12.5. Svopovi Svopovi. (eng Swaps)su privatni ugovori između dvije kompanije o zamjeni novčanih tokova u buducnosti prema unaprijed aranžiranoj formuli. Prvo svop ugovori su bili zaključeni 1981. godine. Od tada, tržište svopa imalo je veoma brz rast. Osnovni vidovi svopapva su: • Kamatni svopovi (engl. Interest rate swops), i • Valutni svopovi (engl. Currency swaps). 12.5.1. Kamatni svopovi Kamatni svopovi, ili svopovi kamatne stope, su financijski aranžmani u kojima ugovorne strane zamjenjuju kamatne tokove, s tim da se glavnice ne zamjenjuju već samo figuriraju u ugovoru kao osnova za izračunavanjekamate. Postoji više raloga zbog kojih kompanije koriste kamatne svopove. Pokušat ćemo da sumiramo najznačajnije: • Izvršiti finansiranje po stopi ispod one inače važeće na tržištu obveznicama ili kod banaka; • Postiči fiksnu stopu finansiranja kada nije moguće pristupiti tržištu obveznica direktno; • Restruktuirati profil duga bez podizanja novih financijskih sredstava • Restruktuirati profil kamatnih primanja ili investicija; Zaštita protiv, ili špekulacija kod, pravca kretanja kamatnih stopa Osnovni tipovi kamatnih svopova su: • Svopovi kod kojih su kamatni tokovi računati po fiksnoj kamatnoj stopi, zamjeljuju za kamatne tokove računate po promjenljivoj kamatnoj stopi. Ukoliko su ovi svopovi u istoj valuti, nazivaju se vanila ili kupon svopovi. • Svopovi kod kojih se kamatni tokovi računati po jednoj referentnoj promjenljivoj kamatnoj stopi, zamljenljuju za kamatne tokove računate po drugoj referentnoj promjenljivoj kamatnoj stopi( naprimjer, zamjena šestomjesečnog LIBOR-aza tromjesečni LIBOR ili tromjesecnog LIBOR.a za tromjesečni LIBOR plus marža). Ukoliko su ovi svopovi u istoj valuti nazivaju se bazični ili indeksni svopovi. • Kamatni svopovi u istoj valuti. Kamatni svopovi u različitim valutama, koji se nazivaju još unakrsni svopovii, pretstavljaju aranžmane o razmjeni na dogovoreni budući datum iznosa glavnice u dvije različite valute po utvrđenom kursu konverzije, s tim da za vrijeme trajanja ugovorne strane razmjenjuju prihode po osnovu kamata, prema utvrđenoj osnovi, računato na iznos glavnice. Najuobičajenija vrsta kamatnih svop ugovora određuje: • Kamatne stope na obaveze koje se razmjenjuju; • Vrsta kamatnih obaveza(projenljive ili fiksne kamatne stope); • Iznos iskazane glavnice, koja pretstavlja iznos na koji se plaća kamata; i • Vremenski period tokom kojeg će se obavljati razmjena. Razlog zbog kojeg dvije strane pristupaju svopu je taj što jedna strana komparativnu orednost na tržištu promjenljive kamatne stope, dok druga strana ima prednost na tržištu fiksne stope. Naravno sasvim je razumno da strana ide na tržište gdje ima komparativnu
prednost kada dobije zajam. Radeći ovo, ipak, strana izvršava pozajmljivanje po fiksnoj stopi kada želi promjenljivu stopu, i obrnuto. U većini kamatnih svopova, promjenljiva stopa je LIBOR. Radi se o stopi koja je rezultata međubankarskog tržišta i čije promjene odražavaju promjene ekonomskih uslova. Zbog toga je LIBOR često referentana kamatna stopa koja opredljeljuje promjenljive kamatne stope na tržištu kredita. Projenljive kamatne stope ugovaraju se kao LIBOR ( za određeni vremenski period) plus određeni procenat odnosno dio procenta koji odražava premiju rizika kod komercijalnih banaka. 12.5.2. Valutni svopovi Valutni svop uključuje razmjenu novčanih tokova od glavnice i fiksnih kamata u jednoj valuti za glavnicu i fiksne kamate na približno ekvivalentni dug u drugoj valuti. Kao i u slučaju kamatnih svopova, valutni svopovi su urađeni tako da donose korist iz komparativne prednosti. Valutni svopovi se obično koriste za ostvarenje jednog od sljedećih ciljeva: • Zaštita od valutne izloženosti, ili špekulisanje; • Dobijanje finansijskih sredstava po nižim troškovima; • Dobijanje pristupa na restriktivnom tržištu; • Izmjena toka valutnih isplata ili investicionog prihoda. 12.5.3. Ostale vrse svopova Usporedo s razvojem financijskog tržišta javljaju se, naravno, i egzotični aranžmani, kao što su: • Terminski svopovi- pretstavljaju sporazume u kojima se strane slažu o terminima svopa danas, no do njihove promjene ne dolazi sve do nekog specificiranog datuma u budučnosti. • Otplatni svopovi- konstruisani su tako da tok plaćanja iskazuje otplatu iznosa glavnice. Mogu se koristiti kako bi se podesilo niz otplatnih svota. • Opcija na svop(engl.swaption)- daje pravo kupcu da uđe u svop na neki datum u budućnosti pri ugovorenim uslovima o kojima se odlučuje u vrijeme kada se opcija dogovara. Kao i kod svih opcija ne postoji obaveza realizacije svopa ako kupac neeli tako nastaviti dalje. • Svopovi s opozivom.- slični su opcija na svop osim što je jedna pojedinost suprotna: oni osiguravaju mogučnost poništenja svopa na neki određeni datum tokom operativnog života ovog ugovora. • Svopovi vezani za indekse- uključuju plaćanja koja mogu varirati s obzirom da se iračunavaju u odnosu na ponašanje određenih indeksa. To mogu biti indeksi dionica i čak opšti indeksi cijena, kao što je indeks cijena na malo. 12.6. Varanti 12.6.1 Pojam i karakteristike varanta Varant (engl. Warrant) je opcija kupovine utvrđenog broja običnih dionica po određenoj izvršnoj cijeni. Ovaj instrument generalno ima ograničeno trajanje, kao što je pet ili deset
godina; u rijetkim slučajevima on nema datum isteka. Varanti su slični call opcijama, izuzev što su emitovani os same kompanije i što, obično, imaju duži rok dospijeća. Varant ne donosi pravo glasa; on ne ne daje svome vlasniku pravo na bilo kakve dividende: i on nema potraživanje na aktivu. Varanti mogu biti odvoljivi i neodvoljivi. Varanti se po pravilu mogu odvojiti od izvornih hartija od vrijednosti uz joje su emitovani vrlo brzo nakon njihove emisije i prometati na tržištu kao zasebne hartije od vrijednosti. Ako je, primjera radi, varant emitovan kao dodatak obveznici , posebno se može prodati obveznica a posebno varant, ukoliko je varant odvoljiv, a mogu se istovremeno prodati i obveznica i varant. Neodvoljivi varanti se rijetko susreću. Pri emisiji varanta emitent određuje: • Izvršnu cijenu- cijenu pa kojoj se preduzeće obavezuje da će prodato obićnu dionicu njenom vlasniku, neovisno o tekućoj tržišnoj cijeni (na dan emisije ova cijena je obićno 10-30% viša od tržišne cijene dionice); • Pokazatelj izvršenja- omjer koji definiše koliko se dionica može kupiti jednim varantom po izvršnoj cijeni; primjera radi, odnos 10:1 znači da vlasnik može kupiti 10 dionica jednim varantom; • Datum isteka- ovaj datum pretstavlja datum nakon kojeg varant ističe. Ovaj period je obično 5 ili 10 godina, a ponekad se mogu produžiti ili izdati varanti koji su vječna renta. 12.6.2. Vrednovanje varanta Varant ima tržišnu i teorijsku vriednost. Varanti se na tržištu prodaju po tržišnoj vrijednosti. Teorijsku vrijednost vaaranta možemo izračunati pomoću sljedeće formule:
W=(S – X ) * N
Gdje je: W – vrijednost varanta S-tržišna vrijednost dionice ( obveznice ) X– cijena realizacije opcije u varantu N – broj vrijednosnih papira
Tri su uslova koja podstiču imaoce na izvršenje njihovih varanata: • Imaoci varanta će sigurno izvršiti varante i kupiti dionicu oko datuma isteka kada tržišna cijena dionice nadmašuje izvršnu cijenu. To znači da bi preduzeće, ako želi da njegovi varanti budu uskoro izvršeni kako bi povećalo kapital, trebalo odrediti relativno kratak datum isteka.
•
Imaoci varanta će nastojati da ih izvrše dobrovoljno i kupe dionice ako preduzeće povećava dividende na obićne dionice u dovoljnom iznosu. Sve dok nije plaćena dividenda na varant, onemogućen je tekući dohodak. Međutim, ako obićna dionica plaća visoku dividendu, to omogućava atraktivan prinod od dividende. Dakle , viša dividenda na dionici znači veći oprtunitetni trošak držanja varanta prije njegovog izvršenja. Stoga, ako preduzeće želi da jegovi varanti budu izvršeni, ono može povećati dividende na obićne dionice Varanti ponekad imaju fleksibilne izvršne cijene koje nakon određenog perioda rastu prema unaprijed propisanoj dinamici i određenom iznosu, šti podstiće vlasnike na izvršenje njihovih varanata. 12.6.3 Mogućnosti zarade na varantima Srećni investitor zarađuje na varantima na jedan od dva načina: prodjaući varante uz profit ili izvršavajući ih i dobijajući običnu dionicu. Ako zarađuje profit prodajući varante, jedan od faktora koji utiče na nivo dobitka je fenomen leveridža. Leveridž (engl.leverage) znači da procentualna promjena u jednoj vrijednosti vodi većoj procentualnoj promjeni u drugoj vrijednosti ; u trenutnoj diskusiji , leveridž znači mogućnost da će određeni procenat dobitka u tržišnoj cijeni obične dionice slijediti veći procentualni dobitak u tržišnoj vrijednosti varanta.
12.6.4 Razlike između varanata i opcija Varanti su slični call opcijama sa stanovišta vlasnika. Naime, varant, isto kao i call opcija, daje vlasniku pravo da kupi bičnu dionicu po specifiranoj cijeni. Sa stanovišta kompanije, ipak, varanti se razlikuju od call opcija na obićne dionice kompanije. Razlog je taj da su varanti izdati od strane kompanije, dok je call opcije prodaju pojedinci. Stoga, kompanije mora izdati nove dionice kada se varanti izvrše i, posljedično, broj običnih dionica u opticaju biti će veći. Suprotno tome, kada se izvrši call opcija, ne postoji promjena dionica u opticaju.
12.7 Tipovi trgovaca izvedenim hartijama od vrijednosti Kao što je već spomenuto, trgovci izvedenim hartijama od vrijednosti mogu se podjeliti na : (a) hedžere, (b) špekulante, i (c) arbitražere. a) hedžeri Hedžeri su zainteresovani za smanjenje rizika s kojim se već suočavaju. Dakle cilj hedžinga je načiniti ishod izvijesnijim. On ne cini nužno ishod poboljšanim. (b) špekulanti Dok hedžeri žele eliminisati izloženost kretanjima cijena imovine, špekulanti zauzimaju suprotnu poziciju u odnosu na hedžere i preuzimaju rizik u nadi da će ostvariti profit od promjene cijena u njihovu korist. Bilo da se oni klade da će cijena porasti, ili da se klade da će ona pasti. Postoje važne razlike između korištenja špekulacije na terminskim tržištima i špekulacije kod kupovine osnovne aktive (u ovom slučaju, valute) na tekućem tržištu. Kupovina određenog iznosa osnovne aktive na tekućem tržištu zahtijeva početno gotovinsko plačanje jednako ukupnoj vrijednosti onog što je kupljeno. Stupanje u forvord ugovor na isti iznos aktive ne zahtijeva početno gotovinsko plaćanje. Špekulisanje upotrebom terminskog tržišta zbog toga osigurava investitora sa znatno višim nivoom leveridža od špekulisanja upotrebom tekućih tržišta. (d) Arbitražeri Arbitražeri su treća važna grupa učesnika na tržištima izvedenih hartija od vrijednosti. Arbitražm specijalni trgovac simulantno ulazi u suprotne pozicije koristeći očekivane promjene cijena robe na različitim tržištima. Takvim postupcima arbitražeri osiguravaju zakon jedne cijene. 12.8. Korisnost i zloupotreba derivata Kao sto smo već konstatovali , financijski derivati dozvoljavaju firmama da se zaštite od lutajućih cijena i kretanja kamatnih stopa dok takođe privlaće špekulante zbog njihovog visokog leveridža. Ova dva aspekta dovela su do sukobljavajućih stavova u pogledu njihovog cjelokupnog doprinosa financijskim tržištima. Pobornici derivatnih tržišta navode da ona izvršavaju brojne uloge. Oni kažu da: • Olakšavaju zaštitu od rizika kroz sofisticirano upravljanje rizikom, pri takvom radu smanjuju trošak zaštite od rizika; • Brže odgovaraju na nove informacije od keš tržišta, dozvoljavajući ljudima koji ne učestvuju u trgovini derivatima preciznije predviđanje budučih cijena na keš tržištu i tako unapređuju potrošnju, formiranje cijena i investicione odluke- ova uloga derivata naziva se „cjenovno otkrivanje“ ( engl. Price discovery);
• • •
•
Pomažu u standardizaciji robnih ugovora ili ugovora financijskih instrumenata na keš tržištu zbog toga što su derivatni ugovori sami po sebi veoma standardizovani; Doprinose integraciji globalnih tržišta, pošto poboljšavaju globalnu alokaciju štednje i podstiću veće nivoe investicija; Pomažu borbu pritiv efekata nestabilnih cijena roba u ekonomijama zemalja u razvoju zbog toga što terminske cijene teže da budu manje nestabilne od spot cijena, dajući proizvodžačima roba priliku da smanje nestabilnost cijena njihovih outputa kroz hedžing; Olakšavaju špekulacije, obezbjeđuju likvidna tržišta i omogućavaju hedžerima da se zaštite od rizika na najdjelotvorniji način.
Gubici pojedinih kompanija kroz derivate postali su u posljednjim godinama skoro uobičajni. Najsenzacionalniji je bio kolaps britanske merčent banke Barings u 1995. godini. Ovo je bio slučaj gdje je postalo jasno da menadžment banke nije znao šta je učinjeno u njegovo ime i skoro zasigurno nije razumio kompleksnost trgovine derivatima i stepen udruženih razlika. Ostali dobro poznati problemi povezani sa trgovinom derivata uključivali su: • Gubitke u 1993. kod Hammersmith and Fulham lokalnih autoriteta u Londonu na kamatnoj stopi funte sterlinga na svop tržištu; • Gubitke u 1993. kod Metallgescllschaft, 14og najvećeg industrijskog koncerna u Njemačkoj, na fjučerse i OTC svop ugovore; • Gubitke od $ 102 miliona na svop transakcijamakod velike američke firme, Procter and Gamble u 1994.; • Gubitke u 1994. kod Tokyo Securities od ¥ 32 milijarde, trećine firminih neto aktiva; • Gubitke od $ 1.5 milijardi na trgovini deviznim derivatima kod Kashima Oil, japanske kompanije; • Gubitke od ¥65 milijardi na poslovima s devizama kao kod Mazde, japanskog proizvodžača automobila, u 1993/94; • Gubici od £150 miliona na potpisivanju valutnih opcija kod britanske kompanije, Allied Lyons. Mnogi od ovih slučajeva imali su medžunarodne implikacije.
