„Zeleno busenje“ Edhem Mulabdić
(1862. – 1954.)
Biografija: Ehem Mulabid rođen je u Maglaju 1862. goine. Tu je završio mekteb i ružiju i nakon
toga zaposlio se kao činovnik. Goine 1887. Mulabid upisuje Učiteljsku Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku omah obija posao u Brčkom. Oatle biva premješten u Sarajevo, gje rai kao nastavnik u Dural-mualimminu, u muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Iza toga je perfekt konvikta Učiteljske škole, zatim nastavnik u Šerijatskoj suačkoj školi i potom nazornik osnovne škole. Uskoro biva izabran za naronog poslanika u Maglaju i na toj užnosti ostaje sve o januara 1929. goine, poslije čega olazi u mirovinu. Zajedno sa Safvet-begom Bašagidem i Osmanom Nuri Hažidem pokrede list "Behar" 1. maja 1900 (urednik lista od 1901-06), a 1903. osniva i ruštvo "Gajret". U svom ugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a ona i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski ra prenosi i na književno stvaralaštvo. Roman "Zeleno busenje" slovi kao najznačjnije najznačjnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. "Nova vremena" je roman manjeg značaja, ali neosporan okument za izučavanje tog ijela historije. Buudi a je Mulabid i prvi bošnjački novelist, ne smijemo zaobidi zbirku novela "Na obali Bosne". Mnoštvo članaka i iaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima sarađivao. Zbog kontakata sa vođama NDH, bio je izopden, poslije Drugog svjetskog rata mu je suđeno, te je ostao i bez svoje penzije. Umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Danas je Mulabid lektirski pisac i pomalo mu se vrada značaj koji je imao za razvoj bošnjačke kulture i prosvjete. Maglajska manifestacija "Mulabidevi "Mulabidevi ani kulture" u cijelosti je posvedena imenu i jelu ovog značajnog književnika. Tema:
Dešavanja u ratu i ljubav između Ahmeta i Aiše. Borba za svoju Domovinu.
Životna priča ljui iz Maglaja za vrijeme olaska Austro-Ugarske na vlast. Ideja: Vrijeme ne liječi rane, samo promjenama možemo promjeniti stanje. Ne činedi ništa, ostavlja stvar onakvu kakva jeste.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA: Ahmet: Ahmetov lik i sudbina nalazili su se razapeti izmedu ove dvije ustanicke vojske: fizicki vezan za nalicje otpora i hadzi Selimagu. Osim ove strane zivota imaoje jos i ljubav tj. Ajsu. Volio ju je kao i ona njega. U ovom romanu moze se vidjeti kako bi ahmet dao sve za svoju domovinu cak i svoj sopstveni zivot.
Citat: "Medu ovim skupinama vesele celjadi isao je stasit i tankovijat momak i kao da je izbjegavao u svakom drustvu. Bio je mlad... Iz ovog citata mozemo uociti da je Ahmet bio jako lijep momak i da je volio jednu djevojku pod imenom Ajsa. Ahmet tragicno zavrsio, pogino je u boju ali cistoga i ponosnog obraza.
Kratak sadržaj:
Mulabidev roman “Zeleno busenje” počinje opdom slikom prevečerja u Maglaju. Lijep petak – praznično raspoloženje – an veselja, zabave i akšikluka. Po strani je pristali Ahmet, sin uglene Omerefeninice, koja rano ostae bez muža sa tri sina. Ahmet je inače skroman i stian kao kakva čestita jevojka. Ko njega nema nikakve raskalašenosti. Nije on bilo ko, niti je iz bilo koje kude. Njegova kuda je na glasu. Njena čelja su čestita, školovana. U njoj se veoma mnogo rži o škole i nauke. Ahmet je ved svoj čovjek. Završio je ved ružiju i v ed kao činovnik ra i u gruntovnici i krede se među obrazovanim i ozbiljnim ljuima. Ali to nije razlog njegova ržanja po strani. Ahmet ima probleme druge vrste. Zaljubio se u Muharem -aginu lijepu Aišu, pa ga njena slika progoni: to čarobno lice, umiljat pogle i slatke riječi. Muharem-aga je bio protiv Ahmeta. To je čovjek starog kova i ne voli one koji se po suu povlače i miješaju sa Osmanlijama. Drži ga za jenog o ulizica, koje nije mogao a ponosi. Ovaj momenat za oštro ovajanje “pravih turaka” tj. bošnjačkih muslimana, od Osmanlija, oseljenika, činovnika iz Turske, uplide se ljubavna fabula i stvara teškode njenom ostvarenju. U isto vrijeme kaa se u Ahmetu nakon bratovog saopdenja a je Bosna ata Austriji, javlja ilema – na jenoj strani, ljubav prema Aiši i plan ovi u vezi sa njom, na drugoj strani prodata Bosna, njegov revolt prema Osmanlijama i osjedanje užnosti a brani omovinu – dolazi centralni zaplet romana. Sukob oportunista i fanatičnih pristalica otpora prvi je rezultat ovog zapleta. Čim su ošle prve vijesti o predaji Bosne, olazi o pojele stavova bošnjačkog stanovništva prema novim vlaaocima, neizvjesnosti, brige o čaršiji, pri čemu se mržnja okrede više prema izajniku Osmanlijama, nego prema napaaču i okupatoru.
Atmosfera prebojnog raspoloženja i bezvlašda, sa konačnim efiniranjem strukture otpornika (“bijahu sami seljaci, sluge, a među njima građanina ni o lijeka”), u kojoj Ahmet ostavlja svoju poroicu i jevojku i priključuje se ustanicima, prerasta u atmosferu napetog iščekivanja neprijatelja sa glasovima uznemirenja među građanstvom, panikom, sakrivanjem ragocijenosti i spremnom za bijeg. Otpor ustanika je nakon kradeg vremena slomljen. U Maglaju Austrougari uspostavljaju svoju vlast. U pljačkaškom napau prestavnika ratnog ološa jene večeri je poginula Ahmetova majaka, a brat mu Mehme biva ranjen. Uskoro poslije toga olazi vijest o Ahmetovoj pogibiji. Ovaj ogađaj, zajeno sa prethonim uokviruje straanje ove poroice. Mehme nešto zbog majčine smrti, nešto zbog novog incidenta – podmetanje požara – počinje piti, Aiša tuguje za Ahmetom, evocirajudi slike iz prošlosti sa njime uz oluku a mu ostane vjerna, pore očeve namjere a je ua za Rašia. Roman se tako, nakon ratnog vihora, pokreta masa i vremena, smiruje u melanholiji koja prožima nere, ileme i nespokojstva u ušama ljui. Po utiskom poroične trageije i poražen postupcima susjea, Mehme se propije, proaje imanje. Nakon toga mlađeg brata Aliju koji se ruži sa Aišinim bratom – Mustafom – Mehme pošalje na školovanje u Sarajevo uz komentare: "Alija je uistinu otišao, i to a je kud na tursku nauku – ved u školu". Najza Aišu otac uaje za Rašia, koji je po opdem uvjerenju pisca "čestiti momak i pravi turčin". Ali A iša vehne za Ahmetom i naposlijetku umre, kao tragična žrtva subine, okupacije, ali i očevog protivljenja a se uda za Ahmeta u pravo vrijeme.
Citati:
"Aiša vene o tuge, obilaze je, a ona u teškoj vrudici. Žene uče, plaču, mati krši ruke. U sumrak ona umrije, a plač žena razliježe se. A sama sahrana je pravi pogreb pod prstenom djevojke .Alija se povratio sa pokopa Aišina, posjetio ona majčin grob, otišao sjutri an na preslicu, a vii, gje mu je brat pao, a ka se vratio u Maglaj opazio gore, malo više Delibegova hana, lijep spomenik onim vojnicima koji pad oše za Maglaj. Sve je obišao, suzna oka promatrao one nevine žrtve onog vremena, subine, koje je saa pokrivalo zeleno busenje...". "Niko nikog ne može natjerati ni na obro, a kamo li na zlo, pa tako i onih što se svojom voljom poaoše svakakvu životu." "U naravi je ljuskoj a teži za naukom, govorio Numan-efendija, i to se najbolje vidi kod djece. No koja korist ko onakih roitelja, koji suzbijaju onu želju ječiju za nauku, ta oni se uopde nikako ne brinu za svoju jecu, a kamo li a ih još na nauk u napute." "Ali koja faja! Oni nas u Doboju nede razabirat. Uza suho oe i sirovo." "Negje de smotriti bijeli cigo Čergaša, a on vuče katanskog konja, bez sela, bez horme, a konj stupa za neobičnim gospoarom k'o na tuđim nogama. Smatrajudi se i ko Boga i kod ljudi pribranijim o Čergaša, spopane ovaj za konja, nasta svađa, otmica - a vrijeme je to kad je čovječija glava jeftinija o horozije ok sinu nož...i ote konja. Ko jači, taj kvači." "Ta zašto čovjek živi? Ako živi, a se sprema na onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi turčin, ima li ona boljeg mejana o boja za omovinu, a a stečeš onaj svijet, a i svom rou pomogneš, a - najposlije pokažeš a si potomak Hrnjica i Halila?"
