Ulrich-Beck-Pronalaženje-političkoga.pdf

PRONALAŽENJE POLITIČKOGA Prilog teoriji refleksivne modernizacije

Ulrich Beck

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, 2001.

Naslov izvornika: Der Erfindung des Politischen Zu einer Theorie reflexiver Modernisierung Ulrich Beck Suhrkamp Verlag Copyright © Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1993

Centralno odjeljenje 316 BECK

s: U.

Pronalaženje "alfi

0125279

» S s

13

coBiss o

Sadržaj

Predgovor (Kiril Miladinov)

9

Uvod: Pitanje o onome "i"

17

I.

Ekologija kao moralni zdenac života - uvodni dijalog

31

II.

Od kritičke teorije do samokritike društva rizika O razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne

41 42

S one strane osigurivosti: o epohalnoj razlici između industrijskog društva i društva rizika

46

Povratak neizvjesnosti

52

Demokratizacija kritike

61

III. Pojam i teorija refleksivne modernizacije

65

Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije

69

Željeno + blisko = drukčija moderna

76

Sociologija kao sociologija industrijske moderne

78

Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije

80

Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije - jedna usporedba

83

Samoukidanje, samougrožavanje industrijske moderne - što to znači?

89

Koordinate političkoga u refleksivnoj moderni

94

Industrijsko društvo je polumoderno društvo: protumodemizaclja... 99 Sažetak i najava sljedećih poglavlja

103

IV. Uspostavljanje noćne strane moderne: protumodernizacija Protumoderna znači uspostavljenu neupitnost

107 108

Pronalaženje nacije: nacionalna demokracija kao prepolovljena moderna 117

V

Nacionalna i globalna moderna: problematiziranje stranoga

125

Vojno prepolovljena demokracija

130

Predodžbe o neprijatelju ovlašćuju

135

Naturalizacija ženskosti

140

Dileme

144

Ekološke ligature: na putu u ekodemokraciju ili ekodiktaturu?

147

Subpolitika - Pojedinci se vraćaju u društvo

153

Individualizacija - O nemogućnosti da se moderna živi

154

Politika i subpolitika

158

Zastoj - meditativni oblik štrajka refleksivne moderne

166

VI. Putovi u drukčije moderne

175

Daljnja diferencijacija industrijskog društva: feminizacija i naturalizacija društva

179

Sloboda za tehniku!

182

O odnosu prema ambivalenciji: model "okruglog stola"

190

Reforma racionalnosti: sinteze kodova

194

Politički bourgeois

197

VII. Pronalaženje političkoga

203

Politika politike

204

Desupstancijalizacija političkoga

209

Metamorfoza države

212

Treći put u građansko društvo: što će biti sa strankama?

217

Protudržavni nacionalizam?

223

S one strane desnice i ljevice

226

Life-and-Death-Politics

230

Profesija kao političko djelovanje

238

VIII. Umijeće dvojbe

243

Imaj hrabrosti služiti se svojom vlastitom dvojbom: Michel de Montaigne

246

Bogatstvo realnosti

251

Politički program radikalizirane moderne je skepticizam

252

Civiliziranje sukoba?

255

Kritika dvojbe

260

Literatura

267

Predgovor

Pojam druga moderna - danas i naslov edicije koju je Ulrich Beck pokrenuo i uređuje u izdavačkoj kući Suhrkamp - lozinka je pod kojom se prepoznaje program kojim Beck odgovara na i danas žive suprotnosti i proturječja moderne i postmoderne kao modelâ opisivanja globalnog stanja. Vrlo jak odjek Beckova programa nije slučajan - to je prije svega zbog toga što je Beck sveučilišni sociolog koji svoj znanstveni rad uvijek koncipira ujedno i kao osnovu za praktično djelovanje. Njegove teze pod natuknicom druge moderne uvijek su izravno povezane s njegovim prijedlozima za moguće operacionalizacije u aktualnim kontekstima, bilo da se radi o područjima na kojima su nove paradigme nametnute globalizacijskim procesima, društvenim procesima rastvaranja individualnih biografija, novom situacijom kapitalizma bez rada ili nekim četvrtim od razvojnih pravaca specifičnih za naše doba. Teorija koja je u pozadini tog programa je teorija refleksivne modernizacije, i ona se prvi put detaljno izložila u knjiii

Predgovor

Pronalaženje političkoga. U toj knjizi Beck dijagnosticira situaciju nakon pada željezne zavjese i konstituiranja novog samorazumijevanja društava u okvirima modela društva rizika. S jedne strane, rizici "zamračuju horizont. Jer rizici kažu što ne valja činiti, ali ne i što valja činiti. S njima prevladavaju imperativi izbjegavanja. Onaj tko koncipira svijet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje"(54). No živjeti u društvu rizika za Bečka ipak ne znači nužno živjeti pod nesretnom zvijezdom, nego takvo društvo potiče i na mogućnosti da društvo sebe razumije na nov, samokritičan način: "U društvu rizika koje identificira samo sebe kritika se takoreći demokratizira; to znači da dolazi do uzajamne kritike parcijalnih društvenih racionalnosti i grupa. Na mjesto kritičke teorije društva stupa, dakle, teorija društvene samokritike odnosno analiza suprotstavljenih linija sukoba refleksivne moderne"(62). Takva promjena diktira rastvaranje onoga što je dotada bilo neupitno i time otvara šanse za reflektiranje svih samorazumljivosti svojstvenih ne samo predmodernim društvima, nego još i više industrijskim društvima prve moderne. T\i modernu, koja je danas na izdisaju, Beck opisuje kao polovičnu modernu: "teorija refleksivne modernizacije tvrdi da nešto poput 'modernog' društva još nigdje ne postoji. Što moderno društvo uopće 'jest', kako bi ono izgledalo, bi li se u njemu moglo živjeti, to nitko ne zna jer se tip više ili radikalnije modernog društva od industrijskog još nije čak ni izmislio ili zamislio. U slučaju takozvanih 'modernih' čitaj: industrijskih - društava uvijek se radi o 'po/umodernim', mješovito modernim društvima", a "provedba osnovnih principa moderne ... zahtijeva ukidanje industrijskog mješovitog modela moderne i protumoderne" (99 f.). Tako s novom paradigmom društva rizika počinje i proces refleksivne modernizacije postindustrijskog društva. Takva refleksivna modernizacija smjenjuje epohu prve ili klasične moderne, koju Beck karakterizira kao projekt jednostavne, linearne ili industrijske modernizacije. Jer prva je moderna 10

Klrll Mlladlnov

bila projekt nedovoljno osmišljene, osamostaljene inovucijo društva, a "onaj tko shvaća modernizaciju kao osamostaljen proces inovacije, mora računati s tim da i moderna zastarijeva. Druga strana zastarijevanja industrijske moderne je nastanak društva rizika" (41). Zastarijevanje moderne za Bečka je rezultat vlastite dinamike same modernizacije u kojoj se princip inovacije hipostazira u konstantu koja više nije u stanju reflektirati vlastiti proces, i društvo inovacije ostaje bez načina da inovira svoj vlastiti inovacijski princip - po Bečku, sama se ideja inovacije u staroj paradigmi više ne može inovirati, već jedino još reproducirati: "Vrlo pojednostavljeno rečeno: ako jednostavna modernizacija (i njezina sociologija) opisuje strukture aktera koji reproduciraju, refleksivna modernizacija (i njezina teorija) opisuje strukture aktera koji mijenjaju". I ako je izlaz iz te situacije prema tome u promjeni paradigme modernog društva u smjeru druge ili refleksivne modernizacije, ona utoliko i sama proizlazi kao rezultat vlastite dinamike same prve ili jednostavne modernizacije, kao neizbježan odgovor na ono što Beck prepoznaje kao slijepe ulice linearnosti dotadašnjeg modernog razvoja. Samo je u toj novoj fazi modernizacije spas od potencijalno katastrofalnih posljedica karakteristično moderne situacije globalizacije društva rizika. Naravno, time što udiše nov život principima linearne moderne, refleksivna modernizacija ne znači dovođenje u pitanje projekta modernizacije u cjelini, nego, naprotiv, predstavlja "potenciranu modernizaciju koja je u stanju promijeniti društvo" (76) - štoviše, ona nije ništa drugo nego "modernizacija modernizacije" (77). S druge strane, ma koliko taj spasonosni odgovor slijedio iz zakonitosti dinamike same jednostavne moderne, refleksivna modernizacija dijametralno se suprotstavlja dominantnoj logici njezinog samorazumijevanja određenog ortodoksijom linearnosti. Stoga ona u društvu koje i dalje vjeruje u ideale, mehanizme i pojmovni aparat stare modernizacije 11

Predgovor

može proizlaziti - i proizlazi - samo takoreći usputno, nereflektirano i nenamjerno. To je mjesto na kojemu za Bečka postaje presudnim razlikovanje refleksije i refleksivnostï. "dok jednostavna modernizacija motor društvene promjene naposljetku smješta u kategorije svršne racionalnosti (refleksije), 'refleksivna' modernizacija misli movens promjene društva u kategorijama usputne posljedice (refleksivnost): ono što se ne vidi, ne reflektira, ali se eksternalizira, napokon se gomila do strukturalnog loma koji dijeli industrijsku modernu od 'drukčijih' moderni u sadašnjosti i budućnosti. Prema tome, 'refleksivna' znači - to se ne može dovoljno često ponoviti nereflektirana, automatska, takoreći refleksna, a ujedno epohalna modernizacija (koja se doduše također - kako potvrđuje i zadaća koja se ovdje obavlja - može dohvatiti i shvatiti, dakle (ipak) reflektirati)" (104). Tako se kao možda glavni teorijski izazov teorije refleksivne modernizacije iskazuje paradoks koji je sadržan u tome da se proces postizanja nove povijesne razine društvene refleksije nužno odvija nereflektirano, mimo i protiv refleksije na dotadašnjoj razini samorazumijevanja društva. To je za Bečka od posve središnjeg značenja, jer on smatra da baš operacionalizirajući taj paradoks može izbjeći dileme klasičnih teorija razvoja koje se izražavaju u suprotstavljanju marksističke i funkcionalističke društvene teorije - refleksivna modernizacija tako znači "ne revoluciju, ali drukčije društvo"(76), i taj se razvoj prigušene spektakularnosti, ali zato vrlo temeljit, uvodi upravo kroz mala vrata usputnih posljedica. No zbog svoje neuočljivosti taj proces ne protječe uz jednoznačna i glasna opozivanja, stare neupitnosti održavaju se prije svega u i dalje živim polumodernim odnosno klasično modernim institucionalnim oblicima čije ukidanje nipošto nije na prvi pogled samorazumljivo. S druge strane, međutim, otvaranje vidika u karakter i dalekosežnost te opreke, u smjer u kojemu vodi njezino razrješenje, ukratko, ta moguća, iako ne nužna praktična refleksija refleksivnoga aktualnih 12

Klrll Mlladlnov

promjena konstituira ono što Beck zove pronalaženje političkoga: "potrebno je napustiti okvir politike statusa quo industrijskog društva u pogledu njezinih ciljeva - to su suverenost nacionalne države i njezin vojni pandan, privredni rast, potpuna zaposlenost i socijalna sigurnost, vodeće stranke koje na tim ciljevima počivaju te shvaćanje političkoga na osnovi koordinata lijevo-desno - ili se taj politički horizont jednostavne modernizacije bar mora otvoriti, proširiti, ponovno promisliti i preustrojiti. A time smo već stigli do pronalaženja političkoga" (73). Naravno, samo pronalaženje političkoga ne znači konačno dešifriranje političkog algoritma već samo njegovo formuliranje na reflektiraniji način. Stare neupitnosti, nereflektiranosti i antiindividualistički fatalizmi i dalje ostaju na bojnom polju, ne samo skrivajući se iza naslijeđenih polumodernističkih štitova nego i kao otvorena reakcija, i upravo je to novi politički izazov: "epoha refleksivne moderne koja se rađa nije epoha nade, ona nije raj s rješenjima za zla koja je proizvela i koja zaoštrava industrijska epoha. Naprotiv: s tom se epohom pojavljuju posve nove histerije i eskapistički refleksi, dolazi do povlačenja u stare preglednosti. Ali one su privlačne zato što ideologije fatalizma - bila to vjera u napredak ili izvjesnost propasti - postaju pogrešne u stadiju moderne u kojemu se sada i danosti, okoštalosti same industrijske epohe - osamostaljeni proces racionalizacije, neosobnost društvenih sistema - svode na odluke i djelovanja koji su im u temelju. To znači da je za teoriju refleksivne modernizacije bitno novo određivanje političkoga, jasnije rečeno: pronalaženje političkoga nakon njegova kraja u okvirima industrijskog društva" (97). Te su "nove histerije i eskapistički refleksi" - koje Beck najčešće konkretizira navodeći nasilje, nacionalizam, nove religijske pokrete, ezoteriju i renaturalizaciju društvenih odnosa - s jedne strane samo novi oblici onoga što je u klasičnom, industrijskom modernom društvu kao po/umoder13

Predgovor

nom, kao "proturječnoj povijesnoj simbiozi moderne i protumoderne" (104), ostajalo aktivno paralelno s modernizacijskim elementima i sada se javlja s naglo povećanim agresivnim potencijalom. Ali njihov novi karakter otvoreno protumodernističkih refleksa, činjenica da reagiraju na potenciranje moderniteta, čini ih i same neizbježno reflektiranim obrambenim reakcijama na refleksivne zadaće nove epohe, iako reakcijama koje se artikuliraju upravo kroz inscenacije nereflektiranosti, prirodnosti, autentičnosti i drugih vodećih motiva protumodernističkog mišljenja. Zato su te histerije i ti eskapizmi specifično protumoderm, a nisu jednostavna ponavljanja pređmodernih obrazaca: naime zato što su u pokušajima da okrenu modernizaciju unatrag upućeni na sredstva koja im na raspolaganje pruža samo ista ta razvijena moderna. Zato se i predmodernističke parole danas mogu aktualizirati samo kao protumodernistički izbori neupitnosti kao modusa socijalnih konstrukcija, i sav patos povijesnih autentičnosti nije teško demaskirati kao kostimiranu inscenaciju (114). Naravno, sve navedeno samo predstavlja okvir teorije refleksivne modernizacije. Njezina konkretizacija, čiji je velik dio sadržan u ovoj knjizi, širi se u svim sociološki relevantnim smjerovima. Stoga se daljnje razrade teme Pronalaženja političkoga mogu tražiti i u svim kasnijim Beckovim djelima. Naravno, s druge strane, bez obzira na svu produktivnost teorijskog polazišta, ni ova teorija nije posve bez slabih točaka i skrivenih proturječja; ali pristajanje na njih možda je ionako uvjet formiranja plodnih paradigmi u društvenim znanostima.

Kiril Mi lad i nov

14

PRONALAŽENJE POLITIČKOG Prilog teoriji refleksivne modernizacije

Ulrich Beck

Mojoj

majci

Uvod

Pitanje o onome "i

Postoji jedan članak Vasilija Kandinskog s čudnim naslovom "i".1 Kandinski u njemu pita o riječi koja obilježava 20. stoljeće u usporedbi s 19. Njegov nas odgovor iznenađuje: dok je 19. stoljeće bilo određeno onim ili-ili, 20. stoljeće trebalo bi biti posvećeno radu na onome i. Ondje: odvajanje, specijalizacija, nastojanje oko jednoznačnosti, proračunjivosti svijeta - ovdje: usporednost, mnoštvenost, neizvjesnost, pitanje o kontekstu, povezanosti, eksperiment zamjene, isključenog trećega, sinteze, ambivalencije. Neodređenosti onoga i tema su jednog, našeg svijeta. Oproštaj tog svijeta od reda, njegova nabujala kaotičnost, njegova drska nada u jedinstvo, njegova bespomoćna pribrajanja, njegove granice i bezgraničnost, sve raširenija iluzija granica i strah koji iz toga nastaje - sve to vreba i mami u tome i. Ono ili-ili nije zaista ukinuto u nedovršivosti, a moglo bi se reći I nediferenciranoj milosrdnosti toga i. Ako jest, onda sarno bespomoćno, neodređeno, opasno. Naravno, nezadrživu glo1

Kandinski (1955). 17

Pronalaženje političkoga

balnost svijeta govori u prilog tome i. To i svladava čak i granice koje se čuvaju oružjem. Ali na taj način i opasnosti postaju općenite i neotklonjive. Svaka nova epoha političkoga ima svoje ključno iskustvo. Napadom na Bastilleu 1789. okončana je "pravna onostranost" monarha, njegov atribut milosti Božje, i "vladavina naroda", demokracija u granicama nacionalne države počela je svoj uvijek problematičan pobjedonosni pohod. Dva stoljeća kasnije, provala onoga i znakovito se naviješta u dvama iskustvima: katastrofi černobilskog reaktora i padu berlinskog zida. Ondje iskustvo globalnog društva rizika opovrgava institucije industrijskog društva po modelu onoga ili-ili, njihovu pretenziju da osiguravaju i kontroliraju. Ovdje se razbija ono ili-ili političkog poretka na osnovi podjela IstokZapad i desno-lijevo. Upravo zato što se to drugo praiskustvo toga i tako brzo rasplinulo, valja ga zadržati u sjećanju. Komunizam nije napustio pozornicu svjetske povijesti s brutalnim nasiljem, s rukama vezanim iza leđa, s velikim krvavim praskom. On je nestao kao noćna mora pri buđenju. Kao bajka made in realnosti. "Upravo je išla kraju 1989. godina", bilježi Peter Handke, "kada se u Evropi iz dana u dan i od jedne zemlje do druge činilo da toliko toga, i tako čudesno lako, postaje drukčije, pa je on zamišljao kako bi netko, tko bi neko vrijeme bio lišen vijesti iz svijeta, recimo dobrovoljno uključen u neki istraživački projekt ili nakon nesreće mjesecima bez svijesti, čitajući potom prve novine mislio da je to posebno izdanje u kojemu se pretvara da su snovi porobljenih i razdvojenih naroda na kontinentu preko noći postali zbiljom. Ta je godina čak i za njega, čije je porijeklo bilo u bespovijesnosti i u čijem je djetinjstvu i mladosti bilo jedva nešto života, a toliko prepreka, ... bila godina povijesti: jednom se činilo kao da ona, uz sve svoje druge oblike, može biti i bajka koja pripovijeda samu sebe, najzbiljskija i najdjelotvornija, najnebeskija 18

Plt«n|§ o onom« "I"

i najzemaljskija od bajki ..., dok se povijest kao velika linjkn svijeta, čovječanstva, naizgled iz dana u dan nastavljalo, dalje se pripovijedala, dalje bacala čini (ili je to ipak bilu samo neka varijanta stare priče o duhovima?)..." 2 1989. bila je godina onoga i. Ples na berlinskom zidu simbolizira mirnu revoluciju toga i koja je došla ni iz čega i koja je do danas neobjašnjena, neobjašnjiva. Kada se sada, nakon što su pale, posvuda u Evropi granice ponovno podižu, prizivaju i označavaju zastavama, to ostaje reakcija - reakcija na jednostavnu nepodnošljivost toga i. Mnogi su prestrašeni onim globalnim, difuznim, nedostatkom jasnih crta toga i. Gubljenje stranosti onoga stranog i s time razvlaštenje vlastitoga, koje to i nehotice uzrokuje, doživljava se kao prijetnja. Kažu da ne mogu živjeti bez ili-ili, te pridodaju da to i ne mogu ni misliti. Dakle, s tim i nipošto ne počinje raj na zemlji. Vjerojatno se tu javljaju i kobi potpuno nove vrste. Ali svijet onoga ili-ili, u kojemu mislimo, radimo i živimo, postaje lažnim. Ma kako bilo, počinju sukobi, eksperimenti s one strane onoga ili-ili, jezikom ove knjige: počinje pronalaženje političkoga. Knjiga koja ima toliko verzija (i lica) poput ove na svojem je dugom putovanju imala i posve različite naslove. Pojavila se kao "S one strane desnoga i lijevoga", tako je bila najavljena. Sada nosi ponosnu, polemičku zastavicu "Pronalaženje političkoga" - valjalo bi dodati: nakon kraja poretka zasnovanog na sukobu Istoka i Zapada. (Dodatak "Prilog teoriji refleksivne modernizacije" prijeti sociologijom, daje naslutiti nerazumljivost). Naslov bi mogao glasiti i kratko i jednostavno: "i". Ako mi je za to nedostajalo hrabrosti, onda je to bilo zato što je tom zahtjevu knjiga još manje dorasla. Ona se kreće oko razlikovanja dviju epoha moderne - jednostavne, industrijske, i refleksivne moderne koja se ocrtava 1 koja poziva na pronalaženje političkoga. Kada bi se ocjena koja je s tim povezana htjela sažeti i zgusnuti koliko je to 2

Handke (1990), 25ff. 19


moguće, onda bi se Kandinskijevim riječima to moglo formulirati na sljedeći način: "doba onoga i" rastvara i smjenjuje "doba onoga ili-ili". No to bi - kako sam rekao - bilo prezahtjevno, a vjerojatno i preoptimistično, previdovnjački, nadilazilo bi i ono što bi smatrao mogućim čak i neki lakomisleni sociolog. No točno je: ta malena riječ i svojom skromnošću koja graniči s nevidljivošću sadrži ključeve za druge moderne. Kandinski je objavio svoj članak 1927. godine. Zapanjujuće je koliko se malo u međuvremenu pridonijelo otkrivanju i objašnjenju zagonetke koju skriva to slovce i. No ipak i umiruje uvid da je sve ludilo ovog stoljeća naglasilo neophodnost zadaće da se riješi tajna te malene rastavne, pridjevne i vezne riječi i. Tako će ono što je Kandinski predviđao za 20. stoljeće vjerojatno biti kao zadaća proslijeđeno sljedećemu: pitanje o onome i. Ne čini se pretjeranim reći da se i sociologija mora iznova pronaći poslije svršetka hladnog rata. A koncepcijska renesansa sociologije svakako pretpostavlja sociološku i društvenu kontroverzu o teorijskim i političkim idejama vodiljama. Ovdje želim dati svoj prilog toj kontroverzi. U središtu se nalazi pojam "refleksivne modernizacije". On se doduše nadovezuje na tradicije autorefleksije i samokritike moderne, no njime se misli na nešto više i drugo, naime na u biti jednostavnu ali, kako treba pokazati, dalekosežnu i nepromišljenu osnovnu okolnost da industrijska modernizacija u visokorazvijenim zemljama mijenja okvirne uvjete i osnove industrijske modernizacije. Modernizacija - više ne samo svršnoracionalno i linearno mišljena, nego prelomljena, kao vladavina usputne posljedice - postaje motorom povijesti društva. Industrijska se moderna raspada. No nastaje nešto drugo. To su dva moguća, nužna gledišta, pitanja koja otvara teorija "refleksivne modernizacije". Ona se, dakle, mora razviti kroz dvije posve različite vrste promatranja, istraživanja i argu20

Pitanje o onome "I"

mentiranja: kao pitanje rastvaranja i kao pitanje smjene. Ovdje treba biti riječi i o jednome i o drugome, koliko je to moguće, pa čak i o pitanju što nastaje kada - kako kaže Max Weber - "vrijednosne ideje vodilje" industrijske moderne izblijede, izgube sjaj, oslobode više prostora. Kada moderna počinje, kada završava? Kako se moderna može shvatiti kao "jednostavna", kako kao "refleksivna"? Ima li više moderni? Pitanjima te vrste svojstvena je nerazrješiva višeznačnost. To nije samo zato što je pojam "moderne" tako blijed, tako širok, tako didaktičan, tako pomodarski da se u njega može smjestiti gotovo sve, od radova na renoviranju zgrada do načela prosvjetiteljstva. To ovisi i o sjecištima koja, kako je poznato, mjerni stručnjaci za kulturne epohe vrlo različito određuju. U poglavljima II i III na ta se pitanja pokušava bar naznačiti odgovor. Izraz "refleksivna modernizacija" mora se razviti u više dimenzija kako bi se uopće mogao ocijeniti, razumjeti, prosuditi. Te se dimenzije ne mogu ugurati između korica jedne knjige. One čak upućuju na različite književne vrste. Kao ideja u osnovi teorije, "refleksivna modernizacija" mora se uključiti u kolo s konkurentima, dakle mora se precizirati, ocrtati, relativirati, ukratko: potvrditi se u raspravi s teorijama modernizacije od Maxa Webera, Simmela, Durkheima, Marxa, Parsonsa, Foucaulta, Habermasa, Luhmanna sve do Giddensa, Baumana i mnogih drugih. Jedan drugi način da se razjasne osobitosti tog teorijskog gledišta više se orijentira na osnovi socijalnostrukturalnih opisa i može se razviti kao fenomenološka dijagnoza vremena. Hl može biti riječi o ljubavi, individualizaciji, socijalnoj nejednakosti, scijentifikaciji, ekologiji, pravu, privredi itd,, kako bi se u svim tim područjima dokazalo ono što pada pod viši pojam "refleksivna modernizacija". Doduše, sam taj pojam nema nikakav jednoznačan empirijski korelat poput pojma voća, i budući da se empirijski opis mora izlagati drukčije i drukčijim krugovima nego struktura i usporedba teorija. 21


uputno je međusobno odijeliti te dvije razine, ako i ne apsolutno, onda bar relativno. U ovoj knjizi ne radi se o općoj i komparativnoj teoriji refleksivne modernizacije 3 , nego o njezinim posljedicama za političko djelovanje, za pojam političkoga naprosto. Upravo je u tome i bitna razlika u odnosu na moje knjige Risikogesellschaft (Društvo rizika) i Gegengifte - Die organisierte Unverantwortlichkeit (Protuotrovi - Organizirana neodgovornost). Dok se ondje istražuje nova globalnost opasnosti, ovdje se "refleksivna modernizacija" s jedne strane generalizira, a s druge promišlja s obzirom na promjene u pojmu, mjestu i subjektu političkoga. Pritom vlada slutnja: druga moderna, u koju smo odavno ušli, politička je moderna, moderna koja, među ostalim, potiče baš i na pronalaženje političkoga. Daljnja teškoća u razumijevanju koja je sadržana u pojmu "refleksivne modernizacije" u tome je što su teorijsko-empirijski i normativno-moralni iskazi tu dubinski povezani, što se pojavljuju kao stopljeni. Taj se pojam može upotrijebiti kao čarobni cilindar iz kojega se jednom čarolijom vade dijagnoze, a drugom savjeti i recepti. Dijagnoza kaže: industrijska modernizacija rastvara industrijsku modernizaciju, a etika: industrijska modernizacija postaje samoj sebi problemom i temom, te možda omogućava i više znanja, više refleksije, više kritike, više otvorenosti, više alternativa, upravo put u bolju modernu samoograničavanja, onoga i. To dvoje treba strogo razlikovati: Ne postoji automatski prijelaz od postanka klasičnog industrijskog društva nesigurnim do refleksije tog njegova ukidanja i promjene samoga sebe. Vodi li rastvaranje i smjena struktura industrijskog društva uopće do javne i znanstvene autorefleksije te epohalne preobrazbe koja bi oblikovala politiku, zahvaća li to i zaokuplja masovne medije, masovne stranke, organizirane 3

0 tome usp. naznake u Beck/Giddens/Lash (1993); u tom je kontekstu nastala i ova knjiga i mnogo mu duguje.

22

Pitanje o onome "I"

aktere, postaje li predmetom općih kontroverzi, sukoba, političkih izbora i reformi - to je empirijsko pitanje na koje treba tek pričekati odgovor i to ovisi o mnogim uvjetima i inicijativama koji se ne mogu unaprijed teorijski riješiti i predvidjeti. Prije je obratno, naime tako da se samoukidanje i samopromjena industrijske moderne mogu okrenuti i utopiti u proiumodernizacije. Analitička jezgra teorije kaže posve amoralno i ne nadajući se: refleksivna modernizacija proizvodi fundamentalne potrese koji mogu ili kao protumoderna voditi vodu na mlin neonacionalizma i neofašizma (naime kada većina u situaciji nestajanja sigurnosti priziva i poseže za novim-starim rigidnostima) ili se pak u suprotnoj krajnosti upotrijebiti za preformulaciju ciljeva i osnova zapadnih industrijskih društava. Između tih krajnosti nastaju, prijete, leže "ambivalencije moderne" (Zygmunt Bauman). One - kako se treba opširno pokazati u poglavlju IV "Uspostavljanje noćne strane moderne: protumodernizacija" - otvaraju i nove mogućnosti razvoja "protumoderne", razumljene kao "uspostavljena neupitnost". U tom smislu nacionalizam, etnocentrizam, mržnja prema strancima i nasilje nisu izraz i provala potisnutih atavizama koji i dalje djeluju iza civilizacijskih fasada, nego odgovori na praiskustvo onoga i, proizvod nikad dovršene dijalektike modernizacije i protumodernizacije. To se može retrospektivno rekonstruirati za 18. i 19. stoljeće (na primjer u "naturalizaciji ženskosti" u novim prirodnim i humanističkim znanostima te s tim povezano vezivanje žena za ulogu domaćice i majke), ali i za sadašnjost i budućnost. Modernizacija barbarstva je varijanta budućnosti koja uopće nije nevjerojatna, a koja postaje moguća refleksivnom modernizacijom. Ili, rečeno jednostavnim Kandinskijevim izrazom, provala onoga i može dovesti do renesanso onoga ili-ili u različitim oblicima protumoderne - od e/olorije, novih nauka o spasu i religijskih pokreta preko nasilju i 23


nacionalizma sve do ponovnog oživljavanja predodžaba o neprijateljima i ratova. Koliko rastvaranja čovjek može podnijeti? To što refleksivna modernizacija kaotizira kaos, dakle dovodi do nepodnošljivosti, nameće pitanje: koja bi protumoderna, koje bi rigidnosti mogle biti ili postati prihvatljivima na osnovi kojih kriterija? To se pitanje - poglavlje IV - zaključno raspravlja na primjeru ekološke krize i remoralizacije svih područja društvenog djelovanja koja njome postaje mogućom ("Ekološke ligature"). Ova knjiga zauzima stav u sukobu između protumodernizacije s jedne i obnove i radikalizacije moderne s druge strane, sukobu koji nipošto nije samo teorijski, nego određuje godine i desetljeća što dolaze. U osnovi je shvaćanje koje nosi cijelu knjigu i koje se u njoj želi izraziti: poslije svršetka hladnog rata i Zapad je upao u pobjedničku krizu i ciljevi društvenog razvoja moraju se iznova izložiti. 4 Što "moderna" jest, može, želi, to postaje realno neodređenim i otvorenim. Čitav je jedan rječnik političkoga i društvenoga odjednom zastario i mora se iznova napisati. Upravo to znači pronalaženje političkoga: model zapadne moderne - ona "okcidentalna" mješavina kapitalizma, demokracije, pravne države i nacionalne, a što uvijek znači i vojne, suverenosti - prevladan je, o njemu se mora iznova dogovoriti i on se mora iznova razviti. To je srž krize zapadne stranačke demokracije o kojoj se mnogo raspravlja. To se pitanje može i radikalizirati i reformirati na pozadini osiguranog samopouzdanja nakon kraja sukoba Istoka i Zapada. Postignuća evropske moderne - parlamentarna demokracija, pravna država, ljudska prava, sloboda pojedinaca - nisu na dispoziciji, ali svakako jest način njihove 4

24

"Institucije propadaju zbog svojih pobjeda", kaže Montesquieu. Zagonetna, izvanredno aktualna rečenica. Postoje, dakle, dva načina da se nestane s poprišta povijesti: biti pobijeđen i pobijediti. Ono prvo se dogodilo bivšem Istoku, ovo drugo bivšem Zapadu. Ova knjiga govori o tome drugom.

Pitanje o onome "I"

provedbe u kalupima industrijskog društva. Potrebno j« mnogo toga, također i čin mišljenja koji otvara pogled za principijelne alternative. Što se dakle misli pod pronalaženjem političkoga? Politika koja pravila ne samo provodi, nego ih i mijenja, politika koja nije samo politika politicarâ, nego i politika društva, ne samo politika sile, nego i politika oblikovanja, umijeće politike. To se može pokazati na svim razinama, u svim temama, posebno u vanjskoj i vojnoj politici: u Evropi više ne postoji sigurnosni sistem, jer više ne postoje ugovorni partneri koji su zaključili sporazume, ne postoje politički teritoriji na koje su se oni odnosili, i ne postoje interesi koji su se trebali ravnomjerno zadovoljiti. Utoliko se drama u bivšoj Jugoslaviji naposljetku ne može izolirati; posvuda prijete ratni sukobi, čak i među susjedima koji raspolažu atomskim oružjem recimo među Rusijom i Ukrajinom. Iz tog bi se opasnog stanja moglo izaći samo pronađe li se nov evropski sigurnosni sistem (na evropskom kongresu koji bi se radi toga trebao sazvati). No on nije u izgledu, a to je samo jedan primjer: ono što ne postoji, ali bi se moralo stvoriti, odavno je postalo bitnim "uzrokom" opće bijede. Prema tome, pod pronalaženjem političkoga ne misli se na generalizaciju državne i socijalne politike, nije svako djelovanje političko djelovanje u starom smislu riječi, pa ni marš kroz institucije. Misli se na to da se u sve više pitanja nalazimo u situacijama koje se pomoću uobičajenih institucija i pojmova, koncepcija političkoga, ne mogu niti shvatiti niti se na njih tako može primjereno odgovoriti. To pak i nije tako novo. Politika, političke institucije nikada se ni s čega nisu otčitavale ili načule, nisu se izvodile iz nepromjenjivih prirodnih zakona, nego su se uvijek pronalazile. Politika i umjetnost, ali i tehnika, nose te pečate samostvaranja. Povijest političkoga u tom je smislu povijest pronalaženja političkog« - od grčke demokracije i državničkog umijeća preko Machin24


vellijeva nauka o moći, teorija države Hobbesa i Maxa Webera sve do provokacije ženskog pokreta "privatno je političko" i praznog političkog poučka o "ekološkom restrukturiranju industrijskog društva". Principi demokracije, koji se danas naviještaju kao Mojsijevi zakoni, morali su se pronaći usprkos premoći - i empiriji! - nedemokratskih sistema. Zato njihovi utemeljitelji nisu mogli ni slutiti o brzini promjena i globalnosti veza i opasnosti koje se pokreću s pobjedničkim pohodom demokratskog industrijskog sistema. Ukratko, baš kao u grčkoj antici oblici lokalne, a u 18. i 19. stoljeću oblici nacionalne demokracije, tako se danas moraju iznova pronaći oblici globalne demokracije. Naravno, nikakva knjiga, nijedan autor ne može preuzeti na sebe tu zadaću, ali prije može sljedeće: slobodno argumentirati za tu zadaću i podići je u opću svijest, dakle otvoriti pojam političkoga za izazove globalne industrijske civilizacije na prijelazu u 21. stoljeće. To bi - možda - bio odgovor na izazov iz 1989., godine onoga i. Robert Musil piše u jednom malenom tekstu iznenada ponovno aktualiziranog naslova Der deutsche Mensch als Symptom (Njemački čovjek kao simptom): "Današnje stanje evropskog duha po mojem mišljenju nije propadanje, nego još neproveden prijelaz, nije prezrelost, nego nezrelost." A nešto dalje kaže: "Cijelo se more tužbalica izlilo na našu bezdušnost, našu mehanizaciju, proračunatost, bezvjernost, i postignuća znanosti i umjetnosti promatraju se kao grijesi tog stanja. Čovjek, kažu, samo računa i čak i njegova navodno velika znanstvena postignuća nisu ništa drugo nego grijesi tog računskog nagona..." "Odriješenom čovjeku", nastavlja Musil, "preporučaju se stare spone: vjera, predznanstvenost, jednostavnost, humanost, altruizam, nacionalna solidarnost, državljansko potčinjavanje: odustajanje od kapitalističkog individualizma i njegove duhovnosti." Njegovu usputnu primjedbu, "i socijalizam je pun toga - on vjeruje se da se mora zaliječiti neko 26

Pitanje o onome "I"

propadanje", ovdje izostavljamo, jer je i samom socijalizmu u međuvremenu prošao rok trajanja i sprema mu se duž« liječenje. No tada slijedi ova ocjena: "Posve se rijetko uviđa da te pojave predstavljaju jedan nov problem za koji još nema rješenja; jedva da mi je poznat neki prikaz koji bi tu problematiku našeg doba jednom shvatio kao problem, kao nov problem, a ne kao pogrešno rješenje." 5 Ne propadanje, ne pogrešno rješenje, ne prezrelost, nego prijelaz i nezrelost: posvuda se - sablasno - ne-rješenja od jučer bore s ne-rješenjima od prekjučer za ovladavanje budućnošću koja potpuno izlazi iz okvira. Namjera pronalaženja političkoga je probiti te lažne alternative na osnovi (bar zamislive) radikalizacije moderne. Struktura ove knjige može se sažeti i prikazati na sljedeći način: - Najprije se trebaju u obliku dijalogu predstaviti neke sadržajne teze (iz pojmovnog horizonta jednostavne i refleksivne modernizacije i protumodernizacije), da bi se probudila volja za čitanje (poglavlje I: "Ekologija kao moralni zdenac života - uvodni dijalog"); -

-

-

5

zatim se teorija refleksivne modernizacije s jedne strane objašnjava u kontekstu (možda mnogima bliskom) teorije društva rizika (poglavlje II: "Od kritičke teorije do samokritike društva rizika"), s druge se strane razvija kao takva (poglavlje III: "Pojam i teorija refleksivne modernizacije"), da bi se zatim - u poglavlju IV: "Uspostavljanje noćne strane moderne: protumoderna" - suočila s teorijom protumodernizacije. U nastavku se pojam političkoga dopunjava i proširuje pojmom subpolitike u refleksivnoj moderni (poglavlje V: "Subpolitika - pojedinci se vraćaju u društvo"). Slijede dva poglavlja: Musil (1967), 15. 27


-

"Putovi u drukčije moderne" (VI) i

-

"Pronalaženje političkoga" (VII), koja pokušavaju izvesti misaoni eksperiment samoprimjene moderne kako bi otvorila principijelne alternative.

-

Knjiga završava esejem o "Umijeću dvojbe", koji skicira i pokušava ilustrirati spoznajnoteorijske i filozofsko-etičke zvijezde vodilje refleksivne moderne.

Takva podjela knjige može se razumjeti iz pokušaja da se posve preliminarno - razviju i ilustriraju koordinate politike refleksivne moderne. Poglavlje III "Pojam i teorija refleksivne modernizacije" završava navođenjem dimenzija o kojima je riječ. U poglavlju II "Od kritičke teorije do samokritike društva rizika" razvija se suprotnost "sigurno-nesigurno". Poglavlje IV kruži oko dihotomije "nutarnje-vanjsko", i to na vrlo određen način: konstrukcije "protumoderne" misle se kao uvjeti tog razgraničenja. Na tom se putu poduzimaju prethodna objašnjenja u vezi s pitanjem o stranome u svjetskom društvu rizika. Sljedeća poglavlja - "Subpolitika", "Putovi u drukčije moderne", "Pronalaženje političkoga" - variraju glavni par suprotnosti ove knjige: političko-nepolitičko. Na ovom se mjestu može anticipirati jedan rezultat te analize: nijedna od tih dihotomija ne dopušta jasno socijalno suprotstavljanje i grupiranje. Naprotiv, beziznimna karakteristika osi sukobljavanja u refleksivnoj moderni je ta da se one na ovaj ili onaj način raspršuju. U vezi s temom poglavlja IV: u svjetskom društvu rizika i "stranac" se đetradicionalizira; granice između vlastitoga i stranoga postaju neoštre. No to ne ukida sukobe, nego ih zaoštrava, čini ih manje postojanim. Jednom riječju: nastaju sukobi onoga i. Nitko sam ne piše knjigu. Moram reći da bi bez mira - i nemira - Wissenschaftskollega u Berlinu čitateljica i čitatelj bili pošteđeni čitanja. Neka iz toga svatko izvlači svoje zaključke. Ja sam sa svoje strane izuzetno uživao u boravku ondje. 28

Pitanje o onome "I"

Radi se o sretnoj okolnosti da u Njemačkoj postoji kozmopolitski institut koji stvara ideje i koji ideje stvaraju, Knjiga je napisana - prepisana, izmijenjena i ponovno prepisanu s pogledom na Starnberger See i u njegovu okrilju. O njoj 8« raspravljalo, ona se komentirala, poticala, pobijala i izborila u razgovorima s mnogima koji sada već godinama prate moj rad. Moj način rada, u kojemu se misli oblikuju u nastajanju, te s njim povezana hrpa rukopisa zacijelo su mnoge stajali živaca i vremena. Za to se ispričavam i ujedno od srca zahvaljujem: Wolfgangu Bonßu i Christophu Lauu, koji su za mene otvorili bogatstvo svojih ideja; njima ova knjiga zahvaljuje mnogo više nego što se može dokumentirati u uvodu i bilješkama. Mnoge ocjene i argumentacije uopće su tek nastale zahvaljujući živom slaganju i protivljenju Ronalda Hitzlera. Elmar Koenen me svojim pitanjima često znao stjerati u kut i svojim me upozorenjima potaknuo na reformiranje cjeline. Michaela Pfadenhauer svojim me mrštenjem i svojom sposobnošću da na pravom mjestu slučajno izgovori riječi ohrabrenja prisiljavala na preinake ili na preusmjeravanje argumentacije. Martin Mulow me upozorio na najteže filozofske pogreške mojega teksta. Angela Behring čitala je tekst riječ po riječ i tako me upozorila na iritantne šupljine. No kako da zahvalim tebi, čija je pratnja - u životu i u knjizi - posvuda prisutna: Elisabeth Beck-Gernsheim? Mislim da je to vrlo jednostavno: tako da u budućnosti napišem jednu knjigu manje. Onaj tko iz svega ovoga izvede zaključak da autor samo zapisuje i sažima savjete koje mu daju drugi, u pravu je. Starnberger

See, ožujka

1993.

Ulrich Beck

29

II. poglavlje

Ekologija kao moralni zdenac života - uvodni dijalog6

A. Dok se osamdesetih godina s pojmom "društva rizika" povezivala promjena mišljenja u razvoju modernih industrijskih društava, čini se da je s obzirom na probleme devedesetih na pozadini fundamentalističkih strujanja svih boja jedini izlaz povratak tehnokratskim predodžbama. A vi govorite o "pronalaženju političkoga". B. Da, ova je knjiga baš tako lijepo pogrešna. I ne dopuštam da mi se to ospori. Ona plovi protiv struje. Ali i tako se, kako je poznato, može razviti brzina. Točno je da u glavama još uvijek vladaju tehnokratski modeli. Ali već je u osamdesetima postalo jasno da je predodžba linearnog rasta tehničke ili i organizacijske racionalnosti zastarjela. Tu se iznenada bude otpori, ne samo autsajdera u društvu, nego i glavnih aktera. A. Otpor koji često glasno zahtijeva bolja tehnička rješenja. 6

Sljedeći je tekst z n a t n o proširena i p r e r a đ e n a verzija jednog Inlnrvjua koji je sa m n o m vodio René Althammer. 29


B. Naravno da se na problem s prihvaćanjem razvoja krupne tehnologije reagira rafiniranim tehničkim rješenjima. Ali u razgovorima sam se, n a primjer u švicarskim kemijskim koncernima, uvjerio da taj model rješavanja problema više nije realna osnova povjerenja. Oni smatraju da su njemačke kampanje kojima se želi zadobiti povjerenje u genetičku tehnologiju bačen novac. Jer sve dok ne postoji stabilan konsenzus za taj razvoj, tržišta nisu sigurna, budući da će se, naravno, pojavljivati problemi i događat će se nesreće. To se ne može riješiti novinskim oglasima. Promjena - recimo mirno: pronalaženje - institucija koje omogućavaju ekološku obnovu moderne i konsenzus u pogledu tehnike odavno je već postalo ključnim pitanjem društvenog, političkog, privrednog i tehnološkog razvoja. Dopustite da to izrazim posve malograđanski, takoreći "svekapitalistički": onaj tko ovdje ostvari prednost, ubrat će - dugoročno - premije na svjetskom tržištu. A. Ali taj konsenzus, bar se tako čini, zahtijeva prije svega spremnost na odricanje od linearnog povećavanja onoga što smatramo blagostanjem. B. Tu bi se trebalo misliti mnogo radikalnije, upravo kada se počinje od problema tehnike. Dosada smo u industrijskoj moderni imali posla s polovičnom modernom. Ako se moderna izjednači sa slobodom, onda tehnika to još uopće nije doživjela. Mislim da moderno organizirati tehniku znači osloboditi tehničare iz sistema ekonomske prinude. Tehnika radi tehnike! Pri čemu bi sumnja moderne u samu sebe morala obuhvaćati i tehniku. A s druge strane autonomno organizirana upotreba tehnike. Tek tako postaje mogućim ono što je sada isključeno: reći da tehnici, a ne njezinoj primjeni. Mi, građani, tada bismo zaista mogli iznova razmisliti: kako želimo živjeti - s tehnikom ili bez nje ili kako s kojom tehnikom? A. No iza toga se skriva činjenica da se nalazimo pred povijesnom strukturalnom krizom sistema samih zapadnih industrijskih društava? 32

Ekologija kao moralni zdenac života

B. Da, ali odgovor ne može biti natrag, nego reformiranja industrijske moderne radikalnijom modernom. Ovo doba pati od toga što ne poduzima određen korak dalje prema moderni, A. Tu nećete naći mnogo istomišljenika. B. Da, kada iznosim to shvaćanje, među onima koji se bave fundamentalnim istraživanjima s jedne strane zamjećujem velik interes da se napokon oslobode od ekonomske prinude. No kada je, na primjer, riječ o tome da bi oni - a to je još najmanje - trebali izgubiti svoj monopol na vještačenja u pitanjima sigurnosti, zbunjeno kašljucaju i postaju rezerviraniji. Pritom bi se, mnogo obuhvatnije, princip podjele vlasti morao primijeniti i na razvoj tehnika, a proces upotrebe ujedno demokratizirati i učiniti prihvatljivim putem "okruglih stolova". Važno je zamisliti takav model. Mi naime nemamo zapravo nikakvih pravih društvenih alternativa industrijskoj moderni i pri svakom se razvoju ponovno spotičemo o iste probleme. A. Ali to zahtijeva i drukčije razumijevanje države? B. Da, jer nosilac tog modela morala bi biti javnost koja dopušta da demokracija ima svoju cijenu. To zahtijeva i promjenu u razumijevanju države. Društvo mnogo toga organizira samo. A političari šepaju za njim. Kao što je bilo s desnim radikalizmom, koji je postao temom dnevnog reda tek nakon građanskih inicijativa lanaca svjetla. Mislim da se država jednostavno može osloboditi određenih zadaća. Pomalo paušalno: posvuda gdje postoje organizirani interesi, država se može povući. Tada bi u središte politike mogla doći zanemarena pitanja poput ekologije, razvoja tehnike, dijelom i odnosa muškaraca i žena, a prije svega osiromašenje trećeg svijeta, A. Modernizirana, ali jaka država? B. Jedno građansko društvo više ne stoji pred državom u stavu mirno. Ali potrebne su nam državne inicijative, na primjer da bismo mogli prakticirati temu ekologije. Interesi još nerođenih, poznato je, ne mogu se organizirati i zato nisu prisutni u političkom sistemu. 33


A. Ali to je moguće samo ako se prije toga formira konsenzus, koji je kod takvih problema najčešće etičko-moralni. No nova definicija ciljeva zapadnih industrijskih društava može se utvrditi samo među manjinama. Među kojima danas one najjače propagiraju fundamentalizam desnog usmjerenja. B. Živimo u doba onoga i - a to znači ambivalencije. Što se tiče realnog razvoja, mislim da oni koji pokušavaju, na primjer, i dalje poticati razvoj genetičke tehnologije kao dosada, po starom legitimacijskom receptu pretezanja koristi nad rizicima, sami sebi bacaju pijesak u oči. Konsenzus o napretku je istrošen. Onaj tko još i danas vjeruje da problem - tehniku - može pretvoriti u rješenje dospjet će u slične teškoće poput DDR i funkcionara njezine vladajuće stranke, naime iznenada će, na nekom uglu povijesnog razvoja, morati položiti račune zašto je uopće mislio da se to još može. A. Zato što se, slično kao u socijalizmu, zahtjev za emancipacijom okreće u svoju suprotnost. B. Da, sloboda postaje prijetnjom, samozavaravanjem. To znaju i bistrije glave u menadžerskim uredima, jer jednostavno doživljavaju što znači kada se zbog određenih vijesti u jednom danu iznenada ruše cijela tržišta. To je situacija u kojoj se više ne može postupati racionalno i ekonomski po starom modelu. A. Ali legitimacija je uvijek vezana i za moralnost. No u realnosti, moralni vrijednosni sistemi propadaju i čini se da ih ništa ne nadomješta. B. Mislim da ekološko pitanje stvara fantastičan moralni milje. Posve je pogrešno reći: sve se vrijednosti raspadaju. Suprotno je istinito: s opasnostima i posljedicama koje stvara industrijalizam rođen je nov izvor moralizacije koji, doduše, ne generalizira samo konsenzus, nego i spor. Pa pogledajte samo kako se glavni grešnici u sjajnom i šarenom izdanju preko cijelih stranica njemačkih dnevnika izmotavaju i zaklinju u ekologiju. Tu se može, u negativu, ipak već prepoznati stezanje čizme ekološke inkvizicije. Zatim ekološke kru34


nice na ambalažama. To monaško mrmljanje o čistoći i ekološkom djevičanstvu, a svatko zna da je to najkupovnija ljubav uopće. To je sjajno. Pa onda problem smeća! Čista kolektivna histerija. Ako danas bacite smeće u susjedov kontejner, već ste zločinac. Dakle, tu se zaista nešto događa. A. Ali to je moral koji poziva na spašavanje prvog svijeta i pristaje na to da se to osvećuje trećem svijetu, jer se on odsijeca od prve, ekološki opasne modernizacije. Fundamentalistički zeleni moral gospodara. B. Prvo se radi o moralnom osjećaju koji do u kapilare prožima cijelo društvo, i na toj se osnovi danas doista može voditi politika na najrazličitijim razinama. Predsjednik Clinton u Sjedinjenim je Državama pobijedio na izborima također i zahvaljujući ekološkom New Dealu. A. No to vrlo lako završava na kozmetičkim operacijama. B. Naravno. Ali također se može zamisliti i da ta vrsta moraliziranja i političkog oblikovanja ekološkog pitanja sve do u privredu i politiku proizvede i posve drukčije strukture. Moguće su ekstremne varijante protumoderne kao reakcija na činjenicu da industrijsko društvo sve više ukida i ugrožava samo sebe, neonacionalistička, neostaljinistička ili i demokratska. Iskorištavanje te povijesne šanse ekološkog morala može imati potpuno različite, krajnje ambivalentne posljedice. A. Ambivalentne ne ponajmanje i stoga što se tema zelene elite dijelom postavlja na zaista fundamentalističan način. B. Mnogi i kažu da su ekolozi udarna oštrica inteligencije kao nove klase. Ubrzo će sigurno biti i odgovarajućih karijera i obrazovnih smjerova. A svi su drugi izgubili sigurnost i postat će ovisnima o novim ekotehnokratima. To je varijanta koja se ne može isključiti. Ali sve to ima i bitno demokratske elemente. Pogledajte samo "svakotjedni otrov" u našoj hrani. Tim se "otrovom" pobuđuje golema pozorno,si za pitanja koja su dosada bila organizirana u monopolima, a sada ih moraju kusati menadžeri. Kulturalni živac inlonisa 35


sigurnosti i života, koji je povrijeđen ekološkim pitanjem, tiče se svih grupa, i to u središtu privatnosti. Upravo to i čini cjelinu tako ambivalentnom. Tema se doduše posvuda gnijezdi i sprema, ali djelovanje se ne mijenja. Samo se čini da je integrirana, ali mi smo društvo loše savjesti. Posvuda povika, a postupa se suprotno. U usporedbi s tim je trgovina oprostima, nasuprot kojoj se razvila luteranska reformacija, bila bezazlena. Upravo je ta shizofrenija bitan razlog nestabilnosti ovog društva. A. Sto ne znači ništa drugo nego to da politika ekoloških reformi i demokracija ne moraju imati ništa zajedničko. Čini se da se pokazuje upravo suprotno, ekodiktatura koja iz egzistencijalnih razloga govori o nužnosti djelovanja. B. Ekološka se diskusija u Njemačkoj vodila vrlo fundamentalistički, što se u inozemstvu s pravom promatra s nepovjerenjem. "Gangsteri propasti Zapada", kako je Karl Kraus zvao tu političku mafiju, ponovno dižu glas. S povećanjem opasnosti, upravo se u Njemačkoj uvijek iznova priziva jaka ruka. Kao što je bilo u odnosu prema desnom radikalizmu. To što su stranke, suočene s otvorenim lovom na "strance", rekle: sada moramo promijeniti Grundgesetz, samo je još čak ne niti slikovito govoreći - "razbuktalo vatru" nasilnika. Pljeska na otvorenoj sceni nije bilo samo na licu mjesta. Vodeći takozvanu "debatu o azilu", pljeskalo je - gotovo cijelo društvo. U svim se grupama, u svim strankama bar očijuka s autoritarnom jednoznačnošću. A. Napuštanje demokracije zato što posljedice postaju prijeteće, zato što sloboda počiva i na isključivosti? B. Hi se sav nakostriješim. Promatrate li ovo društvo na razini svakodnevice, tu borbu za individualizaciju, tu malu postfrancusku revoluciju koja se odigrava u kuhinjama i spavaćim sobama, tada to ne stoji. A. Možda demokratska diktatura, demokratska prema unutra, diktatorska prema vani? 36


B. Moguća je modernizacija apartheida u Evropi; bogu 11 i« ograđuju zidovima. I to se već događa. Socijalna država također je i nelegitimno dijete komunizma, uglavnom nastalo 1/. straha pred njim. Kako treći svijet može razvijati socijalnu sigurnost bez takve prijetnje, to mi je teško zamisliti. A ekološko pitanje to još i zaoštrava. Utoliko je i teško odlučno se boriti protiv tih tendencija ograđivanja sve do izgradnje novog zida. Tu ni ja više ne znam lijeka. A. Kakav je to osjećaj, kao sociolog nemati rješenja za središnja pitanja u ovoj zaoštrenoj svjetskoj situaciji? B. U tome što nemam rješenja i nalazim inspiraciju. Mnoge odgovore tražim uz pomoć teorije "refleksivne modernizacije". Po njoj je upravo sama modernizacija ona koja pomiče koordinate modernizacije. No taj izraz "refleksivna modernizacija", dijagnostički razumljeno, upravo ne znači ono što je mnogim ušima samorazumljivo da kazuje: ne znači refleksiju modernizacije, dakle ne znači samoodnošajnost ili autoreferencijalnost moderne koja se bavi samom sobom, a također ni - što mnogi pretpostavljaju da bi ga lakše pobili ponovno osvježavanje i serviranje poznatoga: jučerašnje pogreške i opasnosti kao nekim čudom preobražavaju se u sutrašnji napredak i polet. Naprotiv: samoprimjena - to znači jednostavno: modernizacija - potkopava modernizaciju. No to se događa nereflektirano, neželjeno, neopazice. Svi promatraju i nadaju se privrednom rastu, a za leđima im se stoga sve dublje ukorjenjuje ekološki društveni sukob. A. Ne može li se, pogledamo li postkomunističke države, upravo dokazati neprekinut sjaj zapadnog modela? Upravo su obećanja demokratskog potrošačkog društva - "McDonaldisam" - srušila realno egzistirajući nesocijalizam. B. Da je Istok nestao, to je opća tema. Da sada polako i Zapad nestaje s pozornice, to se uočava tek postupno. Uvijek se govori o trećem svijetu kao da on nije nigdje. Ali on je baš među nama. U gradskim konglomeracijama Sjedinjenih 37


Država, a i u bivšim evropskim kolonijalnim metropolama nastaju zone lokalne bijede u kojima su nezaposlenost, smrtnost djece, medicinska skrb i socijalna sigurnost pali na razinu zemalja u razvoju. Prosječno životno očekivanje stanovnika Harlema danas iznosi 46 godina - pet godina manje nego u Bangladešu. Etnička raznolikost posvuda upada u oči. Dakle, i mi smo treći svijet. To znači doba onoga i. Zato su iluzorni svi pokušaji zatvaranja unutar zidova. Postaje nužnim globalni dijalog koji uopće tek načinje i izriče što bi "razvoj" - ne samo u takozvanim zemljama u razvoju, nego također i prije svega u takozvanim visokorazvijenim zemljama mogao biti, što to u budućnosti treba, što mora značiti. Ciljevi društva moraju se osloboditi od ispraznog brbljanja o rastu, modernizaciji, tehnizaciji. A. Čujem poruku, ali nedostaje mi vjera. B. Držim se svoje dijagnoze: refleksivna modernizacija. Tako počinje budućnost, tako ona postaje političkom. Upravo i u središtima modernizacije. Posve je otvoreno kako to završava. Moguće su krajnosti, kako nam pokazuju ratovi koji su iznenada ponovno izbili ili progoni stranaca i Židova u Evropi. I strašna tema "etničkog čišćenja" govori taj jezik, jezik koji po okrutnosti i nadmašuje djela. Ali, da izdvojim protivnu krajnost, mogućim postaje možda također - uz sreću i domišljatost - nešto tako veliko kao što je reforma industrijskog društva. A. Zašto se taj pesimistični optimizam, koji Vam je poticaj, ta janusovska priroda vaše dijagnoze ne izražava u naslovu knjige? B. Sasvim jednostavno: umoran sam od pesimizma. Ne privlači me zamisao da dodajem još nešto crnila u opću zloslutnost. Pa to je evidentno. Ni najcrnja mašta više se ne može mjeriti sa zbiljom. U intelektualnom i socijalnoznanstvenom smislu posvuda se susrećemo s mišljenjem koje svako djelovanje osuđuje na bezizglednost. Osobito u Nje38


mačkoj. Iz razloga koji će mi uvijek ostati zagonetni, ovo drufttvo, ova epoha, koja je apsolutizirala kretanje, o samoj sobi širi privid da je neprevladiva. Govor o "kraju povijesti" nijo se tek tako omaknuo jednom nižem sekretaru State Departmenta. On točno izražava vladajuće samorazumijevanje. Cijeli je taj nazor pogrešan i postaje sve pogrešniji. Najveća moguća suprotnost tome glasi: djelovanje je moguće i ima izgleda na uspjeh. To je krajnje naivno. Draška me da to raskrijem - s one strane svake vjerojatnosti. A. Još ste uvijek stari dobri njemački prosvjetitelj. Ali zašlo ne: "Snaći se i tu i tamo baciti pogled u vodu", kako savjetuje Gottfried Benn? B. To i činim! Nakon sloma svjetskog poretka na osnovi podjele na Istok i Zapad neobično su tihi ostali pokušaji da se nasuprot vladajućoj bespomoćnosti obnovi zahtjev izdanog i prokletog evropskog prosvjetiteljstva. Sve je rečeno, nema izgleda, beznadan slučaj, teorijski kao i praktično - tako glasi dijagnoza. Ali ja ne znam sigurniju osnovu od beznađa. Kada je situacija zaista bezizgledna, ništa se više ne može ni pokvariti. Ovdje se treba iskušati to prolaženje kroz beskonačnost skepticizma prema n e s p u t a n o m eksperimentu u malom, istodobno oštro i samokritično. Griješiti nije individualna privilegija, to je sudbina svih nas. Ni mali koraci ni visoke metodološke pete ne štite nas od pogrešaka. Naprotiv, moramo tako postupati i tako formirati institucije da ta humanost pogreške ostane, da postane mogućom. Refleksivna bi moderna mogla - da se poslužim izrazom Zygmunta Baumana - postati "zavičajem nesavršenosti". A. Skepticizam kao temelj? B. Da, zašto ne? Inače se može u sve sumnjati, ali teško u to da - ako je uopće još nešto presudno - u to pripadaju I takvi misaoni eksperimenti moderne u njezinu odnosu pruma samoj sebi. Bez drukčije moderne (ma što se pod limu moglo zamišljati) preostaje nam samo očajavanje i intoniranje 39


"provjerenih libreta" fatalizma. Mi, moderni ljudi, aktivni smo majstori nedjelovanja. Ujutro idemo na posao i mijenjamo svijet, a navečer peremo ruke u fatalističkoj nevinosti. A. Netko je jednom rekao: strah me sjaja u očima popravljača svijeta. B. Mene također. Možda je vrijeme da se opet pogledam u ogledalu? Reći ću Bennovim riječima: gledam u vodu i ne mirim se.

40

II. poglavlje

Od kritičke teorije do samokritike društva rizika

Onaj tko shvaća modernizaciju kao osamostaljen proces inovacije, mora računati s tim da i moderna zastarijeva. Druga strana zastarijevanja industrijske moderne je nastanak društva rizika. Taj pojam označava razvojnu fazu modernog društva u kojoj se socijalni, politički, ekološki i individualni rizici koje je izazvala dinamika inovacije sve više otimaju institucijama kontrole i osiguranja industrijskog društva. Pritom se mogu razlikovati dvije faze: s jedne strane stadij u kojemu se posljedice i opasnosti za nas same doduše sistematski proizvode, ali se javno ne tematiziraju i ne postaju središtem političkih sukoba; tu dominira samorazumijevanje industrijskog društva koje slobodnom odlukom proizvedene opasnosti ujedno potencira i "legitimira" kao "ostatak rizika" ("društvo ostatka rizika"). Ovamo pripada vjera u mogućnost potpunog ovladavanja, jer ostatak rizika može se tolerirati samo pod tom pretpostavkom. Potpuno drukčija situacija nastaje kada opasnosti indu h trijskog društva dominiraju javnim, političkim i privnttiim 41


debatama i sukobima. Tu institucije industrijskog društva postaju uzročnicima i legitimatorima opasnosti koje one ne mogu kontrolirati. Taj se prijelaz odvija uz konstantne odnose vlasništva i moći. Industrijsko društvo sebe vidi i kritizira kao društvo rizika. S jedne strane, to društvo još odlučuje i postupa kao staro industrijsko društvo, a s druge su interesne organizacije, pravni sistem, politika već određeni debatama i sukobima koji su proizvod dinamike društva rizika.

0 razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne U svjetlu tih dvaju stadija može se uvesti pojam "refleksivna modernizacija". On, naime, empirijsko-analitički razumljen, ne znači (kako izgleda da sugerira pridjev "refleksivna") refleksiju, nego samosučeljavanje: prijelaz iz industrijske epohe moderne u epohu rizika odvija se nehotice, nezamijećeno, prisilno u sklopu osamostaljene dinamike modernizacije po modelu latentnih usputnih posljedica. Može se upravo reći da se konstelacije društva rizika stvaraju zato što u mišljenju 1 djelovanju ljudi i institucija dominiraju samorazumljivosti industrijskog društva (konsenzus o napretku, apstrakcija od ekoloških posljedica i opasnosti, optimizam kontrole). Društvo rizika nije opcija koja bi se mogla izabrati ili odbaciti kao ishod političkih sukoba. Ono nastaje vlastitim razvojem procesa modernizacije koji su osamostaljeni, slijepi za posljedice i gluhi za opasnosti. Oni u zbroju i latentno stvaraju opasnosti za nas same koje dovode u pitanje, ukidaju i mijenjaju osnove industrijskog društva. Ta vrsta samosučeljavanja posljedica modernizacije s njezinim osnovama treba se jasno razlikovati od porasta znanja i poznanstvljenja u smislu autorefleksije modernizacije. Nazovemo li osamostaljen, nehotičan i nezamijećen, takoreći 42


refleksan prijelaz od industrijskog društva u društvo rizika refleksivnošću - u razlici i suprotnosti prema refleksiji - onda "refleksivna modernizacija" znači samosučeljavanje s posljedicama društva rizika koje se u sistemu industrijskog društva, naime pomoću ondje institucionaliziranih mjerila, ne mogu (primjereno) tematizirati i preraditi. 7 Sto se baš ta konstelacija u jednom drugom stadiju može ponovno učiniti predmetom (javne, političke i znanstvene) refleksije, to ne smije prikriti nerefleksivan, refleksan "mehanizam" prijelaza: društvo rizika stvara se i postaje zbiljskim upravo tako da se apstrahira od njega samoga. 8 S društvom rizika se sukobi oko raspodjele društvenih "goods" (dohodak, radna mjesta, socijalna sigurnost), koji su tvorili osnovni sukob klasičnog industrijskog društva i vodili pokušajima rješavanja u odgovarajućim institucijama, nadopunjavaju sukobima oko raspodjele zajedno s njima stvorenih "bads". Oni se mogu prepoznati kao sukobi oko uračunavanja koji se rasplamsavaju o tome kako se mogu raspodijeliti, otkloniti, usmjeriti i legitimirati posljedice rizika koji prate proizvodnju dobara - krupne nuklearne i kemijske tehnologije, genetičkog istraživanja, ugrožavanja okoliša, vojnog naoružavanja i sve većeg osiromašenja čovječanstva koje živi izvan zapadnog industrijskog društva. 7 8

Beck (1988), 115ff. N a j u p e č a t l j i v i j i je p r i m j e r ekološko r a z a r a n j e u b i v š e m i s t o č n o m b l o k u k o j e se p r o v o d i l o uz p o r i c a n j e i d e m o n i z i r a n j e ekološkog p i t a n j a . Utoliko je često u m i r i v a n j e time što se tvrdi da je problem zaštite okoliša problem društva l u k s u z a koji u v r e m e n i m a ekonomske k r i z e nestaje s popisa prijekih p r o b l e m a u p r a v o n a č i n na koji se r a z a r a n j a i p i t a n j a rasplamsavaju. Misliti da u E v r o p i n a k o n n e s t a n k a suprotnosti i z m e đ u Istoka i Z a p a d a ima važnijih problem a - izgradnja cesta i rizičnih k e m i j s k i h i n d u s t r i j a itd. - čisti je c i n i z a m jer se tako u m a n j u j u p a t n j e i razaranje koje razvoj mašinerije industrijskog rasta također proizvodi. O k o m p l e k s n o m odnosu r e a l n e ugroženosti i svijesti o ugroženosti u s p . također Beck (1988), 75-108; Volker von Prittwitz (1990) u tom kontekstu govori o "parad o k s u katastrofe", 13-30; također i Roqueplo (1986). 49


Oznaka društva rizika svakako izražava taj odnos između refleksa i refleksije. U društvenoteorijskom i kulturnodijagnostičkom smislu, taj pojam označava stadij moderne u kojemu počinju pretezati opasnosti koje je proizveo dottdašnji put industrijskog društva. Tako se postavlja pitanje samoograničenja tog razvoja, kao i zadaća ponovnog određivanja dosada postignutih standarda (odgovornosti, sigurnosti, kontrole, ograničenja štete i raspodjele štetnih posljedica) s obzirom na potencijale opasnosti. No oni ne izmiču samo osjetilnom opažanju i sposobnosti predočavanja, nego i znanstvenom određivanju. Prema tome, moderna se društva sučeljavaju s osnovama i granicama svojega vlastitog modela baš u onoj mjeri u kojoj se ne mijenjaju, u kojemu ne reflektiraju njihove posljedice, provode politiku industrijskog statusa quo. Ovdje se javlja pojam društva rizika kako bi se njime izrazio taj sistemski i epohalni obrat u trima sferama: pritom se radi prvo o odnosu modernog industrijskog društva prema prirodnim i kulturnim resursima na kojima se ono temelji, no čije se zalihe troše i rastvaraju razvojem i provedbom modernizacije. Drugo, radi se o odnosu društva prema opasndstima i problemima koje je ono proizvelo, a koji sa svoje strane nadmašuju temelje društvenih predodžaba o sigurnosti i zato su, ukoliko dolaze do svijesti, u stanju uzdrmati osnovne pretpostavke dotadašnjeg društvenog poretka. To vrijedi za sve segmente društva - recimo za segmente privrede, prava, znanosti - ali postaje problemom prije svega na području političkog djelovanja i odlučivanja. Dreče, trošenje, rastvaranje i raščaravanje kolektivnih i grupno specifičnih izvora smisla (na primjer vjere u napredak, klasne svijesti) kulture industrijskog društva (koju su sa svojim stilovima života i predodžbama o sigurnosti još i daleko u 20. stoljeće podržavale i zapadne demokracije i privredna društva) vode do toga da se sada zadaća definira44

Od kritičke teorije do samokritikedruštvarizika

nja uvijek prepušta ili nameće samim pojedincima: to znnčl pojam "proces individualizacije". Razlika u odnosu na Georga Simmela, Emilea Durkheima i Maxa Webera, koji su teorijski odredili taj proces na početku ovog stoljeća i rasvijetlili ga u mnogim povijesnim stadijima, sastoji se u tome što se ljudi danas ne "otpuštaju" iz staleških, religijsko-transcendentalnih sigurnosti u svijet industrijskog društva, nego iz industrijskog društva u turbulencije svjetskog društva rizika. Prepušta ih se, dakle, životu koji je ne ponajmanje opterećen najrazličitijim, međusobno proturječnim globalnim i osobnim rizicima. 9 Istodobno se to oslobađanje - bar u visokorazvijenim zapadnim državama blagostanja - odvija u uvjetima socijalne države, dakle na pozadini ekspanzije obrazovanja, tržišta rada koje zahtijeva visoku mobilnost i znatno uznapredovale pravne regulacije radnih odnosa, a koji upravo pojedinca kao pojedinca, točnije: samo kao pojedinca, čine nosiocem prava (i dužnosti). Šanse, opasnosti, biografske ambivalencije, koje su se prije mogle svladati u zajedništvu porodice, u seoskoj zajednici, u povlačenju na društvenu klasu ili grupu, sve više moraju otkrivati, interpretirati i rješavati sami pojedinci. Te "rizične slobode" 10 sada se prepuštaju pojedincima, a da oni zbog velike kompleksnosti modernog društva još nisu u stanju utemeljeno i odgovorno donositi neizbježne odluke, pa tako ni s obzirom na moguće posljedice. 9

U tome nije samo razlika u odnosu na klasične analize individualizacije nego i točka na kojoj se povezuju prvi i drugi dio argumentacije u "društvu rizika" za koju su pitali mnogi komentatori. S jedne strane, biografske odluke postaju rizičnima jer više n e mogu pratiti zadane modele ili se kao odluke za tradicionalne uloge i same moraju nositi i živjeti kao rizici; s druge se strane kao egzistencijalna situacija moraju istrpjeti i podnijeti socijalni (fleksibilizacija ugovora o radu i radnih odnosa), tehnički (genetičkotehnološki modificirane namirnice) i globalni rizici (ozonska rupa) sa svim svojim proturječjima i nerazrješivostima. 10 Beck/Beck-Gernsheim (1993). 49


Kako se može precizirati epohalna razlika između rizikâ industrijskog društva i građanskog društvenog poretka s jedne i opasnosti i očekivanja društva rizika s druge strane?

S one strane osigurivosti: o epohalnoj razlici između industrijskog društva i društva rizika Taj se rez — analitički — može odrediti tako da se kaže da društvo rizika počinje ondje gdje normativni društveni sistemi koji obećavaju sigurnost zakazuju u pogledu opasnosti koje su uzrokovane odlukama. Sada se ta definicija treba detaljnije razviti." Prvo, time se indirektno kazuje da nesigurnosti i prijetnje (sve do katastrofa, koje uključuju i vizije smaka svijeta) nipošto nisu moderni problem već, štoviše, stari problem svih kultura i epoha. Na tome je "moderno" dvoje: s jedne strane činjenica da su, na primjer, ekološke, kemijske ili genetičkotehnološke opasnosti izazvane odlukama, a to znači da se ne mogu pripisati neovladivim prirodnim silama, bogovima i demonima, te se na taj način svaliti s naših leđa. Kad se dogodio lisabonski potres 1755., svijet je duboko uzdahnuo. Ali prosvjetitelji nisu, kao nakon katastrofe s černobilskim atomskim reaktorom, pred sud čovječanstva zvali industrijalce, inženjere i političare, nego Boga. (Što je milost koju Bog ljudima danas, u moderni rizika, više ne pruža i ne može pružati.) Drugim riječima, ondje gdje odluke - točnije rečeno, odluke koje imaju pred očima tehničke i ekonomske koristi, 11

46

U osnovi toga je razlikovanje između rizika i opasnosti koje se u m e đ u v r e m e n u (u raspravi u Njemačkoj) prihvatilo u raznim varijantama. O tome m e đ u ostalim usp.: Lagadec (1987), Evers/Nowotny (1987), Perrow (1987), Lau (1989), H a l f m a n n (1990), von Prittwitz (1990), Bonß (1991), Luhmann (1990, 1991), Hahn/Eirmbter/ Jakobs (1992), Brock (1991), Japp (1992) te Beck (1988), osobito 119165.


a ne, na primjer, ratove i vojne pobjede - trajno i na mirim način proizvode (aktualne ili potencijalne) opasnosti, to i mu (neovisno o statistički prikazivoj veličini opasnosti ili rizika) središnje političko značenje: obećanja o sigurnosti, koja se po službenoj dužnosti moraju potvrđivati i obnavljati, javno se opovrgavaju. Onima koji donose odluke prijeti optuženička klupa. Pritom janusovska narav otkriva politički živac: 0 koji se tu neprekidno ogrešuje. Naime, upravo su čuvari blagostanja, prava i poretka oni koji istodobno dospijevaju pod trajnu sumnju i optužbu da proizvode i umanjuju opasnosti koje u graničnom slučaju ugrožavaju sav život. Drugo, ono novo sastoji se u tome što zakazuju etablirani normativni sistemi. Prije svega, sada sestavlja u zagrade ono što prevladava u tehnički dominiranim (javnim) diskusijama, naime naizgled "objektivna" količina prijetnje određenih sistema krupne tehnologije ili svakodnevnih postupaka (na primjer pušenja ili života u blizini nuklearne elektrane) koja se može dokumentirati statističkim podacima o nesrećama i njihovim scenarijima. Nasuprot tome, iz društvenoteorijske 1 društvenopolitičke perspektive - tako glasi argument - bitno je pitanje kako se opasnosti, koje su proizvedene odlukama i najčešće zaodijevene u obećanja koristi, odnose prema normama koje trebaju jamčiti kontrolu nad njima i njezinu mogućnost. Treće, pritom je riječ o "zakazivanju" kada taj zahtjev za kontrolom nije u pitanju samo u pojedinačnom slučaju, nego generalno, dakle kada se s dobrim razlozima može sumnjati ne samo u kontrolu, nego i u njezinu mogućnost; ili, da ponovim tu metaforu, kada se normativni sistem i njegovo obećanje sigurnosti prema izazvanim posljedicama i opasnostima odnose kao kočnica bicikla prema interkontinentalnom avionu. Tada, naime, nastaje politički prijeteća situacija da se zahtjev za kontrolom i racionalnošću neke epohtt trajno opovrgava posljedicama koje se izazivaju i legitimira49


ju njegovim autoritetom, i to u slučaju aktualne ili prijeteće katastrofe javno, takoreći in flagranti. To je predznak, povijesni a priori društva rizika koji ga razlikuje od drugih epoha. One ili uopće ne raspolažu mogućnošću samouništenja i samougrožavanja na osnovi odluke ili pak ne pretendiraju na to da vladaju neizvjesnošću koju proizvode. Ono što je u tom argumentu političko može se pojasniti na sljedeći način: čak i ondje gdje zamiru građanske inicijative, gdje cijelo društvo ili čak epoha potiskuje ili niječe opasnosti s kojima je sučeljeno, vjerojatnost nesreće i katastrofe preuzima ulogu političkog provokatora. Industrijski pogoni i istraživački instituti u opasnim granama moraju u nuždi proturjecjâ u kojima djeluju zavaravati sebe i svijet o opasnostima koje - zajedno s koristima - proizvode. No tako oni sami postaju njegovim najupornijim i najtrajnijim protivnicima.12 Katastrofe, pa već i sumnja u to da se događaju, uvijek iznova ruše sva uvjeravanja, sve brižno izgrađene legitimacije i obećanja o kontroli, i to najčešće pred masovnomedijskim očima cjelokupne javnosti - kako je nedavno iznova pokazao slučaj s "Hoechstovim" opasnim proizvodima u blizini Frankfurta. Četvrto, perspektiva teorije normi i institucija najprije posve ignorira pitanja kulturalnih razlika u percepciji (ocjene i vrednovanja) posljedica i opasnosti. Možda ljudi zaista nisu u stanju suočiti se s opasnostima koje ugrožavaju njihov život, a na kojima osobno ništa ne mogu izravno promijeniti. Možda 12

48

"Glavni protivnik n u k l e a r n e industrije (kemijske industrije itd.) nisu demonstranti na ogradama oko gradilišta, kritička javnost ... već je najuvjerljiviji i najtrajniji protivnik n u k l e a r n e industrije sama nuklearna industrija ... Protest može zamrijeti, a skandal opasnosti ostaje" (Beck 1988, 153, 163], Trajna aktualnost te političke teorije opasnosti demonstrirala se u različitim nesrećama koje su upravo i poslije zamiranja protestnih pokreta razbile legitimacijske konstrukcije industrija opasnosti. Č u d n o je da se o tom aspektu političke teorije društva rizika dosada nije raspravljalo ni javno ni unutar znanosti o društvu.


će jednom postojati države ili epohe u kojima će ljudi koji UH to javno upozoravaju biti kažnjavani zatvorom. Možda s« jodni osjećaju ugroženi otrovima u živežnim namirnicama, ti drugi onima koji uporno govore o tim otrovima. Možda počinje opće nadmetanje u potiskivanju rizika posve različitu veličine, smjera, djelovanja, tako da već i pokušaj da se oni razvrstaju u neku listu prioritetâ postaje beznadno naivnim. Sve je to vjerojatno, a dijelom već i realno. Ali to na tome ništa ne mijenja, već je, naprotiv, konsekvencija fiksne zvijezde pod kojom se nalazi epoha rizika: naime toga što normativni sistem racionalnosti svojim autoritetom i silovitošću ukida svoje vlastite osnove. A to je ono što "refleksivna modernizacija" znači u smislu empirijsko-analitičke refleksivnosti: to se događa također ili upravo tada kada to nitko ne vidi, ne želi i kada (gotovo) svi to niječu. Sama prijeteća opasnost-točnije, proturječje između obećanja racionalnosti i kontrole s jedne i njihovih aktualnih i principijelnih povreda s druge strane - budi, dakle, uvijek iznova javno sjećanje (bar u zemljama i državama koje bar u principu jamče slobodu tiska i mišljenja), i to protiv institucionaliziranih koalicija i birokracija potiskivanja. Ali upravo se taj epohalni politikum pokazuje samo ako se najprije apstrahira od beskonačne raznolikosti, suprotnosti i neodlučivosti kada je riječ o percepciji rizika i ako se (već sociološki) u središte postavi pitanje normativnih sistema koji trebaju jamčiti mogućnost kontrole usputnih posljedica. Postoji li neki kriterij koji točno izražava tu epohalnu razliku? Peto, ulazak u društvo rizika događa se u onom trenutku u kojemu opasnosti o kojima se društveno odlučilo i koje se tako proizvelo prekorače granice osigurivosti: indikator društva rizika je izostanak privatne osiguravajuće zaštite, štoviše: osigurivosti industrijskih i tehničko-znanstvenih projekata. To je mjerilo koje na društvo ne mora izvana nanositi sociolog ili neki drugi znalac. Samo društvo stvara to mjer49


ilo i njime mjeri svoj vlastiti razvoj: industrijsko društvo koje je, ne htijući, sistematski proizvođenim opasnostima mutiralo u društvo rizika balansira s one strane granice osiguranja. Racionalnost koja je u osnovi tom sudu proizlazi iz racionalnosti koja je u srži tog društva: ekonomske racionalnosti. Privatna su osiguravajuća društva ta koje povlače granicu prema društvu rizika. Ona logikom privrednog djelovanja proturječe uvjeravanjima tehničkih inženjera i poduzeća u industriji opasnosti. Jer ona kažu: tehnički rizik može u slučaju "low probability but high consequences risks" tendirati prema nuli, ali ekonomski rizik istodobno ide u beskonačno. Jednostavan misaoni eksperiment ilustrira razmjere normaliziranog rasula: onaj tko danas - što je samorazumljivo za svakog vozača automobila - zahtijeva privatnu osiguravajuću zaštitu kao uvjet da bi se uopće smjela staviti u pogon visokoindustrijalizirana proizvodna mašinerija puna opasnosti, ujedno obznanjuje kraj velikih područja upravo takozvanih industrija budućnosti i velikih istraživačkih organizacija, koje sve djeluju bez ikakve ili odgovarajuće osiguravajuće zaštite. 13 " Kod Niklasa Luhmanna se razlikovanje između rizika i opasnosti poklapa sa suprotnošću između situacija onih koji odlučuju i onih koje te odluke pogađaju. Sporazumijevanje i z m e đ u njih je teško, ako ne i isključeno. No istodobno n e nastaju ni jasne linije sukoba jer je sučeljavanje između donosilaca odluka i onih njima pogođenih relativno s obzirom na teme i situacije. "O rizicima se govori kada se neko b u d u ć e štete mogu svesti na vlastitu odluku. Onaj tko ne uđe u avion ne može s njime pasti. U slučaju opasnosti riječ je pak o štetama kojo dolaze izvana. Da ostanemo pri istom primjeru, o tome da so pogine od dijelova aviona koji p a d n e . ... Poznate opasnosti - potroši i vulkanske erupcije, akvaplaning i brak - postaju rizicima u onoj mjeri u kojoj je poznato kojim se mjerama može izbjeći da im se b u d e izložen. Ali time je bačeno svjetlo samo na polovicu tog stanja. Jer s odlukama se p o n o v n o povećavaju i opasnosti, i to u obliku opasnosti koje proizlaze iz odluka drugih ... Tako razlikovanje rizika i opasnosti danas prosijeca društveni poredak. Ono što je za jednoga rizik, za drugoga je opasnost. Pušač mož50


Opasnostima od kojih se ne može osigurati u najnovije NO vrijeme pridružuju opasnosti koje su osigurane, ali posluju neproračunjivima i mnoga osiguravajuća društva dovode na rub propasti. Osiguravatelji posvuda osjećaju razorne posljedice efekta staklenika. On pogoduje orkanima koji su - kao na Floridi 1992. - osiguravateljima mogu stvoriti štetu u visini od 20 milijardi dolara. Kako izvještava Greenpeace, nevremena na Floridi i na Havajima otjerala su u stečaj devet osiguravajućih društava. Posljedica je ta da osiguravajuća društva ukidaju osiguranje na rizike. Vlasnici novih kuća u nekim državama Sjedinjenih Država već se danas više ne mogu osigurati. 14 da riskira rak, ali za druge je on opasnost. Jednako je tako i s vozačem automobila koji riskantno pretječe, s konstruktorom i upraviteljem nuklearnih elektrana, s istraživačima na području genetičke tehnologije - primjera ne nedostaje." Nemogućnost ili bar naprosto neprevladive prepreke u sporazumijevanju proizlaze iz doživljavanja i vrednovanja katastrofa. Tu zakazuje mjerilo, "racionalnost" vjerojatnosti nastupanja. "Može biti točno da opasnost koju donosi nova nuklearna elektrana u susjedstvu nije veća od rizika odluke da se automobil godišnje vozi tri kilometra više. Ali koga će taj argument uvjeriti? Pogled na katastrofe je granica računa. To se nipošto ne želi - premda bilo krajnje nevjerojatno. No gdje je taj prag katastrofalnosti od kojega nadalje kvantitativni proračuni više nisu uvjerljivi? Očito je da se na to pitanje ne može odgovoriti neovisno o daljnjim varijablama. Ona je za siromašne drukčija nego za bogate, za one koji o nečemu ovise drukčija nego za one druge. ... Zapravo je zanimljivo pitanjo što se shvaća kao katastrofa. A to je vjerojatno pitanje na koje oni koji donose odluke i oni koji su njima pogođeni vrlo različito odgovaraju." (Luhmann 1991a, 88, 91) Može biti da je tako, ali tada se zanemaruje i ignorira takoreći sistemsko mjerilo ekonomske osiguravajućo racionalnosti. Društvo rizika je društvo lišeno sigurnosti u kojemu zaštita osiguranja opada s veličinom opasnosti - i to u povijesnom miljeu "države skrbi" koja obuhvaća sva područja života (François Ewald 1993) i kasko osiguranog društva (o sigurnosti kao sociološkom problemu usp. Kaufmann 1973). Tek i jedno i drugo, druStvo lišeno sigurnosti i kasko osigurano društvo, tvore političku brizanlnost - da ne kažemo eksplozivnost - društva rizika. 14 Tako izvještava Süddeutsche Zeitung od 3.2.1993., 12.

•1


Povratak neizvjesnosti Na osnovi toga sada možemo doći do principijelnog gledišta koje ne samo da karakterizira modernu rizika, nego i bitno određuje političke suprotnosti koje se s njom pojavljuju. U društvu rizika linearni rast racionalnosti dolazi do svojih granica (razumije li se kao tehnizacija, birokratizacija, ekonomizacija, pravna regulacija itd.), kako je vjerojatno najupečatljivije i najdalekosežnije naznačila i argumentirala sociologija Maxa Webera, ali i mnogi drugi, uključujući i autore Dijalektike prosvjetiteljstva Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna, koji su tu situaciju vrednovali na suprotan način. Upravo nas ti krunski svjedoci među teoretičarima društva prisiljavaju da modele linearnog rasta racionalnosti ne mislimo previše "jednostavno". Oni razvijaju i sa sobom nose beskrajnu kompleksnost. No odlučujuće je teorijsko i političko ishodište po kojemu razvijena industrijska moderna i njezine ključne institucije raspolažu potencijalima prilagodbe i inovacije koji su dovoljni da se i najopasnije posljedice tehničko-ekonomske modernizacije bar u principu riješe i ublaže novim racionalizacijama, usmjerenim upravo na posljedice i prijetnje. To mišljenje i djelovanje u kategorijama linearnog rasta racionalnosti - što znači: jednostavne moderne - sada se civilizacijom rizika ne dovodi u pitanje samo u pojedinačnom slučaju, nego u sistemskom, sistematskom smislu. Time se na vrhuncu moderne i zajedno s uspjesima modernizacije javlja epohalan izazov: kako se ja, kako se mi odnosimo prema uspostavljenoj neizvjesnosti i nemogućnosti kontrole kao rezultatu najnaprednije racionalizacije? To je pitanje politički tako brizantno zato što, kako sam rokao, čuvari postaju prijetnjama pravu, poretku, blagostanju i slobodi. Ono je egzistencijalno tako goruće zato što te prijetnje dovode u pitanje i život i način života privatnih pojuri i naca u najdubljoj srži njihove privatnosti. sa


Preobrazba nezamijećenih usputnih posljedica industrijske proizvodnje u globalna žarišta ekološke krize, dakle, upravo nije problem svijeta koji nas okružuje - nije nikakav takozvani "problem okoliša" - nego dubokosežna kriza institucija samog industrijskog društva. Sve dok se ti razvoji promatraju u pojmovnom horizontu industrijskog društva, oni kao negativne usputne posljedice djelovanja, za koje se naizgled može odgovarati i koje je naizgled proračunjivo, ostaju neprepoznatima u svojim posljedicama koje razaraju sistem. Oni se u svojem centralnom značenju javljaju tek u pojmovima i s aspekta društva rizika i skreću pozornost na nužnost refleksivnog novog samoodređenja. U fazi društva rizika, priznavanje neproračunjivosti opasnosti koje su izazvane tehničko-industrijskim razvojem prisiljava na autorefleksiju s obzirom na osnove društvenih veza i na preispitivanje važećih konvencija i osnova "racionalnosti". U samorazumijevanju društva rizika, društvo postaje refleksivnim (u užem smislu riječi), tj. samo sebi postaje temom i problemom. "Bit je tih iritacija ono što bi se moglo opisati kao 'povratak neizvjesnosti u društvo'. 'Povratak neizvjesnosti u društvo' pritom prvo znači to da se sve više društvenih sukoba više ne mogu shvaćati kao problemi poretka, nego kao problemi rizika. Takve probleme rizika karakterizira to da za njih nema jednoznačnih rješenja; oni se, naprotiv, odlikuju principijelnom ambivalentnošću koja se najčešće može sažeti u račune vjerojatnosti, ali se tako ne može ukloniti. Njihova principijelna ambivalentnost razlikuje probleme rizika od problemâ poretka koji se per definitionem orijentiraju u smjeru jednoznačnosti i odlučivosti. S obzirom na sve veće nejednoznačnosti - a to je razvoj koji se zaoštrava - istodobno gotovo neizbježno kopni i povjerenje u mogućnost konstrukcije društva tehničkim sredstvima." 15 Kategorija rizika predstavnik je jednog tipa društvenog mišljenja i djelovanja koji Maxu Weberu još uopće nije bio 15

B o n ß (1993), 20f.; o t o m e u s p . i L a s h (1992). 49


poznat. Taj je tip posttradicionalan, na određen način postracionalan, u svakom slučaju ako se racionalnosr misli kao svršna racionalnost. Pritom rizici nastaju upravo s uspostavljanjem svršnoracionalnog poretka. Tek s normalizacijom bilo industrijskog razvoja s one strane osiguravajuće granice, bilo forme pitanja i percepcije rizika - postaje raspoznatljivo da pitanja rizika iznutra ukidaju i rastvaraju pitanja poretka njihovim vlastitim sredstvima i kako to čine. Rizici pršte matematikom. Ali uvijek se radi o čistim vjerojatnostima koje ništa ne isključuju. Iskazima o rizicima uvijek je svojstvena ta načelna dvoznačnost: rizikom koji tendira prema nuli mogu se rastjerati kritičari da bi se zatim, kada nastupi katastrofa, tužilo na glupost javnosti koja ne razumije iskaze o vjerojatnosti. Rizici se mogu beskonačno povećavati; jer oni se umnožavaju zajedno s odlukama i gledištima pod kojima se odluke u pluralističkom društvu mogu i moraju prosuđivati. U kakav se, na primjer, odnos trebaju dovesti rizici koji se odnose na poduzetništvo, radna mjesta, zdravlje i okoliš (koji se sa svoje strane opet dijele na globalne i lokalne, veće i manje rizike), kako se oni trebaju uspoređivati, hijerarhizirati? U pitanjima rizika nitko nije stručnjak, ili su stručnjaci svi; jer ta pitanja pretpostavljaju ono što trebaju stvoriti i omogućiti - kulturalnu prihvatljivost. Za Nijemce sa šumom propada i svijet. Britanci su šokirani zato što im je zatrovano jutarnje jaje; za njih tu i na taj način počinje ekološka konverzija. Francuzi se pak podsmjehuju pričama o "le Waldsterben" i iza toga slute inscenaciju lobija njemačke automobilske industrije koja katalizatorom želi osvojiti evropsko tržište. No presudno je to što se rizicima zamračuje horizont. Jer rizici kažu što ne valja činiti, ali ne i što valja činiti. S njima prevladavaju imperativi izbjegavanja. Onaj tko koncipira svijet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje. Pri čemu je najvažnije to što proširenje i povećanje namjere da se kontrolira okreće tu namjeru u njezinu suprotnost. 54


No to znači da rizici ne samo da pretpostavljaju odluku nego da ih naposljetku i prepuštaju proizvoljnosti iu konkretnom slučaju i načelno: pitanja rizika ne mogu se pru vesti u pitanja poretka jer se ova takoreći guše od imanenl nog pluralizma pitanja rizika i tako se kriomice i iza pročelja statistike ponovno pretvaraju u pitanja morala, moći, decizi onizma. Drukčije rečeno: pitanja rizika prisiljavaju - opreznije izraženo: pozivaju - na "priznavanje ambivalentnosti" (Zygmunt Bauman). 16 U svojem prikazu engleskog izdanja Društva rizika Bauman je kritizirao "optimizam - mnogi bi rekli: iluziju" 17 16 17

Bauman (1992). Zygmunt Bauman (1992a, 25) argumentira na sljedeći način: problem nije samo u tome da smo suočeni s izazovima neslućenih razmjera već, dublje, u tome što svi pokušaji rješenja u sebi nose klicu novih i teških problema. "The most fearsome of desasters are those traceable to the past or present persuits of rational solutions. Catastrophes most horrid are born - or likely to be born - out of the war against catastrophes. ... Dangers grow with our powers, and the one power we miss most is that which divines their arrival and seizes up their volume." No čak i ondje gdje se reagira na rizike uvijek se bori samo protiv simptoma, a nikada protiv uzroka. Jer i sama je borba protiv rizika nesputanog privređivanja postala "big business, " koji nudi "a new lease of life to scientific/technological dreams of unlimited expansion. In our society, risk-fighting can be nothing else but business - the bigger it is, the more impressive and reassuring. The politics of fear lubricates the wheels of consumerism and helps to 'keep the economy going' and steers away from the 'bane of recession'. Ever more resources are to be consumed in order to repair the gruesome effects of yesterday's resource consumption. Individual fears beefed up by the exposure «I yesterday's risks are developed in the service of collective prod in tion of the unknown risks of tomorrow." Život i djelovanje u di u . tvu rizika zaista su postali kafkijanskima - u strogom smislu lu riječi (Beck 1988, 99ff.). No moj glavni argument nije u tom smislu i negativni fatalizam - upravo on! - misli modernizaciju linearno i stoga ne prepoznaje ambivalencije jedne modernizacija modorniz.i cije koja ukida svoje osnove u industrijskom društvu. Zygmunt Bauman zaista izričito poseže za tom idejom refleksivni! moderni/.;) 49


koji je u osnovi moje dijagnoze. Ta kritika počiva - kako se odavde može reći - na doduše vrlo rasprostranjenom nespocije: "Beck has not lost hope (some w o u l d say illusion) that 'reflexivity' can accomplish what rationality failed to do. What amounts to another apologia for science (now boasting reflexivity as a weapon more trustworthy than the rationality of yore and claiming the untried credentials of risk-anticipating instead of those of discredited problemsolving) can be u p h e l d only as long as the role of science in the past and present plight of h u m a n i t y is overstated and/ or demonised. But it is only in the m i n d of the scientists and their hired or voluntary courtpoets that knowledge (their knowledge) 'determines being'. And reflexivity, like rationality, is a double-edged sword. Servant as m u c h as a master; healer as m u c h as a hangman." Bauman kaže "refleksivnost", no ignorira osebujan odnos refleksa i refleksije koji je sadržan u moderni društva rizika (usp. gore). Upravo se ne misli na neko više jednakoga - znanosti, istraživanja posljedica i samousmjeravanja. Naprotiv, u refleksivnoj moderni refleksivnost rastvara njihove oblike i osnove karakteristične za industrijsko društvo. Vlastita dinamika dovodi do kako n e p r e d v i đ e n i h tako i neproračunjivih situacija i dinamika u n u t a r sistema, organizacija i područja (naizgled) privatnog života, ali i m e đ u njima. One su nov izazov za znanosti o društvu, jer njihova analiza zahtijeva nove kategorije, teorije i metodičke instrumente. Prema tome, teorija društva rizika kaže da nepredvidivost dovodi do dotada nepoznatih situacija (koje zbog toga nipošto nisu bolje ili bliže spasu!). Kada to postane predmetom opće svijesti, društvo dolazi u kretanje. Je li to prednost ili ubrzava opću propast, to isprva m o ž e m o ostaviti po strani. U svakom slučaju, teorija refleksivne modernizacije proturječi osnovnim pretpostavkama negativnog fatalizma. Jer on zna ono što po svojim vlastitim pretpostavkama uopće ne može znati: ishod, kraj, bezizglednost. On je pesimistični brat blizanac optimizma napretka. Ako ondje linearno mišljena vlastita dinamika (po principu: onome što n e možeš promijeniti moraš se radovati) postaje izvorom vjere u napredak, ovdje se ono neproračunjivo misli kao predvidivo neproračunjivo. No zapravo je upravo snaga fatalizma ona koja čini fatalizam neistinitim. Da se poslužim riječima Günthera Andersa (1980): b u d u ć i da on ima pravo, dijagnoza o "antikviranosti čovjeka" je antikvirana. U refleksivnoj modernizaciji nastaju nove linije političkih sukoba industrijskog društva u p u n o m z a m a h u koje sebe razumije i kritizira kao društvo rizika. One su m o ž d a bolje, a možda gore, no u svakom slučaju drukčije i kao takve se prvo uopće moraju uočiti i dešifrirati. 56


razumu da su pitanja rizika pitanja poretka ili da se bar mogu promatrati kao takva. Ona to jesu i upravo nisu. Ona su, naprotiv, upravo forma u kojoj svršnoracionalna logike kontrole i poretka samu sebe vlastitom dinamikom dovodi ad absurdum (razumljeno u smislu "refleksivnosti", dakle nezamijećeno i nehotice, ne nužno "refleksije"). To znači da ovdje počinje rez, sukob u moderni oko osnova racionalnosti, oko samorazumijevanja industrijskog društva, i to usred središta same industrijske modernizacije (a ne samo u njezinim rubnim zonama u kojima se preklapa s privatnim svjetovima života). Industrijsko društvo, građanski društveni poredak, a osobito država skrbi i socijalna država suočeni su sa zahtjevom da osiguraju svršnoracionalnu kontrolu, uspostavljanje, raspolaganje, (individualnu i pravnu) uračunjivost čovjekovih životnih sklopova. Nasuprot tome, u društvu rizika nepredvidive usputne i kasne posljedice ponovno vraćaju taj zahtjev za kontrolom u carstvo neizvjesnoga, višeznačnoga, ukratko: u carstvo stranosti samome sebi za koje se vjerovalo da je prevladano. Ali sada doduše i kao osnovu za raspršenu i mnogoglasnu samokritiku društva.18 18

Usp. Bonß (1993), koji pokušava integrirati teoriju društva rizika u tradiciju kritičke teorije. U tom smislu i A n t h o n y Giddens (1990) dijagnosticira "globalizaciju rizika" (124). Čak i Mary Douglas, koja je iz etnološke perspektive u jednom vrlo važnom radu prva naglasila kulturalnu relativnost doživljaja rizika (Douglas/Wildavsky 1982) u novije vrijeme govori o tome da kategorija rizika postaje jednom od "ključnih ideja današnjeg doba" (Douglas 1990, 3): "neovisno o nacionalnim granicama razvija se nova politička debata koja se izražava pojmovima rizika" (1; citirano po Bonß 1993, 21). "Čini se da mnoge klasifikacije i opozicije znanosti o društvu", piše Seym o u r Fiddle već 1980., "na p r i m j e r s u k o b protiv k o n s e n z u s a u sociologiji ili neoklasična ekonomija protiv marksizma, oponašaju linije sukoba 19. stoljeća. Nesigurnost i neizvjesnost su pak koncepti našeg vremena i b u d u ć i h vremena; bavljenje time vodi nan bliže znanstvenom bavljenju sadašnjošću i budućnošću." (isto, imp. i Makropoulos 1989). Za Perrowa (1984) s njegovim teorijski auiil49


Jer može se pokazati da organizacijski oblici i mjere, ali ni etički i pravni principi i kategorije poput odgovornosti, krivice i principa uzrokovanja (na primjer pri istraživanju štete) ni politički sistemi odlučivanja (na primjer većinski princip) upravo nisu primjereni za shvaćanje odnosno legitimaciju tog povratka neizvjesnosti i nemogućnosti kontrole. Analogno važi i za kategorije i metode društvene znanosti to da zakazuju pred nepreglednošću i višeznačnošću stanja koja treba prikazati i shvatiti. Pritom se ne moraju samo donositi odluke; naprotiv, treba iznova odrediti pravila i osnove za odluke, za kriterije prihvaćanja i za kritiku s obzirom na (sa stajališta zahtjeva za kontrolom) nesagledive posljedice koje se ne mogu opravdavati. Refleksivnost i neproračunjivost društvenog razvoja tako se šire na pojedinačna područja, probijaju regionalne, klasno specifične, nacionalne, političke i znanstvene ovlasti i granice. U ekstremnom slučaju, s obzirom na posljedice atomske katastrofe, više nema onih na koje se to ne bi odnosilo. Obratno, to također znači da su na djelovanje pozvani svi oni koje ta prijetnja može pogađati i koji u njoj sudjeluju te da u skladu s tim moraju nastupati odgovorno prema samima sebi. Drugim riječima: društvo rizika je po tendenciji i samokritično društvo. Osiguravajući stručnjaci proturječe (ne želeći) sigurnosnim inženjerima. Dok ovi dijagnosticiraju nulti rizik, oni donose sud: ne može se osiguravati. Stručnjake relativiraju i svrgavaju drugi stručnjaci. Političari nailaze na otpor građanskih inicijativa, industrijski menadžeri iziranim primjerima to je shvaćanje evidentno. Scenarij rizika i sukoba osobito je p o j m o v n o razradio Lau (1989) te ga je empirijski konkretizirao u jodnoj još neobjavljenoj studiji. S m i t h s o n (1988) vidi kako nastaju "emerging paradigms". Čak i Niklas L u h m a n n govori o društvu rizika kao samorazumljivosti kojoj n e trebaju citati (1991); njegovo nastojanje da u svoju teoriju sistema integrira povijesnu i teorijsku problematiku rizika p u n o je nedobrovoljnih i poludobrovoljnih samopobijanja (usp. gore bilj. 13 te L u h m a n n 1990). 58


nailaze na moralno-politički motivirane i organizirane bojkote potrosacâ. 19 Uprave doživljavaju kritiku od grupa za samopomoć. Napokon, čak i uzročničke grane (na primjer kemijska industrija u slučaju zagađenja mora) moraju računati s otporom pogođenih grana (u tom slučaju ribarske industrije i onih koje žive od priobalnog turizma). Njih one mogu dovesti u pitanje, one se mogu uzajamno kontrolirati, možda čak i ispravljati. Štoviše, pitanje rizika razdvaja i porodice, profesionalne skupine kemijskih stručnjaka sve do menadžera 20 , a vrlo često unosi razdor čak i u samog pojedinca: ono što glava želi, a jezik kaže, to ruka ne može izvršiti. Poluge društvenih promjena često se nalaze ondje gdje ih nitko ne sluti - pa ni oni koji su ih na početku optimistično odobravali. Primjer za to je preorijentacija njemačkog prava o odgovornosti za okoliš s odgovornosti za skrivljenje na odgovornost za ugrožavanje. Po tom pravu (promijenjenom 1991. nakon što je izgorjela skladišna dvorana baselskog kemijskog koncerna Sandoz) pogoni - bez dokaza skrivljenja odgovaraju osobama za pritom nastalu štetu do visine od po 160 milijuna DM za narušavanje zdravlja i nanošenje štete. Za to je dovoljna obična pretpostavka uzrokovanja (§ 6 Zakona o odgovornosti za okoliš): već ako je "postrojenje s obzirom na danosti konkretnog slučaja pogodno da prouzroči nastalu štetu, pretpostavlja se da je šteta prouzročena tim postrojenjem". Drugim riječima, teret dokaza nije više na oštećeniku, koji takav dokaz ionako u pravilu ne može iznijeti, nego na (potencijalnom) štetitelju. Za osobito rizična proizvodna postrojenja zahtijeva se "preventivno jamstvo" koje se - po prirodi stvari - praktično može pružiti samo tako da se 19

O tome usp. - uz uobičajene potrošačke organizacije - različite kampanje kojima se, služeći se polugom potrošačkih organizacija, žele podržati politički (ekološki) i moralni ciljevi (u Sjedinjenim Državama taj se pokret trenutno tematizira u obliku political corectness) (na primjer Gartner/Riessman 1978). 20 Usp. Bogun/Osterland/Warsewa (1992), Heine (1992), Heine/Mautz (1988, 1993), Pries (1991), Corello/Menkes/Mumpower (1986). 49


osigura svoja odgovornost za okoliš. Po modelu osiguravanja od rizika za okoliš, koji su razvili osiguravatelji odgovornosti, "osigurava se zakonska odgovornost privatnopravnog sadržaja za narušavanje zdravlja i nanošenje štete koji su prouzročeni 'djelovanjem na okoliš' na tlo, zrak ili vodu" (Jörissen). Prema tome, principijelno nisu osigurane i ne mogu se osiguravati vlastite i starosne štete. Posve je očito da se tu još jednom doseže odnosno prekoračuje granica ekonomski neproračunjivih opasnosti. Jer međunarodno tržište uzvratnog osiguranja ne nudi kapacitete ni za te "rizike za okoliš". Posljedica je da će "stotine tisuća tvrtki morati razmisliti kako dalje."21 Pritom se ne radi samo o tim mnogobrojnim, naposljetku difuznim i u svojem cjelokupnom političkom usmjerenju i djelovanju nejednoznačnim, zanovjetalačkim prigovorima koje vješti kritičari kritike lako mogu odbaciti zbog toga što su "površni" i ne tiču se "logike" društvenog razvoja, te će to i učiniti. Iza toga se, naprotiv, ocrtava načelni sukob koji obećava da će postati karakterističnim za epohu rizika zato što već sada potkopava i prošupljuje stare političke koordinate industrijskog društva, naime ideološke, kulturalne, privredne i političke suprotnosti koje se grupiraju oko dihotomije "sigurno-nesigurno" i u svojem se suprotstavljanju profiliraju. T\i u jednom političkom i egzistencijalnom smislu izbijaju načelno pitanje i odluka: hoće li se novouspostavljenoj neproračunjivosti i neredu suprotstavljati linearno, po uzoru na svršnoracionalnu kontrolu, dakle ponovno posežući za starim ponudama industrijskog društva (više tehnike, tržišta, države itd.)? Ili pak ovdje počinje promjena u mišljenju i djelovanju koja prihvaća i potvrđuje ambivalentnost - s tada svakako dalekosežnim posljedicama za sva područja društvenog djelovanja? Wolfgang Bonß piše: "Takva perspektiva može se razviti samo kada se odustane od jednodimenzio21

60

Usp. Süddeutsche

Zeitung

od 13./14. 2. 1993., 24.


nalnog čitanja zapadne racionalizacije koje je povezano s 'optikom reda' i kada se" u središte postavi "ono nejednoznačno, neizvjesno, kontingentno i kontekstualno", jednom riječju: ono i.22 Oni se (po teorijskoj osi) mogu opisati kao "linearni", a ovi kao "refleksivni" (modernizatori). Uz analitičko i empirijsko postaje, dakle, mogućim i nužnim i političko-empirijsko i normativno-filozofsko tumačenje tog razlikovanja (no koje se ovdje ne može i ne treba pružiti). Ta društvena, politička i teorijska, metateorijska konstelacija nastaje i zaoštrava se s refleksivnom modernizacijom. Tek ovdje padaju brane starog poretka, a otvoreno istupaju ireduktibilne višeznačnosti civilizacije rizika. Tako je sve manje socijalnih miljea (i modela) koji stvaraju obvezujuće poretke i podupiru fikcije o sigurnosti. U toj se krizi sigurnosti industrijskog društva u samo sebe otvaraju mogućnosti i prisile za djelovanje među kojima se treba odlučivati neprekidno i bez pretenzije na definitivna rješenja - zahtjev kojim život i djelovanje u neizvjesnosti postaju nekom vrstom osnovnog iskustva. 23 Tko to kako i zašto zna ili nauči, ili uopće ne nauči, to sa svoje strane postaje ključnim biografskim i političkim pitanjem budućnosti koja je pred nama.

Demokratizacija kritike Mnogi kažu da je slomom realno egzistirajućeg nesocijalizma izmaknuto tlo pod nogama svakoj kritici društva. Zapravo je točno suprotno: konstelacija za kritiku, i za radikalnu kritiku, još nikada nije bila tako povoljna. Gotovo je s okamenjenošću kritike, što za kritičku inteligenciju u Evropi također znači prevlast Marxove teorije već čitavo stoljeće. Veliki 22 23

Bonß (1993), 20, također 31. Isto, 23, usp. također Schulze (1992). 49


je otac mrtav. Kritika društva sada doista može iznova doći do daha te otvoriti i izoštriti pogled. Teorija društva rizika pritom izbjegava teškoće kritičke teorije društva u kojoj teoretičari primjenjuju na društvo više ili manje dobro obrazložena vrijednosna mjerila te ga zatim po njima (često i protiv samorazumijevanja onih na koje se odnose) prosuđuju i osuđuju. U društvu rizika koje identificira samo sebe kritika se takoreći demokratizira-, to znači da dolazi do uzajamne kritike parcijalnih društvenih racionalnosti i grupa. Na mjesto kritičke teorije društva stupa, dakle, teorija društvene samokritike odnosno analiza suprotstavljenih linija sukoba refleksivne moderne. Otkrivanje imanentnog suparništva institucija koje su još programirane po mjeri industrijskog društva, a već se reflektiraju i kritiziraju iz perspektive samougrožavanja društva rizika, čini proturječnima norme, osnove, prakse na svim područjima društvenog djelovanja, i to kada se mjere po važenjima i pretenzijama koji su im imanentni. Jedan primjer: preračunavanja rizika koja se temelje na (prostorno, vremenski i socijalno ograničenom) pojmu nesreće, ali s jedne strane trebaju proračunati i legitimirati katastrofični potencijal modernih krupnih tehnologija i industrija, a s druge ga jednako tako i promašuju i krivotvore, mogu se kritizirati i reformirati na osnovi njihovih vlastitih zahtjeva za racionalnošću. Isplati se točno shvatiti perspektive i pretpostavke društvene samokritike koje otkriva teorija društva rizika. Upravo to pokušava pojam refleksivne modernizacije. On sadrži dvije komponente (ili dimenzije značenja). S jedne strane razvoj samog industrijskog društva u društvo rizika (argumentiran na tom tematskom području; slično bi se moglo pokazati recimo i na upotpunjavanju moderne preko granice raspolovljenosti na muškarce i žene ili u sistematskoj sumnji znanosti u samu sebe na osnovi više i boljega znanja te ispitivanja osnova i posljedica znanstvenih dioba i odlučivanja). Dinamiku svjetskog društva rizika proizvodi i ubrzava to što se 62


stvari ne zamjećuju, što se gleda u stranu. Ta "mehanika" ima osnovu u vlastitoj industrijskoj dinamici koja, uzdignuta iznad "usputnih posljedica" opasnosti, ukida svoje vlastite (proračunske) temelje. S druge strane vrijedi i to da, izrazi li se to točno, zamijeti li se, postane li se toga općenito svjesnim, cijelo društvo dospijeva u kretanje. Ono što se dotada činilo "funkcionalnim" i "racionalnim" sada postaje opasnim po život i tako djeluje, dakle proizvodi i legitimira disfunkcionalnost i iracionalnost. Kada se tada još u kontekstima djelovanja pojave i propagiraju profesionalne alternative samokontrole i samoograničavanja, institucije se do svojih osnova otvaraju za ono političko, mogu se oblikovati, postaju ovisnima o pojedincima i koalicijama. To znači: budući da se prijelaz iz industrijskog društva u društvo rizika odvija bez refleksije, automatski, na osnovi "sljepoće za apokalipsu" industrijske moderne (Günther Anders), ukorjenjuju se opasnosti koje - postavši temom i središtem sukoba i javnih sporova - čine društvo kontroverznim do u središta njegova djelovanja i odlučivanja i raskoljuju ga. U horizontu suprotnosti stare rutine i nove svijesti o posljedicama i postupcima, društvo postaje samokritično. Riječ je, dakle, o kombinaciji refleksa i refleksije koja, sve dok izostaje katastrofa, može otvoriti fatalističku industrijsku modernu za samokritiku i samopromjenu. Refleksivna modernizacija sadrži oba elementa: s jedne strane refleksno samougrožavanje osnova industrijskog društva uspješnom daljnjom modernizacijom, slijepom za opasnosti, i osvještavanje, refleksiju tog odnosa. Razlika između industrijskog društva i društva rizika tada je i razlika znanja, dakle autorefleksije s obzirom na opasnosti razvijene industrijske moderne. Ono političko nastaje iz osvještavanja opasnosti koje su uvjetovane odlukama, jer vlasnički odnosi, socijalne nejednakosti i principi funkcioniranja industrijskog društva u cjelini time najprije ostaju nedirnuti. U tom je 49


smislu teorija društva rizika politička teorija znanja moderne koja je postala samokritična. Radi se o tome da i kako industrijsko društvo sebe vidi, kritizira i reformira kao društvo rizika. Pojam "društvo rizika" označava samo jedan aspekt; teorija refleksivne modernizacije seže daleko preko toga, kako sada treba pokazati.

64

III. poglavlje

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Refleksivna modernizacija 24 - pojednostavljeno i anticipirajuće rečeno - znači nestanak jedne epohe moderne i nastanak druge, još bezimene, i to ne političkim izborima, padom vlade ili revolucijom, nego kao latentan usputni učinak normalnoga, poznatoga: osamostaljenih modernizacija po shemi i receptu zapadnog industrijskog društva. Refleksivna modernizacija za cijelu jednu epohu, industrijsku epohu, otvara mogućnost stvaralačkog (samo)uništavanja. "Subjekt" tog stvaralačkog uništavanja nije kriza, nego pobjeda zapadne modernizacije. Ta je teorija u potpunosti pobuna protiv teorije o kraju povijesti društva - a, kako se nadam, i njezino opovrgavanje. 24

O p o j m u "refleksivne m o d e r n i z a c i j e " u s p . m e đ u ostalim: Beck (1986), osobito poglavlja IV, VI, VII, VIII; Lash (1992), Beck/Giddens/Lash (1993), Giddens (1990, 1991), Zapf (1991), ondje osobito priloge Zapf 23-39, Beck 40-54, Hradil 361-369; Merten/Olk (1992), Rauschenbach/Gängler (1992), Zapf (1992), osobito 204, Lau (1991), 372-374; Krüger (1991), Wehling (1992), osobito 247-283; sljedeći izvodi trebaju pokazati i ukloniti neodređenosti i višoznačnosti u upotrebi pojma u toj literaturi.

es


Da je svijet nakon kraja hladnog rata u kaosu - tko bi to zanijekao. No da li zaista? Ta ocjena po općem mišljenju vrijedi za novi svjetski nered, ali ne i za mjerilo koje obećava budućnost: model zapadnog demokratsko-kapitalističkog industrijskog društva. Naprotiv, upravo obratno: mnogi smatraju da opasnosti za ovaj svijet potječu iz toga što se većina zemalja i kultura još nije uspela do tog utočišta sigurnosti i racionalnosti, demokracije i blagostanja. Prije svega, nestao je jedini antagonist, protivnik iz snova, vječni konkurent komunizam. Njegovi su spomenici pali. Čak i sjećanje blijedi u aktivnom zaboravu ili se nerealno idealizira. Ljevica postaje plemstvom koje više ne razumije svijet. Gdje bi se u ovom trenutku trijumfa mogao pojaviti neki povijesni suparnik koji bi doveo u pitanje monopol slavnog Zapada na moral i racionalnost? No takav se suparnik javlja - upravo se to tvrdi u ovoj knjizi. Zauzdan socijalnom državom i demokracijom, kapitalizam postaje kaotičnim - ne zato što bi u njemu proletarijat dizao glavu te s novom ironijom povijesti posezao za moći; ne zato što bi intelektualci sada iz svoje slobodnolebdeće egzistencije ipak slali svjetlo razuma zabludjelom čovječanstvu, ne zato što bi javnost takoreći iza leđa tvoraca javnog mnijenja i artista argumentacije insistirala na neprinudnoj prinudi istinitoga, dobroga i lijepoga, a ni zato što bi se društvo rastvaralo na socijalne pokrete koji se oslobađaju svoje egzistencije nosilaca uloga te napokon ipak uzimaju svoje poslove u vlastite ruke. No kada svi ti izvori spasa presuše i zakažu odakle tada još crpsti snagu koja će dovesti u pitanje monopol industrijske civilizacije na racionalnost i moral, njezin pobjedonosni pohod? Postoji samo jedna snaga i moć koja je to u stanju, a to je diktatura stvarne prinude - ekonomija, tehnika, politika, znanost - dakle apsolutizam same modernizacije industrijskog društva. To je teza ili - bez lažne skromnosti - teorija, filozofija koja bi se ovdje trebala skicirati, razviti i pratiti do 66


nekoliko njezinih konsekvencija: modernizacija se osamostiiljuje i lišava modernizaciju industrijskog društva njezinih osnova i koordinata. 25 Je li to dobra ili loša vijest? Tko bi to znao. No svakako se time ne misli reći: modernizacija spašava modernizaciju! Vratite se izvorima moderne, i pijete li iz njih, vidjet ćete svijet novim očima. Ne, tu se za mnoge uši loša vijest nadmašuje još gorom. Nije se raspao samo svjetski poredak na osnovi podjele Istok-Zapad, sada kopne još i sigurne i samorazumljive istine zapadnog demokratskog kapitalizma. Još se nikada nije toliko toga rastvaralo! Manje apstraktno rečeno, to znači, na primjer, da se rastvaraju društvene klase te da se time zaoštravaju socijalne nejednakosti. Siromaštvo osamljuje. Obitelj - mjesto i utočište zajedništva, bliskosti, intime i ljubavi, upravo i u neprijaznoj moderni - postaje nakazom. Mnogi polažu nade u privredni rast i sigurnost radnih mjesta, i tko bi im to zamjerio. No čemu se tu teži, za što se moli, to ondje pokazuju razmjeri tekućeg uništenja, točnije: samouništenja. Industrijska modernizacija troši posljednje osnove i resurse industrijske modernizacije, i za to se više ne mogu kriviti vanjski neprijatelji, protiv kojih bi se moglo mobilizirati i zaoštriti vlastiti 25

Karl Marx je - inače s posve pozitivnim naglascima - izrekao klasičnu formulaciju vlastite dinamike kapitalističke modernizacije. "Buržoazija ne može postojati ako stalno ne revolucionira proizvodna sredstva, dakle proizvodne odnose. Neizmijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje bilo je pak prvi uvjet postojanja svih prethodn i h industrijskih klasa. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno uzdrmavanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje odlikuju buržoasku epohu pred svima drugima. Svi se čvrsti, zahrđali odnosi sa svojom pratnjom časnih predodžaba i intuicija rastvaraju, svi novi zastarijevaju prije nego što mogu okoštati. Sve staleško i nepokretno isparava, sve sveto biva oskvrnjeno, i ljudi su napokon prisiljeni trijeznim očima sagledati svoj životni položaj, svoje uzajamne odnose." (Werke sv. 4, 465) Zašto to n e bi vrijodilo i za borniranosti industrijske epohe? Ili je teorija modernizacije iznimka od pravila koje sama opisuje?

108


identitet i pripadnost, nego se to mora pripisati akterima i jamcima unutarnje sigurnosti i općeg blagostanja. Nije jasno kako se može razriješiti ta dilema da isti indikatori - i osobe! - simboliziraju blagostanje i uništenje. Ukratko, industrijska moderna zastarijeva, njezina vjera u racionalnost, njezina tehnička magija gubi svoju moć, sekularizira se; i pojavljuje se jedna druga moderna, čije su konture nejasne, jer u njoj vlada ono i, njegove dileme i višeznačnosti. To je poruka koja mnoge zbunjuje i iritira. No tu se oživljava jedna jednostavna misaona figura. Nije li sve kulture i sve epohe na ovaj ili onaj način rastvorila i smijenila dinamika koju su same razvile, nije li ih ona prevela u neko drukčije stanje? Čudno je da je ta trivijalna povijesna činjenica, taj osnovni postulat svake društvenopovijesne perspektive postao gotovo nezamislivim upravo u onoj epohi koja je promjenu apsolutizirala. Možda za svako doba na njegov način vrijedi da je samo sebe smatralo neprevladivim, najvećim savršenstvom koje je za čovjeka moguće. Ta generalizacija nadilazi moje poznavanje povijesti. No za građansko, industrijsko društvo, koje obožava inovacije, u svakom je slučaju karakterističan taj oproštaj od njegove vlastite povijesnosti. On se provodi upravo savršeno, i ne provode ga samo njegovi teoretičari i znanstvenici društva, koji u čudnovatom spletu suprotnosti svim misaonim sredstvima uzdižu neprevladivost, često čak kao zid plača. I u samosvijesti građanskog društva vlada ta golema, nadmoćna općenitost, koja se od dvojbi brani čak još i cinizmom i amoralnošću. Građansko društvo učvršćuje i širi svoje važenje i vladavinu, kako pokazuje Roland Barthes, tako da se ustručava samo sebe nazvati pravim imenom. Ono posvuda stvara univerzalizam u kojemu nestaje, ali se ujedno i uspješno proteže sve dalje. "U političkom se pogledu razimenovanje postiže idejom nacije. U svoje je doba to bila progresivna ideja koja je služila isključenju aristokracije. Danas se u naciji 68

Pojam i teorija refleksivna modernizacija

rastvara buržoazija, spremna iz nje isključiti elemente koj« proglašava tuđinskima ... Može se vidjeti kako već politički rječnik buržoazije zahtijeva da postoji nešto univerzalno. To univerzalno građanskog društva blokira mišljenje, upravo zato što samo ne opisuje već i normira. Građansko, industrijsko društvo jednostavno se izjednačava s modernom. Ona ga simbolizira i svjedoči o njemu, i obratno. Tko u to posumnja, sam se izdvaja. Modernizacija se zamišlja kao globalizacija, kao protezanje površinom. Ona se kontinuirano širi. Ostaje nezamislivim da bi se produbljivala, okretala protiv same sebe, potkopavala svoje temelje i ukidala se. Strateški stid bezimenosti sprečava ili ometa - otežava plan koji se ovdje isprobava: nalaženje i pronalaženje tipologije (barem dvaju) modernih društava, od kojih u jednome dominira ili-ili, a u drugome i (što nas postavlja pred pitanje: da li između i i ili-ili vlada i ili ili-ili). Pri čemu se prijelaz ne provodi revolucijom, krizom, političkim svrgavanjem, promjenom elita ili političkim izborima, nego jednostavno modernizacijom.

Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije Središnji se dijagnostički iskaz ove knjige nalazi s one strane tužbalica i nada: mi živimo u svijetu koji je drukčiji nego što mislimo. Živimo u svijetu onoga i, a mislimo u kategorijama onoga ili-ili. Za to ne zahvaljujemo možda nekoj općoj tupavosti, svojoj nesposobnosti, nego zapadnoj modernizaciji u pobjedničkom stadiju. Posve normalna sve dalja i dalja modernizacija stvorila je jaz između pojma i zbilje, a taj jaz tako je teško pokazati i tako ga je teško imenovati stoga što su u središnjim pojmovima zaustavljeni satovi. U svojem je uznapredovalom stadiju "moderna" (još jedan izraz toliko 26

B a r t h e s (1974), 125.


maglovit da ne dopušta veću jasnoću) postala terra incognita, civilizacijska divljina koju poznajemo i ne poznajemo, koju ne možemo shvatiti jer je osamostaljena modernizacija učinila beznadno zastarjelim monopolistički model mišljenja moderne, njezino samorazumijevanje na osnovi industrijskog društva i industrijskog kapitalizma. Upravo se moderna zamišlja kao inovacija, kao osamostaljena, dakle neprevladiva inovacija, kao diktatura inovacije - ali to znači kao ovjekovječenje istoga, kao sistem u kojemu su zbiljske inovacije isključene. To zaustavljanje inovacije u inovacijama i zahvaljujući njima može se shvatiti iz dviju misaonih tradicija: s jedne strane iz "teorije inovacije" (jedan od mnogih: Wolfgang Zapf), koja se nada razgradnji "organizacijske skleroze", dakle nastoji ovladati problemima rasta tako da uklanja njegove kočnice. 27 S druge je strane to "dijalektika novoga i uvijek istoga", kako je predstavlja i opisuje Walter Benjamin. 28 Ovdje se tome suprotstavlja jedna misaona figura koju je teško verbalizirati u uvjetima vladajuće skleroze mišljenja: "moderni" se kao njezina vlastita dinamika pripisuje snaga kojom ona ukida i mijenja samu sebe. Ona se zamišlja kao spoj rastvaranja i restrukturiranja, kao proces koji proizvodi sigurnosti, a zatim ih razlaže. Prema tome, modernizacija znači nedobrovoljnu sintezu inovacije i revolucije. Želi se inovacija, a izaziva se "revolucija". Naravno, ne željena revolucija, nego "revolucija" usputnih posljedica, revolucija koja svrgava vladajuće pojmove ili ih, opreznije formulirano, čini tupima, nijemima i gluhima. Kako je to moguće, kako se to može zamisliti? Vrlo pojednostavljeno rečeno, tako što se moderna misli upravo kao osamostaljena modernizacija koja se ne može prigušiti, opoz27

Zapf (1975, 1986), koji se poziva na Parsonsa (1969) te na Eisenstadta, Bendixa, Almonda, Rokkana itd. (svi u Zapf 1969). 28 Benjamin (1972); o tome usp. Wehling (1992), 75-104; ondje i referencija n a Frisbyja (1989). 70


vati ili svršno racionalizirati, pa tako ni ondje gdje ukida svojo vlastite osnove. No ako moderna vlastitom snagom pomiče i svija svoje osnove i koordinate, onda se postavlja pitanje kako se to može shvatiti, otkriti, osvijestiti, iskusiti u uvjetima zastoja u vladajućim kategorijama. O tome govori cijela ova knjiga. 29 29

Pierre Bourdieu (1992) je (nadovezujući se na Durkheima) na mnogo načina razvio tezu da kategorije u kojima mislimo i djelujemo nisu možda samo (znanstveni) konstrukti koji bi se mogli empirijski i teorijski kontrolirati nego integralni dijelovi društvenih struktura: "Prvotno najčešće koncipirani radi vrijeđanja ili osuđivanja (naša riječ 'kategorije' potječe od grčke riječi kathegoresthai, javno optužiti), ti polemički koncepti korak p o korak postaju tehničkim kategoremima kojima, zahvaljujući amneziji o njihovu nastanku, kritičko seciranje i akademske rasprave ili disertacije daju dašak vječnosti. Među svim mogućnostima da se sudjeluje u sporovima koje se kao takve, izvana, moraju iskoristiti ako se želi objektivirati svoje kategorije - najprimamljivija je i najbezazlenija bez s u m n j e ona da se zauzme položaj nepristranog promatrača ili suca tako da se odlučuje u sukobima koji realno nisu odlučeni te se zadovoljenje izvlači iz toga da se proglašavaju presude, na primjer da se kaže što realizam zaista jest ... 'Mišljenje o biti' n a djelu je u svakom društvenom univerzumu, a osobito proizvodnji kulture na religijskom, znanstvenom, pravnom području itd., posvuda gdje se igraju igre u kojima se radi o univerzalnome. Tu pak postaje vrlo očito da su 'esencije' norme." (975) A Mary Douglas piše (1990, 162ff.): "Svejedno na kojoj se razini društva krećemo, uvijek su na raspolaganju društvene klasifikacije - čime je već previše rečeno: one tvore pozadinu, horizont u k o j e m u v i d i m o i o c j e n j u j e m o same sebe i druge." Izdvojimo svijet vlastitog doma i pomislimo na "uloge djece i odraslih, muškaraca i žena". Već "posve automatski reproduciram o uvriježenu s h e m u autoriteta i uobičajenu podjelu rada u obitelji, i to što reproduciramo posve je različito nego kada to čine neki Indijac ili Amerikanac ... Mogli bismo početi i s ulogama koje su n a j m a n j e integrirane u društveni poredak, na primjer sa skitnicama, i tada se od periferije sve više približavati središtu utjecaja. Ili možemo početi s novorođenom djecom i kretati se prema drugom kraju starosne ljestvice. U svakom slučaju mi preuzimamo kategorije koje upotrebljavaju naši upravni organi da bi razrezivali poroz, popisivali stanovništvo i procjenjivali potrebu za školama ili zatvor-

108


Bitan korak dalje može nas pomaknuti jedna presudna slutnja koja vodi ovu teoriju refleksivne modernizacije. Modernizacija ne mijenja samo industrijsko društvo kao okvir modernizacije. Naprotiv, budući da i sve ono čvrsto i staleški fiksirano unutar industrijske moderne "hlapi", budući da institucionalni i organizacijski sklop industrijskog društva gubi svoju samorazumljivost i sigurnost, raspada se sklop uloga ili "kućište poslušnosti" (Max Weber) koje je industrijska moderna stvorila i blindirala. Ono se raspada na odluke pojedinaca. Oni su dobitnici i(!!) gubitnici refleksivne modernizacije. Drugim riječima, usputna posljedica usputne posljedice je oslobađanje pojedinaca iz kaveza njihovih institucionaliziranih uloga, renesansa pojmova kao što su radnja, subjektivnost, sukob, znanje, refleksija, kritika, kreativnost. To je središnji paradoks: osamostaljenje, koje je usmjereno protiv osamostaljenja industrijske moderne, otvara industrijsku modernu za odlučivanje. Strukture uništavaju strukture i tako subjektivnosti i djelovanju dopuštaju da se razvija. (No to uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj se nalaze i pronalaze nove strukture koje omogućavaju djelovanje.) Ljudima iza leđa, dakle posve neovisno o tome vide li oni to žele li oni to ili ne, središte industrijske modernizacije, dosada izuzeto iz odlučivanja, otvara se za odlučivanje, sukob kritiku. To može značiti blokadu, propast. /: pronalaženje političkoga. No u konkurenciji i uzajamnom prekrivanju, između i i ih-ili ne dominira i, nego ili-ili. Refleksivna modernizacija moze imati za posljedicu daljnji razvoj ili protumodernuneofašizam ili ekološku demokraciju; ekodiktaturu, nasilje, ima. Naše se mišljenje uvijek već kreće u t a b a n i m stazama Kako bismo ikada trebali misliti same sebe u društvu, a da pritom ne posegnemo za klasifikacijama koje se izražavaju u n a š i m institucijama? Za znanosti o društvu to čak vrijedi u p o s e b n o j mjeri: predmeti kojima se ona bavi izliveni su u administrativnim kategorijama " 72


fundamentalizam ili daljnji razvoj demokracije i prosvjetiteljstva koji napreduje preko okoštalosti i borniranosti industrijske civilizacije. Refleksivna modernizacija može dovesti svijet - pa i zapadni svijet - u stanje u kojemu se ubrzava uništenje, ili postaje mogućim ono što se dosada činilo isključenim: da industrijska moderna revidira i reformira svoje vlastite ciljeve, osnove, svoje oblike života i proizvodnje, svoje shvaćanje morala i racionalnosti. To bi tada dovelo do obrata razvojne perspektive: nisu zemlje u razvoju one koje kopiraju zapadnu modernu s njezinim ustrojem industrijskog društva, nego se pitanje razvoja proteže i na prvi svijet, ono se širi na pitanje globalnog dijaloga. Kako je moguće inteligentno samoograničavanje? Kako su mogući oblici proizvodnje, života, politike, koji prevladavaju suicidalnost industrijske moderne? Iako nitko ne može reći da zna kako će uspjeti preustrojavanje nacionalne samouništavalačke privrede u globalnu i demokratsku svjetsku civilizaciju, ipak će se vrlo brzo postići suglasnost o tome da ono nikako ne može uspjeti služimo li se pritom postojećim, zastarjelim institucijama jednostavne moderne. No ako se pred tim ne žele i dalje zatvarati oči, potrebno je napustiti okvir politike statusa quo industrijskog društva u pogledu njezinih ciljeva - to su suverenost nacionalne države i njezin vojni pandan, privredni rast, potpuna zaposlenost i socijalna sigurnost, vodeće stranke koje na tim ciljevima počivaju te shvaćanje političkoga na osnovi koordinata lijevo-desno - ili se taj politički horizont jednostavne modernizacije bar mora otvoriti, proširiti, ponovno promisliti i preustrojiti. A time smo već stigli do pronalaženja političkoga. Kant je na prijelazu u 19. stoljeće postavio pitanje kako je moguća spoznaja. Danas, dva stoljeća kasnije, usporedno pitanje glasi: kako je moguće (političko) oblikovanje? Nije slučajno što se time postavlja sumarno pitanje koje povezuje umjetnost i politiku. 108


"Jer po mojem mišljenju tek danas počinje čovjekova povijest, njegova ugroženost, njegova tragedija", piše Gottfried Benn. "Dosada su iza njega još stajali svetački oltari i krila arkanđela. Pehari i krstionice zalijevali su njegove slabosti i rane. Sada počinje niz velikih nerješivih kobi njega samoga "30

S one strane prirode, Boga, oltarâ, istine, kauzalnosti, ega, ida i super-ega počinje "umjetnost života", kako je to zvao kasni Foucault, ili, kako danas možemo reći, umjetnost samooblikovanja, a to u moderni koja se osamostaljuje znači pronalaženje političkoga kao univerzalnog temeljnog uvjeta ljudske egzistencije. Posve je jasno da se time pred nama ne otvara nikakvo doba nade, nikakav raj. Jer tu nam prijete i kobi posve novih razmjera, i to kobi i neuroze koje ne predstavljaju propadanje - to bi ipak bilo nešto: gotovo, točka, kraj! - nego nepropadanje koje nam predstoji. Tu i na taj način dijagnoza refleksivne modernizacije prekoračuje granicu prema normativnome. No zapamtimo tu dijagnozu: s refleksivnom modernizacijom društveni se sklop pomiče u sferu neformalnoga i neshvaćenoga. U modernizaciji industrijske moderne, iza pročelja poredaka i ovlasti širi se džungla. Može početi safari u nepoznat, neotkriven svijet u kojemu živimo. Uz svu svoju originalnost, ta misaona figura ipak podsjeća na dobro poznat motiv: dijalektiku prosvjetiteljstva.31 To je namjerno. No velike su i razlike. Ne radi se - kao kod Horkheimera i Adorna - o dijalektici u kojoj kobni razvoj počinje vrlo rano te se okamenjuje u pravocrtnom porastu nedaća. 32 Također ni ono suprotstavljeno u ovdje izloženoj 30

Benn (1979), 150f. Horkheimer/Adorno (1969). 32 Bonß (1993, 29) piše: "Tako se teorija društva u 'dijalektici prosvjetiteljstva' pretežno reducira na povijest p r o p a d a n j a s naglascima filozofije subjekta, a na tu se povijest samo u ograničenoj mjeri mogu nadovezati pokušaji reformulacije znanosti o društvu. Istodobno, Horkheimer/Adorno neizravno i sami ostaju zatočenici jed31

74


perspektivi nije prosvjetiteljstvo, nego neprosvjetiteljslvo: polazište je osamostaljena modernizacija. Ona se okreće protiv same sebe, razbija se o samu sebe, otvara industrijsku modernu za odlučivanje sve do njezinih osnova, izaziva sukobe ondje gdje ih nitko nije slutio, premješta i pomiče, rastvara monopole moći, iako - ili, oštrije rečeno, zato što svi brane te monopole. Ukratko, jednostavno nastaje jedno drukčije društvo, jedna drukčija moderna, koja možda ni u kojem smislu te riječi nije nimalo bolja, ali je upravo "samo" drukčija; no, naravno, ipak toliko drukčija da to pobuđuje i oživljava znatiželju i rad sociologâ. "Dijalektika modernizacije" koju tematizira refleksivna modernizacija postulira, dakle, na neki način suprotnost "dijalektike prosvjetiteljstva": vlastitu dinamiku koja vlastitom dinamikom ukida samu sebe te time uzdrmava i smrvljuje i kućište poslušnosti industrijske moderne - ma što potom iz toga nastalo. To znači da zastarijevanje industrijske moderne same od sebe nije pusta želja, nije nada, nije molitva za ozdravljenje nego - po samorazumijevanju - dijagnoza, naime da industrijska moderna u ubrzanju i vlastitom dinamikom, neovisno o htijenju i mišljenju ljudi, proizvodi jednu drugu modernu. Kakvu, to nije samo nepoznato, nego je i ovisno o odlukama te - prije nego što se počne vrednovati - zahtijeva da se otkrije zbilja u kojoj živimo. nodimenzionalnog čitanja po modelu zapadne racionalizacije. Jer dijalektika prosvjetiteljstva ne prikazuje se n u ž n o kao razvoj internih proturječja civilizacijskog procesa nego kao duboka i sve oštrija antropološka suprotnost nesubjektne racionalizacije i nemoćnog subjekta koji pita. Slično kao kod Webera, nesubjektna racionalizacija kod Horkheimera/Adorna takoreći nezaustavljivo napreduje. O n a se sve više usavršava, prijeti da p o t p u n o pregazi subjekt, i nema nikakva razloga da se vjeruje kako bi ona iz imanentnih razloga mogla doživjeti neuspjeh ili postati autorefleksivnom. Takva argumentacija naposljetku dopušta samo n e m o ć n u kritiku ideologije."

108


Željeno + blisko = drukčija moderna Sažmimo dosada rečeno i zgusnimo to u definiciju. Refleksivna modernizacija treba značiti: promjena industrijskog društva koja se neplanirano i neopazice odvija u sklopu normalne, osamostaljene modernizacije i uz konstantan, intaktan politički i ekonomski poredak ima trostruk cilj: radikalizaciju moderne koja rastvara premise i konture industrijskog društva te otvara putove u drukčije moderne - ili protumoderne. Refleksivna modernizacija zastupa, dakle, ono što oba krunska svjedoka "jednostavne", što znači klasične modernizacije industrijskog društva, marksisti i funkcionalisti, isključuju u konsenzusu svojih suprotstavljenih pozicija: ne revoluciju, ali drukčije društvo. Tabu koji se time ruši je prešutno izjednačavanje latentnosti i imanentnosti društvene promjene. Da se prijelaz iz jedne društvene epohe u drugu odvija nepolitički i nehotice, mimo svih instancija političkog odlučivanja, crta sukoba i sporova stranačke politike, to proturječi demokratskom samorazumijevanju ovoga društva kao i temeljnim uvjerenjima njegove sociologije. Prema tome, refleksivna modernizacija znači - jednostavnije rečeno -potenciranu modernizaciju koja je u stanju promijeniti društvo. U dosadašnjoj perspektivi, prevrate u društvu signaliziraju prije svega lomovi i gorka iskustva No ni to ne mora biti tako. Drukčije društvo ne rađa se uvijek samo u boli. Ne samo sve veće siromaštvo, nego i sve veće bogatstvo i nestanak suparnika na istoku dovode do aksijalne promjene problemskih sklopova, relevantnih okvira i kvalitete političkoga. Oluju koja nosi visoko industrijalizirano društvo u jednu drukčiju epohu ne izazivaju samo indikatori sloma, nego to mogu upravo i velik ekonomski rast, visoka produktivnost rada, brza tehnologizacija i visoka sigurnost zaposlenja. 76


108 Na primjer, sve političke stranke bar tvrde da podržavaju i potiču veću zaposlenost žena, ali ona vodi polaganom prevratu dosadašnjeg profesionalnog, političkog i privatnog poretka svijeta. Vremensko i ugovorno fleksibiliziranje rada mnogi podržavaju i potiču, ali time naposljetku rastvaraju one granice između rada i onoga što nije rad koje je odredilo industrijsko društvo. Upravo zato što se takve sitne mjere s velikim ukupnim posljedicama ne najavljuju uz fanfare, burna nadglasavanja u parlamentu, programatsko-politička suprotstavljanja ili pod zastavom revolucionarnih promjena, dakle ne služe se "nelegitimnim", spektakularnim sredstvima, refleksivna se modernizacija industrijskog društva najčešće odvija u baršunastom stilu, neopazice, pa čak i među sociolozima koji i dalje skupljaju podatke u starim kategorijama. Neophodnost, bliskost, često i poželjnost inovacija prikriva njihov potencijal da mijenjaju društvo. Više istoga, smatra se, ne može proizvesti ništa kvalitativno novo. Željeno + blisko = drukčija moderna. Ta formula zvuči i djeluje paradoksalno i sumnjivo. Refleksivna modernizacija, kao obuhvatna, općenita, restrukturirajuća, ne zaslužuje samo filantropsku znatiželju kao još jedna nova "vrsta" društvene promjene. Ta modernizacija modernizacije prvorazredan je fenomen i u političkom smislu. S jedne strane, ona znači gubitak dubinske sigurnosti čitavog društva koji je teško ograničiti - s jednako tako teško ograničivim programatskim sukobima na svim razinama djelovanja. Refleksivnu modernizaciju istodobno zahvaća samo jedna razvojna dinamika, koja za sebe, ali u različitim uvjetima, može imati upravo suprotstavljene posljedice. Tome se u različitim kulturnim krugovima i na različitim kontinentima pridružuju nacionalizam, masovno siromaštvo, religijski fundamentalizam različitih smjerova i religija, ekonomske krize, ekološke krize, možda ratovi i revolucije, a ne smiju se zaboraviti ni izvanredna stanja koja proizvode velike nesreće, dakle dinamika sukoba društva rizika u užem smislu.


Sociologija kao sociologija industrijske moderne Sociologija je kontroverzna znanost. Pozitivno formulirano, to znači da ona raspolaže bogatim izborom različitih teorijskih jezika i osnovnih teorija koje je ponekad čak i teško dovesti u međusoban odnos (u stručnom se žargonu oni, oslanjajući se na Thomasa Kuhna, zovu "paradigme"). 33 No taj teorijski pluralizam lako može zavarati, on prikriva činjenicu da u središtu orkana vlada tišina jednog temeljnog konsenzusa: modernizacija se, neovisno o bilo kakvim jezičnim razlikama, shvaća potpuno strukturalno analogno, ona se promišlja i istražuje na osnovi vrlo srodnih pitanja. 34 Zašto? Klasici su izgradili misaone sisteme u kojima mi danas još uvijek živimo i kojima lutamo. Teorija refleksivne modernizacije dovodi u pitanje taj i dalje živ klasični modernizacijski konsenzus. Stoga ta teorija mora ući u spor s dvama konkurentskim pravcima, i u tom sporu mora precizirati i obraniti svoje osnovne crte i pretpostavke. S jedne strane nalaze se dominantne teorije jednostavne klasične modernizacije industrijskog društva, koje usprkos svom njihovu mnoštvu i internim suprotnostima karakterizira izjednačavanje modernizacije s modernizacijom industrijskog društva. Unutar tog horizonta jednostavnih teorija modernizacije postoje, naravno, dvije škole koje se međusobno žestoko pobijaju - naime funkcionalistička35 i marksistička36, koje su sa svoje strane također razvile svoje varijante postindustrijalizma37 i kasnog kapitalizma38. Na primjer, u 33

Ironično je da Kuhn (1967) upravo znanosti o društvu nije smatrao dostojnima ni stanja paradigme. 34 O tome Berger (1988), 224-235. 35 Izložena u Zapf (1969), u teorijskoj eksplikaciji M ü n c h (1984 1986)usp. i skeptički Lepsius (1977), kritički Bühl (1970 1990) 36 Na primjer Brandt (1972), Wallerstein (1986), samokritički u novije doba i Kurz (1991). ' 38

78

Fourastié (1954), Bell (1975), Touraine (1976) Offe (1972), Habermas (1973).


teorijama postindustrijalizma horizont mogućih budućnosti sužava se na pomicanje težišta s industrijskog sektora na uslužni. Upravo to pomicanje i jedino ono teorijski se izvodi, promišlja i istražuje. Ali pritom ostaje neupitnim izjednačavanje modernizacije s modernizacijom industrijskog društva (već i zbog pretpostavljene teorije sektora).39 S druge su se strane našle teorije postmoderne.40 One ne niječu samo ekološko pitanje. One se upravo profiliraju tako da se na ovaj ili onaj način opraštaju od principa moderne. (To ne vrijedi za Wolfganga Welscha, koji na karakterističan način govori o "postmodernoj moderni", te ni za sve one na koje se on poziva.) Postmodernističke se teorije opraštanja od moderne također temelje na brkanju moderne s modernom industrijskog društva, samo ovaj put s negativnim zaključcima: budući da moderna i moderna industrijskog društva slove za neraskidivo povezane, kada se počne naslućivati povijesna pogrešnost tog modela, s kapitalističko-demokratske industrijske moderne ne skače se u neku drukčiju modernu, nego u postmodernu. Tu se, dakle, na prvi predznak strukturalnih promjena dezertira i malodušno se napuštaju principi moderne kao i dijagnoza radikalizirano modernog društva. Prema tome, obje suprotstavljene pozicije isključuju ono o čemu ovdje treba pitati, naime više moderni koje tokom daljnje modernizacije nastaju njezinom vlastitom dinamikom 39

Usp. Zapf (1992), 201ff„ kao i Berger (1988); o društvenoteorijskom značenju termina moderna usp. Bauman (1992, 347f.), Habermas (1985, 9 - ondje i daljnje upute o literaturi) te osobito Welsch (1991, 45ff.). 40 To suprotstavljanje prikriva preklapanja, produktivnost i zajedničke točke. Tako bi se svakako mogle pokazati podudarnosti koje su zajedničke teorijama postmoderne i refleksivne moderne i koje one ističu protiv u sebi suprotstavljenih shvaćanja jednostavne modernizacije (u rasponu između funkcionalizma i marksizma). Za produktivnost debate o postmoderni usp. u sociologiji m e đ u ostalima Vestor (1984), Lash (1990), Crook/Pakulski/Waters (1992), Gießen (1901), Bauman (1992a).

108


takoreći na mala vrata kao usputna posljedica (bolje rečeno ustaljuju se iza nepovijesnih općih pojmova koji ih skrivaju). Ako jednostavna modernizacija prvo znači rastvaranje a zatim i smjenu tradicionalnih načina života oblicima industrijskog društva, refleksivna modernizacija znači prvo rastvaranje, a zatim i smjenu oblika industrijskog društva drukčijim modernama. Razlika dviju faza modernih društava sastoji se, dakle, u tome da predmetom procesa rastvaranja i smjene jednom postaju predindustrijske tradicije, a drugi put 'tradicije" i sigurnosti samog industrijskog društva. Upravo se na to misli pod samoprimjenom: osamostaljena modernizacija prelazi preko industrijskog društva ("ukida" ga?) jednako kao što je modernizacija industrijskog društva rastvorila i smijenila staleške i feudalne društvene oblike. Kao motor te preobrazbe društva više ne vrijedi svršna racionalnost nego usputna posljedica:: rizici, opasnosti, individualizacija, globalizacija. Dakle ono što se ne reflektira skuplja se u strukturalni prijelom koji odvaja industrijsku modernu od druge moderne. Upravo se tu nameću pitanja kojima se sada treba posvetiti: kako se u doba svršne racionalnosti "refleksivna" modernizacija može zamišljati kao nereflektirana, automatska, takoreći refleksna, a istodobno i društvenopovijesna? Drugim riječima, kako se na kategoriji usputne posljedice može utemeljiti tipologija različitih modernih društava?

Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije S pobjedonosnim pohodom industrijske, dakle jednostavne moderne - o tome postoji širok sociološki konsenzus - probijaju se i određeni oblici svakodnevnog života i sistemski 80


organizacijski principi. Oni se mogu izraziti kao tri pretpostavke teorija jednostavne modernizacije: (1) Životne situacije i procesi mogu se društveno organizirati i sociološki preslikati u klase. One doduše preuzimaju staleške suprotnosti i kulturu, ali se temelje na položaju u industrijskom proizvodnom procesu, na suprotnosti najamnog rada i kapitala. Oko toga se ispredaju beskrajne debate o broju, granicama, relevantnosti, ideologijama "klasa" te potom, manje upečatljivo, "slojeva". No te političke sukobe i znanstvene sporove karakterizira pretpostavka jedne samorazumljive istine: mjesto u proizvodnom procesu utječe ili, točnije rečeno, uvjetuje kako i gdje netko živi, kakve su njegove potrošačke i rekreativne navike, kakvi se politički nazori, pripadnosti itd. od njega mogu očekivati. Drugim riječima, dinamika socijalne nejednakosti tumači se na osnovi jednoznačnih, razgraničivih i politički kontrarnih ili kontradiktornih makrogrupnih kategorija. Unutar tih povijesnih "apriornih formi zora" rasplamsavaju se mnogi i strasni sporovi, ali ne o tome da, nego kako treba shvatiti te empirijski i politički odrediti i protumačiti te društvene oblike (na primjer socijalistički ili kapitalistički model društva). (2) Rastvaranje tradicionalnog poretka - u tome se klasici također slažu, usprkos svim razlikama između njihovih dijagnoza - odvija se kao revolucionaran proces, i to ili otvoreno i eksplozivno (kao francuska revolucija) ili trajno i eruptivno (kao industrijska revolucija). U skladu s tim, novi je poredak industrijskog društva, koji stupa na mjesto staleškog i feudalnog poretka "po Božjoj volji", nesiguran. Moderno je društvo, kako to formulira Hans Freyer, "za sve velike sociološke sisteme negativno, kritičko, revolucionarno. Ono u sebi nema ni smisla ni oslonca, nego goni preko sebe. Ono je izgubilo poredak, i još nije našlo novi." 41 Poredak industrijskog društva u sociologiji se (od Spencera do Parsonsa i Luhmanna) mislio kao funkcionalna difa41

Freyer (1930), 165, citirano po Berger (1988), 226.

108


rencijacija podsistemâ. Moderna (čitaj: industrijska) društva po tome stječu i razvijaju osobitu sposobnost prilagođavanja i učinkovitost služeći se "umijećem odvajanja" (Richard Rorty). Duboki potresi dovode do otcjepljenja političkoga od ekonomskoga, znanstvenoga od političkoga itd. Svi ti izdiferencirani podsistemi razvijaju svoje vlastite "stvarne zakonitosti" - svoj "binarni kod" (Luhmann). Prepustimo i ovdje riječ jednom potisnutom autoru, koji i dalje djeluje upravo u svojoj potisnutosti: "Pretpostavimo da su na području moralnoga posljednja razlikovanja ona između dobra i zla; na području estetskoga ona između lijepoga i ružnoga; na području ekonomije ona između korisnoga i štetnoga ili, na primjer, isplativoga i neisplativoga ... Specifično političko razlikovanje, na koje se mogu svesti politička djelovanja i motivi, razlikovanje je između prijatelja i neprijateljaNa tu su se posljednju točku, na kojoj Carl Schmitt - klasični autor onoga ili-ili - temelji svoju teoriju političkoga, mnogi - gotovo svi - (teorijski) okomili. A ipak je upadljivo u kolikoj se mjeri s time poklapaju Luhmannove formulacije, sve do u mikrokozmose njegovih pojmova, i to upravo na njihovoj osnovnoj razini "autonomnih, binarno kodiranih podsistema". (3) Tim "podsistemima" vladaju njihove vlastite zakonitosti. To znači da je zakon kretanja jednostavne moderne doduše mnogolik, ali linearno i jednodimenzionalno mišljen proces racionalizacije u smislu povećavanja i razvoja sistemski specifične svršne racionalnosti. To pak znači još više, i to drukčijih, "inteligentnih", "ekoloških" tehnologija i sistema krupne tehnologije, novih tržišta, stručnjaka, patenata. Na opasnosti za okoliš odgovara se, na primjer, pronalaskom i proizvodnjom patentiranih mikroorganizama koji jedu industrijske otrove itd. Ta preobrazba linearnim povećavanjem racionalizacije može se i mora planirati i provoditi na svim razinama društva i svim sredstvima kojima društvo raspolaže: 42

82

S c h m i t t ( 1 9 6 3 ) , 26.

Pojam i teorija refleksivne modernlzaoljt

novim organizacijama, novim karijerama, novim stručnim disciplinama, novim područjima prava, inicijativama za savjetovanja itd. - ali to je ista racionalnost, isti zahtjev za kontrolom i sigurnošću u višem, rafiniranijem obliku. "Racionalizacija" pritom ujedno znači i (tehniziranu) refleksiju. Subjekt i vrsta refleksije mogu se mijenjati (stručnjaci, javnost, pojedinci itd.). No ostaje pretpostavka da je "otcjepljenjem od tradicije moderno društvo prinuđeno naći svoj temelj isključivo u samome sebi. Javlja se tip društva koji se podiže na svojim vlastitim temeljima. Ta se situacija izražava u sve većoj poplavi refleksivnih pojmova kojima se pokušava shvatiti osnovna figura moderniteta: samoupotreba (Marx), samoproizvodnja (Touraine), autoreferencijalnost (Luhmann), povećanje kapaciteta samousmjeravanja (Zapf)."43

Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije jedna usporedba "Refleksivna" modernizacija - u nenormativnom, empirijskiteorijskom smislu samopreobrazbe, samoukidanja industrijske - mora se jasno razlikovati od tih refleksivnih pojmova koji su se uvriježili u sociologiji. Gore smo (u kontekstu teorije društva rizika, str. 42 ff.) već pokazali da "refleksivnost" moderne i modernizacije nipošto ne mora automatski značiti i refleksiju moderne ili samoukidanje industrijske moderne. Ona, na primjer, može biti i vjetar u jedra različitih pročumoderni (usp. poglavlje IV). I govor o "samoodnošajnosti", o "autoreferencijalnosti" zaoštrava logiku onoga ili-ili te ignorira dvoznačnosti onoga i koje provaljuju s refleksivnom modernizacijom (nenormativno razumljenom). 44 Ovdje pos43 44

Berger (1988), 226. Wehling (1992, 247ff.) zasniva svoju kritiku refleksivne modernizacije na svim tim n e s p o r a z u m i m a . Riječ je o vjerojatno i no tako S3


taje upitnim upravo ono što se ondje zastupa: to "samo" (obrisi) industrijske moderne gubi se u procesu modernizacije koji pomiče svoje vlastite temelje i koordinate te se nadomješta jednim drugim samo koje treba teorijski i politički pojmiTeza da dinamika industrijskog društva ukida svoje vlastite osnove podsjeća na poruku Karla Marxa da je kapitalizam grobar kapitalizma, ali znači nešto drugo. Prvo, novi lik društva ne stvaraju krize nego - ponavljam - pobjede (slobodno recimo:) kapitalizma. To ujedno znači i drugo: konture klasičnog industrijskog društva ne rastvara klasna borba nego normalna modernizacija, nastavak modernizacije. Konstelacija koja time nastaje također nema ništa zajedničko ni s u međuvremenu propalim utopijama socijalističkog društva. Naprotiv, ova teza tvrdi da industrijska dinamika u punom zamahu klizi i prelazi u drukčije društvo bez velikog praska revolucije, mimo političkih debata i odluka u parlamentima i vladama. Model po kojemu se to zamišlja je ekološko pitanje. Kako je poznato, ono nastaje upravo apstrahiranjem od njega neobuzdanim ekonomskim rastom. Ako se teži samo rastu i ako se zanemaruju ekološke posljedice, time se zaoštrava ekološka kriza (ne nužno u svijesti ljudi, u javnosti). No tu odmah upada u oči još jedna razlika. Suprotno debati o ekologiji, refleksivna modernizacija ne teži samouništenju, nego samopromjeni osnova industrijske modernizacije. Hoće li svijet propasti, to nije samo posve otvoreno, nego je prije svega i sociološki posve nezanimljivo. Samo je prijetnja propasti tema (i to je svakako velika, do danas jedva obrađena tema) sociologije s one strane industrijske vjere u napredak. Dakle nije riječ o teoriji krize ili klasnoj teoriji, nije riječ o teoriji propasti svijeta, nego o teoriji nehotičnog, latentnog rijetkom slučaju preventivnog pobijanja, tj. dokazuje se neistinitost teorije prije nego što se ona uopće postavila i prikazala.


rastvaranja i smjene moderne industrijskog društva onime što je naizgled samorazumljivo: "normalnom" modernizacijom s vlastitom dinamikom. Metodološki - takoreći misaono tehnički ili misaono eksperimentalno formulirano - to znači samoprimjenu modernizacije na modernizaciju industrijskog društva. Tako se karakteristike jednostavne i refleksivne (teorije) modernizacije shematizirano mogu suprotstaviti na sljedeći način. (1) Refleksivna modernizacija rastvara kulturalne pretpostavke društvenih klasa i smjenjuje ih oblicima individualizacije socijalne nejednakosti. S jedne strane, to znači da nestajanje društvenih klasa i ukidanje socijalne nejednakosti nisu isto. Štoviše, rasplinjavanje društvenih (interesnih) klasa napreduje usporedno sa zaoštravanjem socijalne nejednakosti, koje se sada više ne odvija u društvenim oblicima čiji se svjetovi života mogu doživotno identificirati nego se vremenski, prostorno i socijalno raspada. 45 S druge strane, na osnovi (profesionalnog) položaja u radnom i proizvodnom procesu više se ne može zaključivati o oblicima života, životnoj situaciji, stilovima života pojedinih osoba. Tako tvrdnja o refleksivnoj modernizaciji znači smanjivanje kovarijacije ekonomski određenih diferencijacija miljea te subjektivnih interesa i situacijskih definicija. 46 Posljedica toga je pak to da su teorije društva koje se temelje na njegovoj podjeli na makrogrupe sve manje u stanju opisivati aktualne razvoje. Istodobno, društvene institucije - porodično i socijalno pravo, ali i sindikati i političke stranke - više ne mogu naći društvene strukture na kojima bi se mogle temeljiti. "Klasični model sukoba industrijske moderne, borba između više ili manje stabilnih interesnih grupa, prepušta mjesto tematski usredotočenoj lutajućoj spremnosti na sukob 45

Beck (1983), Berger/Hradil (1990), Berger (1993), Beck/Allmendinger (1993). 46 Lau (1991), Hradil (1987), Kreckel (1992), 107-211.

108


koja se orijentira prema javnosti po mjeri masovnih medija "47 (2) Pitanja funkcionalne diferencijacije prepuštaju mjesto pitanjima funkcionalne koordinacije, umrežavanja, usklađivanja, sinteze itd. Ono i i opet grabi tlo od onoga ili-ili također i u carstvu teorije sistema. Sama diferencijacija postaje društvenim problemom48 ; način povlačenja granice između sistema djelovanja postaje problematičnim zbog posljedica koje izaziva. Zašto se između znanosti i privrede, privrede i politike, politike i znanosti povlače ovakve granice i ne mogu li se one u svojim zadaćama i kompetencijama drukčije povezati i "skrojiti"? Kako se podsistemi mogu istodobno zamišljati i organizirati kao funkcionalno autonomni i koordinirani? Kako je, dakle, moguće "usklađivanje sistemâ" koje dopušta oboje: autonomiju i koordinaciju? 49 Napreduje li moderna zaista - empirijski gledano - na način sve veće diferencijacije? Ili se možda može primijetiti i upravo suprotno, recimo na području znanstvenog i tehološkog razvoja, gdje se upravo ukida razlika između osnovnih istraživanja i razvoja tehnike, gdje se ruši granica koja ih je odvajala? 50 Ne provode li se posvuda realni ekperimenti onoga "i" u kojima se međusobno primjenjuju, kombiniraju i spajaju "binarni kodovi" koji se u teoriji jednostavne modernizacije zamišljaju kao striktno odvojeni? Zašto binarni kodovi pojedinih podsistema zapravo moraju počivati upravo i samo na tim osnovnim razlikovanjima koja navode teoretičari sistema? Već se jednom usporedbom može naznačiti proizvoljnost i decizionizam tih razlikovanja: Carl Schmitt razlikuje za politiku i politički sistem prijatelja i neprijatelja, Niklas Luhmann ono što je izabrano i neizabra47

Lau (1991), 374.

4 8

M ^ ' f U n , k C i 0 n a l n f d i f e r e n c i j a c i ' e US P- m e đ U ostalima Münch (1991), Ruschemeyer (1991). 49 Wilke (1992), 292ff. 50 Krohn/Weyer (1989), Halfmann (1990), Lau (1991). 86


no. Jesu li to razlike u temperamentu, u političko-teorijsko) ideologiji? Zašto jedno, a zašto drugo? I kako se to mjeri, kako se o tome odlučuje? Je li razlikovanje "korisno-nekorisno" korisno ili nekorisno? Može li se kodiranje "lijepo-ružno" smatrati lijepim ili ružnim? Ili možda način binarnog kodiranja ne potpada pod razliku kojom sam barata? No na čemu tada počiva? Na nekoj ideji? Na duhu vremena? Na samorazumijevanju elita u pojedinim institucijama? Na osnovnim iskustvima koja su teoretičaru zajednička - s kim? Ili na nečemu drugom? 51 51

U svojoj knjizi o znanosti L u h m a n n (1990) u jeziku i teoriji autopojetičnih sistema još jednom odbacuje sve ontološke referencije: zbilju, istinu, objektivnost. Po njegovu samorazumijevanju, on provodi radikalni konstruktivizam koji nerijetko iznosi s ironičnim do podrugljivim p r i m j e d b a m a o svemu iz čega vonja stara evropska potraga za istinom. No - čujmo i čudimo se! - u središtu njegove sistemske teorije znanosti nalazi se apodiktična pretpostavka binarnog funkcijskog koda znanosti koja zna razlikovati između ili istinito ili lažno. A kao vrhunac, nijednom se primjedbom ne spominje to proturječje između radikalnog konstruktivizma i jednog upravo augustinovskog f u n d a m e n t a l i z m a istinitoga i lažnoga. L u h m a n n , dakle, provodi konstruktivizam "kao-da" koji se ondje gdje se radi o supstanciji njegove argumentacije pretvara u svoju suprotnost, naime u strukturalno konzervativan pozitivizam istinitoga i lažnoga koji on, međutim, više n e može sadržajno utemeljiti. Sve ono što proturječi njegovu binarnom kodiranju sistema znanosti pritom se samo r u b n o spominje: to počinje s r a č u n o m vjerojatnosti te preko neprovjerivosti teorijskih i empirijskih iskaza seže sve do okretanja eksperimenta i praktične primjene u krupnoj tehnologiji. Da tehnika i tehnizacija upravo i u znanosti uopće imaju sve veću ulogu, to se jedva i zamjećuje. Karakteristike razvoja moderne znanosti - prevlast tehnike, prvenstvo proizvodnje prije eksperimentalne provjere, konstrukcija modela i scenarija, dug popis samopropitivanja potencijalno operativnih razlikovanja između istinitih i neistinitih iskaza - ne konkuriraju starom shematizmu pod kojim L u h m a n n prom a t r a z n a n o s t . U t o m " č i s t o m " s v i j e t u čiste z n a n o s t i , u tom funkcionalističkom znanstvenom idealizmu koji se služi konstruktivističko-skeptičkim premazom, tada ni takve prljavštine kao intiiresi, moć, prisile, novac, odluke o ulaganjima, kulturalna i politička prepletanja ne igraju nikakvu ulogu koja bi utjecala na automat izum

108


(3) Pojam linearnog rasta racionalnosti znači dvoje: jedan deskriptivni i jedan normativni model. Taj normativni model klasične teorije modernizacije može se pokazati kod Talcotta Parsonsa i u njegovoj teoriji "evolucionarnih univerzalija", ali također, politički pragmatičnije, i kod Wolfganga Zapfa. 52 Tvrdi se da su moderna društva imala određene pronalaske koje su razvila da bi postala prilagodljivija te stoga sposobnija preživjeti u složenim okolnostima. Zapf među te "osnovne institucije" ubraja konkurencijsku demokraciju, tržišnu privredu i društvo blagostanja s masovnom potrošnjom te socijalnu državu. I Zapf vidi izazove pred modernim društvima. Ali za njega je nezamislivo da se oni ne bi mogli svladati pomoću navedenih osnovnih institucija. "U perspektivi u kojoj se modernizacija promatra kao evolucijski proces neuspješnih i uspješnih reformi i inovacija", piše Zapf, "ne može se jamčiti ni vječni opstanak osnovnih institucija konkurencijske demokracije, tržišne privrede i socijalne države. Ali trenutno ne vidim efikasnu alternativu za njih. Veličina problemâ, na primjer ekološka kriza, sama za sebe još nije argument za promjenu sistema. I veliki se problemi prostornim, vremenskim, stvarnim i socijalnim podjelama mogu pretvoriti u zadaće koje se mogu svladati reformama i inovacijama ... U tom smislu govorim o nastavku modernizacije u doglednoj budućnosti kao promjeni u detalju uz konstantnost općeg smjera." 53 Prema tome, u teoriji jednostavne modernizacije diferencijacija se izjednačava s linearnom racionalizacijom. Politički formulirano, to znači da - naposljetku - nema alternative

52 53

odluka o istinitome i lažnome. Znanost stvara z n a n j e kao znanost kroz znanost za znanost i radi znanosti: idila čiste apstrakcije kao jednosmjerna ulica i konačni stadij znanstvenog razvoja. Luhmannova je radikalnost u n a č i n u na koji je faktičnost znanosti koja ukida samu sebe i u praksi svojega istraživanja postaje tehničkom i političkom okrenuo u funkcionalistički novoplatonizam. Na primjer Zapf (1992). Isto, 207.

88


za osnovne institucije. Na pitanje kako ćemo izaći na kraj s izazovima ovdje se daje odgovor: pomoću poznatog, bliskog nam instrumentarija - više tehnike, više tržišta itd.

Samoukidanje, samougrožavanje industrijske moderne - što to znači? Upravo to - empirijski i normativno - niječe teorija refleksivne modernizacije. Ona u empirijsko-teorijskom pogledu raskida s pretpostavkom linearnosti. Na njezino mjesto stupa "argument samougrožavanja": nastavak modernizacije ukida osnove modernizacije po modelu industrijskog društva. No ni ta misao nije ni tako originalna ni tako jednoznačna kao što izgleda. Naprotiv, ona se zaista može naći već u klasičnoj sociologiji. Ovdje se - to čini, na primjer, Tönnies, ali sve do danas i Jürgen Habermas, Daniel Bell i, s novim poletom, "komunitaristi" - prvo zastupa i ocrtava teza o gubitku zajedništva (često nostalgičnim, kulturalnopesimističkim tonom). Drugo, rano se i opširno izložilo i komentiralo uvjerenje da podjela rada proizvodi integraciju, ali u određenim oblicima, koji s industrijalizmom postaju dominantni, i dezintegraciju te kao posljedicu toga anomiju, nasilje, samoubojstva (u tome vodeću ulogu imaju uvidi ranog Durkheima). 54 Karakteristično je da se ta dva argumenta samougrožavanja u klasičnoj sociologiji izlažu u na određen način ograničenu obliku: posljedični problemi ne pogađaju - tako glasi pretpostavka - same institucije, organizacije, podsisteme; oni ne ugrožavaju njihovu pretenziju na kontrolu i upravljanje, sumoodnošajnost i autonomiju podsistema. Tome je s jedne strane razlog teorija dvaju svjetova o pojedincu i sistemu, organizaciji i privatnom svijetu životu, koji 54

Na klasičan način u njegovim studijama o podjeli rada i samouliojslvu.

108


se uglavnom zamišljaju kao osamostaljeni. S druge strane, dijagnoza gubitka zajedništva i dezintegracije u klasičnoj se sociologiji utemeljuje takoreći "ekološki". Polazi se, doduše, od toga da moderna društva troše "resurse" o kojima ovise kulturu i prirodu - a da se ne mogu pobrinuti za njihovo održanje, za njihovo obnavljanje. No ta se samougrožavanja - tu gradi svoje gnijezdo optimizam napretka - mogu svaliti na okoliš. "Optimiranje u jednoj sferi djelovanja izaziva probleme u drugim sferama kojima je teško ovladati" 55 - ali ne u samom sistemu. No ta je prestabilirana kontrolirana harmonija svakako priča za malu djecu, izraz vjere u nevinost jednostavne modernizacije. Tu se upleće teorija refleksivne modernizacije. Pritom se mogu zamisliti pitanja, suprotni projekti različitih nijansi i čitanja koji - jednom blaže, jednom radikalnije otvaraju i izlažu argument samougrožavanja. U jednoj se ranoj varijanti samougrožavanje zamjenjuje samopromjenom. Tu se ne radi o propadanju, nego o promjeni scene, točnije - o dvostrukom kazalištu. Na istim se pozornicama izvode dva komada istodobno i preplećući se: s jedne strane stara borba oko raspodjele za željena dobra, za proizvedena bogatstva u svim oblicima njihove poželjnosti (kapital, radna mjesta, potrošački potencijal itd.); s druge nova drama sukoba oko rizika, najčešće skrivena u prvome, ali koja sve više izbija u prvi plan. 56 55 58

Berger (1988). O tome osobito Lau (1989). "Tipično je da se novi sukobi vode kao sporovi o d r u š t v e n o j konstrukciji i definiciji rizika i opasnosti Definicija rizika u tom smislu znači preraspodjelu oskudnih društvenih resursa kao što su novac, prava vlasništva, utjecaj, legitimnost. Dimenzije tih borbi oko definicija - pogođenost, moć, troškovi izbjegavanja i znanje - mogu se doduše poklapati, ali u principu

r r - r j e d , n e ° d r U g i m a ' T a ' e o s e b u ) n a logika tehnoloških i ekoloških rizika ono što sprečava trajno fiksiranje sukobljenih grupnih interesa: oni koji iz rizika dobivaju mogu u nekoj drugo, dimenziji zbog rizika gubiti. Nestabilno i p r o t u r j e č n o društveno 90


Kako se ta dva scenarija zamjenjuju i razlažu, kako se ulo^n moraju i mogu "igrati" i ispunjavati istodobno i sukobljavajući se u scenarijima koji su naizgled primjereni samo za stare borbe za položaje, koja se proturječja i kurioziteti pritom javljaju i postaju normalnima, to se danas svakodnevno može proučavati kada se izmjenjuju vijesti o otrovima i o nezaposlenosti. Tu se takoreći pomiješano izvode Marx i Macbeth, pregovori o plaćama u javnim službama i Goetheov "Carobnjakov učenik". Drugo, jedna varijacija toga može se uočiti i pokazati na eroziji muških i ženskih uloga. Na prvi pogled, argument zvuči poznato: izjednačavanje, ravnopravnost žena na tržištu rada i u profesiji ukida obiteljske temelje industrijskog društva. No pod time se misli samo na to da se raspada osnova podjele rada, njezina samorazumljivost. Time se miješaju i razlažu "klasične" uloge i položaj žena i muškaraca - k tome i eksplicitno refleksivno. To se ne može izjednačiti s uništavanjem (kao u ekološkoj krizi), ali ni s napuštanjem dvostrukog scenarija (kao u prevladavanju sukoba oko bogatstva sukobima oko rizika), nego ima skromnije značenje. Tu je riječ o nestanku samorazumljivosti, sigurnosti, o odlučivanju, pregovaranju itd., ali time i, obratno, o povratnom djelovanju na unutarorganizacijske kontekste. 57 Potom počinje tvrda jezgra argumenta o refleksivnosti: ta teorija proturječi okrenutosti svijetu koja je karakteristična za jednostavnu modernizaciju, njezinu svršnom optimizmu predodređene, takoreći od Boga željene kontrolihilnosti nekontrolibilnoga. Iz toga se može iskovati čitav lanac argumenata. fiksiranje interesa koji su u igri ima dalekosežne posljedice. Dosadu se može utvrditi da sve tradicionalne institucije za prevladavunjo sukoba uglavnom doživljavaju neuspjeh kada je riječ o novim rizicima zato što pretpostavljaju jednoznačne, stabilne interesno organizacije." (1991, 374) 57 O tome Baethge (1991).

108


Prvo - i pomalo paušalno - globalizacija usputnih "posljedica" u atomskoj državi i u pritajenim ekološkim katastrofama (ozonske rupe, promjene klime itd.). Kako su upečatljivo pokazali Günther Anders, Hans Jonas, Karl Jaspers, Hannah Arendt i mnogi drugi, mogućnost hotimičnog i nehotičnog kolektivnog samoubojstva zaista je povijesni novum koji probija sve moralne, političke i društvene pojmove - čak i pojam "usputne posljedice". Već i samo taj proizvedeni fatum civilizacije rizika čini smiješnim govorenje o "eksternalizaciji", pretvara ga u simptom vladajuće "sljepoće za apokalipsu" (Anders) (o tome usp. poglavlje II). Drugo, na mnogo se načina pomoću cirkularnih učinaka zbroja i bumeranga dovodi u pitanje pretpostavka klasične sociologije o mogućnostima eskternalizacije. Usputne posljedice obezvređuju kapital, razaraju povjerenje, dovode do slomova tržišta, remete dnevni red, unose razdor među zaposlenike, u menadžment, sindikate, stranke, profesionalne grupe, obitelji. S obzirom na reforme prava kojima se preraspodjeljuju tereti dokaza, na nužnosti osiguranja, to važi čak i za troškove u užem smislu. Pritom za početak može ostati posve otvorenim pitanje kako eksternalizacije propadaTïece, u slučaju pitanja osnovne orijentacije i sukoba o njima, pojedinci sa svojom sviješću vraćaju "posljedične probleme" u pogone i organizacije. U onoj mjeri u kojoj se ekološko pitanje u nekom društvu probilo, u kojoj je procurilo, od njega se ne mogu zaštititi ni unutarnji krugovi i jezgre pokretača modernizacije u privredi, politici i znanosti Pođe li se od toga da su "organizacije" u bitnome rezultat interpretacije, interpretacijski proizvodi pojedinaca u društvenim kontekstima 58 , onda postaje jasno da izdiferencirane podsistem e o d povratnih učinaka samougrožavanja koje oni izaziva58

92

O tim n a z n a k a m a interakcionističke sociologije organizacije usp. na primjer, A h r n e (1990), van Maanen (1979), a u smislu teorSe igara i moći također i Crozier/FMedberg (1980).


ju može štititi samo još neka metafizika sistema. Mogućnost eksternalizacije je, dakle, vjera, možda čak vrhovna vjera teorije jednostavne modernizacije koja propada i postaje apsurdnom s rastom usputnih posljedica i njihovom sve većom vidljivošću. (4) Taj se argument širi. On vrijedi i u slučaju izjednačavanja modernizacije sa scijentifikacijom. Sociologija jednostavne modernizacije kombinira dva optimizma: linearnu perspektivu scijentifikacije i vjeru u anticipativnu kontrolibilnost usputnih posljedica - bilo to tako da se one mogu "eksternalizirati" ili tako da se mogu smanjiti "inteligentnijim" racionalizacijama druge vrste te se pretvoriti u nov polet. Upravo tom dvostrukom optimizmu kontrole proturječi povijesno iskustvo i s njime teorija refleksivne modernizacije. S jedne se strane protiv toga argumentira time da scijentifikacija potkopava scijentifikaciju. Povećava se i jedno i drugo: i nužnosti utemeljenja i nesigurnost. Jedno uvjetuje drugo. Osim toga, imanentna pluralizacija rizika dovodi u pitanje racionalnost proračuna rizika. S druge strane, društvo se ne mijenja samo onime što se vidi i želi, nego i onime što se ne vidi i ne želi. Motorom povijesti društva ne postaje svršna racionalnost (kao u teoriji jednostavne modernizacije) nego usputna posljedica. (Ovdje ću samo naznačiti i pribilježiti za kasnije objašnjenje da se ta usputna posljedica mora vidjeti, shvatiti, dakle rastvoriti se kao usputna posljedica kako bi se ta teza uopće mogla smisleno formulirati i utemeljiti. 59 )

108 59

Tu je u pojmu refleksivne modernizacije sadržana jedna dvoznačnost koja se, doduše, može samo analitički izdvojiti: izrečena i primijonjena, ta teorija ukida svoj središnji iskaz o nezamijećenoj sistomskoj preobrazbi industrijske moderne.


Koordinate političkoga u refleksivnoj moderni (5) Industrijska moderna politički misli i djeluje u koordinatama lijevo-desno. One su se kondenzirale i okamenile kao kvaziapriorne. Njih se može kritizirati, opovrgavati, ismijavati, žaliti, može ih se smatrati i proglašavati nevaljanima i besmislenima - politika i njezine kontroverze uvijek će se iznova svrstavati i polarizirati u skladu s tim magnetizmom, osim ako se ta osovina ne zamijeni drugima. Samo ako nam uspije nekim alternativama probiti monopol lijevoga i desnoga u političkome, koji je bio otkriven francuskom revolucijom i koji je s industrijskom modernom započeo svoj pobjedonosni pohod, mogu se shvatiti političke napetosti refleksivne moderne koje već žamore iza starih, uvriježenih suprotnosti. One se samo tada možda - u konfliktnim procesima institucionalizacije- mogu izliti u oblike političkog organiziranja. Iz čiste hipotetične znatiželje, uz svu privremenost, oprez, bez pretenzije na sistematičnost, potpunost, a pogotovo ne na (konačnu) valjanost, ovdje se trebaju - vraćajući se na ranije skiciranu teoriju - ocrtati i zamisliti sljedeće dihotomije političkoga u refleksivnoj moderni: sigurno-nesigurno, unutra-vani te - kada je riječ o samoj temi - političko-nepolitičko. Suprotnost sigurnost-nesigurnost uvedena je i razjašnjena u poglavlju II (str. 55 ff.). Ovdje možemo dodati samo nekoliko natuknica: opasnosti se često promatraju i od njih se strepi kao da je riječ o nečemu što se može izmjeriti, odvagati, što se može pokazati kao prelako ili preteško. Kao "vaga" i mjerilo za takve sudove važe nalazi, metode, modeli prirodoznanstvenika i tehničara. U sociološkoj se perspektivi pak pokazuje da su opasnosti i rizici društvene konstrukcije p a r excellence. Oni se mogu samo vrlo nedostatno razumjeti i prosuđivati ako se polazi od njihove naizgled jednoznačno mjerljive "težine", već su za njih, naprotiv, presudne kultur94


alno prevladavajuće predodžbe o sigurnosti i (pravno) institucionalizirane sigurnosne norme. One unaprijed utvrđuju kada se i zašto nešto treba smatrati dovoljno prihvatljivim ili pak skandaloznim i krajnje alarmantnim. Povijesno nastale, kulturalno dominantne vrijednosne predodžbe, koje se uvijek iznova naglašavaju u javnim debatama, utvrđuju koje nesigurnosti i opasnosti po život važe kao "normalne" i zanemarive, a koje pak, u slučaju da se prikrivaju i umanjuju, izazivaju prosvjede i revolucije, pobune, izljeve ogorčenja, pad vlade itd. Pritom se povrede sigurnosti - za razliku od povreda norme jednakosti, koje tvore predmet sukoba u industrijskoj moderni - odnose na prava na život i preživljavanje. Onaj tko - hotice ili nehotice - ugrožava život drugih, taj u svim zemljama, kulturama i epohama važi kao "zločinac" koji mora računati s visokim, najvišim kaznama. Također nije jasno koliko je kompromisa moguće u odlukama o opasnostima po život, koliko su one trajne i sistematične i koliko se takvima mogu učiniti. Kategorija "nehotične, kolektivne opasnosti po život" općenito je povijesna novost. Politički gledano, od središnje je važnosti to što ta opasnost ne potječe "izvana", od neprijateljâ, nego "iznutra", i to od onih koji trebaju jamčiti sigurnost i poredak, pravo i blagostanje. Od kaznenog prava štiti doduše tanak zid neviđenosti i nehotičnosti, a prije svega teret dokaza, no ne i od percepcije javnosti i od njezine osude. Sistemski normalizirane opasnosti po život, koje se kao takve percipiraju, dovode do međusobnog rasplinjavanja stereotipova o čuvarima i rušiocima najviših vrijednosti. Time se znatno skraćuje rok trajanja političke legitimnosti. Unutra-vani: ono i na tri načina vlada svjetskim društvom rizika. Kao prvo, kada se radi o globalnim opasnostima, ne pomažu granice. Drugo, to nestajanje granica opasnosti ne dovodi do prijateljstava, nego poopćuje i miješa opasnosti preko svih granica. Tako se, treće, javlja potreba, čak i refleks za postavljanjem novih granica. Doživljava se "kraj drugoga": 108


"Bijeda se može isključiti, ali više ne i opasnosti atomskog doba." One se tiču svih, i upravo je to "kraj svih naših razvijenih mogućnosti distanciranja". 60 No bezgraničnost opasnosti ne sjedinjava, nego povećava opasnosti, pušta ih da narastaju do neproračunjivosti. Lutajuća atomska oružja, krijumčarenje radioaktivnim tvarima, vijesti o ratovima koji se vode u blizini nuklearnih elektrana blizu vlastite granice sve to upozorava na opasnosti koje se ne mogu zatvoriti u granice, koje su svijet pretvorile u bure baruta s upaljenim fitiljem. Na mjesto uzajamno proračunjivih krvnih neprijatelja komunizma i kapitalizma stupila je, dakle, difuzna opća i paušalna opasnost koja ne razlikuje između prijatelja i neprijatelja. Ona upravo u sigurnosnim oazama Zapada izaziva vapaj za granicama i zidovima. Tako gledano, neonacionalizam i neofašizam ne nastaju i ne hrane se (samo) iz transhistorijskih atavizama koji su skupljeni i zbijeni u potisnutim pojmovima i doživljajnim oblicima naroda, nacije, etničkog identiteta te koji sada krvavo eksplodiraju. Ponovno je oživljavanje staroga također i rezultat refleksa izoliranja pred difuznim globalnim opasnostima koje se u dogledno vrijeme neće moći ograničiti. Budući da su te opasnosti sa sebe zbacile poredak hladnog rata, mnogi insceniraju arhajske uvjete, posežu - što se može usporediti sa savjetom da se radi zaštite od atomske eksplozije nad glavu podigne aktovka ili da se zavuče pod stol - za bodljikavom žicom i zidovima na granicama kako bi se zaštitili od nečega od čega više nema zaštite. Drugim riječima, gubitak poretka - nemogućnost da se ograniče opasnosti koje sada slobodno lutaju poput uličnih razbojnika u srednjem vijeku - dovodi do toga da se povlačenje iza bedema čini toliko refleksno samorazumljivim, toliko neophodnim. No tu se nasuprot realnosti onoga i ne podiže i ne brani zid, nego iluzija zida. Političko-nepolitičko: jednostavna moderna i njezina sociologija, njezina teorija su fatalističke - bilo u starom smislu 60

96

B e c k (1986), 7.


vjere u napredak (tehnika rješava probleme koje sama proizvodi), bilo u smislu bezizglednosti bilo kakvog suprotstavljanja tom razvoju zbog osamostaljenja industrijske dinamike koja ubrzava svoju vlastitu propast: pesimizma napretka. T\i osuđenost na fatalizme koji se međusobno pothranjuju, a koje industrijska epoha proizvodi i uvijek iznova obnavlja i podupire, refleksivna modernizacija ublažava, a možda čak i ukida. Iz suočavanja modernizacije sa samom sobom nastaje slika društva pod prinudom djelovanja, s mogućnostima i neurozama djelovanja. Institucije industrijskog društva otvaraju se za odlučivanje, postaju ovisne o pojedincima, dostupne djelovanju i oblikovanju, a time na nov način i ideologiji. Doduše, to uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj se formiraju nove strukture koje stabiliziraju mogućnosti djelovanja. Da ne bi bilo nesporazuma: epoha refleksivne moderne koja se rađa nije epoha nade, ona nije raj s rješenjima za zla koja je proizvela i koja zaoštrava industrijska epoha. Naprotiv: s tom se epohom pojavljuju posve nove histerije i eskapistički refleksi, dolazi do povlačenja u stare preglednosti. Ali one su privlačne zato što ideologije fatalizma - bila to vjera u napredak ili izvjesnost propasti - postaju pogrešne u stadiju moderne u kojemu se sada i danosti, okoštalosti same industrijske epohe - osamostaljeni proces racionalizacije, neosobnost društvenih sistema - svode na odluke i djelovanja koji su im u temelju. To znači da je za teoriju refleksivne modernizacije bitno novo određivanje političkoga, jasnije rečeno: pronalaženje političkoga nakon njegova kraja u okvirima industrijskog društva. S različitim se razlozima i iz različitih perspektiva u glavnim pravcima u sociologiji središte modernizacije smatra imunim u odnosu na intervencije, promjene, cijepanja. Hi vlada svijet prinude, koju neki nazivaju "kapital", drugi "sistem", treći pak "tehnika", i kojoj se s posve suprotnim vrijednosnim predznacima pripisuje aura nedodirljivosti, samorazvoja, te se u osnovi osigurava protiv svakog zahtjeva 108


za promjenom. Pritom se radi takoreći o pločama sa zakonima industrijske moderne koje je praotac Mojsije - Max Weber - dobio osobno od Boga u gorućem grmu. U skladu s time se i sukobi i proturječja uočavaju na rubnim područjima - u presijecanju između funkcionalno izdiferenciranih podsistema i svjetova života - a ne u središtu samih sistema. Modernizacija mijenja sve. Ali promjena promjene, promjena modernizacije ostaje nezamislivom. Postulat strukturalnih funkcionalista je da institucije obilježavaju aktere. Interakcionisti pak kritiziraju to stajalište tvrdeći da akteri konstruiraju institucije. U pozadini toga ocrtava se sociološki konsenzus: racionalnost je na strani institucija. Akteri se uzimaju u obzir samo kao nosioci uloga, a inače su otpušteni u privatnost. To ne proturiječi činjenici da su se u međuvremenu razvile mnoge teorije koje rastvaraju organizacije u igre moći i naglašavaju da se svaka sistemska prinuda u djelovanju pojedinaca mora proizvoditi i obnavljati. Ali djelovanje ovdje najčešće znači reproduktivno ponašanje; to znači da, bez obzira na to smatraju li se sistemskim tvorevinama ili proizvodima djelovanja, na kraju svaki put opstaju i nastaju sistemi (institucije). No na obzoru nema perspektive koja bi ozbiljno shvaćala pojam djelovanja i pripisivala m u političke kvalitete oblikovanja i promjene. 61 Vrlo pojednostavljeno rečeno: ako jednostavna modernizacija (i njezina sociologija) opisuje strukture aktera koji reproduciraju, refleksivna modernizacija (i njezina teorija) opisuje strukture aktera koji mijenjaju. Klasična dijalektika strukture i aktera slabi, čak se i obrće: same strukture posta61

98

Iznimku - doduše središnju - predstavlja Joas (1988, 1990). Njegova teorija kreativnosti čovjekova djelovanja, koju, m e đ u ostalim razvija u kritici teleološkog modela svršno racionalnog djelovanja (posežući za američkim pragmatizmom jednog Peircea, Deweya Meada itd.) u općenitoj perspektivi teorije (djelovanja) govori o onome sto ja u ovoj knjizi zovem "pronalaženjem političkoga".


ju predmetom procesa pregovaranja o društvu i njegove promjene. Zašto je tako, to je predmet ove rasprave: u sklopu refleksivne modernizacije raspadaju se i samorazumljivosti industrijske epohe, i time se u središte pomiče djelovanje pojedinaca. To pak znači da nastaju proturječne samorazumljivosti koje iznuđuju izbore, odluke, uračunavanja i sukobe, a time i stalnu zadaću koordiniranja i koaliranja, i to kako u privatnoj sferi tako i u profesiji, u politici, u djelovanju unutar i izvan organizacija.

Industrijsko društvo je polumoderno društvo: protumodernizacij a Klasičnoj sociologiji i politici modernizacije industrijskog društva prigovaralo se da pod parolom nepristranog univerzalizma prakticira amerikanizaciju, evropeizaciju, pozapadnjenje, jednom riječju imperijalizam. Taj prigovor dobro izražava jedno proturječje koje je unutar sociologije jednostavne modernizacije teško formulirati i neutralizirati. Na ovaj ili onaj način tu se uvijek apsolutizira neki povijesni status quo, određeni model. Da se i moderna društva moderniziraju, drugim riječima doživljavaju prevrate, to se tu isključuje jednako kao i pitanje kojim ciljevima moderna društva (osim bezimenog cilja daljnje i daljnje modernizacije) zapravo mogu i trebaju težiti. Modernizacija je - promatrana s obzirom na modernizatora, a ne na onoga koji se treba modernizirati - druga riječ za "besciljnost", "dospjelost", "status quo", umjesto jednog auta možda dva ili tri. Nasuprot tome, teorija refleksivne modernizacije tvrdi da nešto poput "modernog" društva još nigdje ne postoji. Što moderno društvo uopće "jest", kako bi ono izgledalo, bi li se u njemu moglo živjeti, to nitko ne zna jer se tip više ili radikalnije modernog društva od industrijskog još nije čak 108


ni izmislio ili zamislio. U slučaju takozvanih "modernih" čitaj: industrijskih - društava uvijek se radi o "polumodernim", mješovito modernim društvima u čijoj se arhitektonici i strukturalnoj slici moderni "građevni elementi" kombiniraju i stapaju s elementima protumoderne.62 Univerzalizam ljudskih i građanskih prava dodjeljuje se i odriče po nacionalnim kriterijima; tržišno društvo počiva na obiteljima, modelu "nesebične ljubavi" koji je upravo suprotstavljen tržišnim zakonima razmjene. Potrebno je samo izvršiti misaoni eksperiment s jednakošću muškaraca i žena u poslu, obitelji itd., o kojoj se danas tako olako govori, kako bi se shvatilo da provedba osnovnih principa moderne i tu zahtijeva ukidanje industrijskog mješovitog modela moderne i protumoderne. Govor o "modernizaciji" u polumodernom društvu postaje, dakle, dvoznačnim: on se može zamisliti i razvijati ili u brazdama i kategorijama industrijskog društva ili kao provedba moderne protiv industrijskih polovičnosti i borniranosti, kao rastvaranje industrijskog društva radikalizacijom modeme. Pritom je moguće da se želi ono, a postigne ovo. Upravo ta dvoznačnost označava razliku i suprotnost sociologije i teorije jednostavne i refleksivne modernizacije. U dijagnostičkom pogledu, izjednačavanje industrijskog i modernog društva predstavlja, dakle, kolektivno samozavaravanje, apsolutizaciju samoga sebe. To izjednačavanje zatvara oči pred činjenicom da su u društvu u kojemu živimo u razvijenim zemljama Zapada moderni elementi stiješnjeni, prožeti, stopljeni s elementima protumoderne. Moglo bi se prigovoriti da je to terminološko cjepidlačenje. Ali ni izdaleka! Ovdje se radi o tome da se otkrije, shvati i postavi u središte jedna potisnuta strana takozvanog modernog društva, a time i njegov nastanak i njegova budućnost. Praksa termi62

I pojam " p r o t u m o d e r n e " žrtva je inflatorne k o n j u n k t u r e - o tome usp. Beck (1986), 176ff„ Zapf (1991), 443-503, Bohrer/Scheel (1992)usp. kasnija razjašnjenja na str. 107ff.

100


nološkog prodavanja magle - ili, ako se želi tako nazvati, jezična automodernizacija, samousavršavanje djelomično modernog društva - skriva naime zaista izrazit problem da se u modernu uvijek ulazilo samo u kavezima, stiješnjeno, ekskluzivno za određene grupe, po jasnoj shemi toga što je unutra, a što vani. Okolnost da se građansko društvo opravdavalo, rasplinjavalo i širilo u opću anonimnost dovela je do raskola koji danas s uspjesima i globalizacijom moderne izbija na svjetlo dana. Građani su rekli "čovječanstvo" ali su - u najboljem slučaju - mislili "nacija". Demokracija je dolazila na svijet uvijek i samo kao nacionalna, dakle ne samo kao ograničena nego i kao pripitomljena od strane svoje suprotnosti, kao snažno vojno naoružana demokracija koja se osigurava od neprijateljâ svojega kolektiviteta. Njezina univerzalistička pretenzija politički nije nikada bila anacionalna, dakle nikada izravno univerzalistički mišljena i skovana. Ako se preko onoga nacionalnog i mislilo o onome univerzalnom, to je najčešće bilo kao povezanost, savez republika (kao kod Kanta), kao internacionala nacionalnih demokracija, a ne kao demokracija čovječanstva. A tek bi ta figura "politički" ispunjavala ono što se općenito mota u zraku i u glavama. Moderna, taj vatromet pretenzija općenitosti i univerzalizama, uvijek je bila ograničena svojom suprotnošću, ona ju je dozirala, kontrolirala, zazidavala, prakticirala. Drugim riječima, kao prvo, modernizacija - prožimanje principa moderne (demokracija, stjecanje radom, odlučivanje, prinuđenost na utemeljenje) - i profumodernizacija - isključenje i apsorbiranje tih principâ - jednako su izvorne. Povijesti uspjeha i kriza modernizacije mora se, dakle, suprotstaviti povijest uspjeha i kriza protumodernizacije. Za to je s jedne strane nužno ocrtati, objasniti i rasvijetliti pojam, teoriju, instrumente, startegije, institucije, figuracije "protumoderne" i "protumodernizacije". 108


Drugo, ta dijalektika modernizacije i protumodernizacije nije samo stvar prošlosti, sociološke historiografije, nego i pitanje sadašnjosti i budućnosti. Nakon faza modernizacije mogu i zaista će slijediti faze protumodernizacije. Nipošto nije - nikada! - sigurno da je neka određena razina moderniteta ireverzibilna (čemu se u dijelovima sociologije i teorije jednostavne modernizacije više nada nego što bi se tome u prilog argumentiralo). To je gorka, krvava pouka 20. stoljeća: modernizacija i modernizacija barbarstva ne isključuju se, čak se - možda! - nadopunjavaju, ponekad isprepleću. Tim jezikom ne govore samo sistemi kolektivnog ludila fašizma i komunizma. Taj nam crni realizam nameće i samo deklarativno zauzdan potencijal trenutnog tehnološkog popravljanja svijeta (genetička tehnologija, humana genetika itd.). Upravo je i budućnost protumoderne tema jedne sociologije koja se trgnula iz - zapravo ipak lijepih - bajki sve dalje i dalje pravocrtne modernizacije. Pojednostavljeno govoreći, premisi ireverzibilnosti, koju je pretpostavljala sociologija jednostavne modernizacije, suprotstavlja se premisa reverzibilnosti teorije refleksivne modernizacije. Ovdje se modernizacija ne promatra samo kao slojevit proces s međusobno suprotstavljenim tendencijama i strukturama nego, preciznije, kao nedovršena, nedovršiva dijalektika modernizacije i protumodernizacije. Naravno, "dijalektika" koja se ne samo objektivirano uigrava i odigrava iza leđa pojedinaca već se također i bitno odvija i oblikuje u djelovanju, u mišljenju, u sukobu, ukratko u političkome. Test te teorije protumodernizacije su 18. i 19. stoljeće faza uspostavljanja industrijskog društva u središtu Evrope. U tom vremenskom razdoblju ne samo da se eruptivno i revolucionarno uspostavlja, ustaljuje i učvršćuje kao samorazvojni model tehničko-ekonomske inovacije. Ne raspršuju se samo ideje političke i kulturalne moderne koje se materijaliziraju u odgovarajućim institucijama: uspostavljanje parlamentarne demokracije, opće biračko pravo, pravna država, 102


univerzalistički principi ljudskih prava, kako je to zapisano u američkom ustavu. Razvija se i "noćna strana" te se provodi usprkos otporima: potčinjavanje žena, njihovo zazidavanje u ulogu domaćica i majki, nacionalizam i rasizam 19. stoljeća, industrijalizacija ratovanja, uopće opća mobilizacija, opća vojna obveza, militarizacija cjelokupnog društvenog života i njegove eksplozije u svjetskim ratovima, koncentracijskim logorima, logorima za preodgajanje itd. - sve se to stvara, ugrađuje, programira ruku pod ruku sa strukturom i u strukturi "modernog" društva koje pretendira na monopol na modernitet: industrijskog društva. No ta istodobnost, to suprotstavljanje moderne i protumoderne nije slučaj ili nesreća nego je - zato valja otvoriti oči i držati ih otvorenima - sistematski uvjetovano i povezano sa sistemom (kako se treba skicirati u sljedećem poglavlju IV). S tom se dijalektikom moderne (upitnost) i protumoderne (neupitnost) okrećem razmišljanjima o granicama i točkama obrata refleksivne modernizacije koje Scott Lash tako naglašava i zahtijeva u kontekstu debate o komunitarizmu. 63 Protumoderna upravo nije sjena moderne nego projekt, čin, institucija, jednako izvorna kao i sama industrijska moderna. Ona se želi, uspostavlja, i to svim sredstvima i resursima same moderne: znanošću i istraživanjem, tehnikom i tehnološkim razvojem, odgojem, organiziranjem, masovnim medijima, politikom itd. 108

Sažetak i najava sljedećih poglavlja

Kako se, dakle, razlikuju epohe i teorije jednostavne i refleksivne modernizacije? Horizont obilježava šest suprotnosti, šest tipova karakterizacije (redoslijedom poglavljâ). 63

L a s h (1992), 263f.


Prvo, na mjesto modela linearnosti (i atavizama kontrole) sve dalje modernizacije u ime vjere u napredak stupaju mnogolike i višeslojne argumentacijske figure samopromjene, samougrožavanja, samorastvaranja osnova i oblika racionalnosti u središtima (moći) industrijske modernizacije, i to kao (usputna) posljedica pobjeda osamostaljene modernizacije, posljedica koja se ne može kontrolirati: vraća se neizvjesnost. (O tome usp. poglavlje II.) Drugo, dok jednostavna modernizacija motor društvene promjene naposljetku smješta u kategorije svršne racionalnosti (refleksije), "refleksivna" modernizacija misli movens promjene društva u kategorijama usputne posljedice (refleksivnost): ono što se ne vidi, ne reflektira, ali se eksternalizira, napokon se gomila do strukturalnog loma koji dijeli industrijsku modernu od "drukčijih" moderni u sadašnjosti i budućnosti. Prema tome, "refleksivna" znači - to se ne može dovoljno često ponoviti - nereflektirana, automatska, takoreći refleksna, a ujedno epohalna modernizacija (koja se doduše također - kako potvrđuje i zadaća koja se ovdje obavlja - m o ž e dohvatiti i shvatiti, dakle (ipak) reflektirati). 64 (O tome usp. poglavlja II i IV) Treće, sociologija jednostavne modernizacije uzdiže industrijsko društvo u moderno društvo naprosto. Sociologija refleksivne modernizacije otkriva da je industrijsko društvo proturječna povijesna simbioza moderne i protumoderne, 64

Ta višeznačnost upozorava na srodnost između kasne, refleksivne moderne i tradicije rane romantike, kako ona najodlučnije - mora se tako reći - izbija u fragmentima Friedrich Schlegela iz Athenäuma. Ta se nedovršenost - "fragment" - dvojba, ironija, samopropitivanje i s a m o u m a n j i v a n j e - paradoksalno f o r m u l i r a n o - dovode do dovršenja, i to u konsekventnoj modernizaciji moderne. U svojem eseju O nerazumljivosti Schlegel piše: "Otvoreno izjavljujem da ta n j e c u dijalektu fragmenata znači da je sve samo još tendencija da je ovo doba doba tendencija ... I t u je možda najbolje činiti ga sve sablaznjivijim; kada sablazan dosegne vrhunac, ona puca i iščezava, i o d m a h može početi razumijevanje. Još n i s m o dovoljno napredovali u davanju poticaja: ali što nije, to još može biti "

104


poiumoderno društvo koje se zbog daljnje modernizacije i radikalizacije moderne rastvara i smjenjuje drukčije "modernim" ili "protumodernim" društvenim oblicima. To znači da tu u središte dospijeva pitanje o protumoderni. Modernizacija na prijelazu u 21. stoljeće događa se u uvjetima suprotstavljanja refleksivne modernizacije, koja produbljuje, poopćava nesigurnosti, i protumodernizacije, koja priziva, obećava, razvija, analizira nove-stare rigidnosti i granice (poglavlje IV). Četvrto - s obzirom na životnu situaciju, način života, socijalnu strukturu - kategorije i teorije makrogrupa nasuprot teorijama individualizacije (i zaoštravanja) socijalne nejednakosti. (O tome usp. poglavlje V.) Peto, problematika funkcionalne diferencijacije "autonomiziranih" sfera djelovanja zamjenjuje se problematikom funkcionalne koordinacije, umrežavanja, stapanja izdiferenciranih podsistema (kao i njihovih "komunikacijskih kodova"). (O tome usp. poglavlje VI.) Šesto, s one strane ljevice i desnice - metaforike mjesta koja se s industrijskom epohom uspostavila kao sredstvo za uređenje političkoga - počinju (što će se ovdje i u nastavku više opipavati rašljama nego tvrditi lupajući šakom po stolu) političko-teorijsko-ideološki sukobi koji se mogu ocrtati na osovinama i dihotomijama sigurno-nesigurno, unutra-vani, političko-nepolitičko. (O tome usp. prvenstveno poglavlje VII, ali i poglavlja II (str. 55 ff.) i V (str. 158 ff.).)65 65

Wofgang Zapf piše: "Kao kritički komentar želim reći da je pozicija Ulricha Bečka tako fascinantna stoga što se istodobno drži program a modernizacije i provodi f u n d a m e n t a l n u kritiku suvremenog društva, uključujući i najveći dio d a n a š n j e sociologije. Beck želi ocrtati jednu 'drukčiju modernu' i pronicljiviju, savjesniju, reflektiraniju, upravo refleksivnu teoriju. Ona bi mogla steći simpatije pristaša kritičke teorije tridesetih i šezdesetih godina za koje je važila Adornova rečenica: "Cjelina je ono neistinito". Ona može pridobiti razčarane marksiste čiji su snovi o socijalizmu doduše razbijeni, ali kojima se sada pokazuje da i demokracije tržišne ekonomije moraju propasti zbog svojih proturječja. Ona je m o d e r n i z i r a n a varijanta

108


doktrine o k a s n o m kapitalizmu, pri čemu ekološka kriza sada preuzima ulogu koju je svojedobno imala legitimacijska kriza kasnog kapitalizma. Ona je još jedna teorija 'trećeg p u t a ' s one strane socijalizma i kapitalizma." (Zapf 1992, 295) S time se slažem.

106

IV. poglavlje

Uspostavljanje noćne strane moderne: protumodernizacija

Refleksivna modernizacija ne vodi neizbježno - tako smo naglasili - refleksiji modernizacije i njezinih posljedica, nego ona pogoduje i protumodernizaciji. Izraženo Kandinskijevim razlikovanjem: ono i prošupljuje ono ili-ili. Ali ono ga time ne ukida zaista. Naprotiv, višeznačnosti onoga i pogoduju renesansi onoga ili-ili. U tome je sadržano više toga. Prvo, ono i može tolerirati ono ili-ili samo dok to ili-ili ne ukida, ne niječe to i. No ili-ili briše i. Prema tome, u krajnjoj liniji, između i i ili-ili ne vlada i, nego ili-ili. (Cime i u nekoj mjeri neizbježno prelazi u ili-ili.) Drugo, ono i postaje realnim te u toj istoj mjeri i neizdrživim u svijetu oskudica i opasnosti. Tako možemo, treće, sažimajući reći kako sa značenjem onoga i raste značenje onoga ili-ili - u svijesti i ponašanju ljudi. "Najveća teškoća naše generacije sastoji se u tome", citira povjesničar Paul Kennedy jedan članak londonskog Economista iz 1930., "da naši uspjesi na ekonomskoj razini loliko nadmašuju napredak na političkoj razini da ekonomija i poli107


tika više ne mogu držati isti korak. U ekonomskom je pogledu svijet jedinstvena, sveobuhvatna sfera djelovanja. U političkom pogledu svijet nije samo ostao rascjepkan na 60 ili 70 suverenih nacionalnih država, nego nacionalne jedinice postaju sve manjima, mnogobrojnijima, i nacionalna svijest jača. Napetosti između tih dvaju suprotstavljenih razvoja izazvale su gomilu šokova, potresa i slomova u društvenom životu ljudi." 66 Refleksivna modernizacija ukida granice - klasa, privrednih grana, nacija, kontinenata, obitelji, spolnih uloga. Protumodernizacija iznova potvrđuje, dovlači, postavlja, učvršćuje stare granice. Odavno živimo u uvjetima realno postojeće "svjetske unutarnje politike" (Karl Friedrich von Weizsäcker) - zato se obnavljaju ograde i zato se podižu nove zastave, jer ograđenost mišljenja i djelovanja za mnoge sjaji zavodljivim sjajem. Sada valja istražiti to prožimanje i suprotstavljanje refleksivne modernizacije i proćumodernizacije.

Protumoderna znači uspostavljenu neupitnost Pojam "protumoderne" je - kako već i sama riječ kaže - nastao kao protupojam pojma moderne. Ta negacija ne bi bila iznenađujuća kada se to proturječje i ta veza ne bi mislili u moderni, kao integralan princip konstrukcije same moderne. Moderna znači pitanje, odlučivanje, proračunjivost; protumoderna znači neupitnost, neodlučivost, neproračunjivost i pokušaj da se ta neodlučivost prisili na odluku protiv sve moderne u moderni. I ovdje se opet pojavljuje ono i: neodlučivost i odlučivanje, moderna i protumoderna. No to se događa upravo kao reakcija na modernu i njezin stav dovođenja u pitanje. Pritom je upravo to ograničenje moderniteta u modernom društvu (uz svu imanentnu proturječnost, no 66

Kennedy (1992), citirano p o Der Spiegel, br. 13/1993, 143.

108

Uspostavljanje noćne strane moderne

koja se, karakteristično, često ipak povlači drugi plan) dalo i učvrstilo konture i okvir industrijske moderne. Prema tome, u pojmu "protumoderna" riječ "moderna" treba shvatiti i pridjevno: moderna protumoderna. To znači da se - suprotno sadržaju ključnih protumodernih pojmova: nacija, narod, priroda, žena, muškarac - upravo ne radi o nečemu starom, nadvremenom, antropološkom, transcendentnom (ili ma kako se zvali ti izrazi za ono neumoljivo). Radi se o nečemu što se pojavilo - i pojavljuje se - relativno kasno, naime s modernom i protiv nje. Izumljenost pripada pojmu protumoderne kao bjelina bijelom konju. Kaže se "priroda", ali se misli i provodi - i to time - naturalizacija. Točnije: renaturalizacija, jer je to oprirodnjenje reakcija na dovođenje u pitanje. Upravo to znači i čini protumodernizacija. Protumoderna se prvo mora uspostaviti, izabrati, ona je, dakle, projekt i proizvod moderne (obveza utemeljivanja itd.), drugo, ona joj proturječi, treće, ona je strukturalno ograničava te, četvrto, zbog njezina otvorenog proturječja moderni nju daljnja modernizacija ne ugrožava, nego ona, peto, zadobiva svoju strukturirajuću stabilnost samo na osnovi posebnih {protumodernih) modusa legitimacije. U tom bi se smislu tipologija legitimne vlasti Maxa Webera mogla nadopuniti protumodernim oblicima legitimacije - takoreći uspostavljenim noćnim stranama moderne. U tom smislu "protumodernu" definiram kao uspostavljenu, uspostavljivu neupitnost. Točnije, kao brisanje, uklanjanje pitanja u koje se moderna raspada. Protumoderna apsorbira, demonizira, ušutkava pitanja koja moderna nabacuje, servira i osvježava. (Umjesto "uspostavljena neupitnost" definicija bi također mogla glasiti i uspostavljena neodlučivost, uspostavljena pripadnost itd.; time se samo varira osnovna značajka definicije.) U toj ne samo aktivnoj, nego i svjesnoj neupitnosti leži temelj jedne zagonetke protumoderne. Ona povezuje ono što se čini uzajamno isključivim: svijest, osviještenost i njezino 109


ukidanje, nestajanje u neupitnosti. U tome se zasniva i središnja razlika između pojma institucionalizacije i pojma protumoderne. I jedan i drugi teže stvaranju samorazumljivostî ili, da to kažemo formulom koja se ovdje upotrebljava, uspostavljene neupitnosti. No institucionalizacija znači prolaznu, a ne trajnu neupitnost. Nasuprot tome, protumoderna - po svojem pojmu - apsorbira pitanja pri punoj svijesti. Da se poslužimo primjerom: upućivanjem na sposobnost žene da rađa pokušava se jednim potezom uspostaviti neupitnost podređenog položaja žena upravo i u "modernom" društvu, i to ne kriomice i neizrečeno, nego izričito i uz odobravanje utemeljujuće refleksije (na primjer u znanstvenom sudu) te čak i samih žena. Iz toga se može zaključiti troje: prvo, modernitet protumoderne ne znači samo eksplicitnu, nego - po pretenziji - i utemeljenu protumodernu. Drugo, protumoderna utemeljenja koja preobražavaju te upitnosti u neupitnost često - nipošto netipično - dolaze iz znanosti Na primjeru žena to dobro potkrepljuju medicina, biologija, pravo, filozofija. Svećenici jednostavne moderne tako se raskrinkavaju kao akteri protumoderne. Oni svaki put daju na raspolaganje kognitivne instrumente koji omogućavaju i osiguravaju ograničavanje i prepolovljavanje moderne u "strukturi" industrijskog društva i njegovih budućih mutacija. Treće, protumodernizacije se, budući da su eksplicitne i budući da se moraju utemeljiti, ponovno i "rastemeljuju" one se demontiraju daljnjom modernizacijom i znanstvenom kritikom. Primjer za to je ovo što smo rekli: povijesni i sistematski radovi ženskih studija doveli su do toga da se može smatrati da je bar u empirijsko-analitičkom smislu propao pokušaj da se stari odnosi među spolovima u krevetu, kuhinji, zanimanju i politici i u moderni utemelje na sposobnosti žene da rađa. Prema tome, protumoderna nije samo uspostavljena te u tom smislu moderna. Ona dopušta, osigurava, uspostavlja 110


neupitnost u horizontu osviještenosti. Stoga je riječ o aktivnoj svjesnoj neupitnosti. I protumoderna se može samorazumljivo institucionalizirati, tj. potonuti u predsvjesnu rutinu (čitaj: neupitnost). Utoliko pojam institucije leži poprijeko u odnosu na pojmove moderne i protumoderne. I jedna i druga mogu u svojim elementima postati (ili se učiniti) aktivno samorazumljivima. No samo protumoderna postiže ono što se, sa stajališta pojma moderne, čini apsurdnim i nezamislivim: svjesno - blaže rečeno, znajući - ukinuti, preinačiti, ograničiti beskonačnost pitanja u neupitnost. No upravo ta značajka - ta zagonetka - utemeljuje primamljivost, neodoljivost protumoderne u uvjetima života u moderni. Upravo tako protumoderna postaje tako obećavajućom za modernu, za mišljenje i djelovanje koje je toliko izmučeno sumnjom i nesigurnošću. Anticivilizacija ne postaje mogućim pobjednikom u civilizacijskoj dresuri i nad njom tako što bi brutalno istrebljivala pitanja, nego svjesno puštajući da se ona izgube u uspostavljenoj, često čak scijentificiranoj neupitnosti. Karakteristika neupitnosti da je uspostavljena u sebi je višeznačna; ostaje otvorenim tko, kako i protiv koga uspostavlja i brani tu neupitnost. To se može razumjeti na dva načina: s jedne strane, uspostavljanje se razumije u smislu negacije staroga, prirodno danoga, antropološkoga - naglašava se povijesni karakter, točnije postanak protumoderne s industrijskom modernom u 18. i 19. stoljeću. S druge strane, uspostavljena neupitnost također može - kako se može pokazati na primjeru nasilja - proizlaziti iz djelovanja. Kako u malome, kao ulični prepad, tako i u velikome, kao rat, životna opasnost iznuđuje najveće moguće pojednostavljenje (kako je najupečatljivije i najapologetskije pokazao Carl Schmitt). Ta radikalizacija onoga ili-ili kao prvo ubija pitanja i upitnosti onoga i. 111


U svakodnevnoj spirali uličnog nasilja mladi isprobavaju, dakle, stroj za mljevenje pitanja kojim je lako rukovati. Iz toga slijedi jedna daljnja bitna značajka protumoderne: praksa, dakle ne samo normiranje, vrijednosti, znanje i spoznatost, nego i djelovanje. Nasilnička protumoderna apsorbira pitanja u djelovanju i pomoću njega. Ona se u djelovanju usvaja, uvježbava. Ona pliva u djelovanju, u struji i sa strujom djelovanja otplavljuje pitanja. To prvenstvo realne snage i moći djelovanja upozorava na superiornost, ali i na inferiornost protumoderne. Djelovanje ionako i uvijek znači kraj razgovora, pitanja, dvoznačnosti. Mišljenje se osjeća osvježenim u onome ili-ili djelovanja i u svojoj moći da to ili-ili uspostavi usprkos svim višeznačnostima onoga i. Protumoderna, dakle, vlada služeći se "jezikom" činjenja i u tom "jeziku" - činjenja koje potkopava, koje okončava vječno vrludanje sumnje i za to kao nagradu dobiva jednostavne brutalnosti i brutalne jednostavnosti zbilje. Tome treba dodati još nešto: ako moderna apelira i bori se oslanjajući se na razum, ratio, pitanje, sumnju, razlog i uzrok, protumoderna svira na klavijaturi osiročenih i isušenih osjećaja: mržnja, ljubav, strah, nepovjerenje, opijenost, seks, instinkt. Tu se emocionalno uvježbava i prakticira pripadnost, u nju se emocionalno uživljava i ona se emocionalno iživljava. Neupitnost proizlazi iz nadmoći jedne (moderno rečeno) "magije osjećaja", iz osjećajne prakse koja otpuhuje treperenje i oklijevanje pitanja i sumnjanja instinktivnom i refleksnom sigurnošću efikasnog djelovanja. No time se nipošto ne želi reći da je svaki osjećaj ili svako apeliranje na emocije eo ipso protumoderna (baš kao ni svako djelovanje). No svakako se može reći da se protumoderne konstrukcije temelje na emocijama (prisilnim radnjama ili, točnije, prisilnim obranama). Iz njih one izvlače svoju uvjerljivost i snagu. Emocionalnost i antropologija su bitni sastojci iz kojih se one miješaju. 112


Protumodernu ne karakterizira, dakle, samo aktivna, uspostavljiva neupitnost, nego njezina provedba, njezin uspjeh takoreći na bijelom danu svijesti. Tu svoju kvalitetu da gasi vatru pitanjâ protumoderna stječe uranjajući u milje jednoznačnosti realno nadmoćnog djelovanja kao i posve intelektualno ugođenom emocionalizacijom: produbljenjem, ukrašavanjem, obvezivanjem i uslojavanjem tog djelovanja. Tu se provode i utuvljuju poreci koji doduše nisu utemeljeni, ali su emocionalno ustanovljeni i jasno profiliraju ono što je unutra i ono što je vani (što znači predodžbe o prijateljima i neprijateljima). Taj ću pojam protumoderne razjasniti i ilustrirati jednom temom koja izbjegava negativni prizvuk i vrijednosni horizont: ljubav, seksualnost, izabrana predanost nagonima. Tu su sadržane sve značajke o kojima je riječ. Naizgled prastara, ta tema svoju svakodnevnu dramatičnu snagu ipak stječe i razvija tek kasno, s romantiziranjem, demoraliziranjem, individualiziranjem, dakle s modernom. Njezina se snaga ne zrcali samo u reklamama i masovnim medijima, nego i u burnoj "sukcesivnoj poligamiji" koja se samo na površini izražava u visokom broju rastava braka. Privatnost se otvara i zatvara. To znači da se svećenici povlače iz spavaćih soba u kojima su bili prisutni preko ispovjedaonice. Pravo se ponaša na jednak način. Tako se razvija suprotnost proračunjivoj moderni: ljubav sa svim svojim nebesima i paklovima svojih obećanja i svoje kobi. "Ideja civiliziranog rata, korektnog ubijanja i bombardiranja", piše Katharina Rutschky, "jednako je apsurdna kao i ideja seksualne veze provedene po propisima." 67 Znamo kako se postavljaju pitanja, a njima se pak može diskreditirati naučena, prosvijećena seksualnost maženja. Tako uspijeva uranjanje u užitke izabrane neupitnosti nagona, anti-upitnosti. Robert Musil govori o tome da se ljudi " C i t i r a n o po Süddeutsche

Zeitung Magazin,

br. 10, od 12. 3. 1993.,

16. 113


ošamućeni ljubavlju pretvaraju u "zapjenjene lude". (Ipak se mora dodati: žele se pretvoriti.) Teško je naći točniju prispodobu. Na sličan način to vrijedi i za druge srodne pozornice protumoderne: nasilje i rat. Za protumodernu su svi osnovni pojmovi, oni koje moderna demontira, demaskira i delegitimira, sveti: naravno "tradicija", "briga" za nju - čitaj: njezino pronalaženje, insceniranje - ali prije svega i priroda, religija, nacija, suprotnost onoga vlastitoga i onoga tuđega, identiteti po modelu mi-oni, a time i njihovo krajnje zaoštravanje: odnos prijatelja i neprijatelja, te kao čarobni štapić ponovnog pojednostavljenja nasilje - bilo to u državnom obliku kao vojska (policija), u međudržavnim ratovima ili u građanskim ratovima različitih vrsta; bilo to u nasilju ulice koje prodire u porozni državni monopol na silu te živi od njegova raspadanja, njegova delegitimiranja. To, međutim, znači da usredotočenje na pojam "tradicije"68 sužava pogled, horizont. Time se potcjenjuje raspoloživ spektar, takoreći funkcionalna ekvivalentnost protumodernih elemenata i institucija koji nastaju i dobivaju na važnosti s industrijskom epohom i u njoj. Tada također izmiču i njihove razlike i suprotnosti u kroju i u načinu na koji funkcioniraju te - što se ne smije zaboraviti - njihova atraktivnost upravo u modernim, točnije hipermodernim uvjetima. Nasuprot tome, ovdje valja u središte pažnje postaviti dijalektiku moderne i protumoderne. Max Weber je s dobrim razlozima analizirao modernu kao proces raščaravanja. No istodobno se odvija i proces sanktifikacije, naturalizacije i tabuiziranja društvenih odnosa. Demontaži tradicija mogu se suprotstaviti procesi remontaže. Demaskiranje i remaskiranje idu ruku pod ruku. Štoviše, ponekad se čini da ovi drugi procesi na paradoksalan način podupiru i omogućavaju one prve. Ukratko, nužna je složena perspektiva koja otkriva istodobnost proturječja i ovisnosti refleksivno modernih i 68

Usp. G i d d e n s (1993).

114


protumodernih elemenata i struktura u slici "modernog" društva. Navjestitelji protumoderne prisiljeni su - kako piše Helmut Dubiel - "djelovati na tlu same moderne". 69 Jodlanje i high-tech, mržnja prema strancima i superindustrijalizacija predstavljaju se i prikazuju kao proturječja koja se uzajamno omogućavaju. Protumoderna i njezini teoretičari žive u proturječju. Oni nikada ne mogu ispuniti ono o čemu govore. U slučaju uspjeha, oni ograničavaju samorazvoj moderne posežući za kostimima prošlosti. Služeći se modernim sredstvima (uključujući i proizvodnju realnosti i efekata putem masovnih medija), naši suvremenici izvode na pozornicama moderne maskeradu prošlosti kao realni igrokaz. "Evropskom mješancu - sve u svemu, prilično ružnom plebejcu - naprosto treba kostim: neophodna mu je povijest kao skladište kostima. Naravno, on pritom zamjećuje da mu nijedan dobro ne pristaje - on ih mijenja jedan za drugim. Pogledajmo samo te iznenadne promjene sklonosti i izmjenu maskerade stilova u devetnaestom stoljeću; pogledajmo taj očaj zbog toga što nam 'ništa ne pristaje'. Uzaludno je pokušavati se ponašati romantično ili klasično ili kršćanski ili firentinski ili barokno ili 'nacionalno', in moribus et artibus: to 'ne pristaje'! Ali 'duh', osobito 'povijesni duh', još i u tom očajanju nalazi koristi: uvijek se iznova iskušava neko novo drevno doba ili nova daleka zemlja, njima se zaogrće, odlažu se, spremaju, a prije svega proučavaju - mi smo prvo doba koje je učeno in puncto 'kostima', pri čemu mislim na morale, uvjerenja, umjetničke ukuse i religije, doba koje je kao nijedno prije njega spremno na karneval velikog stila, na lakrdijanje i obijest duha, na transcendentalne visine najvećeg glupiranja i aristofanovskog izrugivanja svijetu. Možda se radi o tome da upravo tu još otkrivamo carstvo našeg 69

D u b i e l (1992), 753. 115


pronalaska, ono carstvo gdje i mi još možemo biti originalni, recimo kao parodičari svjetske povijesti i Božje lude - premda ništa današnje nema budućnosti, možda je ipak još ima baš naš smijeh\"70 Pritom imaju najveći učinak baš one maske kod kojih svima zamire smijeh u grlu: u Evropi i Njemačkoj nakon kraja sukoba Istoka i Zapada može se (skoro) sve - sjesti gol u podzemnu željeznicu ili ulijepiti kosu u ježeve bodlje i obojati je u pjege. No kada se viče "Heil Hitler!" ili se na zidove ispisuje "Juden raus!", to pogađa živac našeg stoljeća i izaziva šok koji se u valovima širi oko Zemlje. Protumoderna je moderna te se, dakle, mora utemeljiti. Kako pokazuje Martin Riesebrodt u komparativnoj studiji o američkim protestantima s početka 20. stoljeća i iranskim šiitima od šezdesetih godina 71 , ta fundamentalistička strujanja ne moraju braniti i štititi od snažnih konkurentskih tumačenja i zahtjeva samo sadržaje svoje vjere i svoja čitanja svetih spisa, nego i svoj način života. U uvjetima relativističkog iskustva moderne, vjera postaje predmetom odluke i razloga. Pritom se nipošto ne radi samo o vizijama neke nadzemaljske pravednosti. Naprotiv, s obzirom na sve više alternativa - od zaposlenosti žena preko sve manjih mogućnosti miješanja roditelja u život njihove djece do učestalosti rastava braka i "permisivne" seksualnosti - na dispoziciji je sama jezgra tradicionalnog načina života. U tom smislu Riesebrodt vidi kako se u modernom fundamentalizmu u njegovim posve različitim oblicima artikulira i formira "patrijarhalni protestni pokret". Iz svega toga proizlazi jedan središnji problem: kako je moguća institucionalizacija neupitnosti, provedba protumoderne sredstvima moderne? Kako se uspostavljena, svjesna neupitnost može legitimirati sredstvima moderne? U vezi s 70 71

Nietzsche (1966, 2. sv.), 686. Riesebrodt (1990).

116


tim će se u nastavku egzemplarno razmotriti četiri pitanja. Prvo: kako su moderna i protumoderna prepletene i stopljene u demokratskom modelu u okviru nacionalne države? Drugo, kako se u modelu nacionalne države ukidaju proturječja demokratizacije i militarizacije, i kada i kako ona izbijaju? Treće, kako se naturalizacija može shvatiti kao uspostavljena neupitnost? Što nju karakterizira i kako se ona može ilustrirati na primjeru naturalizacije žene? Napokon se, kao četvrto, trebaju bar naznačiti dileme koje iz toga proizlaze za konstrukciju stranoga u svjetskom društvu rizika.

Pronalaženje nacije: nacionalna demokracija kao prepolovljena moderna Kako nastaju nacije? Kako je nastala ideja, model uređenja svijeta po onome ili-ili nacionalnih država? "Dva putnika u jednom odjeljku u vlaku. Ne znamo ništa o njihovim životima, o njihovu porijeklu ili njihovu cilju. Oni su se raskomotili, podigli stolčiće, vješalice za odjeću, odložili prtljagu na police. Na slobodnim mjestima leže novine, kaputi, torbice. Vrata se otvaraju i ulaze još dva putnika. Njihov dolazak ne izaziva simpatije. Primjetna je očita nevoljkost, putnici se stišću, oslobađaju mjesta, dijele police nad sjedalima. Pritom se raniji putnici, premda se uopće ne poznaju, ipak ponašaju solidarno. Nasuprot novopridošlima nastupaju kao grupa. Riječ je o njihovu teritoriju kojim se tu raspolaže. Svakoga tko još uđe promatraju kao uljeza. Njihovo samorazumijevanje odgovara samorazumijevanju urođenika koji polažu pravo na čitavo područje. To shvaćanje ne može se racionalno obrazložiti. Čini se da je tim dublje ukorijenjeno." 'Ali ipak gotovo nikada ne dolazi do otvorenih sukoba", opisuje dalje tu scenu Hans Magnus Enzensberger, jer je "tortu


itorijalni instinkt" srednjoevropskih putnika u odjeljku vlaka dobro dresiran i civiliziran. "Odjeljak vlaka je ... mjesto koje služi samo promjeni mjesta ... Putnik je negacija sjedioca. On je realan teritorij zamijenio virtualnim. No on ipak brani svoje privremeno boravište s tihom ogorčenošću." To je ipak čudno i zanimljivo: taj "teritorijalni instinkt" pokazuje se u svojoj univerzalnoj, refleksnoj apsurdnosti upravo na tom prolaznom mjestu dolaženja i odlaženja - za svakoga razumljivo, jer je svatko već jednom "zalajao" na "uljeze" i (više ili manje civilizirano) braneći teritorij otjerao ih sa slobodnih mjesta. "Sada još dva putnika otvaraju vrata odjeljka. Od tog se trenutka mijenja status onih koji su ušli prije njih. Još minutu ranije, oni su bili uljezi, stranci; sada su se odjednom pretvorili u urođenike. Oni pripadaju klanu sjedilaca, vlasnika odjeljka, i polažu pravo na sve povlastice za koje oni vjeruju da im pripadaju. Paradoksalnom se pritom čini obrana 'naslijeđenog' teritorija koji se upravo zaposjeo; zanimljivo je kako im nedostaje svako suosjećanje s novopridošlicama koji se moraju boriti s istim otporima..." 72 I tako dalje. Asocijacije i zaključci slijede gotovo sami od sebe: nisu li često upravo "stranci" - recimo grčki radnici u Njemačkoj - oni koji izražavaju svoje gađenje prema drugim "njima sličnima", recimo Ibrcima koji žive i rade u Njemačkoj? Nisu li sami "Nijemci" šarena mješavina, kondenzat onih nesjedilaca koji su ostali tu, koji sada - povezani "teritorijalnim instinktom", posve usporedivo s instinktom pridošlih putnika u spomenutom vagonu - usmjeravaju svoju nacionalnu teritorijalnu svijest protiv novopridošlih "stranaca"? Ne radi li se u slučaju agresivnosti koja se pritom nakuplja i izražava takoreći o prirodnoj reakciji, o "podrigivačkom nasilju" koje potječe iz "želučanih sokova" i koje je teško zatomiti? Ne svode li se svi pokušaji da se zatomi to pranepovjerenje na neželjenu podršku neželjenoga - nasilje prema strancima? 72

Enzensberger (1992), l l f f .

118


Enzensberger svojom lijepom parabolom vlaka želi reći: "Grupni egoizam i mržnja prema strancima su antropološke konstante koje prethode svakom obrazloženju. Njihova univerzalna rasprostranjenost pokazuje da su stariji od svih poznatih društvenih oblika." 73 Time se želi omogućiti nešto opuštenosti koja se tako brzo gubi upravo u Njemačkoj poslije i nikad poslije nacionalnog socijalizma. No ipak je upravo to pitanje: nije li baš "teritorijalni refleks", koji se ovdje antropološki zaodijeva neodoljivom evidencijom, proizvod kamufliranog i skrivenog eurocentrizma? Zamislimo samo sudar različitih stoljeća, pretpovijesnu hordu u vagonu njemačkih željeznica i kako netko od njihovih ulazi u njihov odjeljak: kakvo bi to bilo slavlje! Poslovični indijanski plesovi izbacili bi iz kolosijeka sve njemačke vozne redove, a možda i čitav vlak. No kada bi k njima ušao neki "stranac" čitaj: stranac za njih - oni bi ga (prepustimo se svim predrasudama) ili obožavali kao boga ili pojeli, pečenog na šipki sjedala. Kraj misaonog eksperimenta: nije li pretpostavka tog načina na koji onaj koji sjedi u intercityju odbija onoga koji još ne sjedi upravo sam intercity, mobilni svijet? Postavimo li pitanje drukčije, ne javlja li se taj "instinkt povlačenja granice" tek na kraju duge evropske evolucije sa ciljem diferencijacije pojedinca? Nije li to što Enzensberger čitaocu opisuje tako naglašeno prepoznatljivo, naime obrambeni refleks koji svatko usmjerava prema svakome, upravo egzemplaran rezultat kasne individualizacije? Čini li se on nama modernima i hipermodernima možda upravo zato tako "prirodnim", tako posve samorazumljivim? Očituje li se u njemu naša kasna, poopćena "antropologija" individualizirane opće otuđenosti? Radi li se, dakle, možda o idealnom primjeru uspostavljene neupitnosti? 74 73 74

Isto, 13. Za ta relativirajuća pitanja dugujem zahvalnost Elisabeth Beck-Gernsheim. 119


Početni se uvid "protumoderne" može ilustrirati upravo evidencijom Enzensbergerova primjera i na njezinoj pozadini. Pretpostavimo, dakle, da postoji nešto poput refleksa povlačenja granice. Može biti da ljudi koji odrastaju u određenoj obitelji stječu prapovjerenje koje je putem jezika i povijesti nacionalno obojeno i za koje u njemačkom postoje samo zloupotrebljavani pojmovi. Može biti da to prihvaćanje tog prapovjerenja oslobađa grča i učvršćuje demokraciju. No moglo bi, na primjer, biti i tako da upravo naturalizacija kojom se, kako bi se učvrstila, diči i zaodijeva protumoderna počiva na nekom antropologizirajućem shvaćanju nacionalnoga. Ali jedno je jasno, naime da se tom "etničkom prapotrebom", tim "teritorijalnim refleksom" nipošto ne može utemeljiti model države i društva nacionalizma i nacionalne države ili čak izljevi nasilja i mržnje prema strancima u Evropi više ne hladnog, već vrućeg rata. U slučaju nacionalnoga nipošto se ne radi o nekom podzemnom krvožilnom sistemu povijesti koji je zaboravljen i potisnut i iz kojega (i zbog toga) sada ponovno žestoko lipti krv. To naturalizirajuće (i stoga fatalizirajuće) shvaćanje prije svega uopće nije moralno, nego povijesno, i to iz temelja pogrešno (što Enzensberger uostalom posve jasno vidi i kaže75 ). "Nacionalizam nipošto nije buđenje nacija", piše povjesničar Ernest Gellner. Naprotiv, tu legendu pokušavaju svim sredstvima proizvesti i učvrstiti navjestitelji "nacionalne baštine", recimo rodoslovnim stablima ili teorijama o porijeklu i rasi. Gellner nastavlja: "Nacije se pronalaze ondje gdje ih prije nije bilo."76 No to je "pronalaženje nacije" (Benedict 75

"Klanovi i u d r u ž e n j a plemena postoje otkada ljudi n a s t a n j u j u Zemlju; nacije postoje tek otprije oko dvije stotine godina. Nije teško uočiti razliku. Etničke zajednice nastaju gotovo samoniklo, 'same od sebe'; nacije su svjesno stvorene, često posve u m j e t n e tvorevine koje ne mogu bez neke specifične ideologije." (15) 76 Gellner (1964), 169, citirano po Anderson (1988), 15f„ u s p i Gellner (1991). 120


Anderson) egzemplaran proces, čin utemeljenja ujedno modernog i protumodernog industrijskog društva. 1\i su se što su povjesničari uostalom dobro istražili - proturječju moderne i protumoderne - demokracija i narod - gotovo savršeno spojila u modelu "nacionalne demokracije", "vladavine naroda", i još i danas se spajaju. To umjetničko remek-djelo prepolovljene moderne danas se rastvara s globalizacijom. To treba razmotriti. "Nacija je", definira Anderson, "zamišljena politička zajednica - zamišljena kao ograničena i suverena. Zamišljena je zato što njezini članovi nikada neće poznavati većinu drugih, nikada ih neće sresti ili o njima bar čuti, ali u glavi svakoga od njih postoji ta predodžba njihove zajednice ... Nacija se zamišlja kao ograničena, jer čak i najveća od njih s možda milijardu ljudi živi u točno određenim, premda promjenjivim granicama, s čije se druge strane nalaze druge nacije." 77 Pozivanje na nacionalno je, dakle, da se poslužimo izrekom Roberta Musila, "upravo ironično internacionalno". 78 Nijedan nacionalist, ma koliko gorljiv, ne sanja o državi koja bi obuhvaćala sve ljude, onako kako su kršćani nekada i te kako sanjali "o posve 'kršćanskom' planetu". 79 Svijet tih predodžaba protumoderan je, a ne drevan bar iz dvaju razloga. S jedne strane, ta slika anonimnog, ali ipak suverenog uređenog zajedništva "naroda" izokreće društveni model koji je vladao tisućljećima: model dinastija koje su narodu odricale svaku legitimnost te su svoja prava i vladavinu uz pomoć crkve i njezina svećenstva i vjerovanja svojih podanika u religiju izvodile izravno od Boga. Zamisliti narod kao suveren i kao suverena nije značilo samo bogohulstvo nego je moglo stajati i glave. Veza koja je povezivala ovostranost s onostranošću morala se, dakle, presjeći. Utoliko su jezične forme i formule koje su tu nastale i uvriježile se - suverenost naroda, ljubav " A n d e r s o n (1988), 15f. 78 Musil (1967), 15. 79 Anderson (1988), 23. 121


prema domovini, materinski jezik itd. - monete jedne sekularizirane, ovostrane, svjetovne religije. No ništa se manje avanturističkom ne čini ni predodžba jedinstvenosti "narodne zajednice". Tu se morala nasilno potisnuti izvorna mnoštvenost koja je posvuda vladala. To je uopće moglo uspjeti samo u onoj mjeri u kojoj je pronađen i tu se to zaista mora reći - književni jezik. On više nije smio biti kršćanski, dinastički jezik vladara i uprave. Naprotiv iz mnoštva govorenih dijalekata morali su se "sliti" sjedinjavajući jezici koje je karakteriziralo dvoje: s jedne strane to da su otvarali jezični prostor te da su ga činili dostupnim i prisutnim za svakoga. Prema tome, ono što se kasnije zove "materinskim jezikom" prvo je moralo biti stvoreno. S druge strane, taj se prostor morao ispuniti na sasvim svakodnevan način i postati prostorom življenja i doživljavanja, morao se oblikovati po uzoru na "anonimnu zajednicu" nacije. Za to je simbol, kako pokazuje Anderson, svakodnevno čitanje novina Novine su takoreći "jednodnevni bestseler", njihovo čitanje neka je vrsta masovne ceremonije koja se provodi u nomadskoj zasebnosti, a istodobno je standardizirano Od Hegela potječe tvrdnja da modernom čovjeku novine služe kao zamjena za jutarnju molitvu. 80 Tek s pronalaskom novina i s njihovom masovnom potrošnjom ispunjava se - danas gotovo da bi trebalo reći da se prlja - jezični prostor koji tu anonimnu, nacionalnu zajednicu održava u izmjeni aktualnih "vijesti" svakog dana svakog sata (u doslovnom smislu riječi) "u toku" - i tako je stvara Nacije su, dakle, nacije čitalaca novina. To međutim pretpostavlja beskonačno mnogo toga: pronalazak tiska, pronalazak književnih jezika, potiskivanje latinskoga, oslobađanje rijeci i knjige, također i pronalazak kapitalističkog tržišta riječi i knjiga, brze i masovne potrošnje, aktualnosti i roka njezina trajanja - da upozorimo samo na tu liniju proizvodivosti 80

Citirano po A n d e r s o n (1988), 41.

122


publike koja se u čitanju i znanju o tom čitanju razumije kao "zajednica", kao "nacija". Jezik moraju kruniti nacionalni pjesnici, potrebni su mu njegovi nacionalni junaci - od junaka na Olimpijskim igrama do junaka na grobljima. Tek se uz pomoć novinskog tržišta nužno jedinstvo nacionalnoga - "materinskog jezika" - može usmjeriti prema unutra i biti provedeno. Jer nacija i nacionalni jezik najčešće nasilno niječu, potiskuju mnoštvo etničkih posebnosti. Samo se tako mogu razgraničiti u odnosu na ono što je izvan njih, steći i stabilizirati jedinstvenost i suprotnost. Posredovanju se teži putem manjinskih prava koja se, međutim, kako pokazuje povijest, uvijek osiguravaju samo vrlo ograničeno. Prema tome, među ostalim su i kapitalizam i njegove pokretačke snage pretpostavke koje uopće omogućavaju da se realizira ideja nacije kao razgraničene, anonimne zajednice čitalaca novina koja svoj nos svakodnevno gura u iste napuhane teme. Te samo naizgled jasne jezične granice, koje uopće nisu stare i koje su uopće tek omogućile ono nacionalno i nacionalnu svijest, morale su se, dakle, doslovno stvoriti. To omogućava tek tiskana reprodukcija nacionalnoga! No time je bio postavljen samo prostor. On se zatim ispunio zbrkom više ili manje čudnovatih ideja i planova kako da se one provedu u djelo. Tako je nastao onaj "koktel nacionalne države" od etnosa i demosa kojemu se kasnije pripisala apodiktičnost. Osobito je u britanskoj koloniji Sjeverne Amerike uspjelo tako pomiješati osnovna prava, ustav, narodnu suverenost, državljanstvo, republikanske institucije, kapitalizam, vjeru u tehnologiju, religioznost, nacionalnu zastavu i pjevani "Oče naš" nacije, nacionalnu himnu, začinjene općom atmosferom poleta i nemira da se cijela Amerika - a u međuvremenu smo skloni reći i ostatak svijeta - još do danas nalazi u karavani na daleki divlji zapad. Taj ideološki i politički recept nacionalne države sjao je i prijetio, već prema tome s koje ga se strane promatralo. To jo bila čista provokacija za dinastički model koji je vladao svi123


jetom: monarhijske institucije, apsolutizam, podanički duh, nasljedno plemstvo, kmetstvo i tako dalje. Pomalo skeptičnosti pobuđuje doduše činjenica da se ropstvo moglo tako neupitno integrirati u početke američke demokracije. Thoureau, onaj praamerikanac koji je tako zarazno i buntovnički sanjao američki san da od toga još do danas crpe pokreti građanske neposlušnosti posvuda u svijetu, umro je još u čvrstom uvjerenju da je njegova borba protiv ropstva bila uzaludna. Tako se početkom 19. stoljeća iskristalizirao onaj model suverene nacionalne države čija se zavodljivost, ne ponajmanje za političke elite svih boja, sastoji u tome što, bar privremeno i bar prema vani, oživljava staru bogolikost. Jer suverenost znači uzdignutost iznad instancija koja se ograničava samo vlastitom slabošću ili vojnom snagom drugih država. U skladu s tim, taj je model - kako piše Anderson - bio "otvoren za duhovnu krađu". 81 Zanimljivo je da su propali svi pokušaji odozgo da se posve pokretljivo područje vlasti naturalizira kako bi se lišilo svoje povijesnosti i dvojbenosti te ovjekovječilo aurom "prirodnoga". Može se reći da su ti pokušaji morali i da moraju propasti. Jer niti je etnička posebnost izvorna kategorija niti se granice nacionalnih država poklapaju s granicama dinastija niti je sama nacionalna država etnički jedinstvena tvorevina. Stoga pozivanja na pravo na samoodređenje uvijek ostaju opasnima: svaka etnička grupa kojoj je stalo do nje same i njezinih elita može se poslužiti modelom nacionalne države da bi insistirala na svojoj neovisnosti i - ako je nužno, služeći se silom u ime samoodređenja - napustila državni savez.82 Za taj neuspjeh "službenih nacionalizama" (Seton-Watson) mnogo je primjera, i primjer ruskog carstva, uključujući i raspad Sovjetskog Saveza, samo je najimpresivniji od njih. 81 82

Isto, 86. Taj p r i n c i p e t n i č k o g s a m o o d r e đ e n j a u m e đ u v r e m e n u je postao državnim "principom individualizacije" u Evropi n a k o n kraja poretka koji se zasnivao n a sukobu Istoka i Zapada.

124


Uvijek se radi o uzaludnom pokušaju, kako to formulira Anderson, da se "mala i uska koža nacije navuče preko golemog tijela imperija". 83 Tu već bolje pristaje Enzensbergerova prispodoba: nacije su prolazne stanice za ljude koji time što zajednički čitaju novine sprečavaju pridolaženje drugih. Pritom prispodoba željezničkog vagona nije najsretnija, i to u jednom karakterističnom smislu. Naime, kao što znamo, na mjestu u kretanju kao što je vlak čitaju se sve moguće novine. 84 U svjetskom društvu, koje bi možda bolje predstavljao interkontinentalni avion nego intercity, može se javljati potreba za povlačenjem granica, ali sve su manje mogućnosti za to. Time pak možda tek kasno nastali "teritorijalni instinkt" (Enzensberger) postaje ujedno i žešći i teže ispunjiv.

Nacionalna i globalna moderna: problematiziranje stranoga Nacionalna demokracija, demokracija nacionalne države, ne počiva na harmoniziranju nego na politički osjetljivim kompromisnim rješenjima proturječja između "etnosa i demosa" (Emerich Francis).85 Prema unutra se razlike i sukobi između etničkih grupa rješavaju uniformiranjem, harmoniziranjem. Put do nacionalne države popločan je potiskivanjem. Njegov je zakon ili-ili. To pak znači isključenje prema vani, 83

Anderson (1988), 91. Klasične formulacije Georga Simmela ilustriraju tu ambivalentnost. Stranac nije "lutalica koji danas dođe, a sutra ode, nego on ... nije posve prevladao odvojenost dolaženja i o d l a ž e n j a " (1908, 764). Stranac se odlikuje time što nije ni u n u t r a ni vani; on nije neprijatelj, a nije ni prijatelj, nego je "odnos prema n j e m u ne-odnos, on je ... istodobno blizu i daleko" (770). 85 Francis (1965) te u novije doba Gellner (1991), također i Bielefeld (1991), Bauböck (1991). 84

125


konstrukciju stranoga, neprijateljâ, i njihovo potvrđivanje (aktiviranje) u (prijetećim) ratovima; prema unutra prinudnu asimilaciju, protjerivanje, uništavanje kulture i života "zastranjenih" grupa koje se ne žele pokoriti državnoj uniformnosti "materinskog jezika". U skladu s tim se i uspostavljanje domaćega, pretvaranje "stranoga" u "vlastito" uvijek restriktivno tumačilo. "Uspjeh integracije imigranata ovisi o više faktora, na primjer o njihovu relativnom broju, klasnom položaju, udaljenosti zemlje njihova porijekla i mogućnostima komunikacije, zatim o ideološkim 'momentima' itd. Nedostatak osmišljene imigracijske politike ima jednako razorne posljedice kao i odnos prema strancima koji bi počivao na pogrešnim (utopijskim) ideologijama ... Ni regionalizam ni federalizam nisu per se od pomoći u rješavanju problemâ etničke heterogenosti u demokratskoj državi, kako to pokazuje i primjer 'topionice' Sjedinjenih Američkih Država koji se danas smatra neuspjelim. To važi za sve imigracijske zemlje, koje su uostalom i stoga često sklone diktaturi (Južna Amerika), kao i za nacionalne države koje su umjetno stvorene na tlu multietničkih zajednica nastalih pod posve drukčijim pretpostavkama (Jugo0 slavija)." 86 Ako je nacija u bitnome nacija čitalaca novina, onda to u doba globalizirane televizije i telekomunikacija i opet postaje problematično. T\i se razapinje prostor bezgranične javnosti koji nadsvođuje i potkopava nacionalnu konstrukciju "stranoga" i "vlastitoga". Dva događaja u Evropi zacijelo se nisu slučajno dogodila istodobno: ukidanje granica i militantni izljevi mržnje prema strancima kojima se izgubljene granice pokušavaju ponovno "zapaliti" (u materijalnom i jezičnom smislu). Globalnom mobilnošću, trgovinskim odnosima, turizmom, ali i mješovitim oblicima života u "vlastitome" (od migracija preko stranih radnika do internacionale nacionalnih gas86

F r a n c i s (1992), 2.

126


tronomija), uniformiranjem i standardiziranjem svjetskih kultura nestaju mogućnosti nacionalnoga ili-ili, a rastu i prevladavaju neodređenosti onoga i. Procesi individualizacije, globalno mišljeni, ukidaju pretpostavke podizanja i obnavljanja nacionalnih suprotnosti vlastitoga i stranoga. "Stranac", a kao posljedica toga i vlastitost vlastitoga, postaje neodređenim, detradicionaliziranim. No iz toga ne slijedi da oni nestaju u onome "i", već, upravo obratno, da postaju konstruktivističkima i aktivističkima. Ono nacionalno postaje pitanjem moći koja si sredstvima sile osigurava i legitimira nacionalnu moć. U toj perspektivi izljevi mržnje prema strancima i etnički određeni ratovi u Evropi upućuju na to da granice svjetskog društva rizika postaju irealnima. Oni ne svjedoče o oživljavanju starih, i dalje aktivnih narodnih kultura i etničkih identiteta potisnutih u marksizmu-lenjinizmu, nego su militantne reakcije na sve manje mogućnosti da se u moderni onoga i zastupaju i obnavljaju "stranost" i "drukčijost". Time se - kako naslućuje Sighard Neckel - možda promijenio i tip stranca i stranoga koji je na početku stoljeća bio u osnovi analiza Georga Simmela. "Postoji li još", pita Neckel, "taj tip 'stranosti' u našim susretima sa strancem, jer ono strano za nas postaje signifikantnim samo ukoliko ga srećemo? Ono nepoznato nije strano, ono je posve jednostavno nepoznato, za nas nepostojeće. Ono strano je nešto što je drukčije, ali drukčije za koje znamo ili koje upoznajemo. Sa stranim se danas susrećemo češće nego nekada i možda na izmijenjen način. Čini mi se da su u odnosu vlastitoga i stranoga, koji u antropološkom pogledu karakterizira nesigurnost, dvije pretpostavke tog odnosa i same postale nesigurnima. S jedne strane, u nastalom globalnom društvu ne možemo neupitno polaziti od toga da je s iskustvom stranoga i dalje na jednak način povezana karakteristična nesigurnost uzajamnih očekivanja. Ako svjetsko društvo karakteriziraju ekonomska međuovisnost, medijska umreženost, prostorna 127


mobilnost i kulturalna standardizacija, onda to ne ostavlja netaknutim ni naše znanje i naša očekivanja u odnosu s onime što je strano. Ukoliko se susrećemo sa strancem i stranac s nama, mi danas pripadamo istom komunikacijskom kontekstu. U njemu su već sadržani uzajamno poznavanje i uzajamna očekivanja - također i o odnosu spram same stranosti. Pojasnimo to na najekstremnijem slučaju: želja da se uništi ono što je strano, dakle holokaust, danas više nije latentna tendencija koja se može manifestirati u nekom odnosu prema stranome. Ona je postala manifestnom i tako već neizbježno ulazi u naše znanje o stranome i u samu našu komunikaciju sa stranim, na primjer u pogledu mogućih posljedica odnosa sa stranim. Cini se da je postala nesigurnom i jedna druga pretpostavka u klasičnoj definiciji odnosa sa stranim: ono strano pretpostavlja ono vlastito kao razliku, u društvenom pogledu postojanje grupa koje smo 'mi', a nasuprot kojima se ono strano može razlikovati kao iznimka, manjina ili ono što je drukčije. Ono vlastito ne konstruira se ništa manje nego ono strano, i tvrdim da je krhkom postala sama konstrukcija vlastitih grupa i kolektivnih identiteta - te tako i razlikovanje u odnosu na ono što je strano. Oblici vlastitoga koji su zajednički unutar kolektiva, a od kojih se razlikuje ono 'strano' kao diferencija, danas se sve manje mogu oslanjati na one osnovne procese koji ih proizvode. To su s jedne strane stabilna identifikacija s vlastitom društvenom grupom, a s druge interiorizacija vrijednosti koje su zajedničke unutar kolektiva ... Zaoštreno rečeno: ono što je Simmel razumio kao značajku stranoga - 'lutalica koji danas dođe, a sutra ostane' - u doba individualizacije i samo postaje općim oblikom života." "To sada ne znači", nastavlja Sighard Neckel, "da je odnos prema stranome postao manje problematičan, upravo suprotno. Kada se povlačenje granice prema onome što je strano više ne može pouzdati u jednoznačna i samorazumljiva kulturalna razlikovanja, događa se dvoje: s jedne strane, tada 128


postaje vidljivim konstruktivistički karakter stranoga (a i vlastitoga), karakter koji mu je, doduše, oduvijek pripadao, ali se sada - lišen samorazumljive kulturalne evidencije jasnije ističe kao socijalni konstrukt. S druge strane, mijenjaju se razlozi za povlačenje granica. One se u društvenom pogledu otvaraju sve do čistog decizionizma, čija osnova upravo više nije ono što je kulturalno nepoznato i neizvjesno, ono što su predmoderna društva još povezivala s onim što je strano. Odnosi s onim što je kulturalno strano sve se više nadomještaju socijalnom konkurencijom i političkom strategijom. Uzme li se, recimo, u obzir skepsa mlađe evropske etnologije prema tezi o naizgled drevnim i etnički zasnovanim napetostima koje u Evropi sada izbijaju, onda se današnji evropski građanski ratovi bandi ne prikazuju kao kulturalni sukobi, nego kao sukobi za moć. Pojedinci, oslobođeni čvrstih kulturalnih veza, tada konstruiraju ono vlastito i ono strano na proizvoljniji, fluidniji, privremeniji i promjenjiviji način, i to više po mjeri borbe za povlastice (prava) i resurse i raspolaganje moći nego po stupnju iritiranosti onime što je kulturalno strano. Kulturalne razlike pritom također postaju osobito lako dostupnim sredstvom legitimacije strategija moći (politizacija askriptivnih značajki itd.), kao što su kao takoreći vanjska referencijalna točka (o navodnom strancu) prikladne za konstrukciju vlastitih 'prigodnih grupa' čija se unutarnja koherentnost i sastav mijenjaju u skladu s neprijateljem koji se u tom času konstruira." 87 To sada valja točnije analizirati.

87

N e c k e l (1993), 5ff. 129


Vojno prepolovljena demokracija Nacionalne države revolucionirale su rat jednako kao i ustave na kojima počivaju. Demokracija je s vladavinom naroda stvorila i razvijala i narodnu vojsku, s općim pravom glasa i opću vojnu obvezu, a s nacionalnim osjećajem nacionalno oduševljenje umiranjem i ubijanjem u ratu. Budući da je vjekovni neprijatelj ponos i teret, koji ne samo da se pripisuje drugima, nego u očima drugih resi i vlastitu egzistenciju, u tome se skriva dvojbeno zadovoljstvo da se vlastitim oduševljenjem kod drugih rasplamsa žar za vlastitom propašću. Da se vojska demokratizirala, to se, dakle, može reći samo u tom smislu da se poopćila. Demokratski l e g i t i m i r a n a država prisvojila je pravo da sve građane stavi pod oružje - ako je neophodno, i služeći se silom. 88 Tvrdnja o "demokratizaciji" rata točna je i u jednom drugom smislu: nisu samo oni koji se bore, nego i svi civili ugroženi u svojem životu, vlasništvu, u svojoj imovini. To proširenje rata koje na kraju - u atomskom ratu - izjednačava pobjednike i pobijeđene svakako je "postignuće" moderne. Ako demokracija znači tu vrstu totalne jednakosti, onda je s demokracijom pobijedila i jednakost, naime égalité rata. Posvuda se kaže da je jaka vojna snaga države, upravo demokratske države, pretpostavka privrednog procvata i jamac unutarnjeg poretka u državi i njegove suverenosti prema vani. Makar to bilo i točno, ipak je i zavaravajuće: vojska i demokracija odnose se kao vatra i voda. Uzmimo samo vrijednosti građanskog društva: osnovna prava koja svakoga izjednačavaju sa svakim i proglašavaju njegovo dostojanstvo nedodirljivim, koja znače kažnjavanje onih koji ih ugrožavaju i krše. Onaj tko čita te i druge divne rečenice i tko je sačuvao osjećaj za poeziju političkoga osjeća kako se u njemu skupljaju suze radosnice. Kada se potom sjeti izvještaja i slika koji svjedoče 88

Shaw (1988), M a n n (1984).

130


o ratovima i pripremama za rat, među njih se miješaju suze užasa i bijesa. Tu čovjekov život vrijedi manje od mesa u kojemu čovjek živi. Dok demokracija pita o volji pojedinca, vojska zahtijeva da se on potčini. Polazi li ondje sva vlast od naroda, ovdje sve zapovijedi stižu odozgo. Dok ondje već namjera da se ubije znači težak prekršaj, ovdje se slave čitavi štabovi kako bi se, koliko je to moguće, svi oni koji se nazivaju neprijateljima zajedno poslali u vječni mir, kada već ne može u ovozemaljski. Ako bi se pojavio otpor, on se može slomiti državnom silom - istom državnom silom koja istodobno prijeti kaznom za protupravno skidanje dlake s glave nekog sugrađanina. Kamo god se pogleda, ista slika: demokracija znači javnost, dovođenje u pitanje, suodređivanje, transparentnost odlučivanja, a vojska je druga riječ za tajnost, zapovijed, ubijanje, najstrože zabrane. Radije ću prekinuti tu poznatu tužbalicu.. No istodobno važi i to da u društvenoj svijesti i u teoriji moderne države ta proturječja između demokracije, vojske i kapitalizma nisu prisutna, da nisu ni ukinuta ni harmonizirana. Kako je to moguće? Prvo, sve demokracije, upravo i one s bogatom tradicijom, koje služe kao uzor, kao Velika Britanija, Francuska i Sjedinjene Države, bile su i jesu vojno osigurane demokracije u tom smislu da su u njima vojska i demokracija ušle u simbiozu u kojoj se uzajamno isključuju i ograničavaju. Drugo, u dosadašnjoj je povijesti moglo nedostajati mnogo toga, ali nikada nije nedostajalo neprijatelja. Neprijatelji i neprijateljstva jedan su od rijetkih "prirodnih resursa" koje moderna očito nije potrošila, nego se u njoj proizvode. Treće, vojni pojam države označava konsenzus ljevice i desnice. Vojna sila pripada onim društvenim činjenicama koje su sporne uvijek i samo u rukama protivnika, a nikada u službi vlastite stvari. Socijalisti, komunisti, socijalni demokrati, kapitalisti, liberali svih vrsta itd. možda nisu svi pjevali himnu državnoj sili, ali su svakako intonirali pjesmu o 131


njezinoj nužnosti i sudjelovali u odgovarajućoj militarizaciji društva. Četvrto, nuklearno zastrašivanje - ostatak razuma koji u njemu odjekuje - dosada sprečava ono najgore, pripitomljava. Peto, monopol na vojnu silu daje državi autoritet i suverenost kojima parlament i pravo dodaju legitimnost. Bez sile, država bi bila poput eunuha u prosidbi. Šesto, ondje gdje empirija nije dovoljna, pomaže antropologija. Suverene su države mehanizmi moći koji iznad sebe ne p o z n a j u i ne priznaju nikakav obvezujući autoritet. No iz toga proizlazi - posve neovisno o svoj povijesti - nesigurnost u pogledu uzajamnih očekivanja, bar latentna prijetnja zbog koje se vojska i militarizacija društva čine neophodnima i neukidivima. Sedmo, istodobno se, međutim, nužnosti organizacije vojne sile moraju dovesti u ravnotežu sa suprotnim nužnostima demokracije; to može uspjeti (u određenim uvjetima), ali i ne mora (u nekim drugim uvjetima). Tko, dakle, ne zatvara oči pred proturječjem istodobnoga, nalazi s e postavljenim pred dva konkurentska pitanja. S jedne strane: što drži - slikovito govoreći - vatru i vodu zajedno? Kako se povezuju vojska i demokracija, vojska i ekonomija u naprednim, vojno i demokratski visoko razvijenim državama i društvima Zapada? Anticipirat ću svoj odgovor u nekoliko natuknica: ništa ne djeluje tako integrativno kao neprijateljska prijetnja. Dakle, neprijatelj ili, sociološki točnije rečeno, uspješna "društvena konstrukcija predodžbe o neprijatelju", u koju se vjeruje i koju odlikuju svi atributi realnoga, ovlašćuje državu upravo i za to da ograničava demokraciju. Konsenzus o obrani i demokratski konsenzus u međusobnoj s u konkurenciji; onaj prvi dopušta da se ograniči drugi, iskorištava se protiv njega. Time gotovo da je postavljeno i drugo pitanje, a gotovo da se na njega i odgovorilo. Proturječja između vojske i demo132


kracije izbijaju u onoj mjeri u kojoj predodžbe o neprijatelju blijede i postaju kulturalno nevjerodostojnima: u "državi bez neprijatelja" 89 - bilo tako da neprijatelji postaju prijateljima, koji žele pristupiti NATO-u, bilo tako da u sklopu procesa društvene modernizacije i individualizacije postaju upitnima i otpadaju društvene i kulturalne pretpostavke konsenzusa o obrani. Između vojske i demokracije ne vlada, dakle, samo (često naglašavan) odnos uzajamnog utemeljivanja: vojska daje demokraciji moć, a demokracija legitimira vojsku. Te dvije sfere i logike djelovanja modernog društva također se nalaze u stanju uzajamne opsade: vojska prijeti ograničenjem i potkopavanjem demokracije, a demokracija vojske. To nije samo pitanje proklamiranih ciljeva i namjera - dakle ili puč ili pacifizam, smanjivanje vojnog proračuna, vojnih povlastica i slično. To nadmetanje u potiskivanju može se djelomice zbivati samo od sebe, a djelomice se može i provoditi zaobilaznim putem (latentnih) usputnih posljedica. Udarna snaga i spremnost obrane ograničava mogućnosti kretanja građana; na manevrima ili u ozbiljnoj situaciji to postaje fizičkom realnošću. Ali i prijetnja ozbiljne situacije ima pravni utjecaj, recimo u pravu na demonstracije, u unutarnjoj politici. Uspiju li se zahtjevi opozicije prikazati sličnima zahtjevima neprijatelja, kritika se potiskuje u nadležnost obavještajne službe, špijunaže. Obratno, socijalna država može toliko rastvoriti društvene spone da se naposljetku raspadne i posljednja utvrda društva makrogrupa - društvo s bilo kakvom predodžbom o neprijatelju - te da se možda visoko naoružano demokratsko društvo više ne može homogenizirati u vjeri u zajedničkog neprijatelja i motivirati se u ozbiljnoj situaciji. Drugim riječima, sve su demokracije vojno prepolovljene demokracije. Provedena demokracija ukida sposobnost i spremnost za obranu jednako kao što, obratno, militarizacija 89

B e c k (1993). 133


društva (privrede, prava, oblika privatnog života, životnih stilova) potkopava i rastvara demokraciju. Nacionalna država i industrijsko društvo skrojeni su u potpunosti kao prepolovljene moderne, tako da je vojno prepolovljavanje demokracije samo jedan slučaj među mnogima. To se može osobito zorno pokazati s obzirom na suprotnosti između muškaraca i žena. Kaže se da su one (poput neotklonjivosti rata) stare, da se temelje na prirodi, na antropologiji, da su nepromjenjive. No zapravo je drukčije: kao što se militarizacija društva - opća vojna obveza - uspostavljala zajedno s demokratizacijom - općim pravom glasa - tako su se u 19. stoljeću odvojili i rad u kući i profesija te su se ekskluzivno dodijelili ženama i muškarcima. No nije se tako odvijalo samo to prepletanje, nego se analogno odvija i raspletanje: u drugoj polovici 20. stoljeća, s "feminizacijom obrazovanja", sa sve većim zapošljavanjem žena i majki, sa sve više rastava braka te stoga i s prisilom za žene da izgrade vlastitu profesionalnu egzistenciju, dakle da ostanu mobilne te da i u obiteljskoj fazi zadrže "vlastiti život", konstrukcije prepolovljene moderne na osi podjele na muškarce i žene postaju krhke. Jednako tako, s civiliziranjem vojne organizacije (odgoj za demokraciju, sve češće civilno služenje vojnog roka), s provedbom i primjenom demokratskih prava, racionalizacijom vojne tehnologije (koja omogućava demilitarizaciju svakodnevice i habitusa modernog društva) postaju upitnima konstrukcije prepolovljene moderne na osi razlikovanja između vojske i demokracije. Taj je razvoj u hladnom ratu ostao latentnim, no sada istupa s propašću vojno utvrđenog svjetskog poretka na osnovi sukobljavanja Istoka i Zapada. 90 Dakle, poput suprotnosti između muškaraca i žena, industrijalizacija je proizvela i suprotnost građanina i vojnika. 90

Primjeri za to su sporovi o vojnom naoružanju (i prenaoružanju) i o političkim ciljevima z a p a d n i h vojski, kako NATO-a tako i svih (protu)obavještajnih organizacija.

134


No vrijedi i obratno: društvene suprotnosti između robova i slobodnih građana, muškaraca i žena tisućljećima su bile stabilne i (uglavnom) su se prihvaćale, baš kao i proturječja između građanina i vojnika. Doduše, s razlikom koja nije nebitna, naime da su suprotnosti između citoyena i vojnika bile sadržane i da su se morale razrješavati u jednoj osobi, u jednoj biografiji između različitih faza života (obrazovanje, građansko zanimanje i vojna služba, rat). Upravo ima li se pred očima dramatičnost proturječja između građanina i vojnika, sa stanovitom se nevjericom postavlja pitanje kako su se ona tako dugo mogla prihvaćati gotovo neopažena. Proturječja između vojske i demokracije odnose se na središnju osnovu društvene moći, na državni monopol na silu. Za razliku od suprotnosti između kapitala i rada, muškaraca i žena, koja se također temelje na arhitekturi industrijskog društva, odlučujući se ključ, središnja poluga za ravnotežu moći između vojske i demokracije nalazi u neprijateljskom ugrožavanju izvana.

Predodžbe o neprijatelju ovlašćuju U svim dosadašnjim demokracijama postoje dvije vrste autoriteta: jedna polazi od naroda, a druga od neprijatelja. Proturječja između vojske i demokracije, vojske i privrede ne javljaju se sve dok u društvu prevladava uvjerenje da neprijatelji svojim ratnim namjerama i sredstvima ugrožavaju poredak i život građana. Pojam "neprijatelja" u najvećoj je mogućoj suprotnosti s pojmom "sigurnosti". Postojanjem i prisutnošću neprijatelja sigurnost je ugrožena u svim njezinim dimenzijama (poredak, vrijednosti, život), i to kolektivna je sigurnost kolektivno ugrožena, ne latentno i nenamjerno, nego ciljano i namjerno, baš svim sredstvima i mogućnostima protivničke vojne sile. 135


Pred tom se prijetnjom tope suprotnosti i proturječja. Ugrožavajući egzistenciju, neprijatelj iznuđuje obranu, obrambeni konsenzus. On "pozajedničava", i to ne "samo" na osnovi vrijednosti, već i prinudujući na reakciju. Ono što je osobito kada se postavljaju odnosno suprotstavljaju neprijatelji svakako je - da unaprijed zatvorimo put svakoj ontologiji - u zaoštravanju u odluku o životu i smrti91, ne u privatnoindividualnom ili prijelaznom području kriminala već u otvorenom suprotstavljanju državnih organizacija. Neprijatelji su na objema stranama opremljeni svim pečatima i zastavama državnog legitimiteta. Neprijatelji nisu kriminalci. Oni si doduše uzajamno rade o glavi, ali sve su osobe poznate i najčešće se nalaze na dobro plaćenim položajima na kojima stječu pravo na visoke mirovine. Svatko ima svoje pravo na svojoj strani, može nastupati s čitavim znamenjem svojega legitimiteta: zakonima, odlukama parlamenta, društvenim odobravanjem. Osobitost neprijatelja (u odnosu na kriminalce) u tome je što su oni bivši kriminalci koji su se popeli bar do položaja prvih slugu svoje države te se sada mogu baviti svojim poslom kao općom "narodnom stvari" uz policijsku zaštitu i parlamentarne pečate. Oni su u svojoj karijeri prekoračili granicu koja i kriminalcima omogućava ne samo da postanu ministri već i da otpuštaju ministre te, ako treba, progone svoje protivnike kao kriminalce. Predodžbe o neprijatelju ovlašćuju. Predodžbe o neprijatelju imaju najviši prioritet kada je riječ o sukobima; one nadjačavaju klasne sukobe. One s egzistencijalnom silom insceniraju i institucionaliziraju veliku neupitnost protumoderne - ono ili-ili pred kojim sva pitanja nijeme. "Utemeljenje" izabrane, proizvodive neupitnosti nalazi se u nijemoj prinudi same sile, i to je svakako "utemeljenje" posebne vrste. Ono stvara odnose, logiku ponašanja kao napada i obrane. Za i protiv, što je isprva smrt za pitanja, a 91

Usp. S c h m i t t (1963).

136


zatim za ljude. Ne samo zato što iz cijevi puške još uvijek stiže najuvjerljiviji "argument", već zato što prijetnja ukida svaku individualnost. Posve normalni kaos moderne regredira, ponovno se pojednostavljuje na prinudnu alternativu - ja ili on, mi ili oni. Prijetnja dovodi do uspostavljene pripadnosti u kojoj tada vlada "sudbina" spirale nasilja. Budući da je konsenzus u svim demokracijama postao kronično oskudnim resursom, može se reći da su demokratske države u osobitoj mjeri u p u ć e n e na rezervni poludemokratski izvor iz kojega proistječe odobravanje - predodžbe o neprijatelju. Primijenjene na unutarnju politiku, predodžbe o neprijatelju stvaraju, sadrže, otvaraju izvore izvandemokratskog, protudemokratskog, antidemokratskog odobravanja. Njihovo njegovanje omogućava da se s konsenzusom postane neovisnim o konsenzusu. Predodžbe o neprijatelju predstavljaju takoreći alternativne izvore energije za sirovinu konsenzus koja se potrošila razvojem demokracije. Unutarnja demokratizacija nekog društva može se držati u šahu služeći se predodžbama o neprijatelju, a da se pritom ne mora odreći odobravanja. Predodžbe o neprijatelju - promatrane sa svoje unutarnje strane, s obzirom na svoje glavne unutarnjepolitičke usputne posljedice - omogućavaju odmetanje od demokracije s blagoslovom demokracije. Obrambeni konsenzus je dakle "protuotrov" za demokratski konsenzus koji je često mnogo teže postići. Osim toga, predodžbe o neprijatelju se - u određenim granicama - pokoravaju principima vlastitog uspostavljanja (masovni mediji, poticanje konkurencije, dramaturgija stranoga). Predodžbe o neprijatelju legitimiraju državno nasilje kao odgovor na nasilje. "Strogo povjerljivo!" - tako glasi pečat kojim se presijecaju sva pitanja te se vrata pred demokracijom s treskom zatvaraju i zaključavaju. Predodžbe o neprijatelju, dakle, ograničavaju demokraciju, i to u dvostrukom smislu: one omogućavaju da se post137


ave ograde pred kojima moraju stati sve demokratske samorazumljivosti te legitimiraju stvaranje i odvajanje "nedemokratskih prostora, prostora razrijeđene demokracije". U njima se može - po utvrđenim pravilima - iskušavati, planirati, provoditi sve ono na što se inače odnose najstrože zabrane: na primjer planiranje i razrađivanje ubojstva, izdavanje novaca za zastrašujuće sisteme naoružanja čija "produktivnost" kulminira u tome da se nikad ne upotrijebe te mnogo toga drugoga. Obrambeni konsenzus je dakle konsenzus o ovlastima. Koliko daleko sežu te ovlasti, to više ne ovisi o demokratskom suverenu, građaninu, nego o razmjerima ugroženosti i "nužnostima" obrane koje "odgovorni" smatraju "nužnima". Predodžbe o neprijatelju su rudnici nužnosti. One ovlašćuju moćnike i od nemoćnih izvlače odobrenje za te ovlasti. Pritom je zanimljiv obrat i prepletanje onoga što je unutra i onoga što je vani, aktivnosti i pasivnosti, nasilja, moći i odobravanja u konstrukciji neprijatelja. To funkcionira po starom principu tužakanja. Kriv je onaj drugi! Sva inicijativa polazi od neprijatelja. On me ugrožava, a ne obratno, i to uvjerenje doista vlada na objema stranama. Predodžba o neprijatelju i nije sam neprijatelj, nego predodžba koja se o "neprijatelju" proizvodi. No ja sam pritom mogu, u skladu s logikom tužakanja, tvrditi da sam nevin. Predodžba o neprijatelju čini stranca neprijateljem, a ujedno ukida i aktivnost svojega tvorca i kaže: on je neprijatelj koji me ugrožava, a nije moja predodžba o neprijatelju ono što ugrožava njega. Vrlo pojednostavljeno rečeno, tu se argumentiralo na sljedeći način: prvo, nacije su nacionalne zajednice čitalaca novina u kojima se razvijaju i mogu razvijati anonimnost, individualizacija i suprotstavljanje vlastitoga i stranoga po nacionalnom shematizmu. Drugo, predodžbe o neprijatelju ovlašćuju. Ako je to dvoje točno, time se, treće, kazuje i to da se u doba globalne telekomunikacije bar javlja ili bi se mogao javiti otpor protiv tog načina stjecanja i legitimiranja moći. 138


U svakom slučaju, tu bi se moglo nalaziti ishodište za moguću mirovnu inicijativu Ujedinjenih nacija koja bi se pomoću globalnih informacijskih mreža mogla suprotstaviti nacionalnim mehanizmima konstrukcije predodžaba o neprijateljima, jednostavno rečeno propagandi. Također bi se moglo zamisliti da se u slučaju sukoba neutralnim novinarima Ujedinjenih nacija na objema stranama odobri pravo na informacije (emisije, vijesti). Drama raspada Jugoslavije pokazuje kako se nacionalna suverenost nad odašiljačima i prostorom koji pokrivaju iskorištava za nemilosrdno huškanje, dok su sredstva i mogućnosti da se globalnom telejavnošću suprotstavi tom klasičnom mehanizmu raspirivanja rata ostala neupotrebljena. Tako se inicijative, poput one majki koje su odvodile svoje sinove iz kasarni, potiru često falsificiranim izvještajima o nadiranju tenkova koji podstiču strah, agresivnost i bijes te obje strane pripremaju za užase koji potom eksplodiraju. 92 Sistematsko ukidanje nacionalne informacijske suverenosti - od nacionalno mješovitih do globalnih emisija - svakako bi bilo jedna od važnih pretpostavki za civiliziranje nacionalnih sukoba. Ne mora li detradicionalizacija stranoga, pita se Sighard Neckel, dovesti do obrata klasičnog pitanja? Postaje li "sada u individualiziranom društvu rizika onaj drugi kao stranac zaista problemom ili pak, obratno, upravo sukcesivno rastvaranje stranoga predstavlja onaj problem na kojemu se temelje nasilna isključivanja? To bi moglo biti objašnjenje i za to što nam je danas toliko teško razviti takoreći funkcionalne ekvivalente stare institucije gostinskog prava. (Upozorenje: funkcionalnost gostinskog prava počivala je na nejednakosti, a današnju situaciju karakteriziraju univerzalizirani zahtjevi za jednakošću.) Tada danas ne bi onaj drugi, nego potencijalno svaki drugi bio objekt nasilne agresivnosti - ne ukoliko je stranac ili se doživljava kao neprijatelj, nego uko92

Pešic/Fleiner/von Müller/Mugasa/Marsh (1993), 13-20. 138


liko je u slabijoj situaciji od agresora i doživljava se kao slabiji ili nemoćan da se brani. Stranost bi tako bila poseban slučaj, jedna varijanta opće tendencije modernog društva koju je, recimo, Jean-Paul Sartre razumio kao objektiviranje drugoga. Po tom se shvaćanju sloboda prepoznaje po tome u kolikoj mjeri mogu raspolagati drugima tako da ih lišavam njihove subjektivnosti, objektiviram i činim predmetom svoje vlastite slobode. Upravo mi se to čini i situacijom stranca, ali ne s obzirom na njegovu drukčijost, nego s obzirom na njegovu nemoć." 93 Uz nasilje postoji još jedan krunski svjedok protumoderne: insceniranje prirode. Ono se može proučavati na mnogim posve različitim temama; no najupečatljivije na "naturalizaciji ženskosti", kako su pokazali ženski studiji.

Naturalizacija ženskosti Zene postoje jednako dugo kao i muškarci, i žene i muškarci svakako se razlikuju, među ostalim i po onim poznatim i pikantnim, ne uvijek malenim razlikama. No da te differentiae speculativae objašnjavaju položaj žena u društvu, to je moderna legenda. "Prirodna žena" je otkriće 18. i 19. stoljeća. Pritom su se mobilizirala sva sredstva humanističkih znanosti koje su upravo bile u nastanku. Tako francuski prosvjetitelj Denis Diderot piše: Žene su podložne epidemijama divljanja ... One su doduše izvana civiliziranije od nas; ali iznutra su ostale prave divljakinje ... One manje vladaju svojim osjetilima od nas ... Zene, vi ste čudnovata djeca! ... Ideje pravednosti, vrline, poroka, dobrote, zloće plutaju na površini njihove duše. Sebičnost i egoizam su pak primile u čitavoj njihovoj pri93

N e c k e l (1993), 8.

140


rodnoj snazi ... Žene su rijetko sistematične, uvijek su podređene trenutku.94 "Ženama u modernom društvu", sažima rezultate ženskih studija Hannelore Bublitz, "u kojemu se za sve ljude proglašavaju jednaka prava, pripada mjesto stranoga, egzotičnoga i djetinjastoga." Ono žensko stilizira se kao suprotnost kulture. "Istodobno kada se - muški - subjekt konstituira kao suveren, autonoman pojedinac koji se - opremljen samosviješću i spoznajnoteorijskom kompetencijom za definiranje odvaja od prirode i osjetilnosti, žene se bacaju natrag u prirodu te se uz pomoć nove znanosti o čovjeku, koju formuliraju muškarci, ograničavaju na svoju - naravno, empirijski nepotkrijepljenu - organsku osnovu te se time isključuje iz društveno-kulturalnog i znanstvenog napretka te iz odredbene uloge u povijesti i društvu." 95 Prirodne su kategorije remek-djelo uspostavljanja i ovjekovječenja neupitnosti. One svladavaju zmaja moderne koji riga pitanja, zatvaraju ga iza zidina nepromjenjivosti. Tu se ne uspostavlja ništa od onoga što se de facto uspostavlja. Tu se samo omogućava uvid u ono što se ionako događa. Tu se priprema bračna postelja i ukrašava se samorazumljivostima. TU ne samo da se ne mora, ne samo da se ne smije pitati, nego to tu uopće i nije potrebno, čovjek se može prepustiti struji onoga ionako. U rezervi se uvijek čuva mogućnost da se, ako bude oportuno, ovo ili ono usmjeri u vlastitu korist služeći se polugom za uspostavljanje koja u fatalizmu prirodnoga u najboljem slučaju ostaje skrivenom. Jer tko je ili što je "priroda", o tome odlučujemo mi - u nuždi i sredstvima znanosti. Unutarnja pokretljivost i vanjska ukočenost, spremnost na primanje - koja se može prikazati, uspostaviti kao prinuda! - to je mali raj na dohvat ruke u svijetu koji se razložio na pitanja. 94 95

Diderot (1981), 171f., citirano p o Bublitz (1992), 60. Bublitz (1992), 60. 141


Priroda ne "legitimira", to bi bila previše aktivistička formulacija, ona apsorbira odluke, pretvara odluke u ne-odluke. Ona ne uspostavlja samorazumljivosti i pravo kao moral i argument, nego kao nužnost. Pitanja se nabacuju i, suprotno svojem porijeklu, potiskuju pod površinu refleksije te se ondje zapečaćuju i ušutkavaju nužnostima. "Priroda" nije dobra i nije loša, ona jest. Ovdje se može kupati u postojećemu i imati udjela u onome što je za nas ljude inače zatvoreno: u vječnosti - naravno, kao društvenoj konstrukciji. Ona dopušta, zapečaćuje zaborav društva sa svom njegovom neshvatljivom, nerazmrsivom zbrkanošću. Tu se može - konačno! - napraviti reda, počistiti. "Priroda" je ponovno rođenje jednostavnosti nakon njezina svršetka. Kada ne bi tako sjajno već postojala u svojoj vječnoj raspoloživosti, ona bi se morala izumiti. Ono najosobnije i ono najopćenitije izravno sudjeluju jedno u drugome. Sve to - da ne bi bilo zabune - nakon svršetka prirode, nakon njezina rastvaranja u društvo. Jer tako se može uzdizati u nebesa samo ono što ne postoji. "Priroda" presijeca sve čvorove moderne. Ona osigurava užitke nužnosti, i to ne samo jednom ili dvaput, nego trajno - no ne zaboravimo, kao socijalna konstrukcija. To znači kao neupitnost koja se može institucionalizirati. "Taj stabilizirajući princip je naturalizacija društvenih klasifikacija. Potrebna je analogija zahvaljujući kojoj se formalna struktura jednog važnog kompleksa društvenih odnosa može ponovno naći u svijetu prirode, na nebu ili gdje već, pri čemu je važno samo to da se to 'gdje već' ne može prepoznati kao društveno proizveden konstrukt. Kada se ta analogija s prirode prenese na neki kompleks, a odande opet na prirodu, onda se ta formalna struktura koja se ponavlja ukopava u svijest, a stalna promjena smjera tih prenošenja osigurava joj istinu koja govori sama za sebe."96 96

Douglas (1991), 84f.

142


Bilo bi posve pogrešno pretpostaviti da kategorija prirode s modernom postaje suvišna. Naprotiv. Jer uspostavljena, odlučiva priroda kao osnova protumoderne s ubrzavanjem moderne dobiva na fascinantnosti, postaje upravo alarmantno privlačna kao protuotrov scijentificirane te time i tehnički uspostavljive neupitnosti. Utoliko ne bi trebalo potcjenjivati mogućnost da se upravo refleksivna moderna utemelji na scijentificiranim kategorijama prirode: sociobiologija, u presudnom smislu ekologija, ali i discipline tjelesne i životne revolucije koja nam predstoji - h u m a n a genetika, reprodukcijska medicina itd. - te iz toga društveno izvedene oblikovne mogućnosti potajne, dobrovoljne "eugenike" opremljene pečatima zdravstvene skrbi97 : "Priroda u doba svoje tehničke reproduktibilnosti" (Gernot Böhme). 98 Razlika između 19. i 21. stoljeća sadržana je upravo u tim svakako presudnim suprotnostima između ideološke i tehničke "naturalizacije". Tada su se mogle naturalizirati "samo" slike, slike čovjeka i svijeta. Sutra će se - možda, vjerojatno? - sami uvjeti nastanka života premjestiti u neku sada u doslovnom smislu proizvodivu "prirodu", koja stoga zapravo više neće biti priroda, te će u tom užem smislu postati predmetom oblikovanja i promjene. "Ono što nas, s one strane svake romantike i prirodoljublja, u tim mogućnostima plaši, to je ponovno stečena svijest da, kada kažemo 'priroda', govorimo o samima sebi: da govorimo o prirodi koja smo mi sami. Tehnička reproduktibilnost dovodi u pitanje naše vlastito samorazumijevanje." 99 97

Eugenički pokreti postojali su mnogo prije rasnog ludila nacionalnog socijalizma, i to u svim političkim grupacijama; s mogućnostima reprodukcijske medicine i h u m a n e genetike, te ideje o biološkot e h n i č k o m s t v a r a n j u boljeg čovjeka p o s t a j u r e a l n i m a u obliku privatne eugenike (Weingart/Kroll/Bayertz 1988, 684); o tome usp. kasnije, str. 233ff. 98 Böhme (1991). 99 Isto. 143


Ukidanje prirode, njezino rastvaranje u tehnički projekt, poklapa se s mogućnostima postvarene, takoreći zbilja zbiljske naturalizacije. TU je pojam "proizvodnje" prirode izgubio svaku metaforičnost. Ta modernizacija prirode koja omogućava da se stvara sama "priroda", koja to više nije, a ne samo njezina slika, pruža budućoj protumoderni upravo nezamislive mogućnosti: oblike sada čak i postvarene naturalizacije društvenih odnosa, njihovu preobrazbu u tjelesna živa bića koju još ne možemo zamisliti.

Dileme Pojam protumoderne potpun je užas za svakog iskrenog zastupnika moderne. "Protumoderna" izaziva jedan refleks: skretanje pogleda, nijekanje, potiskivanje, bijeg, pljuvanje, zatvaranje, sputavanje, osuđivanje, razbijanje. Utoliko je pokušaj da se pruži vrijednosno neutralan pojam "protumoderne" sličan pokušaju da se skoči kroz prozor i poleti u vis. No ako je ovdje skicirana dijalektika moderne i protumoderne točna, onda se time mijenja crno-bijela slika. Pitanje više nije da li protumoderna - da ili ne? Pitanje tada glasi: koja protumoderna? I kako se protumoderna može utemeljiti i zadobiti: vraćanjem predmoderni ili posezanjem za još uopće neozbiljenom modernom? Negacijom ili radikalizacijom moderne nasuprot industrijskoj entropiji? Dileme svih pokušaja proboja u jednom ili drugom smjeru mogu se jasno izložiti na stol budućnosti nasuprot svakom didaktičkom upletanju (upravo kada se iznose s prosvjetiteljskom gestom, koja je ionako spala na prijeteće podizanje kažiprsta). Prva je dilema u tome što se univerzalizam moderne ne može ni odbaciti ni upotrijebiti. Ovo drugo znači oproštaj od moderne, a ono prvo odlazi u prazno, jer s one strane nacio144


nalne demokracije počinje institucionalni vakuum. Izdržati to dvoje i držati ih otvorenima, to gotovo da nadilazi čovjekove mogućnosti. Postoje dva jednostavna, pogrešna odgovora na taj problem kavezâ slobode, utvrda blagostanja, povijesnog jedinstva proturjecjâ između moderne i protumoderne s kojima u svjetskom društvu rizika posvuda imamo posla. Jedan od tih odgovora počiva na doduše ispravnom uvidu da samo odvajanje, dakle granice, omogućavaju slobodu. Drukčije rečeno: ukidanje odvajanja svodi se na ukidanje slobode. To prvo - granice omogućavaju slobodu - može se ilustrirati na funkcionalnoj diferencijaciji modernog društva: sloboda privatne sfere, sloboda istraživanja, prava itd. zaista, kako je to formulirao Michael Walzer, počivaju na onom "umijeću odvajanja" 100 koje odlikuje liberalno društvo i politiku. Walzer s pravom polemizira protiv lijevih nadanja o cjelovitosti, o prevladavanju granica, jer ona širom otvaraju vrata tiraniji: "Marxova vizija individualnog i kolektivnog samoodređenja zahtijeva (iako sam Marx nije razumio taj zahtjev) postojanje zaštićenog prostora unutar kojega se mogu donositi važne odluke. Ali neki takav prostor može postojati samo ako se bogatstvo i moć ograde zidovima i ograniče ... Tako crkveni biskupi kritiziraju državnu obrambenu politiku, a radikalni disidenti nalaze svoje mjesto na sveučilištima ... U svakom slučaju, institucije slijede svoju vlastitu unutarnju logiku, premda reagiraju i na načine na koje na njih utječe čitav sistem. Igra unutarnje logike može se potisnuti samo tiranskom silom, prelaženjima granica i rušenjem zidova »101

No argument "Liberalizam je svijet zidova, i svaki zid stvara novu slobodu" 102 ne rastvara jednako tako realan uni100 101 102

W a l z e r (1993), 45. Isto, 4 5 . Isto, 38. 145


verzalizam liberalizma. On samo gleda dalje ili apstrahira od njega. Obratno, na taj način ostaje posve nejasnim kako se granice trebaju ili mogu povlačiti, "krojiti" - bila riječ o granicama između podsistema ili o onima između zemalja, kultura i kontinenata. To ne znači samo propusnost, dakle kako se treba ili može definirati "domaće", tuđe učiniti domaćim, "naturalizirati", i kakva se slična pitanja još postavljaju. Oštrije formulirano, nejasno je ili postaje nejasnim da li u ovoj globaliziranoj moderni uopće još raspolažemo modusom granice, da li i ukoliko realno postojeće granice uopće još odvajaju i ograđuju. Koliko, dakle, granice - ma koliko "neprobojne" bile - još vrijede s obzirom na realni univerzalizam moderne. Naravno, mesni su specijaliteti nacionalno organizirani. I tržište, novac, znanost prošupljuju apodiktičnost granica i nacionalnoga te dovode modernu u stanje lebdenja između nacija. Drugim riječima, ono i čini nerealnima čak i one granice koje su povučene i koje se čuvaju oružjem. Naravno, ni taj problem nije nov. Nekada davno granice jedva da su postojale i na papiru. Tek je nacionalna država razvila sistematiku i utvrđivanje granica. Za istočni se blok može reći da je propao ne ponajmanje zbog iluzije "željezne zavjese" koja je već za odašiljače i prijemnike televizijskih programa bila posve nepostojeća. Pitanje o značenju granica svakako je star problem; ali to je ipak problem koji se s razvojem društva globalnog tržišta i globalnih opasnosti sve očitije i sve neizbježnije postavlja. Lažnoj jednostavnosti obećanja da će se ukidanjem granica realizirati salonski univerzalizam na drugoj strani odgovara lažna jednostavnost kojom se postojeće granice slave kao jamstva slobode. Tako se u moderni koja se globalizira ignorira pritajeni irealizam samo naizgled realno postojećih granica.103 103

Takozvana "debata o azilu" u Njemačkoj u proljeće 1992. ilustrira, među ostalim, upravo tu propusnost granica. "Rješenje"? Njemač-

146


Jedna se druga dilema može svesti na jedno jednostavno pitanje: koliko rastvaranja čovjek može podnijeti? Ako je točno da refleksivna moderna razara čak i osnove i instrumente za kontrolu neizvjesnosti, nitko se ne može čuditi tome što se za protumodernom čezne i poseže kao za gutljajem vode u pustinji. Refleksivna modernizacija provocira, dakle, protumodernizaciju, i to u svim oblicima: nove religijske pokrete, ezoteriju, nasilje, neonacionalizam, neorasizam, ali i renaturalizaciju društvenih odnosa i socijalnih problema valovima genetičke tehnologije i humane genetike. 104 Svi žive od istog obećanja da će se na ovaj ili onaj način doći do novih neupitnosti - rigidnosti - koje će napokon okončati stalno propitivanje i samopropitivanje. I ovdje se postavlja isto pitanje: ne nikakve granice, nego koje granice, i kako uopće granice? Pitajmo drukčije: koja protumoderna? To ćemo izvidjeti na primjeru ekološkog pitanja.

Ekološke ligature: na putu u ekodemokraciju ili ekodiktaturu? Dok se Evropa kao u nekoj povijesnoj igri "čovječe, ne ljuti se" na prijelazu u 21. stoljeće vraća u 19., suočava se s nacionalizmom i antisemitizmom, u Sjedinjenim Državama događaju se uzbudljive novosti. Čini se da se ondje ljudi napokon okreću neizbježnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti. "Došao sam do uvjerenja da moramo poduzeti smion i nedvoznačan korak: spašavanje okoliša treba učiniti središnjim principom organizacije naše civilizacije." Tako piše AI Gore, ka stvara zid od susjednih država. Azilanti se u većini slučajeva šalju natrag u zemlje preko kojih su ušli u Njemačku - osim ako sci radi o luksuznim azilantima koji si mogu priuštiti da izravno avionom dolete iz zemlje u kojoj su ugroženi. 104 1 ekološki se pokret poziva na prirodu u tom smislu. 147


američki potpredsjednik. 105 Demonizirano, ismijavano, navještano, i napokon program vlade - čini se da je ekološko pitanje došlo do samog kraja svoje meteorske karijere. Knjige nisu politika. Također se, kao što je poznato, od namjera može i odustati ili se one mogu okrenuti u svoju suprotnost. No ostaju pitanja: koliko si dugo Evropa još može priuštiti da trči unatrag u toj utrci za budućnost protiv jedine velesile na Zemlji? Zbog čega je upravo tema okoliša tako eksplozivna? Kada će ona dovesti do letargije i fatalizma, agresivnosti i zazivanja čvrste ruke? Kada i kako će motivirati na promjene, možda čak i na reformu industrijske moderne? Mogu li se iz ekoloških tema iskovati modeli društvenog poretka koji će se suprotstaviti tendencijama rastvaranja koje su karakteristične za refleksivnu modernizaciju? Kako zauzdati protumodernu u ekološkom pokretu, dakle kako ono asketski-diktatorsko povezati s rasipnošću i slobodom moderne? AI Gore doista nije otkrio ekološke teme. Ono što je on otkrio i iz čega počinje crpsti jest njezina važnost kada je riječ o formiranju smisla, politike i strukture. Posttradicionalni svijet samo se naizgled raspada u anomičnu individualizaciju, on - doista paradoksalno - u izazovima samoskrivljenog samougrožavanja posjeduje zdenac mladosti za re -moraliziranje, motiviranje - i neuroze. Zaoštreno rečeno, na mjesto staleške i klasne svijesti, vjere u napredak ili u propast i predodžbe o komunističkom neprijatelju AI Gore postavlja "čovječanski projekt spašavanja okoliša". Kod njega se u "New Dealu" koji je još donedavno izgledao sanjarskim na nov način povezuju i spajaju vrijednosno konzervativne, religijske i emancipatorski-lijeve ideje i strujanja - te daju krila privredi. Industrija je u Sjedinjenim Državama očito prešla na stranu demokrata zbog politike ekološkog uvjerenja i onoga što ona obećava u ekonomskom smislu. To je primjer za to da utopija 105

AI G o r e ( 1 9 9 2 ) .

148


ekološke demokracije ne mora kolidirati, već da može i koalirati s privredom u potrazi za izgubljenim šansama za tržištem i poslom. No to je samo jedna varijanta. Možda čak i ona koja je u Njemačkoj i Evropi najmanje vjerojatna. Još neotkrivene osobitosti ekoloških ligatura mogu se nipošto slučajno - bar naznačiti, odmjeriti i ocrtati usporede li se s nacionalnim konsenzusom u pitanjima obrane. U prostornom je smislu obrambeni konsenzus ujedno nacionalan i antinacionalan; on prema unutra povezuje suprotnosti tako što prema vani mobilizira protiv onih koji su drugi, stranci. Za razliku od toga, ekološki bi konsenzus (kada bi nečega takvoga ikada bilo i moglo biti) bio globalnog formata, dakle nadnacionalan. Naravno da su u njemu mogući i vjerojatni i nacionalni, nacionalistički tonovi. Možda će čak postojati i nešto poput "ekološkog obrambenog konsenzusa": mobilizacija protiv "opasnih nuklearnih elektrana" s druge strane granice. Već se sada razmišlja o nadnacionalnim pravima na intervenciju i o primjeni sile kako bi se države ekološke grešnice privele globalnom razumu. Usvojeno, interiorizirano ekološko pitanje istodobno i prema unutra ukida granice privatnosti. Razvrstavajući smeće, danas svatko mora kao mali globalni aktivist sudjelovati u zajedničkoj akciji spašavanja Zemlje i čovječanstva. Uspostavlja se totalna odgovornost koja više ne ostavlja nikakvo utočište. Obrambeni konsenzus i ekološki moral nastupaju sa sličnim žarom spašavanja od sada anonimiziranih, univerzaliziranih, postvarenih "neprijatelja" - čitaj: "neprijateljskih tvari". Ako obrambeni konsenzus još i zna za nešto poput odbijanja vojne službe, čini se da "odbijanje ekološke službe" više ne dolazi u obzir. Hi se i mladi i stari, i invalidi i oni koji su na vlasti, koji zapovijedaju, ali u prvom redu žene moraju potruditi i iskazati u svakodnevnom obrambenom ratu. Obrambeni konsenzus još uvijek zna za doba mira. On najčešće samo prijeti ozbiljnim slučajem, slučajem rata, i već 149


time mnogo postiže. No njegova egzekutivnost vremenski je i socijalno ograničena. Stalno ratno stanje značilo bi siguran kraj. Kada bi ekološko pitanje došlo na vlast, to bi, ako se smijem poslužiti takvom usporedbom, značilo neku vrstu trajnog rata. Hi se mora djelovati, i to odmah, posvuda, svi, i u svim okolnostima. Ekološkom bi moralu, temi ekoloških sukoba moglo uspjeti ono čemu je kršćanstvo uvijek težilo i što mu nikako nije uspijevalo: progutati sve neprijatelje i konkurentske religije koje se međusobno bore za utjecajne sfere, preobratiti ih i u to uključiti čak i još nerođene, buduće generacije. Samo bi mrtvi, doduše, bili iz toga isključeni. Inače - promisle li se do kraja moralne mogućnosti ekoloških tema - zaista nema mogućnosti za bijeg. Onaj tko misli da biti sličan životinji rasterećuje, da bi to bilo lijepo, da to omogućava sve što je ljudima zabranjeno napadati druge, prepadati ih i proždirati, i kako se sve još mogle nazvati te slasti - taj se vara. Upravo je u tome ono što je zaista važno: ekološki moral u gesti velikog sustvaralačkog ti obgrljuje životinje, a i biljke. Čak će i misli teško moći trajno sačuvati svoju iskonsku slobodu pod pritiskom te nove ekološke univerzalnosti. Samo još ekološki misliti! Razvrstavanje smeća počinje u glavi! Ako takav moralni format ne probudi političke duhove i instinkte, onda ovom svijetu valjda zaista više nema pomoći. Treba se samo sjetiti poslušnog strpljenja s kojim se već danas podnosi i provodi demokratizacija smeća kako bi se shvatilo kakva je strukturirajuća snaga sadržana u ekološkom pitanju. Industrija, slijepa za posljedice svojega djelovanja, jednostavno je (ne svjesno ili izravno, ali zbog svoje prihvaćene dominacije) sve učinila razvrstavateljima smeća u svojoj neplaćenoj službi, po principu da se, ako već ne proizvodnja, demokratizirati trebaju bar njezini otpaci. To se ne odbija sa zgražanjem - i pozivajući se na princip uzrokovanja - nego se neprestano zaista i čini s mazohističkom gor150


ljivošću. Ni za koga nigdje nema dana bez smeća, i, što je još čudnije, nitko tako nešto ne traži, ne zahtijeva. Među ostalim, i to već sada dokazuje ligatorsku snagu ekološkog pitanja. Onaj tko vjeruje da se to - srednjoročno i dugoročno - može riješiti kozmetičkom, simboličkom politikom, taj ne razumije ono totalno i koje tu također prijeti. Iz tog se moralnog materijala mogu iskovati krajnje suprotne realnosti i društvene strukture - demokratske i diktatorske, da navedem samo krajnosti. Upravo je zato tako elementarno važno i neizbježno pitanje o ekološkoj demokraciji koja kroti protumoderni, diktatorski potencijal i pomiruje ga, povezuje sa slobodom i dvojbom moderne.

151

VI. poglavlje


Moderna i protumoderna, jednostavna i refleksivna modernizacija isprepleću se. No to isprepletanje - staromodno rečeno, ta dijalektika - nije proizvoljno, ono je usmjereno. Oblici podruštvljenja jednostavne industrijske moderne rastvaraju se u srži, ponekad uz stvrdnjavanje i posvećenje svojih ljuštura - i taj proces zovemo individualizacijom.106 Ljudi se na kraju 20. stoljeća oslobađaju iz oblika života industrijskog društva, onako kao što su se na ulasku u industrijsku epohu oslobađali (i oslobađaju se) iz staleško-feudalnih samorazumljivosti, oblika života i društva. Da se ta dva procesa - prijelaz u industrijsku i prijelaz u refleksivnu modernu - na pragu 21. stoljeća u Evropi, ali i u raznim drugim zemljama presijecaju, to čini razumljivima potrese koji su zahvatili svijet nakon sloma hladnoratovskog poretka. Na to se ovdje misli kada se govori o sukobu dviju moderni. 106

Diskusija o individualizaciji razvila se u mnogim smjerovima; o tome usp. u novije doba - s opširnim bilješkama o literaturi - Beck/ Beck-Gernsheim (1993, 1993a). 153


Individualizacija - 0 nemogućnosti da se moderna živi "Individualizacija" ne znači mnogo toga za što mnogi misle da znači kako bi mogli misliti da ne znači ništa - na primjer, ne znači atomiziranje, izdvajanje, osamljivanje, kraj svake vrste društva, prestanak odnosâ; često se podmeće još jedna teza koja zahtijeva pobijanje, naime da se radi o emancipaciji, oživljavanju građanskog individuuma nakon njegove smrti. No ako su sve to nesporazumi koji služe nekoj svrsi, kakva se tada suglasnost pod time treba razumjeti? "Individualizacija" znači prvo rastvaranje te drugo zamjenu oblika života industrijskog društva drukčijim oblicima u kojima pojedinci moraju sami stvarati, inscenirati, krojiti svoje biografije. Stoga se i naziva "individualizacijom". I jedno i drugo - i rastvaranje i zamjena, Giddensovim riječima, "disembedding" i "reembedding" - ne događa se slučajno, individualno, dobrovoljno, izazvano različitim povijesnim uvjetima, nego zajedno, i to u općim uvjetima socijalne države razvijenog industrijskog društva rada kakva su se od šezdesetih godina formirala u mnogim zapadnim industrijskim zemljama. U slici klasičnog industrijskog društva kolektivni se oblici života zamišljaju kao sadržani jedni u drugima na način ruskih babuški. Klasa pretpostavlja malenu obiteljsku zajednicu, ona pretpostavlja podijeljenost uloga po spolu, ova podjelu rada između muškaraca i žena, ova pak brak. Klase se ujedno razumiju kao zbroj takvih obitelji koje si međusobno nalikuju i razlikuju se od drugih "klasno tipičnih oblika obitelji" (na primjer gornji sloj). Obiteljski dohodak, što znači dohodak takozvane "glave obitelji" (neutralna riječ, no koja se realno čita jednoznačno muški), upotrebljava se i za empirijsko-operativnu definiciju pojma klase. Zato se zaposlenost žena u analizi klasa ili posve zanemaruje ili se "briše".107 107

Heath/Britten (1984), Stanworth (1984).

154


Obratno rečeno, već onaj tko dohodak muškaraca i dohodak žena uzima kao odvojene osnove mora dobiti sliku rascijepIjene socijalne strukture koja se više nikada ne može svesti na neku "klasnu sliku s damom". To su samo primjeri za to kako se kategorije industrijskog društva poput životne situacije i vođenja života na određen način međusobno pretpostavljaju. One se - to kazuje teorija individualizacije - na jednako određen način sistematski rastvaraju i smjenjuju. Na njihovo mjesto dakle ne stupa ništa (to je upravo ono na što cilja većina osporavanja teorije individualizacije) nego jedna drukčija vrsta vođenja i oblikovanja života koja - otuda i ime individualizacije - više nije "usađena" u tradicionalna očekivanja i obvezujuća nego počiva na pravilima socijalne države. Ona pak pretpostavlja pojedinca kao aktera, konstruktora, žonglera i inscenatora vlastite biografije, vlastita identiteta, vlastitih socijalnih mreža, veza, uvjerenja. Jednostavno rečeno, "individualizacija" znači raspad samorazumljivostî industrijskog društva kao i nuždu da se bez tih samorazumljivosti za samoga sebe i zajedno nađu i pronađu nove "samorazumljivosti". Da pritom dolazi do nešto turbulencija, to zna svatko tko je gledao filmove Charlieja Chaplina i Woodyja Aliéna. Još jednom, drukčije formulirano: tužbalice zbog individualizacije, koje su sada u modi, zazivanje osjećaja za ono mi, ograđivanje od stranoga, uzdizanje obitelji i solidarnosti ili, izraženo jezikom nove teorije, "komunitarizam", propagiraju se pod pretpostavkom provedene individualizacije i najčešće su reakcije na doživljenu nemogućnost da se živi individualizacija koja poprima anomične crte. Još jednom: individualizacija ne počiva na slobodnoj odluci pojedinaca. Zajedno sa Jean-Paulom Sartreom možemo reći da su ljudi osuđeni na individualizaciju. Individualizacija je prisila, premda paradoksalna prisila na stvaranje, samooblikovanje, samoinsceniranje ne samo vlastite biografije nego i njezinih spona i mreža, i to uz izmjenu preferencija u 155


odlukama i fazama života - naravno, u općim uvjetima i danostima socijalne države kao što su obrazovni sistem (stjecanje potvrda o obrazovanju), tržište rada, radno i socijalno pravo, stambeno tržište itd. I tradicionalan brak i obitelj postaju ovisnima o odlukama i moraju se sa svim svojim proturječjima živjeti kao osobni rizik. Prema tome, "individualizacija" znači da normalna biografija postaje izabranom biografijom, "skrpanom biografijom" (Ronald Hitzler).108 Što je netko sve bio i istodobno jest, što misli i čini, to tvori njegovu individualnost. To nije nužno povezano s građanskom hrabrošću i osobom, ali jest s raspadom opcija i nužnošću da se te tuđe-vlastite opcije za sebe i druge prikažu i uspostave kao "jedinstvo". Kako sada točnije zamisliti vezu između individualizacije i socijalne države, individualizacije i pravno osiguranog tržišta rada? To može postati jasnijim na jednom primjeru: profesionalne biografije. Za muškarce ona važi kao samorazumljiva, za žene nije tako - još uvijek ne! No u svim je industrijskim državama ipak zaposlena - bar - polovica žena, a sve više njih i za vrijeme majčinstva. Ankete pokazuju da su za novu generaciju žena profesija i majčinstvo samorazumljivi životni projekti. Ako se nastavi tendencija da u obitelji zarađuju dvoje, danas i u budućnosti će se u rubrici "male obiteljske zajednice" morati zajedno pratiti dvije osobne biografije - obrazovanja, profesije, karijere. Nekada su prevladavala staleška pravila i propisi za sklapanje braka (kao nerazrješivost braka, majčinske dužnosti itd.). Ona su doduše ograničavala prostor djelovanja, ali su djelovala i obvezujuće, stvarala su (često prinudne) zajedničke karakteristike između pojedinaca. Za razliku od toga, danas se ne radi o tome da se ništa ne očekuje, nego postoje očekivanja, ali s obratnim predznakom: da i žene rade na vlastitoj obrazovnoj i profesionalnoj karijeri i da je se drže, jer se 108

Hitzler (1988).

156


inače u slučaju rastave suočavaju s prazninom, a u braku su upućene na suprugov novac - sa svim simboličnim i stvarnim ovisnostima koje to sa sobom donosi. Ta očekivanja, međutim, upravo ne razvijaju čvrstu povezanost nego razdvajaju i umnožavaju pitanja. Tako svakoga i svaku, također i u braku, prisiljavaju da djeluje i izdrži kao individualni akter i konstruktor vlastite biografije. Većina socijalnih prava su individualna prava. Na njih ne mogu polagati pravo obitelji nego upravo samo pojedinci, točnije radno aktivni pojedinci (ili oni koji su spremni na radnu aktivnost, nezaposleni). Sudjelovanje u materijalnom osiguranju i dobrima socijalne države u velikoj većini slučajeva pretpostavlja sudjelovanje u privređivanju. To se, među ostalim, može potvrditi i na primjeru spora oko iznimaka: plaća za rad u kući, mirovina za domaćice. Sudjelovanje u privređivanju pretpostavlja pak sudjelovanje u obrazovanju, to dvoje mobilnost i spremnost na mobilnost, što su sve zahtjevi koji ništa ne zapovijedaju, ali potiču pojedinca na to da se izvoli konstituirati kao pojedinac: da planira, da razumije, da konstruira, da djeluje - ili, ako "zakaže", da sam žanje ono što je posijao. I tu se srećemo s istom slikom: odluke, možda neodlučive odluke, dakle nipošto ne slobodne, nego iznuđene, izborene odluke u uvjetima očekivanja koja vode u dileme, ali ipak odluke koje pojedinca postavljaju u središte kao pojedinca i kažnjavaju ga za tradicionalne oblike života i ophođenja. 109 Socijalna je država - možda protiv svoje volje - pokusni poligon za kondicioniranje egocentriranog načina života. I makar se opće dobro uštrcavalo u srca ljudi u programu obveznog cijepljenja, ta je litanija o izgubljenom zajedništvu licemjerna i karakterizira je dvostruki moral sve dok mehanika individualizacije ostaje netaknutom i nitko je zaista ozbiljno ne dovodi u pitanje - to niti želi niti može. 109

Onaj tko misli da se individualizacija pospješuje pričajući o njoj ili da se može zaustaviti moraliziranjem, ignorira tu činjenicu. 157


Politika i subpolitika Ta vrsta individualizacije ne ostaje privatnom, ona postaje političkom u jednom određenom, novom smislu: individualizirani pojedinci, majstori samih sebe i svojega svijeta, više nisu "nosioci uloga" jednostavnog industrijskog društva, koje pretpostavlja funkcionalizam. Naprotiv, obratno je: institucije u svojoj programatici, u svojim osnovama postaju nerealnima, proturječnima i stoga ovisnima o pojedincu - nuklearne elektrane, koje mogu uništiti ili okužiti cijelo tisućljeće, prosuđuju se i tretiraju kao rizici te se "legitimiraju" u usporedbi s pušenjem, koje je statistički riskantnije. U institucijama počinje potraga za izgubljenom klasnom sviješću gornjeg ili donjeg tipa, jer su sindikati, političke stranke itd. na njoj izgradili svoje programe, privukli svoje članstvo i stekli moć. Postporodična mnoštvenost oblika obitelji u rastakanju statističkim se sredstvima skraja po modelu nostalgične figure "male obitelji" koja i dalje vlada u glavama ljudi itd. Ukratko, nastaje podvojen svijet, gdje se njegovi dijelovi ne mogu preslikati jedan u drugi: jedan svijet simboličnih političkih institucija i jedan svijet svakodnevne političke prakse (sukobi, igre moći, instrumenti i arene), i oni pripadaju dvjema različitim epohama, naime epohi industrijske i epohi refleksivne moderne. Na jednoj strani dolazi do praznine u djelovanju političkih institucija, na drugoj do neinstitucionalne renesanse političkoga: pojedinci se vraćaju u društvo. Protiv toga naizgled govori gotovo sve. Teme o kojima se raspravlja u političkim arenama - gotovo da bi se moglo reći: čije se suprotnosti simuliraju - jedva da su još dovoljno zapaljive da bi se iz njih mogle očekivati iskre političkoga. U skladu s time se odluke sve manje mogu izvesti iz nadgradnje stranačke programatike, već se, obratno, stranačke, sindikalne i druge organizacije služe temama koje su dane na slobodno raspolaganje kako bi od njih skrojile pragmatične 158


pretpostavke svoje daljnje egzistencije. I na unutarnjem i na vanjskom planu, čini se, ono političko gubi svoju polarizirajuću i svoju formativnu, utopijsku kvalitetu. Ta dijagnoza po mojem mišljenju počiva na jednoj kategorijalnoj pogrešci - i ispravka te pogreške doduše ne oduzima dijagnozi ono što je na njoj istinito, ali je ipak okreće u njezinu suprotnost. Ta je pogreška izjednačavanje politike s državom, s političkim sistemom. Politika se očekuje u arenama koje su za nju stvorene i od strane za nju ovlaštenih aktera: parlamenta, političkih stranaka, sindikata itd. Kada ondje stanu politički satovi, čini se da je prestalo pulsirati ono političko u cjelini. Pritom se previđa dvoje: prvo, to da nepokretnost državnog aparata i njegovih ispostava svakako može ići usporedno s pokretljivošću mnogih aktera na svim mogućim razinama društva - dakle zapinjanje politike s aktiviranjem subpolitike. Onaj tko zuri u politiku odozgo i čeka, previđa samoorganizaciju političkoga koja - bar potencijalno - može "subpolitički" pokrenuti mnoga, sva područja društva. Drugo, u gledište se i u sud preuzima politički monopol političkih institucija i aktera na koji oni polažu pravo na osnovi političke konstelacije klasičnog industrijskog društva. Pritom se zaboravlja da se politički sistem i povijesno-politička konstelacija mogu uzajamno odnositi kao realnosti dviju epoha. Na primjer, porast blagostanja i ugroženosti uzajamno se uvjetuju. U onoj mjeri u kojoj se to (javno) osvješćuje, branitelji sigurnosti više nisu na istoj strani s planerima i proizvođačima ekonomskog bogatstva. Koalicija tehnike i ekonomije ljulja se jer tehnika doduše jača produktivnost, ali istodobno stavlja na kocku legitimnost. Pravni poredak više ne utemeljuje socijalni mir jer opasnostima sankcionira i legitimira prikraćivan ja itd. Drugim riječima, ono političko izbija s one strane formalnih nadležnosti i hijerarhija i to previđaju upravo oni koji politiku izjednačavaju s državom, političkim sistemom, 159


formalnim nadležnostima i ispisanim političkim karijerama. Taj "ekspresionistički pojam politike" (Jürgen Habermas), koji dopušta da se ono političko i oblik društva postavljaju jedno nasuprot drugome kao varijabilni, ovdje se uvodi iz jednog jednostavnog razloga. On u mišljenju otvara mogućnost pred kojom se danas sve više zatječemo: politička konstelacija industrijske epohe postaje nepolitičkom, dok ono što je u industrijalizmu bilo nepolitičko postaje političkim. Radi se o kategorijalnoj preobrazbi političkoga uz konstantne institucije, netaknute i nepromijenjene elite moći. Ono političko tražimo na pogrešnom mjestu, služeći se pogrešnim pojmovima, na pogrešnim razinama, na pogrešnim stranicama dnevnih novina. Upravo ona područja odlučivanja koja u modelu industrijskog kapitalizma leže u zavjetrini političkoga - privatnost, privreda, znanost, općine, svakodnevica itd. - u refleksivnoj moderni dospijevaju u oluje političkih sukoba. Pritom je važno to što je to koliko daleko to ide, što to znači, kamo to vodi i samo opet ovisno o političkim odlukama koje se ne trebaju samo donositi nego i oblikovati, ispunjavati programima i pretvarati u mogućnosti djelovanja. Politika određuje - otvara, ovlašćuje - politiku. Te mogućnosti jedne politike politike, jednog pronalaženja političkoga nakon njegova "dokazanog" svršetka ono su što treba otkriti i rasvijetliti. Fenomen osamdesetih godina koji u društvenom smislu najviše zapanjuje i iznenađuje, a koji je svakako najmanje shvaćen, nenadana je renesansa političke subjektivnosti - izvan i unutar institucija. U tom smislu nije pretjerano reći da su građanske inicijative u tematskom pogledu preuzele vlast. One su bile te koje su protiv otpora etabliranih stranaka na dnevni red stavile teme jednog ugroženog svijeta. To ni u čemu nije očitije nego u sablasti novog "deklarativnog morala" koja kruži Evropom: nužnost ekološkog spašavanja i obnavljanja svijeta u međuvremenu je postala univerzalnom. Ona sjedinjuje konzervativce sa socijalistima, kemijsku in160


dustriju s njezinim zelenim krvnim neprijateljima. Gotovo da se moramo plašiti da će kemijska industrija obistiniti ono što najavljuje u svojim blještećim reklamama i pretvoriti se u društvo za zaštitu prirode. Priznajemo, sve je to privid, programatski oportunizam, a tek tu i tamo možda i zaista iskrena promjena mišljenja. Djelovanje, mjesta iz kojih nastaju činjenice time još ostaju uglavnom netaknuti. No ipak se ne može poreći da teme budućnosti, o kojima sada svi govore, nisu proizašle iz dalekovidnosti onih koji su na vlasti ili iz parlamentarne borbe - pogotovo ne u katedralama moći u privredi, znanosti i državi. Njih su, usprkos združenom otporu te institucionalizirane ignorancije, na društveni dnevni red postavile u sebi zbrkane, moralizatorske grupe i grupice koje se prepiru o pravom putu, koje su razdrte sumnjama i podijeljene u svađi. Subpolitika je postigla posve nevjerojatnu tematsku pobjedu. To ne važi samo za Zapad, nego upravo i za Istok Evrope. Tu su se grupe građana - nasuprot svoj evidenciji društvenih znanosti - pojavile iz ničega svoje neorganiziraniranosti, špijuniranog konformizma, i ipak su - bez telefona i stroja za kopiranje - svojim pukim okupljanjem na ulicama prinudile državnu silu na uzmicanje, na propast. Taj se ustanak realno postojećih pojedinaca protiv "sistema" koji je njima navodno vladao do u kapilare svakodnevice ne može objasniti ni shvatiti uvriježenim kategorijama i teorijama. Nije bankrotirala samo planska privreda. Temeljito je opovrgnuta i sistemska teorija koja društvo misli neovisno o subjektu (pa makar čuvari njezinih dogmi i organizacijski funkcionari još nisu uklonjeni i bačeni u staro željezo). U društvu bez privole, u legitimacijskom smislu upravo ispražnjenom, očito već jedan udar vjetra, izazvan zovom za slobodom, može srušiti kulu od karata državne sile. Razlike između odlučnih građana na Istoku i Zapadu su očite - i o njima se često govorilo, no manje je to bio slučaj s njihovim također vrlo zanimljivim sličnostima: orijentacija 161


na bazu, izvanparlamentamost, klasna ili stranačka nevezanost, organizacijska i programatska difuznost i posvađanost. Moglo bi se reći: tempi passati. Ali ma koliko teško mnogima to padalo, i lovci na ljude radikalne desnice koji od ljeta 1992. na njemačkim ulicama huškaju protiv "stranaca" (i onih koje takvima smatraju) kao i potajna neugodna podrška koju pritom imaju do političkih vrhova (sada napokon svi žele izmijeniti osnovno pravo na azil) - ta rulja također koristi, upotrebljava te šanse subpolitike. To nas može poučiti da subpolitika nije otvorena samo za jednu stranu. Tu mogućnost da se ispuni vakuum uvijek može iskoristiti i prilagoditi i suprotna strana, i suprotna stranka za suprotne ciljeve. Ono što se u starom razumijevanju politike javlja kao "gubitak konsenzusa", "nepolitičko povlačenje u privatnost", kao "nova duševnost" ili "njegovano suosjećanje", to može - promatrano s druge strane - biti borba za novu dimenziju političkoga. Još uvijek prevladavajući dojam da u "vrućini" procesâ individualizacije "isparava" ono socijalno, konsenzus, nije, doduše, pogrešan, ali nije ni točan. On zanemaruje nužnosti i mogućnosti uspostavljanja novih socijalnih veza i obvezujuće snage - ma koliko provizorne (na primjer i mogućnosti insceniranja novog općeg konsenzusa o ekološkom pitanju) - koji se upravo ne mogu izraziti i shvatiti pomoću starih kategorija. Korisno je razlikovati između različitih konteksta i oblika individualizacije. U nekim zapadnim zemljama, a osobito u Švedskoj, Švicarskoj i na zapadu Njemačke, imamo posla s "potpuno kasko osiguranom individualizacijom", što znači da tu procesi individualizacije proizlaze iz miljea blagostanja i socijalne sigurnosti (ne za sve, ali za mnoge) i u njemu se odvijaju. Različiti su uvjeti "sirotinjske individualizacije" koja dijelom već na istoku Njemačke, ali prije svega u bivšim komunističkim zemljama i zemljama trećeg svijeta dovodi do nemira posve drukčijih razmjera. 162


No individualizirana kultura svakodnevice Zapada upravo i jest kultura nakupljenog znanja i samosvijesti: više višeg obrazovanja, bolje mogućnosti zarade i radna mjesta koja unaprijed ne isključuju bar pravo na razvoj i sudjelovanje. Pojedinci još uvijek među sobom dijele stare oblike i institucije i igraju se u njima, no jednim se dijelom svoje egzistencije i svojega identiteta, svojim angažmanom i svojom hrabrošću iz njih i povlače. Ali njihovo povlačenje nije samo povlačenje već ujedno i prelaženje u područja drukčije aktivnosti koja se čine tako neoštrima i nestalnima ne ponajmanje zato što se ta unutarnja imigracija često događa s pola srca, takoreći samo jednom nogom, dok se drugom i dalje stoji u starom poretku. "Gnijezdo" svojega "političkog zavičaja" napušta se djelić po djelić. To znači da se u jednoj stvari zastupa strana revolucije, a u drugoj se podržava reakcija, ondje se napušta brod, a ovdje se opet ukrcava itd. Sve se to više ne pokorava jednoj shemi koju mjerači političke mape stavljaju u temelj svojih analiza. Individualizacija političkih sukoba i interesa ne znači, dakle, odustajanje od angažmana, ne znači "demokraciju iz trbuha", zamorenost politikom. Ali dolazi do proturječnog angažmana na mnogo strana koji miješa i kombinira klasične polove političkog spektra tako da svatko - konsekventno mišljeno - misli i djeluje desno i lijevo, radikalno i konzervativno, demokratski i nedemokratski, ekološki i antiekološki, politički i nepolitički. Svatko je pesimist, pasivist, idealist, aktivist u djelomičnim aspektima svoje egzistencijalne biti. To međutim znači samo to da uvriježene koordinate politike - desno i lijevo, konzervativno i socijalističko, povlačenje i sudjelovanje - više ne vrijede i ne pomažu. Za tu vrstu prakse, koju je lakše shvatiti negativno nego pozitivno (ne instrumentalna, ne vlastodržačka, ne izvršna, ne određena ulogama, ne svršnoracionalna) postoje samo isprani i mutni izravni pojmovi koji upravo klevetnički i 163


podrugljivo govore o "zajedništvu" ili "cjelovitosti". No svako izbjegavanje oznaka može samo zanijekati i promašiti činjenicu, a ne ukloniti je: ispod i iza pročelja i ruševina ponekad čak sjajno poliranog starog industrijskog poretka događaju se prijelomi i obrati - ne posve nesvjesno, ali niti svjesno i ciljano, već više poput kolektivnih slijepaca bez sljepačkog štapa i psa, ali s njuhom za ono što je osobno važno i ispravno te stoga, poopći li se, također ne može biti posve pogrešno. Ta stonožna ne-revolucija teče. Ona se izražava u zvučnoj kulisi sporova na svim razinama i u svim temama razgovora, na primjer tako da ništa više ne prolazi kao "samorazumljivo", sve se mora prokokodakati, usitniti, raspraviti i izmrcvariti kako bi na kraju - s blagoslovom općeg nezadovoljstva - krenulo ovim ili onim "tokom" koji nitko ne želi, možda samo iz jednog razloga: zato što inače prijeti opća blokada. To su, dakle, "trudovi" novog društva koje djeluje i oblikuje samo sebe, koje sve mora na neki način "pronaći", ali ne zna kako, zašto, s kime; ono bolje zna kako ne, protiv čega, s kime ni u kojem slučaju. Politička je znanost svoj pojam politike, kako je poznato, razvila u trima aspektima: prvo, ona pita o institucionalnom ustroju političke zajednice kao samoorganizaciji društva [Polity), drugo, o sadržajima političkih programa za oblikovanje društvenih odnosa (Policy) te, treće, o procesu političkog sukobljavanja oko udjela u moći i položaja {Politics). Pritom pojedinac ne važi kao onaj tko je sposoban za politiku, već se pitanja upućuju organiziranim, korporatističkim, dakle kolektivnim akterima. Subpolitika se razlikuje od politike time što (a) na pozornici oblikovanja društva nastupaju i akteri izvan političkog ili korporatističkog sistema (dakle grupe ljudi iste profesije i zanimanja, tehnička i ekonomska inteligencija u poduzećima, znanstvenim institutima, u upravi, stručnjaci, građanske inicijative, javnost itd.); i (b) što za moć oblikovanja poli164


tičkoga u nastanku ne konkuriraju samo socijalni i kolektivni akteri nego - zajedno s njima i jedni s drugima - i pojedinci. Prenese li se na subpolitiku (= pitanje o restrukturirajućoj praksi moderne) razlikovanje između polity, policy i politics, nameću se sljedeća pitanja: (1) Kako je "subpolity" institucionalno ustrojena i organizirana? Koji su izvori njezine moći, njezine mogućnosti otpora, strateški potencijali njezina djelovanja? Gdje su njezine smjernice i granice njezina utjecaja? Kako u refleksivnoj modernizaciji nastaju prostori i moć oblikovanja? (2) S kojim se ciljevima, sadržajima, programima "subpolicy" provodi na kojim područjima (zanimanjima, profesijama, pogonima, sindikatima, strankama itd.)? Kako se subpolicy postvaruje, uvjetuje, dovodi i provodi u ne-politiku? Koje se strategije - na primjer "zdravstvena skrb", "socijalna sigurnost", "tehničke nužnosti" - za to upotrebljavaju i kako te tko ih primjenjuje? (3) Koji se organizacijski oblici i forumi "subpolitics" mogu zapaziti, koji su u nastanku? Koji se položaji moći ovdje kako otvaraju, učvršćuju, premještaju? Ima li sukobljavanja unutar pogona o politici poduzeća ili koncerna (politika rada, tehnike, proizvoda)? Nastaju li neformalne koalicije ili koalicije koje se formaliziraju za ili protiv određenih strateških opcija? Nastaju li stručni, ekološki, feministički krugovi ili radne grupe unutar grupa ljudi istog zanimanja ili radnih cjelina unutar pogona? Koji stupanj, koju kvalitetu organiziranosti oni iskazuju (neformalni kontakti, diskusije, statut, vlastiti časopis, osmišljeni rad s javnošću, kongresi, code of ethics, zastava sa znakom)?

165


Zastoj - meditativni oblik štrajka refleksivne moderne Mnogi se spasu iz dilema kasne moderne i okoštalosti stranačke oligarhije u zapadnim demokracijama nadaju od subpolitizacije društva. Čarobna formula koja treba opomenuti na promjenu smjera glasi opće dobro. Taj pokret zajedništva u Sjedinjenim se Državama okuplja pod intelektualnim barjacima komunitarizma.U0 Na popisu želja nalazi se zajednička predodžba društva koje je integrirano na osnovi etičkog dobra. Ta je ideja, piše Der Spiegel, "podjednako fascinantna i opasna. Jer s jedne strane nije jasno tko utvrđuje što je dobro, a s druge što bi se trebalo dogoditi sa sljedbenicima lošega."" 1 "Subpolitika" znači oblikovanje društva odozdo. "Od presezanja samovlasnih elita", piše Claus Leggewie, "od neuspjeha intervencija preopterećene države, od iluzije nevidljive ruke tržišta, a i od ponovnog pada u autoritarne i narodnjačke modele bez vrijednosti čuva nas samo građansko društvo koje sami stvaramo - bez stabilnog središta, bez točnih mjerenja kompetencije, bez homogenih uvjerenja, bez pretpostavljenog konsenzusa, bez savršenog općeg plana." 112 Subpolitizirano je društvo građansko društvo koje svoje zadaće na svim područjima i poljima društvenog djelovanja uzima u vlastite ruke - ili, opreznije rečeno, ono bi to moglo postati (između više mogućnosti). Povijest, a bar povijest političkih ideja posljednjih dvaju stoljeća, zaista neće moći bez povijesti subpolitike: unutarnju i vanjsku politiku, kao i ekološku i tehnološku, odozdo su prema gore bitno sadržajno potaknuli i bar u ciljevima (su)odredili mirovni, ženski i ekološki pokret. Čak i opća zasićenost politikom i povika na stranke koje sada haraju također s u izraz građanskog samoza110 111 112

Za rezime važnih priloga usp. Honneth (1993). Darnstädt/Spörl (1993), 154. Citirano p o isto, 154f.

166


varavanja. Time se prikriva da se - uostalom i u mobilizaciji društva desnog radikalizma - društvo može subpolitički oblikovati i da se tako zaista i oblikuje. Egzemplarni slučajevi subpolitike mogu se navesti iz njemačke prošlosti posljednjih godina. Na primjer Wackersdorf-. sukobi o postrojenju nuklearne industrije za preradu radioaktivnog otpada zaoštravali su se. Došlo je do militantnog naoružavanja, kako na strani policije tako i demonstranata. Politički potez koji je oslobodio grča (premda nije i riješio situaciju) nije došao s političkog vrha. On se bio već odavno zatvorio u ustrajavanju na ispravnosti svojih odluka. On je došao s područja subpolitike, u ovom slučaju same nuklearne industrije: projekt je - zbog "troškova" - prekinut i izvezen u Francusku. Dakle, ne rješenje, ali subpolitika. Drugi primjer je ograničenje brzine. U sporu oko prometnog sistema budućnosti međusobno su povezane dvije teme - uništavanje okoliša i poginuli u nesrećama. Sjedinjene Države i veliki dijelovi Evrope odavno su proveli jedan element rješenja: samoograničavanje brzine. No ne i Njemačka, koja plače zbog umiranja šuma. U toj situaciji - subpolitičku - inicijativu preuzimaju suci Saveznog ustavnog suda: ono banalno, nespektakularno postaje polugom da bi se počelo s dalekosežnim promjenama. Ako je dotada nesreća u jurnjavi automobilom za ustavni sud važila kao "neizbježna" - baš kao da je motoru od 200 konjskih snaga ugrađen neki prirodni zakon koji na njemačkim autocestama razvija svoju snagu bez čovjekova sudjelovanja - sada se vozačeva "odgovornost za ugrožavanje" s obzirom na posljedice njegova djelovanja interpretira na samorazumljiv način: onaj tko vozi automobil mora biti odgovoran za opasnosti koje time izazove. On je odgovoran za ugrožavanje koje izaziva njegovo vozilo - njegovo oružje na četiri kotača. Ovdje se ponovno primjenjuje kriterij osiguranja u društvu rizika (usp. gore 46 ff.): ako se prividna prirodna neukrotivost opasnosti - ovdje jurnjava na cesti i njezine smrtonos167


ne posljedice - učini uračunjivom, objektom odgovornosti i osiguranja, te stoga i skupom za onoga tko je uzrokuje, onda se, doduše, prometni sistem neće promijeniti u svojim osnovama, ali će se pomaknuti jedna skretnica koja zajedno s drugim mjerama svakako može pomoći da se nametne politika samoograničavanja, samokontrole, samoodgovornosti. Tko želi, može i dalje juriti - da bi što prije stigao do mjesta svoje nesreće. S one strane 130 kilometara na sat on to tada, dakako, čini na vlastitu odgovornost - odnosno na rizik svojega kasko osiguranja. 113 Naravno, detaljnije gledano, rezultat te prometne subpolitike ustavnih sudaca s jedne je strane javni apel, a s druge reklamna akcija za potpuno kasko osiguranje. No taj primjer ipak egzemplarno rasvjetljava mogućnosti subpolitike koja mijenja pravila - ovdje subpolitike ustavnih sudaca (koji su s obzirom na to u povoljnijoj situaciji od drugih na osnovi svojega položaja i koji imaju ovlasti, kako pokazuje njihovo prizivanje u krajnje političkoj odluci o sudjelovanju Bundeswehra u bivšoj Jugoslaviji): najčešće se radi samo o neuglednim samorazumljivostima iz kojih se mogu iskovati nove smjernice. Upravo u toj eksplozivnosti malenoga, naizgled banalnoga sadržan je dobar dio efikasnosti i tajna subpolitike. Često se prazne formule moraju pretvoriti u poučke, samorazumljivosti u poluge kako bi se moglo aktivno sudjelovati u suprotstavljanju snaga koje se uzajamno blokiraju. Primjer Italije: jedan milanski sudac legalistički interpretira praksu i spregu između države, privrede i stranaka, što je dugo slovilo kao "talijanske prilike", istražuje, optužuje, izvodi pred sud, osuđuje - s rezultatom da se ljulja čitava država. Pisac Umberto Eco slavi to što Italija sada napokon doživljava svoj 14. srpnja 1789. Željezni oligarsi od Giulija 113

Tu još jednom postaje očito kako "kočnica" osiguranja omogućava usporavanje (u doslovnom smislu).

168


Andreottija do Bettina Craxija zasluženo su postali žrtvama napada na rimsku Bastillleu. 114 Primjer otpada u Bavarskoj: godine 1991. u Bavarskoj je čudnovatu utrku između CSU i SPD izazvao strah od mogućeg uspjeha referenduma za jedan model recikliranja koji je po pokrajinskom pravu bio dopušten. Obje velike stranke, dotada relativno nezainteresirane za taj problem, pokušavale su udovoljiti građanskim inicijativama sve dalekosežnijim programatskim koncesijama. Referendum nije uspio. No koncepciju je provela CSU. "To su", piše Der Spiegel, "metode stalnog 'opsjedanja' države i stranaka koje i Jürgen Habermas hvali kao akciju upornih građana s dorbim izgledima na uspjeh." 115 I kada upravni organi ili lokalni političari domove za azilante smještaju na mjestima i u gradskim četvrtima gdje je njihove stanovnike teško ili nemoguće štititi od napada, naime u stambene četvrti s visokom stopom nezaposlenosti i ozloglašene zbog djelovanja desnih radikala, u tom se smislu provodi subpolitika: u požaru stanova i ljudi mogu se na desno pomaknuti političke koordinate i priroriteti države. Također vrijedi i obratno, naime da lanci svjetla protiv mržnje prema strancima i huškanja ne ponajmanje zahvaljuju svoj uspjeh svojoj isključivoj inicijativi odozdo - protiv stranaka i stranačkih granica. No mora se opomenuti pred nerealnim optimizmom: ono što se odozdo čini kao utjecajna sfera subpolitike, odozgo gledano ima za posljedicu gubitak probojne snage, smanjenje i minimaliziranje politike. Subpolitizacijom se povećavaju pravo na glas i mogućnosti za sudjelovanje u oblikovanju društva onih grupa koje dotada uopće nisu sudjelovale u sadržajnom procesu tehnologizacije i industrijalizacije: građana, javnosti, socijalnih pokreta, ekspertnih grupa, lokalnih 1,4 115

Damstädt/Spörl (1993), 142. Isto, 158, Habermas (1992). 169


zaposlenika, čak i mogućnosti pojedinaca da građanskom hrabrošću "pomiču gore" u središtima razvoja. Prema tome, subpolitizacija znači smanjivanje centralističke politike usmjeravanja, zapinjanje dotada neometanih tokova na otporu kontroverznim projektima; okolnosti u kojima različite grupe i razine koje sudjeluju u odlučivanju mobiliziraju sredstva pravne države jedne protiv drugih. To se ne događa samo u konfrontaciji institucija i grupa građana nego i u suprotstavljanjima nacionalne i komunalne politike, zeleno motivirane uprave i starih menadžmenta u industriji itd. Na kraju nitko ne pobjeđuje, ni opozicija ni državna vlast, pri čemu ti pojmovi zapravo postaju onako relativnima kao što se i moraju zamišljati. Dolazi do opće "relativne nemoći" (naravno, nemoći i grupa građana) koja je naličje subpolitičkog aktivizma. No upravo to zapinjanje nekada konsenzualno podmazanog procesa industrijalizacije, koji na svim razinama proizvodi gubitnike, usporava proces i predstavlja rani oblik neuređenog, anarhističkog samoograničavanja i samokontrole. Postoje dvije paradigme nedobrovoljnog usporavanja: rizik (usp. gore str. 52 ff.) i zastoj. Pritom zastoj ne znači zastoj u prometu nego, posve općenito, modernizacijski infarkt u svim mogućim pojavnim oblicima i na svim područjima društva. Posvuda prijeti opće začepljenje i preplavljivanje, na primjer i u masovnim medijima gdje se s bezbroj kanala želi dokrajčiti javnopravni sistem i širom otvoriti vrata proizvoljnosti. Jedno od sredstava subpolitike je zastoj (u izravnom i prenesenom, poopćenom smislu) kao modernizirani oblik nedobrovoljnog štrajka. 1\i se može zapaziti kako blokada i politizacija - i njihova višeznačnost! - djeluju zajedno, prelaze jedna u drugu. Probija se uvid da tako više ne ide, da to ne može proći - zastoj. Taj "nagomilani" građanski protest dio je "life politics" (Giddens, usp. također str. 230 ff.), on može eksplodirati na sve strane političkog svijeta. U svakom slučaju, prometna politika tu ima dubinsku dimenziju za sva170


kodnevni život koja se u prisilnom usporavanju izražava na način koji je za svakoga vrlo osjetan i političan. Zastoj, dakle, uvijek znači iskustvo zastoja, predstavlja, dakle, kategoriju kulturalnog iskustva - za razliku i protivno "klasnom iskustvu" - koja se, kako je poznato, morala rascijepiti na jedno "po sebi" i jedno "za sebe" kako bi si osigurala "objektivnost". Zastoj uz to ima i egalitaran učinak. U njemu su sve klase automobila jednake. Rečenica koja na jednom mjestu čestih prometnih zastoja u Miinchenu, napisana sprejem, svjetluca u oči vozačima i sjedačima u automobilima: "Ti nisi u zastoju, ti jesi zastoj!", izražava upravo to izravno i nedobrovoljno "iskustvo socijalizma" u automobilskom klasnom društvu, jednako kao i paralela između zastoja i štrajka. Zastoj, doduše, za razliku od štrajka nije opasan. Jednostavno se ništa ne događa. Radi se, dakle, o nedobrovoljnom pasivnom otporu modernizacijskom infarktu koji prijeti sa svih strana. Iznuđena meditacija zastoja u svim temama i na svim razinama prerazvijenog društva mogla bi - prilično paradoksalno - pokrenuti promjenu u mišljenju i djelovanju koja sprečava podmazan tok stvari. Iz toga politika može i mora razviti i utemeljiti svoju formativnu, stvaralačku radikalnost i crpsti nove načine postizanja konsenzusa. Prema tome, subpolitizacija društva svodi se - manje pozitivno, skeptično-realistički formulirano - isprva na otežavanje, sprečavanje stare politike. 116 U legitimacijski vakuum razvoja tehnike i industrije koji se poigrava propašću na rate probijaju se zahtjevi, proturječja, raskoli i koalicije koji sa sigurnošću dovode do toga da se prije ili kasnije dovedu na 116

S obzirom na sporni konsenzus o energiji to, na primjer, znači i to da, ako se na kraju pregovora između društvenih aktera ne postigne sporazum, vjerojatno u dogledno vrijeme po svoj prilici neće biti novih nuklearnih elektrana u Njemačkoj. Jer teško da će privreda ponovno uložiti milijarde u politički nesigurne projekte. Utoliko bi neslaganje moglo biti i put u napuštanje nuklearne energije. 171


optuženičku klupu oni tehnološki razvoji čije su usputne posljedice sagledivo nesagledive i u jednom dubljem smislu važe kao upitne. Dakle, na primjer, planovi iz šešira čarobnjakovih učenika u genetičkoj tehnologiji i humanoj genetici, ali već i autoceste, palionice smeća, novi industrijski pogoni koji se smatraju opasnima, nuklearne elektrane (da i ne govorimo o problemu njihova otpada) zapleću se u trnovito šipražje otpora i proturječja koji - naposljetku - traži ili autoritarne odgovore policijske države ili pak jednu drukčiju modernu koja razvoj tehnike i industrije ugrađuje u postupak za postizanje novog konsenzusa (o tome usp. dolje poglavlje "O odnosu prema ambivalenciji: model 'okruglog stola"', str. 190 ff.). Prema tome, da bi se razumjelo što se u Evropi danas događa, mora se imati pred očima i ono što se ne događa, ali što bi se moglo događati kada bi već postojale nužne političke institucije koje tek valja pronaći. Posvuda su na djelu samo one političke snage i institucije koje postoje, a ne one koje tek valja pronaći i utemeljiti. To pak znači da je manjak "smisla za moguće" (Musil) i snage za oblikovanje postao uzrokom jadnog stanja koje vlada. "Ako se želi proći kroz vrata koja su otvorena, mora se uzeti u obzir činjenica", kaže Musil u romanu Čovjek bez svojstava, "da ona imaju čvrst okvir: to načelo ... jednostavno je zahtjev smisla za realno. No ako postoji smisao za realno..., onda mora postojati i nešto što se može nazvati smislom za moguće." On bi se mogao "definirati kao sposobnost da se misli sve što bi također moglo biti i da se ono što jest ne shvaća kao važnije od onoga što nije ... Takvi ljudi mogućega žive, kako se kaže, u finijem predivu, u predivu izmaglice, mašte, sanjarenja i konjunktiva ... No ono moguće ne obuhvaća samo snove onih sa slabijim živcima nego i još neprobuđene Božje namjere." Netko tko "pazi na moguće istine ima", nastavlja Musil, u očima drugih često "vatru, polet, volju za građenjem..., koja se ne ustručava pred zbiljom, ali je pro172


matra kaozadaću i pronalazak ... Budući da njegove ideje ... nisu ništa nego još nerođene realnosti, naravno da i on ima smisao za realnost; ali to je smisao za moguću realnost..." 117

1,7

M u s i l (1952), 16f. 173

V I . poglavlje

Putovi u drukčije moderne

Za ovo gledište postoji samo jedna riječ: naivno. U tome se slažu oni koji jarke realnosti kasne moderne inače slikaju i vide u upravo suprotnim bojama i suprotno ih vrednuju: optimisti i pesimisti napretka. Jer ako u oku oluje, u središtu raščaravanja postoji neka izvjesnost, onda je to ta da zakon tehničko-ekonomske inovacije važi nedodirljivo i nemilosrdno. Mašinerija modernizacije koja pokreće svijet dio je onostranosti u ovostranome, tehnički Bog - ili vrag! - moderne kojega se može voljeti, protiv kojega se može buniti, ali se samo jedno ne može: isključiti ili reprogramirati taj podivljali ljudski stroj. Prijelaz poput onoga od željeznice do aviona u pitanjima društvene dinamike moderne jednako je isključen poput pokušaja da se automobil zamijeni biciklom. No ono što je moguće te se i događa jest suprotno vrednovanje tog modernog usuda. Jedni naglašavaju i pozdravljaju umnožavanje opcija koje tako postaje moguće. Oni dobivaju za pravo time što su države u kojima opcije "cvatu" u među153


vremenu izgradile zaštitne zidove protiv njihove privlačnosti. Drugi pak vide kako čitav mamutski projekt ili pada izravno u ponor ili klizi u novo barbarstvo. U jednome se ta dva suprotstavljena gledišta lako slažu: ništa se ne može zaista promijeniti. Sva sekularizacija nije mogla nimalo promijeniti tu vjeru da se u tome ne može ništa promijeniti. S krajem hladnog rata nastala je paradoksalna situacija. Ono posve neočekivano, štoviše, ono što je bilo dokazano isključeno - politička renesansa Evrope - nije dovelo do ponovnog oživljavanja evropskih ideja, do čistilišta i vatrometa pitanja nego do opće sputanosti. Fatalizam - jednom pozitivan, drugi put negativan - proturječi fatalizmu, potvrđuje fatalizam. Tako se uz svu sklonost realizmu i nihilizmu koja je sadržana u evropskoj tradiciji zanemaruje i prekriva ono što tvori vitalnost Evrope: samoobnavljanje radikalnom samokritikom, samorazaranjem. Prosvjetiteljstvo je poseban slučaj u kojemu pobijeđeni pobjeđuje svojim porazom. Optimistički i pesimistički fatalizam u jednome se slažu: da postoji samo jedan, naime industrijski lik moderne, čije nužnosti jednom proizvode onu blaženu mješavinu potrošačkog društva i demokracije, a drugi put ubrzavaju opću propast. Tertium non da tur. Tertium datur! Moguće je mnogo moderni - tako glasi suprotno načelo refleksivne modernizacije. "Kao što je svojedobno fino uho čulo u uređenoj tišini grmljavine, tako oštro oko u kaosu može odgonetnuti jedan drugi red", piše, kako je uvodno citiran, Vasilij Kandinski. "Taj red napušta osnovu onoga 'ili-ili' i polako doseže novu osnovu i. Dvadeseto stoljeće nalazi se pod znakom toga 'i'." To i eksperimentira s isključenim trećim. "Gotovo kao providnošću fiksirane razlike konsekventno se istražuju i bez osobita napora postaje jasno da se metode, materijal i njegova obrada na objema područjima bitno ne razlikuju. Javlja se mogućnost za umjetnika i znanstvenika da zajedno rade na jednoj te istoj zadaći ... Istu principijelnu vrijednost ima i jedan drugi poticaj i rad koji mu slijedi, a koji su također potekli iz slikarst176


va - rušenje zida između umjetnosti i tehnike te približavanje tih dvaju dotada strogo odvojenih i, kako se općenito shvaćalo, međusobno neprijateljskih područja koje je uslijedilo."118 Sociologija - recimo točnije: (ironično) stareća sociologija modernizacije, mora dijelom postati umjetnost, mora, dakle, postati zaigrana kako bi se oslobodila svojih vlastitih misaonih blokada. To bi se moglo nazvati kemijom premisa: sučeljavati, odmjeravati, sukobljavati, međusobno stapati pseudovječnosti sve dok u misaonoj epruveti ne počne iskriti i dimiti se, smrditi i sijevati. Kako se mijenja slika "funkcionalno diferenciranog" industrijskog društva ako se na njega primijene premise "funkcionalne diferencijacije"? Zašto podvrste sociološkog funkcionalizma uvijek slikaju neku sliku društva kao izdiferenciranog u smislu dovršenosti, dok možda daljnje diferencijacije industrijskog društva koje se zbivaju upravo danas ukazuju na putove u drukčije moderne? Zašto bi se modernizacija iscrpljivala u autonomizaciji, upravo u "autoreferencijalnosti" (Luhmann)? I zašto ne u suprotnosti: u specijalizaciji za kontekst, u sistemskim koordinacijama? Možda je premisa autonomije novije sistemske teorije, koja se napuhala do autističnosti, samo mali jedanput-jedan, dok infinitezimalni račun počinje ondje gdje se autonomija umrežava s autonomijom, gdje nastaju institucije dogovaranja i pregovaranja itd.? Refleksivna modernizacija možda počinje ondje gdje završava logika diferenciranja i rastvaranja, gdje se ona kombinira i sukobljava s logikom posredovanja i samoograničavanja. Nije li pomalo dosadno (dobro, to nije znanstvena kategorija), recimo dakle: pomalo premalo kompleksno ocrtavati uvijek samo raspad starog svijeta na "binarne kodove"? Ne bi li bilo vrijeme da se razbije taj veliki sociološki simplifikacijs,,n

Kandinski (1955), 99, 104f. (Isticanje U. B.). 177


ki tabu te da se, na primjer, pita o sintezama kodova, da se istražuje gdje se one već danas i kako isprobavaju? Je li kombinacija umjetnosti i znanosti, tehnike i ekologije, privrede i politike s rezultatom nečega trećeg, nepoznatog, što se treba pronaći, zaista isključena stoga što je isključenom drži mali jedan-put-jedan jednostavnog funkcionalizma? Zašto se znanost, koja sve mijenja, sama mora misliti i prakticirati kao nepromjenjiva? Ili je možda tako da način na koji se ocjenjivala i odbacivala neka promjena u okviru znanosti i na koji se to i danas čini istiskuje iz vidnog polja upravo one mogućnosti samoograničavanja i samopromjene koje su znanosti otvorene i za koje je vrijeme - naime njezino vlastito odustajanje od monopola na istinu koje postaje mogućim i nužnim s metodičkom dvojbom kojoj znanost bar verbalno odaje priznanje? Fatalizam svakako ima i dobre strane. Na primjer, on sprečava aktivizam jedne modernizacije moderne koji otvara Pandorinu kutiju. Ali on djeluje kao škare u glavama sociologa koji se, znajući za vlastite zakonitosti moderne, ustručavaju makar i sistematski postaviti i razmotriti pitanje o drukčijim modernama. "Samoprimjena", tako glasi čarobna riječ koja treba olabaviti, prevladati te blokade. Pri razjašnjenju te misli želimo metodički postupati i navesti svaki princip industrijske moderne koji se treba (u misaonom eksperimentu) primijeniti na strukturu samog industrijskog društva, da bismo zatim pitali: koja vrsta, koje lice moderniteta nastaje ako važi ono što se uopće ne može zaustaviti, naime da modernizacija pregazi i industrijsko društvo? 119 Samoprimjena - konkretizirana s jedne strane na ključnom pojmu "funkcionalne diferencijacije", a s druge na paralelnom pojmu "funkcionalne autonomije", ondje razlikovana u dimenzijama budućnosti i prošlosti, ovdje u di1,9

Taj misaoni eksperiment ostaje i opisuje ponajprije teorijski moguće smjerove razvoja; ali on na taj način može voditi i do pojmova kojima se mogu shvatiti i analizirati aktualni realni eksperimenti.

178


menzijama unutarnjega i vanjskoga - vodi do četiriju probnih, heurističkih kategorija refleksivne modernizacije: onaj tko pita o "funkcionalnoj diferencijaciji", o "funkcionalno diferenciranom" društvu, postavlja u dimenziji budućnosti (1) pitanje o (revolucionarnoj) daljnjoj diferencijaciji industrijskog društva, a u dimenziji prošlosti (2) pitanje o zastarijevanju "modernog" društva i njegovih sistemskih logika i institucija u cjelini. 120 Pođe li se od ključnog pojma "funkcionalne autonomije", može se doći do dvaju pitanja refleksivne modernizacije: u vanjskome je to (3) pitanje o institucijama posredovanja i pregovaranja između sistema, a u u unutarnjemu (4) pitanje o uvjetima mogućnosti "sinteza kodova". Ti vrlo različiti putokazi u drukčije moderne ovdje će se samo dotaknuti, egzemplarno razmotriti i pratiti nekoliko koraka.

Daljnja diferencijacija industrijskog društva: feminizacija i naturalizacija društva Put u industrijsku modernu je, što se svakako mora reći, probila, na primjer, francuska revolucija. Ona je oslobodila pitanje moći od njegovih staleško-religijskih pripadnosti i nedodirljivosti. Usprkos svim nemogućnostima i konzervativnoj retorici, plebs je postao suverenom - bar po pretenziji i proceduri. Time su bili postavljeni kriteriji političkog utemeljenja moći kojima se sve do danas čak i diktatori moraju bar verbalno pokoravati. U industrijsku modernu također vodi i industrijska revolucija. Ona je posjednicima kapitala, privredno aktivnom građanstvu jednom zauvijek dala pravo na stalne inovacije. Ono što je za prethodne epohe bilo posve nezamislivo, čak i bogohulno, promjena koja slijedi promjeni i nakon koje slije120

O t o m e g o r e pogl. II. 179


di nova promjena, nezadrživo, neovladivo, i to promjena svih životnih uvjeta, sada postaje samorazumljivim, zakonom moderne kojemu se svi moraju pokoravati pod prijetnjom kazne svoje ekonomske propasti. Nužno je podsjetiti na to da je "funkcionalna sistemska diferencijacija" druga riječ za revoluciju. Tek se tada može razumjeti što se misli kada se pita koje funkcionalne sistemske diferencijacije izvode iz industrijskog društva. Danas se ocrtavaju dvije - s jedne strane potresi feminističke revolucije, a s druge sistemska diferencijacija prirode "u doba njezine tehničke reproduktibilnosti" 121 ; još se jedna može bar ubaciti u arenu mogućega kao hipoteza koja omogućava da se misli ono nezamislivo: tehnika, koja se oslobađa od ekonomskih prisila, odbacuje jaram svoje privredno-vojne upotrebljivosti i postaje modernom: ništa osim tehnike, tehnika radi same sebe. Ustanak žena je, drukčije od eksplozije francuske revolucije, pritajena revolucija, subrevolucija, no ne na baršunastim šapama, nego na kandžama. Gdje i koliko ona seže, ona mijenja industrijsko društvo u njegovoj osjetljivoj unutrašnjosti: privatnosti, i otuda seže (tamo i natrag?) do u vrhove muške vlasti i samorazumljivosti. Subrevolucija žena, koja uzvraćajući udarce izravno rastvara svakodnevni poredak društva u njegovu živčanom sistemu, svakako može dati društvu drukčiji lik. Samo se treba odvažiti na eksperiment: društvo u kojemu bi muškarci i žene bili zaista ravnopravni (ma što to u pojedinostima značilo) nesumnjivo bi bilo jedna drukčija moderna. Činjenica da se, naprotiv, uz namjerno sudjelovanje žena podižu zidovi od prirode, antropologije, obiteljske i majčinske sreće pripada posve drugoj priči. Mjera za promjene koje predstoje ne ponajmanje su i potresi koji su već - u perspektivi mnogih žena - doveli do "neuspjeha" trajne feminističke pobune. Fundamentalizmi najrazličitijih vrsta su, kako pokazuju istraživanja društvenih znanosti, 121

B ö h m e (1992).

180


patrijarhalne reakcije, pokušaji da se iznova proglase zakoni "muške sile teže".122 Već sada postaje vidljivim da velika konstanta industrijske epohe, priroda, gubi svoju zadanost, da postaje proizvodom, integralnom "unutarnjom prirodom" (u tom smislu) postindustrijskog društva koja se može oblikovati. U industrijsko društvo vodi apstrahiranje od prirode. Preko industrijskog društva vodi integracija prirode u društvo. "Priroda" postaje društvenim projektom, utopijom, /^naturalizacija znači denaturalizaciju. l b se pod barjakom "prirode" usavršavaju oblikovne pretenzije moderne. Priroda postaje politikom, a u ekstremnom slučaju, koji već danas možemo promatrati, poljem genetičkotehnološkog "rješavanja" društvenih problema (okoliš, socijalna i tehnološka sigurnost itd.). No to znači da se društvo i priroda stapaju u "prirodno društvo" - bilo da se priroda podruštvljuje, bilo da se društvo naturalizira. No to znači samo da ta dva pojma - priroda i društvo - gube i zamjenjuju svoj smisao. Kojim se pravcima pritom kreće, to se unaprijed može otkriti samo proročanski - i uz nešto primjene principâ industrijske proizvodnje: industrijski sistemi koji se preorijentiraju na prirodnu proizvodnju pretvaraju se u prirodne sisteme koji donose trajne društvene promjene. Proizvedena "priroda" (u ne simboličkom, materijaliziranom značenju te riječi), "priroda odlučivanja" omogućava stvaranje činjenica, stvorene tjelesnosti. Tu se politikom stvaranja stvara svijet živih bića koji svoj proizvodni karakter može sakriti u tjelesnoj prinudi koju prikazuje i proizvodi (usp. gore "Protumoderna", str. 108 ff.). Ekološko pitanje i ekološki pokret, koji, naravno, naizgled pozivaju na spašavanje prirode, ubrzavaju i dovršavaju taj proces trošenja. Izraz "ekologija" nije tek tako toliko višeznačan da se u njemu može ugodno smjestiti gotovo sve, od proročanstava propasti do hipertehnike. 122

O tome Riesebrodt (1990).

181


Sloboda za tehniku! Tanki sloj legitimacije sistemâ krupne tehnologije, koji puca i guli se pri sljedećoj velikoj nesreći, uvijek se pokušava osigurati korakom unatrag, zaustavljanjem, većim brojem kontrola. Zašto se jednom - bar u misaonom eksperimentu - ne odvažiti na više moderne: sloboda za tehniku! To znači osloboditi tehniku iz okova (i interioriziranih sputanosti) ekonomije i države te je izložiti hladnom vjetru sumnje. Tehnika i sami tehnički znanstvenici morali bi se pitati: je li tehnika moguća? Kako je tehnika moguća? Je li ili, radikalnije, kako je - moguća tehnika koja bi bila neutralna s obzirom na korist i neefektivna? Kako su moguće principijelne alternative - estetičke, političke, ekološke, koje obraćaju pažnju na materijalnost svijeta i ozbiljno je shvaćaju - , kako su mogući neinstrumentalni projekti i slike tehničkoga? Kako izgleda tehnika koja dvojbu ne niječe, nego je prihvaća? U dvojbi za dvojbu! Ta se utopija jedne ujedno radikalno moderne i oslobođene tehnike može objasniti u paraleli s umjetnošću, sa slikarstvom. Arnold Gehlen citira Rimbauda koji 1871. anticipira skok u apstraktno slikarstvo: "Iz slikarstva moramo istjerati njegovu staru naviku kopiranja kako bismo ga učinili suverenim. Umjesto da reproducira predmete, ono treba iznuđivati uzbuđenja pomoću crta, boja i obrisa crpljenih iz vanjskog svijeta, ali pojednostavljenih i zauzdanih." I Gehlen na istom mjestu citira Herberta Reada: "Oblici koje je neki umjetnik korak po korak realizirao i dovršavao imaju vlastiti život (life of their own) i slijede logički razvoj koji umjetnik ne bi mogao izmijeniti ni kada bi to htio. Zaista postoje dva izvora inspiracije: jedan se nalazi u onome što se zove prirodom, a drugi je u samom umjetničkom djelu; ne postoji, takoreći, samo oblik života, nego i život oblika." 123 123

Citirano po Gehlen (1965), 66.

182


Iz tehnike moramo istjerati njezinu staru naviku kopiranja privrednih nužnosti i vojnih ciljeva kako bismo je učinili suverenom. I na području tehnike postoje dva izvora inspiracije: privredna korist, učinkovitost, brže, funkcionalnije itd. kao prvi izvor; drugi je izvor inspiracije samo tehničko djelo. Taj izvor treba otvoriti. Tehnika bi mogla - poput slikarstva postati čistom i apstraktnom, otkriti i isprobati svoja "uzbuđenja crta", svoje zakone točke, površine, boja itd. To, doduše, pretpostavlja da tehnika i tehnička znanost iznutra i izvana odbace dogmatizam racionalnosti vanjske svrhe i ovladivosti te se otvore za proizvedenu neizvjesnost, višeznačnost, ambivalenciju, kontekstualnost i principijelnu dvojbenost svojih projekata. Ta "tehnika dvojbe" svojom bi razvijenom znanstvenošću i profesionalnom etikom samu sebe učinila odvjetnikom onih nesigurnosti koje sama proizvodi. Upravo bi se u tome sastojali njezin ponos, njezino dostojanstvo, njezina samostalnost i autonomija. No što znači kada sama tehničnost postane izvorom inspiracije, a ne ekonomičnost i učinkovitost? Prvo, otkrivanje - i poticanje! - tehnike radi nje same. Na primjer, industrijska bi se istraživanja pod tim gledištima "vrijednosno neutralne" i "vrijednosno pluralne" tehnike odbacivala, ona bi bila pojam vanjskog određivanja. Tek tako mogu tehnički stvaraoci i znanstvenici doći do onoga što Kandinski zove "unutarnjom nužnošću" te to pojmovno i oblikujući osloboditi - vlastitu vrijednost i vlastitu logiku materijala, osobitost oblikovanja, onoga strojnoga, konstruktivnosti. 124 Ti stvaraoci "apstraktne tehnike" (mišljene analogno apstraktnom slikarstvu) u istom dahu kritiziraju robovanje tehničke tradicije ekonomiji, njezino potčinjavanje 124

Tragovi bi se mogli razotkriti i skupiti povijesnim proučavanjima koja polaze od zajedničkog porijekla umjetnosti i tehnike, na primjer u talijanskoj renesansi. 183


"osrednjosti" racionalnosti vanjske svrhe koja se uspjela objasniti i idealizirati kao antropološki apodiktum. Drugo, takva bi se tehnika mogla osloboditi iz jednodimenzionalnosti i linearnosti te se otvoriti za ono i: razviti i interiorizirati drukčije vodeće principe nego što su principi ekonomičnosti i učinkovitosti. Možda bi tako bilo moguće prevladati sudbinsku sljepoću za posljedice, dakle utemeljiti jednu vrstu tehnike koja nadomješta sekundarno ispitivanje i tehniku posljedica tehnologijama i tehničkim razvojem koji bi minimalizirali posljedice. Tehnika koja bi bila u tom smislu "ekološka" trebala bi se pronaći jednako kao i tehnika koja bi temeljnim principom svojega razvoja i metode činila alternativnost i dvojbu.125 To znači da bi ta vrsta tehnike, treće, svojom unutarnjom logikom ukidala stvarnu prinudu i na njezino mjesto postavljala etiku i praksu stvarne alternative.126 Samo bi se tako društvo oslobodilo od tehničke prevlasti time što bi se omogućile i iznudile političke, etičke i javne odluke. Tu bi se - metodološki njegujući dvojbu, konstruktivnu maštovitost i tehnički pluralizam - uvijek razrađivalo i prikazivalo klupko mogućnosti koje si međusobno proturječe, prisiljavaju se na netehničko odlučivanje, čime se govor o "stvarnoj tehničkoj prinudi" čini pretpotopnim. Tek se tom "apstraktnom" i u umjetničkom smislu "nepredmetnom", vrijednosno pluralnom tehnikom koja je produžila putem moderne i postigla razinu dvojbe u samu sebe otvara mogućnost da se nanovo razvrstaju i autonomno organiziraju pitanja upotrebe i primjene tehnike. Tu se mogu i moraju pronaći i uspostaviti institucije javne rasprave, etičkih kontroverzi, suodlučivanja i glasanja o tehničkim razvojima. To 125

Tehnika i tehnički razvoj teže sigurnosti, n j i h o v je kredo kontrolibilnost. Kako izgleda tehnički razvoj koji pretpostavlja i ozbiljno shvaća povratak neizvjesnosti, o tome se uopće nije razmišljalo ni pitalo. 126 Subpolitika tehnike bila bi, dakle, subpolitika pluralne stvarnosti. 184


je pak doista upravo suprotnost onoga što se danas zbiva i što je nit vodilja tehnološke politike. Ona se oslanja na optimalno prožimanje tehničkog razvoja i ekonomske upotrebe za ubrzavanje inovacijske spirale. Tehnički razvoj u jednostavnoj industrijskoj moderni, kako je poznato, nastaje i nalazi se pod diktatom ekonomskih razloga. Poduzeća ne investiraju da bi usrećila čovječanstvo ili ga sačuvala od problematičnih posljedica nego da bi otvorila obećavajuća tržišta i područja ekspanzije. Ona procjenjuju kako postupaju konkurenti i na osnovi tržišne prognoze donose dalekosežne i iz njihove perspektive nužne odluke o budućim težištima svojih istraživanja i proizvodnje. "Središnji je problem taj što se ta vrsta razvoja potreba i usmjeravanja inovacija, koju provode poduzeća, u pravilu ne događa kao odgovor, nego već unaprijed senzibilizira društvo i artikulira interese, dakle uglavnom neovisno o demokratskim raspravama o budućim osnovnim crtama tehničkog razvoja, te se orijentira samo prema mjerilima privatne privredne učinkovitosti i isplativosti." 127 Prvi veliki projekt tog tehničkog razvoja i te upotrebe tehnike pod vlašću ponude bila je i jest industrija nuklearne energije, za koju je bilo potrebno financiranje od strane države i javna legitimacija. Novo "čedo" legitimatora tehnike - genetička tehnologija - također stoji i nastaje pod tim tržišnim pritiskom dokazivanja. No kako da se istražuje - također i o posljedicama i rizicima pod giljotinom uloženih milijardi? Državna politika, koja bi morala zastupati opće dobro i protiv huškanja industrije, koja blagostanjem potencira i opasnosti, ostaje "u vrlo velikoj mjeri odana visokobrzinskom sistemu modernizacije orijentirane prema svjetskom tržištu. Umjesto da pokušava zakočiti opasan tempo razvoja novih rizičnih tehnologija, izoštriti osjećaj za njihove opasnosti i problematične posljedice, podržati široku potragu za tehnološkim alternativama i prihvatiti veći udio društva u proce127

D o l a t a (1992), 352. 184


sima odlučivanja o tehnološkoj politici, i politički je pristup opasnostima i rizicima novih tehnologija dosada ostao neznatan usporedi li se s nastojanjima da se ne ugrozi internacionalna konkurentnost i položaj vlastite nacije. Državna politika u tom obliku više pridonosi ubrzavanju, osamostaljenju i učvršćivanju problematičnih tehnoloških linija nego njihovu opreznom i odgovornom razvoju." 128 Model oslobođene, apstraktne tehnike radi nje same ukinuo bi taj interesni kartel, tu privrednu i vlastodržačku feudalizaciju tehnike i tehničara. To znači da ne bi došlo samo do usporavanja te stoga i mogućnosti revidiranja tehničkog razvoja. Tek bi tako uopće bila moguća "tehnika koja tolerira pogreške" (Christine i Ernst Ulrich von Weizsäcker).129 Tek bi tako bilo moguće priznanje zablude, a da to priznanje ne dovede do ekonomske i društvene katastrofe. I tek bi tako uopće moglo postati moguće ono što je dosada strukturalno isključeno: reći "da" tehnici i "ne" njezinoj upotrebi. Taj model radikalizirane moderne počiva na dvama misaonim stupovima: s jedne strane na tome da se tehnika, koja vlada posvuda i nigdje, sistemski difuzno, lišena vlastitog smisla, posve u smislu "umijeća odvajanja" {Walzer), otme diktatu ekonomije i vojno angažirane države, da se oslobodi. To bi se moglo usporediti sa zadaćom organiziranja i financiranja javnog obrazovanja. Ako se općenito zahtijeva da tehnika i tehničari napuste svoj bjelokosni toranj i uključe se u industrijsku praksu i svijet ekonomske upotrebe, ovaj model teži upravo suprotnome, takoreći "Spitzwegovu modelu" tehnike: vratiti tehniku u (sveučilišni) bjelokosni toranj! Podržavanje znanosti tehnike koja se bavi osnovama i koja dvoji te se ne osvrće na korist bilo bi deviza high-tech društva koje zadržava pravo da samo odlučuje o svojoj tehničkoj budućnosti. Rečeno zajedno s Kandinskim: "Odvajanje ... od 'života' [čitaj: od privrede; U. B..], konsekventno zadubljivanje u vlas128 129

Isto, 359. U. v. Weizsäcker (1991).

186


tite ciljeve, izražajna sredstva i mogućnosti i ... istodobno prirodan i živ interes za ciljeve, izražajna sredstva i mogućnosti na drugim poljima" duhovnog života.130 Tek bi se s tom "tehnikom u bjelokosnom tornju" mogao sanjati i isprobavati san o jednoj zaista "modernoj", autonomnoj tehnici koja otkriva svoje vlastite mogućnosti. Tek tako i tu mogla bi se rastvoriti i prevladati deantropologizacija tehnike - apodiktum da tehnika uvijek jest i može biti samo sredstvo za zamjenjive, vanjske svrhe (to je protumoderna tamnica tehnike koja je već po svojoj zamisli osuđena na podređenost). U usporedbi s umjetnošću, tehnika se još nalazi u stadiju prije samootkrivanja i samorevolucioniranja slikarstva u 20. stoljeću. Nju sputava naivni realizam korisnosti i ekonomičnosti. Slično kao što su umjetnici u prethodnim stoljećima preslikavali, kao što su morali portretirati svece, vladare i prirodu, tako tehnika služi državnim i ekonomskim "nužnostima". Da bi se rastvorio taj "naivni tehnički realizam" bio bi potreban "kubizam inženjera", Plavi jahač tehničara, Klee, Kandinski, koji pred očima svih u stvaralačkoj revoluciji rađaju čistoću tehnike. Tek bi se tako mogao izmisliti i uspostaviti drugi stup tog misaonog modela oslobođene i radikalizirane moderne tehnike: podjela moći i suodlučivanje u primjeni i upotrebi tehnike, u tehnizaciji društva. 'Alternativni tip regulacije znanstveno-tehničkog prevrata, koncipiran kao suprotnost visokobrzinskom sistemu modernizacije orijentirane prema svjetskom tržištu, po mojem bi mišljenju morao počivati na četirima posve drukčijim ugaonim stupovima: (1) na općem priznavanju i primjeni odgovorne sporosti i opreza u baratanju novim, rizičnim tehnologijama, (2) na politici istraživanja i tehnologije koja reagira na društvene probleme, ispravlja tehnološke pogreške i aktivno podržava alternativne putove tehnološkog razvoja, (3) na poduzimanju dubokog ekološkog preustroja onih "" Kandinski (1955). 187


industrijskih sektora čija je proizvodnja odnosno čiji su proizvodi opterećeni rizicima koji se društveno ne mogu zastupati, te (4) na temeljitoj demokratizaciji i decentralizaciji modela ekonomsko-političkog odlučivanja." 131 Među ostalim, to znači da bi oslobađanje tehnike i tehničara od jarma ekonomije također moralo ići usporedno s njihovim razvlašćivanjem u sivoj zoni upotrebe. Morao bi se prekinuti njihov monopol u sigurnosnim pitanjima i raspodjeli posljedica. 132 Iz toga slijedi drugi povijesni korak podjele moći - ovaj put između razvoja tehnike (koja bi time mogla pronaći i razviti posve drukčije slike o samoj sebi i svoje posve drukčije osnove) i primjene tehnike koja bi se, demokratski i moralno legitimirana, uglavnom izdvojena iz miljea primarne industrijske moderne, mogla samostalno organizirati. Dileme nekontrolirane tehnike upravo se ne zamjenjuju, kako mnogi misle, autonomijom tehnike, nego nedostatkom te autonomije, njezinim podređivanjem privredi i prepletanjem s njome, njezinom programiranom nezrelošću. U tehnici lišenoj vlastitog smisla, pronalazački žar i otkrića automatski se pretvaraju u prevrate i opasnosti koji se ne mogu kontrolirati. Genetička tehnologija i humana genetika preobražavaju čak i zakone ljudskog života. Tko to čini? Tehničari? Političari? Industrija? Javnost? Pitajte ih, i odgovor će biti poput Odisejeva: nitko. Tehnološka se politika u razvijenoj moderni, koja se hvali pobjedonosnim pohodom odlučivanja i kontrole, može usporediti s "ničijom vlašću" (Hannah Arendt). Za nju Hannah Arendt kaže da je to najtiranskiji od svih oblika vlasti jer se u njoj nikoga ne može pozvati na odgovornost. 133 131

Dolata (1992), 362. To znači, n a primjer, da se organi i komisije u sivoj zoni tehnike i politike formiraju interdisciplinarno, da b u d u otvoreni za pripadnike pogođenih grupa i za laike, da se u cjelini ukine monopol na sudsko vještačenje pojedinaca i grupe tehničara. 133 Arendt (1976). 132

188


Podređivanje tehnike uvjetuje i njezinu poluprofesionalnost.134 Tehnika važi ili kao deduktivna filijala eksperimentalno provjerene teorije ili kao izvor koristi, rješenja problema svake vrste. I u jednom i u drugom slučaju niječe se konstrukcijska logika, samostalnost neke tehnike, premda su sve znanosti odavno skliznule u sferu tehničkoga i kriteriji korisnoga su se u supstanciji pluralizirali i postali upitnima. Tehničari bi se morali osloboditi od vladavine privrede ne samo u svojem vanjskom položaju, već također i u svojoj predodžbi, u svojem projektu tehnike - kako bi oslobodili društvo od izvana određene prevlasti tehnike. Možda zvuči paradoksalno: sloboda tehnike i oslobađanje društva od tehnike mogli bi biti jedno te isto. Drukčije rečeno, radikalizacija moderne - tehnika kao l'art pour l'art - mogla bi ujedno stvoriti pretpostavke za sistemsko rješavanje problema upravljanja, kontrole i demokratizacije tehnike - upravo odvajanjem, autonomizacijom i koordinacijom podsistemâ. Oslobođena tehnika, koja je odbacila jaram svoje korisnosti, razbija i automatizam svoje upotrebe te tako uopće tek omogućava nova usklađivanja između sistemâ, stvaranje "filtrirajućih institucija", institucija pregovaranja koje vijećaju i odlučuju o da i ne te o njihovu kondicioniranju i mješovitim oblicima.135 Ako se sve to i dalje čini nerealno, riječ je ipak o "realističkoj utopiji" (Giddens) jedne radikalizirane moderne. I samo misaoni eksperiment otvara oči za uvid da je tehnika - bit moderniteta - u ustroju industrijskog društva protumodeino organizirana.

1.4 1.5

Na primjer Hortleder (1970), Kogon (1976), Larson (1977). No ti se "medusistemski sistemi" ne smiju razumjeti po modelu izdiferencirane kooperacije; u tome je sadržana nepraktikabilnost također i jezika. 189


O odnosu prema ambivalenciji: model "okruglog stola" Onaj tko se više ne želi miriti s propadanjem legitimacije tehničko-industrijskog razvoja, mora razmisliti o tome kako se "nova ambivalencija" može učiniti prihvatljivom i predmetom mogućeg konsenzusa. Ono "i" koje se tu isprobava glasi: institucije posredovanja između sistema. One u rudimentarnom obliku već postoje u različitim modelima "okruglog stola" ili u komisijama za javno mnijenje, etiku i rizik. Teorije jednostavne modernizacije misle modernizaciju kao autističnu, a teorija refleksivne modernizacije misli je kao umreženu, i to po modelu specijalizacije za kontekst. Dok jednostavna modernizacija misli funkcionalnu diferencijaciju post hoc i kao "samoniklu", refleksivna modernizacija misli je u smislu sadržajnog "procesa razlučivanja" u kojemu se granice između podsistema mogu i drukčije povući ili se mogu odrediti tako da se oni preklapaju, prožimaju ili kooperiraju. Drugim riječima, središnjim pitanjem postaje ono o sistemima koji su višeznačni, koji dopuštaju i omogućavaju ambivalencije, prelaze granice i prožimaju se.130 U društvu rizika nove autoceste, palionice smeća, kemijske, nuklearne i genetičke tvornice i istraživački instituti nailaze na otpor grupa koje su njima neposredno pogođene Tu se u međuvremenu mogu očekivati takve reakcije, a ne izljevi radosti (kao u doba rane industrijalizacije). Upravni organi nalaze se suočeni s činjenicom da se ono što oni planiraju kao dobročinstvo osjeća kao muka i da kao takvo doživljava otpor. Zbog toga oni i stručnjaci u pogonima i istraživačkim ustanovama više ne razumije što se događa jer su uvjereni da su te projekte razvili po svojem najboljem 136

Münch (1991a), Willke (1992), o sljedećemu usp. Hoffmann-Riem/ Schmidt-Assmann (1990).

190


znanju i savjesti, "racionalno" u smislu "općeg dobra". No pritom se previđa povratak neizvjesnosti. 137 Protiv ambivalencije se borilo starim sredstvima jednoznačnosti, pri čemu se, međutim, previđa bar dvoje. Prvo, koristi i tereti više ili manje opasnih proizvodnih i infrastrukturalnih projekata koji uključuju problematične posljedice nikada se ne mogu "pravedno" raspodijeliti. U skladu s time, drugo, ovdje nije od koristi uobičajeni instrument političkog savjetništva - stručni izvještaj. Ni igra suprotstavljenih stručnih mišljenja ne razrješava sukobe već samo učvršćuje fronte. U mnogim pogonima u kojima se rukuje opasnim tvarima ili proizvodima mogu se čuti zahtjevi za osnivanjem "ekološkog sindikata". Posvuda isto: traže se forumi i oblici suradnje koja potiče konsenzus između industrije, politike, znanosti i stanovništva. No za to se upravo mora ukinuti model svršnoracionalne jednoznačnosti. (1) Mora se odbaciti predodžba da upravni organi i stručnjaci uvijek posve točno ili bolje od drugih znaju što je točno i dobro za sve: ukidanje monopola stručnog razuma. (2) Krug grupa koje se trebaju uključiti u odlučivanje ne može se više zatvarati na osnovi gledišta koja su imanentna struci nego se mora otvoriti u skladu s kriterijima socijalne relevantnosti: informaliziranje nadležnosti. (3) Svim sudionicima mora biti jasno da na početku odluke još nisu pale i da se ne radi o tome da se samo još "prodaju", da se uvjere i drugi: otvaranje strukture odlučivanja. (4) Pregovaranje iza zatvorenih vrata između stručnjaka i nosilaca odluka mora se, dakle, prevesti i pretvoriti u javni dijalog između najrazličitijih aktera - s posljedicom daljnje "nekontrolibilnosti": uspostavljanje parcijalne javnosti. (5) Za taj se postupak moraju dogovoriti i sankcionirati norme - načini razgovora, protokoli, diskusije, interpretacije 117

O t o m e u s p . g o r e 52ff. 191


intervjua, oblici za postizanje privole i usklađivanje stavova: samozakonodavstvo i samoobvezivanje.138 Institucije pregovaranja i posredovanja te vrste moraju eksperimentirati s novim metodama, strukturama odlučivanja, presijecanjima kompetencije i inkompetencije i višestrukih nadležnosti. Do njih se ne može doći bez rastvaranja monopolâ i delegiranja moći kao ni uz pomoć starih pretenzija i modela efikasne jednoznačnosti. Svi koji u tome sudjeluju, organi i pogoni, sindikati i politički mandatari, moraju biti spremni odustati od maksimalističkih zahtjeva, kao što, obratno, i radikalni protivnici moraju pristajati na kompromise. To se može postići i intenzivirati tim prije ako se uopće ne javlja dojam starog svršnoracionalnog poretka, kao da se radi samo o tome da specijalisti "prosvijetle" laike. Pregovarački forumi nipošto nisu mašinerije za proizvodnju konsenzusa s jamstvom uspjeha. Oni ne mogu ukloniti ni sukobe ni nekontrolirane opasnosti industrijske ekspanzije. No oni mogu insistirati na izbjegavanju i na simetriji neizbježnih žrtava. Oni mogu navikavati na ambivalencije i integrirati ih, otkrivati pobjednike i poražene, obznanjivati i na taj način bar poboljšavati pretpostavke političkog djelovanja. U civilizaciji rizika svakodnevica je kulturalno oslijepila: osjetila javljaju da je stanje normalno ondje gdje - možda vrebaju opasnosti. Drukčije rečeno, rizici produbljavaju ovisnost o stručnjacima. Drukčiji odnos prema ambivalenciji pretpostavlja, dakle, da se iskustvo u društvu omogući i institucionalno utemelji na nov način - također i upravo protiv znanosti. Jer znanost već odavno nije iskustvena znanost; ona je više znanost podataka, metoda i proizvođenja. U civilizaciji opasnosti doista se počinju jedan od drugoga odvajati dva smjera i tipa znanosti: stara laboratorijska znanost koja se nalazi u punom cvatu, koja, matematizirana i tehnič138

Pri č e m u su, doduše, u tom s a m o o b v e z i v a n j u sadržane poluge isključivanja koje također opet mogu osuditi cjelinu na neuspjeh.

192


ka, ali bez iskustva preoblikujući prožima i otkriva svijet, i javna iskustvena diskurzivnost koja omogućava kontroverzan pogled na ciljeve i putove, posljedice i opasnosti. I jedan i drugi tip imaju svoje posebne perspektive, nedostatke, nužnosti i metode. Laboratorijska znanost je zbog svoje sistemske uvjetovanosti uglavnom slijepa za posljedice koje prate i ugrožavaju njezine uspjehe. Za razliku od toga, javna diskusija - i predočavanje! - opasnosti odnosi se na svakodnevicu, zasićena je iskustvom, igra se kulturalnim simbolima; no ona je i ovisna o medijima, manipulativna, ponekad histerična i u svakom slučaju ne raspolaže laboratorijem, te utoliko ovisi o istraživanju i argumentaciji i potrebna joj je znanost koja će joj služiti (klasična zadaća sveučilišta!). Njoj, dakle, nije u temelju znanost odgovora, nego prije neka vrsta znanosti pitanja. Ali ona također može izlagati ciljeve i norme testu javnosti u čistilištu suprotnih mišljenja i na taj način upravo buditi potisnute sumnje koje su u normalnoj znanosti, slijepoj za opasnosti i posljedice, kronično zanemarene. U obama se slučajevima radi o potpuno različitom tipu znanja. Ondje specijalizirano, kompleksno, ovisno o metodi. Tu usmjereno prema osnovnim karakteristikama i osnovnim pogreškama (na primjer problematika utvrđivanja graničnih vrijednosti ili praktično, etično baratanje računima vjerojatnosti). 139 Cilj bi moralo biti prevladavanje borniranostî laboratorijske znanosti pomoću borniranostî svakodnevne svijesti i masovnih medija i obratno (posve u Popperovu smislu). Za to su potrebni pozornice i forumi, recimo neka vrsta "gornjeg doma" ili "tehničkog suda" koji obznanjuje i jamči podjelu moći između razvoja i primjene tehnike.140 ,:,!

> Ta gledišta i osnove društvene (nasuprot tehničkoj) racionalnosti u odnosu prema opasnostima i posljedicama svakako se mogu precizirati i kanonizirati. 140 Usp. A d a m (1990). 193


Reforma racionalnosti: sinteze kodova Teza o "artističkom evanđelju o umjetnosti kao zadnjoj evropskoj metafizici" (Benn) ili Nietzscheov stav "nihilizam je osjećaj sreće" danas se već mogu naći na razini reklama, privrede, politike, svakodnevice, dakle prihvaćeni su, trivijalizirani. Nakon onoga ništa ne dolazi ništa nego estetizacija. Ljudi u posttradicijskom društvu lutaju negdje na granici između umjetnosti i artificijelnosti. Tako su nastajale, određivale se, formirale se granice, klasifikacije, veze u fino ispletenim mrežama koje s jedne strane omogućavaju izbor, uračunjivost i autostilizaciju, a s druge masovnu proizvodnju, dizajn, prodaju, mode. Gerhard Schulze je iz toga i za to skovao pojam "društva doživljaja" (pri čemu se svakako jedan važan i točan djelomični aspekt - smije li se reći umjetnički-artificijelno? - prekomjerno stilizira). Scott Lash razvija tu misao u teoriju estetičke refleksivnosti. 141 On s time povezuje pitanje o granicama refleksije zato što estetički i praktični razum uračunava u (ako se može upotrijebiti ta sintagma) "emocionalni razum". Pritom on brka refleksiju (znanje) s refleksivnošću (samoprimjenom). 142 Ja pak želim ići jedan važan korak dalje: estetička dimenzija refleksivne modernizacije, o kojoj govori Scott Lash, obuhvaća, opisuje samo jedan poseban slučaj od mnogih - staromodno bi se moglo reći - realističkih utopija (kritičari bi ih nazvali vizijama užasa) na prijelazu u 21. stoljeće. Rigidna teorija jednostavne moderne koja zamišlja sistemske kodove kao isključive te ih pripisuje jednom i samo jednom podsistemu blokira horizont budućega, horizont mogućnosti, samooblikovanja, samoograničavanja, ukratko: "umijeće moderne". Taj rezervoar otkriva se, dokučuje tek pošto su se predočile, shvatile, pronašle i isprobale kombinacije, legure, sinteze 141 142

Schulze (1992), Lash (1992). Isto, 264f.

194


kodova. Za to je "laboratorij estetike", kojim je društvo odavno postalo, samo jedan primjer. Klasično formulirano, pitanje glasi: kako se istina može kombinirati s ljepotom, tehnika s umjetnošću, privreda s politikom itd.? Koje realnosti, racionalnosti postaju moguće i nastaju kada se komunikativni kodovi primijene jedni na druge, stope se jedni s drugima i pritom nastane neko niti-niti, neko treće, novo, koje omogućava nešto novo i osigurava mu trajnost? Taj se problem može razjasniti na jednoj paraleli između genetičkog i komunikacijskog koda. Genetički kod otkriva središte nastanka prirode (i čovjekove prirode), komunikacijski kod središte iz kojega nastaju konstrukcije realnosti, mogućnosti realnosti podsistemâ. Radi se o osamostaljenim segmentima racionalnosti koji ograđuju i isključuju sistemski zgrušane mogućnosti djelovanja moderne. Tu analogija prestaje. Ne postoji tehnika komunikacijskog koda (u smislu genetičke tehnologije), nema načina da se kodovi segmenata racionalnosti tehnički (poput genetičkih kodova) otvore i da se njima manipulira. Ono što je moguće, a dijelom se već i isprobalo, jest dovođenje u međusoban odnos i međusobna primjena samo naizgled "autoreferencijalnih" podracionalnosti u metaracionalnom misaonom eksperimentu. Ne u smislu nekog anything goes nego u smislu ciljanog novog utemeljenja, stvaranja, opreznije rečeno korekture sistemskih racionalnosti koje su zastarjele i postale povijesno iracionalnima. Nije li, na primjer, za priznavanje ambivalencije na koju prinuđuje civilizacija opasnosti potrebna neka druga "vrsta", točnije druga racionalnost znanosti (istraživačka logika, proceduralna pravila, metodologija eksperimenta i teorija)?143 Na primjer, dvojba, koja ne samo da služi znanosti nego sada također, refleksivno usmjerena, ometa i razara njezine lažne, glinene jednoznačnosti i prividne izvjesnosti, mogla bi postati mjerilom za jednu drukčiju modernu koja uzima u 141

Naznake u Bonß/Hartmann (1985), Bonß/Hohlfeld/Kollek (1989). 195


obzir "osnovno pravo na zabludu" (B. Guggenberger).144 Suprotno široko rasprostranjenoj predrasudi, dvojba, naime, omogućava sve iznova: znanost, spoznaju, kritiku, moral, samo drukčije, nešto skromnije, privremenije, osobnije, šarenije, poučivije, time pak također i znatiželjnije, otvorenije za ono što je suprotno, neočekivano, nespojivo, i to s tolerancijom koja se temelji na posljednjoj konačnoj izvjesnosti zablude. 145 Drugim riječima, refleksivna modernizacija također i bitno znači "reformu racionalnosti". Tek bi ona mogla uzeti u obzir povijesni apriori ambivalencije u refleksivnoj moderni. To je svakako tema ovog stoljeća. U prvim se koracima to neskromno pitanje o novoj skromnosti doduše svakako može kretati u horizontima podracionalnostî koje je razvila jednostavna moderna i uzajamno ih izolirala. Ono može njima eksperimentirati, ne u smislu neke "kemije racionalnosti" ili "racionalnosti iz retorte", nego u smislu stvaralačke hermeneutike koja produktivno usmjerava konstruktivizam i svrgava ga s prijestola pomoću njega samoga. Objašnjenje za bolest industrijske moderne nije u višku nego u eklatantnom manjku racionalnosti, u vladajućoj iracionalnosti. Ona se - ako uopće - ne može izliječiti povlačenjem, već samo radikalizacijom racionalnosti koja u sebe preuzima potisnutu neizvjesnost. I onaj kome taj civilizacijski lijek nije po volji, kojemu nije ukusan jednostavno zato što ne može i ne želi povjerovati nikakvom novom civilizacijskom vraču, možda će razumjeti da taj zaigrani odnos prema zemaljskim izvorima izvjesnosti, ta vrsta eksperimenta s racionalnošću samo rekonstruira ono što je kao realni civilizacijski eksperiment odavno u toku i zamahu.

144 145

Guggenberger (1988). O tome usp. završno poglavlje "Umijeće dvojbe".

196


Politički bourgeois Moderna sve pretvara u odluke: istinu, prirodu, Boga, znanstvenu objektivnost. No u mjeri u kojoj se to događa oni koji odluke donose šire o sebi predodžbu da se sve odvija bez odlučivanja - institucije, sistemi, vlastite dinamike koje ono što oni rade opravdavaju žigom neprepoznatljivosti. Refleksivna moderna ne može se misliti ako se ne razbiju te konstrukcije oslobođenosti od djelovanja. Na svim područjima društva nastaju mogućnosti "subpolitičkog" djelovanja i oblikovanja. Moderna, koja je bar u svojoj glavi fatalistička, klizi u političku modernu u kojoj se konstante pomiču, preobražavaju i izmjenjuju. Od preobrazbe obiteljskog poretka i odnosa među spolovima preko ekološke preobrazbe industrijskog društva pa sve do preobrazbe Evrope (ma gdje jednom završavale njezine granice), bar je za jedan povijesni trenutak gotovo sve dospjelo u kretanje. Slika "drukčije moderne" mnogima se može činiti pretjeranom i zagonetnom. No ona kruži kao pitanje, strah, poricanje, znatiželja u upravama poduzeća, stranaka, sindikata itd. - samo ne u glavama sociologa. Jedan put onamo vodi preko stapanja onoga što je sistemski odvojeno: politike i privrede. Na primjeru ekološkog pitanja može se argumentirati na sljedeći način: provala ekologije u ekonomiju otvara ekonomiju za politiku. Industrija i privreda postaju političkim projektom u tom smislu da se oblikovanje samog poduzeća - njegova organizacijska i personalna politika, paleta proizvoda i razvoj proizvodnje, investicije u krupnu tehnologiju - više ne može provoditi iza zatvorenih vrata kao stvarna i sistemska nužnost. 146 Naprotiv, oko svega se toga skupljaju alternative koje prožimaju cijeli proces, čime na nekada samovlasne i stoga "nepolitične" upravne organe utječu drukčija očekivanja, akteri i obziri, osobito oni koji se odnose na potrošače. Nepolitični bourgeois kasnog kapitalizma reguliranog soci140

Deutschmann (1989), Pries (1991). 197


jalnom državom postaje političkim bourgeoisom koji u svojoj privrednoj sferi mora "vladati" po kriterijima političke legitimacije. Ekonomska aktivnost, koja je u jednostavnoj moderni uglavnom ekonomski određena, u refleksivnoj moderni mora usvojiti i integrirati principe političkoga. Ona se, dakle, mora utemeljiti i ovisi o pregovorima - prema vani i prema unutra, u odnosu na javnost (potrošače) i na (aktualne i potencijalne) zaposlenike. 147 Te nužnosti otvaranja prema političkome za privrednu se aktivnost prevode na posve ekonomski jezik. Na primjer, ekološko senzibiliziranje privrede potječe i otuda što pogoni u rizičnim industrijama imaju ili se pribojavaju problema s mladim kadrovima na razini kvalificiranih radnika i visokokvalificiranih stručnjaka. Krene li se još jedan sloj dublje, zaposleni u spornim pogonima i istraživačkim ustanovama izloženi su stalnim pitanjima i kritici svoje svakodnevne okolice (znanaca, susjeda, mreža itd.), često i svojih najbližih, ali uvijek uključujući i njihove najbliže. Zaoštreno rečeno, to ne znači samo da profesionalno sudjelovanje u nekoj (javno pretpostavljenoj) opasnoj proizvodnji u pogonu završava u privatnom optuživanju i opasnostima, sve do psihoterapeutskog tretmana djece koja više ne podnose sukob između očekivanja vršnjaka i identifikacije s ocem (roditeljima). No to također znači (što ne mogu potkrijepiti rezultatima istraživanja) da za studente i zaposlene na onim područjima i u onim pogonima koji se stigmatiziraju kao "opasni" padaju izgledi na bračnom tržištu. Kada na taj način opasnost koja se u njihovu pogonu proizvodi i niječe postaje osobnom, zaista se može računati s time da će - dugoročno - zanimanja, pogoni i grane koji su opterećeni imidžem opasnosti imati problema s mladim kadrovima. Prijevodi javnih diskursa i stereotipova u ekonomsku sferu očiti su, budući da javnost uvijek ima i ulogu potrošača te 147

Steeger (1992), Krieger/Lange (1992), Boyer (1992).

198


se mora osvajati i vezivati, dakle uvjeravati. U uvjetima jednostavne modernizacije to se umanjuje u problemčić njege imidža. Ali to odvajanje onoga unutra i onoga vani sa svoje je strane opasno stoga što će se u slučaju sljedeće nesreće ili sumnje da se nesreća dogodila, u slučaju sljedećeg "otrova tjedna" (koji je siguran koliko i amen u crkvi), sve investicije te vrste pretvoriti u prah i pepeo. To znači da samo ekonomska aktivnost koja ozbiljno shvaća javne posljedice i utjecaje, anticipira ih i integrira u sve odluke unutar pogona, koja se, dakle, otvara prema politici i društvu, priključuje ih, integrira, može osiguravati ekonomski uspjeh. To vrijedi tim više stoga što se potrošači posvuda na svijetu (i tu se čini da Sjedinjene Države imaju predvodničku ulogu) počinju efikasno organizirati te sada sa svoje strane moraliziraju i javno organiziraju čin kupovine. Tako sintetizacija ekonomije i javnosti u privredi i u društvu sežu jedna u drugu, uzajamno se pojačavaju, rastvaraju monopol ekonomskoga i iznuđuju nove veze, kombinacije politike i ekonomije. "Politički bourgeois" koji nastaje u tim procesima ne smije se brkati sa citoyenom, pa ni s "privrednim citoyenom". Ta nova vrsta otvorene, strukturirajuće industrijske politike ostaje naime vrlo jasno različita od procesa i mehanizama političkog sistema: "politički poduzetnik" budućnosti nije izabrani reprezentant; o udjelima i uspjesima proizvoda i organizacija i dalje odlučuju neutralni indikatori plaće i dobiti. No ono sadržajno "kako" postaje kontroverznim, suodredivim, ono može i mora dobiti odobrenje. Povjerenje postaje središnjom kategorijom, ono postaje "kapitalom povjerenja" koji se može proigrati upravo nastavi li se po starom industrijskom scenariju. Otuda "nova svetost" privrede: ekološki moral, etika, odgovornost, posve i u punom sjaju, kao reklamna poruka. Refleksivna modernizacija na taj način postaje diskurzivnom modernizacijom. "Društvo diskursa" (Jürgen Habermus) mijenja okvirne uvjete privredno-tehničkog djelovanja, no 199


iznuđuje samo drukčiji "stil ponašanja", drukčije oblike i forume prezentacije; ono obezvređuje i dosadašnje znanje o organizaciji i strategiji te iznuđuje nove oblike djelovanja i legitimacije unutar pogona. Politizacija, koja u industriju unosi ekološke i tehničke opasnosti, ima dvije strane: s jedne, industrijska aktivnost pogona postaje ovisnom o javnosti i diskurzivnom; s druge, rastu šanse za utjecaj vanjskih grupa, a time i upravnih organa i parlamentarno-državne politike. Stara "nepolitička" velika koalicija između uprave, države, privrede, tehnike i znanosti više nije dovoljna. Ona se raspada pod javnim optužbama zbog "pristajanja" na ugrožavanje. Porast blagostanja i ugrožavanja uzajamno se uvjetuju. U onoj mjeri u kojoj se to (javno) osvještava, branitelji sigurnosti više nisu na istoj strani s planerima i proizvođačima ekonomskog bogatstva. Koalicija tehnike i ekonomije postaje krhkom jer tehnika, doduše, povećava produktivnost, ali istodobno riskira legitimnost. Pravni poredak više nije osnova socijalnog mira jer s opasnostima sankcionira i legitimira opću štetu. Drukčije rečeno, nemoć službene politike u odnosu na industrijski blok nemoć je u odnosu na klasični poredak. Ona se može prevladati u jednoj politici politike koja kujući ekonomske saveze razvija mogućnosti svojega vlastitog utjecaja: javnost u svojoj dvostrukoj funkciji kao potrošač i savjest postaje trajnim ispovjednikom grešne privrede. Ono što je dosada bilo samo na papiru i što nitko nije ozbiljno shvaćao - kontrola, sigurnost, zaštita građana i okoliša od razornih posljedica privrednog rasta - odjednom postaju poluge pomoću kojih država, javnost, grupe građana, upravni organi mogu planirati i provoditi svoje političke intervencije u utvrde privrede u ime novog ekološkog križarskog pohoda. Gubitnici stvaraju dobitnike. U onoj mjeri u kojoj industrija javno gubi svoju ekološku nevinost, druge privredne grane na tome grade svoju "ozelenjavajuću" egzistenciju. 200


Privreda, koja počinje ekološki učiti, rascjepljuje se. Taj rascjep pak dopušta nametanje poučivosti političkim sredstvima. Kao što su se pape i carevi služili sitnim vladarima u svojim međusobnim obračunima (kao što su i ovi to činili s papama i carevima), tako podjela na dobitnike i gubitnike otvara političku igru s granama, poduzećima, porezima i kontrolama, začinjenu i pripravljenu sa "znanstvenim analizama rizika" koje malo ovdje, malo ondje postavljaju, skrivaju i premještaju crnog Petra uzročnika. Ta "igra", koja nastaje i razvija se zajedno sa samom politikom, dopušta stvaranje koalicija pro i contra i njihovo međusobno izigravanje s ciljem repolitizacije politike. Drugim riječima, jednoj je ekološkoj politici moguće dati strateške dodatne satove u obliku ironično formulirano - malog priručnika ekološkog makijavelizma. Tek se time formuli o "ekološkom restrukturiranju društva" oduzima aura ekonomske naivnosti i ona se oprema političkim značenjima i moći djelovanja koji postaju nužnima pri prijelazu iz ekološkog morala u ekološku politiku. Eksperiment privredne politike s onime i razvija se, dakle, istodobno na više razina i u različitim smjerovima: prvo, menadžment se može i mora shvatiti kao neka vrsta izborne jedinice u kojoj se uvijek iznova mora boriti za pristanak, premda upravo nije mandatarno organiziran (tečajevi za menadžment itd.). Drugo, strategije i metode menadžmenta, uključujući i personalnu, tehničku, organizacijsku politiku i politku tržišta rada, treba otvoriti za tu ovisnost o javnosti i konsenzusu te kritizirati i preoblikovati na osnovi odgovarajućih alternativa. Plima odgovarajućih savjetnika na policama knjižara - "S one strane hijerarhije" - upozorava na realnost pitanja - i sukoba! - koji se tu otvaraju. 148 Treće, ovisnost privrede o politici može se, kao što sam naznačio, pretvoriti i u ovlašćivanje politike. Nesreće i vjeUmjesto mnogih i s mnogo literature Toffler (1990), 165-240. 201


rojatnosti nesreća ili vijesti o otrovima u društvu rizika su postale "političkim faktorom" s kvazirevolucionarnim djelovanjem (pritom se sada zaista ne može više govoriti o "političkom subjektu"). Za dlaku izbjegnute katastrofe, zatajene katastrofe, a da i ne govorimo o katastrofama koje su se zaista dogodile, otvaraju okoštale odnose čak i najjačih, "najautoreferencijalnijih" industrija za političko djelovanje i oblikovanje - izvana (uprava, komune, političke stranke, grupe građana itd.), ali i iznutra, u konkurenciji i suparništvu odjela, osoba, grupa i politika unutar pogona, za sindikate u pogonu i izvan njega itd. Napokon se - četvrto - može zamisliti da industrijski pogoni, na koje su se određeni oblici kontrole opasnosti dosada takoreći delegirali i koji su ih samokontrolirano obavljali sada "dobivaju" te funkcije organizirane u samom pogonu na mješovit javno-privatan način. To povezivanje sistemskih logika približavalo bi se modelu trojanskog konja u kojemu se potencijal ugrožavanja na licu mjesta promatra i procjenjuje po principu podjele moći. Pri svemu tome su to samo počeci, eksperimenti privrede i politike u privredi o kojima se već može svjedočiti.

202

V I I . poglavlje


To se gledište mora obraniti i precizirati nasuprot bar trima prigovorima. Prvo, onaj tko ukida granicu između politike i nepolitike lišava samoga sebe osnove vlastitog argumenta.Ako je sve na neki način političko, onda također na neki način više ništa nije političko. Ne pretvara li se tu čak nužda političkih okoštalosti u vrlinu subpolitičke pokretljivosti i pokrenutosti - po principu: budući da više ništa ne prolazi, odjednom prolazi sve? Uostalom, "spoznaja da je sve politika", piše Klaus von Beyme, "zavodi na krivi put ako se ne dopuni uvidom da je sve i ekonomija i kultura." 149 Drugo, ne završava li subpolitika upravo ondje gdje počinje politika, gdje se radi o onome "pravome", o ključnom pitanju moći - vojnoj snazi, vanjskoj politici, privrednom rastu i nezaposlenosti? Je li, dakle, isticanje subpolitike druga vrsta anticipativne poslušnosti? Treće, ne seže li i ne živi li subpolitika upravo onoliko dugo koliko može biti sigurna u podršku politike - pravo i Von Beyme (1991), 343. 203


novac? Ne mora li se, dakle, argument okrenuti: ne pretpostavlja li razvoj subpolitike reaktiviranje političkog središta i sistema? Moglo bi se posumnjati da se u formuli o "pronalaženju političkoga" radi o pukim željama. Ili, još gore, ne zaziva li se tu i provodi uskrsnuće "etatističkog reformskog apsolutizma" (Thomas Schmid) nakon njegove smrti? Pokušat ću odgovoriti na te prigovore i pobiti ih pojmovnim i tipološkim diferencijacijama političkoga i politizacije.

Politika politike Suprotnost Istoka i Zapada bila je obično cementiranje političkoga: uloge su bile utvrđene, sve je bilo određeno suprotnostima. Kako u malome, svakodnevnome, tako i u velikome, u svjetskoj politici, normalnost i odstupanje, "vladanje", "partnerstvo" i "neutralnost" bili su markirani i utvrđeni sve do u pojedinosti industrijske proizvodnje, komunalne, obiteljske i tehnološke politike, politike pomoći u razvoju itd. Bio je to poredak koji je počivao na kapitalnoj suprotnosti i njezinu ovjekovječenju i koji je postizao troje: napetost, mogućnosti jasne orijentacije i svjetski politički poredak koji se mogao prikazivati kao nepolitički. Ako je dopušteno ono što je neobuzdano u političkome usporediti s bićem iz životinjskog carstva, može se reći: lav je čučao u zoološkom vrtu i zijevao. Njegovi su se čuvari brinuli za njegov kavez i čuvali ga te mu za zabavu posjetilaca koji su gledali sa svih strana dobacivali nešto krvavog mesa. Mnoge su bistre glave to telegeno hranjenje lava, taj politički zoološki cirkus zvali "simboličkom politikom". Dresura je bila opća i posvuda prisutna. Politika je bila političica. Dramaturgija je bila sve. Ono što se ionako događalo i javni prikaz toga razvijali su se po zakonima obratne proporcionalnosti: što manje prostora za politiku i što manje suprotnosti između stranaka, to se više nabacivalo pjenom. 204


Sa slomom suprotnosti između Istoka i Zapada nastala je paradoksalna situacija: politika se i dalje odvija u starim kavezima. No lav je na slobodi! Igra se igra zoološkog vrta - bez lava. S lavovima koji se slobodno kreću postupa se kao s lavovima u zoološkom vrtu. I kao narcistička uvreda osjeća se kada oni ne traže sami od sebe rešetke miroljubivosti i ne pokušavaju se dati zatvoriti iza njih. U Evropi se pojavio dio političke divljine, prašume bez institucija - kako u velikome, tako i u malome, u svim sferama politike, čak i u onima koje su se dosada kao nepolitika uglavnom mogle nadati glatkom uspjehu, poput tehnologije, industrije i znanosti. Već smo uveli razliku između službene, etiketirane politike (političkog sistema) i subpolitike (u smislu subsistemske politike). Povratak političkoga s one strane suprotnosti Istoka i Zapada i s one strane starih sigurnosti industrijske epohe iznuđuje i opravdava jedno daljnje razlikovanje koje leži poprijeko u odnosu na prethodno, naime između politike koja se vodi pravilima i politike koja mijenja pravila. Prva može biti posve stvaralačka i nekonformistička. No ona se kreće unutar sistema pravila igre industrijskog i socijalnog društva nacionalne države (ili, kako mi kažemo, jednostavne moderne). Nasuprot tome, politika koja mijenja pravila teži "politici politike" u smislu promjene samih pravila. S tom vrstom metapolitike ili superpolitike povezano je dvoje: s jedne strane zamjena sistema pravila igre, a s druge pitanje u koji se sistem pravila igre treba prijeći. Umjesto skata trebalo bi možda igrati preferans ili obratno. I unutar jednostavne politike - skata - postoji mnoštvo posebnih, više ili manje rafiniranih varijanti. Može se, na primjer, igrati pik, grand, nula itd., s različitom spretnošću i s različitim uspjehom. No posve nova situacija nastaje kada se trebaju promijeniti i zamijeniti sama pravila igre. Pritom se vrhunac zabune postiže kada se oboje igra istodobno: skat i igra zamjene pravila. Služeći se zamijenjenim sistemima pravila, igra se za promjenu samih sistema pravila. Neki i 205


dalje igraju skat, dok drugi, na njihovo zgražanje, istodobno igrajući skat uporno pokušavaju pronaći i progurati nova pravila igre. Danas posvuda imamo posla upravo s takvim križanjem i presijecanjem normalnosti i apsurdnosti. Igra klasičnog industrijskog društva teče dalje - suprotnosti rada i kapitala, lijevoga i desnoga, interesne suprotnosti udruženja i političkih stranaka. Istodobno, mnogi zahtijevaju i sami počinju izvrtati sistem pravila, pri čemu ostaje posve nejasnim - preneseno misleći - hoće li se u budućnosti igrati preferans, čovječe, (ne!?) ljuti se ili nogomet. Politika koja se vodi pravilima i politika koja mijenja pravila preklapaju se, miješaju i križaju. Postoje razdoblja u kojima dominira jedna, potom opet ona u kojima prevladava druga. Dok Evropa doživljava pad u rigidne, krvave varijante nacionalne države jednostavne moderne, Amerika kreće na novi kontinent pronalaženja političkoga, isprobava - i trpi - politiku politike (možda). Nasuprot razlikovanju između službene politike i subpolitike, koja se orijentira prema sistemskim raščlanjenjima društva, mora se, dakle, postaviti razlikovanje jednostavne (vođene pravilima) i refleksivne politike (koja mijenja pravila). Ono se mjeri po stupnju, po kvaliteti političkoga. Pritom se formula o politici politike ili pronalaženju političkoga, koja tome teži, nipošto ne mora normativno zamišljati. Ona samo izražava što bi se moralo dogoditi kada bi postalo zbiljskim ono o čemu je posvuda riječ (i u smislu obrane!) - neovisno o tome jesu li to snovi, noćne more ili pak ideje na putu ozbiljenja. Minimalistički mišljeno, danas imamo posla s realno djelatnom idejom pronalaženja političkoga - maksimalistički mišljeno, samo društvo i njegove grupe kreću u tom smjeru. Razlikovanje između jednostavne i refleksivne politike može se primijeniti na obje - na službenu politiku i na subpolitiku - kao i na uvjete politizacije. Iz toga slijedi šestodjelna tablica koju ovdje izlažem. 206

Pronalaženje političkoga Kategorije političkoga

Kvaliteta odnosno epoha političkoga

Mjesto i vrsta političkoga

jednostavna (koja primjenjuje pravila)

refleksivna (koja mijenja pravila)

Politika političkog sistema

simbolična politika, ekonomski rast, puna zaposlenost, tehnički i socijalni napredak

reaktiviranje odnosno metamorfoza drave, desupstancijalizacija političkoga

Sub(sistemska) politika

jednostavna ekspertna racionalnost, prevlast tehnokratske, birokratske aktivnosti; privatnost

reforma racionalnosti, političko poduzetni štvo, profesija kao političko djelovanje

Uvjeti politizacije

štrajk, parlamentarna većina, dravna inicijativa, kolektivnoindividualistička rješenja (na primjer automobil, osiguranja)

zastoj, blokada te kao jedna varijanta borba za konsenzus i reforme modernizacija unutar i izvan političkog sistema

Ono političko, ukoliko se ponaša miroljubivo, ukoliko se može držati miroljubivim, odvija se po razumijevanju demokracije nacionalne države jednostavne moderne isključivo kao po pravilima vođena borba stranaka za pristup financijama i za poreznu polugu moći - s ciljevima privrednog rasta, |)une zaposlenosti, socijalne sigurnosti, smjene vlasti u smis207


lu personalne smjene, smjene stranaka. To jest, tako se odvija, tako se realizira demokracija. No politika u smislu restrukturiranja sistema vlasti, njezine transformacije, samorastvaranja vlasti prema gore i prema dolje, time što se, na primjer, kompetencije u odlučivanju s jedne strane delegiraju na udruženja, a s druge na globalne aktere - to nikada! Drukčije rečeno: politika u sklopu i sistemu pravila nacionalne države ne znači osvajanje nove zemlje političkoga, svjetski političkoga, svjetskog društva rizika. Vode se sporovi o provedbi i osiguranju demokratskih i privrednih pravila igre nacionalnih država. Taj model politike iz mnogih je razloga upitan, ne ponajmanje zbog dvostruke inflacije pretenzija: državna politika treba biti nadležna za sve, i svi trebaju i žele u njoj sudjelovati. S postojećim, zastarjelim institucijama to ni u kojem slučaju neće uspjeti. No ako se pred time više ne žele zatvarati oči, mora se napustiti okvir politike statusa quo ili se bar otvoriti, proširiti, iznova promisliti i komponirati: upravo na to cilja pronalaženje političkoga. To isto vrijedi i za Evropu, za Evropsku uniju, za svijet nakon kraja hladnog rata, za suprotnosti između bogatih i gladnih, izgladnjelih zemalja i regija, koje tada otvoreno i radikalno istupaju, za probleme selidbe siromašnih i političkih bjegunaca koji navaljuju na utvrdu Evropu itd. Pronalaženje političkoga znači stvaralačku, samostvaralačku politiku koja upravo ne kultivira i ne obnavlja stara neprijateljstva, iz njih ne zadobiva i ne oštri sredstva moći, nego smišlja i kuje nove sadržaje, oblike i koalicije. Misli se na renesansu političkoga koja - da se poslužim jednom Fichteovom prispodobom - "postavlja samu sebe": iz aktivnosti razvija svoju aktivnost, takoreći za vlastiti se perčin izvlači iz močvare ustajalosti. Ne misli se na "politiku uvjerenja" (Max Weber) ili neku deklarativnu politiku. Pronalaženje političkoga, naprotiv, zahtijeva makijavelističku realističnost (usp. str. 199.). No ona se ne iscrpljuje u tome već se bori za 208


prostore, oblike i forume za stvaranje i nalaženje stila i strukture unutar i izvan političkog sistema. 150

Desupstancij alizacij a političkoga Ovdje skicirano shvaćanje politikuma moderniteta u vakuumu Evrope nije na ratnoj nozi samo s empirijom i teorijom politike nego i sa sve univerzalnijim iskustvom nemoći u odnosu na nadiruće i međusobno proturječne izazove. Može li se uopće smisleno govoriti o nekoj politici koja mijenja pravila? Ne mora li se, obratno, onome političkome izdati smrtovnica, kako to najljepše, najdrastičnije čini Hans Magnus Enzensberger?151 Jedna raširena dijagnoza jest da se socijalna država okamenila na svojim uspjesima, ako se nije i ugušila. Njezine socijalne i političke institucije više nisu bile dorasle dinamici privrednih snaga. Upravo debate o alternativama - u pogledu nezaposlenosti, ekološkog uništenja i kronično praznih državnih blagajni - u sedamdesetim i osamdesetim godinama u dovoljnoj su mjeri pokazale koliko je državni aparat postao Iromim. Tu i tamo - osobito ondje gdje se radilo o socijalnim uslugama koje se više nisu mogle financirati - u državne su se planove integrirale građanske inicijative koje su smanjivale troškove. No u cjelini upravo to okruživanje postojećega alternativama može važiti kao potvrda činjenice da državna politika tu vrstu svojega osvježavanja, ma koliko ona mogla biti poželjna bilo s kojeg stajališta općeg dobra, smatra ili suvišnom ili nesposobnom da se integrira - vjerojatno i jedno i drugo. U svakom slučaju, ona se, čini se, i u tih malo (ilemenata ponovno odbacuje pri prvoj prilici koju ponudi aktualna recesija. Ne prihvaća se čak ni ta klica promjene '*'" O tome usp. gore Uvod, 25f. 1 1 Enzensberger (1991). 209


pravila i politički se sistem ponovno ograničava na svoju vlastitu i pravu svrhu: izmjenu političkog osoblja. "Institucionalni sklop Savezne Republike" - piše Claus Koch - "povezuje minimum političke pokretljivosti s maksimumom fleksibilne stabilnosti. Restrukturiranje bi se moralo voditi mravljim principom: svatko prema instinktivnom planu nosi jedno zrno od starog mjesta do novoga. Tako promatrano, preuzimanje alternativne kulture u tragovima u političke aparate uz njihovo istodobno ograđivanje bilo je dobra vježba za gotovo nepolitičku integraciju Istočne Njemačke na Zapad. Upravo i prividni protuprimjer, ustavna debata u novoj Njemačkoj, pokazuje istu pomirljivu poduzetnost koja sve ostavlja po starome." 152 I kada se promotre sve glavne političke ideje i teorije, nastaje ista slika. Suprotnosti političkog svijeta koje vladaju glavama, strankama, parlamentima i političkim obrazovnim institucijama potječu iz doba rađanja industrijske epohe: liberalizam, socijalizam, nacionalizam, konzervativizam. Te političke teorije govore o globalnom uništavanju okoliša, ali i o feminizmu, kritici ekspertizma i tehnologije i o znanstvenoj alternativi, dakle o remodernizaciji moderne, kao slijepci o bojama. Te suprotnosti u osnovnim procjenama uvjetovane su razlikama u pojmu političkoga i na njima se temelje. Ali radi se i o nečemu drugom: nakon kraja hladnog rata, mi mislimo i djelujemo u jezičnim ruševinama u kojima se iza sjajnih verbalnih fasada posvuda gnijezde, griju i uspostavljaju nove realnosti. To bi se moglo zvati pronalaženjem političkoga kao politike statusa quo: konstantnim se zadržava naziv ključnih političkih institucija i zato se gotovo bez ikakve legitimacije, mimo pažnje javnosti, mogu promijeniti političke smjernice. Pritom se u strogom smislu radi o desupstancijalizaciji političkoga koja postaje mogućom slomom poretka na osnovi suprotnosti Istoka i Zapada. Ovdje se odlično može primije152

Koch (1991).

210


niti metafora iz arhitekture. Bidermajerska pročelja stare republike Zapada konzerviraju se te se istodobno iza njih ispod praga vidljivosti i kritike - zamjenjuju zidovi i katovi, takoreći nijedan kamen, nijedan princip ne ostaje na svojem mjestu. Primjer vojne politike: Bundeswehr je Bundeswehr (Nato je Nato itd.). Istodobno, stara domaća Bundeswehr pretvara se svjetsku Bundeswehr. Bundeswehr se "desupstancijalizira". Ostaje njezin bidermajerski ugled, ali ona inače samo izdaleka liči vojnoj organizaciji tog imena. Primjer vanjske politike: u konstelaciji Istoka i Zapada vladao je željezni princip nemiješanja u stvari drugih država. Onaj tko je - recimo iz moralnih razloga - zahtijevao vojnu intervenciju, bio je - i to s obiju strana željezne zavjese sumnjičen i napadan kao ratni huškač. U međuvremenu je počeo vrijediti ili se tako čini - pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija - suprotan princip miješanja iz humanitarnih, moralno-političkih razloga, dakle neka vrsta pozitivno okrenute Brežnjevljeve doktrine bivšeg Zapada. On sam sebe smatra slabim i kukavičkim ako ne brani ljudska prava - gdje i kada, na osnovi koje neovisne presude? - u drugim državama. No budući da ta "obrana" znači invaziju na druge zemlje, dakle napad i rat, mora se dopustiti pitanje kako je bio moguć tako aksijalan zaokret u politici i globalnoj političkoj konstelaciji, čime se on može opravdati i kako sada na osnovi njega postupati u svijetu nasilja? I jedno i drugo su primjeri za politiku politike, politiku koja mijenja pravila, no koja se prikazuje kao nepolitička jer se provodi u konstantnim institucijama s konstantnim nazivima. Radi se, dakle, o paradoksalnom slučaju nepolitike koja mijenja pravila, čak i politike nepolitike, bar kada konstantnost institucija i naziva služi kao štit od pogleda izvana kako bi se unutra zamijenili sadržaji. To vrijedi i za druga područja političkoga i društva: stranke, sindikate, upravne organe, industrijske pogone, privat211


nost itd. (usp. o tome, na primjer, poglavlje "Politički bourgeois", str. 197 ff.). "Pronalaženje političkoga" često se provodi neformalno, po modelu bidermajerske desupstancijalizacije. Razumije se samo po sebi da je za to u konkretnom slučaju potreban dokaz i da se ne može upotrebljavati kao empirijski alibi. Sve potvrđuje jednu osnovnu činjenicu koja se teško može izraziti uobičajenim jednoznačnim pojmovima: promjenu kvalitete političkoga uz konstantne institucije političkog sistema, neizmijenjene političke elite, dakle uz netaknutu sistemsku sliku funkcionalno diferenciranog društva. To oslobađanje političkoga uz nepromijenjene društvene organizacije teorija refleksivne modernizacije dijagnosticira i komentira u njegovoj srži. Uz te prekrivene i skrivene oblike pronalaženja političkoga, postoje, naravno, i otvoreni.

Metamorfoza države 0 modernoj državi mogu se reći suprotne stvari: s jedne strane, ona odumire, a s druge se mora iznova pronaći. I za jedno 1 za drugo postoje dobri razlozi. Možda to uopće nije tako proturječno kako se isprva čini. Izraženo formulom: odumiranje plus pronalaženje jednako je metamorfoza države. Tako se može naznačiti, naslikati slika jedne države koja - poput zmije - odbacuje staru kožu svojih klasičnih zadaća i razvija kožu novih globalnih zadaća. "Političari su uvrijeđeni zato što ljude sve manje zanimaju", piše Hans Magnus Enzensberger, "a trebali bi se radije pitati zašto je tako. Mislim da su stranke žrtve samozavaravanja, da imaju pogrešnu definiciju politike ... Srž današnje politike je sposobnost samoorganiziranja ... To počinje s najsvakodnevnijim stvarima: pitanjima u školi, problemima stanara, prometnom regulacijom ... Danas se nasuprot državi nalaze 212


sve moguće grupe, manjine svih vrsta ... ne samo stare organizacije poput sindikata, crkvi, medija. I sportaši su vrlo organizirani. Homoseksualci, trgovci oružjem, vozači, invalidi, roditelji, utajivači poreza, rastavljeni, ekolozi, teroristi itd. Oni mogu tvoriti deset tisuća instancija moći u našem društvu."153 "U staroj Evropi zajednica se uvijek opisivala po modelu čovjekova tijela. Vlada je bila poglavar, glava. Ta je metafora definitivno passé. Više ne postoji središte koje sve predviđa, svime upravlja i o svemu odlučuje. Mozak društva više se ne može lokalizirati, inovacije i odluke o budućnosti već odavno više ne dolaze iz političke klase. Naprotiv, tek kada je neka nova ideja postala banalnom, stranke i vlade je se dosjete ... Njemačka je savezna vlada relativno stabilna i relativno uspješna, ne zato što, već iako njome upravljaju ljudi koji se smiješe s izbornih plakata. Premda ministar pošte čini sve da bi poštu uništio, pisma ipak stižu. Premda se aktualni kancelar ponaša poput slona u trgovini porculanom, posao na istoku uspijeva. I tako dalje ... Taj paradoks dopušta samo jedno objašnjenje: Njemačka si može priuštiti nekompetentnu vladu zato što ljudi koji nam dosađuju u dnevniku naposljetku uopće nisu važni." 154 Pod samoorganiziranjem se pritom - na to upozorava Hermann Schwengel - "ne misli na stari liberalni topos o slobodnim društvenim snagama"; jer one su se okretale upravo protiv političkih pretenzija države. "Preciznije, samoorganiziranje znači ponovno sjedinjenje tih slobodnih snaga u najdubljim slojevima društva, u privrednoj, komunalnoj i političkoj djelatnosti." Samoorganiziranje znači (refleksivnu) subpolitizaciju društva. "Razdvojili su se mjesto i subjekt definicije općeg dobra, specifične političke tehnike moći, jamstva javnog mira i izazovne tvrdnje o političkoj povijesti ovog m IV1

Enzensberger (1991), 230f. Isto, 228f. 213


i samo ovog društva. Oni su jednako dostupni ekonomskim i kulturalnim institucijama kao i političkima." 155 Na mjesto države koja djeluje stupa država koja pregovara, koja priprema pozornice i dijaloge te pritom vodi režiju. 158 "Pregovaračka sposobnost moderne države vjerojatno je i važnija od sve problematičnije hijerarhijski jednostrane sposobnosti djelovanja." 157 U kasnoj moderni stoljeća na izmaku "(tradicionalna) država odumire: kao 'posebno biće', kao tvorevina suverenosti i kao hijerarhijski koordinator". 158 Odumirati ne mora značiti zakazati, kako se to na razne načine posvuda sugerira u tužbalicama zbog "izdosađenosti strankama". Naprotiv: i uspjeh ubija. Odumiranje države često je druga strana samoorganiziranja, subpolitizacije društva, čak i dio ostvarene utopije. Politika koja se prilagodila simboličkome označava međustadij u kojemu su klasične državne zadaće jednostavne moderne u šikari aktivnog društva dijelom (u principu) riješene, dijelom su zapele, a državni se izazovi refleksivne moderne još uopće nisu zamijetili. Društveni znanstvenici imaju teškoća s pojmom smrti. No da može doći do nečega poput državnog moždanog udara, to je pokazao slom Istoka. Tko isključuje pojam "institucionalne smrti" ne shvaća s čime se posvuda susrećemo upravo u ovo doba epohalne preobrazbe: institucije zombiji, koje su povijesno već odavno mrtve, ali ipak ne mogu umrijeti - na primjer klasne stranke bez klasa, vojske bez neprijatelja ili državni aparat koji na mnogim područjima pokreće i održava u kretanju ono što se ionako događa. Ako je točno da državne zadaće moraju odumrijeti i iznova se definirati i konstituirati, onda se postavljaju pitanja kako i koje. Carl Bohret je ponudio zanimljiv prijedlog: kri155

Schwengel (1967), 18. O novijoj literaturi o promijenjenim zadaćama države usp. također Willke (1992). 157 Scharpf (1991). 158 Isto. 156

214


terij "mogućnosti pregovaranja" o društvenim interesima. On smatra da je ta mogućnost dana u slučajevima kada su interesi sposobni za samoorganiziranje, to jest kada ih izražavaju i zastupaju organizirani akteri u društvenim i političkim arenama. Nasuprot tome su nove državne zadaće, koje treba otkriti, karakterizirane time što o njima nije moguće pregovarati nego se prvo uopće moraju izdvojiti iz difuzne općenitosti, formulirati i pretvoriti u predmet službene politike; na primjer, povreda interesa života i preživljavanja još nerođenih, prirode oko nas ili stvaranje nadnacionalnog, idealiter globalnog poretka. "Sva se problemska područja o kojima grupe osoba i organizacije principijelno 'mogu pregovarati' mogu 'podruštveniti'; ovdje to znači da se ona mogu tematizirati u multilateralnom sistemu pregovaranja - uz sudjelovanje države. To se sve više odnosi i na koncipiranje prava, gdje državnom aketru prije svega preostaje središnja uloga u upravljanju kontekstom." Drukčije rečeno, klasična područja simboličke politike mogu se dislocirati, delegirati na organiziranu subpolitiku društva. "No svi aspekti o kojima se 'ne može pregovarati', ili zato što nedostaje izravan partner ili zato što takvi partneri ne mogu efikasno i u odgovarajuće vrijeme zastupati svoje interese, principijelno se trebaju obavljati kao funkcionalne zadaće države. To važi uvijek kada se dotičemo 'maksime preživljavanja' ili kada postoje razlozi za pretpostavku neke 'generacijske odgovornosti' ili zaštite budućeg svijeta; ali i u slučaju 'pritajenih katastrofa'. Tu je deregulaciju u dogledno vrijeme moguće zamisliti samo po cijenu propasti. Država se zato na tom području posvećuje temama koje još nemaju društvenu konkurenciju - recimo ekologiji. Ona za to treba moći polagati pravo na procesualni monopol. Država mora dopuštati i htjeti da joj zadaća koja joj je dopala ne pripada trajno već da se uvijek iznova tematizira od strane konkurencije koja se javlja (dakle da se 'podruštvljava')." 159 IS

" B o h r e t (1991), 9f. 215


Pritom se ne radi samo o novoj definiciji područja državnih zadaća nego o radikalnom pitanju nisu li određene naizgled "vječne" zadaće i institucije koje su za njih zadužene zastarjele. Refleksivna politika ne znači, dakle, samo pronalaženje, nego čišćenje političkoga. Izravno rečeno, umorstvo institucija - kako ubiti mrtvace? Pripada li, na primjer, vojska biti države (u što bi nas htjele uvjeriti gotovo sve teorije države od Hegela preko Maxa Webera do Carla Schmitta), to je posve upitno i u doba ambivalencije mora se postaviti kao pitanje. 160 Prema tome, ne pledira se, recimo, za nove državne zadaće unutar starih oblika. Naprotiv, bit argumenta je u tome da ta nova zadaća ujedno prisiljava državu na nov oblik svladavanja zadaća. Država mora provoditi samoograničavanje, samouzdržavanje, mora odustajati od monopolâ i privremeno osvajati druge. "Ni 'laissez-faire' noćobdijske države ni autoritativno planiranje intervencionističke države nisu primjereni uvjetima visoko diferenciranog modernog društva ... Cilj je konstrukcija realnosti u kojima imaju prostora i konstrukcije realnosti drugih sistema. S obzirom na vanjske okolnosti koje se više ne mogu interno kontrolirati, radi se o samoograničenjima izdiferenciranih funkcionalnih sistema pomoću procesa nadgledanja u kojemu se perspektiva uzajamne intervencije - recimo politike u znanost, znanosti u politiku dopunjava perspektivom pronalaženja uzajamno kompatibilnih identiteta." 161

160

0 proturječjima između vojske i demokracije n a k o n svršetka suprotnosti Istoka i Zapada usp. Beck (1993). 161 Willke (1992), 296, 303. 216


Treći put u građansko društvo: što će biti sa strankama? Velike političke stranke u zapadnim demokracijama - dugo sinonim za uspješno izražavanje interesa i mišljenja građana - u posljednjim su godinama dramatično dospjele na zao glas. Znakovi upućuju na oluju: stranka onih koji ne biraju u svim je "participacijskim demokracijama" jedina stranka koja solidno raste. Za petama su joj desne ili čak radikalno desne stranke koje više ili manje otvoreno love glasove raspirujući mržnju prema strancima i huškajući protiv njih. Među etabliranim konkurentskim strankama više ne funkcionira igra pozitivne nule moći: lošiji rezultati stranaka na vlasti više se ne odražavaju u porastu glasova za opoziciju. Naprotiv, u gotovo svim demokratskim društvima koja se smatraju uzornima imamo posla s dvostrukim krizama: vlade i opozicija, koja se bori za njihovu smjenu, morali su se miriti s gubicima glasova i trpjeti krize. Sve se više igra na tuđu slabost. Više se ne nastoji uspjesima nadmašiti konkurenta nego se pokušava razmjere kriza i skandala držati ispod razine neuspjeha i gubitka povjerenja koji muče protivnika. Izbori se ne dobivaju odobravanjem većine, dakle time što neka stranka predstavlja bolje kandidate i programe, nego time što se potencijalne nebirače razmjerom svojih skandala i svojih neuspjeha manje ogorčava nego što to čini konkurentska stranka. 162 O razlozima za taj razvoj ocrtava se konsenzus: stabilnost stranaka počivala je, među ostalim, na njihovu svrstavanju uz relativno jasno odvojene i za stranke predvidive socijalno-moralne miljee, u Zapadnoj Njemačkoj, recimo, jedan socijalnodemokratski - klasični radnički i sindikalni milje - i jedan katolički, s kojim su mogle računati stranke Unije. Pod H. Schmitt (1987), Scheuch/Scheuch (1992), Raschke (1982), Klingemann/Stöss/Wessels (1991), Kaase/Klingemann (1990), Gauland (1991), Leif/Legrand/Klein (1992), Starzacher (1992). 217


tim je uvjetima bilo moguće, kako se to lijepo kaže, postaviti kao kandidata i šešir na štapu, i njega bi se biralo. Drukčije rečeno, velike stranke nisu morale proizvoditi konsenzus, one su s njime mogle računati, bar u elementarnim osnovnim pitanjima male i velike politike. To nije samo pogodovalo razvoju stranačke oligarhije, na što se danas posvuda tuži.163 To je omogućavalo i jasno kontrastiranje programa i kandidata po stereotipnoj shemi lijevoga i desnoga pri kojoj su svi, takoreći po najavi, znali kako trebaju glasati. Drugim riječima, bio je to poredak po shemi ili-ili koji sada rastvara i smjenjuje ono i. Izvana je prijetio zajednički neprijatelj i ljuti ideološki suparnik, i on je ujedno iznutra stabilizirao suprotnosti. U tom je smislu bilo pogrešno shvaćati dinamiku stare Savezne Republike neovisno o DDR i obratno. Te dvije njemačke države tvorile su od početka "rođenu suprotnost", neku vrstu negativnog jedinstva, naime jedinstvo u kojemu se mogla uspostaviti i organizirati unutarnjepolitička shema opozicije "desno-lijevo"u horizontu vojne konfrontacije Istoka i Zapada: te su dvije strane jedna za drugu utjelovljavale opoziciju između država. DDR nije bila samo u državnom, nego i u "unutarnjepolitičkom" smislu anti-SRNj, jednako kao što je i SRNj bila anti-DDR, što je i ovdje i ondje određivalo i polariziralo politička sukobljavanja. I u tom smislu - a ne samo kroz jezik, kulturu i zajedničku povijest podjela je uvijek bila nerealna. Budući da je Istok utjelovljavao "lijevi eksperiment", a ujedno i zauzimao mjesto neprijatelja u vojnom sukobu Istoka i Zapada, na Zapadu je bilo lako stigmatizirati lijevu politiku i kritiku i začepiti joj usta sumnjajući u nju da u najblažem slučaju naivno zastupa stvar protivnika. Kritika sistema gotovo da je spadala u nadležnost protuobavještajaca i zato uopće nije ni iziskivala ozbiljno suočavanje. U presijecanju Istoka i Zapada s lijevim i desnim pomiješali su se demokratsko i vojno mišljenje i jezična igra te se ovo drugo intenzivira163

Od Jaspersa (1962) do Weizsäckera (1992).

218


lo nasuprot onome prvom. Lapidarna rečenica kojom se rješavao problem socijalističke opozicije u Saveznoj Republici - "pa onda odite preko" - govori baš o tome. Sukob koji je bio uhvaćen u shematici Istoka i Zapada u podijeljenoj se Njemačkoj, dakle, odvijao u škripcu državnog utjelovljenja vlastite sistemske opozicije s one strane željezne zavjese s konkretnim posljedicama: s jedne strane, socijalizam u DDR bio je takoreći nakovanj na kojemu se na Zapadu moglo tući po lijevoj politici; s druge strane, opozicija na Zapadu bila je lijeva i zato prinuđena ograđivati se od staljinističke DDR, no istodobno je morala braniti i lijeve zahtjeve DDR od "imperijalističkih napada" kasnokapitalističkih "kriznih menadžera". 164 Taj zakon protudržavne opozicije ostavio je traga u internoj politici opozicije. SPD je nakon svoje godesberške prisege zapadnom savezu i njegovim pravilima ekonomske igre postala "državno podobnom". Socijalno-liberalna politika reformi također se uvijek morala braniti od sistematski podjarivane sumnje da planira DDR-izaciju Savezne Republike. Tek pod zapadnim jedrima (uključivanje u NATO, švedski model, demokratski socijalizam) mogla je dobiti zamah. 165 ir 4

' U tom njemačko-njemačkom škripcu intelektualna je opozicija stare Savezne Republike lako bila protiv svakoga "za", a to je tada značilo analizu kapitala, socijalističke modele koji su se, prkoseći izjednačavanju s DDR, uvijek promišljali i zasnivali samo paušalno, a nikada se doista suočavajući s realno postojećim mogućnostima barbarskog socijalizma. Tako lijeva inteligencija Zapadne Njemačke nije ozbiljno uzimala u obzir ni analize totalitarizma koje je provodila Hannah Arendt ni optužbe jednog Solženjicina, Bulgakova, Mandeljštama ili propaćene ispovijedi jednog Arthura Koestlera. Za to je vrijeme svaki p u c a n j na zidu bio p u c a n j u srce marksističkog humanizma. Nije teško predvidjeti da ta gorka potiskivanju jednog teorijski ponosnog socijalizma r a z u m a i protesta nisu bnš idealno polazište za počinjanje i vođenje dijaloga s bolnim iskustvima Istočne Evrope. 11,5 Najkasnije sada, gledano unatrag, moramo dakle reći: onaj tko je želio proučavati, analizirati Saveznu Republiku morao je istraživnl i 218


Tako čudnovat, čini se da je takav poredak, ta mehanika onoga ili-ili, gledano unatrag, imao jednu veliku odliku koja bi se danas već gotovo mogla idealizirati: on je nudio prisilnu stabilizaciju igre političke moći koju nepreglednost onoga i, koja sada posvuda vlada, više ne može ponuditi. U doba onoga i ne postaje samo razlikovanje i profiliranje stranaka sve nevjerodostojnijim i skurilnijim, nego usporedno, zahvaljujući procesima individualizacije, sve težim postaje i pridruživanje ideološkim zajednicama u društvu i politici (usp. "Subpolitika - pojedinci se vraćaju u društvo"): tko pri kojoj temi i kandidatu zašto kako glasa, to se više ne odvija ni po kakvoj proračunjivoj shemi s kojom se može računati. Individualizacija iznutra destabilizira sistem velikih stranaka zato što detradicionalizira vezanost za stranku, čini je predmetom odluke ili, gledano sa strane stranke, ne'čime što se treba proizvesti, što je u uvjetima raspršenosti interesa, mišljenja i tema slično pokušaju da se čuva vreća buha. 166 Svi ti radikalno izmijenjeni osnovni uvjeti - rastvaranje kalupa političkog konsenzusa na koje se može računati, kojima se u političkoj aktivnosti može baratati i o kojima se pregovara, gubitak željenog homogenizirajućeg neprijatelja i razvodnjavanje jednoznačnih karakteristika ljevice i desnice - i ovdje dovode do povratka neizvjesnosti (usp. str. 52 ff.). Velike političke stranke čine se poput dinosaura industrijske i DDR-kao i obratno. Koncentracija na jedan od tih naizgled samostalnih dijelova (dok se onaj drugi više ili m a n j e prešućivao iz političkog konformizma) školski je primjer sputavanja znanosti o društvu samorazumljivostima njezina "predmeta". To n e važi samo za sociologiju marksističkih kadrova na Istoku, nego n a drugi skriveniji način i za zapadnonjemačku sociologiju. Bar m e n i nije poznata nijedna knjiga, nijedna analiza političke scene u Saveznoj Republici koja bi uzimala u obzir protudržavnu opoziciju u DDR i koja bi sistematski razrađivala utjecaj tog prekograničnog suprotstavljanja na socijalnu i političku dinamiku tih dviju država. Wehling (1991), Wiesendahl (1989), Starzacher i dr. (1992) Bürklin (1988).

166

220


epohe na izmaku u kojoj je vladalo ili-ili klase, nacije i napretka. One su muzeji koji vladaju, nalaze se - još - na vlasti. Ne ponajmanje i zato što se sam stranački sistem ne može izravno smijeniti i stranke su posvuda zauzele vlast i drže je. Jer njima je uspjelo nadmudriti podjelu državne moći, ovladati sudstvom, partlamentima i ministarstvima. "Stranke", kritizira Dieter Grimm, "surađuju same sa sobom u različitim ulogama." 167 No ipak mogu doživjeti brechtovsku sudbinu: da si - možda - budu morale izabrati neko drugo društvo. U tom je smislu proročanski slučaj Italije. Prije prikazana povezanost ukidanja i obnove države tada bi svakako imala i odlučujuće posljedice za interesnu i stranačku organizaciju u liberalnim demokracijama. Promjene u državnim zadaćama - vraćanje organiziranih interesa u društvo, podizanje neorganiziranih interesa, koji ipak ugrožavaju ili osiguravaju opće dobro, na razinu središnjih zadaća i osovina političkog sistema - mogle bi revitalizirati ono političko političkog sistema. No ta realna utopija možda pada već na tome što ona sama pripada slučaju na koji se odnosi: ona izvire iz globalnog interesa za koji se u vladajućoj stranačkoj oligarhiji teško može organizirati potrebna snaga. Njezino ozbiljenje bit će moguće samo u onoj mjeri u kojoj se probije ono što se ocrtava kao varijanta koja čak nije ni nevjerojatna: treći put u građansko društvo.168 Intenziviranje plebiscitarnih elemenata uopće i ne mora ići ustavnopravnim putem, u Njemačkoj tako žarko obožavanim (uvođenje referendumâ itd.). Taj se treći put može započeti i neizravno, strukturalnom demokratizacijom političkih stranaka i drugih velikih organizacija industrijskog društva (sindikati, udruženja poduzeća, profesionalna udruženja itd.) te - do kraja mišljeno - završava njihovom desupstancijalizacijom. To znači da se one, uz zadržavanje i njegu konstantne fasade, iznutra prazne i reorganiziraju. Na neki način, to bi 107 ,na

Citirano po Darnstädt/Spörl (1993), 150. Dubiel/Frankenberg/Rödel (1989), Habermas (1992). 221


bio obrat simboličke politike. Ako se ondje proizvodi dim da bi se simulirala vatra, ovdje se demonstrira konstantnost da bi se participacijski desupstancijalizirao "državni posjed" stranačke politike. Elemente za to u međuvremenu uvodi u debatu čak i predsjednik države. "Kod nas", kaže Richard von Weizsäcker u svojem poznatom intervjuu, "profesionalni političar općenito nije ni stručnjak ni diletant nego generalist s posebnim znanjem kako se treba boriti protiv političkog protivnika." 169 Njegov je prijedlog na toj liniji: veće sudjelovanje birača u imenovanju kandidata. Claus Offe ide još jedan bitan korak dalje i zahtijeva da se na stranačke izborne popise postave i nečlanovi stranaka i da im se kvotama čak pomogne da dođu na vlast.170 Ti i drugi naizgled neznatni unutarstranački planovi i elementi za restrukturiranje (na primjer elektorski izbori kandidata za kancelara) trebaju učiniti kartel stranaka propusnim za građanke i građane, za stručni razum i nove ideje. Na istoj liniji nalaze se i unutarstranačke frakcije s obzirom na ključne teme budućnosti (žene, okoliš, socijalna politika, renacionalizacija) koje omogućavaju suradnju između stranaka. Ako se dalje promišlja taj razvoj, isto postaje drukčijim. I dalje postojeća imena stranaka i njihove organizacije ispunjavaju se novim sadržajima koji ukidaju stranačkost stranaka u njihovoj staroj shematici. Na taj bi se način transmisijske vrpce za formiranje političke volje mogle (ako individualizirano društvo sljedećom prilikom na brzinu ne dokrajči velike stranke) otvoriti za subpolitičko građansko društvo. Analogno se može misliti i desupstancijalizacija sindikata i udruženja poduzeća, liječnika, inženjera itd., njihovo otvaranje za nove teme, za interese i izazove koji se postavljaju. 169 170

Weizsäcker (1992), 150ff. Citirano po Darnstädt/Spörl (1993), 158.

222


Okruživanje autoreferencijalnih institucija alternativama moglo bi imati uspjeha u onoj mjeri u kojoj se na taj način osigurava i povećava propusnost odozdo prema gore. Naravno, ta slika zanovjetalačkih, pluralnih sabirnih stranaka koje gube svoj profil i otvaraju se za privremeno, tematski specifično, osobno pronalaženje konsenzusa, koje tvore forume na nižim razinama, mnoštvu građanskih interesa na svim razinama društva nude sastajališta i sudjelovanje u odlučivanju, pretpostavlja da se usporedno s time jača i razvija neovisnost institucija široke javnosti - televizije, dnevnih novina, radija. Nije dovoljno smanjiti stranački utjecaj na te poluge četvrte moći i intenzivirati sudjelovanje građana. Od središnje je važnosti također i da se neovisnost javnopravnog sistema sačuva od smrti komercijalizacije i komadanja. Suradnja grupa građana i masovnih medija postavila je (pri čemu ne ignoriramo komplikacije) na dnevni red teme globalne ugroženosti. Samo tom suradnjom može se demokratski artikulirati i kritički pratiti restrukturiranje stranačkog krajolika i državnih zadaća. Drukčije rečeno, demokratizacija kritike koja postaje mogućom u društvu rizika (usp. str. 61 ff.) znači da nužna pažnja i jednoznačnost kritike u igri vlade i opozicije popušta, dok je kritika, pa i radikalna kritika, sačuvala i dalje razvila svoje kriterije i svoje mjesto u javnim masovnim medijima. 171

Protudržavni nacionalizam? Godina onoga i, 1989., brzo je izblijedjela. Čini se da renesansa političkoga koja nastaje iz ruševina istočnog bloka na sablasan način daje za pravo Carlu Schmittu. Emancipacija od komunističkog centralizma, njegovo razaranje i komadanje počiva na revolucionarnoj snazi etničkih diferencijacija i 171

Utoliko je ključno značenje osiguranja neovisnosti masovnih modlju. 223


nacionalizama koji su se smatrali mrtvima. Zaključak glasi: nemamo posla s krajem, nego sa zamjenom predodžaba o neprijatelju. Na mjesto starog veleneprijatelja - komunizma - stupa mnoštvo nacionalnih sukoba potencijalno ratnih razmjera. Jugoslavenska drama mora se shvatiti kao sijevanje na horizontu uoči pravog nevremena koje se priprema na tlu nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i prijeti Evropi i svijetu. No upravo se na toj prijetnji pokazuje što čini opća misaona okoštalost. Imamo posla s neobjašnjivo brutalnim ratovima i izljevima, ali je to - još! - nacionalizam čije se predodžbe o neprijatelju ne usmjeravaju prema vani, nego prema unutra, i koji povijesno počiva na sintezi etničnosti i samoodređenja. Nacionalizam koji se prelijeva u Evropu s bivšeg Istoka dobiva svoju povijesnu snagu i legitimnost iz prevladavanja komunističkog centralizma. Da se preciznije izrazim: nije Zapad zbacio komunizam, nego su to učinili potisnuti nacionalizmi. Iz te pobjede potječe i traje tajna nacionalističke fascinacije koja sada s novom okrutnošću prijeti utopiti Evropu u krvi. Mi smo narod! Mi smo jedan narod! Tako su glasile rečenice koje su srušile berlinski zid. Karakteristično je pojačanje - gledano sa zapadne strane, neugodno - koje se izražava i izbija umetanjem riječi "jedan". Teško se mogu sažetije riječima izraziti zalet i skok, utemeljenje na demokraciji i pražnjenje u nacionalizmu. Prvi je iskaz govorio o demokraciji i obnovi DDR. I jedno i drugo palo je tek s riječju "jedan": i DDR i socijalistička utopija. Jednako je tako zanimljiv redoslijed: ne "jedan", nego jednostavno narod je zbacio osuđenost na nemoć, našao je hrabrosti za osvajanje ulice. Neki su se zapadni promatrači naježili kada se pojavilo to "jedan". No ta jeza isprva se utopila u radosnoj omamljenosti događajima. Tek postupno postaje jasno da se to "jedan" ne može tako lako ponovno pretvoriti jednostavno u narod, da se ne može zatvoriti u kavez. U ispadima protiv stranaca na istoku Njemačke još se mogu prepoznati kasne posljedice jednog 224


protudržavnog "nacionalizma" koji crpi svoj autoritarni autoritet iz rečenice "Mi smo jedan narod". Drukčije rečeno, etnička varijanta i nijansa principa samoodređenja ono je što nacionalizam čini tako razornim za Evropu poslije hladnog rata. Taj princip, koji mnogi difamiraju kao ostatak zastarjele građanske etike i građanskog društva, ismijavaju kao puki privid u ideološkoj borbi sistema, sada se s krajem vojnih blokova pokazuje kao oštar dvosjekli mač u odnosima unutar i među evropskim i svjetskim državama. Ono što su nekada mogli samo ratovi, naime pomicati granice između država, ukidati ravnotežu moći na cijeloj jednoj hemisferi, danas je moguće mirnim putem i u potpunosti time da etničke grupe i dijelovi država zahtijevaju svoje izvorno pravo na samoodređenje te da ga provode u djelo. Rascjepljenje Cehoslovačke zasada je posljednji primjer. S time je povezano još nešto: bar se na početku radi takoreći o neonacionalizmu s predodžbom o neprijatelju okrenutom prema unutra. Njega pak može pregaziti agresivni, ekspanzivni neonacionalizam. To se može prepoznati posvuda gdje - kao u Srbiji - staljinističko-nacionalistička reakcija pokušava vojnim sredstvima ponovno osvojiti izgubljeni teritorij. I multietničnost na Istoku ugrožena je "neosovjetskim savezom", a zatim on ugrožava i evropski Zapad. No karakteristično je da je to reakcija na uspjehe nacionalističko-religijskog separatizma koji se suprotstavljao pokušajima asimilacije u komunističkom centralizmu. Doduše, to se lako može pokazati kao jedan od mnogih međuoblika koje smjenjuju novi autoritarno-diktatorski režimi. Kada se vidi kako brzo revolucija jede svoje roditelje172, tome u prilog govore zastrašujući simptomi.

172

B a u m a n (1993). 225


S one strane desnice i ljevice Pokušaj da se na taj povijesni sklop primijene kategorije "desnice" i "ljevice" najbolje svjedoči o pojmovnoj zbrci koju je priredila povijest: je li prevođenje komunističkog u kapitalistički sistem "lijevi" ili "desni" proces? Je li otpor tome, dakle očuvanje "postignuća ostatka socijalizma", "konzervativan" ili "progresivan"? Zastupa li onaj tko ometa i razara lijevu grobnu tišinu nemilosrdno prokazujući perverzije socijalizma u svim njegovim realnim oblicima još uvijek stvar "klasnog neprijatelja" ili već preuzima ulogu "postsocijalističke ljevice" i utemeljuje njezinu pretenziju u Evropi budućnosti? 173 Lijeva i desna politika u starom su svjetskom poretku imale svoju klasičnu klijentelu, svoje vlastite jezične oblike (jezične mjehure), svoje tabu-teme, konstelacije savezništava i suparništava te svoje pogrešne korake koji su se mogli učiniti namjerno i nenamjerno, s predvidivim rezultatima. No u onoj mjeri u kojoj su na tom klaviru pucale žice, glazba je uz jednaku spretnost prstiju i iste note postajala nemuzikalna. 173

Otkada je izbacilo iz sedla samu "lijevu teoriju", pitanje "What is left?" (Steven Lukes) počinje unositi razdor i u preostale grupe i grupice ( o tome usp. instruktivnu seriju u frankfurter Allgemeine Zeitung u drugoj polovici 1992.). Svjedoci smo novog fenomena restaurativne ljevice. I u glavama ljevičara kruži staro desno pitanje: je li baš s v e bilo pogrešno samo zato što je nekoliko Staljina i Honeckera u p r o p a s t i l o stvar? Kada valja na taj n a č i n braniti i spašavati socijalizam od njegovih (za)voditelja, iznova se otkriva čak i uloga p o j e d i n c a u povijesti. Ono što se u v i j e k s p o č i t a v a l o desnici redukcija povijesti na povijest junakâ - sada se događa na samoj ljevici: slom socijalizma rezultat je djelovanja pojedinaca, a ne socijalističkih odnosa. Ne mora li se - pita se i zahtijeva - u uvjetima t r i j u m f a l i z m a pobjedonosnog kapitalizma stajati u p r a v o uz stare principe, razlikovati realni socijalizam od idealnoga i tek sada doista utemeljivati i naviještati socijalističke utopije? Nisu li upravo "zapadni konvertiti" ti koji trčkaraju za duhom vremena i uzvišene uvide i perspektive oportunistički žrtvuju zapadnoj kritici društva?

226


Politika postaje - s gubitkom orijentacije na osnovi sheme lijevoga i desnoga - nijemim filmom ili, točnije, zvučnim filmom s pokvarenim zvukom. Otvaraju se usta, tipka se po tastaturi - no ništa se ne čuje! Imamo li u Evropi možda još stari stranački krajolik industrijskog društva, ali već naznake i predznake za to da će on u sljedećim godinama propasti do u svoje dubinske slojeve? Je li, dakle, refleksivna modernizacija dug potres koji postavlja na glavu "stranačku geologiju"? Je li možda čak sav nemir koji nam već danas oduzima dah tek tišina pred oluju? Ili to sve važi, ali rezultira upravo suprotnime: zato što ljudi gube još i posljednji oslonac poretka na osnovi podjele na ljevicu i desnicu, oni restauriraju taj poredak? Možda ta mjesna metafora zaista ima nezamjenjive prednosti: ona vrijedi uvijek i posvuda, postoji tradicija njezine primjene na ono političko i uvriježena je te bipolarno kroji (prezahtjevnu) kompleksnost, dakle njome se praktično barata, što je dragocjenost kojoj vrijednost raste upravo s propašću svjetskog poretka. Empirijska politička znanost potvrđuje relevantnost i signifikantnost sheme desno-lijevo u glavama stanovništva. 174 No možda anketirani misle na sličan način kao društveni znanstvenici koji ih anketiraju: oni nemaju alternativa. U svojoj bespomoćnosti služe se pojmovnim štakama prošlosti čiju neprimjerenost i zastarjelost i sami već jasno osjećaju. Politička metafora o desnome i lijevome, koja je rođena zajedno s građanskim društvom, 175 vjerojatno je neprevladiva - osim ako je "svrgnu" alternative. Političke i konfliktne koordinate budućnosti ovdje su se artikulirale u trima dihotomijama: sigurno-nesigumo, unutra-vani, političko-nepolitičko. Pritom se radi o pitanjima savjesti: prvo, kako se nosiš s neizvjesnošću, drugo sa stranim, treće s oblikovljivošću društva? 174 175

Umjesto mnogih drugih Gabriel (1992). Lukes (1991). 227


Zašto ta, a ne neka druga pitanja savjesti i ne neke druge suprotnosti? Zato što u perspektivi teorije koja se ovdje razvija imaju bolje izglede na uspjeh od drugih - jasnije rečeno: bolje izglede za stilizaciju i inscenaciju. Jer ti su izgledi najvažniji, a ne recimo interna važenja i karakteristike navedenih dimenzija i kategorija. Na osnovi skicirane teorije refleksivne modernizacije plauzibilno je pretpostaviti, prvo, da će se i ubuduće moći uspješno provoditi nacionalistička protumodernizacija, drugo, da napredovanje samorazaranja produbljuje liniju konflikta sigurno-nesigurno i, treće, da će "konflikt dviju moderni" u političkom i subpolitičkom pogledu tek pokazati i razviti svoju pravu težinu. Značenje koje veliko suprotstavljanje unutra-vani, mi-oni ima za budućnost ne iznenađuje. S obzirom na nacionalističke ratove i prijeteće rijeke izbjeglica u Evropi valjda zaista nije potrebna nikakva teorija refleksivne modernizacije kako bi se postavila takva prognoza. Za njom bi se prije moglo posegnuti zbog pitanja kako. Ondje gdje institucije propadaju, na one koji djeluju obrušavaju se lavine mogućnosti. U jednakoj mjeri javlja se neutaživa potreba za jednostavnošću i novim rigidnostima. Kada alternativne institucije, koje omogućavaju i rasterećuju djelovanje, više nisu na raspolaganju, tada počinje bijeg u maskeradu starih sigurnosti. One moraju takoreći uskrsnuti u svoje nestajanje. Tome služe "kostimiranja" (u posve doslovnom smislu te riječi) koja kombiniraju dvoje: pripadnost (kao najjači protuotrov rastvaranju) i - prilično paradoksalno - uspostavljivost (usp. "Protumoderna", str. 107). Jer drukčije se ta rupa ne može ispuniti. To znači da ne doživljavamo renesansu naroda nego renesansu insceniranja naroda (ili insceniranje renesanse naroda). Ona ima uspjeha - na TV-programima i naslovnim stranicama - zato što su druge vrste promjene blokirane i ono nacionalno - ma koliko gorko to mnogima zvučalo - zavodljivo miriše po samoodređenju. Pritom se različite mogućnosti protumodernizacije - nacionalizam, nasilje, ezoterija itd. 228


mogu nadopunjavati, miješati, sukobljavati i pojačavati, međusobno konkurirati. Što nam pomaže upozorenje na insceniranu narav neonacionalizma? Gubi li on stoga išta od svoje opasnosti? Ne, ali on postaje bespomoćniji, heterogeniji, privremeniji, nestabilniji, zadobiva takoreći postmoderne karakteristike i odbacuje ono fatalistički demonsko što zavodi na prateći anticipativni nacionalizam. Taj neonacionalizam koji bi se valjda trebao dugoročno uspješno inscenirati je avet kojoj je, kao i drugim avetima, da bi mogla kružiti u međuvremenu potrebno, na primjer, njezino mjesto u televizijskom programu i zamukla subpolitika bar na Zapadu (još) demokratske većine.176 U biti se nešto slično može reći i o drugim dvjema polarizacijama. S kontroverzama o stvorenim opasnostima usađuju se suprotnosti sigurno-nesigurno. Politizacija se očito događa u tematski specifičnim okvirima. To pak znači da se onaj tko negdje vjeruje u sigurnost drugdje nalazi među ugroženima. Niklas Luhmann je iz toga zaključio da se to suprotstavljanje ne može institucijski usitniti i da se ne odvija s jasnim linijama fronte. 177 Posljedica bi bio fluktuirajući konfliktni potencijal koji se ne može ni ograditi ni zaoštriti u političke sukobe. Pritom svakako ostaje skrivenim to da same institucije sigurnosti i osiguranja sadrže i ističu mjerila po kojima se mogu optužiti za nesigurnost bez osiguranja. 178 Upravo to otvara putove u subpolitizaciju, izaziva suprotan impuls da se nastavi na isti način, impuls nepolitike. Suprotstavljanje stare i nove moderne i jest potres koji obuhvaća i elektrizira sva područja aktivnosti modernog društva. Inicijative nailaze na otpor rutina i rutinera. Ne mora sa organizirati jednostavna nego refleksivna subpolitika. Za to se mogu ispitati dva moguća modela: blokada i koalicija. m 177 178

Usp. Heitmeyer (1991). O tome usp bilj. 13. Isto. 229


Sa subpolitizacijom se javlja opća nemoć. Svi, i modernizatori i njihovi kritičari, stupaju u mjestu i zapleću se u gustišu uzvitlanih gledišta i interesa. No baš to zapinjanje nekada konsenzualno podmazanog procesa industrijalizacije usporava proces, ono je rani oblik jednog anarhističkog samoograničavanja i samokontrole dosada nezauzdanog nastavka industrijalizacije na isti način. 179 Opće prožimanje i sukobljavanje unutar i izvan institucija iznuđuje i potiče nastanak osobno povezanih mreža podrške koje treba održavati, a koje se protežu preko granica sistema i institucija. Na neki način, dakle, propast institucija stvara prostor za refeudalizaciju socijalnih odnosa. To je mjesto na kojemu se može pojaviti neomakijavelizam na svim područjima društvenog djelovanja. Uređenja se moraju stvarati, kovati, formirati. Samo mreže koje se moraju povezivati i održavati i koje imaju svoju vlastitu "monetu" omogućavaju uspostavljanje moći i protumoći.

Life-and-Death-Politics Pojam politike jednostavne moderne počiva na koordinatnom sistemu čija se jedna koordinata proteže među polovima desno-lijevo, a druga među polovima javno-privatno. Postajanje političkim tu znači napuštanje privatnoga u smjeru javnosti ili, obratno, razrastanje pretenzija stranaka ili vladine politike u sve kutke privatnoga. Ako građanin ne dođe k politici, politika dolazi k njemu. Anthony Giddens zove taj model "emancipativnom politikom" i razlikuje ga od onoga što zove "life politics": "Life politics concerns political issues which flow from processes of self-actualisation in post-traditional contexts, where globalising influences intrude deeply into the reflexive pro179

O tome usp. izvode o "Zastoju", gore str. 166ff.

230


ject of the self, and conversely where processes of self-realisation influence global strategies."180 Ono što je na tom shvaćanju uzbudljivo sastoji se u tome što se tu - za razliku od Christophera Lascha i njegova govora o "narcističkoj kulturi" - ono političko doseže odnosno što ono provaljuje čak i u prolasku kroz ono privatno, takoreći sa stražnje strane. Sve ono što se u okviru opozicije lijevoga i desnoga u politici industrijskog društva smatra gubitkom, opasnošću, otpadanjem i propadanjem - bavljenje samim sobom, pitanja tko sam ja ?, što želim ?, kamo idem ?, ukratko izvorni grijesi individualizma - vodi drukčijem identitetu političkoga: Life-and-Death-Politics. 181 Možda će se ta nova kvaliteta političkoga moći razumjeti ako se prvo obrati pažnja na histerije koje se tu javljaju. Zagađenje zraka, vode, živežnih namirnica svakako povisuje učestalost alergija u medicinskom, ali i u psihološkom i političkom smislu te riječi. Svatko je upleten u borbe imunosistema različite vrste, načinom svojega života i prehrane anticipira neprijateljske tvari koje ga okružuju. One nevidljivo vrebaju, posvuda sveprisutne. Drugim riječima, u ekološkoj se kulturi u dubinskim slojevima privatnoga izravno i neizbježno povezuju ono najopćenitije i ono najintimnije. Privatnost u svojoj srži postaje loptom kojom se nabacuju znanstvene posljedice i teorije, javni sporovi i konflikti. Pitanja jednoga dalekog svijeta kemijskih formula izbijaju u najdubljoj unutrašnjosti vlastitog načina života kao pitanja o samome sebi, pitanja o identitetu, egzistencijalna pitanja, krvavo ozbiljna, i teško ih je ignorirati. Tako je u mikrokozmosu privatnosti još jednom sadržano svjetsko društvo, u sredini privatnosti gnijezdi se i grije ono političko. Što tvori ono političko, ono politizirajuće u Life-Politics? Prvo neizbježnost koja se, drugo, nalazi u proturječju s prin,B0 1S1

Giddens (1991), 214. O tome usp. i Beck-Gernsheim (1991), Bauman (1992a). 231


cipima privatne suverenosti te koja se, treće, za svoje opravdanje više ne može pozivati na karakter prirodne nužnosti (u izvornom smislu te riječi). Nastaje - suprotno pretenziji individualizirane moderne na raspolaganje i odlučivanje - novo prinudno iskustvo koje nije identično ni s ovisnošću o prirodi prethodnih stoljeća ni s klasnim iskustvom industrijske epohe i ne smije se s njima brkati. To je iskustvo civilizacijski proizvedene "prirodne sudbine" u kojoj refleksivna ja-kultura doživljava i trpi nemilosrdnost svoje tehničke konstruktivnosti, svoje globalne društvenosti. Sada je odjednom mikrokozmos vlastitog načina života povezan s makrokozmosom zastrašujuće nerješivih globalnih problema. Naposljetku se mora - moralo bi se! preokrenuti svjetski poredak kako bi se moglo slobodno disati. Pritom se budi i egzistencijalan interes znanstvenih kategorija, izvora pogrešaka i perspektiva za preživljavanjem o kojemu su stari humanisti mogli samo sanjati. Na primjer, filozofska pitanja egzistencijalizma postaju svakodnevnima. Sören Kierkegaard sa svojim bavljenjem strahom kao naličjem slobode, pitanja tko kako definira smrt i život, odlučuje o smrti i životu, u neizbježnosti donošenja odluke svakome se nameću, postaju velikim temama koje sve elektriziraju. 182 Ta nova simbioza filozofije i svakodnevice eklatantno se iskazuje u pitanjima koja ljudima nameću napredak medicine i humana genetika. Ti razvoji svode se na demokratizaciju Boga. Oni ljude prisiljavaju na pitanja koja su prijašnje kulture i religije projicirale na Boga i bogove. Uspjesi reprodukcijske medicine i humane genetike uskoro će roditeljima i liječnicima omogućiti da negativno biraju svojstva dolazeće generacije, a zatim možda i pozitivno. Već je sada moguće u ranom stadiju prepoznati određene, kako se kaže: "genetski uvjetovane nasljedne bolesti", te pobačajem sprije182

232

G i d d e n s (1991).


čiti rođenje djeteta za koje postoji takva vjerojatnost. Može se predvidjeti da se na taj način - ako se ne donesu izričite zabrane koje je teško kontrolirati i koje najčešće važe samo za neki određeni kulturni krug - može "upravljati" izborom muškog i ženskog potomstva. A sve je to tek početak duge serije znanstvenih revolucija. Reprodukcijska medicina i humana genetika otvaraju vrata jednoj drukčijoj kvaliteti političkoga. 183 Ona se ponajprije odlikuje odsutnošću svih odredaba službeno političkoga: nema izvršne vlasti, nema parlamenta, nema propisane procedure, nema upravnih organa koji podupiru svu politiku. Tu svatko vlada nad samim sobom i svojim potomstvom te vrijednosti koje njime upravljaju (borniranosti, resentimane, strahove) može izravno primijeniti u vlastitoj režiji (uz pomoć "genetičkih savjetnika" koji ga opslužuju). Na mjesto podjele moći između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti stupa izravna provedba u vlastitom slučaju, zdravstvena skrb za sebe i za svoje. No ta izvršna privatnost - nemojmo se zavaravati - u konačnici je upravo onaj put, ona vrata kroz koja se san (ili noćna mora) o "novom čovjeku" može pretvoriti u djelo, u krv i meso. Nakon kraja socijalizma i njegove noćne more o novom čovjeku počinje nova noćna mora formiranja zbilje po svojoj slici i prilici, ovaj put u općoj privatnosti i izričito dobrovoljno. Za stapanje prirode i politike, biološko formiranje društva koje tu postaje mogućim karakteristično je da se tu iznova odmataju obećanja stare politike koja je završila u slijepoj ulici. Već će se uskoro humanom genetikom "poboljšavati", razvodnjavati, potkopavati stari obrazovni ideal.184 Zašto ići dugom, tegobnom zaobilaznicom obrazovanja i pedagogije ako se selekcijom i oblikovanjem genetske osnove mogu - bar principijelno -nadoknaditi nedostaci nedovoljne sposobno,fl3

Beck-Gernsheim (1991), Daele (1985), Hohlfeld (1985), Beck (1988), 31-61. 184 Beck-Gernsheim (1991), 56-77. 233


sti za učenje, a možda čak i usmjeriti i osigurati poneko svojstvo koje se pozitivno vrednuje? Napredak humane genetike konkurira obrazovnoj politici, točnije, on omogućava dugoročnu politiku biopolitičkog raspolaganja koja ima jednu veliku prednost: ona smanjuje troškove, neizvjesnosti u rezultatu nadomješta "efikasnom predispozicijom". Tako se može i produžiti. Usudimo li se jednom popustiti misaone kočnice, i kao i dosada pustiti da se događa sve što postaje moguće, bar u anticipaciji brze misli, onda se politika rada i mjere zaštite na radu mogu nadopuniti ili zamijeniti genetičkim testovima za zapošljavanje. Oni pak u pragmatizmu dobrovoljnosti vode do anticipacije u stadiju prije rođenja. To pak znači da ljudi s određenim diskriminiranim (vjerojatnim) svojstvima ne nestaju nego, mnogo nečujnije, uopće više ne dolaze na svijet. Uzmimo bilo koje područje konvencionalne politike - ekološku politiku, privrednu, tehnološku, borbu protiv nasilja, naravno i zdravstvenu politiku, koja i pruža opravdanje za sve krupne posljedice koje se isprva još i ne vide - i vidjet ćemo da sva ona nalaze i razvijaju svoje dopune i zamjene u mogućnostima privatnog djelovanja koje nudi razvoj spoznaja i pronalazaka genetičke tehnologije. Već se traže genetska svojstva koja - naravno, u vezi s "vanjskim utjecajima" pogoduju pojavi nasilničkog ponašanja. Ekološka politika - i to se već događa - može se učiniti "efikasnijom" uzgajanjem biljaka i životinja (čak i to razlikovanje postaje zastarjelo evropskim) koje jedu otrove i onih koje su na njih otporne. Linearna racionalizacija genetskog koda otvara jedan politički prostor. Za njega je karakteristično to da predstavlja točnu suprotnost stare politike: ovdje javnost, ondje privatnost, ovdje s pristankom živih osoba, ondje u prenatalnoj tami eugeničke epruvete, ovdje u ruhu zakona i prava, ondje u ruhu zdravlja, ovdje sa svom propisanom procedurom, ondje izravno, privatnim zahvatom. Jer pojedinci stječu mo234


gućnosti punktualnog interveniranja i oblikovanja koje diktatori prošlih epoha nisu imali - mogućnosti da izabiru svojstva ljudske prirode i tako u individualnoj kolektivnosli formiraju lice društva koje nastaje: privatna eugenika.185 Dopustit ću si sljedeću prognozu: upravo zato što se te mogućnosti oblikovanja otvaraju u privatnome - a ne u političkom sistemu - one su uspješne i po svoj će prilici biti i iskorištene, gotovo bez otpora, gotovo bez javnosti. U skladu s tim se mijenjaju i očekivanja i vrijednosti. Ono što se još danas čini sablasnom bajkom iz eksperimentalne mučionice doktora Mabusea izgubit će svoju spektakularnost nakon što bude provedeno i doživljeno te će, kao toliko toga drugoga, nastaviti svojim putem, prvo s užasom, potom s korišću, zatim možda opet s užasom u kojemu neće nedostajati koristi. Naravno, to su sanjarenja, noćne more. Ali, ruku na srce, što nas štiti od tog lijepog novog svijeta? Realistički promatrano, ne moral, ne zakon, ne zabrana, ne dobrovoljno odricanje (premda se ništa od toga ne treba potcjenjivati), nego prije svega jedno: nedostatnost istraživanja koje radi i bjesni, no ipak ne dolazi onoliko daleko kao "nade" koje ga nose. Nedostatnost, povezana s internom i eksternom kritikom i alternativnošću, posljednji je realistični kamen spoticanja koji nas - možda - čuva od polijetanja u raj humane genetike. Jedan je od brojnih velikih paradoksa taj da znanstvenici koji svojim pronalazačkim darom predvode taj proces da bi ga osigurali moraju činiti oboje: mamiti obećanjima uspjeha koji neposredno predstoje i istodobno sve prigovore koji se stoga javljaju ublažavati i gušiti pozivajući se na uzaludnost svojih nastojanja. "Izvršna vlast" buduće kulturalne i društvene revoluciju koju sa sobom donosi humana genetika je pojedinačnu odluka "privatnog pojedinca". Revolucija humane genetike jo izvanparlamentarna revolucija. Formula "privatno jo polilič185

Weingart/Kroll/Bayertz (1988), 684. 235


ko" tako dobiva i dodatni smisao s obzirom na humanu genetiku, a on se brzo može pokazati kao njezin glavni smisao. Kao što smo rekli, čovjekova povijest, njegova ugroženost, njegova tragedija tek počinje. Jer tehnika, potencirana u genetiku, postaje rodnim mjestom vjerskih ratova koje država više ne može neutralizirati kao što je to mogla s njihovim religijskim pretečama na kraju srednjeg vijeka. Prve slutnje fundamentalističkih sukoba koji predstoje kasnoj moderni genetske tehnologije već se danas mogu prepoznati u sukobima o legalizaciji prekida trudnoće. Tako se na račvanjima putova "politike tijela", nabijene pitanjima identiteta, ocrtavaju vjerski ratovi između grupa čija neprijateljstva proizlaze iz razlika njihovih stilova života.

Profesija kao političko djelovanje Jedno od presudnih pitanja bit će u kolikoj mjeri te suprotnosti povratno djeluju i utječu na čuvare racionalnosti, na stručnjake. Jer pitanje moći u institucijama postavlja se kada su razvijene alternative i kada su suoče sadržajno sukobljene grupe stručnjaka. "Empirijski se može pokazati", piše Elisabeth Beck-Gernsheim, "da se među humanim genetičarima u Njemačkoj sve više raspravlja o pozicioniranju njihove struke, o mogućnostima i šansama, granicama i opasnostima. Uzmimo - da navedemo dva aktualna primjera - pro i contra za ukidanje starosne indikacije u prenatalnoj dijagnostici ili dijalog između grupa za samopomoć i humanih genetičara koje predvode poznati predstavnici struke, a koji upravo započinje. Tu se angažirano, strasno, dijelom čak i ogorčeno spori o sadržajima i metodama, tu se iznose i neugodna pitanja i prigovori. U reprodukcijskoj tehnologiji teško da bi se mogle naći usporedive diskusije. To je vjerojatno ne ponajmanje u vezi s tim 236


što se u liječenju sterilnosti mnogo dublje usjekao jedan profesionalno interni raskol, s jedne strane tehnički, a s druge psihosomatski orijentiran smjer."186 Zanimanja i profesije - razumljeni kao "proizvodi s pedigreom" na tržištu rada, kao licencirana kompetencija robnog karaktera - čuvari su određenog oblika normalizirane subpolitike: u tim "modelima radne snage" osobno-socijalni identitet povezuje se s pravom i dužnošću oblikovanja sadržaja rada. Profesionalne grupe posjeduju produktivnu inteligenciju, moć oblikovanja u društvu. 187 To može značiti različite stvari. Neki sudjeluju u općem dobru baveći se politikom kruha svagdašnjeg, drugi se bave politikom zdravstva, a treći pak humanogenetičkim "popravljanjem svijeta". Zanimanje štiti od nevolja tržišta rada time što mogućnosti djelovanja osigurava i s obzirom na pogone, kupce radne sposobnosti. S time je povezano i drugo: zanimanje i profesije su (moguća) mjesta građanske "antipolitike" [Konrad).lse Tu (uz socijalnu i pravnu sigurnost, biračko pravo, pravo okupljanja itd.) samosvjesni individualist ima glavnu bazu neukrotivosti svojega mišljenja. Heterogenost inteligencije, različitost intelektualnih pozicija, namjera i nazora, njihov trajni spor među sobom, sav prezir i ignoriranje koje oni njeguju u međusobnom ophođenju čine ih svime, no ne i "klasom" u bilo kojem politički upotrebljivom smislu te riječi. Treće, profesije su de facto akteri u globalnom društvu stručnjaka, i ta realno postojeća nadnacionalnost predodređuje ih za aktere globalnih rješenja. 189 186

Beck-Gernsheim (1992), 333; u s p . i diskusiju u časopisu Medizinische Genetik 1991f. 187 Freidson (1975), Beck/Brater/Daheim (1980), posljednje poglavlje. 188 Konrâd (1984). 189 Utoliko struktura kolegijalnih očekivanja sadrži i međunacionalni i nadnacionalni model ponašanja koji na karakterističan način miješa i povezuje ono strano i ono prisno. Drukčije rečeno, profesionalna racionalnost dijelom realizira ono i u onome ili-ili. 237


Četvrto, subpolitizacija stručnjaka događa se upravo u onoj mjeri u kojoj se na profesionalnim i stručnim područjima proizvode i međusobno suprotstavljaju mogućnosti alternativnog djelovanja. Tehnokracija završava s alternativama koje se otvaraju u tehničko-ekonomskom procesu i polariziraju ga. Ukoliko i čim te alternative postanu načelne i detaljne, profesionalne i profitabilne, omogućavaju karijere, otvaraju tržišta, možda čak i svjetska tržišta te na taj način rastvaraju blok privredne moći i time omogućavaju i iznuđuju nove sukobe i konstelacije između i unutar institucija, stranaka, interesnih udruženja, javnosti svake vrste, raspada se slika autoreferencijalnosti socijalnih sistema koja bi bila neovisna o djelovanju. Sami se socijalni sistemi otvaraju za oblikovanje. Poput društvenih klasa, u refleksivnoj modernizaciji blijede i socijalni sistemi. Njihov opstanak postaje ovisan o odlukama, o legitimaciji, postaje promjenjiv. Mogućnosti alternativnog djelovanja predstavljaju, dakle, oštricu koju preskaču sistemi koji su neovisni o pojedincima. Pritom je bitna uloga pitanja kako duboko alternativnost dira i raskoljuje stručnu racionalnost. To je dosada bilo nezamislivo ili bar nije predstavljalo nikakvu realnu prijetnju. To su promijenila tri uvjeta: prijelaz iz jednostavne u refleksivnu scijentifikaciju, ekološko pitanje i prodiranje feminističkih orijentacija u različite profesije i profesionalna polja djelovanja. 190 Ondje gdje znanosti i stručne discipline uzajamno posežu za osnovama, posljedicama i pogreškama drugih i na njih bacaju svjetlo, sa stručnom se racionalnošću događa upravo ono što se u jednostavnoj scijentifikaciji događalo s laičkom racionalnošću: njezini nedostaci postaju vidljivi, ona postaje upitna i otvorena za oblikovanje i preoblikovanje. 191 Eko190

Da alternative u n u t a r grupa stručnjaka i m e đ u n j i m a probijaju društvenu konstrukciju realnosti, to pokazuju i Berger/Luckmann (1980). 191 O tome usp. naznake u Beck (1986), poglavlje VII. 238


loško pitanje prodire na sva profesionalna područja i tu se izražava u sadržajnim sporovima o metodama, postupcima proračunavanja, normama, projektima, rutinama. U svakom slučaju, egzistencija ekoloških raskola u profesionalnim grupama i stručnim krugovima postaje bitnim indikatorom i mjerilom stabilnosti klasičnog industrijskog društva. To isto na drukčiji način važi za feminističku kritiku znanosti i profesije, kada se ona ne zadovoljava optužbama zbog isključivanja žena iz profesije nego kritizira bit, profesionalno monopoliziranu racionalnost i praksu te imanentno profesionalnom oštroumnošću i metodičnošću iznova i drukčije definira i komponira stručnu kompetenciju; i to ne samo individualno nego udruženo i organizirano. Na taj se način razbija jedan ideal, naime da stručnjaci mogu - tako se općenito pretpostavlja - rješavati razlike u mišljenjima svojim metodičkim sredstvima i svojim znanstveno-tehničkim normama. Ako se samo dovoljno dugo istražuje, protuargumenti će zamuknuti i zavladat će jednoznačnost i slaganje. Moglo bi biti da je upravo suprotno: istraživanje koje pita dalje i složenije, koje se posvećuje svim prigovorima i usvaja ih, ta vrsta refleksivnog istraživanja rastvara svoje pretenzije na jednoznačnost i monopol i istodobno povećava oboje - ovisnost o utemeljenjima i nesigurnost svih argumenata. Možda će se prigovoriti da su sve to spekulacije koje padaju pred tvrdim maksimama tržišnog uspjeha. Ta radi se - tako će mnogi reći i tome će se nadati - o neobaveznim mišljenjima, odobravanju koje se jednom uskraćuje, a drugi put opet daje, no čiji se barjaci pretežno vijore na vjetru ekonomske klime. Jedna sočna privredna kriza (ma koliko bila tužna u detaljima), kombinirana s masovnom nezaposlenošću koja napada supstanciju i samosvijest stanovništva, razgoni te sablasti i u novom sjaju ponovno ističe stare smjernice klasične industrijske modernizacije. 239


Taj prigovor može biti točan u određenim, ranim uvjetima ekološke kritike, ali sve manje kada sama privreda profitira od uspjeha i opasnosti koje je sama stvorila.192 Kada nastaju grane koje svoju egzistenciju i svoje tržište podižu na priznavanju i uklanjanju opasnosti, tada su i centrale ekonomske moći podijeljene na pravovjernike i reformiste, reformatore, ekološke demonstrante, ekološke konvertite itd.Ako se probije spoznaja da ekološka rješenja, ekološka kompetencija i inteligencija na svim područjima društva nisu u skladu samo s vrijednostima, nego i s tržištem, dugoročno čak i sa svjetskim tržištem, onda se širi jaz između gubitnika i dobitnika u ekološkoj utrci za (ekonomsko) preživljavanje. Ekologija postaje hit sa zajamčenim uspjehom - bar kao ekološka kozmetika, ambalaža. Otpor jedne polovice privrede, društva ili nacija i kulturnih krugova nalijeće na veliku koaliciju alarmirane javnosti, ekoloških profitera i ekoloških karijerista u industriji, upravi, znanosti i politici. To pak znači da se otvaraju alternative, da suradnja postaje nesigurnom, moraju se kovati, izdržavati koalicije, za njih se mora boriti, a one opet polariziraju. Točno to ubrzava krug propadanja moći institucija. Istodobno s opasnošću i njezinim općim opažanjem nastaje krajnje legitiman interes za obranu od nje i za njezino uklanjanje. Ekološka kriza proizvodi, uzgaja kulturalnu svijest Crvenog križa. Ona mijenja ono svakodnevno, ništavno, nebitno u testove hrabrosti u kojima se može dokazati junaštvo. Daleko od toga da zaoštravaju i jačaju opću besmislenost i prazninu moderne, ekološke opasnosti stvaraju horizont sadržajnog smisla izbjegavanja, obrane, pomoći, moralnu klimu i milje koji se zaoštravaju usporedno s rastom opasnosti i u kojemu dramatične uloge junaka i lupeža dobivaju novo svakodnevno značenje. Nastaju legende sizifovskog tipa. Čak je i negativni fatalizam - ništa se više ne može, za sve je 192

Jaenicke (1979).

240


prekasno - samo jedna takva varijanta. Upravo je to pozadina pred kojom Kasandra može postati profesijom, karijerom. Ekološko pitanje, doživljavanje svijeta u koordinatnom sistemu ekološko-industrijskog samougrožavanja pretvara moral, religiju, fundamentalizam, bezizglednost, tragičnost, samoubojstvo, smrt - uvijek prepletene sa suprotnošću: spašavanjem, pomoći - u univerzalnu dramu. Privreda se može odlučiti hoće li u tom realnom teatru, u toj trajnoj drami, u toj svakodnevnoj komediji užasa preuzeti ulogu lupeža i trovača ili ulogu junaka i pomagača i time se javno hvaliti. Kulturalne pozornice ekološkog pitanja moderniziraju arhajske modele: tu postoje zmajevi i vitezovi koji ih ubijaju, Odiseji, bogovi i demoni, samo što se to sada s podijeljenim ulogama igra, dijeli, dodjeljuje i odbija na svim područjima djelovanja - u politici, pravu, upravi, a ne ponajmanje upravo u privredi. S ekološkim pitanjem jedna postmoderna, mlohava, zasićena, ispražnjena, fatalistička kultura guščje paštete sebi postavlja herkulovsku zadaću koja svakoga i svugdje podbada te dijeli privredu na "gangstere propasti" ili "Robine Woodove". Sistematski je moguće - kako je to učinio Volker von Prittwitz - razlikovati dvije konstelacije u ekološkom sukobu: 193 prva je konstelacija blokade, i tu ekskluzivno i spektakularno jedni nasuprot drugima stoje industrije uzročnice i grupe pogođenih građana. Kretanje u tom sukobu počinje tek u drugoj konstelaciji, u kojoj se (a) bude interesi pomagača i (b) slabi koalicija prešućivanja između uzročnika i gubitnika. To se zbiva u onoj mjeri u kojoj dijelovi privrede, ali i profesionalne inteligencije (tehničari, istraživači, pravnici, suci) preuzimaju uloge spasilaca i pomagača, dakle u kojoj se ekološko pitanje otkriva kao konstrukcija i ekspanzija tržišta I moći. To pak pretpostavlja da industrijsko društvo postaje industrijskim društvom loše savjesti, da samo sebe razumije V o n P r i t t w i t z (1990). 241


i optužuje kao društvo rizika. Jer samo tako industrije i karijere spasilaca i izbavitelja mogu razviti svoje junaštvo koje motivira i donosi dobit. To pak zahtijeva napuštanje puke kritike i prijelaz na okruživanje postojećega alternativama. Ekološko pitanje mora se usitniti na druga pitanja: tehniku, razvoj, oblike proizvodnje, politiku proizvoda, način prehrane, stilove života, pravne norme, oblike organiziranja i uprave itd. Tek društvo koje se budi iz letargije i pesimizma konfrontacijske konstelacije te shvaća ekološko pitanje kao nebeski dar univerzalne autoreformacije dotada fatalističke industrijske moderne može iscrpsti potencijal uloga pomagača i junaka te iz njih dobiti zamah potreban da iz toga ne nastane samo ekološka kozmetika visokog stila nego da se zaista osigurava budućnost. Ekologija ukida neutralnost, strukovnu nepolitičnost ekonomske sfere. Ona se u svojem grešništvu cijepa na dvoje, postaje djeljivom - sve do u menadžment, do u ličnost, identitet osoba na svim razinama djelovanja. To cijepanje i podjela na grešnike i one oslobođene od grijeha dopušta "trgovinu političkim oprostima", vraća politici instrumente moći "papinskog pravorijeka i nepravorijeka", javnog izlaganja i samonametnute pokore velikih industrijskih grešnika, pa čak i sredstva javnog mučenja "ekološke inkvizicije". Od toga se većina političara usteže u svojoj dobroti po mjeri javnosti. Da bi se iz zbirke političkih instrumenata poslužili njima makar i samo da bi iznudili dobrovoljnost, za to, čini se, profesionalnim ekološkim političkim plivačima protiv struje nedostaju politička karizma i politički realizam.

242

V I I I . poglavlje

Umijeće dvojbe

Nitko ne može nijekati da se prosvjetiteljstvo, koje - po Kantovoj izreci - provodi oslobađanje iz samoskrivljene nezrelosti, može pervertirati. Lista organiziranog, usavršenog užasa koji je proizvelo ovo stoljeće ne dopušta nikakvu sumnju: holokaust, staljinizam, logori za preodgajanje od Sibira do Kambodže, pipci tajne policije u DDR. No nije li u tim strašnim iskustvima jedne "dijalektike prosvjetiteljstva" (Horkheimer i Adorno) uz užas i tugu sadržano i - olakšanje? Olakšanje stoga što nije moguće prosvjetiteljstvo jednoznačnosti, prisilno objašnjenje koje se širi poput zarazne bolesti? Ne pokazuje li se na barbarstvu koje nastaje i prijeti u sjeni moderniteta i kao njegova sjena stari nauk da sloboda jednostavno omogućava i razaranje i uništavanje? Nije li u svakom prosvjetiteljstvu, kako se ono dosada mislilo, zastupalo, prakticiralo, sadržan elementarni fundamentalizam svadljivosti i indoktrinacije koji ga uvijek iznova lako pretvara u njegovu suprotnost? Možda zalazak zvijezda stajaćica primarnog prosvjetiteljstva - pojedinac, idenlitet, 243


istina, realnost, znanost, tehnika itd. - predstavlja pretpostavku za početak jednog drukčijeg prosvjetiteljstva koje se ne boji dvojbe već je čini elementom života, elementom preživljavanja? Sto je toliko užasavajuće u Foucaultovu uvidu da su institucije oslobađanja rafinirane mreže podjarmljivanja? Naravno, bune se naši razočarani ideali! Čitavo eksperimentalno postrojenje prosvjetiteljstva pretvara se u svoju suprotnost! No ne izražava li se u tome i pritom upravo čitav užitak razotkrivanja? Nije li to onaj praužitak prosvjetiteljstva koje se ne zaustavlja ni pred svojim vlastitim oholostima i prvotnim nadama te radosno ruši svoje vlastite tiranske spomenike? Možda iz prihvaćenog skepticizma, svjesnog samoga sebe, nastaje oblik života po mjeri čovjeka? Možda je zabluda koja se stalno dokazuje jedini način da se privedemo razumu? Možda je skepticizam, obogaćen ironijom, distanciranjem od samoga sebe i jezično doživljenim i konzerviranim brkanjem epoha i biografija egzistencijalni oblik u kojemu moderna odbacuje megalomanske oholosti industrijske epohe? Možda samosvjesna dvojba priprema put u jednu drukčiju modernu, zasnovanu upravo na malenosti, deziluzionizaciji? Možda reflektirani skepticizam, koji živi i argumentira na visini svojega doba, prevlada arogantnu vjeru u tehniku industrijalizma i utemelji toleranciju i znatiželju za drukčijost drugih? Dubio ergo sum: dvojim, dakle jesam! Dvojim, dakle postajem! Dvojim, dakle dajem ti prostor! Dvojiš, dakle priznaješ me! Ja i ti dvojimo, dakle jesmo! Dvojimo, dakle postajemo mogući! Dvojimo, dakle postoje mnoge moderne, i sve počinje iznova! Možda dvojba, moja i tvoj, stvori prostor za druge i u razvoju drugih za mene i za nas? Bi li ta utopija dvojbe koja pita i nosi mogla tvoriti osnovu, osnovnu misao etike jednog postindustrijskog jf radikalizirano modernog ugovora o identitetu i društvu? 244

Umijeće dvojbe

Možda je dvojba, koja znanost više ne samo nosi, nego je i svrgava, jedina mogućnost kojom se laik može osvetiti stručnjacima koji ga patroniziraju? Možda se common sense refleksivne - i ekološki senzibilne - moderne pokaže kao dvosjekli common scepticism : prema vani, on je oštar i bezobziran prema starim i novim apsolutizmima, a prema unutra malen i vižljast, gradi gnijezda subverzivne udobnosti? Ne, razaranje velikih starih iluzija nije gubitak nego nužnost da bi se otkrile daljine malenosti, slasti relativizma, mnogoznačnosti, mnogostrukosti onoga ja, potvrđenih nagona (koji su se prije sagibali pod režimom jednoga velikog ja). "Moja nesavršenost ... nije prirođena, nije zaslužena", priznaje Franz Kafka u svojem dnevniku. "Prigovori leže po mojoj unutrašnjosti." "Ja sam" sam "možda najbolji pomagač mojih napadača. Naime potcjenjujem se i to već znači da precjenjujem druge."194 Možda fascinacija Kafkinog "škrabanja" počiva i na tome da u bespoštednosti s kojom on u slikovnicama svojega jezika iznosi svoju vlastitu ruiniranu egzistenciju odzvanja i može se osjetiti oslobađanje od jarma koje do danas znači održanje velike fasade onoga ja za njegove nosioce? U razbijanju identiteta, ja, istine, realnosti lome se i lisice na rukama i duši kojima su ljudi po nalogu tuđih sila sami sebe vezivali i ponižavali. 195 Osjeća se nešto od okretne živosti koja odlikuje egzistenciju sktinice i donkihoteriju pred n a p u h n u t i m tiranima vlastitog ja građanskog svijeta ili junacima samodopadnosti postgrađanskoga - bar u književnosti. Skeptik, ironičar, mnogostruko ja koje skriva samo sebe, egzistencija lutke i leptira koja se iščahuruje i učahuruje, koja sama ne zna ništa, ali to zna bolje i utemeljenije od svih drugih - fascinacija koju ta vrsta beskarakternog karak194

Citirano po Bauman (1992), 112f. No radost zbog toga n e bi trebala sakriti činjenicu da samo posebne okolnosti i osobne karakteristike dopuštaju kreativno svladavanje nesigurnosti; o tome Keupp (1990).

195

245


tera izaziva na kazališnim pozornicama (na realno postojeće post-Hamlete u gledalištu) pokazuje da ovdje postaje vidljivom zvjezdana iskra slike samoga sebe. Skepticizam, nasuprot široko rasprostranjenoj zabludi, sve iznova omogućava: pitanje i razgovor tako i tako, ali i vjeru, znanost, spoznaju, kritiku, moral, društvenost, samo drukčije, nekoliko brojeva manje, privremenije, podložnije reviziji, poučljivije, a time opet i znatiželjnije, otvorenije za ono suprotno, neočekivano, nespojivo, i to s tolerancijom koja se temelji i ima korijene u posljednjoj krajnjoj izvjesnosti zablude. Poslije Marxa, Engelsa i Lenjina, poslije Horkheimera, Adorna i Habermasa, prije svih bi trebalo iznova otkriti Montaignea kao oca kritičke teorije društva refleksivne moderne.

Imaj hrabrosti služiti se svojom vlastitom dvojbom: Michel de Montaigne Kada me netko s dječjom okrutnošću pita: U kojem društvu mi zapravo živimo?, morao bih se probiti kroz mnoge ne ne kapitalizam ili kasni kapitalizam, ne industrijsko društvo, ne društvo uslužnih djelatnosti, a također ni postmoderna - do odgovora: u moderni koja počinje dvojiti u samu sebe, koja će, ako sve dobro završi, učiniti dvojbu mjerilom i graditeljem svojega samoograničavanja i promjene same sebe. Dvojbe oslobađaju. I to upravo i od vladavine stručnjaka kojoj su pomogle da se ustoliči. Upravo tu i tako razišli su se prije četiri stoljeća putovi dvojice gotovo suvremenika, od kojih je svaki na drukčiji način civilizirao i usavršio dvojbu: Descartesa i Montaignea.196 Descartes upotrebljava dvojbu da bi od nje pobjegao i postigao izvjesnost; to je put u eskpertokraciju. Montaigne 196

O tome Toulmin (1991).

246

Umijeće dvojbe

pak dvojbom štiti i oštri svoju vlastitu izvornu sposobnost obrane od stranoga, njegova filtriranja, odvajanja i osiguravanja prostora i sluha za svoje vlastito čuđenje, za svoj vlastiti glas. Upravo to načinjanje i destruiranje dvojbom svakog autoriteta tvori Montaigneovu modernost i subverzivnost. On je najradikalniji individualist koji je ikada posegnuo za perom. Njegov je svjetonazor, koji se opravdava samo s obzirom na svoj horizont i samo iz tog horizonta, radikalan i stoga što oduzima dvojbi svaku tragičnost, svaku zdvojnost. Montaigneova je skepsa vedra, autoironična, dakle posve "nefaustovska". Štoviše, ona pobija Hamleta. Kantov zahtjev "Sapere aude!" - imaj hrabrosti služiti se svojim vlastitim razumom - tu parolu prosvjetiteljstva možda nitko nije realizirao na doslovniji, izravniji način - pa ni sam Kant - od tog seoskog plemića koji je već tada dva stoljeća ležao u grobu: Michela de Montaignea. Možda bi u njegovu smislu trebalo poantirati: imaj hrabrosti služiti se svojom vlastitom dvojbom! Pri tome je naglasak na riječi "vlastita". To danas, opet dvjesto godina kasnije, prije svega uključuje otpor izjednačavanju razuma s razumom stručnjaka koje je za Kanta još bilo posve samorazumljivo. Nitko manji nego Max Horkheimer autoritativno je optužio Michela de Montaignea za kozervativizam, za "građansku apologetiku". I to kako. "Ono malo razuma što ga imam", citira Horkheimer hladno iz Eseja, "upotrebljavam u sadašnjim građanskim ratovima na to da oni ne ograniče moju slobodu kretanja." 197 Reformacija je na kocki. Ni iskre pristranosti za stvar prosvjetiteljstva! Njemu ništa nije sveto - osim njegove bjelokosne meditativnosti, njegovih literarnih vježbi, njegove "slobode kretanja". Još i gore. "Gade mi se novosti, ma kakvo lice nosile, i u pravu sam, jer od njih sam vidio mnogo loših rezultata." Montaigne oblaže svoj život dvojbama dok se oko njega svijet raspada u ruševine. "Ne vidim cjelinu", 197

Horkheimer (1971). 247


zapisuje namigujući i briše i posljednje zahtjeve koji bi mogli sezati dalje od toga, "a ne vide je ni oni koji nam je obećavaju pokazati." No nemojmo se zavaravati: Montaigne je onoliko konzervativan i apologetičan koliko su rotkvice crvene - naime u ljusci. Ono što postoji u njegovim očima nije ni sveto ni dobro, pa ni jednostavno razumno; ono nema baš nikakve prednosti osim te što postoji. Red i država, zakon i pravo nisu ništa drugo nego etabliran nered, bespravnost i nasilje koji uživaju poštovanje zbog svoje visoke starosti - vrlo često smiješni, neljudski i apsurdni. Situacija koju već Montaigne ima pred očima iritantno je moderna. Bog, priroda, moral, pravo, običaji, sve što svijetu daje red i obvezuje, nalazi se s one strane horizonta, i to u posve nedohvatljivoj daljini. Na njegovo gledište i njegov stav ne može se primijeniti čak ni riječ "skepticizam", jer Montaigne uopće ne traži mogućnost objektivne spoznaje, dakle ni ne niječe tu mogućnost. Iz istog razloga on nije ni nihilist ili, ako ipak, onda pragmatičan, takoreći optimističan nihilist. Njemu uopće nije teško sjediniti svoj nihilizam i kršćanstvo, čak utemeljiti svoje kršćanstvo nihilizmom. Upravo zato što ne može spoznati i odlučiti što je istina, on se drži one koja mu dopušta da vodi svoj život. Već to daleko nadilazi njegove snage. On živi u ruševinama religijske slike društva i svijeta, u ruševinama njezina važenja koje za njega, ako uopće, stječu autoritet samo od njega samoga. On donosi svoje zakone - pa i ako su to oni stari i važeći. Mali princ penje se ujutro na brdo kako bi izlazećem suncu zapovijedio da izađe. To Montaigne ne čini i on ne misli tako. Za njega - da ostanemo u toj slici - ne postoji sunce po sebi, nego samo sunce za njega. To sunce on može pokretati svojim pogledom. Samo pokret glave i ono nestaje. Skok, i ono poskakuje, a onaj tko glavu kružno pokreće može ga vidjeti kako pleše među granama drveća. On mora, dakle, krpati svoj svijet, držati ga na okupu, pokretati, koliko je to već 248

Umijeće dvojbe

moguće, mora birati, "i budući da nisam u stanju birati, slijedim izbor drugih i ostajem u kolotečini u koju me Bog postavio. Inače bih se morao kotrljati i kotrljati bez kraja." Red stvari počiva na odlukama, točnije odluci protiv prevelikog tereta koji znači njegovo dovođenje u pitanje. Ništa više. I dvojbe su dakle - tko bi to pomislio! - krajnje nesavršene, smiješne, i njih pogađa zabluda, ukratko: i dvojbe su posve dvojbene. U tome je čitava tajna njihove pripitomljivosti. Onaj koga spopadne dvojba, mora je dvojeći otjerati. Dvojbe skaču kroz sve plamene obruče svojih dresera kada ih progone slične, dakle dvojbe. I u to se ne može dvojiti: zastrašujuće su samo dvojbe napuhnute izvjesnošću. Utoliko se može reći da onaj tko napola dvoji zdvaja. Onaj tko posve dvoji, dakle tko veliku dvojbu koja ga pritišće još usitni manjima, taj može otkriti da dvojbe stvaraju mogućnosti. Baveći se samima sobom, one postaje praktične, pokretljive, oštre ili okrugle, već prema tome u kakav se odnos dovode, kako se tjeraju jedna na drugu, kako se okreću, upotrebljavaju, za što i protiv čega. Od onoga koji dvoji one iznuđuju odluku, oblikovanje samoga sebe. Onaj tko želi naučiti "umijeće života" (Foucault) mora vježbati umijeće dvojbe. Dvojba - refleksivna će moderna za nju imati više imena nego eskimi za snijeg! No jedno je "sigurno": neizbježnim postaje razlikovanje između linearne i refleksivne dvojbe. Onaj tko jednostavno, linearno dvoji zapleće se u dileme beskonačnog regresa. On za svakom dvojbom mora poslati još jednu, i tako beskonačno. A budući da prolazak kroz beskonačnost nama vremenitim bićima nije moguć, prijeti zdvajanje, prekid postupka, dogmatizam. To su vizije skepticističkog užasa koje se stoljećima njeguju i šire u kulturi izvjesnosti radi zastrašivanja od preljuba s dvojbom. U sociologiji j«) Helmut Schelsky u tom smislu kritizirao uzaludan pokušaj "institucionalizacije trajne refleksije". 198 Tako bi se mo^ln pogrešno razumjeti umijeće dvojbe. 198

Schelsky (1965). 249


Ako je, dakle, linearna dvojba s gledišta kulture istine prvo nemoguća, drugo dogmatska i treće amoralna, mora se dodati: upravo je to suprotnost dvojbe, i to suprotnost koju, prvo, istinoznalci i istinotražioci visoko ističu radi boljeg zastrašivanja i koja, drugo, potječe iz čežnje za prevladavanjem dvojbe. Onaj tko zdvaja, taj ne želi dvojbu nego sigurnu, jednoznačnu spoznaju. Onaj tko se upušta u beskonačni regres, taj traži nešto što mu očito nije dano naći. Onaj tko goni i goni dvojbu i zatim se tuži da - dogmatski! - mora prekinuti, taj ne želi dvojbu nego ne-dvojbu. Tako postaje očito da je uobičajena slika skepticizma strukturirana tako da bi se mogla opovrgnuti. Ona, kako je rečeno, služi uvježbavanju njegove suprotnosti. Refleksivna dvojba slama pak energiju istine koja tjera dvojbu u zdvajanje tako što se, prvo, dvojba prihvaća kao element života poput vode i zraka; njezina prevladivost je priča za malu djecu koja je u povijesti politike za sobom ostavljala krvav trag. Drugo, doživljava se, može se doživjeti da dvojba ne tjera dvojbu u zdvajanje, nego je slama. Sama dvojba oduzima dvojbi njezinu kiselost, njezino razgrizajuću snagu, da ne kažemo: dvojbenost. Dvojba, okrenuta protiv dvojbe, zapovijeda dvojbi da stane. Ona također omogućava - prividnu - suprotnost: vjeru, povjerenje, moral, spoznaju itd. Samo upravo bez one čudne pretenzije obvezivosti koja guta sve daljnje dvojbe, osuđuje ih i pušta da se ono osobno uroni i utopi u općenitosti. Tu vrstu vjere, koja se osigurava samo dvojbom, vjernik mora zastupati svojim ja. To je neopozivo njegova vjera, njegova osobna vjera koju je izabrao i za koju odgovara, pa i ako je to stara opća vjera. Protiv toga se još jednom okrenuti pozivajući se na strašila "proizvoljnosti" ili "dogmatizma" i "decizionizma" odavalo bi kako se dvojba još uvijek prima vrhovima prstiju istine.

250

Umijeće dvojbe

Bogatstvo realnosti Dvojba koja ne potječe iz neznanja nego iz većeg znanja, iz daljnjeg pitanja, najsigurniji je pobjednik moderne. Svi su pokušaji pobune protiv nje i bijega u nove izvjesnosti osuđeni na neuspjeh, pa tako i svi moderni, industrijski, bili to pokušaji tržišta, tehnike ili znanosti. Onaj tko se kladi na dvojbu, dobiva. To je zakon slabih, koji nadmoćnim silama osamostaljenih industrijskih opasnosti oduzima, razgriza temelje na kojima one stoje i nastaju. Dvojba - agresivna prema vani i prema svim skrivenim i otvorenim apsolutizmima u industrijskom mišljenju i djelovanju - ne samo da razara već omogućava produktivnost, pogoduje joj i potiče je. Upečatljiva svjedočanstva o tome iznosi umjetnost, ne samo ovostoljetna, ali ona osobito. Njezine slike čisti su stvaralački vatromet samouništenja. Kao njegovi se plamenovi i pepeo mogu razgledavati i može se diviti bojama, skulpturama i romanima. Dosada su se oni jednostrano gledali i čitali kao manifesti rastvaranja. Da je taj (kako kaže Gottfried Benn) "estetički nihilizam" forma usitnjavanja i smanjivanja iz koje nastaje - moglo bi nastajati! - samoograničavanje, ironična humanost samosvjesne zablude, to se rijetko spominje u svim tužbalicama i uz sav miris tamjana. Možda klasična moderna u slikarstvu nije promijenila i proširila samo opažanje nego i pronašla kreativno samoograničavanje, samosmanjivanje kao oblik čovjekova života, mišljenja i djelovanja. Ondje gdje se raspada dogma o jednoj objektivnoj realnosti ne nastaje ništa, a ne vlada ni proizvoljnost. Sve su to zastrašivanja, polovičnosti, kamuflirani pokušaji spašavanja zamuklih sigurnosti, proteze razuma. Upravo na toj granici i iz nje nastaje i mnogostruka realnost: suprotnost osjetila. Realnost ušiju proturječi realnosti očiju, ova proturječi realnosti ruku itd. Jezik ne odražava nego stvara. Samo ono što je formulirano postoji. Sve je drugo utvara, vračanje. "Ti mislioci sa svojim temeljem bitka koji nitko ne vidi, posve be251


zobličnim, sve sami prilozi i prilagatelji - oni otvaraju slavinu, uglavnom tada iz nje izađe nešto Platona, pa se malo tuširaju, i zatim sljedeći uđe u kadu" (Gottfried Benn). Biografski kavez svojega ja napušta se kroz vrata knjiga. Čitanjem se može uroniti u druge epohe i egzistencije i zamijeniti se za njih. "Riječi, riječi - imenice! One trebaju samo raširiti krila i tisućljeća će ispasti iz njihova leta." Monopol jedne realnosti - "demonski pojam Evrope" - se slama, i tek time postaju vidljivima skučenost i siromaštvo jednog upravljanog "realizma" koji kontroliraju stručnjaci i koji je razvlastio osjetila, osjetilne realnosti. Iskustvena nesigurnost, perspektivizam nije propast realnosti nego početak bogatstva realnosti, njihova izobilja. Za to nije potrebno ništa drugo nego pokretljivost mišljenja i pogleda za uživanje u dragocjenostima koje nudi umnogostručavanje realnosti i njezino subjektiviranje i estetiziranje. Jednoznačan uvid postaje mnogoznačnim. No time ujedno postaje i izravno dostupnim - kroz jezik, užitak, pogled, kritiku, mišljenje, pitanje, dakle kroz glavu i njezin stav. Nema sitnih svećenika s njihovim metodološkim oltarima koji bi sprečavali pristup. U pogledu su i samo u njemu zasuni koji otvaraju ili zatvaraju. Jezik koji otvara pogled, pogled koji ispunjava jezik, oživljava ga, voli, postaju ocem i majkom novih realnosti. Ono što osvještavam, to nastaje. Izgovoriti znači proizvesti. Otvaraju se, stvaraju se prostori koje, jednom prisutne u jeziku, svi mogu ispunjavati životom, kroz koje svi mogu prolaziti i zaposjedati ih.

Politički program radikalizirane moderne je skepticizam Ma kako se zamišljala drukčija moderna, nju će na svim područjima karakterizirati povećana količina, a vjerojatno čak i drukčija kvaliteta nesigurnosti: kao varijacija, mnogolikost, 252

Umijeće dvojbe

izmjena, ambivalencija, ali i kao prijetnja, opasnosti koje jednostavno izmiču uvriježenim proračunskim normama. U uobičajenoj perspektivi to znači strah - sa svim posljedicama koje se iz toga mogu očekivati, i u političkom smislu. No to ne mora biti jedini slučaj i ne mora biti nužno. Ta nesigurnost koja sve zahvaća i prožima upravo nije samo mračna strana slobode. Naprotiv, nju valja, upravo obratno, otkriti kao njezinu svijetlu stranu. Uvođenje nesigurnosti u naše mišljenje i činjenje može nam pomoći da se izborimo za upravo ono smanjivanje svrha, za onu sporost, revidibilnost i poučivost, brižnost, obzir, toleranciju i ironiju koji su nužni za prijelaz u drukčiju modernu. Drugim riječima, ono što u sadašnjosti i u budućnosti potresa institucije i ljude jest proturječje između, s jedne strane, sistemskog obećanja sigurnosti (tehničke, socijalne i političke) koje je u temelju megalomaniji industrijske epohe i njezinih institucija te, s druge, količine pranesigurnosti koja se stvara refleksivnom modernizacijom i probija se i postaje očitom usprkos sigurnosnom oklopu koji se stalno obnavlja. Politički program radikalizirane moderne je skepticizam! Dvojba i zabluda grobari su stare moderne i mjerila nove za koju se treba izboriti. Velikom su industrijskom projektu potrebne upravo one sigurnosti koje refleksivnošću moderne postaju suvišnima. Provedena dvojba zahtijeva drukčiju raspodjelu moći, drukčije strukture odlučivanja, drukčiju arhitekturu institucija, drukčiju tehniku i njezin razvoj, drukčiju znanost, drukčije obrazovanje i podložnost odluka reviziji - ne ponajmanje zbog anticipiranja posljedica. Sve za nekoliko brojeva manje, sporije, otvorenije za suprotnost, opovrgavanje, kako to priliči dvojbi koja je postala sigurna u samu sebe. Postoji unutarnja srodnost unutar klasične industrijske moderne između njezinih vodećih ideja i ključnih kategorija: nacionalna država, klase, znanstvena istina, vjera u tehniku i politička shema na osnovi suprotstavljanja prijatelja i 253


neprijatelja. Upravo uvjerenje da se želi, posjeduje i zastupa ono što je dobro i istinito ono je na čemu se temelje neprijateljstva, ratovi i, kao preventivna jamstva protiv njih, vojska, naoružanje, tajna policija, špijunaža, dakle militarizacija cjelokupnog društvenog i političkog života. Realizam jednog Machiavellija, rata svih protiv svih kod Hobbesa, onoga političkoga koje se kod Carla Schmitta oslanja na odluku o izvanrednom stanju i na suprotstavljanje prijatelja i neprijatelja - sve te teorije politike koje polaze od izvornog grijeha moći pretpostavljaju doba morala i istine. Ondje gdje je dvojbeno jesmo li sami u pravu ili u posjedu istine, gdje se pitanja nalaze u zoni u kojoj se presijecaju točnost i netočnost, gdje dvojbe u samoga sebe nagrizaju oholost, neprijatelji više nisu neprijatelji, iako nisu ni prijatelji s kojima se pleše na proslavama solidarnosti, nego su oni koji zajedno dvoje jedni nasuprot drugima. Njihovi interesi mogu biti dijagonalno suprotstavljeni. Oni će se tada vidjeti kao takvi, kao takvi će se relativirati, o njima će se pregovarati i nalaziti rješenja. Iz jednog jednostavnog razloga: u doba dvojbe suprotnosti se više ne mogu dogmatizirati u neprijateljstva koja mogu opravdati stvaranje ili pokretanje stroja za uzajamno ubijanje. Jedni se drugima smiju, prvo čak samome sebi, ili se susreću s "civilnom ravnodušnošću" ( G o f f m a n ) , ali si međusobno ne razbijaju glave. Budući da dvojenje uključuje mogućnost da se svijet i samoga sebe koncipira i promatra s gledišta predmeta, na kraju bi se morala razbiti glava samome sebi. Dvojenje znači mnoštvenost glasova, suprotstavljenih glasova na svim stranama, u svakome. To logički (da li i psihološki ili socijalno, to je drugo pitanje) isključuje sukobljavanje po shemi prijatelj-neprijatelj. Obratno, mišljenje u kategorijama neprijateljstva ima smisla samo u apsolutističkom crno-bijelom mišljenju koje je općenito sivo i isključeno u tekućem spektru boja mišljenja koje dvoji. Oštrije rečeno: radikalna nejednakost dvojbe - isključenje dvojbe u 254

Umijeće dvojbe

samoga sebe i koncentriranje sve dvojbenosti na strani drugoga, stranoga - neizbježna je pretpostavka društvenog i državnog poretka koji je ugrožen ratom. Posve dvojbeno društvo koje je obuzeto produktivnom dvojbom u samo sebe, koje je u strogom smislu nesposobno za istinu, ne može razvijati i održavati konstrukcije neprijatelja. Drugim riječima, pacifizam i dvojba su srodni. Istina i vojska potječu iz jedne te iste misaone kuhinje.

Civiliziranje sukoba? Svi veliki evropski pokreti i epohe bili su u potrazi za nekim medijem neutralizacije sukoba i ratova. Prosvjetiteljstvo je proglasilo vladavinu razuma, dakle znanosti, prava, odgoja, te je pokušalo etablirati i artikulirati te sfere. To je trebalo omogućiti da se sukobi između pojedinaca, grupa i država rješavaju razumno, što znači mirno, racionalno i pravedno. Za te se svrhe civiliziranja sukoba mnogo toga izmislilo i stvorilo. Kao posljednje i valjda najintenzivnije "racionalna zakonitost tehnike". Ona se činila, a mnogima se i danas čini najneutralnijom, neutralnošću i racionalnošću naprosto. U svojem nijemom jeziku stvarnih evidencija, razumljive upotrebe u svakodnevnom životu, olakšanja, udobnosti, porasta produktivnosti, uštede vremena, maksimaliziranja snaga i, u zbroju svega toga, potenciranja moći, ona je svu skepsu koja je oduvijek pratila njezin pobjedonosni pohod potisnula na područje idealističkoga i pesimističkoga. Zlogukosl buntovnika protiv tehnike nije nalazila i ne nalazi trajan odjek uz olakšanja koja nam tehnika svakodnevno omogućava. No tehnika je svakako neutralna koliko je neutralan otrovni plin koji uništava insekte, ali može i ljude. Tehnika je instrument - i oružje, i zato što služi svakome, ona nije neutralna. Prije se plauzibilno može tvrditi suprotno: tehnika 255


proizvodi moć - osobito atomska tehnika i njezini mnogoliki izdanci u kemijskim, a uskoro možda i genetičkim oružjima - čije se prijetnje naposljetku igraju realizacijom onoga apsolutno negativnog. No i protiv tog zloslutnog uvida može se tvrditi da tehnika ostaje politički i kulturalno slijepa. Iz tehnike koja se shvaća kao "samo" tehnika, koju mnogi - s prizvukom racionalnosti i zalaska demokracije - uzdižu u tehnokraciju, ne može se utemeljiti ni zadobiti nikakav obvezujući oblik neutralizacije društvenih sukoba. Možda taj san o civiliziranju suprotnosti može naći novo tlo u pojmovima i idejama u čijem se središtu nalazi i vlada dvojba? Dvojba dopušta spor, čak ga i iznuđuje, ali ona razgrađuje dogmatizam suprotstavljenih pozicija i sredstava kojima se sporu pristupa. Ona omogućava pacifikaciju sukoba koja to dvoje - sukob i mir - pomiruje na taj način da su obje krajnosti, raj i rat, isključene ili bar postaju manje vjerojatnima. Onaj tko dvoji, taj se spori, bori se možda i protiv lažne izvjesnosti, protiv tiranije jednoznačnosti i onoga iliili. Ali on ne može na barikade, on to i neće učiniti, jer dvojba proizvodi dvojbu u samoga sebe i podiže je kao što otac podiže sina. Onaj tko želi dati prostora dvojbi uvijek se može pozivati samo na građanski otpor dvojbe i na njezine vrline koje se prije mogu uračunati nižim staležima kulturalnih svojstava nego onima koji pogoduju diktatorima - bile to vrline ukusa, političkog odlučivanja ili tehnike "za dobro svih". Kultura dvojbe, koja kultivira dvojbu i pomaže joj da dobije oblike javne prezentacije i priznanja, ništa ne zabranjuje, ništa ne iznuđuje, nikoga ničime ne misionira, već, naprotiv, omogućava ono što je najsuprotnije, najprotivnije, ali u prigušenim oblicima, upravo u oblicima nagriženim i razvedrenim dvojbom. Ono što se kulturama vjere i izvjesnosti činilo i što im se čini kao slabost, raspadanje - dvojiti - to za nju postaje vrlinom, izvorom produktivnosti, samoograničenim 256

Umijeće dvojbe

samorazvojem kojemu je bitno strano sve nadnaravno veliko, sve što općenito vlada, jer to niječe izvornu mjeru ljudskoga: zadršku, nesigurnost, ono "da, ali...". Dvojba je nešto dobrohotno, duboko humano. Ona podsjeća - neopozivo i neumoljivo s nadmoći kritizera - na granice, na izgubljenost u zabludi, na bestemeljnost i najponosnijeg, najsavjesnijeg mišljenja i djelovanja koje se razmeće svom snagom strojeva i tehničkim savršenstvom uz pomoć kojih napreduje. Nasuprot tome smijulji se dvojba, ona šapće, viče, nasrće i uzmiče: sve je dvojbeno! Možeš se služiti tisućama kompjutera i svom svjetovnom i nadsvjetovnom mudrošću. Ti si ono što jesi: jadna pobuna protiv krhkosti svoje egzistencije, zaborav, rastjerivanje dvojbi koje posvuda vire. Sva raskoš, sva sigurnost nastali su i istesani su iz toga, a ne sami od sebe. U doba refleksivne moderne put mišljenja - znanosti, tehnike - okreće se natrag svojemu zemaljskom porijeklu: dvojbi. Ona vlada u svim kostimima i svim oklopima koji je niječu i u jeziku odlučnih izvjesnosti kojim se služe oni koji je poriču. Bog provedene moderne je dvojba. Ona je prasamoća čovjeka koji je suočen samo još sa samim sobom i sa svojim reflektiranim neuspjehom. Zadnja milost koja Bogu preostaje za one koji su mu jednom trebali i htjeli nalikovati je dvojba. Ona i možda samo ona omogućava da se dogmatika industrijalca pretvori u reflektirano samoograničavanje postindustrijskih načina proizvodnje i života. A vlastita je snaga zemaljskih stvari razlog zašto mišljenje iz ponosnog hoda svoje izvjesnosti pada na koljena i nalijeće na dvojbu iz koje sve potječe: spoznaja, tržište, druga tehnička kreacija sve do genetičkotehnoloških i (ne)humanogenetičkih revolucija koje sada predstoje. Dvojba je antireligijska religija moderne koja ograničava samu sebe. Pritom je dvojba svakako i strog vladar. Ona podbada, razjeda i pobjeđuje izvjesnost koja je ignorira. Izvjesnost je Juda koji niječe svojega gospodara, dvojbu. 257


Ruku na srce, dragi kolegice i kolege! Navedite mi jednu teoriju s našeg područja koja nije sporna, koja se samo prihvaća i ne bi imala bilancu koja bi uz odobravanje morala podnositi - tajiti! - i pravo brdo dvojbi i suprotstavljanja. Ja bar ne vidim nijednu takvu i rado bih ispravio zaborav na kojemu bi morala počivati neka nedvojbena teorija na našem području (ili i samo neko empirijsko istraživanje, uključujući i sve rezultate!). Svi mi djelujemo u znanostima koje, primijene li se striktno strogi kriteriji deklarirane znanstvenosti, moraju graditi svoje argumente i uvide na više ili manje opovrgnutim teorijama. To gorko zvuči. No to nipošto nije tako samo u društvenim i duhovnim znanostima. I u "tvrdim" su prirodnim znanostima nerastjerive dvojbe stalni pratioci svih spoznaja. I tu pomaže samo zatvaranje dvojbi u tamnicu irelevantnosti da bi se na njoj mogle podići palače spoznaje. Vrijeme je i dostojno je znanosti koja je postala samosvjesna i više ne mora konvertitski vrebati priznanje da se pozabavi i svojom mračnom stranom, sveprisutnom, a ipak karakteristično potisnutom, utamničenom dvojbom. No ako je točno da je dvojba sjena svake spoznaje, onda se nitko ne smije zavaravati o teškoćama koje se suprotstavljaju našoj namjeri da rasvijetlimo tu mračnu stranu. Tama u koju ostaju uvijene dvojbe - usprkos, zbog, zahvaljujući svojoj sveprisutnosti - u mnogome podsjeća na način na koji se u građanskim krizama postupalo sa seksualnošću (i na koji se i danas postupa). Sve su paralele tu: o dvojbi i o onome što je dvojbeno govori se ispod glasa, oni ostaju uvijeni, smještaju se više dolje nego gore, i opsceno je i nadražuje razgovarati o dvojbi u krugovima u kojima vlada spoznajni moral. I središnja funkcija seksualnosti, proizvodnja potomstva, ovdje ima svoj pandan: spoznaje koje će sutra vrijediti proizvode se noću (ponekad i danju) u intimnom kontaktu s dvojbama. Spoznaje ne nastaju iz potvrđivanja spoznaja. One naprosto vrijede. Nove spoznaje nastaju samo iz užitka dvojenja koje ničemu ne priznaje važenje. 258

Umijeće dvojbe

Dvojba je pogonska snaga znanosti. Kao što se čini sa seksualnim maštanjima, jednom bi se morala istražiti maštanja znanstvenika o dvojbi - ono što oni zaista misle jedni o drugima i o znanosti drugih. Postoje oni koji sadistički dvoje i oni koji to čine mazohistički, koji se najradije bave samima sobom itd. No svi se ponašaju onako kako to zahtijeva građanski moral ljubavi prema istini: čine jedno, a propovijedaju drugo, svečano, s kravatom i u svježe izglačanim odijelima. Drukčije rečeno, znanosti odrastaju, pa čak i znanosti o društvu. 1\i se pogled hladi, nade se pretvaraju u prah, a povećava se trezvenost, također i u odnosu na vlastite nagone. Samo to diktira dvojba, dvojba u samoga sebe, za koju je svakome bolje da s njom nađe zajednički jezik nego da se s njom trajno prepire. Svi se povlače pred zmajem dvojbe. To je zbog dvojbi koje on riga: može li se, na primjer, ekološko restrukturiranje industrijskog društva zaista postići dvojeći? Ne mora li dvojba sve odbacivati i priznavati? Nije li ona bespomoćni izbacivač proizvoljnosti? Ne znači li dvojiti - konsekventno - zdvajati? Gdje je mogućnost nalaženja sebe u ovom ionako pomaknutom svijetu, kako u malenome, privatnome, tako i u velikome, ako perspektivom dominiraju samo još dvojbe? Napokon, pretpostavimo li da je dvojba bit znanosti, moderne, prosvjetiteljstva, ne bi li tada - kao što to u zalasku religijske izvjesnosti čini Veliki inkvizitor u Dostojevskijevu romanu Braća Karamazovi - bilo nužno širiti i braniti milosrdnu laž o spoznajnim sigurnostima kako bi se suprotstavilo toj provali onoga ništa u svijet koji je jednostavno ovisan o spoznajama? Još jednom, dvojba ništa ne sprečava, ali mnogo toga omogućava. Onaj tko želi nešto doznati o tajnama produktivnosti (ne samo u znanostima, nego i u umjetnosti, glazbi, politici, u svakodnevnom životu), taj se mora pozabaviti prirodom dvojbe. Izvor njezine energije je takoreći genetski kod stvaralaštva. Ništa toliko ne oživljava kao provedena dvojba. 259


Prvo, ona je šampanjac mišljenja. Drugo, nije mi poznat nijedan temelj za neku kritičku teoriju društva (koja bi tada neizbježno bila također i samokritična teorija) koji bi bio tako dalekosežan i elastičan kao temelj dvojbe. Treće, dvojba pokazuje put u jednu drukčiju modernu. Ona je modernija od stare, industrijske moderne koju poznajemo. Ta je, naime, podignuta na sigurnosti, na obrani od dvojbe i njezinu potiskivanju.

Kritika dvojbe Treba otkriti taj izvor kritike i kritike društva: samosvjesnu dvojbu koja argumentira na visini svojega vremena. Jedno od glavnih proturječja industrijske moderne je to da se istodobno mora raspirivati dvojba i zastupati sigurnost za produkciju i reprodukciju moći, tehnike, države. Ono što je Max Weber doduše slutio, ali nikada nije razotkrio, povezanost je dvojbe i slobode, dvojbe i demokracije. Istina je drskost kojom se samoga sebe i druge zavarava o svojem mišljenju. "Griješiti, a ipak i dalje morati vjerovati svojoj unutrašnjosti, to je čovjek, i s one strane pobjede i poraza počinje njegova slava" (Gottfried Benn). Tako se tek nakon svršetka velikog prosvjetiteljstva može otkriti kritika dvojbe. To je umijeće više francusko i anglosasko. Jer ono je usko povezano s ironijom, jezičnom duhovitošću, naglašavanjem stilističkoga. Nijemci pak dvoje - sistematski i zaljubljeni u teoriju - s gestom zdvajanja. Da dvojba može utemeljiti angažman i dati mu krila, to nas mogu naučiti Sokrat, Montaigne, možda i Locke, te u naše vrijeme Hannah Arendt, Albert Hirschmann i Richard Rorty. Ne nedostaje ideja za promjenu društva. Danas zaista mnogi suvremenici (slično kao i u vrijeme prevrata u prošlim stoljećima) hodaju s planovima promjene svijeta u džepu ili 260

Umijeće dvojbe

srcu. Evidentno je da prometni sistem ne može ostati ovakav (naravno, izuzimajući vlastiti automobil). Čak i predstavnicima rizičnih industrija gotovo je samorazumljiv zahtjev za "ekološkim restrukturiranjem industrijskog društva" (a da pritom ne postaju zeleni). Da žene žele drukčiju znanost, drukčiju privredu, drukčije društvo, to se priznaje - kako očito tako i neostvarivo. Evropa se nalazi pred novim početkom ili pred slomom: to se dvoje na neki način prepleće. Prašume, u Južnoj Americi i drugdje, zahtijevaju našu potpunu pažnju, baš kao što se i ozonska rupa može začepiti, zakrpati samo zajedničkim globalnim djelovanjem. Na nama je da se odreknemo nuklearne energije. I neka mi se ne zamjeri što na kraju sa samo nekoliko riječi navodim globalne probleme: glad, pothranjenost, eksplozija stanovništva, mobilno siromaštvo. No uzmu li se kao mjerilo djela koja se smatraju neophodnima, onda skepsa raste s kvadratom neispunjenih zahtjeva. Živimo u samokritičnom društvu rizika koje uz tihu grižnju savjesti ustraje u starim navikama. Ta istodobnost revolucionarnog prevrata na riječima s konzervativnom neaktivnošću na djelu možda proizlazi iz verbalnog popuštanja duhu vremena. Ona jest i ostaje prijetnja sui generis. Iskustvena orijentiranost sociologije gubi na vjerodostojnosti kada se ograđuje od tih d r u š t v e n i h kretanja i zapažanja koja nameću restrukturiranje, a time i kritiku postojećeg industrijskog društva. Svaki kvalificirani industrijski radnik, svaki maturant, svaki glasač CSU koji je u međuvremenu razvio posve noramlnu ekološku svijest ima pred očima konkretne mogućnosti promjene društva, a te se mogućnosti jedan sociolog kao analitičar tog društva ustručava makar i shvatiti, pod prijetnjom kazne svojega cehovskog nadja. Društvo rizika svakako je društvo deklarativne kritike. Reklama je pravi primjer dobro etabliranog izvora kritičke teorije. Tu sve pršti od kritike (uglavnom savršeno iskrivije261


ne, naivno lažirane). Sve je ekološki, a u međuvremenu i suprotno od toga. Ionako nas tu stalno i nezadrživo obasipa rajsko cvijeće prema kojemu se naša realnost lako otkriva i može raskrinkati kao pećina - jednostavnim okretanjem i otvaranjem obećanja i ambalaža. No samokritika ne završava na reklamama. Ekološka kritika posvuda se ugnijezdila kao loša savjest. Čak i katedrale industrijske moći zahvaćene su i nagrižene ekološkom protureformacijom - bar u mišljenju, u deklarativnoj prisili. Industrijski počinioci iz uvjerenja, koji se bore i propadaju noseći zastave napretka, postali su rijetkost. Možda je najvažniji doprinos istočnih Nijemaca njihovoj zapadnoj braći i sestrama (početni) sjaj u njihovim očima kojim sii otupljivali oštricu njihovim dvojbama u same sebe? Možda je dar rijeka izbjeglica i azilanata za Njemačku koja ih odbija u njihovu masovnom opredjeljenju koje je teško kontrolirati, a koje umrtvljuje dvojbe u same sebe koje su od početka mučile ljude u ovoj zemlji? No sve to neće koristiti: recept uspjeha - zahtjevi za sigurnošću, strogom kontrolom, regulativna samosvijest, ta antropomorfizirana birokracija Njemačka - ono je što kandžama kritike omogućava da ostanu duboko u svim procesima i institucijama ovog superindustrijskog društva. "Refleksivna modernizacija" znači također i to da samo društvo na raznovrsne, prekrivene, skrivene načine proizvodi samokritiku koju jedna sociologija koja se ustručava svake kritike društva uopće ne može zapaziti i dešifrirati. Šanse društvene kritike prema tome su u tome da se ona uopće ne mora nanositi na društvo izvana, normativno, s gestom pametovanja, već nastaje i izvire iz osnova i izvora u središtu tog društva. Kritika društva u fazi refleksivne modernizacije nije pitanje normativne opcije nego empirije, a time i pojmova za koje su, svakako, potrebni odgovarajući senzori. Samokritika moderne koja - možda! - počinje djelovati s refleksivnom modernizacijom mora se, doduše, boriti sa 262

Umijeće dvojbe

sumnjom da je riječ o puko imanentnoj kritici. Ta osuda po shvaćanju marksističke kritike društva pogađa sve konkurentske pothvate koji ne polaze od Marxa. To gotovo sinonimno izjednačavanje kritike s Marxovom kritikom, koje je gotovo čitavo stoljeće sputavalo kritičku inteligenciju, sada otpada. Tako se uopće može otkriti i razviti ono što su sociolozi već uvijek i uvijek iznova naglašavali: da sociologija i svoje spoznajne ambicije može realizirati samo u kritici, dakle kao distancirana, drska, nesputana i slobodna u donošenju svojih sudova. Nešto tako veliko, nepromišljeno, zaluđujuće naivno poput "ekološkog restrukturiranja društva" u svakom se slučaju ne može provoditi i pratiti istraživanjima znanosti o društvu koja za mnogo milijuna njemačkih maraka još jednom moraju (funkcionalistički) oštroumno dokazati da je sve, prvo, neovisno o djelovanju te, drugo, da se odvija na najbolji mogući način. To, međutim, znači da se sociologija mora promijeniti želi li spoznavati i komentirati (namjerno ne kažem zadovoljiti) potrebu društva za promjenom. U svakom slučaju, postoji društvena potreba za sociološkom kritikom društva koju "sociologija upravne probave" (Claus Offe) uopće ne zamjećuje. Sociologiji pripada posebno značenje: ona bi mogla postati "oko" za realnosti koje staro mišljenje i stare institucije potiskuju i niječu. No to je moguće samo u dvostrukom sukobu sa sociologijama jednostavnog industrijskog društva (bila to sociologija obitelji, industrijskog rada, organizacije, socijalne politike, analize klasa i slojeva) i s institucijama koje su glavni adresati, nalogodavci, financijeri i korisnici znanja koja pruža znanost o društvu. 'Administrativna" sociologija, koja je osnovom svojih pojmova, specijalizacije i suradnje pri svojim razgranatim istraživanjima učinila upravni aparat, upravni mentalitet i upravne ladice, postaje antikvarijatom industrijskog društva, namjesnikom institucija koje zastarijevaju, proizvođačem podataka čija institucionalna 263


kategorijalna konstantnost potvrđuje praznu umišljenost "autoreferencijalnih" sistema i organizacija. Sociološka kritika bila bi proba koja pretpostavlja institucionalnu postojanost sociologije kakvu pak osobito nudi činovnička znanost na sveučilištima. No istodobno bi ona mogla zapaliti i javnu iskru bez koje sociologija lako postaje projektom vrlo skupog subvencioniranja društvenih samorazumljivosti koji bi se vrlo lako i gotovo bez posljedica mogao žrtvovati sljedećem valu štednje. Naravno, element provokacije je prolazan, "sociologija vatrenih stupova" može spasti na pozu i nije primjerena za cilj planiranog istraživanja. No bez tog žalca lako se može dogoditi da sociologija u punom sjaju svoje institucionalizirane prezentnosti ne bude više nigdje prisutna. Kada je društvo samokritičko, nekritička sociologija postaje pogrešnom, a kritička konformističnom. No kritika kritike tek bi se još morala pronaći. Ponekad sanjam san kojega se dio sastoji u izvjesnosti da sam budan, posve budan. U tom snu uvijek iznova ponavljam sve što govori protiv onoga što mislim. Preklinjući kažem da je djelovanje opasna iluzija. Ono pretpostavlja neko ja kojega, kako je dokazano, već odavno više nema. Vladaju sistemi i odnosi u kojima ljudi koji govore ja i koji ništa ne govore dižu svoj glas i ruku itd. To je loše prepričano, jer u meni su živi svi argumenti koji najuvjerljivije dokazuju nemogućnost da se stringentno i misli pojam djelovanja, a kamoli da se on ispuni realnim djelovanjem koje nešto proizvodi. No ta jaka živost argumenata kojima sam posve ispunjen kod mene nema uspjeha, a razlozi za to izravno su mi poznati, ali ih teško mogu imenovati. Oni djeluju nevjerodostojno, kao da pripadaju nekom prošlom vremenu, kao da su napamet naučeni, deklamirani, teatralno, prašnjavo i sablasno, tako da se tim utvarama moram čak i podsmjehivati. Zamjećujem kako više pazim na njihovo strateško značenje nego na njihov sadr264

Umijeće dvojbe

žaj. Nisu li to sjajni izgovori?, moram se podsmjehnuti. Ma koliko se oni pravili zmajevima i kostriješili se, uvjerljivost tih argumenata izrasta iz njihovih ugodnih strana. Slično tapeciranom namještaju, oni omogućavaju da se na njih padne i zaboravi na odgovornost. Nade sile na aktiviranje, čak su i opasne, kako nas poučava ovo stoljeće. Bezizlaznosti su kasni darovi bogova u kojima se može udobno smjestiti i tapecirati svoj život mogućnošću da se ne djeluje. Tako promatran, nauk o bezizlaznosti i beznadnosti oslobađa. On oslobađa za život za samoga sebe koji više ne mora trpiti uvrede o "egoizmu" jer sada glupost nadanja štiti od svih prisila da se realizira nešto više od samoga sebe. Naravno, bezizlaznost mora biti silovita i nedvojbeno objektivna kako bi ta stara prisila da se djeluje te prigovori i grižnja savjesti koji je čuvaju napokon doživjeli slom. Samo konačna bezizlaznost oslobađa za samoga sebe, a ti se nadaš i zato si opasan - to mi sijevne glavom prije nego što se probudim i tako opet izgubim svoj smisao za realnost.

265

Literatura

A d a m , K. (1990): "Der Staat i m Zwielicht", u: Schaeffer, R. (ur.): Die

technisch-wissenschaftliche

Zukunft, Bonn/Frankfurt/M.

Ahme, G. [1990): Agency and Organization, A n d e r s , G. (1980): Die Antiquiertheit A r e n d t , H. (1970): Macht und Gewalt,

London.

des Menschen,

München.

München.

Baethge, M. (1991): "Arbeit, Vergesellschaftung, Identität", u: Soziale Welt. Barthes, R. (1974): Mythen des Alltags, Frankfurt/M. Bauböck, R. (1991): Immigration Beč (neobjavljen rukopis). B a u m a n , Z. (1992): Moderne deutigkeit, Hamburg.

and the Boundaries und Ambivalenz.

of

Citizenship,

Das Ende der Ein-

Bauman, Z. (1992a): "The solution as problem - Ulrich Beck's Risk Society", u: Times Higher Supplement, 13. stud. 1992., 25. B a u m a n , Z. (1992b): Mortality, Immortality Stanford, California.

& Other Life

Strategies,

267


B a u m a n , Z. (1993): "Die R e v o l u t i o n frißt ihre Eltern,", u:

Welt, 3.

Soziale

B a u m a n , Z. (1993a): Intimations

ofPostmodernity, London. Beck, U. (1986): Bisikogesellschaft, Frankfurt/M. Beck, U. (1988): Gegengifte - Die organisierte Unverantwortlichkeit, Frankfurt/M. Beck, U. (1993): "Der feindlose Staat", u: Unseld, S. (ur.): Politik ohne

Projekt?, Frankfurt/M.

Beck, U./Allmendinger, J. (1993) : Individualisierung

und die Erhebung

sozialer Ungleichheit: Methodenentwicklung für den Allbus 1993 za DFG.

Beck, U./Beck-Gernsheim, E. (1993) (ur.): "Nicht Autonomie, sondern Bastelbiographie", u: ZfS, 3.

Riskante Freiheiten - Zur Individualisierung der Lebensformen in der Moderne, Frankfurt/M. Beck, U./Brater, M./Daheim, H.-J. (1980): Soziologie der Arbeit und der Berufe, Reinbek. Beck, U./Beck-Gernsheim, E. (1993a):

Beck, U./Giddens, A. /Lash, S. (1993): Reflexive Modernisierung, Frankfurt/M. Beckenbach, U. (1991): Industriesoziologie, Berlin. Beck-Gernsheim, E. (1991):

Technik, Markt und Moral, Frankfurt/M.

Beck-Gernsheim, E. (1992): "Wider das Paradigma des Kriegsschau-

Ethik und Sozialwissenschaften, 3. Bell, D. (1975): Dienachindustrielle Gesellschaft, Frankfurt/M. platzes", u :

Gesammelte Schriften, Frankfurt/M. Benn, G. (1986): Das GottfriedBenn Brevier, M ü n c h e n . Benjamin, W. (1972):

Benn, G. (1989): Essays und Reden, Frankfurt/M. Berger, B./Luckmann, T. (1980): Die gesellschaftliche Konstruktion der Wirklichkeit, F r a n k f u r t / M . Berger, J. (1986) (ur.): Die Moderne - Kontinuitäten Soziale Welt, p o s e b n i svezak 4), Göttingen.

und Brüche (=

Berger, J. (1988): "Modernitätsbegriffe u n d M o d e r n i t ä t s k r i t i k " u- So-

ziale Welt, 3.

268

Literatura

Statusunsicherheit und Erfahrungsvielfalt. Sozialstrukturelle Individualisiemngsprozesse und Fluktuationsdynamiken in der Bundesrepublik Deutschland, M ü n c h e n (rukopis). Berger, P./Hradil, S. (1990) (ur.): Lebenslagen, Lebensläufe, Lebensstile (= Soziale Welt, p o s e b n i svezak 7), Göttingen.

Berger Peter A. (1993):

Berking, H./Neckel, S. (1990): "Politik der Lebensstile", u: isto. B e r m a n , M. (1982): All

That Is Solid Melts into Air. The Experience of

Modernity, New York. Beyme, K. v. (1991):

Theorie der Politik im 20. Jahrhundert, Ftank-

furt/M.

Das Eigene und das Fremde, H a m b u r g . Böhme, G. (1992): Natürlich Natur - Über Natur im Zeitalter der technischen Reproduzierbarkeit, Frankfurt/M. Bohret, G. (1991): Die Handlungsfähigkeit des Staates am Ende des 20. Jahrhunderts, Speyer (rukopis). Bielefeld, U. (1991):

B o g u n , R . / O s t e r l a n d , M . / W a r s e w a , G.: "Arbeit u n d U m w e l t i m Risikobewußtsein v o n Industriearbeitern", u: Soziale Welt, 2. Bohrer, K. H./Scheel, K. (1992) (ur.): 523.

GegenModerne?, u: Merkur 522/

Bonß, W. (1991): "Unsicherheit u n d Gesellschaft", u:

Soziale Welt, 4.

Bonß, W. (1993): " U n s i c h e r h e i t als soziologisches Problem", u: Mit-

telweg 36, veljača/ožujak. Bonß, W. (1993a): Das Problem des Anderen in der Risikogesellschaft, Hamburg (rukopis). Bonß, W./Hartmann, H. (1985) (ur.): Entzauberte

Wissenschaft

(=

Soziale Welt, p o s e b n i svezak), Göttingen. Bonß, W./Hohlfeld, R./Kolleg, R. (1989): Risiko und Kontext, Hamburg (HIfS diskusija 5/90). B o u r d i e u , P. (1992): "Die Genese d e r r e i n e n Ästhetik", u: 524. Brand, K.W./Büsser, D./Rucht, D. (1986): Gesellschaft, Ftankfurt/M.

Merkur

Aufbruch in eine andere

Brandt, G. (1972): "Industrialisierung, Modernisierung, gesellschaftlic h e Entwicklung", u : ZfS, 1. 269


Brock, D. (1991): "Die Risikogesellschaft u n d das Risiko der Z u s p i t zung", u: ZfS, 1. Brock, D. (1993): "Wiederkehr d e r Klassen?", u :

Soziale Welt, 3.

Brock, L. (1992): "Die Dritte Welt in i h r e m f ü n f t e n Jahrzehnt", u: Aus Politik und Zeitgschichte, sv. 50/92. Bronner, S. E. (1992):

Moments of Decision, L o n d o n .

Einßhrung in die Hauptbegriffe der Soziologie, Opladen. Bühl, W. (1970): Evolution und Revolution. Kritik der symmetrischen Bublitz, H. (1992): "Geschlecht", u : Korte/Schäfers (nr.):

Soziologie, München.

Sozialer Wandel im Ungleichgewicht. Zyklen, Fluktuationen, Katastrophen, Stuttgart.

Bühl, W. (1990):

Covello, V./Menkes, J./Mumpower, J. (1986):

Risk Evaluation and

Management, New York/London. Covello, V./Mumpower, J. (1980): "Risk A n a l y s i s a n d Risk Management", u: Schwing/Alberts (ur.): Societal Risk Assessment, N e w York. Crook, S./Pakulski, J./Waters, M. (1992):Postmodernization, London. Crozier/Friedberg (1980): Macht in Daele, W. v. d. (1985):

Organisationen, W e i n h e i m .

Mensch nach Maß?, M ü n c h e n .

Darnstädt, T./Spörl, G. (1993): " S t r e u n e n d e H u n d e i m Staat - Die liberale Demokratie a m W e n d e p u n k t " , u: Der Spiegel 13,142ff. Deutschmann, Ch. (1989): "Reflexive Verwissenschaftlichung und 'kultureller Imperialismus' des Managements", u: Soziale Welt, 3. Dreitzel, H. E/Stenger, H. (1990) (ur.): Frankfurt/M.

Ungewollte Selbstzerstörung,

Diderot, D. (1981): "Über die Frauen", u: Erzählungen Frankfurt/M.

und Gespräche,

Weltmarktorientierte Modernisierung, Frankfurt/M. Daedalus, 4. Douglas, M. (1992): Wie Institutionen denken, F r a n k f u r t / M . Dolata, U. (1992):

Douglas, M. (1991): "Risk as a forensic resource", u :

270

Literatura

Risk and Culture, N e w York. Dubiel, H. (1992): "Der R i n d a m e n t a l i s m u s in der Moderne", u: Merkur Douglas, M./Wildavsky, A. (1982): 522/523. Dubiel, H./Rrankenberger, G./Rödel, U. (1989):

Die demokratische

Rage, Rrankfurt/M. Dürkheim, E. (1977):

Über die Teilung der sozialen Arbeit, Frankfurt/M.

Eisenstadt, S. N. (1979): furt/M.

Tradition, Wandel und Modernität, Ftank-

Mittelmaß und Wahn, Frankfurt/M. Enzensberger, H. M. (1992): Die große Wanderung, Frankfurt/M. Eppler, E. (1992): Kavalleriepferde beim Hornsignal - Die Krise der Politikim Spiegel der Sprache, Frankfurt/M. Evers, A./Nowotny, H. (1987): Über den Umgang mit Unsicherheit, Enzensberger, H. M. (1991):

Frankfurt/M. Ewald, F. (1993):

Der Vorsorgestaat, Frankfurt/M.

Fiddle, S. (1980) (ur.): Uncertainty,

N e w York.

Die große Hoffnung des XX. Jahrhunderts, Köln. Francis, E. (1965): Ethnos und Demos, Berlin. Francis, E. (1992): Der mögliche Beitrag der Soziologie zur Lösung von aktuellen Problemen, die die sogenannten interethnischen Beziehungen betreffen, M ü n c h e n (rukopis). Frisby, D. (1989): Eragmente der Moderne, Rheda-Wiedenbrück. Fukuyama, F. (1992): Das Ende der Geschichte, M ü n c h e n . Fourastié, J. (1954):

Gabbert, K. (1988): "Prometheische Schamlosigkeit", u : Ä s t h e t i k und

Kommunikation, 69. Gabriel, O. W. (1992): Erklären von Parteienkonflikten, Bamberg (rukopis). Gartner, A./Riessman, F. (1978):

Der aktive Konsument in der Dien-

stleistungsgesellschaft, Frankfurt/M. Gellner, E. (1964):

Thought and Change, L o n d o n . 271


Gellner, E. (1991): Nationalismus

und Modeme, Berlin. Gibbons (1991): Politics in postmodern Age, L o n d o n . Giesen, B. (1991): Die Entdinglichung des Sozialen, Frankfurt/M. Giddens, A. (1990): The Consequences ofModernity, Stanford. Giddens, A. (1991): Selfidentity and Modernity, L o n d o n . Giddens, A. (1993): Living in a Post-Tïaditional Society (njemački prijevod u Soziale Welt, 4). Wege zum Gleichgewicht, M ü n c h e n . Guggenberger, B. (1988): Das Grundrecht aufIrrtum, M ü n c h e n . Gore, A. (1992)

H a b e r m a s , J. (1973): Frankfurt/M.

Legitimationsprobleme im Spätkapitalismus,

Habermas, J. (1985): furt/M.

Der philosophische Diskurs der Moderne, Frank-

Habermas, J. (1992):

Faktizität und Geltung, Frankfurt/M.

H a l f m a n n , J. (1990): "Technik u n d soziale O r g a n i s a t i o n i m Widersp r u c h " , u : H a l f m a n n / J a p p (ur.): Riskante Entscheidungen und Katastrophenpotentiale, Opladen. H a n d k e , P. (1990):

Versuch über die Jukebox, Frankfurt/M.

Heath, A./Britten/Nicky (1984): "Women's Jobs Do Make a Difference",

u: Sociology 18, 2.

Heine, H. (1992): "Das Verhältnis der N a t u r w i s s e n s c h a f t l e r u n d Ingen i e u r e i n d e r G r o ß c h e m i e zur ökologischen Industriekritik", u:

Soziale Welt, 2. Heine, H./Mautz, R. (1993): "Die Hearusbildung b e r u f l i c h e n Umweltb e w u ß t s e i n s i m M a n a g e m e n t der Großchemie angesichts öffentlicher Kritik", u : Mitteilungen des Soziologischen Forschungsinsti-

tuts Göttingen, 20. Heitmeyer, W. [1991): Rechtsextremistische Orientierungen bei Jugendli-

chen, Weilheim/München. Hitzler, R. (1988): Sinnwelten,

Opladen.

H o f f m a n n - R i e m / S c h m i d t - A s s m a n n (1990) (ur.): Konfliktbewältigung

durch Verhandlung, Baden-Baden.

272

Literatura

H o h l f e l d , R. (1989): "Die z w e i t e S c h ö p f u n g d e s M e n s c h e n " , u:

Schüller/Heim (ur.): Der codierte Leib, Zürich. H o n n e t h , A. (1993) (ur.): Kommunitarismus, Frankfurt/M. Horkheimer, M. (1971): "Montaigne u n d die Funktion der Skepsis", u: isti, Anfänge der bürgerlichen Geschichtsphilosophie, Frankfurt/M. Horkheimer, M./Adorno, T h . W. (1969): Die Dialektik der Aufklärung, Frankfurt/M. Hortleder, G. (1970): M.

Das Gesellschaftsbild des Ingenieurs, Frankfurt/

Hradil, S. (1990): " P o s t m o d e r n e Sozialstruktur?", u : Berger/Hradil

(ur.): Lebenslagen, Lebensläufe, Lebensstile, Göttingen. Hradil, S. (1991): "Sozialstrukturelle Paradoxien u n d gesellschaftlic h e Modernisierung", u : Zapf (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaft, Frankfurt/M. Jänicke, M. (1979): M e

das Industriesystem von seinen Mißständen

profitiert, Köln. Japp, K. P (1992): "Selbstverstärkungseffekte riskanter E n t s c h e i d u n gen", u: ZfS. Joas, H. (1990a): "Die D e m o k r a t i s i e r u n g der Differenzierungsfrage",

u: Soziale Welt. Joas, H. (1992): Die Kreativität des Handelns, Frankfurt/M. Jonas, H. (1985): Technik, Medizin und Ethik, Frankfurt/M. Wahlen und Wähler, O p l a d e n . "i", u: isti, Essays über Kunst und Künstlvr,

Kaase, M./Klingemann, H.-D. (1990): Kandinsky, W. (1955): Zürich.

K a u f m a n n , F. X. (1973): Sicherheit als soziologisches und sozialpolitisches Problem, Stuttgart. Kennedy, P. (1992): furt/M.

In Vorbereitung auf das 21. Jahrhundort, I'hmk-

Keupp, H. (1990): Riskante Chancen, München. Klingemann/Stöss/Weßels (1991) (ur.): Politische Klasso und politische Institutionen, Opladen. 273


Kogon, E. (1976): Die Stunde der Ingenieure, Düsseldorf. Konrâd, G.

[1984): Antipolitik, F r a n k f u r t / M .

Krohn, W./Weyer, J. (1989): " G e s e l l s c h a f t als Labor", u:

Soziale Welt.

Krüger, H.-D. (1991): "Reflexive M o d e r n i s i e r u n g u n d der n e u e Status

der Wissenschaften", u: Deutsche Zeitschrift für Philosophie 12. Kuhn, T. (1967): Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, R-ankfurt/M.

Kurz, R. (1991): Der Kollaps der Modernisierung, Frankfurt/M. Lagadec, P. (1987): Das große Risiko, N ö r d l i n g e n .

The Rise ofProfessionalism, Berkeley. Lash, S. (1990): Sociology ofPostmodernism, L o n d o n . Larson, M. S. (1977):

Lash, S. (1992): Die ästhetische Dimension reflexiver Modernisierung, Lau, C. (1989): "Risikodiskurse", u: Soziale Welt. Lau, C. (1991): "Gesellschaftsdiagnose o h n e E n t w i c k l u n g s t h e o r i e " u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften -

Ergänzungsband, Frankfurt/M. Leif, T./Legrand, H,J./Klein, A. (1992):

schland, Bonn.

Leggewie, C.

Die politische Klasse in Deut-

(1993): Alhambra-Der Islam im Westen, Reinbek.

Lepsius, R. M. (1977): "Soziologische T h e o r e m e ü b e r Sozialstruktur der ' M o d e r n e ' u n d die 'Modernisierung'", u: Koselleck (ur.): Studien zum Beginn der modernen Welt, Stuttgart. Low, R. (1985): Leben aus dem Labor, M ü n c h e n . Loo, H. v. d./Reijen, W. v. (1992): Modernisierung, München. L u h m a n n , N. (1990): "Risiko u n d Gefahr", u : isti, Soziologische Aufklärung 5, O p l a d e n . L u h m a n n , N. (1990a): Die

Wissenschaft der Gesellschaft Frankfurt/M.

L u h m a n n , N. (1991): "Verständigung ü b e r Risiken u n d Gefahren" u-

Die politische Mein ung.

L u h m a n n , N. (1991a):

Soziologie des Risikos, Berlin.

Lukes, S. (1991): " W h a t ' s Left?", u: Literary Supplement, Lyotard, J.-F 274

(1986): Das postmoderne Wissen, Graz/Beč.

kolovoz.

Literatura

M a a n e n , J. v. (1979): " T h e fact of fiction i n organizational ethnography", u: Administrative Science Quarterly, 24. M a n n , M. (1984): "Capitalism a n d Militarism", u : Shaw, M. (ur.): War, State and Society, N e w York. M a k r o p o u l o s , M. (1989): Modernität zustand, M ü n c h e n .

als ontologischer

Marx/Engels (1964): Das kommunistische Mayer-Tasch, P. C. (1987):

Manifest,

Ausnahme-

u: Werke sv. 4.

Die verseuchte Landkarte, M ü n c h e n .

Mayntz, R. (1988): "Funktionale Teilsysteme in der Theorie sozialer Differenzierung", u: M a y n t z i dr.: Differenzierung und Verselbständigung, Frankfurt/M. Montaigne, M.: Essais (različita izdanja). Müller, E. (1986):

Innenwelt der Umweltpolitik, O p l a d e n .

M ü n c h , R. (1984): Die Struktur

der Moderne,

Frankfurt/M.

Münch, R. (1986): Die Kultur der Moderne, Frankfurt/M. M ü n c h , R. (1991): "Der M y t h o s der f u n k t i o n a l e n Differenzierung", u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften Ergänzungsband, O p l a d e n . M ü n c h , R. (1991a): Dialektik der Kommunikationsgesellschaft, Frankfurt/M. Musil, R. [1967): Der Mann ohne Eigenschaften, Neckel, S. (1991): Status und Scham,

Hamburg.

Frankfurt/M.

Neckel, S. (1993): Kommentar zu Wölfgang Bonß: Das Problem Anderen in der Risikogesellschaft, H a m b u r g (rukopis).

des

Nietzsche, F. (1966): Jenseits von Gut und Böse, München. Offe, C. (1972): furt/M.

Strukturprobleme des kapitalistischen Staates, Frank-

Opitz, P. J. (1990): Weltprobleme. Globale Herausforderungen Schwelle zum 21. Jahrhundert, München.

an der

275


Parsons, T. (1969): "Evolutionäre Universalien der Gesellschaft", u:

Zapf (ur.): Theorien sozialen Wandels, Köln. Pešić/Fleinert/v. Müller/Mugasa/Marsh: "Der Medien-Plan", u: Süd-

deutsche Zeitung-Magazin, br. 11. Perrow, C. (1987): Normale Katastrophen, Frankfurt/M. Preuß, U. K. (1990): Revolution, Fortschritt und Verfassung, Berlin. Pries, L. (1991): laden.

Betrieblicher Wandel in der Risikogesellschaft, Op-

Prittwitz, V v. (1990): Das Katastrophen-Paradox,

Opladen.

Bürger und Parteien, B o n n . R a u s c h e n b a c h , T./Gängler, H. (1992) (ur.): Soziale Arbeit und Erziehungin der Risikogesellschaft, N e u w i e d . Raschke, J. (1982):

Riesebrodt, M. (1990): Fundamentalismus testbewegung, Tübingen. Rosenmayr, L. (1989):

als patriarchalische Pro-

Die späte Freiheit, Beč.

Rosenmayr, L. (1992): "Sozialsystem u n d Bewußtsein", u: G u t t m a n n /

Langer (ur.): Das Bewußtsein, Beč. Rüschemeyer, D. (1991): "Über Entdifferenzierung", u: Glatzer (ur.):

Die Modernisierung modemer Gesellschaften - Ergänzungsband, Opladen. Scharpf, F. (1991):

Die Handlungsfähigkeit des Staates am Ende des

20. Jahrhunderts (rukopis). Scharpf, E (1991)-.Koordination durch Verhandlungssysteme (MPIFG diskusija 91/4), Köln.

Cliquen, Klüngel und Karrieren, Reinbek. Schmitt, C. (1963): Der Begriff des Politischen, H a m b u r g . Schmitt, K. (1967): Neue Politik in alten Parteien, Köln. Schulze, G. (1992): Die Erlebnisgesellschaft, F r a n k f u r t / M . Schwengel, H. (1987): "Die Zukunft des Politischen", w.Asthetikund Kommunikation, 65/66. S c h e u c h / S c h e u c h (1992):

Shaw, M. (1988): 276

The Dialectics of War, L o n d o n .

vtmrn Starzacher/Schacht/Friedrich/Leif (1992) : Protestwähler und Wl/l/VW1

weigerer, Köln Steeger (1992): Future Management, Frankfurt/M. Toffler, A. (1990): Power-Shift, N e w York. Toulmin, S. (1991): Kosmopolis - Die unerkannten Anf$(llmh

Moderne, Frankfurt/M. Touraine, A. (1976): Die postindustrielle Gesellschaft, FVtnkfurt/M Wallerstein, I. (1986): "Typologie von Krisen im Weltsystem", Ul l ü f f t l

(ur.): Moderne, Göttingen. Walzer, M. (1993): Zivile Gesellschaft und amerikanische Demakrullfi, Berlin. Weber, M. (1987): Politik als Beruf, Hamburg. Wehler, H.-U. (1975): Modernisierungstheorie und Geschichte, tingen.

Oöl-

Wehling, H.-G. (1991): Vfahlverhalten, Stuttgart. Wehling, P. (1992): Die Moderne als Sozialmythos, Frankfurt/M. Weingart, P. i dr. (1988): Rasse, Blut und Gene, Frankfurt/M. Weizsäcker, R. v. (1992): Im Gespräch mit Gunther Hofmann Werner A. Perger, Ftankfurt/M.

lind

Weizsäcker, U. v. (1991): "Geringe Risiken d u r c h fehlerfreundliah* Systeme", u: S c h ü t z (ur.): Risiko und Wagnis, sv. 1, Pfullingen.

Welsch, W. (1990): Ästhetisches Denken, Stuttgart. Welsch, W. (1991): UnserepostmodemeModerne, Weinheim. Wiesendahl, E. (1989): "Etablierte Parteien i m Abseits?", u: Waimuth

(ur.): Alternativen zur alten Politik?, Darmstadt. Willke, H. (1992): D/e Ironie des Staates, Frankfurt/M.

Zapf, W. (1970): Theorien sozialen Wandels, Köln. Zapf, W. (1975): "Die soziologischen Theorien der Modernisierung",

u: Soziale Welt.

277


Zapf, W. (1991) (ur.): 1 p

, /• r

Frankfurt/M.

Die Modernisierung moderner Gesellschaften y

'

Zapf, W. (1992): "Entwicklung u n d Z u k u n f t moderner Gesellschaften", u: Korte/Schäfers (ur.): Einführungin die Hauptbegriffe der Soziol-

ogie, Opladen.

278

BIBLIOTEKA P O L I T I Č K A TEORIJA

Izdavači Naklada Jesenski i Turk Z a izdavače Mišo Nejašmić Uredništvo Tonči Kursar, Ana Matan, Zdravko Petak Glavni urednik biblioteke Tonči Kursar Preveo i uredio Kiril Miladinov Grafički urednik Mario Ostojić Izrada omota

Tisak FRIGELJ OFFSET

ISBN 953-6483-98-X U D K 316.422 316.334.3 BECK, Ulrich Pronalaženje političkoga : prilog teoriji refleksivne modernizacije / Ulrich Beck ; ; - Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2001. - (Biblioteka Politička teorija) Prijevodi djela : Der Erfindung des Politischen - Bibliografija. ISBN 953-6483-98-X I. Inustrijsko društvo - - Modernizacija

C o p y r i g h t z a h r v a t s k o izdanje © N a k l a d a J e s e n s k i i Turk Naklada Jesenski I Turk, Vlaška 10, Zagreb, tel./fax: 01 48 16 574; [email protected],

www.jesenski-turk.hr

Ulrich-Beck-Pronalaženje-političkoga.pdf

Recommend Documents