VELIKA POBUNA Samael Aun Weor
Naslov izvornika: La Gran Rebelión, Ed. Sol Sirio, Argentina, 2004. Sa španjolskoga preveo: Dinko Telećan Telećan
Sadržaj
1. poglavlje – Život 2. poglavlje – Gruba stvarnost činjenicâ 3. poglavlje – Sreća 4. poglavlje – Sloboda 5. poglavlje – Zakon klatna 6. poglavlje – Pojam i stvarnost 7. poglavlje – Dijalektika svijesti 8. poglavlje – Scijentifistički žargon 9. poglavlje – Antikrist 10. poglavlje – Psihičko „ja“ 11. poglavlje – Tama 12. poglavlje – Tri uma 13. poglavlje – Rad pamćenja 14. poglavlje – Stvaralački uvid 15. poglavlje – Kundalini
16. poglavlje – Intelektualne norme 17. poglavlje – Nož svijesti 18. poglavlje – Psihička zemlja 19. poglavlje – Droge 20. poglavlje. – Nemiri 21. poglavlje – Meditacija 22. poglavlje – Vraćanje i ponavljanje 23. poglavlje – Unutarnji Krist 24. poglavlje – Kristovski rad 25. poglavlje – Teški put 26. poglavlje – Trojica izdajica 27. poglavlje – Ega-uzroci 28. poglavlje – Nadčovjek 29. poglavlje – Sveti Gral
1. poglavlje Život
Makar to zvučalo nevjerojatno, posve je izvjesno i istinito da je ova toliko razvikana i u zvijezde kovana moderna civilizacija zapravo grozno ružna, da ne objedinjuje transcendentalne značajke estetskog osjetila te da je lišena unutarnje ljepote. Doista si mnogo utvaramo s tim jezovitim zdanjima koja niču posvuda i izgledaju kao prave mišje rupe. Svijet je postao zastrašujuće dosadan, posvuda jednake ulice i jezive nastambe. Sve je to postalo zamorno, na sjeveru i na jugu, na istoku i na zapadu svijeta. Posvuda nalazimo istu jednoličnost: jezivu, mučnu, sterilnu. Kako moderno! kliče mnoštvo. Izgledamo kao pravi paunovi u tim odijelima koja nosimo i sa sjajnim cipelama, iako ovdje, ondje i
posvuda tavore milijuni izgladnjelih, neuhranjenih i bijednih nesretnika. Jednostavnost i prirodna ljepota, spontana, bezazlena, lišena umjetnih i taštih uresa, iščeznula je kod ženskog spola. Sada smo moderni, takav je život. Ljudi su postali jezivo okrutni: milosrđe se ohladilo, više se nitko ne umije smilovati ni nad kime. U vitrinama i izlozima raskošnih robnih kuća blista luksuzna roba koja je definitivno izvan dosega nesretnikâ. Parije u ovom životu mogu jedino promatrati svilu i dragulje, parfeme u raskošnim bočicama i kišo kišobr bran anee za zašti zaštitu tu od plju pljusk ska; a; mogu mogu gled gledati ati a ne smiju smiju dodi dodiri riva vati ti,, a to su muke muke slič slične ne Tantalovima. Ljudi Ljudi su u ovim ovim moderni modernim m vremen vremenima ima postal postalii odviš odvišee grubi: grubi: parfem parfem prijate prijateljst ljstva va i miomir miomiris is iskrenosti posve su isparili. Mnoštvo stenje pod teretom poreza i daća; svi grcaju u teškoćama, duguju nam i mi dugujemo drugima; sude nam a nemamo čime platiti, od briga puca glava, nitko ne živi spokojno. Birokrati s napuhanim trbušinama i dobrom cigarom u ustima, na koju se psihički oslanjaju, izvode političke opsjenarije a da im do boli i muka naroda nije stalo ni koliko do crnog pod noktom. Nitko u ovim vremenima nije sretan, a najmanje srednji sloj, koji stenje između čekića i nakovnja. Bogati i siromašni, vjernici i nevjernici, trgovci i prosjaci, postolari i limari, žive zato što moraju živjeti, utapaju svoje muke u vinu pa čak postaju i ovisnici o drogama ne bi li pobjegli od sebe samih. Ljudi su postali zlobni, podozrivi, nepovjerljivi, lukavi, izopačeni; nitko više ne vjeruje nikome; svakodnevno svakodnevno se izmišljaju izmišljaju novi uvjeti, uvjerenja, uvjerenja, svakojaka svakojaka ograničenja, ograničenja, dokumenti, dokumenti, vjerodajnice vjerodajnice itd., a sve to ionako više ničemu ne služi, jer se lukavci sprdaju sa svim tim glupostima: ne plaćaju, izbjegavaju zakon iako im je suđeno završiti iza rešetaka. Nijedno zaposlenje ne pruža sreću, smisao za istinsku ljubav se izgubio, ljudi se danas vjenčaju a sutra se rastanu. Jedinstvo ognjišta tužno je izgubljeno, urođeni stid više ne postoji, lezbijstvo i homoseksualnost postali su uobičajeniji nego pranje ruku. Saznati nešto o svemu tome, pokušati spoznati uzrok tolike bijede, istražiti, ispitati ga, to je svakako nakana ove knjige. Govorim jezikom praktičnog života, u želji da saznam što se to krije iza te jezive maske postojanja. Mislim naglas, a intelektualni zgubidani neka govore što ih je volja. Teorije su već postale zamorne, čak se i prodaju i preprodaju na tržištu... I što onda? Teorije služe samo tome da nam donesu brige i zagorče život. Goethe je s pravom rekao: „Sve su teorije sive, a zeleno je samo drvo života puno zlatnih
plodova“... Ubogi ljudi već su se umorili od tolikih teorija, danas se puno govori o praksi, trebamo biti praktični i doista upoznati uzroke naših patnji.
2. poglavlje Gruba stvarnost činjenicâ
Uskoro bi milijuni žitelja Afrike, Azije i Latinske Amerike mogli umrijeti od gladi. Plin sadržan u sprejevima i raspršivačima mogao bi do kraja uništiti ozon u zemaljskoj atmosferi. Pojedini mudraci prognoziraju da će se do dvijetisućite godine iscrpiti sloj zemlje neposredno ispod površine naše zemaljske kugle. Morske vrste ugibaju uslijed zagađivanja mora, to je već dokazano. Neupitno je da će, ako nastavimo ovakvim tempom, potkraj ovoga stoljeća svi stanovnici velikih gradova morati koristiti maske s kisikom da bi se obranili od smoga. Ako se zagađivanje nastavi u sadašnjem alarmantnom obliku, uskoro više neće biti moguće jesti ribu, jer će ona živjeti u potpuno zagađenoj vodi i bit će opasna za zdravlje. Još prije dvijetisućite godine bit će gotovo nemoguće naći plažu na kojoj bi se čovjek mogao okupati u čistom moru. Zahvaljujuć Zahvaljujućii neumjerenoj neumjerenoj potrošnji potrošnji i iskorištavan iskorištavanju ju tla i podzemlja, podzemlja, uskoro zemlja više neće moći davati poljoprivredna dobra dovoljna za prehranu ljudi. Bjelodano je da „intelektualna životinja“, pogrešno zvana čovjekom, zagađujući mora tolikom prljavš prljavštin tinom, om, trujući trujući zrak dimom dimom iz automo automobil bilaa i tvornic tvornicaa te razaraj razarajući ući Zemlju Zemlju podzem podzemnim nim atomskim eksplozijama i zlouporabom elemenata pogubnih za zemaljsku koru, podvrgava planet Zemlju trajnoj i jezivoj agoniji koja će se nesumnjivo okončati Velikom Velikom Katastrofom. Svijet će teško moći prijeći prag dvijetisućite godine, jer „intelektualna životinja“ razara prirodni okoliš brzinom od tisuću na sat. „Racio „Rac iona naln lnii sisa sisava vac“ c“,, pogr pogreš ešno no zvan zvan čovj čovjek ekom om,, trud trudii se uniš uništi titi ti Ze Zeml mlju ju,, želi želi je učin učinit itii nenastanjivom, i očito je da u tome i uspijeva. Što se morâ tiče, očito je da ih sve nacije pretvaraju u neku vrst velikog smetlišta. Sedamdeset posto sveg svjetskog smeća završava u nekom od mora. Goleme količine nafte, svakojakih insekticida, raznovrsnih kemijskih supstanci, otrovni plinovi,
neurotoksični plinovi, deterdženti itd. uništavaju sve živuće vrste u oceanima. Uništavaju se morske ptice i planktoni neophodni za život. Uništavanje morskog planktona bez sumnje predstavlja neprocjenjivu štetu, jer taj mikroorganizam proizvodi sedamdeset posto zemaljskog kisika. Pomoću znanstvenih istraživanja moguće je utvrditi da su neki dijelovi Atlantskoga i Tihog oceana zaraženi radioaktivnim otpadom, proizvodima atomskih eksplozija. U raznim metropolama svijeta i osobito Europe, slatka voda se pije, eliminira, pročišćava i onda iznova pije. U velikim „visoko civililiziranim“ gradovima, voda koja se poslužuje na stolovima prolazi mnogo puta kroz ljudske organizme. Stanovnici kolumbijskoga grada Cúcute, na granici s Venezuelom, primorani su piti tamnu i prljavu vodu iz rijeke pune nečistoća koje dolaze iz Pamplone. Osobito želim istaknuti rijeku Pamplonitu, koja je bila tako zlosretna za Cúcutu, „Biser Sjevera“. Danas srećom postoji još jedan vodovod koji opskrbljuje grad, no bez obzira na nj i dalje se pije crna voda iz rijeke Pamplonite. Golemim filtrima, divovskim strojevima, kemijskim supstancijama nastoji se pročistiti prljava voda u velikim europskim gradovima, no epidemije se i dalje šire uslijed tih nečistih voda koje su toliko puta prošle kroz ljudski organizam. Čuveni Čuveni bakter bakteriol iolozi ozi nalaze nalaze u pitko pitkojj vodi vodi veliki velikihh prijest prijestoln olnica ica svakov svakovrsn rsnee viruse viruse,, koliba kolibacile cile,, patogene klice, bakterije tuberkuloze, tifusa, boginja, ličinke itd. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, u samim pogonima za proizvodnju pitke vode u europskim zemljama nađen je virus boginja i dječje paralize. K tome, rasipanje vode je zastrašujuće: suvremeni znanstvenici tvrde da će do 1990. godine racionalni humanoid umrijeti od žeđi. Najg Najgor oree od sveg svegaa je to što što su podz podzem emne ne zalih zalihee slatk slatkee vode vode u opas opasno nosti sti usli uslijed jed zlou zloupo porab rabee „intelektualne životinje“. Nesmiljeno iskorištavanje naftnih polja i dalje je fatalno. Nafta koja se crpi iz unutrašnjosti zemlje ulijeva se u podzemne vode i zagađuje ih. Posljedica toga je ta da su Zemljine podzemne vode zbog nafte postale nepitke na rok dulji od jednog stoljeća. Kao očit rezultat svega toga, ugibaju biljke i umire mnoštvo ljudi. Recimo sad nešto o zraku koji je tako neophodan za život živih bića... Sa svakim udisajem pluća udahnu pola litre zraka, odnosno dvanaestak kubnih metara dnevno; neka se ta količina pomnoži sa četiri milijarde petsto milijuna stanovnika na Zemlji pa ćemo dobiti točnu
količinu kisika koju dnevno potroši cjelokupno čovječanstvo, ne uračunavši kisik što ga troše druga živa bića koja nastanjuju lice Zemlje. Ukupan kisik koji udišemo nalazi se u atmosferi i dugujemo ga planktonu koji danas uništavamo zagađenjem, kao i fotosintetskom djelovanju biljaka. Nažalost, zalihe kisika već se iscrpljuju. Racionaln Racion alnii sisavac sisavac,, pogre pogrešno šno zvan zvan čovjeko čovjekom, m, posred posredstv stvom om bezbro bezbrojnih jnih indust industrijs rijskih kih grana grana neprestano smanjuje količinu sunčeva zračenja, tako nužnog i neophodnog za fotosintezu, i zbog toga je količina kisika koju trenutačno proizvode biljke danas kudikamo manja nego u prošlom stoljeću. U cijeloj toj svjetskoj tragediji najgore je to što „intelektualna životinja“ i dalje zagađuje mora, uništavajući plankton i satirući vegetaciju. „Racionalna životinja“ nažalost nastavlja razarati svoje izvore kisika. „Smog“ što ga „racionalni humanoid“ neprestano ispušta u zrak, osim što ubija, dovodi u opasnost život planeta Zemlje. „Smog“ ne uništava samo zalihe kisika nego i ubija ljude. „Smog“ uzrokuje neobične i opasne bolesti koje je nemoguće izliječiti, to je već dokazano. „Smog“ sprečava ulazak sunčeve svjetlosti i ultraljubičastih zraka te time dovodi do ozbiljnih poremećaja u atmosferi. Nastupa doba klimatskih promjena, zaleđivanja, širenja polarnog leda prema ekvatoru, strahovitih ciklona, potresa itd. Zahvaljujući ne uporabi, nego zlouporabi električne energije, dvijetisućite godine bit će više topline u nekim područjima planeta Zemlje, što će pridonijeti procesu revolucije Zemljinih osi. Uskoro će polovi doći na mjesto Zemljina ekvatora, a ovaj na mjesto polova. Otapanje polova je već započelo i bliži se novi sveopći potop, kojemu će prethoditi požar. Taj sloj, pokrov ili filtar nažalost će apsorbirati toplinsko zračenje. U idućim desetljećima umnogostručit će se ugljični dioksid, i onda će taj kemijski element stvoriti debeli pokrov u Zemljinoj atmosferi. Takav akav filtar filtar ili pokrov pokrov nažalo nažalost st će apsorb apsorbira irati ti toplin toplinsko sko zračenj zračenjee i djelov djelovati ati kao sudbo sudbonos nosan an staklenik. Klima na zemlji na mnogim će mjestima postati toplija i zbog topline će se otopiti led na polovima, uslijed čega će razina oceana drastično porasti. Situacija Situacija je krajnje krajnje ozbiljna, ozbiljna, plodno tlo nestaje a svakodnev svakodnevno no se rađa dvjesto tisuća osoba kojima kojima treba prehrana. Svjetska katastrofa Gladi koja se približava zasigurno će biti strašna; taj je udes već na vratima.
Trenutačno četrdeset milijuna ljudi godišnje umire od gladi, zbog manjka hrane. Zločinačka industrijalizacija šuma i nemilosrdno iskorištavanje rudnika i nafte pretvaraju Zemlju u pustinju. Ako je točno da je nuklearna energija smrtonosna za čovječanstvo, ništa manje točno nije ni to da danas postoje i „zrake smrti“, „mikrobske bombe“ i brojni drugi strahovito razorni i opaki elementi koje su izumili znanstvenici. Neup Neupit itno no je da dobi dobiva vanj njee nukl nuklea earn rnee ener energi gije je izisk iziskuj ujee veli velike ke koli količin činee topl topline ine koje koje je tešk teškoo kontrolirati i koje u svakom času mogu dovesti do katastrofe. Da bi se dobila nuklearna energija potrebne su goleme količine radioaktivnih minerala, od kojih se iskoristi samo trideset posto, zbog čega se sloj ispod površine zemlje ubrzano iscrpljuje. Atomski otpad koji ostaje ispod Zemljine površine strahovito je opasan. Ne postoji sigurno mjesto za atomski otpad. Ako plin s atomskog smetlišta istekne bez nadzora, makar i u minimalnoj količini, umrijet će tisuće ljudi. Zagađenje hrane i vode uzrokuje genetske promjene i ljudska čudovišta: stvorenja koja se rađaju izobličena i monstruozna. Prije 1999. godine doći će do velike nuklearne katastrofe koja će izazvati pravi užas. Izvjesno je da čovječanstvo ne zna živjeti, da se jezivo izrodilo i odista se nadvilo nad ponor. Najveća je nevolja u svemu tome to što su čimbenici čimbenici takvog pustošenja pustošenja – glad, ratovi, ratovi, uništavanje uništavanje planeta na kojemu živimo itd. – u nama samima, što ih nosimo u svojoj nutrini, u vlastitoj Psihi.
3. poglavlje Sreća
Ljudi svakodnevno rade, bore se za preživljavanje, žele nekako egzistirati, ali nisu sretni. Ovdašnja poslovica glasi da je sreća [esta en chino*]: najgore je što ljudi to znaju, ali usred tolike gorčine kao da ne gube nadu da će jednog dana postići sreću, a da ne znaju kako ni na koji način. Jadni ljudi! Koliko pate! Pa ipak žele živjeti, boje se da ne izgube život... Kad bi ljudi razumjeli nešto od Revolucionarne Psihologije, možda bi čak i razmišljali drukčije; ali uistinu ne znaju ništa, žele preživjeti usred nesreće i to je sve. Postoje radosni i vrlo ugodni trenuci, ali to nije sreća; ljudi brkaju užitak sa srećom.
„Tulum“, „zabava“, pijanka, orgija: to je bestijalan užitak, ali nije sreća... Postoje, međutim, zdrave zabave, bez opijanja, bez bestijalnosti, bez alkohola itd., ali niti to nije sreća... Jesi li ljubazna osoba? Kako se osjećaš dok plešeš? Jesi li zaljubljen? Ljubiš li uistinu? Kako se osjećaš dok plešeš s bićem koje obožavaš? Dopustite mi da u ovim trenucima budem malko okrutan i kažem vam da ni to nije sreća. Ako si već ostario, ako te ne privlače ti užici, [si te saben a cucaracha*]: oprosti mi kada ti kažem da bi bio drukčiji da si mlad i pun nade. Kako god bilo, što god se govorilo, plesao ili ne plesao, zaljubljivao se ili ne zaljubljivao, imao ili nemao ono što se naziva novcem, ti nisi sretan iako misliš suprotno. Čovjek provede život tražeći sreću posvuda, a umire ne našavši je. U Latinskoj Americi ima mnogo onih koji se nadaju da će jednog dana dobiti glavni zgoditak na lutriji, vjeruju da će tako ostvariti sreću; neki ga doista i dobiju, ali zbog toga ne ostvare toliko žuđenu sreću. Dok je mlad, muškarac sanja o idealnoj ženi, nekoj kraljevni iz „Tisuću i jedne noći“, o nečemu izvanrednom izvanrednom;; no potom stiže gruba gruba stvarnost stvarnost činjenica: žena i dječica koju treba uzdržavati, uzdržavati, teški ekonomski problemi itd. Nema dvojbe da, kako rastu djeca, rastu i problemi te čak postaju nerješivi... Kako dječak ili djevojčica rastu, trebaju im sve veće cipelice a njihova cijena je, dakako, sve viša. Kako djeca rastu, njihova odjeća postaje sve skuplja; kad se ima novca s time nema problema, ali ako ga nema nastupaju nevolje i užasne patnje... Sve je to još i manje ili više podnošljivo ako muškarac ima dobru ženu, ali kad sirotog čovjeka izdaju, „kad mu nabiju rogove“, čemu mu onda služi borba za stjecanje novca? Nažalost postoje iznimni slučajevi, čudesne žene, istinske družice u obilju i u nevolji. No, kao vrhunac svega, muškarac tada takvu ne zna cijeniti te je čak i ostavlja zbog drugih žena koje će mu zagorčati život. Mnoge djevojke sanjaju o „princu na bijelom konju“; na nesreću, stvari zapravo ispadaju posve drukčije i sirota žena u stvari se udaje za krvnika... Glavna ženina nada jest imati lijep dom i biti majka: „sveto predodređenje“ je da, makar muškarac bio jako dobar, što je svakako teško očekivati, na kraju sve prođe: sinovi i kćeri se požene i poudaju, odu ili slabo namire roditelje i s domom je konačno gotovo. Sve u svemu, u ovome okrutnom svijetu u kojem živimo ne postoje sretni ljudi... Sva uboga ljudska bića su nesretna. U životu životu smo upozna upoznali li mnoge mnoge magarce magarce optere opterećene ćene novcem novcem,, pune pune proble problema, ma, preopt preoptereć erećene ene parnicama, porezima itd. Nisu sretni. Čemu biti bogat ako nisi zdrav? Siroti bogataši! Katkad su nesretniji od bilo kojeg prosjaka.
Sve u ovom životu prolazi: prolaze stvari, st vari, osobe, ideje itd. Oni koji imaju novca prolaze, oni koji ga nemaju također prolaze i nitko ne poznaje istinsku sreću. Mnogi žele pobjeći od sebe samih pomoću droga ili alkohola, no uistinu ne samo da ne uspiju pobjeći nego, još gore, ostaju zaglavljeni između pakla i poroka. Ljubitelji alkohola, marihuane, LSD-a itd. nestaju kao čarolijom kad poročni odluči promijeniti život. Bježanjem od „sebe sama“, od „ja“, ne postiže se sreća. Zanimljivo bi bilo „zgrabiti bika za rogove“, promotriti „ja“, proučiti ga s namjerom da se otkriju uzroci patnje. Kad čovjek otkrije prave uzroke tolikog jada i bijede, očito je da nešto može učiniti... Ako uspijem dokrajčiti „mene“, „moja pijanstva“, „moje poroke“, „moje strasti“, koje uzrokuju toliko boli u mome srcu, pođe li mi za rukom dokrajčiti brige i preokupacije koje mi uništavaju mozak i čine me bolesnim, itd., itd., jasno je da onda nadolazi ono što je s onu stranu vremena, s onu stranu tijela, osjećaja i uma, ono što je razumu uistinu nepoznato i što se naziva SREĆA! Neupitno je da svijest, dokle god je zatočena, zaglavljena između „ja“ i „mene“, nikako neće moći spoznati istinsku sreću. Sreća ima okus što ga ja „ja“, „moje“, nikad nije upoznalo.
4. poglavlje Sloboda
Smisao slobode je nešto što čovječanstvo još nije shvatilo. Na osnovi pojma slobode, koji se uvijek postavlja u više ili manje promašenom obliku, čine se krajnje ozbiljne pogreške. Vode se borbe zbog jedne riječi, izvode se apsurdni zaključci, provodi se svakovrsna samovolja i prolijeva se krv na bojnim poljima. Riječ sloboda je očaravajuća, svi je vole, no ne postoji istinsko razumijevanje te riječi te u vezi s njom vlada zbrka. Nemoguće je naći deset ljudi koji bi u istom obliku i na jednak način definirali riječ „sloboda“. Pojam slobode bi na neki način bio razumljiv subjektivnom racionalizmu. Svi o tom pojmu imaju različite predodžbe: subjektivna mnijenja ljudi lišenih svake objektivne stvarnosti.
Kad Kad se posta postavi vi pita pitanj njee slob slobod ode, e, svim svimaa u umu umu nasta nastaje je nesu nesuvi vislo slost, st, zbrk zbrka, a, neod neodređ ređeno enost st i nedosljednost. Siguran sam da čak ni gospodin Immanuel Kant, autor Kritike čistog uma i Kritike praktičkog uma, nikad nije analizirao taj pojam tako da bi mu dao točan smisao. Sloboda, lijepa riječ, krasan pojam: koliko je zločina počinjeno u njeno ime! Neupitno je da pojam slobode hipnotizira mase; brda i doline, rijeke i mora boje se krvlju kad se prizove ta čarobna riječ. Koliko Koliko se zastava, koliko krvi i koliko koliko junaka smijenilo na pozornici pozornici povijesti povijesti kad god se na tapet života stavilo pitanje slobode. Nažalost, nakon svake neovisnosti izborene po tako visokoj cijeni, unutar svake osobe nastavlja se ropstvo. Tko je slobodan? Tko je postigao tu famoznu slobodu? Koliko njih se oslobodilo? Jao, jao, jao! Mladić čezne za slobodom; čini se nevjerojatnim da često, i kad ima kruha, odjeće i krov nad glavom, želi pobjeći iz očinske kuće u potrazi za slobodom. Čini se protuslovnim da momak koji ima sve u kući želi pobjeći, umaknuti, udaljiti se od svoga doma, očaran pojmom slobode. Čudno je čovjek koji uživa u svakovrsnim udobnostima sretnog doma želi izgubiti ono što ima da bi putovao po zemljama svijeta i uronio u patnju. To da bijednik, parija života, prosjak, uistinu žudi otići iz svoga kućerka,, iz svoje kolibe, s namjerom da izbori neku promjenu nabolje, doima se ispravnim; ali da dobro dijete, mamina maza, traži izlaz, bijeg, to se čini nesklapnim pa i besmislenim; pa ipak je tako: riječ sloboda očarava i opčinjuje, iako je nitko ne umije precizno odrediti. To da neka djevojka čezne za slobodom, da žudi otići u drugu kuću, da se želi udati kako bi pobjegla iz očinskog doma i živjela boljim životom, dijelom se čini logičnim, jer ona ima pravo biti majka; međutim, već kao supruga otkriva da nije slobodna i rezignirano mora nastaviti tegliti lance ropstva. Zaposlenik, umoran od tolikih propisa, želi sebe vidjeti slobodnim, a ako uspije izboriti neovisnost suočava se s problemom da nastavlja biti robom vlastitih zanimanja i preokupacija. Doista, kad god se borimo za slobodu bivamo prevareni, unatoč pobjedama. Toliko je krvi uzalud proliveno u ime slobode, pa ipak smo i dalje robovi sebe samih i drugih. Ljudi se bore zbog riječi koje nikad ne razumiju, iako ih rječnici gramatički objašnjavaju. Sloboda je nešto što se mora postići unutar sebe sama. Nitko je ne može ostvariti izvan sebe. „Jahati zrakom“: to je vrlo istočnjački izraz koji alegorijski predočuje smisao istinske slobode. Nitko ne može uistinu iskusiti slobodu ukoliko njegova svijest ostaje zatočena u sebi samoj, u „ja“.
Shvaćanje moga „ja“, moje osobe, onoga što jesam, hitno je ako se doista iskreno želi postići sloboda. Na neki bismo način mogli raskinuti verige ropstva a da prethodno ne dokučimo cijelo to pitanje „mene“, sve to što pripada „ja“, meni samome. U čemu se sastoji ropstvo? Što nas to drži u ropstvu? Koje su to spone? Sve to moramo otkriti. Bogati i siromašni, vjernici i nevjernici, svi su formalno uznici iako se smatraju slobodnima. Ukoliko je svijest, bit, ono najuzvišenije i najdostojanstvenije što imamo u svojoj nutrini, i dalje zatočena u sebi samoj, u meni, u „ja“, u mojim porivima i strahovima, u mojim željama i strastima, u mojim brigama i silama, u mojim psihološkim nedostacima, utoliko uistinu ostajemo u zatvoru. Smisao Smisao slobode slobode može se u cijelosti cijelosti shvatiti tek kad se raskinu raskinu okovi okovi našega vlastitog vlastitog duševnog zatvora. Dokle god postoji „ja“, svijest će biti u zatvoru; iz zatvora je moguće uteći samo putem budističkog poništenja, rastvaranjem ega i njegovim pretvaranjem u kozmički prah i pepeo. Slobodna svijest, lišena ega, u apsolutnoj odsutnosti moga „ja“, bez želja, bez strasti, bez žudnji i strahova, neposredno doživljava istinsku slobodu. s lobodu. Svakojaki pojmovi o slobodi nisu sloboda sama. Mnijenja što ih stvaramo o slobodi uvelike se razlikuju od stvarnosti. Ideje što ih smišljamo na temu slobode nemaju nikakve veze s autentičnom slobodom. Sloboda je nešto što moramo iskusiti na izravan način, a to je moguće samo ako psihološki umremo, rastvorimo „ja“, jednom zauvijek stanemo na kraj egu. Nikakve svrhe nema u tome da nastavimo sanjati o slobodi ako na sve načine i dalje živimo kao robovi. Bolje je da sebe vidimo takve kakvi jesmo, da brižljivo promatramo sve te okove ropstva koji nas drže u formalnom zatvoru. Spoznajući sebe same i videći ono što jesmo iznutra otkrit ćemo vrata istinske slobode.
5. poglavlje Zakon klatna
Zanimljivo je imati zidni sat u kući, ne samo da čovjek vidi koliko je sati nego i da se malo zamisli. Bez klatna takav sat ne funkcionira; gibanje klatna duboko je znakovito.
U stara vremena dogma evolucije nije postojala; mudraci su tada uviđali da se povijesni procesi uvijek odvijaju u skladu sa zakonom klatna. Sve teče i vraća se, diže se i spušta, raste i pada, dolazi i odlazi sukladno tome čudesnom zakonu. Nema ničega čudnog u tome što sve oscilira, što je sve podvrgnuto nestalnosti vremena, što sve evoluira i involuira. Na jednom kraju klatna je radost, na drugome bol; sva naša čuvstva, misli, čežnje, želje osciliraju u skladu sa zakonom klatna. Nada i beznađe, pesimizam i optimizam, strast i bol, trijumf i propast, dobitak i gubitak, u svakom slučaju odgovaraju dvama krajnostima kretanja klatna. Egipat je sa svom svojom moći i gospodstvom niknuo na obalama svete rijeke, ali kad se klatno zanjihalo na drugu stranu, kad se uzdiglo na suprotnom kraju, pala je država faraona i podigao se Jeruzalem, grad mio prorocima. Kad je klatno promijenilo položaj Izrael je pao a na drugom kraju nastalo je Rimsko carstvo. Gibanje klatna podiže i potapa carstva, dovodi do nastajanja moćnih civilizacija i potom ih razara itd. Na krajnje krajnje desnom desnom položaju položaju klatna možemo možemo smjestiti smjestiti razne pseudoezoteričke pseudoezoteričke i pseudooku pseudookultističk ltističkee škole, religije i sekte. Na krajnj krajnjee lijevo lijevom m položa položaju ju u njihan njihanju ju klatna klatna možemo možemo smjestit smjestitii sve škole škole materij materijali alistič stičkog kog,, marksističkog, ateističkog, skeptičkog itd. tipa. To su opreke u gibanju klatna, promjenjive i podložne neprekidnoj permutaciji. Vjerski fanatik, zahvaljujući nekoj neobičnoj spoznaji ili obmani, može otići u drugu krajnost klatna i pretvoriti se u ateista, materijalista, skeptika. Materij Mater ijali alisti stičk čkog og,, atei ateisti stičk čkog og fana fanati tika ka,, usli uslije jedd neko nekogg neob neobičn ičnog og doga događa đaja ja,, možda možda usli uslije jedd transcendentalne metafizičke spoznaje, trenutak neizrecivog užasa može odvesti u drugu krajnost gibanja klatna i pretvoriti ga u nesnosnog religioznog reakcionara. Primjeri: Primjeri: svećenik kojega je u nekoj polemici polemici savladao neki ezoteričar ezoteričar,, u očaju postaje postaje nevjernik nevjernik i materijalist. Znan nam je slučaj jedne dame, ateistice i nevjernice, koja je zbog jednog presudnog i neopozivog metafizičkog događaja postala veličanstvena predstavnica praktičnog ezoterizma. U ime istine moramo objaviti da je pravi i potpuni materijalistički ateist farsa i da ne postoji. Suočeni Suočeni s neposr neposredn ednom om blizin blizinom om smrti, smrti, u trenutk trenutkuu neizrec neizrecivo ivogg užasa, užasa, neprija neprijatelj teljii vječno vječnog, g, materijalisti i nevjernici, u hipu prelaze u drugu krajnost u gibanju klatna te mole, plaču i zazivaju s beskrajnom vjerom i neizmjernom neizmjer nom pobožnošću. I sam Karl Marx, tvorac dijalektičkog materijalizma, bio je židovski vjerski fanatik a kad je umro priredili su mu pogrebnu svečanost kao za velikog rabina.
Karl Marx razvio je svoju materijalističku materijalističku dijalektiku dijalektiku isključivo s jednom jednom namjerom: namjerom: „STVORITI ORUŽJE ZA RAZARANJE SVIH SVJETSKIH RELIGIJA PUTEM SKEPTICIZMA“. To je tipičan slučaj vjerske gorljivosti koja je zašla u krajnost; Marx ni na koji način nije mogao prihvatiti postojanje drugih religija te mu je bilo draže uništiti ih putem dijalektike. Karl Marx ispunio je jedan od Protokola sionskih mudraca u kojem doslovce stoji: „Ne mari što ćemo svijet ispuniti materijalizmom i odvratnim ateizmom, jer onoga dana kad mi odnesemo pobjedu podučavat ćemo Mojsijevu vjeru, valjano ozakonjenu i u dijale ktičkom obliku, i nećemo na svijetu dopustiti nijednu drugu vjeru.“ Vrlo je zanimljivo da se u Sovjetskom Savezu vjere progone i da se narod uči materijalističkoj dijalektici, dok se u sinagogama proučavaju Talmud, Biblija i vjera te one rade slobodno i bez ikakvih poteškoća. Vlad Vladari ari Rusi Rusije je vjers vjerski ki su fanat fanatici ici Mojsi Mojsijev jevaa zako zakona na,, ali ali truj trujuu naro narodd farso farsom m dijal dijalek ekti tičk čkog og materijalizma. Nikad se nećemo izjasniti protiv naroda Izraela; samo se postavljamo protiv određene elite koja igra dvostruku dvostruku igru i koja, težeći neispovjedi neispovjedivim vim ciljevima, ciljevima, truje narod materijalističk materijalističkom om dijalektikom dijalektikom,, dok u potaji prakticira Mojsijevu religiju. Materijalizam i spiritualizam, sa svojim svakovrsnim teorijama, predrasudama i pretpojmovima, procesuiraju se u umu sukladno zakonu klatna te dolaze i izlaze iz mode u skladu s vremenom i običajima. Duh i materija dva su veoma diskutabilna i zamršena pojma koje nitko ne razumije. Um ne zna ništa o duhu, ništa o materiji. Jedan pojam nije ništa drugo nego to, pojam. Stvarnost nije pojam, iako um može smisliti kojekakve pojmove o stvarnosti. Duh je duh (bitak), i jedino sebe sama može spoznati. Pisano je: „BITAK JE BITAK I RAZLOG BITKA JEST BITAK SÂM.“ Fanatici Boga materije, znanstvenici dijalektičkog materijalizma empiristi su i svi do zadnjega su apsurdni. Govore o materiji s tom zaslijepljenom i glupom samodostatnošću, a zapravo o njoj ne znaju ništa. Što je materija? materija? Koji od tih blentavih blentavih znanstvenika znanstvenika to zna? Ta Ta toliko razvikana materija također je odviše sporan i prilično zamršen pojam. Što je materija? Pamuk? Željezo? Meso? Škrob? Kamen? Bakar? Oblak ili što? Kazati da je sve materija bilo bi tako empiristički i apsurdno kao tvrditi da je cijeli ljudski organizam jetra, srce ili bubreg. bubreg. Očito je da je jedna stvar jedno a druga stvar drugo, svaki organ je drukčiji i svaka tvar je različita. Što je onda od svih tih razglašenih tvari – materija? S pojmovima klatna igraju se mnogi, ali pojmovi uistinu nisu stvarnost. Um poznaje jedino iluzorne oblike prirode, ali ne zna ništa o istini sadržanoj u takvim oblicima.
Teorije dolaze i izlaze iz mode s vremenom i godinama te se ispostavlja da od onoga što je naučio u školi čovjek poslije nema nikakve svrhe; zaključak: nitko ne zna ništa. Pojmovi krajnje desnog i krajnje lijevog položaja klatna prolaze poput ženske mode, jer sve su to procesi uma, stvari koje se događaju na površini spoznaje, gluparije, intelektualne ispraznosti. Svakoj psihološkoj disciplini suprotstavljena je druga disciplina, svakom logički strukturiranom psihološkom procesu suprotstavlja se drugi, sličan njemu, i poslije svega – što? Ono što nas zanima jest ono što je zbiljsko, istina; no ona nije pitanje klatna i ne nalazi se u sklopu nepostojanog kolebanja teorija i vjerovanja. Istina je ono nepoznato iz trenutka u trenutak, iz časa u čas. Istina je u središtu klatna, ne u krajnje lijevom ni u krajnje desnom položaju. Kad su ga pitali što je istina, Isus je odgovorio dubokom šutnjom. A kad su Buddhi postavili isto pitanje, on je okrenuo leđa i otišao. Istina nije pitanje mnijenja, teorija i predrasuda s krajnje desne ili krajnje lijeve strane. Pojam što ga um može skovati o istini nikad nije istina. Predodžba koju razum ima o istini nikad nije istina. Mnijenje koje gajimo o istini, koliko god uvaženo bilo, na neki način je istina. Ni spiritualističke ni njima suprotstavljene materijalističke struje ne mogu nikada dovesti do istine. Istina je nešto što se mora iskusiti iskusiti izravno, kad kad čovjek stavi prst u vatru i opeče se, ili kao kad proguta vodu i uguši se. Središnji položaj klatna je u nama samima, i ondje trebamo na izravan način otkriti i doživjeti ono stvarno, istinu. Moramo izravno istražiti sebe same da bismo same sebe otkrili i duboko spoznali. Iskustvo istine nastupa tek kad smo uklonili nepoželjne elemente koji u svome zbiru sačinjavaju ego. Samo uklanjanjem zablude postiže se istina. Samo raspadanjem moga „ja“, mojih grešaka, mojih predras predrasuda uda i straho strahova, va, mojih mojih strasti strasti i želja, želja, vjerov vjerovanj anjaa i bludnj bludnji, i, svakov svakovrsn rsnih ih intelek intelektua tualni lnihh klasifikacija i samodostatnosti, otvara nam se iskustvo onog stvarnog. Istina nema nikakve veze s onim što se govorilo ili prestalo govoriti, s onime što se pisalo ili prestalo pisati, ona nam se javlja samo onda kad umre „ja“. Um ne može tražiti istinu jer je ne poznaje. Um ne može prepoznati istinu jer je nikad nije niti upoznao. Istina nam se javlja spontano s pontano kad smo uklonili sve nepoželjne elemente koji tvore moje ja, ego.
Ukoliko ostane zatvorena u egu, svijest neće moći iskusiti ono što je zbiljsko, ono što je onkraj tijela, strasti i uma, ono što jest istina. Kad se „ja“ pretvori u kozmički prah i pepeo, svijest se oslobađa da bi se konačno probudila i izravno doživjela istinu. S punim pravom kaže Veliki Veliki Kabir Isus: „SPOZNAJTE ISTINU IST INU I ONA ĆE VAS VAS OSLOBODITI.“* Od kakve je svrhe čovjeku upoznati pedeset tisuća teorija ako nikad nije iskusio Istinu? Bilo čiji intelektualni sustav dostojan je svakog poštovanja, ali svakom sustavu suprotstavlja se drugi sustav, a ni jedan ni drugi nisu istina. is tina. Vrednije je istražiti sebe sama kako bismo sebe spoznali i jednog dana na izravan način doživjeli ono zbiljsko, ISTINU.
6. poglavlje Pojam i stvarnost
Tko ili što može jamčiti da su pojam i stvarnost apsolutno isti? Pojam je jedno a stvarnost drugo, i često smo skloni precijeniti naše pojmove. Stvarnost istovetna pojmu je nešto gotovo nemoguće; no um, hipnotiziran vlastitim pojmom, uvijek pretpostavlja da su taj pojam i stvarnost isti. Svakom psihološkom procesu, pravilno ustrojenom pomoću egzaktne logike, suprotstavlja se neki drugi, drukčiji, čvrsto oblikovan posredstvom slične ili bolje logike, i što sad? Kada dva uma, strogo disciplinirana u okovima intelektualnih struktura, raspravljaju među sobom, prepiru se o ovoj ili onoj stvarnosti, svaki od njih vjeruje u točnost vlastitog poimanja i u lažnost drukčijeg poimanja, no koji je od njih u pravu? Koji bi u jednom i drugom slučaju mogao časno pružiti jamstva? U kojem od njih su pojam i stvarnost istovetni? Neupitno je da je svaka glava jedan svijet i da u svakoj pojedinoj glavi postoji neka vrsta papinskog i diktatorskog dogmatizma koji nas navodi na vjerovanje u posvemašnju istovetnost pojma i stvarnosti. Koliko god čvrste bile strukture rasuđivanja, nitko ne može zajamčiti apsolutnu istovetnost pojmova i stvarnosti. Oni koji zatvaraju sebe same u bilo koji logistički intelektualni postupak, uvijek žele da se stvarnost pojava usuglasi s razrađenim pojmovima, a to nije drugo doli rezultat razumske halucinacije. U otvaranju prema novom počiva teška lakoća mudraca iz klasičnog doba; nažalost, ljudi žele
otkriti, vidjeti u svakoj prirodnoj pojavi vlastite predrasude, pojmove, pretpojmove, mnijenja i teorije; nitko ne umije biti prijemčiv, vidjeti novo čistim i spontanim umom. Dolikovalo bi da pojave govore mudracu; nažalost, mudraci u današnje doba ne umiju vidjeti pojave, samo žele u samima sebi vidjeti potvrdu vlastitih pretpojmova. Makar to zvučalo nevjerojatno, moderni znanstvenici ne znaju ništa o prirodnim pojavama. Kad u fenomenima prirode vidimo isključivo vlastite pojmove, zasigurno ne vidimo fenomene, nego pojmove. Pa ipak, opčinjeni svojim fascinantnim intelektom, budalasti znanstvenici glupavo vjeruju da je svaki njihov pojam potpuno istovetan ovom ili onom promatranom fenomenu, a u zbilji je drukčije. Ne poričemo da će naše tvrdnje opovrgnuti svatko tko je sebe sama zatvorio unutar ovog ili onog logičkog postupka; neupitno je, međutim, da papinsko i dogmatičko stanje intelekta nikako ne bi moglo prihvatiti da se ovaj ili onaj pravilno elaborirani pojam ne podudara točno sa stvarnošću. Čim putem osjetila opazi ovaj ili onaj fenomen, um smjesta pohita da ga iskrči ovim ili onim znanstvenim terminom koji nedvojbeno služi samo kao flaster za prekrivanje vlastita neznanja. Um ne zna biti uistinu prijemčiv prema novome, novome, ali zna smišljati silno zamršene pojmove pojmove kojima, kojima, zavaravajući sama sebe, teži opisivati ono o čemu bez daljnjega ne zna ništa. Govoreći Govoreći ovaj put u sokratovsko sokratovskom m smislu, kazat ćemo da um ne samo što ne zna nego i ne zna da ne zna. Moderni um je strahovito površan, specijalizirao se za smišljanje preteških pojmova koji prekrivaju njegovo neznanje. Postoje dvije vrste znanosti: prva nije drugo do gnojište subjektivnih teorija kojih ovdje ima u izobilju. Druga je čista znanost velikih iluminata, objektivna znanost bitka. Bez ikakve sumnje nije moguće prodrijeti u amfiteatar kozmičke znanosti ako prethodno nismo umrli u sebi samima. Moramo dezintegrirati sve one nepoželjne elemente koje nosimo u svojoj nutrini i koji u svojoj ukupnosti tvore „ja“, ego psihologije. Ukoliko vrhovna svijest bitka ostane zatvorena u mome ja, među mojim pojmovima i subjektivnim teorijama, apsolutno je nemoguće da izravno spozna sirovu zbilju prirodnih pojava po sebi. Ključ laboratorija prirode nosi u svojoj desnoj ruci Anđeo Smrti. Od fenomena rođenja možemo naučiti veoma malo, no od smrti možemo naučiti sve. Neoskvrnuti hram čiste znanosti nalazi se na dnu crne grobnice. Ako klica ne umre, biljka se ne rađa. Samo smrću dolazi ono novo. Kad Ego umre, svijest se budi da bi vidjela stvarnost svih prirodnih pojava takvih kakve su po sebi i za sebe.
Svijest zna ono što izravno doživljava sama za sebe, golu stvarnost života s onu stranu tijela, osjećaja i uma.
7. poglavlje Dijalektika svijesti
U ezoteričkom radu povezanom s uklanjanjem nepoželjnih elemenata koje nosimo u svojoj nutrini, katkad se javljaju gađenje, umor i dosada. Bez daljn Bez daljnje jega ga se uvij uvijek ek mora moramo mo vrat vratit itii počet početno nom m ishod ishodišt ištuu i vrat vratiti iti vrije vrijedn dnos ostt teme temelji ljima ma psihološkog rada, ako uistinu žudimo za korjenitom promjenom. Ljubav prema ezoteričkom radu neophodna je ako se doista želi potpuna unutarnja preobrazba. Ako ne gajimo ljubav prema psihološkom radu koji vodi k promjeni, revalorizacija načelâ bit će više nego nemoguća. Bilo bi besmisleno pomišljati da se možemo zanimati za takav rad ako ga uistinu nismo zavoljeli. To znači da je ljubav neodgodiva kad nastojimo vratiti vrijednost temeljima psihološkog rada. Hitno je prije svega znati što je to što se naziva sviješću, jer mnogim ljudima nikad nije bilo do toga da saznaju išta o sebi. Nema te osobe, niti najobičnije, koja ne zna da boksač, kad nokautiran padne u ring, gubi svijest. Jasno je da nesretni boksač, kad se pribere, ponovo dolazi k svijesti. Sljedstveno tome, svatko uviđa da postoji jasna razlika između osobnosti i svijesti. Kada dođemo na svijet, svi u životu raspolažemo s tri posto svijesti, a devedeset sedam posto nam je razdijeljeno između podsvijesti, infrasvijesti i nesvijesti. Tih tri posto budne svijesti može se povećati u mjeri u kojoj radimo na samima sebi. Našu svijest nije moguće povećati putem isključivo fizičkih ili mehaničkih postupaka. Neupitno je da se svijest može probuditi jedino na temelju svjesnog rada i dobrovoljnog trpljenja. Valja nam shvatiti da u nama postoje razni tipovi energije: prva – mehanička energija; drugi – životna životna energija; treći – psihička energija; energija; četvrti četvrti – mentalna energija; energija; peti – energija energija volje; šesti – energija svijesti; sedmi – energija čistog duha. Koliko god umnogostručavali čisto mehaničku energiju, nikad nećemo uspjeti probuditi svijest.
Koliko god povećavali životne sile u našem organizmu, nikada time nećemo probuditi svijest. Mnogi psihološki procesi odvijaju se sami od sebe, a da se u to uopće ne upliće svijest. Koliko god velika bila disciplina uma, mentalna energija nikad neće uspjeti razbuditi raznolike funkcije svijesti. Snazi volje, makar se umnogostručila do u beskraj, ne polazi za rukom probuditi svijest. Svi ti tipovi energije raspoređeni su na različitim razinama i dimenzijama koje nemaju ništa sa sviješću. Svijest se može probuditi samo putem svjesnog rada i ispravnih napora. Umjesto da se uvećava, onaj mali postotak svijesti što ga čovječanstvo posjeduje obično se u životu jalovo rasipa. Očito je da, poistovećujući se sa svim zbivanjima svoga života, uzalud tratimo energiju svijesti. Život bismo trebali gledati poput filma, nikad se ne identificirajući ni s kojom komedijom, dramom ili tragedijom, jer ćemo tako uštjedjeti energiju svijesti. Svijest je sama po sebi tip energije s iznimno visokom vibracijskom frekvencijom. Ne treba brkati svijest s pamćenjem, jer oni se jedno od drugoga razlikuju kao automobilska svjetla naspram ceste kojom se vozimo. Mnoga se djela odvijaju u nama samima bez ikakva sudjelovanja onoga što se naziva sviješću. U našem su organizmu na djelu mnogi popravci i preuređenja, a da u njima pritom ne sudjeluje svijest. Središn Središnji ji pokreta pokretačč našega našega tijela tijela može može upravl upravljati jati automo automobil bilom om ili voditi voditi prste prste koji koji sviraju sviraju na glasovirskim tipkama i bez najneznatnijeg sudjelovanja svijesti. Svijest je svjetlost koju nesvjesni ne opaža. Niti slijepac ne opaža fizičku sunčevu svjetlost, no ona postoji sama za sebe. Moramo se otvoriti kako bi svjetlost svijesti prodrla u jezivu tminu moga „ja“, moga sebstva. Sada ćemo bolje shvatiti značenje Ivanovih riječi kad u svome evanđelju kaže: „Svjetlost stigne u tamu, ali ga tama ne spozna.“ No bilo bi nemoguće da svjetlost svijesti prodre u tminu ega ako se prethodno ne poslužimo čudesnim osjetilom psihološkog samopromatranja. Moramo raščistiti put svjetlosti kako bi ova mogla osvijetliti mračne dubine psihičkog „ja“. Čovjek nikad neće promatrati sama sebe ako mu nije stalo da se promijeni, a takav ineteres je moguć samo ako mu je istinski stalo do ezoteričnih učenja.
Sada će naši čitatelji shvatiti razlog zbog kojega savjetujemo da se uvijek iznova revaloriziraju upute koje se tiču rada na samome sebi. Budna svijest nam omogućuje da izravno doživimo zbilju. Nesrećo Nesrećom, m, intele intelektu ktualn alnaa životi životinja nja pogreš pogrešno no zvana zvana čovjek čovjekom, om, očaran očaranaa formul formulacij acijsko skom m moći moći dijalektičke logike, zaboravila je dijalektiku svijesti. Neupitno je da je sposobnost formuliranja logičkih pojmova u konačnici strašno bijedna. S teze možemo prijeći na antitezu a putem rasprave dospjeti do sinteze, ono ova posljednja sama po sebi i dalje ostaje intelektualni koncept koji se ni na koji način ne može usuglasiti sa zbiljom. Dijalektika svijesti je izravnija te nam omogućuje iskusiti stvarnost svake pojave po sebi i za sebe. Prirodne pojave se nipošto točno ne podudaraju s pojmovima koje formulira um. Život se odvija iz trenutka u trenutak i kad ga uhvatimo da bismo ga analizirali, ubijamo ga. Kad pokušavamo izvesti pojmove pri promatranju ove ili one prirodne pojave, zapravo prestajemo opažati stvarnost te pojave te u njoj samo vidimo odraz otrcanih teorija i pojmova koji ni na koji način nemaju veze s opažanom činjenicom. Intelektualna halucinacija je očaravajuća te bismo tako na silu htjeli da se sve prirodne pojave podudaraju s našom dijalektičkom logikom. Dija Dijalek lektik tikaa svij svijest estii temelj temeljii se na doži doživl vljen jenim im isku iskust stvi vima ma,, a ne na puko pukom m subj subjek ekti tivn vnom om racionalizmu. Svi prirodni zakoni postoje u nama samima, a ako ih ne otkrijemo u svojoj nutrini nikad ih nećemo otkriti izvan sebe. Čovjek je sadržan u univerzumu i univerzum je sadržan u čovjeku. Stvarno je ono što čovjek doživljava u svojoj nutrini, i samo svijest može doživjeti zbilju. Jezik svijesti je simboličan, intiman, duboko znakovit i samo ga budni mogu razumjeti. Tko želi probuditi svijest mora iz svoje nutrine ukloniti sve nepoželjne elemente koji sačinjavaju ego, ja, mene, unutar kojih je kao u boci zatvorena esencija.
8. poglavlje Scijentifistički žargon
Logička dijalektika povrh svega je uvjetovana i određena prijedlozima „u“ i „o“ koji nas nikad neće
dovesti do izravnog iskustva zbilje. Fenomeni prirode umnogome se razlikuju od onoga kako ih vide znanstvenici. Čim se bilo koji fenomen otkrije, smjesta ga se opiše ili označi nekom grubom i teškom riječi iz znanstvenog žargona. Očito je da ti preteški termini modernog scijentifizma služe samo kao flaster za prekrivanje neznanja. Prirodne pojave nipošto nisu onakve kakvima ih vide znanstvenici. Život se, u svim svojim procesima i fenomenima, odvija iz trenutka u trenutak, iz časa u čas, i kad se scijentifistički um zaustavi da ga analizira, on ga zapravo ubija. Svaki zaključak izveden iz bilo koje prirodne pojave nipošto nije identičan konkretnoj stvarnosti te pojave; pojave; na nesreću, um znanstvenik znanstvenika, a, opčinjen opčinjen vlastitim teorijama, čvrsto vjeruje vjeruje u realnost realnost svojih zaključaka. Zaslijepljeni intelekt ne samo da u pojavama vidi odraz vlastitih vlas titih pojmova nego, još gore, diktatorski hoće da pojave ispadnu navlas i apsolutno identične svim tim pojmovima sadržanim u intelektu. Fenome Fenomenn zaslijep zaslijepljen ljenosti osti uma upravo upravo je fascina fascinanta ntan: n: nijeda nijedann od tih budala budalastih stih ultram ultramode oderni rnihh znanstvenika ne bi priznao stvarnost svoje zaslijepljenosti. Sigurno je da ovovremeni mudrijaši nikako ne bi prihvatili da ih se označi kao zaslijepljene. Snaga autosugestije navela ih je da povjeruju u stvarnost svih tih pojmova scijentifističkog žargona. Očito je da si zaslijepljeni um umišlja da je sveznajuć i na diktatorski način hoće da svi prirodni procesi idu po tračnicama njegove nazovimudrosti. Novi fenomen još se nije niti pojavio a već ga se razvrstava, označuje i stavlja na to i to mjesto, kao da ga se uistinu shvatilo. Smišljene su tisuće termina da se bi označile pojave, ali pseudo-znalci ne znaju ništa o njihovoj zbilji. Kao živ primjer svega što tvrdimo u ovome poglavlju, navest ćemo ljudsko tijelo. U ime istine možemo izričito ustvrditi da je to fizičko tijelo modernim znanstvenicima apsolutno nepoznato. Ta bi se tvrdnj tvrdnjaa mogla mogla činiti činiti veoma veoma preuze preuzetno tnom m prvosv prvosveće ećenici nicima ma modern modernog og scijent scijentifiz ifizma ma te zasigurno od njih zaslužujemo izopćenje. Međutim, imamo vrlo čvrsto temelje za tako strašnu tvrdnju; nažalost, zaslijepljeni umovi toliko su uvjereni u svoje pseudoznanje da ni izdaleka ne bi mogli prihvatiti surovu zbilju svoga neznanja. Kad bismo hijerarsima modernog scijentifizma rekli da knez Cagliostro, iznimno zanimljiva ličnost iz 16., 17. i 18. stoljeća, živi još i usred 20. stoljeća; kad bismo im rekli da znameniti Paracelzus, srednjovjekovni liječnik i učenjak, još uvijek živi, možete biti sigurni da bi nam se današnji hijerarsi
scijentifizma smijali i nikad ne bi prihvatili naše tvrdnje. Pa ipak je tako: na licu Zemlje danas žive istinski mutanti, besmrtni ljudi čija tijela datiraju tisućama i milijunima godina unatrag. Autor ovoga djela poznaje te mutante, ali mu je poznat moderni skepticizam, zaslijepljenost znanstvenika i stanje neznanja tobožnjih znalaca. Zbog Zbog sveg svegaa toga toga nika nikako ko ne bism bismoo mogl moglii zapast zapastii u iluz iluzij ijuu da povj povjeru erujem jemoo kako kako bi fana fanati tici ci scijentifističkog žargona mogli prihvatiti istinitost naših preuzetnih tvrdnji. Tijelo svakog mutanta pravi je izazov i zazov znanstvenom žargonu ovoga doba. Tijelo svakog mutanta može promijeniti lik i potom se vratiti u svoje normalno stanje bez ikakve štete i ozljede. Tijelo svakog mutanta može trenutačno prodrijeti u četvrtu dimenziju te čak poprimiti bilo koji biljni ili životinjski oblik, a poslije se vratiti u normalno stanje bez ikakve štete. Tijelo svakog mutanta žestoko osporava stare tekstove službene anatomije. Nažalo Nažalost, st, nijedn nijednaa od ovih ovih tvrdn tvrdnji ji ne može može uvjerit uvjeritii one koji koji su zaslije zaslijeplj pljeni eni scijent scijentifi ifistič stičkim kim žargonom. Ta će nas gospoda, sjedeći na svojim papinskim prijestoljima, bez sumnje gledati prezirno, možda bijesno, a moguće i pomalo sažalno. Pa ipak, istina je ono što jest, a činjenica da postoje mutanti pravi je izazov svim ultramodernim teorijama. Autor ovoga djela poznaje mutante, ali ne očekuje da itko u to povjeruje. Svaki organ ljudskog tijela nadziru zakoni i sile što ih oni zaslijepljeni scijentifističkim zakonom ni izdaleka ne poznaju. Prirodni elementi po sebi su nepoznati službenoj znanosti; najbolje kemijske formule su nepotpune: tako se čini da je H20, dva atoma vodika i jedan kisika koji tvore vodu, empirijska činjenica. Pokušamo li u laboratoriju spojiti atom kisika s dva atoma vodika, nećemo dobiti vodu niti išta drugo jer je ta formula nepotpuna, nedostaje joj element vatre, a samo s tim elementom može se stvoriti voda. Inteligencija, koliko god se oštroumnom činila, ne može nas nikada dovesti do iskustva onog zbiljskog. Razvrstavanje tvari i grubih, teških pojmova kojima ih one označuju, služe samo kao flaster za prekrivanje neznanja. Vjerovanje intelekta da ova ili ona tvar ima određeno ime i značajke pokazuje se apsurdnim i neodrživim. Zašto intelekt voli o sebi misliti da je sveznajuć? Zašto se zasljepljuje vjerovanjem da su supstancije
i pojave takve kakve on vjeruje da jesu? Zašto inteligencija želi da priroda bude savršena replika svih njenih teorija, pojmova, mnijenja, dogmi, pretpojmova, predrasuda? Prirodne pojave u stvarnosti nisu ono što se vjeruje da jesu, a tvari i sile prirode nipošto nisu onakve kakvima ih smatra um. Budna svijest nije ni um, ni pamćenje, niti išta slično. Samo oslobođena svijest može sama po sebi i izravno iskusiti stvarnost slobodnog života u njegovom kretanju. Moramo ipak izričito naglasiti da će svijest, ukoliko u nama postoji bilo kakav subjektivan element, osta ostati ti zatvo zatvoren renaa u takv takvom om elem elemen entu tu,, i utol utolik ikoo neće neće moći moći uživ uživati ati u staln stalnom om i savrše savršeno nom m prosvjetljenju.
9. poglavlje Antikrist
Blistavi intelektualizam kao bjelodano očitovanje psihološkog „ja“ nesumnjivo je ANTIKRIST. ANTIKRIST. Oni koji pretpostavljaju da je ANTIKRIST čudnovata ličnost rođena u ovom ili onome mjestu na zemlji, ili da je pristigla iz ove ili one zemlje, zasigurno se potpuno varaju. Već smo izričito izrič ito kazali da ANTIKRIST nipošto nije neki određen subjekt, nego svi subjekti. Očito je da ANTIKRIST počiva u temelju svake osobe i da se izražava na mnogojak način. Intelekt u službi duha je svrhovit; intelekt rastavljen od duha lišen je svrhe. Iz intelektualizma bez duhovnosti potječu besposleni zgubidani, živo očitovanje ANTIKRISTA. ANTIKRISTA. Obješenjak je očito po sebi i za sebe ANTIKRIST. Na nesreću, sadašnjim svijetom, sa svim njegovim tragedijama i nesrećama, upravlja ANTIKRIST. ANTIKRIST. Kaotično stanje u kojemu se nalazi sadašnje s adašnje čovječanstvo nedvojbeno potječe od ANTIKRIST ANTIKRISTA. A. Onaj zli o kojemu govori Pavao iz Tarza u svojim poslanicama zasigurno je gruba zbilja ovih vremena. Zli je već stigao i očituje se posvuda, bez sumnje ima moć posvudašnjosti. Raspr Rasprav avlj ljaa u kava kavana nama ma,, preg pregov ovar araa u UN-u UN-u,, udob udobno no sjed sjedii u Žene Ženevi vi,, izvod izvodii eksp eksper erime iment ntee u labora laborator toriju, iju, izumlj izumljuje uje atomsk atomskee bombe, bombe, daljin daljinski ski upravl upravljan janee projekt projektile ile,, zagušlj zagušljive ive plinov plinove, e, bakterijske bombe itd., itd., itd. Očaran vlastitim intelektualizmom, apsolutnom ekskluzivnošću nadrimudraca, ANTIKRIST misli da poznaje sve fenomene prirode.
ANTIKRIST, smatrajući sebe sveznajućim, zatočen u mrtvačnici svojih teorija, u cijelosti odbacuje sve što sliči Bogu ili se obožava. Samodostatnost ANTIKRISTA, ANTIKRISTA, njegov ponos i oholost, nepodnošljivi su. ANTIKRIST nasmrt mrzi kršćanske vrline vjere, strpljenja i poniznosti. Svi padaju ničice pred ANTIKRIST ANTIKRISTOM. OM. Očito je da je on izumio nadzvučne zrakoplove, zrakoplove, čudesne brodove, blještave automobile, zapanjujuće lijekove itd. U tim okolnostima, tko bi mogao sumnjati u ANTIKRISTA? Tko se u ovim vremenima usuđuje izjasniti protiv svih tih čuda i divota razmetnog sina, osuđuje sebe sama na podsmijeh svojih bližnjih, na sarkazam, ironiju, na to da ga nazivaju glupanom i neznalicom. Mnogo je truda potrebno da se u to uvjere ozbiljni i promišljeni ljudi, oni sami od sebe reagiraju, pružaju otpor. otpor. Jasno je da je intelektualna životinja koja se pogrešno naziva čovjekom robot programiran vrtićem, osnovnom i srednjom školom, sveučilištem itd. Nitko ne može poreći da programirani robot funkcionira u skladu s programom i da nikako ne bi mogao funkcionirati da mu ukinu program. ANTIK ANTIKRI RIST ST je razv razvio io prog program ram pomo pomoću ću kojeg kojegaa se prog program ramir iraju aju huma humano noid idni ni robo roboti ti u ovo ovo dekadentno doba. Iznositi ove tvrdnje, naglašavati ono što izričem, strahovito je teško zbog toga što je to izvan programa, a nijedan humanoidni robot ne može priznati stvari koje su izvan programa. Ovo je pitanje tako ozbiljno a zadrtost uma tako strašna da nijedan humanoidni robot ni na koji način ne bi ni izdaleka naslutio da program ne vrijedi, a sumnja u nj činila bi mu se kao hereza, kao nešto nesklapno i besmisleno. To da bi robot sumnjao u svoj program upravo je smiješno i apsolutno nemoguće, jer sama njegova egzistencija potječe od tog programa. Nažalost, stvari nisu onakve kakvima ih zamišlja humanoidni robot; postoji druga znanost, druga mudrost, neprihvatljiva za humanoidnog robota. Humanoidni robot reagira i ima pravo kad reagira, jer nije programiran za drugu znanost, ni za drugu kulturu, niti za išta različito od poznatog programa. ANTIKRIST je razradio programe za humanoidnog robota i robot ponizno pada na koljena pred svojim gospodarom. Kako bi robot mogao sumnjati u mudrost svoga gospodara? Dijete se rađa nedužno i čisto; suština koja se izražava u svakom stvorenju veličanstvena je i prekrasna. Nema nikakve sumnje da priroda u mozak novorođenih pohranjuje sve te podatke o divljini, prirodi, šumama, kozmosu, podatke spontane i neophodne za shvaćanje ili zahvaćanje istina sadržanih u svim prirodnim pojavama koje osjetila mogu opaziti.
To znači da bi novorođeno dijete samo po sebi moglo otkriti stvarnost svake prirodne pojave, no u to se nažalost umiješa program ANTIKRISTA pa čudesne kvalitete što ih je priroda pohranila u mozak novorođenčeta ubrzo bivaju razorene. ANTIKRIST zabranjuje misliti na drukčiji način; svako stvorenje koje se rodi mora po nalogu ANTIKRISTA biti programirano. Nema sumnje da ANTIKRIST nasmrt mrzi ono dragocjeno osjetilo bitka poznato kao „sposobnost instinktivnog opažanja kozmičkih istina“. Čista Čista znanos znanost, t, drukči drukčija ja od cijelog cijelogaa tog smetli smetlišta šta sveuči sveučilišn lišnih ih teorija teorija koje koje nastaj nastajuu posvud posvuda, a, neprihvatljiva je za ANTIKRISTOVE robote. Mnoge je ratove, glad i tolike bolesti proširio ANTIKRIST diljem kugle zemaljske, i nema nikakve sumnje da će ih i dalje širiti sve do konačne katastrofe. Na nesreću, stigao je čas velikog otpadništva što su ga najavili svi proroci, i nijedno ljudsko biće neće se usuditi očitovati protiv ANTIKRISTA. ANTIKRISTA.
10. poglavlje Psihičko „ja“
Pitanje mene, onoga što jesam, onoga što to „ja“ misli, osjeća i čini, valja nam temeljito istražiti kako bismo to dubinski spoznali. Posvuda postoje krasne teorije koje privlače i očaravaju; pa ipak, sve to ne bi služilo ničemu ako ne bismo poznavali sami sebe. Fascinantno je proučavati astronomiju ili se malko razonoditi čitanjem ozbiljnih djela, no ironično je kad čovjek postane erudit a ne zna ništa o samome sebi, o svome „ja“, „ ja“, o ljudskoj osobnosti koju posjedujemo. Svatko Svatko je posve slobodan slobodan misliti misliti što ga volja volja i subjektivni subjektivni razum intelektualne intelektualne životinje životinje pogrešno zvane čovjekom omogućuje sve, no isto može činiti buha u odnosu na konja kao i konj u odnosu na buhu; mnogi intelektualci žive igrajući se racionalizmom. No što poslije svega toga? Biti erudit ne znači biti mudar. Učenih neznalica ima kao pljeve, i ne samo da ne znaju nego i ne znaju da ne znaju. Pod učenim neznalicama neznalicama misli se na nadrimudrace nadrimudrace koji misle da znaju, znaju, a ne poznaju poznaju čak niti same sebe. Mogli bismo krasno i nadugačko teoretizirati o „ja“ psihologije, no to nije ono do čega nam je u ovome poglavlju stalo.
Potrebno nam je da spoznamo sami sebe izravnim putem, bez deprimantnog procesa izabiranja. To nipošto nije moguće ako same sebe ne promatramo iz trenutka u trenutak, iz časa u čas. Ne radi se o tome da sebe vidimo kroz neku teoriju ili puku intelektualnu spekulaciju. Zanimljivo je upravo vidjeti nas same takve kakvi jesmo; samo ćemo tako dospjeti do istinske spoznaje sebe samih. Makar se to činilo nevjerojatnim, u zabludi smo u pogledu sebe samih. Imamo mnoge stvari za koje mislimo da ih nemamo a nemamo mnoge za koje mislimo da ih imamo. O sebi smo stvorili lažne pojmove pojmove i stoga moramo moramo načiniti pregled kako bismo ustanovili ustanovili što nam nedostaje a što nam je suvišno. Pretpostavljamo da imamo ovakve ili onakve osobine koje u stvari nemamo, a ne znamo za mnoge vrline koje zasigurno imamo. Uspavani smo i nesvjesni, i u tome je najteža nevolja. Nažalost, o sebi mislimo sve najbolje tek čak ni ne slutimo da spavamo. Sveti spisi inzistiraju na potrebi za buđenjem, ali ne objašnjavaju sustav za postizanje tog buđenja. Najgore je u svemu tome to što su mnogi čitali svete spise, a čak niti ne shvaćaju da spavaju. Svi misle da poznaju sami sebe, a ni izdaleka ne slute da postoji nauk množine. Svačije psihološko „ja“ je višestruko i uvijek se nadaje u množini. Time želimo reći da imamo mnoštvo „ja“ a ne samo jedno, kao što uvijek pretpostavljaju učene neznalice. Nijekati nauk množine znači praviti se glup, jer bi doista bio vrhunac vrhunaca ignorirati unutarnja proturječja što ih svatko od nas posjeduje. Idem čitati novine, kaže „ja“ intelekta; kvragu s tim čitanjem, usklikuje „ja“ kretanja, radije ću se provozati biciklom. Kakva vožnja, kakvi bakrači, uzvikuje treći protiveći im se, radije ću jesti, gladan sam. Kad bismo se u nekom zrcalu mogli vidjeti od glave do pete takvi kakvi jesmo, sami bismo izravno otkrili nauk mnogih. Ljudska osobnost tek je marioneta kojom upravljaju nevidljive niti. Ja koje se danas zaklinje na vječnu ljubav Gnozi, poslije nadomješta drugo ja koje nema ništa s tom zakletvom; tada se subjekt povlači. Ja koje se danas zaklinje na vječnu ljubav nekoj ženi poslije nadomješta drugo ja koje nema ništa s tom zakletvom; subjekt se tada zaljubljuje u drugu i kula od karata se ruši.
Intelektualna životinja pogrešno zvana čovjekom nalik je kući punoj ljudi. Ne postoji red ni suglasje među mnogostrukim jastvima, sva se ona prepiru i spore oko prvenstva. Kad jedno od njih postigne nadzor nad kapitalnim središtima organskog stroja, tada se ono osjeća kao jedino, kao gospodar, ali naposljetku biva zbačeno s prijestolja. Promatrajući stvari s toga gledišta, dospijevamo do logičnog zaključka da intelektualni sisavac nema istinski osjećaj moralne odgovornosti. Neupitno je da ono što stroj kaže ili čini u datom trenutku ovisi isključivo o tipu „ja“ koji ga u tim trenucima kontrolira. Kažu da je Isus iz Nazareta izvadio iz tijela Marije Magdalene sedam demona, sedam „ja“, živo utjelovljenje sedam smrtnih grijeha. Očito je da je svaki od tih sedam demona na čelu legije, i utoliko trebamo dodati kao korolar da je unutarnji Krist mogao iz Magdalenina tijela istjerati tisuće jastava. Razmišljajući o svim tim stvarima možemo jasno zaključiti da je jedino dostojanstveno što imamo u svoj svojoj oj nutr nutrin inii ESEN ESENCI CIJA JA,, koja oja je naža nažalo lost st zato zatoče čena na među među svim svim tim tim mnoš mnoštv tvom om jast jastav avaa Revolucionarne Psihologije. Žalosno je što se o esenciji uvijek sudi na temelju njene zatočenosti. Neupitno je da esencija ili svijest, što je isto, duboko spava.
11. poglavlje Tama
Jedan od najtežih problema našega doba zasigurno postaje zamršeni labirint teorijâ. U dana današn šnje je su se vrij vrijem emee nesu nesumn mnji jivo vo prek prekoo svak svakee mjere mjere i posv posvud udaa namn namnož ožile ile razno raznora razn znee pseudoezoterične i pseudokultističke škole. Trgovina dušama, knjigama i teorijama je zastrašujuća, i rijedak je onaj koji sred paučine tolikih proturječnih ideja doista uspije naći tajni put. Najg Najgor oraa je u svem svemuu tome tome inte intelek lektu tualn alnaa fasc fascin inaci acija ja:: post postoj ojii težnj težnjaa da se čovj čovjek ek u strog strogoo intelektualnom vidu hrani svime onime što mu dospijeva u um. Skitnice intelekta više se ne zadovoljavaju cijelom tom subjektivnom bibliotekom općenitog tipa koje ima u izobilju na tržištu knjiga, nego se sada, kao vrhunac svega, kljukaju i zatrpavaju jeftinim pseudoezoterizmom i pseudookultizmom koji posvuda niče poput korova.
Rezultat svih tih žargona je zbrka i očita dezorijentiranost intelektualnih zgubidana. Neprestano primam svakojaka pisma i knjige; njihovi pošiljatelji ispituju me kao i uvijek o ovoj ili onoj školi, o ovoj ili onoj knjizi, a ja im odgovaram samo sljedeće: ostavite se mentalne dokonosti; nema vas se što ticati tuđi život, razorite životinjsko ja znatiželje, ne trebaju vas se ticati tuđe škole, uozbiljite se, upoznajte sami sebe, proučite sami sebe, promatrajte sami sebe itd., itd., itd. Ono što je doista važno jest dubinski spoznati sebe sama na svim razinama uma. Tama jest nesvijest; svjetlost je svijest; moramo dopustiti da svjetlost prodre u našu tamu; svjetlost očito ima moć da nadvlada tamu. Ljudi, na nesreću, zatvaraju same sebe u smradnom i gnusnom okružju vlastitog uma, obožavajući svoj voljeni Ego. Ljudi ne žele shvatiti da nisu gospodari vlastita života; svaku osobu iznutra zasigurno nadzire mnoštvo drugih osoba. Želim izričito ukazati na svu tu množinu jastava koju nosimo iznutra. Bjelodano je da svako to „ja“ stavlja u naš um ono što trebamo misliti, u naša usta ono što trebamo govoriti, u srce ono što trebamo osjećati itd. U tim okolnostima ljudska osobnost nije drugo do robot kojim upravljaju različite osobe koje se spore oko prevlasti i teže vrhovnom nadzoru nad glavnim središtima organskog stroja. U ime istine moramo svečano ustvrditi da uboga intelektualna životinja pogrešno zvana čovjekom, iako misli da je vrlo uravnotežena, živi u posvemašnjoj psihološkoj neravnoteži. Intelektualni sisavac ni na koji način nije jednostran; da to jest, bio bi uravnotežen. Intelektualna životinja nažalost je višestrana i to se dokazuje do zasićenja. Kako bi racionalni humanoid mogao biti uravnotežen? Da bi postojala savršena ravnoteža, potrebna je budna svijest. Samo svjetlost svijesti kojom se ne upravlja iz kutova nego iz samoga središta, može dokrajčiti kontraste i psihološka proturječja te u nama uspostaviti istinsku unutarnju ravnotežu. Ako rastvorimo cijeli taj sklop jastava koje nosimo u svojoj nutrini, svijest će se probuditi, a kao posljedica toga nastupit će istinska ravnoteža naše psihe. Nažalost, ljudi ne žele uvidjeti u kakvoj nesvijesti žive; duboko spavaju. Kad bi ljudi bili budni, svatko od njih osjećao bi svoje bližnje u sebi. Kad bi ljudi bili budni, naši bližnji osjećali bi nas u svojoj nutrini. Očigledno je da tada ne bi bilo ratova i da bi čitava zemlja uistinu bila raj. Svjetlost svijesti, pružajući nam istinsku psihološku ravnotežu, stavlja svaku stvar na svoje mjesto, pa ono što je prije ulazilo u blizak sukob s nama sada ostaje na svome primjerenom mjestu. Nesvijest mnoštva je takva da čak nisu kadri otkriti postojeću vezu između svjetlosti i svijesti.
Neupitno je da su svjetlost i svijest dva vida istoga; gdje ima svjetlosti, ima i svijesti. Nesvijest je tama, a ova postoji u našoj nutrini. Samo putem psihološkog samopromatranja omogućujemo da svjetlost prodre u našu tamu. „Svjetlost stigne u tamu, ali ga tama ne spozna.“
12. poglavlje Tri uma
Posv Posvud udaa posto postoje je intel intelek ektu tual alni ni zgub zgubid idan anii bez bez pozi poziti tivn vnee orije orijent ntac acije ije,, zatro zatrova vani ni ogav ogavni nim m skepticizmom. Doista, od 18. stoljeća gnjusni otrov skepticizma truje ljudske umove. Prije tog stoljeća čuveni Neuhvatljivi ili Skriveni otok, smješten ispred španjolske obale, bio je stalno vidljiv i opipljiv. opipljiv. Nema sumnje da se taj otok nalazio unutar vertikalnog kvadranta. Brojne su anegdote vezane uz taj tajanstveni otok. Nakon 18. stoljeća rečeni se otok izgubio u vječnosti te nitko više ne zna za nj. U doba kralja Artura i vitezova okruglog stola elementi prirode očitovali su se posvuda, duboko prodirući u našu fizičku atmosferu. Brojne Brojne su priče o duhovima, duhovima, vilenjacima i čarobnicama čarobnicama kojih još ima u izobilju izobilju u zelenom zelenom Erimu, Erimu, Irskoj; nažalost, sve te nedužne stvari, svu tu ljepotu duše svijeta čovječanstvo više ne opaža zbog mudrijašenja intelektualnih zgubidana i prekomjernog razvoja životinjskog ega. Danas se mudrijaši smiju svim tim stvarima, ne prihvaćaju ih iako u osnovi ni izdaleka nisu dosegli sreću. Kad bi ljudi razumjeli razumjeli da imamo tri uma čula bi se druga pjesma, možda bi se čak zanimali za ova proučavanja. Nažalost, učene neznalice, zarobljeni krivudanjima i varkama svoje teške erudicije, čak nemaju vremena ozbiljno se pozabaviti ovim proučavanjima. Ti su ubogi ljudi samodostatni, opijeni ispraznim intelektualizmom, misle da idu ispravnim putem i ni izdaleka ne pretpostavljaju da kroče slijepom ulicom. U ime istine moramo kazati da, u sintezi rečeno, imamo tri uma.
Prvi možemo i moramo moramo nazvati nazvati osjetilnim osjetilnim umom, drugi ćemo okrstiti imenom posredničkog posredničkog uma. Treći ćemo nazvati unutarnjim umom. Sada ćemo proučiti svki od ta tri uma zasebno i razložno. Neupitno je da osjetilni um razvija svoje pojmove o sadržaju posredstvom izvanjskih osjetilnih opažanja. U ovim uvjetima osjetilni um je strašno grub i materijalističan te ne može prihvatiti ništa što nije fizički dokazano. Budući da temelj za pojmove o sadržaju osjetilnog uma predstavljaju izvanjske osjetilne datosti, taj um nikako ne može znati ništa o stvarnosti, o istini, o tajnama života i smrti, o duši i duhu itd. Za intelektualne zgubidane, posve obuzete izvanjskim osjetilima i zatočene među pojmovima o sadržaju osjetilnog uma, naši su ezoterički studiji ludilo. U okviru nerazumnog razuma, u besmislenom i naopakom svijetu, oni imaju pravo jer su uvjetovani izvanjskim osjetilnim svijetom. Kako bi osjetilni um mogao prihvatiti nešto što nije osjetilno? Ako osjetilne datosti služe kao tajno utočište svim funkcijama osjetilnog uma, očito je da ove moraju proizvoditi osjetilne pojmove. Posrednički um je drukčiji, no ni on ne zna ništa izravno o zbiljskom, ograničuje se na vjerovanje i to je sve. U poredničkom su umu religiozna vjerovanja, vje rovanja, nepovredive dogme itd. Unutarnji um od temeljnog je značaja za izravno iskustvo istine. Unutarnji um nesumnjivo razvija svoje pojmove o sadržaju pomoću podataka što ih pribavlja vrhovna svijest bitka. Neupitno je da svijest može doživjeti i iskusiti stvarnost. Nema sumnje da svijest zna istinu. Međutim, svijesti je da bi se očitovala potreban posrednik, instrument djelovanja, a ovaj je po sebi unutarnji um. Svijest izravno poznaje stvarnost svakog prirodnog fenomena, a posredstvom unutarnjeg uma može je manifestirati. Otvaranje unutarnjeg uma potrebno je kako bi se izašlo iz svijeta sumnji i neznanja. To znači da se samo otvaranjem unutarnjeg uma rađa autentična vjera u ljudskom biću. Promotrivši to pitanje iz drugog kuta, reći ćemo da je materijalistički skepticizam osobita značajka neznanja. Nema sumnje da su učene neznalice bez iznimke skeptici. Vjera je izravna percepcija zbiljskog, temeljna mudrost, doživljaj onoga što je onkraj tijela, osjećaja i uma. Valja razlikovati vjeru i uvjerenje. Uvjerenja su pohranjena u posredničkom umu, dok je vjera karakteristična za unutarnji um.
Nažalost, uvijek je prisutna općenita sklonost brkanju uvjerenja s vjerom. Makar to zvučalo parad paradok oksal salno no,, nagl naglas asit it ćemo ćemo sljed sljedeć eće: e: „ONA „ONAJJ TKO TKO IMA IMA ISTI ISTINS NSKU KU VJER VJERU U NE MORA MORA VJEROVATI“. Autentična vjera je življena mudrost, točna spoznaja, izravno iskustvo. Stoljećima se vjera brkala s uvjerenjem pa je danas potreban velik trud da bi se ljudi naveli da shvate kako je vjera istinska mudrost, a nikad isprazno uvjerenje. Unutarnja sredstva spoznajnih funkcija unutarnjeg uma jesu svi oni fantastični podaci mudrosti sadržane u svijesti. Onaj tko je otvorio otvorio unutarnji unutarnji um sjeća se svojih svojih prethodnih prethodnih života, poznaje tajne života i smrti, ne uslijed onoga što je pročitao ili nije pročitao, ne uslijed toga što je netko drugi rekao ili nije rekao, ne uslijed toga što se vjeruje ili se ne vjeruje, vjeruje, nego uslijed uslijed izravnog, življenog, življenog, strahovito strahovito stvarnog iskustva. Ovo što govorimo ne sviđa se osjetilnom umu, on to ne može prihvatiti jer to izlazi iz njegove domene i nema nikakve veze s izvanjskim osjetilnim opažanjima, jer je to nešto strano njegovim pojmovima o sadržaju, onome što su ga učili u školi, onome što je naučio u raznim knjigama itd., itd., itd. Ovo što govorimo ne prihvaća ni posrednički um jer bi se s e to uistinu protivilo njegovim uvjerenjima, obezvrijedilo ono što su ga njegovi religiozni prethodnici tjerali da uči napamet itd. Isus, Veliki Kabir, upozorava svoje učenike govoreći im: „Čuvajte se kvasca saduceja i kvasca farizeja“. Očito je da je Isus Krist tim upozorenjem upozorenjem mislio na doktrine doktrine saducejskih saducejskih materijalista i farizejskih farizejskih licemjera. Doktrina saduceja je u osjetilnom umu, to je nauk petorih osjetila. Doktrina farizeja nalazi se u posredničkom umu, to je neporecivo, neoborivo. Bjelodano Bjelodano je da farizeji farizeji izvode svoje obrede kako bi se za njih reklo da su dobre osobe, kako bi se pokazali pred drugima, ali nikad ne rade na sebi samima. Nije moguće otvoriti unutarnji um ako ne naučimo psihološki misliti. Kad netko počne promatrati sebe sama, neupitno je to znak da je počeo psihološki misliti. Onaj tko ne priznaje stvarnost vlastite psihologije i mogućnost da je iz temelja promijeni, bez sumnje ne osjeća potrebu za psihološkim samopromatranjem. Kad netko prihvati nauk o mnogim „ja“ i shvati potrebu za uklanjanjem različitih jastava koje nosi u svojoj psihi s namjerom da oslobodi svijest, esenciju, onda se u punom smislu može kazati da je započeo psihološko samopromatranje. Očito je da uklanjanje nepoželjnih elemenata koje nosimo u svojoj psihi dovodi do otvaranja unutarnjeg uma.
Sve to znači da je rečeno otvaranje nešto što se odvija postupno, u mjeri u kojoj poništavamo nepoželjne elemente koje nosimo u svojoj psihi. Onaj tko je bez ostatka uklonio nepoželjne elemente u svojoj nutrini očigledno je također bez ostatka otvorio svoj unutarnji um. Osoba će tako imati apsolutnu vjeru. Sada ćete razumjeti one Kristove riječi: „Kad biste imali vjere koliko je zrno gorušice, pomicali biste planine.“
13. poglavlje Rad pamćenja
Neupit Neupitno no je da svaka svaka osoba osoba ima vlastit vlastituu osebuj osebujnu nu psiho psiholog logiju iju,, to je nepore neporeciv civo, o, neospo neosporno rno,, neoborivo. Nažalost, ljudi nikad ne pomišljaju na to, a mnogi to niti ne prihvaćaju jer su zatočeni u osjetilnom umu. Svak priznaje stvarnost fizičkog tijela jer ga može vidjeti i opipati, no psihologija je nešto drukčije, nije zamjetljiva za pet osjetila i otuda opća sklonost da je se poriče ili naprosto omalovažava i podcjenjuje te opisuje kao nešto lišeno značaja. Kad se netko počne promatrati, to je nepogrešiv znak da je prihvatio strahovitu stvarnost vlastite psihologije. Jasno je da nitko ne bi pokušao promatrati sebe sama ako prethodno za to nije našao temeljan razlog. Očito je da se onaj tko započne samopromatranje pretvara u pojedinca koji je veoma različit od ostalih te zapravo upućuje na mogućnost promjene. Ljudi se, nažalost, ne žele mijenjati, zadovoljni su stanjem u kojem žive. Bolno je vidjeti kako se ljudi rađaju, rastu, množe se kao životinje, neizrecivo pate i umiru ne znajući zašto. Mijenjanje sebe sama od temeljnog je značaja, ali to je nemoguće ako se ne započne psihološko samopromatranje. Potrebno je početi sagledavati sebe sama s namjerom da se sebe spozna, jer racionalni humanoid uistinu ne poznaje sebe sama. Kad netko otkrije neki psihički nedostatak, taj je zapravo učinio velik korak jer će mu to omogućiti da ga prouči pa čak i radikalno ukloni.
Naši su psihički nedostaci uistinu nebrojeni, i makar imali tisuću jezika da njima govorimo i nepce od željeza ne bismo ih uspjeli dokraja pobrojiti. Nevolja je u svemu tome što ne umijemo odmjeriti jezivu stvarnost bilo kojeg defekta; uvijek ga promatramo isprazno, ne pridajući mu dužnu pozornost; vidimo ga kao nešto beznačajno. Kad prihvatimo nauk o mnogim „ja“ i shvatimo grubu stvarnost sedam demona što ih je Isus Krist iščupao iz tijela Marije Magdalene, naš će način razmišljanja u pogledu psihičkih defekata bez ikakve sumnje doživjeti temeljnu promjenu. Nije naodmet izričito ustvrditi kako je nauk o mnogim jastvima sto posto tibetanskog i gnostičkog podrijetla. Istina je da nije nimalo ugodno znati da u našoj osobi žive stotine i tisuće psiholoških osoba. Svaki psihološki manjak je jedna različita osoba koja postoji u nama sada i ovdje. Sedam demona što ih je Veliki Meštar Isus Krist iščupao iz tijela Marije Magdalene sedam su smrtnih grijeha: Oholost, Škrtost, Bludnost, Zavist, Neumjerenost u jelu i piću, Srditost, Lijenost. Naravno, svaki od ovih demona odjelito jest poglavar legije. U drevnome faraonskom Egiptu inicirani je morao iz svoje unutarnje prirode ukloniti crvene demone Setha ako je htio postići buđenje svijesti. Kad vidi stvarnost psiholoških nedostataka, aspirant se želi promijeniti, ne želi ostati u stanju u kojem živi s tolikim ljudima unutar svoje psihe, i tada započinje samopromatranje. U mjeri u kojoj napredujemo u unutarnjem radu, možemo se uvjeriti u vrlo zanimljiv redoslijed u sustavu uklanjanja. Čovjek se zapanji kad otkrije redoslijed u radu povezanom s uklanjanjem mnoštva psihičkih nakupina koje utjelovljuju naše zablude. Zanimljivo je u svemu tome da se takav redoslijed u uklanjanju defekata ostvaruje postupno i odvija u skladu s dijalektikom svijesti. Razumska dijalektika ne bi nikad mogla nadmašiti izuzetan rad dijalektike svijesti. Činjenice nam dokazuju da psihološki redoslijed u radu na uklanjanju defekata uspostavlja naš vlastiti unutarnji, duboki bitak. Moramo pojasniti da postoji temeljna razlika između Ega i Bitka. „Ja“ ne može nikad uspostaviti red u psihološkim pitanjima, jer je sâm rezultat nereda. Samo bitak ima moć da uspostavi red u našoj psihi. Bitak je bitak. Razlog postojanja bitka je bitak sâm. Redoslijed u radu samopromatranja, presuđivanja i uklanjanja naših psihičkih nakupina dokazuje se razumskim osjetilom psihološkog samopromatranja.
U svim ljudskim bićima nalazi se osjetilo psihološkog samopromatranja u latentnom stanju, no ono se razvija postupno u mjeri u kojoj ga koristimo. To nam osjetilo omogućuje da izravno, a ne posredstvom pukih intelektualnih asocijacija, opažamo različita jastva koja žive u našoj psihi. Ovo pitanje osjetilnih ekstra-percepcija počinje se proučavati na području parapsihologije i zapravo se dokazuje u brojnim eksperimentima koji su se razumno provodili tijekom vremena i o kojima postoji obilata dokumentacija. Oni koji koji poriču poriču stvarn stvarnost ost osjetil osjetilnih nih ekstraekstra-per percep cepcija cija posvem posvemašn ašnje je su neznal neznalice, ice, intele intelektu ktualn alnii zgubidani zatočeni u osjetilnom umu. Međuti Međutim, m, osjetil osjetiloo psihol psihološk oškog og samopr samoproma omatran tranja ja je nešto nešto dublje dublje i ide mnogo mnogo dalje dalje od pukih pukih parapsiholoških tvrdnji te nam omogućuje unutarnje samopromatranje i potpunu provjeru strahovite subjektivne stvarnosti naših raznolikih nakupina. Redoslijed raznih dijelova rada povezanih s ovom tako ozbiljnom temom uklanjanja psihičkih nakupina omogućuje nam da iz toga izvedemo jedan „rad pamćenja“, veoma zanimljiv pa i veoma koristan u unutarnjem razvoju. Ako je točno da nam ovaj rad pamćenja može priskrbiti psihološke fotografije raznih etapa protekloga života, onda bi one u svojoj ukupnosti trebale našoj uobrazilji pružiti živu, pa i odbojnu sliku onoga što smo bili prije nego što smo započeli rad na radikalnoj preobrazbi psihe. Nema sumnje da se nikad nećemo poželjeti vratiti toj grozovitoj slici, živoj predodžbi onoga što smo bili. Od te će točk točkee takv takvaa psih psihol ološ oška ka foto fotogr graf afija ija biti biti kori korisn snaa kao kao sreds sredstv tvoo suoča suočava vanj njaa između između preobražene sadašnjosti i nazadne, ustajale, nezgrapne i nesretne sadašnjosti. Rad pamćenja uvijek se opisuje na temelju susljednih psiholoških zbivanja koje bilježi središte za psihološko samopromatranje. U našoj psihi postoje nepoželjni elementi koje ni izdaleka ne slutimo. To da neki neki častan častan čovjek čovjek,, nespos nesposoba obann da ikad uzme nešto nešto tuđe, tuđe, ugleda ugledann i dostoj dostojan an svakog svakog poštovanja, na neobičan način otkrije niz razbojničkih jastava koja nastanjuju najdublja područja njegove psihe, jest nešto zastrašujuće, ali ne i nemoguće. To da neka veličanstvena supruga koju krase silne vrline ili djevojka iznimne duhovnosti i izvrsnog obrazovanja, posredstvom osjetila za psihološko samopromatranje na neobičan način otkrije da u njenoj njenoj intimn intimnoj oj psihi psihi živi živi skupin skupinaa jastava jastava-bl -bludn udnica ica,, čini čini se mučnim mučnim pa i neprih neprihvat vatljiv ljivim im za intelektualno središte ili moralno osjetilo svakog razboritog građanina, ali sve je to moguće na egzaktnom području psihološkog samopromatranja.
14. poglavlje
Stvaralački uvid
Bitak i znanje moraju se međusobno uravnotežiti kako bi se u našoj psihi ustalio plamen uvida. Kad je znanje veće od bitka, nastaju svakojake intelektualne pometnje. Ako je bitak veći od znanja, može doći do teških slučajeva kao što je slučaj glupog sveca. Na području praktičnog života potrebno je sebe promatrati kako bismo sebe otkrili. Upravo je praktični život psihološko vježbalište na kojemu možemo otkriti naše nedostatke. U stanju stanju pozor pozornog nog opažan opažanja, ja, budne budne radozna radoznalos losti, ti, možemo možemo se izravno izravno uvjerit uvjeritii kako kako skrive skriveni ni nedostaci spontano bujaju. Dakako, na otkrivenom nedostatku valja svjesno raditi s nakanom da ga se odvoji od naše psihe. Prije svega, ne smijemo se poistovetiti ni s kojim defektom ega ako ga doista želimo ukloniti. Ako stojimo na nekoj dasci a želimo je podići kako bismo je naslonili na zid, nećemo to moći učiniti ako nastavimo stajati na njoj. Očito je da moramo početi odvajati dasku od sebe, sići s nje i potom vlastoručno podići dasku i nasloniti je na zid. Slično tome, ne smijemo se poistovetiti ni s jednom psihičkom nakupinom ako je doista želimo odvojiti od naše psihe. Kad se poistoveti s ovim ili onim „ja“, čovjek ga zapravo učvršćuje umjesto da ga razgrađuje. Pretpostavimo da neko „ja“ bludnosti dođe u posjed rola što ih imamo u intelektualnom središtu kako bi na platno uma projicirao prizore seksualne morbidnosti: ako se identificiramo s tim lascivnim slikama, ono bludno „ja“ zacijelo će se strahovito učvrstiti. No ako, umjesto da se s njime poistovetimo, odvojimo od naše psihe to biće smatrajući ga demonom i uljezom, u našoj će se nutrini zacijelo pojaviti stvaralački uvid. Poslije ćemo si moći priuštiti luksuz da analitički prosudimo tu nakupinu kako bismo je u cijelosti osvijestili. Nevolja je kod ljudi upravo u toj identifikaciji, i to je žalosno. Kad bi ljudi poznavali nauk o mnogim „ja“, kad bi doista shvaćali da im čak ni vlastiti život ne pripada, tada ne bi počinjali pogrešku identifikacije. Priz Prizor orii srdž srdžbe be,, ljub ljubom omor oree itd. itd. na podr područj učjuu prak prakti tičn čnog og živo života ta kori korisn snii su ako ako smo smo u stanj stanjuu neprestanog samopromatranja. Tada ustanovljujemo da nam ni naše misli, ni naše želje ni naši postupci ne pripadaju.
Neupitno je da mnogostruka ega upadaju kao zloguki uljezi kako bi nam u um stavili svakakve misli, u srce svakakva čuvstva i u naše pokretačko središte svakojake postupke. Žalosno je to što nismo gospodari sebe samih, što razni psihički entiteti čine od nas što ih je volja. Na nesreću, ni izdaleka ne slutimo što nam se događa i djelujemo kao puke marionete na nevidljivim nitima. Najgore je u svemu tome to što, umjesto da se borimo za neovisnost o svim tim tajnim tiranima, činimo pogrešku te ih osnažujemo, a to se zbiva kad se poistovećujemo. Svaka ulična scena, svaka obiteljska drama, svaka glupa svađa među supružnicima, supružnicima, bez sumnje je na djelu zbog ovog ili onog „ja“, i to nikad ne smijemo smetnuti s uma. Praktični život je psihološko zrcalo u kojemu možemo vidjeti sebe same takve kakvi jesmo. No prije svega moramo shvatiti potrebu da vidimo sebe same, potrebu da se radikalno promijenimo, jer samo ćemo tako imati volju da se uistinu promatramo. Onaj tko je zadovoljan stanjem u kojem živi, glupan, zaostalo čeljade, nehajnik, nikad neće osjetiti želju da vidi sebe sama, odviše će sebe voljeti i ni na koji način neće biti pripravan preispitati svoje ponašanje i način života. Jasno ćemo kazati da se u pojedine komedije, drame i tragedije praktičnog života upliću različita ega koja je nužno shvatiti. U svakoj ljubomornoj sceni u igru ulaze jastva bludnosti, srdžbe, samoljublja, zavisti itd., itd., itd, a o svakom od njih se mora poslije zasebno analitički prosuditi kako bi ih se u cijelosti shvatilo s očitom namjerom da se potpuno unište. Shvaćanje se nadaje vrlo elastičnim, i stoga svaki put trebamo zaranjati sve dublje; ono što danas shvaćamo na jedan način, sutra ćemo shvatiti bolje. Kad stvarimo pogledamo iz tog kuta, možemo se sami uvjeriti koliko su razne životne okolnosti korisne kad ih doista koristimo kao zrcalo za samootkrivanje. Nikad i ni na koji način nećemo tvrditi da su drame, komedije i tragedije praktičnog života uvijek divne i krasne; takva bi tvrdnja bila potpuno besmislena. Međutim, koliko god bile apsurdne, razne su životne situacije upravo čudesne kao psihološko vježbalište. Rad vezan uz rastvaranje različitih elemenata koji sačinjavaju moje „ja“ strahovito je težak. Među kadencama stihova također se krije prijestup. I u miomirisu hramova krije se grijeh. Prijestup je kadšto tako istančan da se brka sa svetošću i tako okrutan da nalikuje na blagost. Prijestup se zaodijeva u sučevu togu, u učiteljevu tuniku, u prosjakove prnje, u gospodsko odijelo, pa i u Kristovu tuniku. Uvid je temeljan, no u radu rastvaranja psihičkih nakupina on nije sve, kao što ćemo vidjeti u
sljedećem poglavlju. Hitno je i neodgodivo osvijestiti svako „ja“ kako bismo ga odvojili od naše psihe, no to nije sve, nedostaje još nešto, a to će se vidjeti u šesnaestom poglavlju.
15. poglavlje Kundalini
Došli smo do vrlo čupave točke; riječ je, naime, o kundalini, vatrenoj zmiji naših magičnih moći, koja se navodi u mnogim tekstovima istočnjačke mudrosti. Kundalini je bez ikakve sumnje obilato dokumentirana te je itekako vrijedi istražiti. U tekstovima srednjovjekovne alkemije kundalini je astralna oznaka svetog sjemena, STELLA MARIS, morska djevica, koja mudro vodi one koji rade na Velikom Velikom Djelu. Među Među Astecima Astecima ona je TONAN TONANTZI TZIN, N, među među Rimljan Rimljanima ima CAST CASTA DIANA DIANA,, u Egiptu Egiptu IZIDA, IZIDA, Božanska Majka čiji veo nijedan smrtnik nije podigao. Nema nikakve sumnje da ezoterično kršćanstvo nikad neće prestati obožavati Božansku Majku Kundalini; ona je očito MARAH, ili bolje kazano RAM-IO, Marija. Ono što ortodoksne religije nisu odredile, barem u dijelu koji se odnosi na egzoterični odnosno javni krug, jest aspekt IZIDE u njezinu individualnom individualnom ljudskom obličju. Očigledno je da se samo u tajnosti inicirane učilo da ta Božanska Majka postoji individualno u svakom ljudskom biću. Nije naodmet izričito pojasniti da je Bogomajka, REA, CIBELA, ADONIJA ili kako god je već zvali, jedna inačica našega vlastitog pojedinačnog bića ovdje i sada. Konkretno, reći ćemo da svatko od nas ima vlastitu pojedinačnu Božansku Majku. Na nebu ima toliko majki koliko stvorenja postoji na licu Zemlje. Kundalini je tajanstvena energija zbog koje postoji svijet, jedan vid Brahme. U svome psihološkom vidu, koji se očituje u skrivenoj anatomiji ljudskog bića, Kundalini se nalazi smotana tri i pol puta unutar određenog magnetskog središta smještenog u zdjeličnoj kosti. Ondje počiva ukočena poput kakve zmije Božanske Princeze. U središtu te čakre odnosno komore postoji ženski trokut ili JONI, gdje se smješta i muški LINGAM.
U tome atomskom ili magičnom lingamu koji predstavlja seksualnu stvaralačku moć Brahme, smotana je uzvišena zmija KUNDALINI. Ognjena kraljica u svome liku zmije budi se pomoću secretum secretorum određenog alkemijskog umijeća o kojemu sam jasno govorio u svome djelu pod naslovom „Tajna „Tajna zlatnog cvjetanja“. cvjetanja“ . Neupitno je da se, kad se probudi, ta božanska sila pobjedonosno penje uz medularni kičmeni kanal da bi u nama razvila moći koje obogotvoruju. U svome uzvišenom, božanskom i transcendentalnom vidu, sveta zmija koja nadilazi ono puko fiziološko i anatomsko u svome je poganskom stanju, kao što već rekoh, naš vlastiti bitak, ali deriviran. Nije mi u ovoj raspravi namjera podučavati tehniku za buđenje te svete zmije. Samo želim staviti određen naglasak na grubi realizam ega i na unutarnju hitnost povezanu s rastvaranjem njegovih raznoraznih neljudskih elemenata. Um sam za sebe ne može radikalno promijeniti nijedan psihološki nedostatak. Um može označiti svaki nedostatak, prevesti ga s jedne razine na drugu, sakriti ga pred sobom samim ili pred ostalima, opravdati ga itd., ali nikad ga u cijelosti ukloniti. Uvid je fundamentalan dio, ali on nije sve, potrebno je uklanjanje. Promatrani defekt treba raščlaniti i shvatiti u integralnom obliku prije nego što se prijeđe na njegovo uklanjanje. Potrebna nam je moć koja nadvisuje um, moć kadra atomski uništiti svaki defekt ega koji smo prethodno otkrili i o njemu duboko prosudili. Srećom, takva moć počiva duboko s onu stranu tijela, osjećaja i uma, iako ima svoja konkretna očitovanja u kosti zdjeličnog središta, kao što smo već razjasnili u prethodnim odjeljcima ovoga poglavlja. Nako Nakonn što što smo smo u cijel cijelos osti ti shva shvati tili li neki neki defek defektt ega, ega, moram moramoo uton utonut utii u dubo duboku ku medi meditac taciju iju,, preklinjući, moleći, kumeći našu pojedinačnu Božansku Majku da razori prethodno pojmljeni nedostatak ega. Riječ je o tehnici potrebnoj za uklanjanje nepoželjnih elemenata koje nosimo u svojoj nutrini. Božanska Majka kundalini ima moć da pretvori u prah i pepeo svaku subjektivnu, neljudsku psihičku nakupinu. Bez te pouk Bez pouke, e, bez bez tog tog postu postupk pka, a, svak svakoo nast nastoj ojan anje je oko oko razgr razgrad adnj njee ega ega je nepl neplod odno no,, jalov jalovo, o, besmisleno.
16. poglavlje
Intelektualne norme
Na području praktičnog života svatko ima svoja mjerila, svoj više ili manje zastarjeli način razmišljanja, i nikad se ne otvara prema novome; to je neporecivo, neosporno i neprijeporno. Um intelektualnog humanoida je degeneriran i srozan te se nalazi usred stadija involucije. Razum današn Razum današnjeg jegaa čovječa čovječanst nstva va uistin uistinuu je sličan sličan nekoj nekoj staroj staroj mehani mehaničko čkojj struktu strukturi, ri, inertn inertnoj oj i besmislenoj, koja je po sebi nesposobna prihvatiti bilo kakvu istinski elastičnu pojavu. Nedostaje savitljivosti u umu, koji je okovan brojnim krutim i nepoželjnim normama. Svatko ima svoja mjerila i određene krute norme sukladno kojima neprekidno djeluje i reagira. Najgore je u svemu tome to što milijuni mjerila odgovaraju milijunima trulih i apsurdnih normi. U svakom slučaju, ljudi nikad ne osjećaju da su u zabludi, svaka glava je jedan svijet i nema sumnje da među tolikim mentalnim smicalicama postoje brojni sofizmi za odvraćanje pozornosti kao i nepodnošljive gluposti. No uska mjerila mnoštva ni izdaleka ne slute kakva je njezina intelektualna skučenost. Ti moderni ljudi s mozgom žohara misle o sebi samima sve najbolje, umišljaju si da su liberali, supergeniji, vjeruju da imaju vrlo široke kriterije. Učene neznalice ispostavljaju se kao najteži slučajevi jer, u stvari, rečeno ovaj put u sokratovskom smislu: ne samo da ne znaju nego i ne znaju da ne znaju. Intelektualni zgubidani koji se drže tih starinskih normi iz prošlosti uslijed svoje skučenosti žestoko osuđuju i izričito odbijaju prihvatiti sve što se na bilo koji način ne može uklopiti u njihove željezne norme. Učeni mudrijaši misle da je sve što iz ovog ili onog razloga skreće s krutog puta njihovih zahrđalih postupaka skroz-naskroz apsurdno. Na taj način ti ubogi ljudi s tako teškim kriterijima kukavno zavaravaju sami sebe. Pseudomudraci ovoga doba umišljaju si da su genijalci, s prezirom gledaju sve one koji imaju hrabrosti odlijepiti se od njihovih normi nagrizenih vremenom, a najgore od svega je što ni izdaleka ne slute grubu zbilju vlastite nezgrapnosti. Intelektualno siromaštvo ustajalih umova je takvo te čak ide dotle da zahtijeva dokaze o onome što je stvarno, o onome što nije od uma. Ljudi kržljava i nesnošljivog razuma ne žele razumjeti da do iskustva onog stvarnog dolazi samo u odsustvu ega. Neupitno je da ni na koji način ne možemo izravno prepoznati tajne života i smrti ako u sebi samima nismo otvorili unutarnji um.
Nije naodmet ponoviti u ovom poglavlju da samo vrhovna svijest bitka može spoznati istinu. Unutarnji um može funkcionirati samo s podacima što ih pribavlja kozmička svijest BITKA. Subjektivni intelekt, sa svojom razumskom dijalektikom, ne može znati ništa o onome što izlazi i zlazi van njegove nadležnosti. Znamo već da se pojmovi o sadržaju razumske dijalektike razvijaju s podacima što ih pribavljaju osjetila izvanjskog opažanja. Oni koji su zatočeni u okvirima svojih intelektualnih postupaka i čvrstih normi uvijek pružaju otpor ovim revolucionarnim idejama. Samo je radikalnom i konačnom razgradnjom ega moguće probuditi svijest i uistinu otvoriti unutarnji um. Međutim, budući da se ovi revolucionarni iskazi ne uklapaju u formalnu logiku, pa ni u dijalektičku logiku, subjektivna reakcija nazadnih umova pruža žestok otpor. Ti ubogi ljudi od intelekta žele utočiti ocean u staklenu čašu, predmnijevaju da univerzitet može kontrolirati cjelokupno znanje univerzuma i da su svi zakoni kozmosa obvezani podvrgnuti se njihovim starim akademskim normama. Ta neuka čeljad, uzori mudrosti, ni izdaleka ne slute u kakvom se degeneriranom stanju nalaze. Ponekad takvi ljudi na trenutak poskoče kada dospiju u ezoterični svijet, ali se ubrzo ugase kao nedotupavne vatre, iščezavaju iz panorame duhovnih nemira, proguta ih intelekt i zauvijek nestaju s pozornice. Površnost intelekta nikad ne može prodrijeti u pravu suštinu BITKA, pa ipak subjektivni procesi intelektualizma mogu svakojake dokoličare dovesti do oštroumnih, ali apsurdnih zaključaka. Formulacijska moć logičkih pojmova ni na koji način ne podrazumijeva iskustvo zbiljskog. Uvjeravajuća igra razumske dijalektike očarava onoga koji na taj način rezonira i navodi ga da uvijek brka mačku sa zecom. Blistavi slijed ideja zasljepljuje intelektualnog zgubidana i pruža mu stanovitu samodostatnost koja je toliko apsurdna da odbija sve što ne vonja na prašinu biblioteka biblioteka i na tintu sveučilišta. „Delirium tremens“ alkoholičara ima nepogrešive simptome, ali one koji su opijeni teorijama lako se brka s genijalcima. Stigavši do ovoga dijela našeg poglavlja, kazat ćemo kako je zasigurno vrlo teško znati gdje prestaje intelektualizam obješenjaka a gdje počinje ludilo. Ukoliko ostanemo zatočeni unutar trulih i ustajalih normi intelekta, bit će više nego nemoguće iskustvo onoga što nije od uma, onoga što nije od vremena, onoga što je stvarno.
17. poglavlje Nož svijesti
Pojedini psiholozi simboliziraju svijest kao nož koji nas može odvojiti od onoga što je prilijepljeno uz nas i crpi nam snagu. Takvi psiholozi smatraju da je jedini način da se izmaknemo moći ovakvog ili onakvog „ja“ taj da ga promatramo sa sve većom jasnoćom s namjerom da ga shvatimo kako bismo osvijestili sebe same. Ti ljudi drže da se time čovjek naposljetku odvaja od ovog ili onog „ja“, makar to bilo za širinu oštrice noža. Na taj način, kažu, „ja“ odvojeno sviješću čini se poput odrezane biljke. Osvijestiti neko „ja“, prema njima, znači odvojiti ga od naše psihe i osuditi ga na smrt. Neupitno je da se takvo poimanje, naoko vrlo uvjerljivo, izjalovljuje u praksi. „Ja“ koje je pomoću noža svijesti odsječeno od naše osobnosti, izbačeno iz kuće poput crne ovce, ostaje u psihičkom prostoru, pretvara se u napasnog demona, ustraje na tome da se vrati u kuću, ne predaje se tako lako, nikako ne želi jesti gorki kruh izgnanstva, traži svoju priliku i na najmanju nepažnju straže nanovo se smješta u našu psihu. Nevolja je u tome što se unutar prognanog „ja“ uvijek nalazi zatočen određen postotak biti, svijesti. Svi ti psiholozi koji tako misle nikad nisu uspjeli razgraditi nijedno od svojih „ja“, zapravo doživjeli su neuspjeh. Koliko god ljudi pokušavali izbjeći rečeno pitanje kundalini, problem je vrlo ozbiljan. U stvari, „razmetni sin“ nikad ne napreduje u ezoteričkom radu na samome sebi. Očito je da je „razmetni sin“ svaki onaj tko prezire „Izidu“, našu Božansku Kozmičku Majku, koja je individualna i pojedinačna. IZIDA je jedan od autonomnih dijelova našega vlastitog bića, ali deriviran, to jest vatrene zmije naših magičnih moći, KUNDALINI. Bjelodano je da samo „IZIDA“ ima apsolutnu moć da dezintegrira bilo koje „ja“; to je neporecivo, neosporno, neoborivo. KUNDALINI je složenica: „KUNDA nas podsjeća na ogavni organ KUNDARTIGUADOR“, a „LINI je atlantski izraz koji označava Kraj“. „KUNDALINI“ „KUNDALINI“ znači: „Kraj ogavnog ogavnog organa organa KUNDAR KUNDARTIGUA TIGUADORA“ DORA“.. Prijeko Prijeko je potrebno, potrebno, dakle, ne brkati „KUNDALINI“ s „KUNDARTIGUADOROM“.
U prethodnom smo poglavlju kazali da se vatrena zmija naših magičnih moći nalazi smotana tri i pol puta u određenom magnetskom središtu smještenom u zdjeličnoj kosti, osnovi kičmenog stupa. Kad se zmija diže, to je KUNDALINI, a kad se spušta, to je ogavni organ KUNDARTIGUADOR. KUNDARTIGUADOR. Posredstvom „bijele tantre“ zmija se pobjedonosno uzdiže medularnim kičmenim kanalom, budeći moći koje obogotvoruju. Posreds Posredstvo tvom m „crne „crne tantre tantre““ zmija zmija se strmog strmoglavl lavljuj jujee iz zdjelic zdjelicee prema prema čovjek čovjekovi ovim m atomsk atomskim im paklovima. Na taj se način mnogi pretvaraju u strahovito izopačene demone. Oni koji počine grešku te pridaju zmiji koja se diže sve lijeve i mračne značajke zmije koja se spušta, doživljaju definitivan neuspjeh u radu na sebi samima. Loše posljedice „ogavnog organa kundartiguadora“ mogu se poništiti samo pomoću KUNDALINI. Nije naodmet pojasniti da su te loše posljedice kristalizirane u „umnoženom ja“ revolucionarne psihologije. Hipnotička moć Zmije koja se spušta navodi čovječanstvo da tone u podsvijest. Samo Zmija koja se diže, nasuprot tome, može nas probuditi; ova istina je aksiom hermetičkog znanja. Sada ćemo bolje razumjeti duboko značenje svete riječi „KUNDALINI“. Svjesnu volju uvijek predstavlja sveta žena, Marija, Izida, koja razbija glavu zmije koja se spušta. Ovdje otvoreno i bez okolišanja izjavljujem da se dvostruka struja svjetlosti, živa i astralna vatra zemlje, prikazuje pomoću zmije s glavom bika, jarca ili psa u drevnim misterijima. Riječ je o dvostrukoj zmiji Merkurova štapa, o zmiji koja iskušava u Edenu, ali bez i najmanje sumn sumnje je i o zmiji zmiji Mojsi Mojsijev jevaa bakr bakraa koja koja je ispre isprepl plet eten enaa u „T „TAU AU“, “, to jest jest u „stva „stvaral ralačk ačkom om LINGAMU“. Riječ Riječ je o „Jarc „Jarcu“ u“ šabata šabata i Ba Bafo fomet metuu gnos gnosti tički čkihh temp templar lara, a, o HYLE HYLE univ univer erzal zalne ne gnoz gnoze, e, o dvostrukom repu zmije koji tvori noge Sunčevog pijetla ABRAXASA U „crnom lingamu“ umetnutom u kovinsku „joni“, simbolima boga Šive, hinduskog božanstva, počiva tajni ključ za buđenje i razvijanje Zmije koja se uzdiže ili Kundalini, pod uvjetom da se nikad u životu ne prolije „čaša Hermesa Trismegista“, triput najvećeg Boga „IBISA THOTHA“. Govorili smo između redaka za one koji znaju razumjeti. Tko shvaća neka shvati, jer u tome leži mudrost. Crni tantrici su drukčiji, oni bude i razvijaju ogavni organ „kundartiguador“, napasnu zmiju iz Edena, kad u svojim obredima počinjaju neoprostivi zločin prolijevanja „svetog vina“.
18. poglavlje
Psihička zemlja
Neupitno je da, kao što postoji izvanjska zemlja u kojoj živimo, u našoj nutrini postoji i psihička zemlja. Ljudi uvijek znaju u kojem gradu ili kraju žive, no nažalost često ne znaju koje psihičko mjesto nastanjuju. U datom trenutku svatko zna u kojoj se četvrti ili naseobini nalazi, no na psihološkoj ravni to nije slučaj: ljudi u datom trenutku obično ni izdaleka ne slute gdje je smještena njihova psihička zemlja. Kao što u fizičkom svijetu postoje naseobine pristojnih i kulturnih ljudi, tako je i u psihičkoj oblasti svakog od nas; nema sumnje da postoje veoma otmjene i lijepe naseobine. Kao što u fizičkom svijetu postoje naseobine ili četvrti prepune opasnih ulica i razbojnika, tako je i na psihičkom području naše nutrine. Sve ovisi o tome kakva nas vrsta ljudi prati; ako su nam prijatelji pijanci završit ćemo u krčmi, a ako su razvratnici naša će sudbina nesumnjivo biti u javnim kućama. U našoj psihičkoj zemlji svatko ima svoje pratioce, svoja ega koja će ga odvesti tamo kamo ga trebaju dovesti u skladu s njegovim psihičkim karakteristikama. Kreposna i časna dama, veličanstvena supruga uzornog ponašanja koja živi u krasnom domu u fizičkom svijetu, zahvaljujući svojim pohotnim jastvima može nastavati jazbine prostitucije unutar svoje psihičke zemlje. Častan gospodin, besprijekorno čestit, neokaljan građanin, može se unutar voje psihičke oblasti, zahvaljujući zahvaljujući svojim groznim groznim pratiocima, pratiocima, kradljivim kradljivim jastvima duboko duboko uronjenima uronjenima u nesvjesno, nesvjesno, nalaziti u razbojničkoj spilji. Pustinjak i pokajnik, možda kakav redovnik koji živi strogim životom u ćeliji nekog samostana, može se u psihološkom smislu nalaziti u naseobini ubojica, revolveraša, razbojnika, narkomana, i to zahvalj zahvaljuju ujući ći upravo upravo podsvj podsvjesn esnim im ili nesvjesn nesvjesnim im jastvi jastvima ma duboko duboko uronje uronjenim nimaa u najskr najskrovi ovitiji tijim m zavijucima njegove psihe. Ne kaže se bez razloga da u pokvarenjaku ima mnogo kreposti a u kreposnome mnogo zlobe. Mnogi kanonizirani sveci još uvijek žive u psihičkim jazbinama razbojnika ili u javnim kućama. Ovo što ovdje izričito tvrdimo može sablazniti licemjere, bogomoljce, učene neznalice, uzore mudrosti, ali nikad prave psihologe. Makar to izgledalo nevjerojatno, i u tamjanu molitve krije se zločin, i među kadencama stihova krije se zločin, pod sakralnom kupolom najbožanskijih svetišta zločin se zaodijeva tunikom svetosti i uzvišenom riječju. Među dubinama najštovanijih svetaca žive ega bordela, razbojništva, ubojstava itd. Podljudski pratioci skriveni među nedokučivim dubinama nesvjesnog.
Razni sveci u povijesti mnogo su patili zbog toga; sjetimo se iskušenja svetog Antuna i svih onih strahota protiv kojih se morao boriti naš brat Franjo Asiški. Međutim, ti sveci nisu rekli sve, a većina pustinjaka je šutjela. Čovjek se zapanji kad pomisli da pojedini nadasve sveti i skrušeni pustinjaci žive u psihičkim naseobinama prostitucije i razbojništva. Pa ipak, oni su sveci, i ako još nisu otkrili te jezive stvari u svojoj psihi, kad ih otkriju odjevat će se u kostrijet, postiti, postiti, možda se i šibati i moliti svoju božansku majku Kundalini Kundalini da ukloni ukloni iz njihove njihove psihe te zle pratioce zavučene u mračne duplje njihove vlastite psihičke zemlje. Razne su religije mnogo rekle o životu poslije smrti i onostranom. Neka si ubogi ljudi više ne razbijaju glavu oko toga čega ima s one strane, u zagrobnom životu. Neupitno je da nakon smrti svi nastavljaju živjeti u psihičkoj naseobini u kojoj su i dotad živjeli. Razbojnik će ostati u razbojničkoj jazbini; razvratnik u javnim kućama nastavit će postojati kao zloguka utvara; gnjevni i bijesni nastavit će živjeti u opasnim uličicama poroka i srdžbe, ondje gdje sijevaju šake i odjekuju pucnjevi iz pištolja. Esencija je sama po sebi prekrasna, stigla je odozgo, sa zvijezda i nažalost je stisnuta među svim tim jastvima koja nosimo u sebi. Nasuprot tome, esencija može prijeći isti put unatrag, vratiti se prvobitnom ishodištu, vratiti se zvijezdama, ali najprije se mora osloboditi loših pratilaca koji je drže u predgrađima propasti. Kad su Franjo Asiški i Antun Padovanski, znameniti okristovljeni meštri, otkrili u svojoj nutrini jastva propasti, neizrecivo su patili i nema sumnje da su na osnovi svjesnog rada i dobrovoljne patnje uspjeli pretvoriti u kozmički prah i pepeo cijeli taj skup neljudskih elemenata koji su u njima živjeli. Neupitno je da su se ti sveci kristificirali i vratili svome ishodištu nakon što mnogo propatili. Prije svega je potrebno, hitno i neodgodivo da se magnetsko središte koje je na abnormalan način postavljeno u našoj lažnoj osobnosti prenese u Esenciju; tako će potpuni čovjek moći započeti svoje putovanje od osobnosti do zvijezda, uspinjući se na didaktični i progresivan način, postupno uz planinu BITKA. Ukolik Ukolikoo magnet magnetsko sko središt središtee ostane ostane uspost uspostavl avljen jenoo u našoj našoj iluzor iluzornoj noj osobno osobnosti, sti, živjet živjet ćemo ćemo u najodvratnijim psihičkim jazbinama, pa makar u praktičnom životu bili besprijekorni građani. Svatko ima magnetsko središte koje ga karakterizira; trgovac ima magnetsko središte trgovine i zbog toga se razvija na tržištu i privlači one koji su mu srodni, kupce i trgovce. Čovjek znanosti ima u svojoj osobnosti magnetsko središte znanosti i zbog toga privlači k sebi sve što je vezano uz znanost, knjige, laboratorije itd. Ezoterik Ezoterik ima u samome sebi magnetsko magnetsko središte ezoterije, i koliko koliko god se takvo središte središte mijenjalo mijenjalo glede pitanja osobnosti, neupitno je da se iz tog razloga događa prijenos. Kad se magnetsko središte uspostavi u svijesti, to jest u esenciji, tada započinje povratak potpunog
čovjeka zvijezdama.
19. poglavlje Droge
Psihološki razvoj čovjeka omogućuje nam uvid u golu zbilju jedne više razine u svakom od nas. Kad se čovjek uzmogne za sebe sama izravno uvjeriti u konkretnu činjenicu dvoje ljudi u jednom čovjeku, nižega na normalnoj i uobičajenoj razini te višega na gornjoj oktavi, tada se sve mijenja i u tom slučaju on uspijeva djelovati u životu u skladu s temeljnim načelima što ih nosi u dubini svoga bitka. Kao što postoji vanjski život, tako postoji i unutarnji život. Vanjski čovjek nije sve, psihički razvoj nas na s uči o stvarnosti unutarnjeg čovjeka. Vanjski čovjek ima svoj način života, on je složaj višestrukih stavova i tipičnih reakcija u životu, marioneta koju pokreću nevidljive niti. Unutarnji Unutarnji čovjek je autentično autentično BIĆE, o njemu se sudi prema posve drukčijim drukčijim zakonima i nikad se ne može pretvoriti u robota. Vanjski čovjek ne ubada iglom bez naprstka, osjeća da su ga loše platili, sažalijeva samoga sebe, precjenjuje se, ako je vojnik teži biti generalom, ako je tvornički radnik prosvjeduje ako ga ne unaprijede, želi da njegove zasluge budu dolično prepoznate itd. Nitko ne može dospjeti do DRUGOG rođenja, preporoditi se, kao što kaže Evanđelje Gospodovo, ukoliko nastavi živjeti s psihologijom nižega, običnog čovjeka. Kad čovjek prepozna svoju ništavnost i unutarnju bijedu, kad skupi hrabrosti preispitati svoj život, besumnje će sam uvidjeti da nipošto nema nikakvih zasluga. „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.“ Siromašni ili oskudni duhom uistinu su oni koji prepoznaju vlastitu ništavnost, besramnost i unutarnju bijedu. Takva Takva bića neupitno dosežu prosvjetljenje. „Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Očito je da um obogaćen tolikim zaslugama, odlikovanjima i odličjima, istaknutim društvenim vrlinama i zamršenim akademskim teorijama, nije siromašan duhom i stoga nikad neće moći stupiti u kraljevstvo nebesko. Da bi se ušlo u Kraljevstvo, neophodno je blago vjere. Ukoliko se u svakom od nas nije dogodio psihički razvoj, VJERA biva više nego nemoguća.
VJERA je čista spoznaja, izravno eksperimentalno znanje. VJERA se oduvijek brka s ispraznim uvjerenjima, a mi gnostici ne smijemo nikad upasti u tako ozbiljnu zabludu. VJERA VJERA je izravn izravnoo iskust iskustvo vo stvarno stvarnosti, sti, veličan veličanstv stveni eni doživl doživljaj jaj unutar unutarnjeg njeg čovjek čovjeka, a, autenti autentična čna božanska spoznaja. Unutarnji čovjek, kad u mističnom iskustvu neposredno spozna svoje unutarnje svjetove, očito spoznaje i unutarnje svjetove svih osoba koje nastanjuju lice zemlje. Nitko ne može spoznati unutarnje svjetove planeta Zemlje, Sunčevog sustava i galaksije u kojoj živimo ako prethodno nije spoznao vlastite unutarnje svjetove. To To je slično samoubojici koji bježi iz života na pogrešna vrata. Izva zvantjele elesna opažan žanja narkomana imaju svoj KUNDARTIGUADORU KUNDARTIGUADORU (napasnoj edenskoj zmiji).
osobiti iti
korijen
u
ogavnom
organu
Svijest zatočena među mnogostrukim elementima koji tvore „ja“ procesuira se uslijed vlastite zatočenosti. U egoističnoj egoističnoj svijesti javljaju se stoga u komatozno komatoznom m stanju hipnotičke hipnotičke halucinacije halucinacije veoma slične onima što ih doživljava bilo tko pod utjecajem ove ili one droge. To pita pitanj njee može možemo mo posta postavi viti ti na sljed sljedeći eći nači način: n: halu halucin cinac acije ije egoi egoist stičn ičnee svij svijest estii jedn jednak akee su halucinacijama koje izazivaju droge. Bjelodano je da je prvotni uzrok tih dvaju tipova halucinacija gnjusni organ kundartiguador (v. 16. poglavlje u ovoj knjizi). Droge neupitno neupitno uništavaju alfa zrake, pa se stoga izvan svake sumnje gubi unutarnja unutarnja veza između uma i mozga; to se naposljetku pokazuje kao potpuna propast. Ovisnik o drogama pretvara porok u religiju i tako zastranio misli da doživljava stvarnost pod utjecajem droga, ne znajući da su izvanredne percepcije izazvane marihuanom, LSD-om, morfijem, halucinogenim gljivama, kokainom, heroinom, hašišem, prekomjernim količinama tabletama za umirenje, amfetaminima, barbituratima itd., itd., itd. puke halucinacije koje je iznjedrio gnjusni organ kundartiguador. kundartiguador. Involuirajući, degenerirajući s vremenom, ovisnici o drogama na kraju konačno uranjaju u paklene svjetove.
20. poglavlje Nemiri
Nema sumnje da između mišljenja i osjećanja postoji velika razlika, to je neporecivo. Među ljudima je prisutna velika hladnoća; riječ je o hladnoći onoga što je beznačajno i površno. Mnoštvo vjeruje da je važno ono što nije važno, misle da je zadnja moda, ili posljednji model automobila ili pitanje plaće jedino što je ozbiljno. Ozbiljnim nazivaju dnevnu kroniku, ljubavnu pustolovinu, sjedilački život, čašu rakije, konjsku utrku, automobilsku utrku, koridu, brbljanje, klevetanje itd. i td. Očito, kada današnji današnji čovjek ili žena iz salona salona ljepote čuju nešto o ezoterizmu, ezoterizmu, a budući budući da se to ne uklapa u njihove planove, kao ni u njihove zabave i seksualne užitke, tada oni reagiraju jezivo hladno ili naprosto iskrive usta, slegnu ramenima i ravnodušno se povuku. Ta psihička apatija, ta hladnoća od koje se ledi krv u žilama, ima dva temelja: prvi je strahovito neznanje, drugi posvemašnja odsutnost duhovnih nemira. Nedostaje kontakt, električni šok, nitko ga nije izazvao u dućanu, kao ni u onome što se smatra ozbiljnim, a još manje u užicima u krevetu. Kad bi netko bio kadar dati hladnom imbecilu ili površnoj ženici trenutačni električni šok, izazvati frcanje srca, neko neobično prisjećanje, nešto krajnje intimno, možda bi tada sve bilo drukčije. No nešto potiskuje tajni glasić, prvotni poticaj, nutarnju čežnju: možda neka budalaština, lijep šešir u izlogu radnje, slasan desert u restoranu, susret s prijateljem koji nam kasnije neće biti nimalo važan itd. Gluposti, besmislice koje, iako nimalo uzvišene, imaju moć da u datom trenutku kanda ugase prvotni duhovni nemir, intimnu čežnju, beznačajnu iskru svjetlosti, treperav poticaj koji nas je, a da ne znamo zašto, načas unespokojio. Da ti ljudi koji su danas živi leševi, hladni mjesečari iz kluba ili naprosto prodavači kišobrana u trgovini u glavnoj ulici, nisu prigušili taj prvi unutarnji nemir, u ovom bi treutku bili svjetlonoše duha, adepti svjetlosti, autentični ljudi u najpotpunijem smislu te riječi. To iskrenje, taj impuls, tajanstveni uzdah, to bogzna što jedanput je osjetio mesar na uglu, čistač cipela ili vrhunski liječnik, ali sve je bilo uzalud, budalaštine osobnosti uvijek gase prvu iskricu svjetlosti, a onda nastupa hladnoća najjezivije ravnodušnosti. Neupitno je da ljude prije ili kasnije proguta mjesec; ta se istina pokazuje neospornom. Nema nikoga tko u svome životu nije jednom osjetio impuls, čudnovat nemir, no nažalost je svaka stvar koja pripada osobnosti, koliko god glupava bila, dovoljna da svede na kozmički prah ono što nas je u noćnoj tišini na trenutak uzdrmalo. Mjesec uvijek dobiva te bitke, on se hrani upravo našim slabostima. Mjesec je strahovito mehanički; lunarni humanoid, posve lišen svakog solarnog nemira, nesuvisao je i kreće se u svijetu svojih snova. Ako bi tko učinio ono što ne čini nitko, to jest ako bi oživio unutarnji nemir koji se možebit javio u
tajni neke noći, nema sumnje da bi se s vremenom asimilirala solarna inteligencija i da bi se uslijed toga pretvorio u solarnog čovjeka. Upravo je to ono što Sunce hoće, ali ove lunarne sjene, tako hladne, apatične i ravnodušne, uvijek proguta Mjesec; poslije nastupa izjednačavanje smrti. Smrt sve izjednačava. izjednačava. Svaki živi leš lišen sunčevih sunčevih nemira strahovito strahovito i sve brže degenerira degenerira dok ga Mjesec ne proguta. Sunce želi stvarati ljude, izvodi taj pokus u laboratoriju prirode; nažalost, eksperiment nije dao naročito dobrih rezultata, jer Mjesec proždire ljude. Međutim, ovo što govorimo ne zanima nikoga, a najmanje učene neznalice; oni se osjećaju kao majka pilića ili tata Tarzana. Sunce je u spolne žlijezde intelektualne životinje pogrešno zvane čovjekom pohranilo određene sunčeve klice koje se, prikladno razvijane, mogu pretvoriti u istinske ljude. Ipak, sunčev pokus strahovito je mukotrpan zahvaljujući upravo lunarnoj hladnoći. Ljudi ne žele surađivati sa Suncem i stoga sunčeve klice s vremenom involuiraju, degeneriraju i nažalost propadaju. Ključ Sunčevog djela jest razgradnja nepoželjnih elemenata koje nosimo u sebi. Kad jedna ljudska rasa izgubi svaki interes za solarne ideje, Sunce ga uništi jer od njega više nema svrhe u eksperimentu. Budući Budući da je današnja današnja rasa postala nepodnošlji nepodnošljivo vo lunarna, lunarna, strahovito površna površna i mehanicističk mehanicistička, a, od nje više nema koristi u solarnom eksperimentu, što je i više nego dovoljan razlog da bude uništena. Da bi duhovni nemir bio stalan, potrebno je prenijeti magnetsko središte teže u esenciju, u svijest. Na nesreću, ljudi imaju magnetsko središte teže u osobnosti, u kavani, u krčmi, u bankarskim poslovima, u javnoj kući ili na tržnici itd. Očito je da su sve to stvari osobnosti i da njeno magnetsko središte privlači sve te stvari; to je neporecivo i svaka osoba koja ima zdravog razuma može se sama za sebe izravno uvjeriti u to. Nažalost, kad pročitaju sve ovo, intelektualni zgubidani, naviknuti da previše raspravljaju ili da nesnosno oholo šute, radije će s prezirom baciti knjigu i čitati novine. Nekoliko gutljaja dobre kave i dnevna kronika nadaju se kao veličanstvena ishrana za racionalne sisavce. Međutim, oni sebe doživljavaju vrlo ozbiljno; besumnje ih opčinjavaju njihove vlastite mudrolije, a ovak ovakve ve stvari stvari solar solarno nogg tipa tipa napi napisa sane ne u ovoj ovoj knjiz knjizii odvi odviše še ih smeta smetaju ju.. Nema Nema sumn sumnje je da se obješenjačke oči homunkulusa razuma neće usuditi nastaviti proučavanje ovoga djela.
21. poglavlje Meditacija
U životu je jedino važna korjenita, potpuna i konačna promjena; sve ostalo uistinu nema ni najmanje važnosti. Meditacija je od temeljnog značaja kada sebi iskreno želimo takvu promjenu. Nipošto ne želimo meditaciju koja nije transcendentna, koja je površna i isprazna. Moramo se uozbiljiti i ostaviti po strani tolike budalaštine kojima obiluju jeftini pseudoezoterizam i pseudookultizam. Treba znati biti ozbiljan, treba se znati mijenjati ako doista ne želimo neuspjeh u ezoterijskom radu. Onaj tko ne zna meditirati, onaj tko je površan i neuk, nikad neće moći razgraditi ego; uvijek će biti nemoćan brodić na bijesnome moru života. Nedostatak otkriven na području praktičnog života mora se duboko sagledati pomoću tehnike meditacije. Nastavn Nastavnii materij materijal al za meditac meditaciju iju nalazi nalazi se upravo upravo u različit različitim im svakod svakodnev nevnim nim događa događajim jimaa ili okolnostima praktičnog života, to je neporecivo. Ljudi se uvijek bune protiv neugodnih događaja, nikad ne znaju vidjeti korisnost takvih događaja. Umjesto da se bunimo protiv neugodnih okolnosti, moramo posredstvom meditacije iz njih izvući korisne elemente za svoj duševni rast. Duboka meditacija o ovoj ili onoj ugodnoj ili neugodnoj okolnosti omogućuje nam da u sebi samima osjetimo okus, rezultat. Potrebno je praviti jasnu psihološku razliku između okusa rada i okusa života. U svakom slučaju, da bismo u sebi osjetili okus rada, potrebno je potpuno preokretanje stava kojim se obično dočekuju životne okolnosti. Nitko ne može okusiti okus rada ukoliko počini grešku pa se poistoveti s raznim događajima. Zasigurno, identifikacija priječi doličnu psihološku prosudbu događaja. Kad se identificira s ovakvim ili onakvim događajem, čovjek nikako iz njega ne uspijeva izvući elemente korisne za samootkrivanje i unutarnji rast svijesti. Ezoterički radnik koji nanovo zapada u identifikaciju nakon što je izgubio nadzor ponovo osjeća okus života umjesto okusa rada. To ukazuje na to da se psihički stav s tav,, prethodno preokrenut, vratio u svoje s voje stanje poistovećenosti.
Svaka neugodna okolnost mora se rekonstruirati posredstvom svjesne imaginacije putem tehnike meditacije. Rekontrukcij Rekontrukcijaa bilo kojeg prizora omogućuje omogućuje nam da se sami za sebe i na izravan način uvjerimo uvjerimo u uplitanje različitih ega koji su u njemu sudjelovali. Primjeri: ljubomorna scena; u nju se upliću ega srdžbe, zavisti, pa čak i mržnje. Shvaćanje svakog od tih „ja“, svakog od tih čimbenika, podrazumijeva zapravo duboku refleksiju, usredotočenost, meditaciju. Izražena težnja da okrivljujemo druge zapreka je shvaćanju naših vlastitih grešaka. Nažalost, zadaća da se u nama razori težnja okrivljavanju drugih iznimno je teška. U ime istine moramo reći da smo mi jedini krivci za razne neugodne okolnosti u životu. Različiti ugodni ili neugodni događaji postoje s nama ili bez nas te se ponavljaju mehanički i neprestano. Polazeći od tog načela, nijedan problem ne može imati konačno rješenje. Problemi pripadaju životu, i kad bi bilo konačnog rješenja život ne bi bio život, nego smrt. Stoga se mogu događati promjene u okolnostima i problemima, ali oni se nikad neće prestati ponavljati i nikad neće imati konačno rješenje. Život je kotač koji se mehanički okreće sa svim ugodnim i neugodnim okolnostima i uvijek se vraća na isto. Kotač ne možemo zaustaviti, dobre ili loše okolnosti uvijek se odvijaju mehanički, jedino možemo promijeniti stav prema životnim događajima. Čim naučimo izvlačiti građu za meditaciju meditaciju među samim okolnostima okolnostima života, počet ćemo otkrivati otkrivati sami sebe. U svim ugodnim ili neugodnim okolnostima postoje različita ega koja valja shvatiti u cjelini pomoću tehnike meditacije. To znači da svaka skupina jastava koja interveniraju u ovoj ili onoj drami, komediji ili tragediji praktičnog života, nakon što se u cijelosti pojmi mora biti uklonjena posredstvom moći Božanske Majke Kundalini. U mjeri u kojoj se služimo osjetilom psihološkog promatranja, ono će se čudesno razvijati. Tada ćemo moći opažati ega tijekom rada meditacije. Zanimljivo je opažati iznutra ne samo ega prije nego što se na njima radi nego i tijekom čitavog rada. Kada su ta ega obezglavljena i uništena, osjećamo veliko olakšanje, veliku sreću.
22. poglavlje Vraćanje i ponavljanje
Čovjek je ono što je njegov život; ako ne radi na vlastitu životu, čovjek kukavno trati vrijeme. Samo uklanjajući nepoželjne elemente koje nosimo u svojoj nutrini možemo od svoga života načiniti remek-djelo. Smrt je vraćanje početku života s mogućnošću njegova ponavljanja na pozornici novog postojanja. Razne škole pseudoezoteričkog i pseudookultnog tipa podržavaju vječnu teoriju uzastopnih života; takvo je poimanje pogrešno. Život je film; kad se projekcija okonča, smotamo vrpcu na kotur i nosimo je u vječnost. Ponovni dolazak postoji, vraćanje postoji; vrativši se u isti svijet, na platno postojanja projiciramo isti film, isti život. Možemo pristati na tezu o uzastopnim postojanjima, ali ne i o uzastopnim životima, jer film je isti. Ljudsko biće ima tri posto slobodne esencije i devedeset sedam posto esencije zatočene među jastvima. Pri povra povratku tku,, tih tri posto posto slobod slobodne ne esencij esencijee potpu potpuno no prožme prožme oplođe oplođeno no jaje; jaje; neupit neupitno no je da nastavljamo postojati u sjemenci svojih potomaka. Osobnost je drukčija; ne postoji nikakvo sutra za osobnost umrlog; ona se polako raspršuje u panteonu ili na groblju. U novorođenčetu se ponovo utjelovio samo malen postotak slobodne esencije; to djetetu daje samosvijest i unutarnju ljepotu. Različita „ja“ koja se vraćaju kruže oko novorođenoga, slobodno dolaze i odlaze kamo ih volja, žele se ubaciti u organski stroj, ali to nije moguće ako se nije stvorila nova osobnost. Treba znati da je osobnost energetska i da se oblikuje s iskustvom tokom vremena. Pisano je da se osobnost mora stvoriti tokom prvih sedam godina djetinjstva, a da potom jača i učvršćuje se sa svim iskustvima praktičnog života. Ega se malo-pomalo počinju uplitati u organski stroj u mjeri u kojoj se stvara nova osobnost. Smrt je ostatak razlomaka, i kad se okonča ta matematička operacija jedino što nastavlja trajati jesu vrijednosti (to jest dobra i zla, korisna i beskorisna, pozitivna i negativna ega).
Vrijed rijedno nost stii se u astra astraln lnoj oj svje svjetl tlost ostii među međuso sobn bnoo priv privla lače če i odbi odbijaj jajuu u sklad skladuu sa zakon zakonim imaa univerzalnog magnetizma. Unutar ljudske osobnosti svakog od nas uvijek postoje te vrijednosti, koje služe kao temelj zakonu vraćanja. Sve se ponovo zbiva tako kako se dogodilo, a tome se pribraja rezultat odnosno posljedica naših prethodnih čina. Budući da u svakom od nas postoje mnoga „ja“ iz prethodnih života, možemo izričito ustvrditi da je svatko od nas različita osoba. To nas poziva da uvidimo kako u svakom od nas živi mnoštvo osoba s različitim ra zličitim obavezama. U osobnosti jednog lopova postoji prava razbojnička spilja; u osobnosti ubojice postoji cijeli klub ubojica; u osobnosti razvratnika nalazi se bordel; u osobnosti svake prostitutke postoji cijela jedna javna kuća. Svaka od tih osoba što ih u svojoj osobnosti nosimo ima vlastite probleme i obaveze. Ljudi koji žive unutar ljudi, osobe koje žive unutar osoba: to je neporecivo, neoborivo. Problem Problem je u tome što svaka od tih osoba ili jastava koja žive u nama potječe iz starih života i ima određene obaveze. „Ja“ koje je u prošlom životu imalo ljubavnu avanturu u dobi od trideset godina, u novom životu će dočekati tu dob da se očituje i kada dođe taj trenutak potražit će osobu iz svojih snova, stupiti u telepatski dodir s njom te će napokon uslijediti ponovni susret i ponavljanje prizora. „Ja“ koje se u dobi od četrdeset godina sporilo oko materijalnih dobara, u novom će postojanju dočekati tu dob da bi ponovilo istu stvar. „Ja“ koje se u dobi od dvadeset pet godina potuklo s nekim u krčmi ili baru, dočekat će u novom životu novu dob od dvadeset pet godina da bi potražilo svog protivnika i ponovilo tragediju. Ega jednog i drugog drugog subjekta međusobno međusobno se traže pomoću telepatskih telepatskih valova, valova, a poslije poslije se ponovo ponovo susreću da bi mehanički ponovili isto. To je uistinu mehanika Zakona ponovnog vraćanja, to je tragedija tr agedija života. Prelazeći tisuće godina različite se ličnosti nanovo susreću da bi oživjele iste drame, komedije i tragedije. Ljudska osoba nije drugo doli stroj u službi tih ega s tolikim obavezama. Najgore je u svemu tome to što š to se sve te obaveze ljudi lj udi koje nosimo u svojoj nutrini ispunjavaju a da naš razum nema prethodno nikakve obavijesti o tome. Naša ljudska osobnost u tom smislu nalikuje kočiji koju vuče mnoštvo konja. Postoje životi u kojima je na djelu bezostatno ponavljanje, opetovana postojanja koja se nikad ne mijenjaju.
Komedije, drame i tragedije života nipošto se ne bi mogle ponavljati na platnu postojanja kad ne bi postojali glumci. Glumci u svim tim prozorima su ega što ih nosimo u našoj nutrini a koja potječu iz nekadašnjih života. Ako razorimo jastva srdžbe, tragični prizori nasilja neumitno se okončavaju. Ako tajne čimbeni čimbenike ke pohlep pohlepee pretvo pretvorim rimoo u kozmičk kozmičkii prah prah i pepeo, pepeo, proble problemi mi koji koji su njome njome uzrokovani potpuno će nestati. Ako uništimo ega pohote, prizori bordela i morbidnosti će se okončati. Ako tajne osobnosti zavisti pretvorimo u prah, događaji povezani s njom više se nikad neće ponoviti. Ako ubijemo ega oholosti, taštine, drskosti i umišljenosti, smiješni prizori tih nedostataka okončat će se jer više neće biti glumaca. Ako iz svoje psihe uklonimo čimbenike lijenosti, tromosti i mlitavosti, jezoviti prizori ovakvih defekata više se neće moći ponavljati zbog izostanka glumaca. Ako raspršimo odvratna ega pohlepe i proždrljivosti, zauvijek će zbog izostanka glumaca biti gotovo s banketima, pijankama itd. Budući da su ta višestruka ega, nažalost, na djelu na različitim razinama bitka, nužno je upoznati njihove njihove uzroke, uzroke, njihovo njihovo podrijetlo i kristovske kristovske postupke postupke koji će nas naposljetku naposljetku morati morati dovesti dovesti do smrti ovoga „ja“ i do konačnog oslobođenja. Proučavanje Proučavanje unutarnjega unutarnjega Krista, proučavanje proučavanje kristovskog kristovskog ezoterizma, ezoterizma, od temeljnog temeljnog je značaja značaja kad je riječ o tome da se u nama izazove korjenita i konačna promjena; upravo ćemo ć emo se time baviti u sljedećim poglavljima.
23. poglavlje Unutarnji Krist
Krist je vatra svih vatri, plamen plamenova, zvjezdani znamen ognja. Na Križu mučenika s Kalvarije određen je misterij Krista jednom jedinom riječju koja se sastoji od četiriju slova: INRI. Ignis Natura Renovatur Integra. I ntegra. Vatra Vatra neprestano obnavlja prirodu. prir odu. Kristovo došašće u srce čovjekovo korjenito nas mijenja. Krist je SUNČEV LOGOS, savršeno Višestruko Jedinstvo. Krist je život koji pulsira u cijelom
univerzumu, on je ono što jest, što je oduvijek bilo i što će zauvijek biti. Mnogo je rečeno o Kozmičkoj Drami; neupitno je da tu dramu tvore četiri evanđelja. Rečeno nam je da su Kozmičku Dramu Elohim donijeli na zemlju; Veliki Gospod Atlantide prikazao je tu dramu u krvi i mesu. Veliki KABIR ISUS također je morao tu dramu javno prikazati u Svetoj zemlji. Makar se Krist tisuću puta rodio u Betlehemu, od toga nema nikakve svrhe ako se ne rodi i u našem srcu. Iako je umro i uskrsnuo trećega dana među mrtvima, od toga nikakve svrhe ako ne umre i ne uskrsne i među nama. Nastojati otkriti prirodu i esenciju vatre znači nastojati otkriti Boga, čija se kraljevska prisutnost oduvijek razotkrivala u ognjenom vidu. Gorući grm (Izlazak 3,2) i požar na Sinaju zbog objavljenja Deset zapovijedi (Izlazak 19, 18) dva su očitovanja kojima se Bog ukazao Mojsiju. U liku bića od kamena jaspisa i sarda boje plamena, na prijestolju iz kojega izlaze munje i gromovi, sveti Ivan opisuje gospodara svijeta (Otkrivenje 4, 3-5). „Bog je naš oganj što proždire“, piše sveti Pavao u Poslanici Hebrejima. Unut Unutarn arnji ji Krist Krist,, Nebe Nebesk skii Ogan Oganj, j, mora mora se rodi roditi ti u nama nama te se doist doistaa i rađa rađa kada kada dovo dovolj ljno no uznapredujemo u psihološkom radu. Unutarnji Krist mora iz naše psihičke prirode ukloniti same uzroke zablude: JA-UZROKE. Razgradnja uzroka EGA ne bi bila mogućae ukoliko se Unutarnji Krist ne bi rodio u nama. Oganj živi i mudri, Unutarnji Krist, jest vatra svih vatri, najčišće od čistog. Vatra nas obavija i kupa sa svih strana, dolazi nam putem zraka, vode pa i same zemlje, koje je čuvaju i tvore njene različite nositelje. Nebeski oganj mora se kristalizirati u nama, on je Unutarnji Krist, naš duboki unutarnji Spasitelj. Unutarnji Gospod mora na se preuzeti čitavu našu psihu, pet cilindara organskog stroja, sve naše umne, čuvstvene, motoričke, nagonske i spolne procese.
24. poglavlje Kristovski rad
Unutarnji Krist javlja se iznutra u radu povezanom s razgradnjom psihičkog „ja“. Očito je da unutarnji Krist nadolazi tek na vrhuncu naših hotimičnih napora i dobrovoljnih patnji. Došašće kristovske vatre najvažniji je događaj u našem životu. Unutarnji Krist tada na sebe preuzima brigu o svim našim umnim, čuvstvenim, motoričkim, nagonskim i spolnim procesima. Bez ikakve sumnje, Unutarnji Krist je naš duboki unutarnji spasitelj. Iako savršen, kada dođe u nas doimat će se nesavršenim; iako čist, doimat će se kao da to nije; iako pravedan, činit će se nepravednim. To je slično različitim odrazima svjetlosti. Ako imamo plave naočale, sve će nam izgledati plavo, a ako koristimo crvene, sve ćemo stvari vidjeti u toj boji. Iako je bijel, gledajući ga izvana svi ga vide kroz psihički kristal pomoću kojega se gleda; stoga ga ljudi gledaju, a ne vide. Preuzimajući na sebe sve naše psihičke procese, Gospod savršenstva neizrecivo pati. Pretvoren u čovjeka među ljudima, mora proći kroz mnoge kušnje i izdržati neopisiva iskušenja. Iskušenje je vatra, trijumf nad iskušenjem je svjetlost. Upućenik mora naučiti živjeti opasno; tako je pisano; to znaju alkemičari. Upućenik mora sigurno prolaziti stazom oštrice britve; s obiju strana teškog puta prijete jezivi bezdani. Na teškom putu rastvaranja ega postoje zamršeni putevi čije je ishodište upravo u kraljevskom putu. Očito je da se od staze oštrice britve odvajaju brojni putovi koji ne vode nikamo; neki od njih vode nas u bezdan i očaj. Postoje putovi koji nas mogu pretvoriti u veličanstva ovih ili onih područja univerzuma, ali koji nas nipošto neće vratiti u okrilje Vječnoga Zajedničkoga Kozmičkog Oca. Postoje očaravajući, neopisivi putovi koji se doimaju sakralnima, no koji nas mogu dovesti samo do propadanja u paklene svjetove. U radu na razgradnji „ja“ moramo se potpuno predati Unutarnjem Kristu. Pone Poneka kadd se javl javlja jaju ju prob proble lemi mi koje koje je teško teško rije riješit šiti; i; put put se naje najedn dnom om izgub izgubii u nedo nedoku kuči čivi vim m labirintima i ne zna se gdje nastavlja; samo posvemašnja pokornost Unutarnjem Kristu i Ocu koji je u tajnosti može nas u takvim slučajevima mudro orijentirati. Staza oštrice britve prepuna je opasnosti iznutra i izvana. Konvencionalni moral ne služi ničemu; moral je rob običaja, vremena, mjesta.
Ono što je u prošlim razdobljima bilo moralno sada se ispostavlja nemoralnim; ono što je bilo moralno u Srednjem vijeku u ova moderna vremena može biti nemoralno. Ono što je moralno u jednoj zemlji u drugoj je nemoralno, itd. U radu na razgradnji ega događa se da nam katkad, kad mislimo da nam ide jako dobro, zapravo ide veoma loše. Promjene su neophodne tijekom ezoterijskog napredovanja, no reakcionarni ljudi ostaju zatočeni u prošlosti; okamenjuju se u vremenu te grme i sijevaju protiv nas u mjeri u kojoj ostvarujemo istinski psihički napredak i korjenite promjene. Ljudi ne podnose promjene iniciranoga, žele da ovaj ostane okamenjen u mnogostrukoj jučerašnjici. Svaka promjena koju ostvari inicirani odmah se klasificira kao nemoralna. Gledajući stvari iz tog ugla, u svjetlu kristovskog rada, možemo se jasno uvjeriti u nedjelotvornost raznih moralnih zakonika koji su u svijetu napisani. Očitovani a ipak skriveni Krist u srcu istinskog čovjeka, kada preuzme na sebe naša različita psihička stanja, budući ljudima nepoznat, biva nazivan okrutnim, nemoralnim i izopačenim. Paradoksalno je da ljudi obožavaju Krista, a ipak mu prišivaju tako jezive epitete. Bjelodano je da nesvjesni i usnuli ljudi žele samo povijesnog, antropomorfnog Krista, vezanog uz kipove i nepovredive dogme, kojemu će moći lako pripisati sve svoje zakonike nezgrapnog i zastarjelog morala, kao i sve svoje predrasude i prilike. Ljudi nikad ne mogu pojmiti Unutarnjeg Krista u srcu čovjekovom: mnoštvo obožava samo Kristastatuu i to je sve. Kad se čovjek obraća mnoštvu, kad mu objavljuje golu stvarnost revolucionarnog Krista, crvenoga Krista, pobunjenog pobunjenog Krista, smjesta mu prišiju odrednice kao što su: bogohulan bogohulan,, heretik, heretik, izopačen, izopačen, oskvrnitelj, bezbožnik itd. Takvo je mnoštvo: uvijek nevjesno, uvijek usnulo. Sada ćemo shvatiti zašto Krist raspet na Golgoti kliče iz sve snage: Oče moj, oprosti im jer ne znaju što čine! Krist sam po sebi, iako je jedan, pojavljuje se kao mnogi; zbog toga je rečeno da je on savršeno višes višestr truk ukoo jedi jedins nstv tvo. o. Onom Onomee tko tko zna, zna, riječ riječ daje daje moć; moć; nitk nitkoo je nije nije izgov izgovor orio io,, nitk nitkoo je neće neće izgovoriti, nego samo onaj koji ju je UTJELOVIO. To utjelovljenje od temeljnog temelj nog je značaja u naprednom radu umnogostručenog „ja“. Gospod savršenstva radi u nama u mjeri u kojoj se svjesno trudimo raditi na sebi samima. Rad što ga Unutarnju Krist mora realizirati u našoj psihi strahovito je bolan. Naš unutarnji Učitelj uistinu mora proživjeti cijeli svoj križni put u dubini naše vlastite duše. Pisano je: „Pomozi si sam i Bog će ti pomoći.“ Također je pisano: „Pomogni sebi da bih ti pomogao.“
Prekli Preklinja njati ti božan božansku sku Majku Majku Kundal Kundalini ini od suštins suštinsko kogg je značaja značaja kad je posrij posrijedi edi razgrad razgradnja nja nepoželjnih psihičkih nakupina, no u mojoj najdubljoj pozadini Unutarnji Krist mudro djeluje u skladu s odgovornostima koje je sam preuzeo.
25. poglavlje Teški put
Neupitno je da postoji mračna strana nas samih koju ne poznajemo ili ne prihvaćamo; u tu svoju tamnu stranu moramo donositi križ svijesti. Jedina svrha naših gnostičkih studija jest postići da naša samospoznaja postane svjesnija. Kad u nama postoji mnogo stvari koje ne poznajemo i ne prihvaćamo, tada nam takve stvari strahovito kompliciraju život i zapravo izazivaju svakojake situacije koje bi se mogle izbjeći posredstvom samospoznaje. Najgore je od svega to što tu svoju nepoznatu ili neosviještenu stranu str anu projiciramo na druge i onda je vidimo u njima. Na primjer: vidimo ih kao da su podmukli, nevjerni, pohlepni itd. u odnosu spram onoga što nosimo u svojoj nutrini. Gnoza u vezi s time kaže da živimo u veoma malenom dijelu sebe samih. To znači da se naša svijest proteže tek u krajnje svedenom dijelu nas samih. Svrha gnostičkoga ezoteričkog rada jest jasno proširivanje naše svijesti. Nema nikakve sumnje da, ako nismo u dobrim odnosima sa sobom samima, nećemo biti u dobrim odnosima ni s drugima, a ishod toga bit će svakojaki sukobi. Neophodno je da postanemo kudikamo svjesniji sebe s ebe putem neposrednog samopromatranja. Općenito gnostičko pravilo u ezoteričkom radu glasi da, kad se ne razumijemo s nekim, možemo biti sigurni da je posrijedi upravo ono protiv čega je potrebno raditi na samom sebi. Ono što se toliko kritizira kod drugih drugih je nešto što počiva počiva na našoj mračnoj mračnoj strani, a ne poznaje se i ne želi se upoznati. Kad smo u takvom stanju naša mračna strana veoma je velika, no kad svjetlost samopromatranja osvijetli tu mračnu stranu, svijest raste kroz samospoznaju. Takva je staza oštrice britve, gorča od žuči: mnogi krenu njome, malobrojni stižu na cilj. Kao što Mjesec ima skrivenu stranu koja se ne vidi, nepoznatu stranu, isto je i s psihičkim
Mjesecom koji nosimo u svojoj nutrini. Psihički Mjesec očigledno oblikuju ego, „ja“, moje sebstvo. U tome tome psihič psihičkom kom mjesecu mjesecu nosimo nosimo neljud neljudske ske elemen elemente te koji koji ulijev ulijevaju aju jezu, jezu, užasava užasavaju ju i čije posjedovanje nipošto ne bismo prihvatili. Okruta Okrutann je put UNUT UNUTARNJE ARNJE SPOZNA SPOZNAJE JE BITKA: BITKA: koliko koliko proval provalija! ija! Kolik Kolikoo teških teških prijela prijelaza! za! Koliko strašnih labirinata! Nakon mnogih okreta i preokreta, jezivih uspona i pogibeljnih silazaka, unutarnji put ponekad se izgubi u pustinjskom pijesku, ne zna se gdje se nastavlja i ne osvjetljava ga nijedna zraka svjetla. Staza puna opasnosti iznutra i izvana; put neizrecivih tajni gdje puše samo dah smrti. Kad čovjek misli da mu na tom unutarnjem putu ide dobro, onda mu zapravo ide jako loše. Kad na tom unutarnjem putu misli da mu ide veoma loše, ispostavlja se da upravo tada valjano napreduje. Na tome tajnom putu postoje trenuci kada čovjek više ne zna što je dobro a što loše. Ono što se obično zabranjuje katkad ispada kao ono pravo; takav je unutarnji put. Svi moralni kodeksi na unutarnjem putu postaju suvišni; neka krasna maksima i ili divan ćudoredni propis u određenim se trenucima mogu pretvoriti u vrlo ozbiljnu zapreku unutarnjoj samospoznaji bitka. Srećom, u dubini našega bića Unutarnji Krist intenzivno radi, pati, plače, razgrađuje opasne elemente koje nosimo u svojoj nutrini. Krist se rađa kao dijete u srcu čovjekovom, no uklanjajući nepoželjne elemente koje nosimo u sebi postupno raste dok ne postane potpunim čovjekom. č ovjekom.
26. poglavlje Tri izdajice
U duboko dubokome me unutarn unutarnjem jem radu, radu, na podru području čju strogog strogogaa psiho psihološk loškog og samopr samoproma omatra tranja, nja, moramo moramo izravno doživjeti kozmičku dramu. Unutarnji Krist mora ukloniti sve nepoželjne elemente koje nosimo u svojoj nutrini. Mnoštvo psihičkih nakupina u našim psihološkim dubinama kličući traži da se unutarnji gospod razapne na križ.
Neupitno je da svatko od nas nosi u svojoj psihi trojicu izdajica: Judu, demona želje, Pilata, demona uma, i Kaifasa, demona zle volje. Ta trojica izdajica razapeli su na križ Gospoda Savršenstva u dnu naše duše. Riječ je o trima specifičnim tipovima temeljnih neljudskih elemenata u kozmičkoj drami. Nema sumnje da se rečena drama oduvijek potajno odvijala u dubinama vrhovne svijesti bitka. Kozmička drama, dakle, nije svojstvena samo Velikom Kabiru Isusu, kao što uvijek pretpostavljaju učene neznalice. Inicirani u svim dobima, učitelji u svim stoljećima, morali su proživjeti kozmičku dramu u sebi samima, ovdje i sada. Pa ipak, Veliki Kabir Isus imao je odvažnosti javno predočiti tu intimnu dramu, na ulici i svjetlu dana, da bi smisao inicijacije podastro svim ljudskim bićima, bez razlika u rasi, spolu, kasti ili boji kože. Čudesno je da postoji netko tko je javno pokazao tu unutarnju dramu svim narodima na zemlji. Unutarnji Krist, iako nije pohotan, mora iz sebe ukloniti psihološke elemente pohote. Unutarnji Krist, koji je sam za sebe mir i ljubav, mora iz sebe ukloniti nepoželjne elemente srdžbe. Unutarnji Krist, iako nije lakom, mora iz sebe ukloniti nepoželjne elemente lakomosti. Unutarnji Krist, iako nije zavidan, mora iz sebe ukloniti psihičke nakupine zavisti. Unutarnji Krist, koji je savršena poniznost, beskonačna skromnost, posvemašnja jednostavnost, mora iz sebe ukloniti gnjusne elemente oholosti, taštine, umišljenosti. Unutarnji Krist, riječ, Tvorački Logos koji uvijek živi u neprestanoj aktivnosti, mora u našoj nutrini, u sebi samome i za sebe sama ukloniti nepoželjne elemente tromosti, lijenosti, nepokretnosti. Gospod Savršenstva, naviknut na svakojake postove, umjeren, nikad prijatelj pi janki i velikih gozbi, mora iz sebe sama ukloniti gnjusne elemente proždrljivosti. Neobič Neobična na je ta simbio simbioza za Krista Krista i Isusa, Isusa, KristaKrista-Čov Čovjek jeka: a: rijedak rijedak spoj spoj božan božansko skogg i ljudsk ljudskog, og, savršenog i nesavršenog; neprekidna kušnja za Logos. Najzanimljivije je u svemu tome to što je tajni Krist uvijek pobjednik, onaj tko neprestano svladava tamu, tko uklanja tamu unutar sebe sama, ovdje i sada. Tajni Krist je gospod Velike Velike Pobune, kojega odbacuju svećenici, starci i hramski pisari. Svećenici ga mrze, to jest ne shvaćaju ga, žele da Gospod Savršenstva živi isključivo u vremenu, u skladu s njihovim nepovredivim dogmama. Starci, to jest stanovnici zemlje, dobri gazde, razborita čeljad, ljudi od iskustva, mrze Logos, Crvenoga Krista, Krista Velike Pobune, jer on izlazi iz svijeta, iz njihovih zastarjelih, reakcionarnih i okamenjenih navika i običaja usidrenima u jučerašnjici.
Hram Hramsk skii pisar pisari, i, zgub zgubid idan anii inte intelek lekta, ta, mrze mrze Unut Unutarn arnjeg jeg Kris Krista ta jer jer je on opre opreka ka Anti Antikr krist istu, u, deklariranom neprijatelju cijeloga tog gnojišta sveučilišnih teorija kojima toliko obiluju tržnice tijela i duša. Trojica izdajica nasmrt mrze Tajnoga Krista i odvode ga u smrt u nama samima i u našem vlastitom psihičkom prostoru. Juda, Juda, demo demonn želj želje, e, uvij uvijek ek mijen mijenja ja Gosp Gospod odaa za trid tridese esett škud škuda, a, to jest jest za piće, piće, nova novac, c, slav slavu, u, ispraznosti, blud, preljub itd. Pilat, demon uma, uvijek pere ruke, uvijek se proglašava nedužnim, nikad ne snosi krivnju, neprekidno se opravdava pred sobom samim i pred drugima, traži izlike, izgovore kako bi izbjegao vlastite odgovornosti itd. Kaifas, demon zle volje, neprekidno izdaje Gospoda u nama samima; divni Unutarnji Gospod daje mu štap da se brine o svojoj pastvi, a cinični izdajica pretvara oltar u leglo užitaka, neprekidno bludniči, obljubljuje, prodaje sakramente itd. Ta trojica trojica izdaji izdajica ca potajno potajno nanose nanose patnju patnju prediv predivnom nomee Unutarn Unutarnjem jem Gospod Gospodu, u, i to bez ikakva ikakva milosrđa. Pilati ga tjeraju da na glavu stavi krunu od trnja, pokvarena ega bičuju ga, vrijeđaju i proklinju u unutarnjem psihičkom prostoru bez ikakve milosti.
27. poglavlje Ega-uzroci
Mnogostruki subjektivni elementi koji tvore ego imaju uzročni korijen. Ega-uzroci povezani su sa zakonima uzroka i učinka. Očito je da ne može postojati uzrok bez učinka, kao ni učinak bez uzroka; to je neupitno i nesumnjivo. Uklanjanje raznih neljudskih elemenata što ih nosimo u svojoj nutrini bilo bi nepojmljivo ako ne bismo radikalno uklonili bitne uzroke naših psiholoških nedostataka. Očito je da su ega-uzroci prisno povezani s određenim karmičkim dugovima. Samo nam najdublje pokajanje i odgovarajuća suradnja s Gospodarima Zakona mogu pružiti sreću da uspijemo razgraditi sve te uzročne elemente koji nas na ovaj ili onaj način mogu dovesti do konačnog uklanjanja nepoželjnih elemenata. Unut Unutarn arnji ji uzro uzroci ci naših naših zabl zablud udaa zasig zasigur urno no se mogu mogu iskor iskorije ijeni niti ti iz sebe sebe sami samihh zahv zahval alju juju jući ći učinkovitom djelovanju Unutarnjega Krista.
Očito je da ega-uzroci obično sadrže strahovito teške komplikacije. Primjer: učitelj može prevariti proučavatelja ezoterije i tada će taj početnik postati sumnjičav. U tome konkretnom slučaju ego-uzrok koji je doveo do zablude moći će se dezintegrirati samo putem krajnjega unutarnjeg pokajanja i uz veoma posebne ezoteričke pregovore. Unutarn Unutarnji ji Krist Krist u nama nama samima samima intenz intenzivn ivnoo radi radi uklanj uklanjaju ajući ći na temelju temelju svjesni svjesnihh postu postupak pakaa i dobrovoljnih patnji sve te tajne uzroke naših zabluda. Gospod savršenstava mora u našim unutarnjim dubinama proživjeti cijelu kozmičku dramu. Čovj Čovjek ek se zapa zapanj njii kad kad u uzro uzročn čnom om svij svijetu etu pogl pogleda eda kroz kroz kakv kakvee sve sve muke muke prol prolaz azii Gosp Gospod od Savršenstava. U uzročnom svijetu tajni Krist prolazi kroz sve one neizrecive patnje svoga križnog puta. Pilat, bez ikakve sumnje, pere ruke i opravdava se, ali na kraju osuđuje Predivnoga na smrt na križu. Za vidovitog upućenika uspon na Kalvariju je nešto izvanredno. Nesumnjivo je da solarna svijest integrirana s Unutarnjim Kristom, raspetim na veličanstvenom križu kalvarije, izriče strašne riječi koje ljudskim bićima nije dano shvatiti. Posljednja Posljednja rečenica („Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“) popraćena popraćena je gromovima gromovima,, munjama munjama i velikim kataklizmama. Nakon skidanja s križa, Unutarnjega Krista stavljaju u Svetu Grobnicu. Putem smrti Unutarnji Krist ubija smrt. Mnogo kasnije u vremenu Unutarnji Krist mora uskrsnuti u nama. Neupitno je da nas kristovsko uskrsenje korjenito preobražava. Svaki uskrsli učitelj ima izvanredne moći nad vatrom, zrakom, vodom i zemljom. Nema sumnje da uskrsli učitelji stječu besmrtnost koja nije samo duševna nego i tjelesna. Isus, Veliki Kabir, još uvijek živi u istome fizičkom tijelu koje je imao u Svetoj Zemlji; knez sveti German, koji je pretvarao olovo u zlato i pravio dijamante najviše kvalitete u XV., XVI, XVII., XVIII. itd. stoljeću, još uvijek živi. Zagonetni i moćni grof Cagliostro, koji je toliko zapanjivao Europu svojim moćima u XVI., XVII. i XVIII. stoljeću, uskrsli je majstor koji još uvijek čuva svoje isto fizičko tijelo.
28. poglavlje Nadčovjek
U Kodeksu iz Anáhuaca stoji: „Bogovi su stvorili čovjeka od drva, a nakon što su ih stvorili stopili su ih s božanstvom“, no poslije se dodaje: „Ne uspijevaju se svi ljudi povezati s božanstvom“. Neupitno je da je najprije potrebno stvoriti čovjeka, da bi ga se onda moglo integrirati sa stvarnim. Intelektualna životinja pogrešno zvana čovjekom nipošto nije čovjek. Usporedimo li čovjeka s intelektualnom životinjom, moći ćemo se sami uvjeriti u konkretnu činjenicu da je intelektualna životinja, iako fizički nalikuje čovjeku, psihološki apsolutno drukčija. Na nesreću, svi su u tom pogledu u zabludi, misle da su ljudi, nazivaju sebe ljudima. Oduvijek smo vjerovali da je čovjek kralj stvaranja; intelektualna životinja do dana današnjega nije pokazala niti da je kralj sebe same; ako nije kralj vlastitih duševnih procesa, ako ne može njima voljno upravljati, kako bi tek mogla upravljati prirodom? Nipošto ne možemo prihvatiti čovjeka pretvorenog u roba, nesposobnog da upravlja samim sobom i pretvorenog u igračku bestijalnih sila prirode. Ili se jest kralj univerzuma, ili nije; u potonjem se slučaju nesumnjivo dokazuje konkretna činjenica da se još nije dospjelo do stanja čovjeka. U spolnim žlijezdama intelektualne životinje Sunce je pohranilo klicu čovjeka. Očito je da se takve klice mogu razviti ili zauvijek izgubiti. Želimo li da se takve klice razviju, nužno je surađivati u Sunčevoj težnji da stvori čovjeka. Istinski čovjek mora intenzivno djelovati s očitom namjerom da iz sebe ukloni nepoželjne elemente koje nosimo u svojoj nutrini. Ako iz sebe ne ukloni takve elemente, pravi čovjek kukavno će propasti, pretvoriti se u nakazu Kozmičke Majke, u promašaj. Čovjek koji istinski radi na samome sebi s nakanom da probudi svijest, moći će se integrirati s božanskim. Očito je da se solarni čovjek stopljen s božanstvom uistinu i zapravo pretvara u NADČOVJEKA. Nije tako lako dospjeti do NAD-ČOVJEKA. Nema sumnje da se put koji vodi do NAD-ČOVJEKA nalazi s onu stranu dobra i zla. Nešto je dobro kad nam odgovara i loše kad nam ne odgovara. I među stihovima pjesme krije se grijeh. Mnogo je kreposti u pokvarenome i mnogo zloće u kreposnome. Put koji vodi do NAD-ČOVJEKA je Staza oštrice britve, staza puna opasnosti iznutra i izvana. Zlo je opasno, dobro je također opasno; strašni put je onkraj dobra i zla, strahovito je okrutan.
Svaki moralni zakonik može nas zaustaviti u napredovanju prema NAD-ČOVJEKU. Prianjanje uz ovakvu ili onakvu prošlost, uz ovakve ili onakve prizore, može nas zaustaviti na putu koji vodi do NAD-ČOVJEKA. Norme i procedure, koliko god mudre bile, ako su uronjene u ovaj ili onaj fanatizam, u ovu ili onu predrasudu, u ovakav ili onakav pojam, mogu nam predstavljati prepreku na putu prema NADČOVJEKU. NAD-ČOVJEK raspoznaje dobro od zla i zlo od dobra; on rukuje mačem kozmičke pravde i nahodi se onkraj dobra i zla. Uništivši Uništivši u sebi samome sve dobre i loše vrijednosti, vrijednosti, NAD-ČOVJEK NAD-ČOVJEK se pretvara u nešto što nitko ne razumije, u munju, plamen univerzalnog duha života koji blista na Mojsijevu licu. U svakom šatoru na putu neki pustinjak ponudi svoje darove NAD-ČOVJEKU, ali ovaj nastavlja svojim putem s onu stranu dobrih namjera pustinjakâ. U onome što su rekli ljudi u svetim trijemovima hramova ima mnogo ljepote, no NAD-ČOVJEK je s onu stranu te pobožne čeljadi. NAD-ČOVJEK je munja, a njegova riječ je grom koji razara sile dobra i zla. NAD-ČOVJEK blista u tami, ali tama mrzi NAD-ČOVJEKA. Mnoštvo naziva NAD-ČOVJEKA izopačenim zbog puste činjenice da se ne uklapa u nepovredive dogme, u pobožne fraze ni u zdravo ćudoređe ozbiljnih ljudi. Ljudi mrze NAD-ČOVJEKA i razapinju ga na križ među razbojnicima jer ga ne razumiju, jer unaprijed o njemu stvaraju sudove gledajući ga kroz psihološku leću onoga za što vjeruju da je sveto, iako je uistinu pokvareno. NAD-ČOVJEK je kao munja koja pada na izopačene ili kao sjaj nečega što se ne shvaća pa se onda gubi u tajni. NAD-ČOVJEK nije ni svetac ni pokvarenjak, on je s onu stranu svetosti i pokvarenosti; no ljudi ga označuju kao sveca ili pokvarenjaka. NAD-ČOVJEK zablista na trenutak u tmini ovoga svijeta i potom zauvijek nestane. U NAD-ČOVJEKU plameno sjaji sjaj i Crveni Krist, Kri st, Krist revolucionar, Gospod Velike Velike Pobune.
29. poglavlje Sveti Gral
Sveti Gral blista u dobokoj noći svih doba. Srednjovjekovni vitezovi u doba Križarskih ratova
uzalud su tražili Sveti Gral u Svetoj zemlji, ali nisu ga našli. Kad se prorok Abraham vraćao iz rata protiv kraljeva Sodome i Gomore, kažu da je susreo Melkisedeka, duha Zemlje. To veliko biće zacijelo je živjelo u tvrđavi koja se nalazila točno na istome mjestu gdje je kasnije sagrađen Jeruzalem, grad mio prorocima. Vjekovna legenda kaže, a to znaju bogovi i ljudi, da je Abraham primio gnostičko pomazanje dijeleći kruh i vino u prisutnosti Melkisedeka. Nije naodmet ustvrditi da je Abraham tada predao Melkisedeku desetinu i prve plodove, kao što je zapisano u Zakonima. Abraham je iz Melkisedekovih ruku primio Sveti Gral; mnogo kasnije u vremenu taj je kalež završio kao dar u jeruzalemskom hramu. Nema sumnje da je kraljica od Sabe služila kao posrednica u tome činu. Ona je došla pred kralja Salomona sa Svetim Gralom i nakon što ga je podvrgnula strogim kušnjama predala mu taj dragocjeni dragulj. Veliki Kabir Isus pio je iz tog kaleža na svetoj ceremoniji posljednje večere, kao što je pisano u četirima Evanđeljima. Josip iz Arimateje napunio je kalež krvlju koja je tekla iz rana Divnoga na brdu Kalvariji. Provalivši u nastambu rečenoga senatora, rimska vojska nije našla taj dragocjeni dragulj. Rimski senator nije sakrio samo taj dragulj nego je uza nj pod zemlju sakrio i Longinovo koplje kojim je taj rimski r imski centurion probo Gospodovo bedro. Josip iz Arimateje bijaše bačen u jezivu tamnicu jer nije želio predati Sveti Gral. Stigavši u Rim, Josip iz Arimateje suočio se s Neronovim progonom kršćana pa je krenuo duž mediteranskih obala. Jedne noći u snu mu se prikazao anđeo i rekao mu: „Ovaj kalež ima veliku moć, jer u njemu se nalazi krv Spasitelja svijeta.“ Pokorivši se nalogu tog anđela, Josip iz Arimateje zakopao je kalež u hramu smještenom u Montserratu, u Kataloniji. S vremenom je taj kalež postao nevidljiv, zajedno s hramom i dijelom brda. Sveti Gral je Hermesov kalež, Salomonov pehar, dragocjena urna svih hramova misterijâ. U Arci saveza nikad nije manjkao Sveti Gral u obliku pehara ili gomora, u kojemu je bila pohranjena pustinjska mana. Sveti Gral izričita je alegorija za žensku JONI, u tom peharu nalazi se nektar besmrtnosti, „soma“ o kojoj su govorili mistici, vrhovno piće presvetih bogova. Crveni Krist pije iz Svetoga grala u vrhunskom času pokrštenja, tako je pisano u Evanđelju Gospodinovom. Na hramskom oltaru nikad ne nedostaje Sveti Gral. Bjelodano je da svećenik mora piti vino
svjetlosti iz Svetoga Pehara. Bilo bi besmisleno zamisliti hram misterijâ u kojemu ne bi bilo blagoslovljenog pehara svih vjekova. To nas podsjeća na Genovevu, kraljicu Jinasa, koja je Lancelotu točila vino u raskošne pehare SUFRE i MANTI. Besmrtni Besmrtni bogovi hrane se pićem sadržanim u Svetom Peharu; oni koji mrze Blagoslovljeni Blagoslovljeni Kalež, hule protiv Duha Svetoga. Nad-čovjek se mora hraniti nektarom besmrtnosti sadržanim u božanskom kaležu hrama. Pretvorba stvaralačke energije od temeljnog je značaja kad se želi piti iz Svetog Pehara. Crveni Crveni Krist, Krist, uvijek uvijek revolu revolucio cionar naran, an, uvijek uvijek pobun pobunjen jenik, ik, uvijek uvijek junak, junak, uvijek uvijek slavodo slavodobit bitan, an, nazdravlja bogovima pijući iz zlatnog kaleža. Podignite dobro svoj pehar i pazite da ne prolijete ni kap dragocjenog vina. Sjetite se da je naše geslo ges lo THELEMA (volja). Sa dna kaleža, simboličkog lika ženskoga spolnog organa, niču plamenovi koji blistaju na jarkom licu Nad-čovjeka. Neizrecivi bogovi svih galaksija uvijek piju napitak besmrtnosti iz vječnoga kaleža. Lunarna hladnoća izaziva involucije u vremenu; potrebno je piti sveto vino svjetlosti iz svetoga pehara alkemije. Grimiz svetih kraljeva, kraljevska kruna i plameno zlato, samo su za Crvenoga Krista. Gospod Munje i Groma u desnici drži Sveti Gral i pije zlatno vino da se nahrani. Oni koji prolijevaju iz Hermesova pehara tijekom alkemijskog spajanja, uistinu se pretvaraju u podljudska stvorenja pod-svijeta. Sve što smo ovdje napisali obilato je dokumentirano u mojoj knjizi pod naslovom „Savršeni brak“.
SAMAEL AUN WEOR
