatog prostaka.

ta k gv°0

•l pa ne bum si valjda zbog nekakve krave zvezal

^. Ja sam danas slavan. n & samosvijest je odista narasla. Slava mu je ute-nekoliko jakih izraza. Njemu je to dovoljno da bi dovoljan; prenio sam njegov govor vjerno i točno kao " anisao, a da sam ga možda htio upozoriti kako tako *C ° S ije govoriti, što mi svakako nije bila namjera, sasvim !Lmo bih uvrijedio tog dobrog čovjeka. ^ Nebiranim riječima jednostavno je i pošteno izrazio otpor „ ,i og čovjeka protiv bizantizma, a da to ni sam nije znao. Bilo mu je to u krvi, to nepoštivanje cara i pristojnih izraza. Orto Katz je ostao živ. To je stvarna figura vojnog- sve ćenika. Nakon prevrata sve je objesio o klin, istupio iz crkve, i danas radi kao službenik u jednoj tvornici bronce i boje u sjevernoj Češkoj. Napisao mi je dugačko pismo u kojem mi je prijetioćeda sa mnom razračunati. Neke su njemačke novine prenijele prijevod jednog poglavlja, u kojem je opisan onako kako je stvarno izgledao. Posjetio sam ga i sve je s njime prošlo jako dobro. U dva sata noću nije mogao stajati na nogama, ali je propovijedao i vikao: »Ja sam Otto Katz, vojni svećenik, vi glave gipsane!«. Ljudi, tipa pokojnog Bretschneidera, državnog detektiva stare Austrije, i danas se potucaju po Republici. Neobično se zanimaju za ono što, i tko govori. Ne znam hoće li mi poći za rukom ono što sam ovom Jigom želio. Već sama okolnost da sam čuo nekog čovjeka 0 n psuje drugog: »Glup si ko Švejk«, baš i ne govori tomu .." °8- Postane li ipak riječ Švejk nova psovka u cvjetnom ko •CU-i Tetv*' morat ću se zadovoljiti ovim bogaćenjem ices°g jezika.

Jaroslav Hašek

, — Mene više niko ne bu promenil. — rekao mi je- ~^' sam ćeli život govoril prosto kak sam i mislil, i dalje o 224

l

225

•t i

DRUGI DIO Na bojišnici te*,

,r

Švejkove nezgode u vlaku

U jednom kupeu drugog razreda brzog vlaka Prag - Češke Budejovice bila su tri putnika: natporučnik Lukaš, kojemu je sučelice sjedio stariji, potpuno ćelav gospodin, i Švejk koji je skromno stajao do vrata hodnika i spremno čekao da sasluša novu provalu grmljavine natporučnika Lukaša koji je, ne obazirući se na prisutnost ćelavog civila, bacao na Švejkovu dušu čitavim putom kojim su prošli, da je obična stoka i slične stvari. Radilo se samo o sitnici, o broju prtljage koju je čuvao Š v e jk . v — «Ukrali su nam kofer» — prigovarao je natporučnik Svejku. — Lako je to reći, klipane. v — Pokorno javljam, gospon obrlajtant — javi se tiho avejk — zbiljam su ga ukrali. Na kolodvoru se uvek mota puno takvih prevaranata i ja si mislim da se jednom takvom, ne ma sumnje, dopal naš kofer, onda je taj čovek, nema sumnje, iskoristil moment kad sam otišel od prtljage kak bi vam P ijavil da je z vašim koferima sve u redu. On je mogel taj nutalrD^ ^ to8 trenutka- O™ samo i čekaju takav tresu ' A • ^va ^eta na severozaPa
— Na kolodvorima se uvek kralo i bude se kralo j j Drukče to nejde. ^t — Ja sam uvjeren, Švejk — uze riječ natporučnik će to s vama jednom gadno završiti. Nikako ne mogu sh • pravite li se vi vol, ili ste se kao vol i rodili. Sto je bilo u koferu? " "» — Sve skup niš, gospon obrlajtant — odgovori Švejk spuštajući pogled s ćelave glave civila koji je sjedio nasun natporučniku i koji, kako se činilo, nije pokazivao nilok interes za ono što se događa, već je čitao «Neue freie Pre^ — u ćelom tom koferu bil je špigl iz sobe i željezna vešalicaj, forcimera, tak da nismo pretrpeli nikakvu štetu, jer su i gnu i vešalica pripadali gosponu stanodavcu. Vidjevši natporučnikov grozni pokret rukom, Švejk M. stavi ljubaznim glasom: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da o tom, di bude taj kofer ukraden, unapred niš nisam znal, a kaj se da tog špigla i vešalice, prijavil sam gosponu vlasniku da mu to budemo vratili kad se vrnemo iz rata doma. U neprijateljskim zemljama je puno špigla i vešalica, tak da ni u ton slučaju nemremo ni mi, ni gospon vlasnik pretrpeti nikakvi štetu. Čim osvojimo nekakav grad... — Kuš, Švejk — strašnim mu je glasom upao u rij« natporučnik — ja ću vas jednom predati prijekom sudu Razmislite dobro, niste li najblesavija budala na svijetu. N* drugi čovjek, i kad bi živio tisuću godina, ne bi izveo toP gluposti koliko ste uspjeli vi tijekom tih nekoliko tjedan* Nadam se da ste to i sami primijetili. . , — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam to prin1' Ja imam, kak se veli, razvijeni talent za primećivanje k3^ već kasno i već se dogodi nekaj neugodnoga. Ja imam r ko i jedan Nechleba iz Nakazanke, koji je dolazil u b'^ »Kod kujinog gaja«. Taj se furt htel popraviti, i od su voditi novi život i uvek je drugi dan rekel: »I onda sam , prijatelji primetil ujutro da sam u zatvoru na klupi«'' ^ ga je to strefilo kad bi odlučil da ode doma kak 230

se doznalo da je zrušil negde neki plot, ili ispregnul lcraju ^ .. jii sj je htel očistiti lulu s kokotovim perom kočija«" ^ nekakve policijske patrole. On je od tog bil tak ^.^ najviše je žalil da se takav peh vleče kroz sve ge-OCa' ••' Nieeov dedek je išel jednom u frent...

nefilCl)

*• J &

.

.

o

-1

v.

.v

Dajte me ostavite na miru, Švejk, s vašim pričama. ~2_ pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je sve kaj vam ripovedam sveta istina. Deda mu je išel u frent... " |__ 5vejk _ razljutio se natporučnik — još jednom vam branjujem da mi bilo što pričate, ne želim ništa čuti. Kad dođemo u Budejovice, sredit ću to s vama. Znate li, Švejk, da ću vas dati zatvoriti? _ Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da to ne znam _ meko reče Švejk. — Niste još niš o tom rekli. Natporučniku Lukašu, nehotice zacvokotaše zubi, uzdahne, izvuče iz ogrtača Bohemiju i poče čitati vijesti o velikim pobjedama, o djelovanju njemačke podmornice na Sredozemnom moru, a kada je došao do vijesti o novom njemačkom pronalasku za dizanje gradova u zrak pomoću posebnih bombi bačenih iz zrakoplova, koje eksplodiraju triput zaredom, prekinu ga Švejkov glas koji se obratio ćelavom gospodinu: — Dopustite, uvaženi gospon, prosim, dal slučajno izvohju biti gospon Purkrabek, zastupnik banke »Slavija«? Budući da ćelavi gospodin nije odgovorio, Švejk reče natporučniku: 77 Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam jednom procital u novinama, da normalni čovek mora imati na glavi prosecno 60 do 7Q tisuća lasi, da crni imaju obično rede, ko sto »e vidi iz mnogih primera. ^nemilosrdno je nastavio: Spi k -'ec"lom je jedan medicinar rekel u kavani »Kod še«t^ <( Je uzr°k opadanju lasi duševno uzbuđenje u »* iivuta. ^dogodilo nešto grozno. Ćelavi gospodin skoči i senaSvejka.^

231

— Marsch heraus, sie Schvveinkerl1 — i izbaci ga na k^ nik, a kada se vratio u kupe, priredio je malo iznenađ natporučniku time što mu se predstavio. ^ Bila je to neznatna zabuna. Ćelava individua nije k\ gospodin Purkrabek, zastupnik banke »Slavija«, već sam general bojnik von Schvvarzburg. General bojnik upravo • sada, u civilnoj odjeći, obavljao inspekciju po garnizonima baš je putovao kako bi iznenadio Budejovice. Bio je to najstrašniji inspekcijski general koji je ikada ro den, a ako bi našao nešto u neredu, vodio bi ovakav razgovor sa zapovjednicima garnizona: — Imate li revolver? — Imam. — Topro. Na fašem mjestu sigurno bi znao što š njim učiniti jer ono što ofdje, vidim, nije garnizon nego krdo svinja. I odista, nakon njegova inspekcijskog puta uvijek bi se poneko ustrijelio, poslije čega bi general bojnik von Schvvarzburg konstatirao sa zadovoljstvom: — Tako to trepa piti. To je fojnik. Činilo se da uopće nije bio zadovoljan ostane li itko živ nakon njegove inspekcije. Imao je maniju da uvijek premjesti časnika na najneugodnije mjesto. Bila je dovoljna sitnica, pa da se časnik oprosti od svoga garnizona i otputuje na crnogorsku granicu, ili u kakav pijani, očajni garnizon u prljavom zakutku Galicije. — Gospodine natporučniče — reče — gdje ste pc kadetsku školu? — U Pragu. — Vi ste, znači, pohađali kadetsku školu, a ne "•-; ni to da je časnik odgovoran za svoga podređenog. To) krasno. A kao drugo, zabavljate se sa svojim služnikorn ** s kakvim intimnim prijateljem. Dopuštate mu da govofl> da mu niste ni postavili pitanje. To je još ljepše. Kao . Marš van, svinjo! (njem.) 232

' te mu da vrijeđa vaše nadređene. A najljepše je što iz »a mogu izvesti zaključke. Kako se zovete, gospodine toga &

>US

yU kojoj pukovniji služite? Bio sam... Hvala vam na tom gdje ste bili, o tome ne razgovara-

_ mo, hoću znati gdje ste sada! _ U devedesetprvoj pješačkoj pukovniji, gospodine generalbojniče. Premjestili su me... _ Vas su premjestili? To su dobro napravili. Neće vam škoditi da u najkraćem roku s devedesetprvom pukovnijom provirite nekamo na bojišnicu. _ O tom je već odlučeno, gospodine general bojniče. General bojnik je zatim održao predavanje kako posljednjih godina primjećuje da časnici razgovaraju sa svojim podređenima familijarnim tonom, i da u tome vidi opasnost od širenja nekakvih demokratskih načela. Vojnika se mora držati u strahu, on se mora tresti pred svojim nadređenim i bojati ga se. Časnici moraju držati ljudstvo na deset koraka od sebe i ne smiju mu dopustiti da razmišlja samostalno, ili čak uopće da razmišlja, te da je u tome tragična greška posljednjih godina. Ranije se vojska bojala časnika kao vatre, ali d a n as... General bojnik beznadno odmahnu rukom: — Danas se većina časnika mazi s vojnicima. To sam htio re ći. ' eneral bojnik uze opet svoje novine i udubi se u čitanje. natporučnik Lukaš blijed izađe na hodnik, da se tamo obr *unasaŠvejkom. asao ga je kod prozora, s tako blaženim i mirnim izram °že imati samo jednomjesečno dojenče koje se isalo i sada pajki. °ru^n*k se zaustavio, kimnuo Švejku i pokazao na v^pe. Ušao je za Švejkom i zatvorio vrata. vejk — rekao je svečano — konačno je kucnuo tre233

nutak kad ćete dobiti par ćuški kakvih svijet još nije v-j. Zašto ste napali tog ćelavog gospodina? Znate li da je to eral bojnik von Schwarzburg? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant — odgovori • Švejk držeći se kao mučenik — da nikad u životu nisam; , . . . i ,. . . ^"in^ ni najmanju nameru nekoga uvrediti, a nisam uonrp ;»., • • ui li i ^ pojma m blage veze o nekakvom gosponu general majon On je zbilja ćeli gospon Purkrabek, zastupnik banke »Slav ija«. Taj je dolazil k nama u birtiju, a jednom kad je zas^l za stolom, neki mu je dobročinitelj napisal s tintablajkou na čelu: »Slobodni smo vam, prema priloženoj tarifi IH, ljubazno ponuditi štednju djevojačkog miraza i opskrbu va« djece pomoću životnog osiguranja«. Jasno da su svi otišli i da sam ja tam ostal sam, a zato jer uvek imam peh, a kad se onaj probudil i pogleda! se u špigl, rasrdil se i mislil da sam mu to ja naredil i isto mi je htel dati par fliski. Riječ »isto« izašla je iz Švejkovih usta tako dirljivo, blago, meko i prijekorno, da je natporučniku klonula ruka. A Svejt nastavi: — Za tak malu grešku se taj gospon ni moral srditi; on bi zbiljam trebal imat šezdeset do sedamdeset tisuća lasi, kat je to bilo u tom članku, o tome kaj sve mora imati normalni čovek. Nikad mi u životu ni palo na pamet da postoji nekakvi ćelavi gospon general major. To je, kak se veli, tragična greška koja se svakom može dogoditi kad čovek nekaj primeti, a onaj drugi se odmah ćopi za to. Tak nam je pred nekolko w pripovedal krojač Hyvl kak je putoval u Prag prek Leobenatf nekakvog mesta u Štajerskoj, gde je delal ko šnajder, i kak)e nosil šunku koju si je kupil u Mariboru. Tak je putoval zvUj kom i mislil da je jedini Čeh medu putnicima, a kad je St. Moritza počel rezati šunku, taj gospon, koji mu je s nasuprot, počel je gledati na tu šunku zaljubljenim oa a sline su mu počele curiti na usta. Kad je to videl, Ki Hyvl rekel je sam sebi na glas: »Žderal bi klipane ^^T j A ovaj mu je češki odgovoril: »To se zna da bi ždral. bi mi dal«. Onda su tu šunku skup ponjupali prije ne§

. gudejovica. A taj gospon se |e zval Vojteh Rous. 'T ručnik Lukaš pogledao je na Svejka i izašao iz ku-v Ha ie opet sjeo na svoje mjesto, uskoro se na vratima ^avi Švejkovo iskreno lice: P° Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da smo za pet —"ta u Taboru. Vlak stoji pet minuta. Bi zapovedili da ml donesem nekaj za jelo? Pred nekolko let tu su imali jako Natporučnik bijesno skoči i na hodniku reče Svejku: _ još jednom vas upozoravam da sam sretniji što se manje pokazujete. Najsretniji bih bio kad vas uopće ne bih vidio a budite sigurni da ću se i za to postarati. Ne izlazite mi pred oči. Gubite mi se s očiju, stoko jedna^glupane. — Po zapovedi, gospon obrlajtant — Švejk je salutirao, okrenuo se vojničkim korakom i uputio na kraj hodnika gdje je sjeo u kut na kondukterove mjesto i započeo razgovor s nekakvim željezničkim namještenikom. — Prosim, mogu vas nekaj pitati? Željeznički namještenik, kojemu očito nije bilo do razgovora, slabo i apatično kimnu glavom. — K meni je dolazil — raspričao se Švejk — jedan dobri čovek, neki Hofmann, a taj je uvek tvrdil da ovi signali za uzbunjivanje nikad ne delaju kak treba i da, kratko rečeno, to ne funkcionira kad se povleče za ovu ručku. Iskreno, ja se nikad nisam zanimal za takve stvari, ali kad sam već tu videl ovaj aparat za uzbunjivanje, onda bi rado znal na čemu sam, ak °'bislučajno to nekadzatrebal. vejk je ustao i skupa sa željezničkim namještenikom Postupio kočnici »U slučaju opasnosti«, i. eJeznicki namještenik smatrao je svojom dužnošću „J nitl Syejku u čemu se sastoji mehanizam naprave za zbunjivanje —- T čiči l-° Vam ^e (^°'5ro rekao da se mora povući za ovu ruje ov * V **n ^e ^ao ^a ne funkcionira. Vlak uvijek stane, jer kočn' SP°Jen° preko svih vagona s lokomotivom. Alarmna nica rnora fimkcionirati. .,<«:»• 235

234

l

Pritom su obojica držali rukama ručicu kočnice, i 0 je zagonetkom kako se to dogodilo da su je povukli, D vlak stao. Nikako se nisu mogli dogovoriti tko je to, u Sty učinio i dao znak za uzbunjivanje. " Svejk je tvrdio da on to nije mogao učiniti, da to nučinio, jer da nije nikakav uličar. * — Ja se i sam tomu čudim — rekao je dobrodušno LD dukteru — zakaj se vlak tak naglo zaustavil. Ide i najednom stoji. Mene to više srdi nego vas. Neki je ozbiljni gospodin stao u obranu željezničkog namještenika i potvrdio da je čuo kako je taj vojnik započeo razgovor o alarmnim signalima. Svejk je, naprotiv, neprestano nešto govorio o svom poštenju, te da mu nije u interesu da vlak kasni, stoga što on odlazi u rat. — Gospodin šef stanice će vam objasniti. — odluči kondukter. — To će vas stajati dvadeset kruna. Zatim se moglo vidjeti kako putnici izlaze iz vagona, glavni sprovodnik vlaka puše u zviždaljku, a nekakva gospoda s koferima izbezumljeno bježi preko tračnica u polje. — To zbiljam vredi dvadeset kruna — odrješito reče Svejk sačuvavši mirnoću. — To je jako jeftino. Jednom, kad su Njegovo Veličanstvo car posetili Žiškov, neki Franta Snor je zaustavil kočiju tak da je kleknul na cestu pred cara. Onda je tom Šnoru policijski komesar iz tog rajona kroz plač rekej da mu to ni smel napraviti u njegovom rajonu, nego u ulio niže, koja spada pod upravu policijskog komesara Krautf i da je tam trebal odati caru počast. Posle su tog gospo"3 Snora zaprli. Svejk se obazro upravo u trenutku kada se oko sprovod' nika vlaka namnožilo slušatelja. — Bolje da idemo dalje — rekao je Svejk. — To ni d°" kad vlak zakašnjava. Da je to u miru, onda z milim Bog0 ' al kad je rat, onda treba znati da se u svakom vlaku pe' vojna lica, general majori, obrlajtanti, posilni. Svako zakašnjenje je opasna stvar. Napoleon je na Waterloou 236

'nuta i bil je u dreku skup s ćelom svojom slavom. nilP et trenutku probio se kroz skupinu slušatelja čnik Lukaš. Bio je strašno blijed i nije uspio ništa dSo^inego: _ Svejk! Svejk je salutirao: _ Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da su na mene lili da sam zaustavil vlak. Željeznica ima jako čudne blombe na kočnicama za uzbunjivanje. Čovek se tome ne ni približiti, jer može imati peh da mu zaračunaju deset dva kruna, ko što hoće sad meni. Glavni je sprovodnik već izašao i dao znak, pa je vlak ponovno krenuo. Slušatelji su otišli na svoja mjesta, a natporučnik Lukaš više nije prozborio ni riječi, već je također sjeo. Ostao je samo sprovodnik vlaka sa Švejkom i željeznič kim namještenikom. Sprovodnik je izvadio zapisnik i počeo sastavljati izvještaj o čitavom slučaju. Željeznički je namješ tenik neprijateljski promatrao Švejka koji ga mirno upita: — Ste već dugo na željeznici? Budući da željeznički namještenik dugo nije odgovarao, Svejk izjavi da je poznavao nekakvog Františeka Mlička iz Uhfinevesi kod Praga koji je isto jednom povukao za takvu kočnicu, pa se tako preplašio da je na četrnaest dana izgubio moć^ govora, a ponovno ju je stekao kad je otišao vrtlaru n aneku u Hostivaf u posjet, tamo se potukao, pa su ga mlatuli bičem. Žer"~ -°SC ^°§°^0 — dodao je Svejk — 1912., u svibnju.62?ij Je namještenik otvorio vrata zahoda i u njemu se C

?•<

Šv 'l J om Je ostao sprovodnik i pokušao izmamiti od „„ , ^Vadeset kruna kazne istaknuvši da će& ga, u rsuprotnon i slučai,, ,T'U j • vr . u JT J > u laboru predvesti seru postaje. •^ . °bro-—rekao je Svejk — ja rado razgovaram s obrataK^ i"1 Juduna i bil bum jako sretan kad bum videl toe *b°rsk°g šefa stanice.

237

Švejk je izvukao iz bluze lulu, zapalio je i ispuštajući v dim vojničkog duhana nastavio: ^ — Pred nekolko let bil je u Svitavi šef stanice &0 Wagner. Taj je bil odvratan prema svojim podređenim gnjavil ih je gde je stigel, a najviše se nalepil na nekog su ' ničara Jungvvirta, dok se taj siromak iz očaja ni utopil Ur i. Prije nego je to napravil napisa! je pismo šefu stanice, da k ga po noći strašil ko duh. Niš ne lažem, to je i napravil. Sd ti po noći mili gospon šef stanice kraj telegrafskog aparata a onda se začuje zvono i šef dobi telegraf: »Kako si, m^, Jungwirt«. To je trajalo ćeli tjedan dok šef ni počel slati m sve strane službene telegrafe kao odgovor duhu: »Oprosti mi to, Jungwirte«. A po noći mu otipka aparat ovakav odgovor; »Objesi se na semaforu kod mosta. Jungwirt«. I gospon šef ga je i posluša!. Posle su zbog toga zaprli telegrafistu sa stanice kod Svitave. Vidite da postoje stvari između neba i zemlje o kojima nemamo blage veze. Vlak je ušao u taborski kolodvor, a Švejk se, prije nego što je u pratnji sprovodnika izašao iz vlaka, javio natporučnik Lukašu kako i dolikuje: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da me vodiju gosponu šefu stanice. Natporučnik Lukaš nije odgovorio. Shrvala ga je potpuna apatija prema svemu. Sinulo mu je u glavi da je najbolje M sve odmahnuti rukom. Jednako na Švejka, kao i na ćelavog general bojnika. Sjediti mirno, istupiti u Budejovicama c vlaka, javiti se u vojarnu i otići na bojišnicu s nekakvim P0" hodnim bataljunom. Na bojišnici će se dati eventualno ubiti i tako se sp#' ovog mizernog svijeta po kojemu se vucara takav gad kao sw je Švejk. ^ Kad je vlak krenuo, pogledao je natporučnik Lukaš &" prozor i vidio na peronu Švejka kako stoji zadubljen u °, ljan razgovor sa zapovjednikom postaje. Švejk je bio ^^ gomilom ljudi, medu kojima se moglo vidjeti samo neko željezničarskih odora. ; '

238

l

ručnik Lukaš je uzdahnuo. Nije to bio uzdah •saLaknulo mu je oko srca jer je Švejk ostao na peronu. !* u u se više ni taj ćelavi general bojnik nije činio tako Odvramom nemani. Vlak je već odavno hitao k Češkim Budejovicama, no na ronu kolodvora ljudi oko Švejka nisu se razilazili. Švejk je govorio o svojoj nedužnosti i tako uvjerio gomilu da je jedna gospoda izjavila: _ Opet tu živciraju jadnog vojnika. Gomila je prihvatila ovo mišljenje, a neki se gospodin obratio zapovjedniku postaje s izjavom da će on platiti za Švejka dvadeset kruna kazne. On je uvjeren da taj vojnik to nije učinio. — Pogledajte ga — zaključivao je po najnevinijem izrazu Švejkova lica koji je, obraćajući se mnoštvu, izjavljivao: — Ja sam, ljudi dragi, nevin. Zatim se pojavio žandarmerijski narednik, izvukao iz- go mile nekoga građanina, uhitio ga i odveo govoreći: — Za ovo ćeš odgovarat, ja ću ti pokazat kako se poziva narod na pobunu i kako se govori da se zbog takvog postupanja s vojnicima ne može od njih tražit da Austrija pobijedi. Nesretni građanin nije se dosjetio ničeg drugog, većneistvrdnje da je mesarski majstor sa Stare brane i da to m je tako mislio. ^a to je vrijeme dobri čovjek, koji je vjerovao u Švejkovu most, platio za njega globu u službenom uredu i onda eo ovejka u restauraciju treće klase gdje ga je počastio i još mu, doznavši da se svi dokumenti i vojnička vozta na aze i ^ kod natporučnika Lukaša, velikodušno dao D F a *£* .kartu i daljnje troškove. _Jr [e odlazio, rekao je povjerljivo Švejku: ^ i,. _° vojnice, kako vam velim, ako dopadnete u Rusiji jenistva, pozdravite s moje strane pivara Zemana u 239

Zdolbunovu. Evo vam tu zapisano kako se zovem. Samo k dite pametni, da dugo ne ostanete na frontu. u

" — Za to se ne morate bojati — rekao je Svejk. — \jv i . zanimljivo videti nekakve strane zemlje zabadav. 'c Tako je Svejk ostao sjediti sam za stolom i dok je tik zapijao petaka od plemenitog dobročinitelja, ljudi Unisu bili nazočni Svejkovu razgovoru sa zapovjednikom postaje, a samo su izdaleka vidjeli gomilu, pripovjjc dali su da je uhvaćen nekakav špijun koji je fotografirao kolodvor, ali je to pobijala jedna gospođa tvrdeći da se ne radi ni o kakvom špijunu, jer da je ona čula da je jedan konjički časnik posjekao drugog časnika kraj damskog zahoda, jer je taj časnik htio ući za njegovom dragom koja je njega ispraćala. Kraj ovim pustolovnim kombinacijama, karakterističnim za nervozu ratnog vremena, učinili su žandari očistivši peron. A Svejk je i dalje tiho pio, sjećajući se nježno svoga natporučnika. Sto li će taj raditi kad stigne u Češke Budejovice i u cijelom vlaku ne nađe svoga posilnoga? Prije dolaska putničkog vlaka napunila se restauracija trećeg razreda vojnicima i civilima. Prevladavali su vojnici iz raznih pukovnija i formacija, najrazlicitijih narodnosti, koje je ratni vihor nanio u logorske bolnice, a koji su sada iznova odlazili na bojište po nova ranjavanja, sakaćenjai boli, da zasluže nad svojim grobovima jednostavni drveni križ na kojemu će još nakon mnogo godina, na tužnim proplancima istočne Galicije, na vjetru i kiši, lepršati izblijedjela austrijska vojnička kapa sa zahrđalim značkama Franje Josipa, na koju će ponekad sjesti tužni ostarp gavran, sjećajući se masnih gozbi prije nekoliko godina' u vrijeme kada je ovdje za njega bio prostrt beskrajan st slasnih ljudskih leševa i konjskih strvina, i kada je bas p°. takvom kapom na kojoj sada sjedi, bio najslađi zalogfl — ljudske oči. Jedan od tih kandidata patnji koji je nakon operacije pušten iz vojne bolnice, s tragovima krvi i blata na 240

i

ri sjedne za Švejkov stol. Bio je nekako kržljav, ° tužan. Položio je na stol mali zamotak, izvukao Usnicu i prebrojio novac, je pogledao na Svejka i upitao: A

__jyiagy«t"*. . c .. ___ Ja sam ti, kamarade, Ceh — odgovorio je Svejk. __ Hoćeš popiti? ___ Nern tuđom, baratom. __ Niš to ne smeta, kamarade — ponudi ga Svejk gurnuvši pred tužnog vojnika svoju punu čašu. — Samo se dobro napij. Razumio je, otpio i zahvalio: _ Koszonom szivesen3 — reče i nastavi pregledati sadržaj svoje lisnice uzdahnuvši. Svejk je shvatio da bi taj Mađar rado popio pivo, ali da nema dovoljno novca, pa stoga naruči da mu jedno donesu, našto je Mađar ponovno zahvalio i stao Svejku nešto objašnjavati gestama, pokazujući na svoju prostrijeljenu ruku, pri čemu je progovorio međunarodnim jezikom: — Pif, paf, puč! Svejk sućutno kininu glavom, a kržljavi rekonvalescent mu objasni, pokazujući ljevicom pola metra od zemlje i podižući tri prsta, da ima troje male djece. — Nic ham, nic ham — nastavio je pokušavajući reći da kod kuće nemaju što jesti, i obrisa oči na koje su navrle suze, prljavim rukavom svoga vojničkog kaputa, na kojemu je bila vidljiva rupa od metka koji mu je uletio u tijelo za mađarskog kralja. |e "ilo ništa čudno što uz takav razgovor Svejku malor° alo nije ostalo ništa od onog petaka, te da se polako ali ^rtJ°vP°čeo udaljavati od Čeških Budejovica, gubeći svaval Casom P*va kojom je čašćavao sebe i mađarskog rekonnt a, mogućnost kupnje vojničke putne karte. Opet v-aljujem. (ma(J)

241

je prošao kroz postaju jedan vlak za Budejovice, a ŠVe i dalje sjedio za stolom i slušao kako Mađar ponavlja s * j < vo j c »pif, paf puč! Harom gvermek, nic ham, eljen«1. Ovu posljednju riječ izgovarao je kad bi se kucnulj časama. — Samo ti pij, dečko mađarski — odgovorio je ŠVe:i — Loči, vi nas ne bi tak počastili... Od susjednog stola javio se neki vojnik, da su im se Ma dari, kad su do Segedina došli sa 28. regimentom, rugaj; podižući ruke uvis. Bila je to sveta istina, ali ovaj se vojnik osjećao time povrijeđen, premda je to bila najobičnija pojava kod svih čeških vojnika, da bi na kraju to činili i sami Mađari, kada im se prestala sviđati borba za interese mađarskog kralja. A onda je taj vojnik sjeo k njima i pripovijedao kako su prebili Mađare u Segedinu i izbacili ih iz nekoliko birtija. Pritom je s dužnim štovanjem pohvalio Mađare da se također umiju mlatiti, da je on dobio ubod nožem u leda, tako da su ga morali poslati u pozadinu na liječenje. Ali sada, kad se vrati, dat će ga satnik bataljuna sigurno zatvoriti, zato što nije imao vremena istom mjerom naplatiti tom Mađaru, kako bi i ovaj jednako prošao, a na taj način bila spašena čast cijele regimente. — Ihre Dokumenten, faši dokumenti? — tako se lijepo obratio Svejku zapovjednik vojne policijske kontrole, narednik kojega su pratila četvorica vojnika s isukanim bajunetima. — Ja fidet tebe šedet, niht fahren, samo šediti, pit furtp't furt, burš. — Nemani dokumente, srčeko — odgovorio je Sve) — Gospon obrlajtant Lukaš, regimenta No 91., uzel ih je sebom, a ja sam ostal tu na kolodvoru. ,

i svojih vojnika, starom domobranu koji je, prema udeći, u svemu prkosio svojem naredniku, jer je 1 Srčeko, daš ist wie Herr Feldwebel. Narednik je nasavio razgovor sa Švejkom: ___ Tokument, sfaki fojnik bes tokument satforit, auf Banhofsmilitarkommando, den lausigen Bursch, wie einen tollenHund.2 Švejka su odveli u vojno zapovjedništvo postaje, gdje u u stražarnici sjedili vojnici koji su jednako izgledali kao i onaj stari domobran, a koji je tako lijepo umio prevesti na njemački riječ »srčeko« svome prirodnom neprijatelju, vojno-policijskom naredniku. Stražarnica je bila ukrašena litografijama koje je u to doba ministarstvo vojske slalo svim uredima kroz koje su prolazili vojnici, jednako kao i školama i vojarnama. Dobrom vojniku Svejku dobrodošlicu je poželjela slika koja je, prema tekstu, prikazivala kako vodnik František Hammel i desetnici Pulkhart i Bachmaver iz C. i K. 21. artiljerijske pukovnije hrabre svoje momke da izdrže. Na drugoj strani visjela je slika s natpisom »Vodnik Jan Danko5.iz konjičke pukovnije izviđa položaj neprijateljske baterije«. Na drugoj strani nešto niže visio je plakat »Rijetki primjeri junaštva«. Takvim plakatima, čije su tekstove s izmišljenim rijetkim primjerima junaštva sastavljali u uredima ministarstva vojske ojekakvi njemački novinari pozvani u vojsku, mislila je stara. glupa Austrija oduševiti vojnike koji to nikada nisu ni SU m ta ve f m ere KH a * k P i J junaštva slali na bojište u IKU broširanih knjižica, vojnici su u njih motali duhan i ° pravili cigarete, ili su ih upotrijebili još zgodnije, kako i odgovaralo vrijednosti i duhu opisanih rijetkih primjera "v

— Was ist daš Word srčeko?2 — obratio se narednik je l

- B« dok*"50' 'St° Št° ' *6°sP°dine narednice«, (njem.) ***• (»jern \ Cnata> voino kolodvorsko zapovjedništvo zatvorit će svakog posilnog kao bijesnog

1. Tvoje djece nema hrane, živio. 2. Što je to srčeko? (njem.)

242

l

245

Dok je narednik otišao potražiti nekakvog časnika, Šv i je pročitao s plakata: ' VOZARJOSEF BONG »Vojnici sanitetskog stožera prenosili su teške ranjenike kola pripremljena u skrovitu zaklonu. Čim su se kola popunjL odvozili su ih na previjalište. Rusi su pronašli ta kola i pot^i-ih gađati granatama. Konj vozara Josefa Bonga bio je ubjjen šrapnelom granate. Bong je jaukao: »Jadni moj bijelce, i tebi je došao kraj«. Uto i njega dokači komad granate. Usprkos tomu, ispregnuo je svoga konja i odvukao tropreg u sigurnost zaklona. Zatim se vratio po ormu svoga usmrćenog konja. Rusi su pucali i dalje. »Samo vi pucajte, prokleti gadovi, ja ormu ovdje ostaviti neću«. I dalje je skidao ormu s konja mrmljajući iste riječi. Konačno je bio gotov i dovukao se s ormom opet do kola. Ondje je zbog dugog izostanka morao saslušati grmljavinu negodovanja zdravih vojnika. »Nisam tamo želio ostaviti ormu, gotovo je nova. Bilo bi je šteta, pomislih, nemamo na bacanje takvih stvari«, ispričao se postojani vojnik, odlazeći na previjalište, gdje se tek tada prijavio kao ranjenik. Njegov satnik, tek kasnije, okitio mu je prsa srebrnom medaljom za hrabrost«.

Završivši s čitanjem, a kako se narednik još nije bio vratio, Švejk reče domobranima u stražarnici: — To je jako lepi primer junaštva. Tak bude naša vojska uvek imala nove orme za konje, ali dok sam bil u Pragu, čital sam u praškim službenim novinama o još lepšim primerima, o nekom jednogodišnjem dragovoljcu &• Josefu Vojni. Taj je bil u Galiciji sa 7. pukovnijom poljsku1 lovaca, a kad je već došlo do bajoneta, dobil je metak u glavu, i dok su ga nosili na previjalište, razderal se na te M1 su ga nosili, da se zbog takve sitnice ne bu dal premotavati-I odmah je htel z novom četom u napad, al mu je gran*1 odsekla gležanj. Opet su ga hteli odnesti, ali on je odsef^ u borbu sa štapom, i sa štapom se branil od neprijatelj3' al je doletela nova granata i otkinula mu ruku. On s1 J

til taj štap u drugu ruku i razderal se da im to ne bu prein .1 j bogzna kak bi to z njim ispalo da ga šrapnel ni °Pr . .' o ubil. Da ga nisu dokraja dotukli, možda bi i on A h"! srebrnu medalju za hrabrost. A kad mu je granata otla glavu i dok se ta glava koturala po zemlji, još uvek je , i »fsfeka dužnost spram domovine bude nenadmašna, makar te zbog toga i smrt strašna snašla!«. P _ Svega piše po novinama — reče netko od vojnika — a takav bi urednik od svega toga u borbi za jedan sat poblesav il.

Domobran otpljunu: _ Kod nas u Časlavi bil je nekakvi urednik iz Beča. Njemac. Služil je ko zastavnik. S nama ni htel ni progovorit češki, ali kad su ga dodelili marški u kojoj su bili sami Česi, odmah je progovoril češki. Na vratima se pojavio narednik zlog izraza i proderao se: — Wenn man biti drei Minuten weg, da hort man nichts anderes als česky, Česi.1 Kad je otišao, vjerojatno u restauraciju, rekao je domo branskom kaplaru, pokazujući na Svejka, da tog ušljivog lopova smjesta predvedu poručniku, čim ovaj dođe. — Opet se gospon lajtant zabavlja s telegrafisticom na stanici — reče nakon njegova odlaska desetnik. — Nabaciva joj se već četrnajst dana i uvek je tak grozno besan kad se vraća iz telegrafskog ureda, i veli za nju: »Daš ist aber eine 2 Hure, sie will nicht mit mir schlafen«. y sada je bio u tom Ijutitom raspoloženju jer se, čim je °sao, čulo kako lupa nekakvim knjigama po stolu. ~~ Nema druge, dečko, moraš k njemu — obratio se samilosno desetnik Švejku. — Kroz njegove je ruke prošlo JU( 1 j i Vdi, i starih i mladih vojnika. Ve c je odveo Svejka u ured gdje je za stolom s razba-jm PaP'"ma sjedio mladi poručnik nevjerojatno bijesnog '• No, to' L

U

na tr mmut

'

e> v£ć se ne čuje ništa drugo nego češki, Česi. (njem.) le kurva,

neće spavati sa mnom. (njem.)

244

245

Kad je ugledao Švejka u pratnji desetnika, rekao je i V

•

'

™0

značajno: ., — A ha! i <>s Našto je desetnik raportirao: « — Pokorno javljam, gospodine lajtnant, da je ovaj čovjel pronađen na kolodvoru bez dokumenata. Poručnik je kimnuo glavom kao da želi time izjaviti kak je već prije mnogo godina slutio da će upravo toga dana i toga sata naći na kolodvoru Švejka bez dokumenata, jer onai koji bi tog trenutka pogledao Švejka morao bi steći dojam da uopće nije moguće da bi čovjek takva lica i izgleda mogao uopće imati nekakve dokumente uza se. Švejk je tog trenutka izgledao kao da je pao s neba, s nekog drugog planeta, pa sada gleda s naivnim čuđenjem na novi svijet u kojem od njega traže takvu, za njega potpuno nepoznatu glupost, kao što su nekakvi dokumenti. Gledajući Švejka, poručnik je na trenutak razmišljao što mu ima reći i što ga mora pitati. Konačno je upitao: — Što ste radili na kolodvoru? — Pokorno javljam, gospon poručnik, da sam čekal vlak za Češke Budejovice, da bi mogel doći do svoje 91. regimente, gde sam posilni kod gospona obrlajtanta Lukaša, kojeg sam bil prisiljen ostaviti jer sam predveden zbog globe šefu stanice zato jer sam bil osumnjičeni da sam zaustavil brzi vlak s kojim smo se vozili, a uz pomoć zaštitne i alarmne kočnice. — To je za poludjeti — viknu poručnik. — Recite mi to nekako suvislo, kratko i ne meljite kojekakve bedastoće. — Pokorno javljam, gospon lajtant, da smo već od tff' nutka kad smo se seli s gosponom obrlajtantom Lukis0"1 u taj brzi vlak, koji nas je trebal otpelati i u najbržem i°^ privesti k našoj 91. c. i k. pješačkoj pukovniji, imali p^' Prvo nam se zgubil kofer, onda nas je, da se to ne bi petlj^0' nekakav gospon general major, potpuno ćelavi... — Himmelhergott — uzdahnuo je poručnik. — Pokorno javljam, gospon lajtant, da je potrebno <# 246

to zleti ko iz dlakave deke, da bi se dobil pregled ceadaja, kak je to uvek govoril pokojni postolar Petrlik, pjuedil svom sinu da svleče hlače prije nego ga je počel ari z remenom. Dok je poručnik dahtao, Svejk nastavi: _ Tak se nekak nisam dopal tom gosponu ćelavom ral majoru i bil sam poslan van, na hodnik, od strane ^ soona obrlajtanta Lukaša kod kog sam posilni. Onda sam hodniku bil optuženi da sam napravil to kaj sam vam eć rekel. Prije neg se stvar sredila, ostal sam na peronu sam. Vlak je otišel, i gospon obrlajtant je s koferima i sa svim mojim dokumentima također otišel, a ja sam ostal viseti ko kakav siroček bez dokumenata. l Švejk pogleda tako dojmljivo i nježno na poručnika, da je ovome postalo posve jasno da je čista istina sve ovo što je čuo od tog tipa koji ostavlja dojam da je glup otkad se rodio. Poručnik tada nabroji sve vlakove koji su nakon brzog vlaka otišli za Budejovice, i postavi mu pitanje zašto je- pro pustio te vlakove. — Pokorno javljam, gospon lajtant — odgovori Švejk - do brodušno se smiješeći — da mi se u međuvremenu, dok sam čekal na taj prvi vlak, dogodila nezgoda da sam pil za stolom jednu pivu za drugom. »Takvog vola još nisam vidio — pomislio je poručnik ~~ sve priznaje. Koliko sam ih već ovdje imao i svi su pori> a ovaj mirno kaže — propustio sam sve vlakove jer sam P o pivo jedno za drugim«. Ova razmatranja sažeo je u jednu re cenicu kojom se obratio Švejku: ~- v i ste, momak, degenerirani. Znate li što je to kad se * **oga kaže da je degeneriran? n as na uglu Bojišta i Katarinske ulice, pokorno : i. čov k SosP°n lajtant, bil je također jedan degenerirani bab' JeSov otac je bil poljski grof, a mama mu je bila sg j / ^n Je pometa! ulice, a u birtijama ni dozvolil da mu 06 obraćaju neg sa »gospon grof«. osfaniH . .. *»• 247

Poručnik je shvatio da bi bilo dobro na neki način sve završiti, pa reče ozbiljno: ° — Velim vam, glupane, da ćete smjesta otići na bla&j kupiti vozovnicu i otputovati za Budejovice. Ako vas Ovd" još jednom vidim, onda ću s vama razgovarati kao s deJ terom. Abtreten! Budući da se Svejk nije micao i stalno je držao ruku m štitniku kape, poručnik se prodera: — Marsch, hinaus, niste čuli abtreten? Kaplar Palanek za trenutak se pojavio ponovno u uredu Kroz pritvorena vrata provirilo je za Palanekom dobrodušno Svejkovo lice. — Sto je opet? — Pokorno javljam, gospodine lajtnant — tajanstveno prošapta desetnik Palanek — on nema novca za put, a nemam ni ja. Zabadava ga neće voziti, jer nema te vojne dokumente da ide u pukovniju. Poručnik nije dugo čekao solomonsko rješenje ovog teškog pitanja. — Onda neka ide pješice — odluči — neka ga zatvore u pukovniji jer je zakasnio. Tko bi se još s njim natezao? — Niš ne vredi, kamarade — reče desetnik Palanek ŠVejku, kad je izašao iz ureda. — Moraš pješice u Budejovice. Imamo tamo u stražarnici komad kruha, damo ti ga za pu^ I nakon pola sata, pošto su Svejka napojili još i crnom kavom i dali mu osim kruha i zamotak vojničkog duhana w put do pukovnije, Svejk je izašao iz Tabora u mračnu noć, kroz koju je odjekivala njegova pjesma. Pjevao je staru vojničku pjesmu: tx Na Jarome? išle dvije satnije, ko f.,-. god hoće neka nam i vjeruje...

•ničkim kaputom kao posljednji Napoleonov garsvojin1 VOJ r,f.r. s nohoda na Moskvu, samo s tom razlikom jistkojisevraca P Se^elo Pjevao: Ja krenuh u šetnju do gaja zelenog... zasnježenim šumama, u noćnoj tišini to je odjekivalo ^Sd^u je pjesma dojadila, Svejk je sjeo na gomilu ka-•a lja ' prjpalio lulu, pa odmorivši se, krenuo dalje, u susret 1 pustolovinama budejovičke anabaze.

I vrag bi ga znao kako se dogodilo da je dobri vojn Svejk, umjesto na jug prema Budejovicama, krenuo ra^ na zapad. Hodao je po zasnježenoj cesti, po mrazu, zaogf11 248

: puts

' preprekama (grč.)

249

Švejkova Budejovička anabaza Drevni ratnik Ksenofon prošao je cijelu Malu Aziju, i bogzna gdje je sve bio bez geografske karte. Stari Goti polazili su na svoja putešestvija također bez topografskih znanja. Marširati stalno naprijed — to se zove anabaza. Prodirati kroz nepoznate krajeve. Biti opkoljen neprijateljem koji vreba najzgodniju priliku da ti zavrne šiju. Ali kada netko ima mudru glavu kao što je imao Ksenofon, ili sva ta pljačkaška plemena koju su došla u Europu, vrag bi ga znao otkuda, odnekud od Kaspijskog ili Azovskog mora — tada taj na pohodu stvara prava čuda. Tamo negdje na sjeveru kod Galskog mora, kamo su doprle Cezarove rimske legije bez geografske karte, dogovorile su se jednom da će se vratiti i promarširati drugim putem u K«n, ne bi li se još čime okoristile. I uspjele su u tome. Od tog doba se i kaže da svi putevi vode u Rim. «to tako svi putevi vode do Čeških Budejovica. U to se k ^°^unosti uvjerio dobri vojnik Švejk, kada je umjesto udejovičkog, vidio sela milevskog kraja. Svejedno je eprekidno išao dalje, jer nijednom dobrom vojniku ne ^ti nekakvo Milevsko, a da ipak jednom ne stigne rl /*. do

, fa-

Čeških Budejovica. ako se Svejk našao zapadno od Milevskog, u Kvetovu, mar ^ IZK^° sve vojničke pjesme koje je znao o . fanju vojnika, pa je pred Kvetovom bio prisiljen početi vas Pjesmom: 251

Ćete su marširale, sve su cure plakale...

Nekakva stara baka koja se vraćala iz crkve, na putu t •• od Kvetova vodi neprestano na zapad do Vraža, kršćani,

v

r

x

f,

^»Kin

pozdravom započe razgovor sa ovejkom: — Hvaljen Isus vojniček, kam to ideju? — Idem mamica, u Budejovice, u regimentu — odgovori Svejk — u taj rat. — Ideju loše, vojniček — preplašeno reče bakica -. nigdar tam ne dojdeju, tim putem prek Vraža, jer ak bi išli stalno ravno, dojdeju na Klatove. — Ja mislim — rekao je Svejk iskreno — da i iz Klatova čovek može doći u Budejovice. Je, istina je mamica, to je lepa šetnja, samo da čovek zato jer se žuri u svoju regimentu, još ne bi imal nekakve neugodnosti, zbog te svoje dobre volje da stigne na vreme. — I kod nas je bil jedan takav zloćko. Taj je trebal ići u Plzen domobranima, neki Tomček Masku — uzdahnula je bakica. — On je od moje nećakinje rođak i otišel je. A za tjedan dana su ga već tražili žandari, jer da ni došel u svoj regiment. A za još jedan tjedan posle, pojavil se kod nas u civilu, jer da je pušten doma na dopust. Onda je načelnik otišel k žandarima, a oni su ga s tog dopusta digli. Već je pisal s fronta da je ranjeni, da je ostal bez noge. I bakica pogleda sažalno Svejka. — Tam vojniček, tam u šumici neka pričekaju, donesi* bum krumpirove juhice, ta bu vas zagrijala. Naša se koliba vidi od tam, točno iza šumice malo na desno. Prek tog našeg sela Vraž nemreju iti, tam su žandari ko jastrebi. Išli bu od šumice na Malčfn. Tam nek zaobideju Čižovej. Tam žandari pravi šinteri i loviju dezentere. Ote tam prek u Sedlec kod Horaždovica. Tam je jedan jako dobri pušta svakog kroz selo. Imate sa sebom neke papire? — Nemam, mamica. — Onda ni tam nemojte iti. Odite rade na 252

da tam dojdete navečer, jer su svi žandari u krčmi, našli, u Donjoj ulici iza Florijana, hižicu, dole je farbana, i bute pitali za japu Melicharka. To je moj V M k rečeju da ga pozdravljam, oni im buju već pokazali SsetoidezaBudžjovice. II šumici je Svejk čekao na bakicu više od pola sata, a i ugrijao juhom od krumpira koju mu je sirota starica , jj eja ••uvukla u loncu omotanom jastukom (da se juha ne ohladi), je iz haljetka okrajak kruha i komad špeka, gurnula e to Švejku u džepove, prekrižila ga i rekla da ima i ona dva unuka u vojsci. Zatim mu je još jednom potanko ponovila preko kojeg sela treba ići, a koje treba zaobići. Nakraju je iz džepića haljetka izvukla krunu, da si kupi u Malčinu rakije za put, jer je do Radomvšla dug put. Od Čižove je prema bakinu savjetu Svejk išao na istok prema Radomvšlu i pomislio kako se do tih Budejovica mora doći s bilo koje strane svijeta, bilo kako bilo. Od Malčina je s njim išao stari harmonikaš kojeg je Svejk našao u tamošnjoj birtiji dok je kupovao rakiju za taj dugi put do Radomvšla. Harmonikaš je Svejka smatrao dezerterom, pa mu je savjetovao da krene s njim do Horaždovica, jer da tamo ima udatu kćer čiji je muž također dezerter. Harmonikaš se u Malčinu očigledno nalio. — Muža si već dva meseca ima skrivenog u staji — nagovarao je Svejka — i tebe bu isto tam sakrila i tam bute bili 0 kraja rata. A kad bute tam dva, ne bu vam tužno. Nakon što je Svejk to uljudno odbio, ovaj se silno raz-, 1 0 , i otišao nalijevo u polje, prijeteći Švejku da će otići ^j—iina u Čižovu i prijaviti ga. Navečer je Svejk u Radomvšlu, u Donjoj ulici iza Flori-s a' na ao ^ japu Melicharka. Kad mu je izručio pozdrav od ^lz Vraže, na japu to nije ostavilo nikakav utisak, star e? restano e nt J i° od Svejka papire. Bio je to neki čovjek skit ^ a> ^Cr ^e nePrestano nešto govorio o razbojnicima, kraj Cama ' ^°Pov*ma kojih se sva sila potuca po pisečkom 253

— Pobegne to iz vojske, neće to tam služiti, vleče se om kraju i krade gde stigne — rekao je značajno Rleff° ^

koji ima pilanu i tamo će biti dobro skriveni, P°z°a A°H iz devedesetprve, kako hoćeš — ponudili su Švejku

»ita n /-»/*! __C,^1,-: «J -.::U __I_J: l _ J

-—-A u

.° ^Uri

ćelom a-. Švejka u oči. — Svaki od njih zgledi ko da ne zna nabrojiti j pet. ° — Je, je, ljudi se najviše bojiju istine — dodao je kad Švejk ustao s klupe. — Kad bi takav čovek imal čistu savj ostal bi sedeti i dal bi si pregledati papire. Ali kad ih nema — Tak, zbogom japa... — I zbogom, a drugi put si najdi glupljega... Kad je Švejk izašao u tamu, japa je još dugo gunđao: — Ide do Budejovica svom regimentu. Iz Tabora. I ide bandit jedan, prvo u Horaždovice, pa tek onda u Pisek Pa to je put oko sveta. Švejk je opet hodao gotovo čitavu noć, a tek je negdje kod Putima našao u polju stog. Odgurnuo je slamu, a onda posve izbliza začu glas: — Iz koje regimente? Kud ideš? — Iz 91., u Budejovice. — A šta ćeš tamo? — Imam tamo svog obrlajtanta. Čulo se da se u blizini ne smije samo jedan, već se smiju trojica. Kada se smijeh utišao, Švejk ih upita iz koje su oni regimente. Ustanovio je da su dvojica iz tridesetpete, a jedan služi kao topnik, također u Budejovicama. Ovi iz tridesetpete pobjegli su iz maršbataljuna još pnje mjesec dana, a topnik je u bijegu još od početka mobiliza cl)e' Topnik je odavde iz Putima; a stog sijena i pripada njernu. Noću uvijek spava u stogu. Jučer je ovu dvojicu našao u sumi, pa ih je uzeo k sebi u stog. Svi su se nadali da će rat završiti za mjesec-dva. su da su Rusi već kod Budimpešte i u Moravskoj. se tako pripovijeda po Putimu. Ujutro, prije nego sto razdani, topnikova mamica donijet će doručak. ^nl..r tridesetpete otići će prema Strakonicama, jer jedan od n) ima tamo tetu, a ta opet ima u brdima iza Sušice n 254

...

r>

•

^_ ^ - - ___ _ L . . l - : ^ _ ._. _

jsto ići s nama. Poseri se na tog svog obrlajtanta. tak lako — odgovori Švejk i prorovavši sijeno Ae duboko u stog. K d se ujutro probudio, svi su već bili otišli, a netko mu • roiatno onaj iz konjice, položio kod nogu okrajak kruz-

y

.

^

Švejk je hodao sumom i kod Stekna se susreo sa skitnim starim čovjekom koji ga je kao starog prijatelja pozdra vio gutljajem rakije. _ Nemoj u tome hodati — poučavao je Švejka. — Mo gla bi ti se ta vojnička uniforma negde gadno osvetiti. Sad je sve puno žandara i u tom nemreš prositi. Doduše, nas sad žandari tak ne naganjaju kak inače, sad tražiju samo vas. Samo vas tražiju — ponovio je s takvom uvjerljivošću da Švejk je odlučio da mu radije ništa ne kaže o 91. regimenti. Neka ga drži za koga god hoće. Čemu rušiti iluzije dobrom, starom dečku. — A kam si nameril? — upita skitnica, kad su obojica zapalili lule, polako obilazeći selo. — Do Budejovica. — Za Isusa Boga — uplaši se skitnica — tam buju te ćopili za minutu. Ne bus se ni ugrijal. Moraš imat podrapanu civilnu obleku i moraš od sebe naredit šepavca. Al neboj se, sad idemo na Strakonice, Volyn, Dub i zbiljam bi u to bil vražji peh da ne najdemo nekakvo civilno odelo. Tam, £trakonicama, ljudi su još takvi — jako bedasti i pošteni, "* ti prek noći ostavljaju sve otvoreno, a prek dana opće • tl ^jučavaju. Ideju sad, po zimi, nekam k susedu pripove-^ >' ti bus začas imal civil. Kaj ti treba? Cipele imaš, tak aci sam nekaj za hititi prek sebe. Vojnički kaput ti je stari? ~~ Stari. u T". | nc*a si ga ostavi. U tom se i na selu hoda. Trebaju ti Prod I. 5ut- K^ burno imali taj civil, hlače i kaput burno ^Uo Židovu Herrmanu u Vodnanima. Taj kupuje sve 255

kaj je vojničko i opet prodava po selima. Danas idem Strakonica — razvijao je dalje svoj jjlan. — Otamo je v vure hoda jedna stara ovčarija od Svarcenbergovih. T^ jedan moj poznati stari pastir, jedan stari dedek, tam bu ostali prek noći, a ujutro idemo do Strakonica maznut civilno odelo. Švejk je u ovčari našao ugodnog djedicu koji se sjeća kako je pak njegov djedica pričao o francuskim ratovjm, Bio je kojih dvadesetak godina stariji od skitnice i stoga mu je, kao i Svejku govorio »dečko«. — Eto, pogledajte dečki — pripovijedao je kada su sjeli oko peći na kojoj se kuhao krumpir u ljusci — još onda je moj dedek isto dezentiral ko taj tvoj vojnik. Al vlovili su ga u Vodnanima i tak su ga mlatili po riti, da mu je meso otpalo. A mogel je reći da je još i sretan. Jarešov sin iz Ražica kod Protivina, dedek tog starog Jareša, čuvara ribnjaka, dobil jeu Pisku metak zato jer je pobegel. A prije neg su ga streljali kraj pisečkih rovova, bežal je kroz špalir vojnika i primil je šesto udaraca z batinama, tak da je smrt za njega bila olakšanje i iskupljenje Božje. A kad si ti pobegel? — obratio se uplakanih očiju Svejku. — Posle mobilizacije, kad su nas otpelali u kasarnu — odgovorio je Švejk, shvativši da uniforma ne može pokolebati povjerenje starog pastira. — Preskočil si zid? — radoznalo upita stari pastir, prisjećajući se valjda onog što mu je pričao njegov djed, o tome kako je preskakao zid vojarne. — Drugam se ni moglo, dedek. — Jel bilo puno stražara, jesu pucali? — Je, dedek. — A kam sad misliš? — Skroz je ponorel — odgovori umjesto Švejka skitn' — hoće, pa hoće u Budejovice. Znaš kak je - mlad i bed dojde ti na isto, samo ide u svoju propast. Moram ga ^ zeti u svoju školu. Bumo maznuli nekakvo civilno od ' pa bu bilo sve u redu. Do proljeća burno nekak zdržaU>

256

l

išli delat kod nekog seljaka. Ovog bu leta falilo 0 • ' nripoveda se da buju sve skitnice otpelali na poljske pa si tak mislim, da je onda bolje iti dobrovoljno. Jo bu ljudi. Pobili buju ih u ratu. ,jiŠ — upita ovčar — da ovo leto to ne bu gotovo? 3, praf. Već je bilo dugih ratova. Taj nepolonski, 'i kak su nam pripovedali švedski ratovi, sedmogodišPa.""vi A ljudi si zaslužiju te ratove. Gospod Bog ni više ffel gledat kak je to sve diglo nos. Više ni ovčetinu nisu "teli ni pomirisati, više je niko od dečkih ni štel jesti. A nekad su tu dolazili u procesijama da im prodam kojega ovna ispod ruke, ali zadnja leta, žderali bi samo svinjetinu, piceke i sve to zarnašćeno z putrom i s otopljenim salom. Tak se Gospod Bog na njih rasrdil, zbog te njihove obesti, al oni buju opet došli k sebi kad budu si kuhali lobodu, kak je to već bilo za napolonskih ratova. Već i ti naši vrhovnici više nisu znalibikaj delali. Stari gospon grof Švarceberk, taj je išel u običnim kolima, a ovaj mladi grofovski balavac smrdi sav po autu. Gospod Bog bu mu taj benzin namazal na njušku. Voda u kojoj su se na peći kuhali krumpiri vrila je -i za morila, a stari ovčar, nakon kratke šutnje, reče proročanski. — Taj rat naš car ne bu dobil. Nema nikakvog odušev ljenja za rat, jer se on, kak je rekel učitelj iz Strakonica, ni štel okruniti s češkom krunom. Sad može okolo obećavati med i Meko kom hoće. Kad si već, lopov stari, obećal da bus se dal okruniti, trebal si i održati reč. — Može biti — izjavi skitnica — da bu on to sad nekak napravil. . ' Na to mu se sad, dečko, svaki posere — razdraženo u c£°?ovorio ovcar. Trebal bi biti dole kad se najdeju susedi očicama. Svaki tam u ratu ima nekog, tam trebaš videti go lf°vor'Ju- Da bu sloboda posle ovog rata, da ne bu ni podskih dvoraca, ni careva, a da budu grofovima oduzeli sj Ja- već su zbog jedne takve govorancije žandari otpelali dan • °m nek°g Kofinka, jer da buni narod. Da, danas žan^*irnain ~,_L , ... i.

257

— Oni su je i prije imali — javi se skitnica. _ j sećam da je na Kladnu bil žandarski kapetan, neki g0s * Rotter. On vam je najednom počel uzgajati ove, kat zoveju, policijske pese, te vučje prirode, koji sve nanjn*1 kad su naučeni. A taj je gospon kapetan imal na KlaH tih svojih pesjih učenika punu rit. Imal je za njih poseL kućicu, gde su ti pesi živeli ko grofovi. A onda se odjed nom dosetil da bude s tim pesima delal pokuse nad nam jadnim skitnicama. Tak je dal naredbu da žandari po ćelom Kladnu skupljaju skitnice i daju mu ih direkt u ruke. Ideni ti ja jednom od Lana i motam se dost daleko po šumi, al kaj mi sve to vredi, nisam ni stigel do te lugarnice kam sam nameril, već su me ćopili i vodili gosponu kapetanu. A to si ljudi dragi, nemrete ni predstaviti, ni zamisliti kaj sam kod tog gospona kapetana s tim pesima podnesci. Prvo je dal da me svi ponjušiju, onda sam se moral penjati po lojtrama,a kad sam već bil gore, pustil je tu jednu zver za menom na lojtre, a ona me, ta beštija odvlekla z lojtri na zemlju, tara se na mene kleknula, režala i kezila zube na mene. Onda su tu gaduru otpelali, a meni su rekli da se negde skrijem i da mogu ići kam hoću. Krenul sam u dolinu prema Kačaku, pa u šumu, pa u neku guduru, a za pol vure bila su već ta dva vučjaka pri meni, prehitili su me na zemlju, i dok me je jedan držal za vrat, drugi je otrčal do Kladna i nakon jedne vure došel je sam gospon kapetan Rotter k meni sa žandarima, pozval je pesa i dal mi pet kruna i dozvolu da mogu ćela dva dana po kladenskom kraju prositi. Ma da)' prosim te, pobegel sam glavom bez obzira, na Berounsk° i više se u kladenskom kraju nisam ni pokazival. Toga s se klonile sve skitnice, jer je na svima taj gospon kapeta" izvodil te svoje pokuse. On je uopće grozno volil te svoj pese. Pripovedalo se po žandarskim stanicama, da kad , taj dolazil u inspekcije, tam gde bi videl vučjaka opće i provodil inspekciju nego je samo ćeli dan z narednik lokal od radosti. ",. v I dok je ovčar cijedio krumpire i nalijevao u zdjelu o 258

l

mlijeko skitnica je i dalje pripovijedao uspomene o ?!fci£o moći: z*0 tj Lipnici je bil jedan stražmeštar1 pod dvorcem. "~~~ j je u samoj žandarskoj stanici, a ja, stara dobričina, L- am bil uvereni da žandarska stanica ipak mora biti uve i na vidljivom mestu, ko na primer na trgu ili nečem r om, a ne negde u zabačenoj maloj ulici. Tak, biram ti ja delove od gradića i ni ne gledam na natpise. Idem ti tak d hiže do hiže, dok nisem došel u jednu takvu hižicu na rvi kat, otvorim vrata i javim se: »Ponizno prosim, udelite siromaku«. Je, Isusek dragi. Noge su mi se odsekle. To ti je bila žandarska stanica. Puške uza zid, raspelo na stolu, papiri po policama i iznad stola Njegovo Veličanstvo gledi točno na mene. I prije neg sam mogel nekaj propentati, skočil ti je na mene narednik, i dal mi takvu flisku kod tih vrata da sam odletel niz te drvene štenge do dole i nisam se zaustavil sve do Kejžlica. To ti je žandarsko pravo. Bacili su se na jelo i onda ubrzo pošli na spavanje u toplu sobu, razmjestivši se po klupama. Noću se Švejk tiho obukao i izašao. Na istoku je izlazio mjesec i u njegovom tek probuđenom svjetlu Švejk je koračao na istok ponavljajući: — To ipak ni moguće da nekak ne dojdem do tih Budejovica. Kada je izašao iz šume, Švejk je zdesna ugledao nekakav grad, pa je okrenuo sjevernije, a onda na jug, gdje je opet ^dao nekakav grad. (Bili su to Vodnani). Obišao ihceston je^ iza njiva, tako da ga je rano sunce pozdravilo na ^nježenim obroncima nad Protivinom. ~~ Samo napred — reče dobri vojnik Švejk — dužnost ^ Moram doći do Budejovica. ° nesretnim slučajem, umjesto da pode od Protivina Pf ^8 Prema Budejovicama, Švejk je pošao na sjever prema '•Z,,

straže, dočasnički čin u austrougarskoj vojsci i žandarmeriji

259

Oko podneva pred sobom je ugledao nekakvo Spuštajući se s malenog brežuljka, Švejk pomisli: »Tak •tn nejde, pital bum kam se ide do tih Budejovica«. vi* Ulazeći u selo, silno se iznenadio vidjevši na stup u i. prve kuće oznaku sela »Općina Putim«. ^ — Za Isusa Boga — uzdahnu Švejk — opet sam u p, timu gde sam spaval u stogu. Ali, ništa ga više nije moglo iznenaditi kad je iza ribnjaka iza bijelo oličene kućice na kojoj je visjela kokoš (kako s ponegdje nazivali carskog orlića), izašao žandar, poputauQpkoji vreba žrtvu. Žandar je krenuo ravno prema Švejku i nije rekao ništa više, osim: — Kuda? — U Budejovice, svojoj regimenti. Žandar se sarkastično nasmijao: — Pa vi dolazite od Budejovica. Te vaše Budejovice su za vama. I odvuče Svejka do žandarmerijske postaje. Putimski žandarmerijski stražmeštar bio je po čitavoj okolici poznat po tome da postupa taktično i lukavo. Nikada nije psovao ni pritvorene ni uhićene, ali ih je podvrgavao- ta kvom unakrsnom ispitivanju da bi privedeni priznao. Dva su mu se žandara u postaji prilagodila, pa se unakrsno ispitivanje uvijek vršilo uz osmijehe čitavog žandarmerijskog osoblja. — Kriminalistika počiva na lukavosti i uljudnosti — uvij» je govorio žandarmerijski stražmeštar svojim podređenima. en — Nema nikakvog smisla derati se na nekog. S delinkv ' 321 tima i sumnjivcima mora se postupati fino, ali pritom pda se utope u bujici pitanja. 5 — O, dobro nam došli, vojnice — reče žandarmerij uta stražemštar — sjednite lijepo, sigurno ste umorni od 'p ispričajte nam kamo idete. Švejk ponovi da ide u Češke Budejovice u svoju 260

vi ste pogriješili put — nasmiješivši se reče stražr" ^- er dolazite od Čeških Budejovica. U to vas mogu I e tar " * Pred vama visi karta Češke. Pa pogledajte, vojnice. uvjeflti.^ ^ protivin. Od Protivina na jug je Hluboka, a ^užnije _ Češke Budejovice. Tako, vidite da ne idete Budejovice, već od Budejovica. ^ U Stražmeštar ljubazno pogleda Svejka, koji mirno i dosto janstveno reče:' __ ipak idem u Budejovice. Bilo je to snažnije nego Galilejevo »ipak se kreće« jer je ovaj, vjerojatno, to izrekao vrlo bijesno. _1 Znate, vojnice — i dalje je s jednakom uljudnošću stražmeštar govorio Švejku — ja ću vas u to razuvjeriti, a i vi ćete na kraju sami doći do spoznaje da svako poricanje samo otežava priznanje. — To ste potpuno u pravu — rekao je Svejk. — Svako poricanje otežava priznanje, i naopak. — Tako, vidite vojnice da ćete i sami doći na to. Odgo vorite mi iskreno odakle ste pošli kad ste krenuli u te vaše Budejovice. Namjerno kažem »vaše« jer sigurno postoje još jedne Budejovice, koje leže negdje sjeverno od Putima, sad a do nisu obilježene ni na jednoj mapi. — Išel sam iz Tabora. — A što ste radili u Taboru? — Cekal sam vlak za Budejovice. — Zašto niste otputovali vlakom u Budejovice? ~~ Jer nisam imal kartu za vlak. ~~ A zašto vam kao vojniku nisu izdali besplatnu ku vojnič-vozovnicu? ~~ Zato jer kod sebe nisam imal nikakve dokumente. Evo ga — reče slavodobitno žandarski stražmeštar jed°d žandara — nije tako glup kao što se pravi, počinje o zapetljavati. str ažrneštar poče iznova, kao da nije čuo posljednji ooddokumentima: ste, znači, pošli iz Tabora. Kamo ste, dakle, išli? :

261

— U Češke Budejovice. : -"if* ""• Izraz stražmeštrova lica dobi nešto strogosti, ponovno pade na kartu. — Možete li nam pokazati na mapi kuda ste išli H Budejovica? — Ja se ne sećam svih tih mesta i samo se sećam da 53 ovde, kod Putima, već jednom bil. ;? Osoblje žandarmerijske postaje međusobno se značai zgledavalo, a stražmeštar nastavi: — U Taboru ste, dakle, bili na kolodvoru. Imate nešto uza se? Izvadite to. Kad su Švejka temeljito pretražili i ništa drugo osim lule i šibica nisu našli, stražmeštar ga upita: — Recite mi, zašto uopće ništa, ama baš ništa nemate kod sebe? — Zato jer niš ne trebam. — Ah, bože moj — uzdahnu stražmeštar — teško je s vama. Rekli ste da ste već jednom bili kod Putima.Sto ste tamo radili? — Išel sam prek Putima u Budejovice. —Tako, vidite kako se zapedjavate. Sami kažete da ste išli u Budejovice, a sad smo vas uvjerili da idete od Budejovica. — Sigurno sam napravil nekakav krug. Stražmeštar]« ponovno izmijenio značajan pogled s čitavim osobljeni postaje. — Ti vaši krugovi nekako mi se čine, kao da se skitatep 0 okolici. Jeste li se dugo zadržali u Taboru na kolodvoru. — Dok ni otišel zadnji vlak za Budejovice. — A što ste ondje radili? — Razgovara! sam se s vojnicima. (Novi, vrlo značajan pogled žandarskog stražmeštra osoblje.) .a — A o čemu ste, naprimjer, razgovarali i što ste ih P1 — Pital sam ih iz koje su pukovnije i kam ideju. y — Izvrsno! A da ih niste pitali koliko vojnika imaprimjer pukovnija, i kako se dijeli? ili 262

l

r 'h nisam pital, jer to već odavno znam napamet. -"" ^,. dakle savršeno informirani o sastavu naše vojskC

L Naravno, gospon stražmeštar. toažmeštar baci posljednji adut pogledavši pobjedono sno svoje žandare _ Znate li ruski? _ Ne znam. Stražmeštar kimnu vodniku, pa kad obojica uđoše u- su sjednu sobu, stražmeštar s oduševljenjem i siguran u potpu nu pobjedu objavi, trljajući ruke: — Čuli ste to? Ne zna ruski! Tip je svim mastima- pre mazan. Sve je priznao osim onog najvažnijeg. Sutra ćemo ga lifrati u Pisek. gospodinu okružnom. Kriminalistika počiva na lukavosti i uljudnosti. Jeste li vidjeli kako sam ga utopio navalom pitanja? Tko bi to o njemu pomislio? Izgleda tako glupo i blesavo, ali baš se s takvima mora lukavo. Sad ga nekamo smjestite, a ja idem o tome napisati zapisnik. I sve od podneva do večeri žandarmerijski stražmeštar- sas tavljao je s uljudnim osmijehom izvještaj, u kojem se u svakoj 1 rečenici pojavljivala riječ »Spionageverdachtig«. Što je više pisao tim čudnim službenim njemačkim, žandarmerijskom se stražmeštru Flanderki situacija činila sve jasnijom, pa kada je završio »So melde ich gehorsam, wird der feindliche zier Ofheutigen Tages, nach Bezirksgendarmeriekommando ek, uberliefert«2, nasmiješio se na svoje djelo i pozvao ^darmerijskog vodnika: .j~~ Jeste li dali tom neprijateljskom časniku nešto za je\. ~~~ rerna vašoj naredbi, gospodine stražmeštre, opskrb. o hranom samo one koji su predvedeni i saslušaniuvan doajst sati.

u

ne ri atel s i p P ) J k časnik još danas biti poslan u okružno žandarmerijsko Pisek. (njem.)

263

— Ovo je velika iznimka — dostojanstven strazmestar. — To je nekakav viši časnik, netko iz stožer K znate da Rusi ne bi ovamo poslali kakvog kaplara. Nan \, ' iz gostionice »Kod mačka« nekakav objed. Ako više njv nemaju, neka skuhaju nešto. Onda neka skuhaju čaj s mom i neka sve to k nama pošalju. Nemojte ništa reći koga je to i uopće nemojte nikome reći koga ovdje i To je vojna tajna. A što sad radi? — Zamolio je malo duvana, sjedi u stražarnici i i, tako zadovoljan ko da sjedi kod kuće. »Tu vam je fino toplo — veli — peć vam ne dimi. Meni se tu kod vas jako sviđa. Ako vam peć bude dimila, dajte pročistiti dimnjak, ali tek popodne, a ne nikako dok sunce stoji iznad dimnjaka«. — To je rafiniranost — glasom punim oduševljenja reče strazmestar. — Pravi se kao da ga se to ne tiče. Iako zna ck će biti strijeljan. Takvog čovjeka moramo poštovati, premda nam je neprijatelj. Taj čovjek ide u sigurnu smrt. Ne znam da li bismo mi mogli tako. Možda bismo se pokolebali, popustili. A on mirno sjedi i kaže: »Tu vam je fino toplo i peć vam ne dimi«. To su, gospodine vodniče, karakteri. Za to treba imati čelične živce, samozataje, čvrstine i entuzijazma. Kad bi Austrija imala takvog entuzijazma... ali radije to ostavimo. I kod nas ima entuzijasta. Čitali ste u Narodnoj politici o onom artiljerijskom oberlajtnantu Bergeru, koji se popeo na visoku jelu i tamo si uredio osmatračnicu? Kad su naši uzmaknuli> on nije mogao sići jer bi pao u zarobljeništvo. Tako je čekao da naši ponovno potjeraju neprijatelja, a potrajalo je puni" četrnaest dana dok to nije dočekao. Svih četrnaest dana bio f gore na drveni, a da ne bi umro od gladi, oglodao je cijeli vr hranio se grančicama i iglicama. A kad su naši došli, bio je &*• oslabio da se više nije mogao držati na stablu, pao je i ubio Bio je posmrtno odlikovan zlatnom medaljoni za hrabrost. I strazmestar ozbiljno doda: — To je požrtvovanje, gospodine vodniče, to je jun# Vidite kako smo se opet zapričali, skoknite naručiti jed, a njega pošaljite k meni. ##) >.)•;• .

/• A ik privede Švejka, a strazmestar, prijateljski mu °uvši da sjedne, zapita ima li roditelje. __ Nemam. c ažmeštru je odmah palo na pamet kako je to bolje jer sretnika, barem neće nitko oplakivati. Pritom se za§P'• u švejkovo dobrodušno lice i u nastupu dobrohotno— otapša ga po ramenu, nakloni se k njemu i upita ga Jfinskim tonom: _ No, kako vam se sviđa u Češkoj? _ Meni se svugde u Češkoj dopada — odgovorio gjevejk. _ Svugde sam na svom putu našel dobre ljude. Strazmestar potvrdi kimanjem glave: _ Kod nas su ljudi jako dobri i dragi. Nekakva kradica ili tučica, to se ne računa. Ovdje sam već petnaest godina i, kad sve zbrojim, ispada godišnje oko tri frtalja ubojstva. — To mislite na nedovršeno ubojstvo? — upita Švejk. — Nikako ne, ne mislim na to. Za petnaest godina- is tražili smo samo jedanaest ubojstava. Od toga je grabežnih bilo pet, a šest, takvih, običnih, koji i nisu bogzna što. Strazmestar pošutje, pa se ponovno vrati svojoj metodi ispitivanja: — A što ste htjeli raditi u Budejovicama? — Nastupiti službu u 91. regimenti. a Strazmestar je poslao Švejka ponovno u stražarnicu, k^0 ne bi zaboravio, na brzinu zapisa u svoj izvještaj okružnom žandarmerijskom zapovjedništvu u Pisku ovo: udući da savršeno vlada češkim jezikom, htio je pokušati ^tupiti u budejovičku 91. pukovniju«. trazrneštar je veselo protrljao ruke, radujući se bogatstvu enjala i točnim rezultatima svoje istražne metode. Sjetio pntom svoga prethodnika, stražmeštra Biirgera, koji s , edenim uopće ne bi govorio, ništa ga ne bi pitao, većr »P sm esta J poslao okružnom sudu, s kratkim izvješćem: pro ' * v ( n P ^ ikovoj dojavi, bio je zadržan zbog skitnje i jacenja«. Pa zar je to neko saslušavanje? ajući ispisane stranice svoga izvještaja, strazmestar

264

J

265

se zadovoljno nasmije, te izvuče iz svoga pisaćeg stola tr zapovijed Zemaljskog žandarmerijskog zapovjedništv " Pragu, s uobičajenim »Strogo povjerljivo«, i pročita još jj 1 nom: »Svim žandarmerijskim postajama strogo se naređuje H s izvanredno pojačanom pozornošću slijede sve osobe U' prolaze njihovim područjem. Pregrupiranje naše vojske istočnoj Galiciji prouzročilo je da su neke ruske vojne jedinice, prešavši Karpate, zauzele pozicije u unutarnjosti naše carevine, glede čega je bojišnica pomaknuta dublje na zapad Monarhije Ova nova situacija omogućila je ruskim obavještajcima, glede pokretljivosti bojišnice, dublji prodor na teritorij naše Monarhije, osobito u Šiesku i Moravsku, odakle je, prema povjerljivim izvješćima, veliko mnoštvo ruskih obavještajaca prodrlo i u Češku. Utvrđeno je da je medu njima mnogo ruskih Čeha, školovanih u visokim stožernim vojnim školama Rusije, a koji savršeno vladaju češkim jezikom, pa su stoga naročito opasni kao obavještajci, jer mogu, a sigurno će to i činiti, provesti medu češkim pučanstvom veleizdajničku propagandu. Zemaljska uprava naređuje stoga: zadržati sve sumnjive, te naročito povećati budnost u onim mjestima, gdje se u blizini nalaze postrojbe, vojni centri i postaje kojima prolaze vojnički vlakovi. Zadržane smjesta podvrgnuti pretresu i uputiti višoj instanci«.

Žandarmerijski stražmeštar Flanderka ponovno se zadovoljno osmjehnu i odloži tajnu zapovijed »Sekretrezervaten* medu ostale, u koricama s natpisom »Povjerljive zapovijed1*' Bilo ih je mnogo, a izradilo ih je ministarstvo unutarnj poslova u suradnji s ministarstvom zemaljske obrane, ko)e mu je pripadala i žandarmerija. U Zemaljskom žandarmerijskom zapovjedništvu u Pff»~ jedva su ih stizali umnožiti i razaslati svim postajamasu tu: Kfi

266

1:

Zapovijed o kontroli mišljenja mjesnog pučanstva«. tfo» IJ ta k^ko u razgovoru s mjesnim pučanstvom pratiti lila utjecaj imaju na javno mnijenje vijesti s bojišta«. Upitnik o tomu kako se odnosi mjesno pučanstvo glede raspisanih ratnih zajmova i prikupljanja potpore«. »Upitnik o raspoloženju mobiliziranih i onih koji to tek trebaju biti«. »Upitnik o raspoloženju članova mjesne samouprave i inteligencije«. »Zapovijed o neodložnom doznavanju i utvrđivanju kojim političkim strankama pripada mjesno pučanstvo, te koliko su jake pojedine političke stranke«. »Zapovijed o kontroli djelatnosti voda mjesnih političkih stranaka i utvrđivanju stupnja lojalnosti određenih političkih stranaka zastupljenih medu mjesnim pučanstvom«. »Upitnik o tome koje novine, časopise i brošure dolaze u okrug žandarmerijske postaje«. »Instrukcija koja se odnosi na utvrđivanje s kim se susreću osobe osumnjičene za nelojalnost, te u čemu se očituje njihova nelojalnost«. »Instrukcije koje se odnose na pronalaženje plaćenih doušnika i informatora medu mjesnim pučanstvom«. »Instrukcije koje se odnose na plaćene doušnike i informatore, a koji su upisani kao službenici žandarmerijskih postaja«.

ovala dan su pristizale nove instrukcije, upute i zapoviJ£di. Preplavljen tim obiljem izuma austrijskog ministarstva un utarnjih poslova, stražmeštar Flanderka imao je čitavu hrP ^ostataka, a na upitnike je odgovarao stereotipno, da je n jega sve u redu, a da je lojalnost medu mjesnim pučan•^ Prvog »A« stupnja. ial ,nJsk° ministarstvo unutarnjih poslova izumilo je za lonia°TTTi0^an°St monarmji ove ljestvice: la, lb, Ic, Ha, Ilb, IIc, We IIIC> ^ IVb l IYc- °va PoslJedn]a rimska četvorka Sa s ovorn slov * ^ »A« značila je veleizdaju i vješala, spojena sa *«« internaciju, a sa slovom »C« nadzor i zatvor. 267

L

U stolu žandarmerijskog stražmeštra nalazile su Se kojake tiskovine i upute. Vlada je željela znati o j . • i o• njoj. •• građaninu sto taj •misu Koliko je puta stražmeštar Flanderka u očajanju ruke nad tim tiskovinama koje su se, sa svakim prispje^ pošte, neumoljivo gomilale. Čim bi ugledao poznate omotni će s pečatom, »Portofrei dienslich«1, srce bi mu uvijj. počelo tući, a noću, razmišljajući o svemu, dolazio bi 4 uvjerenja da neće dočekati kraj rata, da će ga Zemaljsko žandarmerijsko zapovjedništvo lišiti i posljednjeg zrnca razuma, da se neće moći veseliti pobjedi austrijskog oružja jer će u glavi imati ili dasku više ili će mu koja nedostajati. A okružno žandarmerijsko zapovjedništvo svakodnevno ga je bombardiralo upitima, te zašto nije odgovorio na upitnik pod brojem 72345/d — 721A /5d, te kako je riješena instrukcija pod brojem 88992/822GF CHZ, te kakve su praktične posljedice navoda pod brojem 123456/1292B/RV i tako dalje. Najviše mu je muke zadavala instrukcija kako medu mjesnim pučanstvom pronaći plaćenog doušnika i informatora, pa mu je na kraju, jer mu se učinilo nemogućim pronaći takvoga u kraju gdje počinju Blata i gdje je narod tako tvrdoglav, palo na pamet da u službu uzme općinskog pastira koga su zvali »Pepek Hop«. Bio je to kreten, koji bi uvijek na taj poziv i poskočio. Jedan od onih jadnika, zanemaren od prirode i ljudi, bogalj koji je za nekoliko forinti godišnje i za bijednu hranu na' pasao općinsku stoku. Naredio je da mu ga dovedu i rekao mu: — Pepek, znaš li tko je to stari Prohaska? — Mee. — Nemoj meketati, već radije upamti da tako zovu Nj govo Veličanstvo. Znaš li tko je to Njegovo Veličanstvo &*• — To je Njegovno Velišanstvo car. 1. Oslobođeno poštarine - službeno (njem.)

268

Dobro, Pepek. Onda si zapamti da kad ideš od kuće ~Cie na ručak, pa čuješ nekoga kako govori da je Njegovo r' stvo govedo i tome slično, odmah imaš doći k meni i • • mi Dobit ćeš šestaka, a ako čuješ nekoga da priča kako ' mo pobijediti, opet ćeš, razumiješ, doći k meni i reći mi \ 't to rekao i opet ćeš dobiti šestaka. Ali, ako čujem da • ešto zatajio, bit će s tobom zlo. Pokupit ću te i odvesti u pi'sek.Asad,hop! Kad je Pepek poskočio, dao mu je dvije kovanice i mirno napisao izvješće okružnom žandarmerijskom ravnateljstvu cla je pronašao informatora. Sutradan dođe k njemu gospodin župnik i tajanstveno mu priopći da je jutros iza sela susreo općinskog pastira Pepeka Hopa te da mu je taj ispričao: »Mivoštivi, gošpon štažmešta je jučev vekev da je Njegovno Velišanstvo car gonvedo, da burno fgubili vat. Mee. Hop!«. Nakon dugog objašnjenja i razgovora s gospodinom župnikom dao je stražmeštar Flanderka uhititi općinskog pastira, koji je kasnije na Hradčanima bio osuđen na dvanaest godina zbog veleizdaje. Optužnica mu je dokazala opasne i veleizdajničke namjere, pobunu, uvredu Njegova Veličanstva i niz drugih zločina i prijestupa. Pepek Hop vladao se na sudu kao na paši ili medu susjedima. Na sva pitanja meketao je kao koza, a nakon objave presude izbacio je: »Mee, hop«, 1 Poskocio. Bio je zbog toga disciplinski kažnjen sa tri posta i ^dim ležajem u samici. AJi otad žandarmerijski stražmeštar nije imao infbrmaor a i morao se zadovoljiti time što je izmislio jednog, davši izmišljeno ime, te time povećao svoj mjesečni prihod za v, eset kruna, a koje bi prolumpao u gostionici »Kod ma( - Uz desetu čašu spopadala ga je grižnja savjesti, pivo Je gorčalo u ustima, a od susjeda bi uvijek čuo istu reću. »Danas je naš gošpon stražmeštar nekak tužan, ko da odi \?^° en<<- Na to bi on odlazio kući, a nakon njegova ^ .. vnetko bi uvijek rekao: »Naši su opet negde u Srbiji l > čim je narednik tako šutljiv«. 269

A stražmeštar je kod kuće opet ispunio bar jedan upit -i »Raspoloženje medu pučanstvom la«. Bile su to duge i besane noći za gospodina stražrnešr Neprestano je očekivao inspekciju i istragu. Noću je san' vješala, kako ga vode na stratište i kako ga na kraju sam m1 nistar Zemaljske obrane pita pod vješalima: »Wachmeister\y ist die Antvrart des Zirkulars NO 1789678/23792 xyz?«1 ° A gle sad! Kroz čitavu žandarmerijsku postaju kao da j sviju glasova odjekuje stari lovački pozdrav: »Sretan lov!« I žandarmerijski stražmeštar Flanderka nije sumnjao kak0 će ga okružni zapovjednik potapšati po ramenu i reći: »1^ gratuliere Ihnen, Herr Wachmeister.«2 Žandarmerijski stražmeštar slikao je u svojim mislima i druge zamamne sličice, koje su izrasle u nekoj vijugi njegova činovničkog mozga. Odličje, brzo napredovanje u viši činovnički razred i priznanje njegovih kriminalističkih sposobnosti, što će mu otvoriti vrata karijere. Pozvao je vodnika i upitao ga: — Jeste li dobili ručak? — Donijeli su mu suvo meso s kupusom i knedlama, a supe više nije bilo. Popio je čaj i oće još jedan. — Ima ga dobiti — velikodušno dopusti stražmeštar. — Kad popije taj čaj, dovedite ga k meni. — No, kako je? Prijalo vam je? — upita stražmeštar Švejka, kada ga je vojnik nakon pola sata priveo, sitog i zadovoljnog kao uvijek. — Bilo je to čist pristojno, gospon vahmajstor3, trebalo je biti samo malo više zelja. Ali tu se niš nemre, znam da nisu bili pripremljeni za to. Suho meso je bilo dobro dimije 00' sigurno je to domaće suho meso od domaćeg pajceka. I #)z rumom mi je isto jako pasal. Stražmeštar se zagledao u Svejka i počeo: — Je li istina da se u Rusiji pije mnogo čaja? Imaju " tamo ruma? ••*< 1. Stražmeštre, gdje je odgovor na okružnicu br. 1789678/23792 xyz? (njem.) 2. Čestitam vam, gospodine Stražmeštre. (njem.) 3. Stražmeštar (iskriv. njem.) IJl^t'''

270

Ruma ima po ćelom svetu, gospon vahmajstor. "~ mi se ne izmotavaj — pomislio je stražmeštar si ranije paziti na to što govoriš«. I namigujući , — lesu H u Rusiji zgodne cure? __ Zgodnih puca ima po ćelom svetu, gospon vahmaj^O ti vraga!«, pomislio je ponovno stražmeštar... »sad bi se htio nekako iz toga izvući.« I stražmeštar izbaci glavni _1 A što ste htjeli raditi u 9 1 . pukovniji? _ Htel sam z njom ići na front. ^ Stražmeštar se smireno zagleda u Svejka i primijeti: _ To je ispravno. To je najbolji način da se dođe do Rusije. Zaista dobro smišljeno. Stražmeštar je blistao, promatrajući kakav učinak imaju njegove riječi na Svejka. No, osim potpunog mira, iz njegova lica nije mogao ništa pročitati. »Taj čovjek ni da trepne« — divio se u sebi stražmeštar — «to je njihov vojnički odgoj. Da sam ja u njegovu položaju, pa da mi to netko kaže, al bi mi se tresla koljena...« — Ujutro ćemo vas odvesti u Pisek — reče kao usput. — Da, jeste li već nekad bili u Pisku? — Leta 1910., na carskim manevrima. Nakon ovog odgovora stražmeštrov je smiješak bio još ljubazniji i pobjedonosniji. U duši je osjećao da je svojim sustavom pitanja nadišao samoga sebe. ~~ Prošli ste cijele manevre? — Je, gospon vahmajstor, ko infanterist. I sada je Svejk, kao i prije, mirno gledao na stražmeštra, a ovaj se vrtio od radosti i nije mogao više izdržati, a da to odmah ne zapiše u izvješće. Pozvao je vodnika da odvede e j*a, kako bi mogao dopuniti svoje izvješće: »Imao je ovakav plan: uvući se u redove 91- pješ. pukovnije, se prijaviti za bojište te čim mu se ukaže prilika domoći 271

se Rusije, jer je uvidio da mu je povratak, zbog budnosti or nemoguć. Posve je razumljivo da bi u 91. pukovniji mogao • kvrsno prosperirati jer je, prema njegovu priznanju, do koiev došlo nakon dugog unakrsnog ispitivanja, već 1910. godineprn* od početka do kraja carske manevre u okolici Piska, kao infanu, ist. Iz toga je vidljivo daje u svojoj struci vrlo sposoban. Istič još jednom da su prikupljene optužbe rezultat mojega sustav unakrsnog ispitivanja.«

Na vratima se pojavio vodnik: — Gospodine stražmeštre, on oče na klozet. — Bajuneti auffl1 — odluči stražmeštar. — Ma ne, dovedite ga ovamo. — Vi hoćete na zahod? — ljubazno reče stražmeštar. — Nema li u tome ničeg drugog? — i uperi svoj pogled u ŠVejkovo lice. — U tom Je zbilja samo velka nužda, gospon vahmajstor — odgovori Svejk. — Samo da to ne bi bilo nešto drugo — značajno ponovi stražmeštar opasujući se službenim revolverom. — Ja idem s vama. — To je jako dobar revolver — reče putem Svejku. — Ima sedam metaka i gada precizno. No, prije nego što su izašli na dvorište, dozva vodnika i tajanstveno mu reče: — Stavite bajunet auf i postavite se iza zahoda dok on bude unutra, da nam se ne provuče kroz zahodsku jamu. Zahod je bio malen, obična drvena kućica koja je stajala sva očajna nasred dvorišta, nad jamom gnojnicom što je curila s obližnje hrpe gnoja. Bio je to stari veteran, u kojem su vršile tjelesnu potreo cijele generacije. Sada je ondje sjedio Švejk jednom ruk° pridržavajući vrata konopčićem, dok mu je odostrag, ^ prozorčić, pazeći da ne prokopa prolaz, vodnik gledao l. Bodež na pušku! (njem.)

272

oči sokolove žandarmerijskog stražmeštra bile su v

n1lCLl» VX^"- **"*—

'

•*—

StraZ

u e na vrata dok je razmišljao u koju nogu bi mu pucao f ^pokušao uteći. A l' vrata se mirno otvoriše i iz zahoda istupi zadovoljni Sveik koji mu se obrati: i- Nisam tam bil predugo? Nisam vas valjda zadržal? _ O nikako, nikako — odgovori stražmeštar, pomislivši u sebi: »Kako su to fini, pristojni ljudi. Zna što ga čeka, ali svaka čast. Do posljednjeg trena je pristojan. Bi li to mogao naš čovjek na njegovu mjestu?« Stražmeštar je ostao sjediti uz Svejka u stražarnici, na praznoj postelji žandara Rampe, koji je do jutra bio u službi radi obilaska sela, a koji je u to vrijeme mirno sjedio kod »Crnog konja« u Protivinu i igrao s postolarskim majstorima marijaš, objašnjavajući u pauzama kako Austrija mora pobi jediti. Stražmeštar pripali lulu, dade da napune i Svejku, vodnik doda goriva u peć i žandarmerijska se stanica promijeni u najugodnije mjestašce na kugli zemaljskoj, u mirni kutak, u toplo gnijezdo za ranog zimskog sumraka kada se vode ugodni razgovori. Svi su šutjeli. Stražmeštar je slijedio određenu misao i napokon je izrazio, obraćajući se vodniku: — Prema mome mišljenju, nije ispravno vješati špijuna. U>vjek koji se žrtvuje za svoju dužnost, za svoju, da tako- ka žemo, domovinu, mora biti smaknut na častan način, baru tom i olovom, što mislite, gospodine vodniče? ovakako ga treba samo streljat, a ne vješat — suglasio vodnik. — Recimo kad bi nas poslali i rekli nam: »Morate L at ^ . koliko Rusi imaju strojnica u svom maschinengewe^ teilungu.1« Mi Dismo «e presvukli i išli. I onda bi nas 8 oga trebali objesit ko nekakvoga grabežnog ubojicu? __° T^1 v se tak° razljutio da je ustao i uzviknuo: i da me se strelja i pokopa uz vojne počasti.

ritu ','. 273

— Tu vam je jedna kvaka — nato će Švejk. čovek lukavi, nikad mu niš ne dokažeju. — Dokažu — značajno izjavi stražmeštar — ako su [ tako lukavi i imaju svoju metodu. Vi ćete se i sam u to oni jeriti. Uvjerit ćete se — ponovio je već mirnijim tonom ljubazniji osmijeh — kod nas ne pomažu izmotavanja, &. ne gospodine vodniće? Vodnik potvrdno kimnu i primijeti da su neki već una prijed izgubili te da im ni maska potpunog mira ne pomaže jer što netko izgleda mirniji, tim više se dokazuje njegova krivnja. — Vi ste prošli moju školu, gospodine vodniče — izjavi ponosno stražmeštar. — Mir je mjehur od sapunice, umjetni mir je corpus delicti. Pa prekinuvši izlaganje o svojoj teoriji, obrati se vodniku pitanjem: — Sto ćemo danas večerati? — Zar danas ne idete u gostionicu, gospodine stražmeštre? To teško pitanje postavilo je pred stražmeštra novi, težak problem koji je trebalo smjesta riješiti: »Što ako bi ovaj, iskoristivši njegovu noćnu odsutnost, nestao?« Vodnik je, doduše, pouzdan i oprezan čovjek, ali već su mu pobjegle dvije skitnice. Činjenično, dogodilo se u stvari tako da se jedne zimske noći nije htio s njima vući po snijegu čak do Piseka, pa ih je u Rožicama, u polju, pustio i ispalio metak tek pro forma. — Poslat ćemo našu babu po večeru, a s bokalom će ići po pivo — riješi stražmeštar težak problem. — Nek se baba malo protegne. I baba Pejzlerka, koja ih je služila, zaista se protegnulaNakon večere neprestano je trčkarala izrn£đ žandarmerijske stanice i gostionice »Kod mačka«. Neobicn brojni tragovi velikih teških čizama babe Pejzlerke na toj ff svjedočili su o tom da stražmeštar u punoj mjeri nadoknadi svoj izostanak »Kod mačka«. A kad se konačno baba Pejzlerka pojavila kod 274

da se gospodin stražmeštar ljubazno preporuča i p0^, ja mu pošalju bocu rakije, eksplodirala je i gostio-^eva radoznalost. nl Koga. tam imaju? — ponovila je za gostioničarem bap~'zlerka. — Nekakvog sumnjivog čoveka. Baš kad sam — •l obadva su ga grlila oko vrata, a gospon stražmeštar °gal dil po glav' 'l rekal mu: »Ti moj zlatni dečko slavenski, limojmališpijunček!« A kasnije, kad je već davno prošla ponoć, vodnik je tvrdo navao i hrkao ispružen preko svoga kreveta u kompletnoj odori. Njemu nasuprot s ostatkom rakije na dnu boce sjedio je stražmeštar obgrlivši Švejka oko vrata, i dok su mu suze tekle niz preplanulo lice, a brkovi mu bili slijepljeni od raki je, samo je brbljao: — Reci da u Rusiji nema tako dobre rakije, reci pa da mogu mirno otići spavati. Priznaj to kao muškarac. — Nema. Stražmeštar se svali na Švejka. — Razveselio si me, priznao si. Tako to mora biti kod saslušanja. Ako sam kriv — zašto poricati? Ustao je i oteturao s praznom bocom u svoju sobu, mrm ljajući: — Da nis-sam išao okol-lo naokol-lo moglo je sve lo-še is-spasti. Ali prije nego što se svalio u kompletnoj odori na svoju postelju, izvukao je iz pisaćeg stola svoje izvješće i pokušao ga nadopuniti ovim podacima: »Ich mus noch dazu beizufu1 gen, daš die russische kontuszowka — na temelju paragrafa — ••« Napravio je mrlju, polizao ju je i glupo se cerekajući ^10 na postelju, pa zaspao kao klada. zoru, žandarski vodnik, s koji je ležao na krevetu pokraj Protnog zida, počeo je tako hrkati, poprativši hrkanje pis'^ 'Z nosa' ^a se Švejk probudio. Ustao je, prodrmao i ponovno pošao leći. Već su pijetlovi kukurikali, '•Mo, t0me dod

"i da ruska kontušovka (njem.)

275

a kada je već sunce izašlo, baba Pejzlerka koja je isto i snom morala nagraditi ono noćno trčkaranje, dođe nal *^ vatru. Našla je vrata otvorena i sve utonulo u dubok s ** Petrolejska lampa na stražarnici još je dimila. Baba PejzlerL' podigla je uzbunu i stala vući vodnika i Svejka s krevet Vodniku je rekla: — Ni vas sram, spavate oblečeni ko stoka! A Svejka j opomenula da si barem zakopča šlic kad vidi žensku. Na kraju je energično navalila na pospanog vodnika da ode probuditi gospodina stražmeštra i da to nije nikakav red kad se tako dugo krepava. — Je, baš ste upali u dobre ruke — gunđala je baba Svejku, dok je vodnik budio stražmeštra. — Jedan veći pijanac od drugog. Propili bi i nos medu očima. Dužni su mi već tri leta, a kad ih opomenem, stražmeštar uvek veliju: »Šuti baba ili ćemo te dati zatvorit, mi znamo da ti je sin zvjerokradica, a krade i drva u vlastelinskoj šumi«. I tak se i njima mučim već četvrto leto — baba je duboko uzdahnula i dalje gunđala: — Najviše se čuvajte tog stražmeštra, to je takva ulizica, a u stvari je gad prvog reda. Samo da mu je nekog ćopiti i zatvoriti. Stražmeštar se nije dao probuditi. Vodnik je imao muke kako bi ga uvjerio da je već jutro. Konačno je progledao, protrljao oči i nejasno se počeo prisjećati jučerašnjeg dana. Najednom mu je pala na pamet grozna misao koju je izrekao gledajući nesigurno na vodnika: -*»!» — Da nam nije pobjegao? >e« — Ma kaki, to je pošten čovjek. Vodnik je počeo hodati po sobi, pogledao je kroz pr°^°' ponovno se vratio, poderao komad novina sa stola i P°c gnječiti papirnu kuglicu. Bilo je vidljivo da želi nešto red-;. Stražmeštar ga je nesigurno promatrao pa konačno, & se uvjeriti u ono što je slutio, reče: — Ja ću vam pomoći, gospodine vodniče. Ja sarn YJe jatno jučer koješta izvodio. 'Mi

dfiiK prijekorno pogleda svoga nadređenoga: »•'«• Kad bi znali, gospodine stražmeštre, šta ste juče rekli, ^razgovore ste s njime vodili?! y Maenuvši se na uho strazmestru saptao je: »Ua smo svi. f\%[ {Rusi jedna slavenska krv, da će Nikolaj NikolajevičIIU' drugog tjedna biti u Pferovu, da se Austrija neće održati,VC ako bude dalje saslušavan, neka i dalje poriče i govori k elave i repa kako bi izdržao do trena dok ga Kozaci ne lobode, da to mora uskoro pući, da će to biti ko za husitkih ratova kad su seljaci krenuli s vilama na Beč, da je car nemoćni starkelja, da će uskoro otegnut papke, da je car Vilim životinja, da ćete mu u zatvor slat novce da si olakša, i još puno takvih stvari...« Vodnik je odstupio od stražmeštra: — Toga svega se dobro sjećam, jer sam u početku bio samo malo cugoš. Poslije sam se skroz oblokao, i dalje više ništa ne znam. Stražemštar pogleda u vodnika: — A ja se opet sjećam — izjavi — da ste vi rekli da smo prema Rusiji patuljci i da ste urlali pred tom našom babom: »Živjela Rusija!«. Vodnik je počeo nervozno hodati po sobi. — Urlali ste ko bik — reče stražmeštar — a onda ste pali preko kreveta i počeli hrkati. Vodnik stade pokraj prozora i lupkajući po njemu ma prsti reče: ,. " Niste ni vi, gospodine stražmeštre, držali jezik za zulr na prej nasom babom i sjećam se da ste rekli: »Upamti, a, da svaki car i kralj misli samo na svoj džep i zato vodi — pa čak i kad je takav starkelja ko naš stari Prohaska, kojeg ,br ne smiju pustiti iz zahoda da im ne posere čitav Schonunn«. ^ ~~ To da sam rekao?išli v a> 8osP°din stražmeštar — to ste rekli, prije nego ste na mj dvorište povraćati, i još ste vikali: »Baba, gurnite prst u grlo;« vi ste se isto lijepo izrazili — prekinu ga stražmeštar. 277

— Kako ste samo došli na takvu glupost da će nam Nikolajevič biti češki kralj? — Toga se ne sjećam — bojažljivo se odazva vodnik — Je, taman bi se još toga sjećali. Bili ste pijani ko l imali ste svinjske očice, a kad ste htjeli ići van, umjesto vrata, udarili ste u peć. Obojica ušutješe, sve dok dugu šutnju nije prekin Stražmeštar. — Ja sam uvijek govorio da je alkohol poguban. Vi n možete mnogo podnijeti, a pijete. A što da vam je taj naš utekao? Kako bismo to objasnili? Bože, glava mi puca. Kažem vam, gospodine vodniče — nastavi Stražmeštar — da upravo time što nije pobjegao, stvar postaje sasvim jasna, da je to opasan i rafiniran čovjek. Kad ga tamo budu ispitivali, reći će da je sve bilo otvoreno cijelu noć, da smo bili pijani i da je mogao tisuću puta pobjeći kad bi se osjećao krivim. Na sreću, takvom se čovjeku ne vjeruje, a kad mi još pod službenom zakletvom izjavimo da je to izmišljotina i drska laž tog čovjeka, neće mu pomoći ni Gospod Bog, a imat će na vratu još jedan paragraf više. No, u njegovoj stvari to i ne igra nikakvu ulogu. Samo kad me ne bi glava tako boljela. Tišina. Za trenutak se javio Stražmeštar: — Pozovi nam našu babu. — Slušaj, babo — reče Stražmeštar Pejzlerki, strogo je gledajući u lice — nadi negdje raspelo na stalku i donesi ga. Na Pejzlerkin radoznali pogled Stražmeštar se izdera: — Da si se što prije vratila. Stražmeštar izvuče iz stola dvije svjećice na kojima su b tragovi pečatnog voska kojim su pečatili službene spise, a & se konačno Pejzlerka dovukla s raspelom, Stražmeštar posta križ medu svjećice na rub stola, zapali ih i ozbiljno reče: — Sjedni babo. Zapanjena Pejzlerka svali se na divan i izbezumljeno p gleda stražmeštra, svijeće i raspelo. Obuze ju strah, pa ^ je ruke spustila na pregaču, moglo se vidjeti da joj se ti skupa s koljenima. »<; 27«

se ozbiljno prošeta oko nje i zaustavivši se njom, progovori svečano: si i^ svjedokinjom velikog događaja. Može ; tvoi elupi mozak to i ne shvaća. Taj vojnik, to je ta l h iti J > ° "Joda, špiju"'znaš bab°' lezušmarija — uskliknu Pejzlerka. — Djevico Marija u d r u 1gP .

___ Tišina babo! Da bi nešto iz njega izvukli, morali smo , jgV^ govoriti. Pa valjda si čula kakve smo čudne stvari goV0r i?

^

.

v

i

v

, ,

.

,

r, .

__ To sam, prosim, ćula — reče drhtavim glasom Pejz le rk a . ._ Ali sve što smo govorili, babo, sve je to vodilo samo k tome da zadobijemo njegovo povjerenje i da prizna. U tome smo i uspjeli. Izvukli smo sve iz njega. Ukebali smo ga. Stražmeštar na trenutak prekinu priču kako bi popravio stijenj na svjećicama, a onda nastavi ozbiljno, gledajući strogo na Pejzlerku: — Ti si, babo, bila prisutna i upućena si u cijelu tajnu. To je službena tajna. O tome ne smiješ nikome ni pisnuti. Ni na samrtnoj postelji, jer te inače neće smjeti pokopati na groblju. — Jezušmarija i Sveti Josip — zakukala je Pejzlerka — ja sam nesretna otkad sam prešla prag ove kuće. — Ne deri se, babo, ustani, pristupi raspelu, podigni dva Prsta desne ruke. Zakuni se. Ponavljaj za mnom. "P * l

l

iejzlerka otetura do stola neprestano kukajući: 77 Jevic° Marija Skočička, zašto sam prešla prag ove s križa ju je promatrao izmučeni lik Isusa Krista, svje-Slr dimile i sve to skupa podsjećalo je Pejzlerku na nešto sg °' dzemaljsko. Sva se u tom izgubila, koljena su joj žandar*' • C SU J°J drhtale. Podigla je dva prsta u vis, a i Stražmeštar poče važno i svečano govoriti: y , i se Bogu Svemogućemu i vama gospodine star> da o ovome što sam ovdje čula i vidjela nikomu su v na

279

do svoje smrti neću reći ni riječi, pa makar me o tomu • tali. Neka mi je Gospod Bog na pomoći«. ^ — Babo, poljubi raspelo — naredi joj stražmeštar, d L. Pejzlerka uz užasne jecaje dala zakletvu i pobožno se kn$ / — Tako, a sad odnesi raspelo tamo odakle si ga i posudi i reci da sam ga trebao kod saslušanja. Slomljena Pejzlerka izašla je iz sobe, na prstima, s ras lom, a kroz prozor se moglo vidjeti da se s ceste neprestaj osvrće na žandarmerijsku postaju, kao da bi se htjela uvjeri,; da to nije bio samo san, već da je stvarno baš maločas doziv jela nešto najgroznije u svom životu. Stražmeštar je za to vrijeme prepisivao onaj svoj izvještaj koji je noću dopunjavao mrljama oblizujući ih skupa s rukopisom, kao da je na papiru bila marmelada. Sada je to u potpunosti prepravljao i sjetio se da nije pitao još jednu stvar. Naložio je da pozovu Švejka i onda ga upita; — Znate li fotografirati? — Znam. — A zašto sa sobom ne nosite fotoaparat? — Zato jer ga nemam — glasio je iskren i jasan o or. — A kad biste ga imali, biste li fotografirali? — upi° stražmeštar. — Kad bi imal, ja bi klimal — prostodušno odgov°n Švejk i mirno podnese ispidjiv izraz stražmeštrova lica- kojega je upravo toga trena ponovno tako zaboljela gbva ® nije mogao smisliti nikakvo drugo pitanje, do li ovo: — Je li teško fotografirati kolodvor? — Lakše neg nekaj drugo — odgovori Švejk — zato' se ne miče, taj kolodvor stalno stoji na mestu i čovek $^ mora govoriti da pravi ljubaznu facu. 7U Stražmeštar je tada mogao dopisati u svoje izvjes^' dem Bericht NO 2172, melde ich...«1 , •* I stražmeštar se raspisao: i l'

K đu ostalim kod mojega unakrsnoga ispitivanja — ie da umije fotografirati, i to najradije kolodvor. 1 1 P ^! , fotografski aparat nije u njega bio pronađen, ali oji sumnja da ga negdje skriva te ga stoga sa sobom ne P°s. ujto bi odvratio od sebe pozornost, čemu svjedoči i n ° vo vlastito priznanje, da bi fotografirao kad bi imao aparat uza se.«

. , , . , « ,

,,

v •

Stražmeštar, kojemu je glava bila teška od protekle večeri, e Se više i više zapletao u svoj izvještaj o fotografiranju i pisao dalje: »Prema njegovu vlastitom priznanju, sigurno je samo to da ga je samo činjenica što uza se nema fotografskog aparata spriječila kako ne bi fotografirao kolodvorske zgrade i uopće mjesta od strateške važnosti, te je neosporno da bi bio tako i učinio, da je imao dotični fotografski aparat, koji je sakrio. Jedino zahvaljujući okolnosti što nije imao pri ruci fotograf skog aparata, u njega nisu pronađene nikakve fotografije.« — To je dovoljno — rekao je stražmeštar i potpisao se. Stražmeštar je bio posve zadovoljan svojim djelom i pročitao ga je vodniku s velikim ponosom. — Uspjelo je — reče vodniku — tako, vidite, tako se pišu berihti. Tamo mora biti sve. Saslušanje, dragi moj, to nije samo tako jednostavno, a glavna je stvar sastaviti to sve fino u beriht, kako bi oni gore blenuli u to ko telci. Dovedite tog nas eg, da završimo s njim. T1 l

. . lako > sad će vas gospodin vodnik odvesti u Pisek zjavi ozbiljno — u bezirksgendarmeriekomando. 1 Prema , P!SU morali bismo vam staviti lisice. Ali stoga što mislim ""tojan čovjek, nećemo vam staviti te lisice. Uvjeren PO putu nećete počiniti nikakav pokušaj bijega. ", očito dirnut dobrodušnim Svejkovim licem, t

:v

ne s e evo

J ćajte me se po zlu. Preuzmite ga, gospodine vam beriht.

'

r

'jsko zapovjedništvo (njem.)

280

281

;; — Onda zbogom — rekao je Švejk meko — hvala gospon stražmeštar, za sve kaj ste za mene naredili, a alc ^ imal priliku, budem vam i pisal i ak bi nekad tuda proi . svratil bum do vas.

, narn štampri neće štetit. Nemojte nikome ništa M's . i vas vodim u Pisek. To je državna tajna. £°v°rlj vodnikom je zaplesala instrukcija centralnih vlasti rC 'ivim i upadljivim ljudima i o dužnostima svake žan-

™ Švejk i vodnik zaputiše se cestom i tako se zadubiš prijateljski razgovor da bi ih svatko, tko bi ih sreo, držan stare znance koji slučajno idu istim putom do grada, retim u crkvu. — To si ne bi nikad pomislil — pričao je Švejk — Ja L taj put u Budejovice povezan s takvim teškoćama. To mi sliči na onaj slučaj s mesarom Chaurom iz Kobvlisa. Taj je jed. nom po noći došel na Mofan, do spomenika Palackom, i do jutra je hodal okolo naokolo, zato jer mu se činilo da taj zid nema kraja. Zbog toga je bil sav očajni, ujutro više ni mogel dalje, pa je počel vikati »patrola«, a kad su policajci dobežaJi, pital ih je kam se ide do Kobvlisa, jer da već pet vur hoda oko nekakvog zida i da tome nema kraja. Onda su ga otpelali, a on im je u samici sve polupal. Vodnik na to nije rekao ni riječi i mislio je: »Šta mi tu pričaš? Opet počinješ s nekakvom pričom o Budejovicama.« Hodali su pokraj ribnjaka, a Svejk je s interesom pitao vodnika ima li mnogo ribokradica u okolici. — Sve sam go lopov — odgovori vodnik. — Bivšeg su stražmeštra htjeli bacit u vodu. Čuvar ribnjaka napuco ih je sa sačmom u stražnjicu, ali ni to nije vrijedilo. Nose u lačaflia komad pleha. Vodnik se raspričao o napretku, kako se ljudi koješta d°" sjete i varaju jedni druge, a onda je razvio novu teoriju da) taj rat velika sreća za čovječanstvo jer će u tim borbamadobre ljude, poginuti i lopovi i nitkovi. v — Tako i tako previše je ljudi na svijetu — izjavi odlucn j — Guraju se međusobno, stanovništvo se razmnožilo da l to jedan užas. Približili su se nekakvoj usputnoj gostionici. — En ti vraga, kako danas duva — rekao je 282

»Izlučiti ih iz doticaja s mjesnim općinstvom, i strogo aziti da ne dođe kod njihova sprovođenja na više instance do suvišnih razgovora s okolinom.«

_ Ne smijemo odati ko ste u stvari — ponovno se javio vodnik. — Šta se to koga tiče šta ste vi počinili. Panika se ne smije širiti. Panika je opasna stvarca u ovim ratnim vremepo njma — nastavi: — Nešto se kaže, a onda to krene ko lavina okolici. Razumijete li? — Ja nebum širil paniku — rekao je Švejk i prema tome se i ponašao, pa kad se gostioničar upustio s njim u razgovor, Svejk mu ozbiljno reče: — Brat mi baš veli da burno u jedan sat u Piseku. — A to vaš brat ima dopust? — upita radoznalo gostio ničar vodnika, koji je i ne trepnuvši drsko odgovorio: — Danas mu već završava. — Al smo ga zeznuli — reče smiješeći se Švejku, kad je gostioničar nekamo otrčao. — Samo bez panike. Ratno je vrijeme. Kad je vodnik prije ulaska u svratiste izjavio kako misli * f ^P" ne m°že škoditi, bio je optimist jer je zaboravio ohcinu, a kad ih je ispio dvanaest, izjavi odlučno da i . Pov)ednik okružne žandarmerijske postaje nalazi na J u do tri sata, da je uzaludno doći tamo ranije, a osim u P' Uf raV° P°činje vijavica. Ako dođu do četiri popodne tien C ,\lmaJu vremena na pretek. I do šest još imaju vreI u '/ti°dat će po mraku, kako pokazuje ovo nevrijeme. Pobi '-e> t0 ^e sveJecmo ići sad, ih poslije. Pisek ne može sretni što sjedimo u toplom — glasila je njeBudi 283

gova odlučujuća riječ. — Za ovakvog kijameta tamo u vima pate više nego mi kraj peći. °' Velika stara kaljeva peć usijala se od vrućine, a vodni. ustanovio da se vanjska toplina može vrlo dobro nadokn / unutarnjom, pomoću raznih rakija, slatkih i žestokih, hl kažu u Galiciji. Gostioničar je u toj zabiti imao osam vrsta rakija d sadivao se, i pio uz zvuke mećave koja je zviždala kraj svaU ugla kuće. Vodnik je neprestano nudio gostioničara da ide ukorak s njim, optužujući ga da malo pije, što je bila očigledna nepravda, jer se gostioničar jedva držao na nogama i neprestano htio igrati ferbl, te je tvrdio da je noću od istoka čuo artiljerijsku paljbu, našto je vodnik štucnuo: — Samo bez panike. Za te stvari postoje instrukcije. I upustio se u tumačenje da su instrukcije skup najnovijih zapovijedi. Pritom je i odao nekoliko tajnih zapovijedi. Gostioničar više ništa nije razumio i samo je još uspio izjaviti da se s instrukcijama rat ne može dobiti. Bio je već pao mrak kada je vodnik odlučio da će sa Švejkom krenuti na put u Pisek. U mećavi se nije vidio ni prst pred nosom, a vodnik je stalno govorio: — Samo ravno za nosom, sve do Pfseka. Kad je to rekao i treći put, njegov se glas nije čuo s ceste već odnekud odozdo, kamo se skotrljao niz zasniježeni obronak. Opirući se o pušku, jedva se jedvice uspentrao ponovno na cestu. Švejk je čuo kako se prigušeno smije: — Klizavica. Za trenutak ga se opet nije čulo, jer je ponovno t u stranu, zaurlavši pritom tako da je nadjačao vjetar: — Padam, panika! , Vodnik se pretvorio u marljiva mrava, koji se nakon va pada iznova natrag penje. Triput je vodnik ponovio w stranu, a kad se iznova našao kod Svejka, reče bespom0 • _ v _ . _ _

i očajno: 284

-•m

Ta bi vas mogo lako izgubit. Nemojte se niš bojati, gospon vodnik — rekao je """" Najbolje burno napravili ak se skup zvežemo. Tak mo jedan drugom zgubiti. Imate sa sebom lisice? *nC Svaki žandar mora uvijek sa sobom nosit lisičine ~~~'e važno vodnik, posrćući oko Svejka. — To je kruh naš svagdašnji._- Onda se burno zvezali — nutkao ga je Švejk. — Dajte, P Majstorskim pokretom pričvrstio je vodnik jedan kraj sicali Švejku, a sebi drugi kraj o zapešće desne ruke, pa su sada bili spojeni kao blizanci. Teturajući po cesti nisu se mogli odvojiti, vodnik je vukao Svejka preko hrpe kamenja, ajekad pao, povukao bi i Svejka sa sobom. Pritom su im se lisice urezivale u ruke, sve dok konačno nije vodnik izjavio da to dalje više tako ne ide, da ih mora skinuti. Nakon dugog i uzaludnog natezanja da oslobodi i sebe i Svejka, vodnik - uz dahnu: — Mi smo spojeni na vijeke vjekova. — Amen — dodade Švejk i nastaviše mučan put. Vodnika je svladala obična depresija, pa kada su se nakon strašnih muka kasno navečer dovukli do Piseka, u zandarmerijsko zapovjedništvo, na stubama je posve satrveno rekao Švejku: Sad će bit strašno. Ne možemo se razdvojit. ^sta je bilo grozno kad je stražmeštar poslao po zaPovjednika postaje, satnika Koniga. Prve su satnikove riječi ~~ Puhnite! —— SK 'siti .. acam — rekao je satnik, nepogrešivo procijenivši ^Jju svojim finim prokušanim njuhom: ča v-v Um >vkontušovka, prepečenica, jarebikovača, orahoviti0 nJevača i Orne vanilijevka. Gospodine stražmeštre — obrav podređenom — ovdje vidite primjer kako ne dar izgledati. Ovakvi postupci predstavljaju takavP da će o tom odlučivati vojni sud. Zavezati se s de285

linkventom lisicama! Doći nalokan, total besoffehn1 V •• li( kao životinja. Skinite im to. — Sto je? — obratio se vodniku, koji je slobodnom kom naopako salutirao. ^ — Pokorno javljam, gospodine kapetane, da sam do izvještaj. ° — O vama će ići izvješće na sud -— kratko izjavi satni, — Gospodine stražmeštre, zatvorite- obojicu, ujutro l privedite na saslušanje, a izvješće iz Putima prostudirat pošaljite mi ga doma. Pisecki je satnik bio vrlo služben čovjek, dosljedan u pro. ganjanju podređenih i izvrstan u birokratskim stvarima. Po žandarmerijskim postajama u njegovu okrugu nikada nisu mogli reći da je oluja prošla. Ona se vraćala sa svakim dopisom koji je potpisao satnik, a koji je po cijeli dan dijelio razne ukore, opomene i prijetnje cijelom okrugu. Od izbijanja rata visjeli su nad žandarmerijskim stanicama u okrugu Pisek teški oblaci. Bilo je to pravo sablasno raspoloženje. Grmjeli su gromovi birokratizma i tukli po žandarmerijskim stražmeštrima, vodnicima, službenicima, namještenicima. Za svaku glupost bili su pod disciplinskom istragom. — Želimo li dobiti rat — govorio je za vrijeme svojih inspekcija po žandarmerijskim postajama. —A mora biti A B mora biti B, i svugdje mora biti točka na i. Osjećao je da je uhvaćen u zamku izdaje, i stvorio je jas"" sliku o tome da svaki žandar u postaji ima nekakve grij6^" svezi s ratom, te da svaki od njih, u to ozbiljno ratno Q° ima neki propust u službi. A odozgo su ga bombardirali dopisima u kojima fi nistarstvo zemaljske obrane ukazivalo da iz pisečkog °'cru^' • v/.

.

i

naStf*'

prema izvješćima ministarstva, mnogi vojnici prelaze n* nu neprijatelja. I gonili su ga da izvidi kakva je lojalnost u okrugu

Žene iz okolice pratile su svoje muževe u rat, atoon s"^ . tj muževi sigurno svojim ženama obećavaju da ese f ^i ) ubiti za Njegovo Veličanstvo. tf* -žuto obzorje počeli su zastirati oblaci revolucije. U... Karpatima, bataljuni su prelazili na stranu neprijater 28. regimenta, 11. regimenta. U toj drugoj bili su vojnici • vkoe kraja i okruga. U to predrevolucionarno, zagušljivo P - me novaci iz Vodnana došli su s karanfilima sašivenim od crno'g organdina. Kroz pisečki kolodvor prolazili su voj. • jz praga i natrag bacali cigarete i čokolade koje su im (Jame iz višeg pisečkog društva dodavale u stočne vagone. Onda je prošao jedan maršbataljun i nekoliko je pisečkih Židova viknulo: »Heil, nieder mit den Serben!«, pa su pokupili nekoliko lijepih ćuški, tako da se tjedan dana nisu mogli pokazati na u lic i. I dok su se odigravale ove epizode koje su jasno ukazivale da je himna »Bože živi, Bože štiti«, koja je svirana po crkvama na orguljama, samo krhka pozlata i opće licemjerje — dođe su iz žandarmerijskih postaja stizali poznati odgovori na upitnike a la Putim, da je sve u najboljem redu, da se nigdje ne provodi agitacija protiv rata, te da je raspoloženje pučanstva la, a oduševljenje Ha — b.. T ^ n^ste žandari, već obični panduri — govorio je Plećki satnik prilikom svojih inspekcija. — Umjesto dastrite svoju pozornost za tisuću posto, malo-pomalo pret-va*te se u stoku. Učinivši ovo zoološko otkriće, dodavao je: Kod kuće se fino valjate i mislite: »Mit ganzem Krieg ^^unsArschlecken.«1 Nihv !f ^ uv*Jek slijedilo nabrajanje svih dužnosti nesret-kako a> Prec^avanje ° tom kakva je cjelokupna situacija, yto treba uzeti usvoje ruke, to odista bilo onako eć"- - - " — « - = ' - — '-^° mora biti. avim tim rato »nass

1. Totalno pijan (njem.)

286

287

Nakon ovog prikaza blistave slike žandarskog savrše koje je usmjereno na jačanje austrijske monarhije, slijej^ Cs prijetnje, disciplinske istrage, premještaj i psovke. " Satnik je bio čvrsto uvjeren da stoji na straži, da n • spašava, te da su svi žandari i žandarmerijske postaje ? su mu podređene samo lijena fukara, egoisti, podlaci ^ varanti koji ništa drugo ne shvaćaju osim rakije, piva i'Jj A budući da imaju nesigurne prihoder da bi mogli U« primaju mito, i polako, ali sigurno razbijaju Austriju. TeHi čovjek kojemu je vjerovao, bio je njegov vlastiti stražmeštar na okružnom zapovjedništvu, a koji je pak uvijek u birtiji govorio: — Opet sam danas zezo onog našeg starog zvekana. Satnik je proučavao izvješće o Švejku žandarmerijskog stražmeštra iz Putima. Pred njim je stajao njegov žandarmerijski stražmeštar Matejka i mislio neka satnik ide u guzicu sa svojim berihtima, jer ga dolje u Otavi čekaju na partiju šnapsa. — Prošli put sam vam rekao, Matejka — započe satnik — da je najveći blesavac, koga sam ikada poznavao, žandarmerijski stražmeštar iz Protvina, ali prema ovom izvješću prešao ga je stražmeštar iz Putima. Taj vojnik, kojega je doveo onaj vodnik, lopov i pijanica, a s kojim je bio vezan poput psa, ipak nije nikakav špijun. To je sigurno najobicnf dezerter. Ovdje pišu takve gluposti da bi i malo dijete vidjelo, na prvi pogled, da je taj tip bio pijan kao deva. — Dovedite mi smjesta tog vojnika — naredio je nas" što je malo prostudirao izvještaj iz Putima. — Nikad u nisam vidio takvu gomilu gluposti i još, povrh svega, s sumnjivim tipom pošalje takvu stoku kao što je taj n)1 ^ vodnik. Ti me ljudi još uvijek slabo poznaju, ja s^ .. u mogu postati opasan. Dok ne budu triput na dan p^1 gaće, bit će uvjereni da me mogu motati oko malog Prs Satnik se raspričao o tome kako se žandarmerija 288

jk^ino spram svih ukaza i da se odmah vidi da " i i t-. , . . . y .v 'meštar pravi iz toga lakrdiju, samo da bi to još vise

*a odP°J u

^ k d ih odozgo obavijeste da nije isključena mogućnost po pokrajinama povlače kojekakvi obavještajci, d2 seskj stražrneštri počinju proizvoditi špijune na veliko, ^ de U rat još neko vrijeme trajao, nastat će iz toga prava P*] • Neka iz ureda pošalju telegram u Putim da sutra "meštar dođe u Pisek. On će mu taj »veliki događaj«, o kojemu piše na početku svoga izvješća, izbiti iz glave. _ jz koje ste regimente pobjegli — dočekao je satnik Š v e jk a . — Ni iz jedne. Satnik pogleda na Švejka i vidjevši na njegovu licu toliko bezbrižnosti, upita: — Kako ste došli do odore? — Svaki vojnik dobi uniformu kad ga pozoveju u vojsku — odgovori Švejk s blagim smiješkom. — Ja služim u 91. regimenti i ne da sam pobegel iz svoje regimente, nego baš obratno. Riječ obratno izgovorio je s takvim naglaskom da gaje kapetan žalosno pogledao i upitao: — Kako to obratno? —To je jako jednostavna stvar — povjeri mu Švejk. — Ja Kiem u svoju regimentu, ja je tražim a ne bežim od nje. Ja si n iš drugo i ne želim nego da bi čim prije došel u svoju regimentu. Ja sam od toga tak nekak nervozni, kad pomislim da 56 vjerojatno udaljavam od Čeških Budejovica, a na mene ^ čeka ćela regimenta. Gospon stražmeštar u Putimu P°Kazival mi je na karti da su Budejovice na jugu, i onda me ""Kstotar^uputilnasever. vod>atn ^ odmahnuo rukom kao da je htio reći: »Taj iz1 8°re stvari nego što je upućivanje ljudi na sjever«. ^7^ *> znači, ne možete naći svoju regimentu — reče. gl ste krenuli u potragu za njom? sya / Inu objasni cijelu situaciju. Imenovao je Tabor i Jesta kojima je prošao idući do Budejovica: Milevsko 289

- Kvetov - Vraž - Malčm - Či'žova - Sedlec - Horaid - Radomvšl - Putim - Štekno - Strakonice - Vblvn ^ - Vodnanv - Protivin - i ponovno Putim. Švejk je oduševljenjem prikazao svoju borbu s usudom, o Se kako' ' silom, ne mareći za zapreke, htio dokopati svoje 91. ije u Budejovicama i kako su svi njegovi napori Govorio je vatreno, a satnik je mehanički crtao olovkom komad papjra mrtvi krug iz kojega se nije mogao izvući d bri vojnik Svejk, kad se uputio k svojoj regimenti. — Bio je to herkulovski posao — rekao je konačno kad se sa zadovoljstvom naslušao Švejkova pričanja o tome kak mu je krivo što se tako dugo ne može dokopati svoje nu. kovnije. — Morao je to biti divan prizor dok ste se vrtjeli oko Putima. —A to se moglo već onda srediti — izjavio je Švejk—4 ni bilo tog gospona stražmeštra u tom njegovom nesretnom gnezdu. On me opće ni pital ni kak se zovem, ni iz koje sam regimente, i bilo je to nekak jako čudno. On me je trebal dati otpelati u Budejovice, a u kasarni bi mu već rekli dal sam ja taj Svejk koji traži svoju regimentu, ili nekakav sumnjivi čovek. Danas sam već drugi dan mogel biti u svojoj regimenti i izvršavati svoje vojničke dužnosti. — A zašto ih u Putimu niste upozorili da se radi o zabuni? — Zato jer sam videl da je uzaludno z njim se razgovarati. To je već rekel gostioničar Rampa na Vinohradima, kad nw je neko htel ostati dužan, da dojde čoveku takav mom6111 kad je na sve gluh ko top. Satnik se nije dugo premišljao, već je samo pomisli0 je takvo kružno putovanje čovjeka koji želi stići do svoje P kovnije znak potpune ljudske degeneriranosti, pa je &0 . uredu otipkati na stroju ovaj dopis, držeći se svih praV ljepota službenog stila: j »Slavnom zapovjedništvu c. i kr. 91. pješačkev puk<> > Češkim Budejovicam a. "j 290

U prilogu predvodi se Josef Švejk, po tvrdnji dotičnoga pje• pukovnije, zadržan na tem elju svoje izjave u Putim u, Pisek, od strane žandarmerijske postaje, sum njiv zbog rttfrstva. M navodi da se uputio ka gore označenoj pukovniji. Prtdvedenije omanjeg, čvrstog stasa, pravilna lica i nosa, plavih ' • • bez posebnih osobnih obilježja. U prilogu BI šalje se račun ° istarstvu zem aljske obrane za prehranu istoga, s m olbom da se potvrdi prijam predvedenog. U C l prihgu šalje se na potvrdu topiš vojnih predmeta koje je zadržani imao pri sebi na dan svoga uhićenja.« Putovanje vlakom od Piseka do Budejovica je prošl Švejku ugodno i brzo. U pratnji mu je bio o žandarmerijski novak, koji Švejka nije ispuštao iz vida i grozno se bojao da mu Švejk ne pobjegne. Cijelim putem rješavao je težak problem: »Kad bih sad morao otići zbog male ili velike nužde, kako bih to izveo?« Riješio je to tako da m u je Švejk držao svijeću. Čitavim putem od kolodvora do Marijanskih vojarni u Budejovicama buljio je iskolačenim očima u Švejka, a kad god bi prilazili kakvom uglu ili raskršću, kao usput bi ispričao Švejku koliko naboja dobivaju uz svaku pratnju, našto mu je Svejk odgovarao da je uvjeren kako nijedan žandar nece nikako pucati na ulici da ne izazove kakvu nesreću. žandar mu se suprotstavljao i tako su došli do vojarne. U u v arn vec T ^,v °J i je drugi dan obavljao natporučnik ulcas - Sjedio je za stolom u uredu, ništa ne sluteći, kad su priveli Švejka s papirima. ^ Ipkorno^javljam, gospon obrlajtant, da sam opet tu utirao je Švejk držeći se svečano. Je ka •• t0^ SCer" prisustvovao je zastavnik Kotatko, koji nat ^f Pripovijedao da je nakon ovog Švejkovog prijavka na £ ,Ck Lukaš skočio, uhvatio se za glavu, pao nauznak to vrij a ^ su Sa Priveli k svijesti, Svejk, koji je čitavo ' me Mutirao, ponovio je: 291

— Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam on I tada je natporučnik Lukaš, blijed kao krpa, drhtavo ^ kom uzeo papire koji su se odnosili na Švejka, potpis ^ molio sve da izađu, žandaru rekao da je sve u redu i orJ ^ zaključao sa Svejkom u ured. * Tako je završila Švejkova budejovička anabaza. Si&i je da bi Svejk i sam došao do Budejovica da mu je bila H puštena sloboda kretanja. Pa ako su se vlasti mogle hv l1 da su one dopremile Švejka na mjesto službe, to je obi" zabuna. Uz njegovu energiju i neuništivu želju za bojevan jem, upetljavanje vlasti u tom slučaju nije bilo ništa dru* do li bacanje klipova Svejku pod noge. Svejk i natporučnik Lukaš gledali su se oči u oči. Natporučnikove oči svjetlucale su nečim strašnim, groznim i očajnim, a Svejk je gledao natporučnika nježno, s mnogo ljubavi, kao na izgubljenu, pa iznova pronađenu ljubavnicu. U uredu je bilo tiho kao u crkvi. Iz pokrajnjeg hodnik moglo se čuti kako netko hoda amo-tamo. Neki savjesni jednogodišnji dragovoljac koji na vježbu nije otišao zbog prehlade, a koja se čula i u njegovu glasu, govorio je kroz nos ono što je naučio napamet: kako se u utvrdama imaju p»" mati članovi carskog doma. Moglo se jasno čuti: »Sobald dtf hochste Herrschaft in der Nahe der Festung anlangt, ist ^ Geschiitz auf allen Bastionen und Werken abzufeuern, <& Plaztmajor empfangt dieselbe mit dem Degen in der n^1 zu Pferde und reitet sodann vor«.1 — Začepite tamo gubicu — izderao se na hodniku n poručnik — idite do sto đavola. Ako imate tempe^1 onda ostanite doma ležati. .. c

Moglo se čuti kako se marljivi jednogodišnji drago

kao tiha jeka dopiralo je s kraja hodnika mrm-u • In dem Augenblicke, als der Kommandant salutiert, '' j Abfeuern des Geschiitzes zu wiederholen, welches bei '° Akctrieen der hochsten drittenmale zu Herrschaft zum drittei /V .l„i ist.« g65. t su se natporučnik i Svejk šutke gledali, sve dok čno nije natporučnik progovorio s drskom ironijom: _ Dobro došli, Svejk, u Češke Budejovice. Komu je su-A o da bude obješen, taj se neće utopiti. Već su za vama nisali tjeralicu i već sutra idete na pukovnijski raport. Ja se vama više neću gnjaviti. Namučio sam se s vama dovoljno i mojem je strpljenju došao kraj. Kad samo pomislim da sam mogao tako dugo živjeti s takvom budalom kao što ste vi... Počeo je hodati po uredu: —Ne, to je grozno. Sad se čudim što vas nisam ubio. A što bi mi se dogodilo? Ništa. Bio bih oslobođen. Shvaćate to? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da to skroz kuž im . — Ne počinjite ponovno, Svejk, s tim vašim majmunarijama, jer bi se stvarno nešto moglo dogoditi. Konačno ćemo vam stati na rep. Vi ste razvijali svoju glupost u beskonačnost dok to na kraju nije katastrofalno eksplodiralo. Natporučnik Lukaš protrlja ruke: — Svejk, sada je s vama — amen. i ,., *° se svome stolu i napisao na komadić papira neuto redaka, dozvao stražara i predavši mu papirić naredio ^VeJka odvede profozu. SU oc ve n t^ ^ preko dvorišta, a natporučnik je s Venom ra « došću gledao kako profoz otključava vrata s 2 , žutom pločicom na kojoj je pisalo »Regimentsarrest«, V nesta e krrv, . J iza tih vrata, te kako trenutak kasnije izlazi <* ta lsta vrata profoz, sam. a

, Ljjjlil"'

1. Čim visoka gospoda stignu u blizinu utvrde, imaju opaliti topovi na svim gr \ 0jiK i utvrdama, a zapovjednik mjesta dočekuje ih na konju s mačem u ruci i izjaMe V (njem.) < s i.

292

)» * Ponavli, rZaP°v'e<'m'c salutira, ponavlja se topovska paljba, a kad visoka gospoda sidu, '.*«•!?

U3<.

U.

293

— Hvala bogu — pomislio je naglas natporučnuV dobili upalu jaja, odrezali im muda, a ja sam . načno je tamo. Peh, prijatelju, pravo prokletstvo. Sve dok « U mračnom prostoru zatvora Marijanskih vojarn' je s ta ln o nisam upoznao s nekim invalidom srdačnu dobrodošlicu poželio debeli jednogodišnj'voljac, koji se valjao na slamarici. Bio je jedini zatv već se drugi ^ dan sam dosađivao. Na Švejkovo pitani je . zatvoren, . odgovorio je — zbog neke sitnice. Zabun išćuškao njemu UP jk^g sam ti stvarno jedva izjan u j špricu j mij igl Je rekao ^a ^°^iemjajednom u nedjelju k sutra nekakvoga artiljerijskog poručnika, pijan, noću *trgu ispod jmatj n0ge k^ balvane. kućnog trijema. U stvari, nije ga ni ćušnuo,n ^ mu je samo kfh ke došao doma. Ta zlatna duša od čovjeka, nije me la zbacio kapu s glave. Dogodilo se to tako d?"taj Tako sam se ipak dočepao tog svog mišićnog reu-prevari artiljerijski poručnik stajao noću, ispod trijema, i yjJ! ^^^ u bolnicu, a to je već bila banja. A onda ma°e sreća još jatno čekao nekakvu prostitutku. Bio mu je okrenut ledinua jednom osmjehnula. U Bjudejovice je bio ""miešten moj jednogodišnjem dragovoljcu se učinilo da je to neki njeg« šogor, doktor Masak sa Žiškova, i njemu mogu zahvaliti što poznanik, dragovoljac Materna František. — On je isto takav kržljavko — pričao je Švejku — pa sam se tako dugo zadržao u bolnici. Taj hi to sa mnom sve sam pokvario s tim sam se fino straga prišuljao, zbacio mu kapu i rekao: »Servus dovukao i do konzilija da nisam 1 Franci« a taj blesavi tip odmah je počeo zvati patrolu i tame nesretnim Krankenbuchom. Zamisao je bila dobra, otfurala. — Može biti — dopuštao je jednogodišnji dragov - izvrsna. Nabavio sam veliku knjigu, nalijepio na nju etiketu oljac — da je u tom natezanju palo i par fliski, ali mislim dato na kojoj sam našarao: »Krankenbuch des 91. > Reg«. I rubrike ništa ne mijenja na stvari, jer je jasno da se radi o zabuni,On i sve ostalo bilo je u redu. Upisivao sam tamo izmišljena imena, sam priznaje da sam rekao »Servus Franci«, a njegovokrsno temperaturu, bolesti, a svaki dan popodne, poslije vizite, ime je Anton. To je potpuno jasno. Meni može, valjda.samo odlazio sam s tom knjigom pod pazuhom u grad. Na porti su to škoditi da sam zbrisal iz bolnice, pa ako pukne tastvar s stražarili domobrani, tako da sam i s te strane bio potpuno siguran. Pokažem im knjigu, a oni mi još salutiraju. A onda bih bolesničkom knjigom... otišao jednom poznaniku iz porezne uprave, tamo se Kad sam, naime, stupio u vojsku — pričao je dalje-—* 0 presvukao u civil i išao u birtiju gdje smo u društvu poznatih jprije sam unajmio sobu u gradu i trudio sam se izazvj vodili razne veleizdajničke razgovore. Kas-mje sam bio tako reumatizam. Triput sam se zaredom nalokao, pa sam nego) drzak da se nisam ni presvlačio u civil, nego 8301 u uniformi hodao izvan grada legao u jarak dok je padala kiša i još izuo Or, i po gostionicama i po gradu. Vraćao 54111 se u svoj krevet u Nije pomagalo. Onda sam se zimi, noću kupao u Mal» ' bolnici tek pred jutro, a kad bi me noću reoi^f Patrola, pokazivao jedan tjedan i postigao sam potpuno suprotni cilj- J^" . sam im svoj Krankenbuch 91. : i više me nitko ništa nije rade, ja sam ti tako očvrsnuo da sam mogao izdržatiu pitao. Na porti bolnice šutke pokazao na knjigu i nekako snijegu, po cijelu noć doma u dvorištu, gdje sam stana kad e sam se uvijek {^°]/re)reta- Moja je drskost postupno toliko su me ujutro susjedi probudili, noge su mi t>» ^ kao da narasla da & mi nitko ništa ne može, sve dok nije došlo do sam nosio papuče. Da sam barem navukao angi ne... ' u pogreške, noću na trgu pod trijemom, pogreške 0 Su nikako, ništa nije dolazilo. Ma nisam ni taj glP'( ^ mogao d b navući. Svakodnevno sam zalazio u »Port Artu k pokazuje da ništa nije vječno, kamarade. Obijest tp

kod JVi*^'*' ~ ~C7

J-

'

'

V&- (njem.)

294

295

pretkazuje pad. Svaka slava za vremena. Ikaru su spalje la. Čovjek bi želio biti gigant, a u stvari je govno, kam Ne smiješ vjerovati slučaju, nego si zviznuti šamar u j ' 1 navečer uz napomenu da oprez nikad nije na odrnet a v °' je previše nije ni s maslom dobro. Nakon bakanalija i 0 -^ uvijek nastupa moralni mamurluk. To je zakon prirode -imoj prijatelju. Kad se samo sjetim da sam si uništio prLu liječničkog konzilija!? Da sam mogao biti »felddiensti fahig«1 za službu. Kakva blistava protekcija! Mogao sam valjati negdje u uredu u Pričuvnom zapovjedništvu, ali moj mi je neopreznost podrezala krila. Svoju ispovijed jednogodišnji dragovoljac završio je svečano: »Srušena je i Kartaga, cd Ninive su napravili hrpe kamenja, mili moj prijatelju, ali glavu gore! Neka si ne misle, * ako me pošalju na bojišnicu, da ću ispaliti i jedan jedini metak. Pukovnijski raport! Isključenje iz škole! Neka nam živi C. i K. kretenizam. Ja da im visim u školi i polažem ispite! Kadet, zastavnik, lajtnant, oberlajtnant. Ma, serem im se na to! Offiziersschule. Behandlung, jener Schiiler derselben, welche einen Jahrgang repetieren miisenn!2 Vojnička paraliza. Da li se nosi puška na lijevom ili na desnom ramenu? Koliko kaplar ima zvjezdica? Evidenzhaltung Militarreservemanef' Himmelherrgot nema se što pušiti, prijatelju. Ako hoćete mogu vas naučiti kako se pljuje na plafon? Gledajte, to se ovako radi. Morate usto misliti na nešto i onda vam se zel|> ispuni. Ako rado pijete pivu, mogu vam preporučiti odlicn vodu iz ovog bokala. Ako ste gladni, a hoćete nešto slasno pojesti preporučujem vam časopis »Građanska riječ«mogu vam preporučiti da od dosade pišete pjesme. Ja ovdje sročio epopeju:

Je U profoz doma? On ti dečko znade Jaje ovdje težište armade, a f rije no befel iz Beča nam stigne odćelijskih dasaka barikade digne. U befelu kažu — na frontu smo tropa on pri silnom radu pjesmicu iskopa: Da nam živi Austrija i njezina slava da nas vječno vodi car, nosa mudra glava!

_ £tO; prijatelju — nastavio je debeli jednogodišnji draeovoljac — pa onda neka netko kaže da medu ljudima nestaje poštovanja spram naše mile monarhije. Zatvorenik koji nema što pušiti i kojega čeka pukovnijski raport, daje najljepši primjer odanosti prijestolju. U svojim pjesmama odaje počast i veliča svoju širu domovinu, ugroženu sa svih strana propašću. Lišen je slobode, ali iz usta mu naviru stihovi nepokolebljive odanosti. Morituri te salutant, caesar! Mrtvi te pozdravljaju, care, ali profoz je gad. Imaš lijepo društvance u svojim službama. Prekjučer sam mu dao pet kruna da mi kupi cigarete, a on đubre jedno pokvareno, danas mi je rekao da se ovdje ne smije pušiti, da bi zbog toga mogao upasti u neprilike, a da će mi tih pet kruna vratiti kad dobije plaću. Da, prijatelju, danas nikome i ničemu ne vjerujem. I najsjajnije ideje su izigrane. Zatvorenike potkradati! A taj tip, uza ^ to još i pjeva po cijeli dan: »Wo man singt, da legdich sicherjiieder, bose Leute haben keine Lieder!«1 Ništarija, uličar, gad, izdajica! onda jednogodišnji dragovoljac zapita Švejka kakva je a krivnja. L Tražio regimentu? — reče — to je lijepa tura. Ta°r > Ho ilevsko, Kvetov, Vraž, ^Malčm, Čizova, Sedlec, ces ' y°dnany, Protivin, Putim, Pisek, Budejovice. Trnovita vi sutra na pukovnijski raport? Brate, srest ćemo se )C 5e

1. Nesposoban za ratnu službu, (njem.) . 2. Časnička služba. Obrađivanje onih učenika koji moraju ponavljati godinu, (njf1- ^ 3. Evidencija vojnih pričuvnika, (njem.)

Pjeva,l

°

Vice

i sa sigurnošću, loši ljudi ne pjevaju, (njem.)

, Putim, Štekno, Strakonice, Volyn, 297

296

l

na gubilištu. Opet će naš pukovnik Schroder silno n v ' Ne možete si ni zamisliti kakav na njega učinak osta lpukovnijske afere. Trči po dvorištu kao bijesan pas [ y" jezik kao bijesna kobila. A te njegove govorancije, prije • pa kako samo pritom pljuje oko sebe, ko slinava deva! A e rancije su mu bez kraja i konca, tako da samo čekaš da SP^A svega toga sruše čitave Marijanske kasarne. Ja ga dobro znam jer sam već jednom bio na takvom pukovnijskom rapom Stupio sam u vojsku u visokim čizmama, na glavi sam im cilindar, a zato što mi krojač nije na vrijeme završio uniformu ja sam ti u školu jednogodišnjih dragovoljaca, na vježbalište došao u čizmama i s cilindrom i postavio se u red i marširao s njima na lijevom krilu. Pukovnik Schroder dojahao je ravno na mene i samo što me nije srušio na zemlju. »Don-nenvetter«, zaurlao je da se čulo do Sumave, »was machen Sie hier, Sie Zivilist!?«1 Odgovorio sam mu pristojno, da sam jednogodišnji dragovoljac i da sudjelujem u vježbama. To ste trebali vidjeti. Blebetao je pola sata, a tek nakon toga je primijetio da salutiram u cilindru. Onda je samo rekao da sutra imam doći na pukovnijski raport, odjahao je sav bijesan, kao divlji jahač, bogzna kamo, a onda je ponovno dogalopirao, derao se, urlao, udarao se u prsa i naredio da me odstrane s vježbališta i predaju glavnoj straži. Na pukovnijskom raportu odrapio mi je četrnaest dana zatvora, dao da me obuku u nekakve nemoguće krpetine iz skladišta i prijetio da će mi otparati oznake jednogodišnjeg dragovoljca. — Jednogodišnji dragovoljac! — ludovao je nagla« gM* pukovnik — jest nešto uzvišeno, to je embrij slave vojni* časti, junak! Jednogodišnji dragovoljac Wohltat, nak° položenog ispita promaknut je u kaplara, dragovoljn° prijavio na bojište i ondje zarobio petnaest neprijatelja' prilikom njihove predaje bio je raznesen granatom pet minuta stigla je naredba da se jednogodišnji dragov^ Wohltat proizvodi u čin kadeta. I vas bi čekala takva blis l. Sto mu gromova, civil, što ovdje radite? (njem.)

298

J

£

romaknuće, odličja, vaše bi ime bilo uneseno u ^iSnogodišnji dragovoljac je otpljunuo: Vidite, kamarade, kakva se goveda rađaju pod suncem ifkim Ma hračnem im na jednogodišnje dragovoljačke ake i na sve privilegije.» Vi, jednogodišnji dragovoljci ste OZl l « Kako to lijepo zvuči.Vi, stoko, a ne prosto,ti stoko. 1 A° aicon smrti dobit ćete signum laudis ili veliku srebrnu H 'nu C. i K. dobavljači leševa sa zvjezdicama i bez zvjez,° Koliko je samo sretniji obični vol?! Njega jednostavno 2 zatuku u klaonici i ne vuku ga stalno na egzercir i gađanje. Debeli jednogodišnji dragovoljac prevalio se na drugu slamaricu i nastavio: _ Sigurno je da sve ovo mora jednom pući i da to ne može trajati vječno. Pokušajte pumpati slavu u prasca pa će vam i on na kraju puknuti. Kada bih išao na bojište, napisao bih vagon na ešalona: Ljudskim kostima pognojen, bolje će roditi i lan, de oder achtundvierzigMann?

Uto se otvoriše vrata i na njima se pojavi profoz, noseći četvrt porcije kruha za obojicu, i svježu vodu. I ne ustajući sa slamarice, jednogodišnji dragovoljac oslovi stražara ovim riječima: — Kako je to uzvišeno i krasno uznike posjećivati, ° sveta Agnezo 91. pukovnije. Budi pozdravljen, anđele °brocinstva, čije srce jest ispunjeno samilošću! Koševima Jela i pila, opterećen si, kako bi ublažio naše jade. Nikada 1 ^boraviti nećemo ukazana nam dobročinstva. Svijeda si P°Java u uzama našim mračnim. ~~~ Na pukovnijskom raportu proć će te volja za šalom ^mrmljao je profoz. losti, odličje u Austro-Ugarskoj. (lat.) ">ja ili četrdeset osam ljudi, (njem.) t«,«'!^;'««««!«.-!

299

— Samo se ne uzrujavaj, hrčak — odgovorio je s l * jednogodišnji dragovoljac — reci nam radije što bi ^! kad bi morao zatvoriti deset dragovoljaca? Nemoj tako glupo, ključaru Marijanskih kasarni. Zatvorio bi i deset, a deset bi pustio, puhu jedan. Isuse i Marijo, da sa ministar vojske, ja bih tih pokazao što je služba! A je lj ? poznat poučak da je kut upada jednak kutu odraza? Sam' te jedno molim: pokaži mi i daj mi čvrstu točku u svemiri podići ću cijelu zemlju skupa s tobom, čudovište! Profoz izbeči oči, otrese se i udari vratima. — Uzajamno podupiruća udruga za odstranjivanje pm foza — rekao je jednogodišnji dragovoljac pravedno dijeleći porciju kruha na dva dijela — prema paragrafu šesnaest, zatvorskog reda, imaju se uznici u kasarnama do presude osigurati vojničkom prehranom, ali ovdje vlada zakon prerije: tko će to zatvorenicima prije požderati. On i Švejk sjedili su na dasci i grickali kruh. — Najbolje se vidi na profozu — nastavio je sa svojim razmatranjima jednogodišnji dragovoljac — kako vojska čini čovjeka okrutnim. Sigurno je da je naš profoz, prije nego što je stupio u vojnu službu, bio mlad čovjek s idealima, plavokosi kerubin, nježan i osjećajan spram svakoga, branitelj nesretnih koje je uvijek branio u tučama za cure na proštenju, u rodnom kraju. Nema sumnje da su ga svi poštovali, ali danas... moj Bože, kako bih ga rado tresnuo po zubima, razbio mu glavu o klupu, gurnuo ga naglavačke u zahod. I to je, prijatelju, jednostavan dokaz toga, ka*0 ljudska misao postaje okrutna u vojničkom zanatu. Istad£ pjevati: Bojala se nije ničeg tad je srete kanonir... ..n

— Mili prijatelju — objašnjavao je dalje — prornaj li sve to po mjerilu naše mile monarhije, neopozivo do mo do zaključka da se s njom događa isto što i s Puški0 300

l

kojem je napisao, budući da mu je stric već bio da mu ništa ne preostaje osim: Uzdisati, misliti na sebe kad će vrag odnijeti tebe

Ooet se začula škripa ključa u vratima i profoz na hodai upali petrolejsku lampu. '__ Tračak svjetla u tami — vikao je jednogodišnji dragoijac _ prosvjeta prodire u armadu. Laku noć, gospodine profoze, pozdravite sve podoficire i sanjajte nešto lijepo. Recimo, o tom da ste mi već vratili tih mojih pet kruna, koje sam vam dao da mi kupite cigarete, a koje ste propili u moje zdravlje. Spi slatko, čudovište! Čulo se kako profoz mrmlja nešto o sutrašnjem pukovnijskom raportu. — Opet sami — rekao je jednogodišnji dragovoljac — ove trenutke pred snom posvećujem tumačenju i predavanju o tom, kako se svakodnevno šire zoološke spoznaje dočasnika i časnika: da bi se navukao novi ratni živi materijal i vojnički svjestan zalogaj za topovska ždrijela, potrebno je temeljito proučavanje prirodopisa ili knjige »Izvori gospodarskog blagostanja«, izdanje nakladnika Kočija, gdje se na svakoj stranici nalaze riječi stoka, prase, svinja. U posljednje vrije-me P^« vidimo da naši napredni vojni krugovi uvode nove nazive za novake. U l i . satniji kaplar Althof upotrebljava izraz »engadinska koza«. Razvodnik Miiller, njemački učitelj 13

K"

Ivas

v

l

perskih Gora, naziva novake »češkim smrdljivcima«, »' ^ Sondernummer naziva ih »volovskim žabama«, irskim nerastima«, i obećava pritom da će svakog re-, uskopiti. Pritom to čini s takvim stručnim znanjem a Potječe iz obitelji preparatora životinja. Sve vojne e trude se posebnim pomoćnim sredstvima uliti )ram domovine, kao što je urlanje i ples oko regruta, u • u' v ' P°dsjeća na divljake u Africi dok se spremaju °Zu s nevine antilope ili se spremaju ispeći but misio301

l

ViMIfeC

nara spravljenog za jelo. Doduše, to se ne tiče Nfije Ako narednik Sondernummer govori nešto o sauban * uvijek k tome brzo doda »die tschechische«2, kako se Nj- ' ci ne bi uvrijedili i mislili da se to odnosi na njih P,- ^ j r • •i i

••

L

v

v. i

'

' " tO r.n

svi podoficiri 11. satni e beče oči kao nesretni nas U>-. l i l i -

•

v

v °]' le

zbog halapljivosti progutao spužvu namočenu u ulje n • sada ne može ispljunuti iz grla. Slušao sam jednom razgov narednika Mullera i kaplara Althofa koji se ticao daljnjeg DA. stupka pri uvježbavanju domobrana. U tom su se razgovoru isticale riječi kao »ein Paar Ohrfeigen«.3 U početku sam mislio da je medu njima izbio neki spor, da se raspada njemačko vojno jedinstvo, ali sam se itekako prevario. Radilo se u stvari samo o vojnicima. — Kad se takav češki prasac — poučavao je razborito kaplar Althof— ni poslije trideset »lezi« ne nauči stajati ravno kao svijeća, nije mu dovoljno dati samo preko gubice. Udri ga dobro jednom rukom u trbuh, a drugom mu nabij kapu preko ušiju i reci Kehrt euch!, a kad se okrene, udri ga nogom u guzicu, pa ćeš vidjeti kako će lupit o zemlju i kako će se zastavnik Dauerling smijati. — Sad vam još, kamarade, moram nešto reći o Dauerlingu — nastavio je jednogodišnji dragovoljac — o njemu regruti u l i . kompaniji govore kao što neka usamljena bakica na farmi, u blizini meksičke granice pripovijeda legende o nekakvom slavnom meksičkom banditu. Dauerling uživa glas ljudoždera, antropofaga iz australskih plemena, koji proždiru pripadnike drugih plemena kad im dopadnu šaka. Životni put mu je sjajan. Nedugo nakon rođenja, dadilja jes njim u naručju pala i mali je Konrad Dauerling udario gla^' com, tako da se još do danas na njegovoj glavi prirnjecUJ. nekakva spljoštenost, kao kad bi kometa udarila o Sjever pol. Svi su sumnjali da će od njega bilo što postati, ako uop i preživi taj potres mozga, samo njegov otac pukovnik- n J

adu i tvrdio je da mu to nikako ne može škoditi, $r°10 _0 po sebi razumije da će se mladi Dauerling, kad }et ^ „osvetiti vojničkom pozivu. Mladi Dauerling, nakon 'v*3* ' D0rbe sa sva četiri razreda niže realke, pri čemu je ^° kućni učitelj prijevremeno posijedio i poblesavio, A ei htio od očaja skočiti s katedrale Svetog Stjepana u * v _. dokopao se kadetske škole u Heinburgu. U kadet,• se školi nikada nije vodilo računa o ranijem obrazovan• jer ono, uglavnom, i nije potrebno austrijskim časnicima. Vojnički ideal tražio se medu onima koji su se igrali vojnika. Obrazovanje djeluje na dušu tako da ju oplemenjuje, a to vojsci nikako nije potrebno. Što grublji časnici, to bolje. Pitomac kadetske škole Dauerling nije se isticao ni u onim predmetima koje su, koliko-toliko, svladavali svi ostali učenici. I u kadetskoj školi primjećivale su se posljedice toga što je Dauerling u ranoj mladosti udario glavicom o pod. Njegovi odgovori na ispitima jasno su svjedočili o toj nesreći i odlikovali se takvom glupošću da su bili smatrani upravo klasičnim primjerima duboke gluposti i smetenosti, tako da ga profesori kadetske škole nisu ni zvali drugačije 1 nego: »Unser brave Trottel«. Njegova je glupost bila tako blistava da se gajila najveća nada da će nakon nekoliko deset ljeća dospjeti, valjda, i do terezijanske akademije ili do- mi nistarstva vojske. u Kad je izbio rat, pa su sve mlađahne kadete promaknuli s ^tavnike, na listu hajnburških promaknutih kadeta doPjelo je i ime Konrada Dauerlinga koji je tako i stigao u 91. pukovniju. Jednogodišnji je dragovoljac odahnuo i nastavio pripovi0

n , ~~„ nakladi ministarstva vojske izašla je knjiga »Drill '» 2 "-^« ; u k0j0j je Dauerling pročitao da vojnici

1. Svinjskoj bandi, (njem.) 2. Češka, (njem.) 3. Nekoliko pljusaka. (njem.)

302

303

O stupnju zastrašivanja ovisi uspjeh uvježbavanja. \ svom poslu uvijek je i imao uspjeha. Kako ne bi morali l ^ njegovo urlanje, čitavi vodovi vojnika prijavljivali su liječničke preglede, no to ipak nije bilo okrunjeno uspjek ^ Tko se prijavio da je bolestan, dobio bi tri dana »veischarft!l' Uostalom, vi znate što je to »verscharft«. Naganjaju va. * vježbalištu po cijeli dan, a onda vas još noću zatvore. Tako se (••^•\

- r.r vimorauu , .v . . . i- i- i 'Heset godina na bojišnici, a nisu se valjali kao svinje 56 kasarnama. I tada je postojao jedinstven vojnički jezik u. jjnstveno vojno zapovjedništvo. Baš bi lijepo gledala ''mska gospoda časnici na vojnike koji bi im govorili noslušali »nieder«, i dok su tako ležali na zemlji, V1ima se šetkao Dauerling i držao govor: >KT der' će ostati 'nieder' i kad biste se bando u tom nali. 'Nieder' je postojalo i u starom Rimu, a tad U -morauu r.rali u vojsku od sedamnaeste , . .. . do šezdesete - - i služilo trurski. Ja isto hoću da svi odgovarate njemački, a ne s tim vašim ble-ble-ble. Vidite, kako vam je lijepo valjuškati se u blatu, a sad samo zamislite da se nekom prohtije da dalje ne leži u blatu i da ustane. Što bih napravio? Razvalio bih mu gubicu od uha do uha, jer je to narušavanje subordinacije, pobuna, opiranje, neizvršavanje dužnosti dobrog vojnika, narušavanje reda i discipline, preziranje službenih propisa uopće, iz čega proizlazi da takvog tipa čeka omča Vervvirkung des Anspruches auf die Achtung der Standesg e n o s se n!!« Jednogodišnji dragovoljac je ušutio, a zatim nastavio, budući da je vjerojatno za vrijeme stanke razradio temu o prikazu odnosa u vojarnama: — Bilo je to u vrijeme satnika Adamičke, potpuno apatičnog čovjeka. Dok je sjedio u uredu, obično je gledao u Prazno kao tihi luđak, i u očima imao takav izraz kao da je htio reći: »Već je vrijeme da budem crvima hrana!« Za vrijeme bataljunskog raporta, bogzna na što je mislio. Jednom e javio^na bataljunski raport neki vojnik iz 1 1. satnije, da ga avecer, na ulici, zastavnik Dauerling nazvao češkom svi-• U civilstvu je bio knjižar i svjesni nacionalni radnik. Uakle, tako stoje stvari — rekao je satnik Adamička nav'v^er Je on uvijek govorio vrlo tiho — to vam je rekao \j\ ,er> na ^ici. Treba ustanoviti da li ste imali dozvolu za azak »z vojarne. Abtreten! Pr>va da ga poštuju staleški drugovi, (njem.)

304

*fc,'

305

Poslije izvjesnog vremena satnik Adamička naredio • mu se javi vojnik koji je predao pritužbu. '^ ^ — Utvrđeno je — rekao je opet tako tiho — da ste i dozvolu za izlazak toga dana iz vojarne, do deset sati nav * l I zbog toga nećete biti kažnjeni. Abtreten!« O tom se satniku Adamički govorilo da ima osjeća' pravdu, moj kamarade, tako da su ga poslali na bojišnj a na njegovo mjesto došao je major Wenzl. Bio je to v^ • nakot što se tiče nacionalnih trzavica i taj ti je konačno sta Dauerlingu na rep. Major Wenzl bio je oženjen Čehinjom i grozno se plašio nacionalnih sporenja. Kad je prije nekoliko godina služio kao kapetan u Kutnoj Hori, opsovao je u pi janstvu u nekom hotelu šefa sale, da je češka bagra. Upozo ravam pritom da je u društvu major Wenzl govorio isključi vo češki, isto kao i kod kuće, i da su mu sinovi pohađali češke škole. Riječ po riječ, i već ti je to dospjelo u gradske novine, a nekakav je zastupnik podnio u bečkom parlamentu inter pelaciju o ponašanju kapetana Wenzla u hotelu. Wenzl je zbog toga imao velike neugodnosti, jer je to upravo bilo u vrijeme kada je parlament odobravao vojni budžet i baš im je samo trebalo da im se u to uplete nekakav pijani kapetan Wenzl iz Kutne Hore. Kasnije je kapetan Wenzl doznao da mu je sve to skuhao jednogodišnji dragovoljac Žitko. Ovaj je to dao u novine, jer je između njega i kapetana Wenzw vladalo neprijateljstvo još odonda kad se Žitko u nekom dru štvu u prisutnosti kapetana Wenzla upustio u razmatranje o tome da je dovoljno samo pogledati božju prirodu i vidjeo kako oblaci zastiru horizont, kako se visoko na obzorj" uzdižu planine i kako huči vodopad u šumi, dok pticl Pjevaju. . . ;!; —Dovoljno je — pripovijedao je kadetski zarn)e Žitko — zamisliti se nad tim što je uopće nekakav sa spram veličanstvene prirode. Ista nula kao i svaki kad zamjenik. A budući da su tada sva vojnička gospoda bila naro J kapetan Wenzl htio je nesretnog filozofa Žitka izrnlatl

306

je neprijateljstvo samo raslo, a kapetan mučio ' A\e god bi stigao, to više što je izreka kadetskog zamA \eg o •T s, 2foka postala uzrečicom. el je satnik Wenzl prema veličanstvenoj prirodi?« — to SU * ' i ptičice ponavljale po cijeloj Kutnoj Hori. T ću tog lopova natjerati na samoubojstvo« — govorio l/netan Wenzl, ali Žitko je skinuo uniformu, vratio se • liu dalje nastavio studirati filozofiju. Otad je trajao bijes iora Wenzla protiv mladih časnika. Ni poručnik nije bio 'žuran pred njegovim napadom bjesnila i divljanja, o kade tima i zastavnicima da i ne govorimo. _ Zdrobit ću ga ko stjenicu — govorio je major Wenzl, i jao i kuku onom zastavniku koji bi zbog kakve sitnice potje rao nekog vojnika na bataljunski raport. Za majora Wenzla samo su velike i strašne krivnje bile vrijedne kazne, kao kad naprimjer stražar zaspe na straži kod barutane, ili kad vojnik napravi još goru stvar, naprimjer prelazi noću zid Marijan skih kasarni, pa gore na vrhu zida zaspe, kad se dade noću uhvatiti od domobranske ili artiljerijske patrole, ukratko, kad napravi tako strašne stvari da nanese sramotu čitavoj pukovniji. — Isuse Kriste — čuo sam ga jednom kako urla na -hod niku — ovoga je već treći put uhvatila domobranska patrola. ^mjesta ga, beštiju, strpajte u ćuzu, i istjerajte frajera iz puovnije nekamo u komoru, neka vozi gnoj. Pa nije se s njima !" Potukao! To nisu vojnici, nego smetlari. Ne dajte mu da ere "o prekosutra, oduzmite mu slamaricu i strpajte ga u ^cu bez deke, magarac glupi! ^ sad si zamislite, prijatelju, da je odmah nakon njegova liu u °na^ S^upi zastavnik Dauerling potjerao na batapred r^0rt nek°g vojnika, jer da ga ovaj namjerno, s fijak m JaJem' niJe pozdravio kad se Dauerling provezao u l ta i ' uynedjelju prije podne, s nekakvom gospodičnom! P°ko ' ?n<^u podoficiri, nije to bio bataljunski raport nego duž č' Bataljunski je narednik bježao skupa sa spisima Vo g hodnika, a major Wenzl urlao je na Dauerlinga: 307

— Ja to ne dozvoljavam, himmeldonenvetter, ja Va branjujem! Znate li, gospodine zastavnice, što je to batal- **" ski raport? Bataljunski raport nije nikakvo kolinje. Kako je mogao vidjeti kad ste se provezli preko trga? Ne z^ ^ sami ste učili da se pozdravljaju oni nadređeni koie c, '' v v. i . -i . . i ' ^r«. nemo, sto ne znaci da se vojnik mora vrtjeti kao vrana H bi pronašao gospodina zastavnika koji se vozi preko tr Šutite, molim vas! Bataljunski raport je izuzetno važna stv Ako vam je vojnik tvrdio da vas nije vidio, jer je upravo n korzu pozdravljao mene, i bio okrenut prema meni, razumj. jete li, prema meni, gospodinu bojniku Wenzlu, i da nije mogao gledati otraga na fijaker koji je vas vozio, mislim da tome morate i vjerovati. Sljedeći put, molim vas, nemojte me opterećivati s takvim sitnicama. Tada se Dauerling promijenio. Jednogodišnji dragovoljac je zijevnuo: — Moramo se naspavati za pukovnijski raport. Htio sam vam samo djelomično objasniti kako to izgleda u našoj pukovniji. Pukovnik Schroder ne voli bojnika Wenzla, to vam je nekakav čudni pauk. Satnik Sagner koji se brine o školi jednogodišnjih dragovoljaca vidi u Schroderu pravi tip vojnika, iako se pukovnik Schroder ničega toliko ne boji koliko odlaska na bojišnicu. Sagner je tip premazan svim mastima, jednako kao i Schroder koji ne voli pričuvne časnike. Govon za njih da su civilne smrdonje. A jednogodišnjake gleda kao na divlje zvijeri od kojih mora napraviti vojne strojeve, nasio im zvjezdice i poslati ih na bojište kako bi ih pobili umj^0 plemenitih aktivnih časnika, koje treba sačuvati za sjeni6 Uopće — rekao je jednogodišnji dragovoljac pokrivajući dekom — sve u vojsci smrdi na trulež. Još uvijek se izbezufl1 Ijene mase nisu opametile. Izbuljenih očiju odlaze na boji da ih tamo isjeckaju na rezance, a onda kad ih trefi ntf ^ samo prošapću: »Mamice...« Ne postoje junaci, Post°J'Sf!l stoka za klaonicu i mesari u generalskim stožerima. *\ kraju, kad im se sve to pobuni, bit će to krasna kasa-živi vojska! Laku noć!

godišnji je dragovoljac utihnuo, a onda se počeo omi uitao: fate u, p"j •"•—;-• „ Kfe spavam — odgovorio je Svejk s drugog kreveta _ razmišljam. — A o čemu razmišljate, prijatelju? ___ O velkoj srebrnoj kolajni za hrabrost, koju je dobil j crnlar iz Vavrove ulice na Kralovskim Vinohradima, je d a n iii« « " . . . . v , ki Mli'čko, jer je bil prvi kojem je na početku rata u njevoj regimenti granata odnesla nogu. Dobil je umetnu nogu i počel se uopće hvaliti s tom svojom medaljom, da jerje opće prvi i naj-najprviji ratni bogalj u regimenti. nom Jed je došel u »Apolo« na Vinohradima, tam se posvadil / mesarima iz klaonice, koji su mu na kraju otrgnuli tu umetnu nogu, i opalili ga z njom po glavi. Taj, koji mu je ju otrgnul, ni znal da je to umetna noga, pa se tak prepal da se onesvestil. U stražarnici su Mličku ponovo nogu natrag zašarafili, ali odonda taj je Mli'čko tak zamrzil tu svoju velku srebrnu medalju za hrabrost, da je otišel u zalagaonicu dajebizaložil, a tam su ga zadržali skup s tom medaljom. Imal je s tim pedjancije, a nekakav ratni sud za ratne invalide osudil ga je tak da su mu oduzeli tu srebrnu medalju, a onda su još ga osudili i na gubitak noge... — Kako to? 1 Jako jednostavno. Jednog dana mu je došla komisija ob av J ila mu da nije dostojan nositi umjetnu nogu, i tak u * mu je odšarafili i odnesli. Ili — nastavio je Švejk — isto t^ticna zezancija kad oni koji ostaneju iza nekoga koji • Tne u ratu> odjednom dobiju takvu medalju s pismom, vidi"1 SC ta me a re ^J P daje kak bi ju negde obesili na neko ^ivo mesto. U Božetehovoj ulici na Višehradu, jedan ste(U. c> *°ji je mislil da ga vlasti zafrkavaju, obesil je tu metaj ^ *: Z710C^' a jedan pandur, koji je z njim na katu imal sjro nicki zahod, mah prijavil ga je za veleizdaju, i tak je to taj zgutal. to ga slijedi — rekao je jednogodišnji dragovoljac 309

308

— da je svaka slava dim na vjetru. Ovih dana izašao • Beču »Dnevnik jednogodišnjeg dragovoljca« i u njemu " dirljivi stihovi u češkom prijevodu: Ov

" Bio hrabri dragovoljac jedan pade za domovinu i kralja drugima je dao primjer vrijedan kako za domovinu bojevati valja. Ovoga mrtvaca na lafetu vuku na prsa mu satnik polegnuo orden Molitve nagradit će mu muku onom ko bje za rod tako borben.

— Nekako mi se čini — rekao je jednogodišnji dragovoljac nakon kratke šutnje — da vojnički duh kod nas nekako opada, pa predlažem, dragi prijatelju, da u noćnoj tmini, u tišini naše uznice, zapjevamo o topniku Jabiireku. To će uzdići vojnički duh. Ali moramo se derati, kako bi se to čulo po čitavim Marijanskim kasarnama. Predlažem zato da pridemo vratima. Iz zatvora se uskoro začulo urlanje, tako da su se na hodniku tresli prozori: I kod topa je bil i stalno je pu — nil... I kod topa je bil i stalno je pu — nil. Tuda kugla bez pol muke otrgla mu obje ruke Al on je dalje miran bil i stalno je pu — nil... I kod topa je bil i stalno je pu — nil...

Na dvorištu su se začuli koraci i glasovi.

. i poručnik Pelikan, koji je danas dežuran. On je prirfi®. »asnik, moj poznanik iz »Češke besede«, u civilu je ^V voda u jednom osiguravajućem društvu. Od njega ^dobiti cigarete. Derimo se i dalje. T ' nova se začulo: »I kod topa je bil...« Kada su se otvorila nrofoz, vidljivo uzrujan nazočnošću dežurnog časnika, oštro reče: ___ Nije ovo nikakva menažerija. _ Pardon — odgovorio je jednogodišnji dragovoljac __ ovo je podružnica Rudolfinuma, koncert u dobrotvorne svrhe u korist zatvorenika. Upravo je završen prvi dio progra ma: »Ratna simfonija«. _ Dajte prestanite — rekao je poručnik Pelikan naoko — mislim da znate da u devet morate biti u krevetu S tr0g0 i da ne smijete galamiti. Vaša koncertna točka čuje se skroz do trga. — Pokorno javljam, gospodine lajtnante — rekao je- jed nogodišnji dragovoljac — da se nismo baš naročito pripre mili, pa ako dođe do nekakve disharmonije... — To radi svaku večer — profoz je pokušao nahuškati poručnika protiv neprijatelja — vlada se uopće grozno -nein teligentne. — Molim, gospodine poručnice — rekao je jednogodiš nji dragovoljac — htio bih s vama govoriti u četiri oka. Neka profoz pričeka iza vrata. Kada mu je ova želja ispunjena, jednogodišnji dragovo'jac povjerljivo: Franto, pljuni cigarete. — »Sport«? Ti kao poručnik n «naš ništa bolje? Zasad ti hvala. Daj još šibice. ?7 *^P°rt« — rekao je nakon njegova odlaska jedno-jpusnji dragovoljac prijezirno — čovjek i u nevolji mora , dostojanstven. Pušite prijatelju za laku noć. Sutra nas ^Posljednji sud. žabo ^ ne^° ^to Je zasPao jednogodišnji dragovoljac nije ^ravio zapjevati:

s

— To je profoz — reče jednogodišnji dragovoljac'" 310

311

Gore i doline i visoke stijene, prijatelji moji sačuvajte mene. To se neće vratiti dok smo bili mladi, drage moje cure, alšto da se radi...

$tM iw. ,. ... , :»j ?. u\ tejjb j jj

To što je jednogodišnji dragovoljac opisao pukovnl Schrodera kao neman, bila je u stvari greška, jer je pukovra Schroder povremeno imao smisla za pravednost, a što je Kl jasno vidljivo nakon onih noći kada je pukovnik Schrod bio zadovoljan društvom s kojim je provodio večeri u hotelu Ali, ako ne bi bio zadovoljan? Dok je jednogodišnji dragovoljac ovako porazno kritizirao odnose u vojarnama, pukovnik Schroder sjedio je u hotelu, u društvu časnika i slušao kako natporučnik Kretschmann, koji se vratio iz Srbije s bolesnom nogom (ubola ga je krava), pripovijeda kako je iz stožera kojemu je bio dodijeljen, promatrao napad na srpske položaje: — Tada ti izletješe iz rovova. Na čitavom odsjeku od dva kilometra provlače se kroz žičane prepreke i bacaju na neprijatelja. Ručne granate oko pasa, maske, puške preko ramena, spremni za paljbu, spremni za napad. Zvižde meci. Pade jedan vojnik koji je iskočio iz rova, pade drugi na grudobranu, treći pada nekoliko koraka dalje, ali tijela boraca jurišaju naprijed uz povike »Hura, naprijed u dim i barut«. A neprijatelj puca sa svih strana iz rovova, iz rupa od granata, i gada nas strojnicama. Ponovno padaju vojnici. Jurišnici hoće da se dočepaju neprijateljske strojnice. Padaju. A" suborci su već naprijed. Hura! Pada jedan časnik. Više se n čuju puške pješaštva, sprema se nešto grozno... Ponovn pada cijeli jedan jurišni odred, i čuju se neprijateljske s jnice: ra ta ta ta... Pada... Ja, oprostite, dalje ne mogu'' sam pijan... I časnik s bolesnom nogom zašuti i osta tupo sječu stolici. Pukovnik Schroder samilosno se nasmiješio i P° šao kako satnik Spiro, koji mu je sjedio sučelice, uda* kom po stolu kao da se želi svađati, i ponavlja nešto sto

312

l

e, ne može se razumijeti što bi to zapravo trebalo \ Što s time želi reći: ^ Razmislite dobro, molim vas. Imamo ovdje pod oruž"~"~ istrijske domobranske ulane, austrijske domobrane, jenl i e jovce, austrijske lovce, austrijske pješake, mađarske « t tirolske carske strijelce, bosanske pješake, mađarske — y čke honvede, mađarske husare, domobranske husare, f niičke lovce, dragune, ulane, topnike, komoru, bolničare, ornare. Razumijete? A Belgija? Prvopozivci i drugopozivci ,. operativnu vojsku, a trećepozivci opslužuju u zaleđu v o js k e ... , . v , , Satnik Spiro udario je šakom po stolu. _ Domobranstvo vrši službu u zemlji i u vrijeme mira. Jedan mladi časnik do njega gorljivo se trudio kako bi uvjer io pukovnika u svoju vojničku postojanost, pa je vrlo glasno pripovijedao svom susjedu: —Tuberkulozne ljude mora se slati na bojišnicu, to će im činiti dobro, a čak je bolje kad i poginu bolesni nego zdravi. Pukovnik se smješkao, ali se odjednom namrštio i zapitao bojnika Wenzla: — Čudim se što nas natporučnik Lukaš nekako izbjega va, otkad je došao još nijednom nije došao u naše društvo. — Piše pjesmice — podsmješljivo se javio satnik Sagner — tek što je došao, smjesta se zaljubio u gospodu suprugu "iženjera Schreitera, koju je sreo u kazalištu. l ukovnik je namršteno pogledao oko sebe: \f vi

r

c?

— Ražu da zna pjevati kuplete! U kadetskoj školi dobro nas je zabavljao kupletima potvrdi satnik Sagner — zna i dosta viceva, milina jedna. 1

p\Znam ZaŠt° se ne druži s nama' J^°vnik tužno zatrese glavom: me sjeća đu nama nema pravog drugarstva. Ranije, SC> se od nas Prid ^^ čas™^ trudio da u kasinu nečim n atn CSvC .P°b°ljšanju zabave. Jednom, sjećam se, neki Ulio s- • ° Dankl, svukao se do gola, legao je na pod, gurJe u dupe rep od usoljene haringe i predstavljao mor313

- SSšrS-S;

sku sirenu. Drugi opet, poručnik Schleisner, znao je ušima i njištati kao pastuh, oponašati mjaukanje m * ^ zujanje bumbara. Sjećam se i satnika Skodavja. Taj bi - ' kad smo to htjeli, doveo u kasino cure, bile su to tri s on ih je dresirao kao pse. Postavio bi ih na stol, a one pred nama svlačile po taktu. Imao je majušnu diri&e i* palicu i, svaka čast, bio je sjajan kapelnik. A što li sve s n nije izvodio na otomanu?! Jednom je dao da se dones? U? s toplom vodom i postavio ju je nasred prostorije a m; „ .i j . i . i ; ., ." 's r n o se jedan za drugim morali okupati s tim curama dok nas' on fotografirao. Na tu uspomenu pukovnik Schroder blaženo se smiješio — A kakve su sve oklade padale u kadi — nastavio je gnjusno mljackajući i vrteći se na stolici — a danas? I to mi je neka zabava! Pa ni ovaj kupletist se ne pojavljuje. Mlađ časnici danas ne znaju ni piti. Još nije ni dvanaest sati, a već su, kao što vidite, za stolom petorica pijana. To je bilo vrijeme kad smo bančili i dva dana, a što smo više pili, bili smo sve trezniji; neprestano smo u sebe nalijevali pivo, vino i likere. Danas više nema onog pravog vojničkog duha. Vrag zna što je tome uzrok. Nijedan vic, sve same nekakve priče bez kraja i konca. Poslušajte samo što tamo dolje za stolom govore o Americi. S drugog kraja stola čuo se nečiji ozbiljan glas: — Amerika se ne može upustiti u rat. Amerikanci i Englezi mrze se ko pas i mačka. Amerika nije spremna. Pukovnik Schroder je uzdahnuo: — To je blebetanje pričuvnih časnika. Još su nam s3"10 oni falili. Ovaj čovjek je još jučer piskarao negdje u nekakv banci ili pravio vrećice i prodavao začine, cimet i p3516 cipele, ili je pripovijedao djeci u školi da glad tjera vukov šume, a danas bi se htio izjednačiti s aktivnim časnicim3' razumjeti i u sve gurnuti nos. A kad i imamo aktivne casn kao što je ovaj natporučnik Lukaš, onda takav gospo"1 zalazi u naše društvo. . a en Pukovnik Schroder otišao je kući lošeg raspoloz '

probudio, bio je još gore raspoložen, jer je u koje je čitao u postelji, nekoliko puta našao re" tima s D0jišta, po kojima je naša vojska bila ^n'C" S na ranije pripremljene položaje. Bili su to slavni povučen vojske, koji su sličili kao jaje jajetu slavnim PH°va"~ ;ke n i""a u,-rii< strijsk e j 'ma P0^ Šapcon.. e T d tim J dojmom pukovnik Schroder pristupio u deP ti ujutro onoj dužnosti koju je, vjerojatno s pravom, Stogodišnji dragovoljac nazvao posljednjim sudom. ' Švejk i jednogodišnji dragovoljac stajali su na dvorištučekivali i pukovnika. Bili su nazočni i nadređeni dežurni čas nik, pukovnikov pobočnik, i narednik iz pukovnijskog ureda sa spisima o optuženima koje čeka sjekira pravde — pukov nijski raport. Konačno se pojavio natmureni pukovnik lupkaj ući bičem po sarama svojih čizama, a pratio ga je satnik Sagner iz škole jednogodišnjih dragovoljaca. Primivši raport, pukovnik je- ne koliko puta u grobnoj tišini prošao mimo Švejka i jednogo dišnjeg dragovoljca koji su okretali glave nadesno ili nalijevo, prema tome s kojeg krila bi im se pojavio pukovnik. Činili su to neobično savjesno, a budući da je to poprilično trajalo, umalo su iščašili vratove. Konačno se pukovnik zaustavio pred jednogodišnjim dragovoljcem koji je raportirao: — Jednogodišnj i dragovolj ac... ~^~ Znam — rekao je kratko pukovnik — izrod jednogodjsnjih dragovoljaca. Što ste radili u civilu? Student klasične oz °nje? Znači pijani inteligent... Gospodine satnice — poao je Sagnera — dovedite nam cijelu školu jednogodišnjih no

se

se moramo natezati ko blesavi. Kehrt euch! Wv T" kaputu neuredni. Kao da se vraćate od raznie' 30 V da ste1se valjali u bordelu. Dečko dragi, ja ću vas * 1Nabori na

a

jednogodišnjih dragovoljaca ušla je u dvorište. •«/*•

agovoljaca. To se zna — nastavio je govoriti jednogodiš„cm dragovoljcu — milostivi gospon student klasične filo314

315

M

— U četverokut! — naredio je pukovnik. rivljene i pukovnika uskim četverokutom. — Pogledajte ovog čovjeka — vikao je pukovnik zujući bičem na jednogodišnjeg dragovoljca vašu čast, vas jednogodišnjih dragovoljaca, od kojih s

Dr

**•

. *

pijandura? Iz krčme u krčmu. Propio DI sav rum ko" k" trebao biti dodijeljen vojsci. Možete li reći nešto u !•' obranu? Ne možete. Pogledajte na njega. Ne zna ništa ' čak ni u svoju obranu, ali u civilu studira klasičnu filozofi] Zaista, klasičan primjer. Pukovnik je ove posljednje riječi izgovorio značajno, po lako, a zatim pljunuo: — Klasični filozof, koji u pijanstvu noću baca časnicima kape s glave. Mensch!1 Imate sreću da je to bio samo nelti artiljerijski časnik. U ovom posljednjem bila je koncentrirana sva mržnja 91. pukovnije prema artiljeriji u Budejovicama. Jao siga artiljercu koji bi noću pao u ruke pukovnijske patrole, i obratno. Grozna mržnja, nepomirljiva vendeta, krvna osveta, prenosila se s godišta na godište i bila je popraćena s obje strane tradicionalnim pričama kako su infanteristi pobacali artiljerce u Vltavu, i obratno. Kako su se potukli u »Po n Arturu«, »Kod Ruže« i ostalim brojnim zabavnim lokali^ južnočeške metropole. — No, svejedno — nastavio je pukovnik — takva stw se mora primjereno kazniti, tip mora biti izbačen izs , jednogodišnjih dragovoljaca i moralno uništen. I"1^0^ dovoljno takvih inteligenata u vojsci. Regimentszkanzle1Narednik iz pukovnijskog ureda pristupio je ozbnjn spisima i olovkom. .^ Vladala je tišina kao u sudskoj dvorani gdje sude u a predsjednik suda izjavljuje: 1. Čovječe! (njem.) 2. Pukovnijski ured. (njem.)

presudu! ...... vo takvim glasom pukovnik je izjavio: l uPr . „Odišnji dragovoljac Marek osuđuje se na dvade-6 Han pooštrenog zatvora, a nakon odslužene kazne A' liujese Kuni -l &uijv-";v- n^«"ip"~-Ikrenuvši se školi jednogodišnjih dragovoljaca gospodin i 'k naredi da se postroje. Čulo se kako se brzo postroretveroredove i odlaze, pri čemu je pukovnik rekao " ^*

-_

V

.

1

l

«

.

V

**' P1

Sagneru da je to sve loše i neka popodne u dvorištu s ! jjma vježba stupanje. __To mora grmjeti, gospodine satnice. I još nešto. Umalo sam zaboravio. Recite im da cijela škola jednogodišnjih dragovoljaca ima po pet dana pritvora, kako nitko ne bi zaboravio na svoga bivšeg kolegu, toga bandita Mareka. A bandit Marek stajao je pored Svejka i držao se sasvim zadovoljno. Bolje to s njim nije moglo ispasti. Sasvim je sigurno da je bolje guliti krumpire u kuhinji, oblikovati knedličke i glodati rebra nego urlati punih gaća pod neprijateljskom uraganskom vatrom »Einzeln abfallen! Bajonett auf!«1 Vrativši se od satnika Sagnera, pukovnik se zaustavio pred Svejkom i pozorno ga pogledao. Švejkovu je figuru toga trena predstavljalo njegovo punačko, nasmiješeno lice, obrubljeno velikim ušima koje su stršile ispod nabijene vojničke kape. C1 jelosti je odavao izraz potpune sigurnosti i pomanjkanja spoznaje o bilo kakvoj krivnji. Njegove su oči pitale: »Prosim, jesam nekaj napravil?« J gove su oči govorile: »Prosim, jesam ja za nekaj kriv?« sve sto je uspio primijetiti pukovnik je sažeo u pitanje Puceno naredniku iz pukovnijskog ureda: ~ ~ ~ B u d a la ? primijeti kako se pred njim otvaraju usta v

no °rio • javljam, gospon pukovnik, budala — odgo-'e umjesto narednika Svejk.

'•u 316

l

; nož

' na puške! (njem.)

317

Pukovnik Schroder kimnuo je poručniku i otišao na stranu. Zatim su pozvali narednika i pregledali m-, ^ oŠvejku. ate

*

— Ha! — rekao je pukovnik Schroder — to je zrur posilni natporučnika Lukaša, koji mu se, prema raporti, • gubio u Taboru. Mislim da gospoda časnici trebaju sami 'ti gojiti svoje služnike. Kad si je već gospodin natporučnik Lule-' odabrao takvu notornu budalu za služnika, neka se s njim sa i muči. Ima za to dovoljno vremena kad nikamo ne ide. I vi niste nikada vidjeli u našem društvu? No, vidite. Znači da iim dovoljno vremena kako bi mogao dotjerati svoga posilnom. Pukovnik Schroder pristupi Švejku, i gledajući u njegovo dobrodušno lice reče: — Govedo glupo, dobit ćete tri dana pooštrenog zatvora, a kad to odslužite, javite se natporučniku Lukašu. I tako se Svejk opet susreo s jednogodišnjim dragovoljcem u pukovnijskom zatvoru, a

natporučnik Lukaš mogao se jako veseliti kad ga je pukovnik Schroder pozvao k sebi kako bi mu rekao: — Gospodine natporučniče! Prije tjedan dana otprilike, nakon svog dolaska u našu pukovniju podnijeli ste mi molbu za dodjelu služnika, stoga što vam se vaš služnik izgubio na kolodvoru u Taboru. Budući da se vratio... — Gospodine pukovniče... — molećivo je progovorio natporučnik Lukaš. — Odlučio sam — nastavio je pukovnik naročito nagla-sivši — strpati ga na tri dana u zatvor, a onda ću vam g1 poslati... Natporučnik Lukaš slomljeno se znojio u pukovnik"^ uredu.

se

p in c

() r

iz zatvora uvijek čulo: «Bože živi, bože štiti« Edleritter! «1 Uz to su pjevali i čitav niz j a kada bi dolazio profoz, odzvanjal a mu

Ova j mili prof

đav oli odni jeti Stići će na koli ma, prito m će se smij ati vrag ovi u pakl u, s njim će

sice sve do grad a Prag a prikr o mi se sami vrag neka k odost raga M to nije

T 319

l

318

U

8 « > ,plemeniti vitez, (njem.)

oz naš ne smij e umr ijeti njeg a će do sam og pakl a

kotle grija ti...

A nad klupom, jednogodišnji je dragovoljac nacrtao stražara i pod tim napisao tekst stare pjesmice: Pod ohp o koba

bio vrag što me htio odost rag To je profo I dokz, su obojica tako dražili profoza, kao što njego draže an-daluzijskog bika v brk, crvenomnada maramom, natporučnik Lukaš s o tjeskobom sam je očekivao trenutak se kad u će se pojaviti Švejk kako trk. bi raportirao da opet nastupa službu.

III Švejkovi doživljaji u Kirdly Hidi

' 0:

Devedeset prva pukovnija selila se u Most nad Litavom — Kiralv Hidu. Upravo kad je Švejk nakon trodnevnog zatvora trebao biti pušten na slobodu, bio je odveden zajedno s jednogodišnjim dragovoljcem do glavne stražarnice, zatim sproveden pod vojničkom pratnjom na kolodvor. — To se već odavno znalo — rekao mu je putem jednogodišnji dragovoljac — da će nas premjestiti u Mađarsku. Tamo će se formirati maršbataljuni. Vojnici će se izvježbati u gađanju, pomlatit će se s Mađarima i veselo krenuti na Karpate. A u Budejovice će doći mađarski garnizon, pa će se plemena izmiješati. Postoji već takva teorija da je silovanje djevojaka druge narodnosti najbolje sredstvo protiv <| e e g neracije. Radili su to i Šveđani i Španjolci za tridesetogodišnjega rata, Francuzi u vrijeme Napoleona, a sad će to

budejovičkom kraju ponovno raditi Mađari, i to neće vezano s grubim silovanjem. Sve će se tokom vremena b i ti iti. Bit će to jednostavna razmjena. Češki vojnik spavat mađarskom curom, sirota češka djevojka primit će k sebi ^skog honveda, a nakon sto godina bit će to zanimljivo n f^ertje za antropologe, zašto su se pojavile izbečene ličkos ti kod ljudi na obalama Malše. ^"~~ o ovim uzajamnim parenjem — primijetio je Švejk Cr £ uopće zanimljiva stvar. U Pragu ima jedan konobar, Kristijan, kojem je otac bil abesinski kralj i koji se dal s

321

pokazivati u Pragu na Štvanici u jednom cirkusu. Ti se zaljubila jedna učiteljica koja je pisala pesmice u »T^ o pastirčekima, potočeku i šumici, a išla je z njim u h * ' ' zgrešila bludno, kak se veli u Svetom pismu, a onda s • čudila da joj se rodil skroz beli sinek. Je, al za četrnajst H dečko je počel tamniti. Tamnil je i tamnil, a za mesec d počel je i crniti. Za pol godine bil je crni kak i njegov ui abesinski kralj. Išla je z njim na kliniku za kožne boW da joj ga nekak posvetliju, al tam su joj rekli da je to pr ' crnačka koža i da niš nemreju s tim naredit. Ona je od t postala trknuta, pa je po časopisima počela tražiti savet n®. tiv crnačke kože, pa su je otpelali u ludnicu, a crnčeka su dali u sirotište gde su z njim izvodili velke zezancije. Onda je izučil za konobara, i išel je plesati po noćnim kavanama. Sad se od njega s velikim uspehom rađaju mulati, i više nisu tak pofarbani kak on. Jedan medicinar koji je zalazil »Kalichu« jednom nam je objašnjaval da to ni tak jednostavno, jer da takav mešanac ponovo rodi mešanca, a ti se već nemreju razlikovati od belih ljudi. A onda se odjednom u nekom koljenu pojavi crnac. Možete si predstaviti taj peh? Vi se oženite s nekom gospodičnom. Gadura je skroz bela, a onda vam rodi crnca. A ak je prije devet meseci išla bez vas u varijete gledati borbe atleta, gde je nastupa! i neki crnac, mislim da bi vam ipak ušel neki crv u glavu. — Slučaj vašeg crnca Kristijana — rekao je jednogodišnji dragovoljac — treba razmotriti i s ratnog stajališta. Recimo da su crnca odveli. Pražanin je, znači pripada 28. regimenti' Valjda ste čuli da je 28. regimenta prešla Rusima? Kako bi* tek Rusi začudili kad bi zarobili crnca Kristijana? Sigurn° ruske novine pisale da Austrija gura u rat svoju kolonija"1, vojsku jer joj nedostaje vojnika, pa je zato morala posegn" za svojim crnačkim rezervama. — Pripovedalo se — izjavio je Švejk — da Austrija kolonije čak negde na severu. Tu nekakvu zemlju cara Josipa... — Pustite to, dečki — reče jedan vojnik iz pratnje 322

no pripovedati danas o nekakvoj zemlji cara Franje ie0e°PNemojte nikoga imenovati, to bu bilo bolje... ^a Onda pogledajte na kartu — upao mu je u riječ jed^Tnii dragovoljac — da odista postoji Zemlja našeg n g
U

O bv L

'e služio v°)sk" preko propisanog roka, za prehranu (tupu), l nastojao da se

323

— Zidari su se spasili — prekinuo ga je Švejk ;e ugrijali od zapaljene lule. — Ne svi — rekao je jednogodišnji dragovoljac -_ j jici se dogodila nezgoda jer su zaboravili vući, pa su im se l ^ ugasile, tako da su ih morali sahraniti u ledu. Ali na k su ipak podigli školu od ledenih cigala i željeznop k» f

I

J

I

J v i

T-

l•

•

&

Ct

%,

sto je sve u svemu vrlo dobro držalo, Eskimi su uokolo n ložili vatru od razgrabljenog drveta s očerupanih trgovački brodova i postigli cilj kojem su težili. Led, na kojemu je bil podignuta škola, rastopio se i cijela škola, skupa s ravnateIjem i predstavnikom vlade, koji je sutradan trebao prisuj. tvovati posvećenju škole, propala je u more. Samo se čulo da je predstavnik vlade, kad mu je voda već došla do grla uskliknuo »Gott strafe England!« Sad će valjda tamo poslati vojsku da medu Eskimima napravi reda. Jasno je da će s njima rat biti težak. Najviše će našoj vojsci naškoditi pripitomljeni bijeli medvjedi. — E, samo bi nam to falilo — mudro je primijetio kaplar — i bez toga ima dosta ratnih izuma. Uzmimo, naprimjer, gas maske za trovanje plinom. Navučeš to na glavu, i otrovan si smjesta, kako su nam objasnili u oficirskog školi. — Oni vas sam tak strašiju — uključi se Svejk — nijedan vojnik se ne treba ničega bojati. Pa kad bi u borbi i opal u zahodsku jamu, samo se obliže i odmah ide dalje u bitku, a na otrovne plinove je svaki naviknut u kasarnama kad se dobije friški kruh i grah s ričetom. Ali sad su, kak se pripoveda, Rusi pronašli nekaj protiv podoficira... — To je valjda neka posebna električna struja — a°Pun Švejka jednogodišnji dragovoljac — ta se struja spoji zvjezdicama na kragni i ove eksplodiraju, jer su od celulo' To će biti nova pokora. Iako je u civilu kaplar čuvao volove, ipak je val)< kraju shvatio da ga zafrkavaju, pa je od njih otišao na kolone. e

Uostalom, približavali su se kolodvoru, gdje s , j|0 Budejovičani opraštali sa svojom regimentom. Nije to 524

drode, ali trg pred kolodvorom bio je prepun ljudi

.........

,. .,

Č 'kovo zanimanje privukao je spalir koji su načinili A • l kako to obično biva, valjani vojnici bili su otraga, $* . a ° ati u poci bajunetima ispred. Valjane će vojnike kasnije stočne vagone, a Švejka s jednogodišnjim dragovor° u zaseban zatvorski vagon koji je uvijek u vojničkom 'laku bio prikopčan odmah iza stožernih vagona. U takvom tvorskom vagonu mjesta je bilo koliko hoćeš. Švejk se nije mogao uzdržati a da ne vikne prema špaliru: »Živili!« i da ne mahne kapom. Djelovalo je to tako- su gestivno da je gomila bučno ponovila »Živjeli!« što se širilo dalje i odjekivalo pred kolodvorom gdje se već izdalekačelo po govoriti: »Već idu«. Kaplar iz pratnje bio je sav nesretan i derao se na Švejka da začepi gubicu. Ali klicanje se širilo kao lavina. Žandari su potiskivali spalir i probijali put patroli, a gomila je i dalje vikala »Živjeli« i mahala kapama i šeširima. Bila je to prava manifestacija. Ispred hotela nasuprot- ko lodvoru mahale su rupčićima nekakve dame i vikale »Heil!« Češko »Živjeli« miješalo se s njemačkim »Heil«, a nekakvom zanesenjaku iz špalira, koji je iskoristio priliku pa mu se omaklo »Nieder mit den Serben«, podmetnuli su nogu i |°maga izgazili u umjetno nastaloj gužvi. I kao električna iskra sirilo se dalje: »Već idu!« l zaista su išli, pritom je Švejk, pod bajunetima, pozdravozb u ,šom^u mahanjem ruke, a jednogodišnji dragovoljac "jno je salutirao. n 'v u SU U^* na kolodvor i pošli prema određenom voj nik k"1 v a u> a m e uma '^ P i j lo vojna glazba, čiji je kapel-^ !o zbunjen neočekivanom manifestacijom, intonirala nu »Bože živi, Bože štiti«. Na sreću, u pravom trenutku pat SC Sa sv T° °J^m crmm polucilindrom viši vojni svećenik, Latina iz 7. konjičke divizije i počeo praviti red. *- ?va Je povijest bila v jednostavna. Jučer je stigao )u ice, on — strah i trepet svih časničkih kuhinja, 325

l

žderonja i nezasitan tip koga nije moguće ni nan. najesti, a kao slučajno je prisustvovao malom oprost • " domjenku časnika pukovnije koja je odlazila na bojišt r"1 je i pio za desetoricu i u više ili manje pijanom stanju odi je u časničku kuhinju izmamiti od kuhara još kakvih ° taka. Gutao je zdjele s umacima i knedlima, čupao me« kostiju kao divlja mačka, a na kraju se u kuhinji dokorJ ruma, pa tek kad ga se toliko nalokao da mu se podriava| vratio se na oproštajni domjenak gdje se proslavio novini lokanjem. U tome je imao bogatog iskustva, a u 7. konjičko diviziji časnici su uvijek morali za njega doplatiti. Ujutro mu je pala na pamet ideja da mora napraviti reda pri odlasku prvih ešalona i zato je teturajući prošao kroz čitav špalir, a na kolodvoru je još i proširio djelatnost, tako da su se časnici koji su upravljali ukrcavanjem pukovnije zatvorili pred njim u ured šefa postaje. I tako se opet pojavio pred kolodvorom u pravi čas, kako bi istrgnuo iz ruke dirigentski štapić kapelniku koji se upravo spremao dirigirati »Bože živi, Bože štiti«. — Halt! — rekao je — još ne, dok ne dam znak. Sad je voljno dok se ne vratim. Otišao je na kolodvor i pošao za ešalonom koji je zaustavio uzvikom »Halt!« — Kamo? — upitao je strogo kaplara koji se nije znao snaći u novoj situaciji. Umjesto njega dobrodušno je odgovorio Svejk. — Voziju nas u Bruck, ako hoćete, gospon oberfeld*11' 1 rat , možete z nama. , — I hoću — izjavi pater Lacina i okrenuvši se patr° doda: , ; — A tko kaže da ne mogu putovati? Vonvarts, MafS Kad se viši vojni svećenik našao u zatvoreničkom vag° ' legao je na klupu, a dobrodušni Švejk skinuo je kaput i st* ga pateru Lacinu pod glavu, našto je jednogodišnji drag jac tiho rekao preplašenom kaplaru: 1. Viši vojni svećenik, (njem.) 2. Naprijed! Marš! (njem.)

326

! Vise vojne svećenike treba čuvati. wf "T. i 0 ispružen na klupi, pater Lacina počeo je izlaga-

°" Ragu s gljivama, gospodo, bolji je, što je više gljiva, ali ••~~~" e. moraju prije toga pržiti na luku, a tek onda se doda Jorovog Usta i luka. Luk ste već izvoljeli dodati — javio se jednogodišnji ,wovoljac praćen očajnim pogledom kaplara koji je u pateru ini vidio, doduše pijanog, ali ipak svoga nadređenog. Položaj kaplara bio je zaista očajan. _ je — podvukao je Švejk — gospon oberfeldkurat je potpuno u pravu. Čim više luka, tim bolje. Bil je u Pakomefičama pivar koji je u pivu dodaval luk, jer luk izaziva žeđ. Luk je opće vrlo korisna stvar. Pečeni luk se meće inačireve... Pater Lacina za to je vrijeme govorio poluglasno kao u snu:

— Sve ovisi o začinima, kakvi se začini u to stavljaju i u kojoj količini. Ništa se ne smije prepapriti, preljutiti... Govorio je sve sporije i tiše: — Ne previše klin-če-ka, ci-tro-ne, muš-ka-ta, ka-ri-ja... Nije dovršio jer je zaspao, a kad bi prestao hrkati, povremeno bi svirao kroz nos. Kaplar ga je ukočeno gledao dok su se ljudi iz pratnje tiho smijuckali na svojim klupama. Taj se ne bu tak brzo probudil — izjavi Švejk nakon katke stanke — totalka je pijan.^ ~- Nema veze — nastavio je Švejk, mada mu je bojažljivi P ar davao znake da šuti — tu se niš nemre promenit, f e l d k 1 ^ k° ^eva' ^n Je u ransu kapetana. Svaki od tih . urata, niži ili viši, ima takav dar Božji da se naloče ko taj K* Cim ^°k* Priliku- Ja sam služil kod feldkurata Katza, a °no ^f0?^ i ^J nos- Ov° kaj ovaj izvodi to još ni niš prema '•• ,. ^J Je onaj izvodil. Skup smo propili i monstrancu, a [ VaUda propili i samog Gospoda Boga da nam je neko ^ njega nofce posudit. .«!*•»!;: i 327

Švejk priđe pateru Lacini, okrenu ga prema nas! nu znalački reče: i — Taj bu hrkal do Brucka — i vrati se na svoje1 m praćen očajničkim pogledom nesretnog kaplara koji n • Prilni jeti: — A možda da to nekom prijavim? — Samo probajte otići — reče jednogodišnji dragovol' — vi ste zapovjednik pratnje. Ne smijete se od nas udjjvati. A prema propisima ne smijete nikoga iz pratnje p\^w van da to ode prijaviti, sve dok ne budete imali zamjenika Kao što vidite — tvrd orah. A ako biste grimasom probali dati znak da netko dođe ovamo, to isto ne ide. Tu se ništa ne može. Na drugoj je strani opet propis da osim uhićenika i osoba iz pratnje u zatvoreničkom vagonu ne smije biti sutna pri strana osoba. Nezaposlenima pristup strogo zabranjen. A ako biste htjeli prikriti tragove svoga prijestupa i višeg vojnog svećenika za vrijeme vožnje neprimjetno izbaciti vlaka, iz to isto ne bi išlo, jer su ovdje svjedoci koji su vidjeli da ste ga pustili u vagon kamo ne spada. Da, gospodine kaplare, degradacija vam je sigurna. Kaplar se zbunjeno javio da on nije pustio u vagon višeg vojnog svećenika, već se ovaj sam k njima priključio, te daje to ipak njegov pretpostavljeni. — Ovdje ste pretpostavljeni jedino vi — izričitoje tvrdio jednogodišnji dragovoljac, čije je riječi nadopunio Svejfc — Da nam se htel priključiti i sami car, niste to srne dozvoliti. To je ko na straži kad nekom zelembaću regrut dođe oficir inspektor, i zatraži od ovog da mu ode clpo !r rete, a regrut još pita koju vrstu da mu donese. Za takve stvari dobi ćuza. , e Kaplar bojažljivo primijeti da je ipak Švejk prvi r oberfeldkuratu da može ići s njima.

T ću godinu. Sad bi trebo bit promaknut za desetnikar j si to fino prekrižite — reče cinično jednogodišnji '"" i:,,r — kako vam velim, to miriše na degradiranje. 0l

— Ja si to mogu, gospon kaplar, dozvoliti —• °"£ , Švejk — zato jer sam blesav, ali od vas to niko ni očeki • 3 — Služite već dugo kao aktivni? — upita kaplar ° usput jednogodišnji dragovoljac. v'iOHt^aolo,'' 328

.

-l

n

-l

.

.

-r0 vani je skroz svejedno — javi se Svejk — poginuti "doficir ili ko obični vojnik, ali istina je da degradirane u prve redove. Viši vojni svećenik se trgne. _ (jori — izjavi Švejk, kad je ustanovio da je s njim sve potpunom redu — sad valjda sanja o nekoj žderači. Samo bojim da nam se tu ne napravi. Moj feldkurat, kad bi se nalokal, nije niš osećal u snu. Jednom je... I Švejk poče pripovijedati svoja iskustva s vojnim svećenikom Ottom Katzom tako potanko i zanimljivo da nisu ni primijetili kad je vlak krenuo. Tek urlanje iz stražnjih vagona prekinu Švejkovu priču. Pjevala je dvanaesta satnija, gdje su bili sami Nijemci od Krumplova i Kašperskih Gora: »W ann ich kumm, 1 wann ich kum m, tuann ich wieda, wieda kumm «.

A iz drugog vagona nekakav se očajnik derao prema Budejovicama od kojih su se udaljavali: »Unddu, meinSchatz, bleibsthier. 2 Holarijo, holarijo, holo!«

T Vup l je to tako strašno jodlanje i dernjava da su ga drugovi i odvući od otvorenih vrata stočnog vagona. se ~-fT — reče jednogodišnji dragovoljac kaplaru nas fali * * ^ n*Je P°)avua inspekcija. Po propisu moe n as prijaviti zapovjedniku vlaka odmah na kolodvoru, •v itq s g

0

Ja

,

1 ' ti> m n i* J* "' S e vr atim' m ° ovdje ostaješ. f«/

a

,

vratim, vratim, (njem.)

329

a ne se baviti nekakvim pijanim višim vojnim svece -i Nesretni je kaplar tvrdoglavo šutio i uporno gUi ^ telegrafske stupove koji su jurili unatrag. ° °J — Kad samo pomislim da nismo nikome prji i— nastavi zajedljivi jednogodišnji dragovoljac —• i da ''^ prvoj stanici sigurno k nama ući zapovjednik vlaka, ond ^ meni uzavri vojnička krv. Pa mi smo kao...

• naredbe, i paragrafi kojih se svako mora držati, to P° , bi bilo reda. Zatvoreni čovek je ko dete u tuhici jer i°ace ., • jejan poznati skitnica — njega se mora paziti .ovo se ne uzruja, da bi bil zadovoljan sa "

. m sudbinom, da se siromaka ne uvredi. ^ Uostalom — rekao je nakon stanke Švejk gledajući ••"""" l'ski u kaplara — kad bu jedanajst sati, prosim da mi

u

— Cigani — upadne mu u riječ Švejk — ili skitnice p meni, to sliči ko da bi se bojali Božjeg sveda i ko da se ° smemo prijaviti da nas ne zatvoriju. — Osim toga — rekao je jednogodišnji dragovoljac — na temelju naredbe od 21. studenog 1879., pri prijevozu uhićenika vlakom moraju se osigurati ovi propisi: Kao prvo, zatvorenički vagon mora biti osiguran mrežama. To je jasno kao sunce, a ovdje je to i provedeno po propisu. Nalazimo se iza savršenih rešetaka. To bi, dakle, bilo u redu. Kao drugo, u dodatku C. i K. naredbe od 21. studenog 1879., u svakom zatvoreničkom vagonu mora se nalaziti zahod. Nema li toga, vagon mora imati prekrivenu posudu za vršenje velike i male nužde uhićenika i straže u pratnji. Ovdje kod nas ne može se uopće govoriti o zatvoreničkom vagonu gdje bi morao biti i zahod. Nalazimo se, zapravo, u jednom pregrađenom kupeu izoliranom od cijeloga svijeta. A također nema ni posude... — Možete to napravit kroz prozor — pun očajanja iz)afl kaplar. — Zaboravljate — reče Švejk — da se nijedan zatvoreni15 ne sme ni približiti prozoru. — I kao treće — nastavi jednogodišnji dragovo) — mora biti osigurana posuda s pitkom vodom. N1 .. se niste pobrinuli. A propos! Znate li na kojoj će se p°s dijeliti jelo? Ne znate? Znao sam da ste neinformirani-— Tak, vidite, gospon kaplar — primijetio je Švejk ^. to ni nikakva šala pelati zatvorenike. O nama se mora . briga. Mi nismo nikakvi obični vojnici koji se moraju ^ ^ sami za sebe. Nama se sve mora donesti pod nos, zato > 330

fdivelitei j č -i Kaplar ispitivački pogleda Svejka. __ Vi ste me, gospon kaplar, sigurno hteli pitati zakaj • trebate reći kad bu jedanajst. Od jedanajst sati spadam u stočni vagon, gospon kaplar — istaknuo je Švejk i nastavio svečanim glasom: _ Bil sam osuđen na tri dana na pukovnijskom raportu. U jedanajst sam počel služiti kaznu, a danas u jedanajst sati moram bit pušten. Od jedanajst sati nemani ovde kaj delati. Nikakav vojnik ne sme biti duže zatvoreni neg mu pripada, jer u vojski se mora čuvati disciplina i red, gospon k a p la r. Nakon ovog udarca očajni kaplar nije dugo mogao doći k sebi, dok konačno nije primijetio da nije dobio nikakvih is p ra v a . • Dragi gospodine kaplar — javio se jednogodišnji- dra govoljac— papiri ne dolaze sami zapovjedniku pratnje. Ako brdo neće Muhamedu, mora zapovjednik pratnje sam po paP're^Vi ste se sada našli u novoj situaciji. Svakako ne smijete održavan nikoga dco treba biti pušten na slobodu. A na dru8°) strani, prema važećim propisima nitko ne smije napustiti šk u-611^ vag°n. Zbilja ne znam kako ćete se izvući iz ove Jive situacije. Čim dalje, to gore. Sad je pola jedanaest. °godišnji dragovoljac vrati sat u džep. za rTi sam racloznao, gospodine kaplare, što ćete učiniti P°la sata. s

--. *7

vure s a£ ki Š M P kun u stočni vagon — ponovi sanjar-°W. na to mu se ^ potpuno zbunjeni i utučeni kaplar

331

— Ako vam to ne bi bilo nezgodno, ja mislim, d • mnogo udobnije nego u stočnom. Ja mislim... ' i Bio je prekinut krikom usnulog višeg vojnog svećenl — Više umaka! — Pajki, pajki — reče dobroćudno Svejk, podmećući pod glavu skut kaputa koji je padao s klupe — samo ti fi " dalje sanjaj o žderači. ° A jednogodišnji dragovoljac poče pjevati: Spi djetešce spi s tobom sveti svi i Gospod će s tobom spati andel će te Ijuljuškati spi djetešce spi.

jj ''

Očajni kaplar više ni na što nije reagirao. Gledao je tupo kroz prozor i pustio da se u kažnjeničkom kupeu totalna dezorganizacija razmaše punim zamahom. Iza ograde vojnici iz pratnje igrali su »mesarenja« pa su po stražnjicama padali brzi i pošteni udarci. Kad se osvrnuo u tom smjeru, gledala je izazovno, točno prema njemu, stražnjica jednog pješaka. Kaplar je uzdahnuo i okrenuo se opet prema prozoru. Jednogodišnji dragovoljac trenutak je o nečemu razmišljao, a onda se obratio klonulom kaplaru: — Je li vam poznat časopis »Svijet životinja«? — Na taj je časopis — odgovorio je kaplar s jasnim &&' zom radosti što se razgovor prenosi na drugo polje -~ preplaćen gostioničar kod nas na selu, jer je strašno vo sanske koze, a sve su mu crkle. Zato je tražio savjet u to časopisu. .. c < r V — Dragi kamarade — reče jednogodišnji ^ ^ °L — ovo što ću vam sada reći i što sada slijedi, dokazat će neobično jasno da nitko nije pošteđen grešaka. Uvjeren gospodo, da ćete i vi tamo otraga, prestati igrati »mesar i jer će ovo što ću vam sada pripovijedati biti vrlo žaru 332

. tim što ove stručne nazive ne razumijete. Pričat već sam ^ ^ »Svijetu životinja« kako bismo zaboravili na ratne muke. K ko sam zapravo postao urednik »Svijeta životinja«, to-i zanimljivog časopisa, bilo je za mene neko vrijeme 1 pa vrlO Z*"" "-'

&

r

j

l

-

. i .v

l zamršenom zagonetkom, sve dok nisam zauzeo stajalište T am to mogao izvesti jedino u stanju potpune neuračun-j u kojem me je na to navela prijateljska ljubav prema tarom prijatelju Hajeku, koji je sve dotad pošteno uređivao časopis, ali se pritom zaljubio u kćerku vlasnika časopisa, gospodina Fuchsa, koji ga je smjesta izbacio, pod uvjetom da mu osigura dobrog urednika. Kao što vidite, vladali su tada čudni najamni odnosi. Kad me je moj prijatelj Hajek predstavio, vlasnik lista me je primio vrlo ljubazno i upitao imam li uopće kakvog pojma o životinjama, a bio je vrlo zadovoljan mojim odgovorom da sam oduvijek volio životinje i vidio u njima prijelaz k čovjeku, te da sam posebno sa stajališta očuvanja životinja respektirao njihove čežnje i želje. Nijedna životinja ništa drugo ne želi doli samo to da prije no što bude pojedena, bude, ako je to moguće, bezbolno usmrćena. Šaran od samog svog rođenja gaji fiksnu ideju da nije lijepo od kuharice što mu još živom para trbuh, a običaj da se kokotu siječe glava opravdava nastojanje društva za zaštitu Z1 votinja da se klanje peradi ne dopusti ruci nevještoj. Skvrčena tjelešca prženih mrenica svjedoče o tom projedu umirućih, protiv toga da ih žive prže na margarinu u lo( jolima. Batak kopuna... to me je prekinuo i upitao da li se razumijem u peraiy • , , fen ^ • Zna<^em h izazivati iz stranih žurnala sličice za živ • VclranJe> prevoditi iz stranih žurnala stručne članke o s - nJ^ma, znam li listati po Brehmu, te da li bih mogao tato! 'V u nma pisati uvodnike iz života životinja glede W0v klagdana, promjena godišnjih doba, glede utrka, ' °dgajanja policijskih pasa, narodnih i crkvenih S

°

kuniće, pčelarstvo, zanimljivosti iz svijeta 333

blagdana — ukratko imam li novinarski pregled cjelot situacije i mogu li to iskoristiti u kratkom i sadriauvodniku. Izjavio sam da sam već jako puno razmišljao o pravi] vođenju takvog časopisa kao što je »Svijet životinja«, i ^ ^ u potpunosti spreman uređivati sve te rubrike i proble budući da sam upućen u spomenute teme. Moja ' i '• —1 ~ "-a o Lu j a n j j bit će pak usmjerena k uzdizanju časopisa do neslućenih vi na. Reorganizirati ga sadržajno i stvarno, uvesti nove rubrik kao što su, naprimjer, »Veseli kutić životinja«, »Životinje n životinjama« uzimajući pritom pažljivo u obzir političU situaciju. Ponuditi čitateljima iznenađenja za iznenađenjima, tako da se od životinje do životinje neće moći ni pribrati. »Iz životinjskog dana« mora se izmjenjivati s »Novim programom rješenja pitanja domaće stoke« i s »Pokretima u goveđem svijetu«. Opet me je prekinuo i rekao da mu je to posve dostatno, te da će mi, ako izvršim samo polovicu svega toga, darovati par patuljastih vijandotskih kokoši s posljednje berlinske izložbe peradi, koje su dobile prvu nagradu, a vlasnik zlatnu medalju za izvrsno parenje. Mogu reći da sam se doista trudio i da sam svoj urednički program u časopisu ispunjavao koliko god su dopuštale moje sposobnosti, da sam čak došao do otkrića da moji članci nadmašuju moje sposobnosti. Želeći čitateljima pružiti nešto posve novo, izmišljao sam životinje. Pošao sam od tog principa da su, naprimjer, slon, tig31' lav, majmun, krtica, konj, prase itd. svakom čitatelju >>-yfl(.životinja« već poznati stvorovi i da čitatelje treba UZD nečim novim. Novim otkrićem. Zato sam to probao s K» sumporotrbušnim. Ta nova vrsta moga kita bila je veli*3 bakalar, a opskrbljena mjehurom napunjenim mravljo selinom i posebnim izmetnim otvorom kroz koji je "*°'. :e sumporotrbušni u eksplozijama puštao, na male ribe K 334

žderati, omamljivu otrovnu kiselinu koju je kasnije ho° P,. znanstvenik... sad se već ne sjećam kako sam ®v ga prozvao kiselinom kitovskom. Kitova mast bila je ^ ima veC poznata, ali nova je kiselina probudila pozornost 1.^0 čitatelja koji su nas pitali za firmu koja proizvodi ^kiselinu.Mogu vas uvjeriti da su čitatelji »Svijeta životinja« uopće jako radoznali.Kratko iza toga objavio sam, nakon kita sumporotrbusnog, ijeli niz drugih životinja. Medu ostalim imenujem samo: tobolčara prepredenog sisavca iz porodice klokana, vola- jes tivog prapretka krave, nalivnjaka sipinog, kojeg sam progla sio za jednu vrstu štakora. Svakoga dana pristizale su nove životinje. I sam sam bio vrlo iznenađen svojim uspjesima u toj struci. Nikad nisam ni pomislio da je potrebno toliko popunjavati životinjski svijet, te da je Brehm mogao izostaviti toliko životinja u svojem djelu »Život životinja«. Je li išta znao Brehm, i ostali svi koji su ga slijedili, o mom šišmišu s otoka Islanda, »netopiru udaljenom«, o mojoj domaćoj mački s vrhova planine Kilimandžaro pod nazivom »maca jelenska razdražljiva?« Jesu li prirodoslovci imali pojma o nekoj buhi inženjera Krmna koju sam našao u jantaru, a koja je bila potpuno- sli jepa, stoga što je živjela na podzemnoj prahistorijskoj krtici, ko ja je također bila slijepa, jer joj se baka parila, kao što sam P^ao, s podzemnim »slijepim vodozemcem špiljskim« iz ostojnske jame, koja je u to vrijeme sezala sve do današnjeg Baltičkog mora? i ^°Sytog beznačajnog događaja razvila se velika polemika u časopisa »Vrijeme« i »Čeh«, jer je časopis »Čeh«,sam u i V St ma sv a ° * °8 podlistka, citirao članak o buhi koju ni« Kr te Je °bjavi° proglas: »Što Bog čini — dobro biiri či- aravno> »Vrijeme« l Ve e je posve realistički razgolitilo i moju t^p , * časnog »Čeha« i od tog trena činilo mi se da me * Sretna zvijezda pronalazača novih stvorenja. Pret»ovijeta životinja« stali su se uznemirivati. 5SJ|;

335

Povod tomu dale su im i mo e kratke viiesti o J

J-

•

•

..

,

peradarstvu, gdje sam razvio svoje nove teorije koje su • zvale pravo zaprepaštenje, jer je nakon mojih jednosta '**' savjeta, poznatog pčelara gospodina Pazourka udarila t a pčelarstvo na Sumavi i pod Krkonošama sasvim je j7 ^ rio. Na perad je udarila kuga pa je, kratko rečeno, sy pokrepalo. Pretplatnici su pisali prijeteća pisma i otkazi l časopis. Bacio sam se na ptice koje žive na slobodi i još danas se sjećam svoje afere s urednikom »Seoskog obzora«, klerika) nim zastupnikom ravnateljem Još. m. Kadlčakom. Iz engleskog časopisa »Countrv Life« izrezao sam sličicu nekakve ptičice, koja je sjedila na orahu. Dao sam joj ime orašar, po istoj logici po kojoj bih pticu koja sjedi na kleku nazvao klekuša ili recimo klekovača. I što se sve nije dogodilo!? Na običnoj dopisnici gospodin Kadlčak me napao da je to »sojka«, a ne nikakav »orašar«, i da je to prijevod njemačkog naziva Eichelhaher. Poslao sam mu pismo u kojem sam izložio svoju cjelovitu teoriju o orašaru, pismo sam ukrasio brojnim psovkama i izmišljenim citatima iz Brehma. Zastupnik Kadlčak odgovorio je u »Seoskom obzoru« uvodnim člankom. Moj šef, gospodin Fuchs, sjedio je kao i uvijek u kavani i čitao pokrajinske novine, jer je u posljednje vrijeme često tražio ocjene mojih privlačnih članaka u »Svijetu životinja«, a kad sam došao, pokazao je na »Seoski obzor« koji je ležao na stolu te rekao tiho, gledajući u mene svojim tužnim očima s izrazom koji su njegove oči u posljednje vrijeme staln° imale. — Čitajte. Čitao sam glasno pred čitavom kavanskom publikom»Štovana redakcijo! Već sam vas upozoravao da vaš časopis uvodi e° i neutemeljene nazive, da nedostatno bdije nad češkoga jezika, te izmišlja razne životinje. Naveo sam 336

općeuvriježenog pradavnog naziva 'sojka' vaš uvodi 'orašar' što odgovara prijevodu s njemačkog h Ihaher— sojka.« 1 Šoika _ ponovio je očajno za mnom vlasnik časopisa, to sam mirno dalje: . - > , , . Nato sam od vašeg urednika Svijeta životinja dobio • ln neizmjerno grubog, osobnog i bezobzirnog obilježja, isni*j * , v 11 • • v i v • • <• Pkojemu me naziva, sto podliježe kažnjavanju, ignorant"kim govedom', a što zaslužuje i osobiti prijekor. Tako ectu se pristojnim ljudima ne odgovara na stvarne znanstvene rigovore. Rado bih znao tko je od nas dvojice veće govedo. Možda, doista, nisam trebao priopćavati prigovore dopisni com već pismom, ali zbog preobilja posla nisam obratio pažnju na tu sitnicu, no sada, nakon prostačkog ispada vašeg urednika 'Svijeta životinja', iznosim sve na javni stup srama. Vaš se gospodin urednik jako vara misleći da samdoučeno ne govedo koje nema pojma kako se koja ptica zove. Godinama se bavim ornitologijom, ali ne iz knjiga, već pro učavanjem u prirodi, pa imam u krletkama više ptica nego što ih je vaš urednik vidio u svom životu, budući da je to čovjek zatvoren u praškim rakijašnicama i birtijama. No, to su sporedne stvari, iako ne bi bilo zgorega bi kadse vaš urednik 'Svijeta životinja' prvo uvjerio koga naziva govedom, prije nego što to izađe iz njegova pera, pa makar bilo namijenjeno i Moravskom Frvdlandu pokraj Misteka, gdje je također, sve do toga članka, bilo pretplatnika na vaš časopis. sam Uostalom, ne radi se o osobnoj polemici luđaka, već »j o stlv biti stvari, stoga ponavljam još jednom, da je nedopu° izmišljati nazive iz prirode, kad već imamo općepoznati n ^v'sojka'«. ~^~ Da, sojka — još očajnijim glasom rekao je moj šef. ^tarn ja mirno dalje i ne dam se smesti: •j, * *° je gadarija kad to rade nestručnjaci i obične sirovine. e na° J ikada nazvao 'sojku' orašarom'? U djelu 'Naše ptice str - H8. stoji latinski naziv Garrulus glandarius B. A, a 337

to je ta moja ptica — sojka. Urednik vašeg lista priznati da ja bolje poznajem svoju pticu nego što je tv, ? poznavati nestručnjak. Orašar se prema dr. Baveru n • Mucifraga carjcatectes B, a to B ne znači, kao što mi je J** vaš urednik, da je to početno slovo riječi budala. Češki coslovci poznaju uopće samo sojku običnu, a nikakvog Vaš orašara kojeg je pronašao upravo taj gospodin na kojeg odnosi početno slovo B — prema njegovoj teoriji. To je d ski, osobni napad, koji u samoj stvari ništa ne mijenja. Sojka će ostati sojkom i kad bi se urednik 'Svijeta životinja od toga usr.o, a sve će to ostati tek dokazom kako se kadikad piše \ lakomisleno i nestručno, premda se ovaj poziva na Brehrna izrazito drsko. Taj prostak piše da sojka prema Brehmu spada u porodicu krokodilovaca, str. 452, gdje se govori o svraki ili svrakuši običnoj (Lanius minor L.). Pa se taj ignorant, ako se smijem tako blago izraziti, iznova poziva na Brehma, da sojka spada u petnaestu porodicu, dok Brehm stavlja gavranuše u porodicu sedamnaestu, u koju spadaju gavrani, rod čavki, a još je i tako prost da je i mene nazvao čavkom (Colaeus) iz roda svraka, vrana modrih, podrazred blesavaca brbljavih, premda se na toj strani govori o sojkama šumskim i svrakama šarenim...« — Sojke šumske — uzdahnuo je moj izdavač časopisa, uhvativši se za glavu — dajte mi to, sam ću pročitati do kraja. Uplašio sam se od toga kako mu je promuknuo glas kojim je čitao: »Gologrivnjaš ili turski kos ostat će u češkom prijevod11 uvijek gologrivnjaš, kao što će drozd uvijek ostati drozdom.« — Drozd se treba zvati klekuša ili klekovača, gospodi šefe — podvukao sam — zato... što se hrani klekinjarnaGospodin Fuchs je udario novinama po stolu i uvuK* se pod bilijarski stol krkljajući posljednje riječi koje je P čitao: 338

Turdus, gologrivnjaš — Nikakva sojka, derao se pod •irskim stolom — orašar, grizem, gospodo! V. ačno su ga izvukli, a treći dan je, u obiteljskom kru-preminuo od upale mozga. ^K'egove posljednje riječi u zadnjim svjesnim trenucima 'u. _ Nije mi stalo do osobnih interesa, već do općeg l h a S tog stajališta izvolite saslušati moje mišljenje, onako sparno kao... — i tu je štucnuo. No, jednogodišnji je dragovoljac ušutio i rekao zajedljivo kaplaru: y __ Time sam vam samo htio reci da se svaki čovjek - po nekad nade u škakljivoj situaciji, te da griješi. U cijelosti uzevši, kaplar je od toga razumio samo to da je grešan, zato se opet okrenuo k prozoru i namrgođeno gledao kako vlak odmiče. Nešto jači dojam ostavila je priča na Švejka, a vojnici iz pratnje glupo su se pogledavali. Švejk poče: — Na svetu nemre niš ostati skriveno. Sve se otkrije, kak ste i čuli, pa i to da takva glupa sojka nije nikakav orašar. To je zbiljam jako zanimljivo da se neko da na takvu stvar vlo-viti. Izmišljati životinje je zbiljam teška stvar, ali pokazivati takve izmišljene životinje zbiljam je još teže. Jednom, pred nekolko let, bil je u Pragu nekakav Mestek, i taj je pronašel morsku sirenu i pokazival ju je u Havličkovoj ulici na Vinohradima, iza forangi. U fbrangama je bila luknja i svako je m °gel u toj polutami videti najobičniji divan na kojem se v «jala jedna ženska sa Žiškova. Noge je imala zamotane u £nu gazu koja je trebala predstavljati rep, lasi su joj bile P°rarbane u zeleno, na rukama je imala rukavice, a na njima Ficvršćene peraje od Ijepenke, isto zelene, a na leđima je sa l °m imala zvezano nekakvo kormilo. Mladež do šesnajst let 'tarn ^ma^a pristupa, a svi kojima je bilo više od šesnajst si r a ^ su Patili ulaznicu jako su uživali, jer je ta morska imala velku rit, na kojoj je bil natpis »dovidenja«. cica tiče, nisu bile za niš. Visile su joj do pupka ko iz339

mučenoj flundri. U sedam navečer Mestek bi zatvara!' bi »Morska sirena, možeš ići doma«, ona se presvlekla i set navečer već ste ju mogli videt kak hoda po Taborskoi v i nekak potiho veli svakom gosponu kog sretne: »LjepotvfCi idemo se malo...«, a zato jer ni imala knjižicu, vlovil j '' prilikom jedne racije gospon Drašner i sa sličnim ptičicanf ju je zatvoril i tak je Mesteku propal posel. Upravo je tada viši vojni svećenik pao s klupe i nastavi spavati na podu. Kaplar ga je neko vrijeme glupo promatrao a onda ga u općoj tišini, bez ičije pomoći, stade sam dizati na klupu. Bilo je očito da je izgubio sav autoritet, a kad je izgovorio slabim, beznadnim glasom: — E, baš bi mi mogli i pomoć — svi iz pratnje su ga promatrali ukočeno i nitko nije ni prstom maknuo. — Mogli ste ga ostaviti da ćori tam gde je i bil — rekao je Švejk — ja sam to tak delal sa svojim reldkuratom. Jednom sam ga pustil da spava na zahodu, jednom je spaval gore na ormaru, pa u tuđoj kući u koritu; bogzna gde sve ni hrkal. Kaplar je odjednom dobio napad odlučnosti. Htio je pokazati da je ovdje gospodar i stoga reče grubo: — Začepi gubicu i ne zezaj! Nekakav posilni mi tu melje. Dosadan si ko stjenica. — Je, točno, a vi ste Bog, gospon kaplar — odgovorio je Svejk s uravnoteženošću filozofa koji želi cijelom svijetu osigurati zemaljski mir i pritom se upušta u groznu polemiku — vi ste Majka Božja od sedam bolesti. — Gospode Bože — zavapi jednogodišnji dragovoljac kršeći ruke — ispuni naše srce ljubavlju spram svih dočasnika-kako ih ne bismo gledali s odvratnošću. Blagoslovi nas, okupljene u ovoj zatvorskoj rupi na tračnicama. Kaplar se zacrvenjeo i skočio: — Ja ti zabranjivani svaku primjedbu, ti, jedan obic jednogodišnjak. — Vi niste nizašto krivi — umirujućim glasom nasta je jednogodišnji dragovoljac — u mnogih je vrsta i f priroda oduzela živim bićima svaku inteligenciju. Jeste 340

• ' o ljudskoj gluposti? Zar ne bi bilo svakako bolje da ćuli prl .. ^ jruga vrsta sisavca, a ne da nosite to glupo ste se ro . kaplara? Velika je greška što o sebi mislite da C°avršenije i najrazvijenije stvorenje. Kad vam otparaju e. vi ste nula, na koju se puca bez ikakvog posebnog u svim rovovima * na svim frontama. A kad vam ioš jednu zvjezdicu i naprave od vas živog stvora o< > ' . y . . i /!_•• j " .. s£ wve supar, s vama još uvijek neće biti sve u redu. V duhovni obzor još će vam se više suziti, a kad negdje bojištu ostavite svoje kulturno zakržljale kosti, u cijeloj Europi za vama neće nitko zaplakati. ___ Ja ću vas dat zatvorit — uzviknu očajni kaplar. Jednogodišnji dragovoljac se nasmijao: __ Vi biste me vjerojatno htjeli dati zatvoriti zato što sam vas psovao i to bi bila laž zato što vaše duhovno stanje uopće ne može razumjeti uvredu, a osim toga kladim se s vama u što god hoćete da se ne sjećate ničeg od cijelog našeg razgovora. Kad bih vam rekao da ste embrij, to biste zaboravili ne samo prije nego što stignemo do najbliže postaje, već i prije nego što mimo nas proleti prvi telegrafski stup. Vi ste odum-rla moždana vijuga. Ne mogu si uopće zamisliti da biste bili u stanju negdje suvislo izložiti sve što ste me čuli govoriti. Osim toga možete, koga hoćete, ovdje pitati da li se u mojim riječima osjetila i najmanja primisao o vašem duhovnom obzoru i da li sam vas čime uvrijedio. — Zbiljam — potvrdi Švejk — vama ovde niko ni rekel nijedne reci koju bi mogli nekak krivo protumačiti. To vam uy ek loše ispadne ak se neko oseti uvredeni. Jednom sam ^ u noćnoj kavani »U tunelu« i razgovarali smo se o or-. S nama je sedel jedan mornar i taj je pripovedal * orangutana često ne razlikuju od nekog brkatog građana, ta a 0 . kav orangutan ima bradu obraslu ko. . . ko, veli, recimo ) tamo gospon za susednim stolom. Svi smo ga pogle-m 'fla ta J Je g°spon, s tom bradom, prišel mornaru i dal taj k Pa mu Je mornar razbil glavu s flašom od pive, bfadati gospon zrušil i ostal ležati u nesvesti, a mi smo 341

•flffff

se oprostili od mornara, jer je odmah otišel kad je ga je skorom ubil. Onda smo tog gospona doveli k svest1 to nikak nismo smeli napraviti, jer je odmah čim je do* n «<4li- nriTval natrnlii rla nac

c\re*

Irnii c i-im Koč nič

*-.: ——

.

*

, pozval patrolu da nas sve, ko h s tim bas niš i tll| i i•koja i • nas je• i otpelala • 1 1u policijsku i- • • iupravu. Tamo 3 ii,^ T otpela stalno držal svoga da smo ga smatrali za orangutana, da drugo nismo ni govorili neg samo o njemu. I stalno je ponavljal. Mi da ne, da on ni nikakav orangutan. A on da je, jer da je to čul. Molili smo gospona komesara da mu to objasni i taj mu je zbiljam dobronamerno objašnjava!, a! taj si ni dal objasniti i rekel je gosponu komesaru da komesar niš ne razme i da se spetljal z nama. Onda ga je gospon komesar dal zatvoriti da se otrezni, a mi smo hteli natrag »V tunel«, ali više nismo mogli jer je i nas pospremil iza brave. Tak, vidite gospon kaplar, kaj se može dogodit iz malog i sitnog nesporazuma na koji nije vredilo ni reci trošit. U Okrouchlima je bil jedan gospon a i taj se uvredil, jer da su mu u Njemeckom Brodu rekli da je udav tigrasti. Ima vam više takvih reci koje jednostavno nisu kažnjive. Naprimer, kad bi vam rekel da ste ondatra. Jel bi se mogli zbog tog na nas srditi? Kaplar je zarikao. Ne može se reći ni daje urlao. Gnjev, bjesnilo, očaj, sve se slilo u niz silnih zvukova, a tu koncertnu točku dopunjavalo je sviranje koje je hrčući, nosom izvodio viši vojni svećenik. Nakon te rike nastupila je totalna depresija. Kaplar je sjeo na klupu, a njegove vodene, bezizražajne oči ukočeno su pr°' matrale udaljene šume i planine. — Gospodine kaplare — rekao je jednogodišnji drago voljac — vi me sada, dok promatrate šumovite gore i mirisne šume, podsjećate na lik Dantea. Isto plemenito lice pjesni*3' nježna srca, profinjena duha, otvorena plemenitom pokre Ostanite tako sjediti, molim vas, tako vam to lijepo prista)' S kakvom duhovnošću, bez usiljenosti i ukočenosti, ^ u pejzaž. Sigurno je da mislite kako će to biti krasno, ka na proljeće, na mjestu onih pustih predjela rasproste t F šarenoga cvijeća. :»,( 342

a taj tepih bu grlil potoček — primijeti Švejk — a ' i^aplar u sedi na nekom panju, slini tintablajku i piše "Malog čitatelja«. 22 "L fa je postao potpuno apatičan, dok je jednogodišnji )ljac tvrdio da je uvjeren kako je vidio glavu kaplara iranu na jednoj kiparskoj izložbi: __ Dopustite, gospodine kaplare, niste li možda bili mo del kiparu Štursu? Kaplar je pogledao na jednogodišnjeg dragovoljca i tužno rek a o : _— Nisam. Jednogodišnji dragovoljac je ušutio i ispružio se napu. klu Vojnici iz pratnje kartali su sa Svejkom, a kaplar je u očajanju kibicirao, pa čak i glasno primijetio da je Svejk cioba zelenog asa i da je to pogrešno: — Nisi trebo adutom i ostala bi ti sedmica za štih. — Nekad su po birtijama — reče Švejk — stajali tak lepi natpisi protiv kibica. Sećam se jednog: »Kibic, bolje ti je gubicu začepi da ti neko flisku ne priljepi«. Vojnički vlak ulazio je u postaju gdje je inspekcija trebala pregledati vagone. Vlak se zaustavio. — To se zna — reče neumoljivi jednogodišnji dragovo ljac gledajući značajno kaplara — inspekcija je već ovdje... U vagon je ušla inspekcija. n ^ zapovjednika vojnog vlaka stožer je postavio pričuv°g časnika doktora Mraza. k r.ta^e gluPe službe uvijek su uvaljivali pričuvne časni-lalč ° e u Mraz je od toga već bio potpuno poblesavio. civilstvu ft J l bio profesor matematike na realnoj gim. J > nikako nije u m mogao točno izbrojiti koliko je vojnika ° vagonu. Osim v toga, brojno stanje po pojedinim lma kolidiralo je s brojnim stanjem prijavljenim

343

nakon ukrcavanja u vagone na Budejovičkom K.OIOH Kad je gledao u papire, činilo mu se da sad, kako K'l " bilo, ima dvije poljske kuhinje viška. Neobično neuo° ^ žmarci u leđima naveli su ga na zaključak da su mu se i t razmnožili nepoznatim načinom. U popisu časnika nik ! nije mogao pronaći dvojicu kadeta koji su nedostajali Ti i .. i j i .' • up u kovnijskom uredu, u prednjem vagonu, neprestano su tra'-i jedan pisaći stroj. Od toga kaosa zaboljela ga je glava, na' progutao već tri aspirinska praška i sada je pregledavao vll s bolnim izrazom lica. Kad je sa svojim pratiocem stupio u kažnjenički odjeljak pogledao papire, pa primivši izvještaj utučenog kaplara da vozi dva zatvorenika i ima toliko i toliko vojnika, sravnio je još jednom u spisima točnost podataka i obazro se po vagonu. — Koga to vozite sa sobom? — upita strogo, pokazujući na višeg vojnog svećenika koji je spavao na trbuhu dok mu je stražnjica izazovno gledala na inspekciju. — Pokorno javljam, gospodine lajtnante — promuca kaplar— mi, ovaaj... — Kakav ovaj-onaj — progunđa doktor Mraz — izjasnite se direktno. — Pokorno javljam, gospon lajtant — javi se umjesto kaplara Svejk — ovaj gospon koji spava na trbuhu je nekakvi pijani gospon obrfeldkurat. On je k nama upal i narival se tu u vagon, a zato jer je to naš nadređeni, nismo ga mogli hitio van da to ne bi bilo narušavanje superordinacije. On si )e sigurno pomešal štabni vagon s kažnjeničkim. Doktor Mraz je uzdahnuo i pogledao u svoje papirenekakvom višem vojnom svećeniku, koji bi trebao puto vlakom do Brucka, u popisu nije bilo ni riječi. Nervozno J trznuo okom. Na posljednjoj stanici odjednom se pove broj konja, a sada mu se iz čista mira rađaju viši vojni ćenici u odjelu za kažnjenike. ,^ Nije se mogao dosjetiti ničeg drugog, pa je pozvao k^ da ovoga što je spavao na trbuhu okrene, jer u tom p° JO nije bilo moguće utvrditi njegov identitet. -«' 344

i- A,\ di inteligentan čovjek se ne smije služiti takvim la l,T'* rv<«Fr^ •

Sto e nov *H n„ ' og? Je li večera već gotova? (njem .) ^Uvoixi.(fran.)

345

riječima ako je ljutit, ili želi napasti nekoga. A onda, t smiješna prijetnja da ste to, k vragu, niste naprav , smiješna prijetnja da ste nam obojici mogli zapapriti ? ^ to, k vragu, niste napravili kad ste već imali moeućn« ^^ uul . v. . v 1.1 i v , ost?Tj ° tome se sigurno očituje0 1 vaša velika duševna zrelost i neolv • i 1 .1 C delikatnost. — E, sad mi je svega dosta — poskoči kaplar vas -m og,, obojicu strpat u zatvor! — A zbog čega, golupček — upita nevino jednogodišn" dragovoljac. — To je moja stvar — ohrabrivao je kaplar samog sebe — Vaša stvar — rekao je jednogodišnji dragovoljac s osmijehom — vaša i naša. Kao u kartama — moja teta — vaša teta. Prije bih rekao da je na vas utjecala primjedba o tom da ćete na raport, pa se zato i počinjete izdirati na nas, ali naravno posve neslužbenim načinom. — Vi ste prostaci — odazvao se kaplar, prikupivši ostatke odvažnosti kako bi izgledao strašno. — Ja bum vam nekaj rekel, gospon kaplar — primijeti Svejk — ja sam već stari vojnik, služil sam prije rata i velim vam da se te kletve nikad ne splatiju. Kad sam služil pred nekolko let, sećam se da je kod nas u kompaniji bil neki supar Schreiter. Služil je za supara, a mogel se ko kaplar već odavno vratit doma, al bil je, kak se veli, trknut. Tak vam se taj čovek nakelil na nas vojnike ko drek na cipelu, ovo mu ni bilo dobro, ono mu ni bilo po propisima, živciral nas je ka* je stigel i govoril nam: »Vi niste vojnici, nego čuvari«. Meni je jednog dana prekipelo i otišel sam na raport: »Šta hoćeš.* — pital me kapetan. »Pokorno javljam, gospon kapetan-da podnosim tužbu protiv našeg gospona narednika ^cn reitera, jer mi smo ipak carski vojnici, a ne nikakvi čuvari' Mi služimo caru, i nismo nikakvi čuvari voća.« »Gleo2)' gamadi, da te tu više ne vidim«, odgovoril mi je kapetan-ja na to, da pokorno javljam da me pošaljeju na batalj1111 raport. Kad sam na bataljunskom raportu objasnil gosp natporučniku da nismo nikakvi čuvari, već carski vojmcl> me zatvoril na dva dana, no ja sam tražil da me predve 346

nijski raport. Kad sam na pukovnijskom objasnil °a ^ se radi, gospon pukovnik se zderal na mene da o c£ffl, ^ i da se gonim k vragu. Ja opet na to: »Pokorno ^ gospon pukovnik, da me predvedete na brigadni 'aV'rt«' Toga se pukovnik prepal i smesta je dal pozvati ia''0 d našeg Schreitera i taj me je moral pred gospodom U c vjmfl ia orositi da mu oprostim tu reč — čuvar. Onda me .¥v . . . . . . , L v i Oticin« r raval po dvonscu i izjavu je da m e ne bu spotal nego , Lu jne zatvoril. Ja sam od tog trena bil oprezni kolko se moglo, ali se nisam mogel spasiti. Jednom sam čuval stražu u magazinu, a na zidu je svaki stražar uvek nekaj napisal. Ili je tam narisal ženske organe, ili je napisal neki stih. Ja se ničeg nisam mogel setiti, pa sam se iz čiste dosade potpisal na zid pod natpis »Supar Schreiter je gad«. A ta hulja je to odmah prijavil, jer me je progonil ko lovački pes. Nesretnim slučajem nad tim natpisom bil je još jedan. »Mi vam u rat ne idemo, mi se na rat poseremo«, a to je bilo 1912. kad smo trebali ići na Srbiju zbog tog konzula Prohaske. Tak su me smesta poslali u Terezino pred okružni sud. Gospoda iz okružnog suda su valjda petnajst put fotografirali taj zid od magazina, s tim natpisom i s mojim potpisom, a da bi ispitali moj rukopis, dali su mi da deset put napišem »Mi vam u rat ne idemo, mi se na rat poseremo«, petnajst put sam pred njima moral napisati »Supar Schreiter je gad«, a na kraju je uosel jedan poznavalac rukopisa i dal mi je da napišem: »Bilo )e to 29. srpnja 1897. kada je Kralovv Dvur na Labi upoznao strahote snažne i nabujale Labe«. »To nije dostatno«, rekel je Prazni sudac, »nama je stalo do tog sranja. Izdiktirajte mu °csto gdje je puno 5 i r.« Tak mi je diktira! Srbin, srdit, svrab, ota > kerubin, rubin, glatko. Taj sudski veštak se je ćeli k ota l od toga i stalno se okreta! otraga gde je stajal vojnik s n 'u^etom i na kraju je rekel da to mora u Beč i da još triput je ^fm- »Već počinje sunašce žeći, vruće je izuzetno«. Poslal tiat •' ^ mate"Jal u Beč i na kraju je tak ispalo: što se tiče i zK Sa> t0 n e m a ru ^ °J ka, potpis je moj, a to sam i prizna! S toga sam osuđen na šest tjedana, jer sam se potpisal

347

dok sam bil na straži, a zna se dok sam pisal po zidu da nmogel vršiti dužnost. ^ — Vidi se da si pravi kriminalac —- reče zadovnl' kaplar — čim to nije ostalo bez kazne. Da sam ja bij0 mjestu tog okružnog suca, zapaprijo bi ja tebi šes godjn ne šes nedjelja. 'a — Nemojte biti tako grozni — uzeo je riječ jednogodišndragovoljac — vi radije mislite na svoj kraj. Upravo vam nedavno inspekcija rekla da idete na raport. Za takvu stvar morali biste se pripremiti vrlo ozbiljno i razmisliti o posljednjim danima jednog kaplara. Što ste vi u stvari prema svemiru, ako uzmete u obzir da je zvijezda stajaćica od ovoe vojničkog vlaka udaljenija 275 tisuća puta nego Sunce, tako da njena paralaksa tvori jednu lučnu sekundu. Kada biste se našli u svemiru kao stajaćica, bili biste svakako suviše neznatni tako da vas ni najbolji astronomski instrumenti ne bi mogli zamijetiti. Za vašu neznatnost u svemiru ne postoji izraz. Za pola godine načinili biste na nebeskom svodu tako majušan luk, a za godinu tako majušnu elipsu, da ne postoji pojam kojim bi se brojčano moglo izraziti koliko ste neznatni. Vaša paralaksa bila bi neizmjerljiva. — U tom slučaju — primijetio je Svejk — mogel bi gospon kaplar biti ponosni na to da ga niko nemre izmeriti, pa onda nek kod raporta z njim bude kaj bude, mora biti miran, ne srne se srditi, jer svaka ljutnja škodi zdravlju, a sad u ratu, svako si mora paziti na svoje zdravlje, jer te ratne muke traže od svakog pojedinca da ne bude nekakva crkotina. Ak vas, gospon kaplar, zatvoriju — nastavi Švejk uz ljubazan osmi jeh — ako i dobite nekakav ukor, ne smete klonuti duhom> a ak si oni budu mislili svoje, vi si isto mislite svoje. Jas vam poznaval nekog ugljenara, nekakvog Františeka Skvo koji je zbog veleizdaje na početku rata bil z menom zatv° u policijskoj upravi u Pragu, a posle je valjda pogubj ^ zbog nekakve pragmatičke sankcije. Taj čovek, kad su g*, saslušanju pitali jel ima nekakve primedbe protiv protoK rekel je: *Wf. ;'»$ • 348

k ie bilo kak je bilo, a nekak je bilo, a još nigdar ni da nekak ne bi bilo«. Posle su ga zbog tog strpali u ' ćeliju i nisu mu dva dana dali niš za jesti ni piti, a '"T u & °Pet voclili na saslušanje, ali on je ostal pri svom: °KI k ie bilo kak je bilo, a nekak je bilo, a još nigdar ni bilo, a j kak ne bi bilo«. Može biti da je s tim išel i na gubilište, Jsu ga posle dali na vojni sud. __ Sad veliju da jako puno vesaju i streljaju — reče jedan'nik iz pratnje — nedavno su nam na vežbalištu čitali befelbko su na Motolima streljali pričuvnika Kudrnu kome jekapetan sabljom posekel njegovog sineka, kojeg je na rukama držala žena dok se opraštala u Benešovu od Kudrne, aKudrna se zbog tog razbesnil. I političke uopće, sve zatvaraju. Već su streljali jednog urednika na Moravskoj. A naš kapetan je rekel da to i druge čeka. — Sve ima svoje granice — rekao je jednogodišnji dragovoljac dvosmisleno. — Imate pravo — javio se kaplar — takvim urednicima to i treba. Oni samo bune narod. Naprimjer preklani, dok sam još bio razvodnik, služio je u mene neki urednik. Taj me drukčije nije ni nazivo nego upropastiteljem vojske, pa sam ga ja učijo sklekove, tako da se sav znojio, ali on je stalno govorio: »Molim da u meni poštujete čovjeka«. A ja sam mu tog čovjeka i pokazo kad je vježbo »lezi« i kad je bilo dobrih kaljuža u dvorištu kasarne. Doveo bi ga pred tu kaljužu, a • ^ 'evmoro u nju padat, da je voda letila na sve strane ko na Plastu. A već se popodne sve na njemu moralo sijat, jer Jk°r° k*1 čist ka staklo, a on je glanco, stenjo, đavo prime > a drugi dan je ponovo bio ka svinja izvaljena u blato, J sam stajo nad njim i reko sam: »Tako, gospodin urednik, vise vrijedi, uništavatelj vojske ili taj vaš čovjek?« To vam |e Hraviintelegent. volj -1 P°gleda pobjedonosno na jednogodišnjeg dragodj> . ' ^tavi: — On je izgubio te svoje privilegije jednogo0 n i » . Zk°8 te sv°Je intelegencije, jer je pisao u novine Cen ju vojnika. A kako ga ne mučit kad takav učeni 349

čovjek ne zna rastavit zatvarač na puški i da mu to d puti pokažeš, a kad je naredba »nalijevo« on, ko namj ^ tu svoju tikvu okreće »nadesno« i gleda usto ko tele 31°' vježbi s puškom ne zna šta bi prije dofatio, kajiš ili natr i samo bleji ko tele u šarena vrata kad mu pokazuješ Ll^ se ruka mora opustit niz kajiš. Taj nije ni znao na kojem ° ramenu nosi puška, a salutira je ko majmun, a kod obrati pomozi Bože, kad se marširalo i učilo stupati. Kad se trebaj okrenut, bilo mu je svejedno kojom će nogom, cap, cap) ^ mogo je još šest koraka naprijed, a onda se tek okrenuo ko pjevač na Ijuljaški, a kod marša je držao korak ko bogalj ili ko da pleše kakva stara cura na proštenju. Kaplar pljune i nastavi: — Namjerno je fasovo jako zarđalu pušku, samo da nauči kako se čisti, trljo ju je ko pas kuju, al da je kupio i dva kila kudjelje više, ništa ne bi očistio. Što je više glanco, to ti je bilo gore i rdavije, a kod raporta išla ti je puška od ruke do ruke i svako se čudio kako je to moguće da je sva rđava. Naš mu je satnik stalno govorijo da od njega nikad neće bit vojnika, da se rade ode objesit, da ždere zabadava vojnički kruh. A on je ispod cvikera samo žmirko. To vam je za njega bio velik praznik ako nije bio u zatvoru ili u pritvoru. Tog bi dana obično piso te svoje člančiće u novine o mučenju vojnika, dok mu jednom nisu pretražili kufer. A taj ti je tamo ima knjiga, bratac! Same knjige o razoružanju i miru medu narodima. Zato su ga zbajbočili u garnizonski zatvor pa smo odonda bili s njim na miru, dok nam se odjednom ponovo nije pojavio u kancelar* iji da ispisuje trebovanja, kako se ne bi susreto s ljudima- 1° ti je bio tužan kraj tog intelegenta. On je mogo bit druk cl) gospodin da zbog gluposti nije izgubio prava jednogoois11)^ dragovoljca. Moga je bit i lajtnant. I kaplar uzdahnu: — Nije znao ni falde popravit na n1 tilu, a iz Praga je naručivo vodice i razne masti za cisce. l dugmadi, a ipak mu je dugme bilo riđe ko pomorandža- ' šta jest, jest lajat je znao, pa kad je bio u kancelariji n ^ drugo nije ni radijo nego se upušto u čistu filozofiju.

r - bio zaljubljen. Stalno je bio, ko što sam kazo, čisti to' ,' f jednom dok je razmišljo nad kaljužom, u koju se * °Z1V'° noću i ujutro, i između buđenja u vagonu, čiji ^ri bili osigurani rešetkama, bilo je more nejasnoća.

351 350

Konačno je upitao kaplara koji je još uvijek precj ponizno stajao: ^ — A po čijoj zapovijedi, ja to... — Pokorno javljam bez zapovijedi, gospodine obe f kurate. k Pater je ustao i počeo hodati između klupa, mrmljaju" mu je to nejasno. ^ Ponovno je sjeo rekavši: Jj — A kamo to u stvari putujemo? TJ — Do Brucka, pokorno javljam. 11 — A zašto idemo do Brucka? — Pokorno javljam da je tamo premještena naša cijela devedeset prva regimenta. Pater je stao ponovno naporno razmišljati o tomu što se to s njim dogodilo, kako se našao u vagonu i zašto u stvari ide u Bruck i to baš s devedeset prvom regimentom, i to u pratnji nekakve patrole. Već se dovoljno razbistrio od mamurluka tako da je mogao prepoznati i jednogodišnjeg dragovoljca i zato mu se obratio pitanjem: — Vi ste inteligentan čovjek, možete mi sigurno bez ikakvog prešućivanja objasniti kako sam dospio k vama. — Drage volje — prijateljskim tonom reče jednogodišnji dragovoljac — vi ste se jednostavno, ujutro na kolodvoru, pri ukrcavanju u vlak, priključili k nama, jer ste bili poprilično cugoš. Kaplar ga strogo pogleda. — Ušli ste k nama u vagon — nastavi jednogodišnji dra govoljac i — stvar je bila gotova. Legli ste na klupu, a ova' ovdje Švejk stavio vam je pod glavu svoj kaput. Prilikom kon trole vlaka na prošloj postaji bili ste upisani u popis časn koji se nalaze u vlaku. Bili ste, kako bih rekao, službeno o kriveni, a zbog toga naš kaplar ide na raport. ..^ i — Tako, tako — uzdahnu pater — znači da na najt> , postaji trebam prijeći u stožerni vagon. Ne znate jesu U dijelili objed? •,.•»>* 352

čak će biti tek u Beču, gospodine oberfeldkurat io i za riječ kaplar 7 ači, vi ste mi pod glavu stavili mantil? — obrati se Švejku — hvala vam od sveg srca. Pater T ne zaslužujem nikakvu zahvalnost — odgovorio je \^- ja sam postupil tak, kak mora postupiti svaki vo•k kad vidi svog pretpostavljenog da nema niš pod glavom. laki v°Jnik m°ra Poštivati SV08 pretpostavljenog, pa makar • bil i u drugom stanju. Ja imam velkog iskustva s feldifiratima, jer sam bil posilni kod gospona feldkurata Otta Katza. To je veseli i dobroćudni svet. Viši vojni svećenik dobio je napad demokratičnosti od mamurluka nakon jučerašnje večeri, pa izvuče cigaretu i pruži je Švejku: — Puši i puckaj. _Ti — obrati se kaplaru — ideš zbog mene na raport? Ništa se ne boj, ja ću te iz toga izvući, ništa ti se neće dogo diti. A tebe — reče Švejku — uzet ću sa sobom. Živjet ćeš kod mene ko u tuhici. Dobio je novi napad velikodušnosti i tvrdio je da ćema svi učiniti dobra, da će jednogodišnjem dragovoljcu kupiti čokolade, vojnicima iz pratnje rum, da će kaplara dati prem jestiti u fotografski odjel pri stožeru 7. konjičke divizije, da «sve osloboditi i da ih nikada neće zaboraviti. Počeo je iz svoje torbe dijeliti cigarete svima, a ne samo izjavio je da dozvoljava svim zatvorenicima pušenje, <*• će se pobrinuti da svima bude snižena kazna, a oni ponovno vraćeni u normalan vojnički život. — Neću — rekao je — da me se sjećate po zlu. Imam °go veza i poznanstava i uz mene se nećete izgubiti. I ste na mene ostavili dojam pristojnih ljudi koje Gos P* m V rad ^ °^' J^'co ste zgriJešiu> sa
353

obrfeldkurat, jer sam bez svoje krivnje zakasnil u rep— Bog je milosrdan i pravedan — reče svečano viv- ^ svećenik — on zna koga treba kazniti, jer time samo ^ zuje da sve vidi i da je svemoguć. A zašto vi izdržavat nogodišnji dragovoljac? '^ — Glede toga — odgovorio je jednogodišnji dragovoi-— jer je milosrdni Bog izvolio na me poslati reumatizam sam postao gord. Po odsluženju kazne poslat će me na A i i. U

*U

kuhinju. — Sto Bog čini, dobro čini — izjavi pater oduševljen čuvši za kuhinju — i tamo valjan čovjek može napraviti ka rijeru. Upravo u kuhinju bi morali slati inteligentne ljude zbog kombinacija, jer se ne radi o tome kako se kuha, već s kakvom se ljubavlju sve to skupa slaže, priređuje i slično. Uzmite sos. Kad inteligentan čovjek pravi sos od luka, onda uzme sve vrste zeleniša, dinsta ih na maslacu, pa onda doda začine, papra, mirodija, malo najgvirca, dumbira, a običan, prost kuhar pusti da se luk kuha i ubaci u to crnu zapršku od loja. Vas bi doista najradije vidio negdje u časničkoj kuhinji. Bez inteligencije može čovjek živjeti s kakvim običnim zanimanjem, ali u kuhinji se to odmah pozna. Jučer navečer, u Budejovicama u časničkom kasinu, servirali su vam, između ostalog, bubrege a la madeira. Tko ih je kuhao, neka mu Bog oprosti sve grijehe, taj je bio pravi intelektualac, a zaista u kuhinji tamošnjeg časničkog kasina je nekakav učitelj iz Skuteča. A te bubrege a la madeira jeo sam u časničkoj kuhinji 64. domobranske pukovnije. Stavili su u njih kinu* kao kad ih rade u običnoj birtiji, na papru. A tko ih je P premao, što je bio taj kuhar u civilu? Hranio je stoku jednom veleposjedu. Viši je vojni svećenik ušutio, a onda prebacio razgovo kuharski problem u Starom i Novom zavjetu, jer su up u ta vremena i te kako brinuli o pripremi ukusnih jela f° bogoslužja i ostalih crkvenih svečanosti. Potom je P° sve da nešto zapjevaju, našto je Švejk, kao i uvijek, nes odabrao: ••**..••". H ' B « Š - ••• ••

Ide Marina odHodonina, a za njom župnik s bačvicom vina.

Ali viši vojni svećenik nije se naljutio: Kad bi se tu našlo bar malo ruma, ne bi baš morala biti ,"7 vina — rekao je smiješeći se, prijateljski raspoložen j^arinu bismo pustili, to samo navodi na grijeh. " Kaplar oprezno posegnu u kaput i izvuče odande plosna tu bocu ruma. _ Pokorno javljam, gospodine oberfeldkurate — javio se tiho, tako da je bilo jasno kakvu žrtvu podnosi — s oproštenjem, da se ne uvrijedite. _ A, neću se uvrijediti, dečko — odgovorio je radosno, vedrim glasom pater — popit ću za vaše sretno putovanje. »Isuse i Marijo«, uzdahnu u sebi kaplar vidjevši da jekon na temeljitog gudjaja nestalo pola boce. — A, dečko, dečko — reče vojni svećenik smiješeći se i namigujući značajno na jednogodišnjeg dragovoljca — još uza sve to i Boga hulite. Gospod Bog će vas morati kazniti. Pater je ponovno nagnuo iz plosnate boce, i dodavši je Svejku naredi. — Dovrši s tim. — Rat je rat — dobrodušno reče Švejk kaplaru, vraćajući m u praznu bocu, što ovaj potvrdi s takvim čudnim bljeskom u ocii na kakav se može pojaviti samo u umobolnog čovjeka. y- A sad ću do Beča još malo odrijemati — reče viši vojni ecenik — i molim vas da me probudite čim stignemo u c. A vi •— obratio se Svejku — vi ćete otići u kuhinju vaše n aze, uzet ćete pribor i donijeti mi objed. Recite da je to ^ °°sP°dina oberfedlkurata Lacinu. Gledajte da vam daju PU porciju. Ako budu knedli, nemojte uzimati s kraja, ^ ,sam° gubitak. Onda mi iz kuhinje donesite bocu vina i e sa sobom šalicu, neka vam u nju naliju ruma. ——. ^i v ma Poce kopati po džepovima. lusajte —. reče kaplaru — nemam sitnog. Posudite 355

354

mi forintu. Tako, evo vam! Kako se zovete? Švejk. Švejk forinta za put. Gospodine kaplare, posudite nu forintu. Vidite Švejk, ovu drugu ćete dobiti kad vite kako treba. Onda neka vam još daju cigarete i ce mene. Ako se bude dijelila čokolada, smotajte nekako d 'f porciju, a ako budu konzerve, gledajte da vam daju su" jezik ili guščja jetra. Ako se bude dijelio ementaler, posta"' jte se da vam ne daju s kraja, a ako bude mađarska sajam pazite da ne bude nekakav okrajak, nego lijepo iz sredine l bude sočna. Viši vojni svećenik ispružio se na klupu i začas zaspao — Mislim — rekao je uz paterovo hrkanje jednogodišnji dragovoljac kaplaru — da možete biti mirni s vašim nahočetom. Taj je kako treba. — Već je, kak se veli — javi se Švejk — odbijen od cice, već duda iz flašice. Kaplar se trenutak borio sam sa sobom, a onda je najednom izgubio svaku poniznost i rekao tvrdo: — Jako je krotak. — On me podsjeća s tim sitnišom kojeg nema — izjavi Švejk — na jednog Mlička, zidara iz Dejvica, jer ni taj isto tak dugo ni imal sitniša dok se ni zadužil do grla i bil zatvoreni zbog prevare. Potrošil je krupne novce, a sitniša ni imal. — U sedamdeset petoj regimenti — javio se jedan iz pa' trole — njihov je kapetan prije rata propil ćelu pukovnijsku kasu i moral je zbrisati iz vojske, a sad je opet kapetan-a jedan narednik koji je pokral sav materijal za obojke, a bilo ga je prek dvadeset bala, danas je štabni narednik, a pješak je nedavno u Srbiji streljan jer je odjednom poj vu konzervu koja im je trebala biti dovoljna za tri dana. — To tu ne spada — izjavi kaplar — ali istina je, p°su od siromašnog kaplara dvije forinte na veresiju... v .. — Evo vam ta forinta — rekao je Švejk — ja se ne t& . obogatiti na vaš račun. A kad bu dal i onu drugu f° nju bum vam vratil da se ne plačete. Vas bi to trebalo

vaš pretpostavljeni od vas posudi nofce za sebični. Tu se radi o mizerne dve forinte, videti kad bi trebali žrtvovati život za tog svog kad bi aja bl on ležal ranjeni negde na neprijatea vi bi ga trebali spasiti i odnesti na svojim ru* / . v i/• oni pucaju po vama srapnelima i sa svim mogućim. Vi bi se usro — branio se kaplar — šako jada. ~~~ Ima ih više posranih u svakoj bitki — javio se opet . j~^ iz pratnje — nedavno nam je pripovedal jedan naš ' eni kamarad u Budejovicama da se triput posral dok su "li na juriš. Prvi put kad su se penjali gore, iz zaklona na lac ispred bodljikavih žica, onda kad su ih počeli rešetati, a treći put su pustili u gaće kad su prema njima pojurili Rusi s bajunetima na gotovs i derali se »ura«. Onda su opet pobegli natrag u zaklon, a od njihovih, bome ni bilo nikog ko se nije usral. A jedan mrtvi, koji je ležal gore na zaklonu s nogama na dole, kojem je u jurišu šrapnel odcinul glavu ko da ju je odrezal, taj se u tom posljednjem času tak posral da je to iz njegovih hlača teklo prek bakandži skup s krvi dole u zaklon. A ta polovica njegove lubanje, skup z mozgom, ležala je točno ispod toga. Čovek ni ne zna kak mu se to dogodi. — A nekad — rekao je Švejk — čoveku baš u borbi pozli il mu se nekaj zgadi. U Pragu na Pohofelcu u »Vidikovcu« jedan je bolesni rekonvalescent iz Pfemišla pripovedal da je negde pod utvrdom došlo do juriša na bajunete, prema n e J rnu je trčal jedan Rus, tip ko gora, trčal je na njega s bajunetom, a curile su mu sline iz nosa. Kak je taj pogleda! na |°> na tu šmrklu, odmah mu je tak pozlilo da je moral tražiti °Worsku pomoć, a tam su utvrdili da je zaražen s kolerom, , su §a otpremili u Peštu u barake za one koji imaju koleru, 8(k K stvarno i dobil tu koleru. j ^ to bio običan pješak ili kaplar? — upitao je jedn no 8°dišnji dragovoljac. Kaplar — odgovori mirno Švejk. ~ se moglo desit svakom, i jednogodišnjem — reče i pritom pogleda pobjedonosno na jednogodišsi

"

ste

356 357

njeg dragovoljca kao da je htio reći:« A jesam li te, a v na ovo kazat?«

.rdenja neke

__ _ ,. „ ______ .__ ™,u 00sj tjeskobe.

T

Mada je još uvijek iz vagona odjekivala neprestana dr L Švaba s Kašperskih Gora »Wann ich kumm, wann ' k kumm, wann ich wieda, wieda kumm«, sada i oni ušutio pod neugodnim dojmom bodljikavih žica kojima je Beč bi opasan. — Sve je u redu — rekao je Švejk gledajući na rovove — sve je u potpunom redu, jedino si Bečani na izletima mo gu podrapati hlače. Tu čovek mora bit oprezni. — Beč je uopće značajni grad — nastavio je — kolko samo ima divljih životinja u toj schonbrunskoj menažeriji. Kad sam pred nekolko let bil u Beču, najrade sam išel gledati majmune, ali ak bi prolazila kakva ličnost iz carskog dvora, onda nikog ne bi puštali kroz kordon. Z menom je bil jedan šnajder iz desete županije, pa su ga zaprli jer je na silu htel videti te majmune. — A jeste li bili na dvoru? — upita kaplar. — Tam je jako lepo — odgovori Švejk — tam nisam bil, ali mi je pripovedal jedan, koji je tam bil. Od svega je najlepsa dvorska straža. Svaki od njih mora biti visoki oko dva metra, a posle dobiju trafiku. A princeza tam ima ko dreka. a Provezli su se kroz nekakav kolodvor, odakle su za njin> ris dopirali zvuči austrijske himne koju je svirala kapela, pgla onamo vjerojatno greškom, zatim su se, tek nakon p°" prilične vožnje, zaustavili na kolodvoru gdje se dijelila hr i bio priređen svečani doček. Samo, to više nije bilo kao na početku rata kada s vojnici putem prejedali na svakom kolodvoru, i kada s dočekivale djevice u glupim bijelim haljinama, s još ugl P' ^ ov licem i prokleto glupim kiticama, i još glupljim §°.ai u kakve dame, čiji muž danas izigrava sjajnog dornolj 358

., ^ Doček u Beču sastojao se od triju članica ustrijskog Crvenog križa, dviju članica nekakve ^ e bečkih gospoda i djevojaka, jednog službenog .1^ bečkog magistrata i vojnog zastupnika, svim tim licima primjećivao se umor. Vlakovi s voj-Hzali su danju i noću, sanitetski vlakovi prolazili su s • icima svakog sata, na kolodvorima su svaki čas preba-• V vlakove sa zarobljenicima s jednog kolosijeka na drugi, 01 ernu tome morali su prisustvovati svi članovi tih raznih l rooracija i udruga. Išlo je to iz dana u dan, a prvotno odu-"cvlienje pretvorilo se u zijevanje. Izmjenjivali su se u službi, a svatko od tih koji su se pojavljivali na nekom bečkom kolodvoru imao je jednako umoran izraz, kao i ovi koji su danas očekivali vlak s budejovičkom pukovnijom. Iz stočnih vagona virili su vojnici s izrazom beznađa, kakav imaju oni koji idu na vješala. K njima su pristupale dame i dijelile im medenjake sa šećernim natpisima: »Sieg und Rache, Gott strafe England, Der Ostereicher hat ein Vaterland. Er liebt s und hat auch Ursach furs Vaterland zu kampfen.«1 Moglo se vidjeti kako se gorštaci s Kašperskih Gora pretrpavaju medenjacima, pri čemu ih nije napuštao taj izraz beznađa. Onda je došla naredba da se po desetinama ode po hranu u poljsku kuhinju koja je stajala iza kolodvora. lamo je također bila i časnička kuhinja, kamo je Švejk enucMzvršiti naredbu višeg vojnog svećenika, dok je jed°godisnji dragovoljac čekao da ga nahrane, jer su dvojica iz jj e ot išla po hranu za čitav kažnjenički vagon. Vejkje točno izvršio nalog i prelazeći kolosijek ugledao jj P°.rucnika Lukaša, koji je šetkao medu tračnicama i čekao 1 u časničkoj kuhinji ostati nešto i za njega. )eg°v je položaj bio vrlo neugodan, jer je privremeno rjjj '?~ ' »sveta! Neka Bog kazni Englesku! Austrijanac ima domovinu! On je n« roli i ima se za domovinu, (njem.) jg,ii.w K,.,**—,-.'•«.^A: < - - . • " -

359

dijelio posilnog s natporučnikom Kirschnerom. Mn zapravo brinuo samo za svoga gospodara i provodio n sabotažu u odnosu na natporučnika Lukaša. ^u — Kome to nosite, Švejk? — upita nesretni natp0 v kada je Švejk položio na zemlju čitavu hrpu stvari k izmamio u časničkoj kuhinji i koje je držao zamotane L ut

P ;

Švejk se na trenutak zbunio, ali je odmah došao k k Njegovo lice bilo je puno sjaja i mira kada je odgovorio— To je za vas, pokorno javljam, gospon obrlajtant Samo ne znam gde vam je kupe, a isto tak ne znam jel L komandant vlaka imal nekaj protiv toga da putujem z vama. On je nekakva svinja. Natporučnik Lukaš znatiželjno se zagleda u Švejkakoiije pak dobrodušno i povjerljivo nastavio: — Je, taj je zbiljam svinja, gospon obrlajtant. Kad je bil na inspekciji u vlaku, ja sam mu odmah prijavil da je već jedanajst sati i da imam odrađenu ćelu kaznu, i da spadam l u stočni vagon ili k vama, a on me tak surovo odbil, da nek samo ostanem tam gde jesam, jer da vam jedino tak, gospon obrlajtant, ne bum napravil nekakvu sramotu po putu. Švejk je napravio mučeničko lice: — Ko da bi ja vama, gospon obrlajtant, uopće napravil nekakvu sramotu. Natporučnik Lukaš je uzdahnuo. — Sramotu — nastavio je Švejk — sramotu vam sigurno nisam nikad napravil, a ako se nekaj i dogodilo, to je bil s u čaj, bila je to obična volja Božja, kak je govoril stari Vani iz Pelhrimova, kad je izdržaval trideset i šestu kaznu. N"3 niš nisam napravil namerno, gospon obrlajtant, uveK htel napraviti nekaj obratnoga, dobroga, a ja nisam Jfl1 mi dva skup od toga nismo imali nikakvoga profita, neg mo teške muke i patnje. -, — Samo mi ne plačite toliko, Švejk — rekao jevna^,, ručnik Lukaš mekim glasom, kada su se približili stoze ^ vagonu — sve ću srediti kako biste ponovno bili sa o1 360

p korno javljam, gospon obrlajtant, da se ne plačem. "7 . Jojlo tak nekak žal, da smo mi dva najnesretniji ^en' m ratu i pod suncem Božjim, a da nismo niš krivi. '' U zna sudbina, kad si samo pomislim da sam prepun Smirite se, Pokorno javljam, gospon obrlajtant, kad to ne bi bilo . ^ • iti al subordinacije, ja bi vam rekel da se uopće nemrem ovak moram reći da sam po vašoj naredbi većpuno pot miran. _ _ Pokorno javljam da već upadam, gospon obrlajtant. ko, samo uđite u vagon Švejk. Nad vojničkim logorom u Brucku vladala je noćna tišina. U vojničkim barakama tresli su se vojnici od zime, a u časnič kim barakama otvarali su prozore zbog toga što je biloviše pre ugrijano. Od pojedinih objekata pred kojima su stajale straže,- po vremeno su odzvanjali koraci, kojima je straža tjerala san s o č iju . Dolje, u Mostu nad Litavom, sijala su svjetla C. i K. tvornice mesnih konzervi, gdje se radilo danju i noću, a proizvodili se razni otpaci. A budući da je otud puhao vjetar, do prolaza u vojničkom logoru dolazio je i smrad gnjilih žila, k °pita, papaka i kostiju, koje su kuhali za konzerve juhe. « napuštenog paviljončića gdje je nekada, u vrijeme mito ra Ij § f fotografirao vojnike koji su provodili svoju n y ., ost a vojnoj streljani, moglo se dolje, u dolini Litave, u ^etl cryeno električno svjetlo u bordelu »Kod kukuruznog «> koji je svojim posjetom počastio i sam nadvojvoda JePan prilikom velikih manevara u Šopronju 1908. godk i Je se svakodnevno okupljalo društvo časnika. L svih zloglasnih lokala bilo je to najbolje mjesto n su srn ' jeli dolaziti obični vojnici, ni jednogodišnji JC 1•iito 361

l

Oni su odlazili u »Ružin dom«, čija se zelena svjetl gla također vidjeti iz napuštenog fotografskog ateljea R-1^0" to razdijeljeno kao i na bojišnici, jer monarhija više ^ drugim nije mogla pomoći svojim vojnicima, doli D 'Clni nim bordelima pri stožeru brigada, takozvanim »PufOVjn0s~ Postojali su dakle: k. u. k. Offiziergpuff k. u. k. Unt< « zierspuffi k. u. k. Mannschaftspuff.1 Most nad Litavom blistao je jednako tako kao što je D ko mosta svijetlila na drugoj strani Kiralv Hida, Cislajtani'" Translajtanija. U oba grada, i u mađarskom i u austrijskom svirale su ciganske kapele, svijetlili su prozori kavana i K. stauracija, pjevalo se i pilo. Tamošnji građani i činovnici vodili su u kavane i restauracije svoje gospode i odrasle kćeri Most nad Litavom, Bruck an der Leitha, i Kiralv Hida i nisu bili ništa drugo nego jedan veliki bordel. U jednoj od časničkih baraka u logoru, Švejk je noću čekao na svoga natporučnika Lukaša, koji je navečer otišao u grad u kazalište, i dosad se još nije vratio. Švejk je sjedio na natporučnikovoj raspremljenoj postelji, a nasuprot njemu, na stolu je sjedio sluga bojnika Wenzla. Bojnik se opet vratio u pukovniju, pošto je u Srbiji, na Drini, bila konstatirana njegova potpuna nesposobnost. Govorilo se o tom da je naredio rastaviti i uništiti pontonski most dok je još polovicu svoga bataljuna imao na drugoj strani. Sada je bio dodijeljen vojničkoj streljani u Kiralv Hidi kao zapovjednik, a imao je i nekakvog posla s intendanturom u logoruMedu časnicima se pričalo da će se bojnik Wenzel sada dobro potkožiti. Lukaševa i Wenzlova soba bile su u istom hodnikU' Posilni bojnika Wenzla, Mikulašek, majušni kozičavidje' čarac, klatio je nogama i psovao: —Ja se čudim tom mom starom blesavcu da ga još nern Baš bi htel znati gde se taj moj dedek ćelu noć vucara. &* bi mi bar dal ključ od sobe, legnul bi se i zezal. Ima tarfl čudo vina. l. C. i K. časnički bordel, C. i K. dočasnički bordel i C. i K. vojnički bordel, (rgtm.)

362

veliju da krade — izjavio je Švejk, zadovoljno pušeći svoga natporučnika, jer mu je ovaj bio zabranio da u - uc• 'ka lulu — ti moraš ipak nekaj o tome znati, otkud sobi p re vino. Ta idem tam kam mi naredi — tankim glasom je rekao .r^jek _ dobim od njega papir, i odma idem fasovati za Uricu, a onda to odnesem doma. — A kad bi ti naredil — upitao je Švejk — da fkradneš ukovnijsku kasu, napravil bi to? Tu sad iza zida kuneš, al Led njim se treseš ko šiba. __ Mikulašek je zatreptao sitnim očima. __ To bi si razmislil. _ jsfiš si ne smeš razmišljat, ti mali oznojeni ždrebac __ razvikao se na njega Švejk, ali je ušutio budući da su se otvorila vrata i ušao natporučnik Lukaš. Kako se odmah moglo primijetiti po kapi koja mu je stajala naopako, bio je u vrlo dobrom raspoloženju. Mikulašek se tako uplašio da je zaboravio skočiti sa stola, pa je salutirao sjedeći, zaboravivši pritom da nema na glavi k ap u . — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, sve u redu — objavio je Švejk, zauzevši strogi vojnički stav prema svim propisima, pri čemu mu je cigareta ostala u ustima. Natporučnik Lukaš to ionako nije primijetio, već je krenuo direktno na Mikulašeka, koji je razrogačenih očiju pratio svaki natporučnikov pokret i usto dalje salutirao sjedeći na stolu. — Natporučnik Lukaš — predstavi se Lukaš pristupivši Mikulišeku ne baš suviše sigurnim korakom — a kako se vi z o v e te ? Mikulašek je šutio. Lukaš je privukao stolicu pred . ulašeka koji je sjedio na stolu, sjeo je gledajući gore u "Je§aij-ekao: 7^ Švejk, donesite mi iz kufera službeni revolver. ;e, 'tavo to vrijeme dok je Švejk tražio po kuferu, Mikulašek utl ° i izbezumljeno gledao na natporučnika. Ako je tog A

363

trenutka i shvatio da sjedi na stolu, bio je sigurno sam očajniji, jer su mu noge doticale koljena natporučnika U°* je sjedio. '

)

— K vragu, kako se zovete čovječe? — viknuo je prema Mikulašeku natporučnik. Ali, taj je i dalje šutio K l!* je poslije objašnjavao, dobio je neku vrstu ukočenosti nr; • nenadnom natporučnikovu ulasku. Htio je skočiti, ali n" mogao, htio je odgovoriti, ali nije mogao, htio je prestari salutirati, ali ni to nikako nije išlo. — Pokorno javljam, gospon obrlajtant — javi se Šveik — da revolver ni napunjen. — Onda ga napunite, Svejk! — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da nemamo nikakvih patrona, a i bude ga teško skinuti z metkom sa stola. Dopustite da primetim, gospon obrlajtant, da je to Mikulašek, posilni od gospona majora Wenzla. Taj uvek zgubi dar govora kad vidi nekoga od gospode oficira. On se uopće i srami govorit. To vam je uopće takvo, kak velim, oznojeno umorno ždrebe. Gospon major Wenzl uvek ga ostavi da stoji na hodniku kad ide nekam u grad, a ono se tak žalosno i tužno vucara po barakama, od posilnog do posilnog. Kad bi bar imalo razloga da se preplaši, ali zbiljam niš ni napravilo. Svejk je otpljunuo, a u njegovu glasu i u tome, što je o Mikulašeku govorio u srednjom rodu, mogao se čun potpuni prezir nad kukavičlukom služnika bojnika Wenzlai nad njegovim nevojničkim ponašanjem. — Dopustite — nastavio je Svejk — da ga ponjuširnSvejk je povukao Mikulašeka, koji je neprestano sa stola glupo gledao na natporučnika, i postavivši ga na zemlj u> ponjušio mu hlače. — Još nije — izjavi — ali počinje — da ga hitim van— Izbacite ga, Svejk. Svejk je izveo na hodnik Mikulašeka koji se sav tresa > zatvorio je za sobom vrata, a onda mu na hodniku rekao— Glupane jedan, spasil sam ti život. A kad se vrati gosp major Wenzel, potiho bus mi donesel flašu vina. Bez zezaw

čun ti sačuva! život. Kad je moj gospon drugi. obrlajtant pito znam samo a da je ... Ti si drekec — s prezirom izjavi Svejk — sedni se tu na i čekaj dok dojde taj tvoj major Wenzl. A to ie dobro — dočekao je Švejka natporučnik Lukas A* ste već ovdje, hoću s vama govoriti. Ne morate tako ^ stajati 'mirno'. Sjednite, Svejk, ostavite to po zapovi-• i Držite jezik za zubima i budite pozorni. Znate li gdje je Kiralv Hidi Sopronv utcza? Dajte, ostavite to vaše 'pokorno 'avliani, gospon obrlajtant, da ne znam'. Ako ne znate, onda recite, ne znam, i basta. Napišite si na komadić papira »Sopronv utcza broj 16«. U toj kući je željeznarija. Znate li što je to željeznarija? Herrgott, prestanite govoriti, 'pokorno javljam'. Recite, znam ili ne znam. Onda, znate li što je to željeznarija? Znate... dobro. E, ta trgovina pripada nekakvom Mađaru Kakonvju. Znate li što je to Mađar? Himmellherrgott, znate ili ne znate? Znate... dobro. Gore, iznad dućana je prvi kat i tamo on stanuje. Znate za to? Ne znate, k vragu, pa ja vam govorim da tamo stanuje. Je li vam to dosta? Dosta... dobro. Ako vam to nije dovoljno, dat ću vas zatvoriti. Imate zapisano da se taj tip zove Kakonvi? Dobro, onda sutra rano, tako oko deset sati, idete dolje u grad, naći ćete tu kuću i otići ćete gore do prvog tata i predati gospodi Kakonvi ovo pismo. „ Natporučnik Lukas je otvorio torbicu i zijevajući predao jvejku u ruke bijelu kuvertu s pismom, ali bez adrese. ^~ To je izuzetno važna stvar, Svejk — poučavao ga je 6 ^J — nikad dosta opreza, zato, kao što vidite, ovdje nema cse. Ja se na vas potpuno oslanjam, da ćete to pismo pre^ gospodi kako treba. Zapišite si još da se ta gospoda zove gospoda Etelka Kakonvi«. Još jed-i !*" Varn velim da to pismo morate diskretno uručiti pod bilo 1 °kolnostima i čekati na odgovor. To da imate čekati na or> ° tom je već napisano u pismu. Što još hoćete? A ako mi, gospon obrlajtant, ne daju odgovor kaj napraviti? ••*<**• eUca

364

> u stvari zaišite si »osoda Etel 365

— Onda napomenite da morate, što košta da kost biti odgovor — odgovorio je natporučnik zijevajući od do uha — sad već idem spavati, danas sam zbilja um Ala smo toga popili! Mislim da bi svatko bio jednako ?*' umoran poslije takve večeri i noći. Natporučnik Lukaš u stvari se nije imao namjeru ne Azadržati. Pošao je navečer iz logora u grad samo u madar if kazalište u Kiralv Hidi, gdje su davali nekakvu mađ?rsk operetu u kojoj su glavne uloge igrale odeblje židovske d miče čija je bajna prednost bila u tome što su za vrijeme pUs dizale noge u zrak, a nisu nosile ni triko ni gaćice, a kako b bile što privlačnije gospodi časnicima, brijale su se dolje kao Tatarke, od čega galerija, doduše, nije imala velike koristi, ali su zato više uživali artiljerijski časnici koji su sjedili dolje u parteru, a koji su zbog te ljepote donijeli sa sobom u kazalište artiljerijske dalekozore. Doduše, natporučnika Lukaša nije zanimala ta zanimljiva svinjarija zbog toga što posuđeni kazališni dalekozor nije bio akromatičan i umjesto bedara vidio je samo nekakve ljubičaste plohe u pokretu. U pauzi, nakon prvog čina, više ga je zainteresirala jedna dama u pratnji gospodina srednjih godina, kojeg je vukla prema garderobi i objašnjavala tom svome mužu, da se smjesta ide doma, i da takve stvari ona neće gledati. Izgovarala je sve to dosta glasno, njemački, našto je njezin pratilac odgovarao mađarski: »Anđele, idemo, pristajem. Bila je to neukusna stvar.« »Es ist ekelhaft«1 odgovarala je uzbuđeno dama dok joj )e gospodin oblačio večernji ogrtač. Oči su joj pritom plarnt) bijesom zbog te bestidnosti, velike crne oči koje su tako bro pristajale njenom lijepom stasu. Pogledala je p natporučnika Lukaša i još jednom odlučno izjavila: » haft, vvirklich ekelhaft«.2 I to je odlučilo o kratkoj Od garderobijerke je dobio informacije da su to sup 1. To je gnusno, (njem.) 2. Gnusno, zaista gnusno, (njem.)

366

il'M-'SJ^S'}?«

.,

g°sPocun na Sopronvi utcza broj 16 ima ' V n y i> A s gospodom Etelkom stanuje na prvom katu — rerobijerka s potankošću stare pbdvodačice — ona iz Sopronija, a on je Mađar, ovdje je sve to poi također je uzeo iz& garderobe svoj kajMatpui"^""—— --. > ,., . . ... . ,' . i otišao u grad, gdje je susreo u velikoj vinariji i kavani r K d nadvojvode Albrechta« nekoliko časnika iz 91. pukov"•• Nije mnogo govorio, ali je zato mnogo pio, smišljajući kombinacije, što u stvari napisati toj strogoj, moralnoj, lijepoj dami, koja ga je svakako više privlačila nego sve te maimunice na pozornici, kako su se o njima izražavali drugi č a s n ic i. U vrlo dobrom raspoloženju otišao je do male kavane »Kod križa Svetog Stjepana« gdje je ušao u mali separe, izbacio otud nekakvu Rumunjku, koja se bila ponudila da će se svući do gola i da s njom može raditi što hoće, a onda je naručio tintu, pero i papir, bocu konjaka i napisao, nakon dubokog razmišljanja, ovo pismo za koje mu se učinilo da je uopće najljepše od svih koje je dosad napisao: Milostiva gospodo! Jučer navečer bio sam u mjesnom kazalištu prisutan na predstavi, koja vas je toliko ogorčila. Promatrao sam vas već tijekom cijelog prvog čina, vas i vašega gospodina supruga. Kako sam primijetio...

»Samo naprijed«, rekao je samom sebi natporučnik ^> »kakvo pravo ima taj tip imati tako zgodnu ženu. Pa J£§leda kao obrijani pavijan.« ""'" je dalje: ™tf gospodin suprug s najvećim razumijevanjem gledao je na vratnost koja se događala na pozornici za vrijeme predstave, JaJe kod vas, milostiva gospodo, izazvala otpor stoga što to nije 367

bila umjetnost, već gnusno djelovanje na najintimnije čovjeka.

'"ty

»Ta ženska ima prsa«, pomislio je natporučnik I L., »samo naprijed!« ' Oprostite, milostiva gospodo, što sam, premda se ne ft najemo, tako iskren prema vama. Vidio sam u životu rnnn žena, ali nijedna nije na mene ostavila takav dojam kao vi • vaš sud i životni nazor potpuno se podudaraju s mojim nazorom Uvjeren sam daje vaš gospodin suprug obični sebičnjak, koji vas vuče sa sobom...

»To, ipak, ne ide«, rekao je samom sebi natporučnit Lukaš i precrtao »schleppt mit« i umjesto toga napisao: ... koji samo zbog svoga interesa vodi vas, milostiva, sobom na kazališne predstave koje odgovaraju njegovom ukusu. Volim iskrenost, ja ne zadirem u vaš osobni život, i želio bih samo porazgovarati s vama o čistoj umjetnosti...

»Ovdje to s hotelima neće ići, morat ću je odvući čak u Beč«, još je pomislio natporučnik, »uzet ću si službeni put.« Stoga se usuđujem, milostiva gospodo, zamoliti vas za susnt kako bismo se pobliže i časno upoznali, što vi svakako nećete odoM onomu kojega u najskorije vrijeme čekaju iscrpljujući ratni' foW i koji će, u slučaju vašeg ljubaznog pristanka, sačuvati u vrevi najljepšu uspomenu na dušu, koja gaje jednako kao stoje i on nju shvatio. Vaša odluka bit će mi znak, vas odlučujući trenutak u životu.

Potpisao se, ispio konjak i naručio još jednu bocu, P pijući čašicu za čašicom nakon što je pročitao svoje p°s) nje retke, takoreći iza svake rečenice zaista i zasuzio.

368

l

i i? devet sati ujutro kada je Švejk probudio B ilo e J " ,„ ' ' r ' poručnika Lukasa: Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da ste zaspal za . :a već moram ići s vašim pismom do te Kiralv Hide. m'vas već budil u sedam sati, onda u pol osam, pa u osam A već svi okolo išli na vežbe, a vi ste se samo okrenul na cni stranu. Gospon obrlajtant... velim, gospon obrlajtant... jvfatporučnik Lukaš, promrmljavši nešto, htio se doduše krenuti opet na bok, što mu nije pošlo za rukom jer ga je Švejk nemilosrdno tresao i derao se: — Gospon obrlajtant, ja idem s tim pismom do Kiralv H id e.Natporučnik Lukaš je zijevnuo: — S pismom? Ah da, s mojim pismom to mora biti diskretno, razumijete, tajna medu nama. Abtreten... Natporučnik se ponovno umotao u deku iz koje ga je Švejk izvukao, no opet je zaspao dok je Švejk krenuo prema KiralyHidi. Ne bi mu bilo tako teško pronaći Sopronvi utczu broj 16 da se slučajno nije sreo sa starim saperom1 Vodičkom, koji je bio dodijeljen k »Štajercima«, a čija je vojarna bila dolje u logoru. Prije nekoliko godina Vodička je stanovao u Pragu na Bojištu, pa zato pri takvom susretu nije preostalo ništa drugo nego da njih dvojica svrate u gostionicu »Kod crnog janjeta« u Brucku, gdje je bila poznata konobarica Ruženka, ^ehinja, kojoj su svi češki jednogodišnji dragovoljci koji su ^da boravili u logoru, ostali neki iznos dužni. U posljednje vrijeme udvarao joj se saper Vodička, stari Petkar koji je imao na popisu sve maršbataljune koji oouazili iz logora, pa je u posljednji čas obilazio češke n °godišnjake kako bi ih podsjetio da ne nestanu u rat-°m me težu prije no što plate dug. » 7~ A kam si u stvari krenul? — upitao je Vodička, nakon )e prvo potegnuo dobroga vina. nica, inženjerac, ovdje naziv prema izvorniku, (frev.)

369

u 3

°'

— To je tajna — odgovorio je Švejk — al tebi, sta prijatelju, to bum poveril. Sve mu je potanko objasnio, a Vodička je izjavio d stari saper i da ga ne može ostaviti, te da idu skupa precj ^ pismo.

roni

** Divno su se raspričali o minulim vremenima, na \f>A i-

j

••

v i.T

•

•

" * « * C ls u

poslije dvanaest sati izašli »Iz crnog janjeta«, sve im se čin'] prirodnim i lakim. Osim toga, u duši su snažno osjećali da se nikoga n boje. Čitavim putem do Sopronvi utcza broj 16. Vodička je izražavao silnu mržnju prema Mađarima i neprestano pripovijedao kako se s njima svugdje mlati, gdje se sve i kada s njima mlatio, što ga je sve i gdje spriječilo kako se ne bi s njima pomlatio. — Jednom ti već ščepam nekog mađarskog tipa za gdo u Pausudorfe, kam smo mi saperi išli na vino, i baš mu hoću dati jednu remenom prek surle u toj kmici, jer smo mi odmah, čim je to počelo, hitili flaše na tu viseću lampu, kad ti odjednom on počne vriskat: »Tondo, pa to sam ja, Purkrabek, iz 16. domobranske!« Malo je falilo da ni došlo do zabune. Zato smo im to, fićfirićima mađarskim, naplatili kak treba kod Nežiderskog jezera, kam smo išli pred tri tjedna pogledati kaj ima novoga. U obližnjem selu bil je smešten nekakvi poljski odred nekakvih honveda, a mi smo slučajno svi upali u jednu krčmu, gde su oni plesali taj svoj čardaš kak blesavi, derali se iz sveg grla ono svoje »uram> uram biro uram«,1 ili »lanvok, lanvok, a faluba«.2 Mise sednemo nasuprot njima, samo smo si remene stavili pred sebe na stol i pogledamo se: »Gadovi jedni, bumo vam mj dali taj lanvok«, a neki Mejstrik, koji ti je imal šaku ko Bik hora, odma se ponudil da ide plesati i da bu jednom frajefU maznul curu iz kola. Cure su, kaj je je, bile zbiljam fes, n°' gate i guzate, okate i s dobrim bedrima, a po tome kak su | ti mađarski frajeri gnječili, moglo se videt da te cure im3) 1. Gospodine, gospodine suce. (mad.) 2. Djevojke, djevojke sa sela. (mad.)

370

,{. 4 'T,'1' ': '

rđa prsa ko kakve nogometne lopte i da im to paše, pu'"" " ^meju u gnječenje. Tak ti je taj naš Mejstrik skočilS| i hoće ti tu najzgodniju fes curu maznut jednom U du, koji ti je počel nekaj blebetat, a Mejstrik mu je A ah jednu odvalil, taj se zrušil, a mi smo ti odmah r£ ćopili ne namotali smo si ih oko ruke da nam ne izletiju baH skočili medu njih, a ja sam ti viknul: »Kriv ili prav, mlati to po redu!« Onda ti je to išlo ko podmazano. Počeli su ti skakat kroz razore, mi smo ih lovili po tim prozorima za noge i ponovo vlekli u dvoranu. Ko ni bil naš, taj je dobil. Uplel se u to i njihov načelnik sa žandarom, i taj čas su dobili kak Bog zapoveda. Birtaša smo isto stukli, zato jer je počel nekaj -nje mački kleti, jer da mu kvarimo zabavu. Još smo posle po selu lovili one koji su se hteli pred nama sakriti. Ko jednog -nji hovog vodnika, kog smo ti našli zamotanog u seno, na tava nu, na jednom imanju, skroz dole ispod sela. Izdala nam ga je njegova cura, zato jer je taj tam plesal z jednom drugom. Ta se napalila na našega Mejstfika, i otišla je z njim posle gore po cesti iza Kiralv Hide, tam gde su ispod šume sušnice sa senom. Dovlekla ga je u jednu takvu sušnicu, i onda od njega posle htela pet kruna, a on joj je dal prek zuba. Onda je dobežal za nama skroz gore, kod samog logora, pa nam je pripovedal da je uvek mislil da su Mađarice vatrenije, a dataje svinja ležala ko panj, i stalno nekaj mlela. — Mađari su, kratko rečeno, šljam — završio je stari saper Vodička, pa je Švejk primijetio: ~~ A neki Mađar isto ni kriv zato kaj je Mađar. ~ Kak ni kriv 1 — razljutio se Vodička — to je glupost, je kriv. To ti se želim, da upadneš u jedan takav cirkus meni dogodilo kad sam prvi dan došel na kurs. IstoP°podne sterali su nas ko stoku u školu, a jedan takav glupan^ je počel risati i objašnjavati fotoblindaže, kak se udaraju . Ji> kak se to meri, a veli još, ko ujutro to ne bu imal y lsa no, kak je on to objasnil, da bude zatvoren i zvezan. K o11' mislim si, kaj sam se na fronti javil na taj kurs, da bi 371

zbrisal s fronte, ili da bi navečer risal po nekakvim tek z olovkom ko dete u školi. Tak sam ponorel i nisam se mogel smiriti, tak da na tu budalu kaj nam je to pripovedala mogel ni p0gi ^ Najrade bi bil sve to pomlati!, kak sam bil srditi. NisanT^ pričekal kavu, odmah sam otišel iz barake u Kiralv Hjd od tog besa nisam na niš drugo mislil, nego da mi je na" * mestu nekakvu tihu birtiju, napit se i tam im napravit krav l dat nekom prek gupca i smireni se vratiti doma. Al, čov li misli, a Bog zapoveda. A tam kod reke, medu vrtovima, našel sam ti zbiljam takav lokal, tihi kak kapelica, ko stvoreni za kraval. Tam su sedela samo dva gosta, razgovarali su se medu sobom mađarski kaj me još više rasrdilo, a isto sam bil više pijani neg sam mislil, tak ti u tom pijanstvu nisam ni skužil da je pored toga još jedan lokal kam ti je, za to vreme dok sam cugal, upalo nekakvih osam husara koji su se na mene hitili kad sam ona dva gosta puknul prek gupca. Ta đubrad husarska, tak su me prebili i nateravali po vrtovima da opće do jutra nisam strefil doma i odmah sam moral u ambulantu, gde sam se ispriča! da sam opal u nekakvu ciglanu, pa su me ćeli tjedan umotavali u mokru plahtu da mi se leda ne zagnojiju. Je, dečec, to ti je kad upadneš medu takve lopove. To nisu ljudi, to je stoka. —Je, ko s vragom tikve sadi... — rekao je Svejk — a opet im se ne smeš čuditi da su srditi kad moraju ostaviti ćelo to vino na stolu, i moraju te nateravati po vrtovima, po kmia Oni su to s tebom trebali završiti odmah, na mestu, u lokalu i onda te hitit van. Za njih bi to bilo puno bolje, a i za teu bi bilo bolje da su to s tebom završili kod stola. Ja sam ti zfl jednog trgovca rakijom Paroubeka iz Libne. Jednom mus nekakvi drotar tam napil s borovicom, a onda je pocel Kl da je to slabo, da u to naleva vodu, da kad bi delal sto za ćelu svoju zaradu si kupil borovicu i popil je najenput> bi još uvek mogel hodati po štriku i nosit ga, tog Parou ' u naručju. Pa je još rekel Paroubku da je huncut, nist ) i beštija, a mili ga je Paroubek ćopil, razbil mu te n 372

l

išolovke o glavu i hitil ga je van, a mlatil ga je po ' ^ štangom za dizanje roleta, skroz dole do Inval•*&—— ~"

>

iil poludel, naganja! ga je i prek Invalidovne „^„z j< jo vgore fl na Žiškov, od tam prek Židovske peči , gde je konačno strga! tu štangu na njemu, tak vratiti natrag do Libne. Je, al kak se rasrdil, tak S boravil na to da ima svu tu publiku u rakijašnici, da si 'e kitnice budeju sami gospodarili. A u to se je i uveril kad 1 konačno došel do te svoje rakijašnice. U rakijašnici je rolo hilnavlečeni do pol. Kraj njega su stajala dva policajca, kaj su tu Je sad kod nas, dok je bil ko pešak pod ° ad°m> da je njihov bataljun u bitki upucal svog kap-' lsto takvog jednog pesa, koji je za vreme marša sam 373

ubil dva vojnika zato jer dalje nisu mogli. Dok je taj c i odjednom je počel svirati znak za povlačenje. Veli da ^ došlo da pokrepaju od smeha. ^)« Za vrijeme toga zanimljivog i poučnog razgovora Š Vodička konačno nađoše željeznariju gospodina Kako ••' naSopronvi utczabroj 16. ^ — Ipak bu bolje da tu pričekaš — rekao je Švejk Vod'T pred ulazom u kuću — ja bum samo skočil do prvog 1^ • dal gospodi pismo, pričekal bum na odgovor i odmah sam dole. — Ja da te pustim samog? — začudio se Vodička — ti ne znaš Mađare, stalno ti to govorim. Tu moramo bit oprezni Ja bum ga šupil. — Čuj, Vodička — rekao je Svejk ozbiljno — tu se ne radi o Mađaru, tu se radi o njegovoj gospodi. Pa to sam ti sve, dok smo sedeli s tom češkom konobaricom, objasnil — da nosim gospodi pismo od svoga obrlajtanta, i da je to jednostavno tajna. Moj mi je obrlajtant to dal na dušu, da za to ne sme znat živa duša, pa i ta tvoja konobarica je sama rekla da je to skroz ispravno, da je to diskretna stvar. To niko ne sme znati, da se gospon obrlajtant dopisiva s oženjenom ženskom. A i ti si sam to hvalil i klimal si na to z glavom. Sve sam ti to objasnil kak spada. Moram točno izvršiti naredbu svog obrlajtanta, a ti hoćeš na silu ići z menom gore. —Ti me još ne poznaš, Svejk — odgovorio je također vrlo ozbiljno stari saper Vodička — kad sam već jednotn rekel da te ne bum napustil, onda si zapamti da moja rec vredi za tuđih sto. Kad idu dva, to je uvek sigurnije. — U to bum te razuveril Vodička. Znaš gde je n Višehradu Neklanova ulica? Tam ti je imal svoju radioni bravar Vobornfk. Bil je to pravedni čovek, a jednog "*" ' kad se vratil doma s pijanke, dopelal si je sa sebom na sp vanje još jednoga. Posle je dugo i dugo ležal, a svaki ^ n ' a mu je žena menjala zavoj na glavi, uvek bi mu rekla:» Toniček, da niste došli dva dobi! bu samo jezikovu juhu> bi ti hitil na glavu decimalnu vagu«. tU»"• 374

• pOSle, kad je već mogel govoriti, rekel: »Imaš pra-a drugi put kad bum nekam išel, ne bum nikoga sa vo, se to

Sam° nam — razljuti se Vodička — da nam "". « ta; Mađar hoće nekaj hititi na glavu. Ja bum ga , -j ^ grlo, hitil bum ga s prvog kata dole po štengama, b< da bu proletel ko šrapnel. Na te se tipove mađarske mora stro ići. Z njima ti nema cici-mici. _ Vodička, pa nisi valjda tolko popil. Ja sam imal dva po dva deci više neg ti. Zapamti si samo to, ne smemo napraviti nikakvi skandal. Ja sam za to odgovorni. Ipak se radi o ženskoj. _ Ja bum i žensku šupil Svejk, meni je to svejedno, ti još ne znaš starog Vodičku. Jednom u Zabehlicama na »Ružinom otoku« jedna ti maškara z menom ni štela iti plesati, jer da imam natečenu gubicu. Je, istina je, imal sam gubec natečeni zato jer sam baš bil došel z jedne plesne- za bave iz Hostivafa, al zamisli si tu uvredu od te droce. »Tak, imate i vi, uvažena gospodična,« rekel sam, »da vam to ne bi bilo žal«, tak sam joj jednu prilepil da je zrušila ćeli stol skup s čašama, za kojim je sedela s tatom i mamom i s dva brata u tom vrtu. Al nisam se bojal celog »Ružinog otoka«. Tam su bili moji poznati iz Vršovica i ti su mi pomogli. Prebili smo valjda pet familija skup s decom. To se valjda čulo do Michla, a onda je to posle bilo i u novinama, o toj vrtnoj zabavi tog dobrotvornog društva nekakvih zemljaka iz nekakvog grada. *° & velim, kak su meni drugi pomogli, i ja uvek svakom Pr'jatelju pomognem kad do nečeg dojde. Ni za dragog Boga °d tebe ne bum maknul. Ti ne znaš Mađare... to mi ipak š napravit, da bi me odbacil sad kad smo se vidli 0 posle et> i još u takvim okolnostima. ~~~ lak, onda odi z menom — odlučio je Švejk — al mo° postupati oprezno da ne bi imali nekakvih neugodnoN*š ne brini prijatelj — tiho je rekao Vodička kad su Prema stubama — ja bum ga šupil... 375

A još tiše je dodao: -su — Budeš videl da ne burno s tim tipom mađarskim' puno posla. ^ A da je netko bio u hodniku i razumio češki, čuo bi v ' stuba jasno iznesenu Vodičkinu parolu »ne znaš ti Mada * onu parolu do koje je došao u tihom lokalu nad rijekom Ij'"* vom, medu vrtovima slavne Kiralv Hide, okružene brežuljci kojih će se vojnici uvijek sjećati s kletvama pri spominjanju svih onih vježbi prije svjetskog rata i za svjetskog rata, na kojima su se teorijski vježbali za praktični masakar i klanja. Švejk i Vodička stajali su pred vratima stana gospodina Kakonvia. Prije no što je pritisnio zvono, Švejk primijeti: — Jesi čul Vodička, oprez je majka mudrosti? — Ja se za to ne brinem — odgovorio je Vodička — on ne srne imati ni trenutak vremena da otvori gubec... — Pa nemam ja z njim kaj razgovarati, Vodička. Švejkje pozvonio, a Vodička je rekao glasno: — Ajn, cvaj i poletel bu niz štenge. Vrata su se otvorila, pojavila se dvorkinja i upitala mađarski, što žele. — Nem tuđom — rekao je prezrivo Vodička — nauci se, puca, češki. — Verstehen Sie deusch1 — upitao je Švejk. — A pischen2 »Also sagen Sie der Frau, ich will die Frau scprechen, sagen Sie, daš ein Brief ist von einem Herr drausen in Kong.« — Ja ti se čudim — rekao je Vodička ulazeći za Svejkom u predsoblje — da se opće s takvim smradom razgovaraš. Stajali su u predsoblju, zatvorili su za sobom vrata pre hodniku i Švejk je primijetio:

Imaju to zgodno uređeno, čak i dva kišobrana na r\- • a ta slika od tog Isusa Krista ni tak loša. v T ' 'dne sobe, odakle je dopirao zveket žlica i odzvanjanje — a opet je izašla dvorkinja i rekla Švejku: ^ Frau ist gesagt daš sie hat ka' Zeit, wenn was ist, daš ^ebenund sagen.1 __1 Also — rekao je svečano Švejk — der rrau em bner, aberhaltenKuschen.2 Izvukao je pismo natporučnika Lukaša. »Ich«, rekao je okazujući prstom na sebe«, Annvort warten hier in die Vbrzimmer.«3 _ A zakaj se ne sedneš? — pitao je Vodička, koji je već sjedio na stolici do zida — tam ti je stolac. Pa ne bus tu stajal ko prosjak. Nemoj se ponižavati pred tim Mađarima. Budeš videl da bumo z njim imali okapanja, al ja bum ga šupil. — Čuj — odjednom će — gde si se naučil njemački? — Sam od sebe — odgovorio je Švejk. Opet je na trenutak bilo tiho. A onda se iz sobe, kamo je dvorkinja odnijela pismo, začula velika vika i galama. Netko je nešto teško bacio na pod, a onda se moglo jasno razaznati da tamo lete čaše i razbijaju se tanjuri. Uz to je odzvanjala vika: »Baszom az anyat, baszom az istenet, baszom a Krizstus Marjat, baz-som az atvadot, baszom a vilagot!«4 Vrata su se razletjela, a u predsoblje je uletio gospodin u najboljim godinama, s ubrusom oko vrata, mašući pismom k °je je bilo maločas predano. Najbliže vratima sjedio je stari saper Vodička, pa se ljutiti gospodin upravo njemu obratio: ~~ Was soli daš heisen, wo ist der verfluchte Kerl, welcher ^esesBriefgebrachthat?5 i olako — rekao je Vodička ustajući — ti nam se tu ir

2. Malo. (njem.) ik pis" "^ K 3. Recite, dakle, gospodi, ja hoću s gospodom govoriti, recite joj da je vani u ho
a

^' Gosoorf- 'j

1. Razumijete njemački? (njem.) 10

PiSm

*k nema vremena, pa ako nešto ima, da date i kažete meni. (njem.) 3-JaodT''

di držati ezik

°' ' ("J""-) 4. JcbonT" "k"'tU " nodniku- ("J""-) ater (ma^j > jebem ti boga, jebem ti oca, jebem ti Isusa i Mariju, jebem ti cijeli svijet. značiti, gdje je taj prokleti klipan koji je donio ovo pismo? (njem.)

376

377

l

puno ne deri, da ne bi odletel, a ak hoćeš znati ko • pismo donesel, onda pitaj ovog mog prijatelja. AI / -t0 govori pristojno, il bus proletel kroz 111 vrata dok ne i Vel keks. ^ * Sada je bio red na Svejku da se uvjeri u bogatstvo rjerni razljućenog gospodina s ubrusom oko vrata koji je bez red blebetao i završio time da su upravo objedovali. — Mi smo čuli da ste na obedu — suglasio se Švejk n šepavom njemačkom, dodajući češki — i moglo nam je pasri na pamet da vas bez veze dižemo s tog obeda. — Ne ponižavaj se — javio se Vodička. Razljućeni gospodin, kojemu se ubrus nakon žive gestikulacije držao još samo na jednom koncu, nastavio je dalje, kako je u početku mislio da se u pismu radi o ustupanju nekih prostorija u ovoj zgradi za vojne potrebe, jer kuća pripada njegovoj gospodi. — Tu bi se moglo smestiti još dosta vojske — rekao je Svejk — ali o tom se nije radilo u pismu, kak ste se mogli uveriti. Gospodin se za trenutak uhvatio za glavu, pri čemu je izbacio cijeli niz optužbi, kako je navodno također bio rezervni lajtnant i kako bi i sada rado služio, ali da boluje na bubrege, kako u njegovo vrijeme časnici nisu bili tako raspušteni da bi narušavali obiteljski mir, kako će pismo poslati zapovjedništvu pukovnije, ministarstvu vojske i objaviti ga u novinama. — Gospon — rekao je dostojanstveno Svejk — to pismo sam pisal ja. Ich geschrieben, kein Oberleutnafl' Potpis je falš. Unterschrift, Name, falsch. Meni se vaša gospoda jako dopada. Ich liebe Ihre Frau. Ja sam vam pr^ vuha zaljubljen u vašu gospodu, kak je govoril Vrchlic'v' Kapitales Frau.1 • Ljutiti gospodin htio se baciti na Svejka koji je n111... zadovoljno stajao pred njim, ali stari saper Vodička K°J

aki njegov pokret, podmetnuo mu je nogu, istrgnuo r^g nismo, kojim je gospodin stalno mahao, gurnuo f e p , a kad se gospodin Kakonvi pridignuo, Vodička ga hvatio, odnio k vratima, a zatim se moglo čuti kako se n ie d o u * *nešto -— \ kotrlja. .. 'izstube lio je to tako brzo kao u pripovijetkama, kad đavo dođe po čovjeka. Za Ijutitim gospodinom ostao je jedino ubrus. Svejk ga • nodignuo, pristojno pokucao na vrata sobe, kroz koja je riie pet minuta izašao gospodin Kakonvi i odakle se čuo ^ n s k i p l^ . _- Donosim vam salvetu — rekao je Svejk meko, podi gos koja je plakala na divanu — mogli bi ga tam izgaziti. Moje poštovanje. Udario je petama, salutirao i izašao na hodnik. Nabištu stu se nisu vidjeli nikakvi tragovi borbe, jer se ovdje, kako je i predviđao Vodička, sve odigralo vrlo glatko. Samo je Švejk, kasnije, na ulaznim vratima kuće pronašao otrgnuti ovratnik. Tamo se, vjerojatno, odigravao posljednji čin ove tragedije kada se gospodin Kakonvi očajnički uhvatio kućnih vrata kako ne bi bio odvučen na ulicu. Zato je na ulici vladala živost. Gospodina Kakonviavukli od su prekoputa u vežu, gdje su ga polijevali vodom,naa sredini ulice tukao se stari saper Vodička kao lav, protiv nekoliko honveda i honved husara, koji su se zauzeli za svoga ^mljaka. Majstorski se branio bajunetom na remenu, kao pKvim mlatilom. I nije bio sam. Rame uz rame, uz njega je °]ovalo i nekoliko čeških vojnika iz raznih regimenata, koji sut *j čas prolazili ulicom.^ ^ko je kasnije tvrdio, Švejk ni sam nije znao kako je u' ato budući da nije imao bajuneta, nije znao kako mu ejedopao ^ štap nekakvog izbezumljenog gledatelja, rj ,.otJ^Jalo je to poprilično, ali sve što je lijepo kratko traje. va je vojna policija i sve to pokupila. v0: eJ Je uz Vodičku išao sa štapom koji je zapovjednik Policije proglasio za corpus delicti. KAS.,.,,,.

l. Ja sam pisao, nikakav natporučnik. Potpis, ime lažno. Ja volim vaša gospoda. Divna (njem.) '«i(f« $inMf<'Mcw*n^<:'**

378

379

Svejk je koracao zadovoljno, noseći štap na v

.

vi

sto se nosi puška. o Stari saper Vodička cijelim je putem tvrdoglavo šut' kad su ulazili u stražarnicu, rekao je namrgođeno Švejk — Kaj ti nisam rekel da ne poznaš Mađare?

IV Nova U:

stradanja

Pukovnik Schroder s uživanjem je promatrao blijedo lice natporučnika Lukaša s velikim kolutima ispod očiju, koji od neugode nije ni gledao u pukovnika, već je kradom, kao da nešto studira, motrio na plan dislokacije vojske u vojnom logoru, što je bio jedini ukras u čitavom pukovnikovu uredu. Pred pukovnikom Schroderom bilo je na stolu nekoliko novina s člancima označenim plavom olovkom, preko kojih je pukovnik još jednom ovlaš preletio i rekao, gledajući na natporučnika Lukaša: — Vi, znači, već znate da se vaš služnik Švejk nalazi u zatvoru i da će vjerojatno biti predan divizijskom sudu? — Da, gospodine pukovniče. — Time, dakako — značajno je rekao pukovnik, ^apasajući oči blijedim licem natporučnika Lukaša — taj čitav događaj nije završen. Sigurno je da je ovdašnja javnost a uzbuđena čitavim slučajem vašega služnika Svejka, a 1 ava afera dovodi se i u vezu s vašim imenom, gospodine Poručnice. Iz zapovjedništva divizije već su nam poslali k ^ ne materijale. Ovdje imamo neke časopise koji su se 1 slučajem. Možete li mi to naglas pročitati? ^C natPorucniku Lukašu novine s označenim član-|e °vaj počeo čitati monotonim glasom, kao da čita iivi-^e c^tanke rečenicu »Med je mnogo hranjiviji i probav-J'negoli šećer«. >>>oDJE JE UZDANICA NAŠE BUDUĆNOSTI?« 3S0

•381

— To je iz »Pester Llovda?« — upita pukovnik ,- e služeći se pritom svojim najnižim nagonima. Već A — Da, gospodine pukovniče — odgovorio je natnn T i /v . . citati: v. • r ^ ru c n ii o'm upozorili na divljanje pukovnije. No... u De-} 1 o Lukas i nastavio "Ht čijim se ispadima raspravljalo i koji su bili osuđeni « > »Vođenje rata zahtijeva suradnju svih slojeva grad planskog parlamenta. Njihova je pukovnijska za-i ^cniie Austro-Ugarske Monarhije. Želimo li imati pod ^ ^ na bojišnici bila — cenzurirano — tko ima na -r-iva K"*" ' . • • i •> • i • sigurnu državu, svi se narodi moraju međusobno pod ^ • t\ rai oeavni grijeh? — cenzurirano — tko je nagnao iy|CSUv*) D ° 4. . 4. . rati, a jamstvo naše budućnosti upravo je u tom spontan*" •'l vojnike — cenzurirano — sto se sve usuđuju tuđmci u ^ poštovanju koje osjeća jedan narod spram drugoga. Na;v * • madarskoj domovini, o tome najbolje svjedoči slučaj u r žrtve naših odvažnih vojnika na bojišnici (jer oni stal IvHidi, mađarskom uporištu nad Litavom. Kojoj narodnosti napreduju) ne bi bile moguće ako zaleđe, ta opskrbna p0r pripadaju vojnici iz obližnjeg vojnog logora u Brucku tička arterija naših slavnih armada, ne bi bilo jedinstveno' ad Litavom koji su napali i zlostavljali tamošnjeg trgovca kad bi se u zaleđu naše vojske pojavili elementi koji razbijaju gospodina Gvulu Kakonvia? Sasvim je sigurno da je dužnost jedinstvo države, a svojom agitacijom i zlonamjernošću vlasti ispitati taj zločin i raspitati se kod vojnog zapovjedpotkopavaju autoritet državne cjelovitosti i unose metež u ništva, koje sigurno već proučava ovu aferu, kakvu ulogu u zajednicu naroda naše krune. U ovom povijesnom trenutku ne tom besprimjernom huškanju protiv državljana Mađarske možemo šutke gledati na šačicu ljudi, koji bi htjeli zbog Kraljevine igra natporučnik Lukasch, čije se ime (kako nam nacionalnih i lokalnih razloga ometati naš zajednički napor, javlja naš mjesni dopisnik koji je o cjeloj aferi već prikupio borbu svih naroda naše krune za pravedno kažnjavanje onih bogat materijal), u gradu dovodi u vezu s događajima poslbijednika, koji su bez ikakva razloga napali našu monarhiju, jednih dana, a koji upravo vape za pravdom. Čitatelji 'Pester kako bi je lišili svekolikih kulturnih i civilizacijskih dobara. Llodva sigurno će sa zanimanjem pratiti razvojni tijek Glede toga ne možemo šutke prijeći preko ovih gnusnih istrage, a mi ih uvjeravamo da ćemo ih pobliže upoznati s pojava, eksplozija bolesnih duša, koje teže samo razbijanju tim događajem od izvanrednog značaja. No istodobno očejednodušnosti u srcima naroda. Već nekoliko puta imali smo kujemo službeno priopćenje o kiralvhidskom zločinu počipriliku upozoriti u našem časopisu na tu pojavu, da su vojne njenom nad mađarskim pučanstvom. Posve je jasno da će se vlasti bile prisiljene postupiti sa svom strogošću spram onin ovom stvari pozabaviti i Peštanski sabor, da bi se konačno pojedinaca iz čeških pukovnija koji zanemarujući slavne pupokazalo kako češki vojnici koji prolaze preko Ugarske Krakovnijske tradicije siju svojim nepromišljenim djelovanjem u jevine na bojišnicu ne smiju smatrati zemlju krune Sv. Stjenašim mađarskim gradovima srdžbu spram cjelokupnog Pana svojim lenom. Ako pak poneki pripadnici toga naroda, češkog naroda, koji to kao cjelina ničim nije zaslužio, i ' je J1 je tako lijepo prezentirao jedinstvenost svih naroda ove uvijek čvrsto stajao na braniku ove države, o čemu svj doči « narhije, još ni danas ne shvaćaju situaciju, neka samo cijeli niz istaknutih čeških vojskovođa, od kojih se P sjećamo er e u ratu takve ljude metak, uže, zatvor i bajunet n vJ ^ slavnog lika maršala Radetzkog i drugih brani J Austrocm da slušaju i da se podređuju najvišim interesima naše Ugarske Monarhije. Nasuprot tim svijetlim lik°v .^ stoji ^ičke domovine.« ,_"pi . nekoliko bijednika raspuštenog češkog ološa, koji s • koristili ^ O je potpisao članak, gospodine natporučniče? svjetski rat kako bi se dobrovoljno prijavili u voj te na taj liče Barabas, urednik i zastupnik, gospodine pukovnačin mogli uvesti metež u jednodušnost n ci

v

K

382

383

zastupnika Gesze Savanya koji zastupa naš — To je poznata beštija, gospodine mi Austrijanci, ne ljubazno, gospodine natporučniče """ -k ree gledajući na to aa 11 natporučnič nego što je došao do »Pester Llovda«, tajSchroder — pišu o vama, i tjednik iz Kiraly Hide, P • l smo iNijemci m j? . vski listovi. Ali to vas vjerojatno neće zanimati, jer je ^ • no y uvijek prema članak je v' ^ jna b r jedan ai te isti kalup. Politički se to dade objasniti, Ln mi objavljen u »Pesti Hirlap«. A sada mi Mađarima... sve Austrijanci, ne gledajući na to da li smo Nijemci ili pročitajte službe ° razumijete me jevod mađarskog članka u šopronjskom gospodine časopisu »$0n ^ oručniče. Vidi se u tome određena tendencija. Možda ,. vjje Pron Napio«. ^ zanimao članak u »Komarnskom večernjem listu« ^jje se o Natporučnik Lukaš čitao je naglas članak u kojem vama tvrdi da ste pokušali silovati gospođu Ka-konvi, baš 1 urednik neobično trudio da upotrijebi smjesu rečen »zahtjev u blagovaonici za vrijeme objeda i to u prisustvu njezina državne mudrosti«, »državni poredak«, uc»lj i i izopačenost«, muža, kojemu ste prijetili sabljom, i natjerali ga da začepi »pogaženo ljudsko dostojanstvo i osjećali »kanibalsko ručnikom usta svoje supruge, kako ne bi vriskala. To je kolinje«, »izmasakrirano ljudsko društvo »čopor ' posljednja vijest o vama, gospodine natporučniče. mameluka«, »poznato je iza kulisa«. I tako je to dalje išlo, kao Pukovnik se nasmijao i nastavio: da su Mađari na vlastitom tlu bili najprogonienijj živalj. Kao — Vlasti nisu izvršile svoju dužnost. Preventivna cenzura u da su češki vojnici došli, srušili urednika na pod i plesali mu s ovdašnjim listovima nalazi se također u rukama Mađara. bakandžama po trbuhu, a on je samo urlao bola, od dok je Rade s nama što hoće, časnik nije zaštićen od uvreda jedne netko stenografirao. takve civilne, mađarske, uredničke svinje, pa je tek na temelju »O nekim najvažnijim stvarima«, plače šopronjski našeg oštrog istupa, odnosno telegrama našeg divizijskog dnevnik 'Sopronv Napio'«, »značajno se šuti, ništa sepiše. ne suda, Državno odvjetništvo u Pešti poduzelo korake da se u wi Svatko od nas zna što je u stvari češki vojnik u Mađar skoj i na m spomenutim redakcijama izvrše neka uhićenja. Najviše a bojišnici. Svi mi znamo što to Česi izvode, štotujena stvari platiti urednik »Komarnskog večernjeg lista«, pa taj na NO) i kako to kod Čeha izgleda i tko to sve pokreće. Dakako, večernjak neće zaboraviti do smrti. Meni je kao vašem budnost vlasti je prije svega usmjerena na druge važne stvari, adređenom divizijski sud povjerio da vas saslušam i šalje u koje ipak moraju biti u primjerenoj svezi s nad zorom nad Pologu kompletan spis koji se tiče istrage. Sve bi ispalo cjelinom, kako se ne bi moglo dogoditi ono sto se ovih dana n IcT ne ^ kilo tog vašeg nesretnog Švejka. S njim je dogodilo u Kiralv Hidi. Naš jučerašnji članak bio je na su 1^ Sa?er Vodička, kod kojega su nakon tučnjave, kada na v petnaest mjesta cenzuriran. Stoga nam ništa drugo ne slaT °jnu policiju, našli vaše pismo, koje ste popreostaje nego da izjavimo da niti danas nemamo suviše tvrd• °P Kakonyi. Prilikom saslušanja taj vaš Švejk je razloga da se naširoko pozabavimo događajima u Kiralydi.ru °no Kl t0 n^e va^e Pismo> ^a je to pisao sam, a kada mu je Naš je specijalni izvjestitelj na licu mjesta utvrdio đavla* u ga j ^. Predočeno i kada su ga pozvali da ga prepiše, pojeo čitavoj toj aferi doista iskazuju gorljivost i revnost, te vode , niJe su iz pukovnijskog ureda poslali divizijskom istragu punom parom. Samo nam se čini čudnim se sneki i aS^raPorte kako bi ih usporedili sa Svejkovim rukopi0vd sudionici cijelog masakra dosad nalaze na slobodi-se prije Je imate rezultat. :vaitesKi ;db ; svega tiče jednog gospodina, koji se, kako se čuj) > uvijek nekažnjeno kreće u vojnom logoru i još oznake svoje 'papagajske regimente' čije smo ime pre \ ,^ objavili u 'Pester Lloydu' i 'Pesti Napio . To je Poznatij2j;i šovinist Lukaš, o čijem će se divljanju provesti interp 384

385

?.:'• Pukovnik je prelistao svoje spise i pokazao natn Lukašu na taj odlomak: »Optuženi Švejk odbio je Cn*'!l1 nekoliko diktiranih rečenica poprativši to tvrdnjom H ^' boravio preko noći pisati«. — Gospodine natporučniče, onome što pred sudom priča taj vaš Švejk, ili onaj saper, ne pridaj značenja. Švejk i saper tvrde da se radi o nekakvo koja nije bila dobro prihvaćena, te da su sami bili napad • od strane civila i da su se branili kako bi sačuvali vojnicu čast. Istragom je bilo utvrđeno da je taj vaš Švejk uopće li jepa ptičica. Tako, naprimjer, na pitanje zašto ne priznaje odgovorio je, prema zapisniku: »Ja sam u točno takvoj situaciji u kakvoj se jednom našel zbog nekakve slike Djevice Marije neki sluga akademskog slikara Panuške. I taj isto, kad se radilo o nekakvim slikama koje je navodno proneveril, niš drugo ni mogel na to odgovoriti, nego 'trebam pljuvat krv?'« Naravno da sam se uime pukovnijskog zapovjedništva postarao da se u sve novine pošalje odgovor na sve te gnusne i podle članke ovdašnjih novina. Danas će se to razaslati, i nadam se da sam učino sve kako bih popravio ono što se dogodilo nakon lopovskog vladanja tih novinarskih, mađarskih, civilnih đubradi. Mislim da sam to dobro stilizirao: »Divizijski sud br. N. i zapovjedništvo pukovnije br. N. izjavljuju da članak koji je objavljen u ovdašnjim novinama o tobožnjim ispadima vojnika pukovnije br. N. ne odgovara istini, te da je izmišljen od prvog do posljednjeg retka, a će istraga provedena protiv tih časopisa dovesti do strog kažnjavanja krivaca«. — Divizijski sud u svom dopisu zapovjedništvu naše r^ kovnije — nastavio je pukovnik—došao je do uvjerenja u stvari ne radi ni o čemu drugom već o sustavnom hus protiv vojnih jedinica koje prolaze od Cislajtanije do l ^ jtanije. A usporedite pritom koliko je naših vojnika oti ^ bojišnicu s naše strane, a koliko s njihove. Velim varn> mi je vojnik draži od te mađarske bagre. Kad se sarno 386

nod Beogradom Mađari otvorili vatru po našem s maršbataljunu koji nije znao da to Mađari pucaju po a su osuli paljbu po Nijemcima na desnom krilu, a njirna> F^ ^ ^ tajco zbunjlj pa su otvorili vatru na bosan-rfKrimentu, koja je bila postavljena uz njih. E, to je bila a! Ja sarn uPravo bi° u stožeru brigade na objedu. Dan ^morali smo se zadovoljiti šunkom i juhom iz konzerve, pa smo dana imali pristojnu kokošju juhu, pile s rižom i K ihde sa šatoom, a prethodne večeri objesili smo u gradiću kog srpskog vinara, pa su naši kuhari našli u njegovu podrumu vino staro trideset godina. Možete si zamisliti kako smo se samo veselili tom objedu. Pojeli smo juhu, baš smo se bacili na kokicu, kad najednom puškaranje, onda prava pucnjava, jer je naša artiljerija, koja nije pojma imala da naše jedinice pucaju jedna na drugu, otvorila vatru po našim linijama i jedna je granata pala tik do našeg stožera brigade. Srbi su valjda mislili da je kod nas izbila pobuna, pa su sa svih strana počeli prelaziti rijeku i udarati po nama. Brigadnog generala zovu na telefon, divizijski general se počeo derati, da kakva je to svinjarija u brigadnom odsjeku, jer da je upravo dobio zapovijed od armijskog stožera da treba započeti s napadom na srpske pozicije u dva i trideset pet noću, i to na lijevom krilu. A mi da smo rezerva i da se paljba mora smjesta prekinuti, no ™ bi u takvoj situaciji mogao »Feuer einstellen«.1 Brigadna te|eronska centrala javlja da nikako ne može dobiti vezu, ^o da se javlja stožer 75. pukovnije, da su upravo od sus-l e divizije dobili naredbu »ausharren«2 i da se ne mogu °govoriti s našom divizijom, a da su Srbi zaposjeli kote 212, (, i.1 ^' te da sedamdeset peta traži da joj se pošalje jedan jun kao veza i telefonski spoj s našom divizijom. Prebaci-SrKVan? m* ^n*Ju na diviziju, ali veza se prekinula, jer su nam tr0LVec "ili prodrli u zaleđe s oba krila, i odsjekli glavninu u Ijo ' U k°Jem Je onda ostalo sve — i regimente, i artiljerija i ra s čitavom autokolonom, i skladište i poljska bolnica. i. (n jfm ) 387

Sil

Dva dana sam bio u sedlu, divizijski i brigadni gener l u zarobljeništvo, a sve su to skrivili Mađari time što s St po našem drugom maršbataljunu. Samo se po sebi ta ^^ da su za to okrivili našu regimentu. ^k Pukovnik pljucnu. — Sami ste se sada, gospodine natporučniče, uvjerili L ko su sjajno iskoristili vaš slučaj u Kiralv Hidi. Natporučnik Lukaš se zbunjeno nakašljao. — Gospodine natporučniče — obratio mu se povjeri" pukovnik — ruku na srce, koliko ste putaU ! 1 spavali s on«, ° r

i• , . ., dom Kakonvi?

P O6 -

Pukovnik Schroder bio je danas vrlo dobro raspoložen — Gospodine natporučniče, nemojte mi reći da ste se tek sada počeli dopisivati. Kad sam ja bio u vašim godinama, tri tjedna sam bio u Jageru na geometrijskim tečajevima, i trebali ste samo vidjeti kako čitava ta tri tjedna nisam ništa drugo radio nego spavao s tim Madaricama. Svaki dan s drugom. Mlade, neudate, starije, udane, kako je već došlo. Temeljito sam to peglao, tako da sam jedva stajao na nogama kad sam se vratio u regimentu. Najviše me iscrpila gospoda jednog advokata. E, ta je pokazala što mogu Mađarice. Ugrizla me pritom za nos, cijelu noć mi nije dala oka sklopiti. Počeo korespondenciju... — pukovnik je povjerljivo lupnuo natporučnika po ramenu — znamo mi to. Ništa ne govorite, ja imam svoj sud o cijeloj toj stvari. Spetljali ste se s njom, muž je to otkrio, a taj vaš j^lupi Švejk... — ali znat^j gospodine natporučniče, taj vaš Svejk je ipak karakter, ktf> je to izveo s vašim pismom. Takvog čovjeka je zaista šteta.J tvrdim da je to odgoj. Meni se to jako sviđa kod tog dec Svakako, u tom smjeru istraga mora biti obustavljena- ' vas su gospodine natporučniče osramotili u novinama, prisutnost ovdje je potpuno suvišna. Tijekom tjedna odaslana marška na ruski front. Vi ste najstariji časni kompanije, pa ćete krenuti s njom kao zapovjednik. i° > ^ sve sređeno u brigadi. Recite financijskom naredniku pronađe nekog drugog služnika umjesto toga Svejka.

nik Lukaš zahvalno je pogledao na pukovnika, ' koji)e". £vejka vam dodjeljujem kao ordonansa kom—"" pukovnik je ustao i pružajući ruku problijedjelom mcniku, rekao: Time je, znači, sve sređeno. Želim vam mnogo sreće, """. taknete na istočnom bojištu. A ako se još nekada sus^emo, d°đite u naše društvo. I nemojte nas izbjegavati ^TuBudejovicama ^ Cijelim putem kuci natporucnik Lukaš je ponavljao: »Ordonans kompanije, ordonans kompanije«. I Švejkov lik lebdio mu je jasno pred očima. Kada mu je natporucnik naredio da mu nade novog nika služ namjesto Svejka, financijski narednik Vanek reče: — A ja sam mislio, gospodine obrelajtnant, da ste- za dovoljni s tim Švejkom. A kad je čuo da je pukovnik imenovao Svejka ordonansom 11. kompanije, Vanek viknu: — Pomozi nam Gospode Bože! U baraci kraj divizijskog suda, osiguranoj rešetkama prema propisu, ustajalo se u sedam sati ujutro i uređivale su se vojničke postelje koje su se valjale po podu u prašini. Drvenih ležajeva nije bilo. U jednom pregratku te dugačke Prostorije slagali su po propisu deke na slamaricu, a oni koji Su bili gotovi s poslom, sjedili su na klupi do zida, pa ili ^tražili uši (oni koji su došli s bojišnice), ili su se zabavili Pripovijedanjem raznih zgoda. Svejk je sa svojim starim Sa Perorn Vodičkom sjedio na klupi do vrata s još nekoliko )nika iz različitih pukovnija i formacija. L ~~~ .^gledajte, dečki — javio se Vodička — onog madar°8 tipa tam kod prozora, kak se samo gad moli da to s r dobro projde. Pa da ga čovek ne šupi da mu se njuška uha do uha. to je dobar čovek — rekao je Švejk — taj je ovde S

389 388

/'

l

ie orošao mršav, visoki vojnik,

zato jer ni htel u vojsku. Iz nekakve je sekte, a zatv zato jer neće nikog ubiti, on se drži tih Božjih zapov A^'c ovi mu buju zapaprili te Božje zapovedi. Prije rata je v- ' ^ Moravskoj nekakav gospon Nemrava, a taj čak ni htel " pušku na rame kad su ga dignuli u vojsku, jer da je to n njegovih uverenja nositi tam nekakve puške. Zato je bil ^ voreni, dok ni poplavil, pa su ga ponovo otpelali na pris *' On im je rekel da ne bu prisegnul, da je to protiv njeeo \ •

•

J v l •

' O *lfl

uverenja, i — zdrzal je. — Bil je to glupi čovek — rekao je stari saper Vodička — on je mogel prisegnut, a onda se na sve to posrat, s ćelom tom prisegom. — Ja sam već triput prisegnul — izjavio je jedan pješak — i triput sam tu zbog dezertiranja, i da nemam tu doktorsku potvrdu da sam pred petnajst godina u stanju ludila ubil svoju tetu, bil bi već valjda treći put na fronti streljan. Ali ovak mi uvek moja pokojna teta pomogne, a na kraju bum se valjda izvlekel iz tog rata kak spada. — A zakaj si, kamarade — upita Švejk — umlatil tu svoju tetu? — A zbog čega se ljudi ubijaju — odgovorio je ugodni čovjek — pa svako se može dosetiti da se to dela zbog novaca. Imala je ta baba pet štednih knjižica, a baš su joj poslali kamate kad sam k njoj došel u posjetu sav razbijem i podrapani. Osim nje, na tom svetu nisam imal žive duše. Tak sam ju išel prositi, da bi me posvojila, a ona, mrcina, veli da idem delat, jer da sam, veli, mladi, jaki i zdravi čovek. Reč po reč, i ja sam ti je nekolko puta opalu P° glavi širajzlom, i tak sam joj facu sredil da nisam znal p moja tetića, il to ni moja tetića. Tak sam tam kod nje se ^ na podu i stalno si govoril: »Jel to tetića, il to ni t£tl ' Tak su me drugi dan našli susedi kak sedim kod nje. u sam bil u ludnici u Slupima, a kad su nas, onda, prije { izveli pred komisiju u Bohnćfcama, proglasili su n1 izlječenog, pa sam odmah moral u vojsku da odsluži^1 godine koje sam propustil. »,5* 390

izmučena izgle-' v i K r a ) " J' " etlom • u ruci. ^"Vo je J^*11 učitelj iz mo§ ^njeg maršbataljuna ~" ^^0 ga je lovac koji je sjedio do Svejka — sad si •" premesti ispod sebe. To je jako uredni čovek, tu je zbog idl£e pjesmice koju je složil. — Učitelj, dojdi sim — poz-"• muškarca s metl0m, koji se, ozbiljno približio njihovoj 1

k lu pl-i- Daj, o onim ušima. Vojnik s medom se nakašlja i poče: Usljivo sve je, front se ček cijeli, samo general ima veš bijeli Gmiže na nas velka uš bolje nam j e da smo kuš. Uš je ovdje dobro svikla na časniku već je nikla sa pruskom se uši pari ušljivac austrijski stari.

Izmučeni vojnik učitelj sjeo je na klupu i uzdahnuo: —To je sve, zbog toga sam već četvrti put saslušavan kod gospodina istražnog suca. — O tom vam zbiljam ne vredi govoriti — rekao je Švejk razborito — radi se samo o tom koga buju oni na sudu smatrali tim starim austrijskim ušljivcem. Još je dobro da ste 13111 stavili ono parenje, to bu ih zmotalo, tak da budu skroz P°blesavili. Samo im morate objasniti da je ušljivac mužjak °d uši i Ja se ženka od uši može pariti samo s mužjakom ^'jivcern. Drukče se ne bute iskopali. Niste pisali to da bi ne *og uvredili, to je jasno. Recite gosponu istražitelju da ste 51 to pisali za svoju zabavu, pa kad se veli mužjaku od svinje t, da se svuda veli mužjaku od uši — ušljivac. lj je uzdahnuo: y r~~ Ali kad taj gospodin istražitelj ne zna dobro češki. c Sa m mu to na sličan način probao objasniti, ali on se

391

bacio na mene, da se mužjak od uši češki veli ušak »Kr-i ušljivac«, rekao je gospodin isljednik, »ušak.« Ferninin *^ gebildeter Kerl, ist ova uš also masculinum ist ovaj uš L * kennen unsre Pappenheimer.1 ' *» — Kratko rečeno — rekao je Švejk — s vama dost bezveze, ali ne smete gubiti nadu, kak je govoril ^ Janeček u Plzelnu, da se još sve može okrenuti na bolje t su mu godine 1879. navlačili omču na vrat zbog top dvo'st kog grabežnog ubojstva. To je i pogodil, jer su ga u zadnjeg času maknuli ispod vešala, jer ga nisu smeli obesiti zbo« rođendana Njegovog Veličanstva cara, koji je padal uprav na taj dan, kad je on trebal visiti. Tak su ga obesili tek drua dan, kad je prošel rođendan, a tip je još imal takvu sreću da je treći dan dobil pomilovanje, pa je trebalo obnoviti proces, jer je sve ukazivalo na to da je to u stvari napravil jedan drugi Janeček. Onda su ga morali iskopati iz kažnjeničkog groblja i rehabilitirati na plzenjsko katoličko groblje, u onda su tek utvrdili da je evangelist, pa su ga otpelali na evangelističko groblje, a onda... — ... onda bus dobil par fliski — nadovezao se stari saper Vodička — kaj si svega taj tip ne zmisli. Čovek ima brige od tog divizijskog suda, a on mi, frajer jedan blesavi, jučer kad smo išli na saslušanje, pripoveda kaj je to ruža jerihonska. — Ali to nisu moje reci, to je pripovedal sluga slikara Panouške, Matej i to jednoj staroj babi, kad ga je pitala kak izgleda ta ruža iz Jerihona. Onda joj je rekel: »Uzmite si suhi kravlji drek, metnite ga na tanjur, polite z vodom i on D vam lepo pozelenil, e to vam je ta ruža iz Jerihona« — hram0 se Švejk — pa nisam si ja zmislil tu bedastoću, a morali so1 si o nečem pripovedati, kad smo išli na saslušanje. Vodič ja sam te htel z nečim razveselit... ., — Ti bus nekog razveselil — otpljunuo je prezrivo dička — čovek tu ima punu glavu briga kak bi se zv'e tog dreka i izišel van, kak bi si to poravnal s tim mađ^5 l. Ženski rod, obrazovani dečko, glasi ovaj uš, a muški dakle ova ušak. Poznaj"11 ljude, (njem.)

hoće čoveka razveselit s nekakvim kravljim to mogu naplatiti tim mađarskim frajerima, zatvoreni, i na sve to se još čovek mora pretvarati, - ' vati istražitelju da niš nema protiv tih Mađara. To ti '° moj, Pesji život. Ali kad mi jednom takav dopadne ie> ^Lutil bum ga ko mačka. Dal bum im ja: »Isten ald t«,1 ja bum se z njima obračunal, o meni bu se on

se nemoj brinuti — rekao je Švejk — sve bu bilo , jj no je glavno nikad na sudu ne govoriti istinu. Onaj čovek koji se da namamiti, pa prizna, taj je uvek gotovi. Od toga nikad niš dobro ni ispalo. Kad sam jednom delal u Moravskoj Ostravi, tam se dogodil jedan ovakav slučaj: jedan je rudar isfliskal inžinjera u četri oka, tak da to niko ni videl. A advokat koji ga je branil, stalno mu je govoril da bi to pori-cal, da se niš nemre dogoditi, ali predsednik suda mu je stalno stavlja! na dušu da je priznanje olakotna okolnost, ali taj je stalno teral svoje, da nemre priznati, pa je i bil oslobođen, tak je i dokazal svoj alibi. Tog istog dana bil je u Brnu... e aj sar

.1;

— Jezušmarja — razljutio se Vodička — ja to više nem-rem zdržati. Zakaj sve to pripoveda, to ne razmem. Jučer je z nama na saslušanju bil jedan isti takav čovek. Kad ga je istražitelj pital kaj dela u civilu, on je odgovoril: »Duvam kod Križa«, to ti je trajalo više od pol sata, dok ni objasnil istražitelju da puše u mijeh kod kovača Križa, a kad su ga posle pitali »Vi ste znači u civilu pomoćni djelatnik«, onda im je °dgovoril, »Kakvi ponoćni, to je Franta Hybšu.« Na hodniku su se začuli koraci i vika straže »Zuvvachs«.2 bu nas više — radosno je rekao Švejk — možda su ^sačuvali nekakav čik. ^ rata su se otvorila i unutra su gurnuli jednogodišnjeg v onj°Vik- k°^ Je u Budejovicama sjedio sa Švejkom u zat-1 DIO određen u kuhinju neke marškompanije. i Mađarsku. (ma4.)

392

393

— Hvaljen Isus i Marija — rekao je ulazeći, na sr Švejk odgovorio: — Na vjeke vjekova, amen! Jednogodišnji dragovoljac zadovoljno je pogleda Švejka, položio na zemlju deku, koju je donio sa s I sjeo na klupu u češku koloniju, razmetao si uvijače i i

i•

i•

smotane cigarete koje je ondje bio spretno ugurao, a i ih razdijelio, pa je izvadio iz cipele komadić kutiie 7^ J-L i 1 -1 v .i. i L- i ' 'd š i b i c e i nekoliko šibica koje su spretno bile razrezane po poU • glavice. Kresnuo je, pažljivo zapalio cigaretu, svima dao da pripale i ravnodušno rekao: — Ja sam optužen za veleizdaju. — To ni niš — odazvao se Švejk — to je zezancija. — To se razumije — rekao je jednogodišnji dragovoljac — ako želimo takvim načinom pobijediti, pomoću raznih sudova. A ako se već žele sa mnom na silu suditi, nek se sude. Sve u svemu uzevši, jedan proces više, ništa ne mijenja na situaciji. — A kak si se pobunil? — upitao je saper Vodička, gledajući sa simpatijama na jednogodišnjeg dragovoljca. — Nisam htio čistiti zahode u glavnoj stražarnici — odgovorio je — onda su me odveli pukovniku. On je prava svinja. Počeo se na mene derati, da sam zatvoren na temelju pukovnijskog raporta, da sam obični arestant, da se uop čudi što me zemlja nosi i što se ne prestane okretati zbog f sramote jer se u vojsci našao takav čovjek s pravom jedn^ godišnjeg dragovoljca, koji ima pravo na časnički čin, ak°J pak svojim vladanjem može pobuditi samo gnušanje i prlJ ir svojih nadređenih. Odgovorio sam mu da se rotacija ze ljine kugle ne može zaustaviti pojavom takvog jednog . njeg dragovoljca kao što sam ja, da su zakoni prirode jac kažnjavanja jednogodišnjih dragovoljaca, i da bih volio z tko me to može prisiliti da perem nekakve zahode, koje ,( nisam posrao, iako bih i na to imao pravo nakon te svi J prehrane u regimenti, nakon tog gnjilog kupusa i P°P1S 394

Onda sam još pukovniku rekao da je taj njegov g I? fc0 me zemlja nosi«, malo čudan, jer ipak zbog me-naZ°V joci do potresa. Cijelo to vrijeme dok sam držao ne neCecijUj gospodin pukovnik nije ništa drugo radio nego f°^Q zubima kao kobila kad je hladi po jeziku smrznuta 00 ^ onda se na mene izderao: ^ Onda, hoćete li čistiti zahod ili nećete? H pokorno javljam da nikakav zahod čistiti neću. __ Vi ćete čistiti, Sie Einjahriger.1 ___ Pokorno javljam da neću. __ K vragu, vi ćete čistiti, ne jedan, nego sto zahoda! __ Pokorno javljam da neću čistiti niti sto, i niti jedan esa

I tako je to stalno išlo: »Čistit ćete?«, »Neću čistiti«. Zahodi su letjeli amo-tamo, kao da je to nekakva dječja brojalica od Paule Moudre. Pukovnik je trčao po uredu kao lud, na kraju je sjeo i rekao: »Razmislite dobro, predat ću vas divizijskom sudu zbog pobune. Nemojte misliti da ćete biti prvi jednogodišnji dragovoljac koji je za ovoga rata bio strijeljan. U Srbiji smo objesili dva jednogodišnja dragovoljca iz 10. kompanije, a jednog iz 9. strijeljali smo kao janje. A zašto? Zbog njihovih tvrdih glava. Ona su dvojica bila obješena jer su se ustručavali objesiti neku ženu i sinčića nekog komite kod Šapca, a jednogodišnji iz 9. strijeljan je jer nije htio dalje, i stalno se ispričavao da su mu natekle noge i da ima platfus. Dakle, hoćete li čistiti zahod ili nećete?« ~~ Pokorno javljam da neću. Pukovnik je na mene pogledao i rekao: »Slušajte, da niste s la v e n o f il? « 7~ l okorno javljam da nisam. Oftda su me odveli i rekli da sam optužen za pobunu. Na Jbolje bus napravil — rekao je Švejk — ak bus se da si blesav. Dok sam ja sedel u garnizonskom zatvoru, a je isto bil jedan tak pametni čovek, obrazovan, pro». Vi • •1. lo.

395

fesor na Trgovačkoj akademiji. Taj je dezentiral s K ' v z njim je treba! biti priređen jako slavni proces, ka), \^' za primer ostalima osudili i obesili, a! taj se iz toga ' ^ jednostavno zvlekel. Počel je iz sebe delat bedaka, naši' A zaostaloga, pa kad ga je pregledava! stožerni doktor onH izjavil da nije dezentiral, nego da još od mladosti rado pn ^ i da uvek oseća nekakvu čežnju da bi nekam nestal. R u je da se jednom probudil u Hamburgu, drugi put onet Londonu i da ni znal kak je tam došel. Da mu je otac Kl alkoholičar, da je umri od samoubistva prije neg kaj se o rodil, mama da mu je bila prostitutka, da se opijala, i da ie umrla od derilija. Mlada sestra da mu se utopila, starija da mu se hitila pod vlak, brat da je skočil sa željezničkog mosta na Višehradu, dedek da je ubil svoju ženu, polil s petrolejom i zapalil, druga baka da se potucala sa ciganima i da se otrovala u zatvoru sa šibicama, jedan nećak da je bil nekolko puta osuđeni zbog paljevine, a onda si je u zatvoru u Kartouzima prerezal žile na vratu s komadom stakla, nećakinja s tatine strane da se hitila u Beču sa šestog kata, a on sam da je bil strašno zanemaren u odgoju, da do desete godine ni znal govoriti, jer ga je, kad mu je bilo šest meseci i kad su ga previjali na stolu, a onda nekam otišli, mačka povleklasa stola i on da je pri padu udaril glavu. Povremeno da ima silne bolove u glavi, a u takvim trenucima da ne zna kaj dela, i da je u takvom stanju otišel s fronta u Prag, a tek kad ga je vojna policija zatekla kod »Fleka« da je došel k sebi. Bože dragi> trebali ste videti kak su još bili sretni kad su ga otpustili E vojske, a valjda si je još pet vojnika, koji su z njim sedei istoj sobi, za svaki slučaj otprilike ovak napisalo na papifl • 1. Otac alkoholičar. Mati prostitutka, 2. Sestra (utopila se). 3. Sestra (vlak) 4. Brat (s mosta) 5. Dedek + (ženu, petrolej, zapalil) 6. Baka (Cigani, šibice) + itd.

it d; • sbi:* •; : ikivff* 3 <:;•«...»•,•••

to sto oce • n i P l nabrajati stožernom dokni došel ni do nećaka, kad mu je stožerni doktor, t0fU Y mu je to bil već treći slučaj, rekel: »Čuj frajeru, a &0. ' ećakinja s tatine strane se bacila u Beču sa šestog kata, ^'zanemaren u odgoju, pa će te sada zatvor korigirati«. !!• i ga i otfurali na tu korekciju, zvezali ga na kriš kras, i T aK su & . . v i . . . ah M je prešla i ta strasna zanemarenost u odgoju, i otac ., jjoličar i mama prostitutka i rade se javil dobrovoljno na

__ Danas — rekao je jednogodišnji dragovoljac — usci voj više nitko ne vjeruje u nasljednu opterećenost, zato jer bi to na koncu ispalo tako da bi sve glavne stožere morali zatvoriti u ludnicu. U okovanim vratima zaškripao je ključ i ušao je profoz: — Pješak Švejk i saper Vodička gospodinu istražitelju. Ustali su, a Vodička reče Švejku: — Vidiš te lopove, svaki dan saslušavanje, a nikakvih - re zultata. Kad bi nas bar, himmelherrgott, osudili, a ne da se s nama tak natežeju. Tak se ćeli božji dan valjamo, a te mrcine mađarske trčkaraju okolo... I dok su prelazili put k saslušanju, do ureda divizijskog suda koji je bio smješten na drugoj strani i u drugoj baraci, saper Vodička i Švejk razmatrali su kad će ih zapravo izvesti pred redovni sud. — Stalno samo ta preslušanja — ljutio se Vodička — a Kad bi barem iz toga nekaj ispalo. Troše tone papira, a čovek ta J sud i ne vidi. Struli iza rešetki. Reci mi iskreno, jel ta juha ^ Jesti, to zelje s mrzlim krumpirima? K vragu, takav glupi e
i *

* _

. . <* «,

oj, -~ i onda bi ti uz to opalil takvu prek gupca da to nisi oray Pfe l il- Hi pokojni obrlajtant Kvajser, kad je došel Odavati puške, uvek nam je držal predavanje kako svaki

396 397

vojnik mora pokazivati najveću duševnu očeliče , ipr

su vojnici samo stoka koju država hrani, daje im piti) j . . kave, duhana za lulu, pa zato oni moraju tegliti ko vol • Saper Vodička se zamislio a onda zakratko rekao— Kad budeš tam, Švejk, kod tog istražitelja, 0nH nemoj zmotati, a to kaj si prije na saslušanju govoril tak * ponovi, da ne upadnem u nekakvu gužvu. Znači, glavn .' da si videl kak su me napali ti mađarski frajeri. Ipak to & k tre b a ići na zajednički račun. — Niš se ne boj, Vodička — tješio ga je Švejk — sam mir, nikakva srditost, ko da je to nekaj — biti pred takvim nekakvim divizijskim sudom. To si trebal videti, kak je to pred puno let takav vojni sud odradil po kratkom postupku Služil ti je kod nas u aktivu učitelj Heral, a kad smo svi tam u sobi dobili pritvor, pripovedal je da ima u praškom muzeju jedna knjiga zapisa nekog vojnog suda iz vremena Marije Terezije. Svaka pukovnija imala je svoga krvnika, koji je ubijal vojnike iz svoje pukovnije, komad po komad, za jedan terezijanski talir. I taj je krvnik, prema tom zapisu, zaradil n jedan dan i čitavih pet talira. — To se razme — dodao je Švejk razborito — tada su i pukovnije bile brojnije i stalno su ih po selima popunjavali. — Kad sam bil u Srbiji — rekao je Vodička — tam su u našoj brigadi vešali komite za cigarete; uvek se neko prijavu. Onaj vojnik koji bi obesil čoveka, dobil bi deset cigareta »Šport«, a za žensku i za dete, pet. Onda je intendantura počela štediti pa su ih streljali u gomilama. Z menorn f služil jedan Cigan, a mi to dugo nismo znali. Bilo nam je čudno, da ga uvek po noći nekam zoveju u ured. Tada s ti stajali na Drini. Jednom po noći, dok ga ni bilo, ne je palo na pamet da ponjuška po njegovim stvarima, a đubre, imal je u ruksaku ćele tri kutije po sto »Šport« °$.. ta. Onda se je pred jutro vratil u naš štagalj, a mi smo z i napravili • kratki sud. Hitili smo ga na zemlju, a neki D • ga ačkaje ugutil z remenom. A bil je taj gad žilav ko ma saper Vodička je otpljunuo. 398

rnreš i nemreš ga ugutiti, već nam se i posral, oči K fe . aJe, al je još bil živ ko nedoklani kokot. Onda sU smo T ko mačku. Dva za glavu, dva za noge i zavrnuli mu smo na njega navlekli njegov ruksak skup s cigahitili ga fino u Drinu. Ko bi još takve cigarete pušil? y

Ujutro su ga tražili. . . Trebali ste prijaviti da je dezentiral — mudro je pn-.. .0 švejk — da se već na to pripremal i da je svaki dan iadabusezgubil. — Al ko bi na takve stvari mislil — odgovorio je Vodička __ mi smo svoje napravili, a za ostale stvari se opće nismo brinuli. Tam je to bilo jako lako. Svaki dan bi neko nestal, a više to nisu ni vadili iz Drine. Plival bi tam neki napuhani komita pokraj našeg raspadnutog domobrana, fino po Drini, pa u Dunav. Neki neiskusni, kad bi to videli prvi put, dobili bi malu temperaturu. — Njima su trebali dati kinin — rekao je Švejk. Tada su upravo ušli u baraku gdje su bili uredi divizijskog suda, a straža ih je smjesta odvela u ured broj osam gdje je, za dugačkim stolom s hrpama spisa, sjedio istražitelj Ruller. Pred njim je ležao nekakav zakonik, na kojem je stajala nedopijena šalica čaja. Na desnoj strani stola stajalo je raspelo od umjetne slonovače, sa zaprašenim Kristom koji je očajno gledao na stalak svoga križa, na kojem je bilo pepela 1 opušaka od cigareta. Istražitelj Ruller upravo je, na žalost ^zapetog Boga, otresao novu cigaretu o stalak raspela, a ^gom je rukom podignuo šalicu s čajem koja se bila prilika o zakonik. yslobodivši šalicu zagrljaja zakonika, listao je dalje po JKI posuđenoj iz časničkog kasina. Bila je to knjiga Fr. S. c a s naslovom koji je puno obećavao »Forschugen zur 'cklungsgeschichte der geschlechtlichen Moral«.1 gledao se u reprodukciju naivnih crteža muškog i žen-sPolnog organa s pripadajućim stihovima, koje je otkrio )e o povijesti razvoja spolnog morala, (njem.)

399

11

znanstvenik F. S. Kraus u zahodima berlinskog zapadn lodvora, pa tako nije ni obratio pozornost na one k ušli. °'' su Trgnuo se iz promatranja reprodukcija tek onda k A Vodička zakašljao. — Was geht los?' — upitao je, ljst ? dalje i tražeći nastavak naivnih crteža, skica i nacrta. ^ |L —Pokorno javljam, gospon istražitelj, odgovorio je Š t It-r- kamarad Vodička se prehladil i sad kašlje. ^ i Istražitelj Ruller tek je tada pogledao na Šveika i J ni Vodičku. H Trudio se kako bi mu lice dobilo što stroži izraz. — Konačno ste stigli, klipani — rekao je kopajući po hrpi spisa na stolu — dao sam da vas pozovu za devet sati, a sad je već skoro jedanaest. — Kako to stojiš, vole? — upitao je Vodičku, koji se usudio stati voljno — Kad kažem voljno, onda možeš s tim nogetinama raditi što hoćeš. — Pokorno javljam, gospon istražitelj — umiješao se Švejk — da on ima reumu. — A tebi je bolje da začepiš — rekao je istražitelj Ruller — kad tebe budem nešto pitao, tek ćeš onda odgovarati. Triput si bio kod mene na saslušanju, a letilo je sve iz tebe ko a dlakave deke. Hoću li već jednom to naći ili neću? Klipani mizerni, imam ja s vama posla. Ali neće vam se to isplatiti, to suvišno opterećivanje suda. E sad pogledajte, bandit" — rekao je nakon što je iz gomile akata izvukao opsežni spis s natpisom: Schwejk & Woditscha — l nemojte misliti da ćete se i dalje valjati u divizijskom sudu zbog nekakve glupe tučnjave, i na neko se vrije"16 izvući s ratišta. Zbog vas sam morao telefonirati čak u arm 1' jski sud, budale jedne — uzdahnuo je. — Ne pravi takvu ozbiljnu facu Švejk, proći će te to fronti. Tući se sa nekakvim honvendima... — nastavio Je l. Što je? (njem.)

400

nrotiv obojice prekida i obojica idete u svoju jedin-ćete biti kažnjeni, a onda idete s maršbataljunom na '^ A ako mi još jedanput dopadnete šaka, razbojnici, e ft°" ,' vam tako zapapriti da ćete samo gledati. Tu vam je °n ; list i vladajte se pristojno. Odvedite ih na broj dva. n tp U 0S1

>

r

.>

v

•

č

-\

Pokorno javljam, gospon istražitelj — rekao je Švejk , bmno si vaše reći oba uzeli k srcu, i da vam puno zaiTaliivamo na vašoj dobroti. Kad bi to bilo u civilu, onda bi • Hozvolil reći da ste zlatni čovek. I ujedno, mi obadva momo vas prositi za oproštenje, jer ste se z nama morali tolko atezati. Mi to zbiljam ne zaslužimo. — Nosite se do sto vragova — razvikao se istražitelj na Šveika — da nije bilo toga što se za vas obojicu zauzeo gospodin pukovnik Schroder, onda ne znam kako bi to s vama is p a lo . Vodička se tek na hodniku osjetio starim Vodičkom kada su pod stražom išli u ured broj dva. Vojnik koji ih je vodio bojao se da će zakasniti na objed, pa je zato izjavio: — Dajte malo povucite dečki, vlečete se ko gliste. Onda mu je Vodička rekao da puno ne gimnasticira s gubicom, i da može smatrati srećom što je Čeh. Kad bi bio Mađar, već bigarastrgnuo ko zeca. Budući da su vojni pisari iz ureda otišli na objed, vojnik koji ih je doveo bio ih je prisiljen privremeno vratiti u zatvor divizijskog suda, što nije prošlo bez proklinjanja s njegove str ane, a kletve je adresirao na omrznuti soj vojnih pisara. . ~~ Dečki mi buju opet pobrali sve masno iz juhe — za-jaukao je tragično — a umesto mesa buju mi ostavili same e- Jučer sam isto tak pratil dvojicu u logor, a neko mi je ral pol kruha, koji su za mene fasovali. ~, u divizijskom sudu na niš drugo ne mislite neg na ~~ re'cao Je Vodička koji je već sasvim došao k sebi. ^ad su jednogodišnjem dragovoljcu priopćili kako je to s "ma ispalo, uzviknuo je: ci maršbataljun, prijatelji! To vam je kao u časopisu turista: »Dobri vjetar!« Pripravne radnje za put već su 401

gotove, slavna voj na uprava postarala se o svemu i sve k A vi ste pozvani da se priključite izletu u Galiciju. Port*^ put s mislima veselim i lakim, srca radosna. Gajite ne k ljubav za te krajeve gdje će vam biti predstavljeni r 1C Tamo je to krasno i neobično zanimljivo. U dalekoj t osjećat ćete se kao kod kuće, kao u rodnom kraju, ma e ^ kao u miloj vam domovini. S osjećajima uznositim pođit V° put do zemalja o kojima je već stari Humbolt pripovMg^ »Na cijelom svijetu nisam vidio nešto veličanstvenije od glupe Galicije«. Brojna i iznimna iskustva, koja je stekla naša slavna armada pri prvom povlačenju iz Galicije, bit će, nri sastavljanju programa za drugi pohod sigurno dobrodošao vodič našim novim ratnim pohodima. Samo naprijed, ravno za nosom do Rusije, a od radosti ispalite u zrak sve naboje. Poslije objeda, prije nego što su Švejk i Vodička otišli u ured, prišao im je onaj nesretni učitelj, koji je sastavio pjesmicu o ušima, i odvodeći ih u stranu tajanstveno im rekao: — Ne zaboravite, kad budete na ruskoj strani, smjesta reći nekim Rusima: »Zdrastvujte, ruskije bratja, mi bratja Čehi, mi njet Avstrjci«. Kad su izlazili iz barake, Vodička, koji je htio manifestirati i svoju mržnju prema Mađarima, kao i to da ga zatvor nije slomio ni pokolebao u njegovu uvjerenju, stao je na nogu nekom Mađaru koji nije htio služiti vojsku, i izderao se na njega: — Obuj se, šepavac! — Samo da je nekaj rekel — mrzovoljno je izjavio saper Vodička Švejku — da je sam pisnul, zdrobil bi mu w njegovu mađarsku njupalicu od uha do uha. A on, frajer blesavi, šuti i pusti da mu gazim po cipelama. Hergot, Svejk, ] sam tak srditi kaj me nisu osudili. Ovak to ispada ko da n ismijavaju, i da to s tim Mađarima ne vredi ni spominjaoipak smo se tukli ko lavovi. To si ti skrivil da nas nisu osu i da su nam još dali tu potvrdu, ko da se ni ne znamo ^ kak spada. Kaj si opće o nama misliju? A to je ipak bu pristojni konflikt. 402

Dečko dragi — rekao je Švejk dobrodušno — ja 7" ne razmem kak te to ne veseli da nas je divizijski l 'beno priznal za skroz pristojne ljude, protiv kojih « S ma Je, istina je, da sam se kod saslušanja na sve mile ^ n 'e načine izgovara!. Al to se mora delati, dužnost nam "i ti tak kak govori advokat Bass svojim klijentima. Kad )e -e J)spon istražitelj pital zakaj smo upali u stan tog gosm Kakonvia, ja sam mu jednostavno rekel: »Ja sam mislil A hum se najbolje upoznal s gosponom Kakonviem ak mu j \Acm u oosetu«. Gospon istražitelj me onda više niš ni dojacm t' . . . . . r „, ' . . x ., ital, već m u je bilo dosta. Secam se — nastavio je Svejk Loje izlaganje — da pred vojnim sudovima ne srne niko niš priznati. Kad sam sedel u garnizonskom zatvoru, sećam se da je jedan vojnik u susednoj sobi priznal, a kad su to drugi doznali, onda smo mu nabili deku prek glave, prebili ga i poručili mu da mora poreći svoje priznanje. — Da sam napravil nekaj nečasnoga, onda bome ne bi priznal — rekao je saper Vodička — al kad me je taj tip mađarski direktno pital: »Tukli ste se?«, onda sam rekel: »Je, tukel sam se«. »Jeste li koga povrijedili?« »Naravno, gospon istražitelj.« Pa nek zna s kim se razgovara. Baš je upravo u tome sramota, kaj su nas oslobodili. Ispada da ni htel poverovati tomu da mi se raspal remen na tim mađarskim tipovima, da sam od njih napravil rezance, kvrge i modrice. Pa prisustvoval si tome kad su u jednom trenutku tri mađarske hulje bile na meni, i kad se za jednu sekundu sve J° valjalo po zemlji, a ja gazil po tom. I nakon svega, takav smrkavi istražiteljski balavac obustavi istragu nad nama. J™ da mi je rekel: »Kaj sereš — ti i tuča!« Kad projde rat, uđem u civilu, ja bum ga, crkotinu, negde našel pa bum .u pokazal jel se znam tući, ili ne znam, a onda bum došel > u Kiralv Hidu, i tu bum napravil takav cirkus da to svet , Vl( *el, tak da budu se ljudi skrivali po podrumima kad u ] C ' ^a sam došel napravit reda među tim vucibatinama Hidi, medu tim lopovima i banditima. 403

U uredu je sve bilo obavljeno brzo. Neki nared -i njuškom još masnom od objeda, izvanredno ozb'l S lica, pogledavši na Švejkove i Vodičkine papire, nije m °^ propustiti priliku a da obojici ne održi govor u kojem apelirao na njihov vojnički duh, a budući da je bio Poljau ^ Gornje Šleske, upletao je u svoju govoranciju različite lij ^ izraze iz svoga narječja kao »marekvium«, «glupi rolrnopsj »krajcova sedmina«, »svina porvpana« i »dum vam bane n mjesjnuckovy vaši gzichy«.1 Kada se Švejk opraštao od Vodičke, budući da su odvodili svakog u svoju jedinicu, Švejk je rekao Vodički: — Kad projde rat, dojdi me posetiti. Svaku večer u šest me najdeš »Kod Kalicha« na Bojištu. — To se zna da bum tam došel — odgovorio je Vodička — a bude tam nekakvi rusvaj? — Svaki dan se tam nekaj dogodi — obećavao je Švejk — a ak bi tam bilo baš jako tiho, onda burno nekaj zrihtali. Razišli su se, a kada su se već prilično udaljili, stari saper Vodička viknu za Švejkom: — Al daj se sigurno pobrini za nekakvu zabavu, kad tam dojdem. Našto je Švejk uzvratio: — Al sigurno dojdi kad bu konac ovog rata. Onda su se udaljili i nakon prilično vremena ponovno se moglo čuti, iza ugla, s druge strane reda baraka, Vodickin glas: — Švejk, Švejk, kakvu imaju pivu »Kod Kalicha«? I k*0 jeka odzvanjao je Švejkov odgovor: — »Velkopopovičku«. — A ja sam mislil »Smihovsku« — vikao je izdaleka sap e Vodička. — Imaju tam i ženske — vikao je Švejk. — Znači, nakon rata, u šest vur navečer — vikao je daleka Vodička. l. M rkvojed, glupi rolm opsi, pikova sedm ica, prljava svinjo, dat ću vam par cusK i p mjesečevom licu. (polj. iskriv.)

Bolje dojdi oko pol sedam, ak bi ja slučajno zakasnil Sovorio je Švejk. J , . . . . , . . n da se još jednom, sada već iz velike udaljenosti, začuo ^- A nemreš doc u šest? H Dobro, onda u šest — čuo je Vodička odgovor prijate-,. koji se udaljavao. I tako se razišao dobri vojnik Svejk sa starim saperom Vbdičkom »Wenn die Leute autseinander gehen, da sagen sieAuf^iedersehen.«1

i if *'iudi opraštaju, tada kažu jedan drugom »Doviđenja«. (njem.)

404

405

••t H

•ih

V Od mosta nadLitavom do Sokala

KVv

Natporučnik Lukaš hodao je Ijutito po uredu jedanaestog pohodnog bataljuna. Bila je to mračna rupa u baraci, daskama pregrađena od hodnika. Stol, dvije stolice, petrolejska lampa i vojnički krevet. Pred njim je stajao financijski narednik Vanek, koji je ovdje sastavljao isplatne liste, vodio kuhinjske račune, bio ministar financija čitave satnije, provodio ovdje cijeli božji dan; tu je i spavao. Kraj vrata je stajao debeli pješak, obrastao u brkove i bradu kao Krakonoš. Bio je to Baloun, novi natporučnikov služnik, koji je u civilu bio mlinar negdje od Češkog Krump lo v a . — Stvarno ste mi izabrali krasnog posilnog — rekao je natporučnik Lukaš financijskom naredniku — hvala vam ujepa za to ugodno iznenađenje. Prvi dan sam ga poslao po ot) jed u časničku kuhinju, a on mi ga je pola požderao. Prolil sam, prosim — rekao je debeli div. Dobro, prolio si. Mogao si proliti jedino juhu ili umak, 1 °e i frankfurtsku pečenicu. Pa donio si mi samo ovakav ttadić, mogao bi stati ispod nokta. Gdje ti je štrudl? "~~Jasam.... ~~~ Nemoj poricati, požderao si ga. at or . .. P učnik Lukaš izgovorio je ove posljednje riječi tako 1101 0 * stro§im gl350111 da je Baloun, i ne htijući, ustuk-a koraka. Ja sam se informirao u kuhinji što smo danas imali 407

za objed. A bila je juha s jetrenim knedlima. Gdje s knedli? Izvukao si ih po putu, to je sigurno. Onda je j0» /.t' govedina s krastavcem. Što si s tim napravio? I to si požj Dva odreska frankfurtske pečenke. A donio si samo n0l0 ?°' odreska. Ha? Dva komada štrudla! Gdje ti je to? Srnaza prase mizerno, ogavno. Gdje ti je štrudl? Pao ti je u b)a 'j Mućkaroš jedan. Možeš mi pokazati mjesto gdje to lez blatu? Kažeš da je nekakav pas dotrčao kao naručen, zgrab' ga i odnio? Isuse Kriste, tako ću te ispljuskati da će ti glav biti ko bačva! Još mi ta svinja sve poriče. A znaš tko te je vid io? Ovaj ovdje financijski narednik Vanek. Taj mi je došao i rekao: »Pokorno javljam, gospodin oberlajtnant, da vam vaše prase, Baloun, upravo ždere objed«. Pogledam s prozora, a on se natrpava kao da nije jeo cijeli tjedan. Slušajte, gospodine financijski narednice, zar mi stvarno niste mogli naći nikakvu drugu stoku, nego baš ovog tipa? — Pokorno javljam, gospodine oberlajtnante, iz cijele naše marškompanije Baloun se činio najboljim od svih vojnika. On je takav nespretnjaković da ne pamti ni jednu streljačku radnju, a da mu se dade puška u ruke, sigurno bi napravio neku nesreću. Za vrijeme posljednje vježbe s ćorcima, umalo je izbio oko svom suborcu. Mislio sam da će barem ovakvu službu moći obavljati. — I svaki put požderati cijeli objed svom gospodaru — rekao je Lukaš — kao da mu nije dovoljna njegova porcija. Nisi valjda gladan? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam uvek g»" dan. Kad nekom ostane kruha, onda ga otkupim za cigarete> a i to mi je još uvek malo. Ja sam takav po prirodi. Uvek si mislim da sam već siti, a ono niš. Nakon kratkog vremen — ko i prije jela, počne mi krulit u želucu, i gle mrcina se v javlja. Nekad si mislim da mi je zbiljam dosta, da se u nje više niš nemre narivati, al ma kakvi. Vidim nekog da jede> osetim taj miris i odmah mi je u želucu ko da su ga P0& . Počne se želudac ponovo javljati za svoje pravo, a ja bi i , ,

onda pojel. Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam 408

, mi daju dvostruku porciju; bil sam zbog toga i u P *• icama kod pukovnijskog doktora, a taj mi je umesto ^al tri dana bolovanja, i prepisa! mi je da uzimam jedan vjste juhe na dan. Rekel je: »Mrcino jedna, ja bum te l kai ie gtadSamo dojdi još jednom, pa bus videl kak n^ d sim izletel tanki ko treščica.« Ne moram ja, gospon videt samo dobre tl itant, stvari, i one obične me počneju ° ivati, i odmah mi počneju teći sline. Pokorno ° javljam, non obrlajtant, da ljubazno prosim da mi se odobridvostruka porcija. Ak i ne bi bilo mesa, pa barem taj prilog,krumpir, knedli, malo sosa, toga uvek ostane... _- Dobro, saslušao sam te drskosti, Baloune — odgovo rio je natporučnik Lukaš — jeste li čuli, narednice, da je da ikaranije neki vojnik bio tako drzak kao ovaj ovdje klipan? Poždere mi cijeli ručak, a onda još traži da mu se dodijeli dupla porcija. Ali, ja ću ti pokazati, Baloune, što je glad. rednice Na — obratio se Vaneku — odvedite ga kaplaru Weidenhoferu, neka ga lijepo na dva sata sveže na dvorištu kraj kuhinje, kada budu večeras dijelili gulaš. Ali, neka ga sveže lijepo, visoko, tako da stoji samo na vršcima prstiju, pa da može gledati kako se u kodu kuha taj gulaš. A uredite to tako da taj gad bude svezan i onda kad budu kraj kuhinje dijelili gulaš, pa nek mu sline teku kao gladnom psu koji njuška oko mesnice gdje prodaju suho meso. Recite kuharu da njegovu Porciju razdijeli! — Na zapovijed, gospodine oberlajtnante. Idemo, Basu odlazili, natporučnik ih je zadržao na vratima, Pa zagledavši se u zabezeknuto Balounovo lice, viknu pob)ed °nosno: ?7 ^ priuštio si si, Baloune! Dobar tek želim! I ako miS sJ° t ^nom napraviš, bez milosti ću te poslati pred ratni Se

^an^ vratio i objavio da je Baloun već svezan, čnik Lukaš je rekao:Vi me, Vanek, znate. Nerado činim takve stvari, ali 409

ne mogu si pomoći. Kao prvo, priznat ćete da pas t&-1 mu se oduzme kost. Ne želim imati kraj sebe podlog t-kao drugo, već ta okolnost da je Baloun svezan ima vd l* moralno i psihološko značenje za cijelu satniju. Ti klinj/0 posljednje vrijeme, otkako su u marškompaniji i znaju da' sutra ili prekosutra na bojišnicu, čine što hoće. Natporučnik Lukaš izgledao je vrlo izmučeno i nastav' je tihim glasom: — Preksinoć smo za vrijeme noćne vježbe, kao što znate. trebali manevrirati protiv škole jednogodišnjih dragovoljaca, tamo iza tvornice šećera. Prvi vod, prethodnica, taj je još kako-tako išao tiho po ulici zato što sam ga ja vodio, ali drugi, koji je trabao ići nalijevo, i razaslati predstraže do same šećerane, taj se ponašao kao da se vraća s izleta. Pjevali su i stupali tako da se to valjda čulo i do logora. Onda mi je na desnom krilu treći vod išao u izviđanje terena ispod šume, bilo je to udaljeno od nas nekakvih dobrih deset minuta, a čak se i s te udaljenosti lijepo moglo vidjeti kako klipani puše; same vatrene točkice u mraku. A četvrti je vod trebao biti zaštitnica, i vrag bi ga znao kako se to dogodilo da su se odjednom pojavili pred našom prethodnicom, tako da smo ga smatrali za neprijatelja: ja sam se morao povući pred vlastitom zaštitnicom koja je nadirala prema meni. To vam je 11. marškompanija, koju sam ovdje naslijedio. Sto mogu od njih načiniti? I što će oni napraviti u pravoj bici? Natporučnik Lukaš je pritom sklopio ruke i držao se mučenički, a vrh nosa mu se produžio. n in č

— Nemojte se zbog toga uzrujavati, gosP°. .. natporučniče — trudio se da ga umiri financijski nare Vanek — ne razbijajte si time glavu. Ja sam već bio u marškompanije, i svaku su nam, skupa s cijelim batalju razbili i onda smo se vraćali da je formiramo iznova. ^ marškompanije bile su na isti kalup, nijedna nije bila dlaku bolja od ove vaše, gospodine oberlajtnante. ^ v^ je bila deveta. Ta je odvukla sa sobom u zarobljenis £ nadređene zajedno sa satnijskim zapovjednikom410

o to spasilo što sam baš tada otišao u pukovnijsku ie fasovati rum i vino za kompaniju, pa su onda to u 'li bez mene. Možda i ne znate, gospodine natporučniče je za vrijeme te posljednje vježbe o kojoj ste pričali, škola rV ogodišnjih dragovoljaca koja je trebala zaobići naše, stig-! čak do Nežiderskog jezera? Marširali su stalno naprijed sve , jutra> a predstraže su upale u močvaru. A vodio ih je sam ospodin Sagner. Vjerojatno bi došli čak do Šopronja, da se nije razdanilo — nastavio je tajanstvenim glasom financijski narednik, koji je uživao u takvim događajima i vodio evidenciju o svim sličnim zgodama. — A znate, gospodine natporučniče — rekao je povjerljivo namignuvši — da bi gospodin satnik Sagner trebao postati zapovjednikom našeg maršbataljuna? Ispočetka se mislilo, kako je to pričao stožerni narednik Hegner, da ćete vi postati zapovjednik bataljuna, jer ste najstariji časnik kod nas, a onda je došlo iz divizije u brigadu da je imenovan gospodin satnik Sagner. Natporučnik Lukaš ugrizao se za usnicu i pripalio cigaretu. Znao je o tom, i bio je uvjeren da mu se nanosi nepravda. Satnik Sagner već ga je dvaput preskočio u promaknuću, ali Lukaš nije ništa rekao osim: — Zar stvarno, satnik Sagner... Ja se baš tome jako ne veselim — povjerljivo se javio hnancijski narednik — pripovijedao je štabni narednik Hej?1« da se gospodin satnik Sagner u Srbiji na početku rata 'o istaknuti negdje u planinama Crne Gore, pa je čete svoB* ataljuna tjerao, jednu za drugom na strojnice, sve do srppoložaja, premda je to bila potpuno suvišna stvar i pje0 tamo nije vrijedilo ni pet para, jer je Srbe iz njihovih |: na m°gla istjerati samo artiljerija. Od cijelog tog bata£ j i ^ ° Je sarno osamdeset vojnika, sam gospodin Sagnonj 10 Je metak u ruku, a onda u bolnici još i proljev, pa se u vn ka. • ° pojavio u Budejovicama u regimenti, a sinoć da će nU UZ veceru je pripovijedao, kako se raduje bojištu i tam ° ostaviti cijeli maršbataljun, ali da će se svakako 411

ne mogu si pomoći. Kao prvo, priznat ćete da pas r «• mu se oduzme kost. Ne želim imati kraj sebe podlo? •' ^ kao drugo, već ta okolnost da je Baloun svezan ima v1 a moralno i psihološko značenje za cijelu satniju. Ti kljD . posljednje vrijeme, otkako su u marškompaniji i znaju d ^ sutra ili prekosutra na bojišnicu, čine što hoće. * Natporučnik Lukaš izgledao je vrlo izmučeno i nasta • je tihim glasom: ° — Preksinoć smo za vrijeme noćne vježbe, kao što znat trebali manevrirati protiv škole jednogodišnjih dragovoljaca tamo iza tvornice šećera. Prvi vod, prethodnica, taj je još kako-tako išao tiho po ulici zato što sam ga ja vodio, ali drua koji je trabao ići nalijevo, i razaslati predstraže do same šećerane, taj se ponašao kao da se vraća s izleta. Pjevali su i stupali tako da se to valjda čulo i do logora. Onda mi je na desnom krilu treći vod išao u izviđanje terena ispod šume, bilo je to udaljeno od nas nekakvih dobrih deset minuta, a čak se i s te udaljenosti lijepo moglo vidjeti kako klipani puše; same vatrene točkice u mraku. A četvrti je vod trebao biti zaštitnica, i vrag bi ga znao kako se to dogodilo da suše odjednom pojavili pred našom prethodnicom, tako da smo ga smatrali za neprijatelja: ja sam se morao povući pred vlastitom zaštitnicom koja je nadirala prema meni. To vam je 11. marškompanija, koju sam ovdje naslijedio. Što mogu od njih načiniti? I što će oni napraviti u pravoj bici? Natporučnik Lukaš je pritom sklopio ruke i držao se mučenički, a vrh nosa mu se produžio. — Nemojte se zbog toga uzrujavati, natporučniče — trudio se da ga umiri financijski na Vanek — ne razbijajte si time glavu. Ja sam već bio u marškompanije, i svaku su nam, skupa s cijelim bataljun0•' razbili i onda smo se vraćali da je formiramo iznova. A marškompanije bile su na isti kalup, nijedna nije bila & dlaku bolja od ove vaše, gospodine oberlajtnante. _NaJ8^ je bila deveta. Ta je odvukla sa sobom u zarobljenistv nadređene zajedno sa satnijskim zapovjednikom-

410

l

to spasilo što sam baš tada otišao u pukovnijsku fasovati rum i vino za kompaniju, pa su onda to 0,, ugj mene. Možda i ne znate, gospodine natporučniče aV vrijeme te posljednje vježbe o kojoj ste pričali, škola j odišnjih dragovoljaca koja je trebala zaobići naše, stig-' • k do Nežiderskog jezera? Marširali su stalno naprijed sve j ' tra a predstraže su upale u močvaru. A vodio ih je sam ~A\n Saener. Vjerojatno bi došli čak do Sopronja, da se gOSpO din^o&

)

>

r

.. i .

- razdanilo — nastavio je tajanstvenim glasom financijski rednik, koji je uživao u takvim događajima i vodio eviden ciju o svim sličnim zgodama. __ A znate, gospodine natporučniče — rekao je povjer ljivo namignuvši — da bi gospodin satnik Sagner trebao postati zapovjednikom našeg maršbataljuna? Ispočetka se mislilo, kako je to pričao stožerni narednik Hegner, da ćete vi postati zapovjednik bataljuna, jer ste najstariji časnik kod nas, a onda je došlo iz divizije u brigadu da je imenovanspodin go satnik Sagner. Natporučnik Lukaš ugrizao se za usnicu i pripalio -ciga retu. Znao je o tom, i bio je uvjeren da mu se nanosi- ne pravda. Satnik Sagner već ga je dvaput preskočio u promak nuću, ali Lukaš nije ništa rekao osim: — Zar stvarno, satnik Sagner... — Ja se baš tome jako ne veselim — povjerljivo se javio financijski narednik — pripovijedao je štabni narednik | HeUo >ner da se gospodin satnik Sagner u Srbiji na početku rata istaknuti negdje u planinama Crne Gore, pa je čete 8* svobataljuna tjerao, jednu za drugom na strojnice, sve do ,,srpP°ložaja, premda je to bila potpuno suvišna stvar i pje*y° tamo nije vrijedilo ni pet para, jer je Srbe iz njihovih [j a mogla istjerati samo artiljerija. Od cijelog tog bata,a ^talo je samo osamdeset vojnika, sam gospodin Sagnond ° ^C metak u ruku, a onda u bolnici još i proljev, pa se u L P°novno pojavio u Budejovicama u regimenti, a sinoć ^ mu uz večeru je pripovijedao, kako se raduje bojištu i tani o ostaviti cijeli maršbataljun, ali da će se svakako 411

J

mss

proslaviti i dobiti signum laudis, jer da za Srbiju nij ništa, no sad, ili će pasti skupa s cijelim maršbataljun ^ će biti imenovan natporučnikom, ali da njegov maršb ^ ^ mora dobro zagristi. Ja mislim, gospodine oberlajfo "" da se takav rizik tiče i nas. Nedavno je stožerni nar!^ Hegner pripovijedao da baš i niste u najboljim odnosi satnikom Sagnerom i da će on upravo našu jedanaestu k * ** paniju poslati prvu u bitku, i to na najgora mjesta. ^ Financijski narednik uzdahnu i nastavi: — Ja sam toga mišljenja, da bi se u takvom ratu, kao št je ovaj, gdje je toliko vojske i tako dugačka bojišnica, u stvari više moglo postići jednim poštenim manevriranjem nego nekakvim očajničkim napadima. Vidio sam to pod Duklom, u desetoj marškompaniji. Tamo je prošlo sve glatko, dobili smo nalog »Nicht schiesen«1, tako da se nije pucalo već čekalo da nam se Rusi približe. I mi bi ih bili zarobili bez ijedno? pucnja, ali smo na našem lijevom krilu imali domobrane, a ti su se blesavi domobrani tako prepali od toga što nam se približavaju Rusi, da su se počeli sklizati dolje, niz snježni obronak, ko na sklizaljki, pa smo dobili zapovijed da pokušamo doći do brigade jer su nam Rusi probili lijevo krilo. Ja sam baš tada bio u brigadi da mi potvrde »kompanienverpflegungsbuch«2 jer nikako nisam mogao naći našu komoru, kadli počeše stizati u brigadu vojnici iz desete. Do navečer ih je stiglo sto dvadeset, a ostali su se izgubili i lijepo odsanjkau negdje do ruskih položaja, kao na toboganu. Bilo je to tamo grozno, gospodine oberlajtnante. Rusi su u Karpatima im^ položaje i gore i dolje, a onda još, gospodine oberlajtnanKgospodin satnik Sagner... — Ostavite me već na miru s tim gospodinom Sagner° — rekao je natporučnik Lukaš — ja to sve znam i nemo) misliti da ćete opet slučajno biti u nekakvoj pukovnijskoj mori i fasovati rum i vino kad dođe do kakvog juriša i b°r 1. Nemojte pucati! (njem.) 2. Satnijska opskrbna knjiga, (njem.} \ 412

c^m da vi grozno locete, a svatko tko pogleda na ,ren sam «* & ju nos smjesta vidi koga ima pred sobom. mi je ostalo s Karpata, gospodine A oberlajtnante, "0 to morali raditi, hrana nam je gore dopremana hladna, rovovi su nam bili u snijegu, vatru nismo P°^J. oaiiti, tako da nas je još samo taj rum držao. A da nije sn?'emene, dogodilo bi se kao i s drugim kompanijama gdje ° ° L,jj0 ruma, pa su se ljudi posmrzavali. Zato smo svi mi ali crvene nosove od ruma, što je opet imalo svoju lošu anu jer je iz bataljuna stigao nalog da u patrolu šaljemo ^no one ljude koji imaju crvene nosove. — Zima je već iza nas — izjavi značajno natporučnik. — Rum je, gospodine oberlajtnante, na bojišnici nužna stvar, u bilo koje godišnje doba, isto kao i vino. On stvara, kako bih rekao, dobro raspoloženje. Za pola šalice vina i četvrt litre ruma ljudi će vam se sa svakim tući.... Koje govedo to opet lupa na vrata, zašto ne pročitate na vratima: »Nicht klopfen! Herein«1. Natporučnik Lukaš okrenuo se na stolici prema vratima i opazio da se vrata pomalo i tiho otvaraju. Isto tako tiho, stupio je u ured 11. marškompanije dobri vojnik Švejk, salu tirajući već na vratima, vjerojatno kao i tada kada je zakucao na vrata gledajući natpis: »Nicht klopfen!« Njegovo salutiranje bilo je u potpunom skladu s njegovim ^vršeno mirnim i bezbrižnim licem. Izgledao je kao kakav grčki bog lopovluka u skromnoj odori austrijskog pješaka. Natporučnik Lukaš sklopio je na trenutak oči pred tim f S^dom dobrog vojnika Švejka koji ga je svojim pogledom ®[[° i ljubio. s jei'ojatno je s istim takvim ushićenjem gledao na svoga 'n razmetni, izgubljeni i ponovno pronađeni, kada je 'u nJegovu čast vrtio ovna na ražnju. lokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam opet se s vrata Svejkov glas s takvom iskrenom

(„jem.)

413

uopće sve tak zmešano i zmotano da čovek od topa ponoreti... * Kad je čuo da je već prije pola sata morao biti kod kovnika Schrodera, natporučnik Lukaš se brzo obuk rekao: ' — Vi ste me, Švejk, opet uvalili u kašu — rekao je to tat očajnim glasom, punim beznađa, da ga je Švejk poku." utješiti prijateljskom riječju koju je doviknuo kad je vr~ n poručnik Lukaš projurio kroz vrata: — Ali, gospon pukovnik bu vas pričeka!, on ionak nema kaj delati. Čim je natporučnik otišao, ušao je u ured financijski na rednik Vanek. Švejk je sjedio na stolici, i ložio malu željeznu pećicu, tako što je kroz otvorena vratašca ubacivao komadiće uglje na. Pećica je dimila i smrdjela, a Švejk je nastavljao sa zaba vom ne primjećujući Vaneka koji je časak promatrao Švejka, a onda nogom udario u vratašca peći i rekao Švejku da se čisti odade. — Gospon blagajnički narednik — rekao je dostojan stveno Švejk — dopustite mi da izjavim da uz najbolju volju nemrem izvršiti vašu zapovijed da se počistim ni od sim ni iz celog logora, jer ja potpadam pod više naredbe. — Ja sam, naime, ovde ordonanc — rekao je ponosno uz dodatak — gospon pukovnik Schroder dodelil me je sim> u 11. marškompačku, gosponu obrlajtantu Lukašu kod kojega sam bil posilni, ali zahvaljujući svojoj prirodnoj inteligenc') 1 promaknut sam u ordonanca. Gospon obrlajtant i ja snl stari znanci. A kaj vi delate u civilu, gospon blagajnički n ednik? Financijski narednik Vanek bio je tako iznenađen ov familijarnim, susjedskim tonom dobrog vojnika SvejK* ^ je zanemario svoj časnički položaj koji je vrlo rado v'stl pred vojnicima satnije, i odgovorio kao da je bio -> v > potčinjeni: — Ja sam, znači, drogerist Vanek iz Kralupa. »* 416

T sarn se isto učil za drogeristu — rekao je Švejk "*";| nekog gospona Kokoške na Perštvnu, u Pragu. Bil je L- v čudak. Kad sam mu jednom greškom u podrumu 10 rl bačvu benzina i kad je benzin zgoril, izbacil me je, pa ^P , ogerijski ceh nigde više nije htel primiti, tak da se zbog "j te bačve benzina nisam doučil. A jel vi isto pravite Ijek z aglavom. ka rv e ?Vanek je odmahnuo __ Kod nas smo proizvodili ljekovite trave sa svetim sli-"carna za krave. Taj naš šef Kokoška bil je grozno pobožni Čovek i pročital je jednom da je sveti Pelegrin pomagal kad bi se stoka napuhnula. Onda si je negde na Smihovu dal naštampat nekakve slikice Svetog Pelegrina i dal ih je posvetiti u Emauskom samostanu za dvesto forinti. Onda smo ih posle ulagali u svaki paketić tih naših ljekovitih trava za krave. Te trave su se namakale u vodu i to se davalo kravi piti iz kante, a pritom se stoki čitala molitva Svetom Pelegrinu koju je složil gospon Tauchen, naš pomoćnik. Onda kad su već bile naštampane te slikice Svetog Pelegrina, na drugoj strani je trebalo naštampati i nekakvu molitvicu. Tak je navečer pozval stari Kokoška gospona Tauchena i rekel mu da do sutra ujutro sastavi nekakvu molitvicu za tu slikicu i za te ljekovite trave, a kad on dojde u deset sati u dućan da to mora biti gotovo, jer da krave čekaju na tu molitvicu. Ili ~~ ui. Ak je lepo složi, dobil bu forintu, a ak ne, može se pokupiti za četrnajst dana. Tauchen se ćelu noć znojil, ujutro je aosel otvoriti dućan sav pospani, a ni imal niš napisanog. ^ je i zaboravil, kak se zove taj sveti od tih ljekovitih trava . Ktave. Iz te nesreće ga je izvlekel naš sluga Ferdinand. Taj z nal sve. Kad smo na tavanu sušili kamilicu za čaj, onda tani ušel, skinul si je cipele i naučil nas kak nam se budu tale znojiti noge. Lovil je golube na tavanu, znal je ot-l kasu z nofcima, i još nas je naučil razne majstorije s mJa sam ko dečec imal doma takvu ljekarnu, koju sam .s T"11- ja sam ko decec imal doma taicvu ijeKamu, ».uju »om rdn°nesel iz dućana' da Ju takvu nisu imale ni sestre milos" ice-1 taj je pomogel gosponu Tauchenu, tak da je rekel: 417

»Dajte to sim, gospon Tauchen, da to pogledam«. Q Tauchen mu je odmah otišel po pivu. I prije nego ^^ vratil s pivom, naš sluga Ferdinand je već bil na pol »0 * recitiral je naglas: >' • *»•*»

S nehaja vam dolazim blage glase donosim, ' krava, tele, svaki vol, treba ovo kao sol, Kokoškine zdrave trave, za zdravlje vaše krave.

•, js|( . »!•'.

A onda kad je popil pivu i dobro potegnu! od tinkture amare, išlo mu je to brzo i završil je to za čas, jako lepo: Sveti Pelegrinje ovoga nalaznik Jedan paket košta jedan zlatnik Pelegrine sveti čuvaj naše stado Koje tvoje lijeke uvijek pije rado Zahvalni gospodar hvalospjev ti slavi Sveti Pelegrinepomoz našoj kravi...

Posle, kad je došel gospon Kokoška, gospon Tauchen je išel z njim otraga u sobu, a kad su izišli pokaza! nam je dve forinte, ne jednu kak mu je bilo obećano, pa ih je htel podel-iti s gosponom Ferdinandom. A! kad je videl te dve forinte, slugu Ferdinanda najednom ti je ćopila čežnja za lovom, veli da ne, ili sve ili niš. Tak mu gospon Tauchen niš ni dai> i ostavil si je te dve forinte za sebe, postavil me kraj sebe magazin, dva puta me šupil i rekel da bum takvih ćuški do sto, ak se samo usudim nekom reći da to ni sastavil on, bi se slučajno Ferdinand išel žaliti našem gazdi, i da mo reći da je sluga Ferdinand lažljivec. To sam moral prisegn pred nekakvim bokalom estragonskog octa. A onda se taj sluga počel osvećivati na tim ljekovitim travama za k^'^ smo sve mešali u velkim kištrama na tavanu, a on bi skur 418

j k i primešal ga u te trave. Onda je na cesti skuplja! [tiišj1 r balegu, suši! si je to doma, istuckal bi je u mužaru ^kove i hita! je i to u taj Ijek za krave sa sličicom Svetog a I ni to mu još ni bilo dost. Pišal je u te kištre, pos11 njih i to razmešal, tak da je to izgledalo ko kaša od ""Vito je zazvonio telefon. Financijski je narednik skočio do 'alice i onda ju mrzovoljno odbacio. ___ Moram ići u pukovnijsku kancelariju. Nekako mi se to odjednom ne sviđa. Švejk je iznova bio sam. Uskoro je ponovno zazvonio telefon. Švejk je počeo razgovarati: — Vanek? Taj je otišel u pukovnijski ured. Ko je na telefonu? Ordonanc 11. marškumpanije. A ko je tam? Ordonanc 12. marške? Serbus kolega. Kak se zovem? Švejk. A d? Braun. A nije ti rođak neki Braun iz Pobfežne ulice u Karlinu, šeširdžija? Aha, ne poznaš ga... Ne poznam ga ni ja, al sam tam jednom prolazil s tramvajem, pa mi je ta firma pala u oči. Kaj je novog? — Ja niš ne znam. — Kad se polazi? —Ja još z nikim o odlasku nisam govoril. A kam bi trebali ić i? — Bedak jedan, s marškom na front. — O tom još niš nisam čul. — Ti si krasan ordonanc. Ne znaš dal je taj tvoj lajtant... — Moj je obrlajtant... — To ti je svejedno, znači taj tvoj obrlajtant otišel je na 5 Prehu pukovniku? ~~ On ga je tam pozval. ~"~ -to vidiš, naš je isto tam išel, iz 13. marške isto, baš ^sad razgovara! s telefonom s njihovim ordonancom. MeSe ta žurba niš ne sviđa. A ne znaš jel se muzika pakira? ~~~ Ja niš ne znam. LI ~~~ Daj, ne pravi od sebe glupog vola. A znaš da je i. vaš ^Jnički narednik dobi! već avizu za vagone? Kolko imate i ,i,«.^ 419

Pš?"

— Ne znam. — Glupane, pa ne bum te pojel. (Čulo se kako m ,, koji telefonira govori nekom pokraj: —Franto, ^ • drugu slušalicu, da vidiš kako blesavog ordonanca im •' S' 11. marškompački). — Halo, spavaš tamo, ili šta? -— Q" u odgovaraj kad te kolega pita. Ti znači još niš ne znaš? N poricati. Pa kaj vam ni rekel vaš blagajnički narednik da h fasovali konzerve? Veliš da nisi s njim o tim stvarima --37 C varal? Ti si zbilja blesav. Da te se to ne tiče? (Čuo se sm' jeh). Tebe je zbilja neko opalil mokrom čarapom po tikvi Dobro ako budeš nešto dozral, onda nam telefoniraj u 12 marškompačku, zlato moje blesavo, otkud si? — Iz Praga. — Trebal bi biti pametniji... Još nekaj, kad vam je otišel blagajnički narednik u ured? — Maloprije su ga pozvali. — Gle, a prije nam to nisi mogel reći. I naš je isto maloprije otišel, tamo se nekaj kuha. Jesi razgovaral s komorom? — Nisam. — Za Isusa Krista, još veliš da si iz Praga. Ti se zbilja za niš ne brineš. A gde se vucaraš ćeli dan? — Ja sam tek sad, pred jednu vuru, došel sa divizijskog suda. — To je drugi par rukava, kamarade. Još danas bum te došel pogledati. Zavrti dvaput. Švejk je htio pripaliti lulu, kad je ponovno zazvonio telefon. »Ma vrit me poljubite s tim vašim telefonom«, ponu5" je Švejk, »baš bum se s vama bavil.« „ ., No telefon je i dalje neumoljivo zvrndao tako daje Sve) konačno napustilo strpljenje, uzeo je slušalicu i proderao na telefon: ., — Halo, tko je tamo? Ovdje ordonanc Švejk, 1Z marškompanije. &

Po odgovoru, Švejk je odmah prepoznao gl35 natporučnika Lukaša: >«y 420

?to svi tamo radite, gdje je Vanek, smjesta pozovite k telefonu.Pokorno javljam, gospon obrlajtant, telefon je tek manriie zazvonil.1° " > £u:tej Švejk, nemam se vremena natezati s vama. Ter"~~~ki razgovori u ratu nisu nikakva telefonska brbljanja kad nekoga zovemo da nam dođe u posjet na objed. Ti fonski razgovor mora biti kratak i jasan. Pri telefonskim JLovorima otpada i to »pokorno javljam, gospon obrlaj-^« Znači pitam vas, Švejk, je li vam pri ruci Vanek? Neka dođe smjesta na telefon. __ Nemam ga pri ruci, pokorno javljam gospon obrlaj tant, malo prije su ga pozvali od tam, iz ureda. Može biti nida prošlo ni frtalj vure; u pukovnijski ured. — Čim dođem, Švejk, to ću s vama srediti. Ne možete se izraziti kratko? A sad pazite dobro što vam govorim! Shva tite kako treba da se poslije ne bi izvlačili da je telefon krčao. Smjesta, čim objesite slušalicu.... Stanka. Novo zvonjenje. Švejk podiže slušalicu i već se na njega obrušava sva sila psovki: — Stoko, uličaru, lopove jedan. Što to radite, zašto- pre kidate razgovor? — Vi ste, prosim, rekli da obesim slušalicu. — Za jedan sat sam kod kuće, Švejk, unaprijed se možete 1 radovati... Dakle, vi se smjesta pokupite, otiđite u baraku nađite nekakvog vodnika, recimo Fuchsa, i recite mu da "na smjesta uzeti deset vojnika i otići s njima do magazina preuzeti konzerve. Ponovite to, što treba učiniti? Ići s deset vojnika do magazina, fasovat konzerve za . "~y Konačno se jednom ne glupirate. Ja ću dotle telefofcti Vaneku u pukovnijski ured, neka isto ode do ^ Vl magazina Preuzrne to. Međutim ako prije dođe u baraku, neka sve xVl \ otrči u magazin! A sad objesite slušalicu! -V ^C P°Prmčno dugo tražio ne samo vodnika Fuchsa 1 °stale dočasnike. Bili su u kuhinji, glodali meso s ko-f 421

stiju i zabavljali se gledajući svezanog Balouna, koji' duše ode kad mu to javite, onda mi odmah telefonirajte, ^ stajao na zemlji, zato jer su mu se smilovali, ali • pružao u se s njim objasnil. Od vodnika Fuchsa ne bu ostala ni zanimljiv pogled. Jedan od kuhara donio mu i s rebrima i u gurnuo mu ga u usta, a svezani brkati div Bal ^ ne mogavši ena. Dečko dragi, vi gospona obrlajtanta ne poznate. ^ c ik \e manipulirati rukama, oprezno je pomicao k ^ ustima, pobjedonosno pogledao dočasnike koji su nje-nastupom balansirajući pomoću zubi i desni, pri čemu je lU dao meso s bili iznenađeni i depriminirani. Vodnik $ , :e progundao izrazom šumskog čovjeka. nešto nerazumljivo i otišao brzim kora-kom, a Švejk je za njim viknuo: _ Znači, mogu telefonirati gosponu — Ko je od vas vodnik Fuchs? — upitao je Švejk kada 'k je konačno pronašao. obrlajtantu da je Kada je vidio da ga traži nekakav obični pješak, vodni sv e u re d u ? Fuchs nije smatrao potrebnim da se odazove. _ Odmah ću doći s deset vojnika u magazin — odazvao — Velim — rekao je Švejk — kak dugo bum ispitival? se od barake vodnik Fuchs, a Švejk, ne progovorivši više ni Gde je taj vodnik Fuchs? riječi, otišao je od skupine dočasnika koji su bili isto tako Vodnik Fuchs istupi i pun dostojanstva poče psovati na iznenađeni kao i vodnik Fuchs. sve moguće načine da on nije nikakav vodnik, nego da je on _ Znači, počinje — rekao je mali kaplar Blažek. — Pagospodin vodnik, i da nitko ne smije pitati gdje je vodnik! k u je m o s e . već »Pokorno javljam, gdje je gospodin vodnik?« Kod njega, u vodu, kad netko ne kaže »Ich melde gehorsam«, smjesta dobije po gubici. Kada se Švejk vratio u ured 11. marškompanije, nije — Polako — rekao je promišljeno Švejk — smesta se imao vremena zapaliti ni lulu jer je opet zazvonio telefon. Sa pokupite, odite do barake, uzmite tam deset vojnika i trčećim Švejkom je opet razgovarao natporučnik Lukaš: korakom z njima u magazin, budete fasovali konzerve. — Gdje se smucate, Švejk? Već po treći put zovem i nidco Vodnik Fuchs je bio tako iznenađen da je iz sebe ispušno mi se ne odaziva. samo: — Tražil sam onoga, gospon obrlajtant. Što? — Jesu li otišli? — Nikakav »što« — odgovorio je Švejk—ja sam ordonanc — To se zna da su išli, ali još ne znam jel su tam stigli, 11. marškumpanije i upravo pred nekolko trenutaka sam ^barn još jednom skočiti to pogledati? razgovaral prek telefona s gosponom obrlajtantom Lukaso A — Jeste li našli vodnika Fuchsa? 11 1 taj je rekel: »trčećim korakom s deset vojnika k magazin " Ak ne — Našel sam, gospon obrlajtant. Prvo mi je rekel »Što?« tek bute otišli, gospon vodnik Fuchs, ja smesta idem natrag na onda kad sam mu objasnil da telefonski razgovori moliti telefon. Gospon obrlajtant si izričito želi da odete bas vi-tome je kratki i jasni... suvišno i govoriti. Telefonski razgovor — veli go ™ ~"~ Svejk nemojte se šaliti... Je li se vratio Vanek? ~— natporučnik Lukaš — mora biti kratki i jasni. se Kad vodnik Nije, gospon obrlajtant. Fuchs ide, onda on i ide. Takva zapoved,brbljanje ni po Ne derite se tako u telefon. A ne znate gdje bi mogao telefonu ko kad bi nekog zvali na obed. U yoj stvari ^ u ratu, anek? svako zakašnjavanje je zločin. Ak taj vodnik |jj 77 Ne znam, gospon obrlajtant, gde bi mogel biti taj pro422

i

*tn€l

' '

1

'

^ i't.i.'j.*.

(

Li 0,1 -^i. 1.. \ i. »...i''a,l^i 1.w

423

— Bio je u pukovnijskom uredu, a onda je nekarn0 A iku koliko se moglo prije rata zaraditi na emajl-bošao. Mislim da ie vieroiatno u kantini. Sveik. nrlif«,... . fl^ . _~r,<-nnm nanosu. šao. Mislim da je vjerojatno u kantini. Švejk, odite za •• a j cementnom nanosu. r c Oferni je narednik već bio naroljan. i recite mu neka odmah dođe u magazin. Onda još n » Prije podne je došao kakav posjednik iz Pardubica, koji je smjesta pronađite kaplara Blažeka i recite mu da srni °' imao sina u logoru, °e. :no ga podmitio i čitavo prijepodne odveže onog Balouna, a Balouna pošaljite k meni. Obje častio u gradu. P r ja je sjedio sav očajan jer mu više ništa e slušalicu! nije prijalo, nije ni o čemu govori, a na razgovor o emajlŠvejk se doista počeo truditi. Kada je pronašao kaplar bojama uopće Blažeka i predao mu natporučnikov nalog koji se tica •je reagirao. Bavio se svojim vlastitim mislima i blebetao odvezivanja Balouna, kaplar Blažek je promrmljao: g?to o tom da bi lokalni vlak iz Trebone morao voziti u — Strah ih je, penje im se voda pod grlo. Pelhrimov i natrag. Kada je Švejk ušao u kantinu, Vanek je Svejk je otišao pogledati kako će odvezati Balouna, pa m p robao još jednom u brojkama objasniti stožernom naredje otpratio dio puta, jer je tim smjerom išao prema kantini niku koliko se moglo zaraditi na jednom kilogramu cemengdje je trebao naći financijskog narednika Vaneka. tnog nanosa na jednoj građevini, na što mu je stožerni naBaloun je gledao na Svejka kao na svoga spasitelja, i rednik odgovorio potpuno bez veze: »Na povratku je umro i obećao mu da će s njime podijeliti svaki paket koji dobije ostavio mnogo pisama«. Opazivši Svejka vjerojatno ga je od kuće. pobrkao s nekim anti— Kod nas bu sad kolinje — govorio je Baloun melan patičnim čovjekom, pa ga je počeo napadati da je trbuhozkolično — voliš špekvuršt s krvi ili bez krvi? Daj samo reci, b o ra cSvejk . je prišao Vaneku, koji je također bio nacvrcan, ali ja bum danas navečer pisal doma. Moj pajcek ima tak, oko je sto pedeset kila. Ima glavu ko buldog, a takav ti je pajcek bez obzira na to bio vrlo ugodan i mio. najbolji. Od takvih pajceka nemaš kaj za hititi. To ti je jako — Gospon blagajnički narednik — raportirao muSvejk je dobra rasa koja svakaj podnese. Imal bu sala valjda osam pr — trebate odmah otići u magazin, tam vas čeka vod nik Fuchs sta. Kad sam bil doma, delal sam jetrenjače sam, i uvek sam s deset vojnika, budu se delile konzerve. Morate bežat se tak nažderal file da sam mogel puknuti. Lani mi je pajcek trčećim korakom. Gospon obrlajtant je već dvaput telefonira!. bil prek stošezdeset kila. Je, to je bil pravi pajcek — rekao je Vanek se zasmijao: oduševljeno stiskajući čvrsto Švejku ruku, kada su se razišli. To jedino kad bih bio blesav. Kad bih to napravio, bih Utovil sam ga na krumpiru i sam sam se čudil kak se fino samog sebe prokleti. Za sve ima vremena, ne gori, ^Jtte deblja. Šunke sam stavil u salamuru, a takav fini komadić iz zlatno. Kad gospodin natporučnik Lukaš bude tolikoutaP 113 salamure pečeni, s krumpir-knedlima, posipanim s čvarku ' opremao marškompaniju koliko sam ja, tek onda će oči o i sa zeljem... — to su oblizeki. Iza tog ti paše piva. Covek)6 nečemu govoriti i neće nikoga suvišno opterećivati ^jim onda tak zadovoljan, a taj rat nam je sve to uzel. ,. trčećim korakom. I brkati je Baloun teško uzdahnuo i otišao u pukovnijs Ja sam već dobio u pukovnijskom uredu zapovijed da sutra ured, dok je Švejk krenuo prema kantini, starim drvored f? azuno, da se treba pakirati i odmah fasovati hranu za put. visokih lipa. , ° sam napravio? Otišao sam fino na frtaljček vina, sjedim, Va Za to je vrijeme financijski narednik Vanek sjedio & m> pa kako ide da ide. Konzerve će ostat konzerve, voljno u kantini i pripovijedao nekom poznatom stožer11 424

425

fasung — fasung. Ja poznam magazin bolje od g natporučnika, a i znam što gospoda časnici razgovar ^* gospodina pukovnika. To gospodin pukovnik samo m v u magazinu ima konzervi. Magazin naše pukovnije nije M? ^ imao nikakve konzerve u rezervi, i dobivao ih je tek od s i « - * do slučaja iz brigade, ili ih je posuđivao od drugih pukovrr kojima je imao veze. Jednoj benešovskoj pukovniji dužni ^S preko tristo konzervi. He, he, he! Mogu oni pričati što ^ hoće, žurba je suvišna. Kad dođu tamo, skladištar će im r" da su poludjeli. Pa nijedan maršbataljun nije dobio konzerv za put. Je li tako, vojničino stara? — obratio se stožernom naredniku, ali taj je već ili tonuo u san ili ga je spopao neki mali delirium tremens, jer je na to pitanje odgovorio: — Dok je koračala, držala je nad sobom otvoreni kišobran. — Najbolje ćete napraviti — nastavio je financijski narednik — da sve pustite kako voda nosi. Ako su danas u pukovnijskom uredu rekli da sutra putujemo, onda u to ni malo dijete ne smije povjerovati. Može li se putovati bez vagona? Dok sam još bio ondje, telefonirali su na kolodvor. Tamo nemaju ni jednog jedinog slobodnog vagona. Točno je tako bilo i s posljednjom marškompanijom. Tada smo dva dana stajali na kolodvoru i čekali da se nad nama netko smiluje i pošalje po nas vlak. A onda nismo znali ni kamo putujemo. Već smo bili proputovali cijelu Mađarsku, a ni pukovnik još nije znao kamo putujemo i nitko drugi nije znao hoćemo li u Srbiju ili Rusiju. Na svakoj stanici se razgovaralo direktno sa stožerom divizije. Mi smo u stvari bili nekakva zakrpaPrikrpili su nas konačno negdje pod Duklom, a onda su nas Rusi razjurili pa smo se ponovno morali formirati. Samo D žurbe. Sve će se s vremenom objasniti. I ni zbog čega ne tra žuriti. Jawohl, nochamol.1 Danas ovdje imaju neobično bro vino — govorio je dalje Vanek i ne slušajući što to s za sebe melje stožerni narednik 1. Dakako, itekako, (njem.)

426

ben Sie mir, ich habe bisher wenig von meinen a habt. Ich wundere mich iiber diese Frage.«1 ^to bih si stvarao suvišne brige s odlaskom maršba-? Kad sam odlazio s prvom marškompanijom, bilo ta'Una najboljem redu za dva sata. A druge marškompanije ie f6 .,Jašniee maršbataljuna spremale su se već čitava dva n^Še2

taa

'

&

i .

T i ., i

..

v .1

ali kod nas je bio zapovjednik kompanije poručnik oil, fes dečko, i taj nam je rekao: »Bez žurbe, dečki!« išlo je to ko podmazano. Počeli smo pakirati tek dva prije odlaska vlaka. Dobro ćete napraviti ako malo sjed-

sai n e Ltet . l je. s groznim. samoprijegorom •• _—Nemrem — rekao dobriJ l • vojnik Švejk — moram u ured, kaj ak bi neko telefonira!? — Dobro, onda odite, zlato moje, ali pamtite za cijeli život da to od vas nije lijepo i da pravi ordonans nikad ne smije biti tamo gdje je potreban. Nikada ne smijete biti tako revni u službi. Stvarno, nema ničeg odvratnijeg od preplašenog ordonansa koji bi htio prožderati cijeli rat, dušica draga. Ali Švejk je već bio za vratima i žurio u ured svoje marškomp a n ije . Vanek je ostao napušten jer se sa sigurnošću može reći da mu stožerni narednik nije pravio društvo. Taj se potpuno osamio i gladeći svoju četvrtinku vina, mljeo je čudnovate stvari koje nisu imale veze s mozgom, na češkom i njemačk o m : »Mnogo sam puta prošao ovim selom, a nisam niti slutio da ono postoji na svijetu. In einem halben Jahre ich meine ^tspriifung hinter mir und meinen Doktor gemacht.2 ttvala vam, doktore, postao sam bogalj Lucije. Erscheinen le m schon ausgestatteten Ba'nden3 — valjda ima nekog me-u vama tko se toga sjeća.« . mancijski narednik iz dosade je počeo bubnjati prstima ek akav marš, ali nije se morao dugo dosađivati, jer su se ^ U p i ' d* sam dosad imao malo od života. Ja se čudim ovom pitanju, (njem.) ^•Izlazi ,'ne sam Položio državni ispit i postao doktor, (njem.) , e u "jepo opremljenim svescima, (njem.) ' """"""' '*

.,

427

fl

otvorila vrata, ušao e kuhar časničke kuhm e Juraida; l • j istolicu. ' se na jednu — Mi smo danas — zamucao je — dobili zapovij A idemo podignuti taj konjak za put—a budući da nismo' li prazne pletenke od ruma, morali smo ih isprazniti. UaV?" nam je u glavu. Kuhinjsko osoblje je totalno poludjelo T° sam se preračunao u nekoliko porcija, gospodin pukovi) l je zakasnio i za njega nije ništa ni ostalo. Sad mu tamo rad nekakav omlet. To vam je cirkus. — Krasna pustolovina — primijetio je Vanek, kojemu su se uz vino uvijek sviđale lijepe riječi. Kuhar Jurajda se upustio u filozofiranje, što je u stvari faktično i odgovaralo njegovom ranijem zanimanju. On je naime do rata izdavao okultistički časopis i biblioteku »Zagonetke života i smrti«. U vojsci se ubacio u pukovnijsku kuhinju, pa bi mu se vrlo često dogodilo da izgori kakva pečenka, kad bi se zadubio u čitanje prijevoda staroindijskih Sutri Pragna-Paramita (Otkrivena mudrost). Pukovnik Schroder volio ga je kao znamenitost u regimenti, jer nije bilo časničke kuhinje koja se mogla pohvaliti kuharom okultistom koji može prozrijeti zagonetke života i smrti, a usto iznenaditi takvom dobrom pisanom pečenkom, ili takvim raguom daje pod Komarovom smrtno ranjeni poručnik Dufek stalno dozivao Jurajdu. — Da — rekao je iz čista mira Jurajda, koji se jedva držao na stolici i na deset koraka smrdio po rumu —- ^ danas ništa više nije ostalo za gospodina pukovnika, i K* je vidio da je ostao samo restani krumpir, upao je u st ) »gaki«. Znate što je to »gaki«? To je stanje gladnih duno Ja sam mu rekao: »Osjećate li u sebi, gospodine pukovni > dovoljno snage da biste svladali sudbinsko određen) Y kojemu za vas nije preostalo telećeg bubrežnjaka? u vam je, gospodine pukovniče, određeno dadanas za v ^. dobijete bajkoviti omlet s kosanim i dinstanim telecirn J ma.« — Mili prijatelju — reče zakratko tiho finandj 428

A iku, Pri čemu je nehotice mahnuo rukom tako da jenarC uo sve čaše koje su stajale pred njim na stolu.P1^ Opstoji nestalnost svih pojava, oblika i stvari — rekao ~akon toga čina namrgođeni kuhar okultist. Oblik iejeua tak, nebitak je oblik. Nebitak se ne razlikuje od oblika,"hl'k ni)e različit od nebitka. Sto je nebitak, to je oblik, a što J obi* to je nebitak. Kuhar okultist zaogrnuo se velom šutnje, podupro je vu gla rukom i gledao na mokri, poliveni stol. Stožerni narednik je i dalje nešto lupetao, što nije imalo ni glave ni repa. — Žito je nestalo s polja, nestalo... in dieser Stimmung 1 erhielt er Einlandung und ging zu ihr. Blagdan Duhova je u proljeće. Financijski narednik Vanek ponovno je počeo bub njati po stolu, pio je i povremeno bi se sjetio da na njega kraj magazina čeka deset vojnika s vodnikom. A kad bi mu to palo na pamet, uvijek bi se nasmijao i odmahnuo rukom. Kada se kasnije vratio u ured 11. kumpanije, našao je Svejka pri telefonu. — Oblik je nebitak, a nebitak je oblik — govorio je sam a sebe, legao obučen na krevet i smjesta zaspao. Svejk je neprestano sjedio kod telefona jer mu je natporučnik Lukaš, koji je još uvijek bio kod gospodina- pu kovnika, u razgovoru prije dva sata zaboravio reći da može otići od telefona. —<-atim ga je nazvao vodnik Fuchs koji je čitavo to vrijeme eset vojnika ne samo uzalud očekivao financijskog cnar"ca ve č i ustanovio da je skladište zatvoreno. onacno je nekamo otišao, a deset vojnika, jedan po je-^ vratili su se u^svoju baraku. i D •(?V^emeno se Švejk zabavljao time što bi uzeo slušalicu tek'S vao- Bio je to telefon nekog novog sustava, koji se y odio u vojsku, a imao je tu prednost, da su se dosta '•o„ Položenju dobio je poziv i pošao k njoj. (njem.) 429

jasno i razgovjetno mogli čuti tuđi razgovori na čitavoj !• ••. Komora se psovala s topničkim vojarnama, inženjer prijetili vojnoj pošti, vojno strelište je režalo na odjel stro' ^u pušaka. A Svejk je neprestano sjedio kod telefona... Savjetovanje kod pukovnika se produljivalo. Pukovnik Shroder razvijao je najnovije teorije ratne sluv be, a osobito je isticao značenje bacača mina. Govorio je bez glave i repa o tome kakva je bila situacija na bojištu prije dva mjeseca i dolje na istoku, o važnosti veze medu pojedinim jedinicama, o otrovnim plinovima, o otvaranju vatre na neprijateljske zrakoplove, o opskrbi vojske na bojnom polju, a onda je prešao na unutarnje prilike u vojsci. Raspričao se o odnosu časnika i vojnika, vojnika i dočasnika, o prebjezima neprijatelju, o političkim prilikama i o tom da je pedeset posto čeških vojnika »politisch verdachtig«.1 — Jawoll, meine Herren, der Kramarsch, Scheiner und Klofatsch.2 Većina časnika je pritom mislila kad li će već starkelja jednom prestati kvocati, ali pukovnik Schroder mljeo je i dalje o novim zadacima novih maršbataljuna, o poginulim časnicima pukovnije, o cepelinima, španjolskim jahačima, o prisezi. Pri spominjanju ovog posljednjeg, natporučnik Lukas se sjetio da dobri vojnik Svejk nije položio prisegu kada ju je polagao čitav maršbataljun jer je tada sjedio u zatvoru di zijskog suda. Odjednom ga je spopao smijeh. Bio je to nekakav »iste ričan smijeh kojim je zarazio nekoliko časnika s kojima J sjedio, čime je pobudio pozornost pukovnika koji je^uP . bio prešao na iskustva stečena pri povlačenju njemačke 1. Politički sumnjiv, (njem.) 2. Dakako, moja gospodo, Kramar, Schreiner i Klofač. (njem.) 4| i A

430

grđenima. Sve je to pobrkao i završio: »Gospodo, tu trna ničeg smiješnog«. Onda su se svi uputili u časnički kasino jer je pukovnika urodera pozvao na telefon stožer brigade. Svejk je i dalje drijemao kraj telefona, kada ga je trgnulo zvonjenje. _ Halo — čuo je — ovdje pukovnijski ured. _ Halo — odgovorio je — ovdje ured 11. marškompanije. _ Ne zadržavaj — čuo je glas — uzmi olovku i piši. miPri telefonogram! Jedanaestoj marškompaniji... A sada su slijedile jedna za drugom nekakve rečenice u čudnom kaosu jer su u isto vrijeme govorile i 12. i 13. marškompanija, pa se telefonogram potpuno izgubio u toj panici glasova. Svejk nije razumio ni riječi. Na kraju se sve utišalo i Svejk je razabrao: — Halo, halo, sada to pročitaj i ne zadržavaj. — A kaj imam pročitat? — Što imaš pročitati, vole? Telefonogram! — Kakav telefonogram? — K vragu, pa jesi li gluh? Telefonogram koji sam- dik tirao, glupane. —Ja nisam niš čul, neko je upadal u razgovor. — Majmune jedan, misliš da ću se samo tobom baviti? Hoćeš li primiti taj telefonogram ili ne? Imaš papir i olovku? Nemaš... govedo jedno... da te pričekam da to nadeš? To su ^jnici. Hoćeš li već jednom? Jesi li spreman? Konačno si se ^prkao. Pa nisi se valjda zbog toga presvlačio, čovječe, sad s lu š a j: ~~ H. marškompaniji, ponovi to! ~~~ H. marškompaniji... ~~ Kumpaniekommandant1, imaš to! Ponovi! ~~~ Kumpaniekommandant.... ~~~ Zur Besprechung morgen...2 i N,P?V'ednik kompanije, (njem.) sutra, (njem.)

1S

;: ¥SWM.;iJ. ;i

431

t;f ?»— Jesi gotov? Ponovi to! 4/i jinrii«»i^ — Zur Besprechung morgen... 1 — Um neun Uhr. — Unterschrift. Znaš li što je to U terschrift, majmune, to je potpis. Ponovi! — Um neun Uhr. — Unterschrift. Znaš li što je to ur« schrift, majmune, to je potpis. — Glupane jedan, sada potpis: Pukovnik Schroder, go vedo jedno. Imaš to? Ponovi to! — Pukovnik Schroder, govedo jedno. — Dobro, vole jedan, tko je primio telefonogram! —Ja. — Pa k vragu, tko je to ja? — Švejk. Još nešto? — Hvala Bogu, ništa više. Ali trebao bi se zvati Krava. Što je tamo novoga? — Niš. Sve po starom. — To ti je drago, je li? Kažu da su kod vas nekoga sve zali? — Samo posilnog od gospona obrlajtanta, poklopal mu je obed. Ne znaš kad se polazi? — Čovječe, to ti je pitanje, to ne zna ni stari. Laku noć! Imate buhe? Švejk je položio slušalicu i otišao probuditi financijskog narednika Vaneka koji se divlje branio, a kad ga je Švejk počeo tresti, udario ga je po nosu. Zatim je legao na trbuh i udarao nogama po krevetu. Švejku je ipak pošlo za rukom da probudi Vaneka do te mjere da je ovaj protrljao oči, okrenuo se na leda i zabeze nuto pitao što se dogodilo. . — Zasad niš — odgovorio je Švejk. Ja bi se s vama ra posavetoval. Baš smo sad primili telefonogram da sutravet u sati naš gospon natporučnik Lukaš mora opet doćišprehu n gosponu pukovniku. A ja sad ne znam kaj burn-mu ^ to trebam javiti odmah, ili tek ujutro? Ja sam si to

V i jel vas trebam probuditi kad ste tak fino hrkal, a onda si mislit ko bu ga znal, bolje se posavetovati.... _- Molim vas, za Boga miloga, pustite me da spavam zavapio je Vanek, zijevajući na sva usta — idite tamo tek 'utro i ne budite me. Svalio se na bok i smjesta usnuo. Švejk • opet otišao do telefona, sjeo i počeo drijemati za stolom, probudila ga je zvonjava._ Halo, 11. marškompanija. —- Da, 11 • marškompanija, ko je tamo? __ 13. Halo. Kolko je kod tebe sati? Ne mogu nikako dozvati centralu. Nekako mi dugo ne dolazi zamjena. Ura nam stoji. — I nama. — Ne znaš kad se kreće? Nisi razgovarao s pukovnijskim u re d o m ? — Tam drek znaju, ko i mi. — Gospodična, nemojte biti prosta. Jeste dobili konzerve? Naši su tam išli i nisu niš donesli. Magazin je bil zatvoren . — Naši su se isto vratili s praznim rukama. — To je uopće nekakva nepotrebna panika, ota misliš lamo idemo? — U Rusiju. — Ja mislim prije u Srbiju. To ćemo vidjeti tek kad dođemo u Peštu. Ak nas povezu na desno, onda je to ^rbija, a nalevo, Rusija. Imate li već torbe za kruh? Gov°ri se f da će povisiti vojničke isplate. Igraš »frische vere?«g as! Dobro, onda dođi sutra. Mi to deremo svaku večer. °lko vas je tamo kod telefona? Sam? Fućkaš sve, odi spa, '• Imate nekakvi čudni red. Veliš da si na to naletel ko f ava koka na zrno? No, konačno su me došli S la tk o zameniti. nunaj. I Š -i • ok' • Je zaista slatko zaspao kraj telefona, zaboravivši J siti slušalicu, tako da ga nitko nije smetao u spavanju za kat rtl' Je zato telefonist u pukovnijskom uredu psovao ne može nikako dobiti vezu s l i . marškompanijom,

l. U devet sati — potpis, (njemJ

432

J

433

J

niti poslati novi telefonogram da se sutra, do 12 sati pukovnijski ured brojno stanje vojnika koji nisu cijeni • U protiv tifusa. ™ Za to je vrijeme natporučnik Lukaš još uvijek sjed' časničkom kasinu s vojnim liječnikom Šanclerom koji |U zajahao stolicu i u pravilnim vremenskim razmacima udar o pod bilijarskim štapom i pritom izgovarao ove rečenice ieH nu za drugom: »Saracenski sultan Salan-Edin prvi je priznao neutralnost sanitetskog zbora«. »Skrb se mora voditi o ranjenicima obiju strana.« »Treba platiti lijekove i bolničku njegu, te naknadu troškova drugoj strani.« »Mora se dozvoliti da im se pošalju liječnici i njihovi pomoćnici s generalovim propusnicama.« »Zarobljeni ranjenici moraju se također vratiti pod okriljem i jamstvom generala, ili moraju biti zamijenjeni. Ali, mogu služiti i dalje.« »Bolesnici s obiju strana ne smiju biti ni zarobljeni ni pogubljeni, već ih valja otpremiti u sigurne bolnice i dopustiti im da imaju svoju stražu koja se kao i bolesnici ima vratiti s generalskim propusnicama. To vrijedi i za vojne svećenike, liječnike, kirurge, apotekare, bolničare, njegovatelje bolesnika, pomoćnike i druge osobe koje su određene za njegovanje bolesnika, i koje ne smiju biti zarobljene, već na isti način vraćene natrag.« Doktor Šancler je pritom već slomio dva bilijarska štapa. ali još nije bio završio svoje čudnovato izlaganje o skrbi» ranjenike u ratu, uplećući neprestano u svoja razmatran) nekakve generalske propusnice. v i TLukaš i /v • je popio• svoju•crnu kavui i "l i o tiš a o Natporučnik kući gdje je zatekao bradatog diva Balouna kako u '°n
„ uč ča. ie pogledao. U tom trenutku cimo mu se kao IMK** & > f ° . . vM T i /v v i. v , dijete, naivno stvorenje i natporučnik Lukaš požali sto vC ^dao zavezati zbog njegove velike gladi. $' Samo ti kuhaj, Baloune — rekao je skidajući sablju utra ću narediti da ti donesu još jednu porciju kruha, ""isjatporučnik Lukaš je sjeo za stol, a bio je u takvom raloženju da je počeo pisati sentimentalno pismo svojoj »Draga teta! Upravo sam primio zapovijed da budem orernan na odlazak sa svojom marškumpanijom na bojište. Možda je ovo pismo posljednje koje ćeš od mene dobiti jer se svugdje vode žestoke borbe, a naši gubici su veliki. Stoga mi je teško završiti ovo pismo riječju 'Dovidenja', mnogo bolje bi pristajalo da ti napišem 'Posljednje zbogom'. « »Ostalo ću dopisati sutra ujutro«, pomislio je natporučnik Lukaš i otišao spavati. Kad je Baloun vidio da je natporučnik tvrdo usnuo, počeo se ponovno šuljati i pretraživati po stanu kao žohar noću. Otvorio je natporučnikov kovčeg i zagrizao pločicu čokolade, no uplašio se kada se natporučnik u snu trgnuo. Brzo je odložio nagrizenu čokoladu u kufer i utišao se. Onda je potiho otišao pogledati što je to napisao natporučnik. Pro čitao je i bio ganut onim »Posljednje zbogom«. Legao je na svoju slamaricu do vrata i prisjećao se svoga domaikolinja. Nije se mogao osloboditi žive slike, kako probada acenicu da jo j izvuče zrak kako ne bi za vrijeme kuhanja P rsn u la. ,. ^Jetivši se kako se jednom, kod susjeda, raskuhao i prsnuo v spekvuršt, usnuo je nemirnim snom. anjao je da je unajmio nekakvog nespretnog mesara, Jemu su, dok ih je nadijevao, pucala crijeva za kobasice. tl m L, . j°š i to, kako je mesar zaboravio napraviti krvavice, £. ° je nestala svinjska kuhana glava, te kako nedostaju kvaRa L Jetrenjače. Sanjao je još nešto o prijekom sudu jer su Vat ui kako vuče iz poljske kuhinje komad mesa. Na

434 435

kraju je vidio samog sebe kako visi na jednoj lipi u drvor H vojničkog logora u Brucku nad Litavom.

u

Kada se, s buđenjem jutra koje se javilo mirisom ku hanja kave u svim kuhinjama, Švejk probudio, mehanički je objesio slušalicu kao da je upravo završio telefonski razgovor i poduzeo po uredu malu jutarnju šetnju uz koju je pjevao Počeo je pjesmu iz sredine teksta, kako se vojnik preobuka0 u žensko odijelo i pošao za svojom curom u mlin gdje ga je mlinar položio u krevet kraj svoje kćeri, ali je prije toga pozvao mlinaricu. •fJ "'.!

Stara mama najte šesti Dajte ovoj curi jesti

Mt job

Mlinarica je nahranila tog podlog tipa, a 0»da se dogodila obiteljska tragedija. 'JT/O Ujutro kad su ustali Na vratima su vidjeli: »Vaša kćerka Anica Više nije djevica«.

•&$>> MŠ '•''. ^ iW*.:

Švejk je u kraj pjesme uložio toliko glasa da je ured oživio, probudio se i financijski narednik Vanek i upitao koliko je sati. — Maloprije su odsvirali ustajanje. , — Ustat ću poslije kave — odlučio je Vanek koji je uvijek za sve imao dovoljno vremena — tako i tako će nas dan itekako živcirati bez razloga s nekakvom žurbom i natjera čovjeka bez veze, kao jučer s onim konzervama.... , Vanek je zijevnuo, i upitao da li je sinoć, kad je do kući, puno govorio. y — Tek onak, usput — rekao je Švejk — stalno ste n iz sebe ispuštali o nekakvim oblikima, oblik nije oblik, i

• • oblik da je oblik i da taj oblik opet ni oblik. Ali brzo vas ? ilo, počeli ste hrkat ko kad se drva piliju. .•k je ušutio, prošetao se do vrata, pa onda opet do nar-. jkova kreveta, pred kojim se zaustavio i izjavio: __ Kaj se mene osobno tiče, gospon blagajnički nared-ik kad sam čul to kaj ste vi govorili o tim oblikima, setil ^ se nekakvog Zatka, plinara. On je delal na plinarskoj stanici na Letni, palil je i gasil lampe. Bil je to prosvetljeni ćovek, a obilazil je sve moguće krčme po Letni, zato jer je jako puno vremena između paljenja i gašenja lampi, a onda ujutro, na plinarskoj stanici, držal je baš takve govore kak i vi, samo kaj bi on govoril: »Kocka je brid, zato je kocka bri-dovita«. Ja sam to čul na svoje uši, kad me je jedan nacvr-cani policajac zbog onečišćenja ulice zabunom predvel na plinarsku, umjesto na policijsku stanicu. Onda — rekao je tiho Švejk — s tim je Zatkom nakon nekog vremena to jako loše završilo. Upal je u nekakvu Marijansku kongregaciju, išel je okolo s nekakvim pobožnim kozama na propovijedi patera Jemelke, k svetom Igancu na Karlovom trgu, pa je zaboravil u svom rajonu ugasiti lampe, tak da je tam plin gorel po ulicama neprekidno tri dana i tri noći. To je jako loše — nastavio je Švejk — kad se čovek iz čista mira počne plesti u nekakvo filozofiranje, to uvek smrdi na delirijum tremens. Pred nekolko let premestili su u našu pukovniju nekakvog majora Bluchera iz sedamdeset pete pukovnije. Taj bi nas jednom na mesec dal pozvati i postro-Jm u^kvadrat, a onda bi s nama raspravljal kaj je to vojnički staresina. A niš drugo ni pil nego šljivovicu. »Svaki časnik, v°jnici«, objašnjava! nam je u dvorišču kasarne, »sam po 1 Predstavlja najsavršenije biće, koje ima sto puta više . uma nego što ga imate svi vi skupa. Iznad časnika vi vo-1C1 ne možete ništa drugo uzvišenije zamisliti, pa makar °me razmišljali cijelog svog života. Svaki časnik je biće eD>).nu^nosti, dok ste vi vojnici tek slučajna bića, vi možete ltlrati, ali i ne morate. Kad bi, vojnici, došlo do rata, pali za Njegovo Veličanstvo cara, dobro, time se ništa

J"

436

437

ne bi promijenilo, ali ako bi prije toga pao vaš čas 'L biste tek tada vidjeli koliko ste o njemu ovisili i kale ^ to gubitak. Časnik mora egzistirati, a vaša egzist ,|e ovisi u stvari od gospode časnika, vi od njih potječet ^ bez časnika ne možete postojati, vi bez svojih časnika ^ možete ni prdnuti. Za vas je časnik, vojnici, moralni zak C razumjeli vi to ili ne, pa stoga što svaki zakon mora im • svoga zakonodavca, vojnici, to je samo časnik biće nrern kojemu se osjećate i morate u svemu osjećati obveznim • bez ikakvih izuzetaka izvršiti svaki njegov nalog pa makar vam se to i ne sviđa.« A onda, jednom, kad je završil, hodal je okolo našeg kvadrata, i pital jednog za drugim: — Sta osjećaš kad zakasniš? Davali su takve zmotane odgovore ko da nisu nikad zakasnili, neki da im je zlo u želucu kad zakasniju, jedan je osećal pritvor, i tak dalje. Satnik Bliicher je odmah naredil da se svi ti izdvojiju i da budeju za kaznu popodne na dvorišču delali sklekove, jer da ne znaju izraziti svoje osjećaje. Prije neg je došel red na mene, setil sam se o čemu je on posljednji put z nama vodil raspravu pa kad mi je pristupil, ja sam skroz mirno rekel: — Pokorno javljam, gospon major, kad zakasnim ja u se bi osećam nekakav nespokoj, strah i grižnju savesti. A ak dobim izlazak pa se vratim u vojarnu na vreme, tad me obuzme neki blaženi mir i penju mi se žmarci nekakvog unutrašnjeg spokoja. Sve se to oko mene smijalo, a major Bliicher se na to razderal: »Tebi, klipane, idu stjenice kad knjavaš na tom krevetu. Klipan bezobrazni, još iz toga cirkus pravi!« ^°°v toga su me tak zvezali da je bila milina. .,. — U vojsci to drugačije ne ide — rekao je financijs narednik protežući se lijeno na postelji — to je već tako u bičajeno, odgovorio ti ovo ili ono, radio ti ovo ili ono, u J nad tobom vise oblaci i udaraju gromovi. Bez toga ne discipline. ^ - Jako dobro rečeno — rekao je Švejk — nikad ne '4 3 8

il kak su zatvorili regruta Pecha. Zapovjednik je bil \rai a taj si je skupil regrute i svakog je pital otkud °e V" prokleti zelembaći«, govoril im je, »vi ćete se naučiti ie< * jt jasno, točno ko kad bič fijuče. Dakle, da počnemo. fP, j sj Pech?« Pech je bil inteligentni čovek i odgovoril je: n nii Bousov, Unter Bautzen, kuća 267, stanovnika 1936, * 'kih, oblast Jičin, okrug Sobotka, bivše vlastelinstvo Kost, , a crkva Svete Katarine iz 14. st., obnovljena od strane ofa Vaclava Vratislava Netolickog, škola, pošta, telegraf, postaja Češke trgovačke pruge, šećerana, mlin i pilana... šest godišnjih sajmova.« I već se na njega hitil lajtant Moć, i počel mll ;e lepiti jednu za drugom prek zubi, i još se deral: »Evo ti jedan godišnji sajam, tu imaš drugi, treći, četvrti, peti, šesti«. A Pech, iako je bil regrut, javil se na bataljunski raport. U uredima je tada sedila neka vesela bagaža, pa su napisali da Pech ide na bataljunski raport zbog godišnjih sajmova u Donjem Bousovu. Tada je zapovjednik bataljona bil kapetan Rohell. »Also, was gibt's?«1 Upital je Pechu, a taj je izjavil: »Pokorno javljam, gospodin bojnik, da u Donjem Bousovu ima šest godišnjih sajmova.« Ti, kak se je na njega izderal Rohell, šupil ga z nogom i smesta ga dal otpelati u ludnicu, u vojnu bolnicu i od tada ti je Pech bil najgori vojnik, samo kažnjavanje i niš drugo. — Vojnike je teško odgojiti — rekao je financijski narednik Vanek zijevajući — vojnik koji nije bio kažnjavan u Vojsci, nije pravi vojnik. To je možda i vrijedilo u miru, da vojnik koji je bez kazne odslužio vojni rok ima prednost u . n°j službi. Baš oni vojnici koji nekad, u vrijeme mira, su ni izlazili iz zatvora, danas su u ratu najbolji vojnici. J.cam se pješaka Svlvanusa iz osme marškompanije. Taj je K.111^ samu kaznu za kaznom, i zatvor za zatvorom. Nije ibio ni da ukrade kamaradu posljednji krajcar, ali kad je . ° do borbe, prvi je presjekao žičane prepreke, zarobio Jlcu> a jednog je od njih po putu ustrijelio, i rekao da nije MOĆ,

439

IJU

imao povjerenja u njega. Dobio je veliku srebrnu kol • prisili su mu dvije zvjezdice, pa da ga kasnije nisu pod Duklom, bio bi već odavno vodnik. Ali morali objesiti, jer se nakon jedne bitke prijavio za izviđanje, a !f ga je patrola druge regimente našla kako pokrada Našli su kod njega osam satova i mnogo prstenja. ga objesili kod brigadnog u stožera. 1 — Iz tog se vidi — istaknuo je mudro Švejk — da se svat vojnik mora izboriti za svoj položaj. Zazvonio je telefon. Financijski narednik je prišao telefonu i mogao razabrati glas natporučnika Lukaša koji je pitao što je s konzervama. Zatim su se čuli neki prigovori. — Stvarno ih nema, gospodine oberlajtnant — vikao je na telefon Vanek — a otkud bi i bile, pa to je čista intendantska fantastika. To je bilo skroz suvišno, te ljude tamo slati. Ja sam vam htio telefonirati... Da sam bio u kantini? Tko vam je to rekao? Onaj okultist, kuhar iz oficirske kuhinje? Je, dopustio sam si tamo svratiti. Znate li gospodine oberlajtnant, kako je taj okultist nazvao tu paniku s tim konzervama? »Strah nerođenog«. Ni u kom slučaju, gospodine oberlajtnant, potpuno sam trijezan. Što radi Švejk? Ovdje je. Da ga pozovem? — Švejk dođite na telefon — rekao je financijski narednik i tiho dodao: — Ako vas bude pitao kakav sam došao, recite da je bilo sve u redu. Švejk se javi na telefon: — Švejk, gokorno javljam, gospon obrlajtant. — Čujte Svejk, kako je to s tim konzervama? Je li to u redu? — Nema ih — gospon obrlajtant — nema ni traga ni glasa od tih konzervi. — Htio bih, Švejk, da mi se uvijek ujutro javite dok srn° još u logoru, inače kad krenemo, bit ćete stalno uz mene. & ste radili noćas? — Bil sam ćelu noć kod telefona. — Je li bilo nečeg novog? ;, ^fe - ^ AJ 440

gospon obrlajtant. »fc &m :«*&'• čvejk, nemojte se ponovno početi glupirati. Je li javio od nekuda nešto važno? Javili su, gospon obrlajtant, ali tek za devet sati. Nisam htel smetati, gospon obrlajtant, nisam bil za to. _^ Pa k vragu, recite mi već što je to toliko važnog za d e v e t s a___Telefonogram, ti? gospon obrlajtant. _ Švejk, ja vas ne razumijem. _ ja to imam napisano, gospon obrlajtant: »Primite telefonograrn. Tko je na telefonu? Imaš to? Čitaj!«, ili nekaj tomu slično. ^ _ K vragu Švejk, vi ste stvarno križ Božji. Recite mi već jednom sadržaj, ili ću doći do vas i takvu vam jednu opaliti! D a k le š to je ? — Opet nekakav dogovor, gospon obrlajtant, danas ujutro u devet sati, kod gospona pukovnika. Htel sam vas po noći probuditi, ali sam se predomislil. — Dobro da vam nije palo na pamet da me probudite radi svake gluposti kad i ujutro ima dosta vremena za to. Wieder eine Besprechung de Teufel soli daš alles buserieren. 1 Objesite slušalicu, i dajte mi na telefon Vaneka. Javio se financijski narednik Vanek: — Financijski narednik Vanek, Herr Oberleitnant. — Vanek, smjesta mi nađite nekog drugog posilnog, taj mi je lopov Baloun do jutra požderao cijelu čokoladu. Da ga ^vežem? Ne, dat ćemo ga sanitarcima. To je gora od čovjeka, Pa može vući ranjenike iz bitke. Smjesta ću vama ga poslati. Ur edite to u pukovnijskom uredu i vratite se odmah u komPaniju. Mislite da ćemo brzo krenuti? — Nema žurbe, gospodine oberlajtnant. Kad smo trebali ^nuti s devetom marškompanijom, cijela četiri dana su nas 7" za nos. S osmom isto tako. S desetom je bilo bolje. Naj'Je smo bili u pripravnosti, popodne smo dobili zapovijed, TC)

'•o, 8ov°r. neka vrag sve to buzorira. (njem.)

441

a navečer smo krenuli, ali zato su nas vucarali po cijel • x darskoj jer nisu znali koju bi rupu i na kojem bojištu s zatrpali. ^ Za čitavo vrijeme od kada je postao zapovjednikom • danaeste marškompanije, natporučnik Lukaš je osjećao !T se nalazi u stanju koje se zove sinkretizam, to jest u stan. filozofskog stava, u kojem se trudio pojmovne sukobljeno • izgladiti nekim postupcima koji su rezultirali pojmovno zbrkom. Stoga je i sada odgovorio: — Da, može biti, to je tako. Znači mislite da nećemo danas krenuti? U devet sati imamo dogovor s gospodinom pukovnikom. A propos, znate li vi da ste danas dežurni časnik? Ja to samo tako. Ustanovite mi... Čekajte, što biste mi ono trebali ustanoviti... ? A, trebali biste mi sastaviti popis dočasnika, s podacima od kada služe... onda još i kolike su zalihe kompanije. Nacionalost? Da, da i to isto... ali glavno je da mi pošaljete tog novog posilnog... Kakve vježbe Plechscner danas izvodi s vojnicima? Vorbereitung zum Abmarsch.1 Računi? Doći ću poslije objeda potpisati. Nikoga ne puštajte u grad! A u kantinu i logor? Poslije objeda samo na jedan sat... Pozovite mi Svejka... Švejk za sada ostajete kod telefona. — Pokorno javljam, gospon natporučnik, da još nisam popil kavu. — Onda si donesite kavu i ostanite u uredu kod telefona, dok vas ne pozovem. Znate li što je to ordonans? — Potrkalo, gospon obrlajtant. — Da ste bili na mjestu kad vas pozovem. Recite još je -nom Vaneku da mi potraži nekakvog posilnog. Halo, 5>vej > gdje ste? — Tu sam, gospon obrlajtant. Baš su donesli kavu— Halo, Švejk! — Slušam, gospon obrlajtant, kava je skroz hladna. — Vi već dobro znate što je to posilni, Švejk; 1. Priprema za odlazak, (njem.)

442

rite, a onda mi javite da li nešto vrijedi. Objesite slupfOfl10


i

443

suda i predan glavnoj stražarnici neki lažni vodnik T koji se nedavno pojavio u pukovniji, kamo je bio iz bolnice u Zagrebu. Imao je veliku srebrnu kol • oznake jednogodišnjeg dragovoljca i tri zvjezdice. pv1' je o junačkim djelima 6. pohodne satnije u Srbiji od i!*0 je preostao samo on. Istragom je utvrđeno da je zaisr ^ 6. marškompanijom otišao neki Teveles, ali koji niie ij* .

•

j.v

.

i

i.

r?

v

"

"^0

prava jednogodišnjeg dragovoljca. Zatražena je otavij brigade kojoj je bila pridodana 6. marškompanija, kada 2. prosinca 1914. bježalo iz Beograda, pa je ustanovljeno da se u popisu predloženih ili odlikovanih srebrnom kolajnom ne nalazi nikakav Teveles. Da li je ipak pješak Teveles bio promaknut u vrijeme beogradske ratne operacije u čin vodnika to se nikako nije moglo ustanoviti, jer se cijela 6. marškompanija izgubila kod crkve Svetog Save u Beogradu sa svim svojim časnicima. U divizijskom sudu Teveles se branio time da mu je zaista bila obećana velika srebrna medalja, pa da ju je stoga kupio u bolnici od jednog Bosanca. Sto se tiče oznaka jednogodišnjeg dragovoljca, rekao je da ih je prišio u pijanstvu, ali da ih je dalje nosio zato što je stalno bio pijan, jer mu je dizenterija oslabila organizam. Kada je, dakle, počelo savjetovanje, prije no što su prešli na raspravljanje ta dva slučaja, pukovnik Schroder objavio je da je potrebno češće sastajanje uoči polaska, na koji se više neće dugo čekati. Iz brigade mu je bilo javljeno da se očekuju nalozi iz divizije. Ljudstvo mora biti spremno, a zapovjednici pukovnija moraju pažljivo skrbiti da netko ne bi nedostajao. Zatim je još jednom ponovio sve ono sto)« jučer govorio. Opet je dao pregled ratnih događaja, ir . . da u vojsci ništa ne smije potisnuti borbeno raspoložen) ratnu poduzetnost. Pred njim, na stolu, bila je pričvršćena karta bojisni zastavicama na pribadačama, ali zastavice su bile poruše bojišnice pomaknute. , L a

Noću je mačak grozno ispremetao cijelo bojište. M ^ kojeg su pisari držali u pukovnijskom uredu, n°c 444

l

na austrougarsko bojište, pa je htio nekako zakopati r j ' o r u š i o je zastavice i razbacao izmet po svim pozicija-'0^e ' mazao ih po bojišnicama i mostobranima i onečistio ^'armijske zborove. Pukovnik Schroder bio je vrlo kratkovidan. Ajsuici pohodnog bataljuna sa zanimanjem su promatrali , se prst pukovnika Schrodera približava tim hrpicama. ____ odavde, gospodo, prema Sokalu na Bug — rekao je ukovnik Schroder proročki i pomaknuo prstom po sjećanju ''rema Karpatima, pri čemu ga je umočio u jednu od onih hrpica> s kojima je mačak nastojao učiniti kartu bojišta plastičnijom. __ Was ist daš, meine Herren? kad upitao je s čuđenjem mu se nešto zalijepilo na prst. — Wahrscheinlich Katzendreck, Herr Oberst1 — vrlo uljudno uime svih odgovorio je satnik Sagner. Pukovnik Schroder odjurio je u susjedni ured odakle se čula strašna grmljavina, kletve s groznom prijetnjom da će ih natjerati da poližu ono mačje. Saslušanje je bilo kratko. Ustanovilo se da je mačka prije četrnaest dana dovukao u ured najmlađi pisar Zwiebelfisch. Kad se ovo utvrdilo, Zwiebelfisch je pokupio svoje krpice, a stariji ga je pisar odveo u glavnu stražarnicu gdje je imao sjediti do daljnjeg naloga gospodina pukovnika. Time je zapravo bila završena čitava konferencija. Kada 86 pukovnik Schroder, sav crven u licu, vratio u časnički zl)or, zaboravio je da se još mora posavjetovati o sudbini jedn °godišnjeg dragovoljca Mareka i lažnog vodnika Tevelesa. Rekao je sasvim kratko: 7~ Molim gospodu časnike da budu spremni i da čekaju °Je daljnje naloge i instrukcije. tako su jednogodišnji dragovoljac i Teveles i dalje , ^1 pod stražom u glavnoj stražarnici, pa kad im se ^J6 pridružio i Zvviebelfisch, mogli su zaigrati marijaš, '. .

'•Vi, l)atn

° m»čji drek, gospodine pukovniče, (njem.)

J«0|;

445

a nakon marijaša gnjaviti svoje stražare molbama H pohvataju buhe u slamarici. Kasnije su im tamo gur J!" razvodnika Peroutku iz 13. marškompanije koji se \ > kada se po logoru proširila glasina da se ide na p0] >!' izgubio, a ujutro ga je pronašla patrola, kod »Bijele r v'' u Brucku. Ispričavao se da je želio prije polaska popje(4 " glasovitu staklenik grofa Harracha pokraj Brucka, a povratku da je zalutao, pa da je tek ujutro sav urnostigao do »Bijele ruže«. (U stvari je spavao s Ruženkom kod »Bijele ruže«) Situacija je neprestano bila nejasna. Hoće li se krenuti ili se neće krenuti. Švejk je pri telefonu u uredu jedanaeste marške saslušao najrazličitije stavove, pesimističke i optimističke. Dvanaesta je telefonirala da je netko iz ureda čuo da se čeka na streljačke vježbe s pokretnim metama i da će se krenuti tek nakon feldmasigschiesubungach.1 Ovaj otpimistički nazor nije dijelila trinaesta marškompanija koja je opet telefonirala da se upravo vratio kaplar Havlik iz grada, te da je čuo od nekog željezničkog službenika da su vagoni već na postaji. Vanek je istrgnuo Svejku slušalicu iz ruke i počeo Ijutito vikati da željezničari znaju drek na šibici, i da je on upravo sada bio u pukovnijskom uredu. Švejk je s istinskim uživanjem ustrajao pri telefonu i na sva pitanja, što je novoga, odgovarao da se još zasigurno ništa ne zna. Takvim je načinom odgovorio i na pitanje natporucru Lukaša. — Sto je kod vas novog? ste — Još se niš sigurno ne zna, gospon obrlajtant reotipno je odgovorio Švejk. — Govedo jedno, objesite slušalicu.

. :e stigao niz telefonograma, koje je Švejk primio ton poduljeg nesporazuma. Prvo je primio onaj koji t* n. , moeli noćas izdiktirati, jer slušalica nije bila obje^ 1 1 nsui» « " & *. > '' ..' v dok je spavao, a u kojem su se trazih podaci o cijepf "Ima i necijepljenima. Onda opet zakasnjeli telefonogram o konzervama, što je ' "učer bilo objašnjeno. Pa onda telefonogram poslan svim rtaljunima, kompanijama i pukovnijskim jedinicama. »Kopija telefonograma brigade No 75692 Naredba brigade broj 172 U izvješćima o gospodarenju poljskih kuhinja, obvezatan je ovaj poredak pri navođenju upotrijebljenih namirnica: 1. meso, 2. konzerve, 3. povrće, svježe, 4. povrće sušeno, 5. riža, 6. tjestenina, 7. krupica, 8. krumpir umjesto navedenog pod 4. povrće, sušeno, 5. povrće, svježe.« Kada je Švejk to pročitao financijskom naredniku, Vanek je svečano izjavio da se takvi telefonogrami bacaju u zahod: —To je izmislio nekakav kreten u stožeru armije, i smjesta to ide u sve divizije, brigade i pukovnije. Zatim je Švejk primiojoš jedan telefonogram, koji je bio tako brzo diktiran da je Švejk od svega uhvatio samo što je na kraju ispalo kao šifra: »In der Folge genauer erlaubt gewesen oder daš selbst e 'nen hingegen immerhin eingeholet verden«.1 — Sve je to suvišno — rekao je Vanek kada se Švejk c udom čudio što je to zapisao, i triput zaredom to naglas Pročitao — same gluposti, iako vrag bi ga znao, možda je to ! s nr ^ ano, jer mi nismo ovdje u tom izvježbani. Ma može se 1 to baciti. ~~ Ja si to isto mislim — rekao je Švejk — a kad bi javil s P°nu obrlajtantu da treba »In der Folge genauer erlaubt ? i e?en 0<^er daš selbst einen hingegen immerhin, ein-genolet werden«, još bi se uvredil. ~~~ Neko vam je tak osedjivi, da je to grozno — nastavio e

točnije biti dopušten ili sam naprotiv u svakom slučaju biti nadoknađen (njem.)

l. Vježbanje u gađanju bojevim mecima (njem. 446

447,

je Švejk, zanijevši se ponovno u uspomene — jednom se iz Visočana vozil s tramvajem do Praga, a u Libni je ^ k nama nekakav gospon. Čim sam ga prepoznal, išel sa i njemu na platformu i upustil sam se z njim u razgovor i r L , sam da smo obadva iz Dražova. Ali on ti se počel derati mene, da mu ne dodijavam, jer da me ne pozna. Ja sam m počel objašnjavati kak bi se prisetil, da sam ko mali deče dolazil k njemu z mamom koja se zvala Antonija, a otac da se zval Prokop, i da je bil nadglednik. On posle toga niš n' htel znati o tomu da se poznamo. Onda sam mu rekel podrobnosti, da su u Dražovu bila dva Novotnvja — Tonda i Josef. On da je taj Josef, da su mi o njemu iz Dražova pisali i da je ubil svoju ženu koja ga je špotala jer je pil. Tu vam se on razmahal, ja sam se izmaknul, a on je razbil staklo na prednjoj platformi, ono velko ispred vozača. Onda su nas skinuli s tramvaja, otpelali na policiju i tam se pokazalo daje zato bil tak osetljivi jer se uopće nije zval Josef Novotny nego Eduard Doubrava, da je bil iz Montgomervja iz Amerike, a da je došel sim posetiti familiju od koje je potjecala njihova obitelj. Telefon je prekinuo Švejkovo pripovijedanje i nekakav hrapavi glas iz odjela strojnih pušaka opet upita da li se ide. Vele da je ujutro opet dogovor kod gospodina pukovnika. Na vratima se, blijed kao krpa, pojavio kadet Biegler, najveća budala u čitavoj kompaniji, jer se u školi jednogodišnjih dragovoljaca trudio istaknuti svojim znanjem. Kucnuo je Vaneku da izađe s njim na hodnik gdje je s njim vodio dug razgovor. Kad se Vanek vratio, podrugljivo se smiješio. — Glup je ko vol — rekao je Švejku — zbilja, u našoj marški imamo prave egzemplare. I on je bio na dogov° kod pukovnika, pa kad su se rastajali, gospodin natporucn je naredio da svi vodnici izvrše pregled pušaka i da bu gri tom strogi. I sad me on dođe pitati da li da dade svez* Žlabeka jer je taj čistio pušku petrolejem. Vanek se uzrujao. «. 448

Pita me takvu glupost, a zna da se ide na bojište. Pa in oberlajtnant se jučer prenaglio s vezanjem svog . Onda sam tom mladunčetu rekao da dobro promiP° tome zašto od vojnika pravi životinje.S ^- Kad već spominjete tog posilnog — rekao je Švejk znate, jel ste već možda našli nekakvoga za gosponanatporučnika? — Mućnite glavom — odgovorio je Vanek — za sve ima vremena, uostalom mislim da će se gospon oberlajtnant -pri viknuti na Balouna, tu i tamo će mu ovaj još nešto požderati, a kad budemo na bojištu proći će i to. Tamo najčešće obojica neće imati što jesti. Kad ja kažem da će Baloun ostati, onda se tu ništa ne može učiniti. To je moja briga i tu gospodin natporučnik nema što govoriti. Samo bez žurbe. Vanek je legao na svoju postelju i rekao: — Švejk, ispričajte mi nekakvu anegdotu iz vojničkog živ o ta. — To bi se dalo — odgovorio je Švejk — al se bojim da bude opet neko telefonira!. — Onda ga iskopčajte, odšarafite vezu ili skinute slušalicu. — Dobro — rekao je Švejk skidajući slušalicu — ja bum vam ispripovedal nekaj kaj paše na ovu situaciju, samo su tada umesto pravog rata bili nekakvi manevri, ali je i onda bila takva panika ko i danas, zato jer se ni znalo tak burno izleteli iz kasarne. Z menom je služil neki Sic iz P°Hca, dobar čovek, al pobožan i bojažljiv. Taj si je zamislil da su manevri nekaj groznoga, da ljudi na njima padaju od *đi i da ih bolničari samo skupljaju ko gnjile kruške. Zato )e pil da bi si napravil rezerve, a kad smo izašli iz kasarne na j«anevre i došli do Mnfška, onda je rekel: »Dečki, ja to ne um zdržal, mene može spasit samo dragi Bog«. Onda smo . °sli do Hofovica i tam smo se dva dana odmarali, zato jer )e došlo do nekakve greške, a mi smo tak brzo napredovali , smo skoro s ostalim pukovnijama, koje su nam bile na '"ttia, zarobili čitav neprijateljski stožer, a to bi bila groz449

\

ili! na sramota, zato jer je bilo dogovoreno da naš armijski treba požderati taj drek, a neprijatelj pobediti, jer i i °r neprijatelja bil neki posrani nadvojvodica. Onda ti je t • ^ izvel ovo: dok smo logorovali, on se pokupil i otišel si n I/C kupit u nekakvo selo iza Hofovica, i popodne se vrać l logor. Bilo je vruće, on se je nacvrcal, a onda ti je na c • videl stup, a na stupu je bila nekakva škatula i u pod staklom sasvim mali kip Sv. Ivana Nepomuka. Por i0ri se pred Svetim Ivanom i veli mu: »Tebi je isto vruće d bar imaš nekaj za popit. Stalno si na suncu, sigurno se furt znojiš.« Onda je protresel čuturu, napil se i rekel: »Ostavil sam ti gutljaj, sveti Ivane od Nepomuka«. Onda se je prepal, cugnul je do kraja, a za svetog Ivana ni ostalo niš. »Isus i Marija,« veli, »sveti Ivane od Nepomuka, to mi moraš oprostiti, ja bum ti to nadoknadil, uzel bum te sa sebom u logor i tak bum te propisno napoj il da ne bus mogel stajati na nogama.« I moj ti je dragi Sic iz sažaljenja nad svetim Ivanom od Nepomuka razbil staklo, izvlekel kipeca svetoga van, gurnul si ga pod bluzu i odnesel u logor. Posle je s tim Ivanom od Nepomuka spaval na slami, nosil ga sa sebom na marš u ruksaku, a imal je i velke sreće na kartama. Gde god smo logorovali tam je i dobival, sve dok nismo došli u Prachinski kraj, gde smo logorovali u Drahenicama i gde je on zgubil sve kaj je imal. Kad smo rano ujutro krenuli, na kruški ti je, dole pokraj ceste, visel obešeni sveti Ivan od Nepomuka. Tak, to ti je ta anegdota, a sad bum opet obesil slušalicu. I telefon je iznova prenosio treptaje novog nervnog z^0" ta, kada je stara harmonija mira u logoru bila narušena. U to je vrijeme natporučnik Lukaš proučavao u svoj J sobi šifre koje su mu upravo, zajedno s uputom kak° odgonetnuti, bile uručene iz stožera pukovnije, a uje i tajnu šifriranu zapovijed o smjeru kojim će se kretati p^ hodni bataljun prema galicijskoj granici (Prva etapa) 7217-1238-457-2121-35=Mošon 8922-375-7282=Rab 450

xa2-l238-7217-35-8922-35=Komarno 7282-9299-310375-7881-298-475-7979=Budimpešta n šifrirajući ove šifre natporučnik Lukaš je uzdahnuo: perTeufell soli daš buserieren«.1 A

'rag sv eto b u z o r irf< a . tf» I* > /: f'•',< •'' :V' •i"

'•IH. 451

s**:

-1-

r") ^

2. g

I Preko Mađarske •••i*

Svi su konačno dočekali taj trenutak da ih potrpaju u vagone, u omjeru 42 čovjeka prema 8 konja. Doduše, zato što mogu spavati stojećki, konji su putovali udobnije no vojnici, kojima ionako više ništa nije smetalo. Vojnički je vlak iznova vozio u Galiciju novu skupinu ljudi gonjenih klaonicu. u Sve u svemu, ipak je tim stvorenjima nekako laknulo; kada se vlak pokrenuo, bilo je to već nešto određeno, a prije toga sve je bilo tek mučna neizvjesnost i panika; hoće likrenuti se danas ili sutra, ili čak prekosutra. Neki su se osjećali kao osuđenici na smrt koji sa strahom očekuju da po njih dođe krvnik. A onda nastaje smirenje jer će svemu ipak doći k ra j. I zato je neki vojnik urlao iz vagona kao poremećen: »Putujemo, putujemo!« Financijski narednik Vanek bio je potpuno u pravu kada je rekao Svejku da je žurba potpuno nepotrebna. Nekoliko je dana prošlo do trenutka kada su se potrpali vagone, a čitavo se to vrijeme raspravljalo o konzervama koje je iskusni Vanek izjavljivao da su čista fantazija. Ma konzerve! Preostaje im poljska misa, jer tako je bilo i s m marškompanijom. Kad ima konzervi, onda otpada Jska misa. U suprotnom slučaju poljska misa je zamjena ^konzerve. tako se, umjesto konzervi gulaša, pojavio viši vojni 455

svećenik Ibl, koji je tri muhe ubio jednim udarcem^ Q . nom je odslužio poljsku misu za tri maršbataljuixia: . ™ a Je blagoslovio za pohod na Srbiju, a jedan na Rusiju. J Tom je prigodom održao silno nadahnut govor ^ i . se moglo osjetiti da je gradu crpio iz vojničkih kalen^dara '511 je to tako dojmljiv govor, da ga se Svejk, dok je s fin^^-.. ° narednikom Vanekom sjedio u improviziranom ^j vagonu, sjetio kad su već putovali prema Mošofiu: — To bu jako zgodno, kak je rekel taj feldk^jrat r , se dan prikloni večeri, a sunce svojim zrakama ^kpadne za gore, a na bojištu se čuje, kak je on rekel, taj posljednji dah umirućih, rzanje klonulih konja i stenjanje ranjenih^ vojnika te naricanje puka dok mu gore kolibe nad glavom^ j^ ^ se dopada kad ljudi poblesaviju ovak, na kvadrat. ^ Vanek je suglasno kimao glavom: >>v — Bio je to prokleto dojmljiv slučaj. — Bilo je jako lepo i poučno — rekao je Svejk -— ja sam si to jako dobro zapamti!, pa kad se vratim dorna Jz rata, to bum pripovedal »Kod Kalicha«. Dok nam je govorij, gospon feldkurat se tak fino raskrečil da sam se prepal da |}u mu se noga poskliznula i da bu s poljskog oltara opal i raz|)il si njupalicu na monstranci. On nam je dal tak lepi primar iz povijesti naše armade, iz vremena dok je još Radetzkv sjjužil, kak se s večernjim rumenilom spaja plamen dok gore stagljevi na bojištu, ko da je to sam videl. A istog tog dana viši vojni svećenik Ibl već je bio u Beču, i opet ondje nekom drugom maršbataljunu pripovijedao istu tu dojmljivu zgodu o kojoj je Svejk pričao, a koja mu se toliko svidjela da ju je nazvao bedastoćom na kva
i dragi vojnici! Na uzvisini pred osvojenom Custoz-^ ustavio se vrhovni vojskovođa. Oko njega njegovi 20 i zapovjednici. Ozbiljnost trenutka ovladala je čitavom T inom, budući da se na vrlo maloj udaljenosti od maršala S pao vidjeti vojnik koji se bori sa smrću. Udova razbacanih m p0lju časti, ranjeni je zastavnik Hrt osjećao kako na njega " otri maršal Radetzky. Vrli ranjeni zastavnik još uvijek je u rčevitom zanosu stezao svoju zlatnu kolajnu. Pri pogledu na uzvišenog maršala još jednom oživje kucanje njegova rca a kroz oduzeto tijelo prostruji mu zadnji ostatak snage pa, umirući, pokuša s nadljudskim naporom dopuziti bliže svome maršalu. »Smiri se, moj dobri bojovnice«, doviknu mu maršal, side s konja i htjede mu pružiti ruku. »Neće ići, gospodine maršale«, rekao je umirući bojovnik, »obje su mi ruke otkinute, ali molim vas samo jedno: recite mi čistu istinu. Jesmo li dobili ovu bitku?« »U potpunosti, mili brate«, reče ljubazni feldmaršal, »šteta što ti je radost pomućena ranjavanjem.« »Dakako, uzvišeni gospodine, sa mnom je gotovo«, muklim glasom reče vojnik, ljubazno se smiješeći. »Jesi li žedan?« upita ga Radetzkv. »Dan je bio sparan, gospodine maršale, bilo je preko trideset stupnjeva.« Na to Radetzkv dohvati čuturicu svoga pobočnika i pruži je umirućem. Ovaj otpi silan gutljaj. »Neka vam Bog plati tisuću puta!« viknu, nastojeći poljubiti ruku svome zapovjedniku. »Koliko dugo služiš?« upita ga maršal. »Više od četrdeset godina, gospodine maršale. Bio sam kod Leipziga, imam i topnički križ, pet puta sam bio smrtno ranjen, ali sada je sa mnom zaista kraj, no kakve li sreće, kakva li blagoslova što sam doživio današnji danNe žalim umrijeti kad smo izvojevali slavnu pobjedu, a ^u je vraćena njegova zemlja!« U tom trenutku, mili vojnici, odjeknuše iz logora Vel 86 y'&nstveni zvuči naše himne: »Bože živi, Bože štiti«, koji su si s rili silno i uzvišeno nad bojištem. Pali vojnik, opraštajući e od života, još jednom se pokuša pridići. »Živjela Austrija!« jnu oduševljeno, »Živjela Austrija! Neka nastavi živjeti u n oj pjesmi! Slava našem vojskovođi! Živjela vojska!« 457

Umirući bojovnik još se jednom prikloni maršal desnici koju poljubi, zatim klonu, a tihi, posljedni UTJ^ vinu se iz njegove plemenite duše. Vojskovođa je obnaži glave stajao tu, pred mrtvim tijelom jednog od najbol'i bojovnika. »Ova krasna smrt vrijedna je zavisti«, reče san, maršal, skrivajući lice u sklopljene dlanove. — Dragi vojnici želim vam da i vi dočekate tako diva kraj života. Sjećajući se toga govora višeg vojnog svećenika Ibla, Švejk ga je mogao s punim pravom, a da ga ni najmanje ne uvrijedi, nazvati — budalom na kvadrat. Zatim je Švejk stao govoriti o poznatim ukazima, koji su im bili pročitani prije ulaska u vlak. Prvi je bio ukaz vojsci što ga je potpisao Franjo Josip, drugi je bio ukaz nadvojvode Josipa Ferdinanda, vrhovnog zapovjednika vojske istočne vojne skupine, a oba su se ticala događaja u Duklanskom klancu dana 3. travnja 1915., kada su dva bataljuna 28. pukovnije, zajedno s časnicima, prešla k Rusima uz svirku pukovnijske kapele. Oba ukaza bila su im pročitana drhtavim glasom, a u češkom prijevodu glasila su ovako: Vojni ukaz za dan 17. travnja 1915. Ispunjen boli, naređujem da se C. i K. pješačka pukovnija (br. 28), zbog kukavičluka i veleizdaje izbriše iz sastava moje vojske. Pukovnijska zastava neka se oduzme obeščašćenoj pukovniji i preda vojnom muzeju. Današnjim danom prestaje postojati pukovnija koja je, već kod kuće moralno otrovana, krenula na bojtstt kako bi počinila veleizdaju. Franjo Josip Prvi Ukaz nadvojvode Josipa Ferdinanda Češke su trupe tijekom bojnih operacija razočarale, osobi posljednjim borbama. Naročito su razočarale pri obrani rovovi pozicija na kojima su se nalazile dulje vremena, stoje nepn) često koristio kako bi uspostavio veze s podlim elementima trupa. iW\'-. 458

Potpomognuti ovim izdajnicima, napadi neprijatelja obično uvijek bili usmjereni protiv onih odsjeka bojišnice koje su ^jedak te trupe. Cesto je neprijatelju uspijevalo iznenaditi naše jedinice takoreći, bez otpora prodrijeti na naše položaje i zarobiti znača broj branitelja. Tisuću puta neka sramota, stid i prijezir padnu na ove neča bijednike koji su si dopustili izdati cara i državu, a skrnave samo čast slavnih zastava naše slavne i hrabre vojske nego i č narodnosti kojoj pripadaju. Prije ili kasnije stići će ih metak ili omča krvnika. Dužnost je svakom češkom vojniku koji u sebi ima časti ukaže svome komandantu na takvu ništariju, huškačajnika. i izda Tko tako ne postupi, sam je izdajnik i ništarija. Ovaj uk neka bude pročitan svim vojnicima čeških pukovnija. C. i K. pukovnija br. 28 ukazom našeg vladara već - je brisana iz sastava vojske, a svi će zarobljeni prebjezi iz pukovn krvlju platiti svoju tešku krivnju. Nadvojvoda Josip Ferdinand

— To su nam pročitali malo prekasno — rekao je Švejk Vaneku — jako se čudim da su nam to čitali tek sad, ako je car taj befel izdal već 17. travnja. To bi moglo tak ispasti ko da nam ga iz nekih razloga nisu hteli ranije pročitati. Da sam Ja car, ja takvo odgađanje ne bi dozvolil. Kad izdam befel 17. travnja, to se sedamnajstog ima i čitati u svim regimentama 1 ^d bi sekire padale. Na drugoj strani vagona, nasuprot Vaneku, sjedio je ku- 31 °kultist iz časničke kuhinje i nešto pisao. Iza njega sjedili .u dužnik natporučnika Lukaša brkati Baloun, i telefonL it r^ u i , ^n°dounsky, dodijeljen 11. marškompaniji. Baloun je akao komad kruha i izbezumljeno objašnjavao telefonisti °dounskom da on nije kriv što prilikom ulaska u vlak, °J gužvi, nije mogao doći do stožernog vagona k svome ^Poručniku. ? t.n 459

ISSt?

Chodounsky ga je plašio da tu prestaje šala i da se T-, dobiva metak. ° — Kad bi već jednom došel kraj ovoj mulci — ku]„ . Baloun — već sam jednom skoro nadrapal na manevri kod Votica. Tam smo marširali i gladni i žedni, a kad nam je došel bataljon-adutant, ja sam viknul »dajte nam vode' kruha«, on je na mene okrenul konja i rekel kak bi, da se slučajno dogodilo u ratu, moral istupiti iz reda i da bi me dal streljati, a da bu me sad samo zatvoril u garnizonski zatvor al imal sam velku sreću jer, kad je on to išel javiti u štab, na putu mu se preplašil konj, on je opal i slomil si, fala Bogu, vrat. Baloun je teško uzdahnuo i zagrcnuo se zalogajem kruha, a kad je došao k sebi, lakomo je pogledao na dvije naprtnjače natporučnika Lukaša, koje je imao na brizi. — A gospoda oficiri su fasovali — reče turobno — konzerve z jetrenom paštetom i mađarsku salamu. Tak, komadić. Pritom je tako čeznudjivo gledao na ta dva zavežljaja svoga natporučnika, kao kakav napušteni psić koji gladan kao vuk sjedi pred vratima trgovine suhomesnatom robom i udiše pare od suhog mesa što se upravo kuha. — Ne bi bilo loše — rekao je Chodounskv — kad bi nas negdje čekali s dobrim ručkom. Onda, kad smo na početku rata išli na Srbiju, prežderavali smo se na svakoj stanici jer su nas svagdje gostili. Iz guščjih bataka izrezivali smo samo komadiće najboljeg mesa i igrali s njim »mlina« na pločama od čokolade. U Osijeku, u Hrvatskoj, dva gospodina su nam donijela u vagon, uime veterana, veliki kotao pečene zečetine> ali to više nismo mogli izdržati, pa smo im sve izlili na glavuČitavim putem nismo ništa drugo radili nego povraćali1Z vagona. Kaplar Matejka iz našeg vagona tako se prežderao d3 smo mu morali staviti dasku preko trbuha i skakati po n) ' kao kad se zelje gazi, i tek mu je nakon toga bilo lakše; cur je to iz njega i gore i dolje. Kad smo putovali kroz MadarsK > na svakoj su nam stanici bacali u vagon pečene kokoši. A 460

... jjta drugo nismo ni jeli osim mozga. U Kapošfalvi, /r!tari «u nam ubacivali u vagone čitave komade pečenih A 'aka, a jedan je kamarad dobio cijelu pečenu svinjsku °l vu u čelo, pa je onda tog darovatelja natjeravao s renom preko tri kolosijeka. Ali zato u Bosni više nismo ni Ae dobili. A do Bosne, iako je to bilo zabranjeno, imali o raznih rakija koliko nam je duša htjela, i potoke vina. Sjećam se da su nas na jednoj stanici nekakve gospodične častile s pivom, a mi smo im se u tu kantu s pivom popisali, pasupobjegleodvagona. Cijelim putem svi smo bili ko u bunilu, ja nisam mogao razlikovati ni tref asa, ali prije nego smo se i nadali, padne ti odjednom naredba da svi izađemo iz vagona. Nekakav kaplar, ne znam ni kako se zvao, derao se na svoje ljude da pjevaju: »Und die Serben miissen sehen, daš wir Oesterreicher Sieger, Sieger sind«1. Ali ga je netko odostrag ritnuo pa se ovaj srušio preko tračnica. A onda, odjednom, vika da se puške postave u piramidu... Vlak se smjesta okrenuo i vratio natrag, tako da je sa sobom odvezao i našu hranu za dva dana; uostalom, zna se što se događa kad je panika. A kao odavde do onog drveća, već su počeli praskati šrapneli. S drugog kraja stigao je zapovjednik bataljuna i pozvao sve na savjetovanje, a zatim je došao i naš oberlajtnant Macek, Čeh od glave do pete, ali Čeh koji je govorio samo njemački i veli, blijed ko krpa, da se dalje ne može, da je pruga noću dignuta u zrak, da su Srbi prešli rijeku i da su nam već na lijevom krilu. Ali da je to još daleko od nas. A mi ćemo, veli, dobiti pojačanje, i onda ćemo ih razbiti. A ako do nečega i dođe, neka se nitko ne predaje jer, veli, ^rbi zarobljenicima režu uši, noseve i kopaju oči. A to što ne daleko od nas prašte šrapneli, da se na to ne obaziremo. I Još veli da se to vježba naša artiljerija. Odjednom se, nekako odozgo, začulo ratatatatatatata. A on veli da se to vježbaju 331 mitraljesci. Onda se slijeva začula kanonada; mi smo to

n

11

moraju vidjeti da smo mi Austrijanci pobjednici, pobjednici, (njem.)

•I S rb i

461

prvi put čuli, bacili smo se na trbuh, preko nas je preletnekoliko granata i zapalilo kolodvor, s naše su desne st ° počeli zviždati meci, a iz daljine su se čule salve i štekt t pušaka. Oberlajtnant Macek naredio je da uzmemo n\^i ^ piramida i da ih napunimo. Dežurni mu je prišao i rekao H to nije moguće zato što sa sobom uopće nemamo municii jer da barem on dobro zna da smo municiju trebali fasovat' tek na sljedećoj etapi, prije same bojišnice. Veli da je ispred nas išao vlak sa streljivom i da je taj, vjerojatno, pao Srbima u ruke. Oberlajtnant Macek jedan je časak stajao kao drven, a onda je naredio: »Bajonett auf«, ne znajući ni sam zašto, tek onako iz očajanja, da bi se uopće nešto radilo. Zatim smo prilično dugo stajali u pripravnosti, a onda smo se opet ispružili preko pragova, jer se pojavio nekakav avion, pa su se podoficiri derali: »Alles decken, decken«1. Onda se ispostavilo da je to naš avion i da ga je greškom skinula naša artiljerija. A onda smo opet ustali; zapovijedi nema, voljno! Kad odnekud k nama juri neki konjanik. Još izdaleka urla: »Wo ist Batalionskommando?«2 Zapovjednik bataljuna izjahao mu je u susret, a ovaj mu je dao nekakvo pismo i opet odjahao nekud nadesno. Vraćajući se, zapovjednik bataljuna je čitao, a onda odjednom kao da je poludio: izvukao je sablju i pojurio na nas: »Alles zuriick, alles zuriick«3, derao se na časnike: »Direktion Mulde, einzeln abfallen«4. I onda ti je to počelo. Sa svih strana, ko da su samo na to čekali, počeli su pucati po nama. S lijeve strane bilo je nekakvo polje kukuruza, a situacija je bila vraški gadna. Puzali smo na sve četri prema dolini, ruksake srno ostavili na tim prokletim tračnicama. Oberlajtnant Mace dobio je sa strane u glavu a da nije rekao ni keks. Prije neg° što smo pobjegli u dolinu, bilo je mnogo ubijenih i^ran jenih. Njih smo tamo i ostavili, i bježali smo do navečer. 1. Svi u zaklon! (njem.) 2. Gdje je zapovjedništvo bataljuna? (njem.) 3. Svi natrag, svi natrag! (njem.) 4. Pravac uvala, jedan po jedan! (njem.)

462

« »<*»** '

tai kraj koji su naši napustili izgledao je kao pometen. .. i- smO samo opljačkanu komoru. Konačno smo se j * nali postaje, gdje smo već dobili nove zapovijedi, da se •rlne u vlak i ide natrag prema stožeru, što nismo mogli s) ..- .-„, je cijeli stožer dan ranije pao u zarobljeništvo, o * mu smo saznali tek ujutro. Bili smo ko siročad, nitko za nije htio ni čuti, pa su nas dodijelili 73. regimenti da s njom povlačimo, što smo s najvećom radošću i učinili, ali smo prije toga morali marširati čitav dan, dok konačno nismo stigli do 73. regimente. Onda smo... Više ga nitko nije slušao, jer su Svejk i Vanek igrali marijaš na izvlačenje, kuhar okultist iz časničke kuhinje i dalje je pisao opširno pismo svojoj supruzi, koja je za njegove odsutnosti počela izdavati novi teozofski časopis, Baloun je drijemao na klupi i tako telefonisti Chodounskom nije preostalo ništa drugo nego da ponovi: »Da, nikada to neću zaboraviti...« Ustao je i sam počeo kibicirati marijaš. — Kad bi mi bar pripalil lulu — rekao je Svejk prijateljski Chodounskom — ako već ideš kibicirati. Vlečeni marijaš je važnija stvar nego ćeli rat i te vaše vražje pustolovine na -srp skoj granici — takvu glupost sam napravil da bi se najrade sfliskal. Ko da nisam mogel čekati s tim kraljem, baš mi je sad došel dečko. E, jesam govedo. Kuhar okultist u meduvremnu je završio svoje pismo, pročitao ga i bio vrlo zadovoljan kako ga je lijepo sročio glede vojne cenzure. clt

»Draga ženo! Kada primiš ove retke, nalazit ću se već nekoliko dana u vlaku, zato što odlazimo na bojište. To me previše ne raduje, jer u vlaku ljenčarim i ne mogu biti od koristi, budući daše u našoj časničkoj kuhinji ne kuha, nego se jelo dobiva na željezničkim Postajama. Rado bih našoj gospodi časnicima skuhao za vrijeme vožnje mađarski segedinski gulaš, ali želja mi se još nije ispunila, ću im, kad stignemo u Galiciju, imati priliku skuhati 463

šoule, pravu galicijsku gusku, pirjanu, s heljdom ili rižom V-mi, draga Helenko, da se zaista trudim našim časnicima olak" *• njihove brige i trud. Premješten sam iz pukovnije u maršbatal' "^ što mije i bila najveća želja, ne bih li svojim skromnim prih ' 'Pm

l, časničku poljsku kuhinju i na bojišnici usmjerio na najbolji t f; losijek. Sjećaš li se, draga Helenko, da si mi prigodom moga mof>' 4, liziranja u pukovniju poželjela da dobijem dobre starješine. Tvo' se želja ispunila, pa ne samo da se ne mogu ni najmanje potužiti nego naprotiv — sva su gospoda časnici naši pravi prijatelji osobito se prema meni odnose očinski. Čim budem mogao, javit ću ti broj naše vojne pošte...«

Ovo je pismo bilo iznuđeno okolnošću da se kuhar okultist zakvačio s pukovnikom Schroderom koji gaje dotad podržavao, ali za kojeg je, na oproštajnoj večeri s časnicima maršbataljuna, nesretnim slučajem ponestalo rolanog telećeg bubrežnjaka, pa ga je zbog toga pukovnik Schroder poslao s marškompanijom na bojište, povjerivši časničku pukovnijsku kuhinju nekom nesretnom učitelju iz klarovskog instituta za slijepe. Kuhar okultist pogledom još jednom preleti po onome što je napisao, a što mu se činilo vrlo diplomatskim i što gaje trebalo zadržati malo podalje od bojišta jer, neka kaže tko što hoće, ali i na ratištu se čovjek može izvlačiti od posla. Doduše, dok je u civilu bio urednik i vlasnik okultističkog časopisa za zagrobne znanosti, napisao je veliku raspravu o tome da se nitko ne treba bojati smrti, te raspravu o seljenju duša. I on je prišao kibicirati Švejkovu i Vanekovu partiju marijaša. Medu tom dvojicom igrača toga trena nije bilo nikakvih razlika u vojnom činu. Više nisu igrali udvoje, već s Chodounskvm, marijaš utroje. Ordonans Švejk prostački je psovao financijskog narednika Vaneka: —Ja vam se čudim da možete tak blesavo igrati. Pa valjda vidite da on igra betla. Ja ni slučajno nemam bundevu, a 464

,-ećete osmicu, nego ko zadnje govedo hitite žir puba i i IU>-'——— l i Ha ta truba dobije, naravno. °n^- Kakva deračina zbog jednog proigranog betla — glasio ' toini odgovor financijskog narednika — vi sami igrate )e • j-ot Ja si valjda iz malog prsta trebam isisati bundevu 'ću kad ni sam nemam ni jedne bundeve; ja sam imao ° 0 Velike zelene i žirove, budalo blesava. __ Onda ste trebali sve odnesti, pametnjaković jedan — s osmijehom je rekao Švejk — to je točno tak kak je jednom kod Valše isto jedan takav niškoristi mogel sve odnesti, ali ni odigral, nego je stalno te najmanje karte odlagal u talon i pustil svakog u bed. A kakve je samo karte imal! Od svih boja one najjače. Ko što ni sad ja ne bi imal niš od toga da ste sve odnesli, tak ni onda, ni ja, ni niko od nas niš ne bi imal, samo bi rurt morali plaćati. Al ja sam mu konačno rekel: »Gospon Herold, budite tak ljubazni, igrajte skroz i prestanite se praviti bedasti«. On ti se na mene izderal da može igrat kak hoće, da začepim, jer da on ima fakultet. Al to ga je skupo koštalo. Birtaš je bil naš, a s konobaricom smo se tak i tak znali, pa smo ti fino policijskoj patroli koju je pozval objasnili da je sve u redu. Prvo, da je to od njega obična prostota narušavati noćni mir dozivanjem patrole, da se zapravo negde pred krčmom poskliznul na poledici i da se vozil malo po nosu, tak da mu je sad razbiti. Mi ga nismo niti dotaknuli dok je varal na marijašu, a kad je bil otkriveni, tak je brzo pobegel, da se zbog toga još i popiknul. Birtaš i konobarica su nam potvrdili da srno se prema njemu ponašali jako džendmenski. On si niš drugo ni zaslužil. Sedel je od sedam sati navečer do ponoći, uz jednu pivu i sodu, i izigrava! je bogzna kakvog gospona, jer je tol taj nekakvi univerzitetski profesor, a u marijaš se razmel ko koz a u peršin. Tak, a ko bu sad delil? . — Idemo igrati »kaufcvika« — predložio je kuhar okult-lst —do dvadeset dva. . ~~~ Radije nam ispričajte — rekao je financijski narednik anek — o seljenju duša, onako kako ste to pripovijedali &°spodični u kamini onda kad ste si razbili nos. ««* 465

—Već sam slušal o tom seljenju duša—javio se Švejk sam se pred nekolko let isto tak odlučil, kak se z oprošten' ^ veli, da bum se obrazoval da ne bi zaostal, i onda sam otišd knjižnicu Obrtničke zajednice u Pragu, ali samo zato kaj sa U bil podrapani i imal luknje na riti, nisam se mogel obrazov • jer me tam nisu pustili i sterali su me van, jer su mislili da sam došel krasti zimske kapute. Onda sam si zel svečano odeln otišel u muzejsku knjižnicu, i posudil si, z jednim svojim pri' jateljem, jednu takvu knjižicu o tom seljenju duša, i tam sam pročita! da se jedan indijski car nakon svoje smrti pretvoril u pajceka, a kad su tog pajceka zaklali, on se pretvoril u majmuna, od majmuna je postal jazavac, a od jazavca ministar. Onda sam se u vojski uveril da ima neke istine u tome, jer ko god je imal bilo kakvu zvezdicu, naziva! je vojnike ili morskim svinjama ili uopće nekakvim životinjskim imenom, pa se po tome moglo i zaključiti da su pred tisuću let ti obični vojnici bili nekakvi slavni vojskovođe. Ali kad je rat, onda je to seljenje duše jako glupa stvar. Vrag zna kolko promena čovjek prođe prije nego postane, recimo telefonist, kuhar ili pešak i najednom ga rastrgne granata, a njegova duša ude u nekakvog konja u artiljeriji, a onda u ćelu bateriju dok se penje na nekakvu kotu tresne nova granata i ubije baš tog konja u kojeg se taj pokojnik uselil, pa se ta duša smesta preseli u neku kravu u komori od koje napraviju gulaš za vojnike, a iz krave se, recimo, odmah preseli u telefonistu, iz telefonista... — Čudim se — rekao je telefonist Chodounsky — očito uvrijeđen — zašto baš ja moram biti meta vašim glupu11 šalama. — A da nije slučajno onaj Chodounskv, koji ima privatn^ detektivski ured s onim znakom oka ko Sveto Trojstvo, v rođak? — upitao je nevino Švejk — meni se jako sviđaj privatni detektivi. Jednom sam, pred nekolko let, s UT\ jednim privatnim detektivom Stendlerom. Taj je imal kvrgavu glavu da je naš narednik uvek govoril da je puno kvrgavih vojničkih glava za dvanajst let, al da s kvrgavu ni u snu ni mogel predstaviti. »Čujte Standler«. 466

rekel, »da ove godine nisu manevri, ta vaša kvrgava i ne bi pasala u vojsku, ali ovako će se barem prema vašoj i i artiljerija vježbati kada dođemo u kraj gdje ne bude 'kakvog b°ljeg Punkta ^ orijentaciju«. Taj se od njega na-° dl Ponekad bi ga na maršu poslal na petsto koraka napred • nda bi zapovedil: »Direkt, kvrgava glava«. I uopće je taj ospon Stendler i ko privatni detektiv imal velki peh. Kolko nam je puta pripovedal u kantini o tome kakve je stalno imal muke. On je, na primer, dobiva! ovakve zadatke: da li se žena nekog klijenta, koji je k njemu došel sav izvan sebe, z nekim spetljala, a ako se već spetljala s kim se spetljala, gde i kak se spetljala. Ili pak obratno. Nekakva takva ljubomorna ženska htela je istražiti s kojom joj se muž vucara, da bi mu doma mogla delati još gori cirkus. On je bil školovani čovek, govoril je samo biranim recima o narušavanju bračne vernosti i uvek bi se skoro počel plakati kad nam je pripovedal da su svi od njega tražili da nju ili njega ćopi in flagranti. Drugi čovek bi se i veselil da najde takav par in flagranti, oči bi mu ispale, ali taj gospon Stendler, kak nam je pripovedal, bil je od toga skroz izvan sebe. On je vrlo inteligentno rekel da više ni mogel ni pogledati tu razvratnu razuzdanost. Kolko su nam samo puta tekle sline iz gupca, ko pesu kad pored njega nosiju šunku, dok nam je pripovedal o svim tim raznim pozicijama u kojuna je zatekel te parove. Kad smo bili kažnjeni pritvorom, onda nam je to uvek i risal. »Tako sam«, veli, »vidio gospodu to i tu s tim i tim gosponom...« i adrese nam je rekel. A bil je tok tužni. »A tih šamara«, uvek je govoril, »što sam ih dobio °d obiju strana!?! Ali to me nije tako srdilo, kao to što sam uzimao mito. Na jedno takvo mito neću zaboraviti do smrti. n gpl ona gola. U hotelu, a nisu se, budale, zaključali. Nisu °§li stati na divan jer su oboje bili debeli, pa su se valjali po v.P u ko mačići. A tepih je sav bio izgažen i zaprašen, i pun °va od cigareta. Kad sam tamo ušao, oboje su skočili, on o tajao meni nasuprot i ruku je držao kao smokvin list. A | ...Se teđima okrenula prema meni i moglo se vidjeti da na ^^a ima otisnut čitav isprepleteni uzorak s tog tepiha, a 467

na kralježnici prilijepljen čik od cigarete. 'Oprostite', Ve|-'gospodine Zemek, ja sam privatni detektiv Stendler iz fi Chodounskv i imam službenu dužnost da vas zateknem •C flagranti, a na temelju zahtjeva vaše gospode supruge (\, gospoda, s kojom ovdje održavate nedozvoljene odno jest gospoda Grotova'. Nikad u životu nisam vidio takvo' mirnog građanina. 'Dopustite', veli ko da se to samo po seh razumije, 'odjenut ću se. Za sve je kriva samo moja supruga koja me bezrazložnom ljubomorom navodi na nedopuštene odnose, i koja pod utjecajem puke sumnje vrijeđa svog supruga prijekorima i mrskim nepovjerenjem. No, kako nema sumnje da se sramota ne da više zatajiti... Gdje su mi gaće?' upitao je pritom mirno. 'Na krevetu.' I dok je navlačio gaće dalje mi je govorio: 'Ako se sramota ne može zatajiti, tada je na redu razvod. Ali time se mrlja sramote neće prikriti. I, općenito, razvod braka vrlo je ozbiljna stvar', nastavio je oblačeći se, 'najbolje je da se supruga naoruža strpljivošću i ne daje povoda javnoj sablazni. Uostalom, činite što hoćete, ja vas ostavljam nasamo s milostivom gospodom.' Gospoda Grotova se onda uvukla u krevet, gospodin Zemek mi je pružio ruku i otišao.« Ja se više ni ne sećam dobro kak nam je to pripovedal gospon Stendler i kaj je sve posle govoril jer on je vrlo inteligentno razgovaral s tom gospodom u krevetu, kak brak nije ustanovljen zato da bi svakoga iz čista mira privel k sreći, već da je svakom dužnost u braku suzbiti svoju požudu, te da svoju tjelesnost pročisti i produhovi. »A pritom sam se«, pripovedal je gospon Stendler, »počeo pomalo svlačiti i ka sam već bio svučen i pomamljen ko jelen kad se pari, usa je u sobu dobri znanac Stach, također privatni detektiv i konkurentske firme gospodina Sterna, kojoj se pak °'5ra, gospodin Grot u vezi svoje gospode koja, navodno, ima n vezu, i ništa drugo nije rekao osim: 'Aha, gospodin Stencu flagranti s gospodom Grotovom. Čestitam!' Ponovno je zatvorio vrata i otišao. 'Sad je sve svejedno', rekla je goSP Grotova, 'ne morate se tako brzo oblačiti, imate pokraj

mjesta. Meni se, milostiva, baš i radi o mjestu rekao ' . • v • • / i i više nisam ni znao sto govorim, samo se sjećam da sam vo govorio o tome da i odgoj djece stradava ako vladaju ncsiv o . v . . /~\ i . . y . i« mirice medu supružnicima.« Onda nam je još pnpoveda tok se brzo oblačil i kak je zbrisal, i kak se odlučil da bu to mesta rekel svom šefu, gosponu Chodounskom, al daotisci se malo oporaviti u gostionu, a kad je došel k šefu, većbilo je »prošla baba s kolačima«. Tam ti je već stajal onaj Stach s naređenjem svoga šefa, gospona Sterna, da zada posljednj udarac gospodinu Chodounskom. Rekel mu je da kakvog to ima namještenika u svojem privatnom detektivskom uredu Ovaj se ničeg boljeg ni mogel dosetiti, nego je odmah posla po ženu gospona Stendlera, da bi ona z njim, Stendlerom raspravila o tom kak je to moguće da ga, kad je nekam poslan po službenoj dužnosti, najdeju in flagranti detektiv konkurentske firme. »Otad imam«, uvek je govoril gospon Stendler kad bi se povela o tome reč, »još kvrgaviju tikvu« Onda, jel se igra pet — deset? Igrali su. Vlak se zaustavio na postaji Mošon. Bila je već večer nikoga nisu puštali iz vagona. Kad su krenuli, začuo se iz jednog vagona snažan glas koj kao da je želio zaglušiti tutnjavu vlaka. Neki vojnik od Kašperskih Gora, u pobožnom večernjem raspoloženju groznom je dernjavom opisivao tihu noć koja se spuštala na mađarske ravnice: w*

Gute Nacht! Gute Nacht! Allen Muden sei's gebracht. Neigt der Tag stille zur Ende, ruhen allefleis'gen Hdnde, bis der Morgen ist enuacht. Guten Nacht! Guten Nacht!1 OtOna \

Pof i^. ~~ Laku noć! Neka dođe svima umornima! Dan se tiho primiče kraju, sve marljive ruke • d°k se ne probudi jutro. Laku noć! Laku noć! (njem.) 468

469

»Halt Maul, du Elender«1, prekinuo je netko sentim talnog pjevača koji je zamuknuo. n

"

Odvukli su ga od prozora. Ali vrijedne ruke nisu počivale sve do jutra. Kao i svuda vlaku, pod svjedom svijeća, tako su i ovdje pod svjetlom m l petrolejske lampe obješene o zid kartali, a Svejk bi, svaki put kad bi netko propao pri uzimanju, izjavljivao daje to najpravednij igra, jer svatko može izmijeniti karata koliko hoće. — Kod kaufcvika — tvrdio je Švejk — mora se zarneniti samo as i sedmica, ili se možeš predati. Ostale karte ne moraš zameniti. Ak to napraviš, delaš to na svoj rizik. — Idemo igrati za cugu — predložio je Vanek, uz opće odobravanje. — Crvena sedmica — objavio je Švejk, uzimajući karte — svaki ulaže petaka, a daje se po četri. Delajte dečki, da se nekaj nakupi. A na svim licima moglo se vidjeti takvo zadovoljstvo kao da rata nema, kao da se ne nalaze u vlaku koji ih vozi na položaje, u velike, krvave bitke i masakr, već kao da su u nekoj praškoj kavani, za kartaškim stolom. — Nisam si ni pomislil — rekao je nakon jedne partije Svejk — kad sam krenul na ništa i zamenil sve četri karte da bum zvlekel mačka (asa). Kam se rivate na mene s tim kraljem? Sad bum vam tukel tog kralja. I dok su ovdje tukli kralja mačkom, daleko na bojištu kraljevi su se međusobno tukli s pomoću svojih podanika. U stožernom vagonu, gdje su sjedili časnici pohodnog bataljuna, vladala je na početku vožnje čudna tišina. Vecm časnika bila je zadubljena u malu knjigu platnenog uveza pod naslovom »Die Siinden der Vater. Novelle von Ludw g Ganghofer«2. Svi su istovremeno bili zauzeti čitanjem l ' stranice. Satnik Sagner, zapovjednik bataljuna, stajao je 1. Jezik za zube, bijednice! (njem.) 2. »Grijesi otaca« — novela Ludwiga Ganghofera. (njem.)

470

u ruci je držao istu takvu knjigu, -a također otvorenu stranici 161. -ci 161. promatrao je kraj kojim su prolazili i razmišljao kako . .m jto razumljivije objasni što da čine s tom knjigom. H'lo ie to, naime, strogo povjerljivo. Časnici su, međutim, razmišljali o tome kako je pukovnik Schroder skroz poluA'o Bio je, doduše, već odavno trknut, ali ipak nije bilo za Muvati da će ga to spopasti tako naglo. Pred sam polazak vlaka pozvao ih je na posljednje vijećanje, na kojem im je priopćio da svakome pripada po jedan primjerak knjige »Die Siinder der Vater. Novelle von Ludwig Ganghofer«, koje je dao donijeti u bataljunski ured. — Gospodo — rekao je strahovito tajanstvenog izraza lica — nikada ne zaboravite na stranicu 161. Premda su se zadubili u tu stranicu, iz nje nisu ništa mogli razabrati. Tamo je stajalo da je nekakva Marta pristupila pisaćem stolu, otuda izvukla nekakvu glumačku rolu i glasno razmišljala kako publika mora suosjećati s glavnim junakom. Zatim se na toj stranici pojavio i neki Albert, koji se neprestano trudio govoriti duhovito, što je, istrgnuto iz nepoznate radnje koja se maloprije odigravala, zvučalo kao totalna bljezgarija, tako da je natporučnik Lukaš od bijesa pregrizao cigaretnik. »Stari je poludio«, mislili su svi, »s njim je već gotovo. Sad 06 ga premjestiti u Ministarstvo vojske.« Satnik Sagner odmaknuo se od prozora pošto je u glavi ^e to dobro iskomponirao. Nije bio baš previše pedagoški ladaren, zato mu je prilično dugo trebalo da u glavi sastavi cl e J 'i plan predavanja o značenju stranice 161. "rije nego što je počeo izlagati, oslovio ih je onako kako je 1 c mio stari pukovnik, s »Meine Herren«, premda ih je pred azak u vlak oslovljavao: »Kameraden«. • 7~ Ak°> meine Herren... — i stade im pripovijedati da s moć dobio od pukovnika instrukcije koje su se ticale S Also, meine Herren... — nastavio je svečano — ovo su

471

vrlo strogo povjerljive informacije, a u vezi s novim susr šifriranja brzojava na bojištu. Kadet Biegler izvukao je bilježnicu i olovku, i r u neobično revnosnim tonom:

Otn

° — Spreman sam, gospodine satnice. Svi su pogledali tog glupana, čija je revnost u škol1 jednogodišnjih dragovoljaca graničila s blesavošću. Prijav' se dragovoljno u vojsku, a prvom je prilikom zapovjedniku škole jednogodišnjih dragovoljaca, dok se ovaj upoznavao s obiteljskim prilikama pojedinih učenika, objasnio da su mu se preci prvotno pisali Biigler von Leuthold i da su imali na grbu rodino krilo s ribljim repom. Otada su ga prozvali po njegovu grbu, pa je »rodino krilo s ribljim repom« bilo nemilosrdno progonjeno i odmah postalo nesimpatično iako se to nikako nije moglo povezati s poštenim obrtom njegova oca koji je prodavao kunićeve i zečje kože. Premda se taj romantični zanesenjak pošteno trudio progutati cjelokupnu vojničku znanost i istaknuti se marljivošću, učenjem i znanjem svega što se predavalo u školi, to mu nije bilo dovoljno, pa je na svoju ruku sve više i više pretrpavao glavu studiranjem spisa o vojnom umijeću i povijesti ratovanja, o čemu bi uvijek zapodijevao diskusiju na koju ili nisu pristajali ili su ga u njoj poražavali. U časničkim krugovima samog sebe držao je ravnopravnim s višim časnicima. — Sie, kadett1 — rekao je satnik Sagner — dok vam ne dozvolim da govorite, šutite, jer vas nitko ništa nije ni pte°Uostalom, vi ste vraški pametan vojnik. Ja vam ovdje p°dastirem izuzetno povjerljive informacije, a vi ih zapisujete svoju bilježnicu. Ako izgubite notes, čeka vas prijeki sud. Uza sve to, kadet Biegler imao je i lošu naviku sto trudio kojekakvim isprikama svakoga uvjeriti u svoje do namjere. .. — Pokorno javljam, gospodine satnice — odgovori )

fai • koti mitraljesku vatru valja usmjeriti nalijevo; Stvar — s nama — da — mi — po-~~ "u lu 'U — *" — orjećasmo — tu — Marta — tebe — to — tjeskobno — zatim — zatim' -^ n). Mta — mi toga — mi — hvala — zaista — upravni kolegij — kraj — mi obećasmo Poboljšao — obećasmo — zaista — mislim — ideja — sasvim — vlada — glas »f«

473

1. Vi, kadete! (njem.)

472

. rj eventualnom gubljenju zapisnika nitko neće moći "" -tj što sam napisao budući da to stenografiram, a moje iT 'enice nitko ne zna pročitati. Upotrebljavam engleski Savstenografije. Svi su ga pogledali s prezirom; satnik Sagner odmahnuo . julcorn i nastavio svoje predavanje. ' ___ Već sam spomenuo novi način šifriranja telegrama bojištu, a ako vam je bilo neshvadjivo zašto vam je nreporučena upravo 161. strana iz novele Ludwiga Ganghofera »Die Siinden der Vater«, to je zato, gospodo, što u njoj leži ključ za novu metodu šifriranja, propisan na temelju novog ukaza armijskog stožera kojemu smo dodijeljeni. Kao što vam je poznato, postoji mnogo metoda kojima se šifriraju važni izvještaji s bojišnice. Najnovija metoda koju mi upotrebljavamo jest metoda dopunskih brojeva. Time, znači, otpadaju one šifre koje ste prošlog tjedna dobili od divizijskog stožera, kao i upute za njihovo dešifriranje. — Erzherzogs Albrechtsvstem — promrmljao je za sebe kadet Biegler — 8922 = R, preuzeto iz Gronfeldove meto d e. — Novi sustav je vrlo jednostavan — odzvanjao je vagonom satnikov glas. Od gospodina pukovnika, osobno sam dobio knjigu i informacije. Dobijemo li, naprimjer, naredbu: »Auf der Kote 228, Maschinengewehrfeuer linksrichten«, ona će stići u obliku te ^grarna: »Sache — mit — uns — daš — wir — aufsehen — m — die — versprachen — die — Martha—dich — daš "^ angstlich — dann — wirr — Martha — wir — den — ^— Dank — wohl — Regiekollegium — Ende — wir — rs prachen — wir — gebessert — versprachen — wirklich ~~" denke — Idee — ganz — herrscaht — Stimme — letzn -« Dakle, izvanredno jednostavno, bez ikakvih suvišnih

l

kombinacija. Od stožera telefonom bataljunu, od bar ltelefonom u kompaniju. Dobije li zapovjednik šifrir -^ egram, dešifrirat će ga na ovaj način. Uzet će »Die S"^' der Vater«, otvorit će je na strani 161. i početi odozgo n protnoj, 160. stranici tražiti riječ »Sache.« Molim, gosn^ Prvo se riječ »Sache« na 160. strani nalazi u rečenič ° redosljedu kao pedeset druga riječ, znači na suprotnoj in traži se pedeset drugo slovo odozgo. Primjećujete da je to A Sljedeća riječ u telegramu je »mit«. U rečeničnom redoslijed na stranici 160. to je sedma riječ, a odgovara sedmom slovi na stranici 167., slovu U. Onda dolazi »uns«, to jest, molim vas, pratite me pozorno, osamdeset osma riječ, što odgovara osamdeset osmom slovu na suprotnoj, 161. stranici, a to je F, i tako imamo dešifrirano »Auf«. I tako nastavimo dok ne razjasnimo zapovijed: »Na koti 228 usmjeriti paljbu strojnica nalijevo«. Vrlo domišljato, gospodo, jednostavno, a nije moguće dešifrirati bez ključa: 161. str., Ludwig Ganghofer: »Die Siinden der Vater«. Svi su šutke promatrali te nesretne stranice i nekako se nad njima duboko zamislili. Na trenutak je vladala tišina, kad odjednom kadet Biegler zabrinuto uzviknu: »Herr Hauptman, ich melde gehorsam: Jesus Maria! Es stimmt nicht!«1 Mogli su se truditi koliko su htjeli, ali nitko osim satnika Sagnera nije na stranici 160. našao one riječi, a niti na suprotnoj stranici 161. ona slova koja bi odgovarala tim riječima, čime je počinjao ključ. — Meine herren — zamucao je satnik Sagner kada se uvjerio da očajnički krik kadeta Bieglera odgovara istini" pa što se to dogodilo? U mojem Ganghoferovu »Die Siinden der Vater« toga ima, a kod vas toga nema. , — Dopustite, gospodine satnice — javi se opet ka Biegler — dopustite da upozorim da roman Ludwi£ Ganghofera ima dva dijela. Izvolite se, molim, u to uvje 1. Gospodine satnice, pokorno javljam. Isuse i Marijo, ne slaže se. (njem.)

474

,rrt i •:

• naslovnoj stranici: »Roman in zwei Banden«.1 Mi P ^ !' jj0; a vi imate II. dio — nastavio je temeljiti kadet ___ pa je stoga razumljivo da naše 160. i 161. stranica #, ovaraju vašima. Mi imamo nešto posve drugo. Prva ° dešifriran°g telegrama kod vas bi trebala biti »Auf«, a 1

1

e\ fl aj l **

i ^^

Sada je svima postalo potpuno jasno da Biegler ipak nije , v fgjjav glupan. _ ja imam II. dio iz stožera brigade — rekao je satnik cfoner _ i vjerojatno se radi samo o grešci. Gospodin pukovnik naručio je za vas I. dio. Prema svemu sudeći — nastavio je, kao da je to potpuno točno i jasno, i kao da je on to znao davno prije nego što je započeo svoje predavanje o vrlo jednostavnom načinu šifriranja — spedjali su to u stožeru brigade. Nisu javili u pukovniju da je riječ o drugom dijelu, tako se to i dogodilo. Kadet Biegler se za to vrijeme pobjedonosno osvrtao, a poručnik Dub šapnuo je natporučniku Lukašu da je »rodino krilo s ribljim repom« sredilo Sagnera baš kako treba. — Čudnovat slučaj, gospodo — javio se opet satnik Sagner, kao da je htio nastaviti razgovor jer je tišina postala vrlo mučna — u brigadnom su uredu ograničeni ljudi. — Dopustite mi istaknuti — javio se opet neumorni kadet Biegler, koji se opet htio pohvaliti svojom pameću — da slične stvari povjerljive ili strogo povjerljive prirode ne °i ni smjele iz divizije ići preko ureda brigade. Predmet koji se tiče najpovjerljivijih djelatnosti armijskog zbora mogao bi Se dostaviti strogo povjerljivom okružnicom, i to samo zapovjednicima divizijskih, brigadnih i pukovnijskih jednica. oznat mi je sustav šifri koje su bile upotrebljavane u ratu za ^diniju i Savoju, zatim one na englesko-francuskoj strani blt karna za Sevastopolj, pa u bokserskom ustanku u Kini u *: posljednjem rusko-japanskom ratu. Ti su se sustavi pre-

Ban

« dva dijela, (njem.)

475

— A nama je do toga stalo kao do lanjskog snijeg dete Biegler — s izrazom antipatije i negodovanja rek' • satnik Sagner. — Sigurno je da je sustav o kojemu je k-f riječ, a koji sam vam objašnjavao, ne samo jedan od najb p^ nego, može se reći, nedostižan. Svi odjeli kontrašpijun • naših neprijateljskih stožera mogu nas za rep uhvatiti M mogu pročitati naše šifre ni da puknu od muke. To je neš u potpunosti novo. Te šifre nemaju ranijeg uzora. Revnosni kadet Biegler značajno se nakašljao. — Dopustite, gospodine satnice — rekao je — da vas upozorim na Kerickhoffovu knjigu o ratnom šifriranju. Tu knjigu, u izdanju Vojnog znanstvenog leksikona, svatko može naručiti. Tamo je potanko opisana, gospodine satnice, metoda o kojoj ste nam govorili. Njezin pronalazač je pukovnik Kircher, koji je služio za Napoleona Prvog u savojskoj vojsci. To je Kirceherovo šifriranje s pomoću riječi, gospodine satnice: svaka riječ telegrama dešifrira se s pomoću ključa na suprotnoj stranici. Tu je metodu usavršio natporučnik Fleissner u knjizi »Handbuch der militarischen Kryptographie«1, koju svatko može kupiti u izdanju Vojne akademije iz Bečkog Novog Mjesta. Molim, gospodine satnice. Kadet Biegler posegnu u svoju torbu i izvuče knjižicu o kojoj je govorio, te nastavi: — Fleissner navodi isti primjer, molim, izvolite se svi uvjeriti. Isti taj primjer, koji smo čuli: Telegram: Auf der Kote 228 Maschinengewehrfeuer linkscrichten. Ključ: Ludwig Ganghofer: Die Siinden der Vater Zweiter Band. I molim, pogledajte dalje: Šifra: »Sache mit uns daš wi aufsehen in die versprachen die Martha« i tako dalje. Uprav to što smo maloprije čuli. Tome se nije imalo što prigovoriti. To balavo »r° krilo s ribljim repom« imalo je pravo. 1. P riručnik vojnog tajnog pisanja, (njem .)

476

1 1 ritŠtc^i"":!? " • ' " < " ' -' '

I tožeru armije netko si je od gospode generala olakšao Otkrio je Fleissnerovu knjigu o vojnom šifriranju, i bila riješena. • •• • • t t 7 čitavo to vrijeme moglo se primijetiti kako oručnik Lukaš pokušava savladati neko čudno duševno buđenje. Grickao je gornju usnu, htio je nešto reći, ali je kraju počeo govoriti o nečem posve drugom nego što je uprvi mah htio. _ Ne smije se to uzeti tako tragično — rekao je s nekim čudnim skanjivanjem — tijekom našeg boravka u logoru u Brucku nad Litavom izmijenilo se nekoliko sustava šifriranja telegrama. Prije nego što dođemo do bojišnice, bit će novih i novih sustava, ali mislim da na bojištu nema vremena za dešifriranje takvih kriptograma. Prije nego što bi itko od nas dešifrirao takav sličan šifrirani tekst, davno bi već ostao bez satnije, bataljuna i brigade. To nema nikakva praktičnog zn a če n ja. Satnik Sagner vrlo je nerado potvrdio kimanjem glave: — U praksi — rekao je — barem što se tiče mojih iskustava sa srpskog bojišta, nitko nije imao vremena za dešifriranje šifri. Ne kažem da šifre nisu važne pri duljem boravku u rovovima, kad se ukopamo i čekamo. A da se šifre mijenjaju, i to je istina. Satnik Sagner povlačio se na cijeloj liniji: —Velik dio knrivnje za to što se naši stožeri na pozicijama ^e manje služe šiframa leži i u našim poljskim telefonima, °J' nisu ispravni i ne reproduciraju jasno pojedine slogove, ^očito uz topovsku paljbu. Naprosto, ne čujete ništa i ^n° se stvara suvišni kaos — zašutio je. ~~ Zbrka na bojištu jest ono najgore što se može dogoditi ~~~ dodao je proročki i iznova ušutio. — Za koji trenutak . nastavio je gledajući kroz prozor — mi smo u Rabu. eine Herren! Vojnici će dobiti po petnaest deka mađarske ^e. Pola sata voljno. P °gledao je na maršrutu: ~~~ U četiri i dvanaest minuta se odlazi. U tri i pedeset 477

osam sve mora biti u vagonima. Znači, izlazi se reH satnijama. Najprije 11. i tako dalje. Zugsweise, £): j*1.^ Verpflegungsmagazin No. 6.1 Nadzor pri izdavanju i °n Biegler. ' ' Ht Svi su pogledali na kadeta Bieglera pogledom: »£v . rata, golobradi«. ^ Ali marljivi kadet Biegler izvukao je iz torbe arak n • i ravnalo, nacrtao ravne crte, razdijelio pohodne SSTI upitao zapovjednike pojedinih satnija o brojnom stan1' vojnika, no ni jedan to nije znao napamet, pa su tražen podatke mogli dati Biegleru samo po nejasnim bilješkam iz svojih notesa. Za to vrijeme satnik Sagner počeo je iz očaja čitati tu nesretnu knjigu »Grijesi otaca«, a kada se vlak zaustavio na postaji u Rabu, sklopio je pročitane stranice i izjavio: — Taj Ludwig Ganghofer ne piše loše. Natporučnik Lukaš prvi je izjurio iz stožernog vagona i otišao prema vagonu u kojem se nalazio Švejk. Švejk i ostali već su odavno prestali kartati, a Baloun, posilni natporučnika Lukaša, već je bio tako gladan da se počeo buniti protiv vojnog vrhovništva i pričati kako vrlo dobro zna da se gospoda časnici već šopaju. Rekao je da je to gore nego u doba kmetstva, jer da prije u vojsci nije bilo tako. Kao što njegov dedek priča kod kuće, časnici su u ratu šezdeset šeste godine dijelili s vojnicima i kokoš i kruh. Njegovoj kuknjavi nije bilo kraja, sve dok konačno Svej nije odlučio pohvaliti vojničke prilike u sadašnjem ratu. — Ti imaš nekakvog mladog dedeka — rekao je Ijubazn kad su došli do Raba — koji se može sećati samo tog raW . šezdeset šeste. Ja znam nekakvog Ronovskog, a taj je l dedeka koji je bil u Italiji još dok je bilo kmetstvo, "" odslužil svojih dvanajst let, a doma se vratil ko

bil bez posla, tog je dedeka njegov otac uzel k sebi u **" ^ T onda su jednom išli na đaku voziti klade. Ta ti je ^ Li da kak nam je pričal taj dedek koji je služil kod j6^2 jol; bila ko balvan, pa je nisu mogli ni pomaknuti. A ^^ekel:'»Ostavimo je ovde, gaduru, ko bu se još z njom C l« A lugar, koji je to čul, počel je vikati i podigel je ?at jer da se ta klada mora natovariti. Taj dedek tog našeg n vskog ni niš drugo rekel osim: »Balavac jedan, ja sam . opsluženi vojnik«. Ali za tjedan dana dobil ti je poziv i t :e bil regrutiran u Italiju, gde je opet ostal deset let, a doma je pisal da bu tog lugara, kad se vrati, zatukel sekirom glavi. Još je bila sreća da je taj lugar prije umri. Uto se na vratima vagona pojavi natporučnik Lukaš. — Švejk, dođite ovamo — rekao je — ostavite te svoje dupe priče i radije mi dođite nešto objasniti. — Bez daljnjega, pokorno javljam, gospon obrlajtant. Natporučnik Lukaš je odveo Švejka, a pogled kojim ga je pratio bio je vrlo podozriv. Tijekom predavanja satnika Sagnera, koje je završilo potpunim fijaskom, natporučnik Lukaš je usavršio svoje detektivske sposobnosti, za što i nije trebalo mnogo naročitih kombinacija jer mu je dan prije odlaska Švejk raportirao: »Gospon obrlajtant, u bataljonu su nekakve knjige za gospodu oficire. Donesel sam ih iz pukovnijskog ureda.« Upravo stoga, čim prijedoše druge tračnice i zadoše iza neke ugašene lokomotive koja je već tjedan dana čekala vlak 51 streljivom, natporučnik Lukaš izravno upita: ~~ Švejk, kako je to ispalo s tim knjigama? ~~ Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je to jako priča, a vi se uvek izvolite uzrujati kad vam nekaj pripovedam. Ko onda, kad ste mi hteli dati ćušku ^ ste potrgali onaj dopis koji se tical ratnog zajma, a ja Pripovedal da sam jednom čital u nekakvoj knjigi da riJe> dok je bil rat, ljudi plaćali daće po broju prozora; za prozor dvadesetaka, a od svake guske... Ovako nećemo nikamo stići, Švejk -m* rekao je

1. Po vodovima pravac u opskrbne skladište br. 6. 478

479

natporučnik Lukaš nastavi a ući saslusavanie, ^ p ori ji v . i . , . . ' . ' C em u ;, ooUucio da strogo povjerljive stvari ostanu potpuno taj • kako ne bi taj klipan Svejk ponovno od toga nan ^ nekakvu glupost. ^ — Znate li za Ganghofera? — A kaj je on? — upitao je Svejk sa zanimanjem. — To je njemački pisac, budalo blesava — odgovorio' natporučnik Lukaš. — Časna reč, gospon obrlajtant — rekao je Svejk izrazom mučenika — ja osobno ne poznam ni jednoj njemačkog pisca. Ja sam poznaval jednog češkog pisca osobno, nekakvog Ladislava Hajeka iz Domažlica. On je bil urednik Svijeta životinja, a ja sam mu jednom prodal džukca za čistokrvnog špica. Bil je to jako veseli gospon, i dobar. Zalazil je u jednu birtiju, tam je uvek čital svoje priče, tak tužne da su svi umirali od smeha, on je onda plakal i častil je sve u birtiji, a mi smo morali pevati: -.li*' : Domažlicka velka vrata > /K] farbana ko srčeko, •> .tfer i grlit cure oko vrata može spremi dečko. Ali njega više nema crna zemlja sad ga sprema... — Pa niste u kazalištu, Svejk, derete se ko operni pjevač — rekao je uplašeno natporučnik Lukaš kada je Svejk za pjevao posljednju rečenicu: »Samo njega više nema, crn zemlja sad ga sprema«. .. . — Nisam vas to pitao. Htio sam znati jeste li primije da su one knjige koje ste mi spominjali bile od Gangho e Što je s tim knjigama? — eksplodirao je Ijutito. u — S onima kaj sam ih donesel iz pukovnijskog ure ^ bataljon? — upitao je Svejk. — To je zbiljam napisal taj kome me pitate dal ga poznam, gospon obrlajtant. J dobil telefonogram direkt iz pukovnijskog ureda. 480

li te knjige poslati u bataljonski ured, al tam ni bilo, pa ni dežurnog; svi su morali biti u kantini, išlo na front, pa niko ni znal jel bude još ikad sedel u ier .nj Oni su tam bili, gospon obrlajtant, bili i pili, pa se elefon nikog, ni iz jedne marškumpačke nije moglo do-L' • osim mene, jer ste mi naredili da ko ordonanc sedim kod lefona dok nam ne dodeliju telefonista Chodounskog, i ja sedel i čekal, dok ni došel red na mene da odem. Iz puk-vnijskog su ureda špotali da nigde nemreju nikog dozvati, a imaju telefonogram, u kom se veli da ured bataljona podigne pukovnijskom uredu nekakve knjige za gospodu časnike iz čitavog maršbataljona. Zato jer znam, gospon obrlajtant, da se u vojski mora delati brzo, telefoniral sam u bataljonski ured da budem ja sam podignul te knjige, i da bum ih odne-sel u bataljonski ured. Onda su me tam tak natovarili da sam to jedva dovlekel k nama, do našeg ureda, i pregleda! sam te knjige. A onda sam si mislil svoje. Pukovnijski blagajnički narednik u pukovnijskom uredu rekel mi je da prema pukovnijskom telegramu u bataljonu već znaju kaj trebaju izabrati iz tih. knjiga, koji dio. One, te knjige bile su u dva dela. Prvi dio posebno, drugi dio posebno. Nikad se u životu nisam tak nasmija!: iako sam u životu pročita! jako puno knjiga, nikad u životu nisam niš počel čitati od drugog dela. A on mi tam još jednom veli: »Tu imate prvi dio, a tu vam je drugi dio. A koji dio trebaju pročitati gospoda časnici, to će oni sami znati«. Tak sam si pomislil da su se svi nacugali, jer znam ^ se knjiga treba čitati od početka, ko naprimer taj roman k°ji sam ja donesel, taj »Siinden der Vater«, jer i ja znam isto n ei ) nački. Znam da se mora početi od prvog dela, jer nismo ^ Vidovi pa da čitamo naopak. Zato sam i vas pital, gospon riajtant, prek telefona, kad ste se vratili iz kazina, i javi! ^ v am za te dve knjige, još sam vas i pital da to slučajno )e sad u ratu obratno, pa se knjige čitaju obrnutim redom, o drugi, a onda tekprvi dio, a vi ste mi rekli da sam pijana *a kad ne znam da je u Očenašu prvo »Oče naš«, a tek đa »Amen«. Jel vam zlo, gospon obrlajtant? — upitao je nte

481

sa zanimanjem Švejk kada se blijedi natporučnik uhvat' stube vodnog spremnika ugašene lokomotive. ^ Na natporučnikovu blijedom licu nije se pojavio nik V izraz srdžbe. Bilo je u njemu tek nečeg očajnog i bezn j n °g— Dalje, dalje Švejk, sad je već svejedno, već je dobro — I kak velim — odzvanjao je napuštenim kolosijekom Švejkov meki glas — ja sam isto bil takvog mišljenja Jed nom sam kupil nekakav krimić o Roži Savanu iz Bakonjske šume, tam je falil prvi dio, pa sam moral pogađati kakav \e bil početak, jer ni u takvom razbojničkom romanu nemrete bez prvog dela. Tak mi je bilo potpuno jasno da bi to bilo bez veze kad bi gospoda časnici počeli prvo drugi, a onda prvi dio, i kak bi to zgledalo glupo kad bi u bataljonskom uredu raportiral ono kaj su mi rekli u pukovnijskom uredu, da gospoda oficiri već znaju koji dio trebaju čitati. Meni je uopće s tim knjigama, gospon obrlajtant, to izgledalo grozno čudno i zagonetno. Ja sam znal da gospoda oficiri inače malo čitaju, a još kad je ta ratna zbrka... — Švejk, te svoje gluposti zadržite za sebe — zastenjao je natporučnik Lukaš. — Pa ja sam vas, gospon obrlajtant, odmah pital prek telefona, jel hoćete odmah obadva dela najenput, a vi ste mi rekli točno ko i sad, da si ostavim te gluposti za sebe, da se ne bute valjda još navlačili z nekakvim knjigama. A onda sam si pomislih ak je to vaše mišljenje, moraju onda i ostala gospoda na to tak gledati. Pital sam i tog našeg Vaneka, taj ipak ima nekakvog iskustva s fronte. A on mi je rekel da su si u početku sva gospoda oficiri mislili da je ćeli rat nekakva zezancija, i da su si vlekli na frontu ćele biblioteke ko ideju na godišnji odmor. Čak su na fronti od nekakvih n vojvotkinja dobivali na dar ćela sabrana dela raznih P 6511 ! tak da su se posilni pod tim navlekli i proklinjali dan su se rodili. Vanek je rekel da su te knjige bile niškoriso se tiče pušenja, a zato jer su bile od finog, debelog P aP ' na zahodu si je čovek s takvim pesmicama, s dopušten) 482

obrlajtant, odral ćelu rit. Za čitanje ni bilo vremena, g°sP er stalno moralo bežati, pa se to bacalo, a onda su se tak i jknuli, čim bi se čule prve topovske kanonade, posilni ' Mi'tili sve zabavne knjige. Posle toga kaj sam čul, htel sam » :enput čuti vaše mišljenje, gospon natporučnik, a kad '°m vas pital prek telefona kaj narediti s tim knjigama, onda rekli da ja, kad mi nekaj ude u tu moju glupu tikvu, popuštam dok ne dobim jednu prek gupca, i tak sam, dakle, gospon natporučnik, odnesel u ured bataljona samo prve delove od tog romana, a drugi dio sam, zasad, ostavil u našem uredu. ImaJ sam dobru nameru: kad gospoda časnici pročitaju prvi dio, da im se izda drugi dio, ko u knjižnici, al odjednom je to došlo da se ide, plus telefonogram za ćeli bataljon da se sve kaj je suvišno treba predati u pukovnijski magazin. Onda sam još pital gospona Vaneka jel drugi dio tog romana smatra za nekaj suvišnoga, a on mi je rekel da posle tih tužnih iskustava u Srbiji, u Galiciji i u Mađarskoj, nikakve zabavne knjige uopće ne voziju na frontu, a za one škrabice u gradovima, u kojima se skupljaju stare novine za vojnike, da su zbilja dobre jer da se u novine može dobro motati duhan ili seno koje vojnici pušiju u rovovima. U bataljonu su već razdelili te prve delove od tog romana, a te druge delove smo odnesli u magazin. Švejk malo pošutje i odmah doda: •— Tam vam ima raznih stvari, u tom magazinu, gospon °Wajtant, čak i cilinder budejovičkog zborovođe, koji je z n jim i došel u pukovniju... — Nešto ću vam reći, Švejk — s teškim uzdahom javio e totporučnik Lukaš — vi uopće niste svjesni dosega svoga Ponašanja. Meni se i samom gadi nazivati vas budalom. Za ^u blesavost uopće nema riječi. Kad vam kažem budalo, J& vas ustvari nazivam ljubaznim imenom. Vi ste izveli . to tako grozno, da su vaši najstrašniji zločini koje ste si Pustili izvesti za sve ovo vrijeme otkako vas ja znam prema °me — pravi anđeoski pjev. Kad biste znali, Švejk, što ste Pravili... ali vi to nećete nikada doznati... ako bi se nekada 483

povela riječ o tim knjigama, da se niste usudili zucn • sam vam ja telefonom nešto rekao, o tome da bi se taj d dio... ako bi se ikada povela riječ o tome što se dogodilo • prvim i drugim dijelom, na to ne obraćajte pozornost Vničemu niste ništa čuli, ništa ne znate, ničega se ne sje' ° e Da se niste usudili u nešto me upletati, vi jedan... ' Natporučnik Lukaš govorio je glasom kao da ea trp« ,> , 1 . » . °č -i • -i • • &aucsegro. znica, a kada je ušutio, bvejk je iskoristio trenutak za yv 0' nevino pitanje: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da mi oprostite to kaj pitam zakaj nikad ne bum doznal kaj sam to izvel tak groznoga. Ja sam se, gospon obrlajtant, usudil pitati samo zbog toga da bi se mogel čuvati ubuduće takvih stvari, jer se obično i govori da se čovek uči na greškama, ko i onaj ljevač Adamec iz Dakovke, koji se zabunom napil solne kiseline... Nije dovršio jer je natporučnik Lukaš prekinuo taj njegov primjer riječima: — Trubo jedna! Neću vam ništa objašnjavati. Upada jte sad u vagon i recite Balounu da mi, kad stignemo u Budimpeštu, donese u stožerni vagon nekakvo pecivo i uz to jetrenu paštetu koja mi je u staniolu dolje u koferu. A onda još recite Vaneku da je mazga. Triput sam tražio da mi da točan broj vojnika. A kada sam to danas trebao, imao sam samo podatke od prošlog tjedna. — Zum Befehl, Herr Oberleutnant! — proderao se Svejki polagano udaljio prema svome vagonu. Natporučnik Lukaš prošetao je prugom i pritom pomis lio: —Trebao sam mu ipak dati par pljuski, a ne s njim razg° varati kao s kakvim prijateljem. Svejk je ozbiljna lica ušao u svoj vagon. Postova ; samoga sebe. Ne događa se svaki dan da izvede nešto strašno, a da nikada ne smije doznati što je to bilo. .**-••• 484

•HJ."

Gospon blagajnički narednik — reče Svejk kada je ^~~. j jo na svom mjestu — čini mi se da je gospon obrlaveC T »kas danas jako dobro raspoložen. Šalje vam po meni iff lf lt lA 1* *^ ^ * . . - l i . . ku da ste mazga jer vas je f već triput pital da mu javite ^Čan broj vojnika. ___ Herrgott — razljutio se Vanek — ja ću tim vodnicima apriti. Zar sam ja kriv što svaki takav kreten od vodnika !jj što hoće i ne šalje mi brojno stanje voda? Pa zar si to ebam isisati iz malog prsta? I to su mi nekakvi odnosinašoj u kompački. To se valjda može dogoditi samo u jedan aestoj marškompački. Ali ja sam to predosjećao, ja sam to znao. Nisam ni minutu sumnjao da je kod nas nered. Jedan dan u kuhinji nedostaju četiri porcije, a drugi dan suviška. tri Kad bi mi ti banditi barem javili da im je netko u nici. bol Još prošli mjesec vodio sam nekakvog Nikodema, a tek sam kod isplate doznao da je taj Nikodem umro u bolniciBudejovicama, u od nagle sušice. Stalno se za njega fasovalo. Mundir smo za njega fasovali, a sad pitaj boga kamo je to nestalo. A onda mi još gospodin oberlajtnant kaže da sam mazga, a ni on sam ne može očuvati red u svojoj kompaniji. Financijski narednik Vanek hodao je uzrujano po v ag o n u : — Da sam ja zapovjednik?! To bi sve moralo klapati, taao bih pregled o svakom manjku. Dočasnici bi mi dvaput dnevno javljali brojno stanje, ali što vrijedi kad dočasnici Nsta ne vrijede. Kod nas je najgori od svih onaj vodnik ^ika- Pun je viceva i šala, a kad mu prijavim da je Kolafik Premješten iz njegova voda u komoru, on mi sutradan javlja 1510 brojno stanje kao da se Kolafik i dalje valja u kompaniji, . J^govu vodu. A kad se to ponavlja svaki dan, pa mi onda s kažu da sam mazga... ovako si gospodin oberlajtnant neće ..eci prijatelje. Financijski narednik nije nikakav kaplar s ko-)Un•*svako može obrisati... n, koji je otvorenih usta sve to slušao, izvalio je sam Vaneka. tu lijepu riječ, koju Vanek nije izgovorio, a Se valjda htio umiješati u razgovor. ,. jpff!':• 485

— Kuš tamo — rekao je Ijutito financijski narednik — Čuj, Baloun — javio se Švejk — tebi moram p0 ». da gosponu natporučniku, kad stignemo u Peštu, done ^ vagon nekakvu žemlju i tu jetrenu paštetu koju gospon RU lajtant ima dolje u koferu zamotanu u staniolu. Div Baloun očajno je objesio ruke, duge kao u čirnpan savio leda i ostao u tom položaju neko vrijeme. ' — Nemam — rekao je tihim, očajnim glasom, gledaju" u prljavi pod vagona. — Nemam — ponovio je isprekidano—ja sam vam mislil... ja sam je pred odlazak razmotal... ja sam ju ponjušil. da ni pokvarena... ja sam ju probal... — jauknuo je s takvim iskrenim očajanjem da je svima postalo sve jasno. — Požderali ste ju skupa sa staniolom — stao je pred Balouna financijski narednik Vanek, radujući se tome što ne mora dalje braniti svoje mišljenje da nije mazga, kako mu je poručio natporučnik, već da uzrok što je brojno stanje vojnika promjenjiva veličina X ima dublje korijene u drugim mazgama. Razveselio se što je razgovor skrenuo drugim smjerom i vrti se oko nezasitnog Balouna, oko novog tragičnog događaja. Vanek je dobio silnu želju da održi Balounu kakvu neugodnu moralnu poduku, no u tome ga je pretekao kuhar okultist Jurajda koji se, odloživši svoju voljenu knjigu, (prijevod staroindijskih sutri PragnaParamita), obratio potištenom Balounu koji se još više zgrbio pod teretom sudbine: — Vi, Baloune, morate bdjeti sami nad sobom, kak° ne biste izgubili povjerenje u sebe sama i vjeru u usud. Me smijete pripisivati sebi ono što je zasluga drugih. Ka"^s, nađete pred sličnim problemom kakav ste požderali, uvije pitajte samoga sebe: u kakvom je odnosu prema meni jetren pašteta? . . Švejk je smatrao zgodnim da ovo razmatranje potkrijeP praktičnim primjerom: ,j — Baloun, sam si mi prošli put pripovedal da bu vas kolinje i da bu suhog mesa, a čim bus doznal broj v > 486

» kad se smestimo, da ti tvoji odmah poslali komad P05, ca({ si predstavi da ti iz vojne pošte pošaljeju tu šunku sUll\na u bataljon, a ja i gospon blagajnički narednik svaki si Jpžerno P° komad, pa onda, jer bi nam pasalo, odrežemo •• š komadić, dok to na koncu s tom šunkom ne bi ispalo K, s jednim mojim poznatim poštarom, nekakvim Kozlem. n loval je na kosti, pa su mu prvo odrezali nogu do gležnja, nda do koljena, onda ispod kuka, a da nije na vreme umri, bili bi ga celog zrezali ko puknutu olovku. Možeš si predstaviti, Baloun, da ti tu šunku požderemo tak kak si ti gos-ponu obrlajtantu ponjupal jetrenu paštetu. Div Baloun pogleda ih tužno. — Jedino mojom preporukom i zaslugom — rekao je financijski narednik Balounu — ostali ste posilni kod gospodina oberlajtnanta. Trebali su vas prebaciti u sanitet, da iz borbe izvlačite ranjene. Pod Duklom su naši sanitarci triput zaredom išli po jednog ranjenog zastavnika koji je pred bodljikavim preprekama dobio u trbuh, i svi su ondje ostali s rupom u glavi. Tek ga je četvrti par donio, ali prije nego što su ga odnijeli u previjalište, zastavnik je bio pokojni. Baloun više nije izdržao i glasno je zajecao. — Kak te ni sram? — prezrivo je rekao Švejk — I ti si mi v o jn ik ... — Kad ja nisam napravljeni za rat — zajaukao je Baloun ~ja sam zbiljam gladuš, požderuh, zato jer su me istrgnuti E urednog života. Kod nas je to u familiji. Pokojni tata se kladil u birtiji u Protivfnu da bu za okladu pojel pedeset kobasa i dva velka kruha, i dobil je. Ja sam jednom za okladu P°Jel četri guske i dve zdele knedli sa zeljem. Doma se setim, P°sle obeda, da bi još nekaj pojel. Odem u špajz, odrežem si °tnad mesa, pošaljem si po bokal pive i progutam dve kile .ullog mesa. Imal sam kod kuće starog slugu Vomela i taj me !e u vek opominjal da se tak ne šopam, da se ne prežderavam, ^ se on seća kak mu je dedek još davno pripovedal o jed-rr!? ta vom k požderuhu. Kad je došel nekakvi rat, pa niš ni '° celih osam let; kruh su pekli od slame i od onoga kaj je

487

im

ostalo od semenki lana, a bil im je blagdan kad su si m mleko nadrobiti malo sira, jer kruha ni bilo. A taj seljak *•U je nastala ta beda, za tjedan je umri, jer njegov želudec ' • i? naviknuti na takvu selsku bedu... ^ Baloun je podignuo svoje ožalošćeno lice: — Ali, ja si mislim da Bog ljude kažnjava, al ih ipak napušta. — Gospod Bog je gladuše donesel na svet, i Gospo-1 Bo bu se za njih i pobrinul — istaknuo je Švejk. — Jednom već bil zvezani, a sad si zaslužil da te pošaljeju u prve linije' kad sam ja bil posilni kod gospona obrlajtanta, on se moeej u svemu na mene osloniti i nikad mu ni palo na pamet da bi mu ja nekaj požderal. Kad se dobivalo nekaj posebnoga, uvek mi je rekel: »Ostavite si to Švejk« ili »Meni baš nije do toga stalo, dajte mi komadić, a s ostalim radite što hoćete«, a kad smo bili u Pragu i poslal me nekam u restoran po obed, da si ne bi slučajno pomislil da mu nosim malu porciju jer sam pol požderal po cesti, ja sam od svojih novcih, kad mi se porcija učinila mala, kupil još jednu da bi se gospon obrlajtant najel i da si o meni niš lošega ne bi mis-lil. Ali, jedanput me je vlovil. Moral sam mu uvek nositi iz restorana jelovnik, a on bi si izabral. Tak si je taj dan izabral punjenoga goluba. Ja sam si mislil, kad su mi dali samo pol, da bi si možda gospon obrlajtant mogel pomisliti da sam mu tu drugu polovicu požderal, pa sam još jednu porciju dokupil od svojega i donesel takvu krasnu porciju d a je gospon obrlajtant Šeba, koji je taj dan tražil gde bu rucal, a točno je prije dvanajst sati došel u poset mojem oor jtantu, isto tak dobil jesti. A kad se najel, veli: >>^evm,0^i reći da je to jedna porcija. Na cijelom svijetu nećeš ao na jelovniku cijelog punjenog goluba. Danas kad do ij novac, poslat ću si u tu tvoju restauraciju po objed. Ke iskreno da je to dupla porcija.« Gospon obrlajtant pred njim pital da posvedočim da mi je dal novce za jednu porciju, jer da ni znal da bude ovaj došel. U g sam da mi je dal novce za obični obed. »Tako, vidis«>

• moj obrlajtant, »to ti još nije ništa. Prošli put mi je 'l donio dva guščja bataka za objed. Možeš li zamisliti: z rezancima., govedina u sardel-sosu, dva guščja ba-*7 h * knedli i zelja do stropa — i palačinke!« l- Mljac, mljac — mljackao je Baloun. Švejk je nastavio: _ I to je bil kamen smutnje. Gospon obrlajtant Seba hiliam je drugi dan poslal svoga posilnog po obed u naš estoran, a on mu je ko prilog donesel takvu malu hrpicu kokošjeg rižota ko kad se dete od šest tjedana pokaka u pelenu, tak, valjda dve žličice. A gospon obrlajtant Seba skoči na njega, da je pol požderal. A on da nije, da je nevin. A gospon obrlajtant Šeba njega po gupcu, a mene je istical ko primer, jer da ja nosim prave porcije gosponu obrlajtantu Lukašu. I tak ti se taj nevini isfliskani vojnik drugi dan u restoranu, kad je došel po obed, za sve raspita!, pa je to rekel svojem gosponu, taj opet mojemu obrlajtantu. Sedim ti ja navečer z novinama i čitam si izveštaje neprijateljskih stožera s bojišta, kad ti ude moj gospon obrlajtant sav bledi, i odmah se na mene hiti da bi mu rekel kolko sam tih duplih porcija u restoranu platil, jer da zna sve, da mi nikakvo poricanje ne bu pomoglo, da odavno zna da sam blesav, ali da bi bil takva budala, ni mu palo na pamet. Jer da sam mu napravil takvu sramotu, da bi najrade prvo ubil mene, a onda sebe. »Gospon obrlajtant«, rekel sam mu, »kad ste me primili u službu, ^J prvi dan ste govorili o tom da je svaki posilni lopov i Podla hulja. A u tom restoranu zbiljam daju tak male porC1 )e> da ste si mogli pomisliti, da sam zbiljam jedan od takvih P°dlih klipana, i da sam vam to požderal...« — Bože moj na T , ljv~~~ šaptao je Baloun, sagnuo se po kovčeg natporučnika ^sa i otišao s njim iza vagona. ^^~yOnda je natporučnik Lukaš — nastavio je Švejk ie !! Prevrtati sve žepe, a kad je to bilo uzalud, gurnul dir u kjbek i dal mi je svoju srebrnu vuru. Bil je tak Ujj iU1jV »Kada dobijem plaću, Švejk«, rekel mi je, »popišite ^0 sam vam dužan... a sat si posebno ostavite uz to. I

489

nemojte drugi put budaliti.« Onda je na nas obadva ud takva beda, da sam tu vuru moral odnesti u zalagao — Što radite tamo otraga, Baloune? — upitao je finan ijski narednik Vanek. Umjesto odgovora, nesretni Baloun se zagrcnuo. Otvor je, naime, kovčeg natporučnika Lukaša i šopao se njegovom posljednjom žemljom... Kroz kolodvor je bez zaustavljanja projurio drugi vojnički vlak, krcat »njemačkim majstorima«1 koje su slali na srpsko bojište. Još nisu bili došli k sebi od svoga oduševljenja rastankom u Beču, i bez predaha su se derali od Beča čak dovde: Prinz Eugenius der edle Ritter ivoll'tKaiser wiedrum kriegen Stadt und Festung Belegrad Er liej? schlagen einen Brucken dafiman kunnt' hinuberrucken mit derArmee wohlfur die Stadt.2

Neki kaplar bojovno uštirkana brka, nagnuvši se van i opirući se laktovima o vojnike koji su izbacili noge iz vagona i tako se klatili, davao je takt i urlao iz sveg glasa: Als der Brucken war geschlagen, dafiman kunnt mit Stuck und Wagen frei passier'n den Donauflufi, bei Semlin schlug man daš Lager, alle Serben zu verjagen..? \. Elitne njemačke vojne postrojbe, (pm.) 2. Prime Eugen plemeniti vitez htjede za cara opet osvojiti grad i tvrđavu I napraviti most preko kojega će moći ući s vojskom u grad. (njem.) 3. Kad su podigli most da se s topovima i kolima moglo prelaziti preko Dunava, preko Zemuna da potjeraju sve Srbe. (njem.) 490

... |ogor

T da je ip^ izgubio ravnotežu, izletio iz vagona i svom om, u etu u< ario tr l ' ^ buhom o polugu skretnice, na kojoj tao naboden visjeti dok je vlak išao dalje, a u zadnjem su j^onu pjevali opet drugu pjesmu: GrafRadetzky edler Degen schumr's des Kaiser Feindzufegen aus derfalshen Lombardei. In Verona langes Hojfen ah mehr Tntppen eingetroffen fiihlt und rurht der Held sichfrei. . . '

Naboden na onu glupu skretnicu, bojovni je kaplar već bio mrtav, a nije dugo potrajalo kada je već kraj njega s bajunetom čuvao stražu nekakav mlađahni vojničić iz kolodvorske vojne postrojbe, koji je svoju ulogu shvatio vrlo ozbiljno. Stajao je uspravno kraj skretnice i držao se tako slavodobitno, kao da je to bilo njegovo djelo, to nabijanje kaplara na polugu skretnice. Kada su vojnici iz ešalona 91. pukovnije došli pogledati, Mađar se derao tako da se orilo čitavom prugom: — Nem szabad, nem szabad! Komision militar nem s z a b a2d . — Taj je svoje obavil — rekao je dobri vojnik Švejk, koji je isto tako bio medu radoznalcima — taj komad železa u rouhu ima svoju prednost, jer bar budu svi znali gde je pokopan. To bu na samoj prugi, pa ne buju morali tražiti n e ) gov grob po svim bojištima. Dobro se nabol — znalački )e još dodao Svejk, obilazeći s druge strane kaplara — creva Su mu u hlačama. Nem szabad, nem szabad! — vikao je mlađahni i vojničić — komision militar Bahnhof, nem sza1,^. Kadetzkv, plemeniti vitez, zakleo se da će istjerati careva neprijatelja iz dvolične Lom-ifci i Veroni je dugo čekao, dok je stiglo još trupa, pa se junak osjećao slobodan i krenuo no, nije slobodno! Vojna komisija, nije slobodno! (rrutd.)

'*'• '""'• 491

Iza Svejka začuo se strogi glas: •• — Što ovdje radite? Pred njim je stajao kadet Biegler. Švejk je salutirao— Pokorno javljam, promatramo pokojnika kadet. ^ ' 8 Sp0n — Što ste to ovdje agitirali? Kakvog posla ovdje irnate> — Pokorno javljam, gospon kadet — s dostojanstveni je mirom odgovorio Švejk — ja nikad u životu nisam vrd/l nikakvu agitaciju. Otraga, iza kadeta, nekoliko vojnika prasnulo je u smi jeh, a naprijed, pred kadeta, istupio je financijski narednik Vanek. — Gospodine kadete — rekao je — gospodin oberlajtnant Lukaš poslao je ovamo ordonansa Svejka kako bi mu javio što se dogodilo. Sad sam bio u stožernom vagonu i batalj unski ordonans Matušič vas traži po naredbi gospodi na zapovjednika bataljuna. Imate se odmah javiti gospodinu satniku Sagneru. Svi su se razišli po svojim vagonima, jer se uskoro začuo signal za ukrcavanje. Idući sa Svejkom, Vanek je rekao: — Kad je negdje više ljudi, Švejk, onda ostavite svoja mudrovanja. Moglo bi vas to skupo koštati. Budući da je taj 1 kaplar pripadao dojčmajstorima , moglo bi se dogoditi dašeto protumači da ste se tome radovali. Taj Biegler je strašan čehožder. — Pa ja nisam niš rekel — odgovorio je Švejk tonom koji je isključivao svaku sumnju — samo to da se taj kaplar nabol kak treba, i da je imal creva u hlačama... on je mogel... — Švejk, prestanimo o tome govoriti. I financijski nared nik Vanek pljucnu. mu — To je svejedno — još je primijetio Švejk — jel . Njegovo Veličanstvo creva curiju iz trbuha sim ili tarn. Un J na svaki način izvršil svoju dužnost... on je mogel... l. Njemački majstori, (iskriv. njem.) 492

pogledajte Švejk — prekinuo ga je Vanek — kako ordonans Matušič opet leti u stožerni vagon, a se još nije ispružio preko tračnica. TsTdueo prije t°ga vodila se oštra rasprava medu satnikom erom i vrlim kadetom Bieglerom. Čudim vam se, kadete Biegleru — rekao je satnik , r ___ zašto mi niste odmah došli reći da se onih pet-egi deka mađarske salame neće dijeliti. Znači da ja moram izaći i sam se uvjeriti zašto se vojnici vraćaju iz skladišta. A gospoda časnici isto tako, kao da naredba nije naredba. Ja sam ipak rekao: »U skladište, po vodovima, i po kompanijama.« To je značilo, kad nismo ništa dobili u skladištu, da se isto tako imaju u vagone vraćati po vodovima, kompanija za kompanijom. Vama sam naredio, kadete Biegleru, da se pobrinete za red, ali vi ste pustili da sve ide kako voda nosi. Bili ste zadovoljni što se ne morate brinuti o brojenju porcija salame, a kako sam vidio s prozora, išli ste mirno pogledati nabodenog kaplara iz dojčmajstora. A kad sam vas poslije pozvao, niste imali drugog posla nego u svojoj kadetskoj mašti brbljati nešto o tom da ste se išli uvjeriti ne vodi li se tamo kod nabodenog kaplara nekakva agitacija... — Pokorno javljam, da je ordonans 11. kompanije Š v e j k ... — Pustite me na miru s tim Svejkom — viknuo je satnik Sagner. — Nemojte misliti, kadete Biegleru, da ćete ovdje jzvoditi nekakve intrige protiv natporučnika Lukaša. Mi smo ^vejka tamo poslali... sad me gledate tako kao da mislite da J*01 se okomio na vas... pa i jesam, okomio sam se na vas plete Biegler... kad ne znate respektirati svoga pretpostav-)enog i trudite se blamirati ga, onda ću vam prirediti takav JQl u vojsci da ćete se, kadete Biegleru, sjetiti stanice Rab... iti se važan sa svojim teorijskim znanostima... pričekajte stignemo na bojišnicu... kad vam naredim da pođete Slličkom ophodnjom preko bodljikavih prepreka... Vaš —vak? Niste mi predali ni taj prijavak kad ste došli... Ni u iji kadet Biegler... N v«fe 493

— Pokorno javljam, gospodine satnice,1 da su v • umjesto petnaest deka mađarske salame, dodijeljene p0 d .'' razglednice. Molim, gospodine satnice... '^ Kadet Biegler predao je zapovjedniku bataljuna H razglednice, koje je tiskalo ravnateljstvo vojnog ratn arhiva u Beču, gdje je načelnik bio general pješadije ty jnowich. Na jednoj strani bila je karikatura ruskog vojnik, ruskog muzika zaraslog u bradu, kojega grli kostur. Poj k rikaturom je bio tekst: »Der Tagan dem daš perfide Ruftland krepieren ivird, wird ein TagderErlosungfurganze unsere Monarchie sein.«2 Druga je razglednica potjecala iz Njemačkog Carstva. Bio je to dar Nijemaca austrougarskim vojnicima. Gore je stajalo »Viribus unitis«, a ispod toga sličica koja je prikazivala kako na vješalima visi Sir Edward Grey, a ispod njega veselo salutiraju austrijski i njemački vojnik. Pjesmica koja je bila ispisana ispod toga uzeta je iz Greinzeove knjige »Željezna šaka«. Bile su to pošalice na račun naših neprijatelja, o kojima su austrijski listovi pisali: »Greinzeovi su stihovi udarci korbačem koji sadrže pravi, neukrotivi humor i nenadmašnu dosjedjivost«. Tekst ispod vješala glasio je u prijevodu: Grey Na vješalima u ugodnoj visini trebao bi se njihati Edivard Grey Zato je već krajnji čas pa ipak treba upozoriti vas Da za vješanje togajude nijednoga hrasta ne bude Na drvetu nek visi jasike iz < /• ? Francuske Republike. : 1. Svi razgovori medu časnicima vode se, naravno, na njemačkom jeziku. (Autor) 2. Dan u kojem će crknuti podmukla Rusija bit će dan spasenja za čitavu našu M°n (njem.)

494

c tnik Sagner nije ni završio čitanje ovih stihova »neukrohumora i nenadmašne dosjetljivosti« kada je u stožerni °V n uletio ordonans Matušič. Satnik Sagner poslao ga je u telegrafsku centralu vojnog lodvorskog zapovjedništva da provjeri nisu li možda stigle dispozicije, pa je ovaj sada donio brigadni telegram. \rje bilo potrebno posezati ni za kakvim ključem šifara. Tel-je i nešifriran zvučao jednostavno: »Rach abkochen, Vbrmarsch nach Sokal«1. Satnik Sagner ozbiljno je zavrtio glavom. _ Pokorno javljam — rekao je Matušič — zapovjednik postaje vas moli za razgovor. Ima tamo još jedan telegram. Zatim se između zapovjednika kolodvora i satnika Sagnera vodila rasprava vrlo povjerljivog sadržaja. Prvi je brzojav morao biti predan, premda je imao vrlo iznenađujući sadržaj s obzirom na to da je bataljun već bio na postaji u Rabu: » Brzo skuhati, a onda pohod na Sokal«. Bio je adresiran nešifrirano na pohodni bataljun 91. pukovnije, s kopijom za pohodni bataljun 75. pukovnije, koji je još bio daleko iza njih. Potpis je bio ispravan: zapovjednik brigade, Ritter von Herbert. — Vrlo povjerljivo, gospodine satnice — rekao je tajanstveno vojni zapovjednik kolodvora — povjerljivi telegram E vaše divizije. Zapovjednik vaše brigade je poludio. Odvezli su ga u Beč, nakon što je iz brigade na sve strane razaslao nekoliko tuceta sličnih telegrama. U Budimpešti će vas sigurno z*teći novi telegram. Sve njegove telegrame, naravno, treba ^ulirati, ali u tom pogledu još nismo dobili nikakve upute. Kao što velim, imam jedino nalog iz divizije da se nešifrirani te%rarni ne uzimaju u obzir. Moram ih predati dalje, jer $ede njihova zadržavanja nisam od svojih instanci primio ^kva odgovora. Posredstvom svojih instanci informirao ^ se u zapovjedništvu armijskog zbora, pa je protiv mene Povedena istraga... Ja sam aktivni časnik stare inženjerske

^ ' Btz° skuhati, pa krenuti na Sokal. (njim.)

i

*«:»

495

struke — dodao je — sudjelovao sam u gradnji strateške željezničke pruge u Galiciji... Gospodine satnice — rekao je nakon kratke stanke — nas, staru vojsku, k0: služi od najnižeg čina, šalju samo na bojište! Danas je tih civila, željezničkih inženjera s jednogodišnjim dragovoljačkim ispitom, ministarstvo vojske puno kao kusih pasa... Uostalom, vi za četvrt sata krećete opet dalje... Sjećam se samo toga da sam vam jednom u kadetskoj školi, u Pragu, kao kolega starijeg godišta, pomagao da se popnete na vratilo. Tada obojica nismo smjeli van. Vi ste se tukli u razredu s Nijemcima?1 S vama je tamo bio i Lukaš. Vi ste bili najbolji prijatelji. Kad smo primili brzojav s popisom časnika maršbataljuna koji će proći ovom postajom, onda sam se svega jasno sjetio... Ima tome već nekoliko godina... Tada mi je kadet Lukaš bio vrlo simpatičan... Čitav ovaj razgovor ostavio je vrlo neugodan dojam na satnika Sagnera. Poznavao je jako dobro ovoga s kojim je vodio razgovor i koji je u kadetskoj školi vodio njihovu opoziciju protiv austrijanštine, a što im je težnja za karijerom kasnije svima izbila iz glave. Najneugodnija mu je bila napomena o natporučniku Lukašu, koji je bez ikakvih razloga svagdje bio odbacivan. — Natporučnik Lukaš — rekao je Sagner ističući — vrlo je dobar časnik. Kada polazi vlak? ,3^: Zapovjednik kolodvora pogledao je na sat,&n — Za šest minuta. ls — Sagner, mislio sam da ćete mi nešto reći^ , — Onda, zdravo! — odgovorio je Sagner*i* izašao pr£ zgradu kolodvorskog zapovjedništva. ti - . Kada se pred polazak vlaka satnik Sagner vratio u stozern vagon, sve je časnike našao na svojim mjestima- Igrali su p 1. U njemačkom razgovoru koji su vodili: »Sie haben sich damals, auch mhlkn deuts chiilern gerauft. (Autor) ,'' 2. U razgovoru: Also, zdravo! (Autor) . j"^> .'

496

lupinama »frische viere«, jedino kadet Biegler nije igrao. prelistavao je gomilu svojih započetih rukopisa o ratnim ^nama, jer nije se htio istaknuti samo na bojištu nego i u0 literarni fenomen koji će opisati ratne događaje. Čovjek Čudnovatih krila s ribljim repom želio je postati izvrstan ratni pisac. Njegovi su literarni pokušaji počinjali nadobudnim ujslovima u kojima se, doduše, zrcalio militarizam toga doba, ali koji još nisu bili razrađeni, tako da su na četvrtinama arka ostali samo nazivi djela koja su tek trebala niknuti. — »Karakteri vojnika za velikoga rata« — »Tko je počeo rat?« — »Politika Austro-Ugarske i nastanak svjetskog rata« — »Ratne bilješke« — »Austro-Ugarska i svjetski rat« — »Pouke iz rata« — »Popularno predavanje o izbijanju rata« — »Ratno politička razmatranja« — »Slavni dani AustroUgarske« — »Slavenski imperijalizam i svjetski rat« — »Dokumenti iz rata« — »Dokumenti za povijest svjetskog rata« —»Dnevnik o svjetskom ratu« — »Dnevni pregled svjetskog rata« — »Prvi svjetski rat« — »Naša dinastija u svjetskom tatu« — »Narodi Austro-Ugarske pod oružjem« — »Borba za svjetsku prevlast« — »Moja iskustva u svjetskom ratu« — »Kronika mog ratnog pohoda« — »Kako ratuju neprijatelji Austro-Ugarske« — »Čija je pobjeda« — »Naši časnici i naši vojnici« — »Djela mojih vojnika vrijedna sjećanja« — »Iz vremena velikog rata« — »O bojnom metežu« — »Knjiga austrougarskih junaka« — »Željezna brigada« — »Zbirka "tojih pisama s bojišta« — »Junaci našega maršbataljuna« 7~ »Priručna knjiga za vojnike na bojištu« — »Dani boja 1 dani pobjede« — »Sto sam vidio i doživio na bojištu« ~~ »U rovovima« — »Časnik pripovijeda...« — »Sa sinovima ^troUgarske naprijed!« — »Neprijateljski zrakoplovi i Qase pješaštvo« — »Nakon bitke« — »Naši topnici, vjerni "tovi domovine« — »I kad bi svi vrazi bili protiv nas...« ^»Obrambeni i agresorski rat« — »Krv i željezo« — »Pob^k ili smrt« — »Naši junaci u zarobljeništvu«. je satnik Sagner pristupio kadetu Biegleru i sve to! edao, upitao ga je zašto je to napisao i što s tim misli. " 497

Kadet Biegler odgovori s istinskim zanosom da svat' naslov predstavlja knjigu koju će tek napisati. Koliko naslov toliko knjiga. — Želio bih, ako padnem u boju, da ostane uspomena na mene, gospodine satnice. Moj uzor je njemački profesor Udo Kraft. Rodio se godine 1870., sada se, u ovom ratu javio dragovoljno i pao 22. srpnja 1914. u Anloju. Prije smrti izdao je knjigu »Samoodgojem u smrt začara«. Satnik Sagner odveo je kadeta Bieglera do prozora. — Pokažite što još imate, kadete Biegleru, mene strašno zanima vaša djelatnost — ironično je rekao satnik Sagner — kakvu ste to tekicu sakrili pod bluzu? — Nije to ništa, gospodine satnice — odgovorio je kadet Biegler porumenjevši kao dijete — izvolite se, molim, osvjedočiti. Bilježnica je imala ovaj naslov: »Shema izvanrednih i slavnih bitaka austrougarske vojske, sastavljena prema historijskim studijama C. i K. časnika Adolfa Bieglera. Primjedbama i objašnjenjima popratio C. i K. časnik Adolf Biegler.«

Sheme su bile strašno jednostavne. Od bitke za Nordlingen 6. rujna 1634., preko bitke kod Zente 11. rujna 1697., kod Caldiera 31. listopada 1805-. preko bitke kod Asperna 22. svibnja 1809. i bitke naroda kod Leipziega 1813. g., preko St. Lucije u svibnju 1848. g-i bitke kod Trutnova 27. lipnja 1866. g., sve do osvajanja Sarajeva 19. kolovoza 1878. U shemama i nacrtima planova ovih bitaka ništa nije bilo izmijenjeno. Kadet Biegler s jedn je strane nacrtao prazne pravokutnike, dok je neprijatelj6 naznačio iscrtkano. Na objema stranama bili su obilježen lijevo krilo, centar i desno krilo. Zatim su u zaleđu f pričuve te strelice i na jednu i na drugu stranu. Bitka k° Nordlingena, jednako kao i bitka kod Sarajeva, ličila je n 498

ložaj igrača u kakvoj nogometnoj utakmici na početku • re a strelice kao da su pokazivale kamo treba koja strana udariti loptu. Upravo to je palo satniku Sagneru na pamet kada jetao: upi _ Kadetu Biegler, vi igrate nogomet? Biegler se zacrvenio još jače i zatreptao nervozno, tako da je ostavio dojam kao da će početi cmizdriti. Satnik Sagner s osmijehom je nastavio listati bilježnicu i zaustavio se na primjedbi uz shemu bitke kod Trutnova za vrijeme prusko-austrijskog rata. Kadet Biegler je napisao: »Bitka kod Trutnova nije se- tre bala voditi budući da je brdovit kraj onemogućavao razvijan je divizije generala Mazzuchelija, ugrožene snažnim pruskim kolonama koje su se nalazile na uzvisinama te opkolile lijevo krilo naše divizije.« — Po vama — rekao je s osmijehom satnik Sagner vraćajući bilježnicu kadetu Biegleru — bitka kod Trutnova mogla se odigrati jedino u slučaju kad bi Trutnov ležaoravnici, u bedak jedan budejovički. Kadete Biegler, vrlo jejepo li od vas što ste se u tako kratkom razdoblju svoga boravka u redovima vojske, trudili proniknuti u strategiju, samo što toje kod vas ispalo kao kad se dečki igraju vojnika i međusobno dijele titule generala. Sami ste sebe tako brzo promaknuli da je milina. C. i K. časnik Adolf Biegler! Prije nego dođemo do Pešte, vi ćete biti maršal. Još prekjučer ste, negdje doma, kod tatice, vagali er kravlje kože. C. und K. Leutnant Adolf Bie-š) -! Čovječe, pa vi još niste nikakav časnik. Vi ste kadet. Vi visite u zraku između zastavnika i dočasnika. Vi ste od toga |k vas proglase časnikom udaljeni kao kakav razvodnik kojicniiu traži da ga zovu »gospodine štabni narednice«. ^~~ Čuj, Lukaš — obratio se natporučniku — imaš u °joj satniji kadeta Bieglera, stisni malo tipa. Potpisuje 0 se časnik, pa neka to i zasluži u borbi. Kada uz bubnjeve em ° na juriš, neka sa svojim vodom reže bodljikave pre499

preke, der gute Junge1. A propos, dao te je pozdraviti Zvk' on je zapovjednik kolodvora u Rabu. ' Kadet Biegler je shvatio da je razgovor s njime završ salutirao je i sav crven u licu prošao kroz vagon tako da našao na samom kraju, u malom hodniku. Otvorio je vr zahoda kao mjesečar i, gledajući u njemačko-madarski na pis »Upotreba nužnika dopuštena samo tijekom vožnje« zaridao je, zajecao i tiho zaplakao. Onda je skinuo hlače onda je tiskao, brišući suze. Zatim je upotrijebio bilježnicu š napisom »Shema znamenitih i slavnih bitaka austrougarske vojske koje je sastavio C. i K. časnik Adolf Biegler«, koja je obeščašćena nestala medu tračnicima pod jurećim vojničkim vlakom. Kadet Biegler oprao je u zahodskom umivaoniku zacrvenjele oči i izašao na hodnik uvjeravajući se da mora biti jak, vraški jak. Glava i trbuh boljeli sa ga još od jutra. Prošao je pokraj zadnjeg kupea, gdje su bataljunski ordonans Matušič i služnik zapovjednika bataljuna Batzer šnapsali. Pogledavši kroz otvorena vrata kupea, nakašljao se. Samo su se na tren okrenuli i igrali dalje. — Ne znate što je red? — upitao je kadet Biegler. — Nisam mogo — odgovorio je Batzer, služnik satnika Sagnera, svojim strašnim njemačkim od Kašperskih Gora »mi' is' d' Trump ausganga«2 — došlo mi je da podigram, gospodine kadetu, s bubnjevima — nastavio je — s jakim bubnjevima, i onda na to bacit zelenog kralja... to sam trebo napravit... Kadet Biegler više nije rekao ni riječi i zavukao se u svoj kut. Kada je kasnije k njemu došao zastavnik Pleschner, kako bi mu dao da gucne konjaka iz boce koju je dobio na kartama, začudio se što kadet Biegler marljivo čita profesora Uda Krafta »Samoodgojem u smrt za cara«. 1. Dobar mladac, (njem.) 2. Izašao mi je adut. (njem.)

500

-e nego što su stigli do Pešte, kadet Biegler bio je tako i jC) nagnuvši se kroz prozor vagona, neprestano i u pusti predio: »Frisch drauf! Im gottes Namen fr-^h drauf«1' a onc^a 8a Je> Prema nalogu satnika Sagnera, tfaliunski ordonans Matušič odvukao u kupe, gdje ga je uz moć služnika Batzera položio na klupu, na kojoj je kadet ftegler usnuo ovaj san:

SA N KADETA BIEGLERA PRED BU DIM PEŠTOM

Imao je signum laudis,željezni križ, a bio je i bojnik, pa • i^nuo izvršiti smotru dijelova brigade koja mu je bila dodijeljena. Doduše, nije mogao nikako objasniti, ako već pod sobom ima cijelu brigadu, zašto je neprestano samo bojnik. Sumnjao je da je trebao biti promaknut u generalbojnika, a to »general« da se negdje izgubilo u gužvi, na vojnoj pošti. U sebi se smijao kako mu je u vlaku, kada su odlazili na bojište, satnik Sagner prijetio da će morati rezat žičane prepreke. Uostalom, satnik Sagner već je odavno, na njegov prijedlog diviziji, premješten u drugu pukovniju, - za jedno s natporučnikom Lukašom. U drugu diviziju, u drug armijski zbor. Netko mu je čak pripovijedao da su obojica tijekom bijega nestala u nekoj močvari. Sada, kada se vozio automo bilom prema položajima na smotru svoje brigade, sve mubiio je jasno. Poslao ga je zapravo generalni stožer. Mimo njega vukli su se vojnici i pjevali pjesmu koje se sjećao iz zbirke vojničkih austrijskih pjesama »Es gilt«: Halt'euch brav, Ihr tapf'ren Briider, werft den Feind nur herzhafi nieder, laf t des Kaisers Fahne weh'n...2

Predio je izgledao kao na slikama W iener illustrierte Zeitunga. '•Žest lr

l. Dt,.°ko navali! Žestoko navali, uirne Boga! (njem.) ,

Se

""stro, junačka braćo, samo srčano rušite neprijatelja, neka se careva zastava vijori.

501

ligi

S desne strane, pokraj nekog štaglja, moglo se vid' topništvo kako otvara paljbu na neprijateljske rovove bi' ceste po kojoj su prolazili automobilom. Lijevo je stjj-i kuća iz koje se pucalo dok se neprijatelj trudio kundačim izbiti vrata. Pokraj ceste gorio je neprijateljski zrakoplov. N obzoru se vidjela konjica i sela u plamenu. A zatim rovovi pohodnog bataljuna i mala uzvisina s koje su strojnicama pucali na neprijatelja. A vozač i dalje vozi cestom prema neprijatelju. Derao se kroz slušalicu na vozača: — Ne znaš kamo voziš? Pa tamo je neprijatelj. Ali vozač mirno odgovara: — Gospodine generale, to je jedina ispravna cesta. Cesta je u dobrom stanju. Na tim sporednim putevima gume ne bi izdržale. Što se više približavaju neprijateljskim položajima, vatra postaje sve snažnija. Granate udaraju okolo-naokolo, s obje strane rovova i na drvored šljiva. Ali vozač mirno odgovara u slušalicu: — Ovo je izvrsna cesta gospodine generale, po njoj se vozi kao po loju. Kad bismo skrenuli u polje, puknula bi nam guma. Pogledajte, gospodine generale — vikao je šorer u slušalicu — ova cesta je tako dobro građena da nam ni granate od trideset i pol centimetara ništa ne mogu. Cesta je kao od gume, a na onim kamenitim putevima u polju puknule bi nam gume. A ionako se ne možemo vratiti, gospodine generale! — Bum — bum — začu Biegler, i automobil snažno odskoči. — Zar vam nisam rekao, gospodine generale — dere s vozač u slušalicu — da je to vraški dobro građena cesta. ^ je točno ispred nas eksplodirala jedna tridesetosmica-nijedne rupe, cesta je kao gumena. Ali kad bismo skren u polje, ostali bismo bez guma, sada na nas pucaju iz da»J od četiri kilometara. — Ali kamo idemo? 502

To će se tek vidjeti — odgovara vozač — dok je ovakve rtte,jaj amčimzasve-Trzaj, snažan trzaj, i automobil se zaustavlja. __ Gospodine generale — dere se vozač — imate li stožerni zemljovid? General Biegler osvjetljava baterijskom svjetiljkom. Vidi da mu stožerni zemljovid stoji na koljenima. Ali to je mornarička karta helgolandskog primorja iz godine 1864., iz austrijsko-pruskog rata protiv Danske za Schleswig. __ Ovdje je raskrižje — govori vozač — oba raskrižja vode prema neprijateljskim položajima. Meni je samo stalo do dobre ceste, da se ne unište gume, gospodine generale... ja odgovaram za stožerni automobil... Zatim eksplozija, zaglušujuća eksplozija i zvijezde velike poput kotača. Mliječna staza, gusta kao vrhnje. Uznosi se svemirom na sjedalu pokraj vozača. Cijeli je- au tomobil točno ispred stražnjeg sjedala kao škarama odrezan. Od automobila je preostao jedino bojni, napadački prednji d io . —Još je sreća — govori šofer — što ste mi preko ramena pokazivali mapu. Preletjeli ste k meni, a ostalo se razletjelo. Bila je to četrdesetdvojka... ja sam to odmah naslutio, čim dođe raskrižje, onda cesta ne vrijedi ni pišljiva boba. Poslije one tridesetosmice to je mogla biti samo četrdesetdvojka. Dosad ništa jače ni ne proizvode, gospodine generale. —• Kamo to vozite? —- Letimo u nebo, gospodine generale, pa se moramo ^maknuti repaticama. Te su gore nego četrdesetdvojke. Sada l Pred nama Mars — govori vozač nakon duge šutnje. se opet osjetio smirenim. Znate li povijest bitke kod Leipziga? — upitao je je feldmaršal knez Schwarzenberg krenuo na Lie-k viče 14. listopada 1813. i kada se 16. listopada vodila : a ^ Lindenau, zatim bitke generala Menveldeta, kada l austfijska vojska bila u Wachavi, kad je, 19. listopada, pao 503

— Gospodine generale — reče tada ozbiljno — upravo smo pred nebeskim vratima, izađite, gosnorlgenerale! Ne možemo proći kroz nebeska vrata, jer je v h gužva. Sama vojska. ^ — Samo ti nekog pregazi — viče na vozača se o n d aće i maknuti. I naginjući se iz automobila vrišti: — Achtung, sie Schweinbande!1 Stoka, vide generala i n mogu napraviti rechtschaut. Vozač ga staloženo smiruje: — To će teško ići, gospodine generale, većini je otkinuta glava. General Biegler tek je tada primijetio da su oni koji se guraju oko nebeskih vrata uglavnom najrazličitiji invalidi koji su u ratu izgubili poneki dio svoga tijela, koji su ipak nosili sa sobom u naprtnjači. Glave, ruke, noge. Neki pravednik topnik, gurajući se oko nebeskih vrata u poderanom kaputu, držao je u zavežljaju složen čitav svoj trbuh, zajedno s donjim udovima. Iz drugog zavežljaja nekog pravednika domobrana promatrala je generala Bieglera polovica stražnjice koju je izgubio kod Lavova. — To je zbog reda — javlja se ponovno vozač vozeći kroz gustu gomilu — to je sigurno zbog nebeske nadvizite. Kod nebeskih vrata propuštali su samo uz lozinku, koja je generalu Biegleru smjesta pala na pamet: »Fur Gott und Kaiser«. Automobil je ušao u raj. — Gospodine generale — rekao je nekakav časnik, anđeo s krilima, kada su prolazili pokraj vojarni s novačim anđelima — morate se prijaviti glavnom zapovjedništvu. Vozili su se dalje pokraj nekog vježbališta gdje je vrvjelo od novaka anđela koji su vježbali urlanje »Aleluja«Vozili su se pokraj skupine u kojoj je nekakav riđi kap anđeo upravo uvježbavao nekog nespretnog novaka an 1. Pazite, bando svinjska! (njem.)

504

• 2a šakama u trbuh i derao se na njega: »Jače otvori 'ću svinjo betlehemska! Zar se tako viče Aleluja? Ko da * ne i"1. J pustio u raj, probaj to još jednom... Hanlenluja? Š ?to', Lgjtjjo jedna, još ćeš mi ovdje u raju govoriti kroz nos... °* knedl u ustima. Baš bih htio znati, stoko jedna, koji i"1 roba to oš ednom... Hanlenlua? g probaj još jednom, cedre libanonski... « Provezli su se dalje, a za njima su se još dugo čuli nlašeno deranje unjkavog anđela regruta »Hanlehluja« i Lik anđela kaplara »Aleluja, aleluja, ti kravo jordanska«. fatim — veličanstvena svjetlost nad velikom zgradom kao što je Marijanska vojarna u Češkim Budejovicama i nad njom dva zrakoplova, jedan slijeva, drugi zdesna, a u sredini, medu njima, rastegnuto divovsko platno s golemim napisom: 1 C. und K. Gottes Hauptquartier Generala Bieglera izvukla su iz automobila dva anđela u odori vojne policije, zgrabila ga za ovratnik i odvela do zgrade, pa gore na prvi kat. — Vladajte se pristojno pred Gospodinom Bogomrekli — su mu gore, pred nekim vratima, i gurnuli ga unutra. Na sredini sobe, u kojoj su po zidovima visjeli portreti Franje Josipa i Vilima, prestolonasljednika Karla Franje Josipa, generala Viktora Dankla, nadvojvode Ferdinanda i zapovjednika generalnog stožera Konrada von Hotzendorfa, stajao je Gospodin Bog. -— Kadete Biegleru — rekao je značajno Gospodin Bog zar me ne prepoznajete? Ja sam vaš nekadašnji satnik Biegler se skamenio. — Kadete Biegleru — oglasi se ponovno Gospodin Bog ~"~ kojim ste pravom prisvojili titulu general-bojnika? Kojim |te se pravom, kadete Biegleru, vozili stožernim automobi-°m> c estom medu neprijateljskim položajima? ~— Pokorno javljam... •'K-glavnistan. (njem.)

505

— Začepite gubicu, kadete Biegleru, kada s vama rav vara Gospodin Bog. °°~ — Pokorno javljam — zajecao je Biegler još jednom — Znači, nećete začepiti? — razderao se na njega Gosn din Bog, otvorio vrata i viknuo: — Dva anđela, ovamo! Ušla su dva anđela s puškama prebačenim preko Iijev0 krila. Biegler je u njima prepoznao Matušica i Batzera. A iz usta Gospodina Boga odzvanjao je glas: — Bacite ga u zahod! Kadet Biegler padao je nekamo, u grozan smrad... Nasuprot usnulog kadeta Bieglera sjedili su Matušič i služnik satnika Sagnera Batzer te šnapsali. »Stink awer d'Kerl wie a' Stockfisch...« izjavio je Batzer, koji je sa zanimanjem promatrao kako se usnuli kadet Biegler značajno vrti »mus d' Hosen voli ha'n«1. — To se može svakome dogoditi — rekao je filozofski Matušič. — Pusti ga, ionako ga nećeš ti presvlačiti. Rade dijeli karte! Već se vidjela svjedost svjetiljaka nad Budimpeštom, a nad Dunavom je poskakivalo svjedo reflektora. Kadet Biegler je sanjao nešto sasvim drugo, jer je u snu govorio: »Sagen Sie meiner tapferen Armee, dafi sie sich in meinem Herzen ein unvergangliches Denkmal der Liebe und Dankbarkeit errichtet hat.«2 A budući da se kod tih riječi počeo vrtjeti, Batzeru je intenzivno zasmrdjelo pod nosom, tako da je, otpljunuvsi. izjavio: 3 — Stink wie a' Haizlputza, wie a' becheisen Haizlputz3 • Kadet Biegler vrtio se sve nemirnije, a njegov novi san bio J

fantastičan. Branio je Linz u ratu za austrijsko nasljed^Vidio je rovove, opkope i palisade oko grada. Njegov . j stan bio je pretvoren u golemu bolnicu. Svuda uokoaliali su se bolesnici i držali se za trbuh. Pod palisadama da Linza prolazili su francuski draguni Napoleona I. A on, zapovjednik mjesta, stajao je nad tom gomilom, Hržeći se također za trbuh i vikao na nekog francuskog parlamentarca: ._ Poručite svome caru da se neću predati... A zatim, kao da je bol u trbuhu naglo presječena, pojurio je s bataljunom preko palisada, van iz grada, na put slave i pobjede i vidio kako natporučnik Lukaš odbija svojim prsti ma udarac sablje francuskog draguna, koji je bio namijenjen njemu, Biegleru, branitelju opsjednutog Linza. Natporučnik Lukaš umirao je kod njegovih nogu, s -usk likom: »Ein Mann wie Sie, Herr Oberst, ist notiger als ein 1 nichtsnutziger Oberleutnant!« Branitelj Linza s ganućem odvraća pogled od umirućeg, u trenutku kada dolijeće šrapnel i pogađa Bieglerastražnjicu. u Posve mehanički Biegler je posegnuo rukom otraga na hlače, osjetio mokro, i nešto ljepljivo što mu se razmazuje po nici. Viče: »Sanitet! Sanitet« I pada s konja... Batzer i Matušič podigli su kadeta Bieglera s poda, kamo Je e pao s klupe, i položili ga opet na njegovo mjesto. Zatim ) Matušič otišao satniku Sagneru i javio da se s kadetom freglerom događaju čudne stvari. — Izgleda da to nije od onoga konjaka — rekao~7je m ogla bi to prije biti kolera. Kadet Biegler je, svagdje^o* na stanicama pio vodu. U Mošonu sam ga vidio da se... . ~- To s kolerom ne ide tako brzo. Matušič, recite u susIednorn kupeu gospodinu doktoru da ga ode pogledati. bataljunu je bio dodijeljen »ratni doktor«, stari medicinar \ A

kao vi, gospodine pukovniče, potrebniji je od beskorisnog natporučnika. (njem.) 1. Smrdi momak ko bakalar, sigurno su mu pune gaće. (njem.) i • h vi' 2. Kažite mojoj hrabroj vojsci da je u mom srcu sebi podigla besmrtan spomenik ) zahvalnosti, (njem.) 3. Smrdi kao čistač zahoda, kao posrani čistač zahoda, (njem.) 506

\,»w,s" •••

kl

<* 507

i član njemačke sveučilišne omladine Welfer. Znao je p:^ tući se, a usto je imao medicinu u malom prstu. Pr0ša ' medicinske fakultete u raznim univerzitetskim gradovi ^ Austro-Ugarske, a praksu u najrazličitijim bolnicama \doktorat nikada nije obranio, iz jednostavnog razloga ;1er• . . . . . . i- j • • • .°' e u oporuci koju je svojim nasljednicima ostavio njegov str stajalo da se Friedrichu Welferu, studentu medicine, im, godišnje plaćati stipendija do onog trenutka dok Friedridi Welfer ne stekne liječničku diplomu. Ta stipendija bila je valjda četiri puta veća od plaće asistenta u bolnicama, pa se MUC1 Friedrich Welfer pošteno trudio kako bi na što dulji rok odgodio svoje imenovanje u doktora opće medicine. Nasljednicima je bilo da polude od bijesa. Ne bi li ga se riješili, proglašavali su ga za kretena i izvodili razne pokuse s podmetanjem bogatih udavača. Kako bi ih još više razbjesnio, MUC Friedrich Welfer, član dvanaestak njemačkih studentskih društava, izdao je u Beču, Leipzigu i Berlinu nekoliko zbirki vrlo pristojnih pjesama. Pisao je i u Simplicissimu, te studirao kao da se ama baš ništa nije događalo. Ali došao je rat, koji je MUC Friedrichu Welferu zadao sramotni udarac nožem u leda. Pjesnika, pisca knjiga »Lachende Lieder«, »Krug und Wiessenschaft« i »Marchen und Parabelen«2, sasvim su jednostavno pokupili u vojsku, a jedan je nasljednik u ministarstvu vojske sredio da bodri Friedrich Welfer položi »Ratni doktorat«. Obranio ga je pismeno. Dobio je upitnik koji je trebao ispuniti, a on je na sva pitanja sasvim stereotipno odgovorio »Lecken Sie mir Arsch«3. Za tri dana pukovnik mu je obznanio da je dobio diplomu doktora op# medicine, da je već odavno zreo za doktorat i da ga vrhovni stožerni liječnik dodjeljuje na službu u pozadinsku bolnicu, a da će o njegovu ponašanju ovisiti brzina u napredovanjudoduše, imao je on u raznim sveučilišnim gradovima suk° 1. Medicinae universalis candidatus — kandidat sveopće medicine, (tat.) 2. »Nasmijane pjesme«, »Vrč i znanost«, »Bajke i parabole«, (njem.) 3. Poližite mi dupe. (njem.) •

ro se sve o njemu zna, ali danas se u ratu sve ,w > jaDoi*"; . pjesama »Vrč i znanost« ugrizao se za usnicu risao u vojnu službu. '° Nakon što se nekoliko puta utvrdilo da se neobično 1'ivo vladao prema vojnicima pacijentima, produžavajući •k liko je god to bilo moguće boravak u bolnici, dakle im avo ondje gdje je vladalo geslo »Kane li se ovi izležavati bolnicama ili pomalo krepavati u rovovima, bolje je da dmah crknu u bolnici ili pred streljačkim strojem«, doktora Welfera poslali su sa 11. pohodnim bataljunom na bojište. Aktivni časnici smatrali su ga nečim manje vrijednim. Nisu ga primjećivali ni rezervni časnici, a kamoli s njim sklapali kakva prijateljstva, kako se ne bi još više proširio jaz između njih i aktivnih časnika. Satnik Sagner osjećao se, sasvim prirodno, strašno uzvišenim nad tim bivšim MUC-om, koji je za vrijeme svojih dugogodišnjih studija u sukobima posjekao poprilično časnika. Kad je doktor Welfer, »ratni doktor«, prošao mimo njega, nije ga ni pogledao, već je dalje razgovarao s natporučnikom Lukašom o nečemu posve beznačajnom, kako se u Budimpešti uzgajaju dinje, našto je natporučnik Lukaš odgovorio da je na trećoj godini kadetske škole s nekoliko prijatelja »u civilu« bio u Slovačkoj, u posjetu nekom evangelističkom svećeniku Slovaku. A taj ih je ponudio pečenom svinjetinom i dinjom, nalio im vina i rekao: Dinja svinja, hoće vina. 1 > se Lukaš strašno uvrijedio. ~~- Od Budimpešte nećemo vidjeti mnogo — rekao jeatnik Sagner — voze nas okolo. Po maršruti trebali bismo°V(*je ostati dva sata.

satnika Sagnera s Lukašom vodio se na češkom. (Autor) :

509

508

— Mislim da prekapčaju vagone — odgovor' natporučnik Lukaš — zaustavit ćemo se na ranžir kolodvoru. Transportmilitarbanhof1. Ol11

Pokraj njih je prošao »ratni doktor« Welfer. — Nije to ništa — rekao je s osmijehom —. gospoH koja aspiriraju da tijekom vremena postanu časnici arrnad a još su se u kasinu u Brucku hvalila svojim strategijsk povijesnim spoznajama, trebala bi biti upozorena da ' opasno odjednom pojesti cijeli paket kolača koji je mamica poslala na bojište. Kadet Biegler, koji je od trenutka kad smo krenuli iz Brucka, kao što mi je sam priznao, pojeo trideset kremšnita i svuda na kolodvorima pio samo prokuhanu vodu, gospodine satnice, podsjeća me na Schillerov stih: »Wer sagtvon...«2 — Slušajte, doktore — prekinuo ga je satnik Sagner—ne radi se o Schilleru. Što je, ustvari, s kadetom Bieglerom? »Ratni doktor« Welfer se nasmijao: — Aspirant na časnički čin, vaš kadet Biegler, posrao se... nije to kolera, nije to dizenterija, to je obična sraćka. Popio je malo više konjaka, taj vaš gospodin aspirant na časnički čin, i pokenjao se... bio bi se vjerojatno posrao i bez vašeg konjaka. Požderao je tolike kremšnite koje su mu poslali od kuće... to je obično dijete... koliko znam, u kasinu uvijek pije samo štamprl. Apstinent. Doktor Welfer je pljucnuo. — Kupovao si je lincer-šnite. — Znači nije ništa opasno? — upita satnik Sagner — ^J ipak, takva stvar..., ako bi se to raširilo. Natporučnik Lukas je ustao i rekao Sagneru: — Hvala vam na takvom časniku... — Pomogao sam mu malo da se osovi na noge — K*® je Welfer, kojega nije napuštao osmijeh — a gospodin za povjednik bataljuna uredit će ostalo... to jest, predat c ovdje kadeta Bieglera bolnici... izdat ću mu potvrdu da je 1. Vojni transportni kolodvor, (njem.) 2. Tko kaže o... (njem.)

510

mm.fv

ija. Težak slučaj dizenterije. Izolacija... a kadeta Bie-^at vit će u dezinfekcijski odjel... to je sigurno najbolje glera j0 je Welfer s onim istim antipatičnim osmijehom -" !jj ^^i kadet, ili kadet pogođen dizenterijom... "Vtnik Sagner obratio se svome Lukašu posve službenim ton

___ Gospodine natporučniče, kadet Biegler iz vaše satnije L ij0 je od dizenterije i ostat će na skrbi u Budimpešti... ° Satniku Sagneru činilo se da se Welfer smije strahovito izazovno, ali kad je pogledao »ratnog doktora«, vidio je da se on pravi potpuno ravnodušnim. — Znači, sve je u redu, gospodine satnice — odgovorio je mirno Welfer — aspiranti na časnički... — odmahnuo je nikom — kod dizenterije se svatko posere u gaće. Tako se dogodilo da je postojani kadet Biegler bio odvezen u izolaciju vojne bolnice u Uj Buda. Njegove posrane hlače izgubile su se u vihoru svjetskoga ra ta. Snovi kadeta Bieglera o velikim pobjedama bili su- zat voreni u jednoj bolničkoj sobi izolacijske barake. Kada je doznao da ima dizenteriju, kadet Biegler bio je time zaista oduševljen. Svejedno je biti ranjen ili oboljeti za svoga cara pri izvršavanju svoje dužnosti. Onda se s njime dogodila mala nezgoda. Budući da su sva mjesta za oboljele od dizenterije bila popunjena, kadeta Bieglera prenijeli su u baraku oboljelih od kolere. Nakon što su kadeta Bieglera okupali i stavili mu toplomjer pod pazuho, neki mađarski stožerni liječnik zavrtio Je glavom: — 37 stupnjeva! Kod kolere, najgori je simptom ozbiljan P^ temperature. Oboljeli postaje apatičan. 10 Kadet Biegler zaista nije pokazivao nikakvo uzbuđenje. . e n at J neobično miran, a u sebi je neprestano ponavljao jr° da P i z* Njegovo Veličanstvo, cara. St.ožerni liječnik naredio je da kadetu Biegleru gurnu ton Plo >jer u debelo crijevo.

" "* '

511

»Posljednji stadij kolere«, pomislio je stožerni lij * »simptom kraja, krajnja slabost kada oboljeli gubi sm za okolinu, a svijest mu je pomračena. On se osmjehu'5*0 predsmrtnim grčevima.« ** Za vrijeme ove manipulacije kadet Biegler zaista mučenički osmjehivao, vladao se kao junak dok su mu^ debelo crijevo gurali toplomjer. Ali nije se ni pomaknuo U »Simptomi«, pomislio je stožerni liječnik, »koji kod kolere polako, ali sigurno vode u smrt, pasivno držanje.« Zatim je još jednog mađarskog sanitetskog dočasnika upitao je li kadet Biegler povraćao i imao proljev u kadi. Dobivši niječni odgovor, zagledao se u Bieglera. »Kada kod kolere prestanu proljevi i povraćanja, tada je to, uz ostale simptome, slika onoga što se događa kod kolere u posljednjim satima umiranja.« Kadet Biegler, potpuno nag, donesen iz tople kade na postelju, osjetio je hladnoću i zacvokotao zubima. Naježio se po cijelom tijelu. — Vidite — rekao je stožerni liječnik na mađarskom — jako cvokotanje, udovi su studeni. To je kraj. Nagnuvši se prema kadetu Biegleru, pitao ga je njemački: — Also, wie geht's?1 — S-s-s-ser-hrr gu-gut! — cvokotao je zubima kadet Biegler: ei-ne... eine De-deck-ke...2 — Svijest je djelomično pomračena, a djelomično je očuvana — rekao je na mađarskom stožerni liječnik—nJe'° je vrlo mršavo, usnice i nokti morali bi biti crni... ovo je treći slučaj kad mi umiru od kolere bez crnih noktiju i usnicaOpet se naklonio nad kadeta Bieglera i nastavio mađarsW — Drugi srčani odjek prestaje... . — Ei-ei-ne-ne De-de-deck-ke — zacvokotao je ka Biegler. .«,;»,, ..oa 1. Dakle, kako se osjećate? (njem.) 2. Vrlo dobro, molim deku. (njem.)

512

To sto govori, to su njegove posljednje riječi — rekao """* rni liječnik sanitetskom dočasniku na mađarskom. '£ T ra ćemo ga pokopati s majorom Kochom. Sad će pasti " estijest. Jesu li njegove isprave u uredu? u n^_ gjt £e _ mirno je odgovorio sanitetski dočasnik. Ei-ei-ne-ne De-de-de-decke-decke — cvokotao je nrerna odlazećima kadet Biegler. U čitavoj sobi na šesnaest postelja bilo je petero ljudi. Jedan od njih bio je pokojnik. Umro je prije dva sata, bio je okriven plahtom, a zvao se kao i pronalazač bacila kolere. Bio je to satnik Koch, za kojega je stožerni liječnik izjavio da će sutra imati pogreb s kadetom Bieglerom. Kadet Biegler se pridignuo na postelji i prvi put vidio kako se od kolere umire za cara, jer su od preostale četvorice dvojica umirala, gušila se i plavjela puštajući iz sebe nekakve glasove, ali se nije moglo razaznati kojim jezikom i što govore; bilo je to više krkljanje prigušenim glasom nego govo re n je . Druga dvojica, s upadljivo burnom reakcijom na proces ozdravljenja, podsjećala su na ljude u tifusnom deliriju. Vrištali su nerazumljivo i ispod pokrivača izbacivali mršave noge. Nad njima je stajao brkati bolničar, koji je govorio štajerskim narječjem (kako je to razabrao kadet Biegler), i umirivao ih: »I ja sam isto imo koleru, moje zlatno gospodstvo, al se nisam rito po pokrivaču. Sad je već s vama dobro. Dobit ćeš dopust... ne ritaj se tako — proderao se na jednog, k°ji je tako udario po pokrivaču, da mu se pokrivač prebacio preko glave. — To se ovdje ne radi. Budi sretan što imaš temperaturu, bar te neće ispratit s muzikom odavde. Već ste ob °jica izašla iz toga. Pogledao je oko sebe. . ~~~ Tamo su već dva umrla. To smo i čekali — rekao je °brodušno — budite sretni što ste se izvukli. Moram ići P° Plahte. •ćačas se vratio. Prekrio je plahtama umrle koji su imali tpun ° crne usnice, izvukao im je ruke crnih noktiju koje 513

su u posljednjoj agoniji gušenja držali na ukočenom SD lu, trudio se ugurati im jezik u usta, a onda je klekn ^ kreveta i počeo moliti: »Heilige Maria, Mutter Gott ° Stari bolničar iz Štajerske gledao je pritom na svoje paci' * koji su ozdravljali, i čiji je delirij predstavljao reakciju na ^ život. »Heilige Maria, Mutter Gottes«, ponavljao je kadl'^ neki goli muškarac potapša po ramenu. Bio je to kadet R

II U Budimpešti

glen

— Čujte — rekao je—ja sam... se kupao... ustvari su me... treba mi deka... zima mi je... — To je nevjerojatan slučaj — rekao je na to nakon pola sata isti onaj stožerni liječnik kadetu Biegleru koji se odmarao pod pokrivačem: — Vi ste, gospodine kadete, rekonvalescent; sutra ćemo vas poslati u pričuvnu bolnicu uTarnov. Vi ste nositelj bacila kolere... napredovali smo toliko daleko da sve to već znamo. Vi ste iz 91. pukovnije? — 13. pohodni bataljun — odgovorio je sanitetski dočasnik umjesto kadeta Bieglera — 11. satnija. — Pišite — reče stožerni liječnik — kadet Biegler, 13. pohodni bataljun, 11. satnija, 91. pukovnija, prebacuje se u Tarnov, u barake za kolerične, na promatranje. Nositelj bacila kolere... I tako je Biegler od kadeta, oduševljenog bojovnika. postao nositelj bacila kolere.

Na vojnom kolodvoru u Budimpešti Matušič je satniku Sagneru donio iz zapovjedništva telegram što ga je poslao nesretni zapovjednik brigade kojeg su otpremili u sanatorij. Bio je istog sadržaja, nešifriran, kao i na prethodnoj postaji: »Brzo skuhati jelo, i pohod na Sokal.« K tome je bilo dodano: »Vozni park priključite istočnoj skupini. Izvidnička služba se ukida. 13. pohodni bataljun postavlja most preko rijeke Bug. Pobliže u novinama.« Satnik Sagner odmah se pokupio i otišao u vojno zapovjedništvo kolodvora. Mali debeli časnik dočekao ga je s prijateljskim osmijehom. — E, taj je izvodio, taj vaš brigadni general — rekao je cerekajući se od uha do uha — ali morali smo vam dostaviti ^ bljezgariju jer još nije došao nalog iz divizije da se njegovi te e ' grami ne predaju naslovljenima. Jučer je ovuda prošao 14. pohodni bataljun 75. pukovnije i zapovjednik bataljuna dobio je telegram da izda svakom vojniku po šest kruna kao Posebnu nagradu za Pfemvšl, a uz to je stigla i zapovijed da tui šest kruna svaki vojnik mora ovdje, u uredu, izdvojiti i e j krune za ratni zajam... Prema pouzdanim vijestima, vaš gadni general ima moždanu paralizu. vi CP- ^osP0(iine bojniče — upitao je satnik Sagner zapov n jed"°J °g kolodvora — prema pukovnijskoj zapovire (j0,.' P ma maršruti, idemo u Godollo. Vojska ondje treba PO petnaest deka ementalera. Na posljednjoj stanici

l. Sveta M arijo, M ajko StaSja. (njem .)

514

515

vojska je trebala dobiti po petnaest deka mađarske Ali nije dobila ništa. — Vjerojatno će i ovdje ostati bez ičega — odgovo ' bojnik, neprestano se ljubazno smiješeći — ne znam •'' kakvu sličnom nalogu za češke pukovnije. Uostalom to -° moja stvar, obratite se opskrbnom zapovjedništvu. ^ — Kada polazimo, gospodine bojniče? — Ispred vas stoji vlak s teškim topništvom za Galicij Njega ćemo pustiti za jedan sat, gospodine satnice. Na trećem kolosijeku stoji sanitetski vlak. Polazi dvadeset pet minuta nakon topničkog. Na dvanaestom kolosijeku imamo vlak sa streljivom. Odlazi deset minuta nakon sanitetskog vlaka, a dvadeset minuta nakon njega polazi vaš vlak, naravno, ako ne bude nekakvih izmjena — dodao je opet s osmijehom, tako da se posve zgadio satniku Sagneru. — Dopustite, gospodine bojniče — upitao je Sagner — možete li mi dati objašnjenje kako to da ne znate ni o kakvu sličnom nalogu koji se tiče izdavanja petnaest deka ementalera za češke pukovnije? — To je povjerljivo — odgovorio je satniku Sagneru zapovjednik vojnog kolodvora u Budimpešti, neprestano se smiješeći. »Zeznuo sam se«, pomislio je satnik Sagner, izlazeći iz kolodvorskog zapovjedništva, »zašto sam, k vragu, rekao natporučniku Lukašu da okupi sve zapovjednike i ode s njima i s vojnicima u opskrbni odjel po petnaest deka ernefl' talera po osobi?« Prije nego što je zapovjednik 11. satnije, natporucn Lukaš, prema nalogu satnika Sagnera izdao zapovijedi ko) su se ticale odlaska vojnika u skladište po petnaest de ementalera po osobi, pojavio se pred njim Švejk s nesretn Balounom. Baloun se sav tresao. — Pokorno javljam, gospon obrlajtant —• r£ -^ s uobičajenom lakoćom Svejk — stvar o kojoj je ^j bezgranično je važna. Prosil bi, gospon obrlajtant, &• 516

ji ovaj slučaj raspraviti negde sa strane, kak je govoril 111 oi prijatelj Spatina iz Zhofa, kad je bil kum na jed-j6^0 a£}bi, a pritisnulo ga je odjednom u crkvi... n°' No, što je, Švejk — prekinuo ga je natporučnik i/* koji se već bio zaželio Svejka, baš onako kao i Švejk k"^' čnika Lukaša. — Onda, idemo malo dalje. ih je slijedio, ne prestajući se tresti. Taj je div potizeubio duševnu ravnotežu i u groznom, beznadnom očaju klatio je rukama. __ No, što je, Švejk? — upitao je natporučnik Lukaš kada su se maknuli u stranu. _ pokorno javljam, gospon obrlajtant — rekao je Svejk — da je uvek bolje priznati prije nego to prasne. Vi ste dali naredbu, gospon obrlajtant, da vam Baloun, kad stignemo u Budimpeštu, donese tu vašu jetrenu paštetu i žemlje. Jesi dobil naredbu ili ne? — obratio se Švejk Balounu. Baloun je još jače počeo klatiti rukama, kao da se htio obraniti od nadirućeg neprijatelja. — Taj nalog — rekao je Švejk — na žalost, gospon obrlajtant, nije mogel biti izvršen. Ja sam tu vašujetrenu paštetu požderal... požderal sam ju — rekao je Švejk gurkajući užasnutog Balouna — jer sam mislil da se jetrena pašteta može pokvariti. Ja sam nekolko puta čital u novinama da se ćela familija potrovala od jetrene paštete. Jednom u Zderazu, jednom u Berounu, jednom u Taboru, jednom u Mladoj Boleslavi, jednom u Pfibramu. I svi su podlegli otrovanju. Jetrena pašteta, to vam je najveće smeće... Sav drhteći, Baloun se odmaknuo u stranu, gurnuo prst u grlo i počeo povraćati u kratkim razmacima. A što je s vama Baloune? ~~" Blju-jem, gos-pon... obr-r-lajt-tant — koristeći se ta pama, javljao se nesretni Baloun — ja, ja-sam-ju-po-žde-7~ iz nesretnog Balouna ispadali su kroz usta i komadići 'ola u koji je pašteta bila umotana. ^ Kak vidite, gospon obrlajtant — rekao je Švejk ne eci nimalo od svoje duševne ravnoteže — svaka vam 517

požderana pašteta izleti van ko ulje na vodu. Ja sam to K na sebe preuzeti, a on se, bedak, tak izdal. On je no*,, dobar čovek, al sve poždere, kaj god mu se poveri. Ja ^ poznaval jednog isto takvog čoveka. Bil je podvornik banki. Tome ste mogli poveriti tisuće; jednom si je podi&n novce u nekoj drugoj banki, a tam su mu dali tisuću kim, više, al on ih je smesta vratil, međutim, ak bi ga poslali da donese za petnajst krajcara šunke, polovicu bi vam po puf, požderal. Bil je tak lakomi na jelo da, kad su ga činovnici slali po jetrenjače, rezal ih je po putu sa žepnim nožem, a rupe je keljil Ijepenkom, i ta ga je nakon pet jetrenjača koštala više nego ćela jedna jetrenjača. Natporučnik Lukaš je uzdahnuo i otišao. — Izvolite li imati nekakve naredbe, gospon obrlajtant? — vikao je za njim Svejk dok je nesretni Baloun neprestano gurao prst u grlo. Natporučnik Lukaš je odmahnuo rukom i uputio se prema opskrbnom skladištu, pri čemu mu je na pamet pala čudna misao, da Austrija ne može pobijediti ako vojnici svojim časnicima proždiru jetrene paštete. Švejk je, međutim, odveo Balouna na drugu stranu pruge. Pritom ga je tješio da će zajedno razgledati grad i gospodinu natporučniku donijeti odande debrecinske kobasice, jer se pojam ovog kobasičarskog specijaliteta u Švejkovoj glavi, naravno, poklapao s pojmom glavnog grada Ugarske Kraljevine. — Mogel bi nam pobeći vlak — žalio se Baloun, koji je svoju proždrljivost udružio s golemom škrtošću. — Kad se ide na frontu — izjavio je Švejk —nikad se nemre zakasniti, jer si svaki vlak koji ide na frontu dobro razmisli da na zadnju stanicu slučajno ne doveze samo p° ešalona. Uostalom, ja te dobro kužim, Baloun. Imaš zrni] u žepu. Ipak nisu nikamo otišli, jer se začuo signal za ulazak vlak. Vojnici svih satnija vraćali su se praznih šaka od r skrbnog skladišta prema svojim vagonima. Umjesto petn 518

l

u , ernentalera, koji im je ovdje trebao biti podijeljen, J hili s P° kutijicu šibica i jednu razglednicu koju je izdao rvibor za ratne grobove u Austriji (Beč DC 4, Canisiusgasse). rl iesto petnaest deka ementalera, svaki od njih držao u •ruci vojničko zapadnogalicijsko groblje u Sedlisku sa omenikom nesretnom domobranu koji je izradio kipar Šarlatan, jednogodišnji dragovoljac narednik Scholz. Kod stožernog vagona vladalo je neobično uzbuđenje. Časnici pohodnog bataljuna okupili su se oko satnika Sagnera, koji im je nešto Ijutito objašnjavao. Upravo se vratio iz kolodvorskog zapovjedništva i u ruci je držao vrlo povjerljiv brzojav iz stožera brigade, popriličnog opsega, s instrukci jama o postupcima i uputama kako postupiti u ovoj novoj situaciji, u kojoj se Austrija našla 23. svibnja 1915. godine. Iz brigade su poslali brzojav da je Italija Austro-Ugarskoj objavila rat. Još se u Brucku nad Litavom, u časničkom kasinu, često za objedom i večerom s punim ustima govorilo o čudnim postupcima i vladanju Italije, ali sve u svemu uzevši, nitko nije očekivao da će se ispuniti proročanske riječi onoga idiota kadeta Bieglera, koji je jednom za večerom odgurnuo tanjur s makaronima i izjavio: »Ovih ću se najesti tek pred vratima V eron e« . Tek nakon što je prostudirao instrukcije koje je dobio iz brigade, satnik Sagner je naredio da zatrube uzbunu. Kad su se okupili svi vojnici pohodnog bataljuna i posttojili u četverokut, satnik Sagner im je pročitao neobično uzvišenim glasom telegrafsku brigadnu zapovijed: »Zbog besprimjerne izdaje i pohlepe, zaboravio je talijankralj na bratske obveze koje duguje kao saveznik našoj onarhiji. Od izbijanja rata, u kojem se trebao postaviti uz rame našim junačkim vojskama, talijanski kralj ^grao je ulogu maskiranog razbojnika, držeći se navodno ut ralno, ali potajno pregovarajući s našim neprijateljima, . Je izdaja dosegnula vrhunac u noću sa 22. na 23. svib-Ja objavom rata našoj Monarhiji. Naš vrhovni zapovjednik

519

uvjeren je da će naša, uvijek hrabra i slavna vojska odgov na podlu izdaju nevjernog neprijatelja takvim udarom Ha ^ izdajica spoznati kako je, ušavši u sramotan i izdajnički * sam sebe uništio. Vjerujemo čvrsto da će, s Božjom pom '• uskoro doći dan kada će talijanske ravnice opet ugled-,'• pobjednike bitaka kod Santa Lucije, Vicenze, Novare i Q, tozze. Želimo pobijediti, moramo pobijediti i sigurno ćem pobijediti!« Nakon toga slijedilo je: »Dreimal hoch!«1 i vojska je ušb opet u vlak, ali nekako zbunjena. Umjesto petnaest deka ementalera, na vrat im se svalio rat s Italijom. U vagonu u kojem su sjedili Švejk, financijski narednik Vanek, telefonist Chodounskv, Baloun i kuhar Jurajda razvezao se zanimljiv razgovor o ulasku Italije u rat. — U Taborskoj ulici u Pragu bil je isti takav slučaj — započeo je Švejk. — Bil je tam neki trgovac Hofejši, a malo dalje od njega, prek puta, svoj je dućan imal trgovac Pošmourny, a između njih bil je trgovac z drangulijama Havlasa. I onda je tom trgovcu Hofejšiju pala na pamet nekakva ideja da bi se udružil s tim trgovcem drangulijama Havlasom, protiv trgovca Pošmournvja, i počel se z njim dogovarati da bi spojili ta dva dućana pod jednom firmom »Hofejši i Havlasa«. Ali taj trgovac drangulijama Havlasa odmah je otišel onom trgovcu Pošmournvju i rekel mu da mu taj Hofejši daje tisuću dvjesto kruna za taj njegov dućan z drangulijama i da hoće da se njih dva udružiju. Ali, ak mu Pošmourny dade tisuću osamsto kruna, da bu rade išel z njim u istu firmu protiv Hofejšija. Tak su se dogovorili, a taj Havlasa se neko vreme stalno motal oko tog Hofejšija kojeg je i^ i pravil se ko da mu je najbolji prijatelj, a kad bi se povea reč o tome kad se buju spojili, rekel bi: »Je, to bu skoro. Ja samo čekam da se stanari vratiju s letovanja«, a kad su se stanari vratili, to je zbilja i bilo gotovo, kak je on i obećava1 tome Hofejšiju, da bude se udružil. Kad je taj išel j l. Triput živio! (njem.)

520

otvoriti dućan, videl je velki natpis nad dućanom svog renta, golemu firmu »Pošmournv i Havlasa«. ICod nas je — primijetio je glupi Baloun — isto bil takav slučaj: štel sam kupiti u susednom selu junicu, se za nju dogovoril, a votički mesar mi ju je maznul ored. nosom. __ Pa sad kad već imamo novi rat — nastavio je Švejk __ kad imamo jednog neprijatelja više, kad imamo ponovo ovu frontu, onda bu se moralo štediti na municiji. »Čim je više dece u familiji, tim se više šiba troši«, govoril je dedek Chovanec iz Motola, koji je roditeljima u susedstvu na paušal tukel decu. _ Ja se samo bojim — rekao je Baloun tresući se cijelim tijelom — da buju zbog te Italije još manje porcije. Financijski narednik Vanek zamislio se i ozbiljno rekao: — Sve se to može i dogoditi, jer će se sada sva ta naša pobjeda nekako otegnuti. — Sad bi nam trebal nekakav novi Radetzkv — izjavi Švejk — on je već bil upoznat s njihovim pokrajinama, tajveć je znal gde je Talijanima slaba strana, gde se treba ići na juriš i s koje strane. To i ni baš tak lako, upasti nekam. To može svako, ali izvleči se odonud, to je pravo vojničko umijeće. Kad čovek nekam upadne, onda mora znati o svemu, i o tome kaj se oko njega događa da se ne bi najenput našel nekakvom u rusvaju, u koji se zove katastrofa. Jednom kod nas kući, još u starom stanu, vlovili su na tavanu lopova, 0a^ ti je, klipan jedan, kad je tam upal, prokužil da zidari baš popravljaju svedarnik, istrgnul im se, zrušil domarku P° i skelama se spustil u svedarnik, ali od tam ni mogel van. Ali naš tatek Radetzkv m uvek je znal gde je, pa ga nigde nisu °gli vloviti. U jednoj knjigi o tom generalu sve je to biloPopisano, i kak je pobegel od Santa Lucije i kak su Talijani 'sto pobegli, i kak je tek drugi dan otkril da je ustvari pobedil ^ Talijane tam ni det našel a nije ih ni z dalekozorom bilo za i> pa se vratil i zauzel napuštenu Santa Luciju. I tada su°* "nenovali maršalom. »,», 521

l!

I

— O da, Italija je krasna zemlja — izjavio je kuhar T jda — bio sam jednom u Veneciji i znam da Talijan sv J*" naziva prascem. Kad se razljuti, svatko mu je porco'^^' ladetto; i Papa mu je porco, i »Madona Mia e porco« »p e porco«.1 ™ Naprotiv, financijski narednik Vanek izrazio je velike si patije prema Italiji. U Kralupama u svojoj drogeriji proizv dio je limunov sok, koji se najbolje pravi od gnjilih limuna najjeftiniji i najmiliji limuni uvijek se kupuju u Italiji. A sad će biti kraj uvozu limuna iz Italije u Kralupe. Nema sumnje da će rat s Italijom donijeti razna iznenađenja, jer Austrija će se htjeti osvetiti. — Je, to se tak veli — nasmijao se Svejk — osvetiti se. Neko misli da bu se osvetil, a na kraju to zguta onaj koga si je taj čovjek izabra! za oružje svoje osvete. Dok sam pred nekolko let stanoval na Vinohradima, tam je u prizemlju stanoval domar, a kod njega je ko podstanar stanoval nekakvi sitni činovnik iz banke. Taj je zalazil u jednu točionicu u Kramerovoj ulici i tam se posvadi! z nekim gosponom koji je na Vinohradima ima! nekakav institut za analizu pišaline. Taj gospon na niš drugo ni misli! i o ničem drugom ni govoril, nego je samo nosil te flašice s pišalinom, svakom je to rival pod nos da bi se popišal i da bi si dal pregledati pišalinu, jer je govoril da u takvom pregledu leži sreća svakog čoveka i obitelji, da je to jeftino i da košta samo šest kruna. Svi koji su zalazili u tu birtiju, pa i gostioničar i gostioničarka, dali su si analizirao pišalinu, samo se taj sitni činovnik još držal, iako se taj gospon za njim rival i u pisoar, i uvek mu je nekak brižno govoril: »Ja ne znam, gospon Skorkovskv, meni se ta vaša pišalina nekaK ne sviđa, popišajte se u flašicu prije neg bude kasno!« Konačno ga je uveril. Tog sitnoga činovnika to je koštalo šest krun > a taj mu je gospon tu analizu propisno zasladil kak je to v napravil svima u toj birtiji, pa ni poštedel ni birtaša, kojem je ionak kvaril posel jer je tu analizu uvek poprati! s nekakvu" 1. Prokleta svinja, Madona je svinja, Papa je svinja, (tal.)

522

da ie to jako ozbiljan slučaj, da niko više ne srne piti -vofo, *- £^ j ' v«. i v . . . i g°; . vocle) da ne srne pusiti, da se ne srne zeniti i da mora "k °Sarno povrće. Tak ti se taj sitni činovnik na njega grozno j^.i a odabral je domara za oružje svoje osvete jer je pozna^ domara ko okrutnog čoveka. Onda je jednom rekel tom nu koji je provodil te analize da se taj domar neko vreme fb •a s„on enieća i da ga u » t>dobro ^ o r>prosi da sutra ujutro u sedam sati , -jg k njemu po pišalinu, da bu je domar dal analizirati. Uvaj ti je tam i došel. Domar je još spal kad ga je taj gospon zbudil i prijateljski rekel: »Moje poštovanje, gospon Malek, dobro jutro želim. Ovde je, prosim, flašica, izvolte se pomokriti i dati mi šest kruna.« To ti je bila pokora Božja kak je taj domar skočil iz kreveta u gaćama, kak je tog gospona ćopil za vrat ga pa hiti! u ormar tak da ga je nabil unutra. Kad ga je izvlekel iz ormara, zgrabi! je bič i onda ga je u gaćama nateraval po ulici Čelakovskog, a ovaj se samo deral, ko kad pesu staneš na rep, onda je u Havličkovoj ulici skočil u tramvaj, a domara je vlovil pandur i potukel se z njim, a sve zbog toga jer je domar bi! u gaćama i sve mu je ispalo van, čime je izazval opću sablazan pa su ga strpali u maricu i otfurali na policiju, a on se još iz matice deral ko bik: »Gadovi jedni, ja bum vam pokaza! kome bute analizirali pišalinu«. Odsedel je šest meseci zbog javnog nasilja i zbog uvrede policije, a onda si je još, nakon pročitane presude, dozvolil i uvredu vladarskog doma, tak da valjda još i danas tam sedi i zato velim: ak se hoćeš nekom osvetiti, to bu zgutal nevini čovek. Za to vrijeme Baloun je o nečemu naporno razmišljao, dok na koncu nije sa strahom upitao Vaneka: — Prosim, gospon blagajnički narednik, vi znači mislite ^ burno zbog tog rata s Italijom fasovali manje porcije? ~— • To je jasno kao dan — odgovori Vanek. Jezušmarija — viknuo je Baloun, spustio glavu među i dl; sjeo tiho u kut. • a o je u ovom vagonu definitivno završena I ta li rasprava o A

I'ITOJi!?'f '•" " '"**' |<

523

i

U stožernom vagonu razgovor o novonastalim na jugu- Da° mi je 73i pravo, stoga što je svaki proniat prilikama uvjetovanim ulaskom Italije u rat bio bi vjeroj n i P° v_„;,>k kojemu je stalo do očuvanja ove monarhije već ^ vrlo dosadan jer više nije bilo slavnog vojnog •- • • i. i . i. i teoretičar t ° deta Bieglera, da ga na neki način nije eii v čovj - *-">—— '' ' ' & mogao pretpostavljati kamo bismo dospjeli ako zamijenio poruč i Dub iz treće satnije. nreviše popuštali takvim elementima. Dobro se Poručnik Dub bio je u civilu profesor češkog jezika i VP ' • u to bisrn°VL i- j • v . . i .. j. ćam, da sam valjda još prije dvije godine, u razgovoru sa vrijeme pokazivao neobičnu sklonost da svagdje gdje • to bilo •' arijskim predsjednikom, izjavio da Italija — a bilo je\ to L u moguće, izrazi svoju lojalnost. U pismenim zadaćam zadavao balkanskog rata i afere našeg konzula Prohaske — čeka je svojim učenicima teme iz povijesti obitelji Habsburg. priliku da bi nas napala iz zasjede. A sad to i imamo! !L U nižim razredima učenike su plašili car Maksj-milijan, koji uzviknuo je takvim glasom kao da su se svi s njime svađali iako se popeo na stijenu i nije mogao s nje sići, Josip Drugi kao su svi prisutni aktivni časnici za vrijeme njegova govora mislili orač i Ferdinand Dobroćudni. U višim razredima te su teme da ih taj blebetavi civil može poljubiti u dupe. bile, dakako, zamršenije kao, na primjer, zadaća za _ Istina je — nastavio je već mirnijim tonom — da se u sedmoškolce »Car Franjo Josip Prvi pokrovitelj znanosti i većini slučajeva, pa i u školskim zadaćama, zaboravljalo na naš umjetnosti«, a uradak je jednom sedmoškolcu pribavio raniji odnos s Italijom, na one velike dane slavnih pobjedničkih isključenje iz svih srednjih škola Austro-Ugarske Monarhije armija i iz godine 1848. i iz godine 1866., o kojima se govori u zato što je napisao da je najljepše djelo tog vladara bilo podidanašnjim brigadnim zapovijedima. Ja sam, ipak, vršio uvijek zanje mosta cara Franje Josipa Prvog u Pragu. svoju dužnost i još sam prije završetka školske godine, takoreći Uvijek je vodio brigu o tome da svi njegovi učenici prina samom početku rata, dao svojim učenicima zadaću »Unlikom carskih rođendana i ostalih sličnih carskih blagdana 1 sere Helden in Italien von Vicenza bis zur Custozza, oder« . pjevaju s oduševljenjem austrijsku himnu. U društvu nije I blesavi poručnik Dub svečano je dodao »... Blut und bio omiljen, zato što se o njemu zasigurno znalo da je deLeben rtir Habsburg! Fiir ein Osterreich, ganz, einig gross!«2 nuncijant svojih kolega. U gradu u kojem je predavao bio je Zašutio je i vjerojatno čekao da ostali časnici u stožernom član trolista najvećih glupana i magaraca, koji se sastojao od vagonu također progovore o novonastaloj situaciji, a onda će njega, županijskog predsjednika i ravnatelja gimnazije. U 111 on još jednom dokazati da je već prije pet godina znao tom uskom krugu naučio je politizirati na temu Austrokako će se ponijeti Italija prema svom savezniku. No, posve se Ugarske Monarhije. Tako je i sada počeo objašnjavati svoje razočarao jer je satnik Sagner, kojemu je bataljunski ornazore, glasom s prizvukom okorjelog profesora: donans Matušič donio s kolodvora večernje izdanje Pester — U cijelosti uzevši, mene nije iznenadio ovaj postupa" Uoyda, gledajući u novine rekao: »Gle, gle, ova Weinerova, Italije. To sam očekivao još prije tri mjeseca. Sigurno je <& ko ju smo vidjeli na gostovanju u Brucku, sinoć je glumila se Italija u posljednje vrijeme, nakon pobjedničkog rata Vc ° ije na sceni Malog kazališta«. T„ ]...lnie Je u stožernom vagonu Turskom za Tripolis, jako uobrazila. Osim toga, suviše s bila završena rasprava o pouzdaje u svoju mornaricu i u raspoloženje pučanstva e ra našim primorskim zemljama i južnom Tirolu. Još prij razgovarao sam s našim županijskim predsjednikom °l°.,<: kako naša vlada ne bi trebala podcjenjivati iredentisti 2 v^'.'1"130'u Italiji, od Viccnze do Custozze, ili... (njem.) ' ^ l iivot za Habsburga! Za Austriju, cijelovitu, jedinstvenu, veliku! (njem.) 524

'^ *

.

525

Osim onih koji su sjedili straga, bataljunski ordo Matušič i služnik satnika Sagnera Batzer promatrali su s Italijom s čisto praktičnog stajališta, budući su obo"^ nekada davno, prije nekoliko godina, još za vrijeme aktivn službovanja, sudjelovala u nekakvim manevrima u južn Tirolu. — Teško ćemo se pentrat po tim brdima — izjavi Batze — Kapetan Sagner ima gomilu tih kofera. Ja sam, doduše brđanin, al to je skroz nešto drugo kad čovjek stavi pušj^j pod kaput i ode potražit kakvog zeca na vlastelinstvu kneza Schwarzerberga. — Ako nas, naime, bace dolje na Italiju. Ne bi se ni meni baš naročito sviđalo trčanje po zapovijedi, po tim brdima i ledenjacima. A onda ta klopa dolje, to ti je sama palenta i ulje — tužno je rekao Matušič. — A zašto bi baš nas gurnuli u te planine — ljutio se Batzer — naša je regimenta već bila u Srbiji i na Karpatima, već sam se nateglio tih kofera gospodina kapetana po brdima, dvaput sam ih već izgubio; jednom u Srbiji, drugi put u Karpatima u nekakvoj pucnjavi, a može bit da me to čeka i po treći put na talijanskoj granici, a što se tiče klope tamo dolje... — pljucnuo je. Sjeo je povjerljivo bliže k Matušiču: — Znaš, kod nas na Kašperskim Gorama radimo ovakve male knedličke od krumpir-tijesta, to se skuha, pa se umoči u jaje, pospe se fino prezlima i onda se prži na špeku. Posljednju je riječ izgovorio nekim tajanstvenim, svečanim glasom. — A najbolje su s kiselim kupusom — dodao je melankolično — prema njima, makaroni u zahod. Time je i ovdje završio razgovor o Italiji... Vlak je stajao već više od dva sata na kolodvoru, ostalim vagonima pronio glas da će se vjerojatno vlak o nuti i biti poslan prema Italiji. » re Tomu u prilog išlo je i to što su se s ešalonom doga 526

. yate stvari. Opet su sve vojnike istjerali iz vagona, jU«i je inspekcija s dezinfekcijskim odredom i dobro pokala sve vagone lizolom, što je bilo primljeno s velikim Pr -jovoljstvom, osobito u vagonima u kojima su se vozile ^lihekruha. . . . . . . . . Ali, zapovijed je zapovijed; sanitarna komisija izdala je aredbu da se imaju dezinficirati svi vagoni ešalona broj 728, su zato lizolom mirno poprskali i gomile kruha i vreće s rižom. I P° tome se vidjelo da se događa nešto izuzetno. Onda su opet sve utjerali u vagone, a za pola sata sve su opet istjerali, zato što je došao izvršiti pregled ešalona jedan tako star general da je Svejku odmah pao na pamet posve prirodan nadimak za starog gospodina. Stojeći straga, iza vrste, rekao je financijskom naredniku Vaneku: »To je krepalina«. A stari je general i dalje šetkao pred vrstom u pratnji satnika Sagnerom, zaustavio se pred nekim mladim vojnikom, a kako bi na neki način pokazao prisnost, upita ga otkud je, koliko je star i ima li sat. Vojnik je, doduše, sat imao, ali je mislio da će od starog gospodina dobiti još jedan, pa je rekao da nema, našto je stari general krepalina, s priglupim osmijehom kakav je nekada imao car Franjo Josip kada bi oslovljavao gradonačelnike po gradovima, rekao: — To je topro, to je topro — a zatim je kaplara, koji je stajao sa strane, počastio pitanjem je li mu supruga zdrava. — Pokorno javljam — proderao se kaplar — da nisam oženjen. Na što je general sa svojim blagonaklonim smiješkom rekao opet svoje: —-To je topro, to je topro. Zatim je general, starački djetinjast, zamolio satnika ^nera da mu pokaže kako se vojnici razbrojavaju »u parove ^brojs« i začas je odjeknulo: "Irvi... drugi, prvi... drugi, prvi... drugi.« v ,^erieralu krepalini to se jako sviđalo. Imao je kod kuće dvojicu služnika koje bi postrojio, pa su se morali sami r°javati: »Prvi-drugi, prvi-drugi...« Austrija je imala gomilu takvih generala. **' f* 527

Kada je, dakle, smotra sretno prošla, pri čemu p pred satnikom Sagnerom nije štedio pohvale, vojnicim • • bilo dopušteno da se kreću u području kolodvora, jer j, "" vijest da će se krenuti tek za tri sata. Vojnici su uokolo i njuškali jer na kolodvoru uvijek ima dosta svijeta, r tamo neki vojnik ipak uspije užicati cigaretu. "u l Vidjelo se da je prvotno oduševljenje koje se po kolod vorima izražavalo u slavnim dočecima ešalona već nekak duboko splasnulo i srozalo se na prosjačenje. Satniku Sagneru upravo je stigla delegacija Udruge za doček junaka, koja se sastojala od dvije grozno izmučene dame koje su predale dar namijenjen ešalonu, to jest, dvadeset kutijica mirisnih pastila za usta, reklamu jedne peštanske tvornice slatkiša. Kutijice tih mirisnih pastila bile su lijepo izrađene od lima, na poklopcu je bio naslikan mađarski honved koji se rukuje s austrijskim jurišnikom, a nad njima blista kruna svetog Stjepana. Uokolo je stajao njemački i mađarski natpis »Fiir Kaiser, Gott und Vaterland«. Tvornica slatkiša bila je tako lojalna da je dala prednost caru pred Gospodinom Bogom. Svaka je kutijica sadržavala osamdesetak pastila, tako da bi, sve u svemu, približno pet pastila došlo na tri vojnika. Osim toga, brižne, izmučene dame donijele su i veliki omot tiskanih molitvi, koje je sastavio budimpeštanski nadbiskup Geza Szatmar Budafal. Bile su pisane njemačkim i mađarskim i sadržavale su najstrašnija prokletstva za sve neprijatelje. Te su molitvice pisane tako strasno, da im je nedostajalo samo vatreno mađarsko »Baszom a Krisztusmarjat«1. Prema prečasnom nadbiskupu, trebao bi dobri Bog Ruse, Engleze, Srbe, Francuze i Japance isjeći na rezance i napraviti od njih paprikaš. Dobrostivi bi se Bog morao kupati u krvi neprijatelja i pobiti sve po redu, onako kak° J to učinio okrutni Herod s nevinom dječicom. Časni budimpeštanski nadbiskup u svojim je

•jebio, na primjer, i tako lijepe rečenice kao »Bože, bla^°\ naše bajunete, neka duboko prodru u trbuhe naših g°s °-atelja! Neka najpravedniji Gospodin usmjeri topničku n£Pr 'na giave neprijateljskih stožera! Milosrdni Bože, daj da n • nenrijatelji uguše u vlastitoj krvi, od rana koje ćete im vinanijeti!« Stoga treba još jednom ponoviti da tim molitvicama nije 'šta nedostajalo osim »Baszom a Krisztusmarjat«. Kada su obje dame sve to predale, objavile su satniku Sagneru svoju očajničku želju da prisustvuju dijeljenju darova. Jedna je čak imala toliko odvažnosti da je izjavila kako bi tom prigodom mogla govoriti vojnicima, koje nije drugačije ni nazivala nego »unsere braven Feldgrauen«1. Obje su napravile uvrijeđeno lice kada im je satnik Sagner odbio molbu. Za to su vrijeme ovi milodari otpremljeni u vagon gdje je bilo skladište. Časne su dame prošle kroz redove vojnika, a jedna od njih nije se libila tom prigodom potapšati po obrazu nekog obraslog vojnika. Bio je to neki Simek iz Budejovica, koji ništa nije znao o uzvišenoj misiji tih dama, pa je nakon njihova odlaska izjavio svojim drugovima: »A jesu ovdje ove kurve drske. Kad bi barem ta majmunica na nešto ličila, izgleda ko roda, čovjek ništa drugo ni ne vidi nego te nožurde, izgleda ti to ko muka božja, i još bi takva stara rašpa htjela nešto od vojnika.« Na kolodvoru je bilo vrlo živahno. Događaj s Italijom "zazvao je izvjesnu paniku, jer su dva ešalona s topništvom "ila zadržana i poslana u Štajersku. Bio je ovdje i ešalon Bosanaca koji je iz nekih nepoznatih razloga stajao i čekao V£ ć dva dana, pa je ostao potpuno zaboravljen i izgubljen. Već dva dana Bosanci nisu dobivali hranu, hodali su po Novoj Pešti i prosjačili kruh, pa se ništa drugo nije ni moglo cu ti, nego ljutiti razgovor izgubljenih Bosanaca koji su, živo irajući, neprestano govorili sami za sebe: »Jebem ti »Jebem ti dušu!«, »Jebem ti majku!« irački sivi ratnici, (njem.)

1. Jebem ti Isusa i Mariju, (mađ.)

528

'•N a li 529

Zatim je iznova okupljen pohodni bataljun 91. zauzeo mjesta u svojini vagonima. No, uskoro se batalju 'f ordonans Matušič vratio iz kolodvorskog zapovjedništv viješću da se polazi tek za tri sata. Tek prikupljena voi V ponovno je bila puštena iz vagona. Uoči samog polasi, vlaka u stožerni je vagon ušao vrlo uzrujan poručnik DuK • zatražio od satnika Sagnera da smjesta dade zatvoriti Švejka. Poručnik Dub, za vrijeme svog službovanja u gimnaziji poznat kao stari denuncijant, često se upuštao u razgovore s vojnicima, pri čemu je ispitivao njihovo političko uvjer enje i usto ih nastojao poučiti i objasniti zašto ratuju i za koga ratuju. Za vrijeme svoga obilaska vidio je straga, iza kolodvorske zgrade, Švejka kako stoji kraj svjetiljke i sa zani manjem promatra plakat nekakve dobrotvorne vojne lutrije. Taj je plakat prikazivao kako austrijski vojnik pribija uza zid izbezumljenog bradatog Kozaka. Poručnik Dub lupnuo je Švejka po ramenu i upitao ga kako mu se to sviđa. — Pokorno javljam, gospon lajtant — odgovorio je Švejk — da je to glupost. Već sam videl jako puno glupih plakata, al takvu majmunariju još nisam videl. — A što vam se na tome ne sviđa? — upitao je poručnik Dub. — Meni se, gospon lajtant, na tom plakatu ne sviđa to kak taj vojnik postupa sa svojim oružjem; pa on može tu bajonetu slomiti na tom zidu, a onda je to uopće suvišno, jer bi i onak bil zbog tog kažnjen, jer taj Rus ima podignute ruke u vis i predaje se. On je zarobljenik, a sa zarobljenicima se mora pristojno postupati, jer kak je da je, i oni su isto ljudiPoručnik Dub nastavio je s istraživanjem Švejkovih na zora i upita ga: — Vama je, znači, tog Rusa žao, zar ne? . — Meni je gospon lajtant, žal obadva: i tog Rusa p J probodeni, i tog vojnika jer ga buju zbog toga zaprli-vidite, gospon lajtant, on je sigurno tu bajonetu pflt slomil, to je bezveze, to zgleda ko kameni zid u koji udara. 530

— krnki. Mi smo vam jednom, gospon lajtant, još prije ' aktivnoj službi imali jednoga gospona lajtanta u kom-tata!.. j^a niti nekakvi stari supar ne bi se znal tak izražavati P i gospon lajtant. Na vežbalištu nam je govoril: »Kad je • • no' onda imaš da izvališ oči ko mačak kad sere tvrdo.« Al 'nače je bil jako dobri čovek. Jednom je na Božić ponorel i , Oil je za ćelu četu ćeli vagon kokosovih oraha, i otad znam lak su bajoneti krhki. Pol čete si je strgalo bajonete na te jahe, a naš obrlajtant dal je onda ćelu kompaniju zatvoriti, na tri meseca nismo smeli van iz kasarne, a gospon lajtant je dobil kućni pritvor... Poručnik Dub se Ijutito zagledao u bezbrižno lice dobrog vojnika Švejka i upitao ga zlobno: — Poznajete me? — Poznam vas, gospon lajtant. Poručnik Dub je zakolutao očima i udario nogom: — A ja vam velim da me još ne poznajete. I Švejk je ponovno odgovorio s onim istim bezbrižnim mirom kao da raportira: — Poznam vas, gospon lajtant, vi ste, pokorno javljam, iz našeg maršbataljona. — Vi me još ne poznajete — vikao je iznova poručnik Dub — vi me možda poznajete s te dobre strane, ali kad me upoznate s te loše strane, vidjet ćete! Ja sam zao, nemojte misliti da nisam u stanju svakoga prisiliti na plač. Tako, poznajete li me ili me ne poznajete? — Poznam, gospon lajtant. ~~ Ja vam posljednji put kažem da me ne poznajete, ma garac jedan. Imate li braće? ~~^ Pokorno javljam, gospon lajtant, imam jednog, orucnik Dub je pobjesnio pri pogledu na Švejkov mirni, ^brižni izraz lica i, ne mogavši se više svladati, viknuo: . v~~ "it će da je taj vaš brat isto takva stoka kao što ste i vi?! Asto Je po zanimanju? 7^ Profesor, gospon lajtant. I on je bil u vojski i položil je "~U ispit. 531

Poručnik Dub je pogledao na Švejka kao da o » probosti. Švejk je s dostojanstvenom razboritošću p o d ' pogled poručnika Duba tako da je, zasad, rasprava izm J° u njega i poručnika završena s »Abtreten!«. Obojica su otišla svojim putem i svaki je mislio svoje Poručnik Dub mislio je o Švejku, kako će reći gospodin satniku da ga da zatvoriti, a Švejk je opet mislio da je vidi mnogo glupih časnika, ali takav kakav je poručnik Dub čalc je i u regimenti rijetkost. Poručnik Dub, koji je baš danas sebi utuvio u glavu da mora odgajati vojnike, našao je iza kolodvora novu žrtvu Bila su to dva vojnika iz iste pukovnije, ali iz različitih satnija, koji su ondje, u tami, nagovarali na svom slabom njemačkom dvije drolje, kakvih se i inače na tucete vucaralo oko kolodvora. Udaljujući se, Švejk je još sasvim jasno čuo oštar glas poručnika Duba: — Poznajete me?!... Ali ja vam velim da me ne poznajete!... Ali kad me upoznate!... Vi me možda poznajete s te dobre strane!... Ja vam velim, kad me upoznate s te loše strane!... Ja ću vas natjerati na plač, magarci!... Imate li braće!... Bit će da su i oni takva stoka, kao što ste vi!... A što rade?... U komori?... No dobro... Pamtite da ste vojnici... Jeste li Česi?... Znate li da je Palackv rekao: Kad ne bi bilo Austrije, morali bismo je izmisliti... Abtreten! Obilazak poručnika Duba u cijelosti ipak nije dao pozitivnog rezultata. Zaustavio je još otprilike tri skupine vojnika, ali njegov pedagoški princip »natjerati u plac<< potpuno se raspao. Oni koje su vozili na bojišnicu, bili su, naime, od takva materijala da je iz očiju svakog ponaoso poručnik Dub čitao kako svi o njemu misle nešto vrlo neugodno. Bio je uvrijeđen u svojoj gordosti, a posljedic3 je bila da je prije samog polaska vlaka u stožernom vagon zatražio od satnika Sagnera da zatvori Švejka. Obrazlažu nužnost izolacije dobrog vojnika Švejka, govorio je njegovu čudnom, drskom nastupu, pri čemu je SvejK 532

. o£lgovor na njegovo posljednje pitanje nazvao pa'm primjedbama. Kad bi to i dalje tako išlo, časnički k°s" u očima vojnika izgubio svako poštovanje, u što no nitko od gospode časnika ne sumnja. On sam, još - «« govorio ie o tome s gospodinom županijskim nri e raw, 5" > o r r > C

in županijski prcusjcuuuv ^ ^ ~~&~ „.„_, , ravo sada, u ratu, kada se sve više približavaju neprijatelju, vojnike treba držati u što većem strahu. Stoga, dakle, on traži da Švejk bude disciplinski kažnjen. Satnik Sagner, koji je kao aktivni časnik mrzio sve te pričuvne časnike iz kojekakvih građanskih zanimanja, upozorio je poručnika Duba da se slične dojave mogu podnositi jedino u obliku prijavka, a ne ovakvim čudnim piljaričkim načinom kao da se radi o pogađanju cijene krumpira, a što se tiče samoga Švejka, prva instanca pod koju on pravomoćno potpada jest gospodin natporučnik Lukaš. Takva stvar se rješava strogo putem prijavka. Iz satnije takva stvar ide bataljunu, a to je valjda gospodinu poručniku poznato. Ako je Švejk nešto izveo, onda će ići na satnijski prijavak, a ako odbije optužbu, ići će na bataljunski prijavak. Ako gospodin natporučnik Lukaš to želi, odnosno ako smatra da je ovo pričanje gospodina poručnika Duba oficijalna dojava za kažnjavanje, tada on nema ništa protiv toga da Švejk bude predveden i saslušan. Natporučnik Lukaš na to nije imao primjedbi, samo je primijetio da mu je iz Švejkova pripovijedanja vrlo dobro P°znato da je Švejkov brat zaista bio profesor i pričuvni časnik. | Ofučnik Dub se pokolebao i rekao da je on tražio zapraj° T^javanje u jednom širem smislu i da može biti da se . otlcni Svejk ne zna izraziti pa tako njegovi odgovori ostavl^ dojam drskosti, pakosti i nepoštovanja pretpostavljenih. >ln Uoga, iz cjelokupnog izgleda dotičnog Švejka može se •i da je ograničene pameti. ,.„..,. , dsiednikom, da svaki pretpostavljeni mora nastojati u P,su na svoje podčinjene, očuvati čvrst autoritet. I gos-odin 533 županijski predsjednik bio je istoga mišljenja. Up iše ribližavau nerijatelju,

I tako je zapravo čitava oluja prešla preko Švejkove gla

ali grom nije udario. e>

U vagonu u kojem su bili i ured i skladište bataljun financijski narednik pohodnog bataljuna Bautanzel vrlo ' blagonaklono iz onih kutijica razdijelio dvojici pisara po pregršt pastila za usta koje je trebalo podijeliti čitavom bataljunu. Bila je uobičajena pojava da je sve što j e bilo namijenjeno vojnicima moralo proći istu ovu manipulaciju u bataljunskom uredu kao i nesretni slatkiši. U ratu je to bilo nešto tako uobičajeno da je i tamo gdje je inspekcija utvrdila da se ne krade svaki od tih financijskih narednika u svim tim mogućim i nemogućim uredima bio sumnjičen da prekoračuje proračun i da se služi nekim drugim podvalama kako bi sve izgledalo kako treba. I zato je baš ovdje, dok su se pretrpavali tim slatkišima da bi se barem nauživali te svinjarije kad već nije bilo ničeg drugog što bi se dalo ukrasti od vojnika, Bautanzel progovorio o tužnim prilikama na ovom putu: — Odradio sam već dva maršbataljuna, ali takvo bijedno putovanje kao što je ovo još nismo imali. Bože, kako je to prije bilo, prije nego što smo došli do Prešova; imali smo svega što si čovjek može samo zamisliti. Imao sam sakrivenih deset tisuća cigareta Memfis, dva koluta ementalera, tristo konzervi, ali tek onda kad smo već krenuli ha Berdejov u rovove, a Rusi nam od Mušine presjekli vezu prema Prešovu, tek tada se dalo fino trgovati. Od svega toga dao sam otprilike deseti dio maršbataljonu, i rekao da sam to kao uštedio, a sve sam ostalo rasprodo u komori. Imali smo kod nas nekog majora Sojku, e to je bila prava svinja. On nije b'° nikakav junak i najradije se vucarao oko nas u komori, jef su gore zviždali meci i praštali šrapneli, a uvijek je k nama dolazio s izgovorom da se mora uvjeriti kuha li se za vojni bataljona kako spada. Obično, kad bi stigla vijest da se K opet na nešto spremaju, siso bi dolje k nama; sav se tres > moro je u kuhinji ispiti rum i tek onda bi prelazio na preg svih poljskih kuhinja koje su bile smještene oko korn° 534

gore, na položaje, nije ni moglo, a hrana se gore od-)er .1 n0ću. Tada smo bili u takvu stanju da se o nekakvoj Bfi irskoj menaži nije ni moglo govoriti. Jedini put koji je ° v bio slobodan i povezan s pozadinom, držali su Nijemci • Reicha, koji su od onoga što je slano iz pozadine za sebe državali, i dakako požderali, sve što je bilo bolje, tako da • nas ništa nije ni došlo; svi mi u komori ostali smo bez ficirske hrane. Za cijelo to vrijeme nisam za nas u kancelariji uspio uštediti ništa osim jednog praseta, koje smo dali sušiti na dimu, a da nam ga major Sojka ne bi otkrio, sakrili smo ga čitav sat hoda dalje od nas, kod artiljeraca, gdje sam imao jednog poznatog topdžiju. Tako, kad bi taj major došo k nama, uvijek bi u kuhinji prvo probo juhu. Istina, mesa se i nije mnogo kuhalo, tek tolko kolko se moglo pohvatati prasadi i mršavih krava u okolici. A onda su nam i Prusi radili veliku konkurenciju kod rekvizicije jer su davali dvaput više za stoku. Za čitavo to vrijeme koliko smo stajali u rovovima pod Bardejovom, nisam od otkupa stoke uštedio ništa više nego tek nešto malo preko tisuću dvjesto kruna, iako smo većinom umjesto novca davali potvrde sa štambiljem bataljuna, osobito u posljednje vrijeme, kad smo već znali da su Rusi istočno od nas u Radvani i zapadno u Podoh'nu. Najgore ti je radit s takvim narodom kakav je tamo, koji ne zna ni čitat ni pisat, a potpisuje se samo s tri križa, što je naša mtendantura vrlo dobro znala, tako da, kad smo tražili od n )ih novac, nisam ni smio priložit krivotvorene priznanice da sa m im platio novcem; to se može radit samo kad je narod obrazovaniji i zna se potpisat. I onda još, kako rekoh, Prusi ^ u gotovom plaćali više nego mi, pa kad bi nekamo došli, Š^dali su na nas ko na razbojnike, a još je uz to intendantura Bda«. naredbu da se priznanice koje su potpisane križićima Preaaju ratnoj urudžbenoj kontroli. Ti su se tipovi samo "^ozili. Došo ti je tako jedan klipan, naždero se kod nas . n*pio, a drugi dan nas izdo. Taj major Sojka neprestano i dl ° P° t n " kuhinjama i> casne mi riječi, vjerujte mi, ^orrt je iz koda izvuko mesa koliko je bilo predviđeno 535

za frtalj kompanije. Počeo je sa svinjskom glavom, a za • je reko da nije dobro kuhana, pa je dao da mu je još m | dokuhaju; istina, mesa se onda baš nije mnogo ni kuha] ° za cijelu kompaniju bilo je valjda dvanaest starih poštenih porcija mesa, al on je to sve pojeo, onda je probo juhu i die viku da je to ko voda, da kakav je to red, juha od mesa bez mesa, pa je naredio da napravimo zapršku i onda ubacio un utra moje posljednje makarone koje sam bio za sebe štedio cijelo to vrijeme. Al nije me to tako naljutilo ko kad je na tu zapršku otišlo dvije kile putra koji sam sačuvao još iz onog vremena kad smo dobivali oficirski fasung. Držo sam ga na nekakvoj dasci pod krevetom, a on se još na mene izdere da kome sve to pripada. Ja sam mu, doduše, reko da prema proračunu za prehranu vojnika i prema posljednjoj naredbi iz divizije, pripada na svakog pojedinog vojnika ko poboljšica petnaest grama putra ili dvadeset jedan gram masti, a zato što toga nema dovoljno, zalihe putra ostaju tako dugo dok ne budemo mogli vojnicima dati poboljšicu u predviđenoj punoj mjeri. Major Sojka se jako razljutio, počeo vikati da vjerojatno čekam dok ne dođu Rusi i pokupe nam posljednje dvije kile putra, i da to smjesta ide u juhu kad je već juha bez mesa. Tako sam osto bez cijele zalihe i vjerujte mi da mi je taj major čim bi se pojavio nosio samo peh. On je malopomalo tako razvio njuh da je odmah znao za sve naše zalihe. Jednom sam uštedio na vojnicima govedu jetru i htio sam je izdinstati, kad ti se on podvuko pod krevet i izvuko je. Na njegovu deračinu reko sam mu da je ta jetra usmrđena i predviđena da se zakopa, jer je prijepodne to ustanovio neto potldvač iz artiljerije koji je imao veterinarski tečaj. Major ti je onda pokupio iz komore nekog potrkala i onda su njih dvojica zajedno, gore pod stijenama, u kodovima kuhala tu jetru, al i to je bila neka sudbina, jer su Rusi vidjeli tu vatru i iz topa osamdesetice opalili i u kodić i u majora. Poslije smo išli tamo pogledati; čovjek nije mogo razlikovat razvlači U pod tim stijenama goveda jetra ili jetra gospodina majora536

je stigla vijest da se polazi tek za četiri sata, jerprema je Hatvanu pruga zakrčena ranjeničkim vlakovima. f lodvorom se pronijela i vijest da se kod Egera jedan san-. Kki vlak, pun bolesnih i ranjenih, sudario s vlakom koji • vozio artiljerijsko naoružanje. Iz Pešte su onamo poslali pomoćne vlakove. Začas je čitavom bataljunu proradila mašta. Govorilo 0 dvjesto mrtvih i ranjenih, o tom da je do sudara došlo namjerno kako se ne bi otkrile prevare u opskrbi bolesnika. To je dalo poticaja oštroj kritici nedovoljne opskrbe bataljuna i raspravi o lopovima u uredu i u skladištu. Većina je smatrala da bataljunski financijski narednik Bautanzel dijeli s časnicima sve popola. U stožernom vagonu satnik Sagner je podnio prijavak, da bi prema maršruti trebali već biti na granici Galicije. Već su trebali u Egeru preuzeti za vojnike trodnevnu količinu kruha i konzervi. A do Egera imaju još deset sati vožnje. U Egeru je bilo zaista toliko vlakova s ranjenicima iz ofenzive za Lavov da tamo, prema telegramima iz Egera, više nema ni kruha i ni jedne konzerve. Dobio je zapovijed da umjesto kruha i konzervi isplati šest kruna i sedamdeset dva krajcara pokom sva čovjeku, što je trebalo biti isplaćeno prilikom izdavanja vojničke plaće za devet dana, ali ako dotad dobije novac od brigade. U blagajni je preostalo samo malo više od dvanaest tisuća kruna. — To je svinjarija od pukovnije — rekao je natporučnik uikaš — pustiti nas ovako bijedne u svijet. jZatim su se zastavnik Wolf i natporučnik Kolar uzajamno d°šaptavali o tome da je pukovnik Schroder u posljednja tri | J£dna poslao šesnaest tisuća kruna u bečku banku na vlastiti konto. , ^atim je natporučnik Kolar ispričao kako se štedi. U pu°vniji se ukrade šest tisuća kruna i strpa u svoj vlastiti džep, e, logički dosljedno, dade nalog svim kuhinjama daanijma d uštedjeti po čovjeku tri grama graška. mjesec dana to ispada devedeset grama po jednom • •, :'•". 537

l

l

čovjeku, pa se u kuhinji svake satnije uštedi najm šesnaest kilograma graška, a kuhar se samo mora iskaza ^ s onim što je preostalo. Natporučnik Kolar razgovarao je, onako uopćeno, s W i fom o nekim slučajevima koje je zapazio. No, bilo je ipak posve jasno da je čitava vojna upra preplavljena takvim slučajevima. Počinjalo je s financijski * narednikom u nekakvoj nesretnoj satniji, a završavalo hrčkom pod generalskim epoletama koji je spremao zalihe za poratnu zimu. Rat je zahtijevao odvažnost i u kradi. Intendanti su s puno ljubavi gledali jedni u druge, kao da su htjeli reći: »Mi smo jedno tijelo i jedna duša, krademo prijatelju, varamo, brate, ali nema tu pomoći, protiv struje se ne pliva. Ako ti ne uzmeš, uzet će drugi, a ako ne kradeš, reći će o tebi da ne kradeš zato što si već svega dovoljno nagrabio.« U vagon je ušao gospodin s crvenim i zlatnim lampasima1. Bio je to još jedan od onih generala koji su se šetkali po svim prugama i vršili inspekciju. — Sjednite gospodo — kimnuo je ljubazno, radostan što je opet iznenadio nekakav ešalon za koji nije znao da će ovdje stajati. Kada mu je satnik Sagner htio predati prijavak, odmahnuo je rukom: — Vaš ešalon nije u redu. Vaš ešalon ne spava. Vaš ešalon bi već trebao spavati. Ešaloni moraju spavati jednako na kolodvorima kao i u kasarnama — u devet sati. Govorio je odrješito: — Prije devet sati izvedu se vojnici na zahod iza koloa ra — onda se ide na spavanje. Inače će vojska noću oneci prugu. Razumijete me, gospodine satnice? Ponovite mi Ili bolje, nemojte mi to ponoviti, nego napravite o kako ja to želim. Odsvirajte uzbunu, potjerajte to na zan 1. Ukrasni porubi i kićanke na odorama, (pm.)

538

|HI OJ

. :te povečerje i — spavanje! Kontrolirati tko ne spava. 0 iti! Da, to je sve? Večera se dijeli u šest sati. 7jM_m je govorio o nečemu iz prošlosti, o nečemu što se .. J020dilo, što je stajalo kao iza nekakvog drugog ugla. ni|c uw&

f

v

.

1 c ialo, kao utvara iz carstva četvrte dimenzije. '___ Večeru razdijeliti u šest sati — nastavio je gledajući sat koji je pokazivao deset minuta poslije jedanaest noću. Um halb neune Alarm, LatrinenscheiEen, dann schlafen ehen.«1 Umjesto petnaest deka ementalskog sira, za večeru će se u šest sati dijeliti gulaš s krumpirom. Zatim je izdao naredbu da se izvede »spremnost«, a potom je naložio satniku Sagneru da naredi uzbunu, pa je nadzorni general promatrao postrojavanje bataljunaborbene u redove, šetao se s časnicima i neprestano im govorio kao da su bili kakvi idioti i kao da nisu ništa mogli razumjeti. Pritom je neprestano pokazivao na ručni sat. »Also, sehen Sie. Um halb neune scheifien und nach einer halben Stunde schlafen. Daš 2 geniigt vollkommen.« U ovo prijelazno vri jeme vojnici ionako imaju rijetku stolicu. Težište uglavnom stavljam na san. A to je skupljanje snage za daljnje marševe. Dok su vojnici u vlaku, moraju se odmoriti. Ako nemavoljno do mjesta u vagonima, vojnici spavaju na smjenu. Jedna trećina vojnika udobno se izvali u vagonu i spava od devet do ponoći, a ostali stoje i promatraju ih. A onda oni prvi, koji su se naspavali, naprave mjesta drugoj trećini koja spava °d pola noći do tri sata ujutro. Treća trećina spava od tri sest do> °nda ne je buđenje i vojnici se umivaju. Za vrijeme vožnje smije se is-ka-ka-ti iz vagona! Ispred ešalona moraju se P°staviti patrole, kako vojska prilikom vožnje ne bi is-ka•va-la! Ako vojniku neprijatelj slomi nogu — general se Potom udario po nozi — to je nešto hvale vrijedno, ali ogaljiti se najobičnijim iskakivanjem iz vlaka u punoj °ZnJ'> to je kažnjivo. 2

-'

Uzbuna na u

- zahod, pa na spavanje, (njem.) Pola devet sranje, pa za pola sata spavanje. To je potpuno dovoljno, (njtm.)

539

— To je, znači, vaš bataljun? — upitao je satnika Saen promatrajući pospana lica vojnika, od kojih se mnogi, on U* trgnuti iz sna, nisu mogli suzdržati pa su na svježem noćn ° zraku zijevali. — To je, gospodine satnice, zijevajući bataljun. Vojn' • moraju već u devet sati ići spavati. General se postavio pred 11. satniju, gdje je na lijevom krilu stajao Svejk, koji je zijevao od uha do uha i pristojno držao ruku na ustima, ali se ispod ruke čulo takvo bučanje da se natporučnik Lukaš tresao od straha da general slučajno na to ne obrati pozornost. Palo mu je na pamet da Svejk zijeva namjerno. A general, kao da je upravo to znao, okrenuo se Švejku i pristupio mu: — Bohm oder Deutscher?1 — Bohm, melde gehorsam, Herr Generalmajor2. — Topro — rekao je general koji je bio Poljak i znao malo češki — ti se urlaš kao kwava na seno. Stulpvsk, drži gubu, ne buci se! Jesi se već na zahodu? — Nisam, pokorno javljam, gospon general-major. — Zašto se nisi išao srati s ostalim vojnikimi? — Pokorno javljam, gospon general-major, na manevrima u Pisku neki pukovnik Wachd govoril nam je, kad bi dobili voljno i vojska se razletila po žitu, da vojnik ne srne samo misliti na šajseraj, jer da vojnik mora misliti na bojovanje. Uostalom, pokorno javljam, a kaj bi tam na zahodu delal. Nemam kaj tiskati. Prema maršruti, trebali smo već nekolko puta na kolodvorima dobiti večeru, a niš nismo dobili- J praznim želucom se na zahod nejde! Svejk je najjednostavnijim riječima objasnio gospodinu generalu opću situaciju i pogledao ga nekako povjerljiv0' tako da je general osjetio potrebu da im svima pomogn • ' Kad već postoji naredba da se na zahod ide organizirani maršem, e onda ta naredba mora i iznutra biti nečim poO" jepljena. 1. Čeh ili Nijemac? (njem.) 2. Čeh, pokorno javljan, gospodine general-major. (njem.)

540

*» "& *

_, pošaljite sve to opet u vagone — rekao je general sat., Sagneru. — Kako je došlo do toga da se nije podijelila " " ra? V Svi ešaloni koji prolaze ovom postajom moraju dobiti ceru. Ovo je opskrbna postaja. Drugačije ne može biti. General je to izjavio s takvom sigurnošću koja je značila, i je, doduše, već gotovo jedanaest sati noću i da se večera, doduše, trebala dijeliti u šest sati, kako im je maloprije rekao, oa ci mu tako ništa drugo i ne preostaje nego zadržati vlakjelu noć i cijeli dan do sutra do šest sati popodne kako dobili bi gulaš s krumpirom. ._ Nema ničeg goreg — rekao je s nevjerojatnom ozbiljnošću — nego u ratu, za vrijeme transporta vojske, zaboravljati na njezinu opskrbu. Dužnost mi je u uredu ravnateljstva kolodvora utvrditi pravo stanje stvari. Jer, gospodo, nekad su ravnatelji ešalona i sami krivi. Pri reviziji postaje Subotište, na južnoj bosanskoj pruzi, ustanovio sam da šest ešalona nije dobilo večeru zato što su ju zapovjednici bataljuna zaboravili tražiti. Šest puta se na stanici kuhao gulaš s krumpirom, a nitko za njega nije pitao. Izlili su ga na gomilu. Bio je to, gospodo, pravi trap za krumpir s gulašom, a tri postaje dalje vojnici iz ešalona koji su u Subotištu prola zili pokraj gomila i brda s gulašom prosjačili su kruh. Odrješito je odmahnuo rukom: — Zapovjednici ešalona nisu izvršili svoju dužnost. Memo u ured. Slijedili su ga razmišljajući o tome zašto su svi generali Poludjeli. U zapovjedništvu se pokazalo, da se stvarno o gulašu ništa jje zna. Doduše, trebao se danas ovdje kuhati za sve ešalone °J1 će proći, ali onda je došla naredba da se nakon inven_ dodijeli iznos od sedamdeset dva krajcara po svakom . °Jniku, tako da je svaka jedinica koja je trebala proputovati 'A? ravo na sedamdeset dva krajcara po čovjeku, a koje dobiti od svoje intendanture pri prvoj isplati. Što se tiče ha, vojska će dobiti po pola kruha na postaji u Watianu. Zapovjednik opskrbne postaje nije se bojao. Rekao je 541

generalu ravno u oči da se naredbe mijenjaju svakoga Ponekad i ima pripremljeno jelo za vojne transporte \-onda stigne neki sanitetski vlak, pokaže isprave s višim' jnim naredbama i na tome se završi; ešalon stoji pred prnki emom praznih kodova. General je suglasno kimnuo glavom i primijetio da prilike svakako poboljšavaju te da je na početku rata bilo mnogo gore. Ne može se sve odjednom, za sve je potrebno mnogo iskustva, prakse. Teorija, ustvari, koči praksu. Što dulje rat bude trajao to će se brže sve dovesti u red. — Mogu vam dati praktičan primjer — rekao je s velikim uživanjem, kao da mu je palo na pamet nešto iznimno. — Prije dva dana, ešaloni koji su prolazili kroz stanicu Hatvan nisu dobili kruha, pa ćete ga vi tamo sutra sigurno dobiti. Idemo sada u kolodvorsku restauraciju. U kolodvorskoj restauraciji gospodin general počeo je ponovno govoriti o zahodu i o tomu kako to ružno izgleda kad su svagdje uz prugu mine od govana. Pri tome je jeo biftek i svima se činilo da mu se ta mina od govana mota po ustima. Zahodima je pridavao toliki značaj kao da je na njima počivala pobjeda Monarhije. Glede novonastale situacije s Italijom izjavio je da upravo u zahodima naše vojske imamo neospornu prednost pred talijanskim trupama. Pobjeda Austrije proizlazila je iz zahoda. Za gospodina generala sve je bilo tako jednostavno. Put do ratne slave išao je po ovom receptu: u šest sati navečer vojnici dobiju gulaš s krumpirom, u pola devet na zahodu vojska se pokenja, a u devet se odlazi na spavanje. Pred takvom vojskom neprijatelj bježi od užasa. General-major se zamislio, pripalio cigaru i zagledao se u strop dugo, dugo. Prisjećao se što bi još mogao reći kad je već ovdje i čemu bi mogao poučiti časnike ešalona. — Jezgra vašeg bataljuna je zdrava — rekao je nag10 kad su svi očekivali da će i dalje gledati u strop i šutjeti —našom je vojskom sve u redu. Taj čovjek s kojim sam razg°v' 542

svojom otvorenošću i vojničkim držanjem ulijeva nadu ***'' se čitav bataljun boriti do posljednje kapi krvi. Tašutio je oslonjen o naslon stolice, iznova se zagledao u pa je iz tog nepromijenjenog položaja nastavio gov-S •« 'a jedino je poručnik Dub, pod teretom svoje ropske duše, zajedno s njime gledao u strop: _ Vašem je bataljunu ipak potrebno da njegova djela padnu u zaborav. Bataljuni vaše brigade već imaju svoju vijest, koju vaj bataljun mora nastaviti. A vama upravo nedostaje čovjek koji bi vodio točne bilješke i zapisivao povijest bataljuna. K njemu bi morale voditi sve niti i vijesti o tome što je koja satnija izvršila. Taj čovjek mora biti inteligentan, ne smije biti nikakva stoka, nikakva krava. Gospodine satnice, vi morate u bataljunu imenovati batalionsgeschich-tsshreibtera1. Onda je pogledao na zidni sat čije su kazaljke podsjećale pospano društvo kako je već vrijeme da se raziđu. Generala je na pruzi čekao njegov inspekcijski vlak, pa je zamolio gospodu da ga otprate do njegova spavaćeg vagona. Zapovjednik kolodvora je uzdahnuo. General se nije sjetio da treba platiti biftek i bocu vina. Sad će to morati platiti sam, a takvih posjeta dnevno je imao nekoliko. Već je na takve posjete toliko potrošio kao da su u vjetar otišla dva vagona sijena koje je uspio odvući na slijepi kolosijek i prodati vojnim dobavljačima sijena, firmi Lowenstein, po cijeni po kojoj se prodaje nepožnjeveno žito. Vojska je ponovno kupila od te firme ta ista dva vagona, ali on ih je za svaku S1 gurnost i dalje ostavio da stoje na slijepom kolosijeku. Vjerojatno će ih opet morati preprodati firmi L6wenstein. Ali zato su sve vojne inspekcije koje su prolazile ovom postajom pričale u Pešti da se tamo, kod zapovjednika kolodvora, dobro jede i pije.

Ijetopisac. (njem.)

543

iM

Ujutro je ešalon još bio na kolodvoru; proji buđenje, vojnici su se već umivali kraj pumpi iz ^ ' jih šalica, a general još nije otputovao svojim vla]/^' nego je osobno pošao prekontrolirati zahode, kam ' prema dnevnoj bataljunskoj zapovijedi satnika Sa? U »Schwarmweise unter Kommando der Schvvarmkornm ** danten«1, vojnici otišli kako bi generalu napravili veselje A kako bi se razveselio i poručnik Dub, satnik Sagner r m • priopćio da danas vrši inspekciju. Poručnik Dub je vršio nadzor nad zahodima. Razvučeni, dugi zahod u dva reda primao je dva voda jedne satnije. I tako su sada lijepo, jedan kraj drugoga, čučali vojnici nad iskopanim jamama kao lastavice na telegrafskim žicama kada se u jesen spremaju na put u Afriku. Svakome su iz spuštenih hlača virila koljena, svatko je držao remen oko vrata kao da se namjerava tog trena objesiti, pa samo ček zapovijed. U svemu tome očitovala se željezna vojnička disciplina i organiziranost. Na lijevom krilu čučao je Švejk, koji se tu prilijepio i sa zanimanjem čitao komadić otrgnutog papira iščupanog iz bogzna kojeg romana Ružene Jesenske:

•o •ft;

... našnjem internatu na žalost dame em nesigurno, sigurno valjda više re većinom u sebe zatvorene ub h jelovnik u svoje sobe, ili se neobične zabave. Pa ako su prosule t išao je samo čovjek i samo čežnja za te se popravila, jer nije htjela tako uspješno ovati, kao što bi same željele. Ništa nije preostalo mladom Kričku.

• jedva odvojio pogled s tog komadića, nehotice ^T ^-ima izlazu zahoda i začudi se. Tamo je u punoj prema izlazu zahoa i z a u se. amo e u punoj p°jre . ^orj stajao sinoćnji general sa svojim pobočnikom, a v°Jn°! p0ručnik Dub koji im je nešto gorljivo tumačio. 02 v ik se obazre oko sebe. Sve je to mirno čučalo i dalje nad , jjma, samo su se dočasnici nekako ukočili i ukipili. Švejk je osjetio ozbiljnost situacije. Skoči, onakav kakav je bio, spuštenih hlača, s remenom , vrata pa se, upotrijebivši u posljednji čas onaj komadić trenutog papira, prodere: »Einstellen! Aufi Habacht! Rechts A

1 s c h a u t!« -Salutirao je. Dva su vojnika spuštenih hlača i s remenom oko vrata također ustala. General-bojnik ljubazno se nasmiješio i rekao: »Ruht, weiter machen!«2. Desetnik Malek prvi je svojim primjerom dao svome vodu znak da ponovno zauzme prvotne pozicije. Samo je Švejk i dalje salutirao jer mu se s jedne strane prijeteći približavao poručnik Dub, a s druge strane s osmijehom general-bojnik. — Ja sam vas vidvel v noći — rekao je general-bojnik Svejku koji je stajao u ovoj čudnoj poziciji; našto se razbjesnjeli poručnik Dub obratio general-bojniku: — Ich melde gehorsam Herr Generalmajor, der Mann ist Dlodsirmig und als Idiot bekannt, saghafter Dummkopf.3 — Was sagen Sie, Herr Leutnant?4 — proderao se najednom general-bojnik na poručnika Duba i sasuo mu u lice da je bas riječ o suprotnom. — Ovo je čovjek koji zna što je red , vidi pretpostavljenog, a dočasnici ga i ne primjećuju i 'gnoriraju! To je kao na bojištu. U trenutku opasnosti obični k preuzima komandu. A upravo je gospodin poručnik sain trebao izdati zapovijed koju je izdao ovaj vojnik: ! — Aufl — Habacht! Rechts schaut!

"!"6' D ižit« se! M irno! P ogled nad esno! (njem .) podine general-majore, momak je blesav i poznat kao idiot, bajoslovni gos

1. Po rojevima, pod zapovjedništvom vojnih zapovjednika, (njem.)

544

> utc> gospodine po ručn ice? (n jem .)

545

— Jesi obrisao gusicu? — upitao je general-b ' Švejka. ^ — Pokorno javljam, gospon general-bojnik, da je «, u redu. — Više srati ne budeš? — Pokorno javljam, gospon general-bojnik, da sam f tik. — Daj si sad hwače gove, i onda se stani mirno! A budući je to »mirno« general-bojnik rekao nešto glasn. ije, oni najbliži počeše ustajati nad zahodskim jamama. General-bojnik prijateljski odmahnu rukom i reče im mekim, očinskim tonom: — Aber nein, ruht, ruht, nur Weiter machen. Svejk je pred general-bojnikom već stajao propisno odjeven i general-bojnik mu na njemačkom održa kratak govor: — Poštovanje pretpostavljenih, poznavanje pravila službe i prisutnost duha, znače u ratu sve. A kad se k tome još doda odvažnost, nema neprijatelja kojega bismo se morali bojati. Obraćajući se poručniku Dubu, a gurkajući Svejk prstom u trbuh, reče: — Zabilježite: ovog vojnika, kad dođete na bojišnicu, morate prvom prilikom, bez odlaganja, predložiti za brončanu medalju zbog strogog obavljanja službe i poznavanja... Wissen Sie doch, was ich schon meine... Abtreten! General-bojnik se udaljio od zahoda, gdje je za to vrijeme poručnik Dub, kako bi to general-bojnik čuo, glasno izdavao naredbe: »Erster Schwarm auf! Doppelreihen... Zweiter Schvvarm...«2 Svejk je upravo izašao, a kada je prolazio kraj poručnik* Duba, pozdravio ga je prema propisu, no poručnik Dub je m 3 n ipak doviknuo: »Herstellt!«, pa je Svejk morao iz° salutirati i opet slušali ono isto: 1. Pa znate valjda što mislim. Odstup! (njem.) 2. Prvi roj, diii se! U dvojne redove! Drugi roj...! (njem.) 3. Ponovno! (njem.)

546

'•• '<

Poznaješ me? Ne poznaješ me! Ti me znaš s te dobre ali kad me upoznaš s te moje loše strane, u plač ću te > natjerati. . . Svejk je konačno otišao prema svom vagonu i pritom je • lio: Bil je jednom, dok smo još bili u Karlinu u kasar ni neki lajtant Chudavv, a taj je, kad bi se rasrdil drukče voril »Dečki, zapamtite si kad me vidite da sam prema Ima svinja, da bum prema vama i ostal svinja, sve dokbudete vi u toj kompaniji«. Baš kad je Svejk prolazio mimo stožernog vagona doviknu mu natporučnik Lukaš da prenese Balounu poruku neka požuri s tom kavom, te da konzervu mlijeka opet dobro zatvori kako se ne bi pokvarila. Baloun je, naime, u vagonu financijskog narednika Vaneka, na malom špiritnomhalu kukuhao kavu za natporučnika Lukaša. Kada mu je Svejk došao prenijeti naredbu, ustanovio je da je u vrijeme njegove odsutnosti čitav vagon pio kavu. I konzerva s kavom i konzerva s mlijekom natporučnika Lukaša bile su već poluprazne, a Baloun, srčući iz svoje šalice kavu, grabio je žlicom po konzervi s mlijekom kako bi si kavu još malo popravio. Kuhar okultist Jurajda i financijski narednik Vanek -uza jamno su obećavali da će sve to nadoknaditi natporučniku Lukašu kada stignu nove konzerve kave i mlijeka. Čak su i Švejku ponudili kavu, ali on je odbio i rekao Balounu: — Upravo je stigla zapoved iz stožera armade da svaki posilni koji proneveri svom oficiru konzervu z mlekom ili konzervu kave ima biti bez odgađanja u roku od dvadeset ^tri sata obešeni. To ti imam predati od strane gospona obra Jtenta, koji te želi smesta videti s tom kavom. Preplašeni Baloun istrgnu telegrafisti Chodounskom P°raju u koju mu je maloprije nalijevao, pristavi je da se^o još prigrije, dodade konzerviranog mlijeka i otpraši s 0tim rnog vagona. ih očiju pružio je natporučniku Lukašu kavu, a 547

glavom mu je prostrujila misao da mu natporučnik T L-'« očima vidi kako je gospodario s njegovim konzervama5 U — Ja sam se zadržal — mucao je — jer ju nisam m otvoriti. °e' — Ma je li, a mliječnu konzervu si prolio, ha? _ tao je natporučnik Lukaš otpijajući kavu. — Ili si je ^ žlicom kao juhu. Znaš što te čeka?! Baloun je uzdahnuo i zajaukao: — Imam troje dece pokorno javljam, gospon obriajtant — Pripazi, Baloune, još jednom te opominjem zbog tvoie lakomosti. Nije ti Švejk ništa rekao? — Da bi za dvadeset četri vure mogel bit obešeni — tužno je odgovorio Baloun klateći se cijelom tijelom. — Ne klati mi se ovdje, glupane — rekao je s osmijehom natporučnik Lukaš. — Popravi se. Izbaci već iz glave tu svoju proždrljivost i reci Švejku neka negdje oko kolodvora ili u okolici potraži nešto dobroga za jelo. Daj mu ovu deseticu. Tebe neću poslati, ti ćeš ići tek onda kada budeš toliko prežderan da možeš puknuti. Da mi možda nisi požderao onu konzervu sardina? Veliš da nisi. Donesi mi ju pokazati! Baloun je prenio Švejku da mu gospodin obriajtant šalje desetaka kako bi mu pronašao negdje oko kolodvora nešto dobro za jelo, a onda je s uzdahom izvukao iz natporučnikova kovčega konzervu sardina i s osjećajem nelagode odnio na pregled natporučniku. Taj se jadnik već poveselio da je natporučnik Lukaš zaboravio na sardine, a sada je svemu došao kraj. Natporučnik će ih vjerojatno ostaviti kod sebe u vagonu i tako mu ih oteti. Osjećao se okradenim. — Tu su, pokorno javljam gospon obriajtant, vaše sar dine — rekao je s gorčinom, predajući ih vlasniku. — ^ ih otvorim? — Dobro, Baloune, ništa ne otvaraj i odnesi ih ponovn na mjesto. Htio sam se samo uvjeriti da slučajno nisi zavi u njih. Nekako mi se učinilo, kad si mi donio kavu, da u11 masna usta, kao od ulja. Je li Švejk otišao? «. i''' >

pokorno javljam, gospon obriajtant, da je već otišel '^rlragano reče Baloun. Rekel je da gospon obriajtant -"". . mirni, i da budeju gosponu obrlajtantu svi zavideli. k"-' l je nekam iza kolodvora i rekel je da on ovde sve pozove do Rakošpalote. Ak bi vlak i otišel bez njega, bude 114 riključil automobilskoj koloni i da nas bude stigel na X 'bližoj stanici z autom. Da se za njega niš ne brinemo, da zna kaj je njegova dužnost, pa čak i onda ak bi si moral na oj račun zeti fijaker i ići za našim ešalonom sve do Galicije. Da bu dal da mu oduzmeju od plaće i da se uopće ne trebate za njega brinuti, gospon obriajtant. _ Hajde, odlazi — rekao je tužno natporučnik Lukaš. Iz ureda kolodvorskog zapovjedništva stigla je vijest da se polazi tek u dva sata poslijepodne za Godollo-Aszod, a da se na kolodvoru časnicima dijele po dvije litre crnog vina i boca konjaka. Govorilo se da je to nekakva zalutala pošiljka namijenjena Crvenom križu. Kako bilo da bilo, palo je to kao iz vedra neba i u stožernom je vagonu bilo veselo. Konjak je imao tri zvjezdice, a vino je bilo marke Gumpoldskirchen. Samo je natporučnik Lukaš stalno bio nekako smeten. Već je prošao čitav sat, a Švejka još nikako nije bilo. Onda je prošlo još pola sata i tada se stožernom vagonu počela približavati čudna povorka koja je izašla iz ureda kolodvorskog zapovjedništva. Sprijeda je išao Švejk, ozbiljno i uznosito, kao prvi kršćanski mučenici kada su ih odvlačili u arenu. S obje strane hodali su mađarski honvedi s isukanim bajunetirna. Na lijevom krilu išao je vodnik iz zapovjedništva olodvora, a za njima nekakva žena u naciganoj crvenoj suJ11 muškarac u čizmama s okruglim klobukom i natečenim °m> noseći živu, izbezumljenu kokoš koja je kriještala. y ^ e je to nahrupilo u stožerni vagon, ali vodnik se razderuJ^đarski na čovjeka s kokoši i ženom da ostanu dolje. ;i natporučnika Lukaša, Švejk je počeo značajno

549 548

Vodnik e htio e to razgovarati sa zapovjednikom marškompanije. Natporučnik Lukaš preuzeo je od njega zapovjedništva postaje i, problijedjevši, pročitao: »Zapovjedniku 11. marškompanije N pohodnog 91. pješačke pukovnije na daljnji postupak. Predvodi se pješak Švejk Josef, prema izjavi ordonans ' marškompanije N pohodnog bataljuna 91. pješačke pukovni' zbog zločina krađe počinjenog nad supruzima Ištvanovih ' Išatarče u rajonu kolodvorskog zapovjedništva. Razlozi: pješak Švejk Josef, dočepavši se kokoši, koja » trčkarala iza kuće supružnika Ištvanovih iz Išatarče u rajonu kolodvorskog zapovjedništva, a koja pripada supruzima Ištvan (u originalu blistavo stvorena njemačka novokovanica Istvangat-. ten), zadržan je od vlasnika koji mu je htio kokoš oduzeti, usprotivio se tomu, udarivši vlasnika Ištvana kokoškompo desnom oku, pa je zadržan od pozvane patrole, te predveden svojoj jedinici, pri čemu je kokoš vraćena vlasnicima. « Potpis časnika koji obavlja dežurnu službu.

Kada je natporučnik Lukaš potpisivao potvrdu o preuzimanju Švejka, tresla su mu se koljena. Švejk mu je stajao tako blizu da je vidio kako je natporučnik Lukaš zaboravio napisati datum. — Pokorno javljam, gospon obrlajtant — javio se Švejk — da je danas 24. Jučer je bil 23. svibnja, kada nam je Italija objavila rat. Sad kad sam bil vani, o ničem drugom se nm ne pripoveda. Honvedi s vodnikom su otišli, a dolje su ostali samo supružnici Ištvanovi, koji su neprestano htjeli ući u vagon— Ako bi, gospon obrlajtant, imali kod sebe još petaka mogli bi kupiti tu kokicu. Taj lopov hoće za nju petnaj«1 forinti, ali u to je pribrojil i to svoje modro oko — rekao J Švejk pripovjedačkim tonom — ali ja mislim, gospon o ^ lajtant da je deset forinti za takvo glupo oko malo PreTlS. Jednom su »Kod stare cure« nekom tokaru Mateju s cigl°

3 ćelu vilicu i šest zuba, dobil je za to dvadeset forinti, ^ a n novci vredili više neg danas. I sam Wohlschlager ° C0veka za četri forinte. Oj sim! — kimnuo je Švejk 'kareu s oteklim okom i kokoši — a ti baba, tam ostani! ^Muškarac je ušao u vlak . . . . * . , .. . . ___ On zna malo njemački — objasnio je Svejk — i kuži e prostote, a i sam zna dost pristojno njemački kleti. ^ L- Also zehn Gulden — obratio se muškarcu — funf Gulden Henne, funf Auge. Ot forint, vidiš, kukuriku, 6t forint kukuk, igen?1 Ovo je stožerni vagon, razbojnik jedan. Daj sim kokicu! . . . Ugurao je iznenađenom muškarcu u ruku deseticu, uzeo mu kokoš, zavrnuo joj vratom i gurnuo ga iz vagona pruživši mu pritom prijateljski ruku, snažno je pretresavši: _ J6 napot, baratom, adieu, bež svojoj babi, il bum te hitil dole. — Tak, vidite gospon obrlajtant, sve se da zrihtati — rekao je Švejk natporučniku Lukašu — najbolje je kad sve projde bez skandala, bez velkih ceremonija. Sad burno vam ja i Baloun skuhali takvu kokošju juhicu da bu mirisalo sve do Sedmihradskog. Natporučnik Lukaš više nije mogao izdržati, izbio je Svejku nesretnu kokoš iz ruke, a onda se razvikao: — Znate li Švejk što zaslužuje onaj vojnik koji u vrijeme rata pokrada mirno pučanstvo? — Časnu smrt barutom i olovom — svečano odgovori Š v e jk . — Vi, dakako zaslužujete omču, Švejk, jer ste prvi počeli Pljačkati. Vi ste bitanga, ja zbilja ne znam kako bih vas naz-^ zar ste zaboravili na svoju prisegu. Puknut će mi glava. Švejk je upitno pogledao na natporučnika Lukaša i brzo govorio: — Pokorno javljam, da nisam zaboravil na prisegu, koju dati naš ratnički narod — pokorno javljam, gospon

deset forinti, pet forinti kokoš, pet forinti oko. (iskrivljeno njem.)

550

551

obrlajtant, da sam prisegnu! svome presvjetlom vođi • podaru Franji Josipu Prvom da ću vjeran i poslušan Iv također i generalima Njegovoga Veličanstva i uopće '^ |.

.

.

.

y.

.

i

f ^VifY\

y

svojim pretpostavljenima i starješinama, i da ću ih sl i poštivati i braniti njihove zapovijedi i naloee n s v i vi • • • • i • • i. , u n službama ispunjavati protiv svakog neprijatelja, ko bio A bio, i kad god to bude želja njegovog carskog i kraljevsk veličanstva, na vodi, pod vodom, na zemlji, u zraku danin noću, u borbi, napadima i bilo kakvim drugim pothvatim uopće na svakom mjestu... Svejk je sa zemlje podigao kokoš i, gledajući natporučniku Lukašu u oči, nastavio u stavu mirno: »Svakog trena i u svakoj prilici hrabro i muževno bojovat ću da svoju vojsku, zastavu, stijeg i oružje nikada ne napustim, da s neprijateljem nikada ne stupim ni u kakve pregovore i uvijek ću se vladati kako zahtijevaju vojnički zakoni i kako dolikuje dobrim vojnicima, i časno ću živjeti i umrijeti, tako mi Bog pomogao! Amen. A tu kokicu nisam, pokorno javljam, ukral, nisam opljačka!, ponašal sam se pristojno, svestan svoje prisege. — Pusti tu kokoš, stoko! — razderao se na njega natporučnik Lukaš, spisom udarivši Švejka po ruci, kojom je Svejk držao pokojnicu. — Pogledaj ove akte. Vidiš, imaš to crno na bijelom. »Predvodi se pješak Svejk Josef, prema izjavi ordonans dotične kompanije... zbog zločina krade...« A sad mi reci, lešinaru, hijeno jedna... ne, ja ću te ipak jednom ubiti, u-bi-ti, razumiješ? Reci mi, budalo jedna lopovska, kako si mogao tako nisko pasti? — Pokorno javljam — odgovori ljubazno Svejk — das sigurno o ničem drugom ne radi nego o zabuni. Kad sam dobil tu vašu naredbu, da bi vam negde našel i kupil neKaj dobrog za jelo, onda sam si počel razmišljati kaj bi najbolje. Na kolodvoru ni bilo niš, samo nekakva konj salama i nekakvo sušeno meso od magarca. Ja sam si, P° y rno javljam gospon obrlajtant, sve dobro odvagal. Na boj treba nekaj hranjivoga, da bi se lakše mogle podnesti te ra

Onda sam vam htel napraviti horizontalnu radost, "l am vam, gospon obrlajtant, skuhati juhu od kokice. Tuhu od kokice — ponovio je za njim natporučnik, Jivativši se za glavu. — Je, pokorno javljam, gospon obrlajtant, juhu od ko• f kupil sam luk i pet deka rezancih. Prosim, tu je sve. k ic e , * v . 1 1 o i« • i j ovom mi je zepu luk, a u ovom rezanci. Soli imamo u redu, a imamo i papar. Niš drugo ni preostalo nego kupiti kokicu. Onda sam otišel iza kolodvora do Išatarče. To je ustvari selo, ko da i nije nikakvi grad, iako je tam u prvoj ulici napisano »Išatarča varoš«. Prošel sam jednu ulicu z vrtovima, drugu, treću, četvrtu, petu, šestu, sedmu, osmu, devetu, desetu, jedanajstu, sve dok nisam u trinajstoj ulici, na samom kraju gde su iza neke kućice već počinjale livade, videl kak se pase jato kokica. Išel sam k njima i izabral sam si tu najveću, najtežu, prosim, izvolte si pogledati, gospon obrlajtant, to je samo salo, već se i na prvi pogled, bez pregledavanja, vidi da su joj sipali dost kuruze. I ja sam je, dakle, zel potpuno javno u prisutnosti pučanstva, koje je, doduše, nekaj na mene mađarski vikalo, držal sam ju za noge i pital sam nekolko ljudi i češki i njemački kome pripada ta kokica da bi ju od njega otkupil, kad ti uto dotrči iz te kućice muž sa ženom i počne smesta kleti i mađarski i njemački da sam mu ukral kokoš usred belog dana. Rekel sam mu da se ne dere na mene, da sam poslan da vam je kupim i objasnil sam mu kak stvari stojiju. A ta kokoš, kak sam je držal za noge, najenput je počela lamatati s krilima i htela poleteti, Pa kak sam ju nekak slabo držal v ruki, ona mi je izletela iz ^ke i htela se šesti svom gazdi na nos. A on se odmah počel erati, da sam ga lupil s tom kokicom po gupcu. A ta ženska se derala i vikala na tu koku »puta, puta, puta«. A onda su ekakvi bedaki, koji opće niš nisu razmeli, doveli patrolu, °nvede, a onda sam ih ja sam pozval da ideju z menom u °iodvorsko zapovedništvo, gde bu moja nevinost izišla na ko ulje na vodu. Ali s tim gosponom lajtantom, koji je °bavljal službu dežurnog, nije se uopće moglo govoriti, 553

552

l

pa ni onda kad sam ga prosil da vas pita, jel to istina rl me poslali da vam kupim nekaj dobroga. Još se na StC izderal da začepim, jer da mene čeka čvrsta grana s doh^ Štrikom. On ie valida iakn Inšp rasnnlrrrpni l™

A —• .

^n

izderal da začepim, jer da mene čeka čvrsta grana štrikom. On je valjda jako loše raspoloženi kad mi j e da takav debeljak kakav sam ja može biti samo onaj voj i koji pljačka i krade. I još je rekel da je na kolodvoru bilo vi v žalbi, jer da se prekjučer nekom zgubil puran, a kad sam m rekel da smo mi za to vreme bili još u Rabu, onda je rekel d takva isprika niš ne vredi. Tak me poslal k vama, a tam se još na mene deral nekakav kaplar kog uopće nisam ni prirnetil pital jel znam kog to imam pred sobom. Rekel sam mu da je gefrajter, a kad bi služil ko lovac, da bi se zval patrollfuhrer, a kad bi bil u artiljeriji — oberkanonier 1. — Svejk — rekao je na to natporučnik Lukaš — vi ste već imali toliko naročitih slučajeva i nezgoda, toliko, kako im vi kažete »greški« i »zabuni«, da će vam možda ipak jed nom pomoći da se izvučete iz tih vaših malera samo čvrst konop oko vrata, uz kompletnu vojničku počast postrojenu u četverokutu. Razumijete? — Je, pokorno javljam, gospon obrlajtant, četverokut od takozvanog geschlossene Batalion 2, a koji se sastoji od četri, iznimno tri, ili pet satnija. Kak zapovedate, gospon obrlajtant, da denem u tu kokošju juhu više rezanaca da bi bila gušća? — Svejk, ja vam zapovijedani da smjesta nestanete za jedno s tom kokoši, jer ću vam je razbiti o glavu, budalo jedna... — Na zapoved, gospon obrlajtant, ali celer, pokorno javljam, nisam našel, a nisam našel ni mrkvu! Stavil bum krum... Svejk nije ni dorekao »pir«, a već je, zajedno s kokosi, i tio pred stožerni vagon. Natporučnik Lukaš ispio je na) vinsku čašu konjaka. Pred prozorima vagona Svejk je salutirao i udaljio se 1. Kaplar, zapovjednik patrole, nadtopnik. (njem.) 2. Zatvoreni bataljun, (njem.)

554

Nlakon sretno završenog duševnog boja Baloun se upravo da ipak otvori natporučnikovu kutiju sardina, kad ^ . yj Švejk s kokoši, što je probudilo prirodno uzbuđenje fnd ^jh prisutnih u vagonu, jer svi su na njega pogledali k kao da su sa sigurnošću htjeli reći: »Gdje si to ukrao?« ___ Kupil sam ju za gospona obrlajtanta — odgovorio Jje jk vadeći iz džepa luk i rezance — htel sam mu od nje skuhati juhu, ali on je neće, pa mi ju je daroval. __ Nije bila crknuta? — upitao je podozrivo financijski narednik Vanek. __ Ja sam joj sam zavrnu! vrat — odgovorio je Svejk izvlačeći iz džepa nož. Baloun je sa zahvalnošću, a ujedno i s izrazom poštovanja pogledavao u Svejka i šutke počeo pripravljati natporučnikovo špiritno kuhalo. Zatim je dohvatio vrčeve i otrčao s njima po vodu. Švejku se približio telegrafist Chodounskv i ponudio se da će mu je pomoći očerupati, pri čemu mu je šapnuo u uho intimno pitanje: —Jel to daleko odavde? Mora se preskakati dvorište ili se šeću na slobodi? —Ja sam ju kupil. — Ma daj šuti, kakav si ti to kamarad, pa vidjeli smo kako su te vodili. Svejedno se gorljivo pridružio čerupanju kokoši. Velikim J slavnim pripremama pridružio se i kuhar okultist Jurajda, koji je sjeckao krumpir i luk za juhu. Perje izbačeno iz vagona pobudilo je pozornost poručnika ba koji je obilazio vagone. na doviknuo je unutra da se pokaže onaj koji čerupa kokoš, vratima se pojavilo smireno Švejkovo lice. ~~~ Sto je to? — viknuo je poručnik Dub, podižući sa °% odrezanu kokošju glavu. e L |~~7. ° J > pokorno javljam — odgovori Svejk — glava k° osje vrste crnih vlahinja. To su, gospon lajtant, jako don esilice. Neseju do 260 jaja na godinu. Prosim, izvolte 555

pogledati kak je imala bogati jajnik — Svejk je točno isn „. nosa držao poručniku Dubu crijeva i druge kokošje n trice. Dub je pljunuo i otišao, ali se za trenutak vratio: — Za koga će biti ta kokoš? — Za nas, pokorno javljam gospon lajtant. Poglejt kolko ima sala. Poručnik Dub je odlazio mrmljajući: »Srest ćemo se kod Filipe«1. — Što ti je rekao? — obratio se Švejku Jurajda. — Zakazal mi je čvenk kod nekakvog Filipa. Ova uzvišena gospoda najčešće su pederi. Kuhar okultist izjavio je da su jedino homoseksualci es-teti, što proizlazi iz same biti estetike. Onda je financijski narednik Vanek pripovijedao o zloupotrebi djece od strane pedagoga u španjolskim samostanima. I dok je voda u kotliću

pomalo počela vriti, Švejk je pričao o tome kako su jednom odgojitelju povjerili cijelu koloniju napuštene bečke djece, a taj je odgojitelj onda zloupotrijebio čitavu tu koloniju. — To je prava strast, al najgore je kad to napadne ženske. U Pragu, u drugom rajonu, pred nekolko let, dve napuštene ženske, razvedene jer su bile drolje, nekakva Mourkova i Šouskova, jednom su, dok su cvetale trešnje u drvoredu kod Rostoka, vlovile navečer nekakvog starog impotentnog, sto let starog verglaša i odvlekle ga u taj rostocki gaj i tam ga silovale. Kaj sve z njim nisu delale! Na Žiškovu živi gospon profesor Aksamit, koji je tam kopal i tražil nekakve grobove tih zgrčenih kostura, a nekakve je i našel. A onda su vam one tog verglaša, odvlekle do jednog takvog iskopanog groba i tam su ga navlačile i iskoristile. A profesor Aksamit dosel)

tam drugi dan i videl da u tom grobu nekaj leži. Tak se raž l. Grad uTrakiji gdje su Antonije i Oktavijan porazili Brata i Kašlja; (pren.) poziv na si ni, odlučujući sukob (prev.) "J • >;

Ijl .. ali to je bil samo taj izmučeni, napaćeni verglaš koV u ostavile te razvedene s gospice. Oko njega su bile same kakve treščice, drvca. Posle je taj verglaš peti dan umri, a 11 gadure su bile još tak drske da su mu išle na sprovod. To j e v e ć b i l a p e r v e r z i j a . _- Posolil si to? — obratio se Svejk Balounu koji je, iskoristivši opće zanimanje za Švejkovo

pripovijedanje, nešto skrio u naprtnjaču. — Pokaži, kaj tam delaš! Baloune _- rekao je Švejk ozbiljno — a kaj će ti ta kokošja boca? Tak, pogledajte! Ukral nam je bocu od kokice, da bi si ju posle sam skuhal. Jel znaš, Baloun, kaj si napravil? Znaš kak se u ratu kažnjava kad neko na bojištu pokrade svog kamarada? Priveže ga se za topovsku cev i ispali skup s topovskom kuglom. Sad je kasno uzdisati. Kad negde na fronti sretnemo artiljeriju, sam bus se prijavil najbližem topniku. A sad bus za kaznu vežbal. Van iz vagona! Nesretni je Baloun sišao, a Švejk je sjeo na vrata vagona i komandirao: — Habt Acht! Ruht! Habt Acht! Recht schaut! Habt Acht! Sad bus vježbal na mestu. Re-chts um! Čovječe! Ko krava si! Rogovi ti trebaju biti tam gde je maloprije bilo rame. Herstellt! Rechts um! Links um! Halbrechts! Ne tak, vole! Herstellt! Halbrechts! No vidiš, mazga jedna, da ide! Halblinks! Links

um! Links! Front! Front, budalo! Ne znaš kaj je to front? Gradaus! Kehrt euch! Kniet! Nieder! Setzen! Auf! Setzen! Nieder! Auf! Nieder! Auf! Setzen! Auf! Ruht!1 Tak, vidiš Baloun, to je zdravo, budeš imal bolju probavu. Okolo su se počeli skupljati vojnici u gomilama, vikati i Pucati od smijeha. — Budite ljubazni, mesta — vikao je Švejk — on bu s*d marširal. Pazi Baloun, da ne moramo sve ispočetka. Ja ne volim bez razloga mučiti vojnike. Znači: Direktion

Na

d " " "

'!no! Mimo! P°8led nadesno! Mirno! v°ljn°! Ponovi! Nalijevo! Poludesno! Ponovi! Nalijevo! Poludesno! Ponovi! Poludesno! Polulijevo! Nalijevo! Lijevo! U vrstu! Ravno! d S'edni! Diži se! S edni! Dol e! Diži se! Dol e! Dffi J i J *""• S'edni! Diži se!

V

° 'n o !

* "

;) °- (njem .) n

V o)l;

557 556

Banhof! Gledaj kam pokazivani! Marschieren m Gliedhalt! Stoj, k vragu, il bum te zatvorili Glied -^ uf Konačno, da si se zaustavil bedak jedan. Kurzer Sch • Ne znaš što je to Kurzer Schritt? Ja bum ti pokazal, dole * poplaviš! Voller Schritt! Wechselt Schritt! Ohne Sch ' C

558

Ne znaš što je to Kurzer Schritt? Ja bum ti pokazal, dole poplaviš! Voller Schritt! Wechselt Schritt! Ohne Sch ' Bivole jedan! Kad velim Ohne Schritt1, onda menjaš no no m*»oi-i i

O

na mestu. Oko njih su se bile skupile barem dvije kompanije. Ba loun se znojio, nije znao za sebe, a Švejk je i dalje naređivao-»Gleicher Schritt! Glied riicvvarts marsch! Glied halt! Laufi schritt! Glied marsch! Schritt! Glied halt! Ruht! Habt Acht! Direktion Bahnhofl Laufschritt marsch! Halt! Kehrt euch! Direktion Wagon! Laufschritt marsch! Kurzer Schritt! Glied halt! Ruht!2 Sad bus se malo odmorili A onda burno sve ispočetka. Sve se može ak se hoće. — Što se ovdje događa? — začuo se glas poručnika Duba koji je uznemireno dotrčao. — Pokorno javljam, gospon lajtant — rekao je Švejk — da malo vežbamo kak ne bi zaboravili na egzecir i da ne bi zabadav trošili dragoceno vreme. — Silazite iz vagona! — naredio je poručnik Dub — toga mi je već dosta. Predvodim vas gospodinu zapovjedniku bataljuna. Kad se Švejk našao u stožernom vagonu, natporučnik Lukaš je kroz druga vrata šmugnuo iz vagona na peron. Kad mu je poručnik Dub raportirao o čudnim štosevima, kako se izrazio, dobrog vojnika Svejka, satnik Sagner je bio baš dobro raspoložen jer je vino Gumpoldskirchen bilo zaista izvrsno. — Znači, vi ne želite uzalud tratiti dragocjeno vrijeme — smijao se značajno. — Matušič, dođite! Bataljunski ordonans dobio je nalog da pozove narednik3 1. Pravac kolodvor! Naprijed marš! Kratkim korakom! Punim korakom! Izmijeni koraK. koraka! (njem.) i 2. Jednakim korakom! Vode, natrag! Vode, stoj! Trčećim korakom! Vode, naprijed! K°f~f ofi Vode, naprijed! Korakom! Vode, naprijed! Korakom! Vode, stoj! Voljno! Mirno! Pravac kolođ Trčećim korakom! Kratkim korakom. Vode, stoj! Voljno! (njem.)

| '!

l

559

kompanije Nasakla, koji je bio poznat • kao najveći tite da odmah nabavi za Svejka pušku. - Evo, ovaj čovjek — rekao je satnik Sagner nared-, jvfasjiklu — ne želi uzalud tratiti dragocjeno vrijeme. Odvedite ga iza vagona i cijeli sat s njim vježbajte vježbe s y kom. Ali bez ikakvog milosrđa, bez odmora, najvažnije je L to ide jedno za drugim! Setzt ab, an setz ab!1 Vidjet ćete, Švejk, da se nećete dosađivati — rekao mu je na odlasku. I začas su se iza vagona čule oštre naredbe koje su svečano odjekivale medu kolosijecima. Narednik Nasaklo, koji je upravo igrao ajnca i držao banku, derao se da se čulo do neba: »Beim Fufi! Schultert Beim Fufl! Schulteht!« 2. A onda je na trenutak sve utihnulo pa se samo čuo Švejkov mirni i razboriti glas: — Sve sam to već naučil u aktivnoj službi pred nekolko let. Kad je »Beim Ful?!«, onda je puška oslonjena na desni bok Vrh kundaka je u ravnoj liniji s vrhom noge. Desna ruka je prirodno ispružena i drži pušku tako da palac opkružuje lauf3, a ostali prsti moraju stegnuti prednji dio kundaka, a bd je »Schultert!«, onda je puška slobodna na remenu, na desnom ramenu, i to laufmundunk4 gore, a lauf otraga. — Dosta ste toga namljeli — začuo se ponovno narednik Nasaklo. — Habt Acht! Rechts schaut! Herrgott, kako to radite? — Delal sam »Schultert!«, a kad je »Rechts schaut!«, izneskl moja desna ruka dole niz remen, primim vrh kundaka i okrenem glavu nadesno, a na taj »Habt Acht!«, zemem opet desnom rukom remen i moja glava gleda pred sebe, na vas. I opet odjeknu narednikov glas: — In die Balanz! Beim Fufi! In die Balanz! Schul-tert! BaJ°n«t auffi Bajonett ab! Falit daš Bajonett! Zum Gebet! Vom Ge bet! Kniet nieder zum Gebet! Laden! Schiefien! Schiefien

1**^ COt"f11Lr

--i

___.*

t

ž'f-vtTi^lr

toni, nišani, prekini! (njem.) nozi, o desno rame, k nozi! (njem.) cijevi,

t*£*lr'*f\

1^

halbrechts! Ziel Stabswagon! Distanz 200 Schritt!... An! Feuer! Setzt ab! An Feuer! An Feuer! Setz ab! Aufs normal! Patronen versogen! Ruht!1 Narednik je motao cigaretu. Svejk je za to vrijeme promatrao broj puške, a onda s javio: — 4268! Takav broj je imala jedna lokomotiva u Pečkama, na prugi, na 16. koloseku. Trebali su je otpelati u depo u Liše nad Labom na popravak, al to ni išlo tak lako gospon narednik, jer je taj strojovođa koji ju je trebal tam otpelati jako loše pamtil brojke. Onda ga je pozval nadzornik pruge u ured i rekel mu: »Na 16. koloseku nalazi se lokomotiva broj 4268. Ja znam da slabo pamtite brojke, a kad vam se neki broj napiše na papir, onda taj papir zgubite. Dajte pazite, kad ste već tak slabi s brojkama, ja bum vam pokaza! kak je lako zapamtiti si bilo kakav broj. Pogledajte: lokomotiva koju trebate otpelati u depo u Liše nad Labom ima broj 4268. Sad pazite: prva brojka je četvorka, druga dvojka. Sad si zapamtite; ovih 42, to je 2 puta 2, to je prvo u redosljedu, a iznosi 4, dijeljeno sa 2 = 2, već imate jedno kraj drugog, 4 i 2. Nemojte se prepasti. Kolko je dvaput četiri — osam, jel tak? Sad si zabijte u pamet da je osmica iz broja 4268 posljednja u redosledu i ostaje nam još samo, kad ste si već zapamtili daje prva četvorka, druga dvojka, četvrta osmica, da nekak na brzinu zapamtimo i tu šesticu koja ide prije osmice. To je jako jednostavno. Prva brojka je četri, druga dvojka, četri i dva su šest. Sad ste već sigurni, a sad vam više taj poredak brojki više nikad ne bu izišel iz pamćenja. Tak ste si utuvili u glavu broj 4268. Ili možete do istog rezultata doći još jednostavnije.Narednik je prestao pušiti, izbuljio je na njega oči i odjednom promucao: — »Kappe ab!«2 1. Pred prsa! K nozi! Pred prsa! O desno rame! Nož na puški! Uperi bajuneti Na molirvu! ™ [^ na molitvu! Napuni pušku! Pucaj! Pucaj poludesno! Cilj: stožerni vagon! Razmak 200 KO Gotovo, nišani! Pali! Pali, prekini! Nišani! Prekini! Nišani normalno! Opskrbi se mecima-Voljno! (njem.) 2. Skini kapu! (njem.) • /">•,'

560

Švejk je ozbiljno nastavio: ___ On mu je onda počel objašnjavati još jedan jednosvniii način kak bu si zapamtil broj lokomotive 4268. Osam manje dva je šest. Znači već zna 68. Šest manje dva četri, a sad već zna 4 — 68, a ta dvojka između njih skup • 4 __ 2 — 6 — 8. Nije to preveć teško kad se to napravi i drukče, pomoću množenja i deljenja. I opet se dođe na isti rezultat. Zapamtite si, rekel je taj nadzornik pruge, da su dva puta 42 = 84. Godina ima dvanajst meseci. Oduzmite, dakle, dvanajst od 84 i ostane vam 72, a onda još od toga meseci 12 i to vam je 60, sad već imamo sigurnu šesticu, a nulu budemo prekrižili, dakle sad znamo 42,68,4. Kad smo nulu prekrižili, prekrižili burno i tu četvorku straga, i opet smo vrlo lagano dobili 4268, broj lokomotive, koja spada u depo u Liše nad Labom. To je, kako velim, isto i sa tim deljenjem jako lako. Izračunamo si koeficijent po carinskoj tarifi... Ni vam valjda zlo, gospon narednik? Ak hoćete, ja bum odmah počel s General de charge! Fertig! Hoch an! Feuer! K vragu! Nije nas trebal gospon kapetan poslati na sunce! Moram po nosila. Kada je stigao, liječnik je konstatirao da je to ili sunčanica ili akutna upala moždane opne. Kada je narednik došao k sebi, kraj njega je stajao Švejk i rekao mu: — Da vam to završim. Mislite, gospon narednik, da je °naj strojovođa to zapamtil? On si je sve zmotal i još je to pomnožil s tri jer se setil Svetog Trojstva, ali lokomotivu ni našel. Ta vam još uvek tam stoji, na koloseku broj 16. Narednik je opet zatvorio oči. A kada se Svejk vratio u svoj vagon, na pitanje gdje je bio ^o dugo, odgovorio je: ~— Ko drugoga uči laušfrita, stoput dela šulterta! Straga, u vagonu, tresao se Baloun. Dok nije bilo Švejka, a ^^ je dio kokoši već bio kuhan, požderao je pola Švejkove P°rcije.

561

\

Pred polazak vlaka ešalon je sustigao mješoviti vojni l s različitim ostacima vojske. Bili su to ili oni koji su zakas -f . .. v . . 1 1 .i .. . 1 . ~ "« m i vojnici otpušteni iz bolnice koji su sustizali svoje jedni a i druge sumnjive individue, koje su se vraćale sa službeni putovanja ili iz zatvora. Iz toga je vlaka istupio i jednogodišnji dragovoljac Marek koji je bio optužen zbog pobune jer nije htio čistiti zahode ali ga je divizijski sud oslobodio, istraga nad njim hila je obustavljena i jednogodišnji dragovoljac Marek pojavio se u stožernom vagonu kako bi se javio zapovjedniku bataljuna Jednogodišnji dragovoljac dosad nije pripadao nikamo jer su ga vodali od zatvora do zatvora. Kada je satnik Sagner ugledao jednogodišnjeg dragovoljca i primio dopise koji su se ticali njegova dolaska, a na kojima je stajala povjerljiva primjedba »Politisch verdachtig! Vorsicht!«1, nije se baš previše razveselio. Na svu sreću, sjetio se »zahodskog generala« i njegove tako zanimljive preporuke da se bataljun dopuni »bataljunskim Ijetopiscem«. — Vrlo ste nemarni, jednogodišnji dragovoljce — rekao mu je — u školi jednogodišnjih dragovoljaca bili ste pokora božja; umjesto da se potrudite istaknuti kako biste postigli čin koji vam pripada prema vašoj inteligenciji, vi ste se vucarali od zatvora do zatvora. Pukovnija se mora sramiti zbog vas, jednogodišnji dragovoljce. Ipak, mogli biste popraviti svoju grešku, i valjanim se vršenjem svoje dužnosti ponovno naći u društvu dobrih vojnika. Posvetite sve svoje snage bataljunu s ljubavlju. Dat ću vam šansu. Vi ste inteligentan mladi čovjek, a sigurno imate i sposobnosti za pisanje i stiliziranje. Ovako ću vam to reći: svaki bataljun na bojišnici treba čovjeka koji bi mogao voditi kronološki pregled svih ratnih događaja koja se tiču izravnog sudjelovanja tog bataljuna na bojnom polju. Potrebno je pop1' sati sve pobjedničke pohode, sve slavne, značajne trenutke u kojima će bataljun sudjelovati i igrati glavnu ili istaknutu

m

l. Politički sumnjiv, (njem.)

562

te napisati i postupno sastaviti prilog za povijest naše e. Razumijete me? ___- pokorno javljam da razumijem, gospodine satnice, j; se o epizodama iz života svih jedinica. Bataljun ima oju povijest. Pukovnija sastavlja pukovnijsku povijest na melju povijesti svojih bataljuna. Pukovnije stvaraju povijest brigade, povijest brigada stvara povijest divizije i tako dalje. Trudit ću se svim silama, gospodine satnice. Jednogodišnji dragovoljac Marek položio je ruku na s rc e: — Bilježit ću s iskrenom ljubavlju slavne dane našeg bataljuna, upravo danas, kad je ofenziva u punom jeku i kada dolazi do teškog boja u kojem će naš bataljun bojno polje prekriti tijelima svojih junačkih sinova. Savjesno ću zabilježiti sve događaje koji će morati doći, kako bi stranice povijesti našeg bataljuna bile ispunjene lovorom slave. — Bit ćete pri stožernom bataljunu, jednogodišnji dragovoljce, pazit ćete na to tko će biti predložen za odličje, bilježit ćete, naravno, prema našim podacima, sve pohode koji bi osobito mogli upozoriti na iznimnu bojevnost i čeličnu disciplinu bataljuna. Nije to tako lako, jednogodišnji dragovoljce, ali nadam se da imate toliko talenta za zapažanje, kako biste, primajući od mene određene direktive, naš bataljun uzdignuli iznad ostalih jedinica. Šaljem telegram pukovniji da sam vas imenovao bataljunskim Ijetopiscem. Javite se financijskom naredniku Vaneku uli. kompaniju, neka vas smjesti u vagon. Ionako je tamo najviše mjesta; i recite mu neka dođe k meni. Dakako, bit ćete pribrojeni stožernom bataljunu. To će se provesti putem bataljunske zapovijedi. Kuhar okultist je spavao. Baloun se neprestano tresao jer je Već bio otvorio i natporučnikove sardine, financijski ^ednik Vanek otišao je satniku Sagneru, a telegrafist Cho. °Unsky potajno je negdje drpio na kolodvoru bocu borov> ispio ju, upao u sentimentalno raspoloženje i pjevao: 563

Dok po slatkih dnevih plavih, - iil|i. vjernim mi se sve činilo, i JU'jdisala migmdsa vjerom, .)». a oko mi ljubav lilo. •<"fef • No ugledah da sva zemlja nevjerna je kao sakal, nestala je vjerna ljubav, a ja prvi put zaplakal.

Zatim je ustao, prišao stolu financijskog narednika Vaneka i napisao na komad papira velikim slovima: »O vim e ljubazno m olim da bih bio preim enovan i nut promak u bataljunskog trubača. Chodounsky, telegrafa.«

Satnik Sagner nije suviše dugo vodio razgovor s financijskim narednikom Vanekom. Jedino ga je upozorio na to da će se pukovnijski Ijetopisac, jednogodišnji dragovoljac Marek, zasad nalaziti u vagonu sa Švejkom. — Mogu vam samo reći toliko da je taj Marek, kako bih rekao... sumnjiv. Politisch verdachtig. Ali, bože moj! To danas nije tako čudno. A o kome se to ne govori? Postoje različita mišljenja. Vi me, na neki način razumijete, samo vas upozoravam da ga, ako bi nešto počeo govoriti, što bi... no razumijete... da ga smjesta prekinete, da ja ne bih slučajno imao nekakve neugodonosti zbog toga. Recite mu jednostavno da se ostavi svojih govorancija i bit će sve u redu. Ja> doduše, ne mislim da biste za svaku sitnicu k meni morali dotrčati. Uredite to s njim prijateljski, takav razgovor uvijek više vrijedi nego nekakvo glupo potkazivanje. Ukratko, ne želim ništa čuti, jer... razumijete. Takva stvar uvijek baca ljagu i na cijeli bataljun. Kada se, dakle, Vanek vratio, odveo je na stranu jednogodišnjeg dragovoljca Mareka i rekao mu: '"' 564

^_ čovječe, vi ste sumnjivi, ali to ne smeta. Samo nemoovoriti ništa suvišno pred tim Chodounskvm, telegrafist0

Jedva je to izrekao, kadli Chodounskv dotetura i pade financijskom naredniku u naručje, jecajući pijanim glasom, *to je valjda trebalo zvučati kao pjevanje: Kad me je društvo napustilo, na tvoje sam prsi glavu sklonio. Srce je čisto tvoje dopustilo da gorke sam suze svoje ronio. U tvom sam oku zapalio plam kao daje zvijezda bljeskala, ja otada samo znam da su koraljna usta šaptala: nikada te više nikome ne dam.

— Mi se nikada nećemo rastati — urlao je Chodounskv — sve što budem čuo na telefonu, sve ću vam reći. Poserem im se na prisegu. U kutu Baloun se od straha križao i počeo glasno moliti. — Majko Božja, ne oddoni molitvu moju, usliši molitve moje, utješi me u ljubavi svojoj, pomozi meni bijednom koji k Tebi vapim živom vjerom, čvrstom nadom i žarkom ljubavlju, u ovoj dolini suza. Kraljice nebeska, pomozi zagovorom svojim, da ostanem u milosti Božjoj i pod okriljem Tvojim do kraja života da bih izdržao... Blagoslovljena Djevica Marija zaista se zagovorom svojim ^uzela za njega, jer je nedugo nakon toga jednogodišnji ~agovoljac iz svoje bijedne naprtnjače izvukao nekoliko konzervi sardina i podijelio svakome po jednu. Baloun je neustrašivo otvorio kovčeg natporučnika Lukaša i vratio s neba pale sardine. . Ali. kad su svi otvorili sardine i počastili se njima, Baloun Je došao u iskušenje, otvorio i kofer i sardine i proždrljivo ih 565

A tu se već najblagoslovljenija i najslađa Djevica M •• od njega odvratila, jer baš kad je dopijao i posljednju l/^ ulja iz konzerve, na vratima vagona pojavio se bataljun i? ordonans Matušič vičući: — Baloune, imaš odnijeti onom svom obrlajtantu sa dine! — Al će biti ćuški — rekao je narednik Vanek. — S praznini rukama nemoj tam ići — savjetovao i Švejk — zemi si sa sebom pet praznih konzervi! — A što ste to počinili da vas dragi Bog tako kažnjava? — upitao je jednogodišnji dragovoljac. — U vašoj prošlosti mora biti nekakav veliki grijeh. Da si niste slučajno dopustili svetokradu, da niste možda svome župniku pojeli šunku s tavana? Da niste možda u podrumu popili misno vino? Da se niste možda kao dječak pentrali na kruške u župnikovu vrtu? Baloun je oteturao s izrazom očajanja na licu, pun beznađa. Njegov je paćenički izraz srcedrapateljno govorio: »Kad bu došel kraj ovim mukama?« — To je to! — rekao je jednogodišnji dragovoljac koji je čuo posljednje riječi nesretnog Balouna — vi ste, prijatelju, izgubili vezu s Gospodinom Bogom. Vi se ne znate dobro pomoliti da vas Gospod Bog što prije ukloni s ovog svijeta. Švejk je k tome dodao: —Taj se Baloun nikak nemre odlučiti da taj svoj vojnički život, svoje vojničko razmišljanje, reci, dela i smrt svoju vojničku, preporuči dobroti materinskog srca najvišeg Gospodina Boga, kak je to govoril taj moj feldkurat Katz kad bi počel teturati i zabunom se sudaril z nekakvim vojnikom na ulici. Baloun je zavapio da je već izgubio vjeru i u Gospodina Boga, jer ga je već toliko puta molio neka mu da snage i nekako mu stisne taj njegov želudac. — To i nije počelo z ovim ratom — zajaukao je -— r je već stara bolest, ta moja proždrljivost. Zbog nje je zena decom išla hodočastiti na Klokote. j» • 566

Znam za to — primijetio je Švejk — to je kod Tabora, ~~7 tarn bogatu Djevicu Mariju s falš brilijantima, a htel J ^ pokrasti jedan crkvenjak, odnekud iz Slovačke. Jako )u) Vflj čovek. Tak je tam došel i pomislil si je da bu mu to f0,. jjj0) ak bude se očistil od svojih starih greha, a unapred spovedil i za ono kaj bu sutra pokral Djevicu Mariju. Nije M ni keks prije nego je izmolil tih svojih tristo Očenaša , • mu je dal gospon pater kak mu ovaj ne bi pobegel, a već M crkvenjaki otpelali direkt u žandarsku stanicu. Kuhar okultist počeo se s telegrafistom Chodounskvm svađati o tome ne vapi li do neba za pravdom, izdaja ispovjedne tajne i je li to uopće imalo smisla kad se radilo o falš brilijantima. Na kraju je ipak Chodounskv dokazao da je to bila karma, dakle predodređeni usud iz daleke, nepoznate prošlosti, kada je taj nesretni crkvenjak iz Slovačke bio još vjerojatno glavonožac na nekakvom drugom planetu, a usud je isto tako predodredio, još u vrijeme kad je pater iz Klokota bio jež kljunati, čudnovati tobolčar, neki danas već izumrli sisavac, da će on povrijediti ispovjednu tajnu; no ne samo zbog toga nego i s pravnog stajališta, a i po kanonskom pravu, može se dati oprost od grijeha i kad se radi o samostanskom imetku. Tome se pridružio i Švejk ovom jednostavnom primjedbom : — A je, kak da ne. Nijedan čovek ne zna kaj bude izvodil za nekolko miliona godina i ničeg se ne srne unapred odreći. Obrlajtant Kvasnička, kad smo još služili u Karlinu kod pričuvnog zapovedništva, uvek je, dok je držal predavanja, govoril: »Nemojte si misliti, govna jedna, krave lijene 1 krmače, da ćete s vojskom završit na ovom svijetu. Vidjet ^no se mi i poslije smrti, a ja ću vam priredit takvo čistilište, 03 ćete od toga pozvizdit, bando svinjska.« Za to je vrijeme Baloun, koji je u potpunom očaju nePtestano mislio da se samo o njemu razgovara i da se sve to njega tiče, nastavio sa svojom javnom ispovijedi: Nisu ni Klokoti niš pomogli protiv moje proždrljivosti. 567

Vrati se žena s hodočašća i počne brojati kokice. Fali jed ili čak dve. Ja si nisam mogel pomoći, znal sam da n trebaju u gospodarstvu zbog jaja, ali izajdem van, pogled na njih, i najednom vam osetim u želucu takvu rupu, a jednu vuru već mi je dobro, već je kokica oglodana. Jednom kad su bili u Klokotima da bi se za mene molili, da im tati doma niš ne poždere i ponovo ne napravi neku štetu, hodal sam po dvorišču i najednom mi je nekak zapel za oko puran To sam onda skoro platil životom. Zapela, mi je u grlu kost od njegove boce i da ni bilo nekog klinca, jednog tak malog dečeca, koji mi je izvlekel tu kost, danas ne bi tu z vama sedel, a ne bi ni dočekal taj svetski rat. Je, je. Taj moj mali klinac, taj moj šegrt, to je bil spretni dečko. Takav mali, bucmasti, okrugli, špekasti... Švejk je pristupio Balounu: — Pokaži jezik! Baloun je isplazio na Švejka jezik, našto se Švejk obratio svima koji su bili u vagonu: — To sam znal, požderal je i tog svog slugu. Priznaj, kad si ga požderal? Kad su vaši bili na Klokotima, jel? Baloun je očajno sklopio ruke i povikao: — Pustite me, kamaradi, uza sve ovo, još da bi i to doživel od svojih kamarada. — Mi vas zbog toga ne osuđujemo — rekao je jednogodišnji dragovoljac — naprotiv, vidi se da će od vas biti dobar vojnik. Kad su za napoleonskih ratova Francuzi opsjedali Madrid, -španjolski je zapovjednik Madrida, pnje nego što je predao tvrđavu zbog gladi, pojeo svog adutanta i bez soli. To je već zbilja žrtva, jer bi usoljeni adutant sig urno bio probavljiviji... a kako se, gospodine financijsKi narednice, zove taj naš bataljunski adutant?... Ziegler? To Je nekakav mršavac, od njega ne bi mogli napraviti porcije ni # jednu marškompaniju. ,, — No, pogledajte — rekao je financijski narednik Van — Baloun u ruci drži krunicu. I zaista, u svom teškom jadu, Baloun je potražio spas 568

. glogovim kuglicama koje je proizvela firma Moritz citiiin* & & »?s*enstein iz Beča. ___Ta je isto iz Klokota — rekao je tužno Baloun. —negPro kaj su mi Je donesli, došel sam glave čisto mladim '' 'čičama, al to ni nikakvo meso, to je premekano. Uskoro zatim stiglo je priopćenje čitavom vlaku, dalaži se za četvrt sata. Budući da u to nitko nije želio vjerovati, jjoeodilo se da je poneki, usprkos oprezu, nekamo zalutao. i^da je vlak krenuo, nedostajalo je osamnaest vojnika, a među njima i narednik Nasaklo iz 12. marškompanije, koji se kada je vlak već odavno nestao iza Išatarče, u maloj bagre movoj šumici iza kolodvora, u plitkoj udolini, još svađaonekakvom s droljom koja je od njega tražila pet kruna dok joj je on nudio kao naplatu za izvršenu uslugu ili krunu ili par pljuski, do čega je na kraju i došlo uz takvu njezinu dernjavu da su se štrcali ljudi s kolodvora.

569

III OdHatvana do granice Galicije

»K

Za čitavo vrijeme željezničkog transporta ovog bataljuna, koji se trebao ovjenčati ratnom slavom čim propješači od Laborca preko istočne Galicije do bojišnice, u vagonu u kojem su bili jednogodišnji dragovoljac i Švejk, vodili su se opet čudni razgovori, manje-više veleizdajničkog sadržaja. U manjoj mjeri, ali možemo općenito reći, to se isto događalo i u drugim vagonima, pa je i u stožernom vagonu vladalo nekakvo nezadovoljstvo, jer je u Fiizes Abonevu, preko pukovnije stigla armijska zapovijed po kojoj se časnicima obrok vina smanjivao za osminu litre. Naravno da pritom nisu bili zaboravljeni ni vojnici, kojima se smanjivala porcija saga1 za jedan dekagram po čovjeku, sto je bilo još zagonetnije zna li se da nitko nikada u vojsci toga saga nije ni vidio. Bez obzira na to, morali su ovo javiti financijskom naredni ku Bautanzelu, koji se time osjetio strahovito povrijeđen i Pokraden, pa je izjavio da je sago danas vrlo vrijedna stvar i k bi za kilu dobio barem osam kruna. U Fiizes Abonevu otkrilo se i to da je jedna satnija izgu1*7 poljsku kuhinju jer se konačno na toj stanici trebao ^ti gulaš s krumpirom, čemu je veliko značenje pridavao ^od-general«. Istragom je izašlo na vidjelo, da nesretna Jska kuhinja nije ni krenula iz Brucka i da vjerojatno do 0

koje se dobiva iz malajske sago-palme. (fm.)

'• ttjfr

'*W'

571

p dana današnjeg stoji tamo negdjeiza barake 186 nanv kojima su oteli demižone s rakijom, a sad su ih, doVa i hladna. ' PUstet* ° oloženi, umjesto da im plate, tukli po ustima, što im Kuhinjsko osoblje koje je pripadalo toj poljskoj k bilo k' je bf°r jatn0 bilo dopušteno budući da je sasvim blizu stajao toga dana, zbog obijesnog vladanja u gradu, zatvou^ }e^ Ltnik i ljubazno se osmjehivao na čitavu tu scenu dok stražarnici, a uspjeli su to tako srediti da su, kad je •° kladišta nekoliko drugih honvedskih husara zavlačilo e V maršbataljun prelazio Mađarsku, još bili zatvoreni. i ' j suknje crnookim kćerima maltretiranih Zidova. ° Četa bez kuhinje bila je dodijeljena drugoj p Ovdje je bio i vlak koji je vozio zrakoplove. Na drugim kuhinji, što, naravno, nije prošlo bez svađe, jer je izmed l siiecima, na vagonima su stajala ista takva oruđa kao , onih dodijeljenih i onih iz one druge čete koji su biT su zrakoplovi i topovi, ali u razlupani. Bili su to dijelovi određeni za guljenje krumpira, došlo do kontroverznih iz rušenih zrakoplova i uništene cijevi haubica. Dok je ono java u kojima su jedni drugima tvrdili da nisu takva goveda ieže i novo putovalo tamo gore, na bojišnicu, ovi ostaci da bi se mučili za druge. Na kraju se ustvari pokazalo da je slave putovali su u unutrašnjost, na popravak i rekonstrukc iju . taj gulaš s krumpirom zapravo manevar kako bi se vojnici Dakako da je poručnik Dub vojnicima koji su se okunavikli na to da se na bojištu, dok se bude kuhao gulaš, na pljali oko uništenih oruđa i zrakoplova objašnjavao da je to jednom izdaje zapovijed »Alles zuruck!«, gulaš se iz kodova ratni plijen, ali je odjednom primijetio da nedaleko od njega, izlije i nitko ne dobije ni liznuti.nekoj skupini, Švejk opet nešto pripovijeda. Približio se tom mjestu i začuo Svejkov odrješiti glas: i — Kak je da je, to je ipak ratni plen. To, doduše, nekak To je, dakle, bila nekakva priprema, ne tako tragična pona prvi pogled deluje zbunjujuće, kad neko pročita na svojim posljedicama, ali ipak poučna. Kad se, naime, tajgulaš | lafetu C. und K. Aartilleriedivison. Al to je valjda tak istrebao već dijeliti, stigla je zapovijed »U vagone!«. I već se palo da je to oružje palo u ruke Rusima, onda smo im mi putovalo prema Miškovcu. Ni tamo se nije dijelio gulaš, jer jeto opet morali oteti, pa je takav plen i puno vredniji jer... na pruzi stajao vlak s ruskim vagonima, pa stoga nisu puštalijer — rekao je svečano kada je primijetio poručnika Duba vojsku iz vagona, ali su zato pustili vojnicima mašti na volju da ~- neprijatelju se niš nesme ostaviti u rukama. To vam je ko s će se gulaš dijeliti tek kad u Galiciji izađu iz vlaka, gdje će, pak, tim Pfemišlom, ili s onim vojnikom kojemu je neprijatelj u proglasiti da je gulaš ukiseljen i nije za jelo pa će biti proliven. borbi otel čuturicu. To je bilo još za napoleonskih ratova, taj Zatim su gulaš vozili dalje u Tiszalok i Zombor, a onda, Rojnik se noću odšuljal do neprijateljskog tabora i donesel si kad više nitko nije očekivao da će se gulaš podijeliti, vlak se cuturicu natrag, a još je na tome i zaradil jer je neprijatelj baš te zaustavio u Novom Gradu pod Šiatorom, gdje su ponovno noći dobil rakiju. potpalili vatru pod kodovima, gulaš se podgrijao i konačno Poručnik Dub rekao mu je samo ovo: bio podijeljen. "~~ Gledajte da nestanete, Švejk, da vas drugi put više ne Postaja je bila krcata jer su najprije trebala biti poslan dva v id im ! vlaka sa streljivom, za njima dva ešalona topništvav si ~7 Na zapoved, gospon lajtant. pontonirskim odredima. Općenito, može se reći da su ovdje vejk je otišao do druge skupine vagona, a da je poručnik nakupili vlakovi s trupama svih mogućih rodova c uo što je još ovaj dodao, sigurno bi iskočio iz odore, i- ta Iza kolodvora honvedski husari zezali su dva P°J 572

573

iako je to bila posve nedužna biblijska izreka: »Malo ćet još vidjeti, i još malo, pa me zatim nećete vidjeti«. ^

"

Poručnik Dub je nakon Svejkova odlaska do te nv poblesavio da je vojnike upozoravao na jedan srušeni a * trijski zrakoplov, na čijem je metalnom okviru bilo označeno »Wiener Neustadt«: — Taj smo Rusima srušili kod Lavova — re k a o poručnik Dub. Te je riječi čuo natporučnik Lukaš, koji se približio ' glasno dodao: — Pri čemu su oba ruska zrakoplovca izgorjela. Zatim se udaljio bez riječi, pomislivši da je poručnik Dub grozna stoka. Iza drugih vagona susreo se sa Svejkom i potrudio se umaknuti mu, jer se na Švejkovu licu odmah vidjelo, čim je spazio natporučnika Lukaša, da mu mnogo toga leži na srcu što bi mu želio reći. Svejk se zaputi k njemu: — Ich melde gehorsam, kompanieordonanc Švejk, prosim za daljnje zapovedi. Pokorno javljam, gospon natporučnik, da sam vas već tražil u stožernom vagonu. — Slušajte Švejk — rekao je natporučnik Lukaš odbojnim i neprijateljskim tonom — znate li kako se zovete? Jeste li već zaboravili kako sam vas nazvao? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da takvu stvar nisam zaboravil, zato jer ja nisam nikakav jednogodišnji dragovoljac Železnv. Još davno, prije rata, onda kad smo bili u Karlinskim kasarnama, tam je bil nekakvi pukovnik Fliedler von Bumerang, ili tak nekak. , Natporučnik Lukiš se nehotice nasmijao ovome >>fa nekak«, a Švejk je nastavio pripovijedati: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je taj nas puK vnik bil za pol manji od vas, nosil je i bradu i brkove ko kn Lobkovic, tak da je zgledal ko majmun, a kad bi se rasr > skakal je dvaput više neg kaj je bil sam visoki, tak da srno g zvali dedek kaučuk. Onda je bil nekakvi Prvi maj, Pa s 574

pripravnosti, a on nam je uoči tog Prvog maja držal Hvorišču velki govor, da sutra svi moramo ostati u kasar-na da se nesmemo maknuti van, kak bi mogli po najvišoj ° vedi, u slučaju potrebe, postreljati svu tu socijalističku f du. I 'I3XO' ve ' onaJ v°Jmk koji danas ima izlaz, a sutra vreme ne vrati u kasarnu, već to nategne na drugi dan, • bu optužen za veleizdaju, jer takav pijani tip ne bu trefil nijednog čoveka kad se bude pucalo, i još bude pucal u zrak. i(ad se onda taj jednogodišnji Železnv vratil u sobu, veli da je ipak taj stari dedek kaučuk imal dobru ideju. I veli da je to sve u svemu istina, jer sutra tak i tak nikog ne buju ni pustili natrag u kasarnu, tak da je najbolje da se ni ne vraća, a to je, pokorno javljam, gospon obrlajtant, i ostvaril, sto posto. Al taj gospon pukovnik Fliedler, to vam je bila takva ogavna mrcina, daj mu dragi Bog lahko, da vam je drugi dan hodal po Pragu i tražil nekoga iz naše regimente ko se uopće usudil izići iz kasarne, i negde kod Prasne brane nekak je, na sreću, srel tog Železnog i odmah se na njega hitil: »Ja ti dam, ja te naručim, ja ti tva put zapaprili«. Rekel mu je još toga puno više, i vlekel ga je sa sebom u kasarnu i još mu je celim putem govoril koječega odvratnoga, pretil mu se i stalno ga je pital kak se zove. »Selesni, Selesni, ti šereš, ja sam sretan ta sam te ufatil, ja ti pokašem den ersten Mai. Selesni, Selesni, ti bus moj, ideš u rešt, fajn, zatforit!« Železnom je to već bilo svejedno. Tak, kad su išli prek Pofiča, pokraj Rozvafila, £aezny je odskočil u nekakav prolaz i zgubil mu se, i tak je kaučuk-dedeku pokvaril to velko veselje da bu ga strpal u rest. Pukovnika je tak rasrdilo kaj mu je ovaj pobegel, da je °d besa zaboravil kak se taj njegov delikvent zove, zmotal si ft to, i kad je došel u kasarnu, počel je skakat do plafona, jer ft plafon bil niski, a taj koji je bil dežurni u bataljonu čudil . ^kaj taj dedek najenput govori nekakav pokvareni češki Vlce: »Satvorit Mjedenog, Mjedeni ne satvorit. Olovnog ^orit, Cinkovog satvorit!« I tak se dedek mučil dan za ^ni i stalno je pital jel su uhvatili tog Mjedenog, Olov-& ! Cinkovog, a onda je dal postrojit ćelu regimentu, ali

575

oni su već Železnoga, o kojem se to posvud znalo ambulantu jer je bil zubni tehničar. Al jednom je n u " naše regimente uspel probosti nekog draguna koji se 1^ cival njegovoj curi u birtiji u Brucku, pa su nas onda p0 j u četverokute, svi su morali izići, čak i ambulanta a k • bil jako bolesni, tog su dva držali. Tak se više niš ni rrio /' moral je i Železnv na smotru na dvorišče, i tam su nam čhi' pukovnijsku zapoved nekak u tom smislu da su i dragani i tak vojnici, da ih je zabranjeno probadati jer da su to n *• suborci. Prevodil je neki jednogodišnjak, a naš je pukovnik samo gledal ko tigar. Prvo je prešel ispred prve vrste, onda je otišel otraga, onda je obišel ćeli četverokut i najednom ti je otkril Železnoga, koji je bil ko gora velki, tak da je to, gospon obrlajtant, bilo grozno komično kad ga je dovlekel u sredinu tog četverokuta. Jednogodišnjak je prestal prevoditi, a naš ti je pukovnik počel skakati pred Železnvm ko kad pes skače na kobilu, i još se i deral: »Ti meni ne bus pobegel, ti meni nikam ne budeš ići, budeš sada govorilo, da si Šelesni, ja furt govorila Medeni, Cinkovi, Olofni, a on je Šelesni, taj gad je Šelesni, ja te naučila olovni, cinkovi, medeni, ti Mistvieh, du schwein du Selesnv!« I onda mu je opalil za to mesec dana, ali za nekakvih četrnajst dana počeli su ga boliti zubi i on se setil da je Železnv zubni tehničar, pa ga je dal dogelati iz rešta u ambulantu i htel je da mu ovaj ščupa zub, a Zelezny mu ga je čupal valjda pol sata, tak da su dedeka, valjda, triput polevali z vodom, ali dedek je posle toga postal nekak tak krotki i oprostil je Železnom tih drugih četrnajst dana. 1° vam je tak, gospon obrlajtant, kad pretpostavljeni zaboravi ime svog podređenog, al podređeni na ime svog pretposta Ijenog nikad ne srne zaboraviti, kak nam je baš govoru J gospon pukovnik, da ni posle sto godina ne burno zabora da smo jednom imali pukovnika Fliedlera. Ni to valjda predugačko, gospon obrlajtant? — Znate Svejk — odgovorio je natporučnik Lukaš —~ vas dalje slušam to više dolazim do uvjerenja da vi u ".. ne poštujete svoje nadređene. Vojnik mora, nakon sv 576

koje prođu, o svojim bivšim nadređenima govoriti san

\/'
Z

577

Ni slučajno nije znao što je to »Kappe«, ali budi " u sebi nosio klicu mnemotehnike, ipak je zapamtio A ^ počinje s K i poručniku Dubu, koji je bio dežuran "L ga je, približivši mu se, upitao za dnevnu lozinku, no odgovorio: »Kave«. Bilo je to, naravno, vrlo prirodno ' ^ Poljak iz Kolomvje još sjećao jutarnje i večernje kave u l * oru u Brucku. ° Pa kada je još jednom zaurlao »Kave«, a poručnik Q k se i dalje neprestano, bez riječi približavao, on je, sjetivš' se svoje prisege da je na straži, prijeteći dreknuo: »Halt' Kada je poručnik Dub učinio k njemu još dva koraka a ovaj stalno očekivao odziv, uperio je u njega pušku i, kako nije dobro znao njemački jezik, poslužio se čudnovatom smjesom poljskog i njemačkog viknuvši: »Benže šajsn, benže šajsn«1. Poručnik Dub je konačno shvatio i počeo uzmicati, vičući: »Wachkommandant, wachkommandant!«2 Pojavio se vodnik Jelfnek, koji je Poljaka doveo na stražu, sam ga upitao za lozinku, a nakon njega ponovno ga je upitao poručnik Dub, na čije je pitanje očajni Poljak iz Kolomvje, s vriskom koji se razlijegao po kolodvoru, odgovarao: »Kave! Kave!« Iz svih vagona koliko ih je bilo, počeli su iskakivati vojnici sa šalicama i nastala je grozna panika, koja je završila tako da su razoružanog, poštenog vojnika odveli u zatvorenički vagon. No, poručnik Dub ipak je određenu sumnju bacio na Svejka, kojeg je vidio kako prvi sa šalicom u ruci izlijeće iz vagona, i dao bi ruku u vatru da je čuo kako viče: »Van sa šalicama, van sa šalicama!« Iza ponoći vlak je krenuo prema Ladovcu i Trebiso > gdje ga je ujutro na postaji dočekala Udruga veterana, jer J pobrkala ovaj maršbataljun s maršbataljunom 14. h°nve\' mađarske pukovnije, koji je noću prošao kroz postaju zaustavljanja. Bilo je jasno da su veterani naroljani, Pa 1. Srat ću, srat ću. (umjesto »Sisen« —pucat ću.) 2. Zapovjednik straže! (njem.)

578

*fev<:

rlanjem »Isten ald meg a kiralvt«1 probudili cijeli 'lin Nekolicina prisebnijih nagnula se iz vagona i odgovo-^°n • »Poljubite nas u guzicu. Eljen!« i«j što su veterani zaurlali tako da su se zatresli prozori Uodvorskoj zgradi: »Eljen! Eljen a tizennegvedik regi-na K° 2 111 Ta pet minuta vlak je krenuo dalje prema Humennu. Ovdie su se već posve jasno mogli vidjeti tragovi bitke, kad Rusi nadirali u dolinu Tise. Po obroncima su se vukli rimitivni rovovi, tu i tamo mogao se vidjeti spaljeni zaselak nokraj kojeg je nabrzinu bila podignuta koliba koja je ukazivala na to da su se vlasnici ponovno vratili. A onda, kada su oko podneva stigli na stanicu Hummeno, gdje su se i na kolodvoru vidjele posljedice bitke, izvršene su pripreme za objed, a vojnici su mogli za to vrijeme zaviriti u javnu tajnu kako vlasti nakon odlaska Rusa postupaju s mjesnim pučanstvom, koje je i po govoru i po vjeri bilo srodno ruskoj vojsci. Na peronu je stajala skupina zatočenih mađarskih Rusa, opkoljena mađarskim žandarima. Bilo je tamo nekoliko popova, učitelja i seljaka iz šire okolice. Svima su ruke na leđima bile vezane uzetom, a međusobno su bili povezani u parovima. Većinom su imali razbijene noseve i čvoruge po glavama, jer su ih odmah nakon uhićenja žandari premlatili. Malo dalje neki mađarski žandar igrao se s nekim popom. lijeve noge svezao mu je uže koje je držao u ruci, a m ga je prisiljavao da pleše čardaš, pri čemu je trzao n tako da je pop padao na nos, a kako je ruke imao taga svezane, nije mogao ustati i činio je očajničke pokušaje , se okrene na leda ne bi li se nekako uspio podići sa zemlje. r^dar, k0j J se tomu tak0 iskreno smijao da su mu tekle suze °ciju, opet bi trgnuo uzetom čim bi pop ustao, pa bi pop Pet udario nosom o zemlju. Q

iela 14. pukovnija! (mad.)

579 |»ilU*w<

Najzad je tome učinio kraj žandarski časnik koji je dio da se, dok ne prođe vlak, zatočenici odvedu iza koloH C u neku šupu i tamo mlate i tuku dok to nitko ne gleda ^ O ovoj epizodi raspričali su se u stožernom vagonu n uglavnom, može reći da je većina to osuđivala. ' Zastavnik Kraus smatrao je, da ih, kad su već veleizd jnici, treba smjesta objesiti bez maltretiranja, ali zato ' poručnik Dub u cijelosti bio suglasan s postupkom, i odmah je sve povezao sa sarajevskim atentatom i opravdao to time da ti mađarski žandari na postaji Humenno osvećuju smrt nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove supruge. A kako bi pridodao važnosti svojim riječima, rekao je da je pretplaćen na Simačekov časopis Cetverolist i da je tamo još prije rata, u srpanjskom broju, bilo napisano o tom atentatu, da taj besprimjerni sarajevski zločin ostavlja u ljudskim srcima trajnu, neizlječivu ranu, još bolniju jer zločinom nije bio oduzet život samo predstavniku državne izvršne vlasti nego i život njegove vjerne i voljene družice, te da je uništenjem tih dvaju života razoren sretan i uzoran obiteljski život, a njihova, od sviju voljena djeca, postala su siročad. Natporučnik Lukaš samo je promrmljao u sebi da su, vjerojatno ovdje u Humennu, žandari bili pretplaćeni na Simačekov Cetverolist s tim dojmljivim člankom. Uopće, odjednom mu se sve počelo gaditi i osjetio je potrebu da se napije, kako bi se izvukao iz veltšmerca. Onda je izašao iz vagona i krenuo tražiti Svejka. — Čujte Švejk — rekao mu je — da ne znate za neku bocu konjaka? Nekako mi nije dobro. — To vam je, pokorno javljam, gospon obrlajtant, o promene vremena, a može biti, kad dojdemo na bojište. da bu vam još gore. Kak se čovek sve više udaljava od svoj osnovne vojne baze, sve mu je više zlo. Nekakav vrtlar s Strašnica, neki Josef Kalenda, isto se tak jednom udal) od doma, išel je od Strašnica na Vinohrade, zaustavil se n Zastavki u birtiji, onda mu još niš ni bilo, ali čim je dose Krunsku ulicu do vodovoda, već je krenul iz birtije u biro)

580

loi Krunskoj skroz do Crkve Svete Ljudmile, pa je onda P° .. jj je nekak malaksali. No nije se dal s tim prestrašiti, OSC e prije to§a navecer kladil u Strašnicama u birtiji Kod ae s jednim vozačem tramvaja da bude pešice obavil put \o sveta ^ tr* tje(lna- Onda se počel sve više i više udalati od svog doma, i čak se dovlekel do Crne pivovare na Karlovom trgu, a od tam na Malu stranu u pivnicu Svetog Tomaša, pa od tam prek restorana Kod Montaga, pa onda još uz brdo prek birtije Kod brabantskog kralja, pa na Krasni vidikovac, pa od tam u pivnicu Kod strahovskog samostana. Ali ta promena podneblja više mu ni pasala. Došel je skroz na Loretanski trg, a onda ga je tam uhvatila takva nostalgija za domom, da se hitil na zemlju, počel se valjati po cesti i vikati: »Ljudi dragi, ja dalje nejdem. Ja se na taj put oko s v e ta s oproštenjem gospon obrlajtant — poserem.« No •

arti.«

- _ r -_--__

v

•

fj

.1

11

i

ak želite, gospon obrlajtant, ja bum vam nabavil nekakav konjak, samo se bojim da mi prije ne otputujete. Natporučnik Lukaš ga je uvjerio da se neće krenuti još ni za dva sata, a da se konjak prodaje odmah iza kolodvora, potajno u bocama, da je satnik Sagner već tamo poslao Matušiča i da mu je taj za petnaest kruna donio bocu prilično pristojnog konjaka. Tu mu je petnaest kruna i neka ide, ali neka nikomu ne govori da je to za natporučnika Lukaša, niti
l

p — Šta se ovdje vucaraš? — upitao je Švejka. me — Pokorno javljam — odgovorio je Švejk saluti • — da vas ne želim upoznati s te vaše loše strane. Cl

Poručnik Dub se zabezeknuo od zaprepaštenja, ali Š i je stajao mirno, neprestano je držao ruku na štitniku ka nastavio: — Pokorno javljam, gospon lajtant, da vas želim pozn vati samo s te vaše dobre strane, kak me ne bi prisilili na plač kak ste mi zadnji put rekli. Od te drskosti poručniku Dubu se zavrtjelo u glavi i smogao je snage samo za ljutiti uzvik: — Tornjaj se mizerijo, još ćemo mi razgovarati! Švejk je prešao peron, a došavši k sebi, poručnik Dub je krenuo za njim. Iza kolodvora, odmah kraj puta, stajao je red velikih košara okrenutih tako da im je dno bilo gore, na njima su stajale košarice, a u košaricama razne poslastice koje su djelovale tako nevino kao da su svi ti oblizeki bili namijenjeni školskoj mladeži, negdje na izletu. Ležali su tamo komadići svilenih bombona, vafl-trubice, hrpice kiselih bombona, tu i tamo na kakvoj košarici komadići crnog kruha s komadićem salame, očito konjskog podrijetla. No, unutrašnjost svake košare skrivala je različit alkohol, boce s konjakom, rumom, jabukovačom, likerima i rakijama. Odmah iza uličnog jarka stajala je koliba i tamo su se zapravo obavljali trgovački poslovi sa zabranjenim pićima. Prvo bi se kod košara vojnici dogovorili, onda bi Židov s pejzovima1, ispod košare izvukao rakiju koja je tako nevino izgledala, a onda pod kaftanom odnio bocu do drvene kolibe, gdje bi ju vojnik potajno skrio nekamo u hlače ili pod bluzu. Švejk se, dakle, uputio ovamo dok ga je s kolodvora svojim detektivskim talentom promatrao poručnik Dub. Švejk je krenuo od prve košare. Prvo je izabrao bombone, platio ih i gurnuo u džep, pri čemu mu je gospodin s pejzo l. Dugački uvojci u ortodoksnih Židova, (hebr.)

« mio: »Schnaps hab' ich auch, gnadiger Herr Soldat«1. ^r nkanje je brzo završeno, Švejk je otišao u kolibu, no \Q novac sve dok gospodin s pejzovima nije otvorio °^ i dok Švejk nije kušao. S konjakom je bio zadovoljan i ' n se na kolodvor, gurnuvši bocu pod bluzu. vra.C3v .

.i.

. . . ,

..y.

i

_____ Gdje si bio mizerijo? — prepriječio mu se na putu do perona poručnik Dub. __ Pokorno javljam, gospon lajtant, da sam si išel kupiti hotnbone. Švejk je posegnuo u džep i izvadio pregršt prljavih, zaprašenih bombona: — Ak se gosponu lajtantu ne gadi — ja sam ih već probal, nisu loši. Imaju takav ugodni, posebni šmek, nekak po pekmezu, gospon lajtant. Pod bluzom su se primjećivali obrisi okrugle boce. Poručnik Dub lupnu Švejka po bluzi: — A što to nosiš, mizerijo? Izvuci to! Švejk je izvukao bocu žućkasta sadržaja s potpuno jasnom i vidljivom etiketom »Cognac«. — Pokorno javljam, gospon lajtant — odgovorio je Švejk neustrašivo — da sam išel u praznu flašu od konjaka napumpati malo vode za piti. Ja sam još od onog gulaša kaj smo ga jučer imali tak strašno žedan. Kak vidite, voda iz te pumpe, gospon lajtant, nekak je žuta, to je valjda nekakva zelezna voda. Takve vode su jako zdrave i korisne. — Kad si tako žedan — rekao je poručnik Dub, đavolski se osmjehujući i želeći što više produljiti tu scenu, u kojoj će ^ejk izvući deblji kraj — onda se napij, ali pošteno. Ispij sve to odjednom! Poručnik Dub je unaprijed isplanirao kako će Švejk otpiti ^koliko gudjaja i dalje neće moći; kako će on, poručnik -UD. nad njim izvojevati slavnu pobjedu i reći: »Daj mi tu °cu da malo popijem, i ja sam žedan«. I kako će se taj lopov . Vejk u tom strašnom trenutku držati, a onda slijedi prijavak 'Udalje...

582 *">i rakije, milostivi gospodine vojnice, (njem.)

"•'""''

583

l

Švejk je otvorio bocu, prinio ustima i gutljaj za gutlja' nestajao je u njegovu grlu. Poručnik Dub se skamenio. Šv ^ je na njegove oči ispio cijelu bocu a da nije ni trepnuo praznu bocu bacio preko ceste u ribnjak, pljunuo i rekao k da je ispio čašu mineralne vode: — Pokorno javljam, gospon lajtant, da je ta voda zbiT imala nekakav železni okus. U Kamijku nad Vltavom jeda birtaš delal je za svoje letnje goste železnu vodu na takav način da je u bunar hitil stare potkove. — Ja ću ti dati stare potkove! Hajde, pokaži mi taj zdenac odakle si uzeo tu vodu! — To je tam malo dalje, gospon lajtant, odmah iza ove drvene barake. — Idi naprijed, mizerijo, da vidim kako držiš korak! »To je zbilja čudno«, pomislio je poručnik Dub, »na tom bijednom tipu baš se ništa ne primjećuje«. I Švejk je krenuo naprijed, predan volji božjoj, a nešto mu je stalno govorilo da taj bunar mora biti tu negdje, pa ga nije nimalo iznenadilo što je i bio tamo. Bila je tamo čak i pumpa, pa kad su joj prišli i Švejk počeo pumpati, iz nje je potekla žućkasta voda tako da je mogao svečano izjaviti: — To je ta železna voda, gospon lajtant. Prišao im je uplašeni čovjek s pejzovima i Švejk mu je rekao na njemačkom da mu donese nekakvu čašu jer gospodin lajtant hoće piti. Poručnik je Dub od svega toga tako pošašavio da je ispi° punu čašu vode, nakon koje mu je u ustima ostao okus konjske mokraće i gnojnice pa je, potpuno poludjevši od svega što je doživio, dao tom Židovu s pejzovima pet kruna za čašu vode i obratio se Švejku: — Što tu blejiš, tornjaj se kući! , i Za pet minuta Švejk se pojavio u stožernom vagonu natporučnika Lukaša, tajanstvenim ga je pokretom iz~ iz vagona i vani mu priopćio: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da bum najviše za deset minuta bil totalka pijani, ležal bum u

nu, Pa ^ vas prosil da me, gospon obrlajtant, barem tri ne zovete i da mi ne šaljete nikakve naredbe, dok se dobro aspavarn. Sve je u redu, al me je vlovil gospon lajtant Dub, -1 eam mu rekel da je to voda, pa sam moral pred njim popiti tu l flašu konjaka da bi mu dokaza! da je to voda. Sve je u redu, j5 nisam izdal, kak ste i želili, bil sam i oprezni, al sad, pokorno vliam gospon obrlajtant, već osećam da mi nekak trneju noge. Doduše, pokorno javljam, gospon obrlajtant, ja sam naviknu! cugati, jer sam s gosponom feldkuratom Katzom... — Odlazi beštijo! — viknuo je natporučnik Lukaš, no bez ikakve ljutnje, ali mu je poručnik Dub postao pedeset posto nesimpatičniji nego što je bio prije toga. Švejk je oprezno ušao u svoj vagon i, namještajući se na svoj kaput i naprtnjaču, obratio se financijskom naredniku i ostalima: —Jednom vam se jedan čovek nacugal i prosil je da ga ne budiju... — nakon tih riječi svalio se na bok i počeo hrkati. Plinovi koje je ispuštao hrkanjem uskoro su ispunili cijelu prostoriju, tako da je kuhar okultist Jurajda, udišući nosnicama zrak, izjavio: — K vragu, tu miriše konjak! Za sklopivim stolom sjedio je jednogodišnji dragovoljac Marek, koji je napokon, nakon svih muka, dogurao do bataljunskog Ijetopisca. Trenutno je za osobne zalihe sastavljao pričicu o junačkim jelima bataljuna i moglo se vidjeti da mu taj pogled u budućnost čini veliko zadovoljstvo. financijski narednik Vanek sa zanimanjem je pratio kako Kjanogodišnji dragovoljac marljivo piše i pritom se cereka od a do uha. Stoga je ustao i nagnuo se nad njim, a ovaj )emu P°čeo objašnjavati: ~~~ lo vam je strašno zabavno pisati povijest bataljuna zalihu. Glavna stvar je da se postupa sustavno. U svemu Ora postojati sustav. s oustavni sustav — primijetio je financijski narednik manje-više prezrivim osmijehom**.

584

585

— Da — rekao je nemarno .^o jeseca, kada će naš bataljun zarobiti ruskog cara. O tfi jednogodišnji :>atal° ćemo razgovarati, gospodine Vanek, to je za kasnije, — usustaviti sustavni sustav pri pisanju e ćemo razgovarati, povijesti batal' C U početku ne možemo nastupati odmah s A tad si moram pripremiti za zalihu male epizode koje će * • velikim n iv dama. Sve to mora ići pomalo; prema Hočiti o besprimjernoj hrabrosti. Morat ću izmisliti potodređenom planu ^» bataljun ne može najednom pobijediti u o nove ratne termine. Jedan sam već smislio, a pisat ću o P tom svjetskom r ^ Nihil nisi bene.1 Glavna je stvar, za 'j odvažnosti naših vojnika našpikanih špranjama temeljitog povjesnik kao što sam ja, da najprije načini plan P _ Tijekom eksplozije neprijateljske mine jedan od ate naših pobjeda N* primjer, ovdje oslikavam kako je naš aših vodnika, recimo iz 12. ili 13. kompanije, ostane bez bataljun, a to će vjero_ jatno biti za dva mjeseca, umalo prešao elave. A propos — reče jednogodišnji dragovoljac lupivši rusku granicu, koi je iznimno čvrsto zaposjednuta, recimo, neprijateljskim donskim pukovnijama, dok nekoliko se * po glavi — umalo sam zaboravio, gospodine financijski narednice, ili, građanski rečeno, gospodine neprijateljskih divizija obilazi naše pozicije. Čini se, na prvi Vanek, morate mi nabaviti popis svih dočasnika. Imenujte mi pogled, da je naš bataljun izgubljen, da će nas razbiti na nekog narednika iz 12. kompanije. Houska? Dobro, znači komadiće, kadli uto naš satnik Sagner izdaje našem bataljunu onda Houska od te mine ostane bez glave, glava mu odleti, zapovijed: »Bog ne želi da ovdje izginemo, brišimo!« Onda se a tijelo ipak napravi još nekoliko koraka, nanišani, pa naš bataljun dade u bijeg, ali neprijateljska divizija koja nas obori još i neprijateljski zrakoplov. Samo se po sebi razumije je već obišla vidi da ustvari jurimo na nju, pa počinje da se odjeci ove pobjede moraju u budućnosti proslavljati u izbezumljeno bježati i bez ispaljenog metka pada u ruke obiteljskom krugu u Schonbrunnu. Austrija ima jako puno pričuvnim jedinicama naše vojske. Ovime tek, zapravo, bataljuna, ali jedan jedini bataljun, a to je naš, bit će počinje cijela povijest našeg bataljuna. Iz neznatnog događaja, odlikovan, jedino će zbog njega biti priređena mala, intimna kako bih to proročanski rekao, gospodine Vanek, razvit će se obiteljska svečanost carskog doma. Zamišljam to tako, kao dalekosežne posljedice. Naš bataljun hita iz pobjede u što vidite po mojim zabilješkama, da će se obitelj pobjedu. Bit će zanimljivo kako će naš bataljun zaskočiti nadvojvotkinje Marije Valerije upravo zbog toga preseliti neprijatelja na spavanju, za što će, dakako, biti potreban stil iz Wallseea u Schonb-runn. Svečanost je posve intimna, »Ilustriranog ratnog izvjestitelja«, koji je za vrijeme ruskoodvija se u dvorani pokraj careve ložnice koja je osvijetljena japanskog rata izlazio kod Vilimeka. Naš će bataljun napasti bijelim svijećama jer, kako je poznato, na dvoru ne vole logor usnulih neprijatelja. Svaki naš vojnik potražit će po električne žarulje zbog kratkog sP°ja, kojim je stari monarh jednog neprijatelja i svom snagom zabit će mu bajunet u opsjednut. grudi. Sjajno naoštren bajunet prodire ko vrući nož u maslac, a U šest sati navečer počinje svečanost u čast i hvalu tek tu i tamo pukne poneko rebro, usnuli neprijatelji trzaju se našeg bataljuna. Toga trenutka uvedeni su unuci Njegova cijelim tijelom, na trenutak iskolače začuđene oči, ali one više Veličanstva u dvoranu, koja zapravo pripada odajama °| ne vide, pa krkljaju i samo se ispruže. Usnulim neprijateljima aženopokojne carice. Sada se postavlja pitanje tko će još ,'ti pojavljuju se na usnaina krvave sline, s time je stvar gotova i prisutan osim carske obitelji. Tamo mora biti, i tamo pobjeda je na strani našeg bataljuna. Ili nešto još bolje; to će * i biti, vrhovni pobočnik monarha grof Paar. Budući biti... tako... za *k pri takvim obiteljskim i intimnim gozbama ponekad ne i pozli, čime, naravno, nisam mislio da će se grof l. Ništa osim dobro, (lat.) valjda pobljuvati, poželjna je i nazočnost osobnog 586

l

587

liječnika, dvorskog savjetnika dr. Kerzla. Glede reda t si slučajno dvorski lakeji ne bi dopustili kakvu intim^° prema dvorskim damama prisutnima na gozbi, pojavlj * se: najviši dvorski dvorjanin barun Lederer, komornik p c Bellegarde i vrhovna dvorska dama, grofica Bombell koja medu dvorskim damama igra istu ulogu kao i madam u bordelu Kod Suha. Tek kada su se uzvišena gospoda okupila, obaviješten i car, koji se pak pojavio u pratnji svojih unuka, sjeo za stol i održao zdravicu u počast našem maršbataljunu. Nakon njega riječ uzima nadvojvotkinja Marija Valerija, koja se oso bito pohvalno prisjeća vas, gospodine financijski narednice. Dakako, prema mojim bilješkama, naš bataljun trpi teške i osjetne gubitke, jer bataljun bez mrtvih i nije bataljun. Bit će potrebno pripremiti novi članak o našim mrtvacima. Pov ijest bataljuna ne smije se sastojati samo od suhih činjenica o pobjedama, kojih već unaprijed imam zabilježenih, otprilike, četrdeset dvije. Vi, na primjer, gospodine Vanek, poginut ćete kraj rječice, a ovaj ovdje, Baloun, koji tako čudno bulji u nas, taj će poginuti posve drugačijom smrću nego što je običan metak, šrapnel ili granata. Bit će ugušen lasom izbačenim iz neprijateljskog zrakoplova, baš u onom trenutku kada bude proždirao objed svoga oberlajtnanta Lukaša. Baloun je ustuknuo, očajno zamahao rukama i potišteno izustio: — Kad ja nisam kriv za tu svoju narav. Još dok sam sluzil aktivno, znal sam se i triput pojaviti u kuhinji po menazu, dok me nisu zaprli. Jednom sam triput za obed uzel rebro, zbog kojeg sam odsedel mesec dana. Nek se vrši volja Božja— Ne bojte se, Baloune — tješio ga je jednogodišnji dragovoljac — u povijesti bataljuna neće biti spomenu da ste poginuli žderući putem od oficirske kuhinje do rovBit • ćete istaknuti skupa sa svim ostalim vojnicima nas t> 1 bataljuna koji su pali za slavu naše krune, kao, na prifl ] financijski narednik Vanek. — Kakvu ste smrt meni odredili Marek? *| Kt>(> 588

Sarno nemojte žuriti, gospodine financijski narednice, ide to tako brzo. jednogodišnji dragovoljac se zamislio: __ Vi ste iz Kralupa, zar ne? Onda pišite doma u Kralupe, .^ nestati bez traga, ali pišite nekako oprezno. Možda ' lite biti teško ranjeni, ostati ležati na žicanim preprekama? P'no lieškarite tako cijeli dan sa slomljenom nogom. A noću neprijatelj reflektorom osvjetljava naše položaje i primijeti vas- misli da vršite izviđanje i počne na vas sipati granate i Šrapnele. Vi ste učinili golemu uslugu našoj vojsci jer na vas je neprijateljska vojska utrošila toliku količinu streljiva kao da je pucala na cijeli bataljun, a djelići vašeg tijela, nakon čitave te pucnjave, slobodno plove zrakom, probijaju gatacijom ro i pjevaju pjesmu velike pobjede. Kratko i jasno, svakoga na će doći red i svatko iz našeg bataljuna bit će odliko van, tako da će slavne stranice naše povijesti biti ispunjene pobjedama; iako bih to vrlo nerado pretrpavao, ali ne mogu si pomoći, sve mora biti provedeno savršeno kako bi iza nas ostala nekakva uspomena prije nego što, recimo, u mjesecu rujnu od našeg bataljuna ne preostane apsolutno ništa, osim tih slavnih stranica povijesti, koje će srcima svih Austrijanaca govoriti kako je sigurno da su svi oni koji više neće ugledati doma svoga — bojovali jednako postojano i junački. Kraj sam već sastavio, znate, gospodine Vanek, taj nekrolog: »Čast uspomeni palih! Njihova ljubav prema Monarhiji najsvetija je ljubav jer je vrhunac svoj dostigla u smrti. Njihova imena &eka budu sa štovanjem izgovarana, kao, na primjer, Vanek. Pni. pak, kojih se najbolnije dotaknuo taj gubitak, neka hrabro obrisu suze jer oni koji padoše — bili su junaci našeg bataljuna.« Telefonist Chodounskv i kuhar Juraj da s velikim su zani^jem prisluškivali izlaganje jednogodišnjeg dragovoljca o Opremljenoj povijesti bataljuna. , ~~~ Priđite bliže, gospodo — rekao je jednogodišnji . ^ovoljac listajući svoje bilješke. — Stranica 15. »Telefon^hodounsky pao je 3. rujna zajedno s bataljunskim kuha589

rom Jurajdom.« Slušajte dalje moje bilješke: »Besprimje junaštvo. Prvi, žrtvovavši život, spašava telefonske iic ° svome blindiranom skloništu vršeći pritom telefonsU službu tri dana bez zamjene — drugi, vidjevši da prijeti gr zna opasnost da nas neprijatelj opkoli s boka, kodom kinu' juhe baca se na neprijatelja sijući užasne opekline med neprijateljem.« Krasna smrt obojice. Prvi rastrgan minom drugi ugušen otrovnim plinovima koje su mu gurnuli nod nos kad se više nije imao čime braniti. Obojica su poginula s usklikom: »Es lebe unser Batalionskommandant!«1 Vrhovno zapovjedništvo ne može drugo doli da im svakoga dana u obliku zapovijedi odaje pohvalu, kako bi i ostale postrojbe naše vojske upoznale junaštvo našega bataljuna i uzele ga sebi za primjer. Mogu vam unaprijed pročitati odlomak iz vojne zapovijedi, koja će biti pročitana svim dijelovima vojske, koja je vrlo slična zapovijedi nadvojvode Karla, kada je 1805. godine stajao sa svojom vojskom pred Padovom, a samo dan nakon zapovijedi dobio pristojne batine. Dakle, slušajte što će se čitati o našem bataljunu kao uzoru junaštva za sve vojnike: »Nadam se da će cjelokupna vojska uzeti kao primjer gore navedeni bataljun, a da će osobito usvojiti onaj duh samopouzdanja i postojanosti, čvrste nesavladivosti u opasnostima, onog uzoritog junaštva, ljubavi i povjerenja prema svojim nadređenim starješinama jer sve te vrline kojima se ovaj bataljun ističe vode prema divljenja vrijednim djelima, ka sreći i pobjedi našeg Carstva. Svi za njihovim primjerom!« S mjesta na kojem je ležao Švejk začulo se zijevanje i moglo se čuti kako Svejk govori u snu: — Je, imate pravo, gospoda Miilerova, da su ljudi slični-U Kralupama je pravil pumpe nekakvi gospon Jaroš, koji J bil sličan uraru Lejhanzu iz Pardubica ko jaje jajetu, a ovaj J opet bil tak grozno sličan Piskoru iz Jičina, a sva četri^skup sličili su nepoznatom samoubojici kojeg su našli obesenog 1. Neka živi naš zapovjednik bataljuna, (njem.)

590

kroz gnjilog u jednom ribnjaku, tu pokraj Jindfich Hra-' očno ispod pruge, gde se vjerojatno hitil pod vlak. t Onda se začulo novo zijevanje, a zatim još i dodatak: ___ Onda su sve te ostale osudili na velke kazne, a sutra ; gospođa Miilerova, napravite procedene rezance. švejk se okrenuo na drugi bok i nastavio dalje hrkati, dok među kuharom okultisom Jurajdom i jednogodišnjim jjragovoljcem razvila debata koja se odnosila na stvari iz budućnosti. Okultist Jurajda smatrao je da se možda, na prvi pogled, čini besmislenim kada čovjek piše iz čiste zezancije o nečemu što će se dogoditi u budućnosti, ali je sasvim sigurno da takva zezancija vrlo često sadrži proročanske fakte, kada duhovni pogled čovjeka pod utjecajem tajanstvenih sila nadvladava zavjesu nepoznate budućnosti. Od toga trenutka u Jurajdinu se govoru neprestano ponavljala riječ zavjesa. U svakoj drugoj rečenici pojavljivala se ta zavjesa budućnosti, dok konačno nije došao do regeneracije, to jest do obnavljanja ljudskog tijela, zatim je u to ubacio i sposobnost obnavljanja tijela kod sipa i hobotnica, a završio izjavom da svaki čovjek može otkinuti gušterici rep, pa će joj taj opet narasti. Na to je telefonist Chodounskv primijetio da bi to za ljude bila uživancija kada bi i kod njih bilo moguće isto što i s repom gušterice, pa kad, recimo na primjer, u ratu nekome odleti glava ili neki drugi dio tijela, takva bi stvar za vojnu upravu bila itekako dobrodošla jer uopće ne bi bilo ratnih mvalida. Jedan takav austrijski vojnik, kojem bi neprestano rasle noge, ruke, glave, bio bi sigurno na većoj cijeni nego ci )ela brigada. Jednogodišnji je dragovoljac izjavio da se danas, Svaljujući uspješnoj ratnoj tehnici, može neprijatelja s ^Pjehom rastrgnuti i na tri jednaka dijela. Postoji i zakon 0 obnavljanju tijela žarnjaka iz porodice sipa; svaki rasP°lovljeni dio obnavlja se, dobiva nove dijelove i samostalno kao žarnjak. U analognom slučaju, nakon svake bitke, a vojska koja bi sudjelovala u toj bici, utrostručila bi 591

se, udesetorostručila i na svakoj bi se nozi razvio novi pješak. _ ' — Da sad to čuje Švejk — izjavio je financijski nared 'L Vanek — taj bi vam sigurno dao bar jedan primjer. Svejk je reagirao na svoje ime i promrmljao: — Hier — i nastavio hrkati, ispustivši iz sebe taj izr vojničke discipline. Na poluotvorenim vratima vagona pojavila se glav poručnika Duba. — Je li ovdje Švejk? — upitao je. — Spava, pokorno javljam, gospodine lajtnante — odgovorio je jednogodišnji dragovoljac. — Kad pitam za njega, onda vi, jednogodišnji dragovoljce, imate smjesta skočiti i pozvati ga. — To neće ići, gospodine lajtnante, on spava. — Onda ga probudite! Čudim se da vam to nije smjesta palo na pamet, jednogodišnji dragovoljce?! Ipak biste morali pokazivati više uslužnosti prema svojim nadređenima! Vi me još ne poznajete... ali kad me upoznate... Jednogodišnji dragovoljac poče buditi Švejka. — Svejk! Gori! Ustaj! — Onda kad su gorili Otkolkovi mlinovi — promrmljao je Švejk okrećući se na drugi bok — stigli su vatrogasci čak s Visočana... — Izvolite pogledati — rekao je ljubazno jednogodišnji dragovoljac poručniku Dubu — ja ga budim, ali to nikako ne ide. Poručnik Dub se razljutio. — Kako se zovete, jednogodišnji dragovoljce? Marek. Aha, vi ste taj jednogodišnji dragovoljac Marek, koji neprestano sjedi u zatvoru, je li? — Da, gospodine lajtnante. Jednogodišnji kurs prošao sam takoreći u zatvoru, pa sam bio redegradiran, to jest nakon što sam bio oslobođen od strane divizijskog suda, gaje Je moja nevinost izašla na vidjelo, imenovan sam bataljunsk1 Ijetopiscem s pravima jednogodišnjeg dragovoljca. 592

Vi to nećete dugo biti — razderao se poručnik Dub, en u licu, a taj prijelaz od boje do boje stvarao je da mu obrazi otiču od šamaranja. — Za to ću se iti, ja! _— Molim, gospodine lajtnante, da budem predveden na rt _ rekao je ozbiljno jednogodišnji dragovoljac. \__ Nemojte se sa mnom igrati — odvrati poručnik Dub ____ ;a ću vam dati prijavak! Mi ćemo se još sresti, ali to će vam se vraški zgaditi jer ćete me upoznati ako me još niste upoznali! Poručnik Dub gnjevno je otišao od vagona zaboravivši u uzbuđenju na Švejka iako je još maloprije imao najbolju namjeru pozvati Švejka i reći mu: — Puhni! A to bi bilo posljednje sredstvo kojim bi se utvrdio Švejkov protuzakoniti alkoholizam. Sada je za sve bilokasno, pre jer kada se za pola sata ponovno vratio vagonu, u međuvremenu su vojnicima podijelili crnu kavu s rumom, Švejk je već bio budan i, na poziv poručnika Duba, iskočio je iz vagona kao srna. — Puhni! — razderao se na njega poručnik Dub. Švejk je ispuhnuo na njega čitavu zalihu svojih pluća, kao kad vrući vjetar nanese u polje miris tvornice alkohola. — Što se to iz tebe osjeća, tipčino? — Pokorno javljam, gospon lajtant, da se iz mene oseća rum . — No, vidiš dečko — pobjedonosno izjavi poručnik Dub — konačno sam te se dočepao. — Je, gospon lajtant — rekao je Švejk bez ikakvog izraza uznemirenosti — upravo smo fasovali rum za kavu, a ja sam Prvo popil rum. Ako je pak, gospon lajtant, došlo nekakvo novo naređenje da se prvo mora piti kava, a tek onda rum, Pr°sim za oproštenje, drugi put se to ne bu dogodilo. — A zašto si hrkao kad sam prije pola sata bio u vagonu? a nisu te mogli probuditi! ~~~ Ja nisam, pokorno javljam, gospon lajtant, ćelu noć s ?aval zato jer sam se podsetil na ono vreme kad smo još 593

imali manevre u Vesprimu. Onda je suponirani prvi i d armijski zbor išel prek Štajerske, a prek zapadne M a đ i opkolil nas je četvrti zbor, koji je bil u logoru u Beču i u L. lini, gde smo svuda imali utvrde, ali oni su nas obišli i d ^ su čak na most koji su delali inženjerci s desne obale Dun Mi smo trebali napraviti ofenzivu, a nama je u pomoć * bala doći vojska od severa, a isto tak od juga, od Osijeka T su nam pročitali u zapovedi, da nam ide u pomoć 3. armijsk' zbor da nas ne bi razbili između tog Blatnog jezera i Brati lave kad burno napredovali prema tom drugom armijskom zboru. Ali niš ni vredilo; baš kad smo trebali pobediti, onda su svirali kraj i pobedili su oni s belim vrpcama. Poručnik Dub nije rekao ni riječi, već je zbunjeno otišao vrteći glavom, ali odmah se vratio iz stožernog vagona i rekao Svejku: — Zapamtite svi da će doći vrijeme kada ćete cviljeti preda mnom! Za nešto više nije imao snage, pa je opet otišao prema stožernom vagonu, gdje je satnik Sagner upravo saslušavao nekog nesretnika iz 12. kompanije, kojega je priveo narednik Strnad, jer je vojnik već sada počeo brinuti o svojoj sigurnosti u rovovima i odnekud je s postaje, sa svinjca, dovukao vratašca okovana limom. Sada je stajao izbezumljen, izbuljen, ispričavajući se da ih je htio ponijeti sa sobom u zaklon, protiv šrapnela, jer se htio osigurati. Ovo je iskoristio poručnik Dub za veliku propovijed o tom kako se mora vladati vojnik, kakve su mu dužnosti prema domovini i vladaru, koji je ujedno najviši vojni zapovjednik i vrhovni vladar. No, ako se u bataljunu nalaze takvi elementi, onda ih treba istrijebiti, kazniti i zatvoriti. To blebetanje bilo je tako neukusno, da je satnik Sagner potapšao krivca po ramenu i rekao mu: — No, imali ste dobru namjeru, ali ubuduće to nernop činiti, to je od vas bilo glupo, vratite ta vratašca tamo odaW ste ih uzeli i nosite se k vragu! Poručnik Dub se ugrizao za usnu i uvjerio da uprav° 594

ovisi obrana poljuljane discipline u bataljunu. Stoga n'eff1' jednom obišao cijelo područje kolodvora, pa je kraj )e '° sUadišta, na kojemu je bio veliki mađarsko-njemački is da se ne smije pušiti, naletio na nekog vojnika koji je n* o sjedio i čitao novine, kojima je bio tako pokriven da nisu vidjele vojne oznake. Viknuo je na njega: »Habt A ht!«- Bio je to neki vojnik iz mađarske pukovnije koja je u Hummenu bila u pričuvi. poručnik Dub ga je prodrmao, mađarski vojnik je ustao, ali nije smatrao da treba salutirati, već je samo gurnuo novine u džep i otišao prema cesti. Poručnik Dub je krenuo za njim kao omamljen, ali je mađarski vojnik ubrzao korak, a onda, okrenuvši se, podigao podrugljivo ruke u zrak kako poručnik Dub ne bi ni trenutak posumnjao da ga je odmah prepoznao kao pripadnika jedne od čeških pukovnija. A onda se Mađar trkom izgubio medu obližnjim kolibama iza ceste. Da bi nekako pokazao kako s ovom scenom nema ničeg zajedničkog, poručnik Dub je veličanstveno ušao u malu trgovinicu pokraj ceste, smeteno pokazao na veliko klupko crnog konca i, gurnuvši ga u džep, platio, a zatim se vratio u stožerni vagon, gdje je naredio bataljunskom ordonansu da mu pozove služnika Kunerta, kojemu je, predajući konac, re k ao : — O svemu se moram brinuti, znam da ste na konac zaboravili. — Pokorno javljam, gospon lajtant, da ga imamo ćeli tu ce t. — Onda mi ga smjesta i pokažite! Da ste smjesta s time ov dje. Mislite da vam vjerujem? Kada se Kunert vratio s punom kutijom klubaka konca, Wjelog i crnog, poručnik Dub je rekao: — Vidiš klipane jedan, pogledaj dobro te konce koje si ^io i pogledaj ovo moje veliko klupko! Vidiš kako su ti °ji konci tanki, kako se lako prekinu, a sad pogledaj moj, °uko bi se samo namučio da ga pretrgneš. Na bojištu ne re °arno nikakvih krpetina, na bojištu mora biti sve savršeno. 595

Tako, uzmi sa sobom sve te konce i čekaj moje zapov" A-i zapamti: drugi put ništa nemoj činiti samostalno svo glavom, nego me dođi prvo pitati kad nešto ideš kupov "•! Nemoj ni poželjeti upoznati me s te moje loše strane. '' Kada je Kunert otišao, poručnik Dub se obrat' natporučniku Lukašu: — Moj posilni je vrlo inteligentan čovjek. Tu i tam napravi nekakvu pogrešku, ali inače vrlo dobro shvaća Njegova glavna karakteristika je potpuno poštenje. U Brucku sam dobio paket sa sela, od svoga šogora, nekoliko pečenih mladih gusaka, i, vjerujte mi, kako ih nisam mogao nabrzinu pojesti, on ih nije ni dotaknuo, nego ih je radije pustio da se usmrde. To je rezultat discipline. Časnik mora odgojiti vojnike. Kako bi jasno pokazao da ne sluša blebetanja toga glupana, natporučnik Lukaš se okrenuo k prozoru i rekao: — Da, danas je srijeda. Osjećajući potrebu da nešto uopće govori, poručnik Dub se obratio satniku Sagneru i posve mu povjerljivim, prijateljskim tonom rekao: — Slušajte, satnice Sagner, što mislite... — Pardon, samo trenutak — rekao je satnik Sagner i izašao iz vagona. iJ Za to vrijeme Švejk je s Kunertom raspravaljao o njegovu gospodaru. — Gde si bil to ćelo vreme da te se uopće ni moglo videti. — upitao je Švejk. — Ma znaš — rekao je Kunert — s tom mojom starom budalom uvek imam nekakvog posla. Taj ti svaki čas zove K sebi i pita stvari do kojih mi uopće ni stalo. Tak me isto pi tal jel sam ja tvoj prijatelj, a ja sam mu rekel da se jako retk° vidimo. 1/j

— To je jako zgodno od njega, da se raspitiva za mene. J ga jako, jako volim, tog tvog gospona lajtanta. On je tak d° 596

dobrodušan, prema vojnicima je ko pravi otac — rekao 1Ujk ozbiljno. J _____ Te, to si ti sam tak misliš — odbio je Kunert — to je kva svinja, a glup je ko govno. Meni se već popel na vrh ,ave. samo me živcira. ^ _ Ma daj' °di spat?! — čudio se Švejk. — Pa ja sam idi! da ie on zbilja tak dobri čovek, a ti tak nekak čudno misiuu* ) > i . i i . -i • ovoriš o svom lajtantu, al to je nekak svim posilnima već urođeno. Ko i ovaj posilni majora Wenzla, taj ni ne govori drukče o svom gospodaru, nego da je komad prokletog, idiotskog kretena, a posilni pukovnika Schrodera, taj kad govori o svom gosponu, drukče ga ni ne naziva neg popisana nakaza i smrad smrdljvi. Al to je zbog toga jer to svaki posilni nauči od svog gospodara. Kad sam gospodar ne bi klel, ne bi ni taj posilni za njim ponavlja!. Još dok sam bil aktivni, bil je u Budejovicama lajtant Prochaska, taj ni puno klel, al je svom posilnom stalno govoril »kravo jedna plemenita«. Taj posilni, nekakvi Hibman, nikad ni čul drugu kletvu od tog svoga pretpostavljenog. Taj se Hibman tak naviknul na to, da kad se vratil u civil, tati, mami, sestrama i svima ostalima je govoril »kravo jedna plemenita«, a onda je to na kraju rekel i svojoj curi, pa ga je ta napustila i još ga je tužila za uvredu časti, jer je to rekel i njoj, i njenom tateku, i mamici na nekakvoj plesnoj zabavi, i to potpuno javno. I ni mu oprostila; na sudu je još rekla da bi možda i išla na pomirdbu da ju je slučajno nazval kravom negde nasamo, al da je to ovak ispala evropska sramota. Medu nama, Kunert, nikad si to ne bi pomislil o tvom gosponu lajtantu. Na mene )e ostavil jako ugodan dojam onda kad sam se z njim prvi put razgovara!, tak ko da mi je neko pokaza! frišku kobasicu, a tad sam z njim drugi put razgovara!, učini! mi se nekak jako načitani, nekak produhovljeni. Otkud si ustvari? Baš iz °udejovica? To poštivam kad je neko baš točno odnekud. A Sde tam stanuješ? Točno ispod trijema? To je dobro, barem P° leti tam imate hlada. Imaš familiju? Ženu i troje dece? si prijatelju, bar bu te neko imal oplakivati, kak je to b e

597

uvek u propovedi govoril moj feldkurat Katz, a to je, u^ . istina, jer sam jednom slušal govor od nekog pukovnika k •' je govoril rezervistima u Brucku, koji su od tam išli u S biju, da svaki vojnik koji doma ostavlja familiju i pogine n bojištu, doduše, prekida obiteljske veze... a on je to ustvar' ovak rekel: »Kat je mrtav, ot familiji mrtav, od familije sveza gotofa, al on bit jedan heroj, jer šrtvoval svoj šifot za feću familiju, za Faterland«. Stanuješ na četvrtom katu? U prizemlju? Imaš pravo, sad sam se setil da tam na budejovičkom trgu nema ni jedne četverokatnice. Već odlaziš? Aha, tvoj gospon oficir stoji pred štabnim vagonom i nalukava se sim. Ak te slučajno pita jel sam nekaj o njemu govoril, obavezno mu reci da jesam, nemoj mu zaboraviti reći da sam jako lepo o njemu govoril, i da sam retko kad u životu srel oficira koji bi se tak prijateljski i očinski ponaša! ko on. Nemoj mu zaboraviti reći da mi se čini jako načitani i još mu reci da je jako intelegentni. Još mu reci da sam te opominjal da budeš dobar i da delaš sve kaj mu u očima pročitaš. Jesi zapamtil? Svejk je ušao u vagon, a Kunert je s koncima otišao u svoj brlog. Četvrt sata kasnije krenulo se dalje prema Novoj Čabvni, preko spaljenih sela Brestovo i Veliki Radvan.

tama, rastrgane dronjke austrijskih odora. Iza Nover |bvne, na starom izgorjelom boru, u spletu grana visjela :• . zajedno s dijelom potkoljenice, cipela nekog austrijskog pješaka. Vidjele su se i šume bez lišća, bez iglica, nakon što je topnička vatra obavila svoje; stabla bez krošanja i raznesene usamljene kućice. Po svježe podignutim nasipima vlak je vozio polako, tako jaje cijeli bataljun mogao temeljito promotriti i okusiti ratne radosti, a pogled na vojničke grobove s bijelim križevima što su se bjelasali na proplancima i na padinama opustošenih obronaka pomalo, ali sigurno, pripremao ih je za polje slave koja će kulminirati zablaćenom austrijskom kapicom što treperi na bijelom križu. Nijemci od Kašperskih Gora, koji su sjedili u zadnjem vagonu, još su u Milovicama, kad je vlak već napuštao posta ju, urlali: »Wann ich kumm wann ich wieda kumm«, ali od Hummena potpuno utihnuše, jer su naslutili da su mnogi od onih čije kape stoje na grobovima isto tako pjevali kako će biti lijepo kad se opet vrate i zauvijek ostanu kod kuće sa svojom dragom. U Medzilaborecu postaja je bila iza srušenog i spaljenog kolodvora, iz čijih su ogaravljenih zidova izvirivale iskrivljene traverze. Nova, dugačka drvena baraka postavljena nabrzinu umjesto spaljenog kolodvora bila je pokrivena nalijepljenim plakatima na kojima su stajale ove riječi: »Upisujte austrijski ratni zajam«. U drugoj dugačkoj baraci bila je stanica Crvenog križa, °dakle su s debelim vojnim liječnikom izašle dvije sestre, cerekajući se od uha do uha debelom vojnom liječniku koji ^ je uveseljavao imitirajući razne životinjske glasove i neusPjelo rokćući. Pod željezničkim nasipom u dolini potoka ležala je gušena poljska kuhinja. Pokazujući na nju, Švejk je rekao fi alounu: ,o ;• ',< • ,* - - « ^

< Vidjelo se da je ovdje bilo itekako gusto. i Karpatske padine i strmine bile su izrovane rovovima koji su se iz doline u dolinu protezali uz prugu s novim pragovima, a s obje strane ležale su velike jame od granata. Ponegdje, preko potoka koji se ulijevaju u Laborec, a čijim je gornjim tokom prolazila pruga, vidjeli su se novi mostovi i nagorjele grede starih mostova. Čitava dolina prema Medzilaborecu bila je razrovana. i prekopana, kao da su ondje radile čitave armade divovskin krtica. Cesta iza rječice bila je razrovana, uništena, a kraj nje su se pružale izgažene ledine po kojima se valjala vojska. Pljuskovi i kiša otkrivali su uz rubove jama, iskopan1 598

l

599

— Gle, Baloun, kaj nas čeka u najbližoj budućn Upravo se trebala deliti hrana kad je doletela granata i l" ju sredila. — To je grozno — uzdahnuo je Baloun — nikad • nisam ni pomislil da bu me čekalo nekaj sličnoga. Tornu ' kriva ta moja gordost, ja sam si, mrcina jedna, zadnju zim u Budejovicama kupil kožne rukavice. Bilo mi je malo da na tim svojim seljačkim šapama nosim štrikane stare rukavice kak je nosil i pokojni tata, i samo čeznul za tim kožnim gradskim. On je jel suhi grašak, a ja ga nisam štel ni videti' štel sam samo živinu. Nije mi više pasala čak ni obična svinjetina; mamica su mi je morali delati, smiluj mi se dragi Boe — na pivi. U potpunom očaju Baloun je počeo izlagati svoju generalnu ispovijed: —Ja sam vam se rugal i svim svetima i sveticama Božjim. Na Malši, u birtiji u Donjem Zahaju, lupil sam kapelana. U Boga sam još kak-tak veroval, ali u svetog Josipa sam već sumnjal. Sve svece sam trpil u hiži, ali slika svetog Josipa je morala iti proč, i onda me je Gospod Bog kaznil za sve te moje grehe i moju pokvarenost. Kakvih sam sve pokvarenosti u mlinu napravil, kolko sam samo svoga punca pravoužitnika špotal i njegovo pravo osporaval, a svoju ženu živcira!. Svejk se zamislio: — Ti si mlinar, jel? Onda si mogel znati da mlin Božji melje pomalo, ali sigurno, pa je zbog tebe i izbil taj svetski rat. Jednogodišnji se dragovoljac umiješa u razgovor: — Tim miljenjem, Baloune, i nepriznavanjem svih svetin i svetica sigurno ste si nanijeli zlo, jer morate znati da je naša austrijska vojska već godinama sasvim katolička, a ima najsjajniji primjer u našem vrhovnom vojnom zapovjednikuKako se uopće možete odvažiti i krenuti u boj s mržnjo prema nekim svecima i sveticama Božjim kad je Minist stvo vojske uvelo po zapovjedništvima garnizona isusovac

rte1 za gospodu časnike i kada smo vidjeli • e uskrsnuća. Je li me dobro razumijete v°) i: A* ustvari rinite nešto Drotiv slavnog ( svečanost tisiua""-"- j~ -- -— —-. , Baloune? V t?"ćate li da ustvari činite nešto protiv slavnog duha naše — ke? Upravo tako kao i s tim svetim Josipom, za kojeg nam rekli da mu sličica nije smjela visjeti u vašoj sobi. p on je, Baloune, zapravo zaštitnik svih onih koji se žele •»vući iz rata. On je bio tesar, a valjda vam je poznata izreka pogledajmo gdje je tesar ostavio rupu«. Koliko li je samo liudi otišlo u zarobljeništvo s tom izrekom; kad su se našli u stisci, opkoljeni sa svih strana, gledali su da se spase ne toliko s egoističkog stajališta koliko sa stajališta sebe kao pripadnika vojske kako bi kasnije, kad se izvuku iz zarobljeništva, mogli reći Njegovu Veličanstvu: »Mi smo ovdje i čekamo daljnju zapovijed!« Shvaćate li to sada Baloune? — Ne razmem — uzdahnuo je Baloun. — Ja imam tvrdu tikvu. Meni se mora sve ponavljati bar deset put. — Dakle, ne popuštaš? — upitao je Švejk. — E onda bum ti ja to sve još jemput objasnil. Znači, čul si da se moraš vladati prema tome kakav duh vlada u vojski, moraš verovati u svetog Josipa, a kad budeš opkoljen od neprijatelja, onda bus se nalukaval gde je tesar ostavil rupu kak bi sačuva! sebe začara i za novi rat. Sad valjda to razmeš i napravil bus dobro aknam malo temeljitije ispripovedaš kakve si to pokvarenos-ti izvodil u tom mlinu, al ne da bi nam slučajno ispripovedal n«taj sličnog ko u onom štosu o onoj curi koja je išla na !spoved gosponu župniku, a onda kad je već ispripovedala razne grehe, počela se sramiti i rekla da svaku noć provodi Prostote. To je jasno, da čim je to gospon župnik čul, smesta su mu počele teći sline iz njuške i rekel je: »No, ne srami se, m"a kćeri, ja sam ipak zastupnik Božji, i ispričaj mi sve li-leP°, potanko o svome nemoralu«. Ona se tam počela plaka-' da ju je sram, da je to takva grozna prostota, a onda ju je n opet upozoril da joj je on duhovni otac. Konačno, nakon ^og oklevanja počela je s tim da se uvek svleče i legne se u propovijedi. (lat.)

600

601 lIC l

*4e

l

krevet. A onda opet od nje ni mogel dobiti ni reci i j0$ s rascmizdrila. A on opet nek se ne srami, da je čovek &r» stvorenje po svojoj prirodi, ali da je milost Božja beskr Ona se onda odlučila i kroz plač mu je rekla: »Kad sain *' legla svlečena u krevet, onda sam si vadila ono zrnaza * između prsta na nogama i onda sam to njušila«. I to ti je K-i ćela njena pokvarenost. Ja se, Balou, nadam da ti nisi to delal u svom mlinu i da bus nam ispripovedal nekaj istinito^ nekakvu pravu nemoralnost. Pokazalo se da je Baloun, prema onome što je rekao počinio nemoral u mlinu sa seoskim ženama, a taj se nemoral sastojao u tome da im je zamjenjivao brašno; to je u svojoj duhovnoj jednostavnosti nazvao nemoralom. Najviše se razočarao telegrafist Chodounskv i upitao ga, zar zaista nije imao ništa s tim seljankama, u svome mlinu, na vrećama brašna, na što mu je Baloun odgovorio klatarajući rukama: — Za to sam bil preveč bedsti. Vojnicima je bilo objavljeno da će objed biti tek iza Palote u Lupkovskom klancu, pa su tako batalj unski financijski narednik, kompanijski kuhari i poručnik Cajthaml, koji je vodio batalj unsku ekonomiju, otišli u selo Medzilaborec. Bila im je dodijeljena i patrola od četiri vojnika. Vratili su se za nepunih pola sata, s tri praseta privezana za zadnje noge, i s obitelji mađarskog Rusa koja je urlala, jer su prasci bili rekvirirani, te s debelim vojnim liječnikom iz barake Crvenog križa koji je nešto uvjerljivo objašnjavao poručniku Cajthamlu, dok je ovaj slijegao ramenima. Pred stožernim vagonom čitav je spor dostignuo vrhunac kad je vojni liječnik počeo tvrditi satniku Sagneru u oči da su ti prasci predviđeni za bolnicu Crvenog križa, o čemu seljak nije želio ni čuti, zahtijevajući da mu vrate prasce, da je t° njegov posljednji imetak, i da ih sasvim sigurno ne može dati za tu cijenu koju su mu isplatili. Novac koji je dobio za svinje gurao je u šaku satniku Sagneru kojeg je seljanka držala za drugu ruku, i ljubila m je u svojoj poniznosti kojom se taj kraj uvijek i isticao. 602

ik Sagner bio je sav uplašen i prilično je potrajalo o što je uspio odgurnuti staru seljanku. To svejedno jjta koristilo, jer su umjesto nje došle mlade snage koje l

mu izn°va Počele sisati rukeU Poručnik Cajthaml objavio je posve trgovačkim tonom: T i tip irna Još 12 Prasadi l isPlacena mu Je propisana djena, ljednjem propisu pod divizijskom brojem 12420, gos-ski dio. Prema tom propisu br. 16, u mjestima koja su postradala ratom, kupljene svinje ne smiju se plaćati skuplje od 2 K i 16 krajcara, po l kg žive vage; u mjestima pogođenim ratom, na l kg žive vage dodati 36 krajcera, aiači, platiti za l kg 2 K 52 krajcara. Uz to ide i bilješka: utvrde li se slučajevi da su u mjestima postradalim ratom gospodarstva ostala čitava, te s potpunim brojem svinja koje se mogu ustupiti u opskrbne svrhe postrojbama u prolazu, isplatiti za otkupljeno svinjsko meso kao i u mjestima koja nisu postradala ratom, uz posebnu nadoplatu od 12 krajcara na l kg žive vage. Ukoliko ova situacija nije potpuno jasna, na licu mjesta sastaviti komisiju od zainteresiranih, zapovjednika postrojbe u prolazu i onog časnika ili financijskog narednika (ukoliko se radi o manjoj formaciji) kojem je povjerena opskrbna služba«. Poručnik Cajthaml sve je ovo čitao s kopije divizijske zapovijedi koju je neprestano nosio sa sobom i gotovo znao napamet; da se na bojnom području povisuje cijena po jednom kilogramu mrkve za 15,30 halera, a blizu bojišnice, za cvjetaču namijenjenu offiziersmenagekuchenabteihung1 na l krunu 75 halera za l kg. Oni koji su to razrađivali u Beču, zamišljali su bojno Područje kao zemlju koja pliva u mrkvi i cvjetači. Poručnik Cajthaml pročitao je to Ijutitom seljaku na n jemačkom jeziku, pa ga je tek onda upitao da li razumije; tad je ovaj zavrtio glavom da ne, izderao se na njega: »Znači komisiju?« 1

Kuhinjski dio časničke menaže (njem.)

603

TJ kuhinji je vladao uobičajeni vojnički nepotizam koji • o£ljeljivao sve samo onima koji su bili bliski vladajućoj fi'ki Posilni su se pojavili u Lupkovskom klancu zamašćenih Ovaj je razumio riječ komisija, pa je kimnuo glavom I dok su njegove svinje bile odvučene u poljske kuhin' egzekuciju, okružili su ga vojnici s bajunetima raspoređen' 11* rekviziciju, a komisija se uputila na njegovo imanje kak ^ se utvrdilo treba li dobiti 2 K 52 halera za l kg, ili sam 9,! 28halera. ^ Još nisu ni stupili na cestu koja je vodila prema sel kada se od poljskih kuhinja začulo trostruko predsmrtn' skvičanje prasadi. Seljak je shvatio da je svemu došao kraj i očajnički za vikao: »Davajte mnje za každuju svinju 2 rvnskija!« Četiri vojnika tijesno su ga opkolila a cijela obitelj prepriječila je satniku Sagneru i poručniku Cajthamlu put, kleknuvši u prašinu na cesti. Majka i dvije kćeri obujmile su koljena obojici, nazivajući ih dobrotvorima dok ih seljak nije ušutkao i viknuo ukra jinskim dijalektom mađarskih Rusa neka ustanu, neka si vojnici prasce požderu i nakon toga crknu. Tako se komisija raspala, no budući se seljak najednom pobunio i počeo prijetiti šakom, dobio je od jednog vo jnika udarac koji je odjeknuo po kožuhu, a cijela se obitelj prekrižila i skupa s ocem nadala u bijeg. Deset minuta kasnije bataljunski financijski narednik i bataljunski ordonans Matušič već su se sladili svinjskim mozgom u svome vagonu, a narednik je, obilno se šopajući, pakosno govorio pisarima: — Žderali bi, ha? Je, dečki, to je samo za dočasnike. Kuharima bubrezi i jetra, gospodi blagajničkim narednicima mozak i kuhana glava, a pisarima samo dupla vojnička por cija mesa. Satnik Sagner već je bio izdao nalog časničkoj kuhinji: — Svinjetina na kimlu; izabrati najbolje meso da ne bude premasno! I tako se dogodilo da je nakon dijeljenja hrane vojnic« 0 u Lupkovskom klancu, svatko u svojoj vojničkoj šalici> svojoj porciji juhe, našao po dva mala komadića mesa, 604

-•• e rodio pod još nesretnijom zvijezdom, našao je samo

hica. Svaki ordonans imao je trbuh tvrd kao kamen. Događale su se stvari koje su do neba vapile za pravdom. jednogodišnji dragovoljac Marek je izazvao u kuhinji kandal, stoga što je želio biti pravedan, pa kada mu je kuhar uz primjedbu: »To je za našeg bataljunskog Ijetopisca«, spustio u lončić s juhom pristojan komad kuhanog buta, ovaj je izjavio da su u ratu svi vojnici ravnopravni, što je izazvalo sveopće odobravanje i poslužilo kao povod za psovanje kuh ara. Jednogodišnji dragovoljac bacio je meso natrag, ističući da ne želi nikakvu protekciju. U kuhinji to pak nisu razumjeli, već su pomislili da bataljunski Ijetopisac nije zadovoljan, pa mu je kuhar rekao po strani neka dođe kasnije kada podijeli hranu, pa da će mu dati komad noge. I pisarima su se također sijale njuške, bolničari su otpuhivali od sitosti, a oko tog Božjeg blagoslova svugdje unaokolo ležale su neuklonjene uspomene na posljednje b o je v e . Svugdje su se valjale čahure od metaka, prazne limene kutije konzervi, podrtine ruskih, austrijskih i njemačkih odora, dijelovi razbijenih kola, okrvavljene duge pruge voja za i vate. U stari bor kraj bivšeg kolodvora, od kojeg je ostala samo gomila ruševina, zabila se granata koja nije eksplodirala, ^ugdje su se mogli vidjeti komadi granata, a negdje, u ne posrednoj blizini, vjerojatno su pokopali mrtve vojnike, 'er je strašno zaudaralo na trulež. Pa kako je tuda prolazila vojska i uokolo logorovala, ^gdje su se vidjele hrpice ljudskih izmetina međunarodnog 1Ile P°drijeda, svih naroda Austrije, Njemačke i Rusije. Izmevojnika svih narodnosti i svih vjeroispovijesti ležale su 605

jedne do drugih, ili se gomilale jedne na drugima lmeđusobno nisu tukle. * Napola razbijen spremnik za vodu, drvena kol'K' željezničkog čuvara i uopće sve što je imalo nekakvu ^ jenku, bilo je izbušeno puščanim mecima kao rešeto. Zbog potpunijeg dojma i vojničkih radosti, iza obližnj vrhunca uzdizali su se stubovi dima, kao da je tamo gorjel cijelo selo i kao da se ondje nalazilo središte velikih voinih operacija. A tamo su zapravo spaljivali barake u kojima su ranije ležali oboljeli od kolere i dizenterije, a na veliku radost one gospode koja je bila zabavljena utemeljivanjem bolnice pod pokroviteljstvom nadvojvotkinje Marije, gospode koja je krala i nabijala džepove podnošenjem računa o nepostojećim barakama za oboljele od kolere i dizenterije. Sada je za sve ostale izvukla deblji kraj jedna skupina baraka, pa se u smradu gorućih slamarica uzdizalo prema nebu sve to zlodjelo pod nadvojvotkinjinim pokroviteljstvom. Iza kolodvora, na stijeni, Nijemci su već požurili postaviti spomenik palim Brandenburžanima s natpisom »Den Helden von Lupkapafi«1 i velikim državnim njemačkim orlom izlivenim u bronci, ispod kojeg je na postolju bilo naročito istaknuto da je taj spomenik izliven od ruskih topova zaplijenjenih od strane njemačkih pukovnija za vrijeme oslobađanja Karpata. U tom čudnom i dotada nedoživljenom ozračju, bataljun se poslije objeda odmarao u vagonima, a satnik Sagner i bataljunski pobočnik još se nikako nisu mogli sporazumjeti šifriranim telegramima sa sjedištem brigade, o daljnjem nastupanju bataljuna. Izvještaji su bili toliko nejasni da je sve ispadalo tako kao da i nisu trebali doći do Lupkovskog klanca, već da su trebali ići u potpuno suprotnom smjeru do Novog Grada pod Šiatorom, jer se u telegramima govorilo o nekakvim mjestima »Csap-Ungvar, Kis-Berezna-Uszok.« Nakon deset minuta se ustanovilo da u sjedištu brig* 1. Junacima lupkovskog klanca (njem.)

606

totalni mamlaz, neki stožerni časnik, jer je uskoro ^ « šifrifani telegram u kojem ih pitaju nisu li oni možda '^aršbataljun 75. pukovnije (vojna šifra G3.) Mamlaz 8- . jjjflj brigade bio je začuđen odgovorom, da se radi o 7 ^Kodnom bataljunu 91. pukovnije, pa je upitao tko je Hao nalog da se ide na Munkačevo, vojnom prugom preko c„via, kada se po maršruti treba ići preko Lupkovskog klan& Sanok, u Galiciju. Mamlaz se strašno čudio što se telegrafira iz Lupkovskog klanca i odmah im je poslao šifriranu zapovijed: »Maršruta nepromijenjena, na Lupkovski klanac — Sanok gdje... daljnje zapovijedi.« Nakon povratka satnika Sagnera razvila se u stožernom vagonu rasprava o evidentnom glavinjanju, a bilo je i očitih aluzija kako bi, da nema Nijemaca, istočna vojna skupina bik potpuno obezglavljena. Poručnik Dub je pokušao obraniti obezglavljenost austrijskog stožera, i još se počeo zezati s time da je ovaj kraj bio jako opustošen nedavnim bojevima, pa pruga još nije mogla biti dovedena u ispravno stanje. Svi su ga časnici gledali sažalno, kao da su htjeli reći da taj gospodin nije kriv za svoju blesavost. Kako nije naišao na otpor, poručnik Dub je i dalje mljeo o blistavom dojmu koji je na njega ostavio taj uništeni kraj, što svjedoči o tom kakvu željeznu šaku ima naša vojska. Opet mu nitko nije odgovorio, našto je on ponovio: — Zaista, svakako, Rusi su ovdje uzmicali u totalnoj panici. Satnik Sagner odlučio je u sebi da će prvom prilikom, čim situacija u rovovima bude najopasnija, poslati poručnika u časničku ophodnju iza bodljikavih zapreka, u e neprijateljskih položaja, pa je šapnuo natporučniku s kojim se nagnuo kroz prozor vagona: — Ove nam je civile sam vrag poslao. Sto veći intelektua-^ tim veće govedo. > Činilo se da poručnik Dub uopće neće prestati govoriti, ^nicirna je objašnjavao kako je pročitao u novinama o tim 607

bojevima na Karpatima, o borbi za Karpatske klance jeme austrijsko-njemačke ofenzive na Sani. Vr

'~

Pripovijedao je o tome kao da je ne samo u njima jelovao, već kao da je sam te operacije vodio. A posebno su odvratne bile rečenice ovog tipa: »O A smo krenuli na Bukovsko kako bismo osigurali lin-a Bukovsko - Dvnov, održavali smo vezu s bardejovičk skupinom u Velikoj Polanki, gdje smo razbili neprijateljsk samarsku diviziju.« Natporučnik Lukaš više nije mogao izdržati, te primijeti— A o tome si zasigurno još prije rata razgovarao sa svojim županijskim predsjednikom. Poručnik Dub neprijateljski je pogledao natporučnika Lukaša i izašao iz vagona. Vojnički je vlak stajao na nasipu, a dolje pod padinom, nekoliko metara dalje, ležali su razni predmeti odbačeni prilikom odstupanja ruskih vojnika, koji su očigledno uzmicali kroz ovaj jarak. Vidjeli su se zahrđali čajnici, nekakvi lonci, torbice za streljivo. Uz najrazličitije predmete valjali su se čitavi koturovi bodljikavih žica, pa opet oni okrvavljeni zavoji i vate. Nad tim jarkom, na jednom mjestu stajala je skupina vojnika, a poručnik Dub je odmah opazio da medu njima stoji Svejk i nešto im objašnjava. Pošao je onamo. — Što se ovdje dogodilo? — začuo se strogi glas poručnika Duba koji se okrenuo ravno prema Švejku. — Pokorno javljam, gospon lajtant — odgovorio je Svejk uime svih — da gledamo. — A što gledate? — uzviknuo je poručnik Dub. — Pokorno javljam, gospon lajtant, gledamo dolje, u jarak. — A tko vam je za to dao odobrenje? — Pokorno javljam, gospon lajtant, da je to želja našeg gospona pukovnika Schrodera iz Brucka. Kad se z nama rastajal, kad smo odlazili na bojište, on je u svom g°^r rekel da si svi, kad budemo prolazili kroz napušteno bojiš*6'

i pogledamo kak se bojovalo, jer da bi nam to mo-f6. . . QC[ koristi. A mi sad tu vidimo, gospon lajtant, u toj JT. i^j sve vojnik mora odbacivati dok beži. Mi tu vidimo, ^'rno javljam gospon lajtant, kak je to glupo kad vojnik ^' sa sebom kojekakve bedastoće. On je s tim previše rečeni. On se onda zbog toga bez potrebe umori, a ako leće sa sebom takvu hrpu, on se nemre ni lako boriti. Poručniku Dubu naglo je zasvijedila nada da će konačno Švejka dovući pred prijeki sud zbog veleizdajničke antimilitarističke propagande, i zato ga je brzo upitao: _ Vi znači, mislite, da vojnik mora odbacivati metke, koji se ovdje valjaju, u ovom jarku, ili bajunete, kako tamo v id im ? — Ma kakvi, pokorno javljam, gospon lajtant — odgovorio je Svejk ljubazno se smiješeći — izvoliju pogledati tam dole, na onu odbačenu limenu kahlicu. I zaista, medu krhotinama lonaca pod nasipom, izazovno se valjala noćna posuda otučenog emajla, probijena hrdom, a sve te predmete koji nisu više bili pogodni za uporabu u domaćinstvu odbacio je šef postaje; a oni će kao grada poslužiti za diskusiju arheolozima budućih vremena, koji će nakon ovog otkrića biti potpuno zbunjeni, a u školama će djeca učiti o vijeku emajliranih noćnih posuda. Poručnik Dub se zagledao u taj predmet, ali ništa nije mogao utvrditi, osim da je to odista jedan od onih invalida koji su svoju svježu mladost provodili pod posteljama. Na sve je prisutne to ostavilo neobično snažan dojam; budući da je poručnik Dub šutio, oglasi se Svejk: —- Pokorno javljam, gospon lajtant, da je s takvom plićom jednom bila zgodna zafrkancija u toplicama u p °debradima. Kod nas, na Vinohradima to se pripovedalo 11 birtiji. Jednom su, dakle, tam u Podebradima počeli izda-^ mali časopis »Neovisnost«, a glava nad glavama u svemu Oftle bil je podebradski apotekar koji je za glavnog urednika ^tavil nekakvog Ladislava Hajeka iz Domažlica. A taj gos-f°l apotekar bil je takav čudak da vam je skupljal stare lonce 609

608

i druge takve drangulije, tak da je imal ćeli muzej. A taj H '• Domažlički jednom si je pozval u goste u Podebradske lice nekakvog prijatelja, koji je isto pisal za novine, i tam ^ se nacugali zato jer se ćeli tjedan nisu vidli, pa mu je ovai •* jatelj obećal da bu mu se revanširal za ovo čašćenje tak dah napisa! feljton za tu »Neovisnost«, za taj neovisni časopis nH kojeg je ovaj Hajek ovisi!. I taj mu je njegov prijatelj napisa] feljton o nekakvom skupljaču, koji je u pesku na obali LaL naše! staru plehnatu kahlicu i mislil da je to kaciga Svetog Vaclava, pa je s tim napravil takvu uzbunu da je to tam došel pogledati i biskup Brynych iz Hradeca, s ćelom procesijom i s crkvenim barjakima. Taj podebradski apotekar mislil je da se to odnosi na njega, pa su se njih dva, on i taj gospon Hajek, posvadili. Poručnik Dub bio bi najradije gurnuo Svejka u jarak, no pribrao se i onda na sve izderao: — Ja vam velim da ovdje ne buljite bez razloga! Nitko od vas mene još ne poznaje, ali kad me upoznate! Svejk, vi ostanite! — rekao je groznim glasom kada je Svejk htio sa svima ostalima krenuti prema vagonima. Ostali su sami, oči u oči, a poručnik Dub je razmišljao što bi mu to strašnog rekao. Svejk ga je ipak pretekao: — Pokorno javljam, gospon lajtant, kad bi nam bar ovo vreme dalje išlo na ruku. Prek dana ni tak vruće, a i noći su dost ugodne, tak da je to najprikladnije vreme za ratovanje. Poručnik Dub je izvukao revolver i upitao: — Znaš li što je ovo? , — Pokorno javljam, gospon lajtant, znam. Gospon o lajtant Lukaš ima u dlaku istoga. 0 — Onda to, gade, zapamti! — ozbiljno i dostojanstv reče poručnik Dub, spremajući revolver — da znaš, ^ bi ti se dogoditi nešto jako neugodno, ako budeš nas tim svojim propagandama. . ^u Poručnik Dub je otišao ponavljajući u sebi: »Sa a^flto odlično rekao: svojim propagandama, da, s p dama!...« > »4 *»»•••• 610

P iie nego što je opet ušao u svoj vagon, Svejk se još malo rtfctao mrmljajući u sebi: P _- Kam bi ga smestil? Kako je vrijeme prolazilo, Švejku se sve jasnije ukazivao naziv ove vrste: »Poluprdonja!« U vojničkom rječniku riječ »prdonja« odavno je bila ootrebljavana s velikom ljubavlju, a uglavnom je taj fosni naziv pripadao pukovnicima ili starijim satnicima, a nredstavljao je određeno stupnjevanje češće upotrebljavanog naziva »gadni deda«. Bez ovog pridjeva »gadni«, riječ »deda« bio je ljubazan naziv za starog pukovnika ili bojnika koji se jako derao, ali je pritom volio svoje vojnike i štitio ih od drugih regimenata, osobito kada se radilo o tuđim ophodnjama koje su skupljale njegove vojnike u krčmama, gdje su ih nalazili bez propusnica. »Deda« se brinuo o svojim vojnicima, hrana je morala biti u redu, ali je uvijek imao nekakvog crva; za nešto bi se uhvatio, i zato je bio » d e d a « . Ali kada je »deda« suviše maltretirao vojnike i dočasnike, izmišljao noćne vježbe i slične stvari, bio je »gadni deda«. Kao viši stupanj gadosti »gadnog dede«, preko »daveža« i »glupana«, nastajao je »prdonja«. Ta riječ je značila sve, a postojala je velika razlika između »prdonje« u civilstvu i »prdonje« u vojsci. Prvi, civilni prdonja, također je nadređeni i tako ga po edima općenito i nazivaju podređeni činovnici. On je lcn ° filistar, birokrat koji prigovora da, naprimjer, konPt nije dobro posušen bugačicom i tome slične stvari. To je I*-6 glupa, volovska pojava ljudskog društva, iako pritom i „ ^azga mudruje, sve želi razumjeti, sve zna protumačiti ^ se vrijeđa. tj ° Je bio u vojsci taj, naravno, razumije razliku između tjjgv ^ave u civilu i pojave prdonje u odori. Ovdje je ova j atj Postavljala »dedu«, koji je bio i »gad«, pravi pravci°pas ' ^ SVemu e J bio oštar, ali se zaustavljao pred svakom °sti; nije volio vojnike, sukobljavao se s njima uzalud 611

i nije uspio stvoriti onakav autoritet, kakav su uživali »d i »gadni deda«. ^* U nekim se postrojbama, kao naprimjer u Trid umjesto riječi »prdonja« govorilo »naš stari smrdonja« ^ svim slučajevima radilo se o starijim osobama, pa UJ • Švejk u sebi nazvao poručnika Duba »poluprdonjo došao je do toga sasvim logično jer je kao i do starosti, tak*' i do čina i uopće do svega, poručniku Dubu do »prdoni nedostajalo još pedeset posto. Vraćajući se s ovim mislima svome vagonu, susreo je posilnog Kunerta koji je imao otečeno lice i mrmljao nešto posve nerazumljivo, da se upravo sudario sa svojim gazdom poručnikom Dubom, koji ga je iz čista mira išćuškao, jer da posjeduje pouzdane podatke da se on druži sa Švejkom. — U tom slučaju — rekao je mirno Švejk — idemo na raport. Austrijski vojnik može se dati ćuškati samo u određenim slučajevima. Ali taj tvoj gospon prekoračil je sve granice, kak je to rekel stari Eugen Savojski: »Od sim — do tam«. Ti sad moraš ići sam na raport, a ak ne bus išel ja bum te sam išćuškal da bi se naučil kaj je to disciplina u vojski. U Karlinskim kasarnama bil je nekakvi lajtant Hausner, taj je isto imal nekakvog posilnog i stalno ga je isto tak ćuškal i udaral z nogom. Jednom je taj posilni bil tak sfliskani, da je od tog skroz ponorel i prijavil se na raport, a na raportu je izjavil da ga je poručnik iscipelaril, a zato jer je bil ćeli zm°* tani njegov oficir je dokaza! da ovaj laže, da ga on taj dan ni udaral z nogom, nego samo sfliskal, tak su ti tog dragog posilnog zbog objede zaprli na tri tjedna. Ali to na celoj stvari niš ne menja — nastavio je Švejk — to je baš to o čemu J uvek govoril medicinar Houbička, da je to čist svejedno d u institutu za patologiju reže nekog čoveka koji se obesil i otroval. Idem s tebom. Par fliski u ratu puno znači. „ . Kunert je bio potpuno pošašavio i dao je da ga ^ v > odvede do stožernog vagona. Nagnuvši se kroz prozor, poručnik Dub se izderao: — Sto hoćete ovdje, bitange? atkw y\tti ">'• 612

Vladaj se dostojno — opominjao je Svejk Kunerta^oi ga naprijed, prema vagonu. Na hodniku se pojavio natporučnik Lukaš, a za njim i satnik Sagner .. Natporučnik Lukaš, koji je već toliko toga prošao sa s ejlcom, preplašeno se začudio jer Svejk više nije imao aj izraz dobrodušne ozbiljnosti, lice mu nije odavalo dobroćudan izraz, već su se na njemu pokazali znaci novih, neugodnih događaja. _ Pokorno javljam, gospon obrlajtant — rekao je Svejk —- stvar je za raport. — Samo nemoj ponovno izvoditi gluposti, Svejk, meni je isto svega dosta. — Prosim, dopustite — rekao je Švejk — ja sam ordonanc vaše kompanije, a vi izvoliju biti zapovjednikom 11. kompanije. Ja znam da to izgleda užasno čudno, ali isto tak znam da se gospon poručnik Dub po činu nalazi ispod vas. — Švejk, vi ste potpuno poludjeli — upao mu je u riječ natporučnik Lukaš — vi ste pijani — bit će najbolje da se udaljite! Razumiješ li, stoko blesava? — Pokorno javljam, gospon obrlajtant — rekao je Švejk, gurajući pred sobom Kunerta — zbiljam tak izgleda ko W su jednom u Pragu delali pokus s nekakvim zaštitnim okvirom, za slučaj ak čovek opadne pod tramvaj. Taj gospon izumitelj sam se žrtvoval za taj pokus, a onda je grad moral platiti njegovoj udovici odštetu. Ne znajući što bi rekao, satnik Sagner je suglasno kimao Slavom, dok je natporučnik Lukaš zadržao očajan izraz. — Sve mora ići prek raporta, pokorno javljam gospon j*rlajtant — nastavio je neumoljivo Švejk — još ste mi u f'fucku govorili, gospon obrlajtant, da ak sam već ordonanc ^topanije da imam i druge dužnosti, a ne samo primati ^Povedi. I da o svemu, kaj se događa u kompaniji, moram ^ informirani. Na temelju te naredbe dopustite mi da vam Pojavim, gospon obrlajtant, daje gospon lajtant Dub iz čista ^a isfliskal svoga posilnoga. Ja to možda, pokorno javljam 613

gospon obrlajtant, ne bi ni rekel, al kad već vidim da i pon lajtant Dub dodeljen pod vašu komandu, onda s ^ Se odlučil da to mora ići na raport. — To je čudna stvar — rekao je satnik Sagner._ šv ., zašto gurate ovamo tog Kunerta? '' — Pokorno javljam, gospon bataljonkomandant, da mora ići po raportu. On je glup, on je bil sfliskan od gosn C na lajtanta Duba, a ne usudi se sam ići na raport. Pokorn javljam, gospon kapetan, ak biste hteli na njega pogledat' kak mu se treseju koljena, on je od straha više mrtav nego živ jer ide na raport. I da nije mene, uopće ne bi ni išel na taj raport, ko onaj Kudela iz Bvtouchova koji se, dok je bil u aktivnoj službi, tak dugo spremal za raport dok ga na koncu nisu prekomandirali u mornaricu gde je postal kornet, pa je živel na nekakvom otoku u Tihom oceanu, gdje je i proglašen za dezertera. On se posle tam oženil, pa se i razgovaral sa svetskim putnikom Havlasom koji uopće ni skužil da ovaj ni domorodac. To je uopće jako tužno, kad neko mora zbog nekakvih takvih par pljuski ići na raport. Al on uopće ni htel ići na raport, i rekel je da ne bu išel. On je uopće nekakvi sfliskani posilni, tak da ni ne zna o kakvim se tu fliskama i radi. On uopće ne bi ni došel sim, on uopće ni htel ići na raport, on bi pustil da ga mlatiju još i više. Pokorno javljam, gospon kapetan, pogledajte na njega, on je od toga ćeli posrani. A na drugoj strani opet, on se moral smesta požaliti da je dobil tih nekolko fliski, ali on se ni usudil, jer je znal, kak je to napisal jedan pesnik, da je bolje biti skromna ljubica. On, naime, služi gospona poručnika Duba. Gurajući Kunerta ispred sebe, Švejk mu reče: — Ne tresi se stalno, ko vrba na vetru! Satnik Sagner upita Kunerta kako se to zapravo dog odilo. Kunert pak izjavi, dršćući cijelim tijelom, da n1 ? pitati gospodina poručnika Duba, da ga ovaj uopće ispljuskao. 614

,Ha Kunert, neprestano se tresući cijelim tijelom, čak .vi da je Švejk sve to izmislio. Toi mučnoj situaciji učinio je kraj poručnik Dub, koji se nada pojavio i izderao se na Kunerta: ____ ^eliš U dobiti još nekoliko novih ćušaka? T

____ Stvar je konačno postala potpuno jasna i satnik Sagner . . ostavno priopći poručniku Dubu: ' ___ Od danas se Kunert dodjeljuje bataljunskoj kuhinji, jto se tiče novog posilnog, obratite se financijskom nared niku Vaneku. Poručnik Dub je salutirao i samo je prilikom odlaska rekao Švejku: — Kladim se da ćete jednom visjeti. Kada je otišao, Svejk se obratio natporučniku Lukašu nježnim, prijateljskim tonom: — U Mnichovskom Hradištu isto je bil jedan takav pon gos koji se isto tak z jednim gosponom spominjal, a ovaj je mu odgovoril »Srest ćemo se na gubilištu!« — Švejk — rekao je natporučnik Lukaš — vi ste tako blesavi, ali da se niste usudili da mi po svome običaju sada kažete »Pokorno javljam, da sam blesav«. — Frapantno — oglasio se satnik Sagner, naginjući se s ptozora, a bio bi se vrlo rado povukao s prozora, no više nije iflao vremena, jer se pred njim pojavila nesreća. Poručnik Dub pod prozorom. Poručnik Dub je započeo s time kako zaista žali što je ^tnik Sagner otišao, a da nije saslušao njegovo obrazloženje ofenzive na istočnoj fronti. — Ako želimo razumjeti tu ogromnu ofenzivu — derao * poručnik Dub gore prema prozoru — moramo shvatiti ^o se razvila ofenziva potkraj travnja. Morali smo slomiti ^ku bojišnicu i našli smo najzgodnije mjesto za taj proboj ^edu Karpata i Visle. ~~~ Pa ja s tobom o tome i ne sporim — odgovorio je suho r uk Sagner i odmaknuo se od prozora. je vožnja prema Sanoku kasnije nastavljena, sat615

nik Sagner izvalio se na sjedalo i pravio se da spava UL bi poručnik Dub za to vrijeme zaboravio na svoje otrča ° e zaključke o ofenzivi. U Svejkovom vagonu nedostajao je Baloun. Izrnolio ' naime, dozvolu da kruhom izglanca kotao od gulaša. B ' sada se nalazio u vagonu s poljskim kuhinjama, u neugodn • situaciji, jer je u trenutku kad se vlak pokrenuo, glavačke ul etio u kotao, pa su mu iz njega virile samo noge. Međutim uskoro se priviknuo na tu situaciju i iz koda se začulo mljackanje kao kada ježić naganja žohare, a kasnije se čuo i Balounov molećivi glas: — Prosim vas, kamaradi, za boga miloga, ubacite mi sim komad kruha, tu još ima jako puna safta. Ta je idila trajala sve do najbliže postaje kamo su stigli s tako očišćenim kotlom 11. satnije da je pocinčani kotao doslovno bljeskao. — Neka vam dragi Bog plati, kamaradi — zahvaljivao je srdačno Baloun — od onog momenta, otkad sam u vojski, prvi put mi se sreća osmehnula. I zaista je to mogao i reći. Baloun je u Lupkovskom klancu dobio dvije porcije gulaša, a i natporučnik Lukaš pokazao je svoje zadovoljstvo time što mu je Baloun iz časničke kuhinje donio nedotaknut objed pa mu je ostavio dobru polovicu. Baloun je bio posve sretan, klatio je nogama koje je gurnuo kroz vrata vagona, i odjednom mu se čitav taj rat činio nekako toplim i obiteljskim. Satnijski kuhar počeo ga je zafrkavati da će se čim dođu u Sanok kuhati večera i još jedan objed, da će tu večeru i objed dobiti kao nadoknadu, budući da cijelim putem nisu ništa dobili. Odobravajući, Baloun je samo kimao glavom i šaptao: — Budete vidli kamaradi, da nas dragi Bog ne bu napustil. Svi su se tome iskreno smijali, a kuhar je, sjedeći poljskoj kuhinji, zapjevao: 616

Jupajdija, jupajda, Bog nas baš ne napušta. Gurne li nas u blato Pobrinut će se za to Da nas odatle izvuče kad nas grozne muke muče Jupajdija, jupajda Bog nas bas ne napušta...

Iza postaje Ščavne opet su se u udolinama počela pojavlji vati nova vojnička groblja. Pod Ščavnom, iz vlaka se mogao vidjeti kameni križ s obezglavljenim Isusom Kristom, koji glavu je izgubio za vrijeme bombardiranja pruge. Vlak je ubrzavao spuštajući se dolje prema dolinama Sanoka, obzori su se proširivali, pa su se tako sve češće pojav ljivale skupine razorenih sela s obje strane pruge. Kod Kulašne, dolje u rječici, vidjeli su se ostaci razbijenog vlaka Crvenog križa koji se survao niz željeznički nasip. Baloun je razrogačio oči, a naročito se čudio razbacanim dijelovima lokomotive. Dimnjak je bio zariven u željeznički nasip i virio je iz njega kao topovska cijev od dvadesetosam centimetara. Taj je prizor pobudio pozornost u vagonu gdje se nalazio Svejk. Najviše se uzrujao kuhar Jurajda: — Pa zar se smije pucati u vagone Crvenog križa? — Ne, ali može — rekao je Švejk — pogodak je bil dobar, a 86 svako se može ispričati da je to bilo po noći i da taj crveni n križ ni videl. I uopće, ima jako puno stvaria svetu koje se ne smiju delati ali se možeju napraviti, j'avna stvar je u tome da svaki proba dal bu mu uspelo^ napravi ono kaj ne srne. Za vreme carskih manevara l isečkom kraju, došla je takva zapoved da se vojnici na 7ttšu, ako su kažnjeni, ne smiju vezati kriš-kraš. Ali naš1 Je kapetan to zamislil da može, jer je takva zapoved bila «t°zno smešna, jer je svaki mogel skužiti da na kriš-kraš ve^i vojnik nemre marširati. On zapravo ni izigral taj befel, 617

nego je jednostavno i pametno vojnike zvezane na potrpal u kola od komore, pa se dalje z njima ma Ili, naprimjer, slučaj kakav se dogodil u našoj ulici, pr j pet-šest let. Na prvom katu je stanoval neki gospon Ka lik. A kat iznad njega, jedan jako fini gospon, nekaW konzervator Mikeš. On je jako volil ženske, pa je između ostalih počel hodati i s kćerkom tog gospona Karlika, koji je imal špediciju i slastičarnu, a negde u Moravskoj imal je i nekakvu knjižaru, ali pod skroz drugom firmom. Kad je taj gospon Karlik doznal da mu taj konzervator hoda s kćerkom, otišel ga je posetiti u stan i rekel mu je: »Vi moju kćer ne smijete uzeti, ništarijo jedna. Ja vam je neću dati!« »Dobro — odgovoril mu je Mikeš — ako ju ne smijem uzeti za ženu, što mi je činiti, trebam se dati rastrgati?« Za dva meseca došel je gospon Karlik opet, i dovel je i svoju ženu i obadva su mu jednoglasno rekli: »Gade jedan, vi ste uništili čast naše kćerke!« »To je istina — odgovoril im je on na to — dopustil sam si ju prokurvati, milostiva gospodo.« A taj gospon Karlik počel se na njega bez veze derati, da mu je rekel da ju ovaj ne srne uzeti, da mu je ne da, a ovaj mu je onda potpuno ispravno odgovoril da ju i ne bu uzel za ženu, a da se onda uopće ni govorilo o tom kaj s njom može delati. Da se o tom nije ni vodila reč, a da on svoju reč drži, nek budeju bez brige, on je neće za ženu jer je karakteran, ne okreće se prema vetru, drži svoju reč, i kao nekaj veli — da je onda to svetinja. Ako ga budu zbog toga progonili, da ga i zbog toga baš briga jer ima čistu savest, a njegova pokojna mamica na samrtnoj postelji zaklinjala ga je da nikad u životu ne laže, a on joj je to i obećal, ru koljubom, i takva prisega vredi. U njegovoj obitelji uopće niko nikad ni lagal, a on je u školi uvek iz moralnog odgoj imal najbolju ocenu. No, sad to vidite da se puno toga n srne, ali može, a putevi mogu biti različiti, samo nek nam volja bude svima ista. , — Dragi prijatelji — rekao je jednogodišnji dragog jac koji je zapisivao bilješke — sve što je loše ima i sv°' 618

. i f U stranu. Ovaj poluspaljeni, u zrak dignuti, s nasipa rvani vlak Crvenoga križa, obogaćuje slavnu povijest našeg u taljuna novim, junačkim činom u budućnosti. Zamišljam da će se, otprilike 16. rujna, kako sam si već pisao, od svake desetine našeg bataljuna prijaviti nekoliko običnih vojnika pod vodstvom kaplara, da dignu u zrak neprijateljski oklopni vlak iz kojeg se na nas puca, koji nam sprječava prijelaz preko rijeke. »Časno su izvršili svoj zadatak preobučeni u seljake...« Sto to vidim? — uzviknuo je jednogodišnji dragovoljac gledajući u svoje bilješke — kako je ovdje upao naš gospodin Vanek? Poslušajte, gospodine financijski narednice — obratio se Vaneku — kakav će krasan članak biti o vama u povijesti bataljuna. Slutim da ste već jednom tamo unutra opisani, no ovo će biti svakako bolje i izdašnije. Jednogodišnji dragovoljac čitao je povišenim tonom : Junačka smrt financijskog narednika Vančka »Za odvažan pothvat, dizanje u zrak neprijateljskog oklopnog vlaka, prijavio se također i financijski narednik Vančk preobučen kao i ostali u seosku nošnju. Prouzročenom eksplozijom bio je onesviješćen, a kada se povratio iz nesvjestice, vidio je da je opkoljen neprijateljem koji gaje odmah otpremio u stožer neprijateljske divizije gdje je licem u lice sa smrću, gledajući joj u oči, odbio dati bilo kakvu izjavu o stanju i snazi naše vojske. Budući da je bio preobučen, bio je osuđen kao špijun na smrt vješanjem, ali mu je ta kazna glede njegova visoka čina zamijenjena smrću strijeljanjem. Egzekucija je bila smjesta obavljena kraj grobljanskog zida, a hrabri je financijski narednik Vanek zatražio da mu ne vežu oči. Na pitanje ima li neku želju, odgovorio je: »Izručite posredstvom parlamentaraca, mojemu bataljunu nioj posljednji pozdrav i to da umirem uvjeren da će naš bataljun nastaviti svojim putem pobjede. Nadalje, poručite ipodinu satniku Sagneru da se prema mojoj posljednjoj 619

J.!

brigadnoj zapovijedi povećava porcija konzervi na dvije ' konzerve po jednom čovjeku«. Tako je umro naš financ Lnarednik Vanek, pobudivši svojom posljednjom rečenir paničan strah u neprijatelja koji je mislio da će sprječavanjem prijelaza preko rijeke presjeći vezu s opskrk nim jedinicama, te na taj način u nas izazvati izgladnjivani a samim time i demoralizaciju u našim redovima. O njegovom miru kojim je gledao smrti u oči svjedoči okolnost da je prije strijeljanja s neprijateljskim stožernim časnicima odigrao partiju cvika. »Ono što sam dobio na kartama, predajte ruskom Crvenom križu.« — rekao je, stojeći pred puščanim cijevima Ta plemenita velikodušnost ganula je prisutne vojne predstavnike do suza.

— Oprostite, gospodine Vanek — nastavio je jednogodišnji dragovoljac — što sam se usudio disponirati vašim zarađenim novcem. Razmišljao sam o tome treba li se možda predati austrijskom Crvenom križu, ali na kraju sam pretpostavio da će sa stajališta humanosti to biti sasvim svejedno, glavno da se preda kakvoj humanitarnoj instituciji. —Taj naš pokojnik je mogel — rekao je Švejk — ostaviti to i javnoj kuhinji glavnog grada Praga, ali ovak je ipak bolje, onak bi si mogel gospon gradonačelnik za te nofce kupiti vuršt za gablec. — Je, krade se svuda — rekao je telefonist Chodounsky. — Najviše se krade u Crvenom križu — s velikom zlo' bom izjavio je kuhar Jurajda — imao sam u Brucku pozna tog kuhara koji je kuhao za sestre u bolničkoj baraci, i t3) mi je rekao kako predstojnica tih sestara i same glavne sestre njegovateljice šalju doma cijele kutije malage i čokolade. | same prilike donose sa sobom, to je čovjekovo određen) • Svaki čovjek proživljava u svojem beskonačnom životu bez brojne promjene i jednom, u određenim razdobljima svoj djelatnosti, mora se pojaviti na tom svijetu kao lopov. I sam već prošao jedan takav period. / i«, 620

fCuhar okultist Jurajda izvuče iz svoje naprtnjače bocu konjaka-___ Ovdje vidite — rekao je otvarajući bocu — nepobitan dokaz moje tvrdnje. Uzeo sam je prije izlaska iz oficirske kuhinje- Konjak je najbolje marke i trebali su ga upotrijebiti te šećerni preljev preko lincer-torte. On je bio predodređen j a ga ja ukradem, isto tako kao što sam ja bio predodređen da postanem lopov. — Ni to ne bi bilo loše — javi se Švejk — kad bi bili predodređeni da postanemo vaši sukrivci, barem ja tak slutim. I predodredenje se zaista vršilo. Boca je krenula uokolo unatoč protestu financijskog narednika Vaneka, koji jedio tvr da se konjak treba piti iz šalica i pravedno razdijeliti ih jer petorica dolaze na bocu, tako da se zbog neparnog broja može dogoditi da netko od njih cugne više od ostalih, našto je Švejk primijetio: — To je istina, ako gospon Vanek hoće imati parni broj, onda nek izađe iz društva, pa ne bu bilo nikakvih neugod nosti ni svađa. Vanek je zatim povukao svoj prijedlog, ali je podnio drugi, velikodušniji, da se darovatelj Jurajda postavi u red tako, kako bi mogao dvaput cugnuti, što je izazvalo buru protesta, jer je Jurajda već jednom otpio kušajući konjak dok je otvarao bocu. Napokon, bio je prihvaćen prijedlog jednogodišnjeg e dragovoljca da se pije po abecedi, a to je obrazloženo time)da i to kako se tko zove neka vrsta predodredenja. Bocu je dokrajčio Chodounsky, prvi po abecedi, praćen §roznim pogledima Vaneka, koji je izračunavao da će na J^ga, koji je po abecedi bio posljednji, doći jedan cug više, 11 ^o se pokazalo grubom matematičkom pogreškom jer je, sve svemu, bilo jedanaest gutljaja. Nakon toga su igrali običnog cvika, s tri karte; otkrilo se se jednogodišnji dragovoljac kod svakog uzimanja služi izrekama iz Svetog pisma. Uzimajući dečka uz-

i

621

— Gospode, ostavi mi ovoga dečka i ovoga ljeta da mdonese ploda pošto okopam i nagnojim. Kada su mu spočitnuli da se čak usudio uzeti osmici viknuo je glasom uznositim: — Ali žena neka, imajući deset groša, izgubi li jedan groš zar neće upaliti svijeće i marljivo tražiti dok ne nade? A kacL ga nade, dozove susjede i prijateljice govoreći: »Skupa sa mnom radujte se, jer uzeh osmicu i pokupih na kartama tref kralja i asa!« Dajte te karte, propali ste svi koliko vas ima. Jednogodišnji dragovoljac Marek zaista je imao veliku sreću na kartama. Dok su ostali jedni drugima tukli adute, on je njihove tučene adute tukao svojim adutom tako da su jedan za drugim propadali, a on je nosio ulog za ulogom i vikao poraženima: — I potresi će veliki po cijeloj zemlji biti, glad i strašna kuga i veliki znaci na nebu. Konačno je svima bilo svega dosta; prestali su igrati kada je telefonist Chodounskv izgubio svoju vojničku zaradu za pola godine unaprijed. Bio je zbog toga utučen, a jednogodišnji je dragovoljac tražio od njega obveznicu da prilikom isplate plaća financijski narednik Vanek isplaćuje plaću njemu, a ne Chodounskom. — Ne boj se, Chodounskv — tješio ga je Švejk — ak budeš imal sreće, poginul bus u prvoj borbi, Marek si može rit obrisati s tvojom plaćom, samo mu to potpiši. Napomena o pogibiji vrlo se neugodno dojmila Chodounskog, tako da je sa sigurnošću rekao: — Ja ne mogu poginuti, zato što sam telefonist, a telefonisti su uvijek u blindiranom zaklonu, jer se žice uvijek razvlače, a kvarovi popravljaju tek nakon boja. Jednogodišnji dragovoljac je izjavio da su baš obratno, telefonisti izloženi velikoj opasnosti i da neprijateljsko topništvo uvijek vreba telefoniste. Nijedan telefonist m)e siguran u svome zaklonu. Kada bi se sakrio i deset metara pod zemljom i tamo bi ga našla neprijateljska artiljerija. iei' efonisti ginu i padaju kao zrele kruške, a u prilog tome g°v' 622

— i to da su, kad su napuštali Bruck, tamo upravo otvarali Jvadesetosmi tečaj za telefoniste. Chodounskv je snuždeno gledao ispred sebe, što je ponu kalo Švejka na dobre, prijateljske riječi: _ Ukratko, opal si u drek. Chodounskv mu je pristojno odgovorio: — Začepite, tetića! ._. Da pogledam slovo Ch u svojim bilješkama o povijesti bataljuna... Chodounskv... Chodounskv, hm, aha, ovdje to imamo: »Telefonist Chodounskv, zatrpan eksplozijom mine. Umirući, iz svog groba telefonira: 'Umirem i čestitam na pobjedi svojem bataljunu!'« — S tim moraš biti zadovoljan — reče Švejk — ili hoćeš još nekaj tome dodati? Sećaš se onog telefoniste s Titanika koji je, kad je brod već tonul, stalno telefonira! dolje u poto pljenu kuhinju, da kad bu obed? — Nisam ja baš tako zapeo za to — rekao je jednogodišnji dragovoljac — ako treba, može se predsmrtna poruka Chodounskog dopuniti time da on izdišući viče u telefon: »Pozdravite s moje strane našu Željeznu brigadu!« 623

IV Marschieren! Marsch!

ota-

Kada su stigli u Sanok, pokazalo se da su zapravo oni u vagonu s poljskom kuhinjom jedanaeste, gdje je blaženo prdio siti Baloun, bili uglavnom u pravu kad su rekli da će dobiti večeru, pa da će se čak poslije večere dijeliti i vojnički kruh za sve one dane kada bataljun nije dobio ništa. Kad su izašli iz vagona, pokazalo se i to da se upravo u Sanoku nalazi stožer Željezne brigade, kojem je pripadao, prema svojem krsnom listu, i bataljun 91. pukovnije. Iako željeznička veza do Lavova i sjeverno do velikih mostova nije bila prekinuta, bilo je zapravo zagonetno zašto je stožer istočnog sektora dao takve dispozicije, da Željezna brigada sa svojim stožerom okuplja pohodne bataljune stopedeset kilometara u zaleđu, u vrijeme kad se bojišnica protezala od Broda prema Bugu i uz rijeku, sjeverno do Sokala. Kada je satnik Sagner u Sanoku otišao u stožer brigade prijaviti dolazak marš bataljuna, ovo vrlo zanimljivo strategijsko pitanje bilo je riješeno neizmjerno jednostavnim načinom. Ordonans-časnik bio je pobočnik brigade, satnik Tavrle. —Jako se čudim — rekao je satnik Tavrle — da do danas niste dobili točne obavijesti. Maršruta je poznata, smjer vašeg Pohoda trebali ste nam javiti unaprijed. Prema dispozicijama Slavnog stožera stigli ste dva dana ranije. č i t1a

Satnik Sagner se malo zacrvenio, ali nije mu palo na Pamet da mu ponovi sve te šifrirane telegrame koje je primao i vim putem.

625

— Ja vam se čudim — reče satnik Tayrle. — Mislim — odgovorio je satnik Sagner— da svi čas • međusobno govore jedan drugome »ti«. 1Cl

— Može — odgovori satnik Tavrle — reci mi i^ i. aktivni ili civil? Aktivni? To je onda nešto sasvim drug ' Čovjek se ne može odmah snaći. Tu ti je prošlo takvih kret na rezervnih poručnika. Kad smo odstupali od Lirnanova ' od Krasnika, svi su ti nazovi-poručnici gubili glavu čim b' spazili kozačku patrolu. U stožeru ne volimo te čankolisce Nekakav se školovani glupan blesavi ili aktivira ili u civilu položi časnički ispit, a onda se i dalje glupira u civilu, a kad dođe rat, od njega ne postane poručnik, nego seronja! Satnik Tavrle pljucnu i povjerljivo potapša satnika Sagnera: — Zadržat ćete se ovdje dan ili dva. Ja ću vas svugdje provesti, pa ćemo i plesati. Imamo tu zgodne kurve, Engelhuren.1 Imamo tu i kćerku nekog generala, koja je ranije bila lezbijka. Mi ćemo se presvući u ženske haljine, pa ćeš vidjeti što ta zna! To ti je takva mršava svinja, da ne bi od nje ništa ni očekivao. Ali, umije to, prijatelju. To ti je prava gadura, uostalom, vidjet ćeš. Pardon! — ukoči se — moram se pobljuvati, to mi je danas već treći put. Kad se vratio, da bi dokazao koliko je ovdje veselo, priopći satniku Sagneru da su to posljedice jučerašnje večeri na kojoj je sudjelovao i građevinski odjel. Sa zapovjednikom toga odjela, koji je također bio u činu satnika, satnik Sagner se ubrzo upoznao. Naime, u ured je upao uniformirani dugonja s tri zlatne zvjezdice i kao omamljen, ne primjećujući prisutnost satnika Sagnera, povjerljivo oslovio Tavrla: — Što radiš, svinjo? Jučer si nam lijepo sredio nasu groficu. Sjeo je na stolicu i lupkajući se tankom šibom P° potkoljenicama grohotom se nasmijao:

___ Kad se sjetim, kako si joj se pobljuvao u krilo... pa —- rekao je Tavrle — sinoć je to bilo jako veselo. Tek tada je upoznao satnika Sagnera s časnikom sa šibom, 1 — su iz administrativnog ureda brigade otišli u kavanu koja naglo razvila iz bivše točionice piva. Kad su prolazili kroz ured, satnik Tavrle uzeo je od zapovdnika građevinskog odjela šibu i udario njome po stolu oko kojega se na zapovijed poredalo dvanaest vojnih pisara. Bili su to sljedbenici mirnog, sigurnog rada u pozadini vojske, s velikim, zadovoljnim trbusima i odorama ekstra veličine. Želeći se iskazati pred Sagnerom i tim drugimnikom, sat satnik Tavrle reče toj dvanaestorici debelih apostola ljenčarenja: — Nemojte misliti da vas tu držim za tov. Prasci! Manje žderati i lokati, a više se gibati! A sad ću vam pokazati još jednu dresuru — najavi Tavrle svome društvu. Ponovno je udario šibom po stolu i upitao onu -dva naestoricu: — Kad ćete se raspući, prasci? Sva dvanaestorica odgovoriše unisono: — Po vašoj zapovijedi, gospodine satnice! Smijući se vlastitoj blesavosti i gluposti, satnik Tavrle izađe iz ureda. Kada su već sva trojica sjedila u kavani, Tavrle je naručio da se donese boca jarebikovače i da se pozovu nekakve gospodične koje su bile slobodne. Pokazalo se da kavana zapravo i nije ništa drugo nego javna kuća, a budući da ni jedna gospođica nije bila slobodna, satnik Tavrle se razljutio koliko god je mogao, pa je u predsoblju prostački izgrdio m adam urlajući, tko je to kod gospodične Elle. A kad je dobio odgovor da je tamo nekakav poručnik, psovao je više. još Kod gospodične Elle bio je gospodin poručnik Dub, koji Je> kad je maršbataljun već bio u svojim sobama u gimnaziji, s *zvao čitav svoj vod i u dugom govoru upozorio ga da su 627

l. Anđeoske bludnice (njem,)

626

" ' • ( • • ' •..('SS**'J"-j

Rusi prilikom odstupanja svugdje osnovali bordele sa sn l zaraženim osobljem, kako bi ovim trikom austrijskoj vo' ° nanijeli gubitke. Odvraća, dakle, vojnike od posjećivan01 sličnih lokala. Sam će se osobno uvjeriti po tim kucam da se netko nije oglušio o njegovu zapovijed, jer se sada v ' nalaze u ratnoj zoni. Svatko tko bude zatečen, bit će izvede pred prijeki sud. Poručnik Dub krenuo je osobno se uvjeriti nije li netko prekršio njegovu zapovijed, pa je vjerojatno zato za polaznu točku svoje kontrole izabrao divan u sobi gospodične EUe na prvom katu takozvane »Gradske kavane«, pa se na tom divanu vrlo dobro zabavljao. Satnik Sagner već je otišao u svoj bataljun. Tavrleovo društvo se, naime, razišlo. Satnika Tavrlea tražili su iz brigade, gdje je brigadir već više od pola sata čekao svoga pobočnika. Došle su i nove zapovijedi iz divizije, pa je bilo potrebno definitivno odrediti maršrutu za prispjelu 91. pukovniju, jer je njezinim prvobitnim smjerom po novim pozicijama trebao krenuti pohodni bataljun 102. pukovnije. Sve je to bilo vrlo isprepleteno; Rusi su vrlo brzo odstupali na sjeveroistočnom vrhu Galicije tako da su se ondje neke austrijske jedinice međusobno ispremiješale, na pojedinim su područjima poput klinova na njihova mjesta upadali dijelovi njemačke vojske, a cijeli taj kaos dopunjavalo je nadolaženje novih bataljuna i drugih vojnih formacija. To isto se događalo i na dijelovima bojišta koji su bili dublje u pozadini, kao ovdje u Sanoku, kamo su najednom prispjele pričuvne njemačke hanoverske divizije, pod vodstvom pukovnika tako odvratnog pogleda da je brigadir zbog toga upao u totalnu pomutnju. Pukovnik pričuvne hanoverske divizije pokazao je, naime, dispozicije svojeg stožera po kojima je trebao smjestiti svoje vojnike u gimnaziju, gdje su upravo J)"1 smješteni vojnici iz devedesetprve. Za smještaj svoga stožera zatražio je da se očisti zgrada Krakovske banke, u kojoj je upravo bio smješten stožer brigade. ffl ?a« < > 62«

Brigadir se spojio direktno s divizijom gdje je točno l žio situaciju, a zatim je s divizijom razgovarao hanoac s vještičjim pogledom, a kao posljedica svega stiglaVje brigadu zapovijed: »Brigada napušta grad u 6 sati navečer, smjeru Turowo-Wolsk-Liskowiec-Starasol-Sambor-dalje novijedi. S njom, kao njezina zaštitnica, polazi i pohodni bataljun 91. pukovnije čiji je raspored razrađen u brigadi nrema ovoj shemi: prethodnica polazi u pola šest prema Turowu, između južne i sjeverne pobočne zaštitnice držati razmak tri i pol kilometra. Zadnja zaštitnica polazi u šest i petnaest! Kako je u gimnaziji nastala velika gužva, a za savjetovanje i dogovor časnika bataljuna nedostajao samo poručnik Dub, naredili su Švejku da ga ode potražiti. — Nadam se — rekao mu je natporučnik Lukaš — ćete da ga pronaći bez ikakvih poteškoća, jer znam da vas dvo jica stalno imate nešto medu sobom. — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, prosim za pisme ni nalog od bataljuna. To je upravo zbog toga jer je između nas dva uvekto nešto. Dok je natporučnik Lukaš u svojoj bilježnici pisao na listu koji će moći otrgnuti, da poručnik Dub odmah dođe u gimnaziju na savjetovanje, Svejk je dalje govorio: — Da, gospon obrlajtant, vi možete ko i uvek biti bez brige. Ja bum ga našel jer je vojnicima zabranjeno ići u -bor dele, a on bu sigurno bil u jednom, kak bi se uveril da od n jegovog voda niti jedan vojnik ne bu došel pred preki sud, kojim se on obično preti. On je sam izjavil pred vojnicima iz svog voda da bude prošel sve bordele i da bude zlo ak nekog vlovi, pa da ga buju upoznali s te njegove loše strane. Uosta lom, ja znam gde je. On je tu točno prek puta, u toj kavani, J«su svi vojnici gledali za njim kam bu prvo išel. »Združeni zabavni dom i gradska kavana«, poduzeće o kojem je Švejk govorio, bili su podijeljeni na dva dijela. Onaj "to nije htio ići kroz kavanu, ulazio je straga, gdje se grijala na Su ncu neka stara gospoda koja je govorila njemački, poljski i 629

mađarski, otprilike u ovom smislu: »Odite, vojniček, imam tu zgodne puce.« ° Kad bi vojnik ušao, povela bi ga hodnikom do nekakv primaće sobe i pozvala jednu od gospođica koja bi isti ča dotrčala u spavaćici; tražila je novac unaprijed, pa dok i vojnik otpasavao bajunet, madam je na licu mjesta inkasiraj određeni iznos. Časnici su ulazili kroz kavanu. Put gospode časnika bio je teži, jer je vodio kroz stražnje sobe gdje se vršio izbor gospođica iz druge grupe, određenih za gospodu časnike i gdje su se nosile čipkaste spavaćice i pilo vino, ili likeri. Madam ni ovdje nije dopuštala ništa nedolična, već se sve obavljalo gore u sobama, gdje se u jednom takvom raju punom stjenica, na divanu, u gaćama valjao poručnik Dub, dok mu je gospodična Ella pripovijedala izmišljenu tragediju svog života, kako to obično u takvim slučajevima i biva, da joj je otac bio tvorničar, a ona profesorica u liceju u Pešti, a da je ovo napravila zbog nesretne ljubavi. Iza poručnika Duba, na malom stoliću nadohvat ruke, bila je boca jarebikovače i čaše. Budući da je boca bila poluprazna, a Ella i poručnik Dub govorili već potpuno bez veze, vidjelo se da poručnik Dub nije položio ispit i da, zapravo, ništa ne može podnijeti. Prema njegovom govoru vidjelo se da je već sve pobrkao i da Ellu drži za svoga slugu Kunerta; tako ju je i oslovljavao i stalno prijetio tobožnjem Kunertu po svojoj navici: »Kunerte, Kunerte, beštijo jedna, upoznat ćeš ti mene s te moje loše strane...« I Švejka su htjeli podvrgnuti isto takvoj proceduri, ka° i sve ostale vojnike koji su ulazili na stražnji ulaz, no on se pristojno istrgnuo iz ruku neke cure u spavaćici na čiji je vrisak dotrčala poljska madam koja je Švejku drsko u oči slagala da ovdje nema nikakvog gospodina poručnika ka° gosta. — Nemojte mi se tu derati, milostiva — rekao je lju' bazno Švejk slatko se smiješeći — il bum vas puknul zubima. Jednom kod nas u Platnerskoj ulici tak su z 630

t madam, da uopće ni znala za sebe. Tam je neki sin J »il svoga tatu, nekakvog Vondračeka, koji je imal trgovinu neumatikama, ta se madam zvala Kfovanova, a kad suj je veli k svesti i pitali je na hitnoj pomoći kak se zove, rekla • Ha nekak s Ch. A kak je vaše cenjeno ime? Nakon ovih riječi Švejk ju je odgurnuo i ozbiljno krenuo -o drvenim stubama do prvog kata, a časna je matrona udarila u bijesno urlanje. Zatim se pojavio sam vlasnik javne kuće, nekakav propali poljski plemić, koji je potrčao za Svejkom po stubama i stao ga povlačiti za bluzu, vičući na njega njemački, da vojnici gore ne smiju, da je gore samo za gospodu časnike, da je vojsku za samo dolje. Švejk ga je upozorio da je u interesu cijele vojske došao potražiti gospodina poručnika, bez kojeg vojska ne može krenuti na bojno polje, a kada je ovaj postao još agresivniji, Švejk ga je gurnuo niza stube i na katu nastavio provjeru prostorija. Uvjerio se da su sve sobe prazne, a tek na samom kraju hodnika, nakon što je pokucao, uhvatio kvaku i odškrinuo vrata, začuo se kreštavi glas gospodične Elle: »Besetzt«1, a odmah zatim i duboki glas poručnika Duba koji 2 valjda mislio da je još u svojoj sobi u logoru: »Herein!« . vejk ude, pristupi divanu, i predajući poručniku Dubu komadić papira istrgnut iz bloka, izjavi, gledajući iskosa dijelove odore razbacane u kutu postelje: — Pokorno javljam, gospon lajtant, da se morate obleći, i srnesta se prema ovoj naredbi koju predajem, vratitinausu kasarnu u gimnaziji, imamo tam velko vojničko savetovanje. Poručnik Dub je na njega izbuljio oči sitnih zjenica, ali * ipak prisjetio da nije baš tako pijan a da ne bi prepoznao Smjesta mu je palo na pamet da mu Svejka šalju ina stoga je rekao:Smje-sta ću to s to-bom srediti, Švejk. Vidjet ćeš em.)

631

I

— kako-to-s tobom-će ispasti... — Kunerte — pozva • Ellu — nalij mi — još — jednu! ^ Otpio je, pa trgajući pismenu zapovijed, zasmija se: To' — ispričnica? Kod nas — nikakve ispričnice — ne vrijeH Mi smo — u — vojsci — a ne u — školi. Tako, uhvatiT — su — te — u bordelu? Švejk, — odi k meni -— bliže, ja ću ti — dati — ne — koli — ko piju — ski. Koje godine je — Filip — Makedonski — porazio Rimljane — to ne ?naš magarče? — Pokorno javljam, gospon lajtant — nastavio je neumoljivo Švejk — to je najviša zapoved iz brigade, da se gospoda časnici oblečeju i smesta ideju na savetovanje bataljona, mi u stvari odlazimo, a tek sad bu se odlučivalo koja će kompanija biti prethodnica, koja pobočnica, a koja zaštitnica. Kad bu se o tom odlučivalo, ja mislim, gospon lajtant da vi imate isto o tome nekaj za reći. Taj diplomatski govor prilično je osvijestio poručnika Duba, tako da mu je pomalo počelo dolaziti do svijesti da ipak nije u vojarni, ali je, za svaku sigurnost, ipak upitao: — A gdje sam to? — Vi izvolite biti u kupleraju, gospon lajtant. Nepoznati su putevi gospodnji. Poručnik Dub je teško uzdahnuo, spustio se s divana i počeo tražiti svoju odoru pri čemu mu je Švejk pomagao, a kada se konačno obukao, izašli su obojica, ali se Švejk za tren oka vratio, ne mareći za Ellu koja je njegovom povratku dala posve drugo značenje, pa je zbog nesretne ljubavi opet legla u krevet. Švejk je na brzinu ispio ostatak rakije iz boce, i otišao za poručnikom. Bilo je jako sparno pa je vani, na ulici, poručniku Dubu sve iznova udarilo u glavu. Objašnjavao je Švejku najrazlic iaje besmislice bez ikakve međusobne veze. Govorio je o tomu d* kod kuće ima poštansku marku iz Helgolanda, da su odman nakon položene mature išli igrati bilijar i da nisu pozdravu razrednika. Svakoj rečenici je dodavao: — Mislim da me dobro razumijete. st' 632

_^_ Naravno da vas dobro razmem — odgovarao je Švejk ; govorite slično ko jedan limar Pokornv iz Budejovica. <"• je, kad bi ga ljudi pitali: »Jeste se kupali ove godine u K/falši?« — odgovara! — »Nisam se kupal, zato bu ove god• e puno šljiva-« Hi bi §a pitali: »Jeste jeli ove godine gljive?« A on je na to odgovoril: »Nisam jel gljive, ali izgleda da je vaj novi marokanski sultan neki dobar čovek.« Poručnik Dub se zaustavio i rekao samom sebi: __ Marokanski sultan? To je propala veličina. Obrisao je znoj s čela, i gledajući Švejka zamućenim pogledom, promrmljao: — Ovako se nisam znojio ni po zimi. Slažete li se sa mnom? Razumijete li me? — Razmem, gospon lajtant. K nama je u birtiju »Kod Kalicha« dolazil jedan stari gospon, nekakav umirovljeni savjetnik iz zemaljskog odbora, a on je isto to tvrdil. On je uvek govoril kak se čudi kolka je razlika između temperature po leti i po zimi. Da mu je to jako čudno, zakaj još ljudi to nisu otkrili. Na vratima gimnazije Švejk je napustio poručnika Duba, koji je jedva jedvice oteturao po stubama gore do zbornice gdje se održavalo vojno savjetovanje, i odmah je objavio satniku Sagneru da je potpuno pijan. Tijekom čitava savjetovanja sjedio je oborene glave, a prilikom rasprave katkad bi ustao i uzviknuo: — Vaše mišljenje je ispravno, gospodo, ja sam potpuno P ijan . Kada su prerađene sve dispozicije i kada je odlučeno da satnija natporučnika Lukaša treba poći kao prethodnica, Poručnik Dub se odjednom trgnuo i rekao: ~~ Gospodo, sjećam se našeg razrednika iz prvog razreda o^nazije. Slava mu, slava mu, slava mu! Natporučniku Lukašu palo je na pamet da će biti na-| °olje da posilni Kunert privremeno smjesti poručnika uba u fizikalni kabinet kraj zbornice, gdje je ispred vrata b ilapostavljena straža, kako netko ne bi do kraja pokrao već 633

ionako polupokradenu zbirku minerala. Iz brigade su n to ionako neprestano upozoravali sve odrede koji su ovuj prolazili. Taj oprez datirao je od vremena kada je jedan honvedsk' bataljun, koji je bio smješten u gimnaziji, počeo pljačkaj; kabinet. Honvedima se naročito svidjela zbirka ruda, šareni kristali i pirit, koje su trpali u svoje naprtnjače. Na vojničkom groblju stajao je jedan bijeli križ s natpisom »Laszlo Garganv«. Tamo je vječnim snom spavao jedan honved, koji je prilikom pljačkanja gimnazijskih zbirki ispio sav denaturirani alkohol iz posude u kojoj su se nalazili razni gmazovi. Svjetski rat ubijao je ljudska pokoljenja čak i rakijom od zmija. Kada su se svi razišli, natporučnik Lukaš je naredio da pozovu Kunerta, služnika poručnika Duba, koji je svoga poručnika odveo i položio na divan. Poručnik Dub odjednom je bio kao malo dijete; uzeo je Kunerta za ruku, počeo mu gledati u dlan, a zatim je izjavio da će mu iz dlana pročitati ime njegove buduće supruge. — Kako se vi zovete? Izvadite mi iz gornjeg džepa bluze blok i olovku. Znači vi se zovete Kunert; onda dođite za četvrt sata, a ja ću vam ovdje ostaviti papirić s imenom vaše buduće gospode supruge. Jedva je to dorekao, i već je počeo hrkati, no opet se nekako probudio i počeo švrljati po svome notesu. Ono sto je napisao, iščupao je, bacio na zemlju i tajanstveno stavivsi prst na usta buncajući rekao: — Sad još ne, ali za četvrt sata da. Bolje će biti, ako potražite papirić zavezanih očiju. Kunert je bio takav prostodušni vol, da se doista za četvrt sata vratio, a kada je odmotao papirić, iz načrčkanih kvaka poručnika Duba pročitao je: »Ime vaše buduće supruge glasi: Gospoda Kunertova«. A kad je to Kunert nešto kasnije pokazao Švejku, ovaj mu je rekao da taj papirić dobro sačuva jer da takve dokumente 634

inih časnika svatko mora poštovati, jer da se ranije, za vri• me služenja vojnog roka, nije događalo da bi se časnik dop• jvao sa svojim posilnim i još mu govorio: »Gospodine«. Kada su prema dobivenim odrednicama bile izvršene pripreme za odlazak, brigadni general, kojeg je hanoverski pukovnik tako divno šupirao, naredio je da se čitav bataljun okupi u uobičajeni četverokut, pa je održao govor. Taj je čovjek, naime, vrlo rado držao govore, mljeo bez glave i repa, a kad više nije imao što za reći, sjetio se još i ratne pošte: — Vojnici — grmjelo je iz njegovih usta prema četverokutu — sada se približavamo bojnim crtama neprijatelja, od kojeg nas dijeli tek nekoliko dnevnih marševa. Dosad, vojnici, na svome pohodu niste imali mogućnosti da javite svoju adresu svojim milima i dragima koje ste ostavili, kako bi vaši daleki znali kamo vam trebaju pisati, kako bi vas obradovala pisma od vaših dragih koje ste ostavili. Nikako se nije mogao iz toga izvući, pa je nekoliko puta ponavljao jedno te isto: »Dragi, daleki, draga rodbina — mili ostavljeni« i tako dalje, dok se konačno iz toga kruga nije izvukao gromkim uzvikom: — Zato i imamo ratnu poštu na bojišnici! Nastavak njegova govora izgledao je kao da su svi ti ljudi u sivim odorama trebali poginuti s najvećom radošću samo zbog toga jer su na bojnom polju osigurane vojne pošte, a kad nekom granata otkine obje noge, bit će mu baš lijepo Un iirati, kad se sjeti da njegova vojna pošta ima broj 72, gdje ^erojatno leži pismo od kuće od udaljenih milih, s pošiljkom koja sadrži komad suhog mesa, špeka i domaćeg dvopeka. Poslije toga govora, kad je brigadna glazba zasvirala carsku *tininu, klicalo se u slavu cara, a zatim su se pojedine skupine te ljudske stoke, određene za klaonicu negdje iza Buga, pos^pno uputile na pohod prema određenom rasporedu. 11. satnija je krenula oko pola šest prema Turow-Wolsku. Svejk se straga vukao sa stožerom satnije i sanitetom, a

i

635

natporučnik Lukaš obilazio je na konju cijelu kolonu ' tom bi svaki čas dojahao do začelja kolone kako bi se uv• • voze li bolničari još uvijek na kolima, pod plahtama L° novim junačkim djelima, u nepoznatu budućnost poručnl Duba, a usto je kratio vrijeme razgovorom sa ŠVejkorn k •• je strpljivo nosio svoju naprtnjaču i pušku, razgovarajuć financijskim narednikom Vanekom o tome kako se prinekoliko godina baš lijepo marširalo na manevrima kod Velikog Mezirečja. — A kraj je bil točno takav kakav je i tu. Samo nismo išli u punoj opremi, jer tada još nismo ni znali što su to rezervne konzerve. Kad smo fasovali nekakvu konzervu, mi u našem vodu, odmah smo je na prvom noćenju požderali i umjesto toga bi si strpali ciglu u ruksak. U jednom je selu došla inspekcija, hitili su nam sve te cigle iz ruksaka, a bilo ih je tolko da si je posle jedan čovek tam izgradil obiteljsku kućicu. Malo kasnije, Švejk je žustro koračao uz konja natporučnika Lukaša i pripovijedao o ratnim poštama: — Bil je to jako lepi govor, i sigurno je svakome drago kad dobi od doma nekakvo zgodno pismo. Ja sam, još pred nekolko let, dok sam služil u Budejovicama, dobil u vojski, u kasarni samo jedno pismo, ali imam ga još sačuvanoga. Švejk je iz prljave kožne torbe izvukao zamašćeno pismo i držeći korak s Lukaševim konjem, koji je mirno kaskao, počeo čitati: »Gade odvratni, ubico i bijednik! Gospon kaplar Križ došel je u Prag na dopust i ja sam s njim plesala 'Kod kocana', a on mi je ispričal da ti plešeš u Budejovicama Kod zelene žabe' s nekakvom glupom flundrom i da si me ^s°l_ ostavil. Tak da znaš, ovo ti pismo pišem na zahodu, na daski pored rupe, medu nama je kraj. Tvoja bivša Božena. Da ne zaboravim, taj kaplar to zna i još će te više maltretirati, ja sanj ga za to prosila. I još da ne zaboravim, više me ne bus naše medu živima, kad dođeš na dopust.« — To se zna — nastavio je Svejk uz mirno kaskanje konj ^ — da je bila medu živima kad sam došel na dopust, i} 636

t kakvim živima! Našel sam ju isto u »Kocanu«, baš su je oinika iz druge regimente oblačila, a jedan od njih je bil T'ivahan da joj je skroz javno rival ruku pod trbuh, ko da je l nokorno javljam, gospon obrlajtant, od tam izvleći cvet • ne nevinosti, kak to veli Venceslava Lužicka, ili kak je to kak slično rekla jedna mlada puca od nekih šesnajst let, za me plesnog vjenčića, nekakvom gimnazijalcu, glasno kroz lač, kad ju je ščipnul za rame: »Vi ste, gospodine, otrli pelud moga djevičanstva.« Jasno da su joj se svi tam smijali, a mama koja ju je tam čuvala, odvela ju je na hodnik »Češ'ke besede«, i tu svoju glupu djevu sfliskala. Ja sam, gospon obrlajtant, došel do tog zaključka da su te cure sa sela nekak iskrenije neg te zvuzlane gradske gospodične, koje ideju na nekakve plesne vjenčiće. Kad smo pred nekolko let imali logor u Mnišku, išel sam plesati u Stari Knin i tam sam se spetljal s nekakvom Karlom Veklovom, ali nisam joj se baš jako dopadal. Jednom navečer, u nedelju, pratil sam ju do ribnjaka, tam smo se seli na nasip i dok je sunce zalazilo, ja sam vam nju pital jel me ona voli. Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je zrak bil tak topli, da su ptičice pevale, a ona mi je odgovorila uz grozni smeh: »Je, volim te ko drek u cipeli, kad si blesav.« A ja sam zbiljam i bil blesavi, tak grozno blesavi, da sam vam, pokorno javljam, gospon obrlajtant, prije toga z njom hodal kroz polja, kroz visoko žito, gde nigde nikog ni bilo, a mi se nismo nigde ni seli, a ja sam joj pokazival taj božji blagoslov, ja budala blesava toj selskoj curi išel sam objašnjavati da je to žito, da je ono pšenica, a ovo da je zob. I kao potvrda te zobi odnekud sprijeda dopirali su pruženi glasovi vojnika iz njihove kompanije koji su nastavljali pjesmu s kojom su češke regimente krvarile za Austriju 'naSolferinu. Kad je bilo pol noći, Zob iz vreće iskoči Jupajdija, jupajda, svaka cura da. 637

U to su upali drugi: Ada, da, a da, da, zašto ne bi nam dala dobiš dvije pusice baš od svake curice. Jupajdija, jupajda svaka cura da. A da, da, a da da, zašto ne bi nam dala...

•*»-,

,

Onda su Nijemci počeli pjevati istu tu pjesmu, samo na njemačkom. Da, stara je to vojnička pjesma, koju je valjda pjevala i soldateska za vrijeme napoleonskih bitaka, na svim jezicima. Sada je veselo odzvanjala po zaprašenoj cesti prema Turow-Wolsku, u galicijskoj ravnici, po kojoj su s obje strane ceste, sve do zelenih brežuljaka na jugu, njive bile izgažene i uništene pod konjskim kopitima i pod potplatima tisuća i tisuća teških vojničkih cokula. — Mi smo to isto jednom dobro sredili — javio se Svejk razgledajući okolinu — na manevrima u Pisku. Bil je tam z nama nekakvi gospon nadvojvoda; bil je to tak pravedni gospon da kad je sa svojim stožerom projahal iz strateških razloga po pšenici, njegov je adutant odmah za njim procenjival tu štetu. Nekakav seljak Picha ni se baš previše radoval toj poseti, i ni htel uzeti od erara osamnajst kruna nadoknade za pet jutara izgaženog polja, nego se on, gospon obrlajtant, htel suditi, a onda je za to dobil osamnajst meseci. Ja mislim, gospon obrlajtant, da je u stvari trebal biti sretan, jer ga je posetil neko od carskog roda na njegovom imanju. Drugi bi seljak, koji bi bil toga svestan, oblekel sve svoje puce u bele oprave ko kranclerice, dal bi im u ruke kitice cveća, razmestil bi ih na svom zemljištu i svaka W morala govoriti dobrodošlicu visokom gostu, kak sam to 638

v J o Indiji, da su se podanici nekakvog vladara dali zgazit j g slona. o d roi° & v • č -i i • • i • __ Ma sto to govorite, ovejkr — upitao ga je s konja patporučnik Lukas. _ pokorno javljam, gospon obrlajtant, da ja mislim ogna slona koji je na svojim leđima nosil vladara o kojem sam cital. _ Dobro je dok još uspijevate sve pravilno protumačiti __ rekao je natporučnik Lukaš i odjahao naprijed. Ondje se kolona već kidala jer je marš, od kojeg su se nakon odmora u vlaku odvikli, a sada još u punoj ratnoj opremi, djelovao tako da su ih počela boljeti ramena i svatko je sebi pokušao olakšati koliko je mogao. Premještali su puške s jedne na drugu stranu, većina ih više nije nosila na ramenu nego prebačene preko ramena, kao grablje ili vile. Neki su mislili da će biti lakše ako podu jarkom ili stazicom, gdje im se pod loga pod nogama činila mekšom nego na zaprašenoj cesti. Većina je hodala spuštene glave, većinu je mučila velika žeđ, jer je bez obzira na to što je sunce zašlo, bilo tako sparno i zagušljivo kao da je podne, a više nitko nije imao ni kapi vode u čuturici. Bio je prvi dan marša, i ta nova situacija, koja je bila nekakav uvod u sve veće i veće napore, djelovala je tako da su sve više malaksavali i gubili svijest. Prestali su i pjevati i međusobno su nagađali koliko otprilike ima do Turow-Wolska, gdje su mislili prenoćiti. Neki bi nakratko sjeli u jarak, a da to baš ne bi tako izgledalo, odvezivali su cipele, nastojeći da na prvi pogled odaju izgled čovjeka koji je loše složio obojke i pokušava ih nanovo složiti tako kako ga ne bi žuljali Pri daljnjem hodu. Drugi su opet skraćivali ili produživali u ^ttien na pušci, ili odvezivali naprtnjaču i premještali stvari n joj, uvjeravajući sami sebe da to čine radi ravnomjernijeg Opterećenja, da im remenje naprtnjače ne bi vuklo jedno, drugo rame. Kad im se polako približavao natporučnik kaš, ustajali su i raportirali da ih nešto tiska ili tome slično, ° ih ne bi prije toga potjerali kadeti, ili vodnici koji bi spazili iz kobilu natporučnika Lukaša. 639

i

Jašući mimo njih, natporučnik Lukaš vrlo ih je ljuba pozivao da samo ustanu, da su do Turow-Wolska još samo ° kilometra i da će se tamo odmoriti. ' Za to je vrijeme poručnik Dub od neprestanog treskan' na sanitetskoj dvokolici došao k sebi. Doduše, nije se K sasvim pribrao, ali mogao se već pridići, nagnuti iz dvoko lice, i dovikivati stožeru satnije koji se slobodno kretao, jer su baš svi, počevši od Balouna pa do Chodounskog, strpali svoje naprtnjače u dvokolice. Jedino je Švejk neustrašivo stupao naprijed, s naprtnjačom i puškom poluobješenom o remen preko prsa kao što nosi dragun, pušio lulicu i pjevao marširajući: Najaromjef mi se digli tko hoće nek vjeruje na večeru baš smo stigli...

Više od petsto koraka ispred poručnika Duba dizali su se cestom kolutovi prašine iz kojih su izranjali likovi vojnika; poručnik Dub, kojemu se iznova vratilo oduševljenje, nagnuo je glavu iz dvokolice i počeo urlati u prašinu što se dizala s ceste: — Vojnici, vaš uzvišeni zadatak je težak, čekaju vas naporni pohodi, najrazličitije oskudice u svemu, i teškoće svake vrste. Ali s punom vjerom gledam naprijed zbog vaše izdržljivosti i vaše snage volje. — Vole, šuti bolje — dovršio je Švejk. Poručnik Dub je nastavio: — Za vas, vojnici, ne postoji nikakva prepreka koja bi bila tako moćna, a da ju ne biste mogli savladati! Još jednom ponavljam, vojnici, da vas ne vodim lakoj pobjedi. Bit će to tvrd orah za vas, ali vi ćete uspjeti! Povijest stoljeća o vama će skladati odu! — Pusti vodu — nastavio je rimovati Švejk. Kao da ga je čuo, poručnik Dub je onako spuštene g» vy počeo povraćati u prašinu na cesti, a kada se ispovraćao, j° s je uzviknuo: tewp' 640

__ Naprijed vojnici! Tada se ponovno izvalio na naprtnjaču telegrafista fhodounskog i spavao je sve do Turow-Wolska, gdje su ga , načno skinuli s dvokolice i postavili na noge na zapovijed atporučnika Lukaša, koji je vodio s njim dugu i vrlo tešku raspravu, sve dok poručnik Dub do te mjere nije došao k sebi da je konačno mogao izjaviti: ._ Logično zaključujući, izveo sam glupost, za koju ću se iskupiti pred licem neprijatelja. Još uvijek nije bio potpuno pri sebi, jer je odlazeći svome vodu, rekao natporučniku Lukašu: — Vi me još ne znate, ali ćete me upoznati! — O onome što ste radili, možete se informirati kod Švejka — odvratio mu je Lukaš. Prije no što se vratio u svoj vod, poručnik Dub se uputio Švejku, kojeg je našao u društvu Balouna i financijskog narednika Vaneka. Baloun je upravo pripovijedao o tome da je u svome mlinu uvijek u bunaru držao dvije boce piva. Pivo je bilo toliko hladno da su trnuli zubi. Drugdje u mlinovima takvo pivo pilo se navečer poslije masnog sira, ali on je u svojoj proždrljivosti, zbog koje ga sad Gospodin Bog kažnjava, uvijek poslije masnog sira progutao još pristojan komad mesa. Sada ga Božja pravednost kažnjava toplom smrdljivom vodom iz bunara u Turow-Wolsku, u koju svi, zbog kolere, moraju sipati limunsku kiselinu koju su upravo maloprije podijelili kada se po vodovima fasovala voda iz bunara. Baloun je izrekao svoje mišljenje, da takva limunska a služi, vjerojatno, za izgladnjivanje ljudi. Doduše, je da se u Sanoku malo najeo, da mu je čak oberlajt-Lukaš prepustio pola svoje porcije teletine koju mu je donio iz brigade, ali da je to grozno, jer je ipak mislio da kada Konačno dođu dovde i proglase odmor s noćenjem, da će se Ponovno nešto kuhati. Već je u to bio uvjeren kada su ku-f^i počeli sipati vodu u kotlove. Odmah se otišao raspitati u što i kako, a ovi su mu odgovorili da su zasad dobili 641

samo zapovijed da uzmu vodu, ali da za trenutak može d naredba da se voda ponovno izlije. ' Upravo je tada stigao poručnik Dub, a budući da je Kvrlo nesiguran u odnosu na svoje ponašanje, upitao je: — Zabavljate se? — Zabavljamo se, gospon lajtant — odgovorio je Šveik uime svih — kod nas je zabava u punom jeku. To je uonće najbolje, uvek se dobro zabavljati. Sad se upravo zabavliarno s limunskom kiselinom. Nijedan vojnik nemre biti bez zabave, jer tak lakše zaboravi na sve štrapace. Poručnik Dub ga pozva da se malo s njim udalji, jer da ga želi nešto upitati. Kada su već stajali po strani, obratio mu se strahovito nesigurnim glasom: — A niste se zabavljali na moj račun? — Ma kakvi, ni slučajno, gospon lajtant, zabavljali smo se na račun limunske kiseline i suhog mesa. — Oberlajtnant Lukaš mi je rekao da sam navodno nešto činio, a da vi o tome vrlo dobro znate, Švejk. Švejk odgovori vrlo ozbiljno i značajno: — Niš niste izveli, gospon lajtant, bili ste samo u poseti jednoj javnoj kući. Ali to je vjerojatno bila nekakva greška. I limara Pimpru, s Kozjeg placa, isto su tak uvek tražili kad bi išel u grad kupiti pleh, i uvek su ga našli u takvom sličnom lokalu, ili kod »Suha« ili kod »Dvofaka«, točno tak kak sam ja vas našel. Dole je bila kavana, a gore, u vašem slučaju, bile su ženske. Vi ste se, valjda, gospon lajtant, zabunili gde se to u stvari nalazite zato jer je bilo vruće, a kad covek ni naviknuti piti, onda se po takvoj vrućini napije i od običnog ruma, a kak se ne bi od borovice, gospon lajtant. Dpbil sam zapoved da vam predam poziv za savetovanje, prije neS smo od tam otišli, i onda sam vas našel kod te cure, g° od te vrućine i borovice niste me prepoznali, i leža" ste . otomanu svlečeni. Uopće se tam niste derali, čak ms . rekli: »Vi me još ne poznate«, a takva stvar se može °g svakomu, kad je vruće. Neko jako od tog pati, a ne ° 642

leti ko šlepa kokica na zrno. Kad bi vi poznavali starog Ve- du, palira lz Vršovica! Taj vam je, gospon lajtant, odlučil j, ne bude pil nikakva pića od kojih se može nacugati. Onda • :e popil još jedan štamprl za put, i otišel je od doma tražiti pića bez alkohola. Prvo se zaustavil u birtiji »Na postaji«, .jj! si je zel frtaljček vermuta i počel se neprimetno raspitivati kod birtaša, kaj ustvari pijeju ti apstinenti. On je jako dobro prosudil da bi čista voda i za apstinente bila okrutno piće. Gostioničar mu je onda objasnil da apstinenti pijeju razne sode, limunade, mleko, a onda i vina bez alkohola, hladnu sirutku, i druga bezalkoholna pića. Od toga su se starom Vejvodi, ipak, jedino svidla ta bezalkoholna vina. Još se raspital dal postoje i bezalkoholne rakije, onda je popil još jedan frtaljček, porazgovaral se s tim birtašom o tom da je to zbiljam greh često se nalokati, našto mu je birtaš rekel da sve na svetu podnese samo ne pijanog čoveka koji se negde drugde obloka, a onda se dojde k njemu trezniti s flašom mineralne i još mu napravi kraval. »Naroljaj se kod mene — rekao je birtaš ——— onda si moj čovek, al drukče te ne poznam.« Stari Vejvoda je onda svoje popil, i išel je dalje dok ni došel, gospon lajtant, na Karlov trg, do dućana z vinom, kam je isto ponekad zalazil i tam se je isto raspital dal imaju bezalkoholna vina. »Bezalkoholna vina nemamo, gospon Vejvoda — rekli su mu — ali imamo vermut, ili seri.« Starog Vejvodu je bilo nekak sram, pa vam je i tam popil frtalj vermuta i frtalj serija, i kak je sedel tak se i upoznal, gospon kjtant, z nekakvim isto takvim apstinentom. Reč po reč, još 511 si popili po frtalj serija, i konačno su se dogovorili da taj 8°spon zna jedan lokal gde se točiju bezalkoholna vina. »To Jc u Bolzanovoj ulici, ide se tam po štengama dol, i imaju gramofon.« Na tu dobru vest, stari je Vejvoda naručil cu vermuta na stol, posle toga su se obadva uputili u ulicu, kam se ide po štengama dol i gde imaju taj . Zbiljam, tam su vam se točila sama voćna vina, bezalkoholna, već totalno bezalkoholna. Prvo si je pol litre vina od ogrozda, onda pol litre ribizlovog 1

643

vina, a kad su popili os po pol litre bezalkoholnog vino i r a vi . . j -u -i °d ogrozda, počele su im trnuti noge od svih onih vermuta • serija koje su popili prije, onda su se počeli derati da i doneseju službenu potvrdu da je ovo kaj sad pijeju beza Ikoholno vino. Jer da su oni apstinenti, i ak im to srnesta ne doneseju, da budu im sve to razbili skup z gramofonom Onda su ih panduri morali obadva odvleči po štengama gor do Bolzanove ulice, pa su ih morali strpati u maricu, onda su ih morali strpati u zatvor — i obadva su morali biti osuđeni zbog pijanstva ko apstinenti. — Zašto mi to pripovijedate? — viknuo je poručnik Dub, koji se nakon ovog govora potpuno otrijeznio. — Pokorno javljam, gospon lajtant, da to jedno z drugim nema nikakve veze, ali kad se već tak spominjemo... Toga trenutka poručniku Dubu palo je na pamet da ga je Svejk ponovno uvrijedio, a budući je posve došao k sebi, ponovno je viknuo na njega: — Upoznat ćeš ti mene jednom! Kako to stojiš? — Pokorno javljam da stojim loše, ja sam zaboravil, pokorno javljam, lupit s petama. Smesta bum to napravil. I Švejk je iznova stajao u savršenom stavu. Poručnik Dub je razmišljao što bi još mogao reći, ali je na kraju rekao samo to: — Pazi se, da ti to ne bih morao još jednom ponavljati — čemu je dodao kao staru poslovicu: — Ti mene još ne poznaješ, ali zato ja tebe znam. Kada je poručnik Dub, onako mamuran, odlazio od Svejka, ponovio je u sebi: »Možda bi na njega bolje djelovalo ako bih mu rekao: Ja te, huljo, već davno poznajem s te lose strane.« Zatim je poručnik Dub naredio da mu pozovu Kunerta i naložio mu da pronađe vrč vode. Kunertu se mora priznati da je zaista dugo tražio p° Turow-Wolsku i vrč i vodu. v Na kraju mu je uspjelo ukrasti gospodinu župniku vrč. a onda je iz nekakvog starog bunara s pumpom, potpun° i

644

rekrivenom daskama, u taj vrč napumpao vodu. Kako bi tvario ovaj cilj morao je, dakako, istrgnuti nekoliko daaka, jer Je P11111?3 bila tako zagrađena stoga što se sumnjalo Ja je voda u bunaru zaražena tirusom. Poručnik Dub ispio je pun vrč vode bez ikakvih daljnjih posljedica, čime je potvrdio poslovicu: »Dobra svinja sve podnese.« Svi su se jako prevarili kad su pretpostavljali da će u Turow-Wolsku možda prenoćiti. Natporučnik Lukaš pozvao je telefonista Chodounskog, financijskog narednika Vaneka, ordonansa Svejka i Balouna. Zapovijedi su bile jednostavne. Svi neka ostave oružje i opremu kod bolničara, i smjesta krenu prema Malom Polanecu, poljskim putom, a onda uz potok jugozapadnim smjerom na Liskowiec. Švejk, Vanek i Chodounskv bili su kvartirmajstori. Morali su se postarati za noćenje čitave satnije, koja će za njima stići za sat vremena, najviše za sat i pol. Za to vrijeme na mjestu gdje bude noćio natporučnik Lukaš, Baloun treba srediti da se ispeče guska, a sva trojica moraju paziti na Balouna da polovicu od toga ne poždere. Osim toga, Vanek i Švejk trebaju kupiti prase za satniju, prema onome koliko mesa pripada cijeloj satniji. Noću će se kuhati gulaš. Noćište za vojnike mora biti uredno; izbjegavati ušljive kolibe, kako bi se vojska valjano odmorila, jer u pola sedam ujutro satnija ostavlja Liskowiec 1 preko Kroscienke ide na Starasol. Bataljun više nije bio siromašan. Brigadna intendantura u Sanoku isplatila je bataljunu predujam za buduću klaonicu. U satnijskoj blagajni nalazilo se preko sto tisuća kruna i fina ncijski narednik Vanek dobio je naredbu, da kad se negdje Sr njeste (pod čime su se podrazumijevali rovovi), pred polakompanije u smrt, vojnicima obračuna i u novcu pot-isplati vrijednost nepodijeljena kruha i hrane. 645

Nakon što su sva četvorica pošla na put, u satniji s javio mjesni župnik i stao dijeliti vojnicima, prema njih narodnosti, papirić s »Lurdskom pjesmom« na svim jezici °' Imao je popriličan svežanj tih pjesama koje mu je osta • nekakav visoki crkveni dostojanstvenik (koji se opustošen Galicijom provezao u automobilu s nekakvim djevojčuram \ da ih podijeli prolaznim vojnim postrojbama.

Ovaj izvor pak što živo zubari o mojoj ljubavi neka vama zbori — Ave Slavim te dolino što si ovo pružila stoje naša Gospa ovdje ljubav užila — Ave

Udolini rijeke gora se k njoj kloni navješćenje anđeosko zvono sada zvoni Ave, ave, ave Marija—Ave, ave, ave Marija!

Tamo na stijeni čudesna pećina Na njoj se javlja nebeska kraljevna — Ave

Djevicu Bernardu zove sveti raj neka sada krene u zeleni gaj—Ave

Otkad se začula vijest sreće i muško i žensko ka tebi se kreće — Ave

Vidjela na stijeni zvijezde čiste sjaj i u njemu sveti lik, toga lica raj—Ave

Ti želiš da slavimo tvoje sveto lice ti časno si odabrala svoje vidjelice — Ave

Umilna odjeća kao ljiljan čista i presveto lice nad oblakom blista — Ave

O zvijezdo spasa, ti pred nama hodi Božjem oltaru vjerne sad nas vodi — Ave

; «|®i -xn Presveta joj krunica na blaženim rukama pO'J Gospa se moli nad našim mukama — Ave > ti:

I nevini obraz Bernarde djevice nadzemaljska svjetlost izmijeni joj lice — Već kleči i moli, a Gospa ju gleda i kraljica nebeska svoju riječ joj preda — Ave . Ja bezgrešno sam začela, dijete moje milo i svima sam zaštita što god da se zbilo — Ave Neka na koljenima k meni narod hodi neka časti mene, nek u miru brodi — Ave

646

Ovdje nek od mramora crkva svim svjedoči fa. se ovdje na vas moja ljubav toči — Ave

O presveta Djevo, u ljubavi nas drži, materinsku milost svojoj djed pruži! — Ave

U Turow-Wolsku bilo je mnogo zahoda i po svim su se zahodima valjali papirići s Lurdskom pjesmom. Kaplar Nachtigal, negdje od Kašperskih Gora, nabavio je °d uplašenog Židova bocu rakije, okupio nekoliko prijatelja, Pa su se trudili po njemačkom tekstu otpjevati »Lurdsku Pjesmu« bez refrena »Ave«, a na melodiju pjesme »Princ Cesta je bila prokleto odvratna, a kada se smračilo, ona ^tvorica koja su se trebala postarati za prenoćište 1 1 . kompanije, dočepala su se šumice nad potokom koji je valjda trebao voditi prema Liskovviecu. Baloun, koji se po prvi put našao u situaciji da ide neka647

mo u nepoznato, a kojemu se sve, i tama i to što idu n tražiti prenoćište, učinilo neobično tajanstvenim, odjedn —

v

•

v

•

v

"i

••

i

Jn

je počeo izražavati strasnu sumnju da se to nije dogodilo 11 tako. — Kamaradi — rekao je tiho, spotičući se nad potoko — oni su nas žrtvovali. — Kak to? — potiho na njega zareza Švejk. — Kamaradi, nemojte tak galamiti — tiho je molio Baloun — ja to već osećam u križima, oni nas buju čuli i odmah buju počeli po nama pucati. Ja to znam. Oni su nas poslali napred da vidimo jel tam ima neprijatelja, pa kad čuju pucnjavu, odmah buju znali da se ne srne dalje. Mi smo, karnaradi, fol-patrola, kak me je to naučil kaplar Terna. — Onda odi napred — reče Švejk — mi burno fino išli za tebom, a ti bus nas zaštitil svojim telom, kad si takav div. Ak te napucaju, onda nam to javi da se možemo na vreme hitit na zemlju. I ti si mi neki vojnik, vojnik koji se boji da budu u njega pucali. Baš to se mora svakom vojniku grozno dopadati, jer svaki vojnik mora znati, da što više neprijatelj po njemu puca, neprijatelju postaju rezerve municije sve tanje. Svaki pucanj koji neprijatelj ispali prema tebi smanjuje njegovu bojevnu sposobnost. A i on se veseli da može po tebi pucati, jer onda ne mora navlačiti tolku municiju sa sebom i lakše beži. Baloun je teško uzdahnuo: ny — Je, al kad ja doma imam gospodarstvo. / <• — Ma fućkaj gospodarstvo — savjetovao ga je Švejk — rade pogini za Njegovo Veličanstvo. Kaj te nisu to naučili u vojski? — Oni su to sam spomenuli — rekao je glupi Baloun — oni su me jednom vodili na vežbalište, a posle više nisam nikad niš slično ni čul, jer sam postal posilni... kad bi n35 barem car bolje hranil... . — Ti si stvarno prokleta nezasitna svinja. Vojnika pi* borbu uopće ne trebaju hraniti, to nam je još pred nekouw let u školi objašnjaval kapetan Untergriez. Taj nam je uve 648

ril: »Klipani prokleti, ako nekad dođe do rata, pa dođe j borbe, nemoj slučajno da se neko pred borbu preždere. ,/ se bude preždero, a dobije metak u stomak, taj je odma otov, jer će mu kroz tu ranu iscuriti iz crijeva i supa i kruh i Lo ti upale. A kad nemaš u želucu ništa, takav hitac u trbuh, ti je sitnica, ko da te gricne osa, milina jedna«. __ Ja brzo probavljam — rekao je Baloun — kod mene želucu toga nikad puno ne ostane. Ja ti mogu, kamarade, požderati punu zdelu knedli sa svinjetinom i sa zeljem, a za pol sata poserem ti otprilike tak, tri žlice za juhu, ostalo ti se sve u meni zgubi. Neko, naprimer, veli da kad jede lisičarke, one iz njega izajdeju tak kak su i bile, možeš ih oprati i ponovo ih delati na kiselo, a kod mene skroz obratno. Nažderem ti se tih lisičarki tak da bi drugi puknul, posle kad idem na zahod prdnem ti malo žute kašice, ko dete, ostalo se sve u meni isto zgubi. U meni ti se, kamarade — povjeravao se Baloun Svejku — rastope i kosti od ribe i koštice od šljiva, jednom sam to namerno brojal. Pojel sam sedamdeset knedli od šljiva, skup s košticama, a kad me je pritisnulo, otišel sam iza štale i onda sam prčkal po tome z nekom šibom, odvajal koštice na stranu i brojal. Od sedamdeset koštica, u meni ti ih se raspalo više od pol. Iz Balounovih usta oteo se tihi i otegnuti uzdah: — Moja ženica je delala knedle od šljiva od krumpirasta, u koje bi denula malo sira da bi bile još bolje. Uvek ih je više volila posipane z makom nego sa sirom, a ja obratno, tak da sam ju zbog toga jednom sfliskal... ja nisam znal cenit svoju obiteljsku sreću... Baloun se zaustavio, zamljackao, prešao jezikom preko ne pca i rekao tužno i meko: — Znaš kamarade da mi se, sad kad to nemam, čini da )e moja žena ipak bila u pravu, da su knedli s tim njenim Klakom bolji. Onda mi se stalno činilo da mi taj mak ulazi u z ube, a sad si mislim, joj samo kad bi mi ulazil... prošla ti Je moja žena z menom i česte i velke grozote. Kolko puta se kad sam štel da bi dala više mažurana u jetrenjače, a

649

uz to bi joj uvek neku odrapil. Jednom sam ju siroticu tat nalupal, da je dva dana ležala, zato jer mi ni štela za večen zaklati purana, jer je rekla da mi je dost kokot. Je, kamarade — rasplakao se Baloun — kad bi bar sad bila jetrenjača bez mažurana i kokot i... voliš jesti sos od kopra? Vidiš, zbog tog sosa sam delal kravale, a danas bi ga pil ko kavu. Baloun je pomalo zaboravljao na sliku tobožnje opasnosti i u tišini noći, već kad su se spuštali dolje na Liskowiec, i dalje je neprestano i dirljivo objašnjavao Švejku što sve nije ranije cijenio, a što bi sada jeo tako da bi mu suze tekle od sreće. Iza njih. je išao telefonist Chodounskv s financijskim narednikom Vanekom.. Chodounskv je tumačio Vaneku da je prema njegovom mišljenju svjetski rat velika glupost. Najgore mu je to, da kad se negdje prekine telefonska žica moraš to ići popravljati, što je sad puno gore nego u nekom prijašnjem ratu dok još nisu znali za reflektore... Sada, kad popravljaš te proklete žice, neprijatelj te pronađe s tim reflektorom i počne šišati po tebi s čitavom artiljerijom. Dolje u selu, gdje su trebali potražiti noćenje za satniju, bila je tama i svi su se psi razlajali, što je prisililo ovu ekspediciju da se zaustavi i posavjetuje o tom kako se sučeliti s tim mrcinama. — A kak bi bilo da se vrnemo? — šapnuo je Baloun. — Baloun, Baloun da otkucamo kaj si rekel, streljali bi te zbog kukavičluka — reče mu Švejk. Kako je vrijeme prolazilo, psi su sve više lajali, pa su se začuli čak i s juga, iza rijeke Rope, a razlajali su se i u Kroscienki i u nekoliko drugih sela, jer se Švejk derao u noćnu tišinu: — Lezi! Lezi! Lezi! — kao što se nekad derao na svoje pse, dok je još njima trgovao. Psi su se još jače razlajali, tako da je financijski narednik Vanek rekao Švejku: — Ne derite se na njih, Švejk, ili će nam se razlajati cijela Galicija. :*<>* •, 650

___ Nekaj slično — odgovorio je Švejk — dogodilo nam na manevrima u taborskom kraju. Dovlekli smo se tam noći u nekakvo selo, a pesi su počeli delati groznu larmu. f i je kraj jako dobro naseljeni, tak da je taj pesji lavež išel d sela do sela, stalno dalje i dalje, a ti pesi u našem selu gde smo logorovali, kad su već prestali, opet su iz daljine čuli la-ianie, valjda od nekud čak od Pelhfimova, tak da su ponovo počeli lajati, pa vam je za čas lajalo i taborsko, pelhfimovsko, budejovičko, humpolečko, trebonjsko i jihlavsko područje. Naš vam je kapetan bil nekakvi nervozni deda, taj ni mogel podnesti pesji lavež, nije spaval ćelu noć, stalno je hodal sim i tam i pital je patrolu »Ko laje, šta laje?« vojnici su pokorno javljali da lajeju pesi, a to ga je tak rasrdilo da su oni koji su bili na straži zbog toga dobili zatvor kad smo se vratili s manevra. Posle si je uvek izabral »pseću komandu« i poslal ju je napred. Ta je imala zadatak da obavesti stanovništvo u selu gde smo trebali prenoćiti, da nijedan pes ne srne zucnuti, jer da ga budu ubili. Ja sam isto bil u takvoj komandi, pa kad smo došli u jedno selo na Milevskom, zmotal sam se i priopćil načelniku općine da bu vlasnik svakog pesa, koji po noći bude lajal, streljan zbog strateških razloga. Načelnik se tak prepal, da je smesta upregnu! konje i odjuril u glavni štab prositi za milost za ćelo selo. Tam ga uopće nisu ni pustili, stražari su ga zamalo napucali, tak da se vrnul doma, a prije nego smo se mi dovlekli do sela, po njegovom savetu svi su pesima zvezali gubice s krpom, tak da su tri pesa od toga posteklila. Spuštali su se u selo, nakon što su prihvatili uopćenu ^vejkovu pouku da se psi noću boje žara upaljene cigarete. Na nesreću, nitko od njih nije pušio cigarete, tako da taj avejkov savjet nije imao pozitivnih posljedica. Pokazalo se ^ psi ipak laju od radosti, stoga što su se s ljubavlju sjetili v °jske koja je ranije prolazila i koja im je uvijek ostavljala Ponešto za jelo. Izdaleka su već osjećali da se približavaju ona stvorenja ^ja iza sebe ostavljaju kosti i konjske crkotine. Vrag zna 651

otkud, oko Svejka su se okupila četiri lajavca, koja su počpi po njemu prijateljski skakati, podigavši uvis repove. Švejk ih je gladio, tapšao i u mraku s njima razgovara kao s djecom: — Tak, već smo došli, došli smo k vama pajkiti, napap at' se, budemo vam dali kosti, korice, a sutra ujutro idemo opet dalje na neprijatelja. U selu, po kolibama, počela su se paliti svjetla, a kad su stali udarati o vrata prve kolibe, kako bi doznali gdje stanuje seoski knez, iznutra se začuo vrištav, prodoran ženski glas, koji im je na poljskom, a onda i na ukrajinskom priopćio da joj je muž u vojsci, da djeca boluju od velikih boginja, da su joj Moskovljani sve pokupili, a da joj je muž, prije nego što je otišao u rat, naredio da noću ne smije nikome otvarati. Tek kad su pojačali napad na vrata uvjeravajući ju da su kvartirmajstori, neka nepoznata ruka otvorila je vrata, a kada su ušli, pokazalo se da baš ovdje stanuje seoski knez, koji je uzalud pokušao razuvjeriti Svejka da on nije oponašao onaj kreštavi ženski glas. Ispričavao se da je on spavao na sijenu, a da njegova žena kada je netko probudi iz sna ne zna što govori. Sto se tiče noćenja za cijelu kompaniju, selo je tako malo da se u njemu ne može smjestiti niti jedan vojnik. Uopće nemaju gdje spavati. Također se ne može ništa ni kupiti, sve su pokupili Moskovljani. Ako naša gospoda dobrotvori to ne bi prezreli, on bi ih odveo u Kroscienku, tamo su veliki posjedi, to je odavde samo tri četvrt sata hoda, tamo ima dovoljno mjesta, svaki će se vojnik moći pokriti ovčjim kožuhom, tamo imaju toliko krava da će svaki vojnik moći dobiti šalicu mlijeka, tamo je dobra i voda, a gospoda oficiri moći će spavati u zamku; sto bi ovdje u Liskowiecu? Bijeda, svrab i uši. On sam je nekada imao pet krava, ali Moskovljani su mu sve pokupili tako da i sam, kada treba mlijeko za svoju bolesnu djecu, mora ići caK do Kroscienke. Kao potvrda tih riječi, negdje iza njega zamukale su krave u staji i začuo se kreštavi ženski glas koji je psovao nesretne

trave, i poželio im da ih uništi kolera. Seoskog kneza to nije •malo zbunilo i obuvajući čizme nastavi: ___ Jedinu kravu ovdje ima susjed Vojciek, koju ste si izvoljeli čuti, dobrotvori moji, kako sada muče. Ta je krava bolesna, jadna krava. Moskovljani su joj tele oteli. Otada ne Ay\e. mlijeko, ali gospodaru je žao da je zakolje jer misli da će Majka Božja Čenstohovska opet sve dovesti u red. 1 Za vrijeme ovog govora navlačio je na sebe kontuš. .— Idemo, gospodo dobrotvori, do Kroscienke nema ni tri četvrt sata hoda, što ja grešan govorim, ma nema ni pola sata. Poznam put preko potoka, onda kroz nekakav brezov raj, pored hrasta... veliko je to selo i bardzo dužo moćna wodka w propinacvach.2 Hajdemo gospodo dobročinitelji!Čemu oklijevati? Gospodi vojnicima iz vaše slavne regimente potrebno je da udobno legnu, u ugodan ležaj. Gospodin ski car i kraljevski vojnik koji se tuče s Moskovljanima sigurno treba čisto noćište, udoban ležaj... — a kod nas? Uši, svrab, boginje i kolera. Jučer kod nas, u prokletom selu našem, su tri seljaka od kolere pocrnjela... premilostivi Bog prokleo Liskowiec... je Nato je Švejk veličanstveno odmahnuo rukom. — Gospodo dobrotvori — rekao je oponašajući glas seoskog kneza — čital sam jednom u jednoj knjigi da je za vreme švedskih ratova, kad je bil izdan nalog da se vojska smesti u nekakvom takvom selu, a seoski se knez nekak izmo tava! i nije im htel ići na ruku, bil lepo obešen na najbližem drvetu. Baš mi je danas u Sanoku pripovedal jedan poljski kaplar da, kad dojdeju kvartirmajstori, knez mora sazvati sve odbornike, pa se z njima krene po selu, po kućama, i jednos tavno se veli: »Tu se mogu smestiti tri, tu četri, u župnom dvoru budu gospoda oficiri« i za pol sata mora to sve biti pripremljeno. Gospodine dobrotvore — obratio se Švejk °zbiljno knezu — gde ti je tu najbliže drvo? Knez nije razumio što to znači drvo, a onda mu je Švejk • "i«) poljske narodne nošnje (pm.) iVt lo jaka votka u krčmama O«//;

*i^S»

653 652

objasnio da je to breza, hrast, kruška, jabuka, ukratko sve št ima jake grane. Knez ponovno nije razumio, a kada je čuo kako se spominju nekakve voćke, prepao se, jer su trešnje već dozrijevale, pa je rekao da o tome ništa ne zna i da pred kućom ima samo hrast. — Dobro — rekao je Svejk pokazujući rukom međunarodni znak vješanja — mi burno te tu obesili pred tom tvojom kolibom, jer ti moraš biti svestan toga da je rat i da mi imamo naredbu prespavati tu, a ne u nekakvoj Kroscienki. Ti nam, frajeru, ne bus menjal naše strateške planove, ili bus se njihal onak kak je to napisano u knjigi o švedskim ratovima... Bil vam je, gospodo, takav slučaj jednom na manevrima, u Velikim Mezirečjima... Švejka je prekinuo financijski narednik Vanek: — Svejk, kasnije ćete nam to ispripovijedati — i obrativši se knezu reče: — Tako, a sad uzbuna i smještaj! Knez se počeo tresti, mucati nešto o tome daje to s gospodom dobrotvorima mislio najbolje, ali kad to već drugačije ne ide, da će se ipak i ovdje u selu nešto naći, kako bi sva gospoda bila zadovoljna i da će odmah donijeti svjetiljku. Kada je izašao iz sobe koju je slabašno osvjedjavala mala petrolejska lampica pod slikom nekakvog sveca koji se na toj slici previjao kao najgori bogalj, Chodounsky je najednom povikao: — A gdje nam je nestao Baloun? Prije no što su se i mogli dobro osvrnuti, iza peći su se tiho otvorila vratašca koja su vodila nekamo van, a kroz njih se provukao Baloun, obazreo se da vidi nije li tu knez i nekako unjkavo, kao da ima najjaču hunjavicu, rekao: — Jha ham bhil u šmpajzi, zghrabil sam nehkaj, strphal sam ti tho v hgubec, i hsad mhi she to khelji za nepce. Nije to ni slatkho ni shlano, tho je thesto za krunh. Financijski ga je narednik Vanek osvijetlio baterijskoffl svjetiljkom i svi su potvrdili da još nikada u životu nisu vid' jeli tako zamazanog austrijskog vojnika. Zatim su se 654

• j. su vidjeli da se Balounu bluza tako napuhnula kao da je u najvišem stupnju trudnoće. _—A kaj ti se dogodilo Baloun? — upitao je sažalno Svejk gurkajući ga u napuhnuti trbuh. —- To su krastavci — krkljao je Baloun gušeći se tijestom koje nije moglo ni gore ni dolje — pažljivo, to su kiseli krastavci. Na brzinu sam tri pojel, a ostale sam vam donesel. Baloun poče iz njedara izvlačiti krastavac za krastavcem i dijeliti ih okolo. Na pragu je već stajao knez sa svjetiljkom, i vidjevši tu scenu, prekrižio se i zacvilio: — Moskalji oteli i naši otimajon. Svi krenuše u selo praćeni čoporom pasa koji su se grčevito držali Balouna i povremeno mu skakali na džepove hlača gdje je Baloun imao komad špeka također stečen u smočnici, no koji je zbog lakomosti izdajnički zatajio pred kamaradima. — A zakaj tak na tebe pesi ideju? — upitao je Svejk Balouna. Baloun je odgovorio nakon duljeg razmišljanja: — Oni u meni osećaju dobrog čoveka. Pritom nije rekao da drži ruku u džepu na komadu špeka i da mu jedan pas neprestano zubima gricka ruku... Nakon potrage za noćištem utvrdili su da je Liskowiec veliko selo, ali odista već prilično izmoždeno ratnim metežom. Nije doduše stradalo od požara, jer ga nekim čudom nijedna ratna strana nije uvukla u sferu ratnih operacija, ali su zato u njemu bili smješteni stanovnici obližnjih uništenih sela Crrvrovva, Grabowa i Holuble. U ponekoj kućici živjelo je i osam obitelji u krajnjoj bijedi, poslije svih onih gubitaka pretrpljenih u ovom fazbojničkom ratu, u epohi koja je preletjela preko njih kao razorna bujica poplave. Satniju su morali nužno smjestiti u malu, opustošenu alkohola na drugom kraju sela, gdje se u kotlovnici 655

smjestilo pola satnije. Ostale, po desetoricu, smjestili s nekoliko vlastelinstava, u kojima imućni šljahtići1 nisu k kprimili bijednu golotinju koja je spala na prosjački štap ' Stožer čete sa svim časnicima, financijskim naredniko Vanekom i vojnim služnicima, telefonistom, bolničari™ kuharima i Švejkom, smjestio se kod gospodina župnika' u župnom dvoru, koji također k sebi nije primio nijednu unesrećenu obitelj iz okolice, tako da je tamo bilo dovoljno mjesta. Bio je to visok, mršav stari gospodin u izblijedjeloj i zamašćenoj mantiji, koji od silne škrtosti gotovo nije ni jeo. Otac ga je bio odgojio u velikoj mržnji prema Rusima, ali on je tu mržnju nekako najednom izgubio kada su se Rusi povukli i kad je stigla austrijska vojska koja mu je požderala sve guske i kokoši, a koje su mu Rusi ostavili na miru, premda je kod njega stanovalo nekoliko obraslih zabajkalskih kozaka. Onda je još više zamrzio austrijsku vojsku kad su u selo ušli Mađari i odnijeli mu sav med iz košnica. Sada je sa silnom mržnjom gledao na ove nenadane noćne goste i jako mu je godilo što je mogao hodati oko njih, slijegati ramenima i ponavljati: — Ništa nemani, ja sam obični prosjak, nećete kod mene, gospodo, naći ni komadić kruha. Naravno da se najtužnije držao Baloun koji se gotovo rasplakao nad takvom bijedom. U glavi je neprestano imao nejasnu sliku nekog odojka, čija kožica samo hrska i mirisi. Baloun je dremuckao u kuhinji gospodina župnika kamo bi svaki čas provirio dugonja momčić, koji je gospodinu župniku bio i sluga i kuharica u isti mah, i kojemu je bilo strogo naređeno da pazi kako se negdje ne bi kralo. Baloun ni u kuhinji nije ništa našao, tek u soljenki, u papiriću, mrvicu kima koji je ubacio u usta i čija je aroma probudila u njemu halucinacije o odojku. 1. Naziv za poljsko plemstvo.

656

TT dvorištu male tvornice alkohola iza župnog dvora „lili su vatre pod kodovima poljske kuhinje, voda je već spaiu'J j- • » •• i •• -v i i i ihala, n° u vo"1 se Jos uvlje^ nlje nlsta kuhalo. Financijski narednik i kuhari rastrčali su se po selu tražeći e ali uzalud. Svugdje su dobivali jedan te isti odgovor, da Moskovljani sve pojeli i oteli. Probudili su i Židova u krčmi, koji je počeo čupati pejzove i izražavati žaljenje nad tim što ne može gospodu vojnike poslužiti, pa ih je na kraju počeo nagovarati da kupe od njega jednu staru, stoljetnu kravu, mršavu crkotinu, koja nije bila ništa drugo nego gola kost i koža. Tražio je za nju golemu svotu, čupao je kosu i tvrdio da takvu kravu neće naći u ci jeloj Galiciji, u cijeloj Austriji i Njemačkoj, u cijeloj Europi, ni na cijelom svijetu, a pritom je zavijao, plakao i kleo se dušom da je to najdeblja krava koja je ikada po Jehovinoj zapovijedi došla na svijet. Zaklinjao se svim praocima da tu kravu dolaze pogledati čak od Woloczyske, da se o toj kravi govori u čitavom kraju kao o bajki, da to u stvari i nije krava već najsočniji bivol. Na kraju je kleknuo pred njima, i grleći koljena jednome pa drugome, vikao: — Ubijte radije starog, ubogog Zidova, ali bez krave ne odlazite! Svojom ih je vikom sve tako smotao da su konačno tu mrcinu, koja bi se zgadila svakom živoderu, odvukli u poljsku kuhinju. Zatim je još dugo, kada je već imao novac u džepu, plakao pred njima i naricao da su ga potpuno upro pastili, uništili, da je samog sebe bacio na prosjački štap kad •m je takvu prekrasnu kravu prodao za tako sitan novac. lio Mo ta je da ga objese zbog toga što je pod stare dane napravio kvu glupost radi koje se njegovi preci sada u grobu okreću. A nakon što se još pred njima bacio u prašinu, stresao je °djednom sa sebe svu tugu, otišao kući, gdje je u sobici rekao ženi: — Elsaleben, vojniki glupi, a tvoj Nathan jako mudri. S kravom je bilo mnogo posla. Na trenutke se činilo daavu se uopće neće moći oderati. Prilikom deranja, nekoliko

657

puta joj je puknula koža pod kojom se pojavilo mišićie c i i isušeno -v i brodsko ti vuze. ' '^ p le teno kao Zatim su odnekle dovukli vreću krumpira i počeli b nadno kuhati te žile i kosti, dok se u obližnjoj kuhinji totalnom očaju kuhar trudio da od komada toga kostu pripremi nešto za časničku večeru. Ta nesretna krava, ukoliko je uopće tu prirodnu pojavu bilo moguće nazvati kravom, svim se sudionicima tako živo usjekla u sjećanje da bi se 11. satnija, sasvim sigurno, kad bi zapovjednici vojnike pred bitku kod Sokala na nju podsjetili, uz grozan urlik bijesa i s isukanim bajunetama bacila na neprijatelja. Krava je bila prava besramnica jer se od nje nije mogla skuhati čak ni goveda juha. Sto se meso dulje kuhalo, to se čvršće držalo kostiju tvoreći s njima jedinstvenu, okoštalu cjelinu, poput birokrata koji pola vijeka pase svoje uredske spise i preživa samo službene akte. Švejk je kao kurir održavao stalnu vezu između stožera i kuhinje, ne bi li saznao kada će to konačno biti kuhano, pa je na kraju raportirao natporučniku Lukašu: — Gospon obrlajtant, već je od toga nastal porculan. Krava ima tak tvrdo meso da se z njim može rezati staklo. Kuhar Pavliček je skup s Balounom probal meso, pa si je slomil prednji zub, a Baloun zadnji kutnjak. Baloun je ozbiljno istupio pred natporučnika Lukaša i predao mu slomljeni zub zamotan u »Lurdsku pjesmu«: — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da sam napravil kaj sam mogel. Taj sam si zub strgal u oficirskoj kuhinji, kad smo probali dal bi se od tog mesa ipak mogel napraviti biftek. Poslije tih riječi iz naslonjača ispod prozora podigla se neka tužna pojava. Bio je to poručnik Dub kojega su dovezli sanitetskom dvokolicom kao potpuno uništenog čovjeka: — Molim tišinu — rekao je očajnim glasom — meni je zlo! Sjeo je opet u stari naslonjač, u čijim je pukotinama bilo ( na tisuće jajašaca stjenica. w3»sm -i 658

^ Umoran sam — rekao je tragičnim glasom — bolestan j nemoćan, molim da se preda mnom ne govori o slom-im zubima. Moja adresa: Smichov, Kralovska 18. Uko-i-L, ne dočekam jutro, molim da se o svemu moja rodbina nrezno obavijesti i da se ne zaboravi na mojem grobu napi-^j Ja sam prije rata bio C. i k. gimnazijski profesor. Lagano je zahrkao i nije čuo da je Švejk izrecitirao stihove jz pjesme za pokojnike: S Marije grijeh si skinuo razbojniku raj si pružio i mene si ljubavlju zadužio...

Baš je tada financijski narednik Vanek ustanovio da se znamenita krava mora kuhati još barem dva sata u časničkoj kuhinji, i da nema govora o nekakvom bifteku, već da će se umjesto bifteka kuhati gulaš. Bilo je zaključeno da vojnici mogu malo odspavati prije no što se dade znak za večeru, jer će večera ionako biti gotova tek ujutro. Financijski narednik Vanek dovukao je odnekud nara mak sijena, položio ga pod sebe u župnikovoj blagovaonici, nervozno zasukao brk i rekao tiho natporučniku Lukašu koji se odmarao na starom divanu: — Vjerujte mi, gospodine oberlajtnante, da takvu kravu još nisam jeo za čitavog rata... U kuhinji, pred upaljenim ostatkom crkvene svijeće sjedio je telefonist Chodounskv i pisao pisma za zalihu, kako se ne bi morao mučiti kada konačno dobiju broj ratne vojne Pošte. Pisao je: Mila i draga ženo, najdraža Boženko! Noć je i ja se neprestano sjećam tebe, moje zlato, i vidim te kako se i ti, isto tako neprestano sjećaš mene, kada pogledaš na praznu postelju pored sebe. Moraš mi oprostiti što mi pritom štošta pada napamet. Znaš dobro da sam od samog početka rata 659

na bojištu i da sam već štošta čuo od svojih prijatelja koji su /,•;• ranjeni i dobili dopust, a kad su došli doma, radije bi se vid'l pod zemljom nego da su postali svjedocima toga da im nekoj?' bitanga hoda sa ženom. Za mene je to bolno što ti, draga Eoženk moram ovo pisati. Ja ti to ne bih ni pisao, ali i sama dobro z '• da si mi priznala, da ja nisam prvi koji je s tobom imao ozbiljn vezu i da te je prije mene već imao gospodin Kraus iz Mikuldsk ulice. Sada, kad se toga sjetim u ovoj noći, da bi taj gad za mov izbivanja mogao imati nekakve namjere prema tebi, onda pomislim da bih ga, draga Boženko, na mjestu zagutio. Dugo sam to držao u sebi, ali kada pomislim da bi ti se opet mogao nabacivati onda mi srce puca, i upozoravam te samo na jedno, da kraj sebe neću trpjeti nikakvu svinju koja bi se kurvala sa svakim i nanijela sramotu mome imenu. Oprosti mi, draga Boženko, moje oštre riječi, ali pazi se da slučajno nešto o tebi lošeg ne doznam. Inače bih bio prinuđen da vas oboje zakoljem, jer sam već na sve spreman, pa makar me to stajalo i života. Tisuću puta ljubi te i šalje pozdrave tatici i mamici, Tvoj Tonouš P. S. Nemoj zaboraviti da sam ti dao svoje ime!

Zatim je nastavio s pisanjem pisama za zalihu: Moja najmilija Boženko! Kad dobiješ ove retke, znaj da je gotova velika bitka, u kojoj se ratna sreća okrenula na našu stranu. Između ostalog srušili smo oko deset neprijateljskih zrakoplova i jednog generala s velikom bradavicom na nosu. U najljućem boju, kad su nad nama praštali šrapneli, mislio sam na tebe, draga Boženko, što radiš, kako si i što je kod kuće novog. Uvijek se pritom sjećam kako smo skupa bili u pivnici »Kod Tomaša« i kako si me vodila doma, pa kako te je drugi dan od tog napora boljela ruka. Sada ponovno idemo naprijed, tako da mi više ne ostaje vremena da nastavim ovo pismo. Nadam se da si mi ostala vjernom, jer dobro znaš da sam « t0 pogledu opasan. Ali već je vrijeme za polazak! Ljubim te puta, draga Boženko, nadaj se da će sve dobro ispasti. , Tvoj iskreni Tonouš ,*\f*l ,s •• •"'< 660

Chodounskv počeo je drijemati i usnuo je nad |0m. Župnik, koji nije spavao, već neprestano hodao po * onom dvoru, otvorio je kuhinjska vrata i zbog štedljivosti asio ostatak crkvene svijeće koji je dogorijevao kraj Cho+ dounskog. U blagovaonici, osim poručnika Duba nitko nije spavao. Financijski narednik Vanek, koji je u brigadnom uredu u Sanoku dobio novi proračun, a koji se ticao opskrbe vojske namirnicama, pažljivo je proučavao i zapažao da se u stvari, što se više približavaju bojišnici, vojnički obroci sve više smanjuju. Na kraju se čak morao nasmijati nad jednim paragrafom zapovijedi, kojim se zabranjivala upotreba šafrana i đumbira prilikom pripreme juhe za vojsku. Pored zapovijedi stajala je i napomena da se u poljskim kuhinjama moraju skupljati kosti i slati u pozadinu, u divizijska skladišta. Bilo je to malo nejasno jer se nije znalo o kakvim se kostima radi, da li o ljudskima ili o kostima neke druge stoke za klanje. — Slušajte Švejk—rekao je natporučnik Lukaš zijevajući od dosade — prije nego što dobijemo nešto za jelo, mogli biste nam ispričati nekakav događaj. — Zakaj ne? — odgovorio je Švejk — prije nego dobimo jesti, mogel bi vam, gospon obrlajtant, ispripovedati ćelu povijest naroda češkog. Ja vam znam samo jednu jako kratku priču o jednoj gospodi poštarici iz Sedlčanska, koja je nakon smrti svog muža nasledila tu poštu. Meni je ona odmah pala na pamet, čim sam čul da se govori o poljskim vojnim poštama, iako to nema niš zajedničkog s ratnim poštama. — Švejk — javio se s divana natporučnik Lukaš — vi se °pet počinjete grozno glupirati. — Zbiljam, pokorno javljam, gospon obrlajtant, kad je to zbiljam takva strašno glupa priča. Ja ni sam ne znam kak ^i je nekak tak bedastog moglo pasti na pamet i o nečem tak bedastom pripovedati. Ili je to urođena blesavoća, ili su to uspomene iz mladosti. Na našoj su vam zemljinoj kugli, gospon obrlajtant, razni karakteri, pa je imal pravo taj naš kuhar Jurajda, kad se onda u Brucku nacugal, upal u jarak 661

iz kog se ni mogel izvleči, pa se od tam deral: »Čovjek • predodređen i pozvan da spozna istinu, stog mora upravl jati svojini duhom ka harmoniji vječnog svemira, te se n prestano razvijati i usavršavati kako bi postupno ušao u v^ sfere sve inteligentnijih, ljubavi punih svjetova.« A kad srno ga hteli od tam izvleči, onda nas je grebal i grizel, mislil je da je doma, a kad smo ga ponovo tam hitili, onda je počel jafkati da ga od tam izvlečemo. — A što je na koncu s tom gospodom poštaricom? — upitao je očajno natporučnik Lukaš. —To je bila jako dobra ženska, al ipak je bila gadura, gospon obrlajtant, ona vam je dobro obavljala te svoje dužnosti na pošti, ali imala je jednu falingu; mislila je da ju svi progoniju, da imaju nekaj protiv nje, pa je onda nakon posla svaki dan podnosila prijave vlastima prema tome kakve su već bile okolnosti. Jednom je išla ujutro u šumu brati gljive, dobro si je pogledala kad je prolazila pokraj škole jel gospon učitelj već budan, i čula je da ju je pozdravil i da ju je pital kam ide tak rano ujutro. Kad mu je rekla da ide po gljive, rekel joj je da bu i on došel za njom. Po tom je zaključila da je imal z njom, sa starom babom, nekakve nečiste namere, a onda, kad ga je vidla da zbilja ulazi u gustiš, prepala se, pobegla i smesta napisala prijavu gradskoj školskoj upravi da ju je ovaj htel silovati. Učitelja su poslali na disciplinsku istragu, a valjda da od toga ne bi ispala nekakva javna sramota, došel je i sam školski inspektor u inspekciju, pa se obratil na žandarskog nadzornika da bi taj dal mišljenje jel taj učitelj sposoban za takav čin. Žandarski stražmeštar pogleda! je u papire i rekel da to ni moguće, jer je jednom taj učitelj bil optužen od župnika da se nabacival njegovoj nećakinji, s kojom je taj župnik spaval, al da je onda taj učitelj uzel od županijskog doktora potvrdu da je impontentan od svoje šeste godine, kad je opal s raširenim nogama s tavana na rudu od kola. E, onda je ta gadura prijavila i žandarskog narednika, i županijskoj doktora, i školskog inspektora, da su svi potplaćeni od tog učitelja. A onda su svi oni tužili nju>

je bila osuđena, a ona se izgovarala da je neuračunljiva. nregledali su je sudski doktori, pa su joj dali potvrdu da je, , Juše blesava, al da može obavljati bilo kakvu državnu lužbu. Natporučnik Lukaš je uzviknuo: __ Isuse i Marijo — onda je još dodao — Švejk, ja bih i nešto rekao, ali ne želim si kvariti večeru. Našto je Švejk izjavio: .— Ja sam vam rekel, gospon obrlajtant, da je ono kaj m vam pripovedal grozno blesavo. Natporučnik Lukaš je odmahnuo i rekao: — Od vas sam se već takvih mudrolija naslušao. — Svako i nemre biti pametan, gospon obrlajtant — reče uvjerljivo Švejk — ti glupi moraju biti iznimka, jer kad bi svaki bil pametan, onda bi na svetu bilo tolko razuma da bi od toga svaki drugi čovek potpuno poblesavil. Kad bi, naprimer, pokorno javljam gospon obrlajtant, svaki znal zakone prirode i uspel izračunati nebeske udaljenosti, samo bi dodijaval svojoj okolini ko nekakav gospon Capek koji je zalazil u birtiju »Kod kalicha«, a onda bi po noći uvek izišel na ulicu i razgledaval zvezdano nebo, a kad se vratil hodal je od jednog do drugog i govoril: »Danas krasno svijedi Jupiter, a ti i ne znaš kretenu, što to imaš nad glavom. To su udaljenosti! Kad bi te, bitango, ispalili iz topa, onda bi brzinom topovske kugle letio do tamo milijune i milijune godina.« Uz to je bil tak prosti, da bi nakon toga običnoizletel iz birtije sam, običnom brzinom električnog tramvaja, otprilike tak, gospon obrlajtant, deset kilometara na sat. Ili, unamo primer, gospon obrlajtant, mrave... Natporučnik Lukaš se pridignuo na divanu i sklopio ruke: •— Švejk, moram se čuditi samom sebi što se uvijek s vama upuštam u razgovor, iako vas poznam, i to prilično vremena... Švejk je suglasno kimnuo glavom: — To vam je stvar navike, gospon obrlajtant, radi se o to me da se odavno poznamo i da smo skup već dost toga 663

662

vode, a kad K i prošli. Mi smo tolko toga skup pretrpeli, a uvek smo na $ve naletili ko šlepa kokica na zrno. Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da je to sudbina. Kaj car dela, dobro dela, on nas je skup spojil, a ja si niš drugo ni ne želim, nego da bi vam nekak mogel biti od pomoći... Jeste gladni, gospon obrlajtant? Natporučnik Lukaš, koji se ponovno ispružio na starom divanu, odgovorio je da je posljednje Švejkovo pitanje najbolji rasplet mučnog razgovora i neka ode pitati što je s jelom. Bit će sigurno bolje ako se Švejk malo prošeće i ostavi ga na miru jer su ga te gluposti koje je od njega čuo umorile više no čitav marš od Sanoka. P\ado bi na trenutak zaspao, ali ne može. — To vam je od stjenica, gospon obrlajtant. To vam je staro verovanje, da župnici rađaju stjenice. Nigde ne bute našli tolko stjenica ko na župnom dvoru. Na župnom dvoru u Gornjim Stodulkama župnik Zamastil napisa! je čak i ćelu knjigu o stjenicama, one su po njemu puzale i za vreme propovedi. — Što sam rekao Švejk? Idete li u kuhinju, ili ne? Švejk je otišao, a za njim je iz svoga ugla kao sjena, na vrhovima prstiju izašao Baloun... Kad su rano ujutro krenuli iz Liskowieca prema Stara-solu, i Samboru, povezli su sa sobom u poljskoj kuhinji i nesretnu kravu koja još nije bila skuhana. Bilo je odlučeno da će je kuhati putem, a da će je pojesti za vrijeme odmora, na pola puta između Liskovvieca i Starasola. Za put su vojnicima skuhali crnu kavu. Poručnika Duba ponovno su vukli na sanitetskim dvokolicama, jer mu je bilo još gore nego jučer. Najviše se s njim namučio njegov služnik koji je neprestano morao trčati pored dvokolice, pri čemu je poručnik Dub na njega urlao da se o njemu jučer uopće nije brinuo, pa kad stignu na odredište da će se s njim obračunati. Svaki čas je tražio da

ruiiv»"~ - i ••

— Pokorno javljam, nemre bitidanine DI"MKU*»— _A

nak„n crede ruinikLuka, ^jkvo nam )<= «—

^^^^°^ bi nas sve ko piceke oko kvock^ p ^ što marširate »Vucibatine, vi uopće niste u£*J Jbrazovana banda & po Zemljinoj kugli, vi s* tak* uebalo bi vas Čovjeku dođe da se pobljuje *au ;.•" :- ; ' " . ' , . •

'

665

natjerati da marširate po Suncu gdje čovjek, koji na na.v • bijednoj planeti teži samo šezdeset kila, teži preko tisu sedamsto kilograma, pa bi od tog pocrkali; e, to bi za v bio marš, kad biste imali ranac preko dvjestoosamdeset kila gotovo tri metričke cente, a puška bi vam bila teška centu ' pol. Stenjali bi i plazili jezike ko krepani psi.« Tam je medu nama bil nekakvi nesretni učitelj, a taj se odvažil i javil se za reč: »S dopuštenjem, gospodine oberlajtnante, na Mjesecu čovjek od šezdeset kila teži samo trinaest kilograma. Na Mjesecu bismo lakše marširali jer bi nam ruksak težio samo četiri kilograma. Na Mjesecu bismo lebdjeli, a ne marširali.« »To je grozno — rekel je na to pokojni gospon obrlajtant Buchanek — ti, bitango mizerna, želiš šamar, budi sretan da ću ti opaliti samo jedan zemaljski, obični, jer kad bi ti opalio tvoj Mjesečev, onda bi ti uz tvoju lakoću odletio nekamo na Alpe i smrskao bi se o njih. A kad bih ti zviznuo taj teški, Sunčev, onda bi se na tebi mundir pretvorio u kašu, a glava bi ti odletjela negdje do Afrike.« Dal mu je doduše tu običnu, zemaljsku flisku, sveznalica se počel plakati i marširali smo dalje. Za ćelo to vreme marša, cmizdril je i govoril, gospon obrlajtant, o nekakvom ljudskom dostojanstvu, a da se z njim postupa ko s nekakvim »nemuštim bićem«. Onda gaje gospon obrlajtant poslal na raport, zatvorili su ga na četrnajst dana, a trebal je odslužiti još šest tjedana, ali nije ih odslužil jer je imal bruh, a oni su ga tak nateravali da se u kasarni vrti na vratilu, da to ni izdržal i umri je ko simulant u bolnici. — To je zbilja čudno, Švejk — rekao je natporučnik Lukaš — koliko sam vam puta rekao da vi imate čudan običaj naročitim načinom ponižavati časnički zbor. — Nije mi to običaj — iskreno je odgovorio Svejk — ja sam vam samo htel ispripovedati, gospon obrlajtant, kak su prije u vojski ljudi sami na sebe navlekli nesreću. Taj si J e čovek mislil da je obrazovaniji od tog gospona obrlajtanta i htel ga je s tim Mjesecom poniziti u očima vojske i ono* kad je dobil tu jednu zemaljsku prek gupca svi su v^ odahnuli, nikom ni bilo krivo, obratno, svi su bili sretn 666

• , te ffospon obrla tant napravil takav dobar vic s tom < CJct o r

>

r

.

.

.

' maljskom cuskom; tomu se veli »obranjena situacija«. Ćoveku mora smesta pasti nekaj na pamet, i već je dobro. Prek puta Karmelićanki, u Pragu, gospon obrlajtant, pred nekolko let, imal je neki gospon Jenom dućan s kunićima i drugim pticama. Taj se upozna! s kćerkom knjižara Bileka. Gospon Bilek nije odobraval vezu i onda je javno izjavil u birtiji, da ak bi gospon Jenom došel prositi ruku njegove kćerke da bi ga hitil niz štenge, tak kak svet to još ni videl. Gospon Jenom se zbog toga nacugal, išel je gosponu Bileku koji ga je u forcimeru čekal z velkim nožom s kojim se obrezuju knjige, a koji izgleda jezivo. Razderal se na njega da kaj tu hoće, a moj ti dragi gospon Jenom u tom trenutku tak prdne, tak jako da vam se vura na zidu zaustavila. Gospon Bilek se počel smijati, smesta mu je dal ruku i to vam je odmah bilo: »Izvolte prosim ući, gospon Jenom — prosim izvolte se šesti, niste se valjda pokakali — pa nisam ja baš tako zli čovek, istina je da sam vas htel hititi niz štenge, ali sad vidim da ste zbilja ugodan gospon, i da ste originalan. Ja sam knjižar, pročital sam mnogo romana i pripovijetki, ali ni u jednoj knjigi nisam pročital da bi se ženik tak predstavil.« Pritom se smijal tak da se držal za trbuh, i s velkim je veseljem pripovedal da mu se čini ko da se poznaju od rođenja, ko da su rođena braća; donesel mu je odmah cigaru, poslal je po pivu, po kobase, pozval je ženu ^predstavil ga je sa svim pojedinostima kak je ovaj odrapil. Žena je pljunula i otišla, onda je pozval kćerku i rekel joj je: »Taj gospon je došel prositi za tvoju ruku pod takvim 1 takvim okolnostima.« Kćerka se odmah počela plakati i lz javila da ga ne pozna, da ga ne želi ni videti, tak da im niš drugo ni preostalo nego da popiju tu pivu, pojedeju kolaše i razideju se. Posle je gospon Jenom još samo doživel Sf amotu u toj krčmi kam je zalazil gospon Bilek, a na kraju 8* drukče nisu ni zvali nego »posranec Jenom« i svugdi se sarno pripovedalo kak je htel spasiti situaciju. Ljudski život, P°korno javljam, gospon obrlajtant, je tak složeni, da je 667

pojedinačni život čoveka u odnosu prema tome K nama je u birtiji »Kalichu« na Bojištu zalazil još nrecj rat jedan policijski nadstražar, nekakav gospon Hubička ' jedan gospon urednik, koji je skupljal same slomljene noge pregažene ljude, samoubice, i to je trpal u novine. To je bH tak veseli gospon, da je više vremena provodil u policijskoj stražarnici, nego u svojoj redakciji. Taj je jednom napil tog gospona policijskog nadstražara Hubičku i preoblekel se u njegovu uniformu, u kuhinji, tak daje stražar ostal u civilu, a od gospona urednika postal je policijski nadstražar, samo je još prekril broj revolvera i otišel je u patrolu po Pragu. U Resselovoj ulici, iza bivše Svetovaclavske kaznionice, susrel je u noćnoj tišini starijeg gospona u cilindru i u bundi, koji je hodal sa starijom gospodom, isto u bundi, a koja ga je držala ispod ruke. Oba su žurili doma i nisu ni reći govorili. A on ti je na njih skočil i razderal se tom gosponu u uho: »Ne derite se toliko, ili ću vas privesti u postaju!« Možete si predstaviti, gospon obrlajtant, kak su se prepali. Uzalud su mu objašnjavali da je to valjda nekakva zabuna jer da su obadva bili u gostima kod gospona gradonačelnika. Da ih je kočija dopelala iza Narodnog kazališta, a da su se sad hteli proluftati, da stanuju nedaleko na Marni, a on da je vrhovni savjetnik gradonačelnika sa suprugom. »Vi ćete mene zezati? — proderal se ponovo na njega presvlečeni urednik — sram vas bilo ako ste, kak velite, nekakav vrhovni savjetnik gradonačelnika, a ponašate se kao balavac. Ja vas već dugo pratim, kako ste sa štapom udarali po svim roloima dućana koji su vam bili na putu, a pritom vam je vaša supruga, kak ju vi nazivate, pomagala.« »Pa vidite da nemam nikakvog štapa. To je vjerojatno bio netko ispred nas.« »Pa otkud bi ga i imali« — veli mu na to presvlečeni urednik — »kad ste ga, kako sam vidio, iza ugla slomili o glavu babi koja obilazi birtije i prodaje pečene krumpire i kestene.« Ta gospoda više se nije mogla ni plakati, a g°s' pon vrhovni savjetnik gradonačelnika, tak se rasrdil, da je počel govoriti nekaj o prostotama, našto je bil uhićen i 668

redveden najbližoj patroli u rajonu u Salmovoj ulici, kojoj ?e presvlečeni urednik rekel da taj fini par otpelaju u polici-'sku postaju, a on da je od Svetog Jindficha, da je službeno na Vinohradima, da je ove zatekel prilikom narušavanja noćnog mira i prilikom noćne tučnjave, i da su izvršili prestup uvrede policijske straže. I veli da bude obavil svoj posel na povereništvu kod Svetog Jindficha i da bude za jednu vuru došel u Salmovu. Tak ih je patrola odvlekla sa sebom u postaju gde su sedili skroz do jutra i čekali na tog nadstražara koji se okolo naokolo vrnul do »Kalicha« na Bojište, tam probudil nadstražara Hubičku i jako oprezno mu priopćil kaj se dogodilo i kakva će iz toga ispasti istraga, ak ne bu držal jezik za zubima... Prije nego što je podbo konja u kas, kako bi prestigao kolonu, natporučnik Lukaš, koji je već bio umoran od razgovora, reče Švejku: — Kad biste govorili do navečer, to bi bilo sve blesavije i blesavije. — Gospon obrlajtant — vikao je za natporučnikom Švejk — a ne želite znati kak je to završilo? Natporučnik Lukaš potjerao je konja u galop. Stanje poručnika Duba toliko se poboljšalo da je izašao iz sanitetske dvokolice, okupio oko sebe cijeli stožer satnije i kao u bunilu počeo ih poučavati. Držao im je grozno dug govor, koji je svima pao teže no streljivo i puške. Bila je to smjesa raznih usporedbi. Počeo je: — Ljubav vojnika spram časnika čini mogućima i najnevjerojatnije žrtve, ali ne radi se o tome, već naprotiv, ukoliko ta ljubav vojniku nije prirođena, tada se mora iznuditi. U civilnom životu iznuđena ljubav jednoga spram drugomu, naprimjer podvornika spram profesorskog zbora, izdržat će toliko dugo koliko i vanjska sila koja je iznuđuje, no u vojsci vidimo upravo obratno, stoga časnik ne smije dopustiti vojniku ni najmanje slabljenje ljubavi koja veže vojnika s njegovim nadređenim. Ova ljubav nije samo obična ljubav, već je to u biti štovanje, strah i disciplina. v(«tt»«i* A*^» V'

669

Čitavo to vrijeme Švejk je hodao uz njega s lijeve strane • dok je poručnik Dub govorio, bio mu je neprestano okrenu u stavu »pogled nades-no!«. Poručnik Dub isprva to nije primijetio, pa je nastavio svoj govor: — Ova disciplina i dužnost pokoravanja, dužnost ljubavi vojnika spram časnika, mora biti iskazivana vrlo jezgrovito budući da je odnos između vojnika i časnika, u stvari, vrlo jednostavan: jedan sluša, drugi naređuje. Već smo davno čitali u knjigama o vojnom umijeću, da vojnički lakonski govor, vojnička jednostavnost, jest upravo ona vrlina koju mora steći svaki vojnik koji, htio ne htio, voli svoga pretpostavljenog koji u njegovim očima mora biti nešto uzvišeno, jedinstveno, iskristalizirano biće snažne i savršene volje. Tek sada je poručnik Dub primijetio Švejkov pogled »nades-no« i to kako ga prati pogledom, pa mu je bilo strahovito neugodno, jer je najednom i sam osjetio da se u svom govoru nekako zapleo, da se ne može izvući iz tog uzla ljubavi vojnika prema nadređenom, pa se razderao na Švejka: — Sto blejiš u mene ko tele u šarena vrata? — Po zapovedi, pokorno javljam, gospon lajtant, vi ste me izvolili sami upozoriti, da kada govorite moram svojim pogledom pratiti vaša usta, pa zato jer svaki vojnik mora ispuniti naredbu svoga nadređenog i upamtiti si je za sva vremena, ja sam na to bil prinuđeni. — Gledaj na drugu stranu, klipane glupi, ne gledaj u mene, znaš da to ne volim, da to ne podnosim, čim te vidim ja ću ti zasoliti... Švejk je okrenuo glavu »pogled nalije-vo«, ali dalje je koračao uz poručnika Duba tako ukočeno, da je poručnik Dub viknuo: — Kamo gledaš kad s tobom govorim? — Pokorno javljam, gospon lajtant, da sam po vašoj zapovedi okrenul glavu na levo. — Ah — uzdahnuo je poručnik Dub — teško je s tobom, gledaj ravno ispred sebe i misli o sebi: »Ja sam takav glupan da me neće biti nikakva šteta«. Jesi li zapamtio? r-**1 670

Švejk je pogledao ispred sebe i rekao: __ Pokorno javljam, gospon lajtant, dal trebam na to odgovoriti? ._ Što si to dozvoljavaš? — izderao se na njega poručnik — Kako to sa mnom razgovaraš? Što time misliš? Pokorno javljam, gospon lajtant, da s tim mislim sa na onu vašu zapoved s jedne postaje gde ste me špotali da ne smem uopće odgovarati kad vi završite govor. — Znači, bojiš me se? — rekao je razdragano poručnik Dub — ali još me nisi upoznao, preda mnom su se tresli i malo drugačiji ljudi nego što si ti, upamti to. Uspio sam ukrotiti i malo drugačije tipove, zato drži jezik za zubima i ostani lijepo straga, da te ne vidim! I tako je Švejk ostao straga kod bolničara, pa se udobno vozio dvokolicom sve dok nisu stigli do mjesta predviđenog za odmor, gdje su konačno svi dočekali juhu i meso od one nesretne krave. — Tu su kravu trebali metnuti barem četrnajst danapac, u a ak baš ne tu kravu, onda bar tog čoveka koji ju je kupil — izjavio je Švejk. Iz brigade je dokasao na konju kurir s novom zapovi jedi za 11. satniju, prema kojoj se maršruta mijenja prema Felštvnu i Wojalyču, a Sambor treba ostaviti postrani, jer ondje nije moguće smjestiti satniju stoga što se tamo već nalaze dvije poznanjske pukovnije. Natporučnik Lukaš izdao je smjesta nove zapovijedi. Financijski narednik Vanek i Švejk trebali su potražiti u Felštvnu noćenje za satniju. — Švejk, da se niste usudili izvesti nešto na putu — upo zorio ga je natporučnik Lukaš — glavno je da se pristojno Ponašate prema pučanstvu! — Pokorno javljam, gospon obrlajtant, da bum se potrudil; doduše loše sam sanjal kad sam malo po noći zadremal. Sanjal sam o nekakvom koritu iz kojeg je ćelu noć Q ekaj teklo po hodniku u kući gde sam stanova!, dok ni sve scurelo i promočilo plafon vlasniku kuće koji mi je ujutro 671

odmah dal otkaz. A bil je, gospon obrlajtant, takav sluv • zbiljam, u Karlinu, iza vijadukta... ^ — Švejk, ostavite me na miru, s vašim glupim pričam radije pazite s Vanekom na kartu kamo morate ići. ' ovdje vidite to selo. Od ovog sela krenite dalje prema rječici ' uz tok rijeke opet ka najbližem selu, a odatle, gdje se s lijev strane ulijeva u nju prvi potok koji će vama biti uz desnu ruku, krenut ćete poljskim putem gore, točno na sjever i nikamo se ne možete izgubiti, nego samo stići do Felštvna! Jeste li upamtili? Švejk je tako s financijskim narednikom Vanekom krenuo prema određenoj maršruti. Već je bilo prošlo podne, cijeli kraj je zbog vrućine teško disao, a loše zatrpane jame s pokopanim vojnicima širile su zadah truleži. Stigli su u kraj gdje su se vodile bitke prilikom napredovanja ka Pfemyšlu i gdje su strojnicama bili pokošeni čitavi bataljuni. U šumicama, oko rijeke vidjeli su se tragovi divljanja artiljerije. Na velikim površinama i strminama umjesto drveća, iz zemlje su provirivali nekakvi okrajci stabala i sva ta pustoš bila je izbrazdana rovovima. — Tu to drukče zgleda neg u Pragu — rekao je Švejk kako bi prekinuo šutnju. — Kod nas je već žetva gotova — rekao je financijski narednik Vanek — u kralupskom kraju prvi počinjemo. — Posle rata ovde bu dobro rodilo — rekao je ubrzo Švejk. To je za ratare jako povoljno kad im na njivama istruli ćela pukovnija, pa ne buju morali kupovati koštano brašno za gnojenje; jednom reci — bude kruha. Samo me jedna stvar brine: da se ti seljaci ne bi dali slučajno od nekog zeznuti, pa da ne prodaju zabadav te vojničke kosti za koštani ugljen nekoj šećerani. Bil je u Karlinskim kasarnama natporučnik Holub, a taj je bil tak učeni da su ga svi u kompaniji smatrali za kretena jer se on zbog svoje učenosti ni naučil špotao vojnike i o svemu je razmišljal s tog znanstvenog stajalištaJednom su mu vojnici raportirali da se kruh koji su dobiu nemre jesti. Drugi bi se oficir razbesnil zbog takve drskosti, 672

r on ne, on je ostal miran, nikom ni rekel ni prase ni svinja, kog ni udaril P° nosu- Samo je skupil sve svoje vojnike i "kel im je takvim ugodnim glasom: »Prije svega, vojnici, orate postati svjesni da vojarna nije nikakav delikatesni Hućan u kojem biste mogli izabrati marinirane jegulje, ardine u ulju, ili sendviče. Svaki vojnik mora biti toliko •nteligentan da bez gunđanja poždere sve što dobije, i mora sebi imati toliko discipline da ne razmišlja nad kvalitetom onoga što treba požderati. Zamislite vojnici kad bi izbio rat. Onoj zemlji u kojoj će vas nakon bitke pokopati sasvim je svejedno kakvim ste se kruhom prije svoje smrti napunili. Majčica zemlja provarit će vas i požderati skupa s cokulama. Na svijetu se ne može ništa izgubiti, iz vas će vojnici izrasti novo žito za novi kruh, za nove vojnike koji će valjda kao i vi biti nezadovoljni, poći će se žaliti, i naletjet će na nekoga tko će ih zatvoriti dok ne budu molili sve svece, jer taj na to ima i pravo. Sada sam vam to, vojnici, sve lijepo objasnio i valjda vam ne moram više ponavljati da će onaj tko se bude ubuduće žalio znati vrlo dobro cijeniti što se uopće pojavio pred svjetlom Božjim.« »Da nas je bar špotal« — govorili su si vojnici medu sobom, jer su svi grozno mrzili te finoće u predavanjima gospona natporučnika. Tak su me jednom izabrali iz kompanije da mu to nekak velim, da ga svi voliju al da to ni nikakva vojska ak se ne špota. Onda sam otišel k njemu u stan, i prosil sam ga da ostavi to cici-mici, da vojska mora biti čvrsta ruka, da su vojnici na to naviknuti kad ih se svaki dan opominje da su pajceki, jer da budu inače zgubili poštovanje prema svojim nadređenima. On se u početku oranil, govoril je nekaj o inteligenciji, o tome da se danas ne srne vojska služiti pod šibom, al na kraju se ipak dal nagovor iti, isfliskal me je, hitil kroz vrata i tak mu je narasel ugled. Kad sam priopćil rezultate svojih pregovora, svi su se tome jako radovali, ali on im je to pokvaril već drugi dan. Došel je k meni i pred svima mi je rekel: »Švejk, ja sam se jučer prenaglo, evo vam forinta, napijte se u moje zdravlje. S vojskom znati postupati«. Švejk se obazreo po okolici. ,i* 673

— Mislim — rekao je — da nejdemo dobro. Gosn obrlajtant nam je to dobro objasnil. Trebamo ići gore,
Švejk je bio radoznao i htio je znati kako bi mu pristajala ,ska odora koja je ležala pod vrbama, svukao je svoju i obu-, rusku odoru nesretnog, golog ruskog zarobljenika koji • pobjegao iz transporta smještenog u selu iza šume. Švejk L poželio da se dobro ogleda u zrcalu vode, pa je stoga tako Hugo hodao po nasipu ribnjaka sve dok ga tamo nije našla ophodnja mjesne žandarmerije koja je tražila ruskog bjegunca. Bili su to Mađari, pa su Švejka bez obzira na njegove proteste odvukli u zapovjedništvo u Chyrow gdje su ga uvrstili u transport ruskih zarobljenika, određenih za rad na popravljanju željezničke pruge u smjeru Pfemvšla. Sve se odigralo tako brzo da je Švejk tek drugi dan postao svjestan situacije, pa je na bijeli zid školske prostorije u kojoj je bio smješten dio zarobljenika, komadićem nagorjela drveta, napisao: »Ovdje je spavao Josef Švejk iz Praga, kompanijski ordonanc 11. marškumpačke 91. regimente, koji je kao kvartirmajstor zabunom upao u austrijsko zarobljeništvo pod Felštvnom.«

675

ČETVRTI DIO u

Nastavak slavnih batina

'•/!! ,1

f-«Ri '.

Švejk u transportu ruskih zarobljenika

o- ::rr i

Kada je, dakle, Švejk, koga su zbog njegovog ruskog kaputa i kape zabunom smatrali za odbjeglog ruskog zarobljenika iz sela kraj Felštvna, komadićem ugljena na zidu napisao svoj očajnički krik, nitko to nije primijetio, a kada je u zapovjedništvu u Chyrowu htio sve potanko objasniti nekom časniku, koji je upravo prolazio kraj njega dok su im dijelili komadiće tvrdog kukuruznog kruha, jedan od mađarskih vojnika koji su čuvali transport zarobljenika udario ga je kundakom u rame uz napomenu: »Baszom az elet, marš u red, ruska svinjo!« Sve je to bilo u okviru načina na koji su Mađari postupali s ruskim zarobljenicima, čiji jezik nisu razumjeli. Švejk se vrati u red i okrene se najbližem zarobljeniku: —Taj čovek izvršava svoju dužnost, ali sam sebe izlaže opasnosti. A kaj bi se dogodilo da mu je puška bila otkočena? Moglo mu se lako dogoditi, dok mlati čoveka po ramenu a cev ima okrenutu prema sebi, da mu puška opali i da mu svi metki uletiju u gubec, pa bi poginul pri vršenju svoje dužnosti. U Šumavi, u jednom kamenolomu, seljaki su krali dinamitne patrone da bi imali zalihu za zimu, za čupanje panjeva. Čuvar u kamenolomu dobil je naredbu da kad se vraćaju radnici s posla svakoga dobro ošaca, a on je to delal s takvom ljubavlju da je ćopil prvog radnika, počel mu tak strasno lupati po žepima dok ovome nisu dinamitne patrone u žepu eksplodirale pa su njih dva, taj radnik skup s tim nad679

zornikom, odletili u zrak, tak da je to zgledalo ko da su se d posljednjeg časa grlili. Ruski zarobljenik kojemu je Švejk sve to pripovijedao gledao je u njega tako da je bilo jasno da od čitave govoran' čije nije razumio niti riječi. — Ja ne panjimat. Ja krimski Tatarin. Allah, ahper Tatarin je sjeo na zemlju prekriživši noge, složio ruke na prsa i počeo moliti: — Allah ahper — Allah ahper — bezmila — arahman — arahim — malinkin — mustafir.1 — Tak, znači ti si Tatar — sućutno je rekao Švejk — i to baš takav kakav treba biti. Onda me moraš razmeti, a i ja tebe, kad si Tatar. Znaš Jaroslava iz Šternberga? Ne znaš to ime, klipan tatarski? Taj vam je dal po riti pod Hostvnom. Bežali ste od nas z Moravske, klipani tatarski, ko zečeki. Sigurno vas u vašim čitankama ne učiju tak kak su nas učili. Znaš za Hostvnsku Djevicu Mariju? Pa naravno da ne znaš, i ona je bila u to umešana; ipak vas budu sad u tom zarobljeništvu pokrstili, klipani tatarski. Svejk se okrene drugom zarobljeniku: — Jesi ti isto Tatar? Oslovljeni je razumio riječ Tatar, i odmahnuo glavom: — Tatarin njet — Čerkez, rodnaja Čerkez, galovu režu. Svejk je uopće imao sreću što se našao u društvu različitih pripadnika istočnjačkih naroda. U transportu su bili Tatari, Gruzijci, Osetijci, Čerkezi, Mordvijci i Kalmici. Švejk je bio nesretan što se nije mogao ni s kim sporazumjeti, dok su ga zajedno s ostalima vukli prema Dobromilu, odakle se trebala popravljati pruga preko Pfemišla na Nižankovice. U Dobromilu, u etapnom uredu, popisivali su jednog po jednog, što je išlo vrlo teško jer od tri stotine zarobljenika koje su dognali do Dobromila, nitko nije razumio »ruski« jezik kojim je govorio narednik koji je ondje sjedio za stolom i koji se, vrag zna kada, prijavio da govori ruski i sada,

istočnoj Galiciji, radio kao prevoditelj. Još prije dobra tri jedna naručio je njemačko-ruski rječnik s konverzacijom, ali mu još nije stigao, tako da je umjesto ruskim govorio nekakvim jadnim slovačkim koji je jedva malo naučio dok : e kao zastupnik bečke firme u Slovačkoj prodavao sličice svetog Stjepana, škropionice i krunice. Bio je posve izbezumljen tim čudnim licima s kojima se uopće nije mogao sporazumjeti. Izašao je i izderao se na skupinu zarobljenika: 1 — Wer kann deutsch sprechen? Iz skupine je istupio Švejk, i ozarena lica pritrčao nared niku koji mu je rekao da odmah s njim ude u ured. Narednik je sjeo za stol pretrpan spisima i upitnicima o imenu, podrijetlu i nacionalnosti zarobljenika, i tako je započeo zabavni razgovor na njemačkom: — Ti si Židov, je li? — pitao je Švejka. Švejk odmahnu glavom. — Ne moraš to poricati — nastavio je odrješito narednik —prevoditelj — svaki od zarobljenika koji je znao njemački bio je Židov, i basta. Kako se zoveš, Švejch? Eto vidiš, zašto poričeš, a imaš takvo židovsko ime? Kod nas se ne moraš bojati to priznati. Kod nas, u Austriji, nema pogroma nad Židovima. Odakle si? Aha, Praga. A, znam, to znam, to je kod Varšave. Baš sam ovdje prije tjedan dana imao dva Zidova iz Prage kod Varšave. A tvoja pukovnija, koji ima broj? 91? Narednik je izvukao shemu rasporeda pukovnija, i počeo listati po njoj: — 91. pukovnija je erevanska. Kavkaz, zapovjedništvo je joj u Tiflisu, čudiš se, ha, kako mi to sve znamo. Svejk se zaista čudio čitavoj toj pripovijesti, a narednik je s velikom ozbiljnošću nastavio, dajući Švejku napola popušenu cigaretu. — To je drugačiji duhan nego ta vaša mahorka. Ja sam

1. Veliki Bože, veliki Bože, milosrdni, sažali se, smiluj se, priprosti vojnik (arap.) 'Tko zna govoriti njemački? (njem.) ' i 680

t„ j« |4 # * > _ « :,* « * > • * • • M

681

ti ovdje, Židovčiću, vrhovni gospodar. Kad ja nešto sve se ima tresti i zavući u mišje rupe. Kod nas je u voj s • drugačija disciplina nego kod vas. Vaš car je šljam, a naš i car mudra glava. Sad ću ti nešto pokazati, kako bi shvati kakva je kod nas disciplina. Otvorio je vrata susjedne prostorije i pozvao: — Hans Lofler! Odazvalo se: »Hier!«, i u prostoriju je ušao gušavi vojnik, Štajerac, s izrazom uplakanog kretena. U postaji je bio »Katica za sve«. — Hans Lofler — naredio je narednik — uzmi ovu moju lulu, stavi je u usta kao što pas aportira, a onda ćeš na sve četiri trčati oko stola tako dugo dok ne kažem »Halt!« Usto moraš lajati, ali tako da ti lula ne ispadne iz usta, ili ću te inače dati svezati. Gušavi Štajerac počeo je puzati na sve četiri i lajati. Narednik je pobjedonosno pogledao na Švejka: — Sto je, jesam li ti rekao, Židovčiću, kakva je kod nas disciplina? I narednik je sa zadovoljstvom promatrao to nijemo vojničko biće s nekog alpskog pašnjaka. — Halt! — rekao je konačno — sada čučni i aportiraj lulu. Dobro, a sada jodlaj! Prostorijom je odjeknula rika: — Holarijo, holarijo! Kada je predstava bila završena, narednik je iz ladice izvukao četiri »Sport« cigarete i velikodušno ih poklonio Hansu, a tada je Švejk pokušao na nekakvom mršavom njemačkom objasniti naredniku da je u nekoj regimenti jedan časnik imao tako poslušnog posilnog koji je radio sve što bi njegov gospodar poželio, pa kad su ga jednom pitali bi li, ako mu njegov gospodar naredi, žlicom pojeo ono što je gospodar pokenjao, ovaj je odgovorio: »Kad bi mi to gospon lajtant zapovedil, ja bi po naredbi to i požderal, ali ne bi smel unutra najti dlaku, jer sam grozno gadljiv i od tog bi mi bilo zlo.« Narednik se nasmijao: — Vi Židovi imate dobre viceve, ali bih se mogao kladio da disciplina u vašoj vojsci nije takva kao kod nas. A sad> 682

na bit cijele stvari. Ja te imenujem nadglednikom . Do večeras ćeš mi popisati imena svih ostalih s f o k a . Primat ćeš za njih hranu, dijelit ćeš ju na desetoricu, i jamčit ćeš mi da nitko neće pobjeći! A ako netko pobjegne, Židovčiću, onda ćemo te strijeljati! — Ja bi htel, gospon narednik, s vama razgovarati ___ rekao je Švejk. — Samo se nemoj cjenkati — odgovorio je narednik _ ja to ne volim, pa ću te poslati u logor. On bi sa mnom privatno razgovarao... Što je čovjek prema vama zarobljenicima bolji, vi ste gori... Smjesta se kupi, evo ti papir i olovka i piši popis...! Nekako si se jako brzo kod nas, u Austriji, aklimatizirao. Što još hoćeš? — Ich melde gehorsamst, Herr Feldvvebel... — Briši! Vidiš da imam posla! Narednikove lice poprimi izraz prezaposlena čovjeka. Švejk je salutirao i otišao zarobljenicima, pomislivši pritom da strpljivost za cara mora donijeti ploda. Dakako da je bilo teškoća sa sastavljanjem popisa, sve dok zarobljenici ipak na kraju nisu shvatili da trebaju reći svoje ime. Švejk je svašta prošao u svome životu, ali mu ta tatarska, gruzijska i mordovijska imena nikako nisu išla u glavu. »Ovo mi niko ne bu veroval — pomislio je Švejk — da se negde neko može zvati ko ti Tatari: Muhlahalej Abrahmanov, Bejmurat Alahali, Deređe Čerdede, Davlat Balej Nurdagalejev i tako dalje. Kod nas ipak imamo puno lepša imena, ko onaj župnik u Židohoušti, koji se zval Bitanga.« I opet je prošao kroz postrojene redove zarobljenika koji su jedan za drugim istupali i izvikivali svoja imena i prezimena: »Džindralej Hanemalej, Babamulej Mirzahali« i tako dalje. — Kak si ne pregrizneš jezik — rekao je svakome od njih s dobrodušnim osmijehom — pa kaj to ni lepše kad se fteko kod nas zove Bohuslav Štepanek, Jaroslav Matoušek ili Svobodova. 683

Kada je konačno, nakon groznih muka Švejk popis sve te Babula Halleje, Hudži Mudžije, odlučio je pokušat' još jednom objasniti tom naredniku prevoditelju da je žrtv nesporazuma i da već nekoliko puta, otkako ga sprovode sa zarobljenicima, to uzalud pokušava objasniti pozivajući se na pravdu. Narednik prevoditelj koji ni prije toga nije bio potpuno trijezan, u međuvremenu je posve izgubio moć rasuđivanja Pred sobom je držao nekakve njemačke novine, otvorene na oglasima i na melodiju marša Radetzkog pjevao tekstove oglasa: »Gramofon mijenjam za dječja kolica! Komadno bijelo i zeleno polupano staklo, kupujem! Računati i raditi bilancu, naučit će svatko tko prođe dopisni tečaj računovodstva!« I tako dalje... Ponekom oglasu nije odgovarala melodija marša, a narednik je svakako želio prevladati tu prepreku, pa je šakom po stolu udarao takt, i lupao nogama. Brkovi slijepljeni rakijom kontušovkom stršili su mu s obje strane lica kao da su mu sa svake strane zaboli kistove skorene ljepilom. Njegove podbuhle oči primijetile su, doduše, Švejka, ali na taj podražaj nije bilo nikakve reakcije, osim što je narednik prestao udarati šakom i lupati nogama. Zato je bubnjao po stolici uz napjev »Ich weibs nicht, was soliš bedeuten!«1 novi oglas: »Karolina Dreger, primalja, preporučuje se štovanim damama u svakoj prigodi«. Pjevušio je tiho, tiše, sve tiše, dok konačno nije utihnuo i nepomično zagledao u veliku stranicu oglasa pruživši tako Švejku priliku da se raspriča o svojoj nesreći, a za što je Svejk jedva jedvice nalazio poneku rečenicu u svom mršavom njemačkom. Svejk je počeo time kako je ipak imao pravo kad je krenuo u Felštvn, uz potok, ali da nije on kriv ako nekakav nepoznati ruski vojnik pobjegne iz zarobljeništva i ode se kupati u ribnjak pored kojega je on, Švejk, morao proći, jer je to bila njegova dužnost dok je išao najkraćim l. Ja ne znam što to treba značiti! (njem.)

684

tftfi"

niitem prema Felštvnu, kao kvartir-majstor. A Rus, čim ga > spazio, pobjegao je i ostavio svoju kompletnu uniformu u grmlju. On, Švejk, čuo je da se na položaju upotrebljavaju uniforme poginulih vojnika za izviđačku službu, zato se presvukao u ostavljenu uniformu da bi probao kako bi se u takvom slučaju, u tuđoj uniformi, osjećao. Objasnivši tu svoju grešku, opazio je da je govorio rx>sve uzalud jer je narednik već odavno spavao, prije no što je Švejk i došao do tog ribnjaka. Švejk mu je povjerljivo pristupio, dotaknuo ga po ramenu, što je bilo posve dovoljno da se narednik sruši sa stolice na pod, gdje je nastavio mirno spavati. — Oprosite, gospon narednik — rekao je Švejk i salutirajući izašao iz ureda. Rano ujutro, vojno građevno zapovjedništvo izmijenilo je svoj plan i odlučilo da se ona skupina zarobljenika u kojoj se nalazio Švejk pošalje izravno do Pfemvšla na obnovu pruge Pfemvšl - Lubaczow. Sve je, dakle, ostalo po starom, i Svejk je nastavio svoju odiseju medu ruskim zarobljenicima. Mađarski stražari gonili su ih naprijed ubrzanim tempom. U nekom selu, gdje je bio odmor, naletjeli su na odjel komore. Pred skupinom kola stajao je časnik i promatrao zarobljenike. Švejk je iskočio iz reda, postavio se pred časnika i viknuo: »Herr Leutnant, ich melde gehorsamst«. No, više ništa nije rekao jer su se tog trena pojavila dva mađarska vojnika koji su ga udarcima šaka vratili među zarobljenike. Časnik je za njim bacio ostatak nepopušene cigarete koji je drugi zarobljenik brzo podigao i nastavio pušiti. Kasnije je taj časnik objašnjavao kaplaru do sebe da u Rusiji ima njemačkih kolonista i da su oni isto tako prinuđeni ratovati. Čitavim putem do Pfemvšla, Švejku se nije pružila prilika da se nekome potuži kako je on u stvari ordonans 11. pohodnog bataljuna 91. pukovnije. Mogao je to učiniti tek u Pfemvšlu, kada su ih navečer stjerali u neku porušenu tvrđavu s unutarnjim obrambenim zidom, gdje su bile konjske staje koje su pripadale topništvu tvrđave. tv- *** 685

mm. Ondje je bila nabacana nekakva ušljiva slama, tako da si se po kratkim stabljikama uši kretale kao da i nisu uši, Već mravi koji vuku materijal za gradnju svoga gnijezda. Podijelili su im malo crne splačine od čiste cikorije i n0 komad kukuruznog kruha koji se mrvio. Zatim ih je počeo preuzimati bojnik Wolf koji je u to vrijeme bio zapovjednik svih zarobljenika uposlenih na popravljanju utvrde Pfemvšla i okoline. Bio je to temeljit čovjek. Imao je uza se čitav stožer prevoditelja koji su medu zarobljenicima, prema njihovim sposobnostima i prethodnom obrazovanju, birali specijaliste za gradnju. Bojnik Wolf patio je od fiksne ideje da ruski zarobljenici prikrivaju svoju pismenost, jer se događalo da su na njegovo postavljeno i prevedeno pitanje: »Znaš li graditi željeznicu?«, svi zarobljenici stereotipno odgovarali: »Ništa ne znam, o ničem takvom nisam čuo, živio sam časno i pošteno«. Kad su, već poredani, stajali pred bojnikom i čitavim njegovim stožerom, prvo je Wolf na njemačkom upitao zarobljenike tko od njih zna njemački. Švejk je odrješito istupio, stao pred bojnika, pozdravio ga vojnički i raportirao da zna njemački. Vidljivo razveseljen, bojnik Wolf je odmah pitao Svejka nije li možda inženjer. — Pokorno javljam, gospon major — odgovorio je Svejk — da nisam inžinjer, nego sam ordonanc 11. marškompanije 91. pukovnije. Pao sam u naše zarobljeništvo. To se ovak dogodilo, gospon major... — Što? — razderao se bojnik Wolf. — Pokorno javljam, gospon major, to je bilo ovak... — Vi ste Čeh! — derao se dalje bojnik Wolf— vi ste se presvukli u rusku odoru! — Pokorno javljam, gospon major, da to sve odgovara istini. Ja sam zbiljam sretan da se gospon major smesta uživil u moju situaciju. Može biti da naši već negde vodiju bitku, a ja bi ovde mogel zabadav prorajtati ćeli rat. Ja bi prosil, gospon major, da vam još jednom sve po redu objasnim.

_- Dosta — reče bojnik Wolf, pozva dvojicu vojnika i naredi da smjesta ovog vojnika odvedu u glavnu stražarnicu, a sam je, s još jednim časnikom, krenuo polako za Švejkom i pritom u razgovoru razmahivao rukama. U svakoj njegovoj je rečenici bilo nešto o češkim psima, a onaj je drugi časnik kroz ovu govoranciju osjetio veliku bojnikovu radost što je svojom pronicavošću pronašao jednu od onih ptičica,o čijoj se veleizdajničkoj djelatnosti iza granice već nekoliko mjeseci obavješćuju zapovjednici vojnih jedinica strogo pov jerljivim dokumentima, jer je naime utvrđeno: da neki preb jezi iz čeških pukovnija zaboravljaju svoju prisegu, stupaju u redove ruske vojske i služe neprijatelju, čineći mu timenaročito velike usluge u izvidničkoj službi. Austrijsko ministarstvo unutarnjih poslova još uvijek je tapkalo u tami, glede utvrđivanja postojanja nekih vojnih organizacija koje su bile sastavljene od prebjega na rusku stranu. Još ništa pouzdano nije znalo o revolucionarnim organizacijama u inozemstvu, pa su zapovjednici bataljuna tek u kolovozu, na liniji Sokal-Milijatin-Bubnovo dobili povjerljiva i tajna izvješća, u kojima je stajalo da je bivši aus trijski profesor Masarvk1 pobjegao preko granice, gdje vodi propagandu protiv Austrije. Nekakav budalaš iz divizije dopunio je tu zapovijed ovim nalogom: »U slučaju uhićenja, predvesti bez odlaganja stožeru divizije!« Ovo posebno napominjem gospodinu predsjedniku, neka zna kakve su mu zasjede i zamke bile postavljane između Sokala-Milijatina i Bubnova. U to vrijeme bojnik Wolf još nije ni pojma imao o tome što to zapravo spremaju Austriji njezini prebjezi koji su kas nije, susrećući se u Kijevu i drugdje, na pitanje: »Što radiš ovdje?«, odgovarali veselo: »Izdao sam Njegovo Veličanstvo cara«. O tim prebjeglim špijunima znao je samo iz tih povjer1

• Prvi predsjednik ČeJke republike T. G. Masarvk (pm.)

687 686

ljivih izvješća, a sada mu je jedan, kojega upravo sprovod u glavnu stražarnicu, tako lako upao u zamku. Bojnik Wolf bio je malčice tašt čovjek koji je zamišljao kako će ga s više» mjesta pohvaliti i odlikovati zbog njegove budnosti, onreznosti i nadarenosti. Prije no što su stigli u glavnu stražarnicu bio je uvjeren kako je pitanje: »Tko zna njemački?«, postavio namjerno, jer mu se odmah, prigodom smotre zarobljenika, upravo ovaj tip učinio sumnjivim. Časnik koji ga je pratio kimao je glavom i izjavio da bi možda ipak trebalo o zarobljeniku obavijestiti zapovjedništvo garnizona radi daljnjeg postupka i prebacivanja optuženog na viši vojni sud, jer nikako ne bi bilo dobro ono što namjerava gospodin bojnik, da se optuženi sasluša u glavnoj stražarnici, a poslije toga odmah iza stražarnice i objesi. On će biti obješen ali pravnim putem, po propisima vojnog suda, nakon potankog saslušavanja prije vješanja, kako bi se utvrdila veza s drugim sličnim zločincima. Tko zna što se iz svega toga još može izleći? Bojnik Wolf postao je odjednom nepopusdjiv; u njemu se pojavila dotad skrivena tupost, tako da je izjavio da će, na svoj rizik, dati smjesta objesiti tog prebjeglog špijuna. On si to, uostalom, može dozvoliti jer ima veze i poznanstva na visokim položajima, pa mu je sve svejedno. Ovdje vrijede pravila kao i na bojištu. Da su ga uhvatili odmah iza bojišnice, saslušali bi ga i smjesta objesili, a ne bi oko toga izvodili nikakvu paradu. Uostalom, gospodin satnik ipak zna da zapovjednik u ratnom području, svaki zapovjednik koji je po činu iznad satnika, ima pravo objesiti svakog sumnjivca. Bojnik Wolf je, naravno, malo pobrkao to što se tiče pravomoćnosti zapovjednikovih odluka o izvršenju kazne vješanjem. U istočnoj Galiciji, kako se približavala bojišnica, ta se ovlast sve više i više spuštala na niže i niže činove dok se napokon nisu dogodili slučajevi da je, recimo kaplar, zapovjednik ophodnje, dao objesiti dvanaestogodišnjeg dječaka koji 688

mu je bio sumnjiv jer je u napuštenom i opljačkanom selu, u srušenoj kolibi, kuhao kore od krumpira. Tako je i prepirka između satnika i bojnika pomalo dobivala na težini. _ Nemate na to pravo — vikao je Ijutito satnik — ovaj će biti obješen na temelju presude vojnog suda. ._ Bit će obješen bez presude — siktao je bojnik Wolf. Švejk, kojega su vodili ispred i koji je čuo čitav ovaj zanimljivi razgovor, svojoj pratnji nije rekao ništa osim: .— Isti drek, drugi pakung. Tak smo se i mi isto jednom u gostioni »Na Zavadilki« u Libnu svadili da li da nekakvog klobučara Vašaka, koji je uvek izaziva! nered na zabavama, hitimo van odmah čim se pojavi na vratima, ili da ga izbacimo kad si naruči pivu, plati i popije, ili da mu damo nogu kad otpleše prvi ples. Birtaš nas je nagovaral da ga hitimo na polovici zabave, kad već napravi nekakvi račun koji bu moral odmah platiti, a onda z njim van. A znate kaj nam je taj lopov napravil? Ni došel. Kaj sad na to velite? Oba vojnika koji su bili odnekud iz Tirola odgovorili su istovremeno: — Nix bohmisch.1 — Verstehen Sie deutsch?2 — pitao je mirno Švejk. — Jawohl — odgovorila su obojica, našto Švejk primijeti: — To je dobro, barem se medu svojima ne bute zgubili. Tijekom ovih prijateljskih razgovora došli su do glavne stražarnice gdje su bojnik Wolf i satnik nastavili raspravu o Švejkovoj sudbini, dok je Švejk skromno sjedio straga na klupici. Bojnik Wolf se konačno ipak priklonio satnikovu mišljenju da ovaj čovjek mora visjeti tek poslije procedure koja se ljupko naziva, »pravni put«. Da su pitali Švejka što on o tome misli, taj bi im rekao: !• Ništa češki (njem.) 2. Razumijete li njemački? (njem.,

689

— Meni je jako žal, gospon major, to kaj vi imate vis' čin od kapetana, ali gospon kapetan je u pravu. Svaka pre. nagljenost škodi. Jednom je u Okružnom sudu u Pragu jedan sudac poludel. Dugo se na njemu niš nije vidio, dok to nije puknulo na jednoj raspravi o nekoj uvredi časti Neki Znamenaček, kome je kapelan Hortik na vjeronauku išćuškal sina, rekel je tom Hortiku kad ga je posle srel na ulici: »Stoko jedna, gade crni, pobožni blesane, svinjo crna, jarac popovski, oskvrnitelju Kristovog nauka, licemjeru i šarlatane u popovskoj mantiji!« Taj ludi sudac bil je jako pobožni čovek. Imal je tri sestre i sve tri su bile kuharice kod župnika, a sudac je njihovoj deci bil krsni kum, pa ga je sve to tak rasrdilo da je odjednom zgubil razum i počel se derati na optuženoga: »U ime Njegova Veličanstva cara i kralja osuđujete se na smrt vješanjem. Protiv presude nema priziva. Gospodine Horaček! — pozvao je sudsku stražu — odvedite ovog ovdje gospodina i objesite ga tamo, znate, gdje se klofaju tepisi, a onda se vratite, dobit ćete za pivo!« Jasno da su gospon Znamenaček i taj sudski stražar ostali stajati ko ukopani, ali sudac je lupil z nogom i proderal se: »Jeste li čuli, ili niste?!« Taj se sudski stražar tak prepal, da je već odvlekel gospona Znamenačeka dolje i da ni bilo advokata koji se u to umešal i pozval hitnu pomoć, ne znam kak bi to ispalo s tim gosponom Znamenačekom. Kad su gospona suca rivali u kola hitne pomoći još je vikal: »Ako ne nađete štrik, objesite ga za plahtu, a poslije ćemo to odbiti od polugodišnjeg obračuna...« Svejk je, dakle, bio predveden u garnizonsko zapovjedništvo nakon što je bio potpisan zapisnik koji je sastavio bojnik Wolf, a u kojem je stajalo da se Svejk, kao pripadnik austrijske vojske, svjesno i bez ikakva pritiska presvukao u rusku odoru i iza bojišnice bio uhvaćen od mjesne žandarmerije kada su se Rusi već povlačili. Sve je to bila sveta istina i Svejk, kao pravi poštenjak, protiv toga nije mogao prosvjedovati. Kada je prigodom sastavljanja zapisnika pokušavao s nekoliko rečenica dopuniti izvještaj koji bi mogao donekle objasniti situac690

iju, odmah bi se čula stroga zapovijed gospodina bojnika: '_ —. Jezik za zube, nisam vas ništa pitao! Stvar je potpuno jasna. Svejk bi poslije uvijek salutirao i izjavio: ._ Pokorno javljam, da držim jezik za zubima i da je stvar potpuno jasna. Kasnije, kad je već bio predveden u zapovjedništvo -gar nizona, odvukli su ga u nekakvu rupu gdje je ranije bilo skladište riže i ujedno pansion za miševe. Svugdje po podu bilo je rasute riže, miševi ga se uopće nisu bojali i veselo su trčkarali naokolo kupeći zrnca. Svejk je morao otići po slamaricu, a kad se obazreo po tami, vidio je da se u njegovu slamaricu tog trenutka useljava jedna cijela mišja obitelj. Nije bilo nikakve sumnje da žele načiniti novo gnijezdo ovdje, na razvalinama slave istrunule austrijske slamarice. Svejk je počeo lupati šakama po zaključanim vratima, došao je nekakav kaplar, Poljak, i Svejk je zamolio da ga odvedu u drugu prostoriju jer bi inače mogao zgnječiti miševe u svojoj slamarici i tako nanijeti štetu vojnom imetku, budući da sve što se nalazi u vojnim skladištima pripada vojnom vlasništvu. Poljak je djelomično razumio, pa je priprijetio Svejku šakom pred zatvorenim vratima, spomenuvši nekakvo »dupe zasranne«, i udaljio se uzrujano mrmljajući o koleri kao da ga je Svejk bogzna kako uvrijedio. Svejk je noć proveo mirno jer miševi nisu pretjerano na njega navaljivali, a vjerojatno su imali svoj noćni program koji su održavali u obližnjem skladištu vojničkih kabanica i kapa, koje su grickali u sigurnosti, bez opasnosti, jer se intendantura tek nakon godinu dana sjetila i uvela u vojna skladišta vojne mačke, bez prava na mirovinu, koje je intend 1 antura vodila u rubrici »K. u. k. Millitarmagazinkatze« . Ova mačja služba bila je, u stvari, obnavljanje one stare institucije koja je bila ukinuta nakon rata šezdesetšeste godine. Ranije, '&•" l. Carska i kraljevska magazinska značka (njem.)

691

još za Marije Terezije, u ratna su vremena također uvodili mačke u vojna skladišta, kada su gospoda intendanti sve svoje prevare s odorama pokušavali prebaciti na nesretne miševe. C. i k. mačke u mnogim slučajevima nisu izvršavale svoju dužnost, pa se tako dogodilo da su jednom, u vrijeme cara Leopolda, u vojnom skladištu na Pohofelcu, na temelju presude vojnog suda objesili šest mačaka dodijeljenih vojnom skladištu. Ja znam da su se tada svi oni koji su nešto imali s tim vojnim skladištem osmjehivali ispod brka... S jutarnjom kavom Svejku su u rupu gurnuli i nekakvog čovjeka u ruskoj vojničkoj bluzi i u ruskom vojničkom ka putu. Čovjek je govorio češki s poljskim naglaskom. Bio je to jedan od onih nitkova koji su radili za kontrašpijunažu pri armijskom zboru, a čije se zapovjedništvo nalazilo u Pfemvšlu. Bio je član vojne tajne policije i nije mu bilo baš previše stalo da rafinirano prijeđe na ispitivanje ŠVejka. Počeo je posve jednostavno: — Baš sam upao u krasnu svinjariju zbog vlastite nepažnje. Služio sam u 28. pukovniji, odmah sam stupio Rusima u službu, a sad sam se dao ovako glupo uhvatiti. Prijavio sam se Rusima da ću ići u izvidnicu... Služio sam u 6. Kijevskoj diviziji. U kojoj si ti ruskoj pukovniji služio, kamarade? Čini mi se da smo se negdje u Rusiji morali vidjeti. Ja sam u Kijevu poznavao dosta Ceha koji su išli s nama na front kad smo prešli u rusku vojsku, ali sad se ne mogu sjetiti ni kako su se zvali, ni odakle su bili, valjda ćeš se ti sjetiti ne koga s kim si se tamo susretao; rado bih znao, tko je još tamo od naših iz 28. pukovnije. Umjesto odgovora, Švejk mu je brižno položio ruku na čelo, zatim mu opipao bilo, a na kraju ga odveo do prozorčića i zamolio da isplazi jezik. Čitavoj ovoj proceduri, taj se nitkov nije nimalo opirao, misleći, vjerojatno, da se 692

radi o nekim utvrđenim urotničkim znacima. Švejk je zatim počeo udarati o vrata, a kada je straža došla pitati zašto stvara j,uku, zamolio je na češkom i njemačkom da odmah pozovu doktora stoga što je ovaj čovjek kojeg su mu ugurali počeo bulazniti. Sve to ništa nije pomoglo; po toga čovjeka nitko nije došao. Ostao je ondje, posve je mirno i dalje nešto blebetao o Kijevu i o tome da je tamo sasvim sigurno vidio Svejka kako maršira medu ruskim vojnicima. — Vi ste se sigurno napili močvarne vode — rekao je Švejk — ko onaj naš mladi Tvnecki, inače razumni čovek; jednom je otišel na put i došel čak do Italije. I isto tak o ničem drugom ni govoril nego samo o toj Italiji, da je tam samo zmazana močvarna voda i da nema drugih znamenitosti. I dobil je od te zmazane močvarne vode groznicu. To bi ga vlovilo četri puta na godinu. Na Sisvete, na Sv. Josipa, na Petra i Pavla i na Uzašašće Djevice Marije. Kad bi ga to ćopilo, onda je sve ljude, potpune strance, isto tak prepozna-val ko i vi. Tak bi, naprimer, u tramvaju oslovil nekoga jer da ga pozna, da su se vidli na kolodvoru u Beču. Za sve ljude koje je susreta! na ulici govoril je da ih je, ili videl na kolodvoru u Milanu, ili da je z njima sedel u Grazu u Gradskom podrumu, uz vino. Ako bi ga ta močvarna groznica uhvatila u birtiji, onda je poznaval sve goste, jer ih je, kak je govoril, videl na parobrodu za Veneciju. Protiv toga ni bilo nikakvog drukčeg leka, nego onak kak je to delal neki novi bolničar u Katefinkama. Dobil je na skrb jednog koji je bil trknut u glavu, a koji ćeli božji dan niš drugo ni delal nego je samo sedel u vuglu i brojil: jen, dva, tri, četri, pet, šest, a onda opet ispočetka, jen, dva, tri, četri, pet, šest. Bil je to neki profesor. Taj je bolničar od besa skoro iskočil iz kože kad je videl da taj luđak nikak nemre preskočiti tu šesticu. Prvo je počel z njim fino, da bi ovaj rekel: »Sedam, osam, devet, deset«. Al, ma kakvi! Taj se profesor na to ni osvrtal ni za dlaku. Sedi si on u vuglecu i broji: »jen, dva, tri, četri, pet, šest« I onda ispočetka 693

»Jen, dva, tri, četri, pet, šest!« Bolničaru je prekipelo, skočil i na svog pacijenta, i kad je ovaj rekel šest, opalil mu je ćušku-»A ovo ti je sedam, a ovo ti je osam, devet, deset.« Kolko bro jki, tolko ćuški. Profesor se vlovil za glavu i pita, da gde se to nalazi. Kad su mu rekli da je u ludnici, setil se je svega: da je dospel do ludnice zbog nekakve komete za koju je izračuna! da bu se pojavila druge godine, 18. srpnja u 6,00 sati ujutro, a neki su mu dokazali da je ta njegova kometa izgorela pred nekolko miliona godina. Tog sam bolničara poznaval. Kad je profesor skroz došel k sebi i kad su ga pustili, uzel ga je k sebi za slugu. On ni imal nikakvog drugog posla osim da svako jutro opali gosponu profesoru četri fliske, kaj je i delal savesno i točno. — Ja znam sve vaše poznanike iz Kijeva — neumorno je nastavio agent-provokator dužnosnik kontrašpijunaže — da nisu tamo s vama bili jedan debeli i jedan, takav, mršavi? Sad ne znam kako su se zvali, ni iz koje su bili pukovnije... — Niš se ne uzrujavajte — tješio ga je Svejk — to se svakome može dogoditi da se nemre setiti svih debelih, ni svih mršavih kak se zoveju. Mršave ljude je uopće teže zapamtiti, zato jer ih je većina na svetu. Oni tvore većinu, kak se to veli. — Kamarade — žalosno se odazvala C. i k. ništarija — ti mi ne vjeruješ. A ionako nas čeka ista sudbina. — Zbog toga i jesmo vojnici — rekao je Švejk nemarno — zbog toga su nas mame i rodile, da bi nas rastrgali na komadiće, čim nas oblečeju u monduru. A mi to rado delamo jer znamo da naše kosti ne budu zabadava strulile. Mi burno pali za cara i njegovu familiju, za koju smo i osvojili Hercegovinu. Od naših kosti budu delali koštani ugljen za šećerane. O tome nam je već pred nekolko let pripovedal gospon lajtant Zimmer. »Svinjska bando — govoril je —- veprovi nepismeni, suvišni indolentni majmuni, pletete s tim nogetinama, ko da i nemaju nikakvu cijenu. Ako nekad i poginete u ratu, od svake vaše noge napravit će pola kilograma koštanog ugljena, a od ruku i nogu zajedno, možda i više 694

A dva kilograma i onda će kroz vas filtrirati u šećeranama 'ećer, idioti jedni. Vi ni ne znate kako ćete poslije smrti biti korisni svojim potomcima. Vaša djeca pit će kavu zaslađenu šećerom koji je prolazio kroz vaše kosti, blesavci«. Ja sam se zamislil, a on odmah na mene, da o čem razmišljam. »Pokorno javljam — velim — mislim si da je taj koštani ugljen od gospode oficira sigurno puno skuplji nego od običnih vojnika.« Dobil sam tri dana samice. Švejkov je cimer pokucao na vrata i dogovarao se nešto sa stražarom, a onda je ovaj nešto doviknuo u ured. Začas je po Švejkovog cimera stigao nekakav stožerni narednik i Švejk je opet ostao sam. Na odlasku šljam je glasno rekao stožernom naredniku pokazujući na Svejka: — To je moj stari kamarad iz Kijeva. Puna dvadeset i četiri sata Švejk je bio sam, osim onih trenutaka kada su mu donosili hranu. Noću se uvjerio da su ruski vojnički kaputi topliji i veći od austrijskih, i u to da nije nimalo neugodno ako miš njuška uho usnulog čovjeka. Švejku je to sličilo na nježan šapat iz kojeg su ga probudili kada su u sam osvit došli po njega. Švejk ni danas nije u stanju opisati kakav je zapravo bio sastav suda pred koji su ga, u to tužno jutro, odvukli. Nije bilo sumnje da se radilo o vojnom sudu. Zasjedao je čak i nekakav general, pa pukovnik, bojnik, natporučnik, narednik i neki pješak koji, zapravo, ništa drugo nije ni radio nego drugima palio cigarete. Svejka nisu puno ispitivali. Onaj bojnik pokazao je nešto više zanimanja od ostalih. Govorio je češki. — Vi ste izdali Njegovo Veličanstvo cara! — izderao se na Svejka. — Jezušmarija, a kad? — viknuo je Švejk — ja da sam izdal cara, našeg najsjajnijeg monarha, zbog kojeg sam već tolko pretrpel?! 6f — Ostavite se gluposti — rekao je bojnik. .f
— Pokorno javljam, gospon major, da nije glupost izdati Njegovo Veličanstvo cara. Mi vojnici, dali sm prisegu Njegovom Veličanstvu caru na vjernost, a ja sam tu prisegu, kak su pevali u kazalištu, kao vjerni muž i ispunil — Evo, ovdje — rekao je bojnik — ovdje su dokazi vaše krivnje i cijela istina. Pokazao je obiman svežanj papira. Muškarac kojeg su bili podmetnuli Švejku pružio je glavni dokazni materijal. — Znači, vi ne priznajete? — upitao je bojnik — a sami ste potvrdili da ste se dobrovoljno presvukli u rusku odoru, i to kao pripadnik austrijske vojske. Još jednom vas, posljednji put, pitam: Da li vas je netko na to prinudio? — Napravil sam to bez prinude. — Dragovoljno? — Dobrovoljno. — Bez pritiska? — Bez pritiska. — Znate li vi da ste izgubljeni? — Znam, iz 91. regimente me već sigurno tražiju, ali dopustite, gospon major, malu primedbu o tome kak se ljudi dobrovoljno presvlačiju u tuđe oprave. 1908. godine, negde u srpnju, knjižar Božeteh iz Prične ulice u Pragu kupal se kod Zbraslava u starom rukavcu Berounke. Odelo si je ostavil kod vrbe i jako se veselil kad je posle k njemu u vodu došel još jedan gospon. Reč po reč, škakljali su se, špricali i tunkali, sve do navečer. A onda je taj nepoznati gospon izišel iz vode prvi, jer da mora ići na večeru. Gospon Božeteh je ostal još malo sediti u vodi, a onda je otišel po odelo ispod vrbe, al umesto svog odela našel je podrapanu prosjačku opravu i papirić: »Dugo sam razmišljal: hoću-neću, kad srno se već tak lepo zabavljali u vodi, a onda sam ubral tratinčicu i posljednja otrgnuta latica bila je — hoću! I zato sam svoje krpe zamenil za vaše odelo. Ne morate se bojati to obleći. Prije tjedan dana, u Dobfiši, zaprašene su protiv ušiju. Drugi put bolje pazite na onog s kim se kupate. U vodi svaki goli čovjek izgleda ko zastupnik, a može to biti i ubica. Vi isto 696

alc ne znate s kim ste se kupali. A kupanje je bilo dobro. Voda je navečer najbolja. Uđite u vodu još jednom, kak bi došli k sebi.« Gosponu Božetehu niš drugo ni preostalo nego pričekati noć da padne mrak, da se obleče u te prosjačke Lpe i krene prema Pragu. Izmical se glavnoj cesti, išel je prek polja po stazicama i onda se srel sa žandarskom patrolom iz Chuchle, koja je njega, skitnicu, zgrabila i drugi dan otpelala u Zbraslav na Okružni sud. Pa svaki je mogel reći da je Jozef Božeteh, knjižar iz Prične ulice broj 16, u Pragu. Zapisničar koji je slabo razumio češki shvatio je da optuženi odaje adresu svoga suradnika i zato je još jednom upitao: »Ist daš genau, Prag. No 16, Josef Božeteh?«1. — Dal još tam stanuje, to ne znam — odgovorio je Švejk — onda, te 1908. godine tam je stanoval. Jako lepo je uvezival knjige, ali jako dugo zato jer je prvo moral sve pročitati, a onda ih je prema sadržaju uvezival. Ak je denul na knjigu crne korice, onda to više niko nije ni moral čitati. Odmah je znal da je u tom romanu sve loše ispalo. Želite još nekaj o njemu? Da ne zaboravim, svaki dan je sedel »Kod Fleka«, i pripovedal je sadržaj svih knjiga koje je upravo dobil na uvez. Bojnik je pristupio zapisničaru, nešto se s njim došaptavao, a ovaj je kasnije u tim spisima precrtao adresu novog, navodnog zavjerenika, Božeteha. Poslije toga, ovaj čudnovati sud nastavio je rad na način prijekog suda, što je režirao predsjedavajući, general Fink von Finkenstein. Kao što je nekome strast skupljati kutijice od šibica, tako je ovome gospodinu bila strast organiziranje prijekih sudova, premda je to u većini slučajeva bilo u suprotnosti s vojnim sudskim postupkom. Taj je general govorio da mu ne treba nikakvih istražitelja, da će sve dokaze sam prikupiti i da za tri sata svaki tip mora visjeti. Dok je bio na bojištu kod njega nikada nije vladala oskudica u prijekim sudovima. '• Je li točno, Prag br. 16, Josef Božeteh?

697

• Kao što netko mora redovito, svakodnevno odigrati par tiju šaha, bilijara ili marijaša, tako je i taj čuveni general sva kodnevno sastavljao prijeke vojne sudove, predsjedavao im i s velikom ozbiljnošću i radošću optuženome objavljivao mat. Kad bi čovjek bio sentimentalan, tada bi napisao da je ovaj čovjek imao na savjesti priličan broj ljudi, osobito ondje na istoku gdje se, kao što je govorio, borio s velikoruskom agitacijom medu galicijskim Ukrajincima. No, s njegovog stajališta nikako ne možemo govoriti da je ikoga imao na savjesti. Ona kod njega jednostavno nije ni postojala. Kada bi na temelju presude svoga prijekog suda dao objesiti učiteljicu, učitelja, popa, cijelu obitelj, vraćao se mirno u svoj stan kao što se strastveni igrač marijaša mirno vraća iz gostionice kući i razmišlja o tom kako je dobio kontru, kako je onda on dao rekontru, oni suprakontru, on tuti, pa oni i na to odgovorili, a on onda svejedeno dobio, i imao sto sedam. Vješanje je držao nečim jednostavnim i prirodnim, nekakvim kruhom nasušnim, pa je za vrijeme čitanja presude vrlo često zaboravljao cara i više nije govorio »U ime Njegovog Veličanstva osuđujete se na smrt vješanjem«, već je izjavljivao: »Osuđujem vas«. Ponekad bi i u vješanju pronalazio kakvu komičnu stranu, o čemu je također pisao svojoj supruzi u Beč: »... ili, naprimjer, draga moja, ne možeš ni zamisliti kako sam se prošli f ut smijao, kada sam prije nekoliko dana osudio nekog učitelja zbog špijunaže. Imam izvježbanog čovjeka koji to vješa, ima već priličnu praksu, on je neki narednik koji to radi iz sporta.. Bas sam bio u svome šatoru, kad je nakon presude došao taj narednik k meni i pita me, gdje da objesi tog učitelja. Rekao sam mu da može na najbližem drvetu, pa sada zamisli tu komičnu situaciju'-bili smo nasred stepe gdje se, dokle je pogled sezao, ništa drugo nije vidjelo osim trave, a na milju daleko ni jednog drveta, no naredba je naredba, pa je zato narednik uzeo učitelja sa sobom 698

njom pođoše tražiti drvo. Vratili su se tek navečer ali — opet s tim učiteljem . N arednik je došao k m eni i opet m e pita: »Na što da objesim tog tipa?« Prekorio sam ga rekavši daje moj nalog glasio: »Na najbližem drvetu.« Rekao je da će onda opet ujutro probati, a ujutro je došao sav blijed, i kaže da mu je do jutra učitelj pobjegao. M eni se to učinilo tako smiješnim da sam oprostio svima koji su ga čuvali, a još sam i napravio vic od toga daje, vjerojatno, taj učitelj sam otišao potražiti kakvo drvo. Tako, vidiš draga moja, ovdje nam uopće nije dosadno i reci m alom Vilim eku da ga taticapusi i da će mu uskoro poslati živog Rusa na kojem će Vilim ekkao jahati na konjiću. Još se, draga moja, sjećam jednog smiješnogkad slučaja smo vješali nekakvog Židova zbog špijunaže. Frajer seum putem iješao medu nas, iako nije imao što među nama tražiti, ispričavao i se da prodaje cigarete. Dakle, visio je, ali samo nekoliko sekundi, jer nam se uže pretrgnulo i on je pao dolje, ali je smjesta došao k sebi i počeo vikati na mene: »Gospodine generale, ja dom idema, već ste m e objesili, a prem a zakonu ne mogu biti za stvar jednu dvaput obješen«. Počeo sam se smijati, pa smo Židova pustili. Kod nas je, draga moja, veselo...«

Kada je general Fink postao zapovjednikom garnizona utvrde Pfemyšl, nije više imao toliko prilika za priređivanje sličnih cirkusa, pa se stoga s velikom radošću prihvatio Svejkova slučaja. Svejk je, dakle, stajao pred tim tigrom koji je sjedio na Čelu dugog stola, pušio cigaretu za cigaretom, naređivao da mu prevode Svejkove odgovore i suglasno kimao glavom. Bojnik je dao prijedlog da se u brigadi telegrafskim upitom utvrdi gdje se nalazi 11. pohodna satnija 91. pukovnije, kojoj, prema vlastitim izjavama, pripada optuženi. General se tomu usprotivio izjavivši da se time usporava rad prijekog suda i poništava njegov smisao. Jer ipak, postoji potpuno priznanje optuženog da je obukao rusku odoru, zatim jedno važno svjedočenje u kojem je optuženi priznao da je bio u Kijevu. Stoga predlaže da se povuku na vijećanje kako bi presuda mogla biti izrečena i odmah izvršena. 699

Bojnik je, međutim, ustrajao na svome da se mora utvrd' ti identitet optuženoga, jer je čitav slučaj politički neobičn važan. Utvrđivanjem njegova identiteta mogle bi se otkrit' daljnje veze optuženoga s njegovim bivšim prijateljima n postrojbe kojoj je pripadao. Bojnik je bio romantični sanjar. Govorio je još o tome da se u stvari traže nekakve niti i da nije dovoljno samo čovjeka osuditi. Osuda je rezultat određene istrage, a koja u sebi sadrži niti, dok ove niti... nikako se nije mogao izvući iz tih niti, ali svi su ga razumjeli i s odobravanjem kimali glavom, pa čak i general kojemu su se te niti toliko svidjele da je zamišljao kako na bojnikovim nitima vise novi prijeki sudovi. Zato više i nije prosvjedovao protiv toga da se u brigadi provjeri pripada li Švejk zaista 91. pukovniji, kada je otprilike prešao Rusima, i za vrijeme kojih operacija 11. pohodnog bataljuna. Za čitavo vrijeme te rasprave, Švejk je na hodniku bio pod stražom dva bajuneta. Zatim su ga opet predveli sudu i još jednom upitali kojoj pukovniji zapravo pripada. Poslije su ga odveli u garnizonski zatvor. Kada se nakon neuspjelog prijekog suda vratio kući, general Fink je legao na otoman i razmišljao kako da ubrza čitav postupak. Bio je čvrsto uvjeren da će odgovor ubrzo stići, ali da to ipak nije ona brzina kojom su se mogli dičiti njegovi prijeki sudovi, jer poslije suđenja slijedi još i duhovna utjeha optuženog, čime se izvršenje presude nepotrebno odgađa za dva sata. »Zapravo je svejedno — pomislio je general Fink —možemo mu podijeliti tu duhovnu utjehu unaprijed, pnje presude i prije nego što dođu obavijesti iz brigade. Tako i tako će visjeti.« General Fink je naredio da mu pozovu vojnog svećenik3 Martineca. 700

Bio je to neki nesretni vjeroučitelj i kapelan odnekud iz Moravske, koji je služio kod nekog tako ogavnog župnika ja je radije otišao u rat. Bio je to odista pobožan čovjek koji se sa žaljenjem u srcu sjećao svoga župnika koji je polagano, ali sigurno, srljao u propast. Sjetio se kako njegov župnik loče šljivovicu kao smuk i kako mu je jednom noću, na silu, gurao u postelju nekakvu ciganku, skitnicu, koju je našao u selu kada je teturao iz pecare. Vojni je svećenik Martinec zamišljao da će kroz službu dijeljenja duhovne utjehe ranjenima i umirućima na bojištu iskupiti grijehe svoga razvratnog župnika koji ga je, vraćajući se noću kući, bezbroj puta probudio i govorio mu: — Jeniček, Jeniček! Debela cura, to je sav moj život. No, njegove se nade nisu ispunile. Bacali su ga po garnizonskim zatvorima gdje nije imao nikakvog drugog posla nego jednom u četrnaest dana prije mise održati u garnizonskoj crkvi propovijed vojnicima, te odolijevati iskušenjima koja su dolazila iz oficirskog kasina, gdje su se vodili takvi razgovori da su u usporedbi s njima debele cure njegovog župnika bile nevina molitvica anđelu čuvaru. Obično bi bio pozvan generalu Finku u vrijeme velikih vojnih operacija na bojištu kada bi se morala proslaviti neka pobjeda austrijske vojske, a general Fink je s jednakom ljubavlju režirao svečane poljske mise, kao što je to činio i s prijekim sudovima. Taj gad Fink bio je takav austrijski domoljub da se nije ni molio za pobjedu njemačkog ili turskog oružja, već isključivo austrijskog. Kada bi Nijemci negdje pobijedili Francuze ili Engleze, popratio bi to potpunom šutnjom s oltara. No, neznatna pobjeda austrijske izvidničke ophodnje nad ruskom predstražom, izvojevana nakon običnog Čarkanja, a što bi stožer napuhao u golemi mjehur od sapunice koji se pretvarao u poraz čitavog ruskog vojnog zbora, potaknula bi generala Finka na svečane službe Božje, tako da je nesretni vojni svećenik Martinec imao dojam da je general Fink ujedno i vrhovni poglavar katoličke crkve u Pfemvšlu. 701 t i,

General Fink također je odlučivao i o tome kakav će biti ceremonijal prilikom takve mise, a uvijek je priželjkivao nešto s oktavom, poput svečanosti na Tijelovo. Kada se već završilo podizanje u misi, imao je običaj na vježbalište dokaskati na konju i pred oltarom triput viknuti: »Hura — hura — hura!« Vojni svećenik Martinec, duša pobožna i pravedna, jedan od malobrojnih koji su još vjerovali u Boga, nerado je odlazio generalu Finku. Nakon svih instrukcija koje je dobivao od zapovjednika garnizona, general Fink bi mu uvijek natočio kakvu žesticu, a onda bi mu pripovijedao najnovije anegdote iz najglupljih knjižica koje je za vojsku izdavao »Lustige Blatter«. Imao je čitavu knjižnicu takvih svezaka s glupim nazivima kao: »Humor u naprtnjači za oči i uši«, »Hindenburgove anegdote«, »Hindenburg u ogledalu humora«, »Druga naprtnjača puna humora napunjena od Felixa Schlempera«, »Iz našeg gulaš-kanona«, »Sočni granatni šrapneli iz rovova«, ili ovakve idiotarije: »Pod dvostrukim orlom«, »Bečki odrezak iz C. i k. poljske kuhinje, podgrijao Artur Lokesch«. A ponekad mu je pjevao iz zbirke veselih vojničkih pjesama »Wir miissen siegen«1, pri čemu mu je neprestano nalijevao kakvu žesticu i prisiljavao vojnog svećenika Martineca da s njim pije i urla. Zatim je pripovijedao gadarije, dok se Martinec s tugom u srcu prisjećao svoga župnika koji nimalo nije zaostajao za generalom Finkom što se tiče masnih izraza. Svećenik Martinec s užasom je primijetio da što češće odlazi generalu Finku sve više moralno propada. Nesretniku su počeli goditi likeri koje je pio kod generala, a i generalovi razgovori počeli su mu se malo-pomalo sviđati, javljale su mu se razvratne slike, a zbog rakije jarebikovače, kontušovke i paučine na bocama starog vina koje mu je nudio general Fink, zaboravljao bi na Gospodina Boga, a među redovima brevijara plesale su mu cure iz generalovih priča. 1. Mi moramo pobijediti

702

'.f '»V/*MtW'.J•$»«*».

Odvratnost prema posjetima generalu pomalo je nestajala. General je zavolio svećenika Martineca koji mu se u - pr vom trenutku činio kao nekakav sveti Ignacije Lojola, a koji se malo-pomalo prilagodio generalovoj okolini. Jednom je general pozvao k sebi dvije sestre iz poljske bolnice koje ondje zapravo nisu ni radile, ali su tamo bile zapisane zbog plaće, a svoje prihode poboljšavale boljom prostitucijom kao što je već bilo uobičajeno u ta teška vremena. Pozvao je vojnog svećenika Martineca koji je već tako duboko pao u đavolske zamke, da je nakon pola sata zabave već izredao obje dame, pri čemu je tako rikao da je na divanu zaslinio čitav jastuk. Zatim si je dugo vremena spočitavao taj razvratni čin, a nije se mogao iskupiti ni time što je te noći, vraćajući se kući, klečao u parku greškom pred spomenikom graditelja i gradonačelnika, mecene, gospodina Gragowskog koji je osamdesetih godina imao velikih zasluga za Pfemvšl. Samo se odjek koraka vojne ophodnje miješao s njegovim usrdnim riječima: — Ne osudi, Gospode, službenika svojega jer ni jedan čovjek nije pravedan pred licem Tvojim, ako mu ne daš oprost svih grijeha, neka mu ne bude teška osuda tvoja! Pomoć tvoju molim i u ruke tvoje, Gospode, predajem duh svoj. Otada se Martinec nekoliko puta pokušavao odreći svih zemaljskih užitaka. Kada bi ga pozvali generalu Finku, ispričavao se da je pokvario želudac, smatrajući ovu laž nužnom kako mu duša ne bi iskusila paklenih muka jer je u isto vrijeme držao da vojnička disciplina zahtijeva, ukoliko vojnom svećeniku general naredi: »Loči prijatelju!«, da ovaj i loče već iz samog poštovanja prema nadređenom. Ponekad mu to, doduše, nije polazilo za rukom, osobito kad bi general nakon svečanih poljskih misa priređivao još svečanije žderačine na račun garnizonske blagajne, što su kasnije u računovodstvu nekako skalupili, ne bi li se i oni o nešto ogrebli. Martinec bi tada uvijek zamišljao da je mor703

alno pokopan pred licem Gospodinovim i tresao se zbo» toga. Poslije toga hodao je kao u bunilu, ne gubeći u tom kaosu vjeru u Boga i posve je ozbiljno počeo razmišljati o tome ne bi li bilo potrebno da se svakodnevno redovito bičuje. U sličnom je raspoloženju i sada primio generalov poziv. General Fink izašao mu je ususret ozarena lica i razveseljen. — Jeste li već čuli — vikao mu je već ususret — o mom prijekom sudu? Vješat ćemo jednog vašeg zemljaka! Na tu riječ »zemljaka« vojni svećenik Martinec pogledao je generala tužnim pogledom. Već je nekoliko puta odbio primjedbu da je Čeh, već je bezbroj puta objasnio da njihovoj moravskoj župi pripadaju dvije općine — češka i njemačka, i daje on toliko puta morao jedan tjedan držati propovijed za Čehe, a drugi tjedan za Nijemce, a stoga što u češkoj općini nema nikakve češke škole već samo njemačka, morao je podučavati vjeronauk u obje općine na njemačkom jeziku, pa zato on i nije nikakav Čeh. Taj je logički zaključak jednom dao povoda nekom bojniku da za stolom primijeti kako je taj vojni svećenik iz Moravske trgovina mješovitom robom. — Pardon — rekao je general — zaboravio sam da to nije vaš zemljak. On je Čeh, prebjeg, izdajica, služio je Rusima i visjet će. Ali zasada, samo zbog forme, utvrđujemo njegov identitet, no to ne smeta, odmah će visjeti, čim stigne telegrafski odgovor. Ponudivši feldkuratu da sjedne pored njega na divan, general je veselo nastavljao: — Kad ja imam prijeki sud, sve mora zaista odgovarati ovoj riječi »prijeki«, to je moj princip. Dok sam, još na početku rata, bio kod Lavova, postigao sam jednom i to da smo nekog tipa objesili tri minute nakon proglašenja presude. Bio je to, doduše, Židov, ali jednog smo Rusina objesili pet minuta nakon našeg vijećanja. General se dobrodušno nasmijao: i4«r 704

___ No, slučajno nijedan nije trebao duhovnu utjehu. Židov je bio rabin, a Rusin pop. Onaj slučaj je, doduše, drugačiji, ovdje se radi o tome da ćemo objesiti katolika. Pala vi mi ie na pamet fantastična ideja: kako se ne bi odugovlačilo, mu podijelite duhovnu utjehu unaprijed tako da se stvar, kao što sam već rekao, ne bi odugovlačila. General je pozvonio i naredio slugi: _ Donesi dvije iz one jučerašnje baterije! I puneći vojnom svećeniku vinsku čašu, reče mu bazno: lju _ Malo se utješite prije duhovne utjehe. ^ Kroz prozor s rešetkama, iza kojega je Švejk sjedio na vojničkom krevetu, u taj grozni čas odzvanjao je njegov pjevf| w . Mi vojnici prava smo gospoda nas ljube i cure od finoga roda Mi imamo love, plaćeni smo masno svugdje nanije dobro, svugdje nanije krasno Ča ra ra... ein, zwei...

705

II

Duhovna utjeha

Vojni svećenik Martinec nije ušao k Svejku u pravom smislu te riječi, već je k njemu dolepršao kao balerina na pozornicu. Nebeske čežnje i boca starog »Gumpoldskirchena« učinili su da se otac Martinec u tom dirljivom trenutku osjetio lakim kao pero. U tom ozbiljnom i svetom času činilo mu se da se približava Bogu, dok se zapravo približavao Svejku. Za njim su se zatvorila vrata, ostavili su ih same, pa je Svejku, koji je sjedio na krevetu, oduševljeno rekao: — Mili sinko, ja sam vojni svećenik Martinec. Čitavim putem, takvo oslovljavanje Švejka činilo mu se najprikladnijim i nekako očinski dirljivim. Svejk je ustao s postelje, bodro zatresao ruku vojnom svećeniku i rekao: — Jako mi je drago, ja sam Švejk, ordonanc 11. marškompanije 91. pukovnije. Nedavno su nam sastav premestili iz Brucka nad Litavom, čičnite se tu kraj mene, gospon feldkurat, i recite mi zakaj su vas zatvorili. Vi ste ipak u rangu oficira, pa vam gebira oficirski rešt u garnizonu, a ne ovo; pa ovaj je krevet pun uši. Doduše, nekad se i dogodi da neko ne zna u koji zatvor u stvari spada, jer se to ili popetlja PO uredima, ili se dogodi slučajno. Jednom sam, gospon feldkurat, sedel u pukovnijskom reštu u Budejovicama, a k meni su dopelali nekakvog kadetštelfertretera1. To vam je l- Kandidat za dočasnički čin (iskrivljeno njem.)

707

bilo nekaj slično ko feldkurat; nije ni pajcek a nije ni rn'v deral se na vojnike ko da je oficir, a kad bi nekaj naprav'l' zatvarali su ga s običnom vojskom. To su vam bili, gospon feldkurat, nekakvi bastardi tak da ih nisu primali u pod0 ficirsku kuhinju, a na vojničku hranu nisu imali pravo jer su po činu bili više od toga, a nije im pripadala ni oficirska kuhinja. Tada smo ih, na početku, imali valjda pet, a to vam je u kantini žderalo same sireke jer hranu nigde nisu dobili sve dok jednom ni došel obrlajtant Wurm i zabranil im i to jer da to ne odgovara dostojanstvu kadetštelfertretera, i da ne smiju ići u kaminu po klopu. A kaj su mogli napraviti kad ih u oficirsku kaminu nisu pustili? Visili su u zraku i nekolko dana su prošli hod po mukama, tak da je jedan skočil u Malšu, a jedan je pobegel iz pukovnije i za dva meseca je pisal u kasarnu da je u Maroku postal ministar vojske. Ostala su četri, jer su onog iz Malše živog upecali, jer je on, kak je bil uzrujan, zabo-ravil kad je tam skakal da zna plivati i da je položil ispit iz plivanja s odličnim uspehom. Onda su ga poslali u bolnicu, al ni tam nisu znali kaj bi z njim napravili, dal ga trebaju pokriti z oficirskom dekom ili z običnom, vojničkom. Onda su našli srednje rešenje, pa mu uopće nisu dali deku nego su ga zamotali u nekakvu mokru plahtu, tak da ih je za pol sata prosil da ga ponovo pustiju u kasarnu, a to je upravo bil taj kojeg su još celog mokrog zaprli k meni. Sedil je tam valjda tri dana, i užival je jer je tam dobival jesti, doduše zatvoreničku hranu, ali svejedno hranu, i bil je, kak se veli, na sigurnom. Peti dan su došli po njega, a on se za pol sata vrnul po kapu i plakal je od radosti. Rekel mi je: »Konačno je došla odluka o meni. Od danas ćemo mi kadetštelfertreteri biti zatvarani u glavnoj stražarnici medu oficirima, za hranu ćemo doplaćivati u oficirskoj kuhinji> ali dobit ćemo jesti tek kad se oficiri najedu, spavat ćemo s vojskom, kavu ćemo dobivati isto iz vojničke kuhinje, duhan ćemo dobivati s vojskom.« Tek se sada vojni svećenik Martinec pribrao do te mjere 708

fa je prekinuo Švejka rečenicom koja po svome sadržaju nije spadala u prethodni razgovor: v _ Da, da, mili sinko! Među nebom i zemljom postoje spone o kojima treba razmišljati čista srca i s potpunim povjerenjem u beskrajno milosrđe Božje. Dolazim ti, mili sinko, podijeliti duhovnu utjehu. Ušutio je, jer mu se sve to skupa učinilo nekako neprikladnim. Putem je sastavljao nacrt govora kojim će nesretnika navesti na razmišljanje o vlastitom životu i o tome kako će mu gore, na nebu, biti oprošteno ako se pokaje i pokaže učinkovito žaljenje. Sada je razmišljao kako nastaviti, ali Svejk ga je pretekao pitanjem da li ima cigaretu. Vojni svećenik Martinec nije još bio naučio puški. I to je bilo jedino što je, zapravo, sačuvao od prijašnjeg načina života. Pokatkad je kod generala Finka, kad je već bio malo nacvrcan, probao pušiti »Britanku«, ali dim mu je odmah izlazio, pri čemu je imao dojam da ga, stražareći nad njim, anđeo čuvar škaklja po grlu. — Ne pušim, mili sinko — odgovorio je Švejku neobično dostojanstveno. — Čudim se — reče Švejk — ja sam poznaval jako puno feldkurata, i svi su pušili ko Turci. Feldkurata si uopće nemrem ni predstaviti da ne puši i ne pije. Poznaval sam samo jednog koji ni pušil, ali je umesto toga žvakal duhan, pa bi za vreme propovedi popljuval ćelu propovedaonicu. A od kud ste, gospon feldkurat? — Od Novog Jičfna — klonulim glasom javio se C. i k. v. s. Martinec. — Onda gospon feldkurat, valjda poznate nekakvu Ruženu Gaudrsovu koja je preklani delala u jednoj gostioni u Platnefskoj ulici u Pragu, a odjednom je tužila osamnajst muških za očinstvo zato jer su joj se rodili dvojčeki. Jedan od tih dvojčeka imal je jedno oko plavo a drugo smeđe, onaj drugi dvojček imal je jedno oko sivo a drugo crno, tak da je ona pretpostavljala da su već kod toga angažirana 709

četri gospona sa sličnim očima, koji su zalazili u tu krčmu i nekaj z njom imali. Onda, jedan je od tih dvojčeka irnal šepavu nogicu ko jedan savetnik iz gradske skupštine, koji je isto tam zalazil, a ono drugo dete imalo je šest prsteka na jednoj nogi ko jedan zastupnik koji je tam bil svakodnevni gost. I sad si možete predstaviti kak je to zgledalo, gospon feldkurat, kad je takvih tam dolazilo osamnajst, a ti su dvojčeki od svakog imali nekakvi znak, od svih tih osamnajst s kojima je ona išla ili u privatni smeštaj ili u hotel. Na kraju je sud odlučil da je u takvoj gužvi otac nepoznat, a ona je to na koncu sve prebacila na birtaša i tužila je tog birtaša kod kog je služila, al taj je dokazal da je već prek dvadeset let impotentni, na temelju operacije nekakve upale doljnjih udova. A oni su je onda šupirali, gospon feldkurat, k vama u Novi Jičin, a iz tog se najbolje vidi kad neko jako puno traži, da bude dobil drek na šibici. Ona se trebala držati jednoga, a ne pred sudom tvrditi da je jedan dvojček od gospona zastupnika, a drugi od gospona savetnika gradske skupštine, ili od ovog ili od onog. Za svako rođeno dete da se lako zračunati. Tog i tog datuma bila sam z njim u hotelu i tog i tog datuma to mi se dete rodilo. To se zna, ak je porod normalni, gospon feldkurat. U takvim pajzlima uvek se najde nekakvi svedok, nekakav domar ili sobarica koji se bude zaklel za petaka da je ta ženska zbiljam tu noć bila s tim čovekom i da mu je još rekla, kad su silazili niz štenge: »A što ako se nešto zbog ovog dogodi?«, a on da joj je odgovorili »Ne boj se, ljubljena, za dijete ću ja skrbiti.« Vojni svećenik se zamislio i čitava duhovna utjeha učinila mu se nekako teškom, premda je već ranije imao razrađen čitav plan o tome što će i kako će razgovarati s milim sinkom. U trenutku tog najvišeg milosrđa, na dan posljednjeg suda, kada svi vojni zločinci ustanu iz groba s omčom oko vrata, bit će pomilovani stoga što su grijehe okajali, baš kao i onaj razbojnik iz Novog Zavjeta. Imao je pripremljenu, vjerojatno, jednu od najljepših 710

duhovnih utjeha, a koja se trebala sastojati od tri dijela. Najprije je htio govoriti o tome da je smrt vješanjem laka, naročito kad je čovjek potpuno pomiren s Bogom. Vojni zakon kažnjava krivca zbog počinjene izdaje Njegova Veličanstva cara, koji je otac svih vojnika, tako da i na manji prekršaj spram njega valja gledati kao na ocoubojstvo, kao na vrijeđanje vlastitog oca. Zatim je htio razviti svoju teoriju da je car postavljen milošću Božjom, da je po milosti Božjoj određen da upravlja svjetovnim poslovima, onako kao što je papa postavljen da upravlja duhovnim stvarima. Izdaja počinjena prema caru, jest izdaja počinjena prema samom Gospodinu Bogu. Vojnog zločinca, prema tome, osim omče čeka još i vječna kazna i vječno prokletstvo kao hulitelja. No, iako svjetovna pravda ne može glede vojne discipline poništiti presudu, već zločinac mora biti obješen, glede ove druge kazne a koja se odnosi na vječnost, još uvijek nije sve izgubljeno. Čovjek se tome može oduprijeti sjajnim potezom, a to je pokajanje. Vojni svećenik zamišljao je ovu najdirljiviju scenu koja će i njemu samomu donijeti koristi tamo gore, i pomoći u brisanju svih prigovora o njegovoj djelatnosti i ponašanju u stanu generala Finka u Pfemvšlu. Zamišljao je kako će nakon ovog uvoda viknuti na zatvorenika: — Pokaj se sinko, kleknimo skupa! Ponavljaj za mnom, sinko! I kako će zatim tom smrdljivom, ušljivom ćelijom odjekivati molitva: »Bože, čija je vječna osobina smilovanje i praštanje, molimo te žarko za dušu ovog vojnika, kojemu si zapovijedio otići s ovoga svijeta na temelju odluke prijekog suda u Pfemvšlu. Daj ovom pješaku, zbog njegova usrdna i potpuna pokajanja, da ne okusi paklenih muka, već da uživa u radosti vječnog blaženstva!« — S dopuštenjem — gospon feldkurat — već pet minuta sedite ko ukopani, ko da vam niti ni do razgovora. Po vama se odmah vidi da ste prvi put u zatvoru. 711

— Došao sam — rekao je ozbiljno vojni svećenik —- zb duhovne utjehe. ° — To je čudno, gospon feldkurat, da stalno spominjet tu duhovnu utjehu. Ja se, gospon feldkurat, ne osećam tak jakim da bi vam mogel dodeliti tu nekakvu utjehu. A niste ni prvi ni zadnji, gospon feldkurat, koji je upal iza rešetki Uostalom, rekel bum vam istinu, gospon feldkurat, ja ne znam tak dobro govoriti da bi nekom mogel pružiti tu duhovnu utjehu, u njegovom teškom stanju. Jednom sam to probal, al to ni baš dobro ispalo; čičnite se tu fino kraj mene i ja bum vam to ispripovedal. Dok sam stanova! u Opatovičkoj ulici, imal sam tam jednog prijatelja Faustvna, koji je bil vratar u hotelu. Bil je to jako dobri čovek, pravedan i marljiv. Poznaval je sve uličarke, i mogli ste doći, gospon feldkurat, u bilo koje doba noći u hotel i samo mu reći: »Gospon Faustvn, trebam nekakvu gospodičnu«, i on bi vas odmah savesno pital, jel trebate blondinu, brinetu, manju, veću, tanju, deblju, Njemicu, Čehinju, ili Židovku, slobodnu, razvedenu ili oženjenu gospicu, inteligentnu ili bez inteligencije. Švejk se povjerljivo priljubio uz vojnog svećenika, i obgrlivši ga oko pasa nastavio: — Recimo, naprimer, gospon feldkurat, da velite: »Trebam blondinu, nogatu, udovicu bez inteligencije«, vi bi ju za deset minuta imali u krevetu, skup s krsnim listom. Vojnom je svećeniku postalo vruće, a Švejk je, materinski privijajući k sebi vojnog svećenika, i dalje govorio: — Ne bi verovali, gospon feldkurat, kak je gospon Faustvn imal smisla za moral i poštenje. Od tih ženskih koje je dopelal i slal u sobe, ni uzel ni krajcara napojnice, a kad se neki put neka od tih ženskih zaboravila i htela mu neka) rinuti u žep, trebali ste videti kak se uzruja! i počel na nju vikati: »Svinjo jedna, kad već prodaješ svoje telo i činiš smrtni greh, nemoj si misliti da bu mi taj tvoj nekakav šestak pomogel. Nisam ja nikakav svodnik, droljo bestidna. Ja to radim jedino iz sažaljenja prema tebi, da ne padneš tak nisko i da ne moraš svoju sramotu javno izlagati prolaznicima, da 712

negde po noći ne vlovi patrola i da posle ne moraš tri dana hiti u zatvoru. Ovak si barem u toplom, a niko ni ne vidi kak si nisko pala.« On si je to posle nadoknadil na gostima, kad već ni htel zeti nofce ko svodnik. Imal je svoju cenu: plave Oči šestaka, crne petnajst krajcara, a on je to sve izračuna! i detaljno napisal račun na komadić papira, i onda bi ga predal gostu. Bile su to jako pristupačne cene za podvođenje. Za žensku bez inteligencije doplata je bila šestaka, jer je on polazil s tog stajališta da takva jednostavna osoba može bolje zabaviti nego nekakva obrazovana dama. Jednom navečer došel je k meni gospon Faustvn u Opatovičku ulicu užasno uzrujani, skroz izvan sebe, ko da su ga maloprije izvlekli ispod tramvaja i još mu uz to maznuli vuru. U početku uopće ni mogel govoriti, samo je iz žepa izvlekel bocu ruma, otpi! je, dal je meni i rekel: »Pij!« Tak nismo niš ni govorili, sve dok nismo popili tu bocu, a onda mi on odjednom veli: »Prijatelj, budi tako ljubazan, napravi mi nekaj po volji. Otvori prozor na ulicu, ja bum se sel na štok, ti bus me ćopil za noge i gurnul me dolje s trećeg kata. Ja u životu više niš ne trebam, meni treba samo ta posljednja utjeha, da se najde dobri prijatelj, koji bu me sprovel s ovog sveta. Ja više na ovom svetu biti nemrem, ja sam pošteni čovek, a optužen sam za svodništvo, ko da sam nekakvi židovski svodnik. Pa naš hotel je prvoklasni, sve tri sobarice i moja žena imaju knjižice, a za vizitu nisu ostale dužne doktoru ni jedan krajcar. Ak me samo malo voliš, hiti me s tog trećeg kata, daj mi tu posljednju utjehu.« Rekel sam mu da se popne na taj prozor, i onda sam ga hitil dolje na ulicu. Nemojte se prepasti, gospon feldkurat. Švejk se popeo na dasku kreveta, a povukao je sa sobom i vojnog svećenika: — Pogledajte, gospon feldkurat, ja sam ga ovak primil, i hop, hitil sam ga dolje. Švejk je podigao vojnog svećenika, bacio ga na pod i^dok je izbezumljeni vojni svećenik na podu dolazio k sebi, Švejk je govorio dalje:

713

— Tak, vidite gospon feldkurat, da se niš ni dogodilo ni njemu, gosponu Faustvnu, jer je to bilo samo triput više Taj je gospon Faustvn bil totalka cugoš, pa je zaboravil da u Opatovičkoj ulici stanujem u niskom prizemlju, a ne na trećem katu, kak sam preklani stanoval u Kfemencovoj ulici a on mi je i tam dolazil u goste. Vojni je svećenik s poda preplašeno gledao na Švejka koji je, stojeći nad njim na krevetu, mahao rukama. Vojnom svećeniku palo je na pamet da ima posla s luđakom i zato je zamucao: — Da, mili sinko, nije to bilo ni triput tako visoko — šuljao se polako natraške prema vratima, po kojima je počeo tako snažno udarati i pritom tako strašno jaukati da su mu smjesta otvorili. Švejk je iza prozora s rešetkama vidio kako vojni svećenik brzo kroči preko dvorišta u pratnji straže i usto živo gestikulira. »Sad ga valjda vodiju u sobu za luđake« — pomislio je Švejk, skočio s kreveta i marširajući vojničkim korakom, zapjevao: Prsten kojeg si mi dala ja ga neću nositi čim dođem u regimentu na cijev ću ga nabiti...

Za nekoliko minuta, vojnog svećenika najavili su generalu Finku. Kod generala se opet okupilo veliko društvo u kojem su istaknutu ulogu igrale dvije ugodne dame, vino i likeri. Od časničkog zbora bili su tu prisutni svi članovi jutrošnjeg prijekog suda, osim običnog infanterista, koji im je ujutro pripaljivao cigarete. Vojni svećenik iznova je uplovio u društvo kao avet iz bajke. Bio je blijed, smušen i dostojanstven, kao čovjek koji je svjestan da je nevin ispljuskan. 714

General Fink, koji se u posljednje vrijeme s velikim povjerenjem odnosio prema vojnom svećeniku, privukao ga je k sebi na divan i supijanim glasom upitao: — A što je s tobom, duhovna utjeho? Jedna od veselih dama bacila je na svećenika cigaretu. — Pijte, duhovna utjeho — rekao je general Fink, nalijevajući mu vino u veliki zeleni pehar. Budući da ovaj to nije odmah ispio, general ga je stao vlastoručno pojiti i da vojni svećenik nije junački lokao bio bi ga cijelog polio. Tek tada su počela padati pitanja o tome kako se pri duhovnoj utjehi vladao osuđenik. Vojni svećenik je ustao i rekao glasom punim tragike: — Poludio je. — To mora da je bila sjajna duhovna utjeha — zasmijao se general, našto su svi prasnuli u grohotan smijeh, dok su obje dame počele opet bacati cigarete na vojnog svećenika. Na kraju stola, drijemao je u naslonjaču bojnik koji je već bio suviše potegnuo, a sada se probudio iz apatije, na brzinu nalio dvije vinske čaše nekakvog likera, prokrčio sebi put do svećenika preko stolica i natjerao omamljenog božjeg slugu da ispije s njim pobratimstvo. Zatim se ponovno svalio na svoje mjesto i nastavio kunjati. Ovim ispijanjem pobratimstva upao je vojni svećenik u kandže đavla koji je svoje ruke pružao prema njemu iz svih boca na stolu i iz pogleda i osmijeha veselih dama koje su sučelice njemu podigle noge na stol, tako da je na vojnog svećenika iz čipkica virio sam Belzebub. Do posljednjega časa vojnog svećenika nije napustilo uvjerenje da se radi o njegovoj duši i da je on sam mučenik. To svoje uvjerenje objavio je i dvojici vojnih služnika generala Finka koji su ga nosili u susjednu sobu na divan: — Tužan doduše, ali uzvišen prizor otvara se pred vašim očima, kad se nepristranom i čistom mišlju prisjetite tolikih proslavljenih patnika, koji postadoše žrtvama zbog obrane v jere, a poznati su pod imenom mučenika. Po meni vidite kako se osjeća čovjek uzdignut nad svim patnjama, ako u 7/5

njegovu srcu živi istina i krijepost koje će ga naoružati slavnu pobjedu nad najstrašnijim patnjama. Okrenuli su ga licem prema zidu i on je odmah zaspao Imao je nemiran san. Usnuo je da obavlja dužnost vojnog svećenika, a navečer da je vratar u hotelu umjesto vratara Faustvna kojega je Švejk bacio s trećeg kata. Generalu su sa svih strana pristizale priptužbe na feldkurata, da je umjesto blondine doveo gostu brinetu, a umjesto razvedene gospode s inteligencijom, udovicu bez inteligencije. Probudio se ujutro mokar kao miš, u želucu je osjećao mučninu kao da je na valovima i činilo mu se da je onaj njegov župnik u Moravskoj prema njemu pravi anđeo.

: R '.;lU|i'.l

:

716

ttr.-

•1*8

III Švejk opet u svojoj marškompaniji

Onaj bojnik koji je na jučerašnjem prijepodnevnom istražnom suđenju Svejku igrao ulogu istražitelja, bio je ista ona figura koja je jučer navečer kod generala pila pobratimstvo s vojnim svećenikom i drijemala. Bilo je posve sigurno da nitko nije znao kada je i kako bojnik noću otišao od generala. Svi su bili u takvom stanju da nitko nije ni primijetio njegovo izbivanje, a general je čak pobrkao tko u društvu uopće govori. Bojnika u društvu nije bilo već više od dva sata, ali general je bez obzira na to uvijao brkove, glupo se smijao i vikao: — To ste dobro rekli, gospodine bojniče! Ujutro nigdje nisu mogli naći bojnika. Kaput mu je visio u predsoblju, sablja je bila na vješalici, a nedostajala je samo njegova časnička kapa. Pretpostavljali su da je možda zaspao negdje u kući, na zahodu, pregledali su sve zahode, ali nigdje ga nisu našli. Umjesto njega, pronašli su na drugom katu nekog usnulog natporučnika iz generalova društva, koji je spavao klečeći, s njuškom u zahodskoj rupi, onako kako ga je uhvatio san dok je povraćao. A bojnik, kao da je u zemlju propao. No, da je netko pogledao iza prozora s rešetkama gdje je bio zatvoren Švejk, vidio bi kako pod Švejkovim ruskim vojničkim kaputom spavaju dvije osobe na krevetu, i kako ispod kaputa izviruju dva para cipela. 717

One s ostrugama pripadale su bojniku, a one bez ostruga, Švejku. Obojica su ležali priljubljeni jedan uz drugoga kao dva mačića. Švejk je podmetnuo svoju šapu pod bojnikovu glavu, a bojnik je obgrlio Švejka oko struka, priljubivši se k njemu kao štene uz kuju. U tome nije bilo ničeg zagonetnog. Bio je to samo dokaz da je gospodin bojnik svjestan svojih dužnosti. Sigurno vam se nekada dogodilo da ste s nekim sjedili i pili čitavu noć sve do drugoga dana poslijepodne, a onda se odjednom vaš sugovornik uhvatio za glavu, skočio i viknuo: »Isuse i Marijo, pa ja sam morao biti u osam sati u uredu!« To je takozvani napad dužnosti, koji se pojavljuje kao nekakav otpali proizvod grižnje savjesti. Takva čovjeka, kojega uhvati taj plemeniti napad, ništa ne može odvratiti od njegova svetog uvjerenja da odmah mora nadoknaditi ono što je u uredu propustio. To su one pojave bez šešira koje uredski vratari hvataju na hodniku i smještaju u svoje sobice na divan, kako bi se ispavale. Sličan napad dobio je i bojnik. Kada se probudio u naslonjaču, najednom mu je palo na pamet da odmah mora saslušati Švejka. Taj napad uredske dužnosti izro nio je najednom tako naglo i bio je proveden tako brzo i odlučno da uopće nitko nije primijetio kako je bojnik nestao. Ali zato su tim snažnije bojnikovu prisutnost osjetili u stražarnici vojničkog zatvora. Uletio im je tamo poput pume. Narednik koji je bio u službi spavao je na stolu, a svuda oko njega drijemali su ostali vojnici u najrazličitijim položajima. Bojnik s naherenom kapom uletio je s takvom drekom da su smjesta svi prestali zijevati tako da su im lica ostala iskreveljena, pa na bojnika nisu gledala očajna i izbeljena lica skupine vojnika, već skupina iskreveljenih majmuna. Bojnik je udarao šakom po stolu i urlao na narednika: 718

— Indolentni klipane, tisuću puta sam vam već rekao da su vaši ljudi posrana, svinjska banda. Okrenuvši se prema izbezumljenim vojnicima vikao je: —— Vojnici! Vama glupost viri iz očiju i kada spavate, a kad se probudite izgledate tako kao da je svatko od vas progutao vagon dinamita. Zatim je slijedila duga i izdašna propovijed o dužnostima vojnika u stražarnici i konačno poziv da mu smjesta otvore zatvor u kojem je Švejk, jer da delinkventa želi podvrgnuti saslušanju. I tako je, noću, bojnik dospio k Švejku. Stigao je onamo u onom stadiju kad je već, kako se kaže, u njemu sve sazrilo. Njegov posljednji ispad ogledao se u tome što je naredio da mu se predaju ključevi zatvora. Krajnjim, očajničkim naporom, prisjećajući se svojih dužnosti, narednik je to odbio, što je kod bojnika odjednom izazvalo veličanstvenu reakciju. — Posrana, svinjska bando! — vikao je u dvorište — da ste mi smjesta dali te ključeve u ruke, ja ću vam pokazati! — Pokorno javljam — odgovorio je narednik — da sam vas prisiljen zaključati i zbog vaše sigurnosti postaviti stražu uz zatvorenika. Kad budete željeli izaći, gospodine bojniče, molim, udariti po vratima. — Glupane — rekao je bojnik — pavijane jedan, devo, misliš da se bojim nekakvog zatvorenika, pa da mi postaviš stražu dok ga budem saslušavao. Sto mu gromova, zaključajte, i da ste smjesta vani! U otvoru nad vratima, u omreženom okviru, petrolejska je svjetiljka s uvučenim stijenjom bacala prigušeno svjetlo koje je jedva bilo dovoljno da bojnik pronađe već budnog Švejka koji je, stojeći u vojničkom stavu kod svoga kreveta, strpljivo čekao što će se zapravo razviti iz ovog posjeta. Švejk se dosjetio da će biti najbolje ako gospodinu bojniku raportira, pa je stoga odlučno viknuo: — Pokorno javljam, gospon major, jedan zatvoreni čovek, drugo se niš ni dogodilo. 719

Bojnik se odjednom nije mogao sjetiti zbog čega je u stvari ovamo došao pa samo reče: — Ruht! A gdje ti je taj zatvoreni čovjek? — To sam, pokorno javljam gospon major, ja —- rekao je ponosno Švejk. No, na taj odgovor bojnik nije reagirao jer su generalovo vino i likeri baš proizvodili u njegovom mozgu posljednju alkoholnu reakciju. Zijevnuo je tako strašno da bi se svakom civilu iščašile vilice. No, bojniku je to zijevanje premjestilo misli u one moždane vijuge u kojima je kod čovjeka smješten dar za pjevanje. Pao je posve neusiljeno na daske Svejkova kreveta i derao se takvim glasom kao kad priklano prase pred samu smrt skviči: Oh, Tannenbaum! Oh, Tannenbaum, wie schon, sinci deine BldtterP

Ponovio je to još nekoliko puta, uplećući u pjesmu nerazumljive krike. Zatim se prevalio na leda kao mali medvjedić, sfrkao se kao lopta i počeo hrkati. — Gospon major — budio ga je Švejk — pokorno javljam da bute dobili uši. No, sve je bilo uzalud. Bojnik je spavao kao zaklan. Švejk ga nježno pogleda i reče: — Pajki, pijanduro — i pokri ga kaputom. Kasnije se uvukao k njemu i tako su ih, priljubljene, ujutro i pronašli. Oko devet sati, kada je potraga za bojnikom dostigla vrhunac, Švejk se izvukao iz kreveta i smatrao potrebnim da probudi bojnika. Pretresao ga je nekoliko puta vrlo temeljito, odgrnuo s njega ruski kaput dok konačno bojnik nije sjeo na krevet, i gledajući tupo, očekivao od Švejka rješenje zagonetke što se to zapravo s njim dogodilo, jj, l. O jelo, o jelo, lijepo je tvoje lišće (njem.)

720

• ^''•'

—- Pokorno javljam, gospon major — rekao je Švejk ___ da su ovi već nekolko put dolazili iz stražarnice da se uveriju jeste li još živi. Zato sam si dopustil da vas sad probudim, jer ne znam kolko dugo obično spavate, pa da ne bi nekaj prespavali. U pivovari u Uhfinevesi bil je jedan bačvar. Taj je uvek spaval do šest ujutro, ali kad bi prespava! samo do frtalj sedam, onda bi spaval skroz do popodne i to je delal tak dugo dok ga nisu sterali s posla, a onda si je on, u srdžbi, dopustil uvredu crkve i jednog člana naše vladarske obitelji. — Ti si blesav, je li? — rekao je bojnik i to ne posve bez primjese očaja, jer mu je glava nakon jučerašnje večeri bila kao bačva i nikako nije nalazio odgovora na to što u stvari on ovdje radi, zašto su ovamo dolazili iz stražarnice, zašto ovaj tip koji stoji pred njim blebeće takve gluposti koje nemaju ni glave ni repa. Sve mu se to činilo tako čudnovatim. Nejasno se prisjećao da je već jednom ovdje, noću, bio — ali zašto? — Bio sam ovdje noćas, je li? — upitao je s polovičnom sigurnošću. — Po zapovedi, gospon major — odgovorio je Švejk — kak sam ja razmel, pokorno javljam, iz onoga kaj ste govorili, vi ste, gospon major, došli mene saslušati. Tek sad je bojniku sinulo u glavi, pa je pogledao sebe, a zatim iza sebe, kao da je nešto tražio. — Ne morate se niš brinuti, gospon major — rekao je Švejk — probudili ste se točno onakvi kakvi ste sim i došli. Došli ste bez kaputa, bez sablje, ali s kapom. Kapa vam je tam, moral sam vam je zeti iz ruke jer ste ju hteli staviti pod glavu. Oficirska kapa koja spada u uniformu, to vam je ko cilinder. A naspavati se na cilindru mogel je samo jedan gospon Karderaz u Lodenici. Taj se u krčmi spružil na klupu i stavil si cilinder pod glavu; on je doduše peval na sprovodima, pa je na svaki sprovod išel s cilindrom; dakle, denul si je fino cilinder pod glavu i sugeriral si je da ga ne srne zgužvati, pa je ćelu noć nekak nad njim lebdil, 721

s tak maličkom težinom svog tela, da to cilindru opće niš ni škodilo, još mu je nekak i pomoglo jer kak se on vrtil s jedne na drugu stranu, tak ga je fino z lasima kefal da ga je speglal. Bojnik, koji je sad već shvatio što je i kako je, nije prestajao tupo piljiti u Švejka i samo je ponavljao: — Ti si blesav, je li? Ja sam sad tu, i ja idem. Ustao je, pošao k vratima i zalupao po njima. Prije no što su došli otvoriti, još jednom je rekao Švejku: — Ako ne dođe telegram da ti si ti, onda visiti ti! — Fala lepa — rekao je Švejk — znam, gospon bojnik, da se jako za mene brinete, ali ak ste možda, gospon bojnik, ovde na krevetu vlovili nekakvu uš, a ona bude malička i bude imala crvenkastu riticu, budite sigurni da je to mužjak i jako bu dobro, ak to već ni jedina, da ona druga ne bude siva s crvenkastim prugicama na trbuhu, jer tada bi to bil par, a ti se gadovi jako brzo razmnožavaju, brže nego kunići. — Lassen Sie daš1 — rekao je bojnik klonulo Švejku, dok su otvarali vrata. Bojnik nije napravio više nikakav izgred, u stražarnici je posve odmjereno naložio da dovezu kočiju i za vrijeme truckanja po bijednoj kaldrmi Pfemvšla, glavom su mu se vrzmale misli da je onaj delinkvent budala prvog reda, ali da je to ipak, vjerojatno, nekakvo nevino govedo, a što se tiče njega, bojnika, da mu ništa drugo ne preostaje osim da se odmah ustrijeli kad dođe kući, ili da pošalje generalu po kaput i sablju, da se ode okupati u gradsko kupalište, da nakon kupanja svrati u vinariju kod Vollgrubera kako bi popravio okus svega, te da za večeras telefonski naruči kartu za predstavu u gradskom kazalištu. Prije no što je stigao do svoga stana, odlučio se za ono drugo. -r• l. Pustite to (njem.)

722

U stanu ga je čekalo malo iznenađenje. Došao je baš u pravi čas... Na hodniku njegova stana stajao je general Fink, držao je njegovog služnika za ovratnik, bijesno ga stezao i derao se: — Gdje ti je bojnik, govedo? Govori, životinjo! Životinja ipak nije progovorila, stoga što je poplavjela u licu od toga kako ju je general gušio. Bojnik je još na početku ovog prizora primijetio da nesretni posilni čvrsto steže pod pazuhom njegov kaput i sablju, koje je vjerojatno donio iz predsoblja generalova stana. Ova je scena počela bojnika zabavljati, pa je zastao kod pritvorenih vrata i promatrao mučenje svoga vjernog sluge koji se odlikovao tom rijetkom osobinom da je bojniku već odavno išao na jetra svojim lopovlukom. General je na trenutak pustio pomodrjelog posilnog, ali samo radi toga da bi izvukao iz džepa telegram kojim ga je počeo mlatiti po ustima i licu, pri čemu je urlao: — Gdje ti je bojnik, stoko, gdje ti je tvoj bojnikistražitelj, stoko, da mu predam telegram službenog karaktera? — Ovdje sam — viknuo je s vrata bojnik Denvota, kojeg je kombinacija riječi »bojnik-istražitelj« i »telegram« podsjetila na određene dužnosti. — Ah — uzviknuo je general Fink — vratio si se? U prizvuku je bilo toliko zajedljivosti da bojnik nije odgovorio, već je neodlučno ostao stajati. General mu reče da pode s njim u sobu, pa kad su sjeli za stol, baci pred njega telegram kojim je mlatio posilnog, i reče mu tragičnim glasom: — Čitaj, to je tvoje djelo. Dok je bojnik čitao telegram, general je ustao sa stolice, jurio je po sobi, rušio stolice i taburete, i vikao: — A ipak ću ga objesiti! Telegram je bio ovoga sadržaja: 723

1

»Pješak JosefŠvejk, ordonans 11. pohodne satnije, izgubio s na službenom putu kao osiguravatelj smještaja 16. ovog mjeseca na putu Chyroiu — Felštyn. Bez odgađanja uputiti pješaka Švejka u brigadna zapovjedništvo u Wojafycze.

Bojnik je otvorio stol, izvukao kartu i zamislio se nad time što je Felštvn 40 kilometara jugoistočno od Pfernvšla, tako da se pojavila strašna zagonetka kako je pješak Svejk došao do ruske odore u kraju koji je više od sto pedeset kilometara udaljen od bojišnice, a bojne se pozicije protežu na liniji Sokal — Turze — Kozlow. Kad je bojnik ovo priopćio generalu i pokazao mu na karti mjesto gdje se prije nekoliko dana, prema telegramu, izgubio ŠVejk, general je riknuo kao bik jer je osjetio da su sve njegove nade o prijekom sudu pale u vodu. Pošao je k telefonu, spojio se sa stražarnicom i izdao zapovijed da odmah u bojnikov stan predvedu zatvorenika Švejka. Prije no što je zapovijed bila ispunjena general je bezbroj puta, uz grozno proklinjanje, izrazio svoje nezadovoljstvo zbog toga što nije Švejka dao, na svoj rizik, objesiti odmah, bez ikakve istrage. Bojnik mu je oponirao i govorio nešto o tomu da su pravo i pravednost međusobno povezani kao prst i nokat i govorio je općenito o sjajnim periodima pravednosti sudstva, o sudskim ubojstvima i uopće o svemu mogućem što mu je padalo na pamet, jer je još od sinoć patio od strašnog mamurluka koji je jednostavno morao ishlapjeti kroz riječi. Kad su konačno priveli Švejka, bojnik je od njega zatražio potpuno objašnjenje o tomu što se dogodilo tamo kod Felštvna, i što je to zapravo s tom ruskom odorom. Svejk je sve podrobno objasnio i podupro izlaganje s nekoliko primjera iz svoje »povijesti ljudskih muka«. Kada ga je kasnije bojnik upitao zašto to već nije ranije na saslušanju pred sudom rekao, Svejk je odgovorio kako ga zapravo nitko nije ni pitao kako je došao do ruske uniforme, nego da su samo padala ovakva pitanja: »Priznajete 724

li da ste dobrovoljno i bez pritiska obukli uniformu neprijatelja?« I zato što je to bila istina on nije mogao reći ništa drugo, nego: »Naravno da — jasno — tako je — bez sumnje.« I upravo je, stoga, s ogorčenjem odbio objedu koja je pala na sudu, da je izdao cara. — Taj je čovjek totalni idiot — rekao je bojniku general —. preobući se na obali ribnjaka u nekakvu rusku odoru koju je tamo bogzna tko ostavio, pustiti da ga uvrste u skupinu ruskih zarobljenika, to može napraviti samo budala. — Pokorno javljam — javio se Svejk — da zbiljam nekad i sam primjećivani da sam malouman, i to naročito nekak pred večer. — Kuš, govedo — rekao mu je bojnik i obratio se generalu s pitanjem što sad učiniti sa Švejkom. — Neka ga objese u brigadi — odlučio je general. Sat nakon toga, patrola je vodila Švejka na kolodvor kako bi ga sproveli u stožer brigade u Wojalycze. Svejk je u zatvoru ostavio za sobom malu uspomenu, napisavši u tri stupca komadićem drveta na zidu popis svih juha, umaka i priloga koje je jeo u civilstvu. Bio je to nekakav prosvjed protiv toga što mu tijekom dvadesetčetiri sata nisu dali ništa što bi mogao staviti u usta. Zajedno sa Švejkom krenuo je u brigadu i ovaj papir: »Na temelju telegrama broj 469 upućuje se pješak Josef Svejk, odbjegao iz 11. pohodne satnije, na daljnji postupak u stožer brigade.«

Pratnja, koja se sastojala od četiri vojnika, bila je mješavina narodnosti. U njoj su bili Poljak, Mađar, Nijemac i Čeh, koji je ujedno bio i voda ophodnje u činu razvodnika, pa se napuhavao pred svojim zemljakom, dajući mu na znanje koliko je iznad njega. Kada je na kolodvoru Svejk izrazio želju da mu dopuste da se pomokri, razvodnik mu je grubo rekao da će mokriti tek kad stigne u brigadu. 725

— Dobro — rekao je Švejk — ali to mi morate dati napismeno, kak bi se znalo, ako mi pukne mokraćni mjehur, ko mi je to napravi!. I za to postoji zakon, gospon frajt.1 Razvodnik, komad balvana, tako se uplašio tog mokraćnog mjehura da je čitava patrola na kolodvoru svečano otpratila Švejka na zahod. Razvodnik je uopće cijelim putem ostavljao dojam svirepa čovjeka i držao se tako napuhano kao da će već sutra, u najmanju ruku, postati zapovjednikom vojnog zbora. Kada su već sjedili u vlaku na pruzi Pfemyšl-Chyrow Švejk mu se obrati: — Gospon frajt, kad ovak na vas gledam, uvek se setim nekakvog frajta Bozbe, koji je služil u Tridentu. Kad su ga imenovali za frajta on je odmah sutra počel dobivati na vagi. Počeli su mu naticati obrazi, a trbuh mu se tak napumpal da mu već drugi dan službene hlače više nisu bile pasent. A ono kaj je bilo najgore, počela su mu rasti vuha u vis. Onda su ga poslali u ambulantu gde je pukovnijski doktor rekel da se to događa svim frajtima. Da se na početku samo tak napuhavaju, da nekoga to brzo prejde, al da je ovo tak teški slučaj da bi mogel puknuti jer mu je to napuhavanje prešlo od zvezdica skroz na pupak. Da bi ga spasili, morali su mu te zvezdice odrezati, i smesta je splasnul. Od tog trenutka Švejk je uzalud pokušavao uspostaviti razgovor s razvodnikom i prijateljski mu objasniti zašto se općenito govori da je frajt nesreća bataljuna. Frajt na to nije odgovarao, osim nekakvih mračnih prijetnji u stilu, »tko se zadnji smije, najslađe se smije, a to će se vidjeti kad se dođe u brigadu.« Ukratko, zemljak se nije iskazao. Kad ga je Švejk upitao odakle je, odgovorio je: »Šta te se to tiče.« Švejk je s njime svakako pokušavao. Ispripovijedao mu je da mu to nije prvi put da ga vode pod pratnjom, ali da se pritom uvijek sa svima koji su ga pratili dobro zabavljao. 1. Najniži vojnički čin u austrougarskoj vojsci, razvodnik (njem.)

726

/ '"' •

No, razvodnik je šutio dok je Švejk nastavio: — Meni se čini, gospon frajt, da se vama dogodila nekakva velka nesreća u životu, kad ste zgubili dar govora. Ja sam poznaval jako puno tužnih frajta, al takvu božju nesreću kakav ste vi, gospon frajt, z oproštenjem, nemojte se srditi, još nisam videl. Možete mi poveriti, kaj vas muči, i može biti da bum vas savetoval jer vojnik kojega vodiju pod pratnjom, uvek ima više iskustva nego oni koji ga čuvaju. Ili, znate kaj, gospon frajt, da bi nam put brže prošel, ispripovedajte mi kak to kod vas doma zgleda u okolici, jel tam imate ribnjake, il nekakvu ruševinu od zamka, a mogli bi nam ispripovedati kakve se priče o tome pripovedaju. — Toga mi je već dosta — viknuo je razvodnik. — A, vi ste onda sretan čovek — rekao je Švejk — nekim ljudima nikad ni dosta. Razvodnik je pao u totalnu šutnju, nakon što je izgovorio svoju posljednju riječ: — Oni u brigadi će ti objasniti, a ja se s tobom neću gnjaviti. Pratnja se uopće slabo zabavljala. Mađar je s Nijemcem razgovarao osobitim načinom, jer je od njemačkog znao samo »jawohl« i »was«? Kad bi mu Nijemac nešto objašnjavao, Mađar je kimao glavom i govorio »jawohl«, a kada bi Nijemac ušutio, Mađar bi rekao »was«, i Nijemac bi počeo ispočetka. Poljak iz pratnje držao se aristokratski, nikoga nije primjećivao i zabavljao se sam sa sobom tako što se išmrkivao na zemlju služeći se pritom vrlo spretno palcem desne ruke, onda bi zamišljeno to razmazivao kundakom puške, pa bi zatim pristojno obrisao zasvinjeni kundak o hlače, pri čemu je neprestano mrmljao: — Sveta Djevice! — Tebi to baš i nejde — reče mu Švejk — na Bojištu je u jednom podrumskom stanu stanoval neki smetlar Machaček, taj bi se išmrknul na prozor i razmazal te šmrkle tak spretno da je iz toga ispala slika »Kako Libuša navješta Pragu slavu«. Za svaku takvu sliku dobil je od žene takvu 727

•su nagradu za slikarstvo, da mu je gubica bila ko vreća, ali on se ni ostavil toga i stalno se u tome usavršava!, i to mu je bila jedina zabava. Poljak mu na to nije odgovorio i na kraju je cijela pratnja pala u duboku šutnju, kao da putuje na pogreb i s pijetetom se prisjeća pokojnika. Tako su se približavali stožeru brigade u Wojalyczu. U međuvremenu su se u stožeru brigade događale neke vrlo korjenite promjene. Zapovjedništvo stožera brigade povjereno je pukovniku Gerbichu. Bio je to gospodin velikih vojničkih sposobnosti koje su mu udarile u noge u obliku gihta. No, on je u ministarstvu imao vrlo utjecajna poznanstva preko kojih se sredilo da nije otišao u penziju, već se sada smucao po raznim stožerima većih vojnih formacija, primao uvećanu plaću s naj različitoj im ratnim doplacima, i ostajao tako dugo na jednom mjestu dok ne bi prilikom napada gihta izveo kakvu glupost. Onda bi ga ponovno premjestili nekamo drugamo, a to bi najčešće bilo kakvo promaknuće. Za vrijeme objeda s časnicima obično o ničem drugom nije ni govorio nego o svom otečenom palcu na nozi koji je ponekad naticao do groznih razmjera tako da je morao nositi posebnu, veliku cipelu. Njegova najmilija zabava uz jelo bilo je pripovijedanje o tome kako mu je palac vlažan i kako se neprestano znoji tako da ga mora obložiti vatom, a taj iscjedak miriše kao pokvarena, ukiseljena goveda juha. Upravo se zato, kada bi odlazio na drugo mjesto, čitav časnički zbor uvijek opraštao od njega s iskrenim oduševljenjem. Inače je to bio vrlo zabavan gospodin i odnosio se posve prijateljski prema nižim časničkim činovima kojima je pričao što je sve dobrog popio i pojeo ranije, dok ga ovo nije zgrabilo. Kad su Švejka dopremili u brigadu i po nalogu dežurnog časnika sproveli s ispravama pukovniku Gerbichu, u pukovnikovu uredu sjedio je poručnik Dub. 728

Za tih nekoliko dana od marša Sanok — Sambor, poručnik Dub doživio je još jednu pustolovinu. Iza pelštvna, naime, 11. pohodna satnija naišla je na transport konja koje su otpremali dragunskoj pukovniji u SadowuPoručnik Dub ni sam zapravo nije znao kako se to dogodilo da je poželio pokazati natporučniku Lukašu svoje jahačko umijeće, ni kako je skočio na konja koji je skupa s njime zaglavio u koritu potoka gdje su kasnije pronašli poručnika Duba čvrsto zasađenog u omanjoj bari tako, kako ga ni najsposobniji vrtlar ne bi uspio zasaditi. Kada su ga s pomoću lasa izvukli, poručnik Dub nije se ni na što žalio, samo je tiho stenjao kao da je umirao. Onda su ga dovezli do stožera brigade, pa kako su prolazili pored neke bolnice, tako su ga tamo i ostavili. Za nekoliko dana se oporavio, tako da je liječnik izjavio da mu još dva-tri puta namazu leda i trbuh jodnom tinkturom, i da potom može hrabro dostići svoju postrojbu. Upravo je sjedio kod pukovnika Gerbicha i razgovarao s njime o najrazličitijim bolestima. Spazivši Švejka, viknuo je iz svega glasa jer mu je bio poznat Švejkov zagonetan nestanak pred Felštvnom: — Eto, opet si kod nas! Mnogi odlaze kao nemani, a vraćaju se kao još gora čudovišta. Ti si jedan od njih. Valja dopuniti i istaknuti da je poručnik Dub prilikom svoje pustolovine s konjem pretrpio i lakši potres mozga, i zato se ne smijemo čuditi da je, približivši se Švejku, vikao u stihovima dozivajući Boga u pomoć u borbi sa Švejkom: — Oče naš, pogledaj, zazivam te dimnim velom strašnih topova obgrljen, bijesno fijuču strašne strijele, o, budi voda bitke, zazivam te Oče naš, Ti me izvedi protiv ovog lopova... Gdje si bio tako dugo, šljame? Kakvu to odoru imaš na sebi? Valja još dodati da je pukovnik mučen gihtom, u vrijeme kada nije imao napadaje, sve u svome uredu uredio na demokratski način. U njegovom su se uredu izmjen729

jivali svi mogući činovi, kako bi saslušali njegovo mišljenje o otečenom palcu s okusom ukiseljene goveđe juhe. U vrijeme kad pukovnik Gerbich nije patio od napadaja u njegovom je uredu uvijek bilo puno najrazličitijih činova jer je u takvim izvanrednim slučajevima bio izrazito veseo i razgovorljiv, i rado je oko sebe imao slušatelje kojima je pripovijedao prostačke viceve, što mu je činilo veliko zadovoljstvo, a ostale je veselilo što su se na silu smijali starim vicevima koji su se valjda prepričavali još u vrijeme generala Laudona. Služba kod pukovnika Gerbicha u takvim je trenucima bila vrlo laka, svi su radili što su htjeli, pa kad god bi se u kakvom stožeru pojavio pukovnik Gerbich, bilo je sigurno da se tamo krade i čine svakovrsne svinjarije. Tako su i sada u pukovnikov ured s predvedenim Švejkom nagrnuli najrazličitiji činovi i čekali što će se dogoditi, dok je pukovnik proučavao dopis stožera brigade koji je sastavio bojnik u Pfemvšlu. Poručnik Dub nastavio je razgovor sa Švejkom na svoj uobičajeni, ljupki način: — Ti me još ne poznaješ, ali kad me upoznaš, crknut ćeš od straha. Iz bojnikova dopisa pukovnik nije ništa razumio i samo je zblenuto gledao jer je bojnik u Pfemvšlu taj dopis diktirao još uvijek pod utjecajem lakšeg trovanja alkoholom. No, bez obzira na sve, pukovnik Gerbich bio je dobro raspoložen jer jučer i danas nije osjećao neugodne bolove, a palac je mirovao, tih kao janješce. — Tako, što ste zapravo izveli? — upitao je Švejka tako ljubaznim tonom, da je poručnika Duba ubolo u srce i prisililo da umjesto Švejka sam odgovori: — Čovjek ovaj, gospodine pukovniče — predstavio je Švejka — pravi od sebe budalu kako bi svojim idiotskim ponašanjem prikrio svoje zločine. Nisam, doduše, upoznat sa sadržajem njemu pripadajućeg spisa, ali mislim da je taj tip ponovno nešto izveo, ali u većoj mjeri nego obično. 730

Ukoliko biste dozvolili, gospodine pukovniče, da se upoznam sa sadržajem spisa, posve je sigurno da bih vam svakako mogao dati eventualne određene direktive kako da s njim postupite. Obrativši se Švejku rekao mu je češki: — Piješ mi krv, je li tako? — Pijem — odgovorio je dostojanstveno Švejk. — Zamislite samo, gospodine pukovniče — nastavio je njemački poručnik Dub — ništa ga ne možete pitati, ni o čemu s njim progovoriti. Jednom mora kucnuti čas kad će ga trebati propisno kazniti. Dozvolite, gospodine pukovniče... Poručnik Dub zadubio se u dopis koji je sastavio bojnik u Pfemvšlu, a kada ga je pročitao, viknuo je slavodobitno na Švejka: — E, sad je s tobom amen. Gdje ti je službena odora? — Ostavil sam je na obali ribnjaka kad sam si probal ove krpe da bi videl kak se u njima osećaju ruski vojnici — odgovorio je Švejk — to, u stvari, ni niš drugo nego zabuna. Švejk je počeo pripovijedati poručniku Dubu što je sve pretrpio zbog te zabune, a kad je završio, poručnik Dub se na njega izderao: — E, sad ćeš me tek upoznati. Znaš li ti što to znači izgubiti vojnu imovinu, znaš li što to znači, razbojnice, u ratu izgubiti odoru? — Pokorno javljam, gospon lajtant — odgovorio je Švejk — kad vojnik zgubi uniformu, mora fasovati novu. — Isuse i Marijo — uzviknuo je poručnik Dub — vole jedan, životinjo, ti ćeš meni tako zaplesati da ćeš i poslije rata još sto godina služiti vojsku. Pukovnik Gerbich, koji je za stolom sve dosada sjedio mirno i razborito, odjednom se strašno iskreveljio jer se njegov, do tog trena mirni nožni palac, iz blagog i mirnog janješca, s napadom gihta pretvorio u ričućeg tigra, u električnu struju od 600 volta, u ud kojeg udarcima čekića 731

polako usitnjuju u šljunak. Pukovnik Gerbich odmahnuo je rukom i strašnim glasom čovjeka kojeg peku na ražnju zaurlao: — Svi van! Dajte mi revolver! Ovo su već svi poznavali, pa su zato izašli zajedno sa ŠVejkom kojeg je straža odvukla na hodnik. Ostao je samo poručnik Dub koji je pokušao navaliti na Svejka baš u trenutku koji mu se učinio tako prikladnim, pa je iskreveljenom pukovniku rekao: — Dopustite da upozorim, gospodine pukovniče, da ovaj čovjek... Pukovnik je zamjaukao i bacio na poručnika tintarnicu, našto je izbezumljeni poručnik Dub salutirao i rekao: — Dakako, gospodine pukovniče — i nestao iza vrata. Zatim je dugo iz pukovnikova ureda odjekivala rika i zavijanje dok napokon to bolno zapomaganje nije utihnulo. Pukovnikov palac ponovno se pretvorio u mirno janješce, napad gihta je prošao, pukovnik je pozvonio i naredio da mu opet dovedu Svejka. — No, što je zapravo s tobom? — upita Svejka pukovnik s kojeg kao da je otpalo sve što je bilo neugodno, pa mu je opet bilo tako lako i blaženo kao da se valjuška u pijesku na morskoj obali. Smiješeći se prijateljski na pukovnika, Svejk ispripovijeda čitavu svoju odiseju, kako je ordonans 11. marškompanije 91. pukovnije i kako ne zna što će i kako će oni tamo bez njega. Pukovnik se također nasmiješio i zatim izdao ovu zapovijed: »Švejku izdati vojničku vozovnicu preko Lavova do stanice Zoltance, gdje ima sutra stići njegova pohodna satnija; izdati mu iz skladišta novu vojnu odoru i 6 kruna, 82 halera umjesto hrane za put.«

Kada je kasnije Svejk u novoj austrijskoj monduri 732

napustio stožer brigade kako bi se uputio na kolodvor, u stožeru je upravo prodavao zjake poručnik Dub i bio je nemalo iznenađen kada mu se Svejk strogo vojnički obratio, pokazao mu dokumente i upitao ga brižno treba li nešto prenijeti svome gospodinu natporučniku Lukašu. Poručnik Dub nije se sjetio nikakve druge riječi osim »Abtreten!«. I dok je gledao za Švejkom koji se udaljavao, mumljao je, onako za sebe: — Ti me još ne poznaješ, Isuse i Marijo, ali ćeš me upoznati... Na postaji Zoltanec okupio se bataljun satnika Sagnera, svi osim zaštitnice 14. satnije koja se negdje izgubila kada su zaobilazili Lavov. Pri ulasku u gradić Svejk se našao u potpuno novoj sredini, jer se ovdje, po sveopćoj vrevi, već moglo primijetiti da baš i nisu tako daleko od položaja gdje se gadno tuku. Svugdje uokolo ležalo je topništvo i dijelovi komore, a iz svake su kuće izlazili vojnici najrazličitijih pukovnija, medu kojima su kao elita kročili Nijemci iz Reicha i aristokratski dijelili Austrijancima cigarete iz svojih bogatih zaliha. Kraj njemačkih kuhinja na trgu stajale su čak i bačve s pivom iz kojih su vojnicima u porcije točili pivo za ručkom i večerom, a oko tih bačvi vukli su se kao gladne mačke austrijski vojnici trbuha otečenih od prljave, zaslađene cikorije. Skupine Židova s pejzovima i u dugim kaftanima pokazivale su jedna drugoj oblake dima na zapadu i kršile ruke. Vikalo se na sve strane, da to uz rijeku Bug gore sela Uciszkow, Busk i Derewiany. Jasno se čulo gruvanje topova. Opet se vikalo da Rusi iz Grabove granatiraju Kamionku Strumilowu, da se vode borbe uzduž cijelog Buga, da vojnici zadržavaju izbjeglice koje su se htjele vratiti svojim domovima iza Buga. Svugdje je vladala zbrka i nitko nije pouzdano znao jesu li to možda 733

Rusi ponovno prešli u ofenzivu i tako prekinuli svoje stalno uzmicanje po cijeloj bojišnici. U glavno zapovjedništvo gradića patrole mjesnih žandara svaki čas su dovodile poneku preplašenu židovsku ;dušu, koja je bila optužena zbog širenja lažnih i neistinitih vijesti. Tamo su do krvi prebijali nesretne Židove i zatim ih raskrvavljenih stražnjica puštali njihovim domovima. U tu je vrevu, dakle, upao Švejk i počeo po gradiću tražiti svoju marškompaniju. Već je na kolodvoru, u etapnom zapovjedništvu, zamalo upao u sukob. Kada je prišao stolu gdje su se davale informacije vojnicima koji su tražili svoje jedinice, nekakav se kaplar koji je sjedio tamo za stolom razgalamio na njega, ne želi li možda da mu on ode potražiti njegovu marškompaniju. Švejk mu je rekao da želi samo znati gdje je u gradiću smještena 11. marškompanija tog i tog pohodnog bataljuna 91. pukovnije. — Za mene je to jako važno — naglašavao je Švejk — da bi znal gde j e l i . marškompanija zato jer sam ja njen ordonanc. Na nesreću, za susjednim je stolom sjedio neki stožerni narednik koji je kao tigar skočio i zaurlao na Švejka: — Prokleta svinjo, ti si ordonans, a ne znaš gdje ti je marškompanija? Prije no što je Svejk mogao odgovoriti, stožerni narednik nestao je u uredu, i za trenutak je odande izvukao nekog debelog natporučnika koji je izgledao tako dostojanstveno kao da je vlasnik kakve mesne industrije. Etapna su zapovjedništva bila ujedno i stupice za izgubljene, zapuštene i podivljale vojnike koji bi vjerojatno čitavoga rata najradije tražili svoje postrojbe, potucali se po etapama, i čekali u redovima kraj onih stolova na etapnim zapovjedništvima, gdje je stajao natpis: »Minagegeld«. Kada je debeli natporučnik prišao Švejku, narednik je viknuo: »Habt Acht!«, a natporučnik upita Švejka: — Gdje su ti dokumenti? Kad mu je Švejk pokazao papire, natporučnik se uvjerio 734

u ispravnost njegove maršrute (iz stožera brigade do Zoltaneca u satniju), vratio ih Švejku i blagonaklono rekao kaplaru za stolom: »Dajte mu informacije«. I ponovno se zatvorio u svoj susjedni ured. Kad su se za njim zatvorila vrata, stožerni narednik uhvati Švejka za rame i odvodeći ga k vratima, dade mu ovu informaciju: — Gledaj, smrade, da smjesta nestaneš! I tako se Svejk našao ponovno u onoj vrevi i počeo tražiti nekog poznatog iz bataljuna. Dugo je hodao ulicama, dok konačno nije bacio sve na jednu kartu. Zaustavio je nekog pukovnika i svojim ga mršavim njemačkim zamolio da mu kaže zna li slučajno gdje je smješten njegov bataljun skupa s marškompanijom. — Sa mnom možeš govoriti češki — rekao je pukovnik — i ja sam Čeh. Tvoj je bataljun smješten u Klimontowi, susjednom selu iza pruge, ali u gradić ne smije jer su se neki iz vaše kompanije, čim su stigli, potukli na trgu s Bavarcima. Švejk je krenuo u Klimontowu. Pukovnik ga zazva, zavuče ruku u džep i dade Švejku pet kruna da kupi cigarete, [os jednom se s njim ljubazno oprosti, i udaljavajući se od Švejka, mislio u sebi: »Kakav simpatičan vojnik«. Švejk je nastavio put prema selu i, razmišljajući o pukovniku, došao do zaključka da je prije dvadeset godina u Tridentu bio nekakav pukovnik Habermaier, koji se isto tako ljubazno ponašao prema vojnicima, a na kraju se uspostavilo da je bio homoseksualac, jer je u toplicama kraj Adige, prijeteći pravilima službe, pokušao naguziti nekog kadetskog aspiranta. I s tim tmurnim mislima, malo-pomalo, Švejk je stigao do nedalekog sela i nije se morao previše pretrgnuti da pronađe stožer bataljuna jer je u selu, premda je bilo poprilično razvučeno, bila samo jedna pristojna zgrada, velika općinska škola koju je u tom posve ukrajinskom 735

kraju podigla Galicijska zemaljska uprava glede uspješne polonizacije sela. Škola je u ratu proživjela nekoliko faza. Bilo je tu smješteno podosta i ruskih i austrijskih stožera, a jedan dio gimnastičke dvorane, u vrijeme velikih bitaka koje su odlučivale o sudbini Lavova, neko je vrijeme služio kao operacijska dvorana. Ovdje su rezali noge i ruke i vršili trepanaciju lubanja. Iza škole, u školskom vrtu, bila je velika Ijevkasta jama, koju je iskopala granata velikog kalibra. U kutu vrta stajala je velika kruška na čijoj je grani visio komad prerezanog užeta na kojem je nedavno visio gradski grčkokatolički župnik, obješen na temelju optužbe mjesnog ravnatelja, učitelja Poljaka, da je bio član organizacije Starorusa, te da je za vrijeme ruske okupacije služio u crkvi misu za pobjedu ruskog oružja i pravoslavnog cara. To, doduše, nije bila istina jer optuženi u to vrijeme nije bio u gradu budući je zbog liječenja žučnih kamenaca bio u malim toplicama Bochnie Zamurowane koje rat nije ni dotaknuo. U vješanju grčkokatoličkog župnika odlučivalo je nekoliko elemenata: narodnost, vjerski sukob i kokoš. Nesretni župnik, neposredno prije rata, ubio je u svome vrtu jednu od učiteljevih kokoši koje su mu zobale posijane sjemenke lubenica. Iza pokojnog grčkokatoličkog župnika ostao je prazan župni dvor, pa se može reći da je svatko uzeo nešto kao uspomenu na gospodina župnika. Jedan poljski seljačić odnio je iz kuće čak i stari glasovir čije je gornje ploče upotrijebio za popravak vratašaca na svinjcu. Dio namještaja rascijepali su vojnici, kao što je to već bio običaj, a sretnim slučajem velika kuhinjska peć s odličnom pločom za kuhanje ostala je neporušena. Grčkokatolički župnik nije se ni u čemu razlikovao od svojih kolega, rado je papao, volio mnoštvo lonaca i zdjela, i na ploči, i u pećnici. Ovdje je postalo tradicijom da sve postrojbe u prolazu 736

kuhaju za svoje časnike u ovoj kuhinji. Gore pak, u velikoj sobi bio je smješten nekakav časnički kasino. Stolovi i stolice pokupljeni su od seoskog stanovništva. Upravo danas bataljunski su časnici priređivali svečanu večeru, složili su se i kupili prase, a kuhar Jurajda spremao je pravo kolinje za časnike, okružen raznim parazitima iz redova časničkih služnika, medu kojima se isticao financijski narednik koji je davao savjete Jurajdi kako istranširati praseću glavu, da i za njega ostane komad njuške. Najjače je izbuljio oči žderonja Baloun. S takvom požudom i lakomošću promatraju ljudožderi misionara pečenog na roštilju, dok iz njega kaplje mast i širi se ugodan miris po čvarcima. Baloun se, vjerojatno, osjećao kao mljekarski pas dok vuče kolica pored kakvog mesarskog pomoćnika koji upravo iz sušionice na glavi nosi košaru svježih kobasica, pri čemu mu iz košare, niz leđa, visi lanac kobasica, tako da bi bilo dovoljno samo skočiti i zgrabiti ih kad ne bi bilo te ogavne brnjice i odvratnog remena u koji je taj ubogi pas upregnut. A nadjev od jetrenjača koji je proživljavao prve trenutke svoga rođenja, taj jetreni ogromni embrij nagomilan na dasci, mirisao je po papru, masnoći i jetri. A Jurajda zasukanih rukava, bio je tako ozbiljan da je mogao poslužiti kao model za sliku, kako Bog iz kaosa stvara kuglu zemaljsku. Baloun nije izdržao pa je zajecao. Njegovo jecanje postupno se pretvaralo u pravo ridanje. — Šta se dereš ko bik? — upitao ga je kuhar Jurajda. — Setil sam se kuće — odgovorio je Baloun jecajući — kak sam uvek bil doma kad smo imali kolinje i kak nikad nisam ni svom najboljem susedu niš štel ponuditi jer sam uvek štel sve sam požderati, pa sam to uvek i požderal. Jednom sam se tak natukel jetrenjača, kuhane glave i krvavica da su svi mislili da bum puknul i onda su nie okolo naokolo nateravali s bičom po dvorišču, ko kravu kad se napuhne od deteline. Gospon Jurajda, dopustite mi 737

da pogrebem malo te file, a posle me možete zvezati, ja te muke ne bum preživel. Baloun je ustao s klupe i teturajući, kao opijen, pristupi stolu i ispruži svoju šapu prema hrpi nadjeva. Nastade okrutna borba. Svi prisutni s teškom ga mu kom spriječiše da se ne baci na nadjev. Ali ga nisu mogli spriječiti da u očaju, kada je izlazio iz kuhinje, ne zagrabi u lonac s namočenim crijevima za jetrenjače. Kuhar Jurajda je bio tako uzrujan da je za izbačenim Balounom bacio čitav naramak drva i još se izderao za njim: — Nažderi se špranja, nemani! Za to vrijeme gore su se već okupili časnici bataljuna i dok su svečano iščekivali ono što će se roditi dolje u kuhin ji, u nedostatku drugog alkohola pili su prostu domaću rakiju, obojenu u žuto uvarkom ljusaka luka, za koju je židovski trgovac tvrdio da je najbolji originalni francuski konjak koji je naslijedio od svoga oca, a ovaj ga je naslijedio još od svoga djeda. — Klipane — rekao mu je tom prigodom satnik Sagner — ako mi još kažeš da ga je tvoj pradjed kupio od Francuza kada su bježali iz Moskve, dat ću te zatvoriti sve dok iz tvoje obitelji onaj najmlađi ne bude najstariji. Dok su uz svaki gutljaj proklinjali poduzetnog Židova, Svejk je već sjedio u uredu bataljuna, u kojem nije bilo nikoga osim jednogodišnjeg dragovoljca Mareka, koji je kao povjesničar bataljuna iskoristio zadržavanje bataljuna u Zoltancu kako bi za zalihu opisao nekoliko pobje donosnih bojeva koji će se, sasvim sigurno, dogoditi u budućnosti. Zasad je pravio tek izvjesne nacrte, a kad je Svejk ušao, upravo je napisao ovo: »Ako se pred našom duhovnom vizijom pojave svi oni junaci koji su sudjelovali u boju kod sela N, gdje su bok uz bok našeg bataljuna bojovali I bataljun pukovnije N i II bataljun pukovnije N, vidjet ćemo da je naš N bataljun pokazao najsjajnije strategijske sposobnosti, te neosporno pridonio pobjedi N divizije koja 73«

je imala zadaću učvrstiti definitivno naše pozicije u odsjeku

N«— No, vidiš — rekao je Svejk jednogodišnjem dragovoljcu — opet sam tu. —— Dozvoli da te ponjušim — rekao je razdragano jednogodišnji dragovoljac Marek — hm, zbilja smrdiš na zatvor. — Ko i obično — rekao je Svejk — bil je to samo mali nesporazum. A kaj ti delaš? — Kao što vidiš — odgovorio je Marek — bacam na papir junačke branitelje Austrije, ali mi nikako ne ide od ruke; sve su to nekakvi »enovi«. Podvlačim pritom slovo N, koje je dosegnulo neobičnu savršenost i u sadašnjosti i u budućnosti. Osim dosadašnjih sposobnosti satnik Sagner otkrio je u meni i neobičan matematički talent. Moram kontrolirati bataljunske račune, pa sam dosad došao do takvog zaključka da je bataljun u potpunoj pasivi i da čeka samo na to kako bi izvršio poravnanje sa svojim ruskim vjerovnicima, jer se, naime, i nakon poraza i nakon pobjede najviše krade. Uostalom, to je svejedno. Čak i kad bi nas potukli do koljena, ovdje su dokumenti o našoj pobjedi jer u ulozi bataljunskog Ijetopisca imam čast da mogu napisati: »Iznova se okrenuše protiv neprijatelja koji je već mislio da je pobjeda na njegovoj strani. Napad naših vojnika i juriš na bajunete uslijedio je u tren oka. Neprijatelj u očaju bježi, baca se u vlastite rovove, bodemo ga bez milosti, tako da u neredu napušta sve svoje rovove, a ostavlja u našim rukama ranjene i neranjene zarobljenike. Ovo je jedan od najslavnijih trenutaka.« A tko ga preživi, poslat će doma vojnom poštom pismo: »Draga ženo, dobili po guzici! Zdrav sam. Jesi li odbila od sise našeg cmizdravca? Samo ga nemoj učiti da drugim ljudima govori tata, jer bi to za mene bilo teško.« A cenzura će poslije na pisanicu prekrižiti ono: »Dobili po guzici«, jer se ne zna tko, pa se mogu praviti razne kombinacije, budući je izražavanje bilo nejasno. ^abn 739

<•••> — Glavno je jasno govoriti — izjavio je Švejk — ka(j su bili misionari kod Svetog Ignacija, u Pragu 1912. god. ine, onda je tam bil jedan propovednik, a taj ti je s prop0. vedaonice govoril da se on vjerojatno ne bu z nikim srel na nebu. A kod te večernje mise bil je prisutan jedan limar Kulišek, pa je posle te pobožnosti u krčmi pripovedal da je taj misionar napravil sigurno grozno grešne stvari, kad je u crkvi, ko da bi bil na javnoj ispovedi, objavil da se z nikim ne bu srel na nebu; i zakaj takve ljude šaljeju za propovedaonicu. Treba se uvek govoriti jasno i razgovetno, a ne u nekakvim zagonetkama. U Brejški, pred nekolko let, bil je jedan pivar, taj je imal običaj kad se vraćal s posla doma i malo si pocugnul, da se zaustavi u jednoj noćnoj kavani i da si nazdravlja s nepoznatim gostima, i uvek je uz tu zdravicu rekel: »Mi se na vas, vi se na nas...« I zato je dobil od nekakvog pristojnog gospona iz Jihlave takvu jednu prek gupca, da je birtaš ujutro, kad je pometal te zube, pozval svoju kćerku koja je išla u peti razred pučke škole i pital ju je kolko mora odrasli čovek imati zubi. A zato kaj to ni znala izbil joj je dva zuba, a treći dan dobil je od onog pivara pismo, u kojem mu se taj ispričaval za sve neugodnosti koje mu je napravil, jer da ni htel niš prostoga reći, ali da ga javnost ne razme jer je on ustvari mislil ovak: »Mi se na vas, i vi se na nas — ne srdite?« Onaj ko govori nekakve dvosmislene reci mora si to uvek unapred razmisliti. Iskreni čovek koji govori ono kaj mu padne na pamet retko kad bu dobil po nosu. A ak mu se to dogodi više puta, onda bu uopće postal pažljiviji i rade bu si u društvu držal zaprti gubec. Je, istina je, da o takvom čoveku svaki misli da je podmukli i bogzna kakvi, i da kolko puta i zbog toga zguta, ali to je već bila njegova odluka, njegovo samosavladavanje, jer mora uzeti u obzir da je sam i da protiv sebe ima puno ljudi koji se uvek osećaju nekak uvredeni, a ak bi se počel z njima tući da bu dobil još dvaput tolko. Takav čovek mora biti skromni i strpljivi. U Nuslama živi nekakv gospon Hauber kojega 740

u jednom, u nedelju, u Kundraticama na cesti, zabunom pilcnuli z nožom kad se vraćal s izleta od Barutanekovog mlina. On je s tim nožom u leđima došel doma, a kad mu je žena svlekla kaput tak mu ga je fino izvlekla iz leda da je već prije podne s tim nožom rezala meso za gulaš, jer je bil od solingen čelika i fino naoštreni, a oni su doma imali sve noževe nazubljene i tupe. Ona je posle htela imati ćelu garnituru takvih noževa za domaćinstvo i stalno ga je u nedelju slala na izlet u Kundratice, ali je on bil tak skromni da nikam ni išel osim kod Banzeta u Nusle, gde je znal — ak sedi u kuhinji, da bu ga prije Banzet hitil van nego kaj bi ga neko stignul piknuti. — Ti se uopće nisi promijenio — rekao mu je jednogodišnji dragovoljac. — Nisam — odgovorio je Švejk — nisam za to imal vremena. Oni su me čak hteli streljati, ali to još nije najgore; već od dvanajstog nisam dobil vojničku plaću. — Nećeš je ni kod nas dobiti jer mi idemo na Sokal, a isplata će biti tek nakon bitke, jer se mora štedjeti. Ako računamo da ćemo se uvaliti u tu bitku otprilike za četrnaest dana onda se na svakom poginulom uštedi, skupa s dodacima, 24 krune i 72 halera. — A kaj je novoga kod vas? — Prvo, izgubila nam se zaštitnica, drugo, časnički zbor ima u župnom dvoru kolinje, a vojska se razišla po selu i provodi najrazličitiji razvrat s mjesnim ženskim pučanstvom. Prije podne su svezali nekog vojnika iz vaše satnije zato što se popeo na tavan za nekom sedamdesetogodišnjom babom. Taj je čovjek nevin, jer u dnevnoj zapovijedi ništa nije bilo rečeno kolika je gornja granica do koje je to dozvoljeno. — Ja si to isto mislim — rekao je Švejk — da je taj čovek nevini, jer dok se takva baba penje gore po lojtrama čovek joj ne vidi lice. Bil je točno takav slučaj na manevrima kod Tabora. Jedan naš vod stanoval je u krčmi, a nekakva ženska prala je u forcimeru pod, a s

741

nekakv Chramosta prišel joj je otraga i malo ju je udaril — kak bi to rekel — po sosu. Ona je imala dost podignuti sos, i dok ju je on tak udaral, ona niš, on i drugi pu t lupi, i treći put, ona i dalje niš, ko da je se to uopće ne tiče, tak da se on odlučil na posel, a ona mirno dalje pere okolo pod; posle ti se okrene prema njemu celim licem i veli mu: »Ha, jesam te vlovila vojniček.« Toj ti je babi bilo prek sedamdeset let i posle ti je to pripovedala po ćelom selu. A sada bih si dozvolio vas upitati, jeste li za moga neprisustva bili također zatvoreni? — Nije bilo prilike — ispričao se Marek — ali zato, što se tiče tebe, moram ti priopćiti da je bataljun za tobom izdao potjernicu. — Ne smeta — primijetio je Svejk — to su dobro napravili — bataljon je to moral napraviti i izdati za menom potjernicu, to je bila njihova dužnost, jer se o meni tak dugo niš ni znalo. To ni bila nikakva prenagljenost od bataljona... Ti si rekel da su svi oficiri u župnom dvoru na kolinju? Moram tam ići i javiti se da sam ponovno došel, ziher je gospon obrlajtant Lukaš jako brinul za mene. Svejk je krenuo prema župnom dvoru čvrstim vojničkim korakom i uz to pjevao: Osvrni se na mene, ti radosti moja, od mene su skrojili zbilja gospodina pogledati na mene prava je milina...

Svejk je zatim ušao u župni ured i popeo se stubama na prvi kat odakle su se čuli glasovi časnika. Govorilo se o svemu i svačemu, a upravo su ogovarali brigadu i kakav nered vlada u tamošnjem stožeru, pa je čak i brigadni pobočnik bacio ulje na vatru, izjavivši: — Ipak smo im telegrafirali zbog onog Švejka... — Hier! — viknuo je iza pritvorenih vrata Svejk i ušavši ponovio: :.''• .•.••• .*;*••• i**^ •/,• 742

— Hier! Melde gehorsam, Infanterist Svejk kumpanienordonanz 11. Marschkumpanie!1 Vidjevši zabezeknuta lica satnika Sagnera i natporučnika Lukaša, iz kojih je zračilo nekakvo tiho očajanje, ne pričekavši pitanje rekao je glasno: — Pokorno javljam, da su me hteli streljati, jer da sam izdal Njegovo Veličanstvo cara. — Za Isusa Krista što to govorite Svejk? — viknu očajno blijed natporučnik Lukaš. — Pokorno javljam, to se je ovak dogodilo, gospon obrlajtant... I Svejk je počeo beskonačno objašnjavati kako se to s njim zapravo dogodilo. Gledali su ga iskolačenih očiju, a on je pripovijedao sa svim mogućim detaljima, i na kraju nije zaboravio ni napomenuti da su na obali onoga ribnjaka gdje mu se ta nesreća dogodila rasle potočnice. Kad je zatim nabrojio tatarska imena, s kojima se upoznao na svome putu, kao što su Hallimulabalibej, dodavši im čitav niz novih izmišljenih imena, kao što su Valivola Valivej, Malimulamalimej, natporučnik Lukaš više nije izdržao: — Opalit ću vas nogom, stoko jedna. Nastavite kratko, ali suvislo! I Svejk je nastavio dosljedno opširno, a kada je stigao do prijekog suda, generala i bojnika, napomenuo je čak i to da je general škiljio na lijevo oko, a da je bojnik imao oči plave »... pogledaj me preko glave«, dodao je u rimi. Zapovjednik 12. čete Zimmermann bacio je na Švejka lončić, iz kojeg je pio židovsku žestoku rakiju. Svejk je posve mirno nastavio dalje o tome kako je kasnije došlo do duhovne utjehe i kako je bojnik do jutra spavao u njegovom naručju. Zatim je sjajno obradio brigadu kamo su ga poslali dok ga je bataljun tražio kao izgubljenog. Stavljajući pred satnika Sagnera dokumente, 11. Ovdje! Pokorno javljam, infanterist Svejk, ordonans 11. marškompanije! (njem.)

743

iz kojih se moglo vidjeti da je bio od strane ove visoke institucije oslobođen svake krivnje, dodao je: — Dopustite da pokorno javim, da se gospon lajtant Dub nalazi u brigadi s potresom mozga i da vas je dal sve pozdraviti. Prosim za isplatu i duhan. Satnik Sagner i natporučnik Lukaš izmijenili su međusobno upitne poglede, no uto se otvoriše vrata i unesoše u nekakvoj kanti juhu od jetrenjača koja se pušila. Bio je to početak svih onih užitaka na koje su čekali: — Ah, prokleti klipane — rekao je satnik Sagner Svejku, sad već ugodno raspoložen uoči užitaka koji su se približavali — spasilo vas je kolinje. — Švejk — dodao je nato natporučnik Lukaš — ako se još nešto dogodi, bit će zlo s vama. — Pokorno javljam, da z menom mora biti zlo — salutirao je Svejk — ak je čovek u vojski, mora znati i biti svestan... — Nestanite! — izderao se na njega satnik Sagner. Svejk je nestao i uputio se dolje u kuhinju. Onamo se bio ponovno vratio izmučeni Baloun i molio, ako bi mogao posluživati svoga natporučnika Lukaša prilikom praseće gozbe. Svejk je upao baš kad se vodila polemika između kuhara Juraj de i Balouna. Jurajda je pritom upotrebljavao prilično nerazumljive izraze: — Ti si kolinjuša izjelička — rekao je Balounu — žderao bi dok ne crkneš, a kad bih ti dao da gore odneseš jetrenjače, ti bi s njima đavolimo po štengama. Kuhinja je sada imala drugo lice. Financijski narednici, bataljunski i satnijski, mljackali su grupirani po činovima, prema razrađenom Jurajdinom planu. Kako bi i oni nešto okusili, bataljunski pisari, satnijski telefonisti i nekoliko dočasnika, iz zahrđalog lavora pohlepno su jeli juhu od jetrenjača razrijeđenu vrelom vodom. — Zdravo! — rekao je Svejku financijski narednik Vanek 744

glođući papak — maloprije je ovdje bio naš jednogodišnjak Ivtarek i objavio nam da ste opet tu, i da imate na sebi novu jnonduru. Vi ste me uvalili u lijepu kašu. Marek me uplašio da se za tu monduru nećemo moći razdužiti u brigadi, jer su vašu monduru našli na obali ribnjaka, a mi smo to preko bataljunskog ureda već prijavili brigadi. Kod mene ste zavedeni kao utopljenik i uopće se niste trebali vraćati i stvarati nam neugodnosti s tom duplom mondurom. Vi valjda ni ne znate što ste učinili bataljunu. Svaki dio vaše uniforme kod nas je posebno upisan. Nalazi se u popisu uniformi kod mene u kompaniji, kao prirast. Kompanija ima jednu kompletnu uniformu više. O tome sam obavijestio bataljun. Sad ćemo od brigade dobiti objašnjenje da ste tamo dobili novu monduru. A budući da će dotada bataljun u svojim izvještajima o odjeći objaviti da je višak jednog kompleta... Ja to već znam, iz svega toga može se izleći revizija. Kad se radi o takvoj sitnici, onda će nam oni iz intendanture doći. Ali kad se izgubi dvije tisuće pari cipela, o tome se nitko ne brine... Ali nama se izgubila ta vaša odora — rekao je tragično Vanek sišući mozak iz kosti koja mu je dopala ruke i čačkajući ostatak šibicom, kojom je inače čistio zube umjesto čačkalicom — pa će nam zbog takve sitnice sigurno doći inspekcija. Kad sam bio u Karpatima došla nam je inspekcija zbog toga što nije bio izvršen nalog da se sa smrznutih vojnika, bez oštećenja, skidaju cipele. Skidale su se, skidale, ali na dvojici su pukle, a jedan ih je već imao poderane i prije smrti, ali smo zbog toga upali u gabulu. Stigao je nekakav pukovnik iz intendanture, i da nije s ruske strane dobio jednu u glavu čim je došao, pa se strovalio u jarak, ne znam što bi iz toga proizašlo. — Jeste i njemu skinuli cipele? — upitao je Švejk sa zanimanjem. — Skinuli — rekao je zamišljeno Vanek — samo se nije znalo tko, tako da nismo ni te pukovnikove cipele unijeli u popis. Kuhar Jurajda opet se vratio odozgo, i pogled mu je 745

pao na uništenog Balouna koji je turobno, utučeno sjedio na klupi kraj peći i sa strašnim očajanjem promatrao svoj omršavjeli trbuh. — Ti bi zgodno pripadao sekti hesihasta — rekao mu je sućutno učeni kuhar Jurajda — i oni su čitave dane promatrali svoj pupak, dok im se ne bi pričinilo da im oko pupka svijetli aureola. Onda su mislili da su dostigli treći stupanj savršenstva. Jura[da je zagrabio u pećnicu i izvukao jednu krvavicu. — Žderi Baloune — rekao je ljubazno — nažderi se dok ne pukneš, uguši se žderonjo. Balounu su udarile suze na oči. — Doma, kad smo imali kolinje, onda sam prvo — plačljivo je pričao Baloun žderući malu krvavicu — pojel pristojni komad kuhane glave, ćelu njušku, srce, vuho, komad jetri, bubrege, slezenu, komad plećke, jezik, a posle... — a zatim je tihim glasom dodao, kao kad se pripovijeda bajka — a onda su došle jetrenjače šest, deset komada, pa debele krvavice s heljdom i prezlima, tak da ne znaš kaj bi prvo zagrizel, da li one s prezlima ili one s heljdom. Sve ti se to rastopi na jeziku, sve miriši, čovek samo ždere i ždere... Tak si mislim... — jadao se dalje Baloun — ... metak bu me poštedil, al glad bu me dotukla i više nikad u životu ne bum videl puni pekač file za krvavice, ko doma. Hladetinu nisam baš volil, jer se to samo trese i od toga nemaš niš. Žena?! Ta bi ti se ubila za hladetinom, a ja joj za tu hladetinu nisam dal ni komad vuha, jer sam štel sve sam požderati kak mi je to najbolje pasalo. Nisam to poštival, te oblizeke, to blagostanje, a puncu, pravoužitniku, zatajil sam jednog pajceka, zaklal ga, požderal i još mi je bilo žal da mu, siromaku starom, ponudim bar malo nečeg od kolinja... a on mi je onda prorekel da bum jednom od gladi crknul. — A sad bus i frknul — rekao je ŠVejk, kojemu su danas nehotice iz usta izlazile same rime. Kuhara Jurajdu napustio je nagli napad sućuti s Balounom jer se Baloun nekako brzo približio ploči na 746

štednjaku, izvukao iz džepa komad kruha i pokušao čitav okrajak namočiti u sok koji se u veliku posudu, sa svih strana cijedio s velikog komada svinjske pečenke. Jurajda ga je udario po ruci tako da je Balounov komad kruha pao u umak, kao kad plivač na plivalištu skače s daske u rijeku. Ne ostavljajući mu mogućnost da izvuče poslasticu iz posude, izbacio ga je kroz vrata. Potišteni Baloun još je kroz prozor vidio kako Jurajda vilicom izvlači onaj komad kruha koji se do zlatnosmeđe boje nasisao soka, kako ga predaje Švejku, k tome mu dodaje komad mesa odrezanog s vrha pečenke i još mu govori: — Jedite, moj skromni prijatelju! — Djevice Blažena! — zajaukao je iza prozora Baloun, i uputio se u selo kako bi potražio nešto što bi stavio za zub. Jedući plemeniti Jurajdin dar, Švejk je progovorio punini ustima: — Zbiljam sam sretan kaj sam ponovo medu svojima. Bilo bi mi jako žal ak ne bi mogel kompaniji i dalje pružati svoje vredne usluge. Obrisavši kapljice soka i masti, koje su mu tekle niz bradu, dovršio je: — Ne znam, ne znam kaj bi vi ovde bez mene da su me tam negde zadržali, a da se rat produži za još nekolko let. Financijski narednik Vanek upitao je sa zanimanjem: — Švejk, a što mislite koliko će dugo trajati rat? — Petnajst let — odgovorio je Švejk — to se samo po sebi razme, jer je već jednom bil tridesetgodišnji rat, a sad smo za pol pametniji nego kaj smo bili, znači trideset podeljeno s dva, jednako petnajst. — Posilni našeg kapetana je rekao — javio se Jurajda — čim osvojimo granicu Galicije da se dalje neće ići, da će onda Rusi početi pregovore o miru. — Onda ne bi ni vredilo ratovati — rekao je odlučno 747

Svejk — kad je rat onda je rat. Ja sigurno ne bum o miru govoril dok ne burno u Moskvi i Petrogradu. Ak je svetski rat kaj vredi prduckati oko granica? Uzmimo si ko prirner Švedane, za vreme tog tridesetgodišnjeg rata. Od kam su sve došli, a dočepali su se čak i Njemačkog Broda i Lipnice, gde su napravili takav mišung da se tam u birtijama, posle ponoći, do dana današnjeg govori švedski, tak da se međusobno ne razmeju. Ni ti Prusi nisu bili baš prek puta. Na Lipnici je i njih, tih Prusa, ko dreka. Došli su čak do Jedouchova, i do Amerike i natrag. — Uostalom — rekao je Jurajda, kojega je kolinje smelo i potpuno izbacilo iz ravnoteže — svi su ljudi nastali od šarana. Uzmimo, prijatelji, Danvinovu teoriju o postanku vrsta... Njegovo daljnje razmatranje bilo je prekinuto upadom jednogodišnjeg dragovoljca Mareka. — Spašavaj se tko može — viknuo je Marek — poručnik Dub stigao je prije nekoliko trenutaka automobilom u stožer bataljuna i dovezao sa sobom onog posranog kadeta Bieglera. U groznom je stanju — informirao je dalje Marek — kad je izašao s njim iz auta, odmah je upao u ured. Znate dobro, kad sam otišao odavde, da sam rekao da ću malo odhrkati. Dakle; izvalio sam se u uredu na klupu, i baš sam se počeo lijepo uspavljivati, kad uto na mene skoči kadet Bigler i prodere se: »Habacht!« Poručnik Dub me je podigao na noge i onda poče: »Čudite se, je li, da sam vas iznenadio u uredu, pri neizvršavanju službenih dužnosti? Spava se tek nakon povečerja, našto je Biegler dodao: »16. dio, paragraf 9., o redu u vojarnama.« Nato je poručnik Dub udario šakom po stolu i zaurlao: »Htjeli ste me se u bataljunu vjerojatno riješiti, nemojte misliti da je to bio potres mozga, moja glava može i nešto više podnijeti.« Za to vrijeme kadet Biegler nešto je na stolu listao i naglas, kao za sebe, pročita s jednog papira: »Divizijska naredba broj 280!« Poručnik Dub je pomislio da ga ovaj zeza zbog njegove posljednje rečenice o glavi koja može i 748

nešto više podnijeti, pa mu je počeo spočitavati njegovo nedostojno i drsko ponašanje prema starijim časnicima, a sada ga upravo vodi ovamo, k satniku, da bi se na njega potužio. Uskoro su ova dvojica ušli u kuhinju, kroz koju se moralo proći kako bi se popelo gore, a gdje je sjedio čitav časnički zbor i gdje je, nakon prvog svinjskog buta, bucmasti zastavnik Maly pjevao ariju iz opere »Traviata«, podrigujući nakon kupusa i masnog objeda. Kad je ušao poručnik Dub, Švejk je viknuo: — Habacht, svi ustati! Poručnik Dub pristupi Švejku posve blizu, kako bi mu ravno u lice viknuo: — E, sad se možeš radovati, sad je s tobom amen! Dat ću da te prepariraju kao suvenir 91. pukovnije. — Zum Befehl, gospon lajtant — salutirao je Švejk — jednom sam čital, pokorno javljam, da je jednom bila jedna velika bitka u kojoj je smrtno pal jedan švedski kralj sa svojim vernim konjem. Obadve crkotine dopremili su u Švedsku, pa sad ta dva mrtvaca stoj iju napunjena u stockholmskom muzeju. — A odakle tebi te spoznaje, gade? — izdere se poručnik Dub. — Pokorno javljam, gospon lajtant, od mog brata pro fesora. Poručnik Dub se okrenuo, pljunuo, i gurnuo ispred sebe kadeta Bieglera, gore, kamo se išlo do blagovaonice. Ipak, nije se mogao suzdržati a da se na vratima ne okrene Svejku i da s neumoljivom strogošću rimskog Cezara koji odlučuje o sudbini ranjenog gladijatora u areni, ne okrene palac desne ruke i ne vikne prema Švejku: — Palce dolje! — Pokorno javljam — vikao je za njim Švejk — već sam ih okrenul.

749

Kadet Biegler bio je kao muha. Kroz proteklo vrijerne prošao je kroz nekoliko baraka za oboljele od kolere i nakon svih onih pretraga kojima je bio podvrgnut zbog sumnje da je obolio od kolere, on se već s puno opravdanja naviknuo na to, da posve nesvjesno pomalo pušta u gaće. Sve dok konačno u jednom takvom centru za promatranje nije dopao šaka nekom specijalistu koji mu je, ne našavši mu u izmetu koleričnih bacila, potumplao crijeva taninom kao postolar stare cipele, i poslao ga najbližem etapnom zapovjedništvu, proglasivši kadeta Biglera koji je bio tanak kao sjena, frontdiensttauglich.1 Bio je to srdačan čovjek. Kad ga je kadet Beigler upozorio da se osjeća vrlo slabim, rekao mu je s osmijehom: — Zlatnu kolajnu za hrabrost ipak ćete još moći podnijeti. Pa vi ste se ipak dragovoljno prijavili u vojsku. — I tako je kadet Biegler krenuo za zlatnom kolajnom. Njegova očvrsla crijeva nisu više ispuštala rijetku tekućinu u gaće, ali ipak je često osjećao nuždu, tako da je od posljednje etape do stožera brigade, gdje se susreo s poručnikom Dubom, obavio u stvari svečani pohod po svim mogućim zahodima. Propustio je vlak nekoliko puta jer je na kolodvorima sjedio u zahodima tako dugo dok vlak ne bi otišao. A nekoliko puta je propustio presjedanje jer je sjedio u vlaku na zahodu. No bez obzira na sve, bez obzira na sve zahode koji su mu stajali na putu, kadet Biegler ipak se približavao brigadi. Poručnik Dub je pak trebao još nekoliko dana ostati na njezi u brigadi, ali baš toga dana kada je Švejk otputovao svome bataljunu, stožerni je liječnik, saznavši da popodne smjerom prema položaju 11. bataljuna 91. pukovnije kreću sanitetska kola, promijenio odluku. Bio je vrlo radostan što se riješio poručnika Duba koji l. Sposoban za službu na bojištu (njem.)

£»•;< 750

je, kao uvijek, dokazivao svoje različite tvrdnje riječima: — O tome sam još prije rata razgovarao kod nas s gospodinom županijskim predsjednikom. — »Mit deinem Bezirkshauptmann kannst du mir Arsch lecken«1 — pomislio je stožerni liječnik i zahvaljivao slučaju što sanitetska kola kreću gore prema Kamionki Strumilowoj baš preko Zoltanca. Tamo u brigadi, Švejk nije sreo kadeta Bieglera jer je ovaj više od dva sata sjedio na nekom zahodu s vodom za ispiranje, a koji je bio određen za brigadne časnike. Može se smjelo tvrditi da kadet Biegler nikada na sličnim mjestima nije gubio vrijeme jer je ponavljao sve slavne bitke slavnih austrougarskih vojski, počevši od bitke kod Nordlingena dana 6. rujna 1634. godine, završno s bitkom za Sarajevo 19. kolovoza 1878. godine. Dok je tako bezbroj puta vukao za ručku zahoda na ispiranje, a voda bučno ulijetala u rupu, baš tu, zažmirivši, zamišljao je buku bitke, napad konjaništva, i grmljavinu topova. Susret poručnika Duba s kadetom Bieglerom nije bio suviše dražestan, a bio je zasigurno razlogom njihovog kiselog odnosa u budućnosti, u službi i izvan službe. Kad je, naime, poručnik Dub po četvrti put pokušao ući u zahod, Ijutito je viknuo: — Tko je unutra? — Kadet Biegler, 11. marškompanija, bataljun N., 91. pukovnija glasio je ponosni odgovor. — A ovdje — predstavio se konkurent ispred vrata — poručnik Dub iz iste pukovnije. — Odmah sam gotov, gospodine poručnice! — Čekam! Poručnik Dub nestrpljivo je gledao na sat. Nitko ne bi povjerovao koliko je energije i upornosti potrebno da se u takvoj situaciji izdrži pred vratima novih petnaest minuta, ', 1. Možete me poljubiti u guzicu ti i tvoj županijski predsjednik (njem.)

751

zatim još pet, pa sljedećih pet, kad je svaki put na kucanje, bubnjanje i udaranje nogama dobivao isti odgovor: — Odmah sam gotov, gospodine poručnice! Poručnika Duba spopala je groznica, osobito kad je nakon šuškanja papira koje je ulijevalo nadu prošlo novih sedam minuta, a da se vrata nisu otvorila. Uza sve to, kadet Biegler bio je tako taktičan da još uvijek nije puštao vodu za sobom. U laganoj groznici, poručnik Dub je počeo razmišljati da li da se požali zapovjedniku brigade koji će možda i izdati naredbu da se provale vrata i odande iznese kadeta Bieglera. Također mu je palo na pamet da je to povreda subordinacije. Tek nakon sljedećih pet minuta poručnik Dub je primijetio da tamo, iza vrata, i ne bi imao više što raditi, jer ga je odavno sve prošlo. Ipak je izdržao pred vratima, zbog nekakvog principa i dalje udarajući nogom po vratima iza kojih se čulo jedno te isto: »In einer Minute fertig, Herr Leutnant.«1 Konačno se začulo kako Biegler pušta vodu i začas su se susreli licem u lice. — Kadet Biegler — zagrmio je na njega poručnik Dub — nemojte misliti da sam ovamo došao s istim zadatkom kao i vi. Došao sam glede toga što mi se prilikom svog dolaska u stožer brigade niste javili. Ne znate propise? Znate li kome ste dali prednost? Za tren kadet Biegler preleti u sjećanju nije li možda sebi dopustio nešto što bi se kosilo s disciplinom i zapovijedima koje se tiču nižih časničkih činova spram viših. U njegovoj svijesti vladala je u tom pogledu neizmjerna praznina i pustoš. U školi im nitko nije predavao kako se u takvom slučaju treba ponašati niži časnik prema višem; mora li prekinuti sranje i izletjeti kroz vrata zahoda držeći jednom rukom hlače, a drugom pozdravljati?!... l. Odmah ću biti gotov, gospodine poručnice («/Vm./$:|»'.< 752

''•

— No odgovorite, kadete Biegleru! — izazovno je viknuo poručnik Dub. Tu se kadet Biegler sjetio vrlo jednostavnog odgovora koji je sve riješio: — Gospodine poručnice, nisam imao spoznaja nakon svoga dolaska u stožer brigade da se ovdje nalazite, pa sam obavivši svoje dužnosti u uredu pošao odmah na zahod gdje sam i ostao sve do vašeg dolaska. Usto je dodao svečanim glasom: — Kadet Biegler javlja se gospodinu poručniku Dubu. — Vidite da to nije'sitnica — oporo je rekao poručnik Dub — po mome mišljenju trebali ste odmah, kadete Biegleru, čim ste došli u stožer brigade, upitati u uredu da li slučajno ovdje nije prisutan neki časnik iz vašeg bataljuna ili iz vaše pukovnije. O vašem ponašanju odlučit ćemo u bataljunu. Putujem onamo automobilom, a vi idete sa mnom. Nikakvo ali! Kadet Biegler je, naime, primijetio, da su mu u uredu stožera brigade odredili maršrutu željezničkom prugom, a taj mu se način putovanja činio mnogo udobnijim s obzirom na stanje njegovog debelog crijeva. Svako dijete zna da automobili nisu uređeni za takve stvari. Prije nego što projuriš sto osamdeset kilometara, već to odavno imaš u gaćama. Vrag zna što se dogodilo pa poskakivanje automobila, u početku, kada su krenuli na put, nije tako loše utjecalo na Bieglera. Poručnik Dub je bio sav očajan što mu neće poći za rukom provesti plan osvete. Kad su krenuli, poručnik Dub je u sebi pomislio: »Samo pričekaj, kadete Biegleru, kad te stisne, jako se varaš ako misliš da ću narediti da zaustave.« I u tom je smislu, koliko god je to bilo moguće s obzirom na brzinu kojom su gutali kilometre, započeo razgovor ugodni o tome da vojni automobili kojima je određena maršruta ne smiju suvišno trošiti benzin i ne smiju se nigdje zaustavljati. Kadet Biegler je nato posve ispravno 753

primijetio, da kad automobil čeka na nešto, uopće ne troši benzin jer vozač gasi motor. — No — nastavio je neumoljivo poručnik Dub — ima li doći u određeno vrijeme na neko mjesto, ne smije se nigdje zaustavljati. Od strane kadeta Bieglera nije slijedila više nikava rep lika. Tako su rezali zrak više od četvrt sata, kad je odjednom poručnik Dub osjetio da mu je trbuh nekako napuhnut i da bi bilo korisno zaustaviti automobil, izaći iz njega, spustiti se u jarak, skinuti hlače i pokušati se olakšati. Držao se kao heroj sve do stodvadesetšestog kilometra, kada je odlučno pograbio vozača za kaput i viknuo mu u uho: — Halt! — Kadete Biegleru — rekao je poručnik Dub umilnim glasom skačući brzo iz automobila prema jarku — sad im ate i vi priliku! — Hvala — odgovorio je kadet Biegler — ne želim uzaludno zadržavati automobil. I kadet Biegler, kojemu je već jako prigustilo, odlučio je u sebi da će se radije usrati nego propustiti krasnu priliku da blamira poručnika Duba. Prije no što su stigli u Zoltanec, poručnik Dub je još dvaput naredio da se zaustavi automobil, a prilikom posljednjeg zaustavljanja rekao je tvrdoglavom Bie gleru: — Imao sam za objed poljski bigoš 1 — iz bataljuna ću poslati telefonsku pritužbu brigadi. Pokvareno kiselo zelje i svinjsko meso neprikladno je za uporabu. Drskost kuhara prešla je sve granice. Tko me još ne zna, taj će me upoznati. — Feldmaršal Nostitz-Rhieneck, elita pričuvne kavaler- ije — odgovorio je Biegler — izdao je djelo »Was schadet 1. Poljsko nacionalno jelo od kiselog kupusa i svinjetine (pm.) 754

'i-jf1

dem Magen im Kriege«1 u kojem ne preporučuje da se uz ratne napore i teškoće uopće jede svinjsko meso. Svaka neumjerenost na maršu šteti. Poručnik Dub nije rekao ni riječi, samo je pomislio: — Sredit ću ja tu tvoju učenost, klipane. Zatim je razmislio i ipak odgovorio Biegleru, ali s potpuno glupim pitanjem: — Vi znači mislite, kadete Biegleru, da časnik, kome se po svome činu morate smatrati podređenim, neumjereno jede? Niste valjda željeli reći, kadete Biegleru, da sam se prežderao? Hvala vam za tu prostotu. Budite uvjereni da ću to s vama srediti, vi me još ne poznajete, ali kad me upoznate, onda ćete se sjetiti tko je poručnik Dub. Kod ovog posljednjeg umalo je pregrizao jezik, jer su na cesti naletjeli na nekakvu rupetinu. Kadet Biegler na ovo ponovno nije ništa odgovorio, što je opet ponukalo poručnika Duba da ga grubo upita: — Slušajte, kadete Biegleru, mislim da ste učili da na pitanje svoga pretpostavljenog morate odgovoriti?! — Dakako, rekao je kadet Biegler — postoji takav pasus. Nužno je, dakako, objasniti naš uzajamni odnos. Koliko je meni poznato, još nigdje nisam dodijeljen, tako da time otpada bilo kakav razgovor o mojoj potčinjenosti vama, gospodine poručnice. Najvažnije je to da se u časničkim krugovima odgovara samo na pitanja postavljena o službenim stvarima. Dok nas dvojica sjedimo ovdje u automobilu, ne predstavljamo nikakvu borbenu jedinicu bilo kakve određene ratne populacije. Medu nama nema nikakvog službenog odnosa. Obojica jednako putujemo svojini postrojbama, pa svakako moj odgovor na vaše pitanje, da li sam možda htio reći da ste se možda prežderali, ne predstavlja nikakvu službenu izjavu, gospodine poručnice. l. »Što je u ratu škodljivo za želudac?« (njem.) Dijelovi teksta pisani na njemačkom jeziku, kako u izvorniku (Osudy dobrćho vojaka Švejka za svčtove valky, Československv spisovatel, Prag 1975.), tako i u ovom izdanju namjerno nisu redigirani, (prev.)

755

"• — Jeste li rekli što ste imali? — i zderao se na njega poručnik Dub — vi ste... — Da — izjavio je čvrstim glasom kadet Biegler — nemojte zaboraviti gospodine poručnice da će o tomu što se medu nama dogodilo odluku svakako donijeti časnički sud časti. Poručnik Dub bio je gotovo izvan sebe od srdžbe i bijesa. Imao je čudan običaj, kad bi se uzrujao, da govori još veće gluposti i budalaštine no kad je bio miran. Stoga je promrmljao: — O vama će odlučivati prijeki sud. Kadet Biegler iskoristio je ovu priliku kako bi ga pot puno dotukao i zato je rekao ugodnim, najprijateljskijim tonom. — Ti se zezaš, kamarade? tj Poručnik Dub viknuo je vozaču da zaustavi. — Jedan od nas dvojice mora ići pješice — promrmljao je. — Ja ću se voziti — mirno je na to odgovorio kadet Biegler — a ti radi što hoćeš, kamarade. — Vozite dalje — glasom kao u deliriju viknuo je poručnik Dub vozaču i zatim utonuo u dostojanstvenu šutnju, kao Julije Cezar dok su mu se približavali urotnici s bodežima kako bi ga proboli. Tako su stigli do Zćltanca, gdje su pronašli tragove bataljuna. Dok su se poručnik Dub i kadet Biegler još na stubama prepirali o tome da li kadet koji još nikamo nije dodijeljen ima pravo na jetrenjače u onoj količini koja pripada časnicima pojedinih satnija, dotle su dolje u kuhinji svi već bili siti, rasporedili su se po širokom klupama, raspričali o svemu i svačemu i dimili iz svojih lula kao Turci. Kuhar Jurajda je izjavio: — Danas sam pronašao božanstven izum. Mislim da će to učiniti potpun prevrat u kulinarstvu. Pa ti znaš, Vanek, 756

da u ovom prokletom selu nigdje nisam mogao naći mažuran za jetrenjače. — Herba majoranae — rekao je financijski narednik Vanek, sjetivši se da je drogerist. Jurajda je nastavio: — Neistraženo je kako se ljudski duh u nuždi služi najrazličitijim sredstvima, kako mu se otvaraju novi obzori, kako počinje pronalaziti sve moguće stvari o kojima se čovječanstvu dosada nije ni snilo... Tražio sam dakle, po svim kućama mažuran, trčao okolo, moljakao, objašnjavao im za što mi treba, kako to izgleda... — Trebal si im opisati miris — oglasi se s klupe Švejk — trebal si im reći da mažuran miriši tak, ko kad ponjušiš iz flašice tintu u drvoredu rascvjetalih akacija, na bregu Bohdalki kod Praga... — Ma Švejk — prekinuo ga je molećivim glasom jednogodišnji dragovoljac Marek — pusti Jurajdu da završi. Jurajda je nastavio: — Na jednom imanju došao sam nekom starom, isluženom vojniku još iz vremena okupacije Bosne i Hercegovine, koji je služio vojsku u konjici u Pardubicama, i do danas nije zaboravio češki. Taj se počeo sa mnom svađati da se u Češkoj u jetrenjače ne stavlja mažuran, nego kamilica. Zbilja nisam znao što da napravim, jer zaista, svaki razuman i nepristran čovjek mora priznati da je mažuran pravi kralj među začinima koji se stavljaju u jetrenjače. Bilo je nužno pronaći takav nadomjestak koji bi dao onaj karakteristični miris po začinu. Pa sam tako u nekoj kući, ispod slike nekog sveca, pronašao svadbeni vijenac od mirtine grančice. Bio je to neki mladi bračni par, grančice mirte u vijencu bile su još dosta svježe. Tako sam stavio mirtu u jetrenjače, ali naravno da sam morao svadbeni vjenčić triput pariti u vreloj vodi kako bi listići omekšali i izgubili suviše oštar miris i okus. Jasno je, kad sam im uzimao taj vjenčić za jetrenjače da je bilo dosta plača. Oprostili su se sa mnom

757

u uvjerenju da će me zbog takvog svetogrđa, jer je vjenčić bio posvećen, stići prvi metak. A vi ste jeli moju juhu od jetrenjače, pa ipak nitko nije prepoznao da ona umjesto na mažuran miriše na mirtu. — U Jindfichovom Hradecu — javio se Švejk — bil je pred nekolko let kobasičar Josef Linek a taj je na polici imal dve kutije. U jednoj je držal smjesu svih začina koje je stavIjal u jetrenjače i krvavice. U drugoj kutiji imal je prašak protiv gamadi jer je kobasičar ustanovil da su mu mušterije već nekolko put u kobasi zagrizle stjenicu ili žohara. On je uvek govoril, kaj se tiče stjenice, da ima okus po gorkim bademima koji se stavljaju u kuglof, ali da žohari u kobasicama smrdiju ko stara, pljesniva Biblija. Zato vam je održaval čistoću u svojoj radionici i svuda posipal taj prašak protiv gamadi. Tak je jednom delal krvavice, a bil je prehlađeni. Copil je tu kutiju s praškom za gamad i posipal je to u filu za krvavice, i od tog doba u Jindfichov Hradecu ideju po krvavice samo k tom Lineku. Ljudi su se tam doslovce rivali u dućan. A on je bil tak pametan da je ipak na to došel, da je to od onog praška protiv gamadi i od tog vremena naručival si je pouzećem ćele kištre s tim praškom, al je prije toga upozoril firmu od koje je nabavlja! prašak da na kištre napišeju »Indijski začini«. To je bila njegova tajna i s njom je otišel u grob, a najzanimljivije je bilo to da su se od svih tih familija koje su kupovale kobasice odselili svi žohari i stjenice. I od tog doba, spada Jindfichov Hradec medu najčistije gradove u celoj Češkoj. — Jesi gotov? — upitao je jednogodišnji dragovoljac Marek, koji se vjerojatno htio umiješati u razgovor. — S tim bi već bil gotovi — odgovorio je Švejk — ali znam slučaj u Beskdima, ali to bum vam ispripovedal kad burno u borbi. Jednogodišnji dragovoljac Marek se raspričao: — Kulinarsko umijeće najbolje se može upoznati u ratu, naročito na bojišnici. Dopustite da učinim malu usporedbu. U miru smo čitali i slušali o takozvanim ledenim 75«

juhama, to jest o juhama u koje se dodaje led i koje su vrlo obljubljene u sjevernoj Njemačkoj, Danskoj i Švedskoj. Pa vidite, došao je rat, a mi smo vojnici ove zime u Karpatima imali toliko smrznute juhe da je nismo ni jeli, a to je zapravo ipak specijalitet. — Smrznuti gulaš se može jesti — primijetio je financijski narednik Vanek — ali ne dugo, tako, najviše tjedan dana. Zbog toga je naša 9. satnija napustila položaj. — Čak i u vreme mira — rekao je neobično ozbiljno Švejk — sva se vojska vrtila oko kuhinje i kojekakvih jela. Mi smo vam u Budejovicama imali obrlajtanta Zakrejsu, taj se stalno motal oko oficirske kuhinje i onda, kad bi neki vojnik nekaj napravil, on bi ga postavil mirno i počel se derati na njega: »Gade jedan, ako to još jedanput ponoviš, napravit ću od te tvoje gubice tanko istučeni šnicl, zdrobit ću te u pire-krumpir, a onda ću ti to dati da poždereš. Teći će iz tebe fileki s rižom, izgledat ćeš ko našpikani zec u protvanu. Vidiš da se moraš popraviti, ako nećeš da ljudi misle da sam od tebe napravio faširanu štrucu sa zeljem.« Daljnje izlaganje i zanimljiv razgovor o uporabi jelovnika pri odgoju vojnika prije rata bio je prekinut silnom vikom koja je dopirala odozgo, gdje je završavao svečani objed. U buci izmiješanih glasova isticao se krik kadeta Bieglera: — Vojnik već u mirno doba mora znati što iziskuje rat, a u ratu ne smije zaboraviti čemu su ga naučili na vježbalištu. Zatim se čulo dahtanje poručnika Duba: — Molim da se konstatira, da sam već po treći put uvrijeđen! Gore su se događale velike stvari. Poručnik Dub, koji je s podlim predumišljajem prema kadetu Biegleru došao pred zapovjednika bataljuna, bio je već na samom ulazu dočekan užasnom galamom časnika. Na sve je sjajno djelovala židovska rakija. Grozno su vikali, upadali jedan drugom u riječ i aludirali na jahačku vještinu poručnika Duba: 759

— Ne ide bez konjušara. r;:y« — Uplašeni mustang.

rt** ;

b — Koliko si se dugo, kamarade, kretao medu kaubojima na Zapadu? — Ljepota od jahača! Satnik Sagner na brzinu mu je ugurao u ruku čašu proklete rakije, pa uvrijeđeni poručnik Dub sjede za stol. Približio je staru, razbijenu stolicu do natporučnika Lukaša koji ga je dočekao prijateljskim riječima: — Sve smo već pojeli, kamarade. Tužni lik kadeta Bieglera nekako nije bio ni zapažen, premda se kadet Biegler točno prema propisima javio svima oko stola; i satniku Sagneru, i svim ostalim časnicima, ponavljajući službeno bez prekida, iako su ga već svi vidjeli i poznavali: — Kadet Biegler vratio se u stožer bataljuna. Biegler je uzeo punu čašu, a onda sasvim skromno sjeo uz prozor i čekao na pogodan trenutak kako bi mogao izbaciti u javnost neka svoja znanja iz udžbenika. Poručnik Dub, kojemu su ta strašna isparenja udarila u glavu, kuckao je prstom po stolu i iz čista mira obratio se satniku Sagneru: — Županijski predsjednik i ja, uvijek smo govorili: »Domoljublje, odanost ka dužnostima, samopožrtvovnost, to je ono pravo oružje u ratu«, prisjećam se toga upravo danas, kad će naša vojska u dogledno vrijeme prijeći granice.1

l. Na ovom mjestu prekinut je Hašekov rukopis. Ne završivši svoje djelo o dobrom vojniku Švejku, 3. siječnja 1923. umro je Jaroslav Hašek. Četvrti, nedovršeni dio nastavio je novinar Karei Vanek, no novija češka kritička izdanja, pa tako i naš izvornik, tiskana su bez ovog dodatka. Dosadašnji hrvatski prijevodi (B. S. Vračarević 1929. i Ljudevit Jonke 1954.), ravnopravno uz Hašekovo djelo donijeli su i rad novinara Vaneka. Našoj čitalačkoj publici poznat je i prijevod beogradskog prevoditelja Stanislava Vinavera koji ne sadrži četvrti, nedovršeni dio. (prev.)

760

? • « * ,<

Sadržaj

PRVI DIO Upozadini U vod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7. . . . . I Upletanje dobrog vojnika Švejka u svjetski rat ............. 9 II Dobri vojnik Švejk u policijskom ravnateljstvu ............ 19 III Švejk pred liječnicima - sudskim vještacima .............. 29 IV Švejka izbacuju iz ludnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 V Svejk u redarstvenom povjereništvu u Salmovoj ulici ........ 43 VI Švejk opet kod kuće, probivši začarani krug . . . . . . . . . . . . . . 51 VII Svejk odlazi u rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 VIII Švejk kao simulant . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 DC Svejk u garnizonskom zatvoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 X Švejk kao vojni služnik kod vojnog svećenika ............. 109 XI Švejk odlazi s vojnim svećenikom služiti poljsku misu ....... 133

XII i, Vjerska rasprava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .143 . XIII Svejk dijeli posljednju pomast. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 . XIV Švejkkao vojni služnik kod natporučnikaLukdša . . . . . . . . . . 167 XV Katastrofa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .j|209 Jaroslav Hašek: Pogovor uz prvi dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..^ 223 "'! *'

DRUGI DIO K\l Na bojišnici .,$U I Svejkove nezgode u vlaku ............................ 229 II Švejkova Budejovička anabaza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 III Švejkovi doživljaji u Kirdly Hidi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 IV A fowzstradanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381 .... V

Od mosta nadLitavom do Sokala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 407 TREĆI DIO ^Slavne batine li •'' I Prafo Mađarske. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 455 II U Budimpešti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 515 III OdHatvana do granice Galicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 571 IV Marschieren!Marsch!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 625 •"V 1

ČETVRTI DIO Nastavak slavnih batina I &>«/& M transportu ruskih zarobljenika II Duhovna utjeha ................ III /
679 707 717

A ••!;.'

i-s 4'

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.162.3-31=163.42 HAŠEK, Jaroslav Doživljaji dobrog vojnika Švejka za svjetskog rata / Jaroslav Hašek ; prevela Nada Gašić. - Zagreb : Globus media, 2004. (Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljeće ;30) Prijevod djela: Osudv dobreho vojaka Švejka.

ISBN 953-7160-29-7

440831040