Italo Calvino – Ako jedne zimske noći neki putnik Sadržaj 1. Uvod ..........................................................................................................................2 2. Biografija i bibliografija ...........................................................................................3 3. Ako jedne zimske noći neki putnik ...........................................................................4 3.1. Siže romana ........................................................................................................5 3.2. Likovi .................................................................................................................6 4. Postmodernistički elementi u romanu .......................................................................8 4.1. Pripovjedač u romanu ........................................................................................8 4.2. Prekinuti slijed ...................................................................................................9 4.3. Intertekstualnost .................................................................................................10 4.4. Autoreferencijalnost ...........................................................................................12 4.5. Spoje teorije i prakse ..........................................................................................12 4.6. Ironija .................................................................................................................13 5. Zaključak ...................................................................................................................14 6. Literatura ...................................................................................................................15
1. Uvod Još od antičkih vremena isticane su različite funkcije književnosti: spoznajna, didaktička, etičja, estetska, hedonistička i sl. Te funkcije uvijek su podrazumijevale jednosmjeran učinak, tj. učinak djela na čitaoca gdje su autori pripovijedali o onome što su čitatelji od njih očekivali. Tek u postmodernizmu jasnim uočavanjem odnosa pisac-djelo-čitalac proces čitanja se počeo tumačiti kao dvosmjerna relacija. Najbolji primjer dvosmjerne relacije jeste roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina gdje autor, mimo tradicionalnih književnih konvencija odustaje od klasične naracije i fabuliranja, pri čemu klasični psihološki mehanizmi koji prate recepciju tradicionalne pripovijedne proze zapravo bivaju izigrani. Tema ovog seminarskog rada jeste jedan od najznačajnijih postmodernističkih romana Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina koji predstavlja pravu riznicu, možda bismo mogli reći i svojevrsnu teoriju, postmodernističkih elemenata (autoreferencijalnost, intertekstualnost, metatekstualnost, metanarativnost i sl.). U radu ćemo obratiti pažnju na stilističke postupke kojima se Calvino koristio prilikom stvaranja svog romana. Cilj ovog rada je, kroz analizu romana Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina, prikazati osnovne postupke i značajke postmodernizma kao epohe u razvoju književnosti.
1
2. Biografija i bibliografija Italo Calvino rodio se 15. listopada 1923. godine na Kubi, u gradu Santiago de Las Vegas blizu Havane. Godine 1926. obitelj Calvino vratila se u Italiju i nastanila u Sanremu, gdje je Italo Calvino proživio svoje djetinjstvo u idiličnom obiteljskom okruženju, prožetom ljubavlju i strašću prema znanosti. Rano fašističko razdoblje talijanske povijesti naizgled nije osobito obilježilo Calvinovu ličnost niti pomutilo miran obiteljski život tih godina. Godine 1949. objavljuje pripovijetku Ultimo viene il corvo. Između 1958. i 1962. objavljuje pripovijetke La gallina di reparto, La nuvola di smog te antologiju pripovijedaka Racconti. RomanNepostojeći vitez (tal. Il cavaliere inesistente) objavljen je 1959. godine. Iste godine Calvino odlazi u SAD, na putovanje koje će ga nadahnuti za pisanje neobjavljenoga spisa Un ottimista in America. Esej La sfida al labirinto te pripovijetka La strada di San Giovanni izlaze u književnom časopisu „Il Menabò“, što ga je Calvino pokrenuo zajedno s Vittorinijem. Objavljuje pripovijetke La giornata
di
uno
scrutatore i
Speculazione
edilizia.
Krajem
1964.
objavljuje
prve fantastične pripovijetke iz kasnije zbirke Kozmikomike (tal. Le cosmicomiche): La distanza della Luna, Sul far del giorno, Un segno nello spazio, Tutto in punto. Nedugo nakon toga objavljuje roman Barun penjač. Calvinovo stvaralaštvo prošlo je raznolik književni put, od neorealističko-pustolovnog pripovijedanja u ranijim proznim djelima kao što je roman Staza do paukovih gnijezda (1947), alegorijsko-bajkovite kombinatorike u trilogiji Naši preci (1960) pa do književnog eksperimenta u Kozmikomikama (1965) i
Te s nulom (1967). U romanima Nevidljvi
gradovi (1972) i Dvorac ukrštenih sudbina (1973) Calvino uspješno isprepleće žanrove, a metanarativni roman o čitanju i pisanju Ako jedne zimske noći putnik (tal. Se una notte d’inverno un viaggiatore, 1979) postaje i svjetski bestseler. Esejističko-kritičke tekstove Calvino je pisao usporedo s pripovijednim djelima; većina ih je izdana posthumno. Među njima valja istaknuti esejističke zbirke Una pietra sopra (1980.), te Perché leggere i classici (1991.), a zbog osobitog Calvinova futurološkog pogleda na pisanje posebno se izdvajaju Američka predavanja. 2
3. Ako jedne zimske noći neki putnik Ako jedne zimske noći neki putnik prilično edukativno štivo, prvenstveno što se tiče postmodernističkog postupka naracije i fabuliranja čiji je ovo „uzoran primjer“ (zbog metatekstualnosti, intertekstualnosti, autoreferencijalnosti, primjerice), ali i teorijski-idejno, jer funkcionira kao književno-filozofska rasprava o prirodi čitanja (i pisanja). Calvino u tom smislu proučava odnose autora i čitatelja, kao i povezanost stvarnosti i fikcije, a s time povezano i autorsku objektivnost i originalnost te subjektivnost značenja. Uz to, obrađuje i relacije svih aktera koji su uključeni u proces nastajanja i recepcije knjige (osim autora i čitatelja, tu su još i izdavač, prevoditelj, prodavač u knjižari, ali i krivotvoritelji i cenzori). Nudi, također, i raznorazne „definicije“; primjerice, samoga čitanja, potom idealnog čitatelja, kao i idealnog pisca. Kaže se da je Ako jedne zimske noći neki putnik „jedno od najkompliciranijih proznih tkanja“ što itekako stoji jer je roman višestruk – razvija se na više načina. Prvo, u kontekstu svih tih romana unutar jednog romana, tačnije, s obzirom na tih deset početaka. Zbog njihove je međusobne žanrovske, stilske, tematske itd. odvojenosti ovdje od velike, vjerojatno i presudne važnosti, adekvatan prijevod. (Na jednom je mjestu predloženo i da se ti sadržajni odmaci, zapravo skokovi, dodatno naglase i grafičkim dizajnom knjige. Tako bi svaki novi roman imao svoju naslovnicu i tipografiju, primjerice, dok bi ona umetnuta autorova obraćanja čitatelju bila „bez klasičnih knjiških elemenata, poput paginacije, uvlaka paragrafa ili pak naslovnice“). Bilo kako bilo, Calvinu su ti različiti počeci dobro došli da pokaže svoju pripovjedačku snagu, koja do izražaja posebno dolazi u priči(ci) Gledajući u dubinu gdje se tama zgušnjava. Kao majstor zanata pokazao se i tako što je tih deset romana učinio samo prividno nepovezanima (kako međusobno, tako i s autorovim obraćanjima Čitatelju). U tom je smislu dovoljno reći da nije slučajnost to što potragu za Knjigom otvara početak detektivskog romana (Ako jedne zimske noći neki putnik), a što ju završava znanstveno-fantastični Koja to priča čeka svoj kraj?. 3
Drugo, roman je višestruk i s obzirom na perspektive. Pisan je uglavnom u drugom licu jednine, što i nije neka velika stvar ni novost, ali je uvijek pomalo rizično. No, kako je Proust (uJounrées de lecture) svojedobno dobro napisao o “ti”-formi: „Tu su karte na stolu, i pisac niti očekuje od nas da vjerujemo u to ‘ja’, niti pretpostavlja da ćemo preuzeti ulogu susretljivog ‘dragog čitatelja’“. U romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, autor se na “ti” obraća uglavnom bezimenom muškom Čitatelju, ali se u jednom trenutku (i pomalo nezgrapno) okreće Čitateljici, dotad poznatoj kao Ludmilla / Čitateljev ljubavni interes / sudionica u potrazi za Knjigom. Negdje u sredini knjige, odjednom pita: „Kakva si?“, a po odgovore prvo ide u njezinu kuhinju (khm). Potom se, uspoređujući seks i čitanje (odnosno, poistovjećujući ih), (pre)usmjerava na oboje – na Čitatelja i na Čitateljicu, što je „veoma zahtjevan pothvat koji podrazumijeva da o vama razmišljam kao o jednoj osobi“, a onda se vraća na manje-više standardno muško „ti“. S druge strane, počeci romana s kojima se čitatelji susreću u potrazi za Knjigom, pisani su uglavnom u prvom licu jednine. Ukratko, ovo je autorov veliki eksperiment, njegov dotada (do 1979) najveći roman. 3.1.
SIŽE ROMANA
Roman prati doživljaje Čitatelja koji upada u pakao traljavog izdavaštva, falsificiranih knjiga. Svoju pustolovinu Čitatelj započinje čitanjem prvog poglavlja Calvinova romana Ako jedne zimske noći neki putnik, no otkriva da su se zbog tiskarske pogreške u Calvinov roman umiješali arci drugog noviteta, Izvan naselja Malbork poljskog pisca Tazija Bazakbala. Pri pokušaju zamjene knjige u knjižari Čitatelj upoznaje Ludmillu i oboje odlučuju nastaviti s čitanjem poljskog romana koji uopće nije poljski, već cimerski roman Naginjući se preko strme obale Ukka Ahtija, kako tvrdi profesor Uzzi-Tuzzii, više nalik sveučilišnom gnomu nego čovjeku. Njegov 'neprijatelj', prof Galigani, zastupa tezu da se radi o falsifikatu, roman se zapravo zove Bez straha od vjetra i vrtoglavice koji je napisan na cimbrijskom i potpisan pseudonimom Vorts Viljandi. Čitatelj naposlijetku otkriva cijeli svijet književnih urotnika, falsifikatora i ratova koji imaju ishodište u jednom čovjeku: Ermesu Marani, bivšem ljubavniku njegove Ludmille koji vjeruje da je sve što znamo lažno. Ostali smutnjaci su Ludmillina sestra Lotaria, irski pisac krimića Silas Flannery, doktor Cavedagna, student Irnerio i skupina djačaka 4
koja vjeruje da će preko nove Flannerijeve knjige primiti poruku od izvanzemaljaca. Potraga za nastavcima romana odvesti će Čitatelja na put preko svijeta i čak ga dovesti u životnu opasnost, no kraj je, ipak, sretan: Čitaljelj i čitateljica su u braku. Čitatelj završava roman Ako jedne zimske noći neki putnik.
3.2.
LIKOVI
Likovi koji se pojavljuju u djelu su Čitatelj, Ljudmila, Lotarija, Irnerio. To su psihemske narativne figure u ovom romanu. Oni nisu određeni nekim pozitivnim ili negativnim karakteristikama, nisu prikazani ni kao loši ni kao dobri ljudi. Sliku o njima možemo stvoriti samo na osnovu njihovog čitanja, odnosno da li pripadaju skupini čitatelja ili nečitatelja koje predstavljaju sociemske narativne figure u tekstu. O likovima koji se pojavljuju u počecima romana koji se prekidaju ne možemo niti stvoriti potpunu sliku jer je sam roman prekinut na mjestu zapleta. Ipak su najupečatljiviji likovi koji se javljaju u okvirnoj priči o Čitatelju i potrazi za knjigama. Autor nam kroz ova četiri lika pruža sliku o različitim vrstama čitatelja, a samim time
imamo
i
različite
interpretacije,
analize
i
poglede
na
pojedina
djela.
Jedna od karakteristika postmoderne književnosti jeste spoznaja razlike, stvaranje spoznaje o jednom na osnovu spoznaje o drugom. Ono što je suprotno od nas uslovljava postojanje našeg identiteta. Upravo na ovakvoj osnovi su prikazani različiti tipovi čitatelja. I Lotarija i Ljudmila su čitateljice, ali se njihovo čitanje i samo doživljavanje knjiga razlikuje. Ludmilla je čitateljica koja uživa u čitanju, kojoj čitanje prije svega predstavlja uživanje, a prema njoj svrha neke dobre knjige je da je začudi, da uspije uzbuditi njena čula, pokrenuti njene emocije i naučiti je nečemu što dotad nije znala. Najviše me privlače oni romani-rekla je Ludmilla-koji stvaraju privid jasnoće oko nekog čvora ljudskih odnosa, koji je zapravo taman, okrutan i naopak.1
1 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87i-nekiputnik
5
Lotarija je sasvim suprotna njoj. Za nju je Ljudmilino čitanje bez svrhe i značaja. Prema njoj, da bi čitanje uopće vrijedilo potrebno je promišljati i pronalaziti ključna pitanja čijim se razrješavanjem književno djelo bavi. Sajlas Flaneri smatra da Lotarija savjesno čita knjige ali da ih čita samo da bi u njima našla ono u šta je već bila uvjerena i prije nego ih je pročitala. On od čitatelja očekuje da u njegovim djelima otkrivaju i nešto što on sam ne zna, a to mogu samo oni koji smatraju da u djelima trebaju tražiti nešto što već ne znaju. Zbog toga je za njega Ljudmila predstavljala idealnu čitateljicu. Tu se otvara diskusija. Događaji, likovi, ambijenti, osećanja, gurnuti su u stranu kako bi ostavili mesta opštim pojmovima. Čitatelj je taj koji objedinjuje karakteristike i Lotarijinog i Ljudmilinog tipa čitanja. On pokušava balansirati između impresionističkog i intelektualističkog čitanja. Čitanje ne bi trebalo da bude ni puko doživljavanje djela niti analiza djela koja uništava samu draž čitanja i uživanje u djelu. Suprotnost čitanju je nečitanje, a ono se ovdje ogleda u liku Irneria. Samo čitanje i postoji, uslovljeno je postojanjem nečitatelja. Irnerio ne mrzi knjige, štaviše od njih pravi jedan drugi vid umjetnosti. On ih samo ne čita. Postoji granica: na jednoj su strani oni koji prave knjige, na drugoj oni koji ih čitaju. Ja želim ostati medu onima koji čitaju, pa pazim da ne prijeđem tu granicu. Inače bi nestalo nepristranog užitka u čitanju, ili bi se pretvorio u nešto drugo(...)2 S druge strane, Calvino nas, osim u svijet čitatelja i nečitatelja uvodi u svijet izdavaaštva. On nam, prije svega kroz lik Ernesa Marana, aludira na „smrt književnosti“. Calvino nas uvodi u svijet krivotvorenja djela, u svijet u kojem prava književnost gubi svrhu i postaje nebitna: Proces krivotvorenja, kad jednom krene, više se ne zaustavlja. Nalazimo se u zemlji u kojoj je falsificirano sve što se može falsificirati: slike u muzejima, zlatne šipke, autobusne karte. Revolucija i
2 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87ineki-putnik 6
kontrarevolucija bore se među sobom falsifikatorskim udarima; rezultat je da nitko ne može biti siguran što je istina, a što laž, policija simulira revolucionarne akcije, a revolucionari se prerušavaju u policajce.3 Jedan od likova romana, profesor Galigani, zastupa tezu da se radi o falsifikatu, roman se zapravo zove Bez straha od vjetra i vrtoglavice koji je napisan na cimbrijskom i potpisan pseudonimom Vorts Viljandi, dok lik Čitatelj naposlijetku otkriva cijeli svijet književnih urotnika i falsifikatora. Calvino time aludira na „kraj književnosti“ da je već sve napisano, i da ne postoji ništa novo o čemu bi se moglo pisati i da je (post) moderni čovjek osuđen na ponavljanje iz besmisla u besmisao. Ali glavni junaci Čitatelj i Čitateljica, između tajni i obmana, slobode, otpora i totalitarizma ipak uspijevaju pronalaći Ljubav, kao jedini smisao u gomili besmisla.
4.
Postmodernistički elementi u romanu
Roman Ako jedne zimske noći neki punik Itala Calvina obiluje mnoštvom elemenata i postupaka karakterističnih za postmodernizam u književnosti. Neki od njih su: 4.1.
PRIPOVJEDAČ U ROMANU
Već prvom rečenicom otkriva nam se antitradicionalizam Calvinova romana. Narator (koji ne pripada nijednoj poznatoj klasifikaciji pripovjedača) se obraća Čitaocu (u drugom licu): Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti.4 3 Isto 4 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87i-nekiputnik
7
Ovaj citat otkriva nam i postupak autoreferencijalnosti (upućivanje čitaoca u književno djelo). Roman ostavlja mogućnost da se Čitalac koji čita poistovijeti sa Čitaocem. Iz tog razloga mu i nije dano neko ime, jer bi ga ime automatski izjednačilo sa trećim licem, sa likom. Čitajući dalje djelo uviđamo da u romanu postoji lik kojeg pripovjedač naziva Čitatelj, te da se zapravo njemu obraća. U jednom trenutku (negdje u sredini romana) narator odjednom postavlja pitanje: Kakva si, Čitateljice? Vrijeme je da se ova knjiga u drugom licu prestane obraćati samo nekom neodređenom muškom ti, koji je možda brat i dvojnik jednoga licemjernog ja, i da se izravno obratitebi koja si u roman ušla već u drugome poglavlju kao treća osobakoja je nužna da bi roman bio roman, da bi se između muškogdrugog lica i ženskog trećeg nešto dogodilo, uobličilo, pa se potvrdilo ili pokvarilo, slijedeći faze ljudskih odnosa.5 Kroz cijeli roman pripovjedač kao da vodi dijalog sa likovima. Likovi i sve što se s njima događa kao da nemaju veze sa pripovjedačem, kao da on uopće nema utjecaja na njihove sudbine. On je tu samo da bi pričao priču, kao narator. U tome prepoznajemo Barthesovu čuvenu tezu iz eseja Smrt Autora, u kojem se on suprotstavlja onim shvaćanjima koji autoru pripisuju moć nad tekstom i koja pretpostavljaju da je autor isključivi vlasnik teksta i izvor njegovih značenja. Prema Barthesu, onaj koji sluša višeglasni govor teksta i koji razabira njegova značenja je ustvari Čitatelj, stvarni i konačni vlasnik teksta. Međutim, neki dijelovi romana ostavljaju nas zbunjenima o tome da li se radi o autorskom pripovjedaču ili je pak u pitanju pripovjedač u 3. licu. Ja sam taj čovjek koji hoda amo-tamo između gostionice i telefonske kabine. Ili, taj se čovjek zove »ja« i o njemu ne znaš ništa drugo.6 Uvodeći u priču o Čitatelju i Čitateljici niz drugih prekinutih priča, narator nastavlja da vodi dijalog sa Čitateljem. U svakoj od tih novih priča (Odlazeći iz Malborka, Naginjući se sa strme
5 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87i-nekiputnik
6 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87i-nekiputnik
8
obale, Bez straha od vetra i vrtoglavice itd.) pripovjedač je jedan od likova, odnosno narator se javlja kao glavni lik u svakoj od tih priča i ponovo se i iz tih priča obraća Čitatelju. Pripovjedač se ne predstavlja kao sveznajući u čijim su rukama svi konci i od koga zavisi sudbina likova. Likovi su nezavisni, ostavljeno im je da sami odlučuju o tome šta će misliti i kako će nešto uraditi, on se ne upliće u njihove sudbine.
4.2.
PREKINUTI SLIJED
U romanu Ako jedne zimske noći neki putnik Italo Calvino je tehniku romana kao igre doveo do krajnjih konzekvencija. Svi tehnički postupci, koje je rabio već Beckett, u ovom romanu povezani su u neobičnu ironijsku strukturu romana koji je, sam po sebi, središnja tema, te tako postaje uzorkom takvog tipa postmoderne proze u kojoj tehničko umijeće i sveobuhvatna ironija nadvladavaju sve ostale značajke pripovijedne proze. Temeljni je pri tome postupak prekinuti slijed: roman se zapravo sastoji od niza prekinutih priča, a sve je uokvireno jedino potragom likova nazvanih Čitatelj i Čitateljica za nastavcima romana koje su počeli čitati. Počeci romana odgovaraju različitim tipovima trivijalne proze, ali su umetnuti i opširni razgovori o književnosti, koji su često pravi mali eseji. 7 Roman se sastoji od niza prekinutih priča, a sve je uokvireno potragom likova nazvanih Čitatelj i Čitateljica za nastavcima romana koji su počeli čitati. Počeci romana odgovaraju različitim tipovima trivijalne proze, ali su uz to umetnuti i opširni razgovori i rasprave o književnosti i o samom čitanju, što i predstavlja to miješanje trivijalne i visoke književnosti. Kada je fabula u pitanju, od početka do kraja možemo samo pratiti „ljubavnu“ priču između Čitatelja i Čitateljice. Sve ostale priče su umetnute i nedovršene. Uvodeći te priče koje pripadaju trivijalnoj književnosti, autor zapravo ironizira sam postupak pisanja i stvaranja književnih djela koja služe određenoj svrsi, ali tu ironiju treba prepoznati. Postmoderna teorija dovodi u pitanje razdvojenost književnog i historijskog, jer oba načina pisanja svoju snagu u većoj meri izvode iz vjerovatnoće nego iz objektivnih istina. Calvino u
7Milivoj Solar, Povijest svjetske književnosti, Zagreb: Golden marketing, 2003., strana 329. 9
romanu upotrebljava i stvarne i izmišljene naslove knjiga i imena autora aludirajući da ne postoji tačno određena granica između fikcije i historiografije. Pripovjedač „šeherzadinim postupkom“ prekida priču na najzanimljivijem dijelu, ali je ne dovršava, nego započinje novu priču.
4.3.
INTERTEKSTUALNOST
Veza ovog teksta sa drugim tekstovima je o očigledna, jedna vrsta intertekstualnosti, jer cijeli roman i jeste izgrađen na drugim tekstovima. Autor čak izmišlja određena djela, jezike, odsjeke na univerzitetima kako bi izvori u djelu bili što vjerodostojniji. Lik, Sajlas Flaneri, koji je pisac, i sam propituje tu prepisivačku ulogu književnosti. Jedan roman započinje tako što prepisuje pasuse iz romana Zločin i kazna. Također predstavlja i problem isticanja samog pisca a ne njegovog djela. Djela japanskih anonimnih pisaca se prodaju jedino kada na naslovnu stranu stave da je autor Sajlas Flaneri. Djelo više i nije bitno, čitatelji ga ne posmatraju kritički. Samim tim što ga je navodno napisao jedan proslavljeni pisac to djelo mora biti odlično. I opet je to jedan od dokaza nemogućnosti od strane čitatelja da odvoje tekst od autora. Zašto je važno ime pisca na naslovnoj strani? Prenesimo se u mislima u doba kroz tri hiljade godina. Ko zna imena kojih pisaca će se pamtiti. Biće knjiga koje će ostati zapamćene, ali će se smatrati anonimnim delima kao što je za nas Gilgameš; biće pisaca čije će ime biti slavno iako se od njih neće sačuvati nijedan spis, kao što se to desilo sa Sokratom; ili će možda sve preživele knjige biti pripisane jednom jedinom autoru, kao što je Homer.8 Romani unutar djela su: 1. Ako jedne zimske noći neki putnik 2. Izvan naselja Malbork 3. Naginjući se preko strme obale 8 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87ineki-putnik 10
4. Bez straha od vjetra i vrtoglavice 5. Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava 6. U mreži crta što se ukrštaju 7. U mreži crta što se presijecaju 8. Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom 9. Oko prazne rake 10. Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?
4.4.
AUTOREFERENCIJALNOST
Jedna od karakteristika postmodernističkih djela je i autoreferencijalnost (uvođenje čitaoca u književno djelo). Takav slučaj je i s ovim djelom. Roman počinje tako što Čitatelj kupi knjigu „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina, ali naiđe na neku sasvim drugu priču koja se prekida i tako nekoliko puta, traži nezavršene romane, ali ih ne pronalazi. To njegovo traženje je zapravo ovaj roman „Ako jedne zimske noći neki putnik“ na kraju kojeg Čitatelj završava s čitanjem tog istog romana. Okreće se pozornost sa modernističkih „velikih“ priča na samo stvaranje književnog djela, na sam taj proces u kome se ne mora izreći nešto veliko. Autoreferencijalnost ovoga djela ogleda se, ne samo u prvoj rečenici kojom se otvara priča, već ona prožima cijelo ovo djelo, uporno napominjući da je samo djelo jedina svrha i cilj. Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo Ako jedne zimske noći neki putnik, novi roman Itala Calvina koji već nekoliko godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu. Dobro si učinio. 9
9 Isto 11
Calvino u romanu ne aludira samo na roman, nego i na vlastitu biografiju: Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne. Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad irekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je da je to pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po tim promjenama prepoznaje da je to on.10
4.5.
SPOJ TEORIJE I PRAKSE
U djelo su umetnute i mnoge rasprave o književnosti, neki od njih su i pravi mali eseji. Na jednom mjestu govori i o ulozi pisca u tumačenju i samom čitanju djela i o poteškoćama oko isključivanja te njegove uloge i posmatranja samo teksta. U jednom dijelu teksta autor čak navodi definiciju apokrifa: Apokrif (prema grčkome apokryphos,skriven, tajan): 1) izvor-no naziv za »tajne knjige« vjerskih sekti; kasnije naziv za tekstovekoji nisu priznati kao kanonski u religijama koje imaju kanonskespise; 2) naziv za tekst koji se lažno pripisuje jednom razdoblju iliautoru. 11
4.6.
IRONIJA
Roman „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina dosljedno reprezentira poetiku postmodernog romana. U njemu se nude sve mogućnosti kombinacije trivijalnog i visokog romana. Osim trivijalne književnosti, autor ironizira i visoku književnost. U jednom dijelu knjige pisac visoke književnosti i pisac trivijalne književnosti pokušavaju napisati roman koji bi se svidio djevojci koju gledaju kako se sunča, no rukopisi se pomiješaju, a ona utvrđuje da su oni napisali isti roman. Ovim postupkom se na svojevrstan način i ismijava stvaranje onih pisaca koji 10 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no %C4%87i-neki-putnik 11 Isto 12
svim silama žele da udovolje čitalačkoj publici, pa ispred svih karakteristika jednog kvalitetnog književnog djela stavljaju tu karakteristiku dopadljivosti čitateljstvu. Možda žena koju posmatram kroz durbin zna šta to treba da napišem; ili to ne zna, jer upravo od mene očekuje da napišem ono što ne zna; ali to što ona sasvim izvesno zna jeste njeno čekanje, ona praznina koju treba da ispune moje riječi.12
12 Isto 13
5. Zaključak Ako jedne zimske noći neki putnik prilično edukativno štivo, prvenstveno što se tiče postmodernističkog postupka naracije i fabuliranja čiji je ovo „uzoran primjer“ (zbog metatekstualnosti, intertekstualnosti, autoreferencijalnosti, primjerice), ali i teorijski-idejno, jer funkcionira kao književno-filozofska rasprava o prirodi čitanja (i pisanja). U romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, autor se na “ti” obraća uglavnom bezimenom muškom Čitatelju, ali se u jednom trenutku (i pomalo nezgrapno) okreće Čitateljici, dotad poznatoj kao Ludmilla / Čitateljev ljubavni interes / sudionica u potrazi za Knjigom. U romanu Ako jedne zimske noći neki putnik Italo Calvino je tehniku romana kao igre doveo do krajnjih konzekvencija. Svi tehnički postupci, koje je rabio već Beckett, u ovom romanu povezani su u neobičnu ironijsku strukturu romana koji je, sam po sebi, središnja tema, te tako postaje uzorkom takvog tipa postmoderne proze u kojoj tehničko umijeće i sveobuhvatna ironija nadvladavaju sve ostale značajke pripovijedne proze. Ako jedne zimske noći neki punik Itala Calvina obiluje mnoštvom elemenata i postupaka karakterističnih za postmodernizam u književnosti. Neki od njih su: nedefinisana fabula, intertekstualnost, autoreferencijalnost, metatekstualnost, spoje teorije i prakse, ironija ili pak specifična pozicija pripovjedača.
14
6. Literatura Lešić, Zdenko: Teorija književnosti, Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2005 Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Zagreb: Školska knjiga, 2005 http://www.scribd.com/doc/36528039/Italo-Calvino-Ako-jedne-zimske-no%C4%87i-neki-putnik
15
