Bernhard Schlink - Vikend.pdf

60

Bernhard Schlink Vikend Naslov izvornika Das Wochenende Copyright © 2008 Diogenes Verlag AG Zürich Alle Rechte Vorbehalten Prevela s njemačkoga Štefica Martić Urednik Zlatko Crnković

2

Sadržaj Naslovnica VIKEND Petak 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 Subota 1 2 3 3

4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 Nedjelja 1 2 3 4 5 6 7 8 Bilješke

4

Bernhard Schlink

VIKEND

Zagreb, ožujak 2011. prvo izdanje

5

Petak

6

1

S

tigla je malo prije sedam. Očekivala je da će rano ujutro moći brže voziti i prije stići, ali kad je naišla na još jedno, pa još jedno radilište, postala je nervozna. Neće li on izići prije nego što ona stigne, neće li je uzalud tražiti pogledom i odmah se razo‐ čarati i obeshrabriti? U retrovizoru se dizalo sunce – više bi voljela ići mu u susret nego ispred njega, makar je sunce i zasljepljivalo. Parkirala je ondje gdje je uvijek parkirala, a kratkim je putem do vrata išla onako polako kako je njime uvijek išla. Iz glave je uklanjala sve što se odnosilo na njen vlastiti život i pravila mjesto za njega. Doduše, on je u njenoj glavi uvijek imao stalno mjesto; ne bi prošao ni sat vremena a da se ne bi upitala što li on upravo radi, kako li se upravo sad osjeća. A kad bi se našla s njim, za nju je postojao samo on. I baš sad mu je, kad njegov život više nije tapkanje na mjestu nego se opet pokrenuo, bila potrebna njena pažnja. Stara je građevina od pješčanika bila obasjana suncem. Opet ju je neobično dirnulo što je neka zgrada mogla služiti tako ružnoj svrsi i pritom biti tako lijepa: zidovi obrasli divljom lozom, poput livade i šume zelenom u proljeće i ljeto, žutom i crve‐ nom u jesen, mali tornjevi na uglovima i veliki u sredini, s prozorima koji su podsje‐ ćali na crkvene, s teškim, odbojnim vratima kojima kao da nije bila namjera zatvoriti stanovnike nego odbiti njihove neprijatelje. Pogledala je na sat. Oni unutra vole osta‐ viti čovjeka da čeka. Često joj se događalo da je tražila dvosatni posjet, ali bi dobila samo jedan sat, a nakon njegova isteka po nju nitko jednostavno ne bi dolazio i ona bi ostala kod njega još pola ili tri četvrt sata a da stvarno više nije bila s njim. Ali kad su zvona na obližnjoj crkvi zazvonila u sedam, vrata su se otvorila, a on je izišao i zažmirkao na suncu. Potrčala je preko ceste i zagrlila ga. Zagrlila ga je prije nego što je uspio spustiti dvije velike torbe, tako da je stajao u njenu zagrljaju ne od‐ govarajući na njega. – Najzad – rekla je – najzad. – Daj da ja vozim – rekao je kad su stali kraj automobila – toliko sam o tome sa‐ njao. 7

– Usuđuješ se? Automobili su sad mnogo brži a promet gušći. On je inzistirao i nastavio voziti i kad mu je od naprezanja na čelu izbio znoj. Ona e napeto sjedila kraj njega i nije ništa rekla ni kad je u gradu pogriješio pri skretanju niti pri pretjecanju na autocesti. Sve dok nije najavljeno odmorište i ona rekla: – Ja moram doručkovati, već je prošlo pet sati kako sam ustala. Svaki ga je drugi tjedan posjećivala u zatvoru. Ali, dok je sad išao s njom uz pult i stavljao hranu na pladanj, dok je stajao na blagajni, vraćao se iz zahoda i sjedio na‐ suprot njoj, činilo joj se kao da ga nakon dugo vremena prvi put vidi. Vidjela je kako e ostario, više nego što je to zamijetila za svojih posjeta, ili tada to sebi jednostavno nije htjela priznati. Na prvi pogled još uvijek je bio zgodan muškarac, visok, četvrtasta lica, svijetlozelenih očiju, guste pepeljastosmeđe kose. Ali loše je držanje naglašavao mali trbuh koji nije pristajao uz tanke ruke i noge, hod mu je bio trom, lice sivo, a bore – uzdužne i poprečne po čelu i okomite i dugačke po licu – nisu govo‐ rile o usredotočenosti nego o nekoj rastrzanoj prenapetosti. Dok je govorio, nju je zastrašivala tromost i neodlučnost s kojima je reagirao na ono što bi rekla, uznemira‐ vale su je njegove nekontrolirane, nekontrolirane, nemirne kretnje rukama kojima je naglašavao svoje riječi. Kako to nije primijetila za svojih posjeta? Što još nije primijetila od onoga što se s njim i u njemu događalo? – Idemo k tebi? – Preko vikenda idemo na selo. Margarete i ja smo u Brandenburgu kupile kuću, u lošem stanju, bez grijanja, i bez struje, a vode ima samo vani, na pumpi, ali ima veliki stari park. Tamo je sad, ljeti, prekrasno. – Kako kuhate? Nasmijala se. – To te zanima? Trbušastim crvenim plinskim bocama. Za vikend sam nabavila i dvije dodatne; pozvala sam stare prijatelje. Nadala se da će ga to obradovati. Ali nije pokazao radost. Samo je upitao: – Koga? I sama se oko toga više puta predomišljala. S kojim bi mu se starim prijateljima bilo ugodno sresti, a koji bi ga samo doveli u nepriliku i zbunili? Mora među ljude, rekla je sama sebi. Osim toga, potrebna mu je pomoć. Od koga ako ne od starih prija‐ telja? Na koncu je zaključila da su oni koji su se obradovali njenu pozivu i prihvatili ga, ujedno bili i pravi. Kod nekih je, koji su otkazali, osjetila iskreno žaljenje; rado bi se pridružili da su prije znali i da nisu već bili isplanirali nešto drugo. Ali što je mogla? Puštanje je došlo iznenada. – Hennera, Ilse, Ulricha s novom ženom i kćeri, Karin s mužem, Andreasa, na‐ ravno. S tobom, s Margaretom i sa mnom ukupno nas je deset. 8

– A Marko Hahn? – Tko? – Ma znaš već, dugo mi je samo pisao, a prije četiri godine me i posjetio, i nakon toga sam sigurno mogao računati s njegovim posjetima. Pored tebe on je... – Misliš na onog luđaka koji te je malne stajao pomilovanja? – Učinio je samo ono što sam ga zamolio. Ja sam napisao pozdravnu riječ, znao sam adresate i povod. Njemu nemaš što predbacivati. – Ti nisi mogao znati što time izazivaš. On je znao, a nije te spriječio, nego te je gurnuo u to. On te koristi. – Opet je bila tako bijesna kao i onog jutra kad je u novi‐ nama pročitala da je Jörg napisao pozdravnu poruku za jedan opskurni ljevičarski kongres o nasilju. Time je očitovao svoju nesposobnost da uvidi vlastitu krivnju i da se pokaje – a takav netko ne zaslužuje pomilovanje. – Telefonirat Telefonirat ću mu i pozvati ga. – Ustao je, pronašao u džepu hlača kovanice i oti‐ šao do telefona. I ona je ustala, htjela je krenuti za njim, i zaustaviti ga, a onda je sje‐ la. Kad je vidjela da je zapeo u razgovoru, opet je ustala i otišla do njega, uzela sluša‐ licu i objasnila čovjeku put do svoje kuće. On ju je zagrlio, a njoj je to tako godilo da se odmah odljutila. Kad su nastavili vožnju, ona je sjedila za upravljačem. Nakon nekog vremena, on u je upitao: – Zašto nisi pozvala mog sina? – Zvala sam ga, ali mi je jednostavno spustio slušalicu. Onda sam mu napisala pismo. – Slegla je ramenima. – Znala sam da bi ti volio da dođe. Znala sam i da neće doći. Već odavno se odlučio protiv tebe. – Nije to on. To su oni učinili. – Koja je razlika? Postao je onakav kako su ga odgojili.

9

2

H

enner nije znao što bi mislio i što bi trebao očekivati od tog zajedničkog vikenda; od ponovnog viđenja s Jörgom, s Christianom i drugim starim prijateljima. Kad ga je Christiane nazvala, odmah je prihvatio poziv. Zato što je u njenu glasu čuo preklinjanje? Zato što rano prijateljstvo ima pravo na doživotnu lojalnost? Iz radozna‐ losti? Rano je stigao. Na karti je vidio da Christianina kuća graniči s područjem pod zaštitom prirode pa je prije susreta htio još malo prohodati. Prohodati, prodisati, opustiti se. Tek se u srijedu bio vratio s jedne konferencije iz New Yorka, stalno pod pritiskom svog prepunog pisaćeg stola i prepunog rokovnika. Začuđeno je gledao krasno imanje: kameni zid, željezna vrata, visoki hrast ispred kuće i prostrani park iza nje, više stotina godina star ljetnikovac. Sve je bilo u stanju propadanja: krov pokriven zahrđalim valovitim plehom, pljesniva žbuka krunila se s kuće, livada, prema kojoj se sa stražnje strane nekad otvarala terasa, obrasla šibljem i sitnogoricom. Ali, prozori su novi, ispred kuće je svježe nasut šljunak, a na terasi vrtna pivnička oprema: drveni stol i četiri stolice rasklopljeni, ostali stolovi i stolice sklopljeni. Putovi kroz park očišćeni od korova. Henner je krenuo jednim od njih i uronio u tihi, zeleni šumski svijet; iznad sebe nije vidio nebo nego suncem osvijetljeno lišće, a činilo se da ni s jedne strane travom obrasla puta nema prolaza kroz gustiš od stabala i grmlja. Putem ispred njega jedno je vrijeme skakutala neka ptica; tako je nenadano nestala da Henner ne bi mogao reći kamo, nije li odskakutala ili odletjela. Henner je shvatio da je mnogim zavojima na putu arhitekt htio postići dojam veće prostornosti parka. Unatoč tome, osjećao se kao da je u čarobnoj šumi, začaran i onemogućen da iz nje nađe put. A kad je pomislio da to više i ne želi, šumski se svijet završio i on se našao pred širokim potokom, s čije su se druge strane prostirala polja, a u daljini se vidjelo selo sa crkvenim tornjem i silo‐ som za žitarice. Još uvijek je sve bilo tiho. Onda je niže uz potok ugledao neku ženu gdje sjedi na klupi. Pisala je, zatim je spustila u krilo bilježnicu i olovku i promatrala ga. Krenuo je prema njoj. Sivi miš, po‐ 10

mislio je, neugledan, nespretan, nesiguran. Ona ga je gledala. – Više me ne poznaješ? – Ilse! – Tako mu se često događalo da se nađe nasuprot nekome dobro poznatom i ednostavno se ne može sjetiti njegova imena – radovao se što je jednom odmah na‐ šao ime za lice koje više gotovo da ne bi poznao. Kad je negdje sedamdesetih godina posljednji put vidio Ilsu, bila je zgodna mlada žena, malo šiljasta nosa i brade, malo strogih usta, uvijek pomalo pognuta držanja kako njene velike dojke ne bi privlačile poglede, ali je blistala i osvajala svojom svijetlom puti, plavim očima i plavom kosom. Sad Henner nije više nalazio taj sjaj, makar je srdačnim osmijehom reagirala na po‐ novno viđenje i prepoznavanje. Bio je zbunjen, kao da mu je neugodno što ona više nije ono što je nekad bila i obećavala da će to i ostati. – Kako si? – Pobjegla sam s posla. Tri sata engleskog – prijateljica je uskočila umjesto mene, i sigurno je to dobro obavila, ali ja bih se bolje osjećala da me nazove ili da ja nju mogu dobiti. – Gledala ga je kao da bi joj on u tome mogao pomoći. – Još nikad to ni‐ sam napravila – jednostavno otišla. – Gdje predaješ? – Ja sam ostala. Kad ste vi otišli, ja sam završila hospitalizaciju i položila drugi državni ispit, našla prvo, a zatim u mojoj staroj školi i drugo mjesto. Još uvijek sam u njoj: njemački, engleski, umjetnost. – Kao da je htjela završiti s tim, nastavi: – Ne‐ mam djece. Nisam se udavala. Imam dvije mačke i vlastiti stan na brdu, s pogledom na ravnicu. Volim svoj posao. Katkad ipak pomislim da je trideset godina sasvim do‐ voljno, no to se vjerojatno svakome događa s njegovim poslom. Pa sad i nije više dugo. Henner je čekao da ona njega nešto pita, a kad se to nije dogodilo, nastavio je. – Jesi li stalno bila u kontaktu s Jörgom i Christianom? Zavrtjela je glavom. – Christianu sam prije nekoliko nekoliko godina slučajno srela na frankfurtskom kolodvoru; kolodvoru; snijeg je poremetio vozni red i čekale smo svaka svoj vlak. Otada smo povremeno razgovarale telefonom. Govorila mi je neka pišem Jörgu, ali ja se dugo nisam usudila. Napokon sam to učinila kad je on podnio zahtjev. “Ne molim za milost. Borio sam se protiv ove države, a ona se borila protiv mene, i jedno drugome ništa ne dugujemo. edino dugujemo vjernost vlastitom zahtjevu.” Sjećaš li se toga? Njegova obavijest da e podnio zahtjev za pomilovanje bila je tako ponosna da je odjednom opet postao onaj momak kojeg sam nekad davno poznavala. I u kojeg sam se zaljubila. – Ilse se nasmiješila. – On to tada nije ni primjećivao, a vi pogotovo. Svi ste bili... Uvijek sam vas se bojala. Jer ste tako točno znali što je ispravno a što pogrešno i što treba činiti, 11

er ste bili tako odlučni, bezuvjetni, nepokolebljivi, neustrašivi. Za vas je sve bilo jed‐ nostavno, a ja sam se sramila zbog toga što je meni bilo teško i što nisam znala kako stvari stoje s kapitalom, s državom i onima koji imaju vlast, i kad ste govorili o svinja‐ ma... – Opet je zavrtjela glavom, obeshrabrena svojim nekadašnjim sramom i stra‐ hom. – A ja sam morala brzo završiti i početi zarađivati, dok ste vi imali sav novac i sve vrijeme ovoga svijeta. Jörgov i Christianin otac je bio sveučilišni profesor, tvoj odvjetnik, Ulrichov zubar s velikom privatnom praksom, a Karinin svećenik. Moj je otac u Šleziji izgubio svoje malo seosko imanje koje ga je jedva prehranjivalo, ali je bilo njegovo, i radio je u mljekarnici. “Naša mljekarica” znali ste me nekad zvati, i mislim da je to bilo s ljubavlju, ali ja nisam spadala među vas, samo ste me trpjeli, i da sam nestala... Henner je pokušavao prizvati sjećanja koja bi odgovarala Ilsinim. Zar se on nekad prikazivao kao netko tko sve zna i ima sve vrijeme ovoga svijeta? Je li on o policajci‐ ma, sucima ili političarima govorio kao o svinjama? Je li Ilsu nazivao “našom mljeka‐ ricom”? Sve je to bilo tako daleko! Sjećao se atmosfere u kakvoj su provodili noći u diskutiranju, s previše cigareta i s previše jeftinoga crnog vina, sjećao se neprestanog traganja i potrebe za točnom analizom, za pravom akcijom, oduševljenja pri zajednič‐ kim planiranjima i pripremama, i intenzivnog doživljaja, intenzivnog užitka u vlasti‐ toj snazi kad bi osvojili predavaonicu ili ulicu. Ali o čemu se diskutiralo, i što se zapravo tražilo, i zašto je predavaonice i ulice trebalo osvajati, ničeg se od toga nije sjećao, pogotovo ne toga kako je Ilse u tom sudjelovala. Je li im donosila cigarete i ku‐ hala kavu? Predavala je likovnu umjetnost – je li pravila plakate? – Lijepo je što si se brinula za Jörga – rekao je. – Ja sam ga posjetio kad je osuđen i nisam uspio s njim razmijeniti nijednu razumnu rečenicu. To je bilo sve – dok prošli tjedan nije nazvala Christiane. Je li se puno promijenio? – Oh, nisam ga posjećivala, samo sam mu pisala. Nikad me nije zvao da dođem. – Ilse je ispitivački gledala Hennera, a on nije znao da li nije mogla razumjeti njegovu dugotrajnu nezainteresiranost za Jörga ili trenutačnu zainteresiranost za to koliko se promijenio. – Uskoro ćemo vidjeti, zar ne?

12

3

K

ad je Henner otišao, Ilse je otvorila bilježnicu i pročitala ono što je napisala.

Pogreb je održan jednoga toplog, sunčanog dana. Bio je to dan kad se čovjek poželi odvesti na jezero, okupati se, raširiti prostirku, izvaditi crno vino, kruh i sir, jesti i piti, usmjeriti pogled na nebo i pustiti  misli da plove s oblacima. Nije bio dan za tugovanje, nije bio dan za umiranje. Oni koji su došli na ispraćaj čekali su ispred crkve. Pozdravljali su se, prepoznavali ili upoznavali, i  bili su zbunjeni. Svaka je riječ bila pogrešna. Izjave sućuti bile su usiljene, sjećanja što su ih razmjenji‐  vali blijeda, a ako je tko pitao zašto je Jan to učinio, pitanje je bespomoćno i Ijutito odbijano. Svaka je  riječ bila pogrešna jer je i Janova smrt bila pogrešna. Nije se smio ubiti i učiniti svojih troje dječice si‐  ročadima, a svoju ženu udovicom. Ako se sa ženom i djecom više ne može izdržati, onda se razvede. Ubiti se, iskrasti se i ostaviti ženu i djecu s osjećajem krivnje – to se ne pristoji. Tu gdje stoje stari prijatelji, jedan je to i rekao. Drugi je odmahnuo glavom. – Jan se Ullom oženio kad je zatrudnjela, nakon prvog djeteta upustio se još i u blizance kako ona  ne bi primijetila da je ne voli, odustao je od sveučilišta i postao odvjetnik da bi Ulli i djeci bilo dobro, kod kuće je pomagao kako bi Ulla završila studije – sve zato što se tako pristoji. Koliko se dugo to  može? Odricati se jer se tako pristoji? I ako uspiješ – nisi li tada gotovo već mrtav? – Treći prijatelj ga   prekine:  – Tiho, dolazi Ulla. U crkvi govori Janov otac. Priča kako je neshvatljivo ono što se dogodilo: Janov nestanak, i to kako  se nekoliko dana kasnije, otrovan ispušnim plinovima koje je proveo u svoj automobil, pojavio u  Normandiji, u automobilu koji je parkirao s pogledom na more, u blizini mjesta u kojemu je prije više  godina jednom bio izuzetno sretan. Otac govori o neshvatljivoj žestini depresivnog napada koji Jana ne  samo da je natjerao na bijeg iz obitelji i službe, nego i u smrt. On je sijeda glava obitelji s puno djece i  unučadi, umirovljeni svećenik, a o depresivnom napadu govori s takvim autoritetom autoritetom da se to doima čak  i prijatelja koji se ne sjećaju da su Jana ikad doživjeli depresivnog. Mogu li oni to znati bolje od oca? 

Ilse je opet jasno pred sobom vidjela pogreb. Tada je posljednji put bila s prijateljima s kojima će provesti vikend. Jörg se pojavio nešto kasnije. Na pogrebu je u odnosu na ana pokazivao samo prezir; vlastiti se život ne odbacuje zbog građanskih gluposti, ako već postoji velika borba za koju se život može dati. Christiane je naslućivala što se u Jörgu priprema, stalno je bila s njim i povlađivala njegovim prezirnim i revoluci‐ onarnim nazorima, kao da mu želi pokazati da i s njima ima mjesto u svijetu i da zbog nje, znači, ne mora ništa prikrivati. I ostali su se negdje u to vrijeme rasuli na 13

razne strane. Jörg je tada na neki način činio ono što je svima predstojalo: postavljao e skretnice svoga života. Ilsi, međutim, nije predstojeći susret s prijateljima prizvao u sjećanje sjeća nje pogreb. On ju e samo potaknuo da počne pisati. Kupila je debelu bilježnicu velikog formata i tvrdih korica, i zelenu olovku s dugačkim grafitnim minama kakvu koriste arhitekti, kako su oj objasnili i što se njoj svidjelo. Krenula je u četvrtak poslije nastave i došla ovamo vlakom, i busom, i taksijem, kako bi se sljedećeg jutra na nepoznatom mjestu odvažila na ono što joj se samoj najiskrenije činilo ravno drskosti – na pisanje. Ne, pogrebom se počela baviti još prije nekoliko godina. U to joj je doba, naime, misli zaokupljao kazališni komad na koji su joj skrenuli pozornost, budući da se nije mogla osloboditi jedne slike vezane za jedanaesti rujna. Nije to bila slika aviona koji lete u nebodere, ni slika zadimljenih tornjeva koji se urušavaju, niti slika prašinom prekrivenih ljudi. Ono čega se nije mogla osloboditi bila je slika tijela koja su padala, neka sama, neka udvoje, gotovo se dodirujući ili čak držeći za ruke. Tu sliku nije mogla odagnati ispred očiju. Ilse je pročitala sve do čega je mogla doći. Utvrdila je da su se procjene broja palih tijela kretale između pedeset i dvije stotine. Da su mnogi skakali, ali da su neki samo bježali prema prozorima, a kad su stakla popucala, drugi su ih bjegunci izgurali van, ili ih je povukla zračna struja. Da D a su se od onih koji su skočili jedni na to odlučili zbog bezizlazne situacije u kojoj su se našli, dok je druge van jednostavno istjerala nesnošljiva, bolna vrućina. Da se temperatura penjala i preko pet stotina pedeset stupnjeva i stizala do ljudi prije nego što ih je zahvatio plamen. Da je visina pada iznosila preko četiri stotine metara, a pad trajao do deset sekundi. Da su snimke tijela koja su padala bile previše mutne da bi se mogla razaznati lica. Da su članovi obitelji katkad mislili kako su palo tijelo ipak prepoznali po odjeći, čime su djelomice bili utješeni a djelomice užasnuti. Da od mrtvih koji su pali nitko nije mogao biti identifi‐ ciran. Ali, ni jedna informacija nije je se dojmila tako kao slika. Slika tijela koja padaju, redovito s rukama, a često i sa svim udovima, daleko odmaknutim od tijela. Možda je Ilse, umjesto pojedinačnih snimki koje je nalazila u knjigama, mogla naći i filmske snimke i uistinu vidjeti tijela kako padaju, lamataju udovima, koprcaju se. Ali toga se bojala. Na snimkama su neka od tijela izgledala kao da se lelujaju prema tlu ili čak odlijeću. Ilse se nadala i sumnjala. Može li to netko? Može li netko u toj situaciji sko‐ čiti da bi lebdio, da bi letio, pa makar to bilo i za posljednjih deset sekundi? Može li se tih posljednjih deset sekundi, koje će se završiti naglom i bezbolnom smrću, još jed‐ nom uživati s punom radošću s kojom smo sposobni uživati život? U kazališnom je komadu neki muškarac trebao tog jutra, 11. rujna, biti na svom radnom mjestu u jednom od nebodera, ali je zakasnio i onda u tome vidio šansu da za 14

cijeli svijet bude mrtav, da pobjegne iz svog starog života i otpočne novi. Ilse nije ni gledala ni čitala taj kazališni komad. U njenoj je predodžbi čovjek vidio slike tijela koja padaju, lebde, lete, i tako je došao na ideju da i on odleti – to joj je bilo jasno i dovoljno. I to je zaokupilo njenu maštu i prizvalo joj u sjećanje Janov pogreb i s njim pitanje je li se on doista ubio ili će prije biti da je pobjegao iz svog života kako bi za‐ počeo novi? Opet se sjetila svega onoga što Ulli i njoj one godine nakon Janove smrti nije davalo mira: od pogreba do misterioznog telefonskog poziva, nepoznatih komada odjeće, nestalih dokumenata, izvještaja obdukcije. obdukcije.

15

4

K

ad se Henner, nakon što je u velikom luku prešao preko polja, opet vratio do kuće, ispred ulaza je bio parkiran još jedan automobil, veliki srebrni Mercedes hamburške registracije. Kućna vrata su bila otvorena, Henner je ušao, a kad su mu se oči priviknule na sumrak, lijevo je ugledao stube koje su vodile na kat i na galeriju koja je na obje strane završavala vratima. Galerija je skupa sa stubama bila poduprta metalnom skelom, sa zidova je opet otpadala žbuka, a na podu p odu je više ploča od prirod‐ noga kamena bilo zamijenjeno betonskim zakrpama. Ali sve je bilo čisto, a na jednom e stolu nasuprot ulazu stajala velika vaza s raznobojnim tulipanima. Gore su se jedna vrata otvorila i zatvorila, iz sobe iza njih načas je zazvonio govor i smijeh. Henner je podigao pogled. Polagano, teška koraka, s lijevom rukom na ogra‐ di jedna je žena silazila niza stube. Kao da ima bolove u lijevom kuku ili lijevoj nozi, pomislio je Henner, i da je predebela. Dao joj je pedeset, nekoliko godina manje nego što je sâm imao. Bila je premlada da bi već patila od artroze. Možda je doživjela pro‐ metnu nesreću? – Jeste li i vi sad stigli? – Glavom je pokazao prema mjestu na kojem je ispred kuće bio parkiran Mercedes. Ona se nasmijala. – Nisam. – Kratko je mahnula glavom prema Mercedesu. – To je Ulrich sa ženom i kćeri. Ja sam Margarete, Christianina prijateljica, i ja ovdje živim. Moram se vratiti u kuhinju – bi li došao sa mnom i pomogao mi? Sljedeći sat vremena Henner je stajao u kuhinji, gulio krumpire, rezao ih na ploške, na kockice rezao kisele krastavce, sjeckao vlasac i slušao što sve treba dodati u umak za salatu. – Umiješati, ne pomiješati – pokušao se našaliti. Iritirala ga je Margaretina okretnost, opuštenost, veselost. Bila je to veselost ograničenih i opuštenost srećkovića koji su u svijetu kod kuće a da za to ne moraju ništa učiniti – Henner nijedno od toga nije volio. Iritiralo ga je čak i ono što je zračilo njeno tijelo. Erotski je zračilo, što mu e bilo neshvatljivo iz dva razloga; nije volio debele žene, njegove su prijateljice uvijek bile vitke poput modela, a Margarete, koje se njegov šarm uopće nije doimao, bila je 16

možda nešto više od samo Christianine prijateljice. Možda i o njemu zna više nego što inače zna prijateljica? Kad bi razmišljao o onoj noći s Christianom prije mnogo godi‐ na, opet bi se osjetio iskorišten i opet bi bio povrijeđen. Istodobno mu je Christianino tadašnje ponašanje ostalo tako čudno da je opet imao osjećaj kako nešto nije razumio, i plašio se da je zakazao. Je li radi toga došao? Je li Christianin poziv probudio u nje‐ mu želju da najzad sazna što se tada dogodilo? – Hoćeš li probati bolu? – Margarete je držala pruženu čašu i on je po njoj vidio da ga je to već jednom pitala. Pocrvenio je. – Ispričavam se – rekao je i uzeo čašu. – Rado ću probati. – Bila je to bola od bije‐ lih bresaka, a okus ga je podsjetio na djetinjstvo u kojem nije bilo žutih, nego samo bijelih bresaka, i na to kako je njegova majka zasadila u vrtu dvije breskve. Vratio je Margareti praznu čašu. – Završio sam krumpir-salatu. Mogu li još nešto uraditi? Znaš li ti gdje ću spavati? – Pokazat ću ti. Ali na stubištu im je u susret došao Ulrich sa ženom i kćeri. Mali Ulrich s visokom ženom i visokom kćeri. Henner je pustio da ga Ulrich zagrli i povede na terasu. Nije mogao podnijeti Ulrichovu živahnost i bučnost, a smetao mu je i način na koji je nje‐ gova žena koketno zabacivala glavu dok se smijala, a ništa manje ni to kako je kći, u kratkoj suknji i tijesnom topu, prebacivši duge noge jednu preko druge, napućenih usana i s dosadom, izazovno pozirala. – Nema struje – morat ćemo sjesti u moj auto ako ćemo htjeti čuti predsjednika države. Maloprije je bilo na vijestima da će u nedjelju održati govor u berlinskoj kate‐ drali, i kladio bih se u što god hoćete da će objaviti Jörgovo pomilovanje. Vrlo uljud‐ no, moram reći, vrlo uljudno, nakon što je Jörg već izišao i imao mogućnost potražiti neko mjesto gdje ga neće naći nijedan reporter i nijedan fotoaparat. – Ulrich se osvrnuo oko sebe. – Nije loše mjesto, nimalo loše mjesto. Ali vječno se ni ovdje ne može kriti. Znaš li što namjerava? U umjetnosti i kulturi uzimaju takve poput njega, kao asistente scenografije ili rasvjete, ili za čitanje korektura. Slo bodno može početi u nekom od mojih zubnih laboratorija, ali to njemu neće biti dovoljno šik. Ne uzimam mu za zlo, ali zbog toga što sam prekinuo studije i postao zubni tehničar, uvijek ste me pomalo prezirali. Henner se opet tek s mukom prisjećao. Ulrich je redovito bio na demonstracijama i za jedan napad mliječnom kiselinom na nekog političara upravo je on nabavio tu be‐ zazlenu ali smrdljivu tekućinu. Prezir? Radinom su se Ulrichu u to doba prije divili nego ga prezirali. To mu je i rekao. – U redu je, u redu. Čitam katkad tvoje stvari – prva klasa. I listovi za koje pišeš, Stern, Spiegel, Süddeutsche   – prva liga. Intelektualne stvari nisu baš moje područje, pratim, ali u biti sam izvan toga. Ali što se tiče ekonomske strane – vjerujem da sa 17

svojim zubnim laboratorijima premašujem vas intelektualce za cijelu duljinu. Tako svatko čini svoje, ja, ti, Jörg. To sam i sâm sebi rekao kad me je Christiane nazvala. Svatko čini svoje, rekao sam sebi. Ne sudim o drugima. Jörg je načinio sranje, platio e, i sad je dobro i opet treba dovesti u red svoj život. Neće mu biti lako. Ni prije nije znao kako se to radi, i kako se s ljudima izlazi na kraj i u miru živi sa svijetom – a otkud bi sad to mogao znati? Ne vjerujem da netko to u zatvoru nauči. Što ti misliš? Henner nije stigao reći da ne zna što bi o tome mislio, jer su iz kuće na terasu izišli i zišli Karin i njen suprug. Henner se obradovao poznatom licu i što se opet odmah sjetio imena. Karin je bila pastorica, a onda je postala i biskupica male seoske vjerske zajed‐ nice, i on je prije nekoliko godina pravio s njom intervju o crkvi i politici, a lani su oboje sudjelovali u jednoj televizijskoj emisiji. Oba puta je obradovano zaključio kako nije puka slučajnost što mu je za vrijeme studija bila tako draga. Posjedovala je mu‐ drost koja mu se sviđala i zbog koje joj je opraštao prenaglašenu blagost i odmjere‐ nost u glasu i govoru. Svećenici postanu dostojanstveni, rekao je sebi, kao što i novi‐ nari postanu uobraženi. Pa iako se kod svećenika nikad ne zna u kojoj je mjeri njiho‐ va ljubaznost dio zanimanja, a koliko je utemeljena na simpatiji, Henneru se ipak či‐ nilo da je i njoj drago što se opet vide. Njen muž Eberhard, umirovljeni kustos jedno‐ ga muzeja na jugu Njemačke, bio je puno stariji od nje, a ljubazna brižnost s kojom oj je, kad je zahladnjelo, donio stolu i njome je ogrnuo, i umilnost s kojom mu je ona zahvalila, navele su Hennera na pomisao da je u toj ljubavi zadovoljavana čežnja kće‐ ri i oca. Još prije nego što je sjeo, Eberhard je prozreo konstelaciju za stolom, pa smjestio svoju stolicu između Ulrichove žene Ingeborg i kćeri Dorle, i vješto ih obje uspio uključiti u razgovor tako da su se čak i izazovne i dosadom ispunjene napućene usne povremeno veselo smijale. Kad je Margarete izvela Andreasa na terasu, saopćila je da su se Jörg i Christiane avih i da stižu za pola sata. U šest će na terasi biti aperitiv, aperitiv, a u sedam u salonu večera – ako bi tko prije večeri još htio protegnuti noge, sad je za to pravo vrijeme. Ona će ih malo prije sedam pozvati zvonom. Henner je ustao, a drugi su ostali sjediti. Andreas nije pripadao krugu starih prija‐ telja koji su se poznavali još od školskih dana ih s prvog semestra na sveučilištu. Bio e Jörgov branitelj dok se nije odrekao mandata zato što su ga Jörg i drugi optuženici htjeli politički upotrijebiti za svoje ciljeve. Ah, kad ga je Jörg prije nekoliko nekoliko godina za‐ molio za pomoć u nastojanjima za prijevremeno puštanje, opet je postao njegov odvjetnik. I njega je Henner već prije sreo. Ako je koreografija koreografija tog poslijepodneva p oslijepodneva bila zamišljena tako da se gosti sretnu prije nego što se sve počne vrtjeti oko Jörga, Henner se mogao oprostiti. Ionako nije znao kako će podnijeti tolike ljude toliko sati na tako malom prostoru.  Još jednom je u velikom luku prešao preko polja. Išao je polako, raskrečeno, raskrečeno, prote‐ žući korak i mašući rukama. Majku nije nazvao ni iz New Yorka ni nakon povratka, i 18

osjećao se krivim, iako je znao da se ona neće sjećati kad ju je posljednji put zvao. Mrzio je ritual zvanja pri kojem je ona neprestano tražila da glasnije govori, e da bi onda ipak rezignirano odustala i prekinula, tako da na kraju ništa nije ni bilo rečeno. Mrzio je ritual posjeta, kojima se njegova majka radovala, ah je uvijek bila razočarana er je osjećala njegovu distanciranost. A on bez distance ne bi izdržao s njom i njenim patnjama, jadikovkama i predbacivanjima. Ruka mu se u džepu sakoa igrala mobite‐ lom, otvarala ga i zatvarala, otvarala i zatvarala. Ne, nazvat će je tek u nedjelju. Malo prije šest opet je došao u blizinu kuće, ovaj put s druge strane, preko livade sa stablima voćaka, pokraj vrtne kuće s naslaganim drvima ispod niskog krova. I s te e strane bio jedan hrast, potkresan i iskrivljen udarcem groma, i još jedna vrata. Dok e stajao ispod drveta i promatrao smiraj dana, Margarete je otvorila vrata, obrisala ruke o pregaču, naslonila se na dovratak pa i ona promatrala večer. večer. Pokraj vrata je vi‐ silo zvono; Margarete će se učas odvojiti od vrata, svojim će snažnim golim rukama dohvatiti kratki konopac i zazvoniti. Henner nije znao da ga je primijetila, dok ga nije upitala, ne okrećući se njemu, upravo toliko glasno da ju je i s te distance mogao čuti: – Čuješ li duet kosova? – Nije na njega obraćao pažnju, ali sad ga je čuo. Smiraj dana, kosovi, Margarete na vratima – Henner nije znao zašto, ali bio je blizu suzama.

19

5

I

lse nije čula zvono. Sjedila je u svojoj sobi, koja se nalazila na drugom kraju kuće, i pisala. Soba je bila namještena poljskim krevetom, stolicom i stolom; na stolu su stajali vrč i lavor, svijeća, kutija žigica i kitice kiti ce tulipana. Bila je to ugaona soba; Ilse je s ednog prozora mogla vidjeti hrast i iza njega štagalj, a s drugog ulazna vrata. Dan nakon ukopa k Ulli su kući došla dvojica odvjetnika iz Janova ureda. Bilo je kasno poslijepodne, djeca su čekala večeru i pravila buku u kući. Stariji se odvjetnik predstavio kao šef ureda, mlađi kao  kolega s kojim je Jan osobito blisko surađivao. Ulla je prepoznala obojicu; prethodnog su joj dana izja‐  vili sućut, a mlađi je jednom prije došao po Jana. – Telefonski smo razgovarali s policijom u Francuskoj. Oni u autu nisu našli spis na kojem je vaš  suprug upravo radio. Dopustite nam pitanje: nije li spis možda ovdje?  – Pogledat ću večeras. Ali onoj dvojici to nije bilo dovoljno. Hitno je, rekao je mlađi, ali ona se ne mora truditi, on zna put, i prošao je pokraj nje i uza stube. Stariji je zamolio za razumijevanje i ispriku i krenuo za mlađim u  Janovu radnu sobu. Ulla je htjela s njima, ali blizanci su se svađali, a voda je zakipjela. Zaboravila je  na odvjetnike. Sjedila je s djecom za večerom kad su se oni vratili iz Janove sobe. Ruke su im bile pune  spisa, ali ne, spis radi kojeg su došli, nisu našli. Iste večeri je uslijedio poziv. Ulla je stavila djecu u krevet i sjedila za kuhinjskim stolom, preumorna  da bi osjećala bol ili tugu. Samo je željela leći, zaspati i probuditi se nakon više tjedana ili mjeseci u ne‐  koj novoj normalnosti. normalnosti. Ali nije imala snage dignuti se, popeti se uza stube i otići do spavaće sobe i kre‐  veta. I telefon je dohvatila samo zato što je tako visio na zidu da je slušalicu mogla podignuti ne dižući  se. – Halo?  Nitko se nije javio. Onda je čula disanje onoga koji je nazvao, a to je bilo njegovo disanje. Dobro ga   je poznavala i voljela, voljela je stanke u njihovim telefonskim razgovorima razgovorima za kojih joj je svojim disa‐  njem bez riječi bio blizak. – Jan – rekla je – Jan, kaži nešto, gdje si, što se događa? – Ali on nije progovorio, a kad je, nakon  čekanja, ispunjena strahom, još jednom rekla – Jan! – on je prekinuo vezu. Sjedila je kao ošamućena. Bila je sigurna da se nije prevarila. Bila je sigurna da se morala prevariti. prevariti. Vidjela je Jana u lijesu. Jan. Dva dana poslije u pošti je našla obdukcijski izvještaj. Ime, spol, datum i mjesto rođenja, tjelesne  mjere i obilježja – problema s francuskim tekstom imala je tek kad su na red došli opisi rezova i nalazi. Donijela je rječnik i dala se na posao iako joj je svaki rez o kojem je čitala pričinjao bol. Kad je došla  do kraja, još jednom je pročitala cijeli tekst. Tek sad su joj u oči pali pulover i traperice u kojima je Jan  ležao na stolu pred liječnikom, a u odijelu je toga dana otišao u ured. A u odijelu je, tako je napisala  20

 policija u svom izvješću, izvješću, nađen i u svom automobilu. automobilu. Otišla je do njihova zajedničkog ormara. Znala je svu Janovu odjeću, pa i njegove traperice, majice i   pulover. Ništa Ništa nije nedostajalo – kao da bi to to nešto značilo. Nazvala Nazvala je pogrebno poduzeće. Malo sa ču‐  đenjem objasnili su joj da je njen muž, kad je dovezen iz Francuske, imao na sebi zgužvano sivo odijelo. Pitali su je želi li ga uzeti, zar se ne sjeća?  Iste večeri, kad su djeca zaspala, Ulla je nazvala Ilsu. Nije to sama više mogla izdržati. Ilse je došla  reda radi. Ona i Ulla nisu bile bliske prijateljice. Ali, ako je Ulla bila tako osamljena i očajna da kod  nje potraži utjehu, onda je Ilse htjela učiniti ono što je mogla učiniti. Ulla nije tražila utjehu. Navukla je oklop oko svoje boli. Htjela se boriti. Bila je sigurna da je posri‐   jedi prljava igra i nije bila spremna spremna prihvatiti je. Tko Tko se krije iza nje? Što su učinili s Janom? Jesu li ga  oteli? Oteli i ubili? 

Ilse je odložila bilježnicu i olovku i pogledala kroz prozor. prozor. Ulla i ona su tada bile kao u groznici. Što sve nisu pokušale! Tragale su za klijentom s kojim je Jan posljednjih tje‐ dana imao puno posla i za kojeg je povremeno znao reći kako su tu posrijedi mutne stvari; zbog odnijetih spisa nisu prestajale motriti na Janov ured; čak su putovale u Normandiju. Nijedna hipoteza nije bila prenastrana, nijedna spekulacija pretjerana, dok nakon godinu dana groznica nije prestala, a s njom i njihovo prijateljstvo. Ulla je bila povrijeđena što Ilse ne dijeli njeno uvjerenje da je Jan prljavom igrom svog ureda ili nekog klijenta otjeran u smrt, ili da je otet i ubijen, nego je ustrajala na tome da je samo inscenirao vlastitu smrt i da živi novim životom. Još su se neko vrijeme sastajale i nazivale jedna drugu, ali razmaci između susreta i telefonskih razgovora bili su sve dulji, i na koncu je i jednoj i drugoj laknulo što se ona druga više ne javlja. Ilse je razumjela zašto se Ulla tako grozničavo upustila u istragu. Ona joj je omo‐ gućavala da punim jedrima preplovi mračnu vodu tuge, a kad je omamljenost prošla, ona je već bila prebrodila Janovu smrt. Ali zašto je groznica i nju obuzela? Je li to možda bila čežnja za zajedništvom koje se ostvarivalo u djelovanju s Ullom? Ali zašto onda nije dijelila i Ullino uvjerenje o samoubilačkoj zavjeri ili zavjeri s otmicom i ubojstvom? Ili je to bila želja za pustolovinom? Ili umišljenost? Bilo je tada trenutaka u kojima je stvarno mislila da je na tragu velike stvari. Ma što bilo ono što ju je uvuklo u to grozničavo stanje – gdje se to sad nalazi? Zar se u njoj krilo nešto što je otad potiskivala? Nešto što je zapravo htjela živjeti i možda bi još uvijek htjela? Kad je Ilse najzad čula ponovne zvuke zvona, bilo je sedam i krajnje vrijeme da krene. U sobi nije bilo ogledala pa je otvorila prozor i u staklu potražila svoju sliku. Nije ni pokušala dotjerati kosu ili lice; nije se ni jasno vidjela, a ionako nije bila vješta ni sa češljem, ni s tušem za trepavice, niti s ružem za usne. Ali nije skidala pogled sa sebe. Osjećala je sažaljenje prema toj ženi koja je ona sama, uvijek previše sputana da sasvim bude ondje gdje je doista. Osim kod kuće. Čeznula je za kućom, iako se poma‐ lo stidjela oskudnosti svoje kućne sreće s mačkama i knjigama. Tužno se nasmiješila samoj sebi. Večernji je zrak bio svjež, duboko je udisala i izdisala. Skupila je svu sna‐ gu i sišla k drugima. 21

6

C

hristiane je napravila raspored za stolom i ispred svakog tanjura stavila karticu s imenom i slikom – slikom iz onog doba. Euforično i sa čuđenjem slike su išle uokolo. – Pogledaj! – Brada! – Vidi frizuru! – Tako sam tada izgledao? – Ali promije‐ nio si se! – Otkud ti slike? Osim Margarete i Hennera, Ilse se još ni s kim nije bila pozdravila i sad je išla re‐ dom. Jörg joj se činio jednako smetenim kao što se i sama osjećala. Kad nije odgovo‐ rio na njen zagrljaj, prvo je pomislila da je to do nje. Onda je zaključila da do njega u zatvor nisu doprle promjene u ponašanju i da nije bio navikao na zagrljaj pri pozdra‐ vu. Njegovo je mjesto bilo na široj strani stola između Christiane i Margarete. Na‐ suprot njemu, između Andreasa i Ulricha, sjedila je Karin. Pored Andreasa i Margare‐ te sjedili su Ulrichova žena i Karinin suprug, jedno nasuprot drugome, pored Ulricha i Christiane Ilse i Henner. Na jednoj čelnoj strani sjedila je Ulrichova kći između Ilse i Hennera, na drugoj je bilo postavljeno za Marka Hahna, koji je mogao doći tek kasni‐ e. Karin je žlicom udarila u čašu: – Hajde da se pomolimo! – rekla je, a zatim pričekala da svi prevladaju zaprepašte‐ nje i smire se, pa se počela moliti. – Gospode, ostani s nama, jer uskoro će večer i dan e na zalasku. Henner je pogledao oko sebe; svi osim Jörga i Andreasa oborili su glave, neki čak i zatvorili oči. Jörgove su se usne micale, kao da ponavlja njene riječi ili govori vlastitu, sekularnu, revolucionarnu molitvu za stolom. – ‘Jer uskoro će večer’, večer’, treba li to značiti da je kršćanima Bog potrebniji noću nego danju? Kod mene je to drukčije, pomoć mi je potrebnija po danu nego po noći. – S po‐ drugljivim zanimanjem Andreas je postavio to pitanje čim je Karin završila. Poruga je pristajala uz njega, uz njegovu mršavost, oštrinu njegovih kretnji, golu lubanju i hla‐ dan pogled. – I zašto “i dan je na zalasku”? Nije li to da će uskoro večer i da je dan na zalasku jedno te isto? – Takvi su oni, pravnici, prevrću ti i okreću svaku riječ – rekao je Ulrich i nasmijao 22

se. – Ali, stvarno, Karin, zar ti nikad ne dodija? Stalno pjevati, moliti, propovijedati i o svemu i svačemu reći nešto pobožno i mudro? Znam, to ti je zanimanje – i meni moje katkad dodija. – Tvoje prvo jelo na slobodi! Što kažeš na to? – upitala je Christiane i prijateljski gurnula laktom Jörga. – Tvoje prvo jelo na slobodi je jelo uz molitvu za stolom – nije odustajao Andreas. – Što kažeš na to? – Nije mi prvo jelo na slobodi. Jutros smo jeli na autocesti i oko podne u Berlinu. – Zbog toga smo tek večeras stigli – objasnila je Christiane. – Mislila sam da Jörg treba malo omirisati gradski zrak. Puštanje na slobodu došlo je tako nenadano da nisu mogli provesti uobičajeni program. Prekjučer su ga malo izveli – to je bilo sve. Nije bilo redovitog slobodnog kretanja, nije bilo otvorenog zatvora. Nego, uzmite, što če‐ kate? – gurnula je prema Karin zdjelu sa salatom od krumpira, a prema Andreasu po‐ sudu s pečenim kobasicama. – Hvala – rekla je Karin i uzela zdjelu. – Ne želim ostati dužna odgovora. Često mi dodija to što sam bez predaha, ne samo zato što sam po naravi zapravo spora. Pjeva‐ nje, molitva i propovijed u takvoj situaciji ne dolaze više stvarno iz srca, nego postaju posao koji moram obaviti. To nije pravedno prema Bogu, a ni meni nije ugodno. – To ja zovem dobrim odgovorom. – Ulrich je klimnuo glavom i stavio na tanjur krumpir-salatu, a onda je zdjelu dodao Ilsi i okrenuo se Jörgu. – A tebe ne moram ni pitati.  Jörg je ljutito pogledao pogledao Ulricha, pa Christianu, pa onda onda opet Ulricha. – Što... – Je li tebi ponekad dodijalo? Što je zapravo bilo najgore u zatvoru? Upravo to što nije bilo aktivnosti nego si imao previše vremena, a premalo onoga što bi se moglo uraditi? To što si stalno bio na jednom mjestu? Drugi zatvorenici? Hrana? Alkohol? Što nema žena? Sam si bio u ćeliji, jednom sam to pročitao, i nisi morao raditi – to je velika fora, nije li tako?  Jörg se mučio tražeći odgovor i već je počeo govoriti rukama kad je Christiane intervenirala. – Ne mislim da su to pitanja koja je u redu baš sad postavljati. Pusti ga da se snađe prije nego što ga ispitaš. – Christiane, vječna velika sestra! Znaš li čega sam se prvog sjetio kad si nazvala? Kako sam vas upoznao prije više od trideset godina, kako si uvijek bila uz njega, uvi‐ ek jednim okom na onome što on upravo radi. U početku sam mislio da ste par, dok nisam shvatio da si ti velika sestra koja pazi na malog brata. Pusti ga malo. Karin nam e ispričala kako joj je kao biskupici, ja ću vam rado ispričati kako protječe moj život s 23

laboratorijima, ako to želite slušati, a on nam može pričati o svom životu u zatvoru. Ilse i Henner su se pogledali. Ulrich je govorio laganim tonom, ali je u njegovim ri‐ ečima, kao i u Christianinim, bilo oštrine. Kao da vode prikrivenu borbu. Oko čega se bore? – Ne vjerujem da bi ti htio slušati o mučenju izolacijom, o tome nitko od vas ne želi ništa čuti. Niti o uskraćivanju sna i prisilnom hranjenju, o premlaćivanju i ćelija‐ ma koje su poput bunkera. O tome kako je, kad sam dobio bitku za normalne zatvorske uvjete – rekao je Jörg i nasmijao se – dakle, kad su zatvorski uvjeti postali normalni... tada je buka postala grozna. Možda misliš da je u zatvoru tiho, ali nije, bučno je. Za svaku se aktivnost željezna vrata moraju otvoriti i zatvoriti, i mora se prolaziti željeznim hodnicima i stubama. Danju ljudi viču jedni na druge, noću viču u snu. K tomu još i radio i telkač, i netko lupka po pisaćem stroju, a drugi udara svojim utezima o vrata. – Jörg je polako govorio, zapinjući i s nekontroliranim, nemirnim kretnjama ruku koje su ponovo prestrašile Christianu. – A znaš li što je najgore? To što je život negdje drugdje. Što si odsječen od njega i truliš, a što ga dulje čekaš, to je manje vrijedan. – Jesi li ikad računao s tim da ćeš morati u zatvor? Mislim, jesi li računao s tim kao što zaposlen čovjek računa s otkazom ili liječnik s infekcijom? Poslovni rizik? Ili si mislio da ćeš uvijek živjeti tako i da ćeš kao terorist otići u mirovinu, na doživotnu skrb na imanje, gdje će se onda mladi teroristi brinuti za tebe? Jesi li... – Imaju li svi nešto u čaši? – Eberhard je imao snažan glas kojim je bez po muke nadglasao Ulricha. – Ja sam najstariji za stolom i o mirovini i doživotnoj skrbi trebali biste mene pitati. Jörg je još mlad i ja dižem čašu za mnoge djelatne, ispunjene godine na slobodi, koje stoje pred njim. Za Jörga! – Za Jörga! Kad su svi spustili čaše, potrajalo je još koji trenutak dok opet nisu počeli razgova‐ rati. Eberhard je, smješkajući se, upozorio Ulrichovu suprugu na upornost njena muža, Andreas se ironično ispričao Karin, rekavši da je ipak razumio molitvu, samo ga je vrag tentao. Christiane je šapnula Jörgu: – Razgovaraj s Margaretom! – a Ilse i Henner su pitali Ulrichovu kćer o završetku škole i planovima u pogledu zanimanja. Ulrich nije popuštao. – Vi se ponašate p onašate kao da Jörg ima gubu o kojoj se ne smije govoriti. Zašto ga ne bih smio pitati o njegovu životu? On ga je sam izabrao – točno onako kao što ste vi iza‐ brali svoje, a ja svoj. Zapravo, mislim da ste vi uobraženi.  Jörg je počeo još jednom, opet polako, polako, opet zapinjući. – Dakle... nisam mislio na starost. Nisam mislio dalje od kraja akcije ili možda tek 24

do sljedeće. Jednom me neki novinar pitao je li loš život u ilegali, i nije me razumio kad sam mu rekao da nije. Vjerujem da je dobar svaki život kojim sada živiš ako nisi u mislima negdje drugdje. Ulrich je pobjedonosno pogledao oko sebe. Gotovo da je rekao: “Pa, molim!” Neko e vrijeme pustio da se vode pojedinačni razgovori. Ilse, koja je vjerovala da se sjeća otkud zna fotografije na stolu, upitala je za njih Christianu. Da, izrezala ih je iz jedne snimke načinjene na Janovu pogrebu. Ilse je upitala Jörga sjeća li se Jana i ostala zbu‐ njena njegovim odgovorom: – On je najbolji! Ulrichova kći je tiho upitala Hennera misli li da je Jörg u zatvoru postao homo‐ seksualac, a Henner joj je isto tako tiho odgovorio da nema pojma, ali zna da u internatima, logorima i zatvorima ima homoseksualnosti koja je izazvana prilikama i koja se nakon toga opet izgubi. Dok je Jörg šutke jeo, Christiane je šapnula: – Pitaj Margaretu kako je našla kuću! Ali Ulrich ga je pretekao. – Ti se sigurno još sjećaš svoga prvog slučaja, a ti svoje prve propovijedi – rekao e, klimnuvši glavom Andreasu i Karin – Ilse prvoga nastavnog sata, a Henner prvoga članka. Ja nikad neću zaboraviti svoj prvi most; ni u jedan posao nakon toga nisam uložio toliko vremena i ljubavi niti od njega više naučio za život. Kako je bilo s prvim ubojstvom, Jörg? Jesi li ti od njega... – Prestani, Ulrich, molim te, prestani! – otelo se njegovoj njegovoj ženi. Ulrich je rezignirano podigao ruku i opet je pustio da klone. – Okay, okay. Ako vi mislite... Henner je primijetio da ne zna što bi mislio, a kad je pogledao društvo, na licima drugih je pročitao da ni oni ne znaju. Divio se Ulrichu, koji je bio tako izravan, tako otvoren. Jörgov je život Jörgov život kao što je njihov život njihov – možda Ulrich ima pravo? U svakom slučaju, on je bio u stanju zainteresirano i angažirano razgova‐ rati s Jörgom. Njemu, Henneru, uspjelo je kazati samo beznačajne stvari. Nakon deserta Jörg je ustao. – Nakon toliko godina, ah, što govorim, nakon više od dva desetljeća, nisam imao ovako dug i ispunjen dan. Nemojte mi zamjeriti što ću otići u krevet. Vidimo se ujutro za doručkom – puno vam hvala što ste svi došli, i dobro spavajte! – Krenuo je redom i svakom pružio ruku. Začuđenom Henneru je rekao: – Smatram da je od tebe hrabro što si došao. Kad je izišao iz sobe, Christiane je htjela ustati i otići za njim, ali ju je zaustavio Ulrichov podrugljivi pogled. 25

7

A

ndreas je ustao dok se opraštao s Jörgom i nakon toga ostao stajati. – Mislim da bih trebao... – Molim vas, pa nemojte sad svi otići! – Christiane je skočila mašući rukama kao da njima želi pritisnuti Andreasa na stolicu i druge zadržati na njihovim mjestima. – Deset je sati, prerano je za krevet. Andreas, tako mi je drago što si napokon upoznao stare prijatelje i oni tebe – sigurna sam da si imao težak dan, ali ostani još malo! “Kao da je časnik čiji vojnici hoće dezertirati”, pomislio je Henner. “Čemu strah da ćemo joj pobjeći?” Ingeborg se i dalje ljutila na svog muža. – Ne možeš tako razgovarati s Jörgom! Zar ne vidiš da je dotučen? Nakon dvadeset i više godina izišao je iz zatvora i, umjesto da ga pozoveš k sebi, ti ga hoćeš dokrajčiti. – Pogledala je oko sebe kao da očekuje suglasnost. Karin ih pokuša pomiriti: – Dokrajčiti... ja Ulricha nisam tako shvatila. Ali i ja mislim da Jörga trenutačno treba ostaviti na miru što se tiče prošlosti i ohrabriti ga za budućnost. Christiane, što namjerava? Ulrich nije dopustio Christiani da odgovori. – Ostaviti na miru? Ako je posljednjih godina imao čega napretek, onda je to valjda mir. Na sredini je ili pri kraju pedesetih, kao i svi mi, i njegov je život bio... Kako želite to nazvati? Napadi na banke i ubijanje ljudi, terorizam, revolucija i zatvor – to je bio život koji je sebi izabrao. A ja ga sad ne smijem pitati kakav mu je bio taj život? Zato postoje susreti starih prijatelja – govori se o starim vremenima i priča se što je tko otad napravio. – Ti jednako dobro kao i ja znaš da ovo nije normalan susret starih prijatelja. Ov‐ dje smo kako bismo Jörgu pomogli da se snađe u životu. I da mu pokažemo da ga ži‐ vot i ljudi opet rado prihvaćaju. – Karin, kod tebe to spada u zanimanje. Ja ovdje nisam ni u kakvoj terapijskoj mi‐ 26

siji. Rado ću Jörgu dati posao. Pomoći ću mu i da ga drugdje nađe. To bih učinio za sve stare prijatelje, znači i za Jörga. A to što je ubio četvero ljudi... Ako to nije razlog da se otkaže prijateljstvo, onda sigurno nije ni da ga tetošimo kao nekog osjetljivca. – Terapijskoj misiji? Ja mislim da se jednostavno samo malo bolje sjećam nego ti. Bez nasilja prema ljudima, a ako do njega ipak dođe, nikako ne bacati ništa tvrdo, samo meko, rajčice i jaja, ali u oslobodilačkoj borbi naroda protiv imperijalizma i ko‐ lonijalizma, naravno, dolaze u obzir i puške i bombe, a mi u metropolama imperija‐ lizma i kapitalizma dugujemo solidarnost oslobodilačkoj oslobodilačkoj borbi, a solidarnost znači su‐ djelovanje u borbi... zar si zaboravio da smo svi tako govorili? Nije samo Jörg, nego i vi – i Karin pokaza na društvo – pa i ti. Da, kod tebe je ostalo na riječima – i ne mo‐ raš mi objašnjavati razliku između riječi i metaka. Ali, bi li kod tebe ostalo samo na riječima da si rastao bez majke? Da si imao toliko problema s drugim ljudima koliko ih je imao Jörg? Da ti nije bilo dano da se tako odlučno i valjano dohvatiš sa životom? – Teroristi, naša zabludjela braća i sestre? – Ulrich je zavrtio glavom i razvukao lice u izraz ne samo odbojnosti nego i odvratnosti. – Vjerujete li vi u to? – Pogledom e prelazio po društvu. Ilse je prekinula šutnju: – Ja tada nisam govorila o borbi. Uopće ništa nisam govorila. S djevojkama sam kuhala kavu i pisala matrice i otiskivala letke. Ti to nisi činila, Karin, a ni ti, Christi‐ ane – i zbog toga sam vam se divila i zavidjela vam. A Jörgu i drugima koji su se bori‐ li, kako sam se tek njima divila. Da, borba je bila budalaština. Ali sve je tada bilo bu‐ dalaština. Hladni rat i tajne službe, i trka za naoružanjem, i vrući ratovi u Aziji i Afri‐ ci – kad danas mislim na to, čini mi se to ludim. – Nasmijala se. – Ne bi se moglo reći da je postalo bolje. Napadi i pobune i ratovi otada... jedino što mogu misliti jest da onaj tko to čini mora biti lud. Za Jörga je to prošlost. Zar to nije najvažnije? – Znam, Karin, da si dobro mislila. Ali nije točno da je Jörg rastao bez ljubavi... Christiane je stala i osluhnula. Preko šljunka su se približavali koraci, netko je otvorio kućna vrata, prošao kroz predvorje i otvorio vrata salona. – Vidio sam svjetlo ispod vrata i pomislio... Ja sam Marko. Christiane je ustala, pozdravila ga, predstavila prijateljima i prijatelje njemu, i nestala u kuhinji kako bi za njega ispekla kobasice. Sve je to učinila brzo, suzdržano, poslovno. Prijatelji, pomalo ozlovoljeni jer su nakon predstavljanja znali da se pri‐ došlica zove Marko Hahn, ali ni tko je on ni što ga povezuje s Jörgom, istodobno su bili i zadovoljni što su prekinuti. Ustali su, otvorili vrata i prozor prema vrtu, isprazni‐ li pepeljare, donijeli nove boce vode i vina, postavili nove svijeće. – Hladni je večernji dašak – citirao je Karinin muž, a Margarete je stala na vrata i, nakon što je pogledala u nebo i povijene vrhove drveća, predvidjela nevrijeme. Ilse je stala kraj nje i zagrlila je, a da ni sama nije znala zašto. Margarete se nasmijala toplim 27

smijehom, stavila je ruku oko Ilse i privukla je sebi. Odjednom se Andreas sjeti tko je Marko. – Već ste izazvali dovoljno nevolja. Ako novinama odavde ode ijedna riječ, naprtit ću vam takvu tužbu da se od nje nećete više oporaviti. – Žustro je to rekao i odmah se okrenuo od Marka, koji mu je upravo htio odgovoriti, i obratio se zaprepaštenom Henneru. – Za vas znam da dobro radite svoj posao. Ali, što se tiče dana koje ćete ov‐ dje provesti, i za vas vrijedi to isto: ni riječi za tisak! Ako budete pisali o Jörgovim prvim danima na slobodi i o tome što radi i što govori, sa mnom ćete imati problema, i to ozbiljnih problema! – Imate pravo – rekao je Eberhard Margareti. – Vrijeme se mijenja. Marko je Andreasa uhvatio za ruku. – Mi nećemo dopustiti da ga ti i njegova sestra zatvorite. Nije zbog toga izišao iz zatvora. Nije zbog toga izdržao. Borba se nastavlja i Jörg će zauzeti mjesto koje mu pripada. Dugo smo ga čekali. – Maknite tu ruku! – rekao je Andreas, a kad je to morao ponoviti, viknuo je: – Maknite ruku! – Hoćete li mi pomoći unijeti stvari prije nego što počne kiša? – Karin je opet po‐ kušala uspostaviti mir. Ali premda su obojica krenula sklapati stolice i stolove i unosi‐ ti ih u kuću, ni jedan nije popuštao. Andreas je govorio o pomilovanju i njegovim uvjetima i o ugrožavanju uvjetne kazne, Marko o borbi koja se mora voditi i dobiti i koja je bila Jörgov život. Na koncu je Karin poslala Andreasa u jednom, a Marka u drugom smjeru da u parku potraže ležaljke. Onda su pale prve kapi kiše. Karin je pogledom potražila dvojicu svadljivih pijetlo‐ va, a onda zaključila da će oni i bez nje naći put do kuće i ušla. Rado bi otišla sa svo‐ im mužem u krevet, rado bi položila glavu na njegovu ruku, a ruku na njegova prsa, otvorila prozor i slušala romon kiše. Ali nije mogla pobjeći od svoje misije da izmiru‐ e, pomiruje i iscjeljuje. “Ulrich je bio u pravu kad je rekao ono o mojoj misiji”, mislila e, i mislila je na Christianu koja je još kao dijete preuzela još veću misiju. Imala je samo devet godina kad im je umrla majka i kad je ona, za svog tri godine mlađeg bra‐ ta, voleći ga i kažnjavajući, tješeći ga i usmjeravajući, ohrabrujući i opominjući, pre‐ uzela njenu ulogu. Karin se ljutila zbog svoje opaske o Jörgovu odrastanju bez majke; povrijedila je Christianu. Zamolit će je da joj oprosti i tako je možda uvući u razgovor koji bi joj mogao smanjiti napetost. Tad je čula, tad su svi čuli vrisak...

28

8

U

lrich i njegova žena odmah su znali da je vrisnula njihova kći. Osvrtali su se, tra‐ žeći je – odakle je došao taj vrisak? Pored bespomoćnih roditelja, i ostalima je upalo u oči da već dulje nisu vidjeli njihovu kćer. kćer. – Kad je otišla? – Odakle je došao vrisak? – Iz parka? p arka? – Iz kuće? Onda se začula vika iz predvorja. Ulrich je otvorio vrata, njegova žena i ostali pošli su za njim. Na galeriji je stajala Dorle, naga, i Jörg u bijeloj noćnoj košulji. – Ti, mlakonjo! Jebati znači boriti se... nije li to bilo vaše geslo? Boriti se znači jeba‐ ti? Što mi stalno gledaš u sise ako ništa ne možeš? Ti nisi muško. Ti si sprdačina. Vje‐ rojatno si i kao terorist sprdačina, i zato su te i zatvorili, da ne buljiš ženama stalno u sise. Ti si voajer. Ti si sprdačina od voajera. – U svoj je glas unosila što je više mogla odbojnosti, prezira i gađenja. Ali zvučala je više očajno nego zgađeno, a onda je briznula u plač. – Nisam vam gledao u sise. Ne želim ništa od vas. Ostavite me na miru, molim vas, ostavite me na miru! “Kakva slika!” pomislio je Henner. Predvorje je bilo slabo osvijetljeno svijećama, na zidovima su podrhtavale sjene, Dorlino i Jörgovo lice nije se moglo jasno vidjeti, ali utoliko je vidljivija bila njena nagost i njegova noćna košulja. Nijedno nije više ništa reklo, još su bili okrenuti jedno drugome, ali u obrambenom stavu. Bila je to za‐ gonetna, smiješna, nijema scena na pozornici prema kojoj su svi istegnuli vratove. Christiane se obrecnula na Ulricha. – Skini mu s vrata tu svoju kćer! – Ne pravi se važna! – odbrusio joj je Ulrich, ali je otišao uza stube, skinuo sako i prebacio ga preko ramena svoje kćeri, i poveo je prema vratima na kraju galerije.  Jörg se osvrtao oko oko sebe kao da se se probudio iz sna, gledao gledao je za muškarcem muškarcem u košu‐ lji bez sakoa i za nagom mladom ženom ogrnutom muškim sakoom, kao da ne zna tko su oni, pogledao je dolje, u predvorje i u zbunjena lica gostiju, ništa nije rekao, polako e zavrtio glavom i umornim hodom, koji je Christiane još tog jutra bila uočila, kre‐ 29

nuo prema vratima na drugoj strani galerije. Pozornica je bila prazna. Christiane i Ingeborg su izgledale kao da žele potrčati gore i obići brata i kćer. Ka‐ rin je imala osjećaj da bi time sve postalo još strašnije, pa ih je obje zagrlila i povela natrag za stol. – Svega je pomalo previše večeras. Svima, a pogotovo Jörgu i našoj najmlađoj. Ujutro će sve već bolje izgledati. – Mi još noćas odlazimo. – Pusti je da se naspava. Možda uopće ne želi otputovati? Možda ne želi ostaviti to tako, nego nekako dovesti u red? Ona je jaka djevojka. Marko ju je prije svega smatrao uspaljenom djevojkom i laktom je odgurnuo An‐ dreasa na stranu. – Što se to događa s Jörgom? Zašto je baca iz kreveta? Valjda Valjda ne želi postati musli‐ man ili mučenik... na zemlji borba i molitva, a žene tek na nebu, sve same djevice? – Zavrtio je glavom. – Pa on još nikad... Andreas se bez riječi okrenuo od njega. A kad je krenuo uza stube, u susret mu je došao Jörg. Presvukao se, opet je na sebi imao traperice i košulju. – To nije bila lijepa situacija i ne želim da večer tako završi. – Stajalo ga je velikog napora volje gledati Andreasa; svaki bi mu čas pogled nekamo odlutao, a on ga je stalno prisiljavao da se vrati na Andreasove oči. Zatim je otišao do Hennera i Karini‐ na muža, koji su stajali i razgovarali, i ponovio istu rečenicu. Andreas je išao za njim, a prišao im je i Marko, te je i on čuo tu istu rečenicu, i sad su stajali nasuprot njemu i čekali nastavak. Kad su zaključili da je to bilo sve što je pripremio, on je primijetio da ta jedna rečenica nije bila dovoljna. – Ja sam... Loše sam se ponio, znam. Christiane mi je za prvu noć na slobodi dala sašiti noćnu košulju, jer volim nositi košulje, a više ih se ne može kupiti, i ja sam je odjenuo. Nisam ni slutio da ćete me svi u njoj vidjeti. – Primijetio je da ni to nije dovoljno. – Ja i ona... to je bio nesporazum, puki nespora‐ zum. – Sad je bilo dobro. Žalio je zbog onoga što se dogodilo, priznao je da se loše po‐ p o‐ nio, izjasnio se da je između njih izbio nesporazum – učinio je ono što je bio dužan i neka ga sad ostave na miru! – Popit ću još čašu vina – rekao je.

30

9

U

lrich je sjedio na krevetu svoje kćeri. Ona je do brade bila navukla pokrivač i okrenula od njega glavu. Ulrich nije vidio da plače, samo je čuo. Položio je ruku na pokrivač, osjetio njeno rame i pokušao svojoj ruci dati utješnu, smirujuću težinu. Kad su suze presušile, pričekao je trenutak, a onda rekao: – Ne moraš se osjećati ponižena. On jednostavno nije pravi. Okrenula je njemu lice mokro od suza. – Udario me, ne jako, ali me udario. Zbog toga sam vrisnula. – Ti si mu bila previše. Nije te želio ozlijediti, samo te se htio riješiti. – Ali zašto? Dobro bih mu došla. On je klimnuo glavom. Da, njegova je kći mislila da bi dobro došla Jörgu. Ne bi se reklo da joj je to bio cilj; nije mu pala oko vrata kako bi njemu učinila dobro. Niti zato što se iznenada zaljubila. Htjela je spavati s poznatim teroristom kako bi mogla reći da je spavala s poznatim teroristom. Ali ne bi to htjela da nije sebi rekla kako će time i njemu učiniti dobro, nakon svih onih godina što ih je proveo u zatvoru. Sjetio se kako je on sakupljao poznate ljude. Počeo je s Dutschkeom. Bio je još uče‐ nik, markirao je iz škole, otputovao otputo vao u Berlin i nije odustao dok nije sreo Dutschkea i razmijenio s njim nekoliko riječi o borbi u školama. Drugi su mislili da je krajnji ljevi‐ čar, čar, on to nije opovrgavao, a ponekad je čak i uživao u tome. Ali zapravo je znao da ih e samo želio osobno doživjeti: Dutschkea, Marcusea, Habermasa, Mitscherlicha i na koncu Sartrea. Na to je bio posebno ponosan; opet je jednostavno otputovao, ovaj put ne vlakom nego automobilom, i dva dana čekao ispred Sartreova stana, dok ga treći dan nije uspio osloviti i posjediti p osjediti s njim nekoliko minuta uz espresso u jednom kafiću. Onda je za stol došla jedna žena i on je otišao – još uvijek se ljutio što nije prepoznao Simone de Beauvoir i nekom se šarmantnom opaskom oboma preporučio kao gost za stolom. Njegov je francuski u to doba bio dobar. Što se sve ne krije u genima, čudio se Ulrich. Nikad svojoj kćeri nije pričao o vlasti‐ toj sakupljačkoj strasti, što znači da je ona nije mogla od njega kopirati nego samo 31

naslijediti. Sjetio se kako ju je prije nekoliko godina godina gledao kako u tenisice uvlači nove uzice, svaki put ih križajući tako što je na lijevoj tenisici desnu uzicu vodila preko lije‐ ve i na desnoj tenisici lijevu uzicu preko desne. Na koncu su tenisice izgledale kao da e jedna odraz druge u ogledalu. I on je to radio na isti način i nikad joj to nije poka‐ zao niti je pred njom radio. – Molim te, tata, bi li otvorio prozor? On je ustao, otvorio oba prozorska krila, pustio u sobu svježi, vlažni zrak i šum kiše, i opet sjeo na krevet. Kći ga je pogledala, kao da mu je s lica htjela pročitati odgovor na još nepostavlje‐ no pitanje. Onda se trgnula. – Možemo li rano ujutro krenuti? Prije nego što sretnem koga od njih? – Pusti da vidimo kako će biti ujutro. – Ali, ako ne želim sresti druge, ne moram... dogovoreno? Kad joj je posljednji put odbio neku molbu? Toga se nije mogao sjetiti. Ali se nije mogao sjetiti ni molbe koja je za cilj imala bježanje. Uvijek je htjela nešto imati, halji‐ nu, komad nakita, konja, putovanje, a on je te molbe shvaćao kao izraz gladi za živo‐ tom: ona se životom i svime što je on nudio nije mogla zasititi. Životna glad, životna odvažnost – zar to dvoje ne ide skupa? Zar njegova kći nije uvijek tražila izazove? Rado joj je poklonio konja, jer je već sa sedam godina bila odvažna jahačica, i putova‐ nje s prijateljicom u Ameriku, jer su obje sa šesnaest htjele istražiti zemlju autobusom Greyhounda. – Uvijek sam se divio tvojoj hrabrosti – rekao joj je i nasmijao se. – Ti si razmaže‐ no dijete, znam, ali nisi kukavica. Ona ga više nije čula. Zaspala je. Nije više bilo napućenih usana; lice joj je imalo ljubak, miroljubiv, djetinji izraz. Moj anđeo, pomislio je Ulrich. Moj anđeo s plavim kovrčama, punim usnama i visokim dojkama. Ulrich nikad nije razumio očeve koje su njihove kćeri seksualno privlačile prije puberteta, a ni Humberta Humberta, koji u Lo‐ liti nije volio ženu nego dijete. Ali je razumio očeve i nastavnike koji su bili opčinjeni ženstvenošću svojih kćeri ili učenica. Ma ne, nije ih razumio, nego je bio jedan od njih. Uvijek ga je stajalo snage da svoju kćer, kad bi s njim razgovarala, doista sluša, a ne da gleda njene usne, da ne pilji u njene dojke koje poskakuju dok silazi niza stube. A ljeti – kad su joj bluze i košulje otkrivale korijen dojki, a dojke joj pri hodu ne samo plesale nego im je i koža podrhtavala u blagim valovima – ljeti je to bilo pravo muče‐ nje, slatko i ponosno mučenje, ali ipak mučenje. Zar Jörg nije imao oči? Ili je bio tako zaluđen da je ljepotu mogao vidjeti samo u revolucionarki kod koje je ideološki sve u redu? Ili je u zatvoru postao peder? Ili se toga odviknuo? Jednostavno odviknuo? Ulrich je bio zadovoljan što se između njego‐ 32

ve kćeri i Jörga nije ništa dogodilo. dogodilo. Malo je znao o njenim seksualnim iskustvima. Na‐ dao se da će ona doživjeti ljubav i sreću i da neće biti povrijeđena. Nije mogao pretpostaviti da bi to s Jörgom bio dobar potez. Ali, ma koliko zadovoljan bio zbog toga – Jörg ga je odbijanjem njegove kćeri ipak povrijedio. To To je bilo budalasto, a koli‐ ko je tek budalasto bilo to što je imao želju za osvetom. Bio je svjestan toga, no to nije pomagalo. Osim toga, Jörg i Christiane su oduvijek bili prema njemu arogantni, a on ih je oduvijek zbog toga mrzio. Samo što nikako nije znao što bi činio sa svojom mržnjom. Osluškivao je. Njegova je kći tiho hrkala. Kiša je šuštala u lišću i po šljunku ispred kuće. Pokatkad bi zaklokotala u oluku. Negdje je svirao saksofon; zvučalo je to kao da polagana, tužna melodija dolazi iz velike daljine. Ulrich se umorno odupro o krevet i ustao, zatvorio jedno prozorsko krilo a drugo je ostavio malo otvoreno, na vršcima je prstiju otišao do vrata i oprezno ih otvorio i zatvorio. Sad je jasnije čuo saksofon, zvuk je dolazio odozdo. Poznavao je tu melodiju, ali nije više znao ni kako se zove ni tko je svira. U ono doba su je zviždali kao znak prepoznavanja kad su dolazili jedan po drugoga. U ono doba – što je dulje bio sa starim prijateljima i što se više prisjećao onoga što su on i oni svojedobno htjeli i radili, to mu je prošlost bivala sve stranija. Da čovjeku tako može iskliznuti vlastiti život. Pokušavao je predočiti sebi vlastito djetinjstvo, školu, prvi brak. Sklapao je slike, doživljaje, raspoloženja. Mogao je sebi reći da je nešto tada tako izgledalo, da se to tada dogodilo, da mu je tada tako bilo pri duši. Ali sve je to bilo izvan njega, poput nekakva filma, i on se osjećao prevaren. Onda se naljutio. “Zašto moram rovati po prošlosti? Pa ja to inače ne činim. Ja sam praktičan čovjek. Brinem se za sada i sutra.” Neće otputovati sutra.

33

10

K

ad je saksofon zamro i Cristiane na malom prenosivom računalu pritisnula tipku za isključivanje, većina je krenula na spavanje. – Laku noć. – Lijepo spavajte. – Do ujutro. Ilse je ostala sjediti za stolom iako je primijetila da bi Jörg i Marko više voljeli da nije tu. Marko bi se rado oslobodio i Christiane, ali ona se ni za što na svijetu ne bi maknula, a Jörg ju je zadržavao za stolom, okretao se njoj jednako kao i Marku, jed‐ nako joj dolijevao. Napetost između njih troje bila je tako jaka da je Ilse osjećala uzbudljivo električno pucketanje i jednostavno nije popustila nagonu svoje stidljivosti da se neprimjetno izgubi. U početku je slušala. Onda je postala ravnodušna prema onome što se govori. Rije‐ či što su ih razmjenjivali njih troje činile su joj se potpuno nevažne, jednako nevažne kao što je i materijal od kojeg su načinjene figure kojima igrači ratuju na ploči za igranje. Njih troje nisu riječima vodili borbu, ona se očitovala u njihovim glasovima, crtama lica i gestama. U Christianinoj prodornoj oštrini, u Markovoj dodvorljivoj i za‐ vodljivoj žilavosti. Marko se ponašao kao siguran dobitnik, a Christiane je bivala sve očajnija. Jörg nije govorio manje od ostalo dvoje, ni manje glasno, ali je Ilse sve više shvaćala da se on stvarno ne bori. Ostalo dvoje se bore. Bore se za njegovu dušu. I on je u tome uživao. Nije samo vino odriješilo jezik, zarumenilo lice i kretnjama dalo gipkost. Nije samo topla svjetlost svijeća smekšala njegove bore. Živost mu je dalo to što je bio u središtu pažnje i što je osjećao kako je važan, kako je dragocjen za Christianu i za Marka. To ga je pomlađivalo. Tako je neprestano podbadao njih dvoje da se ne prestanu boriti za njega. – Pa, on je još gotovo dijete – udobrovoljavao je Christianu, koja je Marku predba‐ cila da je pozdravnim govorom za kongres o nasilju gotovo ugrozio pomilovanje, na što se Marko osjetio primoran pokazati se doduše kao mlađi, ali budni revolucionar 34

koji ima puno pravo vrbovati Jörga. – Ti me želiš staviti pod skrbništvo – predbacio je Jörg Christiani, koja nije željela da se on sretne s organizatorima kongresa, na što ga je ona morala uvjeravati kako ga smatra promišljenim i superiornim. Marko nije popuštao. – Ne tražim ja od tebe da se upuštaš u sve i svašta. Ali ti si nama potreban. Mi ne znamo kako se treba boriti protiv sistema. Svađamo se i svađamo, katkad nas nekoliko nekoliko pristupi nekoj akciji, pa onda gori ispred saveznog odvjetništva ili dođe do alarma na kolodvoru, i vlakovi kasne, ali sve su to dječje igrarije. A skupa s islamskim drugovi‐ ma stvarno bismo mogli napraviti veliku stvar. Oni sa svojim sposobnostima, a mi s onim što znamo o ovoj zemlji – zajedno bismo mogli udariti tamo gdje doista boli. Ali onda dođu oni koji kažu: “Pa nećemo valjda s njima, onda jednako tako možemo i s desnima”, a nekoliko njih kaže: “Točno, zašto ne bismo i s desnima?” a uz to idu stare diskusije, koje si ti prošao, o tome da li ići na nasilje protiv ljudi ili protiv stvari, ili sasvim bez nasilja... potreban nam je netko od autoriteta. Drugi su pripadnici RAF-a pokorno molili za oproštaj, plakali, kajali se i ispričavali – a ti nisi. Ti nemaš pojma kakav si autoritet.  Jörg je zavrtio glavom. Ali samo zato što je želio još više slušati o svojoj nepoko‐ lebljivosti u zatvoru i o divljenju mladih, i o svome autoritetu kod njih i o svojoj od‐ govornosti. Da, tvrdio je Marko, iz njegova autoriteta proizlazi odgovornost i on ne smije iznevjeriti mlade. Što je Christiane mogla tome suprotstaviti? Da Jörg treba sebi uzeti vremena. – Nisu još prošla ni dvadeset četiri sata kako si izišao iz zatvora i... – Uzeti si vremena – naruga se Marko – uzeti si vremena? Dvadeset tri godine mo‐ rao je uzimati sebi vremena. Izdržao je dvadeset i tri godine kako bi postao uzor koji sad jest. Ti bi Nelsona Mandelu s Robben Islanda poslala u Allgäu na svjež ljetni zrak, zar ne? Nelsona Mandelu? Ilse je pogledala Jörga – on se pomalo zbunjeno smješkao, ali nije protestirao. Zar je tolika njegova glad za priznanjem? Koliko bi sama bila izglad‐ njela nakon dvadeset tri godine? Bi li se ona mogla oduprijeti Marku? Bio je dobar. Kad bi svojim plavim očima otvorena lica izravno pogledao Jörga, bilo je to kao da mu s puno povjerenja polaže svoj život pred noge. Vjerovao Jörg ili ne u obnovu svoje borbe protiv sistema, u suradnju s Al Qaidom i u svoju ulogu kao uzora – u Markovo e divljenje sigurno vjerovao, kao i u to da Marko u tome nije jedini. – Zar se ne sjećaš koliko si govorio o svojoj čežnji za prirodom? Za šumama i liva‐ dama, kad se zazelene u proljeće i o bojama jeseni, mirisu netom pokošene trave i tru‐ lih listova? I o čežnji za morem – katkad si govorio da ćeš, kad izađeš iz zatvora, sve dotle hodati obalom i gledati valove dok u sebi ne postigneš njihovu skladnost. A 35

katkad si sanjao o velikom vrtu s voćkama ispod kojih bi u proljeće ležao u ležaljci, umotan u pokrivač, zaštićen od hladnoće. Ne daj da ti itko oduzme taj san! S Markom za stolom Jörgu je bilo neugodno zbog spominjanja i nabrajanja njego‐ vih čeznuća i snova. – Tad sam bio očajan, Christiane. Sad jasnije vidim da imam dvostruku odgo‐ vornost, ne samo prema sebi nego i prema onima koji u mene vjeruju. Ali oluja je prestala i ja bih rado još malo prošetao s tobom kroz šumu i po livadi – rekao je i nasmiješio se Christiani. – Hoćemo li? I opet mu je Christiane odmah oprostila. Postala je preosjetljiva. Jörg nije Marku otkrio svoju čežnju za prirodom, koju je s njom dijelio. Ona je ustala još prije njega, a kad je i on ustao, uhvatila ga je za ruku i obisnula se o njega kao ljubavnica. – Treba li nam džepna lampa? – Ne treba, znam sve putove. – Vi ćete sigurno već biti u krevetu kad se mi vratimo. Ispraznite bocu i dobro spa‐ vajte! – Jörg je mahnuo lijevom rukom a desnu položio oko Christianina struka. Otvo‐ rili su oba krila vrata prema vrtu i izišli na terasu, i noć ih proguta. – Pa, onda. – Marko je Ilsi i sebi izlio ostatak vina. – Hoćeš li? – Ponudio joj je ci‐ garetu. – Ne bih, hvala. Marko nije žurio s pripaljivanjem. prip aljivanjem. – Cijelu si me večer gledala kao da se pitaš vjerujem li ja zapravo u ono što govo‐ rim. Ili – jesam li sasvim čitav? Vjeruj mi da jesam i da vjerujem u ono što govorim. No, s druge strane, i ja se pitam da li ti i tebi slični shvaćate što se događa sa svije‐ tom? Vjerojatno misliš da je jedanaesti rujna bio ludi muslimanski scenarij. Ne, bez edanaestog se rujna ne bi dogodilo ništa od dobra što se posljednjih godina dogodilo. Ne bi se iznova poklonila pozornost Palestincima, koji su ipak ključ za mir na Bliskom istoku, ni muslimanima koji ipak čine četvrtinu svjetskog stanovništva, niti bi došlo do nove senzibilnosti za prijetnje svijetu, od ekonomskih do ekoloških, niti bi se shva‐ tilo da izrabljivanje ima svoju cijenu koja stalno raste. Svijetu je katkad jednostavno potreban šok da se osvijesti. Kao i ljudima... moj otac nakon prvog srčanog udara na‐ pokon živi razumno kao što je uvijek trebao živjeti. Drugima su potrebna dva ili tri... tri.. . – Neki umru od srčanog udara. Marko je ugasio dopola popušenu cigaretu, ispio iz čaše vino i ustao. – Ah, Ilse, tako se zoveš? Tko danas umre od srčanog udara, sam si je kriv. Dobro spavanje!

36

11

I

lse je u svojoj sobi neko vrijeme sjedila u mraku, a tek onda upalila svijeću i otvori‐ la bilježnicu. – On je najbolji! – Jörgova joj opaska o Janu nije išla iz glave. Nije li on mislio na nekoga drugog Jana? Ako je mislio na zajedničkog prijatelja, onda već ni izjava da je “bio najbolji” ne bi baš išla uz ono što je govorio na Janovu pogrebu i bila bi dovoljno začudna. A da je “on najbolji”, to nikako nije išlo. Osim ako nije točna pretpostavka da se zajednički prijatelj Jan tada doista nije ubio, nego pobjegao iz svog starog života kako bi započeo nov, i to život terorista, kojim do danas živi. U tom je slučaju Jörgov prezir na pogrebu bio samo gluma, a današnje divljenje istinsko. U tom slučaju Jan doista zaslužuje divljenje jer je terorist koji se nije dao uhvatiti. Ilse se sjećala svog tadašnjeg istraživanja i zamišljala kako ih je Jan sve obmanuo. Mora da je podmitio ili nekako prisilio ljude iz pogrebnog poduzeća. Oni su išli po njega u Francusku i dovezli ga u Njemačku, stavili u lijes i pokopali. Oni su mogli pri‐ baviti i drugi leš, onaj koji je francuska sudska medicina našla na stolu i obducirala. To što joj je prezentirano tijelo u puloveru i trapericama umjesto u odijelu, bila je pogreška – možda je Jan propustio donijeti drugo odijelo? No, još mu je netko morao pomoći: neki liječnik ili liječnica, neka medicinska sestra. Francuska je policija tada dobila anonimnu dojavu. Bilo je šest sati, nakon hladne noći svježe jutro sunčanog proljetnog dana. Jedan se policajac na motociklu odvezao do strme morske obale i na navedenom mjestu našao automobil. Jedan Deux-cheva‐ ux. Jan se, iz mješavine nostalgije i snobizma, odricao Mercedesa, koji su vozile njego‐ ve kolege iz ureda. Motor je potrošio sve gorivo i već neko vrijeme nije radio, stakla su bila nezamagljena i policajac je jasno vidio Jana – naslonjena unatrag na prozor, otvorenih usta i očiju, s rukama u krilu. Policajac je vidio i što se dogodilo; od ispušne cijevi do suvozačeva sjedala i kroz brižljivo zabrtvljen prozor u unutrašnjost automo‐ bila vodila je gumena cijev. Policajac je otvorio vrata, a Jan je kliznuo sa sjedala, pao iz automobila na zemlju. Izgledao je mrtav kao što čovjek može izgledati mrtav, a to e potvrdio i opip: hladna koža, zelenkasta boja, bez daha. Policajac je obavijestio 37

centralu i pozvao bolnička kola, a dok ona nisu stigla, fotografirao je: automobil, gu‐ menu cijev na ispušnoj cijevi, gumenu cijev na prozoru, kamen na papučici gasa, Jana na tlu ispred automobila, Janovo lice odozgo i sprijeda i sa strane. Ilse i Ulla su stalno gledale te fotografije. A kad su bile u Normandiji, od policajca su čule priču. Zvao se Jacques Beaume, imao je troje djece, bio je pun suosjećanja i spreman iscrpno sve ispričati i strpljivo odgovarati na pitanja. Zar nije bilo sumnjivo što je pozivatelj ostao anoniman? Nije, bila je nedjelja, i on nije htio trošiti svoje vri‐ eme kao svjedok. Zašto su nakon prvih bolničkih kola došla i druga? Sve su spasilač‐ ke službe prikopčane na frekvenciju policije i katkad jedna otme drugoj nalog. Jacques Beaume je s Ilsom i Ullom prvo sjedio u policijskoj stanici, a onda u kafiću, sve dok one nisu uspjele sebi sve predočiti. Sad je Ilse predočavala sebi što se događalo prije i poslije toga. Jan se naslonio na automobil i čekao da se spremnik goriva isprazni. Noć je mračna. Oblaci zastiru  mjesec i zvijezde i ne reflektiraju svjetlost – nadaleko i naširoko nijednoga grada. Jan u daljini ra‐  zaznaje svjetlost svjetionika, nimalo svjetliju od svijetle zvijezde, s malom svjetlosnom zrakom koja se   pravilno pojavljuje pojavljuje i nestaje. Svećeničko dijete, kao učenik zainteresiran za teologiju, a kao student za filozofiju, cijeli život oba‐  vezan onome što je pristojno – Janove misli idu od zvjezdanog neba, koje ne vidi, do moralnog zakona  koji ne osjeća, i do koraka koji će učiniti: napustiti ženu i djecu. Pa kao i proteklih tjedana dok je  razmišljao o tome, sad se opet smirivao mišlju da oni nikad neće saznati što je učinio. Da će za njih biti  mrtav. Da se za onim tko je mrtav može samo žaliti. Da onaj tko se sam ubije ne može biti optužen, nego samo sažalijevan. Da onima koje ostavlja za sobom ne nanosi bol izazvanu napuštenošću, nego  otrgnutošću, bol koja nije uzrokovana čovjekom nego smrću, smrću protiv koje se nismo učili buniti  nego je prihvatiti. I on dalje misli na nov život i na moć koju će u njemu imati, moć fantoma čiji identi‐  tet nitko neće znati i čiji trag nikamo ne vodi. Utoliko mogu biti smionija njegova djela. On će se ubilje‐  žiti u povijest, u početku kao anonimus, a kasnije možda ipak svojim pravim identitetom, kad otkrije  tko je sistem bacio na koljena i tko ga je natjerao da bude pravedan. Sumnjivoj tvrtki, čije mu je zastu‐   panje nametnuo njegov ured ured i čiju je dokumentaciju dokumentaciju uništio, jednom je je već ipak izvukao milijunčić. milijunčić. Jan se smrzava i pored toga što automobil koji tiho radi i blago vibrira zagrijava prostor. Zna da će  mu uskoro biti još hladnije. Motor kašlje i gasi se. Ali noć nije tiha. Morski valovi dolaze s glasnim šumom, pljušteći se razbija‐   ju o stijene, gdje vade pijesak i šljunak, i šumeći se vraćaju u more. Katkad krikne galeb. Jan gleda na  sat. Tri je sata, oni svaki trenutak moraju moraju stići. Ili će doći samo jedan?  Onda začuje automobil. Glasnije se čuje dok vozi preko uzvisine, Jan katkad ugleda i svjetla, uklju‐  čena samo na poziciona, onda opet tiše, kad potone u udolinu. Zaustavlja se tamo gdje se s ceste odvaja   poljski put i vodi do strme obale. Jan čuje kako su se zatvorila jedna automobilska vrata. Dolazi samo   jedan. Francuski su drugovi poslali ženu. Ljubazna je, konkretna, kratka. – Znaš li da ćeš, ako budeš imao peh, umrijeti?  – Znam. – Jan neće umrijeti. On to zna. – Oslobodi venu na ruci. Jan skine sako, spusti ga na krov automobila, otkopča dugme na rukavu i zavrne rukav. Ona mu  zahtjevnom gestom pruži džepnu lampu. On stišće zube koji mu cvokoću i svijetli joj. Ona pripremi  injekciju. – Prvo valij – kaže mu. On gleda na drugu stranu dok ga ona bode u venu. Kako još uvijek nije go‐  38

tova, on ipak pogleda. Ona za to ne odvaja osobito mnogo vremena; injekcija je izuzetno velika. Onda   je gotova i na mjesto uboda pritisne mu komad vate koji on treba tako držati. – Sad još cardiogreen. –  O tome prije nije bilo govora. Ali druga injekcija ide brže. Jan zakopča rukav, odjene sako i sjedne u automobil. Ona svjetlom džepne lampe prelazi po zemlji  kako bi se osvjedočila da nijedan tupfer, nijedan djelić pakiranja u kojem je bila injekcija ili komadić  ampule nije pao na tlo. Stoji na otvorenim vratima i objašnjava mu što će se dalje događati. – Za petnaest p etnaest minuta ćeš zaspati. U šest ćeš biti tako hladan i tako ćeš plitko disati da će te policija, ako ne bude sasvim točna, smatrati mrtvim. Zapravo ćeš jedva još disati. Zašto bi policija trebala biti  sasvim točna? Zato što će ona pozvati ambulantna kola – rekla je i nasmijala se. – Cardiogreen je bio  moja ideja. Doista stvara lijepe leševe. – Podigla mu je već otežale očne kapke, posvijetlila mu u oči i   potapšala ga po obrazu. U pola sedam ili u četvrt do sedam naša će ambulantna kola doći po tebe. Bonne chance! – kaže mu, zalupi vratima i odlazi. Odjednom se javi strah. Odjednom se osjeća ono što treba samo izgledati kao smrt, kao stvarna  smrt. Njegov se život završava i ono što dođe nakon njega neće više biti njegov život, nego život nekoga  drugoga. Ako uopće dođe – Jan više nije siguran da neće umrijeti. Smrt ne dopušta da se s njom igra. Ona ne dopušta da se s njom igra. Ona... Pun smrtnog straha Jan izgubi svijest.

Ilse je zatvorila bilježnicu. Rado bi popila još čašu vina, ali se bojala tihe, mračne kuće i nije se usudila otići u kuhinju. Kad je legla u krevet, bojala se zaspati, kao da bi se i ona svojim snom htjela poigrati sa smrću. Ili to doista činimo svaki put kad zaspimo? A što je s oproštajem? Kad za druge želimo biti mrtvi, a ujedno i dalje živjeti? Tada Tada je i ona zaspala.

39

12

I

lse se nije morala bojati tihe i mračne kuće. U kuhinji je, uz svjetlost svijeće, za sto‐ lom sjedila Christiane i ispijala još jednu, posljednju, pa onda još jednu čašu crnog vina, i pitala se kako bi sljedeći dan mogla bolje držati pod kontrolom od prethodnog. Ništa nije išlo onako kako je planirala. Naravno da je Jörg trebao dobiti priznanje ko‐ ega je tako dugo bio lišen, ali to nije trebalo biti priznanje od Marka. Christiane se uvijek držala podalje od onih koji su ga podupirali i, gdje god je mogla, sprečavala je njihov kontakt s Jörgom. Jörgu je prije svega bilo potrebno priznanje od njegovih sta‐ rih prijatelja, zatim od predavanja koja bi držao, od intervjua, nastupa u televizijskim emisijama, i na koncu tako što bi neka ugledna izdavačka kuća objavila njegovu auto‐ biografiju. On je imao što reći, ona je to znala, a znala je i da publika voli ljude koji su prošli kroz pakao, razmišljali o tome i nešto od toga naučili. Ako se upusti s Markom, prokockat će svoju životnu šansu. I zašto ga ne zanima Margarete, koja bi svojom ve‐ selošću i toplinom bila upravo ono što mu je potrebno? Otkad ju je prije devet godina upoznala, znala je da je ona bila prava za Jörga. Margarete je tijekom godina također mnogo slušala o Jörgu te čak pokazala i želju da ga posjeti u zatvoru. Pa ipak je Christiane nikad nije povela k zatvorenom Jörgu, htjela ju je sačuvati za slobodnoga örga. Sad je Jörg bio slobodan i sad je zapravo moglo krenuti. Ali ništa nije kretalo. I ta noćna košulja – trebala je Jörgu donijeti zadovoljstvo, a učinila ga je smiješnim. Zbog toga mora da je mrzi. Kako smo bespomoćni za besanih noći! Izručeni glupim mislima koje bi naša bud‐ na pamet odmah dokrajčila, beznadnosti protiv koje se danju borilo sitnim uspjesima s pranjem rublja, parkiranjem automobila ili tješenjem prijatelja, tuzi kojoj prkosimo iscrpljujući se tenisom, rekordima u trčanju ili dizanju utega. U besanim noćima uključujemo televizor ili se laćamo neke knjige ne da bismo tako lakše zaspali nego da bi nam se nad slikama ili stranicama samo sklopile oči i mi opet postali žrtva glupih misli, beznađa i tuge. Christiane nije imala čak ni televizor ni knjigu. Imala je crno vino, a ono joj nije pomagalo. Kako da sljedeći dan bolje drži pod kontrolom? Pojma nije imala. Ali morala je to postići. Ako Jörga ne uspije bolje provesti kroz sljedeći dan, kako 40

se može nadati da će ga uvesti u novi, bolji život? Njega, koji nikad nije bio u životu, u pravom životu s poslom i kolegama, sa stalnim mjestom boravka, nego stalno u pokretu, uvijek želeći biti negdje drugdje, negdje drugdje raditi nešto drugo od onoga što upravo radi ondje gdje jest. Morala ga je naučiti živjeti. Nije ga smjela ohrabrivati u njegovim pustolovnim maštanjima, što je činila dok je bio dječak. Bila je ponosna na to kako se vješto njen mali brat uživljava u druga vre‐ mena i druge svjetove, i s kojom živošću o njima priča. Diralo ju je koliko su plemeni‐ ta bila djela koja je izvodio u svojoj mašti, kako je sa Staufovim sokolom spašavao Marienburg, s Lawrenceom od Arabije oslobađao Arape, s Rosom Parks se borio pro‐ tiv rasizma. Nije li to pokazivalo da je dobar dječak? Onda se njegova mašta okrenula sadašnjosti i budućnosti, a od onog se “Ah, da sam” pretvorila u “Ah, pa mogao bih”, i “Morao bih”. Čak mu je i u tome davala za pravo. U tome što nije prihvaćao pokvare‐ nost svijeta, što se htio boriti za pravednost, suprotstaviti se ugnjetačima i izrabljiva‐ čima i pomoći poniženima i uvrijeđenima – kako mu je mogla u tome ne dati za pra‐ vo? Ali to nije smjela činiti. Pogotovo mu nije smjela dopustiti da primijeti koliko je čeznula za tim da ga vidi kao junaka velikih djela. Znala je da majke mogu sinove upropastiti vlastitim očekivanjima. Ali ona nije bila Jörgova majka, pogotovo ne jedna od onih koje nemaju vlastiti život niti od njega mogu što očekivati, nego to očekuju od sinova života. A Jörga je voljela bez obzira na to činio li on velika djela ili ne. Ne, nije mogla nauditi Jörgu svojim očekivanjima. Ili ipak jest? Ɓŏďęŋ Ili je možda imala previše vlastitog života? Možda je trebala napustiti studij medi‐ cine jer ju je stajao previše snage upravo onda kad je Jörg bio u pubertetu? Kasnije, kad su ga prilike odvukle sa studija, ona je radila na svojoj specijalizaciji i opet je za njega imala malo vremena. Dugo nije primijetila što se sprema. Kad je primijetila, bilo je kasno. Zavrtjela je glavom. Dosta s prošlošću! Kako ću osigurati Jörgu budućnost? Najbo‐ lja ponuda koju je imao bilo je volontiranje u jednoj nakladničkoj kući. Dobro plaće‐ no volontiranje – već to joj se nije sviđalo. Volontera jedva da je bilo, i volonteri su radili za malo novca. Urednik je samo htio zadovoljiti vlastite romantične predodžbe o revoluciji i terorizmu, okititi se Jörgom, i za to nešto i platiti, ali Jörgov ga rad nije uistinu zanimao. Ima li Henner u svojim novinama neki posao za Jörga? Karin u crkvi? Ulrich u svojim laboratorijima? Ulrich će vjerojatno naći neko mjesto za Jörga. Ali Jörg neće obući bijelu kutu i izlijevati krune. Neće ni morati ako u svom prvom nastupu u nekom talk-showu odigra pravu kartu. Potreban mu je instruktor. No, da li bi on dopustio da mu ovaj nešto kaže. Strahovala je od sljedećih tjedana. Što će on raditi dok ona bude na poslu? Neće se usuditi ići među ljude i na ulicu, nego će ostati kod kuće? Ili će, željan svijeta i života, 41

činiti ludost za ludošću? Angažirala je susjedova sina da uputi Jörga u rad s računa‐ lom i upotrebu interneta. Stavila je u gostinsku – ili sad Jörgovu – sobu rukopise i knjige nad kojima je prije trideset godina sjedio spremajući magistarski rad. U zatvo‐ ru nije htio dalje na tome raditi. Možda će htjeti na slobodi? Ipak, nije u to vjerovala. U svom ga je strahu vidjela kako se u jednoj od onih sjajnih sintetičkih trenirki besciljno i obeshrabreno vuče ulicama onih četvrti po kojima njihovi nezaposleni sta‐ novnici tumaraju praćeni psima, sa cigaretom i limenkom piva u ruci. Znala je da treba leći u krevet. Kako će se sa sljedećim danom bolje nositi ako bude umorna i mamurna? Ustala je i osvrnula se oko sebe. Pored sudopera se nagomilalo prljavo posuđe, na štednjaku su stajale zagorjele tave i lonci. Christiane je uzdahnula, užasnuta veličinom posla koji treba obaviti, i s olakšanjem što se taj drukčije može svladati nego onaj s Jörgom. Upalila je još svijeća, pristavila vodu da se grije, trećinu sudopera napunila hladnom vodom, dodala joj sredstvo za pranje, sastrugala s tanjura ostatke kobasica i salate, i jedan po jedan spuštala u sudoper. Kad je voda uzavrela, izlila ju je u sudoper i pristavila novu da se grije. Čaše, tanjuri, zdjele, pribor za jelo, zatim lonci i tave – lako joj je to išlo za rukom, glava joj se malo razbistrila i srce smi‐ rilo. Onda je osjetila da je netko promatra i podigla je pogled. Na vratima je naslonjen stajao Henner, Henner, u majici preko traperica i s rukama u stražnjim džepovima.

42

13

O

tkad me već gledaš? – Opet se nagnula nad tavu koja se nije dala očistiti. – Unatrag dva lonca. Klimnula je glavom i nastavila prati. On je i dalje stajao i dalje je gledao. Ona se pitala kakva je izgledala pod njegovim pogledom. Je li u njoj opet prepoznavao ženu koja mu se nekad sviđala? I kako ju je opet prepoznao, da li s divljenjem, sa sažalje‐ njem ili sa zaprepaštenjem? – Kako dok radiš guraš kosu iza uha odmaknutim malim prstom... to si i onda upravo tako činila. I kako se okrećeš u kuku, dok drugi načine mali korak na lijevu ili desnu stranu. I kako nešto pitaš, kratko i ozbiljno, i bez imalo koketiranja. – “I tako da me odmah obuzme grizodušje. Ne”, mislio je Henner, “nisi se promijenila. A nije se promijenilo ni to kako na tebe reagiram.” Henner je vidio sijede vlasi u Christianinoj smeđoj kosi, vidio je kolobare ispod očiju, duboke bore iznad korijena nosa i od nosnica prema kutovima usana. Vidio je staračke pjege na njenim rukama, pa i da su one na licu manje uočljive. Vidio je da Christiane ništa ne čini za svoju figuru, da se ne bavi sportom, da ne radi gimnastiku ni jogu. Vidio je sve to i nije mu ništa smetalo. A što je bila nekoliko nekoliko godina starija od njega, to ga je tada uzbuđivalo. To što ga je tada uzbuđivalo, sad ju je činilo nekoliko godina mlađom. – Što se onda zapravo dogodilo? Ona nije prekinula svoj posao i nije podigla pogled. – O čemu to govoriš? Henner nije mogao vjerovati da je to trebalo biti ozbiljno pitanje i nije joj odgovo‐ rio. Ali ona je nakon nekog vremena, i dalje ne prekidajući posao i ne gledajući ga, još ednom upitala: – Što želiš znati? On je uzdahnuo, odvojio se od vrata, sagnuo se nad sanduk s mineralnom vodom, uzeo jednu bocu i pošao. 43

– Laku noć, Christiane. Ona je završila pranje posuđa, oprala štednjak, obrisala stol, pustila vodu da oteče. Zatim je sve obrisala, iako se i samo od sebe moglo osušiti. Onda je postavila stol za doručak. Tad je sjela i nalila još čašu. Ni sve to pranje, brisanje i pripremanje za sutrašnji dan nije joj mnogo pomoglo. Mora porazgovarati p orazgovarati s Hennerom. On je kao no‐ vinar i previše moćan i za Jörgovu budućnost, i previše važan da bi ga smjela tek tako otjerati. Mora odgovoriti na njegova pitanja. Ali što mu treba reći? Istinu? Pogasila je svijeće, prošla kroz predvorje, popela se uza stube i otišla kroz hodnik do Hennerove sobe. Ispod vrata se vidjela svjetlost. Nije pokucala. Tiho je otvorila vrata i ušla. Henner je ležao u krevetu glavom i jastukom naslonjen na zid i čitao pri svjetlosti svijeće. Podigao je pogled mirno i pripravno. Da, voljela je onda njegov mir i spremnost da se prepusti njenim željama, mislima, raspoloženjima. Ta je spremnost imala u sebi nečeg lakomislenog, bila je otvorena za sve i svakoga. Ili je ona samo strahovala od toga? I opet je naišla na nju, vidjela je to na njegovu licu, u njegovim pažljivim očima, velikim ustima s tankim usnama, u odlučnoj bradi. – Kvariš oči. On spusti knjigu. – Ne, to je jedna od onih pogrešnih stvari kojima su nas učili kao djecu, kao i ono s uljem za opekline i ugljenom za proljev. – Što to čitaš? – Neki roman. O novinarki i novinaru, njihovu rivalstvu, njihovoj ljubavi i razdva‐ anju. – Odložio je knjigu na stolicu kraj kreveta na kojoj je stajala svijeća i nasmijao se. – Autorica i ja smo nekad bili zajedno, a ja želim znati, prije nego što me netko pita, je li pisala o meni. – Je li? – Jest, ali zasad nitko osim mene ne bi to primijetio. Christiane je oklijevala prije nego što ga je upitala: – Smijem li sjesti udno kreveta? Tad se mogu nasloniti na zid. Henner je klimnuo glavom i privukao noge. – Izvoli. – Onda ju je gledao bez riječi i pozorno. – Nisam to tek onako rekla. Doista ne znam što želiš znati. On ju je gledao s nevjericom. – Christiane! Ali ona ga je ozbiljno pogledala. – Tada se mnogo toga dogodilo. 44

Nije mogao vjerovati onome što je rekla. Zar je ona toliko drukčije od njega do‐ živjela ondašnje ljeto? Zar to za nju uopće nije bilo ljeto njihove ljubavi, kao što je bilo za njega? Otkad su se on i Jörg sprijateljili, on je sanjao o njoj, i nije nalazio bolje riječi za ono što je osjećao prema lijepoj, krutoj i starijoj sestri. Uvijek je prema njemu bila lju‐ bazna, ali on je osjećao da na nj nije gledala kao na osobu, nego samo kao na prijate‐ lja svoga mlađeg brata, nekad dobrog, nekad lošeg prijatelja. I tako je bilo sve do ljeta. Dok ga odjednom nije ozbiljno shvatila. Nije znao zašto i kako se to dogodilo; auto‐ mobilom ju je trebao odvesti kući, petnaestominutna se vožnja zbog puknute gume pretvorila u zajedno provedene pola noći, a nakon toga je sve bilo drukčije. Skupa su išli slušati Marcusea i Dutschkea, Deep Purple i Josea Feliciana, mazili se u kinu i na bazenu, pravili planove za dva tjedna u Barceloni. Bilo je to kratko ljeto anarhije. Onda su spavali skupa, a usred toga ona se otrgnula od njega, ustala, dohvatila svoju odjeću i istrčala iz sobe. Tjednima je pokušavao naći se s njom i porazgovarati u četiri oka. Ali ona je za njega bila nedostupna. Da, mnogo se toga dogodilo onoga ljeta. Ali samo je jedna stvar za koju bi je on i nakon više od trideset godina mogao pitati. Zar to nije sama vidjela? Pa, dobro. – Zašto si, dok smo se ljubili, iznenada skočila i odjurila? Christiane je zatvorila oči. Kako bi mu rado servirala neku laž. Čak i takvu koja bi na nju bacila loše svjetlo. Pa i takvu koja bi joj bila vrlo neugodna. Ali nijedne se nije mogla sjetiti. Morala je, dakle, reći istinu, iako je znala da je on neće razumjeti. – Bilo je to kod nas kod kuće, sjećaš li se? U mojoj sobi, u mom krevetu. Mislila sam da je Jörg odsutan preko vikenda, ali on je u nedjelju došao kući i odjednom se našao na vratima – ti ga nisi vidio, ali ja sam ga vidjela, i vidjela sam mu lice kad je shvatio i načinio korak natrag, i opet zatvorio vrata. Henner je pričekao trenutak. – I? – I? Znala sam da nećeš razumjeti. Ne mogu ti pomoći ni time što ću reći da smo örg i ja... On me je neko vrijeme rado provocirao glupom rečenicom: “A sad, draga moja sestrice, kako bi bilo s malim incestom”, incestom”, ali tu nikad ničeg nije bilo. Pa ipak ip ak sam ga prevarila kad sam s tobom... – Christiane je otvorila oči i ispitivački pogledala Hennera. – Ne razumiješ, zar ne? Da je za mene postojao samo on, kao što za majku postoji samo sin... dobro, za majku postoji i muž, ali ne tako kao sin, muž je od jučer, sin od danas... a da je za mene postojao samo on, to je njega držalo u svijetu, a kad sam ga s tobom prevarila, ispao je iz njega, i ja sam otrčala, ali ga više nisam uhvatila, bilo je prekasno, nisam više mogla popraviti ono što sam napravila. Henner ju je gledao, na njenu je licu vidio tugu zbog toga što je nije razumio, vidio e nadu da bi je ipak možda još mogao razumjeti. Vidio je iscrpljenost uzaludnosti: 45

ona je za svog brata učinila žrtve i žrtve i ništa nije postigla, ništa nije spriječila niti što potpomogla. Vidio je svojeglavost s kojom je mislila da ga može uhvatiti, još i da‐ nas, i s kojom je jurila i jurila kako bi mu u pravom trenutku mogla pomoći, – Jesi li zbog njega... Pa bila si u vezama s muškarcima, ili? Jesi li se udavala? Jesi li razvedena? Ona je zavrtjela glavom. – Uvijek sam privlačila mlađe kolege, u bolnici, na kongresima, ali su oni nakon nekog vremena primjećivali da im ne mogu pružiti ono što traže, niti ja to želim. Onda sam ih ponekad morala otjerati, jer su bili preslabi da sami odu, znaš, mladi koje privlačim često su meki i slabi, i ponekad bi ih jednostavno nešto odvuklo. Neke sam od njih godinama kasnije susretala s njihovim mladim ženama, zgrabila ih je neka medicinska sestra ili laborantica, i pomalo su bili zbunjeni i pokazivali mi slike svoje djece. – U Christianinu je osmijehu bilo isprike. – Ne smiješ misliti da mi tada nije bilo lijepo s tobom i da mi nisi bio drag. Ali to nije bilo najvažnije. Nikad nije bilo najvažnije. Nije postojao drugi kojeg sam voljela više od tebe. Osim Jörga, pomislio je Henner. Henner. Ono što mu je rekla za utjehu samo ga je rastužilo. Da je barem nekog drugog uistinu voljela! Ali ništa nije rekao, samo je klimnuo gla‐ vom. Ona se prignula prema njemu, poljubila ga u usta i ustala. – Dobro spavanje! – Zašto je Jörg rekao da je hrabro od mene što sam došao? – To ti je rekao? – Da. Stajala je kraj kreveta i zamišljeno ga gledala. – Ne znam. Možda je svima to rekao. Možda je jednostavno htio reći nešto lju‐ bazno. Ne razmišljaj o tome!

46

14

A

li ona je morala razmišljati. Bila je sigurna da Jörg to nije svima rekao niti da je lijepo mislio. U njegovim se riječima krio izazov, prijetnja. Kao da sutrašnji dan već ionako nije dovoljno delikatan! U hodniku se nasloni na zid. Stojećki je mogla zaspati, toliko je bila umorna. Razgovor s Hennerom stajao ju je više napora nego što je očekivala. Zar čovjeka može stajati toliko snage samo to što ga drugi nisu razumjeli! Ali ona nije imala izbora, mo‐ rala je reći ono što je rekla. A sad mora razgovarati s Jörgom. Iz njegove sobe nije prodirala svjetlost, ali on nije spavao. Čim je odškrinula vrata, s nepovjerenjem i odbojnošću u glasu odmah je upitao: – Tko je? Ona se ušuljala u sobu. – Ja sam. – Što je bilo? – Žigice koje je pipajući tražio pale su sa stolice na pod i on ih je, tiho psujući, nastavio tražiti po podu. – Nije mi potrebno svjetlo. Samo bih htjela znati što si mislio kad si Henneru rekao da je od njega hrabro što je došao. – Za to je meni potrebno svjetlo. – Našao je žigice, upalio svijeću i sjeo na rub kre‐ veta. – Smatram hrabrim to što me je prvo otpremio u zatvor, a onda sa mnom slavi moj izlazak iz njega! – On te... – Da, on me je tada poslao u zatvor. zatvor. Uz Dagmar i Wolfa, samo je on znao za majči‐ nu kolibu u Odenwaldu, a njih dvoje, Dagmar i Wolf, uhvaćeni su dugo nakon mene. Kad sam otišao po novac i oružje, panduri su me ondje već čekali. – Ne možeš ti znati s kim su Dagmar i Wolf razgovarali. On je zakolutao očima i rekao s usiljenom strpljivošću s kakvom odrasli reagiraju na besmislene dječje prigovore. 47

– Znam da ni s kim nisu razgovarali, okay? – I što namjeravaš? – Ništa. Samo ću pitati Hennera kako se on tada osjećao. Svi žele od mene čuti kako sam se ja osjećao pri ovome i pri onome... sad i ja to želim znati. – Samo te Ulrich pitao, nitko drugi. Henner jedva da je progovorio. progovorio. – Pa onda ću mu dati priliku: neka odgovori na moje pitanje. – Jörg je neprija‐ teljski pogledao sestru. – I nemoj me stalno ušutkivati. S Ulrichom si me htjela ušutkati, i s Markom, i s Hennerom me opet želiš ušutkati. Izlažem se glupim pitanji‐ ma drugih jer razumijem zbog čega su radoznali, ali onda se i oni moraju izložiti mo‐ im glupim pitanjima. Ništa ja ne činim Henneru. Ništa mu ne predbacujem. Bio je rat, on je odlučio kojoj će se strani prikloniti, i tako se ponašao. On mi je draži od onih drugih dobrih ljudi koji sve razumiju i ne žele prljati ruke. Korisni idioti, ali idi‐ oti! Ne, ne želim se svađati s njim, samo želim znati kako se osjećao. – Ali bit će svađe. On se superiorno nasmiješio. – Neće, što se mene tiče, Tia, neće, što se mene tiče. – Ustao je, malo zadigao noć‐ nu košulju i načinio ironičan naklon. – Neka vaše kraljevsko visočanstvo bude bez brige! Vaš vas sluga neće osramotiti. Osobito ne sada, kad nosi vaš plašt. Ti si srce – rekao je i zagrlio je. Ona je položila glavu na njegove grudi. – Nemoj se igrati s Hennerom. On je utjecajan, ima dobru volju, i može ti pomoći. Koga još zanima što je bilo prije trideset godina? Moraš živjeti u budućnosti, a ne u prošlosti. – Nazvao ju je Tiom, a ona je njega htjela nazvati Böckchenom, onako kako ga je nekad zvala i kako mu je majka još tepala. Ali je osjetila da se on odvojio od nje dok je govorila.  Još je oko oko nje držao ruke, ruke, ali je srdačnosti srdačnosti nestalo. Onda Onda ju je potapšao po leđima. leđima. – Ne ušutkuj me, Christiane! Nitko mi nije potreban, ni Henner, ni Karin, ni Ulrich. S vrlo malo toga mogu izići na kraj – bar sam to naučio u zatvoru. Dobro, sa‐ njam o odmoru koji si sa socijalnom pomoći ne mogu priuštiti. Što misliš, hoćeš li me ti jednom povesti sa sobom? Odgurnuo ju je od sebe da joj može pogledati u lice. Ona je plakala.

48

15

K

ad su svi pozaspali, Margarete se probudila. Čim je Jörg onako rano otišao, i ona  je napustila društvo i otišla u vrtnu kuću, u kojoj je sama živjela, i legla u krevet. Sad su je probudili bolovi u lijevom kuku, uspomena na nesreću od prije više godina. Svaku noć je bude. Okrenula se na stranu, spustila noge na pod i sjela. U sjedećem ju je položaju kuk bolio jednako kao i u ležećem, ali bol se nije više širio kroz lijevu stranu i lijevu nogu. Znala je da bi morala vježbati, istegnuti malo kuk, bočnu stranu i nogu. Mora uzeti tablete na koje je zaboravila prije spavanja. Umjesto toga je gledala kroz prozor. Kiša je prestala, nebo je bilo vedro, mjesečina e obasjavala park. Obasjavala je i njena stopala. Sasvim bijela padala je po tamnim daskama. Shvatila je to kao poziv da ustane, siđe niza stube i iziđe pred vrata. Svaki oj je korak teško padao. Nije to bio samo kuk. Otkad ju je jedan liječnik liječio korti‐ zonom, udebljala se. A mršavljenje je zahtijevalo više discipline nego što je ona imala i htjela imati. Kuća i obližnje selo ležali su u tami. Samo su s neba sjali mjesec i zvijezde, zvi‐ ežđa su bila impresivno jasna i svijetla, Mliječna staza raskošno sjajna a mjesec zado‐ voljan svojom superiornošću. Margarete se sjetila godišnjih odmora na jugu kad je prvi put, budući da je odrasla ispod noću osvijetljena gradskog neba, vidjela zvjezda‐ no nebo u njegovoj punoj raskoši. Nije potrebna daljina, pomislila p omislila je, sve je ovdje. Krenula je polaganim, opreznim koracima. Nije se bojala krhotina stakla niti čava‐ la, sama je uklonila oko kuće krš i smeće i putove održavala čiste. No, nije bila na‐ viknuta hodati bosa i to ju je činilo nesigurnom – što će noge sljedeće osjetiti? A onda e postala radoznala. Hoće li sad doći glatka zemlja, čvrsta kao kamen, ali blago giblji‐ va? Ili šljunak, nepodatan, bockav, draškav? Ili neka suha grana koja se pucketajući slama? Margaretin omiljeni put kroz park obrastao je travom i već se radovala mekim vlatima pod nogama. Išla je pokraj kuće. Kad su Christiane i ona prije dvije godine otkrile ovo imanje, ona je za sebe odmah odabrala vrtnu kuću. Ne stoga što je bila suha a velika kuća 49

vlažna i pljesniva – to tada nije znala. Za nju je kuća bila previše priče, previše pre‐ živjelog i potrošenog života. Kasnije su joj vlaga i plijesan samo potvrdile da je bila natopljena i upropaštena prevelikim ljudskim isparenjima. Sad je Margarete mislila da osjeća i isparenja gostiju, kao da ih kuća izlučuje. i zlučuje. Njihove dobre namjere, njihov osje‐ ćaj dužnosti, njihovo istodobno upuštanje i povlačenje, laži koje su jedni drugima i sami sebi servirali, njihovu smetenost, njihovu bespomoćnost. Margarete ni na jedno‐ ga od gostiju nije gledala s visine, tijekom godina doživjela je cijeli spektar Christiani‐ nih reakcija na Jörgovu blizinu, a Christiane je bila njena prijateljica. “Možda i ni‐ sam”, rekla je sebi, “pravedna prema gostima? Možda u njima vidim ono što se još uopće ne može vidjeti?” Ali onda će se sutra pokazati. Kad su se Margarete i Christiane upoznale, od Jörgova je procesa već bilo prošlo nekoliko godina. U početku joj Christiane nije objašnjavala kamo svaka dva tjedna odlazi na cijeli dan; morala je nešto nabaviti, nešto obaviti, pobrinuti se za nešto. Bili su to mjeseci za kojih su obje žene mislile da bi mogle biti nešto više od dobrih prija‐ teljica, i kad je Christiane ujutro u pet ustajala i odlazila, Margarete je ustrašena i tužna ostajala sama u krevetu. Poslije, kad su obje znale da je njihova ljubav bila za‐ bluda, a ipak su ostale u zajedničkom stanu, Christiane je otvoreno ispričala priču o örgu i sebi. – Znam, on mi je brat, nije mi ljubavnik, ali tad sam mislila da s tobom mogu biti otvorena tek kad s njim raščistim. Ali nisam to uspjela. Nisam mu rekla da smo nas dvije zajedno, a tebi nisam rekla da on postoji. Glupo, zar ne? – zbunjeno se osmjehnula Christiane. Jednako se zbunjena vraćala iz posjeta Jörgu, zbunjena jer mu se opet nije uspjela ispovjediti o svome životu vani, kao što vani nije uspijevala priznati da se njeni osjećaji i misli vrte oko njega. Drugi put se vraćala napeta jer je örga doživjela samo kao obvezu, a bila je sita laganja, a ono je bilo neizbježno jer je njenim različitim životima, utemeljenim na različitim istinama, laž bila potrebna kao premošćenje. Onda ju je opet mučila bespomoćnost koju je osjećala u odnosu na örga, na zatvor, državu i svoju vlastitu situaciju, iako se koprcala poput hrčka u žiča‐ nom kotaču. Ne, Margarete ni na jednog od gostiju nije gledala svisoka zato što je osjećao nelagodu zbog bliskosti s Jörgom. Ali radovala se nedjelji kad će kuća opet biti prazna i ona sama. Trava je pod Margaretinim stopalima bila još ugodnija nego što je pretpostavljala. Vlati su bile glatke, klizave, gipke i mamile su čovjeka da po njima klizi korakom. Kad e Margarete pretjerala s tim, izgubila je ravnotežu i pala na leđa tako da je na trenu‐ tak ostala bez daha. Ležala je na zemlji, lijeva ju je strana boljela, a ona se smijala. Smijala se neobuzdanosti vlastitih koraka i oholosti koja prethodi padu. Nije li ipak svisoka gledala na goste? Voljela je biti sama i često je bila sama. Kad bi bila s ljudi‐ ma, oni su joj često bili potpuno strani, neshvatljivi u onome što čine, neugodni u svo‐ oj sigurnosti. Nije li ono što je Margarete doživljavala kao distancu nepoznatosti 50

zapravo bila distanca oholosti? Njen je pogled išao među grane i u nebo, vidjela je kako na vjetru podrhtava lišće i gledala jednu zvijezdu kako putuje nebom, dok nije shvatila da je to avion. Zatim je čula vrane, sasvim blizu i sasvim glasno. Jesu li otkri‐ le neprijatelja i htjele ga protjerati, ili su se svađale? Zar se vrane bude noću i svađa‐ u? Ako dulje budu graktale, probudit će cijelu kuću. Margarete je ustala i nastavila ići. Išla je prema klupi na kojoj je prije sjedila Ilse i pisala i sjela na nju. Ona ju je tu postavila. Dugo je sanjala o kući na jezeru ili rijeci. Sad su klupa i potok ispunili san o životu kraj vode i Margarete je bila zadovoljna. Je‐ zero ili rijeku ne bi imala za sebe, potok ima. Katkad se ljuti zbog toga kako se rado povlači. Kako je zaokružen, kako lak, kako vedar bio život nasamo! Prije bijega, za koji se dvije godine prije ujedinjenja iznenada ukazala mogućnost, bila je drukčija, društvenija, otvorenija i spremnija za kontakte. Ali na Zapadu se nije osjećala kod kuće, a kad je opet mogla otići na Istok, i on joj je postao stran. Njen posao slobodne prevoditeljice svakih ju je nekoliko tjedana dovo‐ dio u kontakt s njenim lektorom, i kad nešto ne bi našla na internetu, morala je tražiti u gradskoj knjižnici, također svakih nekoliko tjedana, i ponekad bi stupila u razgovor s nekim drugim korisnikom, katkad čak i uz kavu. Postojao je zajednički stan s Christianom. Ali, otkad je uz njega postojala i zajednička kuća na selu, Margarete je često tjednima živjela sama u vrtnoj kući.  Je li zbog toga što se povukla postala nesposobna nesposobna suosjećati s drugima? Pokušavala Pokušavala e pratiti Christianu u njenoj brizi za Jörga, a namjeravala se i s ljubavlju odnositi pre‐ ma njemu i pomoći mu. Ali, iako je nakon priča koje je noćima slušala razumjela od‐ nos svoje prijateljice prema njezinu bratu – ipak ga je smatrala bolesnim i razumjela samo onako kako se razumije neka bolest. I Jörga je smatrala bolesnim. Zar može biti zdrav onaj tko ubija ljude, ne iz strasti i očaja nego bistre glave i hladne krvi? Zar onaj tko je zdrav nema što drugo i bolje raditi? Margarete je i s obzirom na razgovore što su ih vodili Christiane i njeni prijatelji o RAF-u, o njemačkoj jeseni i pomilovanju terorista, neprestano imala osjećaj da je riječ o bolesnoj temi koja govori o bolesti što e u ono doba spopala teroriste, a sad napada i one koji o njoj pričaju. Kako se može zdravog uma raspravljati o tome hoće li svijet ubijanjem postati bolji? Hoće li društvo, pokazujući milost prema ubojicama, postati bolje društvo? Sve je to bilo pre‐ veliko ukazivanje časti jednoj ružnoj, odurnoj bolesti. Ne, Margarete je mogla suosje‐ ćati samo onoliko koliko se suosjeća s bolesnicima. Je li to bilo premalo? Bila je jutarnja svježina, Margarete je podigla noge na klupu, povukla spavaćicu preko stopala i rukama zagrlila koljena. Uskoro će svanuti. Kod prvog će bjelasanja sunčeva svjetla ustati, vratiti se, još jedanput leći i još jedanput zaspati. Ne, suosjeća‐ nje s Christianom i Jörgom, pa i s gostima, nije bilo nedovoljno. To To nije bila milostinja mi lostinja koja se daje tako da se istovremeno pokušava umaknuti. Radovala se što će opet biti sama, ali dok su drugi bili tu, bila je spremna učiniti onoliko koliko može kako bo‐ 51

lesnici ne bi bili još bolesniji. Raščistivši sama sa sobom, klimnula je glavom, a glava oj je klonula na koljena. Kad su je hladnoća i bolovi probudili, na istoku je nebo bilo svijetlo.

52

Subota

53

1

S

unce je jasnom svjetlošću prvo okupalo krošnju hrasta ispred kuće. Sad će se jače oglasiti ptice koje u njoj borave i čavrljaju otkad je počelo svitati. Kosovi pjevaju tako snažno i ustrajno da se onaj tko spava u ugaonoj sobi mora probuditi i teško da više može zaspati. Sunčeva svjetlost ide niz uličnu stranu kuće, dopire do drugog hrasta iza kuće, iza vrtne kuće, voćaka i potoka. Obasjava i pregradu sa sjeverne stra‐ ne vrtne kuće od koje je Margarete htjela napraviti kokošinjac. Voljela bi da je budi kukurikanje pijetla. Osim cvrkuta ptica, jutra su tiha. Crkvena zvona zvone tek u sedam, regionalna cesta je daleko, željeznica još dalje. Poljoprivredna zadruga, čija su vozila nekad rano utrom odlazila za poslom a iz njenih štala vjetar donosio mukanje krava, odavno već ne postoji; njene su štale i šupe prazne, a zemlja je dana u zakup i obrađuje ju gospo‐ darstvo iz susjednog sela. Stanovnici sela koji imaju posao, nemaju ga ovdje; nedje‐ ljom uvečer odlaze i petkom uvečer se vraćaju. Subotom i nedjeljom dugo spavaju.  Jutra su tiha, a i melankolična melankolična – kao i podneva i večeri, večeri, i prijepodneva i poslijepod‐ neva. Nisu melankolična samo u jesen i zimi, nego i u proljeće i ljeto. To je melankoli‐ a velika neba i prostrane, prazne zemlje. Pogled ne može naći oslonca na drveću, crkvenom tornju, električnom vodu sa stupom i žicama. Ništa ne nalazi, ni brda u da‐ ljini ni grad u blizini, ništa što bi postavljalo granice i stvaralo prostor. I u tom se ne‐ nalaženju gubi. S pogledom koji luta izgubi se i sam posjetitelj, i to ga ražalosti, a ujedno ga, poput prisile, obuzme čežnja da se prepusti toj praznini. Da se u njoj jed‐ nostavno izgubi. Tko je tu rođen i odrastao, i tko se želi prihvatiti posla i osnovati obitelj, taj se mora odlučiti: hoće li ostati ili otići. Hoće li ostati malen ispod tog velikog neba i u toj praznini, ili postati velik po cijenu života u tuđini. Pa i onaj tko odluku ne donosi svjesno, i on osjeti, ako ostane, da će mu život postati malen još prije nego što ga stvarno i započne, a ako ode, da za sobom ne ostavlja samo mjesto nego i jedan život. Život koji je u svome manjem sklopu ipak pun ljepote – stoga posjetitelji opet dolaze i kupuju kuće ili imanja, i preko vikenda popuštaju čežnji da se izgube. A to što je taj 54

manji sklop pun i ružnih stvari, to im ne smeta. Oni ne pate zbog njegove monotonije, monotonije, ne prolaze kroz iskustvo da ono što čine jednako mogu i ne činiti, ne postaju tromi, ne postaju zločesti, ne utapaju se u alkoholu. Oduvijek je bilo tako. Oduvijek je bilo onih koji su ostajali, onih koji su odlazili i onih koji su dijelom živjeli u velikom gradu a dijelom na selu. Oduvijek se radilo o prepuštanju i suživljavanju s tim ili o odlaženju, i uvijek je nekima, onima koji su to sebi mogli priuštiti, polazilo za rukom uživati u melankoliji, a ne podleći joj. Margare‐ tu su ljutile priče o propadanju prostrane, prazne zemlje između velikoga grada i mora. Nije smatrala da je bilo bolje u doba socijalizma niti, koliko je znala, pod unkerskom vlašću. Nije vjerovala da su presudni politički i gospodarski sustavi. Me‐ lankolija je presudna. presudna. Ona više od svega udara pečat toj zemlji i tim ljudima. Margarete je odrasla u susjednom gradiću iz kojeg je otišla u Berlin ne kaneći se nikad više vratiti. Otišla je studirati strane jezike, otputovati u daljinu i ostati u njoj. Ali na koncu se opet vratila, prvo pr vo samo za vikende, a onda je ostajala mjesecima. Ona se sa zakašnjenjem prepustila ovoj zemlji, ne potpuno jer je u gradu imala stan s Christianom. Ali njena vrtna kuća, njena klupa na potoku, njene šetnje, njeni prijevo‐ di, njeno samovanje – sve je to bila verzija malog života od kojeg je pobjegla, i toga je bila svjesna. Mrzila je melankoliju ako joj je ona nametala depresiju. Ali uglavnom ju e voljela. Bila je uvjerena da je melankolija čak u stanju iscijeliti ljude. Tko se izgubi na visokom nebu i prostranoj, praznoj zemlji, izgubi i ono od čega pati. Margarete nije bila sigurna da je susret sa starim prijateljima bila dobra ideja, ali je bila sasvim sigurna da je ispravno što je Christiane prvo ovamo dovela Jörga. Možda će se ovdje izgubiti njegova bolest, a i bolest onih drugih?

55

2 örg se probudio prije svih ostalih. Probudio se s osjećajem da je sve u redu: njegovo tijelo, njegova duša, novi dan. Zatim se prestrašio – onako kako je bivao prestrašen u zatvoru kad bi se probudio s istim takvim osjećajem i ugledao neonsku svjetiljku, svijetlozelene zidove, umivaonik, zahod i mali, visoki prozor. Ali sad su zidovi bili bi‐ eli, lavor i vrč s vodom stajali su na komodi i tulipani na stolu, a kroz veliki je prozor ulazio svjež zrak. Samo je iz navike bio prestrašen. S olakšanjem je prekrižio ruke ispod glave i htio početi s planiranjem – onako kako je u zatvoru volio počinjati dan, s planovima za ono vrijeme kad iziđe. Ali sad, kad više nije mogao samo planirati nego i ostvarivati planove, to mu je bilo teško. Teško Teško mu je bilo suočiti se s Hennerom zbog njegove izdaje – jučer je to započeo i na tome ostao. Zašto se ničeg drugog nije mo‐ gao sjetiti? Mogao je saslušati Christianine i Markove planove, a možda ih i Karin, Ulrich i Andreas imaju za njega. Ali zašto ih sâm nema? Ilse je znala što hoće čim su je probudili kosovi na hrastu. Ustala je, odjenula se, uzela bilježnicu i olovku i na vršcima se prstiju, preko hodnika, stuba i kroz kuhinju, išuljala iz kuće. Kroz park je otišla do klupe uz potok. Otvorila je bilježnicu i pročitala ono što je napisala, tri mala poglavlja u nevezanom, pogrešnom slijedu. Je li trebala uspostaviti vezu između njih? Možda je mogla pratiti sve ono što se Janu događalo na putu, kako su francuski drugovi ambulantnim kolima došli po njega i dovezli ga u Njemačku, kako je po drugi put doveden u stanje slično smrti, položen u lijes i na pogrebu izložen u otvorenom lijesu. Ili je trebala preraditi poglavlje s Janom na obali? Možda ga mora dovesti u situaci  situaci  ju da psuje sustav i njegove svinje, svinje, guzice iz politike i privrede, idiotske pandure. Nije voljela tako pisati. Ali, ako nije kadra pustiti Jana da govori kao terorist, kako će uspjeti pustiti ga da ubija? Ma koliko da je Ilse tiho gazila, škripanje podnica ispod njenih nogu prodrlo je u Karinin san. U snu je kasnila, htjela se tiho ušuljati u crkvu, gdje je pastva već čekala, ali su podnice odale njeno kretanje i sve su se glave okrenule njoj. Probudila se. Njen e muž još spavao i nije ga probudila, ma koliko bi rado to učinila. Molila se, ili je to možda bila meditacija, ili trenutak istine? Je li bilo točno ono što je rekla prethodne večeri? Je li u teroristima vidjela svoju zabludjelu braću i sestre? Ima li ona za Jörga 56

bratske osjećaje? osjećaje? Želi li ih imati? Misli li da ih i h mora imati? Od škripanja podnica probudila se i Ingeborg. Osluškivala je Ilsine korake i čekala hoće li još netko doći i proći. Ali ostalo je tiho. Pogledala je na sat i laktom gurnula muža. – Hajde da krenemo dok drugi još spavaju. On je odmahnuo glavom, ljutit što ga je probudila i što se želi iskrasti. Lijepa je, mislio je, ali kad postane gusto, ona bi se izvukla! Pogledao ju je. S pospanim licem čak nije bila ni lijepa. Ona je navaljivala. – Ne želim se blamirati pred drugima. Sebe i svoju kćer. kćer. – Nitko se neće blamirati. Svi će biti ludo obzirni i nježni. A tvoja kći je i moja, i ona ne bježi nego se suočava. – A ako opet bude kraha? – Onda će opet biti kraha. Izvući se, suočiti se – kćeri je, kad se probudila, bilo svejedno. Večer je glupo pro‐ tekla, ali ona je dobro spavala i sad je bilo jutro. Tako je to: s muškarcima je nekad išlo, nekad nije. Život je išao dalje. Katkad s muškarcem s kojim jučer nije išlo, danas ide. Možda će velikom teroristu, kojega je od nje uhvatila panika, još jednom dati šansu. To joj se svakako još nije dogodilo: da muškarca od nje uhvati panika! p anika!  Jörgovom se panikom bavio i Marko. Koliko se političke snage moglo očekivati od čovjeka kojeg u prisutnosti gole djevojke uhvati panika? Marko je već četiri godine ra‐ dio na tome da Jörga, terorista koji se nije distancirao od RAF-a, učini duhovnim vo‐ đom novog terorizma. Nadao se da će se Jörg nakon puštanja iz zatvora s pompom politički oglasiti jednim intervjuom, izjavom za tisak, ne ilegalno nego gromoglasno. Punog planova i željnog akcije zamišljao je Jörga na slobodi. Umjesto toga, bio je umoran i u panici. Četiri godine rada uzalud? Andreas je Marku u početku upravo bio dobro došao, odvjetnik koji se mogao po‐ brinuti da Jörg prilikom pompoznog nastupa ne prekorači granice legalnosti. Onda su se posvađali. Ali Marko je računao s tim da se, ako bi Jörg tako htio, njegov odvjetnik ne bi povukao. Ovaj je to vidio drukčije. Andreas nije imao razumijevanja za Jörgove političke bedastoće. Prijetio je da će se povući kao njegov branitelj ako se još jednom dogodi nešto poput one pozdravne riječi. Nakon pompoznog nastupa po izlasku iz zatvora, ne bi više s Jörgom ništa imao. Zapravo mu je bila dovoljna već sinoćnja ve‐ čer. Da, pogled na nebo iz kreveta bio je lijep, za doručkom bi se mogao šaliti s bisku‐ picom, zatim šetati i gledati drveće. Ipak ne do nedjelje. I Henneru se koža ježila od pomisli na dva dana koja je tu trebao izdržati. Kad se probudio, u svijest mu je opet došao razgovor s Christianom i opet ga rastužio. Kakav 57

život! A od razmišljanja o njenu životu samo je mali korak bio do razmišljanja o vlastitom. Je li on bio bolji? Posao je dobro išao i on je imao uspjeha, a kad je radio na nekoj uzbudljivoj reportaži, uzbuđenje je bilo jako kao i prije. Ali njegove veze sa že‐ nama nisu bile u redu. Bile su to veze koje on nije sam ni počinjao ni okončavao, nego e u njih upadao i iz njih bježao. To nisu bile žene koje je on htio nego koje su njega htjele. Pa iako je čeznuo za drugom vrstom veze, bio je nesposoban na drugi način susretati žene i tražiti prave, i umjesto toga je dopuštao pogrešnima ženama da one nađu njega. Spoznaja da je to povezano s njegovom majkom, nije mu pomagala. Po‐ nekad je mislio da će s majčinom smrću biti slobodan, ali bi se odmah pojavila sumnja hoće li se to doista dogoditi. Rad je pomagao, premda nije rješavao problem. Ali ni rad nije više pomagao tako dobro kao nekad, a toga ga vikenda nije ni bilo. Kad je ušao u kuhinju, Christiane i Margarete su pripremale doručak. – Jesam li ja prvi? – Margarete je klimnula glavom i dala mu kavu i mlinac. Christiane je razbijala jaja, rezala luk i šunku, gljive i rajčice, i načas mu se osmjehnu‐ la. Margarete je na pladanj stavila posuđe i pribor i odnijela ga na terasu. Nitko nije ništa govorio. Onda se Henner odvezao u gradić na jezeru po žemičke. Kad se vratio, one su sjedile na terasi, pile prvu šalicu kave i prvu čašu prošeka, i on je sjeo k njima. Christiane mu se opet načas osmjehnula; sad je vidio da je to bio nervozan osmijeh. Htio ju je upitati je li sve u redu, je li dobro spavala, ali kad je Margarete položila ruku na njezinu, njegovo mu se pitanje učinilo pukim brbljanjem. Tako su šutke sjedi‐ li i gledali u park, svatko sam sa svojim mislima.

58

3

B

ilo je deset kad su se svi okupili za stolom. Posljednja je došla Dorle. S konjskim repom, bez ruža na usnama i u širokoj, bijeloj lanenoj suknji i bijeloj lanenoj blu‐ zi izgledala je svježe i dražesno, i pristojno je išla uokolo, svakome pružajući ruku i ovlaš se klanjajući. Ulrich je bio ponosan. Njegova je kći nanovo pronašla sebe. U svo‐ oj je školi bila u kazališnoj grupi; dodatno će je poslati na privatne satove glume.  Jörg je samo čekao čekao da društvo bude kompletno. kompletno. – Jučer ste sve moguće htjeli znati o meni... danas bih i ja rado čuo nešto od vas, točnije rečeno, od... Ulrich ga nije pustio da izgovori. – Ali ti jučer nisi rekao ono što sam želio čuti o tebi. Kako bi bilo danas? – Ja nisam... – Ne, nisi, a onda ti je moja žena pritekla u pomoć i pobjegao p objegao si u krevet. – Ne sjećam se tvojih pitanja, žao mi je. Možeš li sad... – Pitao sam o tvom prvom ubojstvu. Kako ti je tada bilo? Jesi li pritom naučio nešto za život. Ovaj put se Ingeborg nije umiješala, a i drugi su se pomirili s tim da Ulrich neće popustiti. Svi su gledali Jörga. On je podigao ruke kao da svojim riječima želi dati snagu, i opet ih spustio. Još ednom ih je podigao, i još jednom spustio. – Što vam mogu reći? U ratu se jednostavno puca i ubija. Kako nekome pritom može biti? Što se tu treba učiti? Bili smo u ratu i ja sam, znači, pucao i ubijao. Jesi li sad zadovoljan? – Nije li tvoje prvo ubojstvo bila žena koja ti nije htjela dati svoj automobil? Kad si izvršio napad na banku i morao bježati?  Jörg je klimnuo glavom. – Držala se svoga glupog auta kao da je ne znam što. Više bih volio da nisam mo‐ 59

rao pucati... drukčije nije išlo. I nemoj mi sad reći da žena nije bila sa mnom u ratu niti ja s njom. Jednako kao i ja, znaš da u ratu ne ginu samo vojnici. – Kolateralna šteta? – Čemu ironija? Reci mi da smo vodili pogrešan rat i neću ti proturječiti... pogrešno smo procijenili situaciju. Ali smo ga jednom vodili, a vodili smo ga onako kako se rat vodi. Kako drukčije? Karin je tužno pogledala Jörga. – Je li ti žao? – Žao? – Jörg je slegnuo ramenima. – Jasno da mi je žao što smo slijedili projekt od kojeg ništa nije bilo. A je li nešto moglo biti, to ne znam. – Mislim na žrtve. Je li ti žao žrtava?  Jörg je opet slegnuo slegnuo ramenima. – Žao? ponekad mislim na njih, na Holgera i Ulricha, i Urliku i Gudrun, i na An‐ dreasa i... na sve koji su se borili i poginuli, i da, ponekad mislim i na ženu koja mi nije htjela ostaviti svoj auto, i na policajca koji me je htio uhvatiti, i na glavonje koji su se zalagali za ovu državu i za nju poginuli. Žao mi je što svijet nije mjesto na ko‐ em se... što je mjesto na kojem... Onda se, naravno, nitko ne bi morao boriti i pogiba‐ ti, ali svijet, na žalost, nije takav. – Razumijem, svijet je kriv. kriv. Zašto taj glupi svijet ne može biti onakav kakav bi tre‐ bao biti? – rekao je Ulrich i nasmijao se. – Ti si doista pravo srce. – Prestani s tom svojom jeftinom ironijom. Nemaš ti pojma o čemu Jörg govori. esu li tebe panduri prebijali? Jesu li tebi vezali u bunkeru noge i ruke i dva dana te ostavili u vlastitoj pišači i govnima. Jesu li tebi ubacivali jelo u dušnik i bronhije, guši‐ li te dok pluća nisu kolabirala? Jesu li tebe godinama iz noći u noć lišavali sna? A onda te godinama ostavili bez ikakva šuma? – Nagnuvši se preko stola, Marko se nastavio otresati na Ulricha. – Doista je bio rat... Jörg to nije izmislio. Tada si i ti to znao... svi su to znali. Koliko sam samo sreo ljevičara koji su mi pričali kako su i sami tada malne stupili u oružanu borbu! Nisu to učinili, više im je odgovaralo pustiti dru‐ ge da se bore i stradaju... umjesto njih. Još mogu razumjeti da se čovjek boji borbe i da se drži po strani. Ali da se praviš kao da rata nije bilo, to me ostavlja bez riječi. – Zato toliko govoriš. Umjesto mene, nitko nije išao u rat. Niti je umjesto mene ubijao žene koje nisu htjele dati svoj auto, a ni vozače koji su morali vozikati gene‐ ralne direktore. direktore. A umjesto vas? – Ulrich je upitno pogledao društvo. Karin je njihala glavom. Još uvijek je puna tuge gledala Jörga. Nije htjela vjerovati onome što je čula. Ujedno je radila na pomirenju onoga što je on rekao, što je rekao Marko i što je rekao Ulrich. – Ne, Ulrich, ni umjesto mene nitko nije ubijao. Ali da moramo napustiti gra‐ 60

đansko društvo ako hoćemo voditi nekorumpiran život, u to smo svi vjerovali. A... – Kakve koještarije! – Andreas je prezirno frknuo. – Ako ti društvo ne odgovara, možeš otići u samostan ili u Provansi uzgajati pčele, ili na Hebridima ovce. To ipak nije razlog za ubijanje. Karin se nije predavala. – Da li bi si toliki od nas uzeli slobodu da napuste društvo ili ga mijenjaju kad kao krajnja mogućnost ne bi postojala oružana borba? Ona nije vođena u naše ime. Ali je proširila prostor u kojem smo mogli djelovati. Istodobno je onaj tko je u borbi ubio, prekoračio prag koji nije smio prekoračiti. Ne smijemo ubijati. A kako ti tu o tome go‐ voriš, Jörg... Je li zatvor učinio čovjeka takvim? Tako hladnim? Tako grubim? Sigurna sam da je u tebi drukčije nego što se pokazuješ.  Jörg je nekoliko puta započeo, ali se nije mogao odlučiti za odgovor. odgovor. Ni Karin nije kanila dalje govoriti, pa ni Ulrich, ni Marko ili Andreas. Ali upravo kad su jedni dru‐ gima s olakšanjem počeli nuditi žemičke, dodavati džem i razgovarati o vremenskim izgledima i planovima za taj dan, Jörg je rekao: – Želim čuti nešto od Hennera, ako je sad zgodno? Henner mu se osmjehnuo. – Zašto tako formalno? – Želi li još netko kave? – Christiane je ustala i prišla Henneru. – Kako se pritom čovjek osjeća: prvo me poslati u zatvor, a onda sa mnom slaviti puštanje iz njega? – O čemu to govoriš? – Pa ti si rekao pandurima da imam kolibu u Odenwaldu... samo su ondje trebali čekati, dok jednog dana... – Au! – Vrč je iskliznuo iz Christianine ruke i vrela se kava prolila po Hennerovim hlačama i nogama. Henner je skočio, dohvatio salvetu i pokušao se očistiti. – Hodi sa mnom – rekla je Margarete, a kad je vidjela da se Henner usteže, uzela ga je za ruku i povukla prvo prema kuhinji, a onda se predomislila i povukla ga u smjeru vrtne kuće. Henner je počeo protestirati, ali ona je samo vrtjela glavom i dalje ga vukla. – Što to radiš? – Odmah ću ti objasniti. – Zar moramo... – Da, moramo.

61

4

T

ek kad su stigli pred vrtnu kuću, Margarete je pustila Henner ovu ruku. – Što sad? – Skinut ćeš hlače i obući moje. Onda ćemo tvoje oprati i objesiti ih. – Henner je skeptično gledao njene i svoje bokove. Margarete se nasmijala. – Da, bit će ti malo preširoke, preširoke, ali ne puno. Debele žene izgledaju deblje nego što jesu. Ušao je za njom u kuću i pogledao uokolo. Predsoblje je od ulaznih vrata vodilo ravno u kuhinju, lijevo je bila velika soba s pisaćim stolom, uredskom stolicom i stu‐ bama koje su vodile gore, a desno soba s otvorenim kaminom, sofom i naslonjačem. – Gdje mogu... – Gdje god hoćeš. Ja idem gore po hlače. – Margarete se teškim koracima popela uza stube, čuo ju je kako otvara i zatvara vrata ormara, i teškim je koracima opet sišla i dala mu traperice. Bile su svježe oprane i pod rukom hrapave i krute. On se okrenuo i presvukao. Imala je pravo; traperice su bile široke, ali s remenom je išlo. U kuhinji je ispod sudopera izvukla cinčano korito, bacila u njega hlače, jedan kraj crijeva navrnula na slavinu a drugi spustila u korito. Pogledala je prema kanistru ispod stropa. – Nadam se da imam još dovoljno, inače ćeš morati van uključiti pumpu. Pustila je vodu da se toči i nekoliko puta špricnula sredstvo za pranje. – Hoće li se tako oprati? – Nemam pojma. Ja svoje stvari nosim u praonicu. – Kleknula je, prevrtala je i gnječila hlače dok se voda nije zapjenila. – Ostavit ćemo ih malo da se namaču, što misliš? – Htjela se podignuti, no onda je bolno zaječala i opet se spustila na koljena. On se prignuo, obgrlio je i pomogao joj ustati. Kao drvo, prošlo mu je kroz glavu, kao kad bi obgrlio i uspravio drvo. Kad se podigla na noge, Margarete mu se nasmiješila. – To je međukralježno vezivno tkivo. Nisam na njega obraćala pažnju. Za kaznu je nestalo. Hennerova je ruka još ležala oko njenih leđa. Kad ju je povukao, bilo mu je ne‐ 62

ugodno što je toliko čekao s tim. – Zar se ne može operirati? – Može, ali možda će mi nakon toga biti gore nego prije – rekla je i ispitivački ga pogledala. – Što ćeš učiniti? – S čime? – S Jörgovim pitanjem. – Objasnit ću mu da to nije točno. Ja ga nisam poslao u zatvor, ništa nisam rekao policiji. – Jesi li siguran? Henner se nasmijao. – Takvo što ipak ne zaboravljam. Da, u ono sam se vrijeme katkad pitao što bih učinio ako bi se on jedne noći našao pred mojim vratima i zamolio me da ga sakrijem od policije. Dugo nisam znao. Nekad sam mislio jedno, onda opet drugo. Na koncu sam se sâm sa sobom složio da bih ga primio na jednu noć, a i sljedeće jutro otpremio. otpremio. Srećom, nikad nije došao. – Hajde da malo prošetamo. – Margarete nije čekala na Hennerovu reakciju nego e krenula, iz kuhinje, pa preko livade s voćkama prema potoku. On je obuo cipele, koje je izuo dok je mijenjao hlače, i pohitao za njom. Kad ju je stigao, ona je rekla: – Smijem li? – pa uzela njegovu desnu ruku i oslonila se na nju. Polako su išli uz potok. Katkad bi neka žaba, uplašena njihovim koracima, skočila u vodu, katkad bi voda malo glasnije zagrgotala. Tamo gdje šuma nije dosezala do potoka, išli su po suncu koje je pržilo. Henner je osjećao da mu je strana na koju se Margarete naslanja mokra od znoja. – Christiane je policiji ispričala o kolibi u Odenwaldu. Henner je stao i pogledao p ogledao je. – Christiane? – Mislim, zato ti je prolila kavu po hlačama. Kako ne bi mogao Jörgu reći da to nisi bio ti. – Ali ono što mu nisam maloprije rekao, moram mu reći poslije. – Moraš li? – Misliš... – Možda je to ono čemu se Christiane nada? Možda želi s tobom još porazgovarati, zamoliti te za to. Henner je nogom grebao po kamenju i šutirao ga u potok. – Kakav apsurdan teatar! Sestra policiji odaje brata. Onda želi da bratov prijatelj 63

kaže da je on to učinio. Prijatelj kojeg je jednom voljela i kojeg je ostavila jer nije htjela izdati brata. – Onda je pogledao Margaretu i upitao je: – Je li ti Christiane rekla zašto je odala Jörga? – Čak mi nije rekla ni da ga je odala. Ali zar to nije jasno? Zar nije jasno da više nije mogla izdržati strah zbog njega? Morala je željeti da ga uhvate, na prepad, tako da više ne može ni ubiti ni biti ubijen. Iz straha ga je odala, iz ljubavi i straha. – A što ja imam s tim? Margarete mu je s lica pokušala pročitati da li ga sve to samo gnjavi ili opterećuje. On je osjetio njen pogled i nasmiješio joj se. – Stvarno ne znam. Dugujem li Christiani nešto? Moram li joj pomoći zato što me to puno ne košta? Što me košta ako me Jörg smatra izdajicom? – Njen je pogled prvo bio zabrinut, zatim podrugljiv. On ga nije vidio. I dalje je ozbiljno mislio i govorio. – Ili Christiani moram pomoći upravo tako što ću je pred njim razotkriti i tako je oslo‐ boditi njega? – Ili moraš pomoći Jörgu tako što ćeš njega osloboditi nje? Henner je razaznao podsmijeh u njenu pitanju. – Što se događa? – Prestani! Samo se zaplećeš. Čini ono do čega ti je stalo... što će Christiane i Jörg s tim, njihova je stvar. stvar. Ponašaš se kao da su oni računska zadaća koju znaš riješiti. On je išao dalje, a ona je išla s njim. Iako nije htio biti povrijeđen, ipak je bio. Dok su stajali, ona nije povukla svoju ruku s njegove. Ali, kad je on htio povući svoju, ona u je zadržala. – To ne ide. Prvo mi moraš pomoći da dođem do klupe, a onda natrag do kuće – rekla je i nasmijala se. – Možeš i protestirati.

64

5

I

lse je nakon doručka htjela nastaviti pisati. Uzela je bilježnicu i olovku i otišla do potoka, ali je već izdaleka opazila da na klupi sjede Margarete i Henner. Krenula je zaobilazno kroz šumu. Kad je ponovo izišla na potok, potok je bio gotovo duplo širi; mora da se između dva mjesta u njega ulijevao drugi potok. Ispod jedne vrbe ležao je čamac s veslima, dugačkim lancem vezan i zaključan o stablo. Ilse je sjela u njega i otvorila bilježnicu. Najzad je sve prošlo. Namještenik pogrebnog poduzeća kojeg su drugovi potkupili oslobodio je Jana iz   prostorije s alatom i dao mu mu torbu. – Moraš preko zida, vrata su zaključana. – Bio je mrak, Jan se spoticao preko grobova, došao je do  zida, uspeo se preko jednog od nadgrobnih spomenika što su bili ukopani u zid i sjeo na zidni vijenac. Gledao je slabo osvijetljenu ulicu iza koje su se sa suprotne strane prostirali vrtovi, a tamo dalje, izla‐  zeći već na sljedeću ulicu, nalazile kuće. Sad je počeo njegov novi život. Bacio je dolje torbu i skočio za  njom.

Ne, Ilse prije doručka nije mnogo napisala. Ali donijela je odluku. Mora to saznati. Ili će uspjeti pisati o pucanju, i bombama, i mrtvima, i umiranju, ili će se oprostiti od projekta i potražiti nešto drugo. A s odlukom da to pokuša, probudila se i želja da u tome uspije – ne samo u pisanju nego i u maštanju. Ilse je, ježeći se, počela u tome uživati: u predočavanju eksplozije koja automobil raznosi uvis, u metku koji leti pre‐ ma prozoru, probija staklo, pogađa žrtvu i baca je na zid, u pištolju stavljenom na za‐ tiljak i povučenom okidaču. Išao je ulicom, prošao pokraj više parkiranih automobila, našao jednu stariju bijelu Toyotu, kame‐  nom razbio prozor, ušao, ušao, prespojio paljenje i krenuo. Bio je to njegov grad i on se u njemu dobro snala‐  zio. Kad je izišao na autocestu i uključio se u prometnu struju, otvorio je torbu i zavirio u nju. Stavili  su mu u nju njemačku putovnicu, svežanj novčanica od po pedeset maraka, pištolj s municijom, cedu‐  ljicu s jednim datumom, satom i telefonskim brojem. Sljedećeg jutra u sedam trebao je nazvati taj broj. Zapamtio ga je, potrgao ceduljicu na sitne komadiće i pustio da ih jedan po jedan odnosi vjetar. Kod   jednog je odmorišta zaustavio automobil na kraju parkirališta, uzeo sobu i zamolio da ga probude u   pola sedam. 65

Razmišljao je o životu koji je bio pred njim. O životu u bijegu i bez cilja na koji bi mogao stići i na  njemu se odmoriti. Ili mu se barem nadati. Ali, bilo da je strah da se nakon uspavljivanja neće probu‐  diti iscrpao njegovu snagu da se boji, bilo da su s korakom korakom u nov život stari strahovi izgubili svoju evi‐  dentnost – osjećao se lagan i slobodan. Najzad je došao kraj polovičnostima starog života. Najzad će  živjeti u samozaboravljenosti, bezuvjetnosti i jednoznačnosti borbe. Bio je slobodan, nije bio ničiji  dužnik, nikome obavezan na obzirnost, nijednoj ljubavi i nijednom prijateljstvu, obavezan jedino na   predanost borbi. Kakva Kakva sreća, kakva opojnost slobode!  Probudio ga je naručeni poziv, ustao je i istuširao se, i s telefonske govornice na benzinskoj pumpi  nazvao dani broj. U dvadeset i jedan sat se trebao, u knjižari na münchenskom kolodvoru, naći sa že‐  nom u plavom kaputu, zagasitoplave kose do ramena, s velikom kožnom torbom preko ramena i s no‐  vinma Frankfurter Allgemeine Zeitung u ruci. Doručkovao je i našao jednog vazača kamiona koji ga je   povezao i ostavio na izlazu s autoceste za München. Rano poslijepodne bio je u gradu, kupio je putnu  torbu i odjeću za promijeniti, i otišao u kino. Prikazivan je neki francuski film, lakonska i senti‐  mentalna priča o vezivanju i rastanku. Kad je izišao iz kina, s prve je telefonske govornice nazvao svo‐   ju kuću – slabost koju si je je oprostio samo zato što ništa ništa nije rekao i brzo brzo prekinuo vezu. vezu. U dvadeset jedan sat našao se sa ženom. Odvela ga je u neki apartman na Schwabingu, u bezlično  namještenu sobu s nišom za kuhanje i tuširanje. Kad je bez perike i šminke izišla iz zahoda, jedva ju je   prepoznao: djetinje lice ispod poput četke kratke kose. kose. Objasnila mu je što je sljedeći dan trebalo učini‐  ti. Onda je u pećnici podgrijala pizzu. Dok su jeli, nisu razgovarali – bilo je važno samo ono što treba  uraditi, a to je već bilo rečeno. Jan je bio iznenađen izvrsnim crnim vinom. Dok mu je još bilo na jezi‐  ku, htio ju je upitati kako je došla do njega, ali kad ga je progutao, progutao, odustao je od toga. Onda su legli u krevet i skupa spavali. Janu su kroz glavu proletjela sjećanja na Ullu. “Hajde da vo‐  dimo ljubav”, pozivala ga je kad je imala želju, a s “Voli me” poticala kad je htjela svršiti. Zarazno je to  bilo, neodvojivo od osjećaja. Sad se Janu činilo kao da su žena i on na jasnoj, hladnoj svjetlosti plesali  savršen ples. Kakva čistoća užitka, i još jednom: kakva opojnost slobode!  Dugo su ostali u krevetu. Poslijepodne su se željeznicom odvezli u predgrađe. Tako Tako su normalno išli  ulicama kao da su na putu kući. Prošli su pokraj predsjednikove vile. Sve je izgledalo onako kako mu je  žena opisala; vrtna vrata i zid oko vrta nije nadzirala kamera. Na kraju posjeda Jan je ušao u vrt, šti‐  teći se grmljem došuljao se do kuće, sakrio se iza rododendrona pokraj ulaznih vrata i čekao. Čuo je  zvono, vidio je predsjednika kako dolazi putem kroz vrt u pratnji vozača koji je nosio dvije aktovke, vi‐  dio je predsjednikovu ženu kako izlazi na vrata i pozdravlja muža, vidio je šofera kako ulazi u kuću i  opet izlazi. Malo zatim opet je čuo zvono i opet ugledao predsjednikovu ženu kako izlazi na vrata. Žena koja je dolazila putem kroz vrt mahala je kuvertom. Kad ju je predala, Jan je na lice navukao  skijašku masku, skočio, ugurao predsjednikovu ženu u kuću, prisilio je da klekne i prislonio joj pištolj  na glavu. Pritom je vikao:  – Ne radite gluposti, ne radite gluposti! – Vikao je na ženu i na njena muža koji je stajao podno stu‐  ba i, dobrohotno podigavši ruke, govorio:  – Smirite se, molim vas, smirite se! – Nijedno se nije opiralo dok ih je vezao. Žena je počela plakati, njen muž je i dalje govorio. go vorio. Kad Jan više nije mogao slušati, začepio je ženi usta šalom što ga je njen  muž upravo bio skinuo. On je preneraženo gledao kako se njegova žena guši, i prestao je govoriti. Jan  ga je poveo uza stube. – Sef je u spavaćoj sobi – rekao je i Jan ga je poveo u spavaću sobu i posjeo na stolicu. – Iza... Predsjednik je rekao iza koje slike ili iza kojeg se komada pokućstva, ili u kojem ormaru nalazi sef i  kako se otvara. Jan je kasnije mislio kako je ipak prvo trebao pogledati u sef Bila je to uzbuđenost po‐  četnika. Odmah je prislonio čovjeku na zatiljak pištolj i pucao, a u trenutku kad je opalio, zatvorio je  oči, stisnuo ih. Pucanj ga je prodrmao, i morao se svladati da ne opali još jednom, i još jednom. Otvorio   je oči i vidio da je čovjek pao sa stolice, s licem prema podu. Jan nije mogao sebe natjerati da klekne   pokraj njega i opipa mu bilo. Vidio je krv, krv, nogom je je dodirnuo čovjeka, čovjeka, prvo ga blago gurkao, gurkao, zatim jače, jače, dok ga nije prevrnuo na leđa. Sad je čovjekov ukočeni pogled bio uprt u sobu, u strop, u Jana. Jan je  stajao kao ukopan i piljio u mrtvaca. Nije čuo ženino dozivanje ni njene korake na stubama. 66

Ništa nije čuo dok ga ona nije zgrabila za ruku. – Što je to s tobom. Moramo ići. – On je odvojio pogled od poda i klimnuo glavom. – Da, moramo ići.

Ilse se i sama osjećala kao da se budi iz omamljenosti. To je moje djelo  , i tu je misao oš htjela staviti Janu u glavu pri posljednjem pogledu na spavaću sobu i uplakanu predsjednikovu predsjednikovu ženu dok pokraj nje prolazi. Hladno i ponosno je trebao na to misliti i ujedno s užasnom jezom. Onako kako je ona gledala na svoje djelo.

67

6

K

ad je Christiane uklonila i oprala posuđe od doručka i u sobama ispraznila lavore i napunila vrčeve vodom, opet je izišla na terasu. Svi su se već razišli. Nestali su čak i Karin i njen muž, koji su joj pomagali p omagali u kuhinji, a zatim opet sjeli na terasu. Christiane je za taj dan planirala vožnju čamcem po obližnjem jezeru, piknik u parku, ples na terasi. Ali dok je sad sama na njoj stajala, nije više bila sigurna da će netko biti zainteresiran za ono što je planirala. A strahovala je i od toga ponovnog okupljanja. Jörg će opet optužiti Hennera za izdaju, a Henner – što će Henner reći? Što će Jörg smisliti ako Henner odbije njegovu optužbu? Uhvatila se u misli kako bi joj odgovaralo da je Jörg u zatvoru. Ili na nekom dru‐ gom mjestu na kojem bi bio zaštićen – od informacija koje su ga zbunjivale, od konta‐ kata koji su ga zavodili, od opasnosti kojima nije bio dorastao. Većina godina koje je proveo u zatvoru i nisu bile tako loše vrijeme. U početku je bilo gadno, dok ga je zatvorska uprava pokušavala slomiti, a on bio agresivan i nepokoran, i protiv nje se borio štrajkom glađu. Ali onda su obje strane naučile jedna drugu ostavljati na miru. örg je bio gotovo sretan. I nikada nije bio toliko njen kao za tih godina u zatvoru. Izišla je pred kuću. Nije bilo Ulrichova Mercedesa ni Andreasova Volva – u ta dva velika automobila mogli su stati svi njeni gosti i krenuti na izlet. i zlet. Razočarana, zabrinu‐ ta i rasterećena, ušla je u kuću, uzela jednu ležaljku i krenula leći na terasu. Ali na te‐ rasi je već netko bio. Christiane je prepoznala Jörgov i Dorlin glas. Spustila je ležaljku, na vršcima prstiju prošla kroz sobu i naslonila se na zid pokraj otvorenih dvokrilnih vrata. – Jednostavno sam bila strašno razočarana. Zbog toga sam bila onako prosta. Žao mi je.  Jörg isprva nije govorio. govorio. Christiane je zamišljala kako je nekoliko puta progutao slinu i podigao i spustio ruke. Onda se nakašljao. – Naravno da vidim kakva ste vi... zanosna žena. Ja jednostavno ne mogu. – Ja nisam “vi”, ja sam Dorle – rekla je i blago se nasmijala. – Dorothea... ja sam 68

dar bogova. Uzmi taj dar. Ako si u zatvoru bio s muškarcima i sad... volim to. – Opet se nasmijala svojim blagim smijehom. – Volim da me jebu u guzicu. – Ja... ja sam... – Nije rekao što je bio. Plakao je. Plakao je jadno se oglašavajući i na mahove, kao što je plakao još dok je bio dijete. Christiane je opet prepoznala taj plač i opet se ljutila. Ako je njen brat već morao plakati, onda je to trebao biti snažan, muški plač. No Dorle nije tako mislila. – Plači, mali moj – govorila mu je – samo pla‐ či! – Kad on nije prestao, ona je nastavila: – Da, mali moj, da. Ima razloga za plaka‐ nje, sve je za plakanje, sve. Hrabri moj, tužni moj, nesretni moj, my little boy blue. – To monotono, utješno zapijevanje na koncu je toliko naljutilo Christianu da je odluči‐ la žestoko se umiješati. Je li se Dorle, ako se već nije mogla pohvaliti time ti me da je spava‐ la s poznatim teroristom, htjela izrugivati s tim kako joj je plakao i kako ga je tješila? Ali kad je Christiane izišla na terasu, ugledala je Jörga kako ukočen i zatvorenih očiju sjedi na stolici i trese se od plača. Iza njega je stajala Dorle, savijala se nad njim i lju‐ ljala ga rukama ovijenim oko njegovih grudi. Jörg u svojoj boli i Dorle u pokušaju da ga utješi, izgledali su tako bespomoćni da se Christiane nije više željela miješati. Dakle, tiho se povukla. U predsoblju se sudarila s Markom. – Tražio sam te – rekao je i nacerio joj se. – Moramo razgovarati. – Znaš li gdje su ostali? – Oba bračna para i Andreas otišli su do nekih ruševina. Neće se dugo zadržati. Ali ni nama neće dugo trebati. – Mora li to sad biti? – Mora. – Marko se okrenuo, otišao u kuhinju i naslonio se na sudoper. – Pripre‐ mio sam izjavu koju bih sutra predao za Jörga u tisak. Jörg će se sustezati. Christiane se ljutila već i zbog toga što je krenula za Markom u kuhinju, a sad još mora slušati njegove fiksne ideje! – Ja ću ga odgovoriti od toga. Još nešto? Marko joj se opet nacerio. – Ne znam što bi ti voljela, kako bi htjela da to ubuduće bude. Ne možeš bez nje‐ ga? Ni on bez tebe... još uvijek. – Neću s tobom razgovarati o svome bratu. – Nećeš? Čak ni prije nego što ja s tvojim bratom porazgovaram o tebi? Ili ćeš i mene onda politi kavom? Christiane je umorno odmahnula glavom. – Ostavi me na miru. – Hoću. A ti ćeš se pobrinuti da Jörg pusti ovu izjavu. Neću moći spriječiti da on, kad Henner odbije njegovu optužbu, zbroji dva i dva i otkrije da si ga ti odala. Ako je 69

to mogao biti samo netko iz onog vremena, i ako nije bio stari prijatelj, onda... Ali ja neću ništa reći. – Opet se nasmijao. – Ono s kavom je doista bilo glupo. Možda bi se Henner tako nespretno branio od Jörgove Jörgove optužbe da mu Jörg uopće ne bi povjerovao. povjerovao. Katkad istina zvuči kao laž. – Ostavi me na miru. – Ujutro izjava mora u tisak, a ako ga ti dotad ne privoliš, morat ću ja. A ja ću ga pridobiti ako mu ispričam što si učinila. – Marko je odjednom ozbiljno pogledao Christianu. – Što te zapravo natjeralo na to? Strah za njega? Bolje živ u zatvoru nego mrtav na slobodi? Ne razumijem to. A nije ni važno. – Slegnuo je ramenima, odvojio se od sudopera i izišao iz kuhinje. “Mogu li izbaciti Marka iz kuće? Mogu li pridobiti Hennera da na sebe preuzme izdaju? Mogu li ga tako diskreditirati da mu Jörg ne povjeruje? Mogu li Andreasa uvući u igru? Mogu li ublažiti izjavu? Mogu li pobjeći? Mogu li objasniti Jörgu zašto sam morala učiniti ono što sam učinila?” Christiane se sjećala svoje dojave policiji. Bila je anonimna i pomalo je izgledalo kao da i ne dolazi od nje, nego kao da je do toga došlo samo od sebe. Sjećala se olakšanja što ga je osjetila kad je Jörg bio u zatvoru, na sigurnome. Sjećala se svog straha dok je bio na slobodi. Nije to bio strah koji se osjeća zbog nekoga tko ne odustaje od penjanja po brdima, letenja zmajem ili vožnje utrka. Bio je to čvor u Christianinu trbuhu, svezan od straha, boli i krivnje. Od boli što je Jörga već izgubila, straha da ga potpuno ne izgubi i krivnje što ona, velika sestra, samo jednom dojavom može spasiti maloga brata, ali ga ne spašava. A i izdajom je na sebe navukla krivnju. Ali što znači ta krivnja u usporedbi usp oredbi s Jörgovim životom? Onda su došle godine zatvora za kojih je sve dala Jörgu. Christiane je mislila da je time platila cijenu izdaje. Zar to nije bilo dovoljno? Zar sad još treba biti lišena Nje‐ gove ljubavi? Začuđeno je primijetila da je sad kadra misliti i na ono što joj je nekad bilo nezamislivo, a da se svijet ne zaustavi i život ne okonča.

70

7

O

tišla je do mjesta u parku s kojeg je funkcionirao njen mobitel. Prije je tu bilo je‐ zerce i, kao i svaki put kad je telefonirala, Christiane se pitala nije li tlo još vlažno i ne omogućava li vlaga uspostavu veze. Sanjala je o tome da obnovi odvod od potoka do ulegnuća u kojem je nekad bilo jezerce, i od ulegnuća natrag do potoka, i tako ponovo napuni jezerce. Htjela je nazvati Karin. Izgubila je volju za ono što je bila isplanirala, i nagovorila e Karin da odu do zamka na jezeru koji više nije bio daleko. – Ne treba se žuriti – rekla je. – Aperitiv Ap eritiv će biti u šest. Dok se vraćala, kroz drveće je opazila Margaretu i Hennera kako sjede na klupi kraj potoka. U prvi mah ju je to žacnulo, zatim se uklopilo u njeno raspoloženje da sve mora prežaliti i od svih se rastati. Nitko joj neće ostati od onih koje je voljela. Ostat će joj posao, i stan u gradu, i kuća na selu. Rad s pacijentima i kolegama – to je u redu, ali je u stanu i kući htjela još s nekim uživati, s Margaretom, s Jörgom – a od prošle noći nekoliko joj je puta i to prošlo kroz glavu – s Hennerom. Obišla je oko kuće i kroz vrtna vrata izišla na cestu. Njen susjed, bivši predsjednik poljoprivredne zadruge, koji je u velikom štaglju i na velikoj livadi izložio svoju zbirku starih poljoprivrednih strojeva i, nadajući se posjetiteljima, p osjetiteljima, stajao naslonjen na ogradu, sad joj se obratio. Je li onaj mladić našao put do kuće, upitao ju je susjed. Bio e uljudan, dodao je, pozdravio je, zahvalio i otišao. Christiani je bilo drago što susjed s njom razgovara. Iako su već prošle tri godine kako tu stanuje, on je nikad nije poz‐ dravio, a budući da je nekad bio na položaju, bio je primjer drugim seoskim stanovni‐ cima. Ali kad ga je upitala je li taj mladić djelovao kao reporter, u susjedu se odmah avilo nepovjerenje i odbojnost. Pa o čemu se ima izvještavati iz zamka, pitao je. Što se zapravo događa ovog vikenda? Zašto su toliki automobili pred njenom kućom? Ispričala mu je o svojim starim prijateljima koji se dugo nisu vidjeli i najzad se kod nje okupili, a on je, prijeteći, nagovijestio na govijestio da, ukoliko se tu događa nešto što nije u redu i ako reporteri sami to ne otkriju, moglo bi se u tome pomoći. p omoći. Christiane je išla dalje, pokraj oronulog župnog dvora, pokraj crkve čije renovira‐ 71

nje traje već godinama i još će godinama trajati, pokraj stare postaje za zamjenu poštanskih konja i pokraj seoske utrine sa spomenikom palim borcima. Nigdje nikoga nije srela. Ali dok je prolazila pokraj kućice na autobusnoj stanici, ugledala je trojicu mladića. Sjedili su na plastičnim sjedalima, pili pivo i bez riječi je promatrali. Svojom su neočekivanom prisutnošću izazvali u nje strah. Da, ona je tu tuđinka, a i to se ukla‐ pa u njeno raspoloženje. Pogledom je potražila mladića o kojem joj je govorio susjed. Nije li i hodao po selu? Nije li se kod ljudi raspitivao o njoj? Možda je saznao da je Jörg pomilovan i da ona, njegova sestra, ovdje živi? Na svakom je parkiranom automobilu gledala re‐ gistracijske pločice – reporter bi valjda došao iz Berlina, Hamburga ili iz Münchena? Onda je našla nedostojnim to svoje zagledanje i zabranila sebi takvo ponašanje. Žalila e i zbog svog turobnog raspoloženja i osjećaja napuštenosti i rastajanja. Vesela nije mogla biti, ali žalosnom raspoloženju se suprotstavljao prkos. Već će ona izići s njima na kraj, s tim reporterima, s tipovima poput Marka i drugim balavcima, a ako je oni koje voli ne žele, neka ih vrag nosi! Ponosni ju je prkos držao dok opet nije stigla u ulicu što je vodila do njene kuće. Ulica nije bila duga, ali je bila očajna: s jedne strane oronuli župni dvor, zahrđali po‐ ljoprivredni strojevi, oštećeni zid oko Christianina posjeda, a s druge strane sivo, ne‐ korišteno skladište i šupe poljoprivredne zadruge. Nije bila popločana, Christiane je svakim korakom podizala bijelu prašinu koja je dugo ostajala iznad tla i vukla se za njom poput šlepa. “Kao da mi s ramenâ visi ogrtač prošlosti”, prošlosti”, pomislila je kad se okre‐ nula – i opet se pojavio strah, strah da će izgubiti Jörga, da će izgubiti Margaretu i da osim posla neće više ništa imati. Nije bilo vruće, ali sunce je pržilo, a Christiane je odjednom poželjela svima koji su joj zadavali bol uzvratiti istom mjerom. Na terasi su sjedili Dorle i Marko. – Jörg je otišao u sobu spavati. Marko mi upravo priča kakav je Jörg junak i kako svijet treba dobiti i pročitati izjavu iz koje će to najzad shvatiti. – Osmjehnula se Christiani kao žena ženi, jer obje znaju da muškarci nisu junaci nego mali ili, u najbo‐ ljem slučaju, veliki dječaci. Onda se osmjehnula Marku: – Možeš li mi objasniti zašto e junak molio za milost? Christiane zapravo nije mogla ni slušati Marka kako vrbuje za svoju izjavu niti biti Dorlina saveznica. No, onda je ipak sjela. – Nije preklinjao za milost. Podnio je zahtjev upravo onako kako se podnose zahtjevi za odmor, ili za vozačku ili građevinsku dozvolu. A zašto ne bi? – Zar tražiti pomilovanje ipak ne znači: zapravo mi se događa ono što sam zaslu‐ žio, ali ja usrdno molim da me se poštedi? – Tako to možda mogu drugi vidjeti. Ali za revolucionara to jednostavno znači šansu za izađe i nastavi se boriti. Kad se šansa pruži, on je zgrabi. Bježi iz zatvora, slu‐ 72

ži se lukavštinama i lažima da bi iz njega izišao, bori se pred sudom i s prve instancije i nstancije ide na drugu, s druge na treću, podnosi zahtjeve. – Kakva bedastoća! – Christiane je bila bijesna. – Jörg nije lagao na sudu da bi se izvukao. Niti je u zatvoru podnosio svaki zahtjev koji mu je mogao olakšati situaciju. Štrajkao je glađu, više puta. Marko je klimnuo glavom. – Štrajk glađu je dio revolucionarne borbe. Samoubojstvo je dio revolucionarne borbe. Time se svijetu demonstrira da država ne može raspolagati zatvorenicima, da oni nisu objekt nego subjekt. I da je njihova borba nesebična, a ako je nužno, onda i samouništavajuća, samorazorna. Nisam rekao da će revolucionar učiniti sve da bi izi‐ šao. Ako se borba može voditi u zatvoru, on je vodi u zatvoru. Ali vrijeme štrajkanja glađu i samoubojstava je prošlo. Borba se mora vani voditi. Zbog toga je Jörg i podnio zahtjev za pomilovanje. p omilovanje. – Pa, sad, ja mislim da takav zahtjev demonstrira svijetu da država može tobom raspolagati, a ti je usrdno moliš da bude milostiva. Pa i to je u redu. Tko ima nešto od toga ako Jörg istrune u zatvoru? – Dorle je zijevnula i ustala. – Mislim da ću i ja malo leći. Kad se program nastavlja? – U šest je aperitiv. Ali, možda će mi biti potrebna pomoć. Bi li došla u pet u kuhi‐ nju? Dorle je klimnula glavom i otišla. Hoće li otići k Jörgu? Christiani je bilo svejedno. Dorle joj neće oduzeti Jörga. Opasnost prijeti od Marka. On je odmah nastavio. – Razumiješ li sad? Bez izjave svi će to vidjeti kao Dorle. Jörg kojeg su slomili, Jörg koji se brzo predao. Ipak ne možeš željeti da to od njega ostane! I kako će s tim dalje živjeti? Onda cijeli njegov život nije bio ništa. – Pusti ga neka sâm o tome odluči. Zašto ga stavljaš pod pritisak? – Ali nije to još ni izgovorila, shvatila je o čemu je govorio Marko. Opet je jasno vidjela kako je Jörgu živnulo lice dok ga je Marko sinoć slavio i podupirao, i opet je čula kako joj Jörg, dok su po noći šetali parkom, rječito govori o zavjetu borbe. Istovremeno je pred sobom vidjela i Jörga spuštenih ramena, umorna hoda i nemirnih kretnji ruku. Marko je shvatio da bi bez pritiska o Jörgovoj odluci za ili protiv izjave odlučio isključivo slu‐ čaj. – Mogu li je pročitati? – Jasno. – Marko je posegnuo za džepom na košulji, izvadio dva lista papira, razmotao ih i dao Christiani. Tekst je govorio o revolucionarnoj borbi u Njemačkoj, koja nije završena, nego tek počinje, koja je globalna kao i privreda i politika, koja prevladava kulturološke i religijske barijere, koja nalazi nove organizacijske oblike i 73

primjenjuje druga sredstva od onih koja su primjenjivana u sedamdesetim i osamde‐ setim godinama. Tekst je završavao riječima: “Sustav se pred revolucijom ne može sakriti iza svojih laži, moguće ga je raniti, razoružati, svladati. Provokacije pod kojima se sistem razgolićuje, eksplozije koje jasno otkrivaju njegovu ranjivost, atentati koji pokazuju nezaštitivost onih koji se u njega uzdaju i od njega žive, napadi koji šire strah i nagone ljude da o svemu razmisle na neki drugi način – sve to nije od jučer. Borba se nastavlja.” Vidjela je što je Marko pokušao: sastaviti tekst koji poziva p oziva na akciju i nudi vodstvo, ali se mogao čitati i kao puka analiza i prognoza. Je li u tom pokušaju uspio? Je li s pravnog stajališta neškodljiv? Christiane ga je vratila Marku. – Andreas to neće htjeti. Moraš naći nekog drugog odvjetnika koji će pogledati tekst. Dok taj ne da zeleno svjetlo, ja ću se pobrinuti da Jörg ne dopusti tu izjavu, pa šta košta da košta! Znam da je subota. Ali, ako odmah kreneš, do ujutro ćeš već naći nekog odvjetnika. Marko ju je nepovjerljivo gledao. – Pa nećeš valjda... – ... Odvesti O dvesti Jörga ili ga negdje zatvoriti tako da sutra ne možeš do njega? – Ona se nasmijala. – Kad bi to pomoglo. Ali ne bi, prema tome, ne boj se. – Hoćeš li reći... – Reći ću Jörgu da si otišao. Da si otišao u grad razgovarati s odvjetnikom o izjavi koju mu želiš ponuditi. Da ćeš se vratiti večeras ili ujutro. Okay? – Christiane je to rekla krajnje ljubaznim tonom. Oboje su znali da je ona dobila rundu. Marko je progutao svoju ljutnju, klimnuo glavom i ustao. – Onda, vidimo se.

74

8

I

Henner se oprostio od Margarete: – Vidimo se. – Pod ruku ju je odveo do klupe, ona je na njoj sjedila i gledala u potok, zatim ju je pod ruku opet vratio do vrtne kuće. Pred vratima je ona izvukla svoju ruku iz njegove i ušla; on se okrenuo i otišao. Ali već nakon nekoliko koraka se vratio i otvorio vrata koja je ona upravo zatvorila za sobom. – Margarete! – Ona se okrenula, a on joj priđe i zagrli je. Trenutak je oklijevala, a onda je i ona savila oko njega ruke. Nisu se poljubili, ništa nisu rekli, samo su stajali i držali se u zagrljaju, dok on nije prasnuo u smijeh i sve se glasnije smijao. Onda se ona odmaknula od njega i upitno upi tno ga pogledala. – Radostan sam. Ona se osmjehnula. – To je lijepo. On ju je opet privukao sebi. – Ugodno je osjetiti te. – I tebe. – Ti si prva žena u mom životu koju sam ja prvi poljubio. – Spustio je svoje usne na njene, a ona je opet trenutak oklijevala prije nego što je zatvorila oči i prihvatila njegov poljubac, i odgovorila na njega. Nakon poljupca ga je upitala: – Prva žena? – Inače su žene prve ljubile mene. Žene koje ja nisam htio poljubiti ili nisam znao želim li to, ili koje sam želio ali ne tako brzo... – Nasmijao se. – Dvostruko sam ra‐ dostan. Zato što te je tako ugodno osjetiti i zato što sam te poljubio. Trostruko. Zato što je poljubac bio tako lijep. – Dođi! – Popeli su se uza stube. Potkrovlje je bilo velika prostorija s dimnjakom, 75

ormarom i krevetom, i s jednim jedinim prozorom na čelnom zidu. Bilo je mračno, i bilo je vruće, zrak je stajao. – Ja moram malo leći. Hoćeš li sjesti kraj mene? U suknji i majici legla je na krevet, a on je sjeo na njegov rub. Gledao je njeno lice sa smeđim očima, širokim nosom, izvijenim usnama i smeđom kosom, sa sijedim izrastom pri korijenu. Uzela ga je za ruku. – Do utorka sam bio u New Yorku na konferenciji konferenciji o fundamentalizmu i terorizmu. Drugu sam večer bio s jednom ženom na večeri, s nekom profesoricom iz Londona, a kad sam je odveo do njena hotela i htio se oprostiti, ona je rukama privukla moju gla‐ vu i poljubila me u usta. Možda to nije trebalo ništa značiti i možda je bila samo vari‐ anta uobičajenog pozdravnog i oproštajnog poljupca. Ali na povratku u svoj hotel prvi put sam u životu razmišljao o poljupcima. Jesi li ti već razmišljala o njima? – Hmm. – On je čekao, ali to je bilo sve što je rekla. – Kod nas je u obitelji bilo roditeljskih poljubaca u usta koje sam ja jedva podno‐ sio. Bili su, naravno, izraz ljubavi i dobre namjere. Ali, kad bi me otac i majka nakon ferija dočekali na kolodvoru i za dobrodošlicu poljubili u usta, ja bih se sledio. I umjesto bliskosti, poljupci su stvarali distancu. A ako bi otac, koji nije mnogo držao do tjelesne njege, još i zaudarao, sav bih se zgrozio. Otac mi je odavno mrtav. Majka živi sama, posjećujem je svakih nekoliko tjedana. I svaki put me za pozdrav poljubi u usta, a to čini tako... Zašto ti to pričam? Govorim li previše? Da prestanem? Ne? Tako me izazovno poljubi, tako agresivno i tako požudno, ... uvijek me podsjeti na neku prostu djevojku koja se baca na muškarca koji za nju ne želi znati. :b0den: – Tjelesnost mojih roditelja... Kad sam bio dječačić, otac je jednom ili dvaput išao sa mnom na bazen pa smo se presvlačili u istoj kabini. Očeva nagost, njegovo meko, bijelo tijelo, njegov vonj, nečisto donje rublje – toliko me je sve to odbijalo da sam imao lošu savjest. Poslije više nikad nisam njegovo tijelo vidio nago, nego samo majčino. Ponekad sam išao s njom k liječniku i ona bi se skinula i razgolitila svoju mlitavu, obješenu kožu i iskrivljene kosti. I to je u meni izazivalo odbojnost, ali i saža‐ ljenje. No, najgore je bilo kad ona ne uspije kontrolirati crijeva i zadržati stolicu. Tad se napravi u krevet ili u odjeću, ili u kupaonici na pod i po zidovima – ne znam kojim očajničkim kretnjama to tako razmaže. Budući da se stidi, isprva ništa ne kaže, a onda se počne širiti smrad i više se ne može to sakriti, i ja perem izmet koji se već počeo su‐ šiti. Govorim joj samo ljubazne i utješne riječi, i ne prestajem dok sve opet ne bude sasvim čisto. Ali u meni nema ničega osim gađenja, sleđenosti i stisnutih zubi. Nema više onog osjećaja loše savjesti kakav sam kao dječačić imao u kabini s ocem. Uplašim se. Užasnem se od onoga što je u meni. Jesu li ti poznate priče o medicinskim sestra‐ ma koje ubijaju svoje pacijente? Ljubazne su i učinkovite, ne stoga što vole pacijente nego što stisnu zube. One su hladne. A budući da je napor tako velik da se samo s lju‐ bavlju može izdržati, one jednoga dana ne mogu više izdržati i hladnokrvno ubiju pa‐ p a‐ 76

cijenta. A uopće nisu najgore. najgore. Pomisli samo... – Ti nećeš ubiti svoju majku. Ti samo opereš ono što ona uprlja. – Margarete je sjela i počela ga milovati po leđima. – Ali je hladnoća ista. Dok idem ulicama ili sjedim u kafiću na trgu, ja promatram ljude. Promatram kako hodaju, kakvo im je držanje, što izražavaju svojim licima. Po‐ nekad vidim napor u njihovu držanju i izrazu, ponekad hrabrost s kojom idu u susret životu, herojsko naprezanje koje se pokazuje već kad samo stavljaju nogu pred nogu, i obuzme me duboko sažaljenje. Ali to je samo sentimentalnost. Jer isto tako mogu pre‐ ma ljudima osjetiti takvu hladnoću da bih ih, kad bih imao mitraljez i ne bih se bojao suda i zatvora, sve mogao pobiti. – I sve ti je to palo na pamet kad si prvi put u životu razmišljao o poljupcima? – Nakon toga mi je u više navrata to padalo na um. A nešto tek ovdje, kad sam se upitao da li bih i ja kao Jörg... – Ljutito ju je pogledao, a ona je primijetila da se odjednom upitao da li mu se ona ne podsmjehuje Nije to trebao misliti. – Ja još nikad nisam razmišljala o poljupcima. A ako bih to i učinila, mene to si‐ gurno ne bi odvelo kamo je tebe odvelo. Čini mi se da činiš prevelike skokove, skokove, od pra‐ nja izmeta do ubijanja ljudi, od činjenja dobra do činjenja zla, od predodžbe do stvarnosti. Svatko se katkad prebacuje u mašti u situacije od kojih se u realnosti poda‐ lje drži. – Zar se jučer i danas nikako nisi upitala kako je Jörg mogao ubiti te svoje žrtve, i da li bi i ti to mogla učiniti? Primijetio sam da sebe ne mogu vidjeti kao uvjerena re‐ volucionarnog borca, ali mogu kao ubojicu hladne glave i hladna srca. Margarete je odmahnula glavom i spustila je na Hennerove grudi. Kad se odvojila od njega i ponovo spustila na krevet, on je izuo cipele i legao kraj nje. Tako Tako su zaspali.

77

9

I

ostali su spavali. Jörg i Dorle su spavali svako u svojoj sobi, Christiane na ležaljci na terasi, Ilse na pramcu čamca. Samo je Marko bio na putu u grad, a dva bračna para i Andreas sjedili su u vrtu gostionice na jezeru, uživali u umoru vlastitih glava i udova, pili novu bocu vina i gledali bljeskanje sunca na vodi. Bilo je vruće u kući, na terasi, na potoku i na jezeru, a vrućina je čovjeka činila tromim, a tromost pomirlji‐ vim. U svakom slučaju, Christiane se ponadala da se sa svima događa isto što i s njom kad ju je prije sna obuzeo dobar osjećaj da će sve ipak biti u redu. Ilse je zaspala jer se nije mogla odlučiti treba li Jana pustiti da spava. Nakon poči‐ njena ubojstva mogla ga je zamisliti i kao potpuno iscrpljenog i kao luckasto po‐ letnog, kao nekoga tko odlazi u krevet i ne budi se do jutra ili nekoga tko provodi be‐ sanu noć. Kad se probudila, odlučila je da će Jan probdjeti noć. Ali onda nije više bila kadra dalje opisivati Janovu svakodnevicu, barem ne zasad. Krađe automobila i napade na banke, njegove bjegove, obuku kod Palestinaca, disku‐ sije s drugim teroristima, spremišta novca i oružja, susrete sa ženama, godišnje odmo‐ re – sve je to mogla zamisliti, o svemu će tome moći pisati. Morat će istraživati. Treba saznati jesu li njemački teroristi, kad su krali automobile i pljačkali banke, slijedili neki određeni obrazac? Gdje su se nalazili logori u kojima su se obučavali? Koliko su dugo u njima bili, što su učili? Kad su prestali diskutirati o političkoj strategiji i prešli samo još na dogovaranje detalja oko napada? Gdje su provodili odmor? Sve su to bila pitanja na koja se može odgovoriti. Ono na što Ilse nije mogla odgovoriti bilo je kako dalje s ubojstvima. Kako oteti taoca, držati ga tjedan-dva u svojoj blizini i vući za so‐ bom od mjesta do mjesta, davati mu jesti i piti, razgovarati s njim, možda se čak i ša‐ liti – a onda ga ubiti? Kako se to uopće može? Prvih dana nitko s njim ni riječi nije progovorio. Bio je vezanih ruku i nogu, ne zato da ne bi pobjegao  nego da s usta ne bi mogao strgnuti ljepljivu traku i vikati. Zidovi su bili tanki. Preko dana je sjedio na  stolici nasred sobe, noću ležao na podu. Kad su ga vodili u zahod, odvezivali su mu jednu ruku; kad su  mu davali jesti i piti, jedan mu je s usta skidao traku, dok je drugi stajao pripravan da ga udarcem  onesvijesti ako pokuša vikati. Nikad ni jedan nije sâm bio s njim, nikad mu nitko nije ulazio bez  maske. 78

Što god su s njim radili, gonili su ga da požuri: dok je ustajao i šepao do zahoda, dok je vršio nuždu, dok se, šepajući, vraćao u sobu, dok je jeo i pio. Iako su ga tjerali da brzo žvače i guta, on je za to vrije‐  me ipak pokušavao s njima razgovarati. razgovarati. – Što god da želite iznuditi za mene – ja vam u tome mogu pomoći – ili: – Dopustite mi da pišem  kancelaru – ili: – Dopustite mi, molim vas, da pišem svojoj ženi – ili: – Bole me noge... možete li me, molim vas, drukčije svezati? – ili: – Otvorite, molim vas, prozor. – Nisu na to reagirali. I bez obzira na  to što nisu s njim razgovarali, razgovarali, znao je kome pripadaju; vidio je plakat ispod kojeg su ga fotografirali. fotografirali. Nisu razgovarali razgovarali ni s njim ni o njemu. Nije to bio dio dogovora, dogovora, nisu se čak dogovorili ni oko toga da  sve što s njim treba učiniti učine što je moguće brže. Svi su imali istu potrebu da ga drže dalje od sebe. Kad ga je Helmut, H elmut, odmah nakon što su došli u stan, ispsovao kao fašističku svinju, kapitalističku guzi‐  cu koja bi se jebala za novac, drugima je bilo neugodno, a Maren je zagrlila Helmuta i izvela ga iz  sobe. U kući u šumi, u koju su se prebacili nakon nekoliko nekoliko dana, sve se zapravo trebalo nastaviti kao i pri‐   je. Ali kuća je, što što oni nisu znali, osim kuhinje kuhinje i kupaonice imala samo jednu veliku sobu. sobu. – To nije problem – rekao je Helmut, pa iz automobila donio kukuljicu koju su mu navukli prilikom  otmice i transporta, i opet mu je navukao na glavu. Ali problem je postojao. Iako vezan, zalijepljen i  zakukuljen, nesposoban da s njima razgovara razgovara i da ih vidi, ipak je bio tu. I utoliko je bio prisutniji uko‐  liko je nepomičnije sjedio na stolici; kad je pružao noge, istezao glavu i amo-tamo micao vrat, njegova   je nazočnost bila podnošljivija. A kako pred njim nisu govorili da ne bi odali svoje glasove, u velikoj je  sobi bilo tiho, i oni su ga čuli kako teško teško diše. Preko dana su mogli otići u kuhinju ili izići pred kuću, ali  noću nisu mogli pobjeći od tog disanja. Onda je on između zalogaja rekao:  – Nemam kroz nos dovoljno zraka. – Ponavljao je to i ponavljao, ali oni na to nisu obraćali pažnju. Dok nije pao sa stolice. Maren mu je strgnula s glave kukuljicu i s usta ljepljivu traku, i on je opet pro‐  disao. Svi su bili bez maski, a Maren je bila toliko prisebna da mu je opet, prije nego što je došao k svi‐   jesti, navukla kukuljicu. kukuljicu. Otad mu više nisu lijepili traku preko usta i on je katkad govorio. Diskutirao je s njima o politici, a  kako oni nisu s njim diskutirali, on je preuzimao i njihovu ulogu. Pričao im je o sebi. Počinjao je sa:  “Vjerojatno mislite da ja stvarno...” a onda sa ‘stvarno’prelazio na stvar. Tako Tako je pričao o vremenu pro‐  vedenom u ratu, o svojoj karijeri u privredi, o kontaktima s politikom. Nikad nije govorio dulje od   petnaest do dvadeset minuta. Bio je vješt; htio je u njih p osijati sjeme koje je trebalo niknuti niknuti i natjerati  ih da ga ne gledaju kao karakternu masku kapitala ili sustava, koju je lako ubiti, nego kao čovjeka. Onda je počeo pričati o svojoj ženi i djeci. – Ne bih se mogao rastati od svoje žene bez obzira na to koliko smo skupa oboje bili nesretni. Kad je  ona nenadano umrla, mislio sam da sam i ja umro za ljubav i sreću. A onda sam upoznao svoju drugu  ženu i još jednom se zaljubio, prvo u nju, a onda u našu kćer. Nisam više želio imati djece pa se ni nje‐  nu rođenju nisam uistinu obradovao. Ali onda... Zaljubio sam se u to malo lice koje se meni okretalo, okretalo, u   punačke ručice i nožice, u meki trbuščić. Zaljubio sam se u bebu kao što se čovjek zaljubi u ženu. Čud‐  no, zar ne?  Glas mu je bio snažan i odlučan. Kad je govorio ispitujući nešto, oklijevajući ili zamišljeno, Jan je  sam sebi govorio da im glumi. Pa i kad bi mu krupna prilika klonula na stolici ili kad bi mu široko, mesnato lice poprimilo strašljiv, plačljiv izraz, Jan je i to smatrao glumom. Čovjek se bori sredstvima  koja ima. Hoće li, ako bude oslobođen, pisati u knjizi ili intervjuu kako nas je izmanipulirao? Ili mu je   pokazivanje slabosti tako tako neugodno da ga neće priznati čak i ako je to činio samo da bi nas izmanipu‐  lirao?  Ako bude oslobođen! Upustili su se u produženje roka ultimatuma i još jednom ga fotografirali s  aktualnim novinama ispod plakata. Ako drugovi ne budu pušteni, morat će ga ubiti. Kako bi ih uopće  netko ozbiljno uzeo kad bi ga samo tako pustili?  Posljednjih dana ultimatuma je kišilo. Nije bilo hladno; sjedili su pred kućom ispod nadstrešnice i  gledali kišu. S drveća na livadi visili su komadići magle, a straga su se šuma i brda gubili u niskim  oblacima. Čak i kad su vrata bila zatvorena, čuli su što govori. Jednako je tako i on čuo vijesti koje su s  79

tranzistora emitirane svaki sat. Dok su ždrijebom odlučivali tko će ga ubiti, bili su tihi; to nije trebao  čuti. Jan je pokušavao čitati, ali mu više nije polazilo za rukom uspostaviti vezu između onoga što čita i  onoga kako živi. Životi o kojima je čitao u romanima bili su mu tako strani, tako lažni da nije znao što  bi s njima, a jednako su ga malo privlačile i knjige o povijesti, politici ili društvu; bio se odlučio protiv  učenja i za borbu. Pomalo ga je boljela ta nesposobnost da čita. “Samo oproštajni bol”, pomislio je, “je‐  dan od posljednjih, ostale sam već prebrodio.”  Sat prije isteka ultimatuma čovjek je rekao:  – Kad istekne sat, brzo ćete to obaviti... mogu li sad napisati ženi pismo? – Helmut je ironično po‐  novio: ‘ženi pismo’, a Maren je slegnula ramenima. Jan je ustao, donio papir i olovku, skinuo mu ku‐  kuljicu i odvezao ruke. Gledao ga je kako piše. “Najdraža moja, znali smo da ću umrijeti prije Tebe. Žao mi je što već idem, što Te moram tako brzo  ostaviti samu. Odlazim bogato darovan; ovih posljednjih dana, kad sam imao tako mnogo vremena za  razmišljanje, razmišljanje, srce mi je bilo ispunjeno godinama koje smo skupa proveli. Da, volio bih s tobom još mno‐  go toga podijeliti i volio bih gledati kako naša kći... ”  Pisao je polako, a rukopis mu je bio djetinje nespretan. Jasno, mislio je Jan, čovjek već odavno ne   piše više sâm, nego diktira. Diktira, i komandira, i manipulira, i šikanira. Istodobno ima mladu ženu i  dijete, i dobra psa, i kad se sa svojih svinjarija vrati kući, pas skače na njega, kći zove: “Tatice, tatice!”, a žena ga grli i govori: “Izgledaš umoran – je li dan bi loš?” Jan je iza pasa izvukao pištolj, otkočio otkočio ga i  opalio.

Ilse ustane i iz čamca skoči na obalu. Ne, nije bilo teško. Prvo ubojstvo je bilo teško, iako je Janu olakšano stanjem neke omamljenosti u kojem je bio. Prvim je ubojstvom an raskinuo društveni ugovor po kojemu jedni druge ne ubijamo. Što ga je nakon toga još moglo zaustaviti?

80

10

K

ad je Karin na parkingu izišla iz automobila, prišao joj je mlad muškarac i oslo‐ vio je: – Gospođo biskupice? Ona ga ljubazno pogleda, onako kako je još kao pastorica naučila ljubazno gledati sve koji su joj se približavali. Bio je visok, imao je bistro lice i otvoren pogled, onako u bež hlačama, svijetloplavoj košulji i tamnoplavom sakou preko ruke ostavljao je do‐ am uredne i dobro odgojene osobe. – Da? – Zamolio bih vas da se zauzmete za mene. Vi ste ovdje gošća, zar ne, a ja bih vo‐ lio proći kroz kuću i park. Pišem rad o malim vlastelinskim posjedima u ovom kraju i danas sam nabasao na ovaj. Preko tjedna sjedim u arhivima, a preko vikenda putujem i razgledam ono o čemu sam čitao. Ponekad to više ne nađem, ali zato katkad nađem ono o čemu nije ništa napisano. O ovome malom vlastelinskom imanju nisam još ništa čitao. – Mogu vas predstaviti vlasnici. – To bi bilo ljubazno od vas. Vi me se ne možete sjećati. Prije devetnaest godina u St. Matthäiu ste krizmali mog prijatelja Franka Thorstena, a meni ste, kad sam na‐ puštao crkvu, pružili ruku. – Ne, ne sjećam se ni vas ni vašeg prijatelja. Studirali ste povijest umjetnosti? – Krenula je prema kući, a on je išao pokraj nje. – Gotovo sam diplomirao. Oprostite, nisam se predstavio. Gerd Schwarz. Christiane su našli u kuhinji s Ullrichovom kćerkom. Sprva je bila nepovjerljiva, a onda joj je laknulo. To je, dakle, bio onaj mladić koji se u selu raspitivao za nju. Dala e Karin upute u pogledu pečenja koje je bilo u pećnici i krenula s Gerdom Sc‐ hwarzom kroz kuću. Je li znala tko je sagradio kuću? Podsjeća ga na vlastelinstva Karla Magnusa Bauerfenda iz šezdesetih i sedamdesetih godina osamnaestog stoljeća. Široko predvorje, drvene stube do prvoga kata, umjesto kamenih, kako je tada bilo 81

uobičajeno, dvije zabačene ugaone sobe do kojih se može doći samo kroz salon – sve to nosi njegov rukopis. Je li provjeravala da li su strop i kutovi salona ispod bijelog vapnenog nanosa oslikani? Bauerfend je salone, iz kojih se otvaraju vrata prema tera‐ si i parku, volio u kutovima oslikavati zelenom lozom, a strop svijetlim plavim nebom s nježnim oblacima. Jednako kako je dobro govorio, Gerd Schwarz je dobro i slušao. Christianine brige zbog plijesni u zidovima i crvotočine u drvu, zbog krova, vodova, zajmova i naloga – za sve je to imao pažljivo i suosjećajno uho. U parku mu je poka‐ zala ulegnuće koje je opet htjela napuniti vodom iz potoka. – Gdje je bilo jezerce, bio e i otočić. – On je tražio i u sredini udoline našao mjesto koje je bilo malo uzdignuto, a na njemu dva kamena koja su nekoć vjerojatno nosila klupu. Pri svemu je tome bio tako ugodno skroman i Christiani postao tako blizak da mu je ponudila da dalje sam razgleda park. Ona se morala vratiti u kuhinju. Nije dugo ostao sam. Našao ga je Andreas, kojem je Christiane ispričala o Gerdovu dolasku: ali Andreas se nije dao osvojiti dobrim odgojem i skromnošću. – Imate li mobitel? – upitao ga je. – Mogu li ga vidjeti? – Kad mu ga je Gerd Sc‐ hwarz zaprepašteno pružio, Andreas ga je gurnuo u džep. – Dobit ćete ga kad budete odlazili. Ne želimo da se ovdje telefonira. S blagom ironijom u glasu Gerd Schwarz je upitao: – Zbog zračenja? Andreas je neobaveznom kretnjom ramena i ruku na neki način to potvrdio te i dalje ostao uz Gerda. Kad su prošli kroz park i opet krenuli prema kući, na terasu je iz salona upravo izišao Jörg. Stao je, zažmirkao na svjetlosti niskoga sunca i nije bilo ni‐ kakve sumnje da je to čovjek čija se fotografija posljednjih tjedana pojavila u svim novinama i na svim tv-kanalima. Andreasovo je nepovjerenje postalo još veće zato što Gerd Schwarz ničim nije pokazao da ga je prepoznao, niti je očitovao imalo začu‐ đenosti ili radoznalosti. Ali Christiane ga je pretekla. – Pa ostanite još malo! – Gerd Schwarz je rado ostao. Andreas se nije nadao da bi novoga gosta, ukoliko se ovaj smišljeno uvukao među njih, prijetnjom procesa mogao natjerati da šuti. “Moramo ga, dakle, ako padne neka pogrešna riječ, zadržati ovdje dok ne budemo sigurni da neće nanijeti nikakvu štetu.” štetu.” – Kako je bilo na izletu? – htjela je čuti Christiane od bračnih parova i Andreasa. Ingeborg joj je pričala o samostanskim ruinama i o probi koncerta kojoj su prisustvo‐ vali i bili njome impresionirani. – Zatim smo sjedili na jezeru, pomalo pripiti i sanjivi, i sretni, dok se ova trojica nisu dohvatila. Projekt ljevice... oko toga su se žestili, kao da to danas nekoga još zani‐ ma. – Ne, zlato moje – trudio se Ulrich strpljivo govoriti – mi znamo da to danas više 82

nikoga ne zanima. Mi smo se dohvatili oko toga što je učinila ljevica. – Okrenuo se Andreasu. – Ti i ja se možemo složiti. Bilo je oboje: i obespravljenost i izrugivanje s ljudima na Istoku i terorizam na Zapadu. I jedno i drugo učinila je ljevica. A što ti ka‐ žeš, Karin... Ma koliko da je lijep napredak s obzirom na feminizam i zaštitu okoliša – ipak se ne može reći da to što mi danas razvrstavamo svoje smeće i što za kancelara imamo kancelarku, demokršćanku, ima ikakve veze s projektom ljevice.  Jörg se morao svladavati da ne prekine prekine Ulricha. – Je li i to opet upereno protiv mene? Jesam li ja sad još upropastio i projekt ljevi‐ ce? Na kojem si ti radio u tvojim zubnim laboratorijima, i ti u svom odvjetničkom uredu? Ma kako ste vi ipak samozadovoljni... – Suzdržao se da ne kaže šupci, ali nije našao ni neku drugu riječ. – Projekt ljevice prije svega znači da se čovjek može dići protiv državne vlasti, da je može slomiti, umjesto da ona slomi njega. Mi smo pokaza‐ li da je to moguće, našim štrajkovima glađu, i našim samoubojstvima, i našim... – ... ubojstvima. Da državna vlast nije više ni za šta, to pokazuje svako poduzeće koje globalno posluje, koje ne plaća porez jer tamo gdje bi ga moralo plaćati, pravi samo gubitke, a tamo gdje pravi dobitke, ne mora ga plaćati. Za to nisu potrebna ni ubojstva ni teroristi. Gerd Schwarz je zainteresirano slušao. Ako nije odmah prepoznao Jörga – zar sad nije morao shvatiti s kim ima posla? Zar do njega jednostavno nije doprlo ništa od buke oko Jörgova pomilovanja? A onda je Andreas zaključio da novi gost, ako je u međuvremenu i prepoznao Jörga, ipak to nikome ne može izbrbljati. Dakle, nema razloga za nepovjerenje? Možda je to doista samo bezazleni povjesničar umjetnosti koji se slabo zanima za suvremena događanja? Christiane je bespomoćno obilazila pogledom društvo. Jörg će ponovo pitati Hennera kakav je osjećaj najprije odati čovjeka, a onda s njim proslavljati njegovo puštanje. A to se i dogodilo. dogodilo. – Nisi mi još odgovorio na pitanje. Ti si me onda poslao u zatvor, a sad slaviš moje puštanje iz njega – kakav je to osjećaj? Henner je stajao kraj Margarete, ne s rukom u ruci, ali s bokom uz bok. Duboko je udahnuo. – Da, mislio sam da ćeš koristiti kolibu kao skrovište ili kao spremište. Odvezao sam se jednom do kolibe i ostavio ti pismo. Možda me je policija pratila... nisam ništa primijetio. Jesi li našao pismo? – Tvoje pismo? – Jörg je bio izbačen iz ravnoteže. – Ne, nisam našao nikakvo tvoje pismo. A i kako bih... panduri su me odmah ščepali. Jesi li spomenuo pismo kad si bio kod mene nakon što su me osudili? – Pojma nemam. Znam samo da nisi sa mnom razgovarao nego me samo psovao. 83

Kao “jebenu poluguzicu”... zapamtio sam to jer me ljutilo ono pola od guzice. Nikad nisam saznao što to zapravo znači. – Nisam tada imao želju razgovarati razgova rati s onim tko me je upravo odao. Ti, znači, nisi... – Jörg je zavrtio glavom. – Zvučiš razočarano. Bi li ti bilo draže da te je izdao tvoj stari prijatelj, građanska poluguzica? – Draže, da si... Ne, to mi ne bi bilo draže. Samo se teško snalazim u tome da... Ako e policija tebe promatrala i pratila, koga onda nije promatrala? Kad smo se tada posljednji put vidjeli? Prošlo je više godina dok se nisam pojavio. Ti doista nisi bio izgledan kontakt, a ipak te policija... – Jörg nije zvučao razočarano nego nepovjerljivo. – Točna Točna procjena policije nikad nije bila vaša jača strana. Ali, otkud znam – možda e još netko od vas nosio nešto u spremište ili uzimao nešto iz njega, i policija možda nije pratila mene, nego njega? Hoćemo li zapravo popiti aperitiv? – Trenutak, Trenutak, trenutak! – Ulrich je podigao ruke. – U čast današnjeg dana donio sam sanduk šampanjca, a kako sa strujom šteka, spustio sam ga u potok. Odmah se vra‐ ćam. Christiane je donijela čaše, Dorle masline i kockice sira, Andreas i Gerd Schwarz su postavili stolice ukrug, a Ilse je ubrala dvanaest tratinčica, za svakog po jednu.  Jörg je prišao Henneru, Henneru, koji je stajao po strani s Margaretom, Margaretom, i upitao ga: – A što je bilo u pismu? – Tvoja se bivša žena ubila... mislio sam da bi to morao znati. – Oh. – Jörg je i dalje bio nepovjerljiv. nepovjerljiv. Ali Henner je dobro računao. Samoubojstvo Eve Marije dogodilo se uoči Jörgova uhićenja. Kad se Jörg o tome osvjedočio, još jed‐ nom je rekao “Oh” i otišao na drugu stranu. – Dobro lažeš – rekla je Margarete Henneru. – Tako dobro da mi je čak bilo ne‐ ugodno, iako si lagao samo u dobru svrhu. Lažeš li samo u dobru svrhu? Henner ju je žalosno pogledao. – Dobro sam lagao jer sam tada doista razmišljao da odem do kolibe i ostavim pismo. Ne znam je li se zbog njega ubila; njeni su roditelji tako tvrdili, ali oni otpo‐ četka nisu prihvaćali Jörga. U svakom slučaju, Eva Marija bi imala sretniji život da örg nije postao terorist. – Ali ti nisi to učinio. – Nisam. Ne bi ništa pomoglo. p omoglo. Tada Tada to, doduše, nisam mogao znati. Ali mogao sam misliti. – Čekao je hoće li Margarete nešto reći. Ona ga je gledala sumnjičavo i po‐ pustljivo. – Imaš pravo. Nije mi bilo dovoljno važno. Bilo bi lijepo da mi je bilo toliko važno da sam napisao to pismo i odnio ga u kolibu. Bilo bi lijepo. 84

11

C

hristiane se oslobodila straha. Uživala je u šampanjcu, uživala je u prijateljima i opet se okrenula Jörgu s uobičajeno nježnom pažnjom. Nakon šampanjca došla je večera, svečanija i ukusnija nego prethodne večeri, s bijelim stolnjakom, bakinim po‐ suđem i priborom za jelo, i srebrnim svijećnjacima, sa četiri jela, a jedno od njih, kao vrhunac, Jörgovo omiljeno jelo: rajnsko kiselo pečenje.  Jörg je pričao o vremenu kad je radio u zatvorskoj zatvorskoj kuhinji. – Šef kuhinje je ranije bio kuhar u restoranu sa tri zvjezdice, tako je barem govo‐ rio, a mi smo mu vjerovali, sve dok mu nije bilo dosta rada do duboko u noć, pa se odlučio za posao s utvrđenim radnim vremenom u javnoj službi. U računalu je imao na desetke recepata, s podacima o kalorijama, vitaminima, mineralima, i tko će znati čim sve ne, i program s kojim je od toga sastavljao tjedni jelovnik. Recepti su bili do‐ maća kuhinja, od königsberških mesnih valjušaka s umakom od kapra do nürnberških kobasica s kiselim kupusom, i svi su se stalno žalili na dosadna jela. Ali, ajmee, ako je skuhao nešto drugo, nešto posebno – tek tad bi ga zasuli pritužbama. Pa, iako je to znao, kuhar sa tri zvjezdice je ponekad ipak to provodio, i nije si dao oduzeti moguć‐ nost da nam posluži tajlandsko ili marokansko jelo. jelo. Karin je to smatrala zanimljivim. – Ni meni nije drukčije nego zatvorenicima. Užasavam se poziva i dogovora za objede, koji su dio mog posla, premda tu ima ponajboljih stvari. Najradije bih si doni‐ ela kobasicu s curryjem i pomfritom, sjela za pisaći stol, čitala novine i gurala to u sebe. Mogla bih tako iz dana u dan. Ali i kod mene se svaki dan događa mnogo toga, pa mi je jelo to ugodnije što je dosadnije. A zar u zatvoru objed nije vrhunac dana? – Jest. Ali vrhunac ne znači uzbuđenje. Vrhunac je sve čega se čovjek čeznutljivo sjeća i što mu nedostaje: normalnog života vani, djetinjstva u ko  ko  jem je svijet još bio u redu, ako ne kod roditelja, onda kod bake i djeda, žene koja je prema njemu bila dobra – a jelo uvijek ide uz to kao stalna, pouzdana veličina. Slično je i s knjigama koje se čitaju u zatvoru. Jednom sam u zatvorskoj knjižnici... Ilse je gledala Jörga i mislila na Jana. Kako je Jörg bio sretan! Voditi svakodnevni 85

razgovor, imati što reći, nailaziti na pažnju sa svojim iskustvima i opažanjima, tu i tamo znati više od sugovornika – to mu je i te kako godilo. Je li čežnja za svakodnevi‐ com stasala tek u zatvoru? Ili je još u godinama provedenim u ilegali drijemala ispod površine, spremna probuditi se? Je li ju i Jan osjećao? I Christiane je uočila kako se Jörg promijenio. Nikakvog nepovjerenja, nikakvog opreza, nikakve distance. Upustio se u razgovor. razgovor. Jesu li njegove čudne izjave o revolu‐ ciji, ubojstvu i kajanju samo nespretna reakcija u situaciji kad je napadnut? Možda bi bilo pogrešno pustiti ga da drži predavanja, daje intervjue i nastupa u televizijskim emisijama, jer bi to opet izazvalo napade? Bi li zbog toga bila pogreška čak i pravno apsolutno provjerena provjerena izjava za tisak? Uto se, kao da mu je dala natuknicu, pojavio Marko. Po njemu je vidjela da je imao uspjeha i našao odvjetnika koji je izjavu smatrao u redu. Bio je tako oduševljen svo‐ im uspjehom, svojim projektom i samim sobom da nije mogao čekati da ostane nasa‐ mo s Jörgom. Morao je prekinuti razgovor i pročitati im ono što će Jörg u nedjelju dati u tisak. – To smo već razjasnili – hladno je rekao Andreas. – Jörg neće dati nikakvu izjavu. – Razgovarao sam s odvjetnikom koji mi je potvrdio da se Jörg ne upušta ni u ka‐ kav rizik. – Ja sam još Jörgov odvjetnik. – Tu odluku ne donosi odvjetnik. Sâm je mora donijeti.  Jörgu je bila mučna ta tema i svađa, i to što su svi pogledi uprti u njega. Mahao je rukama i na koncu rekao: – Moram još jednom razmisliti. – Razmisliti? – Marko je bio ozlojeđen. – Što je s tvojom odgovornošću spram onih koji vjeruju u tebe i čekaju te? Zar si ih opet zaboravio? I zar ćeš pred svijetom stajati kao netko koga su slomili i tko se predao? – Ne treba meni pouka o mojoj odgovornosti, ni od tebe ni od bilo koga. – Ali Jörg nije bio siguran da je time okončao to nemilo objašnjavanje, pa je pogledao Christi‐ anu, kao da bi njoj to moglo poći za rukom. – Što se držiš za sestru? Drži se onih koji se s tobom žele boriti. Koji te neće izdati, kojima si potreban. Ti... – Sad je dosta! Vi ste Christianin gost, i ako je ona previše fina da vas izbaci... ja nisam. Ili se ispričajte ili idite. – Pusti ga, Henneru. To što Marko misli da sam ja izdala revoluciju, to je stara pri‐ ča između nas. – Što? – Jörgovo lice i glas opet su postali puni nepovjerenja i obrane. – Christiane 86

e izdala revoluciju? – Revoluciju, revoluciju – odmahnuo je Marko – tvoja je sestra izdala tebe. Ona je rekla pandurima da te mogu naći u šumi kod kolibe. – O tome smo već razgovarali. Nitko nije odao Jörga. Bit će da je policija mene pratila kad sam mu nosio pismo u kolibu. Marko se razbjesnio. – Christiane te nije zbog toga polila kavom. Bojala se da ćeš reći da ti nisi odao örga. Da će Jörg zbrojiti dva i dva i otkriti, ako to već nisi bio ti, da ga je samo ona mogla izdati. Znam, željela ti je dobro, ali zar ne shvaćaš, Jörg? Svi ti oni žele dobro, ali te lome. Izdaju ono što je kod tebe veliko. Ako ti budeš radio ono što ti oni kažu, bit će to kao da tvoj život nije ništa i da ti nisi nitko.  Jörg je zbunjeno prelazio pogledom s Marka na Hennera i na Christianu. Karin, koja je te večeri sjedila pokraj njega, spustila mu je ruku na rame. – Ne daj se sluditi. Marko se bori za izjavu za tisak, i to čini svim sredstvima. Ti želiš još razmisliti, što je apsolutno tvoje pravo. Izjavu ionako treba predati tek sutra... ili si ti preduhitrio Jörga i već je predao? – Ozbiljno je pogledala Marka. On je pocrve‐ nio i zamucao, tvrdeći da još ništa nije poduzeo. – Nadam se da si pocrvenio samo od mog strogog pogleda.

87

12

K

arin je nastavila govoriti.. – Ti misliš da Jörg nije ništa ako nije ono što je htio biti? Misliš da svi čije se nade ne ispune nisu ništa? Onda ne ostaje mnogo onih koji nešto jesu. Ja ne poznajem nikoga čiji je život postao ono o čemu je sanjao. – A što si ti još htjela postati? Mislim, budući da vi nemate papu, biskupica je najviše što se može. – Andreas se nije mogao suzdržati, Karin ga je razdraživala. Eberhard se nasmijao. – Katkad nekome padne u krilo nešto o čemu uopće nije sanjao. To ništa ne mije‐ nja na stvari da od većine snova ništa ne bude. Ja sam ovdje najstariji, a ni ja ne znam nikoga tko je ostvario svoje snove. To ne znači da je život zbog toga bezvrijedan; čovjeku žena može biti draga, iako nije njegova najveća strast, kuća može biti lijepa, iako nije okružena drvećem, a posao može biti uvažavan i unosan, iako se njime ne mijenja svijet. Sve može valjati a da ipak nije onako o čemu smo nekad sanjali. Nije razlog za razočaranje niti za iznuđivanje nečega. – Nije razlog za razočaranje? – Marko je načinio podrugljivu grimasu. – Vi se baš želite zavaravati lijepim lažima? Henner je ispod stola uzeo Margaretu za ruku i stisnuo je. Ona mu se osmjehnula i odgovorila odgovorila na stisak. – Ne – rekla je – nije razlog za razočaranje. Mi živimo u egzilu. Gubimo ono što smo bili i što smo htjeli ostati, a možda smo za to bili i predodređeni. Ali zato nalazi‐ mo nešto drugo. Čak i kad mislimo da smo našli ono što smo tražili, u stvarnosti je to sasvim nešto drugo nego u snovima. – Još jednom je stisnula Henneru ruku. – Ne že‐ lim se svađati oko riječi. Ako ti nalaziš razlog za razočaranje, razumijem te. Ali to je tako i tu se ništa ne može. Osim ako... – Margarete se nasmijala. – Možda to od čovje‐ ka stvara terorista. On ne može izdržati život u egzilu. Želi ostvariti svoj san o domo‐ vini, makar i bombama. – Svoj san... Jörg se nije borio za svoj san nego za bolji svijet. 88

Dorle je prasnula u smijeh. – ‘Fighting ‘Fighting for peace is like fucking for virginity ’1, negdje sam to pročitala. Ti uvi‐ ek s tim tvojim borbama! – Meni se sviđa ta metafora. Moji laboratoriji i vas dvije, žene mog života, vi ste moj egzil. Kao dijete sam sanjao kako ću biti velik izumitelj, kako ću prvi proći kroz neku pustinju ili prašumu, ali kamo god sam htio, svagdje je netko već bio. Poslije sam želio biti netko tko nekog silno voli, kao Romeo Juliju ili Paolo Francescu. Ni od toga nije bilo ništa, ali imam vas dvije i svoje laboratorije. A što muškarac više može poželjeti? – Ulrich je lijevom rukom poslao ženi poljubac, a desnom kćeri. – Je li ovo trenutak istine? – Andreas je pogledao sve prisutne. – Ja sam htio posta‐ ti pravnik revolucije, revolucije, ne pravni teoretičar nego praktičar, netko tko ostvaruje revoluci‐ onarnu pravdu, poput Wyschinskog kao državnog odvjetnika ili Hilde Benjamin kao sutkinje. Ni od toga, hvala Bogu, ništa nije bilo, niti se ja želim vratiti u zavičaj tog sna. – Moj je san kasno došao. Ili bih možda trebala reći: kasno sam primijetila da ži‐ vim u egzilu. Da zapravo ne želim predavati nego da želim pisati. I da sam sita učeni‐ ka koje bih rado nečemu podučila kad bi oni htjeli od mene nešto naučiti, ali oni od mene ništa ne žele, nego sam ja ta koja od njih uvijek nešto mora tražiti. Ne, ja ne mislim kao vi, ja bih napustila svoj egzil i vratila se u zavičaj. Ja mogu živjeti s osoba‐ ma i pričama koje izmislim. Želim dobro pisati, ali ako to i ne ode dalje od petparač‐ kog romana, svejedno mi je. Želim sjediti kraj prozora s pogledom na dolinu i pisati, od jutra do mraka, jedna mačka leži mi na pisaćem stolu a druga do nogu. Vidi ti Ilse! Drugi su bili zaprepašteni; takvu je nisu poznavali. Opet je blistala, ali sad ne svojim izgledom, nego samosvješću i željom za velikim djelima. I bila je za‐ razna – sve ih je razveselila. Jedno za drugim su pričali o čemu su nekad sanjali, u koji su egzil dospjeli i kako su se s tim pomirili. Čak je i Marko sudjelovao; on je htio postati strojovođa, a našao se u egzilu revolucionarne borbe. Na kraju se oglasio i örg. – Prema tome kako vi postavljate stvari, moj egzil je zatvor. Naučio sam živjeti u njemu. Ali pomirio se... ne, nisam se s tim pomirio. – Pa, dobro – htio mu je odobriti Ulrich – bez obzira na mirenje ili nemirenje s egzilom, svakako ostaje sjećanje na naš san i na naše pokušaje da ga ostvarimo. Ja sam svojedobno pješačio od Sjevernog do Sredozemnog mora, samo se smijte, dvije i pol tisuće kilometara, i za to mi je trebalo više od pola godine. Saharu ili Amazonu ni‐ sam uspio prijeći, ali ni europska pješačka staza broj jedan nije mala stvar, i ja nikad neću zaboraviti kako sam, nakon tjeskobne noći u šatoru, penjući se po kiši prevalji‐ vao posljednje kilometre uz Gotthard, i onda se počeo spuštati u suncem obasjanu Ita‐ liju. 89

Time je nakon kruga priča o nekadašnjim snovima pokrenuo priče sa “sjećate li se oš”. Sjećate li se još kako smo, kad smo išli na sastanak u Grenobleu, spavali pod ša‐ torom i kako nas je kiša sprala niz obronak? Kako smo na sastanku u Offenburgu ku‐ hali indijska jela i svi dobili sraćku? Kako je Doris, kad je pobijedila na natječaju za Miss University, čitala ulomke iz Komunističkog manifesta ? Kako je Gernot, koji nije mario za politiku i koji je bio jedino na demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, i to zbog Eve, koja mu se sviđala, odjednom viknuo: “Ameri, “Ameri, van iz Amerike?” Svatko se sjetio barem jedne ili dviju takvih bezazlenih zgoda. Odgađali su paljenje svijeća; sumrak je dopuštao prošlosti da se ugodno uvlači u sadašnjost, kao što se noć uvlačila u dan. Sjećanja su se ticala vremena koje se završi‐ lo i nije se protezalo u sadašnjost. Ali ona su bila živa i prijatelji su se s njima osjećali istodobno i stari i mladi. A taj je osjećaj bio ugodan. Kad je Christiane najzad upalila svijeće i oni se opet jasno vidjeli, na ostarjelom su licu drugoga opet tražili i pre‐ poznavali mlado lice koje se u sjećanju upravo bilo pojavilo pred njima. Mi u sebi ču‐ vamo mladost, možemo se u nju vratiti i naći se u njoj, ali ona je prošla – a sjeta i sa‐ žaljenje su dodirnuli njihova srca, zbog drugih i zbog sebe samih. Ulrich nije donio samo sanduk šampanjca nego i sanduk bordeauxa, i oni su nazdravljali starim prijate‐ ljima i starim vremenima, a u međuvremenu promatrali u crnom vinu treperenje svjetlosti svijeća, onako kako se na vodi promatra val koji dolazi ili u kaminu paluca‐ nje plamena. Stalno su se prisjećali novih zgoda. Sjećate li se još kako smo na predavanju profe‐ sora Ratenberga 2 pustili u prostoriju štakore? Kako smo neutralizirali zvučnike za go‐ vora predsjednika države? Kako smo zbog poskupljenja tramvajskih karata dlijetima blokirali skretnice? Kako smo na nadvožnjaku iznad autoceste objesili plakat o muče‐ nju izolacijom? I kako smo, kad ga je policija skinula, po betonu sprejem ispisali tekst? Kako smo iz dvorišta Ureda za gradnju cesta posudili prometne znakove i njima zatvorili glavnu ulicu kako bismo mogli demonstrirati? Toga se Karin sjetila, i dok je to govorila, nelagodno se smješkala. Nije se sasvim dobro osjećala, ali je opet osjetila draškanje što su ga izazivale zabrane poput penjanja u dvorište Ureda za gradnju cesta i draž atmosfere kišne noći s nestalnom svjetlošću džepnih svjetiljki, dobrog osjećaja složnosti. – Da – rekao je Jörg – to je bilo dobro, to s prometnim znacima. Njih smo upotrije‐ bili i pri otmici tog ljeta.

90

13

G

erd Schwarz je prasnuo u smijeh. – Sjećate li se još, sjećate li se još... – Dotad nije ni progovorio, niti ga je itko zamjećivao. Od njega se, doduše, nisu ni očekivala sjećanja, ali su se Marko i Dorle, od kojih se također nisu očekivala, povremeno uključivali sa začudnim ili podruglji‐ vim opaskama. Gerd Schwarz je cijelu večer sjedio nijem. Sad je progovorio, više nego jasno artikulirajući svoje misli odsječnim tonom. – U gradiću u kojem sam odrastao, svakih sam nekoliko tjedana u gostionici igrao s prijateljima karte. Jedne sam večeri shvatio da su petorica staraca, koji su bili stalni gosti, bili esesovci. Sjeo sam za stol do njihova i naćulio uši. Sjećate li se još, sjećate li se još, tako je to išlo cijele večeri. Ali, jasno, nisu govorili: “Sjećate li se kako smo u Wilni pobili Židove ili u Varšavi strijeljali Poljake”, nego: “Sjećate li se kako smo u Varšavi Varšavi lokali šampanjac, a u Vilni jebali Poljakinje. I: Sjećate li se kako je brijač ostri‐ gao onim starcima brade, ha-ha?” – Ni vi niste drukčiji. Kako bi bilo da se pitate: Sje‐ ćaš li se kako si pri pljački banke ubio onu ženu? Ili na granici policajca? Ili onog bankara? Ili predsjednika korporacije? Dobro, u njegovu slučaju ne znamo jesi li to bio ti ili netko drugi. Kako je s tim bilo, tata? Bi li svome sinu mogao reći jesi li ga ti ubio?  Jörg je smeteno gledao sina. – Ja... – Da? – Više se ne sjećam. – Više se ne sjećaš? Ne znaš jesi li ga ti ubio ili ga je ubio netko drugi? – Opet se nasmijao. – Na kraju se stvarno više toga ne sjećaš, kao što se ni starci nisu više sjeća‐ li da su ubijali Židove, strijeljali ih i gušili plinom. Kako su to mogli previdjeti? Bilo im je neshvatljivo. Kako Kako prije nisu vidjeli sličnost između oca i sina: visok stas, četvrtasto lice, isti oblik očiju? Christiane nije mogla odvojiti pogled od mladića kojeg je posljednji put vidjela kad je imao dvije godine, i o 91

kojem je jedino znala da se zove Ferdinand Bartolomäus, po Ferdinandu Nikoli Sac‐ cou i Bartolomeu Vanzettiju, da je nakon majčina samoubojstva odrastao kod bake i djeda i da je studirao u Švicarskoj. Povijest umjetnosti? Ili je to bio samo trik da bi ga pozvala u kuću? Ferdinand je pun prezira gledao oca. – Ti se više ne sjećaš... otkad se ne sjećaš? Kad si to zaboravio? Ili potisnuo? Kad ti e amnezija kao udarac pala na glavu, bum, i sve zbrisala? Ili je možda nastupila od‐ mah nakon počinjena djela? Ili ste toliko pili da vam se od pijančevanja pomračila svijest kad ste ga ubili? Ja sve njih poznajem, i djecu one žene, i policajčevu djecu, i bankarevu, i predsjednikovu. Oni bi htjeli znati što si pritom mislio, a predsjednikov sin želi najzad saznati što si ti činio, što ste činili, tko je od vas ubio njegova oca. Ra‐ zumiješ li to?  Jörg se ukočio pod prezirom svoga sina. Gledao ga je razrogačenim očima i polu‐ otvorenih usta, nesposoban da misli, nesposoban da govori. – Ti si nesposoban za istinu i žaljenje, jednako kao što su to bili i nacisti. Nisi ni mrvicu bolji... nisi, kad si mogao ubijati ljude koji ti ništa nisu učinili i kad ni nakon toga nisi shvatio što si učinio. Uzbuđivali ste se zbog generacije svojih roditelja, gene‐ racije ubojica, ali ste i sami postali isti kao i oni. Mogao si znati što znači biti dijete ubojice, a ipak si postao otac-ubojica, moj otac-ubojica. Tako kako sad gledaš i govo‐ riš, ne žališ ni zbog čega što si učinio. Žao ti je samo što su stvari pošle naopako i što si uhapšen, i što si morao u zatvor. zatvor. Tebi nije žao drugih, samo ti je sebe žao. Pomalo je glupavo izgledao Jörg u svojoj ukočenosti. Kao da ne shvaća ništa od onog što mu se govori, osim da je to nešto strašno. Kao da mu to treba razbiti sva nje‐ gova objašnjenja i opravdanja, uništiti ga. A s ovim se tužiteljem nije mogao sporiti. Nije vidio nikakav zajednički teren na kojem bi se s njim mogao sukobiti, na kojem bi ga mogao pobijediti. Samo se mogao nadati da će strašna nepogoda proći. No, bojao se da je to lažna nada, da će se zadržati dok se do kraja ne istutnji i sve ne razori. Ipak će se, dakle, morati zaštititi, nekako se pokušati braniti. Bilo kako. – Ne moram to slušati – rekao je na koncu. – Platio sam za sve što sam učinio. – Tu imaš pravo. Od mene ne moraš ništa slušati. Nikad o meni ništa nisi ni slušao. Možeš ustati i pobjeći u svoju sobu, ili u park, ja neću trčati za tobom. Ali nemoj mi pričati da si za sve platio. Dvadeset četiri godine za četiri ubojstva? Znači li to da je edan život vrijedan upravo šest godina? Nisi platio za ono što si učinio, samo si to sebi oprostio. Vjerojatno i prije nego što si učinio. Ali oprostiti mogu samo drugi. A oni to ne čine. “To je užasno”, pomislio je Henner. “Sin koji sudi ocu. Sin koji je u pravu, a otac nije. Sin koji pribjegava revnosti, a otac prkosu. Sin koji ne prihvaća svoju bol, a otac svoju bespomoćnost. Kamo će to dalje voditi? Što da rade njih dvojica? Što mi da ra‐ 92

dimo?” Karin je sjedila nasuprot njemu, a na licu joj je vidio da i ona smatra užasnim ono što joj se događa pred očima, da ni sama ne zna što bi učinila. Onda je ipak poku‐ šala. – Mogu zamisliti... – Ne, ništa vi ne možete zamisliti. Ne možete vi zamisliti ni kako je kad su vam majka ili otac ubijeni, a ni kako je kad vam je otac ubojica. A tek moj otac ne može to zamisliti. On i ne želi zamisliti. Mislite li da nam je pisao kad se majka ubila? Ili mi čestitao kad sam maturirao? Ili kad sam se upisao na fakultet? Mislite li da sam od svog oca ikad dobio pismo? – To mi je žao. Vaš otac vam jednostavno nije stizao pisati. On je... – Ama, pisao sam mu. – Jörg je bio duboko uzbuđen. – Iz zatvora sam mu slao pisma i dopisnice, ali sve mi se vraćalo, i onda sam odustao. Pisao sam mu. – Što je pisalo u tim pismima? – Otkud to još da znam? Otad je prošlo dvadeset godina. Mislim da sam ti objašnjavao zašto nisam s tobom, nego u zatvoru. Pisao sam o potlačenosti u svijetu, o borbi koju vodimo, o žrtvama koje ona traži. Pisao sam... Pa što sam ti trebao pisati? Ferdinand je i dalje prezirno gledao Jörga. – Ne vjerujem ti ni riječi. Ono što ne odgovara tvom sjećanju, ti zaboraviš, a ono što ti u njemu nedostaje, izmisliš. Vjerojatno je tvoja uloga u ubojstvu predsjednika korporacije bila tako odvratna da ne možeš podnijeti pomisao na nju. Ni da te tvoje dijete nije zanimalo, ni to ne možeš podnijeti... ili pretpostavljaš da to tvoji prijatelji smatraju tako bijednim da im moraš nešto slagati? Ti si... – Ferdinand se prekinuo; nije htio izgovoriti što je bio njegov otac. Možda nije htio izgovoriti da je bio svinja? Možda o drugima nije htio govoriti jezikom kojim je govorio njegov otac? Zatim je nastavio: – I majku si ti ubio. Ne vlastitim rukama, ali ubio si je. Kad se u tebe zalju‐ bila i kad ste mene napravili... Ona je u to unijela svoje srce i svoj život, takva je bila, to je rekao svatko tko ju je poznavao, i nemoj se praviti da to nisi znao. – Ferdinand se borio sa suzama. Ali pred tim ocem i njegovim prijateljima nije htio pokazati sla‐ bost. Glas mu nije zadrhtao. – Ali vjerojatno ćeš mi upravo to reći. Nisi to znao ili više ne znaš što si znao. Zaboravio si. Ili ćeš mi reći da ona s tobom ne bi mogla biti sretna? Da si, time što si je ostavio, umjesto da si ostao s njom, spriječio nešto gore? Onda nije više mogao, ustao je i nestao u tami parka. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja ustala je i Karin. – Pustite mene – rekla je Dorle, pa je ustala i krenula za njim. “Ako ne poznatog terorista, onda ipak njegova sina”, pomislio je Henner i zastidio se. Možda se u djevojci krije više nego što je naslućivao? I Jörgov mu je sin neugodan. Što ga je dulje slušao to ga je njegova neumoljivost sve više podsjećala na ondašnju 93

örgovu neumoljivost, i razmišljao je o tome kako se zlo sve dalje prenosi...

94

14

P

rvih nekoliko koraka kroz park Dorle je još nešto vidjela zahvaljujući svjetlosti svijeća iz salona, a zatim je zavladao potpuni mrak. Polako je išla dalje i, pipajući kroz gustiš od granja i lišća, tražila put, i pokušavala čuti Ferdinandove korake. Onda e tik ispred nje zapucketala grana i njene su ruke napipale Ferdinanda. Kroz mrak nije daleko odmakao. – Idemo do klupe na potoku – prošaptala je i uzela ga za ruku – do kraja putem, a onda desno. – On nije ništa rekao, ali joj je prepustio svoju ruku. Ona ga je vodila, i stalno su po nekoliko koraka dobro išli, a onda se spoticao on ili ona, i ona je držala njega ili on nju, a onda su trenutak stajali, tik jedno uz drugo, pokušavajući se ori‐ entirati. Oči su im se naviknule na tamu, a kad više nisu čuli društvo s terase, i uši su im počele zamjećivati šumove šume, pjev neke ptice, dozivanje ćuka, šuštanje vjetra u lišću. – To je slavuj – prošaptala je Dorle kad je ptica ponovo zapjevala. Onda su se našli kraj potoka i na klupi. Tu je bilo svjetlije, vidjeli su kako teče voda, gdje završava šuma i gdje počinje polje. U selu iza polja gorjela je jedna svjetiljka. Oni su se pogle‐ dali. – Ja sam Dorle – rekla je. – Kako se ti zoveš? – Ferdinand. – Onda su sjeli. – Bi li radije bio sam? – Ne znam. – Jer me ne poznaješ? Ja sam kći jednoga starog prijatelja tvog oca iz vremena pri‐ e nego što je postao terorist. Ne vjerujem da su bili prisni prijatelji; jednostavno su svi pripadali istom društvu. Moj otac se još zarana oprostio od politike i postao poslo‐ van čovjek, zubni laboratoriji, a ja sam razmažena jedinica. Sinoć sam pokušala za‐ vesti tvog oca, ali on nije htio, a danas popodne je plakao, i ja sam ga tješila. Takva sam, petljam se u stvari koje me se ne tiču i, ako mi dopuste, činim dobro ljudima. Što se tiče tvoga oca, zaključila sam da je s pomilovanjem okončao poglavlje terorizma i 95

zatvora, i da opet treba naučiti živjeti. Nisam znala da mu se žena ubila, ni da ti postojiš. – Nisu bili vjenčani. Ona se nadala da će se oženiti njome, pogotovo kad sam ja došao na svijet. Ali se pravila da joj do toga nije stalo i da je iznad tih građanskih pre‐ nemaganja. Dok je nije ostavio. A zapravo nikad i nisu bili u čestitoj vezi. Samo se ne‐ koliko puta našao s njom, zato što je bila zgodna i lijepila se za njega. Možda bih tre‐ bao reći sebi da su vremena tada bila upravo takva, i oprostiti mu što nas je ostavio na cjedilu. Ali ja to ne mogu. – Ferdinand se gorko nasmijao. nasmijao. – Zato ga ni predsjednik države ne može pomilovati. Moja ga majka nije pomilovala, a ni ja to ne činim. A za majčino samoubojstvo... – Ali samoubojstvo se dogodilo godinama nakon što ju je ostavio. Koliko ti je bilo godina? – Šest, prvi razred osnovne. Nakon što ju je otac ostavio, majka se više nikad nije smirila. Kad je ubio onu ženu, pokušavala je stupiti u kontakt s njenim roditeljima, a nakon ubojstva policajca, s njegovom udovicom, ali oni su u njoj vidjeli samo ubojiči‐ nu ženu. Meni su se u školskom školskom dvorištu rugala i tukla me nepoznata djeca, pa p a iako to nisam pričao majci, ona bi ipak saznala, i predbacivala si. Inače si je predbacivala to što sam rastao bez oca koji bi mi bio uzor, što se nisam bavio sportom, što nisam igrao i grao ni nogomet, ni rukomet, ni košarku, zato što su se njeni roditelji uvijek za nas brinuli. Pa eto, za mene su se nakon majčine smrti doista morali brinuti, i mučili su se, i ja sam im doista zahvalan. Ali više bih volio da sam rastao s majkom, a pogotovo s ocem i majkom. – Zar se cijeli tvoj život mora oko toga vrtjeti? Poznajem mladića koji je kao para‐ liziran od toga što mu je otac velik znanstvenik i nobelovac. Ima djece poznatih umjetnika i političara koji zakržljaju u sjeni svojih roditelja. Poznajem i pedere koji u životu nisu u stanju ništa napraviti jer stalno moraju dokazivati svoj identitet pedera. – Nije znala je li shvatio što mu želi reći, ali ga to nije mogla pitati. – Je li tvoj otac onakav kako si ga zamišljao? On je slegnuo ramenima. – Zamišljao sam ga snažnijim, odlučnijim, ne tako jadnim. Kako ga ti vidiš? – Smatraš ga jadnim? – Ili, ili. Ili treba stajati iza onoga što je učinio i reći da je to bilo i ostalo ispravno, ili da to danas smatra pogrešnim i da se kaje. S oboje bih se mogao pomiriti, ali ne i s njegovim kukavnim naklapanjem o tome kako je sve zaboravio i sve platio. Dorle nije znala što bi više rekla. Da su roditelji, kad odrasteš, uvijek razočaranje, to mu je mogla reći. Ni njen otac nije više bio junak kojeg je u njemu vidjela kao dje‐ vojčica. Ali on je bio u redu, a razočarana, ne, nije njime bila razočarana. Osim toga, vidjela je da se Ferdinand svog oca ne bi ništa lakše oslobodio ni kad bi ovaj jače 96

zastupao svoja djela, niti kad bi se kajao zbog njih. Osjećala je da bi se morao pomiriti s njim kako bi ga se oslobodio. Ali kako? – Voliš li baku i djeda? – Mislim da ih volim. Bili su već stariji ljudi i ne osobito srdačni, više suzdržani. Ali poslali su me u dobru školu i podržavali u svemu što sam želio: svirati klavir, klavir, učiti ezike, putovati. Ne mogu se požaliti. Dorle je uzela nov zalet. – Možeš li razumjeti svog oca? Mislim, možeš li to pokušati? Možeš li više s njim razgovarati, i sa svojom tetom, i s njegovim prijateljima? Smatraš ga jadnim... možda bi i on radije bio snažan, isplatilo bi se otkriti zašto to nije. Ferdinand je prezirno frknuo. Ona ga je gledala i čekala. Nije više ništa rekao. Smatrala je to dobrim znakom. – Ako pokušaš, možda ćeš shvatiti tog starog čovjeka koji je upropastio sebi život i ne zna kako s njim izići na kraj. Umorstva, otmice i pljačke banaka, bježanje, zatvor, od revolucije ništa... kakvog uopće ima smisla takav posrani život? A vlastiti život ipak mora imati neki smisao. – Opet ga je pogledala. Gledala je njegov profil sa stisnutim usnama i obrazom na kojem igraju mišići, i zaključila da izgleda izrazito muževno. Sagnuo se, uzeo sa zemlje komadić drva i noktom palca stao po njemu reza‐ ti. Imala je dojam da ju je rado slušao i da bi volio da i dalje govori. Ali što je još mogla reći? – Živiš li još uvijek kod djeda i bake? Nije žurio s odgovorom. odgovorom. – Ponekad, za vrijeme ferija. Dok traje semestar, u Zürichu sam. – Dalje je rezba‐ rio. – Maloprije sam gotovo zaplakao. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put pla‐ kao, toliko je odonda prošlo. Nakon majčine smrti? Prije bih si nešto učinio nego pred njim zaplakao. Nije to bilo od tuge, nego od bijesa... nisam znao da bijes može jedna‐ ko boljeti kao i bol. Sjedi nasuprot meni, trbuh mu visi preko hlača, slabunjave ruke strše iz košulje, lice upalo, pogled zamućen i nemiran, a ja mislim što je sve počinio taj bijednik, i bijes mi stegne grudi. Ti misliš da bih ga trebao razumjeti? A ja sam često mislio da bih ga trebao ubiti. – Ferdinand se uspravio i podupro rukama o naslon klupe. – Je li bilo ispravno ili pogrešno doći ovamo? – Ispravno. On je slegnuo ramenima. – Svježe je – rekla je i privila se uza nj. Nije se izmaknuo, ali to je bilo sve. Sjetila se kako je Jörg, kad ga je zagrlila, i dalje ukočeno sjedio na stolici, i tiho se nasmijala. Kakav otac, takav sin! A onda ju je 97

Ferdinand ipak zagrlio.

98

15

N

akon što su Ferdinand i Dorle napustili stol, Jörg je ostao samo još koliko mu je bilo potrebno da prikupi snagu, ustane i ode. Imao je osjećaj da bi morao dati neko objašnjenje, objašnjenje, nekoliko puta je započinjao, ali nije znao što bi rekao. I drugi su bili bez riječi. Gledali su u svjetlost svijeća i tamu parka, a kad bi im se pogledi sretali, zbunjeno se smješkali. – Laku noć – bilo je sve što je Jörg uspio reći na odlasku, a više od “laku noć” nisu mu ni oni mogli odgovoriti. Malo zatim ustala je i Christiane i krenula za njim, a Ulrich ovaj put nije gledao podrugljivo nego je klimnuo glavom. – Ujutro ću vas u devet zvonom pozvati na malu propovijed – rekla je Karin prije nego što je Christiane nestala. – Ne govorim to zato što očekujem da svi dođete, nego samo da znate zašto zvoni. To je razbilo led. “Ona je neumoljiva”, pomislio je Andreas, a Marko je odmah objavio da on neće doći. I Ilse je bila zaprepaštena onim što je Karin najavila, ali je onda ritual povremene propovijedi našla prirodnijim od njenih stalnih nastojanja da ublaži konflikte i uspostavi harmoniju. Ingeborg je rekla: – Ah, baš lijepo, rado ćemo doći – a Ulrich je bio zadovoljan što opet može po‐ drugljivo gledati. Margarete je, slušajući Karininu najavu, mislila na doručak, posuđe, pranje. – Tko će mi poslije pomoći? – Svi su bili spremni, i zašto ne bi odmah, pa zašto na‐ kon toga ne bi popili još jednu čašu vina? Kad su poslije opet svi sjeli na terasu, Eberhard je rekao: – Mi sutra moramo krenuti rano poslijepodne. Karin će Jörgu ponuditi posao u svom arhivu. Zna li netko od vas što bismo još mogli učiniti da Jörgu i Christiani olakšamo situaciju? – Ja sam mu već rekao da može raditi u nekom od mojih laboratorija. – Ja ću mu, ako želi pisati, rado pomoći da to negdje objavi. – Dakle, ja mislim – nadovezao se Marko, ali ga je Andreas prekinuo. 99

– Da, znamo već, ti misliš da ga treba ostaviti na miru i pustiti da opet diže revolu‐ ciju, jedino što je htio raditi i što je, ako ćemo tako, radio sa stanovitim rezultatom. Zaboravi revoluciju! Ali da ga treba ostaviti na miru, tu imaš pravo. Jörg zna da mu možemo pomoći kad se radi o poslu, i pitat će nas ako mu budemo potrebni. A i ti ga ostavi na miru! – Prestani s tim svojim umišljenim tlapnjama. Nećeš ti meni govoriti što treba a što ne treba raditi, a ni Jörgu nećeš govoriti. Ponašaš se kao da Jörga poznaješ bolje od mene, a ti znaš samo jednu njegovu stranu, ti znaš optuženog, osuđenog, zatvorenog i slabog Jörga. A ja znam onu drugu stranu. Ti si izdao san o revoluciji, svi ste ga izda‐ li, i prodali ste se i dali da vas korumpiraju. Ali Jörg i ja nismo u tome. Nećete od nje‐ ga napraviti izdajicu. – Ostali u početku nisu shvaćali zašto je Marko sve razdraženije govorio. Dok nije rekao: – Ne možete mu je više oduzeti: ja sam već predao izjavu za tisak. – Marko je govorio kao da sam sebe želi uvjeriti da je učinio pravu stvar. stvar. Andreas je umorno i s blagim gađenjem pogledao Marka. Ustao je i upitao pri‐ sutne: – Gdje je u parku mjesto s kojeg se može telefonirati? I Margarete je ustala. – Dođi! Marko je rukom udario po stolu. – Jeste li ludi? Hoćete upropastiti Jörgu život a da s njim čak i ne razgovarate? – Skočio je, u tren oka našao se kod Andreasa, izbio mu iz ruke mobitel, sagnuo se, dohvatio ga, zamahnuo i bacio u park. Pobjedonosno i ratoborno poskakujući, stao je ispred Andreasa. Ovaj se okrenuo Karininu mužu i umorno ga upitao: – Mogu li dobiti tvoj? – Eberhard je klimnuo glavom, izvadio iz džepa mobitel i dao ga Andreasu. Opet je Marko krenuo za njim. Ali ovaj put je Ilse ispružila nogu. Marko se spotaknuo, strmoglavio i skupa s Margaretinom praznom stolicom s takvim praskom tresnuo o pod da je Ilse, kratko i prestrašeno vrisnuvši, stavila ruku na usta. Na trenutak je svima zastao dah. Onda se Marko ošamućen uspravio, nije mogao ustati nego se leđima naslonio na Ilsinu stolicu. Andreas i Margarete su otišli u park. Ulrich je rekao ženi: – Vidi, još je čitav. Meni je za danas dosta. Vjerojatno i tebi? – Ona mu je pružila ruku i oboje su klimnuli glavama ostalima i otišli. Karin je upitno pogledala muža. I on je klimnuo glavom i ustao, a ona je krenula za njim. A onda je neodlučno stala, dok Henner nije rekao: – Samo idite! I Ilse se složila s tim: – Da, idite spavati! 100

– Spotaknuo sam se – začuđeno je rekao Marko, držeći se objema rukama za glavu. Ilse ga je pogladila po kosi. – Ja sam ti podmetnula nogu. – Stvarno? – Stvarno. – Svađao sam se? – Svađao si se s Andreasom. Kad se Andreas vrati, bilo bi dobro da ti budeš u kre‐ vetu. Ne želimo novu dramu, za danas nam je bilo dosta. Henner će ti pomoći da odeš do sobe. Imaš li aspirin? Nemaš? Donijet ću ti ga kad pođem spavati. Ilse je neko vrijeme sama sjedila na terasi. Onda se Henner vratio i obavijestio je da je Marko odmah zaspao; možda je imao blag potres mozga. I Andreas i Margarete su pitali za njega kad su izronili iz tame parka i pojavili se na terasi. Andreas je imao polovičan uspjeh. – Agencije su skinule vijest o Jörgovoj izjavi za tisak, ali ona je nekoliko sati ipak bila dostupna i sigurno će biti novina koje će je objaviti. Najvjerojatnije ću postići da objave i demanti, ali ipak i pak je nezgodno. – Imamo li još vina? – Pokraj vrata je Ulrichov bordeaux. Bila je samo još jedna boca. Napunili su čaše i još jednom nazdravili. – Da se to prokletstvo okonča! – rekla je Margarete. – Da se to prokletstvo okonča! – ponovili su ostali. – Kakvo prokletstvo? – malo zatim upitao je Andreas. – Zar nije prokletstvo ono što s generacije prije Jörga prelazi na Jörga, a s njega na njegova sina? Meni se čini da je to prokletstvo. – Opazila je Andreasov skeptični pogled i nasmiješila mu se. – Mi smo ovdje, podalje od grada, malo zaostali. K nama ujesen s maglom još dolaze duhovi, i kad se u ljetnim noćima čuje dozivanje, mi zna‐ mo da to nisu samo ćukovi. Kod nas još uvijek ima vještica i vila, a ima prokletstava koja se ponekad skidaju s nas tek nakon više generacija. – Ustala je, a s njom i ostali, zagrlila Andreasa i Ilsu, i rekla Henneru: – Hoćeš li me odvesti kući?

101

16

K

ad je Christiane došla za Jörgom u njegovu sobu, on je sjedio na krevetu i piljio u pod. Sjela je pokraj njega i uzela ga za ruke. – Misliš da će moj sin ujutro još biti ovdje? – Bi li to volio? – Ne znam. Nisam znao da će sve biti tako teško. Čovjek bi mislio kako sam o sve‐ mu mogao zrelo promisliti, a i jesam o svemu zrelo promislio. Ali to je kao s pliva‐ njem. Sjećaš se kako sam kao dječak cijelo ljeto ležao kod kuće potrbuške na stolici i uvježbavao plivačke kretnje, kretnje, ali sam cijelo ljeto, iako sam ih valjano uvježbao, završa‐ vao s njima pod vodom. U zatvoru sam ležao na stolici, sad sam u vodi. – Ali jednog si dana proplivao... sjećaš li se kako se to dogodilo? – Da li se sjećam? U jesen smo s tetom Klarom otputovali u Ticino, na Lago Maggiore, i ti si plivala sa mnom u jezeru, i uspjelo mi je. – Ovdje vježbaš preko vikenda s prijateljima i kad odemo u grad, bit će u redu. – Ne – rekao je i zavrtio glavom. – Sutra moram uspjeti, ako i to nije već prekasno. – Možda je pogreška ovo s vikendom... žao mi je. Ja sam... – Ne, Christiane, ono u što udaram i pozljeđujem se, to su moje vlastite granice. Sâm sebe moram uhvatiti za kosu i izvući iz blata. – Načas je naslonio čelo na njeno rame. – Ja stvarno mnogo toga više ne znam. Ne znam više tko je pucao. Ne znam više jesam li se trebao sastati s Janom u Amsterdamu i jesam li ga ostavio na cjedilu. Više ne znam kako se zvala Palestinka koja me obučavala, i jesam li nešto imao s njom. Više ne znam što sam tolike godine radio u zatvoru... nešto sam morao raditi, ali to se izgubilo. – Ne možemo sve pamtiti. – To i ja znam. Ali ja se osjećam kao da su mi stvari istrgnute iz pamćenja, ne neke stare i nevažne stvari koje moraju pasti u zaborav kako bi oslobodile mjesto za nove i važnije, nego čitavi dijelovi mene. Kako mogu još vjerovati u sebe? 102

– Daj si vremena, Böckchen, daj si vremena! On se nasmijao. – Mi to, Tia, nikad nismo znali. Uzeti si vremena, pustiti sve da ide kako ide, uzi‐ mati život onakav kakav jest, dopustiti da nam bude dobro... mi to nikad nismo nauči‐ li. – Englezi imaju poslovicu p oslovicu o starim psima koji uče nove trikove. – Ne, Tia. Old dogs don’t learn new tricks 3–  engleska poslovica kaže suprotno. Oboje su zašutjeli. Christiane je primijetila da se manje boji nego prethodne večeri. To ju je začudilo; nijedan od jučerašnjih problema nije bio riješen, a ni današnji to nisu. Zašto ih se manje bojala? Po Jörgovu je disanju znala da je zaspao. Sjedio je na krevetu, potonuo u sebe, sagnut naprijed, s rukama u krilu. Lako ga je gurnula i on se bokom srušio na krevet. Izula mu je cipele, podigla noge, izvukla ispod njega plahtu i raširila je po njemu. Onda je neko vrijeme stajala kraj kreveta, gledala brata kako spava i slušala kako se prve kapi kiše pretvaraju u ravnomjeran romon. U svom je usnulom bratu vidjela sve: njegovu ozbiljnost, dobre namjere, revnost i pomanjkanje distance – prema svemu, pa i sebi, njegovu ograničenost, samoprecjenji‐ vanje, bezobzirnost, bespomoćnost. Bi li naučila i mogla ga zavoljeti da ga je slučajno srela? Ali nije ga slučajno srela. Brat joj je kojeg je odgojila i pratila kroz život, i s lju‐ bavlju se brinula o njemu. On je njena sudbina, što god činila. Tiho je otišla u svoju sobu. Najzad su svi spavali. Andreas je zaspao nakon što je još četvrt sata hodao goredolje po sobi, i još jednom se naljutio, i još jednom smirio, i još jednom prošao sve pravne opcije; Ilse nakon što je razmislila i odustala od daljeg pisanja i odlučila ujutro opet otići na klupu kraj potoka. Dorle i Ferdinand su napustili klupu kad je terasa već bila prazna i potonula u mrak. Počela je kiša, prvo je to bila blaga ljetna kiša koja ih je obavila kao lak, topao dah. Onda je postala hladnija, Dorle je zebla i ušli su u kuću. – Ja nemam sobu – prošaptao je Ferdinand, a Dorle je šaptom odvratila: – Ideš sa mnom u moju. On je na stubama zastao. – Ja nisam... Ja još nikad nisam... Dorle mu je rukama obuhvatila glavu i poljubila ga. Tiho Tih o se nasmijala. – Ja jesam. Ulrich i njegova žena su čuli kako je njihova kći otišla s Ferdinandom u sobu i kako vode ljubav. 103

– Zar ne bismo morali... – Ne, ne bismo morali – rekao je Ulrich, držeći ženu u zagrljaju dok romon kiše nije stigao do njena srca. A onda su i oni vodili ljubav. ljubav. Karin je ležala budna, slušala je disanje svoga muža i mislila na propovijed sljede‐ ćeg jutra. Staviti je na program bio je refleks ref leks uvježban tokom bezbrojnih vikenda vikenda pro‐ vedenih s konfirmantima, višednevnim okupljanjima i radu na jačanju vjere, zasjeda‐ njima i sinodama. Ali prijateljima nije mogla ponuditi ništa rutinsko. Svaka je riječ morala biti u redu. Smjela je reći samo ono što doista zna. A što zna? Zna da ne bi mogla kao Ilse podmetnuti Marku nogu, i stidjela se zbog toga. Najsretniji su zaspali Margarete i Henner. Bili su sretni jer im ništa nije smetalo kod onoga drugoga, drugoga, ništa ih nije ljutilo. Preko toga se, doduše, prelazi ako se događa u prvim danima i tjednima zaljubljivanja, ali ako se uopće ne događa... Bili su sretni jer im se sve sviđalo što su saznali jedno o drugome. Nije toga bilo mnogo; ona nije govo‐ rila o svojim prijevodima ni on o svojim reportažama, nisu jedno drugome pričali ni o svojim obiteljima ni prijateljima, niti o najdražim knjigama ili filmovima. Ali Marga‐ reti se svidjelo to kako je on pomogao Christiani, a njemu mješavina sumnje i blagosti s kojom ga je nakon toga gledala. Bili su sretni jer je svako od njih tako rado mirisalo, kušalo i osjećalo ono drugo. Goli su ležali u Margaretinu krevetu i uživali u tome što im se tijela vole, što to ne rade neovisno o srcima, što je to zasebno voljenje, zasebna dragocjenost. Nisu čuli kišu samo kroz otvoren prozor nego i kroz krov iznad sebe. Zaspali su u kući od kiše.

104

17

K

iša je natapala pješčano tlo, skupljala se u potočiće i barice, spirala svaku uzvisi‐ nu, ležala po dvorištu, plavila podrum. Biljkama je godila. Dotad je ljeto bilo suho i sve je zakržljalo, hortenzije uz ulaz u dvorište i ispred kućnih vrata, maline i rajčice pokraj vrtne kuće, čak i hrastovi trpjeli su zbog suše, lišće im je izgubilo svježi‐ nu i boju. Kad se Margarete usred noći probudila i čula rominjanje kiše, ovaj put još ače, doživjela je to kao nešto pred san: radovala se zbog hortenzija koje će ujutro sjajnije cvjetati, zbog obilja zrelih malina i rajčica, zbog blistave raskoši hrastova. Opet je zaspala i opet se probudila, a kiša je još uvijek rominjala ispred prozora i po krovu. I to pripada ovoj zemlji. Da je iz niskih sivih oblaka zasipa kiša, da se kapi slijevaju u tanke niti, kao na japanskim crtežima, da se zemlja namoči i oteža, i lijepi se za ci‐ pele, da kiša ne prestaje i čovjeka samo razum spašava od straha da će sve preplaviti, straha od potopa. Jer tako čovjek doživljava tu kišu: poput potopa koji će se povući tek nakon što sve bude pod vodom. Margarete je znala da će voda prodrijeti u podrum, a kroz zahrđali valoviti lim na tavan, čak i u kuhinju, ako se opet stvori i nabuja potočić između dvije kuće. Nakon što je prvi put doživjela te male katastrofe, Margarete je kod sljedeće veće kiše poku‐ šala učiniti nešto s vrećama pijeska i plastičnim ceradama. Nije puno pomoglo. I po‐ red toga morala je izbacivati vodu iz podruma i brisati tavanski pod. Možda će jednog dana Christiane i ona imati novca za drenažu zemljišta oko kuće i popravak krova. Ako i ne budu imale novca, Margareti je opet po volji. Poplava pripada zemlji koju voli. A uz ljubav prema zemlji, za Margarete je išla i spremnost da se prepusti onome što ona donosi: hladnoći, vrućini, melankoliji, suši, poplavi... Margarete se okrenula na bok, leđa uz leđa, guzu uz guzu s Hennerom. Nije si mogla objasniti zašto je to ležanje udvoje tako smiruje, ali bilo je tako. Pitala se kako će to između njih dalje ići? On će katkad doći k njoj na selo, ona katkad k njemu u grad, a katkad će skupa nekamo otputovati? Ni sama nije znala kakvu bi vezu željela. Voljela je svoju slobodu i samoću. A opet je to malo bliskosti s Hennerom probudilo u 105

njoj čežnju za zajedništvom, za koju nije ni znala da u njoj još čuči. Ali u grad se ne bi preselila. Ne bi ostavila ovu zemlju. Slušala je romon kiše. Sjećanja su izranjala. Sjetila se noći u kolibi na polju kad je kao sedmogodišnjakinja pobjegla od kuće, i, iznenađena kišom, bila prestravljena da će voda sve potopiti i odnijeti. Sjetila se i ljeta na radnoj akciji kad su iz dana u dan zgrčenim rukama iz blata morali iskopavati krumpir i prati ga. I nedjelje kad se uda‐ vala njena najbolja prijateljica i kad su preko velike, duboke bare ispred ulaza u opći‐ nu morali postaviti daske da bi ušli matičar, mladenci i gosti. I depresija u koje je za‐ padala kad kiša nikako nije prestajala. Onda je u mislima brojila koliko u kući uopće ima kanti. Pet? Šest? Kad kiša prestane, od ljudi će formirat lanac i izbaciti vodu iz podruma. Marko će kantu doda‐ vati Andreasu, Andreas Ilsi, Ilse Jörgu – i nasmiješena je opet zaspala.

106

Nedjelja

107

1

I

lse nije spavala dubokim snom, često se budila i već u svitanje je bila sasvim budna. Stala je uz prozor i vidjela da su dvorište, hrast i štagalj obavijeni kišnim velom. Ništa od pisanja na klupi uz potok, pomislila je. Skinula je sa stola vrč i lavor, a stol i stolicu gurnula do prozora. Upravo je bilo dovoljno svijetlo da može pisati. Nije znala kako to da se u njoj za posljednja dva dana stvorila takva sigurnost da želi pisati. Je li potajno rasla za onih mjeseci dok se zabavljala mišlju o pisanju? Je li to bio prkosni odgovor na osjećaj životne nesigurnosti koji je, kako je mislila, opažala kod drugih? Ili rezultat prestrašenosti zbog Jörga, koji je prokockao svoj život, koji je s prevelikim ulogom igrao na pogrešnu kartu i na kraju ostao praznih ruku? Bilo kako bilo, ona je bila sigurna. Ujedno je bila nesigurna kako da do kraja ispriča Janovu priču. S njom je mogla ispričati poznatu priču o terorizmu u Njemačkoj – ali ga je onda morala dobro istraži‐ ti. Mogla bi pripovijedati i o nečemu zbog čega ne bi morala istraživati, nego maštati: na primjer o još nerazjašnjenim ubojstvima i neuhvaćenim teroristima. Ni s jednom ni s drugom varijantom ipak nije znala kako bi priču privela kraju. Treba li Jan biti uhvaćen? Ubijen? Hoće li odletjeti u zrak dok priprema eksploziv? I što se treba dogo‐ diti ako bude uhapšen? Hoće li odležati svoju kaznu? Ili će ucjenom biti oslobođen? Hoće li pobjeći iz zatvora? Ne, u tom slučaju se samo nastavlja stara priča. Mora odle‐ žati kaznu. Ali, kako će se osjećati? Kao ratni zarobljenik, zarobljenik onoga rata koji e vodio? Ili kao žrtva? Prkosi li? Kaje li se? Kakvi bi, po našem mišljenju, trebali biti naši teroristi? Ilse je morala odlučiti kako će se onaj o kojem piše odnositi prema vlastitoj terorističkoj prošlosti. Razumjela je zašto se od terorista zahtijevalo da daju objašnjenje i iskažu kajanje. Obitelj žrtve želi znati što se točno dogodilo, a društvu je potreban znak da terorist opet želi biti uklju‐ čen u društveni ugovor. Unatoč tome, dirnulo ju je što je Jörg zahtjev za pomilovanje podnio ponosno i prkosno. Ili nije? Možda je uopće nije dirnuo onaj Jörg koji je podnio zahtjev za pomilova‐ nje, nego onaj ponosni i prkosni mladić na kojeg ju je podsjetio? U kojeg se kao dje‐ 108

vojka zaljubila? Možda ju je dirnulo samo njeno sjećanje na vlastitu ljubav? Čudno – od petka ni jedan jedini put nije pomislila na svoju ljubav prema njemu, a kamoli da je od nje nešto osjetila. Za nju je on postao objekt radoznalosti kojega gleda hladnim očima i nalazi ga, ponekad začudnim, ponekad neobičnim, ali uvijek zanimljivim. Sama je sa sobom izvela pokus tako što je u sjećanje prizvala ono jutro prije mnogo godina kad je Jörg ušao u predavaonicu. Kao i uvijek, sjedila je u petom redu, dovoljno blizu profesora da ga može dobro pratiti, a dovoljno daleko od njega da je ne bi prozvao. Upravo je bilo počelo p očelo predavanje o američkoj američkoj povijesti, a Jörg oči‐ to nije spadao u redovite slušatelje. Nakon što je zatvorio vrata, trenutak je stajao, osvrnuo se oko sebe, promotrio profesora, studente i studentice, a onda polako krenuo naprijed i sjeo u prvi red. Sigurnost s kojom je to učinio, svjetlosnim godinama uda‐ ljena od Ilsine sputanosti, k tomu još vedri i prkosni izraz njegova lica, vitka pojava u trapericama i plavoj košulji preko majice, sve je to očaralo Ilsu – i ona se zaljubila. Kad je ustao i pokušao pokrenuti diskusiju o američkom imperijalizmu i kolonija‐ lizmu, ona je ono što ju je inače ljutilo, sad smatrala odvažnim i životnim. Nakon pre‐ davanja je s nekoliko drugih pošla za njim i tako upoznala njegovu grupu i politiku. asno se sjećala kako su je silno obuzeli osjećaji prema Jörgu, kako je bila bespomoćna i kako je uporno tražila njegovu blizinu, ne osvrćući se na to kakav dojam ostavlja i bez nade da bi ga mogla osvojiti. Da, Ilsu je dirnula djevojka kakva je ona tada bila, a i mladić koji će uskoro izgubiti svoju vedrinu i samo zadržati svoj prkos. No i to ju je ganulo samo zato što je njena ljubav počela opažanjem njegove veselosti.  Je li ju pisanje učinilo hladnom, prvo u predodžbi, a poslije u stvarnosti? Ili se prihvatila pisanja zato što je postala hladna? Zato što je prestala voljeti? Je li se odviknula od toga? Jesu li joj mačke postale su‐ putnice zato što se u njima mogla ogledati kao u vlastitim sjećanjima? Ilse se nelagodno osjećala. Morala je otkriti zašto je ostala hladna onda kad je mogla biti ganuta i je li se odviknula od toga da voli? Nije smjela biti ravnodušna. A bila je. Da, morala je to otkriti. Ali ne sada. Sad je primarna bila priča. Kako da je završi? Ali ako nije bila ganuta što ponosni i prkosni Jörg podnosi zahtjev za pomilovanje, što je onda bilo ono što se u njoj protivilo takvom Janu, koji bi u zatvoru prošao put pročišćenja, poboljšanja i pokajanja, i bio spreman dati objašnjenje za svoje postupke? Nije to smatrala mogućim. Nije smatrala mogućim da se netko tko je napustio gra‐ đansku egzistenciju – ženu i djecu, dobro i društveno priznato zanimanje – da bi postao terorist, nakon godina provedenih u zatvoru pročišćen opet želi vratiti životu građanskih vrijednosti. Svakako nije smatrala mogućim ni to da se netko u zatvoru i po izlasku iz njega sam samcat drži svoga terorističkog projekta. Kakva mogućnost nakon zatvora uopće ostaje? 109

Odjednom je Ilse shvatila Jörgovu rastrganost. Ali ona nije željela pisati o rastrga‐ nom Janu. Janova priča, dakle, nije mogla završiti ni tako da bude uhvaćen, da odleži u zatvoru i izađe iz njega. Ilse je s prozora gledala kišu. Kako završava život terorista ako njegov put ne presi‐ eče policija, sud i zatvor? U mirovini? S američkom putovnicom i računom u švi‐ carskoj banci? U nekoj kući na selu? Na putovanju i u hotelu? Sa ženom? U samoći? Ilse nikad nije čeznula za velikim putovanjima i dalekim zemljama, i uvijek joj je bio dovoljan odmor u Odenwaldu ili na Bodenskom jezeru, ili na nekom frizijskom otoku. Sad bi bilo dobro da više zna o svijetu i da Jana može poslati u neku daleku zemlju, gdje bi se uključio u neku revoluciju i poginuo u nekom napadu. Nekom ludom, užasnom, uzaludnom napadu – napadu u kojem bi se otkrila istina njegova života. Ilse je čula kako su u susjednoj sobi zaškripale podnice. Pogledala je na sat; bilo je šest, ali vani nije bio dan, a tamno je nebo izgledalo kao da bi još dugo moglo padati. Katkad su kapi udarale u kuću, zatim curile niz prozore. Voda je prodirala između okvira novih prozora i zida i slijevala se na prozorsku dasku. Ilse je odgurnula stol, skinula spavaćicu, otvorila prozor i izložila kiši lice, grudi i ruke. Rado bi istrčala iz sobe i iz kuće, gola, preko terase u park, voljela bi pod nogama osjetiti mokru travu i na tijelu mokro lišće šipražja, voljela bi skočiti u potok i zaroniti u vodu. Ali nije se usudila. Onda je zamislila kako je od sporog potoka postala silovita voda, kako je nepromišljeno ipak skočila u nju, a voda ju je povukla i progutala. Obuzeo ju je strah. Zatvorila je prozor, obukla se i opet vratila za stol. Otvorila je bilježnicu, uzela olovku i počela pisati.

110

2 Š 

ef restorana pustio je Jana da uđe, ali ga nije uputio za neki stol nego na mjesto za šankom. šankom. – Doći ću po vas kad stigne Mr. Barnett. Jan je predao torbu u garderobu i sjeo. Pa i s tog mjesta za šankom kroz prozor se vidio grad, neboderi, između njih ulice, rijeka i mostovi, iza njih prostrani sag malih kuća, a u daljini golemi kotač i aerodromski toranj. toranj. Na obzoru je, obasjano  suncem, bljeskalo more. Nebo je bilo blistavo plavo. Jan je trebao predati torbu u garderobu. To To je bilo sve. Usluga za koju ga je zamolio znanac, Libano‐  nac, koji je njemu već učinio pokoju. – Ako čovjek želi ujutro ući u “Windows on the World”, mora biti član kluba. Ti ćeš to postići lakše  od mene. – Znanac se nasmiješio. Jan je rukom rukom odvagnuo torbu; bila je teška. Znanac se opet nasmije‐  šio. – Nije bomba. – Što ću s brojem s garderobe?  – Nazvat ćemo te. Jan je pio kavu. Obavio je zadatak i sad je mogao platiti i otići. Jedino je morao izbjeći da njegov  odlazak bude zamijećen i da mu netko ne donese torbu. Ali ga je pogled kroz prozor zadržao na mjestu. Sve te kuće, svi ti ljudi, svi ti životi. Kakva energija  s kojom ljudi putuju amo-tamo, rade i grade. S kojom osvajaju zemlju, oblikuju je i nastanjuju. I žele  da im bude lijepo. Katkad vrh nekog nebodera nalikuje na hram, a most katkad grade kao harfu, i po‐  kapaju mrtve u zelenom perivoju kraj rijeke. rijeke. Jan se divio. Sve je izgledalo ispravno. Samo je on od toga  bio tako daleko da nije osjećao da je ispravno. Sjetio se bajke o divovskoj igrački. Na slici u slikovnici  divova kći podiže sa zemlje plug, a u zraku se koprcaju upregnuti konj i seljak koji drži uzde. Naručio je još jednu kavu i vodu. Ostat će preko dana u gradu, uvečer će sjesti u avion i sutra ujutro  biti u Njemačkoj. Svaki put dođe u iskušenje da se odveze do kuće svoje žene, da se negdje sakrije i ne‐  opažen vidi svoje sinove. Semestar je bio završen, sinovi su mogli biti kod kuće. Svaki put je odolijevao  tom iskušenju. Znao je adresu i broj telefona. Više od toga nije sebi dopuštao. Čuo je šum prije drugih gostiju, zaokupljenih doručkom i razgovorom. razgovorom. Glasan, potmuo, poput drob‐  ljenja i usisavanja. Kao da neka golema drobilica uvlači u svoje ždrijelo cijelu kuću i drobi je. U prozo‐  ru grad stoji iskošen. Stolo Stolovi vi i stolice klize. Posuđe pada po podu po du i razbija se, ljudi vrište i drže se za zi‐  dove, za namještaj, jedni za druge. Jan se grčevito hvata za pult. Zidovi škripe i stenju. Grad se  uspravlja i opet spušta, nalijevo, nadesno. Toranj se zaljulja, nekoliko puta ide amo-tamo. Onda se za‐  ustavi. Na trenutak u restoranu zavlada tajac. Ni Jan se ne miče. Kad kroz tišinu odjekne zvonjava telefo‐  na, njemu stane dah, kao i svima, prije nego što svi skupa prasnu u smijeh. Toranj stoji, telefon zvoni, grad je čitav i sunce sja. Ali olakšanje potraje samo trenutak. Konobari i konobarice, koji su se taman  htjeli razletjeti da na mjesto vrate stolove i stolice, i gosti koji su se latili salveta kako bi s odjeće obrisa‐  li prolivenu kavu ili oranžadu, ugledaju ispred prozora sivi dim i zaprepaste se. 111

Ovaj put se zaprepaštenost ne oslobađa u smijehu. Gosti jure prema prozorima, guraju se k vratima, u hodnik, prema dizalima. Stolice se prevrću, razbijeno posuđe škripi pod nogama. S telefonom na uhu  šef restorana uvjerava goste da je upravo alarmirao vatrogasce. Jan u garderobi traži svoju torbu: je li  netko dolje podmetnuo bombu, a u torbu će staviti sljedeću? Ali u torbi je samo radiostanica. Gosti se  dovikuju, saznaju da je avion udario u toranj, a Jan se pita nije li ga navodila radiostanica. Dizala još  ne stižu, premda se na njih ne čeka tako dugo, netko pita za stube, ali kako čovjek pješice da svlada  stotinu šest katova, netko iz kuhinje donosi mesarsku bradvu, protiskuje oštricu između vrata i okvira  dizala, drugi vuku i razvaljuju vrata. Gledaju u okno i vide dim i plamen, a uže koje nosi dizalo se nji‐  še. Idu do sljedećeg okna, pa do trećeg, a u svakome vide isto. Prvi su već na stubama. Gostima restorana priključuju priključuju se sudionici neke konferencije i osoblje, a na  svakome kalu pridolaze novi ljudi. Nitko ne navaljuje, svatko se žuri koliko može i pomaže drugome  koji ne može tako brzo. Čuju se samo koraci po stubama, nikome nije do toga da govori nešto suvišno, a  što u takvoj situaciji ne bi bilo suvišno. Tako to ide dok prvi ne počnu kašljati i zastajkivati, pa izaziva‐   ju zastoj u silaženju. Jan je među njima, njima, i on kašlje i zastaje. zastaje. Kad opazi kako kako čovjek pored njega njega stavlja  na usta maramicu i kreće u dim i vrućinu, Jan krene za njim. Ne stižu daleko. Na jednom odmorištu  ostaju bez daha. – Koliko smo prešli katova?  – Ne znam, šest, sedam, osam. Idu natrag, i svi se vraćaju. Ali i penjanje brzo zapinje. Odozgo čuju da se ni drugim stubištima ne  može dalje. – Na krov! Čekat ćemo helikoptere. Jan zaostaje. Ne osjeća se dobro i sjeda na jednu stubu. Tapkanje nogu se gubi, ali se sve jače čuje  vatra i dim se sve više penje. Jan ustane, otvori vrata koja sa stubišta vode na kat i vidi dvoranu s  mnogo otvorenih vrata. Ide od jednih do drugih, od ureda do ureda, ne zna zašto to čini i zašto se tu  zadržava. Zna da i on mora na krov, krov, sad će potrčati. p otrčati. Ali ne trči. Ulazi u jedan ured, između pregradnih  zidova i pisaćih stolova ide do prozora i vidi da i drugi toranj gori. Klimne glavom. Ne bi se tome na‐  dao od Arapa. Čuje tiho lupkanje i dozivanje pa ide prema njemu do jednih vrata. Pokušava ih otvoriti, ali ne ide, zaglavljena su, vuče kvaku, otkine je, razvaljuje vrata. To je prostorija za kopiranje, bez prozora, a u  njoj neka mlada žena smeteno žmirka. Čula je samo šum i osjetila potres, onda je nestalo svjetlo i to‐  ranj se zaljuljao, a vrata se zaglavila. Nije imala pojma što se dogodilo pa je mislila kako je najzad  spašena. Jan ju je uhvatio za ruku i potrčao, vukući je za sobom. Kad je otvorio vrata najbližeg stu‐  bišta, udari ga takva vrelina i dim da ih odmah zatvori. Trči do sljedećih vrata, ona ga, još uvijek viseći  o njegovoj ruci, očajna pita što se događa, otkud vatra, tko je on, ali i druga su stubišta još samo dim i  vrelina. Jan s mladom ženom ide do prozora i pokazuje joj drugi toranj. Ona ga pita:  – Kako će nas izvući odavde? – On ne zna što da joj kaže. – Znaju li da smo mi ovdje? Jeste li ih  nazvali? – Gleda njegovo bespomoćno lice. – Vi uopće niste nikog nazvali! – kaže, pa iz džepa izvuče  telefon, zove hitnu pomoć, prijavljuje kat i ured, dim i vrućinu na stubištu. – Tako – kaže – što sad? –  On osjeća kako mu se pod nogama zagrijava pod. Zrak u prostoriji je zagušljiv i ima okus dima i kemi‐   je. Uzima jedan metalni koš za papir i njime udara o prozor, prvo dnom, zatim oštrim bridom, staklo   puca i razbija se. se. On iz prozorskog prozorskog okvira izbija ostatke stakla. stakla. – Pod se zagrijava. – Ona diže jedno pa drugo stopalo i zbunjeno se smješka. On klimne glavom. – Moramo gurnuti jedan stol do prozora. – Dok to čine, pod je već tako vruć da se žure, stoje samo  na jednoj, pa samo na drugoj nozi, smiješno izgledaju. Mladoj je ženi također također jasno da će vrućina zahvatiti i stol na kojem sad stoje. – Što ćemo onda?  – Skočiti. Ona ga gleda i pita se da li to ozbiljno misli ili se šali. Onda shvati da je ozbiljno mislio. – Ali... – Razapeli su dolje golema elastična platna. Morate samo voditi računa o tome da ne skačete na  112

glavu. Ona se naginje kroz prozor i gleda. – Ja ništa ne vidim. – Ne možete ni vidjeti. Suvremena platna za spašavanje izrađuju se od prozirnog sintetičkog mate‐  rijala. Ona ga gleda, ne vjeruje mu, plače. – Umrijet ćemo, znam to, umrijet ćemo. – Letjet ćemo. Uhvatit ćemo se za ruke i poletjeti prema jutru. Ali to ne pomaže. Ona plače, trese se od plača, a kad je on pokuša zagrliti i smiriti, odgurne ga. Hoće kući, hoće mami, opet izvadi mobitel i zove, ali dobije samo automatsku sekretaricu sekretaricu i ostavlja po‐  ruku da voli svoju mamu. Jan je sluša i razmišlja ne bi li se i on trebao oprostiti od žene i djece, prvim i   posljednjim pozivom kući. Ali nedoumica potraje potraje samo trenutak. trenutak. Pa neće valjda pred samu smrt smrt posta‐  ti sentimentalan! Želi pomoći ovoj mladoj ženi. Poput orkestra na Titaniku. Podna obloga se razmekšala i noge stola propadaju, ne sve istodobno, i ne sve jednako duboko. Stol  se naginje i stoji nagnut. Mlada žena gubi oslonac, vrišti, pokušava se za nešto uhvatiti, ali promaši  Jana, pa promaši i pregradni zid, pa, prozorski okvir, ruke hvataju za prazno. Strmoglavljuje se kroz   prozor i pada, maše rukama, rukama, bacaka nogama, nogama, vrišti. Jan s mukom mukom održava ravnotežu. ravnotežu. Morat će skočiti. I stol se zagrijao, ubrzo će postati vruć, ubrzo će planuti, po pojedinim mjestima na   podu već liže plamen. Jan zna da neće ni vrištati ni lamatati rukama i nogama. Ali ne želi napeti mi‐  šiće i stisnuti zube. Želi letjeti. On se neće bojati brzoga, naglog, bezbolnog kraja, nego će uživati u  letu. Oduvijek je želio biti slobodan, odavno se oslobodio svih veza, živio je na svjetlosti slobode i s nje‐  nom jezom. Sve što je činio bit će ispravno ako ako sad poleti. Jan skoči i raširi ruke.

113

3

K

arin je u devet pozvala sve zvonom. Nije očekivala da će ih se mnogo odazvati. Čak je priželjkivala da nitko ne dođe pa da propovijedi i ne bude. Namjeravala je pročitati ulomak o istini koja oslobađa, i pridodati mu još nekoliko misli o životu u istini i o životnim lažima. Ali iritirali su je snovi koji su je više puta probudili. Sanjala e embrij kojeg se kao mlada žena oslobodila pobačajem, sanjala je muža kako sjedi na klupi, smješka se i klima glavom, ali nju ne prepoznaje, sanjala je svoju prijašnju crkvenu općinu koja se sastojala od umjetnih ljudi, lakih za održavanje poput stepfordskih supruga. Ti su je snovi očito htjeli upozoriti na laži o životu u istini. Ali zašto? Nije imala namjeru zahtijevati život u istini i osuditi životne laži. Svome mužu nikad nije rekla za pobačaj. A rekla bi mu da ju je pitao. Ali on nije pitao, čak i kad se ispostavilo da ne mogu imati djece i da to stoji do nje. Katkad je mislila da on to sluti; znao je da je proživjela burne godine i da zbog koječega što je tada činila nije sretna, i možda je ništa nije pi‐ tao samo zato što ju je volio, iz ljubavi je nije pitao. A zar je ona priznanjem trebala obezvrijediti šutnju koja je počivala na ljubavi? Karin je ušla u veliku sobu, otvorila vrata i pustila u nju svjež zrak, stala i zagleda‐ la se u park i kišu. Udisala je svježinu i vlagu, na trenutak je zaboravila svoju brigu zbog propovijedi i osjećala se lijepa i jaka. Uživala je u svojoj snazi. Bila je disciplini‐ rana i izdržljiva radnica koja je u posao, kad su drugi već bili premoreni i nervozni, uvijek unosila red i mir i s lakoćom i sigurnošću planirala i odlučivala. Bila je dobra u vršenju svoje službe; svoje je stado poučavala kako da živi s malo sredstava i s malo vjernika, kad je u javnosti govorila o aktualnim pitanjima, uvijek je nalazila pravi ton, a s istinskim je suosjećanjem gledala pravo u oči svima koji su od nje tražili savjet. Katkad ju je obuzimala sumnja da to više ne radi srcem i da svoj posao voli još raditi samo zato što ga dobro radi. Ali zar ga zbog toga treba ostaviti? Uživala je i u tome što je lijepa žena. Bila je vitka, imala je krupne, smeđe oči i glatko, zategnuto lice, uz koje je sijeda bubi-frizura djelovala kao modna rafiniranost. Doimala se mlađom nego što je bila, čak i kad bi skupljenih obrva srdito gledala. A kad bi se prepuštala mislima ili snovima, ili kad bi se koncentrirala na sviranje violine ili klavira, oči bi joj zablista‐ 114

le sjajem koji nije bio djetinji, a ipak onakav kako blistaju oči djeteta, sjajem iz nekog drugog svijeta. Muž joj je toliko puta govorio o tom sjaju da je to znala, iako ga nije mogla vidjeti u ogledalu. Katkad mu je pribjegavala. Postavila je pet stolica u širok krug. Ako ih dođe manje, neće izgledati prazno, a ako ih dođe više, krug se može dopuniti. Na stubama je čula korake. Muž ju je pozdra‐ vio poljupcem, bez riječi je sjeo i zatvorio oči. Andreas je razdragano gledao, ni on nije ništa rekao, a kad je sjeo, i on je zatvorio oči. Jörg nije sjeo u krug nego uza zid, rukama se oslonio na koljena i zagledao u pod. Njegov sin i Dorle također su zaobišli slobodne stolice u krugu, ali su gurnuli dvije druge u drugi red, i puni očekivanja gle‐ dali Karin. Ulrich i njegova žena sjeli su na slobodne stolice. – Imaš li neku pjesmaricu? – htio je znati Ulrich, a kad je Karin odmahnula gla‐ vom, dodao je: – Hoćeš li ti prvo pjevati, a mi za tobom? – Marko se pored Jörga naslonio na zid i prekrižio ruke, Ilse i Christiane su donijele stolice u drugi krug. Posljednji su došli Margarete i Henner i sjeli malo po strani. Sa svakim pridošlicom Karin je pri duši bivalo sve teže. Karin je otpjevala tri strofe o zlatnom suncu, njen muž i Ilse su znali tekst pa su s njom pjevali, nekoliko drugih je pjevušilo melodiju. Onda je pročitala ulomak. – To je geslo Freiburškog Freiburškog sveučilišta – znao je Ulrich... – To je geslo CIA-e – podrugljivo je dodao Marko. – To je geslo svakog života – rekla je Karin i nastavila govoriti o viđenju i shvaća‐ nju. – Tko smo mi... ako bismo to vidjeli i shvatili, imali bismo priliku otići dalje od toga. Ako ne, ostajemo na tome. Ali zbog toga ne bismo smjeli drugima silom name‐ tati istinu. Budući da su istine previše bolne i mi im nismo dorasli, svi mi imamo svo‐ e životne laži, i kod drugoga bi vrijedilo vidjeti i respektirati istine boli, koje jasno pokazuju njegove životne laži. Doduše, životne laži nisu samo po p okazatelji boli nego su i njeni tvorci. Kako su nas sprečavale u tome da sami sebe vidimo, mogle bi nas spri‐ ečiti i da vidimo drugoga i dopustimo mu da on vidi nas. Ponekad ne ide bez borbe za istinu, naše vlastite a i tuđe. – Dakle, ipak nametati – dobaci Andreas. – Ne, ja govorim o borbi jednakih, a ne o sili i prisili. Andreas nije popuštao. – Što je s roditeljima i djecom, muškarcima i materijalno ovisnim ženama, ženama i zaljubljenim muškarcima? Je li to borba jednakih ili sila i prisila? Karin je zavrtjela glavom. – Dobivaš samo jedno ili drugo. Ako drugome ne prilaziš kao ravnome sebi, možda dobiješ silu, ali nikako istinu. – Ako je to točno, onda se drugome ne može nametati istina. Zašto si rekla da to 115

ne smijemo činiti ako to uopće nije moguće učiniti? Karin je objasnila da je htjela reći kako se drugome istina ne samo da ne može si‐ lom nametnuti, nego to ne treba ni pokušavati. – Ali zašto se to ne bi moglo? U povijesti je uvijek bilo uspješne prisile... kako na prave, tako i na lažne istine. Karin se zapetljala. Nije li možda, pitala se, taj ulomak moguće razumjeti samo ako se istina shvati kao istina riječi Božje? Ali ona nije tako htjela govoriti pred prijatelji‐ ma. Je li uopće još mogla tako govoriti? Taj je ulomak oduvijek smatrala prikladnim za mnoge situacije kao svjetovnu, analitičku, terapeutsku mudrost, i voljela ga je. Htjela je to privesti kraju i završiti time da u prisilnim istinama ne leži blagoslov. Ali Andreas je kao primjer za uspješnu prisilu na istinu spomenuo njemački poraz 1945. i ona se s njim složila. Nasmiješila se i rekla: – Ne znam dalje. Volim taj ulomak, on me ohrabruje. Ali možda ga ne razumijem? A možda nije ni točan. Neki ga okreću tako da po njihovu tumačenju nije istina ta koja čini slobodnim nego sloboda istinitim. Onda ispada da ima toliko istina koliko ljudi slobodno živi svoj život. Zastrašuje me ta misao, ja bih voljela da je istina samo edna. Ali nebitno je što bih ja voljela! I kakva je to bila molitva! Zahvaljujem vam što ste došli i slušali, a sad ću izmoliti i zmoliti još Očenaš. Christiane je nakon toga organizirala pripremanje doručka: trebalo je donijeti že‐ mičke, samljeti i skuhati kavu, staviti na pladanj šunku i sir na dasku, skuhati jaja, postaviti stol. Ulrich se odvezao do pekare i sa sobom poveo Jörga. Dorle i Ferdinand su vodili brigu o kavi. Dok su postavljali stol, Karin, njen muž i Ilse su pjevali crkvene pjesme. Andreas je kuhao jaja i brižljivo ih spremao u postelju od ubrusa kako bi ostala topla. Margarete je s Hennerom obišla tavan i podrum. Svi su bili zadovoljni što su zaposleni i što ne moraju razgovarati.

116

4

A

li kako su mogli pobjeći od razgovora? Pobjeći mu mogu samo sretnici bez ikakvih želja i očajnici bez imalo nade. Tek što su prijatelji sjeli doručkovati, Jörg se uspravio na svojoj stolici i počeo govoriti. – Znam da smo bili u zabludi i griješili. Prihvatili smo se borbe u kojoj nismo mogli imati uspjeha, što znači da je se nije trebalo ni prihvatiti. Trebalo ju je prihvatiti na neki drugi način, a ne onako kako smo je se prihvatili. Ali boriti smo se morali. Naši su se roditelji prilagodili i nisu htjeli pružati otpor – mi to nismo smjeli ponoviti. Nismo smjeli mirno gledati kako u Vijetnamu od napalma gore djeca, kako u Africi umiru od gladi, dok ih u Njemačkoj slamaju po dječjim ustanovama. Kako je ubijen Benno, kako je na Rudija počinjen atentat i gotovo linčovan novinar koji mu je sličio. Kako je država sve drskije pokazivala svoje nakazno lice moći, tlačila neistomišljeni‐ ke, nepoćudne, nepoćudne, nekorisne. Kako su naši drugovi, i prije nego što su bili osuđeni, i prije nego što su bili izvedeni pred sud, bivali izolirani, batinani, ušutkivani. Znam da smo pogrešno primijenili nasilje. Ali otpor protiv nasilnog sustava ne ide bez nasilja.  Jörg je dolazio u formu. Brižljivo je pripremio ono što će reći tako da je u početku djelovao kao da docira, ali je kasnije govorio sa sve većom sigurnošću i strašću. Veći‐ na je potišteno slušala; Jörg je govorio onako kako se govorilo prije trideset godina i kako se danas jednostavno više ne govori. Bilo je neugodno. Njegov sin, kojem je go‐ vor prije svih bio namijenjen, nastojao je izgledati kao da se dosađuje i razmišlja, i nije gledao u Jörga, nego u zid ili kroz prozor. prozor. No Marko je razrogačenih očiju pomno pratio ono što Jörg govori. To je bio Jörg kojeg je čekao. – Zbog napada na američku vojarnu bio sam ukoren, i osuđen, naravno, ali korili su me takvi kao što ste vi. Nismo mogli postaviti bombe ondje gdje su Amerikanci po‐ činili svoje zločine, nego samo ondje gdje su ih pripremali ili gdje su se od njih odma‐ rali. Ako se nije mogao izvesti napad na SS u Auschwitzu, onda ga je trebalo izvesti upravo u Berlinu, gdje je pripremano uništenje Židova, ili u Allgäuu, gdje su se na‐ cisti od njega odmarali. A što se tiče predsjednika... naši su se odvjetnici borili da imamo tretman ratnih zarobljenika, ali nisu u tome uspjeli, a predsjednik je to razu‐ 117

mio; on je s nama bio u ratu, vidio je sebe kao borca, pa i nas. Karin je smatrala opasnim smjer kojim je krenuo Jörgov govor. – Daj da... – Samo bih još nešto rekao. Znam da sam bio u zabludi i da sam griješio. Ne oče‐ kujem da odobrite ono što sam počinio, pa čak ni da mislite kako su se država i društvo trebali prema nama korektnije odnositi. Želim samo respekt koji zaslužuje onaj tko je dao sve za veliku, dobru stvar, i platio za svoje zablude i pogreške. Tko se nije prodao, ni za što nije molio niti primao ikakve darove. Nikad nisam sklopio po‐ godbu s drugom stranom, u zatvoru nisam nikad tražio olakšice, nikad nisam molio za milost. Jedino sam podnosio zahtjeve koji se inače podnose. Jučer smo o tome govorili – ne sjećam se više svega, štošta sam zaboravio, ali za sve sam platio. – Jörg je pogle‐ dao društvo. – Tako, Tako, to sam vam htio reći. Hvala vam što ste me saslušali. – Ako ti sve to tako vidiš, u čemu si onda bio u zabludi i griješio? – hladnim i mirnim tonom upitao ga je sin. – Žrtve. Borba koja ne vodi do uspjeha ne opravdava žrtve. – Ali da ste svojim akcijama pokrenuli revoluciju u Njemačkoj ili Europi, ili svjetsku revoluciju, bi li tada žrtve bile opravdane? – Naravno da bi bile opravdane ako bi revolucijom bio stvoren bolji, pravedniji svijet. – Nedužne žrtve? – I ovaj svijet u kojem živimo, loš i nepravedan, i on žrtvuje nedužne. – Sin je gle‐ dao oca, ali više ništa nije rekao. Gledao ga je kao da ispred sebe vidi monstruma s kojim se ne može imati ništa zajedničko. – Pa nećeš mi valjda reći da nedužna žrtva nikad nije opravdana? Da je Hitlera bilo moguće samo tako ubiti a da nedužni... – To je iznimka. Vi ste od iznimke načinili pravilo. – Ferdinand se obratio Eberhardu koji je sjedio do njega: – Hoćete mi, molim vas, dodati žemičku? – Prerezao ju je i skinuo vrh jajetu.  Jörg je vrtio glavom, ali nije više ništa rekao. Eberhard je dalje dodavao žemičke, Christiane je naokolo pružala pladanj sa šunkom a Margarete dasku sa sirom. Kad je Dorle ustala, uzela vrč s kavom i s njim krenula od jednog do drugog oko stola, Ferdi‐ nand je uzeo drugi vrč i poveo se za njom. Razgovor se opet pokrenuo, o kiši, o po‐ lasku i povratku kući, o istini koja oslobađa i slobodi koja čini istinitim, i o tome kako se vremena mijenjaju. Eberhard je počeo o tome, i premda to nije rekao, svi su znali da je mislio na Jörgov govor govor,, koji je bio neprimjeren vremenu. – Iako nikad nisu pobi‐ ene, mnoge su teme, teze i problemi jednog dana jednostavno skinuti s dnevnog reda. Lažno zvuče; onaj tko ih zastupa, izolira se, a ako ih zastupa gorljivo, postaje smije‐ 118

šan. Kad sam ja počeo studirati, jedino je egzistencijalizam dolazio u obzir, na kraju mog studija svi su se oduševljavali analitičkom filozofijom, a prije dvadeset godina opet su se vratili Kantu i Hegelu. A ni problemi egzistencijalizma ni problemi analitič‐ ke filozofije nisu bili riješeni. Jednostavno su ih svi bili siti. Marko je pozorno slušao. – Zato što nisu riješeni, opet će se vratiti – rekao je. – I RAF će se vratiti. Ne ona‐ kav kakav je bio u ono doba, ali će doći, a kako je kapitalizam postao globalan, glo‐ balno će se protiv njega i boriti – i to konzekventnije nego u ono doba. To što danas nije šik govoriti o tlačenju, otuđenju, obespravljenju, ipak ne znači da je sve to nesta‐ lo. Mladi muslimani u Aziji znaju protiv čega se moraju boriti, a u Europi to znaju mladići u francuskim predgrađima. U istočnonjemačkoj istočnonjemačkoj ravnici to, doduše, još ne zna‐ u, ali osjećaju. To tinja. Kad se svi udružimo... – Naši su teroristi sebe shvaćali kao dio našega društva. Pa bilo je to i njihovo društvo; htjeli su ga promijeniti i mislili su da se to može jedino silom. Muslimani ne žele naše društvo promijeniti, oni ga žele uništiti. Možete zaboraviti svoju veliku tero‐ rističku koaliciju. Ili da vaš novi RAF možda bombama ne kani i kod nas uspostaviti državu Božju? – podrugljivo je upitao Andreas. Henner je u mislima bio kod svoje majke. Katkad ga je terorizirala svojim zahtjevi‐ ma, prigovorima, jadikovkama i zanovijetanjem, svojim sigurno ciljanim opaskama koje su ga pogađale i ranjavale. Ona više nije sudjelovala u igri po kojoj čovjek treba prema drugome biti ljubazan da bi ovaj to bio prema njemu. Njoj se to više nije ispla‐ tilo; zašto bi ona danas bila prema nekome ljubazna da bi taj sutra bio prema njoj lju‐ bazan kad nje već sutra možda više neće biti? Da li i pravi teroristi tako razmišljaju? esu li prestali igrati prema pravilima igre zato što, od toga što su ih se pridržavali, nisu ništa imali? Jer, ako su bili siromašni, bili su i bez šanse za uspjeh, a ako su bili bogati, igru su smatrali lažnom, pokvarenom i praznom. Onda se obratio Margareti. – Žene to znaju. One igraju prema pravilima igre i ništa ne postižu, jer je ta igra muška, a one su žene. Neke zaključe da onda ni one nisu dužne držati se njenih pravi‐ la. Druge se nadaju da će, ako se budu točno pridržavale pravila igre, jednoga dana ipak imati mogućnost igrati je ravnopravno s muškarcima. – A ti? – Ja? Ja sam sebi našla kutak gdje sama mogu igrati. Ali razumijem žene koje smatraju da nisu obavezne pridržavati se pravila igre. Razumijem zašto je među tero‐ ristima bilo toliko žena. – Bi li ti mogla... – Misliš, kad ne bih imala svoj kutak? – Ona se nasmijala i uzela ga za ruku. – Našla bih neki drugi! 119

Stisnula mu je ruku i dobacila pogled kojim mu je svrnula pozornost na Jörga. Sje‐ dio je nasuprot njima. Nakon svog malog govora, nije više progovorio, ništa nije jeo ni pio, samo je piljio ispred sebe. Izgledao je kao netko tko je učinio ono što je trebalo učiniti, i tko dobro zna da će to imati učinka, makar na njega trebalo i popričekati, tko e sa sobom načisto, premda mu nije lako. Nije izgledao sretan, ali je bio zadovoljan. To se tako slabo uklapalo u društvo, kao što se i njegov govor slabo uklapao u vrijeme, i Margarete je prvi put osjetila prema njemu sažaljenje. Jörg je bio zatočen u svoja po‐ imanja i predodžbe. Nosio je sa sobom svoju ćeliju, vjerojatno je bio u njoj i mnogo prije nego što je bio zatvoren, i ona nije mogla zamisliti kako bi se iz nje mogao izvu‐ ći. Razrezala je žemičku, na jednu polovicu stavila šunku, na drugu sir, i spustila ih örgu na tanjur. – Jedi nešto, Jörg! Njegov se pogled opet vratio za stol i naišao na njen. Osmjehnuo joj se. – Hvala. – Kava ti se ohladila. Donijet ću ti svježu. – Nema potrebe. Hladna kava proljepšava čovjeka, zar ne znaš? U zatvoru je često bila hladna. – Nisi više u zatvoru. A i dovoljno si lijep. On se opet nasmiješio, sasvim opušteno, zahvalno, s povjerenjem, kao da ga ona nježno mazi. – Pa, dobro, puno ti hvala. Margarete je ustala, uzela njegovu šalicu, izlila je u sudoper u kuhinji i pričekala dok se voda ne zagrije i iscuri kroz filtar. Čula je žamor glasova i smijeh onih koji do‐ ručkuju za stolom. Katkad bi do nje doprla i poneka jasna riječ: vrt u predgrađu, revo‐ lucionarni salto, knedle od šljiva, izjava za tisak, i pitala se o čemu li to govore. Rado‐ vala se miru nakon što gosti odu. Hoće li Henner krenuti s prvima ili s posljednjima, ili će ostati do večeri? Ništa se nisu dogovorili, ni za ponovni sastanak ovdje ni u Berlinu. Cijelu su noć ležali u zagrljaju ili leđima uz leđa i osluškivali disanje onoga drugoga. Slušali su jedno drugo, ali gotovo ništa nisu pitali. Između njih se dogodilo tako malo, a istodobno i tako mnogo da je Margarete mogla zamisliti svaki nastavak. Bila je sasvim mirna.

120

5

K

ad je pred Jörga stavila kavu, on je u mislima bio negdje drugdje. – Odviše časti – rekao je Ulrichu kao da se brani. Ali Ulrich je inzistirao da donesu Christianin radio na baterije i da poslušaju govor predsjednika države koji koji će se emitirati za pet p et minuta. – Zar se više ne sjećate kako smo na Silvestrovo uvijek gledali “Dinner for One” i zatim govor predsjednika države? Svaki put je bilo vraški zabavno. I Andreas se s tim složio. – Pitat će te za govor. govor. Bolje je da ti bude poznat. Radio je, dakle, donesen i uključen. Spiker je objavio da je predsjednik ostavio temu otvorenu kad je pristao ove godine održati govor u berlinskoj katedrali. Htio je govoriti o onome što u tom trenutku bude zaokupljalo ljude. Sad je, nakon što je utrošnji broj Süddeutsche Zeitung  to   to objavio, u zemlji poznato da je predsjednik u petak pomilovao jednog terorista, a da je terorist odgovorio objavom rata. Poznato je da se predsjednik posljednjih mjeseci intenzivno bavio pomilovanjem terorista, pa neće biti začudno ako ono bude i predmet njegova govora. U svakom slučaju, bila je sjajna ideja što predsjednik nije ranije naveo temu otvorenom, njegova ili njegova savjetnika za odnose s javnošću; nestrpljenje je veliko i katedrala puna.  Jörg je preneraženo preneraženo pogledao Marka. – Ti si predao izjavu? Onu koju si mi jučer pokazao i o kojoj sam htio još razmisli‐ ti? – Jesam. Pravno sam je provjerio, ne može ti naškoditi. A je li u skladu s tvojim raspoloženjem, udovoljava li tvojim estetskim zahtjevima i sviđa li se tvojoj sestri... na to se revolucija ne može obazirati. Dakle, stani iza nje. Nemaš izbora, ako ne želiš ispasti smiješan. – Pola u šali, pola ozbiljno, Marko je podignuo stisnutu šaku. – Uostalom, u izjavi nema ničeg drugog osim onog što si i sâm jutros ovdje rekao. rekao.  Jörg je umorno klimnuo glavom. Možda Marko ima pravo, pomislio je, i možda je izjava ispravna i nužna kao konzekvencija onoga što je jutros rekao. Ali, i ono što je 121

ispravno i nužno može čovjeku biti preuranjeno. Otkako je izišao iz zatvora, sve mu je preuranjeno. Spiker je kraj završnog korala iskoristio kao zvučnu kulisu biskupovu pozdravu predsjedniku države. Nakon toga je govorio predsjednik. Govorio je o njemačkom terorizmu u sedamdesetim pa do devedesetih godina, o počiniteljima i žrtvama, o izazovu pred kojim se našla slobodnjačka pravna država i o njenu očuvanju, o obavezi poštivanja i zaštite ljudskog dostojanstva. Ta Ta obaveza nala‐ že državi da se odlučno suprotstavi onima koji napadaju nju i njene građane i gra‐ đanke. Međutim, ona državu čini i dovoljno snažnom da u obrani svog poretka može ostati umjerena i da, kad opasnost prođe, okonča borbu. Krajnji cilj uvijek je pomire‐ nje i opraštanje. Još su trojica terorista u zatvorima. Svu trojicu je pomilovao. Time je htio označiti da je njemačkom terorizmu, napetostima i rascjepima u društvu kojima se manifestirao, došao kraj. Da pred nama sad stoje druge prijetnje, također teroristič‐ ke, s kojima ćemo se suočiti međusobno izmireni. – Svakim sam se od njih pojedinačno pozabavio – mediji su izvještavali o tome – i sa svakim se susreo. Sva trojica su raskrstila sa svojom prošlošću. Nije lako raskrstiti s prošlošću ako se život sastoji samo od takve prošlosti i zatvora... pa ni toj trojici nije lako. Jučer je jedan od njih dao izjavu koju danas čitamo. Ja u njoj vidim pokušaj da se završi s prošlošću a da se ona istodobno još sačuva u vlastitoj biografiji. Žao mi je zbog te izjave. Ali razumijem da netko kome više nije ostalo mnogo vremena da svom životu dade nov smisao pribjegne takvom očajničkom i proturječnom potezu, kakav ga je već raspinjao između traženja milosti i prkosnog otpora. Predsjednik je načinio kratku stanku. Moglo se čuti šaputanje u publici, pomicanje, ustajanje i odlaženje. Predsjednik je nastavio, obratio se obiteljima žrtava, rekao da ci‐ eni njihovu želju da im pomilovani dadu potpuno objašnjenje i pokažu neki znak ka‐ anja i srama, te je zbog njih još jednom zažalio zbog Jörgove izjave. Zahvalio je crkvenoj zajednici što mu je omogućila da ono što ima reći rekne u katedrali – ona je dobro mjesto za to. Spiker je objavio da je to bio predsjednik države koji je svoj ovogodišnji govor održao u berlinskoj katedrali, gdje je govorio o pomilovanju posljednjih zatvorenih te‐ rorista. Najavio je televizijsku emisiju o tom govoru i naveo vrijeme emitiranja i sudi‐ onike: kći jedne žrtve, jedan terorist koji se odavno sâm prijavio i odavno bio pušten na slobodu, novinar koji je njemački terorizam učinio temom svog života, ministrica pravosuđa i voditeljica. Zatim je riječ prepustio svom kolegi u Wimbledonu.

122

6

U

lrich je isključio radio. Nitko nije ni riječi progovorio. Jörg je za vrijeme govora odgurnuo natrag stolicu i prvo prebacio nogu preko noge, a onda ih stavio jednu pokraj druge, oslonio se laktovima o koljena i glavu položio u ruke. Sad je imao potre‐ bu za kretanjem pa je gurnuo stolicu za stol i pokušao si natočiti kave, ali nije uspio. Ruke su mu se tresle. Christiane se digla i napunila mu šalicu, a drugu ruku položila na njegovo rame. – Još sam ga molio da o tome ne govori, i mislio sam... – Jörg je polako govorio i kao da je bio blizu suzama. Andreas je rekao: – Svojom mu izjavom nisi ostavio drugu mogućnost. Kako bi ako ne tako predsjed‐ nik države trebao objasniti da je pomilovao terorista koji, čim je izišao iz zatvora, objavljuje državi rat? Je li točno ono što je rekao? – Naravno da nije – upao je Marko – predsjednik je samo htio omalovažiti Jörgovu izjavu. Oni se boje Jörga pa zato od njega hoće napraviti bespomoćnu, proturječnu i komičnu figuru. Ali drugovi razumiju kakva se igra tu igra, i zapravo se ne bi bolje... – Prestani s tim svojim glupim brbljanjem! Je li točno, Jörg? – Ja... – Ti prestani sa svojim bedastim ispitivanjem! Ti mu nisi prijatelj, kako sam misli‐ la, nego samo odvjetnik, a... – Pusti samo, Christiane! Točno je, ne ostaje mi više mnogo vremena. Imam rak, prekasno otkriven, loše operiran i loše zračen, ili se tako kasno više ništa nije ni moglo učiniti, u međuvremenu imam metastaze. – Zašto ja ništa o tome ne znam?  Jörg se prezirno nasmijao. – Rak prostate. Više mi se ne može dignuti, više ne mogu zadržati vodu... o tome da pričam nekoj ženi? Da, ti si mi sestra, ali svejedno... – Iskrivio je lice u grimasu i zavrtio glavom. – Je li sad sve jasno, Dorle? Nisi mogla goreg izabrati. Nisam ti htio 123

reći... sad eto svi znaju. Što još hoćete znati? Jesam li, kako je rekao, bio rastrgan između molbe za pomilovanje i prkosnog otpora? Da, bio sam. Želio sam još malo živjeti prije nego što me poždere rak, iako od moga života nema više mnogo. Želio sam uživati u mirisu šume i mokre gradske prašine kad nakon niza vrućih dana padne kiša. Želio sam se voziti u autu s otvorenim krovom i otvorenim prozorima uskim francuskim cestama, odlaziti u kino, s prijateljima jesti talijansku paštu i piti crno vino. – Rezignirano se nasmiješio i nastavio: – Nisam zamišljao da će biti tako teško. I Marko me je naveo na pomisao da bih još jednom mogao igrati neku ulogu i da se tako ne bi pretvorilo u ništa sve ono što sam radio, vani i unutra. Ništa ti ja ne pred‐ bacujem, Marko, nisi mi ti utuvio tu misao u glavu, sâm sam je smislio. Kad sam pod‐ nosio zahtjev za pomilovanje, još sam se držao. Ali kad sam razgovarao s predsjedni‐ kom... Upravo sam bio dobio nalaz koji je potvrdio metastaze, a on je rekao da će to ostati među nama, i iz mene je to provalilo. Da se barem dogodilo prije dvadeset pet godina, u nekoj pucnjavi... Christiane je još uvijek stajala kraj njega, s rukom na njegovu ramenu. – Da se to ne bi dogodilo, ja sam te tada izdala. Nisam mogla izdržati i zdržati strah za tebe. Mislila sam kako te nisam othranila da bi te policija ubila. I da ćeš jednoga dana i sâm biti zadovoljan što si još živ. Ako to sad nisi... žao mi je. Zbog svega mi je žao, žao mi e što sam te tada odala i što bih to opet učinila, žao mi je što imaš rak i što više nećeš živjeti, i što je ovaj vikend ispao tako težak. Plakala je. Karin je htjela ustati, ali muž ju je zaustavio. Bilo je tiho u prostoriji, vani je romo‐ nila kiša. Jörg je podigao pogled, njegovoj sestri su niz lice suze tekle i s brade kapale na pod. Slegnula je ramenima – sve je bilo beznadno, sve je bilo bezizlazno. On je po‐ ložio glavu na njenu ruku. Kad ju je opet podigao, upitao je Ulricha. – Vrijedi li još uvijek tvoja ponuda? Mogu li početi u nekom od tvojih laboratorija? – Kad god hoćeš. – Gdje ih imaš? – Hamburg, Berlin, Köln, Karlsruhe, Heidelberg... sjećaš li se krčme u kojoj smo kao studenti igrali karte, prije nego što si ti napustio takve profane stvari? Danas je i ona jedan od mojih laboratorija. – Vidite, i to sam zaboravio, da sam nekad kartao. Ali vratiti se tamo gdje je sve počelo, to mi se sviđa. Ne mogu pod tvoje krilo, Tia. Ne bi tebi bilo dobro sa mnom, a ni meni s tobom. Posjet i odmor, to je nešto drugo. Ali u istom stanu, ujutro uz doru‐ čak za kuhinjskim stolom, navečer na sofi ispred televizora, moje pelene u kupaonici – ne ide to. 124

Christiane je klimnula glavom. Osjetila je takvo olakšanje da nije imala volje usprotiviti se. Šmrcnula je, obrisala suze i počela skupljati posuđe i pribor za jelo. – Sjedni – uhvatila ju je za ruku Margarete. – Podrum je pun vode, mora se izgra‐ biti, a bilo bi sjajno da mi pomognete. Vatrogasci sad imaju pune ruke posla, zauzeti su školama, bolnicama i državnim ustanovama, to nam je već poznato. Mislim da će kiša za sat vremena prestati... da se tad okupimo? Nebo je bilo jednako tmurno i kiša je jednako ravnomjerno pada la kao i tog jutra i prethodne večeri. Ulrich, koji je uvijek sve htio znati, htio je znati i to. – Jasno da ćemo ti pomoći, ali otkud ti to da će kiša prestati? – Čujete li ptice? Čim se one oglase, kiša neće dugo. Ne znam zašto, ali tako je. Osluhnuli su i u šumoru kiše čuli pjevanje, cvrkutanje i čavrljanje ptica.

125

7

K

ad je posuđe bilo oprano i pospremljeno, Jörg je krenuo tražiti sina. Nije ga našao u kući pa se raspitao kod Margarete postoji li u vrtu neko mjesto zaštićeno od kiše, a ona mu je pokazala put do staklenika. Propao je, treba ga srušiti, ali je jedan dio staklenoga krova još čitav pa i ona katkad, kad pada, sjedi ispod njega na prevrnu‐ toj kadi. Margarete je imala pravo, kiša je slabjela. Ali Jörg je, tek što mu je Margarete rekla, zaboravio kojim ga je putem uputila. Nasumce je tražio i sasvim se smočio dok ga najzad nije našao, a s njim i svoga sina. Bez riječi je sjeo kraj njega i za početak bio zadovoljan time što on nije ustao i otišao. Bilo mu je hladno i rado bi se ugrijao lupkajući se rukama po prsima i bedrima, ali nije htio riskirati da time odbije i otjera sina. Mirno je, dakle, sjedio i gledao kako kiša jenjava. Zatim je rekao: – Doista sam ti napisao mnogo pisama. Ferdinand se nije žurio s odgovorom. odgovorom. – Mogu za njih pitati baku i djeda. – Rekao je to kao da se radi o nečem bezvrijed‐ nom.  Jörgu je opet dugo trebalo da kaže sljedeću sljedeću rečenicu. – Znam da sam tvojoj majci i tebi nanio bol. – Čekao je reakciju. Kad nje nije bilo, nastavio je. – Moliti za oproštaj... to je tako mala molba, samo nekoliko riječi, a ono što se dogodilo tako je strašno. Ja to dvoje ne mogu povezati. Zbog toga se i ne usuđujem moliti za nj. Ferdinand je bacio kratak pogled na oca, i kako ga je brzo ocijenio, tako ga je brzo i osudio. – Zar si već zaboravio što si sinoć i jutros govorio? Nemaš razloga žaliti zbog majke više nego zbog drugih žrtava. A tek zbog mene ne moraš, ja sam ipak ip ak živ. živ. To je bilo rečeno s velikim prezirom i Jörg se opet pobojao da će mu sin ustati i oti‐ ći. Tražio je oprezan nastavak. Ali sin je bio brži. – Nemoj misliti da ću se ražalostiti nad tobom zato što imaš rak i nosiš pelene. To 126

mi je sasvim svejedno. Da li bi se opet mogli vidjeti, htio ga je Jörg upitati, ali se nije usudio. – Mogu li ti pisati? Hoćeš li mi dati svoju adresu? Christiane ima samo bakinu i djedovu. Ferdinand je krajnje odbojno odvratio pitanjem: – Što hoćeš od mene?  Jörg je imao osjećaj da od odgovora na to pitanje zavisi sve dalje. Što treba reći? Zašto nije prije, dok je govorio o životnim stvarima, govorio o svom sinu? Nije na njega mislio. U zatvoru se navikao ne misliti na njega. Rekao je: – Želio bih da opet mogu misliti na tebe. – Ako u zatvoru nisi za to našao vremena, na slobodi ga tek nećeš naći. – Ferdi‐ nand je ustao i otišao. – Ja... – Ali Jörg nije htio vikati za njim da se ne radi o vremenu. Nije mogao vje‐ rovati da Ferdinand uistinu tako misli. Gledao je za njim i vidio kako se nezgrapno kreće, jednako nezgrapno nezgrapno kao što se i sâm kretao kad je znao da ga promatraju, ili kad se sam promatrao. I njegovu je nepristupačnost, oštrinu i osornost prepoznavao kao svoje. To mu je i omekšalo i opteretilo srce. Da, taj je mladić njegov sin. Da, jednako e ugrožen kao što je i on bio. U nasljedstvo mu je ostavio čak i odrastanje bez majke. Kiša je prestala. Jörg je pogledao na sat. Prije akcije u podrumu imao je još vreme‐ na da spakira stvari. Netko će ga povesti do Berlina, tamo će sjesti na vlak, sutra će naći sobu i u utorak početi raditi u laboratoriju. Možda će mu se posao čak i svidjeti, ali svakako će mu se svidjeti ljudi koji će ga ostaviti na miru i prihvatiti ako bude do‐ bro radio. Na povratku kući sreo je Margaretu i Hennera. – Vidiš – rekla je Margarete, pogledala u nebo i raširila ruke. – Vidim – nasmijao se on – vidim. – On se doista nasmijao – rekla je Henneru, nastavljajući put. – Mislim, kad netko postane terorist i ubija ljude, da ipak mora biti prilično opasan tip. – Jesi li ti opasan tip? – Kad je čovjek novinar i kad izvještava kako ljudi jedni druge ubijaju, onda mora... Ne znam, Margarete. Ne znam ni trebam li i dalje biti novinar. Ne znam kako će dalje biti s mojom majkom. Ne znam kako će biti sa ženama. Jutros mnogo toga ne znam. – Klupa je mokra. Mogla sam to misliti i ponijeti krpu. Henner je sjeo. 127

– Sjedni mi u krilo! Margarete se zarumenjela. – Ti si lud. – Nisam – rekao je i veselo joj se nasmijao – nisam lud. Želim te uzeti u krilo. – Ali klupa... Pozivao ju je, udarajući dlanovima po bedrima. Oprezno je sjela. – Vidiš – rekao je i zagrlio je. Opet Op et se osjećao kao da je zagrlio drvo ili stijenu, i da ga najzad više ništa ne može otpuhati. Njena ga je težina čvrsto držala, ukorjenjivala ga. A kad je popustio njen oprez, kad je olabavila u njegovim rukama, privila se uz njega i glavu položila u udubinu njegova vrata, upitala ga je: – Možeš li još izdržati? Nisam ti preteška? – On je odmahnuo glavom. Zaspala je u njegovim rukama i probudila se u njegovim rukama. – Moramo li krenuti? – Spavala si samo nekoliko minuta, imamo još malo vremena. Bi li ti... što misliš, bi li mogla... – Sad se on zarumenio. – Što? – Bi li ti mene na trenutak uzela u krilo? Ona se nasmijala i ustala. – Dođi! – Sjela je i povukla ga u krilo. On se nije uspio priviti uz nju onako kako bi volio. Je li bio prevelik za nju? Je li bio pretežak? Prezire li ona njegovu djetinjastu potrebu da sjedi u krilu? Uzdahnuo je. Ona mu je šapnula na uho: – Sve je u redu. Ipak se opustio, onako velik ali ne prevelik, težak ali ne pretežak, a njegova potreba da ga uzme u krilo bila je za nju najprirodnija potreba na svijetu. Doista je bilo sve u redu. – Koliko još imamo vremena? – Nimalo. Hoćemo li se opet vidjeti? – Hoćemo. – Dobro. – Henner je skočio, pružio joj ruku i povukao je.

128

8

S

vi su bili na okupu. Dva bračna para su skupa došla, sreli se kod automobila kad su utovarivali stvari. Hoće li se opet jednom vidjeti, u Salzburgu ili Bayreuthu? Andreas i Marko su stajali i svađali se dok im nije prišao Jörg i rekao da ne želi podi‐ zati tužbu zbog samovoljno predane izjave za tisak. Bilo pa prošlo. Ilse je pitala Christianu može li se za sljedećih ferija nastaniti kod nje da piše. Dorle je stajala pokraj Ferdinanda, govorila mu nešto na uho, gladila ga po ruci, leđima, pomilovala po obrazu, a njemu se to sviđalo i ujedno mu bilo i neugodno, jer se pred ocem htio pokazati neumoljivim. Svi su bili spremni za put. Margarete je išla pogledom od jednoga do drugoga. – Voda je do listova. Morate izuti cipele, skinuti čarape i zavrnuti hlače do iznad koljena. Prljava je i prskat će... zar nemate ništa lošije da obučete? Dorle? Tvoja maji‐ ca nakon ovoga neće više biti ružičasta. Svi su se izuli i visoko zadigli hlače, i to im je bilo dovoljno. Čarape su gurnuli u cipele, a cipele stavili jedne pored drugih – poput taksija ispred opere. Margarete ih je rasporedila tako da su napravili lanac od podruma, preko stuba, prema vrhu i natrag do podrumskog prozora. – Svakih deset minuta se pomičemo kako nam ne bi bilo dosadno. Imam samo se‐ dam kanti; netko će se, znači, stalno moći malo odmarati. Marko je prvi zagrabio vodu i dodao kantu Andreasu, koji je stajao podno stuba. Dalje je uza stube otišla preko Ilsinih, Jörgovih i Ingeborginih ruku, Ferdinand ju je dodao Margareti, ona Ulrichu, a on ju je dodao Karin, koja ju je izlila na livadu u bli‐ zini Margaretine vrtne kuće, pa je praznu dodala Henneru, on ju je dobacio Dorli, a od nje ju je dobila Christiane i kroz podrumski prozor ubacila Eberhardu, koji ju je dodao Marku. Marko je s velikim zamasima dodavao kante Andreasu tako da je svaki put pljusnulo malo vode i poprskalo ga. Jörg je imao dobre volje pa se na stubama sagi‐ njao prema Ilsi, a prema Ingeborg dizao kantu više nego što je bilo potrebno, te je ubrzo bio mokar od znoja. Ferdinand, Margarete i Ulrich su stajali na suncu koje se 129

probilo kroz oblake, bili su zadovoljni i šalili se s Hennerom, Dorle i Christianom, pune kante snažnih protiv praznih kanti slabih, udarnici protiv zabušanata, vodonoše protiv onih koji vodu bacaju, ne vodu, nego bacaju kante. Karin je prolijevala vodu dugim zamasima, kao da je blagoslivlja. Pri prvom pomicanju Andreas se tako suda‐ rio s Markom da je Marko pao u vodu. Kad je kod dvanaestog pomicanja Marko do‐ šao na mjesto ispod podrumskog prozora, a Andreas na grabljenje vode, Marko je po‐ kušao učiniti to isto s Andreasom. Ali ovaj je bio na oprezu. A tad je razina vode opa‐ la, više se nije mogla zahvatiti puna kanta, i Margarete je skratila lanac i s metlama poslala u podrum Christianu i Eberharda da iz stražnjeg dijela guraju vodu u prednji. Svi su bili zaokupljeni svojom kantom ili metlom, svojim mokrim nogama i vlažnim stvarima, drugima pokraj sebe ili prekoputa sebe, sami sobom. Samo ih je Ilse sve promatrala: Marka i Andreasa u klinču, Dorle i Ferdinanda neodlučne bi li se za‐ ljubili jedno u drugo, a Margaretu i Hennera spremne za to, bračne parove zaštićene razumljivim međusobnim pripadanjem, Christianu rasterećenu što su bombe neutrali‐ zirane ili su eksplodirale ne nanoseći velike štete, Jörga sretna što se trenutačno ne mora boriti ni s čim osim s kantama i vodom. Ilse je gledala sve pojedinačno i bila fascinirana cjelinom, prizorom složnoga rada, koordinacijom tijela i ruku, predanošću pojedinca zajedničkoj zadaći, bez obzira na njegove sklonosti i nesklonosti. Da li bi an trebao tako nešto doživjeti? Je li zajedničko planiranje i realiziranje napada imalo sličnu kvalitetu? Ili se kod napada radilo samo o koordinaciji samostalnih, neovisno ostvarivanih rezultata? Cjelina u koju su se prijatelji s lakoćom uklopili, s istom će se lakoćom opet raspasti. Ništa od cjeline neće ostati, melankolično je mislila. Onda se nasmijala. A podrum? Pa, podrum je bio suh. Posljednji su put sjeli za stol na terasi. Iscrpljeni, dobre volje, samo su još napola biti tu, a drugom polovicom već na putu ili čak kod kuće. Ulrichu je palo na pamet da bi mogao uokolo poslati list papira na koji bi svatko napisao broj telefona i e-mailadresu, pa proslijediti popis svima. Ali nije to učinio. Karin nije blagoslovila put, Christiane se nije oprostila kao domaćica, a Jörg nije zahvalio na dobrodošlici na slo‐ bodu. Pili su vodu i nisu mnogo govorili. Gledali su u park. Snažan vjetar je rastjerao oblake, nebo je bilo blistavoplavo, a drveće, grmlje i kuća blistali su osvježeni kišom. Onda su svi istovremeno krenuli, Karin i njen muž povezli su Ilsu i Jörga do Berlina. Ferdinand je radije pošao s Markom. Ali Christiani je dao ceduljicu sa svojom adre‐ som i brojem telefona; ako hoće, može ga dati i njegovu ocu. Christiane i Margarete su stajale pred vratima i mahale dok im automobili nisu nestali iz i z vida.

130

Bilješke

1 2 3

Borba za mir je kao jebanje za djevičanstvo (eng.). Ime Ratenberg sadrži u sebi njemačku riječ “štakor”. Stari psi ne uče nove trikove (eng.)

131

132