od Nikodima Milaša episkopa dalmatinskog
(izdano u Novom Sadu 1895. godine)
Pravila Svetih Apostola .................................................................................. 2 Pravila svetog prvog Vaseljenskog sabora sabora .............................................. 16 Pravila svetog drugog Vaseljenskog Sabora carigradskog ............ .................. ........ 21 Pravila Svetog trećeg Vaseljenskog Sabora ............................................. 24 ............ 28 Pravila svetog četvrtog Vaseljenskog Sabora Halkidonskoga ............ ................ .... 35 Pravila svetog peto – šestog Vaseljenskog sabora (Trulski) ............ Pravila svetog sedmog Vaseljenskog sabora ............................................ 67
2 Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85
Episkopa neka postavljaju dva ili tri episkopa. (1. vas. 4; 7. vas.3; Antioh. 19, 23; Laodik. 12; sardik 6; carigr. 1; Kartag. 13, 49, 50)
Prezvitera neka postavlja jedan episkop, isto i đakona i ostale klirike. (Ap. 26, 70; 1. vas. 19; Trul.. 33; 7. vas. 14; gangr. 6; Laodik.. 24, 26, 30; Vasil. vel. 51, 89)
Episkop. ili prezviter, koji protivu ustanove Gospodnje o žrtvi, prinese na oltaru drugo što, kao med ili mlijeko, ili umesto vina pripravljenu sikeru, ili ptice ili kakve životinje, ili vo ća, protivno ustanovi, osim novih klasova, ili grož đa, i to u svoje vrijeme, neka se svrgne. Neka bude zabranjeno donositi k oltaru išta drugo, van ulja za svijetnjake i tamjana, u vrijeme kada biva sveti prinos. (Ap. 4; Trul... 28, 32, 57, 99; Kartag. 37)
Prvine svakog drugog ploda neka se šalju domu episkopa i prezvitera, ali ne k oltaru. Po sebi se pak zna, da će episkopi i prezviteri to podi jeliti i đakonima i ostalim kliricima. (Ap. 3, 38, 41; gangr. 7, 8; Kartag. 37; Teof. 8)
Episkop, ili prezviter, ili đakon neka ne izgoni ženu svoju pod izgovorom pobožnosti. Ako je izagne, neka bude odlučen, a ako ostane u tome uporan, neka se svrgne. (Trul.. 12, 13, 48; 1. vas. 3; gangr. 1, 4, 9, 10; Kartag. 4)
Episkop ili prezviter, ili đakon neka ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova; inače neka se svrgne. (Ap. 20, 81, 83; 4. vas. 3, 7; 7. vas. 10; Kartag. 16; prvodr. 11)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon bude svetkovao sveti dan Pashe prije proljetne ravnodnevnice zajedno sa Judejima, neka se svrgne.
2 Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85
Episkopa neka postavljaju dva ili tri episkopa. (1. vas. 4; 7. vas.3; Antioh. 19, 23; Laodik. 12; sardik 6; carigr. 1; Kartag. 13, 49, 50)
Prezvitera neka postavlja jedan episkop, isto i đakona i ostale klirike. (Ap. 26, 70; 1. vas. 19; Trul.. 33; 7. vas. 14; gangr. 6; Laodik.. 24, 26, 30; Vasil. vel. 51, 89)
Episkop. ili prezviter, koji protivu ustanove Gospodnje o žrtvi, prinese na oltaru drugo što, kao med ili mlijeko, ili umesto vina pripravljenu sikeru, ili ptice ili kakve životinje, ili vo ća, protivno ustanovi, osim novih klasova, ili grož đa, i to u svoje vrijeme, neka se svrgne. Neka bude zabranjeno donositi k oltaru išta drugo, van ulja za svijetnjake i tamjana, u vrijeme kada biva sveti prinos. (Ap. 4; Trul... 28, 32, 57, 99; Kartag. 37)
Prvine svakog drugog ploda neka se šalju domu episkopa i prezvitera, ali ne k oltaru. Po sebi se pak zna, da će episkopi i prezviteri to podi jeliti i đakonima i ostalim kliricima. (Ap. 3, 38, 41; gangr. 7, 8; Kartag. 37; Teof. 8)
Episkop, ili prezviter, ili đakon neka ne izgoni ženu svoju pod izgovorom pobožnosti. Ako je izagne, neka bude odlučen, a ako ostane u tome uporan, neka se svrgne. (Trul.. 12, 13, 48; 1. vas. 3; gangr. 1, 4, 9, 10; Kartag. 4)
Episkop ili prezviter, ili đakon neka ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova; inače neka se svrgne. (Ap. 20, 81, 83; 4. vas. 3, 7; 7. vas. 10; Kartag. 16; prvodr. 11)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon bude svetkovao sveti dan Pashe prije proljetne ravnodnevnice zajedno sa Judejima, neka se svrgne.
3 (Ap. 64, 70, 71; Trul.. 11; Antioh. A ntioh. 1; Laodik.. 37, 38; Kartag. 51, 73, 106)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon ili drugi iz svešteni čkog imenika, ne pričesti kad biva sveti prinos, neka kaže uzrok, pa ako je razložit neka mu bude oprošteno; ne kaže li uzroka neka se odlu či, jer je prouzrokovao štetu narodu i naveo sumnju na onoga koji je prinos svršio, kao da ga nije pravilno vršio. (Ankir. 1,2; Petra aleks. 10)
Sve vijerne koji dolaze u Crkvu i slušaju sv. Pismo, a ne ostaju za vri jeme molitve i svetog pri češća , kao takve, koji nered u Crkvi uzroku ju, treba odlučiti. (Trul.. 66, 80; Antioh. 2; sard. 11)
Ako se ko sa odlučenim, ma bilo i u ku ći, bude molio, neka se takav odluči. (Ap. 11, 12, 32, 45, 48, 65; 1 vas. 5; Antioh. 2; Kartag. 9)
Ako se koji klirik bude molio zajedno sa svrgnutim klirikom, neka se svrgne i on. (Ap. 28; Antioh. 4; Kartag. 10)
Ako koji k oji klirik, ili svjetovnjak, koji je odlučen, ili nije dostojan da bude primljen u klir, po đe u drugi grad bez preporu čnoga lista, neka se odluči i on i onaj koji ga je primio. (Ap. 13, 32, 33; 4. Vas. 11, 13; Trul. 17; Antioh. 6, 7, 8, 11; Laod. 41, 42; Sard. 9; Kartag. 23, 106)
Ako li je već bio odlučen, neka mu se produlji odlu čenje, kao takvome, koji je slagao i prevario Crkvu Božiju. (Ap, 12, 33; Trul. 17)
Episkop ne smije, ostavivši svoju eparhiju, prelaziti u drugu, ma i od mnogih na to nagovaran bio, osim ako ne bude nekakav opravdani uzrok koji ga pobuđuje da to učini, kao izgled da može višu korist svo jom blago častivom riječ ju prenijeti onima koji su tamo; ali i ovo on ne može da učini po sebi samom, nego po sudu mnogih episkopa i poslije vrlo mnoge molbe.
4 (Ap. 33; 1. Vas. 15; 4. Vas. 5; Trul. 20; Antioh. 13, 16, 18, 21; Sard. 1, 2, 17; Kartag. 48)
Ako koji prezviter, ili đakon, ili koji drugi iz imenika klirika, ostavi svoju eparhiju i po đe u drugu, te premestivši se sa svijem, nastani se u drugoj eparhiji bez znanja svog episkopa, zapovijedamo, da takav ne smije više obavljati svetu službu; naro čito pak ako bude pozvan od svoga episkopa da se povrati, i ne posluša, nego ostane uporan u tome neredu, neka ima tamo op ćenje samo kao svijetovnjak. (1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 10, 20, 23; Trul. 17, 18; Antioh. 3; Sard. 15, 16; Kartag. 54, 90)
A ako episkop, kod koga se takovi nalaze, ne uzimljući u nikakav obzir naloženu na iste zabranu sveštenodjejstvovanja, zadrži ih ipak kao klirike, neka se odluči, kao učitelj nereda. (Ap. 15; 1. Vas. 15; Trul. 17; Antioh. 3)
Koji se poslije krštenja dva puta ženio, ili je suložnicu imao, ne može biti ni episkop, ni prezviter, ni đakon, niti u opće u svešteni čkom imeniku. (Ap. 18; Trul. 3; Vasil. vel. 12)
Koji je uzeo udovicu, ili puštenicu, ili bludnicu, ili ropkinju, ili glumicu, ne može biti ni episkop, ni prezviter, ni đakon, niti u opće u svešteničkom imeniku. (Ap. 17; Trul. 3, 26; Vasil. vel. 27)
Koji je uzeo dvije sestre, ili k ćer brata (ili sestre) ne može biti klirik. (Trul. 26, 54; Neokes. 2; Vasil. vel. 23, 78, 87; Teof. aleks. 5)
Klirik koji daje jemstvo za nekoga, neka se svrgne. (Ap. 6, 81; 4. Vas. 3, 30; Sard. 7; Kartag. 75)
Evnuh, koji je po nasilju ljudi takav postao, ili su mu za vrijeme gonjenja osječeni muški udovi, ili je takvim ro đen, a dostojan je, neka bude episkop. (Ap. 22, 23, 24; 1. Vas. 1; Prvodr. 8)
5
Koji je sam sebe obezudio, neka ne bude klirik; jer je samoubojica i neprijatelj božijega stvora. (Ap. 22, 23, 24; 1. Vas. 1; Prvodr. 8)
Ako je neko, pošto je već ušao u klir, sebe obezudio, neka se svrgne; jer je ubojica samoga sebe. (Ap. 22, 23, 24; 1. Vas. 1; Prvodr. 8)
Svijetovnjak koji je sam sebe obezudio neka se odlu či za tri godine; jer je zlo zamislio na svoj život. (Ap. 22, 23, 24; 1. Vas. 1; Prvodr. 8)
Episkop, ili prezviter ili đakon koji se zateče u bludočinstvu, ili da je pogazio zakletvu, ili u krađi, neka se svrgne, ali ne treba i da se odluči, jer sv. Pismo kaže: ne sveti se dva puta za istu stvar (Naum 1, 9). Tako isto i ostali klirici. (Ap. 29, 30; 1. Vas. 9; Trul. 4, 21; Neokes. 1, 8; Kartag. 27; Vasil. vel. 3, 32, 51, 70, 82)
Od onih koji su neženjeni stupili u klir, zapovijedamo da se mogu ženiti, ako hoće, samo čaci i pojači. (Ap. 5, 51; 4. Vas. 14; Trul. 3, 6, 13, 30; Ankir. 10; Neokes. 1; Kartag. 16; Vasil. vel. 69)
Zapovijedamo da se svrgne episkop, ili prezviter, ili đakon, koji bije vijerne kada sagriješe, ili nevijerne kada zlobe, i kroz to ho će da zastraši, jer nas tome nije nikako Gospod nau čio; na protiv, kada su ga bili, nije povraćao bijenjem, kad su ga psovali nije povra ćao psovkom; kad je trpio nije prijetio. (1. Petr. 2, 23) (Prvodr. 9)
Ako se episkop, ili prezviter, ili đakon, koji je zbog dokazanih prijestupa pravično svrgnut bio, usudi preduzeti službu, koja mu je nekada bila povijerena, takav neka se sa svijem isključi iz Crkve. (1. Vas. 5; 2. Vas. 6; 4. Vas. 29; Sardik. 14; Antioh. 4, 12, 15; Kartag. 29, 65; Vasil. vel. 88)
6
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon, novcem zadobije ovo dosto janstvo, neka se svrgne i on i onaj koji ga je postavio, i sa svijem neka se odluči od zajednice , kao Simon vra čar mnom Petrom. (4. Vas. 2; Trul. 22, 23; 7. Vas. 4, 5, 15, 19; Sardik. 2; vasil. vel. 90; Genad. posl.; Taras. posl.)
Ako se koji episkop posluži svijetovnim vlastima, da kroz iste zadobije Crkvu, neka se svrgne, pak i odluči; a isto i svi oni koji s njim op će. (1. Vas. 4; 7. Vas. 3; Laodik.13)
Ako jedan prezviter, prezrijevši svoga episkopa, osebni zbor sabere, i drugi oltar podigne, a ne može okriviti episkopa u čemu protivu blagočestija i pravde, neka se svrgne kao vlastoljubac, i jer je samosilnik. isto tako neka se svrgnu i ostali klirici i koliko ih uz njega stane; svi jetovnjaci pak neka se odluče. Ali sve ovo neka bude, poslije prve, druge i treće opomene od strane episkopa. (2. Vas. 6; 3. Vas. 3; 4. Vas.18; Trul. 31, 34; gangr. 6; Sardik. 14; Antioh.. 5; Kartag. 10, 11; Prvodr. 13, 14, 15)
Ako je jedan prezviter, ili đakon, odlučen od svog episkopa, takvoga prezvitera ili đakona ne smije primiti drugi episkop, nego samo onaj koji ga je odlu čio, osim slučaja da umre episkop koji ga je bio odlučio. (Ap. 12, 13, 16; 1. Vas 5; 2. Vas. 6; Antioh.6; Sardik. 13; Kartag. 11, 29, 133; sof. 1)
Neka se ne prima nikakav od stranih episkopa, ili prezvitera, ili đakona, bez preporučnoga lista; a kad takav list podnesu, neka se prosudi dobro o njima, te ako su propovednici blago čestija, neka se prime, ako li pak nijesu, pošto im se dade koliko im je nužno, ne treba ih u zajednicu primati, jer mnogo prijevarom biva. (Ap. 12, 13; 4. Vas. 11, 13; Antioh. 7, 8; Laod. 42; Kartag. 23, 106)
Episkopi svakoga naroda treba da poznaju prvoga od njih i da ga smatraju kao glavu, i ništa važnijega da ne preduzimlju bez njegovoga znanja, nego svaki neka preduzimlje samo ono što se ti če njegove eparhije i područnih mjesta. Ali ni onaj prvi episkop neka ne čini ništa bez znanja sviju ostalih episkopa. Jer će tako biti jednodušnost i proslaviće se Bog kroz Gospoda u Svetom Duhu, Otac i Sin i Sveti Duh.
7 (1. Vas. 4, 6, 7; 2. Vas. 2, 3; 3. Vas. 8; 4. Vas. 28; Trul. 36, 39; Antioh. 9)
Episkop neka se ne usudi van svojih granica rukopolagati u gradovima i selima, koja mu nijesu pot činjena; a ako se dokaže da je to u činio bez znanja onih, kojima pripadaju ti gradovi i sela, neka se svrgne i on i oni koje je rukopoložio. (1. Vas. 15; 2. Vas. 2; 3. Vas. 8; 4. Vas. 5; Trul. 17; Ankir. 13; Antioh. 13, 22; Sardik. 3, 15; Kartag. 48, 54)
Ako jedan episkop, koji je već postavljen ne će da se primi službe i staranja o povijerenom mu narodu, neka se odlu či, dok se ne primi; isto tako i prezviter i đakon. Ako pak on po đe a ne bude primljen, ne s toga što je on o tome nastojao, nego po zlobi naroda; u takom slu čaju on neka ostane episkopom, a klir doti čnoga grada neka se odlu či, što nije znao da odluči nepokorni narod. (1. Vas. 16; 4. Vas. 29; Trul. 37; Ankir. 18; Antioh. 17, 18; Prvodr. 17; Kirila aleks. 1, 2, 3)
Dva puta neka biva sabor episkopa, i neka me đu sobom ispituju dogmate blagočestija i riješavaju crkvene sporove, koji se istaknu: prvi put četvrte nedelje Pedesetnice, a drugi put dvanaestog dana mjeseca hipervereteja (oktobra). (Ap. 34; 1. Vas. 5; 2. Vas. 2; 4. Vas. 19; Trul. 8; 7. Vas. 6; Antioh. 20; Laod. 40; Kartag. 18, 73)
Episkop neka vodi staranje o svima crkvenim stvarima i neka njima upravlja, sjećajući se da ga Bog nadzire; niti smije sebi što od tih stvari da prisvaja, ili da dariva svojim ro đacima ono, što je Božije: ako su siromašni, neka im pomogne kao siromasima, ali pod tim izgovorom neka ne propada što je Crkveno. (Ap. 41; 4. Vas. 26; Trul. 35; 7. Vas. 11, 12; Ankir. 15; Gangr. 7, 8; Antioh. 24, 25; Kartag. 26, 33; Prvodr. 7; Teof. Aleks. 10; Kirila aleks. 2)
Prezviteri i đakoni bez znanja episkopa neka ništa ne preduzimlju, jer je on onaj, koji se ima starati o narodu Gospodnjem i koji ima davati računa o njihovim dušama. (Ap. 38, 40, 41; 7. Vas. 12; laod. 57; Kartag. 6, 7, 33)
Neka su tačno poznate stvari episkopove (ako takvih ima) i ta čno poznate Gospodnje; kako bi episkop imao vlast pri smrti ostaviti svoje
8
kome hoće i kako hoće, i da se pod izgovorom crkvenih stvari ne oštete episkopove, koji može biti da ima ženu i dijece, ili ro đaka ili slugu. Jer je i pred Bogom i pred ljudima pravo da ni crkva ne podlegne kakvoj šteti, kad se ne znaju stvari episkopove, niti episkop ili njegovi rođaci da budu pod izgovorom crkve podvrgnuti zapljeni imetka, ili da padnu u parnice oni, koji episkopu pripadaju, te se podvrgne zlu glasu smrt njegova. (Ap. 38, 41; 4. Vas. 22; Trul . 35; Antioh. 24; Kartag. 22, 26, 81)
Naređujemo, da episkop ima vlast nad crkvenim stvarima. Jer ako su njemu poverene dragocene duše ljudi, to tijem više treba da je njemu povjereno staranje o novcima, tako da on ima vlast sa strahom boži jim i svom pobožnošću sa svijem upravljati, te srestvom prezvitera i đakona razdavati onima koji su potrebni. isto tako (ako treba) neka i sam uzimlje na neophodne potrebe za sebe i za bra ću strance, da u ničemu ne trpe oskudicu; jer i Božiji zakon zapovijeda, da koji oltaru služe od oltara neka se i izdržavaju; pa ni vojnik o svome trošku ne podiže oružje protivu neprijatelja. (Ap.38, 39; 4. Vas. 26; 7. Vas. 12; Antioh. 24, 25; Teofila aleks. 10, 11; Kirila aleks. 2)
Episkop, ili prezviter, ili đakon, koji se predaje igri i pijanstvu, ili neka prestane ili neka bude svrgnut. (Ap. 43, 54; Trul. 9, 50; 7. Vas. 22; Laod. 24, 55; Kartag. 40, 60)
Ipođakon ili čatac, ili pojač, koji to isto čini, ili neka prestane, ili neka bude odlučen; tako isto i svetovnjak. (Ap. 42, 54; Trul. 9, 50; 7. Vas. 22; Laod. 24, 55; Kartag. 40, 60)
Episkop, ili prezviter, ili đakon, koji trži kamate od dužnika, ili neka prestane, ili neka bude svrgnut. (1. Vas. 17; Trul. 10; Laod. 4; Kartag. 5, 16; Vasil. Vel. 14; Grigor. niski 6)
Episkop, ili prezviter, ili đakon, koji se bude sa jeretikom samo i molio, neka se odluči; ako im pak dopusti kao kliricima, da isto rade, neka se svrgne. (Ap. 10, 11, 46, 64; 3. Vas. 2, 4; Laod. 6, 9, 32, 33, 34, 37; Tim. Aleksandr. 9)
9
Naređujemo, da se svrgne episkop, ili prezviter koji prizna krštenje, ili žrtvu jeretika. Jer, kako se slaže Hristos s velijarom? ili kakav dijel ima vijerni sa nevjernikom? (Ap. 47, 68; 1. Vas. 19; 2. Vas. 7; Trul. 95; Laod. 7, 8; Vasil. Vel. 1, 47)
Episkop, ili prezviter, ako iznova krsti onoga, koji u istini ima krštenje, ili ako ne krsti onoga, koji je od ne častivih bio oskvrnjen, neka se svrgne; jer se narugao krstu i smrti Gospodnjoj i nije razlikovao prave sveštenike od lažnih sveštenika. (Ap. 46, 49, 50; 1. Vas. 8, 19; 2. Vas. 7; Trul. 84, 95; Laod. 32; Kartag. 48, 72; Vasil. Vel. 1, 47, 91)
Ako koji svjetovnjak progne ženu svoju, pa uzme drugu, ili od drugoga otpuštenu, neka bude odlu čen. (Trul. 87, 93; Ankir. 20; Kartag. 102; Vasil. Vel. 9, 21, 35, 48, 77)
Ako koji episkop, ili prezviter, shodno ustanovi Gospodnjoj, ne krsti u ime Oca i Sina i svetoga Duha, nego u tri bezna čelna, ili u tri sina, ili u tri utješitelja, neka bude svrgnut. (Ap. 46, 47, 50, 68; 2. Vas. 7; Trul. 78, 84, 95, 96; Neokes. 12; Laod. 47, 48; Kartag. 45, 48, 72, 110; Vasil. Vel. 1, 91)
Ako koji episkop, ili prezviter ne izvrši u jednoj tajni tri pognjurenja, nego jedno pognjurenje, koje se daje u smrt Gospodnju, neka bude svrgnut. Jer nije rekao Gospod: u moju smrt krstite, nego: idite i naučite sve narode, krste ći ih u ime Oca i Sina isvetoga Duha. (Ap. 46, 47, 49; 2. Vas. 7; Trul. 95; Neokes. 12; Laodik. 47; Kartag. 47; Vasil. Vel. 1, 91)
Ako se koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili drugi iz svešteni čkog imenika, uzdržavaju od ženidbe, i mesa i vina, ne radi vježbanja u dobru, nego radi gnjušanja zaboravljaju ći, da je sve mnogo dobro i da je Bog stvorio čoveka muško i žensko, te zlo govore ći osuđuju stvorenje, - takav ili neka se popravi, ili neka bude svrgnut i isklju čen iz crkve. Isto tako i svjetovnjak. (Ap. 53, 66; 4. Vas. 16; Trul. 13; Ankir. 14; Gangr. 1, 2, 4, 14, 21)
10
Ako koji episkop ili prezviter, ne primi nego odbije onoga koji se obraća od grijeha, neka bude svrgnut; jer tijem žalosti Hrista, koji kaže: radost biva na nebu za jednog grešnika koji se kaje. (1. Vas. 8; Trul. 43, 102; Vasil. Vel. 74)
Ako se koji episkop, ili prezviter, ili đakon, kloni mesa i vina u praznične dane, jer se gnjušava, a ne radi vježbanja u dobru, neka bude svrgnut, jer je žigosan na svojoj savjesti i uzrokom je sablazni za mnoge. (Ap. 51, 66; Ankir. 14; Gangr. 2, 21)
Ako se koji klirik zateče da u krčmi jede, neka se odlu či; osim slučaja da se na putu iz potrebe zaustavi u gostionici. (Trul. 9; Laod. 24; Kartag. 40)
Ako koji klirik uvrijedi episkopa neka bue svrgnut; - jer: starešini naroda svoga ne govori ružno. (Djela ap. 23, 5) (Ap. 31, 39; 4. Vas. 8; Trul. 34; Laod. 57; Kartag. 7)
Ako koji klirik uvrijedi prezvitera, ili đakona, neka bude odlučen. (1. Vas. 18; Trul. 7; Laodik. 20; Vasil. Vel. 89)
Ako koji klirik ismijava hromoga, ili gluvoga, ili slijepoga, ili slaboga u stopalima, neka se odlu či. Tako isto i svjetovnjak. (__)
Episkop ili prezviter, koji zanemaruje klir ili narod, i ne pou čava ih blagočestiju, neka se odlu či; ako pak ustraje u nemaru i bezbrižnosti, neka bude svrgnut. (Trul. 19; Sardik. 11; Laodik. 19; Kartag. 71, 121, 123)
Ako koji episkop, ili prezviter, kad je jedan od klirika u potrebi, ne pruži što mu treba, neka se odlu či; a ako ustraje u tome, neka bude svrgnut, kao ubojica brata svoga. (Ap. 4, 38, 41; Gangr. 7, 8; Kartag. 37; Teof. Aleks. 8)
11
Koji na zlo naroda i klira iznosi u crkvi za svete lažno naslovljene knjige nečastivih, neka bude svrgnut. (Ap. 85; Trul. 63; 7. Vas. 9; Laodik. 59, 60; Kartag. 24; Atanasija velikoga o praznicima; Grigorija bogoslova o knjigama sv. Pisma; o knjigama sv. pisma)
Ako bude kakva tužba protivu vjernika za bludočinstvo, ili preljubu, ili za neko drugo kakvo zabranjeno djelo, pak se to dokaže, u klir neka se ne prima. (Ap. 25; 1. Vas. 2, 9, 10; 2. Vas. 6; Trul. 33; Ankir. 12; Neok. 1, 9, 12; Kartag. 128, 129, 130; Vasil. Vel. 89; Grig. Niski. 5, 6; Teof. Aleks. 3, 6)
Ako se koji klirik iz ljudske bojazni od Judeja, ili Jelina, odre če Hristova imena, neka se isklju či; ako li se odreče imena klirika, neka bude svrgnut; pokaje li se neka se primi kao svijetovnjak. (1. Vas. 10; Ankir. 1, 2, 3, 12; Petra aleks. 10, 14; Atanasija vel. poslanica Rufini janu; Teofila aleks. 2)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili drugi iz svešteničkog imenika, bude jeo meso u krvi duše njegove, ili zadavljeno od drugih zvi jerova, ili mrcinu, neka bude svrgnut, jer je ovo zakon zabranio, a ako je svijetovnjak, neka se odluči. (Trul. 67; Gangr. 2)
Ako koji klirik, ili svijetovnjak pođe u sinagogu judejsku, da se moli, neka bude i svrgnut i odlu čen. (Ap. 7, 45, 70, 71; Trul. 11; Antioh. 1; Laod. 6, 29, 33, 37, 38)
Ako koji klirik udari koga u svađi i jednim ga udarcem ubije, neka bude svrgnut zbog svoje naglovitosti; a ako je svijetovnjak, neka se odluči. (Ap. 27; Prvodr. 9; Ank. 22, 23; Vasil. vel. 8, 54, 55, 56, 57; Grig. nisk. 5)
Ako se koji klirik zateče da posti u dan Gospodnji, ili u subotu(osim jedne jedine), neka bude svrgnut; a ako je svjetovnjak, neka se odlu či. (Ap. 51, 53; 4. Vas. 16; Trul. 13, 55; Ankir. 14; Gangr. 18, 21; Laod. 29, 49, 51)
12
Ako ko nasiluje nezaru čenu djevojku, neka se odlu či; niti mu je dopušteno drugu uzimati, nego treba da drži onu, koju je na takav na čin izabrao, makar da je i siromašna. (4. Vas. 27; Trul. 92, 98; Ankir. 11; Vasil. vel. 22, 25, 26, 30, 69)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon, primi od koga drugo rukopoloženje, neka bude svrgnut i on i onaj koji ga je rukopoložio; osim slučaja da se dokaže, da je od jeretika bio rukopoložen. Jer koji su od takovih kršteni, ili rukopoloženi, ne mogu biti ni vijerni, ni klirici. (Ap. 46, 47; 1. Vas. 8, 19; 2. Vas. 4; 3. Vas. 5; Laodik. 8, 32; Kartag. 36, 48, 57, 68; Vasil. vel. 1, 3)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili ipođakon, ili čatac, ili po jač, ne bude postio svetu četrdesetnicu pred pashom, ili srijedu, ili petak, osim ako nije zapriječen telesnom nemo ću, neka bude svrgnut; a ako je svijetovnjak, neka se odlu či. (Trul. 29, 56, 89; Gangr. 19; Laodik. 49, 50, 51, 52; Dionis. aleks. 1; Petr. aleks. 15; Timot. aleks. 8, 10)
Ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili drugi iz imenika klirika, bude postio zajedno sa Judejima, ili svetkovao s njima praznike, ili primao od njih njihove prazni čne darove, kao prijesne hljebove ili šta sličnoga, neka bude svrgnut; a ako to u čini svijetovnjak, neka se odluči. (Ap. 7, 64, 71; Trul. 11; Antioh. 1; Laodik. 29, 37, 38; Kartag. 51, 73, 106)
Ako koji hrišćanin prinese ulje u svetilište neznaboža čko, ili u judejsku sinagogu, ili svije će pali kad su njihovi praznici, neka se odluči. (Ap. 7, 64, 70; Trul. 11, 94; Ankir. 7, 24; Antioh. 1; Laodik. 29, 37, 38, 39; Kartag. 21)
Ako koji klirik, ili svijetovnjak, ponese iz svete crkve voska ili ulja, neka se odluči, i petostruko neka povrati od onoga koliko je uzeo. (Ap. 25, 38, 73; Antioh. 25; Prvodr. 10; Grig. niskog pr. 8)
Posvećeni sasud zlatni ili srebrni, ili tkanje, niko neka ne uzimlje na domaću upotrebu, jer je to bezakonito djelo. A koji se u tome zate če, neka se kazni odlučenjem.
13 (Ap. 25, 38, 72; Prvodr. 10; Grig. nisk. 8; Kirila aleks. 2)
Episkop koji je u ne čemu optužen od ljudi, koji zaslužuju da im se vjeruje, treba da od episkopa bude pozvan; pa ako se odazove i ispovijedi, ili bude izobličen, neka se odredi kazna. Ako pozvan ne posluša, neka se pozove i drugi put, poslavši po njega dva episkopa. Ako ni tada ne posluša, neka se pozove i tre ći put, poslavši po njega opet dva episkopa. A ako i to prezrije i ne odazove se, sabor neka izre če protivu njega što nađe da zaslužuje, da ne bi pomislio, da će dobiti šta od toga, što se uklanja od suda. (Ap. 34, 37, 75; 2. Vas. 6; 4. Vas. 9, 17, 19, 21; Trul. 8; Antioh. 14, 15, 20; Laodik. 40; Sard. 4; Kartag. 8, 10, 11, 12, 15, 18, 19, 59, 104, 107, 128, 129, 130, 132; Prvodr. 13; Teofila aleks. 9)
Neka se ne prima jeretik, da svedo či protivu episkopa, ali ni jedan samo vijerni. Jer na ustima dva ili tri svjedoka mora ostati svaka rječ. (1. Vas. 2; 2. Vas. 6; Kartag. 59, 131, 132; Teofila aleks. 9)
Episkop, da ugodi bratu ili sinu, ili drugome ro đaku, ne smije postavljati na episkopsko dostojanstvo koga ho će, jer nije pravo stvarati našljednike episkopstva i što je Božije podlagati čovječijoj ugodnosti, niti je slobodno Crkvu Božiju stavljati pod vlast našljednika. A koji to učini, neka bude kažnjen odlučenjem, a postavljenje neka bude ništavno. (Ap. 1, 30; 1. Vas. 4; 7. Vas. 3; Antioh. 19, 23; Kartag. 22, 49)
Ako ko ima pokvareno oko, ili je povrije đen u nozi a dostojan je episkopstva, neka bude; jer tjelesna ga mana ne pogani, nego duševni porok. (Ap. 22, 23, 25, 29, 78, 80; 1. Vas. 2, 9, 10; 4. Vas. 2; Trul. 10, 22, 23; 7. Vas. 4, 5, 15, 19; Neokes. 1, 9; Laodik. 4, 12; Kartag. 5, 15, 16, 45, 63; Prvodr. 8; Vasil. vel. 61, 64, 82, 90; Grigor. nisk. 5, 6)
Gluvi pak i slijepi neka se ne postavlja za episkopa, ne što je opoganjen, nego da ne bude smetnje u crkvenim poslovima. (Ap. 22, 23, 25, 29, 77, 80; 1. Vas. 2, 9, 10; 4. Vas. 2; Trul. 10, 22, 23; 7. Vas. 4, 5, 15, 19; Neokes. 1, 9; Laodik. 4, 12; Kartag. 5, 15, 16, 45, 63; Prvodr. 8; Vasil. vel. 61, 64, 82, 90; Grigor. nisk. 5, 6)
14
Ako je ko bjesomu čan, neka ne bude klirik, pa ni sa vijernima neka se ne moli; ozdravi li, neka se primi, i ako je dostojan, neka bude i klirik. (Trul. 60; Timot. aleks. 2, 3, 4, 14)
Neumjesno je da onaj, koji je tek iz neznaboža čkoga života priješao i krstio se, ili se iz nevaljaloga načina življenja tek obratio, postaje odmah episkop; jer nije u redu da onaj, koji ni sam još nije ispitan, postane učiteljem drugih, osim slu čaja da se to po Božijoj blagodati dogodi. (1. Vas. 2; 7. Vas. 2; Neokes. 12; Laod. 2, 12; Sardik. 10; Prvodr. 17; Kiril. aleks. 4)
Rekli smo da episkop ili prezviter ne treba da se daje na javne uprave, nego da se bavi samo crkvenim potrebama. Neka se dakle skloni, ili da toga ne čini, ili neka bude svrgnut, jer po zapovijedi Gospodnjoj: niko ne može dva gospodara služiti. (Mat. 6, 24) (Ap. 6, 20, 83; 4. Vas. 3, 7; 7. Vas. 10; Kartag. 16; Prvodr. 11)
Robovi bez privole gospodara i na ogor čenje onih koji njima vladaju, ne dopuštamo da se primaju u klir, jer to uzrokuje zabunu u ku ćama. Ali ako se nađe neki rob da je dostojan da se rukopoloži na koji stepen jerarhijski, kao što se i naš Onisim našao, i gospodari dadu privolu i oslobode ga i iz kuće ga otpuste, neka se tada rukopoloži. (Ap. 6, 81, 83; 4. Vas. 4; Trul. 85; Gangr. 3; Katrag. 64, 82)
Episkop ili prezviter, ili đakon, koji se bavi vojničkim poslovima, i hoće da zadrži i jedno i drugo, to jest, i rimsko poglavarstvo i svešteni čku službu, neka bude svrgnut. Jer što je carevo caru, a što je božije Bogu. (Mat. 22, 21) (Ap. 6, 81; 4. Vas. 3, 7; 7. Vas. 10; Kartag. 16; Prvodr. 11; Vasil. vel. 55)
Ako ko protuzakonito uvredi cara, ili narodnoga stariješinu, neka podlegne kazni, i to, ako je klirik, neka bude svrgnut, ako li je svijetovnjak neka se odluči. (Apost. 55, 56)
Neka vam svima, kliricima i svijetovnjacima, budu poštovana i svijete knjige Staroga Zavjeta: Mojsijevih pet:
15
Postanak: izlazak: levitska, brojevi, zakoni ponovljeni; Isusa Navina jedna; sudija jedna; o Ruti jedna; carstva četiri; paralipomenom, knjige dana dvije; Jezdre dvije; o Jestiri jedna; Makaveja tri; o Jovu jedna; psaltira jedna; Solomunove tri: pri če, eklisijast, pjesma nad pjesmama; proroka dvanaest; Isaije jedna; Jeremije jedna; Jezakilja jedna; Danila jedna. Van ovoga pak, neka vam bude napomenuto, da bi vaši mla đi izučavali mudrost mnogoučenoga Siraha. Naše pak (to jest Novoga Zavjeta): Jevan đelja četiri: Mateja, Marka, Luke i Jovana; Pavlovih poslanica četrnaest; Petrove poslanice dvije; Jovanove tri; Jakovljeva jedna; Judina jedna; Klimentove poslanice dvije; i ustanove, koje su mnom Klimentom za vas episkope u osam knjiga izdane, ali koje ne treba me đu svima rasprostirati, jer u njima ima tajanstvenoga; i djela naša apostolska. (Ap. 60; Trul. 2; Laodik. 60; Kartag. 24; Atanasija vel. o praznicima; Grigorija bogoslova o knjigama svetog Pisma; Amfilohija o knjigama sv. pisma)
16
Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20
1. Ako se ko u bolesti podvrgao hirurgičkom rezanju od ljekara ili je od varvara bio obezuđen, takav neka ostane u kliru. Ali ako je ko, pri zdravome stanju, sam sebe obezudio, takav mora prestati da i kliru pripada, niti treba u naprijed ijednog od takvih primati u klir. U ostalim, kao što se jasno vidi, ovo je kazano za one, koji namjerno ovakvo djelo čine u usuđuju se sami sebe obezuđivati; a u pogledu onih, koje su varvari ili gospodari učinili evnusima, a ina če nađe se da su dostojni, takove pravilo dopušta da se prime u klir. (Ap. 21, 22, 23, 24; Prvodr. 8)
2. Pošto se mnogo ili po nuždi ili ina če nastojanjem ljudi dogodilo protivu pravila crkvenoga, tako da neke ljude, koji su tek od neznaboža čkog života prešli k vjeri i tek za kratko se vrijeme obu čavali u vjeri, odmah su privađali k duhovnome kupatilu, i neposredno za krštenjem postavljali ih na episkopstvo ili prezviterstvo, našlo se za dobro odrediti da u naprijed takvog čega sa svijem ne bude; jer i za obu čavanje u vjeri treba vremena, a i posle krštenja treba duže ispitivanje. Apostolsko je uz to jasno pismo koje veli: ne novokršten da se ne bi naduo i upao u sud i mrežu đavolju (1 Timoteju 3, 6) A ako se u te čaju vremena opazi kod kakvoga lica kakav duševni grijeh, i to dokažu dva ili tri svijedoka, tada neka to lice prestane biti u kliru. Koji pak postupi protivu ovoga, taj stavlja u opasnost svoje pripadanje kliru, jer se ti jem usuđuje protiviti se velikome ovome saboru. (Ap. 61, 75, 80; 1. Vas. 9; neokes. 9, 10; Laodik. 3; Sardik. 10; Prvodr. 17; Vasil. vel. 89; Grig. nisk. 1, 4)
3. Veliki sabor sa svijem zabranjuje da episkop, prezviter ili đakon, ili drugi ko iz klira, drži u kući dovedenu ženskinju, osim valjda mater, ili sestru, ili tetku, ili takve samo osobe koje su slobodne od svakog podozrenja. (Ap. 5, 26; Trul. 5, 12, 13; 7. Vas. 18, 22; Ankir. 19; Kartag. 3, 4, 25, 38, 70; Vasil. vel. 88)
4. Episkop treba u opće da postavljen bude od sviju episkopa, koji su u eparhiji; a ako je to mu čno, ili zbog kakve hitne potrebe, ili zbog daljine puta, neka se barem tri na jedno mesto sakupe, a otsutni neka također svoj glas dadu, pristaju ći kroz gramate, i tada neka se obavi rukopoloženje; utvrđenje pak svega toga ima pripadati u svakoj eparhiji mitropolitu. (Ap. 1; 7. Vas. 3; Antioh. 19, 23; Laod. 12; Sardik. 6; Carigrad. 1; Kartag. 13, 49, 50)
17
5. U pogledu onih koji su odlu čeni, bili oni iz klira ili redova svjetovnjaka, neka važi presuda doti čnih episkopa svake eparhije, shodno pravilu koje određuje, da koji su od jednih bili isklju čeni, ne mogu od drugih biti primljeni. Ali neka se ispita, da nisu takovi bili udaljeni iz općenja crkvenog, ili zbog sva đe, ili zbog kakve zlovolje episkopove. Pa da se ovo sve podvrgne potrebitome ispitu, našlo se za dobro, da svake godine po dva puta budu u svakoj eparhiji sabori, kako bi kad se svi episkopi eparhije zajedno u jedno mesto sakupe, mogle se ispitati ovakve raspre, i tijem se utvrdilo da oni, koji su episkopa uvrijedili, imaju se od sviju smatrati pravilno odlu čenima, i to sve dotle dok se skupu episkopa ne svidi možda izre ći o njima kakvu blažiju presudu. A sabori ovi neka bivaju: jedan pred četrdesetnicom, kako bi, oslobodivši se od svake malodušnosti, mogao se Bogu prinjeti čisti dar, a drugi u jesenje doba. (Ap. 12, 13, 16, 32, 33, 34, 37; 2. Vas. 2, 6; 4. Vas. 11, 13, 19; Trul. 17; 7. Vas. 6; Antioh. 6, 7, 8, 11, 20; Laodik. 40, 41, 42; Sardik. 9, 13; Kartag. 11, 18, 23, 29, 73, 106; sof. 1)
6. Neka važe stari običaji, koji postoje za Egipat, Liviju i Pentapolj, na ime, da aleksandrijski episkop ima vlast nad svima tima oblastima: jer shodno običaju tako ima i rimski episkop. Isto tako i u Antiohiji i u drugim eparhijama neka se čuvaju povlastice crkvama. Svakako pak neka bude poznato, da ako ko postane episkop bez privole mitropolita, veliki sabor određuje, da takav ne smije ostati episkopom. Ali ako su svi episkopi bili složni u izboru, i izbor je bio uredan i po crkvenom pravilu, a dva ili tri se usprotive zbog naklonosti svoje k oporbi, u takvom slučaju neka važi glas ve ćine. (Ap. 34; 1. Vas. 4; 2. Vas. 2, 3; 3. Vas. 8; 4. Vas. 28; Trul. 36; Antioh. 9, 16, 19; Kartag. 13)
7. Pošto se utvrdio običaj i staro predanje, da se odlikuje osobitom čašću episkop, koji je u Eliji, to neka on i uživa što je skop čano sa tom čašću, ali uz očuvanje dostojanstva, koje spada mitropoliji. (Ap. 34; 2. Vas. 2; 4. Vas. 12; Trul. 36; Antioh. 19)
8. U pogledu onih koji sebe katarima nazivlju, kada prelaze u katoličansku i apostolsku crkvu, sveti i veliki sabor ustanovljuje da se na njih imaju ruke položiti i tada mogu ostati u kliru. Ali prije svega moraju pismeno priznati da će se držati i svemu šljedovati dogmatima katoličanske i apostolske crkve, to jest, da će biti u općenju, kako sa onima koji žive u drugom braku, tako i sa onima koji su za gonjenja pali, a u pogledu kojih je odre đeno i vrijeme za kajanje i rok za oproštaj, i u op će, da će šljedovati u svemu dogmatima katoli čanske crkve. Prema tome, kad se, bilo u selima bilo u gradovima, ne na đe drugih rukopoloženih, osim njih samih, neka tada ostanu kao što i jesu u kliru i u činu svome. Ali ako postoji episkop ili prezviter katoli čanske
18
crkve, a pridođe neki između njih, jasno je, da će episkop katoličanske crkve, zadržati episkopsko dostojanstvo, a onaj koji se kod takozvanih katara zove episkop, imaće samo prezvitersku čast, osim slučaja, ako episkop ne nađe za dobro dopustiti mu, da uživa čast episkopskog imena. Ne ushtje li ovo episkop, neka mu tada da mjesto ili horepiskopa ili prezvitera, da se vidi, da stvarno pripada kliru, a da nijesu u jednome gradu dva episkopa. (Ap. 68; 2. Vas. 7; Trul. 95; 7. Vas. 14; Ankir. 13; neokes. 14; Antioh. 8, 10; Sardik. 6; Kartag. 47, 57, 66, 69, 99; Vasil. vel. 1, 47. 89; Teof. aleks. 12)
9. Ako su bez ispitanja postavljeni bili za prezvitere, ili su pri istraživanju očitovali svoje grehe, pa se pokraj svega toga o čitovanja nađoše ljudi, koji protivu pravila na njih ruke položiše, takovima (koji su pri ovakom stanju stvari rukopoloženi) pravilo ne dopušta da ostanu u kliru; jer katoličanska crkva štiti ono što je bezprijekorno. (1. Tim. 3, 2) (Ap. 25, 61; 1. Vas. 2, 10; Neokes. 9, 10; Prvodr. 17; Teof. aleks. 3, 5, 6; Vesil. vel. 89)
10. Od onih, koji su pali, ako su neki postavljeni bili, ili po neznanju, ili sa znanjem dotičnih, koji su ih postavili, ovo ipak ne slabi ni čim crkveno pravilo, jer kad se to dozna, oni bivaju svrgnuti. (Ap. 62; 1. Vas. 9; ankir. 1, 2, 3, 9, 12; Petra aleks. 10; Vasil. vel. 73; Grig, nisk. 2)
11. U pogledu onih koji su za vrijeme Likinijeva samosilništva odstupili bili bez prinude i ne stoga što su im imanja oteta bila, ili što im je opasnost prijetila, ili sli čno, sabor ustanovljuje, premda nijesu dostojni čovjekoljublja, ipak da se postupi prema njima velikodušno. Koji se dakle iskreno pokaju, kao vjerni, neka tri godine provedu slušaju ći, a sedam godina neka pripadaju, ali bez učestvovanja u prinosu. (Ap. 62; 1. Vas. 12, 13, 14; Ankir. 4, 5, 6, 7, 8, 9, 21; Laod. 2, 19; Kartag. 43; Grigor. nisk. 2, 11; Vas. vel. 73, 75, 81, 84; Petra aleks. 2, 3; Grigor. nisk. 2)
12. Oni koji pozvani blagodaću, pokazaše prvu revnost, te zbaciše po jaseve, ali poslije, kao psi se povratiše na svoju bljuvotinu, tako da neki i srebro upotrebiše i kroz darove nastojaše da stupe opet u vojničku službu, takovi, pošto provedu tri godine u slušanju, neka za deset godina pripadaju. Ali kod sviju tih treba ispitati raspoloživost i način kajanja. I prema tome oni izme đu takovih, koji sa strahom i suzama, ustrpljenjem i dobrim dijelima pokazuju, i to ne spoljašnjoš ću nego stvarno da se obraćaju, takovi pošto izvrše vrijeme u slušanju, mogu odmah biti primljeni u zajednicu molitava; pri čemu episkopu je slobodno, da još čovekoljubivije sa njima postupi. Oni pak koji ravnodušno podnose (što su udaljeni od zajednice molitava) i koji drže da je dosta za njihovo obraćenje što u crkvu dolaze, takovi neka izvrše sve vrijeme (određeno im za kajanje).
19 (Ap. 62, 83; 1. Vas. 11, 13, 14; Trul. 102; Ankir. 4, 5, 6, 7, 8, 9, 21; Laod. 2, 19; Kartag. 23; Grig. neokes. 2, 11; Petra aleks. 2, 3; Vasil. vel. 3, 73, 74, 75, 81, 84; Grigor. nisk. 2, 4, 5)
13. U pogledu onih, koji su pri smrti, čuvaće se stari i kanonički zakon, po kome, onaj koji se sa životom rastaje, ne može biti lišen pošljednjeg i najpotrebnijeg napustva. Ali ako se kao ve ć oplakan i udostojen pričešća, povrati opet među žive, neka se tada takav stavi sa onima, koji mogu samo općenje molitava da imaju. Svakako pak, u pogledu svakog onoga, koji je pri smrti, a želi da se udostoji evharisti je, episkop neka mu poslije odnosnog ispitanja, podijeli od prinosa. (Ap. 52; 1. Vas. 11, 12; ankir. 6, 22; neokes. 2; Kartag. 7; Vasil. vel. 73; Grig. nisk. 2, 5)
14. U pogledu oglašenih, a koji su pali bili, sveti i veliki sabor nare đu je, da oni za tri godine provedu sa onima koji slušaju, a za tijem neka se mole zajedno sa oglašenima. (1. Vas. 2, 11, 12, 13; Trul. 96; neokes. 5; Laodik. 19; Vasil. vel. 20; Tim. aleks. 4, 6; Kiril. aleks. 5)
15. Zbog mnogih smutnja i razdora što bivaju, našlo se za dobro sa svijem uništiti običaj, koji se protivu apostolskoga pravila u pojedinim mjestima ukorenio, te ustanoviti, da nikakav episkop, ni prezviter, ni đakon ne smije prelaziti iz jednog grada u drugi. A ako poslije ove naredbe svetog i velikog sabora, neko preduzme tako što, posao taj neka sa svijem ništa ne vrijedi i doti čni neka opet povraćen bude crkvi, za koju je postavljen bio kao episkop, ili prezviter. (Ap. 14, 15; 2. Vas. 4; 4. Vas. 5, 6, 10, 20; Trul. 18; Antioh. 3, 13, 16, 21; Sardik. 1, 2, 3, 12, 16; Kartag. 48, 54, 65, 71, 90)
16. Prezviteri, ili đakoni, ili ma koji drugi klirici, koji nesmotreno, i ne imajući pred očima strah božji i zanemarujući crkveno pravilo, ostavljaju svoje crkve, takovi ne smeju ni pod koji na čin biti primljeni u drugu crkvu, nego ih treba svakako primorati, da se vrate u svoje oblasti; usprotive li se, neka budu van op ćenja. Ako se pak koji episkop usudi oteti jednoga, koji pripada drugom episkopu, i u svojoj ga crkvi rukopoložiti, a na to nije izdao svoju privolu onaj episkop od koga je taj klirik pobegao, u takvom slučaju to rukopoloženje neka ne važi. (Ap. 14, 15, 16; 1. Vas. 15; 4. Vas. 5, 10, 20, 23; trul. 17, 18, 20; Ant. 3, 21; Sardik. 1, 2, 13, 15, 16; Kartag. 54, 80, 90)
17. Pošto mnogi klirici, zaneseni lakomošću i gadnom pohlepom za dobitkom, zaboraviše božansko pismo, koje kaže: srebra svoga ne dade na dobit (Psalmi 14, 5), i kamatare ći traže postotke svesti i veliki sabor ustanovljuje, da, ako se poslije ove naredbe, na đe koji da uzimlje kamate na pozajmljeno, ili drugim na činom taj posao izvodi, poldrugostruko, ili uopće šta sličnoga izmišljava radi gadne pohlepe za
20
dobitkom, neka se izvrgne iz klira i neka bude van popisa svešteni čkog. (Ap. 44; Trul. 10; 7. Vas. 19; Laodik. 4; Kartag. 5, 16; Vasil. vel. 2, 14; Grig. neokes. 3; Grig. nisk. 6)
18. Doznao je sveti i veliki sabor da u nekim mjestima đakoni razdaju prezviterima jevharistiju, a me đu tijem sa svijem je protivno i pravilu i običaju, da oni koji nemaju vlasti na žrtvu prinositi, razdaju tijelo Hristovo onima, koji po pravu prinose žrtvu. Pa i to se doznalo, da neki đakoni primaju jevharistiju i prije episkopa. Sve ovo neka sada prestane, i đakoni se imaju držati u svojim granicama, pamte ći, da su oni sluge episkopima i niži od prezvitera. Neka primaju dakle jevharistiju po činu poslije prezvitera, bilo da im je razdaje episkop ili prezviter. Pa ne smiju đakoni ni sjedeti izme đu prezvitera, jer je i to protivu pravila i čina. A koji neće i poslije ovih naredaba da se pokori, neka se liši đakonstva. (Ap. 15, 39; 1. Vas. 15; Trul. 7, 16; Antioh. 5; Laodik. 20)
19. U pogledu pavlijanista, koji se poslije obratiše katoli čanskoj crkvi, ima važiti naredba, da svi oni bez razlike moraju iznova biti kršteni. Ako su koji od njih prije pripadali kliru, a na će se da su bezporočnoga i bezprijekornoga vladanja bili, pošto se iznova krste, neka budu rukopoloženi od episkopa katoli čanske crkve. Ako se pak pri ispitanju dokaže, da su nedostojni, treba ih svrgnuti. Istim će se ovim načinom postupiti i sa đakonisama, i u opće sa svima koji kliru pripadaju. A spomenusmo ovdje one đakonise, koje su po ode ći takove; te pošto one nemaju nikakvog posve ćenja, to mogu se u op će brojati u svjetovnjake. (Ap. 46, 47, 49; Trul. 95; Kartag. 6, 126; Vasil. vel. 1)
20. Pošto ima nekih, koji preklanjaju koljena u dan Gospodnji i u dane pedesetnice, to, da bi u svakoj oblasti sve jednako bilo, sveti sabor ustanovljuje, da se u te dane imaju stoje ći prinositi molitve Bogu. (Ap. 66; Trul. 66, 90; Gangr. 18; Laodik. 29; Petra aleks. 15; Vasil. vel. 91; teofila aleks. 1)
21 Glave: 1 2 3 4 5 6 7
1. Sveti oci sabrani u Carigradu ustanoviše, da se ne smije ukidati, nego mora ostati u punoj snazi simvol vjere, koji izložiše tri stotine i osamnaest otaca, sakupljeni u Nikeji vitinskoj, i da mora biti predana anatemi svaka jeres, a poimenice: jevnomijana ili jevdoksijana, i i poluarijana ili duhoboraca, i savelijana, i markelijana, i fotinijana, i apolinarijana. (2. Vas. 7; Trul. 1, 75; Gangr. 21; Laod. 7, 8; Kartag. 2; Vasil. vel. 1)
2. Episkopi da ne prostiru vlast svoju preko svoje dijaceze na tu đe crkve, te da ne zametaju crkava; nego, po pravilima, aleksandrijski episkop neka upravlja onim samo crkvama koje su u Egiptu; isto čni episkopi nek vode staranje o istoku, uz o čuvanje povlastica priznatih nikejskim pravilima antiohijskoj crkvi; episkopi azijske dijaceze neka vode staranje samo u Aziji; episkopi pontijski samo u Pontu; trakijski će upravljati samo u Trakiji. Ako nijesu pozvani, episkopi neka ne prelaze granice svoje dijaceze radi rukopolaganja ili radi drugog kakvog posla, koji se crkvene uprave ti če. Kad se o čuva u punoći izloženo pravilo o dijacezama, jasno je da će, kao što je ustanovljeno u Nikeji, svima poslovima svake pojedine eparhije upravljati doti čni eparhijski sabor. A one crkve, koje su me đu varvarskim narodima, imaće se upravljati po otačaskom običaju, koji se do sada čuvao. (Ap. 34, 37; 1. Vas. 4, 5, 6, 7; 2. Vas. 3; 3. Vas. 8; 4. Vas. 17, 19, 28; Trul. 8, 25, 36, 38, 39; 7. Vas. 3, 6; Antioh. 9, 16, 18, 19, 20, 23; Laod. 40; Kartag. 11, 13, 18, 26, 34, 73, 76, 95, 98, 120; Sardik. 3; Prvodr. 14)
3. Episkop Carigrada mora imati prvenstvo časti poslije episkopa Rima, jer je onaj grad novi Rim. (4. Vas. 28; Trul. 36)
4. O Maksimu ciniku i o neredima, što je on prouzrokovao u Carigradu, proglašujemo: Maksim niti je bio niti jest episkop, a tako isto nijesu zakonito rukopoloženi ni oni, koje je on postavio ma na kakav stepen klira; sve što je s njim i od njega u činjeno, nema valjanosti. (---)
5. U pogledu spisa zapadnih, - primamo i mi one iz Antiohije, koji ispovedaju jedino Božanstvo Oca i Sina i Duha Svetoga. (2. Vas. 1; Trul. 1; Kartag. 1, 2)
6. Pošto mnogi u nameri da pomute i poruše red u Crkvi, zlobno i klevetnički izmišljaju nekakve tužbe protivu Pravoslavnih episkopa, koji Crkvom upravljaju, u nikakvoj drugoj nameri nego da time ukaljaju dobar glas sveštenički i na pobunu podignu mirne narode; radi toga naređuje sveti sabor episkopa, sakupljenih u Carigradu, da se bez ra-
22
zbora tužioci ne primaju, te dakle ne treba ni svima dopustiti, niti svima zabraniti da podnose žalbe na crkvene upravitelje. Nego ako ko podnese na episkopa kakvu svoju, to jest osobnu tužbu, bilo zbog povrede u imetku, bilo zbog ma koje druge od episkopa u činjene nepravice, pri ovakvim optužbama ne treba uzimati u obzir ni osobe tužilaca, ni njihovo vjerovanje. Jer terba, svakako da je i savest episkopova čista, i onaj koji smatra da mu je uvreda nanesena, mora na ći pravice, ma kakvog on vjerovanja bio. Ako je pak prijestup crkveni, za koji se episkop optužuje, tada treba ispitati osobu tužioca. I prije svega ima biti zabranjeno jereticima da podnose tužbe na pravoslavne episkope u stvarima crkvenim; a jereticima mi smatramo koliko one koji su odavna iz Crkve isključeni bili, toliko i one koji su bili od nas anatemizirani. Osim tih, ima ovo biti zabranjeno i onima, koji se pri činjaju da pravu vjeru ispovjedaju, a me đu tijem u raskol prije đoše ili zavjere sklapaju protivu naših kanoničnih postavljenih episkopa. Osim toga, ako su koji zbog kakvih tužaba prije crkvom osu đeni bili i isklju čeni, ili odlučeni, bilo da su oni iz klira, ili da su iz rijeda svjetovnjaka, ni takovima ne treba dopuštati da podnose tužbe na episkope, dok najprije oni sami ne budu slobodni od svoga prijestupa. Isto tako, ni od onih koji se sami nalaze pod nekom optužbom, ne treba primati tužbe na episkopa ili na druge klirike, sve dotle dok ne dokažu, da su sami oni slobodni od prijestupa u kojima su okrivljeni bili. Ali ako neki, ko ji nijesu ni jeretici, niti su odlučeni bili, niti osuđeni, niti su za kakve prijestupe optuženi bili, o čituju da imaju kakve tužbe protivu episkopa u crkvenim poslovima, sveti sabor nare đuje, da takovi imaju najprije pred eparhijske episkope prikazati tužbu, i pred njima dokazati tužbu, u kojima okrivljuju episkopa; pak ako se dogodi da eparhijski episkopi ne mogu izre ći presudu o prijestupima iznesenim protivu episkopa, tada će tužioci pristupiti ve ćem saboru episkopa dotične di jaceze, naročito radi te tužbe sakupljenih; nego ni ovi ne će prije moći tužbu svoju podnijeti dok pismeno ne izjave da će podleći jednakoj kazni ako im se poslije odnosne rasprave dokaže da su oni oklevetali optuženoga episkopa. Koji pak poslije ovoga što sada rekosmo, preziru ći izdane naredbe, usudi se dosa đivati caru, ili sudovima svijetovnih vlasti, ili uznemiravati vaseljenski sabor, takvoga ni pod kakav na čin ne treba primati da tužbe podnosi, jer je povrijedio pravila i pomutio je crkveni red. (Ap. 34, 37, 74, 75; 4. Vas. 9, 17, 19, 21; Trul. 8; Antioh. 14, 15, 20; Laod. 40; Sardik. 4; Kartag. 8, 10, 11, 12, 15, 18, 19, 59, 104, 107, 128, 129, 130, 132; Prvodr. 13; Teof. aleks. 9)
7. Koji se iz jeresi obraćaju u Pravoslavlje i k broju onih, koji se iz jeretika spasavaju, primamo po slijede ćem obredu i obi čaju: arijane, makedonjane, savatijane i novatijane, i koji se nazivlju katarima i li jevima, isto tako i žetrnaestodnevnike ili tetradite, i apolinarijane
23
primamo, pošto podnesu od sebe pismeno i anatemiziraju svaku jeres, koja uči drugačije, nego što u či sveta, Božija, katoličanska i apostolska Crkva, znamenovavši ih, to jest, pomazavši im svetim mirom čelo, oči, nozdrve, usta i uši i dok ih znamenujemo kažemo: pe č at dara Du- ha Svetoga. Evnomijane pak koji su kršteni jednim pogruženjem, montaniste, koji se ovde nazivlju frigima, savelijane koji propovjedaju ijopatorstvo i druga nedjela čine, i sve ostale jeretike (a ima ih ovdje mnogo, osobito koji do đoše iz Galatijskih strana), sve te, kad ho će da se pridruže Pravoslavlju, primamo kao jeline, te ih prvi dan hriš ćanima činimo, drugi oglašenima, za tijem tre ći ih zaklinjemo trikratnim duvanjem u lice i u uši, i tada, pošto ih u istinama vjere dosta poučimo i nastojimo, da dugo vremena u crkvi prebivaju i slušaju sveto pismo, krstimo ih. (Ap. 46, 47, 68; 1. vas. 8, 19; Trul. 95; Laod. 7, 8; Kartag. 57; Vasil. vel. 1, 5, 47)
24
Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9
1. Pošto treba, da i oni koji nijesu svetome Saboru prisustvovali s kakvog uzroka, bilo crkvenog, bilo tjelesnoga, znadu, šta je na istome ustanovljeno, saopćujemo Vašoj svetinji i ljubavi vašoj da ako je koji eparhijski mitropolit, odstupivši od svetog i vaseljenskog sabora, prešao ili u naprijed pre đe k zboru odmetni čkom, ili je primio ili primi nauku Celestijevu, takav nikojim na činom ne smije preduzimati što protivu episkopa svoje eparhije, jer je on ve ć od sada Saborom isključen iz svakog crkvenog op ćenja i lišen svake vlasti. Samim će pak eparhijskim episkopima, zajedno sa obližnjim mitropolitima koji pravoslavno misle, pripadati da ga kona čno svrgnu sa episkopskog stepena. (--- nema uporednih mesta ---)
2. Ako koji eparhijski episkopi nijesu prisustvovali na svetome saboru, nego su prešli k odmetnicima, ili su nastojali da pre đu, ili koji su bili potpisali svrgnuće Nestorija, pak su opet prešli k odmetni čkom saboru, neka takovi budu, po odluci svetog sabora, lišeni sveštenstva i svrgnuti sa svog stepena. (--- nema uporednih mesta ---)
3. Ako su koji klirici, u kakvome gradu ili selu, bili lišeni sveštenstva od Nestorija, ili od njegovih šljedbenika zbog toga što su pravilno u čili, pravično nalazimo da isti ponovo zauzmu svoj stepen. Uop će pak naređujemo, da nikakav klirik, koji jednako misli sa pravoslavnim i vaseljenskim saborom, ne smije ni pod kakvim na činom potčinjen biti episkopima koji su se odmetnuli, ili koji se odmetnu. (--- nema uporednih mesta ---)
4. Ako se koji klirici odmetnu, ili se usude, bilo osobno, bilo javno, misliti jednako sa Nestorijem, ili Celestijem, - i u pogledu ovih sveti sabor pravično nalazi, da budu svrgnuti. (--- nema uporednih mesta ---)
5. Koji su za nepodobna djela bili osu đeni od svetoga sabora, ili od svojih episkopa, pak Nestorije, protivu pravila i po svojoj u sva čem samovolji, ili njegovi istomišljenici, postaraše se, ili se u naprijed postaraju uspostaviti ih u op ćenje, ili na pre đešnji stepen, našli smo pravičnim, da oni od toga nikakve koristi nemaju, i da moraju, pokraj svega toga, ostati opet svrgnutima. (--- nema uporednih mesta ---)
6. Isto tako, koji bi zamislili ma kojim bilo načinom porušiti ono, što je u pogledu svakog od njih na svetome saboru Efeskom u činjeno, sveti
25
sabor naređuje da ako su episkopi, ili klirici, odlu čno se sa voga stepena svrgnu; ako li su svjetovnjaci, da ostanu odlu čeni. (--- nema uporednih mesta ---)
7. Kad je ovo bilo pročitano sveti je sabor ustanovio, da niko ne smije iznašati, ili pisati, ili sastavljati drugu vjeru osim one, koju ustanoviše sveti oci, sabrani sa Duhom Svetim u Nikeji gradu. Koji se pak usude sastavljati drugu vjeru, te prenašati je i pružati je onima, koji hoće da se obrate k poznanju Istine, bilo iz Jelinstva, bilo iz Judejstva, bilo iz ma kakve jeresi; takovi, ako su episkopi ili klirici, episkopi lišavaju se episkopstva, a klirici pripadanja kliru; ako su svjetovnjaci bivaju anatemizirani. Prema tome, ako se otkrije da koji izme đu njih, ili episkop, ili klirik, ili svjetovnjak, misli ili u či o vaploćenju jedinorodnoga Sina Božijega, kao što stoji u izloženju, koje je pokazao prezviter Harisije, ili da slijede poganim i razvra ćenim dogmatima Nestorija, koja su ovde priložena, neka podlegnu naredbi ovog svetog i Vaseljenskog sabora, na ime, neka episkop bude lišen episkopstva i svrgnut, klirik isto tako neka se isključi iz klira; a ako je koji svjetovnjak u tome zatečen, neka bude predan anatemi, kao što je prije kazano. (2. Vas. 1; Trul. 1; Kartag. 2)
8. Najbogoljubazniji saepiskop Rigin i drugovi mu, najbogoljubazniji episkopi kiparske eparhija, Zinon i Evagrije, prijavili su novi čin, koji se uvodi protivu Crkvenih ustanova i protivu pravila svetih apostola, i koji povrijeđuje opću slobodu. Obzirom na to, i pošto op će zlo potrebuje jaki lijek, da još ve će škode ne nanijese, a osobito, kad ni staroga običaja nije bilo, da antiohijski episkop rukopolaže u Kipru, kao što nam to i pismeno i usmeno dokazaše najpobožniji ljudi, koji na sveti sabor dođoše, to, neka predstojnici svetih Crkava kiparskih imaju potpunu i neosporivu vlast, shodno pravilima svetih otaca i starome običaju, samim po sebi postavljati najpobožnije episkope. A ovo isto neka važi i za druge oblasti, i za sve eparhije, da nikakav od najbogoljubaznijih episkopa ne zauzimlje drugu eparhiju, koja nije bila odavna i od samog po četka pod njegovom ili njegovih predšasnika rukom; a ako je koji uzeo drugu eparhiju i nasilno je sebi prisvojio, neka je povrati, da se ne vrijeđaju pravila otaca, da se pod izlikom sveštene službe ne potkrađuje gordost svetske vlasti, i da nerasudno ne izgubimo po malo onu slobodu, koju nam je darovao svojom krvlju Gospod naš Isus Hristos, oslobodilac sviju ljudi. Prema tome, ovaj sveti i vaseljenski sabor ustanovljuje da, svakoj pojedinoj eparhiji o čuvana budu čista i nepovrijeđena prava, koja od samog po četka i odavna uživa, shodno običaju od starine utvr đenome. Radi svoga obezbeđenja pak svaki mitropolit ima pravo uzeti prijepis ovoga, što je zaklju čeno. A ako ko predloži kakvu ustanovu, koja vojuje protiv ovoga, što je odre-
26 đeno, sav sveti i Vaseljenski Sabor nare đuje, da takova ustanova bez
svake valjanosti bude. (Ap. 34, 35; 1. Vas. 6, 7; 2. Vas. 2; Trul. 20, 36, 39; Antioh. 9, 13, 22; Sard. 3, 11)
9. Po bogonadahnutome pismu, koje kaže: razmišljeno sve radi, oni, koji su postavljeni na sveštenu službu, treba osobitim na činom da gledaju, da sa najvećom marljivošću razmisle o svemu, što imaju činiti. Jer, koji tako život svoj uporave, u sva čemu im je nada napredna i u pravcu njihovih želja sve im ide, kao uz vjetar; i rije č je ova potpuno shodna istini. Ali biva kad god, da kakva nesnosna tuga opterjeti um čovjeka, jako ga uznemiri, odbije ga od teženja ka svojoj dužnosti i dovede ga do toga, da smatra korisnim ono, što je po svojoj prirodi slabo. Nešto sličnoga doznali smo da se je dogodilo i sa najpobožnijim i najblagočestivijim episkopom Evstatijem. Kao što je poznato, on je po pravilima postavljen, ali poslije, kako on kaže, bio je od nekih smu ćen i stavljen u neo čekivane prilike, pri tome i po sebi neraspoložen najbolje k radu, umoren brigama, koje mu je služba nalagala, a nesposoban da sam stane na put ukorima protivnika svojih, nepojmljivih za nas načinom podnio je ostavku na svoju katedru. On je svakako morao, pošto je jednom primio na sebe svešteni čko staranje, do kraja duhovnom ga krijepoš ću držati bez obzira na trud, i dobrom je voljom morao podnositi znoj, koji bi mu nagradu donio bio. Pak kad je on o čito pokazao bio svoj nemar, koji je u ostalom poticao više što se plašio mnogih poslova, nego od lijenosti i nehajstva, blago čatije je više po neophodnosti postavilo najpobožnijega i najblago čestivijega brata našega i saepiskopa Teodora, da upravlja crkvom; jer nije bilo u redu da ona udovom ostane i da bez pastira ostane stado Spasiteljevo. Ali pošto se on sada obratio plačući, ne što hoće da ispravda grad ili crkvu u spomenutoga najblagočestivijega episkopa Teodora, nego samo da čast i ime episkopa izmoli: sažaljevajući svi starca i smatrajući općima svima nama njegove suze, mi smo se postarali da doznamo, da nije isti zakonitome se svrgnuću podvrgao bio, ili su ga pak njeki optuživali za kakve prijestupe, samo da mu glas okaljaju. I doznali smo da ništa takovoga on užinio nije, nego sav mu se njegov prijestup sastoji u samoj ostavci. Radi toga mi ne osu đujemo vaše blago čestije što ste postavili, kao što je i trebalo, ne njegovo mjesto spomenutoga najpobožni jega episkopa Teodora; ali, držeći da nije najuputnije prevelikom strogošću poricati nerad ovoga čovijeka, naprotiv da treba imati milosrđa prema starcu, koji je od tolikog vremena udaljen od grada, u kome se rodio, i od ku će svojih predaka, ustanovljujemo i nare đujemo, da van svake protivštine on uživa ime episkopa i čast, i općenje. Ovo u ostalom na takav način, da on niti rukopolaže, niti samovlasno da crkvu zauzimlje za svešteno služenje, osim ako ga po dobroj volji i po ljubavi u Hristu pozove sobom, ili ako se slu či, da mu to dopusti brat
27
ili saepiskop. Ako pak vi ustanovite u pogledu njega još šta snishodljivije, svetome će saboru i to ugodno biti. (Prvodr. 16; Patra aleks. 10; Kirilaaleks. 2, 3)
28
Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30
1. Priznadosmo za pravedno, da moraju važiti pravila koja su od svetih otaca do sada na svakome saboru izložena bila. (Trul. 2; 7. Vas. 1; Kartag. 1)
2. Ako koji episkop za novce obavi rukopoloženje, i blagodat koja se ne može prodavati, pretvori u predmet prodaje, te za novce postavi episkopa, ili horepiskopa, ili prezvitera, ili đakona, ili drugoga koga, koji spada kliru, ili iz gadne pohlepe za dobitkom proizvede za novce ekonoma, ili ekdika, ili paramonara, ili ma koga drugoga, koji je u kanonu ubrojen, pak se dokaže da je zaista to u činio, neka se sa svoga stepena svrgne; a onaj koji je takovim putem postavljen, neka nikakve koristi nema od kupljenoga rukopoloženja ili proizvedenja, nego neka se smatra kao i da nema dostojanstva, ili službe koju je novcima dobio. Koji je pak i posrednikom bio u ovoj gnusnoj i bezakonitoj trgovini, takav, ako je klirik, neka se svrgne sa svoga stepena; ako je svjetovnjak ili kaluđer, neka bude anatema. (Ap. 29; Trul. 22, 23; 7. Vas. 4, 5, 15, 19; Laod. 12; Sardik. 2; Vasil. vel. 90; Genadija posl. Taras posl.)
3. Doznao je sveti sabor, da neki članovi klira iz gadne pohlepe za dobitkom uzimlju pod najam tuđa imanja i pothva ćaju se svjetovnih poslova, pak, zanemarujući službu Božiju, obilaze kuće svjetovnjaka i radi srebroljublja primaju se da upravljaju njihovim dobrima. Određuje prema tome sveti i veliki sabor, da u naprijed niko, ni episkop, ni klirik, ni kaluđer nema uzimati pod najam imanja, niti preduzimati vođenje svijetovnih poslova, osim ako nije pozvan zakonom da primi skrbništvo nad maloljetnima, čega se ne bi mogao otkazati, ili mu episkop grada poruči, da vodi staranje o crkvenim poslovima, ili o sirotima, ili o udovicama, koji su bez zaštite, ili o osobama, koje osobitim načinom potrebuju crkvenu pomo ć, radi straha božijega. Koji se poslije ovoga usudi prestupiti ovu naredbu, neka podlegne crkvenim kaznama. (Ap. 20, 81, 83; 4. Vas. 7; 7. Vas. 10; Kartag. 16; Prvodr. 11)
4. Koji u istini i iskreno provode kalu đerski život, neka uživaju i dostojnu čast. Ali pošto se neki služe kalu đerstvom samo radi izgovora, i dovode u zabunu crkvene i gra đanske poslove, bezobzirno obilazeći gradove, pa čak hoće da sami za sebe i manastire podižu, ustanovljuje se da niko nema, i nigdje da osniva ili podiže manastir, ili molitveni dom, bez privole episkopa doti čnoga grada. i kaluđeri svakoga grada i svakoga mjesta neka budu potčinjeni episkopu, neka tišinu ljube, ne-
29
ka samo u postu i molitvi borave i neka ostaju uvijek u onim mjestima, u kojima su postavljeni; niti se imaju mješati ili u čestvovati u crkvene ili svjetske poslove, zapuštaju ći svoje manastire, osim slu ča ja, da im to po neophodnoj potrebi dopušteno bude od episkopa grada. Ni rob nikakav neka se ne prima u manastir, da kalu đerom postane, ako na to nema privole od svoga gospodara; a koji prijestupi ovu našu ustanovu, naređujemo, da bude odlu čen, da se ime božije ne huli. Episkop grada treba, da najmarljiviji nadzor vodi nad manastirima. (Ap. 82; 4. Vas. 24; Trul. 40 do 49, 85; 7. Vas. 17 do 21; Gangr. 3; Kartag. 63; Prvodr. 1 do 7)
5. U pogledu episkopa, ili klirika, koji prelaze iz jednog grada u drugi, ustanovljuje se, da izdana od svetih otaca pravila punu snagu moraju imati. (Ap. 14, 15; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 10, 20, 23; Trul. 17, 18; Ant. 13, 21; Sardik. 15, 16; Kartag. 54, 90)
6. Bez naznačenja ne treba rukopolagati nikoga, ni prezvitera, niti đakona, niti ikakvog drugoga iz crkvenoga reda, nego rukopoloženi mora biti tačno određen ili za jednu crkvu gradsku, ili seosku, ili za mučenički hram, ili za manastir. U pogledu onih koji bivaju rukopoloženi bez naznačenja, naređuje sveti sabor, da postavljenje njihovo bude ništavo i da nikakve službe ne mogu vršiti, na sramotu onoga, koji je rukopoloženje obavio. (Ap. 15; 1. Vas. 15, 16; Neokes. 13)
7. Koji su jednom stupili u klir, ili su se kalu đerstvu posvetili, naređujemo, da ne mogu ve ć stupiti ni u vojni čku, ni u svetsku službu; a koji se na ovo usude, i ne povrate se, pokajavši se, k onome, što su radi Boga izabrali, neka budu anatema. (Ap. 6, 20, 81, 83; 4. Vas. 3, 16; Trul. 21; 7. Vas. 10; Kartag. 16; Prvodr. 11)
8. Klirici koji su pri sirotinjskim domovima, pri manastirima i pri mučeničkim hramovima, neka budu shodno predanju svetih otaca, pod vlašću episkopa dotičnoga grada, i prodržljivo neka se od svog episkopa ne odmeću. Koji se pak usude ma kojim ma kojim bilo na činom povrijediti ovu ustanovu i ne budu podložni svome episkopu, ako su klirici, neka podlegnu kaznama po pravilima; ako su kalu đeri ili svijetovnjaci, neka budu odlu čeni. (1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 6, 10)
9. Ako koji klirik ima kakvu raspru sa drugim klirikom, neka ne obilazi svoga episkopa i neka se ne obraća svetskim sudovima, nego neka najpre povede posao kod svoga episkopa, ili, uz privolu episkopa, kod onih neka se sud vodi, koje i jedna i druga strana izaberu; a koji prestupi ovo neka podlegne kaznama po pravilima. Ako klirik ima raspru kakvu sa svojim, ili sa drugim episkopom, neka se sudi pred eparhij-
30
skim saborom. Ako pak episkop ili klirik ima kakav spor sa dotičnim eparhijskim mitropolitom, neka se obrati egzarhu velike oblasti (dijaceze), ili prijestolu carskoga Carigrada, i kod njega neka se sudi. (Ap. 74, 75; 1. Vas. 6; 2. Vas. 6; 4. Vas. 17, 19, 21, 28; Trul. 8; Antioh. 14, 15, 20; Laod. 40; Sard. 4; Kartag. 8, 10, 11, 12, 15, 18,19, 59,104, 107, 128, 129, 130, 132)
10. Nije dopušteno kliriku da se u isto vreme broji pri crkvama dvaju gradova, i pri onoj, za koju je u po četku rukopoložen bio, i pri onoj, ko joj je, kao znatnijoj, a proniknut željom za pustom slavom, prešao. A koji to učine, neka budu povraćeni svojoj crkvi, za koju su bili u početku rukopoloženi, i samo tu neka služe. Ako je pak ko premješten bio iz jedne crkve u drugu, ništa op ćega ne smije imati u poslovima pređašnje crkve, ticalo se to mu čeničkih hramova, ili sirotinjskih domova, ili domova za strance, što od te crkve zavise. Usude li se koji, poslije ove naredbe svetog i vaseljenskog ovoga sabora, u činiti šta od ovoga što se sada zabranjuje, odre đuje sveti sabor, da budu zba čeni sa svoga stepena. (Ap. 15; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 20, 23; Trul. 17, 18; Antioh. 3; Sardik. 15, 16; Kartag. 54, 90)
11. Ustanovljujemo da siromasi i oni, koji potrebuju pomo ći, poslije ispitanja, imaju dobiti na put samo crkvene listove mira, a ne preporučne listove; jer preporu čne listove treba davati onim samo licima, koja su pod sumnjom. (Ap. 12, 13, 32, 33; 4. Vas. 13; Trul. 17; Ant. 6, 7, 8, 11; Laodik. 41, 42; Sardik. 7, 8, 9; Kartag. 23, 106)
12. Doznali smo da neki protivno crkvenim ustanovama, obratiše se k velmožama, na osnovu pragmatika, razdijeliše jednu eparhiju na dvo je, tako da uslijed toga bivaju dva mitropolita u jednoj istoj eparhiji. Određuje za to sveti sabor, da se nikakav episkop u naprijed na tako što ne usudi, jer koji to pokuša bi će zbačen sa svoga stepena. Gradovi pak, koji su uslijed carskih gramata odlikovani bili naslovom mitropolije, neka uživaju samo čast, isto kao i episkopi, koji upravljaju crkvama tih gradova, ali neka budu potpuno o čuvana pravoj mitropoliji njezina prava. (Ap. 34; 1. Vas. 6, 7; 2. Vas. 2, 3; 3. Vas. 8; 4. Vas. 28; Trul. 36, 39)
13. Tuđi klirici i koji su nepoznati, nigdje i ni pod kojim na činom da ne služe u drugom gradu, bez preporu čnih gramata od svoga episkopa. (Ap. 12, 13, 32, 33; 4. Vas. 11; Trul. 17)
14. Pošto je u nekim eparhijama dopušteno čacima i pojačima, da se žene, naređuje sveti sabor, da ne može nikakav od njih uzeti ženu inovjernu. Oni pak, koji su imali djece iz takova braka i ve ć su ih uspjeli bili krstiti kod jeretika, imaju ih privesti u op ćenje katoličanske
31
crkve; a ako ih nijesu krstili ne mogu ih kod jeretika krstiti, isto tako ni sjediniti brakom sa jereti čkom, ili judejskom, ili jelinskom osobom, osim, ako osoba, koja želi da se brakom sjedini sa pravoslavnom, obeća, da će se obratiti u pravoslavnu vjeru. A koji prestupi ovu naredbu svetoga sabora, neka podlegne kazni po pravilima. (Ap. 26, 45, 65; Trul. 6, 72; Laod. 10, 31 do 34, 37, 39; Kart. 21)
15. Za đakonisu neka se ne postavlja nikakva ženskinja prije nego što joj je četrdeset godina, i to poslije marljivoga ispitanja. Ako je, pošto je primila posvećenje, ostala za neko vrijeme u službi, pak poslije se udala, prezrijevši Božiju blagodat, neka bude anatema zajedno sa onim, koji se s njom sastavio. (1. Vas. 19; Trul. 14, 40; Vasil. vel. 44)
16. Djevojka, koja je sebe Gospodu Bogu posvetila, a tako isto i koji pripadaju kaluđerstvu, ne smiju stupati u brak. A koji se u tome zateknu, neka budu odlu čeni. Naređujemo u ostalom, da mjesni episkop ima vlast pokazati i čovjekoljublje prema takovima. (4. Vas. 7; Trul 44, 46, 47; Ankir. 19; Vasil. vel. 6, 18, 19, 20, 60)
17. U svakoj eparhiji parohije, koje su po selima ili zaseocima, moraju nepromjenljivo pripadati onim episkopima u čijoj su one vlasti, a osobito, ako su za trideset godina bez oprjeke ih imali i njima upravljali.. Ali, ako se kakav spor o istima podigao, ili se podigne prije nego što je trideset godina isteklo, dopušta se onima, koji sebe smatraju uvrijeđenima, podignuti o tome tužbu pred eparhijskim saborom. Koji je pak uvrijeđen bio od svoga mitropolita, neka se usudi kod egzarha velike oblasti (dijaceze), ili kod carigradskog prijestola, kao što je prije rečeno. Ali ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili se u naprijed osnuje, u takvome slu čaju razređenje crkvenih oblasti neka slijedi razređenju državnom i građanskom. (1. Vas. 6; Trul. 25; i sva paralelna pravila koja su pr ivedena uz 9. pravilo 4. vaseljenskog sabora)
18. Zavjera ili ortačenje, kao prijestup, strogo je i izvanjskim zakonima zabranjeno; tijem ve ćma potrebito je zaprije čiti, da toga u Božijoj crkvi ne bude. Prema tome, koji se klirici ili kalu đeri zateku, da su ili zavjeru sklopili, ili da su se uorta čili, ili da zamke pletu protivu episkopa ili suklirika, neka se sa svijem sa svoga stepena zbace. (Ap. 31; 2. Vas. 6; 3. Vas. 3; Trul. 31, 34; Gangr. 6; Sardik. 14; Antioh 5; Kartag10, 11; Prvodr. 13, 14, 15)
19. Dočuli smo, da se u eparhijama ne drže pravilima ustanovljeni sabori episkopa, te s toga bivaju zapušteni mnogi crkveni poslovi, koji bi morali biti uređeni. Radi toga naređuje sveti sabor, shodno pravilima svetih otaca da se u svakoj eparhiji episkopi dva puta u godini skupljaju u ono mjesto, gde za najbolje na đe episkop mitropolije, te da
32
se dovedu u red svi poslovi, koji se istaknu. Episkopi pak koji ne dođu, nego ostanu u svojim gradovima, a zdravi su i slobodni od svakog neodložnog i neophodnog posla, neka bratski budu ukoreni. (Ap. 34, 37; 1. Vas. 5; 2. Vas. 2; Trul. 8; 7. Vas. 6; Antioh. 20; Laod. 40; Kartag. 18, 73)
20. Nije dopušteno, da klirici, koji su na službi pri jednoj crkvi, budu namješteni, pri crkvi drugoga grada, kao što smo ovo ve ć ustanovili, nego onom se crkvom moraju zadovoljiti, za koju su od po četka udostojeni bili službe; osim onih samo klirika, koji su, izgubivši svoju otadžbinu, po neophodnosti prešli drugoj crkvi. A koji episkop, poslije ove naredbe, primi jednoga klirika, koji drugome episkopu pripada, ustanovljuje se, da bude van op ćenja i onaj, koji je primljen i onaj, koji je takvoga primio, sve dotle, dok dok se klirik koji je odbjegao, ne povrati svojoj crkvi. (Ap. 15; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 10, 23; Trul. 17, 18; Antioh. 3; Sard. 15, 16; Kartag. 54, 90)
21. Klirike, ili svjetovnjake, koji optužuju episkope, ili klirike, ne treba na prosto i bez izviđanja pripuštati, da podnose tužbe, dok se prije ne ispita njihov glas. (Ap. 74; 2. Vas. 6; 4. Vas. 9; Kartag. 8, 11, 12, 13, 30, 128, 129)
22. Nije dopušteno kliricima, poslije smrti svoga episkopa, da razgrabljuju stvari, koje njemu pripadaju, kao što je zabranjeno i onima, koji te stvari preuzimlju; jer, koji to u čine, u opasnosti su za svoje jerarhijske stepene. (Ap. 40; Trul. 35; Ant. 24; Kart. 22, 26, 81)
23. Dočuo je sveti sabor, da neki klirici i kalu đeri, ne imajući nikakve poruke od svoga episkopa, nego čak su po nekada i odlučeni od njega, dolaze u carski Carigrad, i tu dugo vremena ostaju, proizva đajući smutnje i dovode ći u zabunu crkveni red, pak i ku će pojedinih sunovraćuju. Radi toga sveti sabor ustanovljuje, da takovi najprije od ekdika najsvetije carigradske crkve imaju biti opomenuti, da se uklone iz carskoga grada; pak ako bez srama produže opet u istim poslovima, neka kroz istog ekdika silom budu oterani i u svoja mjesta povra ćeni. (Ap. 15; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 10, 20; Trul. 17, 18; Antioh. 3, 11; Sardik. 7, 8, 9, 15, 16; Kartag. 54, 75, 97)
24. Jednom posvećeni usled privole episkopa manastiri, moraju za navijek ostati manastirima, i dobra koja im pripadaju neka im budu očuvana, niti ikada mogu biti pretvorena u svjetska obitališta; a koji dopuste, da se to učini, neka podlegnu kanoni čkim kaznama. (4. Vas. 4; trul. 49; 7. Vas. 13, 17; Prvodr. 1; Kiril. al. 2)
33
25. Pošto neki mitropoliti, kao što smo doznali, i povjerena im stada zapuštaju i postavljanja episkopa odlažu, sveti sabor ustanovljuje, da postavljanja episkopa imaju biti kroz tri mjeseca, osim slu čaja, da kakva neotkloniva potreba ne primora da se produži vrijeme, te odgodi posao. A koji toga ne u čine, neka podlegnu crkvenim kaznama. Imetak pak udove crkve, neka bude neokrnjeno o čuvan od ekonoma iste crkve. (Ap. 58; Trul. 19, 35; Sard. 11, 12; Kartag. 71, 121, 123; Prvodr. 17)
26. Pošto u nekim crkvama, kao što smo odlučili, episkopi rukuju crkvenim dobrima bez ekonoma, ustanovljuje se, da svaka crkva, koja ima episkopa, mora imati iz svoga klira i ekonoma, koji će crkvenim upravljati prema naputcima svoga episkopa, tako, da crkvena uprava ne bude bez svjedoka, , i da se od toga ne rasiplju dobra njezina, i sveštenstvu se ne prouzrokuje ukor; a koji toga ne u čini, neka podlegne božanskim pravilima. (Ap. 38, 41; 4. Vas. 25; Trul. 35; 7. Vas. 11, 12; ankir. 15; Gangr. 7, 8; Antioh. 24, 25; Kartag. 26, 33; Prvodr. 7; Teof. al. 10; Kirila al. 2)
27. Za one, koji pod izlikom supruštva otimlju žene, ili pomažu otmičarima, ili ih podržavaju, sveti sabor naređuje, ako su klirici, da budu svrgnuti sa svoga stepena, ako li su svjetovnjaci, neka budu anatema. (Ap. 67; Trul. 92; Ank. 11; Vasil. vel. 22, 25, 26, 30, 36, 42)
28. Slijedeći u svemu ustanovama svetih otaca i uvažavaju ći sada pročitano pravilo sto pedeset najbogoljubaznijih episopa, sakupljenih na saboru u carskome Carigradu, novome Rimu, za vrijeme bivšega cara dobre uspomene velikoga Teodosija, isto i mi odlu čujemo i ustanovljujemo u pogledu povlastica najsvetije crkve istoga Carigrada, novoga Rima; jer su i prijestolu staroga Rima oci pravi čno darovali povlastice, pošto je isti grad vladaju ćim bio. Pak slijedeći istome razlogu, sto pedeset najbogoljubaznijih episkopa priznali su jednake povlastice i najsvetijem prijestolu novoga Rima, razložito prosudivši, da grad, koji je udostojen cara i senata, i koji uživa jednake povlastice starome carskome Rimu, uzdignut bude i u crkvenim poslovima kao onaj i da bude drugi poslije njega. Prema tome, sami mitropoliti pontijske, azijske i trakijske oblasti, a tako isto i episkopi inoplemenika u rečenim oblastima, biće postavljeni od re čenog najsvetijega prijestola najsvetije carigradske crkve; to jest, svaki će mitropolit rečenih oblasti sa eparhijskim episkopima postavljati eparhijske episkope, kao što je u božanstvenim pravilima propisano, a mitropolite re čenih oblasti, kao što je kazano, postavlja će carigradski arhijepiskop, pošto se po običaju izvede suglasni izbor, o o istome on bude izvješten. (Ap. 34; 1. Vas. 4, 6, 7; 2. Vas. 2, 3; 3, Vas. 8; 4. Vas. 9, 17; Trul. 36, 39; Ant. 9)
34
29. Svetogrđe je nizvoditi episkopa na prezviterski stepen. Nego, ako zbog kakvog opravdanog uzroka neki episkopi moraju biti uklonjeni sa episkopske službe, u takvome slu čaju ne mogu oni zauzimati ni prezviterskoga mjesta. Ako su pak bez ikakve krivice uklonjeni bili sa dostojanstva, neka budu povra ćeni na episkopsko dostojanstvo. Anatolije, najpobožniji arhijepiskop Carigrada, re če: Oni, za koje se kaže, da su od episkopskoga dostojanstva nizvedeni u red prezvitera, ako su osuđeni bili zbog kakvih opravdanih uzroka, po zakonu ne mogu biti dostojni ni časti prezvitera; ali ako su nizvedeni bili na niži čin bez nekog opravdanog uzroka, i u nikakvoj krivici nijesu bili zate čeni, pravično je, da opet dobiju dostojanstvo i sveštenu službu episkopsku. (Trul. 3, 26; Ank. 1, 2; Neokes. 9; Vasil. vel. 27, 70)
30. Pošto su najblagočestiviji episkopi Egipta odložili još i danas potpisati poslanicu najsvetijeg arhijepiskopa Lava, ne s toga, što se protive katoličanskoj vjeri, nego što navode, da u egipatskoj oblasti postoji običaj, ništa ne preduzimati bez privole i naredbe svoga arhijepiskopa, i mole, da im se dopusti po čekati, dok ne bude postavljen novi episkop velikoga grada aleksandrijskog: mi smo našli, da je pravi čno i čovjekoljubno, da im se, pošto ostanu u svome sanu u carskome gradu, dade rok, dok ne bude postavljen arhijepiskop velikoga grada aleksandrijskog. I radi toga, ostaju ći u svome sanu, neka prikažu ko će jamčiti za njih, ako im je to moguće, ili neka se zakunu da će svjerovati. (Ap. 6, 20, 25, 34, 81; Ant. 9; Sard. 7; Vasil. vel. 10, 64, 82)
35
Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102
Kad se započinje svaki bilo govor, bilo djelo, najbolji je red, po rije čima bogoslova, od Boga zapo četi i s Bogom završiti. Prema tome, kad mi danas svečano ispovijedamo blago čestije, i crkva, u kojoj je Hristos temelj, svakim danom raste i napreduje, tako da se preko livanskih kedara podiže započinjući sada sveti govor, Božjom blagoda ću ustanovljujemo, da se ima čuvati čista od svake novštine i nepovrije đena vjera, koju su nam predali svjedoci i sluge Slova, bogoizabrani apostoli; za tijem vjeroispovedanje tri stotine i osamnaest svetih i blaženih otaca, koji se sakupiše u Nikeji za vrijeme Konstantina, bivšeg našega cara, protivu nečastivoga Arija, i njim izmišljenog neznaboža čkog inoboštva ili, bolje re ći, mnogoboštva, i koji nam jednodušnom vjerom raskriše i razjasniše jednosušnost u trima ipostasima bogona čalne prirode, i koji, ne dopustivši da to ostane sakriveno pod sudom neznanja, jasno naučiše vjerne, da jednim poštovanjem poštuju Oca, i Sina, i Duha Svetoga, opovrgoše i razrušiše u čenje o nejednakim stepenima Božanstva, i porušiše i razoriše od jeretika iz pijeska protivu pravoslavlja podignuta dijetska gradiva. Tako isto potvr đujemo i ono vjeroispovedanje, koje je proglašeno od sto pedeset svetih otaca, sakupljenih u ovome carskom gradu za vrijeme Teodosija, bivšeg našeg cara, primajući ono što oni rekoše o Duhu svetom kao Bogu, a odbacu jemo nečastivoga Makedonija, zajedno sa pređašnjim neprijateljima istine, kao takvoga, koji se prodržljivo usudio Onoga, koji je Gospodar, proglasiti slugom i koji je razbojni čki hteo rasjeći jedinicu, koja se ne može dijeliti, tako da nam potpuna ne bude tajna naše nade. Za jedno sa gnusnim i naspram istine bijesnim Makedonijem, osu đujemo i Apolinarija, zavodioca zlobe, koji je ne častivo izrigao, da je Gospod primio tijelo bez uma i bez duše, i dakle da nije potpuno naše spasenje bilo. Ujedno pe čatom zasvjedočavamo i učenje koje je izloženo od dvije stotine bogonosnih otaca, sakupljenih prvi put u gradu Efesu za vrijeme Teodosija, sina Arkadijeva, našega cara, kao neoborivu silu blagočestija, ispovijedaju ći jedinoga Hrista Sina božijega i vaplo ćenoga, i slaveći neporočnu Svagdadjevu, koja ga je bez sjemena rodila, u strogome smislu i u istini Bogorodicom; a odbijamo kao odlu čeno od Božijega dijela, ništetno dijelenje Nestorija, koji u či, da je jedini Hristos osebno čovjek, a osebno Bog, i koji podiže iznova judejsko ne časti je. Podjednako pravoslavno utvr đujemo i ono vjeroispovedanje, koje je
36
nacrtano od šest stotina i trideset bogoizabranih otaca u Halkidonskoj mitropoliji za vrijeme Markijana, koji je također našim carem bio, i koje je vjeroispovedanje veleglasno na sve krajeve predalo, da se jedini Hristos Sin božiji sastoji iz dvije prirode i da Ga u tima dvijema prirodama treba slaviti; te je iz svetih crkvenih mjesta izvrglo, kao nešto čudovišno i kao kugu, taštomisle ćega Evtihija, koji je učio, da je velika tajna dijela spasenja našega tek prividno izvršena, a s Evtihi jem zajedno i Nestorija i Dioskora, od kojih onaj je bio zaštitnik i prvi borac za dijelenje, a ovaj za slivanje, ali koji, sa protupoložnih strana nečastija, strovališe se u jedan ponor propasti i bezboštva. Isto tako priznajemo i potomcima našima sveto povjeravamo i ono, što blago čestivo proglasiše nadahnuti Duhom svetim sto i šezdeset pet bogonosnih otaca, sakupljenih u ovome carskome gradu, za vrijeme Justinijana, blažene uspomene bivšega našega cara. Oni saborno predadoše anatemi i odvrgoše Teodora mopsuetskog, u čitelja Nestorijeva, i Origena, i Didima, i Evagrija, koji iznova jelinske basne izniješe, i u svo jim sanjarijama i maštama uma iznesoše na pokaz nekakvo prelazenje i prevraćivanje tijela i duša, i nečastivo i nesmisleno ustajaše protivu vaskrsenja mrtvih; isto tako i ono, što je napisao Teodorit protivu prave vjere i protivu dvanaest glava blaženoga Kirila, i takozvanu poslanicu Ive. Obavezujemo se iznova, da ćemo nepovrijeđeno čuvati vjeroispovedanje svetoga šestoga sabora, koji je skoro držan u ovome carskom gradu za vrijeme cara našega, svete uspomene Konstantina, i koje je veću snagu dobilo time, što je blago čestivi car naš ustanove toga sabora radi obezbjeđenja njihova na sve vijekove svojim pe čatom utvrdio, o koje nas je vjeroispovijedanje bogoljubno pou čilo, da imamo ispovijedati dva prirodna hotjenja ili volje, i dvije prirodne sile u vaploćenom radi našega spasenja jedinome Gospodu našem Isusu Hristu, istinitom Bogu, a sudom blago čestija osudilo je one, koji su izvratili pravi dogmat istine, u čeći narode, da je jedna volja i jedna sila u jedinome Gospodu Bogu nešem, Isusu Hristu, a na ime je osudilo: Teodora faranskog, Kira aleksandrijskog, Honora rimskog. Sergija, Pira, Pavla i Petra, koji su bili predstojnici u ovom bogospasaem gradu, Makarija, bivšeg episkopa antiohijskog, Stevana, njegovog u čenika i bezumnoga Polihronija, te je takim na činom sačuvalo nepovrijeđenim opće tijelo Hrista Boga našega. Jednom re č ju ustanovljujemo, da mora važiti kao čvrsta, i da mora ostati nepokolebljivom do kraja vijekova vjera sviju onih ljudi, koji se proslaviše u božjoj crkvi i koji su bili vidjela svijeta, čvrsto držeći riječ života, a isto tako da moraju važiti i njihovi bogopredani spisi i dogmati. Odbacujemo pak i predajemo anatemi sve one, koje su oni odbacili i anatemi predali, kao neprijatelje istine i kao takove, koji su uzaludno bijesnili protivu Boga i koji su nepravdu htijeli da na visinu podignu. A ako koji ne čuva i ne prima ove pomenute dogmate blago častija i ne misli i ne propovijeda ovako,
37
nego hoće da iste dogmate pori če, neka bude anatema, po naredbi, ko ja je već izdana od rečenih svetih i blaženih otaca, i iz imenika hrišćanskoga, kao tuđin, neka bude isključen i izbačen. I poslije ovoga mi konačno utvrđujemo, da se ne smije ništa dodavati onome, , što je ve ć prije ustanovljeno, niti od toga što oduzimati, a druk čije u tome nismo ni mogli postupiti. (2. vas. 1; 3. vas. 7; Kartag. 1. 2)
Sveti ovaj sabor ustanovljuje kao najizvrsnije i najve ćega staranja dostojno i to, da od sada u naprijed za korist duša i za lije čenje strasti budu u krjeposti i stalnima osamdeset pet pravila, koja su primljena i potvrđena od svetih i blaženih otaca, koji su prije nas bili, a koja su i nama predana imenom svetih i slavnih apostola. A pošto nam je u tim pravilima zapovjeđeno, da primamo Klimentom izdane ustanove istih svetih apostola, u koje su odavna ve ć inovjerni na škodu crkve unijeli neke podmetnute i neblago čestive stvari, koje su nam uzvišenu ljepotu božanstvenih naredaba pomračili, to radi popravljanja i obezbjeđenja hrišćanske pastve iste ustanove razložito odbacismo, ne primaju ći ikojim načinom porode jereti čke laži i ne dopuštaju ći ih u čisto i savršeno apostolsko u čenje. Pečatom zasvjedočavamo i sva ostala sveta pravila, koja su izložena od svetih i blaženih otaca naših, a na ime: tri stotine osamnaest svetih otaca, sabranih u Nikeji, za tijem onih u Ankiri, pak onih u Neokesariji, a isto tako i onih u Gangri; osim toga onih u Antiohiji sirskoj, pak i onih u Laodikiji frigijskoj; tako isto i stotine pedeset otaca sabranih u ovom Bogom čuvanom i carskome gradu, i dvije stotine otaca sakupljenih prvi put u Efeskoj mitropoliji, i šest stotina i trideset svetih i blaženih otaca sakupljenih u Halkidonu; isto tako i onih u Sardiki, i onih u Kartageni, pak i onih, koji se sabraše opet u ovom Bogom čuvanom i carskome gradu za vrijeme Nektarija, predstojnika ovog carskog grada i za vrijeme Teofila bivšeg aleksandrijskog arhijepiskopa; osim toga pravila Dionisija, bivšeg arhijepiskopa velikoga grada Aleksandrije, i Petra, bivšeg arhijepiskopa aleksandrijskog, Vasilija, arhijepiskopa Kesarije kapadokijske, Grigorija episkopa niskoga, Grigorija bogoslova, Amfilohija ikonijskog, prvog Timotija, bivšeg arhijepiskopa aleksandrijskog, Teofila, arhijepiskopa istoga velikoga grada Aleksandrije, Kirila, arhijepiskopa aleksandrijskog i Genadija, bivšeg patrijarha ovog Bogom o čuvanog i carskoga grada; isto tako i pravilo, koje je izdano Kiprijanom, bivšim arhijepiskopom afrikanske zemlje i mu čenikom, a saborom, koji je pri njemu držan, i koje se pravilo u mjestima spomenutih na tome saboru predstojnika, i samo kod njih po predanom im obi čaju, čuvalo. I niko ne smije gorepomenuta pravila mijenjati ili ukidati, ili osim izloženih pravila primati druga, koja su pod lažnim naslovima izmišljena od
38
nekih koji su istinom htjeli da trguju. Ako se dokaže, da je ko pokušao novim zamjeniti ili uništiti koje od gorenavedenih pravila, takav će podleći epitimiji, koju nare đuje ono pravilo, protivu koga se ogrešio, i kroz to će se izliječiti od onoga u čemu je sagrešio. (Ap. 35; 7. vas. 1; Kartag. 1; prvodr.10)
Pošto je blago čestivi i hristoljubivi car naš oslovio ovaj sveti i vaseljenski sabor u pogledu toga, da oni koji su ubrojeni u kliru i drugima božanstvene darove dijele, budu čisti i neporočni služitelji i dostojni mislene žrtve velikoga Boga, Koji je žrtva i Arhijerej, i da budu čisti od skvrne, koja je uz nekih od njih prionula od nezakonitih brakova; obzirom na to, što su podvlasni presvetoj crkvi rimskoj predlagali, da se ima obdržavati sva strogost pravila, a podvlasni prijestolu ovog Bogom čuvanog i carskoga grada pravilo čovjekoljublja i snisho đenja, - otačaski i bogoljubno složivši i jedno i drugo, da ne bi ostavili ni krotost slabom, ni strogost oštrom, navlastito pak, kad je zbog neznanja prekršaj zahvatio dosta veliko mnoštvo ljudi, zajedni čki ustanovlju jemo za one, koji su se dva puta ženili bili, pak su pod teretom grijeha sve do petnaestog dana prošloga mjeseca januara, minulog četvrtog indikta, šest hiljada sto devedeset devete godine ostali, i ne će da od istoga k sebi dođu, da imaju kanoni čkome svrgnuću. Oni pak, koji su pali u zabludu drugobra čija, ali koji prije ove na če naredbe poznaše već što je korisno, te zlo od sebe otkloniše, i neumjesno i nezakonito združenje daleko od sebe odbaciše, isto i oni kojima su žene od drugoga braka već umrle, pak pomisliše na obraćenje nastoje ći da u uzdržanosti napreduju i sa svijem ostaviše pre đašnja svoja bezakonja, - bilo da su to prezviteri, ili đakoni, - za takove ustanovljuje se, da imaju prestati od svake svešteni čke službe, ili djelovanja, i da podlegnu epitimiji za neko ustanovljeno vrijeme, ali pak da uživaju čast svešteničkog sjedišta i stojanja, zadovoljavaju ći se što mogu pred drugima sjediti i proseći od Gospoda plačem, da im se oprosti grijeh neznanja; jer bi neumjesno bilo, da blagosilja drugoga onaj, koji ima svoje rane još da liječi. Koji su pak jednu ženu imali, i ta koju su uzeli bili, bila je udovica, isto tako i oni, koji su poslije rukopoloženja, sklopili prvi brak, na ime prezviteri, đakoni i ipođakoni, pošto im se za neko kratko vrijeme obustavi sveštenosluženje i posto izdrže epitimiju, takovi neka se iznova uspostave na svoje jerarhijske stepene, ali nikako neka se ne promi ču na drugi viši stepen, pri čemu će, naravno, oni morati prethodno da razvrgnu nezakonitu svezu. Ali sve ovo mi ustanovljujemo u pogledu onih sveštenih lica, koja su do petnaestog dana, kao što je kazano, januara mjeseca, četvrtoga indikta, zatečena u gorepomenutim prijestupima, nare đujući za u naprijed, i ponavljaju ći pravilo, koje glasi: „Onaj koji se poslije krštenja dva puta ženio, ili je sulož-
39 nicu imao, ne može biti ni episkop, ni prezviter, ni đakon, niti u op će u imeniku svešteni čkom“; a isto tako i „onaj, koji je uzeo udovicu, ili
puštenicu, ili bludnicu, ili ropkinju, ili glumicu, ne može biti ni episkop, ni prezviter, ni đakon, niti uop će u imeniku svešteni čkom“. (Ap. 17, 18; Trul. 26; Vasilija vel. 12, 27)
Koji se episkop, ili prezviter, ili đakon, ili ipođakon, ili čatac, ili pojač, ili vratar, smiješa sa ženskinjom, koja je Bogu posve ćena, neka se svrgne, kao takav koji je nevjestu Hristovu oskvrnio; a ako to u čini svjetovnjak, neka se odlu či. (Ap. 25; 1. vas. 9; 4. vas. 16; Trul. 21, 40, 44, 45; Ankir. 19; Neokes. 9; Kartag. 6, 44; Vasil. vel. 3, 6, 18, 19, 20, 32, 60)
Van ovih osoba, koje su slobodne od svakog podozrijenja, i koje su označene u pravilu, nikakav iz svešteničkog imenika neka ne drži pri sebi ženskinje, ili sluškinje, kako bi se tijem sa čuvao od svakog prigovora. A koji prestupi ovo, što mi nare đujemo, neka se svrgne. Ovo isto neka obdržavaju i evnusi, da se besprijekornima sa čuvaju; prestupe li ovo neka se svrgnu, ako su klirici. A ako su svijetovnjaci, neka se odluče. (Ap. 5, 21, 22, 23, 24, 26,; 1.vas. 1, 3; Trul.. 12, 13; 7.vas. 18, 22; Ankir. 19; Kartag. 3, 4, 25, 38, 70; Vasili. vel. 88)
Pošto je u apostolskim pravilima kazano, da od onih, koji su neženjeni stupili u klir, samo se čaci i pojači mogu ženiti, to čuvajući isto, i mi naređujemo, da od sada nikakav ni ipođakon ni đakon, ni prezviter, poslije svoga rukopoloženja, ne smije stupiti u bra čnu svezu. A koji se usudi to u činiti, neka se svrgne. Želi li koji izme đu onih, koji stupaju u klir, po zakonu braka sastaviti se sa ženom, neka to u čine prije rukopoloženja za ipo đakona, ili đakona, ili prezvitera. (Ap. 5, 26, 51; 4. vas. 14; Trul.. 3,13,21,30; Ankir. 10; Neokes. 1; Kartag.16; Vasil. vel. 69;)
Pošto smo doznali, da u nekim crkvama đakoni zauzimlju crkvene službe, i zbog toga neki između njih, proniknuti proždrljivoš ću i samovlašćem, sjede prije prezvitera, nare đujemo, da đakon, ako je i u dostojanstvu, to jest, u kakvoj crkvenoj službi, nema opet da sjedi pri je prezvitera; osim slučaja, kad zamjenjuju ći osobu svoga patrijarha, ili mitropolita, dođe u drugi grad zbog kakvoga posla, jer tada, kao namjesniku patrijarhovu ili mitropolitovu mora mu biti odana čast. A ako koji, zaveden samosilničkom drzovitošću, usudi se ovo u činiti, ta-
40
kav, pošto se zbaci sa svoga stepena, neka bude pošljednji izme đu svi ju u onome činu, kome pripada u svojoj crkvi; jer Gospod naš zapovjeda, da se nema čeznuti za začeljima, po onome u čenju, koje je izloženo u svetoga jevan đelista Luke od samoga Gospoda našega i Boga (20, 46). Jer onima, koji su bili na gozbu pozvani, On je kazao slijede ću priču: kad te ko pozove na svadbu, ne sjedaj u za čelje da ne bude među pozvanima ko stariji od tebe; i da ne bi došao onaj, koji je pozvao tebe i njega, i rekao ti: podaj mjesto ovome: i onda ćeš sa stidom sjesti na niže mjesto. Nego kad te ko pozove, sjedi na pošljednje mjesto, da ti reče kad dođe onaj, koji te je pozvao: prijatelju, pomakni se više; tada će ti biti čast pred onima, koji sjede s tobom za trpezom. Jer svaki koji se podiže, ponizi će se, a koji se ponizuje, podignu će se (Luk. 14: 8–11). I ovo isto neka se obdržava i u ostalim sveštenim činovima; jer treba znati, da su duhovna dostojanstva mnogo uzvišenija od svijetskih. (1. vas. 18; Trul.. 16; Laodik.. 20)
U namjeri, da i od nas o čuvano bude u svemu sve, što su sveti oci naši ustanovili,, ponavljamo i ono pravilo, koje nalaže, da u svakoj eparhiji svake godine, bivaju sabori episkopa u onome mjestu, gdje za najbolje nađe episkop mitropolije. Ali pošto zbog inoplemenskih navala i zbog drugih raznih prilika, ne mogu predstavnici crkava da sakupljaju sabore dva puta u godini, ustanovljuje se, da radi crkvenih poslova, koji se kao što je naravno. neka bude u svakoj eparhiji sabor doti čnih episkopa svakako jedan put u godini, i to, od svetoga praznika pashe, pak do kraja mjeseca oktobra svake godine, u onome mjestu, koje, kao što je kazano, za najbolje na đe episkop mitropolije; a episkopi, koji ne dođu, nego ostanu u svojim gradovima, a zdravi su i slobodni od svakog neodložnoga i neophodnoga posla, neka bratski budu ukoreni. (Ap. 37; 1. vas. 5; 4. vas. 19; 7. vas. 6; Antioh. 20; Kartag. 95)
Ne smije nikakav klirik da drži kr čmu. Jer, ako mu nije dopušteno da ulazi u krčmu, kako će on uz to još i drugima da služi, i da obavlja ono, što mu ne prili či? A koji to učini, ili neka prestane, ili neka se svrgne. (Ap. 54; Laodik.. 24; Kartag. 40)
Episkop, ili prezviter, ili đakon, koji uzimlje kamate, ili takozvane postotke, neka prestane, ili neka se svrgne. (Ap. 44; 1. vas. 17; 7. vas. 19; Laodik... 4; Kartag. 5, 6; Vasil. vel. 2, 14; Grig. Neokes. 3; Grig. nisk. 6)
41
Niko od ubrojenih u svešteni čki čin, ili svjetovnjak, nema da jede judejske prijesne hljebove, niti s njima da op ći, ni u bolestima da ih prizivlje i liječenja od njih da prima, ni s njima zajedno da se pod ikoji način u kupalištima kupa; a koji se usudi to u činiti, ako je klirik, neka se svrgne, ako li je svjetovnjak, neka se odlu či. (Ap. 7, 64, 70, 71; Antioh. 1; Laodik.. 29, 37, 38; Kartag. 51, 73, 106)
Doznali smo i to, da u Africi, Liviji i u drugim mjestima, neki izme đu tamošnjih bogoljubaznih predstojnika, produžavaju živjeti zajedno sa svojim ženama, i poslije obavljenog nad njima rukopoloženja, i time bivaju za narod predmetom spoticanja i sablazni. Pošto nastojanje naše glavnim načinom mora biti obraćeno na korist predanih u naše ruke stada, ustanovljujemo, da u naprijed toga više nikako ne budu. I ovo mi iskazujemo, ne da se ukida ili izvra ća ono, što je apostolski ustanovljeno, nego što se staramo o spasenju naroda i o napredovanju njegovu u dobru, i da nikakva ljaga na svešteni čkom činu ne ostane. Jer božanstveni apostol kaže: Sve na slavu Božiju činite; ne budite na sablazan ni judejima, ni jelinima, ni crkvi Božijoj, kao što i ja u svačemu svima ugađam, ne tražeći svoje koristi, nego mnogih, da se spasu. Ugledajte se na mene, kao i ja na Hrista. (1. Kor. 10: 31–32. 11: 1) A za koga se dozna da tako što čini, neka bude svrgnut. (Ap. 5, 51; 1. Vas. 3; Trul.. 30, 48; Kartag. 3,4,25,70)
Pošto smo doznali, da je u rimskoj crkvi postalo pravilom, da se oni, koji su dostojni rukopoloženja za đakona ili prezvitera, imaju obvezati, da neće više općiti sa svojim ženama, to mi, slijede ći starome pravilu apostolske uredbe i čina, hoćemo da porodičko življenje sveštenih osoba, kada je ono po zakonu, bude i od sada u naprijed na snazi, i da se nikako ne razvrgava sveza njihova sa ženama, ili da se lišavaju njihovog kad je vrijeme uzajamnog op ćenja. Prema tome, koji se na đe da je dostojan rukopoloženja za ipo đakona, ili đakona, ili prezvitera, takvome nikako neka ne bude zaprijekom da se postavi na taj stepen, ako sa zakonitom svojom ženom živi, i od njega neka se u vrijeme rukopoloženja ne zahtijeva da o čituje, da će se uzdržavati od zakonitoga općenja sa svojom ženom, kako tijem ne bi bili uzrokom, da se vrije đa Bogom ustanovljeni i Njegovim prisustvovanjem blagosloveni brak; jer glas Jevanđelja kazuje: što je Bog sastavio čovjek da ne rastavlja (Mat.19, 6), a apostol uči: brak je častan i postelja nije nečista (Jevr. 13, 4) i opet: Jesi li se privezao za ženu, ne traži da se razriješiš (1. Kor. 7, 27). Znademo, da i sakupljeni u Kartageni oci, staraju ći se o čistome životu sveštenika, narediše, da ipo đakoni, koji se dodiruju
42
svetih tajana, i đakoni, i prezviteri, imaju se uzdržavati u određena im vremena od onih, koje zajedno sa njima žive. Radi toga i mi isto imamo čuvati, što je od apostola predano i od najstarijeg doba važilo, znajući vrijeme svakoj stvari, a osobito u pogledu posta i molitve; jer treba, da oni, koji svetom oltaru služe, budu u svemu uzdržljivi, kada pristupaju k svetinji, kako bi mogli dobiti, što od Boga u prostoti prose. A koji se usudi, protivno apostolskim pravilima, lišiti sveze sa zakonitom ženom i općenja jednoga između sveštenih lica, na ime, prezvitera, ili đakona, ili ipođakona, neka bude svrgnut; isto tako i prezviter, ili đakon, koji progne ženu svoju pod izgovorom pobožnosti, neka se odluči, a ako ostane upornim, neka se svrgne. (Ap. 5, 17, 26, 51; 1. Vas. 3; 4. Vas. 14; Trul.. 5, 6, 30; 7. Vas. 18; Ankir. 19; Neokes. 1, 8; gangr. 4; Kartag. 3, 4, 25, 38, 70; Vasil. vel. 12, 27, 88)
Pravilo svetih i bogonosnih otaca neka se i u ovome čuva, da se prezviter ne postavlja prije trideset godina, ma i da je on čovjek u svemu dostojan, nego neka se po čeka, jer je i Gospod Isus Hristos u tridesetoj se godini krstio i po čeo u čiti. Isto ni đakon neka se ne postavlja prije dvadeset pet godina, ni đakonisa prije četrdeset godina. (4. Vas. 15; Trul.. 15; Neokes. 11; Kartag. 16)
Ipođakon mlađi od dvadeset godina neka se ne postavlja. Koji bude postavljen ma na koji bilo svešteni stepen prije ustanovljenih godina, neka se svrgne. (4. Vas. 15; Trul.. 14; Neokes. 11; Kartag. 16)
Pošto knjiga apostolskih djela pokazuje, da su sedam đakona apostoli postavili, a oci neokesarijskoga Sabora u izdanim svojim pravilima izrično iskazaše, da „po pravilu mora biti sedam đakona, ma koliko velik da je jedan grad, o čemu ćeš se iz knjige ap. djela uvjeriti,“ - mi, isporedivši misao otaca sa apostolskim rije čima, našli smo da nije kod njih bilo riječi o ljudima, koji su imali služiti pri tajnama, nego o službi potrebitoj pri trpezama, jer u knjizi apostolskih djela stoji ovako: u one dane, kad se umnožiše u čenici, podigoše Jelini viku na Jevreje, što se njihove udovice zaboravljahu, kad se dijeljaše hrana svaki dan; onda dvanaestorica dozvavši mnoštvo u čenika, rekoše: nije prili čno nama, da ostavimo rije č Božiju pak da služimo oko trpeza. Na đite dakle, braćo, među sobom sedam osvjedo čenih ljudi, punih Duha Svetoga i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovim poslom, a mi ćemo u molitvi i u službi rije či ostati; a ova je rije č ugodna bila svemu mnoštvu, i izabraše Stevana, čovjeka napunjena vjere i Duha Svetoga, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu, došljaka
43
antiohijskoga, i ove postaviše pred apostole (Djel. ap. 6; 1–6). Tumačeći ovo učitelj crkve Jovan Zlatousti ovako govori: „Divljenja je zaslužno, kako se nije mnoštvo pocijepalo pri biranju ljudi i kako nijesu apostole osudili; pak treba znati, kakvo su oni ( đakoni) dostojanstvo imali, i kakvo su rukopoloženje dobili. Zar đakonsko? Ali toga nije bilo u Crkvama. Na službu prezvitersku? Ali još nije bilo nikakvog episkopa, nego sami apostoli; iz čega izvodim, da nije bilo poznato niti se upotrebljavalo ime ni đakona, ni prezvitera.“ Prema ovome i mi proglašujemo, da spomenutih sedam đakona ne treba uzimati za služenje pri tajnama, shodno prije izloženome u čenju, nego su to bili ljudi, ko jima je povjereno bilo staranje o op ćim potrebama onih koji koji su tada sabrani bili; i ti đakoni daju nam u ovome primjer čovjekoljublja i staranja o potrebama. (1. Vas. 18; Trul.. 7; Neokes. 15; Laodik.. 20)
Pošto klirici raznih crkava, ostavivši svoje crkve, za koje su postavljeni, prijeđoše k drugim episkopima, i bez privole svoga episkopa nam ješteni su pri drugim crkvama, te time postaše neposlušni, - ustanovljujemo, da od mjeseca januara minulog četvrtog indikta nikakav klirik, ma na kome se stepenu on nalazio, nema prava bez otpusnoga lista od svoga episkopa namještati se pri drugoj crkvi; a koji se od sada ne bude ovoga držao, nego bude sobom ponižavao onoga, koji je nad njim rukopoloženje obavio, neka se svrgne i on, i onaj, koji ga je nezakonito primio. (Ap. 12, 15, 32, 33; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 6, 10, 11, 13, 20, 23; Trul.. 18; antioh 3, 6; Laodik.. 41, 42; sard. 15, 16, 19; Kartag. 23, 106).
Naređujemo, da klirici, koji su uslijed varvarske navale, ili ina če zbog kakve druge prilike, ostavili svoja mjesta, pošto prestanu takove prilike ili varvarske navale, radi kojih su se udaljili, imaju se opet povratiti svojim crkvama i bez razloga ne ostavljati ih za dugo. A koji postupi protivno ovom pravilu, neka bude svrgnut, dok se ne povrati svojoj crkvi. Ovome istom neka podlegne i episkop, koji takovoga klirika zadržava. (Ap. 15; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 10, 20, 23; Trul.. 17; 7. Vas. 15; Antioh. 3; sardik. 15, 16, 19).
Treba da predstojnici crkava svaki dan, a osobito u dane Gospodnje, poučavaju sav klir i narod rije čima blagočastija, izabirajući iz božanstvenog pisma misli i rasuđivanja o istini, i držeći se u tome ustanovljenih već granica i predanja bogonosnih otaca. Pak i kad se porodi kakav spor o nekome mjestu u svetom pismu, nikako druk čije da to
44
mjesto ne tumače, nego kako su ga izložili u svojim spisima vidjela crkve i učitelji, i sa tim spisima neka se ve ćma zadovoljavaju, nego li sastavljanjem svojih rije či, da se ne bi, neiskusni možda u tome, uklonili od onoga što treba da se čuva. Jer kad narod naukom rečenih otaca pozna, što je dobro i k čemu terba težiti, a pozna također i ono što nije korisno i čega se treba kloniti, on onda upravlja na bolje svoj život, niti pada u nevolju neznanja, nego, paze ći za tom naukom, raspolaže sobom tako, da mu se zlo kakvo ne dogodi, i straše ći se prijetećih kazna, sprema svoje spasenje. (Ap. 58; 1. Vas. 2; Laodik.. 19; sard. 11; kart. 71, 121, 123)
Ne smije episkop da javno u či u drugome gradu, koji njemu ne pripada. Koji se zateče da to čini, neka prestane od episkopstva, i neka vrši posao prezviterski. (Ap. 14, 35; 1. Vas. 8, 15; 2. Vas. 2; 3. Vas. 8; 4. Vas. 29; Ankir. 18; Antioh. 13, 22; sardik. 3, 11, 12)
Koji su okrivljeni bili za kanoni čke prestupe, i zato su kona čnom i svagdašnjem svrgnuću bili podvrgnuti i oterani u red svjetovnjaka, ako se obrate dobrovoljno pokajanju, te odbace grijeh, radi koga su se lišili bili blagodati i od istoga se sa svijem izliječe, neka strižu kosu po načinu klira; ali ako se na to ne sklone po svojoj dobroj volji, neka nose kosu kao svjetovnjaci, pošto su radije imali svijetsko uživanje, nego nebeski život. (Ap. 5, 62, 81, 83; 1. Vas. 9, 12; 3. Vas. 9; 4. Vas. 7; Neokes. 9; Kartag. 36; prvodrug. 16; Vasil. vel. 3, 70; Kirila aleks. 3)
Koji su postavljeni bili za novce, a ne uslijed ispitanja i što su izabrali sveštenički život, bilo da su to episkopi, bilo da su drugi kakvi klirici, naređujemo da se svrgnu; a isto tako neka se svrgnu i oni, koji su ih postavili. (Ap. 29; 4. Vas. 2; Trul.. 23; 7. Vas. 4, 5, 15, 19; sard. 2; Vasil. vel. 90; Genad. posl; Taras. posl.)
Neka nikakav episkop, ili prezviter, ili đakon, kada daje prečisto pričešće, ne istražuje za to od onoga koga pričešćuje novaca, ili šta drugo. Jer blagodat nije za prodaju, niti za novce mi razdajemo osve ćenje Duha, nego se sveto pri češće ima razdavati onima, koji su toga dara dostojni, bez svakoga izgleda na korist. Ako se pak dozna, da koji klirik istražuje šta od onoga, kome se pre čisto pričešće daje, neka bude svrgnut, kao revnitelj Simonove zablude i opa čine.
45 (Ap. 4, 29; 4. Vas. 2; Trul.. 23; 7. Vas. 4)
Ne smije niko, koji pripada sveštenome činu, ili kaluđer, da odlazi na konjske trke, ili da prisustvuje pozorišnim igrama. Isto tako, i ako jedan klirik bude pozvan na svadbu, čim se pokažu igre, koje ima da zamanjuju, neka ustane i s mjesta neka se udalji, jer tako zapovjeda nauka otaca naših. A koji se u tome zate če, neka ili prestane, ili neka se svrgne. (Trul.. 51, 62, 65; Laodik.. 54; Kartag. 15, 45, 63)
Zajedno sa drugima ponavljamo i ono pravilo, koje nalaže, da u „svakoj eparhiji parohije, koje su po selima i zaseocima, moraju neprom jenljivo pripadati onim episkopima, u čijoj su one vlasti, a osobito, ako su za trideset godina bez oprijeke ih imali i njima upravljali. Ali, ako se kakav spor o istima podigao, ili se podigne prije nego što je trideset godina isteklo, dopušta se onima koji sebe smatraju uvrije đenima, podignuti o tome tužbu pred eparhijskim saborom“. (4. Vas. 17)
Prezviter, koji je po neznanju stupio bio u nepravilni brak, neka uživa prezvitersko sjedište, prema onome što smo mi u svetome pravilu uzakonili, ali od drugih poslova neka se uzdržava, jer je takvome dosta i time oprošteno. Nije uputno da blagosilja drugoga onaj, koji mora svoje rane da liječi; a blagosiljanje je davanje osve ćenja; pak koji toga nema, zbog prekršaja počinjena iz neznanja, kako će ga drugima davati? Neka dakle takav ne blagosilja ni javno, ni posebno niti tijela Gospodnja neka ne razdaje drugima, niti drugu kakvu službu neka ne obavlja.; nego zadovoljavaju ći se što ima sjedište pred drugima, neka moli sa suzama od Gospoda, da mu oprosti grijeh, što je iz neznanja učinio. Po sebi je ve ć jasno, da će se imati raskinuti takav nezakoniti brak, i muž neće smijeti nikojim na činom već da ima općenja sa onom, zbog koje se lišio svete službe. (Ap.17; 4. Vas.14; Trul.. 3, 6, 21; Neokes. 9; Vasil. vel. 27 )
Nikakav klirik neka ne nadijeva odje će, koja mu ne priliči, ni kad u gradu boravi, ni kad ide na put, nego neka nosi haljine, koje su ve ć određene za one, koji kliru pripadaju; a koji tako što u čini, neka se odluči za jednu nedjelju. (7. Vas. 16; Gangr. 12, 21 )
46
Pošto smo doznali, da se u pojedinim crkvama prinosi u oltaru, po nekome utvrđenome običaju, grožđe, a sveštenoslužitelji, pošto isto pomiješaju sa beskrvnom žrtvom prinošenja, jedno i drugo zajedno razdaju narodu, - nalazimo i to narediti, da nikakav sveštenik toga u naprijed ne čini, nego neka razdaje narodu na oživotvorenje i na oproštaj grijehova čisti prinos; a grožđe, primajući kao prvine, i blagosilja jući ga posebno, neka ga razdaju onima, koji ga traže u znak blagodarenja Davaocu plodova, kroz koje tijela naša, po Božijoj naredbi rastu i hrane se. A koji klirik postupi protivu ove ustanove, neka se svrgne. (Ap. 3, 4; Trul.. 32; Kartag. 37 )
Pravilo Kartagenskih otaca nalaže, da se sveta služba oltara nema svršavati, nego od ljudi, koji su na tašte, izuzevši jedan samo dan u godini, kad se večera Gospodnja svršava, i takvu su uredbu ti sveti oci tada postavili, može biti uslijed nekih razloga, korisnih za crkvu u onim mjestima. Ali pošto nas ništa ne pobu đuje da zapustimo pobožnu strogost, to slijede ći apostolskim i otačaskim predanjima, naređu jemo da se ne smije ni u četvrtak pošljednje nedjelje četrdesetnice razriješavati post, i time sva četrdesetnica beščastiti. (Ap. 69; 5/6 Vas. 89; Laodik.. 50; Kartag. 41, 47; Tim. aleks. 16 )
U namjeri, da sve uporavimo za naprijedak Crkve, zaključili smo urediti kako treba porodičke odnošaje, koji su u crkvama kod varvara. Prema tome, ako oni drže, da moraju postupati preko apostolskoga pravila, koje naređuje, da se nema proganjati žena svoja pod izgovorom pobožnosti, i da moraju činiti više nego što je ustanovljeno, te uslijed toga, dogovorivši se sa svojim ženama, uzdržavaju se od uzajamnoga općenja, - naređujemo, da oni u takvome slu čaju nemaju više ni pod kakvim načinom sa bivšim svojim ženama zajedno živjeti, da nam time dadu potpuni dokaz svoga obe ćanja. Ali ovo im mi dopuštamo ničega radi drugoga, nego zbog njihovog malodušnog mišljenja i stranih i još neutvr đenih njihovih obi čaja. (Ap. 5; 1. Vas. 3; Trul.. 12, 13, 14; Gangr. 1, 4, 9, 10; Kartag. 4)
Klirici koji služe Liturgiju, ili krste u bogomoljama što se po ku ćama nalaze, naređujemo, da to imaju činiti samo sa privolom mjesnoga episkopa. Prema tome, koji klirik ne bude na ovaj na čin to čuvao, neka bude svrgnut. (Ap. 31; 4. Vas. 18; Trul.. 34, 59; 7. Vas. 10; gangr. 6; Antioh. 5; Laodik.. 58; prvodr. 12; Kartag. 10)
47
Doznali smo da u Jermenskoj oblasti na svetoj trpezi prinose samo vino, ne miješajući ga sa vodom, kad prinose beskrvnu žrtvu, i za svo je opravdanje privode ovo, što u čitelj crkve, Jovan Zlatousti, kažem u tumačenju Jevanđelja Matejevog: „Zašto nije Gospod pio vodu, kad je Uskrsao, nego vino? Zato da sa korijenom iš čupa nečastivu jeres. Jer, pošto su neki bili, koji su upotrebljavali vodu pri tajni, to svetitelj i pokazuje, da Gospod i kad je tajnu predao i kad je, poslije vaskrsenja, bez tajne prostu trpezu predložio, upotrebio je vino od roda vinogradskoga (Mat. 26, 29), a vinograd rađa vino, a ne vodu,“ i iz toga Jermeni izvode, da je i ovaj otac poricao upotrebljavanje vode pri svetoj žrtvi. Prema tome, i da ne bi oni i u naprijed ostali u neznanju, evo izlažemo pravoslavno razumjevanje toga oca. Postojala je stara zla jeres idroparastata, koji su pri svojoj žrtvi upotrebljavali umjesto vina samu vodu. Opovrgavaju ći bezakono učenje takve jeresi, i pokazuju ći, kako idroparastati time idu nasuprot apostolskome predanju, upotrebio je bogonosni Zlatoust gorepomenuti svoj govor. Pak u svojoj je on crkvi, nad kojom mu je pastirsko staranje povjereno bilo, predao da treba vodu sa vinom mješati, kad se ima prinašati beskrvna žrtva, pokazujući na sjedinjenje krvi i vode, koje je steklo iz pre čistoga rebra Iskupitelja našega i Spasitelja Hrista Boga na oživotvorenje svega svijeta i na iskupljenje od grijehova. I u svakoj crkvi gde su sijala duhovna vidjela, ovaj se bogopredani red čuva. Tako i Jakov, brat po ti jelu Hrista Boga našega, kome je prvome povjeren bio prijesto crkve jerusalimske, i Vasilije, arhiepiskop crkve kesarijske, kojega se slava pronijela po svoj vaseljenoj, a koji su nam pismeno predali tajanstvenu službu božju, ustanoviše, da pri božanstvenoj Liturgiji u svetome putiru mora biti i voda i vino. Isto su i u Kartageni skupljeni sveti oci ove riječi tačno izrekli: da se ne prinosi u svetoj tajni ništa drugo, nego tijelo i krv Gospodnja, kao što je sam Gospod predao, to jest, hljeb i vino sa vodom pomiješano. Ako dakle koji episkop, ili prezviter ne čini po predanome od apostola redu, da vodu sa vinom miješa, te bez vode a na samome vinu prinosi pre čistu žrtvu, neka se svrgne, kao takav, koji tajnu nepotpuno vrši i koji uva đa novštine u ono, što je predano. (Ap. 3, 4; Trul.. 81; Kartag. 37)
Pošto smo doznali, da se u Jermenskoj oblasti samo oni u klir prima ju, koji su iz svešteničkoga roda, čime dotični koji tako postupaju, pokazuju da slijede judejskim obi čajima; pri čemu neki između istih bivaju i bez postriženja postavljeni za sveštene poja če i čace u božanstvenome hramu, - ustanovljujemo, da od sada oni, koji ho će nekoga da u klir prime, ne treba da se osvrću na rod onoga, koga postavljaju, nego, ispitavši da li su doti čni dostojni da prema odredbama koje su
48
izložene u svetim pravilima, budu primljeni u klir, neka ih za crkvenu službu postavljaju, poticali oni od predaka sveštenika, ili ne. Pak ne smije niko ni sa amvona čitati narodu božanstvene rije či po načinu onih koji kliru pripadaju, ako doti čni nije udostojen svešteni čkog postriženja i nije dobio po pravilima blagoslov od svoga pastira. Koji se zateče da postupa protivu propisanoga, neka bude odlu čen. (Ap. 76; 7. Vas. 14; Laodik.. 15)
Obzirom na to, što svešteno pravilo jasno u či i ovo, da „zavjera, ili ortačenje, kao prijestup, strogo je i izvanjskim zakonima zabranjeno, i da je tim većma potrebno zapriječiti da toga u Božijoj crkvi ne bude“, mi također hoćemo da važi, da, „ako se koji klirici ili kaluđeri zateku, da su ili zavjeru sklopili, ili da su se uorta čili, ili da zamke pletu protivu episkopa ili suklirika, takovi neka se sa svijem sa svog stepena zbace“. (Ap. 31; 4 Vas. 18; Antioh. 5; Kartag. 10; Prvodr. 13, 14, 15)
Nikakav Mitropolit ne smije, poslije smrti jednog episkopa, koji je područan bio njegovom prijestolu, da uzimlje ili sebi prisvaja stvari toga episkopa ili njegove crkve; nego neka te stvari budu pod nadzorom klira one crkve, kojoj je pokojni bio predstojnik, sve dok se ne postavi drugi episkop; osim, ako ne ostane nikakav klirik u toj crkvi, i u takvome slučaju mitropolit će čuvati iste stvari nepovrijeđenima, i sve će ih predati novome episkopu, koji bude postavljen. (Ap. 40; 4. Vas. 22, 25; Antioh. 24; Kartag. 22, 26, 81)
Ponavljajući što je uzakonjeno od sto pedeset svetih otaca, sabranih u ovom Bogom čuvanom i carskome gradu, i od šest stotina i trideset, sakupljenih u Halkidonu, naređujemo, da prijesto carigradski uživa jednake povlastice prijestolu staroga Rima, i da uzdignut bude u crkvenim poslovima kao onaj, pošto je drugi poslije njega; za carigradskim prijestolom neka se broji prijesto velikoga grada aleksandrijskoga, za tijem prijesto antiohijski, a poslije ovoga jerusalimski prijesto. (1. Vas. 6, 7; 2. Vas. 2, 3; 4. Vas. 28)
Pošto su u različna vremena bivale varvarske navale, i zbog toga su vrlo mnogi gradovi bili podjarmljeni od bezakonika, tako da je nemogućno bilo, da predstojnik jednog od takvih gradova, pošto je postavljen bio, zauzme svoj prijesto i na istome svoj prvosvešteni čki opstanak utvrdi, te shodno u čvršćenome običaju da obavlja rukopoloženja i sve ostalo čini što episkopu pripada, - mi, staraju ći se o časti i pošto-
49
vanju sveštenstva, i nastoje ći, da ni pod koji način neznabožačka obi jest nema nanositi štete crkvenim pravima, ustanovljujemo, da oni episkopi, koji su ve ć postavljeni bili i zbog spomenutog uzroka nijesu mogli zauzeti svoje prijestole, nemaju za to podle ći nikakvome uštrbu, i neka po pravilima obavljaju rukopoloženja raznih klirika, i neka uživaju pravo sjedišta prema svome mjestu, i čvrst i zakonit neka bude svaki njihov prvosvešteni čki čin. Jer potreba vremena, koja priječi tačno očuvanje prava, ne smije sužavati granice uprave. (Ap. 36; 1. Vas. 16; 3. Vas. 9; 4. Vas. 6, 29; Ankir. 18; Antioh. 17, 18; Kiril aleks. 1, 2, 3)
Priznajemo i mi pravilo, koje su oci naši izdali, a koje glasi: „Ako je carskom vlašću osnovan novi grad, ili u naprijed se osnuje, u takvome slučaju razređenje crkvenih poslova neka slijedi razre đenju državnom i građanskom.“ (1. Vas. 4, 6, 7; 2. Vas. 3; 4. Vas. 17, 28)
Pošto se brat i saslužilac naš Jovan, predstojnik ostrova Kipra, zajedno sa svojim narodom, zbog varvarskih navala, a da se oslobodi od neznabožačkoga ropstva i da ostane vijeran skiptru hriš ćanske države, promislom čovjekoljubivoga Boga i trudom hristoljubivoga i blagočestivoga cara našega, iselio iz pomenutoga ostrova u helespontsku eparhiju, to ustanovljujemo, da van svake novštine budu o čuvane povlastice, koje su darovane od bogonosnih otaca, sabranih u svoje vrijeme u Efesu, prijestolu gorepomenutoga čovijeka, te da novi Justinijanopolj ima prava Carigrada, i da bogoljubazni episkop, koji je u istome, ima prvenstvo pred svima u helespontskoj eparhiji, i da ga imaju postavljati njgovi episkopi, po starome obi čaju. A pošto su bogonosni oci naši utvrdili, da se imaju čuvati običaji, koji su u svakoj crkvi, to neka episkop kozičkoga grada bude potčinjen predstojniku spomenutog Justinijanopolja po primjeru svih ostalih episkopa, koji su pod vlasti rečenoga najubogoljubaznijeg predstojnika Jovana, od koga, ako potreba bude zahtijevala, bi će postavljen i episkop samog kozi čkoga grada. (Ap.34; 1. Vas. 6,7; 2. Vas. 2,3; 3. Vas. 8; 4. Vas. 28; Trul. 36,37; Antioh. 9)
Pošto je vrlo spasonosno približiti se Bogu, uklonivši se od vreve života, to i mi treba da ne primimo bez ispitanja i prenagleno one, koji izabiraju kaluđerski život, nego da i u ovome čuvamo predanu nam odredbu otaca, da se na ime ima primati zavijet života po Bogu, kao već tvrdi i koji je postao svijesno i rasudno, tek poslje punoga razvi ća razuma. Koji želi dakle podvrgnuti se kalu đerskome jarmu, neka nije
50
mlađi od deset godina od ro đenja, stojeći u ostalom i u pogledu takvoga u vlasti predstojnika crkve presuda, da li ne nalazi, da mu se još vrijeme produlji, prije nego što se uvede u kalu đerski život i u istome svoj opstanak utvrdi. Jer, premda je veliki Vasilije u svojim svetim pravilima uzakonio, da ona, koja dobrovoljno Bogu sebe posve ćuje i obljubi djevičanstvo, ima se primiti u red djevojaka, pošto navrši sedamnaest godina, ipak mi slijeduju ći uredbi koja u tome postoji za udovice i đakonise, surazmerno smo pomenutu dob ustanovili za one, koji izabiraju kaluđerski život. Tako je i u božanstvenog apostola propisano, da se od šezdeset godina bira u crkvi udovica, a sveta pravila među tijem predadoše, da se đakonisa postavlja od četrdeset godina, jer se vidjelo, da je crkva Božijom blagodaću postala mnogo snažnijom i naprednijom, i da su vjerni čvrsti i pouzdani u izvršavanju božanstvenih naredaba. A pošto smo i mi ovo pojmili, shodno s time ustanovljujemo, da onaj, koji namjerava zapo četi trudove po Bogu, ima biti neodložno znamenovan blagoslovom blagodati, kao nekim pe čatom, da ga time pobudimo, da se na dugo ne predomišlja i zateže, nego na protiv, da ga obodrimo, da dobro bira i da se u istome utvrdi. (1. Vas.19; 4. Vas.15; Trul. 14; Kartag. 6,44,126,; Prvodr.5; Vasil. Vel. 18,24)
Koji žele u gradovima ili selima, da se udaljuju u zatvore, i da se posvete razmišljanju o sebi, moraju najprije stupiti u manastir i vježbati se u usamljeničkom životu, i za tri pune godine pokoravati se u strahu božijem poglavici manastirskom, i u svemu kao što treba ispunjavati poslušnost, da tijem na činom očituju svoju nakanu na takav život; pri čemu će biti ispitivani od mjesnog predstojnika crkve, da li se od svega srca dobrovoljno takvom životu odaju. Poslije toga će još jednu godinu morati ustrajno provesti van zatvora, da se još o čitije istakne njihova nemjera, jer će tada tek potpuno uvjerenje pružiti, da ne traže te samoće radi puste slave, nego radi samog istinitog dobra. Pošto se ispuni sve to vrijeme, ako su doti čni ostali ustrajni u istoj nam jeri, neka stupe u zatvor, ali poslije nipošto ve ć ne smiju po svojoj volji izlaziti iz zatvora, osim samo ako ih na to izazove op ća korist i pomoć, ili duga potreba, koja smrću prijeti, pak i tada poslije blagoslova mijesnog episkopa. Koji se pak usudi iza ći iz tih svojih obitališta bez jednoga od spomenutih razloga, neka budu prinu đeni i protivu njihove volje povratiti se u re čeni zatvor, a među tijem postovima i drugim strogim mjerama neka se u red dovedu, znaju ći, kao što je napisano, da: ni jedan koji metne ruku svoju na plug, pak se obazire natrag, nije pripravan za carstvo nebesko. (Luka 9; 62) (4. Vas.4; Prvodrugi 4)
51
U pogledu takozvanih pustinjaka, koji u crnim haljinama i puštenom dugom kosom na glavi, obilaze gradove i obra ćaju se sa svijetskim ljudima i ženama, te time svoj zavjet sramote, nare đujemo, da se isti pošto ostrigu kosu, ako žele predati se na činu života ostalih kaluđera, odrede u manastir i među braću uvrste; ako toga neće, sa svijem neka se iždenu iz gradova, i neka žive u pustinjama, od kojih su sebi ime nadjenuli. (4. Vas.4; Prvodrugi 4)
Može svaki hrišćanin, da izabere podvižnički život i da, oslobodivši se poslova burnoga života, stupi u manastir, te primi kalu đerski postrig, bez obzira na prijestupe, u kojima je prije mogao biti zate čen; jer je Spasitelj naš kazao: koji dolazi k meni, ne ću ga isterati van.(Jovan 6; 37). A dočim je život kaluđerski život kajanja, mi odobravamo onome, koji mu se iskreno odaje, niti mu ikakav pre đašnji postupak može zapriječiti, da ispuni svoju namjeru. (4. Vas.4; Prvodrugi 2,4)
Kaluđer, koji se zateče u bludočinstvu, ili koji uzme ženu radi bra čnog općenja i suživljenja, neka podlegne kaznama, koje su ustanovljene za bludočince. (4. Vas.16; Ankir.19; Vasil Vel. 6,18,19,60)
Pošto smo doznali, da u nekim ženskim manastirima, kada privode ženskinje, koje se imaju udostojiti kalu đerskog načina života, najprije stavljaju na njih svilene i svakojake druge haljine, osim toga i urese iskićene zlatom i dragim kamenjem, i pošto one tako oltaru pristupe, svlače sa njih svu tu bogatu odje ću, i odmah se nad njima obavlja čin blagoslovljenja novoga života i obla če ih u crno odijelo, - nare đujemo, da toga u naprijed ne biva. Jer nije opravdano, da ona, koja je po svo joj volji ostavila već svako svetsko veselje i obljubila na čin života po Bogu, i koja se utvrdila u tome nepomi čnim mislima, te tako manastiru pristupila, kroz takav trošni i prijelazni ures uzbu đena opet bude uspomenom onoga, što je ve ć zaboravila bila, i od toga se možda u njoj dvoumljenje javi, i duša joj se uzbuni poput talasa, koji poplavljuju i na sve strane zakreću, tako da, i ako koju suzu prolije, ne će pokazati opet time srdačnoga sokrušenja; pak i ako, kao što je prirodno, padne koja sitna suza, dotični koji to u ovakvim prilikama opaze, pomisli će, da ta suza nije potekla toliko iz odanosti istih ženskinja podvižni čkome trudu, koliko s toga, što one ostavljaju svijet i ono što je u svijetu.
52 (Kartag. 126)
Ženskinje koje su podvižni čki život izabrale i u manastiru se nastanile, nipošto već da ne izlaze iz manastira. Ako kakva neotkloniva potreba na to ih pobudi, neka to u čine sa blagoslovom i privolom predstojnice, ali i tada ne same, nego, po nalogu igumanije, sa kojom staricom ili sa onima, koje su u manastiru prve. No ćiti pak van manastira ni pod koji način ne mogu. Isto i ljudi, koji vode kalu đerski život, mogu izaći iz manastira kad je prijeka kakva potreba, ali samo sa blagoslovom onoga, kome je uprava povjerena. Prema tome, koji prestupe ovu naredbu, koju mi sada izdajemo, bilo da su ljudi ili žene, neka podlegnu zasluženim kaznama. (Trul. 47)
Ni žena u muškom manastiru, ni čovjek u ženskom da ne spava; jer vijerni moraju biti slobodni od svake smutnje i sablazni, i moraju uporavljajuti svoj život za pristojnu i lijepu službu Gospodnju (1.Kor. 7; 35). A koji ovo učini, bio on klirik, bio svijetovnjak, neka se odluči. (7. Vas. 18, 20, 22)
Žena onoga, koji je proizveden na episkopsko dostojanstvo, pošto se prethodno razluči op ćim suglasijem od svoga muža, neka poslije nego što je muž postavljen za episkopa, postupi u manastir, koji je daleko od episkopova obitavanja, a od episkopa neka dobija što joj je nužno za izdržavanje. Nađe li se da takva žena zaslužuje, neka se proizvede i na dostojanstvo đakonise. (Ap. 5, 51; 1. Vas. 3; 4. Vas. 15; Trul. 12, 14, 30; Kartag. 3, 4, 25, 70)
Ponavljajući i ono sveto pravilo, naređujemo, da „jednom posve ćeni uslijed privole episkopa manastiri, moraju za navijek ostati manastirima, i dobra koja im pripadaju neka im budu o čuvana, niti ikada mogu biti pretvoreni u svjetska obitališta“, niti iko smije predavati ih svijetovnim ljudima. Ako se to do sada i doga đalo, naređujemo, da to nikakve važnosti ne može imati. Koji se pak usude to u činiti u napri jed, neka podlegnu kaznama po pravilima. (4. Vas. 4, 24; 7. Vas. 13)
Nikakav, ni svjetovnjak, ni klirik ne smije u naprijed da igra kocke; a koji se zateče da to čini, ako je klirik, neka se svrgne, ako je svjetovnjak, neka se odluči.
53 (Ap. 42, 43)
Odlučno zabranjuje ovaj sveti i vaseljenski sabor, da bivaju takozvani lakrdijaši i njihova prikazivanja, za tijem prikazivanja lovačka i plesanja na pozornicama. A koji povrijedi ovo pravilo, i oda se čemu od ovoga što je zabranjeno, ako je klirik, neka se svrgne, ako li je svjetovnjak, neka se odlu či. (Trul. 24, 65, 66; Laodik. 54; Kartag. 15)
U sve dane posta svete četrdesetnice, osim subote i nedjelje, i svetoga dana blagovijesti, neka biva samo sveta liturgija prije osve ćenih darova. (Ap. 66, 69; Laodik. 49, 50, 51, 52)
Pošto je srodstvo duhovno važnije od sveze po tijelu, a mi smo doznali, da u pojedinim mjestima neki koji primaju djecu na svetom i spasiteljnom krštenju, poslije stupaju u bra čno suživljenje sa obudovljenim materama njihovima, naređujemo, da ništa takvoga u naprijed ne bude. Ako se koji, poslije ovoga pravila, zateku, da to čine, neka najprije odstupe od tog protuzakonitog suživljenja, za tijem neka podlegnu kaznama bludočinaca. Božanstveno nas pismo uči: Da ne pristupaš svakome tvome ro đenome po tijelu, da otkrivaš sramotu njegovu (3. Mojs. 18, 6); bogonosni pak Vasilije u svojim je pravilima izbrojao neke zabranjene brakove, a o veoma mnogima je premu čao, te i jednim i drugim nam je korist prinio. Jer izbegavajući mnoštvo sramotnih ideja, da rije čima ne oskvrni govor, on je op ćim imenima označio nečistoće, i time nam je u opće pokazao protuzakonite brakove. A pošto uslijed takova mu čanja i što se nijesu mogli razabrati nepravilni brakovi, koji se zabranjuju, sama se priroda brkala, to smo mi našli, da ovo odre đenije izložimo, te prema tome, koji stupi u op ćenje braka sa svojom bratu čedom (prvobratučedom), ili otac i sin sa materom i ćerom, ili sa dvijema djevojkama sestrama otac i sin, ili sa dva brata mater i ćer, ili dva brata sa sa dvjema sestrama, nare đujemo, da svi ovi imaju podle ći pravilu o sedmogodišnjem kajanju, naravno pošto se razlu če od protuzakonitoga suživljenja. (Ap. 19; Trul. 26,53; Neokes. 2; Vasil. vel. 23,27,68,75,76,78,79,87; Tim. aleks. 11; Teof. aleks. 5)
54
Pošto smo razumjeli, da oni, koji su u Rimu gradu, uz sveti post četrdesetnice poste u subote njezine, protivu predane crkvene ustanove, sveti sabor ustanovljuje, da i u rimskoj crkvi nepovrije đeno mora važiti pravilo, koje kaže:“koji se klirik zate če da posti u dan Gospodnji, ili u subotu (osim jedne jedine), neka bude svrgnut; a ako je svjetovnjak, neka se odluči.“ (Ap. 66)
Razumjeli smo također, da u Jermenskoj oblasti i u drugim mjestima u subote i nedjelje svete četrdesetnice neki jedu jaja i sir. Ustanovlju je se prema tome i ovo, da u crkvi Božijoj po svoj vaseljenoj, slijede ći jednome redu, ima se čuvati post i posteći uzdržavati se kako od svačega zaklanoga, tako isto i od jaja i od sira, što je plod i porod onoga, čime se hranimo. A koji se ovoga ne budu držali, ako su klirici, neka se svrgnu, ako li su svjetovnjaci, neka se odluče. (Ap. 66,69)
Ne smije se prinositi na oltaru med i mlijeko. (Ap.3; Trul. 28,32,99; Kartag. 37)
Nikakav, koji spada u red svjetovnjaka, neka ne pri češćuje sebe svetom tajnom, kad je prisutan episkop, ili prezviter, ili đakon. A koji se na to usudi, pošto je postupio protivu ustanovljenoga, neka se odlu či za jednu nedjelju, da se iz toga nau či: da ne misli više, nego što valja misliti. (Rimljanima 12; 3) (1. Vas. 13,18)
Nikako neka se ne obavlja krštenje u bogomolji, što se u kojoj ku ći nalazi; nego, koji žele da se udostoje pre čistoga prosvijećenja, neka pristupaju katoličanskim crkvama, i tu neka primaju taj dar. A koji se zateče, da ne čuva ovo što mi naređujemo, ako je klirik, neka se svrgne, ako li je svijetovnjak, neka se odlu či. (Ap. 31; 4. Vas. 18; Trul. 31,34; 7. Vas. 10; Gangr. 6; Antioh. 5; Laod. 58; Kartag. 10; Prvodr. 12)
Kad apostol glasno kazuje da, ko se Gospoda drži, jedan je duh s Gospodom (1. Kor. 6; 17), jasno je, da koji se be odoma ćuje sa protivnim, postaje po općenju jedan s njime. Prema tome za one, koji pri činjaju sebe, da su demonom obuzeti, pak uzimlju pritvorno na sebe po zlo ći
55 svojih običaja i takvo postupanje, ustanovljujemo, da na svaki na čin budu kažnjeni, i da se podvrgnu onim istim mu čenjima i trudovima,
kojima se pravom podvrgavaju oni, koji su doista demonima obuzeti, kad se imaju osloboditi od demonskoga uticaja. (Ap. 79; ankir. 24; Vasil. vel. 83)
Koji se obraćaju gatarama, ili takozvanim stotnicima, ili drugim sličnima, da od njih doznadu, što žele otkriti, neka shodno onome što su već oci naši u pogledu njih naredili, podlegnu pravilu o šestogodišnjem kajanju. Istoj kazni moraju se podvrgnuti i oni koji vode medvjedice ili slične životinje na razveseljavanje, a na štetu prostoga svi jeta, te varaju ći, kazuju ludorije o sre ći, o sudbi, o rodoslovlju, i mnoštvo drugih takvih stvari; a isto i takozvani gonioci oblaka i oni, koji se čaranjem bave, koji prave amajlije protivu čarolija, i gatari. A koji uporni u tome ostanu, i ne će da se odvrate i uklone od takvih štetnih i neznabožačkih izmišljotina, naređujemo, da sa svijem iz crkve prognani budu, kao što i sveta pravila nalažu; jer kakvog op ćenja ima svi jetlost sa tamom? Kao što apostol kaže, ili kako se udara crkva Božija sa idolima? Ili kakav djel ima vjerni sa nevjernikom? Kako li se slaže Hristos sa velijarom? (2. Kor.6; 14–16) (Trul. 65; Ankir. 24; Laod. 36; Vasil. Vel. 7, 65, 72, 81, 83; Grigor. Nislk. 3)
Takozvane kalende, bota, brumalije i zborišta, što se bivaju prvi dan mjeseca marta, naređujemo, da sve to sa svijem prestane kod vjernih. Isto tako osuđujemo i javne ženske plesove, kao nepristojne, i koji mogu nanositi mnogo štete i pogibeli, a jednako i plesove i obrede, ko je bilo da ljudi ili žene izvode po nekom starom običaju, nesvojstvenome hrišćanskome životu, u čast lažno nazvanih kod neznabožaca bogova, - naređujući, da ne smije nikakav čovijek nadijevati žensku haljinu, niti žena takovu haljinu, koja je prili čna ljudima; tako isto ne smiju nadjevati ni krinke, bilo komi čke, bilo satiričke, bilo tragičke; za tijem ne smije se prizivati ime mrskoga Dionisa (Bahusa), kad se gazi grožđe u badnjama, niti zame ćati smijeh, kad se vino u ba čve li jeva, niti zavoditi po neznanju ili po sujeti ono, što iz demonske obmane potiče. Prema tome, koji se u naprijed usude, znaju ći ovo, učiniti šta od onoga, što je gore spomenuto, zapovijedamo, da takovi budu svrgnuti, ako su klirici, ako li su svijetovnjaci, da se odlu če. (Trul. 24, 51, 65; Laod. 54; Gangr. 13; Kartag.. 15, 45, 63)
Povijesti mučenika, koje su lažno od neprijatelja istine sastavljane, da smanje čast mučenika Hristovih i da privedu u nevjerstvo one, koji ih
56
slušaju, zapovijedamo, da se takve povjesti u crkvama nemaju razglašavati, nego se imaju spaliti; a koji ih primaju, ili ih smatraju istinitima, takove predajemo anatemi. (Ap. 60; 7. Vas. 9; Laod. 59)
Ne smije svijetovnjak pred narodom držati govore ili u čiti, i time uzimati na sebe učiteljsko dostojanstvo, nego ima se pokoravati ustanovi, koju je Gospod predao, i slušati one, koji su Blagodat u čiteljske ri ječi dobili i od njih se božanstvenome pou čavati. Jer u jednoj je crkvi različite udove stvorio Bog, po rije či apostola (1. Kor. 12, 27) koju riječ tumačeći Grigorije bogoslov pokazuje kako to treba razumijevati: „Ovaj braćo, red počitujmo, ovaj red čuvajmo: ovaj neka bude uvo, a onaj jezik; ovaj pak ruka, a onaj šta drugo; ovaj neka u či, a onaj neka se u či.“ I malo za tijem: „Pa koji se uči, neke se uči u poslušnosti; koji razdaje, neka razdaje radosno; koji služi, neka služi usrdno; da ne budemo svi jezik, što je najbrže; ni svi proroci; ni svi da razjašnjujemo.“ I poslije opet: „Zašto da se pastirem činiš, kad si ovca? Zašto se prikazuješ glavom kad si noga? Zašto se usiljavaš da budeš vojvodom, kad si u red vojnika uvrš ćen?. I na drugom mjestu: „Premudrost zapovijeda: ne budi brz na riječi (Ekl. 5; 1); ne pružaj se sa bogatim, kad si ubog; ne traži da si mudriji od mudrih“ (Pri č. 23, 4). A koji se zateče, da prestupi ovo pravilo, neka se za četrdeset dana odluči. (Trul. 33; 7. Vas. 14; Laod. 15).
Zapovijedamo, da od sada ima prestati loženje vatra, koje neki čine kad su mladine pred svojim tvornicama ili ku ćama, pak po nekom starom običaju to bezumno preskaču. A koji tako što učini, ako je klirik, neka se svrgne, ako li je svijetovnjak, neka se odlu či; jer je u četvrtoj knjizi carstava napisano: i na čini Manasija oltar svoj vojsci nebeskoj u dva trijema doma Gospodnja i djecu svoju provo đaše kroz vatru i vračaše i gataše, i uredi one, što vra čaju u utrovicama i umnoži gatare i uzbudi, da se čini sve što je zlo pred Gospodom, da izazove gnjev Njegov (4. carst. 21; 5, 6) (trul. 24, 51, 62; Laod. 54, Gangr. 13; kartag. 15, 45, 63)
Od svetoga dana Vaskrsenja Hrista Boga našega pa do nove nedjelje, uza svu sedmicu moraju vjerni da u svetim crkvama neprestano provode u psalmima i pojanju i pjesmama duhovnim, raduju ći se u Hristu i svetkujući, i da slušaju čitanja iz božastvenog pisma i da se naslađuju svetim tajnama; jer ćemo tim načinom zajedno sa Hristom i mi
57
uskrsnuti i uznijeti se. Neka zato nikako ne budu u spomenute dane ni konjske trke, ni druge kake narodne igre. (Ap. 9; Trul. 24; Antioh. 2; Kartag. 61;)
Božanstveno nam je pismo naložilo, da se valja čuvati od krvi, od udavljenoga i od bluda. Zato, kao što treba, pot činjavamo kazni one, koji zbog lakome svoje utrobe, vješta čkim kakvim načinom spremaju za jedenje krv ma koje bilo životinje, pak je tako jedu. Koji se dakle usudi u naprijed ma na kakav bilo na čin jesti krv životinje, ako je klirik, neka se svrgne, ako li je svjetovnjak, neka se odlu či. (Ap. 63; Gangr. 2)
Niko ne smije knjige staroga i novoga zavjeta, a tako isto ni svetih i pripoznatih naših propovjednika i u čitelja, kvariti ili rezati, ili knjižarima, ili onima koji se prodavcima mazova nazivlju, ili drugome kome predavati ih, da se time gube; osim slučaja, kad ili od moljaca, ili od vode, ili od drugog čega ne mogu se više upotrebljavati. Koji se zate če, da tako što učini, neka se odlu či za godinu dana. Istim načinom i koji takve knjige kupuje, ako ne će ni da ih kod sebe drži radi svoje koristi, ni da ih drugome daje radi dobro činstva i da ih čuva, nego se usudi kvariti ih, neka bude odlučen. (Ap. 85; Trul. 2; Laodik. 60; Kartag. 24; Atanasija Velikog o praznicima; Grigorija bogoslova, o knjigama Svetog pisma; Amfilohija, o knjigama Svetog pisma)
Neka je zabranjeno svakome, koji je iz reda svjetovnjaka da ulazi preko ograde svetog oltara; i samo je vlasti i gospodstvu carevu, kad zaželi prineti darove stvoritelju, ovo dopušteno po nekom vrlo starom predanju. (Laod. 19, 44)
Neka je zabranjeno ženama u vrijeme božanstvene liturgije da govore; nego, po riječi apostola Pavla: neka muče, jer se njima ne dopušta da govore, nego da slušaju, kao što i zakon kaže; ako li ho će čemu da se nauče, kod kuće muževe svoje neka pitaju. (1. Kor. 14; 34, 35) (Trul. 64; Laodik. 44)
Oni koji se građanskim zakonima uče, ne smiju slijediti neznaboškim običajima, ni polaziti pozorište, niti izvršavati takozvane kilistre, niti se odijevati u haljine, koje nijesu u op ćoj upotrebi, i to ni u vrijeme,
58
kad započinju učenje, ni kad se približuju kraju istoga, ni u op ć dok traje učenje. A koji se to usudi u činiti, neka bude odlučen. (Trul. 24, 51, 62 ,65; ankir. 24)
Neka je zabranjeno čovjeku pravoslavnome, da se sjedini sa ženom jeretičkom, isto i ženi pravoslavnoj da se vjen ča sa čovjekom jeretikom. Ako se otkrije, da je ko tako što učinio, brak neka se smatra ništavnim, i nezakonita sveza neka se razvrgne; jer ne treba da se smiješa ono, što se ne može miješati, niti sastavljati sa ovcom vuka, ni sa Hristovim dijelom našedstvo griješnika. Ko prestupi ovo, što smo ustanovili, neka se odlu či. Ali ako su se neki, dok su još u nevjerstvu bili, i dok još nijesu bili pribrojani stadu pravoslavnih, sastavili bili zakonitim brakom, pak za tijem jedan suprug, izabravši dobro, obrati se k svjetlosti istine, a drugi, ostane prikovan zabludi, ne hote ći upraviti oči svoje na božanstvene zrake, i ako pri tome ženi, koja ne ispovjeda pravu vjeru, bude ugodno živjeti sa mužem koji ispovjeda pravu vjeru, ili obratno mužu, koji ne ispovjeda pravu vjeru sa ženom, koja ispov jeda pravu vjeru, neka se među sobom ne dijele, po božanstvenome apostolu: jer se posveti muž koji ne ispovijeda pravu vjeru ženom, ko ja ispovjeda pravu vjeru i posveti se žena, koja ne ispovjeda pravu vjeru mužem, koji ispovjeda pravu vjeru. (1. Kor. 7, 14) (4. Vas. 14; Laod. 10, 31; Kartag. 21)
Pošto nam je životvornim krstom otkriveno spasenje, mi moramo sve staranje naše uložiti, da se odaje dostojna čast onome, sredstvom koga smo se spasli od staroga pada. Prema tome, odavaju ći časnome Krstu poklonenje i umom, i rije č ju, i osjećajem, zapovjedamo, da sa svijem moraju biti izgla đene slike krsta, što neki na podu crtaju, da se, kad staju nogama oni što idu, ne nanosi uvrijeda znamenju pobjede naše. Radi toga naređujemo da se odlu če svi oni, koji u naprijed budu crtali na podovima slike krsta, Ne smiju se u mjestima Gospodu posve ćenima, ili u crkvama, držati takozvane agape, i u ogradi hrama jesti i postelje prostirati. A koji se usude to činiti, ili neka prestanu, ili neka budu odlu čeni. (Gangr. 11; Laodik. 27, 28; Kartag. 42)
Koji dolaze u crkve radi pjevanja, želimo da ne upotrebljavaju razuzdanu viku, da ne prinu đuju prirodu na krike i da ne izva đaju ništa, što nije suglasno i prili čno crkvi, nego moraju da prinose najve ćom
59
pažnjom i sokrušenjem pjesme Bogu, koji vidi skriveno; jer i sveta je riječ učila sinove Izrailja, da budu pobožni (3. Mojs. 15, 31). (Laodik. 15)
Čuvajuć poštovanje naspram crkve, ne smije se u svetim ogradama postavljati krčma ili što za jedenje, niti druge kakve prodaje preduzimati; jer Spasitelj naš i Bog, pou čavajući nas Svojim po tijelu na činom života, zapovjedio je, da dom Oca Njegovog ne činimo domom trgovačkim; on je mijenja čima prosuo novce i izagnao je one, koji su sveto mjesto javnim mjestom činili. A koji se zate če u tome prijestupu, neka se odlu či.
(Ap. 72; Trul. 74, 97)
Ne smiju se sveštenoslužitelji, ili klirici, ili kalu đeri prati zajedno sa ženama u kupatilu; pak ni drugi svijetovnjak hriš ćanin; jer je to prvi prigovor od strane neznabožaca. A koji se u tome zateče, neka se svrgne, ako je klirik, a ako je svjetovnjak, neka se odlu či. (Laod. 30)
Koji se prosvje ćuju, moraju biti pou čavani u vjeri, i petog dana svake sedmice moraju o tomedavati odgovore episkopu, ili prezviterima. (1. Vas. 2, 14; Trul. 96; Laod. 19, 46)
Ispovjedajući božanstveni porod Djeve, koji je bez poro đajnih bolova bio, da je bez sjemena postao, i u čeći ovome sve stado, smatramo zaslužnima popravljanja one koji zbog svog neznanja čine nešto, što ne treba. Pak pošto se neki nalaze, koji poslije dana svetoga ro đenja Hrista Boga našega, priređuju osobita peciva od pšeni čnoga brašna, te ih među sobom dijele, kao u čast porođajnih bolova neporo čne Djeve matere, naređujemo, da vjerni ništa takvoga ne smiju u naprijed činiti. Jer to nije čast Djevi, koja je na na čin, koji se umom i rje č ju pojmiti ne može, rodila po tijelu Slovo, kad se njezin poro đaj, koji se iskazati ne može, opredjeljuje i zamišlja kao kod obi čnih žena. A koji se u naprijed zateče, da tako postupa, neka se svrgne, ako je klirik, a ako je svjetovnjak, neka se odlu či. Episkop, ili prezviter, ili đakon, ili drugi, koji pripada kliru, isto i svjetovnjak, koji nema nikakvog neodložnog posla ili nužde, da za duže vremena mora ostati udaljen od svoje crkve, nego boravi u gradu, a neće da dođe u tri nedjeljna dana kroz tri sedmice u crkvu, - ako je
60
klirik, neka se svrgne, a ako je svjetovnjak, neka bude uklonjen od općenja. (Ap. 8, 9; Trul. 66; Antioh. 2; Sardik. 11)
Pošto smo doznali, da u nekim mjestima, trisvetoj pjesmi, kao na dopunu dodaju, poslije rije či: „Sveti besamrtni“, ovo „Koji si raspet za nas, pomiluj nas“, a ovo su pre đašnji sveti oci, kao nesuglasno sa blagočestijem, od ove pjesme odbacili, zajedno sa bezakonim jeretikom, koji je izmislio te rije či, - potvrđujući i mi ono, što su sveti oci prije nas blagočastivo ustanovili, predajemo anatemi one, koji poslije ove naredbe budu primali iste rije či u Crkvama, ili drugim kojim na činom budu ih dodavali trisvetoj pjesmi. Pak ako pripada sveštenstvu onaj, koji prestupi ovo što je ustanovljeno, zapovijedamo da se liši svešteničkoga dostojanstva, ako li je svijetovnjak, ili kalu đer, da se odlu či. Na nekim slikama svetih ikona nacrtano je jagnje, na koje prstom pokazuje Preteča, i koje uzeto kao znak blagodati, prikazuju ći nam kroz zakon pravo jagnje, Hrista Boga našega. Ali koliko mi Poštujemo stare slike i sijeni, koje su crkvi predane, kao znakove i znamenja istine, prvenstvo ipak dajemo blagodati i istini, priznavaju ći istu za ispunjenje zakona. Da dakle i živopisnom vještinom prikazano bude pred svačijim očima ono, što je izvršeno, nare đujemo, da se od sada na ikonama ima stavljati umjesto nekadašnjega jagnjeta, po čovječijoj prirodi slika Jagnjeta, koje je uzelo na sebe grijehove svijeta, Hrista Boga našega, kako bi se time, motre ći smirenje Boga Slova, uzbudila u nama uspomena o životu njegovom u tijelu, njegovim stradanjima i spasiteljnoj smrti, i iskupljenju svijeta, koje se njim izvršilo. Niko ne daje jevharistiju tijelesima umrlih; jer je napisano: Uzmite, jedite (Mat. 26, 26), a tijelesa mrtvih ne mogu ni uzimati, ni jesti. (1. Vas. 13; Kartag. 7, 18; Grig. nisk. 2, 5; Timot. aleks. 3, 16)
Slijedeći kanoničkim ustanovama otaca, naređujemo i u pogledu djece: svaki put, kad se ne nađu pouzdani svijedoci, koji mogu dokazati, da su ona odista krštena, a ona sama zbog svoje dobi nijesu kadra tačno odgovoriti, da li im je tajna darovana bila, treba ih krstiti, ne smućujući se o ni čemu, da ih takova neizvjesnost ne liši o čišćenja tolikom svetinjom. (Ap. 49, 50; 2. Vas. 7; Kartag. 45, 48, 72, 110; Vasil. vel. 1, 91)
61
Pismeno nam je predano, da svaka rije č postaje tvrdom, kad su dva ili tri svjedoka. Naređujemo zato, da robovi koji bivaju otpušteni od svo jih gospodara, imaju dobiti čast slobode pred tri svjedoka, koji će svo jim prisustvom dati zakonitu silu oslobođenju i zasvjedočiće što je učinjeno. (Ap. 75; 1. Vas. 2; Kartag. 64, 82, 129, 131,132; Teof. aleks. 9)
Naređujemo, da oni koji na zlo duša prikupljaju i drže bludnice, ako su klirici, imaju se odlu čiti i svrgnuti, a ako su svijetovnjaci, imaju se odlučiti. (Ap. 25; neokes. 1; Vasil. vel. 3, 9, 32, 51, 59, 70)
Koja ostavi muža svoga, pak drugome po đe, preljubnica je, po svetom i božanstvenom Vasiliju, koji je iz proro čanstva Jeremijina priveo sli jedeće: ako postane ženom drugoga muža, neka se mužu svome ne vraća, nego oskvrnjena neka se skvrni (3,1); pak opet: koji drži preljubnicu, bezuman je i ne častiv (Prič. 18, 23). Ako sem dakle dozna, da je žena ostavila muža bez razloga, tada je on (muž) dostojan snishođenja, a žena kazne; snisho đenje mužu sastoja će u tome, što će moći ostati u op ćenju sa crkvom. Ali koji ostavi ženu, s kojom je u zakonitoj svezi, pak drugu uzme, po rije či Gospoda (Luka 16, 18) podleži osudi za preljubu; a od otaca naših kanoni čki je ustanovljeno, da takovi moraju za godinu dana plakati, dvije godine slušati, tri godine pripadati, i sedme godine stojati sa vijernima, ako su se pri tome suzama kajali. (Ap. 48; Trul. 93, 98; Ankir. 20; Kartag. 102; Vasil. vel. 9, 21, 31, 35, 36, 46, 48, 77, 80)
Niko neka ne uvodi nikakvu životinju u ogradu svetoga hrama, osim slučaja kad koji putnik prinu đen velikom potrebom, a nema stana i gostionice, zađe u takvu ogradu; jer kad se ne bi životinja uvela u ogradu, mogla bi slučajno i poginuti, a doti čni bi, izgubivši životinju i ne mogući dakle produžiti put, izložio se opasnosti smrti; a mi znademo da je subota na činjena čovijeka radi (Matej 2, 27), i zato svakim se načinom treba starati o spasenju i obezbje đenju čovjeka. Koji se pak zateče, da je, po gorere čenome, bez potrebe uveo životinju u ogradu hrama, neka se svrgne, ako je klirik, ako li je svijetovnjak, neka se odluči. (Ap. 73; Trul. 74, 76, 97)
62
Vijerni, koji su proveli dane spasiteljnoga stradanja skrušenim srcem u postu i molitvi, treba da završuju post okoli pono ći velike subote, jer božanstveni jevanđelisti Matej i Luka, prvi rije čima: po večeru subotnom (Matej 28, 1), a drugi rije čima: vrlo rano (Luka 24,1), ozna čuju nam duboku noć. (Ap. 51, 53, 66; 4. Vas. 16; Trul. 13, 55; Ankir. 14; Gangr. 18, 21; Laod. 29, 49,51)
Kanonički smo od bogonosnih otaca naših primili, da ne treba kle čati u nedjeljne dane, odavaju ći time čast vaskrsenju Hristovu. Da dakle ne ostanemo u neznanju, kako se to ima obdržavati, vijernima jasno iskazujemo, da od subote poslije ve černjega ulaska sveštenika u oltar, po utvrđenome običaju, niko ne smije kle čati do slijedeće večeri u ned jelju, i tada, poslije ve černjega ulaska, počinje se opet kle čati, te uznositi molitve Gospodu; jer smatraju ći no ć poslije subote, pretečom vaskrsenja Spasitelja našega, od tada duhovno zapo činjemo pijesme, i prenašamo praznik iz mraka u svijetlost, te tako svu no ć i dan slavimo vaskrsenje. (Ap. 66; 1. Vas. 20; Trul. 66; Gangr. 18; Laodik. 29; Petra aleks. 15; Vasil. vel. 91; Teof. aleks. 1)
Žene koje daju lijekove, da se pometne, i koje uzimlju otrove, što plod ubijaju, podvrgavamo kazni ubica. (Ap. 65; Ankir. 21; Vasil. vel. 2, 8)
U pogledu onih, koji otimlju žene pod izgovorom supruštva, ili sudjeluju tome, ili pomažu otmičarima, naređuje sveti sabor, da zbace sa svoga stepena, ako su klirici, a ako su svjetovnjaci, da se predadu anatemi. (Ap. 67; 4. Vas. 27; Vasil. vel. 30, 36, 42)
Žena, kojoj je muž na put otišao i za dugo se za njega ne zna, pak ona i ne dočekavši, da se uvjeri o smrti njegovoj, sa drugim se čovjekom preuda, takva je žena učinila preljubu. Pod isti sud potpadaju i žene vojnika, koje se udaju što o muževima svojima vijesti nemaju, isto i one, koje kad im muževi putuju, ne će da dočekaju njihovoga povratka. Snishođenje se neko u ovome slu čaju može imati tek onda, kad se sa nekom pouzdanošću drži da je muž umro. Ona pak, koja se po neznanju udala za jednoga, koga je žena za vrijeme ostavila, pak poslije bude otpuštena od istoga, jer mu se prva žena povratila, premda je u
63
bludočinstvo i pala, ali pošto je to bilo po neznanju, brak joj se ne zabranjuje; bolje je uostalom, ako tako ostane. Ali ako se poslije nekog vremena povrati vojnik, čija je žena, zbog dugog odsustva njegova, pošla bila za drugoga čovjeka, taj vojnik neka uzme opet, ako ho će, ženu svoju; pri čemu, neka se njoj udjeli oproštaj, obzirom na njezino neznanje, a isto i onome čovjeku, koji se drugim brakom s tom ženom sastavio. (Vasil. vel. 31, 36, 46)
Koji se zaklinju zakletvama neznaboškim, pravilo podvrgava kaznama, a mi za takove određujemo odlučenje. (Ap. 25; Vasil. vel. 10, 17, 28, 29, 64, 81, 82)
Koji se iz jeresi obra ćaju u pravoslavlje i u broj onih, koji se iz jeretika spasavaju, primamo po slijede ćem obredu i običaju: arijane, makedonijane, novatijane, koji se nazivlju katarima i lijevima, četrnaestodnevnike ili tetradite i apolinariste, pošto podnesu od sebe pismeno i anatemiziraju svaku jeres, koja drukčije uči, nego što u či sveta Božija, katoličanska i apostolska crkva, primamo, znamenovavši ih, to jest pomazavši im svetim mirom čelo, oči, nozdrve, usta i uši, i dok ih znamenujemo, kažemo: „Pe čat dara Duha Svetoga“. U pogledu šljedbenika pavlijana, koji se poslije obratiše katoli čanskoj crkvi, ustanovljeno je, da oni svakako moraju biti iznova kršteni. Evnomijane pak, koji se jednim pognjurenjem krste, i montaniste, koji se ovde nazivlju frigima, i savelijane, koji ispovijedaju ijopatorstvo i druga nedjela čine, i sve ostale jeretike, - jer ovde ih mnogo ima, osobito koji do đoše iz Galatskih strana, - sve te, kad hoće da se pridruže pravoslavlju, primamo kao neznabožce, te ih prvi dan hrišćanima činimo, drugi oglašenima, za tijem treći ih dan zaklinjemo trikratnim duvanjem u lice i u uši, i tada, pošto ih pou čimo u istinama vjere i uznastojimo, da dugo u crkvi prebivaju i slušaju sveto pismo, krstimo ih. Tako isto i maniheje, i valentijane, i markionite i koji iz sli čnih jeresi prelaze, prima jući ih kao neznabožce, iznova ih krstimo. A nestorijani, evtihijani, severijani i ostali iz sli čnih jeresi, treba da podnesu pismeno i da anatemi predadu svoju jeres, a isto i Nestorija, i Evtihija, i Dioskora, i Severa, i ostale poglavice takovih jeresi i one, koji isto misle kao i oni, i sve ostale jeresi, i tada tek neka postanu u česnici svetoga općenja. (1. Vas. 8, 19; 2. Vas. 1, 7; Laod. 7, 8; Kartag. 6, 57, 126; Vasil. vel. 1, 5, 47).
Koji se kroz krštenje obukoše u Hrista, obe ćaše time, da će podražavati životu Njegovu po tijelu. Zato onima, koji viješta čkim pletivom
64
kite i raspolažu kosu na glavi na štetu drugih, koji ih gledaju i takim načinom zamamljuju slabe duše, - ota časki im lijek kroz zaslužnu kaznu pružamo, poučavajući ih i napućujući ih da mudro žive, i da zapustivši prijevaru i taštinu koja iz materije poti če, upravljaju svagda um k pouzdanome i blaženome životu, i u strahu čisto i pravedno da borave i da se Bogu, koliko je ve ćma moguće, uzoritim vladanjem približuju, i da unutrašnjega čovjeka, više nego li izvanjskoga, ukrašava ju vrlinama i dobrim i besporo čnim postupanjem, i da ne čuvaju u sebi nikakva ostatka opačine protivnikove. A koji postupi protivu ovoga pravila, neka se odluči. Koji, ili živeći sa ženom, ili drugim kojim na činom nerasudno pretvaraju sveta mjesta u opća mjesta, i bave se bez uvaženja okolo istih i s takovim neuvaženjem u istima prebivaju, zapovijedamo, da takovi imaju biti izagnani čak i iz onih mjesta u svetim hramovima, koja su za oglašene određena. A koji se ne bude držao ovoga, neka se svrgne, ako je klirik, a ako je svijetovnjak, neka se odlu či. (Ap. 73; Trul. 74, 76, 97)
Koji uzme radi bračnoga suživljenja ženskinju, koja je s drugim zaručena, a živ joj je još zaru čnik, neka podlegne osudi za preljubu. (Ankir.11; Vasil, vel. 22, 69)
Kao što smo doznali, u jermenskoj oblasti biva i to, da neki, pošto svare unutra u svetim oltarima dijelove mesa, komade (toga mesa) prinose i dijele ih po judejskom obi čaju sveštenicima. Radi toga, čuvajući čistoću crkve, naređujemo, da nikakav sveštenik nema primati određene dijelove mesa od onih koji to prinose, nego neka se zadovolje onim, što se svidi doti čnome koji prinosi, a sami prinos neka se van crkve čini. A koji tako ne učini, neka se odlu či. (Ap. 3; Trul. 32, 33, 56; Kartag. 37)
„Oči tvoje neka gledaju pravo,“ i „svrh svega što se čuva čuvaj srce svoje,“ svjetuje Premudrost (Pri č. 4, 23, 25), jer tijelesna čuvstva lako prenose utiske svoje u dušu. Zato zabranjujemo, da se ma na koji način u naprijed crtaju slike, bilo na daskama ili na čemu drugom, koje zamanjuju oči i um razvraćaju, i koje uzbuđuju plamen nečiste pohoti. A koji se usudi to učiniti, neka bude odlu čen.
65
Božanstveni apostol visokim glasom nazivlje tijelom i hramom Hristovim čovijeka, koji je stvoren po slici Božjoj. A pošto se čovijek udostojio Spasiteljnim stradanjem nebeskoga dostojanstva, da jede i pije Hrista i time je postavljen nad svakim drugim čuvstvenim stvorom i u svemu je napu ćen vječnome životu, posve ćujući dušu i tijelo svoje kroz učestvovanje u božanstvenoj blagodati, radi toga, koji ho će da u vrijeme liturgije primi prečisto Tijelo i da jedno s njim kroz pri češće postane, mora da sklopi ruke u obliku krsta, i tako da pristupa, i da prima općenje blagodati. Jer onima koji podnose neke sprave iz zlata ili iz druge kakve materije, umjesto ruku, da božanstveni dar prime, i kroz iste sprave hoće da se udostoje pre čistoga općenja, mi nikako to ne odobravamo, jer daju prvenstvo bezdušnoj i pot činjenoj materiji pred božjom slikom. A koji se zate če da razdaje prečisto pričešće onima, koji te sprave podnose, neka bude odlu čen i on, i onaj koji iste sprave podnosi Oni koji su od Boga dobili vlast driješenja i vezivanja, treba da uzimlju u obzir kakvoću grijeha i kako je raspoložen onaj, koji je sagriješio, i prema tome da pružaju onakve lijekove, kakvi za izvjesnu bolest trebaju, da se ne bi, ne obazirući se na jedno i drugo, lišio spasenja bolesnik; jer nije jednaka bolest grijeha, nego razli čna i mnogostručna, i baca mnoge ogranke pogibeli, iz kojih se zlo na široko razvija i na daleko rasprostire, dok se nastojanjem lije čničkim ne zaustavi. Radi toga onaj, koji se liječničkom po duhu vještinom zanima, mora najprije da razabere, kakvo je raspoloženje grješnika, i da razvidi da li on priginje zdravlju, ili naprotiv, privla či svojim postupanjem na sebe bolest, i na koji način on među tijem provodi svoj život; pak ako se liječniku ne protivi, i iscjeljuje duševnu ranu prilaganjem nare đenih lijekova, valja tada prema zaslugama učiniti ga i dionikom milosti. Jer kod Boga i kod onoga, koji je primio pastirsku službu, sve se staranje mora sastojati u tome, da se povrati izgubljena ovca i da se lijek pruži onoj, koja je zmijom ranjena, te da ne udari o strmine o ča janja, niti da se oduzda na raspušteni i nerasudni život, nego on mora da svakim načinom, ili sredstvom oštrih i stežućih, ili pak sredstvom blažijih i lagljih lijekova, zapre či stradanje i postara se, da rana zaraste, uzimajući pri tom u obzir plodove kajanja, i mudro napu ćujući čovjeka, koji je nebeskom prosvje ćenju pozvan. I mi zato treba da znademo i jedno i drugo, i ono što najviši zakon zapovijeda i ono što je za običaj vezano; a u pogledu onih, koji ne priznaju uzvišenost kajanja, ima se slijediti predanoj ustanovi, kao što nas sveti Vasilije u či. (1. Vas. 12; Ankir. 2, 5, 7; Atanasija vel. posl. Rufinijanu; Vasil. Vel. 2, 3, 74, 75, 84, 85; Grig. Nisk. 4, 5, 7, 8)
66
67
Glave: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22
Onima koji su primili svešteni čko dostojanstvo, za posvjedo čavanje i ravnanje služe izdane kanoničke ustanove, koje i mi radosno primamo i zajedno sa bogoreje čitim Davidom hvalimo Gospoda Boga, govoreći: na putu otkrivenja Tvojih radujem se, kaoza veliko bogatstvo (Psal. 118, 14), i: javio si pravdu i otkrivenja Tvoja u vijekove, urazumi me, i biću živ (Psal. 118, 138. 144). Pa ako nam proročanski glas zapovijeda, da na vijekova čuvamo otkrivenja Božija i da po istima živimo, jasno je da ona moraju čvrsta i nepomična ostajati, jer i bogovidac Mojsije ovako govori: niti što dodajte k tome niti oduzmite od toga (5. Mojs. 12, 32). A božanstveni apostol Petar, slave ći se u njima, glasno kazuje: i anđeli žele u iste da zagledaju (1. Petr. 1, 12) Pavao pak govori: ako i mi, ili anđeo s neba blagovjesti vam druk čije, nego što smo vam mi blagovijestili, anatema neka bude (Gal. 1, 8). A pošto je sve to tako i tako nam je zavještano, veli čajući se time, kao kad ko pronađe bogati plijen, mi radosno primamo i u svoj cijelini i kao nepomično potvrđujemo ono, što ustanovljuju božanstvena pravila, koja su izdana od svetih trublja Duha, veleslavnih apostola, za tijem od šest svetih sabora vaseljenskih i od onih, koji su se pomijesno sakupljali radi izdavanja takvih pravila, i najposle od svetih otaca naših. Jer svi oni, prosve ćeni jednim i istim Duhom, ustanoviše što je korisno bilo; te koje oni anatemi predaju, iste anatemišemo i mi; a koje svrgnuću iste i mi svrgavamo; koje pak odlu čenju, iste i mi odlučujemo; koje najposlije oni podvrgavaju epitimiji, iste podvrgavamo epitimiji i mi. Jer: ne budite srebroljupci; budite zadovoljni onim što imate (Jevr. 13, 5), glasno kazuje božanstveni apostol Pavao, koji se uzdigao do trećega neba, i neiskazane riječi je čuo. (4. Vas. 1; Trul. 2; Kartag. 1; Prvodr. 10)
Pošto slaveći Boga obećavamo mu: naredbama Tvojim tješi ću se, neću zaboraviti riječi Tvojih (Psal. 118, 6) to spasonosno je za sve hriš ćane da to čuvaju, a posebno za one, koji dobivaju svešteni čko dostojanstvo. Radi toga naređujemo, da svaki onaj koji ima biti postavljen na episkopski stepen, mora svakako poznavati psaltir, da bi tako mogao naputiti i sav svoj klir, da se iz njega pou čava. Treba prema tome da svaki koji ima biti postavljen za episkopa, bude od Mitropolita marljivo ispitan, da li ima gotov i sposoban duh, da razmišljeno, a ne površno čita sveta pravila, i sveto Jevanđelje, i knjigu božanstvenog apostola, i sve božanstveno pismo, a tako đer, da li đe on postupati po boži-
68
jim zapovijedima, i da li će u čiti povijereni mu narod, Jer suštinu naše jerarhije sastavljaju bogopredane rije či, to jest, pravo poznavanje božanstvenih knjiga, kao što je veliki Dionisije kazao. Pak ako se na ispitu opazi, da se doti čni koleba u znanju, i ne daje punu jam čevinu, da će kao što treba postupati i učiti, neka se ne postavlja, jer je kroz proroke rekao Bog: ti si odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti, da mi ne vršiš službe svešteni čke (Osija 4, 6). (Ap. 58, 80; 1. Vas. 2; Trul. 19; Laod. 12; Sardik. 10; Kartag. 18)
Svaki izbor episkopa, ili prezvitera, ili đakona, koji biva sredstvom svijetovnih vlasti, neka nema valjanosti, shodno pravilu, koje kaže: „ako se koji episkop posluži svijetovnim vlastima, da kroz iste zadobi je crkvu, neka se svrgne, pak i odlu či; a isto i svi oni, koji s njim op će.“ Jer koji se ima proizvesti za episkopstvo, mora biti od episkopa biran, kao što je naređeno od svetih otaca u Nikeji pravilom, koje kaže: „Episkop treba u opće da bude postavljen od sviju episkopa, koji su u eparhiji; a ako je to mu čno, ili zbog kakve hitne potrebe, ili zbog daljine puta, neka se tri barem na jedno mjesto sakupe, a odsutni neka takođe svoj glas dadu, pristaju ći kroz gramate, i tada neka se obavi rukopoloženje; utvrđenje pak svega toga ima pripadati u svakoj eparhiji mitropolitu“. (Ap. 30; 1. Vas. 4; Antioh. 19, 23; Laod. 12, 13; Sardik. 6; Carigrad. 1; Kartag. 13, 49, 50)
Propovijednik istine, božanstveni apostol Pavao, nalažu ći kao neko pravilo efeskim prezviterima, ili bolje re ći, svemu sveštenstvu, ovako im odriješito kaže: srebra, ili zlata, ili ruha ni u jednoga ne zaiskah: sve vam pokazah, da koji se tako budu trudili, moraju pomagati nemoćnima i opominjati se, da je mnogo blaženije davati, nego li uzimati (Djela ap. 20, 33, 35). Radi toga i mi koji smo od njega nau čeni, naređujemo, da episkop ni pod kakvim na činom ne zamišlja iz gadne pohlepe za dobitkom, a pod prividnim razlogom nekakvih grijehova, istraživati zlata, ili srebra, ili drugog čega od podčinjenih mu episkopa, ili klirika, ili kaluđera; jer apostol govori: nepravednici ne će nasli jediti carstva božjega (1. Kor. 6, 9), i: djeca nijesu dužna roditeljima imanja teći, nego roditelji djeci (2. Kor. 12, 14). A koji se zateče, jer hoće da izmami zlata ili čega drugoga, ili zbog svoje neke strasti, da zabranjuje crkvenu službu, i odlu čuje kog svoga klirika, ili zatvara časni hram, da u njemu božije službe ne bude, i time navra ća svoje bezumlje na beščustvene stvari, takav je i sam beščustven, i podvrgnuće se onome, čemu je hteo druge podvrgnuti, i zloba će se njegova obratiti na njegovu glavu (Psal. 7, 17), kao na prestupnika božije za-
69
povijedi i apostolskih ustanova. Jer i Petar, vrhovni apostol zapovijeda: pasite stado Božje koje imate, nadgledaju ći ga, ne silom, nego dobrovoljno i po Bogu, niti za nepravedne dobitke, nego iz dobra srca,; niti kao da vladate klirom, nego bivajte ugledi stadu; i kad se javi Poglavar pastirski, primićete vijenac slave, koji ne će uvenuti. (1. Petr. 5; 2, 3, 4) (Ap. 29; 4. Vas. 2; Trul. 22, 23; 7. Vas. 5, 15, 19; Laod. 12; Sardik. 2; Vasil. Vel. 90; genad. Posl.; Taras. Posl.)
Grijeh je k smrti, kad neki griješe, a ne će da se poprave; a od ovoga je još gore, kad neki drskim postupanjem ustaju protivu blago čestija i istine, osvrćući se više na mamonu, nego na poslušnost Bogu, i zanemarujući Njegova pravila i ustanove. U takovima, nije Gospod Bog, dok se god ne pokore i ne osvijeste od svoga zla, te radi toga oni mora ju osobitim na činom Bogu pristupati i skrušenim srcem prositi, da im otpusti grijeh i oprosti, a ne uznositi se bezakonitim svojim davanjem. Jer Gospod je blizu onih, koji su skrušena srca (Psal. 33, 19). Prema tome oni koji se hvale, da su kroz to što su zlata dali postavljeni na službu crkve, i polažu nadu na taj hr đavi običaj, koji otuđuje i od Boga i od sveštenstva, te bestidnim obrazom i na sav glas sramotnim ri ječima beščaste one, koji su duhom svetim zbog izvrsnoga svoga života izabrani bili i bez izdavanja zlata postavljeni na službu crkve, takove, koji to čine, treba najpre nizvesti na pošljednji stepen svoga čina; a ako ostanu uporni treba ih epitimijom ispravljati. Zate če li se pak koji da je to učinio pri samom rukopoloženju, neka se postupi snjim po apostolskome pravilu, koje kaže: „ako koji episkop, ili prezviter, ili đakon, novcem zadobije ovo dostojanstvo, neka se svrgne i on, i onaj, koji ga je postavio, i sa svijem neka se odlu či od zajednice, kao Simon vračar mnom Petrom“; isto tako i po drugome pravilu svetih otaca naših u Halkidonu, koje kaže: „ako koji episkop za novce obavi rukopoloženje, i blagodat koja se ne može prodavati, pretvori u predmet prodaje, te za novce postavi episkopa, ili horepiskopa, ili prezvitera, ili đakona, ili drugoga koga, koji spada kliru, ili iz gadne pohlepe, ili iz gadne pohlepe za dobitkom proizvede za novce, ekonoma, ili ekdika, ili paramonara, ili ma koga drugoga, koji je u kanonu ubrojen, pak se dokaže, da je to zaista u činio, neka se sa svoga stepena svrgne,; a onaj, koji je takovim putem postavljen, neka nikakve koristi nema od kupljenoga rukopoloženja ili proizvedenja, nego neka se smatra, kao da i nema dostojanstva, ili službe, koju je novcima dobio. Koji je pak i posrednikom bio u ovakoj gnusnoj i bezakonitoj trgovini, takav, ako je klirik, neka se svrgne sa svoga stepena; ako je svijetovnjak ili kaluđer, neka je anatema“. (Ap. 29; 4. Vas. 2; Trul. 22, 23; 7. Vas. 4)
70
Pošto ima pravilo, koje kaže: svake godine po dva puta valja da budu u svakoj eparhiji kanonička istraživanja od zbora episkopa; a radi poteškoća, i što nijesu svagda imali potrebito za putovanje episkopi, koji su morali na zbor dolaziti, sveti oci šestoga sabora narediše, da svakako i bez ikakvog izgovora ima biti jedan put u godini sabor, da se dovede u red što je poreme ćeno, - to isto ovo pravilo i mi ponavljamo. A ako se nađe koji svijetovni sanovnik da ovo zabranjuje, neka bude odlučen. Mitropolit pak, koji zanemari ovim, a nije zaprije čen kakvom silom i neophodnoš ću, ili drugim opravdanim razlogom, neka podlegne kazni po pravilima. I kad se sabor radi kanoni čkih i jevanđeoskih predmeta sastavi, sakupljeni episkopi valja da osobitim staranjem i marljivošću nastoje, da očuvane budu božanstvene i životvorne zapovijedi Božije; jer, ko ih čuva, ima veliku nagradu (Psal. 18, 12), i: jer je zapovijed svijetiljka, zakon svijetlost, a prijekor i karanje put životni (Prič. 6, 23), i: zapovijed je Gospodnja svijetla, prosvijetljuje o či (Psal. 18, 9). – A mitropolit nema da traži ništa od onoga, što episkop sobom donese, ni skota, ni drugo šta, jer ako se dokaže da je to u činio, četverostruko imaće da povrati. (Ap. 37; 1. Vas. 5; 4. Vas. 19; Trul. 8; Antioh. 20; Kartag. 95)
Božanstveni je apostol Pavao kazao: nekih su ljudi grijesi poznati naprijed, a nekih idu za njima (1. Tim. 5, 24). Tako grijesima koji su pri je počinjeni, drugi grijesi poslije njih dolaze. Isto i ne častivoj jeresi klevetnika na hrišćanstvo slijedovala su druga ne častija. Pa kao što su slike časnih ikona uklonili iz crkve, tako su zapustili i druge neke običaje, koje treba uspostaviti, i iznova ih po pisanome i nepisanome pravu na snagu staviti. Radi toga, ako su koji časni hramovi posve ćeni bez svetih moštiju mu čenika, naređujemo, da se imaju mošti u istima položiti uz običnu molitvu. Koji pak posveti jedan hram bez svetih moštiju, neka bude svrgnut, jer je prestupio crkveno predanje. (Ap. 31; 4. Vas. 4; Trul. 31; Antioh. 5; Kartag. 83)
Pošto neki, bludeći iz jevrejske vjeroispovijesti, smisliše podrugivati se nad Hristom Bogom našim, pri činjajući se hrišćanima, a među ti jem potajno Ga se odri ču, i krišom svetkuju subotu i drugo čine što je judejsko, - naređujemo, da se takovi ne primaju ni u op ćenje, ni na molitvu, ni u crkvu, nego neka otvoreno budu po svojoj ispovijesti Jevreji, niti im dijecu treba krštavati, niti im priznati pravo da mogu robove kupovati, ili šta posjedovati. A ako se koji od njih obrati iskrenom vjerom i ispovjedi je od svega srca, pošto opore če svoje običaje i čine, kako bi time i druge izobličio i na pravi put naveo, takvoga samo
71
treba primiti, pa krstiti i njega i djecu njegovu, i nastojati da stoji daleko od jevrejskih obi čaja. Ako dotični tako ne postupe, nipošto ih ne treba primati. (Ap. 7, 64, 70, 71; Trul. 11, 84; Antioh. 1; Laod. 29, 37, 38)
Sve djetinjske basne, i bezumne igre, i lažni spisi, što su izdani bili protivu časnih ikona, moraju biti predani u carigradsku episkopiju, da se spreme sa drugim jereti čkim knjigama. Nađe li se pak neko da ih krije, neka se svrgne ako je episkop, ili prezviter, ili đakon, i neka se odluči, ako je svjetovnjak, ili kaluđer. (Ap. 60; Trul. 63; Laod. 59)
Pošto neki klirici, obilazeći naredbu pravila, zapuštaju svoju parohiju i u druge parohije odbjegavaju, a osobito se to opaža u ovom Bogom očuvanom i carskome gradu, te se kod svjetovnih sanovnika nastanju ju i u njihovim bogomoljama obavljaju svetu službu, - takve klirike, bez privole svoga i carigradskoga episkopa, ne treba u nikakvu ku ću niti crkvu primati; a koji to u čini, i uporno u tome ostane, neka se svrgne. Učine li koji klirici to sa privolom spomenutih sveštenona čelnika, u takvom slu čaju ti klirici ne smiju uzimati na sebe svjetovnih i građanskih poslova, pošto im je to božanstvenim pravilom zabranjeno činiti. A koji se zateče, da takve poslove preduzimlje kod takozvanih velikaša, neka ili prestane, ili neka se svrgne. Svakako bolje mu je, da ide da uči djecu i svoje doma će, i da im čita svete knjige, jer zato je sveštenstvo i dobio. (Ap. 6, 15, 20, 58, 81, 83; 1. Vas. 2, 15, 16; 4. Vas. 3, 4, 5, 7, 8, 10, 20, 23; Trul. 17, 18, 19, 20, 31, 59, 64; Antioh. 3, 13, 16, 21; Laod. 19; Sardik. 1, 2, 3, 12, 15, 16; kartag. 16, 48, 54, 65, 71, 80, 90, 121, 123; Prvodr. 11)
Kao što smo dužni čuvati sva božanstvena pravila, moramo nepovri jeđenim svakako čuvati i ono, koje zapovijeda, da u svakoj crkvi ekonomi budu. I ako svaki mitropolit postavi ekonoma u svojoj crkvi, dobro je; ako ne, imaće carigradski episkop svojom vlaš ću da u toj crkvi ekonoma postavi. Isto će učiniti i mitropoliti, ako podvlasni im episkopi ne budu htijeli postavljati ekonome u svojim crkvama. I ovo isto neka se pazi i u pogledu manastira. (Ap. 38, 41; 4. Vas. 25, 26; Trul. 35; 7. Vas. 12; Ankir. 15; Gangr. 7, 8; Antioh. 24, 25; Kartag. 26, 33; Prvodr. 7; Teof. aleks. 10; Kiril aleks. 2)
Koji se episkop ili iguman zate če, da polja, što episkopiji ili manastiru pripadaju, ustupa svijetovnoj vlasti ili prodaje drugoj kojoj osobi: tak-
72
va predaja neka nema valjanosti, shodno pravilu svetih apostola, koje kaže: „episkop neka vodi staranje o svima crkvenim stvarima i neka njima upravlja, sjećajući se da ga Bog nadzire; niti smije sebi što od tih stvari da prisvaja, ili da dariva svojim ro đacima ono, što je Božije: ako su siromašni, neka im pomogne kao siromasima, ali pod tim izgovorom neka ne propada ono što je crkveno.“ Ako isti ču, da zemlja uzrokuje gubitak i da se nikakva korist od nje ne dobiva, ne treba ni u takvom slučaju predavati polje mjesnim vlastima, nego kliricima ili zemljodjelcima. A ako se u tome posluže opakom lukavštinom, i vlastelin prekupi zemlju od klirika ili zemljodjelca, neka nema ni u takvom slučaju valjanosti prodaja, nego sve da bude povra ćeno episkopiji ili manastiru; a episkop, ili iguman, koji to u čini, neka se iždene: episkop iz episkopije, a iguman iz manastira, kao takvi, koji nemilo rasiplju ono, što nijesu stekli. (Ap. 38, 39, 40, 41, 73; 4. Vas. 24, 25; Trul. 49; 7. Vas. 11, 13; Ankir. 15; Antioh. 24. 25, Kartag. 26, 33; Kirila aleks. 2; Teof. aleks. 10)
Zbog nesreće, koja se zbog grijehova naših dogodila u crkvama, mnogi su sveti hramovi, i episkopije, i manastiri razgrabljeni bili od nekih ljudi i pretvoreni u obi čna svratišta. Obzirom na ovo, ako doti čni, u či jem se posjedu to nalazi, izjave da će to sve povratiti, da se u pređašnje stanje uspostavi, dobro je i lijepo; ne će li, zapovijedamo da se takvi svrgnu, ako su iz svešteni čkog imenika, a ako su kaluđeri, ili svijetovnjaci, da se odluče, jer svi koji tako rade već su osuđeni ocem, i Sinom, i Duhom svetim, i odre đeni su onamo, gdje crv ne umire, i oganj se ne gasi (Marko 9, 14) i jer se usprotiviše glasu Gospodnjem, koji kaže: „ne činite od doma Oca mojega, doma trgova čkoga (Jovan 2, 16)“. (4. Vas. 4, 24; Trul. 49; Prvodr. 1; Kiril. aleks. 2)
Da mora red vladati u sveštenstvu, o čito je svakome; a da se ta čno pazi na sveštenička proizvođenja, Bogu je osobito milo. Ali, pošto mi vidimo, da neki, koji u dijetinstvu dobiše postrig klirika, a nije episkop na njih ruke položio, čitaju na crkvenoj službi sa amvona, postupajući time protivu pravila, - zapovijedamo, da toga u naprijed ne bude. I ovo isto neka važi i za kaluđere. A proizvesti čaca slobodno svakome igumanu u svome, ali samo u svome manastiru, ako je u ostalom sam iguman bio proizveden od episkopa na igumansko starješinstvo i naravno ako je on sam prezviter. Isto tako po starome obi čaju i horepiskopi mogu sa privolom episkopa proizva đati čace. (Trul. 14, 15, 21, 33; Laodik. 15)
73
Klirik neka se u naprijed ne nazna čuje za dvije crkve, jer to prili či trgovini i gadnoj pohlepi za dobitkom, i protivno je crkvenome obi čaju. A mi smo čuli iz same riječi Gospodnje, da: niko ne može dva gospodara služiti: jer, ili će na jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili jednome voljeti a za drugoga ne mariti (Matej 6, 24). Radi toga svaki, po apostolskoj riječi: u čemu je pozvan, u tome neka ostane (1. Kor. 7, 20), i neka jednu crkvu pazi. Jer sve što biva u crkvenim poslovima iz gadne pohlepe za dobitkom, to je protivno Bogu; a da se zadovolji potrebama ovoga života, postoje razli čite radnje, pak sredstvom tih radnja, koji želi, neka zasluži što mu je potrebito za tijelo; jer apostol kaže: potrebama mojima i onih, koji su sa mnom bili, poslužiše ove iste ruke (Djela ap. 20, 34). I ovo neka bude u ovom Bogom o čuvanom gradu, u drugim pak mjestima zbog nedostatka ljudi, može se dopustiti iznimka. (Ap. 14, 15; 1. Vas. 15, 16; 4. Vas. 5, 10, 20, 23; Trul. 17, 18, 31; 7. Vas. 10; Antioh. 3; Sardik. 15, 16; Kartag. 54, 90)
Svaka raskošnost i nakit tijela protivna je svešteni čkome činu i staležu. Radi toga episkopi ili klirici, koji se kite sjajnim i raskošnim haljinama, imaju se popraviti; a ako ostanu uporni, neka se podvrgnu kazni. Tako isto i koji se mažu mirisavim mazima. A pošto je korijen gorčine, koji visoko raste (Jevr. 12, 15), to jest, jeres hulitelja hriš ćana okaljala katoličansku crkvu, i oni koji se toj jeresi pridružiše, ne samo što se gnušavaju naslikanih ikona, nego su odbacili i svaku pobožnost, mrzeći one koji sveto i blago čestivo žive, te se na njima ispunilo ono što je napisano: bogopoštovanje je mrzost griješniku (Sirah. 1, 25) – zato, koji se zateku da ismejavaju one, koji nose prosto i skromno odijelo, imaju se ispraviti epitimijom. Pa i od najstarijih vremena svagda je svaki svešteni čovijek zadovoljavao se prostim i skromnim odijelom, jer „sve što se ne upotrebljuje radi potrebe, nego radi nakita, potpada prigovoru sujetnosti“, kao što veliki Vasilije kaže; niti su nosili odijeće raznobojne iz svilenog tkanja, niti su na krajevima haljina prišivali primetke od različite boje, jer su čuli glas Božji, da: koji meke haljine nose, po carskim su dvorovima. (Matej 11, 8) (Trul. 27; Gangr. 12, 21)
Neki kaluđeri, proniknuti željom da zapovijedaju i odri čući se poslušnosti, ostavljaju svoje manastire i preduzimlju da podižu zasebne domove za moljenje, a nemaju što je potrebito da ih dovrše.. Mjesni episkop zato neka zabrani svakome da to čini. Ali ako koji kalu đer ima
74
sve nužno da dovrši gradnju, u takvom slu čaju dužan je namjeru svo ju do kraja izvesti. I ovo isto neka važi i za svijetovnjake i za klirike. (4. Vas. 4, 8; Trul. 41, 42, 46; Prvodr. 1)
Ne budite na sablazan ni izvanjskima (1. Kor. 10, 32), kaže božanstveni apostol. A što žene u episkopijama ili manastirima borave, biva uzrokom svake sumnje. Radi toga, koji se zate če da drži ropkinju ili slobodnu u episkopiji ili manastiru, da tu neku službu vrši, neka se kazni; a ako ostane uporan, neka se svrgne. Ako bude, da u predgrađima žene borave, i episkop ili iguman ima da se tu na putu zaustavi, - u prisustvu episkopa ili igumana žena nikakve službe neka ne obavlja u to vrijeme, nego neka se u drugo mijesto skloni, dok episkop ne pođe, da ne bude nikakva prigovora. (Ap. 5, 26; 1. Vas. 3; Trul. 5, 12, 13, 47, 48; 7. Vas. 20, 22; Ankir. 19; Kartag. 3, 4, 25, 38, 70; vasil. vel. 88)
Toliko je porok srebroljublja zavladao kod upravitelja crkava, da neki i između onih, koji se pobožni ljudi i žene nazivlju, zaboravivši zapovi jed Gospodnju, zabludeše i za zlato primaju one, koji svešteničkome činu i kaluđerskome životu pristupaju. I biva kao što veliki Vasilije kaže, da „čega je početak nevaljao, i sve ostalo mora se odvrgnuti“; jer se Bogu i mamoni ne može služiti (Matej 6, 24). Koji se dakle zate če da to čini, ako je episkop, ili iguman, ili drugi iz svešteni čkoga čina, neka ili prestane ili neka se svrgne, shodno drugome pravilu svetog halkidonskog sabora. A ako je igumanija, neka se iždene iz manastira, i u drugi manastir neka se preda na poslušanje. isto i iguman koji nema prezviterskoga rukopoloženja. U pogledu onoga pak, što roditelji djeci daju, kao u ime miraza, ili u pogledu svojih sopstvenih stvari, što dotični prinose, a očituju da ih prinose, da Bogu budu posve ćene, naređujemo, da to mora manastiru ostati, bilo da doti čni ostanu u njemu, ili pak iziđu iz njega, ako ne bude u tome kakve krivice od strane nastojatelja. (Ap. 29; 4. Vas. 2; Trul. 22, 23; 7. Vas. 4, 5, 15; Laodik. 12; Sardik. 2; Vasil. vel. 90; Genad. posl.; Taras. posl.)
Naređujemo, da u naprijed ne smije biti nikakav dvogubi manastir, jer to biva za mnoge predmetom sablazni i spoticanja. Hoće li koji, da se zajedno sa rodbinom odreknu svijeta i da slijede kalu đerskome životu, ljudi neka odlaze u muški manastir, a ženske neka stupaju u manastir ženski; i time se Bogu ugađa. U pogledu dvogubih manastira, što su do sada bivali, neka važi pravilo svetog oca našega Vasilija, i po njegovoj ustanovi neka se postupa: U jednome manastiru ne smi-
75
ju živeti kaluđeri i kaluđerice, jer zajedničko življenje daje povoda preljubi. Kaluđeru neka je zabranjeno da sa kalu đericom govori kad hoće, ili kaluđerica na samo da se razgovara sa kalu đerom; ni kaluđer da spava u ženskome manastiru, niti kalu đerica s njime da na samo jede. I kad se od strane muških donese kaluđericama potrebite stvari za življenje, te stvari neka van vrata prima igumanija ženskoga manastira zajedno sa kakvom starom kalu đericom. A ako se dogodi, da kaluđer zaželi vidjeti koju svoju rodicu, neka govori s njome u prisustvu igumanije u malo rije či, i kratko, pak na brzo neka od nje odlazi. (Trul. 47; 7. Vas. 18, 22)
Kaluđer (ili kaluđerica) ne smije ostavljati svoj manastir i odlaziti u drugi. Ako se to dogodi, treba mu ukazati gostoprimstvo, ali ne treba ga primati bez privole njegova igumana. (4. Vas. 4; 7. Vas. 19; Kartag. 80; Prvodr. 2, 3, 4)
Sve Bogu posvetiti i ne biti rob svojih želja, veliko je djelo. Ako dakle jedete, ako li pijete, kaže božanstveni apostol, sve na slavu Božiju činite (1. Kor. 10, 31). I Hristos Bog naš u svojim je jevan đeljima zapovijedio, da se imaju uništiti zameci grijehova. Jer ne samo što se kod Njega kazni preljuba, nego je i sami pokret misli da se čin preljube izvrši Njim osuđen, po Njegovoj rije či: koji je pogleda na ženu sa željom na nju, već je učinio s njom preljubu u srcu svome (Mat. 5, 28); iz čega se i mi moramo naučiti, te očistiti naše pomisli; jer, ako je i sve slobodno, ali nije sve na korist (1. Kor. 10, 31) , kao što nas uči apostolska riječ. Svakome je čovijeku neophodno jesti, da živi; i koji u braku žive i sa djecom, i koji su svijetovnoga staleža, nije im ništa prijekorno, ako zajedno i ljudi i žene jedu, samo kad uznose hvalu Onome, koji daje hranu; ali se ne smije jesti pri kojekakvim pozorišnim obi čajima, ili sotonskim pripjevima, ni uz glazbena i bludni čka izvijanja, na koja pada proročanski ukor, koji ovako govori: teško onima, koji uz gusle i psaltire vino piju, a ne gledaju na dela Gospodnja i ne pomišljaju na rad ruku Njegovih (Isaija 5, 12) . Bude li takovih me đu hrišćanima, neka se poprave; u protivnome slu čaju, neka u pogledu njih važi ono što je prije nas pravilima ustanovljeno. a kojih je život tih i samotan, neka se takvi, koji su obećali Gospodu Bogu podnositi kalu đerski trud, sami sjede i muče (Jeremija 3, 28). Pak ni za one koji su izabrali svešteni čki život, nije uputno da na samo sa ženama jedu, osim valjda sa kakvim bogobojažljivim i pobožnim ljudima i ženama, kako bi i ta opća trpeza povela duhovnom usavršavanju. Isto treba paziti i sa rodbinom. Dogodi li se pak, da kaluđer ili sveštenik, na putu nije ponio sobom, što mu je potrebito, i po neophodnosti uzmora svrnuti ili u gostionicu, ili u čiju ku-
