Agatha Christie - Tko je ubio Rogera Ackroyda.pdf

AGATHA CHRISTIE

Tko je ubio Rogera Ackroyda?

Preveli: NEDA I ZLATKO CRNKOVIĆ

Naslov izvornika: Agatha Christie THE MURDER OF ROGER ACKROYD

OSOBE

CAROLINE SHEPPARD - nježna starija, sestra radoznala kao lasica i uporna kao lovački pas, poraz joj je u svemu mrzak - čak i kad je igra - umorstvo / 5 DR JAMES SHEPPARD - diskretan provincijski liječnik, suzdržljiv kao ispovjednik, pustio je Carolini da bude na njezino, iako nije bio siguran da će joj ishod biti po volji / 5 GOSPOðICA RUSSELL - pristala, ponešto uvela gazdarica, reklo bi se da je savršena domaćica u Ackroydovoj kući, ali je liječnik držao da se i suviše zanima za upotrebu otrova / 13 HERCULE POIROT - metodičan, brkat čovječuljak, Belgijanac, detektiv koji je vjerovao da će mu »sive stanice« naposljetku pokazati put do ubojice / 22 RALPH PATON - neobično naočit i obijestan besposličar, posinak Rogera Ackroyda, bio je u vraškoj stisci te se mogao iz nje izbaviti jedino na drastičan način / 22 PARKER - nervozan čovjek bez smisla za humor, nedostajale su mu ledene reakcije tipičkog batlera, tako da je uvjerio Poirota da ga umorstvo ne zanima samo iz obiteljskih razloga / 35 GEOFFREY RAYMOND - prijazan i vrijedan tajnik, dobro je poznavao Ackroydovu kuću; premda je priznao da mu je slabost klañenje na konje, nadoknañivao je gubitke na druge načine / 35 FLORA ACKROYD - zlatokosa engleska djevojka glatke i nježne puti, zaručila se za Ralpha i branila je njegovu čast čak i kad je doznala za njegov dvostruki život / 37

GOSPOðA UDOVA CECILA ACKROYDA - potrebita, uobražena žena, nerado je primala milostinju od svoga djevera i izjavila je da bi sve učinila samo da ne mora ni o kome ovisiti / 39 MAJOR BLUNT - odvažan, hladnokrvan lovac na krupnu divljač, osjećao se nelagodno u svijetu koji ne dopušta da čovjek rješava svoje probleme puškom / 40 URSULA BOURNE - visoka sobarica nalik na pravu damu, reklo bi se da je i suviše savršena za ulogu koju je htjela igrati, ali je bilo nezgodno što u preporukama koje je dobila nije bilo ni riječi o njenoj prošlosti / 130 CHARLES KENT - visok, mršav, pomalo zapušten mladić, noćni posjetilac Fernly Parka bio je - zbog nečeg osumnjičenik broj jedan / 223

Prvo poglavlje

DOKTOR SHEPPARD ZA DORUČKOM Gospoña Ferrars umrla je u noći od 16. na 17. rujna — u četvrtak. Došli su po mene u petak u osam ujutro. Ništa se više nije moglo učiniti. Bila je mrtva već nekoliko sati. Bilo je tek nekoliko minuta prošlo devet kad sam se vratio kući. Otključao sam ulazna vrata svojim patentnim ključem i navlaš sam se zadržao malo dulje u hodniku vješajući šešir i lagani ogrtač, koje sam smatrao da neće biti zgorega ponijeti zbog studeni u rano jesensko jutro. Istini za volju, bio sam prilično uzrujan i zabrinut. Neću sad tvrditi da sam u tom času mogao predvidjeti dogañaje u idućih nekoliko tjedana. Nipošto to nisam mogao. Ali mi je nagon govorio da su preda mnom burni dogañaji. Slijeva, iz blagovaonice, dopiralo je zveckanje šalicama za čaj i kratko, suho kašljucanje moje sestre Caroline. — Jesi li to ti, James? — doviknula mi je. Nepotrebno pitanje jer tko bi drugi mogao biti? Istini za volju, upravo sam se zbog svoje sestre Caroline malo dulje zadržao u hodniku. Geslo porodice mungosa, kako nam kaže gospodin Kipling, glasi: »Idi i pronjuškaj!« Ako Caroline ikad poželi obiteljski grb, svakako ću joj predložiti mungosa što stoji na zadnjim nogama. Prvi dio gesla mogao bi se i izostaviti. Caroline može sve živo pronjuškati a da se i ne makne iz kuće. Ne znam kako joj to polazi za rukom, ali je tako. Sve bih rekao da služinčad i dostavljači sačinjavaju njezinu obavještajnu službu. Kad iziñe iz kuće, ne sakuplja vijesti nego ih širi. U tome je takoñer pravi

majstor. Zapravo je baš ta njena potonja značajka izazvala sad u meni mučnu neodlučnost, što god rekao Carolini o skončanju gospoñe Ferrars, to će doznati cijelo selo u roku od sat i pol. Kao profesionalcu, dakako da mi je stalo do diskrecije. Stoga sam se navikao da neprestano prešućujem pred sestrom sve moguće informacije. Obično ih ipak dozna, ali bar imam moralnu zadovoljštinu što znam da mi se nema što prigovoriti. Muž gospoñe Ferrars umro je prije nešto više od godinu dana, a Caroline uporno tvrdi, bez ikakve osnove za tu svoju tvrdnju, da ga je žena otrovala. Ništa njoj ne vrijedi moj uvijek isti odgovor da je gospodin Ferrars umro od akutnog gastritisa potpomognutog pretjeranim uživanjem alkoholnih pića. Priznajem da su simptomi gastritisa i trovanja arsenom donekle slični, ali Caroline zasniva svoju optužbu na posve drugim temeljima. — Treba samo da je pogledaš — čuo sam kako je rekla. Iako nije bila u prvoj mladosti, gospoña Ferrars bijaše vrlo privlačna žena, a njena odjeća, premda jednostavna, uvijek joj je dobro stajala. Uostalom, mnoge žene kupuju haljine u Parizu a da ipak nisu zbog toga otrovale svoje muževe. Dok sam tako, skanjivajući se, stajao u hodniku i sve mi ove misli prolazile glavom, ponovo sam začuo Carolinin glas, ovaj put malo oštriji: — Što, zaboga, radiš sad tamo, James? Zašto ne doñeš na doručak? — Evo me, dušo — rekoh žurno. — Vješao sam ogrtač. — Dosad si ga već mogao pet puta objesiti. — Imala je potpuno pravo. Mogao sam. Uñem u blagovaonicu, cmoknem Carolinu, po običaju, u obraz i sjednem za pržena jaja sa slaninom. Slanina je bila prilično hladna. — Bio si rano u kućnom posjetu — pripomene Caroline. — Jesam — rekoh. — U King’s Paddocku. Kod

gospoñe Ferrars. — Znam — reče mi sestra. — Kako znaš? — Annie mi je rekla. Annie je naša sobarica. Zgodna djevojka, ali nepopravljiva brbljavica. Nastane šutnja. Nastavim jesti pržena jaja sa slaninom. Mojoj sestri malko zadršće vršak dugačkog i tankog nosa, kao što joj svagda zadršće kad je nešto zanima ili uzbuñuje. — Pa? — priupita me. — Ne valja. Ništa se više nije moglo učiniti. Mora da je umrla u snu. — Znam — opet će moja sestra. Ovaj put sam se raspalio i odbrusio joj: — To ne možeš nikako znati. Nisam ni ja znao dok nisam bio tamo, a nisam još nikom rekao ni riječi. A ako ta Annie zna, bit će da je vidovita. — Nije mi Annie rekla, nego mljekar. A on je čuo od Ferrarsove kuharice. Kako rekoh, Caroline ne mora izlaziti iz kuće da bi štogod doznala. Lijepo sjedi kod kuće i opet sve dozna. Moja sestra nastavi: — A od čega je umrla? Od kljenuti srca? — Zar ti nije to mljekar rekao? — upitam je sarkastično. Sarkazam nema nikakva učinka na Carolinu. Ozbiljno shvaća moje pitanje i isto tako ozbiljno odgovara: — Nije znao. Uostalom, Caroline bi kad-kad čula pravu istinu, pa joj mogu i ja kazati: — Umrla je od prevelike doze veronala, koji je u posljednje vrijeme uzimala jer nije mogla spavati. Mora da ga je zabunom uzela previše. — Koješta — odmah će Garoline. — Namjerno ga je uzela previše. Meni ne možeš podvaliti. Kad potajno vjeruješ u nešto što ne želiš priznati, pa

ti to isto netko drugi rekne, čudno je kako te njegove riječi natjeraju da im se bjesomučno suprotstaviš. Umah ogorčeno razvezem: — Eto, opet ti po svome — rekoh. — Guraš se pred rudo kao ždrijebe. Zašto bi, zaboga, gospoña Ferrars poželjela da se ubije? Udovica, još prilično mlada, vrlo imućna, zdrava kao dren, mogla je uživati do mile volje. Pa, to je apsurdno! — Ni najmanje. Čak si i ti valjda primijetio koliko se u posljednje vrijeme promijenila. To ti je kod nje trajalo već šest mjeseci. Izgledala je kao da je muči mòra. A upravo si maloprije priznao da nije mogla spavati. — I kako glasi tvoja dijagnoza? — upitam je hladno. — Valjda nesretna ljubav? Moja sestra odmahne glavom. — Kajanje — reče s velikim užitkom. — Kajanje? — Jest. Nisi mi nikako htio vjerovati kad sam ti rekla da je otrovala muža. A sad sam u to uvjerena više nego ikad. — Mislim da to nije baš logično — prigovorim joj. — Ako je jedna žena mogla počiniti takav zločin kao što je umorstvo, sigurno je toliko bešćutna da bi mogla uživati u plodovima svog nedjela bez trunka takve glupave sentimentalnosti kao što je kajanje. Caroline zavrti glavom. — Vjerojatno ima takvih žena, ali gospoña Ferrars nije bila takva. Ona je bila sazdana sva od živaca. Strahovito snažan poriv natjerao ju je da se oslobodi muža, jer je bila takva da jednostavno nije mogla podnositi nikakve patnje, a nema sumnje da je žena takva čovjeka kao što je bio Ashley Ferrars morala zaista mnogo patiti... Klimnem glavom. — A otkako je to učinila, nije više imala mira. Ne mogu a da je ne žalim. Mislim da Caroline nije uopće žalila gospoñu Ferrars dok je bila na životu. Sad kad je otišla onamo gdje se

(zacijelo) ne mogu više nositi pariške haljine, Caroline je spremna da se prepusti takvim blažim osjećajima kao što su sažaljenje i razumijevanje. Odlučno joj rekoh da je cijela ta njena pretpostavka besmislena. Rekao sam to još odlučnije zato što sam se u potaji slagao bar djelomice s onim što je bila rekla. Ali nikako nije u redu da Caroline dokuči istinu naprosto nekakvim nadahnućem i nagañanjem. Nisam kanio to kod nje podržavati. Poslije će po selu iznositi svoje mišljenje, a svi će misliti da se ono zasniva na medicinskim podacima koje je čula od mene. život je velika kušnja. — Koješta — odvrati Caroline na moje prigovore. — Vidjet ćeš i sam. Kladila bih se da je ostavila za sobom pismo u kojem sve priznaje. — Nije ostavila nikakvo pismo — rekoh oštro, ne znajući još kamo će me odvesti ovo moje priznanje. — Oho! — usklikne Caroline. — Ipak si se, dakle, raspitao za pismo, je li? Sve bih rekla, James, da u dubini duše misliš gotovo isto kao i ja. Ti si stara dobra varalica! — Čovjek mora uvijek uzeti u obzir i mogućnost samoubojstva -— rekoh suzdržijivo. — Hoće li biti istrage o uzroku smrti? — Možda će biti, a možda i neće. Ako budem mogao izjaviti da sam čvrsto uvjeren kako je prevelika doza uzeta slučajno, možda će proći i bez istrage. — A jesi li u to čvrsto uvjeren? — zapita me sestra lukavo. Ne odgovorim joj, nego ustanem od stola.

Drugo poglavlje

TKO JE TKO U KING’S ABBOTU Prije negoli nastavim o tome što sam ja rekao Carolini, a što je Caroline rekla meni, neće biti naodmet da kažem koju o nečemu što bih nazvao našom lokalnom geografijom. Naše je selo, King’s Abbot, vjerujem, poput svakog drugog sela. Naš je veliki grad Cranchester, udaljen petnaestak kilometara. Imamo veliku željezničku postaju, malu poštu i dvije konkurentske trgovine mješovitom robom. Tjelesno sposobni ljudi skloni su da rano u životu napuste naše mjesto, ali zato imamo napretek neudatih dama i umirovljenih oficira. Naš zabavni život mogao bi se izraziti jednom jedinom riječju: »ogovaranje«. Ima samo dvije kuće koje nešto znače u King’s Abbotu. Jedna je King’s Paddock koju je gospoñi Ferrars ostavio njen pokojni muž, a druga, Fernly Park, pripada Rogeru Ackroydu. Ackroyd me je oduvijek zanimao kao čovjek koji je više nalik na seoskog vlastelina od i jednog pravog vlastelina. Podsjeća me na sportaše, crvene u licu, koji su se uvijek pojavljivali na samom početku prvog čina u starinskim muzičkim komedijama gdje se radnja zbivala na selu. Obično su pjevali kakvu pjesmu o tome kako će otići u London. Danas imamo umjesto toga revije, pa je seoski vlastelin izišao iz glazbene mode. Dakako da Ackroyd nije uistinu seoski vlastelin. On je neobično uspješan proizvoñač (mislim) vagonskih kotača. Nešto mu je manje od pedeset godina, rumen je u licu i srdačan u ophoñenju. Dobar je sa župnikom, daje velike

milodare crkvi (iako se priča da je neobično škrt što se tiče osobnih potreba), potpomaže utakmice u kriketu, omladinske klubove i društva ratnih vojnih invalida. On je zapravo duša našeg mirnog mjesta King’s Abbota. Meñutim, kad je Roger Ackroyd bio dvadesetjednogodišnji momak, zaljubio se bio i oženio lijepom ženom koja je bila pet-šest godina starija od njega. Preživala se prije toga Paton, bila udovica i imala jedno dijete. Njihov je brak bio nesretan i kratkovječan. Da budemo otvoreni, gospoña Ackroyd bila je dipsomanka. Nakon četiri godine braka piće ju je otjeralo u grob. U idućim godinama Ackroyd nije pokazivao sklonosti da se po drugi put upusti u bračnu avanturu. Sinu njegove žene iz prvog braka bilo je svega sedam godina kad mu je umrla majka. Sad mu je dvadeset i pet. Ackroyd je oduvijek postupao s njim kao s roñenim sinom i tako ga odgojio, ali je mladac bio razuzdan i vječito je zadavao brige i muke svom očuhu. Pa ipak, svi mi u King’s Abbotu volimo Ralpha Patona. On je, ako ništa drugo, zaista zgodan momak. Kako rekoh, mi u našem mjestu rado ogovaramo jedni druge. Svi su vrlo brzo primijetili da se Ackroyd i gospoña Ferrars vrlo dobro slažu. Nakon smrti njena muža postali su još prisniji. Uvijek smo ih viñali zajedno, pa smo uvelike nagañali hoće li gospoña Ferrars nakon korote postati supruga Rogera Ackroyda. Nekako smo osjećali da tako i treba da bude. žena Rogera Ackroyda bila je umrla od alkohola, a Ashley Ferrars bio je pijanica mnogo godina, sve do svoje smrti. Bilo je nekako pravo da te dvije žrtve pretjeranog uživanja alkohola nadoknade jedno drugome sve ono što im je bilo uskraćeno od bivših bračnih drugova. Ferrarsovi su se bili nastanili ovdje kod nas tek prije nešto više od godine dana, ali je Ackroyd već mnogo godina predmet ogovaranja. Sve ono vrijeme dok je Ralph Paton sazrijevao i stasao, u Ackroydovoj se kući izredalo više gazdarica koje su Caroline i njezine druge svaku ponaosob

vrlo pomno proučavale. Nećemo pretjerati ako kažemo da je cijelo mjesto bilo uvjereno da će Ackroyd uzeti za ženu jednu od svojih gazdarica. Posljednja od njih, stroga gospa po imenu Russell, suvereno je vladala pet godina, dvostruko dulje nego ijedna njena predšasnica. Smatra se da bi se Ackroyd teško bio izvukao da se nije pojavila gospoña Ferrars. I još nešto ― da nije iz Kanade neočekivano stigla obudovjela žena njegova brata sa svojom kćerkom. Supruga pokojnog Cecila Ackroyda, Rogerova mlañeg brata, propalice, nastanila se na Fernly Parku i uspjela, po Carolininim riječima, postaviti gospoñicu Russell na njeno mjesto. Ne znam pravo kakvo je to »njeno mjesto« (svakako zvuči hladno i neugodno), tek znam da gospoñica Russell uvijek drži stisnute usne i da joj se smiješak može nazvati samo kiselim, te da iskazuje duboko sažaljenje prema »sirotoj gospoñi Ackroyd... koja ovisi o milosti svoga djevera. Kruh što se dobije iz milosti zaista je gorak, nije li tako? Ja bih bila zbilja nesretna kad se ne bih sama prehranjivala.« Ne znam što je gospoña Ackroyd mislila kad se gospoña Ferrars zbližila s Rogerom Ackroydom. Gospoñi Ackroyd je, naravno, bilo u interesu da on ostane udovac. Uvijek je bila vrlo prijazna — da ne kažemo ushićena — kad bi se srela s gospoñom Ferrars. Caroline kaže da to ama baš ništa ne znači. Eto, vidite čime smo mi u King’s Abbotu bili zaokupljeni u ovih posljednjih nekoliko godina. Raspredali smo o Ackroydu i njegovim poslovima zauzimajući svakojaka stajališta. Gospoña Ferrars je u tim raspredanjima zauzimala istaknuto mjesto. Sad se, meñutim, slika u kaleidoskopu izmijenila. Iz bezazlenih razgovora o vjerojatnim vjenčanim darovima bačeni smo usred tragedije. Preglavljujući te i kojekakve druge misli u glavi, mehanički sam obilazio svoje pacijente. Nisam imao osobito zanimljivih slučajeva, što je možda bilo i dobro jer

sam se u duhu neprestance vraćao na zagonetnu smrt gospoñe Ferrars. Je li zaista oduzela sama sebi život? Da je oduzela, zacijelo bi ostavila za sobom kakvo pisamce u kojem bi objasnila svoju nakanu? Iz iskustva znam da žene, kad se jednom nakane da se ubiju, obično žele otkriti duševno stanje koje ih je navelo na tu kobnu odluku, žude za tim da privuku pozornost. Kad sam je posljednji put vidio? Prije više od tjedan dana. Tada se prilično normalno vladala, s obzirom ... pa s obzirom na sve. Tada se iznenada sjetim da sam je vidio, iako nisam razgovarao s njom, još jučer. Šetala se bila s Ralphom Patonom. Još sam se začudio tome jer nisam imao pojma da je on u King’s Abbotu. Zapravo sam mislio da se bio zavadio sa svojim očuhom. Nitko ga ovdje kod nas nije vidio gotovo šest mjeseci. Hodali su jedno uz drugo, primaknuvši glave, i ona mu je nešto ozbiljno govorila. Mislim da mogu pouzdano reći da me je baš u tom času prvi put obuzeo predosjećaj o onome što će se dogoditi. Još ništa opipljivo — tek nejasna slutnja o onome što se sprema. Taj ozbiljni jučerašnji tete-a-tete izmeñu Ralpha Patona i gospoñe Ferrars neugodno me se dojmio. Još sam razmišljao tome kad se nañoh licem u lice s Rogerom Ackroydom. — Shepparde! — uzvikne on. — Vi ste čovjek koga tražim. Ovo je zbilja strašno. — Ćuli ste, dakle? On klimne glavom. Vidio sam na njemu da ga je taj udarac snažno pogodio. Veliki crveni obrazi kao da su mu upali, ni traga od njegova obično veselog, čilog držanja. — Još je gore nego što mislite — tiho će on. — Čujte, Shepparde, moram porazgovarati s vama. Možete li sad poći do mene? — Teško. Moram još obići tri pacijenta, a do dvanaest se moram vratiti u ordinaciju. — Pa onda poslije podne... ili, još bolje, da večeramo zajedno? U sedam i pol? Odgovara li vam to vrijeme?

Da... potpuno mi odgovara, što se dogodilo? Da nije Ralph što skrivio? Ne znam pravo zašto sam to rekao — osim što je Ralph više puta nešto skrivio. Ackroyd se zablenuo u mene kao da me ne razumije. Sijevne mi u glavi da se zaista negdje nešto grdno dogodilo. Nikad nisam vidio Ackroyda tako uzrujana. — Ralph? — reče nekako neodreñeno. — Ma ne, nema Ralph ništa s tim. Ralph je u Londonu... Do vraga! Eno ide ona stara gospoñica Ganett. Nikako ne bih htio razgovarati s njom o tom jezovitom dogañaju. Do viñenja večeras, Shepparde! U sedam i pol. Klimnem glavom, a on pohita dalje ostavljajući me da se čudim. Ralph u Londonu? Meñutim, jučer poslije podne svakako je bio u King’s Abottu. Valjda je otputovao u London sinoć, ili jutros rano, ali je Ackroydovo držanje ostavilo posve drugačiji dojam na mene? Rekao je to tako kao da Ralph nije bio mjesece i mjesece ni primirisao kući. Nisam imao vremena da dalje odgonetavam tu zagonetku. Gospoñica Ganett okomila se na mene, željna novosti. Gospoñica Ganett ima sve značajke moje sestre Caroline, samo što joj nedostaje ono nepogrešivo brzopleto nagañanje koje pridaje Carolininim kombinacijama pečat veličine. Zadihana gospoñica Ganett obaspe me pitanjima. Zar nije žalosno ovo što je snašlo gospoñu Ferrars? Mnogi ljudi tvrde da je godine i godine neprestano uzimala droge. Kako su ljudi opaki kad šire takve glasine! Pa ipak, najgore je od svega to što obično u takvim fantastičnim tvrdnjama ima i zrnce istine. Gdje je dima, ima i vatre. Isto tako pričaju da je gospodin Ackroyd doznao za to pa je raskinuo zaruke — jer su doista bili zaručeni. Ona, gospoñica Ganett, ima za to pouzdane dokaze. Dakako da ja to sigurno sve dobro znam, jer liječnici uvijek to znaju, samo što neće da kažu? Sve je to bila izgovorila piljeći oštro u mene svojim malo izbuljenim očima, da vidi kako ću reagirati na te njene pretpostavke. Srećom, dugotrajno druženje s —

Carolinom naučilo me je kako da zadržim ravnodušan izraz na licu, i kako da odgovaram kratkim beznačajnim napomenama. U ovoj prilici čestitao sam gospoñici Ganett što nije nasjela zlonamjernim izmišljotinama. Prilično zgodna protunavala, pomislim. Kako je zapala u teškoće, odem dalje prije nego što se mogla snaći. Vratim se zamišljen kući i nañem u ordinaciji nekoliko pacijenata gdje me čekaju. Vjerovao sam da sam otpravio i posljednjeg pacijenta i, baš sam pomislio kako ću provesti nekoliko minuta u vrtu prije ručka, kad opazim da me čeka još jedna pacijentica. Ustala je i prišla mi dok sam, pomalo iznenañen, stajao na mjestu. Ne znam zašto sam bio iznenañen, osim što gospoñica Russell pobuñuje dojam lijevanog željeza, nečeg što je iznad svih nedaća ljudskog tijela. Ackroydova je gazdarica visoka i naočita žena ali ulijeva strahopoštovanje. Ima oštar pogled i čvrsto stisnute usne, i mislim, kad bih bio služavka ili sudopera, da bih bježao glavom bez obzira kad god bih čuo njene korake. — Dobar dan, gospodine doktore — reče gospoñica Russell. — Lijepo bih vas molila da mi pregledate koljeno. Pregledam joj ga, ali moram priznati da nisam bogzna što otkrio. Kazivanje gospoñice Russell o nekakvim neodreñenim bolovima bijaše toliko neuvjerljivo da bih posumnjao da je posrijedi kakva ishitrena priča kad ne bi bila u pitanju tako karakterna žena. Načas ipak pomislim da je gospoñica Russell možda izmislila da je boli koljeno ne bi li ispipala štogod od mene o smrti gospoñe Ferrars, ali ubrzo uvidim da sam je, bar što se toga tiče, pogrešno procijenio. Samo je usput spomenula tu tragediju i ništa više. Pa ipak mi se učinilo da se želi još malo zadržati i popričati sa mnom. — E pa, hvala vam lijepa na ovoj masti, gospodine doktore — reče naposljetku — iako ne vjerujem da će mi baš pomoći.

Ni ja nisam mislio da će joj baš pomoći, ali sam joj se usprotivio, po službenoj dužnosti. Uostalom, ne može joj naškoditi, a čovjek ipak mora braniti alat svog zanata. — Ja ne vjerujem u sve te vaše lijekove reče gospoñica Russell prelazeći obescjenjivačkim pogledom po nizu mojih bočica. — Lijekovi nanose mnogo zla. Uzmite samo naviku na kokain. — E pa, sad, što se toga tiče ... — Mnogi u visokom društvu ne mogu bez kokaina. Uvjeren sam da gospoñica Russell zna mnogo više o visokom društvu nego ja. Nisam se ni pokušao prepirati s njom. — Kažite mi samo ovo, gospodine doktore — reče gospoñica Russell. — Recimo da čovjek zbilja robuje nekoj drogi, može li se izliječiti od toga? Na ovakvo se pitanje ne može naprečac odgovoriti. Održao sam joj kratko predavanje na tu temu. Zaista me je pomno slušala. Još sam sumnjao da se želi raspitati za gospoñu Ferrars. — Eto, na primjer, veronal... — nastavio sam. Ali nju, začudo, kao da veronal nije zanimao. Umjesto toga, promijenila je razgovor i upitala me je li istina da ima otrova koji su toliko rijetki da ih je teško otkriti. — Aha! — rekoh. — Čitali ste detektivske romane. — Priznala je da jest. — Bit je detektivskih romana u tome — rekoh — da čovjek nabavi neki rijetki otrov, nešto iz Južne Amerike, ako je moguće, nešto o čemu nikad nitko nije čuo, nešto čime neko nepoznato divljačko pleme maže svoje strelice. Smrt nastupa u tren oka, a zapadnjačka znanost nije kadra da otkrije tragove otrova. Jeste li na tako nešto mislili? — Jesam. Postoji li zbilja tako nešto? Zavrtim glavom u znak žaljenja. — Ne postoji, na žalost. Postoji, naravno, kurara. Pričao sam joj dugo o kurari, ali kao da ju je opet ta tema prestala zanimati. Upitala me imam li kakvog otrova u svom ormaru, a kad joj odgovorih niječno, kao da sam

mnogo izgubio u njenim očima. Reče da se mora vratiti kući, te je ispratim do vrata upravo u času kad odjekne gong za objed. Nikad ne bih rekao da gospoñica Russell rado čita detektivske romane. Neobično mi se sviña pomisao kako izlazi iz svoje sobe da bi prekorila služavku zbog neke pogreške, pa se zatim vraća u sobu da na miru nastavi čitati Tajnu sedme smrti ili štogod slično.

Treće poglavlje

ČOVJEK KOJI JE UZGAJAO TIKVICE Rekao sam Carolini za ručkom da ću večerati na Fernlyju. Nije se tome usprotivila — dapače ... — Izvrsno — reče. — Bar ćeš sve čuti. Uzgred budi rečeno, što je to s Ralphom? — S Ralphom? — rekoh iznenañeno. — A što bi bilo? — Pa zašto je odsjeo kod »Tri vepra« umjesto na Fernly Parku? Nisam ni časkom posumnjao u Carolininu tvrdnju da je Ralph Paton odsjeo u mjesnom svratištu. Bilo mi je dovoljno što je ona to ustvrdila. — Ackroyd mi je rekao da je Ralph u Londonu — rekoh. Onako iznenañen, odstupio sam od svog zlatnog pravila da nikad ne dajem nikakve podatke. — Oho! — reče Caroline. Vidio sam kako širi nosnice probavljajući taj novi podatak. — Stigao je u »Tri vepra« jučer ujutro — reče. I još je tamo. Sinoć je izišao s nekom djevojkom. To me nije ni najmanje iznenadilo. Rekao bih da Ralph gotovo svake večeri izlazi s nekom djevojkom. Ali sam se prilično začudio što se radije zabavlja u King’s Abbotu nego u našoj veseloj prijestolnici. — S konobaricom? — priupitam. — Ne, to je baš ono, izišao je da se sastane s nekim. Ne znam s kim. — Nije Carolini lako tako što priznati. — Ali mogu si misliti — nastavi moja neumorna sestra. Strpljivo sam čekao. — Sa svojom sestričnom. — Sa Florom Ackroyd? — uskliknem iznenañeno.

Dakako da Flora Ackroyd nije zapravo ni u kakvu rodu s Ralphom Patonom, ali Ralpha ljudi već toliko dugo smatraju praktički za Ackroydo- va sina da se uzima kao da su njih dvoje u rodu. — Sa Florom Ackroyd — potvrdi mi sestra. — Ali zašto nije otišao na Fernly ako ju je želio vidjeti? — Potajno su se zaručili — reče Caroline uživajući preko svake mjere. — Stari Ackroyd neće ni da čuje za njihove zaruke, pa se moraju ovako sastajati. Vidio sam mnogo rupa u toj Carolininoj teoriji, ali sam se suzdržao da je upozorim na njih. Jedna bezazlena napomena o našem novom susjedu skrenula je razgovor na drugu stranu. U kuću do naše uselio se nedavno neki neznanac. Caroline je neobično nezadovoljna što nije još uspjela ništa doznati o njemu, osim da je stranac. Njena obavještajna služba potpuno je zatajila. Navodno čovjeku dostavljaju i mlijeko, i povrće, i meso, i kadikad prašak za rublje, kao i svakom drugom, ali čini se da nitko od onih ljudi kojima je posao da nas opskrbljuju svim tim nije uspio još ništa doznati o njemu. Kažu da se zove Porrott — ime koje izaziva nekakav čudan, nestvaran dojam. Jedino što znamo pouzdano o njemu jest to da se bavi uzgajanjem tikvica. Ali to nipošto ne pripada onoj vrsti podataka do kojih je Carolini ostalo. Ona bi htjela doznati odakle je taj čovjek, što radi, je li oženjen, kakva mu je žena, ili kakva je bila, ima li djece, kako je glasilo djevojačko prezime njegove majke ... i tako dalje. Zacijelo je netko takav kao što je Caroline izmislio sva ona pitanja koja stoje u pasošu. — Draga moja Caroline — rekoh joj. — Nema uopće nikakve sumnje o tome kakvo je zanimanje toga čovjeka. On je bivši brico. Pogledaj mu samo brkove! Caroline se nije složila sa mnom. Rekla je da bi taj čovjek, kad bi bio brijač, imao valovitu kosu, a ne ravnu. Svi brijači imaju valovitu kosu. Naveo sam nekoliko brijača koje osobno poznajem, a

koji imaju ravnu kosu, ali mi to ništa nije pomoglo. — Nikako ga ne mogu pročitati — rekla je neveselim glasom. — Neki dan sam posudila od njega nešto od vrtlarskog pribora. Bio je vrlo pristojan, ali nisam mogla ništa izvući od njega. Na kraju sam ga sasvim otvoreno upitala je li Francuz, našto mi je odgovorio da nije, a nekako nije bilo zgodno da ga dalje ispitujem. Nekako me naš tajanstveni susjed počeo sve više zanimati, čovjek koji je kadar začepiti usta Carolini i otpraviti je, kao kraljicu od Sabe, praznih šaka mora da je izvanredna ličnost. — Čini mi se — reče Caroline — da ima jedan od onih novih usisavača. Pročitam joj u očima kako razmišlja o posudbi i mogućnosti da nastavi ispitivati susjeda. Ugrabim priliku da strugnem u vrt. Volim raditi u vrtu. Marno sam čupao korijenje maslačka kad odnekud izbliza začujem povik upozorenja i neki teški predmet prohuja mi pored uha, padne do nogu i raspukne se da je grozota! Bijaše to tikvica! Ljutito dignem pogled. Lijevo od mene, iznad ograde, pojavi se nečija jajolika glava, djelomice obrasla kosom sumnjive crne boje, s brkovima i dva budna oka. Bijaše to naš tajanstveni susjed gospodin Porrott. Odmah me obaspe bujicom isprika. — Molim vas tisuću puta za oproštenje, monsieur. Nemam nikakve isprike. Već nekoliko mjeseci uzgajam tikvice. Danas na jednom razbjesnim se na te tikvice, šaljem ih da se prošetaju ― ali, jao, ne samo u mislima, nego i konkretno. Uhvatim najveću i bacim je preko ograde. Stidim se, monsieur. Bacam vam se pred noge. Pred ovako obilatim isprikama moj se gnjev morao rastopiti. Uostalom, ona me prokleta tikvica nije ni pogodila. Ali iskreno sam se ponadao da bacanje velikih komada povrća preko ograde nije razonoda našeg novog znanca. Takav običaj teško da bi nam ga mogao omiliti kao susjeda.

čudni čovuljak kao da je pročitao moje misli. — Ah, ne! — uzviknuo je. — Ne bojte se! Nije to moj običaj. Ali, možete li zamisliti sebi monsieur, da čovjek može raditi za neki cilj, može tegliti i mučiti se da bi postigao neku vrstu dokolice i zabave, a onda ustanovi da na kraju krajeva čezne za onim prošlim danima i za nekadašnjim poslovima, o kojima je mislio da će ih vrlo rado ostaviti. — Da — rekoh polagano. — Rekao bih da se to prilično često dogaña. Možda vam i ja mogu poslužiti kao primjer. Prije godinu dana dobio sam nasljedstvo koje je bilo dovoljno veliko da ostvarim svoj san. Oduvijek sam želio putovati, obići svijet. E pa, eto, to je bilo, kako rekoh, prije godinu dana, a još sam ovdje. Moj susjed klimne glavom. — Okovi navike. Radimo da bismo postigli neki cilj, a kad ga postignemo, vidimo da nam nedostaje baš ona svakidašnja muka. A znajte, monsieur, da je moj posao bio vrlo zanimljiv. Najzanimljiviji posao na svijetu. — Je li? — rekoh ne bih li ga ohrabrio. U tom se času probudio u meni Carolinin duh. — Jest. Proučavanje ljudske naravi, monsieur! — Dabome — potvrdim ljubazno. Očito je bivši brico. Tko bolje poznaje tajne ljudske naravi nego brico? — Takoñer, imao sam prijatelja ... prijatelja koji je mnogo godina bio neprestano uza me. Povremeno bi napravio kakvu glupost da bi se čovjek zgrozio, ali mi je svejedno bio vrlo drag. Pomislite samo da mi nedostaje čak i ta njegova glupavost. Njegova naivete, njegovi pošteni nazori, užitak u tome da ga oduševljavam i iznenañujem svojim sposobnostima — sve mi to nedostaje više nego što vam mogu iskazati. — Zar je umro? — upitam ga sažalno. — Nije, živi i uživa — ali na drugom kraju svijeta. Sad je u Argentini. — U Argentini — rekoh zavidno. Oduvijek sam priželjkivao da otputujem u Južnu Ameriku. Uzdahnem, a

kad podignem pogled, vidim kako me gospodin Porrott suosjećajno motri. Rekao bih da je vrlo uviñavan čovjek. — I vi ćete tamo, da? — upita me. Zavrtim glavom uzdišući ponovo. — Mogao sam otputovati prije godinu dana — rekoh. — Ali sam bio glup ... još gore nego glup ... gramzljiv. Stavio sam na kocku nešto stvarno radi puke tlapnje. — Shvaćam — reče gospodin Porrott. — Spekulirali ste? Klimnem turobno glavom, ali se i protiv svoje volje u sebi razveselim. Taj smiješni čovo držao se strahovito svečano. — Da niste možda uložili novac u naftna polja Porcupine? — upita me iznenada. Zablenem se u njega. — Pomišljao sam zapravo na njih, ali sam na kraju skrhao vrat na rudniku zlata u zapadnoj Australiji. Susjed me je motrio s nekim čudnim izrazom na licu koji nikako nisam mogao odgonetnuti. — Eto što vam je sudbina — reče napokon. — Što je sudbina? — upitam ga zlovoljno. — Da stanujem uz čovjeka koji ozbiljno razmišlja o naftnim poljima Porcupine, i isto tako o zlatnim rudnicima u Zapadnoj Australiji. Recite mi, da vas možda ne privlači i kestenjava kosa? Zinuo sam i zablenuo se u njega, a on prasne u smijeh. — Ne, ne, ne patim vam ja od ludila. Budite bez brige! Bilo je zaista glupo to pitanje koje sam vam postavio jer, vidite, moj prijatelj o kojem sam vam govorio bio je mladić, čovjek koji je držao da su sve žene dobre, a većina njih da je i lijepa. Ali vi ste čovjek srednjih godina, liječnik, čovjek koji zna da je većina stvari u ovom našem životu besmislena i isprazna. Pa dobro, dobro, susjedi smo. Molim vas da uzmete i predate svojoj dičnoj sestri ovu moju najlepšu tikvicu. Sagne se i širokim zamahom otrgne poveliku tikvicu

koju primim kao što je red, u istom duhu u kojem mi je ponuñena. — Današnji mi dan zaista nije propao — reče čovo veselo. — Upoznao sam se sa čovjekom koji je po nečemu nalik na mog dalekog prijatelja. Uzgred budi rečeno, htio bih vas nešto pitati. Vi jamačno poznajete svakoga u ovom malom selu. Tko je mladić vrlo tamne kose i očiju koji se onako bezbrižno smješka? Taj opis nije ostavljao mjesta sumnji. — To mora da je kapetan Ralph Paton — rekoh polako. — Ali nisam ga prije ovdje viñao? — Ne, nije ga bilo neko vrijeme. Ali on je sin, bolje reći posinak, gospodina Ackroyda sa Fernly Parka. Moj susjed načini malu nestrpljivu kretnju. — Pa naravno, to sam mogao odmah pogoditi. Gospodin Ackroyd govorio mi je o njemu više puta. — Poznajete gospodina Ackroyda? — rekoh malko iznenañeno. — Gospodin Ackroyd se upoznao sa mnom u Londonu, dok sam tamo radio, ali sam ga zamolio da ovdje ništa ne govori o mom zanimanju. — A, tako — rekoh, prilično razgaljen tom očitom snobovštinom, kako sam mislio. Ali čovo nastavi smijuckajući se nekako uznosito: — Čovjek radije ostaje inkognito. Meni nije stalo do popularnosti. Nisam se čak potrudio ni da ispravim ovdašnju verziju svog prezimena. — Jasno — rekoh ne znajući pravo što da kažem. — Kapetan Ralph Paton — razmišljaše naglas gospodin Porrott. — To je, dakle, zaručnik sino- vice gospodina Ackroyda, one dražesne gospoñice Flore? — Tko vam je to rekao? — upitam ga u čudu. — Gospodin Ackroyñ. Prije otprilike tjedan dana. Njemu je to vrlo drago, odavno je priželjkivao da se tako nešto dogodi, ili sam ga bar tako razumio, čak bih rekao da je izvršio stanovit pritisak na mladića, što nikad nije

pametno. Svaki mladić treba da se oženi po svojoj volji, a ne po volji očuha od kojeg se nečemu nada. Potpuno mi se pobrkaše pojmovi. Nisam mogao zamisliti da se Ackroyd povjerava nekom brici i da razgovara s njim o ženidbi svojo šino- vice i posinka. Ackroyd je dobrostiv zaštitnik nižih slojeva, afi ima vrlo razvijen osjećaj vlastitog dostojanstva. Pomislim da Porrott ipak ne može biti običan brico. Da bih prikrio svoju zbu njenost, rekoh prvo što mi pade na pamet: — Kako to da ste zapazili Ralpha Patona? Zbog njegove vanjštine? — Ne, ne samo zbog toga, iako je neobično lijep za jednog Engleza, ono što bi vaše romansi- jerke nazvale grčkim bogom. Ne, nego je bilo nešto na tom mladiću što nikako nisam mogao shvatiti. Ovu je posljednju rečenicu izgovorio nekako zamišljeno, što ostavi na mene neizreciv dojam. Kao da je procjenjivao tog momka s pomoću neke spoznaje što je meni nedostupna. Taj sam dojam sačuvao u pamćenju zato što me je u tom trenu zovnula sestra iz kuće. Uñem u kuću. Caroline je još imala šešir na Klavi jer je, očito, bila netom stigla iz sela. Počne bez okolišanja: — Srela sam gospodina Ackroyña. — Je li? — izustim. — Zaustavila sam ga, naravno, na cesti, ali mi se činilo da se strašno žuri i da želi što prije pobjeći od mene. Nisam ni najmanje sumnjao da je bilo upravo tako. Zacijelo je prema Carolini osjećao ono isto što je prije toga u toku dana bio osjećao prema gospoñici Ganett — možda i više nego prema njoj. Još je teže otresti se Caroline nego nje. — Odmah sam ga zapitala za Ralpha. Naprosto se zgranuo. Nije imao pojma da je taj dečko ovdje. Zapravo je rekao da sam se vjerojatno prevarila. Ja! Prevarila! — Smiješno — rekoh. — Morao bi te ipak bolje poznavati. — Onda mi je rekao da su Ralph i Flora zaručeni.

To znam i ja — upadnem joj u riječ pomalo ponosno. — Tko ti je rekao? — Naš novi susjed. Caroline je, očito, krzmala časak-dva, otprilike isto onako kao što se kuglica u ruletu snebivljivo koleba izmeñu dva broja. Ali odbi da zagrize u . primamljivi mamac. — Rekla sam gospodinu Ackroydu da je Ralph odsjeo u »Tri vepra«. — Caroline — rekoh — zar nikad ne pomisliš da bi mogla nanijeti mnogo zla tom svojom navikom da ponavljaš sve što čuješ? — Koješta — odbrusi mi sestra. — Ljudi treba da sve znaju. Držim da mi je dužnost da im to kažem. Gospodin Ackroyd bio mi je vrlo zahvalan. — I onda? — rekoh jer je, očito, imala još nešto da mi kaže. — Mislim da je otišao ravno u »Tri vepra«, ali, ako je otišao, nije tamo našao Ralpha. — Nije? — Nije. Jer, dok sam se vraćala kući kroz šumu... — Vraćala si se kući kroz šumu? Caroline je bila ipak toliko pristojna da je porumenjela. — Pa tako je krasan dan! — uzviknula je. — Htjela sam se malo prošetati, šuma je, sa svojim jesenskim bojama, upravo divna u ovo doba godine. Carolini je stalo do šume u bilo koje doba godine koliko do lanjskog snijega. Obično drži ñ;i je to mjesto gdje ti se samo nakvase nogo i. gdje ti svakojake neugodne stvari mogu pasti na glavu. Nego, nju je danas odveo u obližnju šumu onaj njen dobri i zdravi mungoski nagon. To je jedino mjesto u okolici King’s Abbota gdje možeš porazgovarati s nekom mlañom ženom a da te ne vidi nitko iz sela. Ta je šuma odmah do parka Fenlyja. — Dobro — rekoh — nastavi! —

Kao što rekoh, upravo sam se vraćala kući kroz šumu kad začujem nečije glasove. Caroline zastane u riječi. — Pa? — Jedan je glas bio Ralphov, odmah sam ga prepoznala. Drugi je bio djevojački glas, ali dakako da nisam htjela prisluškivati... — Dakako da nisi — umetnem otvoreno sarka sličnim tonom, koji, meñutim, ni najmanje ne pogodi Carolinu. — Pa ipak, nisam mogla da ne čujem što govore.! Djevojka je nešto rekla, nisam sasvim dobro čula što je rekla, a Ralph joj je odgovorio. Glas mu je bio vrlo ljutit. »Draga moja djevojko,« rekao joj je. »Zar ne shvaćaš da se može lako dogoditi da mi stari ništa ne ostavi? Prilično sam mu zagorčio život u ovih nekoliko posljednjih godina. Još samo kap fali da se prelije čaša. A raama su potrebne pare. Bit ću bogat kad starac odapne. On je prava škrtica, ali ima para kao blata. Ne bih htio da preinači oporuku. Prepusti to samo meni i nemaj brige!« Upravo je tako kazao. Dobro se sjećam svake njegove riječi. Na žalost, baš sam tada nagazila na neku suhu grančicu ili tako nešto, pa su počeli govoriti tiše i otišli dalje. Nisam naravno, mogla juriti za njima, pa nisam ni vidjela koja je to djevojka bila s njim. — Mora da te je to silno ozlovoljilo — rekoh. — Ipak, vjerujem da si pohitala do »Tri vepra«, da ti je pozlilo i da si ušla u točionicu da popiješ čašicu konjaka, pa si lijepo vidjela jesu li obje konobarice bile na poslu. — Nije bila ni jedna od konobarica — reče Caroline bez oklijevanja. — Zapravo sam gotovo sigurna da je bila Flora Ackroyd, samo što ... — Samo što to ne bi imalo nikakva smisla — složim se s njom. — Ali, ako nije bila Flora, koja je druga mogla hiti? Moja sestra proñe na brzu ruku cijelu listu djevojaka iz okolce navodeći brojne razloge za i protiv svake od njih. Kad je zastala da predahne, promrmljam nešto o nekom —

pacijentu i klisnem. Nakanim da i ja poñem do »Tri vepra«. činilo mi se vjerojatnim da se Ralph Paton, već bio vratio u svratište. Dobro poznajem Ralpha — možda bolje, nego itko drugi u King’s Abbotu, jer sam poznavao njegovu majku još prije nego njega, te shvaćam mnogo štošta kod njega što druge dovodi u nedoumicu. On je, u izvjesnoj mjeri, žrtva nasljedne opterećenosti. Nije naslijedio od majke njenu kobnu sklonost piću, ali nosi u sebi stanovitu karakternu slabost. Kao što je moj novi znanac danas kazao, zaista je to naočit mladić. Oko sto osamdeset pet centimetara visok, izvrsno grañen, kreće se lagano kao sportaš, tamnoputan je poput majke, lijepa, preplanula lica što je svagda spremno da se razvuče u osmijeh. Raaph Paton je jedan od onih ljudi koji su roñeni da sve očaravaju lako i bez truda. Rasipan je i rado se odaje užicima, ništa mu na ovom svijetu nije sveto, ali je svejedno simpatičan i svi su mu prijatelji uistinu privrženi. Ne bih li mogao štogod učiniti od njega? Mislio sam da bih mogao. Raspitao sam se u »Tri vepra« i doznao da se kapetan Ralph Paton upravo maloprije bio vratio. Popnem se do njegove sobe i udom bez kucanja. Sjećajući se što sam čuo i vidio, časkom sam posumnjao kako će me priniti, ali nije bilo potrebno da se pribojavam. — Oho, Shepparde! Drago m je što vas vidim. — Prišao mi je ispružene ruke, a lice mu bijaše obasjano sunčanim smiješkon. — Vi ste jedina osoba koju mi je drago vidjeli u ovom prokletom mjestu. Uzvijem obrvama. — Što ti je skrivilo ovo mjesto? Nasmije se nekako preko volje. — To vam je duga priča. Nekako mi sve ide naopako, doktore. Nego, da štogod popijemo, hoćete li? — Hvala — rekoh — hoću. Pritisne zvonce pa se vrati i zavali u naslonjač. — Govoreći otvoreno — reče sumorno — u vraškoj sam kaši. Zapravo, nisam dosta pametan što da radim.

Što se dogodilo? — upitam ga suosjećajno. Ma, sve je to zbog onog mog prokletog očuha. što ti je učinio? Nije mi još ništa učinio, ali se tek sprema da učini. Doñe poslužitelj i Ralph naruči piće za obojicu. Kad poslužitelj ode, Ralph ostane sjedeti skutren i namršten u naslonjaču. — Je li posrijedi... što ozbiljno? — upitam ga. On klimne glavom. — Ovaj put mi zbilja nije lako — reče ozbiljno. Neuobičajen prizvuk ozbiljnosti u njegovu glasu uvjeri me da govori istinu. A zaista treba dosta da Raolph bude ozbiljan. — Zapravo — nastavi — ne vidim nikakva izlaza pred sobom ... Proklet bio ako vidim! — Mogu li ti ja kako pomoći? ... — nabacih snebivljivo. Ali on odlučno odmahne glavom. — Lijepo je to od vas, doktore. Ali ne smijem vas u to uvlačiti. Moram sam igrati ovu igru. — Posuti časak, a onda ponovi malko drugačijim glasom: — Da .... moram sam igrati ovu igru ... — — — —

Četvrto poglavlje

VEČERA NA FERLYJU Bilo je svega dvije-tri minute do sedam i pol kad sam pozvonio na ulaznim vratima Fernly Parka. Vrata mi je neobično spremno otvorio glavni sluga Parker. Večer je bila toliko lijepa da sam radije došao Pješice nego autom. Stupih u veliko četvrtasto predvorje i Parker mi svuče ogrtač. Upravo tada Ackroydov tajnik, simpatičan mladić po imenu Itaymond, proñe kroz predvorje idući u Ackroydov kabinet, s punim rukama spisa. — Dobar večer, gospodine doktore! Došli ste na večeru? Ili, da niste došli u profesionalni posjet? Ovim poslednjim riječima ciljao je na moju crnu torbu koju sam odložio na hrastovu škrinju. Objasnim mu da očekujem svaki čas da me pozovu na jedan poroñaj, pa sam stoga došao ovamo spreman za hitan poziv. Raymond klimne r,lavom i ode dalje dovikujući mi preko ramena: — Idite samo u salon! Znate gdje je. Dame će si ići za koji čas. Baš nosim gospodinu Ackroyñu ove spise pa ću mu reći da ste stigli. Kad se Raymond bio pojavio, Parker se povu- kao pa sam sad ostao sam u predsoblju. Popravio s;tm kravatu, pogledao se u veliko zrcalo što tu visi i prišao vratima na suprotnoj strani, vratima za koja sam znao da vode u salon. Upravo kad sam okretao kvaku, začujem iznutra nekakav štropot — pomislim da je netko spustio prozor. Mogao bih reći da sam to zapazio posve mehanički, ne pripisujući tome u taj čas nikakve važnosti.

Otvorim vrata i uñem. Umalo što se ne sudarim s gospoñicom Russell koja je upravo izlazila. Oboje se ispričamo jedno drugome. Prvi put sam kritički promotrio Ackroydovu gazdaricu i pomislio kako je morala nekad biti zgodna žena — kako je zapravo još i sad zgodna. Crna kosa nije joj uopće prošarana sjedi nama, a kad se zacrveni, kao što se u tom času zacrvenjela, ne djeluje onako strogo kao obično. Sasvim podsvjesno pomislih da je bila vani jer je teško disala, kao da je dotrčala. — Bojim se da sam malo poranio — rekoh. — Ah, mislim da niste. Prošlo je već sedam i pol, gospodine doktore. — Ušuti načas, a onda doda: — Nisam znala da vas očekuju na večeru. Gospodin Ackroyd mi nije ništa rekao. Stekoh nekakav neodreñen dojam da joj baš nije po volji što sam došao na večeru, iako mi nije bilo jasno zašto joj to ne bi bilo po volji. — Kako vam je koljeno? — priupitam je. — Uglavnom jednako, hvala na pitanju, gospodine doktore. A sad moram ići. Gospoña Ackroyd samo što nije sišla. Ja... ja sam došla ovamo samo da vidim je li cvijeće u redu. I brže-bolje iziñe iz sobe. Zaputim se do prozora čudeći se toj njenoj očitoj želji da nekako opravda svoju prisutnost u ovoj sobi. Uz put sam zapazio nešto što sam, naravno, i prije mogao znati, samo da sam malko napregnuo mozak, naime, da prozori u salonu dopiru sve do poda i da i-lcdaju na terasu. Štropot koji sam bio čuo nije r.loga mogao biti od spuštanja prozora. Iz puste dokolice, više zato da se otmem mučnim mislima nego iz bilo kojeg drugog razloga, zabavljao sam se nagañanjem što li je moglo proizvesti taj štropot. Ugljen u vatri? Ne, to uopće nije bio takav zvuk. Ladica u pisaćem stolu kojom je netko i lupio? Ne, nije ni to. Tada mi pogled zapne za nešto što mislim da se

naziva vitrinom za srebminu, na kojoj se podiže poklopac kroz čije se staklo mogu vidjeti izloženi predmeti. Priñem vitrini i promotrim stvvari u njoj. Bijahu tu dva-tri predmeta od starog srebra, srebrom izvezena dječja cipelica što je nekoć pripadala kralju Charlesu I, nekoliko kineskih figurica od nefrita i priličan broj afričkog oruña i rijetkih predmeta. Htio sam malo bolje pogledati jednu figuricu od nefrita pa sam podigao poklopac, ali mi je iskiznuo iz ruke i pao. Odmah sam prepoznao štropot koji sam bio čuo. Netko je isti ovaj poklopac lagano i pažljivo bio spustio. Ponovio sam to isto dva-tri puta, radi vlastitog zadovoljstva. Tada podignem poklopac da malo bolje razgledam predmete u vitrini. Još sam bio sagnut nad otvorenom vitrinom za srebrninu kad Flora Ackroyd uñe u sobu. Mnogi ljudi ne vole Floru Ackroyd, ali nitko ne može da joj se ne divi. Meñu prijateljima, pak, može biti vrlo šarmantna. Prvo što čovjeku udari u oči na njoj jest njena izvanredna bjeloputnost. Ima onu pravu skandinavsku blijedozlaćanu kosu. Oči su joj plave — plave kao vode u norveškim fjordovima, a koža joj je blijedožuta i ružičasta. Ima četvrtasta, dječačka pleća i uske bokove. Medicinaru koji se nagledao bolesnika pravo je osvježenje kad naiñe na takvo oličenje zdravlja. Jednom riječju, priprosta i neposredna engleska djevojka — možda sam staromodan ali mislim da originalni uzorak treba dugo i dugo kovati. Flora mi se pridruži za vitrinom i izrazi heretičnu misao da kralj Charles I. nije nikad nosio tu dječju cipelicu. — Pa i inače — nastavi gospoñica Flora — sve to dizanje prašine oko stvari zato što ih je netko nosio ili upotrebljavao čini mi se sasvim besmislenim. Ne nose ih i ne upotrebljavaju više. Pero kojim je George Eliot napisala Vodenicu na rijeci Floss, i takve stvari, pa to je, na kraju krajeva, ipak samo obično pero. Ako je zbilja čovjeku stalo do George Eliot, zašto ne kupi Vodenicu na rijeci Floss u

nekom jeftinom izdanju i ne pročita je? — Vi vjerojatno nikad ne čitate takve starinske romane, gospoñice Flora? — Varate se, gospodine doktore. Ja obožavam Vodenicu na rijeci Floss. Bilo mi je prilično drago to čuti. Naprosto me plaše knjige koje mlade žene dan-danas čitaju i koje im se sviñaju. — Niste mi još čestitali, gospodine doktore — reče Flora. — Niste ništa čuli? — I ispruži lijevu ruku. Na srednjem prstu nosila je prsten divno ukrašen samo jednim biserom. — Udajem se za Ralpha — produži. — Stricu je to vrlo drago. Tako ostajem u obitelji, znate. Uhvatim je za obje ruke i rekoh: — Draga moja, nadam se da ćete biti sretni. — Zaručeni smo već oko mjesec dana — nastavi Flora svojim hladnim glasom — ali su tek jučer objavljene zaruke. Stric će renovirati Crosstones i dati nam ga u njemu stanujemo, a mi ćemo tobože obrañivati zemlju. U stvari ćemo cijele zime ići u lov, u sezoni ćemo boraviti u gradu, a onda ćemo na jedrenje. Ja obožavam more. I, naravno, mnogo ću se baviti problemima naše župe i odlaziti na sve roditeljske sastanke. Upravo tada doleprša gospoña Ackroyd ispričavajući se na sva usta što je zakasnila. Žao mi je što moram reći da ne trpim gospoñu Ackroyd. Sva se sastoji od lančića, zuba i kostiju. Vrlo neugodna žena. Ima sitne blijedoplave oči kao od kremena. Koliko se god razbacivala riječima, te oči uvijek ostaju hladne i zamišljene. Priñoh joj ostavljajući Floru pokraj prozora. Pruži mi koščatu šaku načičkanu prstenjem da je stisnem, te rasprede nadugo i naširoko. Jesam li čuo da se Flora zaručila? Zaručnici odgovaraju jedno drugome u svakom pogledu. To dvoje dragih mladih ljudi zaljubilo se jedno u drugo na prvi pogled. Tako savršen par, on crn a ona plava.

Nemate pojma, dragi moj doktore Shepparde, kakvo je to olakšanje za majčinsko srce! — Gospoña Ackroyd uzdahne u znak priznanja svom majčinskom srcu dok me i dalje pronicavo gledala. — Baš sam pomislila kako ste vi stari prijatelj dragog Rogera. Svi znamo koliko se on pouzdaje u vaš sud. Meni je tako teško, u ovom mom položaju, kao udovici sirotog Cecila. A ima toliko tih nezgodnih stvari, nesreñenih računa, znate, koječega, čvrsto vjerujem da Roger namjerava srediti sve račune naše drage Flore, samo što je on, kao što znate, malčice čudan što se tiče novaca, čula sam da je to čest slučaj meñu veleindustrijalcima. Baš sam mislila, znate, ne biste li ga mogli vi malo ispipati na tu temu? Flora vas zbilja jako voli. Imamo osjećaj da smo stari prijatelji, iako se zapravo poznajemo tek nešto više od dvije godine. Rječitost gospoñe Ackroyd naglo se prekrati jer se vrata salona još jednom otvoriše. Bilo mi je drago zbog tog prekida. Nikako se ne volim miješati u tuñe poslove i nije mi bilo ni na kraj pameti da načinj em s Ackroydom razgovor o sreñivanju Florinih računa, a još malo pa bih to isto morao skresati u lice gospoñi Ackroyd. — Poznajete majora Blunta, gospodine doktore, je l' te? — Poznajem, kako da ne — odgovorim. Mnogo ljudi poznaje Hectora Blunta — bar po čuvenju. On je valjda pobio više zvijeri po kojekakvim mjestima nego ijedan drugi živi čovjek. Kad ga spomenete u razgovoru, ljudi kažu: »Blunt — ne mislite valjda onog lovca na krupnu divljač?« Njegovo prijateljevanje s Ackroydom bilo mi je oduvijek pomalo zagonetno. Njih su dvojica posve različiti. Hector Blunt je možda pet godina mlañi od Ackroyña. Sprijateljeli su se bili negdje vrlo rano i, premda su im se putovi razišli, prijateljstvo se sačuvalo do dana današnjeg. Otprilike jedanput svake druge godine Blunt provede dva tjedna na Fernlyju, a jedna golema životinjska glava, s nebrojenim rogovljem, koja vas dočeka staklenim —

pogledom čim uñete u kuću, trajno podsjeća goste na njihovo prijateljstvo. Blunt je ušao u sobu svojim osebujnim, odmjerenim, pa ipak mekim korakom. To je čovjek srednje visine, snažan i pomalo zdepast. Lice mu je, tako reći, boje mahagonija i nekako čudnovato bezizražajno. Oči mu sive i kao da vazda motre nešto što se negdje daleko zbiva. Govori malo, a ono što kaže izgovara isprekidano, kao da riječi izlaze iz njega protiv njegove volje. Reče mi samo: — Kako ste, Shepparde? — onako naglo kako već govori, a onda stane pred sam kamin i zagleda se nekud iznad naših glava, kao da vidi nešto vrlo zanimljivo što se dogaña u Timbuktuu. — Gospodine majore — reče Flora — molila bih vas da mi kažete nešto o ovim predmetima iz Afrike. Sigurna sam da ih sve poznajete. Pobojao sam se da gospoña Ackroyd ne počne opet govoriti o sreñivanju računa, pa brže-bolje skrenem razgovor na novu sortu grahorice. Znao sam da postoji neka nova sorta grahorice jer sam jutros pročitao o tome nešto u Daily Mailu. Gospoña Ackroyd nema pojma o vrtlarstvu, ali je od onih žena koje se rado prave da su upućene u sva aktuelna pitanja a, osim toga, čita Daily Mail. Tako smo mogli voditi posve pametnu konverzaciju sve dok nam se nisu pridmžili Ackroyd i njegov tajnik. Odmah nakon toga Parker nas je pozvao na večeru. Sjedio sam za stolom izmeñu gospoñe Ackroyd i Flore. Blunt je sjedio s druge strane gospoñe Ackroyd, a Geoffrey Raymonñ do njega. Za večerom nije bilo bogzna kako veselo. Ackroyd je, očito, bio nešto zabrinut. Izgledao je loše i jedva da je što okusio. Gospoña Ackroyd, Raymond i ja podržavali smo konverzaciju. Na Floru kao da je djelovala stričeva potištenost, a Blunt je, po običaju, šutio kao zaliven. Odmah nakon večere Ackroyd me poduhvati ispod ruke i odvede u svoj kabinet. — Kad popijemo kavu, neće nas nitko više smetati —

reče mi. — Rekao sam Raymondu neka pripazi da nas nitko ne prekida u razgovoru. Šutke sam ga ispod oka motrio. Bilo mi je jasno da je još pod dojmom nekakva snažna uzbuñenja. Minutu-dvije hodao je gore-dolje po sobi, a onda, kad je Parker donio na pladnju kavu, zavali se u naslonjač ispred kamina. Kabinet mu je lijepo i udobno namješten. Jedan je zid ispunjen knjigama na policama. Naslonjači su poveliki i presvučeni tamnoplavom kožom. Golem pisaći stol stoji pokraj prozora i pokriven je uredno obilježenim i složenim spisima. Na okruglu stoliću leže kojekakvi časopisi i sportske novine. — Nedavno sam opet osjetio bolove nakon jela — pripomene Ackroyd više onako uzgred, prihvaćajući se kave. — Morate mi opet dati one tablete. Učinilo mi se da mu je stalo do toga da pobudi dojam da ćemo razgovarati o njegovu zdravlju. Prihvatim njegovu igru. — I ja sam to mislio, pa sam ih ponio sa sobom. — Bravo! Dajte mi ih odmah. — Ostale su mi u torbi u predsoblju. Idem po njih. Ackroyd me zadrži. — Nemojte se truditi. Parker će ih donijeti. Parkeru, donesite doktoru njegovu torbu! — Odmah, gospodine. Parker iziñe. Zaustim da nešto kažem, ali Ackroyd podigne ruku uvis. — Nemojte još! Čekajte. Zar ne vidite da sam toliko nervozan da se jedva nekako svladavam. To mi je bilo jasno. I osjećao sam se vrlo nelagodno. Salijetale su me svakojake zle slutnje. Ackroyd gotovo istog časa ponovo progovori: — Pogledajte, molim vas, je li taj prozor dobro zatvoren — reče mi. Pomalo iznenañen, ustanem i priñem prozoru. To nije bio francuski prozor, nego se zatvarao tako da se spuštao. Na njemu su bili navučem teški plavi baršunasti zastori,

ali je sam prozor na vrhu bio otvoren. Parker ponovo doñe u sobu s mojom torbom dok sam još stajao uz prozor. — Sve je u redu — rekoh kad se vratih do domaćina. — Jeste li okrenuli kvaku? — Jesam, jesam. Ama, što vam je, Ackroyde? Parker je već bio zatvorio vrata za sobom, jer inače ne bih bio postavio ovo posljednje pitanje. Ackroyd je pričekao časak prije nego što mi odgovori: — U vraškom sam sosu — reče polagano. — Ama, ostavite na miru te proklete tablete! To sam vam rekao samo radi Parkera. Posluga je vrlo radoznala. Doñite ovamo i sjedite. Jesu li vrata dobro zatvorena? — Jesu. Nitko nas ne može čuti, budite bez brige! — Shepparde, nitko ne zna što sam ja sve proživio u ova dvadeset četiri sata. Ako se ikome kuća srušila na njegove oči, meni se srušila. Ovo je s Ralphom posljednja kap. Ali, nećemo sad o tome! Nego, ono drugo... ono drugo... Ne znam što ću ni kako ću. A moram se uskoro odlučiti. — U čemu je problem? Ackroyd je pošutio časak-dva. Nekako mu se nije govorilo. A kad je progovorio, pitanje koje mi je postavio strašno me iznenadilo. — Shepparde,. jeste li vi liječili Ashleyja Ferrarsa kad je posljednji put bio bolestan? — Jesam. Učinilo mi se da mu je još teže formulirati iduće pitanje. — Jeste li ikad posumnjali... je li vam ikad palo na pamet... da je ... pa, ovaj, da je možda bio otrovan? Pošutio sam časak-dva. Tada odlučim kako da mu odgovorim. Roger Ackroyd ipak nije Caroline. — Reći ću vam istinu — rekoh mu. — U ono vrijeme nisam ni najmanje sumnjao, ali odonda .. . ovaj, sestra mi je svojim pukim naklapanjem prva utuvila u glavu tu misao i otada je nisam mogao izbiti sebi iz glave. Ali,

pazite, nemam ama baš nikakve osnove za tu sumnju. — On je zaista bio otrovan — reče Ackroyd potmulim, sumornim glasom. — Tko ga je otrovao? — upitam ga oštro. — Njegova žena. — Kako znate? — Sama mi je rekla. — Kad? — Jučer! Bože moj, jučer! A kao da je sve to bilo prije deset godina! Počekam časak, dok on ne produži: — Znajte, Shepparde, da vam ovo govorim u povjerenju. Ovo neka ostane meñu nama. Htio bih vas zamoliti za savjet... ne mogu nositi ovaj teret sam na svojim plećima. Kao što maloprije rekoh, ne znam što da radim. — Možete li mi lijepo sve po redu ispričati? ― rekoh. — Još mi ništa nije jasno. Kako vam je to gospoña Ferrars priznala? — Ovako je bilo. Prije tri mjeseca zaprosio sam gospoñu Ferrars, ali me je ona odbila. Kad sam je ponovo zaprosio, pristala je, ali mi nije dala da objavim zaruke dok ne proñe godina dana njezine korote. Jučer sam je posjetio, upozorio je na to da je od smrti njezina muža prošla godina dana i tri tjedna i da više nema zapreke da objavimo zaruke. Opazio sam da se već nekoliko dana čudno drži. I sad odjednom, iz čista mira, potpuno je klonula. Sve... sve mi je rekla. Kako je mrzila onu zvijer od svog muža, kako je mene sve više voljela, i kako... je posegnula za tim užasnim sredstvom. Otrovom! Bože moj! Ubila ga je s predumišljajem. Pročitam odvratnost, prestravljenost na Ac- kroydovu licu. Isto je tako to morala pročitati i gospoña Ferrars. Ackroyd nije tip velikodušnog ljubavnika koji radi ljubavi može sve oprostiti. On je u osnovi dobar grañanin. Sve ono u njemu što je zdravo i razumno i što se pridržava zakona, mora da se potpuno odvratilo od nje u tom času njena

priznanja. — Jest — proslijedi on tihim, jednoličnim glasom — sve mi je priznala, čini se da postoji samo jedna osoba koja za to zna od samog početka ... i koja ju je ucjenjivala za velike svote. Upravo zbog te napetosti u kojoj je živjela umalo što nije poludjela. — A tko je taj čovjek? Iznenada mi pred oči iziñe slika Ralpha Patona i gospoñe Ferrars kako idu jedno uz drugo, primaknutih glava. Načas me obuze tjeskoba. Recimo ... ah! Ama, to je nemoguće. Sjetio sam se kako me je poslije podne Ralph srdačno dočekao. Koješta! — Nije mi htjela reći tko je to — polako će Ackroyd. — Zapravo mi nije izričito rekla ni da je muškarac. Ali, naravno ... — Naravno — potvrdim. — Mora da je muškarac. Vi ni na koga ne sumnjate? Umjesto odgovora, Ackroyd proštenje i zari glavu u šake. — To ne može biti — reče. — Lud sam što sam to uopće i pomislio. Ne, neću čak ni vama priznati besmislenu sumnju koja mi je pala na pamet. Reći ću vam ipak ovo. Nešto što mi je rekla navelo me je na pomisao da je ta osoba u mojoj kući... ali to ne može biti. Bit će da je nisam dobro shvatio. — A što ste vi njoj rekli? — upitam ga. — Što sam joj mogao reći? Vidjela je, naravno, koliko sam se zgranuo. A onda je još preda mnom iskrslo pitanje što mi je dužnost u ovom slučaju? Nakon tog njezina priznanja postao sam, vidite, njezin pomagač. Mislim da je ona to uvidjela još prije nego ja. Ja sam, znate, bio zapanjen. Zamolila me je da joj dam dvadeset četiri sata vremena ... natjerala me je da joj obećam da neću za to vrijeme ništa poduzeti. 1 odlučno je odbila da mi kaže ime hulje koja ju je ucjenjivala. Valjda se bojala da bih mogao istog časa otići do njega i zatući ga, čime bih tek dolio ulja na vatru, bar što se nje tiče. Rekla mi je da će mi se javiti

prije nego što proñu ta dvadeset četiri sata. Bože mili! Kunem vam se, Shepparde, da mi nije uopće palo na um što namjerava učiniti. Ubiti se! Ja sam je nagnao na to. ― Niste, niste — rekoh. — Nemojte sad preuveličavati. Odgovornost za njenu smrt ne leži na vama. ― Pitanje je što da sad radim. Sirotica je mrtva pa čemu sad čačkati po prošlosti? ― Uglavnom se slažem s vama — rekoh. ― Ali ima tu još nešto. Kako da se dočepam one hulje koja ju je natjerala u smrt isto tako sigurno kao da ju je i ubila? On je znao za onaj prvi zločin i uhvatio se za njega kao bestidan lešinar. Ona je platila kaznu, a zar da on ostane nekažnjen? ― A, tako — rekoh polagano. — Hoćete da ga ulovite? Ali to će se onda, znate, razglasiti na svestrane. ― Znam, mislio sam na to, premetnuo sam sve mogućnosti u glavi. ― Slažem se s vama da tog nitkova treba kazniti, ali valja misliti i na cijenu tog kažnjavanja. Ackroyd ustane i ushoda se po sobi. Uskoro se opet svali u naslonjač. ― Pazite, Shepparde, kako bi bilo da ovako učinimo? Ako ne bude od nje nikakva glasa, da ostavimo sve kako jest? ― Kako to mislite: ako ne bude od nje nikakva glasa? — upitam ga radoznalo. ― Imam vrlo snažan predosjećaj da mi je negdje ostavila nekakvu poruku ... prije nego što je otišla. Ne bih vam to mogao objasniti, ali je upravo ovako kako vam kažem. Zavrtim glavom. ― Nije ostavila nikakvo pismo ni poruku. — Pitao sam. ― Uvjeren sam, Shepparde, da je ostavila. Štoviše, imam osjećaj da je izabrala smrt baš zato da bi cijela istina mogla izići na vidjelo, ako ništa drugo, da se osveti čovjeku koji ju je natjerao u takav očaj. Da sam je mogao tada

vidjeti, vjerujem da bi mi rekla tko je taj čovjek i da bi mi naložila da mu pošto-poto doñem glave. — Pogleda me. — Vi ne vjerujete u predosjećaje? — Ma, vjerujem, vjerujem, donekle. Ako dobijete, kao što kažete, od nje kakav glas ... — zastanem u riječi. Vrata se nečujno otvore i uñe Parker s podnosom na kojem bijaše nekoliko pisama. — Večernja pošta, gospodine — reče pružajući pod nos Ackroydu, pa pokupi kavene šalice i ode. Ponovo usredotočim pozornost na Ackroyda. Buljio je kao začaran u dugačku plavu omotnicu. Ostala su mu pisma ispala iz ruku na pod. — Njezin rukopis — prošapće. — Mora da je izišla i bacila ga u poštanski sandučić sinoć, baš prije nego ... prije nego ... Razdere omotnicu i izvuče debelo pismo. Zatim oštro uzgleda. — Jeste li sigurni da ste dobro zatvorili prozor? — upita me. — Potpuno sam siguran — rekoh iznenañeno. — Zašto? — Cijele večeri imam nekakav čudnovat osjećaj da me netko motri, vreba. Što je to? ... Naglo se okrene, a isto tako i ja. Obadvojici nam se pričinilo da se kvaka na vratima sasvim lagano pomaknula. Priñem vratima i otvorim ih. Nigdje nikoga. — Slabi živci — promrmlja Ackroyd više za se. Pa razmota debele listove papira i počne tiho čitati: »Dragi moj, predragi Rogere! Glava za glavu. To sad uviñam... i to sam pročitala na tvom licu. danas poslije podne. I stoga krećem jedinim putom koji mi još preostaje. Tebi prepuštam da kazniš osobu koja je u ovu godinu dana od mog života napravila pakao. Nisam ti htjela danas poslije podne reći kako se zove, ali sam nakanila da ti sad kažem. Nemam djece ni bliže rodbine koju bih morala poštedjeti, pa se ne obaziri na to što će se sve skupa

razglasiti. Ako možeš, Rogere, dragi moj Rogere, oprosti mi što sam ti htjela nanijeti zlo jer, kad je vrijeme došlo, ipak nisam to mogla učiniti...“ Stavivši prst na list papira da ga okrene. Ackroyd zastane u čitanju. — Shepparde, oprostite, ali ovo moram pročitati sam — reče nekako nesigurno. — To je napisano za mene, samo za mene. — Turi pismo u omotnicu i stavi ga na stol. — Poslije ću pročitati, kad ostanem sam. — Nemojte — rekoh plahovito. — Pročitajte ga sad! Ackroyd se zagleda u mene pomalo začuñeno. — Oprostite — rekoh crveneći. — Nisam mislio da ga pročitate naglas, nego samo da ga pročitate dok sam još ovdje. Ackroyd odmahne glavom. — Neću, radije ću pričekati. Meñutim, iz nekog razloga koji ni meni samom nije jasan, nastavim ga nagovarati: — Pročitajte bar ime tog čovjeka — rekoh. Ackroyd je u biti tvrdoglav kao mazga. Ukoliko ga više nagovarate na nešto, utoliko odlučnije odbija da to učini. Svi moji argumenti bili su uzaludni. Parker je bio donio pismo u dvadeset do devet, a točno u deset do devet otišao sam a da Ackroyd još nije bio pročitao pismo. Oklijevao sam držeći ruku na kvaki, osvrtao se i pitao sam sebe jesam li učinio sve što je trebalo da učinim. Nisam se mogao ničeg sjetiti što sam propustio učiniti. Zavrtjevši glavom, iziñem i zatvorim vrata za sobom. Iznenadim se kad ugledam u blizini Parkerovu priliku. Učini mi se da je zbunjen i pomislim da je možda prisluškivao pred vratima. Lice mu je bilo ponizno, dodvorijivo i prijetvorno, a u očima mu je svakako bilo nečeg podmuklog! — Gospodin Ackoryd ne želi da ga bilo tko više

uznemirava — rekoh mu hladno. — Rekao mi je da vam to kažem. — U redu, gospodine. Pričulo mi se da je pozvonio. To je bila takva debela laž da se nisam potrudio ni da mu odgovorim. Parker poñe ispred mene do predvorja i pomogne mi obući ogrtač, Iziñem u noć. Mjesec bijaše zastrt oblacima, posvuda vladaše mrak i muk. Dok sam izlazio s imanja, ura je na crkvenom tornju odbijala devet sati. Udarim lijevo prema selu i umalo što se ne sudarim sa čovjekom koji je dolazio iz suprotnog smjera. — Je li ovo, gospodine, put za Fernly Park? — upita me neznanac promuklim glasom. Pogledam ga. Nabio je bio šešir na oči, a ovratnik kaputa zavrnuo. Jedva da sam mu mogao vidjeti lice, ali mi se učini da je mlad čovjek. Glas mu je bijaše grub i primitivan. — Evo, ovdje je ulaz — rekoh. — Hvala vam, gospodine. — Ušuti, pa doda posve nepotrebno: — Nisam odavde, znate. I ode dalje, a ja se zagledam za njim. čuci no je u svemu tome bilo to što me je nje- i.nv glas podsjetio na neku poznatu osobu, ali se nlNiim mogao sjetiti na koju. Nakon deset minuta bio sam opet kod kuće. Caroline je gorjela od znatiželje da čuje zašto sam se vratio tako rano. Morao sam malo iskititi svoje pripovijedanje da bih je zadovoljio, ali me je obuzeo nelagodan osjećaj da je prozrela moje prozirne izmišljotine. U deset sati sam ustao, zijevnuo i predložio da poñemo na počinak. Caroline je pristala. Bio je petak, a svakog petka uvečer navijam naše satove. Navio sam ih kao i obično, a Caroline se zadovoljila samo time da provjeri jesu li služavke propisno zaključale kuhinju. Bilo je deset i petnaest kad smo se penjali uza stube. Upravo sam se popeo navrh stuba kad dolje u hodniku zazvoni telefon.

― Gospoña Bates — opali Caroline kao iz topa. — Bojim se da jest — rekoh žalostivo. Strčim niza stube i podignem slušalicu. — Šta? — rekoh. — Šta? Svakako, odmah ću doći. Ustrčim uza stube, zgrabim svoju torbu i ubacim još dva-tri zavoja u nju. — Javio mi se Parker sa Fernlyja — doviknem Carolini. — Upravo su našli Rogera Ackroyda ubijenog.

Peto poglavlje

UMORSTVO U tren oka izvezem auto iz garaže i odjurim do Fernlyja. Iskočivši iz kola, nestrpljivo potegnem za zvonce. Ne otvore mi odmah vrata pa ponovo pozvonim. Tada začujem zveckanje lančića i preda mnom se na vratima pojavi Parker, isto onako ravnodušna lica kao i uvijek. Uletim pored njega u predsoblje. — Gdje je? — upitam ga oštro. — Što, gospodine? — Vaš gazda. Gospodin Ackroyd. Što sad tu stojite i buljite u mene? Jeste li obavijestili policiju? — Policiju, gospodine? Jeste li kazali policiju? Parker se zablenuo u mene kao da sam duh. — Što vam je, Parkere? Ako vam je, kao što kažete, gazda ubijen ... Parker zine od čuda. — Gazda? Ubijen? Nemoguće, gospodine! Sad sam se ja zablenuo u njega. ― Pa zar mi niste prije pet minuta telefonirali da ste gospodina Ackroyda našli ubijenog? — Ja, gospodine? Ama, nisam, gospodine. Nije mi bilo ni na kraj pameti da tako što uradim. — Hoćete li reći da je to sve skupa podvala? I da gospodinu Ackroydu nije ništa? — Oprostite, gospodine, je li se osoba koja je telefonirala poslužila mojim imenom? — Evo vam točno, od riječi do riječi, što sam čuo: »Je li to doktor Sheppard? Ovdje Parker, batler sa Fernlyja. Molim

vas, gospodine, da odmah doñete. Gospodin Ackroyd je ubijen.« Parker i ja buljili smo tupo jedan u drugoga. — To je nečija neslana šala, gospodine — reče napokon Parker zgranutim glasom. — Pomislite samo, tako nešto reći! — Gdje je gospodin Ackroyd? upitam ga iznenada. — Još je, mislim, u kabinetu, gospodine. Dame su legle, a major Blunt i gospodin Raymond su u sobi za biljar. — Ipak bih zavirio da ga časkom vidim — rekoh. — Znam da je želio da ga nitko više ne smeta, ali me je ova gruba šala malo uznemirila. Samo bih se htio uvjeriti da mu nije ništa. — Dabome, gospodine. I ja sam prilično uznemiren. Imate li što protiv toga da vas otpratim do vrata, gospodine? ... — Samo izvolite — rekoh. — Idemo. Uñem s Parkerom na vrata s desne strane u hodnik, u kojem male stube vode do Aekroydove spavaće sobe, te pokucam na vrata kabineta. Nema odgovora. Okrenem kvaku, ali vrata bijahu zaključana. — Dopustite, gospodine — reče Parker. I vrlo okretno, za čovjeka njegove grañe, klekne na jedno koljeno i prisloni oko na ključanicu. — Ključ je u bravi, gospodine — reče ustajući. — Iznutra. Mora da se gospodin Ackroyd zaključao i valjda malo zadrijemao. Sagnem se i provjerim Parkerovu tvrdnju. ― Bit će da je tako — rekoh — ali svejedno, Parkeru, probudit ću vašeg gazdu. Ne bih se htio vratiti kući prije nego što čujem iz njegovih usta da mu nije ništa. Rekavši to, prodrmam kvakom i viknem: — Ackroyde, Ackroyde, molim vas, samo časak! Ali svejednako nikakva odgovora. Zirnem preko ramena.

Ne bih htio uzbuniti ukućane — rekoh neodlučno. Parker se vrati da zatvori vrata na koja smo bili ušli. — Mislim da će sad biti u redu, gospodine. Soba za biljar je na drugoj strani, a isto tako kuhinja i ženske spavaće sobe. Klimnem mu glavom. Tada još jednom lupim bjesomučno u vrata, sagnem se i proderem kroz ključanicu: — Ackroyde Ackroyde Ja sam, Sheppard. Pustite me unutra. Meñutim, i dalje šutnja. Ni znaka života iz zaključane sobe. Parker i ja se zgledamo. — Znate šta, Parkere — rekoh. — Razvalit ću ova vrata, ili, bolje reći, razvalit ćemo ih. Na moju odgovornost. — Ako vi tako kažete, gospodine — reče Parker prilično nesigurno. — Kažem. Ozbiljno sam zabrinut za gospodina Ackroyda. Pogledam oko sebe i podignem težak hrastov stolac. Parker i ja uhvatimo ga svaki s jedne strane i krenemo u napad. Jedanput, dvaput, triput grunemo njime u bravu. Nakon trećeg udarca brava popusti pa upadnemo u sobu posrćući. Ackroyd je sjedio isto onako kako sam ga bio ostavio, u naslonjaču ispred vatre. Glava mu je bila klonula na stranu, a ispod sama ovratnika kaputa lijepo se vidio blistav savinut metalni predmet. Parker i ja priñemo zavaljenoj spodobi. Začujem kako batler naglo udahne zrak pišteći. — Zabijen mu je nož s leña — promrmlja. — Strahota! Obriše oznojeno čelo rupčićem, pa oprezno pruži ruku prema dršku bodeža. — Nemojte to dirati — rekoh mu oštro. — Skoknite odmah do telefona i nazovite policijsku stanicu. Recite im što se dogodilo.! Zatim obavijestite gospodina Raymonda i majora Blunta. — Razumijem, gospodine. —

Parker odbrza brišući svejednako uznojeno čelo. Obavih ono malo što je trebalo obaviti. Pazio sam da ne pomaknem mrtvo tijelo i da uopće ne dodirnem bodež. Ionako ništa ne bi vrijedilo da sam ga izvadio. Ackroyd je, očito, bio već neko vrijeme mrtav. Tada začujem izvana glas mladoga Raymonda, glas što je izražavao užas i nevjericu. Naglo se pojavi na vratima, a onda stane kao ukopan i problijedi. Hector Blunt ga odmakne rukom i uñe mimo njega u sobu. — Bože sveti! — uzvikne Raymonñ iza njega. — Istina je, dakle. Blunt doñe ravno do naslonjača. Sagne se nad mrtvo tijelo, pa pomislim da će, kao i Parker, htjeti da dohvati bodež za držak. Povučem ga natrag jednom rukom. ― Ništa se ne smije pomaknuti — objasnim mu. — Policajci ga moraju naći upravo tako kako sad sjedi. Blunt klimne glavom u znak da je shvatio. Lice mu je, kao i svagda, bilo bezizražajno, ali mi se učinilo da sam ispod njegove nehajne maske otkrio znake uzbuñenja. Pridružio nam se Geoffrie Raymond i stao iza Blunta, zureći preko njegova ramena u mrtvo tijelo. ― To je užasno — reče tiho. Sabrao se, ali kad je skinuo cviker, koji je obično nosio, te ga počeo brisati, primijetim da mu se ruke tresu. ― Bit će da je posrijedi pljačka — reče. — Kako je frajer ušao? Kroz prozor? Je li što odnio? Priñe pisaćem stolu. — Mislite da je provala u pitanju? — rekoh polagano. — A što bi drugo moglo biti? Samoubojstvo valjda ne dolazi u obzir? — Nitko ne bi mogao sebi ovako zabiti nož u leña — rekoh uvjereno. — Svakako je ubojstvo posrijedi. Ali iz kakvih pobuda? — Roger nije imao nijednog neprijatelja pod kapom nebeskom — tiho će Blunt. — Mora da su bili provalnici. Ali što je lopov ovdje tražio? Ćini mi se da je sve na svom mjestu.

Pogleda oko sebe. Raymond je još razvrstavao spise na pisaćem stolu. — Rekao bih da ništa ne fali, a na ladicama nema nikakvih znakova da ih je tko pokušavao obiti — napomene naposljetku tajnik. — Ovo je zaista misteriozno. Blunt polako mahne glavom i reče: — Evo, ovdje leže neka pisma. Pogledam na pod. Tri-četiri pisma još su ležala ondje gdje su bila ispala Ackroydu iz ruku. Ali plava omotnica u kojoj bijaše pismo gospoñe Ferrars bilo je iščezlo. Zaustim da nešto kažem kadli se kućom razlegne cilik zvona. U predsoblju nasta nekakav žamor, a zatim se pojavi Parker s mjesnim policijskim inspektorom i policajcem. — Dobar večer, gospodo — reče inspektor. — Strašno mi je žao zbog ovoga što se dogodilo! Gospodin Ackroyd je bio vrlo ljubezan i dobar gospodin. Batler kaže da je ubijen. Zar ne postoji mogućnost, gospodine doktore, da je posrijedi nesretni slučaj ili samoubojstvo? — Ne postoji ni najmanje — odgovorim. — Eh! To ne valja. — Doñe do leša i stane. — Je li ga tko micao? — zapita oštro. — Samo sam provjerio daje li znakove života, što nije bilo teško provjeriti. Inače nisam uopće pomaknuo tijelo. — Ah! Sve upućuje na zaključak da se ubojica lijepo izvukao ... naime, bar zasad. E pa, dobro, da čujem sad kako je to bilo. Tko je našao mrtvo tijelo? Pomno mu izložim sve kako je bilo. — Telefonski vam je javljeno, kažete? Batler vam je javio? — Ja nisam ništa javio — ozbiljno izjavi Parker. — Nisam cijele večeri bio ni blizu telefona. I ostali mogu potvrditi da nisam bio. — Čudno, bogami. A je li mu glas bio nalik na Parkerov, gospodine doktore? — Pa ... ne bih mogao reći da sam primijetio nešto sumnjivo. Nisam uopće postavljao sebi to pitanje, znate. ― Naravno. Došli ste, dakle, ovamo, razvalili vrata i

našli jadnog gospodina Ackroyda u ovom položaju. Koliko je dugo već bio mrtav, što mislite, doktore? — Najmanje pola sata, a možda i dulje — rekoh. — Vrata su, kažete, bila iznutra zaključana? A prozor? — Ja sam ga bio sam zatvorio i zakračunao još ranije, u toku večeri, na zahtjev gospodina Ackroyda. Inspektor priñe prozoru i odgme zastore. — E pa, sad je otvoren — pripomene. I zaista, prozor je bio otvoren, donja je polovica bila do kraja podignuta. Inspektor izvadi iz džepa džepnu svjetiljku i osvijetli vanjski nadboj. — Ovuda je svakako izišao — napomene — pa i ušao. Vidite li ovo ovdje? Pri svjetlu snažne svjetiljke jasno su se razabirali tragovi stopala. Reklo bi se da su to tragovi cipela s rebrastim gumenim donovima. Jedan je otisak bio jasno okrenut prema sobi, a drugi, koji je djelomice ležao preko njega, bio je okrenut napolje. — Jasno kao dan — reče inspektor. — Nedostaju li kakve dragocjenosti? Geoffrey Raymond zavrti glavom. — Zasad nismo mogli ništa ustanoviti da nedostaje. Gospodin Ackroyd nije nikad držao u ovoj sobi ništa osobito vrijedno. — Hm — promumlja inspektor. — Čovjek je naišao na otvoren prozor, uvukao se u sobu, ugledao gospodina Ackroyda kako tu sjedi... možda je i spavao. Čovjek mu je zario nož u leña, a onda je izgubio hrabrost i odmaglio. Ali je ostavio za sobom prilično jasne tragove. Morali bismo ga uhvatiti bez po muke. Jeste li primijetili kakve sumnjive neznance u blizini? — Ah! — uskliknem iznenada. — Što je, doktore? — Večeras sam sreo jednog čovjeka... baš kad sam izišao odavde na cestu. Pitao me je za put do Fernly Parka. — Koliko je mogli biti sati?

Bilo je točno devet, čuo sam sat kako izbija upravo kad sam izlazio. — Možete li ga opisati? Opisao sam ga kako sam najbolje znao i umio. Inspektor se obrati batleru. — Je li netko tko odgovara tom opisu ušao na prednji ulaz? — Nije, gospodine. Nitko nije dolazio cijele večeri. — A na stražnji? — Mislim da nije, gospodine, ali ću se raspitati. Poñe prema vratima, ali inspektor podigne uvis svoju krupnu šaku. — Hvala, nemojte! Sam ću se raspitati. Nego, najprije bih htio da malo točnije odredimo vrijeme ubojstva. Kad je gospodin Ackroyñ posljednji put viñen živ? — Vjerojatno sam ga ja posljednji vidio — rekoh — kad sam otišao odavde, a to je bilo oko deset minuta do devet. Rekao mi je da ne želi da ga bilo tko ne uznemiruje, a ja sam prenio taj nalog Parkeru. — Tako je, gospodine — smjerno će Parker. — Gospodin Ackroyd je svakako bio još na životu u devet i pol — ubaci gospodin Raymond — jer sam ga čuo kako ovdje nešto govori. Kome je govorio? — To ne znam. Naravno, u to vrijeme vjerovao sam da je s njim doktor Sheppard. Htio sam ga nešto pitati u vezi sa spisima na kojima sam radio, ali, kad sam čuo glasove, sjetio sam se da je rekao kako želi na miru porazgovarati s doktorom Sheppardom, pa nisam ni ulazio. Ali sad bih rekao da je doktor već bio otišao? Klimnem glavom. — U devet i petnaest bio sam već kod kuće — rekoh. — I nisam izlazio sve dok me nisu telefonski pozvali. — Pa tko je onda mogao biti s njim ovdje u devet i pol? — zapita inspektor. — Niste li vi možda bili, gospodine ... ovaj ... — Major Blunt — rekoh. —

Major Hector Blunt? — pripita inspektor sa smjernim prizvukom u glasu. Blunt samo potvrdno klimne glavom. — Mislim da smo vas već ovdje vidjeli, gospodine — reče inspektor. — Nisam vas odmah prepoznao, ali vi ste odsjeli kod gospodina Ackroyda u svibnju prošle godine. — U lipnju — ispravi ga Blunt. — Tako je, u lipnju. A sad da se vratimo na moje pitanje, niste li možda bili s gospodinom Ackroydom večeras u devet i pol? Blunt odmahne glavom. — Nisam ga uopće vidio poslije večere — izjavi. Inspektor se ponovo obrati Raymondu. — Niste li možda, gospodine, slučajno čuli štogod od razgovora koji se vodio? — Čuo sam samo djelić razgovora — reče tajnik — a kako sam bio uvjeren da je s gospodinom Ackroydom doktor Sheppard, taj mi se djelić razgovora učinio neobično čudnim. Koliko se sjećam, čuo sam od riječi do riječi ovo, govorio je gospodin Ackroyd: »U posljednje vrijeme su me toliko često salijetali molbama za pomoć — to je on govorio — da se bojim da ne mogu udovoljiti vašem zahtjevu...« Odmah sam se, naravno, udaljio pa nisam ništa dalje čuo. Ali prilično sam se začudio jer doktor Sheppard ... — ... Ne traži pozajmice za sebe niti sakuplja priloge za druge — dovršim njegovu rečenicu. — Traženje novaca — zamišljeno će inspektor. — Možda se tu krije važan putokaz. — Obrati se batleru. — Kažete, Parkeru, da nikog niste pustili u kuću na prednji ulaz? — Tako je, gospodine. — Onda je gotovo sigurno da je gospodin Ackroyd sam pustio u kuću tog neznanca. Ali ne razumijem... — Inspektor se načas zanose kao da snatri. — Jedno je jasno — reče napokon, prenuvši se iz svoje zanesenosti. — Gospodin Ackroyd je bio živ i zdrav u devet i trideset. To je —

posljednji trenutak za koji znamo da je bio još na životu. Parker se nakašlje kao da se ispričava, pa inspektor ponovo svrne pogled na njega. — Što je? — upita ga oštro. — Oprostite, gospodine, ali gospoñica Flora vidjela ga je još poslije toga. — Gospoñica Flora? — Da, gospodine. To je moglo biti negdje oko petnaest do deset. Nekako u to vrijeme rekla mi je da ne smijemo više večeras uznemiravati gospodina Ackroyda. — Je li je on poslao da vam to kaže? — Zapravo nije, gospodine. Baš sam nosio viski i sodu kad je gospoñica Flora izišla iz ove sobe, zaustavila me i rekla mi da njezin stric želi da ga nitko ne smeta. Inspektor pogleda batlera malo pozornije nego št ga je do tada gledao. ― Pa zar vam već nisu rekli da gospodin Ackroyd ne želi da ga bilo tko uznemirava? Parkeru se počeše tresti ruke i on promuca: ― Jesu, gospodine. Jesu, gospodine. Tako je, gospodine. ― Pa ipak ste ga kanili uznemiriti? ― Zaboravio sam, gospodine. Naime, uvijek sam u to vrijeme, gospodine, nosio viski i sodu i pitao treba li još šta, pa sam mislio ... ama, uradio sam to iz navike, ništa nisam mislio. Tek sam u tom času pojmio koliko je sumnjivo što je Parker tako usplahiren. Sav se tresao i trzao. — Hm — promumlja inspektor. — Moram odmah porazgovarati s gospoñicom Ackroyd. Zasad ćemo ostaviti sve u ovoj sobi kako jest. Poslije ću se vratiti ovamo, kad čujem što mi ima reći gospoñica Ackroyd. Samo ću zatvoriti prozor. Pošto je poduzeo tu mjeru opreza, poñe u predsoblje, a mi za njim. Zastane na trenutak i digne pogled na malo stubište, a onda dobaci preko ramena policajcu: — Jonese, ti radije ostani ovdje! Ne puštaj nikog u tu sobu.

Parker umetne ponizno: — Oprostite, gospodine, ali, ako zaključate ova vrata što vode u predvorje, nitko neće moći ući ovamo. Ove stube vode samo u spavaonicu i Kupaonicu gospodina Ackroyda. Ovaj dio nije inače povezan s ostalim dijelovima kuće. Nekad su bila i gore jedna vrata, ali ih je gospodin Ackroyd dao zazidati. On je volio da njegove odaje budu potpuno odvojene od ostalih. Da bude sve jasnije i da bolje objasnim položaj, prilažem grubu skicu desnog krila kuće. Malo stubište vodi, kao što je Parker objasnio, do velike spavaonice (napravljene od dvije manje sobe), kupaonice i nužnika. Inspektor je jednim pogledom obuhvatio cijeli položaj. Uñemo u predvorje, a on za nama zaključa vrata i strpa ključ u džep. Tada izda tihim glasom upute policajcu, te se ovaj spremi da ode. — Morat ćemo se što prije pozabaviti onim tragovima stopala — objasni inspektor, — Ali ponajprije moram porazgovarati s gospoñicom Ackroyñ. Ona je posljednja vidjela svog strica na životu. Zna li već što se dogodilo? Raymond zavrti glavom. — E pa, ne treba još pet minuta ništa govoriti. Bolje će odgovarati na moja pitanja ako ne bude uzbuñena zbog onog što se dogodilo. Recite joj da je posrijedi samo provala i zamolite je neka se obuče i siñe da odgovori na dva-tri pitanja. Raymond ode gore po nju. — Gospoñica Ackroyd sići će za koji čas — reče kad se vrati. — Rekao sam joj samo ono što ste mi kazali. Nakon manje od pet minuta Flora siñe niza stube. Bila je zaogrnuta blijedoružičastim svilenim kimonom, zabrinuta i uzrujana. Inspektor joj poñe u susret. — Dobar večer, gospoñice Ackroyd — uljudno je pozdravi. — Kod vas je, na žalost, izvršen pokušaj krañe, pa bismo vas zamolili da nam pomognete. Kakva je ovo soba... je li to soba za biljar? Doñite ovamo i sjedite!

Flora pribrano sjedne na širok divan koji se protezao duž cijelog zida, te digne pogled na inspektora. — Ne razumijem vas sasvim dobro. Što je ukradeno? što želite od mene čuti? — Samo ovo, gospoñice Ackroyd. Parker kaže da ste izišli iz kabineta svoga strica oko petnaest do deset. Je li to točno? — Jest. Bila sam kod njega da mu poželim laku noć. — Točno u to vrijeme? — Pa, tako nekako. Ne bih vam mogla točno reći. Možda je bilo malo kasnije. — Je li vam stric bio sam ili je netko bio s njim? — Bio je sam. Doktor Sheppard je već bio otišao. — Jeste li možda slučajno primijetili je li prozor bio otvoren ili zatvoren? Flora zavrti glavom. — Ne bih vam to znala reći. Zastori su bili navučeni. — Točno. I stric vam se držao kao i obično? — Pa, mislim da jest. — Biste li nam htjeli točno reći što se odigralo meñu vama? Flora pošuti časak, kao da se prisjeća. — Ušla sam i rekla mu: »Laku noć, striče, idem u krevet. Nekako sam umorna večeras.« On je nešto promrmljao i... prišla sam mu i poljubila ga, a on je rekao nešto o tome kako mi dobro stoji haljina koju sam imala na sebi, i još mi je rekao neka se požurim jer da ima mnogo posla. I tako sam otišla. — Je li vam izričito rekao neka ga nitko ne smeta? — Ah, da, to sam zaboravila. Rekao je: »Reci Purkem da večeras ništa više ne trebam i neka me ne uznemiruje.« Srela sam Parkera baš pred vratima pa sam mu prenijela stričevu poruku. — Tako je — reče inspektor. — Zar mi nećete reći što je ukradeno? — Nismo još sasvim ... sigurni — neodlučno će inspektor.

U djevojčinim se očima pojavi izraz straha. Naglo skoči na noge. — Što je? Krijete nešto od mene? Krećući se neupadljivo, kao i obično, Hector Blunt se ispriječi izmeñu nje i inspektora. Ona napola ispruži ruku, a on je uhvati objema rukama i potapše, baš kao da je nejako dijete. Ona se okrene njemu kao da joj njegovo nehajno, čvrsto držanje ulijeva utjehu i pouzdanje. — Loše vijesti, Flora — reče joj tiho. — Loše vijesti za sve nas. Vaš stric Roger ... — Da? — Ovo će vas svakako pogoditi. Mora vas pogoditi. Jadni Roger je ubijen. Flora se istrgne, a oči joj se rašire od užasa. — Kada? — prošapće. — Kada? — Na žalost, ubrzo nakon vašeg odlaska — ozbiljno će Blunt. Flora prinese ruku vratu i sitno cikne, a ja pohitim da je uhvatim prije nego što padne. Onesvijestila se, pa je Blunt i ja odnesemo uza stube i položimo na njenu postelju. Zatim ga nagovorim da probudi gospoñu Ackroyd i saopći joj žalosnu vijest. Flora se uskoro osvijestila pa sam joj doveo majku i objasnio ovoj potonjoj kako da je njeguje. Zatim pohitam dolje.

Šesto poglavlje

TUNISKI BODEŽ Susreo sam inspektora upravo kad je izlazio iz kuhinjskih prostorija. — Kako je mladoj dami, doktore? — Lijepo se oporavlja. Njezina je majka uz nju. — To je dobro. Preslušao sam poslugu. Svi tvrde da nitko od njih nije večeras izlazio na stražnji izlaz. Vaš je opis onog neznanca prilično nejasan. Ne biste li nam mogli reći nešto odreñenije što bi nam moglo pomoći? — Ne bih, na žalost — rekoh. — Bilo je, znate, mračno, a čovjek je bio zavrnuo ovratnik kaputa i natukao šešir na oči. — Hm — izusti inspektor. — Reklo bi se da je htio sakriti lice. Jeste li sigurni da je to bio netko koga ne poznajete? Odgovorim niječno, ali ne onako odlučno kako bi se moglo očekivati. Sjetim se svog dojma da mi je neznančev glas bio nekako poznat. Rekoh to prilično kolebljivo inspektoru. — Kažete da je bio grub glas, primitivan? Potvrdim, ali pomislim da je ta grubost bila gotovo malo pretjerana. Ako je taj čovjek, kao što je inspektor mislio, želio sakriti lice, mogao je isto tako pokušati i da glas promijeni. — Hoćete li biti tako dobri, doktore, da poñete opet sa mnom u kabinet? Htio bih vam postaviti još dva-tri pitanja. Pristanem. Inspektor Daviš otključa vrata hodnika, a kad uñemo u hodnik, ponovo ih zaključa za sobom.

Da nas ne ometaju — reče strogo. — A i da ne prisluškuju. O kakvoj je to ucjeni bila riječ? — Ucjeni! — uzviknem iznenañeno. — Je li to samo plod Parkerove mašte? Ili ima u tome nešto? — Ako je Parker čuo štogod o ucjeni — rekoh polagano — mora da je vani pred vratima prislonio uho na ključanicu i prisluškivao. Daviš klimne glavom. — Po svoj prilici. Raspitao sam se malo, znate, o tome što je Parker sve radio večeras. Da vam pravo kažem, ne sviña mi se to njegovo ponašanje. Taj čovjek zna nešto. Kad sam ga počeo ispitivati, uhvatila ga je trta pa mi je servirao nekakvu priču o ucjeni. U tren oka donesem odluku. — Baš mi je drago što ste to spomenuli — rekoh. — Sve sam nešto premišljao da li da iznesem ili ne iznesem na vidjelo sve što znam. Već sam praktički bio odlučio da vam sve kažem, ali sam čekao povoljnu priliku. Sad vam mogu sve reći. I odmah mu ispričam redom sve dogañaje te večeri, kako sam ih ovdje zapisao. Inspektor me je napeto slušao ubacujući gdjekad koje pitanje. — Najneobičniji slučaj za koji sam ikad čuo ― reče kad sam dovršio. — I kažete, to pismo kao da je u zemlju propalo? To ne valja... zbilja ne valja. Sad imamo ono što smo tražili ― motiv za ubojstvo. Klimnem glavom. — To je jasno. — Kažete da je gospodin Ackroyd nabacio pred vama pretpostavku da je u to umiješan netko iz njegove kuće? Kuća je prilično rastezljiv pojam. — Ne mislite valjda da bi Parker mogao biti čovjek koga tražimo? — nabacim. — To je vrlo lako moguće. Očito je prisluškivao pred vratima kad ste vi izišli. Zatim je gospoñica Ackroyd naišla na njega u času kad je htio ući u kabinet. Recimo da je —

ponovo pokušao kad je ona otišla. Zabio je Ackroydu nož u leña, zaključao iznutra vrata, otvorio prozor i lijepo izišao kroz prozor, pa opet ušao u kuću na pokrajnja vrata, koja je prije toga bio ostavio otključana, što velite na to? — Ima ipak tu nešto što se ne slaže — rekoh polako. — Ako je Ackroyñ nastavio čitati pismo čim sam ja otišao, kao što je namjeravao, ne mogu zamisliti da je ostao ovdje sjediti i razmišljati o tome još sat vremena. Umjesto toga, bio bi odmah pozvao Parkera, okrivio ga na licu mjesta a onda bi nastala lijepa dreka. Nemojte zaboraviti da je Ackroyd bio kolerik. — Možda nije imao vremena da nastavi čitati pismo — reče inspektor. — Znamo da je u devet i pol netko bio kod njega. Ako je taj posjetilac došao odmah nakon vašeg odlaska, a ako je opet nakon njegova odlaska došla gospoñica Ackroyd da poželi stricu laku noć, nije ni mogao nastaviti čitati pismo sve do negdje blizu deset sati. — A telefonski poziv? — To vas je Parker nazvao ... možda još prije nego što se dosjetio da zaključa vrata i otvori prozor. Zatim se predomislio ... i odlučio poricati da zna bilo šta o tome. Tako je to bilo, kad vam kažem. — Da-a — rekoh prilično neuvjereno. — U svakom slučaju, istinu o telefonskom pozivu možemo doznati od telefonske centrale. Ako je poziv došao odavde, ne znam tko bi vas drugi mogao nazvati nego Parker. Vjerujte mi, on je taj koga tražimo. Ali ne govorite još nikome o tome — ne bih htio da ga zasad uznemirimo, prije nego što prikupimo sve dokaze. Pripazit ću da nam ne umakne. A svu ćemo pažnju tobože usredotočiti na vašeg tajanstvenog neznanca. Ustane sa stolca koji je bio opkročio za pisaćim stolom, pa priñe opet ukočenoj spodobi u naslonjaču. — Ovo bi nam oružje moralo biti putokaz — pripomene dižući pogled. — To je zaista nešto izuzetno, rekao bih ovako, na prvi pogled, prava rijetkost. Sagne se razgledajući pomno držak, i začujem kako

proštenje od zadovoljstva. Zatim, vrlo oprezno, uhvati bodež prstima ispod drška i izvuče ga iz rane. Noseći ga svejednako tako da mu ne dodirne držak, metne ga u širok porculanski vrč koji je stajao na kaminu. — Jest — reče pokazujući glavom u bodež. — Pravo umjetničko djelo. Nema mnogo takvih. Bijaše to doista lijepa stvarčica. Uska, šiljasta oštrica i držak neobično i pomno napravljen od zamršeno isprepletenih metalnih šipaka. Oprezno opipa oštricu da vidi koliko je oštra, pa se zadivljeno nakrevelji. — Bože, kako je oštar! — uzvikne. — Moglo bi ga i dijete zariti u čovjeka... kao da maslac režeš. Opasno bi ga bilo držati kod sebe kao igračku. — Mogu li sad propisno pregledati leš? — upitam ga. On klimne glavom. — Samo izvolite. Obavim temeljito pregled. — Pa, šta je? — upita me inspektor kad za- vrših pregled. — Poštedjet ću vas tehničkih izraza — rekoh. — To ćemo ostaviti za istragu o uzrocima smrti. Udarac je zadala desnoruka osoba koja je stajala iza njega, a smrt je morala nastupiti istog časa. Sudeći po izrazu na mrtvačevu licu, rekao bih da nipošto nije očekivao udarac. Vjerojatno je umro a da nije ni znao tko ga je napao. — Batleri vam se znaju šuljati kao mačke — reče inspektor Daviš. — Ovaj zločin neće biti obavijen velom misterija. Pogledajte samo držak bodeža. Pogledam ga. — Bit će da vama nisu baš vidljivi, ali ih ja sasvim lijepo vidim. — Pa snizi glas: — Otisci prstiju! I odmakne se od mene dva-tri koraka da procijeni učinak svojih riječi. — Da — rekoh blago. — Mislim da ih i ja vidim. Ne znam po čemu bi se moglo zaključiti da ja nemam ni trunka pameti. Na kraju krajeva, čitao sam detektivske romane i novine i obdaren sam u najmanju ruku

prosječnim sposobnostima. Da su na dršku bodeža bili otisci nožnih prstiju, to bi već bilo nešto sasvim drugo. Onda bih pokazao više nego dovoljno iznenañenja i strahopoštovanja. Mislim da je inspektor bio nezadovoljan što se nisam ne znam kako uzbudio. Uzeo je porculanski vrč i pozvao me da poñem s njim u sobu za biljar. — Htio bih čuti može li nam gospodin Ray- mond reći nešto više o ovom bodežu — objasni mi. Pošto je ponovo zaključao vanjska vrata, odemo u sobu za biljar gdje nañemo Geoffreyja Ray- monda. Inspektor podigne uvis svoj izložak. — Jeste li ikad ovo vidjeli, gospodine Ray- monde? — Pa ... mislim ... gotovo sam siguran da je to raritet koji je major Blunt poklonio gospodinu Ackroydu. Potječe iz Maroka ... ne, nego iz Tunisa. Njime je, dakle, izvršen zločin? Kakva izvanredna slučajnost! Čini mi se gotovo nemogućim, pa ipak, teško bi bilo naći dva ovakva bodeža. Mogu li pozvati majora Blunta? I odbrza ne čekajući odgovora. — Zgodan momak — reče inspektor. — Ima u sebi nešto čestito i prostodušno. Složim se s njim. U ove dvije godine koliko je Geoffrey Raymond Ackroydov tajnik, nikad ga nisam vidio narogušena ni neraspoložena. I znam da je bio i te kako vrijedan tajnik. Nakon minutu-dvije vrati se Raymonñ s Bluntom. — Imao sam pravo — uzbuñeno će Raymond. — To je zaista onaj tuniski bodež. — Ali major Blunt ga još nije ni pogledao — prigovori mu inspektor. — Primijetio sam ga čim sam ušao u kabinet ― reče šutljivac. — Prepoznali ste ga već onda? Blunt klimne glavom. — I niste nam ništa rekli o tome? — sumnjičavo će inspektor.

Nije bio pravi trenutak — reče Blunt. — Mnogo se štete može nanijeti kad se nešto bubne u zao čas. Posve je mirno uzvratio inspektoru pogled. Ovaj potonji nešto progunña i okrene se na drugu stranu. Zatim pokaže Bluntu bodež. — Jeste li sasvim sigurni, gospodine? Možete li ga pouzdano identificirati? — Apsolutno. Nema ni najmanje sumnje. — Gdje je ovaj... raritet obično stajao? Možete li mi to reći, gospodine? Umjesto Blunta odgovori tajnik: — U salonu. U vitrini za srebminu. — Šta? — uskliknem. Ostali me pogledaju. — Izvolite, doktore? — pokuša me inspektor ohrabriti. — Ništa, ništa. — Izvolite, doktore? — ponovi inspektor hra- breći me još usrdnije. — Ma, to je sasvim nevažno — objasnim mu kao da se ispričavam. — Samo večeras, kad sam stigao na večem, čuo sam kako je netko zalupio poklopcem vitrine za srebminu u salonu. Opazim duboko nepovjerenje i tračak sumnje na inspektorovu licu. — Kako ste znali da je to bio poklopac vitrine za srebminu? Morao sam mu sve do u tančine razjasniti — dugo, dosadno razjašnjavanje koje bih bio mnogo radije izbjegao da sam mogao. Inspektor me sasluša do kraja. — A je li ovaj bodež bio na svom mjestu kad ste razgledali predmete u toj vitrini? — upita me. — Ne znam — odgovorim. — Ne bih mogao reći da se sjećam... ali je, naravno, mogao biti tamo cijelo vrijeme. — Najbolje će biti da pozovemo gazdaricu — napomene inspektor i potegne zvonce. Nakon nekoliko minuta doñe gospoñica Russell pošto ju je bio pozvao Parker. —

Ne sjećam se da sam bila blizu vitrine — reče ona kad joj je inspektor postavio svoje pitanje. — Zavirila sam u sobu da vidim je li cvijeće svježe. Ah, da, sad se sjećam. Vitrina je bila otvorena... za što nije bilo razloga pa sam je uz put zatvorila. Pogleda ga nabusito. — A, tako — reče inspektor. — Možete li mi reći je li i ovaj bodež bio na svom mjestu? Gospoñica Russell mimo pogleda oružje. — Ne bih vam to mogla pouzdano reći — odgovori. — Nisam stala da pogledam. Znala sam da će članovi obitelji na koji čas sići, pa sam se žurila. — Hvala vam — reče inspektor. U njegovu držanju mogao se razabrati tračak neodlučnosti, kao da bi je bio rado još ispitivao, ali je gospoñica Russell, očito, shvatila njegove riječi tako da može otići, pa se iskrade iz sobe. — Sve bih rekao da je to neka rospija, a? — reče inspektor gledajući za njom. - Da vidimo! Ta je vitrina pokraj prozora, čini mi se da ste tako rekli, doktore? Raymond odgovori umjesto mene. — Jest, pokraj lijevog prozora. — A prozor je bio otvoren? — Oba su prozora bila odškrinuta. — Pa, rekao bih da se ne moramo sad više baviti tim pitanjem. Netko, reći ću samo netko, mogao je uzeti taj bodež kad god je htio, a nije ni najmanje važno kad ga je točno uzeo. Doći ću opet ujutro, gospodine Raymonde, sa šefom policije. Dotle ću zadržati ključ od onih vrata. Želim da pukovnik Melrose vidi sve točno onako kako je sada. Slučajno znam da je na večeri negdje na drugom kraju općine, a mislim da će tamo i prenoćiti... Gledali smo inspektora kako uzima vrč. — Ovo ću morati dobro zapakirati — pripomene. — To će biti važan dokaz u svakom pogledu. Kad sam nakon nekoliko minuta izlazio s Raymondom iz sobe za biljar, on se tiho i veselo zasmijulji. Osjetim kako mi rukom stisne mišicu i pogledam u smjeru —

u kojem mu je pogled bio uprt. Činilo se da inspektor Daviš pita Parkera za mišljenje o nekom malom džepnom notesu. — Ipak je to malo suviše prozirno — promrmlja moj sugovornik. — Parker je, dakle, osumnjičen? Kako bi bilo da zadužimo inspektora Da- visa i svojim otiscima prstiju? — I uzme dvije igraće karte s kartaškog stola, obriše ih svilenim rupčićem i pruži jednu meni, a drugu zadrži, pa ih, cereći se, preda policijskom inspektoru. — Za uspomenu — reče mu. — Broj 1, doktor Sheppard; broj 2, moja malenkost. Od majora Blunta dobit ćete sutra. Mladost je neuništiva, čak ni zvjersko umorstvo prijatelja i poslodavca nije moglo zadugo pomutiti raspoloženje Geoffreyja Raymonda. Možda tako i treba da bude. Ne znam. Ja sam već odavno izgubio sposobnost da se svemu brzo prilagoñavam. Bilo je vrlo kasno kad sara stigao kući, pa sam se nadao da je Caroline već legla. Kakva naivčina! Dočekala me je vrućim kakaoom. Dok sam ga pio, izvukla je od mene sve što se u toku večeri bilo dogodilo. Ipak, nisam joj ništa rekao o ucjeni, nego sam se ograničio na činjenice o umorstvu. — Policija sumnja na Parkera — rekoh joj ustajući od stola i spremajući se da poñem na počinak. — Po svemu sudeći, slučaj je prilično jasan. — Na Parkera! — reče moja sestra. — Besmislice! Taj, inspektor mora da je prava budala. Ni na kog drugog nego na Parkera! Pričaj ti to nekom drugom! Nakon tih njenih nejasnih riječi odosmo na počinak.

Sedmo poglavlje

DOZNAJEM ŠTO MI JE SUSJED PO ZANIMANJU Sutradan ujutro neoprostivo sam se žurio da što prije obiñem svoje pacijente. Jedina mi je isprika što nisam imao ozbiljnijih slučajeva. Kad sam se vratio kući, Caroline me je dočekala u predsoblju. — Flora Ackroyd je ovdje — priopći mi uzbuñenim šapatom. — Šta? — Prikrio sam iznenañenje koliko sam najbolje mogao. — Jedva čeka da doñeš. Ovdje je već pola sata. Caroline poñe u naš mali salon, a ja za njom. Flora je sjedila na sofi do prozora. Bila je u crnini i nervozno kršila ruke. Zapanjilo me je njeno lice, blijedo kao krpa. Ali, kad je progovorila, bila je potpuno sabrana i odlučna. — Gospodine doktore, došla sam vas zamoliti da mi pomognete. — Dakako da će vam pomoći, draga moja — reče Caroline. Mislim da Flora nije zapravo željela da Caroline bude prisutna našem razgovoru. Siguran sam da bi kudikamo radije porazgovarala sa mnom nasamu. Ali isto tako nije htjela tratiti vrijeme pa odmah prijeñe na ono glavno. — Molim vas da poñete sa mnom na imanje Larches. — Larches? — ponovim iznenañeno. — Posjetit ćete onog smiješnog čovuljka? — usklikne Caroline. — Da. Znate valjda tko je on? — Mislili smo da bi mogao biti bivši brico — rekoh.

Flora razrogači svoje plave oči. — Pa, on je Hercule Poirot! Znate tko je to ... privatni detektiv. Kažu da je izveo fantastične pothvate — baš kao detektivi u knjigama. Prije godinu dana povukao se u mirovinu i naselio ovdje. Stric je znao tko je on, ali mu je obećao da neće nikome reći, jer je monsieur Poirot želio živjeti na miru, da mu ljudi ne dosañuju. — To je, dakle, on — rekoh polagano. — Čuli ste, naravno, za njega? — Već sam pomalo ishlapio, kao što mi kaže Caroline — rekoh — ali sam ipak čuo za njega. — Divota! — pripomene Caroline, ali ne znam na što je mislila, možda i na to što nije bila uspjela sama dokučiti istinu. — Hoćete da ga posjetite? — priupitam je polagano. — A zašto? — Pa zato, naravno, da ga nagovori da istraži ovaj slučaj umorstva — oštro će Caroline. — Kako možeš biti tako glup, James? Nisam baš tako glup. Caroline ne shvaća uvijek na što ja ciljam. — Nemate povjerenja u inspektora Davisa? — nastavim. — Dabome da nema — reče Caroline. — Nemam ni ja. Svak bi pomislio da je Carolini ubijen stric. A kako znate da će htjeti preuzeti ovaj slučaj?― upitam. — Nemojte zaboraviti da se povukao iz aktivne službe. ― Pa, to je baš ono — jednostavno će Flora. Moram ga nagovoriti. ― Jeste li sigurni da je to pametno? — upitam je ozbiljno. — Dabome da jest — reče Caroline. — Idem i ja s njom, ako želi. ― Radije bih da gospodin doktor poñe sa mnom ako nemate ništa protiv, gospoñice Shepard ― reče Flora. Zna ona koliko je u stanovitim zgodama važno govoriti

otvoreno. Nikakvi nagovještaji ne bi imali nikakva učinka na Carolinu. ― Znate — objasni Flora služeći se nakon otvorenosti i taktom — budući da je gospodin doktor liječnik i budući da je našao leš, moći će dati monsieuru Poirotu sve potrebne podatke. ― Da — progunña Caroline — shvaćam. Prošetam se gore-dolje po sobi. ― Flora — rekoh ozbiljno — poslušajte me! Savjetujem vam da ne uvlačite tog detektiva u ovaj slučaj. Flora skoči na noge. Lice joj obli rumenilo. ― Znam zašto to kažete — vikne. — Ali baš zato želim doći pošto-poto do njega. Vi se bojite! Ali ja se ne bojim. Ja poznajem Ralpha bolje nego vi. ― Ralpha? — reče Caroline. — Pa što ima Ralph s tim? Nismo se obazirali na nju, ni Flora ni ja. — Možda je Ralph slabić — produži Flora. — Možda je nekad napravio i neke gluposti — pa i nepodopštine — ali nikad ne bi ubio čovjeka. — Ne, ne bi — uzviknem. — Nisam ni mislio da bi ubio. — Pa zašto ste onda sinoć svratili u »Tri vepra«, na povratku kući, pošto je stric nañen mrtav? — upita me Flora. Ostao sam načas bez riječi. Nadao sam se bio da će taj moj posjet proći nezapaženo. — Kako ste to doznali? — uzvratim pitanjem. — Bila sam jutros tamo — reče Flora. — Čula sam od posluge da je Ralph tamo odsjeo ... Upadnem joj u riječ: — I niste imali pojma da je on u King’s Abbotu? — Nisam. Bila sam zaprepaštena. Nisam to mogla shvatiti. Otišla sam tamo i pitala za njega. Rekli su mi, kao što su valjda i vama noćas rekli, da je izišao sinoć oko devet sati... i... da se nije više vraćao. — Prkosno mi je pogledala u oči, pa kao da odgovara nečemu u mom po-

gledu, prasne: — Pa što onda? Mogao je otići... bilo kamo. Mogao se vratiti i u London. — I ostaviti prtljagu u svratištu? — pripitam je blago. Flora lupne nogom o pod. — Baš me briga! Sigurno je da postoji neko jednostavno objašnjenje. — I zato želite posjetiti Hercula Poirota? Zar neće biti bolje da ostavite sve kako jest? Upamtite da policija ni najmanje ne sumnja na Ralpha. Oni slijede sasvim drugi trag. — Ama, naprotiv — uzvikne djevojka. — I te kako sumnjaju na njega. Jutros je stigao neki čovjek iz Cranchestera — inspektor Raglan, grozan čovuljak nalik na lasicu. Doznala sam da je bio jutros u »Tri vepra« još prije mene. Ispričali su mi sve kako je došao i što ih je sve pitao. Sigurno vjeruje da je Ralph ubojica. Ako je tako, onda se od sinoć nešto kod njih promijenilo — rekoh polagano. — On, dakle, ne vjeruje u Davisovu teoriju da je Parker ubojica? ― Nitko drugi nego Parker! — reče moja sestra i frkne. Flora mi priñe i dodirne rukom mišicu. ― Oh, doktore Shepparde, poñimo odmah do toga monsieura Poirota. On će otkriti svu istinu. ― Druga moja Flora — rekoh joj blago, dodirujući rukom njenu ruku. — Jeste li sasvim sigurni da želimo doznati baš istinu? Ona me pogleda i ozbiljno klimne glavom. — Vi niste sigurni — reče mi — ali ja jesam. Ja poznajem Ralpha bolje nego vi. ― Dakako da on nije ubojica — reče Caroline koju je teško držala jezik za zubima. — Ralph je možda hirovit, ali je inače drag momak i ima prekrasne manire. Htjedoh reći Carolini da su mnoge i mnoge ubojice imale prekrasne manire, ali se savladam pred Florom. Budući da je djevojka bila tako odlučna, morao sam popustiti pa se odmah otputimo, prije nego što je moja sestra mogla izvaliti još koju od svojih tvrdnji koje počinju

onim njenim omiljenim riječima: »Dakako da ...« Vrata nam otvori starica s golemom bretanjskom kapom na glavi, činilo se da je monsieur Poirot kod kuće. Starica nas uvede u brižljivo ureñen salončić u koji, nakon minutu-dvije, doñe moj jučerašnji znanac. ― Monsieur le docteur — reče smješkajući se. ― Mademoiselle. — I nakloni se Flori. — Možda ste čuli kakva se tragedija sinoć dogodila? — počnem. On se uozbilji. — Pa, svakako da sam čuo. To je grozno. Primite, mademoiselle, moju iskrenu sućut: što mogu učiniti za vas? — Gospoñica Ackroyd želi da vi... da vi... — rekoh. — Da otkrijete ubojicu — reče Flora jasno i glasno. — A, tako — otpovme čovuljak. — Ali zar to neće učiniti policija? — Policija bi mogla i pogriješiti — reče Flora. — Mislim da su upravo na najboljem putu da pogriješe. Molim vas, monsieur Poirot, hoćete li nam pomoći? Ako ... ako je u pitanju novac ... Poirot podigne ruku uvis. — Nije to, za boga miloga, mademoiselle. Nije, opet, i da ne marim za novac. — Oči mu se načas zakrijese. — Novac, on mi mnogo znači i oduvijek mi je značio. Nego, ako se upustim u ovo, treba da vam nešto bude jasno. Ići ću u svemu do kraja. Dobar pas, on nikad ne ostavlja trag, upamtite to! Možda ćete požaliti na kraju što niste sve prepustili mjesnoj policiji. — Meni je stalo samo do istine — reče Flora gledajući mu ravno u oči. — Samo do istine? — Samo do istine. — Onda pristajem — tiho će čovuljak. — I nadam se da nećete požaliti zbog tih svojih riječi. A sad mi ispričajte sve potankosti. — Bolje će biti da vam ih ispriča doktor Sheppard —

reče Flora. — On zna više toga nego ja. Tako ponukan, otisnem se u pomno kazivanje obuhvaćajući sve dogañaje koje sam već dosad već ovdje opisao. Poirot me pozorno slušao ubacujući ovda-onda koje pitanje, ali je uglavnom šutke sjedio uprta pogleda u strop. Dovršio sam svoje kazivanje time što sam ispričao kako smo sinoć inspektor i ja napustili Fernly park. ― A sad još ispričajte sve o Ralphu — reče mi Flora. Skanjivao sam se, ali me njezin zapovjednički pogled natjera da nastavim. ― Svratili ste u to svratište, u ta »Tri vepra«, sinoć kad ste se vraćali kući? — priupita me Poirot kad sam bio došao do kraja. — A sad mi točno recite zašto ste to učinili? Pošutim časak da bih dobro odvagao svoje riječi. ― Mislio sam da bi netko morao obavijestiti mladića o smrti njegova strica. Kad sam pošao sa Fernlyja, sjetio sam se da smo možda samo ja i gospodin Ackroyd znali da je on u selu. Poirot klimne glavom. ― Tako je. I to je bio jedini razlog zbog kojeg ste otišli tamo, a? ― To je bio jedini razlog — potvrdim odlučno. — A niste otišli... kako da kažem ... zato da se umirite što se tiče ce jeune homme1. ― Da se umirim? ― Mislim, monsieur le docteur, da vrlo dobro znate što mislim, iako se pravite da ne znate. Hoću reći da bi vam odlanulo da ste ustanovili da je kapetan Paton bio cijelo vrijeme u svratlštu. — Ne bi ni najmanje — odsiječem kao na panju. Detektiv ozbiljno zavrti glavom. — Vi nemate u mene povjerenja kao gospoñica Flora 1

Tog mladića.

— reče. — Ali nije važno. Ono što moramo imati na umu, to je da je kapetan Paton nestao pod okolnostima koje zahtijevaju objašnjenje. Neću vam kriti da je situacija ozbiljna. Ipak, može se još naći sasvim jednostavno objašnjenje. — To i ja neprestano tvrdim — žustro će Flora. Poirot nije više doticao tu temu. Umjesto toga, predložio je da odmah odemo u policijsku stanicu. Držao je da će biti bolje da se Flora vrati kući, a ja da poñem s njim i upoznam ga s čovjekom koji vodi istragu. Odmah provedosmo taj plan u djelo. Zatekli smo inspektora Davisa pred policijskom stanicom u zaista mračnom raspoloženju. S njim su bili pukovnik Melrose, upravitelj policije, i još jedan čovjek u kome sam, zahvaljujući Florinu opisu da je »nalik na lasicu«, bez po muke prepoznao inspektora Raglana iz Cranchestera. Melrosea poznajem prilično dobro, pa mu predstavim Poirota i objasnim situaciju, šef policije bio je, očito, ozlovoljen, a inspektor Raglan mrk kao pomrčina. Davisa, meñutim, kao da je malko razgalila ozlovoljenost njegova pretpostavljenog. — Ovaj je slučaj jasan kao dan — reče Raglan. — Nema ni najmanje potrebe da se amateri pačaju u ovo. čovjek bi mislio da bi svaka budala morala već sinoć uvidjeti kako stvari stoje, a onda ne bismo izgubili dvanaest sati dragocjenog vremena. I upre u jadnog Davisa kivan pogled koji ovaj potonji posve hladnokrvno podnese. Obitelj pokojnog gospodina Ackroyda treba, naravno, da poduzme sve što smatra za potrebno ― reče pukovnik Melrose. — Ali mi ne možemo dopustiti da se službena istraga ometa na blio koji način. Meni je, naravno, poznat veliki ugled gospodina Poirota — doda udvorno. ― Policija ne može, na žalost, sama sebi praviti reklamu — reče Raglan. Na kraju Poirot spasi situaciju. ― Istina je da sam se povukao iz službe —reče. Nije

mi bila namjera da preuzmem još ijedan slučaj. Najviše od svega mrzim reklamu. Moram vas zamoliti da se, u slučaju da pridonesem rješavanju ovog misterija, moje ime nigdje ne spomene. Inspektoru Raglanu se lice malko ozari. — Čuo sam za neke vaše vrlo velike uspjehe ― pripomene pukovnik topeći se pomalo. — Stekao sam poprilično iskustva — mirno će Poirot. — Ali sam svoje najveće uspjehe postigao uz pomoć policije. Strašno se divim vašoj engleskoj policiji. Ako mi inspektor Raglan dopusti da mu pomažem, bit ću počašćen i polaskan. Inspektorovo lice postane još prijaznije. Pukovnik Melrose odvede me na stranu. - Sudeći po svemu onome što sam čuo, ovaj je čovo izveo zaista nekoliko značajnih pothvata ― promrmlja. — Nama je, naravno, stalo do toga da ne pozivamo u pomoć Scotland Yard. Reglan djeluje vrlo samouvjereno, ali nisam sasvim siguran da se slažem s njim. Ja, vidite ... ovaj ... poznajem ljude o kojima je riječ bolje nego on. Ovom čovi nije, čini mi se, mnogo stalo do popularnosti, je li? Surañivat će s nama nenapadno, a? — U sve veću slavu inspektora Raglana — rekoh svečano. — E pa, dobro — reče pukovnik Melrose živahno i malo glasnije. — Moramo vas uputiti u najnoviji razvoj dogañaja, monsieur Poirot, — Hvala vam — reče Poirot. — Moj prijatelj doktor Sheppard rekao mi je nešto o tome da je batler osumnjičen? — Sve su to bljezgarije — smjesta će Raglan. — Te gospodske sluge uhvati takva trta da se ponašaju sumnjivo bez ikakva razloga. — A otisci prstiju? — nabacim. — Nema ni traga od Parkerovih otisaka. — Ovlaš se nasmiješi i nadoda: — A isto tako ni od vaših, doktore, ni od gospodina Raymonda.

—

A od kapetana Ralpha Patona? — mimo ga upita

Poirot. Zadivio sam se u sebi kako je zgrabio bika za rogove. U inspektorovim se očima pojavi izraz poštovanja. — Ne mogu, gospodine inspektore, a da ne ustvrdim da se varate — srdačno će pukovnik Melrose. — Poznajem Ralpha Patona odmalena. On se nikad ne bi dotle srozao da nekog ubije. — Možda ne bi — reče inspektor bezbojnim glasom. — A koje indicije govore protiv njega? — zapitam. — Izišao je sinoć iz svratišta točno u devet sati. Viñen je u blizini Fernly Parka negdje oko devet i pol. Odonda ga nitko više nije vidio. Smatra se da je u ozbiljnoj novčanoj stisci. Imam ovdje jedan par njegovih cipela — cipela s rebrastim gumenim donovima. Ima zapravo dva takva para, gotovo potpuno jednaka. Sad ću ih usporediti s tragovima na prozoru. Pozornik pazi da nitko ne dira u njih. ― Idemo odmah — reče pukovnik Melrose. — Vi i monsieur Poirot idete s nama, je li? Pristadosmo pa se svi potrpasmo u pukovni- kov automobil. Inspektor je jedva čekao da vidi I. rugove, pa zamoli da iziñe iz auta odmah iza vratarnice, jer je odande nadesno vodila staza do terase i prozora Ackroydova kabineta. — Želite li poći s inspektorom, monsieur Poirot? — upita ga šef policije. — Ili ćete radije pregledati kabinet? Poirot se prikloni ovoj drugoj mogućnosti. Parker nam otvori vrata. Držao se uštogljeno i smjerno. Reklo bi se da se oporavio od noćašnje panike. Pukovnik Melrose izvadi ključ iz džepa i otključa vrata što su vodila u hodnik, te nas uvede u kabinet. ― U ovoj je sobi sve isto onako kako je bilo sinoć, monsieur Poirot, samo što je uklonjen leš. — A ... gdje je leš nañen? Opišem mu položaj Ackroydova tijela što sam točnije mogao. Naslonjač je svejednako stajao pokraj kamina.

Poirot mu priñe i sjede u njega. — A ono plavo pismo o kojem ste govorili, gdje je bilo to pismo kad ste izlazili iz sobe? — Gospodin Ackroyd ga je bio stavio na ovaj stolić desno od sebe. Poirot klimne glavom. — I sve je poslije bilo na svom mjestu, osim tog pisma? — Jest, mislim da je bilo. ― Pukovniče Melrose, biste li bili tako ljubazni da sjednete načas u ovaj naslonjač? Hvala. A sad, monsieur le docteur, hoćete li mi, molim vas, točno pokazati u kojem je položaju bio bodež! Pokažem mu. Dotle on stajaše na vratima. — Držak bodeža se, dakle, lijepo vidio s vrata. I vi i Parker ste ga odmah opazili? — Jesmo. Poirot priñe zatim prozoru. — Svjetlo je, naravno, gorjelo kad ste otkrili leš? — upita me preko ramena. Potvrdim i priñem do prozora gdje je on promatrao tragove. — Rebrasti gumeni donovi jednaki su kao i ñonovi na cipelama kapetana Patona — reče tiho. Zatim se vrati na sredinu sobe. Šarao je očima po sobi pretražujući sve hitrim, izvježbanim pogledom. — Imate li dobar dar zapažanja, gospodine doktore? — upita me naposljetku. — Mislim da imam — odgovorim iznenañeno. — Vidim da je u kaminu gorjela vatra. Kad ste razvalili vrata i našli gospodina Ackroyda mrtvog, kako je gorjela vatra? Nije li možda tinjala? Nasmijem se pomalo kiselo. — Zbilja... zbilja vam ne bih znao reći. Nisam primijetio. Možda su gospodin Raymond ili major Blunt... Čovuljak preda mnom zavrti glavom smješkajući se ovlaš.

Uvijek treba svemu pristupati metodično. Pogrešno sam vas procijenio kad sam vas to pitao. Svaki čovjek zna svoje. Vi biste mi mogli navesti detalje o pokojnikovoj vanjštini... i tu vam ništa ne bi promaklo. Da sam želio štogod doznati o spisima na ovom pisaćem stolu, gospodin Raymond je sigurno zapazio sve što se moglo tu zapaziti. A da doznam nešto o vatri, moram se obratiti čovjeku kome je posao da vodi brigu o takvim stvarima. Dopustite ... Hitro priñe kaminu i pozvoni. Nakon minutu-dvije doñe Parker. Pozvonili ste, gospodine — reče neodlučno. — Uñite, Parkeru — reče pukovnik Melrose. Ovaj gospodin želi vas nešto pitati. Parker prenese smjernu pozornost na Poirota. — Parkeru — reče čovuljak — kad ste s doktorom Sheppardom sinoć razvalili ova vrata i našlli gospodara mrtvog, kako je gorjela vatra? Parker odgovori ne časeći ni časa: — Vrlo je slabo gorjela, gospodine. Samo što se nije utrnula. ― Ah! — reče Poirot. Taj je usklik zazvučao gotovo slavodobitno. Zatim proslijedi: — Pogledajte malo oko sebe, Parkeru! Je li sve u sobi Isto onako kako je bilo sinoć? Batler obiñe pogledom sobu. Pogled mu se zaustavi na prozoru. ― Zastori su bili navučeni, gospodine, i gorjelo je svjetlo. Poirot klimne glavom u znak odobravanja. — Još nešto? — Da, gospodine, ovaj je naslonjač bio malo više izvučen. Pokaže veliki naslonjač sa zakrilcima lijevo od vrata, izmeñu vrata i prozora. Prilažem nacrt sobe na kojem je dotični naslonjač obilježen znakom x. — Pokažite mi točno kako je to bilo — reče Poirot. Batler odmakne spomenuti naslonjač oko pola metra od zida i okrene ga prema vratima. —

Voila ce qui est curieux2— promrsi Poirot. Nitko ne bi, mislim, sjedio u naslonjaču u ta-. kvu položaju. A zanima me tko ga je opet odgurao na mjesto. Da niste vi, prijatelju? — Nisam, gospodine — reče Parker. — Bio sam previše uzrujan kad sam vidio gazdu i sve ostalo, Poirot pogleda mene. — Jeste li vi, doktore? Odmahnem glavom. — Ali naslonjač je opet bio na svom mjestu kad sam stigao s policijom, gospodine — ubaci Parker. — U to sam siguran. — Čudno — opet će Poirot. — Bit će da su ga Raymond ili Blunt vratili na mjesto — nabacim. — Ali to valjda nije toliko važno? To je potpuno nevažno — reče Poirot. — Ali baš je zato vrlo zanimljivo — nadoda tiho. — —

2

Eto što je čudno.

Oprostite, samo časak — reče pukovnik Melrose i iziñe iz sobe s Parkerom. Mislite li da Parker govori istinu? zapitam. ― Što se tiče naslonjača, govori. A inače ne znam. Vidjet ćete, monsieur le docteur, ako budete imali još mnogo posla s ovakvim slučajevima, da svi oni imaju nešto zajedničko. ― A što to? — upitam ga radoznalo. ― Svatko tko je u njih umiješan želi nešto sakriti. ― I ja? — upitam ga smješkajući se. Poirot me pozorno pogleda. ― I vi, mislim — reče tiho. ― Ali... — Jeste li mi rekli sve što znate o tom mladom Patonu? — Dok sam se ja crvenio, on se nasmiješi. — Ah, ne bojte se! Neću sad navaliti na vas. Doznat ću sve na vrijeme. ― Volio bih kad biste mi malo objasnili te svoje metode -— rekoh brže-bolje, ne bih li prikrio svoju zbunjenost. — Na primjer, ono što ste nas pitali o vatri. — Ah, to je bilo vrlo jednostavno. Vi ste otišli od gospodina Ackroyda u ... deset minuta do devet, je li tako? — Jest, upravo tako, čini mi se. — Prozor je tada bio zatvoren, a vrata su bila otključana. U deset i petnaest, kad je leš otkriven, vrata su zaključana a prozor otvoren. Tko ga je otvorio? Jasno je da ga je mogao otvoriti samo gospodin Ackroyd i to iz jednog od dva razloga. Ili zato što je u sobi bilo nesnosno vruće (ali to ne dolazi u obzir jer vatra samo što se nije ugasila a sinoć je naglo pala temperatura), ili zato što je na taj način pustio nekog unutra. A ako je na taj način pustio nekog unutra, to je morao biti netko koga je dobro poznavao jer je prije toga pokazao zabrinutost u pogledu tog istog prozora. — To zvuči vrlo jednostavno — rekoh. — Sve je jednostavno ako metodično razvrstate činjenice. Sad nas zanima tko je bio s njim sinoć u devet i

trideset. Sve upućuje na zaključak da je to bila osoba koja je u sobu ušla kroz prozor, a premda je gospoñica Flora poslije vidjela još gospodina Ackroyda živog, ne možemo se približiti razjašnjenju te tajne dok ne znamo tko je bio taj posjetilac. Možda je prozor nakon njegova odlaska ostao otvoren i tako omogućio ubojici da uñe, ili je možda ta ista osoba po drugi put ušla u sobu. Ah, evo, pukovnik se vraća! Pukovnik Melrose uñe žustro u sobu. — Napokon smo ušli u trag onom telefonskom pozivu — reče. — Nitko nije odavde telefonirao. Doktora Shepparda je netko nazvao sinoć u deset i petnaest iz javne govornice na željezničkoj stanici u King’s Abbotu. A u deset i dvadeset tri odlazi noćni poštanski vlak u Liverpool.

Osmo poglavlje

INSPEKTOR RAGLAN JE UVJEREN U USPJEH Zgledasmo se. ― Provest ćete, naravno, istragu na stanici? ― rekoh. ― Jasno, ali nisam baš optimist. Znate i sami kakva je ta stanica. Znao sam. King’s Abbot je obična selendra, ali je slučajno njegova željeznička postaja važna raskrsnica. Većina velikih ekspresa zaustavlja se tu, a vlakovi skreću na sporedne kolosijeke, ranžiraju se i sastavljaju. Ima dvije-tri javne telefonske govornice. U to doba noći lokalni vlakovi stižu jedan za drugim da bi uhvatili vezu s eksp― resom za sjever što dolazi u deset i devetnaest, u odlazi u deset i dvadeset tri. Cijela je postaja tada uskomešana i ima zaista malo izgleda da bilo tko uoči je li neka odreñena osoba telefonirala ili se ukrcala na ekspres. ― Ali zašto je uopće telefonirao? — zapita Malrose. — To je ono što mi ne ide u glavu. Ne vidim u tome nikakva smisla ni razloga. Poirot pomno ispravi porculansku figuricu na jednom od ormara za knjige. ― Budite sigurni da postoji neki razlog — dobaci onako preko ramena. ― Ali koji bi to razlog mogao biti? — Kad budemo to znali, znat ćemo sve. Ovaj je slučaj vrlo neobičan i vrlo zanimljiv. Bilo je nečega gotovo neopisivog u načinu na koji je izrekao te riječi. Slutio sam da gleda na taj slučaj iz nekog svog osebujnog kuta, i nisam znao što sve vidi. Priñe prozoru i stane pokraj njega gledajući van. — Kažete, doktore, da je bilo devet sati kad ste susreli onog neznanca pred ulazom na imanje? — upita me a da

se i ne okrene. — Jest — odgovorih. — čuo sam crkveni sat kako odbija devet sati. — A koliko je minuta trebalo tom čovjeku da doñe do kuće ... do ovog prozora, na primjer? — Najviše pet minuta, a svega dvije-tri minute ako je udario stazom desno od kolnog prilaza i došao ravno ovamo. — Ali, da bi to mogao učiniti, morao je poznavati put. Kako da vam kažem? ... To bi značilo da je već bio ovdje ... da poznaje okolicu. — To je istina — doda pukovnik Melrose. — Mogli bismo, valjda, ustanoviti jesu li gospodinu Ackroydu dolazili prošlog tjedna kakvi nepoznati ljudi? — To bi nam mogao reći mladi Raymond — rekoh. — Ili Parker — nabaci pukovnik Melrose. — Ou tous les deux3 — reče Poirot smješkajući se. Pukovnik Melrose ode da potraži Raymonda, a ja opet pozvonim po Parkera. Pukovnik Melrose vrati se ubrzo s mladim tajnikom i predstavi ga Poirotu. Geoffrey Raymond bijaše svjež i čio kao i uvijek. Reklo bi se da je iznenañen i oduševljen što se upoznao s Poirotom. ― Nisam imao pojma da živite meñu nama inkognito, monsieur Poirot — reče. — Bit će mi velika čast da vas vidim na djelu ... Hej, što je ovo? Poirot je stajao odmah lijevo od vrata. Iznenada se bio maknuo u stranu pa sam vidio da je, dok sam mu bio okrenut leñima, zacijelo brže-bolje izvukao onaj naslonjač tako da je stajao u položaju koji nam je pokazao Parker. ― Hoćete da sjednem da mi vadite krv? — Upita Raymond dobroćudno. — O čemu se radi? ― Monsieur Raymond, ovaj je naslonjač bio izvučen ovako ... sinoć, kad je gospodin Ackroyd nañen mrtav. Netko ga je poslije opet vratio na mjesto. Jeste li to vi bili? 3

Ili obojica

Tajnik odgovori bez časka dvoumljenja: ― Nisam, zaista nisam, čak se i ne sjećam da je tako stajao, ali valjda je stajao kad vi kažete. U svakom slučaju, mora da ga je netko drugi Vi ni to na mjesto. Je li time uništen kakav trag? Šteta! ― Nije važno — reče detektiv. — Ni najmanje nije važno. Ono što sam vas zapravo htio pitati, monsieur Raymond, to je: je li kakav neznanac posjetio gospodina Ackroyda u toku prošlog tjednu? Tajnik porazmisli časak-dva mršteći se. Dotle se i Parker bio odazvao na zvono. ― Nije — napokon će Raymond. — Ne mogu se nikog sjetiti. Sjećate li se vi, Parkeru? ― Molim, gospodine? ― Je li dolazio kakav nepoznat čovjek gospodinu Ackroydu ovog tjedna? Glavni sluga porazmisli časak-dva. — Pa, bio je tu onaj mladić u srijedu, gospodine — reče naposljetku. — Iz firme »Curtis i Troute« mislim da je bio. Raymond nestrpljivom gestom odbaci taj spomen. — Ah, da, sjećam se, ali taj nije bio od onih nepoznatih ljudi na koje misli gospodin. — Obrati se Poirotu: — Gospodin Ackroyd namjeravao je kupiti diktafon — objasni. — To bi nam omogućilo da obavimo mnogo više posla u odreñenom roku. Spomenuta nam je firma poslala svog zastupnika, ali od toga nije bilo ništa. Gospodin Ackroyd se nije mogao odlučiti na kupovinu. Poirot se obrati batleru: — Možete li mi opisati tog mladića, dobri moj Parkeru? — Bio je plavokos, gospodine, i nizak. Vrlo lijepo obučen, u odijelu od plavog serža. Vrlo je pristojno izgledao, gospodine, s obzirom na svoj društveni položaj. Poirot se okrene meni. — A čovjek koga ste vi sreli pred ulazom, gospodine doktore, bio je visok, je l’ te?

Jest — odgovorim. — Rekao bih da je bio negdje oko sto osamdeset pet centimetara visok. — To, dakle, nema veze — reče Belgijanac. — Hvala vam, Parkeru. Batler se obrati Raymondu. — Gospodine, upravo je stigao gospodin Hammond — reče. — Pita može li vam kako pomoći, i želio bi porazgovarati s vama. — Evo me odmah — reče mladić i odjuri. Poirot upitno pogleda šefa policije. — To je došao obiteljski advokat, monsieur Poirot — reče ovaj potonji. — Taj mladi monsieur Raymond ima pune ruke posla — promrmlja monsieur Poirot. — Ali rekao bih da je vrlo sposoban. — Mislim da ga je gospodin Ackroyd smatrao za vrlo dobra tajnika. — Koliko je ... dugo ovdje? — Mislim da ima točno dvije godine. — Pedantno obavlja svoje poslove. U to sam siguran. Na koji se način zabavlja? Bavi li se sportom? — Privatni tajnici nemaju mnogo vremena za takve stvari — reče pukovnik Melrose smješkajući se. — Mislim da Raymond igra golf. A ljeti tenis. — Ide li na trke ... hoću reci na utrke konja? — Konjske utrke? Ne ide, mislim da ga utrke ne zanimaju. Poirot klimne glavom i kao da izgubi interes za daljnje ispitivanje. Pogleda polako oko sebe. — Mislim da sam sad vidio sve što se ima ovdje vidjeti. I ja pogledam oko sebe. — Kad bi bar ovi zidovi mogli govoriti — promrmljam. Poirot zavrti glavom. — Jezik ne bi bio dovoljan — reče. — Morali bi imati i oči i ušii. Ali nemojte biti previše sigurni da su ove nežive stvari — tu dodirne rukom vrh ormara za knjige — uvijek nijeme. Meni katkad i govore — stolci, stolovi — poručuju —

mi ponešto! Okrene se prema vratima. — Što vam to poručuju? — uzviknem. — što su vam danas kazale? Pogleda me preko ramena i podrugljivo uzvi jednom obrvom. — Otvoren prozor — reče. — Zaključana vrata. Stolac kao da se sam premjestio. Sve ih troje pitam: »Zašto?« ali ne nalazim odgovora. Zavrti glavom, izdahne zrak iz pluća i zastane pred nama žmirkajući. Bilo je smiješno koliko je pun sebe. Načas se upitam je li zaista dobar detektiv. Da nije možda izgradio svoj veliki ugled na nizu sretnih okolnosti? Rekao bih da je ista misao pala na um i pukovniku Melroseu, jer se namrštio i naglo ga zapitao: — Želite li još što vidjeti, monsieur Poirot? — Možda biste bili tako dobri da mi pokažete i vitrinu za srebrninu iz koje je uzeto oružje? Nakon toga neću više zlorabiti vašu dobrotu. Poñemo u salon, ali uz put šef policije presretne pukovnika koji se, nakon kratkog t ihog razgovora, ispriča i ostavi nas same. Pokažem Poirotu vitrinu za srebrninu, a on dva tri puta podigne poklopac i spusti ga, pa otvori staklena vrata i iziñe na terasu, a ja za njim. Inspektor Raglan se upravo pojavio iza ugla i pošao prema nama. Držao se nekako strogo ali zadovoljno. — A, tu ste, monsieur Poirot reče. ― E pa, neće ovo biti bogzna kakav slučaj, i meni je žao zbog toga. Prilično simpatičan mladić koji je udario stranputicom. Poirotu se lice izduži te progovori vrlo blago: — Onda vam, na žalost, neću moći biti od velike koristi? — Možda drugi put — reče inspektor kao da ga umiruje. — Doduše, nemamo bas svakog dana ubojstva u ovom mirnom kutku svijeta. U Poirotovu se pogledu zrcalila zadivljenost. — Djelovali ste čudesno brzo — pripomene.— Kako

ste zapravo pristupili poslu, ako vas smijem pitati? — Zašto ne? — reče inspektor. — Ponajprije: metoda. To je ono što uvijek svima tvrdim: metoda je najvažnija! — Ah! — usklikne Poirot. — To je i moje geslo. Metoda, red i male sive stanice. —Stanice? — ponovi inspektor zablenuto. — Male sive stanice u mozgu — objasni mu Belgijanac. — Ah, pa naravno; valjda se svi njima služimo. — U manjoj ili većoj mjeri — promrmlja Poirot. — A ima razlike i u kvaliteti. Zatim je tu i psihologija zločina. To čovjek mora proučavati. — Ah! — uzdahne inspektor. — I vi ste nasjeli svim tim bijezgarijama o psihoanalizi? E, vidite, ja sam vam prost čovjek ... — Siguran sam da se vaša gospoña supruga ne bi s tim složila — reče Poirot i ovlaš mu se nakloni. Inspektor Raglan se malko lecne i takoñer nakloni. — Niste me razumjeli — reče, lica razvučena u osmijeh. — Bože, koliko toga ovisi o jeziku! Htio sam vam kazati kako sam pristupio poslu. Ponajprije, metoda! Gospodina Ackroyda je posljednja vidjela na životu njegova sinovica, gospoñica Flora Ackroyd. To je činjenica broj jedan, je li tako? — Ako vi tako kažete. — E pa, tako je. U deset i pol gospodin doktor kaže da je gospodin Ackroyd bio mrtav već najmanje pola sata. Ostajete li pri tome, doktore? — Svakako — rekoh. — Pola sata, možda čak i više. — Izvrsno. Tako nam ostaje točno četvrt sata u toku kojeg je zločin morao biti izvršen. Sastavio sam popis svih ukućana i obradio ga tako da sam, uz njihova imena, zapisao gdje su bili i što su radili izmeñu 9 sati i 45 minuta i 10 sati. I pruži Poirotu list papira koji pročitah preko Poirotova ramena. Tu je urednim rukopisom bilo zapisano ovo:

Major Blunt — u sobi za biljar sa g. Raijmondom. (Ovaj potonji potvrdio.) G. Raymond — u sobi za biljar. (Vidi gore.) Gña Ackroyd — u 9.45 gleda partiju biljara. Legla u 9.55. (Raymond i Blunt vidjeli je kako odlazi gore.) Gñica Ackroyd — otišla iz stričeve sobe ravno gore. (Potvrdio Parker, a i služavka Elsie Dale.) Posluga: Parker — otišao ravno u sobu za serviranje. (Potvrdila gazdarica, gñica Russell, koja je došla k njemu radi nečega u 9.47 i zadržala se najmanje deset minuta.) Gñica Russell — vidi gore. Razgovarala sa služavkom Elsie Dale, na katu, u 9.45. Ursula Bourne (sobarica) — u svojoj sobi do 9.55. Zatim u služinskoj sobi. Gña Cooper (kuharica) — u služinskoj sobi. Gladys Jones (druga služavka) — u služinskoj sobi. Elsie Dale — na katu, u spavaonici. Vidjele je gñica Russell i gñica Flora Ackroyd. Mary Thripp (sudopera) — u služinskoj sobi. Kuharica je ovdje zaposlena već sedam godina, služavka osamnaest mjeseci, a Parker nešto više od godine dana. Ostali su novi. Svi se drže sasvim normalno, osim Parkera koji se pomalo sumnjivo ponaša. — Zaista kompletna lista — reče Poirot vraćajući mu papir. — Potpuno sam siguran da Parker nije počinio ubojstvo — nadoda ozbiljno. — I moja je sestra sigurna da nije — ubacim. ― A ona obično ima pravo. Nitko se i ne osvrne na moju upadicu. — Time smo prilično uspješno riješili pitanje ukućana — nastavi inspektor. — Ali sad dolazimo do vrlo ozbiljne točke, žena u vratarskoj kućici, Mary Black, kad je sinoć navlačila zastore na prozorima, vidjela je Ralpha Patona kako ulazi na glavni ulaz i ide prema kući. — Je li sigurna da ga je vidjela? — upitam ga oštro. —

Potpuno sigurna. Dobro ga poznaje iz viñenja. Prošao je vrlo brzo i udario nadesno, stazom koja vodi do terase. — U koliko je to bilo sati? — zapita Poirot koji je sjedio nepomična lica. — Točno u devet i dvadeset pet — ozbiljno će inspektor. Nasta šutnja. Zatim inspektor ponovo prozbori: — Sve je to sasvim jasno, sve se lijepo slaže. U devet i dvadeset pet viñen je kapetan Paton kako prolazi pored vratarske kućice; u devet i trideset gospodin Geoffrey Raymond čuje kako netko ovdje traži od gospodina Ackroyda novac, a on ga odbija. I što zatim biva? Kapetan Paton izlazi na isti način na koji je ušao — kroz prozor. Hoda po terasi, srdit je i zbunjen. Dolazi do otvorenog francuskog prozora salona. Recimo da je već četvrt do deset. Gospoñica Flora Ackroyd došla je stricu da mu poželi laku noć. Major Blunt, gospodin Raymond i gospoña Ackroyñ nalaze se u sobi za biljar. U salonu nema nikoga. Uvlači se unutra, uzima bodež iz vitrine i vraća se do prozora kabineta. Izuva cipele, uvlači se unutra i . . . pa, ne moram valjda sad ulaziti u detalje. Zatim se opet izvlači iz sobe i odlazi. Nije imao tri čiste da se vrati u svratište. Odlazi na stanicu i odande telefonira ... — Zašto? — tiho će Poirot. Jedva dočekah tu upadicu, čovuljak se bio nagnuo malo naprijed. Oči mu blistale nekim čudnim zelenkastim sjajem. Inspektor Raglan bijaše časak osupnut tim pitanjem. — Teško je točno odgovoriti zašto je telefonirao — reče napokon. — Ali ubojice često čine čudne stvari. To biste već znali da radite u policiji. Najpametniji meñu njima ponekad glupo pogriješe. Nego, doñite da vam pokažem tragove stopala. Poñemo za njim do ugla terase i priñemo prozoru kabineta. Raglan reče nešto policajcu, pa ovaj donese cipele koje su nañene u svratištu. Inspektor poklopi njima —

otiske stopala. — Jednaki su, vidite — reče samopouzdano. — Naime, ovo nije baš onaj isti par od kojeg su ostali ovi tragovi. U onom je paru cipela pobjegao. Ali to su potpuno jednaki parovi, samo je ovaj nešto stariji — vidite koliko su donovi istrošeniji. — Vjerojatno mnogi ljudi nose cipele s rebrastim gumenim donovima? — reče Poirot. — Naravno da nose — potvrdi inspektor. — Ne bih toliko isticao ove tragove da nije i svega ostalog. E pa, znate — nastavi — bila je suha, lijepa noć, pa nije ostavio nikakvih tragova za sobom na terasi ni na pošljunčanoj stazi. Ali, na njegovu nesreću, mora da je baš nedavno izbio iz zemlje mali izvor na kraju ove staze što vodi do prilaza. Pogledajte ovamo! Uska pošljunčana staza izbijala je koji metar dalje na terasu. Na jednom mjestu, dva-tri metra od njena kraja, zemlja je bila mokra i blatna. Na tom mokrom mjestu bilo je opet tragova stopala, a meñu njima i tragova gumenih ñonova. Poirot poñe malo dalje stazom, a za njim i inspektor. — Jeste li primijetili i ove tragove ženskih stopala? — priupita ga iznenada Poirot. Inspektor se nasmije. — Naravno. Ali više je žena hodalo ovuda, a isto tako i više muškaraca. Ovo je, vidite, najkraći put do kuće. Nemoguće bi bilo razlučiti sve tragove. Uostalom, samo su oni s prozorske daske uistinu važni. Poirot klimne glavom. — Nema smisla ići dalje — reče inspektor kad smo došli nadomak kolnom prilazu. — Ovdje je opet sve pošljunčano i tvrdo kao kamen. Poirot ponovo klimne glavom, ali mu pogled bijaše uprt u vrtnu kućicu — malo veću sjenicu. Stajala je pred nama ponešto lijevo od staze, a do nje je vodio pošljunčan nogostup. Poirot se još malo zadrži dok inspektor ne poñe natrag, prema kući. Tada me Poirot pogleda.

Bit će da vas je zaista poslao sam dragi Bog da mi nadomjestite mog prijatelja Hastingsa — reče mi žmirkajući. — Primijetio sam da ste uvijek uza me. Što velite, doktore, kako bi bilo da pretražimo ovu sjenicu? Baš me zanima. Priñe vratima i otvori ih. Unutra je bilo gotovo sasvim mračno. Bijahu tu dvije-tri grubo izrañene sjedalice, rekviziti za igranje kroketa i nekoliko sklopljenih ležaljki. Iznenadim se gledajući svog novopečenog prijatelja. Kleknuo je i hodao četveronoške po podu. Ovda-onda zavrtio bi glavom kao da je nečim nezadovoljan. Na kraju sjedne na pete. — Ništa — promrsi. — E pa, možda nije trebalo ništa ni očekivati. A koliko bi nam vrijedilo ... Zašuti i sav se ukruti. Zatim pruži ruku prema jednoj sjedalici i skine nešto s nje. — Što je to? — uzviknem — što ste našli? Nasmiješi se i otvori šaku da vidim što drži na dlanu. Komadić tvrdog bijelog kambrika. Uzmem ga, radoznalo razgledam i vratim. — Što kažete na to, a, prijatelju? — upita me Poirot motreći me pozorno. — Komadić tkanine otrgnut od rupčića — rekoh sliježući ramenima. Ponovo posegne rukom i pokupi s poda badrljicu — guščju badrljicu, po svemu sudeći. — A ovo? — uzvikne slavodobitno. — što kažete na ovo? Zablenuo sam se u njega. Strpa badrljicu u džep i opet pogleda onaj komadić bijele tkanine. — Komadić rupčića? — razmišljaše naglas. — Možda imate pravo. Ali nemojte zaboraviti da u dobroj praonici ne štirkaju rupčiće. Slavodobitno mi klimne glavom, pa brižljivo stavi u lisnicu komadić tkanine. —

Deveto poglavlje

JEZERCE SA ZLATNIM RIBICAMA Vratismo se zajedno do kuće. Od inspektora nije bilo ni traga ni glasa. Poirot zastane na terasi i, okrenut leñima kući, polako okretaše glavu s jedne strane na drugu. — Une belle proprićte4 — reče napokon zadivljeno. — Tko je nasljednik? Njegove me riječi zapanje. Čudnovato, sve do tog časa nisam uopće pomislio na pitanje nasljedstva. Poirot me pozorno gledaše. — To je za vas nešto novo, ta pomisao — reče napokon. — Niste na to još pomislili, a? — Nisam — rekoh iskreno. — Nisam, na žalost. Ponovo me radoznalo pogleda. — Zanima me što zapravo želite time reći — izusti zamišljeno. — Ah, nemojte! — prekine me kad zaustim da mu odgovorim. — Inutile!5 Ionako mi ne biste rekli što ste uistinu mislili. — Svak želi nešto sakriti — ponovim njegove riječi smješkajući se. — Tako je. — Još u to vjerujete? — Više nego ikad, prijatelju. Ali nije lako ništa sakriti od Hercula Poirota. On ima njuh za te stvari. — Govoreći to, siñe niz stepenice u vrt. — Hajde da se malo prošetamo — dobaci mi preko ramena. — Danas je ugodan zrak. 4

5

Lijep posjed.

Nije potrebno.

Poñem za njim. Povede me stazom prema lijevoj strani vrta zaklonjenoj živicama od tise. Kroz sredinu je vodio nogostup obrubljen s obje strane urednim cvijetnim lijehama, a na kraju je bio okrugao popločen kutak s klupicom i jezercetom sa zlatnim ribicama. Poirot nije išao do kraja te staze, nego je skrenuo na drugu što je vijugala uz šumovit obronak. Tu je na jednom mjestu bio proplanak, a na njemu klupica. Odatle je pucao krasan vidik na krajolik, napose na onaj popločeni kutak i jezerce sa zlatnim ribicama. — Engleska je vrlo lijepa — reče Poirot lutajući pogledom po okolici. Zatim se nasmiješi. — A lijepe su i engleske djevojke — reče malo tiše. — Tiho, prijatelju, pogledajte ovu ljupku sliku pred nama! Tada tek spazim Floru. Hodala je stazom kojom smo mi maloprije išli i pjevušila nekakvu pjesmicu. Moglo bi se reći da je više plesala no hodala i, unatoč crnini koju je nosila, iz cijelog njena držanja izbijala je puka radost. Iznenada načini piruetu stojeći na vršcima prstiju, a nabori na crnoj haljini zavijore joj na vjetru. U isti čas zabaci glavu i nasmije se grohotom. Dok se smijala, izmeñu drveća iziñe pred nju neki čovjek. Bijaše to Hector Blunt. Djevojka se trgne. Izraz na licu malo joj se promijeni. — Kako ste me iznenadili... nisam vas vidjela. Blunt ne reče ni crne ni bijele, samo je stajao gledajući je minutu-dvije. — Sviña mi se kod vas što tako veselo razgovarate s čovjekom — reče mu Flora s trunkom zajedljivosti u glasu. Na te riječi Blunt kao da je pocrvenio ispod svoje preplanulosti. Kad je progovorio, glas mu je zazvučao drugačije — bilo je u njemu nekakve čudne poniznosti. — Nikad nisam bio čovjek od mnogo riječi. Čak ni dok sam bio mlad. — A to mora da je bilo davno, davno — ozbiljno će Flora. U njenu glasu razabrao sam prizvuk smijeha, ali

mislim da Blunt nije to zapazio. — Jest — reče jednostavno — bilo je to davno. — Kako se čovjek osjeća kao Metuzalem? — upita ga Flora. Ovaj put se smijeh još jasnije razabirao, ali je Blunt i dalje slijedio neku svoju misao. — Sjećate li se onog čovek koji je prodao dušu ñavlu? Da bi se zauzvrat pomladio? Ima o tome i opera. — Mislite na Fausta? — Jest, to je taj. Sjajna priča! I neki bi od nas isto tako učinili kad bi mogli. — Dok vas čovjek sluša kako govorite, mogao bi pomisliti da se raspadate — uzvikne Flora, upola ozlovoljena, upola uveseljena. Blunt pošuti minutu-dvije. Zatim odvrati pogled od Flore i zagleda se nekud malo dalje, te napomene obližnjem stablu da je već vrijeme da se vrati u Afriku. — Idete li opet u kakvu ekspediciju ... da ubijate zvijeri? — Tako nešto. Obično to radim, znate ... ubijam zvijeri, mislim. — Vi ste odstrijelili i onu glavu u predvorju, je li? Blunt klimne glavom. Zatim reče isprekidanim glasom, crveneći se pomalo: — želite li kakve lijepe kože? Ako hoćete, mogu vam ih pribaviti. — Oh, dajte, molim vas — uzvikne Flora. — Hoćete li zbilja? Nećete zaboraviti? — Neću zaboraviti — reče Blunt. Zatim, u iznenadnom izljevu govorljivosti, nadoda: — Vrijeme je da odem odavde. Nisam vam ja za ovakav život. Nemam potrebnih manira. Neotesan sam, nisam navikao na društvo. Nikako da upamtim što treba da kažem. Da, vrijeme je da odem odavde. — Ali nećete valjda odmah? — uzvikne Flora. — Nećete ... nećete valjda dok smo u ovoj kaši? Oh, molim vas, nemojte! Ako odete ... — Okrene se malko u

stranu. — Hoćete da ostanem? — upita je Blunt. Govorio je polagano ali sasvim jednostavno. — Svi mi... — Mislio sam na vas osobno — otvoreno će Blunt. Flora se opet polako okrene njemu i pogleda mu u oči. — Ja želim da ostanete — reče mu — ako ... ako vam je to baš važno da znate. — To mi je najvažnije — dočeka Blunt. Nasta časovita šutnja. Sjednu na kamenu klupicu pokraj jezerceta sa zlatnim ribicama. Reklo bi se da ni ona ni on ne znaju što dalje da kažu. — Kako je ... kako je lijepo jutro! — napo- slijetku će Flora — Znate, ne mogu da ne budem sretna, usprkos ... usprkos svemu. To je strašno, je li? — Sasvim je prirodno — reče Blunt. — Nikad niste vidjeli strica do prije dvije godine, je li? Ne može se od vas očekivati da bogzna koliko tugujete. Pa i mnogo je bolje tako nego da se pretvarate. — Vi nekako zaista umijete utješiti čovjeka — reče Flora. — Kod vas sve nekako postaje tako jednostavno. — Obično i jest sve jednostavno — reče lovac na krupnu divjač. — Nije baš uvijek — reče Flora nešto tiše. Vidjeh kako se Blunt okrene njoj i pogleda je; kao da se pogledom vratio s obale Afrike. Očito je na svoj neki način protumačio promjenu u njenu tonu jer nakon minute-dvije reče prilično nenadano: — Mislim, znate, da se ne smijete sekirati. Zbog tog momka, mislim. Inspektor je zvekan. Svi znaju ... potpuno je besmisleno i pomisliti da je on to mogao učiniti. To je bio netko izvana. Provalnik. To je jedino moguće rješenje. Flora se okrene njemu i pogleda ga. — Zbilja tako mislite? — Pa zar vi ne mislite? — brže-bolje će Blunt. — Ja ... pa, naravno, mislim. — Opet zavlada šutnja,

a onda Flora razveze: — Ja sam... reći ću vam sad zašto sam ovako sretna. Reći ću vam, pa makar mislili da sam ne znam kako bešćutna. To vam je zato što je bio maloprije ovdje advokat ... gospodin Hammond. Rekao nam je kako glasi oporuka. Stric Roger ostavio je meni dvadeset tisuća funta. Pomislite samo: dvadeset tisuća funta! Blunt biješe pomalo iznenañen. — Zar vam to toliko znači? — Toliko znači? Pa, znači mi sve. Slobodu ... život... ne moraš više koješta izmišljati ni škrtariti ni lagati... — Lagati? — upadne joj Blunt oštro u riječ. Flora kao da malko ustukne. — Pa znate valjda što mislim — reče nesigurno. — Hiniti zahvalnost za sve one ružne škartirane stvari koje ti daju bogati roñaci. Lanjske kapute i suknje i šešire. — Ne razumijem se baš u žensku odjeću; ali rekao bih da ste uvijek bili vrlo dobro obučeni. — Ipak me je to dosta koštalo — potiho će Flora. — Nemojmo sad razgovarati o tim groznim stvarima. Kako sam sretna što sam slobodna! Slobodna da radim što mi se sviña. Slobodna da se ne ... — Iznenada ušuti. — Što da se ne? ... — upita je brže-bolje Blunt. — Zaboravila sam. Nije važno. Blunt je držao u ruci nekakav štap koji gurne u jezerce i počne nešto čeprkati njime. — Što to radite, gospodine majore? — Tu se dolje nešto sjaji. Ne znam što je... kao da je zlatan broš. Sad sam zamutio vodu pa ništa ne vidim. — Možda je kruna — reče Flora. — Kao ona koju je Melisande vidjela u vodi. — Melisande — zamišljeno će Blunt — to je isto neka opera, je li? — Jest, čini se da vi mnogo znate o operama. — Ljudi me katkad vode na opere — turobno će Blunt. — čudni pojmovi o uživanju... a to je gora galama nego kad uroñenici udaraju u svoje tam-tamove. Flora se nasmije.

Sjećam se Melisande — produži Blunt. — Udala se za nekog starkelju koji joj je mogao biti otac. — Baci komadić kremena u jezerce sa zlatnim ribicama. Tada se iznenada nekako promjeni i okrene Flori: — Gospoñice Ackroyd, mogu li vam kako pomoći? U vezi s Patonom, mislim. Znam koliko negdje strepite za njega. — Hvala vam — reče Flora hladno. — Ne možete mi nikako pomoći. Neće Ralphu biti ništa. Angažirala sam najboljeg detektiva na svijetu. On će otkriti sve što se iza toga krije. Osjećao sam se već neko vrijeme nelagodno zbog našeg položaja. Ne bi se moglo reći da prisluškujemo, jer je ono dvoje u vrtu trebalo samo da podignu glave pa da nas spaze. Ipak, bio bih već svratio pozornost na našu prisutnost da me moj novopečeni prijatelj nije opomenuo stisnuvši mi mišicu. Očito je želio da šutim. Ali sad hitro skoči na noge i nakašlje se. — Ne mogu dopustiti da mi mademoiselle tako velikodušno dijeli komplimente a da je ne upozorim na svoju prisutnost. Kažu da slušač ne čuje ništa dobro o sebi, ali ovaj put to nije bio slučaj. Moram vam se priključiti i ispričati kako se ne bih morao crvenjeti. I pohita niz stazu, a ja odmah za njim te im se pridružimo pokraj jezerce ta. — Ovo je monsieur Hercule Poirot — reče Flora. — Vjerovatno ste čuli za njega. Poirot se nakloni. — Poznajem majora Blunta po čuven ju — reče uljudno. — Drago mi je, monsieur, što se mogu upoznati s vama. Potrebne su mi neke informacije koje mi vi možete dati. Blunt ga upitno pogleda. — Kad ste posljednji put vidjeli gospodina Ackroyda na životu? — Za večerom. — I nakon toga niste ga više vidjeli ni čuli? — Nisam ga vidio. Ali ga čuo jesam. —

Kako to? Šetao sam se po terasi... Oprostite, u koliko sati? Oko devet i pol. Hodao sam gore-dolje pored prozora salona i pušio. čuo sam Ackroyda kako nešto govori u kabinetu ... Poirot se sagne i iščupa nekakvu travku. — Nikako niste mogli s onog dijela terase čuti glasove iz kabineta — promrmlja. Nije gledao Blunta, ali sam ga ja gledao i, na svoje veliko čudo, video kako se zajapurio. — Došao sam bio sve do ugla — objasni preko volje. — Ah, je li? — reče Poirot. Na najblaži mogući način dao je na znanje da još nešto očekuje. — Učinilo mi se... da je neka žena nestala u grmlju. Samo se nešto zabjelasalo, znate. Valjda mi se pričinilo. I dok sam stajao na uglu terase, čuo sam Ackroyda kako nešto govori svom tajniku. — Gospodinu Geoffreyju Raymondu? — Jest... tako sam bar onda mislio. Izgleda da sam se prevario. — Gospodin Ackroyd ga nije oslovio po imenu? — Ma, nije. — Pa zašto ste onda, ako smijem pitati, mislili... Blunt mu jedva nekako objasni: — Jednostavno sam pretpostavljao da bi to morao biti Raymond jer je, baš prije nego što sam izišao, rekao da će odnijeti Ackroydu neke spise. Nisam ni pomislio da bi mogao biti netko drugi. — Možete li se prisjetiti riječi koje ste čuli? — Ne mogu, na žalost. Nešto sasvim obično i nevažno. Samo sam uhvatio nekoliko riječi. U taj sam čas mislio na nešto drugo. — Nije važno — promrsi Poirot. — A jeste li pomaknuli naslonjač natrag do zida kad ste ušli u kabinet, pošto je otkriven leš? — Naslonjač? Nisam ... a i zašto bih? — — — —

Poirot slegne ramenima ali mu ništa ne odgovori. Okrene se Flori: ― Samo bih nešto htio doznati od vas, mademoiselle. Kad ste razgledali stvari u vitrini za srebrninu s doktorom Sheppardom, je li bodež bio na svom mjestu ili nije? Flora naglo trgne bradom uvis. — To me je pitao i inspektor Raglan — reče kivno. — Rekla sam mu, a reći ću i vama, da sam potpuno sigurna da bodež nije bio tamo. On misli da je bio i da ga je Ralph poslije, u toku večeri, uzeo. I... ne vjeruje mi. Misli da to tvrdim zato ... da zaštitim Ralpha. — A zar nije zato? — upitah je ozbiljno. Flora lupne nogom u zemlju. — I vi, doktore Shepparde! E, baš mi je žao. Poirot obzirno skrene razgovor na drugu stranu. — Dobro ste rekli, gospodine majore. Tu u je- zercetu zbilja se nešto svjetluca. Da vidimo može li se to dokučiti. I klekne uz jezerce, zasuče rukave do lakta i vrlo polagano turi ruku u vodu, da je ne zamuti. Meñutim, uza sve te mjere opreza, mulj se digne i zakovitla, pa izvuče praznu ruku iz vode. Pokajnički se zagleda u svoju blatnu ruku. Ponudih mu svoj rupčić, a on ga prihvati, živo mi zahvaljujući. Blunt pogleda na svoj sat. — Skoro će ručak — reče. — Najbolje će biti da se vratimo u kuću. — Hoćete li ručati s nama, monsieur Poirot? — upita Flora. — Htjela bih vas upoznati sa svojom majkom. Ona ... ona veoma voli Ralpha. Čovuljak se nakloni. — Bit će mi vrlo drago, mademoiselle. — Ostat ćete i vi, je l' te, doktore? Skanjivah se. — Dajte, ostanite! Želio sam ostati, pa prihvatih poziv bez daljeg nećkanja. Poñemo prema kući. Flora i Blunt išli su pred nama.

Kakva kosa! — potiho će Poirot pokazujući glavom na Floru. — Pravo zlato! Bit će to zgodan par. Ona i tamnoputi, naočiti kapetan Paton, nije li tako? Pogledam ga upitno, ali se on nešto silno uznemiri zbog dvije-tri kapljice vode na rukavu svog kaputa. Taj me je čovjek nekako podsjećao na mačku, s onim svojim zelenim očima i prenemaganjem. — I sve to potpuno uzaludno — rekoh sažalno. — Da mi je znati što je ono bilo u vodi! — Želite li vidjeti? — upita me Poirot. Zabuljim se u njega. On klimne glavom. — Dragi moj prijatelju — reče blago i prijekorno — Hercule Poirot ne izvrgava se opasnosti da ošteti svoje odijelo ako nije siguran da će uspjeti. Kad ne bi bio siguran, bio bi smiješan i glup. A ja nikad nisam smiješan i glup. — Ali ruka vam je bila prazna kad ste je izvukli iz vode — rekoh. — Ima trenutaka kad treba biti diskretan. Kažete li vi baš sve svojim roditeljima — baš sve, doktore? Bit će da ne kažete. A ne kažete ni svojoj dičnoj sestri, nije li tako? Prije nego što sam vam pokazao praznu šaku, prebacio sam nešto iz nje u drugu ruku. Sad ćete vidjeti što je to bilo. I ispruži mi lijevu šaku. Na dlanu je ležao zlatan prsten, ženski vjenčani prsten. Uzmem ga od njega. — Pogledajte što piše iznutra — reče mi Poirot. Pogledam. Iznutra je pisalo sitnim slovima: Od R-a 13. ožujka. Zirnem na Poirota, ali on se upravo gledao u malom džepnom zrcalu. Posebnu je pažnju pridavao svojim brkovima, a meni nikakvu. Uvidjeh da se ne kani dalje povjeravati. —

Deseto poglavlje

SOBARICA U predvorju zatekosmo gospoñu Ackroyd. S njom je bio ušao čovuljak isturena poñbradka i prodornih sivih očiju, kome je na čelu pisalo »odvjetnik«. — Gospodin Hammond će ostati na ručku kod nas — reče gospoña Ackroyd. — Poznajete li majora Blunta, gospodine Hammonde? I našeg dragog doktora Shepparda ... koji je isto tako bio dobar prijatelj sirotog Rogera. I, da vidim ... — Zastane u riječi motreći ponešto zbunjeno Hercula Poirota. — Ovo je monsieur Poirot — reče Flora. — Jutros sam ti pričala o njemu. — Ah, da — neodreñeno će gospoña Ackroyd. — Dabome, draga moja, dabome. On će pronaći Ralpha, je li? — On će ustanoviti tko je ubio strica — reče Flora. — O, bože moj — uzvikne njena majka. — Za boga miloga! Jadni moji živci! Jutros sam žiyi mrtvac, zaista živi mrtvac. Kakva nas je strahota snašla! Ne mogu a da ne mislim kako je to ipak neka vrsta nesretnog slučaja. Roger je suviše rado baratao kojekakvim čudnim rijetkim predmetima. Mora da mu se omaklo, ili tako nešto. Ova je njena teorija dočekana uljudnom šutnjom. Vidio sam kako se Poirot primakao odvjetniku i nešto mu povjerljivo kazao. Povuku se u udubinu prozora. Priñem im, ali se onda pokolebam. — Možda sam vam na smetnji — rekoh. — Ni najmanje — srdačno tizvikne Poirot. — Vi i ja,

monsieur le docteur, mi istražujemo ovaj slučaj zajednički. Bez vas bih bio izgubljen. Zanimaju me neke informacije koje mi može dati dragi gospodin Hammond. — Vi zastupate kapetana Ralpha Patona, koliko sam čuo ― oprezno će odvjetnik. Poirot zavrti glavom. — Nije točno. Ja zastupam interese pravde. Gospoñica Ackroyd me je zamolila da istražim uzroke smrti njezina strica. Gospodin Hammond kao da se malko lecne. — Ne mogu ozbiljno povjerovati da bi kapetan Paton mogao biti umiješan u takav zločin — reče — Ma koliko indicije govorile protiv njega. Puka činjenica što je bio u novčanoj stisci... — A je li bio u novčanoj stisci? — brže-bolje umetne Poirot. Odvjetnik slegne ramenima. — To je bilo kronično stanje Ralpha Patona ― reče suzdržijivo. — Novac mu je izmicao iz šaka kao voda. Vječito se obraćao očuhu za pomoć. — Je li mu se i nedavno obraćao? U posljednju godinu dana, na primjer? — To ne bih mogao reći. Gospodin Ackroyñ mi nije ništa rekao. — Shvaćam. Gospodine Hammonde, pretpostavljam da ste upoznati sa sadržajem oporuke gospodina Ackroyda? — Svakako. Radi toga sam najviše i došao. — Onda, s obzirom na to da zastupam interese gospoñice Ackroyd, nećete valjda imati ništa protiv da mi saopćite odredbe te oporuke? — One su vrlo jednostavne. Kad ih oljuštimo od pravničke terminologije, i pošto se isplate stanoviti legati i ostavštine ... — Kao na primjer? ... — presiječe ga Poirot u riječi. Gospodin. Hammond kao da se malko iznenadi. — Tisuću funta gazdarici, gospoñici Russell; pedeset

funta kuharici Emmi Cooper; pet stotina tajniku, gospodinu Geoffreyju Raymondu. Zatim raznim bolnicama... Poirot digne ruku uvis. — Ah, prilozi u dobrotvorne svrhe, to me ne zanima. — Tako je. Dividende od dionica vrijednih deset tisuća funta isplaćivat će se supruzi pokojnog Cecila Ackroyda do kraja njena života. Gospoñica Flora Ackroyd dobiva odmah u nasljedstvo dvadeset tisuća funta. Ostatak, uključujući i ovaj posjed i dionice »Ackroyda i sina«, pripada njegovu posinku Ralphu Patonu. — Je li gospodin Ackroyd posjedovao veliko bogatstvo? — Vrlo veliko. Kapetan Paton bit će neobično bogat mladić. Nasta šutnja. Poirot i odvjetnik gledahu časak jedan drugog. — Gospodine Hammonde — dopre od kamina žalostivi glas gospoñe Ackroyd. Odvjetnik se odazva na njen poziv. Poirot me uhvati ispod ruke i povuče do samog prozora. — Pogledajte one perunike — napomene prilično glasno. — Zar nisu veličanstvene? Kako neposredno i ugodno djeluju! — U isto vrijeme osjetim kako mi stisne mišicu i začujem kako tiše dodaje: — želite li mi zaista pomoći? Želite li sudjelovati u istrazi? — Želim, zaista — rekoh gorljivo. — Ništa ne želim više od toga. Nemate pojma kako dosadan i pust život provodim. Nikad ništo neobično. — Dobro, onda ćemo biti kolege. Za koji čas priključit će nam se major Blunt. Nije baš sretan u društvu drage mamice. Eto, ima nekoliko stvari koje bih htio doznati, ali ne želim da se vidi da ih želim doznati. Shvaćate? Na vama je, dakle, da pitate. — A što da pitam? — upitam bojažljivo. — Htio bih da uz put spomenete u razgovoru gospoñu Ferrars. — Da?

Recite nešto o njoj sasvim prirodno. Pitajte ga je li bio ovdje kad joj je muž umro. Razumijete što hoću da kažem. I dok vam bude odgovarao, promatrajte mu lice a da on to ne primijeti. C’est compris?6 Nije više bilo vremena za dogovaranje, jer je u tom času Blunt, kao što je Poirot bio predvidio, ostavio društvo, isto onako naglo kako je sve činio, i pristupio nama. Predložim mu da se prošetamo po terasi i on pristane. Poirot ostane unutra. Zastanem da razgledam jednu kasnu ružu. — Kako se stvari mijenjaju u roku od dan-dva ― pripomenem. — Bio sam, sjećam se, ovdje u srijedu i šetao sam se gore-dolje po ovoj istoj terasi. Sa mnom je bio Ackroyd, dobro raspoložen. A sad, nakon tri dana, Ackroyd je, siromah, mrtav, gospoña Ferrars je mrtva... poznavali ste je valjda? Pa dakako da ste je poznavali. Blunt klimne glavom. — Jeste li je vidjeli ovaj put, otkako ste došli? — Bio sam kod nje s Ackroydom. U utorak mislim da je to bilo. Zanimljiva žena, ali je bilo kod nje nešto čudno. Negdje duboko u njoj, čovjek nikad nije znao što smjera. Pogledam u njegove mirne, sive oči. Ništa u njima, jasno. Nastavim ovako: — Valjda ste je već i prije vidjeli? — Kad sam prošli put bio ovdje, bila se upravo s mužem doselila. — Ušuti načas, a onda dometne: — Začudo, mnogo se odonda bila promijenila. — Kako to ... promijenila? — upitam ga. — Postarala se valjda za deset godina. — Jeste li bili ovdje i kad joj je muž umro? — zapitam trudeći se da izgovorim to pitanje što prirodnije. — Nisam. Po onome što sam čuo, mogla je biti sretna što ga se oslobodila. Možda to nije lijepo, ali je istina. —

6

Jeste li shvatili?

Složim se sa njim. — Ashley Ferrars nije nipošto bio uzoran muž ― rekoh oprezno. — Mislim da je bio bitanga — reče Blunt. — Nije — rekoh — nego samo čovjek koji je imao više novaca nego što je bilo dobro za njega. — Eh, taj novac! Sve nevolje na svijetu mogu se pripisati novcu ili pomankanju novca. — A koja je vaša osobna nevolja, od te dvije? ― priupitam ga. — Ja imam novca koliko trebam. Jedan sam od rijetkih sretnika. — Zaista jeste. — Trenutno, zapravo, ne stojim najbolje. Naslijedio sam nešto prije godinu dana, ali sam se, kao prava budala, dao nagovoriti da uložim pare u nekakve fantastične planove. Suosjećao sam s njim, te mu ispripovjedim kako sam i ja loše prošao. Odjekne gong pa svi poñemo na ručak. Poirot me još malo zadrži. — Eh, bien?7 — S njim je sve u redu — rekoh. — Siguran sam. — Ništa ... nezgodno? — Naslijedio je nešto prije godinu dana — rekoh. — Ali što onda? Zašto i ne bi naslijedio? Dao bih ruku u vatru da je pošten i čestit. — Svakako, svakako — reče Poirot umirujući me. — Nemojte se uzrujavati. — Govorio mi je kao neposlušnu djetetu. Svi nagrnemo u blagovaonicu. Činilo mi se nevjerojatnim da nije bilo prošlo ni dvadeset četiri sata otkako sam sjedio za tim istim stolom. Poslije me gospoña Ackroyd odvede na stranu i sjedne 7

što je, dakle?

sa mnom na sofu. — Ne mogu a da se ne osjećam malo povrijeñenom — promrlja vadeći rupčić koji, očito, nije bio namijenjen suzama. — Povrijeñenom, mislim, zbog Rogerova nedostatka povjerenja u mene. Onih dvadeset tisuća funta trebalo je da ostavi meni, a ne Flori. Majci se može vjerovati da će štititi interese svog djeteta. To je ono što ja zovem nedostatkom povjerenja. — Zaboravljate, gospoño, Ackroyd, da je Flora bila Ackroydu sinovica, krvni rod — rekoh joj. — Drugačije bi bilo da ste mu vi bili sestra, a ne snaha. — Mislim da je ipak trebalo voditi računa i o mojim osjećajima kao udove sirotog Cecila ― reče gospoña dodirujući oprezno trepavice rupčićem. — Ali Roger je uvijek bio vrlo čudan, da ne kažem škrt, kad je bio novac u pitanju.Flora i ja smo bile u vrlo teškom položaju. Nije davao sirotom djetetu čak ni za džeparac. Plaćao je njezine račune, znate, pa i to teška srca, i pitao je što će joj sve te drangulije, kao i svi muškarci, ali... evo, sad sam zaboravila što sam htjela reći! Ah, da, nismo mogli ni za jedan novčić reći da je naš, znate. Flori je to bilo krivo, jest, moram priznati da joj je bilo krivo, i te kako krivo, iako je, naravno, bila privržena stricu. Ali svakoj bi djevojci to bilo krivo. Da, moram priznati da je Roger imao vrlo čudne pojmove o novcu. Nije htio kupiti čak ni nove ručnike, iako sam mu rekla da su stari ručnici puni rupa. Pa onda — nastavi gospoña Ackroyd preskačući iznenada na drugu temu, što joj je bilo svojstveno u razgovoru — ostaviti toliko novaca, tisuću funta, pomislite samo, tisuću funta, onoj ženi! — Kojoj ženi? — Pa onoj Russellovki! Meni je nešto sumnjivo kod te žene, oduvijek sam to govorila. Ali Roger nije dao da se kaže i jedna riječ protiv nje. Govorio je kako je ona karakterna žena, i kako joj se divi, i kako je cijeni. Vječito je raspredao o njenoj čestitosti, o njenoj samostalnosti i

moralnoj čvrstim. A meni je sve nešto sumnjivo kod nje. Svakako se svim silama bila trudila da se uda za Rogera. Ali sam ja to ubrzo spriječila. Oduvijek me je mrzila. Naravno, zato što sam j& prozrela. Počeo sam razmišljati ima li kakvih izgleda da obuzdam rječitost gospoñe Ackroyd i da se nekako spasim. Gospodin Hammond joj odvrati pažnju kad doñe da se pozdravi. Ugrabim priliku i takoñer ustanem. — A što se tiče istrage o uzrocima smrti — rekoh — gdje biste više voljeli da se to obavi? Ovdje ili u »Tri vepra«? Gospoña Ackroyd je zinula i zabuljila se u u mene. — Istraga o uzrocima smrti? — ponovi zgranuto. — Pa ne mora valjda biti te istrage? Gospodin Hammond se suho nakašlje i promrsi: — To je neizbježno. U ovom slučaju — reče oštrim isprekidanim glasom. — Ali valjda doktor Sheppard može to urediti... — Moje mogućnosti da nešto uredim imaju svoje granice — rekoh hladno. — Ali, ako je posrijedi bio nesretan slučaj ... — Posrijedi je umorstvo, gospoño Ackroyd — rekoh brutalno. Ona tibo cikne. — Nikakva teorija o nesretnom slučaju ne bi mogla podnijeti ni najkraće ispitivanje. Gospoña Ackroyd me gledaše ojañeno. Nisam imao strpljenja za nešto što sam smatrao njenom šašavom bojazni od neugodnosti. — Ako doñe do te istrage, neću ... neću valjda ja morati odgovarati na svakakva pitanja i sve to? — zapita ona. — Ne znam što će sve biti potrebno — odgovorim joj. — Vjerujem da će gospodin Raymond preuzeti na sebe ono što će biti najteže. Njemu su poznate sve okolnosti i on može formalno potvrditi identitet. Odvjetnik se ovlaš nakloni u znak odobravanja. — Ja zbilja mislim da se nemate čega plašiti, gospoño Ackroyd — reče. — Bit ćete pošteñeni svih neugodnosti. A

sad, što se tiče novca, imate li ga koliko vam trenutno treba? Mislim — nadoda, pošto ga je ona upitno pogledala — na gotov novac. Gotovinu, znate. Ako nemate, mogu urediti da dobijete koliko vam god treba. — Neće biti potrebno — reče Raymond koji je stajao u blizini — Gospodin Ackroyñ je jučer inkasirao ček na stotinu funta. — Jest. Za plaće i ostale troškove koji danas dospijevaju. Trenutno je ta svota još netaknuta. — A gdje je taj novac? U njegovu pisaćem stolu? — Nije, uvijek je držao gotovinu u svojoj spavaćoj sobi. U jednoj staroj kutiji za ovratnike, da budem točniji. Čudna ideja, je li? — Mislim da bismo morali provjeriti je li novac na svom mjestu još prije nego što odem — reče odvjetnik. — Svakako — složi se tajnik. — Odvest ću vas sad odmah gore ... Ah, zaboravio sam da su vrata zaključana. Od Parkera smo ubrzo doznali da je inspektor Raglan u sobi kod gazdarice radi nekih dodatnih pitanja. Nakon nekoliko minuta inspektor donese ključ sa sobom i priključi se cijelom našem društvu u predvorju. Otključa vrata, pa uñemo u hodnik i popnemo se uz male stube. Vrata Ackroydove spavaonice bila su otvorena. U sobi je bio mrak, zastori su bili navučeni, a postelja je bila raspremljena baš kao što je bila i sinoć. Inspektor odgrne zastore, a Geoffrey Raymond otvori najgornju ladicu malog pisaćeg stola od palisandrovine. — I držao je novce tako, u nezaključanoj ladici? Pomislite samo — pripomene inspektor. Tajnik malko pocrveni. — Gospodin Ackroyd je imao neograničeno povjerenje u svu poslugu — reče gorljivo. — Oh! Dabome — žurno će inspektor. Raymond otvori ladicu, izvuče iz nje okruglu kožnu kutiju za ovratnike, otvori je i izvadi debelu lisnicu. — Evo novca — reče vadeći debeo svežanj novčanica.

— Svih stotinu funta mora biti na broju jer ih je gospodin Ackroyd sinoć preda mnom stavio u ovu istu kutiju dok se oblačio za večeru, a odonda, naravno, nitko nije dirao u njih. Gospodin Hammond uzme svežanj i izbroji novce. Zatim oštro uzgleda. — Rekli ste stotinu funta? Ovdje ih ima svega šezdeset. Raymond se zagleda u njega. — Nemoguće! — vikne i skokne do njega. Uzme novčanice i prebroji ih naglas. Gospodin Hammond je imao pravo. Ukupno je bilo šezdeset funta. — Ali... ne razumijem — uzvikne tajnik smeteno. Poirot ga upita: — Vidjeli ste kako je gospodin Ackroyd spremio novac sinoć, dok se oblačio za večeru? Sigurni ste da nije ništa od te svote već bio izdao? — Siguran sam da nije. čak mi je rekao: »Neću da nosim sa sobom na večeru stotinu funta. Lisnica mi je odviše nabrekla.« — Onda je stvar vrlo jednostavna — napomene Poirot. — Ili je izdao tih četrdeset funta negdje u toku večeri, ili mu ih je netko ukrao. — Tako Je, ukratko rečeno — složi se inspektor s njim. — Tko je od posluge mogao sinoć doći ovamo? — Bit će da je služavka raspremila krevet. — Koja je to? Što znate o njoj? — Nije dugo ovdje — reče gospoña Ackroyd. — Ali je simpatična, obična djevojka sa sela. Mislim da bismo morali ovo izvesti načistac — reče inspektor. — Ako je gospodin Ackroyd sam izdao taj novac, to bi moglo pridonijeti razjašnjavanju zločina. Je li sva ostala posluga čestita, po vašem mišljenju? — Pa, ja mislim da jest. — Nikad ništa nije falilo? — Nije.

Nitko od posluge nije dao otkaz, ili tako nešto? Sobarica je dala otkaz. Kad? Jučer, mislim. Vama? Ne, nije meni. Ja nemam nikakva posla s poslugom. Gospoñica Russell vodi brigu o kućanskim poslovima. Inspektor se časak-dva zanese u misli. Zatim klimne glavom i napomene: — Mislim da će biti najbolje da porazgovaram s gospoñicom Russell, a isto tako i s tom djevojkom. Poirot i ja ga otpratimo do gazdarice. Gospoñica Russell dočeka nas hladnokrvno, kao i obično. Elsie Dale je bila na Fernlyju pet mjeseci. Zgodna djevojka, brza na poslu i vrlo poštovana. Dobre preporuke. Nikad ne bi uzela ništa što nije njezino. — A sobarica? — I ona je vrlo vrijedna djevojka. Vrlo mirna, a ponaša se kao prava dama. Izvrstan radnik. — Pa zašto onda odlazi? — upita je inspektor. Gospoñica Russell naškubi usne. — Ja nisam s tim imala nikakve veze. Koliko sam čula, gospodin Ackroyd joj je jučer poslije podne bio nešto zamjerio. Njezin je posao bio da čisti kabinet, a čini se da je dirala u neke njegove spise na pisaćem stolu. Zbog toga se on prilično naljutio, pa je ona dala otkaz. Tako mi je bar sama rekla, ali možda biste htjeli da porazgovarate s njom? Inspektor pristane. Primijetio sam bio tu djevojku dok nas je dvorila za ručkom. Visoka djevojka bujne smeñe kose čvrsto spletene na potiljku i vrlo mirnih sivih očiju. Došla je na gazdaričin poziv i stala pred nas, onako uspravna, motreći nas svojim sivim očima. — Vi ste Ursula Bourne? — upita je inspektor. — Jesam, gospodine. — čuo sam da odlazite odavde. — Odlazim, gospodine. — — — — — —

A zašto? Ispremiješala sam neke spise na pisaćem stolu gospodina Ackroyda. Naljutio se zbog toga na mene, pa sam mu rekla da će biti najbolje da odem. Nato mi je on rekao neka odem što prije. — Jeste li bili noćas u spavaćoj sobi gospodina Ackroyda? Jeste li štogod spremali ili tako nešto. ― Nisam, gospodine. To je Elsien posao. Nisam uopće bila u tom dijelu kuće. ― Moram vam reći, djevojko, da je nestala velika svota novaca iz sobe gospodina Ackroyda. Napokon sam vidio kako se prenula. Lice joj obli rumenilo. ― Ne znam ništa ni o kakvu novcu. Ako mislite da sam ga ja uzela, pa da me je zato gospodin Ackroyd otpustio, varate se. ― Ne optužujem vas da ste ga uzeli, djevojko ― reče inspektor. — Nemojte se, odmah žestiti. Djevojka ga odmjeri hladnim pogledom. — Možete pretražiti sve moje stvari ako želite ― reče prezirno. Nećete ništa naći. Iznenada je Poirot upita: — Jučer poslije podne vas je gospodin Ackroyd ot― pustio ... ili ste sami dali otkaz, je li? Djevojka klimne glavom. — Koliko je dugo trajao taj vaš razgovor? — Razgovor? — Jest, razgovor izmeñu vas i gospodina Ackroyda u njegovu kabinetu. — Ja ... ja ne znam. — Dvadeset minuta? Pola sata? — Tako nekako. — Da nije još dulje? — Nipošto nije dulje od pola sata. — Hvala vam, mademoiselle. Pogledam ga radoznalo. Premještao je neke predmete na stolu i slagao ih vještim prstima. Oči su mu se krijesile. — —

To je sve — reče inspektor. Ursula Bourne ode. Inspektor se obrati gospoñici Russell. — Koliko je ona dugo ovdje? Imate li prijepis preporuke koju je donijela sa sobom? Ne odgovorivši mu na prvo pitanje, gospoñica Russell priñe obližnjem pisaćem stolu, otvori ladicu i izvadi iz nje svežanj pisama spojenih patentnom spojnicom. Izabere jedno pismo i pruži ga inspektoru. — Hm — promumlja ovaj. — Ne zvuči loše. Supruga Richarda Folliotta, Marby Grange, Marby. Tko je ta žena? — To su vrlo pristojni ljudi iz naše općine — reče gospoñica Russell. — Dobro — reče inspektor vraćajući joj pismo ― a sad da vidimo onu drugu djevojku, Elsie Dale. Elsie Dale bijaše krupna plavokosa djevojka simpatičnog ali pomalo priglupog lica. Prilično je spremno odgovarala na naša pitanja i pokazala veliku ojañenost i zabrinutost zbog gubitka novca. Pošto ju je otpustio, inspektor napomene: — Mislim da je ona u redu. — A što je s Parkerom? Gospoñica Russell naškubi usne i ništa ne odgovori. — Imam nekakav osjećaj da taj čovjek nije čist — zamišljeno nastavi inspektor. — Samo, nevolja je u tome što mi nije jasno kad je mogao ugrabiti priliku. Odmah nakon večere imao je dosta svojih poslova da obavi, a ima i prilično dobar alibi za cijelu večer. Znam to zato što sam njemu poklonio posebnu pažnju. E pa, hvala vam lijepa, gospoñice Russell. Ostavit ćemo zasad sve kako jest. Vrlo je vjerojatno da je gospodin Ackroyd sam nekom izdao taj novac. Gazdarica nas hladno pozdravi na rastanku. Krenem kući s Poirotom. — Zanima me — rekoh prekidajući šutnju — kakvi su to spisi bili koje je ta djevojka ispremiješala da se Ackroyd toliko uzrujao? Pitam se ne krije li se tu ključ tajne? —

Tajnik je rekao da na stolu nije bilo nikakvih osobito važnih spisa — mirno će Poirot. — Da, ali... — zastanem u riječi. — Čudite se što se Ackroyd toliko razbjesnio zbog tako beznačajne sitnice? — Pa, prilično se čudim. — Ali, je li to bila baš beznačajna sitnica? — Naravno da ne znamo kakvi su to spisi bili ― priznah. — Ali je Raymond svakako rekao ... — Ostavite načas monsieura Raymonda na miru. što mislite o onoj djevojci? — O kojoj djevojci? Sobarici? — Da, sobarici. Ursuli Bourne. — Čini mi se da je simpatična djevojka — rekoh neodlučno. Poirot ponovi moje riječi, samo što sam ja naglasio šestu riječ po redu, a on prvu. — Čini vam se da je simpatična djevojka... jest. — Zatim, nakon časovite šutnje, izvadi nešto iz džepa i pruži mi. — Evo. prijatelju, da vam nešto pokažem. Pogledajte ovo. Papirić koji mi je pružio bijaše onaj koji je bio sastavio inspektor i koji je jutros dao Poirotu. Prateći pogledom njegov prst, opazim da je ime Ursule Bourne obilježeno sa strane križićem. — Možda to niste onog časa primijetili, dragi moj prijatelju, ali na ovom popisu ima jedna osoba čiji alibi nije ničim potvrñen. To je baš Ursula Bourne. — Ne mislite valjda ... — Doktore, ja se usuñujem svašta pomisliti. Ursula Bourne je mogla ubiti gospodina Ackroyda, ali moram priznati da ne vidim nikakva motiva. A vi? — I pogleda me vrlo oštro, toliko oštro da me obuze nelagoda. — A vi? — ponovi. — Ne vidim nikakva, pa ni najmanjeg motiva ― rekoh odlučno. Pogled mu se ublaži. Namršti se i promrsi više za se: —

Budući da je ucjenjivač bio muškarac, logično je da ona nije mogla biti ucjenjivač, pa prema tome ... Nakašljam se. — Pa, što se toga tiče... — počnem nekako nesigurno. On se okrene meni kao zvrk. — Što? što ste htjeli reći? — Ništa, ništa. Samo da je, strogo uzevši, gospoña Ferrars u svom pismu spomenula samo neku osobu... nije zapravo rekla da je to bio muškarac. Ali smo Ackroyd i ja uzeli kao da se razumije samo po sebi da je bio muškarac. Poirot me kanda više nije slušao. Opet je nešto gunñao sebi u bradu. — Ali, onda je ipak moguće ... jest, dakako da je moguće ... ali onda ... ah, moram ponovo srediti svoje misli. Metodičnost, red; nikad mi nisu bili potrebniji nego sad. Sve se mora poklopiti... sve mora doći na svoje mjesto ... inače ću zabra- zditi. — Ušuti i opet se naglo okrene meni. — Gdje je taj Marby? — S druge strane Cranchestera. — Koliko je daleko? — Pa, dvadesetak kilometara. — Biste li mogli otići onamo? Sutra, recimo? — Sutra? Da vidimo, sutra je nedjelja. Pa, mogao bih to nekako urediti. A što biste htjeli da tamo obavim? Da posjetite gospoñu Folliott. Da doznate svo sto možete doznati o Ursuli Bourne. Dobro. Ali... baš mi se ne mili taj zadatak. — Nije sad vrijeme da zanovijetate. O tome možda ovisi život jednog čovjeka. — Jadni Ralph — rekoh uzdišući. — Ipak vjerujete da je on nevin? Poirot me vrlo ozbiljno pogleda. — Hoćete li da čujete istinu? — Naravno. — Onda ćete je čuti. Prijatelju moj, sve upućuje na zaključak da je on krivac. — Šta! — uzviknem. —

Poirot klimne glavom. — Da, onom glupom inspektoru — jer zaista je glup — sve ide u prilog. Ja tragam za istinom, a istina me neprestano vodi do Ralpha Patona. Motiv, prilika, sredstvo. Ali, prevmut ću sve živo. Obećao sam to mademoiselle Flori. A ona je bila vrlo sigurna, ta mala. Zbilja vrlo sigurna.

Jedanaesto poglavlje

POIROT NAM DOLAZI U POSJET Bio sam pomalo nervozan kad sam sutradan poslije podne pozvonio na vratima Marby Grangea. Zanimalo me je i te kako što Poirot očekuje da će doznati. Povjerio je taj zadatak meni. Zašto? Je li zato što želi, kao i onda kad je trebalo ispitati majora Blunta, da sam ostane u pozadini? Ta mi je njegova želja bila u prvoj prilici razumljiva, ali mi se sad činila potpuno besmislenom. Moja je razmišljanja prekinuo dolazak elegantne sobarice. Jest, gospoña Folliott je kod kuće. Uvede me u velik salon. Gledao sam radoznalo oko sebe čekajući gospodaricu kuće. Velika, oskudno namještena soba, nekoliko vrijednih predmeta od starog porculana i nekoliko lijepih gravira, otrcane navlake i zastori, ženska soba u svakom pogledu. Prekinuo sam razgledanje jednog Bartolozzija na zidu kad gospoña Folliott uñe u sobu. Bijaše to visoka žena, razbarušene smeñe kose i vrlo simpatična smiješka. — Doktor Sheppard? — reče neodlučno. — Da, ja sam doktor Sheppard — odgovorim. — Moram vam se ispričati što sam ovako banuo, ali bih rado čuo od vas neke podatke o sobarici koja je prije radila kod vas, o Ursuli Bourne. čim sam izgovorio to ime, nesta smiješka s njena lica i srdačnosti iz njena vladanja. Kao da joj je zbog nečega postalo neugodno i nelagodno. — Ursuli Bourne? — reče neodlučno. — Jest — rekoh. — Možda se ne sjećate tog imena? — Ah, sjećam se, naravno. Sjećam se, sjećam ...

izvrsno. — Koliko sam čuo, otišla je od vas prije nešto više od godinu dana? — Jest, jest, tako je. Potpuno točno. — I bili ste zadovoljni njome dok je bila kod vas? Uz put da vas pitam, koliko je dugo bila kod vas? — Ah, godinu ili dvije, ne sjećam se točno koliko. Vrlo je... vrlo sposobna. Sigurna sam da ćete biti njome potpuno zadovoljni. Nisam znala da odlazi s Femlyja. Nisam imala pojma. — Možete li mi reći nešto o njoj? — Nešto o njoj? — Jest, odakle je, čija je ... tako nešto? Lice gospoñe Folliott bijaše potpuno ledeno. — Ništa ja o tome ne znam. — Kod koga je bila prije nego što je došla k vama? — Ne sjećam se, na žalost. — Iz njene nervoze izbijale su već iskre gnjeva. Zabacila je glavu kretnjom koja mi je odnekud bila poznata. — Je li zaista potrebno da me sve to pitate? — Nipošto — rekoh pomalo začuñeno, s prizvukom isprike u glasu. — Nisam znao da će vam moja pitanja biti tako neugodna. Oprostite. Prošla ju je srdžba i ponovo se zbunila. — Ah, nemam ništa protiv toga da me to pitate, vjerujte mi. Zašto bih imala? Samo ... samo mi se to učinilo malo čudnim, znate. To je sve. Malo čudnim. Jedna je od prednosti bavljenja medicinskom praksom što čovjek obično odmah pogodi kad mu ljudi lažu. Znao sam po držanju gospoñe Folliott, ako ni po čemu drugom, da joj nije drago što je to pitam — da joj nije ni najmanje drago. Bila je vrlo uzrujana i uznemirena, i bilo je očito da se tu krije neka tajna. Zaključio sam da je to žena koja nikako nije vična obmanjivanju, te da joj je strašno neugodno što mora nekoga obmanjivati. I dijete bi je prozrelo. Ali je isto tako bilo jasno da mi ne kani ništa više

kazati. Kakva se god tajna krila iza Ursule Bourne, neću je nipošto doznati od gospoñe Folliott. Pošto sam doživio neuspjeh, ispričam joj se još jednom što sam je uznemirio, pa uzmem šešir i odem. Obišao sam još dvoje pacijenata i vratio se kući oko šest sati. Caroline je sjedila uz razbacan pribor za čaj. Na licu joj je bio izraz prikrivena zanosa koji isuviše dobro poznajem. To je kod nje pouzdan znak da je, ili dobila, ili dala neke informacije. Pitao sam se što je bilo od toga dvoga. — Provela sam vrlo zanimljivo popodne — poče Caroline pošto sam se bio svalio u svoj posebni naslonjač i ispružio noge do zamamnog žara na ognjištu. — Je li? — rekoh. — Da nije gospoñica Ganett svratila na čaj? Gospoñica Ganett je jedna od naših glavnih nosačica novosti. — Pogañaj dalje — reče Caroline, prezadovoljna sama sobom. Pogañao sam dalje nabrajajući redom sve članove Carolinine obavještajne službe. Moja je sestra dočekala svako ime slavodobitnim trzajem glave. Na kraju mi sama od sebe dade traženu informaciju. — Monsieur Poirot! — reče — A što ti misliš o tome? Mislio sam svašta o tome, ali sam pazio da ništa ne kažem Carolini. — Zašto je došao? — upitam je. — Da porazgovara sa mnom, naravno. Rekao je da se nada, kad već poznaje tako dobro mog brata, da će bolje upoznati i njegovu dražesnu sestru ... tvoju dražesnu sestru, malo sam se zabunila, ali znaš što mislim. — A što ti je pričao? upitam je. — Pričao mi je mnogo o sebi i svojim slučajevima. Znaš onog princa Pavla od Mauretanije ... onog koji se baš nedavno oženio onom plesačicom? — Da? — Neki dan sam pročitala o njoj vrlo zanimljiv člančić u društvenoj kronici, u kojem se daje na znanje da je ona

zapravo ruska nadvojvotki- nja, jedna od carevih kćerki koja je uspjela umaknuti boljševicima. E pa, čini se da je monsieur Poirot riješio zagonetnu tajnu o ubojstvu, koja je prijetila da baci ljagu na njih oboje. Princ Pavao bio je izvan sebe od zahvalnosti. — Da mu nije poklonio iglu za kravatu sa smaragdom velikim kao zviždovkino jaje? — upitam je sarkastično. — To mi nije spomenuo. A zašto? — Ništa — rekoh. — Mislio sam da se to uvijek tako radi. Tako je bar u detektivskim romanima. Vrhunski detektiv ima uvijek u svojim odajama rubine i bisere i smaragde što ih je dobio na dar od svojih zahvalnih klijenata iz kraljevskih obitelji. — Vrlo je zanimljivo čuti nešto o tim stvarima iz prve ruke — reče moja sestra zadovoljna sama sobom. Zanimljivo je — Carolini. Nisam mogao a da se ne divim dovitljivosti monsieur a Hercula Poirota koji je nepogrešivo izabrao, od svih sluča- jeva, onaj koji će se najsnažnije dojmiti postarije usidjelice koja živi u malom mjestu. — Je li ti rekao da je ta plesačica zaista nadvojvotkinja? — priupitam je. — Nije ovlašten da mi to kaže — važno će Caroline. Pitao sam se koliko je Poirot nategao istinu u svom pričanju Carolini, ali vjerojatno nije ni najmanje. Dao joj je na znanje što misli s pomoću obrva i ramena. — I nakon svega toga — napomenem — zacijelo si bila spremna da mu jedeš iz ruke? — Nemoj biti prost, James! Ne znam otkud ti takvi vulgarni izrazi. — Vjerojatno od moje jedine veze s vanjskim svijetom, od mojih pacijenata. Na žalost, moja praksa ne obuhvaća prinčeve ni zanimljive ruske emigrantkinje. Caroline podigne s nosa svoje naočale i pogleda me. — Nekako si čangrizav, James. To ti je sigurno od jetre. Mislim da ćeš večeras morati uzeti jednu plavu tabletu.

Kad biste me vidjeli kod kuće, nikad ne biste pomislili da sam doktor medicine. Caroline propisuje u našoj kući lijekove i sebi i meni. — Do vraga i moja jetra — rekoh srdito. — Jeste li uopće razgovarali o ubojstvu? — Pa, naravno, James. O čemu se inače ovdje kod nas može razgovarati? Pomogla sam monsieru Poirotu da izvede nekoliko stvari na čistac. Bio mi je vrlo zahvalan. Rekao mi je da imam sve osobine roñenog detektiva... i izvanredan psihološki smisao za ljudsku narav. Caroline je bila baš kao mačka koja se dosita na jela punomasnog vrhnja. Samo što nije prela. — Mnogo mi je pričao o malim sivim stanicama u mozgu i o njihovoj funkciji. Kaže da su njegove stanice prvorazredne. — Ne čudim se što ti je tako kazao — napomenem ogorčeno. — Skromnost mu nije drugo ime. — Molim te, James, da se ne izražavaš na taj grozan američki način. On smatra da je vrlo važno da se Ralph što prije pronañe, da ga nagovorimo da se prijavi pa da dade svoj iskaz. Kaže da će u sudskoj istrazi o uzrocima smrti njegov nestanak izazvati vrlo nepovoljan dojam. — A što si mu ti na to rekla? — Složila sam se s njim — važno će Caroline. — I rekla sam mu što već svi ljudi govore o tome. — Caroline — rekoh oštro — da nisi možda rekla monsieuru Poirotu i ono što si neki dan slučajno čula u šumi? — Jesam — odgovori Caroline zadovoljna sama sobom. Ustanem i ushodam se po sobi. — Valjda ti je jasno što radiš — opalim kao iz puške. — Nabacuješ omču Ralphu Patonu oko vrata. To ti je isto tako sigurno kao što je sigurno da sjediš u tom naslonjaču. — Ni govora — reče Caroline s nepomućenim mirom. — Začudila sam se što mu ti nisi to rekao.

Dobro sam pazio da mu to ne kažem — rekoh. — Jer volim tog dečka. — I ja ga volim. Zato i kažem da govoriš koješta. Ne vjerujem da je Ralph ubojica i da mu istina može nauditi, a monsieuru Poirotu treba da pružimo svu pomoć koju mu možemo pružiti. Pa pomisli samo, vrlo je vjerojatno da je Ralph bio s tom istom djevojkom i one večeri kad je izvršeno ubojstvo, a ako je tako, onda ima savršen alibi. — Ako ima savršen alibi, zašto ga onda ne upotrijebi? — odbrusim joj. — Možda bi time doveo djevojku u nepriliku ― mudro će Caroline. — Ali ako monsieur Poirot pronañe tu djevojku i uvjeri je da joj je to dužnost, ona će sama prijaviti i osloboditi Ralpha sumnje. — Čini mi se da si opet izmislila nekakvu svoju romantičnu priču — rekoh. — Previše čitaš petparačke romane, Caroline. Oduvijek sam ti to govorio. — Ponovo se svalim u svoj naslonjač. — Je li te još što Poirot pitao? — Samo koje si pacijente imao onoga dana. — Pacijente? — upitam ne vjerujući svojim ušima. — Da, pacijente u ordinaciji. Koliko ih je bilo, i tko je sve bio. — Hoćeš da kažeš da si mu i to znala reći? — upitam je. Caroline je zaista čudo od žene. — Kako ne bih znala? — reče mi sestra slavodobitno. — Kroz ovaj prozor lijepo vidim vrata ordinacije. A imam izvrsno pamćenje, James. Mnogo bolje nego ti, mogu ti reći. — To ti vjerujem — promrsim mehanički. Moja sestra produži, brojeći imena pacijenata na prste: — Najprije je bila stara gospoña Bennett, pa onaj dečko s farme koji je ozlijedio prst, pa Dolly Grace, da joj izvadiš iglu iz prsta; pa onaj Amerikanac stjuard s prekooceanskog broda. Da vidimo, to su četvoro. Da, i stari George Evans zbog čira na želucu. I napokon ... — tu —

značajno zastane. — Šta? Caroline slavodobitno dosegne vrhunac u nabrajanju. Propsiče na svoj prokušani način — potpomognuta sretnim brojem slova s koja su joj stajala na raspolaganju. — Gospoñica Russell! Zavali se u naslonjač i značajno me pogleda, a kad te Caroline značajno pogleda, to ti ne može tako lako promaknuti. — Ne znam što hoćeš time da kažeš — rekoh potpuno neiskreno. — Zašto me ne bi gospoñica Russell mogla zamoliti da joj pregledam bolesno koljeno? — Bolesno koljeno? — reče Caroline. — Besmislice! Nije njezinu koljenu bilo ništa pod milim bogom. Njoj je bilo do nečega drugog. — Do čega? — zapitam je. Caroline je morala priznati da ne zna. — Ali vjeruj mi da je upravo to ono što je on želio doznati, monsieur Poirot, mislim. Ima na toj ženi nešto sumnjivo i on to zna. — To mi je na dlaku isto jučer rekla i gospoña Ackroyd — rekoh. — Da ima nešto sumnjivo na toj gospoñici Russel. — Ah! — mračno će Caroline. — Gospoña Ackroyd! I ona je jedna od onih! — Od kojih? Caroline je odbila da mi objasni svoje riječi. Samo je nekoliko puta klimnula glavom, smotala svoje pletivo i otišla gore da ogrne svoju svilenu bluzu sljezove boje i objesi oko vrata zlatni medaljon, što ona naziva oblačenjem za večeru. Ostao sam na svom mjestu zureći u vatru i razmišljajući o Carolininim riječima. Je li Poirot zaista došao da prikupi informacije o gospoñici Russell, ili samo Carolinin zakučasti um tumači sve prema vlastitim pojmovima? U držanju gospoñice Russell toga dana nije nipošto

bilo nečega što bi moglo pobuditi sumnju. Bar ne ... Sjetih se kako je uporno navraćala razgovor na uzimanje droga i kako je odatle zabrazdila na otrove i trovanje. Ali u tome se nije moglo ništa kriti. Ackroyd nije otrovan. Ipak je čudno ... Začujem Carolinu kako mi, prilično kiselim glasom, dovikuje s vrha stubišta: — James, zakasnit ćeš na večeru. Nabacam još ugljena na vatru i poslušno poñem gore. Vrijedi steći mir u kući pod svaku cijenu.

Dvanaesto poglavlje

ZA STOLOM Istraga o uzrocima smrti održana je u ponedjeljak. Ne kanim sad ovdje opisivati potankosti istrage. To bi značilo samo prežvakavati poznate pojedinosti. Prema dogovoru s policijom, malo je što izneseno u javnost. Dao sam svoj iskaz o uzrocima Ackroydove smrti i naveo vjerojatno vrijeme smrti. Sudac istražitelj spomenuo je odsutnost Ralpha Patona, ali je nije suviše istakao. Poslije smo Poirot i ja izmijenili dvije-tri riječi s inspektorom Raglanom. Inspektor je bio vrlo ozbiljan. — Ne valja, gospodine Poirot — reče. — Nastojim da prosudim sve valjano i pošteno. Ja sam ovdašnji čovjek i vidio sam više puta kapetana Patona u Cranchesteru. Ne želim da on bude okrivljen, ali nikako ne valja, kako god gledali na sve to. Ako je nevin, zašto se ne javi? Imamo indicija koje govore protiv njega, ali je moguće da se sve te indicije mogu nekako objasniti. Pa zašto onda neće ništa da objasni? Mnogo se više toga krilo iza tih inspektorovih riječi nego što sam tada znao. Ralphov je lični opis razaslan u sve luke i željezničke postaje u Engleskoj. Policija je posvuda bila alarmirana. Njegov je stan u gradu bio neprestano pod nadzorom, a isto tako sve kuće u koje je obično zalazio. Uz takav policijski kordon, činilo se nemogućim da Ralpha ne otkriju. Nije imao sa sobom nikakve prtljage, a ni novaca, koliko je bilo poznato. — Ne mogu nikog naći tko ga je vidio te noći na stanici — nastavi inspektor. — A svi ga ovdje dobro

poznaju, pa bi čovjek mislio da ga je netko morao primijetiti. Ni iz Liverpoola nema nikakvih novosti. — Mislite da je otišao u Liverpool? — upita ga Poirot. — Pa, lako moguće. Onaj telefonski poziv sa stanice obavljen je svega tri minute prije odlaska ekspresa u Liverpool. Tu mora da se nešto krije. — Osim ako nije samo trebalo da zamete trag. Možda je upravo u tome smisao tog telefonskog poziva. — To vam nije loša ideja — žustro će inspektor. — Mislite li zbilja da se tako može objasniti taj telefonski poziv? — Ne znam, prijatelju — ozbiljno će Poirot. — Ali reći ću vam nešto: kad budemo mogli razjasniti taj telefonski poziv, vjerujem da ćemo moći razjasniti i ubojstvo. — Sjećam se da ste tako nešto već jednom rekli — pripomenem gledajući ga radoznalo. Poirot klimne glavom. — Uvijek se na to vraćam — reče ozbiljno. — A meni se to čini sasvim nevažnim — izjavim. — Ne bih rekao da je nevažno — usprotivi se inspektor. — Ali moram priznati da gospodin Poirot malo previše jaše na tome. Imamo i boljih putokaza od toga. Na primjer, otisci prstiju na bodežu. Poirot se iznenada počne vladati kao pravi si ranac, što se često dogaña kad se zbog nečega uzruja. — Monsieur l' inspecteur — reče — čuvajte se ćorave ... ćorave ... comment dire?8 male ulice koja nema kraja! Inspektor Raglan se zagleda u njega, ali se ja brže dosjetim od njega. — Mislite ćorsokaka? — rekoh. — Tako je... slijepe ulice koja nikamo ne vodi. Tako isto može biti i s tim otiscima... možda nikamo ne vode. — Nije mi jasno kako bi to moglo biti — reče policijski 8

Kako se ono kaže?

inspektor. — Valjda mislite da su lažni? Čitao sam da se i to radi, ali ne bih mogao reći da sam na to naišao u svojoj praksi. Meñutim, bili lažni ili pravi, ne mogu da ne vode nekamo. Poirot samo slegne ramenima i raširi ruke. Tada nam inspektor pokaže različne uvećane fotografije otisaka prstiju i počne nam tehnički objašnjavati petlje i zavojnice. — Ama, molim vas — reče napokon, ozlojeñen Poirotovim ravnodušnim držanjem — morate ipak priznati da su to otisci nekoga tko je te noći bio u kući? — Bien entendu9 — reče Poirot klimajući glavom. — E pa, uzeo sam otiske od svih ukućana, od svih redom, upamtite, od stare gospoñe do sudopere. Mislim da gospoñi Ackroyñ ne bi bilo drago kad bi čula da netko za nju kaže da je stara gospoña. Bit će da troši velike svote novaca na kozmetiku. — Od svih do jednoga — ponovi inspektor nervozno. — I moje — rekoh hladno. — Dobro, ni jedni ne odgovaraju. Tako nam ostaju dvije mogućnosti. Ili Ralph Paton ili onaj tajanstveni neznanac o kojem nam je pričao gospodin doktor. Kad se dočepamo te dvojice ... — Dotle će možda već mnogo dragocjenog vremena biti izgubljeno — upadne mu Poirot u riječ. — Ne shvaćam vas sasvim dobro, monsieur Poirot. — Uzeli ste, kažete, otiske prstiju svih ukućana — promrmlja Poirot. — Je li to što kažete živa istina, monsieur l'inspecteur? — Svakako. — I niste nikog mimoišli? — Nismo nikog mimoišli. — Nikog, ni od živih ni od mrtvih? Inspektor bijaše časak zbunjen nečim što je 9

Dakako.

smatrao za religiozno zapažanje. Zatim odvrati polako: — Mislite ... — Na mrtve, monsieur l'inspecteur. Inspektoru je trebala još minuta-dvije da shvati. — Hoću reći — smireno će Poirot — da su otisci prstiju na dršku bodeža zacijelo od samog gospodina Ackroyda. To je lako provjeriti. Njegovo nam tijelo još stoji na raspolaganju. — Ali zašto? Kakva bi bila svrha svega toga? Ne mislite valjda da je posrijedi samoubojstvo, monsieur Poirot? — Ma, ne! Moja se teorija sastoji u tome da je ubojica nosio rukavice ili da je omotao nečim ruku. Pošto je zadao žrtvi udarac, uhvatio je žrtvu za ruku i sklopio joj šaku oko drška bodeža. — Ali zašto? Poirot ponovo slegne ramenima. — Da ionako zamršen slučaj još više zamrsi. — Pa, dobro — reče inspektor — ispitat ću to. A kako vam je to uopće palo na pamet? — To je bilo onda kad ste mi onako ljubazno pokazali bodež i upozorili me na otiske prstiju. Ja vrlo malo znam o tim vašim petljama i zavojnicama ... vidite da otvoreno priznajem svoje neznanje. Ali mi se ipak učinilo da su otisci na malo nezgodnom mjestu. Ja ne bih tako držao bodež kad bih htio kome zadati udarac. Dakako da bi, držeći desnu ruku otraga iznad ramena, bilo prilično teško dovesti bodež u pravi položaj. Inspektor Raglan zagleda se opet u čovuljka. Držeći se potpuno ravnodušno, Poirot otrese zrnce prašine s rukava svoga kaputa. — Pa, dobro — reče inspektor — nije ni to loša ideja. Ispitat ću je, svakako, ali nemojte se razočarati ako ništa ne bude od svega toga. Trudio se da govori blagim i zaštitničkim tonom. Poirot gledaše za njim kako odlazi, a onda mi se obrati, trepćući očima:

Drugi put ću morati malo više voditi računa o njegovu amour propre10 — pripomene. — A sad, pošto smo prepušteni sami sebi, kako bi bilo, dragi prijatelju, da sazovemo mali obiteljski skup? »Mali obiteljski skup«, kao što je Poirot to nazvao, sastao se nakon otprilike pola sata. Sjeli smo za stol u blagovaonici na Femlyju — na čelu stola Poirot, kao predsjednik kakvog grozomornog upravnog odbora. Posluga nije bila prisutna, tako da nas je u svemu bilo šestoro: gospoña Ackroyñ, Flora, major Blunt, mladi Raymond, Poirot i ja. Kad smo se svi okupili, Poirot ustane i nakloni se: — Messieurs, mesdames, sazvao sam vas s odreñenom namjerom. — Posuti. — Prvo i prvo, htio bih specijalno nešto zamoliti mademoiselle. — Mene? — priupita Flora. — Mademoiselle, vi ste zaručnica kapetana Ralpha Patona. Ako tko uživa njegovo povjerenje, onda ste to vi. Molim vas najozbiljnije, ako znate gdje se on nalazi, da ga nagovorite neka se javi. Samo časak — dometne kad Flora digne glavu i zausti da nešto rekne — nemojte još ništa govoriti dok dobro ne promislite. Mademoiselle, njegov je položaj iz dana u dan sve teži. Da se odmah javio, koliko ga god činjenice teretile, možda bi bio dobio priliku da ih objasni. Ali ova šutnja, ovaj bijeg, što to može značiti? Svakako samo jedno, priznavanje krivnje. Mademoiselle, ako zaista vjerujete u njegovu nevinost, nagovorite ga neka se javi prije nego što bude kasno. Flora je problijedjela kao krpa. — Prije nego što bude kasno! — ponovi posve tiho. Poirot se sagne prema njoj motreći je. — Pazite, mademoiselle — reče joj vrlo blago — to vas moli striček Poirot. Stari striček Poirot koji ima veliko znanje i veliko iskustvo. Nikad vam ja ne bih postavio zamku, mademoiselle. Zar nemate povjerenja u —

10

Samoljublje

mene ... i zar mi nećete reći gdje se krije Ralph Paton? Djevojka ustane i pogleda ga u oči. — Monsieur Poirot — reče vrlo razgovijetno — kunem vam se, svečano vam se kunem, da nemam pojma gdje je Ralph, i da ga nisam ni vidjela ni čula bilo što od njega ni na dan... ubojstva ni poslije. Ponovo sjedne. Poirot je nijemo piljio u nju minutudvije, a onda tresne šakom o stol. — Bien! Tako, dakle — reče. Lice mu se nekako stvrdnulo. — A sad se obraćam vama ostalima koji sjedite za ovim stolom, gospoño Ackroyd, majore Blunte, doktore Shepparde, gospodine Raymonde! Svi ste vi dobri prijatelji čovjeka koji je nestao. Ako znate gdje se Ralph Paton krije, slobodno recite! Nastane duga šutnja. Poirot obiñe pogledom sve redom. — Molim vas — reče tiho — slobodno recite! Ali je šutnja i dalje potrajala. Napokon je prekine gospoña Ackroyd: — Moram priznati — napomene turobnim glasom — da je ovo Ralphovo izbivanje neobično čudnovato, zaista neobično čudnovato. Da se u ovakvom času ne javi! Znate, to izgleda kao da se iza toga nešto krije. Htjela-ne-htjela, mislim, Flora draga, da je sva sreća što vaše zaruke nisu uopće službeno objavljene. — Mama! — uzvikne Flora srdito. — Providnost — obznani gospoña Ackroyd. — Ja čvrsto vjerujem u Providnost — u nekoga boga što daje oblik našim težnjama, kao što lijepo kaže Shakespeare. — Ne svaljujete valjda odgovornost direktno na Svevišnjeg i za debele gležnjeve, gospoño Ackroyd? — reče Geoffrey Raymonñ i prasne u neodgovoran grohotan smijeh. Bit će da je htio malo razvedriti atmosferu, ali mu gospoña Acroyd dobaci prijekoran pogled i izvadi rupčić. — Flora je ovako bar pošteñena silne ozloglašenosti i neugodnosti. Nije mi ni na kraj pameti da tvrdim da je naš dragi Ralph imao bilo kakve veze sa smrću sirotog Rogera.

Ja mislim da nije. Ali ja, opet, previše svakom vjerujem... oduvijek sam vjerovala, još od malih nogu. Nerado mislim o bilo kome najgore. Ali, naravno, ne smijemo smetnuti s uma da je Ralph u djetinjstvu nekoliko puta doživio bombardiranje. Kažu da se posljedice katkad vrlo kasno javljaju. Ljudi nisu onda ni najmanje odgovorni za svoje postupke. Izgube kontrolu nad sobom, znate, i ne mogu si pomoći. — Mama — uzvikne Flora — ne misliš valjda da je Ralph to učinio? — No, no, gospoño Ackroyd — reče Blunt. — Ne znam više što da mislim — plačno će gospoña Ackroyd. — Čovjek ne može da se ne uzrujava. Zanima me što bi bilo s ovim imanjem kad bi Ralph bio proglašen krivim? Raymond plahovito odgurne svoj stolac od stola. Major Blunt ostane sasvim miran gledajući je zamišljeno. — Na primjer, od nervnog šoka, znate, od eksplozije — tvrdokorno nastavi gospoña Ackroyd. — A rekla bih da mu je Roger davao vrlo malo novaca, iz najplemenitijih pobuda, naravno. Vidim da ste svi protiv mene, ali zbilja mislim da je vrlo čudno što se Ralph uopće nije javio. I moram priznati da sam sretna da Florine zaruke nisu uopće službeno objavljene. — Bit će sutra — reče Flora jasno i glasno. — Flora! — usklikne njena majka prestravljeno. Flora se obrati tajniku: — Molim vas, gospodine Raymonde, da pošaljete objavu u Morning Post i u Times. — U redu, ako ste uvjereni da je to pametno, gospoñice Ackroyd — odvrati on ozbiljno. Ona se spontano okrene Bluntu. — Razumijete me, valjda — reče. — što mogu drugo? U ovoj situaciji, moram biti uz Ralpha. Zar ne uviñate da moram? Gledala ga je vrlo pozorno. On nakon duljeg vremena naglo klimne glavom. Gospoña Ackroyd obaspe kćerku

prodornim prosvjedima. Tada prozbori Raymond: — Svaka čast vašim pobudama, gospoñice Ackroyd. Ali zar ne mislite da ste se možda ipak prenaglili? Pričekajte još dan-dva. — Sutra — reče Flora jasno i glasno. — Ne vrijedi ti, mama, da tjeraš dalje svoje! Ma kakva ja inače bila, ne može se reći da nisam privržena prijateljima. — Monsieur Poirot — plačljivo će gospoña Ackroyd — zar nećete baš ništa reći? — što se tu ima reći — ubaci Blunt. — Ona radi samo ono što je pravo. Ja ću je podržavati koliko god budem mogao. Flora mu pruži ruku. — Hvala vam, gospodine majore — reče. — Mademoiselle — reče Poirot — dopustite da vam jedan starac čestita na vašoj hrabrosti i privrženosti. Ali nećete me valjda pogrešno shvatiti ako vas zamolim, najsvečanije zamolim, da odgodite tu objavu o kojoj je riječ još bar za dva dana? Flora se skanjivaše. — Mislim da je to isto toliko u interesu Ralpha Patona koliko i u vašem, mademoiselle. Mrštite se? Nije vam jasno kako je to moguće? Ali, uvjeravam vas da je tako. Pas de blagues11. Povjerili ste mi ovaj slučaj... i sad me nemojte ometati u poslu. Flora pošuti prije nego što odgovori: — Nije mi baš drago — reče napokon — ali ću učiniti kako kažete. I ponovo sjedne za stol. — A sad, messieurs et mesdames — brzo preuzme riječ Poirot — nastavit ću o onome o čemu sam vam počeo govoriti. Znajte da sam nakanio otkriti svu istinu. Koliko god bila ružna sama po sebi, istina je uvijek poslije zanimljiva i lijepa onome tko je otkrije. Ja sam već u poodmaklim godinama i moje sposobnosti možda nisu više 11

Bez šale

onakve kakve su nekad bile. — Tu je, očito, očekivao prosvjede. — Po svoj prilici, ovo je posljednji slučaj koji ću još istražiti. Ali Hercule Poirot neće završiti karijeru neuspjehom. Messieurs et mesdames, kažem vam da sam nakanio saznati svu istinu. I saznat ću je, usprkos svima vama. Ove je posljednje riječi izgovorio izazovno, sasuo nam ih, tako reći, u lice. Mislim da smo se svi malko lecnuli, osim Geoffreya Raymonda, koji je ostao dobre volje i staložen kao i obično. — Kako to mislite: usprkos svima nama? — upita ga malko uzvijenih obrva. — Pa ... samo ovo, monsieur. Svatko od vas u ovoj sobi skriva nešto od mene. — Podigne ruku pošto se bio digao slabašan val protesta. — Jest, jest, znam ja što govorim. Možda je to nešto nevažno ... beznačajno ... što tobože nema nikakve veze s 'cijelim slučajem, ali je ipak tu. Svatko od vas sna nešto što želi sakriti. Hajde, recite, imam li pravo ili nemam? — Njegov pogled, izazovan i optužilački, obiñe cijeli stol. I sve oči ponikoše pred tim pogledom. Da, i moje. — Odgovorili ste mi — reče Poirot i čudno se nekako osmjehne. Ustane sa svog mjesta. — Sve vas pre- klinjem, recite mi istinu ... čitavu istinu. — Nastane šutnja. — Zar neće nitko progovoriti? — Opet se isto onako kratko nasmije. — Cest dommage12 — reče i iziñe.

12

Šteta.

Trinaesto poglavlje

GUŠČJA BADRLJICA Te večeri sam, na Poirotov poziv, otišao nakon večere k njemu. Odlazeći, na Carolininu sam licu jasno zapazio neodlučnost. Mislim da bi bila vrlo rado pošla sa mnom. Poirot me lijepo dočekao. Postavio je bio bocu irskog viskija (koji ne trpim) na stolić, uz bocu soda-vode i čašu. Za sebe je upravo bio skuhao čokoladu. Poslije sam otkrio da mu je to najdraži napitak. Uljudno me upitao za sestru i kazao mi da je neobično zanimljiva žena. — Bojim se da joj je voda ušla u uši — rekoh hladno. — što je to bilo u nedjelju poslije podne? On se nasmije i zažmirka. — Ja se uvijek rado savjetujem sa stručnjacima — napomene neodreñeno, ali ne htjede mi protumačiti tu svoju napomenu. — U svakom slučaju, doznali ste sve tračeve iz našeg mjesta — napomenem, — Istinite i lažne. — I vrlo mnogo dragocjenih podataka — nadoda potiho. — Kao, na primjer? ... On zavrti glavom. — Zašto mi niste rekli istinu? — odvrati mi. — U ovakvom malom mjestu mora se saznati sve što je Ralph Paton radio. Da vaša sestra nije slučajno prolazila šumom onoga dana, prolazio bi bio netko drugi. — Pa valjda bi — protisnem mrzovoljno. — A što se toliko zanimate za moje pacijente? Ponovo zažmirka.

—

Samo za jednu pacijenticu, doktore. Samo za

jednu. Za onu posljednju? — priupitam ga nasumce. Držim da je gospoñica Russell vrlo zanimljiva za proučavanje — izbjegne izravan odgovor. — Slažete li se s mojom sestrom i gospoñom Ackroyd da ima na njoj nešto sumnjivo? — upitam ga. — A? Kako ste to rekli... sumnjivo? Objasnim mu kako najbolje znam i umijem što to znači. — I to govore o njoj, je li? — Zar vam to nije moja sestra dala na znanje jučer poslije podne? — C’est possible.13 — Bez ikakva razloga. — Les femmes14 — uopći Poirot. — Divne su one! Svašta misle... i nekim čudom pogode. Ne mislim sad na ovo, zaista, žene podsvjesno primjećuju tisuće sitnih detalja a da i ne znaju da ih primjećuju. Njihova podsvijest spaja sve te sitnice ... a rezultat svega toga nazivaju intuicijom. Ja sam vam vrlo dobar psiholog. Znam ja kako to ide. I važno se isprsi, toliko smiješno te se jedva suzdržah da ne prasnem u smijeh. Zatim srkne malo vruće čokolade i pomno obriše brkove. — Želio bih da mi kažete što uistinu mislite o svemu tome — rekoh iznebuha. On odloži šalicu. — Baš to želite? — Želim. — Vidjeli ste sve što sam i ja vidio. Zar ne bi onda naša mišljenja morala biti istovjetna? — —

13

Možda.

14

Žene.

Sve bih rekao da mi se rugate — rekoh ukočeno. — Dakako da je nemam nikakva iskustva u tim stvarima. Poirot mi se dobrostivo osmjehne. — Vi ste baš kao malo dijete koje želi znati kako neki stroj radi. želite da vidite cijeli slučaj, ne onako kao što ga vidi obiteljski liječnik, nego očima detektiva koji ne poznaje nikoga i ne mari ni za koga... kome su svi ovdje strani ljudi, i svi podjednako sumnjivi. — To ste dobro rekli — priklopim. — E pa, onda ću vam održati jedno malo predavanje. Ponajprije je važno da se stekne jasan uvid u ono što se dogodilo one večeri... držeći neprestano na umu da osoba koja govori možda i laže. Uzvijem obrvama. — Prilično nepovjerljivo držanje. — Ali nužno, vjerujte mi, nužno. Dakle, prvo, doktor Sheppard odlazi kući u deset do devet. Kako ja to znam? — Zato što sam vam ja rekao. — Ali možda niste govorili istinu ... ili možda sat po kojem ste se ravnali nije bio točan. Meñutim, Parker takoñer kaže da ste otišli kući u deset do devet. Stoga prihvaćamo tu tvrdnju i idemo dalje. U devet sati nailazite na nekog čovjeka ― to je ono što nazivamo »Pričom o tajanstvenom neznancu« — upravo pred ulazom na imanje. Kako znam da je to istina? — Pa ja sam vam rekao — počnem opet, ali me Poirot presiječe u riječi nestrpljivom kretnjom. — E, vi ste mi, prijatelju, nekako priglupi večeras. Vi znate da je to istina, ali otkud ja to mogu znati? Eh bien, mogu vam reći da taj tajanstveni neznanac nije bio nikakvo vaše priviñenje jer ga je služavka izvjesne gospoñice Ganett bila srela dvije-tri minute prije nego što ste ga vi sreli, i nju je isto tako pitao za put do Fernly Parka. Stoga priznajemo da postoji, a možemo biti prilično sigurni u dvije stvari što se njega tiče — da ne poznaje ovaj kraj i, ma kakav bio cilj njegova posjeta Fernlyju, da taj posjet nije bio nekakva velika tajna jer je dvaput pitao za —

put do imanja. — Jest — rekoh — to mi je jasno. — E, sad sam uzeo sebi u zadatak da saznam nešto više o tom čovjeku. Doznao sam da je nešto popio kod »Tri vepra«, a pipničarka mi je rekla da je govorio s američkim naglaskom i da je spomenuo kako je upravo stigao iz Sjedinjenih Država. Je li se i vama učinilo da govori s američkim naglaskom? — Jest, rekao bih da jest — rekoh nakon nekog vremena, pošto sam se nastojao prisjetiti. — Ali s jedva primjetnim naglaskom. — Precisement.15 A tu je onda i ono što sam, sjećate se, našao u sjenici? I pruži mi onu gušču badrljicu. Pogledam je radoznalo. Tada se probudi u meni sjećanje na nešto što sam negdje bio pročitao. Poirot je pomno motrio moje lice i klimnuo glavom. — Jest, heroin, »trava«. Narkomani ga ovako nose i udišu na nos. — Diamorfinov hidroklorid — promrmljam mehanički. — Ovaj način uzimanja droge sasvim je uobičajen s druge strane oceana. Još jedan dokaz, kad bi nam trebao, da je taj čovjek došao iz Kanade ili Sjedinjenih Država. — A što vas je prvo privuklo toj sjenici? — upitam ga radoznalo. — Moj kolega inspektor uzeo je zdravo za gotovo da su svi koji su išli tom stazom išli samo zato da skrate put do kuće, ali ja sam, čim sam ugledao tu sjenicu, shvatio da bi tom stazom išao svatko tko se želi sastati s nekim u sjenici. Prilično je sigurno da neznanac nije ušao u kuću, ni na prednja ni na stražnja vrata. Pa je li onda tko iz kuće izišao da se sastane s njim? Ako jest, koje bi mjesto bilo zgodnije za sastanak od te male sjenice? I pretražio sam je u nadi da ću naći u njoj neki trag. Našao sam dva, komadić kambrika i badrljicu. 15

Točno.

Pa što je s tim komadićem kambrika? — opet ću radoznalo. Poirot uzvije obrvama. — Ne služite se uopće svojim malim sivim stanicama — reče mi hladno. — Komadić uškrobljena kambrika govori dovoljno sam za sebe. — Meni baš ne govori. — Promijenim razgovor. — Kako bilo da bilo, taj je čovjek došao u sjenicu da se sastane s nekim. A tko je bio taj netko? — U tome je pitanje — reče Poirot. — Sjećate se valjda da su gospoña Ackroyd i njezina kćerka došle ovamo iz Kanade? — Jeste li na to mislili kad ste ih danas optužili da kriju istinu? — Možda. A sad nešto drugo, što mislite o sobaričinoj priči? — Kakvoj priči? — Priči o njezinu otkazu. Mislite da treba pola sata da se služavci dade otkaz? Je li ona njezina priča o nekakvim važnim spisima vjerodostojna? I nemojte zaboraviti, premda kaže da je od devet i trideset do deset sati bila u svojoj sobi, da nema nikoga tko bi potvrdio tu njezinu tvrdnju. — Zbunjujete me — rekoh. — Meni sad sve postaje jasnije. Nego, recite mi koje su vaše ideje i teorije? Izvadim komadić papira iz džepa. — Upravo sam načrčkao nekoliko pretpostavki — rekoh kao da se ispričavam. — Oho, izvrsno ... metodični ste. Da čujemo! Pročitam mu ponešto smetenim glasom: — Ponajprije treba logično misliti... — Upravo je tako govorio i moj siroti Ha- stings — upadne mi Poirot u riječ — ali, nažalost, nikad nije tako i činio. — Točka br. 1. Netko je čuo g. Ackroyda kako razgovara s nekim u devet i pol. —

A

Točka br. 2. U neko doba večeri Ralph Paton zacijelo je ušao kroz prozor, kao što dokazuju tragovi njegovih cipela. Točka br. 3. G. Ackroyd je te večeri bio nervozan te je mogao pustiti u sobu samo nekoga koga dobro poznaje. Točka br. 4. Osoba koja je bila s g. Ackroydom tražila je u devet i trideset od njega novaca. Znamo da je Ralph Paton bio u novčanom škripcu. Ove četiri točke pokazuju da je osoba koja je u devet i trideset bila s g. Ackroydom bio Ralph Paton. Meñutim, znamo da je g. Ackroyd u četvrt do deset bio još na životu, pa da ga prema tome, nije ubio Ralph Paton. Ralph je bio ostavio prozor otvoren, te je poslije ubojica na taj način ušao u sobu. — A tko je ubojica? — zapita me Poirot. — Nepoznati Amerikanac. Možda je bio u dosluhu s Parkerom, a moguće je i da je Parker ucjenjivao gospoñu Ferrars. Ako je tako, Parker je možda razabrao da je s ucjenjivanjem svršeno, pa je to rekao svom ortaku, a ovaj je počinio zločin bodežom koji mu je Parker bio dao. ― To je zbilja prava teorija — prizna Poirot. — Apsolutno imate izvjesne stanice. Ali mnogo šta još ostaje nerazjašnjeno. — Na primjer? — Telefonski poziv, odmaknuti naslonjač. — Mislite li zaista da je taj naslonjač toliko važan? — presiječem ga u riječi. — Možda i nije — prizna moj prijatelj. — Možda je slučajno odmaknut, i možda su ga Raymond ili Blunt nesvjesno odgurali na mjesto, pod dojmom onog što su vidjeli. Zatim je tu još onih četrdeset funta koje fale. — Njih je Ackroyd dao Ralphu — rekoh. — Možda se nakon onog prvog odbijanja ipak predomislio. — Još ostaje nešto nerazjašnjeno. — Što?

Zašto je Blunt tako uvjeren da je upravo Raymond bio s gospodinom Ackroydom u devet i trideset? — Pa, on je to odmah objasnio — rekoh. — Mislite? Neću sad inzistirati na tome. Recite mi radije koji su razlozi natjerali Ralpha Patona da nestane? — To je već nešto teže pitanje — rekoh polagano. — Moram govoriti kao medicinar. Bit će da su Ralphu popustili živci. Ako je iznenada otkrio da mu je netko ubio očuha svega dvije-tri minute nakon njegova odlaska, nakon njihova možda prilično burnog razgovora, valjda se ustrtario i uhvatio maglu. Zna se da su mnogi tako učinili, ponašali se kao krivci, iako su bili potpuno nevini. — Da, to je istina — reče Poirot. — Ali ne smijemo još nešto gubiti iz vida. — Znam što ćete reći — pripomenem. — Motiv. Ralph Paton nasleñuje smrću svog očuha veliko bogatstvo. —To je samo jedan motiv — složi se Poirot sa mnom. — Samo jedan? — Mais oui. Shvaćate li da imamo pred sobom tri različita motiva? Netko je svakako ukrao plavu kuvertu i ono što je bilo u njoj. To je jedan motiv. Ucjena! Možda je Ralph Paton bio taj koji je ucjenjivao gospoñu Ferrars? Upamtite da Ralph Paton, bar koliko Hammond zna, nije u posljednje vrijeme tražio od očuha novaca. Po tome bi se reklo da je dobivao novac na drugoj strani. Zatim je tu i činjenica da je bio ... kako ono kažete ... u škripcu? ... pa se bojao da to ne dopre do očuhovih ušiju. I napokon je tu motiv koji ste sami spomenuli. — Bože moj — rekoh, prilično zgranut. — Rekao bih da mu se zaista crno piše. — Je li? — reče Poirot. — E, tu se nas dvojica ne slažemo. Tri motiva je čak malo previše. Sklon sam mišljenju da je Ralph Paton, na kraju krajeva, nevin. —

Četrnaesto poglavlje

GOSPOðA ACKROYD Nakon razgovora koji sam upravo zabilježio, učinilo mi se da cijeli slučaj ulazi u novu fazu. Sve skupa se može podijeliti na dva dijela koji se jasno razlikuju jedan od drugoga. Prvi dio proteže se od Ackroydove smrti u petak uvečer do ponedjeljka navečer. To je neposredno kazivanje o onome što se zbilo, onako kako se odigralo pred očima Hercula Poirota. Cijelo to vrijeme bio sam uz njega. Vidio sam sve što je i on vidio. Trudio sam se svim silama da mu čitam misli. Sad znam da nisam u tome uspio. Iako mi je Poirot pokazao sva svoja otkrića — kao, na primjer, zlatni prsten — zadržao je za sebe bitne, pa ipak logične zaključke koje je odatle bio izvukao. Poslije sam doznao da je ta tajnovitost karakteristična za njega. Nabacio bi neke nagovještaje i pretpostavke, ali dalje od toga nije išao. Kako rekoh, iznio sam sve dogañaje do ponedjeljka uvečer onako kako ih je i sam Poirot mogao iznijeti. Igrao sam ulogu njegova Watsona. Ali nakon ponedjeljka putovi su nam se razišli. Poirot je dalje radio na svoju ruku. Doznao sam sve što je radio, jer se u King’s Abbotu sve dozna, ali mi nije više ništa unaprijed povjeravao. A imao sam i ja svoja posla. Gledajući ovako unatrag, najviše se čudim kako je sve u tim danima bilo nekako isjeckano. Svak je imao udjela u rasvjetljavanju tajne. Bilo je to kao slaganje slike od isječaka, slaganje kojem je svak nešto pridonio u obliku nekog podatka ili otkrića. Ali tu se i završavala uloga svakog pojedinca. Jedino Poirotu pripada zasluga što je svaki taj isječak stavio na pravo mjesto.

Neki dogañaji činili su se u to vrijeme nevažnim i beznačajnim. Tako, primjerice, pitanje crnih cipela. Ali to će doći poslije na red... Da bih sve iznio strogim kronološkim redom, moram početi od poziva gospoñe Ackroyd. Poslala je bila po mene u utorak ujutro, a kako mi se činilo da je poziv hitan, pohitao sam do nje očekujući da ću je naći u teškom stanju. Gospoña je ležala u postelji. Toliko je ipak učinila ustupak etiketi. Pružila mi je svoju koščatu ruku i pokazala na stolac privučen do uzglavlja. — E pa, dobro, gospoño Ackroyd — rekoh — što je to s vama? — onako tobože dobroćudno kako se očekuje od liječnika opće prakse da govori. — Klonula sam — reče gospoña Ackroyd slabašnim glasom. — Potpuno sam klonula. To je šok od smrti sirotog Rogera. Kažu da se to često ne očituje istog časa, znate. Zakašnjela reakcija. Šteta je što liječnika njegovo zvanje priječi da ponekad kaže što uistinu misli. Ne znam što bih sve dao da sam joj mogao odbrusiti: »Babske priče!« Umjesto toga, preporučio sam joj nekakvo sredstvo za okrepljenje. Gospoña Ackroyd pristala je da ga uzme. Reklo bi se da je time odigran jedan potez u igri. Nisam ni načas pomislio da je poslala po mene zbog šoka što ga je u nje izazvala Ackroydova smrt. Gospoña Ackroyd nikako ne može izravno prijeći ni na kakav predmet razgovora. Uvijek se približava cilju okolnim putovima. Neprestance sam se pitao zašto je poslala po mene. — Pa onda jučer ... ona scena — nastavi moja pacijentica. Ušuti kao da očekuje da ću prihvatiti njezinu rukavicu. — Kakva scena? — Pa, kako možete tako pitati, doktore? Zar ste zaboravili? Onaj grozni mali Francuz ... ili Belgijanac... ili što već jest. Kako nas je samo izmučio! Mene je strašno uzrujao. I to još nakon Rogerove smrti! — Žao mi je, gospoño Ackroyd — rekoh.

Ne znam što je htio ... kad se onako izdirao na nas. Mislim da isuviše dobro znam što mi je dužnost da bi mi bilo i na kraj pameti da nešto tajim. Pomogla sam policiji koliko sam god mogla. Gospoña Ackroyd ušuti, a ja ću nato: — Tako je. Počelo mi je pomalo svitati koji je vrag posrijedi. — Nitko mi ne može reći da nisam izvršila svoju dužnost — proslijedi gospoña Ackroyd. — Sigurna sam da je inspektor Raglan potpuno zadovoljan. Pa zašto onda taj mali skorojević i dotepenac tu diže takvu galamu? A i smiješan je dozlaboga... baš kao kakav šaljivi Francuz iz muzičke revije. Nije mi jasno zašto se Flora toliko upela da ga angažira. Nije mi ni riječi bila rekla. Jednostavno je otišla i učinila to na svoju ruku. Flora je odviše svojeglava. Bar sam ja svjetska žena i njezina majka. Najprije je trebalo da mene pita za savjet. Slušao sam sve to bez riječi. — Šta on misli? To bih htjela da znam. Zar zbilja vjeruje da ja nešto tajim? On je mene ... on je mene ... jučer direktno optužio. Slegnem ramenima. — To nije uopće važno, gospoño Ackroyd — rekoh. — Budući da vi ništa ne tajite, sve što je rekao ne može se odnositi na vas. Gospoña Ackroyd skrene, po svom običaju, na sasvim drugu stranu. — Ta služinčad je upravo nesnosna — reče. — Ogovaraju i svašta pričaju meñu sobom, a onda se to širi naokolo... iako u svemu tome vjerojatno nema ni zrnca istine. — A što to priča služinčad? — upitam je. Gospoña Ackroyd pogleda me vrlo lukavo te me posve izbaci iz ravnoteže. — Bila sam sigurna, doktore, ako itko zna, da vi to znate. Cijelo ste vrijeme bili uz monsieura Poirota, nije li tako? —

Jesam. Pa onda, naravno, znate. Radi se o onoj djevojci. Ursuli Bourne, je l' da? Ona, naravno, odlazi od nas. Njoj je i te kako stalo do toga da nam napravi što više neprilika. To vam je sve tako pakosno. Sve su vam one jednake. Nego, vi ste bili tamo, doktore, pa sigurno točno znate što je sve rekla? Nikako ne bih htjela da se stvori nekakav pogrešan dojam. Uostalom, vi ne prenosite baš svaku, i najmanju sitnicu policiji, je l’ da? Ponekad su posrijedi i neke obiteljske stvari koje nemaju nikakve veze s umorstvom. Ali, ako je ta djevojka pakosna, mogla je svašta napričati. Bio sam toliko pametan te sam pojmio da se iza te bujice riječi skriva neka zbiljska strepnja. Poirotova je pretpostavka bila opravdana. Oñ šest ljudi što su jučer sjedili za stolom, gospoña Ackroyd je svakako željela nešto zatajiti. Na meni je sad bilo da dokučim što bi to moglo biti. — Da sam na vašem mjestu, gospoño Ackroyd ― rekoh onako iznebuha — iznio bih lijepo sve na vidjelo. Ona tiho cikne. — Oh, doktore, kako možete biti tako netaktični! To tako nekako zvuči kao da ... kao da ... A sve vam to mogu sasvim jednostavno objasniti. — Pa zašto onda tako i ne učinite? — predložim joj. Gospoña Ackroyd izvadi rupčić ukrašen čipkama i nastavi plačljivim glasom: — Mislila sam, doktore, da biste to mogli prenijeti monsieuru Poirotu ... objasniti mu, znate ... jer je jednom strancu vrlo teško shvatiti naše nazore. A vi ne znate ... nitko ne zna ... s čime sam se ja sve morala boriti. To su vam bile muke ... dugotrajne muke. Takav vam je moj život. Ne volim govoriti ružno o pokojnicima ... ali što mogu kad je tako ... I najmanji račun, sve je Roger pomno pregledavao ... baš kao da je imao kakve dvije-tri tričave stotine funta godišnjeg prihoda, kao da nije bio (kako mi je gospodin Hammond jučer rekao) jedan od najbogatijih — —

ljudi u ovom kraju. Gospoña Ackroyd zastane u govoru da obriše oči čipkanim rupčićem. — Da — rekoh ohrabrujući je. — Spomenuli ste račune? — Ti grozni računi!, A neke od njih nisam ni voljela pokazivati Rogeru. Bilo je tu stvari koje nijedan muškarac ne bi razumio. Rekao bi da te stvari nisu uopće potrebne. A one su se, naravno, gomilale i dalje pristizale. Pogledala me umolno, kao da me moli da podijelim s njom tugu zbog te silne neobičnosti. — Tako to obično biva — složim se s njom. Tada se njen ton promijeni — postane pogrdan. — Vjerujte mi, doktore, da sam već izgubila živce. Nisam mogla noću spavati. I osjećala sam kako mi srce treperi. A onda sam dobila pismo od jednog gospodina. Škota. Zapravo sam dobila dva pisma, obojica su bili Škoti. Gospodin Bruce MacPherson bio je jedan, a drugi je bio Colin MacDonald. Puka slučajnost. — Ne bih baš rekao — odvratim hladno. — Ta su gospoda obično Škoti, ali bit će da imaju i semitske krvi u sebi. — Deset funta na deset tisuća za običnu priznanicu — promrmlja gospoña Ackroyd prisjećajući se. — Odgovorila sam jednom od njih, ali je došlo do izvjesnih poteškoća. Ušuti. Shvatim da smo došli na klizav teren. Ne sjećam se da sam ikad ikog tako teško naveo da progovori o onom pravom. — Vidite — promrmlja gospoña Ackroyd — sve ovisi o tome što čovjek očekuje. Od oporuke, mislim. I premda sam, naravno, očekivala da će se Roger pobrinuti za mene, nisam bila sasvim sigurna. Mislila sam samo kad bih bar mogla zaviriti u tu njegovu oporuku, ne mislim u smislu nekog prostačkog njuškanja, nego samo tako da se mogu ravnati. — Pogleda me isprijeka. Zaista je bila u škakljivu položaju. Srećom, vješto odabrane riječi prikrit će ružnu golotinju činjenica.

Ovo mogu samo vama reći, gospodine doktore — zabrza gospoña Ackroyd. — U vas se mogu pouzdati da me nećete krivo prosuditi i da ćete znati prikazati sve skupa monsieuru Poirotu u pravom svjetlu. Bilo je to u petak popodne ... Ušuti i nekako nesigurno proguta pljuvačku. — Da — rekoh ohrabrujući je. — U petak poslije podne. I? — Svi su bili vani, ili sam bar tako mislila, pa sam otišla u Rogerov kabinet, imala sam zaista neki razlog da odem, hoću reći da nije bilo u tome ničega potajnog. A kad sam vidjela sve one spise naslagane na pisaćem stolu, padne mi na pamet, onako iznenada: »Baš me zanima drži li Roger svoju oporuku u jednoj od ovih ladica?« Ja sam vam, znate, vrlo impulzivna, oduvijek sam bila, od malih nogu. Odlučim se na nešto u tren oka. A ostavio je bio ključeve, vrlo neoprezno, u bravi gornje ladice. — A, tako — rekoh uslužno. — Pretražili ste, dakle, pisaći stol. Jeste li našli oporuku? Gospoña Ackroyd cikne, te pojmih da nisam bio dovoljno vješt diplomat. — Kako to grozno zvuči! A zapravo uopće nije bilo tako. — Dakako da nije — požurim se da joj povladim. — Morate mi oprostiti što se ovako nesretno izražavam. — Muškarci su, vidite, zbilja čudni. Da sam bila na mjestu dragog Rogera, ne bih imala ništa protiv toga da se sazna sadržaj moje oporuke. Ali muškarci su tako tajnoviti da se žena mora u samoobrani služiti i sitnim lukavštinama. — I koji je bio rezultat te vaše sitne lukavštine? — upitam je. — Pa to baš hoću da vam kažem. Kad sam došla do najdonje ladice, ušla je u sobu ona Bourneovka. Vrlo nezgodno. Naravno, zatvorila sam ladicu i ustala, upozorila je na dvije-tri mrlje od prašine na stolu. Ali nije mi se sviñalo kako se drži... naoko vrlo smjerno, ali su joj se oči —

pakosno krijesile. Gotovo prezirno, mogla bih reći, ako me dobro razumijete. Nikad nisam osobito voljela tu djevojku. Dobra je služavka, i govori mi »milostiva«, i rado nosi kapicu i kecelju (što mnoge od njih dan-danas nerado čine, mogu vam reći), i ne ustručava se da kaže: »Nema nikog kod kuće« ako mora otvoriti vrata umjesto Parkera, i ne ispušta one čudne grgutave glasove kakve ispuštaju mnoge sobarice dok poslužuju za stolom ... Gdje sam ono stala? — Rekli ste da nikad, unatoč nekim njenim vrijednim osobinama, niste voljeli Boumeovku. — I ne volim je. Nekako je ... čudnovata. Razlikuje se po nečemu od drugih. Previše je dobro odgojena, bar ja tako mislim. Dan-danas ne možete više lučiti dame od onih koje nisu dame. — I što je onda bilo? — upitam je. — Ništa. Odnosno, došao je Roger. A ja sam mislila da je izišao u šetnju. I pita on mene: »što je ovo?«. A ja mu kažem: »Ništa. Došla sam samo da uzmem Punch.« I uzmem lijepo Punch i odem. Bourneovka je još ostala iza mene. čula sam kako je zamolila Rogera za kratak razgovor. Ja sam otišla ravno u svoju sobu, da legnem. Bila sam jako uzrujana. — Zavlada šutnja. — Objasnit ćete to monsieuru Poirotu, je l’ da? Vidite i sami koliko je to sve skupa beznačajno. Ali, naravno, kad je on onako ljubomorno sakrivao svoje stvari, odmah sam se poslije toga sjetila da je Bourneovka mogla od svega toga napraviti ne znam kakvu priču. Ali vi sad to možete sve lijepo objasniti, je l' da? — I to je sve? — rekoh. — Sve ste mi ispričali? — Je-esam — reče gospoña Ackroyd. — Jesam, jesam — nadoda odlučno. Meñutim primijetio sam njenu trenutnu neodlučnost pa sam znao da mi još nešto taji. Rekao bih da mi se u glavi upalila neka sijalica kad sam joj postavio iduće pitanje: — Gospoño Ackroyd, niste li vi možda ostavili onu

vitrinu otvorenu? Odgovorila mi je rumenilom koje je odavalo krivnju i koje nisu mogli prikriti ni ruž ni puder. — Kako znate? — prošapće. — To ste, dakle, vi bili? — Jesam ... ja sam ... znate ... bilo je tamo dva-tri predmeta od starog srebra ... vrlo zanimljivih. čitala sam bila nešto o tome i vidjela sliku sasvim malog novčića koji je kod Christyja prodan za veliku svotu novaca, a činilo mi se da je potpuno jednak kao jedan novčić u vitrini. Pomislila sam da ga ponesem u London kad budem išla... i . . . i . . . da ga dam procijeniti. Pa, ako je zaista neka velika vrijednost, pomislite samo kako bih zgodno iznenadila Rogera! Suzdržao sam se od komentara i prihvatio priču gospoñe Ackroyd kao potpuno istinitu. Nisam je čak pitao ni zašto je sve to morala obaviti na tako potajni način. — A zašto ste poklopac ostavili podignut? — upitam je. — Jeste li ga zaboravili spustiti? — Bila sam zatečena — reče gospoña Ackroyd. ― čula sam kako se približavaju nečiji koraci s terase. Požurila sam se iz sobe i jedva stigla do stuba prije nego što vam je Parker otvorio vrata. — Onda je to morala biti gospoñica Russell ― rekoh zamišljeno. Gospoña Ackroyd mi je otkrila neobično zanimljivu činjenicu. Nisam znao niti sam mario za to jesu li njene namjere s Ackroydovom srebrninom bile sasvim poštene. Jedino me je zanimala činjenica što je gospoñica Russell morala ući u salon kroz francuski prozor, i što se nisam prevario kad sam pomislio da se zadihala od trčanja. A gdje je bila? Sjetim se sjenice i komadića kambrika. — Zanima me da li gospoñica Russell štirka svoje rupčiće? — uzviknem bez razmišljanja. Kad sam vidio kako se gospoña Ackroyd lecnula, priberem se i ustanem. — Mislite da ćete moći sve to objasniti monsieuru Poirotu? — upita me tjeskobno.

Pa, svakako. Sigurno. Pošto sam još neko vrijeme morao slušati opravdanja za onakvo njeno ponašanje, napokon se dočepam slobode. Sobarica je baš bila u predvorju pa mi je pomogla da obučem ogrtač. Promotrim je malo bolje nego inače. Bilo mi je jasno da je maloprije plakala. — Zašto ste nam rekli da vas je gospodin Ackroyd pozvao u petak u svoj kabinet? — upitam je. — Upravo sam čuo da ste vi njega zamolili za razgovor. Djevojka načas ponikne očima pred mojim pogledom. Zatim progovori malo nesigurno: — Odlučila sam da svakako dam otkaz. Ne rekoh više ni riječi. Ona mi otvori ulazna vrata. Baš dok sam izlazio, reče mi iznenada tihim glasom: — Oprostite, gospodine, jeste li dobili kakvih vijesti o kapetanu Patonu? — Zavrtim glavom gledajući je upitno. — Morao bi se vratiti — reče mi. — Zbilja... zbilja bi se morao vratiti. — Gledala me je umolnim pogledom. — Zar nitko ne zna gdje je on? — A ne znate li možda vi? — upitam je oštro. Ona zavrti glavom. — Ne znam, zbilja. Ništa ne znam. Ali svatko tko mu je prijatelj rekao bi mu to isto: da se mora vratiti. — Počekao sam misleći kako će djevojka još štogod kazati. Iznenadi me njeno iduće pitanje: — Kad misle da je ubojstvo izvršeno? Nešto prije deset. — Tako nekako — odgovorim. — Negdje izmeñu četvrt do deset i deset. — Nije ranije? Nije prije četvrt do deset? Pozorno je pogledam. Bilo je očito da željno očekuje potvrdan odgovor. — Ni govora — rekoh. — Gospoñica Ackroyd vidjela je strica još živog u četvrt do deset. Ona se okrene i cijela njena prilika kao da klone. »Zgodna djevojka,« rekoh u sebi odlazeći autom. »Neobično zgodna djevojka.« Caroline je bila kod kuće. Posjetio ju je bio Poirot te je —

bila vrlo razdragana i ponosna. — Pomažem mu u razrješavanju ovog slučaja — objasni mi. Osjećao sam se prilično nelagodno. S Caroli- nom je i ovako teško izići na kraj, a kakva će tek biti kad se njen detektivski nagon ohrabri? — Da ne tražiš možda po okolici tajanstvenu djevojku Ralpha Patona? — priupitam je. — Pa, možda ću to i učiniti na svoju ruku — reče Caroline. — Nego, ima nešto specijalno što monsieur Poirot želi da izvidim. — A što to? — upitam je. — Zanima ga jesu li čizme Ralpha Patona crne ili smeñe — reče Caroline strahovito svečano. Zablenem se u nju. Sad tek znam kako sam bio nevjerovatno glup što se tiče tih čizama. Uopće nisam shvatio u čemu je stvar. — Smeñe su — rekoh. — Video sam ih. — Ne cipele, James, nego čizme. Monsieura Poirota zanima jesu li one čizme koje je Ralph imao sa sobom u hotelu smeñe ili crne. O tome ovisi mnogo toga. Recite da sam tup ako želite, ali ništa mi nije bilo jasno. — A kako ćeš to ustanoviti? — upitam je. Caroline reče da to neće biti ni najmanje teško. Najbolja je prijateljica naše Annie služavka gospoñe Genett, Clara. A Clara se zabavlja sa čistačem cipela iz »Tri vepra«. Sve skupa je tako jednostavno da ne može biti jednostavnije. S pomoću gospoñice Genett, koja je rado pristala na suradnju i odmah pustila Claru s posla, zadatak je obavljen u tren oka. Tek kad smo sjedali za ručak, Caroline napomene, onako tobože nehajno: — Što se tiče onih čizama Ralpha Patona... — Dobro — rekoh — što je s njima? — Monsieur Poirot je mislio da su vjerovatno smeñe. Prevario se. Crne su.

I Caroline nekoliko puta za redom klimne glavom. Očito je držala da je u nečemu nadmašila Poirota. Nisam joj ništa odgovorio. Razbijao sam sebi glavu time kakve li veze može imati boja čizama Ralpha Patona s cijelim slučajem.

Petnaesto poglavlje

GEOFFREY RAYMOND Toga dana dobio sam još jedan dokaz o uspješnosti Poirotove taktike. Onaj njegov izazov bijaše vješt potez koji je bio potekao iz poznavanja ljudske naravi. Mješavina straha i krivnje izmamila je istinu od gospoñe Ackroyd. Ona je prva reagirala. Kad sam se poslije podne vratio s obilaska svojih pacijenata, Caroline mi je rekla da je Geoffrey Raymond bio maloprije kod nas. — Je li mene tražio? — upitao sam vješajući ogrtač u predsoblju. Caroline mi se motala oko lakta. — Tražio je monsieur a Poirota — reče. — Najprije je bio kod njega, ali ga nije našao kod kuće, pa je mislio da će ga možda naći kod nas, ili da ćeš ti možda znati gdje je. — Nemam pojma gdje je. — Pokušala sam ga zadržati — reče Caroline — ali je rekao da će za pola sata ponovo potražiti monsieura Poirota, pa je otišao u mjesto, što je velika šteta jer je monsieur Poirot došao tako reći istog trenutka kad je on otišao. — Došao je ovamo? — Nije, nego kući. — Kako znaš? — Pa, znaš onaj prozor sa strane — kratko će Caroline. Mislio sam da smo time iscrpili tu temu, ali Caroline nije tako mislila. — Zar ne ideš prijeko?

Kamo prijeko? Pa, k monsieru Poirotu, kome drugom? Draga moja Caroline — rekoh — a zašto? Gospodinu Raymondu je bilo mnogo stalo do toga da porazgovara s njim — odgovori Caroline. — Možda ćeš čuti o čemu se radi. Uzvijem obrvama. — Radoznalost nije moj ukorijenjeni porok — pripomenem hladno. — Mogu sasvim lijepo živjeti a da ne znam točno što mi sve susjedi rade i misle. — Baš koješta mlatiš, James — reče mi sestra. — Isto si toliko znatiželjan koliko i ja. Samo što nisi pošten kao ja. Uvijek se samo nešto praviš. — Ma nemoj, Caroline! — rekoh i odem u ordinaciju. Nakon desetak minuta Caroline pokuca na vrata i uñe. U rukama je držala nešto što mi se činilo da je tegla džema. — Molim te, James, bi li bio tako dobar da odneseš ovu teglu želea od mušmula prijeko, monsieuru Poirotu? Obećala sam mu to. On nije još okusio pravi domaći žele od mušmula. — A zašto to ne može Annie odnijeti? — Pa upravo nešto krpa. Ne mogu je sad dizati s posla. Caroline i ja se zagledamo. — Dobro — rekoh ustajući. — Ali, ako već moram odnijeti tog vraga, samo ću ga predati na vratima. Razumiješ li? Moja sestra uzvije obrvama. — Naravno — reče. — Tko ti je uopće rekao da učiniš nešto drugo? Caroline je slavila pobjedu. — Ako ipak budeš vidio monsieura Poirota — reče dok sam otvarao prednja vrata — možeš mu reći ono o čizmama. Bio je to vrlo lukav pogodak na rastanku. Strašno sam bio radoznao što se krije iza te zagonetke sa čizmama. — — — —

Kad mi je starica s bre- tanjskom kapom na glavi otvorila vrata, posve automatski sam je zapitao je li monsieur Poirot kod kuće. Poirot skoči na noge da me dočeka, kao da mu je ne znam kako drago što me vidi. — Sjedite, prijatelju — reče mi. — Hoćete li veliki naslonjač? Ili mali? Nije vam valjda pre- vruće, je 1’ da? Bilo je upravo zagušljivo, ali sam se suzdržao da mu to ne kažem. Prozori su bili zatvoreni, a u kaminu je gorjela velika vatra. — Englezi, oni pate od manije za svježim zrakom — izjavi Poirot. — Puno zraka, to je u redu vani, gdje mu je i mjesto. Ali zašto ga puštati u kuću? Meñutim, nećemo sad raspravljati o takvim tricama. Imate nešto za mene, je li? — Dvije stvari — rekoh. — Prvo, ovo vam šalje moja sestra. — I pružim mu teglu želea od mušmula. — Kako je to ljubazno od mademoiselle Caroline! Nije zaboravila na svoje ovećanje. A što je drugo? — Obavijest... neke vrste. I ispričam mu svoj razgovor s gospoñom Ackroyñ. Slušao me je pozorno, ali bez uzbuñenja. — Sad je situacija malo jasnija — reče zamišljeno. — Osim toga, to potvrñuje iskaz gazdarice. Ona je, sjećate se, rekla da je našla vitrinu otvorenu i da ju je uz put zatvorila. — A što kažete o njenoj tvrdnji da je išla u salon samo da vidi je li cvijeće svježe? — Ah, to nismo uopće ozbiljno shvatili, je li, prijatelju? To je bila očita izlika koju je na brzinu izmislila žena koja je držala da mora brže-bolje objasniti što je tamo radila, iako je, uz put rečeno, vi vjerovatno uopće ne biste ni pitali što je tamo radila. Držao sam da je moguće da je bila uzbuñena zato što je nešto petljala oko vitrine, ali sad mislim da moramo potražiti neki drugi razlog. — Da — rekoh. — S kim se sastala vani? I zašto? — Mislite da se s nekim sastala? — Mislim.

Poirot klimne glavom. — I ja tako mislim — reče zamišljeno. Zavlada šutnja. — Da, zbilja — rekoh — imam jednu poruku za vas od moje sestre. Čizme Ralpha Patona nisu smeñe, nego crne. Pomno sam ga motrio dok sam mu prenosio tu poruku. Učinilo mi se da mu je licem preletio zbunjen izraz. Meñutim, to je potrajalo samo trenutak. — Potpuno je sigurna da nisu smeñe? — Potpuno. — Eh! — uzdahne Poirot kao da žali. — šteta. — I nekako se silno pokunji. Meñutim, nije se upustio ni u kakvo objašnjenje, nego je odmah načeo novu temu. — Kad je gazdarica, gospoñica Russell, došla k vama na pregled u petak prije podne, smijem li vas pitati o čemu ste razgovarali, osim medicinskih detalja, mislim? — Kako da ne — rekoh. — Kad je završio stručni dio razgovora, porazgovarali smo nekoliko minuta o otrovima, o tome kako ih je lako ili teško otkriti, o uživanju droge i o narkomanima. — S posebnim osvrtom na kokain? — priupita Poirot. — Kako znate? — upitam ga, ponešto iznenañen. Umjesto odgovora, čovuljak ustane i ode na drugu stranu sobe gdje su stajale naslagane novine. Donese mi jedan primjerak Daily Budgeta od petka, 16. rujna, i pokaže mi članak o krijumčarenju kokaina. Bio je to pomalo sumoran članak koji je težio za što snažnijom dojmlji- vošću. — Eto, odatle je, prijatelju, došla na kokain ― reče. Bio bih ga još dalje ispitivao jer ga nisam sasvim dobro razumio, ali se u tom času otvore vrata i služavka najavi Geoffreyja Raymonda. Ovaj uñe čio i veseo, kao i uvijek, te nas obojicu pozdravi. — Kako ste, doktore? Monsieur Poirot, evo me danas već drugi put kod vas. Jedva sam čekao da vas vidim. — Možda će biti najbolje da ja odem — predložim prilično nespretno.

Ne morate radi mene, doktore. Radi se samo o ovome — nastavi sjedajući u naslonjač, na Poirotov mig. — Moram vam nešto priznati. — En verite?16 — reče Poirot pokazajući uljudno zanimanje. — Ma nije zapravo ništa važno. Ali mi, u stvari, savjest nije dala mira sve od jučer poslije podne. Sve ste nas bili optužili da nešto tajimo. Monsieur Poirot, priznajem da sam kriv. Skrivao sam nešto od vas. — A što to, monsieur Rajmond? — Kako rekoh, nije ništa važno ... radi se samo o ovome. Bio sam zadužen... do grla, i novci su mi došli u pravi čas. Pet stotina funti će mi pomoći da isplatim dugove i još će mi nešto malo ostati. — Osmjehne nam se obojici s onom svojom privlačnom otvorenošću zbog koje je zaista omiljen. — Znate kako je. Onaj sumnjičavi policajac ... nekako je teško čovjeku priznati da je u škripcu ... boji se da neće ostaviti dobar dojam. Ali bio sam budala, zaista, jer smo Blunt i ja bili u sobi za biljar od četvrt do deset pa nadalje, imam čvrst alibi i nemam se čega bojati. Pa ipak, kad ste nas onako izribali da svi nešto tajimo, nekako me je gadno zapekla savjest pa sam pomislio da će biti najbolje da olakšam sebi dušu. Ponovo ustane i osmijehne nam se. — Vi ste vrlo pametan mladić — reče Poirot klimajući glavom u znak odobravanja. — Vidite, kad znam da mi neko nešto taji, onda sve mislim da je to zaista nešto vrlo ružno. Dobro ste učinili. — Drago mi je što sam osloboñen sumnje — nasmije se Raymond. — A sad odoh. — Tako je to, dakle — rekoh kad se zatvore vrata za mladim tajnikom. — Da — potvrdi Poirot. — Puka sitnica ... ali, da nije bio u sobi za biljar ... tko zna? Na kraju krajeva, mnogi su —

16

Zaista.

zločini počinjeni i radi manje od pet stotina funta. Sve ovisi o tome koja je svota dovoljna da slomi nekog čovjeka. Pitanje relativiteta, nije li tako? Jeste li pomislili, prijatelju, da je mnogima u toj kući smrt gospodina Ackroyda donijela korist? Gospoñi Ackroyñ, gospoñici Flori, mladom gospodinu Raymondu, gazdarici gospoñici Russell. Samo jednom, zapravo, nije donijela nikakve koristi, gospodinu Bluntu. Njegovo je prezime izgovorio tako čudno da digoh pogled, u nedoumici. — Ne razumijem vas sasvim dobro — rekoh. — Dvoje ljudi od onih koje sam okrivio reklo mi je istinu. — Mislite da i major Blunt želi nešto sakriti? — Što se toga tiče — napomene Poirot nonšalantno — ima jedna uzrečica, ako se ne varam, koja kaže da Englezi kriju samo jedno ... svoju ljubav? A čini mi se da major Blunt nije vješt u sakrivanju. — Ponekad se pitam nismo li ipak malo brzopleto izveli jedan zaključak — rekoh. — Koji? — Pretpostavili smo da je ucjenjivač gospoñe Ferrars svakako i ubojica gospodina Ackroyda. Da se nismo možda prebacili? Poirot snažno zaklima glavom. — Vrlo dobro. Svaka vam čast! Pitao sam se hoće li vam ta misao pasti na um. Dakako da je to moguće. Ali ne smijemo još nešto smetnuti s uma. Ono pismo je nestalo. Pa ipak, to ne mora, kako kažete, značiti da ga je uzeo ubojica. Kad ste našli mrtvo tijelo, mogao je Parker uzeti pismo a da vi niste ništa ni opazili. — Parker? — Da, Parker. Uvijek se vraćam na tog Par- kera ... ne kao na ubojicu ... ne, on nije ubojica; ali tko je pogodnija ličnost od njega da bude onaj tajanstveni nitkov koji je terorizirao gospoñu Ferrars? On je mogao doznati kako je umro gospodin Ferrars od nekog sluge ili služavke s King's

Paddocka. Kako bilo da bilo, vjerojatnije je da je on doznao za tu tajnu nego takav rijedak gost kao što je, na primjer Blunt. — Pa mogao je, valjda, i Parker uzeti to pismo ― priznadoh. — Tek sam poslije primijetio da pisma nema. — Kad poslije? Nakon dolaska Blunta i Ray- monda, ili prije? — Ne sjećam se — rekoh polagano. — Mislim da je to bilo prije ... nije, nego poslije. Da, gotovo sam siguran da je bilo poslije. — To baš proširuje sumnju na trojicu — zamišljeno će Poirot. — Ali je Parker najsumnjiviji. Htio bih izvesti jedan mali pokus s Parkerom. što velite, prijatelju, hoćete li poći sa mnom do Fernlyja? Pristanem, pa odmah poñemo. Poirot reče da bi želio vidjeti gospoñicu Ackroyd. Flora začas doñe. — Mademoiselle Flora — reče Poirot — moram vam povjeriti jednu malu tajnu. Nisam još sasvim uvjeren da je Parker nevin. Želio bih izvesti jedan mali pokus, uz vašu pomoć. Hoću da rekonstruiram neke njegove postupke one večeri. Ali moramo najprije smisliti što ćemo mu reći... aha, sjetio sam se! želio bih se uvjeriti jesu li se glasovi iz hodnika mogli čuti vani, na terasi. A sad budite tako dobri i pozovite Parkera. Pozvonim po Parkera i batler se začas pojavi, uslužan kao i uvijek. — Zvali ste me, gospodine? — Da, dragi moj Parkeru. Htio bih izvesti jedan mali pokus. Poslao sam majora Blunta na terasu, da stoji pored prozora kabineta. Zanima me je li tko tamo mogao čuti što ste gospoñica Aekroyd i vi razgovarali u hodniku one večeri. Htio bih ponoviti tu malu scenu. Možda biste mogli donijeti poslužavnik ili što ste već tada nosili? Parker ode, a mi se zaputismo u hodnik, do vrata kabineta. Ubrzo začujemo zveckanje iz predvorja i na vratima se pojavi Parker noseći na pladnju sifon, staklenku s viskijem i dvije čaše.

Samo časak! — uzvikne Poirot dižući ruku naoko vrlo uzbuñeno. — Sve mora teći svojim tokom, upravo onako kako se dogodilo. To je moja metoda. — Strani običaji, gospodine — reče Parker. — To se zove rekonstrukcija zločina, nije li tako? Bio je potpuno miran stojeći i uljudno čekajući Poirotove naloge. — Eh, baš svašta zna taj naš dobri Parker — usklikne Poirot. — čitao je on o tim stvarima. A sad vas molim da sve bude najtočnije što može biti. Vi ste došli iz predvorja... tako. Mademoiselle je bila ... gdje? — Ovdje — reče Flora i stane pred sama vrata kabineta. — Upravo tako, gospodine — reče Parker. — Baš sam bila zatvorila vrata za sobom — nastavi Flora. — Tako je, gospodična — potvrdi Parker. — Još ste držali ruku na kvaki, kao i sada. — E pa, onda allezx17 — reče Poirot. — Odigrajte mi tu svoju malu predstavu. Flora je stajala držeći ruku na kvaki, a Parker je ušao iz predvorja s pladnjem u ruci. Zastane na samim vratima. Flora progovori: — Ah, Parkeru! Gospodin Ackroyd ne želi da ga itko više uznemiruje noćas. Je li tako bilo? — nadoda tiše. — Upravo tako, koliko se sjećam, gospodična Flora — reče Parker — samo što mi se čini da niste rekli noćas, nego večeras. — Zatim, povisivši glas, reče pomalo teatralno: — Razumijem, gospodična. Da zaključam vrata, kao i obično? — Da, molim vas. Parker iziñe iz hodnika, a za njim i Flora, pa se počne uspinjati glavnim stubama. — Je li dosta? — upita preko ramena. — Izvrsno — izjavi čovuljak trljajući ruke. — Uz put —

17

Naprijed

rečeno, Parkere, jeste li sigurni da ste nosili dvije čaše? Za koga je bila druga čaša? — Uvijek nosim dvije čaše, gospodine — reče Parker. — Treba li još nešto? — Ništa, hvala vam. Parker se povuče, dostojanstven do kraja. Poirot je stajao namršten nasred predvorja. Flora siñe i pridruži nam se. — Je li vam pokus uspio? — upita ga. — Nije mi sasvim jasno, znate ... Poirot joj se zadivljeno osmjehne. — I ne mora vam biti jasno — reče. — Nego, recite mi jesu li doista bile dvije čaše na Parke- rovu poslužavniku te večeri? Flora se načas namršti. — Zbilja se ne sjećam — reče. — Mislim da su bile. Je li... je li to bio cilj vašeg pokusa da doznate? Poirot je uhvati za ruku i potapše. — Shvatite to ovako — reče. — Uvijek me zanima da vidim govore li ljudi istinu. — A je li Parker govorio istinu? — Rekao bih da jest — zamišljeno će Poirot. Nakon nekoliko minuta vraćali smo se pješice u mjesto. — Koji je bio smisao onog vašeg pitanja o čašama? — upitam ga radoznalo. Poirot slegne ramenima. — Čovjek mora nešto reći — napomene. — A to je pitanje bilo isto tako dobro kao i svako drugo. Zablenem se u njega. — U svakom slučaju, prijatelju — reče malo ozbiljnije — sad znam nešto što sam želio saznati. Neka zasad sve ostane na tome.

Šesnaesto poglavlje

PARTIJA MAH-DŽONGA18 Te se večeri okupilo kod nas malo društvo da odigramo koju partiju mah-džonga. Ta vrsta jednostavne razonode vrlo je omiljena u King’s Abbotu. Gosti dolaze nakon večere u kaljačama i kišnim kabanicama. Pijemo kavu, a poslije jedemo kolače, sendviče i pijemo čaj. Te su nam večeri gosti bili gospoñica Ganett i pukovnik Čarter koji stanuje blizu crkve. Za takvih večeri uvelike se ogovara, što ozbiljno ometa tok igre. Nekad smo igrali bridž — najgoru vrstu bridža koja postoji. Mah-džong igramo mnogo mirnije. Nema više onog zlovoljnog zapitkivanja zašto partner nije odigrao neku odreñenu kartu i, premda se i sad otvoreno kritiziramo meñu sobom, raspoloženje nije više onako nabijeno zajedljivošću. — Nekako je hladno, a, Shepparde? — reče pukovnik Čarter stojeći leñima okrenut vatri. Caroline je odvela bila gospoñicu Ganett u svoju sobu i ondje joj pomagala da se iskobelja iz brojnih šalova i plašteva. — Podsjeća me na prijevoje u Afganistanu. — Je li? — rekoh uljudno. — Zbilja je misteriozno to sve skupa oko smrti jadnog Ackroyda — nastavi pukovnik uzimajući šalicu kave. — Tko zna koji se vrag iza toga krije. Ovo neka ostane meñu nama, Shepparde, ali čuo sam da se spominje i neka ucjena. — Pukovnik upre u mene pogled koji bi se mogao 18

Stara kineska društvena igra koja se igra obično učetvoro sa 144 pločice nalik na domino.

okrstiti kao: »svjetski čovjek govori svjetskom čovjeku«. — Neka je žena posrijedi ― reče. — Pazite što vam kažem, neka žena ima tu svoje prste. U tom času pridruže nam se Caroline i gospoñica Ganett. Gospoñica Ganett pila je kavu dok je Caroline izvadila kutiju s pločicama mah- džonga i istresla ih na stol. — Pijane pločice — reče pukovnik šaljivim tonom. — Jest, pijane pločice, tako smo to zvali u šangajskom klubu. Caroline i ja smo se već bili složili u mišljenju da pukovnik Čarter nije nikad bio u šangajskom klubu. Dapače, da nije nikad dopro dalje na istok od Indije, gdje je u prvom svjetskom ratu baratao konzervama govedine i džema od šljiva i jabuka. Ali se pukovnik vlada strogo vojnički, a mi u King’s Abbotu ostavljamo ljude da slobodno uživaju u svojim malim slabostima. — Da počnemo? — reče Caroline. Sjednemo za stol. Oko pet minuta trajala je posvemašnja šutnja, uglavnom zbog činjenice što se potajno i te kako nañmećemo meñu sobom tko će prvi sagraditi zid. — Hajde, James — napokon će Caroline. — Tvoj je Istočni vjetar. Odbacim jednu pločicu. Proñu dvije-tri runde prekidane samo jednoličnim napomenama: »Tri bambusa«, »Dva kružića«, »pung«, a gospoñica Ganett je počesto izvikivala i »nepung« jer je brzopleto tražila od drugih pločice na koje nije imala prava. — Vidjela sam jutros Floru Aekroyd — reče gospoñica Ganett. — Pung ... ne ... nepung. Zabunila sam se. — Četiri kružića — reče Caroline. — Gdje ste je vidjeli? — Ali ona nije vidjela mene — reče gospoñica Ganett onako strahovito značajno kako se govori samo u malim mjestima. — Ah! — izusti Caroline sa zanimanjem. — Čau. — Ja mislim da se danas više ne govori »čau«, nego

»či« — reče gospoñica Ganett, koja je načas izgubila nit. — Koješta — reče Caroline. — Ja oduvijek govorim »čau«. — U šangajskom klubu se govori »čau« — presiječe pukovnik Čarter, a gospoñica Ganett se pokunjeno povuče. — Što ste ono rekli o Flori Ackroyd? — zapita Caroline nakon dva-tri časka posvećena igri. — Je li bila s kim u društvu? — Još pitate — reče gospoñica Ganett. Pogledi se dviju dama ukrste i kao da izmijene nekakve informacije. — Zbilja? — sa zanimanjem će Caroline. — Je li zaista? Pa, ni najmanje se ne čudim. — Čekamo da odbacite pločicu, gospoñice Caroline — reče pukovnik. On katkad izigrava nabusitu muškarčinu usredotočenog na igru i ravnodušnog prema ogovaranju. Ali ne može nikog zavarati. — Ako mene pitate ... — reče gospoñica Ganett. — Jeste li to Bambus bacili, draga moja? Ah, niste, sad vidim da je to bio Kružić. Kako rekoh, ako mene pitate, ja mislim da Flora ima zbilja sreću. Zbilja ima sreću. — Kako to mislite, gospoñica Ganett? — upita je pukovnik. — Uzet ću tog Zelenog zmaja, što hoćete time reći da gospoñica Flora ima sreću? Znam da je vrlo ljupka djevojka i sve ostalo. — Ja možda ne znam bogzna šta o zločinima ― reče gospoñica Ganett držeći se kao da zna sve što se može znati — ali vam mogu jedno reći. Prvo pitanje koje se uvijek postavlja glasi: »Tko je posljednji vidio pokojnika na životu?« I osoba koja ga je posljednja vidjela smatra se za sumljivu. E pa, Flora Ackroyd je posljednja vidjela svog strica na životu. Mogla bi vrlo loše proći, zaista vrlo loše. Moje mišljenje, a ne kažem da mora biti točno, da se Ralph Paton krije radi nje, da odvrati sumnju od nje. — Ama, molim vas — blago se usprotivim — ne mislite valjda tvrditi da bi takva mlada djevojka kao što je Flora Ackroyd mogla iz čista mira zaklati roñenog strica?

E pa, ne znam — reče gospoñica Ganett. — Baš čitam jednu knjigu, koju sam posudila iz knjižnice, o pariškom podzemlju, u kojoj se tvrdi da su neke od najgorih zločinki upravo mlade djevojke anñeoskih lica. — To vam je tako samo u Francuskoj — učas će Caroline. — Tako je — reče pukovnik. — Nego, da vam ispričam jednu vrlo čudnu priču koja se prepričavala po bazarima u Indiji... Pukovnikova je priča bila beskrajno duga, a u isto mah neobično nezanimljiva. Nešto što se dogodilo u Indiji prije mnogo godina ne može se ni u jednom trenutku mjeriti s dogañajem koji se zbio u King’s Abbotu prije dva dana. Pukovnikovu je priču prekinula Caroline tako što je dobila partiju. Nakon male neugodnosti, koju svagda izazovu moji ispravci Carolinina malko pogrešnog računanja, započnemo novu partiju. — Istočni vjetar dalje — reče Caroline. — Ja imam svoju teoriju o Ralphu Patonu. Tri slova. Ali je zasad još ne želim iznositi. — Je li, dušo? — reče gospoñica Ganett. — čau ... hoću reći pung. — Jest — odlučno odgovori Caroline. — Je li bilo u redu ono sa čizmama? —upita je gospoñica Gannet. — To što su bile crne, mislim? — Jest — potvrdi Caroline. — A što mislite što se opet iza toga krilo? — upita je gospoñica Ganett. Caroline naškubi usne i zavrti glavom kao da zna sve što se iza toga krije. — Pung — reče gospoñica Ganett. — N e . . . nepung. Bit će da doktor, otkako radi s monsieurom Poirotom, zna sve tajne? — Ni govora — rekoh. — James je preskroman — reče Caroline. — Ah, evo jednog zamaskiranog Konga! —

Pukovnik zazvižduče. Ogovaranje se trenutno našlo u drugom planu. — A imate i svoj Vjetar — reče. — I još dva punga Zmajeva. Moramo biti na oprezu. Gospoñica Caroline puca na nešto veliko. Igrali smo nekoliko minuta ne razgovarajući ni o čemu drugom. — A taj monsieur Poirot — reče pukovnik Čarter — je li to zbilja tako velik detektiv kao što pričaju? — Najveći na svijetu — svečano će Caroline. — Morao je doći ovamo inkognito da ne svrati pažnju na sebe. — Čau — reče gospoñica Ganett. — To je svakako nešto divno za naše malo mjesto. Uz put rečeno, Clara, moja služavka, znate jako je dobra s Elsie, služavkom na Fernlyju, i šta mislite što joj je Elsie rekla? Da je ukradeno mnogo novaca, a njezino je mišljenje — Elsieno, mislim ― da je sobarica imala tu svoje prste. Odlazi od njih na kraju mjeseca, a noću plače kao ljuta godina. Ako mene pitate, ja mislim da je ta djevojka po svojoj prilici u dosluhu s nekom bandom. Oduvijek je bila nekako čudna, ni s jednom djevojkom ovdje ne prijateljuje. Kad ima slobodan dan, odlazi nekamo potpuno sama, što je, mislim, sasvim neprirodno i neobično sumnjivo. Jednom sam je pozvala na našu »djevojačku večer«, ali je odbila, a onda sam je ispitivala malo o njezinoj kući i obitelji, o tim stvarima, i moram vam reći da se ponijela vrlo drsko prema meni. Naoko sasvim pristojno, ali mi je začepila usta na najbezobrazniji način što može biti. Gospoñica Ganett ušuti da predahne, a pukovnik, koga služinčad nije ni najmanje zanimala, napomene da u Šangajskom klubu vrijedi strogo pravilo da se brzo igra. Odigrasmo brzo jednu rundu. — A ta gospoñica Russell — reče Caroline — došla je u petak ovamo da je James tobože pregleda, ali ja mislim da je samo htjela vidjeti gdje stoje otrovi. Pet slova. — Čau — reče gospoñica Ganett. —Kakva neobična

ideja! Baš me zanima jeste li u pravu. — Kad već govorimo o otrovima... — reče pukovnik. — Ah ... što? Zar nisam već odbacio jednu pločicu? Oho! Osam bambusa. — Mah-džong! — obznani gospoñica Ganett. Caroline je bila silno ozlovoljena. — Još mi je falio samo jedan Crveni zmaj — — Požali se — pa bih imala tri para. — Pa, ja sam cijelo vrijeme imao dva Crvena zmaja — spomenem. — To je baš slično tebi, James — prijekorno će Caroline. — Uopće ti nije jasan smisao igre. Ja pak mislim da sam igrao vrlo pametno. Bio bih morao platiti veliku svotu Carolini da je ona dobila partiju, a gospoñica Ganett nije uopće bila na nekom velikom dobitku, što Caroline nije propustila da istakne. Proñe Istočni vjetar pa započemo šutke novu partiju. — Znate što sam vam baš maloprije htjela reći ― počne Caroline. — Što? — reče gospoñica Ganett ohrabrujući je. — Što ja mislim o Ralphu Patonu, hoću da kažem. — Što, dušo? — reče gospoñica Ganett ohrabrujući je još više. — Čau! — To je znak slabosti kad se tako rano kaže čau — strogo će Caroline. — Morali ste ići na nešto veće. — Znam — reče gospoñica Ganett. — Počeli ste nešto govoriti... o Ralphu Patonu, je li? — Da. E pa, prilično sam sigurna gdje je. Svi se zagledamo u nju. — Vrlo zanimljivo, gospoñice Caroline — reče pukovnik Čarter. — Sami ste se tome dosjetili? — Pa, nisam zapravo. Ispričat ću vam kako sam nadošla na to. Znate onu veliku kartu naše općine koja visi u našem predsoblju? — Svi odgovorismo da znamo. — Kad je monsieur Poirot neki dan odlazio od nas, zastao je i pogledao na nju i nešto rekao ... ne sjećam se točno što. Nešto o tome kako je Cranchester jedini veći grad u blizini,

što je, naravno, istina. Ali, kad je otišao, odjednom mi je sinulo. — Što vam je sinulo? — što je mislio kad je to rekao. Ralph je, naravno, u Cranchesteru. U tom času srušim stalak na kojem su stajale moje pločice. Sestra me odmah prekori zbog nespretnosti, ali nekako mlako. Bila je sva usredotočena na svoju teoriju. — Cranchester, gospoñice Caroline? — reče pukovnik Čarter. — Ne može biti Cranchester! Preblizu je. — Upravo zato — uzvikne Caroline slavodobitno. — Sad je već potpuno jasno da nije pobjegao vlakom. Mora da je jednostavno otpješačio do Cranchestera. I vjerujem da je još tamo. I nikom nije ni na kraj pameti da bi mogao biti tako blizu. Iznesem nekoliko zamjerki na račun te teorije, ali, kad Caroline jednom uvrti sebi nešto u glavu, to joj nikako ne možeš izbiti iz glave. — I vi držite da monsieur Poirot isto tako misli? — zamišljeno će gospoñica Ganett. — To je čudna slučajnost, ali baš sam se danas poslije podne šetala cestom prema Cranschesteru kad je on naišao u kolima iz suprotnog smjera. Svi se zgledasmo. — O, bože moj — iznenada će gospoñica Ganett. — Imam cijelo vrijeme dobivenu partiju a da uopće nisam primijetila. Te riječi odvrate Carolininu pozornost od vlastitih dovijanja. Upozori gospoñicu Ganett da se ne isplati dobiti partija kad se ima miješane nizove i previše čaua. Gospoñica Ganett ju je slušala nepokolebljivo mimo i pokupila od nas žetone. — Da, dušo, znam što mislite — reče. — Ali sve ovisi o tome kakve pločice imaš na početku, nije li tako? — Nećete nikad postići velik dobitak ako ne pucate na veliko — tvrdila je Caroline. — E pa, valjda treba da svak igra kako zna, nije li

tako? — reče gospoñica Ganett i pogleda u svoje žetone. — Uostalom, zasad sam još uvijek na dobitku. Caroline, koja je poprilično bila na gubitku, ne reče ni riječi. Proñe Istočni vjetar i započnemo novu partiju. Annie donese pribor za čaj. Caroline i gospoñica Ganett bijahu obje pomalo narogušene, kao što često biva u te svečane večeri. — Samo kad biste malko brže igrali, dušo — reče Caroline dok se gospoñica Ganett dvoumila koju pločicu da odbaci. — Kinezi stavljaju pločice tako brzo da je njihova igra nalik na ptičji cvrkut. Nekoliko minuta igrali smo kao Kinezi. — Vi nas, Shepparde, niste baš mnogo zadužili svojim informacijama — dobroćudno će pukovnik Čarter. — Stari ste vi lukavac. S velikim detektivom ste kuhani i pečeni, a niste nam još ni riječi rekli kako stoje stvari. — James je neobično čeljade — reče Caroline. — On jednostavno nije kadar nikom ustupiti nikakvu informaciju. I poprijeko me pogleda. — Vjerujte mi da ne znam ništa — rekoh. — Poirot šuti kao riba. — Pametan čovjek — reče pukovnik smijuckajući se. — Neće da se oda. Ma ti su strani detektivi sjajni tipovi. Imaju, mislim, pun koš trikova. — Pung — reče gospoñica Ganett tiho i slavodobitno. — I partija je moja. Situacija je postala još napetija. Dok smo podizali nov zid, Caroline mi, najviše zbog toga što je gospoñica Ganett po treći put za redom dobila partiju, dobaci: — Dosadan si, James. Držiš se kao krepana riba i ni da bi riječi rekao! — Ama, draga moja — odvratim joj — što mogu kad vam zbilja nemam šta reći, naime, od onog što ti misliš. — Koješta — reče Caroline razvrstavajući svoje pločice. — Mora da ipak znaš nešto zanimljivo.

Nisam joj odmah odgovorio. Bio sam zaprepašten i omamljen. Bio sam pročitao negdje da postoji tako nešto što se zove »Savršena pobjeda« ― da se dobije partija mahdžonga iz prve ruke. Nisam se uopće nadao da bih to ikad mogao doživjeti. Suzdržljivo likujući, okrenem svoje pločice na stolu tako da ih svi mogu vidjeti i rekoh: — Kao što ono kažu u šangajskom klubu: »Tin-ho ili Savršena pobjeda«. Fukovniku samo što oči ne iskočiše iz duplja. — Sto mu gromova — reče. — Pa, ovo je pravo čudo. To još nisam u životu vidio. I tada, podboden Carolininim podsmjesima i opijen uspjehom, nastavim ovako: — A ako hoćete čuti nešto zanimljivo, što kažete na vjenčani prsten na kojem iznutra piše: »Od R-a«? Neću sad opisivati scenu koja je nastala. Morao sam im točno ispričati gdje je taj prsten pronañen. Morao sam otkriti i datum koji na njemu piše. — Trinaesti ožujka — ponovi Caroline. — Točno prije šest mjeseci. Ah! Iz kolopleta uzbuñenog nagañanja i predmni- jevanja izlegle se tri teorije: 1) Teorija pukovnika Čartera: da se Ralph potajno oženio Florom. Prvo i najjednostavnije rješenje. 2) Teorija gospoñice Ganett: da se Roger Ackroyd potajno oženio gospoñom Ferrars. 3) Teorija moje sestre: da se Roger Ackroyd oženio svojom gazdaricom, gospoñicom Russell. četvrtu teoriju, ili super-teoriju, iznijela je Caroline poslije, kad smo već odlazili na počinak: — Upamti moje riječi — reče iznenada — ne bih se ni najmanje začudila da su se Geoffrey Raymond i Flora vjenčali. — Onda bi valjda bilo »Od G-a«, a ne »Od R-a« ― rekoh. — Šta znaš! Neke djevojke zovu dečke po prezimenu. A čuo si što je gospoñica Ganett rekla večeras ... kako

Flora naveliko očijuka. Strogo uzevši, nisam čuo da je gospoñica Ganett rekla bilo šta slično, ali priznajem Carolini da izvrsno shvaća sve aluzije. — A ne bi li to mogao biti Hector Blunt? — nabacim. — Ako je itko ... — Koješta — reče Caroline. — Bit će da joj se on samo divi... možda je čak i zaljubljen u nju. Ali možeš biti siguran da se ni jedna djevojka neće zaljubiti u muškarca koji je toliko star da bi joj mogao biti otac, ako u blizini postoji mlad i zgodan tajnik. Možda daje neke nade Bluntu da joj posluži kao mamac. Djevojke su vrlo lukave. Ali ima nešto što ti mogu pouzdano reći, Jamese Shepparde, a to je da Flori Ackroyd nije ni najmanje stalo do Ralpha Patona, ni sad ni ikad prije. To mi možeš slobodno vjerovati. I vjerovao sam, što sam drugo mogao.

Sedamnaesto poglavlje

PARKER Sutradan sam ujutro pomislio da sam, onako razdragan zbog Tin-hoa ili »Savršene pobjede«, bio možda i malo indiskretan. Poirot me, doduše, nije bio zamolio da ne govorim nikome o tome da je našao prsten. S druge strane, nije nikom ništa rekao o tome dok je bio na Fernlyju i, koliko znam, jedino je meni priznao da ga je našao. Osjećao sam se i te kako kriv. Vijest se o tome sad širila po King’s Abbotu kao požar. Očekivao sam svaki čas da će me Poirot izgrditi na pasja kola'. Zajednički sprovod gospoñe Ferrars i Rogera Ackroyda bio je previñen za jedanaest sati. Bila je to sjetna i dojmljiva ceremonija. Svi su s Fernlyja bili nazočni. Kad je pogreb završio, Poirot me uhvati ispod ruke i pozove da poñem k njemu. Bio je vrlo ozbiljan, pa sam se pobojao da mu je moja sinoćnja indiskrecija već doprla do ušiju. Meñutim, uskoro mi je postalo jasno da je zaokupljen posve drugačijim mislima. — Vidite — reče — moramo prijeći u akciju. Namjeravam uz vašu pomoć saslušati jednog svjedoka. Pritegnut ćemo ga i utjerat ćemo mu takav strah u kosti da istina mora izbiti na vidjelo. — O kojem to svjedoku govorite? — upitam ga iznenañeno. — O Parkeru! — reče Poirot. — Rekao sam mu neka doñe k meni danas u dvanaest sati. Bit će da nas već čeka. — Pa što mislite? — pripitam ga i zirnem mu u lice. — Samo znam da nisam zadovoljan. — Mislite da je on ucjenjivao gospoñu Ferrars?

Ili to, ili... Što? — rekoh pošto sam čekao minutu- -dvije. Prijatelju, vama ću to reći... nadam se da je on ubojica. Njegova ozbiljnost, izmiješana s nečim neod- redivim, natjera me na šutnju. Kad smo stigli do Poirotove kuće, doznali smo da nas Parker već čeka. Kad uñemo u sobu, bat- ler smjerno ustane. — Dobar dan, Parkeru — prijazno će Poirot. — Oprostite, samo časak. Svuče ogrtač i rukavice. — Dopustite, gospodine — reče Parker i priskoči mu u pomoć. Odloži mu stvari uredno na stolac pokraj vrata. Poirot ga je zadovoljno gledao. — Hvala vam, dragi moj Parkeru — reče. — Hoćete li sjesti? Izvolite. Ovo će možda malo dulje potrajati. — Parker sjedne sagnute glave, kao da se ispričava. — E pa, što mislite zašto sam vas danas pozvao ovamo, a? Parker se nakašlje. — Mislio sam, gospodine, da me želite nešto pitati o mom pokojnom gazdi, onako više privatno. — Precisement — reče Poirot sjajeći se od zadovoljstva. — Jeste li se mnogo puta okušali u ucjenjivanju? — Gospodine! — skoči batler na noge. — Nemojte se ništa uzrujavati — smireno će Poirot. — I nemojte mi sad tu izigravati čestita, oklevetana čovjeka. Vi znate sve što se može znati o ucjenjivanju, je li tako? — Gospodine, ja ... ja nisam ... nije me nikad... — Nije vas nikad nitko ovako uvrijedio — nadopuni ga Poirot. — A zašto vam je onda, vrli moj Parkeru, bilo onoliko stalo do toga da čujete razgovor u kabinetu gospodina Ackroyda one večeri, kad ste bili čuli riječ »ucjena«? — Ja nisam ... ja ... — Kod koga ste prije služili? — opali odjednom Poirot kao iz puške. — — —

Kod koga sam služio? Da, prije nego što ste stupili u službu kod gospodina Ackroyda. — Kod majora Ellerbyja, gospodine ... Poirot mu upadne u riječ: — Tako je, kod major ja Ellerbyja. Major Ellerby je bio narkoman, je li tako? Putovali ste s njim po svijetu. Kad je bio na Bermudima, došlo je do gužve... i jedan je čovjek ubijen. Major Ellerby je bio donekle kriv, ali je afera zataškana. Meñutim, vi ste za to znali. Koliko vam je major Ellerby platio da držite jezik za zubima? Parker je zinuo i zablenuo se u njega. Bio je skršen, obrazi mu se otomboljeli i trzali. — Vidite, dobro sam se raspitao — prijazno će Poirot. — Ovako je kako vam kažem. Iskamčili ste popriličnu svotu novaca ucjenom, a major Ellerby vam je i dalje plaćao, sve do svoje smrti. A sad da čujem o vašem najnovijem pokušaju ucjenjivanja. Parker je svejednako blenuo u njega. — Nema smisla da poričete. Hercule Poirot sve zna. Sve ovo što sam rekao o majoru Ellerbyju, to je istina, je li tako? Nekako i protiv volje, Parker neodlučno klimne glavom. Bio je blijed kao krpa. — Ali gospodina Ackroyda nisam ni taknuo — procvili. — Tako mi boga, gospodine, nisam. Neprestano sam se ovoga bojao, da se ne dozna, Ali kažem vam da nisam ... nisam ga ubio. Povisio je glas toliko da je malne vrištao. — Sklon sam da vam povjerujem, prijatelju — reče Poirot. — Vi nemate petlje... kuraže. Ali moram doznati svu istinu. — Reći ću vam sve, gospodine, sve što vas zanima. Istina je da sam one večeri pokušao prisluškivati. Postao sam znatiželjan zbog dvije-tri riječi koje sam bio čuo. I zbog toga što gospodin Ackroyd nije želio da ga bilo tko uznemiruje, i što se onako zatvorio u sobu s gospodinom — —

doktorom. Ono što sam rekao policiji, to je živa istina. Čuo sam riječi »ucjena«, gospodine, pa sam ... — tu zastane u riječi. — Pomislili da biste mogli imati od toga nekakve koristi? — glatko će Poirot. — Pa, jesam ... jesam, gospodine. Pomislio sam, ako već netko ucjenjuje gospodina Ackroy- da, zašto ne bih i ja omastio sebi brk? Vrlo neobičan izraz preleti Poirotovim licem. Nagne se malo naprijed. — Jeste li prije te večeri imali kakav razlog pretpostaviti da netko ucjenjuje gospodina Ack- royda? — Nisam, zaista, gospodine. To je bilo veliko iznenañenje za mene. Gospodin Ackroyd je u svemu bio pravi džentlmen. — Što ste uspjeli čuti? — Vrlo malo, gospodine. Kao da se sve bilo urotilo protiv mene. A, naravno, morao sam obavljati i svoje poslove u sobi za serviranje. Pa i kad sam se prikrao dvatri puta kabinetu, nisam imao sreće. Prvi put je izišao gospodin doktor iz sobe i samo što me nije uhvatio na djelu, a drugi put je gospodin Raymond bio pošao onamo iz predvorja, pa sam znao da bi mi bio uzaludan trud; a kad sam pošao s poslužavnikom, gospoñica Flora me je poslala natrag. Poirot je još dugo piljio u tog čovjeka, kao da želi iskušati njegovu iskrenost. Parker mu je uzvratio ozbiljnim pogledom. — Valjda mi vjerujete, gospodine? Neprekidno sam se bojao da policija ne iščeprka tu staru aferu s majorjem Ellerbyjem pa da me zbog toga ne osumnjiče. —- Eh bien — napokon će Poirot. — Sklon sam vam povjerovati, ali vas moram još nešto zamoliti... da mi pokažete svoju štednu knjižicu. Pretpostavljam da imate štednu knjižicu? — Imam, gospodine. U stvari, imam je baš kod sebe. Bez ikakva znaka zbunjenosti, izvadi je iz džepa.

Poirot uzme od njega tanku zelenu knjižicu i pregleda uloge. — Oho! Vidim da ste ove godine kupili državnih obveznica u vrijednosti od pet stotina funta? — Jesam, gospodine. Imam već više od tisuću funta ušteñevine... kao rezultat svojih veza sa ... ovaj... pokojnim gazdom, majorom El- lerbyjem. A dosta sam se kladio i na konje ove godine ... prilično uspješno. Ako se sjećate, gospodine, jubilarnu je trku osvojio čisti autsajder, na koga sam se ja, srećom, kladio ... u dvadeset funta. Poirot mu vrati knjižicu. — Možete ići, slobodni ste. Vjerujem da ste mi rekli istinu. A ako niste... jao vama, prijatelju! Kad Parker ode, Poirot opet uzme svoj ogrtač. — Opet ćete vari? — Da, idemo u posjet dragome monsieuru Hammondu. — Vjerujete li u sve to što je Parker rekao? — Zvuči prilično vjerodostojno. Jasno je da on — osim ako nije zaista izvrstan glumac — iskreno vjeruje da je sam Ackroyd bio žrtva ucjene. Ako je tako, onda nema pojma o ucjenjivanju gospoñe Ferrars. — Pa, ako je tako ... tko onda ... — Precisement! Tko? Ali naš posjet monsieuru Hammondu ispunit će bar jednu svrhu. Ili će potpuno osloboditi Parkera sumnje, ili će ... — Što? — Nekako danas imam loš običaj da mi rečenice ostaju nedovršene — reče Poirot kao da se ispričava. — Morate imati strpljenje sa mnom... — Da, zbilja — rekoh prilično bojažljivo — moram vam i ja nešto priznati. Nehotice sam se izlanuo o onom prstenu. — O kojem prstenu? — O onom koji ste našli u jezercetu. — Ah, da — reče Poirot uz širok osmijeh. — Nadam se da se ne ljutite? Bilo je to vrlo

nesmotreno od mene. — Ama, ni govora, prijatelju dragi, ni govora! Nisam vas ničim vezao. Slobodno ste mogli o tome govoriti ako ste željeli. A je li to zanimalo vašu sestru? — I te kako. Izazvalo je pravu senazciju. Svakojake teorije vrcaju na sve strane. — Ah! A kako je to jednostavno! Pravo je objašnjenje upravo udaralo u oči, nije li tako? — Je li? — rekoh suzdržljivo. Poirot se nasmije. — Pametan se čovjek ni na šta ne obvezuje ― napomene. — Nije li tako? Ali, evo nas kod gospodina Hammonda. Odvjetnik je bio u svojoj pisarnici i odmah nas je primio. Ustao je i pozdravio nas na onaj svoj suzdržljiv, pedantan način. Poirot odmah prijeñe na ono glavno. — Monsieur, želio bih od vas neke podatke, naime, ako budete tako dobri da mi ih dadete, čuo sam da ste zastupali i pokojnu gospoñu Ferrars sa King’s Paddocka? Primijetih tračak iznenañenja u odvjetnikovim očima, prije nego što mu profesionalna suzdrž- ljivost ponovo zastre lice kao krinka. — Točno. Svi su njeni poslovi prošli kroz moje ruke. — Dobro, a sad, prije nego što vas nešto zamolim da mi kažete, volio bih da vam doktor Sheppard nešto ispriča. Nemate valjda ništa protiv, prijatelju, da ponovo prepričate razgovor koji ste vodili s gospodinom Ackroydom u petak navečer? — Ni najmanje — rekoh i umah počnem pripovijedati o toj čudnoj večeri. Hammond me je pozorno slušao. —To je sve — rekoh kad sam završio. — Ucjena — zamišljeno će odvijetnik. — Iznenañeni ste? — upita ga Poirot. Odvjetnik skine cviker s nosa i obriše ga rupčićem. — Nisam — odgovori. — Ne bih mogao reći da sam iznenañen. Naslućivao sam tako nešto od nekog vremena. — I tako dolazimo do onoga što sam vas htio zamoliti

—reče Poirot. — Ako nam tko može dati približnu sliku o svotama koje su isplaćene, onda ste to vi, monsieur. — Ne vidim nikakve zapreke da vam uskratim te informacije — reče Hammond nakon časak- dva. — U toku lanjske godine gospoña Ferrars je prodala stanovite vrijednosne papire, a novac koji je dobila za njih nije ni u šta uložila, nego ga je stavila na svoj konto. Kako je imala velike prihode i kako je nakon muževe smrti živjela vrlo skromno, čini se pouzdanim da je te svote isplatila za neke posebne svrhe. Jednom sam bio u razgovoru s njom načeo tu temu, i tada mi je rekla da izdržava neke siromašne roñake svoga muža. Nisam je, naravno, dalje ispitivao. Sve dosad sam vjerovao da je te novce davala nekoj ženi koja je imala'izvjesna potraživanja od Ash- leyja Ferrarsa. Nije mi bilo ni na kraj pameti da je sama gospoña Ferrars imala takvih neprilika. — A kolika je bila cjelokupna svota? — upita ga Poirot. — Rekao bih da su sve te razne svote ukupno iznosile najmanje dvadeset tisuća funta. — Dvadeset tisuća funta! — uskliknem. — U godinu dana! — Gospoña Ferrars je bila vrlo bogata žena — hladno će Poirot. — A kazna za umorstvo nije baš laka. — Mogu li vam još kako pomoći? — zapita gospodin Hammond. — Ne, hvala lijepa — reče Poirot ustajući. — Oprostite tisuća puta što smo vas poremetili. — Niste ni najmanje. Kad smo izišli van, napomenem: — Riječ »poremetiti« ne upotrebljava se u tom smislu u kojem ste je vi sad upotrijebili. — Ah! — uzvikne Poirot. — Moj vam engleski nikad neće biti potpuno dobar, čudan je taj vaš jezik. Trebalo je, dakle, da kažem »onereñili«, n'est ce pas? — Htjeli ste valjda reći »uznemirili«. — Hvala vam, prijatelju. Riječ »precizan«, vi upravo

vapite za njom. Eh bien, što sad velite na našeg prijatelja Parkera? Da je taj čovjek imao dvadeset tisuća funta u rukama, bi li i dalje ostao batler? Je ne pense pas19. Moguće je, naravno, da je uložio novac u banku pod tuñim imenom, ali sam nekako sklon vjerovati da je govorio istinu. Ako je on lupež, onda je sitan lupež. Nema velikih ideja. Nakon toga nam još ostaju Raymond i... ovaj ... major Blunt. — Raymond sigurno nije — odvratim — kad znamo da nikako nije mogao namaknuti ni pišljivih pet stotina funta. — Tako bar kaže, da. — A što se tiče Hectora Blunta ... — Da vam kažem nešto o našem dobrom majoru Bluntu — presiječe me Poirot u riječi. — Moj je posao da se raspitujem, pa se i raspitujem. Eh, bien... ono nasljedstvo koje je spomenuo ... otkrio sam da je ta svota iznosila blizu dvadeset tisuća funta. Što kažete na to? Toliko sam se zgranuo da sam jedva protisnuo: — To je nemoguće. Tako poznat čovjek kao što je Hector Blunt... Poirot slegne ramenima. — Tko zna? To je bar čovjek koji ima velikih ideja. Priznajem da ga teško mogu zamisliti kao ucjenjivača, ali postoji još jedna mogućnost koju niste uzeli u obzir. — Koja? — Vatra, prijatelju. Možda je Ackroyd sam spalio ono pismo, plavu kuvertu i sve što je bilo u njoj, nakon vašeg odlaska? — Ne bih rekao da je to vjerojatno — rekoh polagano. — Pa ipak... naravno, moguće je. Možda se predomislio. Upravo smo stigli do moje kuće pa bez razmišljanja pozovem Poirota da uñe i ruča s nama ono što se već nañe za ručak. Mislio sam da će Carolini biti drago, ali zaista je teško 19

Mislim da ne bi.

ugoditi tim ženskinjama. Trebali smo imati, očito, za ručak kotlete, a posluga se gostila tripicama na luku. Dva kotleta iznesena pred troje ljudi moraju izazvati zabunu. Ali Caroline nikad ne klone duhom zadugo. Majstorski lažući, objasni Poirotu da joj se James, doduše, ruga zbog toga, ali da se ona strogo pridržava vegetarijanske dijete. Pa razveze nadugo i naširoko o slastima rezanaca s orasima (a siguran sam da ih nikad nije ni okusila) i pojede u slast krišku prženog sira dobacujući uzgred jetke napomene o opasnostima »mesne« ishrane. Poslije, dok smo sjedili uz vatru i pušili, Caro- line izravno navali na Poirota. — Niste još pronašli Ralpha Patona? — upita ga. — A gdje da ga pronañem, mademoiselle? — Mislila sam da ste ga možda našli u Cranchesteru? — reče Caroline sa značajnim prizvukom u glasu. Poirot se nañe u nedoumici. — U Cranchesteru? Ali zašto u Cranchesteru? Objasnim mu s trunkom zajedljivosti u glasu: — Jedan od naših brojnih privatnih detektiva slučajno vas je vidio jučer kad ste se vraćali autom iz Cranchestera. Začas nesta Poirotove nedoumice. Slatko se nasmije. — Ah, to! Samo sam bio kod zubara, c’est tout20. Zub me boli. Idem tamo. Moj zub najednom manje boli. Ja mislim da se brzo vratim. Zubar kaže: »Ne. Najbolje da ide van.« Ja sam protiv toga. On tjera svoje. Na kraju bude na njegovo! Taj dotični zub neće me nikad više boljeti. Carolinino je raspoloženje splasnulo kao pro- bušen balon. Razgovarali smo dalje o Ralphu Patonu. — Slabić — ustvrdio sam. — Ali nije opak. — Ah! — izusti Poirot. — Ali slabost, gdje prestaje? — Tako je — reče Caroline. — Uzmite samo Jamesa kao primjer ... bio bi slab kao sjena kad ne bih ja pazila na njega. 20

To je sve.

Draga moja Caroline — rekoh srdito — zar ne možeš razgovarati a da ne uzimaš lične primjere? — Ali kad ti jesi slab, James — reče Caroline a da se ni najmanje ne pokoleba. — Ja sam osam godina starija od tebe... ah! Ne smeta da to monsieur Poirot sazna ... — Nikad to ne bih rekao, mademoiselle -— reče Poirot i galantno se nakloni. — Osam godina sam starija, ali sam oduvijek smatrala za svoju dužnost da pazim na tebe. Da si malo lošije odgojen, sam bog zna u kakve bi se neprilike već bio uvalio. — Možda bih se bio oženio kakvom lijepom pustolovkom — promrsim zureći u strop i ispuštajući kolutove dima. — Pustolovkom! — reče Caroline i frkne. — Kad već govorimo o pustolovkama... — Meñutim, ne dovrši rečenicu. — Što je? — rekoh pomalo radoznalo. — Ništa. Samo sam se sjetila jedne koja nije baš daleko odavde. — Pa se iznenada okrene Poirotu. — James i dalje tvrdi da vi vjerujete da je netko od ukućana s Fernbyja počinio ubojstvo. A ja samo mogu reći da se varate. — Ne bih volio da se varam — reče Poirot. — To nije ... kako ono vi kažete ... moj metier21. — Doznala sam prilično točno sve činjenice od Jamesa i drugih — nastavi Caroline ne obazirući se uopće na Poirotovu napomenu. — Koliko ja mogu prosuditi, od svih ukućana samo je dvoje moglo doći u priliku da počine ubojstvo. Ralph Paton i Flora Ackroyd. — Draga moja Caroline ... — Nemoj me sad, James, prekidati! Dobro znam što govorim. Parker ju je zatekao pred vratima, nije li tako? Nije čuo da joj je stric poželio laku noć. Mogla ga je lijepo —

21

Posao.

tada ubiti i nikom ništa. — Caroline! — Ne kažem, James, da ga je uistinu ubila. Samo kažem da ga je mogla ubiti. U stvari, iako je Flora kao i sve ostale današnje mlañe djevojke koje ne poštuju starije i misle da najbolje znaju sve pod kapom nebeskom, uopće ne vjerujem da bi mogla i pile zaklati. Ali tu su činjenice. Gospodin Raymond i major Blunt imaju alibi. Gospoña Ackroyd ima alibi, čini se čak da i ona Russe- llovka ima alibi... i sva sreća za nju što ga ima. Tko još ostaje? Samo Ralph i Flora! A rekao ti što mu drago, ne vjerujem da je Ralph Paton ubojica. Dečko kojeg poznajemo od malih nogu... Poirot je časkom šutio gledajući kako se izvija dim iz njegove cigarete. Kad je napokon progovorio, glas mu je bio blag i kao da je dopirao odnekud izdaleka, što je izazivalo neobičan dojam. Nikad nije tako govorio. — Uzmimo jednog čovjeka, sasvim obična čovjeka, čovjeka koji ne nosi u srcu pomisao na ubojstvo. Negdje se u njemu krije neka karakterna slabost, negdje duboko u njemu. Dosad još nikad nije došla do izražaja. Možda nikad i neće ... ako bude tako, otići će u grob poštovan i cijenjen od svih. Ali, recimo da se nešto dogodi. Nañe se u teškoćama... pa možda čak ni to. Možda je slučajno otkrio neku tajnu... tajnu o kojoj nekom ovisi život. I prvi će njegov poriv biti da javno iznese tu tajnu... da izvrši svoju dužnost, kao pošten grañanin. Ali onda se javi ona karakterna slabost. Eto mu prilike da se domogne novaca ... velike svote novaca. Priželjkuje novac, želi ga, a tako lako može doći do njega. Ne mora ništa učiniti — samo šutjeti. To je početak. želja za novcem raste. Mora se domoći još novaca ... i još! Opijen je zlatnim rudnikom koji se pred njim otvorio. Postaje gramzljiv. I u svojoj gramzljivosti se prebaci, čovjek može muškarca musti koliko god hoće, ali ženu ne smije previše musti. Jer, ženi se u duši krije velika želja da kaže istinu. Koliko muškaraca koji su obmanuli svoje žene odlaze u grob

mirne duše, odnoseći sa sobom svoju tajnu! A koliko žena koje su obmanule svoje muževe upropaštavaju same sebe sasipljući tim istim muževima istinu u lice! Previše su ih pritegnuli. U času nepromišljenosti (zbog koje će se poslije kajati, bien entendu) pošalju sigurnost do vraga i iskese zube iskazujući istinu, na svoje veliko trenutno zadovoljstvo. Tako je, mislim, bilo i u ovom slučaju. Pritisak je bio prevelik. I tu sad dolazi ona vaša poslovica, o smrti koke koja je nosila zlatna jaja. Ali to još nije kraj. Čovjeku o ’^me je riječ prijeti opasnost da ga otkriju. A on i nije r*še onaj isti čovjek kakav je bio... recimo, prije godinu dana. Okorio mu je moralni osjećaj. Očajan je. Gubi bitku i spreman je da se posluži svim sredstvima koja mu dopadnu šaka jer, ako ga otkriju, propao je. I tako ... udara bodežom! Pošuti časak. Kao da nas je začarao. Ne mogu nikako opisati dojam koji su proizvele na nas njegove riječi. Bilo je nečega u toj njegovoj nemilosrdnoj analizi i u nesmiljenoj moći vizije što nam je obojema ulilo strah. — Poslije — nastavi tiho — kad mine opasnost, postat će opet normalan, običan, dobar. Ali, ako se opet ukaže potreba, ponovo će udariti. Caroline se napokon prene. — Govorili ste valjda o Ralphu Patonu — reče. — Možda imate pravo, možda i nemate, ali ne smijete osuñivati čovjeka dok ga ne čujete. Kazlegne se prodorna zvonjava telefona. Odem u predsoblje i podignem slušalicu. — Što? — rekoh. — Da, ovdje doktor Shep- pard. — Slušao sam minutu-dvije, a onda kratko odgovorim. Objesim slušalicu i vratim se u blagovaonicu. — Poirot — rekoh — uhapšen je neki čovjek u Liverpoolu. Zove se Charles Kent. Policija vjeruje da je to onaj isti neznanac koji je one noći posjetio Fernly. Traže od mene da odmah doñem u Liverpool da ga identificiram.

Osamnaesto poglavlje

CHARLES KENT Nakon pola sata Poirot, ja i inspektor Raglan bili smo već u vlaku koji nas je vozio u Liverpool. Inspektor je, očito, bio vrlo uzbuñen. — Ako ništa drugo, možda ćemo steći malo više uvida u ucjenu — izjavi likujući. — To je neki grubijan, kako su mi rekli preko telefona. I uživa drogu. Morali bismo lahko izvući od njega što želimo. Ako otkrijemo i trunak motiva, najvjerojatnije je da je on ubio gospodina Ackroyda. Ali, ako je tako, zašto se ne javi mladi Paton? Sve skupa je jedna grdna zavrzlama, pa to vam je! Da, zbilja, monsieur Poirot, imali ste potpuno pravo što se tiče onih otisaka prstiju. To su zaista bili otisci samog gospodina Ackroyda. I sam sam bio na to pomislio, ali sam odbacio tu pomisao kao nešto teško izvedivo. Osmjehnuh se sam za se. Bilo je potpuno jasno da inspektor Raglan to govori ne bi li koliko-toliko spasio obraz. — A što se tiče tog čovjeka — reče Poirot — on još nije zatvoren? — Nije, samo je zadržan pod sumnjom da je umiješan u zločin. — I što kaže o sebi? — Vrlo malo — reče inspektor cerekajući se. — Rekao bih da je to neka oprezna ptičica. Psuje na sva usta, ali malo šta kaže. Kad smo stigli u Liverpool, iznenadio sam se videći kako su Poirota oduševljeno dočekali. Viši policijski činovnik Hayes, koji je došao pred nas, radio je bio s

Poirotom nekad davno na jednom slučaju, i očito je imao pretjerano visoko mišljenje o njegovim sposobnostima. — E, sad, kad je monsieur Poirot ovdje s nama, bit će to čas posla — reče veselo. — Mislio sam da ste se već povukli, mesje? — I jesam, dragi moj Hayes, i jesam. Ali da znate kako je dosadno u mirovini! Ne možete zamisliti tu monotoniju, kako prolazi dan za danom. — Shvaćam. I došli ste, dakle, da pogledate našu specijalnu lovinu? Je li ovo doktor Shep- pard? Mislite li, gospodine, da ćete ga moći identificirati? — Nisam potpuno siguran — odgovorih neuv- jereno. — Kako ste ga ulovili? — zapita Poirot. — Izdana je, kao što znate, potjernica za njim, s ličnim opisom. U štampi i interno. Moram priznati da nismo imali baš mnogo podataka. Ovaj momak svakako govori s američkim naglaskom i ne poriče da je te noći bio blizu King’s Abbota. Samo pita što se to nas tiče, i kaže da se možemo frigati, ali da neće odgovarati na naša pitanja. — Je li dopušteno da ga i ja vidim? — zapita Poirot. Viši policijski činovnik lukavo namigne. — Baš mi je drago što ste s nama, gospodine. Imate odobrenje da radite što god želite. Inspektor Japp iz Scotland Yarda pitao je neki dan za vas. Rekao je da je čuo da neslužbeno radite na ovom slučaju. Možete li mi reći gdje se krije kapetan Paton? — Sumnjam da bi to bilo pametno u ovom trenutku — uštogljeno će Poirot, a ja se ugrizem za usnu da se ne osmjehnem. Čovuljak je to zaista dobro odglumio. Nakon kraćeg razgovora odveli su nas do uhapšenika. Bio je to mladić, ne bih mu dao više od dvadeset dvije-tri godine, visok, mršav, ruke mu se malko tresle. Opažala se velika tjelesna snaga ali već pomalo načeta. Kosa mu je bila crna, oči plave i nemirne, malokad bi otvoreno pogledao kome u lice. Neprestano sam gajio iluziju da mi je bilo nešto poznato na onoj prilici koju sam sreo one noći, ali, ako je ovo zaista bio on, grdno sam se prevario. Nije me

ni na koga nimalo podsjećao. — Hajde, Kente, ustaj — reče viši policijski činovnik. — Došli su ti gosti. Poznaješ li koga od njih? Kent se mrzovoljno zapilji u nas, ali ništa ne odgovori. Vidio sam kako prelazi pogledom po nama trojici i kako se zaustavlja na meni. — Dakle, gospodine, što kažete? — upita me policijski činovnik. — Visina je ista, a i što se tiče cijele vanjštine, mogao bi biti taj čovjek — rekoh. — Ali ne bih vam mogao ništa više reći. — Kog vraga znači ovo sve skupa? — zapita Kent. — što imate protiv mene? Hajde, na sunce s tim! Što sam vam skrivio? Klimnem glavom. — Ipak je to taj — rekoh. — Prepoznao sam ga po glasu. — Prepoznali ste me po glasu, je li? A gdje mislite da ste me već čuli? — U petak navečer, ispred ulaza na Fernly Park. Pitali ste me za put do Fernly Parka. — Ma nemojte? — Priznajete li to? — upita ga inspektor. — Ne priznajem ja ništa. Sve dok mi ne kažete što imate protiv mene. — Pa zar niste čitali novine u ovih posljednjih nekoliko dana? — prvi put progovori Poirot. Čovjek priškilji. — A, tako, dakle? Pročitao sam da je neki stari ukokan na Femlyju. I htjeli biste doznati jesam li ga ja udesio? — Vi ste bili tamo te noći — mirno će Poirot. — Otkud to znate, gospon dragi? — Po ovome. Poirot izvadi nešto iz džepa i pokaže mu. Bila je to ona guščja badrljica koju smo bili našli u sjenici. Kad ugleda, čovjek se promijeni u licu i dopola ispruži ruku.

Travka — zamišljeno će Poirot. — Ne, prijatelju, prazna je. Našli smo je tamo gdje ste je bacili u sjenici one noći. Charles Kent ga nesigurno pogleda. — Vi kanda sve kužite u zadnju nit, vi mali strani Pajo Patak! Možda se sjećate onda i ovoga: u novinama je pisalo da je stari odapeo izmeñu četvrt do deset i deset sati? — Tako je — potvrdi Poirot. — Jest, a je li to istina? To je ono na što ja pucam. — To će vam reći ovaj gospodin — reče Poirot i pokaže u inspektora Raglana. Ovaj je potonji malo krzmao, zirnuo na višeg policijskog činovnika Hayesa, pa na Poirota i, najposlije, kao da je dobio od njih odobrenje, reče: — Jest, to je istim;. Izmeñu četvrt do deset i deset. — Onda nemate razloga da me ovdje još držite — reče Kent. — Ja sam otišao s Fernly Parka u devet i dvadeset pet. Možete se raspitati kod »Psa i zviždaljke«. To vam je jedan bircuz oko kilometar i pol od Fernlyja na cesti za Cranchester. Sjećam se da sam tamo napravio neku gužvu, upravo negdje vrlo blizu četvrt do deset. Šta velite na to? Inspektor Raglan zapiše nešto u svoj notes. — Dakle? — zapita Kent. — Provjerit ćemo — reče inspektor. — Ako govorite istinu, neće vam se ništa dogoditi. Uostalom, što ste radili na Fernly Parku? — Išao sam tamo da se s nekim vidim. — S kim? — To vas nije briga. — Bolje će ti biti da pripaziš malo na svoj jezik, momče — opomene ga viši policijski činovnik. — Kog vraga da pazim na svoj jezik! Išao sam tamo po svom poslu i tu više nema šta da se priča. Ako sam bio daleko od mjesta zločina kad se zločin odigrao, šta još tu ima zanimati cajkane? — Zovete se Charles Kent — reče Poirot. — Gdje ste —

roñeni? Čovjek se zablene u njega, pa se naceri i reče: — Ja sam stopostotni Britanac, bez brige! — Jeste — reče Poirot razmišljajući. — Vjerujem da jeste. Bit će da ste roñeni u Kentu. Čovjek se zablene u njega. — Otkud vam sad to? Mislite zbog mog prezimena? Kakve to veze ima s tim? Zar čovjek koji se preziva Kent mora biti rodom baš iz te općine? — U stanovitim prilikama, mislim da bi mogao biti — reče Poirot polako i odmjereno. — U stanovitim prilikama, razumijete me. Glas mu je bio toliko značajan da je iznenadio oba policijska službenika, što se pak tiče Char- lesa Kenta, pocrvenio je kao rak i načas sam pomislio da će ščepati Poirota za gušu. Ipak, svladao se i okrenuo od njega smijući se neprirodno. Poirot klimne glavom kao da je zadovoljan nečim, pa izañe iz prostorije. Začas mu se priključe oba policajca. — Provjerit ćemo tu njegovu tvrdnju — napomene Raglan. — Ipak, mislim da ne laže, samo će morati jasno i glasno reći što je radio na Fernlyju. Sve bih rekao da smo se ipak dočepali ucjenjivača. S druge strane, ako uzmemo da govori istinu, nije mogao imati nikakve veze sa samim ubojstvom. Kad je uhapšen, imao je kod sebe deset funta, što je prilično velika svota. Rekao bih da je onih četrdeset funta otišlo u njegov džep — brojevi se na novčanicama ne slažu, ali ih je, naravno, mogao odmah zamijeniti. Bit će da mu je gospodin Ackroyd dao novce, a on je onda brže-bolje odmaglio s parama. A što ste ga ono pitali je li rodom iz Kenta? Kakve to veze ima s tim? — Nikakve pod milim bogom — blago će Poirot. — To vam je samo jedna moja mala ideja, ništa više. Ja sam vam poznat po svojim malim idejama. — Ma nemojte? — reče Raglan promatrajući ga zbunjeno. Viši policijski činovnik prasne u grohotan smijeh.

Koliko sam puta čuo inspektora Jappa da to isto kaže. Monsieur Poirot i njegove male ideje! Meni se uvijek čine malo previše fantastične, kaže on, ali uvijek ima nešto u njima. — Vi mi se rugate — reče Poirot smješkajući se. — Ali ništa za to. Starci, oni se ponekad smiju kad se mladi i pametni uopće ne smiju. I, klimajući glavom kao stari mudrac, iziñe na ulicu. Ručao sam s njim u jednom hotelu. Sad znam da mu je tada već sve bilo jasno kao na dlanu. Uhvatio je bio i posljednji konac koji mu je bio potreban da dopre do istine. Ali u to vrijeme nisam to ni slutio. Njegova općenita samouvjerenost činila mi se pretjeranom. Uzimao sam zdravo za gotovo da je ono što je meni zagonetno isto tako zagonetno i njemu. Meni je najveća zagonetka bila: što li je taj Charles Kent mogao raditi na Fernlyju? Neprestance sam sam sebi zadavao to pitanje na koje nisam znao pravo odgovoriti. Napokon se odvažim da priupitam, onako izdaleka, Poirota. Umah mi odgovori: — Mon ami, ja ne mislim, nego znam. — Zbilja? — rekoh odajući nevjericu. — Da, zaista. Mislim da vam sad ne bi ništa značilo kad bih vam rekao da je te noći bio na Fernlyju zato što je rodom iz Kenta? Zablenem se u njega. — Dakako da mi to ništa ne bi značilo — rekoh hladno. — Ah! — izusti Poirot kao da me žali. — Ama, nije važno. Još uvijek imam svoju malu ideju. —

Devetnaesto poglavlje

FLORA ACKROYD Kad sam se sutradan prije podne vraćao kolima iz obilaska pacijenata, inspektor Raglan mi je na ulici mahnuo rukom neka stanem. Stao sam, a inspektor se popeo na papuču mojih kola. — Dobar dan, gospodine doktore — reče. — E pa, onaj je alibi sasvim u redu. — Alibi Charlesa Kenta? — Jest. Pipničarka kod »Psa i zviždaljke«, Sally Jones, dobro ga se sjeća. Prepoznala ga je na fotografiji meñu petoricom ostalih. Došao je bio u krčmu točno u četvrt do deset, a »Pas i zviždaljka« su više od kilometar i pol daleko od Fernly Parka. Djevojka veli da je bio pun para, vidjela je kako je izvadio iz džepa punu šaku novčanica. Prilično se iznenadila videći kakav je inače i kako mu se čizme na nogama raspadaju. Sigurno je kod njega završilo onih četrdeset funta. — I još odbija da kaže što je radio na Fernlyju? — Tvrdoglav je kao sivonja. Razgovarao sam jutros telefonski s Hayesom u Liverpoolu. — Hercule Poirot kaže da zna razlog radi kojeg je taj čovjek išao tamo one noći — pripo- menem. — Zna? — željno će inspektor. — Da — rekoh zlobno. — Kaže da je išao zato što je rodom iz Kenta. Baš sam uživao što sam i njega doveo u nedoumicu. Raglan je časak-dva tupo buljio u mene, a onda mu se lasičje lice razvuče u osmijeh pa se značajno lupi prstom po čelu.

Fali mu jedna daska u glavi — reče. — Tako sam i mislio. Jadni starac, zato se, dakle, morao povući i naseliti ovdje! To mu je po svoj prilici u obitelji. Ima nećaka koji je udaren mokrom krpom po glavi. — Poirot? — rekoh iznenañeno. — Da. Zar vam nije to već spomenuo? Mislim da je dečko posve miran i sve, ali je potpuno neuračunljiv. — Tko vam je to rekao? Lice inspektora Raglana ponovo se razvuče u osmijeh. — Vaša sestra, gospoñica Sheppard. Ona mi je sve to ispričala. Caroline je zaista čudo od žene. Ne miruje sve dok ne sazna i najmanje pojedinosti o tajnama nečije obitelji. Na žalost, nikad joj nisam uspio utuviti u glavu da bude toliko pristojna pa da to zadrži za sebe. — Uñite, inspektore — rekoh otvarajući mu vrata svog automobila. — Idemo zajedno do našeg prijatelja Belgijanca da ga upoznamo s najnovijim vijestima. — Pa mogu, zašto ne. Uostalom, ako i jest malo ćaknut, ono što mi je rekao o otiscima prstiju dobro mi je došlo. Ima nekakvu fiksnu ideju o tom Kentu, ali, tko zna, možda se iza toga krije nešto korisno? Poirot nas je dočekao, kao i obično, nasmiješen i udvoran. Saslušao je novosti koje smo mu donijeli, klimajući ovda-onda glavom. — Rekao bih da je potpuno čist, je li? — reče inspektor prilično mračno. — Čovjek ne može ubiti nekog na jednom mjestu ako u isto vrijeme pije u krčmi na drugom mjestu, kilometar i pol dalje. — Hoćete li ga pustiti na slobodu? — Ne vidim što bismo drugo mogli učiniti. Ne možemo ga ipak zadržati pod optužbom da se iznošenjem neistina domogao novaca. Ne možemo mu ništa pod bogom dokazati. Inspektor mrzovoljno baci šibicu u rešetku na ognjištu. Poirot je pokupi i pažljivo stavi u malo spremište načinjeno za tu svrhu. Uradio je to potpuno mehanički. —

Vidio sam da su mu misli zaokupljene nečim sasvim drugim. Napokon će ovako: — Da sam na vašem mjestu, ne bih još pustio tog Charlesa Kenta na slobodu. — Kako to mislite? — zablene se Raglan u njega. — Onako kako sam rekao. Ne bih ga još pustio na slobodu. — Ne mislite valjda da ima bilo kakve veze s ubojstvom? — Vjerojatno nema, ali još ne možemo biti sasvim sigurni. — Ali, zar vam nisam sad rekao ... Poirot podigne ruku uvis u znak prosvjeda. — Mais oui, mais oui. Nisam gluh... ni glup, hvala dragom bogu! Ali, vidite, vi pristupate tom problemu na temelju pogrešnih ... pogrešnih ... premisa, jesam li dobro rekao? Inspektor se tupo zagleda u njega. — Nije mi jasno kako ste sad do toga došli. Pazite ovamo, znamo da je gospodin Ackroyd bio u četvrt do deset još na životu. S tim se valjda slažete? Poirot ga časkom pogleda, a onda se brzo nasmiješi i zavrti glavom. — Ne slažem se ja ni sa čim što nije dokazano! — Pa, imamo dovoljno jak dokaz. Imamo iskaz gospoñice Flore Ackroyd. — Da je poželjela stricu laku noć? Ali ja... ja ne vjerujem uvijek svemu što mi kaže jedna mlada dama... ne, čak ni onda kad je onako dražesna i lijepa. — Ali, do vraga, čovječe, Parker ju je vidio kako je izišla iz kabineta. — Nije — Poirotu iznenada oštro zazvoni glas. — Upravo to nije vidio. O tome sam se uvjerio jednim malim pokusom neki dan, sjećate se, doktore? Parker ju je vidio pred, vratima, kako drži ruku na kvaki, ali je nije vidio kako izlazi iz sobe. —- Ali... gdje je inače mogla biti?

Možda na stubama. Na stubama? To vam je jedna moja mala ideja, da. Ali te stube vode samo do spavaće sobe gospodina Ackroyña. — Točno. Inspektor je svejednako buljio u njega. — Mislite da je bila u spavaćoj sobi svoga strica? Zašto ne? Ali zašto bi lagala? — E, to je baš ono. Ovisi o tome što je radila tamo, nije li tako? — Mislite... na novac? Do vraga, ne mislite valjda reći da je gospoñica Ackroyd digla onih četrdeset funta? — Ne mislim ja ništa reći — odbrusi mu Poirot. — Ali ću vas na nešto podsjetiti, život te majke i kćeri nije baš bio lak. Stizali su računi... neprestano su imali okapanja oko neznatnih svota novaca. Roger Ackroyd bio je malo čudan u novčanim pitanjima. Djevojka možda nije više znala što bi, a sve zbog neke relativno male sume. Zamislite što se onda dogaña. Uzela je novac i silazi niza stube. Kad je već stigla napol stuba, čuje iz predvorja zveckanje stakla. Potpuno je načistu što to znači... Parker ide u kabinet. Nipošto je ne smije zateći na stubama jer Parker to ne bi zaboravio, pomislio bi da je to čudnovato. Kad bi se ustanovio manjak novca, sigurno bi se sjetio da ju je vidio kako silazi niza stube. Ima tek toliko vremena da sjuri do vrata kabineta i da stavi ruku na kvaku, kao da je upravo izišla iz sobe u trenutku kad se Parker pojavio na vratima. Kaže mu prvo što joj padne na pamet, ponavlja nalog koji je Roger Ackroyd već bio izdao u toku večeri, pa odlazi gore, u svoju sobu. — Jest, ali poslije je ipak morala shvatiti koliko je važno da kaže istinu? — ostajaše inspektor pri svome. — Pa, oko toga se vrti cijeli slučaj! — Poslije je bilo malo teško mademoiselle Flori — suzdržijivo će Poirot. — Samo su joj bili rekli da je došla policija zbog provale. Dakako da je onako naprečac — — — —

zaključila da je njena kraña otkrivena. Jedino joj je na pameti da se i dalje drži svoje izmišljene priče. Kad doznaje da joj je stric mrtav, hvata je panika. Mlade žene ne padaju dan-danas u nesvijest, monsieur, bez nekog velikog razloga. Eh bien, tako vam je to! Mora se držati svoje izmišljene priče ili sve priznati. A mlada i zgodna djevojka nerado će priznati da je kradljivica ... pogotovo pred nekim čije poštovanje želi pošto-poto sačuvati. Raglan tresne šakom po stolu. — Ne mogu u to vjerovati — reče. — To je ... to je nevjerojatno. A vi... vi ste sve to znali? — Ta mi je mogućnost bila odmah u početku pala na pamet — prizna Poirot. — Bio sam uvjeren da nam mademoiselle Flora nešto taji. Zbog toga sam i izveo onaj mali pokus o kojem sam vam govorio. I doktor Sheppard je bio sa mnom. — Ali rekli ste da želite iskušati Parkera — napomenem ogorčeno. — Mon ami — reče Poirot kao da se ispričava — čovjek mora nešto reći. Ovo sam vam isto i onda kazao. Inspektor ustane i reče: — Samo nam još jedno preostaje. Moramo odmah pograbiti tu mladu damu. Hoćete li poći sa mnom na Fernly, monsieur Poirot? — Svakako. Doktor Sheppard će nas odvesti svojim kolima. Pristadoh drage volje. Kad smo zapitali za gospoñicu Ackroyñ, odveli su nas u sobu za biljar. Flora i major Hector Blunt sjedili su u dugačkoj udubini ispod prozora. — Dobar dan, gospoñice Ackroyd — pozdravi je inspektor. — Možemo li porazgovarati načas s vama nasamu? Blunt odmah ustane i poñe prema vratima? — O čemu se radi? — nervozno će Flora. — Nemojte otići, gospodine majore. Može valjda ostati? — zapita

inspektora. — Kako god želite — suzdržijivo će inspektor. — Dužnost mi je da vam postavim dva-tri pitanja, gospoñice. Volio bih da vam ih postavim u četiri oka, a rekao bih da bi tako i za vas bilo bolje. Flora ga oštro pogleda. Vidio sam kako blijedi. Zatim se okrene Bluntu i reče: — želim da ostanete ... molim vas ... da, zaista to želim, što mi god inspektor ima reći, radije bih da i vi to čujete. Raglan slegne ramenima. — E pa, ako baš želite da bude tako, neka vam bude. Dakle, gospoñice Ackroyd, monsieur Poirot iznio mi je jednu svoju pretpostavku. On pretpostavlja da u petak navečer niste uopće bili u kabinetu, da uopće niste poželjeli gospodinu Ackroydu laku noć, da ste bili na stubama koje vode u spavaću sobu vašeg strica kad ste čuli Parkera kako dolazi iz predvorja. Flora svrne pogled na Poirota. On joj klimne glavom. — Mademoiselle, neki dan, kad smo svi sjedili za stolom, lijepo sam vas zamolio da budete otvoreni sa mnom. Ono što netko ne kaže, papa Poirot sam dozna. Tako je bilo je l' te? Vidite, olakšat ću vam situaciju. Vi ste uzeli one novce, je li? — Novce? — oštro će Blunt. Zavlada šutnja koja potraje najmanje minutu. Tada se Flora uspravi i progovori: — Monsieur Poirot ima pravo. Ja sam uzela taj novac. Ukrala sam ga. Ja sam kradljivica ... da, obična, prosta mala kradljivica. E pa, sad znate! Drago mi je što je to izišlo na vidjelo. U ovih nekoliko dana živjela sam kao u mori! — iznenada sjedne i zari lice u ruke. Govorila je promuklo kroz prste. — Vi ne znate kako mi je bilo otkako sam došla ovamo, željela sam lijepe stvari, smišljala kako da do njih doñem, lagala, varala, kupovala na kredit, obećavala da ću platiti račune ... oh, mrzim samu sebe kad

se svega toga sjetim! To me je približilo Ralphu. Oboje smo tako slabi! Razumjela sam ga i bilo mi ga je žao ... jer sam u duši kao i on. Mi nismo dovoljno jaki da budemo sami, ni on ni ja. Slabi smo, jadni, kukavni! — Pogleda Blunta i najednom lupi nogom o pod. — što me tako gledate ... kao da ne možete vjerovati svojim ušima? Možda sam i kradljivica, ali sam sad bar onakva kakva jesam. Više nikom ne lažem. Ne pravim se da sam djevojka kakva se vama sviña, mlada i nedužna i priprosta. Nije me briga hoćete li još ikad više poželjeti da me vidite. Mrzim samu sebe, prezirem samu sebe... ali mi morate bar nešto vjerovati — da sam mogla pomoći Ralphu time da kažem istinu, rekla bih je bila glasno i jasno. Ali sam znala da time ne bih pomogla Ralphu, da bi se time njegov položaj još više pogoršao. Nisam mu ništa naškodila ostajući pri svojoj laži. — Ralph — reče Blunt. — Shvaćam ... uvijek je taj Ralph u pitanju. — Ne razumijete me — očajno će Flora. — Nikad me i nećete razumjeti. — Obrati se inspektoru. — Priznajem sve; nisam više znala kako da doñem do novaca. Nisam uopće te večeri vidjela strica nakon večere. Što se tiče novca, možete učiniti što god hoćete. Ne može biti gore nego što je sad! Iznenada ponovo klone, zari lice u ruke i izjuri iz sobe. — E pa — reče inspektor bezbojnim glasom ― tako, dakle. Činilo se da nije načistu što treba dalje da radi, Blunt mu priñe i tiho reče: — Inspektore Raglane, taj je novac gospodin Ackroyd dao meni za jednu posebnu svrhu. Gospoñica Ackroyd nije ni pipnula taj novac. Laže da ga je ukrala ne bi li zaštitila kapetana Patona. Istina je ovo što vam ja tvrdim, i spreman sam da se i pred sudom zakunem da je istina. Nekako se odsječno nakloni, pa se naglo okrene i iziñe iz sobe. Poirot odbrza za njim i sustigne ga u predvorju. — Monsieur, samo časak, molim vas, budite tako

dobri! — Što izvolite, gospodine? — Blunt je, očito, bio nestrpljiv. Mrštio se na Poirota. — O ovome se radi — brzo će Poirot? — Niste me obmanuli svojom pričicom. Zbilja niste. Uistinu je gospoñica Flora uzela taj novac. Pa ipak, to ste lijepo zamislili, ono što ste rekli... drago mi je. Vrlo je lijepo to što ste učinili. Vi ste čovjek koji brzo misli i djeluje. — Ni najmanje me ne zanima vaše mišljenje, hvala — hladno će Blunt i ponovo se okrene da poñe, ali ga Poirot, ni najmanje uvrijeñen, uhvati za mišicu. — Ah, morate me ipak saslušati. Imam vam još nešto reći. Neki dan sam govorio o utajama. Dobro, cijelo sam vrijeme vidio što vi tajite. Mademoiselle Flora, vi nju volite svim svojim srcem. Od prvog časa kad ste je ugledali, nije li tako? Oh, nemojmo se sad sustezati da o tome govorimo ... zašto se u Engleskoj smatra da se ljubav može spomenuti samo kao kakva sramotna tajna? Vi volite mademoiselle Floru, ali pokušavate prikriti tu činjenicu pred svijetom. To je vrlo lijepo ... tako i treba da bude. Ali poslušajte ovaj savjet Hercula Poirota: nemojte to tajiti i pred samom mademoiselle. Blunt je pokazao stanovite znake nemira dok je Poirot govorio, ali ove posljednje riječi kao da privukoše njegovu pozornost. — Kako to mislite? — zapita oštro. — Vi mislite da ona voli kapetana Ralpha Pa- tona, ali ja, Hercule Poirot, tvrdim vam da to nije istina. Mademoiselle Flora pristala je da se uda za kapetana Patona zato da bi ugodila svom stricu, i zato što je u tom braku vidjela mogućnost da se izvuče iz ovdašnjeg života koji joj je, očito, postajao nepodnošljiv. Bio joj je drag i meñu njima je bilo mnogo suosjećanja i razumijevanja, ali ljubavi — nikada! Ne voli kapetana Patona mademoiselle Flora. — Kako to, do vraga, mislite? — upita ga Blunt. Vidio sam kako se ispod svoje preplanu- losti sve više crveni.

Bili ste slijepi, monsieur. Slijepi! Ona je dobra prijateljica, ta mala. Ralph Paton je u nevolji i ona je čašću vezana da bude uz njega. Osjetio sam da je vrijeme da i ja ubacim koju riječ ne bih li pomogao dobrom djelu. — Moja sestra mi je neku večer rekla da Flora ni najmanje ne mari za Ralpha Patona i da nikad i neće mariti — rekoh da ohrabrim Blunta. — A moja sestra ima uvijek pravo u tim stvarima. Blunt se nije ni osvrnuo na moj dobronamjerni trud, samo je rekao Poirotu: — Zar zbilja mislite ... — i ušutio. On je od onih mučaljivih ljudi koji se vrlo teško izražavaju riječima. Poirot, pak, ne pati od te nesposobnosti. — Ako sumnjate u mene, pitajte nju, monsieur. Ali možda vam više nije stalo do nje ... zbog tih novaca... Blunt ispusti nekakav glas nalik na srdit smijeh. — Mislite da ću joj to zamjeriti? Roger je oduvijek bio čudan što se tiče para. A ona je upala u neprilike i nije se usuñivala da mu to prizna. Sirota mala! Sirota mala, kako je osamljena! Poirot zamišljeno pogleda u pokrajnja vrata. — Mislim da je mademoiselle Flora otišla u vrt — promrmlja. — Baš sam bio budala u svakom pogledu — naglo će Blunt. — čudnovat je bio ovaj naš razgovor. Kao u kakvoj danskoj drami. Ali vi ste čovjek na mjestu, monsieur Poirot. Pa zgrabi Poirota za ruku i stisne mu je tako da se ovaj trgne od bola. Zatim Blunt iziñe na pokrajnja vrata u vrt. — Nije budala u svakom pogledu — promrsi Poirot, nježno gledeći prignječenu ruku. —Samo u jednom pogledu — u ljubavnom pogledu. —

Dvadeseto poglavlje

GOSPOðICA RUSSELL Inspektor Raglan bio je do temelja uzdrman. Ni njega nije bila zavarala Bluntova kavalirska laž. Dok smo se vozili natrag u mjesto, neprestance je kukao: — Sad se, bogme, sve iz temelja mijenja. Ne znam je li vam to jasno, monsieur Poirot? — Mislim da jest, mislim da jest — reče Poirot. — Ali vidite, meni je to već neko vrijeme bilo poznato. Inspektor Raglan, koji je to bio doznao prije ciglo pola sata, neveselo pogleda Poirota i nastavi sa svojim otkrićima: — Pa sad su svi oni alibiji bezvrijedni! Potpuno bezvrijedni. Treba sve početi iznova. Utvrditi što je svatko od njih radio od devet i trideset nadalje. Devet i trideset — sad se moramo držati tog vremena. Imali ste potpuno pravo što se tiče onog Kenta... zasad ga još ne smijemo pustiti na slobodu. Da vidimo ... u devet i četrdeset pet kod »Psa i zviždaljke«. Mogao je stići tamo za četvrt sata ako je trčao. Teoretski je moguće da ga je gospodin Raymond čuo kako razgovara s gospodinom Ackroydom... da je tražio od njega novaca, ali uzalud. Meñutim, jedno je jasno — on nije mogao telefonirati, jer je stanica oko kilometar daleko na drugoj strani — oko dva i pol kilometra od »Psa i zviždaljke«, a u toj je krčmi bio sve do otprilike deset sati i deset minuta. Do bijesa i taj telefonski poziv! Uvijek nam se on ispriječi na put. — To je istina — potvrdi Poirot. — Zbilja čudno. — Teoretski je moguće, ako se kapetan Paton uvukao u sobu svoga strica i našao ga ubijenog, da je on

telefonirao. Prepao se, pomislio da će biti okrivljen i klisnuo. To je moguće, je li? — A zašto bi telefonirao? — Možda je sumnjao da je stari uistinu mrtav? Možda je htio da doktor doñe što prije, a nije opet htio da prizna tko je? Jest, zbilja, kako vam se čini ta teorija? Rekao bih da ima nešto u tome. I inspektor se važno isprsi. Bilo je očito da je toliko oduševljen samim sobom da bi svaka naša riječ bila suvišna. Uto smo stigli do moje kuće, pa sam pohitao u ordinaciju, do svojih pacijenata koji su me prilično dugo bili čekali, a Poirota sam ostavio da se s inspektorom prošeta do policijske stanice. Pošto sam bio otpravio i poslijednjeg pacijenta, otišao sam u sobicu u stražnjem dijelu kuće, sobicu koju zovem svojom radionicom — prilično sam ponosan na radioprijemnik koji sam sam izradio. Caroline ne voli moju radionicu. Tu držim svoj alat, a Annie ne smije tu da harači svojom metlom i lopaticom za smeće. Upravo sam sastavljao budilicu koju su svi u kući proglasili potpuno nepouzdanom kad se otvore vrata i Ca- roline pomoli glavu. — A, tu li si, James! — reče s prizvukom snažnog neodobravanja u glasu. — Monsieur Poirot te nešto treba. — Pa, dobro — rekoh prilično zlovoljno jer sam se zbog njenog iznenadnog dolaska trgnuo i spustio jedan djelić osjetljivog mehanizma — ako me treba, neka doñe ovamo. — Ovamo? — priupita Caroline. — Kažem ti, ovamo! Caroline izrazi neodobravanje šmrkanjem i ode. Za koji čas se vrati s Poirotom, pa opet ode i zalupi za sobom vratima. — Aha, prijatelju! — reče Poirot prilazeći mi i trljajući ruke. — Vidite, ipak me se niste mogli tako lako osloboditi! — Jeste li gotovi s inspektorom? — upitam ga.

Zasad jesam. A vi, jeste li pregledali sve svoje pacijente? — Jesam. Poirot sjedne i pogleda me naherivši svoju jajoliku glavu, držeći se kao čovjek koji uživa u izvrsnoj šali. — U zabludi ste — reče napokon. — Morate primiti još jednog pacijenta. — Ne valjda vas? — uzviknem u čudu. — Ah, ne mene, bien entendu. Ja, ja imam sjajno zdravlje! Ne, nego da vam pravo kažem, posrijedi je jedan moj mali complot. Htio bih s nekim porazgovarati, razumijete, a u isto vrijeme ne bi trebalo da cijelo mjesto za to sazna; a to bi se dogodilo kad bi ljudi vidjeli tu damu kako dolazi k meni... jer u pitanju je jedna dama. A k vama je već dolazila kao pacijentica. — Gospoñica Russell! — uzviknem. — Precisement. Svakako želim razgovarati s njom pa sam joj poslao pisamce i pozvao je da doñe u vašu ordinaciju. Ne ljutite se na mene? — Naprotiv — rekoh. — Naime, pod pretpostavkom da smijem prisustvovati vašem razgovoru. — Pa, naravno. U vašoj ordinaciji! — Znate — rekoh odbacujući mala kliješta koja sam držao u ruci — to je sve skupa neobično zanimljivo. Svaki novi dogañaj je kao kad se kaleidoskop prodrma — cijela se slika stubokom mijenja. A zašto vam je sad toliko stalo da porazgovarate s gospoñicom Russell? Poirot uzvije obrvama. — Pa, to je bar jasno — promrmlja. — Eto, opet vi po svome — progunñam — Vama je sve jasno, a mene ostavljate da tapkam po mraku. Poirot veselo zavrti glavom i reče: — Vi mi se rugate. Uzmimo slučaj mademoiselle Flore. Inspektor je bio iznenañen... ali vi... vi niste. — Nije mi bilo ni na kraj pameti da bi mogla biti kradljivica — usprotivim se ozbiljno. — To... možda nije. Ali sam vas promatrao i vidio da —

niste, kao inspektor Raglan, bili iznenañeni i da ste odmah povjerovali. Pomislih časak-dva. — Možda imate pravo — rekoh napokon. — Cijelo sam vrijeme nekako slutio da Flora nešto taji... pa kad sam doznao istinu, kao da sam je podsvjesno i očekivao. A inspektora Raglana je, siromaha, to zaista potreslo. — Ah, pour ça, oui!122 Siromah mora sad pre- strojiti sve svoje ideje. Iskoristio sam njegovo kaotično duševno stanje da izmolim od njega jednu malu uslugu. — Šta to? Poirot izvadi iz džepa papirić na kojem je nešto bilo napisano, te pročita naglas ovo: — »Policija već nekoliko dan traži kapetana Ralpha Patona, posinka gospodina Ackroyda sa Fernly Parka, koji je u petak izgubio život pod tragičnim okolnostima. Kapetan Paton otkriven je u Liverpoolu, gdje se upravo spremao da se ukrca na brod za Ameriku.« — Ponovo smota papirić i reče: — Ova će vijest, prijatelju, izići sutra ujutro u novinama. Zablenem se u njega, kao gromom ošinut. — Ali... to nije istina. On nije u Liverpoolu! Poirot se zadovoljno nasmiješi. — Mozak vam zbilja brzo radi! Ne, on nije otkriven u Liverpoolu. Inspektor Raglan je vrlo nerado pristao da pošaljem ovu vijest novinama, pogotovo zato što mu nisam mogao povjeriti što se sve iza toga krije. Ali sam mu vrlo svečano izjavio da će nakon objavljivanja te vijesti u novinama uslijediti vrlo zanimljivi rezultati, pa je popustio, pod uvjetom da on nipošto neće snositi nikakvu odgovornost. Buljio sam u Poirota. On mi se nasmiješi. — Nije mi jasno što od toga očekujete — rekoh napokon. — Treba da se poslužite svojim malim sivim stanicama — ozbiljno će Poirot, pa ustane i priñe radnom 22

Što se toga tiče, jest!

stolu. — Vidi se da zbilja volite tehniku ― reče pošto razgleda ostatke moga rada. Svatko ima svoj hobi. Odmah upozorih Poirota na radio-prijemnik koji sam sam izradio. Videći da ga to zanima, pokažem mu dva-tri svoja mala izuma — sitnice ali vrlo korisne u kućanstvu. — Vi biste apsolutno morali biti izumitelj, a ne liječnik. Nego, čujem zvono ... eto vaše pacijentice. Poñimo u ordinaciju. Jednom sam već bio zadivljen ostacima ljepote na licu Ackroydove gazdarice. Ovog puta sam se opet zadivio. Vrlo jednostavno obučena, u crninu, visoka, uspravna i odrješita kao i uvijek, s onim svojim krupnim crnim očima i neuobičajenim rumenilom na obično blijedim obrazima, morala je kao djevojka biti prava ljepotica. — Dobar dan, mademoiselle — reče Poirot. — Izvolite sjesti. Doktor Sheppard je bio toliko*ljubazan te nam je dopustio da u njegovoj ordinaciji obavimo ovaj mali razgovor do kojeg je meni vrlo mnogo stalo. Gospoñica Russell sjedne potpuno staloženo, kao i uvijek. Ako je i bila uzbuñena, nije to ničim pokazala. — Ovaj mi se vaš postupak čini prilično čudnovatnim, ako smijem tako reći — napomene ona. — Gospoñice Russell... imam jednu novost za vas. — Ma nemojte! — Charles Kent je uhapšen u Liverpoolu. Nijedan joj se mišić nije pomaknuo na licu. Samo je malko više otvorila oči i upitala ponešto prkosno: — Pa šta onda? Ali u tom času mi sijevne u glavi — sličnost koja me je neprestano progonila, nešto poznato u prkosnom ponašanju Charlesa Kenta. Njihovi glasovi, jedan grub i nabusit, a drugi brižljiv glas prave dame — bijahu, začudo, jednake boje. Onaj neznanac ispred ulaza na Fernly Park one noći podsjetio me je bio na gospoñicu Russell. Pod dojmom svoga otkrića, pogledam Poirota, a on mi

neopazice klimne glavom. Odgovarajući na pitanje gospoñice Russell, raširi ruke na tipičan francuski način. — Mislio sam da bi vas to moglo zanimati, ništa drugo —reče blago. — E pa, ne zanima me osobito — odgovori gospoñica Russell. — Tko je, uostalom, taj Charles Kent? — To je čovjek, mademoiselle, koji je bio na Fernlyju one noći kad je ubijen gospodin Ackroyd. — Je li? — Srećom po njega, ima alibi. U četvrt do deset je bio u gostionici oko kilometar i pol dalje. — To je zbilja sreća — pripomene gospoñica Russell. — Ali još ne znamo što je radio na Fernlyju ... koga je, na primjer, posjetio. — Ja vam tu, na žalost, ne mogu pomoći — uljudno će gazdarica. — Ništa mi nije doprlo do ušiju. Ako je to sve ... Učini kretnju kao da će ustati. Poirot je zadrži. — Nije baš sve — reče umiljato. — Jutros smo doznali nešto novo. čini se da gospodin Ackroyd nije ubijen u četvrt do deset, nego prije toga. Izmeñu deset minuta do devet, kada je otišao doktor Sheppard, i četvrt do deset. Vidjeh kako se krv gubi iz gazdaričina lica i kako postaje mrtvački blijedo. Nagne se naprijed i zanjiše. — Ali gospoñica Ackroyd je rekla... gospoñica Ackroyñ je rekla ... — Gospoñica Ackroyd je priznala da je lagala. Uopće nije bila u kabinetu te večeri. — Pa onda? ... — Pa onda bi se reklo da je taj Charles Kent čovjek koga tražimo. Bio je na Femlyju, a ne može objasniti što je tamo radio ... — Ja vam mogu reći što je tamo radio. Nije ni taknuo staroga Ackroyña... nije bio ni blizu kabinetu. Nije ga on ubio, kad vam kažem. — Nagnula se naprijed. Njena čelična samodisciplina bila je napokon skršena. Na licu joj

se ogledahu strava i očaj. — Monsieur Poirot! Monsieur Poierot! Ah, vjerujte mi, ako boga znate! Poirot ustane, priñe joj i potapše je po ramenu ne bi li je umirio. — Ma, dobro ... dobro, vjerujem vam. Samo sam vas morao natjerati da progovorite, znate. Načas se u njoj probudi sumnja. — A je li to što ste rekli istina? — Da je Charles Kent osumnjičen da je počinio zločin? Jest, to je istina. Samo ga vi možete spasiti ako kažete zašto je bio na Fernlyju. — Došao je meni u posjet. — Govorila je tiho i polagano. — Izišla sam da se sastanem s njim... — U sjenici, da znam. — Kako znate? — Mademoiselle, posao je Hercula Poirota da svašta zna. Znam da ste najprije bili izišli i ostavili obavijest u sjenici o tome kad ćete ponovo doći. — Jest, tako je. Javio mi je bio ... da će doći. Nisam se usuñivala da ga primim u kući. Pisala sam mu na adresu, koju mi je bio poslao, da ćemo se naći u sjenici, i opisala sam mu kako će je naći. Onda sam se pobojala da me možda neće tamo strpljivo čekati, pa sam istrčala i odnijela papirić kojim sam mu javila da ću doći oko devet i deset. Nisam htjela da me vidi tko od posluge, pa sam se iskrala kroz francuski prozor iz salona. Kad sam se vratila, naletjela sam na doktora Shepparda i pomislila da će mu biti čudno što sam zadihana od trčanja. Nisam imala pojma da je pozvan na večeru. Ušuti. — Nastavite — reče joj Poirot. — Izišli ste da se sastanete s njim u devet i deset. Što ste rekli jedno drugome? — Teško je to reći. Znate ... — Mademoiselle — upadne joj Poirot u riječ. — Ja moram znati cijelu istinu. Ono što ćete mi reći

ne mora doprijeti dalje od ovih zidova. Doktor Sheppard će biti diskretan, a isto tako i ja. Vidite, ja vam želim pomoći. Taj Charles Kent je vaš sin, je li tako? Ona klimne glavom. Obrazi joj se zažarili. — To nitko nije znao. Bilo je to davno ... davno ... dolje, u Kentu. Nisam bila udata ... — Pa ste mu po imenu općine nad jeli prezime. Razumijem. — Radila sam. Mogla sam plaćati stan i hranu za njega. Nisam mu uopće rekla da sam mu majka. Ali se poslije propio, pa je počeo uzimati i droge. Uspjela sam nekako da mu platim put do Kanade. Nije mi se godinudvije uopće javljao, a onda je, tko zna kako, doznao da sam mu ja majka. Tražio je da mu pošaljem novaca. Napokon mi se opet javio odavde, iz Engleske. Pisao mi je da će me posjetiti na Fernlyju. Nisam se usuñivala da ga primim u kući. Oduvijek sam uživala... veliko poštovanje. Kad bi tko nešto o tome načuo, izgubila bih mjesto gazdarice. I zato sam mu pisala onako kako sam vam rekla. — Prije podne ste bili došli doktoru Sheppardu na pregled? — Da, zanimalo me je li bi se moglo što poduzeti. Inače nije bio loš dečko ... dok nije počeo uzimati droge. — A, tako — reče Poirot. — A sad nastavite svoju priču. Došao je, dakle, te večeri u sjenicu? — Jest, čekao me je već kad sam došla. Bio je vrlo grub i prost sa mnom. Ponijela sam bila sav novac koji sam imala, pa sam mu ga dala. Malo smo porazgovarali, a onda je otišao. — U koliko sati? — Mora da je bilo negdje izmeñu devet i dvadeset i devet dvadeset pet. Nije bilo još ni devet i pol kad sam se vratila u kuću. — Na koju je stranu otišao? — Ravno onim istim putem kojim je došao, stazom koja izbija na kolni prilaz baš na samom izlazu. Poirot klimne glavom.

A što ste vi onda učinili? Vratila sam se u kuću. Major Blunt je hodao goredolje po terasi i pušio, pa sam išla okolo, do pokrajnjih vrata. Bilo je točno devet i pol, kažem vam. Poirot opet klimne glavom. Zapisao je bio nešto u svoj sićušni notes. — To će biti sve — reče zamišljeno. — Hoću li... — počne ona. — Hoću li morati sve ovo reći i inspektoru Raglanu? — Možda će to biti potrebno, ali ne moramo se žuriti. Radit ćemo lijepo polako, metodično i po redu. Charles Kent nije još formalno optužen zbog ubojstva. Mogu se još pojaviti okolnosti zbog kojih će vaš iskaz biti nepotreban. Gospoñica Russell ustane i reče: — Hvala vam lijepa, monsieur Poirot. Zaista ste ljubazni... vrlo ljubazni. Vi mi... vi mi vjerujete, je l’te? Da Charles nema ništa s tim gnusnim umorstvom? — čini mi se da nema sumnje da čovjek koji je razgovarao s gospodinom Ackroydom u kabinetu u devet i pol nikako nije mogao biti vaš sin. Budite samo hrabri, mademoiselle! Sve će opet biti dobro. Gospoñica Russell ode. Poirot i ja ostanemo sami. — Tako, dakle — rekoh. — Svaki put se opet vraćamo na Ralpha Patona. Kako ste pogodili da je gospoñica Russell osoba kojoj je Charles Kent došao u posjet? Jeste li primijetili kakvu sličnost meñu njima? — Ja sam bio povezao nju u mislima s tim neznancem još mnogo ranije nego što smo se našli s njim licem u lice. čim smo našli onu badrljicu. Badrljica je upozoravala na drogu, a sjetio sam se onoga što ste mi rekli o tome kako vam je došla gospoñica Russell. Zatim sam u novinama toga dana naišao na članak o kokainu. Sve mi se to činilo vrlo jasnim. Bila je toga dan prije podne dobila vijesti od nekoga, nekog narkomana, pročitala je članak u novinama i došla je do vas da se malo raspita o tim stvarima. Spomenula je kokain zato što je u tom članku pisalo o kokainu. Zatim, kad joj se učinilo da vas to malo previše zanima, — —

skrenula je brže-bolje razgovor na detektivske romane i otrove kojima se ne mogu otkriti tragovi. Pomislio sam da ima sina ili brata ili kojeg drugog nepoćudnog roñaka. Eh, a sad moram ići. Vrijeme je za ručak. — Ostanite kod nas na ručku — predložim mu. Poirot zavrti glavom. Oči mu se malko zakrijese. — Neću danas ostati. Ne bih htio natjerati mademoiselle Caroline da dva dana za redom bude na vegetarijanskoj dijeti. Pomislih kako zaista malo šta promakne oku Hercula Poirota.

Dvadeset prvo poglavje

NOVINSKA VIJEST Caroline je, naravno, vidjela gospoñicu Russell kako dolazi u moju ordinaciju. Bio sam to predvidio i pripremio opsežan izvještaj o bolesnom koljenu te dame. Ali Caroline nije bila raspoložena za unakrsno ispitivanje. Njeno je mišljenje bilo da ona zna zašto je gospoñica Russell uistinu došla, a ja da ne znam. — Ispipava te, James — reče Caroline. — Ispipava te na naj bestidnij i način, o tom nema ni najmanje sumnje. Ne vrijedi ti da me prekidaš. Sve bih rekla da nisi imao ni pojma da te ispipava. Muškarci su zbilja naivni. Zna da uživaš povjerenje monsieura Poirota pa želi saznati što se dogaña. Znaš li ti šta ja mislim, James? — Pojma nemam. Ti zbilja svašta misliš. — Nema smisla da budeš sarkastičan. Ja mislim da gospoñica Russell zna više o smrti gospodina Ackroyda nego što želi priznati. Caroline se slavodobitno zavali u naslonjač. — Zbilja misliš da zna? — rekoh rastreseno. — Danas si jako tup, James. Nekako si mrtav. To ti je od jetre. Nakon toga se naš razgovor kretao oko posve osobnih predmeta. Vijest koju je Poirot bio sročio pojavila se sutradan ujutro u našim dnevnim novinama. Nije mi bilo jasno koja joj je svrha, ali je njen učinak na Carolinu bio vrlo snažan. Ponajprije je neistinito ustvrdila da je to ona oduvijek govorila. Uzvio sam obrvama, ali se nisam htio prepirati. Meñutim, mora da ju je ipak zapekla savjest jer je

nastavila ovako: — Možda nisam izričito spomenula Liverpool, ali sam znala da će pokušati da pobjegne u Ameriku. Tako je i Crippen23 učinio. — Bez mnogo uspjeha — podsjetih je. — Da, siromah, uhvatili su ga. Ja mislim, James, da ti je dužnost da se pobrineš da ga ne objese. — Što hoćeš da učinim? — Pa, zaboga, ti si medicinar, nije li tako? Poznaješ ga od malih nogu. Neuračunljiv je. Jasno je da se treba držati te linije. Baš sam neki dan čitala kako sasvim lijepo žive u Broadmooru24... kao u kakvom otmjenom klubu. Ali Carolinine me riječi podsjete na nešto. — Nisam imao pojma da Poirot ima umobolnog nećaka? — rekoh radoznalo. — Nisi znao? Ah, pa meni je sve o tome ispričao. Siroti dečko! To je veliki križ za cijelu obitelj. Zasad ga još drže kod kuće, ali je bolest toliko uzela maha da se boje da će ga morati smjestiti u bolnicu. — Bit će da si sad već dobro obaviještena o svemu što se tiče Poirotove obitelji — rekoh razdražljivo. — Prilično dobro — zadovoljno će Caroline. — Veliko je olakšanje za čovjeka kad može istresti pred nekoga sve svoje nevolje. — Možda, kad bi to čovjek spontano učinio — rekoh. — Ali ne znam baš može li uživati u povjeravanju ako ga tko na to prisili. Caroline me samo pogleda kao kršćanski mučenik koji uživa u mukama. — Ti si, James, strašno zakopčan — reče mi. — Mrsko ti je govoriti o sebi ili podijeliti s kim ma kakve informacije, pa misliš da su i svi ostali kao ti. Engleski zločinac koji je ubio ženu pa je pokušao prerušen pobjeći s ljubavnicom u Sjedinjene Države.

23

24

Mjesto u kojem se nalazi bolnica za umobolne.

Nadam se da nisam nikad nikog prisilila na povjeravanje. Na primjer, ako monsieur Poirot doñe poslije podne k nama, neće mi biti ni na kraj pameti da ga pitam tko je to bio jutros kod njega. — Rano jutros? — priupitam je. — Vrlo rano — odgovori Caroline. — Još prije nego što je mljekar došao. Slučajno sam baš pogledala kroz prozor... žaluzine su nešto lupale. Bio je to neki muškarac, došao je u zatvorenom autu, a bio je sav umotan tako da mu uopće nisam mogla vidjeti lica. Ali reći ću ti što ja mislim o tome, pa ćeš vidjeti da imam pravo. — Što ti misliš o tome? Caroline tajanstveno spusti glas. — Stručnjak iz Ministarstva unutrašnjih poslova — lane. — Stručnjak iz Ministarstva unutrašnjih poslova? — rekoh zaprepašteno. — Zaboga, Caroline! — Pazi što sam ti rekla, James, vidjet ćeš da imam pravo. Ona Russellovka je došla onda k tebi radi tvojih otrova. Lako je moguće da je Roger Ackroyd one večeri otrovan hranom. Glasno se nasmijem i viknem: — Koješta! Uboden je bodežom u šiju. Sama znaš to isto tako dobro kao i ja. — Nakon smrti, James — reče Caroline. — Da bi se zavela istraga na krivi trag. — Ženska glavo — rekoh — pregledao sam leš i znam što govorim. Ona rana nije nanesena nakon smrti, nego je prouzrokovala smrt i tu ne može biti zabune. — Caroline se i dalje držala kao da je pozobala svu mudrost svijeta, pa se raspalim i nastavim ovako: — Možda bi mi mogla odgovoriti, Caroline, na pitanje jesam li ja diplomirao medicinu ili nisam? — Rekla bih da jesi diplomirao medicinu, James, odnosno znam da jesi. Ali uopće nemaš mašte. — Pošto je priroda obdarila tebe trostrukom porcijom, nije ništa ostalo za mene — rekoh hladno.

Kad je Poirot poslije podne došao k nama, zabavljao sam se promatrajući Carolinine manevre. Nije mu zadala direktno pitanje, ali je na sve moguće načine doticala pitanje tajanstvenog gosta. Po sjaju u Poirotovim očima vidio sam da je prozreo njen cilj. Ostao je ljubazan ali nepristupačan, i toliko je uspješno odolijevao njenim nasrtajima da nije više znala što da radi. Pošto se valjda dosita nauživao te male igre, ustao je i predložio da poñemo u šetnju. — Treba, naime, da malo smanjim svoju figuru — objasni. — Hoćete li poći sa mnom, doktore? A poslije će nas možda gospoñica Caroline uslužiti čajem? — Vrlo rado — odvrati Caroline. — A ne bi li ... ovaj ... možda i vaš gost došao na čaj? — Vrlo ste ljubazni — reče Poirot — ali ne, moj se prijatelj odmara. Uskoro ćete se morati upoznati s njim. — Čula sam da je to neki vaš stari prijatelj — reče Caroline, čineći posljednji hrabri pokušaj. — Je li? — promrsi Poirot. — E pa, idemo. šetnja nas je odvela prema Fernlyju. Slutio sam da će nas onamo odvesti. Počeo sam shvaćati Poirotove metode. Svaka, pa i najmanja sitnica utječe na cjelinu. — Imam jedan posao za vas, prijatelju moj — reče mi napokon. — Večeras bih htio kod kuće održati jedno malo vijećanje. Vi ćete doći, je li? — Svakako — rekoh. — Dobro. Isto bih tako trebao sve ljude iz ove kuće ... to jest: gospoñu Ackroyd, mademoiselle Floru, majora Blunta, monsieura Raymonda. želim da budete moj izaslanik. Taj mali sastanak održat će se u devet sati. Hoćete li ih vi pozvati? — Vrlo rado, samo ne znam zašto ih sami ne pozovete? — Onda bi me svi zapitkivali: »Zašto? Radi čega?« Pitali bi me što želim time postići. A, kao što znate, prijatelju, nikako ne volim tumačiti svoje male ideje dok ne

doñe pravo vrijeme za to. Osmjehnem se ovlaš. — Moj prijatelj Hastings, onaj o kome sam vam pričao, tvrdio je za mene da sam oštriga u ljudskom liku. Ali nije imao pravo. Ja činjenice nikad ne zadržavam za sebe. Meñutim svak ih može tumačiti kako želi. — Kad želite da to obavim? — Sad odmah, ako vam nije teško. Blizu smo njihove kuće. — Zar nećete i vi u kuću? — Neću, ja ću se malo prošetati po imanju. Sastat ćemo se za četvrt sata kod vratareve kućice. Klimnem glavom i zaputim se na svoj zadatak. Pokazalo se da je od cijele obitelji kod kuće samo gospoña Ackroyñ koja je upravo pijuckala čaj. Primila me vrlo prijazno. — Kako sam vam zahvalna, gospodine doktore, što ste objasnili onu sitnicu monsieuru Poirotu — promrmlja. — Ali život vam je jedna velika nevolja za drugom. Čuli ste valjda za najnoviju vijest o Flori? — Što to? — upitam je oprezno. — Za nove zaruke izmeñu Flore i Hectora Blunta? Nije, naravno, tako dobra partija kao što je bio Ralph, ali, na kraju krajeva, najvažnija je osobna sreća. Našoj dragoj Flori je potreban stariji čovjek ... čvrsta i pouzdana osoba, a Hec- tor je zaista vrlo ugledna ličnost, na svoj način. Jeste li pročitali jutros u novinama da je Ralph uhapšen? — Jesam — rekoh — pročitao sam. — Grozno! — Gospoña Ackroyd sklopi oči i strese se. — Geoffrey Raymond se strašno uzrujao i nazvao je Liverpool, ali mu tamo na policiji nisu htjeli ništa reći. Zapravo su mu rekli da uopće nisu uhapsili Ralpha. Gospodin Raymond tvrdi da je sve to obična zabuna ... kako ono kažu ... novinarska patka. Zabranila sam da se o tome govori pred poslugom. Zbilja grozna sramota! Zamislite što bi bilo da se Flora uistinu udala za njega! Gospoña Ackroyd zažmuri od groze. Već sam se počeo

pitati kako ću joj uopće prenijeti Poiro- tov poziv. Prije nego što sam dospio prozboriti, gospoña Ackroyd iznova razveze: — I vi ste, čini mi se, bili jučer ovdje s onim groznim inspektorom Raglanom? Ta zvijer od čovjeka natjerala je Floru da kaže kako je ona tobože uzela onaj novac iz sobe sirotog Rogera. A zapravo je to bilo nešto sasvim normalno. Moje drago dijete htjelo je uzajmiti dvije-tri funte, a nije htjelo uznemirivati strica jer je on strogo bio zabranio da ga nitko ne uznemiruje, a kako je znala gdje on drži novce, otišla je lijepo i uzela koliko joj je trebalo. — Je li vam to Flora tako ispričala? — priupitam je. — Dragi moj doktore, pa znate kakve su današnje djevojke, kako im je lako svačim napuniti uši! Vi bar, naravno, znate sve o hipnozi i tim stvarima. Inspektor je vikao na nju, neprestance joj ponavljao riječi: »Ukrala si« dok siroto dijete nije dobilo hemung — ili kako se to kaže, »kompleks«? — vječito brkam te dvije riječi — i stvarno povjerovalo da je ukralo taj novac. Odmah sam vidjela u čemu je stvar. Ali ne mogu a da ne budem i zahvalna cijelom tom nesporazumu zbog nečega ... jer, čini mi se da je baš to zbližilo njih dvoje ... Hectora i Floru, mislim, A vjerujte mi da sam nekad bila i te kako zabrinuta za Floru! Jedno sam vrijeme čak mislila da će doći do neke vrste zbliženja izmeñu nje i mladog Raymonda. Pomislite samo! — Glas se gospoñe Ackroyd povisi sve do predorna zgražanja. — Privatni tajnik ... praktički bez ikakvih sredstava za život! — To bi bio grdan udarac za vas — rekoh. — A sad bih vam, gospoño Ackroyd, htio prenijeti poruku monsieur a Hercula Poirota. — Meni? — Gospoña Ackroyd se nekako sva usplahiri. Požurim se da je umirim, te joj objasnim što Poirot želi. — Svakako — reče gospoña Ackroyd prilično nesigurno — ako monsieur Poirot tako kaže, valjda moramo svi doći. Ali o čemu se zapravo radi? Ja volim uvijek sve unaprijed znati.

Iskreno sam uvjeravao milostivu gospoñu da ni ja ne znam ništa više nego ona. — Dobro — napokon će gopoña Ackroyd, prilično nezadovoljna. — Reći ću ostalima, doći ćemo svi u devet sati. Tada odem i sastanem se s Poirotom na dogovorenom mjestu. — Zadržao sam se, na žalost, dulje od četvrt sata — napomenem. — Ali, kad ta milostiva gospoña jednom razveze, neobično je teško ubaciti koju riječ sa strane. — Nije važno — reče Poirot. — Ja sam se lijepo proveo. Ovaj je park veličanstven. Poñemo kući. Kad stigosmo, na naše veliko čudo, Caroline, koja nas je, očito, bila iščekivala, otvori nam sama vrata. Držala je prst na usnama a na licu joj se održavahu uzbuñenje i dostojanstvenost. — Došla je Ursula Bourne, sobarica sa Ferh- lyja. Odvela sam je u blagovaonicu. Strašno je " uzrujana, sirotica. Kaže da mora odmah razgovarati s monsieurom Poirotom. Učinila sam sve što sam mogla. Odnijela sam joj šalicu vrućeg čaja. čovjeka zbilja nešto štrecne kad vidi nekog u takvu stanju. — U blagovaonici je? — priupita je Poirot. — Ovuda — rekoh i otvorih širom vrata. Ursula Bourne sjedila je za stolom. Ruke je držala raširene pred sobom na stolu i očito je upravo bila pridigla s njih glavu. Oči su joj bile crvene od plača. — Ursula Bourne — promrmljam. Ali Poirot proñe ispruženih ruku mimo mene i reče: — Ne, mislim da to nije, sasvim točno. Ovo nije Ursula Bourne, je li, dijete moje... nego Ursula Paton? Supruga Ralpha Patona.

Dvadeset drugo poglavlje

URSULIlNA PRIČA Časak-dva djevojka je nijemo gledala u Poirota. Tada potpuno izgubi vlast nad sobom, klimne glavom i brižne u plač. Caroline se progura mimo mene, zagrli djevojku i potapše je po ramenu. — No, no, dušo moja — počne je umirivati — sve će biti u redu. Vidjet ćeš... sve će biti u redu. U Carolini se, ispod znatiželje i sklonosti opanjkavanju, krije velika dobrota. U tom je trenutku čak i zanimanje za Poirotovo otkriće bilo potisnuto pogledom na djevojčine jade. Začas se Ursula uspravi i otare oči. — Kako sam slaba i šašava! — reče. — Ne, niste, dijete moje — prijazno će Poirot. — Svi mi ovdje shvaćamo koliko ste pretrpjeli, u ovaj tjedan dana. — To su zbilja morale biti grdne muke — rekoh. — A sad vidim da ste vi za to znali — nastavi Ursula. — Kako ste saznali? Je li vam Ralph rekao? Poirot odmahne glavom. — Vi znate što me je večeras dovelo do vas — produži djevojka. — Ovo ... — Tu pokaže zgužvan komadić novina na kojem odmah prepoznah vijest što ju je Poirot bio sročio. — Tu piše da je Ralph uhapšen. Onda je sve uzalud. Ne moram više ništa tajiti. — Novinske vijesti nisu uvijek istinite, mademoiselle — promrmlja Poirot, koji je bio toliko pristojan te se pravio da je posramljen. — Pa ipak, mislim da neće biti zgorega da sve lijepo iznesete na vidjelo. Sad nam je potrebna

samo istina. Djevojka se skanjivala gledajući ga nepovjerljivo. — Ne vjerujete mi — blago će Poirot. — Meñutim, došli ste ovamo da mi nešto kažete, je li tako? Zašto ste došli? — Zato što ne vjerujem da je Ralph to učinio ― tiho će djevojka. — A mislim da ste vi pametni i da ćete otkriti istinu. Osim toga ... — Da? — Mislim da ste dobar čovjek. Poirot nekoliko puta klimne glavom. — To je dobro, jest, to je vrlo dobro. Čujte, ja uistinu vjerujem da je taj vaš muž nedužan, ali stvari se nepovoljno razvijaju. Ako želite da ga spasim, moram znati sve što se može znati... čak i ono što se može činiti da će mu još više pogoršati položaj. — Vi zbilja tako dobro razumijete čovjeka — reče Ursula. — Ispričat ćete mi, dakle, sve što znate, je li? Od samog početka. — Nećete sad mene valjda otjerati odavde ― reče Caroline zavaljujući se u naslonjač. — Htjela bih znati zašto se ovo dijete zamaskiralo u sobaricu? — Zamaskiralo? — priupitam je. — Upravo tako. Zašto ste to učinili, dijete? Za okladu? — Da bih se prehranila — hladno će Ursula. I, ohrabrena, počne pripovijedati ovo što ću ja sad ovdje prepričati svojim riječima. Ursula Bourne potječe, čini mi se, iz sedme- ročlane gospodske ali osiromašene irske obitelji. Kad joj je umro otac, većina se djevojaka razišla po svijetu trbuhom za kruhom. Ursulina najstarija sestra udala se za kapetana Folliotta. Nju sam bio vidio one nedjelje, i sad mi je jasno zašto je bila onako zbunjena. Kako je bila čvrsto naumila da se sama prehranjuje, a nije željela biti odgojiteljica — što je jedino zvanje dostupno nekvalificiranoj djevojci — Ursula je odabrala posao sobarice. Nije se htjela izdavati za »izučenu sobaricu«, htjela je biti obična sobarica, a

preporuku joj je dala roñena sestra. Na Fernlyju, iako se držala malo po strani, što je izazvalo, kako smo vidjeli, izvjesno komentare, bila je na poslu vrlo dobra — brza, vješta i temeljita. — Uživala sam u poslu — kazala je. — I imala sam dosta slobodnog vremena. A onda je došao Ralph Paton i rodila se ljubav koja je dosegnula vrhunac njihovim tajnim vjenčanjem. Ralph ju je bio na to nagovorio, pomalo i protiv njene volje. Ka,zao joj je da njegov očuh ne bi htio ni čuti da se on oženi siromašnom djevojkom. Bolje će biti da se potajno vjenčaju, pa da mu to saopće poslije, u povoljnijem trenutku. I tako je taj čin obavljen i Ursula Bourne je postala Ursula Paton. Ralph joj je obećao da će isplatiti sve svoje dugove i naći sebi neki posao, pa onda, kad bude kadar da je uzdržava i da ne ovisi o svom poočimu, saopćit će ovome da se oženio. Meñutim, ljudima kao što je Ralph Paton lakše je reći da će okrenuti novi list nego to i učiniti. Nadao se da će uspjeti nagovoriti očuha, dok još ne zna za njegovu ženidbu, da mu poplaća dugove i ponovo ga osovi na noge. Ali Roger Ackroyd, kad je doznao koliko je Ralph dužan, razbjesnio se i odbio da mu pomogne. Nakon nekoliko mjeseci Ralph je ponovo bio pozvan na Fernly. Roger Ackroyd nije okolišao, želja je njegova srca bila da se Ralph oženi Florom, i tu je svoju želju otvoreno iznio mladiću. Tada se očitovala priroñena karakterna slabost Ralpha Patona. Kao i obično, išao je linijom manjeg otpora. Koliko sam mogao razabrati, ni Flora ni Ralph nisu hinili nikakvu ljubav meñu sobom. Bijaše to za oboje poslovni aranžman. Roger Ackroyd diktirao je svoje želje i njima je udovoljeno, a Flora je prihvatila priliku da se domogne slobode, novaca i šireg vidokruga. Ralph je, naravno, igrao drugačiju igru, ali je bio u vrlo škakljivom financijskom položaju i iskoristio je šansu koja mu se pružila. Dugovi će mu biti podmireni i moći će započeti nov život. Njemu nije

bilo u naravi da misli na budućnost, ali bih rekao da je nekako mutno predviñao da će nakon stanovitog pristojnog roka jednostavno raskinuti zaruke s Florom. Flora i on su se bili dogovorili da njihove zaruke ostanu do daljnjega u tajnosti. Njemu je bilo stalo do toga da Ursula ne sazna za njih. Nagonski je naslućivao da njena narav, snažna i odlučna, s uroñenom odvratnošću prema dvoličnosti, ne bi odobrila takav postupak. Tada je nastupio kritičan trenutak, to jest, Roger Ackroyd je, oduvijek svojeglav, nakanio da objavi zaruke. O toj svojoj namjeri nije Ralphu rekao ni riječi, nego samo Flori, a Flora se, onako ravnodušna kakva je bila, nije tome usprotivila. Ta je vijest djelovala na Ursulu kao grom iz vedra neba. Pozvala je Ralpha i on je brže-bolje stigao iz Londona. Sastali su se u šumi gdje je moja sestra čula djelić njihova razgovora. Ralph ju je preklinjao neka se još malo strpi, ali je Ursula bila čvrsto nakanila da stane na kraj toj igri skrivača. Reći će istinu gospodinu Ackroydu ne časeći ni časa. Muž i žena su se rastali ogorčeni jedno na drugo. Čvrsta u svojoj nakani, Ursula je odmah poslije podne zamolila Rogera Ackroyña za razgovor i otkrila mu istinu. Njihov je razgovor bio vrlo buran, a bio bi možda još burniji da Roger Ackroyd nije bio već zaokupljen svojim osobnim brigama. Meñutim, i ovako je bilo gadno. Ackroyd nije bio čovjek koji bi oprostio nekome što ga je obmanuo. Najviše je bio kivan na Ralpha, ali ni Ursula nije jeftino prošla jer je držao da je promišljeno pokušala »upecati« posinka bogata čovjeka. Pale su teške riječi s obje strane. Te iste večeri Ursula se bila iskrala iz kuće na pokrajnja vrata i sastala s Ralphom u maloj sjenici. Razgovor im je protekao u meñusobnim optužbama. Ralph je okrivio Ursulu da mu je nanijela nepopravljivu štetu preranim otkrivanjem njihova vjenčanja. Ursula je zamjerala Ralphu dvoličnost. Napokon su se rastali. Nešto više od pola sata nakon toga otkriveno je mrtvo tijelo Rogera Ackroyda. Otada Ursula nije više vidjela Ralpha niti

je dobila od njega ikakvih vijesti. Slušajući tu njenu priču, sve mi je jasnije bivalo kako je nastao splet nezgodnih činjenica. Da je ostao živ, Ackroyñ bi po svoj prilici bio preinačio svoju oporuku — poznavao sam ga toliko dobro da sam znao da bi to najprije bio učinio. Njegova je smrt došla kao naručena Ralphu i Ursuli Paton. Nije nikakvo čudo što je ta djevojka držala jezik za zubima i što je ostala do- slijedna sama sebi. Iz takvih me razmišljanja prene Poirotov glas, koji bijaše toliko svečan te sam pojmio da i on shvaća svu ozbiljnost situacije. — Mademoiselle, moram vam postaviti jedno pitanje, a vi mi morate iskreno odgovoriti na njega jer od toga može sve zavisiti. Koliko je bilo sati kad ste se rastali s kapetanom Ralphom Patonom u sjenici? Nemojte se previše žuriti s odgovorom jer on mora biti vrlo točan. Djevojka se ovlaš, ali vrlo gorko nasmije. — Zar mislite da se nisam i sama to bezbroj puta upitala? Bilo je točno devet i pol kad sam izišla da se sastanem s njim. Major Blunt je šetao gore-dolje po terasi, pa sam morala ići okolo, kroz grmlje, da me ne vidi. Moglo je biti oko dvadeset sedam minuta do devet kad sam stigla do sjenice, Ralph me je već čekao. Bila sam s njim deset minuta ... nisam bila dulje jer, kad sam se vratila u kuću, bilo je točno četvrt do deset. Sad mi je sinulo zašto me je ono neki dan bila onako tjeskobno pitala. Kad bi se bar moglo dokazati da je Ackroyd ubijen prije četvrt do deset, a ne poslije! Zapazio sam odraz te misli u Poirotovu idućem pitanju: — Tko je prvi od vas dvoje otišao iz sjenice? — Ja. — A Ralph Paton je ostao u sjenici? — Jest... ali ne mislite valjda ... — Mademoiselle nije uopće važno što ja mislim. Što ste radili kad ste se vratili u kuću? — Otišla sam gore, u svoju sobu.

I dokad ste ostali gore? Do otprilike deset sati. Može li to netko potvrditi? Potvrditi? Da sam bila u svojoj sobi, mislite? Pa, ne može! Ali valjda... a, tako, netko bi mogao pomisliti... netko bi još mogao pomisliti ... Vidio sam kako joj se u očima pojavljuje jeza. Poirot dovrši njenu rečenicu: — Da ste vi ušli kroz prozor u sobu i ubili gospodina Ackroyda dok je sjedio u naslonjaču. Jest, netko bi mogao upravo to pomisliti. — To bi mogla pomisliti samo budala — ogorčeno će Caroline. I potapše Ursulu po ramenu. Djevojka je bila zarila lice u dlanove. — Jezivo — mrmljala je. — Jezivo. Caroline je prijateljski prodrma. — Ne boj se, dušo! — reče. — Monsieur Poirot ne misli to ozbiljno. A što se onog tvog muža tiče, ne držim baš mnogo do njega i to ti otvoreno kažem. Lijepo podbrusio pete i ostavio tebe da vadiš kestenje iz vatre. Ali Ursula odlučno zavrti glavom i uzvikne: — Ne, nije. Uopće nije bilo tako. Ralph ne bi pobjegao da spasi svoju kožu. Sad mi je to jasno. Kad je čuo da mu je očuh ubijen, možda je pomislio da sam ga ja ubila. — Ne bi on nikad tako nešto pomislio — reče Caroline. — Bila sam vrlo okrutna prema njemu te večeri ... nemilosrdna i ogorčena. Nisam uopće htjela slušati što mi želi reći.... nisam vjerovala da mu je zaista stalo do mene. Samo sam mu govorila što mislim o njemu, sipala mu u lice najokrutnije uvrede ... nastojala ga što ljuće uvrijediti. — Neće mu ništa škoditi — reče Caroline. — Nemoj se nikad sekirati zbog onog što si rekla nekom muškarcu. Oni su toliko umišljeni da nikad ne vjeruju da si mislila ozbiljno ako si im rekla nešto što im ne godi. Ursula produži, kršeći nervozno prste. — Kad je otkriveno ubojstvo a on se nije javio, strašno — — — —

sam se zabrinula. Samo sam na trenutak pomislila... ali onda sam shvatila da on to ne bi mogao ... ne bi mogao ... Ali sam željela da se javi i otvoreno svima kaže da nema s tim nikakve veze. Znala sam da voli doktora Shepparda, pa sam mislila da možda doktor Sheppard zna gdje se on sakriva. — Okrene se meni. — Zato sam vam ono neki dan rekla. Mislila sam, ako znate gdje je, možda ćete mu prenijeti poruku. — Ja? — uskliknem. — Otkud bi James znao gdje je on? — oštro je zapita Caroline. — Znam da to nije bilo baš vjerojatno — prizna Ursula — ali Ralph je često spominjao doktora Shepparda, i znala sam da ga zacijelo smatra za svog najboljeg prijatelja u King’s Abbotu. — Drago moje dijete — rekoh joj — nemam pojma gdje bi Ralph Paton mogao trenutno biti. — To je živa istina — reče Poirot. — Ali... — Ursula u nedoumici ponovo pokaže izrezak iz novina. — Ah, to! — reče Poirot malko zbunjeno. — To je bagatelle, mademoiselle, Rien de tout.25 Ja uopće ne vjerujem da je Ralph Paton uhapšen. — Ali, onda... — polako će djevojka. Poirot brže nastavi: — Još me nešto zanima ... je li kapetan Paton te večeri nosio cipele ili čizme? Ursula zavrti glavom. — Ne sjećam se. — Šteta! Ali kako biste se i sjećali? A sad, madame — osmjehne joj se naherene glave, značajno mašući kažiprstom — nemam vas više što pitati. I nemojte se uzrujavati! Budite hrabri i pouzdajte se u Hercula Poirota. 25

Sitnica, gospoñice. Trica.

Dvadeset treće poglavlje

POIROTOV MALI SKUP A sada — reče Caroline ustajući — ovo će dijete poći gore da prilegne. Budi brez brige, dušo! Monsieur Poirot će učiniti za tebe sve što može, u to možeš biti sigurna. — Morala bih se vratiti na Femly — nesigurno će Ursula. Ali Caroline odbaci njen prigovor odlučnom kretnjom. — Koješta. Do daljnjega si u mojim rukama. Zasad ćeš, u svakom slučaju, ostati ovdje... je li, monsieur Poirot? — Tako će biti najbolje — složi se mali Belgijanac. — Večeras ću zamoliti mademoiselle ... pardon, madame... da prisustvuje mom malom skupu. U devet sati kod mene. Neophodno je potrebno da doñe. Caroline klimne glavom i ode s Ursulom. Kad se vrata za njima zatvore, Poirot se opet svali u naslonjač. — Zasad sve teče po planu — reče. — Situacija postaje sve jasnija. — I sve gora i gora za Ralpha Patona — pri- pomenem sumorno. Poirot klimne glavom. — Jest, to je istina. Ali, to se moglo i očekivati, nije li tako? Pogledam ga, pomalo zbunjen njegovom primjedbom. Zavalio se bio u naslonjač i prižmirio, a vršci prstiju jedva da su mu se doticali. Iznenada uzdahne i zavrti glavom. — Što je? — upitam ga. — Ima trenutaka kad me obuzme snažna čežnja za mojim prijateljem Hastingsom. To je onaj moj prijatelj o —

kome sam vam pričao... onaj koji sad živi u Argentini. Uvijek je bio uza me kad bih radio na kakvom velikom slučaju. I pomagao mi je... jest, često mi je pomagao. Jer, taj je čovjek imao nos da nesvjesno nanjuši istinu ... a da to i ne primijeti, bien entendu. Pokatkad bi rekao nešto osobito glupo kad, gle, upravo bi mi ta njegova glupa primjedba otkrila pravu istinu! A, osim toga, imao je običaj da potanko opiše sve slučajeve koji su bili zanimljivi. Malko se nakašljem. — Pa, što se toga tiče ... — počnem i ušutim. Poirot se uspravi u naslonjaču. Oči mu se zakrijesile. — Što je? Što ste mi to htjeli reći? — Pa, zapravo, pročitao sam neka kazivanja kapetana Hastingsa, pa sam pomislio zašto se i ja ne bih ogledao u tako nečemu? činilo mi se da bi bila šteta da se ne ogledam u ovoj jedinstvenoj prilici... kad vjerojatno prvi i posljednji put sudjelujem u ovako nečemu. Osjećao sam kako su mi se obrazi zažarili i kako govorim sve nesuvisli je i nesuvisli je. Poirot skoči iz naslonjača. Na trenutak sam se pobojao da me ne zagrli na francuski način, ali se, hvala bogu, svladao. — Pa to je veličanstveno ... zapisivali ste, dakle, svoje dojmove o cijelom dosadašnjem toku slučaja? Klimnem glavom. — Epatant26 — usklikne Poirot. — Dajte mi da vidim ... odmah! Nisam baš bio spreman za takav nenadani zahtjev. Napregnuo sam mozak ne bih li se prisjetio nekih pojedinosti. — Nadam se da se nećete uvrijediti — pro- mucam. — Možda sam ovda-onda bio malo... ovaj ... subjektivan. — Ah, potpuno vas shvaćam; opisali ste me na nekim mjestima na komičan ... pa, možda, i smiješan način. To 26

Sjajno.

me nimalo ne smeta. Hastings, ni on nije bio uvijek pristojan. Ja, ja sam vam iznad takvih trivijalnosti. Svejednako pomalo nesiguran, prekopao sam po ladicama svog pisaćeg stola i izvukao neurednu hrpu rukopisa te mu je predah. Imajući na umu mogućnost da ću to jednom objaviti, podijelio sam bio svoje zapise na poglavlja, a večer prije toga bio sam opisao najnoviji posjet gospoñice Russell. Tako je Poirot imao pred sobom dvadeset poglavlja. Ostavio sam mu ih. Morao sam otići u kućni posjet bolesniku koji prilično daleko stanuje, pa sam se vratio tek poslije osam sati. Dočekala me topla večera na pladnju i obavijest da su Poirot i moja sestra zajedno večerali u sedam i pol, i da je Poirot nakon toga otišao u moju radionicu da pročita do kraja moj rukopis. — Nadam se, James — reče mi sestra — da si pazio što pišeš o meni? — Lice mi se izñužilo. Nisam bio uopće pazio. — Nije to bogzna kako važno — nastavi Caroline pošto je točno bila pročitala izraz na mom licu. — Monsieur Poirot će znati što treba da misli o svemu tome. On me razumije mnogo bolje nego ti. Odem u radionicu. Poirot je sjedio pokraj prozora. Rukopis je bio uredno složen na obližnjem stolcu. Stavi ruku na njega i reče: — Eh bien, čestitam vam ... na skromnosti! — Oh! — uzdahnem prilično zgranuto. — I na diskreciji — nadoda. Ponovo uzdahnem. — Hastings nije tako pisao — proslijedi moj prijatelj. — Na svakoj stranici bila je mnogo, mnogo puta riječ »ja«. Te što je on mislio ... te što je on uradio. A vi... vi ste vlastitu ličnost potisnuli u drugi plan; samo se dva-tri puta ističe ... u prizorima iz domaćeg života, da tako kažem. Malko porumenjeh zbog sjaja u njegovim očima. — Što zapravo mislite o svemu tome? — upitah ga nervozno.

želite čuti moje iskreno mišljenje? Da. Poirot se okani svog šaljivog načina govora. — Vrlo pedantan i precizan prikaz — reče ljubazno. — Sve ste činjenice zabilježili vjerno i točno ... iako ste bili malo suviše diskretni, što se tiče vašeg udjela u dogañajima. — A je li vam to čitanje štogod pomoglo? — Jest. Mogu reći da mi je mnogo pomoglo. Idemo, moramo prijeći k meni da priredimo pozornicu za moju malu predstavu. Caroline je bila u predsoblju. Valjda se nadala da ćemo je pozvati da poñe s nama. Poirot postupi vrlo taktično. — Vrlo bih rado da budete i vi prisutni, mademoiselle — reče joj kao da žali — ali u ovom trenutku to ne bi bilo pametno. Vidite, svi su ti ljudi što će se večeras okupiti kod mene sumnjivi. Meñu njima ću pronaći osobu koja je ubila gospodina Ackroyda. — Zbilja u to vjerujete? — rekoh s nevjericom u glasu. — Vidim da mi vi ne vjerujete — suzñržljivo će Poirot. — Još ne cijenite Hercula Poirota onako kako zavreñuje. U taj mah Ursula siñe niza stube. — Jeste li spremni, dijete moje? — upita je Poirot. — Dobro. Sad ćemo zajedno prijeći u moju kuću. Mademoiselle Caroline, vjerujte mi da ću učiniti za vas sve što budem mogao. Laku noć. I iziñemo ostavljajući Carolinu za sobom otprilike kao pseto kojem je uskraćena šetnja. Stajala je na vratima gledajući za nama. Poirotov je salon bio već spreman da primi uzvanike. Na stolu bijahu različni sirupi i čaše, pa i tanjur biskvita. Nekoliko je stolaca bilo doneseno iz druge sobe. Poirot je trčkao amo-tamo iznova rasporeñujući stvari. Ovdje je izvukao stolac, ondje premjestio svjetiljku, kadikad se sagnuo da poravna koju prostirku na podu. Posebice je pazio na rasvjetu. Svjetiljke je tako — —

porazmjestio da najbolje osvjetljuju onaj kraj sobe gdje su bili okupljeni stolci, a da u isto vrijeme dio sobe gdje je po svoj prilici imao sjediti sam Poirot ostane u zasjenku. Ursula i ja smo ga promatrali. Uskoro začusmo zvonce. — Evo ih — reče Poirot. — Dobro je, sve je na svom mjestu. Vrata se otvore i uñe društvo sa Femlyja, jedan za drugim. Poirot im poñe u susret i pozdravi gospoñu Ackroyñ i Floru. — Baš je lijepo od vas što ste došli — reče im. — Isto tako i vi, majore Blunte i gospodine Raymonde. Tajnik je bio dobre volje, kao i uvijek. — U čemu je ta vaša velika ideja? — reče smijući se. — Nekakav znanstveni pokus? Hoćete li nam staviti na ruke obruče da nam izmjerite otkucaje bila kad se osjećamo krivi? Postoji takav nekakav izum, je l’te? — čitao sam nešto o tome, da — prizna Poirot. — Ali ja sam vam staromodan čovjek. Služim se starim metodama. Radim samo s pomoću malih sivih stanica. A sad da počnemo ... ali najprije vam imam svima nešto saopćiti. — Uzme Ursulu za ruku i dovede je na sredinu. — Ova je dama supruga Ralpha Patona. Udala se za kapetana Patona u ožujku. Gospoñi Ackroyd se otme prigušen vrisak. — Ralph da se oženio! U ožujku! Ma, pa to je besmislica! Kako je to moguće? — Zurila je u Ursulu kao da je nikad prije nije vidjela. — Da se oženio Bourneovkom? Zbilja vam, monsieur Poirot, ne vjerujem. Ursula se zažari i zausti da nešto kaže, ali je Flora osujeti u tome. Brzo priñe djevojci i uhvati je ispod ruke. — Ne smijete nam zamjeriti što smo iznenañeni — reče. — Kao što vidite, nismo imali o tome ni pojma. Vi i Ralph ste dobro čuvali svoju tajnu. Meni je to ... vrlo drago. — Vrlo ste ljubazni, gospoñice Aekroyd — tiho će Ursula. — A imate zaista pravo da se ozbiljno ljutite. Ralph

se ponio vrlo ružno ... osobito prema vama. — Ne morate se zbog toga brinuti — reče Flora i potapše je po ruci ne bi li je utješila. — Ralph je bio u škripcu i izvukao se na jedini mogući način. Da sam bila na njegovu mjestu, vjerojatno bih i ja bila isto tako učinila. Ipak, mislim da mi je mogao povjeriti tu tajnu. Ne bih ga bila izdala. Poirot lagano kucne o stol i značajno se nakašlje. — Počinje sjednica upravnog odbora — reče Flora. — Monsieur Poirot daje znak da ne smijemo više pričati. Ali recite mi još samo nešto. Gdje je Ralph? Ako itko zna, onda vi to sigurno znate. — Ama, ne znam — umalo što ne procvili Ursula. — To je baš ono što ne znam. — Pa zar nije pritvoren u Liverpoolu? — zapita Raymond. — Tako je pisalo u novinama. — Nije u Liverpoolu — kratko će Poirot. — Nitko zapravo ne zna gdje je — napomenem. — Nitko osim Hercula Poirota, a? — reče Raymond. Poirot ozbiljno odgovori na to zadirkivanje: — Ja znam sve. Upamtite to! Geoffrey Raymond uzvi obrvama. — Sve? — I fućne. — Oho! To nije šala. — Hoćete li reći da zaista možete pogoditi gdje se krije Ralph Paton? — upitah s nevjericom u glasu. — Vi to zovete pogañanjem, a ja to, prijatelju, zovem znanjem. — Je li u Cranchesteru? — nabacim onako nasumce. Nije više rekao ni riječi, ali na njegov znak rukom svi posjedamo na svoja mjesta. Uto se ponovo otvore vrata i još dvoje uñu i sjednu blizu vrata. To bijahu Parker i gospoñica Russell. — Svi su sad ovdje — reče Poirot. — Svi smo na broju. U glasu mu se osjećao prizvuk zadovoljstva. U isto vrijeme zapazih kako preko svih lica na drugom kraju sobe preleti nešto nalik na nelagodu. Sve je to nekako podsjećalo čovjeka na zamku — na zamku koja se

zatvorila. Poirot važno pročita popis osoba: — Gospoña Ackroyd, gospoñica Flora Ackroyd, major Blunt, gospodin Geoffrey Raymond, gospoña Ursula Paton, John Parker, Elizabeth Russell. I stavi papirić na stol. — Što vam sad sve to znači? — počne Ray- mond. — Popis koji sam pročitao jest popis osumnjičenih osoba. Svako od vas koji ste ovdje imao je priliku da ubije gospodina Ackroyda ... Gospoña Ackroyd skoči na noge i vrisne. Grkljan joj je poskakivao. — Ne sviña mi se to — protuži. — Ne sviña mi se to. Najradije bih se vratila kući. — Ne možete se vratiti kući, madame — strogo će Poirot — dok ne čujete sve što vam imam reći. — Načas ušuti, a onda se nakašlje i nastavi: — Počet ću od početka. Kad me je gospoñica Ackroyd zamolila da istražim ovaj slučaj, otišao sam s našim dragim gospodinom Sheppardom na Fernly Park. Šetao sam se s njim po terasi gdje su mi pokazali tragove stopala na prozorskoj daski. Onda me je inspektor Raglan poveo stazom koja vodi do kolnog prilaza. Pogled mi je zapeo za malu sjenicu, pa sam je temeljito pretražio. Našao sam dvije stvari — komadić uškrobljenog kambrika i praznu guščju badrljicu. Komadić kambrika odmah me je podsjetio na djevojačku pregaču. Kad mi je inspektor Raglan pokazao svoj popis ukućana, odmah sam primijetio da jedna od djevojaka — Ursula Bourne, sobarica — nema pravog alibija. Prema njenu iskazu, bila je u svojoj sobi od devet i trideset do deset. Ali šta ako je umjesto toga bila u sjenici? Ako je bila, morala je izići da se sastane tamo s nekim, a čuli smo od doktora Shepparda da je netko došao izvana te večeri u kuću — neznanac kojeg je on sreo pred samim ulazom. Na prvi pogled bi se moglo učiniti da smo riješili problem i da je neznanac išao u sjenicu da se sastane s Ursu- lom Bourne. Bilo je prilično sigurno, zbog one guščje badrljice, da je zaista bio u sjenici. To me je

odmah bilo navelo na pomisao da je taj čovjek narkoman, a da je počeo uživati drogu s onu stranu Atlantika, gdje se »trava« češće udiše nego ovdje, čovjek kojeg je doktor Sheppard bio sreo govorio je s američkim akcentom, što je potvrñivalo tu moju pretpostavku. Ali mi nešto nije išlo pod kapu. Vrijeme se nije nikako poklapalo. Ursula Bourne sigurno nije mogla otići u sjenicu prije devet i trideset, a onaj je čovjek morao stići tamo u devet i dvije-tri minute. Moglo se, naravno, pretpostaviti da je čekao pola sata. Jedina je druga mogućnost bila da su te večeri bila dva odvojena sastanka u sjenici. Eh bien, čim sam prihvatio tu mogućnost, otkrio sam nekoliko značajnih činjenica. Doznao sam da je gospoñica Russell, gazdarica, bila posjetila toga dana doktora Shepparda i da je pokazala vrlo mnogo zanimanja za liječenje narkomana. Pošto sam to povezao s onom guščjom badrljicom, pretpostavio sam da je dotični čovjek došao na Femly da se sastane s gazdaricom, a ne s Ursulom Bourne. Pa s kim se onda Ursula Bourne mogla sastati? Nisam bio dugo u neizvjesnosti. Najprije sam našao prsten — vjenčani prsten — na kojem je iznutra pisalo »Od R-a«. Zatim sam doznao da je Ralph Paton viñen u devet i dvadeset pet kako ide onom stazom što vodi u sjenicu, a isto sam tako čuo nešto o razgovoru voñenom tog istog dana poslije podne u šumi blizu sela — razgovoru izmeñu Ralpha Patona i neke nepoznate djevojke. I tako su mi se činjenice lijepo i uredno nanizale jedna za drugom. Tajno vjenčanje, zaruke objavljene na sam dan tragedije, buran razgovor u šumi i sastanak dogovoren za tu istu večer u sjenici. Uz put rečeno, to mi je bio dokaz da su i Ralph Paton i Ursula Bourne (ili Paton) imali i te kako jake motive da uklone gospodina Ackroyda s puta. I tu se još nešto neočekivano razjasnilo, a to je da Ralph Paton nije mogao biti s gospodinom Ackroydom u kabinetu u devet i trideset. I tako dolazimo do još jednog vrlo zanimljivog aspekta zločina. Tko je bio u sobi s gospodinom Ackroy- dom u devet i trideset? Ralph Paton nije bio jer je bio u sjenici sa svojom ženom. Charles'Kent

nije bio jer je već bio otišao. Pa tko je onda bio? I tada sam postavio svoje najlukavije ... svoje najsmionije pitanje: Je li itko bio s njim? Poirot se nagnuo naprijed i slavodobitno nam sasuo u lice posljednje riječi, a onda se zavalio kao čovjek koji je upravo zadao odsudan udarac. Meñutim, čini se da se Raymonda te njegove riječi nisu bogzna kako dojmile jer mu se blago usprotivi: — Ne znam, monsieur Poirot, da li me možda želite prikazati lažljivcem, ali ta činjenica ne počiva samo na mom iskazu ... osim što su možda sporne riječi koje je gospodin Ackroyd izgovorio. Sjetite se da je i major Blunt čuo kako gospodin Ackroyd razgovara s nekim. Major Blunt je bio vani na terasi i nije mogao dobro čuti što se govori, ali je jasno čuo glasove. Poirot klimne glavom. — Nisam to zaboravio — reče mirno. — Ali major Blunt je imao dojam da gospodin Ackroyd razgovara s vama. Raymond kao da se načas zgranuo, ali se ubrzo snañe: — Blunt sad zna da se prevario — reče. — Tako je — potvrdi Blunt. — Ali mora da postoji neki razlog zbog kojeg je stekao taj dojam — reče Poirot. — Ah, nemojte — podigne ruku u znak prosvjeda. — Znam koji ćete mi razlog navesti... ali to nije dovoljno. Moramo potražiti razlog na drugoj strani. Preformulirat ću svoje pitanje. Od samog početka bio sam nečim iznenañen... karakterom riječi koje je gospodin Raymond čuo. Bilo je pravo čudo kako nitko nije o tome ništa rekao ... kako nije primijetio u njima ništa čudnovato. — Ušuti na trenutak, pa tiho citira: ... U posljednje vrijeme su me toliko često salijetali molbama za pomoć da se bojim da ne mogu udovoljiti vašem zahtjevu. Zar vam se ne čini ništa čudno u tim riječima? — Ne čini — reče Raymond. — često mi je diktirao pisma služeći se gotovo tim istim riječima.

Tako je — uzvikne Poirot. — To je baš ono na što ciljam. Zar bi itko upotrijebio takvu frazu u razgovoru? To nije mogao biti dio pravog razgovora. A da je diktirao pismo ... — Mislite valjda da je čitao naglas pismo — polako će Raymond. — Ali ga je svejedno morao nekome čitati. — Zašto? Nemamo dokaza da je tko bio s njim u sobi. Nemojte zaboraviti da se čuo samo glas gospodina Ackroyda. — Ali ne bi valjda čovjek čitao takvo pismo sam sebi naglas ... ako nije baš ovaj . šenuo. — Svi ste vi nešto smetnuli s uma — blago će Poirot. — Da je prethodne srijede bio u ovoj kući jedan nepoznat čovjek. Svi se zablenuše u njega. — Pa, da — reče Poirot klimajući glavom ne bi li ih ohrabrio — u srijedu. Taj mladić nije sam po sebi bio važan. Ali me je zanimala tvrtka koju je zastupao. — Tvornica diktafona — izusti Raymond. — Sad shvaćam. Diktafon. To ste mislili? Poirot klimne glavom, — Sjećate se da je gospodin Ackroyd kanio kupiti diktafon? Ja sam bio toliko znatiželjan da sam se raspitao u toj tvornici i doznao da je gospodin Ackroyd zaista kupio diktafon od njihova zastupnika. Zašto je to zatajio od vas, ne znam. — Valjda me je htio iznenaditi — promrmlja Raymond. — Volio je iznenañivati ljude, baš kao pravo dijete. Mislio je sigurno zadržati diktafon kod sebe dan-dva. Vjerojatno se igrao njime kao kakvom novom igračkom. Jest, tako je. Imate potpuno pravo ... nitko se ne bi tako izražavao u običnu razgovoru. — Time se ujedno može objasniti zašto je major Blunt mislio da ste vi bili s gospodinom Ackroydom u kabinetu. Riječi koje su doprle do njega bile su djelići diktata, pa je podsvjesno zaključio da ste i vi u sobi. Njegova je svijest bila zaokupljena nečim sasvim drugim — bijelom prilikom —

koju je bio spazio. Mislio je da je to gospoñica Ackroyd, a zapravo je vidio bijelu pregaču Ursule Bourne u času dok se šuljala prema sjenici. Raymond se oporavio od prvotnog zaprepaštenja. — Pa ipak — napomene — koliko god to vaše otkriće bilo genijalno (potpuno sam siguran da se sam ne bih nikad tome domislio), osnovna situacija ostaje nepromijenjena. Gospodin Ackroyd bio je u devet i trideset još na životu jer je govorio u diktafon. Isto je tako jasno da je taj Charles Kent bio već odmaglio. A Ralph Paton? ... Krzmao je i zimuo na Ursulu. Ona se zarumenjela, ali je odgovorila prilično odlučno: — Ralph i ja smo se rastali malo prije četvrt do deset. Uopće se nije približio kući, u to sam sigurna. Nije se ni kanio približiti. Najmanje je od svega želio da iziñe očuhu na oči. Bojao ga se kao žive vatre. — Nemojte misliti da sam i načas posumnjao u vaš iskaz — objasni Raymond. — Posve sam siguran da je kapetan Paton nevin. Ali čovjek mora misliti i na sud ... i na pitanja koja će mu sud postaviti. On je u vrlo nezgodnu položaju, ali kad bi se javio ... Poirot mu upadne u riječ. — To biste mu vi savjetovali, je li? Da se javi? — Svakako. Ako znate gdje je ... — Primjećujem da ne vjerujete da zaista znam. A maloprije sam vam rekao da znam sve. Istinu o telefonskom pozivu, o tragovima stopala na prozorskoj daski, o mjestu gdje se krije Ralph Paton... — Gdje? — oštro će Blunt. — Nije baš daleko — reče Poirot smješkajući se. — U Cranchesteru? — priupitam ga. Poirot se obrati meni. — Uvijek me to isto pitate. Ta ideja o Chran- chesteru, to je vaša idee fixe. Ne, nije u Chranchesteru. On je ... ovdje! I dramatično upre kažiprstom u vrata. Svi okrenu glave. Na vratima je stajao Ralph Paton.

Dvadeset četvrto poglavlje

ISKAZ RALPHA PATONA Bijaše to za mene vrlo neugodan trenutak. Jedva da sam vidio što se zatim dogodilo, samo sam čuo kako se na sve strane razlegoše usklici i povici iznenañenja. Kad sam opet toliko zagospodario sobom da sam mogao pojmiti što se zbiva, Ralph Paton je stajao uz svoju ženu, držao je za ruku i smješkao mi se iz drugog kuta sobe. I Poirot se smješkao a u isto vrijeme mi značajno prijetio prstom. — Zar vam nisam rekao najmanje trideset šest puta da je uzaludno tajiti bilo šta od Hercula Poirota? — zapita me. — Da on uvijek dozna istinu? — Okrene se ostalima. — Sjećate se kako smo jednog dana održali malu seansu za okruglim stolom, upravo nas šestoro? Okrivio sam bio svih ostalih pet osoba da mi nešto taje. Četvoro su odali svoje tajne, jedino doktor Sheppard nije odao svoju. Ali sam ja neprekidno sumnjao u nešto. Doktor Sheppard je bio svratio te večeri kod »Tri vepra« nadajući se da će tamo naći Ralpha. Nije ga našao. Ali šta ako ga je sreo na povratku kući na ulici, pitao sam se. Doktor Sheppard je prijatelj kapetana Patona i upravo se vraćao s mjesta zločina. Morao je znati da se kapetanu Patonu loše piše. Možda je znao i više nego svi drugi... — I znao sam — rekoh turobno. — Mislim da će biti najbolje da sve iznesem na vidjelo. Toga dana poslije podne otišao sam bio do Ralpha. Isprva mi se nije htio povjeriti, ali mi je poslije rekao da se oženio i da je u gadnom sosu. Čim je ubojstvo otkriveno, shvatio sam da će, kad se jednom saznaju sve činjenice, sumnja svakako pasti na

Ralpha, ili, ako ne na njega, onda na djevojku koju voli. Te sam mu noći iznio sve činjenice pred oči. Pomisao da bi svojim svjedočenjem mogao nauditi svojoj ženi navela ga je na odluku da pod svaku cijenu ... Krzmao sam, pa Ralph dovrši moju misao: — Da zbrišem — reče slikovito. — Vidite, Ursula je bila otišla u kuću, a ja sam ostao. Pomislio sam da će možda još jedanput pokušati da razgovara s mojim očuhom, a on je već poslije podne bio vrlo grub prema njoj. Mislio sam da ju je mogao tako nekako uvrijediti... na tako neoprostiv način... da je ona, ne znajući što radi... Ušuti. Ursula izvuče ruku iz njegove i ustukne. — To si ti mislio, Ralphe! Stvarno si mislio da sam to mogla ja učiniti? — Nego, da se vratimo na neoprostivo ponašanje doktora Shepparda — hladno će Poirot. — Doktor Sheppard je pristao da učini sve da mu pomogne. Uspio je sakriti kapetana Patona od policije. — Kamo? — zapita Raymond. — U svoju kuća? — Ama, ni govora — reče Poirot. — Treba da sebi postavite pitanje koje sam ja sebi postavio. Ako naš dragi doktor sakriva mladića, koje je mjesto mogao izabrati? To bi svakako moralo biti negdje u blizini. Pomislio sam na Cranchester. U hotelu? Ne. U privatnom smještaju? Još odlučnije: ne. Pa gdje onda? Aha! Sjetio sam se. U sanatoriju. U domu za duševne bolesnike. Provjeravam svoju teoriju. Izmišljam nećaka koji je umno poremećen. Savjetujem se s mademoiselle Sheppard kamo bih ga mogao smjestiti. Ona mi navodi imena dviju klinika blizu Cran- chestera u koje njezin brat upućuje svoje pacijente. Raspitujem se. Jest, u jednu je od njih sam doktor bio doveo jednog pacijenta u subotu ujutro. Iako je taj pacijent bio zaveden pod lažnim imenom, nije mi bilo teško da ga identificiram kao kapetana Patona. Nakon izvjesnih nezaobilaznih formalnosti, uspio sam ga odvesti sa sobom. Doveo sam ga k sebi jučer rano izjutra. Pogledah ga turobno i promrmljah:

To je, dakle, bio taj Carolinin stručnjak iz Ministarstva unutrašnjih poslova! Kad samo pomislim da nisam ništa posumnjao! — Sad vidite zašto sam vas upozorio na suzdrži jivost u vašim zapisima — promrsi Poirot. — Vaši su zapisi vrlo točni do izvjesne granice ... ali ta granica nije baš daleko, a, prijatelju? Bio sam odviše postiñen da bih se pravdao. — Doktor Sheppard se zaista pošteno iskazao — reče Ralph. — Ostao je uza me u najtežim trenucima. Učinio je ono što je mislio da je najbolje. Sad vidim, po onome što mi je rekao monsieur Poirot, da to ipak nije bilo najbolje. Trebalo je da se javim i da ne bježim od odgovornosti. U bolnici, znate, nismo dobivali nikakve novine. Nisam znao ništa od svega onoga što se dogañalo. — Doktor Sheppard je bio upravo uzorno diskretan — hladno će Poirot. — Ali ja, ja uvijek otkrijem sve male tajne. To mi je posao. — A sad da čujemo od vas što se dogodilo one noći — nestrpljivo će Raymond. — Pa to već znate — reče Ralph. — Nemam bogzna što dodati. Otišao sam iz sjenice oko devet i četrdeset pet i lunjao po mjestu razmišljajući što da najprije učinim ... kako da se ponašam. Moram priznati da nemam nikakvog alibija, ali vam se svečano kunem da nisam bio ni blizu kabinetu, da uopće nisam više vidio svog očuha živog ... pa ni mrtvog, što god ljudi inače mislili, volio bih da mi bar svi vi povjerujete. — Nikakvog alibija — promrmlja Raymond. — To ne valja. Vjerujem vam, naravno, ali... to nije dobro. — Pa ipak je baš zbog toga situacija vrlo jednostavna — veselo će Poirot. — Zaista vrlo jednostavna. — Svi se zagledamo u njega. — Shvaćate li što hoću da kažem? Ne? Samo ovo ... da bi spasio kapetana Patona, pravi ubojica mora priznati svoj zločin. — Sve nas obiñe zadovoljnim pogledom. — Pa, da, ozbiljno vam govorim. Pazite sad! —

Nisam pozvao ovamo inspektora Rag- lana. Imao sam za to razloga. Nisam mu htio reći sve što znam ... nisam mu bar htio reći još večeras. — Nagne se naprijed i najednom mu se glas i cijela ličnost izmijene; najednom postane nekako opasan. — Ja, koji vam sad ovo govorim ... ja znam da je ubojica gospodina Ackroy- da sad u ovoj sobi s nama. Govorim ovo sad ubojici. Sutra ću kazati istinu inspektoru Raglanu. Razumijete li? Zavlada napeta šutnja. Usred šutnje uñe stara Bretanjka s brzojavom na podnosu. Poirot raspečati brzojav. Iznenada se prolomi Bluntov glas: — Kažete da je ubojica meñu nama? A znate li... koji je od nas? Poirot je pročitao brzojav i zgužvao ga u ruci. — Sad znam — reče i pokaže na kuglicu papira u ruci. — Što je to? — upita ga oštro Raymond. — Telegram ... s parobroda koji upravo plovi u Sjedinjene Države. Nasta tajac. Poirot ustane i nakloni se. — Messieurs et mesdames, naš je sastanak završen. Upamtite da će sutra ujutro inspektor Raglan doznati istinu.

Dvadeset peto poglavlje

ČITAVA ISTINA Poirot mi je jednom lakom kretnjom dao znak neka još ostanem. Poslušao sam ga, prišao vatri i vrškom čizme zamišljeno prevrtao krupne komade drva. Bio sam u nedoumici. Prvi put nisam nikako bio nacistu što Poirot misli. Načas sam pomislio da je scena kojoj sam bio netom prisustvovao tek jedna golema predstava — da je naprosto »igrao komediju«, kako je on to nazivao, samo da bude što zanimljiviji i važniji. Ali i nehotice sam morao povjerovati da se ispod njegovih riječi krije zbilja. U njima je bilo prave prijetnje — i nekakve neosporne iskrenosti. Meñutim, i dalje sam držao da je na posve pogrešnom tragu. Kad su se vrata zatvorila za posljednjim gostom, priñe i on vatri. — E pa, prijatelju — reče mirno — što kažete na sve to? — Ne znam što da kažem — rekoh otvoreno. — U čemu je bio vic? Zašto niste otišli direktno do inspektora Raglana i kazali mu istinu, umjesto što ste krivca opomenuli na tako zakučast način? Poirot sjedne i izvadi iz džepa dozu s tankim ruskim cigaretama, šutke je pušio minutu-dvije. Zatim reče: — Napnite malo svoje male sive stanice. Iza svakog mog postupka krije se izvjestan razlog. Krzmao sam časak, a onda polako rekoh: — Prvo što mi pada na pamet jest to da ni vi sami ne znate tko je ubojica, ali da ste sigurni da je meñu ljudima koji su večeras bili ovdje. Stoga je cilj vaših riječi bio da

nepoznatog ubojicu natjerate na priznanje? Poirot klimne glavom u znak odobravanja: — Dobra ideja, ali nije točna. — Mislio sam da ćete ga možda, time što ćete ga uvjeriti da znate, istjerati na čistinu — ako ga i ne natjerate da prizna. A on bi mogao pokušati da vas ušutka isto onako kako je prethodno ušutkao gospodina Ackroyda ... prije nego što mognete sutra bilo što poduzeti. — Da mu postavim zamku a da sam budem mamac! Merci, mon ami, nisam vam ja opet takav junak. — Onda vas zbilja ne razumijem. Ali svakako ste se izvrgnuli riziku da vam ubojica umakne, time što ste ga upozorili na opasnost? Poirot zavrti glavom. — Ne može mi više umaknuti — ozbiljno će. — Ima samo jedan izlaz ... a taj izlaz ne vodi na slobodu. — Zbilja vjerujete da je netko od ovih ljudi što su bili ovdje večeras počinio ubojstvo? — upitah ga s nevjericom u glasu. — Vjerujem, prijatelju. — A tko? Nekoliko minuta potraje šutnja. Tada Poirot hitne opušak na ognjište i progovori mirno i sabrano: — Povest ću vas onim istim putem koji sam sam prevalio. Pratit ćete me korak po korak i sami ćete se uvjeriti da sve činjenice neosporno upućuju na jednu osobu. Dakle, ponajprije su mi privukle pažnju dvije činjenice i malo neslaganje u vremenu. Prva je činjenica bila telefonski poziv. Ako je Ralph Paton uistinu ubojica, onda je taj telefonski poziv besmislen i apsurdan. Stoga sam rekao sam sebi da Ralph Paton nije ubojica. Uvjerio sam se da nitko iz kuće nije mogao telefonirati, pa ipak, bio sam siguran da zločinca moram tražiti meñu onima koji su bili te večeri u toj kući. Stoga sam zaključio da je neki ortak morao telefonirati. Nisam bio potpuno zadovoljan tim zaključkom, ali sam ga privremeno ostavio

na miru. Zatim sam ispitao motive za taj telefonski poziv. To je bilo malo teže. Do motiva sam mogao doći samo na temelju posljedice poziva. A posljedica je bila da je ubojstvo otkriveno te noći, a ne — po svoj prilici — tek sutradan ujutro. Slažete li se sa mnom? — Da-a — potvrdih. — Da. Kako je gospodin Ackroyñ izdao nalog da ga nitko više ne uznemirava, vjerojatno nitko više ne bi te noći išao u kabinet. — Tres bien. Stvar napreduje, zar ne? Ali još je mnogo toga ostalo nejasno. Koja je bila korist od toga što je zločin otkriven te noći, a ne sutradan ujutro? Jedino čemu sam se mogao dosjetiti bilo je to da je ubojica, ako je znao kad će zločin biti otkriven, mogao udesiti tako da bude prisutan kad se budu razvalila vrata... ili pak odmah poslije toga. I sad dolazimo do one druge činjenice ... do naslonjača odmaknutog od zida. Inspektor Raglan je držao da to nije važno, a ja sam, naprotiv, od početka smatrao da je to neobično važno. Vi ste u svom rukopisu lijepo nacrtali mali plan kabineta. Da ga imate sad kod sebe, vidjeli biste da taj naslonjač, kad stoji na onom mjestu koje je pokazao Parker, stoji točno na liniji izmeñu vrata i prozora. — Prozora! — rekoh brže-bolje. — I vi ste najprije pomislili isto što i ja. Pomislio sam da je naslonjač odmaknut od zida zato da svatko tko uñe na vrata ne vidi nešto što je u vezi s prozorom. Ali sam uskoro odbacio tu pretpostavku jer, iako je to naslonjač s visokim naslonom, zaklanjao je malo šta od prozora — samo dio izmeñu daske i poda. Ne, mon ami, nego, sjećate se da je pokraj samog prozora stajao stol na kojem su ležale knjige i časopisi. E, taj je stol zaista bio potpuno zaklonjen odmaknutim naslonjačem ... i tad sam odmah prvi put naslutio pravu istinu, što ako je na tom stolu bilo nešto što je trebalo sakriti? Nešto što je ubojica tamo ostavio? Tada još nisam ni slutio što bi to moglo biti. Ali sam znao o tome nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. Na primjer, to je bilo nešto što ubojica nije mogao ponijeti sa sobom odmah nakon počinjenog zločina. A u isto je vrijeme

bilo i te kako važno da to ukloni odande čim se otkrije zločin. I otuda telefonski poziv koji je omogućio ubojici da se nañe na mjestu zločina čim se otkrije leš. četvorica vas ste bili na mjestu zločina prije nego što je stigla policija. Vi, Parker, major Blunt i gospodin Raymond. Parkera sam odmah eliminirao jer je on jedini bio siguran da će biti na mjestu zločina kad ubojstvo bude otkriveno. Osim toga, upravo mi je on rekao da je naslonjač bio odmaknut. Parker je, dakle, bio osloboñen sumnje (to jest, sumnje da je ubojica. Još sam mislio da je možda ucjenjivao gospoñu Ferrars.) Meñutim, Raymond i Blunt su još bili pod sumnjom jer, da je zločin bio otkriven rano izjutra, bilo je lako moguće da prekasno stignu na mjesto zločina da bi mogli spriječiti da se otkrije predmet na okruglom stoliću. A što je bio taj predmet? Čuli ste večeras što mislim o onom djeliću razgovora koji je čuo gospodin Raymonñ. čim sam doznao da je zastupnik tvornice diktafona bio Kod gospodina Ackroyda, nije mi izlazila iz glave pomisao na diktafon. Čuli ste što sam rekao prije manje od pola sata. Svi su se složili s mojom teorijom, ali kao da im je jedna bitna činjenica izmakla pažnji. Uzmemo li da je te večeri gospodin Ackroyd upotrijebio diktafon, zašto nije diktafon pronañen? — Nisam na to ni pomislio — rekoh, — Znamo da je gospodin Ackroyd kupio diktafon, a nikakav diktafon nije nañen meñu njegovim stvarima. Pa, ako je što uzeto s tog stolića, zašto to ne bi bio diktafon? Meñutim, trebalo je pri tome svladati stanovite teškoće. Svima je pažnja, naravno, bila usredotočena na umorenoga. Mislim da je svatko mogao prići stoliću a da ostali u sobi to i ne primijete. Ali diktafon je prilično glomazan, ne može se uz put strpati u džep. Trebalo ga je u nešto spremiti i odnijeti. Vidite li dokle sam stigao? Lik ubojice izranja pred nama. Osoba koja se odmah našla na mjestu zločina, a koja se možda ne bi tamo našla da je umorstvo otkriveno sutradan ujutro. Osoba koja je nosila sa sobom nešto u što je mogla spremiti diktafon ...

Ali zašto je morala odnijeti diktafon? — presiječem ga u riječi. — Koja je bila svrha toga? — Vi ste kao i gospodin Raymond. Uzimate zdravo za gotovo da je ono što je on čuo u devet i trideset govorio gospodin Ackroyd u diktafon. Ali razmislite najprije malo o tom korisnom izumu. U njega se govori, je li? I poslije toga tajnik ili daktilograf uključi aparat i sluša glas. — Mislite ... — zinem. Poirot klimne glavom. — Da, upravo to. U devet i trideset gospodin Ackroyd je bio već mrtav. Ono je govorio diktafon, a ne čovjek. — A ubojica je samo uključio aparat. Ali onda je morao u tom času biti u sobi? — Možda. Ali ne smijemo isključiti ni mogućnost da se poslužio nekim tehničkim sredstvom — Takvim nečim kao što je satni mehanizam ili čak i obična budilica. Meñutim, u tom slučaju moramo dodati još dvije osobine zamišljenom liku ubojice. To je morao biti netko tko je znao da je gospodin Ackroyd kupio diktafon, a isto tako netko tko ima potrebno tehničko znanje. Toliko sam bio odmakao u svojim pretpostavkama kad smo došli do tragova stopala na nadboju. Tu su mi se nametala tri zaključka. 1. Možda ih je zaista ostavio za sobom Ralph Paton. Bio je na Fernlyju te večeri i mogao se uvući u kabinet i zateći očuha mrtvog. To je bila prva pretpostavka. 2. Postojala je mogućnost da je tragove ostavio za sobom netko drugi tko slučajno ima isto onakve gumene donove. Ali ukućani ne nose takve cipele, a nisam mogao vjerovati da slučajno netko izvan kuće ima iste onakve cipele kakve je nosio Ralph Paton. Charles Kent je, kao što smo čuli od pipničarke iz »Psa i zviždaljke«, nosio nekakve čizme koje »samo što se nisu raspale«. 3. Te je tragove ostavio netko tko je baš htio da padne sumnja na Ralpha Patona. Da bi se provjerio ovaj zaključak, trebalo je utvrditi neke činjenice. Policija je pribavila jedan par Ralphovih cipela od »Tri vepra«. Ni —

Ralph ni bilo tko drugi nije ih mogao nositi te večeri jer su bile u svratištu na čišćenju. Po mišljenju policije, Ralph je nosio jedan drugi, isti takav par. Ustanovio sam da je istina da je imao dva para takvih cipela. Da bi se, meñutim, dokazala moja teorija, bilo je potrebno da je ubojica te večeri nosio Ralphove cipele, a u tom slučaju Ralph bi morao nositi treći par istih takvih cipela. Nisam mogao vjerovati da bi ponio sa sobom tri potpuno jednaka para cipela — treći bi par morale biti čizme. Zamolio sam vašu sestru da to ispita ... ističući više boju,. da bih prikrio — otvoreno to priznajem — pravi razlog zbog kojeg me to zanima. Znate kakav je bio ishod njezina ispitivanja. Ralph Paton je zaista imao sa sobom par čizama. Prvo što sam ga pitao kad je jučer ujutro stigao k meni, bilo je što je imao na nogama one kobne noći. Odgovorio mi je odmah da je nosio čizme ― još ih je zapravo imao na nogama — jer nije imao ništa drugo da obuje. I tako smo odmakli još jedan korak dalje u opisu ubojice — to je bila osoba koja je mogla toga dana doći do cipela Ralpha Patona kod »Tri vepra«. — Pošuti, a onda nastavi malko povišenim glasom: — Ima tu još nešto. Ubojica je morao biti osoba koja je imala priliku da uzme onaj bodež iz vitrine. Možete mi na to uzvratiti tvrdnjom da je svaki ukućanin mogao uzeti taj bodež, ali vas moram podsjetiti kako je gospoñica Ackroyd uvjerena da bodeža nije bilo tamo kad je razgledala vitrinu. — Ponovo posuti. — A sad, kad je sve jasno, da rekapituliramo. Osoba koja je u toku toga dana bila kod »Tri vepra«, osoba koja se toliko dobro poznavala s Ackroydom da je znala da je kupio diktafon, osoba koja je tehnički obrazovana, koja je imala priliku da uzme bodež iz vitrine prije nego što je bila došla gospoñica Ackroyd, koja je nosila sa sobom nešto u što je mogla sakriti diktafon — na primjer, crnu torbu — i koja je imala nekoliko minuta vremena nakon otkrivanja zločina, dok je Parker telefonirao policiji. Dakle — doktor Sheppard!

Dvadeset šesto poglavlje

I SAMO ISTINA Tajac koji je nastao potraje minutu i pol. Tad se nasmijem i reknem: — Vi ste ludi. — Nisam — staloženo će Poirot. — Nisam lud. Ono malo neslaganje u vremenu najprije mi je svratilo pažnju na vas ... u samom početku. — Neslaganje u vremenu? — upitam u nedoumici. — Pa, da. Sjećate se valjda da su se svi složili, pa i vi, da treba pet minuta hoda od ulaza na imanje do kuće, a još manje ako se ide poprijeko do terase. Meñutim, vi ste bili. otišli u deset minuta do devet... tako ste tvrdili i vi i Parker, ali ste izišli s imanja tek u devet sati. Bilo je prohladno ... večer nije bila takva da bi se čovjek šetuckao; zašto vam je trebalo deset minuta hoda, a ne pet? Neprestano sam imao na umu da ste samo vi tvrdili da je prozor u kabinetu bio čvrsto zatvoren. Ackroyñ vas je zamolio da ga zatvorite.... i nije uopće pogledao jeste li ga zatvorili. A što onda, recimo, ako prozor nije bio zatvoren? Biste li u tih deset minuta dospjeli da optrčite kuću, da promijenite cipele, da se uvučete kroz prozor, ubijete Ackroyda i stignete na izlaz do devet sati? Odbacio sam tu teoriju zato što bi vas, po svoj prilici, onako nervozan čovjek kao što je te večeri bio Ackroyd čuo kad biste se uvlačili kroz prozor, pa bi bilo došlo do gušanja. Ali što ako ste ubili Ackroyda prije nego što ste izišli — dok ste stajali iza njegova naslonjača? Pa onda izišli lijepo na prednja vrata, otrčali do sjenice, izvukli cipele Ralpha Patona iz torbe koju ste bili donijeli sa sobom te večeri, obuli ih,

prošli u njima po blatu i ostavili tragova na nadboju, uvukli se u sobu, zaključali vrata iznutra, otrčali natrag do sjenice, opet obuli svoje cipele i odjurili do izlaza s imanja. (Neki dan, dok ste bili s gospoñom Ackroyd, sve sam to manje-više ponovio ... i trebalo mi je točno deset minuta.) Pa pravac kući... i alibi je tu... jer ste udesili tako da se diktafon uključi u devet i pol. — Dragi moj Poirot — rekoh glasom koji je i meni samom zazvučao čudno i neprirodno — odviše ste dugo mozgali o tom slučaju. Kog bih ja vraga dobio ubojstvom Ackroyda? — Sigurnost jer vi ste taj koji je ucjenjivao gospoñu Ferrars. Tko bi bolje znao od čega je umro gospodin Ferrars nego liječnik koji ga je liječio? Kad smo onog prvog dana razgovarali u vrtu, spomenuli ste nasljedstvo koje ste bili dobili prije otprilike godinu dana. Nisam mogao otkriti ni traga tom nasljedstvu. Morali ste nešto izmisliti da biste mogli objasniti otkud vam onih dvadeset tisuća funta što ste ih dobili od gospoñe Ferrars. Taj vam novac nije mnogo koristio. Veći dio ste izgubili na spekulacijama, a onda ste prejako pritegnuli gospoñu Ferrars i ona je potražila izlaz koji niste očekivali. Da je Ackroyd doznao istinu, on ne bi imao milosti prema vama ... propali biste do kraja. — A telefonski poziv? — upitam ga ne bih li ga bocnuo. — Valjda i za to imate uvjerljivo objašnjenje? — Moram vam priznati da mi je to bila najveća zagonetka, kad sam ustanovio da vas je zaista netko nazvao sa željezničke stanice. Najprije sam bio povjerovao da ste jednostavno izmislili tu priču. To vam je zbilja bio lukav potez. Morali ste naći neku izliku da doñete na Fernly, otkrijete leš i tako stvorite sebi priliku da uklonite diktafon o kojem vam je ovisio alibi. Stekao sam vrlo mutnu predožbu o tome kako ste to izveli kad sam prvi put došao k vašoj sestri i upitao je koji su vam sve pacijenti bili na pregledu u petak prije podne. U to vrijeme nisam bio uopće pomišljao na gospoñicu Russell. Njezin je dolazak bio sretna slučajnost jer vam je odvratila misli od

pravog cilja mojih pitanja. Našao sam ono što sam tražio. Meñu vašim pacijentima toga dana bio je i stjuard s nekog američkog prekooceanskog broda. Tko je prije nego on mogao te večeri putovati vlakom u Liverpool? A poslije će biti na pučini, daleko od svake istrage. Ustanovio sam da je Orion otplovio u subotu, a kada sam doznao kako se zove taj stjuard, brzojavno sam mu uputio odreñeno pitanje. I evo, ovo je odgovor koji ste vidjeli kad je maloprije stigao. I pruži mi brzojav, koji je glasio ovako: Potpuno točno. Dr Sheppard me zamolio da odnesem pismo jednom pacijentu, pa da mu sa stanice telefonski javim njegov odgovor. Odgovor je glasio: »Nema odgovora«. To je bila mudra ideja — reče Poirot. — Telefonski je poziv bio pravi. Vaša sestra vas je vidjela kako razgovarate. Ali samo smo od jednog čovjeka čuli što vam je javljeno — od vas samog! Zijevnuo sam i rekao: — Sve je to vrlo zanimljivo ... ali teško da bi se moglo reći da je praktički izvedivo. — Mislite da nije? Nemojte zaboraviti što sam vam rekao ... inspektor Raglan saznat će sutra istinu. Ali, vašoj dobroj sestri za ljubav, spreman sam da vam pružim priliku za jedan drugi izlaz. Mogli biste, na primjer, uzeti preveliku dozu sredstava za spavanje. Razumijete me? Ali kapetan Ralph Paton mora biti osloboñen sumnje ― ça va sans dire27. Predlažem vam da dovršite taj svoj vrlo zanimljiv rukopis... ali da ne budete više onako suzdržljivi. — Zbilja imate pun koš prijedloga — pripo- menem. — Jeste li sigurni da ste ih sve iscrpili? — Pa, kad ste me već na to podsjetili, istina je da postoji još jedna mogućnost. Ali vam ne bih savjetovao da pokušate i mene ušutkati onako kako ste ušutkali —

27

To se razumije samo po sebi.

gospodina Ackroyña. Tako nešto ne pali kod Hercula Poirota, razumijete? — Dragi moj Poirot — rekoh smješkajući se ovlaš — ja vam svašta mogu biti, ali budala nisam. — Ustanem. — E pa, moram kući — rekoh zijevajući ovlaš. — Hvala vam na vrlo zanimljivom i poučnom razgovoru. Poirot takoñer ustane i nakloni se uljudno kao i obično dok sam izlazio iz sobe.

Dvadeset sedmo poglavlje

APOLOGIJA Pet izjutra. Umoran sam... ali sam obavio svoj zadatak. Boli me ruka od pisanja. Čudan je kraj ovog mog rukopisa! Kanio sam ga objaviti jednog dana kao prikaz Poirotova neuspjeha! čudnovato je kako sve ispadne drukčije nego što se čovjek nada. Neprekidno me progonila slutnja nesreće, još od onog trenutka kad sam vidio Ralpha Patona i gospoñu Ferrars kako povjerljivo razgovaraju. Tada sam pomislio da mu se ona povjerava; pokazalo se da sam se prevario, ali me je ta misao progonila čak i onda kad sam s Ackroydom one večeri otišao u njegov kabinet, sve dok mi nije rekao istinu. Siroti stari Ackroyd! Drago mi je što sam mu bar dao šansu. Lijepo sam ga nagovarao da pročita pismo prije nego što bude kasno. Ili, da budem iskren — zar nisam podsvjesno bio načistu da će biti najbolje da tom tvrdoglavcu ne dopustim da pročita pismo? Njegova je nervoza te večeri bila psihološki interesantna. Znao je da mu prijeti neposredna opasnost, ali nije uopće sumnjao na mene. Bodeža sam se tek poslije sjetio. Ponio sam bio vrlo zgodno oružje, ali, kad sam vidio bodež kako leži u vitrini, pomislio sam odmah kako hi bilo bolje da upotrijebim oružje koje se ne može dovesti u vezu sa mnom. Mislim da sam neprekidno imao na umu misao da ga ubijem. Čim sam doznao za smrt gospoñe Ferrars, stekao sam uvjerenje da mu je ona bila rekla sve prije nego što je umrla. Kad sam ga sreo i vidio onako uzrujanog, pomislio

sam da možda zna istinu, ali da nikako ne može u nju povjerovati i da će mi dati priliku da je opovrgnem. I tako sam otišao kući i poduzeo stanovite mjere opreza. Da je bio zabrinut samo zbog nečega u vezi s Ralphom — ne bih mu bio učinio ništa nažao. Diktafon mi je bio dao prije dva dana na popravak. Neka sitnica nije bila u redu pa sam ga nagovorio da mi dade da to uredim, umjesto da vraća diktafon u tvornicu. Učinio sam na njemu ono što sam želio i ponio ga te večeri sa sobom u torbi. Prilično sam zadovoljan ovim svojim zapisima. što može biti zgodnije rečeno, primjerice, od ovog: Pisma su donesena u dvadeset minuta do devet. Bilo je točno deset do devet kad sam otišao a da ono pismo još nije bio pročitao. Krzmao sam držeći ruku na kvaki osvrćući se za sobom i pitajući se jesam li učinio sve što je trebalo. Sve je to, vidite, istina. A što bi bilo da sam iza prve rečenice stavio tri točkice? Bi li se onda netko pitao što se uistinu dogodilo u tih deset minuta? Kad sam se na vratima osvrnuo za sobom, bio sam potpuno zadovoljan. Učinio sam sve što je trebalo. Diktafon je stajao na stoliću do prozora, udešen tako da se uključi u devet i trideset (prilično sam lukavo smislio taj mali mehanizam, na principu budilice), a naslonjač sam bio odmaknuo tako da se diktafon ne vidi s vrata. Moram priznati da sam se prilično zgranuo kad sam naletio na Parkera čim sam izišao iz sobe. Tu sam činjenicu točno zabilježio. Pa onda poslije, kad je leš bio otkriven i kad sam poslao Parkera da telefonski pozove policiju, kako sam dobro odvagnuo one riječi: Obavio sam ono malo posla što je trebalo da obavim! Bilo je zaista malo — samo strpati diktafon u torbu i vratiti naslonjač na mjesto, uza sam zid. Nisam ni sanjao da će Parker primijetiti da je naslonjač pomaknut. Bilo bi logično da je bio toliko usplahiren zbog leša da nije mogao ništa drugo zapaziti. Ali nisam računao na reflekse iskusnog sluge.

Da sam bar znao da će Flora izjaviti da je vidjela strica živog u četvrt do deset! To me je zbunilo više nego ne znam što. Zapravo je u toku cijele istrage bilo koječega što me je zbunjivalo preko svake mjere. Kao da su svi bili umiješani u zločin. Najviše sam cijelo vrijeme strepio od Caroline. Uobražavao sam sebi da će pogoditi istinu, čudnovato je onda govorila ono o mojoj »uroñenoj slabosti«. E pa, nikad neće doznati pravu istinu. Imam još jedan izlaz, kako reče Poirot. Mogu se u njega pouzdati. On i inspektor Rag- lan zajednički će to srediti. Ne bih volio da Caroline sazna. Voli me, a uz to je i ponosita ... Moja će je smrt ucvdjileti, ali žalost prolazi. Kad završim ove zapise, strpat ću cijeli rukopis u kuvertu i nasloviti je na Poirota. A onda... što ću uzeti? Veronal? U tome bi bilo i neke pjesničke pravde. Nije da se osjećam kriv zbog smrti gospoñe Ferrars. Njena je smrt bila izravna posljedica njenih čina. Ne osjećam prema njoj sažaljenja. Ne osjećam ni prema sebi sažaljenja. Pa neka onda bude veronal! Kamo sreće da se Hercule Poirot uopće nije povukao iz službe i da nije došao ovamo uzgajati tikvice!

Scan i obrada:

BABAC